Gerald Durrell - Moja Porodica i Druge Zivotinje

© Džerald Darel Moja Porodica i druge životinje Naslov originala: Gerald Durrell: My family and other animals (Penguin Books Ltd, Harmondsworth, Middlesex, England, 1985) Prevod: Zoran Mutić llustracija na koricama: Mirza Hasanbegović Urednik: Nenad Veličković Recenzenti: Ferida Duraković Nenad Veličković DTPiizdavač: Omnibus, Sarajevo Stampa: "OKO", Sarajevo Tiraž: 300 primjeraka Sarajevo, 2003. godine CIP Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.11131 DURRELL, Gerald Moja porodica i druge životinje / Džerold Darel ; preveo Zoran Mutić. Sarajevo : Omnibus, 2003. 336 str. ; 20 cm Prijevod djela: My family and other animals ISBN 9958777096 COBISS/BiHID 11808774 Mlšljeniem Federalnog ministarstva kulture i sporta, broj 0215806/03 od 15.04.2003. godine knjiga Moja porodica i druge živoiinje. autora Darel Džeralda proizvod je iz člana 18. tačka ! 0. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga na čiji se promet ne ptaća porez na promet proizvoda. Džerald Darel MOJA PORODTCA I DRUGE ŽTVOTINJE Preveo: Zoran Mutić Sarajevo, 2003. godine GOVOR ODBRANE Mojoj Majci "Ama, ponekad sam verovala i u šest nemogućnosti još pre doručka." Bela Kraljica Alisa u zem/ji izo ogledala1 Ovo je pripovijest o petogodišnjem privremenom boravku koji smo moja porodica i ja proveli na grčkom otoku Krfu. U početku sam namjeravao ponuditi pomalo nostalgičan prikaz prirode samog otoka, ali sam ozbiljno pogriješio što sam već na nekoliko prvih strana u knjigu uveo svoju porodicu. Kad su se već jednom ubacili na papir, nastavili su se čvrsto ukopavati i pozivati raznorazne prijatelje da s njima podijele poglavlja. Tek uz najveće poteškoće i služeći se u velikoj mjeri lukavstvom, uspio sam tu i tamo sačuvati neko liko strana koje ću posvetiti isključivo životinjama. Na stranama koje slijede pokušao sam dati preciznu i nimalo preuveličanu sliku moje porodice; oni se pojavljuju onakvi kakvim sam ih ja vidio. Međutim, kako bih razjasnio neke od njihovih malo neobičnijih postupaka, moram izjaviti da je porodica bila prilično mlada u vrijeme kad smo živjeli na Krfu: Lari, najstariji, imao je dvadeset tri godine; Le^ sliju je bilo devetnaest; Margo osamnaest; a ja sam bio najmlađi, u nježnom dobu, otvorenom za utiske imao sam deset godina. Nikad nismo bili sasvim sigurni koliko je godina majci iz prostog razloga što se ona nikako ne može sjetiti datuma svog rođenja; jedino mogu reći da je bila dovoljno stara da bude majka četvero djece. Osim toga, ona uporno zahtijeva da objasnim kako je udovica, jer kako je oštroumno primijetilanikad nisi siguran šta će svijet pomisliti. 2 l_uis Kerol; "Mlado pokolenje", Beograd, 1964, str. 73, u prevodu Luke Semenovića. (Prim. prev.) Kako bih pet godina ispunjenih događanjem, posmatranjem i prijatnim životom sažeo na nešto manje strana nego što ih ima Enciklopedija Britanika, bio sam prisiljen da krpim, potkresujem i kalemim, pa je malo šta ostalo od prvobitnih, logično povezanih zbivanja. Isto tako, bio sam prinuđen izostaviti mnoge ličnosti i događaje koje bih jako volio da opišem. Sumnjam da bi ova knjiga ikad nastala bez pomoći i oduševljenja Ijudi koje ću

navesti. Ovo pominjem kako bi se znalo ko je glavni krivac za sve. Prema tome, najiskreniju zahvalnost upućujem: Doktoru Teodoru Stefanidisu. Sa sebi svojstvenom velikodušnošću dozvolio mi je da se poslužim građom iz njegOve neobjavljene knjige o Krfu i snabdio me znatnim brojem jezivih jezičkih igara, od kojih sam neke upotrijebio. Mojoj porodici. Na kraju krajeva, oni su i nesvjesno obezbijedili veliki dio materijala za knjigu; osim toga, u ogromnoj mjeri su mi pomogli dok sam je pisao tako što su se žestoko svađali i rijetko kad se slagali kad god je bilo riječi o nekom događaju zbog kog sam ih pitao za savjet ili mišIjenje. Mojoj supruzi. Bio sam presretan dok sam je gledao ka^ ko se od srca smije čitajući rukopis; tek kasnije me obavijestila koliko je uveseljava moj pravopis. Mojoj sekretarici Sofiji. Ona je odgovorna za uvođenje zareza i nemilosrdno istrebljenje pripovjedačkog prezenta. Zelio bih posebno poštovanje ukazati svojoj majci, kojoj i posvećujem ovu knjigu. Kao kakav plemeniti, poneseni i uviđavni Noje, ona je izuzetno vješto kormilarila svojim brodom punim čudnovatog potomstva po olujnim morima života, vječno suočena s mogućnošću izbijanja pobune, neprekidno okružena opasnim sprudovima rasipništva i ulijetanja u crveno na bankovnom računu, nikad uvjerena da će posada pohvaliti njenu navigaciju, ali sasvim sigurna da će je optužiti za sve što krene naopako. Pravo je čudo kako je uopšte preživjela ovo putovanje, ali ga je preživjela i to čak manjeviše nenačete pameti. Kako moj brat Lari ispravno ističe, tnožemo biti ponosni kako smo je vaspitali; ona nam služi na čast. Navodim jedan primjer koji će potvrditi kako je dostigla ono sretno stanje Nirvane gdje nas ništa ne može zgroziti niti zaprepastiti: ne tako davno, jednog vikenda, dok je bila sama u kući, počašćena je iznenadnim dolaskom gomile sanduka koji su sadržavali dva pelikana, jednog crvenog ibisa, jednog orla bradana i osam majmuna. Neki običniji smrtnik klonuo bi duhom pred tako nepredvidivim okolnostima, ali ne i Majka. U ponedjeljak ujutro zatekao sam je u garaži kako bježi ukrug ispred srditog pelikana kog je pokušavala nahraniti sardinama iz konzerve. "Baš mi je drago što si došao, dušo", rekla je sva zadihana. "Malčice mi je teško s ovim pelikanom." Kad sam je upitao otkud zna da sve te životinje pripadaju meni, odgovorila je: "Pa naravno da su tvoje, dušo. Ko bi drugi meni slao pelikane?" Sto dokazuje koliko dobro poznaje barem jednog od članova svoje porodice. Naposlijetku, želio bih posebno naglasiti kako su sve anegdote o otoku i otočanima apsolutno istinite. Zivot na Krfu bio je u velikoj mjeri nalik jednoj od onih kićenijih lakrdijaških opereta s pjevanjem i pucanjem. Mislim da su cjelokupna atmosfera i draž tog mjesta jezgrovito sažeti na jednoj pomorskoj karti Admiraliteta koju smo posjedovali, a koja je prikazivala otok i susjednu obalu s mnoštvom pojedinosti. Na dnu mape naknadno je doštampano: UPOZORENJE: Pošto plutače koje obilježavaju sprudove često nisu na svom mjestu, upozoravaju se pomorci da s krajnjim oprezom plove pored ovih obala.

PRVI DIO Ima nekog zadovoljstva U ludilu, poznatog jedino luđacima. Džon Drajden, Španjolski fratar, II, I. SEOBA Zubati vjetar oduvao je juli kao svijeću i donio olovno avgustovsko nebo. Padala je oštra, bockava kišica koja bi se počela valjati u neprozirnim sivim krpama kad bi je po duhvatio vjetar. Kolibe poredane duž obale u Bornmutu okrenule su bezizražajna drvena lica prema zelenkastosivom moru, okovanom pjenom, koje je pomamno skakalo na betonske nasipe u pristaništu. Vjetar bi zakovitlao galebove iznad obale pa sve do grada, tako da su kružili iznad krovova na napetim krilima i zlovoljno cviljeli. Bilo je to vrijeme sračunato da iskuša svačiju izdržljivost. Ako bismo moju porodicu razmatrali kao cjelinu, ne bismo mogli zaključiti da je tog poslijepodneva pružala baš zanosan prizor, jer je vrijeme sa sobom donijelo uobičajen izbor boleština kojima smo skloni. Meni, koji sam ležao na podu i

lijepio ceduljice na svoju zbirku školjki, donijelo je hunjavicu i ulilo je u moju lubanju kao ciment, pa sam bio prisiljen da hroptavo dišem kroz otvorena usta. Mom bratu Lesliju, koji se tmuran i mrgodan pogurio kraj vatre, upalilo je ušne kanale, pa je neznatno ali uporno krvario iz ušiju. Mojoj sestri Margo isporučilo je svježe šarenilo bubuljica na licu koje je još od ranije bilo prekriveno mrljama kao kakvim crvenim velom. Za Majku je bila rezervisana prehlada, ko ja je izdašno ključala na sve strane, a kao začin uz nju je išla reuma. Jedino je najstariji brat, Lari, bio nedirnut, ali je nje^ mu bilo dosta to što ga naše manjkavosti dovode do bijesa. Naravno, Lari je sve zakuhao. Mi ostali bili smo previše otupjeli da bismo razmišljali o bilo čemu osim o vlastitim bolestima, ali je Proviđenje Lariju namijenilo da se kroz život kreće kao kakva sitna plavokosa raketa i istresa ideje u tude glave, da bi se poslije sklupčao pritvorno poput mačora i odbio da preuzme ma kakvu odgovornost za posljedice. Kako se poslijepodne otezalo, postajao je sve razdražljiviji. Konačno je bacio nekoliko zlovoljnih pogleda po sobi i riješio da se okomi na Majku, jer je ona očigledno bila uzrok svih naših nevolja. "Zašto trpimo ovu prokletu klimu?" iznenada je upitao i pokazao prema prozoru koji se sav izobličio od kišnih kapi. "Pogledaj samo na šta ovo liči! A kada je već o tome riječ, pogledaj samo na šta mi ličimo... Margo naduvena kao balon... Lesliju iz oba uha vire bale gaze i kilometrima se VUku za njim... Geri govori kao da mu od rođenja nije sraslo nepce... A pogledaj sebe: svakog dana sve si više oronula, kao da te vještica uzjahala." Majka je izvirila preko velike knjige s naslovom JednoStavni recepti iz Radžputana. "Baš nisam!" rekla je ozlojeđeno. "Baš jesf', nastavio je Lari tvrdoglavo. "Sve više ličiš na irsku pralju... a tvoja porodica izgleda kao serija ilustracija iz neke medicinske enciklopedije." Majka nije bila u stanju da na sve ovo smisli stvarno ubojit odgovor, pa se zadovoljila bijesnim pogledom koji mu je uputila prije nego se povukla iza svoje knjige. "Nama je potrebno sunce", nastavio je Lari. "Slažeš se, Les?... Les?... Lesl" Lesli je nekako razmrsio silnu vatu iz jednog uha. "Šta reče?" upitao je. "Eto ti ga na!" rekao je Lari i pobjednički se okrenuo Majci. "Ako hoćeš s njim razgovarati, moraš zapeti kao da se penješ na Himalaje. Sta je to s nama, pitam ja tebe? Jedan brat ne čuje šta mu govoriš, drugi opet govori tako da mu ni riječi ne razumiješ. Stvarno je krajnje vrijeme da nešto preduzmemo. Ne može se od mene očekivati da stvaram besmrtnu prozu u atmosferi tjeskobe i eukaliptusovog ulja kao antiseptika." "Slažem se, dušo", rekla je Majka neodređeno. "Svima nama treba sunce", rekao je Lari i ponovo se UZvrtio po sobi, "neka zemlja u kojoj ćemo rasti." "Tako je, dušo", složila se Majka, iako ga u stvari nije slušala. 'Uutros sam dobio pismo od Džordža on kaže da je Krf božanstven. Zašto se ne bismo spakovali i otišli u Grčku?" "U redu, dušo, ako ti je toliko stalo", rekla je Majka neoprezno. Kad je Lari bio u pitanju, obično je bila izuzetno pažljiva da se ne bi obavezivala. "Kad?" upitao je Lari, prilično iznenađen njenom spre^ mnošću na saradnju. Majka je primijetila da je napravila taktičku grešku i pažIjivo je spustila Jednostavne recepte iz Radžputana. "Pa, mislim da bi razumno rješenje bilo da ti odeš prije nas, dušo, i sve središ. Onda mi možeš napisati je li ti fino, pa ćemo svi doći za tobom", rekla je Majka prepredeno. Lari ju je odmjerio ubistvenim pogledom. "To isto si rekla kad sam predložio da odemo u Spaniju", podsjetio ju je, "pa sam presjedio dva beskrajna mjeseca u Sevilji i čekao da se vi pojavite, a ti si mi samo pisala pisma bez kraja i konca o tome kako vam se začepila kanalizacija i kako je odvratna voda za piće, kao da sam kakav djelovođa gradske opštine. Ne ako idemo u Grčku, idemo svi zajedno." "Stvarno pretjeruješ, Lari", rekla je Majka plačno. "Kako bilo da bilo, ja ne mogu tek tako dići sidro i otputovati. Moram još nešto srediti oko ove kuće." "Srediti? Ama šta tu ima da se sređuje, za ime Boga? Sto je ne prodaš?" "Tb ne mogu, dušo", rekla je Majka zgranuta.

"Zašto?" "Ama, tek smo je kupili." "Pa prodaj je dok je još nismo isprljali." "Ne budi smiješan, dušo", rekla je Majka glasom punim čvrste riješenosti. "Tb uopšte ne dolazi u obzir. ~Ib bi bila čista ludost." I tako smo prodali kuću i pobjegli od tmurnog engleskog Ijeta slični jatu ptica selica. ******* Putovali smo bez mnogo prtljaga; svi smo sa sobom no sili samo ono za što smo bili uvjereni da je neophodno za preživljavanje. Kad smo na Carini otvorili prtljag za inspekciju, sadržaj nasih torbi pristojno je ukazivao na naše karaktere i zanimacije. Tako je prtljag koji je teglila Margo sadržavao gomilu prozirnih haljina, tri knjige o mršavljenju i gomilu fla^ šica, a svaka od njih bila je puna nekog čudotvornog napitka koji garantovano liječi bubuljice. Leslijev kofer sadržavao je par pulovera sa rol'kragnom i pantalone u koje su bila umotana dva revolvera, jedan vazdušni pištolj, knjiga Sam svoj puškar i flaša ulja koje je curilo. Larija su slijedila dva sanduka s knjigama i aktovka u kojoj su bila njegova odijela. Majčin prtljag bio je razumno podijeljen između odjeće i različitih knjiga o kuhanju i povrtlarstvu. Ja sam putovao samo s onim stvarima koje sam smatrao nužnim da mi olakšaju dosadu dugog putovanja: četiri knjige iz prirodopisa, mreža za leptirove, jedan pas i tegla za džem puna gusjenica kojima je svima odreda prijetila neposredna opasnost da se začahure. Tako smo prema vlastitim mjerilima potpuno opremljeni napustili hladne i tnasne obale Engleske. Prošli smo kroz žalosnu Francusku koju su sapirale kiše, kroz Svajcarsku nalik božićnoj torti, Italiju raskošnu, bučnu i punu mirisa, i sve su nam one ostale samo u zbrkanom sjećanju. Sićušni brod se brekćući udaljio od talijanske čizme i isplovio na blijedo, sutonom osvijetljeno more, a dok smo spavali u pretrpanim kabinama, negdje na tom prostranstvu vode, koju kao da je izglancao sam mjesec, prejli smo nevi' cdljivu graničnu liniju i ušli u sjajni, ogledalski svijet Grčke. OOsjećaj promjene polako se uvlačio u nas, pa smo se u zorru probudili ispunjeni nespokojstvom i popeli se na palubu. More je nabiralo glatke tamnoplave mišice talasa dok se rmreškalo u praskozorju, a pjena iz naše brazde blago se širilla za nama poput bijelog paunovog repa, sva blistava od rmjehurića. Na istočnom obzorju blijedo je nebo bilo prošarrano žutim zracima. Pred nama je ležala čokoladnosmeđa rnrlja kopna, stisnuta u izmaglici, a u njenom podnožju nabrala se čipka od morske pjene. Tb je bio Krf; počeli smo naprezati oči ne bismo li nazreli prave obrise planina, ne bismo 1 i otkrili doline, planinske vrhove, klance i plaže, ali je otok ostao samo silueta. Onda se sunce iznenada promolilo iza obzorja, a nebo se pretvorilo u glatku pocakljenu plavet na^ 1 ik krejinom oku. Beskrajni, pedantni nabori mora za trenutak bi liznuli poput plamena, a onda se promijenili u duboki purpur prošaran zelenom bojom. Izmaglica se podigla u živahnim, gipkim trakama i pred nama se ukazao otok čije pla^ nine kao da su spavale ispod zgužvanog pokrivača smeđe boje, a nabori su im bili prošarani zelenilom maslinjaka. Duž obale krivudale su plaže bijele kao od slonovače između posrnulih gradova sazdanih od sjajnog zlatnog, crvenog i bijelog kamenja. Oplovili smo oko sjevernog rta glatke izbočine na grebenu boje hrđe u koji je bio uklesan niz džinovskih pećina. Tamni valovi podizali su našu brazdu i nježno je no sili prema njima, a ona bi se tik pred njihovim ustima smežurala i žedno zašištala među stijenjem. Zaobišli smo oko rta i ostavili planine za sobom; otok se u blagoj kosini sada spuštao naniže, zamagljen srebrnim i zelenim prelivima maslinove boje, a tu i tamo prst kakvog crnog čempresa dizao se ka nebu u znak opomene. Plitko more u zalivima bilo je bo je modrog leptira, a čak kroz buku brodskih strojeva dopirala je do nas, slabašno odzvanjajući o obale kao kakav hor sićušnih glasova, prodorna, pobjednička pjestna cvrčaka. PRVO POGLAVLJE Neslućeni otok Provukli smo se kroz galamu i zbrku u carinskoj kućici i izišli u sjajno sunčevo svjetlo na pristaništu. Grad se oko nas uzdizao strmo naslage raznobojnih kuća nasumice nabacanih, čiji su zeleni kapci na prozorima bili raskriljeni kao krila hiljada noćnih leptirova. Iza nas je ležao zaliv, gladak kao činija, i tinjao onim nevjerovatnim plavetnilom.

Lari je koračao hitro, zabačene glave i s izrazom tako kraljevskog prezira na licu da se nije primjećivao njegov sitni stas; pomno je motrio nosače koji su se kobeljali s njegOvim sanducima. Pored njega je vrludao Lesli, nizak, zdepast, s izrazom tihe ratobornosti, a onda Margo koja je za sobom teglila kilometre muslina i miomirisa. Majka je izgledala kao kakav sićušni, izmučeni misionar kog je zatekao urođenički ustanak protiv njene volje do najbliže ulične svjetiljke odvukao ju je naš raskošni Rodžer, pa je sad bila prisiljena da stoji ondje i zuri u prazno, dok je on olakšavao prigušena osjećanja koja su mu se u međuvremenu nagomilala u kanalitna. Lari je izabrao dva veličanstveno rasklimana fijakera, zapovijedio da se u jedan ubaci sav prtljag, a sam sjeo u drugi. Zatim se razdraženo obazro oko sebe. "Pa dobro", upitao je, "šta sad čekamo?" "Mamu", objasnio je Lesli. "Rodžer je otkrio uličnu svje^ tiljku." "Pobogu!" uzviknuo je Lari i nesigurno se uspravio u fijakeru, a onda riknuo: "Idemo, Majko, idemo. Zar se ta džukela ne može strpiti?" "Dolazim, dušo", odazvala se Majka bezvoljno i nimalo iskreno, jer Rodžer nije pokazivao nikakvog znaka da je vo Ijan napustiti stub. "Cijelim putem taj pas je bio strašno zanovijetalo", rekao je Lari. "Sto si tako nestrpljiv?" dobacila mu je Margo ozlojeđeno. "Nije on kriv... Uostalom, u Napulju smo morali tebe čekati čitav sat." "Pokvario sam stomak", objasnio je Lari ledeno. "E, pa valjda je sada njemu stomak pokvaren", rekla je Margo pobjednički. "Nije šija nego vrata." "Hoćeš reći, 'vrat'?" "Sta god kažem, na isto ti dođe." U tom trenutku stigla je Majka, malčice raščupana, pa smo mogli svu pažnju posvetiti specijalnom zadatku: kako Rodžera strpati u fijaker. On se nikad prije nije našao u ta^ kvom vozilu i prema njemu se odnosio krajnje sumnjičavo. Konačno smo ga morali dići u komadu i zavitlati unutra, dok je on izbezumljeno zavijao, a onda smo se svi, bez daha, naslagali po njemu i pritisnuli ga na pod. Zastrašen našim aktivnostima, konjić se otisnuo u nesiguran kas, tako da smo svi završili u zamršenoj gomili na podu fijakera, dok je Rodžer iz petnih žila ječao ispod nas. "Kakav ulazak!" prokomentarisao je Lari ogorčeno. "Nadao sam se da ću ostaviti utisak kao kakav milostivi kralj, a evo šta se dešava... Stižemo u grad kao družina srednjo vjekovnih pehlivana." "Nemoj više, dušo", rekla je Majka pokušavajući ga utješiti i u isti mah dotjerati šešir koji joj se naherio. 'Uoš malo pa ćemo stići u hotel." Tako je naš fijaker kloparao i klepetao na putu za grad, a mi smo se zavalili u sjedišta punjena konjskom dlakom i pokušali nabaciti držanje milostivih kraljeva, kako je Lari zahtijevao. Rodžer, kog je Lesli čvrsto držao, klimao je glavom preko ivice kola i kolutao očima kao na izdisaju. A onda smo protandrkali pored jedne uske uličice u kojoj su se četiri zborana psa'mješanca baškarila na suncu. Rodžer se uko čio, zabuljio u njih zažagrenih očiju i zasuo ih bujicom glasnog laveža. Mješanci su se kao opareni osovili na noge i sunuli za fijakerom gromoglasno kevćući. Naše izvještačeno držanje nepopravljivo je narušeno, jer je trebalo dvoje da obuzdavaju pomahnitalog Rodžera, dok su ostali izvirili iz fijakera i počeli divljački mlatarati časopisima i knjigama na hordu progonitelja. Jedino smo uspjeli da ih još više ra^ zjarimo; u svakoj uličici kroz koju smo prolazili broj pasa se povećavao, tako da su se, kad smo se skotrljali niz glavnu gradsku ulicu, oko naših točkova vrtložile otprilike dvadeset četiri džukele izbezumljene od bijesa. "Zašto neko nešto ne uradi?" upitao je Lari nadglasavajo ći urnebes. "Ovo izgleda kao prizor iz C/ča'Tom/ne kolibe." "Zašto ti nešto ne uradiš, umjesto da kritikuješ?" zarežao je Lesli, koji se zaglavio u klinč s Rodžerom. Ne oklijevajući ni časa, Lari se uspravio, istrgnuo bič iz ruke našeg zaprepaštenog kočijaša, divlje zavitlao prema čoporu pasa, promašio ih i ošinuo Leslija po potiljku. "Šta to, do davola, izvodiš?" zalajao je Lesli i okrenuo zajapureno, srdito lice prema Lariju. "Slučajno", objasnio je Lari živahno. "Dugo nisam vježbao... Davno nisam baratao bičem..."

"E, pa, gledaj, do đavola, šta radiš", kazao je Lesli glasno i ratoborno. "Dobro, dobro, dušo, nije bilo namjerno", rekla je Majka. Lari je ponovo zavitlao bičem prema psima i smaknuo Majci šešir sa glave. "Ti si opasniji od ovih pasa", obrecnula se Margo. "Stvarno, dušo, pokušaj biti ma/o pažljiviji", rekla je Majka. "Mogao bi nekog pozlijediti. Da sam na tvom mjestu, ostavila bih taj bič." U tom trenutku fijaker je klecajući stao pred ulazom nad kojim je visila tabla s natpisom Pension Suisse. Psi su osjetili kako je konačno kucnuo čas da se uhvate u koštac s ovim tetkastim crvenitn kerom što se vozika po fijakerima, pa su nas okružili čvrsto zbijeni i zadahtali. Vrata hotela su se otvorila i jedan prastari nosač sa bakenbardima pojavio se i staklasto zablenuo u krkljanac na ulici. Trebalo je dosta truda da se Rodžer izvuče iz fijakera i unese u hotel, jer je bio dozlaboga težak, pa je cijela porodice morala uložiti napor da ga digne, obuzda i prenese. Lari je u međuvremenu zaboravio svoju kraljevsku pozu, pa se do mile volje zabavIjao. Skočio je s fijakera i počeo plesati po trotoaru s bičem u ruci, krčeći između pasa stazu duž koje smo pohitali Lesli, Margo, Majka i ja, noseći Rodžera koji se otimao i režao. Uteturali smo u predvorje, a nosač je zalupio vrata i navalio se na njih, a brkovi su mu podrhtavali. Odnekud se stvorio upravnik hotela i odmjerio nas s mješavinom bojazni i znatiželje. Šešira naherenog na stranu i držeći moju teglu s gusjenicama, Majka se suočila s njim. "A!" rekla je i slatko se nasmiješila, kao da je naš dolazak nešto najprirodnije na svijetu. "Mi smo Darelovi. Pretpostavljam da ste za nas rezervisali neke sobe?" "Da, gospođo", rekao je upravnik, zaobilazeći oko Ro džera koji je jednako gunđao. "Na prvom katu... četiri sobe s balkonom." "Krasno", sinula je Majka. "Onda, mislim da ćemo pravo gore, da se malčice odmorimo prije ručka." I sa silnim dostojanstvom i Ijupkošću povela je svoju porodicu uz stepenište. Kasnije smo sišli na ručak u prostranu, sjetnu prostoriju punu iskrivljenih kipova i prašnjavih palmi u loncima. Posluživao nas je isti onaj nosač s bakenbardima, koji je postao glavni konobar tako što je jednostavno obukao frak i celo loidnu prednjicu preko košulje koja je škripala kao hor cvrčaka. Međutim, hrana je bila obilna i dobro spravljena, tako da smo je halapljivo pojeli. Kad su nam servirali kafu, Lari se sa uzdahom zavalio u stolici. "Nije im loše jelo", rekao je velikodušno. "Kako ti se čini ovo mjesto, Mati?" Taaa, hrana je bila pristojna, dušo", rekla je Majka, odbijajući da se izjasni. "Izgledaju baš uslužni tipovi", produžio je Lari. "Upravnik mi je glavom i bradom pomjerio postelju do prozora." "Nije bio nešto naročito predusretljiv kad sam zatražio papir", rekao je Lesli. "Papir?" upitala je Majka. "Šta će ti papir?" "Za klozet... nije bilo nimalo", objasnio je Lesli. "Pssst! Ne za stolom!" šapnula je Majka. "Ti očigledno ne gledaš oko sebe", ubacila se Margo jasnim i prodornim glasom. "Ima jedna mala kutija pored šoIje." "Margo, nisi valjda...", uskliknula je Majka užasnuta. "Šta je? Zar ti nisi vidjela tu kutiju?" Lari je frknuo i nasmijao se. "Zbog pomalo neobičnog kanalizacionog sistema u gradu", objasnio je Ijubazno, "ta mala kutija postavljena je za... hmm... za, otpatke, tako reći, kad završimo opštenje s prirodom." Margo je porumenjela, a na licu joj se javio izraz nelagodnosti i odvratnosti. "Hoćeš reći... misliš... da je to... o, Bože moj! Možda sam navukla neku odvratnu boleštinu!" zavapila je, briznula u plač i izjurila iz trpezarije. "Krajnje nehigijenski", rekla je Majka oštro. "Stvarno je odvr&tno što tako rade. Em što možeš sam pogriješiti, em što postoji opasnost od zaraze tifusom." "Ne bi bilo greške kad bi se organizovali kako treba", ukazao nam je Lesli, vraćajući se na prvobitnu žalbu. "Slažem se, dušo, ali mislim da nije sad vrijeme da o tome raspravljamo. Najbolje je da što prije nađemo neku kuću prije nego što svi završimo u postelji od neke bolesti." Kad smo se vratili na kat, zatekli smo Margo u stanju polugolotinje u ogromnim količinama se pljuskala sredstvima za dezinfekciju; Majka je provela iscrpljujuće popodne prisiljena da je u određenim razmacima pregleda i traži

sinriptome svih mogućih boleština za koje je Margo bila ubijeđena da ih je navukla. Nesreća za Majčin duhovni mir bila je u tome što se Pension Suisse sasvim slučajno nalazio na cesti koja vodi prema gradskom groblju. Dok smo sjedili na malom balkonu što natkriljuje ulicu, naizgled beskrajna pogrebna povorka prošla je ispod nas. Stanovnici Krfa su očigledno čvrsto uvjereni kako je pogreb najljepši dio žalosti, jer je svaki izgledao kićeniji od prethodnog. Kola ukrašena kilometrima purpurnog i crnog krepa vukli su konji toliko umotani u perjanice i baldahin da je pravo čudo kako su se mogli kretati. Sest ili sedam takvih kola, koja su nosila ožalošćenu porodicu u punom i neobuzdanom jadu, bila su prethodnica samom lešu. A on je, opet, putovao na sljedećim taljigama, zaklonjen u kovčeg tako glomazan i tako raskošan da je više ličio na ogromnu rodendansku tortu. Neki kovčezi bili su bijeli, s purpurnim, grimiznocrvenim ili ta^ mnoplavim ukrasima; drugi su bili blistavocrni sa zamršenim i bogato isprepletenim filigranima od zlata i srebra izglancanim bronzanim ručkama. Nikad nisam vidio ništa t&ko raznobojno i toliko privlačno. "Tb je, zaključio sam, pravi način da se umre s konjima uvijenim u plaštove, s cijelim vrtovima cvijeća, s čoporom tako duboko ucviljenih rođaka da ti srce zaigra od miline. Visio sam preko ograde balkona i posmatrao kovčege kako prolaze ispod mene, zaokupljen i opčinjen njima. Kako bi koja pogrebna povorka prošla, a zvuci jadikovki i topot kopita zamrli u daljini, Majka je postajala sve uzrujanija. "Sigurna satn da je po srijedi epidemija", uskliknula je konačno nervozno zagledajući niz ulicu. "Glupost, Mati. Mani sekiraciju", rekao je Lari živahno. "Ali, dušo, vidiš koliko ih je... Tb nije prirodno." "Nema ništa neprirodno u vezi sa smrću... Znaš, Ijudi stalno umiru." 'Ueste, ali ne krepavaju kao muhe, osim ako nešto nije kako treba." "Možda ih negdje ostavljaju da se nakupe, pa ih poslije sahranjuju hrpimice", nabacio je Lesli nemilosrdno. "Ne budi smiješan", rekla je Majka. "Sigurna sam da to ima neke veze s kanalizacijom. Ne može biti zdravo kad se tako organizuju stvari." "Za ime Boga!" uzviknula je Margo zagrobnim glasom. "Onda ću valjda i ja nešto navući?" "Nećeš, nećeš, dušo", rekla je Majka odsutno. "Nije obavezno. Možda nije zarazno." "Nije mi jasno otkud epidemija ako nije zarazna", primijetio je Lesli razumno. "Kako bilo da bilo", rekla je Majka, odbijajući da je uvuku u medicinske rasprave, "mislim da se moramo raspitati. Je lbi mogao nazvati zdravstvenu službu, Lari?" "Ovdje vjerovatno ne postoji zdravstvena služba", naglasio je Lari. "A i ako je ima, sumnjam da će mi reći." "Pa onda", Majka će odlučna, "nema nam druge. Mo raćemo preseliti. Moramo otići negdje izvan grada. Smjesta moramo naći kuću negdje u prirodi." Sljedećeg jutra krenuli smo u lov na kuće, a pratio nas je gospodin Biler, hotelski vodič. Bio je to sitni debeljuca do dvornih očiju i znojem izglancanog podvoljka. Kad smo kre^ nuli, bio je prilično bodar, ali, u drugu ruku, pojma nije imao šta ga čeka. Niko ko s Majkom nije išao u lov na kuće ne može sanjati čemu je to nalik. Kružili smo po cijelom otoku u oblaku prašine, dok nam je gospodin Biler pokazivao jednu vilu za drugom, a izbor veličina, boja i poiožaja bio je nevjerovatan, ali je Majka na svaku od njih postojano odmahivala glavom. Kad smo konačno razmotrili desetu i posljednju vilu sa spiska gospodina Bilera, Majka je još je^ dnom odmahnula glavom. Slomljen, gospodin Biler je sjeo na stepenice i obrisao lice maramicom. "Gospođo Darel", rekao je naposlijetku. "Pokazao sam vam sve vile za koje znam, a ipak, vi nećete nijednu. Draga moja gospođo, šta vi zapravo tražite? Sta fali svim ovim vilama?" Majka ga je zabezeknuto odmjerila. "Zar niste primijetilt?" upitala je. "Nijedna od njih nema kupatilo." Gospodin Biler se zagledao u Majku razrogačenih očiju. "Ali, gospodo", zavapio je glasom punim iskrenog bola, "šta će vam kupatilo?... Zar nemate more?" Vratili smo se u hotel bez ijedne riječi. Sljedećeg jutra Majka je riješila da iznajmimo kola i sami krenemo u lov na kuće. Bila je ubijeđena da se negdje na cijelom cjelcatom otoku sigurno

pritajila neka vila s kupatilom. Mi nismo dijelili njeno uvjerenje, pa je ona do taksistajališta na glavnom trgu potjerala pred sobom kao stado skupinu koja je bila pomalo razdražena i spremna za svađu. Taksisti su primijetili našu bezazlenu pojavu, izjurili su iz svojih kola i sjatili se oko nas kao lešinari, a svaki se upinjao da nadviče svog zemljaka. Glasovi su im postajali sve jači, oči su im sijevale, grabili su se za mišice i zubima škrgutali jedan na drugoga, a onda su se dočepali nas, kao da nas žele raščereciti. U stvari, samo su nas počastili najljubaznijom prepirkom na svijetu, samo što mi nismo bili naviknuti na grčki temperament, pa nam se činilo da se nalazimo u živo tnoj opasnosti. "Zar ne možeš nešto uraditi, Lari?" zacviljela je Majka upinjući se da se istrgne iz zahvata jednog ogromnog vozača. "Reci im da ćeš ih prijaviti britanskom konzulu", predložio je Lari pokušavajući da nadglasa sveopštu halabuku. "Ne budi smiješan, dušo", dobacila je Majka zadihano. "Prosto im objasni da ih ne razumijemo." Margo se blesavo nacerila i stala na barikadu. "Mi engleski", proderala se na ustalasane vozače. "Mi ne razumjela grčko jeziko." "Ako me ovaj tip još jednom mune, zabiću mu prst u oko", rekao je Lesli, a lice mu se oblilo rumenilom. "No, no, dušo", rekla je Majka bez daha, još uvijek se kobeljajući s vozačem koji ju je iz sve snage gurao pred scv bom prema svom automobilu. "Ne bih rekla da nam žele nauditi." U tom trenutku svi su zaprepašteno zašutjeli pred gla^ som koji je poput groma odjeknuo nad cijelim urnebesom. Bio je to dubok, jak, zvonki glas, glas kakav biste očekivali da izbije iz vulkanskog kratera. "Stander malo!" riknuo je taj glas. "A što vi nemate ne^ kog ko govori vaš jezik?" Okrenuli smo se i ugledali prastari dodž parkiran uz trotoar, a za volanom je sjedio onizak individuum bačvastog tijela, s rukama poput šunke i širokim, tvrdim, mrgodnim licem nad kojim se kao kruna objesno naherio kačket. OtvOrio je vrata na kolima, iskotrljao se na trotoar i dogegao do nas. Zatim je zastao, još žešće se namrgodio i odmjerio za^ nijemjele taksiste. "Je\ vam oni dosađivaju?" upitao je Majku. "Ne, ni najmanje", odgovorila je Majka neiskreno. "Prosto imamo teškoća u sporazumijevanju." "Vama treba neko ko govori vaš jezik", ponovio je došIjak. "Ova kopilad... da prostite na izrazu... prevarili bi i rođenu mater. Izvinte me začas, saću ja njima pokazat." Ispalio je na vozače eksploziju grčkih riječi koja ih je skoro pomela s trotoara. Ražalošćeni, srditi, mlatarajući rukama, uputili su se kao stado ovaca natrag ka svojim automobilima ispred tog čudesnog čovjeka. Pošto ih je podario ko načnim i kako nam se učinilo prezrivim naletom grčkih riječi, ponovo se okrenuo nama. "Kuda oćete didete?" upitao je skoro surovo. "A možete li vi nas povesti da potražimo neku vilu?" upitao je Lari. 'Uašta. Odvešću ja vas svukuda. Samo recte." "Tražimo vilu s kupatilom", rekla je Majka čvrsto riješena. 'Ue li vam poznata ijedna?" On je mozgao kao kakav divovski, preplanuli satir, a crne obrve izvile su mu se u čvor pun zamišljenosti. "Kupatlo?" rekao je. "Oćete kupatlo?" "Nijedna od vila koje smo dosad vidjeli nije imala kupa^ tilo", rekla je Majka. "Oo, znam ja vilu s kupatlom", rekao je čovjek. 'Uedino sam se pito oćel bit dovoljno velka za vas." "Biste li nas odvezli da je pogledamo, molim vas?" upitala je Majka. "Jašta, odvešću vas. Ulaste u kolima." Popeli smo se u prostrani automobil, a naš vozač je uspentrao svoju tjelesinu iza volana i počeo mijenjati brzine s užasavajućim zvukom. Kao rnunja smo sunuli kroz izuvijane uličice predgrađa, zaokrećući tamoamo između na^ tovarenih magaraca, taljiga, gomila seljanki i bezbrojnih pasa, a naša sirena ječala je zaglušujuća upozorenja. Za to vrijeme vozač je ugrabio priliku da nas natjera na razgovor. Kad god bi nam se obratio, okrenuo bi svoju masivnu glavu nazad da

vidi kako reagujemo, a kola bi se na cesti zanjihala naprijed'nazad kao pijana lastavica. "Englezi ste?... Tako sam i mislijo... Englezi vazda oće kupatlo... I ja imam kupatlo u mojoj kući... Zovem se Spiro, Spiro Hakijaopulos... Svi me zovu Spiro Amerikano, jerbo sam živijo u Americi... Jes, bome, bijo sam osam godina u Cikagu... Tamo sam i naučijo da govorim vako dobro po engleski. Ošo sam da zaradim para... Ondak, poslje osam godina, velim: 'Spiro, reko, 'zaradijo si dosta...I tako se vratim u Grčku... Dovuko sam i ovi auto... najbolji na oto ku... niko drugi nema vaka kola... Svi engleski turisti me po znaju, kad dođu vamo, svi traže mene... Znaju da ija ne^ ću prevarit... Ja ti volim Engleze... Tb su najbolji Ijudi na svijetu... Bogami, da nisam Grk, volijo bi bit Englez." Munjevito smo se stuštili niz bijelu cestu prekrivenu debelim slojem svilenkaste prašine koja se u uskovitlanom oblaku dizala za nama; put je bio obrubljen indijskim smo kvama, pa je ličio na ogradu od zelenih tacni, a svaka je vješto balansirala na rubu one pod sobom, dok su se na tacna^ ma kočoperile kvrge grimiznog voća. Prošli smo pored vinOgrada u kojima su sićušne, zakržljale loze bile prošarane zelenim lišćem, pored maslinjaka iz kojih su izdubljena stabla na nas kreveljila stotine zaprepaštenih lica u sjeti vlastite sjenke i pored gusto zbijenih gomila trski, prugastih poput zebri, koje su svojim lišćem lepršale nalik mnoštvu zelenih zastava. Konačno su kola s urlikom izjurila na vrh jednog brežuljka, a Spiro je nagazio na kočnicu i zaustavio ih u prašinastoj izmaglici. "Eno vam", rekao je i pokazao krupnim, zdepastim prstom. "Tb vam je vila s kupatlom, baš nakva kaku ste tjeli." Majka, koja je tokom cijele vožnje držala oči čvrsto zatvorene, sad ih je oprezno otvorila i pogledala. Spiro je po kazivao na nježno zaobljenu padinu što se dizala iz blistavog mora. Brijeg i doline uokolo bili su okruženi paperjem maslinjaka što su odsijevali ribljim sjajem kad bi im povjetarac dodirnuo lišće. Na pola puta uz uspon, okružena gomilom visokih, vitkih čempresa kao tjelohraniteljima, ugnijezdila se sićušna vila ružičaste boje kao jagoda, sasvim nalik nekom egzotičnom voću što počiva u rasadniku. Cempresi su se nježno lelujali na povjetarcu, kao da u čast našeg dolaska vrijedno farbaju nebo još plavljom bojom. DRUGO POGLAVLJE Jagodastoružičasta vila \ /ila je bila mala i četvrtasta; stajala je u sićušnoj bašti, a V na ružičastom licu bio joj je izraz pun neke odlučnosti. Kapci su joj od sunca izblijedjeli do krenri'zelene boje, pOnegdje ispucali i podmjehureni. U bašti, okruženoj visokom živicom fuksije, protezale su se lijehe s cvijećem izvedene u zapetljanim geometrijskim šarama, obrubljene glatkim bijelim kamenovima. Bijele popločane staze, široke jedva koliko glava grablji, tromo su vijugale oko lijeha ne širih od velikog slamnog šešira, lijeha u obliku zvijezda, polumjeseca, trokutova i krugova, a sve su bile zarasle u čupavo, poludivlje cvijeće, međusobno isprepleteno. Ruže su povijale latice što bi na trenutak izgledale velike i glatke kao zdjele, plamenocrvene, mjesečastobijele, bez ijednog nabora, kao izglarv cane; neveni su, kao legla razbarušenih sunaca, stajali i posmatrali svog roditelja kako se kreće preko neba. Kroz nisko rastinje maćuhice su proturale bezazlena baršunasta lica između listova, a ijubičice su se, ožalošćene, svijale pod listovima u obiiku srca. Bugenvilija, koja se raskošno protegla iznad sitnog prednjeg balkona, bila je kao za kakav karneval okićena jarkopurpurnim cvijećem u obliku fenjera. U tami fuksijine živice hiljade cvjetova nalik balerinama podrhtavalo je u nekakvom iščekivanju. Tbpli zrak zgusnuo se od mirisa stotina cvjetova na umoru, pun blagog, smirujućeg šapata i žamora insekata. Cim smo ugledali vilu, požeIjeli smo da živimo u njoj učinilo nam se kao da je oduvijek bila tu i da samo čeka naš dolazak. Osjetili smo kao da smo se vratili kući. Nakon što je tako neočekivano ututnjao u naš život, Spiro je potpuno preuzeo kontrolu nad našim poslovima. BoIje je objasnio nam je da on sve obavlja, jer ga svi znaju, a on će se pobrinuti da nas niko ne prevari. "Samo vi niočem ne brinte, gospojo Darel", rekao je mrgodno. "Ostavte sve meni." Tako bi nas poveo u kupovinu i poslije čitavog sata pre^ znojavanja i nadvikivanja oborio bi cijenu nekog predmeta za otprilike dvije drahme. Tb je bilo približno jedan peni. Nije u pitanju novac nego princip, objasnio nam je.

Cinjenica da je Grk i da obožava cjenkanje bila je, naravno, drugi razlog. Kad je otkrio da naš novac još nije stigao iz Engleske, Spiro nas je jedno vrijeme finansirao i preuzeo na sebe da ode i oštro razgovara s direktorom banke o tome kako ovaj pojma ne^ ma o poslovnosti. Nimalo mu nije smetalo što siroti čovjek nije bio ni namanje kriv. Spiro je poplaćao naše račune u ho telu, Spiro je organizovao da nam jedna teretna kola prevezu prtljag u vilu, a nas je on lično odvezao tamo u svom auto mobilu nakrcanom namirnicama koje nam je nakupovao. Ubrzo smo otkrili da njegova priča kako zna svakog živog na otoku nije dokono hvalisanje. Gdje god bi se njegov auto zaustavio, nekoliko glasova bi ga dozvalo po imenu, a ruke su ga pozivale da sjedne za neki od stočića pod drvetom i popije kafu. Policajci, seljaci i sveštenici mahali su mu i smješkali se u prolazu; ribari, bakalini i kafedžije pozdravIjali su ga kao rođenog brata. "Hej, Spiro!" rekli bi i nasmiješili mu se s Ijubavlju, kao da je nevaljalo ali drago dijete. Poštovali su njegovu iskrenost i časnost, poštovali su njego vu ratobornost, a iznad svega su obožavali njegov tipično grčki prezir i neustrašivost kad god bi imao posla s bilo kakvim oblikom državne birokracije. Tek što smo stigli, carinici su nam konfiskovali dva kofera u kojima se nalazila posteljina i druge stvari, pod čudnim izgovorom da se radi o robi za prodaju. Kad smo se uselili u jagodastoružičastu vilu i kad je iskrsnuo problem posteljine, Majka je Spiri ispričala o koferima koji čame na Carini i zatražila savjet od njega. "Pobogu, gospojo Darel", riknuo je on, a lice mu se za^ japurilo od gnjeva. "Sto mi to odma ne rekoste? Tb su ona kopilad na Carini. Sutra ću vas tamo odvest pokazaću ja njima. Znam ja njisve, a bome znaju i oni mene. Ostavte vi to menipokazaću ja njima." Sljedećeg jutra odvezao je Majku do carinske kućice. Pratili smo ih svi, jer ni za živu glavu nismo htjeli propustiti zabavu. Spiro se ukotrljao u Carinarnicu kao srditi medo. "Đe su stvari od oviIjudi?" upitao je debelog carinika. "Oš reć, njiove kutije s robom?" upitao ga je carinik trudeći se da govori engleski što bolje može. "A šta ti misliš da oću reć?" "Ođe su", priznao je službenik oprezno. "Došli smo da iuzmemo", zarežao je Spiro mrgodno. "Spremi i'." Sav kočoperan, izišao je iz kućice da nađe nekog ko bi nam pomogao da prenesemo prtljag, a kad se vratio, vidio je kako carinik koji je uzeo ključeve od Majke upravo diže poklopac jednog kofera. Spiro je zamumlao od bijesa, hrt> pio naprijed i tresnuo poklopac na prste onog nesretnika. "Sta ga otvaraš, kučkin sine?" upitao je i divlje se zabuIjio u njega. Carinik je zamlatarao priklještenom rukom i Ijutito se pObunio, tvrdeći kako mu je dužnost da ispita sadržaj prtljaga. "Dužnos?" zaurlao je Spiro i namrštio se tako da je bilo milina gledati ga. "Sta to oćeš reć, dužnos? Jel tvoja dužnos da napadaš nevine strance, ha? Da se prema njima pona^ šaš ko prema švercerima, ha? Jel to ti zoveš dužnos?" Spiro je zastao za trenutak, duboko udahnuo, a onda pokupio oba ogromna kofera u po jednu veliku ruku i uputio se prema vratima. Na izlazu je zastao i okrenuo se da ispali oproštajni pucanj. "Znam ja tebe, Kristaki. Nemoj ti meni pričat šta je dt> žnos. Sjećam se kad si platijo dvanes iljada drahmi kazne što si lovijo ribu s dinamitom. Nedam ja da men/tamo neki kriminalac priča šta je dužnos." Odvezli smo se iz Carinarnice kao pobjednici, a sav naš prtljag ostao je netaknut i nepregledan. "Ovi kopilani smatraju da je cijeli otok njiov", prokomeiv tarisao je Spiro. Izgleda da uopšte nije bio svjestan činjenice kako se baš on ponaša kao da je otok njegov. Kad je Spiro jednom preuzeo odgovornost, prilijepio se za nas kao čičak. Poslije nekoliko sati iz našeg taksiste se pretvorio u našeg plemenitog viteza, a poslije nekoliko sedmica postao je naš vodič, naš filozof i naš prijatelj. Postao je u tolikoj mjeri član porodice da ubrzo nije bilo nijedne stvari koju bismo uradili ili smislili da uradimo a u koju on na ovaj ili onaj način ne bi bio uključen. Uvijek je bio pri ruci, bivo Ijeg glasa i namrgođen, sređivao je sve što bismo poželjeli, govorio nam koliko šta da plaćamo, motrio na sve budnim okom i prijavljivao Majci sve što je smatrao da ona treba znati. Kao veliki,

mrki, ružni anđeo bdio je nad nama nje^ žno i s Ijubavlju, kao da smo dječurlija slabe pameti. Majku je otvoreno obožavao i na svakom koraku joj je pjevao slavopojke iz sveg glasa na njenu silnu nelagodnost. "Morate dobro pripazit šta radite", govorio nam je nabacujući ozbiljnu grimasu. "Ne želimo nasekirat vašu mamu." "Ama, zaboga, zašto, Spiro?" pobunio bi se Lari odlično glumeći zaprepaštenje. "Ona nikad ništa nije uradiia za nas... Zašto bi uopšte trebali razmišljati o njoj?" "Zaime Boga, gospon Lari, nemojte tako govorit ni u ša." li', rekao bi Spiro tjeskobnim glasom. "Lari je sasvim u pravu, Spiro", dobacio bi Lesli savršeno ozbiljan. "Ona u stvari i nije baš neka majka, da znaš." "Nemojte tako, nemojte tako\" riknuo bi Spiro. "Takcv mi Boga, kad bi ja imo mati ko što je vaša, ja bi svako jutro išo i stope joj Ijubijo." Tako smo se smjestili u vili, a svako se sredio i prilagodio okolini na vlastiti način. Margo tako što je naprosto navukla mikroskopski kupaći kostim i počela se sunčati u maslinjaku; a posljedica je bila uvijek spremna družina seoskih momaka koji su se kao kakvom čarolijom pojavljivali u naizgled pustom pejzažu kad god bi kakva pčelica proletjela suviše blizu nje ili kad bi htjela premjestiti ligeštul. Majka je osjetila da mora istaći kako smatra takvo sunčanje prilično nerazumnim. "Na kraju krajeva, dušo, taj kostim ne pokriva baš previše, zar ne?" ukazala je ona. 'Uao, Mama, ne budi tako staromodna", rekla je Margo nestrpljivo. "Na kraju krajeva, samo jednom se umire." Ta primjedba je bila toliko zbunjujuća koliko i istinita i uspješno je ušutkala Majku. Bila su potrebna tri jaka seoska momka i pola sata pre^ znojavanja i dahtanja da se Larijevi koferi unesu u vilu, a sam Lari je sve vrijeme trčkarao oko njih i nadgledao cijelu operaciju. Jedan od kofera bio je tako pozamašan da su ga morali unijeti kroz prozor. Kad su svi koferi konačno uneseni, Lari je proveo sretan dan raspakujući ih, a soba se toliko ispunila knjigama da je bilo skoro nemoguće ući ili izići. Pošto je tako podigao grudobrane od knjiga na spoljašnjim bedemima svoje odbrane, Lari je znao provesti unutra cijeli cjelcati dan za pisaćom mašinom; pospano je izbijao iz so be samo za vrijeme objeda. Već drugog dana pojavio se užasno iznerviran, jer je neki seljak vezao svog magarca tačno iznad naše živice. Zivotinja je u redovnim razmacima zabacivala glavu i ispuštala otegnut, potišten njak. "Molim ja vas! Zar nije smiješno da buduća neka poko Ijenja budu lišena mog djela prosto zato što je neki idiot ži> Ijevitih ruku vezao tu smrdljivu tegleću marvu ispod mog prozora?" upitao je Lari. "Slažem se, dušo", rekla je Majka. "Zašto je ne pomjeriš ako ti smeta?" "Draga Majko, ne može se od mene očekivati da traćim vrijeme jurcajući se s magarcima po maslinjacima. Gađao sam ga jednim pamfletom o hrišćanskoj doktrini. Sta drugo očekuješ od mene?" "Siroto magarence je vezano. Ne misliš valjda da se sa^ mo odveže?" upitala je Margo. "Morao bi postojati zakon koji bi zabranjivao parkiranje tih odvratnih zvijeri bilo gdje u blizini naše kuće. Je lbi ne^ ko od vas mogao da iziđe i malo ga pomjeri?" "A zašto mi? Nama ne smeta", rekao je Lesli. "Eto, to je problem s ovom porodicom", rekao je Lari ogorčeno. "Nema uzajamne pažnje i međusobnog pomaganja, nema obzira prema drugima." "77 nemaš mnogo obzira prema drugima", javila se Margo. "Sve je to tvoja greška, Majko", rekao je Lari neprijatnim glasom. "Nisi nas smjela odgojiti da budemo ovako sebični." "E, baš ti hvala!" uzviknula je Majka. "Bar mi to ne možete zamjeriti." "E, pa, nismo sami od sebe postali ovako sebični neko nas je valjda usmjeravao", zaključio je Lari. Na kraju smo Majka i ja odvezali magarca i pomjerili ga nešto dalje niz brijeg. U međuvremenu je Lesli raspakovao revolvere, a onda nam je počeo priređivati iznenadenja beskrajnim nizom eksplozija naime, s prozora svoje spavaće sobe gađao je jednu staru limenku. Poslije jednog izuzetno zaglušujućeg JUtra, Lari je izletio iz svoje sobe i rekao da se od njega ne može očekivati da bude

kreativan ako će neko svakih pet minuta iz temelja stresati vilu. Lesli je snuždeno izjavio kako mora vježbati. Lari je objasnio da mu to ne liči na vježbu već prije na pobunu domorodaca u engleskim kolonijama u Indiji. Majka, čiji su živci isto tako bili načeti pucnjavom, predložila je Lesliju da vježba s praznim revolverima. Lesli je proveo pola sata obrazlažući zašto je to neizvodljivo. Konačno je nerado odnio limenku malo dalje od kuće, odakle su eksplozije odjekivale nešto prigušenije, samo što su bile isto tako neočekivane. Majka je, u međuvremenu, na sve nas motrila budnim okom i pokušavala se smjestiti na vlastiti način. Kuća je odisala mirisima trava i oštrim zadahom crnog i bijelog luka, a kuhinja se ispunila hrpama kipućih lonaca i šerpi, između kojih se ona provlačila s nakrivljenim naočalima i mumlala nešto sama za sebe. Na stolu je počivala klimava gomila knjiga s kojima bi se s vremena na vrijeme posavjetovala. Kad bi našla vremena da se otrgne od kuhinje, sva sretna bi skitala po bašti i pomalo oklijevajući potkresivala i rezala ili puna oduševljenja plijevila i sadila. Za mene je bašta posjedovala sasvim dovoljno zanimljivosti; Rodžer i ja smo zajedno naučili neke zapanjujuće stvari. Rodžer je, na primjer, ustanovio kako nije baš najrazumnije njuškati stršljenove, kako seoski psi skičeći udare u divlji bijeg ako ih samo osmotri preko kapije, i kako su kokice koje odjednom skoče sa živice fuksije i divljački kriješteći udare u bježaniju nezakonit, ma kako privlačan plijen. Ta sićušna bašta, kao podignuta oko kakve kuće lutaka, bila je prava čarobna zemlja; prava pravcata cvjetna šuma kroz koju su švrljaia stvorenja koja prije toga nikad nisam vidio. Između debelih i gustih svilenih latica svakog ružinog cvata živjeli su minijaturni pauci nalik račićima, koji su se hitro povlačili, postrance, kad bi ih neko uznemirio. Njihova mala, prozirna tjelašca bila su obojena tako da se sasvim slažu s cvijećem koje su nastanjivali: ružičasta, boje slono vače, kao vino crvena ili kao puter žuta. Po peteljkama ruža, koje su poput kore prekrivale zelene lisne vaši, kretale su se gore'dolje bubamare nalik svježe obojenim igračkicama: blijedocrvene bubamare, s krupnim crnim tačkama; bubamare rumene kao jabuka, s mrkim pjegama; narandžaste bubamare, sa sivim i crnim tačkicama. Okruglaste i Ijupke, šunjale su se i hranile između anemičnih gomila muha zlatara. Pčele drvenarice, nalik čupavim, čeličnoplavim medvjedima, šetale su tamoamo između cvjetova i gunđale dubokim glasom i užurbano. Kolibrvsovice, glatke i čiste, šiba^ le su čas uz stazu, čas niz nju hitro i radino i samo bi s vremena na vrijeme zastale na krilima prašnjavim od jurcanja da gurnu dugo, tanko rilce u cvat. Između bijelih oblutaka krupni crni mravi teturali su i gestikulirali u gomilama oko čudnog plijena: mrtve gusjenice, komada ružine latice ili sasušenog klasa prepunog sjemenki. Kao pratnja svim tim aktivnostima, iz maslinjaka s druge strane fuksijine živice neprestano su se svjetlucavo oglašavali cvrčci. Ako je čudesno, maglovito treperenje vreline uopšte proizvodilo kakav zvuk, to je bio baš taj neobični, zvonki krik ovih insekata. U početku sam bio toliko zabezeknut izobiljem života na samom našem pragu da sam se naprosto kretao baštom ošamućen i posmatrao sad ovo sad ono stvorenje, a pažnju su mi neprekidno odvraćali sjajni leptirovi što su lebdjeli iznad živice. Malopomalo, kako sam se navikavao na metež tog života buba među cvijećem, otkrio sam kako sam u stanju da se nešto pomnije usredsredim. Provodio sam sate i sate čučeći na petama ili ležeći potrbuške i posmatrao privatne živote stvorenja što su me okruživala, dok je Rodžer sjedio u blizini i odmjeravao me s izrazom rezignacije na licu. Na taj način naučio sam mnogo očaravajućih stvari. Utvrdio sam kako sićušni pauciračići mogu mijenjati boju uspješno kao svaki kameleon. Uzmete jednog od tih pauka iz ruže crvene poput vina gdje je sjedio nalik niski od koralja i postavite ga u dubine svježe bijele ruže. Ako ostane ondje a većina ih ostane vidjećete kako mu boja postepeno blijedi, kao da mu je promjena uzrokovala malokrvnost, sve dok, otprilike dva dana kasnije, ne bi čučao medu bijelim laticama sasvim sličan bisernoj kuglici. Otkrio sam kako u suhom lišću ispod živice fuksije živi jedna druga vrsta pauka divlji mali lovac, lukav i okrutan kao tigar. Sunjao se po svom kontinentu od lišća, a oči su mu sijale na suncu, i tu i tamo zastao bi da se uspravi na čupavim nogama i baci radoznao pogled oko sebe. Ukoliko bi opazio neku muhu kako uživa u sunčanju, ukočio bi se; a zatim bi se sporo sporo kao što list raste pokrenuo naprijed, neprimjetno, pomjerajući se ukoso, sve bliže i bliže,

zastajući s vremena na vrijeme da svoj svileni konopac za spasavanje pričvrsti za površinu nekog lista. A onda, kad bi bio dovoljno blizu, lovac bi zastao, a noge bi mu se počele mrdati, sitnositno, sve dok ne bi našao dobar oslonac; zatim bi se bacio, ispruživši noge u čupavi zagrljaj, pravo na uspavanu muhu. Nikad nisam vidio da je neki od tih malih paukova promašio svoju lovinu, nakon što bi se spretno namjestio u pravi položaj. Sva ta otkrića ispunjavala su me silnim oduševljenjem, pa sam ih morao s nekim podijeliti; stoga bih iznenada upao u vilu i zabezeknuo porodicu vijestima kako one neobične bockave crne gusjenice na ružama uopšte nisu gusjenice nego bubamarina mladunčad; ili s isto tako zapanjujućim vijestima da zlatooke polažu jaja na štulama. Imao sam sreću da budem svjedok kad se dešavalo ovo posljednje čudo. Pronašao sam jednu zlatooku među ružama i posmatrao je dok se pentrala po listovima; divio sam se njenim prekrasnim, krhkim krilima nalik zelenom staklu i njenim ogromnitn vodnjikavim zlatnim očima. Baš tog trenutka ona se zaustavila na površini ružinog lista i spustila vršak svog zatka. Ostala je tako jedan trenutak, a onda je podigla rep i, na moje iznenađenje, iz njega je iscurila tanka nit, slična blijedoj dlaci. Zatim se na samom vrhu te stabljike pojavilo jaje. Zenka se odmorila, a onda je ponovila predstavu; činila je to sve dok površina ružinog lista nije izgledala kao zastrta cijelom šumom sitnih sporogona mahovine. Nakon što je po laganje jaja završeno, ženka je kratko protrljala svoje pipke, a onda odletjela u izmaglici zelenih krila nalik velu. Možda je gnijezdo uholaže bilo moje najuzbudljivije otkriće u tom šarolikom Liliputu do kog sam imao pristupa. Oduvijek sam čeznuo da pronađem jedno od tih gnijezda i posvuda sam bezuspješno tragao, tako da je veselje što sam neočekivano natrapao na jedno od njih bilo beskrajno, kao da mi je neko iz čista mira poklonio dar za kojim sam dugo žudio. Pomakao sam parče kore drveta, a ondje, ispod nje, nalazilo se pravo pravcato leglo, mala šupljina u zemlji koju je ta buba po svoj prilici izrovila za sebe. Ona je čučala usred rupe i pod sobom štitila nekoliko bijelih jaja. Sćućurila se nad njima kao kvočka i nije se pomjerila kad ju je obasula poplava sunčevog svjetla dok sam podizao koru. Nisam mogao prebrojati jaja, ali je izgledalo kako ih nema mnogo, pa sam zaključio da još uvijek nije položila pun broj. Nježno sam vratio poklopac od kore na njegovo mjesto. Od tog trenutka Ijubomorno sam stražario nad gnijezdom. Oko njega sam podigao zaštitni zid od kamenja, a kao dodatnu mjeru predostrožnosti crvenom tintom sam ispisao obavijest i prikucao je na pritku u blizini, kao upozorenje porodici. Na obavijesti je pisalo: PAŽJA GNIJEZDO UHOLAŽE E UZEMIAVAJ! U svemu ovome vrijedno je istaći kako su jedine dvije ispravno napisane riječi bile ve^ zane za biologiju. Svakog sata, ili otprilike tako nešto, podvrgavao sam majku'uholažu desetominutnom pomnom pregledu. Nisam se usuđivao da je češće pregledam iz straha da ne napusti gnijezdo. Postepeno je hrpa jaja narasla i izgledalo je kao da se navikla da podižem krov od kore. Cak sam zaključio kako me počela prepoznavati po tome kako mi je prijateljski mahala pipcima. Silno sam se razočarao kad su se, poslije svih mojih napora i neprekidne stražarske dužnosti, bebe izlegle tokom noći. Osjećao sam kako je poslije svega što sam uradio za nju ženka mogla sačekati s izlijeganjem barem dok ja budem prisutan kao svjedok. Kako bilo da bilo, mladunčad su bila tu fini nakot uholaža, sićušnih, krhkih, kao sačinjenih od slonovače. Nježno su se kretali ispod majčinog tijela i hodali joj ispod nogu, a oni odvažniji čak su joj se verali po štipaljkama. Taj prizor mi je nekako grijao srce. Već sljedećeg dana leglo je bilo prazno: moja prekrasna porodica raštrkala se po bašti. Nešto kasnije vidio sam jednu od beba: bila je veća, naravno, nešto tamnija i jača, ali sam je istog časa prepoznao. Sklupčala se u lavirintu ružinih latica i spavala, a kad sam je uznemirio, jedva je preko leđa nestrpljivo pridigla svoja kliješta. Volio bih to protumačiti kao pozdrav ili veseo doček, ali čast mi nalaže da priznam kako to nije bilo ništa više do uholažino upozorenje mogućem neprijatelju. Ipak, oprostio sam joj. Na kraju krajeva, ona je bila sasvim mlada kad smo se zadnji put vidjeli. Upoznao sam i debeljuškaste seljančice koje su svakog jutra i večeri prolazile pored bašte. Jahale su postrance u sedlu, na lijenim magarcima oklembešenih ušiju; bile su ga^ lamljive i šarene kao papagaji, a njihovo čavrljanje i smijeh odzvanjali su među maslinama. Ujutro bi se smješkale i dovikivale pozdrave dok su magarci tapkali u prolazu, a uveče bi se sagnule preko živice fuksije, s

naporom održavale ravnotežu na ledima svojih hatova i, smješkajući se, obasipale me darovima grozdovima jantarskog grožđa, smokvama crnim kao katran, prošaranim ružičastim prugama ondje gdje su se po šavovima raspukle od zrelosti, ili divovskim lubenicama koje su iznutra bile kao ružičasti led. Kako su dani prolazili, počeo sam ih razumijevati. Ono što je u početku izgledalo kao zbrkano blebetanje pretvaralo se u niz prepoznatljivih pojedinih glasova. A onda, odjednom, ti glasOvi su poprimili značenje, pa sam ih polako i oklijevajući po čeo i sam upotrebljavati; zatim bih uzeo svoje novostečene riječi i nizao ih u nepravilnim i mucavim rečenicama. Naše susjetke bile su oduševljene, kao da sam im udijelio fin kompliment trudeći se da naučim njihov jezik. Nagnule bi se preko živice, lice bi im se iskrivilo od usredsređenosti, a ja sam pipkao kroz neki pozdrav ili kakvu jednostavniju primjedbu; a kad bih sve uspješno priveo kraju, zasijale bi od zadovoljstva, nasmiješile mi se, klimnule glavom i zapljeskale. Malopomalo naučio sam njihova imena i ko je s kim u srodstvu, koje su udate, a koje se nadaju da će se udati, kao i mnoštvo drugih pojedinosti. Saznao sam gdje se nalaze njihove male kolibe među maslinjacima i ako bismo Rodžer i ja slučajno prošli tim putem, cijela porodica, galamljiva i razdragana, izjurila bi spotičući se da nas pozdravi, da iznese stolicu kako bih mogao sjesti pod njihovu lozu i pojesti nešto voća s njima. Postepeno je, blago i Ijepljivo kao polen, po svima nama pala čarolija ostrva. Svaki dan donosio je svoj mir, svoju bezvremenost, pa biste poželjeli da se nikad ne završi. A onda bi se tamna koža noći ogulila i pred vama je bio svjež dan koji je čekao, sjajan i šarolik kao sličice iz žvakaće gUme što ih djeca trljanjem nanose po nadlanici, sa istim tra'gom nestvarnosti. 40 TRECE POGLAVLJE Bubazlata Ujutro, kad bih se probudio, kapci u spavaćoj sobi blistali su izbrazdani zlatom izlazećeg sunca. Jutarnji zrak bio je ispunjen mirisom ćumura s kuhinjske vatre, pun revnosnog kukurijekanja, udaljenog laveža pasa i nepostojane, turobne melodije kozjih zvona dok su stada kretala na pašu. Doručkovali smo vani, u bašti, pod malim drvetima mandarina. Nebo je bilo svježe i sjajno; još nije imalo onu žestoku modrinu podneva, nego čisti mliječni opal. CvjetOvi su upola spavali; ruže su bile zgužvane od rose, a neve^ ni još uvijek čvrsto zatvoreni. Doručak je, sve u svemu, bio nenaporan i šutljiv objed, jer nijedan član porodice u to vrijeme nije bio baš spreman za razgovor. Pred kraj objeda po čeo bi se osjećati uticaj kafe, prepečenog hljeba i jaja, pa bismo živnuli i počeli jedni drugima pripovijedati šta namjeravamo da radimo i zašto baš to, a zatim bismo se sasvim ozbiljno prepirali o tome je li svako od nas donio razumnu odluku. Ja nikad nisam učestvovao u tim raspravama jer sam savršeno dobro znao šta namjeravam raditi, pa bih se usredsredio na to da što brže završim s jelom. "Zar baš moraš tako žderati i mljackati?" upitao bi me Lari bolnim glasom, dok je gospodski čačkao zube šibicom. 'Uedi polako, dušo", promrmljala bi Majka. "Kud ti se to liko žuri?" Kud mi se žuri? Dok me na kapiji bašte čeka Rodžer, na^ peta crna spodoba što me promatra žudnim mrkim očima? Kud mi se žuri, a prvi pospani cvrčci već počinju guslanje uvježbavajući se među maslinama? Kud mi se žuri, a otok čeka, u jutarnjoj svježini, sjajan poput zvijezde, da bude istražen? Međutim, teško sam mogao očekivati da moja po rodica shvati ovakvo stanovište, pa bih usporio sve dok ne bih osjetio kako im je pažnja skrenula negdje drugdje, a orv da bih ponovo natrpao usta. Kad bih konačno završio, kliznuo bih od stola i bazajući se uputio prema kapiji, gdje je sjedio Rodžer i zurio u mene s upitnim izrazom. Kroz kapiju od kovanog željeza zaje^ dno bismo se zagledali u maslinjake na drugoj strani. NagOvijestio bih Rodžeru da možda danas ne vrijedi ići van. On bi zamlatarao patrljkom repa žustro me poričući, a njegova njuška udarila bi me po ruci. Ne, rekao bih, stvarno smatram da ne treba izlaziti. Izgleda kao da će kiša pa bih se zabrinuto zagledao u vedro, sjajno nebo. Načuljenih ušiju Rodžer bi se i sam zagledao u nebo, a onda bi me molećivo pogledao. U svakom slučaju, nastavio bih ja, ako sad i ne izgleda kao da će udariti kiša, gotovo je sigurno da će pasti kasnije, pa bi bilo mnogo bezbjednije naprosto sjediti u ba^ šti s kakvom knjigom. Rodžer bi, sav očajan, položio veliku crnu šapu na kapiju, a onda me

pogledao i zadigao ugao gornje usne, pokazujući bijele zube u iskrivljenom, ulagujućem kezu, dok mu se patrljak repa gotovo nije ni vidio koliko ga je hitro vrtio od uzbuđenja. To je bio njegov adut, jer je znao da nikad nisam mogao odoljeti njegovom smiješnom keženju. Zato bih ga prestao mučiti, pokupio bih svo ju kutiju od šibica i mrežu za leptirove, kapija bašte bi se sa škripom otvorila i uz štropot zatvorila za nama i Rodžer bi pojurio kroz maslinjake hitro poput sjenke oblaka, dok je njegov duboki lavež radosno pozdravljao novi dan. U tim ranim danima istraživanja Rodžer mi je bio nerazdvojan drug. Zajedno bismo se odvažili da se otisnemo sve dalje i dalje od kuće otkrivali smo tihe, udaljene maslinjake koje je trebalo ispitati i upamtiti, probijajući se kroz lavirinte mirti opsjednutih kosovima ili zalazeći u uske doline na koje su čempresi nabacivali plašt tajanstvene, mastiljave sjenke. Rodžer je bio savršen pratilac za pustolovine, pri' vržen, bez suvišnih zanosa, smio ali ne ratoboran, razborit i pun prijatne trpeljivosti prema mojim nastranostima. Ako bih se okliznuo dok sam se uspinjao uz kakvu padinu blistavu od rose, Rodžer bi se odnekud iznebuha pojavio, frknuo što je zvučalo kao prigušeni smijeh preletio pogledom po meni, hitro me liznuo u znak saosjećanja, stresao se, kihnuo i podario mi svoj iskrivljeni kez. Ukoliko bih pronašao nešto što me zanimalo mravinjak, kakvu gusjenicu na listu, nekog pauka kako umotava muhu u pelenasto svileno ruho Rodžer bi sjeo i čekao sve dok ne bih završio s ispitivanjem. Ako bi mu se učinilo da traćim previše vremena, privukao bi se bliže, blago, cvileći zijevnuo, a onda duboko uzdahnuo i počeo mlatarati repom. Ako nešto nije bilo jako važno, krenuli bismo dalje, ali ukoliko bi bilo nešto privlačno, u šta sam se morao udubiti, trebao sam se samo namrštiti na Rodžera i on bi shvatio da će to potrajati. Uši bi mu se otromboljile, rep mu je usporavao sve dok ne bi sasvim zastao i on bi se mlitavo odvukao do najbližeg grma i bacio u sjenku podarivši me pogledom mučenika. Na tim putovanjima Rodžer i ja postali smo poznati i upoznali smo veliki broj Ijudi u različitim dijelovima prirode oko nas. Bio je tu, na primjer, jedan čudni, umno zaostao momak, okruglog lica, bezizražajnog kao gljiva puhara. Uvijek je bio odjeven u odrpanu košulju i blistavoplave pantalone od serža podvrnute do koljena, a na glavi je nosio ostatke drevnog polucilindra bez oboda. Kad god bi nas ugledao, prišao bi nam užurbano kroz masline, Ijubazno podigao svoj besmisleni šešir i zaželio nam dobar dan glasom djetinjastim i slatkim kao frula. Stajao bi i posmatrao nas bez ikakvog izraza, klimao glavom na svaku primjedbu koju bih ja slučajno napravio desetak minuta a onda bi Ijubazno podigao šešir i nestao među drvećem. Zatim, bila je tu i strašno debela i vedra Agati, koja je živjela u sićušnoj ruševnoj kolibi visoko u brdu. Uvijek je sjedila pred svojom kućom s vretenom ovčije vune, uplitala je i izvlačila u grubu nit. Vjerovatno je imala više od sedamdeset godina, ali joj je kosa još uvijek bila crna i blistava, pažljivo spletena i ovijena oko para uglačanih kravljih rogova ukras kog su se držale neke od starijih seljanki. Dok je sjedila na suncu kao kakva velika žaba, s grimiznom maramom na glavi naboranom preko kravljih rogova, navitak vt> ne dizao se i spuštao, vrteći se kao čigra, a njeni prsti spretno su rasplitali i čupkali; otromboljene usne sa živicom polomljenih i bezbojnih zuba zjapile su dok je pjevala, glasno i promuklo, ali s beskrajnom snagom i krepkošću. Od Agati sam naučio neke od najčarobnijih seljačkih pjesama koje prosto prirastaju za srce. Sjedio sam na staroj limenoj kanti, na suncu, jeo grožđe i narove iz njenog vrta i pjevao s njom, a ona bi zastala tu i tamo da ispravi moj izgo vor. Pjevali smo (stih po stih) veselu, uzbudljivu pjesmu o rijeci, Vangeljo, kako se obrušava s planina i čini vrtove bogatim, polja rodnim, a drveće otežalim od plodova. Pjevali smo, kolutajući očima jedno prema drugom u pretjeranoj koketeriji, smiješnu Ijubavnu pjesmicu koja se zvala "Nevjera". "Laži, laži", ćurlikali smo, odmahujući glavom, "samo laži, ali sama sam kriva, jer sam te naučila da po selu pričaš svijetu kako te volim." Onda bismo udarili u žalobne žice i zapjevali, možda, polaganu, otegnutu pjesmu koja se zvala "Zašto me ostavljaš ti?". Ona bi nas skoro dotukla, pa smo jadikovali duge, osjećajne stihove, a glasovi su nam podrhtavali. Kad bismo stigli do posljednjeg, najsrceparajućijeg dijela, Agati bi sklopila ruke na svojim ogromnim grudima, crne oči bi joj se zamaglile i postale tužne, a vilica bi joj zadrhtala od ganuća. Dok su posljednje neskladne note našeg dueta blijedile, okrenula bi mi se brišući nos uglom marame. "E, baš smo budale, ha? I to kolike budale! Sjedimo na suncu i pjevamo. I to još

o Ijubavi! Ja sam za nju prestara, a ti premlad, a opet gubimo vrijeme pjevajući o njoj. No, dobro, hajde da popijemo po čašu vina, važi?" Osim Agati, osoba koju sam najviše volio bio je matori pastir Janis, visok i raskliman, kukastog orlovskog nosa i ogromnih brkova. Prvi put sam ga sreo jednog poslijepodneva kad smo Rodžer i ja proveli cijeli jedan iscrpljujući sat pokušavajući iskopati jednog velikog zelenog guštera iz njegove rupe u kamenom zidu. Konačno, kako nismo imali uspjeha, srušili smo se, oznojeni i umorni, ispod pet malih čempresa koji su bacali urednu četvrtastu sjenku na suncem izblijedjelu travu. Dok sam tako ležao, čuo sam blagu, sanjivu zvonjavu kozjeg zvona i istog časa stado je prošlo pored nas, zastajući tek da zablene tupim, žutim očima; koze su zablejale podrugljivo, a onda krenule dalje. Meka jeka zvona i zvuk koji su pravile dok su čupkale grmlje djelovali su na mene umirujuće i dok su se one polako udaljavale a pojavio se čoban, skoro sam utonuo u san. On je zastao, pogledao me i svom težinom se naslonio na mrki štap od maslinovog drveta; sitne crne oči su mu izgledale divlje ispod čupavih obrva, a duboke čizme bile su čvrsto posađene u vrijes. "Dobar ti dan...", pozdravio me namćorasto. 'Jesi lti onaj stranac... mali lord iz Engleske?" U međuvremenu sam navikao na čudnu seljačku ideju da su svi Englezi lordovi, pa sam priznao kako sam ja taj gla^ vom i bradom. On se obazro i izderao na jednu kozu koja se propela na stražnje noge i brstila mladu maslinu, a zatim se ponovo okrenuo meni. "Kazaću ti nešto, lordiću", rekao je. "Opasno je ležat ovdje, pod ovim drvetom." Bacio sam pogled na čemprese iznad sebe, ali su mi se oni učinili sasvim bezbjedni, pa sam ga zapitao zašto misli da su opasni. "Aa, možeš slobodno sjedit pod njima, to da. Oni baca^ ju prijatnu sjenku, ladnu ko bunarska voda. Al nevolja je što te mame u san. A ne smiješ nikad, ni za živu glavu, zaspat pod čempresom." Zastao je, pogladio brkove, sačekao da ga upitam zašto, a onda nastavio: "Zašto? Zašto? Jer ako zaspiš, onda ćeš se probudit drukčiji. Jes, crni čempresi su ti opasni. Dok spavaš, njiovo kor'jenje ti uraste u mozak i ukrade ga i kada se probudiš, lud si, a glava ti prazna ko zviždaljka." Upitao sam ga rade li to samo čempresi ili se to odnosi i na druga drveta. "Ne, samo čempresi", rekao je starac divlje zureći u drveta iznad mene, kao da želi čuti slušaju li ga. "Samo je čempres kradljivac pameti. Tako, pamet u glavu Ijepo sam te upozorio, lordiću nemoj spavat ovdje." Kratko je klimnuo glavom, još jednom se srdito zagledao u mračne vrhove čempresa, kao da ih izaziva da nešto prokomentarišu, a onda je pažljivo nastavio birajući put kroz grmlje mirte do mjesta gdje su njegove koze raštrkane brstile po brijegu, dok su im se velika vimena kao gajde klatila pod trbusima. Janisa sam odlično upoznao, jer sam ga povazdan sretao tokom mojih istraživačkih poduhvata, a s vremena na vrijeme bih ga posjetio u njegovoj kućici, gdje bi me obasuo voćem i savjetima i upozorenjima koja su imala cilj da me sačuvaju u šetnjama. Jedan od najneobičnijih likova koje sam sreo za tih putešestvija, čovjek koji me možda najviše očarao, bio je Bubazlata. Tb stvorenje bilo je obavijeno atmosferom bajke kojoj se nije moglo odoljeti, pa sam željno iščekivao rijetke susrete s njim. Prvi put sam ga ugledao na visokoj, usamljenoj stazi koja je vodila do jednog od udaljenijih planinskih sela. Čuo sam ga mnogo prije nego što sam ga vidio, jer je u pastirsku frulu svirao melodiju nalik žuboru potoka pre^ kidao je tu i tamo da bi zapjevao neobičnim unjkavim gksom. Kad je zaobišao iza okuke, Rodžer i ja smo zastali kao ukopani i zaprepašteno se zablenuli u njega. Imao je oštro, lisičije lice s krupnim, kosim očima tako ta^ mnosmeđe boje da su izgledale skoro crne. U njima je bilo nešto sudbinsko, nešto prazno, nekakva maglica koja se na^ lazi na tek ubranoj šljivi, nekakva biserkasta koprena, gotovo nalik mreni. Bio je onizak i slabašan, mršavih zglobova i vrata, što je ukazivalo na slabu ishranu. Odijelo mu je bilo fantastično, a na glavi je nosio izobličen šešir strašno širokog, oklembešenog oboda. Nekad je bio tamnozelene boje, ali je sad postao ispjegan i zamazan prašinom i mrljama od vina i progorio od cigareta. Za traku je zatakao lepršavu šumu perja: pijetlova pera, pupavčeva pera, sovina pera, vodomarova pera, kandžu jastreba i veliko prljavo bijelo pero koje je možda došlo od labuda. Košulja mu je bila izno šena i ofucana, siva od znoja, a oko vrata njihala mu se ogromna kravata od nevjerovatnog plavog satena. Kaput mu je bio taman i bezobličan, sa zakrpama raznih nijansi razbacanim

ovdjeondje; na rukavu parče bijele krpe sa šarom ružinih pupoljaka; na ramenu trouglasta zakrpa s tačkama bijelim i crvenim kao vino. Džepovi odjeće bili su naduveni, a njihov sadržaj skoro je ispadao: češljevi, baloni, male jarko obojene ikone, zmije izrezbarene u drvetu masline, kamile, psi i konji, jeftina ogledala, obilje maramica i dugi pereci ukrašeni sjemenkama. Njegove pantalone, iskrpljene kao i kaput, lijeno su visile preko para grimiznih caruhija opanaka od svinjske kože s nagore izvijenim vrhovima ukrašenim krupnim crnobijelim kićankama. Taj izvarv redni lik nosio je na leđima krletke od bambusa pune goliibova i pilića, nekoliko tajanstvenih vreća i ogroman grozd svježeg mladog praziluka. Jednom rukom pridržavao je frulu uz usta, a u drugoj je teglio bezbroj pamučnih konaca nejednake dužine; za svaki od njih bila je privezana po jedna bubazlata velika kao badem. Blistale su zlaćanozeleno na suncu i sve su mu letjele oko šešira s očajničkim, potmulim brujanjem i upinjale se da pobjegnu od konca koji im je bio čvrsto vezan oko stomaka. S vremena na vrijeme, poneka bi se od buba umorila od bezuspješnog kruženja okolonaokolo, pa bi mu se za trenutak smjestila na šešir, prije nego što bi se ponovo otisnula u svoj beskonačni vrtuljak. Kad nas je ugledao, Bubazlata je zastao, nekako pretjerano se trgnuo, smaknuo smiješni šešir i tako se duboko poklo nio da je njime skoro pomeo zemlju. Rodžer je bio toliko obuzet tom neočekivanom pažnjom da je na njega ispalio plotun iznenađenog laveža. Covjek nam se nasmiješio, pOnovo nabio šešir, podigao ruke i mahnuo mi dugim, koščatim prstima. Zabavljen i prilično iznenađen tim prikazanjem, Ijubazno sam mu poželio dobar dan. On se još jednom učtivo poklonio. Upitao sam ga da nije bio na nekoj svečanosti. Zestoko je zaklimao glavom, digao frulu do usana i zasvirao kratku veselu tnelodiju, poskočio nekoliko koraka u prašini na putu, a onda stao i palcem preko ramena pokazao stazu kojom je došao. Nasmiješio se, potapšao se po džepovima i protrljao palac o kažiprst, kako Grci pokazuju da se radi o novcu. Odjednom sam shvatio da je po svoj prilici nijem. Tako sam, stojeći nasred puta, nastavio razgovor, a on je odgovarao šarolikom i izuzetno dovitljivom pantomimom. Upitao sam ga za šta mu služe bubazlate i zašto ih je uvezao komadima pamučnog konca. Ispružio je ruku da pokaže kako se radi o malim dječacima, uzeo jedan konac na kom je visila buba i hitro ga zavitlao oko glave. Insekt je istog časa živnuo i dao se u kruženje oko njegovog šešira kao satelit oko planete, a on mi se sretno nasmiješio. Pokazao je na nebo, raširio ruke i ispustio dubok, unjkav zuj, dok se naginjao s jedne strane na drugu i obrušavao se po stazi. Avion svaka budala je mogla shvatiti. Onda je pokazao na bube, ispružio ruku da predstavi dječicu i zavitlao svoje bubasto blago oko glave, tako da su sve počele zlovoljno zujati. Iznuren objašnjavanjem, sjeo je na ivicu puta, zasvirao u frulu kratku melodiju, prekidajući tu i tamo kako bi zapjevao svojim čudnim unjkavim glasom. Nisu se mogle razabrati riječi kojima se služio bio je to samo niz čudnih mumlanja i lenorne cike, koji kao da su mu se oblikovali u ždrijelu i izlazili kroz nos. On ih je, međutim, proizvodio s takvim zano som i tako čudesnim izrazima lica da ste bili ubijeđeni kako ti neobični zvuci stvarno nešto znače. Malo potom ugurao je frulu u naduti džep, na trenutak zamišljeno zapiljio u mene, a onda jednim zamahom skinuo vrećicu s ramena, razdriješio je i na moje oduševljenje i zaprepaštenje na prašnjavu stazu iskotrljao pola tuceta šumskih kornjača. Oklope im je očigledno glancao uljem sve dok nisu zasijali, a na neki način pošlo mu je za rukom da im prednje noge ukrasi malim crvenim trakama. Sporo i nezgrapno kornjače su raspakovale glave i noge iz blistavih oklopa i uputile se niz stazu, tvrdoglavo i nimalo oduševljeno. Posmatrao sam ih kao opčinjen; jedna, koja mi se posebno svidjela, bila je prilično sitna, a oklop joj je bio jedva nešto veći od šoljice za čaj. Izgledala je živahnija od ostalih; i oklop joj je bio bljeđe boje mješavina kestena, karamela i ćilibara. Oči su joj blistale, a koračala je oprezno, kako to mogu samo kornjače. Sjedio sam i posmatrao je neko vrijeme. Ubijedio sam sebe da će porodica njen dolazak u vilu pozdraviti sa silnim oduševljenjem i da će mi, možda, čak čestitati što sam našao tako dostojanstven primjerak. Ni najmanje me nije brinula činjenica što nemam novca, jer ću mu jednostavno reći da sutra navrati u vilu gdje će mu biti plaćeno. Nije mi bilo ni na kraj pameti da mi možda neće povjerovati. Sama činjenica da sam Englez bila je dovoljna, jer su otočani posjedovali Ijubav i poštovanje prema Englezima potpuno nesrazmjerne njihovoj vrijednosti. Spremni su da povjeruju Englezu čak i onda kad ne bi povjerovali jedan drugom. Upitao sam Bubazlatu za cijenu njegove male kornjače.

Digao je obje ruke, ispruženih prstiju. Međutim, ni ja nisam zadžaba posmatrao seljake kako utanačuju poslove. Odlučno sam od' 49 mahnuo glavom i podigao dva prsta, nesvjesno oponašajući njega. On je užasnut zažmirio pri samoj pomisli na tu cijenu i podigao devet prstiju; ja sam podigao tri; odmahnuo je glavom i poslije malo razmišljanja podigao je šest prstiju; ja sam, zauzvrat, odmahnuo glavom i podigao pet. Bubazlata je odmahnuo glavom i uzdahnuo duboko i žalostivo, pa smo sjedeli u tišini i zurili u kornjače kako s mukom i ne^ sigurno pužu po stazi, sa čudnom, neljupkom riješenošću koju obično imaju sve bebe. Tbg trenutka Bubazlata mi je pokazao malu kornjaču i ponovo podigao šest prstiju. Odmahnuo sam glavom i podigao pet. Rodžer je glasno zijevnuo; nasmrt mu je dodijalo ovo nemušto cjenkanje. Bubazlata je podigao gmizavca i pantomimom mi pokazao kako je gladak i prelijep njegov oklop; kako uspravno drži glavu i kako ima oštre kandže. Ostao sam neumoljiv. On je slegnuo ramenima, dodao mi kornjaču i podigao pet prstiju. Onda sam mu rekao da nemam para i da će morati dcv ći sutradan u vilu, a on je klimnuo glavom, kao da je to nešto najprirodnije na svijetu. Uzbuđen što posjedujem ovog novog mjezimca, želio sam da što prije stignem kući kako bih ga svima pokazao, pa sam se oprostio, zahvalio mu i odjurio niz stazu. Kad sam stigao do mjesta gde sam morao presjeći niz maslinjake, zaustavio sam se i pažljivo osmotrio svoj do bitak. Bez sumnje je to bila najljepša kornjača koju sam ikad vidio i vrijedila je, po mom mišljenju, najmanje dvaput više od onoga što sam dao za nju. Prstom sam joj potapšao IjuSkastu glavu i pažljivo je spustio u džep. Prije no što sam se stuštio niz brdo, osvrnuo sam se. Bubazlata je još uvijek stajao na istom mjestu na stazi, samo što je sada poskakivao, propinjući se i klateći; frula mu je ćurlikala, a na putu, oko njegovih nogu, kornjače su tupo i tromo trupkale tamoamo. Pridošlica je blagovremeno krštena kao Ahil; ispostavilo se da je izuzetno razborita i mila životinja koja posjeduje nevjerovatan smisao za humor. U početku smo ga, u bašti, ve livali za nogu, ali kako se pripitomljavao, puštali smo ga da ide gdje mu drago. Vrlo brzo je zapamtio svoje ime i trebali imo ga samo zovnuti jednom ili dvaput, a onda strpljivo čekati neko vrijeme i on bi odnekud iskrsnuo, drndajući na vrhovima prstiju po kaldrmisanoj stazi, a glava i vrat bi mu IC pohlepno istegli. Obožavao je da ga hranimo i kao kakav kralj bi čučao na suncu dok smo mu pružali parčiće zelene lalate, maslačka ili grožđa. Grožđe je volio koliko i Rodžer, pa je među njima uvijek vladalo veliko suparništvo. Ahil bi fjedio mljackajući grožđe dok mu se sok cijedio niz bradu, a Rodžer bi ležao u blizini i posmatrao ga mučeničkim očima, dok mu je iz usta lila pljuvačka. Rodžer bi uvijek pravedno dobio svoj dio voća, ali je, uprkos tome, smatrao da je čisto bacanje davati takve poslastice jednoj kornjači. Kad bi hranjenje bilo gotovo, ako ga nisam držao na oku, Rodžer bi dopuzao do Ahila i žestoko mu olizao cijeli prednji dio pokušavajući uhvatiti groždani sok koji je gmizavac iskapao niza se. Ahil bi, uvrijeđen tolikom drskošću, škljocao zubima prema Rodžerovoj njušci, a onda bi se, kad bi lizanje postalo previše nadmoćno i vlažno, povukao u oklop ozbjeđeno dahćući i odbijao da izide sve dok Rodžera ne bih uklonio s pozornice. Međutim, voće koje je Ahil najviše volio bile su šumske jagode. Postao bi, blago rečeno, histeričan već pri samom pogledu na njih, zateturao bi tamcvamo, istegao glavu da vidi hoćete li mu dati barem jednu i molećivo zurio u vas sićušnim očima nalik dugmetu. Sasvim sitne jagode bio je kadar da proždere u jednom zalogaju, jer nisu bile veće od zrna graška. Međutim, ukoliko bi dobio neku veću, recimo kao Iješnik, ponašao se neobičnije od ijedne kornjače koju sam u životu vidio. Sčepao bi plod i, čvrsto ga držeći u ustima, oteturao što brže može do kakvog bezbjednog i izdvo jenog mjesta među lijehama gdje bi ga ispustio, a onda ga natenane pojeo; zatim bi se vratio po drugi. Baš kao što je razvio strast prema jagodama, Ahil je obožavao i ljudsko društvo. Ako bi bilo ko izašao u baštu da sjedi i sunča se, da čita ili radi ma šta drugo, ne bi prošlo dugo a već bi se začulo šuškanje među turskim karanfilima i pojavilo bi se Ahilovo smežurano i iskreno lice. Ako biste sjedili na stolici, zadovoljio bi se time da priđe što bliže vašim stopalima i tu bi utonuo u dubok i spokojan san; glava bi mu se oklembesila iz oklopa, a njuška počivala na zemlji. Međutim, ukoliko biste ležali na prostiraču i sunčali se, Ahil bi bio uvjeren da ležite na zemlji upravo zato da biste njega zabavili. Zaklatio bi se niz stazu, pa onda na prostirač s izrazom zbunjenog, prijatnog raspoloženja na

licu. Zastao bi, odmjerio vas zamišljeno, a onda odabrao onaj dio vaše anatomije na kom će uvježbavati alpinizam. Nije baš žabavno kad vam odjednom čvrsto riješena kornjača zarije oštre kandže u bedro dok se pokušava iskobeljati gore, na vaš stomak. Ako biste ga stresli i premjestili prostirač, to bi vam samo privremeno obezbijedilo mir, jer bi Ahil nemilosrdno kružio po bašti dok vas ponovo ne bi pronašao. Ta njegova navika postala je toliko zamorna da sam ga, poslije mnoštva žalbi i prijetnji moje porodice, bio prisiljen zaključavati kad god bismo ležali u bašti. Onda je jednoga dana kapija na bašti ostala otvorena i Ahil se nigdje nije mogao naći. Smjesta su obrazovane tragačke ekipe i cijela je porodica koja je dotad najveći dio vremena provodila otvoreno iznošeći prijetnje protiv života tog gmizavca počela bazati po maslinjaku dozivajući: "Ahile... evo jagodica... Ahile... Ahile, jagodice..." Konačno smo ga pronašli. Trupkajući uokolo na svoj uobičajen nezainteresovan način, upao je u napušten bunar čiji se zid odavno raspao, a otvor mu je gotovo sasvim zarastao u paprat. Na našu žalost, bio je skroznaskroz mrtav. Čak ni Leslijevi pokušaji s vještačkim njem, ni prijedlog koji je iznijela Margo da mu nasilu ramo jagode niz grlo (ne bismo li mu pružili nešto što će mu 52 probudili volju za životom, kako je objasnila) nisu dali nikakav rezultat. Tako smo, duboko ožalošćeni i svečani, sahranili njegov les u bašti pod malim žbunom jagoda (na Majčin prijedlog). Kratak pogrebni govor, koji je napisao i drhtavim glasom pročitao Lari, učinio je tu priliku nezaboravnom. Poremetio ju je jedino Rodžer koji je, uprkos mojim protestima, tvrdoglavo mlatarao repom tokom cijele pogrebne službe. Nedugo nakon što nas je Ahil napustio, nabavio sam od Bubazlate još jednog mjezimca. Ovog puta bio je to golub. Još je bio sasvim mlad i morali smo ga silom hraniti hljebom natopljenim u mlijeku i kašom od žita. Na prvi pogled bio je krajnje odvratan, jer su mu kroz grimiznu, naboranu kožu probijala pera izmiješana sa groznim žutim paperjem koje pokriva male golubove, pa izgledaju kao da izbjeljuju kosu. Zbog tog odbojnog i gojaznog lika, Lari je predložio da ga krstimo Kvazimodo; pošto mi se to ime svidjelo, a nisam shvatio šta ono podrazumijeva, složio sam se. Dugo nakon što je već bio u stanju da se sam hrani, i kad mu je sve perje naraslo, Kvazimodo je zadržao ćubu žutog paperja na glavi, što mu je davalo izgled prilično naduvenog sudije što nosi nekoliko brojeva manju periku. Zahvaljujući neuobičajenom odrastanju, kao i činjenici da nije imao roditelje koji bi ga naučili životnim istinama, Kvazimodo je ostao u uvjerenju da uopšte nije ptica, pa je odbijao da leti. Umjesto toga, posvuda je hodao. Ukoliko bi poželio da se popne na sto ili stolicu, stao bi ispod njih, uvijao glavom i gukao dubokim kontraaltom, sve dok ga neko ne bi podigao. Uvijek je gorio od želje da nam se pridruži u svemu što smo radili, pa je čak pokušavao da s nama ide u šetnju. Sa tim smo, međutim, morali prekinuti, jer smo bili prisiljeni da ga nosimo na ramenu što je značilo dovesti u opasnost svoje odijelo ili da ga pustimo da ide za nama. Kad bismo ga pustili da ide za nama, morali smo usporiti vlastiti korak i prilago diti se njegovom; naime, ako bismo previše odmakli, začuli bismo pomamno i preklinjuće gukanje osvrnuvši se ugledali bismo Kvazimoda kako očajnički jurca za nama, dok mu rep zavodnički mlatara, a grudi s prelivima svih duginih boja ogorčeno mu se nadule zbog naše okrutnosti. Kvazimodo je po svaku cijenu htio da spava u kući; ni sva ulagivanja niti grdnje nisu ga mogli natjerati da se nastani u golubarniku koji sam sklepao za njega. Najdraže mu je bilo da spava na ivici postelje u kojoj je ležala Margo. Međutim, poslije izvjesnog vremena protjeran je na divan u salonu, jer ako bi se Margo noću prevrnula u postelji, Kvazimodo bi se probudio, dogegao se do kreveta, čučnuo joj na lice i počeo gugutati iz petnih žila i s puno ljubavi. Lariju pripada zasluga što je otkrio da je Kvazimodo muzikalan golub. Ne samo da mu se sviđala muzika, nego je, štaviše, izgledalo da razlikuje dvije različite muzičke podvrste, valcere i vojne marševe. Za običnu muziku dogegao bi se što bliže gramofonu i sjedio pored njega nadutih grudi, polusklopljenih očiju i mekano preo samo za sebe. Ali ako bi se radilo o valceru, on bi se vrtio i vrtio oko gramofona, klanjao se, izvijao i treperavo gugutao. Sto se, opet, tiče marševaSuza mu je bio najomiljeniji kompozitor uspravio bi se u punoj visini, napuhao grudi i stupao gore'dolje po sobi, dok bi mu gukanje postalo tako bogato i grleno da nam se cinilo da će se svakog časa zagušiti. Ovo nikad nije izvodio

ni uz jednu drugu vrstu muzike osim uz marševe i valcere. Međutim, s vremena na vrijeme ako u međuvremenu dugo ne bi čuo nikakvu muziku počeo bi (od oduševljenja što sluša gramofon) izvoditi marš umjesto valcera, ili obrnuto, ali bi se uvijek negdje na sredini zaustavio i ispravio. Jednog žalosnog dana, kad smo probudili Kvazimoda, otkrili smo da nas je sve nasamario, jer je ondje, među jaslucima, ležalo sjajno bijelo jaje. Nikad se nije sasvim oporavio od tog šoka. Postao je ogorčen i mrzovoljan i počeo bi nas razdraženo kljucati ako bismo ga pokušali uzeti u ruke. Onda je snio još jedno jaje i priroda mu se sasvim izmijenila. Postao je bolje reći, postala je strašno divlja i sve raždraženija i ponašala se prema nama kao da smo joj najgori neprijatelji; ušunjala bi se do kuhinjskih vrata po hranu kao da strahuje za rođeni život. Čak je ni gramofon nije mogao namamiti natrag u kuću. Kad sam je posljednji put vidio, sjedila je na jednoj maslini, gukala strašno uobraženo i tobože čedno, dok se nešto dalje na grani jedan krupan i veoma muževan golub uvijao i gukao u krajnjem zanosu punom čistog obožavanja. Neko vrijeme Bubazlata se pojavljivao u vili prilično redovno s nekim novim dodatkom mom zvjerinjaku: sa zabom, možda, ili s kakvim vrapčićem slomljene noge. Jednog popodneva Majka i ja smo, u napadu nepromišljene bolećivosti otkupili cjelokupnu zalihu njegovih bubazlata, a kad je on otišao, sve ih pustili po bašti. Danima poslije toga vila je bila puna bubazlata koje su puzale po posteljama, vrebale u kupatilu, noću udarale o svjetiljke i poput smaragđa nam padale u krilo. Posljednji put sam vidio Bubazlatu jedne večeri dok sam sjedio na vrhu brežuljka koji gleda na cestu. Po svoj prilici se vraćao s neke proslave i bio je naliven sa dosta vina, jer se gegao tamoamo po putu, svirajući u frulu neku sjetnu melodiju. Doviknuo sam mu pozdrav, a on je samo ekstravagantno odmahnuo rukom ne osvrnuvši se. Dok je zalazio za okuku, silueta mu se za trenutak ocrtala prema blijedoljubičastom večernjem nebu. Vidio sam mu pohabani šešir s lepršavim perima, nadute džepove kaputa, krletke od bambusa pune golubova na leđima, a iznad njegove glave, pospano se vrteći jednako u krug, nazirale su se nejasne pjegice: bubazlate. Onda je zašao za okuku i ostalo je samo blijedo nebo s mladim mjesecom koji je po njemu plovio nalik srebrnom peru i meki cvrkut frule što zamire u sutonu.

ČETVRTO POGLAVLJE Mjerica učenja Jedva smo se skrasili u Vili jagodaste boje, a Majka je zaključila da ću podivljali i da je neophodno da dobijem neku vrstu obrazovanja. Ali gdje pronaći tako nešto na udaljenom grčkom ostrvu? Kao i obično, kad bi se pojavio neki problem, cijela se porodica bacila na zadatak da ga riješi. Svako je imao svoju (njegovu ili njenu) ideju šta je najbolje za mene i svi su se tako divlje svađali da se svaka rasprava o mojoj budućnosti uopšte okončavala silnom zbrkom. "Ima on dosta vremena za učenje", rekao je Lesli. "Na kraju krajeva, zna čitati, je ltako? Ja ga mogu naučiti da puča, a ako kupimo čamac, mogao bih ga naučiti i jedrenju." "Ali, dušo, to mu stvarno kasnije neće biti od velike koristi", naglasila je Majka i dodala neodređeno: "Osim ako razmišlja o tome da ide u Trgovačku mornaricu." "Mislim da je suštinsko da nauči plesati", rekla je Margo, "inače će izrasti u jednog od onih groznih, mutavih klipana sa dvije lijeve noge." "Slažem se, dušo; ali to može doći kasni/e. On mora steći osnovu u stvarima kao što su matematika i govorni francuski... a i pravopis mu je zastrašujući..." "Književnost", rekao je Lari čvrsto ubijeđen, "to njemu treba. Solidni, čvrsti temelji u književnosti. Ostalo će doći samo po sebi. Ja ga stalno potičem da čita dobre stvari." "Ali, zar ne misliš da je Rable malo prestar za njega?" upitala je Majka sumnjičavo. "To je sasvim dobra, čista zabava", rekao je Lari živahno. "Važno je da već u ovim godinama sagleda seks iz prave perspektive." 56 "Kad je riječ o seksu, ti si pravi manijak", javila se Margo izvještačeno. "Bez obzira o čemu raspravljamo, uvijek moraš da nam ga uvučeš." "Njemu je potreban zdrav život u prirodi; kad bi naučio pucati i jedriti...",

počeo je Lesli. 'Jao, dosta tvog popovanja... Još samo fali da počneš govoriti o korisnosti ledenih kupki." "Tvoja je nevolja u tome što padneš u ta prokleta nabusita raspoloženja i smatraš da sve znaš bolje od drugih, pa nisi spreman ni saslušati kakvo stanovište oni imaju." "Kad neko ima stanovište tako ograničeno kao tvoje, teško od mene može očekivati da ga saslušam." "De, de, nema smisla da se svađate", ubacila se Majka. "Sta mogu, Lari je tako grozno nerazuman." "E, to mi se baš sviđa!" uzviknuo je Lari ozlojeđeno. 'Ja sam daleko najrazumniji član ove porodice." "Slažemo se, dušo, samo što svađa neće riješiti naš problem. Nama je potreban neko ko je u stanju da podučava Gerija i podstiče ga u njegovim interesovanjima." "Meni se čini da njega interesuje samo jedno", rekao je Lari jetko, "a to je njegova grozomorna potreba da sve pod kapom nebeskom napuni živim životinjama. Nisam misijenja da ga u tome treba posebno podsticati. Život je dovoljno krcat smrtnim opasnostima i bez njegovog ne baš skrorrinog doprinosa... Evo, koliko jutros pošao sam da zapalim cigaretu, a neka ogromna bumbarčina dabogda crkla izletje mi iz kutije..." "Kod mene se radilo o skakavcu", rekao je Lesli sumorno. "Slažem se, i ja mislim da se tome mora stati u kraj", oglasila se Margo. 'Ja sam zatekla krajnje odvratnu teglu punu nečega što se migoljilo i koprcalo na mom toaletnom stočiću nigdje drugdje nego baš na njemu!" "Ne misli on ništa loše, siroti mališa", rekla je Majka pOmirljivo. 'Jednostavno ga strašno zanimaju sve te stvari." 57 "Ne bi mi smetalo što na mene nasrću bumbari, kad bi to negdje vodilo", istakao je Lari. "Ali kod njega je to samo prolažna faza... Izrašće iz nje kad bude imao četrnaest godina." "On je u toj fazi od druge godine", rekla je Majka, "i ne pokazuje nikakvog znaka da izrasta." "Pa, dobro, ako baš insistirate na tome da ga nafilujemo gomilom beskorisnih informacija, pretpostavljam da bi se Džordž mogao okušati u podučavanju", kazao je Lari. "To je prava ideja", rekla je Majka oduševljeno. 'Ue lbi otišao da ga posjetiš? Mislim da bi bilo dobro da što prije krenu s radom." Sjedio sam pod otvorenim prozorom u sutonu obgrlivši Rodžerov čupavi vrat i osluškivao, sa zanimanjem i ozlojeđenošću, porodičnu raspravu o mojoj sudbini. Pošto je napetost popustila, upitao sam se rasijano ko bi mogao biti taj Džordž i zašto je za mene toliko neophodno da dobijam poduku. No, sumrak je bio gusto ispunjen mirisom cvijeća, a maslinjaci mračni, tajanstveni i opčinjavajući. Odlučio sam da zaboravim neposrednu opasnost od obrazovanja i otišao s Rodžerom da lovimo sviće po kupinjacima. Otkrio sam da je Džordž stari Larijev prijatelj koji je došao na Krf da bi pisao, lb, samo po sebi, nije bilo ništa neobično, jer su u onim danima svi Larijevi poznanici bili pisci, pjesnici ili slikari. Staviše, Džordž je u stvari bio kriv za naš boravak na Krfu, jer je u pismima kitio takve hvalospjeve ostrvu da je Lari postao ubijeđen kako je nemoguće živjeti ma gdje drugdje. Sada je Džordž imao da plati kaznu za svoju nesmotrenost. Navratio je do vile da s Majkom popriča o mom obrazovanju, pa smo se upoznali. Sumnjičavo smo se odmjeravali. Džordž je bio strašno visok i nevjerovatno mršav; kretao se s onom čudnom iščašenom otmjenošću lutke na koncu. Suho lice sasvim nalik lubanji bilo mu je djelimično skriveno iza šiljate brade i para ogromnih naočala od kornjačinog oklopa. Imao je dubok, sjetan glas i suh. zajedljiv smisao za humor. Pošto bi priredio kakvu šalu, nasmiješio bi se sebi u bradu s nekakvim lisičjim zadovoljstvom na koje nimalo nije utjecalo to kako drugi reaguju i reaguju li uopšte. Džordž se ozbiljno poduhvatio mog podučavanja. Nije ga uplašila činjenica da se na ostrvu ne mogu nabaviti udžbenici; jednostavno je prekopao po vlastitoj biblioteci i pojavio se zakazanog dana naoružan najneobičnijim izborom knjiga. Sumorno i strpljivo učio me osnovama geografije sa mapa na stražnjoj strani jednog prastarog primjerka Pirsove enciklopedije; engleski smo radili iz knjiga

koje su se protezale od Vajlda do Gibona; francuski iz jedne debele i uzbudljive knjige zvane Le Petit Larousse, a matematiku po sjećanju. Međutim, s moje tačke gledišta, najvažnije je bilo što smo bar nešto vremena posvećivali prirodopisu, a Džordž me brižno i pažljivo učio kako da posmatram i svoja zapažanja bilježim u dnevnik. Istog časa moje zaneseno ali nesistematično interesovanje za prirodu dobilo je smisao, jer sam otkrio da zapisujući mogu naučiti i zapamtiti mnogo više. Jedina jutra kad nisam kasnio na časove bila su kad smo radili prirodopis. Svakog jutra u devet Džordž je dolazio šepureći se kroz maslinjake, odjeven u kratke pantalone, sandale i ogroman slamnati šešir iskrzanog oboda, stežući gomilu knjiga pod mišicom i žustro mlatarajući štapom. "Dobro jutro. Pretpostavljam da discipulus željno iščekuje svojega magistra?" pozdravio bi me s mrzovoljnim osmijehom. U malom salonu u našoj vili kapci bi bili zatvoreni zbog sunca, tako da se u zelenkastom polumraku iznad stola ocrtavao Džordž kako uredno i melodično raspoređuje svoje knjige. Muhe, opijene žegom, sporo su puzale po zidovima ili pijano letjele po sobi pospano zujeći. Napolju su cvrčci sa vrištavim zanosom pozdravljali novi dan. "Da vidimo, da vidimo", mumlao bi Džordž vukući dugi kažiprst duž našeg brižljivo pripremljenog stola. "Da, da, matematika. Ukoliko me pamćenje dobro služi, prošli put smo se upustili u herkulovski zadatak da otkrijemo koliko bi vremena trebalo šestorici radnika da naprave zid, ako je trojici potrebna cijela sedmica. Kao da se prisjećam da smo na tom problemu proveli skoro isto toliko vremena koliko radnici na zidanju. No, pa dobro, zasučimo rukave i još jednom se upustimo u bitku. Možda te brine forma u kojoj je problem postavljen, ha? Da vidimo ima li načina da ga postavimo malo uzbudljivije." Zamišljeno bi se savio nad knjigom cupkajući bradu. Zatim bi krupnim, jasnim rukopisom postavio problem na sasvim svjež način. "Ako je dvjema gusjenicama potrebno sedam dana da pojedu osam listova, koliko će dugo četiri gusjenice jesti taj isti broj listova? Hajde sad, mučni glavom." Dok sam se ja borio s naizgled nerješivim problemom gusjeničjeg apetita, Džordž bi se zanimao drugim stvarima. Bio je stručnjak u mačevanju, a u ono vrijeme zapalio se za neke lokalne seoske plesove. I tako, dok je čekao da završim sabiranje, vrtio se uokolo u polumraku salona i uvježbavao položaje za udarac mačem ili zapetljane plesne korake; taj njegov običaj ja sam, najblaže rečeno, smatrao zbunjujućim i njemu ću vječno pripisivati svoju nesposobnost da se bavim matematikom. Postavite čak i danas pred mene najprostiji zbir i on smjesta priziva viziju Džordžovog vitkog tijela kako se klati i đipa po zamračenom salonu. A plesne korake pratio bi dubokim, neskladnim mumlanjem nalik brujanju košnice pomahnitalih pčela. "Tum'ti'tum'ti'tum... tidl tidl tum diiii... lijeva noga preko... a onda... tri koraka desno... turri'ti'tum'ti'tum'tiduuum... natrag, oko sebe, gore, pa dolje... tidl'di'di'danv pti diiii..." mumlao je jednolično dok je koračao i izvodio pU rucle nalik žalosnom ždralu. Zatim bi mumlanje odjednom prestalo, oči bi mu sijevnule čeličnim sjajem, pa bi zauzeo odbrambeni stav i usmjerio zamišljeni floret prema zamišljenom neprijatelju. Zaškiljio bi, naočale bi mu zablistale, a onda bi protivnika potjerao natrag preko cijele sobe, vješto eskivirajući dijelove namještaja. Kad bi tako protivnika satjerao u ugao, Džordž bi naglim skokovima ustranu i unatrag izbjegavao njegove napade i uvrtao se oko njega sa hitrinom osice, bodući, sijekući i parirajući. Gotovo sam mogao vidjeti sijevanje čelika. A onda bi došao konačni trenutak trzaj prema gore i ustranu, kojim bi poduhvatio protivnikevo oružje i hitnuo ga sada bezopasno na jednu stranu i hitro povlačenje praćeno dugim, pravim nasrtajem koji bi zaputio vrh njegovog floreta ravno protivniku u srce. Sve to vrijeme ja sam ga posmatrao kao opčinjen, a vježbanka je ležala preda mnom zaboravljena. Ne, matematika nije spadala u naše uspješnije predmete... U geografiji smo bolje napredovali, jer je Džordž bio u stanju da pruži nešto više zoološki prizvuk predavanjima. Iscrtali smo džinovske mape izborane planinama, a onda ih ispunjavali različitim zanimljivim mjestima i crtežima nešto uzbudljivije faune koja se ondje može naći. Tako su za mene glavni proizvodi Cejlona bili tapiri i čaj; Indija je uglavnom proizvodila tigrove i rižu; Australija se mogla pohvaliti kengurima i ovcama; a plave vijuge koje smo crtali preko okeana nosile su kitove, albatrose, pingvine i morževe, baš kao i uragane, pasate, bonacu ili oluju. Naše mape bile su prava umjetnička djela.

Naši vulkani bljuvali su takve plamenove i varnice da smo se plašili da ne zapale kontinente od papira; planinski vijenci cijelog svijeta bili su toliko modri i bijeli od snijega i leda da bismo se smrznuli već pri pogledu na njih. Naše mrke, suncem spržene pustinje mreskale su se od kamiljih grba i piramida, a naše tropske šume bile su toliko isprepletene i tako raskošne da su se mlitavi ja 60 guari, gipke zmije i mrzovoljne gorile uz tešku muku provlačili kroz njih, dok su na njihovim rubovima izmršavjeli domoroci iznureno sjekli obojena drveta i tako stvarali male čistine, očigledno jedino zato da se preko njih nespretnim velikim slovima napisu riječi "kafa" ili "žitarice". Rijeke su nam bile široke i modre poput nezaboravka, ispjegane kanuima i krokodilima. Okeani su nam bili sve samo ne prazni; naime, ondje gdje se nisu pjenili u bijesu oluje ili se propinjali u strahopoštovanja dostojan plimski val što se nadnošio nad kakvo udaljeno ostrvo čupavo od palmi ondje su bili puni života. Dobroćudni kitovi dozvoljavali su galijama nesposobnim za plovidbu, naoružanim šumom harpuna, da ih progone bez prestanka; dobrodušni oktopodi bezazlenog izgleda nježno su proždirali sićušne čamce koje su stezali svojim pipcima; kineske džunke, s posadama oboljelim od žutice, slijedile su jata ajkula pristojno opskrbljenih zubima, dok su u krzno odjeveni Eskimi proganjali gojazne čopore morževa kroz ledene poljane gusto nastanjene polarnim medvjedima i pingvinima. Bile su to mape koje su živjele, mape koje ste mogli proučavati, mrštiti se nad njima ili ih dopunjavati; ukratko, mape koje su stvarno nešto značile. Naši pokušaji s istorijom u početku nisu imali vidljivijeg uspjeha, sve dok Džordž nije otkrio kako me može zainteresovati tako što će niz bljutavih činjenica začiniti ukrasima iz zoologije i kišicom potpuno nevažnih pojedinosti. Tako sam saznao neke istorijske podatke koji, koliko ja znam, nikada ranije nisu zabilježeni. Bez daha, lekciju po lekciju iz istorije, pratio sam Hanibalove napredovanje preko Alpa. Njegovi razlozi zbog kojih se odvažio na takav poduhvat i šta je namjeravao da učini na drugoj strani bili su sitnice koje me nisu zanimale. Ne, moje interesovanje za ono što sam inače smatrao loše smišljenim vojnim pohodom ležalo je u činjenici da sam znao ime svakog pojedinačnog složna. Isto tako, znao sam da je Hanibal odredio posebnog vojnika ne samo da hrani slonove i stara se o njima, nego i da im daje flaše s toplom vodom kad bi bilo hladno. Izgleda da su ove zanimljive činjenice promakle pažnji većine ozbiljnih istoričara. Još jedna stvar koju istorijske knjige kao da nikada nisu pominjale jeste da su Kolumbove riječi, kad je zakoračio na američko kopno, bile: "Za ime Boga... pogle... jaguar!" Uz takav uvod, kako bi neko uopšte mogao ostati nezainteresovan za povijest tog kontinenta koja je poslije uslijedila? Tako se Džordž, vezanih ruku zbog neprikladnih knjiga i onemogućen lijenim učenikom, upinjao da svoja predavanja učini zanimljivim i, mogu vam reći, čašovi uopšte nisu bili dosadni. Rodžer je, naravno, smatrao da ja naprosto traćim jutra. Međutim, nije me napuštao nego je ležao pod stolom i spavao dok sam se ja hrvao s radom. S vremena na vrijeme, ako bih morao poći po neku knjigu, on bi se probudio, stresao se, glasno zijevnuo i zamlatarao repom. Onda, kad bi me vidio kako se vraćam stolu, uši bi mu se oklembesile, pa bi se tromo odvukao natrag u svoj ugao i skljokao se s rezigniranim uzdahom. Džordžu nije smetalo što je Rodžer u salonu, jer se pristojno ponašao i nije mi odvlačio pažnju. S vremena na vrijeme, ako bi baš tvrdo spavao pa čuo iznenadan lavež seoskog psa, Rodžer bi se probudio uz trzaj i promuklo arlauknuo od bijesa prije nego što bi shvatio gdje se nalazi. Zatim bi se s osjećanjem nelagodnosti zagledao u naša lica puna prijekora, rep bi mu se počeo grčevito trzati, a on bi se smeteno obazirao po sobi. Kraće vrijeme i Kvazimodo se pridružio predavanjima i ponašao se sasvim pristojno sve dok mu je bilo dozvoljeno da sjedi u mom krilu. Tako bi tu drijemao i gukao za sebe po cijelo jutro. U stvari, ja sam ga protjerao, jer je jednog dana oborio flašu sa zelenom tintom posred velike i izuzetno lijepe mape koju smo upravo završili. Shvatio sam, naravno, da to divljaštvo nije bilo namjerno, ali sam ipak bio silno ozlojeđen. Kvazimodo mi se punih sedam dana pokušavao umiliti tako što je sjedio pred vratima i gukao kroz puokotinu na njima, ali kad god bih popustio, u magnovenju bih ugledao pera na njegovom repu o sjajna i grozno zelena. opa bih ponovo stisnuo srce.

I Ahil je pohađao jedno predavanje, ali on nije imao baš visoko mišljenje o boravku u kući. Proveo je jutro lunjajući po sobi i grebući po letvama na parketu i vratima. Onda se počeo uglavljivati pod namještaj, pa bi se ondje mahnito kooprcao sve dok ne bismo podigli predmet koji ga je pritiskiovao i spasili ga. Kako je prostorija bila mala, to je značilo da moramo o kako bismo mogli pomjeriti jedan komad namještaja o premjestiti skoro sve u sobi. Nakon što nam je Ahil treći put priredio ovakvu revoluciju, Džordž je rekao kako smatra da će, pošto on lično nikada nije bio zaposlen u nekoj firmi za preseljavanje i nije naviknut na takvu vrstu napora, kornjača biti mnogo sretnija u bašti. Tako mi je samo Rodžer pravio društvo. Priznajem da me tješilo to što sam mogao držati noge na njegovoj čupaovoj tjelesini dok sam se čupao iz kakvog problema, ali mi je čak i tad bilo naporno da se usredsredim, jer je sunce probijalo kroz kapke, bacalo tigraste pruge po stolu i podu i podsjećalo me na sve krasne stvari koje bih mogao raditi. Napolju, oko mene, bili su beskrajni maslinjaci koji su ječali pjesmom cvrčaka; mahovinom obrasli kameni zidovi što od vinograda prave stepenice po kojima jurcaju obojeni gušteri; cestari mirte što vrve od insekata i surova predgorja po kojima jata nametljivih češljugara, uzbuđeno zviždućući, lepršaju od jednog čička do drugog. Kad je shvatio kud se roje misli moje, Džordž je mudro uveo novi sistem predavanja u prirodi. Znalo bi osvanuti jutro kad bi stigao noseći veliki čupavi peškir, pa bismo se zajedno spustili niz maslinjake, a onda putem koji je bio nalik baršunastobijelom tepihu pod slojem prašine. Zatim bismo skrenuli na kozju stazu što je vodila preko sitnih litica, sve dok nas ne bi dovela do malog, izdvojenog zaliva, s rubom u obliku polumjeseca od bijelog pijeska. Tu je rastao zakržljali maslinjak koji je tvorio prijatnu sjenku. S vrha male litice voda u zalivu izgledala je tako mirna i prozirna da je bilo teško povjerovati da je uopšte ima. Ribe su plutale iznad pijeska naboranog talasima kao da vise u zraku, a istovremeno, kroz dva metra bistre vode vidjelo se stijenje po kom su morski ljiljani pružali krhke, obojene ruke, a rakovi samci se muvali tegleći šiljaste kućice. Svukli bismo se pod maslinama i ušli u toplu, sjajnu vodu, pa smo plutali, licem prema dolje, iznad stijenja i gomila morske trave, a s vremena na vrijeme smo zaranjali da iznesemo nešto što bi nam zapelo za oko: kakvu školjku sjajniju od drugih; ili raka samca ogromnih dimenzija, koji bi na ljušturi nosio morski ljiljan, nalik kapi s ružičastim cvijetom. Tu i tamo, na pjeskovitom tlu, rasle su rebraste lijehe smeđe travkaste alge, a između tih lijeha živjeli su morski krastavci. Gacajući kroz vodu i zureći ispod sebe, mogli smo vidjeti sjajne, uske, iskrzane listove zelene i crne morske trave kako rastu gusto isprepleteni; visili smo nad njima poput jastrebova što u zraku lebde iznad čudesnih šuma. Na čistini između lijeha s algama počivali su morski krastavci, možda najružnija stvorenje od cjelokupne morske fauneo Dugi petnaestak centimetara, izgledali su kao ogromne kobasice napravljene od debele, mrke režnjevite kože; tupe, primitivne životinje koje samo leže na jednom mjestu i povijaju se lagano kako se more giba, usisavaju vodu na jednoj strani tijela i izbacuju je na drugoj. Minijaturne biljčice i životinjice u vodi se filtriraju negdje unutar te kobasice prepuštajući se jednostavnim mehanizmima što djeluju u stomaku morskog krastavca. Niko ne može reći da morski krastavci vode zanimljiv život. Tupo se valjaju po pijesku i usisavaju more s jednoličnom preciznošću. Teško je povjerovati da se ta odo vratno debela stvorenja uopšte mogu braniti i da im je to ikad potrebno, ali, u stvari, oni posjeduju neobičan način da ispolje nezadovoljstvo. Samo ih izvadite iz mora i štrcnuće mlaz morske vode iz oba kraja svog tijela, očigledno bez ikaokvog mišićnog napora. Ta navika da se ponašaju kao vodeoni pištolji navela nas je na ideju da smislimo jednu igru. Obojica bismo se naoružali po jednim morskim krastavcem, a onda bismo natjerali naše oružje da štrca i pazili kako i gdje će voda pogoditi površinu mora. Zatim bismo se preomjestili do tog mjesta i onaj ko otkrije najveću količinu moroske faune na svom području dobijao je igru. S vremena na vrijeme, kao i u svakoj drugoj igri, strasti bi se razbuktale, počele bi se istresati i negirati ogorčene optužbe o varanju. Tada smo otkrili da morski krastavci mogu poslužiti kao oruožje koje ćete okrenuti na svog protivnika. Kad bismo se pooslužili njihovim uslugama, otplivali bismo u dubinu i vratili ih u njihovu šumu morskog raslinja. Kad bismo sljedeći put zaronili, oni su i dalje bili na istom mjestu, po svoj prilici u istom položaju u kom smo

ih ostavili o spokojno su se njihaoli naprijedonatrag. Nakon što bismo iscrpili sve mogućnosti koje su nam pružali morski krastavci, dali bismo se u lov na školjke za moju zbirku ili smo vodili duge rasprave o drugom morskom življu koji smo u međuvremenu pronašli. Džordž bi odjeodnom shvatio da se sve ovo o mada izuzetno prijatno o teoško može nazvati obrazovanjem u najstrožijem smislu, pa bismo otplutali natrag u plićak i ondje ležali. Tu bi se nastavilo predavanje, dok su se jata sićušnih riba iskupljala oko nas i blago nam grickala noge. "Tako su se britanska i francuska flota polako približavaole jedna drugoj da bi se odigrala najpresudnija bitka u ratu. Kad su opazili neprijatelja, Nelson je bio na komandnom mostu i posmatrao ptice kroz svoj durbin... jedan prijateljski raspoložen galeb već ga je upozorio da se Francuzi priblio žavaju... molim?... aha, pa, mislim da je bio veliki galeb crnih leđa... elem, brodovi su počeli manevrisati jedni oko drugih... naravno, u ono vrijeme nisu se mogli kretati tako brzo, jer se sve obavljalo uz pomoć jedara... nije bilo strojeva... ne, čak ni vanbrodskih motora... Britanski mornari bili su malčice zabrinuti, jer su Francuzi izgledali tako jaki; ali kad su vidjeli Nelsona kako, jedva uzbuđen cijelom gužvom, sjedi na komandnom mostu i obilježava svoju zbirku ptičjih jaja, zaključili su da se u stvari nemaju čega plašiti..." More je bilo nalik svilenom, toplom pokrivaču koji nježno pomjera moje tijelo tamooamo. Nije bilo valova o samo blago podvodno kretanje, pulsiranje mora koje me nježno njihalo. Oko mojih nogu raznobojne ribe lagano su se praoćakale i treperile i dubile na glavi dok su me grickale bezuobim desnima. U oklembešenom grozdu maslina jedan cvrčak je nježno šaputao samom sebi. "... i tako su Nelsona odnijeli u potpalublje što su brže mogli, kako niko od posade ne bi saznao da je pogođen... Bio je smrtno ranjen i dok je ležao ispod palube, a iznad njih bitka i dalje bjesnila, promrmljao je posljednje riječi: 'Poljubi me, Hardi', a onda izdahnuo... Molim?... Oo, da. Pa naravno, već je ranije rekao Hardiju da, ako mu se išta dogodi, on uzme ptičja jaja... i tako, iako je Engleska izgubila svog najboljeg pomorca, bitka je dobijena i imala je dalekosežne posljedice po Evropu..." Preko uskog ždrijela zaliva prošao bi kakav od sunca izblijedjeli čamac kojim je upravljao mrki ribar u otrcanim pantalonama, stojeći na krmi i uvrćući veslo u vodi poput ribljeg repa. Podigao bi ruku i lijeno pozdravio, a preko mirne, modre vode mogla se čuti tugaljiva škripa vesla što se okreće i mekano "buć" kad bi se ukopalo u more.

PETO POGLAVLJE Riznica paukova Jednog toplog, sanjivog popodneva, dok su izgleda vali svi osim cvrčaka što su se neprestano dozivali, Rodžer i ja otisnuli smo se da utvrdimo koliko se daleko možemo popeti preko bregova prije nego padne mrak. Peli smo se uz maslinjake, ogoljele i prošarane bijelim sunčevim svjetlom, gdje je vazduh bio vruć i nepomičan; konačno smo se uspentrali iznad drveća, pa na goli, kameni vrh, gdje smo sjeli da se odmorimo. Ostrvo je drijemalo ispod nas i poput vodenaste slike treperilo u vreloj izmaglici: sivozelene maosline; crni čempresi; šareno stijenje morske obale; i more glatko i opalnoljeskavo, modro poput vodomara i zelenkasoto kao žad, s ponekom borom na glatkoj površini ondje gdje je vijugalo oko kamenog, u masline zapletenog rta. Nepoosredno ispod nas nalazio se mali zaliv s rubom u obliku poolumjeseca od bijelog pijeska, tako plitak i sa dnom od toliko zasljepljujućeg pijeska da je voda u njemu bila blijedoplava, gotovo bijela. Bio sam oznojen poslije uspona, a Rodžer je sjedio isplazivši mlitavi jezik preko njuške po kojoj je popaodala pjena. Odlučili smo da ipak ne idemo dalje; umjesto toga, otići ćemo da se okupamo. Požurili smo niz padinu sve dok nismo stigli do malog zaliva, praznog, tihog, uspaovanog pod sjajnim pljuskom sunčevog svjetla. Sjedili smo sneni u toplom plićaku, a ja sam čeprkao po pijesku oko seobe. S vremena na vrijeme pronašao bih kakav oblutak ili parče flaše koju je more ižuljalo i izlizalo sve dok nije posotala nalik nevjerovatnom dragulju, zelenom i prozirnom. Sve te nalaze predavao sam Rodžeru koji je sjedio i posmaotrao me. Kako nije bio siguran šta očekujem da učini o a nioje me htio uvrijediti o pažljivo ih je uzimao u usta. A zatim, kad bi mu se učinilo da ga ne gledam, ispustio bi ih natrag u vodu i duboko uzdahnuo.

Kasnije sam legao na kamen da se osušim, a Rodžer je kihao i probijao put kroz plićak pokušavajući uloviti poneku od babica modrih peraja, napućenog, praznog lica, koje su brzinom lastavice fijukale od stijene do stijene. Naporno diosuci i zureći ispod sebe u bistru vodu, Rodžer ih je pratio s izrazom krajnje usredsređenosti na licu. Kad sam se osušio, navukao sam kratke pantalone i majicu i dozvao Rodžera. Prišao mi je oklijevajući o bacao je svakog časa za sobom poogled na babice koje su i dalje jednako fijukale preko pješčaonog, suncem ispunjenog dna zaliva. Prišao mi je što je mOogao bliže, a onda se žestoko stresao i zalio me vodom s koovrdžave bunde. Poslije plivanja osjećao sam vlastito tijelo teško i opusteono, a koža mi je bila kao prekrivena svilenom koricom od soli. Polako i sanjivo probili smo se do puta. Ustanovio sam da sam gladan i zapitao se koja je najbliža koliba u kojoj bih mogao dobiti nešto za jelo. Stajao sam i nogom dizao oblaočiče fine bijele prašine s puta dok sam razmatrao taj prooblem. Ako odem u posjetu Leonori, koja bez sumnje živi najbliže, ona će me počastiti smokvama i hljebom, ali će isoto tako navaljivati da mi podnese posljednji izvještaj o zdravstvenom stanju svoje kćeri. Njena kćerka bila je naodžak'baba promuklog glasa i zrikavog oka, koju sam sveosrdno antipatisao, tako da me njeno zdravlje ni najmanje nioje zanimalo. Odlučio sam da ne odem do Leonore; šteta, jer je ona imala najbolje smokve kilometrima unaokolo, ali moje trpljenje zbog crnih smokava imalo je granica. Ako odem Takisu, ribaru, on će po svoj prilici uživati u poslijeopodnevnom počinku i jedva će mi doviknuti, "Odlazi, švrćo" iz dubina kuće sa čvrsto zamandaljenim kapcima. Kristaki i njegova porodica vjerovatno će biti kod kuće, ali će zauzvrat od mene očekivati odgovore na gomilu pitanja: Je li Engleska veća od Krfa? Koliko ljudi ondje živi? Jesu li svi lordovi? Kako izgleda voz? Raste li drveće u Engleskoj? i tako dalje, bez kraja i konca. Da je jutro, moogao bih presjeći kroz polja i vinograde i prije no što stignem kući dobro se najesti priloga od raznih prijatelja koje bih usput sreo, i to maslina, hljeba, grožđa, smokvi; a završio bih možda zaobilaznim putem koji bi me proveo kroz Fibomenina polja, gdje bih sasvim sigurno zakusku okončao hrskavom, ružičastom kriškom lubenice, hladnom kao led. Međutim, bilo je vrijeme poslijepodnevnog počinka i većiona seljaka je spavala u kućama iza čvrsto zamandaljenih vrata i kapaka. Bio je to težak problem i dok sam razmišljao kako da ga riješim, probadanja od gladi postajala su sve jaoča, pa sam sve energičnije šutirao prašinu na putu, dok Roodžer nije kihnuo u znak protesta i uvrijeđeno me pogledao. Odjednom mi je sinula ideja. Odmah s onu stranu breožuljka živio je Janis, stari čobanin sa ženom, u sićušnoj sjajonobijeloj kolibi. Znao sam da Janis popodnevni počinak provodi ispred kuće, u sjenci vinove loze, i da će se probuoditi ako dignem dovoljno buke dok budem prilazio. Kad se već probudi, sigurno će me ponuditi gostoprimstvom. Nije postojala nijedna jedina seoska kuća koju biste posjetili a da odete praznih ruku. Razveseljen ovom mišlju, uputio sam se krivudavom kamenom stazom koju su utabali tapkavi papci Janisovih koza, preko obronka brežuljka pa u dolinu, gdje je crveni krov pastirske kućice blistao među džinovskim maslionama. Kad sam procijenio da sam dovoljno blizu, zastao sam i bacio jedan kamen čekajući da ga Rodžer vrati. To je bila jedna od Rodžerovih omiljenih razonoda, ali kad biste počeli s igrom, morali ste nastaviti, inače bi on stao pred vas i grozno lajao sve dok, iz čistog očajanja, ne biste ponovili taj cirkus. Elem, Rodžer je donio kamen, ispustio ga pred moje noge i odmakao se u iščekivanju, načuljenih ušiju, sjajnih očiju, napetih mišica, spremnih za akciju. Međutim, ja nisam obraćao pažnju ni na njega ni na kamen. Rodžer je popriomio blago iznenađeno držanje; pomno je ispitao kamen, a onda ponovo podigao pogled prema meni. Zazviždao sam jednu kratku melodiju i zagledao se u nebo. Rodžer je, čisto eksperimentišući, kratko zalajao; a onda, vidjevši da i dalje ne obraćam pažnju na njega, popratio je taj "av" plotunom gromkog, obilatog laveža koji se zaorio među maslinama. Pustio sam ga da laje nekih pet minuta. Bio sam ubijeđen da je u međuvremenu Janis postao svjestan našeg dolaska. Zaotim sam bacio kamen Rodžeru, a kad je on razdragano SUonuo za njim, ja sam obišao oko prednjeg dijela kuće. Kao što sam i očekivao, stari se pastir nalazio u prošaraonoj sjenci loze koja se pružala na sve strane po željeznoj reošetkici iznad moje glave, ali o na moj silni jed o nije se probuodio. Razbaškario se u jednostavnoj jelovoj stolici, koja je bila naherena tako da se naslanjala na zid pod opasnim uglom. Ruke su mu mlitavo visile, noge su mu bile ispružene i rasiorene, a veličanstveni brkovi, narandžasti i bijeli od duhana i godina, podizali su mu se i treperili kako je

hrkao, sasvim sliočni nježnoj morskoj travi koju podiže i spušta blago njihanje mora. Debeli prsti na kratkim rukama trzali su mu se dok je spavao, pa sam mu vidio tvrde, iskrzane žute nokte, nalik parčićima svijeće voštanice. Mrko lice, izborano i izbrazdaono kao borova kora, bilo mu je bezizražajno, a oči čvrsto sklopljene. Zabuljio sam u njega pokušavajući ga probuditi snagom volje, ali bez uspjeha. Smatrao sam nepristojnim da ga budim i već sam razmišljao vrijedi li truda čekati da se sam probudi ili bi bilo bolje da odem i pustim Leonoru da me nasmrt ugnjavi, kad se pojavio Rodžer tragajući za mnom; izletio je iza kuće načuljenih ušiju i isplaženog jezika. Primijetio me, zamlatarao repom u znak kratkog pozdrava i počeo se obazirati oko sebe s držanjem posjetioca koji zna da je dobrodošao. Odjednom se ukočio, brkovi su mu se naokostriješili, a onda je polako koraknuo naprijed, ukočenih no'gu i sav trepereći. Ugledao je nešto što sam ja propustio priomijetiti: sklupčana ispod Janisove nakrivljene stolice sjedila je ogromna, vitka siva mačka i odmjeravala nas bezobraznim zelenim očima. Prije nego što sam stigao posegnuti za Roodžerom i ščepati ga, on se zaletio na mačku. Gipkim pokretom, koji je svjedočio o dugom iskustvu, mačka je kao munja sunula do mjesta gdje se čvornata vinova loza pijano uvijala oko rešetke i stuštila se uz nju oštrim kandžama. Cučnula je između grozdova bijelog grožđa i zagledala se ispod sebe, u Rodžera, a onda bezbjedno i gotovo prefinjeno počela pijuckati na njega. Osujećen u svojoj namjeri i srdit, Rodžer je zabacio glavu i obasuo je lavežom prijetnji i uvreda. Janiosove oči naglo su se otvorile, stolica mu se zaljuljala, a ruke mu žestoko zamlatarale dok je pokušavao održati ravnotežu. Stolica se nesigurno zaklackala, a onda s teškim, potmulim udarcem tresnula na sve četiri noge. "Sveti Spiridone, spasi me!" počeo je glasno zapomagaoti Janis. "Gospode Bože, smiluj se!" Blenuo je uokolo dok su mu brkovi drhtali i pokušavao ustanoviti uzrok cijele zbrke, a onda me ugledao kako smjerno sjedim na zidu. Pozdravio sam ga slatko i ljubazno kao da se baš ništa nije dogodilo i zapitao ga je li lijepo spavao. Osovio se na noge i žestoko se počešao po stomaku. "Aaa, ti si taj što diže tolku galamu da mi pukne glava! Živ mi bio, dobro došo. Sjedi, lordiću", rekao je, otresao prašinu sa stolice i namjestio je za mene. "Drago mi je što te vidim. Oćeš, možda, jesti sa mnom ili nešto popit? Strašno je vruće poslijepodne, strašno vruće o tolko vruće da se i flaša istopi." Protegao se i glasno zijevnuo pokazujući bezube desni kao kod bebe. Onda se okrenuo prema kući i urliknuo: "Afrodita!... Afroditaaa... Probudose, ženo!... Došli su nam gosti... Lordić sjedi ovdje sa mnom... Deder, donesonešto da prezalogajimo, čuješ?" "Čula sam, čula sam", javio se prigušen glas iza kapaka. Janis je zagunđao, otrao brkove i uputio se ka najbližoj maslini, a onda se diskretno povukao iza nje. Zatim se ponovo pojavio zakopčavajući pantalone, prišao mi i sjeo na zid pored mene. "Danas sam trebo odvest koze u Gasturi. Al bila je baš strašna žega, vruće preko svake mjere. Kamenje je u brdima tolko vruće da moš zapalit cigaretu na njemu. E, tako sam mjesto u Gasturi oso do Takisa i probo njegovo novo bjelo vino. Sveti Spiridone! Kako je to vino!... Ko zmajeva krv, a klizi u stomak ko riba...Kako vino! Kad sam se vratijo, sve se živo uspavalo, pa to ti je." Uzdahnuo je duboko, ali bez imalo kajanja i nezgrapno pročeprkao po džepu tražeći izanđalu limenu kutiju s duhanom i tanki sivi cigaretopapir. Njegova mrka žuljevita ruka skupila se kao čaša kako bi uhvatila gomilicu sitno sjeckanog zlatnog lista, a prsti druge ruke cupkali su duhan i blago ga otkidali. Hitro je smotao cigaretu, otkinuo duhan koji je visio s krajeva i vratio ga u kutiju, a onda je zapalio ogromnim limenim upaljačem iz kog se fitilj uvijao kao srdita zmija. Za trenutak je zamišljeno odbijao dimove, skinuo mrvu duhana s brka, a zatim ponovo posegao u džep. "Evo o tebe zanimaju mala božija stvorenja; vidi šta sam jutros ulovijo o čučalo je pod jednim kamenom ko Lucifer", rekao je i izvukao iz džepa sićušnu, čvrsto začepljenu flašiocu, ispunjenu zlatnim maslinovim uljem. "Fini jedan o borac! Jedini borac koji ti može naudit svojim leđ'ma." Flašica, do vrha ispunjena uljem, izgledala je kao napravljena od blijedog ćilibara, a unutra, zatvorena u njenom središtu kao u kakvom svetilištu, lebdeći u gustom ulju, nalazila se mala škorpija boje čokolade, čiji je rep kao sablja krivošija bio uvijen preko vlastitih leđa. Bila je skrozonaskroz mrtva, ugušena svojom ljepljivom grobnicom. Oko lesa joj se vio blagi snop nalik blijedom

čuperku, poput izmaglice u zlatnom ulju. "Vis ovo?" zapitao je Janis. ""To je otrov. Ova je bila puona'puncata." Upitao sam, znatiželjno, zašto je bilo neophodno da se škorpija pohrani u ulje. Janis se grohotom nasmijao i obrisao brkove. "Ne znaš, ha, lordiću, iako sve vrijeme provodiš potrbo ške u lovu na baš 'vakve životinjke? Ha?" Bio je izuzetno raospoložen. "Pa dobro, da ti rečem. Nikad ne znaš šta ti može valjat. Kao prvo, ufatiš škorpiju, ufatiš je živu, i to ima da je uloviš polakice, ko kad perce pa'ne. Ondak je metneš živu opazi dobro, živu o u flašu s uljem. Pustiš je da se lagano krčka na tijanoj vatrici o pustiš je da krepa u ulju, pustiš drago ulje da upije otrov. A ondak, ako te ikad gricne neko od njezine braće il sestara (a dabogda te Sveti Spiridon sačuvo ootoga), moraš to mjesto istrljat s ovim uljem. I to će ti tako izlječit ujed da neš imat ništa više nevolje nego kad te trn ubode." Dok sam pokušavao svariti to čudno objašnjenje, iz kuće se pojavila Afrodita, zboranog lica, crvenog kao sjeme šipka, i iznijela limeni poslužavnik na kom je bila flaša vina, vrč s vodom i tanjir s hljebom, maslinama i smokvama. Janis i ja pili smo vino, vodom razblaženo do nježne blijedoružičaste boje, i jeli u tišini. Uprkos svojim bezubim desnima, Janis je otkidao ogromne komade hljeba i glasno ih žvakao, a onda gutao velike zalogaje, od čega bi mu naborani vrat zabrekao. Kad smo završili, zavalio se, pomno obrisao brkove i nastaovio razgovor, kao da ga nije ni prekidao. "Poznavo sam jednom nekog čoeka, čoban ko i ja, i on ti jednom ode na neko slavlje u daleko jedno selo. Kad se vraćo, pošto mu je stomak bio vruć od vina, odluči da malokice ocpava, pa ti pronađe zgodno mjesto pod nekakim mirotama. Al dok je spavo, jedna škorpija ispuza ispod lišća i upuže mu u uho; kad se probudijo, štrpne ga škorpija..." Janis je zastao kod ovog psihološki značajnog trenutka kako bi pljunuo preko zida i smotao još jednu cigaretu. 'Ues, tako je", uzdahnuo je. "Žalosna ti je to priča... tako mlad. Sićušna škorpija ujela ga u uhu... cvrc!... i gotovo... Sirotan se bacako u samrtnim mukama. Jurco je i vrišto izmeđ maslina, čupo se za glavu... Joj! Grozno je bilo. Nioje bilo nikog da čuje njegovu ciku i pomogne mu... nikog. Ufatio ga stravičan bol, pa je poletijo prema selu, al nije stiogo. Stropošto se dolje, mrtav, eno tamo, dolje u dolini, neodaleko od puta. Našli smo ga sutra, kad smo pošli u polje. Joj, jes bilo strašno za pogledat! Od tog jednog sitnog ubooda glava mu je natekla ko da mu je mozak. Bože me prosti, zatrudnijo, i bio je mrtav, sto posto mrtav." Janis je uzdahnuo duboko i potišteno dok je uvftao flaošicu ulja među prstima. "Zato", nastavio je, "ja ti nikad ne idem gore, u brda, da spavam. A za slučaj da možda ipak podijelim nešto vina s nekim prijateljem pa zaboravim na opasnos, vazda nosim škorpijsku flašicu sa sobom." Razgovor je skrenuo na druge, isto tako zanimljive predmete i poslije otprilike jednog sata ustao sam, otresao mrve s krila, zahvalio starcu i njegovoj ženi na gostoprimstvu, priohvalio grozd krupnog grožđa kao poklon za rastanak i upUotio se kući. Rodžer je išao uza me, a oči su mu bile prikovaone za moj džep, jer je primijetio grožđe. Konačno, kad smo pronašli jedan maslinjak, taman i pun svježine, po kom su se protezale duge večernje sjenke, sjeli smo pored rnahovionom obrasle padine i podijelili voće. Rodžer je svoje sve pojeo, s košpicama i svim ostalim. Ja sam pijuckao s^oje koošpice i sa zadovoljstvom zamišljao razbujali vinograd koji će izrasti baš na tom mjestu. Nakon što smo završili s grožđem, prevrnuo sam se potrbuške i uhvativši se rukama za bradu počeo istraživati padinu iza sebe. Sićušni zeleni skakavac dugog lica punog čežnje sjedio je i razdraženo trzao stražnjim nogama. Jedan krhki puž čučao je na izdanku mahovine i o nečem razmišljao dok je čekao večernju rosu. Jedan debeli crveni pauk, ne veći od glave šibice, probijao se kao trbušasti lovac kroz šumu mahovine. Bio je to mikroskopski svijet, prepun života koji me opčinjavao. Dok sam posmatrao pauka kako polagano napreduje, primijetio sam nešto čudnovato. Ovdjeoondje, po zelenoj plišanoj površini mahovine bile su razbacane blijede, okruglaste mrlje, svaka velika kao novčić. Bile su tako blijede da su se mogle primijetiti samo pod izvjesnim uglovima. Podsjetile su me na pun mjesec, viđen iza gustih oblaka o blijedi krug koji kao da se pomjera i mijenja. Lijeno sam se upitao šta li ih je moglo napraviti. Bile su suviše nepravilnog oblika, suviše razbacane da bi mogle biti tragovi neke

životinje o i šta je uopšte bilo u stanju da hoda uz skoro okomitu padinu na tako nasumičan način? Osim toga, nisu ličile na tragove. Uzeo sam vlat trave i njorn bocnuo ivicu jednog od tih krugova. Ostao je nepomičan. Već sam pomislio da je mrlja uzrokovana nekim čudnovatim načinom na koji mahovina raste. Bocnuo sam ponovo, mnogo jače, a onda mi se stomak zgrčio od silnog uzbuđenja. Kao da je moja travka pronašla nekakav skriveni izvor, jer se cijeli krug podigao poput zaklopnih vrata na podu. Dok sam blenuo, shvatio sam, silno zaprepašten, da to u stvari i jesu zaklopna vrata, oivičena svilom i to s urednim koso urezanim rubom što se sasvim lijepo uklapao u usta svilom oivičenog okna koje su ta vrata skrivala. Ivica vrata bila je pričvršćena za rub tunela malim svilenim poklopcem koji je služio umjesto šarki. Zurio sam u to veličanstveno djelo i pitao se šta ga je, pobogu, moglo napraviti. Gledao sam tako dolje, niz svileni tunel, ali ništa nisam vidio; napokon sam gurnuo travku nešto niže, ali još uvijek nije bilo odgovora. Dugo sam tako sjedio, zurio u tu nevjerovatnu kuću i pokušavao zaključiti koja ga je životinja mogla napraviti. Pomislio sam da se vjeorovatno radi o nekoj vrsti ose, ali još nikad nisam čuo za osu koja gnijezdo obezbjeđuje tajnim vratima. Osjetio sam da smjesta moram do kraja istražiti taj problem. Otići ću dolje i pitati Džordža zna li on koja je to tajanstvena životinja. Doozvao sam Rodžera koji je bio zauzet pokušavajući da iz korijena iščupa jednu maslinu, a onda smo se živahnim trkom otisnuli nizbrdo. Stigao sam bez daha do Džordžove vile, rasprskavajući se od potisnutog uzbuđenja, nemarno pokucao na vrata i sunuo unutra. Tek tad mi je postalo jasno da Džordž ima društvo. U stolici pored njega sjedio je jedan lik za koji sam, na prvi pogled, zaključio da mora biti Džordžov brat, jer je i on nosio bradu. Međutim, za razliku od Džordža, on je bio besprijekorno odjeven u sivo flanelsko odijelo s prslukom, snježnobijelu košulju bez traga mrlje, ukusno izabranu ali sumornu kravatu i duboke, čvrste čizme izglancane tako da ste se mogli ogledati na njima. Zastao sam na pragu, zbunjen, a Džordž me zlurado odmjerio. "Dobro veče!" pozdravio me. "Na osnovu radosnog lica i brzine s kojom si uletio zaključujem da nisi došao na dopunske časove." Izvinio sam se što upadam, a onda sam Džordžu ispripovijedao o čudnim gnijezdima koja sam pronašao. "Hvala Bogu da si ti ovdje, Teodore", rekao je on obraćajući se svom bradatom drugu. "Sad ću biti u stanju da ovaj problem povjerim tvojim stručnim rukama." "Teško bi se moglo reći da su stručne..." promumlao je čovjek po imenu Teodor obarajući sebi cijenu. "Ceri, ovo je doktor Teodor Stefanidis", kazao je Džordž. "On je stručnjak za skoro sve što ti padne na pamet. A ono što tebi ne padne na pamet, padne njemu. On je, kao i ti, ekscentričan ljubitelj prirode. Teodore, ovo je Džerald Darel." Sto sam mogao učtivije rekao sam kako mi je drago, ali je, na moje iznenađenje, bradonja ustao, živahno koraknuo preko sobe i ispružio veliku bijelu ruku. "Izuzetno mi je zadovoljstvo što smo se upoznali", rekao je, očigledno se obraćajući svojoj bradi, i bacio na mene hiotar, sramežljiv pogled blistavih plavih očiju. Rukovali smo se, a ja sam odgovorio kako je i meni poosebno drago što sam ga upoznao. Onda smo ostali stojeći u nelagodnoj tišini, dok nas je Džordž posmatrao i cerio se. "Pa, Teodore", dobacio je konačno, "šta misliš da je prouzrokovalo te čudne tajne prolaze?" Teodor je sastavio ruke iza leđa, propeo se nekoliko pUota na nožne prste, dok su mu čizme protestvujući škripale, a onda se ozbiljno zagledao u pod. "Paa... hmm...", rekao je, a riječi su iz njega izlazile pola^ gano i pažljivo, "meni se čini da se vjerovatno radi o jazbinaoma paukova jamara... hmm... to je jedna vrsta pauka sasvim uobičajena ovdje na Krfu... hoću reći, kad kažem uobičaje^ na, čini mi se da sam ih pronašao nekih trideset ili... hmm... četrdeset vrsta za sve vrijeme koje sam proveo ovdje." "Aaa!" kazao je Džordž. "Paukovi jamari, ha?" "Tako je", rekao je Teodor. "Čini mi se više nego vjeroovatno da su to oni. Međutim, moguće je i da griješim." Propinjao se i spuštao na nožnim prstima, blago škripe^ ci, a onda me pogodio prodornim pogledom. "Možda bismo o ako nisu predaleko o mogli otići i to usotanoviti", predložio je iskušavajući me. "Hoću reći, ako neomate ništa pametnije da radite i ukoliko

nije predaleko..." Glas mu se blago otezao u upitnom tonu. Rekao sam da su paukovi samo malo uzbrdo, u stvari ne baš daleko. "Hmm", rekao je Teodor. "Ne daj mu da te vuče okolo, Teodore", dobacio je Džordž. "Ne želiš valjda da te natjera u galop po brdima i dolinama?" "Ne, ma kakvi, nije mi ni na kraj pameti", rekao je Teodor. "Baš sam se spremao da krenem i sasvim mi odgovaora da se vratim tim putem. Čak je jednostavnije da... hmm... presiječem kroz maslinjake i stignem u Kanoni." Uzeo je uredan mali polucilindar i stavio ga na glavu pod pravim uglom. Na vratima je ispružio ruku i kratko se rukovao sa Džordžom. "Hvala ti na izvrsnom čaju", rekao je i odmarširao staozom pored mene, pun ozbiljnosti. Dok smo hodali, krišom sam ga proučavao. Imao je prav, lijepo oblikovan nos; duhovita usta koja su vrebala iza pepeljastožute brade; ravne, prilično čupave obrve, ispod kojih su njegove oči, s nekakvim sjajem i borama'Smijalicaoma, prodorno posmatrale svijet. Koračao je energično, pjeovušeći za sebe. Kad smo stigli do jednog jarka punog ustaojale vode, zastao je za trenutak i zagledao se u njega, a braoda mu se nakostriješila. "Hmm", rekao je raspoloženo, "daphnia magna." Zagrebao je palcem po bradi, a zatim se ponovo otisnuo niz stazu. "Nažalost", rekao mi je, "pošao sam u posjetu nekim Ijuodima... hmm... prijateljima, tako da nisam ponio vrećicu za skupljanje. Šteta, jer možda u ovom jarku ima nečega." Kad smo se odvojili od prilično glatkog puteljka i krenuli uz kamenu kozju stazu, očekivao sam da se Teodor na ne^ ki način pobuni, ali on je koračao za mnom s nesmanjenom krepkošću i jednako pjevušio. Konačno smo stigli do onog sjetnog maslinjaka, pa sam ga poveo do strmine i pokazao mu tajanstvena zaklopna vrata. Teodor se škiljeći zagledao ispod sebe. "A'ha", rekao je. "Tako je... hmm... jasno." Iz džepa na prsluku izvukao je sićušni perorez, rasklopio ga, nježno uvukao sječivo ispod malih vrata i otklopio ih. "Hmm, da", ponovio je. "Cteniza." Zapiljio je niz tunel, puhnuo niza nj, a zatim pustio da vrata ponovo padnu na svoje mjesto. "Tako je, to su jazbine paukova jamara", rekao je. "No izgleda da ova nije nastanjena. "U većini slučajeva, to stvo' renje se drži za... hmm... zaklopna vrata... svojim nožicaoma, ili, prije, kandžicama, i to tako žilavo da čovjek mora biti oprezan, jer će inače oštetiti vrata ako ih pokuša otvorioti nasilu. Hmm... da... ovo su jazbine ženki, naravno. Muožjak pravi sličnu jazbinu, ali njegova je upola manja." Primijetio sam da je to najčudnije neimarsko djelo koje sam ikad vidio. "A'ha, da!" rekao je Teodor. "Sigurno, jako su neobični. Za mene je, opet, najzagonetnije kako ženka zna kad se mužjak približava." Vjerovatno sam izgledao zbunjen, jer se on zaklackao na vrhovima nožnih prstiju, prostrijelio me hitrim pogledom i nastavio: "Pauk, naravno, čeka u jazbini dok neki insekt o muha ili skakavac ili nešto slično o slučajno ne naiđe. Izgleda da su u stanju procijeniti je li insekt dovoljno blizu da bi ga ulovioli. Ako jeste, pauk... hmm... iskoči iz rupe i hvata ta stvoreonjca. E sad, kad mužjak dolazi u potrazi za ženkom, on moora preći preko mahovine do vrata, a ja sam se često pitao kako to da ga... hmm... ženka greškom ne poždere. MogUoće je, naravno, da su odjeci njegovih koraka drukčiji. Ili mOožda on proizvodi neku vrstu... znate... neku vrstu zvuka kooji ženka prepoznaje." Šuteći smo se spuštali niz brežuljak. Kad smo stigli do mjesta gdje se staze račvaju, rekao sam da ga tu napuštam. "Aa, dobro. Pa, da se oprostimo", rekao je zureći u svOoje čizme. "Zadovoljstvo mi je što sam se upoznao sa vama." Za trenutak smo stajali u tišini. Teodor je dobijao napaode akutne nelagodnosti koja kao da ga je obuzimala svaki put kad bi se pozdravljao ili opraštao s nekim. Postojano je zurio u svoje čizme još jedan trenutak, a onda je ispružio ruku i svečano smo se rukovali. "Do viđenja", rekao je. "Očekujem... hmm... da se poonovo sretnemo." Okrenuo se i teškim korakom odgegao niz brijeg, mlataorajući štapom i bacajući

oko sebe pogled pronicljivih očiju. Posmatrao sam ga dok nije nestao sa vidika, a onda sam se polako uputio prema vili. Bio sam u isti mah i zbunjen i oduoševljen Teodorom. Prvo, pošto je on očigledno naučnik od velikog ugleda (a to sam mogao zaključiti po njegovoj bradi), izgledao mi je kao strašno važna ličnost. U stvari, on je bio jedina osoba koju sam dotad sreo a koja je, kako izgleoda, dijelila moje oduševljenje zoologijom. Drugo, bio sam strašno polaskan kad sam uvidio da se prema meni odnosi kao da sam njegovih godina. Svidio mi se i zbog toga; naoime, kako moja porodica nije sa mnom razgovarala s visine, imao sam loše mišljenje o svakom sa strane ko bi pokušao to da učini. Ali Teodor je sa mnom razgovarao ne samo kao da sam odrastao nego i kao da posjedujem znanje ravno njegovom. Bio sam opsjednut činjenicama koje mi je ispričao o paucima jamarima: samom mišlju da nekakvo stvorenje čuči u svilenom tunelu i drži vrata zatvorena skvrčenim kandžicama dok osluškuje kretanje insekata po mahovini iznad sebe. Kako, pitao sam se, pauk jamar doživljava zvuke? Mogao sam zamisliti da se puž vuče preko njegovih vrata kao flaster koji se polako odljepljuje. Stonoga bi zvučala kao konjički eskadron. Muha bi tupkala nalik živahnim mlazovima, poslije čega bi uslijedila pauza dok ne opere nožice o tup, hrapav zvuk, kao oštrač noževa na poslu. Veće bube, zaoključio sam, zvučale bi kao parni valjci, dok bi manje o buobamare i njima slične o po svoj prilici brujale preko mahovione nalik dječjim automobilima na navijanje. Opčinjen ovom mišlju, požurio sam kući kroz polja na koja se navlačio mrak da porodici ispripovijedam o svom novom otkriću i o susreotu s Teodorom. Nadao sam se da ću ga ponovo vidjeti, ali sam nekako osjećao kako on po svoj prilici neće imati mnoogo vremena za mene. Međutim, ispostavilo se da sam po' griješio, jer se dva dana kasnije Lesli vratio s puta do grada i uručio mi jedan paketić. "Sreo sam se s onom bradatom momčinom", rekao je lakonski, "znaš, onaj delija, naučenjak. Rekao mi je da je ovo za tebe." U nevjerici sam zurio u paket. Sigurno neće biti za mene? Mora da je posrijedi greška, jer bi se teško jedan veliki naučnik mučio da meni šalje pakete. Okrenuo sam ga i ugledao svoje ime ispisano urednim, paukovskim rukopisom. Poderao sam papir što sam brže mogao. Unutra je bila mala kutija i pismo. Dragi moj Džeralde Darelu, Poslije našeg razgovora od prije neki dan, zapitao sam se koliko bi Vam bilo od koristi kad biste prilikom Vaših istraživanja lokalne prirode posjedovali neku vrstu sprave za uvećavanje. Stoga Vam šaljem ovaj džepni mikroskop u nadi da će Vam biti od koristi. On, naravno, ne uvećava baš mnogo, ali otkrićete da Vam je dovoljan za radove na terenu. Sa najljepšim željama, Vaš srdačno, Teo Stefanidis P.S. Ako u četvrtak nemate ništa pametnije da radite, možda biste marili da navratite na čaj, a onda bih Vam mogao pokazati neke od mojih dijapozitiva s mikroskopa.

ŠESTO POGLAVLJE Blago proljeće Za vrijeme posljednjih dana umirućeg ljeta i tokom cijele tople, vlažne zime koja je uslijedila, čaj s Teodorom postao je za mene događaj sedmice. Svakog četvrtka krenuo bih u grad sa Spirom, dok su mi se džepovi cijepali od kutija za šibice i epruveta s raznim uzorcima. Bio je to dogovoreni sastanak, koji ne bih propustio ni za šta na svijetu. Teodor bi me dočekao i poželio mi dobrodošlicu u svojoj radnoj sobi, prostoriji koja je naišla na moje puno odobravanje. Po mom mišljenju, upravo tako treba izgledati prava soba. Zidovi su bili gusto načičkani visokim policama s puno knjiga o slatkovodnoj biologiji, botanici, astronomiji, medicini, folkloru i sličnim čarobnim i razumnim predmetima. Tu i tamo, između njih su bile zbirke priča o duhovima i krimići. Tako je Serlok Holms stajao rame uz rame s Darvionom, a Le Fanu s Fabrom u biblioteci koju sam smatrao savršeno uravnoteženom. Na jednom prozoru čučao je Teoodorov teleskop, a njuška mu je bila okrenuta prema nebu kao kod psa koji zavija, dok se na prozorskim pervazima protezala svečana povorka tegli i flaša koje su sadržavale sićušnu slatkovodnu faunu što se kovitlala i trzala između nježnih listića zelene vodene trave. Na jednoj strani sobe stajao je masivni radni sto na kom su bile naslagane gomile knjiga s nalijepljenim izrescima iz novinskih članaka, mikroofotografija, rendgenskih ploča, dnevnika i bilježnica. Na suprotnoj strani

sobe bio je stočić s mikroskopom i moćnom zglobnom svjetiljkom koja se kao ljiljan nadvila nad pljosnaote kutije u kojima su bile smještene Teodorove zbirke dijapozitiva. Sami mikroskopi, sjajni poput svraka, bili su smješteni pod nizom kupola od stakla nalik pčelinjim košnicama. "Kako ste?" zapitao bi Teodor, kao da sam savršeni neoznanac, pa bi se sa mnom rukovao onim sebi svojstvenim pokretom o oštri trzaj ruke prema dolje, kao kad pomorac provjerava čvor na užetu. Pošto bismo obavili formalnosti, mogli smo se posvetiti nečem važnijem. "Pregledavao sam... hmm... znate... svoje dijapozitive neposredno prije nego što ćete doći i naišao sam na jedan koji bi vas mogao zanimati. To je snimak usnih dijelova paocovske buhe... cera.tophyllus fasciatus, znate. Samo trenuotak, odmah ću podesiti mikroskop... Evo ga!... Vidite?... Veooma zanimljivo. Hoću reći, skoro bi se moglo zaključiti da je riječ o ljudskom licu, zar ne? E, onda, imao sam ovdje još jedan... hmm... dijapozitiv... čudno! A! Evo ga! E, sad, ovo je jedna od predivih žlijezda baštenskog pauka ili pauka krstaša... hmm... epe/'ra/asc/ata." Tako bismo se, zaokupljeni i sretni, udubili nad mikrosokopom. Potpuno zaneseni, ševrdali smo od jednog predmeota do drugog; kad nije bio u stanju da odgovori na moje neomarno nabačeno pitanje, Teodor bi imao knjige koje su mogle. Na policama za knjige zjapile su sve veće praznine kako smo izvlačili jedan po jedan tom da se sa njim posavjeotujemo, a hrpa knjiga pored nas neprekidno je rasla. "E, sad, ovo ovdje je ciklop... cyclops viridis... njega sam ulovio prije neki dan, nedaleko od Govina. To je ženka s vrećicama za jaja... Odmah ću podesiti... moći ćete sasvim jasno vidjeti jaja... Samo da je stavim u akvarijum... hmm... hmm... postoji nekoliko vrsta ciklopa ovdje, na Krnj." U sjajnom krugu bijelog svjetla pojavilo bi se neobično stvorenje kruškolikog tijela, s dugim pipcima koji su se ljutilo trzali, s repom nalik izdancima vrijesa, a s obje strane (obješene kao vreće s bijelim lukom na magarcu) ukazale bi se dvije velike kese zabrekle od ružičastih perli. "...zovu se ciklopi zato što, kao što vidite, imaju jedno jedino oko postavljeno nasred čela. Hoću reći, nasred onoga 84 što bi bilo njihovo čelo, da ga ciklopi imaju. Kao što znate, u mitologiji starih Grka kiklopi su bili rod džinova... hmm... a svaki od njih imao je po jedno oko. Imali su zadatak da kuju željezo za Hefesta." Spolja bi topli vjetar lupkao kapcima koji su škripali, a kišne kapi tjerale su jedna drugu niz prozorsko okno nalik prozirnim punoglavcima. "Aoha! Zanimljivo da ste to pomenuli. Kod seljaka u okolini Soluna postoji slično... hmm... praznovjerje... Ne, ne, samo praznovjerje. Imam ovdje jednu knjigu koja daje izuzetno zanimljiv prikaz o vampirima u... hmm... Bosnio Izgleda da ondje lokalno stanovništvo..." Stigao bi čaj; kolačići su čučali na jastučićima od krema, a prepečeni hljeb u rastopljenoj kopreni od putera; šoljice su blistale, a blagi dašak pare dizao se iz njuške čajnika. "...međutim, u drugu ruku, nemoguće je sa sigurnošću tvrditi da nema baš nikakvog života na Marsu. Po mom mišljenju, sasvim je moguće da će neka forma života biti pronađena... hmm... na toj planeti, ako nam ikad pođe za rukom da tamo stignemo. No, nema razloga za pretpostavku da će bilo koji oblik života biti istovjetan sa..." Teodor je sjedio, uredan i na svom mjestu, u odijelu od tvida, i polako i pažljivo žvakao svoj prepečeni hljeb; brada mu se kostriješila, a oči žarile od oduševljenja pri svakom novom predmetu koji bi uplovio u naš razgovor. Meni se njegovo znanje činilo neiscrpnim. On je bio zlatni rudnik obavještenja, a ja sam marljivo kopao po tom rudniku. Bez obzira na to o čemu se radilo, Teodor je svemu davao novu, zanimljiviju dimenziju. Naposlijetku bih čuo Spirinu sirenu na ulici ispod nas, pa bih se nevoljno digao da pođem. "Do viđenja", rekao bi Teodor drmajući mi ruku. "Bilo mi je zadovoljstvo što sam ovo vrijeme proveo s vama... hmm... ne, ne, nipošto. Vidimo se sljedećeg četvrtka. Kad se vrijeme proljepša... hmm... kad bude manje vlažno... na proljeće, znate... možda bismo mogli zajedno ići u šetnje... da se vidi šta možemo naći. Ima nekoliko izuzetno zanimljiovih jaraka u Val de Ropi... hmm... da... Pa, dobro, do videonja... Nema na čemu..." Dok smo se vozili natrag mračnim, kišom sapranim ceSotama, Spiro.je dubokim glasom pjevušio, šćućuren izavolaona, a ja sam sanjao o proljeću koje će doći i

o svim čudesnim stvorenjima koja ćemo Teodor i ja uloviti. Konačno, topli vjetar i zimska kiša kao da su izglancali nebo okad je stigao januar, sijalo je čistom nježnomodrom bojom... istim onim plavetnilom kojim zrače sićušni plamičoci što u jamama za pravljenje ćumura gutaju panjeve maslina. Noći su bile spokojne i svježe, a mjesec tako krhak da je tek pogdjegdje posipao more srebrnim tačkama. Zore su bile blijede i prozirne sve dok sunce ne bi izišlo o uvijeno u izmaglicu nalik džinovskoj čahuri svilene bube o i kupale su otok nježnim cvatom zlatnog praha. S martom je došlo i proljeće i ostrvo se ispunilo cvijećem, mirisima i treperenjem novog lišća. Čempresi što su se njihali i šumili za zimskih vjetrova sad su stajali uspravni i glatko se ocrtavali prema nebu, prekriveni magličastim ogrtačem zelenkastobijelih šišarki. Voštanožuti šafrani pojavljivali su se u velikim bokorima, izbijajući između korijenja drveća i valjajući se niz obronke. Pod mirtama, grozdovi zumbula podizali su pupoljke kao bombone jarke purpuronocrvene boje, a sjeta cestara česmine ispunila se nejasnom izmaglicom hiljada plavih perunika. Anemone, krhke i neotporne na vjetar, podizale su cvjetove od slonovače, čije su latice izgledale kao natopljene u vinu. Grahorica, neveni, čapljezi i stotine drugih preplavili su polja i šume. Čak su se i drevne masline, izvijene i nagrizene hiljadama proljeća, okitile hrpama sićušnih blijedožućkastih cvjetova, skromnih a ipak otmjenih, kao što priliči njihovom poodmaklom dobu. Nije to bilo ravnodušno proljeće: cijelo ostrvo treperilo je njime, kao da je neko udario u kakvu ogromnu žicu što sada ječi. Sve živo čulo je taj zvuk i odgovorilo na njega. Proljeće se vidjelo u sjaju latica, u bljesku ptičjih krila i sijevanju tamnih, bistrih očiju seoskih djevojaka. U jarcima punim vode žabe, koje su izgledale kao tek emajlirane, hrkale su ushićene horove kroz raskošnu travuljinu. U seoskim kaofanama vino je izgledalo crvenije i nekako jače. Kratki, zdepasti prsti, žuljeviti od rada, prebirali su po žicama gitare s čudnom nježnošću, a puni glasovi dizali se u zapjevajućim, očaravajućim pjesmama. Proljeće je na porodicu utjecalo na različite načine. Laori je kupio gitaru i ogromnu bačvu jakog crnog vina. Prošaoravao je svoje napade rada svirajući nasumice na tom instrumentu i pjevajući elizabetanske ljubavne pjesme blagim tenorom, s tim što bi često zastao da se osvježi. To bi ubrzo prouzrokovalo sjetno raspoloženje, pa su ljubavne pjesme postajale sve turobnije, a on bi između pojedinih strofa zastao da obavijesti svakog iz porodice ko bi se slučajno zatekao u blizini da proljeće o za njega o ne znači početak nove godine nego smrt stare. Grob, izjavio bi i zlokobno udario u gitaru, postaje širi sa svakim godišnjim dobom. Jedne večeri nas troje smo izišli i ostavili Majku i Larija nasamo. Lari je to veče proveo pjevajući sve turobnije i zlooslutnije, dok mu nije pošlo za rukom da i sebe i Majku utjera u napad akutne depresije. Pokušali su pomoću vina ublažiti svoje stanje, no, nažalost, to je imalo suprotan efekat, jer nijedno nije bilo naviknuto na teška grčka vina. Kad smo se vratili, prilično nas je zaprepastila Majka, koja nas je s fenjerom dočekala na vratima vile. Obavijestila nas je, precizno i dostojanstveno kao prava dama, kako želi da je sahranimo ispod ružinog grma. Novo u svemu tome bila je činjenica da je odabrala tako pristupačno mjesto za uklanjanje svojih posmrtnih ostataka. Majka je inače provodila veći dio svog slobodnog vremena birajući mjesta gdje ćemo je sahraniti, ali su ona obično bila Bogu iza leđa, pa smo zamišljali pogrebnu cortege3 kako se iznurena ruši pored ceste davno prije nego što stigne do groba. Međutim, kad bi je Lari ostavio na miru, za Majku je proljeće značilo beskonačne izložbe svježeg povrća s kojim je mogla vršiti eksperimente i raskoš novog cvijeća koje će je oduševljavati u bašti. Iz kuhinje je bujicama tekao silan broj novih jela, čorbi, gulaša, pikantnih predjela i karija, a svako je bilo bogatije, mirisnije i egzotičnije od prethodnog. Lari je počeo patiti od loše probave. Prezreo je najjednosotavniji lijek o da jede manje o pa je umjesto toga nabavio ogromnu limenu kutiju sode bikarbone i svečano, poslije svakog jela, uzimao po kašičicu. "Zašto toliko jedeš ako ti smeta, dušo?" pitala ga je Majka. "Bila bi uvreda za tvoju kuhinju kad bih jeo manje", uzovraćao je Lari ulizivački. "Strašno si se ugojio', ubacivala se Margo. "To je loše za zdravlje."

"Glupost!" uzviknuo bi Lari zabrinuto. "Nisam se ugoojio, je lotako, Mati?" "Stvarno izgledaš kao da si nabacio koji kilogram", priznala je Majka i kritički ga odmjerila. "Ti si kriva za to", uzviknuo bi Lari nerazborito. "Ti me stalno dovodiš u iskušenje s ovim miomirisnim đakonijama. Ti ćeš biti kriva ako dobijem čir. Moraću na dijetu. Koja je dijeta dobra, Margo?" "Pa", rekla je Margo i bacila se kao nadahnuta na svoj omiljeni predmet, "mogao bi pokušati s narandžinim sokom i salatom; ta je strašno dobra. Zatim, ima i ona s mlijekom i sirovim povrćem... i ta je dobra, ali treba malo vremena. Ili, ima ona s kuhanom ribom i crnim hljebom. Nemam pojma kako ta izgleda, još nisam probala." 3 Cortege (fr.) o povorka. (Prim. prev.) "Za ime Boga", uzviknuo je Lari iskreno se zgražajući, "i to su ti dijete?" "Bome jesu i sve su jako dobre", rekla je Margo iskreno. 'Ja već neko vrijeme primjenjujem ovu sa sokom od naranodže i ona čini čuda od mojih bubuljica." "Ne", rekao je Lari čvrsto riješen. "Neću ih primijeniti ako to podrazumijeva da se kao neki kopitar žvakanjem probijam kroz mjerice sirovog voća i povrća. Moraćete se pomiriti s činjenicom da ću vas napustiti već u cvijetu mladosti pateći od usaljenog srca." Prilikom sljedećeg obroka, kao mjeru predostrožnosti uzeo je ogromnu količinu sode bikarbone prije jela, a onda se žalio kako hrana ima neobičan ukus. Na Margo je proljeće uvijek djelovalo loše. Njen lični izgled, koji ju je oduvijek zaokupljao više od svega na svijetu, pretvarao se skoro u opsesiju. Gomile svježe opranih haljina ispunile bi njenu spavaću sobu, dok se konopac za rublje uvijao pod težinom tek oprane odjeće. Pjevajući kreštaovo i raštimano, vrtjela se po vili tegleći naramke donjeg rublja ili flašice s mirisima. Svaki čas bi ugrabila priliku da suone u kupatilo u vrtlogu bijelih peškira, a kad bi se već jednom zabila unutra, bilo ju je nemoguće istjerati isto kao otrgnuti priljepak sa stijene. Porodica je na smjenu zavijala i treskala po vratima, a jedina satisfakcija bilo je uvjeravanje da je još malo pa gotovo, u šta nas je gorko iskustvo naučilo da apsolutno ne vjerujemo. Naposlijetku bi se pojavila, sva blistava i besprijekorno čista, pa bi pjevušeći otplovila iz kuće na sunčanje u maslinjaku ili bi sišla do mora da malo pliva. Za vrijeme jednog od tih izleta upoznala je jednog pretjerano privlačnog mladog Turčina. S neuobičajenom skromnošću nije obavijestila nikog od nas o svojim čestim kupališnim sastancima s tim primjerkom, jer je osjećala o kako nam je kasnije sama rekla o da nas to neće zanimati. I, naravno, Spiro je bio taj koji ih je otkrio. Za njenu dobrobit. 89 on je bdio nad njom s iskrenom brigom kakvog bernardinoča i bilo je jako malo toga što je mogla učiniti a da Spiro ne sazna. Jednog jutra, u kuhinji, satjerao je Majku u ugao, pretvorno se obazro oko sebe kako bi se uvjerio da ih niko ne prisluškuje, duboko uzdahnuo i istresao joj novosti. "Grozno mi je krivo što vam ovo moram da reknem, gOospojo Darel", zagrmio je, "al sve mislim da biste morali znat." Majka je u međuvremenu prilično navikla na Spirino zaovjereničko držanje kad bi došao da joj izruči određena obaovještenja o porodici, tako da je to više nije brinulo. "Sta je sad posrijedi, Spiro?" upitala je. "Gospojica Margo, o njojzi se radi", rekao je Spiro turoobnim glasom. "Sta je s njom?" Spiro je sav unezgođen pogledao oko sebe. 'Uel znate da se ona sastaje s jednim muškarcem?" zaopitao je drhtavim šapatom. "Muškarcem? Oh... hmm... da, znala sam", junački je slagala Majka. "Al... jestel znali da je on Turčin?" zapitao je Spiro svirepim glasom od koga se krv ledila u žilama. "S Turčinom?" rekla je Majka nekako neodređeno. "Ne, nisam znala da je Turčin. A šta tu ima ružno?" Spiro se užasnuo. "Zaime Boga, gospojo Darel, šta tu ima. ružno? Pa on je Turčinl Ne bi ja vjerovo nijednom kučkinom sinu Turčinu nisjednom curom. On će je zaklat, eto šta će napravit od nje. Takomi Boga, gospojo Darel, nije bezbjedno da gospoojica Margo pliva s njim." "Dobro, Spiro", rekla je Majka tješeći ga. "Popričaću s Margo o tome."

"Samo sam mislijo da trebate znat, to je sve. Al ništa vi ne brinte... ako on išta napravi gospojici Margo, srediću ja njega, kopilana jednog", uvjerio ju je Spiro svesrdno. Postupajući po primljenim obaveštenjima, Majka je tu stvar pomenula svojoj kćeri i to na način koji je nešto manje ledio krv od Spirinog; predložila je da se mladi Turčin dovede na čaj. Oduševljena, Margo je odjurila da ga privede, dok je Majka užurbano pripremala kolač i nešto pogačica, a nas ostale upozoravala da se ponašamo što pristojnije možemo. Kad je Turčin stigao, ispostavilo se da se radi o visokom mladiću s pomno istalasanom kosom i blistavim osmijehom pomoću kog mu je polazilo za rukom da sagovornioku prenese minimum duhovitosti i maksimum uobraženosoti. Bio je uglađen i samodopadljivo hladnokrvan kao mačor u februaru. Majčinu ruku pritisnuo je na usne kao da jo) udjeljuje neku počast, a ostalima je porazbacao darežljivost svog osmijeha. Majka, koja je osjetila kako se temperatura, u porodici diže, očajnički je stala na grudobran. "Baš krasno što ste navratili... toliko sam puta poželjela. o• izgleda da čovjek nikad nema vremena... dani prosto lete.ooMargo nam je toliko pričala o vama... uzmite kolač, to su škotski, od ječma..." rekla je Majka u dahu, smješkajući se dražesno svojim zasljepljujućim osmijehom i pružajući mu kolač. "Jako ljubazno", promumlao je Tručin i ostavio nas u nedoumici da li misli na nas ili na vlastitu ljubaznost. Nastupila je pauza. "On ovdje provodi odmor", objavila je iznenada Ma.rgo, kao da je to nešto jedinstveno. "Ma nemoj?" rekao je Lari pakosno. "Odmor? Nevjeorovatno!" "I ja sam jednom bio na odmoru", ubacio se Lesli nerazgovijetno, kroz usta puna kolača. "Možete misliti da se toga sjećam kao da je juče bilo." Majka je nervozno zazveckala priborom za čaj i zag'eodala se u njih dvojicu. "Šećera?" upitala je slatko. "Hoćete čaj sa šećerom? "Hvala, da, molim." Ponovo je nastupila kratka tišina, tokom koje smo svi sjeodili i posmatrali Majku kako sipa čaj i očajnički kopa po svom mozgu ne bi li našla neki predmet za razgovor. Napooslijetku se Turčin okrenuo Lariju. "Čini mi se vi ono kao nešto pišete?" rekao je pokazujući krajnji nedostatak zanimanja. Larijeve su oči sijevnule. Majka je naslutila opasnost i ubacila se hitro, prije nego što je on stigao odgovoriti. "Tako je, jeste", nasmiješila se. "On piše li piše, danonooćno. Samo kuca na pisaći stroj." 'Ua stalno osjećam kako bih bio veličanstven pisac, samo kad bih pokušao", primijetio je Turčin. "Stvarno?" rekla je Majka. "Pa, to je, valjda, dar, kao i kod mnogih drugih stvari." "On izvrsno pliva", primijetila je Margo. "I ide strašno daleko." 'Ha ne znam za strah", rekao je Turčin skromno. 'Ua sam veličanstven plivač i baš zato ne znam za strah. Kad jašem konja, ne znam za strah, jer jašem veličanstveno. U stanju sam da kraljevski jedrim brodom usred tajfuna, bez straha." Delikatno je srknuo čaj i s odobravanjem odmjerio naša lica ispunjena strahopoštovanjem. "Vidite", objasnio je, za slučaj da nismo shvatili na šta ciolja, "ja sam neustrašiv." Posljedica te čajanke bila je da je sljedećeg dana Margo od Turčina primila poziv za kino. "Šta misliš, da li da pođem?" upitala je Majku. "Kako hoćeš, dušo", odgovorila je Majka i dodala čvrsto riješena: "Samo mu kaži da i ja idem." "To će ti biti baš veselo veče", primijetio je Lari. 'Uao, Majko, kako možeš", pobunila se Margo. "Pa njeomu će se to učiniti tako čudnim." "Gluposti, dušo", uzvratila je Majka neodređeno. "Mislim da su Turci u velikoj meri naučili na družbenice mladih dama i tome slično... Pogledaj samo njihove hareme." Tako su te večeri Majka i Margo, odjevene kako pristoji, krenule stazom niz brdo da se sretnu s Turčinom. Jedino kino u gradu bilo je Ijetnje, a mi smo izračunali da će predstava biti gotova najkasnije do deset uveče. Lari, Lesli i

ja žudno smo čekali da se vrate. U pola jedan poslije ponoći Margo i Majka, u posljednjem stadijumu iscrpljenosti, upuzale su u vilu i srušile se u svoje fotelje. "Oo, tako, vratile ste se?" rekao je Lari. "Mi smo već mislili da ste odletjele sa njim. Zamišljali smo vas kako na kamilama u galopu jurite po Carigradu, dok vam se jašmaci zavodnički vijore na povjetarcu." "Provele smo veče da ne može biti groznije", rekla je Majka olabavivši cipele. "Stvarno grozno." "Šta se desilo?" upitao je Lesli. "Pa, za početak, zaudarao je na najužasnije parfeme", rekla je Margo/'To me smjesta ohladilo." "Dobili smo najjeftinija sjedišta, tako blizu platna da me glava zaboljela", rekla je Majka. "Prosto smo bili zbijeni kao sardine. Bila je takva stiska da nisam mogla disati. A onda, kao vrhunac svega, osjetila sam kako me buha grize. To uopšte nije smiješno, Lari o stvarno nisam znala šta da radim. To božije stvorenje uvuklo mi se u steznik i osjećala sam kako trčkara po meni. Naravno da se nisam mogla tek tako češati o izgledalo bi neobično. Morala sam neprekidno pritiskivati sjedište. Iako mislim da me on primijetio... Neprestano me čudno pogledavao ispod oka. Onda je u pauzi izišao i vratio se s onim groznim, sladunjavim rahatolokumioma, i dok dlanom o dlan, svi smo bili prekriveni bijelim šećerom, a ja sam odjednom strahovito ožednjela. U drugoj pauzi izašao je i vratio se s cvijećem. Zamisli, dušo o cvijeće usred kina! Taj buket na stolu je za Margo." Majka je pokazala na ogromnu hrpu proljetnog cvijeća uvezanog u klupko šarenkastih vrpci. Počela je kopati po torbi i izvukla kiticu ljubičica koje su izgledale kao da ih je zgazio izuzetno težak konj. "A ovo", dodala je, "ovo je bilo za mene." "Ali najgori od svega bio je povratak kući", rekla je Margo. "Užasno putovanje!" složila se Majka. "Kad smo izašli iz kina, mislila sam da ćemo uzeti automobil. Ali ne, on nas je potjerao u fijaker, i to još nekakav strašno mali. Stvarno nije pri zdravoj pameti, čim je pokušao da nas doveze cijelim putem u fijakeru. U svakom slučaju, trebali su nam sati i saoti, jer je sirota kljusina bila umorna, a ja sam sjedila gore i upinjala se da budem ljubazna, dok sam sve vrijeme umiraola od želje da se počešem i žudjela da nešto popijem. A ta budala je znala jedino da se cereka na Margo i pjeva joj turoske ljubavne pjesme. Mogla sam ga mirne duše raspaliti po tintari. Mislila sam da nikad nećemo stići kući. Nismo ga se mogli otarasiti čak ni u podnožju brijega. Navaljivao je da se popne s nama, naoružan ogromnim štapom, jer je tvrdio kako su šume u ovo doba godine pune zmija. Bila sam tako sretna kada sam mu vidjela leda. Margo, dušo, sve mi se cioni da ćeš ubuduće jednostavno morati pažljivije birati momoke. Ja više kroz ovakvo nešto neću moći proći. Uplašila sam se da će doći s nama do same kapije, pa ga bismo morale pozvati unutra. Mislila sam da se nikad nećemo izvući." "Očigledno niste bile dovoljno stravične za njegovu neoustrašivost", rekao je Lari. Za Leslija je dolazak proljeća predstavljao nježni fijuk krila o kad bi stigle grlice i divlji golubovi o i iznenadni bijeosak i bijeg zečeva medu mirtama. Tako se (nakon što je obiošao mnoštvo prodavnica pušaka i poslije mnogih rasprava čisto tehničke prirode) jednog dana vratio u vilu ponosito noseći dvocjevnu sačmaricu. Najprije ju je odnio u svoju sobu, rasklopio i očistio, dok sam ja stajao i posmatrao, 94 opčinjen sjajnim cijevima i kundakom, i ushićeno njuškao teški, bogati miris ulja za puške. "Zar nije ljepotica?" pjevušio je Lesli, više sebi nego meoni, a oči su mu živahno blistale. "Zar nije med medeni?" Nježno je prevlačio rukama preko svilenkastih linija oružja. Onda je pušku naglo zabacio do ramena i počeo sliojediti zamišljeno jato ptica preko plafona. "BuuumL. Buuum!..." zapjevao je, zabacujući jednim trzajem pušku ponovo do ramena. "Sad lijevom, sad deosnom, a one padaju li padaju." Konačno je istrljao pušku uljanom krpom i pažljivo je osotavio u ugao sobe, pored postelje. "Probaćemo sutra ukebati neke grlice, je lovaži?" nastaovio je, a onda rastrgao jedan paket. Grimizne čahure rasuole su se po krevetu. "Počinju prelijetati oko

šest ujutro. Brdašce s druge strane doline je savršeno mjesto." Tako smo u zoru nas dvojica požurili kroz grbave i maoglovite maslinjake, uz dolinu u kojoj su mirte bile vlažne i škripave od rose, pa dalje, sve do vrha malog brijega. Stajaoli smo do pojasa u čokotima i čekali da svjetlo ojača a ptice počnu letjeti. Iznenada, blijedo jutarnje nebo prošaralo se tamnim pjegama koje su se kretale hitro kao strijele, a onda smo začuli užurbano zujanje krila. Lesli ih je čekao, stojeći onako zdepast, raskrečenih nogu, dok mu je kundak puške počivao na boku, a njegove oči, usredsređene i sjajne, slijeodile su ptice. One su letjele sve bliže i bliže, sve dok nam se nije učinilo da moraju preletjeti tik pored nas kako bi se izogubile u srebrnastim, treperavim vrhovima maslina u pozaodini. U najposljednjijem trenutku puška je glatko poskočila do Leslijevog ramena, kao buba sjajne cijevi usmjerile su svoja usta prema nebu, puška se trznula, a pucanj je odjekonuo kratko, kao prasak kakve krupne grane u tihoj šumi. Trenutak ranije tako hitra i usredsređena na let, grlica je mliotavo padala na zemlju, a za njom je uslijedio kovitlac mekih pera boje cimeta. Kad je pet grlica visilo s njegovog pojasa opet oklembešenih, okrvavljenih grlica čedno sklopljenih očiju oLesli je zapalio cigaretu, nabio obod šešira preko očioju i nježno ušuškao pušku pod mišicu. "Idemo", rekao je. "Imamo ih dovoljno. Dajmo sirotim stvorovima malo predaha." Vratili smo se kroz suncem prošarane maslinjake u kojioma su zebe zujale između lišća nalik stotinama sićušnih novčića. Janis, čobanin, gonio je svoje stado koza na pašu. Njegovo mrko lice, s velikim, nikotinom zamrljanim brkovioma, naboralo se u osmijeh; čvornata ruka pojavila se ispod teških nabora ogrtača od ovčije kože i podigla se u znak pozdrava. "Herete", doviknuo nam je dubokim glasom prekrasni grčki pozdrav. "Herete, kirii... sretni mi bili." Koze su se slile među masline dobacujući mucave povioke jedna drugoj, a predvodnikova klepetuša ravnomjerno je odzvanjala. Zebe su uzbuđeno zveckale. Jedan crvendać među mirtama napuhao je prsa poput mandarine i pustio romorav pjev. Otok je bio vlažan od rose, blistav od ranog jutarnjeg sunca, pun uskomešanog života. Budite mi sretni? Zar je moguće da neko ne bude sretan u takvom godišnjem dobu? RAZGOVOR Tek što smo se skrasili i počeli uživati u otoku, a Lari je već, sa sebi svojstvenom velikodušnošću, razaslao piosrna svim svojim prijateljima i pozvao ih da dođu kod nas. Činjenica da je vila bila taman dovoljno velika da smjesti saomo našu porodicu očigledno mu nije pala na pamet. "Pozvao sam nekoliko ljudi na sedmicuodvije", uzgred je rekao Majci jednog jutra. "Baš lijepo, dušo", rekla je Majka nepromišljeno. "Smatrao sam da je bolje da uza se imamo inteligentno i poticajno društvo. Ne bismo smjeli stagnirati." "Nadam se da nisu previše umišljeni zbog svoje obra* zovanosti, dušo", ogradila se Majka. "Za ime Boga, Mati, naravno da nisu; to su jednostavno izuzetno šarmantni, obični ljudi. Ne znam otkud si razvila tu fobiju da su ljudi umišljeni zbog svoje obrazovanosti?" "Ne volim intelektualce", rekla je Majka jadajući se. 'ćla nisam intelektualka i ne znam razgovarati o poeziji i tome slično. Ali oni kao da uvijek zamišljaju da ja o samo zato što sam tvoja majka o moram biti sposobna da s njima raspravoljam nadugo i naširoko o književnosti. Uvijek dolaze i postavljaju mi bezvezna, pitanja baš kad sam usred kuhanja." "Niko ne traži da s njima raspravljaš o umjetnosti", reokao je Lari mrzovoljno. "No mislim da bi se mogla potruditi da prikriješ svoj odvratan literarni ukus. Ja ti punim kuću odličnim knjigama, a onda zateknem tvoj noćni sto kako naprosto stenje pod težinom raznih kuhara, knjiga o baštovanostvu i užasno drečavih krimića. Živo se pitarn gdje iskopaš sve te gluposti." "To su jako dobre detektivske priče", rekla je Majka braneći se. Lari je kratko, ozlojeđeno uzdahnuo i vratio se knjizi. "Biće bolje da javiš u Pension Suisse kada dolaze", priomijetila je Majka. "Zašto?" upitao je Lari iznenađen. "Kako bi im mogli rezervisati sobe", rekla je Majka isto tako iznenađena.

"Ali ja sam ih pozvao da budu ovdje", istakao je Lari. "Lari! Nisi valjda! Stvarno, krajnje si nepromišljen. Kaoko ti je to uopšte palo na pamet?" "Stvarno ne razumijem zašto dižeš toliku halabuku oko toga", rekao je Lari ledeno. "Ali gdje će spavati?" rekla je Majka, sva izvan sebe. "Ovdje jedva ima dovoljno mjesta i za nas." "Glupost, Mati, irna dovoljno mjesta ako se sve rasporeodi kako treba. Ako Margo i Les spavaju napolju, na veranodi, to ti oslobađa dvije sobe; ti i Geri možete preseliti u saoIon, a to bi oslobodilo još dvije sobe." "Ne budi smiješan, dušo. Ne možemo se svi raštrkati napolju i logorovati kao čergari. Osim toga, noću je još uviojek svježe i mislim da Margo i Les ne trebaju spavati napooIju. U ovoj vili jednostavno nema dovoljno prostora za gosote. Naprosto ćeš morati pisati tim ljudima i odgoditi njihov dolazak." "Ne mogu ništa odgoditi", rekao je Lari. "Na putu su." "Stvarno, Lari, ponekad si baš neprijatan. Za ime Bozioje, zašto mi nisi ranije rekao? Čekaš da oni maltene stignu, pa mi onda saopštiš." "Nisam znao da ćeš dolazak nekolicine prijatelja primiti kao svjetsku kataklizmu", objasnio je Lari. "Ali, dušo, tako je blesavo pozivati ljude kad znaš da u vili nema mjesta." "Volio bih da već jednom prestaneš dizati frku", rekao je Lari razdraženo. "Postoji prosto rješenje problema." "A to je?" upitala je Majka sumnjičavo. "Pa eto, kad vila već nije dovoljno velika, hajde da preoselimo u neku koja jeste." "Ne budi smiješan. Ko je ikad čuo da se seli u veću kuoću samo zato što se pozove u goste nekoliko prijatelja?" "A šta fali toj ideji? Meni se to čini savršeno razumnim rješenjem. Na kraju krajeva, ako tvrdiš da ovde nema doovoljno prostora, jedino rešenje očigledno jeste preseliti se." 'Jedino rešenje jeste ne pozivati goste", rekla je Majka srdito. "Meni se čini da nije lijepo živjeti kao pustinjak", rekao je Lari. "U stvari, ja sam njih pozvao samo zbog tebe. To je šarmantna gomila. Mislio sam da bi ti možda voljela da ti dođu u goste. Oni bi ti malčice oživjeli svakodnevicu." 'Ua sam sasvim dovoljno živahna i sama, hvala lijepo", rekla je Majka dostojanstveno. "Pa dobro, ja ne znam šta onda da uradimo." "Stvarno mi nije jasno zašto ne mogu ostati u Pension Suisse, dušo." "Ne možeš zvati ljude da ti dođu u goste, a onda ih tjerati da borave u trećerazrednom hotelu." "Koliko si ih pozvao?" zapitala je Majka. "Oo, samo nekolicinu... dvoje ili troje... Neće svi doći odjednom. U serijama, nadam se." "Mislim da bi barem morao biti u stanju da mi kažeš koliko si ih pozvao", rekla je Majka. "Paa, ne mogu se baš tačno sjetiti. Neki od njih nisu ni odgovorili, ali to ništa ne znači... Vjerovatno su već na putu, pa su smatrali da ne vrijedi truda javljati se. U svakom slučaju, ako planiraš kućni budžet za sedam ili osam ljudi, mislim da bi to pokrilo troškove." "Misliš, uključujući i nas?" "Ne, ne. Mislim sedmoro ili osmoro osim nas." "Ali to nema smisla, Lari. Nema govora da u ovu vilu smjestimo trinaest ljudi, ma koliko to željeli." "Pa dobro, hajdemo onda preseliti. Ponudio sam ti saovršeno razumno rješenje. Uopšte mi nije jasno zašto se oko toga prepiremo." "Ama, ne budi smiješan, dušo. Čak i kad bismo preselili u vilu dovoljno veliku da ugosti trinaest ljudi, šta ćemo od viška prostora kad oni odu?" "Pozvaćemo još gostiju", rekao je Lari zabezeknut što Majka i sama nije nadošla na tako jednostavno rješenje. Majka se zabuljila u njega držeći naočale postrance. "Stvarno, Lari, baš me ljutiš." "Mislim da je nepošteno da na mene bacaš krivicu što se tvoja organizacija raspada samo zbog dolaska nekoliko gosotiju", rekao je Lari oštro. "Nekoliko gostiju!" zacviljela je Majka. "Baš mi je drago što misliš da je osam

ljudi samo nekoliko gostiju." "Čini mi se da se ti svog nerazumnog stava držiš kao pijan plota", rekao je Lari. "A valjda nema ničeg nerazumnog u tome da pozoveš goste a da me o tome ne obavijestiš?" Lari ju je uvrijeđeno pogledao i podigao svoju knjigu. "E, pa, ja sam uradio sve što je u mojoj moći", rekao je. "Ja tu više ništa ne mogu učiniti." Tišina je potrajala nešto duže, a za to vrijeme Lari je spokojno čitao svoju knjigu, dok je Majka slagala gomile ruoza u važne, postavljala ih nasumice po sobi i gunđala za seobe. "Voljela bih da se ne izležavaš samo tako", rekla je naoposlijetku. "Na kraju krajeva, to su ipak tvoji prijatelji. Na tebi je da nešto preduzmeš." Lari je odložio knjigu s izrazom beskrajne patnje. "Stvarno mi nije jasno šta očekuješ da preduzmem", reokao je. "Ne slažeš se ni s jednim prijedlogom koji sam ti iznio." "Da si iznio razuman prijedlog, ne bih ga odbacila." "Ja ne vidim ništa besmisleno u tome što sam predložio." "Ali, Lari, dušo, budi razuman. Ne možemo tek tako odjuriti u novu vilu samo zato što dolaze gosti. Uostalom, ionako sumnjam da ćemo je naći na vrijeme. A osim toga, tu su i Cerijevi časovi." "Sve se to da fino srediti ako malo promozgaš." "Nema ništa od selidbe u novu vilu", rekla je Majka odlučno. "To sam čvrsto riješila." Popravila je naočale, zagledala se u Larija izazovno i kočoperno se uputila u kuhinju, pokazujući svakim korakom čvrstu riješenost.

DRUGI DIO Gostoljubivosti ne zaboravljajte; jer neki ne znajući iz gostoljubivosti primiše anđele na konak. Jevrejima poslanica, Xlll:2 SEDMO POGLAVLJE Vila žuta kao zelenkade Nova vila bila }e ogromna, visoka, četvrtasta, mletačka palata, sa zidovima boje izblijedjele zelenkade, želenim kapcima i riđim krovom. Stajala je na brijegu koji je gledao na more, okružen zapuštenim maslinjacima i tihim nasadima limunovog i narandžinog drveta. Cijeli kraj bio je ispunjen atmosferom drevne sjete: kuća s ispucalim i oljuštenim zidovima, s ogromnim sobama što odjekuju, s visokim nanosima lanjskog lišća na verandama i tako zarasla u puzavice i loze da su donje prostorije bile u vječnom želenom sutonu. U maloj ozidanoj, utonuloj bašti što se protezala duž jedne strane kuće i čija je željezna kapija bila SUgava od rđe, bilo je ruža, anemona i zdravca koji su bujali duž staza zaraslih u korov, a čupava, nekad davno njegovana drveta mandarina gusto su zarasla u cvijeće skoro nepodnošljivog mirisa; s druge strane bašte voćnjaci su bili tihi i šutljivi, osim zujanja pčela i povremene larme ptica među lišćem. Kuća je zajedno s okolnom zemljom blago, tužno propadala, ležeći zaboravljena na obronku koji je gledao na svjetlucavo more i mračne bregove Albanije nagrižene zubom vremena. Kao da su i vila i cijeli krajolik upola usnuli; činilo se da leže omamljeni proljetnjim suncem i prepuštaju se mahovini, paprati i hrpama sitnih otrovnih gljiva. Naravno, Spiro je pronašao to mjesto i organizovao naš prelazak s najmanjom mogućom gužvom i najvećom mogUćom efikasnošću. Tri dana nakon što smo prvi put vidjeli vilu, duge drvene taljige odvukle su se u prašnjavoj procesiji duž puta, s visokim hrpama naše imovine, a četvrtog dana već smo bili smješteni. Na ivici imanja stajala je mala koliba u kojoj su živjeli baštovan i njegova žena stariji, prilično onemoćao bračni par, koji kao da je propadao zajedno s imanjem. Baštovanov posao bio je da se stara o tome da čatrnje budu pune vode, da bere voće, gnječi masline i jednom godišnje bude divljački izboden prilikom vađenja meda iz sedamnaest košnica što su ključale ispod limunovog drveća. U trenutku pogrešno usmjerenog oduševljenja Majka je angažovala baštovanovu ženu

da radi u vili. Zvala se Lugarecija i bila je mršava, utučena osoba, čija se kosa povazdan rasipala usprkos bedemu od ukosnica i češljeva koji su je pričvršćivali uz glavu. Bila je nevjerovatno osjetljiva kako je Majka ubrzo otkrila pa bi i najmanja primjedba na njen rad, ma kako taktično uobličena, učinila da se njene smeđe oči ispune suzama neprijatno pokazujući ojađenost. Taj je prizor toliko kidao srce da je Majka ubrzo sasvim prestala da joj prigovara. Jedna jedina stvar na svijetu mogla je prizvati osmijeh na Lugarecijino sumorno lice i sjaj u njene španijelske oči, a to je bila diskusija o njenim bolestima. Dok su ljudi hipohondri uglavnim iz hobija, Lugarecija je to pretvorila u profesionalno zanimanje s punim radnim vremenom. Kad smo se tek preselili, bila je strašno zabrinuta zbog svog stomaka. Svakodnevni izveštaji o stanju njene utrobe otpočeli bi u sedam ujutro, kad nam je donosila čaj. Kretala se od sobe do sobe s tacnama i svakome pripovijedala o noćnim napadajima u stomaku vješto kao što neki iskusan radioreporter izvještava sa boksmeča ne propuštajući da živo opiše svaki udarac. Bila je majstor u umjetnosti živopisnog prikazivanja: stenjala je, dahtala, previjala se u agoniji, tabanala uokolo po sobama i pružala nam tako realističnu sliku svoje patnje da smo ustanovili kako se i naši vlastiti stomaci prevrću iz čistog saosjećanja. "Zar ne možeš učiniti nešto s tom ženom?" upitao je Lari Majku jednog jutra, nakon što je Lugarecijin stomak proveo posebno burnu noć. "A šta bi ti da učinim?" upitala je ona. "Dala sam joj malo tvoje sode bikarbone." "lb vjerovatno objašnjava njenu rđavo provedenu noć." "Ubijeđena sam da ne jede kako treba", rekla je Margo. "Po svoj prilici joj je potrebna dobra dijeta." "Nema spasa njenom stomaku dok je ne probodu bajonetom", kazao je Lari zajedljivo. "A to znam sasvim pouzdano... tokom protekle sedmice bolno sam se zbližio sa svakim i najsitnijim grčenjem njenog debelog crijeva." "Znam da je malčice naporna", rekla je Majka. "Ali, na kraju krajeva, sirota žena očigledno pati." "Glupost!" kazao je Lesli. "Ona uživa u svakom trenutku svoje predstave. Baš kao Lari kad se razboli." "Pa, u svakom slučaju", rekla je Majka užurbano, "prosto ćemo je morati trpiti; nema nikog drugog od mještana kog bismo zaposlili. Zamoliću Teodora da je pregleda kad sljedeći put navrati." "Ako je tačno sve što mi je jutros ispričala", kazao je Lari, "moraćeš ga snabdjeti krampom i rudarskim fenjerom." "Lari, ne budi odvratan", rekla je Majka bijesno. Ubrzo poslije toga, na naše olakšanje, Lugarecijin stomak se popravio, ali skoro odmah zatim noge su je izdale, pa je žalosno hramala po kući i svaki čas glasno stenjala. Lari je izjavio kako Majka nije iznajmila služavku nego duha, pa je predložio da joj nabavimo lanac s kuglom. Istakao je da bi nam zveket lanca barem nagovijestio da ona nailazi i pružio nam vremena da umaknemo, jer se Lugarecija navadila da se došunja iza nas i neočekivano nam iz sveg glasa zastenje direktno u uho. Lari je počeo doručkovati u svojoj spavaćoj sobi nakon onog jutra kad je Lugarecija izula cipele u trpezariji da nam pokaže koji je sve prsti bole. Međutim, nezavisno od Lugarecijinih boleština, imali smo dovoljno nevolja u samoj kući. Namještaj (koji smo iznajmili zajedno s vilom) bio je fantastična zbirka viktorijanskih osta taka koji su posljednjih dvadeset godina proveli zaključani po sobama. Posvuda su čučali komadi što su se dozivali odvratnom škripom, a ako biste previše teškim korakom prošli pored njih, istresali su vlastite dijelove uz glasno praskanje, nalik pucnjavi musketa praćenoj oblacima prašine. Prve večeri otpala je noga sa stola u trpezariji, što je prouzrokovalo vodopad hrane koja se veličanstveno istresla na pod. Nekoliko dana kasnije Lari je sjeo u jednu ogromnu stolicu, koja je izgledala sasvim solidna, tek da bi joj naslon iščezao u oblaku oštre prašine. Kad je Majka pošla da otvori jedan ormar ne manji od prosječne kolibe, a cijela joj vrata ostala u ruci, riješila je kako nešto pod hitno mora preduzeti. 'Jednostavno ne možemo dovesti ljude u kuću u kojoj se sve raspada samo ako ga pogledaš", rekla je. "Nema druge, moraćemo kupiti nešto novog namještaja. Stvarno, ovo će biti najskuplji gosti koje smo ikada imali." Sljedećeg jutra Spiro je odveo Majku, Margo i mene u grad da kupimo namještaj.

Primijetili smo da u gradu vlada veća gužva i da je bučnije nego inače, ali nam uopšte nije palo na pamet da se dešava nešto neobično sve dok nismo završili cjenkanje s trgovcem i probili se iz njegove prodavnice u uske, krivudave ulice. Gurali su nas i tiskali dok smo se borili da stignemo do mjesta gdje smo ostavili kola. Gomila je postajala sve gušća, a narod je bio tako stiješnjen da nas je naprosto nosio naprijed mimo naše volje. "Vjerovatno se nešto događa", rekla je Margo oštroumno. "Možda neki praznik ili nešto zanimljivo." "Baš me briga šta je, samo da se vratimo do kola", rekla je Majka. Međutim, svjetina nas je vukla u suprotnom pravcu od kola i konačno su nas dogurali da se pridružimo ogromnoj rulji iskupljenoj na glavnom gradskom trgu. Upitao sam jednu stariju seljanku pored mene šta se dešava, a ona mi je okrenula lice blistavo od ponosa. "Danas je Sveti Spiridon, kyrie", objasnila je. "Danas nam je dozvoljeno da uđemo u crkvu i poljubimo mu noge." Sveti Spiridon je svetaczaštitnik otoka. Njegovo balzamovano tijelo zatvoreno je kao relikvija u srebrnom sanduku u crkvi, a jednom godišnje nose ga u procesiji po gradu. Svetac je strašno moćan i može uslišiti sve molbe, izliječiti razne boleštine i učiniti mnogo tog čudesnog, samo ako se potrefi u pravom raspoloženju kad ga zamolite. Otočani ga obožavaju i u njegovu čast svaki drugi muškarac na ostrvu nosi ime Spiro. Danas je bio poseban dan; kako izgleda, danas će otvoriti sanduk i dopustiti vjernicima da poljube u papuču obuveno stopalo mumije i podnesu svaku molbu do koje im je stalo. Sastav gomile pokazivao je koliko stanovnici Krfa vole svog sveca: bilo je tu starijih seljanki u najboljoj crnoj nošnji, a uz njih su bili i njihovi muževi, pogrbljeni poput maslina, s ogromnim bijelim brcima; bili su tu ribari, preplanuli i mišićavi, s tamnim mrljama oktopodove tinte na košuljama; bilo je i bolesnih, i umobolnih, tuberkuloznih, ubogaljenih, staraca koji su jedva hodali i beba povijenih i umotanih kao larve, a njihova blijeda, voštana mala lica zgužvala bi se dok su kašljale i kašljale. Bilo je tu čak i nekoliko visokih čobana Albanaca divljeg izgleda, s brkovima i obrijanih glava; nosili su ogromne ogrtače od ovčije kože, lb tamno šaroliko ljudstvo kretalo se polako, u obliku klina, prema tamnim vratima crkve i nosilo nas sa sobom ukliještene kao u mravinjaku. U međuvremenu, Margo su odgurali dobar dio ulice ispred mene, dok je Majka bila jednako daleko iza mene. Bio sam čvrsto prikliješten između pet debelih seljanki što su se oko mene stiskale kao jastuci i odisale znojem i bijelim lukom, a Majka je bila beznadežno upetljana između dvojice ogromnih čobana Albanaca. Postojano i čvrsto, ugurani smo uz stepenice u crkvu. Unutra je bilo isto tako mračno, osvijetljeno tek nizom svijeća nalik cvjetovima šafrana duž jednog zida. Jedan bradati sveštenik s kamilavkom, odjeven u crne haljine, lepršao je poput vrane u tami i tjerao rulju da se svrsta u jednu liniju, koja je defilovala niz crkvu, pored velikog srebrnog sanduka, i napolje, kroz druga vrata, na ulicu. Sanduk je stajao uspravno; izgledao je kao srebrna larva, a na donjem dijelu komad poklopca bio je uklonjen, tako da je provirivalo svečevo stopalo, u bogato izvezenim papučama. Kako bi ko stigao do sanduka, sagnuo bi se, poljubio stopalo i promrmljao molitvu, dok je s vrha sarkofaga svečevo crno i uvelo lice virilo kroz staklenu ploču s izrazom silnog gađenja. Postalo je očigledno da ćemo, htjeline htjeli, poljubiti stopalo svetog Spiridona. Osvrnuo sam se i ugledao Majku kako se izbezumljeno upinje da stigne do mene, ali albanski tjelohranitelji nisu se htjeli pomjeriti ni za dlaku, tako da se bezuspješno borila. Istog časa, ona je uhvatila moj pogled i počela kreveljiti lice i upirati prstom u sanduk, žestoko odmahujući glavom. To me strašno zbunilo, a zbunilo je i ona dva Albanca, koji su je posmatrali s prikrivenom SUmnjom. Mislim da su zaključili kako Majka upravo treba dobiti napad, a za to je bilo prilično opravdanja, jer se sva zajapurila, a grimase su joj bile divljije nego ikad. Naposlijetku, u očajanju, poslala je oprez bestraga i prosiktala preko glava svjetine: "Reci Margo... da ne ljubi... neka poljubi zrak... neka poljubi zrak\" Okrenuo sam se da prenesem Majčinu poruku, ali je bilo prekasno; Margo je već bila kod sanduka, povijena nad stopalom u papuči, i ljubila ga sa zanosom koji opčinio i potpuno zaprepastio mnoštvo. Kad je došao red na mene, povinovao sam se Majčinim uputstvima i glasno i sa značajno ispoljenim poštovanjem poljubio jednu tačku pun pedalj iznad mumijinog lijevog stopala. Zatim su me odgurali

daIje, a crkvena vrata su me istresla na ulicu, gdje se gomila rasturala u male grupe, smijala se i čavrljala. Margo je če kala na stepeništu i izgledala nevjerovatno zadovoljna. Sijedećeg trenutka pojavila se Majka, ispaljena kroz vrata zahvaljujući snažnim ramenima svojih čobana. Divlje se zateturala niz stepenice i pridružila nam se. "Oni čobani", uskliknula je nemoćno. "Tako neuljudnog ponašanja... njihov zadah skoro me dokusurio... smjesa tamjana i bijelog luka... Kako im samo polazi za rukom da tako zaudaraju?" "Oo, pa dobro", rekla je Margo razdragano. "Biće vrijedno truda ako sveti Spiridon usliši moj zahtjev." "Krajnje nehigijenski postupak", rekla je Majka. "Prije će biti da širi bolesti nego što ih liječi. Užasavam se pri pomisli šta smo mogli navući da smo stvarno poljubili svečeva stopala." "Ali ja sam mu stvarno poljubila stopala", rekla je Margo iznenađeno. "Margo! Nisi valjda!" "Pa, kad su svi su drugi..." "I to nakon što sam ti izričito rekla da to ne radiš." "Uopšte mi nisi rekla..." Ja sam upao i razjasnio kako sam zakasnio s Majčinim upozorenjem. "Nakon što je sav onaj narod slinavio po onim papučama, baš ih ti moraš cmakati." "Samo sam radila što i drugi." "Nije mi jasno šta te, zaboga, spopalo da to učiniš." "Pa, mislila sam da će mi izliječiti bubuljice." "Bubuljice!" uzviknula je Majka prezrivo. "Budi sretna ako ne navučeš kakvu bolest kao začin bubuljicama!" Sljedećeg dana Margo je pala u postelju s ozbiljnim napadom gripe, a autoritet svetog Spiridona srozao se u Majčinim očima na najniže grane. Poslali smo Spiru da odjuri u grad po Ijekara i on se vratio vodeći zdepastog čovječuljka kose sjajne kao lakirana koža, sa slabašnim nagovještajem brkova i očima nalik dugmetu na čizmi, iza ogromnih naočala rožnatog okvira. Bio je to Doktor Andručeli. Šarmantan čovjek, čije je ponašanje prema bolesnicima bilo sasvim jedinstveno. "Popopo!" rekao je ušavši kočoperno u spavaću sobu i odmjerivši Margo s nipodaštavanjem. "Popopo! Nevjerovatno nerazborita bila vi, ne? Svečevo ljubim stopalo! PopO'pO'pO'po! Skoro da uhvatićemo mogla klice neke nezgodne. Sretno imate vi on je samo gripa. Sada radila vi kako govoriš ja, inače ja opereš ruka moja sa vama. I moliš ja vama ne idete uvećavala trud moj sa slično glupost. Ako ljubite još jednog sveca u budućnosti noge, ne dođeš ja da liječićeš vas... Popopo... takvo nešto napravimo!" I tako, dok je Margo kopnila u postelji pune tri sedmice, a doktor Andručeli popopoisao nad njom svaka dva ili tri dana, mi ostali smjestili smo se u vili. Lari je zaposjeo prostranu mansardu i zaposlio dva stolara da mu naprave police za knjige; Lesli je ogromnu natkrivenu verandu sa stražnje strane kuće preuredio u streljanu, pa je vješao džinovski crveni barjak ispred nje kad god je vježbao; Majka se rasijano motala po preširokoj, podrumskoj kaldrmisanoj kuhinji i pripremala litre i litre bujona; istovremeno se upinjala da se stara o Margo i prati Lugarecijine monologe. Za Rodžera i mene, naravno, bilo je tu petnaest jutara bašte za istraživanje beskrajan novi raj koji se strmo spuštao do plitkog, mlakog mora. Kako sam privremeno bio bez učitelja (jer je Džordž otišao s ostrva), mogao sam provoditi cijeli dan vani, a u vilu sam se vraćao samo da na brzinu nešto prezalogajim. Na tom raznolikom terenu, tako pogodno blizu, otkrio sam mnoga stvorenja prema kojima sam se sad odnosio kao prema bliskim prijateljima: bubazlate, plave pčele drvenarice, bubamare i paukove jamare. Ali isto tako sam otkrio mnogo novih životinja koje su mi zaokupile pažnju. U ru ševnim zidovima utonule bašte živjela su tuceta crnihi škorpija, sjajnih i izglancanih kao da su sačinjene od bakelita; u šipkovom i limunovom drveću neposredno ispod bašte boravile su ogromne količine smaragdnozelenih gatalinki, kao ljupke svilaste poslastice među lišćem; na padini su živjele zmije različitih vrsta, blistavi gušterovi i kornjače. U voćnjaku je bilo mnoštvo raznih ptica: češljugari, zelentarke, crvenorepke, pastirice, zlatke i poneki pupavac, ružičast kao losos, crn ili bijel, koji je bušio meko tlo dugim izvijenim kljunom; kad bi me ugledao, sa zaprepaštenjem bi podigao krijestu i

odletio. Ispod strehe same vile boravile su laste. Stigle su neposredno prije nas i njihove kvržičaste kućice od blata bile su upravo dovršene, još uvijek mrke i vlažne poput obilatog kolača od šljiva. Dok su se kućice sušile i postajale svjetlosmeđe boje kao biskvit, ptičji roditelji bili su zaposleni oblaganjem gnijezda, pa su harali baštom u potrazi za sitnim korijenjem, jagnjećom vunom ili percima. Dva lastavičija gnijezda bila su postavljena niže od drugih, pa sam na njih usredsredio svu pažnju. Nekoliko dana naslanjao sam duge ljestve o zid, na sredini između dva gnijezda, a onda sam se polako, dan za danom, peo sve više i više, dok nisam mogao sjediti na najvišoj prečagi i gledati u gnijezda koja su sad bila nepun metar i po od mene. Izgledalo je da ptičjim roditeljima uopšte ne smeta moje prisustvo, tako da su nastavili s nepokolebljivim radom, pripremajući se za porodicu, a ja sam se šćućurio na vrhu ljestvi, dok je Rodžer ležao pri dnu. Kako je vreme prolazilo, izvrsno sam upoznao te lastavičije porodice i posmatrao sam njihov svakodnevni rad s nemalim zanimanjem. Dvije ptice koje sam smatrao ženkama bile su sasvim sličnog ponašanja, marljive, strašno zaokupljene radom, pretjerano bojažljive i bez razloga užurbane. S druge strane, dva mužjaka ispoljavala su apsolutno drugačiji karakter. Jedan od njih, za vrijeme rada na postavlja 113 nju gnijezda, donosio je izvrsnu građu, ali je odbijao da se prema tome ponaša kao prema poslu ili zadatku. Stigao bi kući obrušavajući se i donio čuperak ovčije vune u kljunu, a onda bi potraćio nekoliko minuta kližući u brišućem letu iznad cvijeća u bašti, ispisujući osmice ili bi vezao tamo'amo između pritki koje su pridržavale čokote. Njegova bi se supruga okačila o gnijezdo i ozlojeđeno torokala na njega, ali on je odbijao da život shvati ozbiljno. I druga ženka je imala neprilika sa svojim bračnim partnerom, ali to su bile nevolje druge vrste. Ako ništa drugo, on je barem bio pretjerano poletan. Izgledao je čvrsto riješen da nijedan kamen ne ostavi nepreokrenut u svojim naporima da potomstvu obezbijedi najljepše gnijezdo u koloniji. No, nažalost, nije bio baš neki matematičar i ma koliko se trudio, nije bio u stanju da zapamti veličinu svog gnijezda. Doletio bi natrag, cvrkućući uzbuđeno mada donekle prigušeno, i doteglio pero kokoške ili ćurke, veliko koliko i on sam, a kako je badrljica na peru bila prevelika, nije bilo moguće saviti ga. Njegovoj supruzi najčešće je bilo trebalo nekoliko minuta da ga ubijedi kako, bez obzira na njihov trud i vještinu, pero neće pasovati u gnijezdo. Silno razočaran, naposlijetku bi ispustio pero i ono bi se u kovitlacu spustilo na zemlju, gdje se pridruživalo sve većoj gomili pera, a mužjak bi odletio u potragu za nečim prikladnijim. Ubrzo bi se vratio, pateći se pod teretom ovčije vune tako strašno zamršene i skorene od zemlje i đubreta da bi je jedva podigao do strehe, a kamoli do gnijezda. Kad su na kraju krajeva gnijezda obložena, a pjegava jaja snešena i izležena, karakter dvojice muževa kao da se promijenio. Onaj koji je donosio onoliko beskorisnog materijala za gnijezdo sad se obrušavao i nehajno vrebao i lovio uokolo po obroncima, a kući se vraćao nemarno lebdeći s ustima punim insekata baš prave veličine i mekoće da se dopadnu njegovom drhtavom, pahuljastom potomstvu. Drugi muškarac sad je postao strašno uznemiren i očigledno plijen užasne primisli da bi njegova čeda mogla skapati od gladi. Tako bi se odvukao do kakve sjenke u potrazi za hranom i redovno se vraćao nudeći sasvim neprikladan jelovnik, kao na primjer velike, bodljikave bube, koje su se sastojale skoro isključivo od nogu i tvrdih krilaca, ili ogromne, suhe i potpuno nesvarljive viline konjice. Okačio bi se o ivicu gnijezda i činio smjele ali uzaludne napore da te džinovske ponude sabije niz vječno otvorena ždrijela svojih mladih. Užasavam se pri pomisli šta bi se dogodilo da je uspio ukucati neko od tih bodljikavih stvorenja niz njihova grla. Međutim, to mu na sreću nikad nije pošlo za rukom, tako da bi naposlijetku, iznureniji nego ikad, ispustio dotičnog insekta na tlo i žurno odletio da traži nešto drugo. Bio sam silno zahvalan tom lastavcu, jer me obezbijedio s tri vrste leptirova, šest vilinih konjica i dva mravlja lava, koji su bili novi u mojoj zbirci. Nakon što su se mladi izlegli, ženke su se uglavnom nastavile ponašati kao i ranije: doduše, letjele su nešto brže i na njima se primjećivao izvjestan izraz djelotvornosti, ali to je bilo sve. Kopkalo me da vidim kako se održava higijena

u ptičijem gnijezdu. Cesto sam se pitao kad sam uzgajao kakvo ptice zašto ono podiže guzu prema nebu i strašno njom mlatara kad želi kakiti. Sad sam shvatio razlog. Izmet malih lastavica ispadao je u kuglicama, preko kojih je bila presvučena tanka koprena od sluzi, koja je oblikovala nešto skoro nalik želatinskom omotu. Mladi bi krenuli da dube na glavi, zamlatarali bi guzom u kratkoj ali oduševljenoj rumbi, a onda položili svoje sitne ponude na samu ivicu gnijezda. Kad bi ženke stigle, niz širom otvorena ždrijela ugurale bi im hranu koju su iskupile, a zatim bi pažljivo pokupile izmet u kljun i odletjele da ga odlože negdje u maslinjake. Sve je bilo tako prekrasno sređeno i organizovano da sam kao opčinjen posmatrao cijelu predstavu, od drmanja guzom koje me uvijek nagonilo u smijeh do konačnog brišućeg leta roditelja iznad vrhova drveća i ispuštanja sićušne crnobijele bombe dolje, prema zemlji. Zahvaljujći navici onog lastinog muža da sakuplja čudnovate i neprikladne insekte za svoje mlade, uvijek sam dvaput dnevno pretraživao predio ispod gnijezda u nadi da ću naći neki novi primjerak kojim bih uvećao svoju zbirku. Baš tu sam, jednog jutra, pronašao bubu izvanrednog izgleda koja je puzala okolo. Nisam ni sanjao da bi čak ta umno poremećena lastavica mogla donijeti tako krupno stvorenje, ili čak da bi ga mogla uhvatiti; ali se buba, sasvim izvjesno, nalazila tu, ispod lastavičije naseobine. Bila je to velika, nezgrapna modrocrna buba, ogromne okrugle glave, dugih člankovitih pipaka i kvrgavog tijela. Od svega su čudnija bila njena vrećasta krila; izgledalo je kao da ih je poslala na pranje, pa su se skupila, jer su bila jako mala i kao namijenjena nekoj upola manjoj bubi. U sebi sam vagao pomisao da se tog jutra po svoj prilici zatekla bez para čistih vrećastih krila, pa ih je morala posuditi od mlađeg brata, ali sam konačno zaključio kako ta ideja, ma koliko čarobna, ne bi mogla proći kao naučno obrazloženje. Nakon što sam je podigao, primijetio sam da mi prsti neznatno zaudaraju na nešto oštro i uljevito, mada nisam vidio da buba izlučuje neku tečnost. Ponudio sam Rodžeru da je onjuši, da vidim slaže li se sa mnom, a on je žestoko kihnuo i ustuknuo, pa sam zaključio kako to mora biti od bube a ne od moje ruke. Brižljivo sam je sačuvao da je Teodor identifikuje kad dođe. Sad kad su stigli topli proljetni dani, Teodor je svakog četvrtka dolazio u vilu na čaj; stizao je iz grada u fijakeru, odjeven u svoje besprijekorno čisto odijelo, s krutim okovratnikom i polucilindrom; tako je predstavljao neobičan kontrast gnijezdima, vrećicama i kutijama punim epruveta koje su ga okruživale. Prije čaja ispitivali smo sve nove primjerke koje sam u međuvremenu našao i identifikovali ih. Poslije čaja lutali smo po našem terenu u potrazi za stvorenjima ili bismo se otisnuli na ono što je Teodor nazivao izletom do kakve obližnje bare, tragajući za novim mikroskopski sitnim životom za Teodorovu zbirku. On je, bez mnogo muke, identifikovao moju čudnu bubu zajedno sa svim njenim neodgovarajućim dijelovima i nastavio mi pričati neke nevjerovatne stvari o njoj. "Aha! lako je", rekao je pomno razgledajući životinju. "To je uljana buba... meloe proscarafcoeus... Ove bube, izvjesno, izgledaju jako čudno. Šta kažeš? Ah, da, vrećasta krila... Pa, vidiš, one ne lete. Postoji nekoliko vrsta koleoptera koje su iz raznih razloga izgubile sposobnost letenja. Istorija života ove bube jako je zanimljiva. Ovo je, naravno, ženka. Mužjak je znatno manji rekao bih, približno upola manji od ove ovdje. Kako izgleda, ženka polaže znatan broj malih žutih jaja ovijenih uljem. Kad se ona izlijegu u larve, uspinju se na bilo koji cvijet što im se nađe pri ruci i čekaju unutar cvata. Postoji izvjesna vrsta pčelesamice koju ove larve moraju čekati i kad ona uđe u cvijet, larva... hmm... autostopira... na neki način... dobro se okači svojim kandžicama na pčelinje dlačice. Ako larva ima sreće, pčela će biti ženka koja skuplja med da bi ga ostavila u mednu ćeliju sa svojim jajetom. A onda, čim je pčela završila punjenje ćelije i položila jaje, larva se baca na njega, dok pčela zatvara ćeliju. Zatim larva pojede jaje i razvija se unutar medne ćelije. Ono što me oduvijek zapanjivalo kao zanimljivost jeste da postoji samo jedna vrsta pčela koju larva vreba. Pomislio bih da je blizu pameti da se veliki broj larvi okači na pogrešnu vrstu pčele i tako naposlijetku ugine. Zatim, naravno, čak i ako je po srijedi prava vrsta pčele, ne postoji... hmm... nikakva garancija da baš ta ženka treba snijeti jaja." Zastao je za trenutak, nekoliko puta se propeo na prste i zamišljeno se zagledao u pod. Zatim je podigao glavu, a oči su mu bljesnule. "Hoću reći", nastavio je, "da je to u velikoj mjeri kao uzjahati konja naopačke

za vrijeme trke... hmm... sve šanse za uspjeh su na suprotnoj strani." Blago je stresao kutiju sa staklenim poklopcem, tako da je buba kliznula s jednog kraja na drugi i iznenađeno zamlatarala pipcima. Teodor ju je pažljivo stavio natrag na poliću, među ostale primjerke. "Kada je već riječ o konjima", nastavio je razdragano, stavivši ruke na kukove i neznatno se klateći, "jesam li ti ikad pričao kako sam onomad predvodio pobjednički ulazak u Smirnu na bijelom paradnom konju? E, pa, to je bilo za vrijeme svjetskog rata, znaš, i zapovjednik mog bataljona čvrsto je riješio da umarširamo u Smirnu u... hmm... trijumfalnoj povorci, koju će ako je ikako moguće predvoditi vojnik na bijelom konju. Nažalost, meni su ustupili tu prilično sumnjivu povlasticu naime, da predvodim jedinice. Svakako, znao sam kako se sjedi na konju, znaš, ali ni u kom slučaju ne bih mogao reći da sam... hmm... stručnjak za jahanje. Elem, sve je išlo kao po loju, a i sam konj se ponašao izuzetno pristojno i dostojanstveno sve dok nismo stigli do predgrađa Smirne. U nekim dijelovima Grčke, kao što znaš, običaj je da se zasipaju mirisima, parfemima, ružinim uljem ili nečim sličnim... hmm... heroji pobjednici, da se prskaju.... I dok sam tako jahao na čelu kolone, neka starica sunula je iz jedne bočne uličice i počela sve oko sebe flitati kolonjskom vodom. Konju to nije smetalo, ali, nažalost, manja količina parfema vjerovatno mu je pljusnula u oko. Da ne dužim s pričom, taj đogat je bio sasvim naviknut na parade i tome slično, i na gomilu koja galami i viče živio i ostale stvari, ali bogami nije navikao da mu se u oko izlijevaju potoci kolonjske vode. Silno se... hmm... uzrujao, pa se počeo ponašati više kao cirkuski nego kao paradni konj. Uspio sam se održati na njemu samo zahvaljujući činjenici da su mi se noge zaglavile u uzengije. Povorka je morala ra zbiti redove kako bi ga pokušali smiriti, ali je siroti parip bio toliko uzbuđen da je zapovjednik konačno zaključio kako bi bilo nerazumno pustiti ga da dalje učestvuje u trijumfalnom ulasku. I tako, dok je povorka marširala kroz glavne ulice, orkestri svirali, a ljudi klicali i tako dalje, ja sam bio prisiljen da šmugnem kroz sporedne uličice na svom bijelom atu, s tim što smo sada da poniženje bude veće obojica snažno zaudarali na kolonjsku vodu. Hmm... Od tada nikad nisam stvarno uživao u jahanju.

OSMO POGLAVLJE Kornjačini brežuljci Iza vile nalazio se niz brežuljaka koji su dizali svoje čupave krijeste iznad okolnih maslinjaka. Na njima su se protezale ogromne površine pod zelenom mirtom i visokim vrijesom, a bili su prošarani mladim izdancima čempresa. To je, po svoj prilici, bio dio bašte koji me najviše opčinjavao, jer je sav bujao životom. Na pješčanim stazama larve mravljih lavova kopale su svoje kupaste jazbine i ležale u zasjedi ne bi li nekog neopreznog mrava što bi prekoračio preko ivice zasule kišom pijeska a to bi ga otkotrljalo pravo na dno zamke, gdje bi ga ščepale larvine grozomorne vilice nalik kliještima. Na crvenim pješčanim padinama ose najeznice kopale su tunele i obrušavale se u brišućem letu u potjeri za paukovima; ubole bi ih žaokom, tako ih paralizovale, a onda ih nosile kao hranu svojim larvama. Usred rascvalog vrijesa krupne, debele, krznate gusjenice malog paunovca polako su žvakale, podsjećajući na krznene okovratnike kojima je neko udahnuo život. U toplom, mirisnom sutonu mirtinog lišća šunjale su se bogomoljke i vrtjele glavom tamoamo u potrazi za plijenom. U granama čempresa nalazila su se uredna zebina gnijezda puna ptića s razjapljenim kljunom i očima nalik pilotskim naočalama; a na nižim granama žutoćubi carići tkali su svoje sićušne, krhke pehare od mahovine i dlačica, ili su tragali za insektima, obješeni naopačke na vrhovima grana; s vremena na vrijeme gotovo nečujno bi zapiskali od radosti kad bi otkrili kakvog paučka ili mušicu, a njihove zlatne krijeste zablistale bi poput malih šajkača dok su nježno lepršali kroz sumorno drveće. Nedugo pošto smo uselili u vilu otkrio sam da ovi brežuljci stvarno pripadaju kornjačama. Jednog toplog popo 120

dneva Rodžer i ja ležali smo skriveni iza nekog žbuna i strpljivo čekali da se jedan veliki leptir, jedan prelijepi lastin repak, vrati na svoje omiljeno sunčano mjesto kako bismo ga ulovili. To je bio prvi vrući dan te godine i sve kao da je ležalo opijeno i sanjivo i samo upijalo sunce. Lastinom repku nije se žurilo; nešto niže od nas, pored maslinjaka, izvodio je neki svoj balet, uvrtao se, pikirao, pravio piruete na suncu. Dok smo ga tako posmatrali, krajičkom oka ugledao sam gotovo neprimijetno kretanje s druge strane žbuna iza kog smo se sklonili. Bacio sam pogled da vidim o čemu se radi, ali je mrka zemlja bila spečena suncem i nije davala znake života. Taman kad sam htio pažnju ponovo usmjeriti na leptira, opazio sam nešto u što sam jedva mogao povjerovati: parče zemlje koje sam posmatrao odjednom se počelo nadimati prema gore, kao da ga odozdo gura neka ruka; zemlja se raspukla i sitna lukovica počela je žestoko mlatarati tamoamo prije nego što su njeni bijeli korjenovi popustili, a ona se izvrnula na stranu. Upitao sam se šta li je prouzrokovalo tu iznenadnu erupciju. Zemljotres? Ne može biti tako mali i ograničen. Krtica? Nemoguće, na tako suhom i bezvodnom tlu. l dok sam tako premišljao, zemlja se ponovo uzdigla, grumenčići su se otkinuti i otkotrljali u stranu, a onda se preda mnom pojavila smeđastožuta ljuštura. Zatim se još zemlje uklonilo s puta dok se ljuštura probijala, a onda, polako i oprezno, iz rupe se promolila zborana Ijuskasta glava, a za njom dug i mršav vrat. Mutne oči trepnule su jednomdvaput dok me kornjača ispitivački posmatrala; a onda, nakon što je zaključila da sam, po svoj prilici, bezopasan, izvukla se beskrajno pažljivo i s mukom iz svoje zemljane ćelije, napravila dvatri koraka, izvalila se na zemlju i slatko zadrijemala. Tom gmizavcu mora da je, poslije duge zime provedene ispod vlažnog i studenog tla, ovo prvo sunčanje palo kao čaša jakog vina. Noge su joj se raskrečile iz oklopa, vrat istegao što je dalje mogao, a glava joj je klonula ka zemlji; izgledalo je kao da sklopljenih očiju upija sunce svakim dijelom svog tijela i oklopa. Ležala je tako desetak minuta, a zatim se pridigla, sporo i promišljeno, i odvaljala niz stazu do mjesta gdje su se maslačci i djetelina širili u sjeni jednog čempresa. Noge kao da su je izdale, pa se s muklim udarcem stropoštala na dno oklopa. Onda joj se iz ljušture pojavila glava, polako se nagnula prema bogatoj zelenoj hrpi djeteline, a usta su joj se razjapila; nastupio je trenutak napetog iščekivanja, a zatim su joj se usta sklopila oko sočnih listova, glava joj se zabacila unazad da ih iščupa, i ona je zasjela ondje i žvakala i žvakala sva blažena, dok su joj usta ostajala zamrljana od prvog obroka te godine. To je, po svoj prilici, bila prva proljetna kornjača; kao da je njeno pojavljivanje iz podzemne spavaonice bio nekakav signal, brežuljci su se iznebuha prekrili kornjačama. Nikad nisam vidio tako veliku skupštinu kornjača na tako malom prostoru; odrasle, velike kao tanjir za supu; male, ne veće od šoljice; pradjedovi boje čokolade i blijedi podmladak n> znate boje svi su s mukom batrgali duž pješčanih staza, tamO'amo kroz vrijes i mirtu, i samo bi ponekad silazili do maslinjaka u kojima je vegetacija bila sočnija. Ako biste na jednom mjestu sjedili jedan sat ili tako nešto, mogli ste izbrojati čak deset kornjača kako prolaze pored vas; jednog popodneva skupio sam, u svrhu eksperimenta, trideset pet primjeraka za dva sata prosto hodajući padinom i kupeći ih dok su lutale uokolo s izrazom usredsređenosti i rješenosti, a čvornovata im stopala muklo udarala o zemlju. Jedva su se oklopljeni vlasnici brežuljaka pomolili iz svojih zimskih kvartrira i pojeli prvi obrok, a mužjaci su već postali skloni romantici. Dostojanstveno nabadajući na vrhovima prstiju i to tako žurno da su se saplitali, vratova nevjerovatno istegnutih, otisnuli bi se u potragu za ženkom; tu i tamo zastali bi i ispustili neobičan cilik strasnu ljubav' nu pjesmu mužjaka kornjače. Ženke, koje su s naporom tapkale kroz vrijes i zastajale ovdje'Ondje da nešto prezalogaje, odgovorile bi im ne mareći baš posebno. Dva ili tri mužjaka, jureći za jednu kornjaču galopom, obično bi se iskupili oko iste ženke. Stizali su, bez daha i zažareni od strasti, a onda bi se, strijeljajući očima, zagledali jedan u drugog dok im se grkljan grčevito pomjerao. A zatim bi se pripremili za boj. Te bitke bile su uzbudljive i zanimljive za posmatranje i podsjećale su više na keč'CZ'keč'ken nego na boks, jer borci nisu posjedovali ni brzinu ni fizičku draž da bi se mogli upustiti u maštovit rad nogu. Sve u svemu, zamisao je bila da kornjača jurne na protivnika što hitrije može i da neposredno prije sudara uvuče glavu u oklop. Smatralo se da je udarac postrance najuspješniji, jer je to

pružalo priliku da ti nakon što se zabiješ u protivnikov oklop i počneš ga iz sve snage gurati pođe za rukom da ga prevrneš na leđa i OStaviš da bespomoćno mlatara sa sve četiri u zraku. Ukoliko ne bi postigli udarac sa strane, bilo koji drugi dio protivnikeve anatomije mogao je poslužiti jednako dobro. Tako su mužjaci vodili ljuti boj jurišajući jedan na drugoga, naprežuci se i gurajući, dok su im oklopi odzvanjali jedan o drugi; s vremena na vrijeme bi, kao u usporenom filmu, pokušali jedan drugog ugristi za vrat ili su se sikćući povlačili u vlastite oklope. U međuvremenu, predmet njihove izbezumljenosti polako bi odgeguckao dalje, zastajkujući ovdje'Ondje da štrpne koji zalogaj, naizgled sasvim nezainteresovana grebanjem i praštanjem oklopa iza sebe. Više nego jednom te bitke su postajale tako silovite da bi poneki mužjak, u nastupu krivo usmjerenog zanosa, greškom udijelio postranski udarac izabranici svog srca. Ona bi se prosto uvukla u ljušturu, srdito frknula i strpljivo sačekala da bitka nastavi mimo nje. Ove borbe izgledale su mi grozno neorganizovane i bespOtrebne, jer nije uvijek pobjeđivala najjača kornjača; ukoliko bi teren bio pogodan, kakav sitniji primjerak sasvim lako je bio u stanju da prevrne i dvaput veće od sebe. Isto tako, u stvarnosti, nije uvijek isključivo neki od boraca osvajao damu naime, u više navrata vidio sam kako se ženka udaljava od poprišta borbe da bi joj se ljubazno obratio neki savršeni tuđinac (kome oklop nije bio čak ni zagreban zbog nje) i ona bi sasvim sretna otišla s njim. Sate i sate Rodžer i ja smo znali provesti čučeći u vrijesu i posmatrajući kako kornjački vitezovi u neprikladnim oklopima dijele megdan zbog dama i ti turniri uvijek su nas zabavljali. Ponekad bismo se kladili ko će pobijediti i do kraja ljeta Rodžer je navijao za toliko gubitnika da mi je ostao dužan zamašnu svotu. Ponekad, kad bi bitka postala izuzetno žestoka, Rodžer bi se toliko zanio atmosferom da bi poželio da se uključi, pa sam ga morao obuzdavati. Kad bi se dama konačno opredijelila, slijedili bismo sretni par na njihov medeni mjesec kroz mirtu, pa čak i posmatrali (diskretno skriveni iza grmlja) konačni čin te romantične drame. Bračna noć ili, prije će biti dan jedne kornjače nije baš nešto što posebno nadahnjuje. Kao prvo, ženka se bezočno prenemaže i ponaša se strašno lakomisleno kako bi izbjegla namjere mladoženje. Tako ga razdražuje sve dok on ne bude prisiljen da primijeni taktiku pećinskog čovjeka i obuzda njena djevojačka izmotavanja s nekoliko kratkih, odsječnih udaraca sa strane. Sam seksualni čin je nešto najnezgrapnije i najnespretnije što sam ikad vidio. Nevjerovatno trapav i nevješt način na koji bi se mužjak pokušavao popeti na ženkin oklop, smičući se i klizajući, grebući očajnički kandžama u potrazi za nekim uporištem na sjajnim malim štitovima, svaljujući se i skoro se preturajući, bio je krajnje mučan za posmatranje; u meni bi maltene prevladala potreba da priđem i pomognem sirotom stvoru i s ogromnom mukom sam se uzdržavao od miješanja. Jedanput je mužjak bio veća šeprtlja nego obično, pa je triput pao prije 124 nego se uspentrao i, uopšte, ponašao se tako imbecilno da sam se počeo pitati hoće li mu trebati cijelo ljeto... Konačno, više zahvaljujući sreći nego vještini, uspravio se, a ja sam baš odahnuo s olakšanjem, kad je ženka, kojoj je očigledno dodijala njegova nesposobnost, krenula nekoliko ko, raka naprijed prema jednom listu maslačka. Njen suprug je izbezumljeno zagrebao kandžama po oklopu koji mu je izmicao, ali nije mogao naći uporište; skliznuo je sa nje, na trenutak se zaklackao, a onda se sramotno skotrljao na leđa. Izgleda da je za njega taj posljednji udarac bio kap koja je prepunila čašu, jer se umjesto da se potrudi ne bi li se osovio na noge prosto sklupčao u svoj oklop i ostao ležeći ucviljen. U međuvremenu, ženka je žderala list maslačka. Konačno, pošto mi se učinilo da je njegova strast uvenula, prevrnuo sam ga na trbuh i poslije jednog minuta ili tako nešto on se udaljio virkajući ošamućeno oko sebe nije uopšte obraćao pažnju na svoju malopređašnju nevjestu, koji ga je, mrtvahladna, mjerkala usta punih hrane. Kako bih je kaznio za tako bezdušno ponašanje, odnio sam je na najogoljeniji i najsasušeniji dio brežuljka i ostavio je ondje, pa je morala preći strašno dug put do najbližeg parcela zemlje pod djetelinom. Tako sam pomno i sa zanosom posmatrao svakodnevni život kornjača da sam mnoge od njih poznavao iz viđenja, Mogao sam neke prepoznati po obliku i boji, druge po nekom fizičkom nedostatku po oštećenoj ivici oklopa, izgubljenom noktu na prstu i tako dalje. Bila je tu i velika ženka boje meda i katrana koju nisam mogao pobrkati s drugima, jer je imala samo jedno oko. S njom sam se u tolikoj mjeri zbližio da sam je krstio Madam Kiklop, l ona je mene prilično upoznala, pa se,

kad je shvatila da nemam loše namjere, nije zavlačila u oklop ako bih joj prišao, nego bi istegla vrat da vidi jesam li joj donio poslasticu u vidu lista salate ili nešto sitnih puževa koje je neumjereno voljela. Odgegala bi se za svojim poslom sasvim sretna, a Rodžer i ja bismo je slijedili; s vremena na vrijeme, kao posebnu čast, nosili smo je dolje, do maslinjaka, na izletnički ručak od djeteline. Bilo mi je beskrajno žao što nisam prisustvovao njenom vjenčanju, ali sam imao izuzetnu sreću da budem svjedok rezultata medenog mjeseca. Jednog dana zatekao sam je kako sva užurbana kopa rupu u mekom tlu pri dnu jedne padine. Kad sam stigao, već je prilično duboko iskopala i izgledala je sasvim zadovoljna, pa se odmarala priuštivši sebi osvježenje u vidu nešto djetelinih cvjetova. Zatim se ponovo bacila na posao gurajući zemiju napolje prednjim nogama i nabijajući je oklopom na jednu stranu. Pošto nisam bio siguran šta želi postići, nisam joj pokušavao pomoći, već sam jednostavno legao potrbuške u vrijes i posmatrao je. Poslije izvjesnog vremena, nakon što je iskopala priličnu gomilu zemlje, pomno je pregledala rupu sa svih strana i očigledno je bila zadovoljna. Okrenula se i spustila stražnji dio iznad rupe; sjedila je ondje sa zanesenim izrazom lica sve dok nije, skoro rasijano, položila devet bijelih jaja. Bio sam strašno iznenađen i oduševljen i od sveg srca sam joj čestitao na uspjehu, dok me ona zamišljeno posmatrala gutajući sve vrijeme naprazno. Zatim je grebući nastavila vraćati zemlju preko jaja i nabijati je jednostavnim metodom tako što bi se raskrečila iznad nje i nekoliko puta Ijosnula na stomačić. Kad je taj zadatak bio završen, malo se odmorila i prihvatila ostatka djetelinog cvata. Našao sam se u nezgodnom položaju, jer sam silno želio da jedno jaje dodam svojoj zbirci; nisam ga htio uzeti dok je ona prisutna, jer sam se bojao da bi se mogla osjetiti uvrijeđenom, pa iskopati ostala jaja i pojesti ih ili učiniti nešto isto tako grozno, lako sam morao sjediti i strpljivo čekati dok završi objed, kako bi malčice otkunjala, a onda se odgegala kroz žbunje. Pratio sam je neko vrijeme ne bih li bio siguran da se neće skoro vratiti, a onda sam požurio natrag do gni' jezda i pažljivo iskopao jedno jaje. Bilo je veličine golubljeg i ovalnog oblika, a ljuska mu je bila gruba i kredasta. Ponovo sam utabao zemlju iznad gnijezda, tako da ona nikada ne sazna da je neko tu nešto čeprkao. Odnio sam likujući trofej u vilu. Brižljivo sam izduvao ljepljivo žumanjce i pohranio IjuSku u svoju prirodnjačku zbirku, u malu kutiju sa staklenim poklopcem samo za to jaje. Na natpisu, koji je bio fina mješavina nauke i osjećajnosti, stajalo je: Jaje grčke kornjače (Testudo graeca). Položila Madam Kiklop. Tokom cijelog proljeća i ranog ljeta, dok sam proučavao udvaranje kornjača, vila je bila ispunjena naizgled beskrajnom bujicom Larijevih prijatelja. Tek što bismo ispratili jednu gomilu i s olakšanjem odahnuli, već bi uplovio sljedeći pan> brod, a kolona taksija i fijakera bi, uz zavijanje i štropot, stigla uz kolski put i kuća bi se ponovo ispunila. Ponekad bi svježa gomila gostiju banula prije no što bismo stigli otarasiti se prethodne grupe, pa bi nastao neopisiv haos; kuća i bašta bili su puni raštrkanih pjesnika, prozaista, slikara, dramskih pisaca koji su se međusobno gložili, slikali, pili, kucali na pisaćim strojevima i komponovali. Oni ni izdaleka nisu bili obični, šarmantni ljudi, kako je Lari obećao ispostavilo se da su svi od reda nevjerovatni ekscentrici i tako intelektualno uobraženi da su s ogromnom mukom razumijevali jedan drugog. Jedan od prvih koji su stigli bio je Zatopek, jermenski pjesnik, onizak, zdepast individuum kukastog orlovskog nosa, srebrnaste kose koja mu je kao griva padala po ramenima i loptastih ruku koje je izobličio artritis. Stigao je ogrnut ogromnim, uskovitlanim ogrtačem, pod crnim šeširom širokog oboda, u taljigama do vrha nakrcanim flašama s vinom. Glas mu je kao oluja stresao kuću kad je banuo unutra, s rukama punim flaša, dok mu je ogrtač lepršao. Jedva da je ijednom zatvorio usta tokom cijelog boravka. Govorio je od jutra do noći, ispijao silne količine vina, dremnuo bi načas gdje god se nalazio i skoro uopšte nije išao u postelju. Uprkos poodmaklim godinama, nije izgubio ništa od zanosa za suprotni pol i, premda se prema Majci i Margo odnošio s nekom vrstom kreštave antičke uglađenosti, nijedna seljančica na kilometre uokolo nije mogla izbjeći njegovoj pažnji. Šepuckao je za njima kroz maslinjake, urlao od srnijeha, dovikivao im izraze draganja, dok se zadnjim vijorio ogrtač s džepovima nadutim od vinskih flaša. Čak ni Lugarecija nije bila bezbjedna jednom ju je uštinuo za stražnjiću

dok je mela ispod sofe. Taj postupak došao je kao blagoslov, jer je ona na nekoliko dana zaboravila svoje boleštine, pa bi porumenjela i zakikotala se kao nestašno mače čim bi se Zatopek pojavio. Naposlijetku je nestao kao što je i došao kraljevski zavaljen u kočiju, umotan u ogrtač, dovikujući nam izraze dragosti, dok je kočija kloparala niz kolski put obećavao nam je da će se uskoro vratiti iz Bosne i donijeti još vina. Sljedeću invaziju izvršila su tri umjetnika, Džonkvil, Djurant i Majki. Džonkvil je izgledala i zvučala kao sova iz londonskih radničkih predgrađa, sa šiškama; Djurant je bio suvonjav i žalosnog izgleda i tako nervozan da je skoro iskakao iz rođene kože ako biste mu se naglo obratili; za razliku od njega. Majki je bio onizak, debeljuškast, somnabulan čovječuljak, koji je izgledao kao dobro kuhan račić s metlom bujne, tamne, kovrdžave kose. Njih troje imali su zajedničko samo jedno želju da se bace na posao i nešto stvore. Čim je prvi put prekoračila kućni prag, Džonkvil je to sasvim jasno stavila do znanja zaprepaštenoj Majci. "Nis'm ja potegnula vamo da szezam", strogo je odbrusila. "Došla s'm e da bnešto urad'la, daklem, mene ti ne zanimaju ti vaši piknikovi i takto, je lraz'mjete?" "Oh... pa... ne, ne, ama naravno, nema govora o tome , rekla je Majka ispunjena osjećanjem krivice, kao da ni o čemu drugom nije razmišljala nego o beskrajnim banketima pod žbunjem mirte priređenim u čast umjetnice Džonkvil. "Samda znate", dovršila je Džonkvil. 'Ha nisam 'tjela da dižem nikaku frku, sfatate? Jedino ocu nešto duradim." I tako se smjesta povukla u baštu, odjevena u kupaći kostim i spokojno na suncu prespavala svoj boravak. Djurant je, kako nas je osobno obavijestio, i sam želio da radi, ali je prvo morao povratiti samopouzdanje. Rasturilo ga je, kazao nam je, sasvim ga je rasturilo jedno nedavno iskustvo. Kako se čini, dok je bio u Italiji, iznenada ga je obuzela želja da naslika remekdjelo. Poslije dugog razmišljanja, riješio je da bi bademov gaj u punom cvatu mogao pružiti izvjestan zamah njegovoj četkici. Proveo je dosta vremena i potrošio prilično novca putujući okolinom u potrazi za pravim bademovim gajem. Naposlijetku je pronašao gaj koji mu je savršeno odgovarao okolina je bila veličanstvena, a cvat bogat i gust. Grozničavo se bacio na posao i dok je palo veče prvog dana, nabacio je osnovu na platno. Iznuren, ali zadovoljan, spakovao je stvari i vratio se u selo. Pošto je cijelu noć spavao snom pravednika, probudio se svjež i okrijepljen i pojurio natrag u gaj ne bi li dovršio sliku. Kad je stigao tamo, ostao je kao gromom pogođen; s užasom i zaprepaštenjem otkrio je da su sva drveta suha i ogoljena, a tlo je bilo prekriveno debelim ćilimom od ružičastih i bijelih latica. Očigledno je tokom noći proljetna oluja nestašno skinula cvat svim bademovim gajevima u blizini, uključujući i taj specijalni, Djurantov. 'Ha bio sam kao grrromom pogodžen", rekao nam je drhtavim glasom, dok su mu se oči punile suzama. "Zakunuo sam se da ja više nikada da naslikam neču, ništa! Medžutim, sada meni polako vrrrača se moje samopouzdanje... Osjećam manje se rrrasturen... Jednom ču ponovo počnem slikam ja." Nakon što smo proveli istragu, ispostavilo se da se to nesretno iskustvo dogodilo dvije godine ranije i da se Djurant još uvijek oporavlja od njega. Majklu je od samog početka loše krenulo. Toliko su ga zanijele boje ostrva da nam je oduševljeno saopštio kako će početi rad na jednom ogromnom platnu koje će u sebi obuhvaliti samu suštinu Krfa. Jedva je čekao da se baci na posao. Velika je nesreća bila što je sasvim slučajno postao plijen astme. Isto tako, nesretnim je slučajem Lugarecija na stolicu u njegovoj sobi ostavila deku kojom sam se služio kad bih jahao konje, pošto se nigdje nije moglo nabaviti sedio. Usred noći probudila nas je grdna halabuka kao kad bi neko pokušao polako daviti čopor lovačkih pasa. Kad smo se onako bunovni iskupili u Majklovoj sobi, zatekli smo ga kako krklja i bori se s dušom, dok su mu se niz lice slivali potoci znoja. Margo je odjurila da spremi čaj, Lari da donese rakije, Lesli je požurio da otvori prozor, a Majka je Majkla položila natrag u postelju i pošto je sada bio sav vlažan i hladan od znoja nježno ga je zašuškala onom konjskom dekom. Silno smo se iznenadili kad mu je, usprkos svim našim ljekarijama, postalo još gore. Dok je još bio u stanju da govori, sa zanimanjem smo se raspitali na šta se žali i šta bi mogao biti uzrok svemu. "To je na nervnoj bazi, čisto psihološki", rekao je Lari. "Na šta vas ovaj krkljavi šum podsjeća?" Majki je nemušto odmahnuo glavom. "Mislim da bi morao ušmrknuti nešto... amonijak ili tome slično", rekla je

Margo. "To čini čuda ako hoćeš da se onesvijestiš." "Ama, on neće da se onesvijesti", obrecnuo se Lesli oštro, "ali bi se bez sumnje onesvijestio ako bi mu dala da udiše amonijak." "Tako je, dušo; amonijak je stvarno malčice prejak", ubacila se Majka. "Pitam se, šta li je moglo uzrokovati sve ovo?... Jesi li alergičan na nešto. Majki?" Pokušavajući da između dva krkljaja dođe do daha, Majki nas je obavijestio da je alergičan samo na tri stvari: na po len jorgovana, na mačke i na konje. Svi smo se zagledali kroz prozor, ali na kilometre uokolo nije bilo drveta jorgovana. Pretražili smo sobu, ali nigdje nismo mogli naći skrivenu mačku. S indignacijom sam odbacio Larijevu optužbu da sam u kuću prokrijumčario nekog konja. Tek kad je Majki bio na ivici smrti, primijetili smo konjsku deku koju mu je Majka brižljivo zašuškala pod bradu. Taj incident je imao tako grozne posljedice po sirotog čovjeka da tokom boravka uopšte nije bio u stanju staviti četkicu na platno; on i Djurant ležali su jedan pored drugog u ligeštulima i zajedno uspostavljali izgubljeno samopouzdanje. Dok smo se mi još uvijek batrgali s ovo troje, stigao je još jedan gost u vidu Melani, Grofice od Tbroa. Bila je visoka i žgoljava, s licem starostavne kljusine, obrvama crnim kao krila vrane i ogromnim jastukom grimizne kose na glavi. Nije bila u kući ni pet minuta, a već se počela žaliti kako je neizdrživo vruće i na Majčino zaprepaštenje, a moje oduševljenje uhvatila svoju grimiznu kosu i skinula je, otkrivajući glavu ćelavu kao klobuk gljive. Kad je vidjela kako Majka zabezeknuto blene u nju, Grofica je objasnila hrapavim, napuklim glasom: "Tek fto fam fe oporavila od... kako ono... fif... erifif... er... fifilifa", kazala je. "Fva kofa mi je opala... U Milanu nifam mogla naći obrve i periku koji bi mi priftajali... movda bih mogla nefto naći u Atini." Nažalost, zahvaljujući sitnoj smetnji zbog loše usađenih lažnih zuba, Grofica je bila sklona frfljanju, a Majka je stekla utisak da je bolest od koje se ona upravo oporavila prilično nedamskog karaktera. Čim je ugrabila priliku, odvukla je Larija u ćošak. "Odvratno!" šapnula mu je sva ustreptala. 'Jesi li čuo šta je rekla? A ti je još zoveš prijateljicom!" "Prijateljicom?" iskreno se začudio Lari. "Zaboga, jedva je poznajem... i nimalo je ne podnosim... Ali ona je zanimljiv karakter, pa sam je htio proučiti izbliza..." "lb mi se baš sviđa", rekla je Majka s idignacijom. "Tako, dakle, ti pozivaš to stvorenje ovamo i mi se svi porazboIjevamo od neke odvratne boleštine dok ti hvataš bilješke. A, ne, ne, žao mi je, Lari, ali ona će morati da se kupi odavde." "Ne budi smiješna, Majko", rekao je Lari razdraženo. "Ti se od toga nećeš razboljeti, osim ako si naumila da dijeliš krevet s njom." "Nemoj da si odvratan", rekla je Majka razjareno. "Ni na kraj pameti mi nije da trpim tu bestidnu osobu u ovoj kući." Šapatom su se svađali do kraja dana, ali je Majka ostala nepokolebljiva. Konačno je Lari predložio da pitaju Teodora šta on misli o cijeloj stvari, a Majka se složila. Zatim su poslali poruku Teodoru moleći ga da sljedeći dan provede kod nas. Njegov potvrdan odgovor donijele su kočije u kojima se nauznak izvalila u ogrtač zakukuljena figura Zatopeka, koji je, kako se ispostavilo, u znak oproštaja od Krfa, popio silne količine vina, ukrcao se na pogrešan brod i završio u Atini. Kako je u međuvremenu zakasnio na zakazani sastanak u Bosni, kao pravi filozof ukrcao se na sljedeći brod za Krf i sa sobom donio nekoliko sanduka vina. Teodor se pojavio sljedećeg dana; kao ustupak ljetu, nosio je panamašešir umjesto uobičajenog polucilindra. Prije nego što je Majka imala priliku da ga upozori na našu ćelavu gošću, Lari ih je upoznao. "Doktor?" rekla je Melani, Grofica od Tbroa, dok su joj oči blistale. "Baf vanimljivo. Movda bifte mogli da me pofavjetujete... Nedavno fam prelevala frveni vjetar... erifipel..." "Aha! Stvarno?" rekao je Teodor i pronicljivo je odmjerio. "A koje ste... hmm... lijekove uzimali?" Puni oduševljenja upustili su se u dugu tehničku diskusiju i tek su im krajnji napori čvrsto riješene Majke skrenuli pažnju s tog predmeta, koji je ona još uvijek smatrala sasvim nedoličnim. "Ama, stvarno, pa Teodor je grozan kao i ta žena", rekla je ona Lariju. 'Ua se stvarno trudim da budem širokogruda, ali sve ima svoje granice, a mislim da o ovakvim stvarima ne treba raspravljati za vrijeme čaja." Kasnije je Majka izdvojila Teodora nasamo i predmet Grofičine bolesti je

razjašnjen. Onda je Majka dobila napad grize savjesti jer ju je pogrešno ocijenila, pa je do kraja dana bila nevjerovatno prijatna prema njoj i čak joj je predlagala da skine periku ako joj je vruće. Te noći večera je bila izvanredna i šarolika, a mene je toliko očarao skup ličnosti i raznovrsni razgovori da nisam znao koji prije da poslušam s nepodijeljenom pažnjom. Fenjeri su se blago dimili i bacali toplo medasto svjetlo preko stola, porcelan i staklarija su blistali, a crno vino kao da je gorjelo dok se pljuskalo u čašama. "Ali, dragi moj, pa ti si sasvim promašio značenje, bogami jesi!" grmio je Zatopekov glas dok mu se nos kao kljun uvlačio u čašu s vinom. "O poeziji se ne može raspravljati kao o farbanju kuće..." "... i takti ja velim njemu, jok, burazeru, nema da ti slikam ič brez deset funata, jesme zato zvao, nisam tja tako jeftina, velim ja njemu..." "... a sljedećeg jutrrra ja bio sam parrralizovan... izvan sebe samog... hiljade i hiljade cvatova, otkinuti i nagnječeni... i tako kazah, ne, slikati neču ja, nikad više... moji nerrrvi, moje samopouzdanje rrrasuto u parrrramparrrčad... cijeli bademov gaj otišao... puff! eto, baš tako... a ja samo stajao sam tamo..." "... a onda, naravno, ifla fam i na fumporne kupke..." "Aaa, da... hmm... iako, moram vam skrenuti pažnju, ja smatram da je... hmm... liječenje... u banjama... malo... hmm... znate... malo precijenjeno. Čvrsto sam ubijeđen da devedeset dva odsto bolesnika..." Tanjiri s hranom koja se blago puši, nagomilana u obliku vulkana; izglancano rano voće u hrpi na središnjem poslužavniku; Lugarecija šepa oko stola i blago stenje sebi u njedra; Teodorova brada svjetluca pri svjetlu fenjera; Lesli brižljivo izrađuje loptice od hljeba da bi gađao noćnog leptira što oblijeće oko fenjera; Majka kutljačom dijeli hranu, smješka se neodređeno, svima, i pomno prati Lugareciju; ispod stola, Rodžerova hladna njuška čvrsto pritisnuta o moje koljeno u nijemoj molbi. Margo i Majki, koji još uvijek krklja, raspravljaju o umjetnosti: "...u drugu ruku, meni se čini da Lorens to radi toliko mnogo bolje. On posjeduje izvjesnu raskoš rascvjetalosti, kako bi rekli... zar se ne slažete? Hoću reći, uzmite kao primjer ledi Ceterli, je ltako?" "Pa da, svakako. A onda, naravno, učinio je nevjerovatne stvari i u pustinji, zar ne? ... i napisao je onu čudesnu knjigu... kako ono bješe... hmm... Sedam klubova mudros* ti, ili kako se već zvaše...4" Lari i Grofica raspravljaju o umjetnosti: "... ali morate pofjedovati nepofrednu jednoftavnoft, čiftotu dječjeg oka... Uvmite, na primjer, najljepfi fuftaftveni ftih, uvmite Jajaftog Okruglaftog... Eto, to vam je poevija va vaf... jednoftavnoft i oflobođenoft of klifea i prevaviđenih vnakova..." "... ali, u drugu ruku, beskorisno je ćaskati o jednostavnom pristupu poeziji ako ćete stvarati kakofonične zvukove koji su otprilike isto tako neposredni i prosti kao i dječije radosti na badnje veče ili kao bakenbardi Eugena Savojskog..." 4 Nesporazum, jer oboje očigledno govore o različitim Lorensima. Prvi je književnik i slikar Dejvid Herbert Lorens (18851930), autor romana Ljubavnik ledi Ceterli, a drugi pukovnik Tbmas Edvard Lorens (18881935), organizator arapskog ustanka protiv Turske, prozvan "Lorensom od Arabije", autor autobiografskog romana Sedam stubova mudrosti. (Prim. prev.) Majka i Djurant: "... i možete samo si zamisliti kakvu je imalo posljedicu po mene to... to mene rrrasturrrilo je..." "Da, vjerujem vam. Sramota, poslije toliko truda. A je lbiste htjeli još malčice riže?" Džonkvil i Teodor: "... a tek paori u Latviji... elem, nikad u životu nis'm vid'la ništa tome slično..." "Sigurno, i ovdje, na Krfu... i, hmm... vjerujem... u nekim dijelovima Albanije, seljaci imaju sasvim... hmm... sličan običaj..." Napolju je mjesečevo lice virkalo kroz filigran od lišća vinove loze, a sove su se oglašavale čudnim, melodičnim, zvonkim kricima. Kafa i vino posluženi su na balkonu, usred stubova zaraslih u vinovu lozu. Lari je prebirao po gitari i pjevušio neku elizabetansku koračnicu. To je Teodora podsjetilo na jednu od njegovih fantastičnih ali istinitih anegdota s Krfa, koju nam je ispripovijedao vragolasto se smješkajući. "Kao što znate, ovdje na Krfu nikad se ništa ne radi kako treba. Svi sve počinju

s... hmm... najboljim namjerama, ali izgleda da nešto negdje uvijek krene naopako. Kad je prije nekoliko godina grčki kralj posjetio ostrvo... hmm... vrhunac njegove turneje trebao je biti... hmm... neka vrsta priredbe na pozornici... pozorišna predstava. Vrhunac drame bila je bitka kod Termopilskog klanca, i, dok se zavjesa spušta, grčka vojska trebala je potisnuti... hmm... perzijsku, trijumfujući, do iza... kako vi to zovete? Ah, da, iza kulisa. Elem, izgleda da su ljudi koji su igrali ulogu Perzijanaca bili malo razočarani što se moraju povući pred očima Njegovog Veličanstva, a i sama činjenica da igraju Perzijanace takođe je... hmm... znate... izjedala ih je. Bio je dovoljan najmanji incident pa da se sve otkači. Nažalost, dok je tekla scena bitke, zapovjednik grčke vojske... hmm... pogrešno je procijenio udaljenost, pa je zapovjednika perzijske vojske potkačio dosta gadnim udarcem drvenog mača. To je, naravno, učinio sasvim slučajno. Hoću reći, siroti ga čovjek nije na/n/eravao udariti. No, to je bilo dovoljno da... hmm... zapali perzijsku vojsku do te mjere da su, umjesto... hmm... da se povlače, počeli napredovati. Središnji dio pozornice pretvorio se u mlin uskovitlane rulje pod šljemovima koja se upustila u borbu na život i smrt. Dva vojnika bačena su u prostor za orkestar prije no što se neko sjetio da spusti zavjesu. Kasnije je kralj primijetio kako ga je silno impresionirao... hmm... realizam ispoljen u sceni bitke." Prasak smijeha natjerao je blijede macakline da se izbezumljeno uzpentraju uza zid. "Teodore!" nasmijao se Lari podrugljivo. "Ubijeđen sam da si to izmislio." "Nisam, nisam!" pobunio se Teodor. "Sasvim je istinito. Vidio sam rođenim očima..." "Ta priča mi izgleda sasvim nevjerovatna." "Ovdje na Krfu", rekao je Teodor dok su mu oči svjetlucale od gordosti, "sve može da se desi." More prošarano mjesečinom presijavalo se između maslina. Dolje, pored bunara, gatalinke su uzbuđeno kreketale jedna drugoj. Dvije sove nadmetale su se na drvetu ispod verande. U vinovoj lozi iznad naših glava macaklini su puzali duž kvrgavih grana i požudno posmatrali insekte koji su lebdjeli dok ih je, kao kakva plima, privlačilo svjetlo fenjera. DEVETO POGLAVLJE Cijeli svijet u jednom zidu Oronuli zid koji je okruživao utonulu baštu što se pružala duž kuće predstavljao je za mene bogato lovište. Bio je to drevni cigleni zid prevučen slojem maltera, ali je u međuvremenu njegova spoljna kora pozelenjela od mahovine, ispupčila se i ulegla od vlage mnogih zima. Cijela površina predstavljala je zamršenu mapu naprslina, od kojih su jedne bile široke po nekoliko centimetara, a druge tanke kao dlaka. Ovdjeondje otpali su poveliki komadi, a ispod njih su se ukazivali redovi ružičastih cigli nalik rebrima. Na tom zidu nalazio se cijeli krajolik; šta biste vidjeli ako biste pažljivo zagledali izbliza? Krovovi stotina sitnih otrovnih gljiva, crvenih, žućkastih i mrkih, pokazivali su se na vlažnijim dijelovima slični prošaranim selima gledanim s visine; planine tamnozelene mahovine uzdizale su se u tako simetričnim humkama kao da su tu zasađene i potkresane; cijele šume sitne paprati nicale su iz pukotina na sjenovitim mjestima i spuštale se malaksalo nalik malim zelenim vodoskocima. Gornji dio zida bio je kao pustinja previše suh za bilo šta osim za nešto mahovine boje rđe, previše vruć za bilo šta osim za viline konjice koji su se na njemu sunčali. U dnu zida rasla je gomila biljki ciklame, šafran, čapljez koje su svojim listovima probijale kroz hrpe polomljenih i razbijenih crepova što su ondje ležali. Nad cijelim tim pojasom stražario je lavirint od kupina po kojima su, u sezoni, visili plodovi bucmasti i sočni i crni kao abonos. Stanovnici zida bili su od svake vrste, a mogli su se podijeliti na dnevne i noćne radnike, na lovce i plijen. Noću su lovci bili žabe krastače koje su živjele u trnjaku i macaklini, blijedi, prozirni gušterovi izbuljenih očiju, koji su stano vali u pukotinama nešto više u zidu. Njihov plijen bilo je stanovništvo glupih, rasijanih dugonogih komara koji su potmulo zujali i probijali se između lišća; noćni leptirovi svih veličina i oblika, leptirovi prugasti i šareni kao mozaik,

karirani i pjegavi ili išaranilepršali su u nježnim oblacima duž izbijeljelog maltera; bube, okruglaste i uredno odjevene kao poslovni ljudi, koje su otmjeno i užurbano jurcale za svojim noćnim poslom. Kad bi posljednji svitac preko brežuljka mahovine odvukao svoju hladnu smaragdnu svjetiljku u postelju, a sunce izašlo, zid bi preuzela sljedeća grupa stanovnika. Tad je bilo teže razlikovati između plijena i grabljivica, jer je izgledalo da se svi odreda hrane svima ostalim. Tako su ose lovice tragale za gusjenicama i paucima; pauci su lovili mušice; vilini konjici, krupni, krhki i rumeni od lovačke strasti, hranili su se paucima i mušicama; a hitri, gipki, šareni zidni gušterovi hranili su se svim i svačim. Međutim, oni najsramežljiviji i najpovučeniji u ovoj zidnoj zajednici bili su i najopasniji; teško ste ih mogli zapaziti, osim ako ste ih baš namjerno tražili, a ipak, mora da ih je na stotine živjelo u pukotinama zida. Kad biste oštricom noža brižljivo povukli ispod parcela nabubrenog maltera i kao polugom ga nježno pridigli od cigle, pred vama bi se ukazala šćućurena mala crna škorpija, duga nešto više od dva centimetra, kao napravljena od izglancane čokolade. One su uistinu izgledale čudnovato, pljosnatih, ovalnih tijela, skladnih, izvijenih nogu, kliješta velikih kao kod raka, okruglastih i lijepo spojenih kao na oklopu i repa nalik niski mrkih bisera koja se završava žaokom sličnom ružinom trnu. Škorpija bi ležala ondje sasvim mirna dok ste je ispitivali samo bi, gotovo izvinjavajući se, pridigla rep u znak upozorenja ako biste prejako disali na nju. Ukoliko biste je predugo zadržali na suncu, jednostavno vam je okretala leđa i odlazila, polako ali odlučno, pod drugi komad maltera. Zavolio sam škorpije. Otkrio sam da su prijatna, nerazmetljiva i prostodušna stvorenja koja, sve u svemu, imaju sasvim dražesne navike. Ukoliko ne biste učinili ništa glupo ili trapavo (kao, na primjer, spustili na njih ruku), škorpije su se prema vama odnosile s poštovanjem, jer im je jedina želja bila da pobjegnu i sakriju se što brže mogu. Mora da sam predstavljao veliku napast za njih, jer sam neprekidno otkidao parčiće maltera kako bih mogao da ih posmatram, ili sam ih lovio i tjerao da hodaju u teglama od džema ne bih li vidio kako im se pokreću noge. Zahvaljujući ovim iznenadnim i neočekivanim nasrtajima na zid, otkrio sam dosta toga o škorpijama. Ustanovio sam da jedu zunzare (premda je za mene ostala vječna tajna kako ih love), skakavce, noćne leptirove i zlatooke. Nekoliko puta zatekao sam ih kako žderu jedna drugu; taj običaj učinio mi se krajnje mučnim kod stvorenja koja su inače bila tako besprijekorna. Kad bih noću s baterijskom lampom čučnuo podno zida, pošlo bi mi za rukom da u magnovenju vidim ponešto od njihovih čudesnih ljubavnih plesova. Gledao sam ih uspravljene, sklopljenih kliješta, tijela uzdignutog prema nebu, prekrasno isprepletenih repova; posmatrao sam kako polako igraju valcer u krugovima između jastučića od mahovine, kliješta u kliještima. Međutim, moje gledanje tih predstava trajalo je kratko; naime, čim bih upalio bateriju, partneri bi zastali, čekali trenutakdva, a onda, vidjevši da ne namjeravam ugasiti svjetlo, okrenuli bi se i odlučno udaljili, kliješta u kliještima, jedna kraj druge. Te životinje su bez sumnje vjerovale da svoj treba da se drži isključivo svoga. Da sam bio u prilici da u zarobljeništvu držim jednu njihovu naseobinu, vjerovatno bih bio u stanju da vidim cijeli tok udvaranja i ljubavnog čina, ali moja porodica zabranila je škorpije u kući usprkos mojim argumentima u njihovu korist. Jednog dana otkrio sam u zidu jednu debelu škorpiju; nosila je nešto što se na prvi pogled učinilo kao blijed, svi jetlosmeđ krzneni ogrtač. Kad sam je pomnije pregledao, ispostavilo se da se ta čudesna odora sastoji od gomile sićušnih beba koje su prionule za majčina leđa. Bio sam naprosto opsjednut tom porodicom i čvrsto sam riješio da ih prokrijumčarim u kuću, u svoju spavaću sobu, gdje sam ih mogao držati i na miru posmatrati kako odrastaju. S beskrajnom pažnjom namamio sam majku i cijelu porodicu u kutiju šibica, a onda sam pohitao u vilu. Nažalost, nisam imao sreće, jer se baš u trenutku dok sam ulazio servirao ručak; pažljivo sam spustio kutiju na ploču iznad kamina u salonu, tako da škorpije imaju dovoljno zraka, pa sam se uputio u trpezariju i pridružio se porodici za ručkom. Brljavio sam s jelom, krišom hranio Rodžera ispod stola, slušao porodicu kako se prepire i sasvim zaboravio svoj uzbudljivi novi ulov. Naposlijetku je Lari, nakon što je završio s ručkom, donio cigarete iz salona i, zavalivši se u stolicu, stavio jednu u usta i uzeo kutiju šibica koju je donio. Sasvim nesvjestan kobi koja se nadvila nada mnom, sa zanimanjem sam ga posmatrao kako, ležerno čavrljajući,

otvara kutiju. Elem, do dana današnjeg ja tvrdim kako škorpija nije imala ništa loše na umu. Bila je uznemirena i malčice zlovoljna što je tako dugo zatvorena u kutiji šibica, pa je smjesta ugrabila priliku da umakne. Velikom brzinom izvukla se iz kutije, dok su njene bebe očajnički visile sa nje, i uspuzala na Larijevu nadlanicu. Kad je stigla ondje, nije bila sasvim sigurna šta dalje da radi, pa je zastala, a žaoka joj se izvila na gotovs. Kad je osjetio pokretanje njenih kliješta, Lari je bacio pogled niza se da vidi šta se dešava i od tog trenutka nastala je neopisiva zbrka. Lari je ispustio urlik užasa od kog je Lugarecija ispustila jednu činiju, što je, opet, natjeralo Rodžera da iskoči ispod stola i divlje zalaje. Lari je otresao rukom i zavitlao nesretnu škorpiju preko stola; ona je sletjela na pola puta između Margo i Leslija, a kako je tupo tresnula na stolnjak, bebe su . joj se rasule uokolo kao konfeti. Krajnje razbješnjena ovakvim postupkom, ustremila se prema Lesliju, dok joj je žaoka podrhtavala od osjećanja koja su navirala. Lesli je skočio na noge, prevrnuo stolicu i počeo očajnički mlatarati svojom salvetom, tako da je škorpiju zakotrljao prema Margo, a ona je je istog časa ispustila vrisak kog se ne bi postidjela nijedna lokomotiva. Majka je, sasvim zbunjena ovim naglim preokretom iz kućne idile u sveopšti haos, stavila naočale i zagledala se niza sto ne bi li vidjela šta je izazvalo cijeli pakao, ali je u tom trenutku Margo, u uzaludnom pokušaju da zaustavi napredovanje škorpije, zavitlala na životinju čašu vode. Pljusak je potpuno promašio škorpiju, ali je zato izuzetno uspješno namočio Majku; kako ne podnosi ledenu vodu, ona je istog trena izgubila dah, pa je sjedila na kraju stola i pokušavala doći sebi nije čak bila u stanju ni da se pobuni. Škorpija se u međuvremenu zavukla pod Leslijev tanjir, dok su joj bebe izbezumljeno vrvjele po cijelom stolu. Rodžer, kog je sveopšta panika potpuno izbezumila, riješio je da i sam dadne svoj doprinos, pa je počeo jurcati okolonaokolo po sobi i histerično lajati. "Opet ovaj blesavi deran...", urlao je Lari. "Pazite! Pazite! Dolaze!" vrištala je Margo. "Treba nam neka knjiga", rikao je Lesli. "Bez panike, udrite ih knjigom." "Za ime svijeta, šta. vam bi najednom?" jednako je pripitkivala Majka i brisala naočale. "Opet ovaj blesavi deran... svima će nam doći glave... Pogledaj samo sto... preplavljen škorpijama... do koljena smo u škorpijama..." "Brzo... brzo... uradite nešto... Pazite! Pazite!" "Prestani vrištati i donesi neku knjigu, za ime svijeta... gora si od ovog psa... Rodžer, zaveži već jednom..." "Sam Bog me spasio da me ne ujedu..." "Pazite... evo je, još jedna... Brzo... brzo..." "Ama, zaveži već jednom, bolje mi dodaj neku knjigu ili nešto slično..." "Ali otkud škorpije na stolu, dušo?" "Taj blesavi deran... Svaka kutija šibica u ovoj kući je smrtna klopka..." "Pazi, idu prema meni... Brzo, brzo, učini nešto..." "Udari je nožem... gdje ti je nož... Hajde, udari je." Pošto se niko nije potrudio da Rodžeru objasni šta se događa, on je ostao pod pogrešnim utiskom da je neko nasrnuo na cijelu porodicu, a njegova je sveta dužnost da nas brani. Kako je Lugarecija bila jedini tuđinac u sobi, došao je do logičnog zaključka kako je vjerovatno ona odgovorna za sve, pa ju je iz sve snage ugrizao za gležanj. A to nije nima' 10 doprinijelo smirivanju atmosfere. Dok je konačno uspostavljena izvjesna količina mira, sve bebe škorpije posakrivale su se ispod raznih tanjira i komada escajga. Naposlijetku je, poslije mojih usrdnih molbi koje je podržala i Majka odbačen Leslijev prijedlog da se cijela porodica škorpija pokolje. Dok se moja porodica, još uvijek sva uzavrela od bijesa i straha, povlačila u salon, ja sam sljedećih pola sata proveo sakupljajući bebe, kupeći ih kašičicom za čaj i vraćajući ih majci na leđa. Zatim sam ih na jednom tanjiriću iznio napolje i, uz silno oklijevanje, puStio ih na baštenski zid. Rodžer i ja smo poslijepodne prove' 11 na brežuljku, jer sam osjećao kako bi bilo razumno pustiti porodicu da se odmori poslije ručka prije nego im ponovo iziđem na oči. Posljedice tog incidenta bile su mnogobrojne. Lari je razvio fobiju prema kutijama šibica, pa ih je otvarao krajnje oprezno, pošto bi prethodno omotao

ruku maramicom. Lugarecija je ćopala po kući s nekoliko metara zavoja oko gležnja sedmicama nakon što su ujedi zacijelili i svakog jutra donosila nam čaj u sobe ne bi li pokazala kako kraste zamlađuju. Međutim, s moje tačke gledišta, najgore je bilo što je Majka zaključila kako sam opet podivljao i kako je krajnje vrijeme da dobijem još nešto obrazovanja. Dok se rješavao problem stalnog .učitelja, Majka je odlučila da je neophodno njegovati barem moj francuski. Tako je dogovoreno da me Spiro svakog jutra vozi u grad na časove francuskog kod belgijskog konzula. Konzulova kuća nalazila se u lavirintu uskih, smrdljivih sokaka koji su tvorili jevrejsku četvrt grada. Taj kraj je bio očaravajući kaldrmisane ulice krcate štandovima na kojima su se dizale gomile denjaka platna veselih boja, brda blistavih kolača, ukrasi od kovanog srebra, voće i povrće. Uliciće su bile tako uske da ste se morali pribiti uza zid ako ste htjeli propustiti magarce koji su geguckajući prolazili pretOvareni robom. Taj dio grada bio je bogat i šaren, pun buke i meteža, kriještanja žena što se cjenkaju, kokodakanja kokoški, laveža pasa i vapijuće dreke ljudi koji na glavama nose tacne sa svježim, vrućim hljebom. U samom centru, na najvišem spratu jedne visoke, rahitične građevine, koja se umorno nadvijala nad trgom, živio je belgijski konzul. Bio je sladak čovječuljak, čija je najupadljivija odlika bila veličanstvena bradica podijeljena na tri šiljka i brižljivo ufitiIjeni brkovi. Svoj posao je shvatao krajnje ozbiljno i uvijek je bio odjeven kao da će svakog časa odjuriti na neki važan zvanični prijem u crni frak, prugaste pantalone, gamašne blijedomrke boje preko sjajno izglancanih cipela, s ogromnom kravatom nalik svilenom vodopadu koju je pridržavala jednostavna zlatna igla i s visokim, sjajnim cilindrom koji je dopunjavao komplet. Mogli ste ga vidjeti u svako doba dana, tako odjevenog, kako nabada niz prljave, uske uličiče i bira korake između barica ili se povlači uza zid s veličanstvenom ljubaznom kretnjom kako bi propustio kakvog magarca, a onda ga snebivljivo tapše po stražnjici štapom od bambusa. Ljudi u gradu njegovu nošnju uopšte nisu smatrali neobičnom. Mislili su da je Englez, a kako su svi Englezi lordovi, ne samo da je ispravno nego je i neophodno da nose uniformu kakva priliči. Kad sam prvog jutra stigao, dočekao me u salonu čiji su zidovi bili ukrašeni gomilom njegovih vlastitih fotografija, s teškim okvirima, koje su ga prikazivale u različitim napoleonskim pozama. Viktorijanske stolice, presvučene crvenim brokatom, bile su prošarane desetinama presvlaka; sto za kojim smo radili bio je prekriven kadifenom draperijom boje crnog vina s ukrasom od sjajnozelenih kićanki po rubu. Izuzetno ružna soba, ali neodoljivo zanimljiva. Kako bi ispitao obim mog znanja francuskog jezika, konzul me posjeo za sto, odnekud izvukao nekakvo debelo i pohabano izdanje Le Petit Laroussea i postavio ga preda me, otvorivši prvu stranu. "Vi, zamoljavam, čitati ovaj onamo", rekao je, a njegovi zlatni zubi bljesnuli su prijateljski kroz bradu. Uvrnuo je vrhove brkova, napućio usne, stavio ruke na leđa i polako počeo koračati prema prozoru, dok sam ja zurio preda se u spisak riječi koje su počinjale sa A. Jedva sam nekako proteturao kroz prve tri, kad se konzul odjednom ukočio i ispustio prigušen krik. Prvo sam pomislio da ga je zgranuo moj naglasak, ali to očigledno nije imalo nikakve veze sa mnom. Pojurio je preko sobe mumlajući nešto sebi u njedra, širom otvorio orman i iz njega izvukao vazdušnu pušku moćnog izgleda, a ja sam ga sve vrijeme posmatrao sa sve većom zbunjenošću i zanimanjem, koji su bili izmiješani s izvjesnom strepnjom za moju vlastitu bezbjednost. Napunio je oružje, ispuštajući, u bjesomučnoj užurbanosti, dramlije posvuda po tepihu. Zatim je čučnuo i dopuzao natrag do prozora, odakle je, upola sakriven zavjesom, čeznutljivo provirio. Onda je podigao pušku, pažljivo nanišanio na nešto i opalio. Zatim se okrenuo, polako i tužno odmahnuo glavom, a potom odložio pušku, a ja sam se zaprepastio kad sam mu vidio suze u očima. Izvukao je nešto manje od pola metra maramice iz džepa na prsima i žestoko se useknuo. "Avaj, avaj, avaj", sjetno je zagudio i odmahnuo glavom. "Sirot mališa. Ali mi mora radimo... zamoljavam da nastaviti sa svoga čitanja, mon ami." Ostatak jutra zabavljao sam se uzbudljivom pomišlju da je konzul na moje oči počinio ubistvo ili da, u najmanju ruku, izvršava krvnu osvetu nad nekim susjednim domaćinom. Međutim, kad je poslije četvrtog jutra konzul i dalje s vremena na vrijeme pucao kroz prozor, zaključio sam kako moje objašnjenje ne

može biti na mjestu, osim ako se radi o izuzetno brojnoj porodici s kojom on izravnava račune i to, štaviše, o porodici koja očigledno nije u mogućnosti uzvratiti pucnjavu. Tek poslije sedam dana otkrio sam pravi razlog konzulove neprekidne paljbe: mačke. U jevrejskoj četvrti, kao i u drugim dijelovima grada, mačkama je bilo dozvoljeno da se nekontrolisano množe. Bilo ih je doslovno na stotine. Nisu pripadale nikome i niko nije brinuo o njima, pa ih je većina bila u jezivom stanju bile su prekrivene ranama, krzno im je otpadalo u velikim golim parčićima, noge im je iskrivio rahitis, a sve su bile tako žgoljave da je pravo čudo kako su uopšte živjele. Konzul je silno volio mace; i sam je posjedovao tri ogromne i dobro uhranjene perzijke kao dokaz za to. Međutim, pogled na sav taj izgladnjeli, ranama izjedeni mačji rod kako se šunja po okolnim krovovima, preko puta njegovog prozora, bio je suviše za njegovu osjećajnu prirodu. "Ne može da ja hranimo sve njih", objašnjavao mi je, "pa onda volim da njih praviti usrećim tako zašto upucavam. I oni bolje tako, ali mene budem tako strašan žalosno." U stvari, obavljao je sasvim nužnu i humanu dužnost, sa čim bi se složio svako ko bi vidio te mačke. Tako su moji časovi francuskog uvijek prekidani kad bi konzul skočio do prozora da još jednu macu pošalje u sretnija lovišta. Nakon 145 pucnja na čas bi nastupio muk, u počast mrtvima, a onda bi se konzul žestoko useknuo, tragično uzdahnuo i ponovo bismo uronili u zapetljani lavirint francuskih glagola. Iz nekog neobjašnjivog razloga konzul je stekao utisak da Majka zna francuski, pa nikad nije propuštao priliku da je uključi u razgovor. Ako bi imala sreću prilikom kupovine u gradu da opazi njegov cilindar kako kroz gomilu pocupkuje prema njoj, žurno bi se povukla u najbližu prodavnicu i kupovala gomilu savršeno nepotrebnih stvari, sve dok opasnost ne bi minula. Međutim, s vremena na vrijeme, konzul bi banuo iz nekog sokačeta i uhvatio je nespremnu. Uputio bi se prema njoj cereći se od uha do uha, vrteći štapom, sirokim zamahom bi smaknuo cilindar i naklonio joj se skoro do zemlje, a onda bi ščepao njenu s oklijevanjem ispruženu ruku i strasno je pritisnuo sebi u bradu. Zatim bi stajali nasred ulice s tim što bi se povremeno morali razdvojiti kako bi propustili ponekog magarca dok ju je konzul zasipao bujicom francuskih riječi, mlatarajući elegantno šeširom i štapom, očigledno savršeno nesvjestan praznog izraza na njenom licu. Tu i tamo naglasio bi govor jednim upitnim "n'est'ce pas, mac/ame?" a to je za Majku bio šlagvort. Prikupila bi svu odvažnost i preda nj podastrla svoje vascijelo vladanje francuskim jezikom. "Oui, ouil" uzviknula bi nervozno se smješkajući, a onda bi dodala, za slučaj da nije zvučala dovoljno oduševljena konzulovom pričom: "o U l, O U I!" Konzul bi bio zadovoljan cijelom procedurom i čvrsto vjerujem da nikad nije shvatio kako je to jedina francuska riječ koju je Majka znala. Međutim, ti razgovori dovodili su nju na rub nervnog sloma, pa je bilo dovoljno da samo sapnemo, "Pazi, Mama, eno ga konzul", i to bi je natjeralo da svoj užurbani damski korak niz ulicu opasno približi galopu. Na neki način ovi časovi francuskog bili su dobri za mene; nisam naučio ništa od jezika, ali dok bi proteklo jutro, bilo mi je toliko dosadno da su moji popodnevni juriši u okolnu prirodu bili ispunjeni dvostruko većim oduševljenjem od uobičajenog. A onda, naravno, uvijek je tu bio i četvrtak, koji smo svi željno očekivali. Teodor bi stigao u vilu poslije ručka, čim bi bilo pristojno, i ostao sve dok se mjesec ne bi popeo visoko iznad albanskih planina. Četvrtak je bio sretno izabran dan, s njegove tačke gledišta, jer je tada iz Atine stizao hidro'avion i slijetao u zalivu nedaleko od naše kuće. Teodor je strasno volio da posmatra hidroavione kako slijeću. Nažalost, jedini dio kuće s kog se pružao lijep vidik na zaliv bilo je potkrovlje, a i tada je to podrazumijevalo opasno naginjanje kroz prozor i krivljenje šije. Avion bi redovno stizao usred čaja. Prvo bi se začuo prigušen, sanjiv šum, tako slabašan da biste pomislili kako se radi o pčeli. Teodor je naglo prekidao pripovijedanje usred kakve anegdote ili objašnjenja, oči su mu poprimale fanatičan sjaj, brada bi mu se nakostriješila, a glavu bi nakrivio na stranu. "Je li to... hmm... znate... je li to zvuk aviona?" priupitao bi. Svi bismo prekinuli razgovor i oslušnuli; zvuk je postepeno postajao sve glasniji i glasniji. Teodor bi pažljivo spustio na tanjir kolač od ječmenog

brašna. "A'ha!" uskliknuo bi i brižljivo obrisao prste. "Tako je, ovo sad sasvim izvjesno zvuči kao avion.,, hm... tako je." Zvuk je postajao sve jači i glasniji, a Teodor bi se nervozno uzvrpoljio na stolici. Konačno bi ga Majka poštedjela dalje patnje. "Je lbiste voljeli da odete gore i gledate kako aterira?" upitala bi ga. "Pa., hmm... ako ste baš uvjereni..." promumlao bi Teodor i živahno napustio svoju stolicu. "Za mene je... hm... taj prizor jako privlačan... ako ste baš sigurni da vam ne smeta..." Zvuk avionskog motora u međuvremenu bi već stigao neposredno iznad naših glava; nije bilo vremena za gubljenje. "Mene su oduvijek... hmm... znate... zanimali..." "Požurite, Teodore, propustićete ga!" zagalamili bismo mi u horu. Zatim bi cijela porodica ispraznila sto i, pokupivši Teodora en route5, stuštili bismo se uz četiri sprata stepenica, dok je Rodžer jurio ispred nas i veselo lajao. Upali bismo u potkrovlje, bez daha, smijući se, i dok bi nam noge loptale po golom podu, širom bismo otvorili prozore i nagnuli se napolje, vireći preko vršaka maslina prema zalivu, koji je, onako između drveća, bio nalik kakvom modrom oku, s površinom glatkom poput meda. Hidroavion bi, kao kakva nezgrapna, preopterećena guska, preletio preko maslinjaka, tonući sve niže i niže. Odjednom bi se našao iznad vode, gdje bi se upustio u trku s vlastitim odbljeskom na plavoj površini. Polagano se spuštao sve niže i niže. Teodor bi ga posmatrao stisnutih očiju, zaustavljenog daha, dok mu se brada kostriješila. Avion je letio sve niže i niže, a onda bi odjednom zakratko dodirnuo površinu i ostavio za sobom laticu pjene koja se širila; letio bi još neko vrijeme, a zatim bi se ustalio na površini i nastavio hitro kliziti po njoj ostavljajući za sobom raširenu lepezu bijele pjene. Teodor bi prstom počešao bradu sa strane i s olakšanjem se uvukao u pot krovlje. "Hmm... da...", rekao bi i otresao prašinu sa ruku. "Ovo je stvarno... hmm... vrlo... baš prizor za uživanje." Predstava je bila završena. Moraće sačekati sedam dana kako bi vidio svoj sljedeći avion. Zatvorili bismo prozore u potkrovlju i u gomili, uz mnogo buke, odmarširali dolje da nastavimo prekinuti čaj. Sljedeće sedmice ponovilo bi se sve u dlaku isto. Četvrtkom smo Teodor i ja izlazili u šetnju. Ponekad bismo se ograničili na baštu; drugi put bismo se odvažili da 5 En route (franc.) usput. (Prim. prev.) odemo dalje u polje. Natovareni kutijama za skupljanje i mrežama, uputili bismo se puteljkom između maslina, a Rodžer je galopirao ispred nas držeći njušku nisko'pri zemlji. Sve na šta smo nailazili bilo je voda na naš mlin: cvijeće, insekti, kamenje ili ptice. Teodor je očigledno posjedovao neiscrpan fond znanja o svemu i svačemu, ali je to znanje prenosio s nekom vrstom pedantnog snebivanja; zbog toga ste osjećali ne toliko da vas uči nečem novom, koliko da vas podsjeća na nešto čega ste već davno bili svjesni, samo što vam je, iz ovog ili onog razloga, iskliznulo iz pameti. NjegOve priče bile su prošarane veselim anegdotama, nevjerovatno lošim igrama riječi i još neuspjelijim vicevima, koje je pripovijedao s ogromnim zadovoljstvom, a oči su mu žmirkale i nos se borao dok se potiho smijao sebi u bradu koliko sebi toliko i vlastitom humoru. Svaki jarak ispunjen vodom ili bara bili su za nas plodna i neistražena prašuma sa sićušnim ciklopima i vodenim buhama, zelenim i ružičastim kao koralji, koje su poput ptica visile između podvodnih grana, dok bi po muljevitom dnu, u potrazi za plijenom, krstarili barski tigrovi: pijavice i larve vilinog konjica. Svako šuplje drvo moralo je biti pažljivo pregledano za slučaj da sadrži kakvu malecku lokvu vode u kojoj žive larve komarca; svaki mahovinom obrasli kamen morao je biti prevrnut kako bismo otkrili šta leži ispod njega; a svaki truli panj morao je biti isjeckan. Stojeći onako prav i besprijekorno čist na ivici bare, Teodor bi pažljivo provlačio mrežu kroz vodu, izvlačio je i pronicljivo zagledao u flašicu koja se klatila na kraju mreže, u koju je bio prosijan sav sićušni život vode. "Aha!" uskliknuo bi; glas mu je zvonio od uzbuđenja, a brada mu se kostriješila. "Čini mi se da je ovo ceriodaphnia laticaudata." Hitro bi izvukao lupu iz džepa na prsluku i pomnije se zagledao.

"Ah, hmm... da... veoma zanimljivo... jeste laticaudata. Bi li mogao da mi samo... hmm... dodaš čistu epruvetu... hmm... hvala..." Isisao bi sićušno stvorenje iz flašice pumpicom za nalivpera, pažljivo ga položio u epruvetu, a poslije toga ispitao ostatak ulova. "Izgleda da nema nečeg baš posebno uzbudljivog... A, da, nisam primijetio... Ima jedna prilično zanimljiva larva tUlaričnjaka... evo, ovdje, vidiš?... hmm... izgleda kao da je napravila kućicu od izvjesnih mekušaca... Bogami, baš je lijepa." Na dnu flašice nalazila se izdužena kućica, nešto kraća od dva centimetra, sačinjena od nečeg što je izgledalo kao svila, zadebljala od sićušnih, pljosnatih puževih kućica nalik dugmetima. S jednog kraja te čarobne kućice virio je kućevlasnik, odvratna životinja nalik larvi s glavom kao kod mrava. Sporo je gmizala po staklu i vukla za sobom svoju prekrasnu kuću. 'Jednom sam pokušao zanimljiv eksperiment", rekao je Teodor. "Uhvatio sam izvjestan broj ovakvih... hmm... larvi i skinuo im ljušture. Naravno, to njih ne boli. Onda sam ih rasporedio u neke teglice u kojima je bila samo savršeno čista voda i ništa u vidu... hmm... materijala od kog bi mogle izgraditi nove kućice. Poslije toga sam svakoj gomili larvi dao različito obojen materijal za gradnju: nekima sam ubacio sasvim sitne plave i zelene perle, nekima parčiće cigle ili bijeli pijesak, a nekima čak i... hmm... komadiće obojenog stakla. Sve su sagradile nove ljušture od tih različitih stvari i... hmm... moram reći da je rezultat bio jako zanimljiv i... hmm... šarolik. One su izvjesno izuzetno dovitljivi dunđeri." Istresao je sadržaj flašice natrag u baru, prebacio mrežu preko ramena, a onda smo krenuli dalje. "Kad je već riječ o gradnji', nastavio je Teodor, dok su mu oči iskrile, "jesam li ti ikad pričao šta se desilo jednom mom... hmm... prijatelju? Hmm, da. Elem, on je imao ku' cicu na selu, a porodica mu se... hmm... povećavala, pa je... hmm... zaključio kako im je kuća mala. Odlučio je da dozida još jedan sprat. Valjda je bio previše uvjeren u svOju vlastitu... hmm... građevinarsku odvažnost, pa je insistirao da sam projektuje novi sprat. Hmm, ha, da, tako je. No, sve je išlo kako treba i za tili čas novi sprat je bio gotov, i to cio sa spavaćim sobama, kupatilima i tako dalje. Moj prijatelj je priredio veselje da proslavi završetak radova i svi smo nazdravljali... novom dijelu kuće i uz veliku ceremoniju skele su skinute... hmm... uklonjene. Niko nije primijetio... hm... da bilo šta nedostaje, sve dok jedan zakašnjeli gost nije izrazio želju da razgleda nove prostorije. Tada se otkrilo kako nema stepenica. Izgleda da je moj prijatelj zaboravio u svoje projekte uključiti i stepenište... znaš... a opet, sve vrijeme dok se odvijala... hmm... sama operacija zidanja, on i radnici toliko su bili navikli da se na gornji sprat penju preko skela da očigledno niko nije primijetio... hmm... taj nedostatak." Tako smo šetali kroz vrelo popodne, zastajali pored bara, jaruga i potočića, gacali kroz grmlje mirte koje je odisalo teškim mirisom, preko padina brežuljaka ustalasanog vrijesa, duž bijelih, prašnjavih puteva kud bi ponekad prošao neki malaksao, gegav magarac sa sanjivim seljakom na leđima. Predveče, s teglama, bočicama i epruvetama punim uzbudljivih i čudesnih oblika života, uputili bismo se kući. Nebo je počinjalo da blijedi do blagozlatne boje dok smo išli kroz maslinjake, već nejasne od sjenki, a zrak je bio svježiji i još mirisniji. Rodžer je skakutao ispred nas isplaženog jezika i s vremena na vrijeme bacao pogled preko ramena da se uvjeri pratimo li ga. Teodor i ja, zagrijani, prekriveni prašinom i umorni, s vrećama za skupljanje nabreklim tako da su nam ramena prijatno bridjela, koračali smo jedan uz drugog i pevali pjesmu koju me Teodor naučio. Imala je nekako uzbudljivu melodiju koja je ulivala nov život u naše umorne noge, pa bi Teodorov bariton i moj piskutavi pran veselo odzvanjali kroz tmurno drveće: "U Jerusalimu bio neki starac, Slava Bogu, tarambarambarac, Nosio cilindar i bio gizdavac, Slava Bogu, tarambarambarac, Opacupa, šaracvarac, Opacupa, magagarac, Slava Bogu, tarambarambarac..."

DESETO POGLAVLJE Parada svitaca Proljeće se polako pretapalo u duge, žestoke sunčane dane ljeta koje su opijevali cvrčci, prodorno i uzbuđenih glasova, a cijeli otok je treperio od njihove cike. U poljima se kukuruz počeo popunjavati i svilene resice od mrkih pretvarale su se u žute kao puter: ako biste sastrugali omotač od lišća i zagrizli u nizove bisernih zrna, sok bi vam briznuo u usta poput mlijeka. Na lozi je visilo grožđe u sitnim rojevima, pjegavo i toplo. Maslinove grane kao da su se ugibale pod teretom svojih plodova glatkih kapljica zelene boje zada, među kojima su horovi cvrčaka svirali uz citru. U sadovima narandži, između tamnih i sjajnih listova, plodovi su se počinjali crvenkasto presijavati, kao kakvim rumenilom što se širi uz zelenu, hrapavu kožu. Gore, u bregovima, između tamnih čempresa i vrijesa, rojevi leptirova igrali su i vrtjeli se kao konfeti koje raznosi vjetar; zastajali su tu i tamo tek da slete na kakav list i izbace salvu jajašca. Mali i veliki skakavci zvrjali su mi oko nogu nalik satnom mehanizmu, da bi zatim kao pijani odletjeli preko vrijesa, dok su im krilca svjetlucala na suncu. Usred mirte kretale su se bogomoljke, lako i brižljivo, blago se njišući čisto utjelovljenje zla. Bile su tanke i zelene, s licem bez vilice i čudovišnim izbuljenim očima, ledeno zlatnim, iz kojih je vrebala žestoka, razbojnička mahnitost. Njihove izvijene ruke, s porubom od oštrih zuba, uspravile bi se u lažnoj skrušenoj molitvi prema svijetu insekata tako ponizno, tako svesrdno i zatreperile skoro neosjetno kad bi neki leptir proletio previše blizu. Negdje predveče, kad bi postalo svježije, cvrčci bi utihnuli s pjesmom; njihovo mjesto preuzimale su zelene žabe gatalinke, koje su se vlažno lijepile za lišće limunovog drveta dolje, pored bunara. Iskolačile bi oči i zurile kao hipnotisane, leđa sjajnih kao lišće između kog su sjedile, pa bi napuhale glasne kese i kreketale promuklo i tako silovito da je izgledalo da će im se vlažna tijela rasprsnuti od napora. Kad bi sunce zašlo, nastupio bi kratak suton, zelen kao jabuka, pa bi zatim izblijedio i postao boje sljeza, a zrak bi se rashladio i poprimio mirise večeri. Pojavile bi se žabe krastače boje staklarskog kita s neobičnim bubuljicama tamnozelene boje po koži, koje su podsjećale na reljef. Krišom su poskakivale između busenova visoke trave u maslinjacima, gdje vam se činilo da nesiguran let dugonogih komara zastire tlo plovećim zavjesama od gaze. Sjedile bi ondje i žmirkale, a onda bi odjednom sunule i uhvatile nekog dugonogog komara u prolazu; zatim bi se zavalile unazad kao da im je malčice neprijatno pa bi u ogromna usta uguravale dijebve krila i nogu koji su još virili, pomažući se velikim prstima. Iznad njih, na oronulim zidovima utonule bašte, male crne škorpije šetale su svečano, ruku pod ruku, između punačkih humki zelene mahovine i lugova preplavljenih sićušnim otrovnim gljivama. More je bilo glatko, toplo i tamno kao crna kadifa nije bilo nijednog talasića da uznemiri površinu vode. Udaljeni obrisi albanske obale nejasno su se ocrtavali zahvaljujući slabašnoj rumeni na nebu. Postepeno, iz trena u tren, rumen je postajala sve dublja i sjajnija dok se širila preko neba. A onda, iznenada, mjesec, ogroman i crven poput vina, išunjao bi se preko izrezbarenih grudobrana planina i prostro ravnu, kao krv crvenu stazu preko tamnog mora. Sad su se već pojavljivale i sove plutale su od drveta do drveta tiho kao pahulje čađi i hukale zaprepašteno na mjesec koji se dizao sve više i više, mijenjajući boju u ružičastu, zatim u zlatnu, da bi konačno uzjahao na gnijezdo od zvijezda nalik srebrnom mjehuriću. S ljetom je stigao i Piter da me podučava; visok, zgodan mladić, tek izišao iz Okforda, krutih shvatanja o obrazovanju koja su mi od samog početka izgledala prilično zamorna. Međutim, atmosfera otoka postepeno i prepredeno se uvlačila i pod njegovu kožu, tako da se opustio i postao sasvim čovječan. U početku su časovi bili dozlaboga bolni: beskonačno hrvanje s razlomcima i procentima, geološkim slojevima i toplim strujama, imenicama, glagolima i prijedlozima. No, kako je sunce svojom čarolijom počelo djelovati na Pitera, razlomci i procenti kao da mu više nisu izgledali najznačajniji u životu, pa su postepeno odgurivani u pozadinu. Otkrio je da se zamršeni geološki slojevi i posljedice toplih struja mogu mnogo lakše objasniti dok se pliva duž obale, a najjednostavniji način da me nauči pravopisu i engleskoj gramatici bio je tako što će mi dozvoliti da

svakog dana napišem nešto što bi on poslije ispravio. Predložio mi je da vodim dnevnik, ali ja sam se usprotivio istakao sam da već vodim dnevnik o prirodi, u koji bilježim sve zanimljivo što se dešava svakog dana. Ako ću voditi još jedan dnevnik, šta da zapisujem u njega? Piter nije mogao naći odgovor na ovaj argument. Predložio sam da se okušam u nečem malo ambicioznijem i zanimljivijem od dnevnika. Stidljivo sam nagovijestio kako bih mogao napisati knjigu, a Piter se složio, donekle zaprepašten, ali nesposoban da smisli bilo kakav razlog zašto ne bih napisao knjigu. Tako sam svakog jutra provodio otprilike po jedan sat dodajući novo poglavlje svojoj epopeji. Bila je to burna pripovijest koja se bavila mojim putovanjem oko svijeta zajedno s porodicom, na kom smo u najnevjerovatnije zamke lovili sve moguće vrste životinjskog svijeta. Oblikovao sam stil po sistemu Sam svoj pripovjedač, tako da se svako poglavlje završavalo jezovitom notom na Majku bi se ustremio jaguar, ili se Lari koprcao u zagrljaju džinovskog pitona. Ponekad bi se ovi klimaksi tako zapetljali i tako pretrpali opasnostima da sam sljedećeg jutra uz silne muke uspijevao porodicu iščupati zdravu i čitavu. Dok sam tako predano radio na svom remek'djelu, s mukom dišući, isplaženog jezika, prekidajući ovdjeondje kako bih sa Rodžerom raspravio tananije tačke zapleta, Piter i Margo bi se otisnuli u šetnju po utonuloj bašti da gledaju cvijeće. Silno sam se iznenadio otkrivši da su oboje naprasno postali strašno zainteresovani za botaniku. Na taj način jutra su prolazila jako prijatno za sve kojih se to ticalo. S vremena na vrijeme, u tim prvim danima, Pitera bi odjednom spopala griza savjesti, moj ep bi bio protjeran u ladicu, pa bismo okapali nad matematičkim problemima. No kako su se ljetni dani dužili a izgleda da Margo nije gubila zanimanje za baštovanstvo ti razdražujući periodi postajali su sve rjeđi. Poslije onog nesretnog incidenta sa škorpijama porodica mi je dodijelila veliku prostoriju na prvom spratu u kojoj ću držati svoje životinjke, sve u nekakvoj blijedoj nadi da će to ograničiti zvjerčice na određeni dio kuće. Ta prostorija koju sam nazvao radnom sobom, dok ju je ostatak porodice znao pod imenom Bubara prijatno je mirisala na eter i špiritus. U njoj sam držao knjige iz prirodopisa, dnevnik, mikroskop, pribor za seciranje, mreže, vrećice za skupljanje uzoraka i druge strašno važne predmete. Ogromne kartonske kutije služile su kao kuća za moja ptičija jaja, zbirke buba, leptirova i vilinih konjica, dok je na policama iznad njih bila lijepa zbirka flaša sa špiritusom u koje su bili pohranjeni zanimljivi predmeti kao što su četveronoga kokoška (poklon od Lugarecijinog muža), različiti gušterovi i zmije, žablji punoglavci u različitim stepenima uzrasta, mali oktopod, tri upola odrasla smeđa pacova (Rodžerov doprinos) i jedna sićušna tek izležena kornjača, koja nije uspjela preživjeti zimu. Zidovi su bili porijetko ali ukusno ukrašeni pločom od škriljca koja je sadržavala fosilne ostatke jedne ribe, fotografijom na kojoj sam se vidio ja kako se rukujem s jednim šimpanzom, i punjenim slijepim misom. Sam sam preparirao slijepog miša, bez ičije pomoći, i bio sam beskrajno ponosan na rezultat. Kad se uzme u obzir moje skromno poznavanje taksidermije, izgledao je po mom mišljenju nevjerovatno na.Hk živom slijepom mišu, posebno ako biste stajali na suprotnom kraju sobe. Raširenih krila mrgodno je posmatrao odozgo, sa zida, sa svoje plutane ploče. Međutim, kad je došlo ljeto, on kao da je osjetio vrelinu: malčice se otromboljio, krzno mu više nije bilo onako sjajno, a nekakav novi, tajanstveni miris proširio se povrh mirisa etera i špiritusa. U početku smo griješili dušu i optuživali sirotog Rodžera; tek kasnije, kad je smrad prodro čak u Larijevu sobu, temeljita pretraga dovela nas je do izvora zadaha. Iznenadio sam se i prilično najedio. Bio sam prisiljen, pod pritiskom porodice, da ga se otarasim. Piter mi je objasnio da ga nisam osušio kako treba i obećao je da će mi ako nabavim još jedan primjerak pokazati ispravan postupak. Zahvalio sam mu od sveg srca, ali sam taktično predložio da cijelu stvar sačuvamo kao našu malu tajnu; objasnio sam mu kako porodica na vještinu taksidermije sada gleda prilično sumnjičavo i kako bi trebalo dosta zamornog ubjeđivanja ne bismo li ih odobrovoljili. Napori da obezbijedim drugog slijepog miša ostali su bezuspješni. Naoružan dugačkim bambusovim štapom provodio sam cijele sate u mjesečinom prošaranim hodnicima maslinovih krošnji, ali bi slijepi miševi prhnuli pored mene kao živa i nestali prije no što bih se stigao poslužiti svojim oružjem. Međutim, dok sam uzalud iščekivao priliku da nekog od njih raspalim u prolazu, vidio sam veliki

broj drugih noćnih stvorenja koja inače ne bih primijetio. Posmatrao sam mladu lisicu kako puna nade kopa po padini brežuljka u potrazi za bubama, kako vitkim šapama čeprka po zemlji i gladno škrgućući zubima drobi insekte koje iskopa. Jednom je iz žbunja mirte banulo pet čagljeva; zastali su izne nađeni što me vide, a onda se stopili s drvećem, nalik sj kama. Legnjevi mračnjaci na tihim, svilenim krilima minuli bi pored mene glatko kao velike crne laste duž redova maslina i prohujali tik iznad trave goneći opijene, uskovitlane dugonoge komare. Jedne noći par puhova pojavio se u drvetu iznad mene; počeli su se tjerati, divlje raskošni, gOredolje, po gaju, skakali su s grane na granu kao akrobate, šmugnuli bi niz stablo, a zatim uza nj, a njihovi žbunasti repovi poigravali su kao oblačići sivog dima na mjesečini. Ta stvorenja su me opčinila, pa sam čvrsto riješio da ulovim jedno. Najbolje vrijeme za lov bilo je, naravno, tokom dana, kad spavaju. Tako sam neko vrijeme s naporom tragao kroz maslinjake, pokušavajući da otkrijem gdje se kriju, ali je cijela potraga bila uzaludna, jer je svaki kvrgavi i krivi panj bio šupalj i svaki je imao desetak rupa. Međutim, moje strpljenje i upornost nisu prošli bez izvjesne nagrade, jer sam jednog dana gurnuo ruku u neku rupu i prsti su mi se sklopili oko nečeg sićušnog i mekanog, nečeg što se koprcalo dok sam ga vadio. Na prvi pogled mi se učinilo da je moj ulov tek povelika gomila maslačkovog sjemena opremljena parom ogromnih zlatastih očiju; nakon što sam pomnije razgledao, ustanovio sam da se ipak radi o mladoj sovi kukuviji, koja još nije odbacila ni prvo paperje. Posmatrali smo se nekoliko trenutaka, a onda mi je ptica, očigledno rasrđena što se tako nevaspitano smijem njenoj pojavi, zarila sićušne kandže duboko u palac, pa sam ispustio granu za koju sam se okačio i oboje smo zajedno tresnuli s drveta. Srditog sovca odnio sam kući u džepu i s izvjesnom strepnjom ga predstavio porodici. Na moje silno iznenađenje, dočekali su ga sa bezuslovnim odobravanjem i niko nije bio protiv toga da ga zadržim. Nastanio se u jednoj korpici u mojoj radnoj sobi i, poslije dosta ubjeđivanja i rasprava, krstili smo ga Uliks. Od prvog trenutka pokazao se kao ptica izuzetno jakog karaktera i jasno nam je stavio do znanja da s njim nema zezanja, lako bi sasvim udobno mogao stati u šoljicu za čaj, ničeg se nije plašio i bez imalo oklijevanja napadao je sve i svakoga, bez obzira na veličinu. Pošto smo svi morali dijeliti sobu, učinilo mi se kako ne bi bilo loše da se on i Rodžer zbliže; i tako, čim se sovac smjestio, obavio sam upoznavanje postavivši Uliksa na pod i zapovijedivši Rodžeru da mu priđe i ponaša se drugarski. Rodžer je u međuvremenu postao pravi filozof kad je trebalo sklapati prijateljstva s raznovrsnim stvorenjima koja sam ja usvajao, pa je olako prešao preko sovinog dolaska. Živahno mlatarajući repom i umiljavajući se, prišao je Uliksu koji je čučao na podu, dok mu se na licu ocrtavalo sve osim prijateljstva. Razjaren, netremice je posmatrao Rodžera kako mu prilazi. Sad je Rodžer napredovao već nešto manje samouvjereno. Uliks je i dalje zurio u njega, kao da pokušava hipnotisati sirotog psa. Rodžer je zastao, uši su mu se oklembesile, repom je jedva mrdao, a onda je bacio pogled na mene kao da traži podsticaj. Strogo sam mu zapovijedio da nastavi sa svojim najavama prijateljstva. Rodžer je bacio nervozan pogled na sovu, a onda s nevjerovatnom nonšalantnošću poceo kružiti oko nje, trudeći se da joj zađe s leđa. Uliks je, međutim, pustio svoju glavu da se isto tako okreće i držao je pogled čvrsto prikovan za psa. Rodžer nikad nije vidio stvorenje koje može gledati iza sebe a da se ne okrene i izgledao je malčice smeten. Nakon što je časak razmišljao, odlučio je da pokuša s olakim pristupom tipa "hajdedasezezamo". Prućio se na stomak, uvukao glavu među šape i polako počeo puzati prema ptici, nježno cvileći i obilno mlatarajući repom. Uliks ga je fiksirao kao prepariran. Rodžer je i dalje napredovao potrbuške i pošlo mu je za šapom da priđe sasvim blizu, ali tada je napravio kobnu grešku. Ispružio je napred svoje čupavo lice i iz sve snage radoznalo onjušio pticu. E, sad, Uliks je mogao dosta toga otrpjeti, ali mu sigurno nije bilo ni na kraj pameti da nekoj seoskoj džu keli prekrivenoj crnim kovrdžama dopusti da ga njuška i šmrkće na njega. Riješio je da obavezno pokaže toj sirovoj, beskrilnoj zvjerki gdje se zeznula. Sklopio je kapke, skijocnuo kljunom, skočio u vazduh i sletio pravo na njušku psa, zabivši mu poput brijača oštre kandže u crni nos. Rodžer je ispustio bolni kevtaj, otresao pticu sa sebe i povukao se pod sto; nije bilo tog umiljavanja i laskanja koji bi ga izvukli ispod stola, sve dok Uliks nije bio na bezbjednom mjestu u svojoj korpici. Kada je poodrastao, Uliks je izgubio ono dječije paperje i dobio fino,

pepeljastosivo, rđastocrveno i crno perje koje imaju ptice njegove vrste, sa bijelim grudima prelijepo obilježenim crnim malteškim krstovima. Osim toga, narasli su mu i dugi usni čuperci, koje bi srdito podigao kad biste sebi dozvolili previše slobode u odnosu s njim. Kako je bio prestar da ga držim u korpici i strašno se bunio već pri samoj pomisli na to, morao sam mu dozvoliti da jurca po radnoj sobi koliko mu volja. Časove letenja izvodio je između stola i kvake na vratima i čim je savladao tu tehniku, izabrao je karnišu iznad prozora za svoj dom, pa bi gore provodio cijeli dan spavajući, sklopljenih očiju, savršeno nalik maslinovom panju. Ako biste mu se obratili, na trenutak bi otvorio oči, nakostriješio usne čuperke i istegao cijelo tijelo, pa je izgledao kao neobičan, suvonjav kineski idol. Ako bi htio biti izuzetno srdačan, škljocnuo bi na vas kljunom, ili bi, u znak velike povlastice, sletio i podario vam užurbani poljupčić po uhu. Kad bi sunce zašlo a macaklini počeli kaskati po sjenovitim zidovima kuće, Uliks se budio. Nježno bi zijevnuo, protegao krila, pročistio rep, a onda se žestoko stresao, tako da bi mu se sva pera nakostriješila kao latice hrizanteme koju je razduvao vjetar. S beskrajnom nezainteresovanošću bi iz sebe izbacio lopticu nesvarene hrane na novine koje su bile prostrte u tu, kao i u druge svrhe. Nakon što se tako pri premio za noćni posao, izustio bi u svrhu eksperimenta "uhuuu?" kako bi se uvjerio da mu je glas u redu, a onda bi se otisnuo na mekim krilima i počeo kružiti uokolo po sobi, tiho kao pahuljica pepela, da bi se konačno spustio na moje rame. Neko vrijeme bi sjedeo tu i glockao mi uho, a onda bi se ponovo stresao, potisnuo osjećanja i postao krajnje poslovan. Odletio bi na prozorski pervaz i izustio još jedno upitno "uhuuu?" zureći u mene očima boje meda. lb je bio znak da želi da mu se otvore prozorski kapci. Tek što bih ih otvorio, on bi isplovio napolje kroz prozor i za trenutak se ocrtao prema mjesecu prije nego bi uronio medu mračne masline. Trenutak kasnije odjeknulo bi njegovo glasno, izazovno "uhuuu! uhuuu!" upozorenje da je Uliks spreman za lov. Dužina vremena koju je provodio u lovu mijenjala se; ponekad bi sunuo natrag u sobu poslije samo jednog sata, a drugi put bi ostao napolju cijelu noć. Međutim, gdje god išao, nikad nije propuštao da se vrati kući između devet i deset na večeru. Ako nije bilo svjetla u mojoj radnoj sobi, sletio bi dolje i virio kroz prozor salona da provjeri ima li me. Ukoliko nisam bio ni u salonu, uzletio bi uz kuću, ponovo sletio na prozorski pervaz moje spavaće sobe i žustro kuckao po kapcima sve dok ih ne bih otvorio i servirao mu činijicu sjeckanog mesa ili sitno rezanog pilećeg srca ili kakav god delikates bio na jelovniku tog dana. Kad bi progutao i posljednje krvavo parče, ispustio bi mek cvrkut sličan štucanju, zatim bi nekoliko trenutaka posjedio duboko zamišljen, a onda ponovo odletio preko mjesečinom obasjanih vrhova drveća. Pošto se pokazao kao sposoban borac, Uliks se prijateljski postavio prema Rodžeru; i tako, ako bismo krenuli nizbrdo radi kasnog noćnog kupanja, ponekad bih ga uspio nagovoriti da nam učini čast svojim društvom. Jahao bi na Rodžerovim leđima čvrsto se držeći za crnu dlaku; ako bi Ro džer što se s vremena na vrijeme dešavalo zaboravio svog putnika pa se dao u nešto brži kas ili kad bi brzopleto preskočio preko kakvog kamena, Uliksove oči bi sjevnule, krila bi mu zalepršala u bjesomučnom pokušaju da sačuva ravnotežu, a zatim bi glasno i srdito škljocao kljunom sve dok ja ne bih ukorio Rodžera zbog nepažnje. Kad bismo stigli na obalu, Uliks bi se ustobočio na mojim kratkim pantalonama i košulji, dok smo Rodžer i ja pocupkivali i prevrtali se u toploj, plitkoj vodi. Sjedeći onako uspravan kao kakav gardist, Uliks je posmatrao naše izmotavanje okruglim očima u kojima je bilo nešto neodobravanja. S vremena na vrijeme napustio bi položaj da ovlaš klizne iznad nas, skijocnuo bi kljunom i vratio se na obalu; međutim, je li to činio iz straha za našu bezbjednost ili da bi se i sam uključio u igru, nisam uspio odgonetnuti. Ponekad, ako bismo predugo plivali, njemu bi dojadilo, pa bi uz brežuljak odletio prema bašti klikćući "uhuuu" u znak pozdrava. U ljeto, za punog mjeseca, porodica se počela upuštati u noćna kupanja, jer je tokom dana sunce bilo tako nesnosno vrelo da je more postajalo pretopio i nije nas moglo osvježiti. Čim bi mjesec izišao, sišli bismo kroz drveće do škripavog drvenog mola i s mukom se ukrcali u Morža. Lari i Piter su se prihvatali jednog vesla, a Margo i Lesli drugog, Rodžer i ja smo se smještali na pramcu kao osmatrači i tako smo klizili niz obalu nešto više od pola kilometra do mjesta gdje se nalazio mali zaliv oivičen bijelim pijeskom po kom je bilo posuto

nekoliko pažljivo razmještenih stijena, glatkih i još toplih od sunca, kao stvorenih da se na njima sjedi. Bačili bismo sidro i ukotvili Morža u dubini, a onda bismo preko ograde bućnuli u vodu i počeli se tumbati i gnjurati dok je mjesečina podrhtavala na površini vode u zalivu. Kad bismo se umorili, otplivali bismo malaksalo do obale i izvalili se na toplo stijenje, zureći u nebo osuto zvijezdama. Meni bi obično poslije nekih pola sata dodijao razgovor, pa bih ponovo kliznuo u vodu, otplivao polako na drugu stranu zaliva, ispružio se na leđa i zagledao u mjesec, dok me toplo more pljuskalo i njihalo kao kakav prijatan jastuk. Jedne noci, dok sam tako bio zauzet, otkrio sam da i druga stvorenja koriste naš zaliv. Ležao sam u svilenkastoj vodi raširivši ruke i noge kao orao kad šestari i zurio u nebo; jedva sam se blago pokretao kako bih plutao na površini posmatrao sam Mliječni put rasprostrt poput kakve cicane marame preko neba i pitao se koliko zvijezda ima. Čuo sam kako ostali razgovaraju na plaži i smiju se, glasovi su im odjekivali preko vode, a ako bih pridigao glavu, mogao sam zahvaljujući treperavom žaru cigareta vidjeti gdje su se smjestili na obali. Dok me tako voda nosila, opuštenog i snenog, iznenadio sam se kad sam odjednom, tik do sebe, čuo nekakvo grgoljanje i klokot vode, poslije čega je uslijedio dug, dubok uzdah, a onda me zaljuljuškao niz blagih talasića. Hitro sam se ispravio u vodi kako bih vidio koliko sam se udaljio od plaže. Uspaničio sam se kad sam otkrio ne samo da sam prilično daleko od obale, nego i od Morža, a uopšte nisam bio siguran kakvo to stvorenje pliva okolo u tamnim vodama ispod mene. Čuo sam ostale kako se na obali smiju nekoj šali i vidio kako neko baca opušak visoko u nebo, kao crvenu zvijezdu koja se u luku izvila i ugasnula na ivici mora. Počeo se osjećati sve neprijatnije i skoro sam se spremio da zovnem u pomoć; a onda, na dvadesetak stopa od mene more kao da se rastvorilo uz blago pljuskanje i klokot, pojavila su se neka sjajna leđa, duboko, zadovoljno uzdahnula i ponovo potonula pod površinu. Imao sam tek toliko vremena da prepoznam delfina i shvatim kako se nalazim tačno usred gomile njegove braće. Uzdizali su se svuda oko mene, raskošno uzdisali, a crna leđa bi im bljesnula kad bi se zgrbili na mjesečini. Mora da ih je bilo bar osam, a jedan se uzdigao tako blizu da sam u dva zamaha mogao doplivati i dodirnuti njegovu kao abonos crnu glavu. Uspravljajući se i glasno uzdišući, igrali su se cijelom dužinom zaliva, a ja sam plivao s njima i posmatrao ih opčinjen kako se uzdižu do površine, mreškajuci vodu, kako udišu duboko, a onda ponovo zaranjaju pod površinu, ostavljući za sobom samo obruč pjene koji se sve više širio i bilježio mjesto na kom su maločas bili. Nedugo zatim, kao da slijede neki signal, okrenuli su se i uputili iz zaliva prema udaljenim obalama Albanije, a ja sam gacao na mjestu u vodi i posmatrao ih kako odlaze plivajući uz bijeli lanac mjesečine, blistavih leđa, propinjući se i uranjajući, u dubokom zanosu, u vodi toploj kao svježe pomuzeno mlijeko. Za sobom su ostavljali trag od krupnih mjehurića koji bi se zakratko zaljuljuškali i bljesnuli poput sićušnih mjeseca prije nego što bi iščilili pod namreškanim talasićima. Poslije ove pustolovine često smo na noćnim kupanjima sretali delfine; jedne večeri priredili su u našu čast priredbu s iluminacijom, a pomogli su im najprivlačniji insekti koji nastanjuju ostrvo. Otkrili smo kako za toplih mjeseci more postaje puno fosforescencije. Kad bi bilo mjesečine, to se nije toliko primjećivalo javilo bi se tek slabo zelenkasto treperenje oko pramca našeg čuna, kratak bljesak kad bi neko zaronio u vodu. Otkrili smo kako je najpogodnije vrijeme za fosforescenciju kad uopšte nema mjesečine. Drugi svjetlucavi stanovnik ostrva u ljetnim mjesecima bio je svilac. Te vitke mrke bube počele bi letuckati čim bi se smrklo na desetine ih je plovilo kroz maslinjake, rep im se palio i gasio zelenkastobijelim svjetlom, ne zlatnozelenim kakvo je bilo more. Međutim, svici su ipak najviše bili u svom elementu kad nije bilo sjajne mjesečine koja je oduzimala draž njihovom svjetlu. No, za divno čudo, nikad ne bismo vidjeli delfine, sviće i fosforescenciju kako zajedno nastupaju da nije bilo Majčinog kupaćeg kostima. Već izvjesno vrijeme Majka nam je silno zavidjela na kupanjima, kako preko dana tako i noću, ali, kad smo joj pre dložili da nam se pridruži, istakla je kako je suviše stara za takvo nešto. Međutim, naposlijetku je poslije neprekidnog pritiska s naše strane otišla u grad i vratila se u vilu smjerno noseći neki tajanstven zavežljaj. Otvorila ga je i sve nas zaprepastila kad je izvukla nevjerovatnu bezobličnu odoru od crnog platna, prekrivenu od vrha do dna stotinama plisea, nabora i volana.

"Pa, šta mislite o ovome?" upitala je Majka. Zurili smo u čudnovato ruho i pitali se čemu li služi. "A šta je to?" konačno je upitao Lari. "Kupaći kostim, naravno", rekla je Majka. "Šta si, za ime Boga, mislio?" "To meni liči na loše oderanog kita", rekao je Lari i pažljivo se zagledao u kostim. "Nije valjda da ćeš to obući, Majko", rekla je Margo užasnuta. "Zaboga, pa izgleda kao da je skrojen još 1920." "A čemu služe svi ovi volani i ova druga čuda?" upitao je Lari sa zanimanjem. "Kao ukras, naravno", odgovorila je Majka s indignacijom. "Baš veselo! Ne zaboravi da otreseš ribe kad iziđeš iz vode." "E, pa eto, meni se sviđa", rekla je Majka odlučno i ponovo umotala to čudovište. "I bome ću ga nositi." "Moraćeš pripaziti da se ne natopiš vodom uz sve to platno oko sebe", rekao je Lari sasvim ozbiljno. "Ali, Mama, grozan je; ne možeš to nositi", kazala je Margo. "Zašto, za ime svijeta, nisi uzela nešto modernije?" "Dušo draga, kad žena zađe u moje godine, ne može nositi dvodjelni kupaći kostim... jednostavno, nema figuru za to..." "Volio bih da znam za kakvu je figuru ovo skrojeno", primijetio je Lari. "Mama, stvarno si beznadežan slučaj", rekla je Margo sva očajna. 165 "Ali meni se sviđa... a uostalom, nećeš ga ti nositi", izjavila je Majka ratoborno. "Potpuno si u pravu ima da radiš što ti volja", složio se Lari. "Ne daj da te razuvjere. Vjerovatno će ti izvrsno stajati ako ti uspije da ti narastu još tri ili četiri noge kad ga obu češ." Majka je srdito frknula i sunula na sprat da isproba kostim. Ubrzo nas je pozvala da se popnemo i vidimo rezultat, pa smo svi, jedno za drugim, odmarširali u spavaću sobu. Rodžer je ušao prvi, ali se, kad ga je dočekala ta čudna prikaza odjevena u glomazni kostim sav od nabora i volana, užurbano povukao kroz vrata, unatraške, pomamno lajući. Potrajalo je neko vrijeme dok smo ga ubijedili da je to stvarno Majka, pa je čak i tada ispod oka bacao na nju sumnjičave i nesigurne poglede. No usprkos protestima, Majka se čvrsto odlučila za svoj kostim nalik čadoru, tako da smo naposlijetku digli ruke. Da bismo proslavili njen prvi ulazak u more, odlučili smo da priredimo izlet na mjesečini, dolje, u zalivu, pa smo poslali poziv Teodoru, jer je on bio jedini tuđinac kog bi Majka mogla podnijeti u jednoj tako značajnoj prilici. Stigao je dan velikog gnjuranja, pripremljeni su hrana i vino, čamac je očišćen i napunjen jastučićima i sve je bilo spremno kad se Teodor pojavio. Kad je čuo da smo isplanirali izlet na mjesečini s plivanjem, podsjetio nas je da baš te noći nema mjeseca. Svako je krivio svakog što nije provjerio kako mjesec napreduje i prepirka se nastavila sve do sumraka. Konačno smo riješili da, usprkos svemu, idemo na izlet, pošto su već sve pripreme obavljene, pa smo oteturali do čamca, natovareni hranom, vinom, peškirima i cigaretama i otisnuli se niz obalu. Teodor i ja smo sjedili na pramcu kao osmatrači, a ostali su na smjenu veslali, dok je Majka kormilarila. U početku, kako joj oči nisu bile naviknute na mrak, vješto je upravljala u neprekidnom krugu, pa je poslije deset minuta molo odjednom iskrslo ispred nas. Zabili smo se u njega s udarcem koji je sve cijepao. Obeshrabrena tim događajem, Majka je otišla u drugu krajnost i otkormilarila na otvoreno more; po svoj prilici bismo naposlijetku izišli na kopno negdje na albanskoj obali da Lesli nije na vrijeme primijetio kamo idemo. Poslije toga, Margo je preuzela kormilarenje i to joj je sasvim dobro išlo za rukom, osim što bi se s vremena na vrijeme, u odlučnim trenucima, zbunila i zaboravila da kad želite skrenuti desno, rudu kormila morate okrenuti lijevo. Posljedica je bila punih deset minuta natezanja i tegljenja, jer je Margo, u silnom uzbuđenju, umjesto da kormilari od jedne stijene, kormilarila prema njoj. Sve u svemu, bilo je to povoljno znamenje za početak Majčinog prvog kupanja. Konačno smo nekako stigli do zaliva, prostrli ponjave po pijesku, rasporedili hranu, poredali po plićaku bataljon vinskih flaša u niz da se rashlade, a onda je stigao veliki trenutak. Praćena ovacijama. Majka je skinula kućni ogrtač i stajala otkrivena u svoj svojoj veličanstvenosti, odjevena u kupaći kostim u kom je izgledala, kao što je Lari primijetio, kao neka vrsta pomorskog Alberthola.

Rodžer se ponašao sasvim pristojno sve dok nije vidio kako Majka, polako i dostojanstveno, gaća u plitkoj vodi. Tada se strahovito uzrujao. Valjda je bio pod utiskom da je kupaći kostim nekakva morska neman koja je zgombala Majku i sad se sprema da je odvuče na otvoreno more. Izbezumljeno lajući ustremio se da je spasi, ščepao je jedan od volana koji su tako obilato visuckali po rubu kostima i povukao ga svom silinom ne bi li Majku izvukao nazad, na sigurno. Majka, koja je upravo izjavila kako joj se čini da je voda malčice hladna, odjednom se našla vučena unazad. Skiknuvši od užasa, izgubila je oslonac i svom težinom bućnula u vodu duboku pola metra, dok je Rodžer teglio tako silovito da se poveliko parče volana otkinulo. Okuražen činjenicom da se neprijatelj raspada, Rodžer se, režeći u znak podrške Majci, bacio na posao da ot kloni i posljednji ostatak tog odvratnog monstruma s njene ličnosti. Mi smo se koprcali na pijesku, nemoćni od smijeha, dok je Majka sjedila u plićaku, dahtala i očajnički se trudila da ponovo stane na noge, da otjera Rodžera i sačuva bar parče platna na sebi. Nažalost, zahvaljujući izuzetnoj debljini materijala od kog je kostim skrojen, u njemu je bio žarobljen i zrak; a djelovanje vode napuhalo ga je kao balon, tako da je to bila dodatna poteškoća u Majčinom pokušaju da taj vazdušni brod od plisea i volana održi pod kontrolom. Konačno je Teodor vičući otjerao Rodžera i pomogao Majci da se osovi na noge. Naposlijetku, pošto smo se poslužili čašicom vina ne bi li se povratili od ovog događaja koji je Lari nazvao "Persejevim spašavanjem Andromede" i proslavili ga, krenuli smo na plivanje, a Majka je oprezno sjedila u plićaku, dok je Rodžer čučao tik uz nju i prijeteći režao na kostim koji se nadimao i lepršao joj oko struka. Te noći fosforescencija je bila posebno intenzivna. Ako biste provukli ruku ispod vode, mogli ste iscrtati široku zlaćanozelenkastu traku hladnog plamena po moru, a ako biste se zagnjurili, u trenu kad biste udarili o površinu, učinilo bi vam se kao da ste uronili u mrazovitu peć blještavog svjetla. Kad smo se zamorili, izgacali smo iz mora, a voda nam se slivala s tijela, tako da smo izgledali kao zapaljeni; zatim smo se ispružili na pijesak da jedemo. A tada, pri kraju obroka, baš kad smo otvarali vino, kao po dogovoru, nekoliko svitaca pojavilo se u maslinama iza nas uvertira u priredbu. U početku su se javile tek dvije ili tri zelene pjegice koje su glatko klizile između drveća i pravilno žmirkale. No, malopomalo pojavljivalo ih se sve više i više, dok se čitavi dijelovi maslinjaka nisu obasjali nekakvim čudnovatim zelenkastim sjajem. Nikad nismo vidjeli toliko svitaca iskupljenih na jednom mjestu; u rojevima su lepršali između drveća, puzali u travi, po žbunju i maslinovim stablima, rojeći se klizili iznad naših glava i slijetali na ponjave nalik zelenom ža 168 ru. Sjajne bujice svitaca izlijetale su iznad zaliva, kovitlale se povrh vode, a onda, kao na kakav znak, pojavili su se delfini u koloni su uplovili u zaliv, njišući se skladno kroz vodu, a leđa kao da su im bila obojena fosforom. Na sredini zaliva zaplivali su uokolo, gnjurajući se i premećući, a onda bi, s vremena na vrijeme, iskočili visoko u zrak i pali natrag u svjetlosnom požaru. Svici iznad nas i osvijetljeni delfini ispod nas bili su fantastičan prizor. Čak smo vidjeli blistave tragove pod površinom na mjestu gde su delfini u vatrenim šarama plivali iznad pješčanog dna, a kad bi skočili visoko u zrak, kapi smaragdne, blještave vode prskali su sa njih, tako da se nije znalo je li vam pred očima fosforescencija ili svici. Čitav sat ili nešto više posmatrali smo tu raskoš, a onda su svici polako otplutali prema unutrašnjosti i dalje niz obalu. Zatim su se i delfini postrojili i odjurili na otvoreno more, ostavljajući za sobom plamenu stazu što se talasala i žarila, a onda polako iščezla, kao rasplamsala grana položena preko zaliva. 169

JEDANAESTO POGLAVLJE Začarani arhipelag Kako je ljeto postajalo sve toplije, zaključili smo da prosiXto ulažemo previše napora kako bi Maržom odveslali niz obalu do zaliva u kom smo se kupali, pa smo umjesto toga investirali i kupili vanjski motor. Nabavka te sprave otvorila je pred nama beskrajni prostor obale, jer smo se sada mogli odvažiti na otiskivanje mnogo dalje, na putovanja duž nazubljene obale, do udaljenih i napuštenih plaža,

zlatnih kao žito ili onih koje su između iskrivljenih stijena ležale kao popadali polumjeseci. Tako sam postao svjestan da, protegnut kilometrima duž obale, leži raštrkan cijeli arhipelag sitnih otočića, od kojih su neki bili prilično prostrani, dok su drugi, u stvari, bile tek nešto veće stijene na čijem je vrhu nesigurno čučala perika od zelenila. Iz razloga koji nisam mogao da otkrijem, taj arhipelag strašno je privlačio morsku faunu, pa se po rubovima manjih ostrva, u mlakama po stijenama i pješčanim zalivima ne većim od trpezarijskog stola nalazio zapanjujuće raznolik život. Pošlo mi je za rukom da namamim porodicu na nekoliko putovanja na ove otočiće, ali kako je ondje bilo malo mjesta pogodnih za kupanje, njima je brzo dodijalo što moraju sjediti na vrelim stijenama dok ja beskrajno lovim po baricama i s vremena na vrijeme iskopavam čudesna i za njih odvratna morska stvorenja. Osim toga, otoci su se protezali tik uz obalu, neki od njih bili su odvojena od kopna samo kanalom širokim nekih sedam metara, a bilo je i prilično hridina. Tako je upravljanje Moržom kroz te pogibelji i briga da propeler ne udari o nešto i slomi se pretvaralo svaki izlet na ostrvca u težak navigacijski problem. Naši izleti na tu stranu postajali su sve rjeđi usprkos svim mojim argumentima, jer me progonila pomisao na sve one prekrasne životinje koje u prozirnim barama čekaju da budu uhvaćene; međutim, tu nisam mogao ništa prosto zato što nisam imao čamac. Predložio sam da mi dozvole da izvezem Morža sam, recimo jednom sedmično, ali je porodica, iz različitih razloga, bila protiv toga. Ali tad, upravo kad sam skoro izgubio svaku nadu, pala mi je na um sjajna ideja: uskoro mi je trebao biti rođendan i ako vješto obradim porodicu, bio sam siguran ne samo da ću dobiti čamac nego i dosta druge opreme. Stoga sam im predložio: umjesto da ih pustim da biraju poklone, reći ću im šta najviše želim. Tako mogu biti sigurni da me neće razočarati. Porodica se, prilično zaprepaštena, složila, a onda su, donekle sumnjičavo, počeli ispitivati šta želim. Bezazleno sam odgovorio kako nisam baš previše razmišljao o tome, ali ću napraviti spisak za svakog od njih, a onda oni s njega mogu izabrati jedan ili više poklona. Trebalo je dosta vremena i razmišljanja da se spisak razradi, kao i puno primijenjene psihologije. Za Majku sam, na primjer, znao da će mi kupiti sve sa svog spiska, pa sam nabacio nešto od najneophodnije i najskuplje opreme: pet drvenih sanduka s poklopcem od stakla, oivičenih plutom, u kojima ću držati zbirku insekata; dva tuceta epruveta; pet politrenjaka sa špiritusom, pet politrenjaka formalina i mikroskop. Spisak za Margo bilo je teže sastaviti; naime, morao sam izabrati stvari koje će je potaći da hoda po prodavnicama u koje najradije zalazi. Tako sam od nje zatražio deset metara nježnog muslina, deset metara bijelog cica, šest velikih paketa pribadača, dva smotuljka vate, dva politrenjaka etera, par kliješta i dvije pipete. Pomirio sam se s tim da je beskorisno tražiti od Larija bilo šta kao što je formalin ili pribadače; međutim, ukoliko bi moj spisak pokazao izvjesnu sklonost prema književnosti, izgledi na uspjeh bili su prilični. Tako sam ispunio ogroman list naslovima, imenima autora i izdavača i cijenama svih knjiga iz prirodopisa za koje sam osjećao da su mi potrebne, a zvjezdicom sam obiIježio one koje ću primiti uz najveću zahvalnost. Pošto mi je ostao još samo jedan zahtjev, riješio sam da Leslija napadnem verbalno umjesto da mu predajem spisak, ali sam znao da ću pravi trenutak morati odabrati jako pažljivo. Bilo je nužno pričekati nekoliko dana kako bi iskrslo ono što sam smatrao povoljnim okolnostima. Upravo sam mu pomagao da uspješno privede kraju jedan balistički eksperiment koji je podrazumijevao vezivanje prastare puške sprednjače za drvo i opaljenje pomoću duge uzice vezane za obarač. Pri četvrtom pokušaju postigli smo ono što je Lesli očigledno smatrao uspjehom: cijev je eksplodirala, a parčići metala uz fijuk su se razletjeti na sve strane. Lesli se oduševio i počeo zapisivati opširne bilješke na stražnjoj strani koverte. Zatim smo se zajedno dali u skupljanje ostataka puške. Dok smo se time bavili, tobože nezainteresovano sam ga upitao šta bi mi htio kupiti za n> đendan. "Još nisam razmišljao o tome", odgovorio je odsutno, dok je s očitim zadovoljstvom ispitivao iskrivljeno parče metala. "Svejedno mi je... šta god želiš... sam odaberi..." Rekao sam mu da hoću čamac. Lesli je shvatio da je uletio u zamku, pa je srdito odbrusio kako je čamac prevelik poklon za rođendan i kako on ionako nije u stanju da mi ga priušti. Ja sam, isto tako srdito, odgovorio kako mi je sam

kazao da odaberem šta želim. Lesli je rekao, tako je, to jeste kazao, ali nije ni sanjao da hoću čamac, jer su čamci strašno skupi. Rekao sam, kad neko kaže šta god želiš, onda obično to i misli, a to uključuje i čamac, a ja ionako ne očekujem da mi ga kupi. Mislio sam kako će, pošto već toliko zna o čamcima, biti u stanju da mi ga napravi. Ali ako on smatra da je to tako teško... "Naravno da nije teško", rekao je Lesli neoprezno, ali je onda hitro dodao: "Paa, ne baš strašno teško. Ali, znaš, ra' di se o vremenu. Trebaće mi godine i godine. A vidi nešto, zar ne bi bilo bolje da jednom nedeljno izvoziš Morža?" Ali ja sam bio nepokolebljiv; htio sam čamac i bio sam potpuno spreman čekati. "Uh, pa, dobro, dobro", rekao je Lesli ozlojeđeno. "Napravicu ti čamac. Ali neću da mi se ovuda motaš dok ga budem pravio, je ljasno? Moraš biti na drugom kraju otoka. Ne smiješ ga vidjeti sve dok ne bude gotov." Oduševljeno sam pristao na njegove uslove i tako se sijedeće dvije sedmice Spiro svakog časa pojavljivao s kolima punim dasaka, a zvuči testere, udaranja čekićem i psovke plovili su oko kuće sa stražnje verande. Kuća je bila prekrivena sitnim iverjem, a Lesli je, kud god bi prošao, ostavljao za sobom trag strugotine. Otkrio sam kako mi je prilično lako obuzdati nestrpljenje i znatiželju, jer sam u to vrijeme imao nešto drugo što me okupiralo. Na stražnjem dijelu kuće upravo su bile završene neke prepravke i tri ogromne vreće prekrasnog ružičastog cimenta ostale su kao višak. Njih sam smjesta prisvojio, a onda sam se bacio na posao da napravim niz malih bazena, u kojima sam mogao držati ne samo svoje slatkovodne životinje nego i prekrasna morska stvorenja koja sam se nadao da ću uloviti uz pomoć svog novog čamca. Kopanje bazena usred ljeta bilo je teži posao nego što sam predvidio, ali sam konačno završio nekoliko sasvim pristojnih četvrtastih rupa, a onda me nekoliko dana pljuskanja po ljepljivoj kaši od prekrasnog cimenta koraljnoružičaste boje povratilo u život. Leslijevi tragovi od strugotine i sitnog iverja prepleli su se sa začuđujućim šarama ružičastih stopa. Dan prije mog rođendana cijela porodica je pošla na ekspediciju u grad. Razlozi su bili trostruki. Kao prvo, htjeli su mi kupiti poklone. Kao drugo, morali su napuniti ostavu. Složili smo se da na zabavu nećemo pozvati previše gostiju; svi smo se saglasili da ne volimo gužvu, pa je deset tip nika, brižljivo probranih, bio maksimum s kojim smo se mogli suočiti. Biće to mali ali otmjen skup ljudi koje najviše volimo. Nakon što smo jednoglasno donijeli odluku, svaki član porodice bacio se na posao da pozove deset ljudi. Nažalost, nismo svi pozvali istih deset, a jedini izuzetak bio je Teodor, koji je primio pet različitih poziva. Rezultat je bio da je Majka, uoči zabave, odjednom otkrila da nećemo imati deset nego četrdeset pet gostiju. Treći razlog zbog kog smo išli u grad bio je da se uvjerimo kako će Lugarecija otići zubaru. U posljednje vrijeme zubi su joj zadavali najviše jada, a doktor Andručeli, nakon što je zavirio u njenu usnu dupiju i izustio niz popopopav//7 zvukova koji su pokazivali koliko je užasnut rekao je da joj svi zubovi moraju povaditi sebe, jer naročito oni uzrok svih njenih boleština su. Pošto smo se punih deset dana prepirali i ubječtivali što je sve bilo začinjeno potocima suza pošlo nam je za rukom da natjeramo Lugareciju na pristanak, ali je ona odbijala da ide bez moralne podrške. Tako smo, držeći je između sebe blijedu i uplakanu, odjurili u grad. Vratili smo se uveče, iscrpljeni i razdražljivi, s kolima do vrha natrpanim hranom i Lugarecijom koja se, nalik lesu, prućila po našim krilima i grozomorno vapila. Bilo je više nego očigledno da sutra neće moći pomoći u kuhinjskim i drugim poslovima. Kad smo Spiru upitali za rješenje, on je ponudio uobičajeni odgovor. "Niš se vi ne sikirajte", rekao je mrgodno. "Samo sve prepust'te meni." Sljedeće jutro bilo je puno incidenata. Lugarecija se povratila taman toliko da se prihvati lakših dužnosti, pa nas je sve slijedila svuda po kući, gordo nam pokazivala rupe u desnima pune usirene krvi i s najsitnijim pojedinostima nam opisivala samrtne muke koje je pretrpjela sa svakim pojedinim zubom. Nakon što sam propisno pregledao svoje poklone i zahvalio porodici, otišao sam s Leslijem oko kuće do stražnje verande, a ondje je počivao nekakav tajanstveni oblik prekriven ceradom. Sa držanjem mađioničara, Lesli ju je uklonio i tu je ležao moj čamac. Ushićeno sam zurio u njega; to je, sasvim sigurno, bio najsavršeniji čamac koji

je iko ikad posjedovao. Ležao je ondje, sav sjajan pod novim premazom boje moj parip na kom ću jahati do začaranog arhipelaga. Čamac je bio dug nešto više od dva metra i skoro okrugao. Lesli je požurio da objasni kako slučajno ne bih pomislio da je taj oblik uzrokovan nedovoljnom zanatskom vještinom da je razlog u tome što su daske bile prekratke za kostur, a ja sam smatrao da je to objašnjenje savršeno ubjedljivo. Na kraju krajeva, ta sitnica se mogla dogoditi bilo kome. Odlučno sam izjavio da je baš to prekrasan oblik za čamac i stvarno sam tako mislio. Nije bio gladak, vitak i prilično grabljivog izgleda kao većina čamaca, nego zaobljen, smiren i nekako utješan, zahvaljujući svojoj kružnoj jednostavnosti i zbijenosti. Podsjećao me na ozbiljnog, revnosnog balegara, insekta kog sam jako volio. Lesli je, zadovoljan mojim očitim oduševljenjem, s neodobravanjem dodao kako je bio prisiljen da mu napravi ravno dno, jer je, iz više razloga, to najbezbjednije. Odgovorio sam da su mi najdraži čamci ravnog dna, jer onda možeš spustiti na pod tegle s uzorcima i nema opasnosti da će se prevrnuti. Lesli me zapitao kako mi se sviđa raspored boja, pošto nije bio baš najsigurniji je li mu to pošlo za rukom. E sad, prema mom mišljenju raspored boja bio je najuspješniji na cijelom čamcu konačni potez koji je dovršio taj jedinstveni plovni objekt. Iznutra je bio premazan zelenom i bijelom bojom, a ispupčeni bokovi bili su mu ukusno prekriveni bijelim, crnim i sjajnim narandžastim prugama. Ta kombinacija boja smjesta me osvojila kao umjetnička i u isti mah prijateljska. Lesli mi je pokazao dugu, glatku motku od čempresovog drveta, koju je isjekao za jarbol, ali je objasnio da se ona ne može postaviti na svoje mjesto sve dok lađa ne bude porinuta. Oduševljeno sam predložio da je smjesta porinemo. Lesli, koji je bio revnostan pobornik ceremonija, rekao je da niko živ neće porinuti brod koji nije kršten i jesam li već razmislio o imenu koje ću mu nadjenuti? "lb je bio stvarno krupan problem, pa smo sazvali porodicu da mi pomogne ne bih li ga riješio. Stajali su u gomili oko čamca, koji je između njih izgledao kao džinovski cvijet, i upinjali vijuge ne bi li nešto smislili. "Zašto ga ne bismo nazvali Crni gusar?" predložila je Margo. Odbio sam njen prijedlog s prezirom; objasnio sam da želim neko debelo ime koje će se slagati s izgledom i ličnoš' ću čamca. "Arbakf, predložila je Majka nekako neodređeno. Ni to mi nije mnogo pomoglo; čamac jednostavno nije izgledao kao neki Arbakl6. "Nazovi ga Nojeva arka", rekao je Lesli, ali ja sam odmahnuo glavom. Ponovo je nastupila tišina; svi smo zurili u čamac. Odjednom mi je sinulo savršeno ime: Tu/uza, tako ću ga krstiti. "Baš lijepo, dušo", odobrila je Majka. "A ja sam baš htio da predložim Debelguza", rekao je Lari. "Lari, zaboga!" uzviknula je Majka prijekorno. "Zašto učiš dječaka takvim stvarima?" 6 Jedini Arbakl na kog bi se mogao odnositi Majčin prijedlog očito je Feti (Debeljuca) Arbakl, američki komičar i zvijezda nijemog filma. No Džerald Darel se ovdje šali i na Majčin račun. Naime, kao prava gospođa koja Lariju često prigovara zbog njegovog rječnika i neprekidnog pričanja o seksu ona zaboravlja da je, nekoliko godina prije boravka Darelovih na Krnj, Feti Arbakl bio osuđen na dugogodišnju robiju zbog silovanja jedne starlete, koja je od posljedica fizičkog maltretiranja umrla. (Prim. prev.) Prevrtao sam u mislima Larijev predlog; sasvim izvjesno, to nije bilo uobičajeno ime, ali u drugu ruku, nije bilo ni Tu/uza. Kao da su oba prizivala oblik i ličnost čamca. Nakon što sam neko vrijeme razbijao glavu, riješio sam šta ću učiniti. Odnekud se stvorila kantica crne boje, a onda sam, uz mnogo truda, slovima koja su prilično curila, ispisao ime sa strane: TULUZA DEBELGUZA. I eto ga: ne samo neuobičajeno ime, nego i s aristokratskom crticom između dva dijela. Kako bih Majku riješio briga, morao sam obećati da ću, u razgovoru s tuđincima, čamac pominjati samo kao Tu/uzu. Pošto smo riješili problem imena, dali smo se na posao da ga porinemo. To je zahtijevalo udružene napore Margo, Pitera, Leslija i Larija da ga odnesu niz brdo do mola, a Majka i ja smo za njima išli s jarbolom i flašom vina koja će nam pomoći da porinuće prođe kako treba. Na kraju mola nosači čamca su zastali, klateći se od umora, dok smo se Majka i ja

borili s čepom u flaši. "Šta to radite, pobogu!" uzviknuo je Lari razdraženo. "Pa požurite malo. Nisam navikao da budem brodski dok." Naposlijetku smo izvukli čep iz flaše i ja sam jasnim glasom najavio da čamac krstim imenom TuluzaDebelguza. Zatim sam flašom raspalio po zaobljenoj krmi, a nesrećni rezultat je bio da je pola litra bijelog vina pljusnulo Lariju po glavi. "Pazi malo, hej, pazi malo", pobunio se on. "Koji od nas dvojice treba da bude porinut?" Konačno su Tuluzu'Debelguzu snažnim zamahom bačili s mola, ona je sletjela na svoje ravno dno s topovskim praskom, prskajući vodu u svim pravcima, a zatim počela postojano i samouvjereno pocupkivati na talasićima. Tek neznatno je bila naherena na desni bok, ali ja sam to velikodušno pripisao vinu, a ne Leslijevom majstorstvu. "E, sad!" uzviknuo je Lesli koji je sve organizovao. "Hajde da ubacimo jarbol... Margo, ti ga drži za kljun... tako, bravo... E, sad, Piter, ako staneš na krmu, Lari i ja ćemo ti dodati jarbol... treba ga samo uglaviti u to ležište..." l tako, dok je Margo ležala potrbuške u vodi i držala kljun čamca, Piter je spretno uskočio na krmu i smjestio se, raskrečenih nogu, spreman da prihvati jarbol koji su držali Lari i Lesli. "Les, čini mi se da je jarbol malčice predug", rekao je Lari odmjeravajući ga kritičkim okom. "Glupost! Biće sasvim u redu kad ga uglavimo", obrecnuo se Lesli. "A sad... jesi lspreman, Piter?" Piter je klimnuo glavom, napregao svu snagu, čvrsto ščepao jarbol objema rukama i zario ga u ležište. Zatim se ponovo uspravio, otresao ruke od prašine, a Tu/uza'Dete/guza se, s brzinom zavidnom za barku njenog obima, prevrnula naglavačke i potonula. Piter je u čast mog rođendana odjeven u jedino pristojno odijelo koje je imao nestao takvom brzinom da smo jedva stigli čuti pljusak. Na površini vode ostali su samo njegov šešir, jarbol i svijetlonarandžasto dno TuluzeDebelguze. "Utopiće se! Utopiće se!" zavrištala je Margo, koja je u kriznim situacijama uvijek sklona da stvari posmatra s mračne strane. "Glupost. Nije dovoljno duboko", kazao je Lesli. "Rekao sam ti da je jarbol predug", rekao je Lari s medenim izrazom na licu. "Nije predug", odbrusio je Lesli razdraženo, "već ga ovaj kreten nije postavio kako treba." "Otkud ti pravo da ga zoveš kretenom?" ubacila se Margo. "Ne može se postavljati jarbol od sedam metara u čamčić malo veći od škafa, a onda očekivati da stoji uspravno", rekao je Lari. "Pa dobro, boga mu, ako si toliko pametan, zašto nisi ti napravio čamac?" "Niko me nije ni zamolio... Osim toga, ti si kao neki stručnjak za ove stvari, mada sumnjam da bi te zaposlili u brodogradilištu." "Sto si duhovit. Lako ti je kritikovati... Samo zato što je ovaj idiot ovdje..." "Ne zovi ga idiotom... Kako se usuđuješ?" "Dobro, dobro, dječice, nemojte se još oko toga svađati", umiješala se Majka pomirljivo. "Ama, kad se Lari pravi tako pametan..." "Hvala Bogu! Izišao je", rekla je Margo vatrenim glasom kad je Piter, mokar i zgužvan, prskajući oko sebe i frfljajući izronio na površinu. Nekako smo ga zajedničkim snagama izvukli iz vode, a onda ga je Margo brzo povela gore, u kuću, da pokuša osušiti odijelo prije zabave. Mi ostali krenuli smo za njima još uvijek se prepirući. Lesli se, razjaren Larijevom kritikom, presvukao u kupaće gaćice i, naoružan debelim priručnikom o gradnji jahti i trakom za mjerenje, sišao do čamca da spasi šta se da spasiti. Ostatak jutra proveo je testerišući parčiće jarbola sve dok čamac nije bio u stanju da stoji uspravno, ali je u međuvremenu jarbol ostao visok nepun metar. Lesli je bio strašno zbunjen, ali je obećao da će namjestiti novi jarbol čim izračuna podrobne specifikacije za ispravke. Tako se Tuluz&'Debelguza., privezana za kraj mola, Ijuljuškala u svoj svojoj veličanstvenosti, slična kakvom živahnom i strašno debelom kusom mačoru. Spiro je stigao ubrzo poslije ručka i doveo sa sobom jednog visokog, starijeg

čovjeka koji je imao držanje ambasadora. Kako nam je Spiro objasnio, on je bio bivši šef posluge kod grčkog Kralja, pa su ga danas nekako umolili da se povuče iz penzije i pomogne na zabavi. Zatim je Spiro izbacio sve suvišne iz kuhinje, a onda su se on i bivši šef posluge zatvorili unutra. Kad sam obišao oko kuće i virnuo kroz prozor, ugledao sam bivšeg šefa posluge odjevenog u prsluk kako glanca čaše, dok se Spiro, zamišljeno mrgodan i pjevušeći sebi u bradu bacio na ogromnu masu povrća. S vremena na vrijeme bi se odgegao na drugu stranu i punim plućima puhnuo na sedam vatri od ćumura raspoređenih duž zida, a one bi zasijale kao rubin. Prvi gost koji je stigao bio je Teodor; sjedio je sav uglancan i ispeglan u fijakeru, odjeven u svoje najbolje odijelo, sa čizmama sjajnim kao ogledalo i u znak ustupka prilici bez ikakvog pribora za skupljanje. U jednoj ruci je stezao štap, a u drugoj lijepo umotan paket. "Aha! Sretan... hmm... rođendan", rekao je i protresao mi ruku. "Donio sam ti... hmm... jedan mali... spomen... to jest, mali poklon da se... hmmm... sjećaš ove prilike... hmm..." Otvorio sam paket i oduševio se kad sam unutra otkrio debelu knjigu sa naslovom Život u barama i potocima. "Nadam se da ćeš ustanoviti... hmm... kako je ona korisna dopuna tvojoj biblioteci", rekao je Teodor klateći se na vrhovima prstiju. "Sadrži neke izuzetno zanimljive informačije o... hmm... životu u slatkoj vodi uopšte." Gosti su stizali jedan za drugim, a prostor ispred vile pretvorio se u uskomešanu gomilu fijakera i taksija. Veliki salon i trpezarija bili su puni svijeta koji je razgovarao, raspravljao i smijao se, a bivši šef posluge (koji je na Majčin užas odjenuo frak) kretao se hitro kroz metež kao kakav matori pingvin i služio piće i hranu s tako kraljevskim držanjem da veliki broj gostiju uopšte nije bio siguran radi li se o pravom batleru ili samo o ekscentričnom rođaku koji boravi kod nas. Dolje u kuhinji Spiro je ispijao silne količine vina dok je skakutao između lonaca i liganja, namrgođeno lice sijalo mu je crvenim žarom u svjetlu vatri, a njegov duboki glas grmio je pjesmom. Zrak je bio ispunjen mirisom bijelog luka i travki, a Lugarecija je morala sa zavidnom brzinom šepuckati iz kuhinje u salon i natrag. S vremena na vrijeme pošlo bi joj za rukom da satjera ponekog nesretnog gosta u ćošak, gdje bi mu držeći mu pod nosom zdjelu s hranom počela opisivati sve pojedinosti svojih teških muka kod zubara, nevjerovatno živopisno i odvratno oponašajući zvuk kutnjaka koji se čupaju iz korijena; širom je otvarala usta kako bi svojim žrtvama pokazala jezovitu pustoš načinjenu u njima. Stizalo je sve više i više gostiju, a s njima su dolazili i pokloni. Većina darova bila je, s moje tačke gledišta, savršeno beskorisna, pošto se nisu mogli prilagoditi za prirodnjački rad. Po mom mišljenju, najbolji pokloni bili su dva šteneta koje je donijela jedna seoska porodica, poznanici koji su živjeli nedaleko od nas. Jedno štene bilo je tamnocrveno i bijelo, krupnih otvorenoriđih vjeđa, a drugo crno kao ugalj, isto tako krupnih otvorenoriđih vjeđa. Pošto su doneseni na poklon, porodica ih je, naravno, morala prihvatiti. Rodžer ih je posmatrao sumnjičavo i nekako znatiželjno, pa sam odlučio da se svi moraju upoznati i stoga sam ih zaključao u trpezariju, a između njih postavio veliku činiju sa svim mogućim đakonijama pripremljenim za zabavu. Rezultat nije bio onakav kakav sam predvidio; naime, kad je plima gostiju narasla u tolikoj mjeri da smo morali otvoriti vrata i neke od njih pustiti u trpezariju, zatekli smo Rodžera kako sav snužden sjedi na podu, dva kučeta se vrte i prevrću oko njega, a cijela soba je bila dekorisana tako da nije bilo sumnje da su pridošlice žderale i pile čak i preko mile volje. Larijev prijedlog da ih nazovemo Sraćkom i Povraćkom Majka je dočekala s gnušanjem, ali imena su im se smjesta prilijepila, pa su ostali Sraćko i Povraćko. Gosti su jednako pristizali; preplavili su salon, izlili se u trpezariju i kroz francuske prozore na verandu. Neki su došli očekujući da će se dosađivati, ali su se poslije jednog sata ili nešto više toliko opustili i počeli uživati da su pozvali svoje fijakere, otišli kućama i ponovo se pojavili dovodeći ostale članove porodice. Vino je teklo potocima, zrak je pomodrio od dima cigareta, a macaklini su bili previše zastra šeni bukom i smijehom i nisu smjeli ni nosa pomoliti iz pUkotina na plafonu. U jednom uglu sobe, nakon što je odvažno skinuo kaput, "Teodor je igrao kalamatiano7 s Leslijem i još nekoliko malo pripitih gostiju, a noge su im treskale i drmale po podu dok su skakali i loptali. Bivši šef posluge, nakon što je vjerovatno popio malo više vina nego što je dobro za čovjeka njegovih godina,

bio je toliko ponesen pogledom na narodni ples da je ostavio poslužavnik i pridružio se, skačući i tabajući nogama isto tako srčano kao i svi drugi, usprkos svojim sijedim vlasima, dok su mu peševi fraka lepršali za leđima. Majka, koja se prilično usiljeno i smeteno smješkala, bila je zaglavljena između lokalnog anglikanskog sveštenika, koji je sa sve većim neodobravanjem gledao na terevenku, i belgijskog konzula, koji joj je blebetao na uho i uvrtao brkove. Spiro se pojavio iz kuhinje ne bi li otkrio kud se djenuo bivši šef posluge i istog se časa pridružio igračima kalama.tia.na. Baloni su lebdjeti preko cijele sobe, odskakali od nogu igrača i pucali iznenada i uz glasni prasak. Vani, na verandi, Lari se upinjao da grupu Grka nauči nekim od finijih lascivnih pjesmica na engleskom. Sraćko i Povraćko su zaspali u nečijem šeširu. Doktor Andručeli je stigao i izvinjavao se Majci što je zakasnio. "O moj supruga se radim, madam; upravo rodiš bebi ca", rekao je gordo. "Jao, pa čestitam vam, doktore", kazala je Majka. "Moramo popiti nešto u to ime." Spiro, iscrpljen od plesa, sjedio je na obližnjoj sofi i hladio se lepezom. "Sta?" urliknuo je na Andručelija i razjareno se namrštio. "Dobijo si još jedno bepče?" "Jesam, Spiro, i to budući da je dječak", rekao je Andručeli i sav zasijao od zadovoljstva. 7 /(a/amat/ano grčki narodni ples živog ritma, koji je dobio naziv po gradu Kalamati na Peloponezu. (Pritn. prev.) "Kol'ko isad imaš?" upitao je Spiro. "Šestorica, samo šestorica", odgovorio je doktor začuđen. "A k čemu?" "Trebo bi se stidit od samog sebe", rekao je Spiro ispunjen gađenjem. "Ses'l ... Pobogu brate! Samo tjeraš ko mačke il kerovi." "Ali šta možeš ja kad djeca draga od mene?" pobunio se Andručeli. "Kad sam se ja oženijo, pito sam ženu kol'ko djece oće", rekao je Spiro moćnim glasom, "i ona je rekla, dvoje, pa sam joj napravijo dvoje, a ondak sam dao da je zašiju. Ses... lakomi Boga, otebe mi se povraća... ko mačke il kerovi." U tom trenutku anglikanski sveštenik odlučio je kako, na svoju veliku žalost, mora napustiti skup, jer ga sutra čeka dug i naporan dan. Majka i ja smo ga ispratili, a kad smo se vratili, Spiro i Andručeli su se već pridružili plesačima. Kad smo zijevajući stali na kapiju, a posljednji fijaker otkloparao niz kolski put, more je bilo mirno kao inače u zoru, a istočno obzorje zažareno ružičastom bojom. Dok sam ležao u postelji s Rodžerom preko nogu i po jednim kučetom s obje strane a Uliks sjedio sav razbarušen na karniši, bacio sam kroz prozor pogled na nebo i zagledao se u ružičastu boju što se širila preko vrha masline i gasila zvijezde jednu po jednu, i pomislio da je, sve u svemu, ovo bila izuzetno uspješna rođendanska zabava. Sasvim rano spakovao sam pribor za skupljanje i nešto hrane i s Rodžerom, Sraćkom i Povraćkom u društvu otisnuo se na putešestvije u Tuluzi'Debelguzi. More je bilo mirno, sunce je sijalo s modrog neba i javljao se blag povjetarac; dan je bio savršen. TuluzaDebelguza se valjala uz obalu polako, puna dostojanstva, Rodžer je sjedio na pramcu kao osmatrač, a Sraćko i Povraćko su jurcali s jedne strane čamca na drugu, tukli se, pokušavali da se nagnu preko ograde i piju vode iz mora i sve u svemu ponašali se patetično kao dva suvozemna pacova. Kakvo je uživanje imati vlastiti čamac! Osjećate slatku snagu dok veslate, osjećate kako čun poigrava na valovima krećući se naprijed, uz hitri šumor vode, kao da neko siječe svilu; sunce vam prijatno grije leđa, a morska površina od njega treperi u stotinu različitih boja; uzbuđeni ste što idete svojim putem kroz zamršeni lavirint grebena obraslih travuljinama koje sijaju neposredno ispod površine mora. Sa zadovoljstvom sam razmišljao čak i o žuljevima koji su mi rasli na dlanovima, od čega su mi se ruke činile krute i bez snage. lako sam mnoge dane proveo putujući TuluzomDebelguzom i doživio mnoštvo pustolovina, nije bilo ničeg što bi se moglo uporediti s tim prvim putovanjem. More je izgledalo modrije, bistrije i prozirnije, ostrva udaljenija, osunčanija i čarobnija nego ikad prije, i činilo se da se cjelokupni morski život iskupio u malim kanalima i zalivima kako bi pozdravio mene i moj novi čun. Tridesetak metara ispred jednog otočića uvukao sam vesla, legao na pramac pored Rodžera i zurio ispod sebe u hvat kristalne vode, na morsko dno, dok je Tuluza'Debelguza.

plutala ka obali, spokojno gipka kao plastična patkica. Dok se sjenka čamca u obliku kornjače polako šunjala preko morskog dna, raznobojni, vječno pokretni ćilim morskog života polako se razmotavao. Na krpama srebrnog pijeska periske su bile zabijene uspravno u sitnim grozdovima, širom otvorenih usta. S vremena na vrijeme, čučeći između njihovih rogatih usana našla bi se poneka malecka krabica blijeda poput slonovače krhko, degenerisano stvorenje mekog oklopa, koje je parazitski živjelo u bezbjednosti izbrazdanih zidova velike školjke. Bilo je zanimljivo uključiti alarm kolonije periski. Voda nas je lagano prenijela iznad jednog grozda, dok su one ležale ispod nas i zijevale na mene, a onda sam nježno spustio dršku mreže za leptirove i kucnuo po jednoj ljušturi. Ško Ijka je smjesta škljocnula i sklopila se, a taj pokret prouzrokovao je sitan oblačić bijelog pijeska koji se uskovitlao kao tornado. Kako su njene struje upozorenja kliznule kroz VOdu, osjetio ih je ostatak kolonije. U trenutku, periske su lijevo i desno počele škljocajući zatvarati svoje kapije, a voda se ispunila sićušnim vrtlozima pijeska koji se kovitlao, vrtio oko školjki i padao natrag na dno nalik srebrnoj prašini. Tu i tamo pored periski nalazili su se i cjevasti crvi sa prekrasnim laticama nalik perju, koje su se vječno gibale okolo'naokolo, kao da čuče na ivici duge, debele sivkaste cijevi. Njihove pokretne latice, narandžastozlatne i modre, izgledale su čudnovato neumjesne na rubu tih zdepastih drški, baš kao što bi izgledala orhideja nasađena na stručak gljive. I cjevasti crvi su imali alarmni sistem, ali je on bio mnogo osjetljiviji nego kod periski; drška moje mreže prišla bi na petnaestak centimetara od vrtloga žmirkavih latica i one bi se smjesta sve uperile prema gore, u gomili, a onda naglavačke zaronile niz svoje stabljike, pa bi ostao niz nečega što je izgledalo kao parčad minijaturnih gumenih crijeva zabijenih u pijesak. Na grebenima koji su bili tek pedaljdva ispod površine, tako da su prilikom oseke ostajali otkriveni, mogao se naći najgušći život. U rupama su boravile nadurene babice koje su zurile svojim debelim usnama, s izrazom crnačke drskosti dok su perajima usplahireno mlatarale prema meni. U sjenovitim pukotinama između travuljine morski ježevi bi se okupili u grozdovima, nalik sjajnim smeđim ljuskama divljeg kestena; bodlje su im podrhtavale nježno kao igla na kompasu prema mogućoj opasnosti. Oko njih morske anemone čvrsto su prijanjale za stijenje, debele i svijetle, dok su im ruke mahale u razuzdanom, pomalo orijentalnom plesu u pokušaju da ulove škampe koji su šibali pored njih, prozirni kao staklo. Čeprkajući po mračnim podvodnim špiljama iskopao sam jednu bebu hobotnice koja se smjestila na stijeni kao glava Meduze, porumenjela do mrke boje mulja i posmatrala me prilično žalosnim očima ispod ćelave kupole svoje glave. Čim sam se još malčice pomjerio, ona je ispljunula olujni oblačić crnog mastila koji je lebdio i valjao se po čistoj vodi, dok je sama hobotnica kliznula iza njega, hitajuci kroz vodu, a pipci su lepršali za njom, nalik balonu ukrašenom trakama. Bilo je tu i kraba, debelih i zelenih, koje su sijale na vrhovima grebena i naizgled prijateljski mlatarale svojim kliještima, a dolje, nešto niže, na dnu zaraslom u travu, nalazile su se goleme rakovice, sa svojim čudesnim oklopima, bodljikavim po ivici, i dugačkim, tankim nogama, a svaka je zaodjenuta ogrtač od travuljine, spužve ili, tu i tamo, poneku morsku anemonu koju su pažljivo zasadile sebi na leđa. Posvuda na grebenima, u krpama morske trave, na pješčanom dnu, kretalo se stotine čigrastih puževa, lijepo ispruganih i ispjeganih plavom, srebrnom, sivom i crvenom bojom, dok je ispod njih virilo grimizno i prilično srdito lice kakvog raka samca. Bili su nalik malim, nezgrapnim karavanima koji se posvuda motaju, sudaraju, s mukom probijaju kroz travuljinu ili hitro tumbaju preko pijeska između uzdignutih ljuštura periski i morskih lepeza. Sunce je tonulo sve niže, a vodu po zalivima i ispod klimavih kula od stijenja sapirala je modrosiva boja večernjih sjenki. Polako, dok su vesla blago škripuckala za sebe, usmjerio sam Tuluzii'Debelguzu prema kući. Sraćko i Povraćko ležali su i spavali iznureni suncem i morskim zrakom, šapice su im se trzale, a žućkastomrke obrve im se izdizale dok su u snu preko beskrajnih grebena lovili račiće. Rodžer je sjedio okružen staklenim teglama i epruvetama u kojima su visile obješene sićušne ribice, anemone koje su mlatarale rukama i goleme rakovice što su tananim kliještima dodirivale zidove svojih staklenih zatvora. Sjedio je i zurio pod sebe, u tegle, načuljenih ušiju i samo bi s vremena na vrijeme digao pogled prema meni i kratko zamlatarao repom

prije no što bi se ponovo udubio u posmatranje. Rodžer je bio promućuran proučavalac morskog života. Sunce je kao dukat sijalo iza maslina, a more je bilo prošarano prugama zlata i srebra kad je tubasta stražnjica TuluzeDebelguze blago lupnula o molo. Gladan, žedan i umoran, dok mi je u glavi sve brujalo od oblika i boja koje sam vidio, ponio sam svoje dragocjene primjerke uz brdo do vile, dok su me tri psa, zijevajući i protežući se, slijedila u stopu.

DVANAESTO POGLAVLJE Zima šumske šljuke Kako se ljeto bližilo kraju, na moje silno oduševljenje poiovo sam ostao bez privatnog učitelja. Majka je otkrila da kako je to ona delikatno postavila Margo i Piter postaju "previše zaljubljeni jedno u drugo". Pošto je porodica jednoglasno bila protiv toga da nam Piter u doglednoj budućnosti putem braka postane rod, očigledno se nešto moralo preduzeti. Leslijev jedini doprinos rješenju problema bio je što je predložio da Pitera ustrijeli, a taj plan je, iz nekog razloga, dočekan sa prezrenjem. Meni se to učinilo kao sjajna ideja, ali sam bio u manjini. Lari je predložio da sretni par pošaljemo na mjesec dana zajedničkog života u Atini e da bi njih dvoje, kako nam je objasnio, sve to izbacili iz svojih sistema, ali je Majka to odbacila zbog nemoralnosti. Naposlijetku se Majka riješila Piterovih usluga i on je istog časa otišao nekako kradomice, a mi smo bili prisiljeni da se nosimo s tragičnom, silno rasrđenom i uplakanom Margo, koja je, odjevena u svoje najvalovitije i najsumornije haljine, veličanstveno igrala svoju ulogu. Majka ju je tješila i izgovarala najnježnije tričarije, Lari joj je držao lekcije o slobodnoj ljubavi, dok je Lesli, iz razloga koji su samo njemu bili poznati, riješio da igra ulogu ozlojeđenog brata, pa se s vremena na vrijeme pojavljivao vitlajući revolverom i prijetio da će Pitera ucmekati kao psa ako ikad više prekorači kućni prag. Usred sve te frke Margo je dok su joj se suze slijevale niz lice izvodila tragične gestove i kazivala nam kako joj je život upropašten. Spiro, koji je kao i svi drugi obožavao dramatične situacije, provodio je vrijeme plačući u znak saosjećanja s Margo i postavljajući raznorazne prijatelje po dokovima širom ostrva kako bi bio siguran da se Piter neće vratiti. Svi smo se silno zabavljali. A onda, upravo kad je izgledalo da cijela stvar odumire prirodnom smrću, a Margo postala sposobna da pojede cijeli obrok a da ne brižne u plač, dobila je pismo od Pitera u kom je ovaj objašnjavao kako se vraća po nju. Margo, u kojoj je ta ideja pobudila priličnu paniku, pokazala je pisamce Majci i još jednom se cijela porodica s beskrajnim zanosom bacila u istu farsu. Spiro je udvostručio straže po dokovima, Lesli je podmazao puške i revolvere i počeo vježbati na ogromnim kartonskim figurama prikačenim na prednji dio kuće, Lari se motao po vili i s vremena na vrijeme ubjeđivao Margo kako je red da se preodjene u seljačko ruho i pobjegne u Piterov zagrljaj ili da se prestane ponašati kao Madam Bovari. Uvrijeđena, Margo se zaključala na mansardi i odbijala da vidi ikog osim mene, pošto sam ja bio jedini član porodice koji nije stao ni na čiju stranu. Ležala je gore i lila bujice suza dok je čitala neku Tenisonovu knjigu; s vremena na vrijeme bi zastala da s nimalo smanjenim apetitom poklopa ogroman obrok koji sam joj u sobu donosio na pladnju. Margo je desetak dana ostala zatvorena na mansardi. Naposlijetku je bila prisiljena da siđe zahvaljujući situaciji koja je cijelu stvar dovela do prikladnog vrhunca. Naime, Lesli je otkrio da je nekoliko sitnica iz Morža nestalo i sumnja je pala na ribare koji noću veslaju pored mola. Odlučio je da ribarima ponudi nešto o čemu će dobro razmisliti, pa je na prozor svoje spavaće sobe privezao tri sačmarice dugih cijevi uperene nizbrdo, prema molu. Zahvaljujući genijalnom rasporedu uzica bio je u stanju da ispali jednu cijev za drugom a da čak ne ustane iz postelje. Daljina je, naravno, bila prevelika da bi sačma ikome mogla naškoditi, ali je on računao da će njen fljuk kroz lišće maslina i pljusak kad bučne u more poslužiti kao prilično ozbiljna prijetnja. Bio je tako ponesen vlastitom briIjantnošću da je propustio bilo ikome od ukućana napomenuti kako je uopšte postavio klopku za lopove. Povukli smo se u svoje odaje i bavili se različitim poslovima. Kuća je bila tiha

i spokojna. Izvana je, kroz vreli noćni zrak, stizao blagi šapat cvrčaka. Odjednom se prolomio niz grozomornih eksplozija koje su iz temelja podrmale kuću u natjerale pse da se bjesomučno lajući stušte niz stepenice. lstrčao sam na odmorište, gdje je vladao pakao: psi su svi kao jedan izjurili gore da se pridruže zabavi, pa su sad poskakivali oko nas i uzbuđeno kevtali. Majka, izbezumljenog i sasvim rastrojenog izgleda, sunula je iz sobe u ogromnoj noćnoj haljini uvjerena da je Margo izvršila samoubistvo. Lari je Ijutito istrčao iz svoje sobe da vidi čemu cijela gužva, a Margo je, pod utiskom da se Piter vratio ne bi li polagao pravo na nju pa ga baš ovog trena Lesli kasapi, nespretno čeprkala oko brave na vratima mansarde i vrištala što je grlo nosi. "Uradila je nešto nepromišljeno... uradila je nešto glupo..." vapila je Majka i bjesomučno se upinjala da se otrgne od Sraćka i Povraćka, koji su, očito uvjereni kako se radi o veselom noćnom džumbusu, uhvatili skut njene haljine i teglili ga, razjareno režeći. "Ovo je previše... Ne može čovjek ni spavati na miru... Ova porodica me dovodi do ludila..." rikao je Lari. "Nemoj da ga povrijediš... ostavi ga na miru... kukaviće", čula se Margo kako zavija prodornim glasom zagušenim suzama, dok je izvan sebe grebala pokušavajući otvoriti vrata mansarde. "Provalnici... Smirite se... To su samo provalnici", urlao je Lesli otvorivši vrata svoje spavaće sobe. "Još je živa... još je živa... Skinite ove pse sa mene..." "Životinjo jedna... otkud ti pravo da ga ubiješ?.,. Pustite me van, pustite me van..." "Nema problema, samo mirno... to su samo lopovi..." "Po cijeli dan zvijeri i eksplozije, a onda usred noći pozdravni plotun iz dvanaest oruđa... Do đavola, to znači da se u ovoj kući ipak malo pretjeruje s ekscentričnostima..." Konačno se Majka s mukom uspjela probiti do mansarde, tegleći Sraćka i Povraćka na rubu svoje noćne odore, a onda je, sva blijeda i uzdrhtala, širom otvorila vrata samo da bi naišla na isto tako blijedu i uzdrhtalu Margo. Nakon dosta zbrke, otkrili smo šta se u stvari dogodilo i šta je svako od nas mislio. Majka, koja se sva tresla od šoka, oštro je prekorila Leslija. "Znaš, dušo, ne smiješ to raditi", istakla je. "Stvarno je blesavo. Ako već pucaš iz puške, gledaj da nas nekako ofoavijestiš." "Tako je", rekao je Lari ogorčeno. 'Jednostavno nam dovikni nekakvo upozorenje, je lvaži? Drekni: 'Cuvaaaj Pazi glavulili tako nešto." "Ne znam kako očekujete da iznenadim lopove ako svima moram dovikivati upozorenja", rekao je Lesli razočarano. "Ubio me Bog ako mi je jasno zašto moraš nas da iznenađuješ", kazao je Lari. "Znaš, dušo, možeš zazvoniti u zvonce ili tako nešto. Samo, molim te, nemoj nam ovo ponovljati... osjećam se nekako... baš neobično..." Međutim, cijela epizoda istjerala je Margo s mansarde, a to je, kako je rekla Majka, bio pravi božiji blagoslov. Uprkos tome što je Margo sad s porodicom ponovo bila u formalno dobrim odnosima, još uvijek je radije u samoći liječila svoje slomljeno srce, pa je stekla naviku da dugo izbiva, vodeći samo pse kao društvo. Sačekala je da počne puhati iznenadni, žestoki jesenji široko, pa je tek onda riješila da je idealno mjesto za osamu jedno malecko ostrvce smješteno u zalivu prekoputa kuće, nešto više od pola kilometra prema otvorenom moru. Jednog dana, kada je njena čežnja za samotnošću postala nesavladiva, pozajmila je Tuluzu'Debelguzu (bez moje dozvole), ukrcala pse u nju i otisnula se prema ostrvcetu kako bi se izležavala na suncu i meditirala o Ljubavi. Tek kad je došlo vrijeme za čaj, otkrio sam, uz pomoć dvogleda, gdje su otišli moj čamac i Margo. Srdito i pomalo nerazborito rekao sam Majci gdje se Margo nalazi i istakao kako nema pravo da uzima moj čamac bez dozvole. Ko će mi, upitao sam zlovoljno, napraviti drugi ako se Tu/uzaDebelguza razbije ili doživi brodolom? U međuvremenu je široko počeo zavijati oko kuće kao čopor izgladnjelih vukova, pa je Majka, podstaknuta onim što sam u početku srnatrao naprasnom brigom za sudbinu Tu/uzeDebe/guze, sva zadihana uzletjela uz stepenice, nagnula se kroz prozor spavaće sobe i počela dvogledom pretraživati zaliv. Lugarečija je, jecajući i kršeći ruke, došepala i sama za njom, a onda su njih dvije, ustreptale i prepune zebnje, jurcale jedna za drugom od prozora do prozora i izvirivale na zaliv poprskan pjenom. Majka je bila za to da pošaljemo nekog na otvoreno more ne bi li spasio Margo, samo što nikoga nije bilo pri ruci. Tako je jedino mogla čučati pored prozora s dvogledom zalijepljenim za oči, dok se

Lugarecija molila Svetom Spiridonu i jednako Majci pripovijedala dugu i zapetljanu priču o njenom ujaku koji se utopio baš za vrijeme takvog jednog široka. Na sreću, Majka je bila u stanju da razabere tek svaku sedmu riječ od njene priče. Naposlijetku se Margo očigledno dozvala pameti sinulo joj je kako je bolje da krene kući prije nego što široko ojača, pa smo je vidjeli kako silazi između drveća prema mjeStu gdje je Tuluza Debelguza. pocupkivala i cimala se na sidrištu. Međutim, napredovala je dosta sporo i u najmanju ruku nekako čudno; prvo je dvaput pala, onda je završila na obali pedesetak metara od čamca, zatim se neko vrijeme vrtjela u krugu, očigledno tragajući za čunom. Konačno, pošto ju je privukao Rodžerov lavež, krenula je spotičući se duž obale i pronašla čamac. Zatim je imala strasnih teškoća da ubijedi Sraćka i Povraćka da uđu unutra. Oni nisu imali ništa protiv plovidbe čamcem kad je vrijeme bilo mirno, ali se nikad nisu vozili po uzburkanom moru i nije im bilo ni na kraj pameti da sad počnu. Čim bi Sraćko bio bezbjedno smješten u čamac, Margo bi se okrenula da pokupi Povraćka, a dok bi ga ulovila, Sraćko bi već ponovo iskočio na obalu. To je potrajalo neko vrijeme. Naposlijetku joj je pošio za rukom da ih obojicu strpa u jedan mah, uskočila je i sama za njima i žustro legla na vesla; veslala je neko vrijeme prije nego što je primijetila da nije odriješila čamac. Majka ju je, zaustavljena daha, posmatrala kako napreduje preko zaliva. Kako je bila niska u vodi, TuluzaDebelguza se nije uvijek mogla vidjeti i kad god bi nestala iza nekog posebno visokog talasa, Majka bi se ukočila u napetom iščekivanju, ubijeđena da je čamac potonuo s cijelom posadom. A onda bi se odvažna narandžastobijela grudvica ponovo pojavila na krijesti talasa i Majka bi opet počela disati. Pravac kojim je Margo kormilarila bio je neobičan, jer je Tuluza'Debelguza ševrdala tamoamo preko zaliva sasvim nasumice, pa bi se povremeno ukazala iznad talasa sa pramcem usmjerenim i prema Albaniji. Jednom ili dvaput Margo se nesigurno osovila na noge i zagledala uokolo po obzorju, zaklanjajući rukom oči od sunca; zatim bi sjela i ponovo se dala u veslanje. Naposlijetku, kad je čamac, više zahvaljujući sreći nego namjeri, doplovio do razdaljine s koje smo je mogli dozovati, svi smo se sjurili na molo i počeli joj dovikivati uputstva trudeći se da nadjačamo pljusak i šištanje talasa i riku vjetra. Vođena našim povicima, Margo je neustrašivo zapela da vesla prema obali i tresnula je u molo tako žestoko da je skoro oborila Majku u more. Psi su se nekako iskobeljali napolje i pobjegli uzbrdo, očito u strahu da bismo ih mogli natjerati da se iznova upuste u putovanje s istim kapetanom. Kad smo pomogli Margo da iziđe na obalu, otkrili smo razlog njene neobične navigacije. Nakon što je stigla na ostrvce, ogrnula se, legla na sunce i pala u dubok san, da bi je probudilo Pijukanje vjetra. Pošto je 193 veći dio od ta tri sata prespavala na žestokom suncu, otkrila je da su joj oči toliko podbule i natečene da je jedva mogla gledati. Vjetar i vodena prašina učinili su stanje još gorim, pa nije vidjela skoro ništa kad je stigla do mola. Bila je sva pocrvenjela i u ranama od sunčanih opekotina, a očni kapci su joj se toliko naduli da je izgledala kao kakav izuzetno zločest mongolski gusar. "Stvarno, Margo, ponekad se pitam je li s tobom sve u redu", rekla je Majka dok joj je hladnim čajem ispirala oči. "Ponašaš se tako blesavo." "Ma ne pričaj gluposti, Mama. Stvarno dižeš frku bez potrebe", rekla je Margo. "To se svakom moglo dogoditi." Međutim, izgleda da je taj incident izliječio njeno slomijeno srce, jer se više nije upuštala u samotne šetnje, niti se više odvaživala da se otisne na more u čamcu; ponovo se ponašala normalno, koliko je to za nju bilo moguće. • Po pravilu, zima je na otok dolazila blago i postepeno. Nebo je i dalje bilo vedro, more plavo i mirno, a sunce tOpio. Ali u zraku se osjećala neka neizvjesnost. Zlatno, jarkocrveno lišće koje je u neredu zastiralo prirodu u velikim nanosima šaputalo je i smijuckalo se među sobom ili se upuštalo u eksperimentalne trke od jednog mjesta do drugog i kotrljalo se između drveća poput šarenih kovitlaca. Izgledalo je kao da nešto vježba, kao da se za nešto priprema, pa sad o tome uzbuđeno raspravlja šuškavim glasovima gomilajući se oko drveća. Ptice su se okupljale u malim jatima, našušurenog perja, i zamišljeno cvrkutale. Cijela atmosfera bila je puna iščekivanja, kao nepregledna publika koja čeka da se digne zavjesa. A onda biste jednog jutra širom otvorili kapke i bacili pogled vrh maslina, preko plavog zaliva do riđih planina na kopnu i postali svjesni kako je stigla zima, jer je svaki planinski vrh nosio dronjavu

kapicu od snijega. Sad se atmosfera iščekivanja pojačavala iz časa u čas. Poslije nekoliko dana sitni bijeli oblaci počinjali su svoju zimsku paradu marširali su nebom, meki i bucmasti ili dugi, tromi i razbarušeni ili sitni i kovrdžavi poput perja, a vjetar je stizao goneći ih pred sobom kao loše probrano stado ovaca. U početku je bio topao i dolazio je u blagim naletima, češući se o maslinjake, a lišće je treperilo i postajalo srebrnkasto od uzbuđenja; njihao je čemprese tako da su se blago talasali, a mrtvo lišće bi potjerao u uskovitlano, veselo malo kolo koje je zamiralo jednako nenadano kao što je počelo. Razigrano bi našušurio perje na leđima vrabaca, a oni bi se stresli i razbarušili; bez upozorenja se bacao na galebove zaustavio bi ih usred leta, pa su morali izvijati bijela krila ne bi li mu se oduprli. Kapci bi počeli lupati, a vrata bi iznenada zaškripala u dovracima. Ali sunce je i dalje sijalo, more je ostajalo mirno, a planine su sjedile pune nekog unutrašnjeg mira i zadovoljstva, potamnjele od sunca, s iscijepanim šeširima od snijega. Po desetak dana ili više vjetar se poigravao s ostrvom i mrmljao sam za sebe kroz ogoljele grane. Zatim bi nastupilo zatišje nekoliko dana čudnog mira; a onda bi se odjednom, sasvim neočekivano, vratio. Ali sad je to bio drukčiji vjetar, pomahnitao zavijao je i rikao, bacao se na otok i upinjao se da ga oduva u more. Plavo nebo nestajalo je kad bi se ogrtač od finog sivog oblaka navukao preko otoka. More je postajalo duboko plavo, skoro crno, i prevučeno pjenom. Čempresi su, poput tamnog klatna, šibali po nebu, a masline (tako skamenjene cijelog ljeta, tako nepokretne i kao začarane) bile su zaražene mahnitošću vihora, pa su se škriputavo klatile na svojim izobličenim, žilavim stablima, a lišće im je šištalo dok se, poput sedefa, preobražavalo iz zelene boje u srebrnu. O tome je, eto, nekad šaputalo mrtvo lišće, to je ono što je uvježbavalo; likujući, dizalo se u vazduh i poigravalo, vrtložeći se uokolo, postepeno zaranjajući, kidišući, padajući iznureno kad bi se vjetar umorio i pro dužio dalje. Poslije vjetra bi uslijedila kiša, ali to je bila mlaka kiša na kojoj ste mogli šetati i uživati krupne, debele kapi koje su bobotale po kapcima, lupale po lišću loze kao po bubnju i grgoljale u olucima. Rijeke u albanskim planinama nadošle bi, pa su pokazivale bijele zube režeći dok su se stropoštavale dolje, prema moru, čerupajući svoje obale, grabeći ljetne ostatke granja, panjeva, busenova trave i svega drugog i povraćajući ih u zaliv, tako da su tamnoplave vode postajale prošarane ogromnim, sklupčanim žilama mulja i drugih naplavina. Malopomalo sve te žile bi se pokidale, a more bi se izmijenilo od plavog u žućkastomrko; zatim bi vjetar počeo čupati po njegovoj površini, gomilajući vodu u teške talase, nalik ogromnim zagasitomrkim lavovima bijele grive koji se prikradaju obali i bacaju na nju. Počinjala je sezona lova: na kopnu je veliko jezero Butrinto po ivicama dobijalo ukrase od zveckastog leda, a površina mu je bila prošarana jatima divljih patki. Na mrkim brežuljcima, koji su bili vlažni od kiše i odronjavali se, zečevi, srne i divlje svinje iskupljali su se po šipražju, tabali i glodali smrznutu zemlju ne bi li iskopali lukovice i korijenje. Na ostrvu su močvare i bare bile pune jata šljuka, koje su kašastu zemlju sondirale dugim gumenastim kljunovima, a onda bi šušnule kao strijela u trenu kad bi vam prhnule ispod nogu. U maslinjacima, usred mirte, šumske šljuke su sjedile i vrebale, debele i nezgrapne i odskočile bi ustranu kad biste ih uznemirili, silno zalepetavši krilima, nalik rukovetima jesenjeg lišća koje nosi vihor. Lesli je, naravno, u ovo doba bio u svom elementu. S grupom prijatelja entuzijasta putovao je na kopno dvaput mjesečno i vraćao se s ogromnim, čekinjastim veprovim truplima, s ogrtačima punim krvavih zečeva i s korpetinama krcatim ubijenih patki koje su se prelivale u svim duginim bojama. Prljav, neobrijan, zaudarajući na krv i ulje za pušku, pripovijedao nam je pojedinosti iz lova, a oči su mu 196 blistale dok je krupnim koracima prelazio sobu i pokazivao nam gdje i kako je stajao, gdje i kako je vepar izbio ispod zaklona, prasak puške koji se valja i odzvanja između ogoljelih planina, tupi udar metka i klizeći salto koji bi vepar načinio u vrijesu. Opisivao je to tako živo da smo osjećali kako prisustvujemo lovu. Lesli bi čas bio vepar premještao se nespokojno u trščanom cestaru, zurio zažarenog pogleda ispod čekinjastih obrva, osluškivao buku koju dižu hajkači i psi; čas bi se pretvorio u nekog od hajkača i kretao se oprezno kroz šikaru visoku do pojasa, zagledao ovdjeondje i puštao neobične varljive krikove ne bi li istjerao lovinu iz skrovišta; a kad bi vepar izbio iz zaklona i rokćući se

ustremio nizbrdo, Lesli bi naglo prinio zamišljenu pušku ramenu i opalio, puška bi se sasvim vjerno trznula, a u suprotnom uglu sobe vepar bi se prevrnuo preko glave i otkotrljao u smrt. Majka nije poklanjala posebnu pažnju Leslijevim lovačkim putešestvijima sve dok se nije vratio s prvim veprom. Nakon što je pomno pregledala teško, mišićavo tijelo i oštre kljove koje su gornju usnu pridizale u čudno keženje, blago je uzdahnula. "Za ime božije! Pojma nisam imala da su tako krupni!" kazala je. "Nadam se da se paziš, dušo." "Nema da brineš", rekao je Lesli, "osim ako izbije iz zaklona tik pred tvojim nogama; e, tada već imaš malčice posla, jer ako promašiš, onda si njegov." "Bogami, opasno", rekla je Majka. "Nije mi palo ni na kraj pameti da su tako veliki... Znaš, dušo, jedna od tih životinja sasvim lako bi te mogla povrijediti ili ubiti..." "Ma kakvi. Mama. Sasvim je bezbjedno, osim ako ti izbiju tačno pred nogama." "Ne vidim zašto bi čak i tada bilo opasno", ubacio se Lari. "A zašto da ne?" žacnuo se Lesli. 197 "Paaa, ako jurne na tebe, a ti ga promašiš, zašto ga naprosto ne bi preskočio?" "Ne budi smiješan", rekao je Lesli cereći se. "Te su prokletinje skoro metar visoke u plećima i brze ko metak. Prosto nemaš vremena da ih preskočiš." "Stvarno mi nije jasno zašto", rekao je Lari. "Na kraju krajeva, to nije ništa teže nego preskakanje preko stolice. Ali ako već nisi sposoban da ga preskočiš, zašto ne bi napravio salto preko njega?" "Stvarno pričaš gluposti, Lari. Nikad u životu nisi vidio kolikom se brzinom kreću te zvijeri. Bilo bi nemoguće preskočiti ih ili premetnuti se preko njih." "Problem s vama lovačkim delijama je u tome što uopšte nemate mašte", rekao je Lari kritički. 'Ua vas snabdijevam veličanstvenim idejama, a vi ih samo trebate oprobati. Ali ne, vi ih smjesta odbacujete." "Pa fino, pozivam te na sljedeći izlet, a ti nam pokaži kako se to radi", predložio je Lesli. "Ja nemam pretenzija da budem dlakava muškarčina od akcije", rekao je Lari jetko. "Moje mesto je u kraljevstvu ideja a to je ono što se naziva 'radom moždanih vijuga'. Ja vam na raspolaganje nudim svoju pamet kako biste mogli formirati šeme i strategije, a na vama, mišićavim, ostaje da ih izvedete." "Ma nemoj? E, pa tu ideju ja ti ne mislim izvoditi", rekao je Lesli odlučno. "To baš zvuči sasvim nepromišljeno", ubacila se Majka. "Nemoj da bi napravio šta blesavo, dušo. A i ti, Lari, prestani da mu usađuješ u glavu opasne ideje." Lari je uvijek bio pun ideja o stvarima u kojima nije imao ama baš nikakvog iskustva. Meni je objašnjavao kako se najbolje izučava priroda. Margo je obasipao modnim savjetima. Majci je govorio kako da upravlja porodicom i isplaćuje dugove kad bi uletjela u crveno, a Leslija je poučavao streljaštvu. Zauzvrat, on sam bio je savršeno bezbjedan, jer je znao kako mu se niko od nas ne može osvetiti dajući mu uputstva kako se najbolje piše. Isto tako, ukoliko bi bilo ko iz porodice imao ma kakav problem, Lari je uvijek znao najbolji način da ga riješi; ako bi se ko počeo hvaliti nekim uspjehom, Lariju uopšte nije bilo jasno čemu cijela frka pa to je sasvim lako izvesti, pod uslovom da se čovjek služi vijugama. Zahvaljujući tom stavu beskrajne razmetljivosti Lari je izazvao požar u vili. Lesli se upravo vratio s jednog od svojih putešestvija na kopno, pretovaren lovinom i nadut od gordosti. Objasnio nam je kako je prvi put u životu izveo "lijeviidesni" hitac. Međutim, morao nam je sve podrobno razjasniti prije nego što smo uopšte shvatili svu beskrajnu veličanstvenost njegovog poduhvata. Po svemu sudeći, u lovačkom žargonu "izvesti lijeviidesni" znači ispaliti i ubiti dvije ptice ili životinje u hitrom slijedu, prvo iz lijeve cijevi, a potom iz desne. Stajao je u prostranoj kamenom popločanoj kuhinji koju je osvjetljavao crveni žar ugljevlja i objašnjavao nam kako je jato patki doletjelo u zimsko praskozorje, šireći se po nebu. Uz šumni fijuk krila sunule su mu povrh glave, a on je nanišanio na vođu, opalio, naglo okrenuo pušku prema sljedećoj ptici i ponovo opalio stravičnom brzinom, tako da su kad je spustio pušku čije su se cijevi još uvijek dimile dvije patke pljusnule u jezero skoro kao jedna. Okupljena u kuhinji, porodica je kao omađijana slušala njegovo slikovito opisivanje. Široki drveni sto bio je pretrpan lovinom. Majka i Margo su čerupale

par patki za večeru, ja sam ispitivao različite vrste i bilješke o njima unosio u svoj dnevnik (koji se brzo punio krvavim mrljama i perjem), a Lari je sjedio na stolici s jednim prekrasnim mrtvim divljim patkom u krilu, gladio mu ukrućena krila i posmatrao nas, dok je Lesli, do pojasa zaglibljen u nekoj zamišljenoj močvari, već treći put pokazivao kako je postigao svoj "lijeviidesni" hitac. "Baš fino, dušo", rekla je Majka, nakon što je Lesli po četvrti put opisao taj prizor. "Mora da je bilo strašno teško." "Nije mi jasno zašto", rekao je Lari. Lesli, koji se upravo spremao da ponovo opiše cijeli događaj, zastao je i zagledao se u njega sijevajući očima. "Ma nemoj?" upitao je ratoborno. "A šta to ti kao znaš o tome? Ti ne bi bio u stanju da pogodiš ni maslinov panj sa tri koraka, da ne govorimo o tome da upucaš pticu u letu." "Dragi moj prikane, ne potcjenjujem ja tebe", rekao je Lari najizazovnijim i najmedenijim glasom. 'Ja jednostavno ne vidim zašto se smatra da je tako strašno teško izvesti nešto što meni izgleda kao sasvim jednostavan poduhvat." "Jednostavan? Da imaš imalo iskustva u pucanju, ne bi to nazvao jednostavnim." "Ne vidim ni zašto je nužno imati iskustvo u pucanju. Čini mi se da se ovdje naprosto radi o tome da sačuvaš mirne živce i nišaniš razumno i u ravnoj liniji." "Ne budi smiješan", obrecnuo se Lesli s izrazom gađenja. "Ti uvijek misliš da je jednostavno sve što drugi rade." "Eto, to mi je kazna što sam mnogostrano nadaren", uzdahnuo je Lari. "Sve u svemu, uvijek se ispostavi da je sve tako smiješno jednostavno kad ja probam to izvesti. Zato i ne shvatam zašto dižeš toliku halabuku kad je riječ o potpuno običnom solidnom gađanju." "Smiješno jednostavno kad ti probaš?" ponovio je Lesli s nevjericom. "Dosad te još nijednom nisam vidio kako provodiš u djelo neki od svojih prijedloga." "To je gnusna kleveta", rekao je Lari podboden. "U svako doba sam spreman dokazati da su moje ideje na mjestu." "U redu, hajde onda da te vidimo kako ćeš izvesti ovo s lijevimidesnim." "Svakako. Ti samo obezbijedi pušku i žrtve, a ja ću ti pokazati da tu nije potrebna posebna vještina. Jednostavno se 200 radi o živahnom duhu koji je u stanju odvagnuti matematičku stranu cijelog problema." "Važi. Sutra idemo po šljuke dolje u močvaru. Možeš pustiti svoj živahni duh da njih odvaguje." "Ne pruža mi nikakvo zadovoljstvo masakriranje ptica koje mi izgledaju zakržljale od rođenja", rekao je Lari, "ali pošto je moja čast dovedena u pitanje, pretpostavljam da sirotice moraju biti žrtvovane." "Bićeš sretan ako ustrijeliš jednu jedinu", kazao je Lesli zadovoljno. "Stvarno djeco, svađate se oko najglupljih stvari", rekla je Majka filozofski i obrisala pera s naočala. 'Ja se potpuno slažem s Lesom", neočekivano se ubacila Margo. "Lari strašno voli da pametuje i govori drugima kako šta da učine, a sam nikad ništa ne napravi. Dobro će mu doći lekcija. Ja mislim kako je strašno dovitljivo ovo što je Les učinio ubio dvije muhe jednim udarcem, ili kako se to već kaže, pošto je bolje vepar na grani nego da je pao u jamu." Lesli je očito imao utisak da je Margo potpuno pogrešno shvatila njegov podvig, pa je ponovo počeo s još više pojedinosti pripovijedati cijelu epizodu. Kiša je padala cijele noći, tako da je rano sljedećeg jutra, kad smo krenuli da gledamo Larija kako izvodi svoj podvig, zemlja bila vlažna i šljapkava pod nogama, a odisala je bogato i mirisno kao voćni kolač. U čast događaja Lari je zatakao ogromno ćureće pero u šešir od tvida, pa je izgledao kao sitni, gojazni i neizmjerno dostojanstveni Robin Hud. Cijelim putem do močvare u dolini, gdje su se skupljale šljuke, energično se jadao. Te hladno je, te strašno je klizavo, te nije mu jasno zašto mu Lesli ne vjeruje na riječ, bez cijele ove smiješne farse, te puška mu je teška, a vjerovatno ionako neće biti nikakve divljači, jer ne može pojmiti kako išta živo osim nekog mentalno zaostalog pingvina može biti vani po takvom vremenu. Hladnog srca, nemilosrdno smo ga potjerali do močvare, praveći se da ne čujemo nijedan od njegovih argumenata i prigovora. Močvara je, u stvari, bila dno male doline, a sastojala se od desetak jutara ravne zemlje koju su seljaci obrađivali za proljetnih i ljetnih mjeseci. Zimi bi

je puštali da podivlja, pa se pretvarala u šumarak od trske i travuljine, a presijecali su je do vrha puni jarci za navodnjavanje. Oni su se unakrsno protezali duž močvare i otežavali lov, jer ih je većina bila preširoka da ih preskočite, a niste ih mogli pregaziti, jer su se sastojali od dva metra mulja i metar i po prljave vode. Tu i tamo bili su premošteni uskim daščanim mostićima, od kojih je većina bila klimava i natrula, ali ste se jedino tako mogli kretati po močvari. Vrijeme lova provodili ste između traganja za plijenom i traganja za sljedećim mostićem. Jedva smo prešli prvi most, kad nam tri šljuke prhnuše ispod nogu i dižući se brzo i pod velikim uglom odletješe, njišući se u letu s krila na krilo. Lari hitro prinese pušku ramenu i sav uzbuđen povuče oba obarača. Orozi škljocnuse, ali se ne ču nikakav zvuk. "Mislim da bi bilo pametnije da je napuniš", reče Lesli s izvjesnom primjesom tihog likovanja u glasu. "Mislio sam da si ti to učinio", obrecnu se Lari ogorčeno. "Na kraju krajeva, zar ne izigravaš prokletog puškonosu? Smaknuo bih ovaj par da nisi tako nesposoban." Napunio je pušku, a onda smo se polako uputili kroz trsku. Ispred sebe čuli smo par svraka kako zlokobno krijeste kad god bismo se pomjerili. Lari ih je mumlajući obasipao prijetnjama i psovkama što mu plaše plijen. A one su jednako letjele ispred nas i glasno kriještale, sve dok on nije sasvim pobjesnio. Zastao je pred jednim mostićem koji se ugibao iznad širokog prostranstva mirne vode. "Zar baš ništa ne možemo učiniti s ovim pticama?" upitao je vatreno. "Poplašiće sve na kilometre uokolo." "Neće šljuke", odgovorio je Lesli. "Šljuke se šćućure i čekaju sve dok ih skoro ne nagaziš." "Meni se čini potpuno uzaludno da nastavljamo", rekao je Lari. "Mogli bismo mirne duše poslati limenu muziku da tandrče ispred nas." Gurnuo je pušku pod mišicu i razdraženo zakoračio na most. A tad se zbio incident. Stajao je nasred daske koja je stenjala i treperila kad su dvije šljuke, koje su ležale pritajene u ižđikljaloj travi na drugoj strani mosta, kao rakete izletjele iz travuljine i sunule prema nebu. Lari je u uzbuđenju zaboravio da se nalazi u sasvim posebnom položaju, prinio je pušku ramenu i, s mukom održavajući ravnotežu, ispalio iz obje cijevi odjednom. Puška je grmnula i trznula se, šijuke su odlepršale zdrave i čitave, a Lari je s urlikom užasa odletio unatraške u jarak za navodnjavanje. "Drži pušku iznad glave!... drži je iznad glave!" grmio je Lesli. "Nemoj da stojiš, inače ćeš potonuti", vrištala je Margo. "Samo sjedi mirno gdje jesi." Međutim, Lari, koji je raširio ruke i noge kao orao krila i ležao nauznak, imao je samo jednu misao u glavi da se čim prije izvuče. Uspravio se i sjeo, a onda je pokušao stati na noge, koristeći se, na Leslijev beskrajan jad i bol, puščanim cijevima kao osloncem. Pridigao se, mulj se zatalasao i počeo ključati, puška je potonula iz vidnog polja, a Lari je utonuo do pojasa. "Eto, vidi šta si sad uradio s puškom", viknuo je Lesli bijesno. "Do đavola, začepio si cijevi." "A kog đavola hoćeš da učinim?" zarežao je Lari. "Da ležim ovdje i čekam da me ovo čudo usisa? Daj mi ruku, za ime "Izvuci pušku", rekao je Lesli srdito. "Odbijam da spasim pušku ako ti ne spasiš mene", dreknuo je Lari. "Do đavola, ja nisam delfin... vadi me!" "Ako mi pružiš kundak, moći ću te izvući, idiote", doviknuo mu je Lesli. "Ne mogu te drukčije dohvatiti." Lari je divlje počeo pipkati tražeći pušku i utonuo je još nekoliko centimetara prije nego što ju je izvukao, prekrivenu crnim muljem odvratnog smrada koji se grušao. "Gospode Bože! Vidi samo kakva je!" jauknuo je Lesli i počeo maramicom brisati blato s puške. "Samo pogledaj na šta liči!" "Hoćeš li već jednom prestati izmotavanje s tim odvratnim oružjem i pokušati da me izvučeš odavde?" zapitao je Lari jetko. "Ili želiš da potonem u blato kao kakav sportski Seli8?" Lesli mu je pružio krajeve cijevi i svi smo potegli iz petnih žila. Kao da se ništa nije događalo, osim što je Lari, kad smo iscrpljeni zastali, utonuo malo

dublje. "Radi se o tome da me spas/te", ukazao nam je Lari s mukom dašćući, "a ne da mi zadate coup de grace9." 'Uao, prestani već jednom da laješ i potrudi se da se i sam iščupaš", dobacio je Lesli. "A šta misliš da radim sve vrijeme, pobogu? Evo, već sam se na tri mjesta iskilavio." Naposlijetku, poslije mnogo truda, začulo se otegnuto sukljanje iz blata i Lari je izletio na površinu, a mi smo ga nekako isteglili na ivicu brijega. Stajao je ondje, prekriven crnim i smrdljivim žitkim muljem i ličio na kip od čokolade koji je došao u dodir s visokom peći; kad smo mu prišli, izgledao je kao da se topi. tlesi li dobro?" upitala je Margo. Lari je sijevnuo očima na nju. 8 Aluzija na engleskog pjesnika Persa Biša Selija (17921822), koji se utopio jedreći duž talijanske obale. (Prim. prev.) 9 Coup de grace (franc.) — milosrdni udarac (mačem) ili pucanj kojim se skraćuju muke smrtno ranjenom. (Prim. prev.) 204 "Super", odgovorio je sarkastično. "Baš mi je fino. U životu se nisam ljepše proveo. Osim što sam malčice navukao upalu pluća, uganuo leđa i osim činjenice da mi jedna cipela na tri koplja udubinu počiva, veličanstveno se zabavljam." Dok je šepao prema kući, istresao je na nas sav bijes i prezir, a kad smo stigli, već je bio čvrsto uvjeren kako je sve to u stvari bila unaprijed skovana zavjera. Ušao je u kuću ostavljajući za sobom trag kao uzorana ledina, a Majci se od užasa presjekao dah. "Pobogu, dušo, šta si to radio?" upitala je. "Radio? A šta ti misliš da sam radio? Pucao sam." "Ali kako to da si takav, dušo? Skroz'naskroz si mokar. Jesi li to upao u nešto?" "Stvarno, Majko, ti i Margo posjedujete tako zadivljujuću moć zapažanja da se ponekad čudim kako ste uopšte žive." "Samo sam pitala, dušo", rekla je Majka. "Pa naravno da sam upao u nešto. A šta ti misliš da sam uradio?" "Moraš se presvući, dušo, inače ćeš se prehladiti." "Mogu i sam, hvala", rekao je Lari dostojanstveno. "Za danas je bilo sasvim dovoljno nasrtaja na moju ličnost." Odbio je sve ponude da mu se pomogne, uzeo flašu brendija s kredenca i povukao se u sobu, gdje je, slijedeći njegova uputstva, Lugarecija naložila ogromnu vatru. Sjedio je u postelji sav umotan, kihao i ispijao brendi. Kad je došlo vrijeme ručku, poslao je dolje po još jednu flašu, a za vrijeme čaja čuli smo ga kako razdragano pjeva, prekidajući tu i tamo kako bi kihnuo tako da se sve orilo. Kad je bilo vrijeme večeri, Lugarecija je odgeguckala gore s trećom flašom, a Majka se zabrinula. Poslala je Margo da vidi je li s Larijem sve u redu. Nastupila je duga tišina, poslije čega je uslijedio Larijev glas dignut do gnjeva i njeno žalostivo moljakanje. Majka je, namrgođena, i sama otrupkala da vidi šta se događa, a Lesli i ja smo išli za njom. U Larijevoj sobi vatra je urlala na ognjištu, a on je ležao skriven ispod ogromne gomile pokrivača. Margo je, čvrsto stežući čašu, stajala sva očajna pored postelje. "Sta mu je?" upitala je Majka prilazeći odlučno krevetu. "Pijan je", odgovorila je Margo sasvim izbezumljena. "Ne mogu iz njega izvući ništa suvislo. Pokušavam ga natjerati da popije gorku so, inače će se sutra osjećati grozno, ali on neće ni da je pipne. Jednako se sakriva ispod pokrivača i riče kako ga želim otrovati." Majka je ščepala čašu iz njene ruke i koraknula prema postelji. "Hajde, Lari, prestani se ponašati kao budala", obrecnula se žustro. "Smjesta da si ovo popio." Pokrivači su se izdigli i razbarušena glava pomolila se iz njihovih dubina. Lari je mutno zablenuo u Majku, a onda zamišljeno žmirnuo za sebe. "Ti si jedna grozna matora vještica... Siguran sam da sam te već negdje vidio", primijetio je i, prije nego što se Majka povratila od djejstva te primjedbe, utonuo u dubok san.

"Eto ti ga sad", rekla je Majka preneražena. "Mora da je dosta popio. U svakom slučaju, sad spava, pa naprosto možemo naložiti još vatre i ostaviti ga. Bolje će se osjećati ujutro." Sasvim rano sljedećeg jutra Margo je otkrila kako je gOmila užarnog drveta iz vatre skliznula između sobnih dasaka i zapalila gredu ispod ognjišta. Sletjela je dolje u spavacici, prebledjela od uzbuđenja, i banula u Majčinu sobu. "Kuća gori... Izlazi... izlazite svi napolje", zavapila je dra matično. Majka je živahno skočila iz postelje. "Probudi Gerija... probudi Gerija", povikala je boreći se iz nekog samo njoj poznatog razloga da navuče korzet preko spavaćice. "Probudite se... probudite se... Požar... Kuća gori!" vrištala je Margo što je grlo nosi. Lesli i ja stropoštali smo se na odmorište na stepenicama. "Sta se dešava?" zatražio je odgovor Lesli. "Požar!" proderala mu se Margo na uho. "Lari se zapalio!" Pojavila se i Majka; izgledala je neosporno ekscentrično u svom korzetu nakrivo navučenom preko spavaćice. "Lari se zapalio? Brže, spašavajte ga!" pisnula je i pojurila uz stepenice do mansarde, a mi smo je slijedili u stopu. Larijeva soba bila je ispunjena ljutim dimom koji je sukljao prema gore između podnih dasaka. Sam Lari spavao je snom pravednika. Majka je pojurila do postelje i žestoko ga prodrmala. "Probudi se, Lari, za ime Boga, probudi se!" "Sta je?" upitao je on i uspravio se sav bunovan. "Soba ti se zapalila." "Nimalo me ne čudi", rekao je on i ponovo se zavalio u postelju. "Zamoli Lesa da ugasi požar." "Pospite nešto po vatri!" proderao se Les. "Nađite nešto da pospemo po vatri!" Margo je, slijedeći njegova uputstva, ščepala polupraznu flašu s brendijem i razasula njen sadržaj uzduž i poprijeko po cijelom podu. Plamenovi su poskočili i veselo zapucketali. "Ne raki/om, glupačo!" izderao se Lesli. "Vodom... donesi vode." Ali Margo je, u šoku od vlastitog doprinosa sveopštoj katastrofi, briznula u plač. Les je, gnjevno mumlajući, strgnuo pokrivače s nauznak zavaljenog Larija i upotrijebio ih da uguši plamenove. Lari se srdito uspravio u postelji. "Do đavola, šta se događa?" upitao je. "Požar, dušo." "Pa šta onda, ne vidim zašto se ja trebam nasmrt smrznuti... Sto ste mi skinuli sve pokrivače? Stvarno, koliku samo halabuku dižete. Vatra se gasi sasvim jednostavno." "Ama zaveži već jednom", obrecnuo se Lesli koji je skakutao tamO'amo po pokrivačima. "Nikad nisam vidio ljude koji dižu toliku paniku kao vi", rekao je Lari. "Prosto se radi o tome se sačuva bistra glava. Les najveći dio požara već ima pod kontrolom; sad bi Geri morao donijeti sjekiru, a vas dvije, Majko, malo vode, i brzo ćemo ga ugasiti." Naposlijetku, dok je Lari ležao u postelji i upravljao operacijama, mi smo uspjeli iščupati zapaljene daske i ugasiti gredu što je tinjala. Vjerovatno je tako tinjala cijele noći, jer je trideset centimetara debelo maslinovo drvo bilo napola ugljenisano. Kada se, konačno, pojavila Lugarecija i počela pospremati gomilu nagorjelih pokrivača, drvenih iverki i prošutu vodu i brendi, Lari se s uzdahom zavalio u postelju. "Eto vam", stavio je svima do znanja. "Sve je obavljeno bez imalo gužve i panike. Radi se jednostavno o tome da sačuvate prisebnost. Volio bih da mi neko donese solju čaja, molim. Glava mi puca." "Nimalo me ne čudi. Sinoć si bio pijan kao zemlja", na glasio je Lesli. "Ako ne možeš razlikovati pijansku orgiju od teške groznice uzrokovane izlaganjem elementarnim nepogodama, mislim da nije pošteno što bacaš ljagu na moju ličnost", izja vio je Lari. "Pa, u svakom slučaju, ta groznica ti je ostavila solidan mamurluk", kazala je Margo. "Nije to mamurluk", rekao je Lari dostojanstveno. "Riječ je o napetosti koja se

javlja kad te u čik zore probudi histeričan čopor, pa moraš preuzeti kontrolu nad kriznom situacijom." "Baš si mi ti nešto kontrolisao, izležavajući se u postelji", frknuo je Lesli. "Nije u pitanju akcija nego rad vijuga u pozadini svega, hitrost uma, sposobnost da sačuvaš bistru glavu kad je svi oko tebe gube. Da nije bilo mene, vi biste svi vjerovatno izgorjeli u posteljama." 208 RAZGOVOR Stiglo je proljeće i ostrvo je počelo sijati od cvijeća. Jagnjad lepršavih repova sretno su skakutala ispod maslina i gnječila žute šafrane svojim sićušnim papcima. Magarčići na okruglastim i nesigurnim nogama mljackali su među asfbdelima. Bare, potoci i jarci isprepleli su se u lance prošarane punoglavcima žaba krastača, kornjače su se uspravljale i zbacivale sa sebe zimske prekrivače od lišća i zemlje, a prvi leptirovi, izbijeljeli od zime i iskrzani, strelimice su, onako bolešljivi, prelijetali tamoamo između cvjetova. U tom svježem, opojnom godišnjem dobu porodica je najveći dio vremena provodila na verandi tu smo jeli, spavali, čitali ili se prosto svađali. Na istoj verandi smo se, jednom nedjeljno, okupljali da pročitamo poštu koju nam je donosio Spiro. Svežanj se obično sastojao od kataloga pušaka za Leslija, modnih magazina za Margo i časopisa o životinjama. Larijeva pošta sadržavala je uglavnom knjige i beskrajna pisma pisaca, slikara i muzičara o piscima, slikarima i muzičarima. Majčina pošiljka bila je naramak pošte od različitih rođaka, prošaran s nekoliko kataloga praćenih sjemenjem. Dok smo tako zbrdazdola iščitavali svoju korespondenciju, često smo jedni drugima dobacivali primjedbe ili naglas čitali dijelove pisama, lb nismo činili ni iz kakvih druželjubivih motiva (jer ionako niko nikog nije slušao), nego naprosto zato što, po svoj prilici, nismo bili u stanju izvući puni ukus iz svojih pisama i časopisa ukoliko ih ne bismo podijelili s drugima. Međutim, s vremena na vrijeme, poneka novost bi nas u tolikoj mjeri zaprepastila da bi potpuno zaokupila pažnju cijele porodice; tako se dogodilo i jednog proljetnog dana, kad je nebo bilo nalik modrom staklu, a mi sjedili u prošaranoj sjenci vinove loze i gutali poštu. 'Uaoo... ovo je baš fino... Pazi samo... Puf'rukavi od organdina... mada bih više voljela da su od kadife... ili možda s porubom od brokata sa suknjom u kosinu. E, to bi bilo jako lijepo... lijepo bi stajalo s dugim bijelim rukavicama i \ednim od onih ljetnih šešira, je lda?" Ponovo bi nastupila tišina; čulo se samo slabo Lugarecijino jecanje u trpezariji, koje se miješalo sa šuškanjem papira. Rodžer bi glasno zijevnuo, a poslije njega bi uslijedeli Sraćko i Povraćko. "Gospode Bože! Kakva ljepotica!... Ama, pogledajte je samo!... Teleskopski nišan... brzometka sa zatvaračem... Baš prava Ijepojka!... Hmm... sto pedeset... pa, to valjda nije preskupo... Eee, ovo je stvarno pristojna cijena... Da vidimo... dvocijevka... sužena cijev pri vrhu... Tako je... paa, biće da je čovjeku ipak potrebno nešto teže za patke." Rodžer je češkao čas jedno čas drugo uho i okretao glavu u stranu, a licem mu se širio izraz blaženstva nježno je stenjao od zadovoljstva. Sraćko je ležao sklopljenih očiju. Povraćko je uzalud pokušavao uloviti jednu muhu i vilice bi mu zvecnule svaki put kad bi na nju škljocnuo zubima. "A'ha! Antoanu su konačno prihvatili jednu pjesmu! On posjeduje pravi talent samo ako bude kadar da ga iskopa u sebi. Varlen počinje rad sa štamparskim strojem u jednoj štali... Pih! ograničen broj izdanja njegovih vlastitih djela... Jao, pobogu, Džon Bulok se okušava na portretima... portretima, molim ja vas! A nije bio u stanju da naslika ni najobičniji svijećnjak. Evo jedne dobre knjige koju bi obavezno trebala pročitati, Mama: Elizabetanski dramatičari... krasno djelo... ima u njemu sjajnih tekstova..." Rodžer je obrađivao svoje stražnje dijelove u potrazi za buhom i služio se prednjim zubima kao makazicama, frkćuci glasno za sebe. Sraćko je skoro neprimijetno trzao repom i nogama, dok su mu se žućkastomrke obrve kretale goredolje, zaprepaštene vlastitim snom. Povraćko je ležao i pre' tvarao se da spava, a sve vrijeme je žmirkao na muhu koju je čekao da se negdje smiri. "Tetka Mejbel je preselila u Saseks... kaže da je Henri položio sve ispite i da

će se zaposliti u banci... u krajnjoj liniji, mislim da piše 'banka'... stvarno ima grozan rukopis, usprkos tom skupom obrazovanju kojim se uvijek hvali... Ujka Stiven je slomio nogu siroti dragi matorac... a onda ga je napala stjenica?... A, ne, nije, sada mi je jasno... stvarno, ovaj rukopis... slomio je nogu kad je pao sa stepenica... Čovjek bi pretpostavio kako ima toliko zdravog mozga da se ne pentra uz ljestve u njegovim godinama... smiješno... Tom se oženio... jednom od Garnetovih djevojaka..." Majka je uvijek ostavljala za kraj debelo pismo na kom je adresa bila ispisana krupnim, čvrstim, fino zaokruženim slovima to je bila mjesečna rata stare tetke Hermione. Njena pisma su u porodici redovno stvarala pometnju punu srdžbe, pa smo svi ostavljali svoju poštu i usredsređivali se na slušanje kad bi Majka, uz uzdah mirenja sa sudbinom, razmotala dvadesetak strana, udobnije se namjestila i počela čitati. "Kaže da doktori nemaju baš mnogo nade za nju", primijetila je. "Posljednjih četrdeset godina oni stalno dižu ruke od nje, a ona je još uvijek jaka kao kobila", rekao je Lari. "Kaže da je uvijek smatrala kako je pomalo neobično što smo se tek tako pokupili i sjurili u Grčku, ali odmah zatim dodaje da su imali gadnu zimu, tako da joj se čini možda razboritim što smo se odlučili za tako blagotvorno podneblje." "Blagotvorno podneblje! Gospode Bože, kakve riječi ta žena upotrebljava!" "Za ime Boga!... jao, nije valjda... joj, Bože moj!..." "Sta je sad?" "Kaže da jako želi da dođe i boravi kod nas... Ijekari su joj preporučili topliju klimu!" "Ni govora, odbijam! Ja to ne bih mogao podnijeti", uzviknuo je Lari i skočio na noge. "Zar nije dovoljno gadno što mi se svakog jutra kao na kakvoj izložbi prikazuju Lugarecijini desni, nego da mi još i nekakva stara tetka Hermiona krepava parče po parče po cijeloj kući. Moraćeš je nekako odvratiti, Mama... Kaži joj da nema mjesta..." "Ali ne mogu, dušo; u posljednjem pismu sam joj rekla da imamo veliku vilu." "Vjerovatno je zaboravila", rekao je Lesli pun nade. "Ama nije. Evo, ovdje to pominje... gdje ono bi?... a, da, evo: 'Pošto izgleda da sad možete priuštiti prostran smještaj, sigurna sam, draga moja Lui, da nećete cicijašiti, već ćete izdvojiti jedan mali ćošak za staricu kojoj nije ostalo još dugo da pozivi.Eto vam sad! Šta bismo, za ime svijeta, mogli učiniti!" "Piši joj kako je ovdje zavladala epidemija velikih boginja i pošalji joj fotografiju Margo s bubuljicama", predložio je Lari. "Ne budi smiješan, dušo. Osim toga, pisala sam joj kako je ovdje zdravo." "Stvarno, Mama, baš si nemoguća!" uzviknuo je Lari srdito. "Baš kad sam se ponadao prijatnom, spokojnom Ijetu i ljetnom radu, uz samo dvatri odabrana prijatelja, na nas treba da izvrši invaziju ta zlobna matora kamila što smrdi na naftalin i pjeva crkvene pjesme u klozetu." "Stvarno, dušo, ponekad baš pretjeruješ, l uopšte mi nije jasno zašto moraš uvlačiti klozete u priču nijednom u životu nisam je čula kako bilo gdje pjeva crkvene pjesme." "Ona ništa drugo i ne radi nego pjeva crkvene pjesme... 'l rodi se Kralj../a svi ostali stoje u redu ispred klozeta." "Pa, u svakom slučaju, moraćemo smisliti dobar izgovor. Ne mogu joj napisati da je ne želimo zato što pjeva crkvene pjesme." "A zašto ne?" "Budi razuman, dušo. Na kraju, ona nam je ipak nekakav rod." "Kakve to veze ima, za ime svijeta? Zar moramo padati na koljena pred tom matorom vješticom samo zato što nam je nekakav rod, kad bi u stvari jedino razumno bilo da je spalimo na lomači?" "Nije baš tako strašna", pobunila se Majka nesigurno. "Draga moja Majko, od svih gadnih rođaka kojima smo okruženi, ona je sasvim izvjesno najgora, l dok sam živ neće mi biti jasno zašto uopšte održavaš vezu s njom." "Pobogu, pa moram valjda odgovoriti na njena pisma, zar ne?" "A zašto? Jednostavno napiši OTPUTOVALI preko cijele koverte i vrati pismo." "To ne bih mogla učiniti, dušo. Poznala bi mi rukopis", rekla je Majka nekako u nedoumici. "Osim toga, pismo sam već otvorila." "Zar joj ne bi neko od nas mogao napisati da si teško bolesna?" predložila je

Margo. "lako je, reći ćemo kako su doktori digli ruke jer su izgubili svaku nadu", dometnuo je Lesli. "t/a ću joj napisati to pismo", rekao je Lari sa slašću. "Nabaviću jednu od onih krasnih koverti s crnim rubom... To će povećati utisak vjerodostojnosti..." "Bogami nećeš", rekla je Majka odlučno. "Ako to učiniš, ona će smjesta doletjeti da me njeguje. Znaš ti nju." "Ama zašto uopšte održavaš ikakav kontakt s njima? To bih volio znati", upitao je Lari očajnički. "Kakvo ti zadovoljstvo to pruža? Svi su ili fosili ili mentalno bolesni." "To uopšte nije tačno, nisu mentalno bolesni", odbrusila je Majka srdito. "Gluposti, Majko... Pazi samo tetku Bertu, koja drži čopore izmišljenih mački... zatim, tu ti je i stari ujak Patrik, koji hoda go kao od majke rođen i savršenim neznancima pripovijeda o tome kako perorezom kolje kitove... svako od njih ima poneku bubicu u glavi." "Pa dobro, na svoju su ruku. Ali svi su oni jako stari, pa je sasvim razumno i očekivati da budu na svoju ruku. Ali nisu mentalno bolesni', objasnila je Majka. Zatim je iskreno dodala: "U svakom slučaju, nisu dovoljno bolesni da bi ih negdje zatvorili." "U svakom slučaju, ako će već rođaci izvršiti invaziju, ostaje nam samo jedno." "A to je?" upitala je Majka, izvirujući s očekivanjem preko naočala. "Da se preselimo, naravno." "Da se preselimo?" upitala je Majka zbunjeno. "Da se preselimo u manju vilu. Zatim možeš lijepo sjeSti i napisati svim tim zombijima kako nemamo mjesta." "Ama, šta pričaš gluposti, Lari. Ne možemo se stalno seljakati. Ovdje smo preselili kako bismo izišli na kraj s tvojim prijateljima." "E, pa, sad moramo preseliti kako bismo izišli na kraj s rođacima." "Ali ne možemo neprekidno jurcati tamo'amo po ostrvu... ljudi će pomisliti da smo pomahnitali..." "Pomisliće da smo još luđi ako odnekud bane ta matora harpija. Časna riječ. Majko, ako dođe, ja je neću trpjeti. Vjerovatno ću pozajmiti jednu Leslijevu pušku i prosvirati joj tane kroz korzet." "Lari!! Ne volim kad govoriš takve stvari pred Gerijem." "Samo te upozoravam." Nastupila je pauza dok je Majka grozničavo glancala naočale. "Ali to izgleda tako... tako... ekscentrično, stalno mijenjati vile onako bez veze, dušo", rekla je naposlijetku. "Nema tu ništa ekscentrično", odgovorio je Lari iznenađen. "To je nešto savršeno logično." "Naravno da jeste", složio se Lesli. "U svakom slučaju, to ti dođe kao neka vrsta samoodbrane." "Stvarno, Mama, dozovi se u pamet", rekla je Margo. "Na kraju krajeva, promjena je dobra kao pogača preko hljeba u znoju lica svog." I tako smo se preselili držeći na umu ovu tek uvedenu poslovicu.

TREĆI DIO Jednako dugo (vele) čovjek nasmijan živi ko onaj tužni, plus još jedan dan. Judal, Ralf Terevendžija Netrendžija

TRINAESTO POGLAVLJE Snježnobijela vila Naša nova vila, šćućurena na vrhu brežuljka, među maslinama, bijela kao snijeg, imala je prostranu verandu koja se protezala duž cijele jedne strane; po njoj se pružala debela zavjesa vinove loze. Gusto prepletena divljim ovijećem i uredno ozidana, ispred kuće je bila bašta jedva veća od džepne maramice. Cijelu baštu natkrivalo je ogromno drvo magnolije, čiji su glatki, tamnozeleni listovi bacali

duboku sjenu. Izbrazdani prilazni put vijugao je od kuće, niz brijeg i kroz maslinjake, vinograde i voćnjake prije nego što bi stigao do ceste. Zavoljeli smo vilu istog časa kad nas je Spiro doveo da je vidimo. Stajala je, oronula ali nevjerovatno otmjena, između pijanih maslina i izgledala kao kakav dendi iz osamnaestog stoljeća koji se podnimio okružen družinom dvorkinja. Sa moje tačke gledišta, njene čari dobile su ogroman plus kad sam u jednoj sobi otkrio slijepog miša koji je višio naglavačke o prozorskom kapku i cijukao s mračnom zlobom. Nadao sam se da će preko dana boraviti u kući, ali čim smo uselili, on je zaključio kako je mjesto postalo previše prometno i odselio je na neko mirno maslinovo stablo. Bilo mi je žao što je tako odlučio, ali kako je bilo dosta drugih stvari koje su me zaokupile, brzo sam ga zaboravio. Bijela vila bila je mjesto gdje sam se konačno stvarno zbližio s bogomoljkama; do tada sam ih viđao samo s vremena na vrijeme kako tumaraju kroz mirtu, ali im nikada nisam poklanjao posebnu pažnju. Sad su me prisilile da ih primijetim, jer ih je na vrhu brijega s vilom bilo na stotine i uglavnom su bile krupnije od svih koje sam do tada vidio. Prezrivo su čučale po stablima maslina, između mirti, na zelenim glatkim listovima magnolije, a noću bi se sjatile oko kuće ušle bi vrtložeći se pod svjetlost lampe, dok su im se zelena krila pjenušala kao točkovi starinskih parobroda, da bi naposlijetku sletjele na stolove ili stolice i kočoperno počele nabadati uokolo, okrećući glavu sad na jednu, sad na drugu stranu u potrazi za plijenom i posmatrajući nas netremiče buljavim očima s lica bez vilice. Dotad nisam imao pojma da bogomoljke mogu narasti tako ogromne, jer su neki od primjeraka što su nas posjećivali bili duži od deset centimetara; takva čudovišta nisu se bojala ničega i znala su se čak bez oklijevanja okomiti na nešto krupno poput njih samih, pa i krupnije. Izgleda da su smatrale kako je kuća njihovo vlasništvo, a zidovi i plafoni njihovo zakonito lovište. Međutim, i macaklini koji su živjeli u pukotinama na baštenskom zidu takođe su smatrali da je kuća njihovo lovište, pa su ti gušterovi neprekidno ratovali protiv bogomoljki. Većina bitaka svodila se u stvari na čarke između pojedinih članova ove dvije životinjske vrste, ali kako su u principu jedni drugima bili dorasli protivnici, borba često nije bila vrijedna pažnje. No, s vremena na vrijeme došlo bi do bitke koju je uistinu vrijedilo posmatrati. Na moju sreću, imao sam privilegovanu ložu za posmatranje takve jedne borbe, jer se ona odigravala iznad moje postelje, na njoj i u njoj. Tokom dana najveći broj macaklina živio je ispod labavog maltera na baštenskom zidu. Kako je sunce zalazilo, a svježa sjenka magnolije obavijala kuću i baštu, oni su se pojavljivali, promolivši glavice iz pukotina, a onda su zlaćanim očima zurili oko sebe. Postepeno bi kliznuli na zid, a pljosnata tijela i zdepasti, skoro kupasti repovi izgledali su im pepeIjastosivi u sutonu. Oprezno su se kretali preko mahovinom prošaranog zida sve dok ne bi stigli do bezbjednosti loze iznad verande, a onda su strpljivo čekali da se nebo smrači i upale svjetiljke. Zatim bi izabrali područje za lov i počeli se probijati preko kućnog zida jedni u spavaće sobe, drugi u kuhinju, a treći bi ostali na verandi između listova loze. Jedan poseban macaklin preuzeo je moju spavaću sobu kao svoje lovište, pa sam ga prilično upoznao i krstio ga Džeronimo, jer su mi njegovi napadi na insekte izgledali prepredeni i dobro smišljeni baš kao i podvizi tog čuvenog Indijanca. Džeronimo kao da je bio za stepen iznad ostalih macaklina. Kao prvo, živio je sam, ispod jednog velikog kamena u lijehi cinije pod mojim prozorom i nije trpio druge macakline u blizini svoga boravišta; a kad već o tome govorimo, isto tako nije dozvoljavao nijednom stranom macaklinu da uđe u moju spavaću sobu. Ustajao je prije ostalih iz svoje vrste i izlazio ispod svog kamena još dok je zid i kuću prekrivala blijeda sunčeva svjetlost. Otkaskao bi uz Ijuspavu bijelu strminu maltera sve do prozora moje spavaće sobe i promolio glavu iznad pervaza, znatiželjno zureći uokolo; zatim bi hitro klimnuo glavom dvatri puta, da li u znak pozdrava meni ili od zadovoljstva što sobu zatiče kako ju je ostavio, to nikad nisam mogao reći sa sigurnošću. Sjedio bi na pervazu i glasno gutao za sebe, sve dok se ne bi smrklo i u sobu bila donesena lampa; pri zlatnom sjaju svjetiljke izgledalo je kao da mijenja boju, od pepeljastosive do blijede, prozračno ružičaste boje bisera koja je isticala njegove fine šare guščijih bubuljica; koža mu je izgledala tako prefinjena i tanka da ste osjećali kako mora da je providna, kako mu možete vidjeti unutrašnje organe, sklupčane uredno kao leptirove rilce u debelom trbuščiću. Dok su mu oči zaneseno blistale, uzventrao bi se geguckajući uza zid do svog omiljenog mjesta lijevog ugla

između spoljnog zida i plafona a zatim bi visio odozgo, naglavačke, i čekao da se pojavi njegov večernji obrok. Hranu nije trebalo dugo čekati. Poslije prvog roja buba, komaraca i bubamara, na koje Džeronimo nije obraćao pažnju, brzo bi uslijedili paukovi kosci, zlatooke, manji noćni leptirovi i poneka od robusnijih buba. Posmatranje Džeronimove taktike prikradanja silno je doprinijelo mom obra zovanju. Neka zlatooka ili noćni leptir, vitlajući se oko svjetiljke dok im se ne bi zamantalo, dolepršali bi i smjestili se na tavanicu u bijeli krug svjetlosti koji se ondje ocrtavao. Džeronimo, koji je naglavačke visio u svom uglu, odmah bi se ukočio. Munjevito bi dvatri puta zaklimao glavom, a zatim se oprezno počeo šunjati preko plafona, milimetar po milimetar, ukočeno zureći u insekta. Polako bi klizio preko maltera dok se ne bi našao na petnaestak centimetara od plijena, nakon čega bi zastao za trenutak; mogli ste mu vidjeti jastučaste prste kako se pomjeraju dok pokušava zahvat na malteru učiniti sigurnijim. Oči bi mu se još više iskolačile od uzbuđenja, na licu bi mu se proširilo nešto što je smatrao izrazom svireposti od kog se ledi krv u žilama, vršak repa bi mu za trenutak zatreperio, a zatim bi hitro sunuo preko tavanice, glatko kao kap vode; čuo bi se slabašan prasak i on bi se okrenuo, a lice mu je zario izraz samozadovoljstva i sreće, dok bi mu iz usta virila zlatooka čije su mu se noge i krila otezali preko usana kao neobični, drhtavi brkovi morža. Džeronimo bi žestoko zamlatarao repom kao uzbuđeno štene, a zatim bi se odgegao natrag do svog odmorišta da na miru pojede obrok. Imao je nevjerovatno oštro oko, jer sam ga često viđao kako, primijetivši kakvog sićušnog noćnog leptira na suprotnom kraju sobe, pravi krug po tavanici ne bi li prišao dovoljno blizu da ga ulovi. Njegov stav prema suparnicima koji su pokušavali prisvojiti njegovu teritoriju bio je sasvim neposredan. Jedva što bi se dovukli preko ivice pervaza i smjestili da predahnu poslije dugog uspona uza zid vile, čuo bi se zvuk struganja nogama i Džeronimo bi sunuo preko tavanice i niza zid i sletio na prozorski prag s potmulim udarcem. Prije no što bi pridošlica stigla da načini jedan jedini pokret, Džeronimo bi se nabio naprijed i zaskočio ga. Zanimljivo, za razliku od drugih macaklina, on nije nasrtao na glavu ili tijelo neprijatelja. Bacio bi se pravo na protivnikov rep i kad bi ga šče' pao ustima, nekih pola palca od kraja, okačio bi se na njega kao buldog i tresao ga lijevo'desno. Obeshrabren tim podmuklim i neobičnim stilom napada, došljak bi smjesta pribjegao starostavnoj gušterskoj smicalici: odbacio bi rodeni rep i bržebolje šmugnuo preko ivice prozora i niz zid do lijehe cinije. Džeronimo bi, zadihan od napora, ostao kao pobjednik na pervazu, dok mu je protivnikov rep visio iz usta i korpcao se tamO'amo kao zmija. Nakon što bi se uvjerio da mu je suparnik pobjegao, Džeronimo bi se skrasio i produžio jesti rep odvratan običaj protiv kog sam bio dusom i srcem. Međutim, to je očito bio njegov način proslavljanja pobjede i nije bio sasvim sretan sve dok se rep ne bi našao na sigurnom mestu u njegovom nabreklom trbuhu. Većina bogomoljki koje su ulijetale u moju sobu bila je prilično sitna. Džeronimo je uvijek jedva čekao da ih ščepa, ali su one za njega bile prebrze. Za razliku od drugih insekata, bogomoljke kao da ne padaju pod uticaj svjetlosti larripe; umesto da se pijano kovitlaju okolonaokolo, spokojno bi se skrasile na nekom udobnom mjestu i onda stale da žderu igrače oko lampe kad god bi se ovi malo smirili ne bi li povratili snagu. Njihove loptaste oči izgledale su jednako prodorne kao i macaklinove, tako da bi ga uvijek primijetile i žurno umakle mnogo prije nego što bi on dopuzao dovoIjno blizu da se upusti u bitku. Međutim, u noći Velike Bitke Džeronimo se suočio s jednom bogomoljkom koja ne samo da je odbila da pobjegne, već mu je, štaviše, krenula u susret, a sam boj ga je maltene dokusurio. Već izvjesno vrijeme kopkao me način na koji se bogOmoljke razmnožavaju. Posmatrao sam nesretnog mužjaka kako čuči na leđima ženke koja ga, savršeno ravnodušno, brsti preko ramena. Čak i nakon što bi mu glava i srednji dio nestali u ženkinim skladnim ustima, njegov stražnji dio nastavio bi vršenje svoje bračne dužnosti. Pošto sam neko vrijeme posmatrao njihov prilično divljački ljubavni život, strašno sam poželio da vidim kako polažu i izliježu jaja. Prilika je iskrsla jednog dana kad sam bio u brdima gdje sam se našao tako reći licem u lice s jednom izuzetno krupnom bogOmoljkom ženkom koja se kraljevski prikradala kroz travu. Imala je naduven trbuh, pa sam bio siguran da očekuje sretni događaj. Nakon što je zastala, klateći se tamo'amo na svojim vitkim nogama, i hladno me odmjerila, sitnim korakom je produžila svojim putem

između travki. Zaključio sam kako je najbolje da je uhvatim, pa da jaja položi u kutiju, gdje bih ih mogao na miru nadzirati. Čim je shvatila kako pokušavam da je ulovim, zavrtjela se oko sebe i uspravila na stražnje noge. Njena blijedozelena krila boje zada su se raširila, a zubate prednje noge izvile su se uvis prkosno upOzoravajući. Razveseljen tom ratobornošću prema stvorenju toliko puta većem od nje, nehajno sam je, palcem i kažiprstom, uhvatio oko toraksa. Istog časa ona je duge, oštre prednje noge ispružila preko leđa i sklopila ih nad mojim palcem; osjetio sam kao da mi se pola tuceta igli žarilo u kožu. "Toliko sam bio iznenađen da sam je ispustio, a onda sjeo da isisam ranu: otkrio sam kako su tri mala uboda otišla stvarno duboko, a kad sam stisnuo prst, pojavile su se kapljice krvi. Moje poštovanje prema njoj je znatno poraslo; ona je očigledno bila insekt na koga treba ozbiljno računati. Pri sljedećem pokušaju bio sam oprezniji i poslužio sam se objema rukama i to tako što sam je uhvatio oko toraksa jednom, a njene opasne prednje noge pridržao drugom. Bezuspješno se koprcala i pokušavala me ugristi svojim čeIjustima spustila je zlobno malo šiljato lice i grickala mi kožu, ali joj je vilica bila preslaba da bi postigla neki rezultat. Odnio sam je kući i zatvorio u veliki gazom zastrt kavez u mojoj spavaćoj sobi, ukusno ukrašen komadima paprati, vrijesom i kamenjem, između kojih se ona kretala s lakonogom Ijupkošću. Krstio sam je Sisilija bez posebnog razloga i provodio sam dosta vremena loveći joj leptirove koje je jela u ogromnim količinama s očito nesmanjenim apetitom, dok joj je stomak sve više rastao. Kad sam bio siguran da će svakog časa položiti jaja, nekako je uspjela naći rupu u kavezu i pobjeći. Sjedio sam u postelji jedne noći i čitao kad je, uz silno zujanje krilima, Sisilija preletjela preko sobe i s naporom aterirala na zid, neka tri ili četiri metra od mjesta gdje je Džeronimo žustro čistio posljednje parčiće jednog izuzetno dlakavog noćnog leptira. Zastao je dok su mu čuperci malja prijanjali za usne i zaprepašteno se zagledao u Sisiliju. Uvjeren sam da nikad nije vidio tako krupnu bogomoljku, jer je Sisilija bila dobrih pola palca duža od njega. Zabezeknut njenom veličinom i zapanjen njenom drskošću što se smjestila u njegovu sobu, Džeronimo nije bio u stanju bilo šta da učini i nekoliko trenutaka je samo zurio u nju. U međuvremenu, Sisilija je okretala glavu lijevO'desno i gledala oko sebe s izrazom krutog zanimanja, kao uštogljena, ćoškasta matora frajla u umjetničkoj galeriji. Nakon što se povratio od iznenađenja, Džeronimo je riješio da drskom insektu očita bukviću. Obrisao je usta o plafon, a onda hitro zaklimao glavom i zašibao repom tamoamo, očito podstičući vlastiti bijes, spreman da prkosi smrti. Sisilija uopšte nije obraćala pažnju na njega, nego je nastavila zuriti oko sebe, lagano se njišući na dugim vitkim nogama. Džeronimo je polako kliznuo sa zida, bijesno gutajući, sve dok nije zastao na oko metar od bogomoljke i promijenio noge, jednu za drugom, ne bi li se uvjerio da mu je oslonac dobar. Sisilija je sjajno odglumila zaprepaštenje, kao da ga prvi put primjećuje. Ne mijenjajuci položaj, okrenula je glavu i virnula preko ramena. Džero nimo se zagledao u nju i počeo još jače gutati. Nakon što ga je pažljivo i hladno odmjerila iskolačenim očima, Sisilija je nastavila razgledati plafon kao da macaklin ne postoji. Džeronimo je šmugnuo naprijed još nekoliko centimetara i ponovo zagrebao prstima, a rep mu se jednako trzao. Zatim se bacio napred, a onda se dogodilo nešto čudnovato. Sisilija, koja je dotad bila tobože potpuno posvećena inspekciji jedne pukotine u malteru, odjednom je skočila u zrak, okrenula se oko sebe i aterirala na isto mjesto, samo što su joj sada krila bila raširena poput ogrtača, uspravila se na stražnje noge, a prednje, kojima se služila kao rukama, izvila na gotovs. Džeronimo uopšte nije bio spreman za tako bodljikav doček, pa se ukopao u mjestu desetak centimetara daleko i zagledao u nju. Ona mu je uzvratila pogledom punim prezrive ratobornosti. Cijela stvar kao da je zbunila Džeronima dotadašnje iskustvo govorilo mu je kako bogomoljka mora da pobjegne i odzuji preko sobe kad joj se on približi, a ipak, evo je kako stoji uspravno, s prednjim nogama spremnim za ubod, a zeleni ogrtač od krila joj blago šuška dok se klati tamo'amo. Međutim, kad je već stigao tako daleko, nije mu bilo uzmicanja prikupio je svu snagu i skočio da svom plijenu oduzme život. Njegova brzina i težina su postigli cilj, jer je udario u bogomoljku i natjerao je da se zatetura, a onda je čeljustima ščepao donji dio njenog toraksa. Sisilija je uzvratila tako što je škljocnuvši sklopila obje prednje noge na Džeronimovim stražnjim nogama. Šuškali su i teturali preko plafona i niza zid i oboje su pokušavali zadobiti neku prednost. Zatim je nastupila pauza kako se

natjecatelji odmorili i pripremili za sljedeću rundu, mada nijedno od njih nije popuštalo stisak. Upitao sam se trebam li se umiješati; nisam htio da ijedno pogine, ali u isti mah, bitka je bila tako zanimljiva da nisam bio rad da ih rastavim. Prije no što sam se uspio odlučiti, oni su krenuli iz početka. Iz nekog nejasnog razloga Sisilija je uporno pokušavala da Džeronima svuče niza zid, do poda, dok je on isto tako bio čvrsto riješen da nju odvuče gore, na plafon. Neko vrijeme su posrtati tamoamo, pa bi prvo jedno a odmah zatim drugo zadobilo preimućstvo, ali se u stvari ništa odluču juće nije dešavalo. Zatim je Sisilija napravila kobnu grešku: za vrijeme jedne od njihovih povremenih pauza ugrabila je priliku i sunula u zrak u pokušaju da preleti preko sobe sa Džeronimom koji joj se klatio u kandžama, baš kao orao s jagnjetom. Međutim, nije uzela u obzir njegovu težinu. Njen nagli skok iznenadio je macaklina i otrgnuo jastučiće na njegovim prstima od zida, ali tek što su se našli u zraku, on je postao pretežak teret i to teret s kojim se čak ni Sisilija nije mogla nositi. U zamršenom klupku repa i krila pali su na postelju. Pad ih je oboje toliko iznenadio da su pustili jedno drugo, pa su sjedili na ćebetu i posmatrali se zažarenim očima. Pomislio sam kako je prilika da se umiješam i cijelu makljažu proglasim neriješenom i baš kad sam se spremio da ščepam protivnike, oni su se opet bacili jedno na drugo. Ovog puta Dežronimo je bio mudriji, pa je jednu Sisilijinu oštru podlakticu uhvatio ustima. Ona je uzvratila tako što ga je drugom rukom ščepala oko vrata. Oboje su bili u istom sosu ondje na ćebetu, jer su im se prsti i kandže hvatali u tkanje i saplitali ih. Natezali su se tamoamo preko postelje, a onda su se počeli probijati prema jastuku. Dotad su oboje već izgledali prilično jadno: Sisiliji je jedno krilo bilo smrvljeno i otkinuto, a jedna noga iskrivljena i neupotrebljiva, a Džeronimo je preko leđa i vrata imao brojne krvave ogrebotine koje su napravile Sisilijine prednje kandže. Mene je, opet, toliko zainteresovalo da vidim ko će pobijediti da mi uopšte nije padalo na pamet da ih zaustavim, pa sam se izvukao iz postelje dok su se oni približavali jastuku, jer nisam baš ginuo od želje da mi se jedna od Sisilijinih kandži zarije u prsa. Izgledalo je da se bogomoljka umara, ali kad su joj noge došle u dodir s glatkom površinom čaršafa, kao da je dobila novu snagu. Šteta što je tu novostečenu snagu usmjerila na pogrešan objekt. Popustila je stisak oko Džeronimovog vrata i umjesto toga dočepala mu se repa; ne znam je li po mislila da će, ako to učini, moći da ga digne u zrak i tako učini nepokretnim, ali to je imalo sasvim suprotan efekt. Čim su mu se kandže žarile u rep, Džeronimo ga je odbacio, ali da bi to postigao, morao se tako žestoko zakoprcati i hitro zatresti glavom lijevodesno da mu je, kao rezultat te akcije, u ustima ostala iščupana jedna Sisilijina prednja noga. l tako je sada na megdanu stajala Sisilija, koja je jednom kandžom nepopustljivo stezala Džeronimov rep što je sibao, a Džeronimo je, bez repa i okrvavljen, u ustima držao Sisilijinu prednju lijevu nogu koja se i dalje mrdala. Sisilija je još uvijek mogla dobiti bitku da je hitro zgrabila Džeronima prije nego što je ispljunuo zalogaj njene noge; ali bila je previše obuzeta repom koji je mlatarao za koji je, pretpostavljam, mislila da je vitalni dio njenog neprijatelja pa ga je onom jednom kandžom i dalje čvrsto stezala. Džeronimo je ispljunuo nogu i bacio se naprijed, usta su mu škljocnula i u njima su nestali Sisilijina glava i toraks. To je, u stvari, bio kraj bitke; sada se samo radilo o tome da Džeronimo izdrži dok Sisilija ugine. Noge su joj se grčile, krila su joj se raširila poput zelenih lepeza i krto šuškala lepršajući, veliki abdomen joj je pulsirao, a trzaji njenog umirućeg tijela strmoglavili su ih oboje u jednu pukotinu u izgUzvanim čaršafima. Dugo nisam mogao da ih vidim; jedino sam čuo prigušeno krckanje bogomoljkinih krila, ali postepeno je i ono prestalo. Nastupila je pauza, a onda se jedna izgrebana i okrvavljena glavica promolila iznad ivice čaršafa, a par zlatnih očiju me zamišljeno osmotrio likujući kad je Džeronimo iznureno ispuzao u vidno polje. S ramena mu je bilo odguljeno veliko parče kože i tu je sad stajala krvava krpa živog mesa; leđa su mu bila ispjegana zrncima krvi ondje gdje su mu se kandže žarile u tijelo, a kad bi se pokrenuo, krvavi patrljak njegovog repa ostavljao je crvenu mrlju na čaršafu. Bio je izubijan, šepav i iscrpljen, ali pobjednik. Sjedio je ondje neko vrijeme i gutao sam za sebe; zatim je dopustio da mu obrišem leđa kuglicom vate na kraju šibice. A onda sam mu, za nagradu, ulovio i uručio pet debelih muha i on ih je s uživanjem pojeo. Pošto je donekle povratio snagu, polako se uputio duž zida, preko prozorskog pervaza i

niz spoljašnji zid kuće do svog doma ispod kamena u lijehi cinija. Očito je zaključio da mu je potreban solidan cjelonoćni počinak poslije tako grozničave tuče. Sljedeće noći opet se pojavio u svom uobičajenom uglu, gizdav kao uvijek, mktarajući patrljkom repa od zadovoljstva dok je posmatrao gOzbu od insekata kako pluta oko svjetiljke. Skoro mjesec dana poslije svoje velike bitke Džeronimo se jedne noći pojavio na prozorskom pervazu i, na moje iznenađenje, sa sobom doveo još jednog macaklina. Pridošlica je bio prilično sitnog rasta, tek upola Džeronimove veličine, veoma nježne bisernoružičaste boje, s krupnim svijetlim očima. Džeronimo je zauzeo svoj uobičajeni položaj u jednom uglu, dok je novajlija izabrao mjesto na sredini plafona. Posvetili su se lovu na insekte s krajnjom usredsređenošću, potpuno ignorišući jedan drugog. U početku sam mislio da je pridošlica pošto je tako fine građe Džeronimova nevjesta, ali istraživanje u lijehi cinije pokazalo je kako on pod svojim kamenom i dalje održava samačko domaćinstvo. Drugi macaklin je vjerovatno spavao drugdje i pojavljivao se samo noću kako bi se pridružio Džeronimu kad bi se ovaj verao uza zid do spavaće sobe. Kad bih se prisjetio njegovog ratobornog stava prema drugim macaklinima, bilo mi je teško da shvatim kako trpi novajliju. Zabavljao sam se mišlju kako bi to mogao biti Džeronimov sin ili kćerka, ali sam znao da gušteri ne žive kao porodična bića prosto polože jaja i prepuštaju mladima (kad se izlijegu) da se staraju sami o sebi tako da mi ovo nije izgledalo vjerovatno. Još uvijek nisam mogao odlučiti kakvo ime da podarim novom stanovniku moje spavaće sobe kad ga je zadesila strašna sudbina. S lijeve strane vile prostirala se široka dolina nalik činiji u koju je neko strpao travnjak gusto posut izvitoperenim trupcima maslina. Dolina je bila okružena liticama od ilovače i šljunka visokim nekih sedam metara, oko čijeg je podnožja rasla gusta lijeha mirte koja je prekrivala razbacanu gomilu stijenja. S moje tačke gledišta, to je bilo plodno lovište, jer je ogroman broj različitih životinja živio na tom području i neposredno oko njega. Jednog dana lovio sam oko tih stijena i pronašao jedan ogroman, upola istruo maslinov panj gdje leži ispod grmlja. Kako sam pomislio da bi se ispod njega moglo naći nešto zanimljivo, potegao sam i srčano gurao sve dok se panj nije prevrnuo i gnjecavo zavalio na leđa. U jazu koji je ostavila njegova masa skvrčila su se dva stvorenja, pri pogledu na koje sam samo uzdahnuo od zaprepaštenja. Koliko sam bio u stanju da ocijenim, to su bile obične žabe krastače, ali najveće koje sam ikad vidio. Obje su imale obim veći od prosječne činije. Bile su sivkastozelene, pretjerano naborane i s čudnim bijelim pjegama ovdjeondje po tijelu gdje im je koža bila sjajna i bez pigmenta. Čučale su kao dvojica debelih, gubavih Buda, zurile u mene i gutale na onaj čudni način s osjećanjem grize savjesti svojstven krastačama. Uzeo sam po jednu u obje ruke i učinilo mi se kao da rukujem mlitavim kožnim balonima, a žabe su žmirkale na mene svojim finim zlatno izrezbarenim očima; smjestile mi se udobnije na prstima, zureći u mene s povjerenjem, dok su im se široka usta s debelim usnama širila u nesigurnom kezu kao da se osjećaju neprijatno. Toliko su me oduševile i tako me uzbudilo samo otkriće da sam osjetio kako ih istog časa moram podijeliti s nekim, inače ću eksplodirati od prigušene radosti. Sumanuto sam odjurio do vile, stežući krastače u rukama, da svoj novi dobitak pokažem porodici. Majka i Spiro su bili u ostavi i provjeravali bakaluk kad sam sunuo unutra. Podigao sam žabe i počeo ih preklinjali jfe* da pogledaju te krasne vodozemce. Stajao sam prilično blizu Spiri; kad se okrenuo, zatekao se licem u lice s jednom od krastača. Spirine mrgodnosti je nestalo, oči su mu se iskolačile, a koža poprimila nekakvu zelenkastu nijansu; sličnost između njega i žaba bila je nevjerovatna. Isukao je svoju maramicu i, držeći je na ustima, isteturao nesigurno na verandu, gdje se žestoko ispovraćao. "Ne bi smio Spiri pokazivati takve stvari, dušo", prigovorila je Majka. "Znaš da ima slab stomak." Naglasio sam kako, iako sam svjestan Spirinog slabog stomaka, nisam ni sanjao da će pogled na tako lijepa stvorenja tako žestoko utjecati na njega. "Zar im nešto fali?" upitao sam strašno zbunjen. "Ništa im ne fali, dušo; prekrasne su", odgovorila je Majka i sumnjičavo odmjerila žabe. '(Jednostavno, stvar je u tome da ih ne mora baš svako voljeti." Spiro je uteturao u kuću blijed kao krpa i maramicom obrisao čelo. Hitro sam sakrio žabe iza leđa.

"Zaime Boga, gosin Geri", rekao je on turobno, "što mi pokazuješ take stvari? Izvinjajem se što sam moro izletit pretkuću, gospojo Darel, al lakomi Boga, jesam li samo vidijo jednu od ovikopiladi, moram se ispovraćat, a mislijo sam, bolje da to uradim pretkućom negli ode unutra. Nemoj da mi ikad više pokazivaš ta stvorenja, gosin Geri, kad te najljepše zamoljavam." Beskrajno sam se razočarao kad je ostatak porodice reagovao skoro isto kao Spiro na žablje blizance, pa sam ih otkrivši kako nisam u stanju pobuditi ni trunku oduševljenja kod drugih sav tužan odnio u svoju sobu i pažljivo ih smjestio ispod kreveta. Te večeri, kad smo upalili lampe, pustio sam žabe da prošetaju po sobi, a sebi sam priredio razonodu loveći im za jelo insekte koji su se kovitlali oko svjetiljke. One su tromo lupkale tamoamo i gulale ponude, a široka ušla bi im se sklopila sa jedva čujnim, muklim zvukom kad bi ljepljivim jezikom, sunuvši kao bičem, uvukle insekta. Ubrzo je jedan izuzetno krupan i histeričan noćni leptir neobazrivo upao u sobu, a ja sam ga pomislivši: baš krasan zalogaj počeo nemilosrdno progoniti. On se skoro istog časa smjestio na plafonu, van domašaja, nepun pedalj od Džeronimovog prijatelja. Noćni leptir bio je bar dvaput veći od macaklina, pa ga je ovaj sasvim mudro ignorisao. Trudeći se da ga oborim za žabe, zavitlao sam na njega jedan časopis, što je stvarno bilo potpuno blesavo. Časopis je promašio leptira, ali je zato posred srijede potkačio guštera u času dok je zurio u zlatooku koja mu se približavala. Časopis je odletio u ćošak, a macaklin je bubnuo na tepih pravo pred veću žabu. Prije no što je gmizavac stigao doći sebi, prije no što sam mogao išta učiniti ne bih li spašio stvar, krastača se nagnula naprijed s dobrodušnim izrazom na licu, ogromna usta razjapila su joj se kao pokretni most, jezik je fijuknuo napolje, a onda se uvukao unoseći guštera i zablja usta ponovo su se sklopila i poprimila izraz pun sramežljivog, prijatnog raspoloženja. Džeronimo koji je naglavačke visio u svom uglu izgledao je potpuno ravnodušan prema zlosretnoj sudbini svog drugara, ali mene je cijeli slučaj užasnuo i strašno me pogodilo osjećanje da sam ja za sve kriv. Žurno sam pokupio žabe i zaključao ih u kutiju iz straha da i sam Džeronimo ne postane sljedeća žrtva njihove svireposti. Džinovske su me krastače strašno zanimale iz više razloga. Kao prvo, naizgled su pripadale običnoj vrsti, a opet, po tijelu i nogama bile su prošarane čudnim bijelim pjegama. Osim toga, sve ostale žabe njihove vrste koje sam dotad vidio dosezale su jedva četvrt veličine tih čudovišta. Sljedeća zanimljivost bila je što sam ih pod onim panjem našao dvije; bilo bi neobično da sam našao makar jednu takvu neman, a to što sam otkrio par kako čuče jedna do druge, bio sam siguran, potpuno je jedinstveno otkriće. Čak sam se pitao da možda nisu nešto sasvim novo za nauku. Tako sam ih, pun nade, držao zatočene ispod kreveta sve do sijedečeg četvrtka, kad je stigao Teodor. Onda sam bez daha odletio u spavaću sobu i donio mu da ih vidi. "Aha!" primijetio je Teodor pažljivo ih posmatrajući i gurkajući ih prstom. "Tako je, izvjesno se radi o izuzetno krupnim primjercima." Izvadio je jednu iz kutije i spustio je na pod, a ona je sjedila i žalostivo ga posmatrala, čas napuhana, čas ispuhana kao mjehurić pljesnjivog kvasca. "Hmmm... da", rekao je Teodor. "Izgleda da su... hm... obične žabe... iako su, kao što rekoh, izuzetno /In/'primjerci. Ove neobične mrlje su posljedica nedostatka pigmenta. Mislim da je to od starosti, iako je, naravno... hmm... moguče da griješim. Vjerovatno su dosta stare... hmm... dok su dostigle ovakve dimenzije." Iznenadio sam se, jer o žabama nikad nisam razmišljao kao o dugovječnim stvorenjima. Upitao sam Teodora koliko obično žive. "Paa, teško je reći... hmm... nema statističkih podataka na koje bismo se oslonili", istakao je, a oči su mu sijevnule, "ali pretpostavljam da ovako velike mogu mirne duše imati dvanaest ili čak dvadeset godina. Sklone su, izgleda, dugom životu. Negdje sam pročitao nešto o žabama zazidanim u kućama i na sličnim mjestima; biće da su tako izdržavale godinama. Cini mi se da je jedna preživjela nekih dvadeset pet godina." Izvadio je i drugu žabu iz kutije i spustio je pored njenog drugara. Čučale su tako jedna uz drugu, gutale i žmirkale, a mlitave su im se slabine nadimale dok su disale. Teodor ih je zamišljeno posmatrao neko vrijeme, a onda je iz džepa na prsluku izvadio hvataljke. Promuvao se krupnim koracima po bašti i prevrnuo nekoliko kamenova dok nije našao poveliku, vlažnu kišnu glistu grimizne boje. Spretno ju je podigao hvataljkama i dugim koracima se vratio na verandu. Stao je iznad krastača i spustio na kaldrmu glistu koja se

uvijala. Ona se sklupčala u čvor, a onda se polako stala rasplitati. Žaba koja je čučala bliže pridigla je glavu, ubrzano zatreptala i malčice se zakrenula kako bi se suočila s glistom. Glista se i dalje uvijala kao vuna na žaru. Žaba se nagnula napred i zabuljila u nju s izrazom nevjerovatnog zanimanja na širokom licu. "A'ha!" rekao je Teodor i nasmiješio se sebi u bradu. Glista je izvela jednu izuzetno zapetljanu osmicu, a zaba se, sva uzbuđena, još više nagnula. Velika usta su joj se otvorila, ružičasti jezik je fijuknuo napolje i prednji dio gliste skočio je u razjapljene čeljusti. Krastača je škljocnula ustima, a ostatak gliste, koji je visio vani, počeo se mahnito uvijati. Žaba se zavalila unazad i veoma usredsređeno nastavila glistin rep utrpavati u usta, služeći se prstima. Kako je dio po dio gliste mlatarajući upadao u usta, krastača je s naporom gutala i sklapala oči uz izraz oštrog bola. Polako ali sigurno, zalogaj po zalogaj, glista je nestajala između debelih usana, sve dok naposlijetku nije ostao samo jedan dio koji se klatio na žabljim ustima i cimao tamoamo. "Hmm", rekao je Teodor, kao da ga sve to zabavlja, "uvijek uživam da gledam kako to rade. To mi liči na one mađioničare, znaš, one što iz usta izvlače metre i metre šarenih marama ili traka... hmm... samo, naravno, u suprotnom smjeru." Krastača je žmirnula, očajnički gutnula, zakovrnula očima i u ustima joj je nestao posljednji dio gliste. "Baš me zanima", zamišljeno će Teodor, a oči mu sijevnuše, "baš me zanima bi li se žabe mogle naučiti da gutaju mačeve? Bilo bi jako zanimljivo to pokušati." Pažljivo je podigao krastače i vratio ih u kutiju. "Naravno, ne oštre mačeve", rekao je uspravivši se i klateći se na vrhovima prstiju, a oči su mu blistale. "Ako bi mač bio oštar, od žabe bi ti ostali samo bataci." Prigušeno se zakikotao za sebe i palcem počešao bradu.

ČETRNAESTO POGLAVLJE Cvijeće koje razgovara Nije prošlo dugo, a primio sam nimalo prijatnu vijest da su mi pronašli još jednog privatnog učitelja. Ovog puta radilo se o izvjesnom gospodinu Kralefskom, individui koja je vukla porijeklo iz zamršenog čvora nacionalnosti, u kom je ipak prevladavala engleska krv. Porodica me obavijestila kako je on izuzetno fin čovjek koji se, štaviše, zanima za ptice, pa bi se trebali lijepo slagati. Na mene, međutim, ovo posljednje obavještenje nije ostavilo nikakav utisak; dotad sam sreo dosta ljudi koji su tvrdili da ih zanimaju ptice, samo da bi se ispostavilo (poslije pažljivog ispitivanja) kako se radi o šarlatanima koji ne znaju ni kako izgleda pupavac ili nisu u stanju razlikovati crnoglavu crvenperku od obične. Bio sam ubijeđen kako se moja porodica potrudila da izmisli tog učitelja koji voli ptice naprosto da bih se osjećao sretnijim što se iznova moram baciti na učenje. Ništa me nije moglo pokolebati u uvjerenju da će se ispostaviti kako je njegova ornitološka slava nastala na osnovu činjenice što je kao klinac od četrnaest godina držao kanarinca. Zbog toga sam u grad na prvi čas pošao u najgorem mogućem raspoloženju. Gospodin Kralefski je živio na dva gornja sprata četvrtaste, pljesnjive oronule kućerine na ulazu u grad. Uspentrao sam se širokim stepeništem i, s prezrivim, izazovnim držanjem, oštro lupnuo zvekirom koji je krasio ulazna vrata. Čekao sam namrgođen i petom iz sve snage kopao po tepihu boje crvenog vina. Skoro istog časa, baš kad sam se spremao da ponovo zakucam, začuo se meki, potmuli šum koraka, vrata su se širom otvorila i ukazao se moj novi učitelj. Smjesta sam zaključio kako gospodin Kralefski uopšte nije ljudski stvor nego gnom koji se prerušio u čovjeka odje nuvši starostavno ali veoma gizdavo odijelo. Imao je krupnu, jajoliku glavu spljoštenu sa strana koje su bile iskošene unatrag naspram glatko zaobljene grbe. Otud i njegov ČUdnovat izgled kao da stalno sliježe ramenima i zuri u nebo. Dugi nos finog hrbata i široko razmaknutih nozdrva izvijao mu se na licu, a njegove nevjerovatno krupne oči bile su vodnjikave i boje bijelog vina. U njima je bio nekakav sanjalački pogled prikovan za nešto jako daleko, kao da se njihov vlasnik upravo budi iz zanosa. Njegova široka, tanka usta uspijevala su spojiti uspijenost s vedrim raspoloženjem, a sad su se razvukla preko cijelog

lica u osmijeh dobrodošlice i otkrila pravilne ali požutjele zube. "Geri Darel?" zapitao je pocupkujući kao vrapčić kad se udvara i pljeskajući krupnim, koščatim rukama prema meni. "Geri Darel bješe, jesam li u pravu? Samo uđi, drago momče, slobodno izvoli unutra." Pozvao me dugim kažiprstom; prošao sam pored njega i ušao u mračni hol, a podne daske ljutilo su zaškripale ispod otrcane kože tepiha. "Evo ovuda. Ovo će biti naša prostorija za rad", zapjevušio je poput flaute gospodin Kralefski, širom otvorio jedna vrata i uveo me u malu, oskudno namještenu sobu. Spustio sam knjige na sto i sjeo na stolicu koju mi je pokazao. On se nagnuo preko stola, balansirajući na vrhovima prekrasno izmanikiranih prstiju i nasmiješio mi se nekako neodređeno. Uzvratio sam mu osmijeh, iako nisam bio sasvim siguran šta se od mene očekuje. "Prijatelji!" ushićeno je uzviknuo. "Najvažnije od svega na svijetu je da budemo prijatelji. Ja sam sasvim, sasvim ubijeđen da ćemo postati prijatelji, a ti?" Sasvim ozbiljno sam klimnuo glavom i ugrizao se za jezik kako se slučajno ne bih nasmiješio. "Prijateljstvo", promumlao je i zažmirio u zanosu pri samoj pomisli na tu riječ. "Prijateljstvo! U tom grmu leži zec!" Bezglasno je micao usnama, a ja sam se upitao da se slučajno ne moli, a ako se već moli, je li to zbog mene, zbog sebe, ili zbog obojice. Jedna muha obletjela mu je oko glave, a onda mu se s puno povjerenja skrasila na nosu. Gospodin Kralefski se trznuo, odmahnuo rukom kako bi je otjerao, otvorio oči i žmirnuo na mene. "Tako je, ama baš tako, to je suština svega", rekao je riješeno. "Siguran sam da ćemo biti prijatelji. Tvoja majka kaže da jako voliš prirodopis. Vidiš, već na samom početku imamo nešto zajedničko... neku vezu, što bi rekli, zar ne?" Zavukao je kažiprst i palac u džep na prsluku, izvukao ogroman zlatni sat i zagledao se u njega prijekorno. Uzdahnuo je, vratio sat na mjesto, a onda zagladio ćelu na glavi, koja je kroz njegovu kosu nalik lišaju prosijavala poput smeđeg šljunka. 'Ja ti dođem kao nekakav uzgajivač ptica, iako samo amater", skromno je priznao. "Palo mi je na pamet da bi te možda zanimalo da vidiš moju zbirku. Pola sata ili tu negdje s pernatim stvorenjima, usuđujem se da pomislim, neće nam škoditi, prije nego što prionemo na posao. Osim toga, jutros sam ma/č/'ce zakasnio, a ponekoj od njih treba svježa voda." Poveo me uz škripave stepenice do vrha kuće i zastao pred vratima obloženim zelenom čohom. Izvukao je ogromnu gomilu ključeva koji su melodično zveckali dok je tražio pravi; gurnuo ga je u bravu, okrenuo i širom otvorio teška vrata. Bljesak sunčevog svjetla prosuo se iz prostorije i zaslijepio me, a s njim se prolomio zaglušujući ptičji hor. Učinilo mi se kao da je gospodin Kralefski u tom crvotočnom hodniku na vrhu svoje kuće otvorio kapije Raja. Potkrovlje je bilo ogromno i protezalo se skoro duž cijelog gornjeg dijela kuće. Nije bilo zastrto, a jedini komad namještaja bio je ogroman sto od jelovine na sredini prostorije. Ali su zato zidovi bili spojeni, od poda do plafona, nizovima velikih, prostranih kaveza u kojima su bile desetine razle pršanih, cvrkutavih ptica. Pod je bio prekriven finim slojem sjemenja za ptice, tako da je pod nogama sve prijatno krčka* lo, kao da hodate po plaži s krupnim šljunkom. Opčinjen tolikim mnoštvom ptica, polako sam se šunjao duž zidova i zastajao da dobro zagledam u svaki kavez, dok je gospodin Kralefski (koji je izgleda zaboravio na moje postojanje) zgrabio ogromnu kantu za zalivanje sa stola, živahno skakutao od kaveza do kaveza i punio posudice za vodu. Moj prvi utisak da su ptice sve sami kanarinci bio je sasvim pogrešan; oduševio sam se otkrivši da ima češljugara obojenih poput klovnova u živahnu grimiznu, žutu i crnu boju; zelentarki zelenih i žutih kao limunovo lišće usred Ijeta; konopljarki u urednom čokoladno'bijelom odijelu od tvida; zimovki s našušurenim ružičastim prsima, kao i mnogo drugih ptica. U jednom uglu sobe otkrio sam male francuske prozore koji su me izveli na balkon. I slijeva i zdesna ležao je po velik ptičarnik; u jednom je živio kos mužjak, crn i sav baršunast s gizdavim kljunom boje banane; u ptičarniku prekoputa nalazila se ptica nalik drozdu, odjevena u najveličanstvenije plavo perje, božanstvenu mješavinu nijansi od tamnog morskog plavetnila do boje opala. "Drozd kamenjar", objavio je gospodin Kralefski, koji je iznenada promolio glavu kroz vrata i pokazao na krasnu ptiću. "Naručio sam, pa su mi ga lani poslali kao goluždravče... iz Albanije, znaš. Nažalost, dosad još nisam bio u prilici da mu pribavim damu."

Prijateljski je mahnuo drozdu kantom za zalivanje i ponovo nestao u unutrašnjosti. Drozd me posmatrao vragolasto, isprsio se i ispustio niz kratkih kvocaja koji su zvučali kao veseli kikot. Dugo i žudno sam zurio u njega, a onda sam s« vratio u potkrovlje, gdje sam zatekao gospodina Kralefškof kako još uvijek puni posudice za vodu. "Zanima me bi li bio voljan da mi budeš od pomoći?" upitao je zureći u mene praznog pogleda, a kanta za zaliva nje mu se iskrivila, pa mu je tanki mlaz vode curio na sjajno izglancan vrh cipele. "Uvijek mi se čini da je ovakav zadatak neizmjerno lakši ako ga obavljaju dva para ruku. E sad, ako ti držiš kantu... tako... a ja posudice da se napune... izvrsno! U tom grmu leži zec! Obavićemo to za tren oka." I tako, dok sam ja vodom punio male zemljane posude, gospodin Kralefski ih je pažljivo uzimao između palca i kažiprsta i vješto ubacivao kroz vrata na kavezima, kao da djetetu ubacuje slatkiše u usta. Dok je radio, obraćao se i meni i pticama, ne praveći nikakvu razliku, ali kako uopšte nije mijenjao boju glasa, ponekad mi uopšte nije bilo jasno jesu li njegove primjedbe upućene meni ili nekom od stanovnika kaveza. "Tako je, danas su baš u dobroj formi; znaš, to je zbog sunca... Čim pređe na ovu stranu kuće, one počnu pjevati... počnete, je Itako? Sljedeći put moraćeš snijeti više... samo dva, dušo draga, samo dva. To se nikako ne bi moglo nazvati nasadom, ma koliko željeli. Kako ti se sviđa ovo novo sjeme? Uzgajaš li i ti neke? Ovdje se mogu naći neki od najzanimljivijih sjemenojedaca... Nemoj to da radiš tamo, tek sam ti promijenio vodu... Naravno, uzgajanje nekih je naporan zadatak, ali jako zahvalan, stojim na stanovištu, posebno kad je riječ o ukrštanju. S ukrštanjem sam dosad uglavnom imao prilično uspjeha... osim, naravno, kad mi sneseš samo dva komada... ti, barabo jedna, 6ara6o!" Konačno je napajanje završeno i gospodin Kralefski je trenutakdva stajao i nadgledao svoje ptice, smješkao se za sebe i brižljivo brisao ruke o mali peškir. Zatim me proveo po prostoriji zastajkujući ispred svakog kaveza kako bi ispričao istoriju svake pojedine ptice, nabrojao joj pretke i rekao šta očekuje da uradi s njom. Upravo smo ispitivali u tišini ispunjenoj zadovoljstvom jednu debelu, zažarenu zimovku, kad se odjednom prodoran, treperav zvuk probio kroz žamor ptičije pjesme. Silno sam se zaprepastio, jer je izgledalo da zvuk dolazi odnekud iz stomaka gospodina Kralefskog. "Tako mi Jupitera!" uskliknuo je on užasnut i pogledao me očima punim beskrajnog bola, "tako mi Jupitera!" Gurnuo je palac i kažiprst u prsluk i izvukao sat. Pritisnuo je jednu sićušnu polugu i zvonjava je prestala. Bio sam malo razočaran što buka potiče iz tako običnog izvora; osjećao sam kako bi naši časovi silno dobili na šarmu kad bih imao učitelja čija utroba u određenim intervalima zvoni. Gospodin Kralefski se revnosno zagledao u sat, a onda s gađenjem iskreveljio lice. "Tako mi Jupitera!" ponovio je jedva čujnim glasom. "Već je dvanaest... vrijeme stvarno ima krila... Za ime Boga, a ti odlaziš u dvanaest i trideset, zar ne?" Cušnuo je sat natrag u džep i pogladio se po ćeli. "Pa dobro", rekao je naposlijetku. "Osjećam kako tokom ovih pola sata ne možemo postići nikakav akademski napređak. Zato, ukoliko bi to za tebe predstavljalo prijatno provedeno vrijeme, predlažem da siđemo u baštu i naberemo žablje trave za ptice. Znaš, jako je dobra, pogotovo kad snose jaja." Tako smo otišli u baštu i brali žablju travu sve dok nismo čuli kako Spirin automobil trubi niz ulicu kao ranjena patka. "Rekao bih da su to tvoja kola", primijetio je gospodin Kralefski ljubazno. "Ipak smo uspjeli da na vrijeme naberemo finu zalihu ovog zeleniša. Tvoja je pomoć bila od neprocjenjive vrijednosti. E, sad, sutra ćeš se nacrtati ovdje tačno u devet, je li dogovoreno? U tom grmu leži zec! Možemo smatrati da ovo jutro nije uludo straćeno. Ono je za nas predstavljalo izvjestan oblik upoznavanja i međusobnog odmjeravanja. Nadam se da su udareni temelji čvrstog prijateljstva. Tako je, Jupitera mi, to je od neprocjenjivog značaja! E, pa, onda, au revoir, do sutra." Dok sam zatvarao škripavu kapiju od kovanog željeza, on mi je otmjeno mahao; onda se uputio prema kući ostav' ljajući za sobom trag zlatnih cvjetova žablje trave, a grba na njegovim leđima poskakivala je kroz ružino grmlje. Kad sam stigao kući, porodica me upitala kako mi se svidio novi učitelj. Nisam se upuštao u pojedinosti; samo sam rekao kako je izuzetno fin čovjek i kako

čvrsto vjerujem da ćemo postati najbolji prijatelji. Na pitanje šta smo učili prvog prijepodneva, odgovorio sam dosta iskreno da smo jutro posvetili ornitologiji i botanici. Porodica kao da je bila zadovoljna. Međutim, ja sam ubrzo otkrio kako je gospodin Kralefski pobornik napornog rada i truda i kako je čvrsto riješio da me obrazuje uprkos idejama koje bih po tom pitanju ja mogao uvrtjeti sebi u glavu. Časovi su u izvjesnoj mjeri bili dosadni i zamorni, jer je on primjenjivao metod koji je vjerovatno bio u modi negdje oko polovine osamna^ estog stoljeća. Istoriju je servirao u ogromnim, nesvarljivim komadinama, a datume sam učio napamet. Sjedili smo i ponavljali ih jednoličnim zapjevanjem u jedan glas, sve dok ne bi nastalo nekakvo bajanje koje smo pjevušili automatski, jer su nam misli bile obuzete drugim stvarima. Kad je o geografiji riječ, silno me ozlojedilo što smo se ograničili na Britanske otoke, pa smo morali pretraživati bezbrojne mape i ispišivati ih skupinama grofovija i sjedišta grofovija. Zatim je imena grofovija i sjedišta grofovija trebalo naučiti napamet, zajedno s imenima značajnijih rijeka, važnijim granama proizvodnje u pojedinim mjestima, populacijom, demografskim pokazateljima i mnogim drugim sumornim i savršeno nepotrebnim podacima. "Somerset?" ćurliknuo bi gospodin Kralefski i uperio na mene prst kao da sam na optuženičkoj klupi. Ja bih se namrštio u očajničkom pokušaju da se prisjetim nečeg u vezi s tom grofovijom. Njegove oči bi se iskolačile od strepnje dok je posmatrao moju duševnu borbu. "No, u redu", rekao bi konačno, kad je postalo očito da ne postoji nešto što bi se moglo nazvati mojim poznava njem Somerseta, "pa dobro, da ostavimo Somerset i okusamo se s Vorikširom. Dakle, Vorikšir: sjedište grofovije? Vorik! U tom grmu leži zec! A sad, šta se proizvodi u Vori' ku, ha?" Da sam se ja pitao, oni u Voriku ne bi proizvodili ama baš ništa; međutim, odvažio bih se da kao pravi kockar okusam sreću s ugljem. Otkrio sam da ukoliko tvrdoglavo navodim nekakav proizvod (bez obzira na to o kojoj se grofoviji ili sjedištu radi), prije ili kasnije će se ispostaviti da je odgovor tačan. Ojađenost gospodina Kralefskog mojim greškama bila je istinska; jednog dana, kad sam ga obavijestio da se u Eseksu proizvodi nerđajući čelik, oči su mu se ispunile suzama. No, ti dugi periodi potištenosti bivali su više nego iskupljeni njegovim beskrajnim zadovoljstvom i oduševljenjem kad bih, zahvaljujući nekoj neobjašnjivoj igri sreće, ispravno odgovorio na postavljeno pitanje. Jednom sedmično priređivali smo sebi mučenje tako što bismo cijelo jutro posvetili francuskom. Gospodin Kralefski je prekrasno govorio francuski, pa naprosto nije mogao podnijeti moje kasapljenje tog jezika. Ubrzo je otkrio kako je sasvim uzaludan trud da me podučava iz normalnih udžbenika, pa smo ih ostavili postrani u korist trotomne enciklopedije o pticama; ali je čak i to bio Sizifov posao. S vremena na vrijeme, dok bismo po dvadeseti put čitali opis crvendaćevog perja, izraz srdite riješenosti skrasio bi se na licu gospodina Kralefskog. Zalupio bi knjigu, izjurio u hol i ponovo se pojavio minut kasnije pod otmjenim panamašeširom. "Pretpostavljam da će nas malčice osvježiti... otpuhaće nam paučinu iz moždanih vijuga... ako nakratko prošetamo", najavio bi i bacio pogled pun gađenja na Les Petits Oisea.ux de /'Europe. "Mislim da je najbolje uputiti se kroz grad, pa da se vratimo preko Esplanade, važi? Sjajno! E, a sad, ne smijemo gubiti vrijeme, slažemo li se tu? Ovo će biti fina prilika da vježbamo konverzacijski francuski, je li ta ko? Dakle, ni riječi engleskog, molim lijepo sve ima da se kaže na francuskom. Na taj način jezik nam postaje blizak." Tako bismo, skoro bez riječi, tumarali gradom. Ljepota tih šetnji ležala je u činjenici što bismo se bez obzira na to u kom se pravcu uputili nepogrešivo našli, na ovaj ili onaj način, na ptičijoj pijaci. Dešavalo nam se skoro isto kao Alisi u bašti u Zemlji iza ogledala: bez obzira na to s kolikom riješenošću krenuli u sasvim suprotnom pravcu, za tili čas bismo se zatekli na malom trgu gdje su tezge bile krcate kavezima od pruća, a zrak je odzvanjao ptičijom pjesmom. Tu bi francuski jezik bio zaboravljen; iščilio bi u čistilište kako bi se pridružio algebri, geometriji, istorijskim datumima, sjedištima grofovija i sličnim predmetima. Dok su nam oči sijevale a lica plamtjela, išli smo od tezge do tezge, pažljivo ispitivali ptice i žestoko se cjenkali s prodavcima, a ruke

su nam se malopomalo punile kavezima. Zatim bi nas na zemlju vratio sat iz džepa gospodina Kralefskog, koji bi ljupko otkucao svoje, a on samo što ne bi ispustio svoj ionako nesiguran tovar od kaveza u pokušaju da iščupa sat i zaustavi ga. "Tako mi Jupitera! Dvanaest! Ko bi pomislio, zar ne? Samo malo, pridrži mi ovu konopljarku, molim te, koliko da zaustavim sat... Zahvaljujem... Moraćemo požuriti, slažeš se? Cisto sumnjam da ćemo stići pješke ovako natovareni. Za ime svijeta! Mislim da je najbolje uzeti fijaker. Naravno, to je čisto rasipništvo, ali nužda zakon mijenja, je li tako?" Požurili bismo preko trga, nakrcali u fijaker naš cvrkutavi, lepršavi pazar i odvezli se njegovoj kući, dok se zveket konjske orme i topot kopita prijatno miješao sa Zagorom našeg ptičijeg tovara. Radio sam već nekoliko sedmica s gospodinom Kralefekim i tek tada otkrio da ne živi sam. S vremena na vrijeme tokom jutra iznenada bi zastao, usred nekog zbira ili deklamovanja sjedišta grofovija, i naherio glavu na stranu kao da osluškuje. "Izvini me za trenutak", rekao bi. "Moram otići da vidim Majku." U početku me taj postupak zbunjivao, jer sam bio čvrsto uvjeren kako je gospodin Kralefski prestar da ima još živu majku. Pošto sam dosta dugo razbijao glavu, došao sam do zaključka da je to naprosto njegov učtiv način na koji saopstava kako želi otići do nužnika, jer mi je bilo jasno da nije baš cijeli svijet sličan mojoj porodici, koja je potpuno operisana od osjećanja nelagodnosti i ustezanja pri razgovoru na tu temu. Nije mi palo na pamet da, ako sam u pravu, gospodin Kralefski ide u nužnik mnogo češće od svih ljudskih sivorenja koja sam ikad sreo. Jednog jutra za doručak sam pojeo ogromnu količinu lokvata10, a bolne posljedice su me stigle nasred časa. Pošto je gospodin Kralefski bio tako mušičav kad se radilo o upotrebi nužnika, odlučio sam da zahtjev UObličim što je moguće pristojnije, pa sam pomislio da je najbolje primijeniti njegov vlastiti čudni izraz. Pogledao sam ga čvrsto u oči i rekao da bih želio posjetiti njegovu majku. "Moju majku?" ponovio je on ne malo začuđen. "Da posjetiš moju majku? Sad?" Nije mi bilo jasno čemu cijela frka, pa sam samo kli' mnuo glavom. "Pa, dobro", odgovorio je on neodlučno. "Ubijeđen sam da će joj biti izuzetno drago da te upozna, naravno, ali mislim kako je bolje da skoknem i vidim je li sve na svom mjestu." Izišao je iz sobe još uvijek nekako zbunjen i vratio se poslije nekoliko minuta. "Majci će biti izuzetno drago da te upozna", izjavio je, "ali moli da je izviniš što je malčice neuredna." Učinilo mi se krajnje neumjesnim goniti učtivost do te mjere da se o nužniku govori kao o ljudskom stvoru, ali, ka' l O Lokvat — japanska mušmula, zimzeleno drvce iz porodice ruža, porijeklom iz Japana i Kine, s ukusnim žutim plodovima nalik šljivi, od kojih se pravi slatko. (Prim. prev.) ko je gospodin Kralefski očigledno bio na svoju ruku, osjetio sam kako je bolje da mu povlađujem. Rekao sam kako mi nimalo ne smeta ni ako je njegova majka sasvim neuredna, jer ni naša obično nije ništa čistija. "Aha... hmmm... da, slažem se... pa, valjda je tako", promumlao je on i pogledao me prilično začuđen. Poveo me niz hodnik, otvorio jedna vrata i, na moje beskrajno zaprepaštenje, uveo me u ogromnu sjenovitu spavaću sobu. To je u stvari bila cijela šuma cvijeća; važne, zdjele i saksije visile su posvuda, a u svakoj je bila gomila prekrasnog cvata što je blistao u tami, poput zidova od dragulja u nekoj pećini zasjenjenoj zelenilom. Na jednom kraju sobe nalazila se ogromna postelja, a u njoj, oslonjena na gomilu jastuka, ležala je sićušna figura ne veća od djeteta. Mora da je bila jako stara, zaključio sam kad smo joj prišli, jer su joj fine, blage crte bile prošarane mrežom bora koje su brazdale kožu nježnu i baršunastu kao kod mlade gljive. Ali najviše me zapanjila njena kosa. Padala joj je preko ramena u gustim slapovima, a onda se širila do polovine postelje. Bila je to najbogatija i najljepša kestenjastocrvena boja koja se da zamisliti; prelivala se i blistala kao da gori i podsjetila me na jesenje lišće i na sjajnu lisičiju bundu. "Majko, dušo", nježno ju je zovnuo gospodin Kralefski skakućući preko sobe i smještajući se u stolicu pored posteIje, "Majko, dušo, evo je Ceri došao da te upozna."

Tanana figura na postelji otvorila je tanke, blijede kapke i zagledala se u mene krupnim žutomrkim očima, sjajnim i mudrim kao ptičije. Iz dubina kestenjastocrvenih pramenova pridigla je suvonjavu, prelijepo oblikovanu ruku prepunu teškog prstenja i ispružila je prema meni nestašno se OSmjehnuvši. "Strašno sam polaskana što si me poželio upoznati", rekla je mekim, promuklim glasom. "Toliki ljudi danas smatraju da je osoba mojih godina davež." Zbunjen, promrmljao sam nešto; njene sjajne oči su me pogledale i žmirnule, a ona se nasmijala milozvučno kao kos i potapšala rukom krevet. "Izvoli, sjedi", pozvala me. "Sjedi malo da popričamo." S velikom pažnjom sam pridigao slap kestenjastocrvene kose i pomjerio je u stranu kako bih mogao sjesti na posteIju. Kosa je bila meka, svilenkasta i teška i poput valova plamene boje zašuškala mi je kroz prste. Gospođa Kralefski mi se nasmiješila, prstima podigla jedan pramen i blago ga uvrnula tako da je bljesnuo. "To je jedino što je preostalo od moje taštine", rekla je. "Sve što je preostalo od moje ljepote." Pogledala je niza se u more kose kao u mjezimče ili u stvorenje koje nema nikakve veze s njom, a zatim je s Ijubavlju potapšala. "Čudno", rekla je, "baš čudno. Znaš, imam teoriju o tome kako se neke lijepe stvari zaljube same u sebe, kao Narcis. Kad im se to dogodi, nije im potrebna pomoć da bi živjele; toliko ih opsjedne vlastita ljepota da žive samo za nju i hrane se tako reći samim sobom. I tako, što su ljepši, tim snažniji postaju; žive u krugu. Eto, to je moja kosa učinila. Sama je sebi dovoljna, raste samo za sebe, a činjenica da je moje ostarjelo tijelo postalo ruina ni najmanje ne utiče na nju. Kad umrem, staviće je u sanduk zajedno sa mnom, a ona će vjerovatno nastaviti rasti i onda kad moje tijelo već postane prah." "Hajde, hajde. Majko, ne bi smjela tako govoriti", blago ju je ukorio gospodin Kralefski. "Ne volim tvoja morbidna razmišljanja." Okrenula je glavu i pogledala ga s ljubavlju, a onda se prigušeno nasmijala. "Ali tu nema ništa morbidno, Džone; to je samo moja teorija", objasnila mu je. "Osim toga, zamisli samo kako će prekrasan pokrov od nje biti." Zagledala se niz svoju kosu i sretno nasmiješila. Usred tišine žustro se javio sat gospodina Kralefskog, a on se trgnuo, izvukao ga iz džepa i zagledao u njega. "Tako mi Jupitera!" uskliknuo je i skočio na noge. "Ona jaja trebala su se izleći. Izvini me na trenutak. Majko. Stvarno moram otići da pogledam." "Trči, trči, samo ti trči", rekla je ona. "Ceri i ja ćemo malo proćaskati dok se ne vratiš... Nemoj ništa brinuti o nama.." "U tom grmu leži zec!" uzviknuo je gospodin Kralefski i hitro odskakutao preko sobe između nanosa cvijeća, nalik krtici što rije kroz dugu. Vrata su se za njim s uzdahom zatvorila, a gospođa Kralefski je okrenula glavu i nasmiješila mi se. "Kažu", izjavila je, "kažu da kad ostariš kao ja, tijelo počne usporavati. Ne vjerujem u to. Nikako, smatram to sasvim pogrešnim. Imam teoriju da tijelo uopšte ne usporava, nego se život usporava za nas. Razumiješ li me? Sve postaje usporeno, što bi kazali, a toliko više stvari možeš primijetiti kad se sve kreće usporenim ritmom. Koliko toga vidiš! Veličanstvene stvari se dešavaju svud oko tebe, a ti o njima nikad ranije nisi ni sanjao! To je stvarno krasna, bajna pustolovina!" Zadovoljno je uzdahnula i obazrela se po sobi. "Evo, na primjer, cvijeće", rekla je i pokazala na cvjetove koji su ispunjavali prostoriju. 'Uesi li ikad čuo cvijeće kako razgovara?" Silno zainteresovan, odmahnuo sam glavom; sama pomisao na cvijeće koje razgovara bila mi je sasvim nova. "E, pa, mogu te uvjeriti da stvarno razgovara", rekla je. "Cvjetovi međusobno vode duge razgovore... ili barem pretpostavljam da su to razgovori, jer, naravno, ne razumijem o čemu govore. Kad budeš star kao ja, vjerovatno ćeš ih i sam moći čuti. To jest, ako zadržiš otvoren duh za takve stvari. Većina ljudi kaže da kako stari, čovjek počinje da ne vjeruje ni u šta i ništa ga ne iznenađuje, tako da postaje prijemčiviji za nove ideje. Besmislica! Svi stari ljudi koje ja znam još u ranoj mladosti su zatvorili svoj duh kao sive. Ijuspave školjke." Oštro me pogledala. "Je lmisliš da sam ja malo na svoju ruku? Malo zvrcnuta, ha? Pričam o tome kako

cvijeće razgovara?" Odmahnuo sam glavom žustro i sasvim iskreno. Rekao sam kako mislim da je više nego vjerovatno da cvijeće međusobno razgovara. Istakao sam da slijepi miševi proizvode jedva čujnu pisku koju sam ja u stanju da čujem, ali starije osobe nisu, jer je taj zvuk previsoko podešen za njihovo uho. "Tako je, to je to!" uskliknula je ona oduševljeno. "Radi se o talasnoj dužini. Ja sve to pripisujem ovom procesu usporavanja. Još nešto mladi ne primjećuju: cvjetovi imaju ličnost. Razlikuju se jedan od drugog baš kao i ljudi. Pazi, pokazaću ti. Vidiš li onu ružu ondje, u činiji, sasvim samu?" Na jednom stočiću u ćošku, pohranjena u srebrnu zdjelicu, stajala je veličanstvena baršunasta ruža, tako tamne crvene boje granata da je bila skoro crna. Cvijet je bio prekrasan, latice su mu se uvijale do savršenstva, njihova maglica bila je nježna i čista poput maljica na krilima tek izleglog leptira. "Zar nije pravi ljepotan?" upitala je gospođa Kralefski. "Zar nije prekrasan? A evo, imam ga već dvije sedmice. Da ne povjeruješ, je ltako? l uopšte nije bio pupoljak kad je došao. Ne, naprotiv, bio je sasvim razvijen. Ali, da ti kažem, bio je tako bolestan da sam mislila da neće preživjeti. Osoba koja ga je ubrala bila je toliko nemarna da ga je stavila zajedno s gomilom lijepih kata. To je bilo kobno, apsolutno kobno! Pojma nemaš kako su okrutni krasuljci, svi skupa. Ta vrsta cvijeća je vrlo surova i strašno prizemna, a, naravno, staviti takvog aristokratu kao što je ruža među njih znači jednostavno prizivati nevolju. Dok je stigao ovdje, klonuo je i izblijedio toliko da ga nisam ni primijetila među krasuljcima. Ali, srećom, čula sam ih kako su se okomili na njega. Kunjala sam kad su počeli, i to posebno učinilo mi se oni žuti, koji uvijek izgledaju tako ratoborni. No, naravno, nisam znala o čemu govore, ali je zvučalo strašno. U početku nisam mogla shvatiti kome se obraćaju; mislila sam da se svadaju među sobom. Onda sam ustala iz postelje da ih pegledam i otkrila kako sirotu ružu, zgnječenu među sobom, nasmrt kinje. Izvadila sam ga i odvojila i dala mu pola aspirina. Aspirin je jako dobar za ruže. Novčić od jedne drahme je odličan za hrizanteme, aspirin za ruže, brendi za mirisnu grahoricu, a malo iscijeđenog limuna za mesnate biljke, kao na primjer begonije. Elem, kad sam ga uklonila iz društva krasuljaka i dala mu taj lijek za jačanje, živnuo je za tili čas i sad izgleda tako zahvalan. Očito daje sve od sebe ne bi li ostao lijep što duže može kako bi mi zahvalio." S ljubavlju se zagledala u ružu koja je blistala u svojoj srebrnoj zdjeli. "Tako je, dosta sam naučila o cvijeću. Isto je kao ljudi. Sastavi ih mnogo na jednom mjestu i počeće ići jedni drugima na živce i venuti. Izmiješaj različite sorte i dobićeš strašne klasne razlike. I, naravno, voda je nevjerovatno važna. Znaš li da neki ljudi smatraju kako čine uslugu cvijeću ako svakog dana mijenjaju vodu? Grozno! Doslovno čuješ cviječe kako umire ako tako radiš. Ja mijenjam vodu jednom sedmično dodam pregršt zemlje, a cvijeće buja." Vrata su se otvorila i gospodin Kralefski je ušao pocupkujući, a usta su mu se razvukla u trijumfalan osmijeh. "Svi su se izlegli!" objavio je. "Sva četiri. Tako mi je drago. Bio sam prilično zabrinut, jer je to njen prvi nasad." "Lijepo, dušo. Stvarno se radujem", rekla je gospođa Kralefski oduševljeno. "Drago mi je zbog tebe. No, Ceri i ja smo vodili jako zanimljiv razgovor. Kako bilo da bilo, barem ja mislim da se nismo dosađivali." Ustao sam i rekao kako i ja smatram da je bilo izuzetno zanimljivo. "Moraš doći da me ponovo posjetiš, ako ti nije dosadno", rekla je. "Možda će ti se moje ideje učiniti pomalo ekscentričnim, ali mislim da ih vrijedi saslušati." Nasmiješila mi se zavaljena u postelju ispod ogromnog plašta od kose i podigla ruku otmjeno mi dajući dopuštenje da se udaljim. Slijedio sam gospodina Kralefskog preko sobe, a na vratima sam se okrenuo i nasmiješio se. Ona je ležala sasvim nepomična, pokorna pod težinom svoje kose. Ponovo je podigla ruku i mahnula. U onoj tami učinilo mi se kako joj se cvijeće primaklo, kako se žudno sjatilo oko postelje, kao da iščekuje da mu ona nešto ispriča. OpustOšena stara kraljica, počivala je u raskošnoj postelji, okružena svojim šaputavim cvjetnim dvorjanima PETNAESTO POGLAVLJE Šuma ciklama Ni pun kilometar od vile dizao se povelik kupast ćuvik, prekriven travom i

vrijesom, a na vrhu su mu kao kruna stajala tri sićušna maslinjaka, odvojeni jedan od drugog širokim pojasevima mirte. Prozvao sam ih Sumom Ciklama, jer bi u određeno godišnje doba tlo ispod maslina usplamtjelo bojom magente i crnog vina od cvjetova ciklame koja je, izgleda, na tom mjestu rasla gušće i raskošnije nego igdje drugdje u okolini. Treperave, okruglaste loptice, s pahuljaStom kožom koja se Ijuštila, rasle su u lijehama poput školjki, svaka u svom grozdu tamnozelenih listova prošaranih bijelim žilama cijeli vodoskok prelijepih cvjetova kao sačinjenih od snježnih pahulja s purpurnocrvenim pjegama. Suma Ciklama bilo je sjajno mjesto za provesti popodne. Dok ste ležali u sjenci maslinovog stabla, mogli ste gledati preko cijele doline mozaika polja, vinograda i voćnjaka pa sve do mora koje je prosijavalo između maslina, u hiljade zažarenih iskri što su jurcale kad bi se more nježno i lijeno trljalo o obalu. Vrh brežuljka kao da je posjedovao neki svoj povjetarac, ma kako neznatan, jer bez obzira na to koliko vruće bilo u dolini, gore, između tri maslinjaka, vjetrić je neprekidno poigravao, lišće je šaputalo, a klonuli cvjetovi ciklama klanjali su se jedan drugom neprestano se pozdravljajući. Bilo je to savršeno mjesto za počinak poslije grozničavog lova na gušterove, kad bi vam u glavi bubnjalo od vreline, odjeća vam se od znoja oklembesila i izgubila boju, a tri psa isplazila ružičaste jezike i dahtala poput drevnih, sićušnih lokomotiva. Upravo poslije takvog jednog lova, dok smo se psi i ja odmarali, stekao sam dva nova mjezimca i posredno pokrenuo niz slučajnosti koje su se sručile kako na Larija tako i na gospodina Kralefskog. Psi su se, namreškanih jezika, bacili na tlo među ciklame, pa su ležali potrbuške, istegnuvši stražnje noge ne bi li iz hladne zemlje izvukli što je moguće više svježine. Oči su im bile polusklopljene, a čeljusti tamne od pljuvačke. Ja sam se naslonio na maslinovo stablo koje je posljednjih sto godina provelo izrastajući u prikladan oblik za savršen naslon; zurio sam preko polja i pokušavao raspoznati svoje prijatelje seljake među maleckim šarenim tačkama koje su se kretale tamo u daljini. Daleko dolje, iznad zlaćanog kvadrata kukuruža koji je dozrijevao, pojavio se mali crno'bijeli lik, kao prošaran malteški krst, hitro ovlaš kliznuo iznad zaravnjenih dijelova obrađene zemlje i odlučno se ustremio ka vrhu ĆUvika na kom sam sjedio. Dok je letjela uvis prema meni, svraka je triput kratko, promuklo zakvocala, ali nekako prigušeno, kao da joj je kljun pun hrane. Vješto poput strijele uronila je u dubine jedne masline nešto dalje od mene; nastupila je stanka, a onda se javio hor prodornih, krkljavih krikova iz krošnje, koji se uzdigao do krešenda, a zatim polako zamro. Ponovo sam čuo svraku kako kvoca, meko i oporninjuće, a onda je iskočila iz lišća i još jednom kliznula nadoIje niz brijeg. Čekao sam da se ptica pretvori u jedva vidljivu pjegu, kao trun prašine što plovi iznad čipkastog trougla vinograda na obzorju, a onda sam ustao i pažljivo napravio krug oko drveta sa kog su stigli oni neobični zvuči. Visoko u granju, upola skrivena zelenim i srebrnim lišćem, nazirala se velika, ovalna pregršt grančica, nalik ogromnoj, krznastoj fudbalskoj lopti što se zaglavila među granama. Uzbuđeno sam se počeo verati uz drvo, a psi su se okupili pri dnu stabla i posmatrali me sa zanimanjem. Kad sam se približio gnijezdu, pogledao sam dolje, a stomak mi se zgrčio, jer pseća lica, koja su žudno zurila u mene, nisu bila ništa veća od cvjetova bedrinca. Oznojenih dlanova, pažljivo sam se šunjao duž grana dok se nisam našao šćućuren neposredno uz gnijezdo među lišćem koje je mreškao povjetarac. Gnijezdo je bilo čvrste građe, kao velika korpa pažljivo ispletenog pruća, u čijoj je sredini ležala čašica od blata, korijenaka i žilica. Rupa koja je služila kao ulaz bila je mala, a grančice koje su je okruživale kostriješile su se od oštrog trnja, kao i zidovi gnijezda i uredno zasvođen, od pruća ispleten krov. Tako izgrađeno gnijezdo obeshrabrilo bi i najzagriženijeg ornitologa. Pokušavajući da ne gledam ispod sebe, potrbuške sam se prućio duž grane, pažljivo uvukao ruku u bodljikavi smotUljak i počeo pipkati po čašici od blata. Pod prstima sam osjetio meku, drhtavu kožu i paperje, a prodoran hor hripanja digao se iz gnijezda. Brižljivo sam ovio prste oko jednog debelog, toplog mladunčeta i izvukao ga napolje. Ma koliko bio oduševljen, čak sam i ja morao priznati da nije baš neki ljepotan. Njegov zdepast kljun, sa žutim naborom u oba ugla, ćelava glava i upola otvorene mutnjikave oči davale su mu nekako pijan i prilično idiotski izgled. Koža mu je u naborima i prevojima visila svuda po tijelu, očigledno labavo i nasumice prikačena za meso pomoću crnih badrljica.

Između vižljastih nogu otromboljio se ogroman mlitav stomak cija je koža bila tako nježna da su se nejasno mogli nazreti unutrašnji organi. Ptice mi je čučalo u dlanu i dahtalo puno nade, a stomak mu se širio kao balon ispunjen vodom. Pipkajući po gnijezdu otkrio sam još tri poletarca, a svaki je bio odvratan kao i onaj kog sam držao u ruci. Poslije kraćeg ražmišljanja nakon što sam ih brižljivo sve ispitao odlučio sam da uzmem dva, a preostali par ostavim majci. To sam smatrao sasvim poštenim i nisam vidio razloga da ona išta prigovori. Odabrao sam najkrupnije (jer će brzo narasti) i najsitnije (jer je izgledalo tako dirljivo), pažljivo ih smjestio u košulju i oprezno se spustio do pasa koji su me čekali. Čim sam im pokazao pridošlice u menažeriji, Sraćko i Povraćko su zaključili da su ptice vjerovatno jestive, pa su probali provjeriti je li im zaključak na mjestu. Nakon što sam ih izgrdio, pokazao sam ptice Rodžeru. On ih je onjušio na svoj uobičajen način, a onda se užurbano povukao kad su ptići naglo proturili glave na dugim, usukanim šijama, širom razjapili crvene kljunove i bodro zabrektali. Dok sam nosio svoje nove mjezimce kući, pokušavao sam odlučiti kako da ih nazovem; još uvijek sam razbijao glavu kad sam stigao do vile i zatekao porodicu, koja se upravo vratila s kupovne ekspedicije iz grada, kako kulja iz automobila. Pokazao sam im ptičice koje sam držao u skupljenim rukama i upitao može li neko smisliti odgovarajuća imena za njih. Cijela porodica je bacila pogled na njih, a onda je svako reagovao na sebi svojstven način. "Ama, zar nisu cakane?" rekla je Margo. "A čime ih misliš hraniti?" upitala je Majka. "Baš su odvratni!" rekao je Lesli. "Nije valjda da donosiš još životinja?" upitao je Lari gadljivo. "Zaime Boga, gosin Geri", rekao je Spiro s izrazom odurnosti, "šta ti je sad pa to?" Odgovorio sam prilično hladno kako su to mladunčad svrake i kako nikog nisam pitao za mišljenje o njima, već bih prosto htio da mi pomognu da ih krstim. Kako da ih nazovem? Međutim, porodica nije bila raspoložena za pomoć. "Zamisli samo, da ih neko tako otme od majke, siroti mališani", rekla je Margo. "Nadam se da su dovoljno odrasli da mogu jesti, dušo", rekla je Majka. "lakomi Boga! Kake samo stvarke gosin Geri pronala^ z/1" dometnuo je Spiro. "Moraćeš pripaziti da ne kradu", opomenuo je Lesli. "Kradu?" rekao je Lari sa strepnjom. "Mislio sam da čavke kradu." "Bogami i svrake", kazao je Lesli. "Svrake su ti grozni lopovi." Lari je iz džepa izvukao novčanicu od sto drahmi i mahnuo njom iznad ptičica, a one su istog časa sunule glavama prema gore; vratovi su im drhturili, usta su im se razjapila, a iz njih su izbijali bjesomučni škriputavi, grgoljavi glasovi. Lari je žustro odskočio. "Zaboga, u pravu si!" uzviknuo je uzbuđeno. 'Ueste li vidjeli ovo? Pokušali su me napasti i opljačkati!" "Ne budi smiješan, dušo. Samo su gladne", rekla je Majka. "Glupost, Majko... vidjela si kako su se ustremile na mene, je ltako? "To je zbog novca... Čak u ovom uzrastu posjeduju razvijene kriminalne instinkte. Nema govora da ih Geri zadrži. To bi bilo kao živjeti s Arsenom Lupenom. Geri, vrati ih tamo gdje si ih našao." Sasvim bezazleno i nimalo istinoljubivo objasnio sam da to ne mogu učiniti, jer će ih majka ostaviti, a one će onda skapati od gladi. To je, kako sam i očekivao, istog časa privuklo Majku i Margo na moju stranu. "Ne možemo dopustiti da sirotani uginu", pobunila se Margo. "Nije mi jasno zašto ih ne bismo zadržali", rekla je Majka. "Zažalićete", rekao je Lari. "Tražite nevolju. Svaka prostorija u kući biće ispreturana i opljačkana. Moraćemo negdje duboko zakopati sve dragocjenosti, a iznad njih postaviti naoružanog stražara. To je čisto ludilo." "Ne budi smiješan, dušo", rekla je Majka tješeći ga. "Možemo ih držati u kavezu i puštati van samo radi vježbe." "Radi vježbe!" uskliknuo je Lari. "Pa, valjda ti je vježba kad lepetaju oko kuće dok im se iz prljavih kljunova vijore novčanice od sto drahmi." Dao sam časnu riječ da svrakama nipošto neće biti dopuštena krađa. Lari me odmjerio ubilačkim pogledom. Istakao sam kako još nije riješeno pitanje imena,

ali niko nije mogao smisliti ništa prikladno. Zurili smo u drhtave poletarce, ali ništa nam nije padalo na pamet. "A stas radit s tim kopilanima?" priupitao je Spiro. Pomalo otrovno rekao sam kako ih namjeravam zadržati kao mjezimce i kako, kad je već o tome riječ, oni nisu nikakvi kopilani nego svrake. "Kako \ to zoveš?" upitao je Spiro mrgodno. "Svrake, Spiro, svrake", rekla je Majka izgovarajući po lako i razgovijetno. Spiro je u glavi preturao ovaj novi dodatak svom rječniku engleskog, ponavljao ga za sebe i puštao da se čvrsto usadi. "Savarake", rekao je naposlijetku, "savarake, je ltako?" "Svrake, Spiro", ispravila ga je Margo. "Tako i ja velim", rekao je Spiro buneći se. "Savarake." l tako smo od tog trenutka digli ruke od pokušaja da nađemo imena za njih i one su ostale poznate prosto kao Sa varake. Do vremena kad su Savarake žderanjem izrasle do pune veličine i pokrile se perjem, Lari je toliko navikao da ih viđa posvuda uokolo da je zaboravio njihove navodno kriminalne navike. Debele, sjajne kao uglačane i brbljive, Savarake su čučale navrh svoje korpice i žestoko mlatarale krilima slika i prilika bezazlenosti. Sve se odvijalo kako treba dok nisu naučile letjeti. Prvi koraci sastojali su se od skokova sa stola na verandi, izbezumljenog mlataranja krilima i jedrenja niza stranu sve dok ne bi tresnule na kaldrmu desetak koraka dalje. Kako su im krila jačala, tako im je rasla i odvažnost i nije prošlo dugo a već su uspješno izvele prvi pravi let, poduhvat nalik vrtešci oko vile. Izgledale su tako divno, dugih repova što su blistali na suncu i krila što su šištala kad bi se obrušile nadolje da prolete ispod loze, da sam pozvao porodicu da iziđe i pogleda ih. Svjesne svoje publike, Savarake su počele letjeti sve brže i brže, naganjati se, pikirati nepun pedalj od zida prije nego što bi se na gnule na jedno krilo i izvoditi akrobacije na granama magnolije. Konačno je jedna od njih, pretjerano samouvjerena zbog našeg aplauza, pogrešno procijenila razdaljinu, raspalila posred jednog čokota i skljokala se na verandu nije više bila smjeli, uskovitlani vazdušni as nego jadna gomila perja razjapljenih usta: kukavno je zagraktala na mene kad sam je podigao da je utješim. No kad su već jednom ovladale krilima, Savarake su hitro skicirale plan vile, a onda su bile spremne za razbojničke poduhvate. Kuhinja je to su znale izvrsno mjesto za posjete, pod uslovom da ostanu na pragu i da im ne padne na pamet da uđu u nju; u salon i trpezariju nikad nisu zalazile kad je neko bio ondje; što se tiče spavaćih soba, znale su da ih jedino u mojoj čeka topla dobrodošlica. Sasvim je izvjesno da bi ulijetale kod Majke ili Margo, ali one su im neprekidno prijetile da ne rade ovo ili ono, a Savarakama je to bilo dosadno. Lesli je bio spreman dopustiti im da slete na prozorski pervaz, ali ne dalje, no one su odustale od posjeta nakon što je jednog dana on slučajno opalio iz puške. To ih je prilično rastrojilo, a mislim i da su nekako nejasno naslutile da im Lesli radi o glavi. Međutim, soba koja ih je najviše kopkala i očaravala bila je, naravno, Larijeva, a sve mi se čini da je to bilo zato što im nikad nije pošlo za rukom da dobro osmotre šta ima u njoj. Prije no što bi aterirale na prozorski pervaz, dočekali bi ih takvi urlici gnjeva poslije kojih bi uslijedila kiša hitro ispaljenih raznovrsnih projektila da su bile primorane žurno odlepršati u bezbjednost magnolije. Uopšte im nije bio jasan Larijev stav. Zaključile su kako pošto već diže toliku halabuku mora biti da nešto krije, a njihova je dužnost da otkriju šta. Pažljivo su odabrale pravi trenutak. Strpljivo su čekale sve dok jednog popodneva Lari nije otišao na plivanje, a prozor ostavio otvoren. Nisam otkrio šta Savarake smjeraju sve dok se Lari nije vratio; primijetio sam da ih nema, ali sam mislio da su odle tjele nizbrdo u krađu grožđa. Očito su bile svjesne kako rade nešto nevaljale, jer iako su obično bile brbljive, svoj su pljačkaški pohod izvele u potpunoj tišini i (prema Larijevoj tvrdnji) na smjenu su stražarile na prozorskom pervazu. Dok se uspinjao uz brežuljak, primijetio je, na svoj užas, jednu od njih kako sjedi na pervazu i jarosno zagalamio na nju. Ptica je kvocnula u znak upozorenja, a druga je izletjela iz sobe i pridružila joj se; odlepršale su na magnoliju pn> muklo se kikoćući, kao đaci ulovljeni u krađi voća. Lari je banuo

u kuću i sunuo do svoje sobe, pograbivši mene en route. Kada je otvorio vrata, ispustio je jecaj duše na paklenim mukama. Savarake su prošle kroz sobu ništa manje temeljito od kakvog agenta obavještajne službe u potrazi za ukradenim planovima. Hrpe i hrpe rukopisa i papira za kucanje ležale su razbacane po podu kao nanosi jesenjeg lišća, a većina ih je imala zanimljive mustre od rupa. Savarake nikad nisu mogle odoljeti papiru. Pisaća mašina je tupo stajala na stolu nalik konju rasporenom u koridi traka se, sklupčana poput zmije, promaljala iz nje, a slova su bila poprskana izmetom. Čilim, postelja i sto blistali su od sloja spajalica koje su po njima popadale kao mraz. Savarake su, očigledno šumnjajući da je Lari krijumčar droge, vodile herojski boj s kon~ zervom sode bikarbone, pa su joj sadržinu rasule duž niza knjiga, koje su sad izgledale kao kakav gorski vijenac. Sto, pod, rukopise, postelju, a posebno jastuk krasio je umjetnički i sasvim neobičan lanac stopa od zelene i crvene tinte. Kao da je svaka ptica prevrnula svoju omiljenu boju, umočila noge u nju, pa je onda šetkajući raznosila okolo. Flašiča s plavom tintom, koja ne bi bila toliko upadljiva, ostala je netaknuta. "Ovo je posljednja kap u čaši", rekao je Lari drhtavim glasom. "Ovo je konačno prevršilo svaku mjeru. Ili ćeš ti učiniti nešto s tim ptičurinama ili ću im ja lično zavrnuti vrat." Pobunio sam se rekavši kako nije pošteno što krivicu bača na Savarake. Njih sve zanima, objasnio sam. Šta su one krive prosto su takve stvorene. Svi pripadnici roda vrana, nastavio sam, zagrijavajućši se u svojoj odbrani, po prirodi su znatiželjni. Nisu znale da čine nešto što ne valja. "Nisam tražio predavanje o rodu vrana", rekao je Lari zloslutnim glasom, "i nimalo me ne zanima svračiji moral, bio naslijeđen ili stečen. Samo ti kažem kako ćeš morati ili da ih se otarasiš ili da ih negde zatvoriš, inače ću ih ja raščerupati, pero po pero." Pošto su ostali članovi porodice uvidjeli da ne mogu uživati u popodnevnom počinku dok je svađa u toku, sjatili su se kako bi utvrdili šta je uzrok nevolje. "Za ime Boga! Dušo, šta si to uradio?" upitala je Majka bacajući pogled po opustošenoj sobi. "Majko, nisam raspoložen da odgovaram na maloumna pitanja." "Mora da su Savarake", rekao je Lesli sa zadovoljstvom koje osjeti prorok kad mu se prognoze obistine. "Je lnešto fali?" "Ne, ništa ne fali", odgovorio je Lari ogorčeno. "Toga su me poštedjele." "Baš su napravile nered od tvojih papira", primijetila je Margo. Lari ju je posmatrao nekoliko trenutaka, a onda duboko udahnuo. "Za tebe bi i Potop bio proljetni pljusak", rekao je konačno. "Ti katastrofe svjetskih razmjera svedeš na beznačajnost. Baš ti zavidim na nesposobnosti da se suočiš sa Sudbinom." "Nema potrebe da budeš sirov", rekla je Margo. "Lari nije tako mislio, dušo", objasnila je Majka neiskreno. "Prirodno da je uzrujan." "Uzrujan? Uzrujan? Ovi šugavi strvinari ulepršaju u moju sobu kao par kritičara i raskupusaju i opogane mi rukopis prije nego što je dovršen, a ti kažeš da sam uzrujan?" "Ovo je jako mučno, dušo", rekla je Majka pokušavajuci se strasno uključiti u raspravu o incidentu, "ali čvrsto vjerujem da nisu to namjerno napravile... Na kraju krajeva, one ne razumiju... pa one su samo ptice." "E sad, nemoj i ti početi", rekao je Lari bijesno. "Već su me počastili studijom o osjećanju za ispravno i pogrešno kod roda vrana. Odvratno je kako se ova porodica odnosi prema životinjama. Pa sad još i ovo antropomorfističko baljezganje koje mi istresate kao izgovor. Zašto se svi ne biste upisali u sektu Obožavalaca Svraka, pa podignite kazamate u kojima ćete im se moliti? Sto se svi ponašate kao da sam ja kriv, kao da je moja greška što mi soba izgleda kao da ju je poharao Atila Bič Božiji. Elem, dajem vam na znanje: ako se smjesta ne preduzme nešto u vezi s tim pticama, sam ću se obračunati s njima." Lari je izgledao tako ubilački da sam zaključio kako će vjerovatno biti bezbjednije da Savarake sklonim van opasnosti, pa sam ih pomoću sirovog jajeta namamio u svoju spavaću sobu i zaključao u njihovu korpu dok ne smislim šta je najbolje da učinim. Bilo je očito da će morati ostajati zaključane, ali sam im želio obezbijediti stvarno prostran kavez, a osjećao sam kako nisam u stanju da sam izgradim stvarno velik ptičarnik. Znao sam da je beskorisno moliti porodicu

za pomoć, pa sam zaključio kako ću morati namamiti gospodina Kralefskog za konstrukcijski dio posla. Mogao bi doći i provesti cijeli dan kod nas, a kad kavez bude gotov, imaće priliku da me poduči hrvanju. Dugo sam čekao povoljnu priliku da mi održi lekcije iz hrvanja; učinilo mi se da je sad idealan trenutak. Ispostavilo se da je hrvačka sposobnost gospodina Kralefskog samo jedna u nizu njegovih brojnih tajnih vještina i znanja. Otkrio sam da osim majke i ptica gospodin Kralefski posjeduje još jedno veliko interesovanje u životu, a to je bio potpuno imaginaran svijet koji je stvorio u svojoj glavi, svijet u kom su se neprestano odvijale bezbrojne i neobične pustolovine, pustolovine u kojima su uvijek postojala samo dva glavna lika: on (kao junak) i pripadnica suprotnog pola koja je uopšteno bila poznata kao Dama. Nakon što je otkrio da ja očito vjerujem storijama koje mi je pripovijedao, postao je sve smjeliji i smjeliji, pa mi je iz dana u dan dopuštao da uđem malo dublje u njegov privatni raj. A sve je počelo jednog jutra za vrijeme pauze za kafu i keks. Razgovor je nekako skrenuo na pse, a ja sam priznao kako osjećam neodoljivu želju da imam buldoga, iako ta stvorenja smatram beskrajno ružnim. "Tako mi Jupitera, slažem se! Buldozi!" rekao je gospodin Kralefski. "Krasne su to zvjerke, privržene i neustrašive. Nažalost, to se ne može reći za bul'terijere." Srknuo je kafu i bacio sramežljiv pogled na mene. Osjetio sam kako se od mene očekuje da iz njega nešto izvučem, pa sam ga upitao zašto smatra da su baš bulterijeri nedostojni povjerenja. "Ponašaju se izdajnički!" objasnio je i obrisao usta. "Skroz'naskroz izdajnički." Zavalio se u stolicu, sklopio oči i sastavio vrhove prstiju, kao da se moli. "Sjećam se kako sam jednom prije mnogo godina, kada sam bio u Engleskoj doprinio spašavanju života jedne dame kad ju je napala jedna od tih zvijeri." Otvorio je oči i zagledao se u mene; vidjevši da sam se sav pretvorio u uho, ponovo ih je sklopio i produžio: "Bio je lijep i sunčan dan. Krenuo sam u kondicionu šetnju kroz Hajd Park. Kako je bilo rano, u blizini nije bilo nikoga, a u parku se nije čulo ništa osim ptičije pjesme. Prešao sam već dobar dio puta kad odjednom postanem svjestan dubokog, snažnog laveža." Glas mu je potonuo u jezovit šapat, oči su mu i dalje bile sklopljene, a glavu je naherio u stranu kao da osluškuje. Sve je bilo tako realistično da sam i sam osjetio kako čujem pomaman, pravilan lavež gdje odjekuje između zelenkada. "U početku uopšte nisam razmišljao o tome. Pretpostavio sam da se radi o psu koji je pušten napolje, pa sad uživa ganjajući vjeverice. A onda, najednom, čujem kako se krici upomoć miješaju s tim bijesnim lavežom." Ukočio se u stolici i namrštio, a nozdrve su mu zadrhtale. "Požurim između drveća i odjednom naletim na užasan prizor." Zastao je i prešao rukom preko čela, kao da i sad jedva može podnijeti sjećanje na tu scenu. "A ondje, leđima naslonjena na drvo, stajala je jedna Dama. Suknje iscijepane i rastrgane, nogu izujedanih i krvavih, ligeštulom je odbijala napade jednog krvoločnog bulterijera. A ta zvijer, dok joj je pjena prskala iz razjapljenih čeljusti, nasrtala je i režala i pokušavala ugrabiti pogodan trenutak. Bilo je očito da Damina snaga gasne. Nisam smio gubiti ni trena." I dalje čvrsto sklopljenih očiju kako bi bolje doživio viziju gospodin Kralefski se uspravio u stolici, ispravio ramena, a crtama lica dao izraz podsmješljivog prkosa, izraz krajnje nehajnosti, izraz čovjeka koji će svakog časa spasiti Damu iz čeljusti bulterijera. "Podignem svoj teški štap i skočim naprijed glasno kriknuvši kako bih ohrabrio Damu. Psina, privučena mojim glasom, smjesta se baci na mene užasno režeći, a ja ga raspalim po glavi tako silovito da mi se štap prebio na tri polovine. No, zvijer je iako, dakako, ošamućena još uvijek bila puna snage. Stajao sam pred njom, nezaštićen, dok je ona dolazila sebi, a onda se razjapljenim čeljustima ustremila prema mom grlu." Gospodin Kralefski je morao zastati kako bi izvadio maramicu i obrisao čelo što mu se orosilo tokom pričanja. Željno sam upitao šta je onda bilo. Gospodin Kralefski je ponovo sklopio vrhove prstiju i nastavio. "Učinio sam jedino moguće. Šanse su bile hiljadu prema jedan, ali sam morao

rizikovati. Kako mi je zvijer skočila u lice, gurnuo sam mu ruku u usta, ščepao ga za jezik i uvrnuo što sam jače mogao. Njegovi zubi su mi se sklopili oko zgloba, krv je šiknula, ali ja sam jarosno trpio, znajući da mi je život u pitanju. Pas je trzao glavom tamoamo, činilo mi se cijelu vječnost. Bio sam sasvim iscrpljen. Osjetio sam kako više ne mogu izdržati. A onda, odjednom, zvijer se stresla i zgrčila, a potom omlitavila. Uspio sam! Zadavio se vlastitim jezikom." Odahnuo sam oduševljen. Priča je bila prelijepa, a sasvim je lako mogla biti istinita. Čak i ako nije bila istinita, osjećao sam kako se tako nešto treba dogoditi. Saosjećao sam s gospodinom Kralefskim jer je otkrivši da ga je život dosad lišavao bulterijera kog bi zadavio sam sebi smislio jednog. Rekao sam kako mislim da je bio jako hrabar kad se uhvatio u koštac s psom. Gospodin Kralefski je otvorio oči, porumenjeo od zadovoljstva zbog mog očitog oduševljenja, i nasmiješio se s omalovažavanjem. "Ama ne, ne, nikako hrabar", ispravio me. "Vidiš, Dama je bila u nevolji, a džentlmen ne može drukčije postupiti. Ne, Jupitera mi!" Pošto je u meni otkrio spremnog i oduševljenog slušaoca, gospodin Kralefski je pustio samopouzdanju na volju. Pripovijedao mi je sve više i više svojih pustolovina, a svaka je postajala jezovitija od prethodne. Otkrio sam kako ću, ukoliko jednog jutra vješto usadim jednu ideju u njegovu glavu, sutradan sigurno čuti neku pustolovinu izniklu iz nje, jer njegova mašta ne bi propustila priliku da isplele priču. Zaneseno sam slušao kako je zajedno s jednom Damom jedini preživio brodolom na putu za Murmansk ("Imao sam ondje neki posao"). Pune dvije sedmice su on i Dama plutali na santi leda, zamrznute odjeće, i hranili se sirovom ribom ili galebovima koje bi ponekad ulovili, sve dok nisu spašeni. Brod koji ih je opazio sasvim ih je lako mogao neprimijetiti da nije bilo gospodina Kralefskog i njegove dovitljivosti: upotrijebio je Daminu bundu da zapali signalnu vatru. Oduševio me pričom kako su ga držali razbojnici u Sirijskoj pustinji ("dok sam vodio jednu Damu da vidimo neke grobove") i kako se kad su pustahije zaprijetile da će sa SObom povesti njegovu lijepu pratilju i zadržati je radi otkupnine ponudio da pođe umjesto nje. No razbojnici su očito smatrali da će Dama biti privlačniji talac, pa su ga odbili. Gospodin Kralefski je mrzio prolivanje krvi, ali, kad se uzmu u obzir okolnosti, šta je mogao učiniti džentlmen? Pobio ih je svu šestoricu nožem koji je sakrio u čizmi sa zaštitnim platnom protiv komaraca. Za vrijeme svjetskog rata bio je, prirodno, u Obavještajnoj službi. Prerušen i sa bradom, bačen je iza neprijateljskih redova sa zadatkom da stupi u vezu sa drugim engleskim špijunom i dobavi nekakve planove. Nisam se pretjerano iznenadio kad se ispostavilo da je drugi špijun jedna Dama. Njihov bijeg s planovima ispred puščanih cijevi odreda za strijeljanje bio je remek'djelo domišljatosti. Ko bi se osim gospodina Kralefskog sjetio da provali u skladište oružja, zamijeni metke ćorcima i pretvara se da pada mrtav u trenutku kad puške zagrme? Toliko sam navikao na njegove nevjerovatne pripovijesti da sam mu obično vjerovao i u rijetkim prilikama kad bi mi ispričao nešto što je samo donekle bilo moguće. To je bio početak njegovog pada. Jednog dana ispričao mi je kako je kao mladić u Parizu jedne večeri pošao u šetnju i ugledao zvijer u ljudskom liku kako kinji jednu Damu. Izbezumljenih džentlmenskih nagona, gospodin Kralefski je ne časeći ni časa raspalio čovjeka po tintari svojim štapom. Ispostavilo se da je ta Ijudeskara francuski šampion u hrvanju i smjesta je zatražio zadovoljenje časti; gospodin Kralefski se složio. Čovjek je predložio da se sastanu u ringu i hrvanjem odluče ko je pobjednik; gospodin Kralefski se složio. Utvrdili su datum i gospodin Kralefski je počeo trenirati za meč ("dije ta od povrća i mnogo vježbanja"), a kad je svanuo veliki dan, osjećao je kako nikad nije bio u boljoj formi. Protivnik koji je, sudeći po njegovom opisu, bio nalik neandertalcu, kako po veličini, tako i po inteligenciji strašno se iznenadio kad je uvidio da mu je gospodin Kralefski sasvim dorastao. Čitav sat su se borili u ringu, a nije im polazilo za rukom da jedan drugog obore. A onda se gospodin Kralefski odjednom sjetio zahvata kom ga je naučio jedan prijatelj Japanac. (skrenuvši se i trznuvši, podigao je ogromnog protivnika u zrak, zavrtio ga i zavitlao van ringa. Nesretnik je proveo tri mjeseca u bolnici, tako se gadno pozlijedio. Kako je gospodin Kralefski sasvim ispravno istakao, to je bila pravedna i prikladna kazna za grubijana koji je pao tako nisko da digne ručerdu na jednu Damu.

Jako zainteresovan pričom, zamolio sam gospodina Kralefskog da me nauči osnovama hrvanja, jer sam osjećao da će mi biti od neprocjenjive koristi ako ikad naiđem na Damu u nevolji. Gospodin Kralefski je bio prilično neodlučan; možda bi mi neki drugi put, kad budemo imali dosta prostora, mogao pokazati nekoliko zahvata. On je sasvim žaboravio taj događaj, ali ja nisam, pa sam odlučio da ga podsjetim na dato obećanje baš onog dana kad je došao da mi pomogne u gradnji novog doma za Savarake. Za vrijeme čaja čekao sam odgovarajuću pauzu u razgovoru, a onda podsjetio gospodina Kralefskog na čuveni meč koji je imao s Francuskim Hrvačkim Šampionom. No gospodinu Kralefskom kao da uopšte nije bilo milo što ga podsjećam na taj podvig. Preblijedio je i žurno me ušutkao. "Čovjek se ne treba javno hvalisati takvim stvarima", šapnuo je promuklim glasom. Bio sam spreman da poštujem njegovu skromnost pod uslovom da mi da nekoliko lekcija iz hrvanja. Istakao sam kako želim da mi pokaže samo nekoliko jednostavnijih trikova. "Pa dobro", rekao je gospodin Kralefski i obliznuo se. "Mislim da ti mogu pokazati nekoliko najosnovnijih zahvata. Samo, znaš, potrebno je jako dugo vremena da se postane spretan hrvač." Oduševljen, upitao sam hoćemo li se hrvati vani, na verandi, gdje nas cijela porodica može posmatrati, ili u osami salona. Gospodin Kralefski se odlučio za salon. Važno je da nam ništa ne skreće pažnju, rekao je. Tako smo ušli u kuću i sklonili namještaj s puta, a gospodin Kralefski je s oklijevanjem skinuo kaput. Objasnio mi je kako je osnovni i najvažniji princip u hrvanju izbaciti protivnika iz ravnoteže. A to postižeš tako što ga uhvatiš oko pojasa i hitro trzneš postrance. Pokazao je šta ima na umu tako što me uhvatio i nježno bacio na sofu. "E, tako!" rekao je podigavši prst. "Jesi li shvatio?" Odgovorio sam, da, mislim da sam sasvim dobro shvatio. "U tom grmu leži zec!" rekao je on. "Sada ti baci mene." Čvrsto riješen da služim na čast svom učitelju, bacio sam ga sa silnim žarom. Zaletio sam se preko sobe, ščepao ga oko grudi, stegao što sam jače mogao kako mi ne bi izmigoljio, a onda ga, spretnim okretom ručnog zgloba, zavitlao ka najbližoj stolici. Nažalost, nisam ga bacio dovoljno snažno, pa je promašio stolicu i tresnuo na pod ispustivši vrisak koji je natjerao cijelu porodicu da s verande nahrupi u salon. Podigli smo na kauč preblijedjelog šampiona hrvanja koji je jednako ječao, a Margo je otišla da donese čašicu brendija. "Za ime svijeta, šta si mu to uradio?" upitala je Majka. Odgovorio sam da sam samo slijedio njegova uputstva. Pozvao me da ga bacim i ja sam ga bacio. Prosto ko pasulj i nije mi jasno kako se bilo kakva krivica može meni pripisati. "Ti uopšte nisi svjestan svoje snage, dušo", rekla je Majka. "Moraš biti pažljiviji." "Cista budalaština", dodao je Lesli. "Mogao ga je ubiti." "Znao sam jednog čovjeka koji je poslije hrvačkog zahvata ostao invalid do kraja života", primijetio je Lari tek da nešto kaže. Gospodin Kralefski je još glasnije zaječao. "Stvarno, Ceri, nekad baš praviš gluposti", rekla je Majka rastrojeno, očito imajući pred očima sliku gospodina Kralefskog vezanog za invalidska kolica do kraja života. Iznerviran prigovorima koje sam smatrao sasvim neopravdanim, ponovo sam istakao kako to nije moja greška. Pokazao mi je kako se obara protivnik, a zatim me pozvao da sam to izvedem. I tako sam ga bacio. "Ubijeđen sam da mu nije bilo na kraj pameti da ga na taj način tresneš", rekao je Lari. "Mogao si mu prebiti kičmu. Kao taj momak kog sam znao kičma mu se precvikala kao banana. Jako zanimljivo. Rekao je da su parčići kosti štrcali van..." Gospodin Kralefski je otvorio oči i bolno pogledao Larija. "Da li bih mogao dobiti malo vode?" upitao je slabašnim glasom. Tog trenutka Margo se vratila s brendijem, pa smo ga natjerali da malo popije. Nešto boje vratilo mu se u obraze, a on se zavalio i ponovo sklopio oči. "Pa, bar možete sjediti, a to je već dobar znak", rekao je Lari veselo. "Mada mi se čini kako to nije baš pouzdana indikacija. Znao sam jednog slikara koji je pao s ljestvi i prebio kičmu, a muvao se okolo deset dana prije nego što su to otkrili." "Za ime Boga!" uzviknuo je Lesli veoma zainteresovan. "Šta je bilo sa njim?" "Umro je", odgovorio je Lari.

Gospodin Kralefski se pridigao i sjeo, a onda nam se blijedo osmjehnuo. "Ako biste bili tako ljubazni da kažete Spiri da me odveze mislim da je najpametnije da odem u grad, Ijekaru." "Svakako, naravno, Spiro će vas odvesti", rekla je Majka. "Da sam na vašem mjestu, otišla bih pravo do Teodorove laboratorije i zamolila ga za rendgenski snimak, koliko da se ne sekirate." l tako smo gospodina Kralefskog, blijedog ali pribranog, uvili u gomilu ponjava i nježno ga smjestili na stražnje sjediste kola. "Kažite Teodoru da nam po Spiri javi kako vam je", rekla je Majka. "Iskreno se nadam da će vam brzo biti bolje. Stvarno mi je žao što se ovo dogodilo. Geri je bio tako nepažljiv." lb je bio veliki trenutak za gospodina Kralefskog. Iscerio se, a osmijeh mu je bio pun bola i nehajnosti istovremeno. Nemoćno je odmahnuo rukom. "Molim vas, najljepše vas molim, nemojte se uznemiravati. Ne mislite više na to", rekao je. "Nije dječak kriv nije bila njegova greška. Znate, ja sam malčice van forme." Dosta kasno te večeri Spiro se vratio iz svoje milosrdne misije i donio poruku od Teodora. Draga gospođo Darel, Na osnovu rendgenskih snimaka grudi gospodina Kralefskog izgleda da su mu naprsla dva rebra. Zao mi je što moram reći da je jedno u gadnom stanju. Nije mi htio reći ni riječi o uzroku povrede, ali je očito primijenjena znatna fizička sila. Sve u svemu, ako bude nosio zavoje desetak dana ili nešto duže, ne bi smjelo biti trajnih posljedica. Srdačan pozdrav svima, Vas,Teodor P.S. Da slučajno nisam kod vas zaboravio crnu kutijicu kad sam navraćao prošlog četvrtka? U njoj su jako zanimljivi primjerci komaraca Anopheles. Izgleda da sam je negdje zaturio. Biste li bili tako ljubazni da mi javite? ŠESNAESTO POGLAVLJE Jezero ljiljana Savarake su se silno rasrdile zbog tamnice koje su dopale, usprkos prostranstvu svojih kvartira. Kako su patile od neutažive znatiželje, smatrale su kako su strašno uskraćene što ne mogu istraživati sve i svja i upućivati primjedbe na sve što se događa. Vidno polje bilo im je ograničeno na prednji dio kuće i ako bi se ma šta dogodilo sa stražnje strane, izbezumile bi se, srdito bi blebetale i kvocale, letjele po kavezu i proturale glavu kroz žicu da vide šta se dešava. No pošto su bile vezane za jedno mesto, mogle su posvetiti dosta vremena nauci, koja se sastojala od sticanja solidne podloge u grčkom i engleskom jeziku, a osim toga su vješto oponašale prirodne zvuke. Vrlo brzo zvale su po imenu svakog člana porodice; tako bi, izuzetno prepredeno, sačekale da Spiro uđe u automobil i otklizi dobar dio puta nizbrdo prije no što bi pojurile do ćoška kaveza i počele kristali, "Spiro... Spiro... Spiro..." što bi njega natjeralo da nagazi na kočnice i vrati se u kuću kako bi vidio ko ga zove. Isto tako dobar dio njihove bezazlene zabave sastojao se u povicima "Idi!" i "Dođi!", na engleskom i grčkom, naizmjenično i brzo, što je potpuno izbezumljivalo pse. Drugi trik iz kog su crpile beskrajno zadovoljstvo bio je obmanjivanje sirotih kokoški, koje su provodile dan vrijedno čeprkajući po maslinjacima. S vremena na vrijeme služavka je izlazila na kuhinjska vrata, oglasila bi se vičući pi'pi'pi i ovdjeondje ubacila čudne štucave povike, a kokoške su znale da je to signal za hranu, pa bi se, kao privučene čarolijom, sjatile na stražnjim vratima. Čim su Savarake savladale kokošiji zov za hranu, počele su do iznernoglosti izluđivati sirote koke. Sačekale bi najnepogodnije vrijeme da ga primijene; na primjer, da kokoške, uz krajnji napor i dosta kvocanja, odu na leglo na nižim granama ili, usred dnevne žege, da se sve konačno smjeste u sjenci mirte i upuste u ugodan popodnevni počinak. Jedva što bi prijatno zakunjale, a Savarake bi se javile pozivom za hranu jedna je štucala, a druga pipikala. Kokoške bi se počele nervozno zgledati, a sve su čekale da neka druga da znak života. Savarake bi ih ponovo zovnule, ovog puta umiljatije i požurujući ih. Odjednom bi neka od koka, s nešto manje samokontrole od ostalih, kvocajući skočila i odskakutala prema kavezu sa Savarakama, a druge bi, kokodačući i mlatarajući krilima, punom brzinom krenule za njom. Dojurile bi do žice na kavezu gurajući se bezobzirno i kvocajući, gazeći jedna drugu, kljucajući se međusobno, a potom bi stajale u neurednoj, zadihanoj gomili i zagledale gore u kavez, odakle su ih Savarake, dotjerane i otmjene u svojim

crnO'bijelim odijelima, posmatrale i prigušeno se kikotale, kao dvojica gradskih mangupa koji su uspješno namagarčili gomilu napuhanih i prostodušnih seljaka. Savarake su voljele pse, iako su grabile svaku priliku da ih zadirkuju. Posebno im se sviđao Rodžer, koji im je često dolazio u posjetu, pa bi se izvalio pored same žičane mreže, naćuljenih ušiju, dok su Savarake sjedile na podu u kavezu, ni pedalj od njegove njuške, i obraćale mu se mekim, sipljivim coktanjem, uz povremeno promuklo cerekanje, kao da mu pričaju bezobrazne viceve. Nikad nisu zadirkivale Rodžera koliko su dražile druga dva psa i nijednom ga nisu pokušale nježnim ulagivanjem namamiti do žice, da bi se onda sunovratile i povukle ga za rep, što su često radile Sraćku i Povraćku. Sve u svemu, Savarake su imale povoljno mišljenje o psima, ali su htjele da psi izgledaju i ponašaju se kao psi. Tako, kad se u našoj sredini pojavila Dodo, Savarake su apsolutno odbile povjerovati kako se radi o psu i od samog početka su se prema njoj ponašale goropadno, s podsmješljivim prezirom. Dodo je pripadala rasi poznatoj pod imenom dendi dinmont. Ti psi izgledaju kao duguljasti, debeljuškasti baloni obrasli dlakom, sa sićušnim krivim nogama, ogromnim, iskolačenim očima i dugim, lepršavim ušima. Pravo je čudo što se zahvaljujući Majci to neobično, izobličeno pseto pojavilo među nama. Jedan prijatelj držao je par tih zvjerki, koji je odjednom (poslije niza godina neplodnosti) donio na svijet nakot od šest kučića. Siroti čovjek skoro je poludio tražeći prikladan dom za sve potomke, a Majka je, dobroćudno i nerazumno, obećala da će uzeti jedno. Krenula je jednog popodneva da odabere štene i, prilično nerazborito, izabrala ženku. Tog časa nije joj palo na pamet kako je besramno što uvodi kuju u domaćinstvo nastanjeno isključivo jako muževnim psima. Tako je, stegnuvši pod rukom kuče (nalik ne potpuno svjesnoj kobasici), sjela u kola i trijumfalno se dovezla kući da porodici pokaže prinovu. Štene je, čvrsto riješeno da tu priliku učini dostojnom pamćenja, žestoko i istrajno povraćalo od trena kad je ušlo u kola do časa kad je izišlo. Okupljeni na verandi, posmatrali smo Majčin zgoditak kako gegucka uz stazu prema nama, iskolačenih očiju, ušiju koje su mahnito lepršale, sićušnih nogu koje su bjesomučno batrgale ne bi li održale dugo, oklembešeno tijelo u pokretu i svaki čas zastaje da se ispovraća u lijehu s cvijećem. 'Uao, zar nije premederi?" uzviknula je Margo. "Za ime Boga! Izgleda kao morski krastavac", rekao je Lesli. "Majko! Stvarno pretjeruješ!" kazao je Lari s gnušanjem gledajući kerušu. "Gdje si samo iskopala tog psećeg Frankenštajna?" 'Uao, ali tako je meden", ponovila je Margo. "Sta mu fali?" "Nije on nego ona", kazala je Majka, posmatrajući s ponosom svoj zgoditak. "Zove se Dodo." "E, to su dvije greške već na samom početku", rekao je Lari. "Kao prvo, to je grozno ime za životinju, a drugo, uvesti kuju u kuću po kojoj se motaju ona tri razvratnika znači tražiti nevolju. Ali, nastranu to, samo je pogledaj! Pazi kakav oblik ono ima! Kako je postalo takvo? Je li doživjelo neku nezgodu ili se tako rodilo?" "Ne budi smiješan, dušo. To je takva rasa. Predviđeno je da tako izgledaju." "Glupost, majko. Pa to je neman. Ko bi poželio da namjerno stvori nešto takvog oblika?" Ja sam ukazao na to da su jazavčari u velikoj mjeri sličnog oblika i da se uzgajaju specijalno kako bi se mogli zavlačiti u rupe goneći jazavce. Vjerovatno je i vrsta dendi dinmont uzgojena iz sličnih razloga. "Ova izgleda kao da su je uzgojili da lovi po kanalizaci ji", rekao je Lari. "Ne budi odvratan, dušo. Ovo su fini psići; očigledno su veoma privrženi." "Mogu zamisliti da nemaju druge do da budu privrženi bilo kome ko pokaže ma kakvo zanimanje za njih. Naprosto je nemoguće da imaju mnogo obožavalaca na ovom svijetu." "Mislim da si strašno grub, a, uostalom, barem ti nisi u poziciji da govoriš o ljepoti. Ljepota je samo pola zdravlja, a prije nego što počneš drugome jamu kopati, mislim da ne bi bilo loše da vidiš je li vuk pomeo pred svojim vratima u znoju lica svog, pošto ni ti od drveta ne vidiš šumu", rekla je Margo likujući. Lari je izgledao zbunjen. "Sta ti je to? Poslovica ili citat iz G/n/sove knjige reAor

da?" upitao je. "Mislim da je htjela reći kako ne treba ići grlom u kopri' ve", objasnio je Lesli. "Povraća mi se od vas dvojice", rekla je Margo s dosto' janstvenim prezirom. "Pa dobro, pridruži se maloj Dodo u lijehi sa cvijećem." "Hajde, hajde", rekla je Majka. "Nemojte se oko toga svađati. Ovo je moj pas i sviđa mi se, prema tome, jedino je to važno." I tako se Dodo nastanila i skoro istog časa ispoljila falinke u svojoj konstituciji koje su nam zadavale više muka nego sva tri ostala psa zajedno. Kao prvo, jedna stražnja noga bila joj je slabija i u svako doba dana ili noći bedreni zglob je bio sklon iskakanju iz čašice bez očitog razloga. Dodo, koja ni u kom slučaju nije bila stoik, dočekala bi tu katastrofu nizom prodornih krikova koji bi narasli do nepodnošljivog krešenda ispunjenog treperavim intenzitetom. Za divno čudo, kao da nije imala nikakvih problema u šetnji ili kad bi skakutak po verandi loveći loptu sa slonovskim oduševljenjem. No uveče, kad bi cijela porodica spokojno sjedila, udubljena u pisanje ili čitanje ili štrikanje, Dodina noga bi redovno sasvim nenadano iskočila iz čašice, a ona bi se prevrnula na leđa i ispustila vrisak od kog bismo svi đipili i izgubili kontrolu nad onim što smo radili. Dok bismo joj masažom vratili nogu na mjesto, Dodo bi se od vlastite dernjave toliko iscrpila da bi utonula u dubok i spokojan san, a mi smo ostajali toliko rastrojeni da ostatak večeri nismo bili kadri ni na šta da se usredsredimo. Brzo smo otkrili da je Dodo obdarena izuzetno ograničenom inteligencijom. Unutar njene lobanje bilo je u jednom trenutku mjesta samo za jednu misao, a kad bi se ona tu usadila, Dodo bi je se držala čvrsto ko pijan plota, uprkos bilo kakvom protivljenju. Sasvim rano je zaključila kako je Majka njeno vlasništvo, ali to osjećanje posjedništva u početku nije bilo pretjerano, sve dok jednog poslijepodneva Majka nije otišla u grad u kupovinu, a ostavila Dođu kod kuće. Čvrsto ubijeđena da nikad više neće vidjeti Majku, Dodo se dala u kuknjavu i geguckanje oko kuće uz žalobno zavijanje, a tu i tamo bi je obuzeo tako silan jad da joj je noga iskakala iz ležišta. Majčin povratak pozdravila je nevjero vatno radosno, ali je poslije toga riješila da je ubuduće ne pušta iz vida, bojeći se da joj ponovo ne umakne. Tako se prikačila uz Majku s postojanošću krpelja i udaljila bi se od nje najviše korak'dva. Ako bi Majka sjela, Dodo bi joj legla uz noge; ako bi Majka morala ustati i preći preko sobe da uzme knjigu ili cigaretu, Dodo bi je pratila; onda bi se zajedno vratile i ponovo sjele, a Dodo bi duboko i sa zadovoljstvom odahnula pri pomisli kako je još jednom osujetila Majčin pokušaj bijega. Čak je insistirala na tome da bude prisutna dok se Majka kupa, pa je sjedila sva turobna pored kade i zurila u nju s neprijatnim intenzitetom. Svaki pokušaj da je ostavimo pred vratima kupatila imao je za posljedicu njeno mahnito zavijanje i bacakanje na dovratak, što bi opet skoro po pravilu imalo za posljedicu iščašenje njenog kuka. Izgleda da je bila pod utiskom kako nije bezbjedno puštati Majku samu u kupatilo, čak i kad bi ona čuvala stražu pred vratima. Uvijek je postojala mogućnost tako je valjda mislila da joj Majka pobjegne puzeći niz kanalizaciju. U početku su se Rodžer, Sraćko i Povraćko prema Dođi odnosili s prezrivom trpeljivošću; nisu je baš cijenili, jer je bila predebela i prenisko obješena za duže šetnje, a ako bi se pokušali igrati, ona kao da je dobijala napad manije gonjenja, pa bi odgalopirala natrag do kuće i počela zavijati tražeći zaštitu. Kad se sve uzme u obzir, bili su je skloni smatrati dosadnim i beskorisnim dodatkom domaćinstvu sve dok nisu otkrili da posjeduje nenadmašnu i neodoljivo zanosnu odliku: njeno vrijeme za parenje stizalo je sa jednoličnom pravilnošću. Sama Dodo ispoljavala je dirljivu bezazlenost kad je riječ o činjenicama iz svakodnevnog života. Izgledala je ne samo zbunjena nego doslovno uplašena iznenadnim navalama svoje popularnosti, pošto su njeni obožavaoci stizali u tolikom broju da je Majka bila primorana da hoda uokolo naoružana ogromnim štapom. Zahvaljujući svojoj viktorijanskoj bezazlenosti Dodo je postala lak pli jen Povraćkovih zanosnih obrva i doživjela "sudbinu goru od smrti" kad ih je Majka nesmotreno ostavila zajedno u salonu dok je nadzirala pripremanje čaja. Kad su iznenada i neočekivano navratili anglikanski sveštenik i njegova supruga, Majka ih je uvela u salon u kom se sretni par upravo prepustio strastima, a onda je morala uložiti silan napor kako bi vodila normalan razgovor. Nije čudo što je cijela situacija kod Majke uzrokovala osećaj krajnje iznurenosti i divlju

glavobolju. Na opšte iznenađenje (uključujući i samu Dodo), iz tog sjednjenja rodilo se štene čudna, rascviljela grudvica stvorenje koje je imalo majčine vanjske crte i očeve neobične pjege bijele i jarkocrvene boje. Dodo se silno obeshrabrila što je tako iznenada postala majka, pa je skoro doživjela nervni slom, jer se osjećala rastrzanom između želje da ostane na jednom mjestu sa svojim kučetom i potrebe da bude što bliže Majci. Ali mi uopšte nismo bili svjesni njene psihološke pometnje. Konačno se Dodo riješila na kompromis, pa je slijedila Majku svuda uokolo, a štene teglila u zubima. Cijelo jedno jutro provela je tako prije no što smo ustanovili šta smjera; nesretno mladunče visilo joj je iz usta okačeno za glavu, a tijelo mu se klatilo tamoamo dok se Dodo gegala Majci uz pete. Kako grdnja i moljakanje nisu postigli nikakav učinak, Majka je bila primorana da se veže za spavaću sobu zajedno s Dodom i njenim kučetom, a mi smo im obroke donosili na tacni. Čak ni to nije bilo najbolje rešenje, jer ako bi Majka ustala iz stolice, Dodo bi uvijek na oprezu ščepala svoje štene i sjela posmatrajući je uznemirenim očima, spremna da se upusti u jurnjavu za njom ako bude neophodno. "Ako se ovo nastavi još neko vrijeme, kuče će izrasti u žirafu", primijetio je Lesli. "Znam, siroto malo", rekla je Majka. "Ali šta da radim? Ona ga zgrabi čim me vidi kako samo pripaljujem cigaretu." "Najjednostavnije bi bilo da ga bacimo u vodu", rekao je Lari. "Ionako će izrasti u groznu zvijer. Pogledajte samo na šta mu liče roditelji." "A, ne, u vodu ga nećeš bacati!" uskliknula je Majka s gnušanjem. "Ne budi tako grozan", rekla je Margo. "Siroto malo." "Kako bilo da bilo, ja mislim da je ovo apsurdna situacija dozvoljavaš da te jedno pseto prikuje za stolicu." "To je moj pas i sjediću koliko hoću ako mi je volja.", rekla je Majka odlučno. "Ali koliko dugo? Ovo može potrajati mjesecima." "Nešto ću već smisliti", odgovorila je Majka dostojanstveno. Rješenje problema koje je Majka naposlijetku smislila bi' 10 je stvarno jednostavno. Uzela je u službu služavkinu najmlađu kćerku da nosa kuče umesto Dođe. Izgleda da je Dodo bila sasvim zadovoljna tim aranžmanom, a Majka se ponovo mogla kretati po kući. Bazala je od sobe do sobe nalik kakvom istočnjačkom silniku, Dodo je šljapkala za njom, a mala Sofija završavala je povorku, isplaženog jezika i razroka od napora, s ogromnim jastukom u naručju, na kom je počivalo Dodino neobično potomče. Kad bi Majka namjeravala neko vrijeme provesti na jednom mjestu, Sofija bi s puno poštovanja spustila jastuk na pod, a Dodo bi se bačila na njega i s olakšanjem odahnula. Čim bi se Majka spremila da krene u drugi dio kuće, Dodo bi ustala s jastUka, stresla se i zauzela mjesto u procesiji, a Sofija bi podigla jastuk visoko u zrak, kao da na njemu leži kruna. Majka bi provirila preko naočala ne bi li se uvjerila kako je kolona spremna, kratko bi klimnula glavom, pa bi vijugajući krenu' 11 da se bace na sljedeći posao. Svake večeri Majka je išla u šetnju sa psima, a porodica se neizmjerno zabavljala posmatrajući je kako odmiče niz brijeg. Rodžer bi kao stariji pas vodio procesiju, a za njim su išli Sraćko i Povraćko. Zatim Majka, s ogromnim slamnatim šeširom, zahvaljujući kome je izgledala kao oživjela gljiva, stežući u jednoj ruci veliki ašov kojim će iskopati sve zanimljive divlje biljke na koje naiđe. Dodo je geguckala za njom, iskolačenih očiju i klateći jezikom, a Sofija je svečano koračala na začelju kolone i nosila carsko kuče na njegovom jastuku. Lari ih je prozvao Majčinim Cirkusom, pa ju je zadirkivao mučući s prozora: "E'hej, gospoja! Kace počet vel'ka prectava?" Kupio joj je flašicu sredstva za jačanje kose kako bi mOgla tako je objasnio vršiti eksperimente na Sofiji, pa nek je pokuša pretvoriti u ženu s bradom. "E to fali tvojoj priredbi, gospoja", ubjeđivao ju je promuklim glasom. "Malo otmjenosti, je lvi'š? Samo će ti ženiska s bradom unijet otmjenou program." No, uprkos svemu, Majka je i dalje svake večeri u pet sati vodila svoj čudni karavan u maslinjake. Na sjevernom dijelu ostrva ležalo je veliko jezero prijatnog, zvonkog imena Antiniotisa jedno od naših omiljenih pribježišta. Bila je to duguljasta ravan plitke vode od pola kilometra, okružena gustom grivom trske i šaši, na jednom kraju odvojena od mora širokom, blago izvijenom dinom finog bijelog pijeska.

Teodor je uvijek išao s nama kad bismo posjećivali to jezero, jer smo on i ja nalazili bogato polje iStraživanja po barama, jarcima i močvarnim rupčagama oko obale jezera. Lesli je obavezno nosio cijeli arsenal pušaka, pošto je lovina šuškala posvud u šumi od trske, a Lari je insistirao na tome da ponese ogroman harpun, pa bi satima stajao u potoku koji je spajao jezero s morem i upinjao se da proburazi krupnu ribu što je ondje plivala. Majka bi se natovarila korpama punim hrane, praznim košarama za biljke i raznoraznim baštenskim alatljikama da iskopa ono što nađe. Margo je bila možda najjednostavnije opremljena nosila je kupaći kostim, veliki peškir i flašu losiona za sunčanje. Kad se uzme u obzir sva oprema, naši izleti na Antiniotisu uveliko su bili u duhu velikih svjetskih ekspedicija. Međutim, u izvjesno doba godine jezero je bilo najljepse, i to u sezoni ljiljana. Glatka oblina pješčane dine što se pružala između morskog zaliva i jezera bilo je jedino mjesto na cijelom otoku gdje su rasli morski ljiljani, čudne, bezoblične lukovice zakopane u pijesku, koje bi jednom godišnje izbacile na površinu gusto zeleno lišće i bijele cvjetove, pa se dina pretvarala u glečer cvijeća. Uvijek smo u to doba posjećivali jezero, jer je iskustvo bilo nezaboravno. Nedugo nakon što je Dodo postala majka Teodor nas je obavijestio kako se bliži sezona ljiljana, a mi smo se počeli pripremati za izlet na Antiniotisu. Ubrzo smo otkrili da je sve znatno komplikovanije jer sa sobom vodimo majku koja doji. "Ovog puta moraćemo ići čamcem", rekla je Majka mršteći se na zapetljanu mustru džempera koji je štrikala. "Ama zašto, pa čamcem se ide dvaput duže", pobunio se Lari. "Ne možemo kolima, dušo, jer će Dođi biti muka, a ionako ne bi bilo dovoljno mjesta za sve." "Nećeš valjda, voditi tu nakazu?" upitao je Lari užasnut. "Ali moraću, dušo... klot... frket... Ne mogu je ostaviti samu... klot... znaš kakva je..." "E pa, onda iznajmi posebna kola za nju. Dabogda me grom spalio ako ću se vozikati po okolini i izgledati kao da sam maloprije poharao pansion za otmjene džukce." "Ona ne može putovati kolima, lb ti pokušavam objasniti. Znaš da pati od drumske bolesti. A sad se smiri, dušo, vidiš da brojim..." "Ali besmisleno je...", započeo je Lari ozlojeđeno. "Sedamnaest, osamnaest, devetnaest, dvadeset", rekla je Majka glasno i bijesno. "Besmisleno je ići najdužim mogućim putem samo zato što Dodo povraća čim vidi automobil." "Eto ti!" uzviknula je Majka srdito. "Zbog tebe sam pogriješila u brojanju. Stvarno te molim da se ne prepireš sa mnom dok štrikam." "A otkud znaš da neće patiti od morske bolesti?" upitao je Lari sa zanimanjem. "Ljudi koji pate od drumske bolesti ne pate od morske bolesti", rastumačila je Majka. "E, ja u to ne vjerujem", rekao je Lari. "To je bapska priča, je ltako, Teodore?" "Pa, ne bih mogao baš sa sigurnošću tvrditi", rekao je Teodor nepristrasno. "Čuo sam to i ranije, no ima li tu... hmm... znate... imalo istine, to ne bih znao reći. Jedino znam da barem dosad meni nikad nije bilo muka u kolima." Lari ga je tupo pogledao. "A šta kao to dokazuje?" upitao je zbunjeno. "Pa eto, meni je uvijek muka u čamcu", jednostavno je objasnio Teodor. "E, pa ovo je sjajno!" rekao je Lari. "Ako idemo kolima, Dođi će biti muka, a ako idemo čamcem, Teodoru će biti muka. Pa ti sad biraj." "Nisam znala da patite od morske bolesti, Teodore", rekla je Majka. "Ah, nažalost, tako je. Smatram da je to veliki hendikep." "Pa dobro, ali po ovakvom vremenu more će biti sasvim mirno, pa mislim da neće smetati", rekla je Margo. "Nažalost", rekao je Teodor, klateći se na vrhovima prstiju, "kod mene uopšte nema nikakve razlike. Ja patim čak od... hmm... najmanjeg ljuljanja. Staviše, nekoliko puta sam bio u kinu kad su prikazivali filmove o brodovima na uzburkanom moru, pa sam morao da... hmm... bio sam prisiljen da napustim dvoranu." "Najjednostavnije bi bilo da se podijelimo", rekao je Lesli. "Polovina može ići čamcem, a druga polovina kolima." "Kao da su te anđeli nadahnuli!" uskliknula je Majka. "Riješili smo problem."

Međutim, problem uopšte nije bio riješen, jer smo otkrili da je put za Antiniotisu blokiran manjim odronom zemlje, pa je bilo nemoguće ići kolima. Ili ćemo svi ići morskim putem ili nikako. Otisnuli smo se u sedefnu zoru koja je predskazivala tOpao dan bez daška vjetra i mirno more. Kako bismo bili u stanju da se uspješno nosimo s porodicom, psima, Spirom i Sofijom, morali smo uzeti i TuluzuDebelguzu kao i Marža. Pošto je morao za sobom tegliti oblo korito TuluzeDebelguze, Morž je plovio mnogo sporije, ali to je bio jedini način da stignemo. Lari je predložio da psi, Sofija, Majka i Teodor putuju u TuluziDebelguzi, a mi ostali nakrcali smo se u Morža. Na nesreću, Lari nije uzeo u obzir nešto jako važno: vodenu brazdu koju je Morž ostavljao za sobom. Talas se s njegove krme izvijao poput zida od plavog stakla i dostizao maksimalnu visinu baš u trenu kad bi se razbio o široki pramac TuluzeDebelguze, pridizao je u zrak i ponovo spuštao s potmulim udarcem. Prilično dugo nismo primijetili kakve su posljedice, jer je buka motora gušila Majcine izbezumljene pozive u pomoć. Kad smo jednom slučajno stali i pustili da TuluzaDebelguza doskakuće do nas, otkrili smo kako su ne samo Teodor i Dodo bolesni, nego i svi ostali, uključujući i tako prekaljenog i iskusnog morskog vuka kao što je Rodžer. Morali smo ih sve premjestiti u Morža i poslagati da leže jedno pored drugog, a Spiro, L&ri, Margo i ja preuzeli smo njihova mjesta u TuluziDebelguzi. Kad smo se počeli približavati Antiniotisi, svi su se osjećali malo bolje, izuzev Teodora, koji se i dalje držao što je mogao bliže ivici čamca i zurio u svoje čizme, a na pitanja odgovarao jednosložnim riječima. Obišli smo oko posljednjeg rta od crvenih i zlatnih stijena koje su ležale u valovitim slojevima nalik džinovskim fosiliziranim časopisima ili zarđaloj i pljesnjivoj olupini biblioteke nekog kolosa, a onda su Morž i TuluzaDebelguza zaokrenuli u široki plavi zaliv koji je ležao pred ulazom u jezero. Kriva linija biserno bijelog pijeska isticala se naspram velike dine prekrivene ljiljanima, hiljadama bijelih cvjetova na suncu poput mnoštva rogova od slonovače što dižu usne prema nebu i umjesto muzike proizvode bogat, težak miomiris koji predstavlja pn> čišćenu suštinu ljeta, toplu slatkost koja vas uvijek iznova tjera da duboko.udahnete trudeći se da je sačuvate u sebi. Motor je posljednji put zafrfljao, a onda zamro; to je nakratko odjeknulo među stijenjem, a onda su naša dva čarriča sa šapatom prišla obali, dok se miomiris ljiljana proširio preko vode da nas pozdravi. Iznijeli smo opremu na obalu i rasporedili je po bijelom pijesku; svako je odlutao za svojim poslom. Lari i Margo su se izvalili u plitku vodu napola usnuli; njihali su ih blagi, namreškani talasići. Majka je povela svoju procesiju u kratku šetnju, naoružana ašovom i korpicom. Spiro je, odjeven samo u donje rublje i s izgledom mračnog, dlakavog preistOrijskog čovjeka, ugacao u potok koji se iz jezera odliva u more i ondje stajao u vodi do koljena, mršteći se na prozirne vode ispod sebe, s trozupcem na gotovs, dok su mu jata riba jurcala oko nogu. Teodor i ja izvlačili smo slamku s Leslijem koju ćemo stranu jezera dobiti, a onda se zaputili u suprotnim pravcima. Jedna velika i izuzetno izobličena maslina označavala je pola puta na obali jezera. Kad bismo stigli do nje, okrenuli bismo se i vratili vlastitim tragom, a Lesli bi isto učinio na svojoj strani. To je isključivalo mogućnost da nas nehotice upuca u nekom gustom i zbrkanom trščaku. I tako, dok smo Teodor i ja gacali i bazali između barica i potočića kao par pohlepnih čaplji, Lesli bi, onako zdepast, otkaskao kroz šiblje na suprotnoj strani jezera, a pucnjava koja je s vremena na vrijeme odjekivala preko površine vode upozoravala nas je dokle je stigao. Došlo je vrijeme ručka pa smo se svi, izgladnjeli, okupili na plaži. Lesli je stigao s torbom nabubrilom od lovine okrvavljenim zečevima, jarebicama, prepelicama, šljukama i divljim golubovima, a Teodor i ja s epruvetama i flašicama koje su svjetlucale od sićušnog života. Vatra je plamtjela, hrana je bila nagomilana po ponjavama, a vino doneseno iz mora, gdje smo ga ostavili da se hladi. Lari je svoj dio ponjave povukao uz dinu, pa se ispružio cijelom dužinom, okružen bijelim trubicama ljiljana. Teodor je sjedio uspravan i besprijekoran, a brada mu se vrtjela tamoamo dok je sporo i promišljeno žvakao. Margo se otmjeno prućila na suncu i ljupko birkala iz hrpe voća i povrća. Majka i Dodo su se smjestile pod sjenku velikog kišobrana. Lesli je čučao u pijesku s puškom preko butina i jeo ogromnu komadinu hladnog mesa jednom rukom, a drugom zamišljemo milovao cijevi svog oružja. Odmah do njega Spiro je čučao pored vatre; znoj mu se potocima slivao niz izbrazdano lice i u blistavim kapima padao u gusto krzno crnih dlaka na prsima, a on je iznad plamenova okretao

improvizovani ražanj od maslinovog drveta na koji je natakao sedam debelih šljuka. "Božanstveno mjesto!" promumlao je Lari preko zalogaja, raskošno izvaljen između sjajnih cvjetova. "Osjećam kako je ovo mjesto stvoreno za mene. Ostao bih ovdje ležeći zauvijek, a gomila golih, pohotnih gorskih vila trpala bi mi hranu i vino u usta. Na kraju, naravno, tokom vijekova, udišući duboko i ravnomjerno, postao bih balzamovan ovim miomirisom, a onda bi jednog dana moje vjerne gorske vile otkrile kako me nema i za mnom bi ostao samo miomiris. Bi li se neko potrudio da mi dobaci jednu od onih smokvi koje tako ukusno izgledaju?" "Pročitao sam jednu izuzetno zanimljivu knjigu o balzamovanju", rekao je Teodor oduševljeno. "Izvjesno je da su se u Egiptu prilično mučili s preparacijom leševa. Moram priznati da je sam metod... hmm... izvlačenja mozga kroz nos bio nevjerovatno dosjetljiv." "Izvlačili su ga kroz nozdrve nekakvim kukama, je ltako?" upitao je Lari. "Lari, dušo, nemoj bar dok jedemo." Poslije ručka, odvukli smo se u hlad obližnjih maslina i pospano kunjali dok je carevala popodnevna vrelina, a oštra, umirujuća pjesma cvrčaka izlivala se preko nas. S vremena na vrijeme poneko bi ustao, odgegao se do mora i bućnuo u plićak na nekoliko trenutaka, a onda se vratio, osvježen, kako bi nastavio popodnevni počinak. Došlo je četiri sata i Spiro iz kog je (dotad izvaljenog, onako ogromnog i oklembešenog) žuborilo hrkanje frkćući je došao sebi i odgegao niz plažu da ponovo zapali vatru za čaj. Mi smo se budili postepeno, sanjivi, protezali se i uzdisali, a onda se odvukli niz pijesak do usključalog, rastorokanog čajnika. Dok smo čučali sa šoljicama u rukama, žmirkajući i odlutali u misli, još uvijek upola spavajući, između ljiljana se pojavio jedan crvendać i doskakutao prema nama, sjajnih prsa i blistavih očiju. Zastao je na tričetiri koraka i kritički se zagledao u nas. Kako je zaključio da nam je potrebno malo razonode, skočio je do mjesta gde je par ljiljana oblikovao prekrasan luk, zauzeo teatralnu pozu ispod njih, našušurio prsa i odbiglisao prijatnu, ćurlikavu pjesmu. Kad je završio, odjednom je pognuo glavu u naizgled šaljivo uobražen na^ klon, a potom odlepršao između ljiljana, uplašen provalom našeg smijeha. "Stvarno su slatki ovi crvendaći", rekla je Majka. "U Engleskoj je jedan znao provesti cijele sate pored mene dok sam radila u bašti. Baš mi se sviđa kako napušu svoja mala prsa." "Ovaj se nagnuo baš kao da se klanja", rekao je Teodor. "Moram reći da je... kad je onako napuhao prsa izgledao u velikoj mjeri kao... znate... prilično ugojen operski pjevač." "Tako je, a pjevao je nešto sasvim površno i lagano... valjda Strausa", složio se Lari. "Kad je riječ o operama", rekao je Teodor, a oči su mu sijevnule, "jesam li vam pričao o posljednjoj operi koja je gostovala na Krfu?" Kazali smo ne, nije nam pričao, pa smo se udobnije smjestili, jer je skoro isto uživanje posmatrati Teodora dok pripovijeda kao i slušati samu priču. "Bila je to... hmm... jedna od putujućih opernih družina, znate. Čini mi se da je došla iz Atine, ali je možda bila talijanska. U svakom slučaju, prva predstava trebala je biti Toska. Pjevačica koja je igrala ulogu glavne junakinje bila je izuzetno... hmm... fino razvijena, kao što obično i jesu. No, kao što znate, u posljednjem činu opere junakinja se baca u susret svojoj neizbježnoj sudbini s bedema tvrđave ili, prije će biti zamka. Prve noći junakinja se uzverala na zidine zamka, otpjevala završnu ariju, a onda se bacila... znale... u susret svojoj sudbini... niz zidine, na stijene ispod sebe. Nažalost, izgleda da su scenski radnici zaboravili postaviti nešto ispod zidova na šta će ona aterirati. Posljedica je bila da su tresak prilikom ateriranja i... hmm... bolni jauci koji su uslijedili donekle okrnjili utisak da je duboko dolje na stijenama ostao samo smrskan les. Pjevač koji je upravo u tom trenutku jadikovao zbog njene smrti, morao je pjevati... hmm... iz petnih žila rte bi li prigušio njene jauke. Junakinja je, sasvim prirodno, bila malčice uzrujana zbog tog incidenta, pa su se sljedeće noći scenski radnici sa žarom bacili na posao ne bi li joj obezbijedili prijatno prizemljenje. Junakinja je, donekle izmučenog izgleda, uspjela nekako odšepati kroz svoju ulogu tokom opere sve dok nije stigla do.., hmm... završnog prizora. Zatim se ponovo uspentrala na bedeme, otpjevala posljednju ariju i bacila se u smrt. Nažalost, ovog puta su scenski radnici pošto su prvi put slijetalište napravili previše tvrdim otišli u suprotnu kraj

nost. Ogromna gomila madraca i... hmm... znate, onih opruga za krevet... bila je toliko elastična, da je junakinja potrefila na njih, a onda odskočila uvis. l tako, dok su statisti dolje kod... hmm... kako se ono zovu?... a, da, kod reflektora, jedan drugom pjevušili o njenoj smrti, gornji dijelovi junakinje su se dvatri puta ukazali iznad bedema na sveopšte zaprepaštenje publike." Crvendać, koji je za vrijeme priče doskakutao nešto bliže, prestrašio se i ponovo odletio kad smo prasnuli u smijeh. "Stvarno, Teodore, ja sam ubijeđen da ti slobodno vrijeme provodiš izmišljajući ove priče", pobunio se Lari. "Ama ne, ma kakvi", rekao je Teodor i sretno se nasmiješio sebi u bradu. "Možda bih morao bilo gde drugdje na svijetu, ali ovdje na Krfu one... hmm... kako se kaže, antici* piraju umjetnost." Poslije čaja Teodor i ja smo se vratili na ivicu jezera i nastavili istraživati sve dok nije postalo previše sjenovito da bismo dobro vidjeli. Zatim smo se polako vratili na plažu, gdje je vatra koju je Spiro naložio treperila i sijala kao ogromna hrizantema medu avetinjski bijelim ljiljanima. Spiro je u međuvremenu ostima ulovio tri velike ribe, pa ih je sad pekao na roštilju, usredsređen i namrgođen, dodajući čas listić bijelog luka, čas kapdvije limuna ili orošak bibera na fino bijelo meso koje se ukazivalo ondje gdje se ugljenisana koža počela Ijuštiti. Mjesec se uzdigao nad planinama i pretvorio ljiljane u srebro, osim na mjestima gdje su ih titravi plamenovi osvjetljavali ružičastim rumenilom. Sićušno mreškanje valova hitalo je preko mora obasjanog mjesečinom i s olakšanjem odisalo kad bi konačno stiglo do obale. Sove su se stale skladno javljati iz drveća; u mračnim sjenkama svici su svjetlucali u letu, a njihova magličasta svjetla zelene boje zada palila su se i gasila. Naposlijetku smo, protežući se i zijevajući, prenijeli stvari do čamaca. Odveslali smo do ulaza u zaliv, a onda u pa uzi, dok se Lesli baktao oko motora, još jednom pogledali Antiniotisu. Ljiljani su bili poput snježnog polja na mjesecini, a tamna kulisa od maslina bila je prošarana svjetlima svitaca. Vatra koju smo naložili, izgazili i utabali prije nego što smo krenuli, žarila se poput pjege granata sa ivice gde je počinjalo cvijeće. "Mislim da se slažete sa mnom kako je ovo vrlo... hmm... čarobno mjesto", rekao je Teodor s neizmjernim zadovoljstvom. "Veličanstveno mjesto", složila se Majka, a onda mu dodijelila svoju najvišu akoladu: "Voljela bih da me ovdje sahrane." Motor je nesigurno zamuckivao, a onda ispustio duboki urlik. Morž je hvatao brzinu i išao uz obalu tegleći za sobom Tuluzu'Debelguzu, iza. koje se naša brazda širila u obliku lepeze, bijela i nježna poput paučine na tamnoj vodi, i tek bi ovdjeondje zaplamsala kratkovjekom fosforescentnom iskrom. SEDAMNAESTO POGLAVLJE Šahovska polja Ispod vile, između mora i niza brežuljaka nad kojima je ona bila podignuta, prostirala su se Šahovska Polja. More je zavijalo u obalu u prostranom zalivu veličine luke, plitkom i svjetlucavom, a na ravnom tlu duž njegovih ivica ležao je zamršen splet uskih kanala koji su nekad, u vrijeme Mlečana, bili bunari soli. Svako uredno parče zemlje, UOkvireno kanalima, bilo je bogato obrađeno i zeleno od kukuruznog klasja, krompira, smokvi i grožđa. Polja šareni kvadratići oivičeni svjetlucavim vodama ležala su poput rastegnute višebojne šahovske table po kojoj su se ovdjeondje kretali šareni likovi seljaka. To je bilo jedno od mojih omiljenih lovišta, jer su ti malecki kanali skrivali mnogo raznoraznih stvorenja. Tu se moglo sasvim lako zalutali, jer ako biste zaneseno pojurili za nekim leptirom i s jednog ostrvca prešli na drugo preko pogrešnog drvenog mostića, mogli ste se zateći kako lutate tamO'amo i pokušavate se snaći u zbunjujućem lavirintu smokava, trske i zavjesa od visokog kukuruza. Većina tih polja pripadala je mojim prijateljima, seoskim porodicama koje su živjele gore u brdima, i kad god sam prolazio tuda, bio sam siguran kako ću moći predahnuti i s kakvim poznanikom proćaskati uz gomilu grožđa ili se naslušati zanimljivih novosti, kao što je, recimo, činjenica da pod bostanom na Jorgosovoj zemlji postoji ševino gnijezdo. Ako biste išli pravo preko šahovskih polja a da

vam prijatelji ne odvraćaju pažnju, da vas ne skreću na sporedni kolosijek barske kornjače koje klize niz blatnjave obale i bućkaju u vodu ili vas ne poremeti iznenadni krckavi zuj kakvog vilinog konjica koji bi sunuo pored vas, konačno biste stigli do mjesta gdje su se kanali širili i nestajali u hektarima pješčanog tla, uobličenog u bezbrojne fine nabore nastale prethodne noći od plime i oseke. Tu su dugi vijugavi nizovi naplavina obilježavali polagano povlačenje mora. Bili su to čarobni nizovi puni raznobojnih morskih algi, uginulih morskih igli, pluta sa ribarskih mreža koje je izgledalo kao da se može jesti nalik komadima bogatog voćnog kolača parčića stakla od flaša koje su plima i pijesak izglancali i izrezbarili u prozirne draguIje, školjki bodljikavih kao ježevi i drugih glatkih i ovalnih i nježno ružičastih koje su ličile na nokte kakve utopljene boginje. To je bila zemlja morskih ptica: šljuka, ostrigar, alpski očalar i čigra bili su raštrkani svuda uokolo u malim blebetavim grupama na ivici mora, tamo gdje su dugi namreškani valovi jurili prema kopnu i razbijali se u dugim izvijenim grivnama oko malih grba pijeska. Ako biste ogladnjeli, tu ste mogli ugacati u plićak i uloviti debele, prozirne račiće koji su onako sirovi bili ukusni kao grožđe, ili biste nožnim palcem mogli iskopati rebrastu čančicu nalik orahu. Kad biste uzeli dva komada i prislonili ih ljušturom o ljušturu, a onda ih snažno okrenuli u suprotnim pravcima, uredno bi otvorile jedna drugu; njihov sadržaj, mada malo gumenast, bio je mliječan i izvrstan za jelo. Jednog popodneva, pošto nisam imao ništa pametnije za raditi, riješio sam da povedem pse i posjetim polja. Još jednom ću pokušati da ulovim Matorog Bućka, presjeći ću preko do mora da se najedem čančica i malo plivam, a onda natrag kući preko Petrosove zemlje, gdje mogu sjesti i izmijenjati sa njim posljednje tračeve dok jedemo lubenicu ili koji krupni šipak. Matori Bućko je bila velika, drevna barska kornjača koja je živjela u jednom od kanala. Već cijeli mjesec ili duže pokušavao sam ga uloviti, no usprkos svojim godinama, bio je strašno prepreden i hitar i kako god bih mu se oprezno prišunjao dok je spavao na muljevitoj obali, on bi se uvijek u odsudnom trenutku probudio, noge bi mu izbezumljeno za mlatarale, a zatim bi kliznuo niz blatnjavu padinu i bućnuo u vodu kao da ste porinuli u more debeli čamac za spašavanje. Ja sam, naravno, u međuvremenu ulovio mnoštvo barskih kornjača, i onih crnih s gustim zlatnim pjegama ne većim od glave pribadače, i onih vižljastih, sivih, sa žućkastosmeđim linijama kao kod srne; međutim, Matori Bućko mi je davno zapeo za oko. Bio je krupniji od svih barskih kornjača koje sam ikad vidio i tako star da su njegov otrcani oklop i naborana koža potpuno pocrnjeli, izgubivši sve šare koje je mogao imati u davnoj mladosti. Čvrsto sam riješio da postane moj, a kako sam ga ostavio na miru cijelih deset dana, zaključio sam da je krajnje vrijeme da krenem u još jedan napad. Noseći torbu s flašicama i kutijama, mrežu i korpicu za Matorog Bućka ako ga uhvatim, otisnuo sam se nizbrdo sa psima. Savarake su se za mnom derale "Ceri!... Ceri!... Ceri!..." glasom punim očaja i preklinjanja, a zatim su kad su vidjele kako se ne okrećem udarile u podsmijevanje i cerekanje i počele ispuštati nepristojne zvuke. Njihovi hrapavi glasovi gubili su se dok smo ulazili u maslinjake, a onda ih je izbrisao hor cvrčaka od čije je pjesme zrak treperio. Išli smo putem, toplim, bijelim i mekim pod nogama kao pufha za puder. Zastao sam kod Janisovog bunara da se napijem vode, a onda se nagnuo preko grubog svinjca sklepanog od maslinovih grana, gdje su živjele dvije svinje koje su se sa zvučnim užitkom valjale u moru ljepljivog blata. Nakon što sam ih duboko i s uživanjem onjušio i pljesnuo onu krupniju po prljavoj, uznjihanoj stražnjici, produžio sam niz put. Na sljedećoj okuci upustio sam se u žustru prepirku sa dvije debele seoske gospoje koje su na glavama vješto balansirale korpe s voćem. Strašno su se naljutile na Sraćka koji je dopuzao do njih dok su bile zanesene u razgovor i nakon što ih je onjušio, opravdao je svoje ime po njihovim suknjama i nogama. Svađa oko toga ko je kriv srećno nas je zaokupila punih deset minuta, a zatim se nastavila i kad sam produžio niz put, sve dok nismo bili tako daleko jedni od drugih da se više nismo mogli čuti ni shvatiti vrijednost međusobnih uvreda. Presjekavši preko prva tri polja, zastao sam za tren na Takisovom parčetu zemlje kako bih probao njegovo grožđe. Njega nije bilo u blizini, ali sam znao da neće imati ništa protiv. Grožđe je bilo sitno, punog zrna i slatkog mošusnog ukusa. Kad biste ga stisnuli, cjelokupni sadržaj, mekan i bez košpice, briznuo bi vam u

usta, a među prstima vam je ostajala iscijeđena koža. Psi i ja smo pojeli četiri grozda, a dva sam stavio u torbu za slučaj da nam se prohtije još, poslije čega smo se uputili ivicom kanala prema mjestu gdje je Matori Bućko najviše volio da se kliže. Dok smo se približavali, spremao sam se da opomenem pse na neophodnost apsolutne tišine, kad je ogroman zeleni gušter sunuo iz žitnog polja i šmugnuo dalje. Divlje lajući, psi su se dali u pomaman galop. Dok sam stigao do blatnjavog klizališta Matorog Bućka, na površini vode je ostalo samo nekoliko namreškanih talasića koji su se blago širili i davali mi na znanje da je do maločas bio tu. Sjeo sam da sačekam pse, a u mislima sam se pokušavao prisjetiti svih masnih psovki kojima ću ih obasuti. No, na moje iznenađenje, oni se nisu vraćali. Njihovo kevtanje zamrlo je u daljini, nastala je pauza, a onda su zalajali u horu, jednoličnim lavežom u pravilnim razmacima, što je značilo da su nešto otkrili. Pitajući se šta bi to moglo biti, požurio sam za njima. Našao sam ih zbijene u polukrugu oko gomile travnatog busenja na ivici vode; dojurili su mi u susret poskakujući repovi su im mlatarali, cviljeli su od uzbuđenja, a Rodžer je zadigao gornju usnu u zadovoljnom kezu što sam došao da ispitam šta su otkrili. U početku nisam mogao vidjeti šta ih je toliko uzbudilo; a onda se pomjerilo nešto što mi se učinilo kao korjenčić i preda mnom su se ukazale dvije debele mrke vodene zmije, strasno isprepletene u travi; njihove glave u obliku asova posmatrale su me bezličnim srebrnastim očima. Bilo je to uzbudljivo otkriće, koje je skoro nado mjestilo gubitak Matorog Bućka. Dugo sam već čekao da ulovim neku od tih zmija, ali su one bile tako hitri i vješti plivači da mi nijednom nije pošlo za rukom da im se dovoljno približim. Sad su psi pronašli taj lijepi par kako se izležava na suncu što bi rekli, samo dođi i uzmi. Nakon što su izvršili svoju dužnost pronašavši ta stvorenja i doveli me do njih, psi su se povukli na bezbjednu udaljenost (jer nisu imali povjerenja u gmizavce), gdje su sjedili i sa zanimanjem me posmatrali. Polako sam skidao mrežu za leptirove s ramena, sve dok nisam mogao odšarafiti ručku; kad sam to uradio, imao sam štap kojim ću ih uhvatiti, ali se pojavio problem: kako da uhvatim dvije zmije jednim štapom? Dok sam razmišljao o tome, jedna je riješila problem za mene tako što se bez žurbe razmotala i kliznula u vodu čisto kao oštrica noža. Misleći da sam je izgubio, posmatrao sam razdraženo kako se njena lelujava dužina stapa s odbljeskom vode. A onda sam se oduševio kad sam vidio kako se stub mulja polako uzdiže kroz vodu i poput ruže širi po površini; zmija se ukopala na dnu, a znao sam da će ondje ostati sve dok ne zaključi da sam otišao. Posvetio sam pažnju njenom partneru, pa sam ga štapom pritisnuo o svježu travu; on se uvio u zamršen čvor i razjapivši ružičaste čeljusti siknuo na mene. Čvrsto sam ga zgrabio oko vrata kažiprstom i palcem, a on mi se oklembesio u ruci dok sam mu gladio lijepi bijeli stomak i mrka leđa na kojima su krljušti bile blago pridignute kao površina jelove šišarke. Nježno sam ga spustio u korpu, a zatim se pripremio da ulovim i drugu zmiju. Sišao sam malo niz obalu i gurnuo ručku mreže u kanal da provjerim dubinu i otkrio da nešto više od pola metra vode leži na gotovo metar debelom sloju mekog, drhtavog mulja. Voda je bila neprozirna, a zmija zakopana u dublji sloj žitkog blata; palo mi je na pamet kako bi najprostije bilo da je napipam nožnim prstima (što sam činio kad sam tražio čančice) i, kad utvrdim gdje se nalazi, da se hitro bacim na nju. Skinuo sam sandale i spustio se u mlaku vodu; osjetio sam kako mi se žitki mulj, mek poput pepela, cijedi između prstiju i mili uz noge. Dva velika crna oblaka rascvjetala su mi se oko butina i zaplovila preko kanala. Pokrećući stopala polako i pažljivo kroz pomičnu zavjesu od mulja, probijao sam se prema mjestu gdje je moj plijen ležao skriven. Odjednom sam ispod noge osjetio sklisko tijelo, zagnjurio sam ruke do laktova u vodu i zagrabio. Prsti su mi se sklopili samo oko blata koje je kliznulo između njih i otplovilo u sporim, uskovitlanim oblacima. Taman što sam prokleo zlu sreću, kad zmija sunu na površinu ni pun metar od mene i vijugavo zapliva preko vode. Uz pobjednički poklič bacio sam se cijelim tijelom preko nje. Nastao je trenutak pometnje kad sam potonuo ispod tamnih voda, a glib mi se ključajući zalijepio za oči, uši i usta, ali sam osjećao tijelo gmizavca kako žestoko mlatara tamoamo, čvrsto stisnuto u mojoj lijevoj ruci; usplamtio sam od likovanja. Dahćući i pijuckajući pod slojem blata, sjeo sam u kanal i uhvatio zmiju oko vrata prije no što dođe sebi i ugrize me; a onda sam dugo pljuvao da oslobodim usne i zube finog, zrnastog sloja koji ih je prekrivao. Kad sam se konačno uspravio na noge i okrenuo ne bih li izgacao na obalu, nemalo sam se

iznenadio kad sam otkrio da je moja publika, koja se dotad sastojala od pasa, uvećana tihim dolaskom jednog čovjeka koji je udobno čučao i posmatrao me s mješavinom zanimanja i razonode. Bio je to onizak, dežmekast individuum iznad čijeg se mrkog lica kao slama nakostriješila kratko podšišana plava kosa boje duhana. Imao je krupne, intenzivno plave oči prijatnog, šaljivog treptaja s finim, sitnim borama u uglovima. Kratak nos nalik jastrebovom kljunu izvijao se iznad širokih, podsmješljivih usta. Nosio je plavu pamučnu košulju koju je sunce pobijelilo i izblijedilo do boje nezaboravka i ostarjele sive flanelske pantalone. Nije mi bio poznat, pa sam pret postavio da je ribar iz nekog sela dolje niz obalu. Posmatrao me ozbiljno dok sam bauljao uz obalu, a onda se nasmiješio. "Zdrav mi bio", rekao je prijatnim, dubokim glasom. Učtivo sam mu uzvratio pozdrav, a onda se dao na posao da ubacim i drugu zmiju u korpu trudeći se da mi prva ne pobjegne. Očekivao sam da mi pridošlica održi lekciju o smrtnoj opasnosti koja vreba od bezopasnih vodenih zmija i o pogibelji kojoj se izlažem rukujući njima, ali, na moje iznenađenje, on nije progovorio ni riječi, već me samo posmatrao sa zanimanjem dok sam u korpu trpao gmizavca koji se grčio. Nakon što sam to obavio, oprao sam ruke i izvukao grožđe koje sam kraducnuo iz Takisovog vinograda. Čovjek je prihvatio polovinu, pa smo sjedili bez riječi i zvučno, s uživanjem sisali zrna. Kad je i posljednja grožđana koža bućnula u kanal, neznanac je izvadio duhan i smotao cigaretu zatupastim, mrkim prstima. 'Uesi li ti stranac?" upitao je i udahnuo dim duboko i s neizmjernim zadovoljstvom. Odgovorio sam da sam Englez i da moja porodica živi u vili gore u brdima. Zatim sam sačekao neizbježno pitanje o polu, broju i godinama članova moje porodice, o poslu kojim se bave i o njihovim planovima za budućnost, za čim je trebalo uslijediti vješto unakrsno ispitivanje o tome zašto boravimo na Krfij. To je bio uobičajen postupak seljaka; nisu to činili na neprijatan način i nisu imali nikakvog drugog motiva do prijateljske znatiželje. S velikom prostodušnošću i iskrenošću povjerili bi vam vlastite lične stvari i uvrijedili bi se ako ne biste uzvratili ravnom mjerom. Međutim, na moje iznenađenje, ovaj je čovjek izgledao zadovoljan mojim odgovorom i nije pitao ništa više, nego je sjedio i otpuhivao fine trake dima u nebo i zurio oko sebe sanjalačkim plavim očima. Noktom sam izgrebao zanimljivu šaru u oklopu od sivog blata koji mi je tvrdnuo na butini i zaključio kako moram sići do mora i oprati i sebe i odijelo prije nego se vra tim kući. Ustao sam i prebacio preko ramena torbu i mrežu; psi su skočili na noge, stresli se i zijevnuli. Najviše iz učtivosti, upitao sam čovjeka kud ide. Na kraju krajeva, seljačko pristojno ponašanje zahtijevalo je da se nešto pita. To pokazuje kako se zanimate za nekoga. A ja ga do tada još ništa nisam pitao. "Idem dolje, do mora", rekao je i pokazao cigaretom, "do mog čamca... Kuda ti ideš?" Odgovorio sam kako ću i ja do mora, prvo da se operem, a poslije da ulovim koju čančicu za jelo. "Idem s tobom", rekao je, ustao i protegao se. "U čamcu imam punu korpu čančica. Ako hoćeš, možeš se poslužiti." Šutke smo prošli kroz polja, a kad smo izišli na pijesak, pokazao mi je siluetu jednog čamca u daljini, koji se udobno izvalio na stranu s namreškanom suknjicom talasića oko krme. Dok smo išli prema njemu, upitao sam ga je li ribar, a ako jeste, odakle je. "Odande... sa brda", odgovorio je. "Hoću reći, ondje mi je kuća, ali sad boravim na Vidu." Taj odgovor me zbunio, jer je Vido sićušni otočić što leži ispred grada Krfa, a koliko sam znao, na njemu nije živio niko osim robijaša i čuvara, jer je ostrvo bilo mjesni zatvor. To sam mu i rekao. "Tačno tako", složio se on i sagnuo da pomiluje Rodžera koji je kaskao pored njega. "Baš tako. Ja sam robijaš." Pomislio sam kako se šali i oštro ga pogledao, ali mu je lice bilo sasvim ozbiljno. Rekao sam da pretpostavljam kako su ga upravo pustili na slobodu. "Ne, ne, još nisam te sreće", nasmiješio se. "Imam odležati još dvije godine. Ali, znaš, ja sam dobar robijaš. Imaju u mene povjerenja jer ne pravim probleme. Ovakvima kao ja kojima mogu vjerovati dozvoljavaju da naprave čamac i odu kući

preko vikenda, ako nije predaleko. Moram se vratiti rano u ponedjeljak." Naravno, pošto mi je objasnio cijelu stvar, sve je bilo prosto ko pasulj. Nije mi bilo ni na kraj pameti kako je takav postupak neobičan. Znao sam da iz engleskih zatvora ne puštaju kući preko vikenda, ali ovo je Krf, a na Krfu je sve moguće. Pucao sam od radoznalosti da saznam kakav je zločin počinio i baš sam smislio kako da ga pristojno ispitam, kad stigosmo do njegovog čamca, a u njemu se ukazalo nešto što mi je sve druge misli istjeralo iz glave. Na krmi, sa žutom nogom sapetom za sjedište, sjedio je ogroman galeb crnih leđa koji me posmatrao podrugljivim žutim očima. Zudno sam koraknuo naprijed i pružio ruku prema njegovim širokim, tamnim leđima. "Polako... pazi. On je kavgadžija!" uzviknuo je čovjek žustro. Njegovo upozorenje stiglo je kasno, jer sam već položio ruku na ptičija leđa i nježno prelazio prstima preko svilenkastog perja. Galeb se šćućurio, malo otvorio kljun, a tamna dužica njegovog oka skupila se od iznenađenja, ali je bio toliko zaprepašten mojom drskošću da ništa nije učinio. "Sveti Spiridone!" uskliknuo je čovjek zapanjen. "Vjerovatno mu se dopadaš. Nikad ga dosad niko nije pipnuo a da ga nije ugrizao." Zagnjurio sam prste u kovrdžava bijela pera na galebovom vratu i nježno mu počešao glavu pognutu naprijed, a njegove žute oči su postale sanjive. Upitao sam čovjeka gdje je ulovio tu veličanstvenu pticu. "Proljetos sam otplovio u Albaniju i probao nahvatati nešto zečeva, pa sam ga našao u gnijezdu. Bio je mali i paperjast kao jagnje. Sad je kao velika patka", rekao je čovjek i sjetno se zagledao u galeba. "Debela jedna patko; ružna patko; grizava patketino, ej?" Kad mu se tako obratio, galeb je otvorio jedno oko i hrapavo, oštro zakriještao, što je mogao biti znak neprihvatanja ili slaganja. Čovjek se sagnuo i ispod klupice izvukao veliku korpu; do vrha je bila puna krupnih debelih čančica koje su melodično zveckale. Sjedili smo u čamcu i jeli školjke, a ja sam sve vrijeme posmatrao pticu, opčinjen njenim snježnobijelim grudima i glavom, dugim kukastim kljunom i divljim očima žutim kao proljetni šafran, širokim leđima i moćnim krilima crnim kao gar. Od velikih stopala s opnom za plivanje pa do vrha kljuna, po mom mišljenju, bio je vrijedan divljenja. Progutao sam posljednju čančicu, obrisao ruke o čamac i upitao čovjeka bi li sljedećeg proljeća mogao meni nabaviti galebovo ptice. "Htio bi jednog?" upitao je iznenađen. "Sviđaju ti se?" Osjetio sam kako je to potcjenjivanje mojih osjećanja. Prodao bih dušu đavolu za takvog galeba. "Pa dobro, uzmi ga ako ga želiš", rekao je čovjek nehajno i pokazao palcem na pticu. Jedva sam mogao povjerovati rođenim ušima. Bilo je nevjerovatno da neko posjeduje tako prekrasno stvorenje i da ga tako bezbrižno pokloni. Zar on ne želi pticu? upitao sam. "Ama prirastao mi je za srce", odgovorio je čovjek i zamišljeno se zagledao u galeba. "Ali on jede više nego što mu mogu naloviti, a tako je opak da grize svakoga. Nijedan robijaš ni čuvar ga ne voli. Pokušao sam da ga pustim, ali on neće da ode stalno mi se vraća. Htio sam ga jednog vikenda prenijeti u Albaniju i ostaviti ondje. No, ako si sigUran da ga želiš, slobodno ga uzmi." Siguran da ga želim? Pa to je kao da mi neko nudi živog anđela. Istina, pomalo zlobnog anđela, ali anđela sa najljepšim krilima na svijetu. Toliko sam se uzbudio da ni trenutka nisam pomislio kako će porodica dočekati dolazak jedne ptice velike kao guska s kljunom oštrim poput brijača. Da se čovjek slučajno ne bi predomislio, žurno sam se svukao, istresao iz odjeće sve sasušeno blato koje sam mogao i na brzinu se okupao u plićaku. Ponovo sam se obukao, zviznuo psima i pripremio se da svoju premiju ponesem kući. Čovjek je odriješio uzicu, podigao galeba i dao mi ga; stegnuo sam ga pod ruku, iznenađen što je tako krupna ptica laka kao perce. Neštedimice sam zahvaljivao na čudesnom poklonu. "On zna kako se zove", primijetio je čovjek, uhvatio galebov kljun među prste i blago ga pretresao. 'Ka ga zovem Aleko. Dolazi kad ga zovneš." Čuvši svoje ime, Aleko je divlje zatapšao nogama i pogledao me u lice ispitivačkim žutim očima. "Trebaće ti dosta ribe za njega", dometnuo je čovjek. "Ja. ću se ujutro, oko osam, izvesti na more. Ako hoćeš sa mnom, možemo mu dosta nahvatati."

Rekao sam, odlično, a Aleko je s odobravanjem zakrijestao. Čovjek se navalio na kljun čamca kako bi ga otisnuo, a ja sam se odjednom nečeg sjetio. Sto sam nehajnije mogao upitao sam ga kako se zove i zašto je u zatvoru. On mi se milo osmijehnuo preko ramena. "Zovem se Kosti", rekao je. "Kosti Panopulos. Ubio sam svoju ženu." Nalegao je na kljun čamca i gurnuo iz sve snage; čamac je sa šapatom kliznuo preko pijeska u vodu, a sitna mreža. talasića propela se i liznula krmu kao što čine uzbuđeni kucici. Kosti se uzventrao u čamac i uzeo vesla. "U zdravlje", viknuo je. "Do sutra." Vesla su melodično zaškripala, a čamac je hitro skoro ovlaš kliznuo preko bistrih voda. Okrenuo sam se, stegao svoju dragocjenu pticu pod ruku i počeo se vući natrag preko pijeska, prema šahovskim poljima. Odlazak kući oduzeo mi je prilično vremena. Zaključio sam kako sam pogrešno procijenio Aleka, jer se činilo da postaje sve teži i teži. Predstavljao je balast koji se otromboljivao sve niže i niže dok ne bih bio prisiljen ponovo ga trznuti prema gore, pod ruku, na što bi se on pobunio snažnim kriještanjem. Bili smo negdje na pola puta kroz polja kad sam opazio prigodnu smokvu koja će nam u isti mah pružiti i hladovinu i potporu u prehrambenom smislu, pa sam odlučio da se odmorimo. Dok sam ležao u visokoj travi i mljackao smokve, Aleko je sjedio do mene nepomičan kao izrezbaren u drvetu i netremice posmatrao pse. Jedini znak života bile su dužice u njegovim očima, koje bi se uzbuđeno proširile i suzile kad god bi se neki od pasa mrdnuo. Ubrzo sam, odmoren i osvježen, predložio svojoj grupi da se uhvatimo u koštac s posljednjom fazom putovanja. Psi su poslušno ustali, ali je Aleko našušurio perje tako da je zašuškalo kao suho lišće i sav se stresao pri samoj pomisli na put. Očito mu ni najmanje nije bilo po volji da ga kao staru vreću nosam uokolo pod rukom i razbarušujem mu krila. Kad me već ubijedio da ga spustim na tako prijatno mjesto, nije imao namjeru nastaviti za njega očigledno zamorno i nepotrebno putovanje. Kako sam se sagnuo da ga pođignem, škljocnuo je kljunom, ispustio prodoran, hrapav krik i podigao krila iznad leđa u pozu koju obično imaju anđeli na nadgrobnim spomenicima. Sijevnuo je očima na mene. Njegov pogled kao da je htio reći: zašto da ostavimo ovo mjesto? Evo, tu je hlad, meka trava za sjedenje, a i voda je blizu; pa zašto onda da idemo odavde da bi me ti vucarao po okolini na način neudoban i nedostojanstven? Neko vrijeme sam ga moljakao i kad mi se učinilo da se primirio, ponovo sam ga pokušao podići. Ovog puta nije ostavio ni najmanje sumnje o želji da ostane gdje jeste. Kljun mu je tako munjevito sunuo prema meni da ga nisam stigao izbjeći precizno je pogodio ruku koja mu se približavala. Učinilo mi se kao da me raspalio ćuskijom. Zglobovi su mi pomodrili i boljeli me, a iz pola pedlja duge posjekotine obilato je šikljala krv. Aleko je izgledao toliko uobražen i zadovoljan svojim napadom da sam izgubio strpljenje. Zgrabio sam mrežu za leptirove i vješto je nabacio preko njega i, na njegovo zaprepaštenje, zamotao ga u nju. Zaskočio sam ga prije nego što je imao vremena da dođe sebi od šoka i rukom mu ščepao kljun. Zatim sam mu nekoliko puta omotao maramicu oko kljuna i komadom uzice je dobro učvrstio, a onda sam skinuo košulju i uvio je oko njega, tako da su mu b> la, teška i snažna kao mlatilo, bila čvrsto vezana za tijelo. Ležao je ondje, spakovan kao za tržnicu, strijeljao me pogledom i ispuštao prigušene krike gnjeva. Jarosno sam pokupio svoj pribor, smjestio Aleka pod ruku i krupnim koracima krenuo kući. Pošto sam već dobio galeba, nisam bio spreman da trpim nikakve budalaštine dok ga nosim do vile. Ostali dio putovanja Aleko je neprekidno ispuštao divlje, pridavljene krike koji su probijali uši, tako da sam, kad smo stigli kući, već bio na rubu živaca. Traskajući nogama ušao sam u salon, spustio Aleka na pod i počeo ga razmotavati, a on je cijelu operaciju popratio hrapavim kricima. Galama je natjerala Majku i Margo da dojure iz kuhinje. Aleko, oslobođen moje košulje, stajao je nasred sobe s maramicom još uvijek vezanom oko kljuna i goropadno trubio. "Za ime svijeta, šta je to?" dahnula je Majka. 'Uao, kako ogromna ptica!" uzviknula je Margo. "Je \to orao?" Nedostatak ornitološkog obrazovanja kod moje porodice uvijek me silno ozlojeđivao. Osorno sam objasnio kako to nije nikakav orao nego galeb crnih leđa i ispričao im kako sam ga dobio. "Ali, dušo, kako ćemo ga, za ime svijeta, hraniti?" upitala je Majka. 'Uede li ribu?"

Aleko će jesti sve, rekao sam s puno nade. Pokušao sam ga uhvatiti ne bih li mu skinuo maramicu sa kljuna, ali on je očito bio pod utiskom da ga želim napasti, pa je glasno i izbezumljeno kričao i trubio kroz maramicu. Taj svježi izliv njegovog bijesa natjerao je Larija i Leslija da siđu iz svojih soba. Majku mu božiju, ko to svira u gajde?" oštro je upitao Lari čim je uletio. Aleko je zastao za trenutak, hladno od glave do pete odmjerio pridošlicu, a onda, donijevši sud o njemu, prezrivo zakriještao iz sveg glasa. "Gospode Bože!" rekao je Lari, užurbano ustuknuo i bubnuo u Leslija. "Do đavola, šta je to?" "Donio Ceri novu pticu", objasnila je Margo. "Zar ne izgleda bijesno?" "To je galeb", rekao je Lesli virkajući preko Larijevog ramena. "Baš je grdan!" "Glupost", rekao je Lari. "To je albatros." "Nije nego galeb." "Ne budi blesav. Gdje si vidio tolikog galeba? Kažem ti da je ta prokletinja albatroščina." Aleko je zatoptao nekoliko koraka prema Lariju i ponovo zakriještao na njega. "Zovi ga natrag", zapovijedio je Lari. "Geri, odmah da si obuzdao tu prokletinju! Hoće da me napadne!" "Samo stoj mirno. Neće ti ništa", posavjetovao ga je Lesli. "Lako je tebi; ti si iza mene. Geri, smjesta da si uhvatio tu ptičurinu prije nego me obogalji za cijeli život." "Ne viči, dušo, preplašićeš ga." "E svaka ti čast! Monstrum veći od aviona leprša po kuci i napada sve živo, a ti meni kažeš da ga ne plašim." Uspio sam dopuzati Aleku s leđa i ščepati ga; a onda sam mu, dok nam je probijao uši, skinuo maramicu s kljuna. Kad sam ga ponovo pustio, srdito se stresao i dva'tri puta škljocnuo kljunom, što je zvučalo kao prasak korbača. "Čuj ga samo!" uskliknuo je Lari. "Škrguće zubima!" "Galebovi nemaju zube", primijetio je Lesli. "E pa, nečim škrguće. Nećeš mu valjda dozvoliti da ga zadrži, Majko. Očito se radi o jako opasnoj zvijeri. Pogledaj mu samo oči. Osim toga, oni donose nesreću." "Otkud nesreću?" upitala je Majka, koju je oduvijek veoma zanimalo sujevjerje. "Pa to je opštepoznato. Ako imaš makar perce ove ptice u kući, svi ti poumiru od kuge ili pomahnitaju ili tako nešto." "To je paun, dušo." "Nije, kažem ti, nego albatros. Pa to bar svi znaju." "Nije, dušo, paunovi donose nesreću." "Pa, kako bilo da bilo, ne možemo zadržati tu stvar u kući. To bi bilo čisto ludilo. Vidi samo šta se dogodilo Starom Mornaru". Svi ćemo morati spavati sa samostrijelima ispod jastuka." "Stvarno, Lari, ponekad baš komplikuješ", rekla je Majka. "Meni izgleda sasvim pitomo." "Samo pričekaj dok se jednog jutra probudiš i ustanoviš da su ti oba oka iskljuvana." "Baš pričaš gluposti, dušo. Ne bih rekla da je opasan." Tog je trenutka Dodo kojoj je uvijek trebalo vremena da uhvati korak s događajima što se brzo odvijaju prvi put primijetila Aleka. Brekćući i očiju iskolačenih od radoznalosti dogegala se naprijed i onjušila ga. Alekov kljun je sijevnuo i da Dodo nije tog trenutka reagujući na moj očajnički urlik upozorenja okrenula glavu, njuškica bi joj bila precizno otfikarena. Ovako je postrance primila udarac u glavu, koji ju je toliko iznenadio da joj je noga istog časa iskočila iz zgloba. Zabacila je glavu i ispustila prodoran vrisak. Aleko je, očito pod utiskom kako se radi o nekoj vrsti pjevačkog takmičenja, dao sve od sebe da je nadgalami, a onda je tako žestoko zamlatarao krilima da je ugasio najbližu lampu. "Eto ti ga na", rekao je Lari likujući. "Šta sam vam rekao? Nije proveo u kući ni pet minuta, a već je iskasapio kuče." 11 Aluzija na poemu "Balada o Starom Mornaru" engleskog pjesnika Semjuela Tejlora Kolridža (17721834). U baladi Stari Mornar priča kako je samostrijelom ubio albatrosa za mornare zloslutnu pticu pa bio proklet da na brodu na kom su svi pomrli sam luta morima sve dok, u znak pokore i iskupljenja, ne postane svjestan ljepote svih božjih stvorenja. (Prim. prev.) Majka i Margo masirali su Dodo sve dok nije ušutjela, a Aleko je sjedio i sa

zanimanjem pratio cijelu operaciju. Ostro je škljocnuo kljunom, kao da se čudi krhkosti psećeg plemena; zatim se istresao na patos i tako ga raskošno dekorisao da je poslije toga samo mrdnuo repom kočopereći se kao da je uradio nešto jako pametno. "E, baš lijepo!" rekao je Lari. "Sad se valjda od nas očekuje da gazimo po guanu12 do pojasa." "Zar nije bolje da ga izvedeš napolje, dušo?" predložila je Majka. "Gdje ga misliš držati?" Rekao sam kako namjeravam podijeliti kavez Savaraka na dva dijela i ondje držati Aleka. Majka je rekla kako je ideja jako dobra. Svezao sam ga na verandi dok mu kavez ne bude gotov i upozorio cijelu porodicu gdje se Aleko nalazi. "E pa lijepo", primijetio je Lari kad smo sjeli za večeru, "nemojte mene kriviti ako nam kuću zadesi orkan. Lijepo sam vas upozorio. Ja tu više ništa ne mogu." "Zašto orkan, dušo?" "Albatrosi uvijek donose ružno vrijeme." "Prvi put čujem da neko orkan definiše kao ružno vrijeme", primijetio je Lesli. "Ama, dušo, paunovi donose nesreću, stalno ti govorim", rekla je Majka buneći se. "Znam, zato jer je jedna moja tetka imala nekakvo paunovo perje, a onda im je umro kuhar." "Draga moja Mati, albatrosi su po cijelom svijetu notorno poznati kao ptice zloslutnice. Naučno je dokazano da ostarjeli morski vukovi padaju u nesvijest ili posijede preko noći ako samo vide albatrosa. Kažem ti, jedne noći otkriće' 12 Guano ili gvano (od peruanskog huanu izmet) zemljišne tvorevine koje nastaju raspadanjem izmeta ili leševa morskih ptica. Najveća nalazišta su na obalama Južne Amerike, u Peruu, i u Južnom moru, gdje postoje cijela ostrva sačinjena od guana. lb je izvrsno đubrivo koje se doskora izvozilo u cijeli svijet. Upotrebljava se i kao gorivo. (Prim. prev.) mo kako je Elmova vatra13 prekrila dimnjak, a prije nego se osvijestimo, u postelji će nas podaviti plimski val." "Rekao si kako će nas zadesiti orkan", istakla je Margo. "Orkan plus plimski val", rekao je Lari. "A vjerovatno će ko biber po pilavu doći zemljotres, a možda i jedna'dvije vulkanske erupcije. Čisto je izazivanje Proviđenja zadržati tu ptičurinu." "A, uostalom, odakle ti?" upitao me Lesli. Objasnio sam mu kako sam se upoznao s Kostijem (izbjegavši da pomenem vodene zmije, jer su sve zmije bile tabu za Leslija) i kako mi je on dao pticu. "Niko sa zrncem zdrave pameti ne bi nekome poklonio tako nešto", primijetio je Lari. "Uostalom, ko ti je taj čovjek?" Ne razmišljajući, odgovorio sam da je robijaš. "Robijaš?" javila se Majka drhtavim glasom. "Kako to misliš, robijaš?" Objasnio sam kako Kostija puštaju kući preko vikenda, pošto je povjerenja dostojan član zajednice otoka Vida. Dodao sam da ću sutra ujutro s njim u ribu. "Ne znam je li ti to pametno, dušo", rekla je Majka sumnjičavo. "Ne sviđa mi se ni sama pomisao da se motaš s nekim robijašem. A i ne znaš šta je učinio." S indignacijom sam odgovorio kako savršeno dobro znam šta je učinio. Ubio je svoju ženu. "Ubica?" rekla je Majka prestravljena. "Ali kako to da se slobodno mota po svijetu? Zašto ga nisu objesili?" "Ovdje ne postoji smrtna kazna ni za šta osim za hajdučiju", objasnio je Lesli. "Za ubistvo dobiješ tri godine, a pet godina ako te uhvate kako ribu loviš dinamitom." "Pa to je smiješno!" rekla je Majka s opravdanim gnjevom. "Nikad nisam čula ništa tako skandalozno." 13 Elmova vatra plamičci svjetlosti na šiljcima gromobrana, katarki, zvonika itd. koji se pri nepogodama javljaju od elektriciteta u tim predmetima. (Prim. prev.) "Meni se čini da to pokazuje fini osjećaj za vrednovanje stvari", rekao je Lari. "Haringa ispred žene." "Kako bilo da bilo, neću da se družiš s ubicama", obratila mi se Majka. "Mogao bi te zaklati ili nešto još gore." Poslije cijelog sata prepiranja i usrdnog moljakanja uspio sam ubijediti Majku da me pusti na pecanje s Kostijem, pod uslovom da Lesli pode sa mnom i prvo ga dobro osmotri, l tako sam sljedećeg jutra otišao u ribolov s Kostijem, a kad smo

se vratili sa dovoljno hrane da se Aleko zabavi koji dan, pozvao sam svog prijatelja da dođe u vilu kako bi ga Majka mogla lično procijeniti. Poslije silnog duševnog napora. Majci je nekako pošlo za rukom da nauči napamet dvije'tri grčke riječi. Taj nedostatak rječnika imao je kao posljedicu ograničenu konverzaciju čak i kad bi sve bilo potaman; no, čim se našla suočena s teškim iskušenjem da popriča s jednim ubicom, zaboravila je i te dvijetri riječi. Tako je bila prisiljena da sjedi na verandi i nervozno se smješka, dok je Kosti, u svojoj izblijedjelo) košulji i dronjavim pantalonama pijuckao kriglu piva, a ja prevodio njegovu priču. "Izgleda tako fin čovjek", rekla je Majka kad se Kosti oprostio. "Nimalo ne liči na ubicu." "A kako si ti mislila da ubice izgledaju?" upitao je Lari. "Da imaju zečiju usnu i bangavo stopalo, a u ruci stežu flašu s natpisom OTROV?" "Ne budi smiješan, dušo. Naravno da nisam. Ali sam očekivala da će izgledati... pa, znaš, nekako više ubilački." 'Jednostavno ne možeš suditi na osnovu fizičkog izgleda", ukazao je Lari. "Jedino možeš zaključivati na osnovu postupaka. Ja sam ti istog časa mogao reći da je on ubica." "Kako, dušo?" upitala je Majka jako zainteresovana. "Prosto ko pasulj", rekao je Lari s uzdahom negodovanja. "Samo ubici može pasti na pamet da Geriju pokloni onog albatrosa." OSAMNAESTO POGLAVLJE Zabava sa životinjama IXuća je brujala od posla. Gomile seljaka, natovarene korIXpama punim svojih proizvoda i grozdovima kreštavih koka, sjatile su se na stražnjim vratima. Spiro je dolazio dvaput, ponekad i triput dnevno s kolima krcatim sanducima vina, stolicama, stolovima na sklapanje i kutijama sa svim vrstama hrane. Savarake su, zaražene opštim uzbuđenjem, lepetale s kraja na kraj kaveza, proturale glave kroz žicu i ispuštale duge, promukle primjedbe na cijelu gužvu i djelanje. U trpezariji se Margo izvalila na pod, okružena ogromnim listovima mrkog papira po kom je kredom iscrtavala džinovske, drečave murale; u salonu se Lesli okružio silnim gomilama namještaja i pokušavao matematički precizno izračunati broj stolica i stolova koje kuća može sadržati a da ne postane nepodesna za stanovanje; u kuhinji se Majka kojoj su pomagale dvije ciktave seljančice kretala u atmosferi koja je ličila na unutrašnjost vulkana, okružena oblacima pare, iskričavih vatri i blagim ključanjem i šištanjem lonaca; psi i ja motali smo se od sobe do sobe i pomagali gdje god smo mogli ili smo davali savjete ili se, uopšte, trudili da budemo korisni; gore, u svojoj sobi, Lari je tvrdo spavao. Porodica se spremala za zabavu. Kao i obično, riješili smo da zabavu priredimo na brzu ruku ni iz kakvog razloga već što nam se tako prohtjelo. Kipeći od čovječnosti i dobrote, porodica je pozvala svakog kog se mogla sjetiti, uključujući i ljude koje smo od sveg srca mrzili. Svi su se sa zanosom bacili na pripreme. Pošto je bio početak septembra, riješili smo da zabavu nazovemo Božičnim prijemom, a da stvar ne bi izgledala pretjerano neposredna, goste smo pozvali na ručak, pa onda na čaj, pa on da na večeru, lb je podrazumijevalo pripremu ogromne količine hrane, pa je Majka (naoružana hrpom kuhara s povijenim listovima) iščezla u kuhinji i ostajala ondje po nekoliko sati u komadu. Pa čak i kad bi izišla, naočala zamagljenih od pare, bilo je nemoguće upustiti se s njom u razgovor koji nije bio ograničen isključivo na hranu. Kao obično u rijetkim prilikama kad je porodica bila jednoglasna u želji da zabavi goste, organizacija je počela tako daleko unaprijed i s tolikim žarom, da smo do časa kad je svanuo dan svetkovine svi bili iznureni i iznervirani. Nase zabave zar to treba naglašavati? nikad nisu prolazile kako bismo mi zamislili. Bez obzira na to koliko se trudili, uvijek bi u poslednjem trenutku negdje nešto zapelo i sve iStumbalo, a naši brižljivo pripremani planovi otisnuli bi se potpuno drugačijim putem od predviđenog. Kako su godine prolazile, hvala Bogu da smo navikli na to, pošto bi inače naš Božični prijem bio osuđen na propast već na samom početku, jer su ga skoro u potpunosti preuzele životinje. A sve je počelo tako bezazleno, sa zlatnim ribicama. Malo prije toga uhvatio sam, uz Kostijevu pomoć, drevnu barsku kornjaču koju sam nazvao Matorim Bućkom. Nakon što sam stekao jedan tako zanimljiv, kraljevski dodatak mojoj zbirci mjezimaca, osjetio sam kako moram učiniti nešto da bih obilježio taj događaj. Najbolje će biti, zaključio sam, da preuredim ribnjak s barskim kornjačama, koji je u stvari bio stari limeni čabar za veš. Osjećao sam kako je to previše skromna čatrnja da u njemu stanuje stvorenje kao što je Matori Bućko, pa sam nabavio veliki kameni rezervoar (koji je nekad služio kao

spremište za maslinovo ulje) i počeo ga umjetnički opremati kamenjem, vodenim biljkama, pijeskom i krupnim šljunkom. Kad je bio završen, izgledao je sasvim prirodno, a kao da se svidio i barskim kornjačama i vodenim zmijama. Ja, međutim, nisam bio zadovoljan. Cijeloj stvari koja je bez sumnje predstavljala izuze tan napor kao da je nešto falilo. Nakon što sam dugo razbijao glavu, došao sam do zaključka da su kao završni detalj potrebne zlatne ribice. No problem je bio gdje ih nabaviti? Najbliže mjesto gdje se tako nešto moglo kupiti bila je Atina, ali to bi bilo strašno komplikovano i, štaviše, dugo bi potrajalo. Želio sam da moj ribnjak bude završen za sam dan prijema. Znao sam da je porodica previše zauzeta da bi posvetila imalo vremena nabavci zlatnih ribica, pa sam svoj problem povjerio Spiri. Nakon što sam mu slikovito i sa mnoštvom pojedinosti opisao šta su zlatne ribice, rekao je kako moj zahtjev smatra neostvarivim; nikad nigdje na Krfu nije naišao na neku od tih ribica. Ali je rekao da će svakako vidjeti šta može učiniti. Nastupio je dugi period čekanja i već sam mislio da je Spiro zaboravio, a onda, uoči prijema, dozvao me rukom u jedan tihi ćošak i obazro se oko sebe kako bi se uvjerio da nas niko ne prisluškuje. "Gosin Ceri, reko bida ti mogu nabavit one zlatne ribce", zatutnjao je promuklo. "Nemoda bi ništa okolo pričo. Večeras ćeš poć sa mnom u grad, kad ti povedem Majku da uredi frizuru, samo ponesnešto u šta ćemo imetnut." Ushićen tim vijestima jer je Spirino zavjereničke držanje nabavci zlatnih ribica davalo prijatnu aromu opasnosti i spletke proveo sam cijelo popodne pripremajući kantu u kojoj ćemo ih donijeti kući. Te večeri Spiro je zakasnio, pa smo Majka i ja dosta dugo čekali na verandi prije nego što su njegova kola, trubeći i urlajući, stigla uz kolski put i cvileći se zaustavila pred vilom. "lakomi Boga, gospojo Darel, izvinjajem se što zakašnjajem", ispričao se dok je pomagao Majci da uđe u kola. "Ne mari, Spiro. Samo smo se bojali da niste doživjeli sudar." "Sudar?" rekao je Spiro prezrivo. "Ja. nikad ne doživljujem sudare. Jok, opet sam moro otić po plote14." 14 Plota vrsta riječne ribe. (Prim. prev.) "Plote?" rekla je Majka zbunjena. tles, vazda idem da ipokupim nekako u ovo vrijeme", rekao je Spiro potišteno. "Pa, dobro, stvarno nije važno, ali zar ih nije mogao neko preuzeti umjesto vas... vaša supruga...", predložila je Majka. "Moja žena?" rekao je Spiro zbunjeno. "Kakto mislite?" "Ili da ih uzmete na pijaci, znate", kazala je Majka. "Na pjaci?" "Pa, valjda ih ima kao i drugih riba." Spiro se zamišljeno mrštio cijeli minut. "Mislijo sam na plote iz avijona", rekao je konačno. "Plote iz aviona?" "Jes. Mislim da su ovi bili Francuzi." "Hoćete da kažete pilote iz aviona." "Pa tako sam i reko, plote", objasnio je Spiro srdito. Padao je sumrak kad smo ostavili majku kod frizera, a mene Spiro odvezao na drugi kraj grada i parkirao ispred ogromne željezne kapije. Sunuo je iz kola, kradom zirnuo oko sebe, a onda se tromo i spokojno otklatio do kapije i zazviždao. Skoro istog trenutka nekakva drevna individua s bakenbardima pojavila se iz grmlja, a onda su se počeli zavjerenički došaptavati. Spiro se vratio do kola. "Dodajder mi kante, gosin Geri, a ti ostanu kolima", zagrmio je. "Neću dugo." Individua sa baknebardima otvorila je kapiju, Spiro se ugegao unutra, a onda su obojica na vrhovima prstiju nestali u žbunju. Pola sata kasnije Spiro se pojavio stežući kantu uz široke grudi, dok su mu cipele šljapkale, a voda kapala sa nogavica. "Pridrž'der, gosin Geri", rekao je i gurnuo mi kantu. Unutra je plivalo pet debelih, sjajnih zlatnih ribica. Neizmjerno zadovoljan, izdašno sam zahvaljivao Spiri. "Nema zašto", rekao je on paleći motor. "Al nemoj da bi nekom nešto žučno, važi?" Upitao sam gdje ih je nabavio. Kome pripada taj vrt? "Baš te briga", namrštio se on. "Samo idrži sakrivene i nikom živom ni riječi." Tek mjesec dana kasnije slučajno sam u društvu s Teodorom prošao pored iste

željezne kapije i upitao ga šta je tu. Objasnio mi je da je to palata u kojoj grčki Kralj (ili bilo koja druga kraljevska ličnost) odsjeda kad dođe na otok. Moje divljenje prema Spiri više nije imalo granica: doslovno je provalio u palatu i pokrao zlatne ribice iz Kraljevog ribnjaka, a to me oborilo s nogu. lb je isto tako znatno podiglo ugled ribica u mojim očima i dalo dodatni sjaj njihovim debelim tijelima koja su nehajno plutala između barskih kornjača. U stvari, prava zbivanja počela su u samo jutro prije prijema. Kao prvo, Majka je otkrila kako je Dodo izabrala baš taj dan od svih mogućih da krene sa svojim periodom za parenje. Jednu od seljančica morali smo detaširati da stoji pred stražnjim vratima s metlom i odbija prosce kako bi Majka mogla nesmetano kuhati, ali čak i pored takvih mjera predostrožnosti, s vremena na vrijeme bi zavladala panika kad bi neki odvažniji Romeo uspio pronaći put u kuhinju kroz prednji dio kuće. Poslije doručka požurio sam da vidim zlatne ribice i užasnut otkrio da su dvije ubijene i djelimično pojedene. U oduševljenju što sam ih dobio, potpuno sam smetnuo s uma da i barske kornjače i vodene zmije nekad uživaju da čalabrcnu ugojenu ribu. Tako sam bio prisiljen da prebacim gmizavce u kante za kerozin dok ne smislim neko rješenje. Već sam očistio kavez i nahranio Savarake i Aleka i još uvijek nisam smislio kako da ribe i gmizavce držim zajedno, a bližilo se vrijeme ručku. Svakog trenutka trebali su početi pristizati prvi gosti. Neraspoložen, otišao sam do brižljivo uređenog ribnjaka i zgranut otkrio da je neko pomjerio kantu s vodenim zmijama na sunce koje je sijalo svom žestinom. Ležale su na površini vode tako mlitave i vrele da sam na trenutak pomislio kako su uginule; bilo je očigledno da ih samo trenutačna prva pomoć može spasiti, pa sam uzeo kantu i ujurio u kuću. Majka je bila u kuhinji, iznurena i rasijana i svim silama se trudila da pažnju podijeli između kuhanja i Dodinih obožavalaca. Objasnio sam joj problem sa zmijama i rekao kako ih jedino može spasiti duga, hladna kupelj. Zašto ih ne bih stavio u kadu na jedan sat ili tako nešto? "Pa, dobro, dušo. Valjda je u redu. Samo obavezno provjeri jesu li svi završili s kupatilom i ne zaboravi da poslije dezinfikuješ kadu, važi?" rekla je Majka. Napunio sam kadu prijatnom hladnom vodom i u nju nježno smjestio zmije. Već poslije nekoliko minuta pokazale su primjetne znakove živahnosti. Bio sam strašno zadovoljan, pa sam ih ostavio da se dobro namoče, a ja sam se popeo da se presvučem. Kad sam ponovo sišao, išetao sam na verandu da bacim pogled na sto za ručavanje, koji je bio postavljen u sjenci loze. Usred onog što je nekad bio jako lijep cvijetni aranžman na sredini stola čučale su Savarake i blago teturale tamoamo. Sleđen od užasa, pregledao sam cijeli sto. Stoni pribor bio je razbacan nasumice; sloj putera razmacao se po pomoćnim sudovima; ovdjeondje po stolnjaku su ševrdali tragovi ptičijih nogu namočenih u puter. Biber i so su u ogromnim količinama upotrijebljeni da ukrase zamrljane ostatke zdjele s čatnijem. Krčag s vodom bio je prosut preko svega kako bi dao onaj posljednji, jedinstven potez Savaraka koji je nemoguće imitirati. Bilo je kod tih prestupnika nešto neosporno čudno, zaključio sam. Umjesto da odlete što brže, ostale su čučeći između dronjavog cvijeća, klatile su se ritmično, zacakljenih očiju i dozivale jedna drugu zadovoljnim kvocanjem. Pošto su trenutak'dva zurile u mene s ushićenom usredsređenošću, jedna je nesigurno odšetala preko stola s cvijetom u kljunu, izgubila ravnotežu na ivici stolnjaka i svom težinom Ijo snula na zemlju. Druga je promuklo coknula pokazujući koliko je to zabavlja, zavukla glavu pod krilo i zaspala. Jako me začudilo to neobično ponašanje. A onda sam ugledao razbijenu pivsku flašu na kaldrmi. Postalo je očito da su Savarake organizovale vlastitu zabavu i da su pijane ko zemlja. Sasvim lako sam uhvatio obje, iako se ona na stolu pokušala sakriti pod salvetu zamazanu puterom, pretvarajući se da nije tu. Dok sam stajao držeći ih u rukama i pitao se kako da ih prokrijumčarim natrag u kavez, a poslije odlučno odbijem da išta znam o njihovom sramotnom postupku, pojavila se Majka s krčagom za sos u ruci. Kako me uhvatila okrvavljenih ruku, nije bilo govora da mi povjeruje ako rusvaj pripišem iznenadnom naletu tornada, ili pacovima, ili bilo kom od uzroka koji su mi pali na parnet. Savarake i ja smo morali pokušati kašu koju smo sami zakuhali. "Stvarno, dušo, moraš biti pažljiviji s tim kavezom. Znaš već kakve su", rekla je Majka ojađeno. "Dobro, sad nema veze. Nije bilo namjerno. A valjda i ne mogu biti odgovorne ako su već pijane."

Kad sam smušene i onemoćale Savarake vratio u kavez, otkrio sam kako sam se i bojao da je Aleko ugrabio priliku pa i sam pobjegao. Stavio sam Savarake u njihov odjeljak i očitao im bukvicu; one su u međuvremenu dostigle ratobornu fazu i žestoko se okomile na moju cipelu. Podžaveljale su se oko toga kojoj će pripasti čast da mi pojede pertlu, pa su onda skočile jedna na drugu. Ostavio sam ih da se vitlaju u divljim, zbrkanim krugovima i bezuspješno ključaju, a ja sam krenuo da nađem Aleka. Pretražio sam cijelu baštu i prerovio kuću, ali od njega ni traga ni glasa. Palo mi je na pamet kako je vjerovatno odletio na more da se bučne jednorri'dvaput i osjetio sam olakšanje što nije u blizini. U međuvremenu su stigli i prvi gosti, pa su pijuckali na verandi. Pridružio sam im se i ubrzo se upustio u dubokoumnu raspravu s Teodorom; dok smo pričali, iznenadilo me kad sam opazio Leslija gdje se pojavljuje iz maslinjaka s puškom ispod ruke i nosi pletenu vreću punu šljuka i jednog pozamašneg zeca. Potpuno sam smetnuo s uma kako je otišao u lov u nadi da će uhvatiti kakvu ranu šumsku šljuku. "A'ha!" rekao je Teodor oblizujući se, kad je Lesli, oslonivši se na ruku, preskočio preko ograde na verandi i pokazao nam vreću s lovinom. "Mislio sam da ćeš dojahati na zekanu. Kad, ono umjesto da zekan nosi tebe, ti nos/s njega." "Teodore! To si pokupio iz nekog petparačkog humorisličkog časopisa!" uzviknuo je Lari optužujućim glasom. "Hmm... da... hmm... Valjda jesam. Ali mi se ovo učinilo zgodnom prilikom", objasnio je Teodor pokajnički. Lesli je otišao u kuću da se presvuče, a Teodor i ja smo nastavili razgovor. Pojavila se Majka i sjela na zid, a Dodo joj se sklupčala kraj nogu. Majčino držanje dražesne domaćice donekle je bilo narušeno činjenicom da je često prekidala razgovor kako bi se divlje iskreveljila i zamlatarala ogromnim štapom na gomilu zadihanih pasa iskupljenih u prednjoj bašti. S vremena na vrijeme među Dodinim obožavaocima rasplamsala bi se razdražena tuča puna rezanja, a kad god bi se to dogodilo, cijela porodica bi se okrenula i prijeteći riknula: "Dosta!" Posljedica toga je, opet, bila da su neki nervozniji gosti prosipali piće. Poslije svakog takvog prekida. Majka bi sve oko sebe počastila blistavim osmijehom i upela se iz sve snage da razgovor vrati u normalne vode. Taman kad joj je to treći put pošlo za rukom, razgovor se naglo zaledio od urlika koji je stigao iz kuće. Takav urlik mogao bi ispustiti samo Minotaur kom čupaju zube. "Sta li je to s Leslijem?" upitala je Majka. Nije dugo bila u nedoumci, jer se on pojavio na verandi odjeven samo u minijaturni peškir. "Geri", riknuo je lica zažarenog od bijesa. "Gdje je taj klipan?" m "Dobro, dobro, dušo", rekla je Majka utješno. "Sta se dešava?" "Zmije", zarežao je Lesli i načinio divljačku kretnju rukama da pokaže kako su ogromne, a onda brzo ščepao peškir koji mu je počeo kliziti. "Zmije, eto šta se dešava." Djejstvo na goste bilo je jako zanimljivo. Oni koji su nas poznavali pratili su cijeli prizor sa čudnim zanimanjem; neupućeni su se pitali da Lesli možda nije malčice ćaknut, pa nisu znali trebaju li ignorisati cijeli incident i nastaviti razgovor ili se baciti na njega prije nego što nekog napadne. "O čemu, zaboga, govoriš, dušo?" "Taj usrani dječak zasrao je kadu posranim zmijama", rekao je Lesli i tako stvari potpuno izveo na čistac. 'Uezik, dušo, jezik, pazi kako se izražavaš", rekla je Majka automatski, a zatim rasijano dodala: "Stvarno bih voljela da nešto ogrneš; tako ćeš ozepsti." "Te prokletinje su velike kao vatrogasno crijevo... Živo je čudo što me nisu ujele." "Ne mari, dušo, u stvari ja sam kriva. Ja sam mu rekla da ih stavi u kadu", izvinila se Majka, a zatim dodala, osjećajući kako je gostima potrebno malčice razjasniti: "Znate, pretrpjele su sunčanicu, sirotice." "Stvarno, Mati!" uskliknuo je Lari. "Ovo je ipak kap koja preliva punu čašu." "E nemoj sad / ti počinjali, dušo", odgovorila je Majka čvrsto. "Nisi se ti kupao sa zmijama." "Nije mi jasno zašto se Lari uvijek mora miješati", primijelila je Margo jelko. 'Ua se miješam? Ja se uopšte ne miješam. Ali kad Majka počne s Gerijem kovali zavjeru da cijelo kupalilo nalrpaju replilima, mislim da mi je dužnosl pobunili se."

"Hajde, vas dvoje, zavežile", obrecnuo se Lesli. "Mene zanima samo kad će Geri skloniti te posrane zmije?" "Ja. mislim da dižeš previše frke ni oko čega", rekla je Margo. "Ukoliko je postalo nužno da ritualno pranje obavljamo u gnijezdu kobri i zvečarki, ja ću biti primoran da odselim iz ove kuće", opomenuo je Lari. "Hoću li se ja moći okupati?" upitao je Lesli promuklo. "Zašto ih sam ne izvadiš?" "Ovdje bi se samo sveti Franjo Asiški mogao osjećati kao kod svoje kuće..." '(Jao, za ime Boga, ti zaveži već jednom!" 'Ua imam isto toliko prava da iznosim stavove kao i..." "A ja se samo hoću okupati. Pa nije valjda da previše tražim." "Dobro, dobro, djeco, ne svađajte se", rekla je majka. "Geri, bolje da izvadiš zmije iz kade. Privremeno ih prebaci u lavor ili nađi već nešto." "Ni govora! One smjesta moraju van!" "Dobro, dušo, ne moraš vikati." Tako sam naposlijetku posudio veliki tiganj iz kuhinje i u njega stavio svoje zmije. Oduševio sam se kad sam vidio kako su se potpuno oporavile, pa su žestoko zasiktale dok sam ih premještao iz kade. Vratio sam se na verandu taman na vrijeme da čujem Larija kako drži govor okupljenim gostima. "Uvjeravam vas da je cijela kuća pretvorena u ogromnu klopku u kojoj odasvud vrebaju smrtne opasnosti. Svaki ugao i svaka pukotina načičkani su opakom faunom koja samo čuči i čeka da kidiše na vas. Sam Bog zna kako mi je pošlo za rukom da ne budem doživotno obogaljen. Čak i sasvim prost neškodljiv postupak kao što je paljenje cigarete krcat je pogibeljima. Ne poštuje se ni svetost moje rođene spavaće sobe. Kao prvo, napala me jedna škorpija grozomorna zvijer s koje su posvuda zajedno kapali otrov i mladunčad. Zatim su mi svrake rastrgale cijelu sobu u paramparčad. Sad imamo zmije u kadi i silna jata albatrosa što le pršaju oko kuće i dižu buku kao vodoinstalater koji uvodi centralno grijanje." "Lari, dušo, stvarno pretjeruješ", rekla je Majka i blijedo se nasmiješila gostima. "Draga Mati, moguće je samo da umanjujem. Sta kažeš za onu noć kad je Kvazimodo odlučio da prespava u mojoj sobi?" "To nije bilo tako strašno, dušo." "Pa", rekao je Lari dostojanstveno, "možda ti nalaziš neko zadovoljstvo kad te u pola četiri ujutro probudi golub koji je čvrsto riješio da ti svoj rektum ugura u oko." "Da, hm, pa, mislim da je bilo dosta priče o životinjama", kazala je Majka užurbano. "Rekla bih da je ručak spreman, pa predlažem da svi sjednemo." "U svakom slučaju", rekao je Lari dok smo prilazili stolu, "taj dječak je prijetnja za svačiju egzistenciju; u tintari su mu samo zvijeri." Pokazali smo gostima gdje da sjednu, nastalo je glasno škripanje dok su se izvlačile stolice, a onda su svi sjeli i nasmiješili se jedni drugima. Sljedećeg trenutka dva gosta ispustila su samrtni krik i kao rakete đipili iz svojih sjedišta. 'Uao, zaboga, šta se sad dogodilo?" upitala je Majka nespokojno. "Biće da su opet škorpije", uzviknuo je Lari i žurno napustio svoje mjesto. "Nešto me ugrizlo ugrizlo me za nogu." "Eto ti ga na!" uzviknuo je Lari i obazro se oko sebe likujući. "Baš kao što sam rekao! Sigurno ćete tu, pod stolom, naći par mrkih medvjeda!" Teodor je bio jedini koji se nije sledio od užasa pri pomisli na neku skrivenu opasnost što iz busije vreba oko njegovih nogu. Sagnuo se savršeno spokojan, pridigao stolnjak i uvukao glavu pod sto. "Aha!" rekao je zainteresovano, prigušenim glasom. "Sta je?" upitala je Majka. Teodor se pojavio ispod stolnjaka. "Izgleda kao da je neka vrsta... hmm... neka vrsta... ptice. Velika crno'bijela." "To je onaj albatros!" rekao je Lari uzbuđeno. "Nije, nije", ispravio ga je Teodor. "Rekao bih da je neka vrsta galeba." "Niko da nije mrdnuo budite savršeno mirni, ukoliko ne želite da vam noge budu otfikarene do koljena", obavijestio je Lari društvo. Kako je njegova izjava bila sračunata da savlada uznemirenost, najvećim dijelom je ostala neostvarena. Svi su hrpimiče poskakali na noge i napustili sto. Ispod stolnjaka Aleko se javio dugim prijetećim krištanjem teško je reći da li

zbog razočarenja što je izgubio svOje žrtve ili u znak protesta zbog tolike galame. "Ceri, smjesta da si uhvatio tu ptičurinu", zapovijedio je Lari sa bezbjedne daljine. "Tako je, dušo", složila se Majka. "Bolje ga vrati u kavez. Ispod stola svakako ne može ostati." Pažljivo sam zadigao ivicu stolnjaka, a Aleko se, kraljevski čučeći pod stolom, zagledao u mene srditim žutim očima. Ispružio sam ruku prema njemu, a on je podigao krila i divljački škljocnuo kljunom. Očito nije bio raspoložen za zezanje. Uzeo sam jednu salvetu i pokušao mu je manevrisanjem nabaciti na kljun. "Je li ti možda potrebna pomoć, dragi dječače?" upitao je gospodin Kralefski, očito osjećajući kako mu reputacija ornitologa nalaže da se ponudi. Vidno mu je laknulo kad sam odbio njegovu pomoć. Objasnio sam da je Aleko loše raspoložen, pa će mi trebati malo vremena da ga uhvatim. "Pa dobro, za ime Boga, požuri; supa se hladi", obrecnuo se Lari razdraženo. "Zar ne možeš tu zvijer namamiti nečim? Sta oni jedu?" "Svi pristojni galebovi vole mornare", primijetio je Teodor sa beskrajnim zadovoljstvom. 'Jao, Teodore, molim te!" pobunio se Lari bolno. "Nemoj barem u kriznim trenucima." "Tako mi Jupitera! Stvarno izgleda divlje!" rekao je gospodin Kralefski dok sam se ja borio s Alekom. "Siroti galeb je vjerovatno bio gladan", javio se Teodor, "pa kad nas je video kako sjedamo da jedemo, pomislio je da ćemo da ga lebom hranimo." "Teodorel" Konačno sam nekako uspio uhvatiti Alekov kljun, pa sam ga izvukao ispod stola, a on je kričao i lepetao krilima. Dok sam mu vezao krila i odnio ga natrag u kavez, bio sam sav u goloj vodi i raščupan. Ostavio sam ga da nas obasipa uvredama i prijetnjama i vratio se da nastavim prekinuti ručak. "Sad se sjetih kako je jednom prilikom jednog mog jako dragog prijatelja napao jedan izuzetno krupan galeb", primijetio je gospodin Kralefski vraćajući se uspomenama dok je srkutao supu. "Stvarno?" upitao je Lari. "Nisam znao da su toliko izopačeni." 'Jednog lijepog sunčanog dana šetao je preko litice s nekom Damom", nastavio je gospodin Kralefski ne slušajući Larija, "kad se ptica odjednom obrušila iz vedra neba i kidisala na njih. Prijatelj mi je pričao kako se na jedvite jade odbranio kišobranom. Tako mi Jupitera, nije baš iskustvo na kome bi mu se moglo pozavidjeti, zar ne?" "Nevjerovatno!" rekao je Lari. "Da vam kažem šta je trebao uraditi', kazao je Teodor ozbiljno. "Trebao je dići kišobran kao učiteljski prut i dreknuti 'Sjedi!'" "Za ime svijeta, a zašto?" upitao je gospodin Kralefski sasvim zbunjen. "Galeb bi smjesta sjeo, sav isprepadan", objasnio je Teodor umiljato. "Ali nije mi sasvim jasno..." zaustio je gospodin Kralefski i namrštio se. "Znate, nije naučio napamet onu pjesmicu koju su dobili za domaću zadaću: Gle golema galeba, galopira galijom. Galiot mu govori: 'Glavu gore, galebe; gledaj: goli Golijat gali gulaš golublji galonima galice.'" "Stvarno, Teodore, gdje samo iskopavaš te viceve s bradom? Biće iz nekih starih brojeva Vesele sveske?" zavapio je Lari. Čaše su zveckale, noževi i viljuške zveketali, a flaše s vinom grgoljale dok smo se probijali kroz jela. Stizala je đakonija za đakonijom, a kad god bi gosti uglas pohvalili svako jelo ponaosob, Majka se smjerno smiješila. Prirodno, razgovor se vrtio oko životinja. "Sjećam se kako su me jednom, kao sasvim malog, poslali u posjetu jednoj od naših bezbrojnih matorih, ekscentričnih tetki. Imala je razvijen pčelinji fetiš. Držala je hiljade košnica; vrt joj je bio preplavljen košnicama koje su brujale kao telegrafski stubovi. Jednog dana odjenula je ogromni veo i par rukavica, nas zaključala u kolibu na bezbjedno mesto, a sama izišla da pokuša izvući nešto meda iz košniće. Očito ih nije omamila kako treba, ili šta se već radi, i kad je

skinula poklopac, neka vrsta pčelinjeg vodoskoka šiknula je napolje i sletjela na nju. Mi smo sve gledali kroz prozor. Nismo znali mnogo o pčelama, pa smo mislili da je to ispravna procedura, sve dok je nismo vidjeli kako jurca po bašti očajnički pokušavajući da umakne pčelama, a veo joj se je dnako zapliće u ružino grmlje. Naposlijetku je nekako stigla do kolibe i bacila se na vrata. Nismo mogli otvoriti, jer je ključ bio kod nje. Pokušavali smo joj to saopštiti, ali su njeni samrtni krici i zujanje pčela prigušili naše glasove. Čini mi se da je Lesliju pala na pamet sjajna ideja da je zalijemo kofom vode s prozora u spavaćoj sobi. Nažalost, u zanosu je bacio i kantu. Da vas neko promoči do gole kože ledenom vodom, a onda raspali po glavi ogromnim vedrom od činkovanog željeza samo po sebi je dovoljno da vas nasekira, ali kad se uz to još morate boriti protiv roja pomahnitalih pčela, to stvarno predstavlja silan fizički i duševni napor. Kad smo je konačno nekako uvukli u kuću, bila je toliko natečena da smo je jedva prepoznali." Lari je prekinuo priču i tužno uzdahnuo. "Tako mi Jupitera, pa to je grozno!" uskliknuo je gospodin Kralefski iskolačivši oči. "Mogla je poginuti." "Mogla je", složio se Lari, "no nije. Ovako mi je taj događaj potpuno upropastio ljetovanje." 'Je li se oporavila?" upitao je gospodin Kralefski. Očigledno je planirao jezovitu Pustolovinu s Pomahnitalim Pčelama koju bi mogao doživjeti sa svojom Damom. "Pa, jeste, poslije nekoliko mjeseci u bolnici", odgovorio je Lari nehajno. "Međutim, to je nije odvratilo od pčela. Nedugo poslije toga čitav roj sjatio joj se u dimnjaku, a kako ih je pokušala istjerati dimom, izazvala je požar koji je zahvatio kolibu. Dok je stigla vatrogasna brigada, cijela kuća se pretvorila u ugljenisanu školjku okruženu pčelama." "Grozno, grozno", mumlao je gospodin Kralefski. Teodor, koji je pedantno razmazivao puter po kriški hljeba, tiho je zagunđao od veselja. Ubacio je hljeb u usta, žvakao ga postojano nešto duže od minute, progutao ga, a onda pažljivo obrisao bradu salvetom. "Kad je već riječ o požarima", počeo je, a oči su mu vragolasto bljesnule, "jesam li vam pričao kako se modernizO' vala Vatrogasna brigada Ostrva Krfa? Elem, izgleda da je šef protivpožarne službe boravio neko vrijeme u Atini gdje je na njega... hmm... silan utisak ostavila nova oprema za borbu protiv požara. Osjetio je kako je krajnje vrijeme da se Krf otarasi svog aparata za gašenje koji su vukli konji i da nabavi novi... hm... po mogućnosti, fin, sjajan i crven. Smislio je on još nekoliko poboljšanja. Vratio se sav sijajući od... hmm... od entuzijazma. Najprije je presjekao okruglu rupu u tavanici vatrogasne stanice kako bi vatrogasci mogli skliznuti niz stub, baš kako priliči. Izgleda da je u žurbi za modernizacijom zaboravio stub i kad su prvi put imali vježbu, dva vatrogasca su polomila noge." "Nemoj, Teodore, ja u to ne vjerujem. To ne može biti istina." "Ne, ne, uvjeravam vas da je savršeno istinito. Donijeli su ih u moju laboratoriju da ih pregledam na rendgenu. Šef očito ljudima nije objasnio ništa o stubu, pa su mislili da treba skakati kroz rupu. A to je bio tek početak. Po priličnoj cijeni kupljena je... izuzetno velika sprava za gašenje požara. Sef je insistirao da bude najveća i najbolja. Nažalost, kamion je bio tako glomazan da je postojao samo jedan način vožnje kroz grad znate kako je većina ulica uska. Često biste ga vidjeli kako tutnji, dok mu zvono klepeće kao ludo, u suprotnom pravcu od mjesta požara. Kad bi jednom izišao iz grada, gdje su ceste nešto šire, mogli su zaokrenuti i kraticom se uputiti do mjesta požara. Međutim, čini mi se da je najzanimljiviji bio protivpožarni alarm što ga je šef naručio bio je posljednja riječ tehnike. Znate, onaj na kom se razbije staklo, a unutra ima... hm... neka vrsta malog telefona. Elem, nastala je silna prepirka o tome gdje da ga postave. Sef mi je ispričao kako su jedva odlučili, jer nisu bili sigurni gdje će požari početi izbijati. I tako, da bi izbjegli zbrku i nesuglasice, pričvrstili su protivpožarni alarm na kapiju vatrogasne stanice." Teodor je zastao, palcem počeškao bradu i gucnuo malo vina. "Taman što su se organizovali, a već je izbio prvi požar. Ja sam se, srećom, zadesio u blizini, pa sam mogao sve posmatrati. Mjesto požara bila je jedna garaža, a plamenovi su prilično uzeli stvar u svoje ruke prije nego što je vlasnik stigao odjuriti do vatrogasne stanice i razbiti staklo na protivpožarnom alarmu. Valjda se zatim neko vrijeme svađao s Ijutitim šefom, jer se ovaj rasrdio što su mu tako brzo razbili protivpožarni alarm. Rekao je tom čovjeku

kako je trebao kucati na vrata; protivpožarni alarm je bio novnovcat, a trebaće mjeseci i mjeseci dok se nabavi novo staklo. Konačno su kamion s aparatom za gašenje istjerali na ulicu, a vatrogasci su se okupili oko njega. Sef im je održao kraći govor u kom je insistirao na tome da svaki pojedinac vrši... hmm... kako priliči... svoju dužnost. Zatim su svi zauzeli svoja mjesta. Došlo je do gužvice oko toga ko će imati čast da udara u zvono, pa je konačno sam šef morao to obaviti. Moram reći da je aparat izgledao strašno impresivno kad je konačno stigao na mjesto požara. Svi su poskakali s kamiona i počeli trčkarati okolonaokolo i izgledali su izuzetno djelotvorno. Razmotali su ogromno crijevo, ali je tad upala u oko još jedna začkoljica. Niko nije bio u stanju naći ključ kojim se otvara stražnji dio aparata gdje se prikopčava crijevo. Sef je rekao da je ključ dao Janisu, ali izgleda da je Janis imao slobodno veče. Poslije dosta prepirke, poslali su nekog da otrči do Janisove kuće koja... hmm... srećom nije bila predaleko. Dok su čekali, vatrogasci su se divili plamenovima, koji su u međuvremenu prilično narasli. Onaj čovjek se vratio i rekao kako Janis nije kod kuće, ali je njegova žena rekla da je otišao gledati požar. Provedena je pretraga po gomili koja se okupila i na šefov silni jed među posmatračima su našli Janisa s ključem u džepu. Sef je bio grozno bijesan i istakao je da takvo ponašanje baca ljagu na vatrogasce. Otvorili su stražnji dio kamiona, prikopčali erijevo i odvrnuli vodu. Ali, naravno, u međuvremenu, jedva da je šta ostalo od garaže za... hmm... gašenje." Kako je ručak bio završen, gosti su se osjećali pretrpani za bilo šta osim za popodnevni počinak na verandi, a pokušaji gospodina Kralefskog da organizuje utakmicu u kriketu dočekani su s apsolutnim nedostatkom poleta. Nekolicina nas energičnijih natjerala je Spiru da nas odveze na plivanje, pa smo Iješkarili u vodi sve dok nije došlo vrijeme za čaj još jedan od Majčinih gastronomskih trijumfa. Klimavi brežuljci toplih ječmenih i pšeničnih kolačića; hrskavi čajni keks, tanak kao papir; kolači nalik snježnim smetovima iz kojih curi džem; zaliveni kolači, mrki, bogati i natrpani voćem; tanki tvrdi ljepljivi salnjaci krhki kao koralj i preplavljeni medom. Skoro je došlo do zastoja u razgovoru; jedino se čulo kako blago zveckaju šoljice i osjećajno uzdišu neki gosti već natrpani do punog kapaciteta kad bi prihvatili još jednu krišku kolača. Poslije toga izležavali smo se na verandi u manjim grupama i razgovarali neobavezno i pospano dok se plima zelenog sutona probijala kroz maslinjake i produbljivala hlad pod lozom, tako da su lica u sjenci postajala zatamnjena. Ubrzo zatim Spiro koji je kolima otišao u nekakvu vlastitu tajanstvenu ekspediciju dovezao se između drveća, dok mu je truba ječala kako bi sve i svakoga upozorila na njegov dolazak. "Zar Spiro baš mora kvariti ovaj večernji spokoj tim jezovitim zvukom?" upitao je Lari bolnim glasom. "Slažem se, potpuno se slažem", promumlao je gospodin Kralefski pospano. "U ovo doba dana treba slušati slavuje, a ne automobilske sirene." "Sjećam se kako sam bio veoma zbunjen", javio se Teodorov glas odnekud iz sjenke, s prizvukom veselja, "kad sam se prvi put vozio sa Spirom. Ne mogu se tačno sjetiti o čemu smo razgovarali, ali on je odjednom primijetio: 'Jes, bome, Doktore, ljudi su prepadali kad bija vozijo kroz selo.U duhu sam vidio... hmm... neobičnu sliku sela potpuno prazna, a duž ceste ogromne gomile leševa. Zatim je Spiro nastavio: 'Jes, bome, kad biti se ja zaletijo kroz neko selo, tol'ko sam trubijo da su prepadali nasmrt.'" Kola su kao vihor doletjela do prednjeg dijela kuće, a farovi su nakratko pročešljali po verandi i osvijetlili čipkastu tavanicu od nerazgovijetnih zelenih listova loze, raštrkane grupe gostiju kako razgovaraju i smiju se, dvije seljančice s grimiznim maramama na glavi kako meko geguckaju tamoamo i postavljaju sto, a bose noge im grebuckaju po kaldrmi. Kola su se zaustavila, zvuk motora je zamro, a Spiro se pojavio gegajući se uz stazu, stežući uz grudi ogroman, očito težak paket umotan u smeđi papir. "Za ime Boga! Pogledajte!" uzviknuo je Lari dramatično i pokazao drhtavim prstom. "Izdavači su ponovo vratili moj rukopis!" Spiro je zastao i namrgodio se preko ramena. "Ma kaki, gosin Lari", objasnio je sasvim ozbiljno. "Ovo su one tri ćurke koje je moja žena sku'ala za vašu mater." "Jao, pa onda još uvijek ima nade", odahnuo je Lari s pretjeranim olakšanjem. "Ovaj šok me dotukao. Idemo svi unutra da nešto popijemo."

U kući, sobe su blistale pod svjetlom lampi, a drečavi murali koje je naslikala Margo pomjerali su se blago po zidovima dok ih je noćni povjetarac brižljivo pridizao. Čaše su se počele kikotali i zvoniti, čepovi su iskakali sa zvukom kamenja bačenog u bunar, sifoni sode su uzdisali kao onemoćala lokomotiva. Gosti su živnuli; oči su im zaiskrile, razgovor je narastao do krešenda. Pošto joj je prijem bio dosadan, a kako nije bila u stanju privući Majčinu pažnju, Dodo je odlučila da nakratko sama posjeti baštu. Izgegala se na mjesečinu i odabrala pogodnu parcelu ispod magnolije kako bi opštila s prirodom. Iznenada se užasnuta suočila sa čoporom nakostriješenih, ratobornih džukela grubijana, koji su za nju očito smislili najgore moguće planove. S krikom strave podvila je rep i pobjegla u kuću najbrže što su joj dozvoljavale njene kratke, debele nožice. Međutim, vatreni udvarači nisu imali namjeru da odustanu bez borbe. Proveli su vrelo i razdražujuće popodne trudeći se da se zbliže s Dodom i nije im bilo na kraj pameti da propuste ovu očito bogomdanu priliku da odnos s njom uspostave na mnogo intimnijoj osnovi. Dodo je ugalopirala u nakrcani salon vrišteći upomoć, a slijedeći je u stopu uletio je, dahćući i režeći, uspaljen val pasa koji je bezobzirno rušio sve pred sobom. Rodžer, Sraćko i Povraćko, koji su šmugnuli u kuhinju da nešto čalabrcnu, vratili su se punom brzinom i stali zabezeknuti cijelim prizorom. Ako će iko zavoditi Dođu tako su rezonovali to ima da bude neko od njih, a ne neki od ovih žgoljavih seoskih skitnica. S beskrajnim užitkom kidisali su na Dodine progonioce i u sekundi se cijela prostorija pretvorila u zbrkanu gomili, pasa koji su se tukli i režali i histeričnih gostiju koji su đipali pokušavajući izbjeći ujed. "Vukovi!... znači da je pred nama duga i hladna zima!" zaurlao je Lari i spretno skočio na jednu stolicu. "Smirite se, smirite se", riknuo je Lesli, a zatim ščepao jedan jastuk i hitnuo ga na najbliži čvor uskomešanih pasa. Jastuk je sletio i smjesta ga je dočekalo pet usta i raščupalo na pet strana. Ogroman uskovitlani perjani oblak pokuljao je u zrak i zaplovio iznad cijele scene. "Gdje je Dodo?" drhtavim glasom se raspitivala Majka. "Nađite Dođu! Pozlijediće je!" "Zaustavite ih! Nek ih neko zaustavi! Poubijaće se!" ciknula je Margo, a onda zgrabila sifon sode i počela prskati i goste i pse bez ikakve diskriminacije. "Čini mi se da je biber prava stvar za pseće tuče", primijetio je Teodor dok mu je perje kao snijeg slijetalo na bradu, "lako, naravno, to nikad nisam lično probao." "Tako mi Jupitera!" dreknuo je gospodin Kralefski. "Pazite... Spasite Dame!" Poslušao je vlastiti savjet tako što je najbližoj ženskoj osobi pomogao da se popne na sofu, a onda se i sam uzventrao do nje. "Smatra se da je voda isto tako dobra", nastavio je Teodor zamišljeno, i kao da je htio to provjeriti, s pedantnom preciznošću izlio svoju čašu vina na jednog psa koji je upravo prolazio. Slijedeći Teodorov savjet, Spiro je sunuo u kuhinju i vratio se s kerozinskom kantom punom vode koju je čvrsto držao u svojim šunkastim rukama. Stao je na vratima i digao kantu iznad glave. "Čuvaj!" zaurlao je. "Saću ja pokažem tim kopilanima!" Gosti su se razbježali u svim pravcima, ali nisu bili dovoljno brzi. Kao izglancana, blistava masa vode napravila je luk kroz zrak i tresnula o pod, opet se rasprsnula uvis, izvila i razlila kao plimski val po cijeloj sobi. To je imalo kobne posljedice po najbliže goste, ali je isto tako predstavljalo i efekt trenutnog iznenađenja za pse. Zastrašeni grmljavinom i šumom vode, pustili su jedan drugog i odmaglili u noć, ostavljajući za sobom prizor krvoprolića od kog je zastajao dah. Soba je izgledala kao kokošinjac pogođen orkanom; naši prijatelji vukli su se uokolo mokri do kože i oblijepljeni perjem; perje je popadalo po lampama, a oštar miris paljevine ispunjavao je zrak. Majka je, stežući Dođu u naručju, premjeravala sobu. "Lesli, dušo, hajde donesi peškire da se posušimo. Ova je soba stvarno u neredu. No, svejedno, idemo svi napolje, na verandu, slažete se?" rekla je i dražesno klimnula glavom. "Strašno mi je žao što se ovo desilo. Znate, to je sve zbog Dodo. Ona je veoma interesantna mužjacima u ovo vrijeme." Konačno se društvo posušilo, svi su sa sebe počupali perje, čaše su ponovo napunjene, pa smo se postrojili na verandi, gdje je mjesec bojio kaldrmu mastiljavocrnim kama lozinog lišća. Lari

je, usta punih hrane, blago drndao po gitari i nerazgovijetno pjevušio; kroz francuske prozore vidjeli su se Spiro i Lesli, obojica namrgođeni od koncentračije, kako vješto čereče krupne mrke ćurke; Majka je lebdjela tamo'amo između sjenki i brižno pitala svakog je li dobio dovoljno za jelo; gospodin Kralefski je čučao na zidu verande tijela nalik rakovoj silueti kojoj mjesec izviruje preko grbe, a Margo je slušala jednu od njegovih dugih i zapetljanih povijesti; Teodor je doktoru Andručeliju držao predavanje o zvijezdama pokazujući mu sazviježđa upola pojedenim ćurećim batakom. Tamo daleko, mjesečina je otok prošarala crnim i srebrnim prugama i pjegama. Daleko dolje u mračnim čempresima sove su utješnim glasom dozivale jedna drugu. Nebo je izgledalo crno i meko poput kože noćnog leptira nježno orošene zvijezdama. Magnolija se, onako ogromna, nerazgovijetno pomaljala iznad kuće, grana prepunih bijelog behara, kao stotine sićušnih mjesečevih odsjaja, čiji je teški, slatki miris iznemoglo lebdio iznad verande miomiris koji je značio čaroliju što vas mami dalje, u tajanstvenu okolinu obasjanu mjesečinom. POVRATAK Sa džentlmenskim poštenjem, koje mu ni danas ne mogu oprostiti, gospodin Kralefski je obavijestio Majku kako me naučio svemu što je on u stanju; vrijeme je smatrao je da otputujem negdje u Englesku ili Svajcarsku i dovršim započeto obrazovanje. Sav očajan počeo sam iznositi argumente protiv takve ideje. Rekao sam kako mi se sviđa da sam poluobrazovan; kad si neznalica, toliko te sve pod kapom nebeskom više iznenađuje. Ali Majka je bila nepopustljiva. Moramo se vratiti u Englesku i provesti oko mjesec dana konsolidujući našu poziciju (što je značilo svađati se s bankarima), a onda ćemo odlučiti gdje ću nastaviti školovanje. Kako bi ugušila srdito buntovničke gunđanje u porodici, rekla nam je da na put trebamo gledati samo kao na odmor, na prijatno putovanje. Uskoro ćemo se vratiti na Krf. Tako su naši sanduci, torbe i koferi spakovani, kavezi sklepani za ptice i kornjače, a psi su sa svojim novim ogrlicama izgledali kao da im je neudobno ili kao da se osjećaju nekako krivim. Onda smo posljednji put prošetali između maslina, izmijenjali posljednje suzne oproštaje s brojnim prijateljima seljacima, a zatim su kola, visoko nakrcana našom imovinom, polako krenula nizbrdo u povorci. Kao što je Lari primijetio, više smo ličili na pogreb kakvog uspješnog krpara. Planina naše imovine poslagana je u Carinskoj kolibi, a Majka je stajala pored nje i zveckala ogromnom gomilom ključeva. Napolju, na blještavobijelom sunčevom svjetlu, ostali članovi porodice razgovarali su s Teodorom i gospodinom Kralefskim, koji su došli da nas isprate. Carinski službenik se pojavio i obeshrabreno štrecnuo pri pogledu na brdo prtljaga, na čijem je vrhu kao kruna stajao kavez sa Savarakama koje su pakosno zurile u njega. Majka se nervozno nasmiješila i zvecnula ključevima izgledala je kriva kao krijumčar dijamanata. Carinik je prvo odmjerio Majku, zatim prtljag, a onda prilegao pojas i namrštio se. "Ofi faši?" zapitao je da bi bio sasvim siguran. 'Jeste, jeste, sve moje", zacvrkutala je Majka i odsvirala hitri solo stavak na ključevima. '"Želite li da nešto otvorim?" Carinik je zamišljeno vagao napućivši usne. "Imatel kakaf nofi Otelo?" upitao je. "Molim?" rekla je Majka. "Imatel kakaf nofi Otelo?" Majka je u magnovenju bacila očajnički pogled tražeći gdje se djenuo Spiro. "Stvarno mi je žao. Nisam sigurna da sam vas baš sa' svim... "Imatel kakaf nofi Otelo... nofi Otelo?" Majka se nasmiješila sa šarmom očajnika. "Izvinjavam se, ali ne mogu vas baš sasvim..." Carinik se zagledao u nju Ijutitim pogledom. "Madam", rekao je prijeteći i nagnuo se preko šaltera, "jel fi koforite Englesku?" 'Uao, pa naravno", uzviknula je Majka oduševljena što ga je konačno razumjela. "Govorim, pomalo." Od Carinikovog gnjeva izbavio ju je blagovremeni Spirin dolazak. Ugegao se teškim korakom u Carinarnicu obilato se znojeći, utješio Majku i primirio Carinika, objasnio da već godinama niko od nas nije kupio nikakvo novo odijelo,

a onda je dao da se prtljag izgura napolje, na pristaniste, maltene prije nego što je iko stigao reći i riječ. Zatim je od Carinika posudio parče krede i vlastitom rukom obilježio sav naš prtljag kako dalje ne bi bilo nikakve zabune. "No, pa neću vam reći zbogom, nego samo au revoir", promumlao je Teodor rukujući se sa svakim ponaosob. "Nadam se da ćete nam se vratiti... hmm... vrlo brzo." "Do viđenja, do viđenja", pjevušio je gospodin Kralefski i cupkao od jednog do drugog. "S beskrajnim nestrpljenjem čekam vaš povratak. Jeste, tako mi Jupitera! I lijepo se provedite, iskoristite što više možete boravak u dobroj staroj Engleskoj. Nek vam to bude pravi odmor, ha! U tom grmu leži zec!" Spiro se sa svima rukovao bez riječi, a onda je stao i zagledao se u nas, lica iskreveljenog u poznatu namrgođenu grimasu dok je u ogromnim rukama uvrtao svoju kapu. "E, pa dobro, i ja bi se oprostijo", počeo je, a onda mu je glas zadrhtao i slomio se i krupne, debele suze pokuljale su mu iz očiju i kliznule niz izbrazdane obraze. "Takomi Boga, nisam 'tijo plakat", zajecao je, a ogromni mu se stomak zatresao, "al mi je ko da se opraštam od mojinajrođeniji'. Volim vas ko da ste mi rod." Čamac koji nas je trebao prevesti do broda morao je strpljivo sačekati dok utješimo Spiru. A onda, dok mu je mašina prela uzmičući preko modre vode, naša tri prijatelja stajala su naspram šarene pozadine klimavih kuća ispruženih uz padinu brežuljka: Teodor, uredan i uspravan, digao je štap u znak ozbiljnog pozdrava, dok mu je brada svjetlucala na suncu; gospodin Kralefski je skakutao goredolje i ekstravagantno mlatarao rukama; Spiro je, tijela ogromnog kao bačva i mrgodan, naizmjenično brisao oči maramicom i mahao nam njome. Dok je brod odmicao preko mora, a Krf svjetlucavo uranjao u bisernu izmaglicu vreline na obzorju, nas je preplavila crna potištenost koja je potrajala cijelim putem do Engleske. Čađavi voz kaskao je od Brindizija prema Švajcarskoj, a mi smo sjedili bez riječi, bez želje da išta kažemo. Iznad naših glava, na rešetki za prtljag, zebe su pjevušile u svojim krletkama, Savarake su kvocale i kljuckale, a Aleko bi s vremena na vrijeme žalostivo zakriještao. Oko naših nogu psi su ležali i hrkali. Na švajcarskoj granici pasoše nam je pregledao jedan bestidno efikasan službenik. Vratio ih je Majci, zajedno s komadićem papira, naklonio se bez osmi jeha i prepustio nas našoj sjeti. Nekoliko trenutaka kasnije Majka je bacila pogled na formular koji je službenik ispunio i ukočila se kad ga je pročitala. "Ama pogledajte samo šta je napisao", uskliknula je gnjevno. "Baš nepristojan čovjek!" Lari se zagledao u mali formular i frknuo. "E, to ti je kazna što napuštaš Krf", objasnio je. Na malom kartonu, u rubrici gdje je stajalo Opis putnika., bilo je ispisano urednim velikim slovima: JEDAN PUTUJUĆI CIRKUS S OSOBLJEM. "Kako je mogao da tako nešto napiše", rekla je Majka, dok je u njoj sve kuhalo. "Stvarno, neki ljudi su baš na svoju ruku." I voz je zakloparao prema Engleskoj.