Industrijski dizajn -predavanja.pdf

INDUSTRIJSKI DIZAJN

 – PREDAVANJA –

1. UVOD Aktivnosti u procesu kreiranja novih i modifikovanja postoje ćih proizvoda koje se odnose na zadovoljenje estetskih, ergonomskih i ekonomskih zahtijeva i principa, predstavljaju zadtak industrijskog dizajna. Dizajn treba da uspostavi harmoni čan odnos izmedju vizualnih, prostornih elemenata  proizvoda i okoline, kao i ličnosti koja ga koristi. Proizvod mora biti oblikovan tako da ima:  estetski nivo  da je funkcionalan,  da je jednostavan za rukovanje,  da je siguran u eksploataciji,  da ima prihvatljivu cijenu idr. Dizajn ima veliki uticaj na osnovne karakteristike proizvoda:  spoljašnji oblik,  konstrukciju,  vrstu materijala od koga je napravljen   boju,  način pakovanja idr. Takodje, dizajn ima veliki uticaj na izbor tehnokloškog procesa, odnosno na metode obrade u procesu izrade i oblikovanja proizvoda. Dizajn mora da uzme u obzir i vodi računa o odgovaraju ćim nacionalnim i medjunarodnim standardima, propisim i zakonima. Termin dizajn poti če iz engleskog jezika (design); disegno (italijanski), diseno (španski), dessin (francuski). Dizajn znači, crtež, nacrt, uzorak ili projekat. Dizajn se koristi kao zamijena za: tehni čku estetiku, industrijsku estetiku, industrijsko obliokovanje, modelarstvo i dr. Ovi termini nisu prikladne zamijene za "dizajn" jer ne objašnjavju njegov  pojam i suštinu na cijelovit način. Tehnička estetika odnosi se na estetiku tehni čkih prizvoda. Industrijsko oblikovanje odnosi se na aktivnosti za stvaranje oblika proizvoda. Treba prihvatiti rije rije č dizajn, jer na najbolji način odražava pojam i suštinu discipline o kojo je rije č. Dizajn se danas široko koristi i u maloj privredi pa se može izbaciti i rije č "industrijski".

2

1. 2. VAŽNIJA OBILJEŽJA DIZAJNA 1. 2. 1 ISTORIJSKI KORIJENI DIZAJN A Filozofija savremenog čovjeka je: živjeti i raditi ljepše, sa manje materijalnih ulaganja i troškova mentalne i fizičke energije. U tome mu dizajn svesrdno pomaže stavaranjem upotrebnih predmeta, tj. proizvoda. Čovjek

je upotrebne predmete stvarao od pamtivijeka. Ti predmeti su u po četku bili  primitivni, posmatrano sa aspekata današnjeg dizajna. Na razvoj upotrebnih predmeta kroz istoriju, pored dizajna, uticali su: umjetnost, arhitektura, zanatstvo, nauka, tehnologije i druge oblasti čovjekovog stvaralaštva. Za dostignuti nivo razvoja upotrebnih predmeta čovjek treba da zahvali   prethodnim civilizacijama,odnosno narodima;  vjerskim, tradicionalnim i nacionalnim obi čajima;  napretku ljudske misli;  maštovitosti i inteligenciji stvaralaca;  slobodi mišljenja;  imaginaciji i fantaziji svih onih koji su neposredno ili posredno doprinijeli nastanku i razvoju dizajna.

Iz doba paleolita (nekoliko stotina hiljada godina prije naše ere)   potiču najstariji tragovi života na zemlji. Ovaj period karakteriše nomadski na čin života, a upotrebni  predmeti, prema arheološkim nalazima, nose obilježja geografskog podru č ja i stepena razvoja tadašnje civilizacije. Ovaj period karakterišu:  izrada odjeće od kože i krzna od ulovljenih životinja;  stvoren je luk i strijela,a potm i koplje, u prvo vrijeme za lov, a kasnije za medjuplemensku borbu.  započinju funkcionalna svojstva upotrebnih predmeta, zaštita od prirodnih nepogoda u  borbi sa prirodom, divljim životinjama životinjama i u borbi sa drugim plemenima plemenima i dr. Čovjek

je postepeno razvijao duh i vještinu stvaranja, te se po čeo baviti prvim zanatima, a rezultat toga su bili funkcionalni predmeti. Zbog čestih seljenja, izrada upotrebnih  predmeta se širila: otkrivena je vatra (obrada materijala), obrada drveta drveta alatom od kamena i izrada prvog nakita, sjekire (za klesanje kamena, obradu drveta, oružje). Oko 30000 god.  prije nove ere (mladji paleolit) sjekira se pravila pravila od bakra , bronze i gvoždja. gvoždja.

U mladjem kamenom dobu (neolit-oko 8000god, prije nove ere)  pojavila se keramika, lončarstvo (Japan, kasnije Mala i Srednja Azija). Razvija se zanatstvo ( stari Egipat). Osim grn čarskog točka, radjeni su i ostali upotrebni i ukrasni predmeti, koji su se pekli, bojili. Zanatlije su imale imale smisao za ljepotu-nakiti od keramike i dragog kamena. Izradjivani su tanjiri, tanjiri, zdjele, vaze-od smješe koja je sli čna staklu. Korišteni su razboj za izradu tkanina, izradjivan je namještaj ( čempres, kedar i ebanovina): stolice, kreveti i dr. Zemljoradnici su koristili plug i kola sa to čkovima.

3

U starom vijeku (od osmog vijeka p.n.e. do petog vijeka nove ere – do propasti Zapadnog rimskog carstva – 476. god p.n.e.), čovjek izradjuje upotrebne predmete za druge ljude. U Gr čkoj i Italiji (oko 1000 god. p.n.e.) bila je razvijena ku ćna radinost. Anti čku Gr čku karakteriše stvaranje keramike keramike i namještaja. Vaza zanatlije Aristonota (sedmi vijek p.n.e.) p.n.e.)  je prva kojoj se zna autor. U keramici je primjenjivan geometrijski stil sa ornometrikom. Posebno su čuvene vaze – lekite, koje su izradjivane sa bijelom osnovom i polihromnim figurama (polagane su u grobnicama) i crtežima. U srednjem vijeku (od 476. do 1492. god. p.n.e.)  formira se feudalno društvo, dolazi do velikih seoba naroda i propasti Rimskog carstva. Došlo je do razvoja izrade upotrebnih  predmeta u pogledu postupaka izrade i materijala (germanska plemena). U petom vijeku dolazi do naglog razvoja zanata: nakit, predmeti od zlata, kova čkih predmeta i dr. Vajari, zlatari, kerami čari i tkači radili su u sopstvenim radionicama gdje su realizovali svoja djela, gdje su neki predmeti imali svojstvo umjetnosti. Kupci su bili crkva i  plemstvo, pri čemu su nametali svoje zahtjeve. Predmeti dobijaju zavidnu ljepotu. To je  prije svega bio namjestaj: fotelja, klupa sa naslonom, tronozac itd. Namještaj je imao duborez i ornamente.  Na ostrvu Murano blizu Venecije proizvodilo se staklo, koje se preradjivalo u razli čite upotrebne predmete. U staklo su ugradjivani plemeniti metali, čime se postizala visoka vrijednost upotrebnih predmeta. Na primjer, tadašnji metalni pribor za jelo po veli čini, oblicima i ornametici veoma je sli čan današnjem. Razvija se izrada tkanina; svilene tkanine koje dolaze iz zemalja Bliskog istoka. Razvija se tapiserija, koja služi za pokrivanje i ukrašavanje zidova, ležaja i pokriva ča, za smještaj  predmeta (hrane, odje će isl.). U novom vijeku (od 1492 god. do danas)  došlo je do presudnog uticaja na kulturu i cjelokupno ljudsko stvarlaštvo. Španci i Portugalci šire trgovinu na druge dijelove svijeta. Dolazi kapitalizam. U Italiji dolazi do povratka antike – renesansa (posebno u kulturi i znanosti). U drugoj  polovini XVIII vijeka dolazi do razvoja razvoja tehnike i tehnologije – pojava serijske proizvodnje, proizvodnje, zbog čega se upotrebni predmeti zovu proizvodi. Medjutim, i dalje je bilo cijenjeno zanatstvo jer su proizvodi bili grubi. Zanatstvo poprima svojstvo umjetnosti. Po činje razdvajanje zanata i umjetnosti. Više se obra ćala pažnja na funkcionalnost proizvoda. U Engleskoj počinje industrijska revolucija, posebno od 1760 do 1830 god.. Slijedi napredak nauke i tehnike i razvoj tehnolgija. Medjutim, grube mašine nisu imale kvalitetne  proizvode, nisu imali kvalitet i ljepotu, kao kao što su davale zanatlije. Parna mašina uvela je radikalan pomak u proizvodnji, prvo u tekstilnoj industriji. Industrijska mašinska proizvodnja po čela je da potiskuje zanate. Stvaraju se novi radnici, stručnjaci, a zanemarivala se umjetnička vrijednost. Ipak, zanati i industrijska proizvodnja su se odrzali do danas.

4

1. 2. 2 POJAM I DEFINISANJE DIZAJNA Industriska proizvodnja dovodi do konkurencije izmedju proizvodja ča. Nastaje borba za tržište, a time i proizvodnja sve kvalitetnijih proizvoda. To uti če na razvoj dizajna, odnosno proces dizajniranja u kojem se proizvodi stvaraju i usavršavaju. Sve oštriji kriterijumi kupaca dovode do pove ćane izbirljivosti pri kupovini. Takodje, proizvod mora zadovoljiti kriterijume kupaca po kvalitetu. U odnosima: ljudske potrebe – proizvodnja – zadovoljenje potreba prisutan je dizajn koji stvara proizvode. Poslovi dizajna, kao stvarlačke discipline, i marketinga u preduze ću djeluju integrisano i paralelno, u interakcijama sa drugim funkcijama u preduze ću. Prije svega , funkcija, dizajn i marketing u preduzecu obezbjedjuju dizajniranje proizvoda kakve potroša či traže. Dizajn mora proizvodu dati kvalitete u tehni čko – funkcionalnom, estetskom, ekonomskom i ergonomskom smislu. Proizvod mora optimalno da funkcioniše, da bude lijep, ekonomski snažan u smislu profita i biznisa, kao i ergonomi čan. Kada se ovo postigne, proizvod ima uspjeh na tržištu. Uloga dizajna je dakle – stvoriti kvalitetan i privla čan proizvod. Dizajn u nau čnom i stručnom pogledu je interdisciplinaran. Njegovo izu čavanje uključuje tehnologiju, informatiku, estetiku, ekonomiju, organizaciju, psihologiju, sociologiju, a zbog ergonomije i medicinu. Prema Milovanu Vasiljevi ću, "dizajn je nau čna, stručna i stvaralačka disciplina, simbol kvaliteta proizvoda, kao i sistem, funkcija, skup aktivnosti, organizaciona cijelina i oblast menadjmenta u preduze ću – usmjern ka potpunom zadovoljenju potreba, zahtijeva i želja  potrošača, ekonomskim i razvojnim ciljevima pojedina čnih preduzeća i privrede, unapredjenju životne i radne sredine i okloine, kao i progresu društva u cijelini." 1. 2. 3 DIZAJN KAO NAU ČNA, STRUČNA I STVARALA ČKA DISCIPLINA Dizajn je naučna disciplina jer naučno istražuje i dokazuje pojave, aktivnost, metode i  procese u stvaranju i razvoju proizvoda. Dizajn je u svom razvoju koristio dostignu ća raznih nauka, uti čući povratno i na njihov razvoj. Dizajn nije homogena nau čna disciplina, nego je interdisciplinaran jer uklju čuje:  tehniku  tehnologiju,  matematiku,  fiziku,  ekonomiju, ergonomiju, psihologiju, sociologiju,  arhitekturu, likovnu i primjenjenu umjetnost,  informatiku  organizaciju, marketing, mendjement i dr. Dizajn, kao interdisciplinarna djelatnost, uti če na industrijski progres, razvoj proizvoda, standard, kulturu i obrazovanje ljudi i dr. Dizajn je i stručna disciplina koju obilježava stvaralaštvo u praksi. Rezultati dizajna su  proizvodi namjenjeni ljudima kao pomo ć  u životu i radu, kao i za uljepšavanje svakodnevnice i života uopšte. Dizajn uti če na standard ljudi, olakšava im rad i život,  posebno kvalitetom proizvoda koji rezultira r ezultira iz procesa dizajniranja. Stvarala čke aktivnosti dizajnera vremenski, kao i u pogledu radnog prostora i organizaciono, odvijaju se u  preduzeću. Tok dizajniranja proizvida realizuje se u specufi čnom procesu rada. Proces dizajniranja ima svoje faze, a rezultat toga je prototip proizvoda. Od ideje do proizvoda je dug put. Na tom putu proizvod je materijalizovan rezultat aktivnosti dizjnera.

5

1. 2. 4 DIZAJN KAO SIMBOL KVALITETA PROIZVODA Kvalitet je materijalno svojstvo i posljedica strukture proizvoda. Kvalitet za čovjekova čula može biti vidljiv i nevidljiv. Prvi, vidljiv kvalitet je dostupan čulima: veličina, oblik, boja, kvalitet tona (muzi čki uredjaj), kvalitet teksture i sl. Takodje, kvalitet koji se može ocijeniti testitanjem proizvoda (vožnja automobila, sjedenje na stolici ili fotelji, ležanje na ležaju i sl.) je vidljiv kvalitet. Vidljivi kvalitet proizvoda se stvaraju, analiziraju, ocjenjivaju, koriguju u procesu dizajniranja. Kasnije intervencije (redizajniranje) su složenije i skuplje sa neizvijesnim ishodom.  Nevidljiv kvalitet proizvoda čovjek ne može ocijeniti ni čulima ni isprobavanjem. To su fizičko – mehani čka svojstva materijala, neki dijelovi sklopa ili podsklopa koji se " ne vide" i dr. Nevidljiv kvalitet se može deklarisati, a da i ne postoji (to nije praksa renomiranih proizvodja ča). Nivo kvaliteta (nizak, srednji, visok ili luksuzni), razli čito zadovoljava potrebe ljudi. Proces dizjniranja treba prilagoditi zahtijevanom nivou kvaliteta i odgovoraju ćoj cijeni. Osnovno je da proizvod mora da ima kupca kako bi proizvodja č ostvario željeni profit. Kvalitet proizvoda u materijalnom smislu i u smislu njegove upotrebne vrijednosti  predstavlja njegovu sposobnost da: da: 1. služi svrsi i da zadovolji potrebu kupca, 2. ne otkazuje u upotrebi, 3. lako se održava i servisira, 4. minimalno troši energiju, 5.  bude estetičan, 6. ekonomičan, ergonomi čan i dr. Proizvod sa ovim svojstvima stvara stru čni tim dizajnera i saradnika. Kvalitet zavisi od stručnosti, iskustva i vještine dizajnera, kao i od drugih faktora: tehni čki, tehnološki, organizacioni. To su nivoi tehnologije, kvalitet materijala, stru čnost radne snage i kontrola u proizvodnji. Proizvod mora mora da se nalazi u okviru sistema kvaliteta (TQM). Kvalitet proizvoda stvara dizajn, odnosno tim diozajnera. U teoriji i praksi se dizajn smatra  pojmom kvaliteta proizvoda. Tada se s e podrazumijeva da je dizajn uspješan, odnosno da ga stvara stručan, kreativan i sposoban tim dizajnera. Takvi dizajneri su veoma važni za svako preduzeće. Oni su kreatori proizvoda i stvaraoci kvaliteta proizvoda, sa velikim uticajem na poslovanje preduze ća.

1. 2. 5 DIZAJN KAO SISTEM, SIST EM, FUNKCIJA, SKUP AKTIVNOSTI, ORGANIZACIONA CIJELINA I OBLAST MENADJMENTA Po definiciji, sistem predstavlja jednu koherentnu cijelinu, a dijelovi te cijeline, koji su medjusobno povezani i zavisni, nazivaju se podsistemima. Savremeni dizajn najve ći dio svojih aktivnosti ostvaruje u okviru preduze ća. Preduzeće se posmatra kao sistem i to ekonomski, organizacioni, proizvodno – poslovni, otvoreni i dinami čni. Preduzeće kao sistem ima svoje podsisteme: 1.  proizvodnja, 2. tehnička proprema proizvodnje, 3. marketing aktivnosti, 4. dizajn,istraživačko – razvojne aktivnosti, financije, 5. opšte, pravne i kadrovske aktivnosti i dr.

6

Dizajn je podsistem savremenog proizvodnog preduze ća. Podsistemi su u stalnoj interakciji. Svaki podsistem se može unaprijediti tako da se dizajn može posmatrati kao cijelina za sebe, odnosno kao poseban sistem.Dizajn je sam po sebi sistem samo kada je organizovan van preduze ća (institut, dizajn centar, dizajn biro itd.). Tretman dizajna kao sistema treba da rezultira unaprijedjenjem procesa dizajniranja i razvojem proizvoda koji u tom procesu nastaju. Takodje, tretman dizajna kao sistema, odnosno podsistema ima uticaj na poslovne interse preduze ća, zadovoljavanje potroša ča i prosperitet društva u cijelini. Preduzeće ne može funkcionisati bez dizajna kao podsistema. Preduze ća bez dizajna imaju male izglede za uspjeh. U funkcionisanju preduze će je usmjereno ka svom glavnom  poslovnom cilju – profitu. Slikovito re čeno, tržište se može posmatrati kao uzburkani okean, preduze će kao brod koji se bori protiv talasa – konkurencije, a profit kao luka u daljini kojoj brod strijemi. Glavni kormilar (preduze ća) je dizajn u sadejstvu marketinga,  jer ova dva podsistema definišu kako kako i na koji na čin doći do cilja – profita. Preduzeće mora stalno funkcionisati – raditi. Osnova Os nova za uspješno funkcionisanje preduze ća  jeste stalno dizajniranje novih i usavršavanje postoje ćih proizvoda. Ti proizvodi moraju u tehničko – funkcionalnom, estetskom, ekonomskom i ergonomskom smislu biti superiorniji od konkurentskih proizvoda. Funkcionisanje preduze ća izuzetno zavisi od dizajna, te se on smatra važnom funkcijom. Dizajn se može posmatrati, izu čavati i unaprijedjivati kao specifi čna funkcija u preduze ću. Kroz mnoštvo aktivnosti, dizajn stvara proizvode, nove ili usavršene. Svi poslovni zadaci koje obavlja dizajner su tipi čni, a tok dizajniranja proizvoda (redoslijed (redoslijed i trajanje faza) naziva se proces dizajniranja. Ovaj proces ima više faza, npr. materijalizovanje proizvoda, gdje se on kreira, konstituiše i izradjuje kao prototip. Aktivnosti dizajna u kvantitativnom i kvalitativnom smislu su specifi čne i različite od aktivnosti drugih podsistema u preduze ću. Dizajn se mora optimalno organizovati u preduze ću i mora biti efikasan u dizajniranju  proizvoda. Dizajniranje u preduze ću mora se precizno definusati i razdvojiti od djelovanja drugih  podsistema. Sam dizajn u teoriji i praksi se posmatra i izu čava kao specifi čni skup aktivnosti. Svi podsistemi u preduze ću su medjusobno zavisni, pa je sistem stabilan ako je to slučaj i sa svakim njegovim podsistemom. Da bi podsistemi preduze ća mogli sinhronizovano i uspješno funkcionisati, potrebno je da su jasno organizaciono definisani, Drugim riječima, svaki podsistem kao organizacioni dio preduze ća mora imati definisane obaveze i nadležnosti u odnosu na druge podsisteme, Takodje, dizajn kao podsistem  preduzeća, i kao stvaralačka disciplina, funkcija i skup aktivnosti, mora biti posebno organizaciono usrtojen u preduze ću. Dizajn u preduze ću ima razli čite nazive: sektor, služba, projektantsko odjeljenje, konstrukcioni biro, prototipsko odjeljenje, projektantski biro, modelarnica i dr. Dizajn se organizuje kao posebna cijelina u preduze ću, da bi mu se: 1. 2. 3. 4.

 jasno definisale aktivnosti i odgovornosti odgovornosti u stvaranju i razvoju proizvoda, definisali oblici saradnje sa drugim podsistemima, obezbijedio i uredio prostor, sa opremom, mašinama, uredjejima i sl., formirao stručni tim dizajnera i saradnika na čelu sa glavnim menadjerom i dr.

Dizajn se moze posmatrati, izu čavati i unaprijedjivati kao posebna cijelina u preduze ću. Takodje, dizajn je i po definiciji vazna oblast menadjmenta.

7

1. 2. 6 PRAVCI U DIZAJNU Dizajn se razvijao kroz razli čite periode ljudske istorije, dobre i loše (npr. ratovi). Svako stvaralaštvo u oblasti upotrebnih predmeta ima svoj kontiuitet. U pojedinim periodima ovo stvaralaštvo imalo je obilježja koja su ga činila posebnim pravcem. Svi pravci su bili specifični, zavisno od svojstava upotrebnih predmeta koji su pripadali svakom od njih. U današnjem obliku dizajn se razvijao tek poslije drugog svjetskog rata. Korijeni dizajna su u dalekoj prošlosti i iznikli su iz starih, lijepih zanata i umjetnosti. Danas je dizajn stvaralačka disciplina koju karakterišu proizvodi kao njeni rezultati. Ti proizvodi imaju različita svojstva (tehničko – funkcionalna, estetska, ekonomska i ergonomska) koja obilježavaju razne pravce u dizajnu. Pravci u dizajnu imaju istorijski, ali i savremeni stavarala čki značaj. Ljudi su u prošlosti  podržavali uspješne stilove i mode, vrše ći na taj način ekonomska, sociološka i psihološka dejstva na njih. Svi veliki stilovi istovremeno predstavljaju i pravce u stvaranju materijalnih dobara, odnosno upotrebnih predmeta. To se posebno odnosi na arhitekturu, odjeću, obuću, nakit, namještaj i dr. Danas nema velikih stilova, ali postoje specifi čni  pravci u dizajnu. Najvažniji pravci pravci (faze) razvoja dizajna su: 1. unikatan dizajn, 2. funkcionalizam, 3. stajling. 4. metaforičan dizajn, 5. racionalan dizajn, 6. industrijska estetika, 7. čist dizajn, 8. aerodinamičan dizajn, 9. integralan dizajn. Unikatan dizajn Stari majstori – zanatlije su često izradjivali upotrebne predmete u malim koli činama. Pri tome, oni su poštovali želju kupca. Ako se upotrebni predmet izradjivao u jednom  primjerku takav predmet je unikat. Posjedovati unikat zna čilo je imati društveni prestiž. Unikat je namjenjen poznatom kupcu, a ako to nije slu čaj, kupac će se sigurno pojaviti. Posjedovati unikat, pored upotrebnog, ima i sociološki i psihološki zna čaj, npr. obezbjedjuje i status kupca. Unikatan dizajn danas koristi savremenu tehnologiju, kompjutere, nove materijale itd. Prednost ovog dizajna je u nepostojanju problema prodaje, ali su i velike odgovornosti zbog zahtijeva kupca. Važno pravilo unikatnog dizajna je uraditi samo jedan predmet. Firma koja njeguje unikatni dizajn uvijek ima svoje kupce koji su joj lojalni. Ina če, unikatan dizajn se obi čno javlja pri pojavi nove mode ili modnog hira. Funkcionalizam Dizajn je uvijek imao zadatak da stvori upotrebne predmete koji će zadovoljiti neku  potrebu ljudi. Funkcionalizam kao pravac i specifi čni kvalitet proizvoda, u smislu njegove upotrebnosti, prvo se javio u arhitekturi. Smatra se da je funkcionalizam nastao sredinom 19-og vijeka pri prelasku sa zanatske na industrijsku proizvodnju. Osnovni princip funkcionalizma je da su ljepota i drugi atributi predmeta u drugom planu u odnosu na njegovu funkciju. Estetski i drugi kvaliteti treba da proizadju iz upotrebnosti – funkcije  predmeta. Potpuna primjena funkcionalizma nosi opasnost da proizvodi budu jednoli čni, monotoni, krajnje tipizovani i dr. Treba težiti da se pri dizajniranju ne insistira samo na funkcionalizmu. 8

Industrijska Industrijska estetika Poznati estetičar Pol Surio je još 1905 god. stvorio teoriju o racionalnoj estetici. Ona se zasnivala na pomirenju izmedju estetike i funkcionalizma, odnosno izmedju lijepog i upotrebnog. Osnovni cilj industrijske estetike bio je razvijanje ljepote kod industrijskih  proizvoda, kao i u radnoj životnoj sredini čovjeka. Takodje, ova teorija imala je cilj da objasni vezu estetike i dizajna, kao i drugih kvaliteta vrijednosti u industrijskim  proizvodima. Industrijska estetika ne može biti zamjena za dizajn. Ona je samo pravac u dizajnu, čije je osnovno obilježje estetski kvalitet proizvoda. Naglašava zna čaj ljepote proizvoda, dok funkcionalne i ostale kvalitete podrazumijeva. Potreba kupca je da pri kupovini proizvoda isti doživi kao cijelovit dogadjaj, uz lijepe emocije dok ga posjeduje i koristi (psihološke  potrebe). Stajling Za vrijeme velike ekonomske krize u svijetu s vijetu (30-tih godina 20. vijeka) javlja se pravac pod nazivom stajling. Stajling je imao samo komercijalne ciljeve i nastao je kao rezultat borbe  proizvođača na tržištu. Osnovna karakteristika karakteristika stajlinga je forsiranje oblika koji koji su neprirodni i svojstveni drugim predmetima, tj. oblika koji nemaju simboli čne, asociativne niti neke druge veze sa namjenom proizvoda. Proizvodi su prili ćno novi a privla če  potrošače koji vole lažan sjaj. Primjena stajlinga dovodila je do pojave loših imitacija starih stilova u pojedinim kategorijamam proizvoda, koji su kratko trajali i nisu uispjeli da postanu moda. Me đutim, i danas postoje potroša či koji svoju djelatnost baziraju na stajlingu.  Najefikasnija sredstva za suzbijanje stajlinga su ignorisanje proizvoda koji nose njegova obilježja, kao i obrazovanje mladih dizajnera kojima se u svijest moraju usadtiti sve negativne posljedice primjene tog pravca. Metaforičan dizajn Prvo svojstvo ovog dizajna je prenosni smisao ideja, motiva i rješenja prilikom dizajniranja  proizvoda. Na oblicim proizvoda stvaraju s tvaraju se s e asocijacije vezane za prirodu, prije svega za  biljni i životinjski svijet. Oblici proizvoda optere ćeni su ornamentima i stilizacijamam raznih motiva iz prirode. To su dizajn tekstila, odje će, namještaja i sl. Često se sreću stilizacije različitih svjetova na tkaninama ili dijelova divljih životinja na namještaju i  posuđu (čaše u obliku cvijeta, lavlje šape na nogama stola, cvijetni motiv na ženskoj odje ći itd.). Racionalan dizajn Ovaj pravac dizajna javio se sredinom 20.vijeka kao rezultat razvoja tehnike, tehnologije i  pronalaska novih materijala. Cilj ovog pravca dizajna je stvoriti racionalan proizvod u svakom pogledu. Proizvodi su često tipizovani i standardizovani, kako bi se proizvodili sa mamnje troškova. Proizvodnja je masovna uz veliko u češće mašinskog rada. Racionalan dizajn daje akcenat na funkcijau proizvoda. Proizvodi su jednostavni, vrlo rijetko složeni. S druge strane, potroša či traže diferencirane proizvode pa dizajneri imaju teškoće da pomire dva zahtjeva: da proizvod bude racionalan i izdiferenciran. Pri dizajniranju proizvoda po principima racionalnog dizajna treab na ći ravnotežu izme đu  pojednostavljenja proizvioda zbog manjih troškopva i zahtjeva potroša ča da oni budu atraktivni, raznovrsni i privla čni. Racinoalan dizajn ograni čava upotrebu ornamenata pa je dizajner nemotivisan.

9

Čist dizajn

t ipi čan za velikoserijsku i masovnu proizvodnju. Čist dizajn kao pravac je novijeg datuma i tipi Cilj je da se maksimalno pojednostavi oblik proizvoda. Proizvodi su jednostavni sa ravnim ili blago zakošenim površinama. Konstrukcija proizvoda je pojedostavljena, čime se ostvaruje brža proizvodnja i lakša montaža proizvoda. Primjenom automatizacije i robotike  povećana je produktivnost. U razvojnom smislu čist dizajn je nastavak racionalnog dizajna. Čist dizajn još manje u odnosu na racionalan dizajn koristi ornamente i boje. Od elemenata estetskog kvaliteta  proizvoda teži se minimalnoj primjeni. To zna či, da su oblici proizvoda čisti, pri čemu ih čine prave linije i ravne površine. Ovaj pravac se najviše koristi pri dizajniranju tehni čkih  proizvoda, namještaja, posudja, mašina mašina

Aerodinamičan dizajn U ovom pravcu oblik proizvoda je aerodinami čan.- javio se pri izradi prvih čamaca i  brodova. Zna čajnija primjena nastaje po četkom 20-og vijeka pri razvoju aviona i drugih letjelica. Proizvod koji ima aerodinami čan oblik pruža najmanji otpor pri svom kretanju, tj. otpor vazduha, vode (avion, brod, automobil i dr.). Danas aerodinamičan dizajn ima široku primjenu, kao samostalan pravac i u okviru integralnog dizajna. Ovaj dizajn zastupljen je kod mnogih tehni čkih proizvoda, odje će i obuće, namještaja, posudja i sl. Takodje, javlja se i kod proizvoda za djecu: dja čke torbe,  pribor, dječija obuća, igračke itd. Integralan dizajn Integtralan dizajn je pravac koji integriše sve relevantne faktore i odnose u cilju stvaranja kvalitetnog proizvoda. Oblici proizvoda su razli čiti: oni mogu integrisati elemente metaforičnog, racionalnog, čistog i aerodinami čnog dizajna, ili nekog drugog pravca. Zbog toga proizvodi imaju raznovrsne, uravnotežene i integrisane tehni čko – funkcionalne, estetske, ekonomske i ergonomske kvalitete i sl. Integralni dizajn stvara uspješne proizvode sa stanovišta interesa i proizvodja ća i  potrošača. Proizvodi su atraktivni, privla čni, efikasni za proizvodnju i potrošnju, konkurentni i sl. Proizvodi imaju atribut optimalnosti, čime zadovoljavaju interese  proizvodjača, potrošača i društva. Ovaj pravac integriše sve pozitivne pravce u dizajnu, pa su mu mogu ćnosti univerzalne.

10

1. 3. KOMPONENTE DIZAJNA 1. 3. 1. POJAM KOMPONENTI DIZAJNA Komponente dizajna su zapravo mnoge specifi čnosti koje prožimaju proces dizajniranja, kroz sve njegove faze i aktivnosti u kojima proizvod nastaje. Komponente dizajna imaju svoj teorijski i prakticni aspekt. Komponente čine suštinu dizajna i predstavljaju njegovu sadržinu u dizajniranju proizvoda. U prenosnom smislu, komponente dizajna su činioci kvaliteta proizvoda. U prakti čnom smislu komponente dizajna predstavljaju tokove aktivnosti procesa dizajniranja. Prakti čni aspekt komponenti dizajna je važniji od teorijskog, jer iz tih aktivnosti nastaje proizvod. Termin "komponenta" upu ćuje na pomisao da se radi o djelu dizajna, te dizajn ne čini  jedna, već više komponenti. Ovaj termin čini temelj za sva njegova svojstva i delovanja, kako u preduze ću, tako i izvan njega. Iz komponenti proisti ču i mnogi uticaji dizajniranja na poslovanje preduze ća, biznis, menadžment, kvalitet itd. Suštinu komponente dizajna treba povezati sa kvalitetom proizvoda. Dizajneri svojim stvaralaštvom, kroz tokove aktivnosti postepeno stvaraju proizvode, materijalizuju ći svoje ideje. Ukupan kvalitet čine četiri pojedinačna, koji se integrišu u ukupan kvalitet. Dakle, komponente dizajna i kvalitet proizvoda usko su povezani, što je suštinsko obilježje stvaralaštva i ukupnog djelovanja dizajna.

1. 3. 2. VRSTE KOMPONENTI DIZAJNA Proizvod kao rezultat dizajniranja mora imati četiri pojedinačna kvaliteta i to:  tehničko - funkcionalni,  estetski,  ekonomski i  ergonomski. Svaki kvalitet nastaje kao rezultat aktivnosti dizajnera i saradnika u stru čnom timu. Jezgro iz kojeg nastaje proizvod jeste ideja dizajnera. U suštini, ideja je fundament budu ćeg  proizvoda, i što je originalnija, i sam proizvod će biti kvalitetniji i atraktivniji od drugih  proizvoda iste namjene. Ideja - gotov proizvod je relacija koja se mora posmatrati kao suština komponenti dizajna. Ideju u svojoj svesti stvaraju dizajneri zahvaljuju ći darovitosti, dubini duha, imaginaciji, fantaziji, stručnosti i iskustvu. Ideja je dragocjena tvorevina i velika vrijednost za  preduzeće i potroša če. Ideja se ra čva na četiri grane, rukavca ili kanala. To je zbog toga što se budućem proizvodu moraju stvoriti četiri pojedinačna kvaliteta. Ta četiri kvaliteta su u stvari četiri komponente dizajna koje izviru iz ideje. Kroz takve komponente dizajna "teku" aktivnosti dizajnera i čine sponu izme đu ideje i proizvoda koji nastaje kao materijalna kategorija (slika 1.1.). Komponente dizajna (tehni čko-funkcionalne, estetske, ekonomske i ergonomske) i pojedinačni kvaliteti proizvoda medusobno su blisko povezani:  tehničko-funkcionalne komponente - tehni čko-funkcionalni kvaliteti; - estetski kvaliteti;  estetske komponente komponente - ekonomski kvaliteti;  ekonomske komponente  ergonomske komponente - ergonomski kvaliteti.

11

Razdvajanje aktivnosti dizajnera na kanale (rukavce) prakti čno je nemoguće. Definisanje komponenti kao tokove aktivnosti dizajnera kroz "kanale", ima za cilj da objasni kako ideja ima svoja č etiri etiri dijela, a  proizvod č etiri etiri pojedinač na na kvaliteta. Dakle, komponente dizajna treba posmatrati kao "kanale" kroz koje teku aktivnosti dizajnera, odnosno na koje se račva ideja, i kao misaona kategorija, prevodi u proizvod kao materijalnu kategoriju.

IDEJA KAO EMBRION PROIZVODA

   I    L    A    N    A    K      C    A    V    A    K    U    R

  -

  o   a   n   a    k    i    )    l   n   a   a   n    h   m   n   j   a   e   l   e   o   i   z    t    i    b   u   c    j   o   r    k   d   a   n   a   p   n   t   r   u   n   v   a   g    f   e    t   o   -   n   n   s   l   o   a   a   n    k   o   n   o           č   p    i    t   s   i   c   n   m   o   o   n   k    h   k   n   e   v   u    i    f    T    t    k           č

   I    I    L    A    N    A    K      C    A    V    A    K    U    R

  a    t   n   e   n   o   p   a   m  n   o   j   a   z    k   i   a   d    k   s    t   e    t   s    E

   A    (

TEHNI ČKOFUNKCIONALNI KVALITET

  g   o    k   s    t   e    t   s   e   u    j    )   n   a   a   r    t   e   a   t   v   i    l    t   a   s   v   a   k   n    t   s   o   n   v    i    t    k    A    (

   I    I    I    L    A    N    A    K      C    A    V    A    K    U    R

  a   u   )   n    j    j   a    t   a   n   e   z   a   a   i   r    t    i   a   l    k    d   a   v   v   s   s   k   a    t   m   t   a   g   o   n   n   n   e    t    k   o   o   n   s   s    k   o   o   n   m    E   p    i   v   o    t   n   m    k   o   o    k    k    A    (   e

   V    I    L    A    N    A    K      C    A    V    A    K    U    R

  a   u   )   n    j   a    j   n   t   a   e   a    t   a   i   z   r    i    l    k   a   a   s    d    t   v   v   a   s   k   m   t   o   n   a   g   n   o   n   e    t   o   n   s   k   s   g   o   m   r   o   n   o   p    E   v    i    t   n   m    k   o   r   o    k    A    (   g   e

ESTETSKI

EKONOMSKI

ERGONOMSKI

KVALITET

KVALITET

KVALITET

PROIZVOD SA UKUPNIM KVALITETOM

Slika 1.1. Šematski prikaz prevo đenja ideje u proizvod

12

1. 3. 3. TEHNIČKO - FUNKCIONALNA KOMPONENTA DIZAJNA Tehničko-funkcionalne komponente dizajna, kroz proces dizajniranja prelaze u tehni čkofunkcionalni kvalitet proizvoda. Svaki proizvod mora da funkcioniše-radi, odnosno da  proizvodi neko dejstvo: stati čno (fiksiran na jednom mjestu ill za neki drugi proizvod) ill dinamično (kada svoje funkcije obavlja u kretanju). Tehnicko-funkcionalna komponenta kao sinonim tehni čko-funkcionalnog kvaliteta proizvoda, mora biti tako zastupljena u  procesu dizajniranja da bude saglasan zahtjevima tržišta. Ovi zahtjevi proisti ču iz potrebe ljudi da ih proizvod zamjeni u nekoj radnji (automobil, strug, kran i si.), da im zaštiti život i tijelo (kuća, odjeća, obuća i si.) itd. Dizajniranje bilo kog proizvoda mora biti u saglasnosti sa zahtjevima potrosa ča, koji do dizajna stizu posredstvom marketinga. Tehnicko-funkcionalni kvalitet proizvoda je prvi nastao, i to sredinom devetnaestog vijeka kada se prelazilo sa zanatske na industrijsku proizvodnju. Pored toga što proizvodi moraju da funkcionišu, danas su se pojavili novi zahtjevi: estetski, ekonomski i ergonomski. Stalni razvoj proizvoda dovodi do kvalitetnijih proizvoda, pa su proizvodi sve funkcionalniji, odnosno, raste im nivo tehni čko-funkcionalnog kvaliteta. Funkcionalnost je samostalni kvalitet proizvoda i moze se samostalno posmatrati. Naime,  jedan proizvod moze biti izuzetno funkcionalan, ali sa niskim estetskim i ergonomskim kvalitetima. Pri dizajniranju i danas se akcenat stavlja na funkciju, ali se vodi ra čuna i o tome da proizvod bude lijep, da je ergonomi čan, da ima prihvatljivu cijenu itd. Me đutim, mnogi dizajneri jos uvijek pripadaju poznatom pravcu u dizajnu - funkcionalizmu. Takvi stvaraoci, ako ne uspeju da u ukupnom kvalitetu uravnoteže navedene komponente, tj. kvalitete, dovode svoje preduze će u opasnost da tržištu prezentira funkcionalne, ali  jednolicne proizvode. Tehničko-funkcionalne komponente u procesu dizajniranja prolaze kroz sljede će specifične aktivnosti, kojima se ideja prevodi u proizvod:  stvaranje ideja,  kreiranje,  konstruisanje,  izbor materijala,  izrada prototipa proizvoda. Ovim se stvara tehni čko-funkcionalni kvalitet koji se u upotrebi proizvoda manifestuje kroz:  funkcionisanje proizvoda kako je predvidjeo dizajner i kako o čekuje potrošač,   bezotkaznost proizvoda,  očekivane ekonomske efekte u funkcionisanju,  minimalnu potrošnju energije, održavanje,   jednostavno i jeftino održavanje,  dugoviječnost proizvoda,   bezopasnost po zdravlje i život čovjeka, ekologi čnost itd.  Najvažniji elementi koji ulaze u tehničko-funkcionalnu komponentu su:  materijal;  konstrukcija proizvoda;  kvalitet izrade u tehnoloskom procesu. Ovo su tri bitna elementa ukupnog kvaliteta proizvoda, odnosno njegove cijene na tržištu.

13

Materijal kao element tehničko-funkcionalne komponente U dizajniranju i realizaciji novih proizvoda koriste se razli čiti materijali: neorganski, organski i sintetički. Materijal fizi čki gradi proizvod, a često i svojom teksturom i bojom određuje i njegov estetski kvalitet. Pri dizajniranju proizvoda biraju se oni materijali od kojih će proizvod mo ći da se realizuje odre đenom tehnologijom obrade. Pri izboru materijala, koji treba da obezbjede tehni čko-funkcionalni kvalitet, javljaju se dva slu čaja:  za proizvod postoji samo jedan materijal na tržištu;  za proizvod postoje alternativni materijali po fizi čko-mehaničkim, estetskim i drugim svojstvima. U prvom slučaju dizajner je ograni čen, a u drugom pruža mu se ve ći izbor materijala za  proizvod. Materijal, takođe, utiče i na estetski, ekonomski i ergonomski kvalitet, kao i na konkurentnost i tržišnu poziciju proizvoda. Materijal uti če na kvalitet preko:   prirode i kvaliteta materijala;  fizičko-mehaničkih svojstava (tvrdo ća, elastičnost, otpornost na udare i habanje );   podobnosti materijala za obradu: sje čenjem, rezanjem, struganjem, gladanjem, zakivanjem, kovanjem, zavarivanjem, livenjem, šivenjem itd.;   pogodnosti materijala za obradu u smislu istezanja, savijanja, uvijanja i  presovanja;   podobnosti materijala da se precizno obradi i prevodi u djelove, podsklopove i sklopove proizvoda;   podobnosti materijala da se spaja sa drugim materijalima u elemente proizvoda, a da ovaj kvalitetno funkcioniše;  dugovječnosti materijala, a time i proizvoda; zivot ljudi;   bezopasnosti materijala u funkcionisanju proizvoda po zdravlje i zivot  zadovoljenja ekoloških standarda i dr. U praksi je teško obezbediti kvalitetan materijal, pa se vrši izbor alternativnih materijala. Zbog toga, pri defmisanju tehnicko-funkcionalnog kvaliteta proizvoda, treba uzeti u obzir i mogućnost nabavke materijala i njihovih supstituta. Vrlo često neogranski, organski i sinteti čki materijali nalaze primjenu pri izradi jednog  proizvoda. Danas se sve više koriste sinteti čki materijali, kao supstituti za organske i neorganske materijale. U grupu neorganskih materijala spadaju materijali koji se nalaze u prirodi: metali, glina, staklo i dr. Ranije su se ovi materijali tesko obra đivali. Zahvaljuju ći razvoju tehnologija, oni se danas relativno lako obra đuju. Prvi predmeti su bili primitivni, a današnji mogu biti veoma složenog oblika.  Najvažniji metali koji se danas koriste su: gvožđe, čelik, bakar, aluminijum i dr. Gvožđe (tj. legure gvožđa) se u prvo vrijeme koristilo kao liveno gvozde. Legure gvožda danas se obraduju postupcima sa skidanjem strugotine (struganje, brušenje, glodanje i dr.) i  bez skidanja strugotine (kovanje, presovanje, razdvajanje, savijanje i dr.). Tako đe, koriste se i postupci livenja, zavarivanja itd. Posebno se danas koristi legura gvožda, tj. čelik (legura Fe i do 2,1% C, kao i ostalih komponenata). Naro čito je značajna primjena ner đajućeg čelika (hemijska, prehrambena industrija). Površina čelika može se postupcima galvanizacije zaštititi i uljepšati. Bakar je metal koji se koristio još u praistoriji. Oksidacijom površine bakar potamni. Zbog toga se prethodno, prije izrade i ugradnje, presvla či pojedinim legurama. Bakar i kalaj daju leguru - bronze, koja je pogodna za livenje i druge na čine obrade. Tako đe, aluminijum, koji je lak i pogodan za obradu, se široko koristi za mnoge proizvode. Naro čito su značajne njegove legure za avio industriju.

14

Glina se pojavila u ranom dobu razvoja ljudskog društva. Proizvodi od gline su raznovrsni,  po obliku i po tehni čko-funkcionalnom kvalitetu. Glina se često premazuje drugim materijalima i bojama. Prvoizvodi se peku, čime se obezbjeđuje određeni kvalitet  proizvoda. Grnčarski proizvodi se glaziraju zbog postizanja odre đene ljepote, kao i zbog  postizanja neprozirnosti. Fina glina naziva se s e porcelan i služi za izradu veoma kvalitetnih i skupocjenih proizvoda. Staklo se prvo javlja u starom Egiptu i Fenikiji. U zagrijanom stanju staklo je elasti čno, rastegljivo i pogodno za stvaranje razli čitih oblika proizvoda. Dekorativnost stakla postiže se bojenjem i dodavanjem raznih oksida. Staklo se obraduje presovanjem u kalupe i duvanjem. Danas se izra đuju medicinsko, laboratorijsko, ravno i staklo za razne ukrasne i upotrebne predmete. Proizvodi od stakla imaju visok tehni čko-funkcionalni kvalitet i otporni su na hemijske i atmosferske uticaje. Organski materijali su nastali kao produkt biljnog i životinjskog svijeta u prirodi. To su drvo, tkanine i koža. Ovi materijali su topli i kompatabilni sa čovjekovim tijelom. Ovi materijali se lako obrađuju. Posebno treba ista ći plemenitost i neprevazi đenu ergonomičnost organskih materijala. Oni su naj češće topli, meki i prijem čivi ljudskom tijelu. Drvo je materijal organskog pojrekla. Manje je otporno od neorganskih materijala. Drvo je toplo, elastično, meko, pogodno za obradu, i ima bogatu strukturu na površini i u presjeku. Drvo je, uz kožu, pamuk i svilu, najergonomi čniji materijal. Zbog svojih svojstava drvo je  pogodno za stvaranje tehni čko-funkcionalnog, estetskog i ergonomskog kvaliteta  proizvoda. Proizvodi od drveta mogu da imaju razli čite oblike. Drvo je bogato ornamentima koji se mogu sa čuvati i nakon njegove obrade. Drvo se obra đuje rezanjem, glačanjem, savijanjem. presovanjem i sl. Ranije su se koristile tehnike duboreza. Drvo danas ima najširu upotrebu u izradi namještaja. Danas se u izradi namještaja koriste i metali i razni sinteti čki materijali, ali oni ne mogu ergonomski zamjeniti drvo. Tkanine  su organski materijali koji se dobijaju tkanjem. Ovi materijali su vlaknasti i njihov kvalitet zavisi od porjekla osnovnog materijala: biljno (lan, juta i pamuk), životinjsko (vuna) i svila. Vlaknasti materijali izraduju se tkanjem i pletenjem.. Pletenjem se izraduju mnogi proizvodi sa efektnim ornamentima. Tkanina pruža široke mogu ćnosti dizajnerima pri stvaranju tehni čko-funkcionalnog i ostalih kvaliteta. Tkanina se izra đuje na razbojima, a izra đuju se i štampane tkanine. Na čini izrade tkanine mogu biti ru čni i mašinski. Najčešće se koriste za odjevne predmete čiji oblici, boje, teksture i ornamenti  podliježu modi. Tkanina se s e koristi i u dekorativne svrhe (tapiserije, ćilimi i sl.). Danas se  još uvijek primjenjuju postupci ru čne obrade tkanina. jer se mašinskim putem teško može obezbijediti takav kvalitet proizvoda. Koža  je jedan od najstarijih materijala koje je čovjek koristio. Koža je meka, elasti čna, topla, pogodna za obradu i prija ljudskoj koži. Koža je najplemenitiji, najergonomi čniji i veoma cjenjen materijal. Kože se dijele na krupne i sitne kože, zavisno od toga sa kojih životinja su skinute. Koža se obra đuje štavljenjem. Od nje se izraduje obu ća, odjeća, nameštaj i sl. Pored kože i krzno ima veliku primjenu, naro čito u izradi odje će. Sintetički materijali  se dobijaju u složenim tehnološkim postupcima. Osnovu njihovog sastava čine vodonik, ugljenik, azot, hlor i dr. Njihova cijena uglavnom je niska pa se dosta koriste za izradu mnogih proizvoda. Najvažnija svojstva sinteti čkih materijala su elastičnost, pri zagrijavanju neki od njih se lako obra đuju i prevode u željene oblike, otporni su na hemikalije i vlagu, lahki su i imaju solidnu čvrstoću. Djele se na termoplastične i termostabilne materijale. Termostabilni materijali se mogu više puta zagrijavati, a termoplasti čni samo jedanput. U grupu termoplasti čnih materijala spadaju  polivinil, poliesilen. pleksiglas i dr. Termostabilni su poliester, poliester, fenol i melamin. 15

Konstrukcija kao element tehnicko-funkcionalne tehnicko-funkcionalne komponente Proizvod u materijalnom pogledu karakterišu veli čina, oblik, materijal i na čin spajanja djelova u podsklopove, zatim u sklopove i kona čno u cjelovit proizvod. Konstruisanje znači definisanje oblika, dimenzija, kvaliteta obrade, nacina povezivanja i funkcionisanja svih elemenata, odnosno proizvoda kao cijeline. Konstruisanjem proizvoda materijalizuje se ideja kao misaona kategorija. U procesu dizajniranja prvo sljedi kreiranje proizvoda, pa potom konstruisanje. Iako je kreacija - crtež ili slika, ona u zna čajnoj meri predodre đuje proizvod. Konstrukcija proizvoda je daleko značajnija za njegov tehni čko-funkcionalni kvalitet. Poznata je izreka, da proizvod funkcioniše toliko kvalitetno, koliko je precizno konstruisan. U konstrukcionom definisanju, dizajner je obavezan da prou či:  namjenu proizvoda,  funkciju svakog dijela, podsklopa i sklopa,  osnovne i pomo ćne materijale koje će ugraditi u proizvod,  tehnološki postupak po kome će se proizvod izraditi,  način funkcionisanja gotovog proizvoda i dr. Pri dizajniranju i konstruisanju svi elementi se moraju tako povezati da svaki od njih izvršava svoju funkciju u proizvodu kao sistemu. Ovo podrazumeva da se svakom dijelu,  podsklopu i sklopu moraju definisati dimenzije, oblici, materijali, kvalitet obrade i  povezivanje. Konstruisanje, odnosno povezivanje elemenata mora se prikazati na tehničkom crtežu. Konstrukcija proizvoda na crtežu mora se jasno definisati, i to putem:  kreacija - nacrta oblika, tj. izgleda proizvoda,   projekcije presjeka,  tehničkog pisma,   preciznog i pravilnog dimenzionisanja,  tačnog označavanja materijala,  tačnog prikaza kvaliteta obrade elemenata i dr. Prikazivanje konstrukcije na crtežu zahtjeva primjenu odgovaraju ćih standarda, propisa vezanih za materijale, tehni čko pismo i druge elemente tehni čkog crteža. Konstrukcija presudno uti če na tehničko-funkcionalni kvalitet proizvoda kroz:   pravilno definisanje namjene, tj. funkcije proizvoda,  izbor najprikladnijih materijala, zavisno od namjene, režima funkcionisanja i  predviđenog nivoa ukupnog kvaliteta proizvoda, i povezivanje svih   precizno definisanje oblika, dimenzija, na čina obrade elemenata u cjelovit proizvod,   precizno definisanje kvaliteta obrade, odnosno izrade svih elemenata i njihovih međusobnih veza i struktura proizvoda,  izbor odgovaraju ćeg tehnološkog postupka, kako bi sredstva za rad i kadrovi bili u stanju da obrade materijale i izrade elemente prizvoda sa kvalitetom koji konstrukcija definiše,  dugovječnost proizvoda, koju pre svega uslovljavaju preciznost konstrukcije, kao i kvalitet materijala i izrade,  ekonomičnost proizvoda i funkcionisanje, po efektima koje daje i po energiji koju troši.   pouzdanost svih elemenata proizvoda u pogledu bezotkaznosti i bezopasnosti po čovjeka. održavanje i servisiranje proizvoda,   jednostavno i jeftino održavanje  zadovoljavanje zahtjeva ekologije,  raspoloživost i popravljivost proizvoda i dr.

16

Osnov funkcionisanja proizvoda leži u njegovom tehni čko-funkcionalnom kvalitetu. Ovaj kvalitet u najve ćoj mjeri određuje razvoj i kvalitet konstrukcije. On se manifestuje kroz mali broj otkaza i lomova, minimalnu potrošnju energije, dugovje čnost, ekonomske efekte i dr. Stoga su razvoj konstrukcije i tehni čko-funkcionalni kvalitet proizvoda u stalnoj vezi i međuzavisnosti. Za razvoj konstrukcije najodgovorniji su dizajneri, ali odgovornost imaju i drugi članovi u stručnom timu, inženjeri, tehni čari, majstori itd. Tako đe, za razvoj konstrukcije odgovorni su i menadžeri (direktori) u preduze ću. Na razvoj konstrukcije uti ču i drugi faktori koji mogu biti: tehni čko - tehnološke, ekonomske, trzišne i društvene prirode, i koji deluju izvan preduze ća. Razvoj konstrukcije može se sprovoditi u sektoru dizajna, sektoru istraživanja i razvoja, ili kombinovano. Ako u preduze ću postoji sektor za istraživanje i razvoj, onda unapre đenje konstrukcije spada i u domen aktivnosti i odgovornosti tog sektora. Kombinovani na čin razvoja konstrukcije je najpogodniji, jer se s e bavi fundamentalnim i konkretnim pitanjima. U svakom slučaju, razvoj konstrukcije je najefikasniji kada se obavlja u samom preduze ću. Jedan od razloga je i to što razvoj konstrukcije predstavlja poslovnu tajnu.

Kvalitet izrade kao element tehničko-funkcionalne ko-funkcionalne komponente Svaki sastavni deo tehnološkog procesa može se odvijati na razli čitim kvalitativnim nivoima, od čega zavisi kvalitet izrade proizvoda. Time je kvalitet izrade i faktor tehni čkofunkcionalnog kvaliteta proizvoda. Da bi se dobio ve ći kvalitet mora se usavršavati tehnološki proces izrade proizvoda. Dizajneri pri konstruisanju proizvoda i izboru materijala moraju definisati kvalitet izrade. Na kvalitet izrade proizvoda u tehnološkom  procesu utiče veliki broj faktora tehni čke, organizacione i subjektivne prirode. Sam kvalitet izrade utice na tehni čko-funkcionalni kvalitet proizvoda kroz:  tačnost konstrukcije, s e proizvod izraduje,  tačnost tehničke i tehnološke dokumentacije po kojoj se  usklađenost dimenzija i oblika svih elemenata pri izradi prema konstrukcionim crtežima,  usklađenost mjera svih elemenata sa granicama tolerancije,  usklađenost kvaliteta obrade svih elemenata proizvoda prema konstrukcionim crtežima, izvedenu prema konstrukcionim crtežima, crtežima,   površinsku obradu i zaštitu izvedenu  kvalitet materijala od kojih se izra đuje proizvod, mašina, uređaja i opreme, koji učestvuju u izradi  stanje radne sposobnosti  proizvoda,  ispravnost alata i pribora,  tačnost i ispravnost kontrolnih alata kojima se proverava preciznost izrade,  stručnost radne snage,  organizovanost i stru čnost kadrova u kontroli kvaliteta izrade,  fizičke uslove rada u pogledu osvetljenja, temperature, vlažnosti vazduha, buke, šumova, potresa, vibracija i  uvodenje i primjena sistema kvaliteta i TQM . Svaki od navedenih faktora uti če i na kvalitet izrade. Zbog toga, tehnološki proces treba  blagovremeno pripremiti (inovirati) za nove proizvode koji se dizajniraju i čiji kvalitet izrade po pravilu zahtjeva ve ću finoću i preciznost.

17

Pri izradi proizvoda u tehnološkom procesu može do ći do različitih odstupanja od  predviđenog kvaliteta. Zbog toga se mora kontrolisati tok tehnološkog procesa. Tu kontrolu obavljaju odgovaraju će službe u preduze ću. Postoje:  kontrola ulaza materijala (ulazna kontrola),  kontrola sredstava za rad,  linijska kontrola,  medufazna kontrola,  završna kontrola i  superkontrola. Linijska kontrola provjerava kvalitet izrade u tehnološkim grupama, odnosno na linijama. Tipična je za serijsku proizvodnju gde su mašine postavljene u grupnom ili linijskom rasporedu. Međufazna kontrola provjerava kvalitet izrade dijelova, podsklopova i sklopova po fazama u tehnološkom postupku, a završna kontrola analizira celovit proizvod. Superkontrola je provjera svih prethodnih kontrola. Njen zadatak je da otkrije propuste  prethodnih kontrola i obezbedi izlazak na tržiste samo onim proizvodima proizvodima koji imaju traženi kvalitet izrade. Sistem kvaliteta se danas sve više razvija i širi i predstavlja obavezu svih zaposlenih da rade kako je propisano. Tako đe, posebnu odgovornost za kvalitet proizvoda imaju menadžeri i radna snaga u proizvodnji. Sistem kvaliteta predstavlja organizacionu strukturu, postupke, procese i resurse, koji su potrebni za upravljanje kvalitetom i njegovo stvaranje, što se odnosi i na obezbje đenje kvaliteta izrade.

18

1. 3. 4. ESTETSKA KOMPONENTA DIZAJNA Estetska komponenta preko skupa aktivnosti u procesu dizajniranja prelazi u estetski kvalitet proizvoda. Potroša či traže da proizvod bude prikladne veli čine, harmoni čnog oblika, obojen u skladu sa stilom ili modom, a često i oplemenjen najrazli čitijim ornamentima. Ljudi traže na tržištu esteti čan proizvod, tj. imaju izraženu želju za lijepim  proizvodom. Zbog toga, djelovanje dizajna mora biti usmereno u tom cilju, jer ljepota uzbuđuje čovjeka i duhovno ga uzdiže. Bez ljepote, proizvodi bi bili monotoni, grubi i ne  bi privlačili posebnu pažnju ljudi. Ljepota, veli čina, oblik, boje i ornamenati oplemenjuju  proizvod i udahnjuju mu dušu. Spoljni izgled proizvoda izaziva pažnju kod ljudi. ljudi. Razlog je  jednostavan: spoljni izgled proizvoda je vidljiv i podložan o čima. Istraživanja su pokazala da estetski kvalitet proizvoda kod ljudi izaziva psihološke procese, koji odre đuju način njihovog ponašanja pri kupovini. Posebno mjesto zauzima ljepota proizvoda, koja mora  biti presudna pri dizajniranju. Estetski kvalitet na odluku kupca o kupovini uti če zavisno od:  nivoa obrazovanja i kulture,  nivoa informisanosti,   jačine kupovne snage,  različitih iskustava u koriš ćenju proizvoda,  različitog poimanja estetike u svakodnevnom životu i dr. Takođe, kupci razli čito reaguju; jedni stavljaju akcenat na veli činu i oblik, drugi na oblik i  boju, treći na boju i ornamente itd. Kriterijumi kupca u ocjeni estetskog kvaliteta proizvoda određeni su aktuelnom modom koja je bitan uslov za masovno prihvatanje na tržištu. Moda određuje pojedincu socijalni sloj kome pripada ili onaj kome teži. Pored mode, savremeni dizajn mora da pomiri i optimizuje dva interesa:  zahtjeve kupaca za estetskim kvalitetom proizvoda i  zahtjeve proizvo đača da estetski kvalitet proizvoda ostvare uz minimalne troškove. Pomiriti ova dva zahtjeva je problem koji dizajner mora da rješava. Aktivnosti dizajnera u  procesu prelaženja estetske komponente u estetski estetski kvalitet su:  stvaranje ideja,  kreiranje proizvoda,  konstruisanje kojim će se stvoriti skladna veli čina i harmoni čan oblik,  izbor materijala koji ima privla čne boje, teksture i dr. Sam kvalitet na proizvodu se manifestuje:  harmonijom veli čine i oblika,  kompozicijom boja koja izaziva lijepe emocije,  ornamentikom koja odgovara obliku i namjeni,  estetskom usklađenošću proizvoda sa drugim predmetima u okolini i dr. Eksperimentalno je dokazano da čovjek prilikom vizuelne komunikacije sa konkretnim  predmetom, zapaža sljedećim redosledom:  veličina,  oblik,   boja i  ornament. Ovo su četiri bitna elementa koji preko estetskog kvaliteta čine dio ukupnog kvaliteta  proizvoda. Da bi proizvod imao ljepotu, odnosno estetski kvalitet, neophodna je harmonija veličina, oblika, boja i ornamenata.

19

Veličina kao element el ement estetske komponente Svaki predmet u prirodi ima prostorne dimenzije ili mjere. Sklad u odnosima veli čina snažno djeluje na emocije ljudi, pa stoga on spada u red visokih estetskih vrijednosti. Na  primer, srazmere izmedu temelja, stubova, prozora, podova i plafona kod gr čkih hramova se nisu menjale. Veličina preko vizuelnog doživljaja ili dodira snažno deluje na svest ljudi. Veličina omogućava upoređivanja u ljudskoj svesti i čovjek je nesvjesno upore đuje sa realnom okolinom, sa dimenzijama svoga tijela i dr. Sve veličine predmeta koje čovjek koristi moraju biti prilago đene njegovoj anatomskoj građi. Stoga veličina predstavlja jedan od osnovnih elemenata proizvoda. Ležaj ili stolica imaju veličine prema veličini ljudskog tijela, a neki proizvodi imaju veli činu pojedinih delova čovjekovog tijela (cipela - noga, rukavice -ruke, kapa - glava i sl.). Veli čina svakog  proizvoda pri dizajniranju mora pratiti namjenu i ergonomske zahtjeve čovjeka. Ništa ne smije biti "veliko" niti "malo". Veli čine, odnosno dimenzioni intenziteti materijalnih  predmeta u prirodi najčešće su u strogoj srazmeri, što se uzima u obzir pri dizajniranju. Veličina proizvoda zna čajno utiče na estetski kvalitet kroz:  usklađenost veličine proizvoda sa njegovom namjenom,  usklađenost veličine proizvoda sa veli činom čovjekovog tijela,  srazmernu proporciju veli čina svih elemenata proizvoda,  usklađenost veličine sa oblikom, bojama i ornamentima proizvoda,  usklađenost proizvoda sa drugim predmetima u okolini i samoj okolinom,  obezbeđenje trajnosti veli čine, kao i oblika, boja i ornamenata kroz životni vijek  proizvoda i dr. Veličina će uticati na estetski kvalitet samo ako su u proizvod ugra đeni kvalitetni materijali i ako je on solidno izra đen u tehnološkom procesu. U dizajnu treba težiti idealnoj proporciji tzv. zlatnom presjeku. Zlatni presjek se pojavio oko 1830. god., a predstavlja odnos veli čina gde se manji dio prema ve ćem, kao i ve ći  prema cijelini, odnosi u srazmeri 1 : 1,618. Tako đe je značajan red: 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144 koji je utvrdio Leonardo Pisano Fibonaci u 13. vijeku. Osobina ovog reda je da zbir dva prethodna broja daje sljede ći. Srazmera 55 : 89 najbliža je zlatnom presjeku. U stvaranju estetskog kvaliteta proizvoda na osnovu proporcije veli čina njegovih sastavnih elemenata, mora se voditi ra čuna o obliku, bojama i ornamentima. Veli čina i oblik su materijalno i blisko sjedinjeni. Boja tako đe ima svoju veli činu preko veli čine obojenih  površina. Ornament, tako đe, ima svoju veli činu, oblik, i boju. To zna či da su na proizvodu uvijek sjedinjeni veli čina, oblik, boje i ornamenti, a svi oni podlježu proporciji kao univerzalnom principu ljepote.

Oblik kao element estetske komponente Predmeti u prirodi obavezno imaju oblik koji čine granice izme đu njih i prostora. Te granice su u vizuelnom pogledu obrisi, odnosno linije i površine koje čoveč je oko uočava  pod djelovanjem svetlosti. Svi oblici koji su prirodna tvorevina, okružuju čovjeka i djeluju na njegovu psihu bez njegove volje. Oblici koje je stvorio čovjek podvrgnuti su njegovoj volji i estetskim zahtjevima. U dizajnu i umjetnosti se smatra da se najsavršeniji oblici nalaze u prirodi. U skladu sa tim, ti m, najsavršeniji oblici koje čovjek može da stvori su oni čije se velicine, proporcije, boje i ornamenti približavaju oblicima iz prirode. Oblici predmeta sa veličinama, bojama i ornamentima snažno deluju na čovjeka preko njegovih čula vida i dodira, izazivaju ći najrazličitije psihološke procese. Skladan oblik,  primjerene veličine, harmoni čne boje i ornamenti stvaraju kod čovjeka lijepe osećaje. Oblik predmeta čine: 20

materija koja je koherentna i kao takva čini oblik stabilnim;  geometrijske ili druge slike, a prije svega: krug, elipsa, trougao, kvadrat,  pravougaonik, trapez, trapez, romb, romboid i deltoid;  geometrijska tijela koja grade njegovu strukturu, odnosno dijelove, podsklopove i sklopove samog proizvoda; estetsko svojstvo na površinama;   boje koje mu daju posebno estetsko  ornamenti koji mu uljepšavaju površine i time doprinose njegovoj ljepoti i dr. Znači, oblik je složena materijalna kategorija čiji stepen složenosti zavisi od prirode i namjene proizvoda. Predmeti dobijaju svoje obiike u aktivnostima dizajnera, tj. kroz kreiranje konstruisanje, izbor materijala, definisanje na čina izrade i izradu prototipa. Kreacijom i konstrukcijom se materijalno definiše oblik proizvoda u pogledu veli čine,  boja, ornamenata i unutrašnje strukture, odnosno sadržaja koji daje upotrebnu vrijednost. Oblik je blisko vezan za boje i ornamente. Bez njih proizvod bi bio monoton, osiromašen i neprivlačan za ljude. Izme đu oblika proizvoda, boje i ornamenata mora postojati jedinstvo i harmonija. Tako se stvara ljepota oblika proizvoda. Pri stvaranju oblika dizajneri su u dilemi: da li prvo definisati geometrijske ili druge slike, koje kao površine čine spoljni izgled, ili prvo definisati unutrašnju strukturu. Izbor zavisi od prirode i namjene proizvoda, kao i naho đenja dizajnera. Neki dizajneri, naro čito oni iskusni, paralelno formiraju spoljni izgled i strukturu oblika, što je obi čno veoma složeno. Izmedu oblika i upotrebne vrijednosti proizvoda postoji veza. Oblik čine geometrijske i druge površine i geometrijska tijela, koja uti ču i na funkciju proizvoda. Konstrukcijom  proizvoda definišu se dimenzije, na čin povezivanja, kvalitet obrade itd. Ukupan kvalitet  proizvoda čini upotrebnu vrijednost proizvoda, pa je o čigledna veza izme đu oblika, njegove strukture, sadržaja i upotrebne vrijednosti proizvoda. 

Između oblika i veli čine veza je njihova proporcija, koja uti če na estetski kvalitet  proizvoda, ali i na tehni čko-funkcionalni, ekonomski i ergonomski kvalitet. Oblik je osnova materijalnosti proizvoda i svih njegovih atributa koji mu daju smisao i svrhu pri dizajniranju i koriš ćenju. Oblik posebno uti če na estetski kvalitet proizvoda kroz:  usaglašenost sa prirodom i namjenom proizvoda,  usaglašenost veli čina površina i geometrijskih tijela koja čine oblik, sa čovjekovim kriterijumima ljepote,  usaglašenost sa drugim oblicima u okolini,  harmoniju boja na površinama,  harmoniju ornamenata i dr.

Boja kao element estetske komponente Materijali od kojih je izra đen proizvod imaju svoju prirodnu boju, ali se ona može i nanositi, što omogu ćava izbor najrazli čitijih boja i njihovih tonova. Time se može posti ći viši estetski kvalitet. Važnost boje proisti če iz činjenice da gotovo svi ljudi reaguju na različite boje ili njihove tonove. Razli čite boje, tople ill hladne, ve ćeg ili manjeg intenziteta, izazivaju u ljudima reakcije i psihološke procese. Proizvodi moraju imati takve boje koje se sa oblicima i ornamentima harmoni čno uklapaju u jedinstvenu celinu. Tako đe, primjenjene boje moraju biti harmoni čne. Kod jednobojnih  proizvoda boja prati namjenu (zavisno od funkcije, pola, uzrasta, navika potroša ča i sl.), veličinu, oblik i odnos konkretnog proizvoda sa drugim proizvodima koje potroša či koriste. Tako je potrebno usaglašavati boje odje će i obuće, nameštaja i zidova, fasade zgrada i okoline itd. Ako proizvod ima više boja tada svi elementi proizvoda koji su različito obojeni, moraju biti u harmoniji. Tako đe, konkretni proizvod mora biti u 21

harmoniji sa drugim proizvodima sa kojima se zajedno upotrebljava. Problem harmonizacije boja na obliku proizvoda rješava se poštovanjem pravila slaganja boja. Boje kao element estetskog kvaliteta naj češće su presudan faktor za odlu čivanje potrošača o kupovini. Pošto je brza i efikasna prodaja cilj proizvodnje i poslovanja, boja može da  posluži kao sredstvo za uvećanje obima prodaje. Pri izboru boja nužno je rukovoditi se sljedećim kriterijumima: funkciju proizvoda,   boja mora da prati funkciju  boja mora biti usaglašena sa veličinom i oblikom proizvoda,    proizvodi moraju biti obojeni zavisno od toga kojoj grupi potroša ča su namjenjeni (uzrast, pol, obrazovanje, navike i sl.)   boja proizvoda mora biti takva, da kod potroša ča izaziva lijepa osećanja i zadovoljstvo pri koriš ćenju proizvoda,   boja proizvoda mora biti saglasna aktuelnoj modi, dobrog ukusa kod potroša ča i dr.   boja mora uticati na formiranje dobrog Boja, pored estetskog kvaliteta, ima i odre đenu funkciju. Neki proizvodi moraju biti obojeni odgovaraju ćom bojom (saobra ćajni znaci, opasna mjesta u proizvodnim  procesima, opasna mjesta na mašinama itd.). Izbor boje proizvoda zavisi od toga da li su to  proizvodi široke potrošnje, reprodukcioni materijaii ili investicioni proizvodi. Boja ima najveću važnost kod proizvoda široke potrošnje. Izbor boje bira se u zavisnosti od aktuelne mode i zahtjeva potroša ča. Proizvodi investicione potrošnje boje se tako da obezbedi lagodnost i zadovoljstvo u radu. Boja je efikasno sredstvo dizajna u stvaranju estetskog kvaliteta, zajedno sa veli činom, oblikom i ornamentom. Ona na estetski kvalitet uti če najčešće kroz:  svoju hromati čnost (intenzitet, ja čina boje),  kvalitet, odnosno kvalitativnu diferenciranost jedne boje od druge,  svoju vrijednost - valer, odnosno gradaciju osvetljenosti,  asocijativna svojstva koja deluju na ljude,  harmoničnost sa veličinom, oblikom i ornamentom,  usklađenost sa namjenom proizvoda, naro čito u pogledu pola, uzrasta, tradicije, vjerskih obi čaja, nivoa obrazovanja i kulture poroša ča, tonova i dr.   poštovanje pravila slaganja boja i tonova

Ornament kao element estetske komponente Da bi se pojedninim proizvodima uve ćao estetski kvalitet koristi se ornament-ukras, kao efikasan faktor uve ćanja tog kvaliteta. Ako su površine, koje su dostupne oku potroša ča, obogaćene ukrasima i detaljima, tada je proizvod ljepši. Me đutim, pretjerano ukrašavanje, odnosno neumjerena upotreba ornamenata u dizajniranju narušava estetski kvalitet  proizvoda. Nekada to dovodi do ki ča i obezvređivanja proizvoda u estetskom pogledu. Upotreba ornamenata uslovljena je funkcijom i prirodom proizvoda. Tako je besmisleno ukrašavati površine na proizvodima bijele tehnike, ali nameštaj ili odje ća se često ukrašavaju. Pri dizajniranju mora se voditi ra čuna o tome koje površine proizvoda treba da imaju ornamente i kakvi oni mogu i trebaju da budu. U kolikoj mjeri ornament u okviru estetskog kvaliteta proizvoda uti če na pridobijanje  potrošača teško je utvrditi. Kod ljudi je potreba za ukrašavanjem utemeljena na psihološkoj osnovi. Često i najmanji ukras pozitivno deluje na potroša ča. Narodi niske kulture i obrazovanja skloni su da na primitivan na čin ukrašavaju predmete koje koriste. Medutim, savremeni čovjek često šara, piše ili crta na praznim papirima, na svojim beležnicama, po knjigama itd. Ove okolnosti koriste se u dizajnu. Dejstvo ornamenta na psihološke procese 22

i emocije ljudi ima za cilj da privu če njihovu pažnju, i da ih navede da kupe proizvod. Pri razradi ideje za proizvod, dizajneri i saradnici moraju ve ć tada ta predvide ornamente, a ne kasnije pri konstruisanju. U tom slu čaju dolazi do poskupljenja proizvoda, produžava se trajanje procesa dizajniranja, uve ćavaju se troškovi izrade prototipa proizvoda itd. Primjena ornamenta zavisi od veli čine, oblika i boje proizvoda, od vrste materijala i  postupka izrade proizvoda. Ornament zna čajno doprinosi estetskom kvalitetu proizvoda, ukoliko se u procesu dizajniranja primjeni sa pažnjom i mjerom. Doprinos ornamenta estetskom kvalitetu proizvoda ogleda se kroz:  usaglašenost veličine, oblika i boje ornamenta sa prirodom i namjenom  proizvoda,  medusobnu usaglašenost više ornamenata na jednom proizvodu, u pogledu veli čina, oblika i boja,  izbor načina nanošenja ornamenata na površine oblika (nanošenjem ornamenata na  površinu ili izdubljivanjem materijala, nanošenjem nanošenjem linija, boja, geometrijskih slika)  usaglašavanje ornamenata na obliku proizvoda sa drugim proizvodima u okolini koje čovjek koristi. međusobno usaglašavanje veličine, oblika i boje samog  Harmonizaciju ornamenata i dr.

23

1. 3. 5. EKONOMSKA KOMPONENTA DIZAJNA Ekonomska komponenta dizajna, preko specifi čnih aktivnosti dizajnera prevodi se u ekonomski kvalitet proizvoda. On se ogleda kroz ekonomsko stanje u proizvodnji i  poslovanju preduzeća. Proizvod sa svojom konkurentskom snagom na tržištu, efikasnoš ću i optimalnošću obezbeđuje ekonomski kvalitet. Stvaraju ći tehničko-funkcionalni, estetski i ergonomski kvalitet, dizajn proizvodu stvara i ekonomski kvalitet. Ekonomski kvalitet je  potpun ako istovremeno zadovoljava zadovoljava interese preduze ća i interese potroša ča. Proizvod daje smisao proizvodnji i čini njenu okosnicu samo ako je faktor profita i drugih ekonomskih ciljeva. Posti ći ove ciljeve izuzetno je težak zadatak. Proizvod, kojeg dizajn stvori i proizvodnja izradi, sa svojim kvalitetima i ekonomskom vrijednoš ću, presudan je faktor kvaliteta ekonimije svakog preduze ća. U vodenju poslovne i ekonomske politike  javljaju se različiti interesi: mikro i makro karakteristika. Svi žele da ostvare profit: zaposleni pojedinci, vlasnici biznisa, državna preduze ća i konačno sama država. U mikroekonomskom pogledu, pojedinci žele maksimalne zarade, vlasnici biznisa ili preduze ća teže uvećanju profita, dok država u makro-ekonomskom pogledu, kroz poresku politiku, hoće da ostvari svoje interese. U središtu svih tih interesa je proizvod koji mora imati ekonomski kvalitet. Takođe, proizvod mora da zadovolji ekonomske interese potroša ča, pri čemu tek tada on ima ukupni ekonomski kvalitet. Poznato je da nema prodaje ni profita za preduze će ako  proizvod ekonomski ne privla či potrošača. Proizvod se javlja kao bitan faktor profita na svim nivoima ekonomije. Proizvodu treba stvoriti ekonomski kvalitet u procesu dizajniranja. Taj kvalitet proisti če iz mnoštva aktivnosti dizajnera, ali i iz tehni čkofunkcionalnog, estetskog i ergonomskog kvaliteta. Ekonomski kvalitet nastaje kao rezultat kreacije, konstrukcije, izabranih materijala i kvaliteta pri izradi u tehnološkom postupku. Kreacija definiše veličinu, oblik, materijale i složenost konstrukcije. Konstrukcija odreduje dimenzije i primjenjene materijale, a takode uti če na produktivnost i ekonomi čnost u  proizvodnji. Potroša či traže da im proizvod bezprjekorno funkcioniše i daje o čekivane efekte. Iz toga proisti če pravilo da se u ekonomskom pogledu moraju zadovoljiti interesi  preduzeća i interesi potroša ča. Interesi potroša ča su važniji, jer uslovljavaju budu ću  prodaju i time na ekonomsko ekonomsko stanje preduze ća. Da bi ekonomsko stanje preduze ća bilo stabilno i uvijek rezultiralo rastom kvaliteta ekonomije, ekonomski kvalitet proizvoda preduze ću mora obezbediti:  rast obima proizvodnje,   postizanje realnih cijena na tržištu,  ostvarivanje planiranog prihoda,  minimizaciju troškova,  maksimizaciju profita i dr. Takođe, ekonomski kvalitet proizvoda potroša čima mora obezbediti:  dug životni vijek proizvoda,  tražene efekte funkcionisanja,  minimalnu potrosnju energije,   bezotkaznost,   popravljivost,  raspoloživost (mogu ćnost da potroša č  koristi proizvod u svakom željenom,  potrebnom trenutku),  lako i jeftino održavanje i servisiranje i dr. Svi navedeni aspekti ekonomskog kvaliteta proizvoda, koji treba da zadovolje ekonomske interese proizvođača i potrošača, su ujedno i elementi tog kvaliteta. Ekonomski kvalitet  proizvoda stvara se u procesu dizajniranja, kada ekonomska komponenta dizajna prelazi u ekonomski kvalitet proizvoda. 24

1. 3. 6. ERGONOMSKA KOMPONENTA DIZAJNA Ergonomska komponenta koja prelazi u ergonomski kvalitet proizvoda, javlja se u procesu dizajniranja kao rezultat specifi čnih aktivnosti dizajnera i ostalih članova stručnog tima. Ergonomski zahtjevi se ogledaju u maksimalnoj prilago đenosti proizvoda čovjeku u fizičkom i psihološkom pogledu. Razvojem tehnike, tehnologije i materijala, uz rast kupovne snage potroša ča javili su se ergonomski zahtjevi kod proizvoda. Treba re ći da ovaj zahtjev, odnosno kvalitet, predstavlja važan faktor razvoja proizvoda i njegovog  prihvatanja od potrošača. Ergonomija koristi rezultate drugih nau čnih disciplina, odnosno podataka o čovjeku i faktorima izvan njega koji uti ču na njegovo ponašanje, rad, zdravlje i život. Cilj je da se humanizuje odnos izmedu čovjeka i cjelokupne materijalne okoline sa kojom je u direktnom ili indirektnom kontaktu. Za ergonomiju je čovjek sa svojim fizi čkim, senzornim i psihološkim osobinama konstanta, dok su predmeti, materijalna okolina, procesi i sistemi u kojima on živi i radi zavisne promenljive, koje se toj konstanti prilago đavaju. Po ergonomskim zahtjevima treba urediti materijalnu okolinu, radnu i životnu sredinu, kao i dizajniranje proizvoda svake vrste. Na taj na čin se obezbeđuje potpuni fizi čki, senzorni i psihi čki integritet čovjeka. Osnovni princip ergonomije glasi: cijela materijalna okolina, radna i životna sredina sa  proizvodima koji se u njoj nalaze i koriste, maksimalno moraju biti podre đeni čovjeku. Čovjek je centar svih ergonomskih izu čavanja. Ergonomija se može izu čavati u širem i užem smislu. U širem smislu, ergonomija se bavi istraživanjem i prilago đavanjem materijalne okoline, radne i životne sredine čovjeku. Ergonomija u širem smislu bavi se iznalaženjem metoda i tehnika da se materijalna okolina, radna i životna sredina prilagode čovjeku. U tom pogledu potrebno je humanizovati odnos čovjeka sa okolinom, radnom i životnom sredinom. Pri tome se ne smije ugroziti psiho-fizi čki integritet čovjeka. U radnoj i životnoj sredini čovjeka okružuju mašine, aparati, postrojenja i sl., kao i mnoštvo proizvoda koje on koristi u radu ili svakodnevnom životu. U toj sredini čovjeka ugrožavaju opasna mjesta: loše osvetljenje, neodgovaraju ća temperatura i vlažnost vazduha, buka, šumovi, potresi, vibracije itd. Tako đe, na njega negativno deluju saobra ćaj, industrija, prirodni faktori i dr. Zadatak je ergonomije da izna đe metode i tehnike kojima će zaštititi čovjeka od negativnih faktora iz materijalne okoline, radne i životne sredine. U tome posebnu ulogu imaju dizajneri. U užem smislu, ergonomija se bavi istraživanjem, izu čavanjem i prilagođavanjem svih materijalnih predmeta čovjeku, posebno onih koji ga okružuju. U užem smislu ergonomija se bavi iznalaženjem metoda i tehnika da se proizvodi prilagode čovjeku. Za svaki odnos čovjek - priroda može se re ći da je ergonomski odnos. Ergonomski princip glasi: čovjek je sa svojim psihofizi čkim osobinama nepromenljiv, a dizajneri mogu menjati i prilago đavati samo proizvode koje stvaraju za čovjeka. Osnovno je da dizajneri proizvode podrede fiziološkim, antropometrijskim, senzornim i psihološkim osobinama čovjeka. Čovjek se nalazi u neposrednom fizi čkom kontaktu sa velikim brojem proizvoda. Čovjek dodiruje proizvode u radu, hodu, pri sjedenju ili ležanju, čime su njegovo tijelo, senzori i  psiha izloženi dejstvu tih proizvoda, što stvara veoma razli čite emocije. Dizajneri treba da stvore ergonomi čne proizvode (udobni-konforni) da se kod potroša ča stvori zadovoljstvo i motivacija za kupovinu. Dizajneri imaju važnu ulogu u privla čenju i zadržavanju  potrošača, na bazi ergonomskog kvaliteta proizvoda.

25

 Najvažniji ergonomski principi koje dizajneri moraju poštovati i obezbijediti pri stvaranju  proizvoda su:  optimalna definisanost namjene,  veličina i oblik proizvoda moraju biti prilago đeni veli čini i obliku, tj. anatomskoj građi čovjekovog tijela,   proizvod mora u pogledu konstrukcije, kvaliteta izrade i materijala potpuno odgovorati psiho-fizi čkim zahtjevima i osobinama čovjeka,  proizvod u antropometrijskom antropometrijskom pogledu mora biti prilago đen čovjeku i dr.  Pored navedenih principa, proizvod mora da obezbjedi zaštitu zdravlja i života čovjeka, kao i eliminisanje negativnih efekata koji vrše agresiju na njegovo tijelo i psihu (prejaka svetlost, previsoka ili preniska temperatura, neodgovaraju ća vlažnost vazduha, buka, šumovi, potresi, vibracije i sl.).

1.4. FAZE PROCESA DIZAJNIRANJA Opšti model procesa dizajniranja proizvoda kroz svoje faze, uz odre đene modifikacije, može se primjenjivati u ve ćini preduzeća. I Faza: Prikupljaje informacija sa tržišta i iz okruženja II Faza: Planiranje novih i razvoj postoje ćih proizvoda III Faza: Formiranje-materijalizovanje Formiranje-materijalizovanje proizvoda Formiranje - materijalizovanje proizvoda proizvoda je najvažnija faza u procesu dizajniranja. U ovoj ovoj fazi proizvod postaje vidljiv, opipljiv. Formiranje proizvoda se mora vršiti na bazi marketing informacija. To se prije svega odnosi na svaki pojedina čni kvalitet, kao i na ukupni kvalitet. Važno je uravnotežiti nivoe svakog pojedina čnog kvaliteta. Zbog svoje kompleksnosti, ova faza se može podijeliti na pet pod faza: 1. stvaranje, selekcija i razrada ideja 2. Kreiranje – vizuelna prezentacija proizvoda 3. Konstruisanje proizvoda 4. Izbor materijala 5. Izrada prototipa proizvoda IV Faza: Formiranje kolekcije proizvoda Izrada tehničke i druge dokumentacije V Fza: VI Faza: Izrada probne serije VII Faza: Testiranje proizvoda VIII Faza: Analiza i ocjenjivanje proizvoda IX Faza: Uvođenje proizvoda u proizvodnju X Faza: Uvođenje proizvoda na tržište XI Faza: Usavršavanje i razvoj proizvoda XII Faza: Intervencije radi održavanja života proizvoda

26

2. PROIZVOD KAO REZULTAT PROCESA DIZAJNIRANJA 2.1.POJAM PROIZVODA Veliki značaj koji proizvodi imaju na ljudsko društvo, uslovio je potrebu da se pojam  proizvoda determiniše i pojasni. Tako su s u nastale brojne definicije proizvoda, me đu kojima se mogu izdvojiti sljede će: I. Proizvod je rezultat proizvodne aktivnosti koja ima za cilj stvaranje s tvaranje novih predmeta ili usluga pogodnih za podmirenje ekonomskih, li čnih i društvenih potreba. To svojstvo proizvoda da je pogodan za podmirenje potreba čini njegovu upotrebnu vrijednost odnosno njegov upotrebni kvalitet. II. Proizvod je sve ono što se može ponuditi tržištu da bi izazvalo pažnju, nabavku, upotrebu ili potrošnju, a da bi moglo zadovoljiti neku želju ili potrebu. To  podrazumijeva fizičke predmete, usluge, osobe, distribuciju, organizaciju i ideje. III. Proizvod predstavlja materijalni / duhovni izlaz procesa rada radnog sistema,  pojedinca ili preduzeća koji zadovoljava potrebe potroša ča u smislu kvaliteta, cijena, rokova isporuke i efektinog poslije prodajnog servisa i potrebe proizvo đača u smislu kvaliteta, troškova i ukupne efektivnosti preduze ća-dobiti. IV. Proizvod je skup fizi čkih, uslužnih i simbolisti čkih detalja od kojih se o čekuje da će kupcu pružiti zadovoljstvo, odnosno korist. V. Proizvod je rezultat ljudskog rada koji svojim fizi čkim, hemijskim, estetskim ili drugim osobinama zadovoljava ljudske potrebe bilo koje vrste, koji ima za čovjeka upotrebnu vrijednost. VI. Prema JUS ISO 9001 : 2000, proizvod je rezultat aktivnosti iili procesa, pri čemu se daju sljedeće napomene: 1. Proizvod može da obuhvati uslugu, hardver, procesne  proizvode, softver ili njihovu kombinaciju. 2. Proizvod može biti materijalan (npr.sklopovi ili procesni proizvod ili nematerijalan (npr.znanje ili pojmovi), ili njihova kombinacija). 3. Termin proizvod se primjenjuje samo za proizvod koji je namijenjen ponudi, a ne za nenamjenjene «nusproizvode», koji uti ču na okolinu. Analizom navedenih definicija mogu se uo čiti zajednički elementi sadržaja pojma  proizvoda: 1. svaki poizvod služi zadovoljavanu nekih potreba, 2. zadovoljavanje potreba proizvod ostvaruje neki svojim svojstvima, 3. proizvod je rzultat neke djelatnosti. Još se može reći da proizvod predstavlje neposredan materijalni rezultat rada proizvodnih sistema, odnosno, rezultat procesa transformacie materije od niže ka višoj upotrebnoj vrijednosti. Prema tome, na osnovu karakteristika proizvoda mogu se odrediti glavna obilježja proizvodnog preduze ća.  Navedene definicije takođe ukazuju na to da proizvod ne mora obavezno biti materijalni  predmet, to mogu biti i usluge koje pružaju neke organizacije. U svakom slu čaju, proizvod  je roba određenog kvaliteta čija je vrijednost odre đena tražnjom na tržištu. Za najvažnije svojstvo proizvoda smatra se njegova upotrebna vrijednost.  Na osnovu predhodnog, može se s e izvesti nešto jednostavnija definicija proizvoda: proizvod  je materijalan predmet (ili usluga) koji nastaje kao rezultat čovjekovog rada, a namijenjen  je zadovoljavanju određenih potreba.

27

2.2. KARAKTERISTIKE PROIZVODA Ukupan broj razli čitih proizvoda koji danas postoje ne može se ni zamisliti. Svi oni međusobno se razlikuju i služe najraznovrsnijim namjenama. Me đutim, svim proizvodima  je zajedničko da se mogu opisati i rangirati prema sljede ćim karakteristikama: 1. Funkcionalnot .  Za mnoge proizvode ovo je najvažnija osobina. Ona predstavlja stepen sposobnosti proizvoda da zadovoljava potrebe za koje je projektovan. 2.  Pouzdanost (trajnost).  Ova osobina je u jednom zna čajnom periodu bila zapostavljana jer se težilo nižoj cijeni proizvodnje. To je imalo smisla s obzirom da  je u visokorazvijenim zemljama društvo postalo potroša čko-aktuelno je da se  proizvodi koriste jednokratno ili mijenjau često, što znači da se mnogo kupuju, a  pouzdanosti ne pridaje naročit značaj. Ipak, energetska kriza i nedostatak sirovina uslovljavju da se trajnost sada druga čije tretira, kako od strane proizvo đača, tako i od strane korisnika (kupca) proizvoda. 3.  Kvalitet.  Ova karakteristika naro čito je značajna za period dizajniranja i  poizvodnje, a u sebi sadrži četiri komponente: tehnika. Ovdje spoadaju tehni čke karakteristike koje se kontrolišu u procesu  proizvodnje (dimenzije, sastav, kvalitet, obra obra đene površine,...) estetsku (veličina, oblik, izgled, boja, atraktivnost, ambalaža proizvoda) ekonomsku (cijene proizvoda, troškovi proizvodnje) ergonomsku (prilagošenost čovjeku) 4.  Složenost . Razvojem društva rastu potrebe za sve složenijim proizvodima. Time se komplikuje proces dizajniranja, obrade, kontrole i transporta. 5. Tehnologi č  n čnost    ost .  Ona predstavlja stepen komplikovanosti izrade proizvoda. Zadatak dizajnera i projektanta je da osmisli proizvod koji se što lakše može izraditi, ali da pri tome ispunjava zahtjeve funkcionalnosti, kvalieta i cijene. Prioritet navedenih karakteristika razlikuju se u zavisnosti od funkcije, namjene i načina upotrebe prizvoda, kupovne mo ći, navika, mentaliteta i individualnih osobina potrošača kojima su proizvodi namijenjeni. •

• • •

2.3. ZNAČAJ RAZVOJA I DIZAJNIRANJE PROIZVODA Poslednjih decenija dolazi do zna čajnih promjena u industrijskoj proizvodnji. Ove promjene nastaju kao odgovor na savremene, stroge zahtjeve u pogledu proizvodnje i poslovanja koji se  postavljaju pred proizvodna preduze ća kao nosioce privrednog i ukupnog društvenog razvoja. Ti izazovi su sledeći:  Brzina i takmi čarski duh poslovanja uklju čeni su u svaki posao današnjeg doba.  Veliki razvoj kompijuterskih sistema i informati čkih tehnologija omogu ćuje primjenu novih naučno - tehnoloških dostignu ća u proizvodnji. Osim toga, informatizacija i uvo đenje inovacija u proizvodnju i poslovanje postaje imperativ savremene organizacije.   Na otvorenim tržištima prisutan je stalni rast konkurencije, tako da preduze će može opstati samo ako je konkurentno po kvalitetu, cijeni i brzini isporuke svojih proizvoda.  Promjena u potrebama i o čekivanjima potroša ča su sve brže i sve ve će. To preduze ćima nameće i diktira tempo u pra ćenju i odgovaranju na promjene iz okruženja. Pri tome, najve ću aktivnost imaju sektori marketinga i dizajna.  Obrazovanje kadrova postaje jedan od primarnih zadataka savremenih preduze ća. Sve više su  potrebna znanja vezana za dizajn, marketing, informatiku, metode upravljanja proizvodnjom i menadžment.

28

 Navedeni izazovi prouzrokovali su da se smanjuje period prodaje (sve kra ći ekonomski vijek  proizvoda), a pove ćava složenost proizvoda. To konkretno zna či da je svakim danom potrebno razvijati i dizajnirati sve složenije proizvode u što kra ćem vremenskom periodu. Da bi se to moglo  postići, neophodno je u razvoj i dizajn proizvoda ugra đivati sve više znanja i odvajati sve više vremena za ove aktivnosti. Ako žele postizanje upjeha na tržištu, proizvo đači moraju sve više da skra ćuju proces dizajniranja  proizvoda. To se ostvaruje korištenjem novih metoda i tehni čkih sredstava, kao i novih prilaza organizciji. Sve ovo govori o rastu ćem pritisku na razvoj i dizajn proizvoda i stru čnjake koji na tome rade. Na taj na čin, razvoj i dizajniranje proizvoda postaje klju čni element razvoja  preduzeća: ako se razvoj proizvoda vrši uspješno i pravovremeno, preduze će obezbjeđuje svoj dugoročni opstanak. Značaj razvoja i dizajniranja proizvoda se najlakše može uo čiti analizom njegovog djelovanja na trougao kvalitet - cijena/troškovi - vrijeme/rokovi. (slika 6.5.).

KVALITET

- Definisanje kvaliteta (poluga kvaliteta) - Generisanje grešaka - Učešće proizvoda na tržištu - Povrat i nvesticionih ulaganja

- Troškovi proizvodnje - Troškovi otklonjanja grešaka (pravilo desetica)

- Dužina ciklusa razvoja sve složenijih proizvoda - Dužina ekonomskog vijeka proizvoda

CIJENA/ TROŠKOVI

VRIJEME/ ROKOVI

Slika 2.1. Zna č aj aj razvoja i dizajniranja proizvoda

Uticaj razvoja i dizajniranja proizvoda na kvalitet, u odnosu na uticaj pripreme proizvodnje (planiranje procesa) i uticaj neposredne proizvodnje, približno se nalazi razmjeri 100:10:1 ("poluga kvaliteta"). U procesu dizajniranja proizvoda, u najv ćoj mjeri generiše se kvalitet  proizvoda. Ako otkrivena greška u dizajniranju proizvoda izaziva trošak otklanjanja od jednog feninga, otklanjanje te greške u proizvodnji košta če kompaniju deset puta više, a ako je greška otkrivena poslije plasiranja proizvoda kupcu, taj trošak je sto puta viši ("pravilo desetica"). Istraživanja u 1200 kompanija u SAD pokazuju da je kvalitet proizvoda klju čni faktor za ostvarenje strateškog cilja svake kompanije: postati dominantan proizvo đač na odre đenom tržištu i što prije povratiti investiciona ulaganja u razvoj i proizvodnju odre đenog proizvoda. Prema tome, u svjetlu zna čaja kvaliteta proizvoda i uticaj razvoja proizvoda upravo na kvalitet, treba sagledati značaj razvoja proizvoda kao faze ukupnog vijeka proizvoda. Razvoj i dizajniranje proizvoda najve ći uticaj ima na troškove proizvodnje, iako cjelokupan razvoj u ukupnim troškovima poslovanja, zavisno od koncepta poslovanja, u čestvuje sa 4 do 11%. Troškovi proizvodnje su sastavljeni od troškova razvoja proizvoda, troškova pripreme proizvodnje i troškova neposredne proizvodnje, koji se respektivno nalaze u odnosu 9:1,5:1. Ovi podatci također govore o zna čaju razvoja proizvoda i pažnji koju on zaslužuje. 29

2.3. STRATEGIJE (PRAVCI) RAZVOJA I DIZAJNIRANJA PROIZVODA Razvoj i dizajniranje proizvoda predstavlja veoma kompleksnu i veoma važnu komponentu razvoja peduzeća. Upravo zbog te kompleksosti i zna čajnosti, postupci koji se primjenjuju u cilju razvoja i dizajniranja proizvoda, prije se mogu smatrati strategijama nego aktivnostima. Razvoj proizvoda uvijek je usmjeren ka realizaciji novog proizvoda, odnosno zapo činjanju  proizvodnje novog proizvoda. Novi proizvod se može javiti u više vidova ili kategorija, a sve u zavisnosti od njegovog stepena noviteta.

Kreiranje novih proizvoda Teoretski posmatrano, kreiranje novih proizvoda predstavlja naj efikasniji na čin za  postizanje poslovnog uspjega. Ovaj put je istovremeno i najrizi čniji jer zahtjeva velike napore i ulaganja sa neizvjesnim ishodom, bez obzira na pouzdanost prethodnih istraživanja tržišta. Međutim, kreiranje novih proizvoda je najprestižnija strategija i privilegija je lidera i preduze ća koja sprovode autonomni razvoj. Primjena ove strategije zahtjeva planski, organizovan, kontinualan pristup, uz primjenu savremenih koncepata razvoja proizvoda i maksimalno angažovanje svih zaposlenih u preduze ću. S obzirom na slabe potencijale i loše navike (što je mnogo gore), teško je o čekivati da naša  preduzeća mogu uspješno kreirati nove proizvode. Kreiranje novih proizvoda u našim uslovima obično je plod slučajnosti ili genijalnosti pojedinca. To naravno nije dovoljno. Ako se i rodi neka  briljantna ideja, veliki broj zaposlenih u je omalovažava, ignoriše ili čak sputava. Dali se to dešava zbog ljubomore na tu đi uspjeh, strah od promjena, osje ćaja da se gubi mo ć  i položaj, ili je u  pitanju nešto drugo, nije važno. Važno je smo ći snage i prona ći načine da se takve situacije  prevaziđu. Uzimajući u obzir sve neda će sa kojima su, iz objektivnih ( često i neobjektivnih) razloga suočena naša preduze ća, ovdje se favoriziraju druge dvije strategije razvoja proizvoda: inoviranje  postojećih i naročito osvajanje novih proizvoda. Inoviranje postojećih proizvoda Jedan od načina da se preduze će bori za svoju tržišnu poziviju jeste neprekidno vršenje inovacija postojećih proizvoda. To je omogu ćeno sve snažnijim nau čno - tehnološkim progresom koji pruža široke mogu ćnosti za stalnim inovacijama i unapre đenjima proizvoda. Na taj na čin se  produžava životni vijek i pove pove ćava konkurentnost proizvoda na tržištu.  Na slici 6.6. prikazano je kako se inovacijama nekog proizvoda može produžiti njegov životni vijek više puta (inovacijski nivoi). Samim tim, dobit od prodaje ostaje približno ista ili raste do odre đenog trenutka kada je opet neophodno poboljšati (redizajnirati) proizvod. Dobit III Nivo II Nivo I Nivo

Vri Vri eme eme Slika 2.2. Inoviranje proizvoda i njegov životni vijek 

30

Poboljšavaju se neatraktivni proizvodi radi njihove popularizacije, ali i atraktivni proizvodi radi održanja i pove ćanja potražnje za njima. Inoviranje proizvoda može se vršiti u nekom od slede ćih segmenata proizvoda:  Tehničke karakteristike (bolja funkcionalnost, ve ća pouzdanost, ja ča i jednostavnija konstrukcija),  Tehnološke karakteristike (upotreba novih i kvalitetnijih mašina, postupaka, materijala),  Tržišne karakteristike (niža cijena, bolji dizajn, pakovanje, promocija). Inoviranje (redizajniranje) postoje ćih proizvoda je naro čito dobra strategija u slede ćim uslovima:  Kada preduzeće ima uspješne proizvode koji se nalaze u fazi zrelosti svog životnog ciklusa. Ovdje je ideja da se privuku zadovoljni kupci da probaju nove proizvode kao rezultat njihovog  pozitivnog iskustva sa inicijalnim proizvodima proizvodima ili uslugama preduze ća.  Kada preduze će konkuriše u grani koja je posebno tehnološki orijentisana.  Kada glavni konkurenti nude proizvod boljeg kvaliteta po uporedivim cijenama.  Kada preduze će konkuriše u grani koja je strateški privla čna.  Kada preduze će ima posebno snažno istraživanje i razvoj. Poboljšavanje (redizajniranje) proizvoda se zasniva na israživanjima u laboratorijama, konsrukcionim biroima i drugim istraživ čkim jedinicama preduze ća i praćenju novih nau čnih dostignuća, ali tako da inovacije uvijek budu tržišno orijentisane i usmjerene na tržište. Ovakva strategija može biti vrlo uspješna i korisna, naro čito kod preduze ća koja nemaju  potencijal za samostalno kreiranje i osvajanje novih proizvoda. Ovaj put je mnogo izvjesniji i može se reći da predstavlja "hodanje utabanom stazom". Poboljšavanje postoje ćih proizvoda je vid inovacionih djelatnosti koji nikako ne treba zapostavljati i omalovažavati, naprotiv, u uslovima kakvi su danas u doma ćoj privredi treba ga još podsticati. Poboljšanja često mogu sasvim neznatna i ne mnogo zahtjevna što se ti če finansijskih ulaganja, a da ipak donese zna čajne  profite. Čak i neznatne promjene u sastavu ili pakovanju mogu održavati proizvod savremenim i  parirati, pa i nadmašiti sli čne proizvode konkurenata. Pri tome stalno treba imati na umu da kreiranje i osvajanje novih proizvoda donosi ve će neizvjesnosti i rizike, a zahtjeva i znatno ve ća novčana sredstva.

Osvajanje novih proizvoda Često se dešava da ostajemo za čuđeni pred podatcima o fantasti čnom poslovanju nekih  preduzeća, naročito kada ustanovimo da proizvode nešto "sasvim obi čno". Tada se pitamo: kako su oni  uspjeli toliko da napreduju zahvljuju ći takvim proizvodima? Ili: kako se toga mi  nismo

sjetili? Odgovor na ova pitanja leži u tome što je rukovodstvo tih preduze ća, između ostalog, imalo dobru viziju i uspjelo pravilno i pravovremeno procjeni zahtjeve tržišta, predvidi kretanje u  potrebama i željama potrošača, odnosno uo či promjene u okruženju i na nih odgovori. Tada je dovoljno da se osvoji proizvodnja nekog dobro poznatog proizvoda koji je u tom trenutku atraktivan za tržište pa se ostvari dobra prodaja. Ovakav na čin poslovanja treba da postane uobičajen i kontinualan, kako postignuti rezultati nebi bili samo privremenog karaktera.  Nerealno je očekivati da naša preduze ća ostvaruju neke zapažene inovacije i kreiraju  proizvode koji su potpuno novi jer to zahtjeva visok stepen nau čnog rada u preduze ćima, dugotrajna i obimna ulaganja novca i vremen. Jasno je da u našim uslovima postoji mali broj  preduzeća sposobnih za kreiranje novih proizvoda (autonomni razvoj). Osvajanje novih proizvoda ostaje kao rezervna opcija koja je sasvim zadovoljavaju ća za većinu preduzeća koja spadaju u "obične smrtnike" (indukovani razvoj). Zbog toga osvajanje proizvoda koji su ve ć  poznati, ali novi za dato preduze će, može i treba da bude polazna osnova za formiranje poslovne strategije 31

naših preduzeća koja gravitiraju izlaženju iz krize. Ponekad je potrebno samo malo angažovanja u  pravcu praćanja zahtjeva kupaca, osje ćanja za puls tržišta i hrabrosti da se donesu odluke, pa da se  poslovanje preduzeća radikalno promjeni na bolje. U našoj privredi postoji veliki broj preduze ća koja su posljednih godina, možda čak i decenija, potpuno zapostavljala svoj razvoj. Sasvim je razumljivo što se takva preduze ća sada nalaze na ivici egzistencije. Centralno mjesto u procesu nihove rehabilitacije i oporavka treba zauzima upravo osvajanje novih proizvoda zbog toga što se na taj na čin mogu ostvariti izuzetni rezultati poslovanja uz minimalna ulagnja. U ovim činjenicama leži rastu ći značaj osvajanja novih  proizvoda. Uvođenje poznatog proizvoda u proizvodni program može se odvijati uz primjrnu manjeg ili većeg stepena stručnog, materijalnog, finansijskog i vremenskog angažovanja. Najmanje stručno i vremensko angažovanje je u slu čaju nabavke tehni čke dokumentacije, ali su tada obi čno najiveći finansijski izdatci. Obrnuta je situacija ako preduze će nabavi potencijalnio novi proizvod na tržištu. Tada stru čnjaci na osnovu gotovog proizvoda izra đuju dokumentaciju i vrše odre đene izmjene prema raspoloživim materijalima i tehnologijama. Najteži, ali i najkreativniji proces osvajanja poznatih proizvoda zasnovan je na minimalnom broju informacija da kojih se dolazi iz stručnih knjiga i časopisa, prospekata, kataloga idr. Prema tome, novi novi proizvoi koji su poznati tržištu mogu se osvojiti na dva na čina:  Potpunim kopirajem postoje ćeg proizvoda i  Djelomičnim kopiranjem postoje ćeg proizvoda (prema mogu ćnostima ili predvi đanjima  preduzeća vrše se izmjene u materijalima, konstrukciji, dizajnu, boji i sl.).

2.4. AKTIVNOSTI KOJE PRATE RAZVOJ I DIZAJNIRANJE PROIZVODA Tipizacija proizvoda Tipizacija novog proizvoda predstavlja ujedna čavanje njegovih svojstava sa svojstvima  postojećih proizvoda iz proizvodnog programa. Tipizacija se vrši u pogledu veli čina, oblika, konstrukcije i materijala, kao i u pogledu ukkupnog i pojedina čnih kvaliteta  proizvoda. To omogućuje tipizaciju tehnoloških postupaka, korištenje istih znanja, iskustava, mašina i alat. Tipizacija doprinosi brojnim racionalizacijama i smanjenjima troškova, što se ogleda u :  rastu produktivnosti,  uštede u materijalu,  korišćenju postoje ćih mašina i alata, kao i standardnih mašina i alata,   jednostavnijem dizajniranju,  usavršavanju tehnoloških postupaka,  efikasnijem servisiranju i dr. Pored navedenih prednosti, tipizacija ima i jedan ozbiljan nedostatak: Proizvodi se ne smiju suviše tipizovati jer to može dovesti do pojave jednoli čnih i monotonih proizvoda u  proizvodnom programu programu preduze će. Za razliku od standardizacije, tipizacija nije obavezna.

Standardizacija proizvoda Standardizacija proizvoda može se posmatrati kao nastavaki vrši nivo tipizacije proizvoda. Ima za cilj olakšanje proizvodnje, poslovanja, prodaje, kao i pomo ć potrošačima. Standardi omogućuju red u nauci, tehnici, tehnologiji, dizajniranju, fizi čke i hemijske veličine,  procese, postupke, resurse, materijale i dr. U dizajniranju i proizvodnji proizvoda, standardi regulišu: 32

ukupan kvalitet proizvoda,  kvalitet materijala i kvalitet izrade,  sadržinu pojedinih komponenti proizvoda u hemijskom i biološkom smislu (posebno u prehrambenoj industriji),  dozvoljene napone za proizvod u eksploataciji,  veličinu, oblik i dimenzije dijelova i sklopova,  vijek proizvoda,  dozvoljenu granicu zaga đivanja okoline,  način eksploatacije u cilju bezbijednosti korisnika i okoline i dr. Standardizacija značajno pomaže proizvo đačima: mogu nabaviti standardne dijelove i sklopove na tržištu, postiže se visoka produktivnost i ekonomi čnost u proizvodnji, lakše  postizanje posebnog nivoa kvaliteta kvaliteta i dr. 

Diferenciranje proizvoda Diferenciranje proizvoda podrazumjeva vršenje odre đenih izmijena na proizvodu sa ciljem da se on učini različitim i uperiornijim u odnosu na konkurentske. Na taj na čin se zadovoljavaju potroša či i pobijeđuje konkurencija. Diferenciranje proizvoda vrši dizajn na  prijedlog i sugestiej marketinga. Potroša či uvijek pozitivno reaguju na diferenciranje  proizvoda, kako novih tako i postoje ćih. To proističe iz ljudske potrebe za nivoima, za  promjenom. Diferenciranje proizvoda može biti interno i eksterno. Interno podrazumjeva diferenciranje novog proizvoda u odnosu u na postoje će sopstvene proizvode, a eksterno  podrazumijeva diferenciranje novog novog proizvoda u odnosu na konkurentske. Diferenciranje proizvoda ima i svoje nedostatke, koji se prije svega ogledaju u smanjenju mogućnosti za tipizacijom. Tako đe, diferenciranje je oteženo postojanjem obaveze da se  poštuju standardi. Iz ovog slijedi da uvijek treba težiti optimalnim riješenjima u dizajniranju proizvoda izme đu diferenciranja s jedne i tipizacije i standardizacije s druge strane. Marka i ime novog proizvoda U cilju razlikovanja proizvoda proizvoda od konkurentskog, potrebno je vršiti individualizaciju  proizvoda. Individualnost I ndividualnost proizvoda omogu ćava njegova marka ili ime. Marka proizvoda može biti izražena kao rije č. Simbol, oznaka, žig, šifra, ili njihova kombinacija. Ako je marka izražena kao rije č, kombinacija rije či ili broj, naziva se zaštitno ime. Ako  proizvođač  pravno registruje marku, koristi se naziv zaštitni znak. Marka proizvoda se često identifikuje samog proizvo đača. U slučaju proizvođača sa visokim renomeom, marka može izuzetno privu ći potrošača i vezati ga za proizvod u dugom vremenskom periodu. Marke se mogu klasifikovati na:   proizvođače (pokazuju ko je proizvo đač proizvoda),  trgovinske (pokazuju ko je firma koja se bavi prodajom),   pojedinačne (ozna čavaju individualni proizvod u asortimanu proizvo đača ili  prodavaca) i  familijarne (predstavljaju sve proizvode u asortimanu proizvo đača ili prodavca). Cilj proizvođača je da markom privu če potrošače i učini ih lojalnim za duži period. Zato je veoma važno pravilno izabrati na čin izražavanja marke. Pri tome treba posti ći:  Konciznost i jednakost,  Lako prepoznavanje i pam ćenje,  Lako ću izgovora i čitanja,  Prijatanosjećaj pri izgovaranju i posmatranju, 33

Prilagođenost pakovanju i etiketiranju,  Prilagođenost promociji,  Sugestivnost i podsticaj za promociju,  Različitost od konkurencije,  Usklađenost sa zakonskim propisima i dr. Izbori marke naro čito je važan kada je u pitanju novi proizvod. Nije dovoljno samo stvoriti dobru marku proizvoda. Marku treba čuvati i njegovati. Prestiž marke stvara se postepeno, kroz duži vremenski period. Mnoge renomirane marke proizvoda izgubile su vrijednost i  propale zbog nebrige vlasnika ili nemo ći da se ona održi. Marka se može prodati što i čine mnogi poznati proizvo đači. Zbog toga se pojedini proizvodi iste marke proizvode u više zemalja, od strane razli čitih preduzeća. Proizvođač  koji proda marku može nastaviti ili  pokrenuti proizvodnju proizvoda sa tom markom. markom. 

Pakovanje proizvoda Pakovanje je pratilac proizvoda kroz njegov životni vijek, koji ga štiti, podržava na tržistu i održava u životu. Termin pakovanje je širi od pojma ambalaža jer pokriva širu lepezu  proizvoda. Termin ambalaža se koristi koristi uglavnom kod prehrambenih prehrambenih proizvoda.  Neki proizvodi imaju pakovanje, pakovanje, a neki nemaju. Da li će proizvod imati pakovanje i kakvo će ono biti, najviše zavisi od:   prirode proizvoda,  sastava i osjetljivosti na transport i skladištenje,  otpornost na fizi čke udare i atmosferske uticaje,  opasnosti koje proizvod prouzrokuje na okolinu,   potreba promocije, konkurencije i dr.   potreba nadvladavanja konkurencije Dakle, pakovanje, osim svoje osnovne uloge da štiti proizvod i održava ga u željenom stanju, ima veoma važnu ulogu i u samoj promociji proizvoda. Pakovanje svojom veličinom, oblikom, bojom, ukrasima i drugim osobinama i detaljima može veoma stimulativno uticati da se potroša či opredijeli baš za taj proizvod. Zbog toga se pakovanje mora prilagođavati zahtjevima i o čekivanjima proizvo đača. Veoma često se dešava da se ukusi potrošača razlikuju na razli čitim tržištima i geografskim podru č jima. Tu do izražaja izražaj a dolaze uticaj klime, temperamenta, mentaliteta, historijskog i kulturnog naslije đa i dr. Marketing ima zadatak da sugeriše dizajn šta potroša če najviše privlači i da na bazi toga, dizajn stvara pakovanje. Prema tome, kao proizvod, pakovanje podliježe istraživanju, razvoju, inoviranju, tipizaciji, standardizaciji i diferencijaci. Posebnu pažnju treba posvetiti pakovanju novog proizvoda. Ono treba da održava svojstva, kvalitt i upotrijebljenu vrijednost proizvoda. Tako đe, treba da doprinosi i poja čava  promociju proizvoda i da se uklapa u moderne trendove. Treba optimizovati cijenu  pakovanja, što znači: postići željenje efekte uz minimum troškova. Cijena pakovanja za  proizvode prehrambene prehrambene industrije obi čno se kreće oko 20% od cijene proizvoda.

34

2.5. SAVREMENI KONCEPTI RAZVOA I DIZAJNIRANJA PROIZVODA  Nema posloovnog uspjeha bez proizvoda (usluga) koji zadovoljavaju svjetske standarde kvaliteta i kojima se mogu ostvariti visoke profitne stope. Drugim rije čima, za uspjeh na svjetskom tržištu nije dovoljno imati dobar proizvod, potrebno je više od toga - izvrstan proizvod, atraktivan proizvod. Primjenom klasi čnih tehnologija i postupaka (procesa) dizajniranja proizvoda to se može ostvariti. Zato su razvijene i razvijaju se nove tehnologije me đu koima treba ista ći: integralni razvoj proizvoda (Integrated Product Development) i kreiranje proizvoda atraktivnog kvaliteta (Attractive Quality Creation). U razvijenim zamljama razvoj i dizajniranje proizvoda prestaje da bude samo posao  pojedinačnih preduzeća i istraživački izazov za akademske institucije. On je postavljen na nivo nacoinalnog interesa, o kome u velikoj mjeri brine država preko svojih organa i institucija. Pokreću se projekti (programi) od najvišeg nacionalnog zna čaja, koji objedinjuju napore pojedinih učesnika. Postoji veliki broj takvih projekata i na multinacionalnom nivou. Sve ovo ide u prilog dizajniranja proizvoda, ne samo za preduze ća koja ih razvijaju, ve ć i činjenici o važnosti razvoja i dizajniranja za nacionalnu privredu ili privredu regiona, a smim s mim tim i cjelokupno stanovništvo.

2.5.1. Integralni razvoj proizvoda (IRP) Pojam i struktura IRP Integralni razvoj proizvoda (IRP) se u literaturi i praksi javlja pod rali čitim nazivima:      

Integralni razvoj proizvoda (Integrated Product Development), Konkurentno inžinjerstvo (Concurrent Engineering), Simultano inžinjerstvo (Simultaneous Engineering), Konstruisanje za izvrsnost (Desing for eXcellence), Timski razvoj proizvoda (Collaborative Product Development), Brzi razvoj proizvoda (Rapid Product Development) i dr.

Integralni razvoj proizvoda u svojoj osnovi polazi od sagledavanja na čina za reaizaciju mogućnosti za ostvarenje i pove ćanje kompetitivnosti. Kompetitivnost poslovanja je osnovni  princip funkcionisanja uspješnih ekonomija i kompanija, a podrazumjeva na čelo: prave stvari raditi na pravi na čin i u pravo vrijeme. Na čin da se to postigne je promjena tehnologija razvoja  proizvoda. Integralni razvoj proizvoda (IRP) se definiše kao sistemski prilaz razvoju proizvoda i, sa njim, povezanim procesima, da bi se što potpunije odgovorilo na očekivanja korisnika  preko povezivanja timskih vrijednosti  - kooperacije, povjerenja i podjele, te na toj osnovi oblikovanja  postupaka odlučivanja sa dugačkim periodima paralelnog rada  sa stanovišta svih faza životnog vijeka proizvoda, uz sinhronizovano izvo đenje izmjena i postizanje konsenzusa.  Na osnovu ove definicije, mogu mogu se identifikovati bitni aspekti IRP. To su: a) Sistemski prilaz razvoju proizvoda. Ovim se podrazumjeva primjena principa, procesa i alata sistemskog inženjerstva. To zna či svestrano i cjelovito bavljenje razvojem proizvoda sa stanovišta svih faza životnog vijeka proizvoda.

35

 b) Orijentacija na korisnika.  Ovaj aspekt se odniosi na zadovoljenje podrazumjevanih,  postavljenih, ali i latentnih (neočekivanih, atraktivnih) zahtjeva korisnika. c)  Primjena metoda i alata timskog (kooperativnog, kolaborativnog) rada podržanog ra č unarom unarom (CSCW - Computer Support Cooperative Work)   i kreativno rješavanje problema. Ovakav  prilaz je važan i neophodan iz razloga što zadaci razvoja proizvoda, po pravilu, nisu usko stručni, a po potrebnom angažmanu prevazilaze mo ći pojedinca. d) Supstitucija klasič nog nog sekvencijalnog   (rednog)  prilaza organizovanju razvoja proizvoda  paralelnim.  Ovo je neminivno zbog potrebe skra ćenja ciklusa razvoja proizvoda i njegove  pojave na tržištu u pravo vrijeme. vrijeme. e)  Primjena informacionih i komunikacionih tehnologija (PDT/PDM - Product data Tehnology / Product data Management), koje omogu ćavaju timski rad u razvoju proizvoda na daljinu, a ne samo rad "face to face". f)  Primjena i integracija automatizovanih inženjerskih alata (CAx - Computer Aided...). na taj način je IRP direktno vezan za CIM koncept poslovanja i na odre đani način predstavlja njegovu operacionalizaciju. Aspekti pod a, b, c i d direktno proizilaze iz date definicije, a aspekti pod e i f  indirektno.  indirektno. U svkom slučaju, na osnovu prethodnih analiza, može se zaklju čiti da je IRP struktuiran iz šest osnovnih segmenata: 1.  Primjena prilaza, metodologije i alata sistemskog inženjerstva  (System Engineering) u razvoju proizvoda operacionalizovanih u sistemskom konceptu proizvoda. 2.  Korištenje humanih rsursa  (znanje, sposobnost u čenja, kreativno ponašanje), prije svega metoda i tehnika dinamike i timskog rada podržanog ra čunarom (CSCW - Computer Support Cooperative Work). 3.  Primjena informacionih i komunikacionih tehnologija tehnologija, koje treba da omogu će:  Razmjenu, obradu, arhiviranje i ažuriranje podataka o proizvodima izme đu hardverski i softverski heterogenih komponenti,  Brzi prijenos velike koli čine podataka,  Korištenje razdjeljenih resursa,  Multimedijalne mogu ćnosti i  Primjenu Interneta / Interneta u poslovanju. 4.  IRP servisi i alati, čija primjena osigurava pove ćanje kvaliteta proizvoda, snižavanje troškova na nivou životnog vijeka i skra ćenje perioda razvoja. 5. Organizacija i upravljanje IRP , što zahtjeva zna čajne promjene u organizaciji preduze ća, ali i odgovarajući stepen razvijenosti okoline, da bi se efektivno i efikasno upravljalo virtualnim timovima (PM - Project Menagement). 6.  Automatizacija inženjerskih postupaka, čime se neposredno dovodi u vezu IRP sa CIM (Computer Integrated Manufacturing) konceptom i korištenjem CAx (Computer Aided...) i KIx (Knowledge Intelligence...) alata. Ovakva dekompozicija IRP na segmente ne može biti u potpunosti objektivna s obzirom na  preklapanje i prožimanje navedenih segmenata. Ipak, ona je opravdana potrebom sagledavnja strukture i elemenata IRP. Radi bolje ilustracije, struktura IRP prikazana je ja slici 2.3.

36

SISTEMSKO INŽENJERSTVO

HUMANI RESURSI U RAZVOJU PROIZVODA

IRP ALATI I SERVIS (DFx...)

INTEGRALNI RAZVOJ PROIZVODA

INFORMACIONE I KOMUNIKACIONE TEHNOLOGIJE

ORGANIZACIJA I UPRAVLJANJE RAZVOJEM PROIZVODA

AUTOMATIZACIJA INŽENJERSKIH POSTUPAKA (CAx ALATI)

Slika 2.3. Struktura IRP

Koristi od IRP Svako preduzeće i posllovan čovjek može da postavi logi čno pitanje: koje su koristi od uvođenja i promjene IRP? Odgovor na to pitanje može se dobiti samo preko podataka iz najrazvijenijih zemalja. Pri tome treba uo čiti da svi podatci o koristima od IRP imaju neke zajedničke osobine, odnosno, primjena IRP uvijek donosi slede će koristi: 

Proizvod dolazi brže na tržište uz manje troškove.



Ostvaruje se bolji kvalitet u odnosu na stari na čin razvoja proizvoda.



Radeći na ovim alatima, zaposleni uživaju u druženju i timskom radu, nihove ideje, prijedlozi i mišlanje se više uvažavaju i imaju i maju pozitivan uticaj tokom razvojnog ciklusa. ( Ovdje se odmah nameće pitanje dali bi naši ljudi uživali u u č enju, enju, jer IRP zahtjeva sticanje novih znanja i vještina).



Dobavljači, podugovara ći i partneri tako đer imaju koristi jer rade na projektu i integrišu se u uspjeh proizvoda.

Američko ministarstvo odbrane je istražilo koristi od primjene IRP u velikim ameri čkim kompanijama, među kojima su bili: Aerojet Ordinance, AT&T, Boeing, John Deere, ITT, Mc Donnell Douglas, Helwet Packard i dr. Istraživanje je pokazalo osam koristi od primjene IRP,  prikazanih na slici 2.4. Možda najvažnija korist od promjene IRP je skra ćenje ciklusa razvoja proizvoda. To je  postignuto značajnim povećenjem vremena koje se troši u fazi koncipiranja riješenja. Riješenje koje je dobro koncipirano, kasnije oduzima znatno manje vremena u ostalim fazama: razrade, izmjene i ispitivanja. Tako se može re ći da je jedno od pravila IRP: duže vrijeme koncipiranja kraće vrijeme do tržišta (slika 2.5.)

37

600%

Više ili  pozitivni efekti

200%

Donji nivo

200%

Gornji nivo

Poslije  primjene IRP

120%

110%

100%

50% Ciklus razvoja

Izmjene

Vrijeme na tržištu

30%

20%

20%

Viši kvalitet

Širina  programa

5% Porast  prodaje

20%  Naknadna vrijednost

Zadovoljstvo korisnika

Prije  primjene IRP

65% 70% 90%

Izvor podataka:  National Institute Institute of of Standards & Technology, Technology, Thomas Group Inc, Institute of Defense Analysis and Busines Week articles (May 8. 1989 and April 30. 1990.p.110)

90%

 Niže, manje ili redukcija

Slika 2.4. Koristi id uvo đ enja enja i primjene IRP 

Koncipiranje

SEKVENCIJALNI RAZVOJ

INTEGRALNI RAZVOJ

5

Razrada

Izmjene

Ispitivanja

1 5%

5 5%

2 5%

30%

15%

3 5%

20%

Uštedite 40%

Slika 2.5. Skraćenje ciklusa razvoja proizvoda

38

Još jedan primjer je zna čajno navesti. Kao i obi čno Toyota prednja či u primjeni savremenih metoda i načina poslovanja. Tako je u Toyoti uvo đenje IRP počelo 60-tih godina. Primjenom novih tehnologija u razvoju proizvoda, postignuti su impresivni rezultati: 

Proizveden je najpouzdaniji automobil na svijetu (50% pouzdaniji od konkurentskih),



 Najbrži razvoj novog automobila automobila - 27 mjeseci (Nisanu treba 29 mjeseci),



Sve ovo postigao je najmanji razvojni tim - 500 ljudi lj udi (slede ći najmanji razvojni tim je Nisanov sa 750 ljudi).

Područ je primjene IRP IRP prikaz, koncepti, metode, servisi i alati prvo su primjenjivani u industrijskim  preduzećima visokih tehnologija (kosmi čka tehnologija, avioindustrija, kompijuterska tehnologija, elektronski sistemi, brodogradnja, savremeni sistemi naoružanja, hemijsko inženjerstvo,  petrohemija). Zatim se primjena proširila na druge grane tehnike (gra đevinarstvo, saobraćaj), a  potom i na sva preduzeća i institucije u kojima se razvijaju proizvodi i usluge (farmacija, ekologija). IRP nije samo prakti čni problem u privredi, ve ć i izazovni nau čni problam. Dans gotovo da nema značajnijeg (tehničkog) univerziteta u razvijenim zemljama na kome ne postoji centar (laboratorija) iz podru č ja IRP, odnosno na kome se ne u čestvuje u realizaciji projekta za privredu iz oblasti IRP. Osim toga, nau čne institucije veliki doprinos daju edukaciji za IRP. IRP nije samo problem pojedinih kompanija i akademskih institucij u nekoj državi. U razvijenim zemljama on se shvata i tretira kao nacionalni problem. Osnoni pravac daljeg razvoja IRP je sistemska integracija metodologija, metoda, alata,  procesa i humanih aktivnosti u heterogenim heterogenim sistemima na geografski udaljenim lokacijama. lokacijama.

Uslovi primjene IRP Ideje na kojima po čiva IRP poznate su ve ć duže vrijeme, me đutim, zbog neodgovaraju ćih uslova nisu mogle biti realizovane. Drugim rije čima, da bi se IRP mogao primjeniti, neophodno je da se i na mikro planu (preduze će ili institucije) i na makro planu (privreda, država) steknu odogovarajući uslovi.  Na nivou pojedinačnih preduzeća, ti uslovi su slede ći:  Postojanje razvijenog preduzetništva (eksternog i internog),  Postojanje marketing strategije poslovanja, (orjentacija na korisnika),  Postojanje dugoro čne orjentacije,  Riješenost / spremnost na promjene stavova, na čina rada i organizacije,  Sposobnost učenja,  Raspoloživost humanim, tehni čkim i finansijskim resursima i  Podrška okoline (razvijenost okoline). Kod privrednih asocijacija i profesionalnih udruženja važna je njihova orijentacija na  potrebe članova. Akademske institucije koje vrše edukaciju edukaciju i realizaciju proijekata iz oblasti IRP, moraju  biti kompetentne da upravljaju multidisciplinarnim multidisciplinarnim projektima. IRP ima najviše uspjeha u zemljama koje imaju:  Socijalnu i politi čku stabilnost,  Definisnu strategiju tehnološkog razvoja kao nacionalnu obavezu i  Razvoj proizvoda postavljen kao prioritetni nacionalni cilj. 39

 Nije teško zaključiti da, za primjenu IRP, naša preduze ća i akademske institucije moraju daleko više truda i napora da ulože u odnosu na preduze ća i institucije razvijenih zemalja. Razlozi su očigledni: kod nas ne postoje akademske institucije koje se bave sistemskim inženjerstvom (SE), računskom podrškom kooperativnom radu (CSCW), tehnologijama podataka o proizvodima i upravljanjem podatcima o proizvodima. Tako đe, kod nas nema zna čajnih kompanija u obalsti kompijuterske tehnologije, kao hardverske i softverske osnove IRP. Bez obzira na postoje ća ograničenja, iskustva razvijenih zemalja pokazuju da su najve će  barijere u glavama ljudi. Njihovi stavovi, često i predrasude, o razvoju proizvoda, ali i uopšte o  poslovanju, kao i ulozi nauke u poboljšanju postoje ćeg stanja je najozbiljnija prepreka koja se  prva mora savladati.

2.5.2. Kreiranje proizvoda atraktivnog kvaliteta Unapređanje poslovnih procesa je stalni izazov civilizacije, a napori na usavršavanju  poslovanja preduze ća su trajnog karaktera. U tom cilju stalno se razvijaju novi prilazi i koncepti, koji imaju veće ili manje sličnosti, a često se i dopunjuju. Kreiranje proizvoda atraktivnog kvaliteta (Attractive Quality Creation - AQC) predstvlja jedan od savremenih prilaza unapre đenju  poslovanja. Kano je još 1984. prvi put pisao o kreirnju atraktivnog kvaliteta (Attractive Quality Creation) ili totalnom kreiranju kvaliteta (Total Quality Creation). On je postavio prilaz koji definiše: 

Obavezni (projektovani) kvalitet   (Must - be - Qality). On se odnosi na podrazumjevane

zahtjeve koji se ne postavljaju eksplicitno, ali ih proizvod mora u potpunosti zadovoljiti. Ostvarenje obaveznog kvaliteta nema uticaj na stav kupca o kvalitetu proizvoda, ali ukoliko obavezni kvalitet izostane, kupac će skoro sugurno odbaciti takav proizvod. (npr. ako je  proizvod kopirni aparat, onda je obavezni kvalitet jasno ća kopija).



  (One - dimenzional Qality). On obuhvata eksplicitno postavljene  Jednodimenzionalni kvalitet  (One



 Atraktivni kvalitet   (Attractive Quaity). Atraktivni kvalitet, kvalitet zadovoljstva obuhvata atraktivne (latentne) zahtjeve koji se ne postavljaju, ali ih je proizvo đač ugradio u proizvod i ostvrio značajne konkurentske prednosti. Atraktivni kvalitet obuhvata one elemente kvaliteta

zahtjeve pred razvoj i proizvodnju proizvoda. Nedostatak jednodimenzionalnog kvaliteta izaziva nezadovoljstvo korisnika, a njegvo postojanje uti če na povećano zadovoljostvo korisnika. (Za kopirni aparat jednodimenzionalni kvalitet je npr broj kopija u minuti).

 proizvoda o kojima korisnik ne razmišlja, ali postojanje izaziva u njemu pozitivno iznenađenje, čak ushićenje proizvodaom. (npr kopirni aparat radi i kao štampa š tampa č i kao fax). Očigledno je da proizvodi (usluge) koji posjeduju atraktivni kvalitet imeju velike šanse da ostvare značajne prednosti u odnosu na konkurenciju, samim tim i da se dobro prodaju. Kreiranje atraktivnig kvaliteta je sistematska aktivnost koja se mora sprovoditi na nivou čitavog preduze ća. Ona ima za cilj formiranje i kreiranje orginalnih osobiona proizvoda (usluga), sa kojima se  potrošači ranije nisu sreli (ili bar ne u okviru posmatranog proizvoda).

40

Kano navodi tri prilaza kreiranju atraktivnog kvaliteta: 1. Tehnološki prilaz . Ovaj prilaz koristi epohalni tehnološki razvoj (proizvodi u tehnološkoj

oblasti koji se ubrzano razvija), a primjenjiv u tehnološki izuzetno razvijenim sredinama. 2. "Genijalni" prilaz . Podrazumjeva razvoj novih proizvoda zasnovan na genijalnosti i inspiraciji. Ovaj prilaz je veoma rizi čan, a bez genijalaca čak i opasan. 3.  Markentiški prilaz . Obuhvata studije o potrebi proizvoda i stavovima korisnika, a može biti  primjenjen uvijek i svugdje. Preduslovi za "ozbiljan" razvoj novih proizvoda su:  Orijentacija na korisnika,  Kreiranje proizvoda atraktivnog kvaliteta,  Razmatranje proizvoda pogodnih za upotrebu sa stanovišta korisnika, ali i za okolinu,  Patrnerstvo sa dobavlja čima i korisnicima (razvoj i održavnje odnosa na relaciji "dobavlja č  proizvođač - korisnik"),  Stalna analiza informacija o kvalitetu poizvoda i reklamacija korisnika,  Stalno unapre đenje kvaliteta proizvoda - pri kreiranju novih i inoviranju postoje ćih. Proces kreiranja proizvoda atraktivnog kvaliteta sastoji se iz četiri faze (slika 6.6.). Prva faza u AQC procesu, a ujedno i čitav proces, po činje prikupljanjem podataka, posmatranjem  ponašanja proizvoda i intervjuisanjem korisnika. U vršenju ovih aktivnosti postoje tri nivoa razmatranja: 1. Razmatranje mišljenja korisnika o postoje ćem proizvodu (usluzi). Ova istraživanja su korisna za inoviranje postoje ćih proizvoda. 2. Razmatranje upotrebe uklju čujući činjenično stanje za postojeće proizvode ili usluge. Istraživanja drugog nivoa su primjrnjiva za inoviranje postoje ćih proizvoda sa elementima kreiranja novog prizvoda. 3. Razmatranje ponašanja ljudi sa posebnog stanovišta. Rezultati tre ćeg nivoa razmatranja se koriste za kreiranje potpuno novog proizvoda za zadovoljenje latentnih (skrivenih, neizraženih) potreba korisnika. Tržišni i poslovni uspjeh na otvorenom svjetskom tržištu mora se bazirati na proizvodnji izvrsnih, atraktivnih proizvoda, koji prelaze o čekivanja korisnika. Koncept AQC je zna čajan upravo zbog tog što pruža šansu za realizaciju takvih proizvoda. Za primjenu AQC koncepta,  ponekad je dovoljna samo sjajna ideja. Zbog toga je on svakako lakše primjenjiv u našim uslovima nego što je to slu čaj sa IRP.

41

Slika 2.6. Faze AQC procesa

42

2.6 RAZVOJ I DIZAJNIRANJE NOVIH PROIZVODA U BUDU ĆNOSTI Snažan i ubrzan nau čno tehnološki tehnološki razvoj, rezultat je ogromnih ulaganja u istraživačke projekte. Ovi projekti su podstaknuti sve ve ćim potrebama i porastom standarda stanovništva. U posljednjih nekoliko decenija ste čeno je više nau čnih saznanja i razvijeno više novih proizvoda nego u cijeloj historiji društva prije toga. U prilog tome idu slijedeće činjenice: Mjes ec razvijeno je preko 4000 novih prizvoda.  U projektu leta na Mjesec 

Prema podacima iz najrazvijenijih zemaja, 70% proizvoda široke potrošnje koji danas  postoje na tržištu, nisu bili u prodaji prije deset godina.



Još 1978/79 godine, Siemens – AG je 48% od svoje prodaje ostvario preko proizvoda mlađih od 5 godina, a daljih 30% od proizvoda starih izme đu 5-10 godina.



 Njemačka automobilska industrija svake godine, u prosjeku mijenja 12 funkcionalnih osobina proizvoda.



U oblasti prehrambenih proizvoda, u Njema čkoj se godišnje uvede preko 1000 novih  proizvoda, a u SAD oko 6000. Vidi se da u prehrambenoj industriji postoji velika ekspanzija kada su u pitanju novi proizvodi. Sli čna situacija je i u našim privrednim uslovima iako su oni daleko ispred uslova SAD i razvijenim europskim zemljama.

 Naučna saznanja se svakim danom udvostru čuju što omogućuje brži razvoj i uvođenje na tržište novih proizvoda. To je doprinijelo da se sve više skra ćuje period između pojave nekog nau čnog ili tehničkog otkrića do primjene tog otkri ća u praksi, najčešće u vidu novog proizvoda (slika 2.7.). Tako se javlja tendencija sve bržeg razvoja i lansiranja novih proizvoda.

Slika 2.7 . Vrijeme razvoja i uvo đ enja enja nekih proizvoda u primjenu

Tokom vremena

43

Interesantno je pomenuti još jedan podatak, koji se odnosi na u češće novih  proizvoda u ukupnom broju proizvoda za pojedine grane industrije (slika 2.8.). Ovaj  program je urađen na osnovu nau čno – stručne obrade podataka i analize dobijenih rezultata za podru č je SAD-a. Najčešće izmjene proizvodnog programa dešavaju se u  produktivnim granama privrede kao što su mašinogradnja, elektrotehnika, hemijska i  prehrambena industrija. U češće novih proizvoda u proizvodnim programima ovih grana  privrede kre ću se od 80% do 90%. To je i razumljivo s obzirom da je nau čno – tehnološki napredak najviše izražen upravo u ovim oblastima. Treba imati u vidu da se podaci odnose na SAD. U našim uslovima, zbog zna čajnog zaostajanja u nau čno tehnološkom pogledu, najveći broj novih proizvoda javlja se u prehrambenoj industriji. Tako đe se sa slike 2.8. može uočiti da u prehrambenoj industriji postoji ve ći broj proizvoda ukupno.

Slika 2.8. U č  češ   eš će novih proizvoda u proizvodnim programima nekih industrijskih grana

Spor rad u razvoju i dizajniranju proizvoda ve ć  danas često dovodi do zastarijevanja tog proizvoda dok još nije doživio komercijalni uspijeh. Čak se može desiti da proizvod zastari dok je još u fazi razrade i usvajanja. Postoje neka predvi đanja da će se u budućnosti sve teže razvijati novi proizvodi, a kao razlozi za to navode se slijede ćie činjenice: 

Osustvo ideja i inspiracije za nove proizvode u odre đenim područ jima (automobilska industrija, TV industrija, proizvodnja lijekova i dr.),



Jaka fragmentiranost tržišta, što vodi smanjenju pojedina čnih segmenata tržišta, a i time i smanjenju profita.



Društvena ograni čenja i ograni čenja vlade (države), u pogledu sigurnosti potroša ča i ekološke kompatibilnosti.



Stalno povećanje troškova procesa razvoja novih proizvoda, naro čito ako se ima u vidu nizak stepen uspiješnosti ideja,



Odsustvo kapitala i visoki troškovi razvoja i istraživanja, zbog čega se češće ide na modifikaciju i imitaciju proizvoda nego na potpunu inovaciju,



Skraćivanje životnog ciklusa proizvoda, odnosno sve ve ći rizici za preduze ća da vrše eksperimente i dr.

44

Ovakve tvrdnje nisu bez osnova, me đutim, današnja iskustva nam govore da se točak napretka i razvoja nikad ne vra ća u nazad, tako da se može smatrati da postoje veliki izgledi da će u budućnosti biti razvijano i dizajnirano sve više novih proizvoda, bez obzira na mnoge rizike i teško će koje prate ove procese. Može eventualno do ći samo do  privremenih usporavanj u dolaženju do otkri ća i inovacija.  Navedene činjenice još jednom upu ćuju na značaj inoviranja postoje ćih i osvajanje novih proizvoda, kao manje rizi čnim i manje skupim putevima za zadovoljenje  potreba potrošača i praćenje konkurencije. Rizik i troškovi su neminovnost, ukoliko  preduzeće želi da uspiješno posluje. Izvijesno je da najve ći rizik prihvataju preduze ća koja ne posvećuju dovoljno pažnje svom razvoju, ignorišu nau čno tenološki napredak i  promijene koje on donosi, pa samim tim, potpuno ili u zna čajnoj mjeri, odustaju od inoviranja proizvodnog programa i dizajniranja novih proizvoda.

45

3. ORGANIZACIONI ASPEKTI DIZAJNA 3.1. ORGANIZOVANJE SEKTORA DIZAJNA Svaki poslovni sistem (preduze će) ima svoju organizacionu strukturu. Organizaciona struktura omogu ćuje da elementi i podsistemi preduze ća funkcionišu skladno, uspješno i da pri tome postignu predvi đeni cilj. Organizaciona struktura nekog  preduzeća zavisi od veli čine, vrste, prirode proizvoda, specifi čnosti, geografskog položaja, inovativnosti, nivoa tehnologije, stepena razvijenosti datog preduze ća i dr.., ali i od stanja u okruženju, društvenih prilika, snage konkurencije i dr. Organizaciona struktura preduze ća se mjenja u toku vremena, odnosno, mora se prilago đavati tržišnim usovima, potrebama  potrošača i unutrašnjim potrebama proizvodnje poslovnja. Organizovanje sektora dizajna, njegovih službi i aktivnosti mora se uskladiti sa cijelovitom organizaconom strukturom preduze ća. Definisanje organizacione strukture sektora dizajna odnosi se na podjelu, grupisanje grupisanje i povezivanje svih aktivnosti ovog ovog sektora u cilju postizanja željnih efekata. Organizacionu strukturu sektora dizajna veoma je teško definisati zbog velikog broja uticajnih faktora. Ti faktori se mogu podijeliti na interne interne i eksterne. Interni faktori koji koji utječu na definisanje organizacione strukture sektora dizajna su: veličina preduzeća i njegova postoje ća organizaciona struktura, •

•

obim proizvodnje preduze ća,

•

 priroda djelatnosti preduzeća,

•

organizovanost procesa dizajniranja proizvoda,

•

karakteristike proizvodnje i nivo tehnologije,

•

struktura (širina, dubina, dužina i gustina) proizvodnog programa,

•

kvalitet i tržišna pozicija proizvoda u asortimanu,

•

znanja, iskustva i vještine menadžera i dr.

Eksterni faktori koji uti ču na definisanje organizacione strukture sektora dizajna su: •

 broj i veličina tržišta za koja se dizajniraju proizvodi,

•

aktivnost konkurencije,

•

razvoj tehnologije i proizvoda u oblasti rada preduze ća,

•

•

 ponašanje i interesi potrošača, veličina ciljne grupe potroša ča i dr.

Značaj dizajna za svako preduze će(uspješno, ili ono koje želi da postane), ogleda se u činjenici da se i organizaciona strukura čitavog preduzeća mora prilagoditi procesu dizajniranja i strukturi proizvodnog programa. S druge straane, proces dizajniranja i

46

 proizvodni program direktno su (ili bi bar tako trebalo da bude) uslovljeni tržištem i  potrebama potrošača. Dobra organizacija dizajna u preduze ću omogućava: •

kontinurano i nesmetano dizajniranje novih i redizajniranje postoje ćih proizvoda.

•

dizajniranje proizvoda koji će biti superiorniji i atraktivniji od konkurentskih ,

•

stalan rast i razvoj kvaliteta proizvoda,

•

organizovanu i kontinualnu saradnju sa drugim sektorima u preduze ću, posebno sa sektorom marketinga i dr.

U svakom slučaju organizovanje dizajna, bez obzira koji sve faktori na njega uti ču, mora biti podre đeno opštem cilju poslovanja – rastu profita, koji se ostvaruje pove ćanjem obima prodaje i proizvodnje. Smatra se da je nivo organizovanosti sektora dizajan jedan od ključnih faktora za postizanje osnovnog cilja preduze ća. Takođe je veoma važno da izme đu svih sektora u preduze ću postoji kvalitetna i dobra saradanja (organizaciono-funkcionalne (organizaciono-funkcionalne veze), koja se ogleda u stalnoj komunikaciji i pravo vremenoj razmjeni informacija. Oragnizacionu strukturu preduze ća i odnose izme đu sektora neophodno je stalno unaprije đivati i podizati na viši nivo. Kvalitetna interakcija sektora dizajna sa ostalim ostalim sektorima također je veoma važna za realizaciju kvaliteniih, konkuretnih, atraktivnih, efikasnih i optimalinih proizvodaa, time i čitavo poslovanje  preduzeća. Uslijed toga, sektor dizajna uspostavlja tijesne veze sa svim sektorima  preduzeća: marketinga, kvaliteta, tehni čke pripreme, proizvodndje, istraživanja irazvoja, finansija, pravnih, kadrovskih i opštih poslva i dr.  Najznačajniju i naj čvršću vezu sektor dizajna ostvaruje s sektorom marketinga. Informacije o potrebama, zahtjevima i željama potroša ča, aktivnostima konkurencije, specifičnostima pojedinih tržišta, neophodna su osnova za sve aktivnosti u sektoru dizajna. Upravo je zadatak maarketinga da pruža sektoru dizajna sve inforamcije, s obzirom da dizajenri nemaju direktan kontakt s tržištem i potroša čima. Osim marketinga, na sektor dizajna snažan uticaj imaju imaju i sektori kvaliteta, istraživanja i razvoja razvoja i tehni čke pripreme.

3.2 ORGANIZOVANJE STRU ČNOG TIMA U SEKTORU DIZAJNA 3.2.1. Potrebe za organizobvanjem stručnog tima u sektoru dizajna  Najčešći oblik rada u sektoru dizajna je timski. Prednosti timskog rada u ovom sektoru nesporno su potvr đene u praksi. Timovi po brojnosti članova mogu biti mali, srednji i veliki. Sastav tima, njegova veli čina i način organizovanja zavise u prvom redu od obima i vrste aktivnosti, veli čine preduzeća, strukture proizvodnog programa, složenosti  proizvoda koji se izrađuju, kao i na čina organizovanja samog sektora dizajna u okviru  preduzeća. Stručni tim dizajnera i saradnika čine svi oni koji rade na dizajniranju, istraživanju i razvoju proizvoda. Organizovanju stru čnog tima u sektoru dizajna mora se posvetiti mnogo  brige i pažnje jer upravo od njegovog sastava i organizovanosti zavisi raelizacija najvažnijih poslovnih ciljeva u preduze ću.

47

Za formiraje i organizovanje stru čnog tima u sektoru dizajna odgovorni su generalni menadžer (direktor) preduze ća i glavni manadžer skektora dizajna. Oni treba da komponuju efikasan, stru čan, iskusan, harmoni čan i homogen tim u sektoru dizajna. To nimalo nije lak zadatak. Prije svega treba prona ći kvalitetne i iskusne dizajnere kojih nema dovoljno. Kad se takvi dizajneri prona đu i dovedu u preduze će, slijedeći problem je da se oni zadrže što duže u timu. Naime, fluktuacija kadrova je danas česta pojava, ali je naro čito izražena u sektoru dizajna. Dizajneri teško ostaju u istom preduze ću. Menadžeri imaju težak zadatak da stvore tim koji će u istom sastavu raditi duži rok. To se znatno lakše  postiže u vodećim predauzećima (lideri), dok slabija preduze ća obično imaju nestabilan sastav tima za dizajn. Kada se (i ako se) formira stabilan dizajnerski tim, manadžeri dalje imaju veoma složen zadatak da organizuju tim. Velika je vještina uskladiti, harmonizovati i usmjeravati stvaralački rad u sektoru dizajna. Svaki pojedinac mora svoje navike, kvalitete i kreativnost  podrediti timskom radu i preduze ću u cjelini. Ako neko u tome ne uspijeva ili ne želi da se  prilagodi takvoj koncepciji, manadžer ga mora odstarniti iz tima pa makar to bio i vode ći dizajner. U stručnom timu moraju vladati harmoni čni i homogeni odnosi. Da bi se to postiglo, menadžer mora koristiti odgovaraju će oragnizacione, psihološke i sociološke metode u čemu mu pomažu odgovaraju ći stručni savjetnici. Primjena pojedinih pristupa zavisi od veličine i sastava tima

3.2.2. Sastav stručnog tima za dizajn S obzirom da je glavni oblik rada u sektoru dizajna timski, to je sastav tima polazna tačka u njegovom formiranju i organizovanju. Sastav tima se prilago đava strukturi  proizvodnog programa, programa, procesu dizajniranja, kao i ukupnim ukupnim planovima preduze ća. Sastav stručnog tima za dizajn obi čno čine: 1.  Menadžer sektora. Menadžera sektora imenuje generalni menadžer. Njegova uloga je da u skladu sa potrebama preduze ća stvori i organizuje tim za dizajn i njime upravlja. On mora imati visoko obrazovanje i izražene organizatorske sposobnosti. Njegov rad je pod stalnim nadzorom generalnog menadžera. 2. Operativni menadžeri i rukovodioci. Oni pomažu menadžeru sektora. 3. Savjetnici. To su nau čni ili stručni saradnici sektora dizajna razli čitih profila:  psiholozi, sociolozi, inženjeri, ekonomisti i dr. Oni moraju imati najmanje visoko obrazovanje i često se angažuju samo povremeno. Savjetnici imaju zadatak da članovima tima pružaju razne informacije, savjete i sugestije u pogledu  ponašanja potrošača, njihovih poteraba , aktivnosti konkurencije, izgleda i osobina proizvoda, me đusobnih odnosa članova tima i dr. 4. Vodeći dizajneri. Vodeći dizajneri pored stvaranja i razvoja proizvoda, obavljaju i brojne upravlja čke zadatke i donose važne strateške i operativne odluke. Sarađuju sa menadžerom sektora dizajana, ali i sa menadžerima i stru čnjacima ostalih sektora, prije svega marketinga, kvaliteta, tehni čke pripreme,  proizvodnje, istraživanja i razvoja. U čestvuju u donošenju planova u oblasti  proizvoda i proizvodnog programa, formiranju kolekcije proizvoda, redizajniranju proizvoda i dr.

48

5. Stariji-iskusniji dizajneri. Oni su saradnici vode ćim dizajnerima i često su autori ideja razvoja postojećih proizvoda. Imaju veliko znanje i iskustvo. Često su samostalni u radu. 6.  Mlađ i dizajneri. Oni su također saradnici vode ćim dizajnerima, ali se njihov rad obično odvija pod nadzorom vode ćih i iskusniji dizajnera. Oni se obu čavaju, ali im se daju i manje složeni i odgovorni zadaci. 7.  Inženjeri raznih ra znih profila.  Oni su uvjek potrebni u stru čnom timu. To su naj češće inženjeri mašinstva, elektotehnike, arhitekture, gra đevinarstva, hemijske i  prehrambene tehnologije, organizacije rada, tekstila i odje će, kožne galanterije i konfekcije, tehnologije prerade drveta, izrade namještaja i dr., a sve u zavisnosti od djelatnosti preduze ća i vrste proizvoda koji se u njemu izra đuju. Njihovi zadaci su obično: konstrukcija dijelova i sklopova proizvoda, izbor materijala, dimenzionisanje i provjera postoje ćih dijelova i presjeka, definisanje sastava  proizvoda, dfinisanje tehnoloških postupaka za izradu, izrada tehni čkotehnološke dokumentacijei sl. 8. Tehnič ari ari raznih profila.  Oni su važni saradnici dizajnerima inženjerima. Obi čno izar đuju i umnožavaju tehni čku i ostalu dokumentaciju. 9.  Majstori raznih profila. Zaduženi su za izradu dijelova i sklopova. 10. Izvršioci pomoćnih aktivnosti. Zaduženi su za realizaciju svih ostalih prate ćih aktivnosti u sektor dizajna.

3.2.3. Obrazovanje i stru čni profil dizajnera Među svjetskim poznatim autorima, koji se teorijski bave problematikom dizajna, ne postoji potpuna saglasnost o tome kakav treba da bude na čin obrazovanja i stru čni profil dizajnera. To je možda i logi čno s obzirom da je dizajn jedna od mla đih naučnih, stručnih i stvaralčkih disciplina. Izvjesno je da je profil dizajnera kompleksan i da podrazumjeva posjedovanje interdisciplinarnih znanja i vještina. U toku obrazovanja i u praksi, dizajner mora ste ći i usavršiti znanja iz brojnih oblasti: metoda stvaranja proizvoda, marketinga, kvaliteta, tehnike, tehnologije, materijala i njegovih svojstava, likovnih i primjenjenih umjetnosti, ekonomije, ergonomije,  psihologije, sociologije, organizacije,  pedagogije i dr. • • • • • • • • • • • • •

49

Potreba za posjedovanjem znanja iz navednih oblasti je logi čna ako se ima u vidu šta sve sadži posao dizajnera. On mora poznavati marketing i ekonomiju kako bi razumio tržišna kretanja u potrebama potroša ča, tehniku i tehnologiju kako bi razumio tehni čku realizaciju ideja, likovnu i primjenjenu umjetnost kako bi stvorio estetski lijepe i atraktivne  proizvode sa usklađenim veličinama, oblicima, bojama, ornamentima i dr. Ipak, osnovno je da dizajner dobro vlada svim metodama dizajniranja, redizajniranja, istraživanja i razvoja proizvoda. Ta znanja i iskustva čine okosnicu njegovog rada. Tako đe je važno da dizajner posjeduje kreativnost i talenat koji će mu omogućiti dolaženje do ideja za nove proizvode. Isto tako, dizajner mora biti otvoren za nova znanja, spreman da neprekidno u či, ali i da sarađuje sa drugima i djeluje timski. Iz  prethodnog se vidi da definisanje stru čnog profila dizajnera izaziva nedomice ukoliko se  posmatraju parcijalna znanja i vještine dizajnera. Tako ga jedni smatraju inženjerom, drugi umjetnikom, tre ći konstruktorom itd. Dizajner i jeste istovremno inženjer, umjetnik, konstruktor, tehnolog, ekonomisat,  psiholog, sociolog, ali nije ništa pojedin čno. Ovakva interdisciplinarnost name će potrebu da on ima svoju posebnu profesiju, odnosno da dizajner bude upravo dizajner. Kao i kod svih novih oblasti, potrebno je vrijeme da bi stru čni profil dizajnera stabilizovao u teoriji i  praksi, kao po pitanju naziva, tako tako i po pitanju suštine i svrhe.

3.3 POSEBNI OBLICI ORGANIZOVANJA DIZAJNA (VAN PERDUZE ĆA) Dizajn je nau čna, stručna i stvaralačka disciplina koja ima širok spektar uticaja u  privredi i drugim djelatnostima. Gotovo je nemogu će pronaći oblast ljudskog rada i interesovanje u koju nije integrisan dizajn. Osim djelovanja u okviru odgovarju ćeg sektora u preduze ćima, postoje idrugi oblici djelovanja dizajna. To su oblici koji se nalaze van perduze ća i koji su danas u svijetu sve  brojniji. Najvažniji oblici djelovana dizajna van preduze ća su: instituti za dirajn, biroi za dizajn i centri za dizajn. Svaki od ovih oblika ima svoje karakteristike , ciljeve, doprinose, specifičnosti i zahtjeve u procesu upravljanja.

3.3.1. Institut za dizajn  Naučno istraživačke aktivnosti vezane za dizajn rijetko se realizuju u preduze ćima. Zbog toga postoje instituti za dizajn. Institut za dizajn se, osim aktivnostima usmjerenim na stvaranje novih proizvoda, bavi nau čno istaraživačkim radom. U institutima za dizajn se naučno istražuju, dokazuju i definišu pojave, zakonitosti, metode i procesi u kreiranju i razvoju proizvoda. Pri tome se uzimaju u obzir tehhni čki, tehnološki, umjetni čki, ekonomski, ergonomski, psihološki, sociološki i drugi aspekti proizvoda. Zbog toga u institutu za dizajn treba da rade stru čnajci različith profila kako bi se pokrili svi aspekti  proizvoda. Rezultati instituta za dizajn su: nastanak novih i usavršavanje postoje ćih proizvoda, unaprijeđenja samog procea dizajniranja proizvoda, razvoj novih i usavršavanje postoje ćih metoda razvoja proizvoda (IRP, AQC i dr.), unapređenje čovjekove radne i životne sredine,  podizanje nivoa standarda, kulture, kulture, obrazovanja, i uopšte kvaliteta života, uticaj na porast materijalnog blagostanja zemlje. • • • • • •

50

Iz navedenih navedenih razloga, svaka svaka država treba da da pruži odgovaraju ću podršku ovakvim institucijama. One moraju raspolagati nau čnim i visokoobarzovnim kadrovima i uslovima za naučno-istraživački rad (oprema, mašine, ra čunari, literatura i dr.). Svi rezultati koji se  postignu u institutu za dizajn moraju biti dostupni preduze ćima (proizvođačima)  potrošačima. Ostvarena dostignu ća svoju punu društvenu verifikaciu i potvrdu dobijaju tek u praktičnim uslovima proizvodnje i na tržištu. Poseban problem predstavlhja na čin upravljanja institutom za dizajn. Upravljanje institutom za dizajn je daleko složenije od upravljanja biroom za dizajn, centrom za dizajn, ali i od upravljanja sektorima dizajna u preduze ćima. Zbog toga se postavljaju vrlo visoki zahtjevi u pogledu odgovornosti, organizacionih i upravlja čkih sposobnosti, iskustva,  posebnih osobina i vještina menadžera instituta. institut a. On planira, organizuje, odabira kadrove, rukovodi i kontroliše realizaciju planiranih ciljeva. Menadžer mora da organizuje razli čite oblike obrazovanja i usavršavanja kadrova u institutu. Poželjno je da menadžer tako đe  bude naučni radnik, kako bi upravljao kompetentno i sa autoritetom.

3.3.2 Biro za dizajn Biroi za dizajn su naj češći oblik oragnizovanja dizajna van preduze ća. Biro za dizajn je stručna organizacija koja se prakti čno bavi dizajniranjem proizvoda i kolekcije  proizvoda za razne naru čioce (preduzeća, trgovine, pojedince, grupe potroša ča i dr.). Biroi za dizajn moraju se prilago đavatii potrebama i zahtjevima naru čilaca. Zbog toga oni  posjeduju izuzetnu fleksibilnost u tom pogledu. Među biroima za dizajn postoji izuzetna konkurentska atmosfera, s obzirom da se na relativno užim podru čijma djeluje veći broj ovakvih biroa. Zbog toga biroi za dizajn stalno unaprjeđuju metode i postupke svog rada jer ih na to tjera konkurencija. Oni se stalno razvijaju i takmi če sa konkurentima. Mjerilo uspješnosti rada biroa za dizajn obi čno su nagrade koje se dobijaju na raznim izložbama. Ovako zahtjevni uslovi konkuencije rezultuju mnogim koristima za preduze ća, industrijsku privredu i potroša če. Od biroa za dizajn uvjek se o čekuju kvalitetni proizvodi i zbog kavalitetnih kadrova koji u njima rade, kao i dobrih uslova kojima raspolažu. Što je biro renomiraniji, to su u njemu bolji uslovi za dizajniranje proizvoda. Bez obzira na sve prednosti koje pružaju biroi za dizajn, oni nikada u potpunosti ne mogu zamjeniti zna čaj i ulogu koju imaju sektori za dizajn koji djeluju u okviru preduze ća. Dizajneri u preduze ću bolje osje ćaju sopstvenu proizvodnju i njene mogu ćnosti, nego ljudi u biroima. Tako đe, oni imaju daleko ve ću motivaciju zbog direktne zavisnosti od kvaliteta svog rada. Me đutim, pored toga, mnoga preduze ća ne organizuju svoj sektor dizajna, ve ć te poslove prepuštaju biroima za dizajn. To su obi čno mala i srednja preduze ća kojima je ispaltljivije angažovanje biroa od formiranja sopstevnog sektora dizajna. Ovakvo opredjeljenje naročito ima smisla ako su proizvodi dugovje čni ili ako se rijetko uvode novi  proizvodi ili ako se rijetko uvode uvode novi proizvodi u prizvodni prizvodni program.

3.3.3 Centar za dizajn Centri za dizajn  postoje u mnogim zemljama, a prvi je nastao u Londonu 1950. godine. Organizovanje centara za dizajn ima veliki zna čaj za industriju jedne zemlje. Centri za dizajn se ne bave nau čnim radom kao instituti za dizajn, niti stvaranjem novih  proizvoda kao biroi za dizajn. Osnovne aktivnosti centra za dizajn su: 51

1.  Istraživanja metoda i postupaka za stvaranje kvalitetnijih proizvoda. Centri za dizajn treba da ostvaruju tijesnu saradnju sa institutima i biroima za dizajn, kao i sa sektorima dizajna u preduze ćima. Iz te saradnje često proistču savršenije metode i efikasniji procesi dizajniranja. 2.  Promovisanje i popularizacija dostignuća dizajna u praksi . Organizovanje tematskih izložbi rješenja u oblasti dizajna jedna je od najvažnijih aktivnosti centra za dizajn. Ove izložbe imaju veliki zna čaj za upoznavanje šire javnosti, a prije svega proizvođače sa dostignu ćima u oblasti dizajna. U kontaktu ljudi sa ve ć ostvarenim rješenjima, mogu se roditi mnoge nove ideje. 3.  Nagrađ ivanje ivanje najuspješnijh rješenja dizajnera. Preduze ća, instituti i biroi za dizajn imaju višestruku korist od osvojenih nagrada: pove ćanje renomea, besplatna  promocija, olakšano probijanje na tržištu nagra đenog prizvoda i dr. Zbog toga  postoji veliki motiv da se s e osvoji što više nagrada. Naro čito su zna čajne nagrade na uglednim izložbama. 4. Obrazovne i struč ne i. Ove aktivnosti imaju za cilj popularizaciju dizajna, ne aktivnost i.  podizanje nivoa informiranosti o mogu ćnostima i značaju dizajna, podizanje nivoa znanja, obrazovanja i vještina dizajnera. Ovi ciljevi realizuju se putem organizovanja raznih seminara, savjetovanja, skupova, konferencija, simpozijuma, zatim preko izdavanja stru čnih knjiga, časopisa, prospekata i sl. Upravljanje u biroima i centrima za dizajn znatno je jednostavnije u odnosu na upravljanje u institutu za dizajn. To proisti če iz manje složenosti aktivnosti koje se vrše u  biroima i centrima za dizajn. Usljed toga su i zahtjevi u pogledu kvaliteta i sposobnosti menadžera u biroima i centrima za dizajn nešto niži nego u institutima za dizajn. Zajedničko za upravljanje u institutima, biroima i centrima za dizajn jeste da u procesu upravljanja postoje faze. One su analogne fazama upravljanja sektorom dizajna u  preduzećima. Te faze su: planiranje, organizovanje, kadrovanje, rukovo đenje i kontrolisanje. Svaka faza ima sli čnosti i razlike u odnosu na upravljanje sektorom dizajna koji djeluje u okviru preduze ća.

52