Pero Dujmović
ŠKOLA NOGOMETA
Zagreb, 2000.
PREDGOVOR Neću izreći nikakvu novost ako konstatiram da je jedna od najvećih manjkavosti hrvatskog nogometa nedostatak adekvatne stručne literature. Jedini čovjek koji zadnjih trideset godina najprije kao asistent na FFK - Zagreb, a kasnije kao trener-profesor pokušava ispuniti tu prazninu jest prof. Pero Dujmović. U nedostatku materijalnih mogućnosti za izdavanje knjiga do sada su njegovi materijali hrvatskim trenerima bili prezentirani uglavnom u obliku skripti. Ova knjiga pred nama je nakon 1965. godine, kad je objavljena knjiga "Škola nogometa" pokojnoga prof. Miloja Gabrijelića i suradnika, ponovno jedno stručno vrlo vrijedno djelo. “Škola nogometa" prof. Pere Dujmovića predstavlja ozbiljan pokušaj stvaranja jedinstvene hrvatske škole nogometa. Knjiga je utemeljena teorijski, praktično-metodski na iskustvima škola nogometa naših najjačih klubova, kampova, selekcija HNS-a posebno Centra ZNS-a u čijem sam radu i organizaciji osobno sudjelovao. U istoj knjizi može se vidjeti i autorova vizija nogometne budućnosti proistakle iz bogatoga autorova praktičnoga rada u klubovima, praćenja razvoja nogometa u Europi i svijetu i proučavanja istraživačkog rada u nogometu. Ona kompleksno obrađuje rad s mlađim dobnim kategorijama nogometaša počev od selekcija, programa, metodike, organizacije do definiranja minimuma uvjeta rada. "Škola nogometa "je u prvom redu namijenjena trenerima mlađih, ali njom se mogu koristiti i seniorski treneri, nastavnici tjelesno-zdravstvene kulture i drugi. Posebno knjigu preporučujem tečajcima i studentima - budućim nogometnim trenerima kao vrlo korisnu i kvalitetnu nastavnu literaturu. Bez obzira što prof. Pero Dujmović nema više ambicija (po vlastitu kazivanju) za još jedan trenerski izazov, nadam se da će promijeniti odluku i da će svoje bogato iskustvo prenijeti na mlađe trenere. Ilija Lončarević viši trener nogometa predsjednik Stručnog odbora ZNS-a
1. UVOD
1. Pojava škola nogometa Nogomet se ubraja u najrazvijenije I najpopularnije sportske igre svijeta. U relativno kratkom vremenu postojanja i razvoja od jedne jednostavne i privlačne igre nogomet je postao "najvažnija sporedna stvar na svijetu"; lepeza njegove pojavnosti raširila se od zabave i razonode - rekreacijskog nogometa - do posla - profesionalnog nogometa. Nogomet igraju djeca, mladi i odrasli. Uz muškarce, njime se bave i žene. Igra se gotovo na svim površinama (na zemlji, travi, pijesku, betonu, asfaltu, parketu), otvorenima ili natkrivenima. U njemu sudjeluju milijuni gledatelja, navijača. Nogomet je uključen u sve javne medije, a time je prisutan gotovo u svakoj kući. Nogomet nije samo sport; on je djelomično i kultura, i umjetnost, i posao i poduzetništvo, a nerijetko i politika. Sastavni je dio života mnogih ljudi jer je ušao u mnoge ljudske djelatnosti. Mnoge lijepe i privlačne stvari vezane su uz nogomet. Nažalost, uz nogomet su se vezale i neke negativnosti - ponekad se ne biraju sredstva da se dođe do željenog rezultata. U gledalištima su se pojavili huligani, nered i nasilje na stadionima i oko stadiona. Autor se ne želi zadržavati na tim negativnosti ma, kojima nije mjesto u sportu, a nisu ni predmet ove rasprave. Pozornost će biti poklonjena onim obilježjima nogometne igre koja su pridonijela njezinoj popularnosti. Obično je bavljenje nogometom počinjalo u ranom djetinjstvu. Lopta se udarala bez golova u smislu poigravanja i dodavanja. Zatim se igra usmjerila prema golu, po pravilima koja je odredila grupa. Bio je to uglavnom mali nogomet, kojega su igrale male skupine, ulične klape. Igrališta i natjecanja bila su improvizirana. Bio je to sport siromašnih, sport livada, plaža i ulica. S pojavom klubova najbolji pojedinci su s livada i ulica selili u klubove. U klubove su dolazili već kao iskusni igrači s tehničkim predznanjem i igračkim iskustvom. Tako su se u prošlosti stvarali mnogi vrhunski nogometaši. U početku je u klubovima postojala samo jedna kategorija igrača - seniori. Kasnije se pojavio klupski podmladak u liku juniora. No, vrtoglavi razvoj nogometa tražio je nove organizacijske forme. Uz rekreacijski, amaterski, razvio se neamaterski i profesionalni nogomet. Klubovi su postali institucije. Od lokalnih natjecanja razvila su se nacionalna, internacionalna, kontinentalna i svjetska natjecanja. Paralelno s time osnivali su se nacionalni savezi, osnovane su UEFA i FIFA kao moćne institucije. No, usporedo s tim progresom nogometa na jednoj strani pojavili su se neki procesi koji su negativno utjecali na daljnji razvoj nogometa.
S urbanizacijom nestaju livade, plaže, slobodne površine. Ulice je zauzeo sve gušći promet. Nogometni stadioni su se ogradili i postali pristupačni samo malom broju selekcionirane djece i mladeži. U gradovima je za igranje nogometa ostao samo dvorišni i, djelomično, školski prostor. Djeci je sve više, uz slobodan prostor, počelo ponestajati i slobodno vrijeme. Povećane školske, privatne i druge obveze ostavljale su malo slobodnog vremena za bavljenje nogometom, a dječju pažnju su sve više privlačile nove mogućnosti za zabavu i razonodu. Toga su postali svjesni i nogometni klubovi, koji su počeli stvarati kvalitetnije uvjete za trening i natjecanje. Selekciju igrača nisu prepustili slučaju, već su je organizirali i pomaknuli na mlađa godišta. Uz juniore su se u klubovima pojavile i druge mlađe dobne kategorije: kadeti, pioniri, mlađi pioniri i početnici (limači). Time se osnovna selekcija s prijašnje 15.-16. godine pomaknula na 10.-11. godinu, a nerijetko i na 7.-8. godinu života. Dakle, klubovi su svojim uvjetima rada morali nadoknaditi livade, plaže i ulice. Stručnom radu s mladima počela se poklanjati sve veća pažnja. U početku su s podmlatkom klubova radili treneri - bivši igrači koji su svoja igračka iskustva prenosili na mlade. Taj posao obično je bio improvizacija i nije davao željene rezultate. Samo u iznimnim slučajevima u nekim je klubovima, zahvaljujući velikom entuzijazmu i talentu trenera, bila osigurana reprodukcija igrača. Gotovi, vrhunski igrači iz dana u dan postajali su sve skuplji, pa je počelo i sve veće ulaganje u njihov odabir i razvoj. Iz tih razloga pojavile su se pri klubovima škole nogometa i to istodobno na raznim stranama svijeta, kao viši stupanj rada s mladim nogometašima. U tim su školama stvoreni bolji uvjeti za trening i natjecanje, selekcija igrača je proširena na školsku djecu, na male klubove, na regiju i na šire područje. Selekcioniran je i bolji stručni kadar, obrazovan i specijaliziran za rad s mladima. Pomak je učinjen i u natjecanju, boljoj organizaciji i adekvatnom financiranju. Škole nogometa pojavile su se i pri nacionalnim savezima (primjerice, u Francuskoj), u koje su uključeni igrači mlađih selekcija s cjelodnevnim boravkom u specijalnim sportskim centrima. Takve škole davale su i daju vrhunske nogometaše. Danas u siromašnim zemljama škole nogometa održavaju razvoj nogometa tih zemalja. Njihovi najkvalitetniji igrači obično odlaze u bogatije zemlje i klubove, ali istodobno igraju za nacionalne selekcije. Iz tih razloga siromašne zemlje obično imaju slabije klubove, a jaču nacionalnu selekciju (primjerice: istočnoeuropske, južnoameričke i afričke zemlje). Klubovi bogatih zapadnih zemalja uz svoje kvalitetne igrače još kupuju kvalitetne i jeftinije igrače u siromašnim zemljama. U zapadnoj Europi postoje dva ekstremna modela rada klubova: jedni "proizvode" igrače, prodaju ih i istodobno imaju vrhunske rezultate (primjerice, FC "Ajax"), a drugi kupuju gotove vrhunske igrače i imaju iste rezultate (primjerice, FC "Milan"). Osnovna razlika između tih klubova je u materijalnom ulaganju. Klub koji kupuje gotove igrače mora nekoliko puta više financijski ulagati od kluba koji "proizvodi" igrače. Stoga se mnogi klubovi sve više okreću svom
podmlatku, svojoj školi nogometa s ciljem da većinu igrača dobiju iz svojih redova. Sve je više klubova (primjerice, u Europi) kojima je u radu uzor FC "Ajax ". Istina je, "slučaj Bosman” poljuljao je klubove koji puno ulažu u svoje mlade igrače. Naime, postoji opasnost da mladi igrač ode u drugi klub bez obeštećenja. No, izlazi se nalaze u građanskim ugovorima, a UEFA i FIFA vjerojatno će naći regularna i adekvatna rješenja. Sudbina siromašnih klubova uglavnom ovisi o kvaliteti i rezultatima rada njihovih škola nogometa.
1.2. Hrvatske škole nogometa Istodobno s razvojem nogometa u drugim zemljama razvijao se i nogomet u Hrvatskoj. Na njegov su razvoj u početku utjecali strani treneri. U okviru bivše Jugoslavije hrvatski nogomet imao je zapaženo mjesto. Rad s mladim nogometašima razvijao se slično kao i u drugim zemljama, a slično su nastajale i škole nogometa. Prvu takvu školu, u trajanju od tri godine, osnovao je Nogometni savez Hrvatske (NSH) u Zagrebu 1948. godine. Škola je imala eksperimentalni i propagandni karakter. Po završetku škole njezini polaznici bili su raspoređeni po zagrebačkim klubovima. Treneri su bili: Lj. Benčić, B. Čuvaj, J. Gajer i B. Knežević. Nakon te škole organiziran je rad s mladima u klubovima grada Zagreba, Osijeka, Splita, Rijeke, Pule, Karlovca i drugdje. Ti "pogoni mladih" postupno su prerasli u škole nogometa. Godine 1956. NSH je, u zajednici s Nogometnom zvezom Slovenije, organizirao logorovanje u Mariboru, a sljedeće, 1957., godine u Varaždinu. Navedena logorovanja imala su karakter škola nogometa. Na istom su logorovanju uz mlade nogometaše bili prisutni i nogometni treneri, koji su stjecali potrebna iskustva i znanja za organiziran stručno-pedagoški rad s mladima. Jedna od najstarijih i najplodnijih škola nogometa je ona "Hajdukova". Njen tvorac je legendarni L. Kaliterna, koji je već 1920. godine počeo raditi s djecom i mladeži. Kasnije je ta škola izrasla u pravu "tvornicu igrača". Ista škola utjecala je na formiranje i vrhunskih trenera, kao što su A. Mladinić, T. Ivić, V. Kačić, S. Poklepović i dr. Dosta kasnije "pogon mladih" u NK "Dinamo" prerastao je u školu nogometa "Hitrec-Kacian" pod stručnim vodstvom B. Horvateka. Škola je proizvela dosta kvalitetnih igrača i trenera. Od trenera potrebno je spomenuti D. Kapetanovića, I. Đalmu Markovića, Z. Srebrića, IVI. Bazića i Z. Kobeščaka. U međuvremenu da bi se uklonile neke dileme u svezi s ranom specijalizacijom u nogometu i utvrdile nove metode rada s mlađim dobnim kategorijama, u suradnji između Visoke škole za fizičku kulturu (danas Fakultet za fizičku kulturu) i NSH, osnovana je Eksperimentalna škola nogometa u Zagrebu 1959. godine. Škola je imala eksperimentalni karakter, a djeca su radila pod nadzorom stručnjaka: trenera, liječnika, psihologa, pedagoga fizičke kulture i drugih profila sportskih kadrova. Trajala je tri godine pod stručnim nadzorom M. Gabrijelića. Škola je
proizvela nekoliko kvalitetnih igrača i trenera. U radu škole sudjelovali su treneri: P. Bujević, M. Jurić, B. Knez i Ž. Zigante. Rezultat rada te škole je i priručnik "Škola nogometa", objavljen 1965. godine, kojim su se koristili mnogi, kasnije poznati, treneri mladih. U posljednjih petnaestak godina najplodnija je bila škola nogometa NK "Osijek". Njen rad osobito je vezan uz trenersko ime A. Vekića. Proizvela je mnoge poznate igrače, a i kvalitetne trenere. Ovdje je potrebno spomenuti trenere-pionire organiziranog rada s mladima. U Karlovcu se taj rad odvijao pod vodstvom B. Ćavlovića, u Šibeniku pod vodstvom S. Milete, u Rijeci pod vodstvom T. Mrvoša, u SL. Brodu pod vodstvom M. Utvića, u Varaždinu pod vodstvom A. Oljice i drugih. Posebno valja istaknuti školu NK "Varteks", danas jednu od najbolje organiziranih škola u Hrvatskoj. Paralelno s radom klupskih škola nogometa u klubovima djelovale su od 1975. godine ljetne i zimske škole nogometa NSH. Njihov stručni voditelj bio je M. Jozić. U rad tih škola bili su uključeni svi regionalni i općinski instruktori nogometa, kao i treneri za rad s mladima najpoznatijih hrvatskih klubova. Regionalne i općinske instruktore predstavljali su; D. Krizmanić, R Dujmović, I. Pintarić, I. Lončarević, Z. Papec, A. Grgić, A. Perčić, F. Dautbegović, D. Čohar i I. Bezjak. Posljednjih osam godina škole i sportske kampove mladeži, koje organizira HNS, uspješno vodi M. Novoselac sa svojim suradnicima. Slične škole osnivale su se kasnije i pri regionalnim i općinskim nogometnim savezima, a danas u nogometnim središtima i pri županijskim savezima. Ovdje treba spomenuti i Zagrebački nogometni savez (ZNS) u čijem sklopu djeluje 7 centara i 3 podcentra s 10 nogometnih škola, a ZNS osigurava sredstva za 8 profesionalnih trenera voditelja centra (škola). U početku rada centara ZNS-a stručni voditelji bili su I. Lončarevič i P. Dujmović, a kasnije B. Šikić. Bilo je i drugih pokušaja, kao što su osnivanje škola nogometa pri sportskim savezima, osnovnim školama ili sportskim društvima, a bilo je pokušaja osnivanja i privatnih škola nogometa. Iz svega navedenoga vidljivo je kako u Hrvatskoj postoje brojne škole nogometa, ali da ne postoji jedinstvena, nacionalna škola nogometa. Škole pri klubovima i škole pri HNS-u, smatraju se osnovnima. U moderne škole nogometa moraju biti ugrađene određene univerzalne vrijednosti, kao i određene specifičnosti vezane uz mentalitet, temperament i radne navike ljudi, podneblje, radne uvjete, gospodarstvo, stupanj razvijenosti nogometa, tradiciju i slično.
Koristeći se dosadašnjim iskustvima drugih, ali i svojim iskustvom, autor ovim priručnikom pokušava približiti različite koncepcije postojećih škola nogometa i usmjeriti ih u pravcu razvoja jedinstvene hrvatske škole nogometa. Autor je jedan od onih koji tvrde da hrvatski nogomet može opstati na sadašnjoj razini, a učiniti i pomak naprijed uglavnom na račun kvalitetnog rada u školama nogometa, koje će osigurati kvalitetnu reprodukciju igrača, a time i kvalitetne momčadi, kao i kvalitetne nacionalne selekcije. U Statut i pravilnike HNS-a, kao i u Osnovne programske djelatnosti HNS-a, ugrađene su obveze da klubovi, počevši od 3. HNL na gore, imaju škole nogometa u kojima se poštuju stručno-pedagoški normativi. Činjenica je da je većina klubova organizirala rad nogometnih škola kako je propisano. No, često te škole postoje samo formalno, a predstavljaju socijalne ustanove za islužene igrače. Mnoge ne zadovoljavaju ni minimum stručno-pedagoških normativa. Poseban problem predstavlja status trenera u školama. Hrvatske škole nogometa, usprkos svim svojim slabostima, ipak daju dobre rezultate. Ti rezultati su više plod talentiranosti hrvatske djece za nogomet, nego plod sustavnoga i stručnog rada. Autor je uvjeren kako bi uz bolje organiziran i stručniji rad plodovi škola nogometa u Hrvatskoj bili još bolji. U Osnovama programske djelatnosti HNS-a za razdoblje od 1995. do 1999. godine posebno je istaknuto kako se rad s nogometnom mladeži smatra, uz nastupe A reprezentacije i nastupe klubova u europskim natjecanjima, bitnim, prioritetnim i presudnim. Programska djelatnost treba osigurati nasljednike sadašnje A reprezentacije. Nužno je da se na prirodnu nadarenost hrvatske djece pridodaju dobri uvjeti i kvalitetan rad koji će biti od koristi klubovima i HNS-u. Veliki rezultat nacionalne A selekcije, polučen na Svjetskom nogometnom prvenstvu Francuska '98 (3. mjesto) pod vodstvom izbornika M. Blaževića, novi je dokaz vrijednosti hrvatskog nogometa, kao i dokaz isplativosti ulaganja u mlade. Mnogi nogometaši slavne generacije "Francuska '98 " potekli su iz hrvatskih škola nogometa - Ladić, Šuker, Prosinečki, Boban, Bokšić, Jarni, Soldo, Vlaović, Marić, Šimić,Asanović, Štimac, Bilić i drugi.
1.3. Ciljevi i zadaće škola nogometa Škole nogometa mogu se definirati kao sportsko-odgojne institucije u kojima stručni rad dobiva značenje organiziranog sustavnog stručno-pedagoškog rada, a naglašena je i ekonomska komponenta rada, naročito u profesionalnim klubovima. U školama nogometa postoje tri grupacije ciljeva i zadaća - stručni, odgojni i ekonomski. Stručni ciljevi i zadaće primarni su u radu škola nogometa; - stvaranje kvalitetnih i vrhunskih igrača za potrebe vrhunskih klubova i nacionalnih selekcija,
- izrada i realizacija stručnih programa, unapređenje metodologije rada, unapređenje uvjeta i organizacije rada, osiguravanje materijalnih sredstava koja su pretpostavke za proces stvaranja kvalitetnih i vrhunskih igrača, - stvaranje i manje kvalitetnih igrača za potrebe klubova niže razine natjecanja, kao i za potrebe županijskih i regionalnih selekcija, - stvaranje igrača za malonogometna i dvoranska natjecanja, - usmjeravanje i upućivanje igrača u sudački kadar, koji je deficitaran mladim i perspektivnim sucima, - stručno usavršavanje trenera i stvaranje kvalitetnih i vrhunskih trenera za mlađe dobne kategorije, kao i budućih seniorskih trenera, - stručno usavršavanje selektora mlađih dobnih kategorija od županijskih do nacionalnih, - stručno usavršavanje rukovodećeg kadra itd. - Odgojne ciljeve i zadaće škola nogometa predstavljaju: - odgojni utjecaj koji mlade nogometaše usmjerava na stručno osposobljavanje za životni poziv iz razloga što mali postotak nogometaša profesionalno može živjeti od nogometa, - utjecaj na budućeg profesionalca da završi neku školu kako bi imao rezervno zanimanje u slučaju da ne uspije kao profesionalac ili da zbog bolesti, ozljeda ili sličnoga mora prekinuti nogometnu aktivnost, - utjecaj na svestrani razvoj osobnosti nogometaša u humanističkom, sportskom, etičkom, moralnom, zdravstvenom i drugom smislu, - utjecaj na ponašanje igrača na terenu i izvan njega u duhu Kodeksa ponašanja nogometaša, koji je propisala FIFA, - razvijanje Ijubavi za nogometni sport, privrženosti klubu i momčadi u kojima igraju i sl. Ekonomski ciljevi i zadaće škola nogometa mogu biti: - smanjivanje troškova koje donosi kupovina igrača u profesionalnim i drugim klubovima na račun stvaranja vlastitih igrača, - smanjivanje troškova pri produžavanju ugovora s igračima; u većini slučajeva domaći su igrači jeftiniji od igrača koji dolaze iz drugih sredina, - financijski profitirati na račun prodaje svojih igrača, - materijalnim ulaganjem u dobrog trenera profitirati,jer samo stručan trener može "izbrusiti talent" mladih nogometaša, - više ulaganja u razvoj domaćih trenera koji su privrženiji klubu i jeftiniji od tzv. gotovih trenera iz drugih sredina, - dopunskom djelatnošću osigurati jedan dio financijskih sredstava nužnih za rad škole itd.
2. ANALIZA NOGOMETNE IGRE Nogometnu igru moguće je analizirati na više načina s ciljem utvrđivanja strukturalnih, biomehaničkih, funkcionalnih i informacijskih značajki. Nogomet pripada skupini sportova s najvećom kompleksnošću. Nogometnu igru karakteriziraju jednostavna i složena gibanja, uz kooperaciju članova momčadi u igri. Biomehanička analiza nogometne igre predstavlja određivanje osnovnih kinematičkih i kinetičkih parametara gibanja. Stoga se provodi analiza prostornih, vremenskih i prostornovremenskih značajki gibanja s analizom sila koje se razvijaju u mišićima tijekom gibanja nogometaša. Funkcionalna analiza nogometne igre pruža informacije o strukturi i dominaciji energetskih procesa. Prema fiziološkoj klasifikaciji nogomet je aerobno-anaerobni sport gdje dominiraju miješani energetski procesi. U nogometu je prisutna simultana komunikacija (sa suigračima i s protivnicima) i komunikacija s loptom u odnosu na prostore igrališta. Lopta predstavlja središte i ishodište ukupne motoričke aktivnosti i određuje ponašanje svakog pojedinog igrača obiju momčadi unutar faza određenog sustava i koncepcije. Informacije se pri obavljanju zadataka u igri prenose signalima koji su proizvod kretanja igrača, protoka lopte te karakteristika igrališta, što sve čini strukturu situacija u nogometnoj igri. Kako bi ostvarili što bolju komunikaciju među sobom, potrebno je da igrači posjeduju određene sposobnosti i znanja, pa se razlikuju energetska i informacijska komponenta nogometne igre. Energetska komponenta definirana je funkcionalno-motoričkim sposobnostima, dok informacijska komponenta označava protok informacija, a definirana je tehničko-taktičkim sposobnostima i teorijskim znanjima. Za uspješnost u nogometnoj igri odgovoran je kompleks antropoloških karakteristika i specifična sposobnost igrača da upravlja igrom u smislu upravljanja sustavom i koncepcijom igre (informacijska komponenta) te tempom i ritmom igre (informacijsko-motoričkoenergetska komponenta), kao i vlastitim bioenergetskim kapacitetom i funkcionalnim stanjima u tijeku igre (energetska komponenta).
2. 2.1. Suvremeni model vrhunske nogometne igre i tendencije razvoja Suvremeni model vrhunske nogometne igre uključuje najviša dostignuća u načinu igranja nogometa. On istodobno ukazuje i na tedencije razvoja nogometne igre.
U suvremenom nogometu, koji prezentiraju jake nacionalne selekcije (primjerice, Brazil, Francuska, Njemačka, Italija, Argentina, Hrvatska, Nizozemska) ili veliki europski klubovi (primjerice, "Milan", "Ajax", "Juventus", "Barcelona", "Bayern", "Real"), prisutan je stalan progres u dinamici nogometne igre. To potvrđuje i povijest nogometa. Promjene u razvoju nogometne igre uslijedile su uglavnom kao posljedica stalnog sukoba između napada i obrane. Uspješno djelovanje napada uvjetovalo je reorganizaciju djelovanja obrane zbog pariranja napadu. Uspješna obrana djelovala je također na reorganizaciju i razvoj napada. Stoga su se mijenjali sustavi, koncepcije i stil nogometne igre. Taj sukob napada i obrane stalan je pokretač razvoja nogometne igre. Danas je nogometna igra isuviše podređena osnovnom cilju: postizanju poželjnog rezultata u natjecanju, pa makar na uštrb atraktivnosti i ljepote nogometne igre. Danas u nogometu još uvijek dominira defenzivan način igre, no s tendencijom povećanja ofenzivnosti. U suvremenom nogometu prisutna su dva osnovna sustava igre: 3-5-2 i 4-4-21. U sustavu 3-5-2, uvjetno rečeno, prisutni su podsustavi 3-4-3 i 3-6-1. U istom sustavu prisutan je zadnji igrač kao korektor obrane, koji djeluje vrlo elastično. Sustav 4-4-2 postaje dominantni sustav nogometne igre. Među četvrtfinalistima na Svjetskom nogometnom prvenstvu - Francuska '98 omjer je bio 5:3 u korist sustava 4-4-2, u polufinalista 3:1, a oba finalista koristila su sustav igre 4-4-2. I u njemu mogući su podsustavi 43-3 i 4-5-1. Sustav je prepoznatljiv po zonskoj igri, no postoje i sustavi 4-4-2 s korektorom obrane. U današnjem nogometu sustav igre ne predstavlja ono što je predstavljao u prošlosti nogometne igre, ali se i danas, još uvijek definira više s aspekta faze obrane, nego faze napada. U Hrvatskoj još uvijek dominira sustav 3-5-2, koji je često više sustav 5-3-2, nego 3-5-2. Mi Hrvati skloni smo više imitiranju nego originalnosti. Umjesto da primjenjujemo onaj sustav koji nam najviše odgovara, mi pokušavamo igrati "talijanski", "njemački", "nizozemski", a najmanje "hrvatski". U tom smislu svaka čast, primjerice, "Ajaxu". Isti klub opredijelio se za sustav 3-4-3 i primjenjuje ga do savršenstva. Mnogi su pokušali imitirati taj sustav, no bez značajnih rezultata. Tajna je u sljedećem: NK "Ajax" odabire i modelira igrače za taj sustav. Svi igrači podređeni su kolektivnoj igri, specijalizirani za točno određene poslove i oni su sjajni na kupu, a djeluju kao stroj koji savršeno funkcionira. Njihova igra je maksimalno automatizirana. Filozofija igre je: napadati više od protivnika, više biti u posjedu lopte, primjenjivati sustav igre koji omogućuje dobru cirkulaciju lopte, kao i postići više golova od protivnika. Zanimljivo je da kada pojedine "dijelove mehanizma" izdvojite i nakalemite ih na drugi stroj, oni počnu zapinjati. To se dešava s "Ajaxovim" igračima koji prelaze u druge klubove. Većini treba puno vremena da se prilagode na novi stroj, no mnogi nikada više ne funkcioniraju kao u NK "Ajaxu".To znači da ni taj sustav nije idealan.
1
Sustav igre je osnovni raspored igrača na terenu.
Hrvatski klubovi trebali bi odabrati onaj sustav igre koji odgovara našim igračima, njihovim sposobnostima i osobinama. Većina je naših dobrih igrača dosta tehnički potkovana, pa se vole nadigravati s protivnikom, a imaju intuicije i kreativnosti. Njima odgovara kontinuirani napad kombiniran s polukontrama i obrana u vidu aktivne zone s povremenim zonskim presingom. Iz tih razloga autor zagovara prelazak u igri naših klubova na sustav 4-4-2 s transformacijom u napadu u sustav 4-3-3 ili 3-4-3. Gledajući općenito, danas je sustav nogometne igre vrlo elastičan. U prvom planu više nije sustav igre sa strogim rasporedom i funkcijama igrača, već određena koncepcija, koja igri daje smisao i specifičnost djelovanja neke momčadi u istom sustavu igre. U vrhunskim momčadima igrači nisu, kruto i šablonski, vezani uz određeno mjesto, nego im se područje djelovanja proširilo prelijevanjem funkcija. Brojčani raspored pojedinih linija nije stalan. Naglašene su transformacije uloga igrača u frontalnom i vertikalnom djelovanju. To se očituje u promjenama uloga, odnosno funkcija tijekom igre. Takva visoka elastičnost sustava igre, kao i njegova stalna transformacija u igri uništila je sustav igre u klasičnom smislu. Raspored i djelovanje igrača sve više ovisi o položaju i kretanju lopte tijekom napada i obrane. Navalni igrači i dalje su pretežno napadači, ali i graditelji i braniči. Obrambeni igrači pretežno su braniči, ali i graditelji i napadači. Vezni igrači pretežno su graditelji, ali i braniči i napadači. Vratari uz osnovno djelovanje u šesnaestercu sve više djeluju i izvan njega kao dopunski korektori. Sve to popraćeno je povećanim manevarskim sposobnostima igrača koje mogu osiguravati brojčanu premoć u fazi napada ili fazi obrane. Povećan je i tempo igre što se očituje u brzom prijelazu igrača iz faze obrane u fazu napada i obratno. Elastičan način igre karakterizira i plitka formacija u djelovanju linija tijekom igre. Individualne sposobnosti maksimalno su stavljene u funkciju kolektiva. Taktička disciplina u Utakmicama potrebna je više nego ikada do sada. Suvremeni model nogometne igre razvija se u smjeru "totalnog nogometa", ne u smislu da svi igrači igraju podjednako dobro i efikasno na svim mjestima, već u smislu kvalitetne i povećane transformacije u više uloga u igri. To zahtijeva i univerzalne igračke sposobnosti, oštrije kriterije u selekciji igrača, kao i modeliranje adekvatne sportske pripreme. Razvoj nogometne igre nije stao. Rezerve za daljnji razvoj nalaze se u savršenstvu dinamičke tehnike, u univerzalnosti taktičkih sposobnosti i znanja, kao i u novitetima taktike. Fizička priprema prilično je evoluirala, no još uvijek postoji prostor za njen razvoj naročito u dopunskim čimbenicima (prehrani, režimu života, kompenzacijskim programima, dopunskim programima itd.). Psihosocijalni prostor još je nedovoljno istražen i u njemu postoje određene rezerve za razvoj u nogometnoj igri, isto kao i u promjenama pravila nogometne igre. Vjerojatno bi idealan model nogometne igre predstavljala svojevrsna južnoameričkoga i europskog nogometa. U tom pravcu se i razvija današnji nogomet.
sinteza
Interesantno je mišljenje C.A. Parreira, trenera brazilske reprezentacije, svjetskih prvaka iz 1994.;
"I dalje nogomet smatram jedinstvenom igrom. Čak i u ova moderna vremena, kada su nogometaš! fizički spremniji nego ikada. Uza sva znanstvena i informacijska dostignuća, nogomet je igra tehnike, vještine, inteligencije i kreativnosti. Bez obzira koliko su današnji nogometaši izdržljivi, jaki ili brzi i bez obzira koliko se novih informacija koristi u njihovoj pripremi, ja i dalje vjerujem da pobjedu odnosi momčad koja ima više talenata i igračke kvalitete. Obično u najznačajnijim trenucima prevagu donosi najvještiji igrač, onaj s najvećom sposobnošću kreacije. Želim reći da, ma koliko se nogomet promijenio, i dalje vještina i kreativnost stoje iznad svega. Ne vjerujem da je nogomet moguće igrati 90 minuta u maksimalnom ritmu. Treba koristiti mogućnost i sposobnost promjene ritma, kombinacije brze i mirne igre, to je ono zbog čega, primjerice, Brazil svojim protivnicima uspije nametnuti svoj ritam igre. Da bi razvili takav stil igre, momčadi prvo moraju naučiti loptu zadržati u posjedu pri velikoj brzini, a onda moraju dodati i sposobnost napadanja protivničkog gola. Igrači moraju individualno biti inventivni i kreativni. Mora im biti dopušteno da maštaju. Vjerujem da igrači mogu popraviti tehniku, što će im omogućiti i taktički napredak. Podizanje kvalitete igrača podići će i kvalitetu nogometa u budućnosti."
Prema generalnom modelu nogometne igre koji se može nazvati svjetskim modelom, određuju se nacionalni i klupski modeli nogometne igre uz puno uvažavanje određenih specifičnosti koje proizlaze iz određenih navika, mentaliteta, stupnja razvoja nogometa, nadarenosti i mogućnosti nogometaša, materijalnih mogućnosti itd. Unutar nekog dobro organiziranoga i kvalitetnoga kluba model nogometne igre u podmlatku kluba određuje se prema modelu igre prve momčadi. Elementi modela igre u klubu mogu se prikazati shematski (slika 1)
Elementi modela igre međusobno se isprepliću i dopunjuju. Slično se određuje i model igre nacionalnih selekcija. Prema modelu igre "A" reprezentacije trebali bi se odrediti modeli igre ostalih nacionalnih selekcija. Ovdje je posebno značajno utvrditi potencijalni model igre i igrača. Na temelju postojećeg modela igre u svijetu treba uočiti njegove razvojne tendencije za daljnjih desetak godina. Za takav model igre igrače treba selekcionirati puno ranije i onda ih adekvatnom metodologijom modelirati i pripremiti.
STRUKTURNA ANALIZA NOGOMETNE IGRE Da bi se bolje razumjela nogometna igra, treba krenuti od strukturne analize. Poznavanje strukture igre znači razumijevanje svih faza i subfaza tijeka igre, kao i pozicija pojedinih igrača, što sve omogućuje prepoznavanje određenih situacija u nogometnoj utakmici. U igri se razlikuju dvije osnovne faze: faza napada i faza obrane. Faza napada započinje u trenutku kada momčad dođe u posjed lopte. Cilj joj je postići pogodak. Faza obrane započinje u trenutku kada momčad izgubi loptu, tj. kada protivnička momčad dođe u posjed lopte. Bez obzira na različitost sustava, koncepcija i stilova igre u vrhunskom nogometu postoje određene zajedničke karakteristike faze obrane i faze napada. U ostvarenju osnovnih ciljeva i načela obrane u suvremenoj nogometnoj igri sudjeluju svi igrači s namjerom da što prije dođu u posjed lopte, ako je moguće, primarno na protivničkoj polovini terena, a onda na vlastitoj polovini terena.
Ciljevi obrane jesu: • nakon gubitka posjeda lopte brzo spriječiti stvaranje protivničkih prilika za pogotke, kao i primanje pogotka, onemogućavati, smetati igru protivnika, vratiti loptu u posjed.
Osnovna načela obrane jesu: • spriječiti duga i dubinska dodavanja (pasove) - protunapad i poluprotunapad, • održavati obrambeni pritisak prema lopti (individualno, grupno, kolektivno), • stezanjem i stiskanjem svih linija (tzv. harmonika) smanjiti protivniku prostor za djelovanje, • striktno pokrivati igrača u blizini lopte, a nestriktno ili zonsko na udaljenosti od lopte, • prisiljavati protivnika da igra u širinu i unatrag, tjerati ga u pogrešku, • usporiti protivnikovu igru,
• stvoriti višak igrača u obrani udvajanjem (dupliranjem), zonskim djelovanjem određene linije ili momčadi u cjelini,
Ciljevi napada jesu: • oduzimanje lopte protivniku, po mogućnosti na njegovoj polovini terena ili na sredini terena, • brzo stvaranje prigoda za pogotke, postizanje pogodaka.
Osnovna načela napada jesu: • odmah odigravati dugo dodavanje (dugi pas - kontru ili polukontru), ako je to moguće, tj. kada je slobodan dubinski prostor, • planski držati loptu u posjedu, • brzo otkrivanje suigrača s osvajanjem prostora u dubinu ili širinu, • pri otkrivanju izaći iz protivnikova vidnog polja i time zamaskirati otkrivanja, • planski stvarati, otvarati, "namještati" slobodan prostor za suigrače (bočnim ili dijagonalnim odvlačenjem protivnika, izvlačenjem protivnika), • misliti stalno na dubinu, a igrati u dubinu kada je to moguće, • stvarati višak igrača u napadu, • odgoditi napad ako se pojavi manjak igrača, • napadati pretežno preko bokova, • u kontinuiranom napadu izvoditi najviše 5-6 dodavanja, • stvoriti što više prilika za postizanje pogotka, • postići što više pogodaka. Svi ciljevi i načela zasnovani su pretežno na strukturnoj analizi nogometne igre. Ista se analiza koristi u istraživanju struktura kretanja, kao i u analizi situacija i slijeda akcija unutar tijeka igre. Analizu nogometne igre može se shematski prikazati (po Elsneru, 1995) (slika 2).
Nogometne utakmice seniora profesionalaca traju 90 minuta. Prema mnogim istraživanjima efektivno vrijeme igre iznosi 60-65 minuta, a na prekide igre otpada 25-30 minuta. Od efektivnog vremena igre na pojedinog igrača otpadaju 2-3 minute aktivnosti s loptom. Ostatak vremena igrač izvodi aktivnosti bez lopte. Od ukupnog broja kretanja (kretnih struktura) igrača u polju na trčanja i hodanja otpada 5560%, na dodavanja lopte i udarce na gol 20-25%, na primanja lopte 12-14%, na vođenja i driblinge 8-10%, na oduzimanja lopte 4-6%. Od trčanja na startna trčanja otpada približno 10%, na brza trčanja oko 20%, na lagana trčanja oko 40% i na hodanja oko 30%. Izraženo u metrima vrhunska trčanja igrača u tijeku igre su 6000-7000m, vrlo dobra trčanja 5000-6000m, dobra trčanja 4000-5000m, a slabija trčanja 3000-4000m. Trčanja kvalitetnih seniora amatera kreću se između 3000-4000m. Posljednjih deset godina naglo su povećana opterećenja igrača u igri, posebno u vidu trčanja, no to ne može ići u nedogled, jer je nogometna igra limitirana pravilima, vremenom trajanja i dimenzijama igrališta. U okviru navedene količine trčanja više je prisutna tendencija porasta intenziteta trčanja. Mjerenja pokazuju da vezni igrači više trče i vode loptu od obrambenih i navalnih igrača. Navalni igrači izvode najviše driblinga i udaraca na vrata, a obrambeni igrači izvode najviše oduzimanja i udaraca glavom. Iz mjerenja struktura kretanja pobjedničkih i poraženih momčadi vidljivo je da su pobjedničke momčadi imale više trčanja, vođenja lopte, dulje su bile u posjedu lopte, više puta su oduzele loptu i više puta su uputile udarce na vrata.
Obrada podataka nakon Svjetskog prvenstva Italija '90 govori da su kratka dodavanja učestalija od srednjih i dugih te da im je preciznost veća, a prisutna su više u pripremi napada. Više srednjih i dugih dodavanja preciznije su izvele uspješnije reprezentacije i to više u završnici napada. Ispitivanja provedena s našim prvoligaškim igračima govore o tome da naši igrači znatno slabije trče, da im je efektivno vrijeme igre manje, da imaju manji broj napada, da izvode manje udaraca na vrata te da manje koriste dugačka dodavanja. Istraživanja ovoga karaktera relativno su malobrojna i većina je provedena na malom uzorku, pa je mnoge rezultate teško generalizirati.
2.2. Analiza dimenzija nogometaša i kriteriji selekcije Uspješnost nogometaša određena je razinom i strukturom velikog broja sposobnosti, osobina i znanja. Hijerarhijska struktura uspješnosti u nogometu sastoji se od tri skupine čimbenika. Prvu skupinu čimbenika čine osnovne antropološke karakteristike; zdravstveni status, morfološke karakteristike, osnovne funkcionalne sposobnosti, osnovne (fizičke) motoričke sposobnosti, intelektualne sposobnosti i osobine ličnosti. Drugu skupinu čimbenika čine specifične sposobnosti i znanja nogometaša, gdje se misli na tehničke sposobnosti, specifične motoričke sposobnosti, taktičke sposobnosti i znanja, teorijska znanja, kao i osobine važne za mikrosocijalnu adaptaciju. Treću skupinu čini situacijska efikasnost i rezultati u natjecanju. Osnovni preduvjet za nečije bavljenje nogometom jest zdravstveni status. Samo zdrava osoba može se ozbiljnije baviti nogometom. Među najvažnije čimbenike ubrajamo motoričke i funkcionalne sposobnosti. Pod motoričkim sposobnostima misli se na izdržljivost, brzinu, snagu, koordinaciju, preciznost i fleksibilnost. U njihovoj osnovi leži efikasnost organskih sustava, a posebno živčano-mišićnoga sustava koji je odgovoran za intenzitet, trajanje i regulaciju kretanja. Pod funkcionalnim sposobnostima misli se na transport energije u organizmu. Taj sustav ovisi o funkcioniranju respiratornoga, kardiovaskularnoga, endokrinoga, živčanoga i drugih organskih sustava. Na uspjeh u nogometu mogu utjecati i morfološke karakteristike igrača, no ne toliko kao u nekom drugom sportu, primjerice, visina igrača u košarci. Ranija antropometrijska mjerenja visine igrača pokazivala su da su najviši igrači bili vratari, zatim štoperi, korektori, centarfori, a najniži su bili bekovi i vezni. Neka novija istraživanja (Barišić 1996) izdvajaju dvije grupe igrača: vratare i igrače, koji se najviše međusobno razlikuju u antropometrijskom prostoru (u longitudinalnoj i transverzalnoj dimenzionalnosti skeleta). Današnji igrači su nešto viši od bivših igrača. Najviši su još uvijek vratari, što je i normalno zbog njihove funkcije u igri. Smanjile su se razlike u visini igrača po pojedinim linijama, što se može tumačiti time da su danas igrači univerzalniji te su po sposobnosti i konstituciji izjednačeniji. Tip suvremenog igrača po sposobnostima sve više sliči atletskom desetobojcu.
Neka ispitivanja (Jerković, 1986) relacija između antropometrijskih dimenzija i uspjeha u igri potvrđuju da nema značajne veze između građe lokomotornog sustava i efikasnosti u igri. Iz toga bi se moglo zaključiti da antropometrijski čimbenici nemaju primarnu važnost u nogometu (osim u vratara). Intelektualne sposobnosti omogućuju prijem i obradu motoričkih informacija i važan su čimbenik uspješnosti u nogometu. Prema ispitivanju Stefanovića (1979) većina vrhunskih nogometaša ima prosječnu ili iznadprosječnu inteligenciju, a tzv. sportsku inteligenciju iznadprosječnu. Slične rezultate dobio je Gabrijelić (1977), ukazavši na to da postoji značajna veza između čimbenika vizualne spacijalizacije i uspjeha u igri, kao i čimbenika percepcije i uspjeha u igri. Moderna igra traži sposobnost brzog mišljenja, snalaženja u različitim situacijama, a time i sposobnost brzog donošenja odluka. Pretežno su te sposobnosti odgovorne za domenu tehničko-taktičke pripreme nogometaša, jer o njima dosta ovisi usvajanje tehničkih, taktičkih i drugih znanja, kao i kreativnost u igri. Prema tome, u nogometu je uz praktično znanje važno i konceptualno znanje koje se odnosi na korištenje pojedinačnih intelektualnih sposobnosti u određivanju nužnih karakteristika namjeravanog pokreta u odnosu na zadani cilj. Sve su više u nogometu značajne i osobine ličnosti nogometaša koje utječu na modalitet ponašanja. Danas se traži određeni stupanj agresivnosti, tj. preciznije rečeno, instrumentalni tip agresivnosti usmjeren k postizavanju cilja u nogometu. Vrlo važna je i samodominacija kao i kontrola emocija. Moderni nogomet karakteriziraju i mnoge konfliktne situacije, pa to traži i određenu dozu tolerancije. I ostale osobine ličnosti, kao što su čvrst karakter, snažan ego, maštovitost i drugo, vjerojatno pozitivno utječu na rezultat. Neki psihološki čimbenici mogu biti kočnica u radu s nogometašima. Tako, primjerice, povišen čimbenik anksioznosti negativno utječe na motoričku aktivnost, a time i na rezultat u natjecanju. U nogometu su važni i socijalni čimbenici, a naročito međuljudski odnosi u nogometnom kolektivu. Za uspjeh u nogometu od posebne je važnosti motivacijska struktura. Motiviraniji igrači u izjednačenim ostalim uvjetima postižu načelno bolje rezultate. U stjecanju i razvoju sposobnosti i znanja važnu ulogu igraju i metode pouke i treninga nogometaša, što je povezano s kvalitetom stručnog rada, a time i s kvalitetom stručnog kadra. Ovdje je potrebno spomenuti i fenomen kompenzacije. Neki nogometaši mogu slabije sposobnosti kompenzirati boljim sposobnostima, primjerice, slabije tehničke sposobnosti brzinskim sposobnostima, slabije brzinske sposobnosti taktičkim sposobnostima itd. Na uspjeh djeluje i okolina u širem ili u užem smislu. Tu se misli na materijalnu bazu, uvjete rada, kvalitetu igrališta, klimatske uvjete, opremu igrača, sudački kadar, publiku, medijsko praćenje, tradiciju itd.
I čimbenik greške ili slučajnosti može utjecati na rezultat u nogometu. Ne pobjeđuje uvijek objektivno bolja momčad, jer razne okolnosti, sretne ili nesretne, pa i slučajnost mogu odlučiti rezultat. Iz prethodnoga je vidljivo da mnoštvo dimenzija utječe na rezultat u nogometu i zbog toga je važan multidimenzionalan pristup nogometu. Znanstveni pristup nogometu je novijeg podrijetla, stoga ima malo istraživačkih radova u nogometu. Postojeći radovi su uglavnom parcijalnoga, a ne kompleksnoga karaktera. Zbog toga je teško "znanstveno" utvrditi, dokazati jednadžbu specifikacije uspješnosti, tj. odrediti hijerarhijsku strukturu čimbenika koji utječu na uspjeh u nogometu. Tu jednadžbu specifikacije čimbenika moguće je odrediti više hipotetski na račun opservacije i iskustva nego na račun istraživanja. Umjesto jednadžbe specifikacije čimbenika, pokazat ćemo jednu njemačku shemu čimbenika osobnog uspjeha nogometaša (Bauer 1973), s njihovim međuodnosima (sl. 3).
Većina primarnih sposobnosti (brzina, koordinacija), vezanih uz kinestetički osjećaj za loptu, zatim eksplozivna snaga te specifične intelektualne sposobnosti izražene kroz smisao za nogometnu igru, jesu genetski uvjetovana. Preduvjet za vrhunsko ostvarenje u nogometu jest određeni sklop dispozicija. Onaj koji ih ima, predstavlja talent za nogomet. Mnogi vjernici smatraju da je talent dar Božji. Polaznici poznate " Ajaxove" škole nogometa jesu talenti koji zadovoljavaju TIPS-kriterije. Ovdje T znači tehniku u vidu osjećaja za loptu, što je preduvjet za razvoj igrača u "majstora s loptom". Pod I misli se na specifične intelektualne sposobnosti, na snažan mentalni profil igrača, kao preduvjet za razvoj vrhunskih taktičkih sposobnosti i znanja, kao i adekvatnih
teorijskih znanja vezanih za model igre. Slovo P predstavlja personalne osobine (osobine ličnosti), a naročito karakter, komunikativnost, određeni stupanj agresivnosti, samodominaciju i slično. Samo igrač s tim dispozicijama može izrasti u vrhunskog igrača koji ima stabilnu ličnost, koji daje sve u okviru svojih mogućnosti, koji se maksimalno uklapa u nogometni kolektiv, koji je maksimalno discipliniran u igri. Slovo S (schneiligkeit) predstavlja brzinu u smislu svih oblika brzine te brzine vezane uz izdržljivost (brzinska izdržljivost) i brzine vezane uz snagu (eksplozivna snaga). Bez brzinskih sposobnosti ne može se niti zamisliti vrhunski nogometaš. Tehnički direktor UEFA, A. Roxburgh, mišljenja je kako mladi igrač mora prvo voljeti nogomet, zatim mora imati određeno znanje igre, natjecateljski duh, majstorstvo s loptom, atletske nogometne sposobnosti, mentalnu otpornost, čvrst karakter, sposobnost koncentracije i samopouzdanje, motivaciju, sposobnost suosjećanja s drugima, zdrav pristup životu, sportski duh i želju za učenjem te profesionalni odnos kao preduvjete za razvoj u vrhunskog nogometaša. U selekciji nogometaša moraju se preferirati one sposobnosti i osobine koje su pretežno genetski uvjetovane, tj. urođene i na koje se može malo utjecati, uz osnovni preduvjet da je zdravstveni status nogometaša zadovoljavajući. Iz toga proizlazi i hijerarhija osnovnih kriterija u selekciji nogometaša, a to su: • smisao za nogometnu igru (kombinatorika, maštovitost, kreativnost, improvizacija, intuicija, vizualizacija), • kriteriji brzine i eksplozivnosti (brzina reakcije, startna brzina, brzina osnovnog trčanja, frekvencija koraka, brzina baratanja loptom, brzina rješavanja situacija u igri, eksplozivnost u startu, odrazima i duelima), • koordinacija i preciznost (sposobnost izvođenja kompleksnih kretanja usklađenih u prostoru i vremenu, brzina učenja novih kretanja - tehnike, kinestetički osjećaj za loptu, preciznost pri dodavanjima lopte i udarcima na gol), • funkcionalne sposobnosti (aerobni a pogotovo anaerobni kapaciteti, maksimalna potrošnja kisika), • psihosocijalni kriterij (konceptualna inteligencija, motivacija, nogometna agresivnost, samodominacija, emocionalna stabilnost, čvrst karakter, komunikativnost, pripadnost grupiklubu), • ostali kriteriji (profesionalni odnos, režim života). Znači, prvi preduvjet za vrhunska ostvarenja u nogometu jest dobro provedena selekcija na koju se nadovezuju čimbenici okoline i čimbenici vremena. Tu se najviše misli na kvalitetan stručni rad, na sportsku pripremu u cjelini, na uvjete rada, na kvalitetno natjecanje, na vremensko sazrijevanje igrača itd. Period razvoja igrača traje između 8 i 10 godina (od prve selekcije do formiranog igrača). "Ajax" je superstručnim radom i rigoroznom selekcijom skratio razdoblje razvoja igrača na 6-8 godina.
Ostaje uvijek otvoreno pitanje koliki je utjecaj talenta, a koliki treninga (tu se misli i na druge čimbenike kao na okolinu i na vrijeme) na razvoj nogometaša. Prema teoriji potekloj iz Engleske, a prihvaćenoj u Njemačkoj i nekim drugim europskim zemljama, na razvoj nogometaša talent utječe 30%, a upornost i trening 70%. Autor je mišljenja da talent i trening podjednako (50%:50%) utječu na razvoj nogometaša. Možda bi najpreciznija izreka bila da je za razvoj vrhunskog nogometaša potrebno 100% talenta i 100% rada. S obzirom na različite razine natjecanja, postavljaju se različiti zahtjevi na sposobnosti, osobine i znanja nogometaša. Primjerice, ne traže se iste kvalitete u profesionalnih i amaterskih igrača. Jedan od nogometnih igračkih i trenerskih velikana, J. Cruyff savjetuje mladim igračima da se trebaju pridržavati sljedećih 10 pravila žele li uspjeti u nogometu,.
1. Ako ne voliš težak muški posao, nemoj igrati nogomet. 2. Ne gledaj kako igraju drugi, već stalno misli da se upravo od tebe najviše očekuje. 3. Umjesto da promatraš trenerovo lice, slušaj njegove riječi i poštuj njegove upute. 4. Sportski je život osnova uspjeha. Piče i cigarete su veliki neprijatelji. 5. Noćno svjetlo kvari oči, pa ti se poslije može dogoditi da jedva vidiš loptu. 6. Teško zarađen novac čuvaj isto onako kao što čuvaš poštenje. 7. Ako ti kažu da si talentiran, nastoj to potvrditi radom i igrom. 8. Nikada ne smiješ reći da znaš dovoljno, jer se nogomet stalno razvija. 9. Jezici zbližavaju narode, pa ih zato moraš učiti. 10. Ma koliko dobro znaš šutirati loptu, trebaš stalno učiti, učiti i učiti.
3. CILJEVI, ZADAĆE I OSNOVNA NAČELA SPORTSKE PRIPREME POLAZNIKA ŠKOLE Primarni cilj je sportske pripreme potpuni razvoj mladog nogometaša kroz dugoročan proces od početnika do seniorskog nogometaša. Zadaće sportske pripreme predstavlja skup željenih efekata koji se nastoje ostvariti organiziranom i programiranom sportskom pripremom u školi nogometa. Između više zadaća treba izdvojiti najvažnije, a one su: • formirati i usavršavati sposobnosti i znanja za izvođenje kretnih struktura koje tvore tehniku nogometa, • formirati i usavršavati sposobnosti i znanja za izvođenje tipičnih struktura situacija koje tvore taktiku nogometa, • razvijati funkcionalne i motoričke sposobnosti koje čine kondicijsku pripremljenost nogometaša, • podizati razinu mentalnih-kognitivnih sposobnosti specifičnih za nogomet, • pozitivno usmjeravati vrijednosni sustavi motivaciju nogometaša, • razvijati i održavati osobine ličnosti u skladu s karakterom nogometne igre, • podizati sposobnosti mikrosocijalne adaptacije nogometaša u nogometnom klubu i momčadi.
Navedene zadaće realiziraju se raznim oblicima priprema: tehničkom, taktičkom, fizičkom i psihosocijalnom. Posebno se mogu izdvojiti teorijska priprema i odgoj mladih nogometaša. Sve te pripreme podređene su općem cilju: potpunom razvoju mladoga nogometaša i njegovu uspjehu u nogometu. Poznati njemački stručnjak H. Weisweiler rekao je o pripremi nogometaša: "Temelj je nogometne igre u tehnici, dakle, u osjećaju za loptu. Taktika i fizička priprema noseći su stupovi tom temelju. Od toga se ništa ne smije potcijeniti ili precijeniti. Tehniku, taktiku i kondiciju treba pravilno sagledavati." Svi oblici sportske pripreme međusobno su povezani. U praktičnom se radu ti oblici sportske pripreme međusobno prepleću, što je i normalno, jer su sposobnosti i osobine integrirane u nogometašu, tako da nema "čistog" treninga tehnike, taktike, kondicije, kao ni čiste psihosocijalne pripreme. Praktično postoje samo treninzi na kojima se naglašava pojedini oblik pripreme. Kvantitativni odnosi između pojedinih oblika priprema uvjetovani su raznim čimbenicima: potrebama pojedinih razina natjecanja, specifičnim potrebama pojedinih dobnih
kategorija, zadacima pojedinih ciklusa i perioda treniranja itd. O tome će biti više govora u narednim poglavljima.
3. 1. Tehnička priprema Nogometna tehnika podrazumijeva biomehanički ispravno i djelotvorno izvođenje struktura gibanja koje su sadržaj nogometne igre. To je fundamentalna, bazična priprema. Tehničkom pripremom moraju se nogometaši univerzalno tehnički osposobiti. Neki tehnički elementi doživjeli su određenu transformaciju, kao i puno veću dinamičnost. Trend u razvoju tehničke pripreme nogometaša ukazuje na sljedeće: - nogometaš budućnosti morat će biti univerzalno tehnički osposobljen, - vrhunski nogometaš morat će biti tehnički perfekcionist, - tehnika će bit još dinamičnija, - još veća pažnja bit će posvećena udarcima na gol iz raznih pozicija, a pogotovo iz zraka, - povećat će se zahtjevi u raznolikosti i preciznosti udarca pri dodavanju, - vođenja lopte bit će svedena na minimum zbog tendencije igranja “od prve", - u primanju lopte dominirat će još više prijenos lopte i fintiranje prije primanja, - u driblingu i fintiranju dominirat će dinamički elementi kao što su dribling unutrašnjom i vanjskom stranom stopala, varka tijelom i varka "lažni šut", - svi igrači morat će posjedovati i tehniku oduzimanja lopte. - zbog dopuna pravila igre nestaju tehnički elementi: uklizavanje s dvije noge, kao što upitno postaje uklizavanje sa strane i straga bližom nogom. Da bi se usvojila sva nužna tehnička znanja, valja uvažavati sva osnovna načela tehničke pripreme:
a) Načelo kontinuiranosti tehničke pripreme Poučavanje i učenje nogometne tehnike počinje u 7. ili 8. godini i traje 6-8 godina (u vratara 5-6 godina). Na tehničkoj pripremi mora se kontinuirano raditi i kasnije, tijekom sportske karijere, radi usavršavanja, održavanja i perfekcije tehnike. Tehnika se usvaja postupno i sustavno. Program rada mora odgovarati karakteristikama dobi s kojom se radi. U početnika (limača) počinje usvajanje elementarne tehnike, mlađi pioniri i pioniri usvajaju elementarnu tehniku, u kadeta završava usvajanje i počinje usavršavanje dinamične tehnike. Juniorska dob mora usavršavati tehniku, a seniorska dob, uz usavršavanje i održavanje, treba raditi na perfekciji i maksimalnoj automatizaciji tehnike.
b) Načelo racionalnosti i utilitarnosti tehničke pripreme
Prvi zahtjev u poučavanju i učenju tehnike jest da kretanja i kretnje budu pravilno i mekano izvedene, kako bi se kroz proces poduke i treninga usvojila pravilna i racionalna tehnika. U poučavanju i treningu tehnike moraju dominirati osnovni ili centralni tehnički elementi: udarci po lopti (dodavanja i udarci na gol), primanja lopte i osnovna oduzimanja lopte. Ostali elementi su manje zastupljeni (odnos 70:30%). Time se postiže maksimalna racionalnost tehničke pripreme. Dosada je u pouci i treningu bilo mnogo analitičkoga i formalnog vježbanja. Tendencija je u tehničku pripremu uvesti što više situacijskog vježbanja, tj. stvoriti uvjete koji su vrlo slični ili adekvatni uvjetima same nogometne igre. Formalno vježbanje tehnike ima nesumljivu, ali ipak ograničenu vrijednost. Različiti su sustavi inervacije, opće stanje CNS-a, neuromuskularnoga i drugih sustava u tijeku formalnog i situacijskog vježbanja tehnike. U nogometu je važna utilitarna, a ne "cirkuska" tehnika. Iz tih razloga usvojena nogometna tehnika mora biti vrlo primjenjiva i korisna u igri. Usvajanju tehnike počinje se od centralnih elemenata, a onda se tehnički sadržaji obrađuju od osnovnih prema složenijim tehničkim elementima logičkim redoslijedom s općim ciljem da polaznik stekne što bogatiji tehnički repertoar. Većina vrhunskih igrača ima veliki tehnički repertoar, a time i veće mogućnosti za raznolika rješenja u situacijama igre. Selekcionirani igrači s dobrim kinestetičkim osjećajem za loptu i s dobrom koordinacijom usvojit će više elemenata tehnike od onih koji te osobine i sposobnosti nemaju.
c) Načelo cjelina - dio - cjelina To je proces poučavanja i učenja nekog tehničkog elementa učenjem cjeline (sintetička metoda) i učenjem dijelova (analitička metoda). Redoslijed je obvezan: cjelina - dijelovi -cjelina. Drugo pravilo odnosi se na vježbanje dijelova ili detalja. Vježbaju se samo oni dijelovi koji određuju ispravnu putanju gibanja ostalih točaka tijela i oni koji su igraču teški. Treće pravilo odnosi se na način odvajanja dijelova od cjeline. Ne smije se odvojiti dio koji "škripi", već i dio strukture pokreta prije i dio strukture pokreta nakon tog dijela kako bi i u tom načinu vježbanja dio ostao što je više moguće uklopljen u cjelinu. Program pouke i učenja tehničkog elementa provodi se određenim redoslijedom: - najava tehničkog elementa koji se uči, - razgovor o važnosti toga elementa, - objašnjenje tehničkog elementa, - demonstracija elementa u cjelini, zatim po potrebi u dijelovima, - izvođenje elementa sporo pa sve brže, - uočavanje tipičnih pogrešaka i postupci njihova ispravljanja,
- izvođenje elementa u povećanom tempu uz poluaktivnog i aktivnog protivnika do situacijskih uvjeta.
Efekti vježbanja ne ovise samo o načinu na koji se vježba, već i o emisiji informacija. Tri su tipična načina za primanje informacija: vizualni, akustični i kinestetički. U procesu vježbanja moraju biti zadovoljeni i neki didaktički principi: - od jednostavnoga k složenom elementu, - od lakšega k težem elementu i - od poznatoga k nepoznatom elementu. Sve to treba uvažiti i u metodici rada. Proces učenja tehnike, odnosno usvajanje struktura gibanja provodi se u četiri zavisne faze: faza usvajanja, faza usavršavanja, faza stabilizacije i faza automatizacije. Iz tog razloga, prema M. Gabrijeliću (1984.), definirane su i četiri metode učenja: metoda početne pouke, metoda napredne pouke, metoda situacijskog usavršavanja i metoda natjecateljskog usavršavanja.
d) Načelo vježbanja boljom i slabijom nogom U većine igrača dominira lijeva motorička hemisfera mozga, koja upravlja aktivnošću desne noge i desne ruke. Manjinu čine oni kod kojih je dominirajuća desna moždana hemisfera, tj. oni koji se bolje služe lijevom nogom i lijevom rukom. Ima vrlo malo nogometaša koji se služe podjednako dobro lijevom i desnom nogom. Dešnjaci mogu lakše poboljšati igru lijevom nogom, nego izraziti ljevaci igru desnom nogom. Budući da su jedni i drugi potrebni nogometu, treba ih rešpektirati i uvažavati. Načelno treba poučavati obje noge što obogaćuje tehničke sposobnosti. Pri tome se iz psiholoških razloga ne smije kod djece previše forsirati, naročito kod izrazitih "ljevaka". O tome je interesantno iskustvo velikana Pelea koji je rekao; "Moj otac me je vrlo rano naučio pucati desnom nogom. Lijeva noga mi je bila slabija. Satima sam trenirao pucajući u zid lijevom i desnom nogom, dok nisam razvio gotovo istu snagu i preciznost desne i lijeve noge." Ovo načelo odnosi se i na bolju i slabiju stranu vratara pri bacanju u lijevu ili desnu stranu.
e) Načelo individualnosti i specifičnosti U tehničkoj pripremi valja rešpektirati individualne sposobnosti i sklonosti u smislu razvijanja određenih tehničkih elemenata do savršenstva i otklanjanja grešaka pri izvedbi slabijih elemenata. Tako, primjerice, postoje igrači s vrlo dobrom tehnikom oduzimanja lopte, ali sa slabijom tehnikom predaje lopte. Ili, dobri dribleri su u načelu slabiji u oduzimanju lopte. Igrači s tzv. "O" nogama obično dobro dodaju loptu i pucaju po golu vanjskim dijelom hrpta stopala, a igrači s “X" nogama bolji su u udarcima unutrašnjim dijelom hrpta stopala i unutrašnjom stranom stopala. Igrači s kratkim stopalom bolji su od igrača s dugim stopalom u
udarcima sredinom hrpta stopala. Igrači sa spuštenim težištem tijela obično su bolji dribleri od igrača s povišenim težištem tijela. U momčadi postoje i igrači specijalizirani za određene poslove kao što su: izvođenje jedanaesterca, slobodnih udaraca, kornera, bacanja auta i sl. To su igrači sa specifičnim sposobnostima razvijenima kroz tehničku pripremu, a koje je potrebno obnavljati i održavati. Svako igračko mjesto ima i svoje specifične tehničke zahtjeve. Tako, primjerice, napadači moraju više vježbati udarce na gol od braniča, braniči više oduzimanja od napadača itd. Poseban tretman moraju imati vratari zbog svoje specifične tehnike. Zbog nove uloge vratara u suvremenom nogometu, oni moraju usvojiti i određeni dio tehnike igrača.
f) Načelo povratnih informacija To načelo ima najveću informacijsku vrijednost o primjeni tehničkih elemenata u igri. Osnovni put u kontroli primjene tehnike u igri jest testiranje tehnike, programiranje rada i ispravljanje grešaka u treningu do primjene ispravljene tehnike u igri. Na osnovi povratnih informacija program tehnike može se ubrzati, usporiti ili korigirati. U praksi postoje igrači koji iskazuju zavidnu tehniku na treningu, a zbog anksioznosti na utakmicama je njihova tehnika narušena. S druge strane, postoje igrači sa skromnijim tehničkim repertoarom kojega pametno i efikasno koriste. Njihov individualan tehnički rad mora biti i različito programiran.
g) Načelo kompleksnosti Usvajanje tehničkih sposobnosti nogometaša u prvom redu ovisi o sposobnosti koordinacije, ali i o kinestetičkoj osjetljivosti za loptu. Tehnika puno ovisi i o preciznosti, a naročito pri prostorno-vremenskom usklađivanju gibanja (timing). Tehnika je često povezana i s brzinom i sa snagom. Nije isto, primjerice, uputiti centaršut iz laganog ili maksimalnog trčanja. U igri je tehnika i pažnja i koncentracija i naprezanje. Načelno, uz usvajanje pravilne izvedbe određenih tehničkih elemenata, moraju se razvijati i određene motoričke sposobnosti, kao i usvajati određeni taktički zahtjevi. Na taj se način tehnička priprema povezuje s ostalim pripremama u smislu realizacije kompleksnih zadaća.
3.2. Fizička priprema Fizička priprema ima za cilj razvoj funkcionalnih i motoričkih sposobnosti nogometaša koje čine kondicijsku pripremljenost nogometaša. Kod mladih nogometaša fizička priprema usmjerena je na razvoj funkcionalnih i motoričkih sposobnosti sukladno biološkom redoslijedu koji diktiraju zakonitosti rasta i razvoja djece i mladeži. Fizička priprema ima i druge zadaće kao što su: kompenzacijsko-korektivno djelovanje, djelovanje kao prevencija ozljeda, pozitivno djelovanje na zdravlje itd. Smjer razvoja fizičke pripreme pokazuje sljedeće:
- da će u budućnosti nogometa još više biti naglašen razvoj brzine, eksplozivne snage i brzinske izdržljivosti. - da će se zahtijevati gotovo savršena fizička priprema nogometaša, - opterećenja u fizičkoj pripremi još će se povećati i to više na račun intenziteta, a manje obujma rada, - maksimalno će se racionalizirati fizička priprema nogometaša, - rezerve za poboljšanje fizičke pripreme nogometaša nalaze se i u dopunskim čimbenicima kao što su: poboljšavanje prehrane nogometaša, strogi režim života, povećana i adekvatno primijenjena sredstva regeneracije igrača i sl. u fizičkoj pripremi važe određena osnovna načela:
a) Načelo kontinuiranosti fizičke pripreme Proces treninga u fizičkoj pripremi je dugoročan proces razvoja i usavršavanja funkcionalnih i motoričkih sposobnosti nogometaša od početnika (limača) do seniora. Radni interval u suštini predstavlja stimulacijski dio procesa, a interval odmora relaksaciju koja osigurava postizanje povišene radne sposobnosti. To se događa kao rezultat obnavljajućih procesa do razine koja je viša od početne prije početka samoga treninga. Dakle, pojava superkompenzacije jedna je od osnovnih funkcionalnih reakcija organizma u procesu fizičke pripreme, na kojoj se temelji kumulacija efekata i razvoj treniranosti nogometaša. S aspekta kontinuiranosti treninga važno je osigurati da sljedeći trening dođe u vrhu superkompenzacijskog rada. Opterećenje u jednom treningu mjeri se prvo procjenom funkcionalnih i energetskih potencijala umora koji prolazno snižava funkcionalne i motoričke sposobnosti. To je odlučujući podražaj za prilagođavanje. S biokemijskog aspekta istrošeni izvori energije ne samo da se obnavljaju, već dolazi do obnavljanja iznad početne razine. To je fenomen superkompenzacije koji čini osnovu za povećanje sposobnosti. Ukoliko se sljedeća opterećenja daju u vrijeme kada su se "tragovi" prethodnoga treninga izgubili (interval oporavka je predug), tada ne dolazi do značajnih promjena i zbog toga motoričke i funkcionalne sposobnosti ostaju na istoj razini. To se događa kod nogometaša koji treniraju 1 -2 puta tjedno. Ukoliko se sljedeće opterećenje daje u periodu nedovršenog oporavka organizma (prekratki intervali odmora), dolazi do pada sposobnosti nogometaša i do tzv. pretreniranosti. To se može dogoditi kod profesionalnih igrača koji treniraju 2 puta dnevno bez adekvatnog oporavka, a uz konstantno povećanje opterećenja. Ukoliko se sljedeća opterećenja daju u vrijeme povećane radne sposobnosti - u fazi superkompenzacije (intervali oporavka su optimalni), tada dolazi do povećanja sposobnosti nogometaša.
Sa stajališta superkompenzacije u procesu treninga potrebno je poznavati specifičnosti i vremensku dinamiku superkompenzacije nakon pojedinačnih treninga različite ciljne usmjerenosti (brzine, snage, izdržljivosti itd). Sustav izmjeničnog smjenjivanja opterećenja i odmora vrlo je složen. Tim sustavom opterećenja se mogu kontinuirano podizati. S aspekta razvoja i održavanja funkcionalnih i motoričkih sposobnosti nameće se potreba za svakodnevnim treningom s adekvatnim opterećenjima i odmorima. Sportska aktivnost mora trajati tijekom cijele godine. Na "tragovima" treninga iz prošle godine treba nastaviti progresivno doziranje opterećenja u sljedećoj godini. Na taj način osigurava se višegodišnji kontinuirani porast i održavanje funkcionalnih i motoričkih sposobnosti mladih nogometaša.
b) Načelo usmjerenosti i racionalnosti fizičke pripreme Trening u fizičkoj pripremi dominantno je usmjeren na transformaciju funkcionalnih i motoričkih sposobnosti, individualno i momčadski. Najdjelotvorniji su oni treninzi u kojima se dužim vremenom rada i višekratnim uzastopnim podražajima utječe na određenu funkcionalnu i motoričku sposobnost. Ali u praksi nema dovoljno vremena da se pojedine sposobnosti posebno obrađuju. Obično se u treninzima fizičke pripreme obrađuju dvije ili tri motoričke sposobnosti. Tako se u jednom treningu mogu obrađivati fleksibilnost, koordinacija i snaga, u drugom fleksibilnost, brzina i snaga, a u trećem fleksibilnost, brzina i izdržljivost. Posebno je važno usmjeriti trening fizičke pripreme sukladno znakovitostima dobi, jer je poznato da je zbog bioloških determinanti razvoja djece i mladeži trening u prvim fazama dugoročne sportske pripreme više usmjeren na razvoj jednoga kompleksa sposobnosti, dok je trening u kasnijim fazama sportskog razvoja usmjeren na razvoj i održavanje drugog kompleksa sposobnosti. Zbog specifičnosti fiziološko-anatomskog i psihosocijalnog razvoja različitih dobnih kategorija, specifična je i primjena fizičke pripreme. Kod početnika (limača) treba fizičku pripremu usmjeriti na razvoj fleksibilnosti, koordinacije i brzine reakcije. Kod mlađih pionira treba obrađivati fleksibilnost, snagu (trbušnu i leđnu muskulaturu u malom obujmu), koordinaciju, sve oblike brzine i u malom obujmu aerobnu izdržljivost. Kod pionira fizička je priprema usmjerena na razvoj fleksibilnosti, koordinacije, snage (repetitivne i eksplozivne), svih oblika brzine, kao i na razvoj adekvatne aerobne i anaerobne izdržljivosti. U radu s kadetima fizička priprema usmjerena je na poboljšanje brzine, koordinacije i eksplozivne snage. Ovdje se ide i korak dalje u razvoju aerobne i anaerobne izdržljivosti. Kod juniora trebaju se obrađivati sve motoričke sposobnosti, a opterećenja valja približiti opterećenjima seniora. Kod mlađih seniora još se uvijek može utjecati gotovo na sve motoričke sposobnosti. Razvoj brzine svoj maksimum doseže između 19.-22. godine, razvoj snage maksimum doseže oko 25. i 26. godine, izdržljivost svoj maksimum doseže oko 28. i 29. godine života. Vrhunska dostignuća u nogometu ostvaraju se u razdoblju od 24. do 30. godine.
Posebno, u individualnom radu fizička priprema može biti usmjerena na razvoj dobrih sposobnosti i korekciju slabijih sposobnosti. Načelo usmjerenosti fizičke pripreme treba povezati s načelom racionalnosti. U selekciji nogometaša treba birati brze, koordinirane i eksplozivne igrače, jer se na te sposobnosti može malo utjecati. Znači, fizička će priprema kod takvih igrača imati veće efekte nego kod sporih, nekoordiniranih i neeksplozivnih igrača. U individualnom radu fizička priprema može biti usmjerena na razvoj dobrih sposobnosti i korekciju slabijih sposobnosti.
c) Načelo valovitosti i progresivnosti opterećenja Kontinuirano opterećenje - stalno sistematsko povećavanje opterećenja bez adekvatnih odmora - dovodi do pretreniranosti. Zbog toga je potrebno primjenjivati diskontinuirano (valovito) i progresivno opterećenje. Praktično, to znači da u treningu valja primjenjivati vježbe snažnog opterećenja kombinirane s vježbama lakšeg opterećenja, uz postupnu progresiju u opterećenju. Načelno, kada se organizam adaptira na jedno opterećenje, potrebno ga je povećati. To se ne provodi iz treninga u trening, već skokovito. Treba zbrojiti efekte nekoliko treninga koji se izvode u periodu nepotpunog oporavka. Opterećenja naglo rastu iz prvoga u drugi i treći trening, a nakon toga nastupa pad opterećenja u četvrtom treningu. Pad mora biti niži od opterećenja u drugom treningu, ali mora biti veći od prvoga treninga. Četvrti trening je ustvari aktivan odmor. Što je nogometaš tijekom svoje sportske karijere bliži početku treniranja, pad je brži (2:1 ili 3:1). Kod seniora odnos je obično 4:1. U nogometnom se treningu načelo progresije u opterećenju primjenjuje počev od starijih pionira većinom u pripremnom periodu kada se podižu motoričke sposobnosti, koje se u natjecateljskoj sezoni održavaju na istoj razini ili se minimalno podižu. Za limače i mlađe pionire opterećenja se mogu povećavati svaka dva mjeseca, jer kod njih nema periodizacije treninga. U treningu nogometaša razina opterećenja koja odgovara opterećenju u igri služi samo za održavanje sposobnosti. Da bi sposobnosti rasle, potrebno je u određenim vremenskim intervalima primjenjivati veća opterećenja od opterećenja u igri. To je poznato načelo prepokrivanja (preklapanja) opterećenja. U nogometaša je koeficijent prepokrivanja 1-3. Prepokrivanje opterećenja može se izvoditi na račun obujma i intenziteta opterećenja.
d) Načelo cikličnosti treninga Jedno od bitnih načela u fizičkoj pripremi jest cikličnost treninga. Pod cikličnosti procesa treninga misli se na provođenje treninga u različitim zaokruženim vremenskim cjelinama, koje se nekim redom nadovezuju jedna na drugu. U teoriji i praksi spominju se tri ciklusa sportskog treninga: mikrociklus (mali), mezociklus (srednji) i makrociklus (veliki). Mikrociklusi traju 2-7 dana i obično se poklapaju s tjednim treninzima. Oni, ustvari, reguliraju odnos vremena i rada između pojedinih treninga i utakmica, kao i intenzitet pojedinih treninga. U okviru jednog tjednog ciklusa mogu se primjenjivati 2-3 velika
opterećenja, 2-3 srednja opterećenja i 1-2 mala opterećenja. To se odnosi na tjedni ciklus profesionalaca. Mezociklusi u nogometu traju od nekoliko tjedana do 3-4 mjeseca. Prvi mezociklus poklapa se s pripremnim periodom (4-7 tjedana), drugi s natjecateljskim periodom (3-4 mjeseca), a treći s prijelaznim periodom (3-4 tjedna). Makrociklusi traju 6-12 mjeseci i njihovo oblikovanje ovisi o godišnjoj periodizaciji treninga. U hrvatskom nogometu postoje dvije natjecateljske polusezone. Cikličko smjenjivanje pojedinih perioda ovisi o zakonomjernostima razvoja sportske forme, što je poseban problem. Ciklički karakter treninga znači da se rad i odmor smjenjuju u određenom ritmu tijekom dana, tjedna, mjeseca i godine. Suvremena periodizacija sportskog treninga izrađuje se na osnovi cikličke raspodjele trenažnih opterećenja, gdje svaki ciklus predstavlja jednu posebnu cjelinu, lako se određeni ciklusi uzastopno ponavljaju, ipak nijedan sljedeći ciklus nije nikada potpuno ponavljanje prethodnoga ciklusa, nego se svaki konstruira na osnovi efekata postignutih tijekom prethodnog ciklusa.
e) Načelo kompleksnosti Između fizičke pripreme i ostalih priprema mora postojati pozitivan transfer, tj. pozitivan utjecaj fizičke pripreme na tehničku, taktičku i psihosocijalnu pripremu. U načelu, fizičkom pripremom podignute funkcionalne i motoričke sposobnosti moraju biti integrirane u tehničkotaktičke elemente, a sve to mora biti transformirano i integrirano u sustav i koncepciju igre neke momčadi. Iz iskustva se zna da fizički spremniji nogometaš lakše barata loptom, da mu je koncentracija u igri veća te da ima više samopouzdanja i povjerenja u sebe.
5.5. Taktička priprema Opći je cilj taktičke pripreme razvoj i usavršavanje specifičnih sposobnosti i znanja za izvođenje tipičnih struktura situacija koje tvore taktiku nogometa. Pod taktičkom pripremom općenito se podrazumijeva usvajanje dijelova igre i igre u cjelini. Programi taktičke pripreme sastavljeni su tako da ostvare uigravanje raznih dijelova igre u fazi napada i fazi obrane. U tim programima moraju biti zadovoljena, već ranije napomenuta, osnovna načela faze napada i faze obrane. Međusobna suradnja igrača pri rješavanju situacija u igri uvjetovanja je igračevom sposobnošću identifikacije i analize situacija u igri, misaonim rješenjem i na kraju motoričkim rješenjem taktičkog zadatka. Cilj misaonog rješenja jest da igrač, na osnovi analize situacije, nađe u najkraćem mogućem vremenu optimalno rješenje koje će motorički realizirati. Motoričko rješenje taktičkog zadatka jest kompleksna djelatnost sastavljena od intelektualnih, tehničkih i motoričkih sposobnosti.
Taktičkom pripremom u osnovi se nastoji da igrači usvoje određeni sustav i koncepciju igre. To se postiže svrsishodnim individualnim djelovanjem, suradnjom dvojice, trojice i više igrača, tj. djelovanjem pojedinih linija u obrani i napadu, te djelovanjem momčadi u cjelini. Taktičke sposobnosti ovise i o taktičkom znanju, iskustvu, sposobnosti koncentracije, discipline i drugoga. Vrhunske su momčadi vrlo dobro taktički obrazovane. Njihova je igra na visokom stupnju automatizacije, uz određeni stupanj kreativnosti u igri.
Trend razvoja taktičke pripreme ukazuje na sljedeće: • da će u budućnosti nogometaši biti još univerzalnije taktički osposobljeni, • da će se uz osnovni sustav i koncepciju igre razraditi i alternativni sustavi i koncepcije igre, pa će se prema potrebi primjenjivati kombinirano u tijeku jedne utakmice, • da će se tražiti nova taktička rješenja, • da će se usavršavati metodika situacijskog vježbanja, • da će se još više koristiti neka pomoćna sredstva kao što su video-kasete, statistički podaci o vlastitoj i protivničkoj momčadi, kontrolirana opservacija igre, opservacija tijeka priprema protivnika itd. I na taktičku pripremu mogu se postaviti osnovna načela:
a) Kontinuiranost taktičke pripreme Taktička priprema počinje od prvog dana vježbanja u školi nogometa, ali sa specifičnim zahtjevima vezanima uz pojedine dobne kategorije. Kod početnika (limača) dominira slobodna igra, gdje dječja kreativnost, improvizacija i mašta dolaze do izražaja. Taktika je prisutna u taktičkim zahtjevima vezanima uz usvajanje tehničkih elemenata i uz igru na manjem terenu s golovima 5x2m. Slobodna igra postupno prelazi u usmjerenu igru kod mlađih pionira i pionira. Tu se postavljaju i usvajaju prvo globalni, a kasnije parcijalni taktički zahtjevi igre. Kod kadeta igra dobiva natjecateljski karakter u vidu tzv. obvezne igre, no još uvijek s visokim stupnjem slobode i kreativnosti u igri. Kod juniora igra dobiva izraženiji natjecateljski karakter. Juniori trebaju usvojiti zamišljeni sustav i koncepciju igre koji se kod seniora usavršava. U mlađim uzrastima dominira individualna i grupna taktika. Momčadska ili kolektivna taktika obrađuje se samo u svojim fundamentalnim zahtjevima. Ona je više prisutna kod seniora. Količina taktičke pripreme postupno se povećava od početnika do seniora zajedno s povećavanjem tehničkih i motoričkih sposobnosti.
b) Načelo racionalnosti i utilitarnosti taktičke pripreme Taktička priprema realizira se optimalnom kombinacijom pretežno praktičnoga i, manjim dijelom, teorijskog rada. U teorijskom radu su osnove obrađenog sustava i koncepcije igre, osnovne taktičke varijante i kombinacije u fazi napada i fazi obrane, kao i dijelovi igre. U praktičnom radu dominira situacijska metoda rada, što znači da su utakmice najvažnije u razvoju taktičkih sposobnosti. Uz utakmice, drugo značajno mjesto zauzimaju taktičke i pomoćne igre kojima se poučava taktika igre i usvajaju zahtjevi što proizlaze iz osnovnih načela igre. Važnu ulogu imaju i tehničko-taktičke vježbe koje je potrebno racionalno odabrati. Budući da je faza napada teža za obrađivanje i usvajanje od faze obrane, nju treba barem dvostruko više obrađivati. Time bi djelomično bila zadovoljena izreka "napad je najbolja obrana". Ovdje je važno napomenuti kako se istodobno uz napad mora vježbati i obrana. Posebno mjesto u taktičkoj pripremi ima taktika vratara. Sredstva taktike moraju biti korisna i primjenljiva u nogometnoj utakmici kako bi se zadovoljilo načelo racionalnosti i utilitarnosti taktičke pripreme. Bolje je vježbati manje taktičkih vježbi s više ponavljanja, nego puno vježbi s malo ponavljanja. Važno je istaknuti da će taktičke sposobnosti i znanja više i lakše usvojiti selekcionirani igrač koji ima smisla za nogometnu igru nego onaj koji ga nema.
c) Načelo igračke usmjerenosti i povratnih informacija Pri izboru igračkog mjesta za mlade igrače vrijedi jedan logički slijed. Početnici i mlađi pioniri trebaju povremeno igrati i u navalnoj, i u obrambenoj i u veznoj liniji. Čak se ponekad trebaju okušati i kao vratari. Tako razvijaju igračku univerzalnost i iskazuju svoje sklonosti i sposobnosti. Kod starijih pionira i kadeta potrebno je igrače grubo razvrstati u braniče, vezne i napadače. I ovdje igrači trebaju igrati više mjesta, a pogotovo više mjesta u svojoj liniji djelovanja. Vratarima treba davati mogućnost da igraju, i to u prvom redu kao korektori, kako bi se razvijali i kao igrači u polju. Pri kraju kadetskog uzrasta i kod juniora potrebno je pojedincima odrediti optimalno igračko mjesto te, alternativno, još dva igračka mjesta. Na taj se način razvija taktička univerzalnost i izbjegava se uska specijalizacija igrača za jedno igračko mjesto. To pomaže formiranju igrača suvremenog i modernog tipa, kao i lakšem prijelazu juniora u seniore, gdje junior često mora popuniti "slobodno" igračko mjesto. Na umu se stalno mora imati da je prioritetni zadatak škole nogometa stvaranje igrača, a ne stvaranje momčadi. Taktičke programe kod mlađih dobnih kategorija valja dosta usmjeriti u individualan rad, a naročito kod perspektivnih kadeta i juniora. To se odnosi u prvom redu na usvajanje i ispravljanje individualnih taktičkih elemenata: postavljanja, otkrivanja, ometanja i pokrivanja u univerzalnom i specifičnom smislu. Osnovna praktična nit u individualnom radu jest praćenje individualnih taktičkih sposobnosti igrača u utakmicama, korekcija tehničko-taktičkim vježbanjem, korekcija taktičkim pomoćnim igrama i prijateljskim utakmicama te korekcija u prvenstvenim i kup-utakmicama. Ta interakcija
treba biti stalno prisutna u taktičkoj pripremi. Na osnovi povratnih informacija program taktičke pripreme se potvrđuje ili se korigira.
d) Načelo poticanja kreativnosti Postoje različite razine kreativnosti. Sa stajališta nogometne igre najvažnija je inovativna razina kreativnosti, koju karakterizira dosjetljivost, originalnost, prilagodljivost i izvedba rješenja u nogometnim situacijama. U taktičkoj pripremi u kojoj se obrađuje suradnja dva ili tri igrača, treba uz optimalno rješenje davati i alternativna rješenja. U situacijskom vježbanju igračima valja dozvoliti da sami biraju rješenje od nekoliko ponuđenih i da iznalaze najbolja, pa i originalna rješenja. U novijoj tehnologiji rada s vrhunskim nogometašima inzistira se dosta na "drilu", na automatizaciji, na stvaranju igračkog robota, na vrijednostima koje su važne u nogometu, no koje nisu istinske vrijednosti. Veliki igrači su nepredvidljivi, originalni, oni izmišljaju nova rješenja i ne smije ih se sputavati strogo obveznom igrom. U pouci i treningu mlađih igrača treba poticati kreativnost. To se može činiti ukazivanjem na dobra rješenja u igri, ili na pokušaj dobrog rješenja koje je, istina, izvedeno s greškom, ili na dobru ideju. Te stvari treba stimulirati pohvalom, nagradom. Kreativnost se najviše razvija kod najmlađih dobnih kategorija. Kreativni igrači lakše se uklapaju u igru seniora, u igru neke selekcije ili u igru nove momčadi. Mladog igrača treba "prisiljavati" da u igri misli, da traži najbolja rješenja za pojedine situacije, da pokušava naći originalna, lucidna rješenja, da predviđa situaciju i slično. Poznati mađarski trener M. Bukovi često je govorio kako "dobrog igrača poslije utakmice mora boljeti glava, a ne noge".
e) Načelo prostorno-vremenskog usklađivanja akcija ili načelo timinga Rješavanje pojedinih situacija u igri može biti pravovremeno, prerano ili zakašnjelo. Cilj su pravovremena rješenja. Već pri vježbanju bez protivnika valja inzistirati, uz preciznost, i na pravovremenosti dodavanja, otkrivanja, ulaska u šut, ulaska na centaršut i sl. Znači, uz pravilnost izvođenja vježbe treba postići pravovremenost i brzinu akcija te promjenu ritma. Druga faza razvoja preciznog timinga odvija se u vježbanju s pasivnim, poluaktivnim i aktivnim protivnikom. Treća faza razvoja prostorno-vremenskog usklađivanja akcija odvija se u utakmicama, gdje su prisutni različiti pritisci koji mogu otežati rješavanje pojedinih situacija u tijeku akcija unutar faza u sustavu i koncepciji igre. Stoga je za visoku razinu prostorno-vremenskog usklađivanja u svim fazama tijeka igre potrebno u procesu treninga stalno ponavljati akcije s povremenim zaustavljanjem te ispravljanjem realizacije, kao i rješavati situacije na temelju povratnih informacija, na osnovi kojih igrači i momčad ispravljaju vlastitu igru.
Na tim stvarima treba inzistirati već u mlađoj dobi djelomično u tehničkoj pripremi, a puno više u individualnoj i grupnoj taktičkoj pripremi.
Na kraju ovog poglavlja autor će spomenuti i osnovna načela igre do kojih je došao svojim iskustvom i na temelju razmišljanja L. Kaliterna, a koja su još i danas aktualna. Lukini tzv. zlatni savjeti igračima jesu: • Nogomet je preciznost. Zbog toga vježbaj sve dok ne postigneš da ti noge "dobiju oči"; • Idi u susret dodanoj lopti i misli na trećega kojemu ćeš loptu predati; • Dubina je u nogometu potez, a širina je nužnost. Duga lopta je korisna ako je precizna. Ako je bez cilja, ona je za protivnika; • Igrač u zaleđu uvijek igra za protivnika; • Lopta bačena izvan igrališta je lopta za protivnika; • Igra i onaj koji nema loptu; • Kada je lopta kod protivnika, pokrij prvog protivnika do sebe; • U igri sve vidi, a ništa ne gledaj; • Igra daje gol, a ne igrač; • Niska igra je prava igra, a visoka igra je nužnost; • Lopta trči, a igrač se postavlja; • Nogomet je skupna igra.
3.4. Psihosocijalna priprema i odgoj Psihosocijalna priprema ima za cilj podizati razinu efikasnosti mentalnih - kognitivnih specifičnih sposobnosti za nogometnu igru, pozitivno usmjeriti vrijednosni sustav i motivaciju nogometaša, razvijati i održavati pozitivne osobine ličnosti u skladu s karakterom nogometne igre, podizati sposobnosti mikrosocijalne adaptacije i pozitivno odgojno utjecati. Psihosocijalna priprema odgovorna je za formiranje integralne ličnosti djeteta i mladića te za formiranje dobrih odnosa djece i mladeži u mikrokolektivu (klubu) i momčadi. Ovaj dio pripreme vrlo je kompleksan. On sintetizira nekoliko znanstvenih disciplina: psihologiju sporta, sociologiju sporta i pedagogiju. U vrhunskim bi klubovima u ovoj pripremi uz trenera morali sudjelovati i sportski psiholozi, sociolozi, pedagozi, pa i roditelji. U većini klubova i ovaj dio pripreme obavlja uglavnom trener, uz suradnju mladoga nogometaša i, eventualno, njegovih roditelja.
Proučavajući problematiku ove pripreme, analizirajući dosadašnja iskustva, kao i otkrivajući nove spoznaje, autor je pokušao postaviti osnovna načela ove pripreme;
a) Kontinuiranost psihosocijalne pripreme Vrijeme razvoja mladog nogometaša jest posebno vrijeme u životu čovjeka, koje počinje ranim djetinjstvom, a traje do formiranja ličnosti. Trener ne smije dječaka smatrati umanjenom kopijom odrasloga čovjeka, već mora poznavati karakteristike dobi s kojom radi. Biološki razvoj podliježe osnovnoj zakonitosti da se procesi izgradnje i razgradnje nalaze u tijesnoj međusobnoj povezanosti, te da su u svakoj dobi različito izraženi. Motorički i psihički razvoj odvija se neprekidno, ali postupno i neravnomjerno. Ova činjenica daje određenim dobnim kategorijama posebnu karakteristiku. Pojedini morfološki, funkcionalni, psihički i socijalni aspekti razvoja odvijaju se posebnim tempom i dosežu svoju zrelost u različito vrijeme. Kod početnika (limača) javljaju se prvi interesi za bavljenje nogometom. Djeca postaju smjela, hrabra i kreativna. Naglo se razvija inteligencija. Emocije su kratkotrajne, koncentracija za učenje je kratka, a pažnja promjenljiva. To je period srednjeg djetinjstva. Dob mlađih pionira poklapa se s periodom kasnog djetinjstva. Intelektualne sposobnosti su na višoj razini razvoja. Interesi i pažnja su dosta stabilni. Emocije su dugotrajnije. Koncentracija za učenje je povećana. To je period procesa diferencijacije svih motoričkih sposobnosti kada je razvoj motorike praktično neovisan o razvoju intelektualnih sposobnosti i osobina ličnosti. Ovdje je vrlo jak interes za nogomet i natjecanje. Naročito je izražen fenomen identifikacije djece s poznatim nogometašima. Izraženije postaju i socijalne karakteristike u osjećaju pripadnosti grupi, momčadi ili klubu. Dob pionira poklapa se s periodom rane mladosti, tj. s periodom puberteta, kada je prisutan brzi rast i razvoj. Krize koje se javljaju imaju uglavnom psihosocijalni karakter. Intenzivan razvoj spolnih žlijezda dovodi do intenzivnog i efektivnog ponašanja. Povećane su emocionalnost i mašta. Kod kadeta uspostavlja se ravnoteža u razvoju pojedinih organa, organskih sustava i podsustava. Emocije postaju stabilnije, a povećava se interes za nogomet. Ovdje je moguća i pojava određenih kriza vezanih uz školske i obiteljske probleme, uz Ijubav. Dob juniora period je zrele mladosti. Emocije postaju stabilnije, interes za nogomet je visok. Javljaju se ambicije za vrhunska dostignuća u sportu. Svijest i odgovornost u radu su povećani. Juniori sazrijevaju na intelektualnom planu. Oni postaju socijalno prilagodljiviji, komunikativniji, privrženiji svojoj momčadi i klubu. Sve navedeno ukazuje na činjenicu da psihosocijalna priprema mora biti kontinuirani proces te da svaka dobna kategorija ima svoje specifične zahtjeve na psihosocijalnu pripremu. Psihosocijalna priprema općenito je definirana kao sustav metoda koje koristi igrač, trener ili sportski psiholog za djelovanje na misli, emocije, stavove, motivaciju i ponašanje igrača, individualno ili momčadski.
Opća psihološka priprema u kontinuitetu radi na razvoju sposobnosti, osobina, ponašanja i stavova, korisnih za nogomet u dugoročnoj perspektivi.
b) Načelo korištenja intelektualnih sposobnosti igrača Intelektualne sposobnosti ne utječu na uspješnost nogometaša same po sebi. One su povezane s emocionalnim i motivacijskim funkcijama te strukturom ličnosti u cjelini. Navedene funkcije zajedno omogućavaju prilagodbu nogometaša raznolikim uvjetima sportske okoline i postizanja sportskih uspjeha. Što je sportska aktivnost kompleksnija, s obzirom na svoje strukturalne karakteristike, to će intelektualna opterećenja sudionika u tom sportu biti veća. U kompleksnom sportu, kakav je nogomet, u početnim fazama učenja i vježbanja kretnih struktura intelektualne sposobnosti su iznimno važne. Motoričke vještine sadrže dvije vrste znanja: praktično i konceptualno. Praktično znanje sadržano je u sklopovima koji se nazivaju vještinama, shemama ili motoričkim programima. Ono nije reprezentirano u svjesnoj memoriji. Konceptualno znanje predstavlja informaciju o odgovarajućim okolnostima u kojima se neka motorička shema može primijeniti te je dostupna svjesnoj memoriji. Dakle, intelektualne sposobnosti važnije su pri usvajanju konceptualnog znanja nego praktičnog znanja. Ukoliko je struktura motoričkih sposobnosti nekog sporta bogatija, posredno će i intelektualni zahtjevi na sudionika u tom sportu biti veći. Za nogomet je važna specifična struktura intelektualnih sposobnosti, koju je još uvijek teško precizno i u potpunosti odrediti. Te sposobnosti dolaze do izražaja u strukturiranju nogometnih situacija, njihovom zapamćivanju, iskustvu u dugotrajnom pamćenju, brzom odlučivanju, brzoj prostornovremenskoj procjeni, rezoniranju, predviđanju situacija itd. Bit načela je da se koriste intelektualni kapaciteti djece i mladeži u pouci i treningu tehnike i taktike, pogotovo u usvajanju taktičkih i drugih teorijskih znanja, a posebno u mentalnoj pripremi nogometaša. Intelektualne kapacitete igrača indirektno može koristiti trener, a direktno sam igrač. Redoslijed usvajanja programa u školi nogometa, uz ostalo, mora biti usklađen i s intelektualnim razvojem mladoga nogometaša.
c) Načelo razvoja mentaliteta pobjednika Trener mlađih nogometaša mora poticati razvoj mentaliteta pobjednika u svakodnevnom ponašanju. Uspješni nogometaši ne čekaju životnu šansu, primjerice, jednu dobru igru i nekoga da ih kao talente otkrije. Nastoje dati sve od sebe, dobro igrati u kontinuitetu i na taj način svratiti pozornost na sebe. Oni stalno traže mogućnost i za dokazivanje. Svjesni su da uspjeh ne dolazi preko noći. Za sve treba vremena, tako i za uspjeh. Spremni su za poteškoće. Greške i
neuspjehe uzimaju kao sastavni dio sporta. Uspješni nogometaši su uporni i jednostavno nikada ne odustaju, pa čak ni onda kada imaju minimalne šanse za uspjeh. Oni ne razmišljaju o porazu. Ne čekaju da se poklope sretne okolnosti da se dokažu, već sami pokušavaju stvoriti povoljne okolnosti za dokazivanje. Uživaju u natjecanju s protivnikom, s suigračima, sa samima sobom. Često žele znati koliko su danas bolji nego jučer. Ne opterećuju se negativnim mislima i osjećajima, nego svoj duh usmjeravaju pozitivnim tijekom. Oni su optimisti, realno ambiciozni. S jedne strane posjeduju hrabrost, a s druge tremu, u smislu određene uzbuđenosti prije natjecanja, a ne straha. Uvijek su spremni na preuzimanje rizika u kriznim situacijama i na dodatni napor. Neće brzo klonuti duhom i ne predaju se. Ne odustaju sve dok ima nade, primjerice, preokrenuti nepovoljan rezultat u utakmici. Daju sve od sebe. Ne razmišljaju o umoru i iscrpljenosti. Optimalno su motivirani. Znaju da ljudi imaju više energije i izdržljivosti nego što su svjesni toga. Uspješni sportaši pretežno su ekstrovertirane osobe. Za njih je kriza prilika za provjeru koliko su kao osobe snažni. U kriznim situacijama mogu se kratkotrajno iracionalno ponašati. Primjerice, moguće je i da se nakon dobre igre izgubi utakmica. To može dovesti do razočaranja, do agresivnog ponašanja, do plakanja ili sličnog ponašanja, no, kratkotrajnoga. U nogometu su česte konfliktne situacije. Najčešće se javljaju u natjecanju, a pogotovo u porazu. Kada se poraz javlja kao izvor konfilkta, onda je to u prvom redu potvrda o neskladu između očekivanoga i postignutog rezultata. Takav nesklad frustrira nogometaša, trenera, roditelja, upravu kluba i mnoge druge. No, i u porazu treba tražiti pozitivnu stranu. Poraz od boljega nije sramotan, poraz zbog nesretnih okolnosti je opravdan. No, poraz od objektivno slabijega suparnika nije opravdan, ali iz njega valja učiti. Uspješni nogometaši podjednako dobro igraju i protiv jačega i protiv slabijega protivnika. Poraz ne vole ni u igri na treningu. Pobjeđivanje im postaje navika. Treba stalno razmišljati o uspjehu, a ne o neuspjehu. Ako se stalno zamišlja neuspjeh, on za ljudski mozak postaje "stvaran" i živčani sustav se ponaša kao da smo zaista doživjeli neuspjeh. Javljaju se osjećaji, razmišljanje i ponašanje koji prate situaciju neuspjeha. To je pojačano ako se prisjećamo i oživljavamo neuspjeh iz prošlosti. Na taj način povećava se vjerojatnost da će se neuspjeh zaista i dogoditi. Ako jasno i živo zamišljamo uspjeh, on će postati "stvaran" za naš živčani sustav. Javit će se osjećaji samopouzdanja, sigurnosti i vjere u sebe. Takav osjećaj će povećati vjerojatnost ostvarenja cilja. Trener svojim radom može utjecati na razvoj pobjedničkog mentaliteta. Presudnu ulogu ovdje ima specifična struktura osobina ličnosti nogometaša, kao i njegovo htijenje, ponašanje i aktivnost. Već od malih nogu treba razvijati mentalitet pobjednika. On je usko povezan uz mentalitet nacije, uz radne navike, uz sportsku kulturu. Autor je mišljenja da kod mnogih hrvatskih igrača treba raditi na promjeni mentaliteta, a naročito kod mladih nogometaša.
d) Načelo utjecanja na motivacijsku strukturu
Motivi koji utječu na to da se netko bavi nogometom biotički su i socijalni. Od biotičkih motiva najvažniji su potreba za kretanjem, potreba za igrom i potreba za sportskom borbom. Najvažniji socijalni motivi jesu potreba za postignućem, za isticanjem, za dominacijom, za grupnom identifikacijom, novac itd. Kod motiva prepoznajemo njihovu hijerarhijsku strukturu. Ona je različita u početnika, seniora, kod amatera i nogometaša profesionalaca. Motivacijska struktura se mijenja od prvih dana ulaska u nogomet pa do vrhunskih dosega u karijeri. Djeca se počinju baviti nogometom zbog potrebe za kretanjem, igrom, uživanjem i zadovoljstvom. Što se dijete više bavi nogometom, to se više javlja i želja za uspjehom, što je presudan motiv postignuća. U prvo vrijeme dijete uspoređuje svoje sposobnosti sa sposobnostima ostalih u grupi. Uključivanjem u natjecanje, počinje uspoređivanje vlastitih sposobnosti s protivničkim. Sportsku aktivnost i sve njezine elemente (pouka, trening, natjecanje, druženje, pobjeda, poraz, napredovanje, stagnacija, nagrada, kazna itd.) mladi nogometaš sam svakodnevno provjerava. O vrijednostima tih elemenata ovisit će i njegov osjećaj zadovoljstva, a s time i njegova daljnja motivacija. Najvažniji čimbenici koji podržavaju, pa i povećavaju motiviranost jesu omjer između unutrašnje i vanjske motivacije, te planiranje i realizacija ciljeva. Unutrašnju motivaciju predstavlja uživanje u treniranju i igranju, bez namjere da se dobije neka vanjska nagrada. U vanjsku motivaciju spada određena stimulacija, primjerice, dobra ocjena igre, trofeji, novac itd. Nogometaša istodobno pokreću i unutrašnji i vanjski razlozi. Uspjeh povećava i jednu i drugu motivaciju, a neuspjeh ih smanjuje. Što je nogometaš stariji, to više prevladavaju vanjski motivi. Na motivacijsku strukturu može se utjecati različitim postupcima: - valja osigurati dovoljno uspješnih iskustava, što će izazvati ili pojačati osjećaj kompetentnosti i tako podržati unutrašnji razlog za bavljenje nogometom; - pronalaženje pravog igračkog mjesta pruža igraču mogućnost da mu sposobnosti dođu više do izražaja, a time i njegova igra postaje uspješni - na unutrašnju motivaciju pozitivno djeluje i pohvala, a pogotovo kod nogometaša koji se dovoljno ne ističu, pa stoga sami po sebi ne dobivaju dovoljno potvrde vlastite vrijednosti; - na duži rok pohvala djeluje bolje od ukora, a na kratki rok njihovo djelovanje približno je jednako; - u pravilu se treba češće služiti pohvalama, a manje ukorima. Efikasnost pohvale veća je kada se ona dodjeljuje javno, a efikasnost ukora veća je kada se dodjeljuje u četiri oka; - što je nogometaš sposobniji, to na njega više djeluje ukor, a manje pohvala. Obrnuto, što je nogometaš manje sposoban, to na njega pohvale djeluju više od ukora. Prema tome, prosječne i ispodprosječne nogometaše treba više hvaliti, a talentirane i istaknute češće koriti, pa i kažnjavati;
- na nervoznije i osjetljivije nogometaše ukor vrlo loše djeluje, dok na flegmatičnije i mirnije ukor djeluje pozitivnije; - pri postavljanju ciljeva za momčad ili pojedinačno za igrača treba voditi računa da ciljevi budu realni; - ciljevi moraju biti precizirani, a ne neodređeni i moraju biti izazov za nogometaša; bolji su nešto teži nego lakši ciljevi; - posebno je važno da se dugoročni ciljevi, koji imaju slabo motivacijsko djelovanje, rastave na niz međuciljeva; - posebno je značajno postavljanje ciljeva u natjecanju; -specijalne ciljeve predstavljaju potpisivanja pripravničkih, amaterskih i profesionalnih ugovora; - na motivacijsku strukturu može se djelovati i sugestijom, autosugestijom, pozitivnom kontrolom misli, molitvom, kao i nekim drugim tehnikama mentalne pripreme nogometaša.
e) Načelo uvođenja supertreninga u psihološku pripremu nogometaša Jedna grupa sportskih psihologa, na čelu s F. Stemime, je za uvođenje tzv. supertreninga u psihološku pripremu nogometaša. Prema njima, supertrening predstavlja zbirni pojam za mentalne ili psihološke tehnike, tj. koncept koji u trenažnoj praksi spaja različite tehnike primjerice, tehnike koncentracije, vježbe dekoncentracije, tehnike vizualizacije, metode prekidanja misli i sl., u jednu cjelinu treninga, koji može biti usklađen individualno i kolektivno. Sve metode supertreninga imaju sljedeće zajedničke elemente: - obvezuju na upravljanje stresom; stres i njegove uzroke valja analizirati i secirati, - trening provoditi u ritmu naprezanja i opuštanja, ne samo fizičkoga, nego i umnoga, - poznaju autosugestiju zahvaljujući kojoj se povećava koncentracija na postizanje ciljeva, - pozitivna kontrola misli; sprečava negativne koje mogu prouzročiti da se određeni ciljevi pričine nemogućima, - trening mora biti jasno usmjeren kako bi se postigao postavljeni cilj; prilikom autoregulacije u strogom smislu, vegetativni procesi su sustavno stabilizirani. Pozitivni strah je prije utakmice vođen, - prilikom vizualizacije predodžbe koje se odnose na igračke karakteristike pokazane su i rastumačene tako intenzivno da zaista povoljno utječu na rezultat koji valja ostvariti. Osobito je važna vizualizacija prije i za vrijeme utakmice. Pripreme za takav trening sastoje se od gledanja mnogobrojnih utakmica maksimalnom koncentracijom. Ovdje video-kazete imaju veliku vrijednost. One treneru i igračima omogućuju predočenje načina na koji će protivnik igrati i ponašati se.
U nogometu je uvijek bilo talenata koji su se intuitivno, i ne znajući, služili supertreningom. Pele je, primjerice, bio as vizualizacije jednako dobar kao i demonstrator izvođenja pokreta. U svezi s vizualizacijom Pele je rekao sljedeće; "Ja sam si predočavao dovoljno rano, prije svake utakmice, način prema kojemu su se stvari trebale odvijati. To je bilo važno za mene da si mogu zamisliti kako svoga protivnika mogu proći s loptom u nogama. Ako sam se, u svom duhu, naročito intenzivno pripremao prije utakmice, uspijevao sam naročito dobro i na utakmicama. Približavao sam se protivnicima na način da su imali dojam kao da ih želim srušiti. Ali ja sam prolazio kraj njih, a da nije bilo sudara." Vizualizacija je posebno učinkovita ako je kombinirana s mišićnim opuštanjem prije utakmice. Preporučuje se mišićna opuštanja početi s klasičnim vježbama opuštanja, zatim prijeći na progresivno mišićno opuštanje, a tek potom na autogeni trening. Zajedno s mišićnim opuštanjem provodi se i mentalno opuštanje i povećava se koncentracija i psihička spremnost za napore utakmice. U supertreningu je važno i sastavljanje vlastitog repertoara slika. Nema čovjeka koji ne razgovara sam sa sobom. Unutrašnji dijalog je važan čimbenik u analizi osobnih dostignuća. Nogometaš bi morao biti siguran u tri stvari: - u razloge koji ga tjeraju da igra nogomet, - u misli, slike i predstave koje mu dozvoljavaju da se najbolje odmori i opusti, - u misli i razloge koji mu najviše razvijaju volju za angažiranost i sportsku borbu. Na osnovi toga nogometaš sastavlja vlastiti repertoar slika. Supertrening nije poseban trening, već sastavni dio kondicijskoga, tehničkoga i taktičkoga treninga. Svaka fizička i tehnička vježba izaziva i sekundarni učinak na mentalnom planu, kao što i svaka mentalna vježba ima sekundarne učinke na fizičkom planu. Novija istraživanja govore o tome da je čovjek u stanju svjesno kontrolirati tjelesne procese svojim umom. Svaka promjena fiziološkoga stanja praćena je promjenom duhovnoemocionalnoga stanja. I obrnuto, svaku svjesno ili nesvjesno proizvedenu promjenu duhovnoemocionalnoga stanja prati odgovarajuća promjena fiziološkoga stanja. Trenere - praktičare trebalo bi poučiti tome kako da u trenažne programe uključe i mentalne procese. Supertrening bi trebao upotpuniti fizički i tehničko-taktički trening te tako svaki uobičajeni trening pretvoriti u integralan globalni trening.
f) Načelo formiranja homogenog kolektiva Grupa djece što se uključuje u rad škole nogometa mora biti brzo pretvorena u kolektiv. Njihov zajednički interes je bavljenje nogometom i za to su se dobrovoljno odlučili. Kolektiv se postupno formira tijekom treninga, utakmica i druženja mladih nogometaša. Naročito važnu
ulogu u formiranju kolektiva imaju sportski kampovi, turnirska natjecanja, razne pripreme izvan mjesta boravka, izleti, posjeti kvalitetnim utakmicama itd. Homogenost je najvažnija karakteristika kolektiva. Kolektiv je homogen ako su svi njegovi članovi međusobno povezani i ako imaju zajedničke želje, interese i potrebe. Homogen se kolektiv odlikuje time što njegovi članovi zauzimaju identične ili slične stavove prema najvažnijim pitanjima, a naročito prema onima koja se tiču njihova života i rada. Kolektiv mora biti i dobro strukturiran. To znači da postoje čvrste veze između pojedinih članova kolektiva. Zbog toga je važno i prijateljstvo među članovima kolektiva. Ta stečena prijateljstva obično su dugotrajnija i snažnija od prijateljstava stečenih u, primjerice, obveznim osnovnim školama. Za kolektiv je vrlo važan vođa kolektiva. Obično je to dječak s iznadprosječnim nogometnim sposobnostima, iznadprosječne inteligencije, ali i povišene specifične agresivnosti. On ne mora biti najbolji igrač u momčadi. Vođa u velikoj mjeri utječe na ponašanje kolektiva. Dobro je da ga izaberu suigrači. Taj vođa - kapetan momčadi, mora imati dobre odnose sa suigračima, a naročito s trenerom. Ovdje se valja dotaknuti problemi uklapanja izolirane djece u kolektiv. Takvu djecu treba, preko druge djece s kojom se vole družiti, polako uvoditi u kolektiv. Poseban su problem grupe, introvertirana djeca koja se međusobno druže, a s ostalima u kolektivu nemaju veze. Takvu grupu treba na fini način "razbiti" i uvući djecu u kolektiv. Ako su slabi nogometaši, treba ih u selekciji eliminirati. Neku djecu može sam kolektiv izolirati. Ako su to talentirana djeca, treba ih vratiti u kolektiv, najčešće preko kapetana momčadi. Ovdje ponekad mora intervenirati i sam trener. Trener mora i sam biti uklopljen u kolektiv. Morao bi imati dobru relaciju sa svima u kolektivu, a posebno s kapetanom momčadi. Na taj način trener je pravi vođa kolektiva. O ličnosti trenera bit će kasnije više govora. Kolektiv - momčad trebala bi se uklopiti u kolektiv - školu nogometa, a svi zajedno u kolektiv kluba. Poseban problem predstavljaju kolektivi gradskih, županijskih, regionalnih i nacionalnih selekcija. No, i za njih vrijede isti postupci u stvaranju homogenosti kolektiva. Što je kolektiv homogeniji, to su i efekti sportske pripreme veći, a s time i rezultati natjecanja.
a) Načelo odgojnog rada s mladim nogometašima Sve aktivnosti u školi nogometa moraju biti povezane u jedinstven odgojni utjecaj na djecu i mladež. Djecu treba odmah po prijemu upoznati s onim što se u školi traži od njih, kako u pogledu rada, režima života, discipline, tako i u pogledu međusobnih odnosa, odnosa prema treneru, starijima itd. Djecu treba upoznati i s kulturom ponašanja u različitim situacijama (kontakt s trenerom, starijima, na ulici, u tramvaju, na treningu i utakmicama, kod kuće, u
Školi itd.). Treba djecu poučavati određenim normama u ophođenju među ljudima u duhu bon-tona. Već u početku valja u djece formirati shvaćanje kako su norme ponašanja postavljene u interesu prosperiteta pojedinaca i grupe. Trener mora stalno promatrati dijete i mladića, kako na treningu, u utakmici, u svlačionici, tako i na ulici. On mora imati jasnu sliku o vrlinama i manama dječaka. Na neke postupke grupe ili pojedinaca trener mora reagirati na licu mjesta, na neke pričekati, provjeriti da li je pojava slučajna ili se češće pojavljuje. U nekim slučajevima potreban je i individualan rad, u drugima iznošenje pojave i problema pred cijelu grupu. Zajednički život grupe, treninzi, utakmice, sastanci, predavanja i ostale aktivnosti u školi nogometa pružaju bogatstvo mogućnosti za odgojni utjecaj na dječake i mladiće. Sama nogometna igra otkriva dječake i mladiće upravo onakvima kakvi jesu. U igrama oni dolaze u situacije da pokažu svoje dobre osobine, kao što su: odlučnost, smjelost, nesebičnost, pažljivost, dobro ponašanje itd., ali isto tako i negativne osobine, kao što su: neodlučnost, kukavičluk, sebičnost, netaktičnost, nekulturno ponašanje itd. Svojim pedagoškim postupcima trener može prilično utjecati na odgoj mladih nogometaša. Kontakt s roditeljima vrlo je značajan. Zato se organiziraju roditeljski sastanci, a roditelji se mogu pozvati i pojedinačno na razgovor. U nekim slučajevima preporučljivo je da trener posjeti roditelje, da vidi u kojim uvjetima dijete živi, da porazgovara s roditeljima itd. Specijalno važni su razgovori s roditeljima vezani uz eventualno potpisivanje pripravničkih, amaterskih ili profesionalnih ugovora s klubom. Problem često predstavljaju "bolesno ambiciozni" roditelji. Tu treneri moraju nastupati s puno strpljenja i diplomacije. Roditelje treba objektivno informirati o razvojnim fazama u napretku igrača, ali i o njegovim nedostacima. Dobar roditelj je miran i staložen čovjek, koji nije preambiciozan i opsjednut rezultatima svoga djeteta. Više je zaokupljen svojim poslom, ali je uvijek spreman pomoći djetetu i klubu, a s trenerom može uspostaviti dobru vezu. Dijete takvog roditelja ima normalne uvjete za redovit trening i natjecanje, bez pritisaka, što je bitan preduvjet za postizanje dobrih i uspješnih rezultata. Od dobrog roditelja se traži: - da djetetu osigura svakodnevni odlazak i dolazak (prijevoz) na relaciji škola -dom - klub, dok se dijete ne osamostali - da kontrolira dijete i pomaže mu u svladavanju školskog gradiva - da sudjeluje u rješavanju problema koji mogu proizaći iz sadržajnog i intenzivnog života djeteta - da djetetu osigura pravilnu prehranu - da pomaže treneru i klubu u organizaciji natjecanja - da prema mogućnostima pomogne klubu i materijalno - da pokušava objektivno pratiti razvoj djeteta u natjecanju itd. Nužno je održavati i kontakte sa školom, kako bi se pomoglo uskladiti klupske, obiteljske i školske obveze. Ponekad treba kontrolirati i ocjene u školi, a naročito u osnovnoj školi. Često
trener može više utjecati na dijete od samog roditelja. Bez obzira na Ijubav prema nogometu, na uspjeh u nogometu, djetetu škola mora biti najvažnija obveza. Za talentirane kadete i juniore preporučljivo je da pohađaju sportsku gimnaziju, koja je tako organizirana da talentirani i vrhunski sportaš može uskladiti sport i školu. Postoji i mogućnost školovanja u dopisnim srednjim školama. U tim školama nastavni program isti je kao i u ostalim srednjim školama, ali nije obvezatno pohađati nastavu, a ispiti se polažu kao na fakultetima. Igrači "dovedeni" u klub mogu biti smješteni u prostorije kluba, srednjoškolski dom, a i privatno. Autor preporuča da se igrači smjeste u obitelji - prijatelje kluba. Na taj način igrač se nalazi u okolnostima sličnima obiteljskima i u okružju kao kod svoje kuće. To će smanjiti djetetove eventualne traume nastale odvajanjem od obiteljskog doma. Poseban je trenerov zadatak da utječe na ponašanje mladih nogometaša u duhu Kodeksa ponašanja u nogometu (prema FIFA), koji kaže; Za dobro igre uvijek: • igraj da pobijediš, • igraj fair, • poštuj pravila igre, • poštuj protivnike, suigrače, suce, službene osobe i gledatelje, • prihvati poraz s dostojanstvom, • promoviraj interes nogometa, • odbaci korupciju, droge, rasizam, nasilje i ostale opasnosti za naš sport, • pomozi drugima da odole pritiscima korupcije, • ukori one koji žele nauditi ugledu našeg sporta, • cijeni onoga koji štiti ugled nogometa.
4. PERSPEKTIVNO PLANIRANJE I DOMINANTNE KARAKTERISTIKE PROGRAMA ŠKOLE NOGOMETA U KLUBOVIMA Perspektivno planiranje je dugoročno planiranje za period od: - 8 godina za klubove 3. HNL koji imaju 4 dobne kategorije, - 10 godina za klubove 2. HNL koji imaju 5 dobnih kategorija, - 10-12 godina za klubove 1. HNL koji imaju 5 dobnih kategorija i mladu momčad (mlađi seniori). Iznimno kod klubova 1. HNL autor uvrštava kategoriju mlađih seniora u školu nogometa. Do sada je u hrvatskoj praksi najveći problem u školi nogometa predstavljao prijelaz iz juniora u seniore. U tom su se prijelazu mnogi juniori izgubili, a bili su finalni produkt škole nogometa. Često su ustupani drugim klubovima niže razine natjecanja, gdje su stručni rad i natjecanja bili na nižoj razini, pa im to nije moglo osigurati igračko napredovanje i sazrijevanje. Da bi se to izbjeglo, potrebno je u klubovima 1. HNL formirati mlade momčadi koje bi imale redovno natjecanje u vidu nacionalne lige mladih momčadi ili internacionalne lige, primjerice lige "AlpeJadran". Druga solucija je da klub 1. HNL ima svoju drugu momčad u 2. HNL u kojoj nastupaju mlađi seniori, što je praksa u mnogim zapadnoeuropskim klubovima. Na taj bi se način osigurao kontinuitet rada i napredovanje mladih igrača, a time i plodovi rada škole nogometa. Perspektivno planiranje nije mehaničko ponavljanje nekoliko godišnjih planova. U perspektivnom planiranju radi se o sustavnom povećanju broja treninga, broja utakmica i opterećenja do optimalne razine, a što bi, uz adekvatan program, trebalo osigurati postupno i kontinuirano podizanje sposobnosti, osobina i znanja igrača. Perspektivno planiranje praktično se provodi u vidu orijentacijskog planiranja. Na temelju domaćih i stranih iskustava može se iskazati orijentacijski plan distribucije utakmica po dobnim kategorijama:
Na sličan način može se iskazati orijentacijski plan distribucije treninga po dobnim kategorijama;
NAPOMENA: Navedeni rasponi predstavljaju razliku u broju treninga po pojedinim dobnim kategorijama Između amaterskih i profesionalnih klubova. (* Broj u zagradi predstavlja broj individualnih treninga)
Kvantitativni odnosi među pojedinim oblicima sportske pripreme uvjetovani su raznim čimbenicima: potrebama pojedinih razina natjecanja, potrebama specifičnih za pojedine dobne kategorije, zadaćama pojedinih ciklusa i perioda treninga itd. Gledajući generalno, na bazi iskustva mogu se postaviti orijentacijski kvantitativni odnosi među raznim vrstama sportske pripreme:
U suvremenom radu s mladima vrlo je važno i planiranje opterećenja za višegodišnji rad. Uz suzdržljivost, brzinu i snagu, može se odrediti orijentacijska distribucija trenažnog opterećenja, primjerice, za
NAPOMENA: Kod izdržljivosti i brzine iskazana su ukupna trčanja (određenih dionica) u jednom treningu. Snaga je iskazana u broju serija vježbi. U treningu je, uz postupno povećanje volumena opterećenja tijekom višegodišnjeg rada, važno i pravilno raspoređivanje obujma i intenziteta opterećenja. To je moguće tablično iskazati putem relativne vrijednosti volumena i omjera obujma i intenziteta opterećenja;
Uz sportsku pripremu u školi nogometa treba u obliku orijentacijske distribucije prikazati i ostale aktivnosti po dobnim kategorijama:
NAPOMENA: Aktivnosti su iskazane brojčano za dvogodišnji period po dobnim kategorijama te za ukupno trajanje škole nogometa. U perspektivnom planu rada škole nogometa, a radi boljeg razumijevanja kompleksnosti rada, preporučljivo je navesti i dominantne karakteristike programa za pojedine dobne kategorije:
Na primjeru prikazanih tablica orijentacijske distribucije utakmica, treninga, opterećenja, kvantitativnih odnosa među raznim vrstama sportske pripreme, raspoređivanja obujma i intenziteta trenažnog rada te određivanja specifičnosti programa, mogu se donijeti razni zaključci. Prvo: prisutno je kontinuirano povećanje ukupnog volumena trenažnog rada po dobnim kategorijama, primjerice, povećanje broja treninga godišnje od 100 (limači) do 380 (seniori), povećanje broja utakmica od 20 (limači) do 70 (seniori). Drugo: dinamika opterećenja pokazuje kontinuirani porast obujma i intenziteta opterećenja, primjerice, od 300 m (limači) do 1000 m (seniori) ukupnih trčanja za razvoj brzine na jednom treningu. Treće: u opterećenjima se postupno mijenja odnos obujma i intenziteta opterećenja. U početku rada (kod limača) veći je obujam opterećenja, zatim kod pionira i djelomično kod kadeta omjer obujma i intenziteta izjednačava se, da bi kod juniora i seniora dominirao intenzitet opterećenja.
Četvrto, u programima u početku dominira tehnička priprema da bi se izjednačila s taktičkom i fizičkom pripremom kod seniora. U fizičkoj pripremi u početku rada dominira svestrana fizička priprema, a kod seniora prevladava specifična fizička priprema. Time se poštuju osnovna pravila suvremene sportske pripreme polaznika škole nogometa. No, to su ipak samo orijentacijski okviri rada. Dopune, izmjene i druge intervencije u perspektivnom planu posljedica su stjecanja novih iskustava, novih spoznaja, novih metoda rada i sl. Noviji koncept rada škole nogometa temelji se na načelu povratnih informacija koje se susreće u kibernetici, znanosti o komunikaciji i organizaciji sustava rada. Plan i program rada ostvaruje se u praksi, a kreatori promatraju što se događa. Na osnovi analize rada, po potrebi se uvode izmjene ili dopune planova i programa i ponovno vraćaju u praksu. Takav otvoreni sustav rada trebao bi osigurati kvalitetan rad škole nogometa. U radu s mlađim dobnim kategorijama presudno je značajno utvrđivanje čimbenika ograničenja. To su endogeni i egzogeni čimbenici. U grupu endogenih čimbenika spadaju koeficijenti urođenosti, krivulja razvoja ljudskih osobina i sposobnosti te zdravstveno stanje. Prvi endogeni čimbenik, koeficijent urođenosti, može se protumačiti kao interakcija genetskog i negenetskog dijela varijance svake pojedine ljudske osobine i sposobnosti. To znači da se na pojedine osobine i sposobnosti može manje ili više utjecati, dok je na neke, one s visokim stupnjem urođenosti, gotovo nemoguće utjecati. Drugi endogeni čimbenik, krivulja razvoja ljudskih osobina i sposobnosti, odnosi se na različite intenzitete promjena ljudskih osobina i sposobnosti tijekom života. Antropološka obilježja, maksimalno razvijena do granica, ne samo da će sporije propadati, nego će se na toj razini i dulje zadržati. Osobine i sposobnosti na koje se nije dovoljno utjecalo, neće se maksimalno ni razviti, pa neće ni dugo opstati na dostignutoj razini, a bit će izložene i brzom propadanju. Zbog toga je od neprocjenjive važnosti davati takve podražaje koji će biti u funkciji maksimalne transformacije osobina i sposobnosti. Na razvoj treba utjecati upravo u vrijeme najpovoljnije za to, tj. u senzitivnoj fazi. Treći endogeni čimbenik ograničenja jest stanje zdravlja. Zdravlje mora biti pretpostavljeno svim drugim ciljevima procesa vježbanja. Prema perspektivnom planu i programu razrađuju se srednjoročni, kratkoročni i operativni plan i program za pojedine dobne kategorije, koji moraju zadovoljiti globalne zadaće i ciljeve sportske pripreme škole nogometa, kao i specifične potciljeve i zadaće sportske pripreme za pojedine dobne kategorije igrača. Perspektivni plan i program u klubovima izrađuje i predlaže stručni voditelj škole nogometa, koji se može konzultirati sa svojim suradnicima, s raznim stručnjacima (psihologom, sociologom, pedagogom, fiziologom, nutricionistom, informatičarem itd.) i s raznim institucijama, kao što su: Fakultet za fizičku kulturu, Dijagnostički centar Fakulteta za fizičku kulturu, Katedra za nogomet Fakulteta za fizičku kulturu, Stručna komisija HNS-a i dr.
5. PROGRAM I METODIKA RADA S MLAĐIM DOBNIM KATEGORIJAMA Na osnovi perspektivnog plana i programa izrađuju se dvogodišnji plan i program za pojedine dobne kategorije. Da bi se taj plan i program izradio, potrebno je obaviti selekciju igrača, prosuditi njihove sposobnosti i osobine, predvidjeti njihove razvojne mogućnosti, predvidjeti uvjete rada i materijalnu osnovu. Kod “limača" i mlađih pionira planiranje i programiranje u dvogodišnjem ciklusu nije strogo vezano za razvoj sportske forme. Sadržaj sportske pripreme distribuira se po polusezonskim i tjednim ciklusima treninga. Unutar toga rasporedi se i fizička priprema s naznakom da se opterećenja mogu podizati svaka dva mjeseca. Od starijih pionira do seniora planiranje i programiranje sportske pripreme vezano je za razvoj sportske forme i kalendar natjecanja. Sportska stanja nogometaša mijenjaju se tijekom godišnjega ciklusa treninga, što je vezano uz promjenu stanja sportske forme. Razvoj sportske forme počinje u pripremnom periodu, od postupnog ulaska u formu, održavanja forme u natjecateljskom periodu, do privremenog gubitka forme u prijelaznom periodu. Sadržaj sportske pripreme distribuira se po godišnjim ciklusima treninga, a opterećenja se podižu najviše u pripremnom periodu.
5. 1. Selekcija i dijagnostika u školi nogometa Selekcija u školi nogometa jest organizirani proces i sustav odabiranja mladih nogometaša. Selekcija obično počinje predselekcijama na koje se nadovezuju osnovne selekcije po horizontali do završne selekcije u juniorima. Najefikasnija selekcija je ona koja počinje s predselekcijama u osnovnim školama. Takav model sustava selekcije, primjerice, u klubu 3. HNL izgleda ovako:
Ovdje predselekcije počinju u osnovnoj školi u mjestu gdje djeluje klub. To traži uspostavljanje suradnje kluba i škole, a naročito suradnju trenera kluba i nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture. Iz velike skupine djece 3., 4. i 5. razreda može se izvući baza od približno 30 početnika koji se uključuju u mlađe pionire kluba. Od te početne brojke kroz osnove selekcije u završnu selekciju prolazi 16-18 igrača. Dopunsku selekciju za klubove 3. HNL mogu predstavljati dodatne selekcije u školi te selekcije po klubovima županijske i međužupanijske lige.
Model sustava selekcije za klubove 2. HNL može izgledati ovako:
U 2. HNL ili u 2. razini natjecanja klubovi mogu predselekcije provesti u više osnovnih škola zato što se većina tih klubova nalazi u većim mjestima gdje ima više osnovnih škola. Ovdje se predselekcije spuštaju u 2. i 3. razred osnovne škole gdje se odabire 30-40 dječaka i uvodi ih se u klub u kategoriju limača. Tijekom osnovne selekcije otpada ih približno 50%, tako da u juniorima završava tek 18 -20 igrača. U klubovima 2. HNL dopunske selekcije mogu se provoditi kao dodatne selekcije po školama, po klubovima međužupanijske lige i po klubovima 3. HNL. U dopunskoj selekciji klubovi 2. HNL mogu koristiti županijske i međužupanijske selekcije.
Model sustava selekcije u klubovima 1. HNL trebao bi izgledati ovako:
U klubovima 1. HNL predselekcije bi trebalo organizirati na 4 ili više osnovnih škola, jer su ti klubovi većinom u gradovima, gdje ima dosta osnovnih škola. Valja napomenuti kako bi bilo poželjno utjecati na formiranje školskih klubova ili sportskih odjeljenja po osnovnim školama koji bi uključivali učenike svih razreda, a posebno učenike prva četiri razreda. Nogometni bi klubovi mogli pomoći školskim klubovima ili sportskim odjeljenjima u radu te sudjelovati u organizaciji natjecanja školskih klubova. U takvoj suradnji sa školama klubovi bi si osigurali kontinuirane predselekcije. U predselekcijama odabire se 60-80 igrača i uvodi ih se u kategoriju " limača". Momčadi se mogu složiti i po godištima, tako da svako godište ima dvadesetak igrača, što znači da u školi nogometa ukupno ima 200-tinjak igrača. U tom se slučaju osnovne selekcije provode iz godišta u godište
Klubovi 1. HNL mogu provoditi dopunske selekcije kao dodatne selekcije po školama, po klubovima 2. HNL, 3. HNL te po županijskim, gradskim, regionalnim i nacionalnim selekcijama. Vrhunski klubovi mogu selekciju proširiti i na djecu naših iseljenika te na djecu i mladež susjednih zemalja. Ostale selekcije, kao što su dolaženje djece i mladeži na probe u klubove jednom mjesečno ili tjedno, selekcije putem novinskih oglasa, slučajne selekcije i slično i mogu biti samo pomoćne selekcije jer su manje efikasne. Organiziranim selekcijama izbjegava se slučajnost i osigurava se prvi preduvjet za kvalitetan rad škole nogometa. Više se može postići dobrom selekcijom i slabijim stručnim radom, nego lošom selekcijom i dobrim stručnim radom. Naravno, naš cilj je i dobra selekcija i dobar stručni rad, što osigurava plodan rad škole nogometa. Selekcije po školama treba provoditi najmanje 2 puta godišnje, osnovne selekcije jedanput godišnje po završetku natjecateljske sezone (u klubovima 1. HNL može se provoditi 2 puta godišnje po završetku jesenske i ljetne polusezone), a dopunske selekcije treba provoditi stalno. U selekciji su važni kriteriji i dobra organizacija.
Osnovni kriteriji: - za "limače" - smisao za igru, kinestetički osjećaj za loptu i brzinske kvalitete. - za mlađe pionire - smisao za igru, osjećaj za loptu, brzinske kvalitete, koordinacija (okretnost), eksplozivna snaga, brzina učenja tehnike, - za pionire - uz gore navedene kriterije uvodi se i kriterij aerobne izdržljivosti. Uz ocjenu brzine usvajanja tehnike, treba ocijeniti i razinu usvojene tehnike, - za kadete i juniore - u kriterije se mogu uključiti i specifična izdržljivost, primijenjena tehnika u igri, taktičke sposobnosti u igri, funkcionalne te psihološke sposobnosti i osobine. Svi navedeni kriteriji, kao i neki drugi, moraju biti prisutni u postupku dijagnostike za pojedine dobne kategorije. Dijagnosticiranje je primjena određenih postupaka radi prosudbe nekog stanja. Ovdje se konkretno misli na dijagnosticiranje morfološkog, funkcionalnog, motoričkog, tehničkog, taktičkog i psihosocijalnog stanja mladih nogometaša. Motoričke sposobnosti nogometaša usko su povezane s funkcionalnim sposobnostima i s morfološkim statusom nogometaša, stoga ih je potrebno sagledati u cjelini. Tehničke sposobnosti čine specifičnu cjelinu. Taktičke sposobnosti i znanja zasebna su cjelina, isto kao i psihosocijalna stanja. Dobar dio dimenzija nogometaša, koje utječu na uspjeh u nogometu, moguće je izmjeriti pouzdanim i valjanim mjernim instrumentima - testovima. Drugi dio dimenzija nogometaša
moguće je izmjeriti kontroliranom opservacijom, a neke dimenzije, za koje prema iskustvu znamo da utječu na uspjeh u igri, nije moguće izmjeriti postojećim mjernim instrumentima. Dijagnosticiranje stanja ima dva osnovna cilja. Prvi cilj je uspješna selekcija, tj. odabir nogometaša, a drugi cilj je praćenje efekata nogometnog trenažnog procesa. Morfološki status mladih igrača određuje se antropometrijskim mjerenjima, najčešće u specijaliziranim sportskim ambulantama u okviru zdravstvene kontrole nogometaša. Jedan dio antropometrijskih mjerenja može obaviti nogometni trener sa svojim suradnicima. Minimum antropometrijskog mjerenja predstavljaju mjerenja tjelesne visine i težine (mase) te kožnih nabora nogometaša. Iz te tri mjere može se dosta toga prosuditi. U praksi se nogometni trener susreće s problemom usporenog rasta i razvoja igrača, ali i s problemom ubrzanog rasta i razvoja igrača, kao i s problemom određivanja biološke starosti, a time i određivanja natjecateljskog uzrasta. Poseban problem predstavlja prognoziranje rasta vratara. Jedna od metoda je RTG snimka kostiju šake igrača. Postupak izvodi rendgenolog u suradnji sa sportskim liječnikom i trenerom. Predviđanje konačne tjelesne visine (KV) u novije se vrijeme provodi prema formuli:
Postotak od dostignute visine po godinama dobiva se iz specijalne tablice. Korištenje tablice najbolje se može prikazati, primjerice, na dječaku koji je sa 10 godina dostigao visinu 140 cm. Da bismo izračunali njegovu visinu u odrasloj dobi, moramo u tablici očitati srednju vrijednost postotka visine koju dječak dostigne do 10. godine. U ovom slučaju to je 77,81 %. Tablica srednje vrijednosti i standardne devijacije postotka od dostignute visine po godinama života za dječake (Medved,Janković, 1994.);
Potrebni podaci za rješavanje formule mogu se dobiti iz tablice prosječnih vrijednosti visine i težine (Medved, 1989.):
Određivanje natjecateljskog uzrasta (NU) može se izvesti po formuli:
Tako se može dobiti djelomičan odgovor na pitanje da li se biološka i kronološka dob poklapaju ili se razlikuju. To je važno znati za selekciju nogometaša. Primjerice, u južnim, primorskim krajevima dječaci rastu i sazrijevaju brže od svojih vršnjaka s kontinenta. To u selekciji igrača može dovesti do grešaka u smislu da se odaberu momentalno sposobniji, ali ne i perspektivniji igrači. Predloženim načinom može se ustanoviti da li su mladi igrači normalna, ubrzana ili usporena rasta i razvoja. Igrači normalnog biološkog rasta i razvoja s potrebnim predispozicijama (talent) za nogomet, uz normalno usvajanje tehničkih i taktičkih sposobnosti i znanja te uz optimalan razvoj motoričkih sposobnosti, imaju najviše izgleda za zapažena sportska dostignuća. Igrači ubrzanog rasta i razvoja su na račun svojih motoričkih sposobnosti u određenom trenutku natjecateljski efikasniji i čine se najboljima u svojoj dobnoj skupini. Međutim, oni kasnije često stagniraju, pa i počnu zaostajati za svojim vršnjacima. Igrači usporenog rasta i razvoja obično su tehnički efikasni i imaju dobar smisao za igru, no motorički su slabiji, pa zbog toga nisu natjecateljski dovoljno efikasni u odnosu na svoje biološki zrelije vršnjake. Oni kasnije sazrijevaju, stoga se u selekciji mogu načiniti najveće greške ako ih se ne prepozna kao potencijalno kvalitetne igrače i isključi iz trenažnog procesa. Za seniorske se igrače iz mjera visine, težine i kožnog nabora također mogu izvući određene korisne prosudbe. Prema autoru dostupnim podacima danas je prosječna visina vratara 185 cm, a igrača u polju 178 cm. Prosječna tjelesna težina vratara je 80 kg, a igrača u polju 72 kg. Ako se uzme u obzir da se osjeća tendencija odabira viših igrača, onda bi modelna vrijednost visine vratara mogla biti 188 cm, a igrača u polju 180 cm, uz poštovanje određenih, još uvijek prisutnih, razlika u visinama igrača po linijama djelovanja, kao i izuzetaka. Primjerice, jedan
igrač tipa Maradone (nizak, muskulozan) i danas bi, zbog svojih drugih kvaliteta, imao istaknuto mjesto u nogometu. Kod nogometaša je bitna optimalna ili poželjna težina (masa), koja se može odrediti prema tablici dobivenoj na uzorku kvalitetnih nogometaša seniora mjerenih u natjecateljskom periodu:
Na neki način ovo mogu biti modelne vrijednosti težine nogometaša. No, i to su samo relativne vrijednosti koje mogu poslužiti za grubu prosudbu ima li jedan igrač previše ili premalo mase. Prosudba će biti nešto preciznija ako je poznat postotak tjelesne masti kod nogometaša, koji se može dobiti mjerenjem kožnih nabora. Klasifikacija tjelesne masti na temelju debljine kožnih nabora:
Optimalna težina nogometaša obično se poklapa s dobrom natjecateljskom formom. U slučaju da se težina (masa) poveća na račun masnog tkiva za 3-4 kg u periodu natjecanja, onda nešto ne valja s prehranom igrača, s opterećenjem na treningu, s režimom života ili slično. Pri gubitku 3-4 kg od optimalne natjecateljske težine uzroke valja tražiti u narušenom režimu života, u nedovoljnoj ili neprimjerenoj prehrani, u pretreniranosti, eventualnoj bolesti ili sličnim razlozima. U natjecateljskom periodu dopušteno je da težina (masa) varira ± 1-2 kg. U prijelaznom periodu, u kojem ima više odmora, nogometaši mogu povećati težinu najviše do 2 ili 3 kg, što je ujedno i svojevrsna kontrola igračima da su realizirali individualni program po uputama trenera i da se nisu previše opustili. Pri mjerenju visine, težine i kožnih nabora treba se držati osnovnih pravila: valja mjeriti uvijek u isto doba dana, po mogućnosti istom spravom, istom tehnikom i poželjno je da mjeri uvijek ista osoba. Na taj se način greške mjerenja mogu svesti na minimum.
Testovi koji se primjenjuju u okviru funkcionalne dijagnostike, izabrani su i konstruirani tako da omogućavaju mjerenje određene funkcionalne sposobnosti. Kada je u pitanju nogomet, misli se uglavnom na izdržljivost, zapravo na mjerenje aerobnoga i anaerobnoga kapaciteta. Aerobni kapacitet određuje se mjerenjem maksimalnoga primitka kisika, tj. količine kisika koja se maksimalno može potrošiti u jedinici vremena, ili kao relativni maksimalni primitak kisika u odnosu na tjelesnu masu ml/kg/min. Maksimalni primitak kisika može se mjeriti izravno respiracijskim metodama ili se može procijeniti indirektno, najčešće pomoću mjerenja frekvencije srca pri zadanom opterećenju. Vrijednosti maksimalnoga primitka kisika (ml/kg/min): • modelna vrijednost za vrhunske europske profesionalce 65 ml/kg/min • modelna vrijednost za hrvatske profesionalce 60 ml/kg/min • modelna vrijednost za kvalitetne amatere i perspektivne 55 ml/kg/min juniore
Iznimku čine vratari kod kojih se dobre vrijednosti kreću od 55 ml/kg/min na gore. Najpouzdanije je mjerenje u laboratorijskim uvjetima na pokretnom sagu pod kontrolom liječnika - fiziologa. Rezultati služe treneru u prosudbi aerobnoga kapaciteta igrača, što je važno za planiranje i programiranje razvoja aerobne izdržljivosti. Anaerobni kapacitet označava maksimalnu količinu energije koju organizam može osloboditi u energetskim biokemijskim procesima bez prisutnosti kisika. Veličina ovoga kapaciteta može se izraziti indirektno, maksimalnim dugom kisika, ili direktno, koncentracijom mliječne kiseline. Sposobniji je onaj nogometaš koji pri maksimalnoj aktivnosti anaerobnoga tipa ima veću koncentraciju mliječne kiseline. Određivanje laktata najčešće se obavlja u laboratoriju testom na pokretnom sagu. Poslije opterećenja uzima se uzorak krvi i biokemijski obrađuje. Vrijednosti koncentracije laktata (mmol/l): • modelna vrijednost za vrhunske europske profesionalce 12mml/l • modelna vrijednost za hrvatske profesionalce 8mml/l • modelna vrijednost za kvalitetne amatere i perspektivne 6mml/l juniore U kvalitetnih vratara vrijednosti se kreću od 7 mmol/l na gore. Ove vrijednosti poslužit će treneru za prosudbu anaerobnih kapaciteta nogometaša kao osnova za planiranje i programiranje razvoja anaerobne izdržljivosti. Testiranja funkcionalnih sposobnosti mogu se obaviti u Dijagnostičkom centru Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu pod rukovodstvom eksperata za fiziologiju sporta i sportsku medicinu. Autor je mišljenja da bi se svi profesionalni igrači, kao i perspektivni juniori, morali podvrgnuti tim ispitivanjima.
Rezultati funkcionalnih testiranja mogu treneru otkriti određene igračeve funkcionalne limite, određene funkcionalne neiskorištene rezerve, kao i neke druge funkcionalne pokazatelje. Isti rezultati mogu poslužiti u svrhu selekcije igrača, kao i u kontroli treniranosti igrača. Mjerenje motoričkih sposobnosti igrača provodi se primjenom skupa testova. U odabiru testova autor se odlučio za jedan skup praktičnih, racionalnih, valjanih i provjerenih testova. Uži skup testova namijenjen je mjerenju motoričkih sposobnosti mlađih dobnih kategorija, a nešto opsežniji skup namijenjen je mjerenjima kod seniora. Skup testova za mlađe dobne kategorije pretežno mjeri sposobnosti koje su genetski uvjetovane, što znači da će rezultati testiranja najviše koristiti u svrhu selekcije igrača, a djelomično i u svrhu kontrole treniranosti. Modelne vrijednosti dobivene su na temelju dugogodišnjih mjerenja i praćenja najboljih igrača mlađih dobnih selekcija ZNS-a i HNS-a, obavljenih u sportskim kampovima, te na osnovi rezultata mjerenja u nekim europskim zemljama. U kriterij su uključeni i zahtjevi na sposobnosti igrača u suvremenom nogometu, kao i predviđene sposobnosti nogometaša u budućnosti prema tendencijama razvoja nogometa. Modelne vrijednosti skupa testova za mlađe uzrasne kategorije:
Skup testova za seniore čine isti testovi predloženi za mlađe kategorije, ali prošireni s nekoliko testova snage, anaerobne i specifične izdržljivosti. Skup testova za seniore namijenjen je više kontroli treniranosti igrača, a manje selekciji igrača. Vrijednosti perspektivnih juniora, iznesene u gornjoj tablici, mogu predstavljati modelne vrijednosti za seniore amatere. Modelne vrijednosti seniora profesionalaca:
Modelne vrijednosti za seniore profesionalce izrađene su na osnovi rezultata hrvatskih i europskih profesionalaca. Tehničke sposobnosti igrača mogu se procijeniti određenim testovima. Kao bolji testovi mogu se izdvojiti; "slalom s loptom", "pravocrtna preciznost", "parabolična preciznost", "kombinirani polukrug" i "kombinirano žongliranje". No, loša strana tih testova je što provjeravanja dugo traju i mogućnost greške je velika. Tehničke sposobnosti moguće je procijeniti i trenerovom ocjenom. Kod limača, mlađih pionira i pionira stupanj usvajanja tehničkih elemenata može se procijeniti demonstracijom tehničkih elemenata. Najefikasnija metoda provjere primjene tehničkih elemenata jest kontrolirana opservacija u igri uz pomoć bilježenja podataka u specijalne kartone. Taktičke sposobnosti i znanja najefikasnije se procjenjuju u igri. Za potrebe škole nogometa važnije je procijeniti individualne taktičke sposobnosti od kolektivnih-momčadskih taktičkih sposobnosti. Jedan dio psihosocijalnih osobina moguće je procijeniti u igri i prema ponašanju na treningu, izvan treninga i igre, na ulici itd. Sva testiranja obavlja trener, a još veći efekti su ako u njima sudjeluje grupa eksperata. Ukoliko se želi dobiti preciznija procjena intelektualnih sposobnosti, osobina ličnosti i socijalnih karakteristika, onda je potrebna pomoć psihologa i sociologa. Na osnovi objektivnih podataka trener može procijeniti određena stanja (početna, tranzitivna, finalna). Nakon što je utvrđeno početno (inicijalno) stanje subjekta po pojedinim osobinama i sposobnostima i nakon akceptiranja svih endogenih i egzogenih čimbenika ograničenja, pristupa se izboru i distribuciji sadržaja vježbanja koji moraju biti prilagođeni svakoj dobnoj kategoriji i subjektu trenažnog procesa. Kod limača, mlađih pionira i pionira testiranja treba planirati na početku i na kraju natjecateljske sezone ili na početku i na kraju polusezona. Kod kadeta, juniora i seniora testiranje treba vezati uz karakteristične intervale polugodišnjeg trenažnog ciklusa: 1. testiranje na početku I. faze pripremnog perioda Prvo se utvrđuje zdravstveni status igrača te se uzimaju minimalno 3 antropometrijske mjere (visina, težina i kožni nabor). Ako je moguće, u laboratoriju se testira i određuje aerobni kapacitet igrača, a na terenu se izmjeri aerobna izdržljivost i snaga. Tako se "snimi" inicijalno stanje igrača. Ono se može uspoređivati s prošlogodišnjim stanjem i s modelnim vrijednostima. 2. testiranje na kraju I. faze pripremnog perioda Na kraju I. faze treba izvršiti drugo mjerenje aerobne izdržljivosti i snage te usporediti rezultate prvog i drugog mjerenja, kao i rezultate mjerenja iz iste vremenske točke prijašnjeg pripremnog perioda. Na taj je način "snimljeno" prvo tranzitivno stanje igrača. Isti rezultati
mogu se usporediti sa modelnim vrijednostima. Statističkom obradom mogu se utvrditi efekti treninga. 3. testiranje polovicom III. faze pripremnog perioda Treće testiranje valja provesti nakon II. faze maksimalnih opterećenja kada trebaju nastupiti efekti zakašnjele transformacije. Ovdje se može laboratorijski izmjeriti anaerobni kapacitet, a na terenu testirati anaerobnu izdržljivost i brzinu. Dobiveni rezultati uspoređuju se s rezultatima iz prijašnjih pripremnih perioda. Tako se definira drugo tranzitivno stanje. Ovdje se može obavljati i prvo testiranje tehničkih i taktičkih sposobnosti u igri. Iste se vrijednosti mogu uspoređivati s modelnim vrijednostima, a i statističkom se obradom mogu utvrditi efekti treninga. 4. testiranje polovinom natjecateljske sezone To vrijeme je kritično za stabilnost sportske forme. U ovom razdoblju mogu se primijeniti svi testovi iz skupa ili samo funkcionalni testovi. Ovdje se provodi i drugo testiranje tehničkih i taktičkih sposobnosti. Rezultate treba usporediti s prijašnjim rezultatima mjerenja, kao i s prošlogodišnjim mjerenjima. Tako se definira finalno stanje. U procjeni finalnog stanja moraju se koristiti i ocjene o igri pojedinaca, kao i rezultati u natjecanju. Na opisani bi se način trebala provesti optimalno četiri testiranja ili prosudbe o funkcionalnom i motoričkim stanju nogometaša te dvije prosudbe o tehničkom i taktičkom stanju u polugodišnjem ciklusu treninga. Kod mlađih dobnih kategorija testiranje je najpraktičnije provesti u okviru ljetnog ili zimskog sportskog kampa.
Na kraju ovog poglavlja donosimo opis skupa testova za prosudbu motoričkih, tehničkih i taktičkih sposobnosti igrača: 1. TEST - 20 m Test pretežno mjeri startnu brzinu trčanja. Na nogometnom igralištu postave se dvoja vrata (stalci), širine 2 m, na međusobnoj udaljenosti 20 m. Igrač se nalazi u visokom startnom stavu kod prvih vrata, a trener se sa štopericom u ruci nalazi kod drugih vrata. Na trenerov znak igrač maksimalnom brzinom trči od prvih do drugih vrata. Test se izvodi u kopačkama i ponavlja se 2 puta. Vrijeme se mjeri u desetinkama sekundi, a za obradu podataka uzima se bolje vrijeme. 2. TEST - 60m Test pretežno mjeri maksimalnu brzinu trčanja. Organizacija testa identična je organizaciji 1. testa - trčanje 20 m, samo što se vrata postavljaju na međusobnoj udaljenosti od 60 m. Vrijeme se mjeri u desetinkama sekundi. 3. TEST - 40 m-leteći Test mjeri maksimalnu brzinu trčanja. Vrata se postavljaju na međusobnu udaljenost od 40 m. Igrač 10-15 m prije prvih vrata počne sprintati kako bi maksimalnom brzinom prošao kroz prva i druga vrata. Na taj je način eliminirano startno ubrzanje. Radi povećanja racionalnosti,
autor predlaže da se postave troja vrata, prva na startu, druga na 20 m, a treća na cilju 60 m. Mjeri se sprint 20 m i produljeno trčanje na 60 m. Tako u jednom trčanju dva mjeritelja izmjere sprint na 20 m i sprint na 60 m. Oduzimanjem vremena sprinta na 20 m dobiva se vrijeme sprinta na 40 m s letećim startom. Vrijeme se mjeri u desetinkama sekundi. 4. TEST - 4x5 m s promjenama smjera Ovaj test mjeri brzinu promjene smjera kretanja ili agilnost, u bočnom kretanju dokorakom. Za test je potrebno bojom obilježiti dvije paralelne linije duge 2 m s međusobnim razmakom od 5 m. Iz pozicije da mu je jedna noga preko linije, igrač izvodi maksimalno brzo bočno kretanje (dokorakom) do druge crte (stopalom preko linije), pa se brzo vraća na prvu liniju i tako brzo prođe 4x5m. Test se izvodi u kopačkama 2 puta (iz lijeve i desne startne bočne pozicije). Za obradu podataka uzima se bolji rezultat. Vrijeme se mjeri u desetinkama sekunde. 5. TEST - odraz Test pretežno mjeri eksplozivnu snagu nogu. Test se može izvoditi na nogometnom igralištu uz korner liniju i u kopačkama. Igrač se postavi tako da se vrhovi kopački nalaze iza linije. Zamahom iz počučnja igrač izvodi maksimalan sunožni odraz. Mjeri se duljina skoka od linije do zadnjeg otiska pete. Test se izvodi 2 puta, a za obradu podataka uzima se duži skok. Test se mjeri u centimetrima. Test pretežno mjeri izdržljivost u eksplozivnoj snazi. Test se sastoji od poligona snage: 10 sunožnih podizanja nogu na švedskim ljestvicama, 10 sklekova, 20 pretklona iz ležanja suprotni lakat/koljeno, 10 zaklona na švedskom stolu, 20 sunožnih preskoka preko švedske klupice. Igrač zadatke na poligonu ponavlja 4 puta bez stanke. Svi se zadaci moraju izvesti ispravno. Mjeri se vrijeme izvođenja u sekundama. Test se izvodi samo jedanput. Skica za izvođenje testa:
7.TEST-6' ili 12'trčanja
Test pretežno mjeri aerobnu izdržljivost. Test se može izvoditi na atletskoj stazi ili trčanjem oko igrališta. Kod trčanja oko igrališta treba dobro poznavati dimenzije igrališta. Test se može izvoditi u kopačkama i u tenisicama. Igrači trče u grupama 6' ili 12'. Kada se da znak za prestanak trčanja, svaki igrač ostaje na svome mjestu. Trener i njegovi suradnici broje krugove i metre i bilježe rezultat. Trči se samo jedanput. 8.TEST - Bip Test mjeri specifičnu aerobnu izdržljivost nogometaša i traje približno 14-15'. Trči se prema zadanom tempu koji diktiraju signali sa specijalne audio-kazete. Koridor za trčanje je dug 20 m. Trčanje počinje na zvučni signal "bip" i traje dok pojedinac drži zadani tempo trčanja, tj. sve dotle dok je na svaki idući zvuk "bip" spreman za istrčavanje nove dionice od 20 m (igrač se svaki put nakon istrčavanja dionice od 20 m okreće za 180° i ponavlja dionicu). Test se izvodi do otkaza, odnosno do trenutka kada igrač više nije u stanju dionicu pretrčati između dva signala. Tada se prekida izvođenje testa, a za obradu rezultata uzima se posljednja uspješno svladana dionica trčanja. Prema specijalnoj tablici izračunava se metraža trčanja. 9. TEST - 180m Test mjeri pretežno anaerobnu izdržljivost. Na igralištu u liniji postave se 4 stalka (A, B, C, D), A - cilj/start, B - 10m, C - 20m i D - 30m. Igrač starta i trči oko stalaka. Prvo trčanje je A-B-A-C-AD-A-C-A-B-A (20m + 40m + 60m + 40m + 20m = 180m). Test se izvodi u kopačkama sa jednim trčanjem. Test se mjeri u desetinkama sekunde. 10. TEST - trčanje u igri Test mjeri specifičnu izdržljivost nogometaša tijekom utakmice. Svakog igrača promatra i mjeri njegovo kretanje jedan mjeritelj pomoću specijalnog formulara za praćenje obujma i intenziteta trčanja u metrima. Bilježe se rezultati u I. poluvremenu, obrade se u stanki, pa se bilježe rezultati u II. poluvremenu, a neposredno nakon utakmice sređuju se svi rezultati. Mjeritelji moraju imati određeno iskustvo. Najčešće ga izvode studenti Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu u okviru rada Dijagnostičkog centra. Za bilježenje rezultata testa potrebno je imati sljedeći formular:
11. TEST - individualna igra Podaci se za ovaj test upisuju u poseban obrazac. Trener promatra individualnu igru i ocjenjuje primjenu tehničkih elemenata u igri, kao i specifičnu agresivnost u duelima. Na kraju se izračuna ukupna ocjena. Ako ima više ocjenjivača (više trenera), onda se uzima prosječna ocjena.
Trener promatra kako igrač primjenjuje tehničko-taktičke elemente u grupnoj igri, kao i angažiranost pojedinca u igri te ocjenjuje efikasnost. Za to se koristi sljedeći formular:
I ove testove može primjenjivati grupa eksperata (trenera) s naznakom da se na kraju izračuna prosječna ocjena za igrača. Postoje i testovi za praćenje skupne igre momčadi, no oni nisu toliko bitni u radu s mlađim dobnim kategorijama.
5.2. Program i metodika rada s početnicima (limačima) Početnicima ili limačima u školi nogometa nazivamo dječake u dobi od 7-10 god., tzv. periodu srednjeg djetinjstva, kao i periodu mlađe školske dobi. U djece te dobi kosti su mekane i hrskavične, a kralješnica dobiva normalna zakrivljenja. Vezivna tkiva su elastična. Mišići znatno dobivaju na masi, no još uvijek nisu čvrsto pripojeni na kost. Snažno se razvija prsni koš. Formira se anatomska građa velikog mozga. Dolazi do normalizacije tjelesnih proporcija. Povećava se vitalni kapacitet i maksimalni primitak kisika. Disanje je nešto ubrzano i nedovoljno duboko, jer su mišići za disanje nedovoljno razvijeni.
Naglo se razvija inteligencija. Percipiranje ili zapažanje je površno, netočno, ograničeno, fragmentarno i subjektivno. Pažnja je promjenljiva i nedovoljno postojana. Sposobnost logičkog rezoniranja i vjernog reproduciranja (imitacije) počinje se očitovati. Fantazija je još uvijek živa. Razvija se stvaralačka mašta. Mišljenje se razvija postupno od konkretnog prema apstraktnom. Emocije su kratkotrajne. Koncentracija na učenje je kratka. Djeca postaju smjela, hrabra i kreativna. Interes se prenosi s individualnih na grupne igre.. Motoričke su sposobnosti u ovoj dobi različito razvijene: fleksibilnost je visoka zbog elastičnosti sustava za kretanje, brzina je na dobrom stupnju razvoja, sposobnost ravnoteže je u porastu, snaga je ograničena, a izdržljivost se povećava uglavnom kao posljedica intenzivne aktivnosti u igri. U ovoj dobi djeca se po prvi put susreću s povećanim zahtjevima na primitak kisika. Iz tih je razloga važno djecu naučiti pravilnom disanju. U središtu pažnje mora se nalaziti sposobnost prilagodbe kardiovaskularnog sustava sa srcem kao središnjim organom. U ovoj dobi na dječje motoričke sposobnosti utječu i predškolski program tjelesno-zdravstvene kulture realiziran u vrtićima, u dvorištu, na ulici, u krugu obitelji. U psihosocijalnom smislu djeca koja pohađaju vrtić imaju određenu prednost, jer se lakše privikavaju na polazak u redovnu školu, kao i na treniranje i obveze u klubu. Dječji biomotorički, psihosocijalni i drugi potencijali u toj dobi omogućuju početak sustavnog bavljenja nogometom. Ovo je optimalna dob za početak sustavnog motoričkog učenja, za pamćenje pokreta, za imitaciju pokreta, pa može početi sustavno poučavanje nogometne tehnike i najelementarnije taktike. Djeca sa sobom u klub donose bogato iskustvo aktivnog igranja malog nogometa na ulici, dvorištu ili livadi, što je potrebno stručno iskoristiti. U ovoj se dobi počinju razvijati radne i zdravstveno-higijenske navike. Konačno, u ovoj se dobi mnoga djeca spontano opredjeljuju za nogometni sport, u kojemu uglavnom i ostaju. Program rada s limačima može se izraditi za trajanje od 3 ili 2 godine. S obzirom da većina klubova 1. i 2. HNL ima limače U-9 i U-10, autor se odlučio za dvogodišnji program, koji se tablično može prikazati s orijentacijskom dinamikom usvajanja:
5.2.1. Program i metodika tehničke pripreme U ovoj dobi počinje poduka i učenje tehnike nogometa s pomoću vježbi privikavanja na loptu, vježbi poigravanja s loptom i elementarnih vježbi tehnike, usvajanjem kojih počinje i elementarna primjena nogometne igre na 2 gola.
a) Program tehnike kretanja bez lopte
- hodanje (naprijed, natrag), - lagano trčanje (naprijed, natrag, bočno), - trčanje s ubrzanjem, - brzo trčanje, - start naprijed iz mjesta, - slalom trčanje, - trčanje cik-cak naprijed.
Hodanje Hodanje je prirodan oblik kretanja čovjeka. Ono je prisutno i u nogometnoj igri. Kod hodanja je najvažniji položaj stopala i prijenos težine u dodiru s podlogom od pete do prstiju. U svakom koraku nožni prsti bi trebali biti usmjereni ravno naprijed, a unutrašnji rubovi stopala usmjereni približno duž (zamišljene) ravne crte. Hodati treba racionalno, opuštena trupa. Prirodni pokreti ruku počinju iz ramenog zgloba. Položaj šake je prirodan s malo savijenim prstima. Pri svakom se koraku lijeva ruka pokreće naprijed istodobno s pokretom desne noge prema naprijed i obratno. Hodati treba opušteno, s uspravnim držanjem kralješnice i glave. To je hodanje naprijed. Tehnika hodanja unatrag slična je tehnici hodanja naprijed, osim što se stopala kreću obrnuto, tj. od prstiju do pete, pri čemu se trup malo uspravlja i naginje prema natrag. Hodati se može i bočno, dokoračnim primicanjem stopala, kao i laganim križanjem stopala.
Lagano trčanje Lagano trčanje dosta je prisutno u nogometnoj igri. Neki autori zovu ga i osnovnim kretanjem nogometaša. Tehnika laganog trčanja predstavlja uspravan položaj igračeva tijela i glave. Takav položaj osigurava odraz i kretanje zamašne noge naprijed. Noge se stavljaju na podlogu s obje strane zamišljene srednje linije tako da stopala podlogu dotaknu prvo svojim prednjim dijelom. Odraz je lagan i usmjeren prema naprijed i gore. Na kraju odraza noga se potpuno opruža, zatim savija u koljenu i donosi u prednji položaj, a potom se spušta na podlogu. Koraci su kratki i elastični. Ruke su savijene u laktovima pod kutom od 90° (ili malo većim) i slobodno se kreću naprijed-natrag sukladno kretanju nogu (sl. 4). Trčanje se izvodi opušteno i racionalno. To je tehnika laganog trčanja naprijed. Slično se izvodi i lagano trčanje natrag. Kod toga tijelo se još malo uspravlja i lagano se naginje unatrag, a stopalo se u dodiru s podlogom kreće isto kao i kod trčanja naprijed.
U nogometu postoji i lagano bočno trčanje koje se može izvoditi dokoračnim primicanjem stopala ili križnim kretanjem stopala zamašne noge ispred oslonačne noge.
Trčanje s ubrzanjem i usporenjem U nogometu je prisutno i trčanje s ubrzanjem i usporenjem. Obično se izvodi iz laganog trčanja naprijed tako da se brzina trčanja postupno povećava (npr. 50%, 70% i 90%). Kada se dosegne željena brzina, trčanje se postupno usporava do laganog trčanja. Ubrzanje se provodi ili povećavanjem brzine (frekvencije) koraka ili produžavanjem koraka ili povećanjem obiju komponenata istodobno te sve većim i bržim amplitudama rada ruku, opušteno i mekano. Usporava se smanjenjem frekvencije koraka ili/i skraćenjem koraka.
Brzo trčanje Nakon startnog ubrzanja igrači često ulaze u maksimalno brzo trčanje. Trčanje se izvodi maksimalnom frekvencijom koraka, kao i produljenim korakom. Trkaći se korak dijeli na period oslonca i period zamaha. Period oslonca završava odražavanjem i osigurava kretanje tijela naprijed. Odraz se izvodi opružanjem oslonačne noge u zglobu kuka i koljena te opružanjem stopala i prstiju. Na efikasnost odražavanja utječe i kretanje zamašne noge i ruku. Koljeno zamašne noge dovodi se naprijed u odnosu na koljeno oslonačne noge.
Mišići koji opružaju stopalo igraju vrlo važnu ulogu za pravilnu tehniku brzog trčanja (sl. 5).
Start naprijed iz mjesta Start iz mjesta nogometaši obično izvode iz laganog iskoračnog stava. Kod toga su tijelo i glava uspravni. Pri izvođenju starta tijelo se naginje naprijed, igrač se uspinje na prste, opruža odraznu nogu i izvodi zamah slobodnom nogom koji je kratak i brz, a dodir s podlogom je elastičan. Zamah mora biti brz zbog toga da se ne bi ušlo u prevelik nagib, no i zato da bi pri prvom koraku i dodiru s podlogom pojačao reaktivnu silu podloge. Zamah mora biti kratak kako bi progresivno djelovao na težište tijela. Skočni zglob mora biti elastičan. Prvi koraci su brzi i snažni, a postupno se produžuju, pa se ubrzanje u nogometu ostvaruje u prvih 4-5 m. Rad ruku je energičan. To je potrebno zbog toga što udar opružajući noge nije usmjeren potpuno pravocrtno u težište tijela, već OCT zahvaća bočno, sa strane odrazne noge. Taj bočni impuls kompenziraju zamašna noga i zamah suprotne ruke i tako održavaju ravnotežu tijela (sl. 6). Za izvođenje pravilnog starta naprijed važnu ulogu ima prikladna obuća, tj. kopačke.
Slalom trčanje Slalom trčanja u nogometu jest vijugavo trčanje, primjerice kod optrčavanja protivnika. Obično se izvodi u srednjem ili brzom trčanju. Pri tome se tijelo naginje malo bočno, održava se ista brzina, koraci vanjske noge nešto su duži od koraka unutrašnje noge što dovodi do krivudavog trčanja. U ovoj vrsti trčanja najvažnije je balansiranje tijelom koje se naginje prema unutrašnjem dijelu zavoja. Pri tome se održava ista brzina.
Trčanje cik-cak naprijed U nogometu igrač često mora promijeniti pravac kretanja iz laganog ili srednjeg pravocrtnog trčanja. To se izvodi na taj način da se vanjska noga sa stopalom okrenutim za 45° u novi smjer kretanja izbaci malo naprijed i bočno te da se tijelom brzo uđe u isti pravac kretanja. Ovdje je naglašena brzina promjene smjera kretanja. Nakon toga se ponovno izvodi lagano ili srednje trčanje naprijed čemu slijedi nova brza promjena smjera za 45° u drugu. Na taj se način izvodi cik-cak trčanje naprijed. 1) Metodika poučavanja tehnike kretanja bez lopte Standardni metodički postupak u pouci tehničkog elementa: 1. Objašnjavanje uloge tehničkog elementa 2. Demonstracija tehničkog elementa 3. Slobodno izvođenje 4. Izvođenje uz korekcije NAPOMENA: U daljnjem tekstu "Standardni metodički postupak u pouci tehničkog elementa" pojavljivat će se u skraćenoj formi: Metodički postupak 1. - 4.
Hodanje Metodički postupak 1. - 4. Greške koje se mogu pojaviti u hodanju: 1. Stopala previše otvorena 2. Stopala previše zatvorena//okrenuta prema unutra 3. Loše držanje tijela i glave.
Greške se ispravljaju sintetičkom metodom. Hodanje se može usavršavati sljedećim vježbama; - hodanje po prstima - hodanje po petama - hodanje na vanjskom dijelu stopala
- hodanje na unutrašnjem dijelu stopala - hodanje s ispadima u počučnju - kombinirano hodanje naprijed-natrag - kombinirano hodanje naprijed-natrag-bočno - hodanje s promjenom ritma - pravocrtno hodanje - krivocrtno hodanje - hodanje po različitim terenima - igranje "lovice" u hodanju itd.
Lagano trčanje Metodički postupak 1.- 4. Greške koje se mogu pojaviti u laganom trčanju; 1. Sjedeći stav sa spuštenim kukovima 2. Trčanje po punim stopalima 3. Nepravilan rad koljena i ruku 4. Loše držanje trupa i glave. Greške se ispravljaju sintetičkom metodom. Lagano trčanje se može usavršavati sljedećim vježbama: - povezivanje laganog trčanja naprijed, natrag i bočno - povezivanje laganog trčanja i hodanja - kombinacija trčanja u mjestu i u kretanju naprijed i/ili natrag - lagano trčanje s promjenom ritma itd.
Start naprijed iz mjesta Preporučljivo je da prije no što počne učiti start naprijed iz mjesta u cjelini, igrač svlada određene predvježbe uza zid i u parovima. Predvježbe uza zid (ili ogradu igrališta): 1. Igrač se postavi u optimalno kosi startni položaj, osloni se rukama o zid (ili ogradu igrališta) i izvodi kretanje stopalima prsti-peta ne odvajajući ih od podloge. Pri tome su tijelo i glava u ravnoj liniji, a stopala su postavljena paralelno u širini kukova. 2. U istoj vježbi igrač odvaja stopala od podloge 3. Potom igrač izvodi maksimalan rad nogu
4. Na kraju igrač izvodi aritmičan rad nogu (izmjena brzog i laganog rada nogu). Predvježbe u parovima: 1. Igrač zauzima kosi startni položaj, a suigrač ga pridržava rukama oko struka. Prvi zahtjev je da igrač radi stopalima prsti-peta u mjestu bez odvajanja od podloge. Zatim povezuje rad stopala i rad ruku. 2. Igrač postupno odvaja stopala od podloge sve do maksimalnog rada nogu i r u k u 3. Sve isto, no sada u kretanju prema naprijed uz suigračev otpor koji se postupno smanjuje 4. U istoj vježbi aritmičan rad. Nakon tih predvježbi može se prijeći na izvođenje cjelovitog starta naprijed iz mjesta metodičkim postupkom 1.-4.
Tipične greške: 1. Loš nagib tijela (prevelik ili premalen) 2. Kružni rad petama; uzrok leži u nedovoljnom opružanju nogu i "sjedećem položaju" 3. Česta greška je i predugačak prvi korak koji se javlja kao posljedica prevelikog nagiba tijela ili sporog rada zamašne noge. Kod toga se igrač lomi u kukovima. 4. Greške se mogu javiti i u radu rukama, primjerice slab zamah, grčevit rad, otvaranje u laktu i sl. Greške se ispravljaju analitičkim metodičkim postupcima uza zid ili u parovima. Poslije ispravljanja grešaka uza zid ili u parovima start naprijed iz mjesta ponovo se izvodi u cjelini. Start naprijed iz mjesta može se usavršavati sljedećim vježbama: - start naprijed iz različitih položaja (ležećeg, sjedećeg, klečećeg, četveronožnog) - start naprijed iz spetnog i raskoračnog stava - start naprijed iz hodanja naprijed i natrag i drugima.
Trčanje s ubrzanjem i usporenjem Metodički postupak 1. - 4. 5. Povezivanje više trčanja s ubrzanjem i usporenjem
Tipična greška: 1. Umjesto progresivnog ubrzanja igrač može izvoditi startno ubrzanje. To se može ispraviti tako da trener daje pravi ritam pljeskanjem rukama, prema kojem igrač izvodi trčanje. Igrač mora uočiti razliku između progresivnog i startnog ubrzanja.
Brzo trčanje Metodički postupak 1.- 4. Povezivanje brzog trčanja s hodanjem, laganim trčanjem, trčanjem s ubrzanjem i startnim trčanjem. Najčešće greške jesu: 1. Kruto izvođenje trčanja 2. Otkloni od pravilnog položaja tijela i glave 3. Loš rad stopala. Greške se ispravljaju sintetičkom metodom. Kod početnika se ispravljaju samo najgrublje greške u brzom trčanju.
Slalom trčanje Metodički postupak 1. - 4. 5. Slalom trčanje oko lopti, pa oko stalaka 6. Slalom trčanje oko igrača u koloni 7. Vijugavo aritmično trčanje.
Moguće greške: 1. Prenaglašavanje promjene smjera trčanja što je tipično za cik-cak trčanje 2. Prevelik bočni nagib trupom. Greške se ispravljaju sintetičkom metodom. Ovdje treba napomenuti da je ovo trčanje kod početnika više "veleslalom" nego "slalom" trčanje koje se izvodi bez promjene brzine trčanja s promjenama nagiba tijela prema unutra u zavoju.
Trčanje cik-cak naprijed Metodički postupak 1.-4. Najčešće greške jesu: 1. Umjesto cik-cak trčanja izvodi se bočno trčanje 2. Loše postavljanje vanjske noge i stopala, što onemogućuje brzu promjenu. Ispravlja se sintetičkim metodičkim postupcima.
b) Program tehnike kretanja s loptom - privikavanje na loptu po podlozi - žongliranje (poigravanje u zraku) hrptom u mjestu - vođenje lopte sredinom hrpta - vođenje lopte unutrašnjim dijelom hrpta - vođenje lopte vanjskim dijelom hrpta - udarac sredinom hrpta - udarac unutrašnjim dijelom hrpta - udarac vanjskim dijelom hrpta - primanje lopte (amortizacijom) unutrašnjom stranom stopala - primanje lopte (odbijene od podloge) đonom - dribling unutrašnjom stranom stopala - dribling vanjskom stranom stopala - udarci glavom bez odraza - zamah naprijed - bacanje auta iz mjesta - raskoračni stav - osnovno oduzimanje lopte.
Privikavanje na loptu po podlozi Privikavanje na loptu uključuje pomoćne tehničke elemente pomoću koji se nogometni početnik privikava na loptu. Baratanje loptom na podlozi još k tome nogom, nije prirodno kretanje i potrebno ga je naučiti. Raznim vježbama, u kojima dolazi do čestog kontakta raznih dijelova stopala i lopte, razvija se fini osjećaj za loptu što će početniku pomoći da lakše ovlada nekim tehničkim elementom koji se izvode stopalom i loptom po podlozi.
Žongliranje hrptom u mjestu To je pomoćni tehnički elemenat kojim se razvija kinestetički osjećaj za loptu u zraku, kao i specifična koordinacija. Žongliranje loptom može se nazvati osnovnim žongliranjem. Lopta se lagano udara zategnutim hrptom tako da leti do visine prsa.
Udarac se izvodi jednom nogom ili naizmjenično jednom i drugom nogom. Noga kojom se lopta udara, iz savijenog se položaja lagano opruža i vraća na podlogu. Tijelo je malo nagnuto naprijed. Ruke su raširene i lagano savijene u laktovima. (sl. 7)
Vođenje lopte sredinom hrpta
Igrač gura loptu sredinom hrpta tako da se lopti daje mala rotacija unatrag. Tijelo je uspravno i malo nagnuto. Položaj, i rad ruku i nogu slični su kao kod trčanja. Prilikom vođenja naglašen je rad potkoljenice, dok je korak prije kontakta s loptom produžen. Koljeno noge se prilikom dodira s loptom nalazi iza središta lopte što omogućava davanje rotacije unatrag. Lopta se vodi pravocrtno. U momentu dodira pogled je na lopti, a nakon dodira igrač podiže glavu radi kontrole terena. Ovo vođenje lopte odgovara igračima s malim stopalima. U nogometnoj igri primjenjuje se kad igračima veći slobodan prostor koji želi brzo proći s loptom (sl. 8).
Vođenje lopte unutrašnjim dijelom hrpta
Igrač gura loptu unutrašnjim dijelom hrpta. Položaj tijela je isti kao kod vođenja sredinom hrpta. Razlika je što se ovdje vrh stopala okreće prema van. Linija vođenja lopte može biti pravocrtna, cik-cak ili kružna. Ovaj način vođenja više odgovara igračima s "X" nogama (sl. 9).
Vođenje lopte vanjskim dijelom hrpta
Igrač gura loptu vanjskim dijelom hrpta. Položaj tijela i nogu je isti kao i kod vođenja lopte sredinom ili unutrašnjim dijelom hrpta. Razlika je što se ovdje vrh stopala okreće prema unutra. Linija vođenja može biti pravocrtna, cik-cak ili kružna. Ovaj način vođenja više odgovara igračima s "O" nogama (sl. 10).
Udarac sredinom hrpta Kod udarca sredinom hrpta linija zamaha noge istovjetna je s linijom koju će imati udarena lopta. Prilikom zamaha dijelovi noge, butina, potkoljenica i stopalo, nalaze se u vertikalnoj liniji.
Zamah počinje u kuku, pa se prenosi na koljeno. Koljeno je mekano, a stopalo čvrsto i fiksirano. Peta se ne smije pomicati u stranu. Prilikom izvođenja udarca važan je položaj oslonačne noge, koja se nalazi pokraj lopte, te suprotne ruke koja je u momentu udarca izbačena naprijed zbog održavanja ravnoteže nasuprot zamašnoj nozi. Nakon izvedenog udarca noga nastavlja kratko kretanje u smjeru udarene lopte čime se utječe na preciznost udarca. Za vrijeme izvedbe udarca pogledom se kontrolira lopta I cilj (cilj-lopta-cilj). Udarac po lopti izvodi se sredinom ispruženog hrpta stopala (sl. 11). Ovaj udarac lakše izvode igrači s kraćim stopalom.
Udarac unutrašnjim dijelom hrpta Kod ovog udarca pravac zaleta i zamaha noge ne podudara se s kasnijim pravcem udarene lopte. Položaj tijela čini određeni kut sa smjerom udarca zbog postraničnog pristupanja lopti. Oslonačna noga nalazi se više bočno od lopte. Gornji dio tijela bočno je od lopte, a zamah rukom održava ravnotežu. Kod udarca unutrašnjim hrptom vrh stopala okreće se prema van, a peta prema unutra (sl. 12).
Udarac vanjskim dijelom hrpta
Kod ovog udarca pravac zaleta i zamaha noge ne podudara se potpuno s kasnijim pravcem udarene lopte. Položaj tijela čini određeni mali kut sa smjerom udarca. Oslonačna noga nalazi se bočno od lopte. Kod udarca vanjskim dijelom hrpta vrh stopala okreće se malo prema unutra, a peta prema van (sl. 12a).
Primanje lopte unutrašnjom stranom stopala Ovdje se radi o primanjima lopte koja dolazi po podlozi. Ovo je najčešće primanje u nogometnoj igri. Pristup lopti sličan je kao i kod udarca unutrašnjom stranom stopala., Neposredno prije dodira s loptom oslonačna je noga lagano savijena u koljenu. Noga koja prima loptu čini pravi kut s oslonačnom nogom, a stopalo je paralelno s tlom, a izbacuje se ispred oslonačne noge. Gornji dio tijela nagnut je malo natrag. Ruke održavaju ravnotežu, a pogled prati loptu. U drugoj fazi, kada se noga povlači unatrag, gornji dio tijela naginje se naprijed. Pri povlačenju noge dolazi do kontakta s loptom, pa se kretanje lopte amortizira i ona ostaje u posjedu igrača (sl. 13).
Izvodi se u situacijama kada lopta u luku dolazi i pada ispred igrača. Prilikom primanja oslonačna noga lagano je savijena u koljenu. Noga kojom se lopta prima, podiže se na potrebnu visinu s malo savijenim koljenom i stopalom opuštenim u skočnom zglobu. Položaj tijela može biti različit, a uvjetovan je smjerom dolazeće lopte. Kod ovog tehničkog elementa važna je procjena kuta pod kojim se dolazeća lopta odbija od podloge, kao i pravilno postavljanje đona na odbijenu loptu (sl. 14).
Dribling unutrašnjom stranom stopala
Driblingu prethodi vođenje lopte prema protivniku. Na optimalnoj udaljenosti igrač koji vodi loptu, skreće u stranu čime odvlači protivnika. U momentu kad protivnik prenese težinu tijela na vanjsku nogu radi oduzimanja lopte, igrač s loptom naglo mijenja smjer kretanja u suprotnu stranu.
Kod toga unutrašnjom stranom stopala vanjske noge skreće loptu koso u drugu stranu, prema oslonačnoj nozi, prihvaća loptu i zaobilazi protivnika. Uz promjenu smjera valja naglasiti i promjenu ritma kretanja (sl. 15)
Dribling vanjskom stranom stopala Driblingu prethodi vođenje lopte prema protivniku. Na optimalnoj udaljenosti igrač koji vodi loptu, skreće u stranu čime odvlači protivnika. U momentu kad protivnik prenese težinu tijela na vanjsku nogu radi oduzimanja lopte, igrač s loptom izvodi bočni iskorak vanjskom nogom i naglo mijenja smjer kretanja unutrašnjom nogom i to vanjskom stranom stopala. Pri tome loptu naglo skreće bočno, prihvaća je i zaobilazi protivnika. I pri ovom driblingu naglašena je promjena ritma kretanja (sl. 16).
Udarac glavom bez odraza-zamah unaprijed Igrač se nalazi u iskoračnom stavu. Koljena su blago savijena, a trup i glava su u laganom zaklonu. Ruke su podignute u visinu ramena i savijene u laktovima, a dlanovi su okrenuti naprijed i unutra. U tijeku zamaha koljena se ispravljaju, gornji dio tijela pokreće se naprijed, a kukovi natrag. Težište tijela se sa stražnje noge prenosi na prednju. Lopta se udara sredinom čela, a mišići vrata su opruženi i čvrsti. Nakon udarca gornji dio tijela kratko nastavlja put u smjeru udarene lopte, što omogućuje točniju izvedbu (sl. 17.)
Bacanje auta
Bacanje auta iz mjesta izvodi se određenom tehnikom u duhu pravila igre iza uzdužnih linija igrališta. Početniku je bacanje auta najlakše izvesti iz malog raskoračnog stava. Lopta se drži iznad glave tako da palci i kažiprsti čine trokut, a ostali su prsti rašireni. Lopta se obuhvaća sa strane i otraga. U ovoj je fazi gornji dio tijela u zaklonu. Ruke su savijene u laktovima. Pri izbačaju lopte dolazi do pregibanja tijela prema naprijed, do prenošenja težine tijela sa stražnjih dijelova stopala na prednje, do opružanja ruku u ramenom pojasu i laktovima te do završnog djelovanja na loptu pokretom u zglobu šaka (sl. 18).
Osnovno oduzimanje lopte Ovo oduzimanje primjenjuje se kada se protivnik sa loptom nalazi u blizini i sučelice. Kod ovog oduzimanja u direktnom duelu (noga protiv noge) lopta se prebacuje preko protivnikova stopala ili izvlači sa strane. Pri tome igrač koji oduzima loptu stopalo svoje noge postavlja u
sredinu lopte. Težina tijela prenosi se s oslonačne na zamašnu nogu. Oduzimanje se izvodi unutrašnjom stranom stopala (sl. 19).
b1) Metodika pouke tehnike kretanja sa loptom Privikavanje na loptu po podlozi Postiže se sljedećim vježbama; - "rolanje" lopte đonom u mjestu naprijed-natrag - " rolanje" lopte đonom lijevo-desno - kombinirano "rolanje" đonom naprijed-natrag i lijevo-desno - „rolanje" lopte natrag i dočekivanje lopte unutrašnjom stranom stopala iste noge - "rolanje" lopte natrag jednom nogom i dočekivanje lopte unutrašnjom stranom stopala druge noge - pravocrtno "rolanje" lopte - polukružno i kružno "rolanje" lopte - naizmjenično skretanje lopte lijevo-desno unutrašnjom stranom stopala lijevom i desnom nogom - skretanje lopte lijevo-desno jednom nogom unutrašnjom i vanjskom stranom stopala - "ćuškanje" lopte koja se kreće cik-cak vanjskim i unutrašnjim hrptom stopala - razne predvježbe driblinga i fintiranje itd. Napomena: Početnici vježbe mogu izvoditi različitim loptama; tenis-lopticama, gumenim loptama ili manjim i većim kožnim loptama. Te vježbe kod početnika razvijaju kinestetički osjećaj za loptu po podlozi, kao i specifičnu koordinaciju s loptom po podlozi.
Žongliranje hrptom u mjestu Metodički postupak 1. - 4. 5. Početniku se u početku pouke dopušta da mu lopta nakon par dodira padne na podlogu, ali da nakon odbijanja ponovno žonglira. Prvo se žonglira boljom nogom, pa slabijom, zatim se žonglira kombinirano boljom i slabijom nogom. 6. Sljedeći zahtjev može biti žongliranje nisko (visina koljena i trbuha), srednje visoko (visina prsa i glave) i visoko (iznad glave). Tipična greška; Žongliranje s nezategnutim hrptom gdje je više naglašen pokret iz skočnog zgloba a ne iz koljena. Ovo je moguće ispraviti najprije u sjedećem položaju (gdje je početnik pri žongliranju prisiljen ispružiti i zategnuti hrbat) pa u stojećem položaju sintetičkim metodičkim postupkom.
Vođenje lopte sredinom hrpta Metodički postupak 1.- 4. 5. Vođenje lopte lagano naizmjenično lijevom i desnom nogom. 6. Vođenje lopte s ubrzanjem, kao i brzo vođenje uz podizanje glave i kontrole terena. 7. Vođenje lopte, zaustavljanje đonom, okret za 180° i ponovno vođenje najprije lagano pa onda brzo. Tipične greške: 1. Igrači često nedovoljno zabacuju potkoljenicu i ne produžuju korak. 2. Početnici često loptu ne zahvaćaju u produžetku koraka i ispod središta, nego u visini koljena. Takva lopta odskače ili dobiva ubrzanje. 3. Greške predstavljaju i otkloni stopala lijevo i desno. Greške se ispravljaju sintetičkim metodičkim putem, najprije u laganom pa u bržem vođenju lopte.
Vođenje lopte unutrašnjim i vanjskim dijelom hrpta Metodički postupak 1. - 4. 5. Nakon pravocrtnog vođenja, polukružno i cik-cak vođenje lopte. 6. Kombinacija vođenja sredinom, unutrašnjim i vanjskim hrptom stopala. 7. Vođenje s promjenom ritma. Greške su slične kao i kod vođenja punim hrptom i također se ispravljaju sintetičkom metodom.
Udarac sredinom hrpta S obzirom da je ovo teži tehnički elemenat, preporučljivo je da početnici prođu određene predvježbe: 1. Jedan igrač drži loptu objema rukama na podlozi, a drugi je udara sredinom hrpta. Udarci su lagani naizmjenično lijevom i desnom nogom. Pri tome hrbat stopala mora biti zategnut i opušten. 2. Igrač “skipa" u mjestu i udara loptu u zid, koja se odbija i vraća po ravnoj crti, ako je točno udarena.
Nakon navedenih predvježbi lakše je prijeći na pouku udarca sintetičkom metodom u parovima: 1. Igrači su postavljeni u parovima jedan nasuprot drugome. Lopta je postavljena ispred igrača koji je, iz “skipa" u mjestu, lagano udara sredinom hrpta stopala u smjeru drugog igrača. Ovaj loptu amortizira unutrašnjom stranom stopala, umiruje đonom i iz "skipa" u mjestu vraća loptu udarajući je sredinom hrpta. 2. U istoj vježbi igrač izvodi prijenos lopte unutrašnjom stranom stopala prema naprijed, zatim udarac sredinom hrpta pa se vraća na polazno mjesto. 3. U istoj vježbi igrači u parovima izvode prijenos lopte, vođenje sredinom hrpta, zaustavljanje lopte đonom, okret za 180° i dodavanje lopte sredinom hrpta. Pri tome se mijenjaju mjesta. 4. Na kraju igrači u parovima izvode dodavanje lopte sredinom hrpta izravno, "od prve". 5. Udarci na vrata sredinom hrpta iz vođenja lopte.
Tipične greške: 1. Početnici pri udarcu sredinom hrpta slabo fiksiraju i opružaju stopalo. Često pri udarcu ima bočnih oscilacija u kretanju stopala. 2. Greške su i udarci po lopti u trenutku kada se ona ne nalazi u projekciji koljena, već ispred ili iza. Tada lopta odskače ili se podiže. 3. Grešku predstavlja i udarac izveden previše iz kuka, a ne iz koljena, pri čemu se lopta više gura nego udara. Greške se ispravljaju analitičkom metodom. Kada su ispravljene, element se ponovno izvodi sintetički. Kod prve greške preporučuje se vježba sjedenja na petama pri čemu se gnječi hrbat stopala. Drugu i treću grešku moguće je ispravljati putem fiksirane lopte i uza zid.
Udarac unutrašnjim dijelom hrpta
U poučavanju ovog udarca preporučuje se da početnici prije prođu sljedeće predvježbe: 1. Jedan igrač drži loptu objema rukama na podlozi, a drugi iz nekoliko koraka, ulazeći pod malim kutom na smjer udarca lopte, udara loptu unutrašnjim dijelom hrpta stopala. 2. igrač skipa u mjestu polubočno okrenut zidu i udara loptu "od prve" u zid unutrašnjim dijelom hrpta stopala. Lopta se u ravnoj crti vraća natrag. 3. Igrač se kreće paralelno sa zidom i "od prve" udara loptu unutrašnjim dijelom hrpta u zid kosonaprijed, koja se koso naprijed i odbija. 4. Vježba u parovima. Igrači se nalaze jedan nasuprot drugome i izvode dodavanje lopte tako da je primaju prijenosom unutrašnjom stranom stopala koso naprijed, a potom izvode dodavanje unutrašnjim dijelom hrpta druge noge. 5. Vođenje lopte sredinom hrpta stopala ukoso prema vratima i udarac na vrata unutrašnjim dijelom hrpta stopala.
Tipične greške: 1. Udaranje lopte mimo središta, pri čemu lopta rotira. 2. Početnici često ne razlikuju udarce unutrašnjim dijelom hrpta od udarca unutrašnjom stranom stopala. Greške se ispravljaju analitički, uz fiksiranu loptu i uza zid.
Udarac vanjskim dijelom hrpta I kod ovog udarca preporučljivo je da početnici prvo prođu sljedeće predvježbe: 1. Jedan igrač drži loptu objema rukama na podlozi, a drugi iz nekoliko koraka, ulazeći pod malim kutom na smjer udarca lopte, udara loptu vanjskim dijelom hrpta stopala. 2. Igrač skipa na mjestu, polubočno okrenut zidu, i udara loptu "od prve" u zid vanjskim dijelom hrpta stopala. Lopta se u ravnoj crti vraća natrag. 3. Igrač se kreće paralelno sa zidom i "od prve" udara loptu vanjskim dijelom hrpta u zid koso naprijed, koja se koso naprijed i odbija. 4. Vježba u parovima. Igrači se nalaze jedan nasuprot drugome i izvode dodavanja lopte tako da je primaju prijenosom unutrašnjom stranom stopala koso naprijed te izvode dodavanje lopte vanjskim dijelom hrpta iste noge. 5. Vođenje lopte sredinom hrpta stopala ukoso prema vratima i udarac na vrata vanjskim dijelom hrpta stopala. Tipične greške: 1. Udaranje lopte mimo središta isuviše vanjskim dijelom hrpta pri čemu lopta poprima nepotrebnu rotaciju.
Ostale greške slične su kao i kod udaraca sredinom i unutrašnjim dijelom hrpta stopala. I ovdje je najefikasnije greške ispravljati analitičkom metodom uz fiksiranu loptu i uz zid.
Primanje lopte unutrašnjom stranom stopala Metodički postupak 1.- 4. 5. U vježbi koja se izvodi u parovima. Početnici loptu prvo kotrljaju rukom, da bi bila preciznija, zatim je dodaju nogom. 6. Nakon primanja u mjestu igrači se kreću u susret lopti, izvode primanje pa dodavanje sredinom hrpta i potom se vraćaju na početnu poziciju. 7. Nakon primanja u kretanju (u susret lopti) igrač izvodi vođenje lopte, zaustavljanje lopte đonom, okret za 180° i dodavanje sredinom hrpta. Pri tome mjesta mijenjaju. 8. Povezivanje primanja lopte unutrašnjom stranom stopala, vođenja i udaraca na vrata.
Tipične greške: 1. Prekasno izbacivanje stopala prema lopti, odnosno prekasno povlačenje stopala. 2. "Tvrdi" rad stopala. 3. Lopta često bježi u stranu oslonačne noge, jer između stopala nije bilo pravoga kuta u momentu dodira s loptom. 4. Greške se ispravljaju analitičkim metodičkim postupkom kroz imitaciju primanja, uza zid, pa onda u parovima.
Primanje lopte đonom Metodički postupak 1. - 4. 5. Jedan igrač baca loptu rukom, a drugi iz para je prima đonom i vraća hrptom stopala, najprije iz mjesta, pa iz kretanja. 6. Primanje lopte đonom u kretanju s vođenjem lopte i izmjenom mjesta. 7. Primanje lopte đonom ponovno svođenjem i udarcem na vrata.
Tipične greške: 1. Igrač čitavim stopalom nagazi loptu. Nedovoljno podizanje stopala, pri čemu se lopta nekontrolirano odbija od đona. 2. Nedovoljno podizanje vrha stopala, pri čemu se lopta podiže u zrak.
4. Đon nije postavljen pod pravim kutom u odnosu na kretanje lopte, pri čemu lopta prolazi ispod noge. Greške se ispravljaju analitičkim metodičkim postupkom na stojećoj lopti, kroz imitaciju primanja, potom se prelazi na vježbe u parovima.
Dribling unutrašnjom i vanjskom stranom stopala Predvježbe za dribling unutrašnjom i vanjskom stranom stopala: 1. Vođenje lopte cik-cak, pri čemu se promjena smjera kretanja i lopte izvodi unutrašnjom, odnosno vanjskom stranom stopala. 2. Zavrtanje lopte unutrašnjom ili vanjskom stranom stopala lijevo-desno. Ovdje je akcent na pravilnom radu potkoljenice. 3. Imitacija driblinga.
Metodički postupak 1.- 4. 5. U vježbi u parovima dribling se izvodi najprije nad poluaktivnim, pa nad aktivnim protivnikom. 6. Povezivanje dva ista driblinga, jedan ulijevo, a drugi udesno. 7. Povezivanje driblinga unutrašnjom i vanjskom stranom stopala. 8. Kombinacija driblinga i udaraca na vrata Tipične greške: 1. Igrači često prerano ili prekasno odvlače protivnika u stranu odnosno prekasno ga izbacuju iz ravnoteže. 2. Igrači pri driblingu često loptu skreću nedovoljno bočno, pa lopta odlazi na noge protivnika. 3. Nedovoljno naglašena promjena ritma kretanja. Greške se ispravljaju analitičkim metodičkim postupkom predvježbama, pa vježbama s poluaktivnim i aktivnim protivnikom.
Udarac glavom bez odraza-zamah naprijed l ovdje se preporučaju predvježbe kao uvod u pouku udarca glavom. Predvježba na visećoj lopti: 1. Lopta visi u visini igračeva čela i miruje. Igrač u iskoračnom stavu udara loptu glavom (sredinom čela).
2. Igrač iz laganog trčanja udara mirujuću loptu. 3. Igrač skipa u mjestu i udara loptu koja se neprekidno kreće. Predvježbe u parovima: 1. Suigrač drži loptu rukama u visini čela igrača koji je udara glavom iz iskoračnog stava. 2. Igrač jednako držanu loptu udara glavom dok "skipa" na mjestu. 3. Zatim igrač loptu udara iz laganog trčanja. Vježbe u parovima:
Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima igrač prvo sam sebi baci loptu okomito i udara je glavom, a potom mu loptu baca suigrač. 6. Igrač u početku izvodi udarac glavom u mjestu, pa zatim u kretanju naprijed. 7. Izvođenje udarca glavom u parovima u kretanju unatrag. 8. Izvođenje udarca glavom u parovima u bočnom kretanju. 9. Povezivanje udarca glavom s primanjima i vođenjima lopte, pri čemu igrači mijenjaju mjesta 10. Povezivanje udarca glavom s primanjima, vođenjima i driblinzima, pri čemu igrači mijenjaju mjesta. 11. Bacanje lopte rukom i udarac glavom na vrata u parovima. Tipične greške; 1. Izvođenje udarca glavom, umjesto sredinom čela, stranom čela ili tjemenom. 2. Nedovoljno fiksiranje vratnih mišića pri udarcu. 3. Kod mnogih početnika zamah pri udarcu ne počinje u kuku (nije naglašena prva faza pokreta). Greške se ispravljaju na visećoj lopti ili na lopti koju drži suigrač, pa se prelazi na vježbe u parovima, kad suigrač baca loptu. U početnoj pouci preporučljivo je raditi laganim loptama (gumenim ili odbojkaškim) kako bi se izbjegli stresovi koje u djece mogu izazvati udarci glavom po teškoj i pretvrdoj lopte.
Bacanje auta iz mjesta - raskoračni stav Metodički postupak 1.-4. 5. U vježbi u parovima jedan baca aut, a drugi prima loptu i vraća dodajući je nogom. 6. Zatim slijedi bacanje auta, primanje i vođenje lopte s izmjenom mjesta.
7. Potom se, uz bacanje auta, primanje i vođenja lopte, može ubaciti i dribling s izmjenom mjesta. 8. Kombinacija bacanja auta, primanja, vođenja i udaraca na vrata. Moguće greške: Nepravilno držanje lopte rukama, nepravilan rad trupom (nema prve faze pokreta), skraćivanje zamaha trupa pri bacanju (slab pretklon), slab pokret iz zglobova šake. Greške se mogu ispravljati sintetičkim metodičkim postupkom u parovima.
Osnovno oduzimanje lopte Metodički redoslijed: 1. Uloga osnovnog oduzimanja u nogometu. 2. Dva igrača postavljena sučelice s loptom između njih. Naizmjenično povlače loptu stopalom bočno ili unatrag. 3. Jedan igrač loptu vodi lagano prema suigraču, a drugi mu ide u susret i izvodi osnovno oduzimanje lopte. Pri tome je igrač koji vodi loptu poluaktivan. 4. Zatim slijedi oduzimanje lopte u kretanju unatrag. 5. Osnovno oduzimanje lopte kada je igrač koji vodi loptu aktivan i pokušava " predriblati" igrača koji izvodi oduzimanje lopte 6. Kombinacija driblinga i oduzimanja lopte s udarcima na vrata. Eventualne greške ispravljaju se sintetičkom metodom, a one su obično vezane uz procjenu momenta za oduzimanje lopte.
Program tehnike vratara - osnovni vratarev stav - kretanje u osnovnom stavu - hvatanje niskih lopti - hvatanje poluvisokih lopti - hvatanje visokih lopti - hvatanje lopti s povaljkom - ubacivanje (degažiranje) lopte rukama po podlozi - ubacivanje (degažiranje) lopte volej-udarcem nogom
Osnovni stav vratara Vratar treba biti uvijek spreman za brzo reagiranje i akciju. Zauzimanje optimalnog osnovnog stava će mu to omogućiti. Vratar stoji u raskoračnom stavu. Gornji dio tijela je nagnut naprijed, a noge su u koljenu lagano savijene. Težina tijela je prebačena na prednji dio stopala obiju nogu. Ruke su savijene u laktovima, a dlanovi okrenuti dolje i malo unutra. Pogled je usmjeren prema lopti (sl. 20).
Kretanje u osnovnom stavu Vratar se u osnovnom stavu najčešće kreće bočno, kratkim i brzim dokoracima bez velikih oscilacija gore-dolje tijelom. Sljedeće kretanje po učestalosti je bočno križno kretanje koje je slično kretanju igrača. U kretanja vratara u osnovnom stavu ubrajaju se i kretanja naprijednatrag u laganom trčanju, trčanje s ubrzanjem, startno trčanje i brzo trčanje. Lopte koje se kreću po tlu ili neposredno iznad tla u pravcu vratara, mogu se hvatati na dva načina: opruženih nogu i u klečećem stavu. Kod tehnike hvatanja niskih lopti opruženim nogama vratar u pretklonu loptu hvata dlanovima odozdo i podiže je do visine prsa, gdje se lopta zatvara između prsa, podlaktica i dlanova (sl. 21).
Kod hvatanja lopte u klečećem stavu težina tijela je na jednoj nozi koja je savijena u koljenu. Koljeno druge noge dodiruje podlogu i postavlja se u blizinu pete oslonačne noge.
Vratar loptu hvata dlanovima odozdo ispred pete oslonačne i koljena druge noge te povlači loptu na prsa (sl. 22).
Hvatanje poluvisokih lopti
Pri izvedbi ovog elementa gornji dio tijela nagnut je blago naprijed. Ruke se pružaju u smjeru lopte koja dolazi, podlaktice su paralelne, a dlanovi okrenuti prema lopti. Prilikom dodira lopte s dlanovima, naročito ako je udarac bio snažan, potrebno je loptu amortizirati savijanjem ruku u laktovima i ramenima te uvlačenjem trupa. Lopta se obuhvaća rukama i privlači na prsa (sl. 23). Kod nešto viših lopti vratar se kreće i hvata loptu istom tehnikom, uz prethodni odraz.
Hvatanje visokih lopti Kod visokih lopti ruke su posljednja prepreka lopti. Zbog toga je potrebno da joj one blokiraju prolaz. To se postiže na taj način što palci i kažiprsti ruku čine trokut, a ostali su prsti rašireni. Lopta se blokira i amortizira straga, obuhvaća se odozdo i povlači se na prsa (sl. 24).
Hvatanje lopte s povaljkom Kod hvatanja niskih lopti povaljkom tijelo dodiruje tlo prvo vanjskom stranom stopala noge, zatim potkoljenicom, bedrom, kukom i na kraju gornjim dijelom tijela i rukama. Kod prizemljenja tijelo se valja poput bureta. Ispruženi dlanovi hvataju loptu, koja se privlači i zagrađuje na prsima. Potom zamahom nogama slijedi uspravljanje tijela i podizanje u vratarev stav (sl. 25).
Uhvaćenu loptu vratari početnici najlakše u igru ponovno ubacuju tehnikom kuglanja. Loptu uhvaćenu dvjema rukama vratar prenosi u jednu ruku, u položaj sličan držanju kugle kod kuglanja, zatim je iskorakom suprotnom nogom baca, odnosno kotura u pravcu suigrača (sl. 26).
Ubacivanje (degažiranje) lopte volej-udarcem nogom
Ni ovo ubacivanje lopte u igru nije vrataru početniku tehnički teško. Vratar loptu, uhvaćenu i držanu dlanovima, spušta, potom ispušta i udara volej-udarcem zamahom naprijed u pravcu suigrača (sl. 27).
C1) Metodika poučavanja vratareve tehnike Osnovni vratarev stav Metodički postupak 1. - 4. Najveće greške: 1. Noge previše opružene 2. Prevelik ili premalen nagib trupom prema naprijed 3. Pogrešno držanje ruku Greške se ispravljaju sintetičkim metodičkim postupcima.
Kretanje u osnovnom stavu
Metodički redoslijed: 1. Bočno kretanje vratara sunožnim primicanjem nogu (dokorakom) 2. Bočno kretanje vratara križnom tehnikom 3. Kretanje vratara naprijed-natrag 4. Kretanje vratara ubrzanim trčanjem 5. Kretanje vratara startnim trčanjem 6. Vježbe odraza iz mjesta, pa vježbe odraza iz bočnoga kretanja, kretanja naprijed i kretanja natrag.
Hvatanje niskih lopti Metodički postupak 1.-4. 5. Daljni korak je hvatanje lopte zakoturane rukom prema kojoj se vratar mora kretati bočno u osnovnom stavu 6. U istoj vježbi, umjesto koturanjem, lopta se upućuje udarcem noge 7. Hvatanje niskih lopti koje igrači udarcima upućuju na vrata. Tipične greške: 1. Kod hvatanja ispruženim nogama i u pretklonu savijanje nogu od kojih se odbija lopta 2. Kod tehnike hvatanja u kleku savijena oslonačna noga ne smije doći između ruku jer se lopta može odbiti od nje 3. Kod hvatanja lopte u kleku u bočnom kretanju početnici mogu pogrešno izvoditi klek na vanjsku nogu. Greške se ispravljaju imitacijom pokreta, pa kotrljajućom loptom i na kraju udarenom loptom.
Hvatanje poluvisokih lopti Metodički postupak 1.-4. 5. Hvatanje poluvisokih lopti u bočnom kretanju 6. Hvatanje poluvisokih lopti u skoku 7. Hvatanje poluvisokih lopti pri udarcima na vrata Moguće greške; 1. Nedovoljno ispružanje dlanova prema lopti 2. Nedovoljno zatvaranje laktova pri hvatanju lopte
Greške se ispravljaju sintetičkom metodom.
Hvatanje visokih lopti Metodički redoslijed: 1. Objašnjenje uloge elementa u vratarevoj obrani 2. Vratar drži loptu obuhvaćenu dlanovima u uzručenju, spušta ruke i zagrađuje loptu na prsima 3. Vratar sam sebi nabacuje loptu i hvata je 4. Dva vratara jedan drugome nabacuju loptu i hvataju je 5. Hvatanje lopte u kretanju prema naprijed i natrag 6. Hvatanje lopte u kretanju bočno lijevo-desno 7. Udarci na vrata i hvatanje visokih lopti
Tipične greške: 1. Loše postavljanje dlanova pri čemu lopta može “procuriti" 2. Slabo zagrađivanje lopte na prsima Greške se ispravljaju sintetičkom metodom.
Hvatanje lopti povaljkom Predvježbe: 1. Vježba bočne povaljke iz sjeda, čučnja, počučnja i osnovnoga stava 2. S loptom u rukama u uzručenju vratar izvodi bočnu povaljku, pri čemu se podiže bez pomoći ruku 3. Izvođenje povaljke na loptu koja se postavi sa strane. Vježbe u parovima: 1. Hvatanje lopti povaljkom iz čučnja, počučnja i osnovnoga stava. Loptu rukom upućuje drugi vratar 2. Udarci na vrata i hvatanje niskih lopti povaljkom Tipične greške: 1. Loše izvođenje povaljke 2. Umjesto povaljke okretanje na trbuh 3. Greške pri podizanju nakon uhvaćene lopte
Greške se mogu ispraviti predvježbama i vježbama u parovima, kombinirano analitičkim i sintetičkim metodičkim postupcima.
Ubacivanje lopte rukom-kotrljanjem Metodički redoslijed: 1. Objašnjenje uloge elementa u nogometnoj igri 2. Dva vratara jedan drugome koturaju loptu rukom upućujući je direktno na partnera 3. Jedan od vratara otkriva se lijevo-desno, a drugi mu rukom (koturanjem) ubacuje loptu u smjeru otkrivanja Tipične greške: 1. Početnicima lopte, zbog malog dlana, mogu nekontrolirano pobjeći 2. Loše koturanje lopte pri čemu ona skače Greške se ispravljaju sintetičkim metodičkim postupcima.
Ubacivanje lopte volej-udarcem Metodički redoslijed; 1. Objašnjenje uloge elementa u nogometnoj igri 2. Držeći loptu u ruci, vratar izvodi volej-udarac u zid 3. Držeći loptu u ruci, vratar izvodi volej-udarac hrptom stopala u smjeru drugog vratara koji se postavi na udaljenosti od 20-30 m 4. Jedan vratar otkriva se lijevo-desno, a drugi vratar ga "pronalazi" ubacujući loptu volejudarcem sa zamahom naprijed Za tipične greške vidjeti kasnije kod poučavanja igrača volej-udarcima.
5.2.2. Program / metodika fizičke pripreme Mladi sportaši u ovoj dobi moraju biti obuhvaćeni svestranim tjelesno-zdravstvenim odgojem u smislu višestrane obrade lokomotornog sustava, obrade kardiovaskularnoga i respiratornog sustava, kako bi se utjecalo na plastičnost njihovog središnjeg živčanog sustava. Dijete treba svladati osnovnu motoriku usvajanjem - osnovne ravnoteže, koordinacije i preciznosti te steći naviku pravilnog držanja tijela, a naročito kralješnice. Uz to treba u djetetu razvijati svijest o vlastitu tijelu i kontroli pokreta, svijest o njegovu integritetu i poziciji u prostoru, kao i omogućiti mu ekspresiju pokretom.
U predškolskom razdoblju dijete bi s aspekta motoričkih vještina trebalo svladati razne prirodne oblike kretanja kao što su: hodanja, trčanja, skakanja, bacanja, kotrljanja, gađanja, hvatanja, udaranja i bacanja raznih lopti, puzanja, penjanja, provlačenja, razne elementarne igre i sl. Djeca koja žive na selu ili na periferiji gradova, zbog većih mogućnosti korištenja prirodnog ambijenta (livada, šuma, rijeka itd.), imaju i veću mogućnost za razvoj motorike. Gradska djeca motorička znanja razvijaju djelomično na ulici, u dvorištima, u vrtićima. Već se pojavljuju i tzv. sportski vrtići gdje dominiraju sportski sadržaji. Na toj motoričkoj osnovi, na raznim prirodnim oblicima kretanja, treba graditi program fizičke pripreme početnika (limača) u klubovima.
a) Fleksibilnost U ovoj dobi može se znatno utjecati na fleksibilnost, tj. na pokretljivost zglobova. Preporučuje se obrada fleksibilnosti dinamičkom metodom, što znači primjenu dinamičkih vježbi opružanja dijelova tijela ili cijelog tijela. U treningu se primjenjuju kompleksi od 5-8 vježbi i to redom:
Djeca ove dobi trebaju vježbati pravilno, lagano i opušteno s malim stankama između vježbi.
b) Koordinacija U fizičkoj pripremi djece ove dobi može se raditi na razvoju koordinacije uz pomoć vježbi okretnosti na tlu i, djelomično, uz pomoć vježbi okretnosti u zraku. Posebno su važne razne igre okretnosti u zraku i na tlu.
Vježbe se ponavljaju 4-5 puta, dok igre traju 3-5 minuta. Dijete prvo treba naučiti pravilno izvoditi vježbe, pa ih onda izvoditi više puta i brže. Znači, osnovna metoda je učenje pokreta, zatim postupni prijelaz na složenije vježbe. Primjer vježbi za početnike: - predvježbe za kolut naprijed, - predvježbe za kolut natrag, - brze promjene stavova (sjed, ležanje na leđima, ustajanje, ležanje na prsima itd.) - razni okreti u stajanju - poligon spretnosti itd.
c) Brzina U ovoj se dobi može dosta utjecati na brzinu motoričke reakcije. Radi se o jednostavnoj reakciji na unaprijed određeni podražaj (signal), primjerice, na znak rukom "kretanje i "zaustavljanje". Počinju se primjenjivati i predvježbe za startnu brzinu i za brzinu promjene smjera kretanja. Metodom ponavljanja izvodi se brzo 3-5 vježbi u 3-4 ponavljanja kroz 2-3 serije s pauzama između serija od 2-3 minute. Vježbe se mogu davati u kompleksima u kojima se kombiniraju vježbe za brzinu reakcije, startnu brzinu i brzinu promjene smjera kretanja. Ukupna trčanja kod limača mogu biti 200-300 m u jednom treningu brzine. Primjer kompleksa vježbi: - brza imitacija pokreta koje diktira trener - start naprijed iz ležanja na trbuhu - trčanje s ubrzanjem - start naprijed iz četveronožnog stava - slalom trčanje oko igrača.
d) Jačanje U ovoj se dobi mogu početi primjenjivati najelementarnije vježbe jačanja muskulature tijela ili dijelova tijela kao uvod u vježbe snage. Vježbe se ponavljaju 6-8 puta u 1 seriji. U ovim vježbama svladava se vlastita težina tijela. Vježbe se daju u kompleksu od 4-6 vježbi (1 vježba za ruke i rameni pojas, 1-2 vježbe za trbušnu muskulaturu, 1-2 vježbe za leđnu muskulaturu i 12 vježbe za muskulaturu nogu).
Vježbe se izvode dinamičkom metodom lagano, s vježbama relaksacije između svake vježbe jačanja. Primjer kompleksa vježbi: - sklekovi u predručenju - iz ležećeg položaja na leđima sa savijenim koljenima podizanje trupa - iz ležećeg položaja na trbuhu s rukama iza leđa podizanje trupa - počučnji - poskoci
e) Izdržljivost Kod limača se ne inzistira na specijalnoj obradi izdržljivosti. Kod starijih limača mogu se početi primjenjivati neke pripremne vježbe za izdržljivost, poput laganih trčanja 3-5 minuta s ponavljanjem 2-3 puta, čiji je cilj razvoj aerobne izdržljivosti i jačanje srčanog mišića. Kod starijih limača mogu se početi primjenjivati i uvodne vježbe za razvoj anaerobne izdržljivosti. To se postiže primjenom dionica trčanja 40, 60 i 80m s ukupnim trčanjem u treningu od 500-1000m i uz puls od 150-170 otkucaja u minuti. Vježbanje u anaerobnom režimu rada, ako se provodi s limačima, mora biti vrlo oprezno osmišljeno.
f) Dodatni program Dodatni program je dopuna koja utječe na svestrani tjelesni razvoj djeteta. Realizira se djelomično u klubu, a djelomično u školi, kao i izvan kluba i škole. Program može obuhvatiti sljedeće aktivnosti: - elementarna akrobatika - lakši gimnastički preskoci - razne elementarne igre - mini košarka - stolni tenis - pouka plivanja i sl.
5.2.3. Program i metodika taktičke pripreme Program taktičke pripreme za početnike (limače) jest uvod u taktičku pripremu.
Taktička priprema kod limača realizira se: - usvajanjem taktičkih zahtjeva vezanih uz tehničke elemente za vrijeme učenja, - individualnim akcijama, - elementarnom suradnjom 2 igrača, - pomoćnim igrama, - igrama na 2 mala gola, - igrama na 2 gola dimenzija 3x2m - igrama na 2 gola dimenzija 5x2m - prijateljskim, turnirskim i prvenstvenim utakmicama.
a) Taktički zahtjevi vezani uz tehničke elemente U poučavanju vođenja lopte sredinom te unutrašnjim i vanjskom dijelom hrpta početnike treba privikavati, uz kontrolu lopte, i na kontrolu terena, što se postiže podizanjem pogleda s lopte na teren. U poučavanju udarca sredinom i unutrašnjim dijelom hrpta treba inzistirati na tome da igrač neposredno prije udarca gledanjem uoči poziciju suigrača, čime se određuje smjer dodane lopte, ili poziciju vratara, čime se određuje smjer udarca na vrata. Pri pouci driblinga unutrašnjom i vanjskom stranom stopala početnika treba privikavati na to da istovremeno pazi i na loptu i na protivnika te da dribling izvodi u momentu kada je protivnika izbacio iz ravnoteže. Kod osnovnog oduzimanja lopte treba od početnika tražiti da pogledom kontrolira loptu, a perifernim vidom promatra protivnikove pokrete. Moment za ulazak na loptu je kada protivnik izgubi kontrolu nad njom. Od prvih momenata pouke vratar mora učiti i postavljanje na vratima kao i razvijati osjećaj za trenutak kada krenuti u intervenciju, tj. u izvođenje tehničkih elemenata.
b) Individualne akcije Kod početnika se od individualnih sredstva taktike mogu obrađivati vođenja lopte, driblinzi i fintiranja te udarci na vrata U poučavanju vođenju lopte kombinira se nekoliko načina vođenja s promjenom ritma, s kontrolom lopte i kontrolom terena. Time se postupno usavršava vođenje lopte i stječu korisna iskustva. Primjeri vježbi za usavršavanje vođenja lopte: 1. Vođenja lopte oko stalaka koji su postavljeni u krivudavoj liniji i na različitoj udaljenosti jedan od drugoga.
2. U određenom prostoru (primjerice, u krugu na sredini igrališta) igrači brzo vode loptu u raznim smjerovima izbjegavajući sudar. 3. Vježba "sjene" s loptom. U parovima se jedan od igrača kreće bez lopte u raznim pravcima, a drugi ga slijedi s loptom. 4. " Skretnica" - igrači vode loptu u raznim smjerovima prema signalima koje im trener daje rukom. U driblingu se kombiniraju driblinzi unutrašnjom i vanjskom stranom stopala u vježbama 1:1 sa zadacima: - prolaz kroz određeni koridor koji čuva jedan igrač, - driblanja ili fintiranja protivnika i postizanje pogotka na 2 mala gola, - driblanje ili fintiranje protivnika i postizanje pogotka na 1 gol (5x2 m) na kojemu se nalazi vratar. U ovim vježbama početnici spontano stječu određena taktička iskustva u igri 1:1 u napadu i obrani. Od samog početka pouke obrađuje se i udarac na vrata onom tehnikom koja je već usvojena, povezuju se udarci na gol s vođenjima, driblinzima i fintiranjima, dodavanjima i primanjima lopte. Udarce treba izvoditi s različitih udaljenosti od vrata, iz različitih kutova, različitom snagom i različitom brzinom, a što je najvažnije, precizno. Od samog početka pouke treba poučavati izvođenje udaraca objema nogama, jer je riječ o univerzalnoj sposobnosti igrača.
c) Suradnja 2 igrača Paralelno s usvajanjem tehnike udaraca, kao i tehnike ostalih elemenata, počinje i pouka i učenje suradnje 2 igrača. Kod početnika se ta suradnja obrađuje u najelementarnijim oblicima dodavanja lopte. Primjeri vježbi dodavanja po podlozi u parovima: - dodavanja lopte u paru u mjestu, pri čemu igrači skipaju u mjestu, - dodavanja u kretanju naprijed-natrag, pri čemu se jedan igrač kreće prema natrag, a drugi prema naprijed, - dodavanje lopte u parovima, pri čemu se igrači frontalno kreću dodajući loptu najprije kombinirano svođenjima i primanjima, pa samo primanjima i, na kraju, dodavanja "od prve", - u frontalnom kretanju igrači mogu izvoditi dodavanja i s promjenom ritma, pri čemu tempo može diktirati igrač s loptom ili igrač bez lopte, - dodavanje s "mantinelom" - suigračem koji prilazi bočno (predvježba za dupli pas), - dodavanja s izmjenom mjesta, pri čemu se lopta dodaje u dubinu, - dodavanje s izmjenom mjesta, pri čemu se lopta dodaje dijagonalno, - dodavanja sa i bez izmjene mjesta povezana s udarcima na vrata.
d) Pomoćne igre Osnovne pomoćne igre kod početnika jesu igra 4:1 i 3:1. Igra 4:1 Igra se u kvadratu dimenzija 10x10m, koji se obično označi stalcima ili loptama. Svrha igre je poučiti dodavanju lopte po širini koje može biti povezano sa slobodnim primanjem i dodavanjem, primanjem jednom nogom i dodavanjem drugom nogom, primanjem, fintiranjem i dodavanjem. Igrači koji očekuju loptu otvaraju se bočno i prilaze. Pri tome igrač s loptom treba uočiti raspored suigrača i dodati loptu slobodnom suigraču. Na kraju ovu igru treba pokušati igrati "od prve". Igrač u sredini brzo napada igrača s loptom s namjerom da mu oduzme loptu.
Igra 3:1 Kada je usvojena igra 4:1, može se prijeći na pouku igru 3:1. U ovoj igri igrači se trebaju brže bočno otkrivati i prilaziti suigraču koji ima loptu, jer ih je manje nego u igri 4:1. U početku obrađivanja ove igre igrač koji ima loptu može širenjem ruku određivati kut (90° - 145°) pod kojim bi se trebala postavljati ostala dva igrača. Zahtjevi u igri su na početku igra s više dodira, zatim sa dva dodira i, na kraju, treba probati od prve. Igrač u sredini brzo napada igrača koji je u posjedu lopte s namjerom da mu oduzme loptu. Veličina kvadrata za igru je 10x10 m.
e) Igra na 2 mala gola To je igra na golove široke 2 m bez grede, a visina je određena visinom postavljenog stalka. Igra se bez vratara 3:3 ili 4:4. Igra ima karakter slobodne igre s grubim rasporedom igrača 12 u igri 3:3 i 1-2-1 u igri 4:4. Površina za igranje je 20x15m.
f) Igra na 2 gola (3x2 m) U ovoj igri koristi se rukometno igralište (u dvorani ili vani). Početnici ovu igru mogu igrati u brojčanom omjeru 6:6 igrača + 2 vratara. U grubim konturama mogu primjenjivati sustav igre 3-2-1 (u igri 6:6). Igra ima karakter slobodne igre.
g) Igra na 2 gola (5x2 m)
Za ovu igru koristi se polovina nogometnog igrališta (70x50 m) s obilježenim dvanaestercem (29x12 m) i označenim penalom (8 m). Igra se može izvoditi u omjerima 7:7,8:8 i 9:9.
Igra se bez zaleđa. U Hrvatskoj postoji neslužbeno regionalno natjecanje limača. U samom Gradu Zagrebu postoji oko 40 registriranih momčadi limača, koji se natječu u nekoliko liga. U Hrvatskoj se primjenjuje igra 8:8 + 2 vratara. Preporučljivo je primijeniti sustave igre 3-2-3 ili 33-2. Igra je uvod u organiziranu igru (sl. 29). Uz veliku slobodu, u igri se pred limače postavljaju najosnovniji zahtjevi vezani za fazu napada i fazu obrane, čime igra dobiva karakter organizirane igre. Ovom igrom limači se postupno spremaju za veliki nogomet. Pojedinačno trebaju igrati na različitim mjestima kako bi razvijali univerzalne sposobnosti. Trajanje igre je 2x20/25 minuta. Lopta za igru ne bi smjela biti obujma većeg od 65 cm.
5.2.4. Ostale programske aktivnosti Od prvog dana rada s limačima valja osobitu pozornost, uz praktičan rad, pokloniti postupnom uvođenju dječaka u novi kolektiv, tj. u klub. To od igrača koji su već u klubu zahtijeva razumijevanje, za prihvaćanje novih igrača. U tome važnu ulogu ima i trener. Kod novih igrača potrebno je razvijati i određene radne navike koje se odnose na redovno treniranje, na prihvaćanje određene radne discipline, na usklađivanje školskih, klupskih i privatnih obveza. Mnoge stvari treba rješavati na relaciji trener-roditelj. Odmah po dolasku početnika u klub treba ga poučiti sljedećemu: - oblačenju za trening, a kasnije i za utakmice,
- posebno pažljivo oblačenju štucni i postavljanju kostobrana, - vezivanju kopački, - tuširanju nakon treninga i utakmica, - sušenju kose nakon tuširanja itd.
Po definitivnom primanju početnika u klub, potrebno je prvo utvrditi njegov zdravstveni status, najčešće pregledom u sportskoj ambulanti. Od prvog dana trener odgojno djeluje određivanjem normi ponašanja u klubu (izvršavanje zadataka na treningu i utakmici, poštovanje suigrača, protivnika, trenera, sudaca, starijih i drugih) te poticanjem razvoja prijateljstva među dječacima.
5.2.5. Primjer orijentacijskoa plana i programa tjednog ciklusa treninga za limače Kako je već ranije spomenuto, planiranje i programiranje sportske pripreme limača nije strogo vezano za razvoj sportske forme. Sadržaj sportske pripreme distribuira se po polusezonama i tjednim ciklusima treninga. Svaka dva mjeseca dopunjuje se sadržaj treninga kako bi se za najmanje 2 godine program realizirao u cjelini. Gotovo 50% programskih sadržaja otpada na razne oblike igre. Primjer tjednog ciklusa treninga za limače:
Napomena: I kod limača treba inzistirati na individualnom radu. On se provodi u obliku “domaćih zadataka" s loptom.
5.3. Programi metodika rada s mlađim pionirima (U-11 i U-12)
Mlađim pionirima nazivamo dječake u dobi od 10. do 12. godine života, u tzv. periodu kasnog djetinjstva i predpuberteta, odnosno osnovne školske dobi. Za djecu te dobi karakterističan je ubrzan rast kostiju, mišići i dalje dobivaju na masi, a povećava se vitalni kapacitet i maksimalni primitak kisika zbog povećanja prsnoga koša i mišića za disanje. Proces okoštavanja se pojačava. Glas se mijenja, pojavljuje se dlakavost i druge karakteristike predpuberteta, intelektuaine sposobnosti su na višoj razini razvoja. Interes i pažnja su stabilniji. Koncentracija za učenje je povećana. Emocije su dugotrajnije. To je period u kojem se odvija proces diferencijacije svih motoričkih sposobnosti, kada je razvoj motorike praktično neovisan o razvoju intelektualnih sposobnosti i osobina ličnosti. Naglašen je razvoj apstraktnog i analitičkog mišljenja, zapažanja i logičkog rezoniranja. Interes za bavljenje nogometom je povećan, a naročito interes za natjecanje. U motoričkim sposobnostima fleksibilnost nešto opada, jer se izdužuju poluge. Ostale motoričke sposobnosti su u porastu, a pogotovo koordinacija i brzina te aerobna izdržljivost. U porastu je i snaga. Biomotorički, psihosocijalni i drugi potencijali dječaka u toj dobi omogućuju sustavnu pouku nogometnoj tehnici zbog visoke prilagodljivosti i plastičnosti organizma u usvajanju novih kretanja, kao i stvaralačko-misaonih sposobnosti u igri. Može se reći kako je ta dob najpovoljnija za motoričko nogometno učenje. Naročito je izražen fenomen identifikacije djece s odraslima, s poznatim sportašima,poznatim nogometašima. Izraženije postaju i socijalne karakteristike u obliku osjećaja pripadnosti grupi, klubu, čitavom sportu. U ovoj se dobi trajno usvajaju radne i zdravstveno-higijenske navike. Trener u ovoj dobi može očekivati pojavu akceleranata - djece s ubrzanim rastom i razvojem koja su već ušla u pubertet. Ta djeca moraju imati specijalan tretman. U fizičkoj pripremi za ovu dob treba obrađivati; fleksibilnost, koordinaciju, brzinu, u malom obujmu snagu, aerobnu i anaerobnu izdržljivost. Ova dob jako je prikladna za sustavno poučavanje i usvajanje tehnike te za prijelaz iz slobodne na usmjerenu igru, što traži usvajanje elementarnih taktičkih sposobnosti i znanja. Kod mlađih pionira koji nisu prošli limački staž, primjerice u III. HNL, u program treba ugraditi i program limača. U biti, u tim klubovima mlađi pioniri jesu početnici. U slučajevima dopunske selekcije mlađih pionira, primjerice, u klubovima I. HNL, dječaci dopunskim radom trebaju svladati program limača kako bi se što prije nadoknadilo propušteno.
Dvogodišnji program mlađih pionira može se tablično prikazati s orijentacijskom dinamikom realizacije:
5.3.1. Program i metodika tehničke pripreme U ovoj dobi usavršavaju se tehnički elementi svladani u programu za limače. Isti elementi izvode se preciznije, brže i dinamičnije te se povezuju i izvode u sve složenijim uvjetima sve do situacijskih uvjeta (uvjeta sličnih ili istih uvjetima nogometne igre). Mlađi pioniri moraju svladati i neke nove tehničke elemente usvajanje kojih će im omogućiti početak igranja na 2 prava nogometna gola.
a) Program tehnike kretanja bez lopte - start polubočno iz laganog trčanja naprijed, - start polubočno iz laganog trčanja natrag, - start bočni iz mjesta i skipanja u mjestu, - brzo trčanje s promjenom ritma, - trčanje s promjenom smjera naprijed-natrag, - trčanje s promjenom smjera lijevo-desno, - sunožni odraz, - prizemljenje naprijed, - prizemljenje bočno. - prizemljenje unatrag, - "kotrljanje" po podlozi.
Start polubočno iz laganog trčanja naprijed
Ovo je najčešće izvođeni start u nogometnoj igri. Po tehnici izvođenja sličan je startu naprijed. Razlika je u početku izvedbe starta. Kod polubočnog starta iz laganog trčanja naprijed igrač izbacuje oslonačnu nogu malo bočno i naprijed, suprotno od smjera izvođenja starta, okrećući stopalo, nogu i trup za 45°. Tijelo se naginje polubočno i dolazi u poziciju starta naprijed. Slijedi rad zamašne noge, ispružanje oslonačne noge, rad ruku i ostalo opisano u tehnici starta naprijed.
Start polubočno iz laganog trčanja natrag Ovaj start izvodi se slično kao prethodni. Igrač iz laganog trčanja natrag okreće stopalo, nogu i trup za 135°. Oslonačna noga postavlja se malo bočno i okreće se u smjeru kretanja natragbočno. Cijelo tijelo baca se u smjeru kretanja natrag-bočno, pri čemu je naglašen zasuk gornjeg dijela tijela. Slijedi rad zamašne noge, ispružanje oslonačne noge, rad ruku, tj. tehnika kretanja start naprijed.
Start bočni iz mjesta i skipanja u mjestu Start se izvodi iz mjesta ili skipanja u mjestu bočno, pod kutom od 90° lijevo ili desno. Pri izvođenju starta iz mjesta preporučljivo je zauzeti mali raskoračni stav iz kojega igrač izvodi zasuk gornjeg dijela tijela i baca se bočno za 90°. Slijedi djelovanje zamašne noge, okretanje i ispružanje oslonačne noge. Sve ostalo je isto kao kod starta naprijed iz mjesta. Slično se izvodi i start bočni iz skipanja u mjestu. U jednom trenutku igrač izbacuje nogu bočno, suprotno od smjera starta i baca se tijelom sa zasukom bočno za 90°. Slijedi rad zamašne noge, a oslonačna se noga opruža i zadnja se okreće u novi smjer kretanja. Potom slijede kretnje identične kretnjama starta naprijed.
Brzo trčanje s promjenom ritma Između laganoga i maksimalno brzog trčanja postoje lakša brza trčanja, kao što u atletici između sprinterskoga i dugoprugaškog trčanja postoji tzv. srednjoprugaško trčanje. U nogometu su u jednom kontinuiranom trčanju, primjerice, na dionici od 60 m, moguća lagana, srednje brza i maksimalno brza trčanja. Takvo trčanje mogli bismo nazvati trčanje u više brzina. Prva brzina je lagano trčanje (50%), druga je srednje brzo trčanje (75%) a treća brzina je maksimalno brzo trčanje (100%). U biti, to su brza trčanja s promjenom ritma i s promjenama tehnike trčanja.
Trčanje s promjenom smjera naprijed-natrag U nogometu su česte promjene pravca trčanja u svim smjerovima, pa tako i u naprijednatrag. Kod laganog trčanja promjena smjera trčanja naprijed-natrag izvodi se na račun malo produženog posljednjeg koraka, laganog zaustavljanja i promjene nagiba tijela naprijed-natrag. Kod brzog trčanja igrač se treba najprije brzo zaustaviti da bi prešao u brzo kretanje natrag.
Neposredno prije zaustavljanja igrač mora produžiti posljednja 2-3 koraka, spustiti težište tijela i promijeniti nagib tijela prema natrag. Posljednji je korak najvažniji i najduži. Isturena i savijena noga "gasi" prethodna kretanja i postaje odrazna noga za promjenu smjera kretanja unatrag.
Trčanje s promjenom smjera lijevo-desno U nogometnoj igri česte su promjene smjera u bočnom trčanju koja se izvode sunožnim dokoracima nogu ili križnom tehnikom. Kod brzog bočnog trčanja prvo je potrebno " ugasiti" trčanje. U posljednja dva koraka težište tijela se spušta, nagib tijela se mijenja -bočno, a noga koja "gasi" prethodno trčanje. Izbacuje se bočno postajući ujedno odraznom nogom za novo bočno trčanje. Promjena nagiba tijela može se izvesti i tehnikom poskoka. Sunožni odraz
Igrač u skokovima najčešće izvodi udarac glavom. Udarac nogom izveden u skoku rjeđe se viđa. Vratar u skoku često hvata loptu. Dakle, u nogometu su prisutni i važni i sunožni odrazi. Kod skokova se razlikuju četiri faze: pripremna, odrazna, faza leta i faza doskoka. Sunožni odraz obično se izvodi iz mjesta ili iz 1 ili 2 koraka zaleta, pri čemu se težište tijela spušta s rukama unatrag, potom slijedi pritisak stopalima na podlogu, sunožni odraz sa snažnim radom rukama koje se dižu do visine glave i tu se blokiraju. Tijelo je opruženo i opušteno. Nakon toga slijedi mekani doskok na obje noge (sl. 30). U izvedbi nekih tehničkih elemenata igrači su prisiljeni prizemljiti naprijed, primjerice, kod nekih udaraca glavom ili kod nekih vratarevih kretanja s loptom, kada tijelo pada naprijed. To je jednostavan tehnički element. Izvodi se iz mjesta ili laganog trčanja pri čemu se tijelo spušta naprijed na ispružene ruke koje prve dodiruju podlogu i savijanjem u laktovima amortiziraju pad tijela.
Prizemljenje bočno
Slično se izvodi kao prizemljenje naprijed. Gornji dio tijela je u zasuku, tijelo pada bočno, rukama se amortizira pad, a bliži kuk se malo izbacuje bočno kako bi se izvela mala bočna povaljka.
Prizemljenje unatrag Element se koristi kod nekih volej udaraca, kod hvatanja lopti kada se vratar kreće unatrag i kod padova natrag. Prizemljenje unatrag izvodi se tako da igrač iz mjesta ili iz trčanja natrag spušta težište tijela savijanjem nogu, tijelo i glavu naginje naprijed, širi ruke i izvodi povaljku natrag.
"Kotrljanje" po podlozi Predstavlja jednu vrstu pada pri čemu se tijelo rotira oko svoje uzdužne osi, s rukama uz tijelo ili ispružene. U nekim situacijama vratar se kotrlja po podlozi s loptom u rukama.
a1) Metodika poučavanja tehnike kretanja bez lopte Standardni metodički postupak u poučavanju tehničkog elementa: 1. Objašnjavanje uloge tehničkog elementa 2. Demonstracija tehničkog elementa 3. Slobodno izvođenje 4. Izvođenje uz korekcije
NAPOMENA; U daljnjem tekstu "Standardni metodički postupak..." pojavljivat će se napisan u skraćenoj formi: Metodički postupak 1. - 4.
Start polubočno iz laganog trčanja naprijed Nakon što je usvojen start naprijed iz laganog trčanja, prelazi se na start polubočno iz laganog trčanja. Metodički postupak 1. - 4. 5. Povezano više polubočnih startova lijevo-desno. 6. Povezano više polubočnih startova sa startovima naprijed. 7. Izvođenje polubočnih startova na zvučne i vidne signale. Tipična greška:
Noga nedovoljno izbačena naprijed i bočno, a time i nedovoljno bočno naginjanje tijela, što proizvodi polukružno trčanje, a ne start pod kutom od 45°. Greška se ispravlja sintetičkom metodom.
Start polubočno iz laganog trčanja unatrag Metodički se obrađuje slično kao i start polubočno iz laganog trčanja naprijed.
Bočni start iz mjesta Metodički postupak 1. - 4. 5. Izvođenje bočnog starta iz mjesta s prethodnim suprotnim zamahom ruku i zasukom trupa 6. Kombinirano izvođenje bočnog starta iz mjesta ulijevo i udesno 7. Izvođenje bočnog starta iz skipanja u mjestu 8. Izvođenje bočnog starta na zvučne i vidne signale Tipična greška: Početnici često prvo ulaze u okret za 90°, pa izvode start naprijed. Ovdje treba inzistirati na zasuku trupom, bočnom nagibu trupa i što kasnijem okretu na oslonačnoj nozi. Greška se ispravlja sintetičkim metodičkim postupkom.
Sunožni odraz Metodički postupak 1. - 4. 5. Nakon izvođenja sunožnog odraza iz mjesta, prelazi se na izvođenje sunožnog odraza iz 1. i 2. koraka zaleta 6. Izvođenje sunožnog odraza najprije s doskokom na obje noge, pa sa širim raskoračnim doskokom 7. Izvođenje sunožnog odraza s doskokom u iskoračni stav s prijelazom u lagano trčanje naprijed 8. Izvođenje sunožnog odraza i starta naprijed 9. Izvođenje sunožnog odraza iz laganih trčanja (naprijed, natrag i bočnih) 10. Sunožni odraz povezan s okretima za 90° i 180°.
Najčešća greška:
Kod izvođenja sunožnog odraza iz 1. ili 2. koraka početnici često ulaze u sunožni stav, a da prije nisu spustili težište tijela, što ih prisiljava da težište spuste naknadno. U tome se gubi dio dragocjenog vremena, pa izvedba nije racionalna. Greška se ispravlja sintetičkim metodičkim postupkom.
Prizemljenje naprijed, bočno i unatrag Metodički postupak 1.- 4. 5. Izvođenje prvo iz mjesta pa iz laganog trčanja (naprijed, natrag i bočnih) 6. Izvođenje s imitacijom udarca glavom u prizemljenju Ovi elementi su lagani za izvođenje, pa eventualnu grešku treba ispravljati sintetičkim načinom.
"Kotrljanje" PO podlozi Ovaj se element metodički izvodi kao i prizemljenja. Prvo iz ležećeg položaja na trbuhu, pa iz ležećeg položaja na leđima, zatim iz četveronožnog stava. Potom se može izvoditi iz laganih trčanja s naglašenim brzim prizemljenjem, brzim "kotrljanjem" i brzim ustajanjem.
b) Program tehnike kretanja s loptom - žongliranje hrptom u trčanju - žongliranje natkoljenicom u mjestu - kombinirano žongliranje hrptom i natkoljenicom - vođenje lopte pravocrtno " rolanjem" - udarac unutrašnjom stranom stopala - udarac unutrašnjim dijelom hrpta - parabolična lopta - volej udarac hrptom - zamah naprijed - volej udarac unutrašnjom stranom stopala - udarac glavom bez odraza - bočni zamah - udarac glavom sunožnim odrazom-zamah naprijed - udarac glavom s prizemljenjem naprijed - prijenos lopte po podlozi unutarnjom stranom stopala - primanje poluvisokih lopti amortizacijom unutrašnjom stranom stopala - primanje lopte u zraku amortizacijom hrptom - primanje lopte u zraku amortizacijom natkoljenicom
- primanje lopte odbijene od podloge unutrašnjom stranom stopala - dribling đonom natrag - dribling petom natrag - dribling obilaženjem protivnika - varka "lažni šut" - oduzimanje lopte "remplanjem" - oduzimanje lopte prednjim uklizavanjem.
Žongliranje hrptom u trčanju Ovaj se pomoćni tehnički element izvodi jednako kao i element žongliranje hrptom u mjestu, samo što je uključeno trčanje naprijed. Pri tome igrač lopti daje putanju malo naprijed i udara je tako da je održava u zraku do visine prsa.
Žongliranje natkoljenicom u mjestu Pri izvođenju ovog pomoćnog tehničkog elementa lopta se udara natkoljenicom i održava se u zraku do visine glave. Tijelo je malo nagnuto prema natrag, a ruke su blago savijene i raširene. Igrač može žonglirati natkoljenicom samo jedne noge ili, kombinirano, lijevom i desnom natkoljenicom (sl. 31).
Kombinirano žongliranje hrptom i natkoljenicom
Ovo je kombinacija žongliranja hrptom i natkoljenicom u mjestu. Lopta se drži u zraku tako da se 3-4 puta udarana hrptom do visine kukova, potom se malo podiže i udara 3-4 puta natkoljenicom do visine glave, pa se spušta na hrbat i tako se ponavlja nekoliko puta.
Vođenje lopte pravocrtno "rolanjem“ U bočnom trčanju križnom tehnikom igrač đonom "rola" loptu prema naprijed, oslanja se na istu nogu na podlozi, čineći križni korak, zatim, pomiče drugu nogu bočno, zatim ponavlja iste pokrete. Lopta se kreće pravocrtno.
Udarac unutrašnjom stranom stopala Pri izvedbi ovog udarca oslonačna noga nalazi se uz loptu vrhom stopala do sredine lopte. U momentu udarca zamašna noga čini pravi kut s oslonačnom nogom. Udarac je dobar kada je površina zamašne noge usmjerena u smjeru šuta i to vodoravno. Nožni se mišići napinju, a prsti podižu prema gore. Taban je u momentu udarca paralelan sa tlom. Zamah se izvodi pretežno iz koljena, pri čemu je naglašen rad potkoljenicom. Zamahom i držanjem ruku održava se ravnoteža (sl. 32).
Udarac unutrašnjim dijelom hrpta - parabolične lopte Tehnika je slična udarcu unutrašnjim dijelom hrpta kada se lopta upućuje po podlozi, no sada je oslonačna noga bočno i otraga u odnosu na loptu. Lopta se udara odozdo, u sredinu, ispod središta, što joj daje paraboličnu putanju. Pri tome se tijelo naginje malo natrag i bočno, a ruke održavaju ravnotežu.
Volej udarac hrptom - zamah naprijed Kod ovog je udarca linija zamaha noge istovjetna s linijom kretanja lopte. Zamah počinje u kuku pa se prenosi na koljeno koje je opušteno i mekano. Stopalo je čvrsto i fiksirano. Dolazeću loptu igrač u zraku udara po sredini. Pri tome je tijelo najčešće malo nagnuto naprijed. Nagib tijela i pravac zamaha noge, kao i udarna površina lopte određuju smjer volej udarca sredinom hrpta, koji može biti paralelan s podlogom ili paraboličan (sl. 33).
Volej udarac unutrašnjom stranom stopala Izvodi se slično kao i udarac unutrašnjom stranom stopala po podlozi s tom razlikom što se ovdje lopta udara u zraku. Nakon udarca lopta se kreće paralelno s podlogom ili parabolično. Smjer kretanja i putanja udarene lopte ovisi o nagibu tijela, o položaju oslonačne noge, o smjeru zamaha udarne noge, kao i o udarnoj površini lopte. Kod paraboličnih lopti nagib tijela je malo natrag, lopta se udara po sredini, ispod središta lopte, a kod lopti paralelnih s podlogom nagib tijela je naprijed, lopta se udara po sredini u visini središta lopte (sl. 34).
Udarac glavom bez odraza - bočni zamah Ovaj se udarac upotrebljava kad lopta dolazi sprijeda, a igrač je želi uputiti suigraču ili na vrata koja se nalaze bočno. Izvedba je slična udarcu glavom bez odraza - zamah naprijed. Razlika je u tome što igrač prije dodira s loptom izvodi bočni otklon i zasuk gornjeg dijela trupa u željenom smjeru. Bočni otklon i zamah trupom moraju biti povezani s pomicanjem kukova bočno naprijed-natrag i prijenosom težišta tijela sa stražnje na prednju nogu (sl. 35).
Udarac glavom sunožnim odrazom - zamah naprijed
Pri ovom udarcu igrač izvodi sunožni odraz iz mjesta ili iz 1-2 koraka zaleta. U fazi skoka trup i glava su u laganom zaklonu, a ruke su podignute u visini ramena i savijene u laktovima. Nakon toga slijedi zamah naprijed gornjim dijelom tijela, a kukovima natrag, što igrač povezuje s udaranjem lopte sredinom čela, pri čemu su mu mišići vrata opruženi i čvrsti. Nakon udarca slijedi mekan i amortizirajući doskok na obje ili na jednu nogu (sl. 36).
Udarac glavom s prizemljenjem naprijed Izvodi se slično kao i udarac glavom iz mjesta sa zamahom naprijed. Razlika je u tome što neke dolazeće lopte iz zraka ne padaju u visini glave, već su malo kraće. Stoga se igrač mora spustiti tijelom naprijed i prizemljiti. U padu tijelom naprijed igrač izvodi udarac glavom tako da zamahuje trupom naprijed i amortizira pad rukama.
Prijenos lopte PO podlozi unutrašnjom stranom stopala Loptu koja dolazi po podlozi, igrač može prijenosom naprijed primiti I nakon toga preći u vođenje ili izvesti udarac. Prijenos se može izvesti tako da igrači čekaju loptu u mjestu ili da joj se kreće u susret. Tehnika izvedbe slična je kao kod udarca unutrašnjom stranom stopala po podlozi. Razlika je u tome što igrač unutrašnjom stranom stopala loptu mekano potisne odozgo prema naprijed i stavi je pod svoju kontrolu.
Prijenos lopte po podlozi vanjskom stranom stopala Loptu koja dolazi po podlozi, igrač potisne bočno odozgo prema naprijed vanjskom stranom stopala s laganim nagibom tijela u istu stranu. Na taj način stavi loptu pod svoju kontrolu.
Primanje poluvisokih lopti amortizacijom unutrašnjom stranom stopala
Tako se primaju lopte u zraku koje igraču dolaze paralelno s podlogom ili niže parabolične lopte. Izvodi se slično kao i primanje lopte amortizacijom unutrašnjom stranom stopala po podlozi. U prvoj se fazi unutrašnja strana stopala gura prema, iz zraka dolazećoj, lopti, a zatim se noga povlači nadolje i unatrag, u smjeru kretanja lopte. Tako se lopta amortizira (sl. 37).
Primanje lopti u zraku amortizacijom hrptom
Ovo primanje izvodi se kod viših paraboličnih lopti. Težina tijela je na oslonačnoj nozi. Drugom nogom, koja je savijena u koljenu, igrač u prvoj fazi pokreta polazi lopti u susret. U drugoj fazi igrač povlači nogu u smjeru kretanja lopte. Na tom putu hrptom amortizira kretanje lopte i stavlja je pod svoju kontrolu (sl. 38).
Primanje lopte u zraku amortizacijom natkoljenicom Izvodi se slično kao i amortizacija hrptom. Težina tijela nalazi se na oslonačnoj nozi. Druga noga se savija u kuku i koljenu, tako da natkoljenica i potkoljenica čine kut od 50° do 60°. Natkoljenica se gura naprijed i podiže ususret lopti. Zatim slijedi povlačenje prema dolje i natrag. Na tom putu kretanje lopte se amortizira natkoljenicom i ona dolazi u posjed igrača (sl. 39).
Primanje od podloge odbijene lopte unutrašnjom stranom stopala Težina tijela je na oslonačnoj nozi koja je okrenuta u smjeru dolaska lopte i postavljena ispred mjesta odbijanja lopte od podloge. Druga noga postavlja se tako da potkoljenica bude paralelna, a osovina stopala vertikalna na pravac dolaska lopte. Gornji dio tijela nagnut je naprijed ili bočno, odnosno u smjeru u kojem se želi povući lopta. Rame iznad oslonačne noge izbacuje se u istom pravcu, a ruke održavaju ravnotežu. U momentu dodira s loptom, stopalo je opušteno, potom se noga lagano pokreće u smjeru daljnjega kretanja lopte (sl. 40).
Dribling đonom i petom natrag
Dribling đonom ili petom natrag primjenjuje se kada igrač s loptom i protivnik trče paralelno jedan pored drugoga. Dribling počinje iz brzog vođenja lopte. U određenom trenutku igrač naglo mijenja pravac kretanja lopte đonom ili petom u suprotnom smjeru. Pri tome težina tijela ostaje na oslonačnoj nozi. Nagla promjena smjera kretanja i lopte i igrača omogućuje oslobađanje od protivnika (sl. 41).
Dribling obilaženjem protivnika
Izvodi se kada je protivnik ispred igrača s loptom. U neposrednoj blizini protivnika igrač "gura" loptu pokraj njega (ili između njegovih nogu) i brzo ga pretrčava s druge strane (sl. 42).
Varka -"lažni Šut" Igrač nogom izvodi lažni šut u jednu stranu (zamah iznad ili pored lopte). Pri tome je i nagib tijela u smjeru zamaha. Nakon lažnog šuta tijelo se okreće naglo u drugu stranu, a lopta se vanjskim dijelom stopala zamašne noge ili unutrašnjom stranom stopala druge noge povlači u drugom pravcu (sl. 43).
0duzimanje Iopte "remplanjem“ Izvodi se kada je protivnik u posjedu lopte, a kreće se paralelno s igračem bez lopte. Potonji izvodi pravilno guranje protivnika ramenom i u isto vrijeme izbija loptu bližom nogom ili dolazi u posjed lopte. Oduzimanje mora biti pravilno, tj. u duhu pravila igre (sl. 44).
Oduzimanje lopte prednjim uklizavanjem Kad protivnik ima loptu u posjedu, a nalazi se ispred igrača, onda mu se lopta može oduzeti osnovnim oduzimanjem ili prednjim uklizavanjem. U momentu kad protivnik izgubi kontrolu nad loptom, izvodi se prednje uklizavanje, pri čemu je jedna noga, savijena a druga ispružena u smjeru lopte. Pri tome se lopta obično izbija đonom ili hrptom, a igrač izvod bočno prizemljenje klizanje po vanjskoj strani noge (sl. 45).
b1) Metodika poučavanja tehnike kretanja s loptom Žongliranje hrptom u trčanju
Metodički postupak 1. - 4. 5. Ovaj se tehnički element počinje poučavati kada je usvojeno žongliranje u mjestu. Prvo se može obraditi žongliranje s trčanjem u mjestu (skipanjem u mjestu), žongliranje u hodanju naprijed, pri čemu je povremeno dopušteno da lopta padne na podlogu, žongliranje u hodanju naprijed, pri čemu lopta ne smije pasti na podlogu, i, na kraju, žongliranje u laganom trčanju naprijed. 6. Nakon što je usvojeno žongliranje hrptom u laganom trčanju, može se prijeći na žongliranje u bočnom trčanju. 7. Kombinacija žongliranja i vođenja lopti 8. Kombinacija žongliranja, vođenja i driblinga 9. Kombinacija žongliranja, vođenja i udaraca na vrata 10. Kombinacija žongliranja hrptom i volej-udaraca hrptom na vrata Greške i načini ispravljanja spomenuti su već kod žongliranja u mjestu.
Žongliranje natkoljenicom u mjestu Metodički postupak 1.-4. 5. Od žongliranja boljom nogom prelazi se na žongliranje slabijom nogom pa na kombinaciju žongliranja i boljom i slabijom nogom 6. Kombinacija žongliranja hrptom i natkoljenicom 7. Kombinacija žongliranja natkoljenicom i vođenja lopte 8.. Kombinacija žongliranja, vođenja i udaraca na vrata 9. Kombinacija žongliranja, vođenja, driblinga i udaraca na vrata 10. Kombinacija žongliranja natkoljenicom i volej-udaraca navrata Eventualne greške ispravljaju se sintetičkim metodičkim postupkom.
Vođenje lopte pravocrtno "rolanjem” Metodički postupak 1. - 4. 5. Kada je "rolanje" lopte boljom nogom svladano, prelazi se na "rolanje" lopte slabijom nogom 6. Kombinacija " rolanja" lopte boljom i slabijom nogom 7. Kombinacija “ rolanja" i drugih vođenja lopti 8. Kombinacija "rolanja”, driblinga i udaraca navrata. Eventualne greške ispravljaju se sintetičkim metodičkim postupkom
Udarac unutrašnjom stranom stopala Za što bolje svladavanje ovog elementa preporučljivo je da se prvo obrade sljedeće predvježbe: 1. Jedan igrač drži loptu objema rukama na podlozi, a drugi iz nekoliko koraka, ulazeći pravocrtno na smjer udarene lopte, udara loptu unutrašnjom stranom stopala. 2. Igrač skipa u mjestu i, okrenut zidu sučelice, udara "od prve" loptu u zid unutrašnjom stranom stopala. Lopta se vraća pravocrtno natrag. 3. Vježbe u parovima: • Igrači se nalaze jedan nasuprot drugome. Međusobno si dodaju loptu na način daje primaju prijenosom unutrašnjom stranom stopala naprijed i izvode dodavanje unutrašnjom stranom stopala. • U istoj formaciji igrači, skipajući u mjestu, izvode dodavanje "od prve" unutrašnjom stranom stopala. • Sljedeći zahtjev u istoj formaciji jest da se jedan igrač kreće laganim trčanjem naprijed, a drugi se kreće laganim trčanjem unatrag. Međusobno si "od prve" dodaju loptu unutrašnjom stranom stopala.
4. Dva igrača kreću se frontalno jedan pored drugoga i izvode dodavanje lopte "od prve" unutrašnjom stranom stopala. 5. Kombinacija vođenja lopte i udarca na vrata unutrašnjom stranom stopala 6. Udarci na vrata unutrašnjom stranom stopala iz dodavanja u parovima.
Tipične greške i njihovo ispravljanje: 1. U momentu udarca oslonačna se noga ne nalazi pokraj lopte 2. U momentu udarca oslonačna i zamašna noga ne čine pravi kut 3. Zamašna noga ne zahvaća sredinu lopte. Greške se ispravljaju prvo na fiksiranoj lopti, pa uza zid (ili drvenu mantinelu), a onda u parovima. 5. U vježbi u parovima najprije se izvodi udarac po lopti u mjestu. Suigrač paraboličnu loptu prima amortizacijom u ruci i zraku (unutrašnjom stranom stopala, hrptom ili natkoljenicom).
Udarac unutrašnjim hrptom - parabolične lopte Metodički postupak 1. - 4.
6. U istoj vježbi igrač, nakon primanja, loptu potisne i vodi malo polubočno i izvede dodavanje. Zatim to radi bez vođenja. 7. Jedan igrač u vježbi u parovima dodaje loptu lagano po podlozi, a suigrač mu vraća paraboličnu loptu direktnim udarcem. 8. Parabolični udarci na vrata. 9. U parovima duga dodavanja i udarci na vrata te ubacivanja s bokova (centaršutevi) i direktni udarci na vrata.
Tipične greške: 1. Previsoka ili preniska parabola 2. Felš-lopta 3. Neprecizna lopta. Greške se ispravljaju prvo s loptom u mjestu. Tek kada je igrač dobio osjećaj za pravilan ulazak u udarac, osjećaj za točno mjesto na lopti po kojem valja udariti, može prijeći na udarac iz vođenja. Pravilnim usvajanjem i povećanjem snage udarca te dobivanjem osjećaja za doziranje udarca popravlja se i preciznost. Sve se to provodi uglavnom sintentičkim metodičkim putem.
Volej udarac hrptom - zamah naprijed Prije pouke ovog udarca preporučljivo je prvo svladati predvježbe na visećoj lopti i uza zid (viseća mreža). Predvježbe na visećoj lopti: 1. Igrač postavljen ispred viseće lopte (visina lopte na visini potkoljenice) izvede udarac sredinom hrpta - zamahom naprijed. Loptu u povratku amortizira unutrašnjom stranom stopala i ponavlja udarac. 2. Skipajući u mjestu, udara viseću loptu koja se nalazi u neprekidnom kretanju. 3. Igrač nakon nekoliko koraka zaleta izvodi volej-udarac hrptom. Predvježbe uza zid (viseća mreža): 1. Igrač ispušta loptu iz ruke tako da ova padne na podlogu. Kada se lopta odbije od podloge, izvodi volej-udarac u zid. 2. Igrač ispušta loptu iz ruke i izvodi volej udarac u zid. 3. Igrač sam sebi baca loptu u luku i izvodi volej udarac. 4. Igrač loptu baca u zid i nakon odbijanja od zida izvodi volej udarac.
Nakon svladanih predvježbi lakše je prijeći na vježbe u parovima. Metodički postupak 1.-4. 5. U vježbi u parovima prvo igrač skipa u mjestu i udara loptu koju mu rukom sprijeda nabacuje suigrač. 6. Igrač iz laganog hodanja naprijed izvodi volej udarac po lopti koju mu rukama nabacuje suigrač krećući se unatrag. 7. Igrač iz laganog hodanja unatrag izvodi volej udarce. 8. Igrač izvodi volej udarce iz bočnog hodanja. 9. Igrač rukom sam sebi spušta loptu i izvodi volej udarac na vrata. 10. Suigrač sprijeda nabacuje loptu rukom, a igrač je volej udarcem - zamahom naprijed, upućuje na vrata. Tipične greške: 1. Izvođenje volej udaraca s nedovoljno fiksiranim i ispruženim hrptom. 2. Udaranje lopte mimo središta daje joj nepravilnu putanju. Greške se ispravljaju sintetičkim načinom na visećoj lopti i uza zid, pa onda u parovima.
Volej udarac unutrašnjom stranom stopala Ovaj volej udarac metodički se obrađuje slično kao i volej udarac hrptom zamah naprijed.
Udarac glavom bez odraza - bočni zamah Metodički redoslijed poučavanja gotovo je isti kao i u poučavanju udarca glavom bez odraza-zamah naprijed, koji je opisan u programu limača.
Udarac glavom sunožnim odrazom - zamah naprijed Preduvjeti za poučavanje ovog elementa jesu svladan udarac glavom iz mjesta - zamah naprijed i usvojena tehnika sunožnog odraza i doskoka. I ovdje su preporučljive određene predvježbe na visećoj lopti i u parovima. Predvježbe na visećoj lopti; 1. Lopta se postavi malo iznad glave, a igrač nakon odraza iz mjesta izvodi udarac glavom. 2. Udarac po lopti koja stoji u mjestu nakon laganog zaleta. 3. Udarac po lopti u skoku; igrač izvodi odraze iz mjesta, a lopta je u trenutku sraza u kretanju.
4. Udarac po lopti kada je igrač u zaletu, a lopta u kretanju. Predvježbe u parovima: 1. Suigrač u rukama drži fiksiranu loptu sebi ispred i iznad glave, a igrač nakon odraza iz mjesta udara loptu glavom. 2. U istoj vježbi igrač izvodi udarac glavom u skoku nakon nekoliko koraka zaleta. Nakon navedenih predvježbi može se prijeći na vježbe udaraca glavom u skoku i u parovima. Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima suigrač rukom nabacuje loptu, a igrač iz mjesta izvodi odraz i skok te udara loptu glavom. 6. U istoj vježbi suigrač se kreće unatrag, a igrač naprijed, najprije hodajući, a zatim lagano trčkarajući. Suigrač nabacuje loptu, a igrač je u skoku glavom vraća. 7. Potom slijedi udarac glavom u skoku iz hodanja i trčanja natrag. 8. Isto se može izvoditi i iz bočnog hodanja i trčanja. 9. Suigrač loptu nabacuje rukama, a igrač je u skoku glavom udara na vrata. Tipične greške: 1. Udarac lopte tjemenom. Događa se igračima koji u fazi skoka nedovoljno naglašavaju zaklon trupom. 2. Loša procjena putanje lopte, pa igrač dolazi previše ili ispod ili iza nje. Greške se mogu ispravljati na visećoj lopti ili na rukama suigrača fiksiranoj lopti te u parovima kada se lopta nabacuje rukama.
Udarac glavom s prizemljenjem naprijed Prije poučavanja udarca glavom s prizemljenjem naprijed, treba svladati tehniku prizemljenja naprijed. Kada je tehnika prizemljenja svladana, može se prijeći na vježbe u parovima, pri čemu suigrač rukama baca malo kraću loptu, a igrač je udara glavom s prizemljenjem naprijed iz mjesta, pa iz hodanja i trčanja naprijed, zatim iz trčanja natrag ili bočno. Kasnije se to može povezivati s udarcima na vrata. Mogu se pojaviti sve greške tipične za udarac glavom.
Prijenos lopte po podlozi unutrašnjom ili vanjskom stranom stopala Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi parova jedan igrač dodaje loptu po podlozi unutrašnjom stranom stopala, a drugi igrač izvodi prijenos lopte unutrašnjom ili vanjskom stranom stopala naprijed i dodavanjem vraća loptu.
6. U istoj vježbi nakon prijenosa lopte igrač vodi loptu prema suigraču. Pri tome mijenjaju mjesta. 7. U istu vježbu uvodi se prijenos lopte, vođenje i dribling s izmjenom mjesta. 8. Nakon prijenosa, vođenja i driblinga može se dodati i udarac na vrata. 9. Kada je svladan prijenos naprijed, može se izvoditi i prijenos bočno, lijevo ili desno. Tipične greške: 1. Lopta skoči kod prijenosa jer je potisnuta prenisko. 2. Lopta previše pobjegne jer je previše potisnuta (udarena). Greške se lako ispravljaju sintetički vježbama u parovima.
Primanje poluvisokih lopti amortizacijom unutrašnjom stranom stopala I ovdje je preporučljivo prvo svladati predvježbe na visećoj lopti: 1. Igrač iz mjesta udara viseću loptu (postavljenu nešto ispod koljena) unutrašnjom stranom stopala i amortizira povratnu loptu unutrašnjom stranom stopala. 2. Igrač izvodi istu radnju nakon nekoliko koraka zaleta. Nakon predvježbi na visećoj lopti u poučavanju ovoga elementa mogu se primijeniti vježbe parovima. Metodički postupak 1.- 4. 5. U parovima suigrač baca poluvisoku loptu ili loptu paralelnu s podlogom, a igrač je amortizira u zraku unutrašnjom stranom stopala i po zemlji je vraća suigraču. 6. U istoj se vježbi mogu, uz amortizaciju, ubaciti vođenje lopte i izmjena mjesta. 7. Sljedeći dodatak može biti, uz demonstraciju izvođenja, dribling s izmjenom mjesta. 8. Potom se može prijeći na parabolično dodavanje lopte i amortizaciju unutrašnjom stranom stopala. 9. Na kraju pouke, parabolično dodavanje i primanje amortizacijom unutrašnjom stranom stopala u zraku treba povezivati s udarcima na vrata. Greške i ispravljanja slični su onima kod već obrađenog primanja amortizacijom po podlozi.
Primanje lopte u zraku amortizacijom hrptom i natkoljenicom Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima prvo jedan igrač baca loptu u paraboli, a drugi je prima amortizacijom hrptom (natkoljenicom) i vraća je dodavanjem po podlozi. Zatim se izvodi primanje u kretanju naprijed povezano svođenjem i izmjenom mjesta.
6. U istoj formaciji povezuju se primanje lopte, vođenje i dribling. 7. Primanje lopte povezano s udarcima na vrata. Tipične greške: 1. Prekasno kretanje hrptom (natkoljenicom) ususret lopti; zbog toga igrač kasni i u povlačenju hrpta (natkoljenice), pri čemu se lopta odbije. 2. Prerano povlačenje hrpta (natkoljenice), pri čemu ne dolazi do amortizacije. Greške se ispravljaju prvo imitacijom pokreta, pri čemu se noga povlači na trenerov vidni signal. Potom igrač sam sebi baca loptu uvis i u povratku je amortizira. Na kraju se prelazi na vježbe u parovima. Iz toga je vidljivo da se greške ispravljaju kombinacijom analitičkoga i sintetičkog metodičkog postupka.
Primanje lopte odbijene od podloge unutrašnjom stranom stopala Metodički postupak 1.-4. 5. U vježbi parova jedan igrač baca loptu rukama, a drugi je nakon odbijanja od podloge prima unutrašnjom stranom stopala i vraća je dodavanjem po podlozi. 6. Primanje povezano svođenjem lopte i izmjenom mjesta. 7. Povezati primanje, vođenje i dribling. 8. Povezati primanje unutrašnjom stranom stopala s udarcima na vrata.
Tipične greške: 1. Početnik obično griješi u procjeni mjesta odbijanja lopte od podloge što prouzročuje i prelazak lopte preko noge ili nekontrolirano odbijanje. 2. Pretjerano ili nedostatno podizanje noge što dovodi do toga da se lopta provuče ispod stopala ili da se odbije u zrak. 3. Česta je greška da početnik previše gura loptu nad kojom gubi kontrolu. Greške se ispravljaju prvo na fiksiranoj lopti gdje igrač zauzima pravilan položaj. Potom igrač sam sebi baca loptu'uvis i u povratku je prima unutrašnjom stranom stopala. Nakon toga se može prijeći na vježbe u parovima. To je kombinacija analitičkoga i sintetičkog metodičkog postupka.
Dribling đonom ili petom natrag Preporučljive predvježbe: 1. Vođenje lopte i povlačenje đonom ili petom, okret za 180°. 2. Vođenje lopte i brzo povlačenje đonom (naglašena je promjena ritma).
3. Ista vježba, no sada na trenerove vidne signale. Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima igrači se kreću bočno jedan pored drugoga. Najprije se izvodi dribling nad poluaktivnim, a zatim nad aktivnim protivnikom. 6. Povezivanje driblinga s udarcem na vrata. Tipična greška Postavljanje oslonačne noge iza lopte, pri čemu je teže povući loptu natrag, sporiji su okret i promjena smjera i brzina driblinga. Greška se ispravlja sintetički.
Dribling obilaženjem protivnika Metodički redoslijed; 1. Jedan igrač vodi loptu, a drugi ga dočekuje. Kada je igrač s loptom došao u neposrednu blizinu drugog igrača, gura loptu sjedne strane, a s druge strane ga optrčava i dolazi ponovno u posjed lopte. 2. U istoj vježbi igrač bez lopte ide ususret igraču s loptom. 3. U istoj vježbi igrač bez lopte može raširiti noge, a igrač s loptom " gura" mu loptu kroz noge i optrčava ga. 4. U istoj vježbi obojica igrača su aktivna. 5. Povezivanje driblinga s udarcima na vrata. Tipična greška: Početnik često "telefonira", tj. otkriva namjeru da gurne loptu unutrašnjom stranom stopala uz protivnika. Preporučuje se brzo guranje lopte vanjskim dijelom hrpta. Ispravlja se sintetički.
Varka "lažni šut" Preporučljive predvježbe: Lopta miruje. Igrač iz mjesta izvodi zamah preko ili mimo lopte u jednu stanu, a nakon toga povlači loptu u drugu stranu vanjskim dijelom hrpta stopala zamašne noge (ili unutrašnjim dijelom hrpta stopala druge noge). 2. Ista vježba s time da se sada lažni šut izvodi u vođenju lopte. Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima protivnik je prvo poluaktivan, zatim aktivan. 6. Prvo se u istoj vježbi može obrađivati lažni šut vanjskim hrptom, zatim lažni šut unutrašnjim hrptom.
7. Povezivanje driblinga i udaraca na vrata. Tipične greške: 1. Pri izvođenju varke pokret tijelom i nogom nije uvjerljivi ne izbacuje protivnika iz ravnoteže. 2. Pri fintiranju nema promjene ritma. Greške se ispravljaju na fiksiranoj lopti, u vođenju lopte, pa u parovima. Dakle, greške se ispravljaju kombinacijom analitičkog i sintetičkog metodičkog postupka.
Oduzimanje lopte "remplanjem" Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima prvo jedan igrač stoji u mjestu s loptom malo ispred vanjske noge, a suigrač dolazi straga bočno i oduzima mu loptu " remplanjem". 6. U istoj vježbi jedan igrač vodi loptu, a drugi mu je oduzima. 7. Isto to, no sada u bržem kretanju. 8. Oduzimanje lopte povezano s udarcima na vrata.
Tipična greška: Loša procjena momenta oduzimanja. Lopta se oduzima kada je izmaknula kontroli igrača koji je u posjedu lopte. Ispravlja se sintetičkim putem.
Oduzimanje lopte prednjim uklizavanjem Prije rada s loptom potrebno je, barem ugrubo, obraditi obrambeno kretanje, tzv. branički ples. 1. Slobodno izvođenje braničkog plesa. 2. Jedan igrač vodi loptu lagano cik-cak; ispred njega, prateći kretanje lopte, drugi se igrač kreće brančkim plesom. 3. Ista vježba no sada u bržem kretanju. Nakon toga se prelazi na vježbe u parovima. Metodički postupak 1.- 4. 5. U vježbi u parovima jedan igrač postavi loptu ispred sebe, a drugi izvodi prednje uklizavanje jednom nogom. 6. Igrač vodi loptu sučelice okrenut drugom igraču koji mu iz braničkog plesa oduzima loptu prednjim uklizavanjem.
7. Isto to, no sada u bržem kretanju. 8. Povezivanje oduzimanja lopte i udaraca na vrata.
Tipična greška; Loša procjena momenta oduzimanja. Izvodeći branički ples, igrač čeka moment kada protivnik izgubi kontrolu nad loptom i tada uklizava i oduzima loptu. Osjećaj za pravi trenutak za oduzimanje stječe se sintetičkim i situacijskim vježbanjem.
c) Program tehnike kretanja vratara s loptom - hvatanje niskih lopti bacanjem, - hvatanje visokih lopti u skoku jednonožnim odrazom, - skretanje visokih lopti, - boksanje lopte objema rukama, - ubacivanje lopte poluvolej udarcem (drop-kikom).
Hvatanje niskih lopti bacanjem Lopte koje su upućene vrataru nešto dalje od njega, hvataju se tehnikom upijača. Iz osnovnog stava slijedi odraz s oslonačne noge čiju snagu upotpunjuju ruke naglim kretanjem prema lopti. Pri tome se tijelo potpuno opruža u zraku i leti prema lopti. Nakon sraza dlanova i lopte dolazi do kontakta dlanova i podlaktica s tlom. Tada počinje amortizacija pada tijela koja počinje na podlakticama, nastavlja se preko trupa i kuka, a na kraju slijedi prizemljenje noge. Na kraju je potrebno loptu privući i zagraditi na prsima (sl. 46).
Hvatanje visokih lopti u skoku s jednonožnim odrazom
To je kretanje vratara prema visokim loptama kad postoji mogućnost zaleta od 2 ili više koraka. Tijelo se postavlja u pravcu kretanja lopte, izvodi se zalet i produžuje se zadnji korak. Slijedi zamah zamašnom nogom i odraz s oslonačne noge, ruke se ispružaju, s dlanovima okrenutima u pravcu kretanja lopte. Palčevi i kažiprsti ruku gotovo se dodiruju, a ostali prsti su rašireni. Zamašna noga se savija u koljenu i snažno podiže gotovo do visine kuka. U momentu dodira prstiju i lopte izvodi se amortizacija, dlanovi i prsti zagrađuju lopti daljnji put naprijed i obuhvaćaju je. Tada slijedi povlačenje prema dolje i zagrađivanje lopte na prsima (sl.47).
Skretanje visokih lopti na gore
Skretanje visoke lopte izvodi se u situacijama kada je vratar ne može uhvatiti Ili boksati, i to uglavnom kod udaraca upućenih direktno na vrata. Tehnički element se izvodi tako da se opružena ruka kreće ususret lopti, kratko mijenja putanju s njom prema natrag te negdje iza vertikale dolazi do sraza prstiju i lopte, nakon čega prsti kreću prema naprijed, te lopta dobiva laganu rotaciju i u luku skreće preko vratnice. Može se izvoditi sa i bez odraza. Ovo je skretanje lopte bez bacanja (sl.48).
Boksanje lopte objema rukama Boksanje lopte skoro uvijek se izvodi u skoku bilo sa sunožnim ili jednonožnim odrazom. Pripremni pokreti rukama također se vrše pri odrazu. Nadlaktice se podižu u visinu ramena dok
su podlaktice u odnosu na njih pod kutem manjim od 90°. Šake obje ruke stisnute su i unutrašnjim dijelom priljubljene jedna uz drugu, članci ruku usmjereni su prema lopti. Da bi sraz s loptom bio što jači, osim naglog pružanja ruku u laktovima i ramenima, snazi udarca doprinosi i inercija tijela nakon odraza (sl. 49).
d) Metodika poučavanja vratarove tehnike kretanja s loptom Hvatanje poluvisokih lopti bacanjem Kod ovog tehničkog elementa preporučuju se predvježbe kojima se usvaja tehnika upijača: 1. Iz nižeg vratarevog stava bacanja s upijačem na loptu postavljenu bočno od vratara. 2. Iz nižeg vratarevog stava bacanja s upijačem s loptom u rukama. 3. Prethodne vježbe sada se izvode s malom preprekom. Za početak pouke bacanja s upijačem treba birati mekane površine, kao što su: prikladne travnate površine, strunjača, pijesak, snijeg i sl. Nakon svladanih predvježbi može se prijeći na rad u paru (vratar + vratar ili vratar + trener). Metodički postupak 1.-4. 5. U vježbi u parovima prvo se izvodi upijač na lagano bačenu loptu, i to prvo u bolju, onda u slabiju stranu, zatim naizmjenično lijevo i desno, a na koncu upijač na oštriju loptu. 6. Nakon usvajanja upijača odrazom iz mjesta može se podučavati izvođenje upijača iz nekoliko bočnih koraka. 7. Izvođenje upijača u parovima na udarce nogom prema vratima. 8. Povezivanje upijača i udaraca na vrata koje upućuju suigrači.
Tipične greške: 1. Početnik ne izvodi fazu leta i vuče nogu po tlu.
2. Početnik u zraku izvodi rotaciju i pada na trbuh. To se obično događa na vratarevoj slabijoj strani. 3. Nema opružanja ruku ni upijača, već igrač pada čitavom dužinom tijela. Greške se ispravljaju predvježbama, vježbama u parovima pa na kraju situacijskim vježbama. To znači da se greške ispravljaju kombinacijom analitičke i sintetičke metode rada.
Hvatanje visokih lopti u skoku jednonožnim odrazom Prije pouke ovog tehničkog elementa u cjelini preporučljivo je da početnik svlada tehniku odraza jednom nogom. Nakon toga je lakše svladati elementu cjelini. Metodički postupak 1.-4. 5. U vježbi u parovima hvatanje lagano bačenih lopti iz 1-2 koraka zaleta prema naprijed, pa hvatanje jače bačenih lopti. 6. Hvatanje bačenih lopti u kretanju natrag. 7. Hvatanje bačenih lopti u skoku lijevo-desno. 8. Hvatanje lopti nabačenih pred vrata nogom. 9. Povezivanje udaraca na vrata i hvatanja u skoku.
Tipične greške: 1. Loše držanje dlanova i prstiju, pri čemu lopta bježi iza vratara. 2. Nedovoljno ispružene ruke, pri čemu se lopta hvata ispred glave, a ne u maksimalnom dohvatu. 3. Loše spuštanje i zagrađivanje lopte na prsima. Greške se ispravljaju predvježbama, vježbama u parovima pa složenijim vježbama, znači, kombinacijom analitičke i sintetičke metode.
Skretanje visokih lopti na gore Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima počinje se sa skretanjem lagano bačenih lopti iznad glave, a zatim se radi s oštrijim loptama. Prvo skretanje bez odraza pa s odrazom. 6. Skretanje lopti iz kretanja natrag 7. Skretanje lopti iz kretanja bočno. 8. Skretanje udaraca upućenih na vrata.
Tipične greške: 1. Udaranje lopte čitavim dlanom. 2. Udaranje lopte rotiranjem dlana. Greške se ispravljaju sintetičkim metodičkim postupkom.
Boksanje lopte objema rukama I kod ovog elementa korisno je svladati određene predvježbe poput: 1. Vratar sam sebi baca loptu i bez odraza je boksa naprijed. 2. Vratar sam sebi baca loptu i boksa je naprijed u skoku. 3. Boksanje viseće lopte. Nakon tih predvježbi lakše je obraditi element u cjelini. Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima počinje se s boksanjem lagano bačenih lopti i prelazi na bačene lopte svece razdaljine. 6. Poslije se može prijeći na boksanje dubinskih paraboličnih lopti, upućenih s raznih pozicija na igralištu. 7. Boksanje paraboličnih lopti upućenih s boka. 8. Boksanje u situacijskim uvjetima.
Tipične greške: 1. Nedovoljno skupljene šake. 2. Nedovoljno ispruženi laktovi. 3. Pogrešan smjer boksane lopte. Greške se ispravljaju predvježbama, vježbama u parovima, složenijim vježbama, dakle, kombinacijom analitičkoga i sintetičkog vježbanja.
5.3.2. Program i metodika fizičke pripreme U fizičkoj pripremi za mlađe pionire usmjeravamo se na obradu fleksibilnosti, koordinacije, brzine (brzine motoričke reakcije, startne brzine i brzine promjene smjera kretanja), snage trbušne i leđne muskulature i, u malom obujmu, skokova, muskulature ruku i ramenog pojasa te u malom obujmu aerobne i anaerobne izdržljivosti. Ovaj period presudan je za razvoj brzine,
a u njemu se stvara temelj za podnošenje visokih opterećenja koja će doći u kasnijim fazama razvoja. Fizička priprema odvija se i na satovima tjelesno-zdravstvenog odgoja, u dopunskim sportovima, slobodnim aktivnostima, kompenzacijsko-korektivnom vježbanju, pa i u aktivnom odmoru.
a) Fleksibilnost U ovoj dobi može se znatno utjecati na fleksibilnost, tj. na pokretljivost zglobova. Preporučuje se obrada fleksibilnosti dinamičkom metodom, što znači primjenu dinamičkih vježbi istezanja dijelova tijela ili cijelog tijela.
U treningu se primjenjuju kompleksi od 5-8 vježbi obično sljedećim redom: 1-2 vježbe za vrat, rameni pojasi ruke 2-3 vježbe za trup i 2-3 vježbe za noge. Svaka vježba ponavlja se 6-8 puta. Primjer kompleksa vježbi fleksibilnosti s loptom (sl. 50). Vježbe se trebaju izvoditi u velikim amplitudama kretnji, pravilno, opušteno i s malim pauzama između vježbi.
b) Koordinacija U fizičkoj pripremi mlađih pionira koordinacija se može obrađivati usvajanjem novih kretanja, izvođenjem asimetričnih vježbi, vježbama okretnosti na tlu, vježbama okretnosti u zraku, vježbama s loptom, raznim dopunskim sportovima, raznim elementarnim igrama i dopunskim sportskim igrama. Vježbe se ponavljaju 5-6 puta, dok igre traju 5-8 minuta. Prvo je potrebno naučiti vježbu pravilno izvoditi, pa zatim je Izvoditi opušteno, pa više puta, pa brže, u otežavajućim okolnostima itd. Primjer vježbi za mlađe pionire: - asimetrične vježbe - vježbe spretnosti na tlu (kolut naprijed, kolut natrag, stav o šakama i kolut naprijed, zvijezda) - vježbe spretnosti u zraku (prednoženja u skoku, zanoženja u skoku, razni okreti, salto naprijed, preskok zgrčno, preskok raznožno itd.) - poligon spretnosti - dopunski sportovi (plivanje, skokovi u vodu, sklizanje, stolni tenis itd.) Od igara treba birati one u kojima se traži spretnost, izvedba složenih kretnji, novih struktura kretanja i slično. Igre moraju biti jednostavne, razumljive, s pravilima prilagođenima ovoj dobi, a i nogometnoj igri. Primjer igara: - igra "imitacija" u parovima (jedan igrač brzo izvodi razne vježbe, a drugi ga oponaša) - lovica sa spašavanjem (spašavanje se izvodi sjedom, ležećim položajem, kolutom itd.) - štafete spretnosti.
c) Brzina U ovoj dobi najviše se može utjecati na razvoj brzine, pogotovo brzine motoričke reakcije. Uz jednostavnu reakciju (reakcija na unaprijed određeni podražaj - signal), u ovoj dobi treba obrađivati i složenu reakciju - kad postoji više odgovora na jedan podražaj. Tu počinje i obrada izborne reakcije - kada postoji mogućnost nekoliko odgovora na nekoliko podražaja karakterističnih za nogometaše. Naglašena je i obrada startne brzine trčanja. Počinje i intenzivniji rad na razvoju brzine promjene smjera kretanja, a naročito cik-cak kretanja. U ovoj dobi počinje i obrada maksimalne brzine trčanja, više na račun povećanja frekvencije, a ne duljine koraka.
Sredstva za razvoj brzine jesu razne vježbe i igre koje se izvode sa ili bez lopte. Ta sredstva moraju optimalno utjecati na središnji živčani sustav (SŽS) kako bi imala određeni efekt. Konkretno, vježbe i igre treba izvoditi visokim intenzitetom da bi imale određeni efekt u razvoju brzine. Metodom ponavljanja brzo se izvodi 4-6 vježbi s ponavljanjem 3-4 puta kroz 2-3 serije s pauzama između serija 2-3 minute. Vježbe se mogu davati u kompleksima u kojima se kombinira brzina reakcije, startna brzina, brzina promjene smjera kretanja i maksimalna brzina trčanja. Ukupna trčanja u jednom treningu brzine kod mlađih pionira mogu biti od 300 do 400 m. Primjer kompleksa vježbi brzine; - igrač stopalima izbjegava “naskok" suigrača koji đonom pokušava dirnuti njegova stopala - start naprijed iz skipanja u mjestu - trčanje s ubrzanjem - starts okretom za 90° ulijevo - starts okretom za 90° udesno - cik-cak trčanje naprijed oko lopti. Igre koje se koriste za razvoj brzine traju kratko, 3-5 minuta: - razne lovice - razne štafete - razne elementarne i dopunske igre itd.
d) Snaga Kod mlađih pionira rad na razvoju snage počinje dinamičkom metodom, a vježbe imaju minimalan repetitivni karakter. Cilj im je razvoj snage svih osnovnih mišićnih skupina, tj. trbušne i leđne muskulature (jačanje kralješničnog stupa) te optimalan razvoj snage ruku, ramenog pojasa i nogu. Počinje se raditi i na razvoju eksplozivne snage sprinta i odraza, a izbjegava se rad na amortizacijskoj snazi, kao i statičkoj snazi. U vježbama snage se uglavnom svladava težina vlastita tijela. Vježbe se daju u kompleksu od 6-8 vježbi (1-2 vježbe za ruke i rameni pojas, 2 vježbe za trbušnu muskulaturu, 2 vježbe za leđnu muskulaturu, 1-2 vježbe za noge). Vježbe se izvode lagano s vježbama relaksacije između svake vježbe snage. Vježbe se ponavljaju 8-10 puta kroz 1-2 serije. Primjer kompleksa vježbi snage: - sklekovi - podizanje ispruženih nogu u ležanju na leđima
- podizanje trbuha u ležanju na leđima - podizanje jedne pa druge ispružene noge u ležanju na trbuhu - podizanje trupa u ležanju na trbuhu - čučnjevi - sunožni skokovi Paralelno s vježbama snage potrebno je izvoditi i vježbe relaksacije koje utječu na smanjivanje pretjeranog mišićnog tonusa. Zahvaljujući njima igrači stječu naviku da pokrete izvode kontrahiranjem samo onih mišića koji aktivno sudjeluju u određenom pokretu i da isključe sve nepotrebno kontrahirane mišiće. Vježbe relaksacije treba početi primjenjivati već kod mlađih pionira kako bi se igrači što ranije osposobili i navikli na svjesno opuštanje mišića u što kraćem vremenu.
e) Izdržljivost Aerobna izdržljivost mlađih pionira u porastu je više na račun velike dnevne aktivnosti djece nego treninga. U ovoj dobi počinju se primjenjivati ozbiljnije vježbe za razvoj aerobne izdržljivosti. Metodom kontinuiranog rada mlađi pioniri mogu izvoditi lagana trčanja u trajanju od 5 do 10 min s ponavljanjem 2-3 puta, što iznosi 10-30 min ukupnog trčanja. Trčati se može u prirodi 2-4 km. Trčanja se izvode uz puls od 130 do 150 otkucaja srca u minuti. Mlađi pioniri počinju praktično primjenjivati i vježbe anaerobne izdržljivosti. To su vježbe trčanja dionica od 50, 7.5 i 100m, s ukupnim trčanjem u treningu 1000-1500m uz puls od 150170 otkucaja u minuti. Mlađe pionire treba podučiti i pravilnom disanju. U mirovanju i umjerenom radu pravilno je disati lagano i udisati na nos. U napornom mišićnom radu, kada treba ostvariti maksimalnu plućnu ventilaciju, pravilno je disati brzo i dovoljno duboko kroz usta. Po završetku vježbi izdržljivosti, a ponekad i u tijeku vježbi, preporučuje se par puta snažno izdahnuti pa tek onda lagano i duboko disati. To su tzv. vježbe hiperventilacije pluća, koje omogućuju brže uspostavljanje normalnog ritma disanja.
f) Dodatni program Dodatni program čine dopunske aktivnosti koje doprinose svestranom tjelesnom razvoju mlađih pionira. Može se realizirati u klubu, potom u školi, u dvorištu, u prirodi, pa i na ulici. Dodatnim programom smatra se i kompenzacijsko-korektivno vježbanje radi ispravljanja određenih funkcionalnih i motoričkih slabosti. Ovaj program može biti usmjeren i na korekciju držanja kralješnice i stopala. Program se može sastojati od raznih dopunskih sportova i raznih dopunskih igara, kao što su:
- elementarna akrobatika - škola trčanja i skokova - pouka plivanja - pouka sklizanja - stolni tenis - mini košarka itd.
5.3.3. Program i metodika taktičke pripreme u dobi mlađih pionira iz slobodne igre postupno se prelazi na usmjerenu igru. To je period početka natjecanja u velikom nogometu. U igri je i dalje prisutna velika sloboda uz određeno usmjeravanje u globalnim zahtjevima u fazi napada i fazi obrane. Program taktičke pripreme čine: - taktički zahtjevi vezani uz pouku i učenje tehničkih elemenata - individualne akcije i protuakcije - vježbanje suradnje 2 igrača - pomoćne igre bez osvajanja prostora (3:1, 5:2) - pomoćne igre s osvajanjem prostora (1:1,2:1) - igre malog nogometa (4:4, 5:5) - igranje na 1/4 igrališta ili na rukometnom igralištu 5:5 + 2 vratara - igranje na 1/2 igrališta (6:6,7:7 + 2 vratara) - igranje velikog nogometa.
a) Taktički zahtjevi vezani uz pouku i učenje tehničkih elemenata Kod složenijih vježbi vođenja još više je naglašena brzina, promjena ritma i kontrola terena brzim podizanjem pogleda s lopte na teren u svim smjerovima. Kod pouke udaraca još više se inzistira na gledanju: cilja prije udarca; pa lopte i ponovno cilja poslije udarca. Kod pouke primanja lopte traži se primanje u kretanju, a potom povlačenje lopte u primanju od protivnika, a ne prema njemu. Kod pouke driblinga i fintiranja se, uz usvajanje tehnike, odmah treba raditi na promjeni ritma i na razvoju osjećaja za trenutak izvođenja driblinga i fintiranja.
Pri poduči oduzimanja lopte čim je usvojena tehnika oduzimanja, prelazi se na situacijski rad kojim se stječe iskustvo potrebno za procjenu momenta oduzimanja. S aspekta taktičke pripreme važnu ulogu imaju i informacije koje trener daje, tijekom poučavanja tehničkih elemenata, djeci o ulozi pojedinog tehničkog elementa u nogometu. Individualne akcije i protuakcije su, u stvari, sredstva individualne taktike, a čine ih; vođenja lopte, driblinzi i fintiranja (varke), udarci na vrata, oduzimanja, otkrivanja i pokrivanja.
Vođenja lopte Tendencija suvremenog nogometa je da se lopta što prije udarcem uputi prema protivničkim vratima, što smanjuje primjenu vođenja lopte. No, još uvijek je vođenje lopte i te kako prisutno u nogometnoj igri i potrebno ga je svladati i tehnički i taktički. Taktički zahtjevi kod vođenja lopte su sljedeći; - kada je protivnik postavljen sučelice i u blizini, potrebno je u vođenju loptu dobro kontrolirati kratkim i čestim dodirima, - kada je protivnik postavljen sučelice i udaljen od igrača, lopta se kod vođenja "gura" u većim razmacima radi brzog osvajanja prostora, - kada se protivnik kreće paralelno s igračem, lopta se načelno vodi nogom udaljenijom od protivnika, - ukoliko se protivnik kreće iza igrača, onda se igrač postavlja tako da protivniku onemogućava pristup lopti. Taktika vođenja usvaja se vježbama i igrama.
Primjer taktičkih vježbi za vođenje lopti: 1. Jedan igrač u paru brzo vodi loptu prema protivniku koji ga čeka udaljen 15-tak metara. Kada je došao u protivnikovu neposrednu blizinu, smanjuje brzinu vođenja i prelazi na sitne i česte dodire s loptom. Protivnik se istodobno povlači krećući se unatrag. 2. Igrač loptu vodi cik-cak, a protivnik izvodi branički ples. To se najprije izvodi u većem vijuganju, a potom u sitnijem, uz maksimalnu kontrolu lopte. 3. Igrač loptu vodi pravocrtno, a protivnik ga napada s boka. Lopta se vodi nogom udaljenijom od protivnika, a zagrađivanje lopte izvodi se tijelom i bližom rukom. 4. U određenom prostoru igrač vodi loptu u raznim smjerovima, a protivnik ga napada s raznih strana. Pri tome igrač loptu zagrađuje postavljajući se tijelom između nje i protivnika, a loptu prebacuje uvijek na nogu koja je od protivnika dalje.
Driblinzi i fintiranja
Način izvedbe driblinga i fintiranja pitanje je tehnike, dok njihova primjena znatno ovisi o taktičkim sposobnostima igrača. Dobra orijentacija u prostoru jedan je od osnovnih preduvjeta za izvođenje driblinga i fintiranja. Pri izvođenju driblinga i fintiranja igrač mora paziti i na loptu i na položaj protivnika. To se radi tako da igrač loptu prati perifernim vidom, a protivnika direktnim vidom. Ovdje je vrlo važno dobro procijeniti kada izvesti dribling ili varku. Najpovoljniji je trenutak kada se protivnika izbaci iz ravnoteže. Repertoar driblinga i fintiranja utječe na efikasnost tih elemenata. Izbor driblinga i varke ovisi o položaju protivnika, kao i o situaciji u igri. Driblinzi i fintiranja su pretežno sredstva napada, ali djelomično i sredstva obrane. U fazi napada cilj driblinga i fintiranja jest osvajanje povoljnijeg položaja ili stvaranje brojčane premoći, a u fazi obrane cilj je uglavnom zadobivanje povoljnijeg položaja da bi se lopta sačuvala u posjedu. Istina je da sposobnosti za izvedbu tih elemenata ovise dosta o talentu igrača, no neki driblinzi i fintiranja mogu se naučiti ako ih se počne pravodobno poučavati. Za to je optimalna dob mlađih pionira. U obradi tih elemenata prednost treba dati dinamičkim driblinzima i fintiranjima. Taktička obrada tih elemenata provodi se taktičkim vježbama i igrama. Primjeri taktičkih vježbi i igara: 1. Igrač vodi loptu kroz koridor širine od 5 do 10 m sa zadatkom da "predribla" ili "isfintira" protivnika i vođenjem lopte prijeđe liniju koju čuva. 2. Igra 1:1 na dva mala gola (1 -1.5 m širine). 3. Igra 1:1:1 na dva mala gola. Raspored igrača je takav da su dva igrača postavljena ispred gola, a treći je igrač u sredini s loptom. Srednji igrač vodi loptu prema golu s ciljem da “predribla" ili "isfintira" igrača ispred gola i postigne pogodak. Kada je akcija završena, drugi igrač vodi loptu prema drugom golu, gdje je postavljen treći igrač. Cilj je isti. Pri ovoj vježbi stalno se mijenjaju mjesta i uloge. 4. U pomoćnim igrama 3:1 i 5:2, koje se igraju sa dva ili tri dodira, prije dodavanja se mora izvesti dribling ili varka. 5. U igranju malog nogometa se prije dodavanja lopte izvodi dribling ili finta.
Udarci na vrata Udarci na vrata su jedino moguće sredstvo za postizavanje pobjede. Zbog toga su tehnički i taktički najvažniji elementi. Udarac na gol je uvijek individualna akcija. Golgeterske sposobnosti znatno ovise o talentu. Tehniku udarca na vrata moguće je dobro svladati, no realizacija udarca ovisi i o taktičkim
sposobnostima i o raznim psihološkim čimbenicima. U suvremenom se nogometu smanjuju prostor i vrijeme za izvođenje udarca na vrata. Uz brzinu izvođenja važna je i preciznost. Kada se udarac izvodi iz veće udaljenosti, važna je i snaga udarca. Igrač treba znati i prikriti, “zamaskirati" pravac i moment udarca lažnim pokretima. Prije samog udarca igrač se mora orijentirati u prostoru, uočiti položaje vratara, protivničkih igrača i suigrača te na osnovi toga mora brzo odlučiti gdje će i kako izvesti udarac na gol. Te se taktičke sposobnosti najefikasnije razvijaju situacijskim vježbanjem. Primjeri taktičkih vježbi; 1. Igrač vodi loptu prema vrataru i proizvoljno izvodi udarac na vrata. 2. Igrač vodi loptu prema vrataru koji se u jednom trenutku naglo pomakne prema jednoj vratnici. Igrač tada gađa drugi, slobodan kut gola. 3. Igrač vodi loptu prema vrataru i proizvoljno izvodi udarac na vrata nakon fintiranja. 4. Igrač vodi loptu prema vrataru i proizvoljno izvodi udarac na gol nakon driblanja ili fintiranja vratara. 5. Vježba 1:1 i udarac na vrata. Igrač vodi loptu i dribla ili fintira protivnika koji ga čeka ispred šesnaesterca. Potom proizvoljno izvodi udarac na vrata.
Oduzimanje lopti Oduzimanje lopte isto ovisi o tehničkim i taktičkim sposobnostima igrača. Prije oduzimanja lopte igrač mora uočiti položaj, smjer i brzinu kretanja protivnika, kao i njegovu namjeru. Prema tome bira najpovoljniji položaj i trenutak za oduzimanje lopte. Najčešće se u oduzimanje kreće kada je protivnik izgubio kontrolu nad loptom. Ukoliko protivnik loptu dobro kontrolira, onda pogledom treba pratiti loptu, a perifernim vidom promatrati protivnikove pokrete i vrebati moment za kretanje u oduzimanje lopte. Oduzimanju može prethoditi fintiranje kao lažni napad s ciljem zbunjivanja protivnika. U principu, oduzimanje treba izvoditi kada god je moguće bez uklizavanja, a s uklizavanjem kad drugog izbora nema. Kod mlađih pionira naglasak je na obradi oduzimanja sprijeda, kada je protivnik s loptom postavljen sučelice, a manje kada je protivnik postavljen bočno. Taktičke sposobnosti razvijaju se uglavnom situacijskim vježbanjem.
Primjeri taktičkih vježbi: 1. Povezati više oduzimanja sprijeda. Jedan igrač je postavljen u koridoru. Igrači s loptama su postavljeni u koloni. Vođenjem prilaze igraču pojedinačno, “napadaju" ga s namjerom da ga predriblaju i prođu kroz koridor koji čuva postavljeni igrač. Igrač u koridoru izvodi seriju oduzimanja lopti.
2. Povezati više oduzimanja s boka. Kolona igrača s loptama postavljena je prema golu. Svaki igrač pojedinačno vodi loptu s namjerom da uputi udarac na vrata. Na trenerov znak jedan igrač ih napada sa strane i straga s namjerom da od u z m e loptu ili blokira udarac na gol. Igrač izvodi seriju oduzimanja lopti sa boka. 3. Isto to, no sada sa druge strane.
Pokrivanja i otkrivanja Pokrivanje kao individualno sredstvo obrane ima za cilj stvoriti preduvjete za oduzimanje lopte ili onemogućiti protivnika da se uključi u grupnu akciju. Pokrivanje može biti pokrivanje čovjeka ili prostora, kao i kombinirano. Vremenski razlikujemo pravovremeno ili pokrivanje sa zakašnjenjem. Kod mlađih pionira počinje se s podukom obaju pokrivanja pomoćnim igrama, igranjem malog nogometa i, na kraju, velikog nogometa. Otkrivanje kao individualno sredstvo napada ima za cilj omogućiti suradnju sa suigračima. Otkrivanje prema kretanju u prostoru može biti u dubinu, natrag, bočno ili dijagonalno. Vremenski, otkrivanje može biti prijevremeno, pravovremeno i kasno. Idealno je kada se poklopi pravovremeno otkrivanje u pravom prostoru. Kod mlađih pionira otkrivanje se poučava pomoćnim igrama te igranjem malog i velikog nogometa.
c) Suradnja dva igrača Osnovnu suradnju dva igrača na podlozi treba dobro obraditi kod mlađih pionira. Ovdje se ide korak dalje u odnosu na program limača, što se vidi iz sljedećih vježbi - dodavanja u parovima: - dodavanje lopte s osvajanjem prostora u frontalnom kretanju parova, pri čemu se igrači u paru približavaju i udaljavaju, - dodavanje u parovima u frontalnom kretanju, pri čemu se lopta vodi dijagonalno i dodaje nakon izmjene mjesta, - dodavanje lopte s "mantinelom" - suigračem koji prilazi sprijeda, - dodavanje lopte suigraču koji prilazi. Ovaj odigrava povratnu loptu koja mu se potom odigrava u dubinu, - dodavanje paraboličnih lopti suigraču koji se nalazi na udaljenosti od 20 do 30 m. Lopta se dodaje na igraća koji je prima i vraća paraboličnim dodavanjem, - dodavanje paraboličnih lopti, pri čemu se suigrač kreće lijevo-desno. Lopta se dodaje u prostor ispred igrača,
- udarci na vrata iz navedenih dodavanja po podlozi sa i bez izmjene mjesta i s "mantinelom", - udarci na vrata iz centaršuteva po podlozi (dijagonala natrag), kojima je prethodilo dodavanje u parovima, - udarci na vrata iz centaršuta - parabolična lopta (dijagonala natrag). Vježbe se odnose na osnovnu kombinaciju 2:1 s loptom na podlozi. Prethodne vježbe dodavanja predstavljaju tehničke vježbe koje je potrebno usvojiti da bi se prešlo na obradu osnovnih kombinacija 2:1 i 2:2. Vježbe 2:1 već pripadaju tehničko-taktičkim (TE-TA) vježbama napada. Za sve TE-TA vježbe vrijedi generalni metodički postupak: 1. Objašnjenje smisla i svrhe vježbi 2. Demonstracija vježbi 3. Poučavanje i učenje vježbi u laganom kretanju 4. Povećanje intenziteta vježbi s promjenom ritma 5. Izvođenje vježbi s poluaktivnim protivnikom 6. Izvođenje vježbi s aktivnim protivnikom 7. Primjena vježbanjem usvojenih kombinacija u igri
Vježbe osnovnih kombinacija 2:1: 1. Igrač vodi loptu prema protivniku. S boka mu prilazi suigrač. S njim odigrava dupli pas i prelazi protivnika. Ovdje je važno brzo prilaženje i postavljanje za odigravanje duplog pasa, kao i promjena ritma pri izvođenju duplog pasa (sl. 51).
2. Igrač vodi loptu prema protivniku, a bočno mu prilazi suigrač koji se naglo otkriva protivniku iza leđa. Igrač mu dodaje dubinsku loptu (sl. 52).
3. Igrač vodi loptu dijagonalno na protivnika i povlači ga malo bočno. Istovremeno se suigrač dijagonalno otkriva. Pri izmjeni mjesta igrač dodaje loptu bočno koju suigrač preuzima. Ovdje je važno da suigrač koji se ubacuje iza leđa, bude prikriven i da se izvede brza izmjena mjesta (sl. 53).
4. Igrač vodi loptu prema suigraču iza kojega se nalazi protivnik. Suigrač" izvlači" protivnika i postavlja se za odigravanje duplog pasa. Slijedi dupli pas s naglašenom promjenom ritma (sl. 54).
5. igrač vodi loptu prema suigraču iza kojega je protivnik. Slijedi dodavanje lopte suigraču, povratna lopta, otkrivanje u dubinu i odigravanje lopte u dubinu. Ovdje je naglašen brzi suigračev prilaz, mirno odigravanje povratne lopte i brzo otkrivanje u dubinu (sl. 55).
6. Igrač vodi loptu prema suigraču kojemu je protivnik iza leđa. Suigrač se otkriva unatrag i postavlja za odigravanje povratne lopte. Slijedi dodavanje i bočno otkrivanje igrača, povratna lopta i otkrivanje s druge strane protivnika te dubinska lopta koju suigrač prihvaća (sl. 56). Uz brzo suigračevo prilaženje ovdje je važno i brzo otkrivanje.
7. Igra 2:1 sa dva dodira. Kod vježbanja osnovnih kombinacija 2:1 važno je prvo tehnički svladati vježbu, usvojiti potreban ritam i sinkronizirati djelovanje dvojice napadača. Kada su usvojene 2-3 kombinacije, treba igračima dozvoliti slobodan izbor rješenja (kreativnost). Obrambeni igrač prvo je poluaktivan, pa aktivan, a istovremeno kontrolira protivnika s loptom i protivnika bez lopte. Od djece treba tražiti da razmišljaju dok uče ove kombinacije. Kombinacije se mogu povezati s udarcima na vrata kroz središnju poziciju, kao i s centaršutevima ili udarcima na gol preko bočne pozicije.
d) Pomoćne igre Kod mlađih pionira i dalje se koristi pomoćna igra 3:1, no s težim zahtjevima. Nova igra može biti 5:2.
Igra 3:1 U primjeni igre sa dva dodira može se zahtijevati izvođenje primanja i dodavanja s fintiranjem, što znači "maskiranje" načina i prostora primanja lopte, kao i "maskiranje", sakrivanje smjera dodavanja. Treba dosta primjenjivati igru s jednim dodirom lopte. U primjeni ove igre potrebno je igrače naučiti pravilnom prilaženju i postavljanju (položaj tijela) koje će omogućiti dodavanje lijevo i desno. Ovdje treba uvesti i fintiranje prije dodavanja.
Igra 5:2 Osnovni smisao ove igre, uz bočno dodavanje lopte, leži u otkrivanju i pronalaženju slobodnog prostora za dodavanje po dubini kroz " rupe" između dvojice središnjih igrača. Zahtjevi u igri su slični zahtjevima igara 4:1 i 3:1. Igra se odvija na terenu 25x15 m.
e) Igra na 2 mala gola Vrata su široka 2 m bez prečke. Igra se bez vratara s brojčanim odnosima 4:4 i 5:5. Igra je po karakteru slobodna igra s osnovnim rasporedom igrača 1-2-1 ili 3-1, u igri 4:4, i 3-2 u igri 5:5. Površina za igranje je 20x15m.
f) Igra na 2 gola (3x2 m) Igra se izvodi na rukometnom igralištu u brojčanom omjeru 5:5 igrača -i- 2 vratara. Ovdje se preporučuje primjena sustava igre u fazi obrane 3-2, a u fazi napada 2-3. Osim poštovanja grubog rasporeda i određene transformacije iz faze obrane u fazu napada, igra ima karakter slobodne igre. Umjesto na rukometnom igralištu, igra se može se izvoditi na 1/4 nogometnog igrališta s vratima 5x2 m.
g) Igra na 1/2 igrališta Za ovu igru koristi se 1/2 normalnog nogometnog igrališta s vratima (5x2m) postavljenima na aut-linijama. Igra se u brojčanim odnosima 6:6 i 7:7 + 2 vratara. Primjenjuje se sustav igre 3-2-1, u igri 6:6, te sustav 3-2-2, u igri 7:7 u fazi obrane, a u fazi napada 2-3-1, u igri 6:6, te 2-3-2, u igri 7:7. Ovo je pretežno slobodna igra, ali djelomično i usmjerena. U njoj valja primijeniti osnovne zahtjeve specifične i za fazu napada i za fazu obrane, a primjenjuje se i pravilo zaleđa.
h) Igra velikog nogometa Ovo je period kad počinje igra velikog nogometa, kad počinju prijateljske i turnirske utakmice kao i regularno natjecanje. U igri velikog nogometa mlađi pioniri moraju igrati više mjesta kako bi razvijali igračku univerzalnost i kako bi ukazali na svoje potencijalne sposobnosti za igru u navalnoj, veznoj ili obrambenoj liniji. Vratari trebaju svladati elementarne vježbe postavljanja, istrčavanja, postavljanja igrača kod kornera, postavljanje živog zida i ubacivanja lopte u igru. Vratari trebaju učiti i tehniku igrača a povremeno trebaju igrati kao zadnji igrači u obrani. Preporučljiv sustav igre je 4-3-3 ili 4-4-2 u fazi obrane koji se u fazi napada transformiraju u 3-4-3. Obrana ima zonski karakter bez korektora, a napad je uglavnom kontinuirani napad (sl. 57).
5.3.4. Ostale programske aktivnosti Mlađi pioniri koji su prošli staž limača, uspješno su se integrirali u nogometni kolektiv, a posebno u svoju momčad. Problem im može predstavljati adaptacija na novog trenera i na njegov način rada. Privikavanje na kolektiv - momčad više će predstavljati problem za novopridošle igrače. Problem se mora rješavati u suradnji trener, roditelj i kapetan momčadi. Mlađi pioniri moraju već imati razvijenu naviku redovnog treniranja i dolaska na utakmice, te održavanja higijene (kupanje poslije treninga i utakmica, sušenje kose nakon kupanja, čišćenje tenisica i kopački, održavanje opreme, održavanje reda u svlačionicama i drugim prostorijama u klubu itd.). Redovni zdravstveni pregledi održavaju se svakih 6 mjeseci. Od njih počinju i prve službene registracije za klub, prve selekcije za županijske i regionalne reprezentacije. Preporučljiva je i suradnja sa školama u svezi sa selekcijom i kontrolom školskog uspjeha.
Naglašen je i odgojni rad koji se odvija u vidu zahtjeva da se poštuju postavljene norme ponašanja u klubu, na ulici, na javnim mjestima, na treningu i na utakmicama. U ovoj dobi može se početi s uključenjem u sportske kampove koji, uz stručne zadaće, imaju i određene psihosocijalne, pedagoške i ostale zadaće. Djeci treba pomoći u organizaciji dnevnog režima života u smislu usklađivanja privatnih, školskih, klupskih i drugih obveza. Djecu treba upoznati s pravilima velikog nogometa, a posebno s pravilom zaleđa.
5.3.5. Primjer orijentacijskog plana i programa tjednog ciklusa treninga za mlađe pionire Planiranje i programiranje sportske pripreme za mlađe pionire nije strogo vezano za razvoj sportske forme. Sadržaji programa sportske pripreme distribuiraju se po polusezonama i tjednim ciklusima treninga. Svaka dva mjeseca sadržaj treninga se dopunjuje kako bi se za 2 godine realizirao program u cjelini. U programu je oko 40% vremena i prostora posvećeno raznim igrama. Primjer orijentacijskog plana i programa tjednog ciklusa treninga za mlađe pionire:
NAPOMENA: U amaterskim klubovima, gdje se trenira 3 puta tjedno (utorak, srijeda i petak), realizira se program određen za te dane, a ponedjeljak i četvrtak su slobodni dani. U klubovima 1. HNL uz navedeni se program mora dodati još barem 1 individualni trening za perspektivne igrače uz "domaće zadatke".
5.4. Program i metodika rada s pionirima (U-13 i U-14) Pionirima zovemo polaznike škole nogometa u dobi od 12. do 14. godine, koja se dob poklapa s periodom puberteta i rane mladosti. To je još uvijek period osnovne škole.
U toj su dobi rast i razvoj najintenzivniji. Naročito je ubrzan rast kostiju, a mišićna vlakna se izdužuju i time se povećava tonus. U toj dobi dječaci narastu za približno 20 cm, a na tjelesnoj masi dobivaju približno 20 kg. Prijelaz iz predpuberteta u pubertet označen je pojavom spermija u ejakulatu i kovrčanjem pubičnih dlaka. Posljedica ubrzanog rasta i razvoja je produljenje poluga, što se može negativno odraziti na koordinaciju i fleksibilnost. Srce raste brže od krvnih žila, što zahtijeva oprez u primjeni visokih intenziteta u treningu zbog mogućeg ortostatskog kolapsa. U ovoj dobi povećava se apstraktno mišljenje, a pogotovo povećanje apstraktnih logički povezanih pojmova. Zastarjela su mišljenja da je pubertet doba velikih kriza, pa i kriza motoričkog razvoja. Noviji podaci pokazuju prilično postojanu etapu u priraštaju razvoja motoričkih sposobnosti. One se mogu pokazati nestalnima, ali to je prolazna i individualna pojava. Moguća je pojava disharmonije kretanja. Djeca koja su svladala motoričke programe određenih kretnji prije puberteta, manje narušavaju te strukture tijekom puberteta. Krize koje se javljaju imaju uglavnom psihosocijalni karakter. Intenzivan razvoj spolnih žlijezda dovodi do intenzivnog i afektivnog ponašanja. Povećana je emocionalnost i mašta. U ponašanju se mogu pojaviti prkos, inat, tvrdoglavost, problemi u školi i u obitelji. Uz identifikaciju s poznatim sportašima, s poznatim nogometašima, ili bilo kojim pozitivnim uzorima, moguća je i identifikacija s odraslima kroz pušenje, alkohol, drogu, kockanje, tj. poistovjećenje s negativnim uzorima. U radu s ovom djecom treba imati puno strpljenja, tolerancije i pažnje. Navedene karakteristike omogućuju daljnje poučavanje i učenje tehnike nogometa, prelazak iz poučavanja u treniranje tehnike, daljnju obradu elementarne taktike, kao i kreativnih sposobnosti u univerzalnoj igri. Sama igra podiže se na višu organizacijsku formu i viši natjecateljski karakter. U fizičkoj pripremi za ovu dob treba obrađivati: fleksibilnost, koordinaciju, sve oblike brzine, snagu (repetitivnu i eksplozivnu), kao i adekvatnu aerolonu izdržljivost i, u malom obujmu, anaerobnu izdržljivost. Zbog moguće pojave različitih psihosocijalnih problema u ovoj dobi, povećana je i psihosocijalna priprema djece u smislu prevencije i pomoći u otklanjanju i rješavanju problema. Dvogodišnji program rada pionira može se tablično prikazati s orijentacijskom dinamikom realizacije:
5.4.1. Program i metodika tehničke pripreme U ovoj dobi usavršavaju se tehnički elementi svladani tijekom procesa pouke i učenja limača i mlađih pionira i poučavaju se i uče novi elementi osnovne tehnike. a) Program tehnike kretanja bez lopte
U radu s pionirima usavršavaju se kretanja bez lopte kao što su: hodanja, lagana trčanja, brza trčanja i startna trčanja, trčanja s promjenom smjera, sunožni odrazi i prizemljenja. Ista kretanja izvode se sada brže, usklađenije i snažnije. U vježbama za usavršavanje kretanja povezuju se, primjerice, hodanja, lagana trčanja i startna trčanja, pa lagana trčanja, trčanja s ubrzanjima i odrazima, pa trčanja s promjenom smjera, lagana trčanja s prizemljenjima itd. Sljedeći korak je povezivanje elemenata tehnike kretanja bez lopte s elementima tehnike kretanja s loptom te njihova primjena u raznim oblicima nogometne igre. U ovoj dobi završava osnovna pouka i učenje tehničkih elemenata bez lopte.
Program tehnike kretanja bez lopte: - dopunski oblici trčanja, - trčanje s usitnjavanjem koraka, - bočni start iz raznih laganih trčanja, - trčanje cik-cak natrag, - branički ples, - jednonožni odraz, - kolut naprijed preko ramena, - kolut natrag preko ramena
Dopunski oblici trčanja Ova trčanja nisu zastupljena u nogometnoj igri, već su to dopunske tehnike u školi trčanja koje služe za usavršavanje tehnike trčanja. Ovamo se ubrajaju: trčanje po prednjem dijelu stopala, niski skip, visoki skip i trčanje s visokim podizanjem peta:
Trčanje po prednjem dijelu stopala Za vrijeme trčanja noge se postavljaju na podlogu prednjim dijelom stopala s malo grabećim pokretom. Pri tome se pete uopće ne spuštaju na podlogu. Ovo trčanje najlakše je usvojiti ako se vježba s pomoću prepreka (lopte, medicinke, preponice, palice i sl.)
Niski skip To je trčanje s niskim podizanjem bedara, približno do 45° u odnosu na podlogu. Bedra se podižu naprijed i gore malo većom brzinom pokreta. Noga se na podlogu spuštaju na prednji dio stopala što bliže težištu tijela. Stopala su opuštena, kao i ramena i ruke. Ovdje je vrlo važno nogu potpuno opružiti u koljenu za vrijeme oslonca.
Brzina kretanja naprijed postupno raste sa svakim korakom (sl. 58).
Visoki skip U ovom trčanju igrač se sporo kreće naprijed. Bedra se podižu do visine horizontale. Oslonačna noga i tijelo se za vrijeme odraza nalaze u istoj okomitoj crti. Stopala se na podlogu stavljaju usporedo s gore podignutim prstima, ali pete ipak ne dotiču podlogu (sl. 59).
Trčanje s visokim podizanjem peta U ovom trčanju tijelo se malo pretklanja, noga se savija u koljenu, a petom se dotiče gluteus. Oslonačna noga je opružena, stopala se na podlogu spuštaju odozgo na dolje (sl. 60).
Trčanje s usitnjavanjem koraka Ovo trčanje nije neko specijalno trčanje, već jedan oblik trčanja sitnim koracima, gdje je naglašena povećana frekvencija koraka s čestim kontaktima stopala i podloge. Primjerice, iz
brzog trčanja igrač se naglo zaustavlja i sitnim koracima trči u mjestu te ponovno brzo trči pa sve to ponavlja. Sitni, brzi koraci pomažu promjeni ritma kretanja. Drugi oblik trčanja sitnim koracima javlja se u trčanju naprijed-natrag, gdje sitni koraci pomažu brzoj promjeni smjera kretanja. Sljedeći je oblik usitnjavanje koraka u situaciji kada se iz sprinta prelazi u sitne bočne korake kao pripremu za izvođenje varke ili driblinga. Posebno usitnjavanje koraka događa se i u sitnom cik-cak trčanju, kružnom trčanju u mjestu, sitnom radu nogu vratara pri očekivanju udarca i sl.
Trčanje cik-cak natrag U nogometu igrač često mora iz laganog ili srednjeg trčanja natraške brzo promijeniti smjer trčanja za 45°. To se izvodi tako da se malo natrag i bočno izbaci vanjska noga sa stopalom okrenutim za 45° prema novom smjeru kretanja. Tijelo se okreće leđima i malo naginje u novi pravac kretanja te se brzo prelazi u novo trčanje natraške. Ovdje je naglasak na brzoj promjeni smjera kretanja. U poučavanju se kretanje izvodi više puta, povezano i u lijevu i u desnu stranu.
Branički ples Tehnika braničkog plesa priprema je za usvajanje tehnike oduzimanja lopte. Branički ples se izvodi nogama raširenima nešto malo više od širine kukova, sa savijenim koljenima, laganim pretklonom tijela i uspravljenim leđima. Težina tijela podjednako je raspoređena na oba stopala, a ruke su lagano savijene i raširene. Iz toga položaja izvodi se kretanje unatrag sitnim dokoracima, pri čemu je prednje stopalo postavljeno prema naprijed, a stražnje stopalo bočno i natrag. Slično se izvodi i cik-cak branički ples unatrag, gdje se pozicije nogu brzo mijenjaju brzim dokoracima, a ravnoteža tijela dobro se održava (sl. 61).
Jednonožni odraz Tehnika jednonožnog odraza važna je i za igrače i za vratare jer je prisutna u tehničkim elementima s loptom (udarci glavom u skoku, hvatanje lopte u skoku i sl.). Pripremni koraci čine zalet. U posljednja dva koraka spušta se težište tijela što priprema mišiće da kasnije djeluju kao opruge. Pri zadnjem koraku odrazna se noga postavlja na petu skoro potpuno
opružena. Zatim se neznatno savija, a potom snažno opruža. Istovremeno se zamašna noga i ruke kreću prema gore. Zamašna noga se savija i pogrčeno se dovodi do visine kuka, a ruke se, savijene u laktovima, podižu do visine glave. U fazi leta tijelo se drži ravno i opušteno. Odraz je usmjeren u vis, a ne u dalj. Doskok je pretežno na obje noge u iskoračnom stavu, a rjeđe na jednu nogu (sl. 62).
Kolut naprijed preko ramena Kolut naprijed preko ramena najčešći je način padanja u nogometnoj igri. Nakon fauliranja, primjerice, protivnikova udarca po jednoj nozi, gubi se ravnoteža i dolazi do pada, pri čemu tijelo rotira. Ako igrač ne zna pravilno pasti, može se ozlijediti. Ozljede se izbjegavaju pravilnim padom kolutom naprijed preko ramena koji se izvodi tako da se izvede odraz u stranu, primjerice, kod pada udesno desnom nogom. Nakon toga se izvede kolut preko ramena tako da prvi kontakt s podlogom ima malo savijena desna ruka, pa desna lopatica, zatim leđa i lijevi kuk.
Kolut natrag preko ramena Postoje momenti u nogometnoj igri kada se gubi ravnoteža i tijelo pada natrag. Da bi se izbjegle ozljede, potrebno je tijelo brzo savinuti i izbaciti glavu naprijed, spustiti težište tijela i načiniti kolut prema natrag tako da se glava pomakne u jednu stranu i kolut izvede preko ramena.
a1) Metodika poučavanja tehnike kretanja bez lopte Za sve prije navedene elemente tehnike kretanja bez lopte vrijede isti metodički postupci u poduči: 1. Objašnjenje uloge tehničkog elementa u nogometnoj igri. 2. Demonstracija izvođenja. 3. Slobodno izvođenje. 4. Izvođenje s ispravljanjem grešaka. 5. Brže izvođenje elemenata. 6. Povezivanje elemenata.
7. Povezivanje elemenata tehnike kretanja bez lopte s elementima tehnike s loptom. Eventualne greške ispravljaju se sintetičkim metodičkim postupkom.
b) Program tehnike kretanja s loptom U dobi pionira usavršavaju se tehnički elementi već usvojeni u dobi limača i mladih pionira tako da se tehnički elementi povezuju i nastoje izvesti što brže, koordiniranije i preciznije. Počinje i vježbanje tehničkih elemenata u situacijskim uvjetima. Uz primjenu individualnih tehničkih vježbi i . tehničkih vježbi u parovima, počinje i primjena tehničkih vježbi u trojkama. U ovoj se dobi iz pouke tehnike prelazi na trening tehnike.
Primjeri tehničkih vježbi u trojkama: 1. Igrač A vodi loptu i dribla poluaktivnog igrača B, potom čeka igrača C koji prima loptu, vodi je, izvodi dribling i dodavanje. Sva trojica stalno mijenjaju mjesta. 2. Igrač C baca loptu iz auta igraču A koji je prima i izvodi dribling nad igračem B udesno pa dribling nad igračem C ulijevo. Sva trojica stalno mijenjaju mjesta. 3. Primanja lopte s prijenosom lijevo Ili desno i dodavanje lopte u trojkama s izmjenom mjesta. 4. Dodavanje od prve unutrašnjom stranom stopala u trojkama. 5. Izvođenje duplog pasa i dubinskog dodavanja u trojkama. 6. Izvođenje povratne lopte i dubinske lopte po podlozi u trojkama. 7. Izvođenje povratne lopte i dubinske parabolične lopte u trojkama. 8. Igrač B baca loptu rukom igraču C koji je volejem (unutrašnjom stranom stopala) dodaje igraču A. Ovaj hvata loptu rukom i ponavlja vježbu. Pri izvođenju vježbe igrači stalno mijenjaju mjesta. 9. Kao i prethodna vježba, no sada se umjesto voleja u vježbu uvodi udarac glavom. 10. Igrač A baca loptu srednjem igraču B koji je glavom ili volej udarcem upućuje trećem igraču C. Sva tri igrača lagano se kreću prema naprijed.
U poduci i učenju novih tehničkih elemenata ide se korak dalje, a program obuhvaća: - žongliranje glavom, - kombinirano žongliranje hrptom, natkoljenicom i glavom, - vođenje lopte cik-cak " rolanjem", - udarac vrhom stopala, - udarac petom,
- volej udarac bočni zamah, - volej udarac prednje "škare", - udarac glavom sunožnim odrazom i bočnim zamahom, - udarac glavom jednonožnim odrazom i zamahom naprijed, - udarac glavom u prizemljenju bočnom, - primanje lopte amortizacijom prsima, - primanje od podloge odbijene lopte vanjskom stranom stopala, - dribling " rolanjem “ lopte natrag, - dribling "rolanjem" lopte bočno, - varka tijelom, - bacanje auta iz zaleta, - oduzimanje lopte bočnim uklizavanjem
Žongliranje glavom Ovaj pomoćni tehnički element izvodi se tako da igrač glavu drži malo zabačenu, s čelom okrenutim prema gore, rukama podignutima i savijenima u visini glave. Iz toga položaja lopta se udara i održava u zraku do visine od 0.5 m. Udarac se izvodi sredinom čela zahvaljujući laganom savijanju i opružanju nogu u koljenima i radu vrtnih mišića, a djelomično i cijele kralješnice (sl. 63).
Žongliranje hrptom, natkoljenicom i glavom
To nije novi tehnički element, već spoj tri oblika žongliranja koji se mogu spajati tek kada su svaki za sebe dobro usvojeni. Tehnički se to izvodi tako da igrač počne žonglirati hrptom, pa malo podigne loptu i žonglira natkoljenicom, zatim još malo podigne loptu i žonglira glavom,
potom loptu spušta na natkoljenicu i hrbat pa sve ponavlja (sl. 64).
Vođenje lopte cik-cak "rolanjem" To je tehnički element kojim se osvaja prostor vođenjem lopte, a ujedno je i predvježba za driblinge "rolanjem". Tehnika je slična tehnici pravocrtnog "rolanja". Igrač se kreće bočno križnom tehnikom "rolajući" loptu prednjim dijelom đona desnoga stopala prema naprijed polubočno lijevo. Nakon nekoliko koraka prebacuje se udesno i isto izvodi đonom lijevog stopala polubočno desno. Lopta se kreće cik-cak. “Rolanje" cik-cak može se izvoditi iz jednog koraka ulijevo, pa iz jednog koraka udesno. Pri ovom "rolanju" tijelo se mora brzo prebacivati iz pozicije lijevo u poziciju desno s bočnim iskorakom vanjske noge.
Udarac vrhom stopala U nogometu ovaj udarac je rijedak, upotrebljava se kao brzi, iznenađujući udarac i kao vrlo efikasan udarac na gol iz blata, vode ili snijega. U obrani služi kao brzi udarac za izbijanje lopte. Udarac se izvodi vrhom stopala koje je malo podignuto. Ako igrač želi loptu uputiti po podlozi, onda je udara u sredinu, tako da su udarna površina i središte lopte u istoj ravnini, paralelnoj s podlogom. U ovom udarcu naglašen je brzi pokret potkoljenicom iz koljena. Oslonačna noga je pokraj lopte.
Udarac petom Ovaj se udarac koristi rijetko, kao iznenađujući i maskirajući udarac kod dodavanja i još rjeđe kao udarac na vrata. U momentu udarca stražnja površina pete udara loptu pri čemu je stopalo čvrsto napeto prema gore. Zamah noge je prema natrag. Oslonačna noga je pokraj lopte. Moguće su dvije varijante udarca. Kada se oslonačna noga nalazi pokraj lopte, onda se lopta udara tako da zamašna noga kreće direktno natrag, uz unutarnju stranu oslonačne noge. U poziciji u kojoj je oslonačna noga malo iza lopte, udarac petom izvodi se tako da se lopta zamašnom nogom udara i usmjerava s vanjske strane oslonačne noge, pri čemu se noge ukrštaju.
Volej udarac bočni zamah
Ovaj se udarac koristi i u fazi obrane i u fazi napada. Vrlo je učinkovit kao udarac na vrata. Izvodi se iz nagiba tijelom u stranu. Udarcu može prethoditi zasuk trupom u suprotnu stranu. Zamašna noga postavlja se malo natrag i bočno kako bi zamah nogom bočno bio efikasniji. Pri udarcu na vrata lopta se zahvaća u letu niže, bliže podlozi, kako bi se udarac usmjerio nisko ili poluvisoko u gol. Udarac se izvodi pretežno sredinom hrpta stopala (sl. 65).
Volej udarac prednje "škare" Ovaj volej udarac ponekad se koristi u nogometnoj utakmici. Izvodi se u skoku. Nakon odraza noge djeluju kao "škare", pri čemu se odrazna noga savija u koljenu, potom snažno opruža i izvod udarac po lopti. Zamah nogom može biti naprijed ili polubočno. To ovisi o putanji dolazeće lopte smjeru upućivanja udarene lopte. Lopta se može usmjeriti nisko ili visoko. Pri udarcu na vrata prednjim "škarama" lopta se udara kada je u projekciji koljena i kada ima nisku putanju (sl. 66).
Udarac glavom sunožnim odrazom i bočnim zamahom Slično se izvodi kao i udarac glavom sunožnim odrazom i zamahom naprijed. Zajednički su im tehnika ulaska u odraz i sam sunožni odraz. Razlika je u kretanju tijela u fazi skoka. U izvedbi ovog udarca u fazi skoka dolazi prvo do otklona tijela i zasuka trupom, s rukama savijenim u laktovima, malo raširenima i podignutima do visine glave. U drugoj fazi dolazi do brzog i snažnog pretklona sa zasukom, s pomicanjem kukova natrag i udarca glavom sa zategnutim mišićima vrata i prednjeg dijela trupa. Lopta se udara sredinom ili bočnim dijelom čela. Pri udarcu bočnim dijelom čela naglašen je dodatni pokret iz vrata.
Doskok je obično na obje noge. Ovim se udarcem dolazeća lopta iz jednog smjera skreće bočno u novi smjer kretanja (sl. 67).
Udarac glavom jednonožnim odrazom i zamahom naprijed
Ovaj udarac izvodi se iz zaleta od 2 ili više koraka. Tehnika zaleta i jednonožnog odraza već je ranije opisana. Ovdje treba obraditi kretanja u fazi skoka. U prvoj fazi kretanja izvodi se zaklon trupom kukovima naprijed. Ruke su savijene u laktovima, malo raširene i podignute u visini glave. U drugoj fazi kretanja trup se brzo i snažno dovodi u pretklon kukovima natrag. Nakon toga lopta se udara sredinom čela, s fiksiranim vratnim mišićima i zategnutom muskulaturom prednjeg dijela trupa. Zamašna noga je savijena i podignuta do visine kukova. Doskok je na dvije noge u iskoračnom stavu ili na jednu nogu. Dolazeća se lopta usmjerava u istom pravcu ili malo bočno (sl. 68).
Udarac glavom u prizemljenju bočnom Ovaj se udarac u igri izvodi, primjerice, u udarcu na vrata glavom pri poluvisokom centaršutu, koji igraču dolazi malo više naprijed, tako da loptu ne može udariti bez prizemljenja. Tako upućenu loptu moguće je udariti glavom i uputiti je na gol samo zasukom trupa, otklonom pa pretklonom sa zasukom i bočnim prizemljenjem. Lopta se udara čelom u
fazi pada tijela. Pad se amortizira ispružanjem ruku i, u trenutku dodira dlanova i podloge, savijanjem ruku pa povaljkom tijela.
Primanje lopte amortizacijom prsima Ovo primanje lopte najlakše se izvodi iz malog iskoračnog stava. U prvoj fazi pokreta ruke su savijene i raširene, lagano otvorene prema van, a igrač se isprsi u smjeru dolazeće lopte. Težina tijela je više na prednjoj nozi. Sasvim kratko prije samoga kontakta s loptom, prsa se povlače prema natrag i dolje. Pri tome se neznatno povlače i kukovi, a težina tijela prenosi se više na stražnju nogu. Ruke i ramena kreću se prema naprijed i unutra. Pri tom uvlačenju prsa dolazi do kontakta s loptom i amortizacije kretanja lopte. Na koncu se lopta spušta na podlogu (sl. 69).
Primanje od podloge odbijene lopte vanjskom stranom stopala Ovaj tehnički element sličan je primanju lopte unutrašnjom stranom stopala. U primanju lopte vanjskom stranom stopala desne noge preporučljivo je tijelo postaviti malo desno od putanje dolazeće lopte. Potkoljenica se podiže sa stopalom okrenutim prema podlozi. Od podloge odbijena lopta odbija se i od vanjskog dijela stopala i spušta se na podlogu. Pri tome su ruke malo savijene u laktovima i raširene (sl. 70).
Dribling "rolanjem" natrag To je jedna vrsta driblinga "rolanjem" kada se protivnik nalazi sučelice ispred igrača. Prvo se lopta povede malo u stranu da bi se protivnik izbacio iz ravnoteže. Potom se lopta brzo povuče đonom unatrag, dočeka se unutrašnjom stranom stopala iste noge I prijeđe se, s loptom u vođenju, u drugu stranu. Ovom driblingu može prethoditi lažni šut, što ga čini još efektnijim.
U ovom driblingu moguće je loptu nakon "rolanja" dočekati vanjskom stranom stopala ili je skrenuti iza pete (sl. 71).
Dribling "rolanjem" bočno I ovaj dribling izvodi se kada je protivnik ispred igrača i sučelice okrenut. Lopta se vodi u jednu stranu i protivnik se izbacuje iz ravnoteže. Potom se lopta vanjskom nogom brzo "rola" prema natrag i bočno te se dočekuje unutrašnjom stranom stopala druge noge i odvodi se u drugu stranu (sl. 72).
Varka tijelom Tipična situacija za izvođenje varke tijelom je kada se protivnik nalazi iza leđa, a igrač loptu dobiva od suigrača u noge. Prvi zahtjev u kretanju je da igrač krene ususret lopti. Pritom izvodi lažno kretanje tijelom (koje je naglašeno u kretanju ramena) u jednu stranu, a loptu u prijemu odvlači u drugu stranu (sl. 73).
Moguće je izvesti i dvostruku fintu tijelom, kao i kombinaciju varke tijelom, lažnoga šuta ili lažnog zaustavljanja lopte itd.
Bacanje auta iz zaleta Ovim se bacanjem postiže najveći domet lopte u bacanju auta jer se koristi zalet. Igrač s loptom u rukama izvodi zalet, stavlja loptu iza glave, produžava zadnji korak i dolazi u zaklon. Potom stražnju nogu primiče oslonačnoj, izvodi pretklon pa opružanje ruku u lakatnom zglobu te eksplozivno djeluje u zglobovima šake da bi izbacio loptu. Tehnika bacanja auta iz zaleta mora biti izvedena u duhu nogometnih pravila (sl. 74).
Ovo oduzimanje izvodi se u situacijama kada se igrač nalazi sa strane i iza protivnika koji je u posjedu lopte. Pri uklizavanju igrač okreće tijelo prema protivniku tako da pada na bližu savijenu nogu (pri tome može i kliziti). Istodobno izbija loptu daljom, opruženom nogom i dočekuje se na bližu ruku kojom amortizira pad. I ovdje je važno uskladiti tehniku izvođenja s pravilima nogometa (sl. 75).
b) Metodika pouke tehnike kretanja s loptom Žongliranje glavom Metodički postupak u poduči: 1. Objašnjenje uloge tehničkog elementa u nogometnoj igri. 2. Demonstracija izvođenja. 3. Slobodno izvođenje. 4. Izvođenje s korekcijama grešaka. Napomena: U daljnjem tekstu metodički će se postupak pisati skraćeno kao: Metodički postupak 1.-4. 5. Nakon usvajanja žongliranja u mjestu, prelazi se na žongliranje glavom u laganom trčanju.
6. Povezati žongliranja niskim i višim loptama. 7. Kombinacija žongliranja glavom sa žongliranjem natkoljenicom i hrptom. 8. Kombinacija žongliranja glavom s vođenjima, driblinzima i fintiranjima. 9. Kombinacija žongliranja i udaraca na vrata.
Žongliranje hrptom, natkoljenicom i glavom Metodički postupak sličan postupku u poučavanju žongliranja glavom.
Vođenje lopte cik-cak "rolanjem" Metodički postupak 1. - 4. 5. Nakon svladanog vođenja u laganom kretanju i u većim vijugama, prelazi se na brže vođenje i u manjim vijugama. 6. Cik-cak vođenje iz jednog koraka lijevo i desno. 7. Povezivanje vođenja cik-cak " rolanjem" s drugim tehničkim elementima.
Udarci vrhom stopala i petom Metodički postupak 1. - 4. 8. Povezivanje udaraca s ostalim tehničkim elementima. Napomena: Žongliranja, vođenja cik-cak "rolanjem", kao i udarci vrhom stopala i petom jednostavni su tehnički elementi, pa se eventualne greške ispravljaju sintetičkim metodičkim postupkom.
Volej udarac bočni zamah Ovaj udarac je malo teže naučiti, zbog toga se preporučuju određene predvježbe.
Predvježbe na visećoj lopti: 1. Igrač izvodi volej-udarac bočni zamah po visećoj lopti koja miruje, a loptu zaustavlja unutrašnjom stranom stopala (amortizacijom). 2. U istoj vježbi igrač izvodi volej-udarac s naglašenim prethodnim zamahom tijela u suprotnu stranu. 3. Udarac po lopti koja se kreće. 4. Udarac po lopti dok su i igrač i lopta u kretanju.
Predvježbe uz zid: 1. Igrač lagano baci loptu bočno koja se odbija od podloge, a potom je udara volej-udarcem u zid. 2. Isto to, no sada loptu baca malo dalje pa izvodi udarac iz kretanja. 3. Igrač lagano baci loptu bočno i udara je volej-udarcem iz zraka (prije nego li lopta padne na podlogu) Nakon svladanih predvježbi lakše je prijeći na vježbe u parovima.
Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi parova jedan igrač baca loptu rukom tako da ona prvo padne na podlogu nakon čega je drugi igrač vraća volej udarcem. 6. U istoj vježbi lopta se udara direktno iz zraka (ne pušta se da padne na podlogu). 7. Povezivanje bacanja rukom i volej udarca na vrata, najprije pod manjim, onda pod većim kutom (odnosi se na kut koji čine pravac bačene lopte i pravac udarca na gol). 8. Povezivanje centaršuteva i volej udaraca na vrata.
Tipične greške: 1. Udarac pri kojem se lopta diže previsoko zbog toga što je udarena ispod središta i u visokoj poziciji. 2. Udarac pri kojem se lopta usmjerava prema podlozi od koje se poslije odbija što je posljedica udarca sa gornje strane lopte. Greške se ispravljaju na visećoj lopti, uza zid pa u parovima, kombinacijom analitičke i sintetičke metode vježbanja.
Volej udarac prednje "škare" Sličan metodički postupak kao kod prethodnog volej udarca. U predvježbama se imitira izvođenje, radi s visećom loptom i uza zid pa se prelazi na vježbe u parovima.
Udarci glavom sunožnim odrazom i bočnim zamahom te jednonožnim odrazom i zamahom naprijed U poduci ovih udaraca preporučljive su predvježbe na visećoj lopti, rad s loptom koju fiksira suigrač i na vježbanje uza zid. Predvježbe na visećoj lopti: 1. Udarac glavom s odrazom iz mjesta po visećoj lopti koja miruje.
2. Udarac glavom s odrazom iz zaleta po lopti koja miruje. 3. Udarac glavom s odrazom iz mjesta po lopti koja se kreće 4. Udarac s odrazom iz zaleta po lopti koja se kreće. U uvjetima gdje nema viseće lopte suigrač može držati loptu iznad glave i malo naprijed kako bi je igrač mogao udarati glavom s odrazom iz mjesta pa iz zaleta.
Predvježbe uza zid: 1. Igrač sam sebi baca loptu u vis. U silaznoj putanji udara loptu glavom u skoku u smjeru zida. 2. Isto to, no sada se lopta baci malo dalje da bi se izveo malo veći zalet. 3. Igrač dvjema rukama baca loptu snažno ispred sebe na podlogu tako da se visoko odbije. Loptu udara glavom u zraku u smjeru zida. Potom se prelazi na vježbe u parovima standardnim metodičkim postupkom. Najprije se lopta baca rukom, pa se udara iz mjesta i iz odraza, iz kretanja naprijed, natrag i bočno. Potom se izvode udarci na vrata iz lopte nabačene prvo rukom, a zatim centaršutevima. Na kraju se prelazi na situacijsko vježbanje. Moguće greške već su ranije spomenute kod obrade skokova i udaraca glavom bez odraza.
Udarac glavom u prizemljenju bočnom Metodički postupak sličan je postupku u poduci udarca glavom s prizemljenjem naprijed, koji je već ranije obrađen.
Primanje lopte amortizacijom prsima Ovaj element je nešto teži za izvođenje pa se preporučuju određene predvježbe. Predvježbe bez lopte: 1. Imitacija izvođenja po fazama bez lopte. 2. Jedan igrač, držeći loptu u rukama, gura je prema prsima drugog igrača, najprije lagano, kasnije brže. Drugi igrač izvodi adekvatan pokret prsima, istovjetan pokretu u primanju lopte prsima. Predvježba na visećoj lopti: 1. Igrač stoji pokraj viseće lopte koja je postavljena u visini prsa. Gura loptu od sebe i u povratku je prima prsima. Potom se, standardnim metodičkim postupkom, prelazi na vježbe u parovima:
1. Jedan igrač baca loptu rukom paralelno s podlogom, a drugi je prima prsima i vraća nogom. 2. Isto kao u prethodnoj vježbi, no sada se igrač kreće ususret lopti. 3. Povezivanje amortizacije prsima s vođenjem lopte i izmjenom mjesta. 4. Povezivanje amortizacije prsima s driblinzima i fintiranjima, s udarcima na vrata, kao i s ostalim tehničkim elementima.
Tipične greške: Iste greške kao i kod ostalih primanja na načelu amortizacije. Greške se ispravljaju predvježbama bez lopte, predvježbama na visećoj lopti te vježbama u parovima, dakle kombinirano analitičkom i sintetičkom metodom.
Dribling "rolanjem" lopte natrag i "rolanjem" lopte bočno Preporučljive predvježbe: 1. Vođenje lopte sredinom hrpta," rolanje" lopte natrag đonom i dočekivanje unutrašnjom ili vanjskom stranom stopala iste noge i brzo izbacivanje s loptom bočno. 2. Vođenje lopte sredinom hrpta, “rolanje" lopte natrag i bočno jednom nogom, dočekivanje lopte unutrašnjom stranom stopala druge noge i izbacivanje s loptom bočno. Nakon predvježbi prelazi se na vježbe u parovima i primjenjuje se standardni metodički postupak, pri čemu je protivnik prvo poluaktivan, zatim aktivan. Potom se driblinzi povezuju s ostalim tehničkim elementima, a naročito s udarcima na vrata. Eventualne greške ispravljaju se predvježbama, pa vježbama s poluaktivnim protivnikom i, na kraju, s aktivnim protivnikom.
Varka tijelom Predvježbe za fintu tijelom: 1. Dvojica igrača izvode lagano dodavanje po podlozi. Lopta se dodaje suigraču u noge. Prije primanja lopte igrač izvodi lažni pokret tijelom kao da će loptu primiti prijenosom lopte u jednu bočnu stranu, a potom loptu prima prijenosom u drugu bočnu stran u. I 2. Isto kao i u prethodnoj vježbi, no sada se lopta prenosi bočno natrag. Nakon svladanih predvježbi može se priječi na vježbe u trojkama prema standardnom metodskom postupku: 1. Jedan igrač očekuje loptu, a iza leđa mu je drugi igrač (protivnik). Treći igrač je ispred s loptom. Igrač s loptom dodaje loptu u noge suigraču koji izvodi varku tijelom, čime iz ravnoteže izbacuje svoga protivnika, a potom u prijemu odvlači loptu bočno natrag u drugu stranu.
2. U prethodnoj je vježbi protivnik iza leđa bio poluaktivan, a sada je aktivan. 3. Povezivanje varke tijelom s primanjem lopte prijenosom prema natrag i udarcem na vrata. Eventualne greške ispravljaju se predvježbama pa vježbama u trojkama s poluaktivnom i s aktivnim protivnikom.
Bacanja auta iz zaleta Metodički se obrađuje slično kao i bacanje auta iz mjesta, koje je već ranije obrađeno.
Oduzimanje lopte bočnim uklizavanjem Preporučljive predvježbe; 1. Igrač uklizava bočno i udara loptu koja je postavljena ispred njega 2. Igrač uklizava bočno i udara loptu koju je nogom lagano gurnuo naprijed. Poslije predvježbi prelazi se na rad u parovima prema standardnim metodičkim postupcima. Vježbe u parovima: 1. Jedan igrač vodi loptu dulje je gurajući, a drugi mu igrač dolazi bočno iza leđa i oduzima loptu uklizavanjem. 2. Isto to no sada se lopta vodi normalno. Ako je moguće, ove bi vježbe trebalo izvoditi na vlažnom travnatom terenu, snijegu ili pijesku, koji omogućuju lakše izvođenje uklizavanja.
Tipične greške: 1. Kada se pri uklizavanju doljnja noga ne savije, pa smeta drugoj, zamašnoj nozi. 2. Kada se uklizavanje izvodi više preko leđa nego preko boka. Greške se ispravljaju predvježbama, pa vježbama u parovima i, na kraju, situacijskim vježbama.
c) Program tehnike kretanja vratara U ovoj dobi vratari-pioniri usavršavaju tehničke elemente već usvojene u procesu rada u limačima i mlađim pionirima. Tehnički elementi se povezuju, izvode dinamičnije i brže. Važno je da se izvode, kada god je to moguće, iz vratarevog osnovnog stava i adekvatnog postavljanja. I dalje vratari uče i tehniku igrača, no ne sve elemente ni sve detalje. Primjeri vježbi usvršavanja tehnike vratara u parovima:
1. Jedan vratar baca loptu nisko pa visoko, a drugi je hvata u pretklonu i u uspravnom stavu. 2. Jedan vratar baca loptu nisko pa visoko, a drugi je hvata u kleku i u skoku. 3. Jedan vratar baca loptu tako da se odbija od podloge poluvisoko, a potom da pada iza glave visoko. Vratar prvu loptu hvata u počučnju, a visoku loptu hvata iz kretanja natrag. 4. Jedan vratar baca loptu nisko prema vrataru, pa lijevo i desno. Vratar prvu loptu hvata prizemljenjem naprijed, drugu povaljkom lijevo, a treću povaljkom desno. 5. Jedan vratar baca loptu nisko lijevo, a potom visoko desno bočno. Vratar prvu loptu hvata povaljkom ulijevo, a drugu hvata u bočnom skoku. 6. Jedan vratar (ili trener) izvodi seriju udaraca sa 6-8 lopti tako da su lopte upućene nisko, jedna lijevo, a druga desno. 7. Isto kao i prethodna vježba, samo se sada lopta nogom upućuje poluvisoko lijevo i poluvisoko desno. 8. Isto kao prethodna vježba, no sada se u lijevo upućuje niska lopta, a u desno visoka. 9. U ovoj vježbi se radi obrnuto, u lijevo se upućuje visoka, a u desno niska lopta. 10. Dva vratara kombiniraju degažiranja lopte rukom i nogom.
Program tehnike kretanja vratara: - hvatanje poluvisokih i visokih lopti bacanjem - skretanje visokih lopti bočno - boksanje lopti jednom rukom - ubacivanje lopte rukom bočnim zamahom - ubacivanje lopte poluvolejem.
Hvatanje poluvisokih i visokih lopti bacanjem O položaju vratara i smjeru dolazeće lopte ovisi i kut bacanja na loptu. Kod poluvisokih i visokih lopti kut bacanja je veći u odnosu na bacanja pri hvatanju niskih lopti. Iz osnovnog stava težište tijela se prebacuje na stranu u koju dolazi lopta. Slijedi odraz oslonačnom nogom, upotpunjen kretanjem ruku prema lopti. Tijelo se opruža i leti prema lopti. Nakon hvatanja poluvisokih ili visokih lopti slijedi spuštanje lopte i ruku te kontakt lopte, dlanova i podlaktica s tlom. Tada počinje amortizacija pada tijela preko podlaktica, trupa, kukova i nogu. Pri tome se lopta nalazi na tlu, zagrađena dlanovima. Potom se lopta privlači na prsa i zagrađuje dlanovima i podlakticama (sl. 76).
Ovdje je riječ o skretanju lopti u padu tehnikom upijača. Bočne lopte se skreću gornjom rukom. Tehnički element počinje iz vratarevog stava. Težina se prebacuje na nogu prema smjeru lopte. Slijedi odraz, zamah drugom nogom, ruke se usmjeravaju prema lopti. Gornja ruka se snažno opruža prema lopti, kratko vrijeme putuje s njom prema natrag i bočno, a zatim se lopta prstima skreće preko grede ili bočno ispred vratnice (sl. 77).
Boksanje lopti jednom rukom Boksanje lopte skoro se uvijek izvodi u skoku. Vratar već pri odrazu izvodi pripremni pokret rukom; podlaktica se podiže u visinu ramena, a nadlaktica je u odnosu na nju pod kutom od 45“ (ruke ne smiju raditi veliku amplitudu iz ramena radi preciznosti udarca). Rame je malo uzdignuto i povučeno prema natrag (suprotno odraznoj nozi), šaka stisnuta tako da su pogrčeni zglobovi prstiju usmjereni prema lopti. Slijedi nagao pokret ramenom prema naprijed, opružanje ruke u lakatnom zglobu i udarac po lopti čvrsto stegnutom šakom (sl. 78).
Ubacivanje lopte rukom i bočnim zamahom Izvodi se na veću udaljenost, ovisno o vratarevoj sposobnosti. Tijekom zamaha u suprotnu stranu lopta se nalazi ukliještena u ruci, kao i kod bacanja lopte po podlozi. Tijelo je u zasuku zajedno s rukom. Snažan zamah počinje iz kuka; preko ramena i ispružene ruke prenosi se na dlan ruke u kojoj se nalazi lopta. U trenutku ispuštanja lopte iz ruke prsti joj daju rotaciju prema van, tako da ona prema cilju leti u luku suprotnom od smjera izbačaja (sl. 79).
Ubacivanje poluvolejem Ubacivanje poluvolejem izvodi se nakon nekoliko koraka zaleta. Lopta se drži rukama koje su ispružene prema naprijed. Neposredno prije udarca lopta se ispušta iz ruku i tijelo zauzima kontrazamah. Nakon toga slijedi snažan zamah tijelom koje daje impuls nozi te se, sustavom "biča", noga kreće prema naprijed, opruža se u koljenom zglobu i sredinom hrpta stopala izvodi udarac po lopti neposredno nakon njezinog odbijanja od podloge (sl. 80).
d) Metodika pouke tehnike kretanja vratara Hvatanje poluvisokih i visokih lopti bacanjem Preporučuje se obraditi predvježbe za usvajanje tehnike upijača kod bacanja na poluvisoke i visoke lopte: 1. Iz nižeg vratarevog stava izvođenje bacanja s upijačem i s loptom u rukama. 2. Iz vratarevog stava, s loptom u rukama, s upijačem izvođenje bacanja preko prepone. 3. Iz osnovnog stava i bočnog kretanja bacanje s upijačem preko prepone i hvatanje lopte. U ovoj vježbi drugi vratar ili trener baca loptu rukom. Na pogodnom terenu (travi, pijesku, strunjači) u ovim se predvježbama, uz inzistiranje na pravilnom izvođenju, radi i na produljenju leta.
Nakon predvježbi prelazi se na ustaljeni metodički postupak koji je sličan već ranije obrađenom kod bacanja vratara na niske lopte.
Skretanje visokih lopti bočno Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima počinje se sa skretanjem lopti bočno prvo pod manjim, a naKon toga pod većim kutom. Lopte može bacati drugi vratar ili trener prvo lagano, ali kasnije sve oštrije. Greške i njihovo ispravljanje slični su greškama i ispravljanju kod skretanja lopte na gore.
Boksanje lopte jednom rukom Ovaj se element metodički obrađuje slično kao boksanje lopte objema rukama.
Ubacivanje lopte rukom bočnim zamahom Metodički postupak 1.- 4. 5. U vježbi u parovima dva vratara izvode dodavanje bočnim zamahom jedan drugome u noge, pa u smjeru otkrivanja, a udaljenost se stalno povećava. 6. Izvođenje ubacivanja lopti suigračima u tehničko-taktičkim vježbama obrane i napada. 7. Ubacivanje lopte u situacijskim vježbama. Tipične greške: 1. Loše držanje lopte u ruci što dovodi do iskliznuća lopte iz ruke. 2. Bacanje lopte s oslonačne noge što smanjuje luk potreban u pripremi izbacivanja lopte. Greške se ispravljaju sintetičkom metodom.
Ubacivanje lopte poluvolejem Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi dvojica vratara najprije “gađaju" jedan drugoga na manjoj udaljenosti, pa postupno povećavaju udaljenost. 6. U istoj vježbi traže loptom jedan drugoga u smjeru otkrivanja. Tipične greške: 1. Nedovoljno opruženo stopalo. 2. Nedovoljno naglašen rad potkoljenice. 3. Pogrešno nabačena lopta.
Greške se ispravljaju sintetičkom metodom.
5.4.2. Program i metodika fizičke pripreme U fizičkoj pripremi pionira obrađuju se fleksibilnost, koordinacija, svi oblici brzine, repetitivne i eksplozivne snage, aerobne i anaerobne izdržljivosti. Zbog ubrzanog rasta i razvoja kod pionira je moguća pojava narušavanja fleksibilnosti i koordinacije. No priraštaj u razvoju navedenih motoričkih sposobnosti je i dalje prisutan i značajan. Osim rada u klubovima na fizičkoj pripremi, ona je prisutna i u satovima tjelesne i zdravstvene kulture u školi, u dopunskim sportovima, slobodnim aktivnostima, kompenzacijsko-korektivnom vježbanju, kao i u aktivnom odmoru.
a) Fleksibilnost U obradi fleksibilnosti dominira dinamička metoda, a počinje i primjena statičke metode. Dinamička metoda u ovom slučaju znači primjenu dinamičkih vježbi istezanja dijelova tijela ili cijelog tijela. Ove vježbe treba izvoditi pravilno, mekano, bez forsiranja snažnih zamaha. Vježbe za fleksibilnost u treningu se primjenjuju u vidu kompleksa od 5-8 vježbi, najčešće sljedećim redom: 1-2 vježbe za rameni pojas i ruke 2-3 vježbe za trup 2-3 vježbe za noge Vježbe se ponavljaju 6-8 puta. Primjer kompleksa vježbi fleksibilnosti u kretanju (sl. 81):
Statička metoda znači primjenu statičkih vježbi istezanja (statičkog položaja u određenoj poziciji). Ovu metodu zovu još i stretching metoda. Vježbe se izvode pravilno i polagano. Istezanje se izvodi do granice boli. Pri vježbanju se mora disati pravilno i opušteno.
I ove se vježbe u treningu primjenjuju kao kompleksi od 5 do 8 vježbi (za ruke i rameni pojas, trup i noge). Vježbe se izvode 10-15 sekundi. Poslije svake vježbe muskulaturu treba lagano opustiti. Primjer kompleksa stretching vježbi individualnim izvođenjem (sl. 82):
U fizičkoj pripremi pionira koordinacija se obrađuje usvajanjem novih kretnji, izvođenjem složenijih kretnji i kretanja, izvođenjem asimetričnih kretnji, vježbama okretnosti (spretnosti) na tlu i u zraku, vježbama loptom, raznim dopunskim sportovima i igrama. Vježbe se ponavljaju 4-6 puta, dok igre traju 5-10 minuta. U učenju novih kretnji prvo je važno naučiti pravilnu izvedbu kretnje, zatim kretnje izvoditi više puta pa brže, te ih izvoditi u otežavajućim okolnostima itd. Primjeri vježbi za pionire: - asimetrične vježbe, - vježbe spretnosti na tlu (povezivanje koluta naprijed i koluta natrag, koluta natrag i stava o šakama, "zvijezde" lijevo i desno itd.), - vježbe spretnosti u zraku (preskoci raznih gimnastičkih sprava, razni skokovi s odrazne daske, vježbe na trampolinu itd.), - vježbe žongliranja raznim loptama i predmetima, - poligon spretnosti, - dopunski sportovi (plivanje, skokovi u vodu, sklizanje, stolni tenis, tenis itd.). Od igara treba birati one u kojima je važna koordinacija i koje su u biti slične nogometnoj igri, te koje imaju kompenzacijski karakter (igre loptom i rukama). Pravila moraju biti prilagođena dobi pionira i nogometnoj igri. Primjeri igara: - Lovice sa spašavanjem (spašavanje se izvodi ležećim položajem, povaljkom, kolutom),
- Razne štafete spretnosti, - Odbojka na pijesku itd.
c) Brzina U dobi pionira još se uvijek može poprilično utjecati na razvoj svih oblika brzine. U brzini reakcije naglasak je na razvoju složene reakcije (kada postoji više odgovora na jedan podražaj). Ovdje se više obrađuje izborna reakcija (kada postoji mogućnost za nekoliko odgovora na nekoliko podražaja). Startna brzina se intenzivnije obrađuje. Brzina promjene smjera zastupljena je u većem obujmu i u svim njenim oblicima. Povećana je i obrada maksimalne brzine trčanja. Sredstva za razvoj brzine predstavljaju razne vježbe i igre koje se izvode sa ili bez lopte. Te vježbe i igre moraju se izvoditi ispravno i brzo. Osnovna metoda za razvoj brzine je metoda ponavljanja vježbi i igara maksimalnom brzinom. Jedna od varijanata ove metode jest intervalni rad u kojemu se primjenjuje trčanje dionica (lOm, 15m, 20m i 30m). Kod pionira se može primjenjivati i intervalni trening brzine. Počinje i primjena dopunskih metoda, kao što su: metoda progresivnih trčanja, metoda trčanja niz kosinu, metoda štafetnih trčanja itd. Metodom ponavljanja brzo se izvodi 4-6 vježbi, u 3-4 serije sa 2-3 minute stanke između serija. Vježbe je preporučljivo davati u kompleksima u kojima se kombiniraju vježbe za brzinu reakcije, startnu brzinu, brzinu promjene smjera kretanja i osnovnu brzinu trčanja. Ukupna trčanja u jednom treningu brzine za pionire mogu biti 400-500m. Metodom intervalnog rada može se, primjerice, primijeniti dionica trčanja od 20m u 2-3 serije s ponavljanjem u seriji 3-5 x 20m i s pauzama između serija 2-3'. Primjer kompleksa vježbi brzine: - igrači u malom prostoru trče u raznim smjerovima s izbjegavanjem sudara, - start naprijed iz prethodnih bočnih trčanja, - maksimalna trčanja u dionicama po 30m, - trčanje naprijed-natrag u dionicama po 5m, - start s okretom za 180°. Igre koje se koriste za razvoj brzine traju 3-5 minuta, a mogu biti: - razne lovice,
- razne štafete, - razne elementarne i dopunske igre itd.
d) Snaga Kod pionira se povećava rad na razvoju snage dinamičkom metodom. Ovdje je riječ o repetitivnoj snazi. Cilj vježbi je razvoj snage svih osnovnih mišićnih skupina, tj. trbušne i leđne muskulature (jačanje kralješničnog stupa) te optimalan razvoj snage ruku, ramenog pojasa i nogu. Povećanje i rad na eksplozivnoj snazi (snaga odraza u sprintu, snaga odraza u skokovima, amortizacijska snaga pri promjeni smjera kretanja). U vježbama snage uglavnom se svladava težina vlastita tijela i lakša opterećenja (medicinke, gurtne, prepone). Vježbe se primjenjuju u kompleksima od po 6-8 vježbi (1-2 vježbe za ruke i ramena, 2 vježbe za trbušnu muskulaturu, 2 vježbe za leđnu muskulaturu, 1-2 vježbe za noge). Repetitivne vježbe snage izvode se pravilno, lagano, s vježbama relaksacije između svake vježbe snage. Vježbe se ponavljaju 10-12 puta kroz 2-3 serije. Uz klasične vježbe relaksacije mogu se početi primjenjivati i vježbe “kontrasta" (višekratno istezanje i opuštanje istih mišića), što utječe na stvaranje navike svjesnog i brzog opuštanja mišića. Primjer kompleksa vježbi repetitivne snage u parovima (sl. 83):
Eksplozivne vježbe snage primjenjuju se u kompleksu od po 4-6 vježbi uz ponavljanje 6-8 puta, kroz 2-3 serije i s odmorima između serija 2-3'. Vježbe se izvode brzo i eksplozivno. U pauzama se primjenjuju vježbe relaksacije. Primjer kompleksa vježbi eksplozivne snage na niskim preponama: - preskoci 6 prepona desnom nogom, - preskoci 6 prepona lijevom nogom, - sunožni preskoci 6 prepona,
- sunožni desni bočni preskoci 6 prepona, - sunožni lijevi bočni preskoci 6 prepona.
e) Izdržljivost Povećava se rad na razvoju aerobne izdržljivosti. Metodom kontinuiranoga rada pioniri mogu trčati do 30-40 minuta ili metodom ponavljanja 4-5 x 8 minuta trčanja ili 3-4 x 10 minuta oko igrališta ili u prirodi 4-6 km trčanja. Ta trčanja su lagana, s pulsom od 140 do 160 otkucaja u minuti i s pravilnim disanjem. U ovoj dobi počinje i ozbiljnija obrada anaerobne izdržljivosti. Ukupna trčanja su od 1500 do 2000m. Ta trčanja su malo brža trčanja s pulsom od 160 do 180 otkucaja u minuti. Dionice trčanja su 50,75 i 100m (70%). U ovoj dobi treba izbjegavati dionice trčanja od 200m i 400m. Poznato je da srce u ovoj dobi raste brže od krvnih žila, što zahtijeva oprez u primjeni visokih trenažnih intenziteta zbog mogućeg ortostatskog kolapsa. Iz navedenih razloga anaerobnu izdržljivost pionira treba pažljivo obrađivati i razvijati. Specifična izdržljivost pionira nogometaša ne obrađuje se specijalno, već je dječaci stječu tehničko-taktičkim vježbanjem i igrama.
f) Dodatne programske aktivnosti Dodatne programske aktivnosti doprinose svestranom tjelesnom razvoju pionira. To su uglavnom aktivnosti koje se realiziraju izvan kluba - u školi, u dvorištu, u prirodi, pa i na ulici. Dodatni program čini i kompenzacijsko-korektivno vježbanje kojemu je cilj korigiranje određenih funkcionalnih i motoričkih slabosti. Može biti usmjeren na korekciju disanja, te držanja kralješnice i stopala. Program čine razni dopunski sportovi i dopunske igre, kao što su: - elementarna akrobatika, - škola trčanja i skokova, - stolni tenis, - tenis, - odbojka, - košarka, - rukomet itd.
5.4.3. Program i metodika taktičke pripreme U igri pionira još uvijek je dosta prisutna slobodna igra, no povećan je udio usmjerene i organizirane igre s globalnim taktičkim zahtjevima. Postupno se uvode i parcijalni taktički zahtjevi. Program taktičke pripreme pionira čine: - individualne akcije i protuakcije, - vježbe osnovnih kombinacija 2:2, - vježbe suradnje 3 igrača, - pomoćne igre bez osvajanja prostora (3:1,4:2), - igre malog nogometa (4:4, 5:5), - igre na ¼ igrališta (ili na rukometnom igralištu) 5:5 + 2 vratara i 4:4 + 2 vratara, - igre na ½ igrališta 6:6 + 2 vratara i 5:5 + 2 vratara, - igra velikog nogometa.
a) Individualne akcije i protuakcije Individualne akcije i protuakcije u biti su sredstva individualne taktike: vođenja lopte, driblinzi i fintiranja, udarci na vrata, oduzimanja lopti, otkrivanja i pokrivanja.
Vođenja lopte U dobi pionira tehnika vođenja lopti morala bi biti usvojena, no i dalje je potrebno raditi na usavršavanju tehnike i na ispunjavanju taktičkih zahtjeva vezanih uz konkretnu primjenu tehnike vođenja u situacijskim uvjetima. Taktički zahtjevi vođenja lopte najviše ovise o poziciji protivnika, a već su obrađeni u programu mlađih pionira. U vježbama usavršavanja vođenja treba inzistirati na sljedećem: - vođenja lijevom i desnom nogom, - brza vođenja no uz stalnu kontrolu lopte i terena, - kombinacije vođenja različitim tehnikama, - vođenja s promjenom ritma, - pravilna vođenja, tehnički i taktički, u odnosu na poziciju protivnika, - kombinacije vođenja s ostalim tehničkim elementima itd. U igrama treba inzistirati na pravilnoj primjeni vođenja lopti. U suvremenom nogometu tendencija je brzo igrati od prve sa što manje vođenja lopti. Vođenja lopte primjenjuju se u
situacijama kada ne postoji mogućnost dodavanja lopte, kada se stvara višak igrača, kada je otvoren put za proboj prema golu i u sličnim situacijama. Dakle, samo pravilno primijenjeno vođenje lopte u igri predstavlja efikasno individualno taktičko sredstvo.
Driblinzi i fintiranja Pouka i učenje driblinga i fintiranja praktično završava u dobi pionira. Kasnije je puno teže naučiti ove tehničke elemente. Tijekom procesa pouke i učenja driblinga i fintiranja treba inzistirati da pionir svlada što više driblinga i varki, no istovremeno mu treba dozvoliti da što više usavrši one driblinge i varke koji njemu najviše odgovaraju. Driblinzi i fintiranja, kao individualno taktičko sredstvo, nisu sami sebi cilj, već su taktičko sredstvo čija primjena u igri donosi korist. U fazi napada cilj driblinga i varki je zauzimanje povoljnog položaja za proigravanje lopte, stvaranje brojčane prednosti, svladavanje zadnjih prepreka prije postizanja gola i sl. U fazi obrane dribling i fintiranje služe za dobivanje povoljnijeg položaja za početak napada i da bi se sačuvala lopta u posjedu. Paralelno s poukom i učenjem tehničkih elemenata usvajaju se i taktički zahtjevi vezani uz tehniku izvođenja driblinga i fintiranja. Način na koji se poučava taktika obrađen je kod mlađih pionira. Kod pionira treba više inzistirati na taktičkim sposobnostima driblinga i fintiranja, tj. za igračevu procjenu gdje i kada ih treba primjenjivati. U vježbama i igrama za usavršavanje driblinga i fintiranja treba inzistirati na sljedećem: - izvoditi driblinge i fintiranja jednom i drugom nogom i to dinamično, - izvoditi driblinge i fintiranja u pravom trenutku i na pravom mjestu, - izvoditi različite driblinge i fintiranja, - izbor driblinga ili varke mora biti pravilan, a ovisi o situaciji u igri i poziciji protivnika, - driblinge i fintiranja treba povezivati s ostalim tehničkim elementima, a naročito s primanjima, dodavanjima, vođenjima i udarcima na gol, - u situacijskim uvjetima uz primjenu vježbi i igre 1:1 treba koristiti i vježbu i igru 1:2. Udarci na vrata Svladavanjem tehnike preostalih udaraca po podlozi, volej udaraca i udaraca glavom u skoku, povećava se repertoar udaraca na vrata kod pionira. Uz tehniku potrebno je razvijati i taktičke sposobnosti vezane uz udarce na vrata. U vježbama usavršavanja udaraca treba zahtijevati sljedeće: - izvođenje udaraca lijevom i desnom nogom, - brzo izvođenje udaraca, - izvođenje udaraca raznim tehnikama (po podlozi, iz zraka, nogom i glavom),
- izvođenje udaraca s raznih udaljenosti, - izvođenje udaraca pod raznim kutovima, - izvođenje udaraca iz raznih situacija, - izvođenje udaraca u situacijskom vježbanju 1:1,1:2, - izvođenje udaraca iz raznih ubacivanje s bokova (centaršuteva) po podlozi i iz zraka, - izvođenje udaraca iz kombinacija 2:1,2:2, - izvođenje jedanaesteraca, - izvođenje slobodnih udaraca, - izvođenje udaraca na gol iz raznih igara i u igranju velikog nogometa. U dobi pionira udarce na vrata izvode svi igrači kako bi se razvijala univerzalna sposobnost. Nešto više udaraca trebaju izvoditi igrači navalne linije. I ovdje treba dozvoliti igračima da razvijaju neke svoje, specifične realizacijske sposobnosti. Taktičke sposobnosti vezane za udarce na vrata stječu se situacijskim vježbanjem. Kada udarac izvesti, kako ga izvesti, kuda ga uputiti, ovisi o procjeni napadača. Na tu procjenu utječe pozicija igrača u zoni šuta, raspored i djelovanje suigrača, raspored i djelovanje protivničkih igrača, a posebno pozicija i djelovanje protivničkog vratara. U današnjem nogometu, u kojemu je napadaču ostavljeno malo prostora i malo vremena, treba uputiti precizan udarac na vrata i polučiti pogodak, a to je najteže u nogometnoj igri. Iz tog razloga udarcima na vrata treba posvetiti veliku pažnju.
Oduzimanje lopte Kod pionira završava pouka i učenje tehnike oduzimanja. Paralelno s usvajanjem tehnike oduzimanja trebaju se usvojiti i određeni taktički zahtjevi, koji su već obrađeni kod mlađih pionira. Konkretna primjena tehnike oduzimanja ovisi o igračevoj procjeni. Igrač mora uočiti položaj protivnika s loptom, smjer i brzinu kretanja te predvidjeti protivnikove namjere. Prema tome bira najpovoljniji položaj i pravi moment za oduzimanje. To su taktičke sposobnosti koje se razvijaju vježbama usavršavanja, kao i situacijskim vježbama i igrama. U izvođenju vježbi i igara treba zahtijevati sljedeće: - oduzimati loptu lijevom i desnom nogom, - načelno loptu oduzimati bez uklizavanja, - uklizavati onda kad nema drugog rješenja,
- oduzimati loptu u raznim situacijama koje određuje pozicija protivnika (protivnik ispred, protivnik bočno i protivnik iza leđa), - povezivati više oduzimanja lopte, - povezivati oduzimanja lopte s ostalim tehničkim elementima, a pogotovo sa dodavanjima i vođenjima. Otkrivanju kao individualnom sredstvu napada kod pionira treba posvetiti više pažnje. Potrebno je uskladiti vremenske i prostorne komponente otkrivanja. Dobro otkrivanje je pravovremeno otkrivanje u pravom prostoru. Najvrednija su otkrivanja koja omogućuju dubinsko ili dijagonalno dodavanje lopte koja direktno ugrožava protivnička vrata. Otkrivanja za dodavanja bočnih lopti, kao i za dodavanja lopti natrag pomoćna su otkrivanja. Pioniri se podučavaju otkrivanju pomoćnim igrama, te igranjem malog i velikog nogometa. I pokrivanju kao individualnom sredstvu obrambene taktike kod pionira treba posvetiti veću pažnju. Uz zonsko pokrivanje sve više se uključuje i pokrivanje čovjek čovjeka, a počinje se primjenjivati i kombinirano pokrivanje. Pionire se poučava pokrivanju pomoćnim igrama, te igranjem malog i velikog nogometa.
b) Osnovne kombinacije 2:2 Osnovne kombinacije 2:2 predstavljaju korak dalje u suradnji dva igrača. U razdoblju mlađih pionira obrađena je suradnja dva igrača bez protivnika i osnovne kombinacije 2:1. Na tome se bazira poučavanje osnovnih kombinacija 2:2 kod pionira. Za pouku i učenje osnovnih kombinacija 2:2 važi sljedeći metodički postupak:
1. Objašnjenje smisla kombinacije 2:2. 2. Demonstracija izvođenja. 3. Izvođenje kombinacije u laganom kretanju. 4. Izvođenje kombinacije u bržem kretanju s promjenom ritma i uz korekcije. 5. Izvođenje kombinacije s poluaktivnim protivnicima. 6. Izvođenje kombinacije s aktivnim protivnicima. 7. Izvođenje kombinacije u situacijskim uvjetima.
Vježbe osnovnih kombinacija 2:2 1. Dvostruko dodavanje (dupli pas) kada su dvojica protivnika postavljeni paralelno ispred dvojice igrača. Igrač koji odigrava dupli pas malo "povlači" protivnika bočno te
brzo prilazi suigraču koji mu daje loptu na bližu nogu i odmah optrčava protivnika (sl. 84).
2. Druga varijanta dvostrukog dodavanja (duplog pasa) je kada su protivnici postavljeni dijagonalno (sl. 85).
3. Treća varijanta dvostrukog dodavanja (duplog pasa) je kada su protivnici jedan ispred drugoga (sl. 86).
4. Izvođenje povratne lopte i lopte u dubinu kada su protivnici dijagonalno postavljeni (sl. 87).
5. Preuzimanje lopte po širini s izmjenom mjesta kada su protivnici postavljeni paralelno bočno (sl. 88).
6. Preuzimanje lopte od igrača koji dijagonalno vodi loptu a suigrač mu se otkriva iza leđa (sl. 89).
Kombinacija izmjene mjesta i dvostrukog dodavanja (duplog pasa). Suigrač bez lopte utrčava ispred igrača s loptom, a koji istovremeno odlazi s loptom u njegov prostor i potom odigravaju dvostruko dodavanje (dupli pas) (sl. 90).
U vježbama osnovnih kombinacija 2:2 važno je prvo svladati tehniku izvedbe kombinacije, a potom ritam izvođenja te sinkronizirati djelovanje dvojice napadača. Kad su neke kombinacije uvježbane, u situacijskom vježbanju treba igračima dozvoliti slobodan izbor rješenja, kreativnost u rješavanju situacija. Posebno je važno poticati razmišljanje u rješavanju situacija. Paralelno s vježbama za suradnju 2 napadača, potrebno je obrađivati i vježbe za suradnju 2 braniča. Ijedne i druge vježbe imaju univerzalni karakter.
Primjer vježbi za suradnju 2 braniča: 1. Zatvaranje prostora i dijagonalno postavljanje u frontalnom kretanju i dodavanju dvojice napadača - branič bliži igraču s loptom izlazi na blok, a drugi mu se branič približava i postavlja se dijagonalno (sl. 91).
2. Preuzimanje igrača u dvostrukom dodavanju. Načelno se kod dobro izvedenog duplog pasa ne stigne izvesti preuzimanje igrača. Kada je međutim lopta dodana više u širinu, a manje u dubinu, onda je moguće da 2 braniča "zamijene" napadače (sl. 92).
3. U varijanti dvostrukog dodavanja kada se lopta proigrava sa strane, onda svaki branič prati svog igrača (sl. 93).
4. Kod povratne lopte moguće je da 2 braniča izvedu preuzimanje igrača pod uvjetom da branič koji napada dodavača, nije previše izvučen (sl. 94).
5. Kod preuzimanja lopte dvojice napadača koji su postavljeni frontalno i kreću se jedan prema drugome, 2 braniča mogu izvesti preuzimanje igrača (sl. 95).
6. U dijagonalnoj izmjeni mjesta napadača svaki branič prati svog napadača (sl. 96).
7. Oduzimanje lopte u igri 2:2. U vježbama i igrama suradnje 2 braniča prvo je važno “pročitati" namjeru dvojice napadača, postaviti se u poziciju koja omogućava bolju suradnju dvojice braniča, potom je potrebno sinkronizirati njihovo djelovanje kao i razmišljati o rješavanju situacije.
c) Suradnja 3 igrača Kod pionira počinje i osnovna obrada suradnje 3 igrača. Ovdje je riječ o suradnji 3 igrača u univerzalnom smislu, što znači da je zastupljena i u fazi napada i u fazi obrane. Konkretno, to su vježbe za dodavanja lopte trojice igrača. Primjeri vježbi za dodavanja u trojkama:
1. Igrači su postavljeni u trokutu i izvode dodavanja. Lopta se dodaje od bočnog igrača srednjem igraču pa drugom bočnom i to se ponavlja u drugu stranu. Pri tim dodavanjima svi igrači kreću se prema naprijed (sl. 97). 2. U istoj formaciji lopta se dodaje tako da se kreće u trokutu (sl. 98).
3. Lopta kreće od zadnjeg igrača koji loptu dodaje jednom od dvojice igrača ispred, koji odigrava povratnu loptu i izvodi brzu izmjenu mjesta bez lopte s drugim igračem ispred (sl. 99). 4. Dodavanje lopte s izmjenom mjesta trojice igrača (sl. 100), pri čemu se stalno formira trokut.
5. Kombinacija dubinskog dodavanja po podlozi i dvostrukog dodavanja. Srednji igrač prilazi jednom i drugom igraču i
odigrava dvostruko dodavanje, a igrači sa strane još dodaju i dubinsku loptu po podlozi (sl. 101). 6. Trojke se kreću u raznim smjerovima udaljeni 30-ak m jedan od drugog i izvode dodavanje paraboličnih, lopti pri čemu se lopta upućuje točno na igrača. 7. Isto kao u prethodnoj vježbi, no sada se lopta upućuje u prostor u koji se igrači otkrivaju. 8. Kombinacija dodavanja po podlozi i dodavanja paraboličnih lopti u trojkama. Srednji igrač dodaje povratne lopte po podlozi, a bočni igrači dodaju kratku loptu srednjem igraču pa dugu paraboličnu loptu trećem igraču (sl. 102).
9. Trojke su izmiješane u nekom označenom prostoru i izvode dodavanje po podlozi na razne načine i u raznim smjerovima (na suigrača, u prostor u koji se suigrač otkriva, s lažnim otkrivanjem pa pravim otkrivanjem). 10. Trojke su izmiješane u nekom označenom prostoru i izvode kombinirano parabolična dodavanja i dodavanja po podlozi na razne načine i u raznim smjerovima. Pri izvođenju ovih vježbi prvo treba svladati tehniku izvođenja, potom treba sinkronizirati suradnju trojice igrača i na kraju treba vježbe izvoditi u ritmu koji zahtijeva suvremena nogometna igra.
d) Pomoćne igre Uz usavršavanje igre 3:1, 5:2, nove pomoćne igre za pionire mogu biti 4:2 i igra za posjed lopte 6:6.
Igra 3:1 Pioniri je pretežno izvode s jednim dodirom lopte. Zatim se može postaviti i složeniji zahtjev, a taj je igra s izmjenom mjesta. Ta se igra izvodi dvama dodirima. Igrač koji loptu dodaje bočno, pretrčava ispred ili iza srednjeg igrača. Nakon svake izmjene mjesta formira se trokut pa se dodavanje lopte s izmjenom mjesta ponovno izvodi.
Igra 5:2 Pioniri ovu igru mogu igrati s jednim dodirom i s izmjenom mjesta. Osnovni joj je cilj uvijek isti, a taj je stvoriti prostor za dubinsko dodavanje i odigrati ga. Surađuju dva srednja igrača. Prvi igrač ide na blok lopte, a drugi igrač pokriva prostor bočno i zatvara mu leđa.
Igra 4:2
To je nova pomoćna igra za pionire. Smisao joj je proigravanje suigrača po boku i, ono najvažnije, po dubini. Igra se izvodi na terenu dimenzija 20x1 Om. U početku se igra na dva dodira, a kasnije jednim dodirom. Zahtijeva se brzo kretanje igrača nakon predaje lopte i popunjavanje slobodnog prostora. Složeniji zahtjev za pionire u ovoj igri može biti kretanje igrača kroz sredinu nakon predaje lopte. To kretanje može biti ispred ili iza najbližeg središnjeg igrača. Ostali igrači trebaju oslobođeni prostor popunjavati. Jedan od srednjih igrača napada igrača s loptom, a drugi pokriva prostor mogućeg dodavanja i usput pokušava presjeći putanju dodane lopte.
Igra za posjed lopte 6:6 Na V4 igrališta igraju dvije momčadi za posjed lopte najprije na najviše tri dodira, a kasnije na najviše dva dodira. Momčad koja ima loptu nastoji je što dulje zadržati. Ovdje treba inzistirati na stalnom otkrivanju suigrača. U otkrivanju trebaju igraču s loptom prilaziti bočno, te sprijeda i u dubinu. Bočna dodavanja su pomoćna dodavanja, a dodavanja u sredinu i dubinu poželjna su dodavanja. Ovom igrom pioniri uče planski se otkrivati i dodavati loptu. Od momčadi koja nije u posjedu lopte može se tražiti pokrivanje čovjek - čovjeka, dakle u ovoj igri pioniri istovremeno uče i striktno pokrivati protivnika.
e) Igra na dva mala gola 5:5 Igra se na 2 mala gola širine 2m bez grede. Igra se bez vratara 5:5. Karakter igre je visok stupanj slobode i improvizacije. Osnovni raspored igrača je 3-2 ili 2-3. Igra se na terenu dimenzija 30x20m.
f) Igra na dva gola (3x2m) Igra se na rukometnom igralištu u brojčanom omjeru 4:4 ili 5:5 igrača + 2 vratara. Ovdje se preporučuje primjena sustava igre 3-1 u fazi obrane i 2-2 u fazi napada, u igri 4:4 te 3-2 u fazi obrane i 2-3 u fazi napada u igri 5:5. Umjesto na rukometnom igralištu, ova se igra može izvoditi na L' nogometnog terena s golovima (5x2m ili 7,32-2,44m). U fazi obrane inzistira se na zonskoj igri, a u fazi napada na slobodnoj igri.
g) Igra na 1/4 igrališta
Igra se na polovici nogometnog igrališta s vratima (7,32-2,44m) postavljenima na autlinijama. Igra se u brojčanim omjerima 6:6 i 5:5 + 2 vratara. Preporučljiv sustav igre jest u fazi obrane 3-2-1, a u fazi napada 2-1-3, u igri 6:6, te sustav 3-2 u fazi obrane i 2-3 u fazi napada, u igri 5:5. U fazi obrane inzistira se na zonskoj igri, a u fazi napada na kontinuiranom napadu.
h) Igranje velikog nogometa Igranje velikog nogometa u dobi pionira ima nešto izraženiji natjecateljski karakter nego li igranje velikog nogometa u dobi mlađih pionira. U igranju velikog nogometa kod pionira treba inzistirati na igračkoj univerzalnosti, što znači da pioniri trebaju igrati na više mjesta. No, istovremeno im se traži optimalno, prvo igračko mjesto, i drugo, rezervno igračko mjesto. Preporučljiv sustav igre je 4-4-2 u fazi obrane (sl. 103), s transformacijom u 4-3-3 ili 3-4-3 u fazi napada. Obrana ima zonski karakter bez korektora, a napad je uglavnom kontinuirani napad što više preko krilne pozicije. Naglašena je i igra u plićoj formaciji. Ovdje se određuju i pojedinačni taktički zadaci. Određuju se igrači za izvođenje kornera, slobodnih udaraca ili jedanaesteraca.
Vratari trebaju primjenjivati osnovna postavljanja, istrčavanja, postavljanje igrača kod kornera, postavljanje živog zida i osnovna ubacivanja lopte u igru. No, trebaju se razvijati i kao igrači igrajući povremeno na mjestu braniča.
5.4.4. Ostale programske aktivnosti Pioniri koji su duže vrijeme u klubu dobro su integrirani u nogometni kolektiv. Problem integracije u novi kolektiv može se javiti kod novopridošlih igrača. Ako je takav problem prisutan, treba ga rješavati u suradnji trenera, roditelja i kapetana momčadi. Moguća je pojava određenih kriza na psihosocijalnom planu kao posljedica identifikacije s negativnim uzorima - počeci pušenja, konzumiranja alkohola, pa čak i uzimanja droge. Povećana je emocionalnost i mašta. Moguća je i pojava prkosa, inata, problema u školi i u obitelji, čak i napuštanje nogometa. Navedene probleme moraju zajedno rješavati trener,
roditelj, nastavnik u školi i sam igrač. Ponekad je potrebna i pomoć sportskog psihologa i sociologa. U klubu je moguće preventivno djelovati predavanjima o štetnosti djelovanja nikotina, alkohola, a posebice droge. No, negativnih pojava znatno je manje u pravoj sportskoj sredini nego li u školskoj ili obiteljskoj sredini. Posebne probleme mogu predstavljati slabi rezultati u školi. To je period kada se završava osnovna škola i kada se približava problem upisa u srednju školu. Ovdje djeci treba pomoći kako bi uspješno završili osnovnu školu, pa ponekad i na uštrb treninga. Stoje manje problema u školi, to je lakše ispunjavati obveze u klubu. Pioniri, su već morali usvojiti higijenske navike, no potrebno ih je stalno kontrolirati. Posebno treba kontrolirati zdravlje redovnim zdravstvenim pregledima svakih 6 mjeseci. Ponašanje i vladanje moraju biti na visokoj razini, a posebice u klubu. Od pionira treba tražiti i određenu disciplinu na treningu i utakmicama. Pionirima treba pomoći u organizaciji radnog dana. Treba inzistirati na izgradnji prijateljstva u klubu i momčadi. U sportskim kampovima uz stručni rad treba planirati i određeni kulturno-zabavni program. S pionirima treba naročito proraditi osnove pravila nogometne igre.
5.4.5. Primjer orijentacijskog plana i omarama tjednog ciklusa treninga za pionire Navedeni program za pionire morao bi se realizirati tijekom dvije godine. Program se može podijeliti u četiri dijela. Svaka polusezona može biti jedna cjelina dvogodišnjeg programa. U programu i dalje dominiraju pouka i učenje, no sve više je prisutan i trening, pogotovo u onim elementima koji su već usvojeni i svladani u dobi limača i mlađih pionira. Ti se elementi treningom usavršavaju. Od razdoblja pionira počinje planiranje i programiranje sportske pripreme vezane za razvoj sportske forme i za kalendar natjecanja. Sportska stanja nogometaša mijenjaju se tijekom godišnjeg ciklusa treninga, što je u biti vezano uz promjenu stanja sportske forme. Razvoj sportske forme počinje u pripremnom periodu od postupnog ulaska u formu, traje u vidu održavanja forme u natjecateljskom periodu, sve do privremenog gubitka forme u prijelaznom razdoblju. Planiranje i programiranje sportske pripreme provodi se po trenažnim ciklusima i periodima, o čemu će se više raspravljati u posebnom poglavlju. Veći dio programa realizira se u natjecateljskom razdoblju tjednim ciklusima treninga. Iz tih razloga autor će ovdje dati samo primjer orijentacijskog plana i programa tjednog ciklusa treninga za pionire u natjecateljskom razdoblju:
NAPOMENA: U amaterskim klubovima gdje se trenira 3 x tjedno (utorak, srijeda i petak) preskače se program ponedjeljka i četvrtka i realizira se program utorka, srijede i petka. U klubovima 1. HNL još se treba dodati 1-2 individualna treninga za perspektivne igrače, kao i "domaće zadatke".
5.5. Program i metodika rada s kadetima (U-15 i U-16) Kadetima nazivamo mladiće u dobi od 14. do 16. godine, u tzv. periodu srednje mladosti, što je još uvijek razdoblje puberteta i ulaska u adolescenciju. To je period prvog dijela srednjoškolskog obrazovanja. U ovom razdoblju rast i razvoj teku usporenije. Rast u visinu se usporava, a povećava se rast u širinu. Dolazi do ujednačenja tjelesnih proporcija. Okoštavanje se približava kraju. Povećava se mišićni tonus. Funkcionalna svojstva mišića postaju slična svojstvima odraslog čovjeka. Muskulatura srčanih zidova postupno jača i nestaje neskladnosti između mase i volumena srca. Uspostavlja se ravnoteža u razvoju pojedinih organa, organskih sustava i podsustava. Disanje postaje sve dublje. Sazrijeva živčani sustav; sazrijeva mišljenje; podižu se funkcionalne sposobnosti; emocije postaju stabilnije. No, moguća je i pojava određenih kriza vezanih uz školske i obiteljske probleme ili Ijubav. Povećanje interes za sport, za nogomet. Biomotorički, psihosocijalni i drugi potencijali omogućuju sustavno podučavanje i trening kojima se postiže značajna nadgradnja u tehničkim, motoričkim i taktičkim sposobnostima i znanjima. Ovdje završava proces poučavanja tehnike, a intenzivnije se ulazi u proces usavršavanja tehnike, tj. u trening tehnike. Taktičke sposobnosti i znanja razvijaju se intenzivnije, istina, još uvijek dosta univerzalno, no s prijelazom na razvoj specifičnih sposobnosti vezanih uz fazu napada, fazu obrane, uz pojedine linije djelovanja, kao i uz pojedina igračka mjesta.
U ovom periodu valja i usvojiti predviđeni model nogometne igre u najosnovnijim elementima. U fizičkoj pripremi rad je usmjeren prema povišenju motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, a posebice onih koji ranije dosežu razvojne granice (brzina, koordinacija i ravnoteža). Rado se i dalje na razvoju aerobne i anaerobne izdržljivosti, a počinje i obrada izdržljivosti u brzini i snazi. Ova igračka dob vrlo je interesantna za selekciju. Iznadprosječno talentirane kadete potrebno je pripremiti i usmjeriti za vrhunska dostignuća u nogometu, za izbor profesije profesionalnog igrača. Da bi to ostvarili, kadeti moraju izabrati srednju školu uz čije obveze mogu trenirati dva puta dnevno u profesionalnom ritmu rada. Jedna mogućnost je športska gimnazija. No, paralelno sa svim aktivnostima usmjerenima prema maksimalnim dostignućima u nogometu, kadete treba pripremati i na to da će vrlo mali broj kadeta u budućnosti moći živjeti od nogometa, te da će ih većina živjeti od određene profesije i uz nju će nastaviti igrati nogomet. Neke će u razvoju spriječiti ozljede, druge određeni limiti, treće nesretne okolnosti. Drugima će dobri uvjeti rada, dobar trener, sretne okolnosti i slični čimbenici omogućiti vrhunska dostignuća. Iz navedenih razloga treba inzistirati istodobno i na dobrom učenju i na redovitom treniranju. To će kadetima omogućiti istodobno osposobljavanje za određenu profesiju i pripremu za eventualnu profesiju profesionalnoga nogometaša. I u amaterskim sredinama treba poraditi istodobno na formiranju zdrave i pozitivne osobe te pravog sportaša. Dvogodišnji program rada s kadetima s orijentacijskom dinamikom realizacije može se tablično prikazati:
5.1.1. Program I metodika tehničke pripreme U dobi kadeta osnovna bi tehnika nogometa morala već biti usvojena. Tehnički elementi usvojeni u dobi limača (početnika), mlađih pionira i pionira, kod kadeta se povezuju, usavršavaju, izvode preciznije, dinamičnije i sve više u situacijskom obliku.
a) Novi tehnički elementi u poduči kadeta: - žongliranje vanjskom stranom stopala, - udarci "felšom", - "škare" preko glave, - bočne "škare", - udarac glavom u skoku jednonožnim odrazom i bočnim zamahom, - udarac glavom u letu,
- primanje lopte amortizacijom glavom, - primanje od podloge odbijene lopte potkoljenicom i trupom, - prijenosi lopte u zraku, - dribling "bicikl", - dribling s vanjskom "felšom", - oduzimanje lopte presijecanjem.
Žongliranje vanjskom stranom stopala U izvedbi ovog pomoćnog tehničkog elementa težina tijela je prebačena na nogu suprotnu onoj kojom se žonglira. Tijelo je nagnuto bočno, ruke su raširene zbog održavanja ravnoteže. Noga kojom se žonglira kreće se iz kuka u odnoženje, malo je savijena u koljenu, stopalo je paralelno s podlogom, a prsti su malo podignuti. Lopta se udara vanjskom stranom stopala kretanjem podkoljenice prema gore. Nakon svakog dodira s loptom noga se nakratko spušta na podlogu pa ponovno podiže. Lopta se održava u zraku do visine ramena ili glave.
Udarci s "felšom' Nakon dobro svladanih udaraca po podlozi i paraboličnih lopti, može početi poučavanje udaraca s "felšom". To su najteži tehnički elementi. Igrač izvodi rotirane "felš" udarce u različitim situacijama: pri dodavanju niskih, poluvisokih i paraboličnih lopti dijagonalno ili u dubinu, pri izvođenju slobodnih udaraca, kornera, centaršuteva itd. "Felšane" lopte su rotirane ili "rezane" lopte, što se postiže time da zamah i udarna površina nije usmjerena u središte lopte (ekscentrični udarac). Zbog toga dolazi do rotiranja lopte u smjeru u kojem je lopta udarena bočno od središta. Rotirajući udarac po lopti može biti izveden u različitim smjerovima unutarnjom ili vanjskom stranom hrpta stopala. Noga nakon udarca prati kretanje lopte (sl. 104 i 105.).
Ako se lopta zahvaća "felšom" ispod središta, onda se lopta parabolično kreće tako da se rotacija ubrzava odozdo prema gore s prednje strane lopte, što u stvari usporava kretanje lopte, pa je putanja spora i uzlazna. Kod ovih udaraca lopta klizne od vrha stopala sredinom hrpta (sl. 106).
"Škare" preko glave To je volej udarac po lopti koja dolazi iznad glave, a usmjerava se iza leđa. Igrač ovaj udarac izvodi iz iskoračnog stava spušten u kukovima i malo nagnut natrag. Prednjom nogom izvodi odraz, druga noga se podiže nagore, potom se ista noga spušta dolje, a odrazna noga podiže se visoko i izvodi udarac. Pad tijela amortizira se rukama, a glava se drži prema gore kako bi da se izbjegao eventualni pad na tjeme (sl. 107).
Bočne "škare“ Bočne "škare" su bočni volej udarac u padu. Igrač paraboličnu loptu koja dolazi s boka, dočekuje u iskoračnom spuštenom stavu i s tijelom nagnutim prema natrag. Igrač izvodi odraz, potom bočne "škare" i udarac odraznom nogom sa bočnim zamahom. Nakon udarca ispruža se donja ruka koja amortizira bočni pad tijela (sl. 108).
Udarac glavom u skoku s jednonožnim odrazom i bočnim zamahom Ovaj udarac vrlo je efikasan kod udaraca na vrata iz centaršuteva. Igrač ide u susret lopti i u skoku, s bočnim zamahom pod kutom do 45° usmjerava loptu prema vratima. Isti udarac upotrebljava se i u drugim situacijama napada, kao i u fazi obrane. Tehnika udarca opisana je djelomično kod udarca glavom u skoku s jednonožnim odrazom i zamahom naprijed. Zajednička im je tehnika zaleta i ulaska u odraz jednom nogom, kao i sam odraz. Razlika im je u kretanju tijela u fazi skoka. U ovom udarcu u fazi skoka dolazi prvo do otklona tijela i zasuka trupom s raširenim i lagano savijenim rukama, podignutima do visine glave i sa zamašnom nogom savijenom i podignutom do visine kukova. U drugoj fazi dolazi do brzog i snažnog pretklona sa zasukom s pomicanjem kukova natrag i udarca glavom sa zategnutim mišićima vrata i prednjeg dijela trupa. Lopta se udara sredinom ili bočnim dijelom čela. Kod udarca bočnim dijelom čela naglašen je dodatni pokret iz vrata. Doskok je na jednu nogu ili na obje noge u iskoračnom stavu (sl. 109).
Udarac glavom u letu Kad lopta dolazi u visini prsa ili niže, a igrač je ne može dosegnuti, on se u vodoravnom ili kosom položaju baca prema naprijed i čelom izvodi udarac. Ovaj se udarac najčešće izvodi kao udarac na vrata. Koristi se i u nekim drugim situacijama. Kao i ostali udarci glavom, i ovaj udarac ima dvije karakteristične faze. Odraz se uglavnom izvodi jednom nogom i prethodnim zaletom. U fazi leta igrač izvodi zaklon podignutim i ispruženim rukama. Potom slijedi kratak pretklon i udarac glavom po lopti, najčešće sredinom čela. Pad na tlo izvodi se amortizacijom tako
da tlo prvo dodiruju ruke, zatim prsa, trbuh i butina (upijač) (sl. 110). I u ovom udarcu moguća je varijanta udarca glavom u letu bočnim zamahom.
Primanje lopte amortizacijom glavom Ovo je jedan od težih načina primanja na načelu amortizacije. U prvoj fazi igrač se opruža u svim zglobovima u smjeru lopte koja dolazi. To čini na način da se podigne na prste nogu i čelom polazi ususret lopti. Radi održanja ravnoteže to izvodi u iskoračnom stavu. Neposredno prije dodira lopte i čela, igrač se povlači tijelom u smjeru kretanja lopte savijanjem u svim zglobovima nogu i opuštanjem vratnih mišića. Pravilno amortizirana lopta treba pasti u blagom luku ispred igrača (sl. 111).
Primanje od podloge odbijene lopte potkoljenicom i trupom U nekim situacijama igrač je prisiljen primiti od podloge odbijenu loptu potkoljenicom, trbuhom ili prsima. Zaustavljanje potkoljenicom je dosta neprecizno zbog neravne površine potkoljenice, zbog čega se lopta zna nekontrolirano odbiti. Kada se lopta od podloge odbije 2 do 3 m ispred igrača, onda je on može zaustaviti samo trupom (trbuhom ili prsima).
Pri tome se gornji dio trupa naginje naprijed tako da sa smjerom odbijajuće lopte čini pravi kut. Ruke se dobro rašire zbog održanja ravnoteže kao i zbog toga da
odbijena lopta ne udari igrača u ruku (sl. 112).
Prijenosi lopte u zraku Prijenosi lopte sve više su prisutni u suvremenom nogometu zbog svoje dinamičnosti. Oni su tehnički elementi nastali spajanjem , u biti, primanja lopte i udaraca. Prijenosi lopte u zraku mogu se izvoditi različitim dijelovima tijela (hrptom stopala, vanjskom stranom stopala, butinom, prsima glavom). S obzirom na smjer, prijenos lopte mogu se izvoditi naprijed, bočno natrag. Osim toga, prijenos lopte igrač može izvoditi sam sebi ili suigraču. Ovdje je riječ o prijenosu lopte samome sebi hrptom, vanjskom stranom stopala, butinom i prsima (sl. 113).
Dribling "bicikl“ Ovaj popularni dribling dobio je ime po gibanju tijela i lopte, gdje se iz jednog bočnog nagiba tijelo prebacuje u drugi bočni nagib s loptom u nogama. U biti to je kombinacija lažnog driblinga vanjskom stranom stopala jedne noge i driblinga vanjskom stranom stopala druge noge. Dribling se izvodi kada se lopta ili lagano kreće naprijed ili kad miruje. Igrač izvodi brzi lažni dribling u jednu stranu (noga prelazi stopalom preko i ispred lopte). Taj pokret trebao bi izbaciti protivnika iz ravnoteže. Nakon toga slijedi promjena nagiba tijela u drugu stranu i dribling vanjskom stranom stopala druge noge (sl. 114)
Dribling s vanjskom rotacijom "felšom' Ovaj dribling je dosta težak zbog težine tehničke izvedbe. Izvodi se u situacijama kada se protivnik nalazi iza leđa, a igrač prima loptu od suigrača u noge. Pri tome igrač prilazi lopti, okreće se malo bočno, udara loptu vanjskom "felšom" tako da se ona nastavlja kretati u luku oko protivnika, a igrač se okreće i optrčava protivnika sa druge strane i stavlja loptu u svoj posjed (sl. 115). Za ovo oduzimanje nije karakteristična neka posebna tehnika. Obrambeni igrač, koji stoji iza igrača kojemu je upućena lopta, treba prvo procijeniti moment istrčavanja i zatim startom ili skokom odnijeti loptu ispred protivnika. Loptu preuzima u svoj posjed ili je direktno predaje suigraču, a u nekim situacijama loptu izbija.
a1) Metodika poučavanja tehnikama kretanja Žongliranje vanjskom stranom stopala
Poučavanje ovog žongliranja izvodi se ustaljenim metodičkim redoslijedom: 1. Objašnjenje uloge tehničkog elementa u nogometnoj igri 2. Demonstracija izvođenja 3. Slobodno izvođenje 4. Izvođenje s korekcijama grešaka
Napomena: U daljnjem tekstu gornji tekst će se skraćeno pojavljivati kao: Metodički postupak 1. - 4. 5. Ovo žongliranje počinje se poučavati na način da igrač rukom bočno ispusti loptu, koja se odbije od podloge, i po odbijanju žonglira vanjskom stranom. U početku igrač izvede nekoliko dodira s loptom, a kasnije sve više.
6. Kada je igrač svladao žongliranje u mjestu, prelazi na žongliranje u kretanju. 7. Slijedeći korak je povezivanje žongliranja vanjskom stranom stopala s ostalim žongliranjima. 8. Potom slijedi povezivanje žongliranja s ostalim tehničkim elementima, posebice s udarcima na vrata.
Tipične greške: 1. Kada se stopalo ne drži paralelno s podlogom, onda lopta bježi bočno naprijed ili natrag. 2. Kod slabog nagiba tijela i nepravilnog rada potkoljenice lopta bježi bočno. Greške se ispravljaju sintetičkim metodičkim postupkom..
Udarci s "felšom" rotacijom Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima igrači izvode prvo udarac s "felšom" unutrašnjim hrptom stopala po podlozi. Potom to izvode nakon primanja lopte. Zatim slijedi direktni udarac "felšom" bez primanja lopte. 6. Nakon rotirajućeg udarca unutrašnjim hrptom može se prijeći na rotirajući udarac vanjskim hrptom. 7. Tek kada su svladani "felš" udarci po podlozi, moguće je prijeći na parabolične lopte, tj. na upućivanje paraboličnih lopti s "felšom". 8. Na kraju se treba svladati i udarac. 9. Povezivanje udaraca s "felšom" i ostalih tehničkih elemenata 10. Udarci s "felšom" na gol.
Tipične greške: 1. Previše ili premalo postranično rezane lopte. 2. Previše ili premalo rezane lopte odozdo. Ovo su vrlo teški tehnički elementi i nije ih lako svladati. Zato su vrlo česte greške. Greške se ispravljaju s loptom u mjestu, uza zid, u vježbi u parovima itd. Greške se ispravljaju kombinacijom analitičkog i sintetičkog metodskog postupka.
"Škare" preko glave i bočne "škare" Prije pouke i učenja "škara" u cjelini, preporučljivo je svladati padanja i predvježbe na visećoj lopti.
Predvježbe padanja na strunjači (travi, pijesku, snijegu): 1. Iz niskog počučnja pad na leđa i amortizacija rukama 2. Imitacija "škara" i pad na leđa 3. Isto to, sada iz malo višeg stava Predvježbe na visećoj lopti; 1. Igrač se postavlja ispred lopte koja je postavljena nešto iznad i ispred glave i izvodi "škare" natrag preko glave 2. Igrač se postavlja bočno od lopte i izvodi bočne "škare". Nakon predvježbi prelazi se na pouku i učenje "škara" u parovima.
Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbama u parovima udarac se izvodi iz nižeg stava, a lopta se nabacuje tako da pada na glavu. Lopta se nabacuje rukom sprijeda. 6. Isto kao u prethodnoj vježbi, no lopta se nabacuje rukom s boka. 7. Nabacivanje lopte nogom i "škarama" udarac na vrata. Tipične greške: 1. Udarac preko glave bez "škara". 2. Nedovoljni zamah nogama, kao i nedovoljno podizanje nogu. 3. Loše padanje. Greške se ispravljaju predvježbama padanja, vježbama na visećoj lopti i vježbama u parovima, dakle, kombinirano analitičkom i sintetičkom metodom.
Udarac glavom u skoku s jednonožnim odrazom i bočnim zamahom Ovaj tehnički element obrađuje se metodički slično kao udarac glavom u skoku s jednonožnim odrazom i zamahom naprijed koji je već obrađen u programu pionira.
Udarac glavom u letu Ovaj tehnički element ubraja se u teže tehničke elemente. I ovdje prvo treba svladati tehniku padanja (upijača). Podloge za to mogu biti strunjača, trava, pijesak ili snijeg. Predvježbe padanja: 1. Iz nižeg iskoračnog stava izvođenje upijača ispruženim rukama. 2. Izvođenje upijača iz nekoliko koraka. 3. Izvođenje imitacije udarca i upijača.
Predvježbe na visećoj lopti: 1. Odraz iz mjesta i udarac glavom u letu po visećoj lopti. 2. Isto to, no sada iz nekoliko koraka zaleta. 3. Potom slijedi udarac po lopti koja se kreće. Poslije svladanih predvježbi lakše je prijeći na pouku i učenje elemenata u cjelini pomoću vježbi u parovima.
Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima najprije se lopta nabacuje rukom bliže igraču, pa dalje od igrača. Lopta se prvo nabacuje sprijeda pa sa strane. 6. Nakon usvajanja udarca iz mjesta, igrač izvodi udarac iz nekoliko koraka, pa iz većeg zaleta. 7. U istoj vježbi nabacivanje se izvodi nogom i povezuje se s udarcem na vrata. Tipične greške: 1. Loša procjena leta lopte. 2. Udaranje lopte tjemenom. 3. Loš izveden upijač. Greške se ispravljaju predvježbama padanja, vježbama na visećoj lopti, pa vježbama u parovima, što znači kombinirano analitičkom i sintetičkom metodom.
Primanje lopte amortizacijom glavom Prije obrade elementa u cjelini, igrači mogu obraditi dvije predvježbe: 1. Imitacija amortizacije glavom 2. Igrač sam sebi nabaci loptu iznad glave i izvede amortizaciju lopte glavom. Potom se izvodi metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima izvođenje elementa u mjestu najprije je povezano s dodavanjem. 6. Potom slijedi izvođenje u kretanju prema lopti, povezano s vođenjem lopte. 7. Povezivanje amortizacije glavom s ostalim tehničkim elementima.
Tipične greške: 1. Kada se povlačenje tijela i glave ne uskladi s kretanjem lopte, onda se lopta nekontrolirano odbija.
2. Lopta bježi preko glave unatrag zbog lošeg položaja čela. Greške se ispravljaju imitacijom pokreta, pa igrač sam sebi nabacuje loptu i amortizira je glavom. Potom se greške ispravljaju u parovima, dakle kombinacijom analitičke i sintetske metode.
Primanje od podloge odbijene lopte potkoljenicom i trupom Ovi tehnički elementi poučavaju se i uče slično kao i primanja đonom od podloge odbijene lopti koje je već ranije obrađeno.
Prijenosi lopte u zraku Ovi se elementi ne poučavaju po tipičnom metodskom postupku, već se daju u vježbama usavršavanja primanja i udaraca. Najtipičnije vježbe jesu: - Igrač baci loptu uvis, izvede prijenos lopte hrptom (butinom, prsima, glavom) naprijed i potom izvodi udarac na vrata. - Isto kao u prethodnoj vježbi, no sada se prijenos izvodi bočno. - Igrač je leđima okrenut vratima. Baci loptu da se odbije od podloge, potom hrptom (butinom, vanjskom stranom stopala) izvodi prijenos lopte preko glave, okret i udarac na vrata. - Suigrač baca loptu igraču sprijeda, sa strane ili straga, a ovaj izvodi prijenose lopte i udarce na vrata na razne načine. - Isto kao u prethodnoj vježbi, no sada suigrač loptu nabacuje nogom.
Dribling "bicikl" Metodički postupak 1. - 4. 5. Prvo se prolazi tehnika driblinga u laganom kretanju, pa u bržem kretanju i na koncu s promjenom ritma. 6. U vježbi u parovima radi se najprije s poluaktivnim pa s aktivnim protivnikom. 7. Povezivanje driblinga s ostalim tehničkim elementima. 8. Povezivanje driblinga s udarcima na vrata. Greške se ispravljaju slično kao kod već ranije obrađivanog driblinga vanjskom stranom hrpta.
Dribling s vanjskom "felšom" Metodički postupak 1. - 4.
5. U vježbi u parovima prvo treba svladati dodavanja s vanjskom "felšom", potom prijenos lopte vanjskom "felšom" unatrag s okretom u drugu stranu. 6. Izvođenje driblinga s poluaktivnim protivnikom iza leđa. 7. Izvođenje driblinga s aktivnim protivnikom iza leđa. 8. Dribling vanjskom "felšom" povezan s udarcima na gol.
Tipične greške: 1. Slabo rezana lopta koja bježi bočno, a ne u dubinu. 2. Nema prilaza lopti. Greške se ispravljaju sintetičkom metodom.
Oduzimanje lopte presijecanjem Ovo je više tehničko-taktički, nego tehnički element. U ovom elementu povezuju se striktno pokrivanje, startno istrčavanje i oduzimanje. Oduzimanje lopte presijecanjem obično se izvodi u vježbi s trojicom igrača, sa dva napadača i braničem koji s leđa pokriva jednog napadača. Ovo oduzimanje obrađuje se sljedećim redoslijedom: 1. Jedan napadač dodaje loptu drugom napadaču u noge, a branič, koji je iza njega, pokušava je oduzeti. 2. Slično kao u prethodnoj vježbi, no sada se lopta dodaje lijevo ili desno u smjeru otkrivanja. U obje vježbe lopta se dodaje po podlozi, a branič je oduzima i iznosi naprijed. 3. Isto kao i u prethodnim vježbama, no sada se dodaju poluvisoke lopte koje branič presijeca primanjem i prijenosom u zraku te ih iznosi naprijed. 4. U istoj vježbi dodavanje je s visokim loptama koje branič presijeca glavom. 5. U istim vježbama branič presijeca dodavanje i "od prve" vraća loptu drugom napadaču. Tipične greške: 1. Nestriktno pokrivanje pa i branič ne stigne presjeći loptu. 2. Nema postavljanja braniča između vrata i napadača. 3. Prerano ili prekasno istrčavanje. Greške su vezane uz tehniku izvođenja ili uz taktičke zahtjeve, pa se ispravljaju sintetičkom i situacijskom metodom.
b) Program tehnike kretanja vratara: - vratareva bacanja u noge - skretanje niskih i poluvisokih lopti - degažiranje lopte zamahom iznad glave. Postoje situacije u nogometnoj igri kada je vratar prisiljen izvesti bacanje u protivnikove noge. Najčešća takva situacija jest kad protivnik vodi loptu prema vratima, a vratar nastoji "smanjiti" vrata svojim izlaskom. Obično se bacanje na loptu izvodi u trenutku kad napadač izgubi kontrolu nad loptom. Vratar bacanje može izvesti povaljkom ili upijačem. Obje tehnike već su ranije opisane. Specifičnost tehnike bacanja u noge sastoji se u tome da nakon hvatanja lopte vratar sakrije glavu iza lopte i ruku kako bi se izbjegle eventualne ozljede glave. Neki vratari pri bacanju, izbacuju istovremeno s hvatanjem lopte savijena koljena kao prvi štit (sl. 116).
Skretanje niskih i poluvisokih lopti Skretanje niskih lopti izvodi se onda kada je vratar "kratak" za hvatanje lopte. Obično se skretanje izvodi tehnikom povaljke, koja je već ranije opisana. Vratar skreće loptu prstima ispružene ruke. Slično se izvodi i skretanje poluvisokih lopti tehnikom povaljke i tehnikom upijača. Ovaj se element može izvoditi iz mjesta, kao i iz bočnog kretanja dokoračnom ili križnom tehnikom (sl. 117).
Degažiranje lopte zamahom iznad glave
Ovo je vrlo precizno ubacivanje na kratke ili srednje udaljenosti. Tehnika je istovjetna rukometnoj tehnici bacanja lopte. Lopta se nalazi u rukama, podiže se natrag u visini glave. Snažan zamah počinje iz kuka, pa preko ramena i ruke koja se pokreće naprijed, ispruža i izbacuje loptu, pri čemu se težina prenosi na prednju nogu u iskoraku (suprotnu ruci koja izvodi bacanje) (sl. 118).
B1) Metodika pouke vratareve tehnike kretanja Vratarevo bacanje u noge Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi koju izvode dva vratara, prvo se lopta može postaviti ispred nogu jednog od vratara, a drugi vratar izvodi bacanje na loptu. 6. Jedan vratar vodi loptu i "duže je gurne". Drugi vratar se baca na nju. Prvi vratar (ili trener) pri tome preskače vratara u akciji. 7. Jedan vratar (ili trener) pokušava predriblati vratara i izvesti udarac na vrata, pri čemu vratar bacanjem u noge spašava gol.
Tipične greške: 1. Bacanje u noge s podignutom glavom dovodi do ozljeda. 2. Loša procjena momenta za bacanje. Greške se ispravljaju sintetičkom i situacijskom metodom.
Skretanja niskih i poluvisokih lopti Metodički postupak 1. - 4. 5. Prvo se skretanje može izvoditi na mirujućoj lopti, potom drugi vratar kotura loptu rukom tako daje prvi vratar skreće dlanom i prstima bacanjem iz mjesta.
6. Sada se lopta baca više bočno tako da je vratar skreće iz bočnog dokoračnoga kretanja i bacanja. 7. Isto kao i prethodna vježba, no sada se skretanje izvodi iz križnog bočnoga kretanja i bacanja. 8. Kada je svladano skretanje lopte bacanjem povaljkom, može se prijeći na skretanje lopte bacanjem upijačem. 9. Udarci na vrata i skretanje lopte.
Tipične greške: 1. Nedovoljno energičan rad podlaktice, dlana i prstiju 2. Umjesto skretanja bočno, guranje lopte naprijed. Greške se ispravljaju sintetičkom i situacijskom metodom.
Ubacivanje degažiranje lopte u igru zamahom iznad glave Metodički postupak 1. - 4. 5. U vježbi u parovima (dvojica vratara) lopta se najprije ubacuje iz mjesta, pa iz korak-dva zaleta. 6. Degažiranje lopte u prostor kamo se otkriva drugi vratar. 7. Degažiranje kratke pa duge lopte. 8. Situacijske vježbe.
Greške: 1. Mlađim vratarima zbog malog dlana, lopta zna iskliznuti s dlana. 2. Umjesto bacanja, guranje lopte s ramena. Greške se ispravljaju sintetičkom metodom.
5.5.2. Program i metodika fizičke pripreme Fizičkom pripremom za kadete treba posebno djelovati na brzo uspostavljanje koordinacijskih sposobnosti koje su narušene djelovanjem puberteta. Ova je dob ponovno povoljna za motoričko učenje.
Fizičkom pripremom nužno je povratiti i poboljšati fleksibilnost, potom utjecati na razvoj svih oblika brzine i na razvoj snage, ide se i korak dalje u razvoju aerobne i anaerobne izdržljivosti. Kod kadeta počinje i obrada specifične izdržljivosti.
a) Fleksibilnost U radu na razvoju fleksibilnosti dominira dinamička metoda, no nešto se više nego kod pionira primjenjuje i statička metoda. Dinamička metoda predstavlja primjenu dinamičkih vježbi istezanja s pravilnim i mekanim izvođenjem s nešto snažnijim zamasima i kruženjima. Vježbe se u treningu primjenjuju kao kompleks od po 6-8 vježbi (2-3 vježbe za rameni pojas i ruke, 2-3 vježbe za trup, 2-3 vježbe za noge). Svaka vježba ponavlja se 6-8 puta. Kod primjene statičke metode izvodi se 6-8 statičkih vježbi istezanja (za ruke i rameni pojas, trup i noge). To su tzv. stretching vježbe koje treba izvoditi pravilno, do granice boli, uz pravilno disanje. Vježbe se izvode 15-20 sekundi. Poslije svake vježbe treba opustiti muskulaturu, a vježbe izvoditi bez trzaja. Primjer kompleksa vježbi fleksibilnosti u kretanju (sl. 119):
Primjer kompleksa stretching vježbi individualno izvođenje (sl. 120).
b) Koordinacija U fizičkoj pripremi kadeta koordinacija se razvija i održava izvođenjem složenih i asimetričnih kretnji, usvajanjem novih kretanja, vježbama okretnosti (spretnosti) na tlu i u zraku, vježbama s loptom, kao i raznim dopunskim sportovima i igrama. Kod kadeta mogu se primjenjivati kompleksi od po 6-8 vježbi s ponavljanjima 4-6 puta. Vježbe treba izvoditi pravilno, mekano i opušteno. Tek kad su vježbe dobro svladane, izvode se brže i eksplozivnije. Primjer kompleksa vježbi koordinacije u parovima (sl. 121).
Vrlo efikasno je izvođenje raznih vježbi spretnosti u zraku i na tlu serijski u vidu "poligona" (sl. 122).
Igre za razvoj koordinacije traju 5-10 minuta. Pri izboru igara treba birati one koje su prema strukturi kretanja slične nogometnoj igri i koje su zahtjevne u odnosu na spretnost, snalažljivost, preciznost i sl. Takve su igre razne lovice, štafete i sportske igre.
c) Brzina Kod kadeta se nastavljaju obrađivati svi oblici brzine. U brzini reakcije naglasak je na izbornoj reakciji kad postoji mogućnost nekoliko odgovora na nekoliko podražaja. Startna brzina se također intenzivno obrađuje.
Brzina promjene smjera kretanja zastupljena je u većem obujmu u odnosu na pionire. Povećana je i obrada osnovne brzine trčanja ili maksimalne brzine trčanja. Sredstva za razvoj brzine jesu razne vježbe i igre koje se pravilno i brzo izvode sa ili bez lopte. Osnovna metoda je metoda ponavljanja vježbi i igara maksimalnom brzinom. Metodom ponavljanja izvodi se brzo 6-8 vježbi s ponavljanjem 4-5 puta kroz 4-5 serija s 2-3 minute stanke između serija. Vježbe se obično primjenjuju kao kompleks vježbi u kojemu ima vježbi za sve oblike brzine. Ukupna trčanja u jednom treningu brzine za kadete mogu biti 500-700m. U intervainoj metodi mogu se primjenjivati distance trčanja od 20m u 3-4 serije od po 3-5 trčanja 20m, sa stankama između serija 2-3 minute. U primjeni dionica trčanja od 40m koriste se 2-3 serije sa po 3-4 ponavljanja trčanja dionica od 40m i s 3-4 minute predaha između serija. Primjer kompleksa vježbi s loptom za razvoj brzine: - lagano vođenje lopte i sprint naprijed, - cik-cak vođenja i sprint bočno, - vođenje lopte, povlačenje lopte đonom i sprint, - izlomljeno brzo vođenje lopte u raznim smjerovima, - žongliranje, prizemljenje lopte i sprint. Igre koje se primjenjuju za razvoj brzine traju 3-5 minuta. To su razne lovice, štafete i elementarne igre.
d) Snaga Kod kadeta se radi na razvoju svih oblika snage (repetitivna, eksplozivna, amortizacijska i statička). Načelno se s intenzivnim treningom snage može početi nakon završetka pubertetskog razdoblja. Kadeti su upravo u toj dobi, pa je moguća intenzivna primjena treninga repetitivne i eksplozivne snage, a i počinje se s primjenom treninga amortizacijske i statičke snage. Uz svladavanje težine vlastita tijela i lakših opterećenja (medicinke, gurtne, prepone i sl.), počinje se raditi s lakšim utezima i specijalnim napravama.
Za razvoj repetitivne snage primjenjuju se kompleksi od po 6-8 vježbi (1-2 vježbe za ruke i ramena,
2 vježbe za trbušnu muskulaturu, 2 vježbe za leđnu muskulaturu, 1-2 vježbe za noge). Vježbe se izvode pravilno, lagano i s vježbama relaksacije između svake vježbe snage. Vježbe se ponavljaju 12-15 puta u 2-3 serije sa stankama 3-5 minuta između serija. Primjer kompleksa vježbi repetitivne snage u parovima (sl. 123).
Vježbe se mogu izvoditi i vremenski - 30 sekundi vježbanja sa stankama od po 60 sekundi. Takav je trening tzv. kružni trening sastavljen od "postaja". Na svakoj postaji rade dva igrača koja se nakon završetka vježbe pomiču udesno na drugu postaju, i tako dok ne završe krug od 8 do 10 postaja. Izvode se 2 kruga sa stankama 3-5 minuta (sl. 123 A).
Eksplozivne vježbe snage primjenjuju se u kompleksu od po 6-8 vježbi, koje se ponavljaju 810 puta u 2-3 serije i stankama 2-3 minute. Vježbe se izvode brzo i eksplozivno.
Primjer kompleksa vježbi eksplozivne snage loptom u parovima (sl. 124).
S kadetima počinje treniranje amortizacijske snage. Amortizacijska snaga je potrebna za djelovanje u uvjetima kada nakon amortizacije treba izvršiti maksimalan odraz. Opterećenja su slična kao u vježbama za eksplozivnu snagu. Primjeri vježbi za razvoj amortizacijske snage: - S klupice visine od 40 cm igrač izvodi skok u dubinu pa naskok na klupicu od 60 cm. - S klupice visine od 40 cm igrač izvodi skok u dubinu pa udarac glavom po visećoj lopti. - Povezani sunožni skokovi naprijed-natrag. - Bočni skokovi s odrazima samo vanjskom nogom itd. Kod kadeta mogu se početi primjenjivati i statičke vježbe snage. To je sposobnost izvođenja maksimalne izometrijske kontrakcije mišića ili produženi statički rad. U statičkim (izometrijskim) vježbama najbolji rezultati postižu se u vježbama snage pri maksimalnoj kontrakciji koja traje 4-5 sekundi uz 4-6 ponavljanja tijekom jednog treninga. Primjer statičkih (izometrijskih) vježbi): - Izdržaj u počučnju s igračem na leđima. - Dva igrača, postavljena leđima rame o rame, jedan drugoga tiskaju leđno s izdržajem. - Dva igrača, postavljena leđa o leđa, guraju jedan drugoga s izdržajem. - Jedan igrač je u pretklonu s ispruženom kralješnicom, a suigrač mu tiska ramena prema dolje, čemu se igrač odupire. - Igrač u uporu ležećem postavi loptu ispod trbuha, legne na nju, zategne trbušnu muskulaturu, podigne ruke i izvodi izdržaj u tom položaju itd.
Izdržljivost Kod kadeta se intenzivnije radi na razvoju aerobne izdržljivosti.
U metodi kontinuiranog rada kadeti mogu izvoditi trčanja od po 40-50 minuta ili u metodi ponavljanja 2-3x15 minuta trčanja. Radi li se o trčanju određene kilometraže, u jednom treningu kadeti mogu istrčati 6-8 km. Primjenjuju li se dionice trčanja od 2000, 1500 i 1000m, ukupna trčanja u treningu za kadete mogu iznositi 5000-6000m. Trčanja se izvode laganim intenzitetom s pulsom između 140-160 otkucaja u minuti, u prirodi, po atletskoj stazi i/ili oko igrališta. Kod kadeta počinje i ozbiljnija obrada anaerobne izdržljivosti. Ukupna trčanja u treningu kadeta iznose 2000-3000m. To su malo brža trčanja s pulsom od 160-180 otkucaja u minuti. Dionice trčanja su 50,100,150 i 200m (70%). U ovoj dobi počinje i rad na razvoju specifične izdržljivosti. Vježbe se daju u kompleksima, a kompleksi se slažu prema zadaćama od 10-15 vježbi. Jedan kompleks vježbi može obrađivati brzinsku izdržljivost, drugi izdržljivost u snazi i koordinaciji. Preporučljivo je vježbe izdržljivosti kombinirati tehničko-taktičkim elementima, primjerice, 50% kompleksa se obradi bez lopte, a drugih 50% loptom ili 40% bez lopte, 30% loptom i 30% igrom. Ove vježbe izvode se submaksimalnim intenzitetom, što znači s pulsom 180-200 otkucaja u minuti. Primjer kompleksa vježbi za razvoj aerobne izdržljivosti kadeta: - 10' lagano trčanje - 2-3' relaksacija - 10'vježbe stretchinga - 10'trčanje srednjim tempom - 2-3' relaksacija - 10'tehničke vježbe - 2-3' relaksacija - 10' trčanje srednjim tempom - 2-3' relaksacija - 10' igra 5:2 "od prve" - 10' lagano trčanje - 5' relaksacija i vježbe disanja Primjer kompleksa vježbi za razvoj anaerobne izdržljivosti kadeta: - 300m laganog trčanja s vježbama fleksibilnosti, - 2x300m trčanja po režimu rada: 25m brzo, 25m lagano, 50m brzo, 50m lagano, 100m brzo i 100 m hoda,
- 10' tehničke vježbe loptom, - 2x300m (kombinacijom dionica 50,25 i 100m), - 10'tehničke vježbe loptom, - 2x300m (kombinacijom dionica 50,100 i 25m), - 10' vježbe snage po režimu rada: 30" rad, 30" odmor itd. - 2x300m (kombinacijom dionica 100, 50 i 25m), - 10' igra na 2 gola iz dva dodira, - 1 krug laganog trčanja oko igrališta s vježbama relaksacije i disanja. Primjer kompleksa vježbi za specifičnu brzinsku izdržljivost kadeta: - 5x1 Om brzoga trčanja - 5x1 Om sprinta - 5x20m brzoga trčanja - 5x20m sprinta - 5x15m trčanja s ubrzanjem - 5x20m sprinta - 5x30m s ubrzanjem Odmori između pojedinih trčanja traju 15-30 sekundi, a između serija 1-2 minute. Ovom kompleksu se može dodati još 6 TE-TA vježbi napada (3 preko lijeve i 3 preko desne krilne pozicije) u trojkama visokom ritmu rada i 15 minuta igre za posjed lopte 8:8 na dva dodira i na jednoj polovini igrališta.
5.5.3. Program i metodika taktičke pripreme u dobi kadeta prelazi se iz slobodne u usmjerenu i organiziranu igru s globalnim i parcijalnim taktičkim zahtjevima. Ovdje se usvajaju osnove predviđenog modela igre. Taktička priprema odvija se na višoj razini rada. Program taktičke pripreme za kadete: - individualne akcije i protuakcije - osnovne kombinacije 2:3 - složenije vježbe suradnje 3 igrača - osnovne kombinacije 3:3 - pomoćne igre bez osvajanja prostora (3:2 i 4:3)
- igra za posjed lopte (5:5 i 6:6) - igra malog nogometa (5:5,4:4) - igre na ¼ igrališta (4:4-2 vratara i 3:3+2 vratara) - igre na ½ igrališta (6:6+2 vratara i 5:5+2 vratara) - igranje velikog nogometa.
a) Individualne akcije i protuakcije Ovdje je riječ o individualnim sredstvima taktike: vođenja lopte, driblinzi i fintiranja, udarci na vrata, oduzimanja lopti, otkrivanja i pokrivanja. U dobi kadeta treba usavršavati vođenja lopti pretežno situacijskim oblicima vježbanja. U igrama treba inzistirati na optimalnoj primjeni vođenja lopte. Kod driblinga i fintiranja treba inzistirati na dinamičnosti, usavršavanju, određenoj specijalizaciji i situacijskom obliku vježbanja. Kod udaraca na gol, uz izvođenje udaraca objema nogama, raznim tehnikama raznih udaljenosti od gola i raznih kutova, treba razvijati snagu i preciznost udaraca. Ovdje se uključuje sve više situacijsko vježbanje udaraca na vrata u raznim brojčanim odnosima; 1:1, 1:2,2:1,2:2,2:3,3:213:3. Kadeti trebaju više vježbati slobodne udarce i jedanaesterce. Usvajanje svih tehnika oduzimanja lopti omogućuje kadetima situacijsko vježbanje oduzimanja lopti. To vježbanje utječe na stjecanje iskustva pravilnog postavljanja, svrsishodnog izvođenja obrambenog plesa, te pravovremenog ulaska u oduzimanje lopte. Svi kadeti moraju usavršavati oduzimanje lopti kao univerzalnu sposobnost. I kod otkrivanja i pokrivanja treba ići korak dalje. Uz pravovremeno otklanjanje u pravom prostoru, kod kadeta treba razvijati i maskiranje otkrivanja lažnim kretanjem ili fintiranjem. Kadete treba sve više poučavati kombiniranom pokrivanju (zonskom i čovjek-čovjeka) i tu sposobnosti treba razvijati kao univerzalnu sposobnost.
b) Osnovne kombinacije 2:3 Uz usavršavanje osnovnih kombinacija 2:1 i 2:2, kadeti trebaju svladati i osnovne kombinacije 2:3. Primjeri vježbi osnovnih kombinacija 2:3: 1. Suradnja dva napadača protiv trojice braniča dvostrukim dodavanjem i dubinskom loptom (sl. 125).
2. Suradnja dva napadača protiv trojice braniča dvostrukim dodavanjem i dijagonalnom loptom (sl. 126).
3. Suradnja dva napadača protiv trojice braniča preuzimanjem lopte i dvostrukim dodavanjem (sl. 127).
Preduvjet za učenje osnovnih kombinacija 2:3 jesu ranije svladane osnovne kombinacije 2:2, potom pojedinačne osnovne kombinacije 2:3, pa izvedba osnovnih kombinacija 2:3 uz slobodu igrača da izabere rješenja.
c) Složenije vježbe suradnje tri igrača Ove vježbe su nadgradnja vježbama suradnje tri igrača koje bi trebale biti usvojene u dobi pionira. One su i tehnička osnova vježbama suradnje tri napadača u brojčanom omjeru igrača 3:3. Primjeri vježbi za suradnju (dodavanja lopti) 3 igrača:
1. U frontalnom kretanju trojice igrača izvodi se vođenje lopte i dodavanje suigraču koji se otkriva iza leđa. Sva trojica mijenjaju mjesta (sl. 128).
2. U frontalnom kretanju trojice igrača izvodi se dodavanje lopte suigraču "od prve" (ili s primanjem) i odlazak iza leđa. Sva trojica mijenjaju mjesta (sl. 129).
3. Trojica igrača izvode dodavanje lopte s povratnom loptom i dijagonalnim dodavanjem (sl.130) 4. Trojica igrača izvode dodavanje s tzv. dijagonalnim manevrom (sl. 131).
5. Trojica igrača izvode vježbu kris-kros (sl. 132). 6. Trojica igrača izvode dodavanje s povratnom loptom i dubinskom loptom (sl. 133).
Ove vježbe dodavanja trojice igrača predstavljaju tehničku osnovu za pouku osnovnih kombinacija 3:3. Iste vježbe mogu se povezivati s udarcima na vrata direktno ili preko ubacivanja sa strane (centaršuteva).
d) Osnovne kombinacije 3:3 Osnovne kombinacije 3:3 predstavljaju suradnju trojice igrača koja je u nogometnoj igri iznimno važna. Za pouku i učenje osnovnih kombinacija 3:3 primjenjuje se sljedeći metodički postupak: 1. Objašnjenje smisla kombinacije 3:3 2. Demonstracija izvođenja 3. Izvođenje kombinacije u laganom kretanju 4. Izvođenje u bržem kretanju s promjenom ritma i uz korekcije 5. Izvođenje s poluaktivnim protivnicima 6. Izvođenje s aktivnim protivnicima 7. Izvođenje u situacijskim uvjetima. Vježbe osnovnih kombinacija 3:3 u napadu: 1. Kombinacija dvojice isturenih i jednog povučenog napadača s povratnom i dubinskom loptom (sl. 134). 2. Kombinacija jednog isturenog i dva povučena napadača s dijagnonalnom loptom (sl. 135).
3. Kombinacija kris-kros u cik-cak razmještaju trojice napadača (sl. 136). 4. Preuzimanje lopte i odigravanje trećem napadaču (sl. 137).
Vježbe zonskog postavljanja braniča kod brojčanog odnosa 3:3: 1. Zonsko dijagonalno postavljanje kad loptu ima bočni napadač (sl. 138). 2. Zonsko "krovno" postavljanje kad loptu ima srednji napadač (sl. 139).
3. Ispadanje bočnog braniča iz igre i preuzimanje napadača s popunjavanjem mjesta (sl. 140). 4. Ispadanje srednjeg braniča iz igre s preuzimanjem igrača i popunjavanjem mjesta (sl. 141).
e) Pomoćne igre bez osvajanja prostora Pomoćne Igre 3:2 i 4:3 igre su vrlo slične stvarnoj nogometnoj igri. Traže od igrača solidne TE-TA sposobnosti i znanja.
Igra 3:2 Ova igra dobra je za vježbanje brze suradnje između tri igrača. U igri se mogu izvoditi razna dodavanja s strane i po dubini uz brza otkrivanja u slobodan prostor. Igra se može igrati na najviše tri ili dva dodira lopte. Dvojica igrača u sredini naglašeno surađuju u smislu da igrač bliži lopti napada i igra loptom, a drugi igrač zonski pokriva prostor. Igra se izvodi u prostoru dimenzija 20x10m.
Igra 4:3 Ova igra još je bliža stvarnoj igri, a služi za vježbanje suradnje između četiri igrača. Igra se može izvoditi različitim dodavanjima (bočnim, dubinskim, dijagonalnim), na najviše tri, potom najviše dva dodira lopte, te s izmjenom mjesta. Igrači u sredini igraju držeći se načela da igrač najbliži igraču s loptom napada, a druga dvojica postavljaju se zonski.
Igra se izvodi u prostoru dimenzija 30x20m.
f) Igra za posjed lopte 5:5 ili 6:6 Na 1/2 igrališta igraju dvije momčadi za posjed lopte, najprije na najviše tri dodira, a kasnije na najviše dva dodira. Momčad koja ima loptu nastoji što dulje zadržati loptu. Cilj igre je da se suigrači stalno otkrivaju (bočno, dijagonalno, dubinsko) i da dodavaju lopte, gdje su bočna dodavanja pomoćna, a poželjna su dijagonalna i dubinska dodavanja. Cilj igre je plansko otkrivanje, dodavanje i čuvanje lopte. Momčad koja nije u posjedu lopte izvodi striktno pokrivanje čovjek-čovjeka. Ovdje su dopuštena preuzimanja igrača ako suigrač ispadne iz igre.
g) Igra na dva mala gola (5:5 i 4:4) Usavršava se igra na 2 mala gola širine 2m bez grede u brojčanom odnosu 5:5. Kadete je moguće poučavati i u malom nogometu u brojčanom omjeru 4:4 igrača. Osnovni raspored igrača je 3:1 ili 2:2. Igra se na terenu dimenzija 30x20m.
h) Igra na 1/4 nogometnog terena Igra se na 1/4 nogometnog terena u brojčanom odnosu 4:4+2 vratara s normalnim nogometnim vratima (7,32-2,44m). U fazi obrane može se igrati zonska igra 3-1, a u fazi napada 2:2 ili 1-3. Kadeti u ovoj igri mogu primijeniti i kombiniranu obranu (korektor igra zonski, a ostala 3 igrača čovjek-čovjeka).
i) Igra na 1/2 igrališta Igra se na polovici nogometnog igrališta s golovima (7,32-2,44m) postavljenima na autlinijama. Igra se u brojčanim odnosima 5:5 i 4:4+2 vratara. U igri 5:5 preporuča se u fazi obrane sustav igre 3-2, a u fazi napada 2-3. U igri 4:4 preporuča se sustav igre 3-1 u fazi obrane i 2-2 u fazi napada. I ovdje se može primijeniti kombinirana obrana (korektor igra zonski, a ostala 3 igrača čovjek-čovjeka). U fazi napada se uz kontinuirani napad inzistira i na napadu s polukontrama.
j) Igranje velikog nogometa Igranje velikog nogometa kod kadeta poprima naglašeno natjecateljski karakter.
Za svakog igrača treba odrediti optimalno igračko mjesto, te prvo i drugo pričuvno mjesto. Kod kadeta treba inzistirati na razvoju situacijskog mišljenja, na kreativnosti u igri te na sposobnostima improvizacije, uz određene taktičke obveze u igri. Treba razvijati želju za pobjedom, bilo da se radi o pomoćnoj igri, trening utakmici, bilo o prijateljskoj ili prvenstvenoj utakmici. Preporučljiv je sustav igre 4-4-2 (sl. 142) u fazi obrane s transformacijom u 4-4-3 ili 3-4-3 u fazi napada. Obrana se može igrati zonski ili s korektorom, a napad pretežno kontinuiran, što više preko krilnih pozicija s povremenim polukontrama. Još je više naglašena igra u plitkoj formaciji. Kadetima se određuju i specifični pojedinačni taktički zadaci, primjerice, pri izvođenju kornera, slobodnih udaraca ili jedanaesteraca. Mogu se svladati i osnovne kombinacije dvojice igrača pri izvođenju slobodnih udaraca.
U poučavanju vratara mogu se, uz individualne taktičke vježbe postavljanja, istrčavanja, smanjivanja gola, presijecanja lopti, ulazaka u šut, obrađivati i vježbe suradnje sa suigračima u "živom zidu" korneru, degažiranju itd. U trening utakmicama vratari mogu privremeno igrati kao korektori kako bi razvijali i igračke taktičke sposobnosti.
5.5.4. Ostale programske aktivnosti Uz već navedene programe, ovamo ubrajamo još i razna predavanja iz teorije nogometa, iz pravila nogometne igre, iz specijalne higijene i prehrane sportaša, predavanja o štetnosti nikotina, alkohola i dopinga.
Posebna pažnja mora se posvetiti pedagoškom radu u kontroli ponašanja na javnim mjestima i igralištima, njegovanjem pristojnih odnosa prema starijem, prema suigraču i prema protivniku, te kontrolom uspješnosti u školi. Često je kadetu potrebno pružiti pomoć u rješavanju raznih privatnih problema, najčešće u rješavanju socijalnog statusa. Kod kadeta se može početi s primjenom psihičke pripreme u vidu vježbi progresivne relaksacije, koncentracije, dekoncentracije, prekidanja negativnih misli i sl.
5.6. Program i metodika rada s juniorima (U-17 i U-18) Juniorima zovemo mladiće u dobi od 16. do 18. godine, u periodu tzv. zrele mladosti ili adolescencije.To je i period drugog dijela ili završnog dijela srednje škole. U ovom razdoblju je još moguća pojava zakašnjelog puberteta. Rast i razvoj teku mirno. Kod mnogih u ovoj dobi završava rast u visinu, a naglašen je rast u širinu. Kretnje postaju harmonične. Naglašeno je funkcionalno sazrijevanje i povećana je otpornost na umor. Emocije su stabilnije, a interes za sport, u ovom slučaju za nogomet, je visok. Javljaju se i ambicije za postizanje vrhunskih dostignuća u sportu. Svijest i odgovornost u radu su povećani. Pažnja postaje stabilna. Juniori sazrijevaju kao osobe na intelektualnom planu. Mišljenje se snažno razvija. No, i ovdje se mogu kod pojedinaca pojaviti neke krize vezane uz školske probleme, obitelj i Ijubav. Juniori postaju socijalno prilagodljiviji, kao i komunikativniji, privrženiji svojoj grupi, momčadi i klubu. Većina ih je opterećena problemom prijelaza u seniore, problemom prijelaza u profesionalce, problemom ustupanja ili prijelaza igrača u druge klubove itd. Unatoč svemu tome, navedene karakteristike u ovoj dobi omogućuju daljnje usavršavanje tehnike, automatizaciju tehnike, usvajanje i usavršavanje taktičkih elemenata, kao i usvajanje planiranoga modela igre. To je period stabilnog izraza motoričkih sposobnosti. Naročito je izražen prirast snage i izdržljivosti. U ovoj dobi treba u fizičkoj pripremi obrađivati sve motoričke sposobnosti. Opterećenja u fizičkoj pripremi treba krajem ove dobi približiti opterećenjima seniora. Oko 17. godine motorika se stabilizira, tako da je to period jasnih vrijednosti motoričkih sposobnosti. U ovom periodu dolazi do uravnoteženog razvoja funkcionalnih sposobnosti, i to omogućuje primjenu većih opterećenja u razvoju aerobne i anaerobne izdržljivosti, kao i izdržljivosti u brzini i snazi. U tehničkoj pripremi to je vrijeme za usavršavanje tehničkih elemenata, učenje tehničkih finesa, povećavanje preciznosti i automatizaciju tehnike.
U taktičkoj pripremi i nadalje se obrađuju individualna taktika, suradnja dva i tri igrača, grupna taktika po linijama djelovanja igrača i povezuju se djelovanja linija. Više nego kod kadeta, ovdje je prisutna obrada skupne ili kolektivne taktike. Dvogodišnji program rada juniora s orijentacijskom dinamikom realizacije može se tablično prikazati:
5.6.1. Program i metodika tehničke pripreme U dobi juniora više ne bi smjelo biti pouke osnovne tehnike. Ona bi morala završiti u dobi kadeta. Kod juniora se podučavaju tehničke finese, a osnovna se tehnika usavršava treningom. Cilj tehničkog treninga je usavršavanje i automatizacija tehnike. Više nego kod kadeta ovdje Je naglašena situacijska tehnika izvođenja kretanja u igri sličnim uvjetima. Trening tehnike kod juniora mora biti usklađen i sa specifičnim potrebama pojedinog igračkog mjesta ili linije djelovanja. Individualni rad na tehnici mora biti također naglašen radi perfekcije tehnike i otklanjanje eventualnih grešaka.
Povremeno u treninge tehnike treba uključivati repeticiju škole tehnike radi obnavljanja i održavanja tehnike. Od tehničkih vježbi puno se primjenjuju, uz individualne tehničke vježbe, tehničke vježbe u trojkama. Vježbe je potrebno izvoditi vrlo dinamično i precizno.
5.6.2. Program i metodika fizičke pripreme Zbog stabilizacije motorike, to je dob jasnih vrijednosti motoričkih sposobnosti. Zbog uravnoteženoga razvoja funkcionalnih sposobnosti moguća je primjena većih opterećenja u razvoju aerobne i anaerobne izdržljivosti, kao i izdržljivosti u brzini i snazi. U fizičkoj pripremi juniora treba obrađivati sve motoričke sposobnosti i opterećenja treba približiti seniorskim.
a) Fleksibilnost U radu na razvoju fleksibilnosti podjednako je zastupljena dinamička i statička metoda. Dinamičke vježbe u treningu juniora primjenjuju se kao kompleksi od 7-10 vježbi (2-3 vježbe za ruke i rameni pojas, 3-4 vježbe za trup, 2-3 vježbe za noge). Svaka vježba ponavlja se 8 -10 puta. Vježbe u kompleksu mogu se primjenjivati i ovim redom: 1 vježba za ruke i rameni pojas, 12 vježbe za trup, 1-2 vježbe za noge. To se ponavlja 2 puta. U treningu juniora mogu se izvoditi 1-2 kompleksa dinamičkih vježbi fleksibilnosti. Preporučljivo je između vježbi fleksibilnost ubaciti vježbe relaksacije. Vježbe fleksibilnosti mogu se kombinirati s raznim oblicima trčanja, s vježbama vođenja i žongliranja loptom, s vježbama dodavanja itd. Primjer kompleksa dinamičkih vježbi s vijačama (sl. 143). Pri primjeni statičkih vježbi izvodi se 7-10 statičkih vježbi istezanja (za ruke, rameni pojas, trup i noge). Te tzv. stretching vježbe izvode se 20-30 sekundi bez trzaja i bola i uz pravilno disanje. Vježbe za trup mogu se izvoditi 30-40 sekundi. Kod juniora se mogu povezivati dinamičke i statičke vježbe fleksibilnosti, primjerice, nakon zagrijavanja (laganog trčanja i vježbi rotacije zglobova) može se primijeniti kompleks stretching vježbi i nakon toga se može dodati nekoliko dinamičkih vježbi fleksibilnosti. Primjer kompleksa stretching vježbi fleksibilnosti u parovima (sl. 144).
b) Koordinacija U fizičkoj pripremi za juniore koordinacija se održava izvođenjem složenih kretanja, izvođenjem složenih kretanja u novim, težim uvjetima, primjenom novih kretanja, složenijim vježbama spretnosti na tlu i u zraku, specijalnim vježbama s vijačama, različitim loptama, primjenom dopunskih sportova i igara i sličnim. Kod juniora se može posebno raditi na koordinaciji rada nogu. Juniori se moraju odlučiti za nekoliko dopunskih sportova i igara. Preporučuju se sportovi: tenis i plivanje, a od igara: košarka i odbojka. Juniori mogu primjenjivati komplekse vježbi za koordinaciju od 8-10 vježbi koje se ponavljaju
4-6 puta sa stankama između 1-2 minute. Vježbe je potrebno izvoditi pravilno, mekano i dosta brzo. Primjer kompleksa vježbi koordinacije prema Mazzalu (1989.) (sl. 145).
c) Brzina Juniori treniraju sve oblike brzine. Više nego kod kadeta prisutna je obrada maksimalne brzine trčanja i brzine promjene smjera trčanja. Osnovna metoda u razvoju brzine je ponavljanje vježbi i igara maksimalnom brzinom. Metodom ponavljanja izvodi se 8-10 vježbi različitih oblika brzine s ponavljanjima 4-6 puta u 5-6 serija sa stankama između-serija od 2-3 minute. Ukupna trčanja u jednom brzinskom treningu za juniore mogu biti 700-900m. Primjer kompleksa vježbi brzine u parovima (sl. 146).
U laganom krivudavom trčanju slijedi stražnji igrač prednjeg igrača
• dva igrača u sprintu zatrčavaju se jedan prema drugom izbjegavajući sudar • prednji igrač brzo mijenja pravce kretanja, a igrač iza njega prati ga u stopu dva igrača lagano trče bočno jedan od drugoga, na znak u sprintu mijenjaju mjesto dva igrača su okrenuta sučelice jedan prema drugome. Jedan od igraća trči naprijed-nazad, lijevo-desno, a drugi ga slijedi dva igrača lagano trče i na znak stražnji igrač pretrčava prednjeg igrača • jedan igrač izvodi po 3 razna brza pokreta, a drugi ga oponaša • jedan igrač trči lagano cik-cak i prelazi u bočni sprint, a drugi igrač prati ga u "braničkom plesu", brzo se okreće i sprinta za njim
Primjer kompleksa vježbi brzine sa stalcima (sl. 147).
Brzo "slalom" trčanje 20 m i vraćanje nazad s drage strane stalka također u "slalom trčanju“.
Uz osnovnu metodu razvoja brzine mogu se kod juniora primjenjivati i pomoćne metode kao što su: metoda ubrzavanja, metoda varijabilnih vježbi (dobra za vježbe brzine s loptom), intervalna metoda (primjena dionica trčanja 20,40 i 60m) i sl.
d) Snaga Kod juniora je potrebno raditi na razvoju svih oblika snage (repetitivne, eksplozivne, amortizacijske i statičke). Ovdje se radi na razvoju amortizacijske i statičke snage više nego kod kadeta. Uz opterećenja kao što su svladavanje težine vlastita tijela, težine suigrača, medicinke, "prsluka", ili lakog utega, mogu se primjenjivati i utezi do 30 kg. Za razvoj repetitivne snage primjenjuju se kompleksi od 8-10 vježbi s 15-20 ponavljanja kroz 3-4 serije. Vježbe se mogu izvoditi i vremenski, 30 sekundi s stankama od 60 pa 30 sekundi, primjerice, u primjeni “kružnog treninga" s "postajama". Vježbe se izvode u srednjem tempu i pravilno. - Za početnu normu ponavljanja svake vježbe određuje se polovica od maksimuma. Maksimumu se može dodati još nekoliko ponavljanja (primjerice 2, 4, 6), a tada se početna norma određuje prema formuli:
Primjer kompleksa vježbi repetitivne snage (10 "postaja") na specijalnim napravama u fitnes centrima ili trim-kabinetima (sl. 148).
Ovaj kompleks može se izvoditi serijski ili kružno. Kod "kružnog treninga" opterećenja se mogu određivati posebno za svakog nogometaša.
Postupak je sljedeći: - Nogometaš ponavlja vježbu snage maksimalnom brzinom u vremenu rada. Na taj način iskazuje svoju maksimalnu mogućnost. MBP (maksimalni broj ponavljanja) + X PN (početna norma) =
Ako je početna norma visoka, opterećenja se sporije povećavaju. Broj ponavljanja raste prema načelu progresivnosti opterećenja. Eksplozivne vježbe snage primjenjuju se u kompleksima od 6-8 vježbi uz 8-10 ponavljanja u 3-4 serije i stankama 2-3 minute. Vježbe se izvode brzo i eksplozivno. Primjer kompleksa vježbi eksplozivne snage s medicinkama (sl. 149).
Slično se primjenjuju i vježbe amortizacijske snage. Primjer kompleksa vježbi sa strunjačama i švedskim sanducima (sl. 149 A).
Statička (izometrijska) snaga također se obrađuje kompleksima od 6-8 statičkih vježbi. Vježbe se izvode maksimalnom kontrakcijom mišića 5-6 sekundi uz 4-6 ponavljanja sa stankama 1-2 minute. U ovim vježbama disanje se ne smije zadržavati. Važno je normalno disati.
Primjer kompleksa vježbi uz zid (149 B).
e) Izdržljivost Kod juniora nastavlja se razvoj aerobne izdržljivosti Metodom kontinuiranog rada juniori mogu izvoditi trčanja 50-60 minuta ili metodom ponavljanja 3-4x15 ili 3 x 20 minuta trčanja ili, izraženo u kilometrima, trčanja 8-10 km. Kod primjene dionica trčanja od 2000, 1500 i 1000m ukupna trčanja u treningu juniora mogu iznositi 6000-8000m. Intenzitet tih trčanja je lagani s pulsom između 140-160 otkucaja u minuti. Ova trčanja izvode se u prirodi, po atletskoj stazi i oko igrališta. Kod juniora je pojačan I rad na razvoju anaerobne izdržljivosti. Ukupna trčanja u treningu iznose 3000-4000m, a sastoje se iz trčanja dionica 100,200,300 i 400m. To su malo brža trčanja s pulsom 160-180 otkucaja u minuti. Kod juniora je izraženiji rad na razvoju specifične izdržljivosti specijalnim režimom rada i odmora, primjerice: - izvođenje 6-8 vježbi, - broj serija 8-10, - stanka između vježbi 1-2 minute, - intenzitet vježbi submaksimalan ili maksimalan, - u jednoj seriji preporučuje se ukupno izvođenje sprinta i brzog trčanja 250-300m, - kombiniran rad sa i bez lopte. Primjer kompleksa vježbi specifične izdržljivosti u situacijskom vježbanju: - 8' individualna tehnika - 2' relaksacija - 8'igra 1:1 na 2 mala gola - 2' relaksacija - 8' tehničke vježbe u parovima
- 2' relaksacija - 8' igra 2:2 na 2 mala gola - 2' relaksacija - 8' tehničke vježbe u trojkama - 2' relaksacija - 8' igra 3:2 bez golova s dva dodira - 2' relaksacija - 8' tehničko-taktičke vježbe napada u trojkama - 2’ relaksacija - 8' igra 3:3 na 2 gola - 2' relaksacija - 8' slobodni udarci i jedanaesterci
5.6.3. Program i metodika taktičke pripreme Taktička priprema za juniore usmjerena je na intenzivniji razvoj taktičkih sposobnosti znanja, na usvajanje predviđenog modela igre i na rezultate u natjecanju. a) Taktičke vježbe za juniore U programu taktičke pripreme za juniore potrebno je obrađivati sljedeće vježbe: - individualne taktičke vježbe napada (udarci na vrata iz pozicija djelovanja špic, polušpic i veznih igrača) - vježbe suradnje dvojice špic igrača (udarci na vrata iz suradnje bez izmjene mjesta, s dvostrukim dodavanjem, s izmjenom mjesta, s povratnom loptom i sa centar šutevima) - vježbe suradnje dvojice špic i polušpic igrača (bez izmjene mjesta, s izmjenom mjesta, s kris-kros manevrom, s trostrukim dodavanjem, s centar šutevima itd.) - vježbe suradnje špic i veznih igrača u napadu (vježbe suradnje desne špice, polušpice i desnog veznog igrača te iste vježbe suradnje za lijevu stranu, potom vježbe suradnje'lijevog veznog, desnog veznog i špic igrača, kao i ostale slične kombinacije) - vježbe suradnje špic i veznih igrača te braniča u napadu (vježbe u kojima se braniči ubacuju na bočne pozicije i u završnicu napada, vježbe u kojima se štoper ubacuje u pripremu i završnicu napada, kao i slične kombinacije) - vježbe suradnje špic, veznih igrača i braniča u izvođenju udarca iz kuta, slobodnih udaraca, auta i protiv namještanja zaleđa
- individualne vježbe obrane (na poziciji lijevog braniča, lijevog štopera, desnog štopera, desnog braniča, kao i na ostalim pozicijama) - vježbe suradnje 2, 3 i 4 braniča (vježbe suradnje lijevog braniča i lijevog štopera, isto na desnoj strani, vježbe suradnje lijevog braniča, lijevog štopera i desnog štopera, te desnog braniča, desnog štopera, lijevog štopera, pa vježbe suradnje lijevog braniča, lijevog štopera, desnog štopera i desnog braniča) - vježbe suradnje braniča, veznih igrača i špic igrača u obrani - vježbe obrane za pojedine dijelove igre (korner, postavljanje "živog zida", slobodni udarci, aut, namještanja zaleđa). U poučavanju i treniranju navedenih taktičkih vježbi primjenjuje se jedinstveni metodički postupak: 1. Objašnjavanje svrhe vježbe 2. Demonstracija vježbe 3. Pouka vježbe u laganom kretanju 4. Izvođenje vježbe u bržem kretanju 5. Izvođenje vježbe uz poluaktivnog protivnika 6. Izvođenje vježbe uz aktivnog protivnika 7. Primjena vježbe u igri na dva gola.
b) Pomoćne taktičke igre Cilj pomoćnih taktičkih igara je usavršavanje, uglavnom, grupne taktike, kao i nekih elemenata skupne ili kolektivne taktike. Od pomoćnih taktičkih igara juniori mogu primjenjivati sljedeće igre: - igra za posjed lopte 7:7,8:8 i 9:9 - igra 4:4:4ili 5:5:5 - igra 4:4+2 vratara - igra na 1 veliki i 2 mala gola - igra na suženom prostoru.
Igra za posjed lopte 7:7.8:8 ili 9:9 Ovu igru igraju dvije momčadi na ½ nogometnog Igrališta. Cilj igre je loptu što dulje držati u posjedu. Igra se mote provoditi s najviše 3 ili 2 dodira, pa čak i samo s 1 dodirom. Od igrača koji su u posjedu lopte traži se stalno otkrivanje (bočno, prema naprijed, dijagonalno, dubinsko i
unatrag). Momčad koja je izgubila loptu može izvoditi striktno pokrivanje čovjek-čovjeka, kao i pokrivanje s preuzimanjem igrača kada suigrač ispadne iz igre.
Igra 4:4:4 ili 5:5:5 Igru izvode tri momčadi označenih u dresovima u tri različite boje. Srednja momčad A izvodi napad protiv momčadi B na desni gol. Čim je napad završen ili im je momčad B oduzela loptu, igrači momčadi A u sprintu prelaze korner liniju. Momčad B potom izvodi napad na lijevi gol protiv momčadi C, koja ih čeka na 16m i napada ih tek kada su svi igrači momčadi B prešli središnju liniju igrališta. Potom momčad C izvodi napad protiv momčadi A i tako se momčadi stalno izmjenjuju u fazi napada i u fazi obrane (sl. 150).
Posebni zahtjevi mogu se postavljati u fazi obrane, primjerice, da sve momčadi igraju zonski ili s korektorom, ili da u fazi napada sve momčadi provode napad preko bočne pozicije ili, kombinirano preko bočne i središnje pozicije. Potom, kako bi se ubrzao prijelaz iz faze obrane u fazu napada, može se dozvoliti da momčad koja je izgubila loptu, to može nadoknaditi tako da pokuša ponovno doći u posjed lopte prije nego što momčad koja im je oduzela loptu, prijeđe središnju liniju igrališta s loptom. Ova pomoćna igra istodobno utječe na razvoj taktičkih sposobnosti i znanja vezanih i uz fazu obrane i uz fazu napada, što u igračima razvija univerzalne taktičke sposobnosti.
Igra 4:4+2 vratara Igra se izvodi na 2 gola; jedan gol postavljen je na centru igrališta, a drugi je na uobičajenoj poziciji.
Širina igrališta je produžena linija šestnaesterca. U tom prostoru igraju dvije momčadi 4:4+2 vratara. Momčadi mogu igrati zonski ili s korektorom. Igra je dobra za razvoj napadačkih taktičkih sposobnosti za napad kroz sredinu igrališta, kao i obrambenih taktičkih sposobnosti za obranu od napada kroz sredinu igrališta (sl.151). Ista se igra može igrati s "džokerom" kao 4:4 + "džoker" + 2 vratara. "Džoker" je peti igrač koji igra za momčad s loptom. Tako on stvara višak igrača u fazi napada, kao i manjak igrača u fazi obrane. To zahtijeva i složenija taktička rješenja.
Igra na 1 veliki i 2 mala gola Igra obrambene i vezne linije protiv navalne i vezne linije. Momčad A čini 7 igrača (4 braniča i 3 vezna igrača), a momčad B čini 8 igrača (4 vezna + 3 navalna igrača + vratar). Momčad A nastoji u igri postići što više golova na 1 normalni gol s vratarom. Kada momčad B dođe u posjed lopte, nastoji što prije izvesti loptu do središnje linije igrališta i postići pogodak bilo na lijevom bilo na desnom malom golu (sl. 152).
Ova igra omogućuje velik broj napada s početkom u veznoj liniji, kao i brzo djelovanje obrambene i vezne linije nakon dolaska u posjed lopte.
Igra 10:10 ili 11:11 na suženom igralištu Za ovu igru vrata se postave na liniju šesnaesterca. Linije šesnaesterca predstavljaju praktično korner-linije. Na taj način skraćeno je nogometno igralište, što prisiljava dvije momčadi da igraju u naglašenoj plitkoj formaciji s napadima pretežno preko krilne pozicije i s naglašeno aktivnom zonskom igrom u fazi obrane.
Ako se još više želi naglasiti plitka formacija, onda se pogodak može priznati momčadi koje svi igrači u fazi napada moraju prijeći središnju liniju nogometnog igrališta (sl. 153).
c) Igra 11:11 na normalnom igralištu
Kod juniora igra poprima natjecateljski karakter. Autor preporučuje primjenu sustava igre u fazi obrane 4:4:2 s transformacijom u fazi napada u 4:3:3 ili 3:4:3. U ovom sustavu igre igračka mjesta mogu se zvati: vratar (br. 1), desni branič (br. 2), lijevi branič (br. 3), desni štoper (br. 5), lijevi štoper (br. 6), zadnji vezni (br. 4), desni vezni (br. 8), lijevi vezni (br. 10), prednji vezni ili polušpica (br. 9), desni centralni napadač ili desna špica (br. 7) i lijevi centralni napadač ili lijeva špica (br 11) (sl. 154).
Ovaj sustav igre omogućuje primjenu kontinuiranog napada pretežno preko bočnih pozicija s povremenim polukontrama, koji odgovara hrvatskim igračima. Sustav igre (osnovni raspored igrača u fazi napada i u fazi obrane), kao i koncepcija juniorske igre (specifičan način igre momčadi ili specifična primjena sustava igre) morala bi biti slična sustavu i koncepciji seniorske igre.
U obradi skupne igre u fazi napada prvo treba odrediti osnovno djelovanje pojedinih linija kao i skupno djelovanje momčadi, na što najviše utječe pozicija lopte. Primjerice, kada je desni štoper u posjedu lopte, onda osnovna kretanja ostalih igrača u vidu otkrivanja mogu biti: (sl. 155). Pri tome se formacija djelovanja proširuje i produbljuje.
Igrači se slično kreću i kad su lijevi štoper ili zadnji vezni u posjedu lopte. Osnovna otkrivanja igrača kada, desni branič ima loptu, mogu biti: (sl. 156).
Slično vrijedi i za slučaj kada je lijevi branič u posjedu lopte. Kada je desni vezni u posjedu lopte otkrivanja igrača mogu biti; (sl. 157). Slično tome otkrivaju se igrači kada je lijevi vezni u posjedu lopte. Nešto je manji broj otkrivanja kada su polušpica ili lijeva ili desna špica u posjedu lopte.
Uz plansko kretanje lopte (igrača s loptom) u skupnoj igri isto tako je važno i plansko kretanje (otkrivanje) igrača bez lopte. Planska kretanja igrača s i bez lopte moraju omogućiti brz i nesmetan protok lopte, promjenu mjesta igrača, otvaranje slobodnog prostora za uključivanje veznih igrača i braniča u napad, kao i brzu i efikasnu završnicu napada. Takva planska kretanja u skladu su s osnovnim načelima igre u fazi napada. U fazi obrane preporučljiva je aktivna zonska igra bez ili s elastičnim korektorom i s povremenom primjenom zonskog presinga. U suvremenoj igri svi se igrači uključuju u obranu.
Uz individualnu i grupnu obranu sve je više prisutna skupna ili kolektivna obrana. U aktivnoj zonskoj obrani stezanjem i stiskanjem smanjuje se prostor protivnika za djelovanje. Pritisak se usmjerava prema lopti sa striktnim pokrivanjem u blizini lopte, a s nestriktnim ili zonskim na udaljenosti od lopte. Kad protivnički desni branič ima loptu, onda je kretanje gotovo svih igrača u fazi obrane usmjereno prema lopti (sl. 158). Formacija djelovanja igrača postaje plića i uža. Slična su kretanja igrača u fazi obrane kad protivnički desni vezni igrač ima loptu.
Kad protivnički srednji vezni igrač ima loptu, onda su stezanja i stiskanja obrambenih igrača usmjerena prema sredini igrališta (sl. 159).
Aktivna zonska obrana izvodi se pretežno na vlastitoj polovici igrališta.
Povremeno se može primijeniti i presing obrana. Cilj ovog načina obrane je što prije doći u posjed lopte i to pretežno na protivničkoj polovici igrališta. Taktika pritiska na loptu i prostor karakterizira; zgušnjavanje prostora (igrači nastoje biti što bliže jedan drugome i djelovati na manjem prostoru), u trenutku izvođenja presinga gotovo svi igrači nalaze se iza lopte, još više je naglašena plitka formacija s djelovanjem igrača na svojim formacijskim prostorima. Presing obrana izvodi se uglavnom na krilnim pozicijama i zahtijeva određenu disciplinu i visok stupanj automatizacije kretanja. To podrazumijeva velik broj ponavljanja na treninzima i utakmicama. Kod presing obrane važan je početni raspored koji omogućuje istovremeni presing na prvu i drugu zonu za presing (sl. 160).
Presing obrana kada protivnički vratar baci loptu, primjerice, desnom braniču, izgleda ovako (sl. 161):
Kod pouke i treninga skupnog napada, kao i skupne ili kolektivne obrane vrijedi ustaljeni metodički postupak: 1. Objašnjenje skupnog napada ili skupne obrane u teorijskom predavanju koje predstavlja prvu informacijsku razinu gdje se oblikuju ideje o rješavanju situacija. 2. Osnovna kretanja igrača i lopte u kolektivnom napadu bez protivnika sa stalcima ili čunjevima koji predstavljaju protivnika. 3. Vježbe kolektivnog napada ili kolektivne obrane s poluaktivnim pa aktivnim protivnikom na treningu. Na treningu u igri na 2 gola igra se može prekidati da bi se ispravile pogreške ili akcije ponovile itd. 4. Izvođenje kolektivnog napada i kolektivne obrane, kao i brzog i efikasnog prijelaza iz faze napada u fazu obrane i obrnuto, u prijateljskim i natjecateljskim utakmicama. Upute se daju prije, u poluvremenu, kao i u tijeku utakmice. 5. Na osnovi analize utakmice izrađuje se program kolektivnog napada i kolektivne obrane koji se prvo obrađuje u treningu, pa u trening-utakmicama, potom u prijateljskim i natjecateljskim utakmicama. Cilj tog programa je otklanjanje grešaka i usavršavanje skupne ili kolektivne igre. Tako se iz treninga u trening, iz igre u igru, iz utakmice u utakmicu obrađuje i usavršava skupna igra u fazi napada i u fazi obrane, što dovodi do višeg stupnja automatizma u igri. Talentiranim juniorima potrebno je definirati prvo i drugo igračko mjesto i za to ih usmjeravati. Igra juniora ne bi smjela biti previše šablonizirana. U okviru taktičke discipline i obvezne igre treba inzistirati na razvoju situacijskog mišljenja i na kreativnosti u igri. Juniorima treba dozvoliti i određenu dozu improvizacije i mašte u igri. Konstantno je potrebno u juniorima razvijati mentalitet pobjednika, bilo da se radi o taktičkoj vježbi, pomoćnim taktičkim igrama, a posebno u igrama na 2 normalna gola i u utakmicama. Kod vratara je u taktičkoj pripremi, uz usavršavanje individualne taktike, potrebno obrađivati suradnju vratara s užom obranom, suradnju vratara s kompletnom momčadi, a posebno suradnju vratara s ostalim igračima u pojedinim dijelovima igre u fazi napada i u fazi obrane.
5.6.4. Ostale programske aktivnosti Uz usko stručni rad s juniorima prisutan je i teorijski rad u smislu predavanja iz pravila nogometne igre, organizacije i režima života, osobne higijene i prehrane nogometaša. Više nego kod kadeta ovdje su prisutne i mjere regeneracije u smislu primjene: masaže, kupki, saune ili aktivnog odmora.
Kod juniora je korisno uvesti i specijalne metode psihičke pripreme koje se odnose na motivaciju, koncentraciju, vizualizaciju, prekidanje negativnih misli i sl. Kod njih se može početi primjenjivati i autogeni trening relaksacije. Juniorima treba ukazati na štetnost nikotina, alkohola i dopinga, na poželjno ponašanje na javnim mjestima i na poštovanje starijih. Juniore treba upoznati i s osnovama lijepa ponašanja, a naročito s fair play ponašanjem koje je propisala FIFA. Kod juniora se mora inzistirati i na uspješnosti u školi, jer jako mali broj juniora kasnije živi od profesionalnog nogometa. Juniore koji se spremaju za profesionalne nogometaše mora se upoznati s svim dobrim i lošim stranama profesionalnog nogometa, kako ih ništa ne bi iznenadilo na njihovu putu k uspjehu.
5.7. Programiranje sportske pripreme u godišnjem, periodičnom i tjednom ciklusu treninga Od pionira do seniora planiranje i programiranje sportske pripreme vezano je za razvoj sportske forme i za kalendar natjecanja. Sportska stanja nogometaša mijenjaju se tijekom godišnjeg ciklusa treninga, što je vezano uz promjenu stanja sportske forme. Razvoj sportske forme počinje u pripremnom periodu s postupnim ulaskom u formu, preko održavanja forme u natjecateljskom periodu do privremenog gubitka forme u prijelaznom razdoblju. Upravljanje razvojem sportske forme vrlo je složen proces. Adekvatnim programiranjem sportske pripreme može se efikasno utjecati na razvoj i postizavanje, kao i na održavanje sportske forme. Programiranje sportske pripreme u godišnjem ciklusu treninga ovisi i o razini natjecanja, klimatskim uvjetima, radnim uvjetima, mentalitetu nogometaša, tradiciji, navikama i ostalim čimbenicima. Materija o kojoj se raspravlja u ovom poglavlju odnosi se većim dijelom na hrvatsku populaciju. U hrvatskoj praksi godišnji ciklus treninga sastoji se zapravo od dva ciklusa: Ijetnojesenski i zimsko-proljetni ciklus. Gledajući s aspekta sportske forme, to je loše jer se forma izgrađuje i održava dva puta u jednoj natjecateljskoj sezoni. Mnogo vremena potroši se na rad bez lopte, tako da za tehničkotaktičku nadgradnju ostaje malo prostora i vremena. O ovom problemu trebalo bi više raspravljati kao i tražiti adekvatna rješenja.
5.7.1. Ljetno-jesenski ciklus Ljetno-jesenski ciklus je period pripreme nogometaša za natjecanje, razdoblje prvog dijela prvenstva i vrijeme stanke nakon toga dijela prvenstva. a) Pripremni period
Cilj je pripremnog perioda osigurati ulazak u optimalnu sportsku formu pojedinca i momčadi. Pripremni period traje 4-6 tjedana (4 tjedna su minimum, a 6 tjedana optimum). Ako pripremni period traje 6 tjedana, onda ga je moguće podijeliti na 3 faze, a ako traje 4 tjedna, onda ga se može podijeliti u 2 faze. Te faze traju najčešće 2 tjedna. Varijacije u broju i trajanju faza ovise o generalnim zadaćama pripremnog perioda koje su definirane konkretno za određenu momčad. Ta podjela pripremnog perioda na faze uvjetna je i služi za orijentaciju u postavljanju ciljeva i zadaća, kao i za izradu programa sportske pripreme.
I. FAZA PRIPREMNOG PERIODA Zadaće ovog dijela priprema jesu stvaranje osnova fizičke, tehničke i taktičke pripremljenosti, a time i osnova za izgradnju sportske forme. Naglasak je na fizičkoj pripremi na koju se troši približno 60% planiranog vremena. Ostale pripreme zastupljene su sljedećim postocima: - tehnička priprema približno 20% - taktička priprema približno 10% - psihosocijalna priprema približno 5% - testiranje i ostalo približno 5% U opterećenju naglasak je na obujmu. Intenzitet rada je između srednjega do submaksimalnoga. Stanke između vježbi su duže, a treninzi traju nešto dulje.
U fizičkoj pripremi to je faza za prosudbu i vrednovanje motoričkih i funkcionalnih sposobnosti igrača, za izbor metoda i sredstava fizičke pripreme, za određivanje trenažnih opterećenja, kao i faza realizacije dijela fizičke pripreme. U obradi motoričkih sposobnosti naglašen je rad na izdržljivosti i snazi. U izdržljivosti rad je usmjeren većinom na razvoj aerobne izdržljivosti, a djelomično na razvoj anaerobne izdržljivosti. U treningu snage naglasak je na razvoju repetitivne snage, a nešto manje obrađuju se eksplozivna, statička i amortizacijska snaga. Obrađuju se sve osnovne mišićne skupine, a naročito trbušni i leđni mišići. Koordinaciju valja obrađivati elementarnom akrobatikom, vježbama i igrama spretnosti, kao i vježbama i igrama loptom. Pri kraju ove faze mogu se ubacivati vježbe ubrzanja i vježbe startne brzine u malom obujmu. U ovoj fazi treba dosta raditi na razvoju fleksibilnosti.
U tehničkoj pripremi program rada usmjeren je na pouku i usavršavanje osnovne tehnike, na korekciju tehnike te na razvoj univerzalnih tehničkih sposobnosti. U dobnoj kategoriji pionira i kadeta naglasak je na podučavanju novih tehničkih elemenata, te na usavršavanju već usvojenih tehničkih elemenata. Kod juniora to je faza ponavljanja škole tehnike. Preporučaju se rad na individualnoj tehnici i vježbe u parovima. Vježbe tehnike treba izvoditi pravilno, u laganom i srednjem ritmu uz korekcije. Taktička priprema obrađuje se uglavnom teorijski, a praktično je vezana za usvajanje taktičkih zahtjeva vezanih uz tehničke elemente, pomoćne igre, igre na 2 gola, prijateljske i trening utakmice. U teorijskoj obradi taktike u ovoj fazi podrazumijeva se teorijska obrada općih taktičkih zahtjeva predviđenog sustava i koncepcije igre u fazama napada i obrane. Treninzi se mogu održavati, kombinirano, na igralištu, u prirodi (naročito u šumi), u dvorani i trim-kabinetima. Tjedni broj treninga kod mlađih dobnih kategorija amaterskih klubova je 3-5, a kod nekih profesionalnih klubova broj treninga tjedno za kadete i pionire je 7-9. Primjer orijentacijskog programa tjednog ciklusa s 3 treninga:
NAPOMENA: U stupcu Trajanje treninga oznake u zagradi znače: P pioniri, K kadeti i J juniori. Primjer orijentacijskog programa tjednog ciklusa s 4 treninga:
II. FAZA PRIPREMNOG PERIODA Glavna je zadaća ove faze osigurati postupno i direktno ulaženje u sportsku formu. To je faza najvećih opterećenja u fizičkoj pripremi. Zbog toga i nadalje prevladava rad na fizičkoj pripremi i to približno 50%. Ostale vrste priprema zastupljene su: Primjer orijentacijskog programa tjednog ciklusa treninga za kadete i juniore profesionalnih klubova;
- tehnička priprema približno 25% - taktička priprema približno 20% - psihosocijalna približno 5%.
U fizičkoj pripremi dominira rad na razvoju anaerobne i specifične izdržljivosti. U treningu snage dominira rad na eksplozivnoj snazi, ali se i dalje obrađuju ostali oblici snage. I u ovom periodu nastavlja se raditi na razvoju koordinacije i fleksibilnosti. Isto tako, počinje rad na razvoju svih oblika brzine. U tehničkoj pripremi program je i dalje usmjeren na razvoj univerzalnih tehničkih sposobnosti, na korekciju tehnike. Ovdje se primjenjuju složene tehničke vježbe koje se izvode dinamički i u višem ritmu. Pioniri i dalje primaju poduku u novim tehničkim elementima, a kadeti i juniori usavršavaju tehničke elemente.. U taktičkoj pripremi se, primjenom osnovnih vježbi suradnje dva i tri igrača u fazi napada i fazi obrane, obrađuju osnovni sustavi i koncepcije igre. U kolektivnoj taktici naglasak je prvo na obradi obrane, pa na pripremi napada i završnici napada. Taktika se obrađuje kombinirano, teorijski i praktično. Praktično se obrađuje TE-TA vježbama, pomoćnim igrama i prijateljskim utakmicama. U ovoj fazi je dominantan intenzitet na račun obujma, a rad se obično organizira u obliku tzv. udarnih mikrociklusa. Intenzitet rada je pretežno submaksimalan ili maksimalan s kraćim izvođenjem vježbi, kao i s kraćim pauzama. Broj treninga tjedno kod mlađih dobnih kategorija amaterskih momčadi povećava se na 5-6 treninga, a i više ako se momčadi u tom periodu uključuju u sportske kampove. U slučaju sudjelovanja u sportskim kampovima, rad se organizira slično radu profesionalaca, naravno, s manjim opterećenjima. Primjer programa tjednog ciklusa s 5 treninga:
Ako se želi ubaciti i 6. trening, onda se uvodi u subotu, kao taktički trening. Primjer programa tjednog ciklusa trening za kadete i juniore profesionalnih klubova;
U tijeku 2 tjedna realiziraju se 4 udarna mikrociklusa. Većina treninga izvodi se na igralištu. Preporučljivo je da to bude period sportskoga kampa, gdje su osigurani svi uvjeti za trening, oporavak te adekvatna prehrana i slično.
III. FAZA PRIPREMNOG PERIODA To bi trebala biti faza ulaska u sportsku formu. Osnovna karakteristika rada je uigravanje momčadi u situacijskim treninzima i prijateljskim ili turnirskim utakmicama. U sportskoj pripremi naglasak je na taktičkoj pripremi na koju otpada približno 40%. Ostale vrste pripreme zastupljene su: - fizička priprema približno 20-25% - tehnička priprema približno 30% - psihosocijalna priprema približno 5-10%. U fizičkoj pripremi integrira se razvoj motoričkih i funkcionalnih sposobnosti u kompleksno situacijsko vježbanje. Naglasak u radu je na brzini i eksplozivnoj snazi. U izdržljivosti se obnavlja i održava specifična izdržljivost. U snazi naglasak je na razvoju i održavanju eksplozivne snage. Pri obradi brzine rad je usmjeren na razvoj i održavanje svih oblika brzine. Koordinacija se obrađuje uglavnom loptom. Fleksibilnost se održava na stečenoj razini. U tehničko! pripremi i dalje je prisutan rad na razvoju univerzalnih i specifičnih tehničkih sposobnosti, kao i tehničkih finesa. Pionire se i dalje poučava novim tehničkim elementima, a usvojeni tehnički elementi se usavršavaju. Kod kadeta i juniora usavršava se tehnika. Tehnički elementi se izvode u visokom ritmu i u situacijskom obliku. U taktičkoj pripremi dominira uigravanje pojedinih linija unutar faza obrane i napada TETA vježbama situacijskog tipa koje su u funkciji realizacije predviđenog sustava i koncepcije igre.
Na trening utakmicama se na prijateljskim i turnirskim utakmicama usvaja sustav i koncepcija igre do određenog stupnja automatizma igre. Opterećenja su smanjena zato što su treninzi kraći i manje ih je. Kod mlađih dobnih kategorija amaterskih klubova broj je smanjen na 3-5 treninga tjedno, a kod kadeta i pionira profesionalnih klubova na 6-7 treninga tjedno. Nogometaši se postupno opuštaju i osvježuju kako bi se efekti zakašnjele transformacije, vezani uz optimalnu formu, pojavili u planiranom trenutku. Treninzi se realiziraju isključivo na igralištima. Primjer orijentacijskog programa tjednog ciklusa s 3 treninga:
NAPOMENA: Amaterske momčadi mogu dodatni individualni rad s perspektivnim igračima realizirati uvidu "domaćih zadataka". Primjer orijentacijskog programa tjednog ciklusa s 4 treninga:
Primjer orijentacijskog programa tjednog ciklusa treninga za kadete i juniore profesionalnih klubova:
Pripremni period čini jednu cjelinu i prijelaz između pojedinih faza je postupan. Nije svaka faza zatvorena cjelina za sebe, nego se programi nadopunjuju iz faze u fazu kako bi se realizirao generalni cilj, a taj je dovođenje nogometaša i momčadi u optimalnu formu.
b) Natjecateljski period To je period u kojemu se valorizira sav dotadašnji rad. Rezultat u natjecanju dobrim dijelom određuje vrijednost i kvalitetu dotadašnjeg rada. Osnovna je zadaća u ovom periodu održavanje stabilnosti sportske forme. Budući da je sportska forma zavisna kategorija i slijedi određene podražaje, vrlo je osjetljivo pitanje kako programirati opterećenja s obzirom na različitu kvalitetu protivnika u natjecanju. Imajući u vidu generalnu krivulju opterećenja, koja na početku natjecateljskog perioda lagano raste na račun intenziteta, treba programirati mikrocikluse pojačanog intenziteta i mikrocikluse rasterećenja koji će slijediti krivulju valovitosti opterećenja. U ukupnoj sportskoj pripremi pojedini njeni dijelovi zastupljeni su: - fizička priprema približno 30% - tehnička priprema približno 30% - taktička priprema približno 30% - psihosocijalna priprema približno 10%. U fizičkoj pripremi program rada usmjeren je na usavršavanje i stabilizaciju motoričkih i funkcionalnih sposobnosti. U izdržljivosti naglasak je na razvoju i održavanju specifične izdržljivosti. Jednom tjedno treba obnavljati anaerobnu izdržljivost, a jednom u dva tjedna
aerobnu izdržljivost i to završnim opterećenjima toga tipa iz pripremnog perioda. Snagu, posebno eksplozivnu, treba obrađivati barem jednom tjedno. U novije vrijeme prisutna je obrada snage dva puta u tjednu -početkom tjedna repetitivna snaga, a krajem tjedna eksplozivna snaga. Pri obradi brzine naglašeno je situacijsko vježbanje, ali se barem jednom u tjednu treba primijeniti kompleks vježbi brzine u obujmu iz pripremnog perioda. Fleksibilnost se obrađuje gotovo u svakom treningu. Početkom tjedna treba više raditi na stretchingu, a od sredine tjedna više na dinamičkoj fleksibilnosti. Koordinacija se održava većinom situacijskim vježbanjem loptom. U tehničkoj pripremi i dalje prevladava program pouke i usavršavanja dinamičke tehnike. Nužno je ponavljati osnovne tehničke elemente ukomponirane u specifične situacijske odnose. U taktičkoj pripremi naglasak je na konačnom dotjerivanju sustava i koncepcije igre, te ovisno o protivniku, na uvježbavanju određenih taktičkih varijanata u tehničko-taktičkim vježbama situacijskog tipa, ali u okviru osnovnog sustava i koncepcije igre. Taktički program realizira se većim dijelom krajem tjedna. Što se opterećenja tiče, moguća je primjena valovitog opterećenja u smislu 2 tjedna pojačano opterećenje, pa 1 tjedan rasterećenje. Kada se očekuje objektivno slabiji protivnik, može se opterećenje podići, a prije jačeg protivnika opterećenje se mogu spustiti. To je usko povezano i s problemom motivacije igrača. Neki stručnjaci preporučuju jedan tjedan veća, a drugi tjedan slabija opterećenja. Treba napomenuti da ne postoji jedinstvena formula za rad, već da to ovisi o specifičnom programu utakmica i treninga pojedine momčadi. U doziranju opterećenja važno je pravilno rasporediti opterećenja i odmore između utakmica: Primjerice, u tjednom ciklusu treninga, u kojemu se utakmica igra samo nedjeljom, opterećenja se u principu raspoređuju na sljedeći način:
Ako se tijekom tjedna igraju prvenstvene ili kup utakmice, onda je raspored opterećenja u tjednom ciklusu treninga nešto drugačiji: Trening s lakim opterećenjem i oporavak trening s srednjim opterećenjem utakmica maksimalno opterećenje trening s lakim opterećenjem i oporavak trening sa srednjim opterećenjem trening s lakim opterećenjem (ili odmor) utakmica - maksimalno opterećenje.
Od sredine natjecateljskog perioda, može se smanjiti volumen opterećenja izostavljanjem nekih treninga, kako bi se spriječila eventualna pretreniranost. Pri kraju jesenskog dijela prvenstva, kad nastupi loše vrijeme, može se povećati rad na fizičkoj pripremi. Loše vrijeme i težak teren sprečavaju tehničko-taktičko vježbanje, pa postoji više prostora za fizičku pripremu. Za utakmice na teškom terenu potrebna je i viša fizička pripremljenost, a pogotovo veća izdržljivost i snaga. U pauzama prvenstva, primjerice, kad igraju kadetska i juniorska reprezentacija, ne smije se dopustiti veliko narušavanje normalnog ritma rada i opterećenja. Za momčadi kod kojih su se pojavili simptomi pretreniranosti, to se vrijeme može iskoristiti za osvježenje i rasterećenje. Ako u momčadi ima dosta ozlijeđenih igrača, onda to vrijeme treba iskoristiti za sanaciju povreda. Načelno treba zadržati normalan ritam rada i odigravanja prijateljskih utakmica. Po potrebi ta se pauza može iskoristiti za obnavljanje i povećavanje fizičke pripremljenosti. Tada se u prvom tjednu opterećenja mogu povećati primjenom 2 tzv udarna mikrociklusa treninga (slična onima koji se primjenjuju u II. fazi pripremnog perioda). U II. tjednu, nakon prijateljske utakmice, opterećenje se smanjuje i-izvodi se ustaljeni program rada. Osnovni pokazatelj razine sportske pripremljenosti i stanja motoričkih sposobnosti jesu igra i rezultat u natjecanju. Istina, to ne znači da neka momčad nije u formi kad izgubi utakmicu od objektivno boljeg protivnika ili ne uspije pobijediti ravnopravnog ili slabijeg protivnika zbog nekih nesretnih ili drugih okolnosti. Na osnovi rezultata u natjecanju, kvalitete igre, opservacije u igri i treningu te rezultata testiranja trener neprestano kontrolira motoričke, funkcionalne, tehničke, taktičke i druge sposobnosti nogometaša. Prema potrebi unosi korekcije u program rada, a opterećenja održava, povećava ili smanjuje. Trener mora kontrolirati gotovo sve čimbenike koji mogu utjecati na sportsku pripremljenost, a time i na sportsku formu. U fizičkoj pripremi ponekad su potrebna i osvježenja promjenom sadržaja treninga ili promjenom ambijenta rada, kako bi se izbjegla monotonija u radu. Većina treninga odvija se na igralištu, a ponekad je preporučljivo održati trening u prirodi, u dvorani, ili na nekom drugom mjestu. U natjecateljskom periodu mlađe dobne kategorije amaterskih klubova imaju 3-5 treninga tjedno, a kadeti i juniori profesionalnih klubova 6-8 treninga. Poseban tretman u tjednim ciklusima treninga treba posvetiti individualnim programima rada s perspektivnim igračima, a zatim programu rada za vratare i pričuvne igrače. U individualnom radu s vratarima primjenjuje se specifičan program sa specifičnim opterećenjima. U radu s pričuvnim igračima poželjna je primjena dodatnih opterećenja u treningu ili opterećenja u prijateljskim utakmicama. Mnogi kadeti i juniori sezonu produžuju igranjem dvoranskog nogometa. Osnovu za stručni rad čini tjedni ciklus treninga.
Primjer orijentacijskog programa tjednog ciklusa s 3 treninga:
Primjer orijentacijskog programa tjednog ciklusa s 4 treninga:
c) Prijelazni period Primjer orijentacijskog programa tjednog ciklusa treninga za kadete i juniore profesionalnih klubova:
Nakon natjecateljskog perioda nastupa tzv. prijelazni period, u kojemu momčad trenira približno dva tjedna, a zatim nastupa aktivni odmor, koji kod momčadi mlađih dobnih kategorija traje otprilike 1 mjesec. To je period privremenog gubitka sportske forme. Broj treninga se smanjuje, opterećenja su manja, sadržaj treninga je rekreacijskog ili dopunskoga karaktera. Razlaz ne bi smio značiti prestanak aktivnosti pojedinaca. Svaki igrač trebao bi nastaviti izvoditi program usmjeren na kompenzaciju i korekciju nekih sposobnosti koji mu je pripravio trener. Na efekte toga rada u idućem se pripremnom periodu nadovezuje program trenažnog procesa. U ukupnoj sportskoj pripremi pojedini njeni dijelovi mogu biti zastupljeni: - fizička priprema približno 20% -tehnička priprema (korekcije) približno 60% -taktička priprema (u okviru dvoranskog nogometa) približno 15% - psihosocijalna priprema približno 5% (u okviru dvoranskog nogometa). To je period kada se još uvijek igra dvoranski nogomet, tj. period dopunskih igara i sportova. Boravak i aktivnost u planini iz fizioloških i psiholoških razloga mogli bi biti korisni. Boravak u planini može biti ispunjen raznim aktivnostima; pješačenjem, planinarenjem, trčanjem, sanjkanjem, trčanjem na skijama itd. Program rada u prijelaznom razdoblju može činiti i saniranje povreda u smislu rehabilitacijske aktivnosti. Idealno bi bilo da treneri razrade plan i program posebno za svakoga igrača. Ako daju skupni plan i program, onda ga daju kao orijentacijski, u smislu minimuma aktivnosti i individualnog izbora aktivnosti. Primjer orijentacijskog programa tjednog ciklusa:
U posljednje vrijeme krajem ovog perioda, za vrijeme zimskih školskih praznika, mnoge momčadi iz podmlatka organiziraju sportski kamp uz more, u kojem je rad ispunjen tehničkim vježbama, rekreacijskim utakmicama, testiranjem, dopunskim sportovima i teorijskim radom.
5.7.2. Zimsko-proljetni ciklus Ovaj ciklus čini period priprema nogometaša za drugi dio prvenstva, period drugog dijela prvenstva, kao i odmor nakon prvenstva. Po završetku jesenskog dijela prvenstva, trener obavlja stručnu analizu rada i rezultata. Na osnovi toga, kao i cilja za proljetno-ljetni ciklus treninga, izrađuje se plan i program rada. Taj plan i program u globalu je sličan ljetnojesenskom ciklusu, s tom razlikom što treba pokušati osigurati nadgradnju kvalitete momčadi. Ako su se nogometaši uspješno adaptirali na opterećenja u Ijetno-jesenskom ciklusu, onda se u zimsko-proljetnom ciklusu opterećenja mogu podići za 15 - 20%. Pripremni period traje 6-7 tjedana. Pripremni period zbog klimatskih prilika često počinje kombinacijom rada u fitnes centru, dvorani i prirodi. U principu, ako vremenske prilike dopuštaju, racionalnije je i svrsishodnije da se i I. faza priprema obavi kombinacijom rada na igralištu i u prirodi. Osim toga, postoji vrlo malo prikladnih dvorana za nogometni trening. Ako se radi u dvorani, onda je potrebno, zbog osvježenja u fizičkoj pripremi, koristiti sprave i pomagala koji postoje u dvorani ili u fitnes centru. U dvorani se mogu obrađivati fleksibilnost, okretnost, snaga, tehnika, mali nogomet i pomoćne igre. U radu koji se provodi u prirodi (često na snijegu) obrađuju se aerobna izdržljivost, aerobnoanaerobna izdržljivost, a djelomično i snaga. U II. fazi priprema, uz daljnju obradu fizičke pripremljenosti, ovdje se radi na tehničkoj i taktičkoj pripremljenosti, igraju se trening i prijateljske utakmice. U III. fazi priprema momčad se uigrava, a naglasak je na taktičkoj pripremi.
Ako vrijeme dozvoljava, najveći dio priprema načelno treba obaviti na svom igralištu, u uvjetima koji momčad očekuju u prvenstvu. Problem bi se mogao riješiti stvaranjem prikladnih uvjeta za rad, primjerice, izgradnjom nadstrešnice nad nekom zrnatom ili pješčanopiljevinskom površinom, izgradnjom pomoćnog šljunkovitog terena ili terena s umjetnom travom, gdje se može obaviti veliki dio posla s loptom. Natjecateljski period u proljeće često počinje utakmicama na teškim terenima, koji traže besprijekornu fizičku spremu. Fizičkom pripremom, kao i ostalim vidovima pripreme, treba osigurati stabilizaciju forme momčadi. I ovdje treba fizičku pripremljenost stalno obnavljati. Finiš prvenstva traži besprijekornu sportsku, a time i fizičku spremu. Nakon završetka prvenstva igrači imaju odmor 3-5 tjedana. Jedan dio igrača provodi aktivan odmor na Jadranskom moru, u planini, na selu ili nekom drugom mjestu, a drugi dio ostaje kod svojih kuća. Kod djece to je povezano s školskim praznicima. Natjecateljska sezona se može produžiti sportskim kampovima. Prijelazni period je kraći i ispunjenje raznim rekreacijskim i dopunskim aktivnostima.
5.8. Programiranje sportske pripreme u pojedinačnom treningu U složenom lancu krugova od kojih je sastavljen proces treninga, osnovni obruč čini pojedinačni trening ili trenažna jedinica. U pojedinačnom treningu realiziraju se postavljene zadaće koje proizlaze iz zahtjeva struktura višeg reda (višegodišnjeg, godišnjeg, periodičnog i tjednog ciklusa treninga). U planiranju i programiranju pojedinačnog treninga treba poći od zadaća koje proizlaze iz zahtjeva određenog tjednog ciklusa ili mikrociklusa treninga, položaju treninga u planu, metoda i sredstava za realizaciju zadaća, veličine trenažnih opterećenja i organizacije rada. Za pojedinačni trening vrlo važno je metodičko oblikovanje treninga. Metodički oblikovati trening znači odabrati one trenažne operatore koji odgovaraju postavljenim ciljevima te dobnim, grupnim i individualnim značajkama nogometaša s kojima se trening provodi. Metodika treninga utvrđuje i proučava zakonitosti o načinima, vrstama i formama trenažnog procesa. Metodičko oblikovanje omogućuje izbor, doziranje, distribuciju i organizaciju treninga. Sustav motoričkih, tehničkih i taktičkih vježbi i sredstava koji se primjenjuju tijekom treninga i oporavka nogometaša
intenzitet; jačina podražaja, postiže se putem dva različita oblika, silom i brzinom. Obujam: dužina podražaja; sadrži dvije komponente: broj ponavljanja i vrijeme, opterećenje: maksimalno (90-100%), submaksimalno (75-90%), medijalno (60-75%) i minimalno (30-60%). Metodu pouke čine osnovni modaliteti: sintetički, analitički, situacijski. Metoda vježbanja sadrži kontinuiranu ili trajnu metodu i intervanu metodu rada - individualni trening - grupni trening - skupni ili frontalni trening - postaje - krugovi - cirkularna
- poligon - različiti prostori I objekti u kojima se trenažni proces može odvijati, igralište, dvorana, teretana,... - sprave, trenažeri, uređaji koji se koriste u provedbi trenažnih zadaća
Po svojoj strukturi pojedinačni trening obično se dijeli na uvodno-pripremni, glavni i završni dio treninga.
A) Uvodno-pripremni dio Ovaj dio treninga ima različite fiziološke, biokemijske, psihološke i obrazovne zadaće, kojima pripadaju: • priprema zglobno-mišićnog sustava za uspostavljanje optimalne pokretljivosti i elastičnosti zglobova i mišića, • priprema kardiovaskularnoga i respiracijskog sustava za povećavanje pulsa, minutnog volumena, cirkulacije, povećavanje plućne ventilacije, podizanje temperature tijela itd., • priprema živčanog sustava za optimalno reagiranje, optimalno uzbuđenje, koncentraciju na zadaće koje slijede u glavnom dijelu treninga. Sadržaj, trajanje i opterećenje ovog dijela treninga ovise o zadaćama glavnog dijela treninga. Program rada u uvodno-pripremnom dijelu treninga najvećim je dijelom ispunjen sredstvima fizičke pripreme. Gotovo svaki uvodno-pripremni dio treninga sadrži: vježbe trčanja, kretanja bez lopte, različite poskoke i skokove. Ti se elementi najčešće povezuju s vježbama fleksibilnosti, vježbama spretnosti i vježbama relaksacije. U taj dio treninga mogu se ubacivati i vježbe snage, brzine i aerobne izdržljivosti u manjem obujmu. Od tehničkih elemenata moguće je primjenjivati: vođenje lopte, žongliranje, vježbe dodavanja i primanja lopte. Tehničke vježbe mogu se kombinirati s vježbama fizičke pripreme. Ovdje se mogu primjenjivati i razne elementarne i pomoćne igre laganog ili srednjeg intenziteta i kratkog trajanja, kao i neke jednostavnije tehničko-taktičke vježbe. Uvodno-pripremni dio treninga traje 10-20 minuta ili 10-20% od ukupnog vremena treninga. Intenzitet rada se postupno podiže.
B) Glavni dio Neki autori ovaj dio treninga dijele na dva dijela. U I. dijelu najčešće se unose novi elementi ili se usavršavaju stari elementi. To se uglavnom odnosi na tehnički ili taktički dio programa treninga.
Sadrži zadaće realizacijom kojih se utječe na održavanje treniranosti ili na daljnji razvoj treniranosti. To se uglavnom odnosi na motoričke i funkcionalne sposobnosti. Ako su osnovne zadaće treninga iz domene fizičke pripreme, onda se u ovaj dio treninga uvode i sredstva fizičke pripreme u većem obujmu. Početkom ovog dijela treninga najčešće se ubacuju vježbe brzine, jer se one primjenjuju onda kada je organizam relativno odmoran. Vježbe snage mogu se primjenjivati početkom ili sredinom ovog dijela treninga. Vježbe izdržljivosti, a naročito anaerobne izdržljivosti, u principu se primjenjuju u sredini ili krajem ovog dijela treninga. Sredstva fizičke pripreme mogu se međusobno kombinirati. Isto tako se mogu kombinirati vježbe fizičke, tehničke i taktičke pripreme. U primjeni tehničko-taktičkih vježbi najčešće se početkom ovog dijela treninga primjenjuju vježbe u kojima se obrađuju novi elementi ili ponavljaju stari elementi. Tada organizam nije previše umoran i mogućnost koncentracije na zadaće je relativno dobra. Poznate vježbe i zadaće preporučljivo je ponavljati izvoditi u sredini ili na kraju glavnog dijela treninga. U II. dijelu glavnog dijela treninga, uz ponavljanje poznatih elemenata, najčešće se primjenjuju igre koje imaju različite obrazovne zadaće ili zadaće fizičke pripreme. U obzir dolaze: igra na 2 normalna gola, igra na 1 gol, igra za posjed lopte, mali nogomet i ostale igre. Intenzitet rada u I. dijelu postupno raste do predviđene razine i zatim se održava u II. dijelu glavnog dijela treninga. Glavni dio treninga traje 40-70 minuta ili 70-80% od ukupnog trajanja treninga. Sadržaj, trajanje i opterećenje ovog dijela treninga ovise o osnovnim zadaćama pojedinačnog treninga.
C) Završni dio Ovaj dio treninga treba utjecati na ubrzavanje procesa oporavka, na relaksaciju mišića, na oslobađanje živčane napetosti te na normaliziranje rada kardiovaskularnog i respiracijskog sustava. Od sredstava fizičke pripreme primjenjuju se: vježbe relaksacije, vježbe disanja, vježbe hodanja, lagana trčanja, stretching ili elementarne igre laganog intenziteta. Od tehničkih vježbi mogu se primjenjivati: žongliranja, vođenja, jedanaesterci i slično. Mogu se primjenjivati i neke lakše taktičke vježbe, primjerice, slobodni udarci, postavljanje "zida", korneri itd. Intenzitet rada se postupno smanjuje. Ovaj dio treninga traje 5-10 minuta ili 5-10% od ukupnog vremena pojedinačnog treninga. Pojedinačni trening jest cjelina u kojoj ne smije biti krutih i formalnih prijelaza iz jednoga u drugi dio treninga. Ponekad se može odstupiti od navedene klasične strukture treninga izostavljanjem pojedinog dijela treninga.
U modernom treningu, a pogotovo u treningu fizičke pripreme, važnu ulogu igra proračun opterećenja treninga, što zahtijeva neprekidnu pripremu trenera za trening, kao i analizu održanog treninga. Često trener mora odstupiti od zacrtanog plana i programa rada te planiranih opterećenja zbog različitih razloga (vremenske promjene, neprikladan teren, neraspoloženje igrača itd.). Trener mora procijeniti kad može "dodati" ili "oduzeti" u trenažnom opterećenju, ali da ne odstupi previše od plana. Duljina pojedinačnog treninga također ovisi o programu rada, o opterećenju, kao i o vremenskim uvjetima u kojima se održava trening. Najduži treninzi u nogometu traju 2 - 2,5 sata. To su ujedno treninzi s velikim opterećenjem, jer imaju veliki obujam rada s pretežno srednjim intenzitetom rada. U takvim treninzima obrađuju se kompleksi zadataka iz fizičke, tehničke i taktičke pripreme. Tako dugi treninzi rijetko se primjenjuju kod mlađih dobnih kategorija. U drugoj su grupi treninzi koji traju 1,5-2 sata. Tu se velika opterećenja postižu velikim obujmom i submaksimalnim ili srednjim intenzitetom rada. U treningu se obrađuju kompleksi zadaća iz fizičke, tehničke i taktičke pripreme. Ovoj grupi treninga pripada i tzv. situacijski oblik treninga. Struktura takvog treninga može biti: I. Uvodno-pripremni dio treninga; 20 min zagrijavanja II. Glavni dio: a) 45 min - vježbe iz fizičke i tehničke pripreme 10-15 min-teorija taktike b) 45 min-taktičke vježbe i igra III. Završni dio: 5 min -jedanaesterci. Treću grupu treninga čine treninzi s srednjim opterećenjem koji traju 1-1,5 sat. To su treninzi tijekom kojih se obrađuje nešto manje zadaća, a naročito su pogodni za tehničkotaktičko vježbanje. Intenzitet rada je submaksimalan ili srednji. U grupu treninga sa srednjim opterećenjem ubrajaju se i treninzi koji traju 50-70 minuta, ali s visokim intenzitetom rada, gotovo bez pauza. Ovakvi treninzi koriste se u obradi brzinske izdržljivosti, djelomično i brzine i u situacijskom vježbanju, gdje se preklapanje opterećenja izvodi visokim tempom rada. Četvrtu grupu treninga čine treninzi niskog opterećenja u trajanju od po 40-50 minuta. Svrha tih treninga je relaksacija, aktivni odmor, rekreacija ili ubrzavanje oporavka igrača.
5.9. Programiranje zagrijavanja za utakmice Kako u svakodnevnom poslu, tako i u sportu, za postizavanje maksimalne efikasnosti rada potrebna je određena priprema ili uvodna aktivnost. U sportu tu aktivnost predstavlja zagrijavanje za natjecanje.
Na nužnost zagrijavanja prije natjecanja ukazali su mnogi autori, a posebno rezultatima ispitivanja Herbert de Vries. On navodi da je u sportovima izdržljivosti optimalno vrijeme zagrijavanja 15-20 min, a da značajni efekti zagrijavanja traju do 80 min. Isti autor smatra da u zagrijavanju moraju dominirati specifična sredstva, što znači da svaki sport traži specifično zagrijavanje. To se odnosi i na nogomet. U praksi postoje različiti modeli zagrijavanja. Neki treneri izvode gotovo kompletno zagrijavanje bez lopte, drugi gotovo kompletno zagrijavanje izvode s loptom, dok većina trenera izvodi kombinirano zagrijavanje loptom i bez nje. Uobičajeno zagrijavanje za utakmicu obično se dijeli na dva dijela: I. i II. dio zagrijavanja.
I. dio zagrijavanja Svrha ovog dijela zagrijavanja jest optimalna priprema zglobno-mišićnog, kardiovaskularnog, respiracijskog i živčanog sustava za efikasno funkcioniranje tijekom utakmice. Ono je ujedno i prevencija mogućih ozljeda u utakmici. Ovaj dio zagrijavanja najčešće se izvodi bez lopte i ispunjen je uglavnom sredstvima fizičke pripreme. Početkom zagrijavanja primjenjuju se razni oblici trčanja, poskoci, skokovi, vježbe stretchinga. Krajem ovog dijela zagrijavanja uvode se vježbe ubrzanja, vježbe sprinteva, vježbe promjene smjera trčanja. Može se ubaciti po koja vježba eksplozivne snage, dok je vježbe izdržljivosti potrebno izbjegavati. Ovaj dio zagrijavanja traje 10-15 minuta. Intenzitet vježbanja postupno raste i najviši je pri kraju ovog dijela zagrijavanja. Zagrijavanje se može obaviti na terenu ili se može kombinirati tako da se prvi dio obavi u svlačionici (dvorani), a drugi dio na terenu.
II. dio zagrijavanja Svrha ovog dijela zagrijavanja jest priprema za aktivnost loptom koja slijedi u utakmici. II. dio zagrijavanja usmjeren je na osvježenje uvjetno-refleksnih veza, koji čine osnovu tehnike. Ovdje nogometaši izvode tehničko-taktičke vježbe svrha kojih je da "osjete" loptu, da isprobaju neke fundamentalne elemente igre, da upoznaju teren i da se što prije adaptiraju na publiku. Taj dio zagrijavanja završava vježbama relaksacije. Trajanje mu je 8-10 minuta. Intenzitet rada postupno se smanjuje. Kao uvod u zagrijavanje može se primijeniti masaža, no ona ne može zamijeniti zagrijavanje. Dobro zagrijavanje je ono koje završava prvim znakovima znojenja tijela. Duljina zagrijavanja ovisi o vremenskim prilikama. Kod hladnijeg vremena potrebno je dulje zagrijavanje. Isto tako, duljina zagrijavanja ovisi o terenu. Težak, mokar i blatnjav teren traži bolje zagrijavanje. Duljina i intenzitet zagrijavanja ovise i od važnosti utakmice, kao i od protivnika.
Plan i program zagrijavanja ovise i o konstituciji nogometaša, primjerice, za muskuloznoatletske tipove potrebno je dulje zagrijavanje, za mršave-astenične tipove kraće zagrijavanje, za živčane igrače postupno i smirujuće zagrijavanje, za flegmatičare živo i dinamično zagrijavanje itd. Zaključak iz toga jest da je najprikladnije, u I. dijelu zagrijavanja, individualno zagrijavanje. Ako su nogometaši na takvoj razini sportske kulture da se znaju samostalno zagrijavati, onda im se to treba dopustiti. U organizaciji zagrijavanja najčešće trener (ili kapetan momčadi) vodi kompletno zagrijavanje ili samo dio. U principu, zagrijavati se trebaju svi igrači, što pričuvnim igračima omogućuje da se kasnije pripreme za ulazak u igru za kratko vrijeme. Kod zamjene igrača u utakmici. S aspekta zagrijavanja, optimalno je igrače mijenjati u poluvremenu jer tada pričuve imaju dosta vremena za zagrijavanje. Vratar ima poseban program zagrijavanja. Prvi dio zagrijavanja može obaviti sam ili s ostalim igračima. U II. dijelu zagrijavanja pomaže mu pričuvni vratar.
6. STRUČNI STOŽER ŠKOLE NOGOMETA
Stručnjaci različitih profila dne stručni stožer škole nogometa. Ovisno o organizacijskoj razini škole nogometa (3., 2. ili 1. HNL) ovisi brojnost, kvaliteta i sastav stručnog stožera. Najvažniju ulogu u stručnom stožeru ima šef ili voditelj škole nogometa.
6.1. Šef ili voditelj škole nogometa Treba školu nogometa voditi šef ili voditelj. O tome neka nam više kaže poznati pedagoški tekst: - Šef tjera na rad. Voditelj vodi. - Šef govori "ja ". Voditelj govori "mi". - Šef stvara strah. Voditelj stvara povjerenje. - Šef zna kako. Voditelj pokazuje kako. - Šef izaziva nezadovoljstvo. Voditelj udahnjuje polet. - Šef okrivljuje. Voditelj ispravlja greške. - Šef rad pretvara u tlaku. Voditelj rad pretvara u zabavu.
Navedeni tekst, očito, daje prednost voditelju. Iz tih razloga prikladnije je ime voditelj, što ne znači da neko drugo ime nije dobro. U klubovima 1. HNL voditelj škole nogometa može se zvati direktor ili ravnatelj. Tu je, od imena, važnija funkcija i način na koji se ona obnaša. Voditelj škole nogometa trebao bi ispunjavati sljedeće uvjete: - imati igračko i trenersko iskustvo - biti trenerski educiran i u procesu permanentnog školovanja - kontinuirano pratiti razvoj i tendencije aktualnog modela nogometa i pravovremeno uključivati novosti u školu nogometa - pratiti cjelinu razvoja nogometne struke i uključivati u školu znanja iz graničnih znanosti (medicine, psihologije, sociologije itd.) - posjedovati sposobnost vođenja trenera i ostalih članova škole nogometa - posjedovati organizacijske sposobnosti - imati osjećaj za pedagoški rad - posjedovati sposobnost objektivne procjene kvalitetnih igrača - imati naglašenu osobnost (stručnjak, vođa, čovjek)
- biti ambiciozan i ustrajan u radu u odnosu na postavljene ciljeve i zadaće - posjedovati dobre komunikacijske sposobnosti - imati sposobnosti samokontrole i sl. Voditelj škole nogometa koji bi ispunjavao sve navedene uvjete, predstavljao bi idealnog voditelja, a takvih je malo. Voditelj škole nogometa u profesionalnim klubovima trebali bi ispunjavati većinu navedenih uvjeta, a nešto manje voditelji škola nogometa u amaterskim klubovima.
6.2. Treneri u školi nogometa Moglo bi se uvjetno reći da postoji nekoliko kategorija trenera u školi nogometa. Vrlo je malo trenera koji su sposobni dobro raditi sa svim dobnim kategorijama, pa i sa seniorima. Ugrubo bi se trenere škole nogometa moglo podijeliti u dvije skupine: trenere natjecatelje i trenere učitelje.
a) Treneri - natjecatelj! To SU treneri kadeta i juniora u čijem radu je proces treninga naglašeniji od procesa pouke. Znači, njihov rad je više usmjeren na rezultate u natjecanju. Autor je pristaša kontinuiranog rada gdje jedan trener prati i vodi svoju momčad 4 godine (od mlađih kadeta do izlaznih juniora), pod uvjetom da mu u individualnom radu s igračima pomažu drugi treneri. Po završetku ciklusa trener natjecatelj trebao bi se vratiti na početak novog ciklusa, tj. na rad s mlađim kadetima. Takav trener, obogaćen iskustvom, u drugom ciklusu trebao bi još kvalitetnije raditi i postati specijalizirani trener kadeta i juniora. No zbog neriješenog ili loše riješenog statusa neki treneri po završetku rada s juniorima prelaze u seniorske trenere, iako imaju naglašene sklonosti i sposobnosti za rad s mladima. Posebnu grupaciju trenera natjecatelja predstavljaju treneri poznati igrači čija je igračka karijera dugo trajala, a čije su ambicije vezane isključivo uz rad s seniorima. Oni se moraju po "kratkom postupku" pripremiti za trenere seniora. Autor takvim trenerima preporučuje trogodišnji ciklus rada s mladima, tj. od starijih kadeta do izlaznih juniora. To im je potrebno za brzo svladavanje procesa vođenja treninga, od organizacije rada, programiranja sadržaja treninga do stjecanja umijeća doziranja opterećenja treninga. Potrebno je i brzo stjecanje iskustva vođenja momčadi. Posebno treba istaknuti kako takvi treneri seniora kasnije imaju više razumijevanja za mlade igrače od seniorskih trenera koji su u svom razvoju preskočili rad s kadetima i juniorima. Posebnu grupu čine treneri koji se stalno sele od juniora do seniora i obratno. Takvi treneri nisu baš poželjni u školi nogometa.
b) Treneri - učitelji
To su treneri limača, mlađih pionira i pionira u čijem je radu proces pouke naglašeniji od procesa treninga. I ovdje autor zagovara kontinuirani rad po kojemu jedan trener vodi svoju momčad u ciklusu od 4 ili 6 godina (od mlađih pionira do izlaznih pionira ili od limača do izlaznih pionira). Po završetku ciklusa, obogaćen iskustvom, trener se vraća i počinje novi ciklus. Treneru u radu s momčadi pomažu ostali treneri učitelji. Tako se specijaliziraju za trenere limača, mlađih pionira i pionira. U iznimnim slučajevima treneri učitelji mogu prijeći u trenere natjecatelje. U praksi je česta pojava da neki treneri rade stalno s istom dobnom kategorijom i da zaobilaze u svome radu ostale kolege trenere. Taj izolirani oblik rada nije preporučljiv u modernoj školi nogometa.
c) Treneri specijalisti U poznatim školama nogometa angažirani su i tzv. treneri specijalisti. Tu se misli na trenere vratara, trenere za kondicijsku pripremu ili za individualan i dopunski rad i sl. U velikim klubovima oni su angažirani samo za svoj specijalistički rad. U manjim klubovima oni obično vode i treniraju jednu dobnu kategoriju, a u dopunskom radu s igračima raznih kategorija provode svoju specijalnost. Svi treneri škole nogometa trebali bi ispunjavati sljedeće uvjete; - imati igračko iskustvo - biti adekvatno trenerski educirani - biti stalno u procesu usavršavanja - biti stručno usaglašeni s voditeljem škole nogometa - biti stručno usaglašeni s ostalim kolegama trenerima u školi nogometa - dobro poznavati karakteristike dobi koju trenira - dobro poznavati program i jedinstvenu metodologiju rada - posjedovati sposobnost vođenja momčadi - posjedovati sposobnost procjene talenta, sposobnosti i znanja igrača - posjedovati određenu kreativnost potrebnu za trenerski posao - posjedovati organizacijske sposobnosti - znati pedagoški djelovati na igrače, tj. znati odgajati igrače - dobro surađivati s igračima, roditeljima, školom, nogometnim savezima - biti uporan i odgovoran u radu i sl. Trenere bi u školi nogometa trebao birati i postavljati voditelj škole nogometa. Svi treneri morali bi imati status djelatnika na određeno radno vrijeme (ugovor 2-4 godine). Stimulacija trenera trebala bi bili zadovoljavajuća. Uz dobar osnovni dohodak, u stimulaciju trenera škole
nogometa morao bi ući i određen postotak od potpisivanja profesionalnog ugovora igrača i od prodaje igrača proizašlog iz škole nogometa.
d) Broj trenera, stručna sprema i status trenera u školi nogometa u 3., 2. i 1. HNL U klubovima 3. HNL trebalo bi biti u školi nogometa:
Napomena: Jedan od trenera obično je i voditelj škole nogometa. Ukoliko je jedan od trenera bivši vratar, on može u dodatnom radu raditi sa svim vratarima.
U klubovima 2. HNL trebalo bi biti u školi nogometa:
Napomena: U 2. HNL voditelj škole morao bi biti profesionalac i trener jedne dobne kategorije. Preporučljivo je da škola ima posebnog trenera za vratare, jer je rad nogometne škole organiziran u 5 dobnih kategorija, što znači da ima najmanje 10 vratara. U klubovima 1. HNL preporučljivo je da škola nogometa ima:
Napomena: Uz navedene trenere, u rad se može uključivati i direktor (ravnatelj) škole nogometa i to u individualni i dopunski rad (s perspektivnim kadetima i juniorima) pod uvjetom daje iskusan trener. Jedan od trenera mlađih kadeta ili mlađih juniora mogao bi dodatno trenirati vratare kadeta i juniora. Jedan od trenera pionira II ili mlađih pionira II mogao bi dodatno trenirati vratare pionira, mlađih pionira i limača. Ovdje su moguće i druge racionalne stručne kombinacije. Autor je mišljenja kako su za individualni i dopunski rad u školama nogometa mjerodavni isključivo treneri za pojedine kategorije.
6.3. Drugi stručnjaci u kadru škole nogometa Stručni kadar čine: liječnik, fizioterapeut (maser), tajnik, tehnički referenti, ekonom i vanjski suradnici.
a) Liječnik Škola nogometa, bez obzira na razinu organizacije, treba u stručnom stožeru imati liječnika. Uloga liječnika je višestrana: - pomaže u organizaciji zdravstvene kontrole igrača - pomaže ili direktno liječi bolesne igrače - radi na prevenciji ozljeda i bolesti - sudjeluje u rehabilitacijskom programu - po potrebi dežura i na utakmicama - po potrebi obavlja i druge zdravstvene usluge - posebno surađuje s fizioterapeutom (ukoliko postoji u školi nogometa) - poučava igrače o programu prehrane sportaša i sl.
Liječnici u školi nogometa obično imaju status honorarca. Naročito su poželjni liječnici sa završenom specijalizacijom iz sportske medicine.
b) Fizioterapeut (ili maser) Škola nogometa, koja je organizirana na razini 2. i 1. HNL, ima potrebu angažirati i fizioterapeuta (ili masera), pogotovo za dobne kategorije kadeta i juniora. - U loga fizioterapeuta jest: - realizacija programa prevencije ozljeda - realizacija programa rehabilitacije nakon ozljeda - provođenje različitih vrsta masaža - intervencije tijekom utakmica - provođenje drugih programa regeneracije nakon utakmica i sl. Ukoliko angažiranje fizioterapeuta nije moguće, onda se može angažirati maser. U profesionalnim klubovima preporučuje se fizioterapeut s profesionalnim statusom.
c) Tajnik Tajnik škole nogometa zadužen je za administrativno-organizacijske poslove: - registracija igrača - registracija eventualnih ugovora s igračima - organizacija utakmica - organizacija putovanja na utakmice - organizacija pisanja zapisnika poslije utakmica - pisanje dopisa - kao i drugi administrativni poslovi. U klubovima 3. i 2. HNL tajnik škole obično je honorarac, a istodobno može biti tehnički referent jedne od momčadi u školi nogometa. U profesionalnim klubovima tajnik škole nogometa trebao bi biti profesionalac.
d) Tehnički referenti Tehnički referenti u školi nogometa obično rade sljedeće poslove: - skrbe o opremi momčadi za utakmice koju izdaje ekonom škole nogometa - skrbe o sportskim knjižicama svoje momčadi
- potpisuju zapisnike utakmica - predstavljaju klub za vrijeme utakmica - rade i druge poslove u dogovoru s voditeljem škole i trenerom momčadi. U 3. HNL minimalno je potrebno imati 2 tehnička referenta, i to jednoga za juniore i kadete, a drugoga za pionire i mlađe pionire. U klubovima 2. i 1. HNL preporučljivo je da svaka dobna kategorija ima svoga tehničkog referenta. Oni mogu imati status honorarca ili volontera.
e) Ekonom Osnovna djelatnost ekonoma u školi nogometa jest: - skrb o sportskoj opremi igrača - skrb o rekvizitima i pomagalima za trening - izdavanje sportske opreme, rekvizita i pomagala za trening i utakmice - skrb o napicima poslije treninga i utakmica - priprema lopti za utakmice i sl. U 3. i 2. HNL ekonom u školi nogometa je po statusu honorarac, a u 1. HNL on je obično profesionalac.
f) Vanjski suradnici Dobro organizirane škole nogometa često koriste usluge i raznih vanjskih suradnika, kao što su: - liječnik specijalist za prehranu - liječnik fiziolog - sportski psiholog - sportski sociolog - trener specijalist za dopunske selekcije tzv.izvidnik (skaut) itd. Broj vanjskih suradnika može biti i veći, što ovisi o razini organiziranosti škole nogometa.
7. ORGANIZACIJA I EVIDENCIJA O RADU ŠKOLE NOGOMETA Razina organizacije i evidencije o radu ovisi o razini klupskog natjecanja. Što je razina natjecanja kluba viša, to su zahtjevi u organizaciji i evidenciji rada škole nogometa veći.
7.1 . Organizacija rada škole nogometa u 3. i 2. HNL Organizacijska shema:
Prema stručno-pedagoškim normativima HNS-a, Skupština kluba je preko Izvršnog odbora obvezna osnovati školu nogometa. Unutar Izvršnog odbora mogu Stručna komisija ili jedan dopredsjednik Izvršnog odbora biti direktno zaduženi za kontrolu rada škole nogometa. Voditelj škole nogometa odgovoran je za sveukupni rad škole; kontrolira rad trenera, ostalog stručno-tehničkog osoblja i igračkog kadra. On je ujedno i predsjednik Trenerskog vijeća. Stručno-tehničko vijeće mogu činiti fizioterapeut (maser), ekonom i tehnički referenti. Jedan od tehničkih referenata može obnašati funkciju tajnika škole nogometa i istodobno može biti predsjednik Stručno-tehničkog vijeća škole nogometa. Tajnik je za svoj rad direktno odgovoran voditelju škole nogometa. Igračko viječe čine kapetani momčadi (juniora, kadeta, pionira i mlađih pionira), a predsjednik vijeća je kapetan juniora. Svaki kapetan momčadi mora tijesno surađivati sa svojim trenerima, a predsjednik Igračkog vijeća dodatno mora surađivati s voditeljem škole nogometa u svezi s općom problematikom igrača.
Ovakva organizacijska struktura omogućuje efikasnu dvosmjernu suradnju od igrača do voditelja škole nogometa i Izvršnog odbora kluba, kao i obrnuto. Organizacijska struktura može biti postavljena i ponešto drugačije. Ovdje je potrebno naglasiti da dobra organizacija rada škole nogometa doprinosi najmanje 10% uspješnosti njezinog rada. Opću organizacijsku strukturu škole nogometa trebao bi postaviti voditelj škole nogometa. Na osnovi toga treneri i ostalo stručno-tehničko osoblje moraju izraditi i postaviti organizacijsku strukturu u segmentima svoje specifične djelatnosti, za koje su i ovlašteni.
7.2. Organizacija rada u školi nogometa u 1. HNL Organizacijska shema:
U hrvatskoj praksi je Skupština kluba, 1. HNL preko Izvršnog odbora kluba i sportskog direktora (ili sportskog menadžera), obvezna osnovati školu nogometa. Sportski direktor obično kontrolira rad škole nogometa. Direktor (ili ravnatelj) škole nogometa postavlja opću organizaciju rada škole, izrađuje Perspektivni plan i program rada škole, bira trenere i ostalo stručno-tehničko osoblje škole. Direktor škole odgovoran je za sveukupni rad škole. Njegov najbliži suradnik je tajnik škole zadužen za administraciju i za jedan dio organizacije rada škole. Za svoj rad odgovoran je direktoru škole. Treneri škole mogu zajedno činiti Trenersko vijeće. Preporučljivo je da predsjednik Trenerskog vijeća bude direktor škole, uz uvjet da je i on direktno uključen u trenerski posao. Za svoj rad treneri su odgovorni direktoru škole.
Ostalo stručno-tehničko osoblje može činiti Stručno-tehničko vijeće. Iz praktičnih razloga poželjno je da tajnik škole bude predsjednik Stručno-tehničkog vijeća. Svaki od trenera, kao i ostalo stručno-tehničko osoblje, u području svoga užeg rada ima određenu slobodu u radu, kao i specifične ovlasti. Igračko vijeće čine kapetani momčadi (juniora, kadeta, pionira, mlađih pionira), a Predsjednik toga vijeća je najstariji i najiskusniji, tj. kapetan juniora. Svaki kapetan momčadi mora tijesno surađivati sa svojim trenerom i suigračima, a predsjednik Igračkog vijeća dodatno mora surađivati s direktorom škole u svezi s općom problematikom igrača. Škola nogometa može radi nadgradnje u radu formirati Savjet škole, čija je uloga savjetodavna. Savjet škole mogu činiti: direktor i tajnik škole, specijalni savjetnik, predstavnik trenera, predstavnik stručno-tehničkog osoblja, predstavnik igrača, predstavnik roditelja i razni vanjski suradnici. Ovakva organizacijska struktura omogućuje efikasan rad svih sudionika u radu škole u smislu dvosmjerne koordinirane i kontrolirane suradnje, od igrača do direktora škole i Izvršnog odbora kluba, i obrnuto. U dosadašnjoj praksi u hrvatskim klubovima direktor škole imao je premalo ovlasti, a previše odgovornosti. S druge strane, upitna je funkcija tzv. sportskog direktora u klubu, koji je imao prevelike ovlasti, a premalu odgovornost. Osim toga, sportski direktor je obično biran iz redova poznatih bivših igrača kluba i ne treba imati nikakvu trenersku edukaciju ili neku drugu edukaciju, primjerice, iz menadžmenta sporta. Autor je mišljenja kako sportski direktor kluba, prema zapadnoeuropskom iskustvu, treba biti prvenstveno menadžer kluba. Na osnovu opće organizacijske strukture rada škole nogometa postavljaju se organizacijske strukture rada nižih razina, specifičnih za različite segmente djelatnosti škole nogometa. Izrađuju ih i postavljaju stručnjaci zaduženi za rad u tim segmentima djelatnosti škole. Organizacijska struktura škole nogometa može biti postavljena i drugačije, kao što je to u drugim zemljama. Ona ovisi i o instituciji pri kojoj je osnovana škola nogometa. U Hrvatskoj škola nogometa, osim u klubu, može biti osnovana i pri nogometnim savezima, kao i privatno. Za školu nogometa posebno je značajan sustav informiranja. Svaka škola mora na pristupačnom mjestu imati oglasnu ploču na koju je poželjno staviti obavijest o radnom vremenu tajništva, raspored treninga i utakmica svih momčadi te različite druge obavijesti namijenjene svim članovima škole. U klubovima 1. HNL informacije o radu škole mogu se redovno davati i u klupskim novinama ili revijama.
7.3. Evidencija o radu škole nogometa U svakom ozbiljnom poslovanju moraju se ostavljati pisani tragovi. To se ne radi iz formalnih razloga, već iz potrebe da se analiziraju rezultati rada, kao podloga za izradu novih planova i programa rada škole nogometa.
Razina evidencije o radu škole nogometa ovisi o razini organiziranosti škole nogometa. U klubovima 3. i 2. HNL traži se minimalna evidencija, a u klubovima 1. HNL traži se optimalna evidencija. U minimalnu evidenciju o radu škole nogometa ubrajaju se: evidencija o osobnim podacima trenera, stručno-tehničkog osoblja, igrača, evidencija o pohađanju treninga, odigravanju utakmica, evidencija o rezultatima liječničke kontrole igrača, evidencija o rezultatima testiranja sposobnosti igrača, evidencija o ocjenama igre igrača, evidencija o nastupanju igrača u raznim selekcijama i sl. Na osnovi tih podataka svaki trener dužan je načiniti kratko polugodišnje i godišnje izvješće o radu svoje momčadi. Izvješće o radu stručno-tehničkog osoblja može načiniti tajnik škole. Na osnovi svih tih podataka i izvješća voditelj ili direktor škole nogometa dužan je načiniti generalno izvješće o cjelokupnom radu škole nogometa, koje prema Statutu kluba, usvaja Izvršni odbor i Skupština kluba. U Hrvatskoj praksi osjeća se potreba za dnevnikom rada trenera. Treneri zabilješke o svom radu obično vode u raznim rokovnicima i svaki na svoj način. Autor smatra da je došlo vrijeme da trenerska organizacija izradi novi, jedinstveni dnevnik rada i da njegovo vođenje i ispunjavanje bude obvezatno u klubovima 3., 2. i 1. HNL. Došlo je i vrijeme korištenja kompjutora u školi nogometa, kao što se to već radi, primjerice, u Ajaxovoj školi. Stručnjaci kluba su zajedno s specijaliziranim poduzećem, načinili kompjutorski program škole. Pomoću takve programske podrške moguće je za svakog igrača prikupljati najrazličitije podatke i na osnovi toga dobiti aktualnu procjenu sposobnosti i znanja igrača, kao i stanja treniranosti i napredovanja. Barem bi hrvatski profesionalni klubovi trebali početi primjenjivati takve banke podataka.
8. UVJETI RADA ŠKOLE NOGOMETA
Autor je mišljenja da su hrvatski rezultati u nogometnom sportu fantastični s obzirom na postojeće uvjete rada u nogometnim klubovima. Uvjeti rada u prvoligaškim nogometnim klubovima Hrvatske su ispod razine trećeligaških klubova, primjerice, u Njemačkoj, Italiji ili Francuskoj. Želi li Hrvatska opstati na postignutoj razini kvalitete nogometnog sporta, mora maksimalno ulagati u nogometnu reprodukciju, tj. u nogometne škole. Tri su osnovna čimbenika za uspješan rad škole nogometa: igrači, treneri i uvjeti rada. Hrvatska ima dovoljno talentirane djece za nogomet. Ima i dosta talentiranih trenera za rad s mladima. Trenerima se mora omogućiti adekvatno školovanje i permanentno usavršavanje. Poseban je problem koji traži hitno rješenje, status trenera mlađih dobnih kategorija i stimulacija rada. Treći čimbenik su uvjeti rada. Uvjete rada u školi nogometa trebalo bi podići barem na minimalnu razinu. HNS je donio odluku o uvjetima za sudjelovanje u natjecanjima 3., 2. i 1. HNL Radi se o svlačionicama i drugim prostorijama, objektima za natjecanje i trening, te o pomagalima i rekvizitima.
8.1. Uvjeti za rad u školi nogometa u klubovima 2. i 3. HNL Od prostorija potrebnih za rad škole nogometa, klubovi 2. i 3. HNL minimalno bi morali imati prostoriju za tajništvo, koja je ujedno i prostorija za pisanje zapisnika poslije utakmica, 1 svlačionicu za seniore, 1 zajedničku svlačionicu za juniore i kadete, 1 zajedničku svlačionicu za pionire i mlađe pionire, 1 zajedničku svlačionicu za mlađe i starije limače, posebnu svlačionicu za trenere i za suce te prostoriju za ekonomat. U okviru svlačionica trebale bi se nalaziti 2 kupaonice s toplom vodom i sa po 6 tuševa i najmanje dva sanitarna čvora. Zatim je nužno imati jedno kvalitetno travnato igralište minimalne veličine terena 100x64m s natkrivenim kabinama za igrače i službene osobe. Uz glavni teren klub mora imati i pomoćni teren za stalnu aktivnost. U većine klubova 2. i 3. HNL glavni teren je zadovoljavajući, no teško ga je održavati jer sve momčadi igraju svoje prvenstvene utakmice na njemu. I pomoćni teren je u lošem stanju, jer gotovo sve momčadi treniraju na njemu. Problem bi mogao riješiti još jedan teren sa specijalnom površinom ^kombinacija zemlje, piljevine i pijeska). Na takvom terenu moglo bi se stalno trenirati, pa bi se pomoćni teren mogao osposobiti za odigravanje utakmica momčadi škole nogometa, a glavni teren koristili bi samo seniori. Od pomagala i rekvizita za trening klubovi bi morali imati: - 4 nosača za viseće lopte - 4 pokretne drvene ploče 2x1 m
- 2 pokretna gola normalnih dimenzija - 2 pokretna gola dimenzija 5x2m - najmanje 10 lopti po momčadi - najmanje 10 dresova maskirki po momčadi - dovoljan broj stalaka, prepona, medicinki, kao i opremu za trening.
8.2. Uvjeti za rad škole nogometa u klubovima 1. HNL Od prostorija potrebnih za rad škole nogometa, klubovi 1. HNL minimalno bi morali imati: - kancelariju direktora škole nogometa - kancelariju tajništva škole nogometa - predavaonicu s TV prijemnikom i videorekorderom - 2 svlačionice s tuševima i sanitarnim čvorovima za trenere - 5 svlačionica s tuševima i sanitarnim čvorovima za 5 dobnih kategorija (juniori, kadeti, pioniri, mlađi pioniri i limači) - priručnu ambulantu s 2 stola za masažu - prostoriju za suce - prostoriju za ekonomat. Klubovi 1. HNL moraju imati stadion s kvalitetnim travnatim terenom optimalnih dimenzija 105x68m. Stadion mora imati kapacitet gledališta od 5.000 na više. Stadioni će za godinu dana morati imati i rasvjetu. Stadione u 1. HNL za utakmice koriste uglavnom seniori. Škola nogometa bi za svoje potrebe morala bi imati 2 kvalitetna nogometna terena za utakmice i 2 pomoćna terena za trening. Jedan od 2 pomoćna terena mogao bi bili teren s umjetnom travom. Jedan od terena morao bi imati rasvjetu kako bi se moglo trenirati i u večernjim satima. U okviru škole bilo bi korisno imati dvoranu ili nadstrešnicu s umjetnom travom, kao i teretanu. Od pomagala i rekvizita za trening klubovi bi morali imati: - 4 nosača za viseće lopte - 6 pokretnih drvenih ploča 2x1 m - 4 pokretna gola normalnih dimenzija - 4 pokretna gola dimenzija 5x2m - 2 pokretna gola dimenzija 3x2 - najmanje 15 lopti po momčadi - najmanje2x 15 dresova maskirki po momčadi
- najmanje 10 stalaka, 10 prepona i 10 medicinki po momčadi - jednoobraznu opremu za igrače i trenera za trening - najmanje 4 garniture dresova po momčadi za utakmice.
9. LITERATURA 1. Albeck, T, H. Zoller, K. Grindier (1989): KINDGEREICHTE5 FUSSBALL TRAINING. Wurttembergischer Fussbalverband e. V., Stuttgart 2. Anderson, B. (1997): STRETCHING. Gotal, Zagreb. 3. Andrilović, V., M. Čudina (1993): OSNOVE OPĆE RAZVOJNE PSIHOLOGIJE, Školska knjiga, Zagreb. 4. Barišić, V. (1996): STRUKTURNA ANALIZA NOGOMETNE IGRE NA TEMEUU NEKIH ANTROPOLOŠKIH KARAKTERISTIKA, (Magistarski rad), Zagreb, FFK. 5. Ba uer, G. (1973): RICHTIG FUSSBALLSPIELEN, BLV, Verlagsgesa lischa ft mbH, Munchen 6. Bauer, G. (1997): LECHRBUCH FUSSBALL, BLV, VerlagsgesalIschaftmbH, Munchen 7. Bisanz, G., G. Gerisch (1988): FUSSBALL, Reinbek bei Hamburg. 8. Blažević, M., P. Dujmović(1977): GUIDE PRATIQUE DE L'ENTRAINEUR, Fleury editions, Yverdan - Suisse. 9. Boženko, A. (1983): TRENING VRHUNSKIH FUDBALERA, Sportska knjiga, Beograd. 10. Brajša, P (1993): PEDAGOŠKA KOMUNIKOLOGIJA, Školske novine, Zagreb. 11. Dujmović, P (1997): FIZIČKA PRIPREMA NOGOMETAŠA. ZNS, Zagreb 12. EIsner, B. (1990): NOGOMET, FTK, Ljubljana. 13. EIsner, B. (1993): NOGOMET- TRENING MLADIH, FTK, Ljubljana 14. FIFA (1997): FUTUROII, Zurich, Switzerland 15. Gabrijelić, M., P Dujmović (1969): METODIKA OBUKE TEHNIKE I ELEMENTARNE TAKTIKE, VŠFK, Zagreb 16. Gabrijelić, M. i sur (1965): ŠKOLA NOGOMETA. Sportska štampa, Zagreb. 77. Grindier, K., H. Hemmo, K. Pahlke (1995): KONDITIONSTRAINING. WFV - Buch - und Formularvertvieb GmbH, Stuttgart. 18. Grosser, M., S. Starischka, E. Zimmermarin (1983): KONDITIONS-TRAINING, BLV Verlagsgesdischaft, Mnchen 19. Hoek, F (1983): DER FUSSBALL-TORWART, Vandenhoeck - Ruprechtin Gottingen 20. Horga, S. (1993): PSIHOLOGIJA SPORTA, FFK, Zagreb 21. Hraski, Ž, B. Matkovićisur (1999): TRENER ISUVREIVIENA DIJAGNOSTIKA, FFK, Zagreb 22. Jerković, S. (1986): RELACIJE IZMEĐU ANTROPOMETRIJSKIH ISITUACIONO-MOTORIČKIH DIMENZIJA I USPJEHA U NOGOMETNOJ IGRI, (Disertacija), FFK, Zagreb. 23. Juričić, S. (1995): PRESING OBRANE. (Diplomski rad), FFK, Zagreb
24. Kaliterna, L. (1980): MOJA NOGOMETNA ŠKOLA, NSDR, Split. 25. Karković, R. (1998): RODITELJI DIJETE U ŠPORTU, Oktar, Zagreb. 26. Kormelik, H, T Seeverens (1996): DIE TRAININGS-PHILOSOPHIC VON LOUIS VAN GOAL UND DENAJAX-TRAINERN. bfp VersandA. Lindemann, Lecr 27. Lane, M. i sur (1980): PROGRAMIRANJE TRENINGA, FFK, Zagreb 28. Marziali, F, V. Mora (1996): LA DIDATTICA DEL GlOCO A ZONA MODULO 4-4-2 DIJAGONALI DIFENSIVE - SCHEMIDATTACCO, Edizioni Nuova Pshomas, Citta di Castelllo. 29. Medved, R. (1987): SPORTSKA MEDICINA, JUMENA, Zagreb. 30. Milanović, D. i sur (1996): FITNESS, FFK, Zagreb. 31. Milanović, D. i sur. (1997): DIJAGNOSTIKA TRENIRANOSTI SPORTAŠA, FFK, Zagreb. 32. Milanović, D. i suradnici (1997): PRIRUČNIK ZA SPORTSKE TRENERE, FFK, Zagreb. 33. Orlick, T (1998): MENTALNI TRENING ZA SPORTAŠE, Gopal, Zagreb. 34. Sekereš, S. i sur (1994): JUGOSLAVENSKA ŠKOLA FUDBALA, ZFK Vojvodina, Novi Sad. 35. Stilinović, P (1996): RAZRADA PLANA I PROGRAMA ZA JUNIORSKU KATEGORIJU, (Diplomski rad), FFK, Zagreb. 36. Šikić, B. (1987): ELEMENTI TEHNIKE I METODIKA OBUKE VRATARA U PIONIRSKOM UZRASTU. (Diplomski rad), FFK, zagreb 37. Šnajder, V. (1997): HODANJE I TRČANJE U TJELESNOJ I ZDRAVSTVENOJ KULTURI, FFK, Zagreb. 38. Toplak, J. (1985): TAKTIKA I METODIKA, Geokarta, Beograd. 39. UEFA: WE CARE ABOUT FOOTBALL, TECHNISCHER BERIGHT, Nyon, Schweiz, 1996. 40. Više autora (1995): FUSSBALL PRAXIS I, II, III i IV, Buch und Formularvertrieb GmbH, Stuttgart. 41. Weinek, J. (1992): OPTIMALES FUSSBALLTRAINING, Medizinische Verlagsgeselischaft mbH, Nurnberg. 42. Weisweiler, H. (1974): DER FUSSBAL L- TAKTIK TRAINING MANNSHAFT, Schorndorf, Verlag K. Hoffmann. 43. Žugić, Z (1998): SOCIOLOGIJA SPORTA, FFK, Zagreb.
BILJEŠKA O PISCU
Profesor Pero Dujmović rođen je u Vinici 1940 godine. Osmogodišnju školu i gimnaziju završio je u Osijeku. Na Visokoj školi za fizičku kulturu (danas FFK-Zagreb) diplomirao je 1963 godine. U mladosti se aktivno bavio s više sportova. Nogomet je igrao kao amaterski igrač u NK Vrbovec. U sportu je radio na raznim stručnim poslovima. Bio je asistent na FFK Zagreb, profesionalni trener, nogometni instruktor, voditelj nogometnih škola, direktor NŠ "Hiterc-Kacian" Dinamo te voditelj Centra FFK Zagreb za stručno osposobljavanje sportskih kadrova. Danas obnaša dužnost direktora Nogometne akademije HNS-a. Više od 30 godina bio je aktivan kao trener nogometa, od toga oko 20 godina kao trener mlađih dobnih kategorija S mladima je uspješno radio u slijedećim klubovima: NK Osijek, NK Dinamo - Zagreb, NK Lokomotiva - Zagreb, NK Dubrava - Zagreb i NK Inker - Zaprešić. Kao trener seniora radio je u NK Zagrebački plavi - Zagreb, FC Sion - Švicarska, FC Sakson Švicarska, NK Lokomotiva - Zagreb, NK Dubrava - Zagreb, NK Radnik - Velika Gorica. Autorovo je trenersko opredjeljenje bio rad s mladima. Svoj doprinos dao je u razvoju i napredovanju mnogih igrača. Spomenimo neke poznatije igrače koje je kao mlade trenirao: 1. Grnju, S. Čordaša, Z. Kranjčara M. Vlaka, V. Zajeca, V. Tukšu, P. Močiboba, Z. Radoša, Z. Joksovića, A. Peternaca, Z. Mamica, M. Posavca i druge.
Uz praktični rad autor se bavio i teorijskim radom. Objavio je dosta stručnih članaka kao i nekoliko knjiga iz nogometa. U domeni društvenih djelatnosti bio je aktivan kao višegodišnji predsjednik Komisije za mladež HNS-a te kao član Stručne Komisije HNS-a i ZNS-a.
by Ziki ____
Crowarez.org
