MOJA-NSK.pdf

0

MOJA II DIO REAL SERIJALA

PREVOD I OBRADA NAŠ SVET KNJIGA

1

MOJA

***

Srce je prazan mišić, a ima milijardu otkucaja tokom našeg ţivota. Veličine je pesnice i ima četiri komore: dvije pretkomore i dvije komore. Kako ovaj mišić u sebe moţe prihvatiti nešto toliko ogromno kao što je ljubav ne mogu da shvatim. Da li se tim srcem voli? Ili se voli dušom, koja je vječna? Ne znam. Sve što znam je da osjećam ovu ljubav svakim molekulom u svom tijelu, svakim dahom i do vječnosti moje duše. Naučila sam da ne moţeš trčati ako pokidaš ligament, ali srce vam moţe biti slomljeno u milion dijelova, pa ipak moţeš nastaviti voljeti cijelim svojim bićem. Bila sam slomljena i sastavljena u cjelinu ponovo. Bila sam voljena i voljela sam. Zaljubljena sam i zauvijek ću biti promijenjena ovom ljubavlju, ovim čovjekom. Nekad sam sanjala o medaljama i šampionatu. Ali sada sanjam samo o plavookom borcu koji mi je jednog dana promijenio ţivot, kad je spustio usne na moje.... ***

NAŠ SVET KNJIGA 2

1 Poglavlje

DOBRODOŠAO, RIPTAJDE!

Bruk Prošlo je dva mjeseca, tačno šezdeset i dva dana, otkako sam mu se vratila. Hiljadu četristo osamdeset osam sati ţelje, čeţnje i potrebe za njim. Još više je prošlo otkako su ga hiljade ţena, muškaraca i fanova širom svijeta gledali kako gubi. Vratio se. To je to. Prva borba nove sezone Podzemlja. Trenirao je kao lud. Ima više mišićne mase. Nikad nije bio ovoliko u formi i znam da je ove sezone spreman uzeti ono što mu pripada. Publika u Wašingtonu u borbenoj areni sastoji se od hiljadu ljudi i kada je pobjednik trenutnog meča objavljen gomila počinje da divlja. Svi znamo da je sad njegovo vrijeme da ga prozovu. Njegov asistent, Pit sjedi napeto i oprezno sa moje desne strane. Rekao mi je da je on privukao ovoliko naroda, da je većina zbog njega tu. Ja znam da ja sigurno jesam. Vazduh je nabijen uzbuđenjem i mirisima parfema, piva i znoja. Dva prethodna borca izlaze iz arene, jedan od njih je zbrinut od strane svog tima zbog povreda i srce mi lupa kao ludo dok sjedim nepomična u prvom redu u samom centru, tačno tamo gdje me moj muškarac ţeli. I evo me, čekam, tijelo 3

mi je osjetljivo, a srce kuca njegovo ime... Remington,Remington,Remington. Zvučnici pucketaju dok spiker pali mikrofon i samo što ne iskačem iz sopstvene koţe. “Dame i gospodo, svi se sjećamo naše slomljene duše našeg slomljenog duha! Kada je favorit publike izgubio prvenstvo prošle godine.” Publika vrišti dok se sa bolom prisjećam Remijevog prebijenog tijela i kako ga iznose iz ringa. “Ne plašite se, narode! Ne plašite se!” “REMIIIIIII,” neko vrišti. “Izvedite ga već jednom!” još neko dodaje. “O pa hoćemo, ne sumnjajte u to!” spiker ozbiljno govori, bolno razvlačeći i mučeći publiku. “Posle toliko spekulacija i priča, zvanično je! Taj čovjek se bori večeras i neće imati milosti, narode! Stiţe, dame i gospodo. STIŢE. Svi znate o kome pričam?” Gomila urla. “RIIIIPTAAAJD!” “Ko??” “RIIIPTAAAAAAJD!” “Još jednom, molim vas, ne čujem!” “RIIIIIIIPTAAAAAJD!” “Tako je dame i gospodo, on je naš omiljeni loš momak, sa tim poznatim osmjehom i smrtonosnim pesnicama, spreman da ugravira R.I.P u svakog ko mu stane na put ove godine! Jedan, jedini Remington Tejt vaš RIIIIIIPTAJD!!!” Divlje uzbuđenje struji kroz mene dok masa skače na noge i urla kao nikada prije. “Gospode Boţe, koliko su ga fanovi ţeljni!” Pit govori oduševljeno. 4

I ja sam. Moj Boţe. I ja sam. Preko puta mene, sa druge strane ringa ţene mašu gaćicama u vazduhu. Gaćicama! Druga maše znakom na kojem piše ´ŽELIM TE ISPOD SEBE RIPTAJDE!´ Usta su mi suva i hiljadu i jedan leptirić mi zaigra u stomaku kad vidim tračak crvene boje. A onda prilazi bliţe. Kaska stazom do ringa. Do svog ringa. Tijelo mi oţivljava od osjećaja dok se probija kroz gomilu. Neki oboţavaoci su pobjegli sa svojih mjesta i pokušavaju da ga dotaknu, ali on lako probija svoj put kroz guţvu, lice mu je u sjenci koju baca crvena satenska kapuljača. Remi. Moj Remi. Ĉovjek kojeg volim svom snagom svog bića. “Riptajde ti si seks na nogama!” “Remi, ţelim da me jebeno oplodiš!” Penje se u ring laganim skokom, skida RIPTAJD ogrtač polako, bez ţurbe. Stotine ţenskih vrisaka mi odzvanja u ušima dok odlazi u svoj ugao da preda ogrtač Rajliju, svom pomoćnom treneru. Rajli ga tapše po mišićavim leđima smješkajući se i govori mu nešto. Remington zabacuje glavu unazad dok se smije, a onda kreće na sredinu ringa, raširi duge noge, širi ruke sa strane i pravi svoj spori, uobraţeni ´znam da sve ţelite da me jebete´ okret. Umirem. Nikad, ali nikad se neću navići na pogled na njega u tom ringu. Srce mi preskače pod rebrima dok mi tijelo pulsira od čeţnje i grudi kao da će mi pući od uzbuđenja. Snaţan, vitak i savršen, od glave do pete opasan, prelijep i samo moj. 5

Gledam svaki centimetar za kojim balave sve ţene ovdje i bez kontrole mi pogled prelazi gore - dole po njegovoj savršeno oblikovanoj formi. Sa ljubavlju posmatram taj tamni ten i Keltsku tetovaţu na bicepsu. Divim se njegovom torzu, dugim, snaţnim nogama, oblikovanim rukama, uskom struku i širokim ramenima. Svaki mišić na tijelu mu je toliko savršeno isklesan da moţete vidjeti gdje se jedna struktura završava, a druga počinje ako bi samo prstom prešli preko njih. Dok se okreće vidim mu ravan stomak sa četiri reda trbušnjaka - četiri! Da nemoguće je, ali on ih ima. A tek njegovo lice... O Boţe, ne mogu da izdrţim. Gruba vilica. Blistavo plave oči. Seksi, zloban smiješak. Jamice. Ima osmjeh na licu, dječački i zaigran koji govori da je spremio mnogo nevolje za večeras i da ne ţelite to da propustite. Kolektivni uzdah se širi gomilom dok se okreće licem ka nama. U stomaku mi eksplodiraju leptirići kad te sjajne, plave oči počnu da pretraţuju masu, tiho nam se smije. Očigledno je zabavljen našom opsesijom bilo čime vezanim za Remingtona Tejta! Pored mene, plavuša srednjih godina počinje da skače gore – dole i vrišti kao luda. “Remi! Daj da probam tvog Riptajda!” Obuzima me ţelja da tu ţenu povučem za kosu, ali u isto vrijeme, znam da je nemoguće pogledati ga i ne istopiti se od poţude. On je pastuh. Stvoren je za parenje. Da se mnoţi. I ţelim ga kao svoj sljedeći dah. Ţelim ga više nego ijedna ţena koja vrišti ovdje. 6

Ţelim svaki dio njega. Ţelim njegovo tijelo. Njegov um. Njegovo srce. Njegovu prelijepu dušu. On kaţe da je moj, ali ja znam da postoji jedan dio Remingtona Tejta koji nikad niko neće imati. Ja sam njegova, ali on je neukrotiv i nepobjediv. Jedini koji moţe pobijediti Remingtona Tejta je on sam. On je neuhvatljiva, crna misterija bez kraja. I ţelim da se izgubim u njemu čak iako nikad više ne budem ista. Pit me gura laktom u rebra i šapuće mi na uho. “Boţe, nije u redu da on dobije svu paţnju, a ovo,” pokazuje na svoje mršavo tijelo, “ne dobije ništa.” Nasmijem se. Pit ima kovrdţavu kosu i braon oči i uvijek je obučen u odijelo i kravatu. On nije samo Remijev lični asistent, nego mu je kao stariji brat i jedan od mojih dobrih prijatelja. “Nori se sviđaš baš takav kakav si.” Zezam ga zbog svoje mlađe sestre. Nasmiješi se zbog toga i počne da podiţe i spušta obrve pokazujući mi na ring, gdje Remington završava svoj okret i skoro da se skroz okrenuo prema meni. Svi nervni završeci su mi napeti od uzbuđenja dok gledam kako blistavim plavim očima prelazi preko reda gdje zna da sam ja. Kunem se da svaki dio mene podrhtava u iščekivanju, čekajući da me te oči pronađu. I nađu me. Kao da me struja udari. Nevidljiva sila struji između nas. Od njegovog osmjeha gorim i odjednom, unutra u mojim grudima gdje inače srce kuca toliko je vrelo kao da je zapaljena baklja.

7

Dok se gledamo, vidim radost u njegovim očima večeras, njegovu posesivnost, teritorijalni pogled koji govori svima u prostoriji Da. Sam. Njegova. A onda pokaţe prstom na mene. Srce mi stane. Ĉini se da svi prate prst uperen u mom pravcu, koji cilja pravo u moje grudi, gdje mi srce kuca za njega i vrelim pogledom jasno govori, ˝Ovo je za nju.˝ Oduševljen urlik eksplodira kroz publiku. Udara me kao adrenalin, kao čaša tekila koja udara pravo u glavu, način na koji ga fanovi toliko vole. Način na koji im uzvraća ljubav. Način na koji voli mene. Zadivljena sam načinom na koji publika reaguje na njega, načinom na koji stoji tamo sa svojim jamicama upijajući svu energiju u prostoriji. Boţe, volim ga i ne ţelim da ikad to zaboravi. Savladana impulsom pošaljem mu poljubac. Hvata ga i stavlja na svoja usta. Gomila postaje još glasnija. Remi pokazuje na mene dok se smije, a smijem se i ja. Oči me peckaju od suza, jer sam toliko srećna da iskačem iz sopstvene koţe. Srećna sam, jer je on srećan i jer je tamo gdje pripada. Ovo je njegova sezona. Ove godine, ništa neće zaustaviti Remingtona Tejta da bude šampion Podzemne lige. Ništa. Učini će sve što treba, jer je ambiciozan, moćan, strastven čovjek i bez obzira da li sam ja zabrinuta, uplašena, uzbuđena ili sve od navedenog, biću uz njega. “A sada, dame i gospodo, moţe li jedan aplauz za novo lice Podzemlja, iz Borilačkog kluba, poznati, strašni i smrtonosni Grant Gonzales, “Gooooddziiilaaaaaaa!” 8

Dok mu najavljuju protivnika, Remington kruţi ringom u krug kao panter dok se ne pojavi ogromna srebrna gromada na drugoj stazi. Remi steţe i opušta pesnice posmatrajući čovjeka kako ulazi u ring. Večeras svi borci imaju samo zavoj i traku na rukama sa izloţenim zglobovima, kao što su se nekad prije borili u ovakvim borbama. Novi bokser jedva da je i skinuo ogrtač, a publika ga već napada sa, “Buuuuu! Uuuaaaaaaa!” “Taj tip je ubio nekoliko ljudi boreći se.” Pit mi govori tiho. “Prljav je i zao kučkin sin.” “Nemoj mi reći da su ljudi umirali na ovakvim događajima?” pitam zgroţeno, osjećajući da mi se stomak okreće na tu pomisao. Pit koluta očima. “Bruk, ovo su surove borbe bez mnogo pravila. Naravno da se sranja dešavaju.” Pomisao da se Remi bori sa ubicama mi katapultira uobičajeni strah na sasvim novi nivo. Strah koji sam savladavala dok moj muškarac upija paţnju i oboţavanje svoje publike. Strah koji mi sad steţe stomak kao pesnica. “Pite smrt je više od ´sranja se dešavaju´.” Remington dodiruje pesnice sa protivnikom i gomila zanijemi. Divlje, skoro nervozno odmjeravam ovog novog tipa, kao da će mi njegov izgled nešto reći. Koţa mu se blista i izgleda premazana mašću. Zar je dozvoljeno da budu klizavi dok se bore? Ima dugu kosu vezanu u rep i na bildovane, ogromne mišiće kao i većina drugih boraca. Niko nije vitak niti oblikovan kao Remi. Kladim se da niko ne vodi toliko računa o svom tijelu i posvećuje paţnju ishrani kao on. Kad se oglasi zvono za početak, mislim da prestajem da dišem. 9

Prilaze jedan drugom. Remington čeka da se protivnik pokrene, gard mu je savršeno podignut, svaki moćni mišić mu je opušten kako bi mogli da od reaguju odmah. Konačno, Godzila zamahne. Remi se saginje i udara ga pesnicom sa strane i – nevjerojatno - nokautira to ogromno čudovište uz glasan tresak. Potpuno sam zaprepaštena dok posmatram kako sudija odbrojava. Bezobrazan smiješak krivi Remijeve usne dok gleda dole u nepokretnu figuru, praktično ga izazivajući da se pomjeri. Ne pomjera se. Urlik se probija kroz publiku. Pit skače na noge i udara pesnicama u vazduhu. “Da! Tako je! Ko je glavni? Ko. Je. Glavni!” “JEDAN UDARAC, dame i gospodo!” glas vrišti kroz zvučnike. “Jedan jebeni udarac! Vratio se! ON SE VRATIO!!! Muškarci i ţene, djevojke i jebeni dječaci, predstavljam vam večeras vašeg jednog i jedinog Riiiptaaaaajda! Riiiiiptajd!” Sudija podiţe Remijevu ruku u znak pobjede. I iako cijela arena vrišti njegovo ime, te plave oči nađu mene i tijelo mi istog trenutka ţudi za njim svakim svojim dijelom. Boţe. On je seks bog. I uţasno me jebeno pali. “Riptajde, o molim te, Riptajde dozvoli mi da te dotaknem!” ţena trči ka ringu vrišteći, pruţajući ruku kroz konopce ka njemu. Remington se izgleda saţali pa joj uzima ruku u svoju. Pređe usnama preko njenih zglobova, dok ona počinje histerično da vrišti. Smijem se, ali onda me ljubomora steţe i 10

davi kao zmija oko vrata. Pogleda u mene dok je pušta, a onda, tim pokretom koji podsjeća na pokret ogromne, divlje i smrtonosne mačke, iskače iz ringa. Potpuna tišina vlada arenom i sve što čujem su otkucaji mog srca. Remington... Remington... Remington... Ide ka meni sa osmjehom, svjestan ko je i šta je. “Ljubomorna si.” Kaţe tim dubokim glasom od kojeg se grče prsti na nogama. “Malo.” Kaţem i smijem se sama sebi. On se ne smije, ali se smješka smiješkom od koga mu oči sjaju, dok stavlja polako prste na moje grlo, a palcem mi prelazi preko usana. Bude mi se leptirići u stomaku. Oči su mu poluotvorene dok mi posmatra usne. I radi to polako, od ugla do ugla, a onda, jer zna da ih posjeduje, spušta glavu i uzima ih svojima. Njegove usne me zapale. Stomak mi se steţe dok me tjera da razdvojim svoje i kad jezikom vrelim, vlaţnim pređe preko njih kako bi me okusio, zastenjem. “Nemoj biti.” Kaţe dok gleda u moje natečene usne i divi se onome što je napravio na trenutak. Poljubi me brzo u čelo i vraća se u ring tim gracioznim, opuštenim hodom. Iza sebe čujem glasove bez daha. “Sveca mu, ţelim to da uradim na deset načina do nedjelje!” “O moj Boţe, bio je ovdje!” Oliţem usne i još uvijek mogu da ga osjetim zbog čega mi bradavice očvrsnu, a pička ovlaţi zbog posesivnosti koju osjećam ka njemu. Dok mu prozivaju protivnika, Remington steţe bicepse i pesnice. Zabljesne me osmjehom iz ringa i tim mi 11

svojim jamicama jasno govori koliko uţiva da me ostavi da se topim od čeţnje za njim. Đavo. Borac kojeg se sjećam od prošle godine, Parker Drejk ˝Teror˝ ulazi u ring. Ĉuje se zvono za početak. Ding. Gomila se utiša dok borba počinje i oba muškarca počnu da zamahuju i udaraju. Remijevi udarci su moćni, moţe se čuti zvuk njihovog sletanja, snaţni i brzi poput munje. Paam! Paam! Paam! Meškoljeći se na svom mjestu, gledam i slušam, boreći se između uzbuđenja i brige, kad Parker padne na zemlju. Skačem na noge i vrištim RIPTAJD u glas sa svima iz publike, znajući da je ovo prvi put od mnogih kada ću gledati Remija kako uzima šta mu pripada, a čega se prošli put odrekao zbog mene.

NAŠ SVET KNJIGA 12

2 Poglavlja SREĆA = ON U cijelom svom ţivotu sam samo sa jednim čovjekom provela noć. Volim da se sudaram sa njegovim mišićima dok spavamo. Volim kako posteljina miriše na njega, na nas i kako su njegova ramena postala moj omiljeni jastuk. Iako su tvrda k´o sam đavo i dalje najviše volim spavati na njima. Uz njih dobijam i njegove ruke oko struka, njegov miris, njegovo srce i oboţavam sve to, svaki djelić. Naročito kad sagne glavu kako bi zakopao nos u moj vrat pa onda i ja uradim isto. Ali imamo problem, jer izgleda da njegova strana kreveta njega izbacuje svako jutro u deset sati dok se čini da moja strana nema dugme za izbacivanje uopšte. Danas se osjećam kao da me voz pregazio i mogu da osjetim da on i nije u sobi. Vazduh je drugačiji kad nije u blizini. Kad je tu nabijen je moćnim vibracijama, koje čine da se osjećam super osjetljivo, bezbjedno i uzbuđeno. Potpuno sam poludjela za njim. Prije šest mjeseci sam ţeljela seks na jednu noć - da se malo zabavim posle toliko godina posvećenih samo karijeri. Umjesto toga... dobila sam njega. Nepredvidivog, razjarenog, seksi njega... čovjeka za kim svi čeznu, a ja to nisam htjela. Da bih završila ne samo sa čeţnjom za njim, nego se ludo zaljubljujući u njega. I sada, voljeti ga je kao najuzbudljivija voţnja na rolerkosteru na kojoj sam ikad bila. 13

Podiţući se u krevetu, zaklanjam oči od sunčeve svjetlosti i poţelim da mi Red Bull teče kroz vene kao Remiju. Jedva da smo oka sklopili radeći naše omiljene seksi stvari, a on je već spreman nastaviti dalje. Ĉak mu vidim i kofer pored vrata, spakovan i spreman da idemo na našu sljedeću destinaciju dok ja tek treba da se spakujem. Škiljim dok se izvlačim iz kreveta, krećem prema malom ormaru da nađem nešto da obučem i ugledam pismo na njegovom noćnom stolčiću pored iPhone - a – koji rijetko pali osim zbog muzike. Pogled na moje pismo mi donosi mnogo ruţnih uspomena, toliko da moram da se savladam da ga ne zgrabim, pocijepam i bacim komadiće u wc šolju. Ali Remington bi pobjesnio. Tretira to glupo pismo koje sam mu ostavila kad sam otišla kao da je najveće blago. Jer mu u njemu kaţem ono što mu niko nikad prije nije rekao. Volim te Remi. Noge počinju da mi se tresu dok zatvaram oči i govorim sebi da nisam savršena. Niko me nije naučio ovome. Nikad nisam ni sanjala o ljubavi, partneru... maštala sam samo o sportu i posljednjim patikama za trčanje. A ne o razbarušenoj crnoj kosi i plavim očima. Trudim se da naučim. Da budem ţena kakvu muškarac poput njega zasluţuje. I ţelim cijeli ţivot da provedem pokazujući Remiju da ga zasluţujem i da se pobrinem da mu nadoknadim za sve čega se odrekao zbog mene. Ako iko na ovom svijetu zasluţuje da bude šampion onda je to on. “On je pičkica, samo se opusti:“ čujem grub, muţevan glas izvan glavne spavaće sobe. 14

Smijem se reakciji svog tijela, jer čujem Remingtona kako govori, “pičkica” - utroba mi se steţe i odmah mi je vruće. Kurva. Smiješeći se, traţim u njegovim stvarima nešto da obučem. Znam da voli kad nosim na sebi nešto njegovo. Mislim da je tako, jer osjeća kao da sam njegovo vlasništvo i ludo je koliko volim da izazivam te njegove alfa sklonosti. Kad su mu oči plave posesivan je, ali kada su crne uţasno je teritorijalan. Oduševljava me kad postane takav, a njega oduševljava kad nosim njegove stvari. Pa zašto onda ne bih ovog jutra oduševila i sebe i njega? Uzmem njegov RIPTAJD ogrtač i obučem ga, onda ţurim u kupatilo, operem zube i umijem se, veţem kosu u konjski rep i krenem napolje. Ĉujem njegov smijeh u dnevnom boravku, koje zvuči više kao cerekanje zbog nečega što mu Pit govori i u meni sve divlja kao i inače zbog njega dok provirujem iza ugla. Moj Boţe. Ne mogu da vjerujem šta mi radi. Ne mogu čak ni da objasnim ovu kombinaciju osjećaja u sebi, tresem se – drhtim treperim, ali suludo je! “Provjerava te čovječe, ne vidim šta je tu smiješno.” Pit govori uspaničeno. “Njegovi izviđači zapitkuju okolo po hotelima da vide gdje ćemo odsjedati sljedeći put.” “Samo se opusti i malo pripazi, Pite.” Remington kaţe, a ja na trenutak samo zurim, i skoro ostajem bez daha. Moj plavooki lav. Kosa mu je neuredno razbarušena. Keltska tetovaţa na ruci se zateţe svaki put kad pomjeri ruku da pije energetsko piće. Vidim mu spektakularni bronzani torzo. Trenerka mu visi 15

nisko na uskim kukovima i otkriva samo dio tetovaţu zvijezde. Stopala su mu bosa. Izgleda vrelo, snaţno i ţelim da se u šuškam uz njega, a vibrirajuća energija koja isijava iz njega na mene djeluje kao magnet. “Bruk, dobro jutro!” Dajana Verner, njegov šef kuhinje i nutricionista, kaţe iz kuhinje. Skoro lenjo, Remington se okreće i polako, oh tako polako, ustaje, mišići mu se pomjeraju sa svakim pokretom. Blistavo plave oči prelaze preko cijelog mog tijela, koje je prekriveno njegovim crvenim ogrtačem, koji doseţe skroz do mojih članaka i posesivan sjaj mu sija u očima zbog čega se svaki ţenski dio mene steţe i grči od ţelje. “Pa zdravo gospođo Riptajd,” Pit dodaje, braon oči mu sjaju zabavljeno. Smiješim se. Jer ne ţelim samo da nosim odjeću sa njegovim imenom, ţelim da me pita da nosim njegovo ime iako sam davno još rekla svojim prijateljima da se nikad, nikad neću udati, jer mi je karijera uvijek na prvom mjestu. Kako da ne! “Hej Pit i Dajana,” kaţem glasom promuklim od spavanja, ali oči su mi na Remingtonu, a srce ne prestaje da mi tuče kao ludo. Hoće li ikada mirovati u njegovoj blizini? Dok zurim u njega ovo jutro kao i svako drugo jutro proteklih par mjeseci, ponavljam sebi da ne sanjam, on nije fantazija, stvaran je. Moj PRAVI. Spasio je moju sestru iz kandţi čovjeka čije ime ne mogu ni da izgovorim. Remington se odrekao pobjede na prošlogodišnjem šampionatu u zamjenu za njenu slobodu - bez razmišljanja. Da mi čak nije ni rekao to. Izgubio je zvanje 16

prvaka, ogromnu sumu novca, a umalo i ţivot, sve samo da bi spasio moju sestru Noru. Ali nisam znala da je sve to uradio zbog mene. Sve što sam znala je da je u posljednjoj borbi šampionata. Da gubi. Da je prebijen. Uništen. Pada i ustaje ponovo. Pljuje na Škorpiona. Ţeljela sam da umrem. Moj fajter uvijek uporan, strastan i odlučan je odbijao da se bori. Boţe, koliko sam pogriješila. Uopšte me nije kaţnjavao time - spašavao je moju sestru. Da nije došao u moj rodni grad, Sijetl i Noru bezbjedno vratio kući, nikad ne bih saznala i napravila bih najveću grešku u ţivotu time što sam ga ostavila zauvijek. Provela bih ţivot bez ljubavi, iskrenih osmjeha i što je najgore bez Remija. Kao što bih i zasluţila. Dok se mučim sa teškim osjećajem krivice koje mi izaziva ovo sjećanje, zabljesnu me njegove jamice i ako sam mislila prije par minuta da sam srećna, onda je nemoguće opisati ovo što osjećam sada. “Hej,” šapućem. “Znači moj mali dinamit je ipak preţivjeo.” Kaţe sa vragolastim sjajem u očima. “Pa posle tebe - jedva.” Prasne u smijeh dok Pit kašljuca. “Narode, još uvijek sam ovdje, kao i Dajana.” Nestane mi osmjeh i iako Remington ne prestaje da se smiješi pogled u očima mu je njeţniji. Odjednom, zbog njega postajem stidljiva. Kao djevica. Kao da me je sinoć ogolio i od 17

jutros sam bez mrvice hrabrosti, bez ikakve zaštite, noseći samo nešto što pripada njemu. Još uvijek sluţeći se tim jamicama kao smrtonosnim oruţjem kreće ka meni. Natjeram sebe da se pomjerim kako bi se našli na pola puta i prigušim iznenađen krik kad pruţi mišićavu ruku, prstima uhvati ogrtač i privuče me naglo sebi. “Dolazi ovamo.” Promrmlja. Saginje glavu i spušta usne na moje uho, dok ruku širi na donjem dijelu mojih leđa, podiţući je prema mjestu gdje piše RIPTAJD, kao da me podsjeća šta nosim na sebi. Ostajem bez daha kad spusti nos na moj vrat i udahne duboko. Sranje, ubija me kad to radi, a između nogu osjećam bolno stezanje od potrebe. “Remingtone, slušaš li me?” Pit pita. Remington reţi moje ime, duboko i tiho, na isti način na koji to radi kad jebe. “Dobro jutro, Bruk Dumas.” Stomak mi se steţe u odgovoru na to, a zbog poljupca na mom uhu mi otkazuju koljena. Uvijek mi to radi. Pit ponavlja šta je prethodno rekao i ja pokušavam da se odmaknem, ali mi on ne dozvoljava. Gura nogom stolicu malo dalje, sjeda i stavlja me na svoje krilo. A onda me premješta na jednu butinu kako bi mogao da dohvati svoje piće. Napokon pogleda u Pita i govori mu tihim, ali strogim glasom. “Udvostruči naše izviđače i kaţi im da prate njegove.” Prstima jedne ruke mi prelazi niz kičmu, a Pit izgleda zbunjeno dok se češka po glavi. “Rem... druţe... jebeni idiot je varao kako bi pobijedio, a zna da će izgubiti dokle god se ti boriš u ovoj sezoni. Špijunira nas i 18

daće sve od sebe da nas sabotira ove godine! Pokuša će da te jebe u mozak i da te isprovocira koliko god moţe!” Jedva da uspijevam da pohvatam sve o čemu pričaju, ali ´provociranje´ Remingtona nije dobra ideja. Ima uţasan temperament. Uporan je i tvrdoglav, ali najgore od svega je to što je bipolaran i ne treba da izazivate njegovu crnu stranu, osim ukoliko ne ţelite da se suočite sa preko sto kila snage koja ne spava. A ja, iako volim i kad je crn, ipak sam zabrinuta, naročito, jer on sam ne izgleda zabrinuto ovim zbog čega ga Pit uporno upozorava. Umjesto da ogovori na pitanje svom ličnom asistentu, okreće se ka meni, stavlja mi ruke na vrat i upliće prste u kosu. “Ţeliš li doručak?” pita me. Ugrizem se za unutrašnjost obraza i nagnem ka njemu kako me Pit ne bi čuo. “Misliš osim onog koji je išetao iz mog kreveta?” štipne mi nos, a onda se i sam nagne ka meni. “Posao je primorao tvoj doručak da ustane iz kreveta ranije danas.” “Ustvari se osjećam neobično mamurno ovog jutra i uopšte nisam gladna.” “Mamurna od čega? Mojih usana?” pita, razigranih očiju. Pogledam mu pune, savršene usne. Način na koji ih koristi je savršen. Svaka riječ koju izgovori je savršena. Seksi kučkin sin. Naravno da sam mamurna zbog njega, na način koji nisam nikad bila prije. “Znaš,” Pit nas prekida, “ne bih se ovoliko zamarao niti zabrinjavao zbog Škorpiona da ne zna tvoju slabu tačku sada.” Klima glavom u mom pravcu. “Njoj neće prići ni blizu. Uništi ću ga prethodno.” Jeţim se i pomalo mi se vrti u glavi sa kolikom sigurnošću izgovara ovo. 19

Posljednji meč u finalu ove godine je moj najveći košmar. “Mogu da predvidim nekoliko načina na koje moţe da dođe do tvoje slabe tačke.” Pit govori. “I da nađe način da ti pritisne crveno dugme i uznemiri te i izludi.” Remington se okrene ka meni, skloni mi kosu sa lice i podigne glavu dok me proučava. Svjestan je da mi teško pada da čujem ime tog čovjeka, a kamoli da slušam kako pričaju o njemu. Crni škorpion je kao sam đavo za mene. Taj seronja je prvo povrijedio moju sestru, a onda i mene. I najgore od svega, povrijedio je Remingtona. U finalu prošle sezone. Povrijedio ga je zbog mene. Boţe, maštam kako ubijam gada. “Izaziva će te, muči će te...” Pit nastavlja prijetećim tonom. Remi me posmatra bez riječi, grudi su mu gole, vrat snaţan i kad ponovo vrati svoju paţnju na njega, glas mu je trezveniji. “Pite, nije čak još ni napravio potez, a ti već ludiš.” Kaţe mu. “Jer sam ja onaj koji popravlja stvari kad ti poludiš.” Pit rukom prelazi preko kravate, gladeći je. “Ova sezona bi veoma gadno mogla poći nizbrdo. Ţelimo te jakog i spremnog, čovječe. Treba da krenemo na aerodrom najdalje za pola sata, ali upozoravam te u Feniksu moţda ne bude tako mirno kako to očekujemo.” “Biću pribran, samo nam udvostruči izviđače.” Remington kaţe ozbiljnim tonom, a onda uzima zadnji gutljaj energetskog pića i ostavlja flašu u stranu. “Dobro, dozvoli da pozovem još nekoliko...” gledam Pita kako odlazi do kuhinje i kucka na svom telefonu.

20

Remijev glas je dublji kad mi da svoju ne podijeljenu paţnju. “Prespavala si...” mrmlja dok mi uzima lice u ruke i smiješi mi se. “Izmorio sam te sinoć?” Glas mu je ispunjen seksom i njeţnošću. Dok klimam glavom potvrdno, osjećam kako se toplota širi mojim tijelom. “Ĉula sam da Bogovi seksa to inače rade.” Zezam ga. Smije se tiho dok mi palcem prelazi preko donje usne. “Tako je. Spremna si da krenemo?” Gricnem mu prst i klimnem glavom smješkajući se. “Nedostajao si mi u krevetu jutros.” Šapućem. “Boţe i ti si meni. Moram da budem prvo što će tvoje oči ugledati svakog jutra.” Pritisne me uz sebe i zagnjuri lice u moju kosu i sva napetost zbog slušanja o Škorpionu nestaje onog trenutka kad mu udahnem miris. Prislonim nos na njegove grudi i mirišem ga dok on miriše mene, nestaje sve oko nas i u ovom trenutku ništa drugo nije bitno. Ništa nije bitnije od njega, njegovih ruku oko mene i mojih oko njega. Mislim da jednim dijelom još uvijek ne moţe da vjeruje da sam mu u rukama ponovo, jer me steţe toliko jako da jedva dišem, ali i ne treba mi vazduh. Toliko sam dirnuta njegovim mirisom, osjećajem njegovih moćnih ruku oko sebe, kad sam prije samo dva mjeseca glupo se odrekla svega ovoga. “Volim te.” Šapućem i kad ne čujem odgovor otvorim oči i stresem se kad vidim divlji pogled u njegovim očima. Ponovo mi pređe palcem preko donje usne, a onda me vrati na svoje grudi kao da sam mu najveće blago. Sagne glavu i spusti usne pored mog uha. “Sada si moja.” NAŠ SVET KNJIGA 21

3 Poglavlje LET ZA ARIZONU Privatni avion je Remingtonova najveće igračka. Tim uvijek uzima prednji dio sjedišta u avionu, dok Remington i ja volimo sjedišta u zadnjem djelu, što je najbliţe ogromnom drvenom baru i televizoru sa ravnim ekranom, iako smo mi rijetko koristili i jedno i drugo. Uzbuđenje je bilo u vazduhu danas dok smo se ukrcavali. Sezona je zvanično počela - i nakon ukusa Remingtonove borbe sinoć, tim je napumpan. Pit i Rajli su čak lupili pesnice sa pilotom čim smo izašli iz Eskalade. “Stvari su mnogo bolje kad si ti tu,” Dajana mi je rekla dok se spuštala u svoje plišano sjedište, bolje nego ono u prvoj klasi. “Tako sam uzbuđena što vas vidim opet zajedno.” “Moram da kaţem,” trener Lup se ubacio, iskreno s obzirom da je čovjek vječito mrgodan tokom nedjelje bilo je čudno vidjeti osmjeh na toj njegovoj ćelavoj glavi, “Ti motivišeš mog momka više nego bilo šta do sada. I ne da mi je drago što si se vratila, nego sam se potajno i molio za to, a prokleti sam ateista.” Smijem se i tresem glavom dok nastavljam svoj put između sjedišta i prije nego što uspem da stignem do zadnjeg dijela, Pit izgleda da se ukrcao i dobacio mi, “Bruk da li si vidjela naša nova šefovska odijela?” Pitao je. Okrećem se da ga pogledam i vidim da je i Rajli već ukrcan. Pit mi se ceri prelazeći rukom dole niz crnu kravatu dok sam ja pomno gledala njegov izgled, 22

Rajli mi se ceri takođerr i širi svoje ruke tako da mogu baciti dobar pogled, nisam imala pojma da su im odijela nova. Bila su u suštini ista kao što momci nose svaki dan i danas kao i svakog dana oni su spremni da uskoče u snimanje filma Ljudi u Crnom XII - ili bilo koji sličan. Pit sa svojom kovrdţavom kosom i smeđim očima bio bi neka vrsta obavještajaca. Rajli, sa svojom plavom kosom i tim površnim izgledom, bi bio onaj koji slučajno ubija demona otvarajući vrata kola ili tako nešto. “Šta kaţeš?” pitao je ponosno. Potrudila sam se da imam WOW pogled na svom licu dok sam odgovarala, “Momci izgledate seksi!” Za cvilila sam kad sam osjetila stiskanje na mojoj guzici, Remington me je povukao za struk ostatak puta do naših sjedišta. Posjeo me je dole i bacio se na mjesto pored mene,obrve su mu nisko preko njegovih očiju. “Reci to još jednom za nekog drugog muškarca.” “Zašto?” “Samo me iskušaj.” “Pit i Rajli izgledaju taaaakooooo....” Njegove ruke kreću pod moj pazuh i on počinje da me golica. “Pokušaj opet sada.” Mumljao je. “O moj boţee, tvoji ljudi u crnom su tako jebeno...” Zagolicao me je jače. “Ne puštaš me čak ni da kaţem riječ seksi!” cičala sam, a onda je stao. Plave oči su mu se sjajile, na usnama mu se pojavljuje najizazovniji osmjeh koji sam ikad vidjela i zajedno sa čvrstom 23

vilicom i rupicom u obrazima, moji prsti kreću da se grče. “Da li bi pokušala to opet, Bruk Dumas?” pitao je ponosno. “Da bih zato što mislim da Pit i Rajli izgledaju nevjerojatno...” On me je zagolicao tako jako da sam se bacakala u vazduhu, onda bila u borbi za vazduhom i našla se u nekoj poziciji gdje nisam ni sjedala ni leţala na svom sjedištu, moje grudi se podiţu teško sa svakim novim uzdahom. Naši osmijesi blijede dok se ukusna seksualna svijest počinje razvijati među nama dok zurimo duboko jednom drugom u oči. Iznenada, on poseţe i koristi svoj palac da skloni zalutali pramen iz mog uha, njegov glas postaje grublji dok mu jedna rupica na obrazu nestaje. “Reci to kad govoriš moje ime,” rekao je i drhtaj je prošao kroz mene čim je krenuo prstom dole niz vilicu. “Tvoj ego nije dovoljno velik.” Šapnula sam tiho dok sam memorisala njegovo lice. Kockastu bradu, bodljikavu kosu, glatke tamne obrve preko onih prodorno plavih očiju, koje su me gledale sa taman dovoljno nestašluka i dovoljno ljubomore da mi se maca stisne. “Moglo bi se reći da on opada kada moja djevojka odmjerava ta dva tupana.” On me je lagano podigao da sjednem, dok je i on sam sjeo, naslonio se udobno nazad svojim seksi muţevnim sjedenjem, sa raširenim nogama, svoje duge mišićave ruke ispruţio je preko naslona sjedišta dok me je gledao polu namršteno. “Šta sam trebala da kaţem?” rugala sam se sa osmjehom. “Da ne izgledaju dobro u novim odijelima? Oni su mi kao braća.” 24

“Ne, oni su kao moja braća.” “Vidiš, a ja sam tvoja tako da je to ista stvar.” Slegnula sam ramenima i povukla suknju na svoja koljena. “Sad znaš kako se ja osjećam kad se ţene vrišteći bacaju na tebe.” Lagano sam dodala dok sam vezivala svoj pojas. On hvata moju bradu i tjera me da ga pogledam. “Koga briga šta one rade kad sam ja lud za tobom?” Moje srce počelo je da udara. “Isto je i sa mnom. Ne moraš da reţiš čim me pogleda drugi muškarac.” Oči su mu potamnele, spušta ruku i steţe vilicu. “Budi zahvalna što imam bar malo kontrole u sebi i što ih ne zapucam u najbliţu banderu. Jer ja znam šta ti oni rade u svoji glavama.” “Samo zato što ti to radiš ne znači da rade i drugi.” “Naravno da rade. Nemoguće je ne raditi.” Ja sam se nasmijala, jer znam da me jebe u svojoj glavi milion puta kad nije mogao fizički. I ja radim isto naravno. Kladim se da i monahinje koje ga vide rade to isto. Osjećajući se nestašno, podvukla sam prste pod njegovu majicu i osjetila udare njegovog srca, uţivajući u osjećaju njegove koţe na mojim prstima. Oboţavam sve u vezi ljudskog tijela. Ne samo zato što radim na sportskoj rehabilitaciji, nego zato što sam i sama bila sportista i apsolutno se divim tome šta naša tijela mogu, kako ono trpi dok ga guraš, kako je podešeno sa urođenim mehanizmom za opstanak i preţivljavanje... Ali iako ja volim ljudsko tijelo, Remijevo je za mene ipak sveta crkva. Ne mogu čak ni riječima objasniti šta njegovo tijelo radi mom. “Sve djevojke te skidaju pogledom dok se boriš,” govorim mu i moj osmjeh blijedi dok malo ljubomore zauzima mjesto osmjeha. “To me čini nesigurnom zašto si me izabrao u masi.” 25

“Zato što sam znao da si za mene. Jedino, isključivo za mene.” Moje tijelo se napelo na te riječi, tako je seksi kada u kombinuje taj zadovoljni osmjeh i samopouzdanje. “Jesam,” sloţila sam se, gledajući u te plave oči. “I sada ne znam šta prije ţelim da poljubim tebe ili te tvoje jamice?” Jamice nestaju, oči mu postaju svjetlije, dok poseţe da po mazi moju donju usnu. “Mene, uvijek mene. Onda ostatak mog tijela.” Moja donja usna bila je topla dok ju je masirao svojim palcem dok su stjuardese prolazile da zatvore vrata aviona i dok se cijeli tim smjestio u svoja sjedišta, a onda sam čula sopstveni šapat. “Pusti me da ugasim svoj telefon za polijetanje... Ali definitivno mi duguješ jutarnji poljubac. Iako je podne.” Klimnula sam ka njemu sa upozorenjem. Njegovo cerekanje je slabo, ali osjećam kako prolaze trnci mojom koţom. “Dugujem ti mnogo više od toga, ali poče ću sa tvojim usnama.” Boţe Remington me ubija. On govori opušteno, skoro kao da obećava - da poljubi ću te. I moj sistem odmah divlja. Moja krv proključa čim počnem da mislim o tome, brzo izvlačim telefon iz torbe da ga ugasim kad vidim poruku od Melani MELANI: Moja drugarice, kao da su prošli vjekovi, jako mi nedostaješ kad se vraćaš? Koristim obje ruke da joj odgovorim : Mel! I ti meni nedostaješ tako jako. Ali tako sam srećna. Tako sam jebeno srećna i nije smiješno! Ili moţda jeste! Vidiš? Zvučim pijano! Hahaha. MELANI: Ja ţelim Remija. MELANI: I Brukk! 26

BRUK: Sad kad je sezona počela, isplanira ću dobro mjesto da dođeš da me posjetiš, ja častim i Nora moţe da dođe. MELANI: Ali da li i dalje zadrţavaš svoj stan u Sijetlu? Na moment sam se namrštila na pitanje, jer kada sam napustila svoj ţivot i odlučila sa pratim svog seksi boga na kraj sveta, dok je on pojačavao količinu treninga da bi bio spreman za sezonu, moja kirija mi nekako nije pala na pamet. Odgovorila sam Melani: Stvarno sam mu posvećena, Mel, tako da vjerojatno neću obnoviti svoj zakup kad istekne. Moj dom je sada ovdje. Odjavljujem se, jer polećem, ali čujemo se kasnije. Volim te Meli !!!!!!! MELANI: I ja tebe! Isključila sam telefon i vratila ga u torbu. Kad sam podigla glavu, moj seks se stiska kada vidim kako Remi drţi svoj srebrni ipod. Ovaj čovjek zaista zna kako da me zavede muzikom. Gledala sam ga kako ozbiljnog lica palcem prelazi preko liste, ti njegovi spori senzualni pokreti izazivaju vlagu među mojim nogama. Gleda u mene đavolskim pogledom, a onda poseţe i stavlja mi njegove slušalice oko glave, jako sam uzbuđena kad stiska plej. Pjesma počinje, prodorne radoznale plave oči ostaju na meni, čekaju moju reakciju. Od čega se ja topim na sjedištu. Osjećam kako mi duša drhti unutar mene. Jer pjesma koju mi je pustio potpuno je zaustavila moje disanje. Pritisnuo je svoje čelo na moje dok me je gledao kako slušam, toliko sam dirnuta njegovom pjesmom, da mi se ruke tresu dok jednu slušalicu stavljam u njegovo uho tako da moţemo oboje da slušamo. 27

Pritisnutih čela jedno od drugo, ja sam gledala njegov izraz dok je on gledao moj... oboje smo slušali prelijepu pjesmu. Ne bilo koju pjesmu. Njegovu pjesmu. Iris... Od Goo Goo Dolls. Njegov pogled tamni sa istim emocijama koje rastu i u meni, zatim on obuhvata jednu stranu mog lica. Tijelo mi se steţe u očekivanju onoga što sledi. Osjećam njegov dah dok polako smanjuje razmak između naših usana. Do trenutka kad je okrznuo moje usne svojim, ja sam već zatvorila svoje oči. Očešao je jednom, dvaput. Njeţno. Polako. Izdah mi je pobjegao, a jecaj zahtijevao da me poljubi jače, ali umjesto da čujem svoj jecaj čula sam ovo: Kad bi sve trebalo biti slomljeno Ja samo ţelim da znaš ko sam Boţe ne mogu da slušam ovu pjesmu, a da ne osjetim strah unutar sebe. Moram da mu budem blizu koliko god je to moguće. Što bliţe mogu da mu budem. Od glave do pete, ja ţudim za njim, svaki dio mene ţudi za svakim dijelom njega. Podiţem lice i lagano pritiskam svoje usne na njegove, ţeljno zavlačeći prste u njegovu kosu. Remi, boţe, poljubi me jače. Ĉini da čekam još malo dok koristi svoju ruku da namesti moju glavu pod ugao, a onda, onda njegove usne napokon osvajaju moje, njegov jezik nalazi ulaz u moja usta i ja stenjem kad nam se jezici napokon dodirnu. Ne čujem njegovo stenjanje, ali osjetim vibracije njegovog tijela pod svojim grudima, jeţim se od dodira njegovog jezika i moje usne se kao po komandi opuštaju pod njegovim. Jer ne postoji niko kome više vjerujem, niko ne spušta sve moje zidove kao što je ovaj čovjek uspeo da ih spusti. Milovao je jednom rukom bočnu stranu mog tijela, njeţno sisajući moju donju usnu, ja osjećam 28

toplotu među svojim nogama. On hvata moje izdahe. Ukrućuje moje bradavice. Dovodi moje tijelo u očaravajuću senzaciju. Sve do sada nisam ni znala koliko mi je bio potreban ovaj poljubac, od kog cijelo moje tijelo drhti, svojim jezikom izazivam njegov da ponovo prodre u moja usta. Nisam znala da li Pit ili Rali ili bilo ko gleda, Iris svira u našim ušima i naše usne su vlaţne i ţeljne. On podvlači prste pod moj top dok sisa, vuče i gricka. Ĉini se nemogućim, ali svaki atom mog bića osjeća zadovoljstvo od njegovih usana na mojim. Ja stenjem od potrebe za njim i grizem ga, on gubi malo kontrole. Otkopčava moj pojas i naginje me unazad tako da leţim preko cijelog zadnjeg sjedišta. Pjesma prestaje i počinje druga pomalo je iz frustriran od buke koja kreće u njima, skida nam slušalice i baca ih pored. Onda prelazi očima preko mog tijela. Iznenada ne sluša ništa drugo osim lupanja mog srca dok naginje glavu ka meni. “Jebiga, ţelim te,” rekao je zatim čujem još jedan gladan zvuk njegovih usana koje susreću moje. Toplota plamti kroz moj krvotok čim je ponovo zaposjeo moje usne. Jezici nam se prepliću. Ruke miluju. Disanja miješaju. Među mojim butinama, ja sam natopljena, vrpoljim se nemirno pod njegovom teţinom od čega on samo jače zaposjeda moja usta. Osjećam udar njegovog srca ispod majice i moji nervi lude kada opet lagano zavlači prste pod moj top. Ubija me. Ţeljela sam poljubac - ali sad ţelim više. Svaka pora, ţivac, atom ćelija zagrijana mi je do usijanja. Naše usne su tako dobre zajedno, osjećam se ţivom, potrošenom, voljenom. Ja volim, ja ţelim, ja trebam... njega. Tako jebeno mnogo. Ne 29

vjerujem da će ikada zaista znati... kako se postiđeno osjećam što sam otišla... Kako me boli način na koji se povredio zbog mene... koliko sam odlučna da ostanem sa njim.... koliko ga zaista volim... Njegovi prsti pronalaze moje bradavica preko mog grudnjaka i one su tako osjetljive, udar toplote poslao je čeţnju sve do mojih noţnih prstiju. “Remi moramo stati,” šapnula sam, zadihano, dok sam još imala snage i malo mozga Ali i ako sam ja rekla jedno, moje tijelo je pokazivalo drugačije, grčilo se i uţivalo toliko da me nije bilo briga ako se to desi i ovdje, sada. Ali mislim da bi poludio ako bi me neko odavde čuo kako svršavam. On se povlači malo i uzima dug dubok uzdah. Onda, me pogleda, oči mu gore, zatim me ljubi opet, malo grublje. Njeţno stenje i staje, naslanja svoju glavu na moju, njegovo brzo disanje miluje moje uho. “Pusti mi pjesmu,” kaţe grubim glasom, povlačeći me da sjednem. Veoma svjesna svojih natečenih usana, do hvatam ipod i listam listu pokušavajući da ignorišem vatru među svojim butinama. “Samo mi prvo vrati moj mozak.” On se nasmijao i lupnuo moj nos. “Pusti mi jednu od svojih ţenskastih ljubavnih pjesama.” “Ima ih tako mnogo. Ne znam čak ni gdje da počnem.” Traţila sam kada je on stavio prst na moj i vodio me njeţno niz listu. “Imam jednu za tebe. Onu kakvu voliš.” Glas mu je blizu mog uha i izaziva trnce zadovoljstva svuda po meni. On stisne plej na pjesmi koja bi trebala biti baš onakva kakvu volim, ali to nije bila ţenska pjesma uopšte. 30

Bila je od Kelly Clarksonsa ’Tamna strana ’ Moja unutrašnjost se topila dok sam slušala muziku voljela sam Kelly, ali oh, ova pjesma. Riječi. Remi ţeli da zna... da li ću ostati, da sam obećala da neću pobjeći... Gleda me sa malenim veselim osmjehom. Ali oči mu nisu baš vesele. Oči su mu upitne. On ţeli da zna. Kad je uzeo moju ruku i isprepletao prste sa mojim u stilu momka, ja sam se nagnula ka njemu i bez oklijevanja rekla “Obećavam. Obećavam, da imaš moje srce i imaš mene. Uvijek ćeš me imati.” Jednostavno nema pjesme na svijetu i nijedna pjesma ne bi bila dovoljna da zaista opišem koliko ga volim. Volim ga i kad su mu oči crne, kad su mu oči plave, iako znam - duboko u sebi - da ne vjeruje da sam ovdje da bih ostala - jednog dana, kunem se jednog dana natjera ću ga da mi povjeruje. Smiješili smo se dok smo slušali pjesmu i kad je stisnuo moju ruku, ja sam stisnula njegovu zauzvrat, govoreći sebi da bez obzira na sve, nikad neću pustiti njegovu ruku. *** Nas hotel u Feniksu izgledao je kao sa slike. Dugi niz od dvadeset prelijepih zgrada širilo se ljupko preko pustinje, ukrašeno sa cvjetovima kaktusa, koji su bili toliko prelijepi i nestvarni da sam imala potrebu da odem i dodirnem ih samo da bi se uvjerila da nije plastika. Unutar mermernog lobija, dvije tinejdţer djevojke su šaputale i pokazivale na Remija dok je prolazio - jer naravno primijetile su ga. On se mora primijetiti kao što bi se primijetio i bik da prođe lobijem. 31

Njihov pogled nas skenira - grupu koja je ušla sa njim - a onda čini mi se kreću da skeniraju mene. Podiţem jednu obrvu sa veselim osmjehom i očigledno su shvatile da sam ja njegova djevojka, ali ne mogu si pomoći stomak mi se grči od pogleda koji mu upućuju i od načina na koji ga gutaju pogledom. “Vidi te dvije nekulturne djevojke, sa očima koje gutaju.” Dijana mi govori. “Zar nisi ljubomorna?” “Ekstremno,” kaţem i naboram svoj nos nad samim iskazivanjem ljubomore. Remi baca pogled ka meni dok on i Pit čekaju ključeve, Dijana se počinje smijati. “Boţe taj čovjek zna svoju sopstvenu ţalbu.” Rekla je. “Ali ja ne bi bila ljubomorna Bruk, cijeli tim osjeća tu ljubav među vama. Nikad ga nismo vidjeli takvog u vezi nekog. Bez obzira koliko ţena paradira ovuda, on bi se ipak vratio po tebe.” “Na šta misliš?” pogledala sam je. “Ţene paradiraju gdje?” “Našim hotelom.” “Misliš skoro?” Moj stomak je potonuo i mislim bukvalno potonuo, kad su se Dijanine oči proširile i lice joj izgubilo boju. Počela je da trese glavom... onda je počela da se okreće oko sebe kao da traţi mišju rupu da se sakrije! “Bruk,” šapnula je, tona koji se izvinjava kada je zakoračila unazad. Zašto? Zar je mislila da ću je udariti? Zar izgledam kao da ću udariti nekog? Ne ţelim nekog da udarim, jedva da mogu i da stojim. Sve blijedi kad se okrenem i počnem da zurim u Remijeva leđa. Preko lobija. Mislim o načinu na koji se pomjera, kao predator, kad vodimo ljubav. U mom umu, vidim njegove oči, 32

način na koji me gleda kad svršavam za njega. Zamišljam ga kako se proteţe preko hotelskog kreveta dok milion ţena pokušava da mu ugodi njegove plave oči - moje plave oči gledaju kako se raspadaju pred njim. A onda, onda mislim da nisu plave, da su crne. Remi u svojim crnim danima, intenzivan i maničan, nesmotren kao što je uvijek bio. Jer nije normalan. Ĉak ni blizu normalnog. On nije samo jebeni Remington ’Riptajd’ Tajt - on je bipolaran i on pliva od jednog raspoloţenja u drugog. Kad postane maničan, on radi nešto čega se ne sjeća, ponekad se i sjeća. A u mjesecu kada sam otišla, bio je veoma, veoma maničan. Njegove oči bile su crne i misteriozne dok me je očajnički traţio sa bolničkog kreveta... Moje srce je podivljalo noge su mi za klecale, dok sam se sjećala kako je pokušao da pokida sve priključke od aparata koje je imao na sebi i zaustavi me. Srce je udaralo jače i jače, pogledala sam u Rajlija preko lobija koji je čačkao telefon dok sam se ja prisjećala kako je doveo gomilu prelijepih ţena Remingtonu u krevet ne tako davno - da ’uvesele’ njegove crne epizode. Prije nego što sam se uspela zaustaviti, ja sam odletjela do njega poput metka pesnica stisnutih pored sebe. “Koliko kurvi si doveo u Remingtonov krevet Rajli?” “Izvini?” spustio je svoj telefon, kompletno pogubljen. “Pitala sam koliko... kurvi... si doveo u njegov krevet. Da li je uopšte bio svjestan toga što im radi?” Pogledao je u Remingtona kako se vraća, zgrabio me za lakat i odvukao u stranu. “Nemaš pravo na ţalbu Bruk, sjeti se otišla si! Otišla si kad je bio jebeno slomljen u bolničkom krevetu, Pit je čuvao tvoju sestru - na odvikavanju od droge - a 33

ja sam jedva mogao da pokupim komadiće od onoga što je pismo... tvoje jebeno pismo... napravilo od njega! Nešto što ti nikad, ikad nećeš razumjeti! Za slučaj da si zaboravila, Rem ima poremećaj raspoloţenja. Morao je biti izvučen iz svoje jebene tamne...” “Hej.” Reminton ga je cimnuo za okovratnik i stisnuo pesnicu kao da planira da ga udari. “Koji kurac radiš?” Rajli se cimnuo unazad popravljajući kravatu na svom novom glupom odijelu. “Samo pokušavam da objasnim Bruk, ovdje, da stvari nisu bile ovako srećne kao što su sad, kad je otišla.” Remi je uperio prst u Rajlijeve grudi. “Gotovo je sa tim. Jesi li razumeo?” Rajli je stisnuo vilicu, a Remington ga je toliko snaţno gurnuo prstom da se ovaj odmakao za korak u nazad. “Da li razumiješ?” Rajli je klimnuo bijesno. “Da razumijem.” Bez ijedne riječi, Remington je povukao svoju ruku na zadnji dio mog vrata i poveo me u lift. Tokom voţnje liftom, moja unutrašnjost se stiskala, a srce je boljelo, govorila sam sebi da nemam prava da se osjećam ovako. Bez da sam zaista vidjela nešto ispred sebe, zurila sam nijemo u našu hotelsku sobu dok smo ulazili. Naš dom. Naše hotelske sobe uvijek su bile poput doma, ali nijedna nije bila moj dom. Moj dom je daleko. Moj dom je sad ovaj muškarac. I moram da prihvatim činjenicu da će me ljubav prema njemu moţda slomiti. Iznova i iznova, ljubav prema Remingtonu će me slomiti. Kad se bori i primi više udaraca nego što mogu podnijeti, ja ću se slomiti. Kad je njeţan i kad mi daje svu ljubav 34

koju mislim da ne zasluţujem, ja ću se slomiti. Kad ima epizodu, kad mu oči pocrne i ne sjeti se riječi koje je rekao ili stvari koje je uradio ja ću se slomiti. “Sviđa ti se soba, mali dinamitu?” njegova toplota me obuzima dok staje iza mene i privlači me bliţe svom tijelu rukama. Osjećam toplotu. Zaštićenost. “Ţeliš li da odemo na trčanje kad se smrači?” Njegove usne prelazile su preko krivine mog vrata, taj dodir poslao je trnce ka mom srcu. Osjećam se kao da sam progutala cijelu baštu kaktusa dok sam povlačila okovratnik moje majice i okrenula se. “Da li si jebao druge ţene?” Naše su se oči srele i poznati drhtaj me obuzima dok gledam u te njegove oči i da mi ţivot ovisi o tome ne bih mogla znati o čemu misli. “Znam da nemam prava to da te pitam.” Udahnula sam duboko gledajući u njegove plave oči koje su me gledale nazad sa velikim intenzitetom. “Raskinuli smo zar ne? Bio je to kraj. Ali... Jesi li?” Ĉekala sam, njegove oči počele su da trepere. On se zapravo. Počeo smijati! “Zar ti je bitno?” pitao je, jedne obrve podignute. “Ako sam spavao sa nekim?” Bijes i ljubomora ključali su u meni tako brzo, da sam zgrabila jastuk kauča i udarila ga u grudi kad sam eksplodirala. “Šta ti misliš jebeni kretenu?” Zgrabio je jastuk i bacio ga. “Reci mi koliko ti je bitno.” Vidio se nestašluk u njegovim očima što me je još više razbjesnilo, pa sam bacila još jedan jastuk na njega. “Reci mi!” 35

“Zašto?” on je odbio jastuk i krenuo ka meni dok sam ja krenula da se udaljavam, smije se zabavljeno. “Ostavila si me mali dinamitu. Ostavila si me sa slatkim malim pismom u kom si mi rekla da se jebem i nastavim sa svojim ţivotom.” “Ne ostavila sam te sa pismom u kom sam ti rekla da te volim! Nešto što ti meni nisi rekao dok se ja nisam vratila i preklinjala te da mi kaţeš.” “Tako si jebeno slatka ovako. Dođi ovamo.” Zgrabio je pozadinu mog vrata i povukao me u svoj zagrljaj, ja sam koristila svu snagu u pokušaju da se oslobodim. “Remingtone ti se meni smiješ!” Počela sam plakati. “Rekao sam dođi ovamo.” Povukao me je nazad u svoje ruke, a ja sam mlatila glavom i ramenima dok sam se pokušavala osloboditi. “Remi, reci mi! Molim te reci mi šta si uradio?” preklinjala sam. Pribio me je uza zid i stavio čelo na moje, pogled mu je bio posesivan. “Sviđa mi se kad si ljubomorna. Da li je zato, jer me voliš? Da li osjećaš vlasništvo nad mnom?” “Pusti me,” izdisala sam bijesno. Podigao je jednu ruku i obuhvatio mi lice tako, tako njeţno, kao sa sam od stakla. “Ja osjećam. Osjećam potpuno vlasništvo nad tobom. Moja si. I ne puštam te nigdje.” “Rekao si mi ne.” Izdahnula sam, plameni bol parao me je iznutra. “Mjesecima umirala sam od ţelje za tobom. Ludjela sam. Ja sam... svršila... kao jebeni idiot! Na tvoju jebenu nogu! Bio si suzdrţan sve dok ja nisam... umirala pomalo od tolike ţelje za tobom. Imaš jače moći nad mnom od samog Zevsa. Ali prva djevojka koju su doveli na tvoja vrata... onog momenta kad sam otišla, prva kurva koja je došla da ti pruţi...” 36

Osmjeh mu je i dalje na licu, ali svjetlost u očima mu malo potamni “A šta bi uradila da si bila ovdje? Zaustavila to?” “Da!” “Ali gdje si bila?” Moje disanje postaje isprekidano, teško. Pognuo je glavu da me pogleda pravo u oči, ozbiljan. “Gdje si bila Bruk?” jedna velika, topla ruka obmotala se oko mog grla prelazio je palcem lagano preko moje kucavice. “Bila sam slomljena,” plakala sam u miksu bola i besa. “Slomio si me.” “ NE. Ti. Tvoje pismo. Slomilo je mene.” Svjetlost je nestala iz njegovog pogleda i on je krenuo prstima dole niz moje grlo, polako sve do moje ključne kosti, pa onda i gore do mojih usana. “Zašto je vaţno da li sam poljubio hiljadu usana da bih zaboravio ove?” Ĉulo se kucanje na vratima, ali naši pogledi su zaključani i kao rakete srljali su ka svojim ciljevima. Previše je zauzet mazeći me svojim rukama, a ja sam zauzeta slomljenim srcem unutar sebe. Mrzeći što sam zaista ja bila ta koja ga je sama slomila raskidom sa njim. Znam da mu treba seks kad je maničan. Znam da sam otišla. Nisam imala prava da prigovorim Remingtonu za bilo šta što je rekao ili uradio. Tako da sama sam slomila svoje srce kad sam otišla, a sada stvarnost onoga što bi se moglo desiti i što je moj povratak moţda razlog novog slamanja me je pogodila. Dakle evo me stojim ovdje sa knedlom u grlu bijesna kao i zmaj koji bljuje vatru. Dok sam pokušavala da ga obiđem, on je zgrabio zadnji dio moje majice i rekao. “Dođi ovamo, smiri se sad.” 37

Odgurnula sam njegovu ruku ne znajući da li ţelim da mu dopustim da me smiri ili ne. Postala sam iracionalna. Ja sam raskinula. Ja sam otišla. Ona na koju sam ljuta trenutno, sam ustvari ja. Ljuta sam na samu sebe. Moja unutrašnjost grči se od bola dok drţimo pogled jedno drugog. Obrisala sam suzu i krenula da otvorim vrata, gdje je Remington nastavio da unosi ostatak naših stvari. Znam da sam ja izazvala sve ovo. Zato što sam mislila da sam dovoljno snaţna da mogu zaštititi samu sebe, ali sam povrijedila sebe, povrijedila njega i još mnogo ljudi okolo, jer nisam bila dovoljno snaţna da zaštitim ni njega ni svoju sestru i sjebala sam sve umjesto da zaštitim njih. Ali tako sam ranjena unutra, samo ţelim da se zaključam negdje i dobro i dugo se isplačem. Pretpostavljam da su kurve dolazile u ovu hotelsku sobu kad nije bio pri sebi, osjećam kako ću povratiti. Rekla sam nosaču. “Hvala, da li bi mogao da pošalješ ove kofere u drugu sobu?” Tip gura kolica nazad do lifta i klima glavom. “Gdje ćeš?” Remington je pitao zakoračivši u hodnik. Uvukla sam dah i okrenula se. “Ţelim da spavam sa Dajanom večeras. Ne osjećam se dobro. I radije bih da razgovaramo o tome kada se ja... kada se ja... smirim.” Rekla sam drhtavog glasa, On se nasmijao. “Mora da se šališ:“ Kada sam prišla liftu i stisla dugme, osmjeh mu je nestao. Kada sam ušla u lift sa nosačem, zadrţavala sam svoje povraćanje i suze. Mladi momak se nasmijao i upitao. “Prvi put u hotelu?” Ja sam klimnula i progutala. 38

Ĉim sam ušla u Dajaninu sobu počela sam plakati. Ona je unijela kofere unutra i zatvorila vrata. “Bruk, nisam mislila da izazovem probleme! Mislila sam da znaš. Kurve i ţene... uvijek je bio takav osim kad si ti u blizini... ţao mi je.” “Dajana, ja sam raskinula sa njim! DA razumijem da je sve moja krivica. Sve je moja krivica. Ĉak i što je izgubio šampionat.” “Bruk,” Dajana je pokušavala da me utješi na krevetu. “One dođu i prođu, nisu...” Obrisala sam svoj suze i šmrcnula, ali moja beda bila je sve teţa. “On je ţivio kao i prije nego što sam se ja pojavila. Ne znam šta sam očekivala da će biti kad odem. Mislila sam da će mu biti potrebno malo vremena da se vrati u igru, znaš? Ali znala sam da će biti bespomoćan i ucviljen i da to neće biti Remington. Da će biti...” Nemaran, maničan. Da će izazivati probleme. Ili lomi stvari. Ali šta ako je pao toliko nisko osjećajući se veoma iznevjerenim? Ostavila sam ga se nosi sa tim sam i Pita i Rajlija da se nose sa njim kao što oduvijek jesu. Nove suze su pale niz moje obraze. “Nastavi, ” Dajana me je postaknula. Cimnula sam se na zvono sobnog telefona. “Da Remingtone,” šapnula je nešto u slušalicu, a onda spustila. “On je na putu ovamo. Ţeli da otvorim vrata ili će ih razvaliti.” “Ne ţelim da me vidi ovakvu.” Plakala sam i šmrcala grabila maramice shvaćajući da plačem kao beba ovdje. Osjetila sam kako prilazi kao tornado čim je Dajana otvorila vrata. “Dajana,” rekao je tihog glasa, onda je preletio preko sobe pravo do mene na krevetu. 39

Oči su mu potamnele od emocija. “Ti,” rekao je, pruţajući svoju ruku. “Pođi sa mnom.” “Ne ţelim,” rekla sam brišući suze. Nozdrve su mu se širile i vidim da je imao poteškoće da kontroliše svoj emocije. “(Ti si moja i trebaš me, ţelim da molim te jebeno kreneš gore sa mnom.” Ja sam zatresla glavom i obrisala. (Šmrcnula sam.) “U redu, dođi ovamo.” Podigao me je u ruke, “laku noć Dajana.” Ja sam se bacakala, udarala ga, on me je stiskao dok mi je šaputao na uho, “udaraj me i bacakaj se koliko god hoćeš. Vrišti. Udari me. Proklinji me. Nećeš spavati nigdje osim sa mnom večeras.” Unio me je u lift, a onda u našu sobu. Šutnuo je vrata da se zatvore, spustio me na krevet i skinuo svoju majicu. Mišići su mu se zatezali od tog pokreta, vidjela sam svaki milimetar te prelijepe koţe - koţe koju je neka druga ţena dodirivala, ljubila i lizala, novi nalet ljubomore i nesigurnosti parao me je kao noţem. Vrištala sam kao luda i udarala dok je posezao da me skine. “Ti kretenu ne diraj me!” “Hej, hej, slušaj me.” Zatočio me je svojim dodirom i pogledom. “Ja sam lud za tobom. Bio sam u paklu bez tebe. U paklu. Prestani da budeš smiješa,” rekao je, stiskajući moje lice. “Volim te. Volim te. Dođi ovamo.” Povukao me je u svoje krilo. Nisam očekivala njegovu njeţnost, očekivala sam borbu tako da me je razoruţao, bila sam mirna u njegovom naručju, njegove usne bile su kod mog uha, glas mu je bio mek, ali čvrst i ţalostan. “Kako si mislila da ću se nositi sa tvojim odlaskom? Da li si mislila da će mi biti lako? Da 40

se neću osjećati usamljeno? Izdano? Jebeno slagan? Iskorišten? Odbačen? Bezvrijedan? Mrtav? Da li si mislila da će biti dana kad ću te mrziti više nego što te volim, jer si me uništila? Jesi li?” “Ja sam ostavila sve zbog tebe,” plakala sam, toliko povrijeđena da sam obmotala svoje ruke oko sebe dok sam se fizički borila da se ne raspadnem. “Od kad sam te upoznala, sve što sam ţeljela je da budem tvoja. Rekao si da si moj. Da si ti moj... moj... pravi.” Zastenjao je tiho i privukao me bliţe sebi. “Ja sam najispravnija jebena stvar koju ćeš ikad imati.” Suze su nastavile da padaju dok sam gledala u njegove oči, bile su tako lijepe, ( Remington oči.) Plave su i njeţne, oči koje gledaju pravo kroz mene oči koje znaju sve o meni, koje se više ne smiju nego sadrţe bol. Ne mogu da ih gledam više pokrivam svoje lice dok me novi jecaji preuzimaju. “Ja sam trebala biti sa tobom cijelo to vrijeme,” rekla sam. “Trebala sam biti samo ja, jedino ja.” “Onda mi nemoj jebeno reći da me voliš i ostaviti me. Nemoj me moliti da te učinim svojom, a onda da pobjegneš prvom prilikom kad jebeno ne gledam. Nisam te čak mogao ni uhvatiti. Da li je to fer prema meni? Da li je? Nisam se čak mogao podići na jebene noge da te zaustavim.” Zajecala sam jače. “Probudio sam se da pročitam tvoje pismo umjesto da te vidim. Ti si bila sve što sam ţelio da vidim. Sve što sam ţelio. Da vidim.” Njegove riječi su tako bolne za čuti, ne mogu ni da pričam od svojih suza. 41

Mislim da sam plakala dok nisam zaspala u njegovom krilu, kad sam se probudila usred noći glava i oči boljeli su me od plakanja. Gola sam. Shvatam da me je skinuo kao što je uvijek i činio, njegova koţa je vrela uz moju, njegov nos je u uvali mog vrata i ramena, osjećam njegove ruke oko sebe i ja se primičem bliţe njemu. Mi smo predmet boli jedno za drugo, ali i utjeha. On me također privlači bliţe, osjetim kako me udiše kao da mu je posljednje u ţivotu. I prije nego što i shvatim ja njega udišem isto kao i on mene.

NAŠ SVET KNJIGA 42

4 Poglavlje FENIKS SE UZDIŽE

Osjećam se kao sranje narednog dana, onda sam čula Remingtonovo mumlanje, iako smo bili poprilično tihi za doručkom, “trči sa mnom do teretane?” Klimnula sam. On je izgleda gledao u mene kao da pokušava da shvati šta da uradi sa detoniranom granatom. Ja sam pokušavala da shvatim šta ću sa sobom. Nikad prije nisam toliko bila obuzeta ljubomorom i podređenošću, bijesom i samokritičnošću u svom ţivotu. Toliko sam mrzovoljna da čak i ne jedem, samo pijem sok od narandţe. Uletjela sam u svoju trenerku i patike za trčanje i trudila se da ne povratim dok sam prala zube, Arizona je danas ţarište toplote, na platou ispred hotela, navukla sam kapuljaču i tiho istegla mišiće, pokušavajući da se koncentrišem na drugu stvar koju volim najviše nakon Remingtona trčanje. Znam da će mi od njega biti dobro - ako ne dobro onda bar bolje. Mi nismo pričali o tome. Nismo se poljubili. Nismo se dodirnuli. Od kako sam iz balavila kao idiot u njegovim rukama. Kad sam se probudila on je gledao kroz prozor, izraz mu se nije mogao pročitati, kada se okrenuo, morala sam da zatvorim oči, jer sam se bojala da bi me njegova njeţnost mogla opet slomiti. 43

Sada skače u mjestu dok se ja isteţem. Nosio je svoju zelenu kapuljaču i trenerku za trčanje. Svaki dio njega bio je bokser za kojeg bi ste umrli. Ubili. Ostavili svoj cio ţivot u Sijetlu iza sebe. “Okej,” šapnula sam mu, klimajući. “Krenimo,” udario je moju butinu lagano i počeli smo trčati, ali ne prospavana noć značila je da nemam zaista brzinu koju bih ţeljela. Remington isto izgleda pomalo umorno danas, tiho trči pored mene, pumpajući pesnicama u vazduh. I dalje čekam da me adrenalin udari, ali tijelo mi danas nije prijatelj, a nisu ni moje emocije. Ţelim opet da se zavučem u neki ćošak i plačem, sve dok ne budem isplakala sve i više ne bi boljelo, dok ne prestanem da budem ljuta na sebe ili njega, zbog svega što je rečeno, urađeno, što je on mogao da odbija mjesecima da stavi ruke na mene. Stala sam sa trčanjem i stavila ruke na koljena, udišući vazduh i lagano ga izdišući da se smirim. Remington usporava i pumpa svojim pesnicama u vazduhu dok se polako vraća. Ţelim da stenjem nad tome koliko se usrano osjećam kad me je pogledao više nego pristojno. Stao je blizu mene, iskoristila sam kapuljaču da sakrijem svoje glupo lice. “Ako trčimo do teretane, trebali bi tamo stići danas“ šapnuo je zabavljeno, poseţući i skidajući mi kapuljaču. Grubo sam grizla svoju usnu dok me je on okruţivao, tjerajući sebe da zadrţim njegov pogled. On mi se nasmijao, kucavica mu je skakala dok je stajao tu. Pomalo arogantan, mnogo seksi, Remington Tajt, čovjek mojih snova. U zelenoj kapuljači. Te plave oči zurile su u mene. On je tako aerodinamičan dok trči, čak i kad je umoran on prkosi gravitaciji. Njegova ramena, tvrda kao kamen zateţu materijal njegove dukserice za trčanje dok mu noge udaraju od asfalt. 44

Molim vas samo nek me neko ubije. “Mislim da ću šetati do tamo,” rekla sam mu čučnuvši da veţem još jedan čvor na svojoj patici. Tako da mogu da gledam u moje najke umjesto u njega. “Idi bez mene naći ćemo se tamo.” Nikada nisam odbila da trčim sa njim. To je naše vrijeme, ovo je bilo specijalno, ali osjećam se slabo i jadno. Nagnuo se da se izravna sa mnom, podigao mi je lice i proučio me, nije više bilo zabavljenosti na njegovom licu. “Šeta ću sa tobom,” rekao je i namjestio mi kapuljaču nazad. “Ne moraš, Trener Lupe te čeka.” Stiskao me je za obraz i pogledao me sa izmučenim plavim očima. “Ja ću šetati. Sa tobom. Bruk. Sad daj mi ruku da ti pomognem da ustaneš.” Ispruţio je ruku i ja sam znala, šta sam ţeljela to sam dobila. Ustala sam sama i počela da idem. Njegova pluća njeţno su se pomjerala dok je koračao pored mene. “Ne mogu jebeno da vjerujem u ovo.” Mumljao je. Uvukao je ruke u svoju duksericu pognuo svoju glavu i gledao u trotoar dok je šetao pored mene. Kapuljača mu je spala kad se nagnuo da mi ponudi svoju ruku i njegova crna kosa bila je u boţanstvenom neredu, Boţe, ţelim da je raščupam još više da ga ljubim i pravim se da sam jaka kao što sam i navikla da jesam, ali umjesto toga sam anksiozna i osjećam da sam jaka kao maleni štap. “Koliko ih je bilo? Da li znaš?” čula sam sebe kako pitam. On je ispustio tiho cviljenje i provukao ruku kroz kosu. “Samo mi reci šta ţeliš da uradim. Šta ţeliš da kaţem? Ne prestaješ da plačeš, jebeno ne jedeš i bjeţiš od mog dodira. Zašto dođavola tome pridaješ značaj?” 45

“Zato što se čak i ne sjećaš, ne znaš ni šta si im radio, ko su one. Jedna bi mogla biti trudna sa tvojim djetetom upravo sad dok pričamo. Mogli su te slikati. Mogli su... iskoristiti prednost nad tobom.” Ispustio je dug izdah i gledao me njeţnom, zabavljenošću, dok je mislio da niko ne moţe da ga povredi, ali mogao je. Jebeni samouvjereni seronja - ja mogu! Iako je najjači, najmoćniji čovjek kojeg sam ikad poznavala, kad pocrni on je nemaran i neuračunljiv, mogao bi povrijediti sebe ili biti povrijeđen. Pomisao da neko pogotovo suparnici imaju pristup njemu na taj način, dovodi me do ludila. Obrisala sam svoju suzu besa i nastavila šetati, sustigao me je i spojio svoj dlan sa mojim. Prelazio je palcem preko mog. “Samo uzmi moju ruku mali dinamitu,” njeţno je rekao. Uvlačeći vazduh natjerala sam svoje prste da se pomjere, pogledao je naše male prste kako se upliću jedan oko drugog. Osjetila sam toplotu njegovog dodira koja je rasla uz moju ruku, i mislim da je primijetio da nisam mogla da iskontrolišem malene drhtaje. Zadirkivao me je tihog glasa topeći sve u meni. “Daću ti svoju ruku, a ti ćeš dati meni svoj mali prst?” “Remingtone ne mogu ovo trenutno!” Potrčala sam naprijed, a on mi se samo pridruţio u teretani, otkopčavajući svoju duksericu i stavljajući rukavice. Počeo je da udara vreću bez i jednog pogleda u mene, udarao je veoma, veoma jako. Stajala sam sa strane, tenzija među nama osjećala se u vazduhu, kao da se stvorilo elektronsko polje. Trener ga je gledao, a onda u mene, Rajli je stigao, isto zabrinut dok nas je odmjeravao oboje. Niko nije pričao sa njim i niko nije pričao sa mnom. Ja sam otišla u kupatilo i počela da povraćam. 46

*** Toplota u Feniks podzemlju je opsesivna. Skupa sjedišta su zbijena jedno uz drugo, oko pet stotina ljudi divlja dok Bučer i Hamer ulaze u ring. Onda bam! Tras! Hamer završava krvavo i nepomično na podu. “Vau, to je loše za Hamera,” Pit je rekao. Vrisak “Hamer” se nije ni trgnuo nakon što je pao na pod. Bučer, međutim, je ogroman borac. Toliko da je dvostruko ili trostruko veći od bilo kog drugog borca, pesnice su mu kao metalne kugle, a zglobovi mu izgledaju kao šiljci. Upravo objavljuju pobjednika, dok on viče i govori kako je on ’najbolji drkadţija kojeg je ovaj ring video!’ i iznenada publika skače na noge i viče dok on bijesno šeta po ringu i počinje da viče još glasnije. “DOVEDITE MI RAPTAJDA! Pustite me da jebeno dokrajčim i njega!!!” Nose nesvjesnog Hamera iz ringa, moje srce počinje da lupa kao ludo čim Bučer krene da se udara po grudima kao gorila i viče glasom koji je bio zastrašujući. “Raptajde da li me čuješ? Izađi pičkice suoči se sa mnom kao što si sa Benijem!” “On je prijatelj sa znaš kim.” Pit mi govori uz prevrtanje očima. “I sada zahvaljujući prošloj sezoni misli da moţe da pobjedi Ripa također.” Publika postaje nemirna, primijetila sam da je Bučerova glad samo još više izazvala publiku. Ĉuli su ime, koje se širilo kao vatra preko tribina, koje je počelo kao šum, a onda i skandiranje. Riptajd, Riptajd, Riptajddd! Momentalno sam znala, sa svakim atomom u sebi, da će ga izvesti, traţen je ne samo od strane Bučeraa nego i cijele arene. 47

“Riptajd, Riptajd, RIPTAJD!” navijali su. Osjećam se uplašeno stomak mi je stisnut kao pesnica dok čekam da ga vidim. Ljut je na mene. Ljut je na mene, jer sam bila smiješna i mrzim što ne mogu da prestanem da budem smiješna, zato sam i sama ljuta na sebe. “Riptajd, Riptajd,” publika nastavlja da viče njegovo ime i da ga doziva. Dok se organizacije premišlja i dogovara publika postaje još glasnija, “RIPTAJD, RIPTAJD!” “Dovedite Riptajda.” Zvučnik oţivi i spiker govori. “Traţili ste ga, dame i gospodo! Traţili ste ga! Sada hajde da uvedemo onog kog ste svi večeras došli da vidite! Jedan i jedini, RRRRRIIIIPPPPTTAAAAJDDDDD!” Publika oduševljeno vrišti, moje cijelo tijelo je poludjelo. Srce mi pumpa, pluća šire oči me bole od toga koliko sam ih fiksirala za stazu kojom treba da uđe. Sve vene i kapilari u mom tijelu napeti su, jer nemam dovoljan dotok krvi u njih, noţni mišići me bole spremni su da potrče, iako sve što činim je da nemirno sjedim na svojoj stolici. Izgleda da ne mogu ni svoje tijelo da uvjerim da Remi nije u opasnosti. Moj mozak ne moţe da procesuira da čovjek kog ja volim radi ovo da zaradi za ţivot. Za svoje mentalno blagostanje. Tako da sjedim ovdje dok mi tijelo otpušta sve hormone koje bi otpuštalo da recimo medved treba da me pojede. A onda ga vidim kako ulazi u arenu - jak, veličanstven, kontrolisan. Penje se u ring brzo i skida svoj ogrtač dok Bučer i dalje udara svoje grudi, a publika pokazuje svoju ljubav i odanost Remingtonu. Kao što uvijek i rade. Zadrţavam dah i pesnice 48

stisnute u krilu dok čekam da se okrene da me pogleda. Ubija me. Prvo sam gledala sa iščekivanjem, onda sa strahom, a onda u nevjerici, dok se on okretao bez osmjeha, spušta ruke pored sebe i ostaje miran. Zvono za početak zvoni. Publika divlja. Ja sam poskočila kada je Remijeva glava poletjela od udarca. “Oh, ne!” Moj stomak se grči, oči zamagljuju kada sam vidjela krv. Zvuk pucanja kosti prati krv koja je potekla, jedan za drugim, Bučer zadaje udarce sve u Remijevo lice. “O Boţe Pit,” ja se zgraţavam dok pokrivam svoje lice rukama. “Sranje,” Pit mi je rekao. “Zašto je jebeno pogledao u tebe?” “Mrzi me.” “Bruk hajde.” “Mi... On... Imam problem da se nosim sa svim onim drugim ţenama u redu?” Pit me pogleda sa bjesnim izrazom, dok zuri u moj profil kao da ţeli da kaţe nešto, a ne smije. Remington reţi bijesno podiţe gard, trese glavom i pomiče se unazad. Lice mu je krvavo od nosa, usana, malog oţiljka na obrvi i ne znam gdje još. Bučer zamahuje opet, ali Remi blokira, oni razmjenjuju udarce sve dok se zvono za kraj runde nije oglasilo i oni odlaze u svoje uglove. Rajli mu stavlja nešto na rane, trener viče na njega. On klima, otresa rukom, savija prste i vraća se ljut ka toj zvijeri koja ima šiljke na svojim zglobovima. Počinju opet. Udarac za udarcem. Remi se izmiče u stranu i Bučer promašuje. Remington napada nazad udara Bučera i on se zatetura, Bučeru treba 49

nekoliko trenutaka da povrati ravnoteţu. On se ljulja od udarca, ali Remi ne zastaje udara ga u rebra, stomak i lice, svi udarci su brzi i jaki. Bam, Bam, Bam. Bučer zabacuje pesnicu još jednom, sa ciljem da pogodi Remijevo lice, ali Remi blokira udarac i još jednom postiţe svoj udarac - zabada svoju pesnicu direktno u Bučerovo ruţno lice i on pada na koljena. Pored mene, Pit uzbuđeno mumlja. “Hajde Rem. Zašto si ga pustio da ti se pribliţi, imaš ga.” Okreće se ka meni i šapuće. “Moţeš steći brzinu i okretnost, ali nikad ne moţeš naučiti da jako udaraš kao što Remi ume. Ĉim krene da udara kako ume, biće sve gotovo.” Vidim da se ceri, ali ja ne mogu. Remi i dalje krvari, dok se borba nastavlja on prima još par udaraca u svoje tijelo. Mrzim, prezirem kada prima udarce, iako je moj posao da mu pomognem da se oporavi. On se smije i pljuje, skoro kao da uţiva u udarcima koje prima. Borba od prošlogodišnje sezone mi je značila nešto i gledanje ovoga – ovoga - me ubija iznova. Moj strah je rastao, a večeras on je ogroman. Za trenutak moja glava se okreće polako, ali sam sigurna da me adrenalin odrţava pri svijesti, drţi moje tijelo spremnim da ga brani. Bučer ustaje ponovo i zadaje još jedan udarac, Remijeva glava leti u stranu, tijelo mu ostaje na mjestu. Tijelo mu je uvijek tako čvrsto. On zamahuje, uzvraća čak i jače. Dva čovjeka u klinču, odmiču se jedan od drugog, trepće krv na svom licu koja sad teče u potocima, još jednom on se primače i udara Bam, Bam, bam! Njegovi brzi i spojeni udarci izazivaju Bučera da se odmakne. Odbija se na uţad iza sebe, ali odbija da padne. Remi 50

ga satjera u ćošak, grudi mu sjaju od znoja a mišići zateţu dok udara Bučera u stomak, zatim u lice. Dah me je napustio. Strah me je obuzeo zajedno sa ostalim osjećanjima koja su se kovitlala unutar mene, to se uvijek dešavalo kada sam gledala njegovu borbu. Spektakularan je. Snaga u njegovom tijelu, zatezanje njegovih mišića, savršeno tijelo dok mu se svaki mišić steţe i opušta. Remington koristi i intelekt i instinkt kad se bori. Izgleda kao da planira, meri svaki svoj pokret i onda preuzme ulogu, ali više od svega on izgleda kao da ţivi za taj moment. Da voli to. Lice mu je koncentrisano dok udara Bučera sve dok čovjek nije pao dole u lokvu krvi na njegova stopala. Bukvalno, na njegova stopala. Njegovo lice palo je na Remingtonove čizme. Remijeva usna se izvila od zadovoljstva nad prizorom, a onda je zakoračio nazad, okrećući svoje tijelo u mom pravcu. “RIPTAJD!” publika je vikala, dok je podizao ruke u vazduh njegove oči su me napokon pronašle. Puls u meni je podivljao. Buka je nestala. Ĉak nisam čula ni otkucaje svog srca sad. Bilo je glupo koliko sam ovo trebala, kad je napokon podigao ruke i zamahnuo glavom ka meni i kada su se njegove očajne, bjesne plave oči završile na meni uzvrpoljila sam se na svom mjestu. Pogled mu je posesivan i bijesan, kap krvi kliznula mu je sa obrve na kapak, krv je curila i iz njegovog nosa i usana. Sudija ga je nešto pitao i on je klimnuo, a zatim su oni pozvali novog borca za njega. “Da, sada će morati da poradi na tom bijesu,” Pit je mumljao za sebe. Novi tornado emocija me je potresao kad sam čula to. Kunem se, da ga nisam znala bolje, zaklela bih se da ovo radi 51

da bi me mučio i kaznio. Endrofin će spriječiti da osjeti bol. Zapravo toliko je ponosan da je non stop mučio svoje tijelo i gurao ga do krajnjih granica, mislim da je njegov prag bola veći nego kod bilo koje osobe koju sam srela. Ali moje granice su mnogo niţe od svega što se dešava večeras. Remington postiţe nekoliko udaraca na novom tipu, koristeći sjajnu tehniku i kombinaciju udaraca. Ali iako Rajli pokušao da ga izliječi u ćošku krv nije prestajala da curi. Oba borca razmjenjivali su teške udarce, iznenada ring je prekriven nizom novih pokreta i udaraca. Ja gledam u vinovu lozi na Remijevom bicepsu dok je on udarao udarac koji sam čula da Rajli zove, “Udarci u grupi.” Udara jednom u rebra, jednom u vilicu, a onda cilja u desni kuk, njegov najmoćniji udarac. Njegov protivnik se spotiče i pada, onesviješten. Publika vrišti. “Riptajddddd! Dame i gospodo, vaš pobjednik još jednom“ Riptaaajjjdddd.” Toliko sam bila iscrpljena, pretvorena u ţele, sva meka i nijema. “RIPTAJDDD!” Osjetila sam kao da vijek prolazi dok je zapravo prošlo samo dvadeset minuta dok smo se izvukli iz podzemlja i zaputili ka hotelu, noge su mi se tresle sjedeći u kolima. Svi nervi u meni vrištali su da se pobrinem za svog čovjeka, čim je sjeo preko puta mene na sjedište, dok je moj uplašeni dio i dalje ţelio da ga udari, jer... šta se dođavola tamo desilo? “Druţe, šta si jebeno radio?” Rajli je pitao, slagajući slagalicu kao i ja sama. “Evo izvoli Rem.” Pit mu je dodao led za vilicu. “Mislim da će ta obrva trebati šivenje.” 52

“Kako se osjećaš, dečko? Da li je primanje udaraca bio dobar osjećaj?” trener je pitao ljuto dok je sjedio preko puta njega. “Kakva je to borba bila?” Remington je uzeo paket leda i naslonio se nazad i pogledao pravo u mene, dok sam sjedila nijema i nepokretna preko puta njega. Nosio je sivu trenerku i svoju crvenu kapuljaču, kapuljača je bila na njegovoj glavi da bi iz balansira temperaturu njegovog tijela. Bio je naslonjen na sjedište veliki i tih, nos mu je i dalje krvario, obrva također. Lice mu je bilo u takvom neredu, osjećala sam kao da imam bombu u stomaku od samog pogleda na njega. A on ipak gleda u mene sa čistim pronicljivim plavim očima. Pretpostavljam da bi se trebala navići da moj momak dobija udarce i tako zarađuje, ali ne mogu. Ne mogu da sjedim tu i gledam njegovo lice, kako krvari i otiče, a da ne poţelim da povrijedim onog koji mu je to uradio. Ţelim da udarim nekog očajnički i tresem se od potrebe da posegnem i zagrlim ga i privučem sebi što više mogu dok mentalno brojim sekunde do povratka u hotel. Ĉujem da mi Rajli govori, “Hajde Bruk da se zamijenimo da bi mogla da se pobrineš za njega.” Ustavši sa svog mjesta zamijenila sam se sa njim i sela Remingtonu sa lijeve strane i brzo počela preturati po svojoj torbi, uzimajući alkohol, gazu, neki melem i traku. “Pusti me da probam da te sredim,” šapnula sam mu, moj glas, boţe, zvučao je tako intimno iako nas je cijeli tim gledao. Izgleda da nisam imala drugačiji ton sem tog što je izlazio: tih i ispunjen emocijama. Potpuno se okrenuo ka meni i pustio me da se pobrinem za njegove rane, a njegov pogled... mogla sam ga osjetiti, 53

prodoran, radoznao, bio je opipljiv dok sam mazala mast na njegovu donju usnu koja je uvijek bila posječena. Zubi mi mahinalno grizu moju usnu dok stavljam malo alkohola na njegovu. Boţe mrzim kad je povrijeđen. “Sredi mu i obrvu također. Izgleda duboko.” Pit je dobacio. “Da hoću,” odgovorila sam istim onim glasom koji nisam ţeljela sad da imam, ali nikako ga nisam mogla promijeniti. Pokušavam da budem efektivna sa rukama, ali one se tresu više nego što ţelim, a toplota Remingtonovog tijela, koje je ekstremno toplo nakon borbe obuzima me cijelu kao što mi čine i njegove ruke. Njegovo brzo disanje udara u moje lice i treba mi sva snaga da se ne nagnem naprijed i udahnem ga u sebe samo da se uvjerim da je dobro. Disanje mu je ispunjeno adrenalinom, pritisnula sam ranu na obrvi sa dva prsta. Boţe. Jedva podnosim da sam mu ovako blizu. Sto iglica teče mojim prstima, mojim rukama, pravo do mog divljeg srca. Udahnula sam i njeţno stisnula posjekotinu dok sam pregledavala ostatak njegovog lica... da bih zatekla njegove plave oči kompletno fiksirane na mene. U meni se sve stiska. On leţi na sjedištu kompletno okrenut ka meni i iznenada postajem svjesna svega, jer energija u njegovom tijelu umalo što nije isplivala. Na mene. Moje srce ubrzava još malo, zadrţavam dah dok se naginjem bliţe, grabim još jednu gazu i šapućem najniţim glasom ikada, “Zatvori oko.” Drţim posjekotinu stisnutu i dalje i krećem čistiti krv. Poslušao me je zatvorio je jedno oko, ali je drugo ostalo na meni kao da je ţelio nešto da vidi.

54

Iznenada glas mu se probija kroz mrak. “Sav sam sjeban,” Iznenadni šapat obuzeo je moje tijelo i skoro sam poskočila od njega. “Moj desni biceps je sjeban i moje rame, kao i moj kuk.” “Druţe to je ludo. Kako moţeš sve to da sjebeš u jednoj noći?” Rajli je pitao zbunjeno. “Bruk znaš šta treba da radiš?” trener je pitao. Brzo sam klimnula i pogledala u Remingtonovo plavo oko, način na koji je sijalo bilo je prepuno muškog zadovoljstva, stegla sam vilicu kad sam shvatila šta se ovdje dešava. *** KADA SMO STIGLI u nas hotel, bjesnjela sam. “Dozvolio si mu da te udari namjerno.” Sjeo je na klupu u podnoţju kreveta i pogledao me, bacajući praznu flašu u stranu. “Sav sam sjeban, dođi i popravi me.” “Jesi sjeban si, u redu, ali ne treba ti njeţna njega.” “U pravu si - ne treba.” Oči su mu se njeţno sijale pod svjetlosti lampe dok me je gledao. “Hoćeš li doći da me popraviš?” “Samo zato što me za to plaćaš.” Gunđala sam bijesno, uzevši svoje ulje za oporavak i masaţu, onda sam otišla i upalila tuš. “Ideš pod hladan tuš.” Usna mu se strgla dok je ustao, a kada mi je domilio, obmotao je svoje velike ruke oko mojih ramena. “Šta? Treba ti pomoć sa hodanjem? Skakutao si minut prije,” rekla sam mu. “Adrenalin ubija bolove,” mumljao mi je na uho dok sam obmotavala svoju ruku oko njegovog struka i povela nas ka kupatilu. “Rekao sam ti da sam sav sjeban.” 55

Naslonila sam ga na zid i otvorila vrata tuša, dok sam provjeravala da li je voda ledeno hladna, on me je podigao u svoje ruke, okrenuo slavinu na toplo i unio me unutra, tako obučenu. Voda je padala na nas, ciknula sam iznenađeno i udahnula vazduh dok mi se voda natapala i lijepila za koţu. “Šta to radiš?” Skinuo mi je cipele i bacio ih napolje, onda me je spustio na gola stopala i skinuo mi suknju niz noge. Sav taj testosteron koji je ispoljavao nakon borbe me je obuzeo, počeo me je zagrijavati, sve što me je sprečavalo da se ne pretvorim u pepeo je voda koja je hladila moju koţu. “Šta to radiš?” bez daha sam zahtijevala. Svukao je moj top koji je zatim pljusnuo na pod uz tresak. On se skinuo, bijesno sam svjesna zašto je dozvolio da ga udare, bila sam stimulisana pogledom na njegove mišiće dok je odjeća padala niz njegovu zlatnu, mokru koţu, ţelim da ga udarim i poljubim u isto vrijeme. Kad je skinuo svoj šorc i bacio ga u stranu, o moj boţe, oči su me boljele. Morala sam da ugrizem donju usnu, pokušavajući da se suzdrţim od toga da dam sebi, a i njemu ono što nam treba. Drţao je svoje suţene oči na meni i stao pod mlaz, velika ramena su mu se presijavala pod vodom, onda sam osjetila njegov palac kako prelazi preko mog obraza i do donje usne da je oslobodi mojih zuba čula sam njegov glas nešto jači od šapata. “To je moje da grizem.” Ne dišem. On ima tako preplavljujući uticaj na mene. Mogu probati da se borim protiv svojih osjećanja, ali izgubi ću. Moje oči drţale su njegove, posesivan sjaj u njegovim očima probadao me je. Mlaz vode slijevao se niz njegovu vilicu dok se 56

naginjao uhvatio me za dupe i privukao bliţe sebi, erekcija mu je bila velika i tukla je u moj stomak dok se on naginjao dole ka meni. “Ti,” rekao je glasa zapovjednog i grubog dok je prevlačio prst preko moje usne, “ćeš me voljeti dok ja ne umrem. Natera ću te da me voliš čak iako boli i kad boli popravi ću sve Bruk.” Zavukao je svoj prst u moja usta i dotakao mi jezik, pomjerao ga je, a ja sam lizala. Dok sam to činila grudi su mi se zatezale, zatim je taj vlaţan prst prevukao preko moje donje usne. “jebeno ćeš me voljeti čak iako nas to ubija.” Moja pluća bila su ţeljna vazduha dok je stavljao svoje ruke na mene. Kad je moj pogled pronašao njegove plave oči, lice mu je bilo bolno slatko, svi testosteroni sveta prolazili su kroz njega, privlačili me, toliko da sam jedva znala da sam ţiva i ţeljela sam ga jako. Naveo me je da osjetim ovu obuzimaju ću, razarajuću, srce parajuću, bolnu potrebu za njim koja je više nego fizička, više nego emocionalna. Moj seks stiskao se tako jako, trebao mi je ogroman napor da se ne tresem. Moja čula bila su obuzeta njegovom blizinom. Ne mogu si pomoći primjećujem kako je i kap krvi sa njegove usne savršene boje. Kako je miran, bez daha gleda u moje lice. Kako se njegovi prsti polako šire preko mog dupeta, a palac druge mazi moju vilicu. On me uništava. “Prestani se povređivati,” rekla sam jadno, pokušavajući da se oslobodim njegovih ruku samo da bih stala pod hladan tuš. “Nije boljelo,” odgovorio je, onda me povukao bliţe za dupe i mazio se. “Ti. Plačeš u mojim jebenim rukama. Jer sam te jebeno povrijedio. To boli. Ti... ne dodiruješ me. Ne gledaš me kao inače, sa tim malim srećnim očima. Povrijeđenost. 57

Povrijeđen sam kao kučkin sin i ni jedan dio mene ne boli spolja kao što boli kad me ti boliš.” Boreći se da drţim emocije pod kontrolom, suzila sam pogled i bijesno trepnula da zaustavim vlagu u svojim očima. “ I ovdje sam povrijeđen,” poveo je moju ruku ka svojoj ogromnoj erekciji. “Povrijeđen sam cijelu noć, dok gledam kako se raspadaš zbog mene. Ovog jutra. I u teretani.” Pritiskao me je bliţe, a ja sam zastenjala njeţno i spustila svoje čelo na njegove grudi dok sam se borila da se opet ne raspadnem. Saţalio se na mene i pustio mi ruku, ali su me prsti pekli, nisam znala šta da radim sa rukama. U glavi mi se vrtjelo od njegove blizine. Ţelim da prelazim prstima preko svakog milimetra njegovih mišića i izbrišem trag svake druge ruke koja je bila tu. Ţelim da... Ne znam. Ne mogu da mislim o ničemu osim osjećaju koji raste unutar mene. U mom srcu. Među mojim nogama. Uzeo je sapun krenuo da sapuna moju golu koţu. Kao da to radi prvi put, polako je spustio ruke niz moje noge, pa onda među moje butine, mazeći moju macu. Onda je krenuo okolo, sapunajući i miješajući meso mog dupeta i između. Zadovoljstvo njegovog sigurnog, poznatog dodira je tako kompletan, ja sam zastenjala dok sam gledala kako me pere. Jedno njegovo oko je otečeno i crveno ispod obrve. Donja usna mu je rasječena na sredini. Povrijeđen je, ali biti povrijeđen njemu ništa ne znači. Ţeli moju paţnju i uradi će sve da je dobije, iako ţelim da ga udarim, jer je toliko nesmotren, potreba da ga poljubim na svaku masnicu je jača nego išta. Remington je bio napuštan cijeli svoj ţivot. Od roditelja. Nastavnika. Prijatelja. Ĉak i mene. Niko nikad nije ostao dovoljno sa njim da mu pokaţe da je toga vrijedan. Ono što on 58

čini, samo da bih ga dodirnula i dala mu malo ljubavi, to me je navelo da se ugušim u ljubavi tako da nikad ikad više ne mora da sumnja i traţi ljubav. “Odbijam,” šapnula sam drhtavim glasom, “da sjedim tamo i gledam te kako se povređuješ namjerno.” “Ja odbijam da ti dozvolim da me odgurneš od sebe.” Rekao je istim tonom, prelazeći na sapunanom rukom preko moje sise. Tresla sam glavom frustrirano i zatvorila oči dok mi je voda padala na lice. Mlaz je sprao moj šampon, a kad je upleo svoje ruke u moju kosu da pomogne šamponu da se ispere jedva sam se drţala cijelom. Prešla sam u djelo prije nego što se izgubim, uzela sam sapun napravila mjehuriće i prešla preko njegovih snaţnih grudnih mišića, brzo prelazeći prstima preko njegovog mesa. Grudi su mu se zategle od iznenadnog dodira i kad su moje oči susrele njegove, koljena su me umalo izdala. Cijelo tijelo mi je klonuo od pogleda na te prodorne plave oči, prsti su mi prelazili preko njegovih ruku, dole niz grudi, preko pločica na stomaku. Moj glas bio je nabijen emocijama i jedva se čuo od vode. “Da li je ovo ono što si ţelio? Kada si bio tamo, nemilosrdno dopuštajući da te on tuče?” Njeţno je uzeo moje lice u svoje ruke, glas mu je bio strastven i miran dok je naglašavao svaku riječ. “Ţelim te. Ţelim da me dodiruješ, da staviš svoje usne na moje - kao prije. Ţelim da me voliš. Prestani me jebeno kaţnjavati, Bruk. Volim te.” Pritisnuo je svoje usne uz moje, kušajući me brzim hitnom poljupcem, a onda me pogledao zadihan. 59

Stisak mu je i dalje bio na mom licu. “Da li će moja djevojka dozvoliti da je ovo polomi? Da li će? Ona je jača od toga... znam da jeste i ja je trebam ţivu. Trebam je da se bori za mene i trebam je da se bori sa mnom. Što se mene tiče to se nikad nije desilo. Samo si se ti desila Bruk. I ti se i dalje dešavaš, zar ne, mali dinamitu?” Naši pogledi bili su spojeni ne znam ko je gladniji, ko ima veću potrebu ili ko je više očajan. Njegov pogled bio je tako sirov tako izmučen. Grudi su mi postale teške, srce mi je podivljalo i prije nego što sam znala moji prsti zavukli su se u njegovu kosu i povukla sam ga ka svojim usnama i u istoj sekundi on me je pribijao na pločice pod tušem, a onda obrušio svoje usne na moje. Stenjala sam dok je on silom pokušao da mi rastvori usne, klizeći svojom rukom do njegove na mom licu, drţao me je na mjestu, od toga sam zastenjala i on je iskoristio priliku da spoji svoj jezik sa mojim. On me osvaja, njegov jezik jebe moj. Polako zadovoljno stenjanje prolazi kroz njegovo grlo dok me podiţe u vazduh da bolje spoji naše usne. Njegova blizina, dodir mesa od meso, obuzima me. Moja koţa pecka tamo gdje dodirne dok se potreba gradi među nama. Osjećam se pokidano od njega na način na koji me sigurno niko nikad neće moći sastaviti. Za sisala sam njegov jezik dok je on gasio tuš i ponio nas napolje. Prebacio je peškir preko mene dok sam ja nastavila da sisam i grizem njegov jezik, njegovu usnu, krv mi je proključala kad je krenuo prema krevetu. Spustio me je dole, skinuo peškir sa mog tijela, ali prije toga je lagano i njeţno upio vlagu sa mog tijela, a onda je šapnuo, “čekaj da se osušim.” 60

Zastenjala sam u protestu nad njegovim napuštanjem. Tako sam napaljena, tako vlaţna i hladna, zubi mi cvokoću dok gledam kako njegovo zgodno tijelo nestaje u kupatilo. Iako svaki milimetar mog tijela pulsira, ja drhtavo steţem svoj peškir oko sebe i odsutno se brišem, moje oči padaju na vrata kupatila. O moj boţe, i ja sam povrijeđena, također Kada je napokon ispunio vrata sa tim fascinantnim širokim ramenim i tim prelijepim pločicama, kapljice vode padale su mu sa kose, niz grlo, do grudi i dole u peškir oko njegovih kukova. Moje disanje je prestalo. Vidim da prelazi peškirom preko glave i tamna mu je kosa sva raščupana, ali plave oči sjaju nestašno dok gleda u mene. Prilazi mi bez da skloni pogled sa mene, ja sam rasklopila svoj peškir samo da vidim koliko mu se lice grči, a oči divljaju od pogleda na mene golu. On je posegao za svojim peškirom i skinuo ga, umalo nisam umrla kad sam vidjela njegovu ogromnu erekciju kako poskakuje dok se spuštao na krevet sa novim peškirom da osuši moju kosu. “Prvo ću te istrljati sa uljem,” upozorila sam glasom poput šapata. Smiješeći se boţanstveno, bacio je peškir sa strane, zgrabio je ulje i dodao mi ga, a onda je nastavio da mi suši kosu, oči su mu treperile dok je hvatao pozadinu mog vrata i pribliţio me sebi. “Istrljaj moj jezik svojim.” Spojio je svoje usne sa mojim, naši uzdasi su se ispreplitali i ukus poţude kovitlao se kroz mene dok je on usnama harao moje i dok su se naši jezici preplitali. “Tvoja usna,” ciknula sam pa je pripazio. 61

Paţljivo je grcnuo moj jezik, a onda je spojio svoj jezik sa mojim, sisajući ga malo jače tako da me je dovodio do ludila. “Tvoja usna,” zastenjala sam, od potrebe pod njim. On se odmakao. Onda mučno usporio, po mazio je zadnji dio moje noge i time poslao milion trnaca kroz mene. “Remingtone, tvoja usna...” Protestvovala sam kada sam vidjela da opet krvari, posegla sam da uhvatim kap prvi sa mojim prstom. “Shh...” šapnuo je, a onda je polizao i za sisao moj prst, pustio ga je i gledao me sa tim nasilno njeţnim plavim očima dok je prelazio prstom po mojoj nozi pa sve do guza. Disanje mi se ubrzalo dok je on mazio moju nogu, a onda mi posesivno stisnuo dupe. “Da li si napaljena ovim?” pitao je. “Da.” Skliznuo je rukama do pozadine mojih koljena, pa dole do listova, onda polako nazad sve dok nisam drhtala toliko da sam osjetila to do kostiju i dok nisam počela da umirem. “Koliko si napaljena sada?” pitao je njeţno, spuštajući poljupce na moj stomak. “Moram da stavim nešto opet na tu usnu.” Izdahnula sam. Milion plamenova prošlo je mojim tijelom dok sam sedala i posegla drhtavom rukom po moj melem da stavim malo na njegovu posjekotinu. Prislonio je poljubac na moj prst, a ja sam zatvorila oči dok je zadovoljstvo prolazilo kroz mene. “Remi...” rekla sam, topeći se. “Lezi opet nazad,” rekao mi je. Lijeno sa vrtoglavicom poslušala sam ga. “Nemoj me ljubiti, Remingtone,” upozorila sam. On je šapnuo zabavljeno. “Popravi ćeš me kasnije.” 62

Jeza je prošla kroz mene dok je on obuhvaćao moj seks, polako otvarajući usta sa drhtajem dok je on jezikom polizao moju bradavicu. Cimnula sam se malo, stenjajući, on je zareţao dok se premještao na drugu bradavicu, lizao je grickao igrao se sa njom,prije nego što ju je jako za sisao. Poveo je ruke gore uz moje tijelo, reţući, “Boţe Bruk. Ti si me oborila i rastrgala. Primi ćeš me u sebe sad?” “Da,” zastenjala sam dok me je on širio, njegova erekcija pulsirala je snaţno dok me je namještao na leđa i zagrijavao moje tijelo. Njegove usne pustošile su moje, izvijala sam se na krevetu. Oboje smo stenjali. Trebala sam ga kao što trebam vazduh. Način na koji se naša koţa dodiruje. Način na koji mi on pristaje. Način na koji mi ruke klize preko njegove koţe. Mazila sam njegova leđa dok je on njuškao i ljubio moj vrat, a usne su radile uţurbano na meni kao da ne mogu prestati ljubiti, gristi ili lizati, radio je sva tri u isto vrijeme. “Kome ti pripadaš?” pitao je hitno i posesivno. “Tebi,” odgovorila sam. Zgrabio je moje noge i namjestio ih oko svojih kukova, onda mi je podigao ruke iznad glave, pogledao dole u mene, očima je pretraţivao moje lice, moja usta, gledajući me tamno izmučeno i gladno. Upleo je prste sa mojim i prekrio moje usne svojim. Ovako blizu njemu - pomiješanost naših jezika, tijela dahova aktiviralo je svako zadovoljstvo u mom mozgu svaki instinkt u meni je podivljao. Vatra je gorjela mojim venama. Stenjala sam, on je reţao, tijelo mi se treslo sa svakim njegovim dodirom njegovih kukova uz moje. Njegove grudi na mojim bradavicama. Njegov kurac na mom ulazu. Njegove zategnute 63

noge skoro su samljele moje butine. Naši dlanovi bili su jedan na drugom. Svaka moja pora bila je spremna za njega. Samo njega. Pustio me je i obuhvatio moje dupe intenzivno me ljubeći, prsti su mu bili topli i zahtjevni, pribliţavao me je sebi sve dok nismo bili pod pravim uglom, okrenula sam glavu nazad da bi njegov jezik mogao da dotakne ugao mojih usana. “Da...” stenjala sam. Povukao se malo i oči su nam se srele u sjenci. Potreba koju sam vidjela u njegovim očima oduzela mi je dah. On je najmuţevniji muškarac na svijetu. Zareţao je još jednom prije nego što je spustio svoje tople usne na mene dok je klizao rukom među moje noge. Okrenuo je glavu ka meni tako da sam usnama i jezikom prešla preko njegove vilice, gdje god sam liznula bilo je slatko, a on je prelazio palcem preko mog klitorisa. “Oh ovo je tako dobro...” goreća potreba je rasla u mom tijelu dok su njegovi prsti klizili u mene. Krv je počela da mi ključa, jače sam zastenjala. Stenjao je moje ime glasom koji me je izluđivao, a onda spustio svoje usne do mojih grudi ostavljajući vlaţan trag na mojim grudima. Danas su ekstremno osjetljive i šalju trnce niz moje tijelo. Lizala sam i grizla njegovu ključnu kost, izgovarajući njegove ime. Ne mogu da kaţem dovoljno. “Remi...” “Svrši za mene,” molio je dok je gurao srednji prst u mene. Grizla sam i stiskala njegova ramena dok je njegov prst stimulirao moj klitoris. Natopljena sam, miris mog zadovoljstva širio se po cijeloj sobi. 64

“Shhh bebo, pusti se za mene.” Skliznuo je niz moje tijelo i polizao moj pupak. Zatim sam ga osjetila kako je krenuo niţe. Vrisnula sam kad je polizao moj klitoris. Otvorio me je i gurnuo jezik u mene. Zadovoljstvo jurilo je kroz mene u ţelji za oslobađanjem. Onda sam svršila. Stenjala sam dok me je lizao dok sam svršavala, a onda se namjestio na koljena među mojim nogama, uzeo svoj kurac u svoju ruku i poveo ga u mene. Vidjela sam njegov mišićav organ, njegovo tijelo, koje se zabadalo u mene. Stenjala sam dok je pritiskao moj klitoris prstom i jebao me duboko svojim velikim kurcem. Talas zadovoljstva pobjegao je iz mog grla, podigla sa svoje kukove još malo. Stenjao je moje ime i nagnuo se naprijed i prosuo poljupce svuda po mom licu, “Tako si jebeno uska dušo... tako me izluđuješ.” Kad se ispraznio u meni, stali smo. Ĉula sam naša disanja, moj sopstveni otkucaj srca u ovoj tišini. Hitnost je tu, pulsira i protresa nas. Ali on je u meni. Imam ga. Ţelim da ga jebeno stisnem i nikad ne pustim. On ne ţeli da izađe iz mene - on je u meni. Tvrd i pulsirajući. Kompletno me posjeduje. Počeli smo da se ljubimo i on je potonuo malo dublje u mene, usne su mu bile primitivne i sirove, pune ljubavi, ali i delikatno grube. Osjetila sam taj poznati osjećaj cimanja u meni i zagrizla sam njegov vrat,bio je miran, čekao je da počnem da se pomjeram. Ĉekala sam, iako su mi oči bile zatvorene osjetila sam ga, divljeg dugačkog, ţivog u meni. Volim njegove bradavice, njegovu koţu, njega. Prelazila sam prstima preko njegovih 65

tamnih malja. Ĉula sam ga kako udiše zadovoljno dok sam podizala glavu i za sisala jednu njegovu bradavicu njeţno. Uzeo je glavu u moj dlan i pritisnuo je spuštajući njeţan poljubac pun ljubavi na mene. Ja sam jezikom prelazila preko njegovih bradavica. “Remi... Ne mogu čekati...” On je porastao i počeo se kretati, šaputajući dok se mazio od moj vrat i uplitao prste u moju kosu. Uska... prelijepa... moja Bruk Djums... Njegove riječi su me podigle. Niko ga nikad nije naučio kako da voli. Radio je to instinktivno. Privlačio me je bliţe, sisao me, grickao, lizao me, utapao se u zadovoljstvu zajedno sa mnom. Moje tijelo mu je pristajalo. Nisam mogla disati i sve što sam čula u sobi bila je kombinacija naših seksualnih glasova i stenjanja - a onaj koji on pravi me izluđuje. On prodire udara jako. Ja vrištim. Povlači prste u mojoj kosi, ljubi me dok nam se kukovi sudaraju nasilno, snaţno i brzo. Ja sam svršila drugi put, osjetila sam njegovu pentenciju potpuno i drţao me je čvrsto i mirnom. Osjetila sam njegovu toplotu praćenu poljupcem u moje uho dok je svršavao u mene. Onda smo se opustili, disanje nam se smirilo. Zgrabio me je povukao me je na svoje grudi dok se prevrtao, naša tijela klizila su po svili. Ţelio me je golu, ja sam ţeljela da me drţi golu. On je izdahnuo, a ja sam počela da se opuštam, onda je on napustio moj ulaz i gurnuo svoje sjeme unutra iznenadivši me. Naši instinkti su iznenada oţivjeli, moji kukovi su se nabili na njegove prste. Toplota njegovog daha stegla je moje grlo dok 66

je prislanjao usne na moju koţu. Mogu nas čuti, zvuke koje pravimo - moje stenjanje i njegovo reţanje bio mi je još veći podsticaj. Ti zvuci naveli su me da se zatresem. Nije dodirivao moj klitoris. Nije mi pruţao nikakvu stimulaciju, ali način na koji mi je mazio tijelo, način na koji je vraćao svoje sjeme u mene kao da ne ţeli da ispadne iz mene i lizao moju koţu svojim jezikom navelo je moju picu da se stegne oko njega i moje bradavice postale su tako teške toliko da je bilo teško čak i da uhvatim vazduh. Kad mi je zagrizao vrat za cvilila sam, “Oh moj boţe!” Pribio me je dole uz dušek okrenutu na stomak i nastavio njeţno da grize moj vrat, obiljeţava me dok me je jebao psećim stilom. Cijelo vrijeme pokušavala sam da nađem snagu da se pomjerim. Pokušavala sam da udahnem, tjerajući svoja pluća da prorade. Spojena sa svilom, prevrnuo se i iskoristio je jednu ruku da me povuče sa sobom, koţa nam je bila vlaţna od napora. Grudi su mi bile toliko pune ljubavi, a tijelo tako dobro iz jebano, da sam se osjećala iscrpljenom i ţiva kao izlazak sunca. Potegla sam se po njemu i obuhvatila njegovu vilicu. “Da li ovo boli?” pitala sam lagano milujući ljubičasto područje oko njegove sljepoočnice. Prije nego što je stigao da odgovori, ja sam spustila poljubac preko svake modrice i pitala se da li je ikada bio poljubljen tamo gdje je bio povrijeđen. Pa sam ga ja ljubila, na svaku povredu, a onda sam poljubila onu na njegovoj usni, jedva je dodirujući. Odmakla sam se i nasmijala mu se, “Da li si mislio na mene prije nego što si me imao? Da li si se pitao da li postojim? Kakva ću biti?” 67

Zadjenuo je pramen kose iza mog uha i proučavao moje lice. “Ne,” “Nisam nikad pomislila da bi se mogla zaljubiti. A ti?” “Nikad,” rekao je opet, te seksi plave oči bile su pune ţelje. Povukla sam prst po njegovoj sljepoočnici, sve do kose. “Šta si mislio tada? Kada si bio sa tim ţenama.” “Samo sam uzimao šta mi je potrebno i bio zadovoljan sa tim.” Provukao je ruku kroz moju kosu. “Ali, da sam znao da postojiš, progonio bih te, uhvatio bih te i oteo.” “Ali zar nije upravo to ono što si uradio?” pitala sam sa osmjehom. “Upravo” - lupnuo je svoj nos sa mojim, plave oči su mu se caklile - “Sam to uradio.” Uzdahnuvši spustila sam glavu na njegovo rame i prelazila prstima preko njegove bradavice. On je najbolji krevet. Leţi na leđima, jedna ruka mu je pod jastukom, druga prelazi njeţno preko moje kičme, a ja sam raširena svuda preko njega, moj stomak je na njegovim butinama, grudi na njegovim pločicama, a glava na njegovim grudima. Mirisao je na drugačiji sapun svaki put, od toliko mnogo hotela koje smo promijenili, a usput uvijek je mirisao na sebe. Tiho prelazila sam prstima gore po njegovim bicepsima lagano ih masirajući, “Jel sad bolje?” pitala sam dok sam mu masirala mišiće, a onda sam se sjetila da je sav sjeban. Dođavola. Ali rekao je, “Da.” Kao da nije ništa i prevrnuo me na stranu. Momentalno sam postala hiper svjesna čim je krenuo da manerviše sa mnom. Privukao me je bliţe, a ja sam zastenjala 68

čim mi se maca krenula stiskati, njegovo veliko tijelo bilo je toplo i tvrdo pored mene. Povukao je moju kosu unazad dok je rukom prelazio preko mojih krivina. Liţe me, mazi me, prelazi rukom preko mog tijela dok u isto vrijeme svojim jezikom prelazi preko mog uha, vrata sve do ključne kosti. Remi je rastao bez ljubavi, bilo kakve ljubavi. On je bio sam čak i u svojim naglim promjenama raspoloţenja. Bio je sam kad je padao. Jedini put kad sam ja zaista pala bilo je na olimpijadi, a kad je on izgubio titulu prošle godine, otišla sam i opet nije imao nikog da mu pomogne. Ali ipak on je inspirisano nastavio dalje. On je tako kompletan i nepredvidiv, bojim se toga čak i kad dajem sve od sebe ovom čovjeku, on će me uvijek imati, ali on nikad zaista neće biti moj. “Gladan sam,” rekao je na moje uho, onda je ustao sa kreveta i obukao svoj donji dio pidţame. “Oh, ne, ţelim da spavam...” zastenjala sam i obgrlila jastuk dok me je on hvatao za člankove i povukao me dole do dna kreveta. Dođi da jedeš sa mnom, mali dinamitu.” “Neeeeee...” povukla sam jastuk sa sobom dok je on mene vukao niz krevet u mom posljednjem pokušaju da ostanem u krevetu, zakukala sam, “ugoji ću se zbog tebe.” Sa tihim seksi glasom podigao me je i odvojio od jastuka, onda ga je bacio u stranu i poljubio me. “Prelijepa si.” “Svaka prelijepa ţena na svetu je lijepa, jer spava,” protestovala sam umiljato u isto vrijeme sam se mazila od njegov vrat. 69

Zgrabio je jednu od njegovih majci i predao mi je. Sklupčala sam se dok nas je nosio ka dnevnoj sobi apartmana, onda me je spustio dole na stolicu i potraţio svoju hranu. Donio je dva tanjira jedan natrpanm a drugi manje napunjen. Onda je sjeo preko puta mene i lupnuo u svoje krilo intenzivno me gledajući. Naslonila sam se nazad u stolici i krenula jesti hranu. “Imamo veoma loše navike za jelo. Da me odvedeš u restoran ne bi mogla jeste u tvom krilu ljudi bi pomislili da imamo probleme.” Stavio je zalogaj u usta i za mumljao. “Koga je briga?” “Savršena poenta.” Pojeli smo do kraja, gledala sam ga preko puta sebe sa tim tetovaţama na bicepsu kose u delikatnom neredu i plavim očima. Boţe bio je boţanstven. On je sve. Što ţelim na ovom svetu. Baš tu na toj stolici. “I ovo baš nije udobno kao i ti priznajem ti to.” Rekla sam i pokazala na stolicu. Podigao je obrvu, oči su mu divlje zasijale. “Prestani igrati da si teška za imati Bruk. Već te imam.” Bacio je papirnu salvetu na mene. Ja sam zgrabila drugu i bacila je ka njemu. Spustio je viljušku i pruţio ruku da privuče moju stolicu. Vukao me je po podu, i čim je mogao da obmota ruku oko mog struka, ja sam za cičala kad me je prebacio. “Smesti se sad. Oboje te ţelimo ovdje.” Uhvatio je moje lice i okrenuo me, usne su mu se izvile u njeţan osmjeh dok je pregledavao moje lice sa novim intenzitetom. “Da li smo sad ok?” Prelazila sam prstima preko njegovog vrata i srela njegov pogled. “Uglavnom još sam ljuta na sebe. PovrIJeđena sam i ljubomorna... nema smisla u mojoj glavi, ali ostatak mene ne 70

sluša. Samo nisam očekivala da ću imati toliko muke da provalim kako sve ovo da prevaziđem.” “Prevaziđi znajući da te volim, eto tako prevaziđi. Ja te jebeno volim,” za šištao je. “Najviše bih volio da ti kaţem da se ništa nije desilo,” priznao je zaista izmučen. “Postoji samo jedna ţena za mene i ubio bih čak i sebe zbog tebe.” Djelovao je kao da to misli, a onda je spustio svoje plave oči na mene. Kunem se da nisam ni pomislila da ću ga toliko voljeti upravo sada u ovom trenutku. “Oprosti mi, ja opraštam tebi mali dinamitu. Opraštam ti prIJe nego što me i pitaš da ti oprostim što si me ostavila. Nisam bio svoj kad si me ostavila, dušo, koji god je dio mene ostao... to nisam bio ja.” Moje srce se steglo kad sam ga pogledala. Podigla sam komadić hrane sa dva prsta kao mirovnu ponudu i ponudila mu je, hranila sam ga. Očiju punih sjaja, uzeo je sve u svoja usta, uključujući i pola mog prsta, lizajući ga. I dalje je sisao moj prst iako je progutao hranu, onda je uzeo komad karfiola i nahranio me i dok se karfiol topio u mojim ustima ja sam također za sisala njegov prst. Volim kako se njegove oči presijavaju dok to radim. “Volim te, ali nemoj nikad dozvoliti da te udaraju namjerno kao večeras,” rekla sam mu emocionalnim glasom, dok sam prelazila prstom preko njegove usne, osjećajući kako se pomjeraju pod mojim dodirom dok šapuće. “Neću dok me ne natjeraš.”

NAŠ SVET KNJIGA

71

5 Poglavlje POKLON Sunce se probija kroz prozore. Remington nije u sobi. Okrećem se ne bih li ga ugledala u našoj slatkoj maloj kućici, ali ne vidim ga nigdje. Natjeram se da ustanem iz kreveta i obučem šorc za trening, sportski brus i majicu. Nakon što se osvjeţim, uzimam patike i bosonoga krenem u kuhinju da nađem Dajanu. “Dobro jutro, Bruk.” Ona govori veselo. Volim što uvijek nosi sa sobom svoje kecelje kad putujemo i svakom hotelu u kom odsjedamo daje kućnu atmosferu. Putuje čak i sa svojim zelenim, keramičkim posudama onim koje ne sadrţe aluminijum, tako da je Remingtonova hrana potpuno zdrava i čista. “Hmm, divno miriše.” Govorim dok kruţim okolo traţeći nešto za doručak. “Samo izvoli. Tejt je traţio da odvojim tonu hrane za tebe. “Podignem posudu punu slatkog krompira i navalim. “U koliko sati je otišao?” “Pit je došao po njega prije samo nekoliko minuta.” “Pit? Ne i Rajli? U koju je teretanu otišao?” čuje se kucanje na vratima, dok liţem kokosovo ulje sa prstiju koje je Dajana koristila da napravi preliv pa krenem da otvorim vrata. “Bruk Dumas?” Pita ţena ispred mene koja drţi paket srednje veličine umotan crvenim ukrasnim papiromm ali bez mašne. “Da?” 72

Osmjeh joj se širi. “Gospodin Tejt je poslao ovo za vas.” Daje mi kutiju dok zurim u nju u nevjerici. “Remington mi je poslao ovo?” pitam glupavo. “Da, gospođice. Uţivajte.” Gurnem vrata nogom dok odlazi, jer su mi ruke pune dok nosim kutiju sa iznenađenjem koje mi je Remi poslao. O moj Boţe. Tako je nepredvidiv. Ne zavodi me samo muzikom, vragolastim plavim očima, razbarušenom kosom, jamicama i neodoljivim mirisom, nego mi još kupuje i poklone? Iste sekunde otvaram kutiju i bacam poklopac i vidim samo mnogo bijelog papira za pakovanje. Gurnem ruku kroz njih i osjetim kako me nešto golica po prstima. Mršteći se izvlačim ruku, a sa njom i na njoj i tri velike škorpije. Na trenutak, sve je kao usporen snimak. Sve. Savršeno dobro vidim kako mi se insekt penje uz ruku. Vidim duge, podijeljene repove. Sami otrovni vrh na repu i osam nogu koje se kreću po mom laktu. Također kroz vrtoglavicu vidim i tri crne tačke na njihovim glavama, kao da imaju tri oka. Da li škorpije imaju tri oka? Odjednom, sve mi postaje jasnije. U djeliću sekunde. A onda u sljedećem trenutku postanem svjesna još nečega. Da je ovo jedan od najvećih ŠTA DOĐAVOLA momenata u mom ţivotu. Padam unazad i šutiram kutiju. Preko deset drugih škorpija izlazi iz nje dok pokušavam da otresem sa sebe one koje su već na meni. Srce mi je u grlu i ne mogu da dišem dok kuca ludački, a u meni raste histerija. “SRANJE! SRANJE! DAJANA!” 73

Imam škorpije. Škorpije. Puţu po meni. Po mojoj jebenoj ruci! Ogromne su, kao pola moje pesnice, svaka ima osam nogu. Ozbiljno? Samo osam nogu? Osjećam hiljadu njihovih nogu na sebi! Osjećam im noge na svakom centimetru svoje koţe. Počinjem da se tresem i grčim kao luda na podu i vrištim kao osjetim prvi ubod na podlaktici. “O BOŢE! DAJANA!!!” A onda osjećam i četvrtu kako mi se penje uz nogu i shvatam da cijelo ovo vrijeme Dajana vrišti histerično. “Bruk, o moj Boţe! Neka neko učini nešto!” “SKINI IH SA MENE!!! SKINI IH DAJANA!” Ne znam zašto vičem nekontrolisano kao da će ih to zaplašiti. Plašeći se da ih dotaknem rukom, uvrćem se i okrećem na podu, kad osjetim mlaz hladne vode na sebi. Udahnem naglo dok gledam Dajanu kako trči ka kuhinji da naspe još jednu kofu vode, a onda je prosipa na mene. Ali škorpije su i dalje tu. Pruţim ruku i pokušam jednu da skinem sa sebe, ali me bocne repom. Pogodila me je u palac. Iste sekunde osjetim uţasan bol dok ostale puze po meni. Puze. Po meni. Ne znam da li su ove ţivotinje izgladnjivane ili drogirane. Penju se po meni skoro kao i pauci, brzo i fanatično. Jedna zamahuje repom i ubada me u koţu iznad lakta. A onda opet isto radi. Bol mi probada cijelo tijelo. Osjećam još jedan ubod na ruci i prestajem da se vrtim i potpuno se zaledim u mjestu. Osjećam uţasnu ţelju da bjeţim. Ali ne mogu da se pomjerim, ne mogu da se borim, tijelo mi se koči, paralizovana sam od straha dok u meni sve vrišti od straha. Toliko se plašim da počnem plakati bespomoćno. Na podu sam, grcam od suza i jedina stvar koja se pomjera ne meni su noge ovih odvratnih stvorenja. Ĉujem Dajanu kako 74

vrišti drhtavim glasom na telefon. “Vraćajte se nazad! Vraćajte se molim vas!” nastavlja da ponavlja jednu te istu stvar, iznova i iznova, a onda odjednom otvara vrata sobe i vrišti niz hodnik “REMINGTONE!” Sve mi je mutno pred očima i nakon nekoliko trenutaka ili minuta, nisam sigurna, vrata se otvaraju uz tresak. Kroz suze, vidim njega i mogu da zamislim šta vidi ispred sebe. Škorpije su po meni cijeloj, a ja ne radim ništa, samo leţim i plačem kao beba, uplašena kao nikad u svom ţivotu. Pogled mi se magli od nečeg sasvim drugog, ne od suza i pitam se da nije zbog otrova. Šokovi mi potresaju cijelo tijelo. Osjećam kako neko skida škorpije sa mene golim rukama, jednu za drugom, dok se ja gušim od suza. A onda me on uzima u naručje, snaţne ruke drţe moje tijelo - da li je moje? Da li je ovo tijelo što se raspada moje? Tresem se u agoniji od bola. Pokušavam da se popnem još više uz njega, kao da je drvo, i steţem ga oko vrata dok jecam, pokušavam da dišem, udišući njegov miris kao da je to jedini način na koji ću ponovo prodisati. I sam teško diše. Šake su mu stegnute u pesnice na mojim leđima i sav se trese. Onda počinje njima da prelazi niz moja leđa gore – dole. Jednom rukom mi grabi lice i palcem briše suze. “Imam te.” Procijedi kroz zube, steţući me grubo uz sebe. “Imam te. Imam te.” “Ţena je došla kucajući na vrata!” Dajanin glas drhti mahnito od suza. “Rekla je da je Remi naručio kutiju za Bruk!” “Isuse!” Pit govori zgađeno, “Nećemo ih bacati Dajana, moramo da provjerimo koja su vrsta. Pozovi hitnu pomoć i daj samo da zgnječimo gadove, dodaj mi tiganj!” 75

Remingtonov glas je hladan i grub na mom uvetu. “Ubi ću ga:“ obećava mi. “Kunem se Bogom, ubi ću ga polako i mučiti.” “Sačuvaj sve to za ring, Rem. Sabotiranje tvog šampionata mu i jeste cilj.” Pit govori između lupanja tiganjem. Remington bijesno izgovara kroz zube. “Gdje su te ujele? Kaţi mi tačno gdje i isisa ću sav otrov iz tebe.” Borim se za vazduh kao da mi grlo otiče. “Ja... s.... svuda...” “Ne bi trebao da sisaš to, pusti me da pogledam rane.” Pit govori. Samo što se ne uvučem u Remingtona i on steţe ruke oko mene dok me lagano ljuljuška, cijelo tijelo mu se trese koliko i moje dok mi šapuće na uho. “Imam te, mali dinamitu. Imam te u svojim rukama.” I u glasu mu čujem koliko se trudi da savlada sopstveni bijes. “Rem, pusti me da je pogledam.” Pit moli. “Ne.” Zajecam i ščepam Remija još jače, jer znam da ako ću umrijeti, ovo je način na koji to ţelim da se desi. O moj Boţe, hoću li umrijeti? Ko će se brinuti o njemu? “Ne puštaj me, ne puštaj me.” Jecam. “Nikad.” Obećava mi. “Prema guglu, to su potkornjak škorpije. Otrovne su, ali ne i smrtonosne.” “Drţi se za mene.” Remi šapuće, a onda smo u pokretu. Sve oko mene je mutno. Jezik mi je zadebljao. Pljuvačka u ustima gusta. Ne mogu da dišem. Tresem se dok me podiţe i imam uţasan osjećaj kao da me struja udara iznutra. “Gdje je dođavola vodiš Tejt?” Remingtonovo reţanje vibrira uz moje grudi i nekako me smiruje u ovom bespomoćnom stanju. “U jebenu bolnicu, idiote.” 76

Ĉujem udaranje vrata kad ih sa treskom otvori svom snagom, a onda i škripanje kao da su ispala iz leţišta. Zatim smo opet u pokretu... čujem kako teško i ubrzano diše... Pit doziva iza nas. “Druţe, Dajana je upravo pozvala hitnu pomoć, hajde da se svi smirimo i damo joj lijek protiv alergije.” “Ti. Se. Smiri. Pite.” Nastavlja ubrzanim korakom i čujem mu u glasu da se jedva kontroliše. Pomisao koliko ga ovo uznemirava i da bi zbog toga mogao upasti u maničnu epizodu me baca u još veću paniku. “Dobvo sam.” Kaţem mu, a onda registrujem sopstveni glas. Zvučim tako glupo. Moţda mi neke moţdane ćelije otkazuju zbog otrova. Ne mogu da izgovorim slovo R. Pokušam da kaţem ponovo. “Dobvo sam, Remi...” O moj Boţe. Remington se ukopa u mjestu, i mogu da osjetim njegov pogled na sebi, ali su moje oči zamagljene, a onda ga čujem. “JEEEEBOOOO TE!” Lift je stigao. Kad se vrata potpuno otvore, Rajlijev glas dopire do mene. “Dobro šta se dešava? Trener te čeka u teretani, Rem...” naglo zastaje. “Ţive škorpije,” Pit objašnjava Rajliju. “Otrovne, ali ne smrtonosne.” “Ne mogu da dišem,” kaţem naglas. Počinjem da histerišem. Po prvi put u ţivotu ne razumijem šta mi se dešava u tijelu. “Otrov se širi kroz nervni sistem, ali ne ulazi u krvotok. Pokušaj da ostaneš smirena, Bruk. Ove potkornjak škorpije su gadna stvorenja. Osjetiš li noge?”

77

Odmahujem glavom. Jezik kao da mi je od metala. Svako mjesto gdje sam ubodena toliko boli da mi je lice u konstantnoj grimasi dok se borim za dah. Pit pruţa ruku. “Pusti me da vidim...” osjećam kako mi Remi uzima ruku i ispuţi je prema Pitu kako bi je pogledao i šapuće, “Ubi ću ga.” “Biće sve u redu Bruk,” Pit govori. “Imao sam i sam jednom iskustvo sa njima. Uţasno je, ali se stvarno ne umire od sjeverne američke škorpije.” Klimnem glavom i drţim se beznadeţno za te njegove riječi. Dajana nas doziva sa vrata sobe. “Ima poruka! Okrenula sam kutiju naopačke i unutra ima poruka!” “Šta piše?” Pit pita. Zatim čujem šuškanje papira dok čita. “Poljubila si me. Sad si i sama poljubljena od strane Škorpiona. Kakav je osjećaj imati moj otrov u sebi?” Remingtonovo cijelo tijelo se ukoči. Mogu da osjetim promjenu u načinu na koji me drţi. Do ovog trenutka je bio zaštitnički i vlasnički nastrojen, a sada odjednom... ţeli da se bori. Slika mi se stvara u glavi: stojim pred tim oličenjem groznoće i ljubim njegovu odvratnu tetovaţu kako bih vidjela svoju sestru. Zaječim kad osjetim novi nalet mučnine u grlu. “Pite, video sam njegove ljude dole u predvorju, mislim da je u hotelu.” Rajli govori. “Drkadţija je vjerojatno u prizemlju i čeka Remingtona!” “O i te kako dolazim!” Remington zagrmi. “Mrtav je čovjek!” eksplodira. Zatvaram oči dok me njegova burna energija okruţuje i znam, ma koliko se trudio da ostane plav... Remi je već crn. 78

Usne su mu na mom uvetu i šapuće dok mi drţi ruku na potiljku. “Moram nešto da obavim sada. Volim te, jebeno te volim do ludila. Vratiću se i učini ću da budeš dobro ponovo u redu?” Klimam glavom iako se osjećam uţasno. Tijelo mi se još uvijek nekontrolisano potresa. Zagrizem usnu snaţno kako bih se fokusirala na taj bol, ali ništa se ne moţe porediti sa bolom koji izazivaju ujedi. Trudim se da budem hrabra, ali prisjećam se škorpija na sebi... na mom tijelu... njihovih ruţnih tijela, repova... tri crne tačke na glavi... stresem se u njegovim rukama i osjećam da ću povratiti. “Zašto se trese ovoliko prokletstvo?!” Remington pita dok se ponovo pokrećemo. “Nervni sistem je napadnut. Ujele su je nekoliko puta, pa je sigurno u velikim bolovima. Hajde da joj damo nešto protiv bolova dok ne stigne hitna pomoć.” Koliko mogu da primijetim, krećemo se prema sobi i Remi me spušta na nešto mekano. Jedva nazirem nešto plavo i mislim da je u pitanju kauč. Sklanja mi kosu sa lica i mogu da osjetim njegove oči na sebi. “Idem sada da ga zgnječim.” A onda nestaje, poput uragana koji uništava sve na svom putu. Mozak mi je potpuno zablokirao od šoka koliko je brzo donio ovu odluku i koliko je zvučao smireno, da na trenutak ubjedim sebe da je samo otišao da mi donese nešto protiv bolova. “Prokletstvo, potpuno je hiperaktivan, Rajli kreći za njim dok nije ugledao Škorpiona ili nekoga od njegovih ljudi Dajana! Nađi neke hladne obloge i pozovi hitnu sluţbu! Mi moramo ići po tog čovjeka!” 79

Posljednji put kad sam vidjela Remingtona u maničnoj epizodi, Pit mu je zabio injekciju sa sedativima u vrat i kad im čujem korake na tepihu kako se udaljavaju odmah počinjem da vičem. “Pite, da se nisi usudio pa mu ubvizgas nefto u vvat!” onda zastenjem, okrenem glavu i počnem da povraćam. *** HITNA POMOĆ je došla i otišla, još prije pola sata, a mi još uvijek čekamo, sa ostacima od škorpija pobacanim u posudu i ostavljenim u kuhinju. Rečeno mi je da uzimam lijekove protiv bolova i alergija, stavljam hladne obloge i da zovem ukoliko se stanje pogorša, a u tom slučaju će mi dati protiv otrov. Sad kad sam uzela lijekove malo mi je bolje. Pored sebe imam kantu za smeće u slučaju da počnem ponovo povraćati. Osjećam se kao da sam povratila pola svoje teţine. Dajana mi trenutno stavlja led na ujede kako rane ne bi otekle, ali i dalje osjećam mini šokove. Pomalo sam ošamućena zbog lijekova, ali bar se otok na jeziku smanjio. “Rekoh ti da taj čovjek ima najcrvenije dugme za samouništenje koje sam ikad vidjela.” Dajana govori tiho dok pritiska oblogu na moju ruku. Podsjeća me na moju majku i odjednom sam toliko nostalgična za svojom kućom da poţelim da se isplačem. Ali pravi dom koji mi zaista nedostaje je onaj uz čovjeka koji je otišao u prizemlje da ubije boga u bolesnom gadu koji mi je ovo uradio. “Molim te ne dozvoli ni da vidi Škorpiona,” govorim očajnički, “Ako mu opet sjebem sve ovo...” 80

“Nisi mu ti ništa sjebala Bruk.” Dajana me razuvjerava. “Ti ga voliš. Jedina si ţena koju je ikad volio i koja ga je prihvatila takvog kakav je. Nije odrastao uz ljubav. Bio je odbačen i guran u stranu. Šta misliš, koliko jako će te braniti?” Oči mi magle od suza i glas mi je isprekidan. “I ja ţelim njega da od branim, a ne mogu ni da stojim na sopstvenim nogama.” Kaţem, jer počinjem da saţalijevam samu sebe. Skoro je prošao sat vremena dok se momci napokon pojave, a moji nervi su pokidani. Leţim na strani na kauču očiju zatvorenih, omamljena lijekovima, kad čujem nejasne zvukove sa druge strane vrata. “...pridrţi vrata...” Srce mi umire. Kunem se da umire. Jer ne postoji drugi razlog da ti neko pridrţi vrata osim ako su ti ruke zauzete, jer i sam drţiš nešto. Nešto veliko, nesmotreno i prelijepo. Zadrţavam dah dok Dajana kreće da im pomogne sa vratima, a onda ih vidim. Ne njih - njega. Remija. Pit i Rajli otpuhuju i mršte se dok ga unose unutra, stopala mu se vuku po podu, glava visi na ramenima. Sve što vidim je njegova tamna kosa i bijes i osjećaj posesivnosti su mi toliko jaki da je jedini razlog zašto ne skačem na noge iste sekunde to što još uvijek ne osjećam jedno od svojih stopala. “Seronje jedne!” zaječim. Samo pogledaju jedan u drugoga i ne govore ništa, a onda čujem njegov ne razgovetan, ali još uvijek odlučan glas “Moram da vidim Bruk.” “Drţi se druškane.” Pit govori bez daha dok ga okreću u pravcu glavne spavaće sobe. 81

“Trebam je.” Remi ponavlja tihim, nejasnim glasom. Dajana mi pomaţe da se podignem na stopala i krećemo za njima. Kunem se da mi je srce u grudima kao papirni smotuljak. Mrzim kad mu udaraju te sedative u vrat! Drţeći ruku oko mene, Dajan mi pomaţe da dođem do sobe i nalazim momke unutra kako skidaju Remingtomnu svu odjeću, ostavljajući ga samo u sivim boksericama. A onda se bore da ga smjeste u krevet. “Idi ti sa druge strane.” Pit govori pa ga Rajli povuče na drugu stranu kreveta. “Rem, šta ćemo da radimo sa tobom druţe, ha?” Pit prekorno govori dok ga namješta u krevetu. “Bruk!” Remington bijesno zareţi. “Stiţe, čovječe!” Pit govori kroz smijeh. Bore se da ga namjeste na krevetu tako da je okrenut prema meni. Namjeste mu jastuk ispod glave i vidim da su mu oči napola otvorene. Fiksira ih na mene dok mi Dajana pomaţe da se smjestim i potpuno su crne i skoro divlje kad me ugleda. Još uvijek sam zaprepaštena koliko brzo mogu da se promjene, te njegove prelijepe oči. Kako mu je tijelo u stanju da u roku od samo par minuta napravi toliku promjenu. Snaţne, velike ruke su mu nepokretne pored tijela, ali prsti mu se grče kao da ţeli da me dotakne. I odjednom i moji prsti gore od ţelje da dotaknu njega i utješe ga. “Dobro?” promuklo mi se obraća, pogleda burnog, tamnog i divljeg od frustracije. I sama mogu da osjetim njegovu frustraciju. Ţelio je da ode i odbrani me, a oni su ga zaustavili. Osjećam mu bijes dok se namještam na krevetu i pokrivam nas oboje do struka. 82

“I više nego dobro.” Kaţem njeţno dok stavljam ruke na njegova široka ramena i prstima mazim kosu. Osjećam kako ga tenzija popušta dok zatvara oči i opušta se. Stavljam lice u njegovu kosu i očajno uvlačim miris u pluća, drţim ga čvrsto dok se naginje na mene. Okrećem se i namjestim mu glavu na svojim drugima. “Toliko te volim.” Kaţem mu pored uveta. “Probudi se brzo, u redu? Imam te sada.” “Biće ovo teška sezona.” Ĉujem Pita kako govori. Klimam glavom u razumijevanju, ali ne mogu da skinem oči sa njega, trepavice mu stiţu do jagodica, usne su mu blago otvorene. Prelazim prstima preko tog dječačkog lica i grube vilice. Rajli govori. “Odoh po trenera u teretanu da mu javim da naš momak ne dolazi danas.” Pit me posmatra dok polako počinjem da masiram Remijevu glavu, a onda mi donosi još vode i pakovanje leda, dok Dajana govori da odlazi da počisti kuhinju. “Kako si?” Pit me pita. Klimnem glavom. “Bolje sad posle lijekova.” Šapnem. A onda dodam. “Ţao mi je što sam vas nazvala seronjama.” “Ţao mi je što smo morali da... ali on je bio dole. Drkadţija.” Usne mu se izvijaju u bijesnu grimasu, dok me pomalo neobično posmatra. “Ti si jedina koja ga smiruje, Bruk, ali si ujedno i njegov najveći okidač.” Pit uzdiše dok zuri u prelijepu baštu kroz prozor naše sobe. “A Škorpion zna da ima nešto u vezi tebe zbog čega Remington ludi. Nastavi će da ga provocira. Pokuša će da ga jebe u mozak i izvuče Remingtonove duhove napolje.” 83

“Ne smijemo to dozvoliti, Pite. Ne smijemo dozvoliti da se iko zajebava sa njegovom glavom.” Ljubim Remija u čelo i šaljem svu svoju ljubav u njegov prelijepi mozak, tiho mu dajući obećanje , nikome neću dozvoliti da se zajebava s´ tobom.” “Remington nikad nije bio jači nego sada“ Pit kaţe. “Ali ti si njegova velika slabost. Izgubio bi zbog tebe, odustao zbog tebe. Ubio bi zbog tebe. Predozirao se sedativima zbog tebe.” Obrišem suze sa lica i privučem Remijevu glavu bliţe svojim grudima. “Pite, molim te nemojte više da mu dajete sedative, moramo naći neki drugi način.” “Druţe, ima snage za petoricu. Kako misliš da ga iko zaustavi? Dozvoli da ti objasnim nešto, ukoliko Podzemlje odluči da dozvoli da posljednja borba bude borba do potpune predaje...” Vrti glavom i ustaje. “Kako to misliš? Šta znači to - do predaje?” Gleda me sa strahom u očima i uzdiše. “Ništa. Ali Remington ţudi za Škorpionovom krvlju. Ĉastan je čovjek, ali neće imati milosti prema tom idiotu - i ako dobije priliku da ga ubiju u ringu- bolje odmah da znaš da će to i uraditi.” Odlazi do vrata. “Sad me pusti da idem da nam traţim drugi hotel.” Klimnem glavom i šapnem. “Hvala.” Onda se okrenem ka svom velikom lavu. “Hajde da se udobno smjestimo.” Kaţem Remiju. Svučem svoju odjeću drhtavim, nespretnim rukama, a onda skinem i njemu donji veš, jer znam da je uvijek gol u krevetu. Zatim mu vratim glavu na svoje grudi i počnem da mu mazim kosu. Poljubim mu sljepoočnicu. “Imam te sada.” Diše mirno i uravnoteţeno. Prsti mu se pomjeraju pa mu uzmem ruku i stavim je oko svog struka. “Voliš li da me drţiš ovako?” pitam njeţno, ne očekujući odgovor. U šuškam se i stavim ruke oko 84

njegovih ramena i u glavi imam sliku njega u bolnici kako leţi na krevetu kad sam ga ostavila. Crnog i zbunjenog, maničnog, očajnog da mi nešto kaţe. A ja sam se previše plašila da ostanem... Oči mi se opet pune suzama i odjednom me sve boli, ne samo rane od ujeda, nego cijelo tijelo iznutra. Gutajući teško, stisnem ga jače i zagnjurim lice u njegovu kosu, ljubeći ga grozničavo nekoliko puta, gdje god mogu da dohvatim. On mirno diše, ali ja se još gušim zbog svega što se desilo. Sve što znam je da prestane da boli kad ga dodirnem, kad ga udahnem, dok ga gledam. Prelazim rukama preko snaţnih mišića na njegovim ramenima, a onda se nagnem i poljubim mu ušnu školjku, pa sljepoočnicu. Divno miriše, zavodi me, spuštan glavu niţe i mirišem mu vrat, dok prstima prelazim niz njegova leđa, preko trbušnih mišića, ljubim mu vilicu... Mrmlja nešto nerazumljivo, prsti mu se trzaju. Rukama mu obuhvatim vilicu i njeţno mu ljubim usne “Hvala što me braniš, ali neću dozvoliti da uništiš svoje snove zbog mene.” Kaţem mu. Nastavljam da prelazim prstima preko njegovih leđa, grudi, vrata, ruku, sagnem se i ljubim mu mjesto na vratu gdje puls mirno otkucava. Napravi čudan zvuk i pitam se o čemu li razmišlja. Ĉuje li me? Mislim da, da. Uzimam njegov iPad i svoje slušalice, kako bi mogli da ih dijelimo i potraţim pjesmu koju sam ţeljela da mu pustim. Stavim jednu slušalicu u njegovo uho, a drugu u moje i pustim mu od Goo Goo Dolls “Stay whit you.” Uzimam mu ruku u svoju i ljubim zglobove, mazeći mu kosu u isto vrijeme, dok slušamo, a pjesma čini da zaboravim da me sve boli kao da još uvijek u 85

sebi imam ţaoke škorpija. Drţim ga dok slušamo. Moj fajter. Bori se protiv svega, čak i protiv samog sebe, ali volim što se nikad nije borio protiv ljubavi prema meni. *** On je potpuno hiperaktivan. Dva dana nakon Poklona - kako smo odlučili da to zovemo - bilo je u svim vijestima da su podzemni borac poznat kao Škorpion i njegov tim, uhićeni i da su protiv njih podignute optuţnice zbog štete koju su počinili u motelskoj sobi uslijed eksplozije koju je prouzrokovao dinamit. Da. Dinamit. Kada sam pitala Pita i Rajlija šta se desilo, samo su mi rekli da Remington nikada ne ostavlja poruku bez odgovora. “Mogao je pokušati uraditi nešto što bi Škorpiona izbacilo sa takmičenja, ali on očito ţeli ovo da završi sa njim u ringu.” Sada je Pit dobio neki uređaj da me štiti tokom slijedeće borbe i ja se nadam da ću i ja nositi nešto sa sobom u slučaju da moram razbiti bilo šta što je povezano sa Škorpionom. Ritmični zvukovi Remijevog udaranja vreće odjekuju u velikoj teretani i danas zovemo sve, da osjete magiju. Uvijek znam kada Remi ima dobar dan u teretani, tako što se soba ispuni njegovom energijom. On me ispiriše, on ispiriše svakoga ko je u blizini. Njegova vatra pali našu vatru. To je opipljivo, kao uţe kada šiba vazduhom. Remingtonova energija je tako moćna, mogu je pomirisati, mogu je okusiti. Trener prolazi oko prostora gdje Remington trenira i danas je glasan, valjda zbog te energije. Rajli ga gleda iz blizine dok zamahuje šakama u sjenku, a ja sam provela dva sata na traci za 86

trčanje, gledajući u Remijevom pravcu i inspirišući se iz načina na koji on obavlja svaki atletičarski zadatak. Sada se isteţem, moje je tijelo, koje je još uvijek prekriveno Škorpionovim ugrizima, rašireno na podu dok radim yogu. Još uvijek se sjećam kako sam se budila usred noći zbog uboda, mala bašta ispred naše sobe je bila prekrivena mrakom. Mali ubodi boli kruţili su mojim tijelom kada sam odjednom osjetila Remingtona kako me vuće prema sebi i počinje prekrivati ugrize mojim melemom. Boţe. I njegov glas, tako spor, malo ošamućen zbog sedativa, ali tako njeţan i zabrinut kad kaţe, “Pogledaj se.” Rekla sam u potpunoj nevjerici, “Pogledaj mene? Pogledaj sebe!” I nasmijali smo se očajno. Moj smijeh je bio čisti blef, zato što, iskreno, on je izgledao lijeno i opušteno, njegova hiperaktivnost i nije bila toliko vidljiva zbog ubrizgavanja lijekova. Nije izgledao mizerno ni na jedan način, niti formom, niti kondicijom, kao što sam se ja osjećala. Iz Remingtona curi snaga. Ĉak i kada spava. Lav koji spava je i dalje jebeni lav. Sada se razbija u teretani, a ja sam u psećoj pozi kada odjednom čujem kako je prestao da udara vreću. Nenaviknuta na tišinu, diţem glavu iz poze u kojoj sam se nalazila, glava mi je bila između ramena i poda i provirim prema njemu. On gleda u moju guzu koja je podignuta u zrak. U meni se dešava nešto čudno i ja se ispravljam i šaljem mu osmijeh. Njegove jamice se pojave i onda diţe svoje ruke i opet nastavlja sa zamahivanjem, udarajući svoju vreću iznova i iznova. Volim način na koji on trenira. Svaki moćni udarac sleti ravno i u mrtvi centar, a njegovo lijepo lice ima taj tihi izgled pun koncentracije koji smatram tako seksi. Njegovi bicepsi se 87

definišu dok udara u vreću konstantno, tako je fokusiran na ono što radi, čujem ga kako nekad zareţi na vreću, nisko i duboko iz njegovog grla. Puf! Puf! Puf! Trener je ovog poslijepodneva bučan i čujem ga kako zagalami, “Nećemo prihvaćati nikakva sranja ove godine. Ništa nećemo dati. Uzimamo samo ono što je naše!” Remington na to ne odgovora, osim što udari jače. “Trebat će nam teţe vreće za udaranje, ako ţelimo da budemo šampioni, Rajli,” Trener govori sa jedne strane gledajući u vreću, stojeći suprotno od Rajlija koji zapisuje bilješke. Volim kako Trener Lupe koristi tu riječ “mi” kao da je i sam u ringu, boreći se zajedno sa Remijem. Ha. Kao da tom čovjeku treba ikakvo podučavanje. “Kako misliš?”dobacuje Rajli, pokazujući na ogromnu i tešku vreću koju Remington trenutno udara svojim pesnicama. “To je vreća od 270 poundi, ne postoji teţa.” “Vrti se previše.” Trener vikne, klimajući svoju ćelavu glavu. Rajli se nasmije i pokaţe prstom na Remingtona. “Prebacimo ga u brzinu.” Trener za zviţdi i signalizira mu da pređe na brzu vreću i Remington silazi i svlači rukavice kako bi popio malo tečnosti. Njegova siva majica je zalijepljena za njegova prsa, a znoj se slijeva niz njegovo grlo, njegov torzo i njegove tonirane, mišićave ruke. Kako prinosi flašu ustima, keltska tetovaţa proviri ispod rukava, njegov biceps iskoči kao planina zbog tog pokreta i izgleda baš jebozovno tako da se moje bradavice ukrućuju. Puno sati trenira i mogu da osjetim vrućinu koju 88

isijava njegovo tijelo preko cijele teretane. Moji prsti me svrbe od ţelje da radim na njemu, a da ne počinjem o tome šta ostatak mene ţeli. Samo ću reći da kada je mračan i hiperaktivan, tada sam naročito svjesna njegovih potreba. I jedva čekam da se postaram o njima, na veoma dobar način. Već me trnci obuzimaju u iščekivanju kada me njeţno vibriranje trzne i skrene moj pogled na telefon koji se nalazi u blizini, gdje sam ga spustila, pored vode. Dignem ga da pročitam poruku. MELANI: Još uvijek imam noćne more zbog one zvijeri. Jesi li se oporavila od insekata? BRUK: Nisam. Još uvijek osjetim kako hodaju po mom tijelu! UHH! Ali ne ţelim da Remington sazna da me je Škorpion ovoliko sjebao - ne ţelim da nam se igra sa glavom više. Ali se osjećam usrano. Slabo. Svake noći idem u drugo kupatilo diskretno koliko mogu, i povraćam. MELANI: Ali zašto ne kaţeš Remiju da ONA ZVIJER MORA UMRIJETI! BRUK: Mel, zato što znam da bi to URADIO. MELANI: NAPRIJED RIPTAJD! UBIJ ONU ZVIJER! BRUK: Ne, Mel. Moram mu govoriti da sam DOBRO. Pokušavam da smirim ovog pećinskog čovjeka. MELANI: Ne znam ni za jedan drugi način smirivanja pećinskog čovjeka, osim hranom i seksom i upravo sam osjetila lepršanje u svom stomaku od pomisli kako smiruješ uzrujanog Riptajda! BRUK: Znam, to je tako TEŢAK zadatak! MELANI: O moj boţe, gdje je moja drugarica atletičarka, ti kurvo? Nedostaješ mi, doleti brzo! 89

MELANI: Dopusti mu opet da ti pokaţe koliko te voli tako što će ti dovesti tvoju najbolju prijateljicu - Mislim, šta nije u redu s njim? Dobio te je i sada je zaboravio da te treba impresionirati tako što će ti dovesti najbolju prijateljicu? “Prestani da gledaš okolo i fokusiraj se! Ona ne ide nigdje, Tejt.” Trener uzvikne, dok ja tipkam pozdrav za Mel, a onda čujem zvukove koje pravi na brzoj vreći. Bum,bum,bum,bum Danas nismo sami u teretani. Dvije gimnastičarke vjeţbaju na samom kraju sale, a moj stomak nije baš previše srećan zbog činjenice da ga tako napadno gledaju i očijukaju. Gledale su ga dok je preskakao uţe. Potom su gledale i oči su im skoro ispale iz glave, kad je radio sklekove, penjanje po stijeni i trbušnjake. Moja zvijer izgleda tako seksi dok vjeţba pa su ove dvije buljile cijelo jutro i poslijepodne. Jedna je čak i pala na dupe dok je gledala šta on radi. Problem sa mnom je sada takav da kada god uhvatim neku lijepu ţenu koja mu se divi i koja ga ţeli, ja se sjetim grupice kurvi i osjetim muku u stomaku. Izdišući se nagnem naprijed i ponovo napravim pseću pozu zadrţavajući se na moment u vazduhu i onda pređem u pozu kobre, gdje sam spuštena licem na prostirku, a moja leđa i vrat su izbočeni unazad - i letimično pogledam njega sa brzom vrećom. Tu je, udara i udara, hodajuća reklama za sport i seks, njegov svaki mišić je vruć i zauzet udaranjem. Zamahuje svoju pesnicu tako jako da se lopta nikad ne stigne umiriti. Sada je bez majice i vidim svaki njegov mišić dok se napinje i opušta. Trenerka mu visi nisko na kukovima, poklanjajući mi priliku da bacim pogled na njegovu seksi 90

tetovaţu zvijezde - boţe, jednostavno me izluđuje. Počnem misliti o njegovoj erekciji, njegov kurac tako dug da prekrije tintu kada potpuno naraste i sjećanje prođe kroz mene i zagrije me na više načina nego što bih to trenutno ţeljela. Svjesna sam da moje bradavice štrće od ţelj, i zatvorim oči na moment. Izdišući natjeram sebe da skliznem na prostirku i rastegnem noge, prvo jednu, pa drugu, pa ponovo. Trener zareţi, “Danas vjeţbaš ili piljiš, Tejt?” Okrećući glavu unazad, vidim Remija kako se vraća vreći, zauzima poziciju, podiţe rukavice i udara tako jako da je to jedina stvar koja se moţe čuti u teretani. Njegovi udarci. “To je ono o čemu pričam! Ko je taj kučkin sin kojeg razvaljuješ?” Trener pita. Moja se koţa najeţi kada Remington eksplodira kada vikne, “Znaš prokleto dobro o kome se radi!” “Ko je jebač kojeg ćeš poslati u jebenu komu?” Trener nastavlja. “On je jebeno MRTAV!” “Tako je. Uzeo je ono što pripada tebi. Igrao se sa tobom! Igrao se sa tvojom curom...” Remington zareţi jako i udari vreću, obarajući je na pod. Udara je nogama tako jako da je diţe u zrak i baca na zid. Rajli se smije dok prilazi. “B. Da li bi rekla da je malo ljut?” zafrkava me. Moj stomak se zapetlja kada Remington pogleda pravo u mene. Njegova prsa skaču na svaki dah, njegove oči probijaju rupu u meni i osjećam se gola ispod njegovog pogleda. Kladim se u svoj ţivot da me, ovog trenutka, Remington jebe u svojoj glavi. 91

“Za dvije sedmice se Škorpion bori iste noći kao i mi. Mogli bismo naletite na njega. Jesi li uzrujana?” Rajli pita, dok mjerka gimnastičarke. Samo Škorpionovo ime mi dovodi adrenalin do vrhunca. Spustim lice prema dole i napravim pozu goluba i otvorim kukove, a onda zamijenim noge i ponovim vjeţbu. “Da, to me čini nervoznom. Trebala bih reći - ekstra nervoznom, svakako sam nervozna tokom svake borbe, ali sa tim seronjom okolo, mislim da ću biti deset puta više nervoznija,” okrenem očima, a Rajli se nasmije. Ĉini se da smo se pomirili sa “tom situacijom” vješto izbjegavajući temu, iako ja umirem od radoznalosti da pitam njega i Pita šta se zapravo desilo. Ali kad malo bolje razmislim, da li uopšte i ţelim da znam više? Ne. Bili smo raskinuli. Nemam pravo da ga to pitam. Zbog svog bipolarnog poremećaja on se čak ni ne sjeća toga, a sada je sve završeno. Ja sam njegova, a on je moj. “Kvragu B., čak sam i ja pomalo nervozan. Škorpionova poruka je bila poprilično jasna,” Rajli kaţe. “Njihova borba se više ne odnosi samo na ring, već i izvan ringa. A Remijeva poruka za to kopile je značila da su njegovi dani od brojani. Niko se ne moţe zezati sa njegovim malim dinamitom.” Ispravim se na tu izjavu i pogledam u njegove tuţne surferske oči i primjećujem da uţiva zbog te situacije. I počnem da se smijem. I samo se smijem. Zato što, iskreno, ovo su sve odrasli muškarci. Muškarci. Muškarci koji su još uvijek.... djeca. I kada pogledam u Remija preko ogromne dvorane, vidim najvećeg, najseksipilnijeg i najjačeg dječaka. 92

“Rajli, mi se moramo pobrinuti za to, da šta god da se dogodi, Škorpion ne smije ući u Remijevu glavu. I ti i Pit morate paziti na to. Jesam li bila jasna?” “Da, gospođo,” kaţe salutirajući kao vojnik. “A sada idi i zaradi svoju platu.” “Ha, ha. Radim isto koliko i ti radiš,” kaţem. “Da, ali ja ne dobijam kraljevski tretman, kao ti.” “Zato što si ti bez veze, a ja sam zakon.” “Na to neću čak ni da ogovorim. Previše cijenim svoje lice.” Nasmije se nekom iza mojih leđa. “Bio bih srećan da ga razbijem za tebe,” progovori kula od mišića iza mene skidajući zavoje sa šaka. “Ako nemaš ništa proti, ja bih se za to pobrinula.” Dok Rajli ide da pomogne Treneru oko čišćenja, Remi me odmjerava svojim mračnim očima i ja primjećujem kako mu se nozdrve šire kao da udiše moj miris, iako ne saginje glavu. “Jesi li spremna?” pita onim glasom vjeţbao – sam –satima – i – sada – sam – seksi – kao – sam - đavo, dok mi mazi leđa svojim prstim i ja tome ne mogu da odolim nikako. “Rođena spremna,” kaţem pomalo bez daha. Ne znam šta ima u tome kad je maničan, ali tada sam potpuno svjesna njegove energije. On je inače kao elektrana, ali kada je tako mračan onda je kao dvije elektrane. Oboje krećemo prema sobi za rehabilitaciju na zadnjem dijelu teretane. I kada stavi svoje ruke na moju guzu, ja ne kaţem ništa, ali osjetim sve. I kada je stisne, oduprem se svom naporu da se i ja okrenem i uhvatim ga za njegovu čvrstu guzu i stisnem jako. “Penji se na sto, Riptajd,” zapovjedim mu. Volim da mu naređujem, jer oboţavam da vidim kako ga to zabavlja. Baš kao što se sada čini da ga to izuzetno zabavlja. Legne na sto koji se 93

nalazi u centru sobe, a koji je više kao sto za masaţu. Pored stola se nalazi mali friţider koji je tu postavljen zbog lijekova i nekih hladnih stvarčica koje ću kasnije upotrijebiti za njegovu masaţu ledom. Spusti se na stomak, a njegovo tijelo je toliko vrelo nakon treninga da mogu osjetiti tu toplotu prije nego ga i dotaknem. “Osjećaš li se dobro?” pitam dok posmatram njegovu kičmu. “Imaš li nekih čvorova? Nešto što ti smeta?” “Volio bih da spustim svoje ruke na tebe što je prije moguće,” proreţi, a ja se ugrizem za unutrašnjost svog obraza. “U redu, ali znaš kako kaţu, dame imaju prednost.” Zajeca. “Nemoj da me mučiš, dušo. Znaš da ţelim da te jebem.” Savijem se i spustim poljubac na njegovo uho. “Ovo nije mučenje, pokušaj da se opustiš,” prišapćem i stvarno ţelim da se opusti, da se fokusiram na njegovo tijelo i tako sada savijam svoje prste oko njegovih ramena. Oštro udahne kroz zube, a i ja takođerr zadrţim svoj dah - ali jednostavno takav učinak ovaj dodir ima na mene. Izdišući polako, počinjem ga masirati prstima i kada njeţno za gunđa, znam da se počinje opuštati. Mi smo tako povezani, ne mogu ga dodirnuti, a da ne osjetim male slatke talase vrućine koji se razlijevaju po meni. Nekad se čini kao da diram u taj moćni izvor struje koji čini Remingtona Tejta - Remingtonom Tejtom. Svaki centimetar mog tijela postaje svjestan njegovih mišića i koţe ispod mojih prstiju - i svjestan je svega što je vezano za njega. Način na koji miriše baš ovog trenutka, miris okeana i sapuna, miris njega. Način na koji se njegova pluća šire. Način na koji je njegova kosa podignuta, raštrkana i mokra. Volim da radim na njemu sa svojim rukama. 94

Ovo je moj posao, ali ovo je takođerr i moja ljubav. Ne mogu zamisliti ništa bolje od ovoga. Osjetim svaki mišić, svaki ponaosob, kopajući duboko u masu mišića osiguravajući se da njegova krv normalno protiče kroz svaki dio njegovog tijela. Masiram posebno svako tkivo, rasteţem mišićna tkiva svojim prstima. Kada mu se mišići opuste, njegova krv prodre u svaki mišić i hrani ga i popravlja nedostatke. Kada sam završila obje strane, odem do friţidera i uzimam led. Masaţe ledom su savršene za bilo kakve povrede i čvorove i Remington ih voli, ja ih povremeno koristim da bih ubrzala njegov oporavak nakon borbe. Šalica od stiropora se već nalazi u friţideru. U njoj se nalazi smrznuta kocka vode i ja je protrljam par puta svojim palcem, da bih je malo otopila, jer ne ţelim da zareţem njegovu koţu. I onda je povlačim preko svakog njegovog mišića kao da nanosim roll - on dezodorans na njega. On mirno leţi puštajući me da ga njegujem, njegovi seksi muški feromoni probijaju njegovu koţu baš kao znoj, njegovo tijelo je tako vruće pa se led počinje odmah topiti. Gledam kako kapi vode klize po njegovim leđima i kada se okrene, sliju mu se na čvrsta prsa. Pratim pogledom kapljice dok razmišljam o tome kako bih ih ţeljela polizati jezikom, jednu po jednu, posebno one koje su se slile u njegov pupak i one koje su se zadrţale na njegovim bradavicama. “Volim način na koji vjeţbaš,” prišapćem. “Volim kako ti radiš na meni.” *** 95

Kada uđemo u lift hotela, oboje smo preumorni - posebno ja. Još uvijek se nisam oporavila od jebenog Poklona i dovoljno sam umorna da ću preskočiti večeru i otići ravno u krevet. Nakon osmosatne vjeţbe, Remi je izbacio iz sebe dosta energije. Naslanja se na zid lifta dok je jednu ruku labavo prebacio preko mog kuka, dok sam ja polu - naslonjena na njega sa svojom glavom u udubini njegovog vrata. “Hladni tuš, pojedi kravu i vidimo se sutra,” Trener dobacuje dok izlazi iz lifta. “Bacam se na posao,” Remington odgovara svojim dubokim i moćnim glasom. “Laku noć Treneru,” kaţem. I kada ostanemo sami u liftu, Remington spušta glavu i udiše moj miris. Osjećam kako mi čvrsto tijelo, puno mišića pritišće leđa. Izdiše toplo uz moju koţu, a onda liţe mjesto iza mog uha i tada električna munja prodre kroz mene. A onda mi protrlja potiljak svojim nosem i dođe do drugog uha i tu me udiše. Moje bradavice se bolno ukrute ispod mog topića i kada opet poliţe mjesto iza mog uha, osjetim snaţnu potrebu za njim. Drţeći me lagano uz svoje veliko tijelo, prišapće mi na uho, ”Gledao sam te dok si se istezala. Jesi li to radila zbog sebe ili zbog mene?” Dok njegove riječi dopru do mene, on stavlja svoju ruku preko mojih likrinih hlača i grabi me, “Bruk? Jesi li to radila zbog mene ili zbog sebe?” Liţe i sisa koţu na mom vratu, paleći u meni bolnu ţelju. “Zbog tebe,”zajecam.

96

On se nasmiješi dok podiţe ruku. “Jesi li uţivala dok si gledala kako vjeţbam?”pita, dok preko topića stavlja moju dojku u svoj dlan. “Jesam, kao i ostatak teretane,” kaţem bez daha. Ponovo se nasmiješi. Ovaj put seksi i duboko. Njegovi prsti klize, gore i dole, po mojoj goloj ruci. Pokrene lavu u meni kada zubima zgrabi moju ušnu školjku i njeţno povuče. Odjednom ne mogu više to da podnesem, okrenem se u njegovom naručju i njegov miris me ošamuti. Obukao je čistu majicu. Ali toplota isijava iz njega kao erupcija, podiţem svoje ruke do mekanog materijala majice i ljubim njegov vrat, liţući ga gladno i očajno. Njegov okus budi ţelju u meni i u dijelovima za koje nisam znala ni da postoje. Zadovoljno za gunđa i spusti svoju glavu i uzme moja usta, onda svojom velikom rukom zgrabi moju guzu i stisne me dok se lift penje do našeg sprata. Mazim ga po prsima preko njegove majice dok nastavljam da ga kušam. “Remi,” uzdahnem. Pritisnem bradavice na njegova prsa i protrljam ih, a on se nasmije i snaţnije mi stisne guzu. “Ţeliš li me?” pita, dok njegov vreli dah leţi na mojim usnama. “Da...” Pomakne ruku niţe, ispod moje guze i pritisne palcem moj klitoris preko hlača. Moja koljena za klecaju. “Jesi li vlaţna?” “Remi...” Jedino to mogu izgovoriti dok moja pička bolno pulsira između mojih nogu. “Je li tvoja pička vlaţna?” prišapće mi na uho, dok ga liţe. “Da. Boţe, da.” 97

“Hoću da vidim.” Okreće me tako da smo oboje okrenuti prema vratima i onda uvlači prste u moje hlače i gaćice i mazi me par trenutaka, uvjeravajući se da sam vlaţna, onda gurne prst u natekli ulaz, tjerajući me da uzdahnem, pomjerim se kukovima i zastenjem, sve dok ne kaţe, tihim i zadovoljnim šapatom, “Hmm.” Ping!!! Hmm... To je zvuk kojim mi govori koliko ţeli da me pojede. Cijelu. Milion ćelija u mom tijelu zadrhti od potrebe i moje srce ludo udara dok se otvaraju vrata lifta. Podigne me na svoja ramena i grabi moju guzu na putu prema našoj sobi, nasmijem se, jer se ponaša kao pećinski čovjek. “Dajana je već stigla u našu sobu!” Za skičim, ali on stisne moju guzu kao da to što govorim nije bitno i unosi me unutra, gurajući svoj palac između mojih nogu tako da svakim pokretom udara u moj klitoris. Moja pička je otečena od ţelje i ja se umirujem, puštajući mu da me mazi. Moje oči se okreću unazad dok on me dira, noseći me na svojim jakim i čvrstim ramenima. “Hej društvo.” Dajana kaţe, dok me Remi unosi u apartman i prije nego stignem odgovoriti, on kreće direktno prema spavaćoj sobi, dobacujući preko ramena, “Sada nismo gladni - ali bit ćemo za jedan sat.” I zalupi vratima.

NAŠ SVET KNJIGA 98

6 Poglavlje LET ZA BOSTON Na našem putu za Boston, imam priliku da se bolje upoznam sa toaletom. Pola leta sam provela povraćajući. Kada sam izašla, nakon što sam povratila prvi put, dočekao me je Remingtonov namršten pogled, dok me je Dajana vodila do njenog sjedišta naprijed gdje je me je čekao tanjir sa dinjom, papajom, orašastim plodovima i njemačkim sirom. Volim papaju. Puna je vlakana i vitamina A i odlična je za probavu. Tu je sa strane i limun, koji također volim istisnuti na papaju. Ali moje tijelo ima drugačiju ideju, a miris papaje... Spremna sam povratiti u usta, guram tanjir na stranu i trčim u toalet, diţem WC poklopac i počinjem ponovo. Dajana se odmah pojavljuje na vratima, i čujem je kako razgovara sa nekim ispred. Naravno, imam dobru ideju ko bi taj neko mogao biti. “Nemoj da ga pustiš da uđe,” molim je dok povraćam. Remi je hiperaktivan već dvije sedmice. Prije par dana, nazvao je sebe “kraljem svijeta,” to je popraćeno nazivima “kralj dţungle,” a potom i “kralj vreća za udaranje,” a zatim me je te večeri pitao da budem njegova kraljica i ja sam se smijala tome. Ali u isto vrijeme je izgledao tako šarmantno i divno sa onim svojim jamicama da je izgledalo skoro kao prosidba. Tako je energičan. Barem je Pit - sa svojim podočnjacima ispod očiju - srećan što se nije prebacio na depresiju. Manični Remington se bori kao gladijator, a u zadnje vrijeme se čini da 99

je u veoma dobrom raspoloţenju sve dok ima ljudi koje moţe isprebijati i dok ima puno seksa - za koji sam i više nego srećna da mu pruţim, pošto ţudim za njim kao i uvijek, ali što me čudi u zadnje vrijeme malo više. Pošto pustim vodu na WC šolji i pokušavam da dođem do daha, Dajana me gađa sa osmijehom koji mi govori da je to što se Remi brine tako divno, ali njen osmijeh isparava kada vidi izraz na mom licu. Stvarno se osjećam kao govno, tako da najvjerojatnije tako i izgledam. Smiješno je to, da bez obzira koliko imam godina, svaki put kad se osjećam ovako loše sjetim se svoje mame i njene supe i to mi puno nedostaje. Ona nam nije nikad dozvoljavala da jedemo u krevetu, osim kada smo bili bolesni i tada bismo dobili posluţavnik sa vrućom supom. “Moţe li biti da je stomačni virus?” Dajana opipava moje čelo. “Nemaš temperaturu. Ţeliš li moţda malo mineralne vode? Ili Alka - Seltzer, šumeću tabletu?” pita. “Moţda malo gazirane vode,” izjavljujem crveneći se od stida kad pomislim da će sada cijeli tim saznati za mene i moje povraćanje. “Imaš li ţvakaću gumu?” Ona klima glavom i gleda dok ja brzo pokušavam da popravim svoj konjski rep. “Nisi trebala izlaziti vani ovog poslijepodneva,” kaţe. “I da propustim njegov trening? Nikad!” ja izgovorim. “Tako si blijeda, Bruk.” Uštinem oba obraza i jarko se nasmiješim. “Eto.” Prijekorno me pogleda klimajući glavom i izađe, a potom se vrati sa pakovanjem ţvakaćih guma i malom hotelskom torbicom za putovanja u kojoj se nalazi plastična četkica i pasta 100

za zube Colgate. “Skupljam ovo sa svih mjesta na kojima smo bili. Takođerr skupljam i šampone,” kaţe ponosno. “Oh Dajana, spasila si me.” Dok čistim zube iznad male česme, počinjem da se ozbiljno pitam šta nije u redu sa mnom i kada izađem iz toaleta, on sjedi na rubu svog sjedišta sa laktovima naslonjenim na koljena i crnim očima fiksiranim na vrata toaleta. Pored njegovih, još tri zabrinuta para očiju bulje u mene dok idem prema svom sjedištu. Osjećam se tako slabo i dehidrirano i padnem na jastuke ispravljajući se i sjedajući na vrh svoje putne torbe. Remington je izvlači ispod mene i baca na kraj klupe, a potom me uzima za potiljak okrećući mi glavu ka svojoj. “Šta nije u redu s tobom?” “Ne znam. Ne osjećam se dobro od onih uboda.” Osjećam, prije nego što vidim Dajanino prisustvo i izgleda da nas pomno posmatra. Samo ţelim da se mazim, da se uvučem u Remingtonovo krilo i da ostanem tu, sa svojim rukama oko njegovog vrata i mojim nosem na njegovom grlu udišući njegov miris, ali preumorna sam i da se pomaknem sa svoga sjedišta i tako stavljam lice u njegovu šaku i zatvaram oči udišući miris sapuna sa njegove ruke. “Bruk, jesi li sigurna da je sve počelo od uboda?” Oboje i on i jau isto vrijeme se okrećemo prema Dajani, a na njenom licu je vraški osmijeh kakav nisam vidjela prije. Vedre smeđe oči su joj više fiksirane na Remingtona nego na mene i kada opet progovori, glas joj je pomiješan sa nečim nalik uzbuđenju. “Jesi li pitao Bruk da li ćeš postati tata?” Molim? Mislim da sam se zagrcnula, a potom progutala loptu za kuglanje. Do trenutka kada osjetim poznati par crnih očiju na sebi, moja pluća se šire do krajnje granice. 101

Ĉeka sve do trenutka dok moj pogled ne susrećne njegov, glasom koji je jedva čujan zbog bučnog rada motora pita. “Jesam li?” Sranje... jesam li? Trudna? Sama ta riječ čini loptu za kuglanje u mom stomaku, duplo teţom. Hoće li biti zabrinut zbog toga ako jesam? Zagledala sam se u njegovo lice i... ništa. Ĉista ljepota i to je sve. Ne mogu da pročitam ništa u njegovim tamnim očima. “Ne,” naglasim. Svi moji unutrašnji zidovi su se digli u od branu od straha šta bi ovakvo nešto moglo značiti za nas. “Koristim kontracepcijske pilule. Koristim ih godinama. One su poremetile moj menstrualni period tako da u stvari i ne znam kada trebam da dobijem...” Zastanem kada Dajana izvije svoju obrvu, upitno me gledajući. “Nisam,” uvjeravam njeno lice koje me mrko gleda. Donosi mi bocu gazirane vode i Remington je uzima iz njene ispruţene ruke. “Ne mogu biti. Ne smijem biti.” Kaţem, gledajući samo njega. “Ţelim da te neko pregleda.” Otvara bocu umjesto mene i dodaje mi je okrećući glavu prema prednjem dijelu aviona. “Pit, ţelim da neko pregleda Bruk jebeno sada!” “Odmah, gospodine“ Pit odgovara. “Obavi ću neke pozive čim sletimo.” “Potrudi se da to bude ţena, sa savršenim zapisnikom i iskustvom, a ne neki početnik.” “Ne ţelim da me iko pregleda.” Bunim se. Ĉini mi se da postaje još više hiperaktivan, tako da provlačim prste kroz njegovu svilenkastu kosu pokušavajući ga 102

umiriti. Glasno izdiše kroz nos i kada osjetim da se polako smiruje zakopam svoj nos u njegovo grlo. Ne znam zašto, ali ovo je jedino mjesto gdje se ne osjećam bolesno i iscrpljeno, a moja pluća su ispunjena Remijem. “Ići ćeš na pregled,” kaţe osorno mrmljajući u moju kosu, obavijajući me rukama i povlačeći u svoje krilo. Skoro da zastenjem iz zadovoljstva, smiješno je koliko se osjećam sigurno u njegovim rukama. On spusti glavu i pomiriše moj vrat, kao da uzima dozu za smirenje, a onda njegove lutajuće usne dođu do mog uha gdje počinje da mi šapće njeţno i mirno, “Ako su one škorpije prouzrokovale bilo kakvo trajno oštećenje, kunem se, ubit ću tog kučkinog sina i zabiti njegovu glavu na prokleti kolac!” “Zašto ja ne bih otrčala da joj donesem test za trudnoću?” pita Dajana. Remington je procjenjivački pogleda onim poluzatvorenim crnim očima. I ja, pomalo panično, ne mogu, a da ne primijetim da u njima nema sjaja, a što je još gore, njegove oči se ne smiješe. “Nisam trudna. Ne mogu biti trudna.” Insistiram. Zaštita koju sam koristila me ne moţe izdati! Moţe li?! Polako prelazi pogledom preko mog tijela, od glave do pete, od nabreklih grudi ispod udobnog nebo - plavog topića, mojih uskih roze pantalona i opet polako nazad, ne mijenjajući izraz lica. “Šta? Ti misliš da jesam?” pitam nesigurno i prije nego što stigne odgovoriti, dodam. “Remi, beba u ovom trenutku bi bila strašna stvar.” Smiješi se. “Ko se još plaši bebe?” “Ja. Ti predivni čovječe. Ja.” 103

Uhvati me za bradu i nasmiješi se. “Moţda je i uzmem ako bude ličila na tebe.” “E pa nećeš, jer tu nema ništa za uzeti!” Posmatra me nekoliko trenutaka i mogla bih se zakleti da izgleda pomalo... “Izgledaš samozadovoljno, zar ne?” optuţujem ga ne vjerujući šta vidim. Podiţe jednu tamnu obrvu. “Izgledaš. Zaista izgledaš samozadovoljno, jer misliš da si mi napravio bebu iako kontracepcija kaţe da je to skoro nemoguće.” Počinje da se smije onim dubokim, grlenim glasom koji čini da mi se sva koţa najeţi i oţivi, onda me ljubi na svoj dječački nevini način, izraţavajući duboku povezanost, a potom me gleda divnim crnim očima koje sada itekako jasno sjaju. “Radije bih da je u tebi moja beba, nego da si bolesna zbog njegovog otrova,” napola šapuće, napola reţi. “Ništa od to dvoje nije u pitanju.” Uvjeravam ga. A onda, kad malo bolje razmislim, zašto povraćam dvije sedmice? Sranje. Jebi ga. Jebeno sranje! Primakne me lagano na čvrste grudi i počne da mazi po leđima, brzo, gore pa dole, a onda mi kaţe tiho, njeţnim glasom u kojem se osjeća upozorenje, “Smjestit ću te u krevet kada dođemo u hotel, nećeš izaći iz njega. Ne zanima me šta nije u redu. Nećeš izaći iz tog kreveta dok te neko ne pregleda i ne kaţe mi da ćeš biti dobro.” “HA! Nema šanse da ću ostati u krevetu cijeli dan, čak iako se ne osjećam dobro. Nikad u ţivotu nisam propustila dan na poslu.” 104

Ljubi mi uho ponovo na način na koji to radi momak djevojci i koji počinjem da volim mnogo. “Onda nisi ţivjela kako treba.” *** I tako, pored toga što propuštam posao i što sada ţivim na ivici , upravo sam piškila na štapić. Pit nam je zakazao pregled za sutra sa iskusnim muškim ginekologom i Remingtonovo nestrpljenje raste; iako je oprostio Pitu muškog ginekologa, nema šanse da će čekati toliko dugo da bi saznao o čemu se radi. Naravno da gospodin Hiperaktivni ne moţe da čeka. Rekla sam mu hiljadu puta da nisam trudna i sve što mu više to govorim on više postaje samozadovoljan. Sada, dok piškim na štapić, izgleda uzbuđeniji nego ja. Kada sam izašla iz kupatila u njegovoj crnoj majici, našla sam ga kako zadihano zamahuje rukama u vazduhu. Gledam ga sa praga i divim se njegovim zahvatima. Tačno zna gdje će zamahnuti šakom i čak kada daje dojam opuštenosti ja znam da se iza toga krije snaga jednaka buldoţeru. Naslanjajući se na okvir vrata, atleta u meni ne moţe, a da se ne divi atleti u njemu. Upoznala sam hiljade sportista u svom ţivotu. Ali nikad nisam upoznala nekog kao što je on. Njegova brzina. Okretnost. Način na koji se saginje. Njegovi zamasi. Način na koji se bori čini se instinktivan, ali opet u isto vrijeme u njegovim borbama mogu da vidim da mu je glava uvijek u igri. Razmišljam na trenutak o svojim roditeljima. Znaju da sam krenula na ovu turneju da bih radila, ali ne znaju koliko duboko sam umiješana sa čovjekom koji me je zaposlio. Na dan kada 105

sam napustila Seattle moja glavna briga je bila da li će me ili neće, Remington primiti natrag. Nisam ni razmatrala opciju da kaţem roditeljima da sam se zaljubila. Da sam upoznala momka - za kojeg se nikad nisam nadala da ću pronaći. Onog koji je učinio da padnem dublje nego što sam ikad vjerovala da mogu pasti. Znam da vjeruju da ću biti razumna. Tokom godina, dokazala sam svoju odgovornost, ali ako test bude pozitivan... O moj boţe, ako test bude pozitivan ja sam najnemarnija osoba. Moj boţe, šta ako sam trudna? I mala beba Tejt, uđe u moj ţivot baš kao što je i Remington, preuzimajući sve, govoreći mi “Znaš šta? Moţda ti i ne znaš da me trebaš, da me ţeliš i voliš, ali ja sam ovdje.” “Jesi li provjerila?” Njegov glas me vraća u stvarnost iz razmišljanja. Moj stomak je zapetljan zbog nervoze i ja buljim u njega. Provlači prste kroz kosu i svaki put kada to uradi, razbaruši je još više. Oči su mu mračne, ali na svjetlosti se vidi kako plave tačkice izbijaju u tim mračnim dubinama. Izgleda toplo i sportski u trenerci i dukserici – dječački - i pomisao da nosim njegovu bebu čini da se osjećam vruće, umorno i veoma, veoma nepripremljeno. “Bruk?” njeţno me pozove. Moj stomak se još jednom okrene. Jedan dio mene je znatiţeljan, a drugi ne ţeli da sazna i ţeli da ostanemo samo nas dvoje kao i dosad. Samo nas dvoje. Remi i Bruk. “Jesi li ili nisi po piškila štapić, dušo?” pita kada vidi da oklijevam sa odgovorom. “Jesam. Rekla sam ti da jesam!” viknem kada krenem po test i onda ga donesem do noćnog stolića i pročitam upustvo 106

treći put do sad. Onda skupim hrabrost i obučem imaginarne hlače velike cure i zaškiljim na ekran. Leptirići prestaju da se okreću u meni. Moji roditelji mi prolete u mislima. Mama i tata. Druga generacija. Moţda im je Nora rekla da se viđam sa čovjekom za kojeg radim, ali ako ne znaju da sam s njim, beba na putu će im otkloniti sve nedoumice. Razbistrim misli, jer iskreno, ono što je sada vaţno je ono što on misli. On. Remington Tejt. Vaš jedan i jedini Riptajd. Najvjerojatnije, tata moje bebe? Sranje. Ovo ne moţe da se dešava. Ali dešava se. Okrenem se da ga pogledam i vagon ljubavi me pogodi u srce. On skače po sobi. Zamahujući udarcima po zraku, gore i dole. Pravi kroše, udara direkt, namršti se i udara svog imaginarnog bokserskog partnera - koji je brz, sudeći po Remingtonovim zamasima. On je tako očaravajući. Raskidan, sirov i tako stvaran. On je moj - ili barem, on je sve što ja ţelim. Da bude moj. Mirno, kao da me osjeća, prestaje da zamahuje i podiţe onu svoju uglađenu crnu obrvu. “Šta piše?” “Piše...” Buljim u mali ekran i ne, ne vidim duplo. Zapravo da, ali znam da sada ne haluciniram. Mislim da mi se sada umjesto pluća nalazi kamen u grudima, jer ne mogu da dišem, spuštam test na krevet i krećem prema njemu. Korak po korak, buljim u te crno - sive oči sa plavim mrljama koje me znatiţeljno gledaju dok prilazim. Diţem ruke i hvatam ga za grubu vilicu i gledamo se u oči, ja 107

sam savršeno trijezna i svjesna situacije, a on se čini kao da se zabavlja. “Remington, nemoj zaboraviti da si hiperaktivan sada i ne ţelim da zaboraviš ovo što ću ti reći. Ţelim da si sada prisutan svim svojim bićem.” Prišapćem zabrinuto. “Hej.” Njegove jamice nestaju dok hvata moje lice u svoje ogromne, ţuljevite ruke. “Tu sam.” “Boţe, nadam se da jesi.” “Da, jesam. Tu sam. Sada, reci mi šta se dešava? Hmm. Ako nisi, onda ćemo vidjeti šta nije u redu. Zašto si bolesna. Ako jesi...” Istrgnem se od njega, prije nego što uspije da završi rečenicu i otrčim do kreveta, zgrabim test i donesem ga njemu. Moje srce lupa ludo. Ţelim njegovu snagu. Ţelim njegovu smjelost. On je uvijek tako prokleto jak. Trebam to sada. Ne skidajući pogled sa mene, on uzima štapić koji mu pruţam. Boţe dragi, moţda se neće tako smiješiti još dugo. Moj glas je tih i iznenađujuće miran. “Dvije linije, navodno, znače da jesam trudna.” Njegove oči ostaju još jedan trenutak na mojima, a onda trepne i spusti pogled na test, okrećući ga prema svjetlosti. Nervoza me izjeda iznutra dok čekam njegovu reakciju. Zabavljali smo se i šalili dok smo bili u avionu, ali on je sada ozbiljan. Ozbiljan kao što sam i ja. Sa njegovog lica iz profila, ne mogu pročitati ništa. Samo upijam linije njegovog lica i nosa, diveći se njegovoj eleganciji. Njegova usta, opuštena i puna djeluju tako prelijepo. Njegove obrve, zbunjeno podignute dok pokušava dešifrirati linije na testu. Ne mogu da razaznam nikakvu emociju. 108

Kada skloni štapić na stranu, moj dah zastane u plućima i kada podigne svoju tamnu glavu ništa drugo ne postoji u ovom momentu. Diţe svoje oči do mojih i moj stomak se zavrne jako baš kao i srce u mojim grudima. Šta ako me ne bude ţelio ovakvu? Šta ako ovo bude previše za nas? Šta ako smo dovoljno jaki da volimo jedno drugo, ali nedovoljno jaki da volimo još jedno biće? Šta ako nismo spremni? Naše oči se susreću. On proučava moju reakciju dok ja očajno pokušavam pročitati njegovu. I od hiljadu mogućih stvari koje sam mogla vidjeti na njegovom licu, nikad nisam ni pomislila da ću vidjeti ono što sada vidim. On je... zadovoljan. Ne, on je više nego zadovoljan. Njegove oči svijetle poţudom, ali to nije zbog ţelje za seksom, ovo je zbog nečeg drugog. Onda se pojave njegove jamice i on počinje da se smije. I njegova sreća eksplodira kao duga u meni. “Dođi ovamo.” Uzima me i podiţe tako da je sada moj stomak na njegovom licu i počinje glasno da me ljubi. Za skičim kada me okrene i baci na krevet i nagne se nad mene. Prizor onih njegovih jamica toliko me oduševi da počnem da se smijem. “Ti si lud čovjek! Ti si jedini čovjek kojeg znam da baca svoju trudnu djevojku na krevet!” “Ja jesam jedini čovjek,” kaţe. “Postoji samo jedan čovjek u tvom ţivotu i to sam ja.” “U redu, ali nemoj da me izdaš mome tati i kaţeš mu da sam se tako lako sloţila s tim...” protrljam njegova ramena, a on zgrabi moje lice i smjesti se na mene. Ako sam i pomislila maloprije da izgleda samozadovoljno, njegov sadašnji izraz lica ima sasvim drugo značenje. 109

“Bruk Dumas nosi moju bebu,” kaţe lukavo. Stavim svoje ruke u njegovu kosu i počnem da se igram pramenovima. Osjećaj sreće me preplavi. “Glava me boli. Poljubi me.” On spušta glavu i njeţno svoj jezik spaja sa mojim, liţući pritom obris mojih usana, a potom uzima moj jezik tako slasno da su mi se sva čula okusa probudila. Njeţno me pomiluje prstom po licu i kaţe, “Neka liči na tebe.” “ Ti si onaj koji mi daje ovo.” “Ne, ti si ta koja meni daje to.” “ U redu, oboje smo davaoci.” Njegov smijeh postaje tako veličanstven dok me hvata i okreće u svojim rukama, spuštajući lagane poljupce na mene. “Ti si sada moja, od vrha svoje tamne glave pa do tih tvojih malih stopala.” Miluje moje lice sa svojim ţuljevitim palcem dok ljubi vrhove mojih kapaka. “Nemoj da bi pomislila da me ikad više napustiš, jer tako mi boga, zavezat ću te i nositi sa sobom gdje god da idem, kada spavam i čak i kada jedem. Je li to jasno, Bruk Dumas?” Moje već osjetljive grudi se ukrute ispod grudnjaka i ja bez daha klimnem glavom. Sranje, volim kada je posesivan - a njegova se posesivnost u dupla kada je u mračnom raspoloţenju. Osjećam vlaţnost između mojih nogu. “Ne postoji ni jedan dio mene koji ne zna da sam ja tvoja,” uvjeravam ga i stavljam njegovu ruku preko svog srca. On steţe svoju grubu vilicu, a iskra primitivne svijesti zabljesne u njegovim očima, dok steţe ruku oko moje dojke. Počnemo da se ljubimo. Počnemo jako, a onda krenemo laganije. Oboje se primaknemo jedno drugom, ţeljni kontakta više nego vazduha. On prišapće u moje uho, “Lud sam za 110

tobom” i priljubi se uz moju glavu, dok ga ja steţem čvrsto i primičem tiho izgovarajući. “Puno te volim.” Izgledajući izuzetno zadovoljno, skoro kao kada mi da nekoliko višestrukih orgazama zaredom, okreće me drţeći mi stomak dok mi svojim nosom trlja vrat, a moje misli lete, zamišljajući malog Remija koji trči kao što to rade svi dječaci, nespretno i spotičući se i ja dodirnem svoj stomak dok puštam mom lavu da me mazi.

NAŠ SVET KNJIGA

111

7 poglavlje GRAD GRIJEHA Nalazimo se u Gradu Grijeha i njegove oči su poprimile svoju uobičajeno električnu prodornu plavu boju. Nakon što je saznao da očekujemo bebu, probudio se u normalnom stanju. Mi. Očekujemo. Bebu. Nismo spavali te noći. Remi je bio jako strastven uzimajući me na svoj način, cijelu noć. Jebao me je, sisao me je, traţio da ja sisam njega, mazio me prstima, stavljao svoju ruku preko moje tako da ja njemu drkam dok on mene obrađuje prstima. Slijedećeg dana kada smo posjetili doktora koji mi je uklonio kontracepciju, oboje smo bili dobro iz jebani i pospani. Ljubazni čovjek me je podsjetio da je svaki umetak nakon pet godina potrebno zamijeniti. Moj je trajao pet i pol godina i moram priznati, mada posramljeno, da sam se osjećala potpuno glupo, jer sam zaboravila da brojim, posebno, jer sam ja uvjeravala Remija da sam na zaštiti. A onda uhvatim njegov samozadovoljni blistavi pogled koji me nečujno osuđuje da sam to uradila namjerno. “Pa, uvijek si mogao da koristiš kondom,” mrko ga pogledam. “Sa tobom?” Kaţe podrugljivo. A onda me ubode prstima u rebra. “Ti si moja.” “Vaša zaštita nije funkcionisala već neko vrijeme, a tijelu je potrebno vrijeme da bi počelo samo proizvoditi hormone, ali čini se da je sa Vama sve u redu.” kaţe doktor. A potom nam 112

saopšti termin poroda koji je hvala bogu skoro dva mjeseca nakon završetka sezone. Kunem se, Remi je izgledao tako divno u ordinaciji, snaţni atleta u sportskoj opremi, sjedeći u stolici pored moje, slušajući paţljivo šta doktor govori. Mnogo termina koje je doktor izgovorio bilo je potpuno strano za nas. Ali izgledao je tako znatiţeljno i zabrinuto kada je pitao doktora šta će se desiti sa mojim trčanjem. I koliko bih trebala da jedem? Koliko dnevno grama proteina treba da unesem? Koliko ugljikohidrata? Doktor se činio zbunjenim zbog njegovih specifičnih pitanja, a ja sam ţeljela da poljubim mog muškarca, jer je uopšte i došao na zakazani pregled sa mnom. Laţem. Nisam ţeljela samo da ga poljubim. Ţeljela sam da prislonim svoje grudi na njegova prsa, sve dok ne prestanem osjećati bol u mojim nabreklim bradavicama i ţelim da spojim njegova usta sa mojima, nabijem se na njegov kurac i jašem ga sve do Australije i nazad. Ako je Remi previše uzbuđen zbog moje trudnoće, ja ne mogu ni pokušati da opišem šta meni radi kombinacija njegovih pohotnih plavih očiju i mojih uzburkanih hormona. Sada je odlučio da prvo treba da mirišem hranu da mi ne bi stvarala mučninu i da konačno počnem jesti za dvoje. Zabrinuta sam da ako ovako nastavi napravit će od mene slona, zato ako ţeli da jedem radije ću jesti svjeţu hranu koja će me zasititi nego neko smeće. I sada smo tu gdje jesmo, Dajana i ja, lutamo po Whole Foods bulevaru u Las Vegasu. Izvan radnje se nalaze bilbordi na kojima su kocka, ţene i cuga. Ovo je Las Vegas, dušo! Ali nijedno od nas ne radi ništa što bi se ovdje trebalo raditi. Remington razbija guzicu u teretani, a Trener mu je i povećao broj sati za vjeţbu. 113

On radi na sebi i nabija još mišića i čitav tim se slaţe da Škorpion u finalima treba da dobije Remija u najboljem izdanju. Tako da moja zvijer trenira i po devet sati dok se ja ujutro izleţavam, a onda mu se pridruţim u teretani prije nego on završi sa treningom. Remi jede proteine kao lud, Trener mu je uključio i šejkove sa L - Glutaminom radi odrţavanja mišićne mase i ja sada pomaţem Dajani u biranju najbolje ishrane za njegovo tijelo i um. Pit kaţe da je Škorpionu cilj da mu se poigrava sa umom, pa se mi trudimo da Remi spava kako treba, vjeţba i jede kako treba – tako da je stabilan koliko god je to moguće u ovom trenutku. A posebno bitno je da unosi što više omega - 3 masti u organizam. Danas smo uzele puno svjeţe hrane za mog T - Rexa pa Dajani i meni trebaju dvoja kolica da to sve smjestimo. Kupile smo voće, povrće, najbolje sireve, crnu čokoladu, ţitarice i orašaste plodove. Sada idemo na odjel sa proteinima i naručujemo kraljevskog Aljaskog lososa, kralja među ribama i potpuno netoksičnog. Dok čekamo da nam spakuju ribu, ja razgledam po stvarima koje smo već uzeli i ugledam brokule. Prije sam ih zvala “mala stabla,” a Melani ih je zvala “zelena stvar,” ustvari, to joj je bio naziv za sve što je zeleno - i jedini razlog zašto ona jede povrće je zbog boje. Mel voli boje. “Moja baka me je naučila sve što znam o hrani. Ona je izliječila djedovu depresiju ishranom.” Kaţe Dajana. Naručujemo i divlje ulovljene škampe i još neke stvari koje su divlje ulovljene i svjeţe i radnik nam to sve u pakuje.

114

“I ja sam jednom bila u depresiji,” kaţem joj odjednom, očiju uperenih u oči neke mrtve ribe. “To nije nimalo zabavna stvar.” “Ti? Bruk, nikada to ne bih mogla primijetiti. Da li se nešto desilo da to izazove?” “Pa pretpostavljam da je to bilo zbog toga što se moj ţivot promijenio, a ja nisam bila spremna za tu promjenu.” Slegnem ramenima i nasmijem se tuţno. “Ne bi povjerovala kakve misli ti tada prolaze kroz glavu.”priznam. “Sve se čini tako beznačajno. Tako turobno. Teško je povjerovati da bilo ko izađe sam iz takvog stanja.” “Kako si se ti izvukla?”pita. “Ne znam. Pretpostavljam da je mali dio mene shvatio da ja nisam svoj mozak. Da je to ustvari još jedan organ, baš kao bubrezi ili pluća.” Sve joj je savršeno jasno i klima glavom u razumijevanju, tako da dodam, iako znam da to zvuči ludo, “Moj mozak je ţelio da ja umrem, ali na neki nestvarni način, mogla sam osjetiti kako se moja duša bori protiv toga.” Nekad ne mogu prestati razmišljati i upoređivati stvari: Dok sam ja bila jednom u ţivotu u depresiji i takvo stanje je trajalo otprilike dva mjeseca, Remington prolazi kroz to konstantno, nanovo i nanovo ide u krug diţući se pa opet padajući. Svako ko prođe kroz to je pravi borac. A takođerr i njegovi voljeni koji su sa njim u toj borbi. Mogu da se zakunem, Remingtonova duša je tako jaka... znam kada potone u taj mračni vrtlog, njegova duša je ta koja ga izvlači i koja pobjeđuje. Sva ta ključala energija koja je u njemu je previše jaka da ne bi isplivala ponovo. Kao... morska struja (Riptajd). 115

“I kakav je osjećaj?” Dajana prišapće tiho dok nam čovjek pakuje nekoliko vrećica sa ledom. “Znaš kako je kad imaš vizualne i zvučne podraţaje i kada dotakneš nešto tvoj mozak diktira odgovore tim senzualnim podraţajima,” kaţem, “Ja tebe vidim i moj mozak mi automatski šalje odgovor na prizor tebe, a to je za mene ugodnost i sreća, ali kada sam bila u depresiji, vidjela sam stvari, normalne stvari , a odgovori koje je slao moj mozak nisu se nikako podudarali. To je bila ludnica.” “Pa i zvuči ludo,” sloţi se. Nasmiješim se i dok uzimamo led zahvalimo se i krenemo sa kolicima prema delikatesnim proizvodima od mesa i sira. “Način na koji ja to gledam je da su naši mozgovi kao doktori, a ţlijezde su farmaceuti koji nam prepisuju recepte. Ti moţeš da vidiš reklamu sa djecom koja se smiju, a neuravnoteţeni um će ti odmah prepisati anksioznost i suze zbog dječjeg smijeha. Iako tako nešto logički nema smisla - to nije bitno. To je recept koji je tvoje tijelo dobilo.” “Stvarno mi je ţao, Bruk. Nikada nisam ni pomislila kako bi izgledalo tako nešto.” Dodamo nekog organskog kozijeg sira u kolica, malo kokosovog mlijeka, bademovog mlijeka i punomasnog mlijeka. “Stavili su me na lijekove, ali to je pogoršalo situaciju. Jedina stvar koja me je izvukla bili su moji roditelji i Melani, sunce i vjeţba.” “Znam da naš momak upadne u to nekoliko puta godišnje,” Dajana prišapće dok pregledava deklaraciju na organskom Grčkom jogurtu. “Znala sam da se nešto dešava s njim. Nisam znala šta tačno sve dok mi momci nisu rekli šta, zadnji put kad je bio hospitaliziran.” 116

Odjednom, mislima se vraćam u bolnicu, sjećajući se Remingtona i kako mi pokušava nešto reći i sebe kako bjeţim od njega... a potom se sjetim njega kako pokušava izaći na kraj sa hiljadu ţena koje se nalaze u njegovom krevetu. Kunem se, to me je zaboljelo tako duboko, do duše. Prije nego sam i shvatila, zamotala sam ruke oko svog stomaka i pomislila da ga tu mogu osjetiti. U meni. U našoj bebi. “On je odličan borac,” Dajana zadivljeno izjavi. “Sav taj napor koji ulaţe u svoje dobro. Morala si primijetiti da Remington nikad ne jede ništa što nije potpuno ispravno za njegovo tijelo. Nikada.” Moj stomak prokrči kada se sjetim njegovog zdravog brdovitog doručka i usporedim sa svojim - mineralnom vodom i krekerima. Ali ja ujutro ne mogu ništa da stavim u svoj stomak. Ali naravno, primijetila sam kako dobro Remi jede. On jede najčistiju hranu i odrţava svoje tijelo prirodnim koliko je to moguće. Volim to. Volim to kakav je on i kako obzirno postupa sa svojim tijelom nakon što od njega zahtjeva najviše, satima i satima svakoga dana. I onda pogledam u Dajanu, stvarno je vidim, vidim koliko dobrog mu ţeli, ova ţena u četrdesetima, sa ogromnim osmijehom i ljubaznim očima i vidim svu tu ugodnu auru koja je okruţuje, svu toplotu koju ostavlja u sve i jedan hotelski apartman u kojem smo bili, znam koliko se dobro brine o njemu, kako bi mogla biti najbliţe majci koju je Remington ikad imao. Impulsivno pustim kolica i zagrlim je, šapćući joj, “Hvala ti. Hvala što se brineš o njemu, Dajana.” “Oh! Kako i ne bih kada se on brine o meni tako dobro? Ja ne mogu da kaţem dovoljno o svim stvarima koje je on uradio 117

za nas u bilo koje doba on sluša šta nama treba. Ĉak je otišao i na sahranu moje majke.” Zaustavi se kada vidi moj iznenađeni pogled i dok idemo prema kasi, ona nastavlja, “On čak i nema majku, barem ne pravu, ali znao je koliko sam ja voljela svoju i preletio je preko tri drţave samo da bi došao na sahranu. Nije rekao ni riječi, samo me je zagrlio na kraju - ali to da je on uopšte došao...” Njen glas neočekivano pukne i tačno znam koliko joj znači Remijeva paţnja i zbog toga i ja osjećam kako mi se grlo steţe. “Toliko smo uzbuđeni zbog bebe.” Izvali, mijenjajući temu. “Svi mi. Pit, Rajli, Trener. Toliko smo uzbuđeni zbog ove male bebe. Mislimo da konačno Univerzum uzvraća nešto dobro i čisto Remiju, stvarno tako mislimo.” Okruţuje kolica kao da ţeli da uspostavi kontakt na neki način sa bebom, a onda oklijeva malo prije nego me dotakne. Uzimam njenu ruku i polako je stavljam na svoj ravni stomak. I prišapćem joj, “Nikada nisam ni znala koliko ţelim bebu sve dok nisam saznala da on dolazi.” Njene obrve se intrigantno podignu. “On?” Jednostavno imam takav osjećaj. Ne znam je li to ono šesto čulo koje bi navodno ţene trebale imati. Kada mislim o ovoj bebi jednostavno instinktivno zamislim malog Remija u glavi. Ne znam zašto, a niti kako mislim da znam, ali taj osjećaj mi se čini tako siguran, isto kao što sam i sigurna u ljubav njegovog oca, tako da uzbuđeno klimnem glavom. “On.” *** VEGAS je potpuno opčinjen Riptajdom. 118

Arena je pretrpana mladim studentima, a djevojke? Djevojke su najbučnija, najrazdraţljivija grupa mladih ţena koje sam ikad susrela. Toliko su opčinjene njim da moja ljubomora raste u meni konstantno, iako je zbog hormona u desetorostručena. Djevojke vrište i čujem ih kako pričaju kad je on u blizini, o tome koliku su velike njegove ruke i šta to u stvari znači. Izgleda da je i Pit to čuo, jer se prigušeno cereka i klima onom svojom kovrčavom glavom. Sa lijeve strane ringa, jedna grupica nosi crvene majice na kojim se ponaosob nalazi po jedno slovo i vjeţbaju kako da ustanu svi zajedno, tako da svi jasno vide poruku sa njihovih majica - RIPTAJD! Ĉak je tu i uskličnik za zadnjeg momka u redu. Do vremena kada se borba pribliţila, ja sam već, stisnute vilice, dobro osmotrila sve i jednu djevojku, a onda sam shvatila da ih volim zato što one vole njega, jer on zasluţuje divljenje. Šta u stvari ţelim? Da one navijaju za seronju kao što je Škorpion? Jebeno NE ! I tako, mislim da sam smirila svoju ljubomoru za ovo veče. Zapravo smirila sam je tako lijepo da se i ja osjećam razdraţeno kao i fanovi u momentu kada prozovu njegovo ime. “RIIIIIIPTAAAAAAAJD!” spiker viče zanosno, a ja se kunem, da svaki spiker kojeg sam dosad čula je rezerva za ovog. “Jedan i jedini, ljudi!! JEDAN i JEDINI!” On se pojavljuje kao jedna prelijepa crvena munja i uskače u ring. Ĉovjek je jak kao bik, a dinamičan kao sam vrag i dok skida sa sebe ogrtač i baca ga prema Rajliju, gledam ga dok se vijori u zraku i mogu da ga osjetim na svojoj koţi. Taj saten na meni, kako me okruţuje i kako miriše na njega. 119

“A sada , Dţoi 'Spajder' MENN! Koji je prestravio svoje protivnike večeras. Prije nego je Spajder - Men došao do ringa, Remington me pogleda, njegove plave oči gore od vrućine. Ţelja mi se pojavi među nogama. Prošla noć mi prođe kroz glavu. Znam o čemu i on razmišlja - mogu to da osjetim u sebi. Ne znam šta me spaja sa njim, ali nešto postoji i dok mu se testosteroni vrte tijelom, mogu reći da je spreman da se bori i da zna da ga ja gledam. A to ga pali. I borit će se, onako kako on to radi, a onda, nakon borbe će da me jebe, onako kako on to voli. O boţe. Ne mogu to da dočekam. Mogu da krivim trudnoću koliko hoću, ali onaj ko je u stvari kriv što se osjećam ovako napaljeno je on. “Taj seronja je navučen na tebe.” Pit kaţe. “Sredit će on ovo,”odgovorim. Remi mi je rekao da u borbi daješ pola glave, pola tijela i moţda je u pravu, ali kad gledaš Remingtona kako se bori, kladim se svim svojim bićem, da on daje cijelo srce. Moje srce poskoči jače dok ga gledam kako se pozdravlja rukavicama sa protivnikom dok se obojica spremaju da počnu. Zvono za borbu se označi onim svojim prepoznatljivim zvukom i publika utihne. Nije bitno koliko puta sam ga vidjela da se bori, svaki put sam hipnotisana načinom na koji se on kreće. Obojica dolaze do centra i zagrijavaju se. Znam da je Remingtonova strategija drugačija od strategije njegovih protivnika. On se malo igra. Zatim ih udara direktno. Nekad ih izmori, jer čuva svoje zamahe za teţeg suparnika, ali danas počinje sa jakim i brzim udarcima, zaista brzim, gurajući unazad Spajder – Mena - čovjeka koji je prestravio svoje protivnike večeras u prvoj minuti. 120

“Volimo te, Riptajd!” vrište R-I-P-T-A-J-D djevojke.” Nokautiraj ga za nas!” “Svaki put kada si ti ovdje, on se bori kao luđak.” Pit kaţe. “Luđak,” to nije uopšte ni riječ koja bi njega opisala. On je mašina. Borba je u punom zamahu i moj stomak se veţe u čvor i jedva dolazim do daha. Njegovi se mišići šire kad zamahuje lijevi kroše, a onda postavlja gard. Spajder – Men promašuje udarac, a Remi odmah uzvraća kontra - napadom. Reda udarce po nekoliko puta i sa lijeve i sa desne strane, onda završava udarcem koji Spajder - Mena gura unazad kao da ga je udario brzi pokretni zid. Spajder - Man se ljulja. Remington odskoči u nazad puštajući ga da diše. Spajder - Men nakuplja snagu. Remington se izmiče, a njegov bespomoćni protivnik zamahuje, propuštajući udarac svaki put kada se Remi sagne i vrati napad udarcem u stomak, u rebra, a potom i u vilicu. Do vremena kada upotrijebi svoj najmoćniji udarac i zamahne desnicom, Spajder - Men je znojav, krvav i mrtav umoran. Zapliće nogama. Gledam Remija dok čeka Spajder - Mena da ustane i sigurna sam da sve prisutne ţene vrište i pilje u istu stvar kao i ja. Kako kapljice znoja klize po Remingtonovom mišićavom torzu. Kako tetovaţe vinove loze na njegovim rukama sjaju prekrivene tankim slojem znoja, a crna boja tinte izgleda isto kao njegova kosa. Kako se te seksi jamice pojave svaki put kada se nasmiješi dok pogađa u centar svog protivnika. R-I-P-T-A-J-D djevojke kad ne vrište, pričaju jedna sa drugom baš kao što smo to radile Mel i ja, dok smo ga gledale 121

kako se bori. Dvije od njih, koje nose slova P i T, zajedno skaču i grle jedna drugu, jer kladim se da je ţudnja koju osjećaju, previše i za njih. O boţe, ovo je čak previše i za mene. Iako je on moj. Ali jednostavno ne mogu da vjerujem. Gledam ga, diram ga, ljubim ga, volim ga i opet 99,9 procenata mene još uvijek ne moţe da vjeruje da neko kao on, nedostiţan, kompleksan i muţevan, moţe da pripada nekom - čak iako me voli. Jedan pravi udarac i jedan zvučni udar kasnije i Remingtonova ruka je podignuta u zrak od strane sudije. Prsa mu se nadimaju, a gladne plave oči gledaju u mene, oči koje me prţe do koske. Ne smije se. Njegove nozdrve se šire. Moje srce jako udara i moje cijelo tijelo se priprema za ono što vidim u njegovim očima da me čeka. “Da li ţelite više?” Ĉujem galamu kroz spikerfone. “Jeste li spremni za VIŠE?” Publika vrišti. RIPTAJD djevojke vrište, a Remington nastavlja da gleda u mene dok hvata dah, njegove briljantne plave oči me svlače u mom sjedištu i kladim se u sve što imam na činjenicu da me sada jebe u svojoj glavi. Moje osjetljive grudi postaju još teţe i kada prelazi na drugog protivnika, moja pička se navlaţi i stisne dok gledam kako mu se mišići savijaju, način na koji njegov mozak pravi strategiju. Umirem od ţelje da ga imam samo za sebe večeras, njegov jezik u mojim ustima, koji radi stvari koje radi, njega duboko u meni, da me jaše jako i brzo ili sporo i duboko.... ţelim samo da se mazim sa svojim lavom i da mu dam svu ljubav koju mu niko na svijetu nije nikad dao osim mene. Publika skiči, “Naaaaprijeeeeed Riptajd!!!!” 122

Ţele uzbuđenje, a ja sam sigurna da Remington upravo to ţeli da im da. Baca pogled na mene i nisam sigurna šta ţeli da vidi u mom pogledu, ali šta god da je to, izgleda da to i dobija. Prebacuje pogled na svog slijedećeg protivnika, mladog borca kojeg nikad do sada nisam vidjela i prije nego trepnem, brzinom svjetlosti udara protivnika u stranu, u centar i u vilicu i obara ga. “To!” Pit prosikće, diţući ruke u zrak. “TO, TOOO, TOOOOO!!!!” Cijeli prostor je na nogama i svi vrište, “Riptajd!!!” dok ja nepomično sjedim. Bol počinje kao neko kuckanje i pretvara se u grč. Obavijam ruke oko stomaka i neugodno se pomaknem. “Riiiiiiiiiiptaaaaajd narode!!! Još jednom. Riptaaaaaaajd!!!” Njegova ruke se podiţe u pobjedu i ja uočavam rascjep na njegovoj donjoj usni. Bljesne onim jamicama prema meni, njegove oči blistaju, a ja umirem od ţelje da mu poliţem tu krv sa usne i namaţem je melemom. Onda se grč pojačava i tjera me da se malčice presavijem i kada pozovu slijedećeg protivnika, ja više nisam u stanju da pratim bilo šta. Osjećam se bolesno. Moja pluća se stisnu dok diţem pogled i vidim svaki njegov mišić dok se bori, njegove ruke kako se savijaju i pruţaju. Njega gledam dok razmišljam šta se dešava. Pitam se šta se dešava sa mnom. “Pit, moram u toalet, odmah!” kaţem glasom koji nikad prije nisam čula. Zvuči prestravljeno, iskreno prestravljeno i drhtavo. Pit ustaje, očiju uperenih ka ringu i rastreseno me prati do prljavih improviziranih toaleta. Tamo stajem u red i čekam nekoliko minuta i kada dođem na red i uđem u malu plastičnu kutiju, svučem gaćice - koje su 123

gnjecave - i vidim da su prekrivene krvlju. Kao kad imam obilnu menstruaciju. “O boţe.” kaţem. Uvučem hiljadu umirujućih udisaja, ali oni rade sve samo me ne smiruju, umjesto toga odvratan i očajan osjećaj počinje da se uvlači u mene. Par minuta pokušavam da se smirim i onda izlazim pokušavajući da se saberem i sačekam kraj borbe. Pit se iskezi na mene, “Ĉovječe, nisam nikad video nikoga da povraća kao ti. Koliko grama si izgubila?” “Idemo sjesti.” Kaţem. Krenem polako, lagano nagnuta naprijed, zato što me stajanje boli još više i čini mi se da se moje tijelo instinktivno ţeli ugnijezditi u sebe. Spustim se u sjedište sa posebnom paţnjom, dok se Remington još uvijek bori, a ljudi vrište njegovo ime. “Remiii!!!” Ĉekajući slijedećeg protivnika, okreće glavu prema Pitu i meni kao da je čekao da se vratimo na svoje mjesto. Namigne mi kada me vidi. A onda se njegove obrve spuste do očiju i pogleda me paţljivije. Odjednom, hvata uţad oko ringa i preskače ih, a publika oţivi kada shvate da radi svoje uobičajene nestašluke kao i uvijek kada iskače iz ringa. “Rem-ing-ton! Rem-ing-ton! Reming-ton!”publika skandira i kada shvate da je krenuo prema meni i da ta kula sačinjena od mišića, snage i testosterona, ide prema meni, promijene poruku u “Po-lju-bac! Po-lju-bac! Polju-bac!” On me povuče u svoje ruke. Publika poludi, baš kao i moje srce. Ali on pogleda u mene sa uzbunom. “Šta nije u redu?” “Krvarim.” Kaţem kroz suze. *** 124

Slijedećih pola sata mi proleti u magli. “Ulazi u auto.” Remingron daje instrukcije Pitu dok mene nosi iz arene. Riječ “Riptajd.” Još uvijek odjekuje u pozadini kada izađemo napolje, na svjeţ Vegaški zrak i na parking skladišta koje je organizovalo večerašnje podzemne borbe. Gura me na zadnje sjedište Eskalade dok Pit sjeda za volan, paleći GPS navigaciju da nađe najbliţu bolnicu. Ĉujem sebe kako mahnito govorim, “Neću je izgubiti. Neću izgubiti tvoju bebu.” Remington me i ne čuje. Priča Pitu tihim glasom, dok mene drţi stisnutom uz svoja prsa, govori mu da “skrene desno - u hitnu,” a ja nastavljam da pričam najodlučnijim glasom. “Neću je izgubiti. Ti ţeliš ovu bebu, ja je ţelim, jedem kako treba, vjeţbam, ti jedeš kako treba, vjeţbaš.” Unosi me u bolnicu i lupa po pultu zahtijevajući paţnju i kada dovezu kolica, on kaţe sestri, “Reci mi gdje treba da je odnesem.” Mogu da čujem njegovo srce kako lupa ispod mog uha i nikad ga nisam čula da tako ţestoko udara. Bum bum bum. Unosi me u sobu i spušta na krevet i drţi moje ruke čvrsto dok me doktor i dvije sestre pregledaju, a Pit čeka ispred sobe. Hvala bogu, jer su moje noge raširene i skroz mi je neugodno što me je i Remi vidio ovakvu. Ali on gleda u naše sklopljene ruke, kao da je i njemu ova situacija veoma neugodna, dok se doktor nije povukao i skinuo rukavice govoreći mu, “Vaša ţena je u ranom stadijumu pobačaja.” Dok moj mozak pokušava da svari ono što sam čula, okrenem se na stranu u fetalan poloţaj i omotam rukama svoj stomak i tresem glavom, ne govoreći ništa, samo tresem glavom jer.... ne. 125

Jednostavno... ne. Ja sam zdrava mlada ţena. A zdrava mlada ţena ne gubi tako lako bebu. Doktor gura Remingtona u stranu i tiho mu govori nešto, a ja gledam njegovo lice. To je lice mojih snova i kunem se, nikad neću zaboraviti izraz na njegovom licu dok je govorio doktoru, tihog glasa, “To je nemoguće.” Doktor nastavlja da priča, a Remington klima glavom, njegova vilica je čvrsto stisnuta. Odjednom izgleda tako mlado, i tako ranjivo i nikada ga nisam vidjela u takvom stanju. Boţe, izgleda tako demoralisano, a ja zamišljam da je tako izgledao na dan kada je saznao da će ga izbaciti iz profesionalnog boksa i da više nikada neće moći profesionalno da se bori. Povlači ruku preko svog lica i vraća je na stranu i trag panike koji ulazi u moju glavu odjednom se ubrzava, ispruţim ruku van kreveta i čujem sebe kako govorim gušeći se u strahu, “Šta govori? Šta govori?” Remington ostavlja doktora u sred rečenice i prilazi mi, uzimajući obje moje ruke u svoje velike i ţuljevite. Ne mogu da iskaţem riječima kako se osjećam zbog tog dodira, ali umirujuće hemikalije prostruje kroz moje tijelo i moje oči se zaklope dok očajno upijam taj osjećaj moje male ruke u njegovoj velikoj. Ne osjećam više grčeve. Ništa. Ĉak niti strah. Samo Remingtonove suhe ruke na mojima i njegovu stabilnu snagu koja se ulijeva u mene. Saginje se i počinje da ljubi moje zglobove i ja uzdahnem njeţno, naginjući svoju glavu ka njegovoj sa ošamućenim osmijehom. Ne mogu da shvatim zašto mi ne uzvraća sa osmijehom. I zašto izgleda tako potpuno iscrpljen. Sve dok me ne vrati nazad u hotel i ne nazove još dva doktora. 126

8 Poglavlje DOM JE TAMO GDJE JE SRCE Za ovakvu situaciju ne postoji pjesma. Moţda i postoji, ali mi nismo raspoloţeni za muziku. Jedini zvuk koji se čuje je lagani zvuk motora aviona. Remi je odbio da Pit i Rajli putuju s nama, pa su se momci zabrinuli da bi mogao postati hiperaktivan, a oni nisu u blizini. Ali ovog jutra ga ništa nije moglo pomjeriti. Ţelio je da bude sam sa mnom. Nosio me je do auta. A onda na avion. Boţe, voljela bih da me nosi svuda sa sobom, samo da me ne vrati kući. Ali on me sada vraća kući. U Sijetl. Gdje ću ja ostati, a on će otići. Sva tri doktora su potvrdila da ja ne bih smjela putovati. Sva tri doktora su rekla da ću sigurno pobaciti bebu ako ne budem mirovala. Mirovanje u krevetu. I terapija progesteron kremom. To je sve što su nam rekli da trebam. Oni ne znaju da je ono što meni treba - moj plavooki vrag i pomisao da ćemo biti rastavljeni dva mjeseca tjera me na plač. Ali moramo čekati da izađem iz prvog kritičnog tromjesečja. Sada je Remi ispruţen u svom sjedištu, glave zabačene unatrag dok gleda plafon, rasijano milujući moju kosu. Izgleda očajno baš kao što se i ja osjećam. Još uvijek mogu da ga čujem kako ozbiljno govori obojici doktora koje je pozvao u našu sobu. “To nije moguće, trebam je pored sebe. Ona mora 127

biti uz mene,” jer su obojica rekli istu stvar - zabranjeno putovanje i mirovanje u krevetu. I kada je treći doktor rekao da mu je ţao i izašao iz sobe, sjećam se da sam počela da ga patetično preklinjem, “Nadam se da ne razmišljaš ozbiljno da me pošalješ kući? Zar ne? Remingtone, leţat ću. Neću napraviti ni jedan jebeni pokret. Ovo je tvoj sin. On će izdrţati ovo što se dešava! Hoće. Ne vidim kako će me to što nisam pored tebe osloboditi stresa. Ne ţelim da idem kući. Ostat ću u krevetu po cijeli dan, samo me ne šalji kući.” Izgledao je tako iz frustrirano, spreman da razbije nešto svojim golim rukama, dok je govorio Pitu, “Pripremi avion.” A onda se okrenuo prema meni i pogledao me svojim plavim očima u kojima je nestao sjaj. Nije imao vremena ni da mi objasni, a ja sam već počela da plačem. I sada smo ovdje. 40 hiljada stopa iznad tla, letimo za Sijetl. Leţim preko klupe sa glavom na njegovom krilu, dok mi on prstima prolazi kroz kosu, od tjemena pa do kraja. Već sat vremena bulji u plafon, njegova prsa se šire, polako, kao da se svakim udisajem pokušava smiriti, ali to mu ne polazi od ruke. Srce me boli kad pomislim koliki će napor morati uloţiti u to da odrţi glavu bistrom. Ţelim da ga utješim, ali ne mogu da progovorim od bijesa zbog situacije u koju me ţivot opet dovodi. Odjednom počinje njeţno da me ljubi, prvo po vrhu uha, pa onda po ušnoj školjci, njegov vreli dah šalje trnce kroz moje tijelo, dok pola šapuće, pola reţi izgovarajući riječi koje jedva izvlači iz sebe. Moje oči gore i imam osjećaj kao da mi je noţ 128

zabijen u prsa. “Nedostajat ćeš mi. Moram biti siguran da ćeš biti dobro... molim te brini o sebi dobro... trebam te...” Osjećam kako je moje grlo oteklo i jedino što mogu je klimnuti glavom dok ga gledam kako poseţe za dţep i vadi platinumsku kreditnu karticu. “Iskoristi je,” prišapće. Pretpostavljam da bi Melani umrla kada bi joj muškarac dao kreditnu karticu, ali ja ne ţelim da idem u šoping ili bilo šta slično. Ne ţelim ništa... osim mog ţivota. Ţelim da naša beba bude dobro. Ţelim da mi budemo zajedno. Ţelim svoj novi ţivot, na turneji, sa njim. “Bruk,” upozoravajući kaţe i osjećam kako mi gura karticu na dlan, “Ţelim da vidim svakodnevne izvještaje.” Pogleda u mene sa smiješkom, a njegova tamna kosa je podignuta u zrak više nego inače, njegova vilica tamnija nego inače, jer se nije obrijao ovog jutra i kako se moţe voljeti neko toliko da to skoro prţi? Volim način na koji njegove crne trepavice okruţuju te plave oči, a tek te pravilne obrve... volim njegovo čvrsto čelo, jagodice i vilicu, kako njegove usne u isto vrijeme izgledaju pune i njeţne, ali i čvrste i snaţne. Diţući ruku, povučem vrhovima prstiju po liniji njegove vilice. “Kada sam se vratila, obećala sam sebi da te više nikada neću napustiti.” “A ja sam sebi obećao da te više nikada neću pustiti. Ali šta drugo očekuješ od mene da uradim?” Njegove oči su tamne i izmučene, a i znam da nije spavao. Probdio je cijelu noć, petljajući i otpetljavajući svoje prste dok me pita da li osjećam ikakvu bol. Da, osjećala sam. Osjećala sam male ubode u srce - bez grčeva, rekla sam. Vratio se u krevet i privukao sebi, ljubeći me kao da ţeli da me proguta. 129

Sjećam se svakog pokreta njegovog jezika. Vreline njegovog daha na mom licu. I koliko puta je odvojio usne od mojih i ljubio mi čelo, a onda nestajao u kupatilo. Jer, takođerr, nije nam dozvoljeno ni da vodimo ljubav. Tako da smo našu zadnju noć proveli ljubeći se. I svaki put kada bi išao pod hladni tuš, ja bih jecala u jastuk. Sada pomiče pramenove kose sa mog čela, gledajući me u oči. “Mi ćemo biti u redu, moj mali dinamitu, “ prišapće. Spusti pogled i raširi ruku preko mog stomaka. Taj posjednički potez učini da moje srce bukne od ljubavi. “Proći ćemo kroz ovo.” Mazi me njeţno preko pamučne majice, gledajući me svojim plavim očima. “Je li tako?” “Naravno da hoćemo,” kaţem odlučno. “To su samo dva mjeseca, zar ne?” On štipne moj nos, “Da.” “A i svakodnevno ćemo komunicirati na razne načine.” “Naravno.” Ispravljajući se, spustim svoje čelo na njegovo rame, a on spušta ruke oko mog struka, dok mu ja masiram mišiće. “Moraš paziti da ti se tijelo odmara. Stavljaj led nakon svakog treninga. Ne zaboravi da se zagriješ kako treba prije vjeţbi.” On zakopa svoje lice u moj vrat i povuče me bliţe i čujem kako oboje, najdublje što je moguće, udišemo jedno drugo. Njegova ruka se stegne oko mog kuka i odjednom, počinje da liţe moj vrat, njegov glas je teţak kada mi kaţe, “Ne mogu dopustiti da ti se nešto desi, Bruk, ne mogu. Moram te vratiti.” “Znam, Remi. Znam.” Stavim svoje prste na njegovu glavu svjesna koliko zvuči izmučeno. “Mi ćemo biti u redu, sve troje.” “To je i poenta svega ovoga.” 130

“I kao što ti kaţeš, proći ćemo mi kroz ovo. Stvarno hoćemo.” “Prokleto si u pravu. Naravno da hoćemo.” “Nećemo imati vremena ni da nedostajemo jedno drugom ili da budemo tuţni, jer ćeš se ti vratiti.” “Da. Ja ću trenirati, a ti ćeš mirovati.” “Da.” Kada utihnemo, ostanemo u istom poloţaju, grleći se još dugo, skoro da mogu čuti minute kako otkucavaju. Remington me udiše ponovo, kao da ţeli da upije dovoljno mirisa da mu traje dva mjeseca i ja, skoro mahnito, radim isto, udišem njegov miris i zatvaram oči, osjećajući njegova ramena kako se ukrućuju pod mojim prstima, tako jaka i čvrsta, počinjem ponovo da ih masiram. “Ostavila sam malo ulja od arnike u tvom koferu. Ako budeš imao ikakvu ozljedu ili bilo kakav bol.” “Da li još uvijek primjećuješ krv?” pita tiho i kada ja klimnem, podigne me na svoje krilo. “Svaki put kada osjetim grčeve, imam osjećaj kao da će izaći iz mene.” Rukom mazi moja leđa i pritisne usnama moje čelo, “Znam da će te ubijati to što ne moţeš da trčiš. Ali uradi to, zbog mene.” “Ne moţe me to ubiti koliko bi me ubilo da izgubim našu bebu,” prišapćem. Trčim cijeli svoj ţivot. Ali sada, uplašena sam čak i da hodam, prestravi me pomisao da ću osjetiti ponovo grčeve i da ću vidjeti krv na gaćicama. Kunem se, ako ne budem mogla zadrţati bebu čovjeka kojeg volim, ja ne znam šta ću uraditi. Ali ne mogu razmišljati tako, odbijam da izgubim ovu bebu. 131

“Tvoji roditelji znaju da dolaziš? A tvoja sestra?” “Rekla sam im da dolazim, ali oni još uvijek ne znaju za nas. Ĉekala sam da im to kaţem u lice. Samo Mel i moje druge dvije prijateljice znaju za nas.” On povuče svoju glavu unazad da bi me pogledao. “U redu. Ali koga ćeš prvo pozvati ako nešto ne bude u redu? Mene. Koga ćeš pozvati ako ti nešto bude trebalo? Mene. Ja sam tvoje sve. Ja sam tvoj poziv za seks. Mene zoveš za sve. Bilo gdje, gdje god da se nalazim. Jesam li jasan, Bruk?” “Ţao mi je, ali jedino što sam čula je poziv za seks.” “Hm. Treba li da ti objasnim nešto u vezi toga?” Vragolito podiţe obrvu i zagrijava moje tijelo kao mali vulkan. Ideja o telefonskom seksu sa Remingtonom u meni izaziva smijeh i osjećam se tako uzbuđeno, pa ga zaigrano udarim po prsima. “Neću te zvati zbog toga. Znam da ćeš biti zauzet.” Njegove oči zasjaju. “Za to neću biti zauzet.” “Ĉemu taj sjaj u očima? Jesi li to prije radio? Kladim se da je Melani to radila sa Rajlijem.” Zlobno se smješkajući, pomiče svoje ruke po mom potiljku i onda njeţno ljubi moju ušnu školjku, potom moj nos i kaţe dubokim glasom, “Ţelim da to uradim s tobom.” Moja pička se stegne, a bradavice ukrute i vrelina me obuzme. Volim naše prve puteve. Prvi put kada mi je pustio pjesmu “Iris”. Prvi put kada me je pozvao da trčimo zajedno. Prvi put kada me je poljubio, vodio ljubav sa mnom. A telefonski seks do sad nismo iskusili. “I ja to ţelim, ali ne znam da li ću moći... Ako se dotaknem dole... sva ta krv...” 132

Njegove usne pritisnu moje čelo, dok njegovi prsti otkopčavaju dva dugmića na mom topu, a njegov glas se čini deset puta dublji nego maloprije, “To je samo krv.” Njegov miris, feromoni koje izbacuje, čini da poludim. Moja utroba se grči od ţelje i odjednom moje srce počinje ţestoko lupati, a moje ionako osjetljive dojke osjećaju se presputano u grudnjaku. “Remingtone, boţe, samo ti moţeš da me napališ sada kada sam ovako zabrinuta.” Njegove ruke se rašire na mojoj guzi i osjećam kako usnama prelazi preko mog uha, počinje da me ljubi njeţno sa jezikom i novi talas vrućine bukne između mojih nogu. “Ţelim te tako, jebeno, puno.” Njegov glas zvuči hrapavo dok pomiče ruku ispod pojasa mojih hlača i dlanom obuhvati moju guzu ispod gaćica. Zgrabi obje moje dojke i stisne ih zajedno dok se trlja o mene, reţući uz moju koţu. “Ţelim to, kad god budeš ti to ţeljela,” kaţe, podiţući glavu stavljajući svoja usta na moja, njegove riječi vibriraju na mom jeziku, “Samo me nazovi i reci mi to. Reci da me ţeliš. Da si vrela za mene i ja ću se pobrinuti za tebe. Pobrinut ću se za svoju ţenu - kada god ona to poţeli. Šta god ona poţeli.” “I ja ću isto. Ti mene pozovi i ja ću se pobrinuti za tebe.” Pomičem svojim palcem po liniji njegove vilice i onda spojimo naša usta i do kraja leta on drţi moju glavu ljubeći me, ljubeći sirovo moje natečene usne. *** Na aerodromu nas čeka šofer u luksuznom crnom gradskom Linkolnu, i Remington kaţe pilotu da će se vratiti za 133

dva sata. Vozimo se na straţnjem sjedištu auta u tišini, čvrsto pripijeni jedno uz drugo i ja razgledam poznato okruţenje. Gledam i u bateriju na mom iPhone - u. Shvatam da radim sve da bih skrenula svoje misli dok idemo prema stanu. Baš kao što me je iznio iz aviona u auto, Remi me sada iznosi iz auta u moj stan. Stisnem svoje ruke oko njegovog vrata, “Ostani, Remingtone. Ostani. Budi moj muški zatvorenik. Obećavam da ću voditi računa o tebi po cijeli dan, svaki dan.” Bogato se nasmije onim muškim zvukom, gledajući u mene svojim srce parajućim plavim očima, a onda znatiţeljno razgleda moj stan i ja osjetim leptiriće kada vidim njegovo iskreno interesovanje. Ţeli da zna gdje ţivim. O boţe, volim ga toliko da me boli. “Brzo ću te provesti po stanu, a onda moraš svoju zgodnu guzicu odvesti odavde,” upozorim ga. On se naceri. “Ţelim da vidim jazbinu u kojoj ţivi moja ţena.” Noseći me, raširim svoje ruke pokazujući mu moju raznobojnu dnevnu sobu. “Moja dnevna soba, koju je Melani dekorisala. Ona je stvarno dobra u tome. Eklektična. Ĉak su i neke novine pisale o njoj, ali naravno, ona sanja da se istakne u arhitektonskom svijetu iako Pandora, moja druga prijateljica, kaţe da ona bolje hvata plejboje. Obje su dekoraterke i kao rivalke vole da bockaju jedna drugu.” On mi namigne i taj potez me zaškaklji u dubini moje utrobe dok mu pokazujem slijedeću prostoriju. “A ovo je moja kuhinja. Mala je, ali praktična, jer ţivim sama. A ova vrata nas vode u moju... spavaću sobu.” 134

Uđemo, a on me smjesti na podnoţje kreveta i onda tiho razgleda po sobi i upija okruţenje. Pogledam okolo i pokušavam da gledam njegovim očima. Soba je jednostavna u bezličnoj boji. Nekoliko crno - bijelih fotografija atletičara visi na zidovima. U prvom planu su njihovi mišići. Tu je i zid sa slikama mene, Melani, Pandore, Kajla... nekoliko drugih prijatelja... Tu vise i dvije prehrambene ljestvice na kojima piše sve o proteinima, ugljikohidratima, zdravim masnoćama. Tu je i uokviren citat koji mi je dala Melani: ŠAMPION JE ONAJ KOJI USTAJE KADA NE MOŢE.- DŢEK DEMPSI. Dala mi je to kada sam pokidala ligamente i kada sam upala u depresiju, a ja sam se svim silama trudila da postanem taj šampion. A sada gledam u jednog. Gledam u njega svakog dana. Prilazi okićenom zidu i pomno posmatra moju sliku, kako sprintam do cilja - broj 06 okačen na mojim prsima - i prstom prelazi preko slike, “Pogledaj se,” kaţe loše prikrivenim muškim ponosom i nisam primijetila da sam mu se pribliţila sve dok me ne okrene i uhvati. Podigne me i vrati na krevet, ovaj put me spusti na sredinu, pomičući par pramenova sa mog čela. “Miruj zbog mene,” progunđa. “Hoću. Zaboravila sam. To je samo navika.” Uzvratim i naslonim se na uzglavlje, povlačeći ga prema sebi. “Trebalo bi da ideš ili te neću moći pustiti,” prišapćem u njegovo uho. Mazi me par trenutaka, njegove jake, snaţne ruke obmotane su oko mog struka dok saginje glavu i naizmjenično mi ljubi, liţe i udiše vrat. Nikad me nije mirisao i udisao kao u ova protekla dva sata. Sada me udiše polako i duboko, a onda liţe isto tako polako i osjećam njegovu briţnost, a onda me 135

naposljetku ljubi. “Kada mi kaţeš da si u krevetu, ovu sliku ću zamisliti. Ovo je ono što ću vidjeti,” kaţe dok diţe glavu. Osjećam suze, ali neću da pogoršavam ovu ionako tešku situaciju, pa samo klimnem, ali znam da nema šanse da je propustio da vidi izraz mog lica. Njegove oči prodru u mene, dok se odmiče. “Vratit ću se brzo,” kaţe, grabeći moj obraz u svoju veliku, ţuljevitu ruku i mrzim to što ne mogu zaustaviti suzu. On mi se nasmiješi, ali taj smiješak ne dopire do njegovih očiju. “Bit ću ovdje uskoro,” ponovi. “Znam,” obrišem svoj obraz, uzmem njegovu ruku i utisnem mu poljubac na dlan, savijem mu prste kao da ne dam da taj poljubac odleti sa njegove ruke. “Ĉekat ću te.” “Sranje, dođi ovamo.” Zgrabi me u svoje ruke i svi moji napori padaju u vodu kad vodopad suza počne liti. Počinjem da jecam. “Sve će biti u redu,” kaţe mazeći me po leđima dok me valovi jecaja obuzimaju. Sve će biti u redu, čujem kako govori, sve će biti u redu moj mali dinamitu, ali ja jednostavno nemam takav osjećaj. Kako moţe biti u redu? Moţda mu zatrebam. Znam da ja njega trebam. Moţe ponovo postati hiperaktivan i mračan i da mu Pit ubrizga ona sranja u vrat. Nešto se moţe dogoditi dok se bori i moţda mi to oni neće prenijeti, jer ne ţele da se brinem i uzbuđujem da ne bih izgubila bebu. Osjećam se slabo i bespomoćno, a sve što sam uvijek u ţivotu ţeljela je da budem jaka i nezavisna. Ali sada sam duboko i neopozivo zaljubljena. I ta ljubav vlada mnome, ljubav prema ovom čovjeku, koji zvuči kao munja kada mi njeţno priča na uho, koji miriše na sapun i okean i koji najčvršće grli na svijetu - i kada ove ruke nestanu, moj cijeli svijet će nestati sa njima. 136

“Moraš ići,” kaţem iskidanog glasa dok ga guram od sebe. Umjesto da se odmakne, on naslanja svoje čelo o moje, i svoj nos o moj i ja udišem zrak koji on ispusti a on udiše moj. Mi ne moramo govoriti riječi –volim te. Te riječi pucketaju između nas kao da ih vrištimo jedno drugom. Uzima moju ruku, ljubi moje zglobove, i onda grabi moje lice i briše mi suze svojim palcima. “Jesi li dobro, moj mali dinamitu?” “Bit ću dobro. Bit ću više nego dobro,” obećam. Moj telefon za vibrira u dţepu i ja ga drhtavo uzmem da pročitam poruku. “Melani stiţe za pet minuta.” Moj glas je sirov. Mel zna gdje drţim rezervni ključ i uletit će ovdje svakog trenutka, a Remington će otići. On će otići. Moje oči zasuze opet. “Idi prije nego opet počnem plakati,” molim ga. Što je smiješno, jer ja već u veliko plačem kao mala beba i osjećam, a najvjerojatnije i izgledam kao govno. On zapliće prste oko mog vrata i zatvara oči dok mi primiče glavu svojoj. “Misli na mene.” “Znaš da hoću.” Munjevite plave oči zadrţavaju pogled na mojim, njegov glas je grub dok se naginje i kaţe, “Sada hoću poljubac.” I ja ga ljubim, a on reţi njeţno dok nam se usne spajaju. Mali vatromet eksplodira u meni i ja osjećam njegov poljubac kako umiruje moj um, moju dušu i moje srce. Pruţa ruku i mazi me po leđima dok se ljubimo, duboko, upijajući, pamteći, a onda pomakne svoja usta i usisa moju suzu sa obraza. “Bruki, gdje je zgodni tata i buduća mama?” 137

On psuje ispod daha i poljubimo se brzo još jednom. On zgrabi i usisa moj jezik, sada malo ţešće, drţeći me za potiljak, njegov ukusni, sirovi poljubac čini moje tijelo ranjivim kao da ga je izujedao lav. Moje dojke su bolne. Moje bradavice su ukrućene u mom grudnjaku. I stisnem svoje noge dok se on odmiče od mene, ne odvajajući pogled jedno od drugoga. Njegov pogled je vreo i očajno gladan, kao da ga dijeli samo trenutak od toga da razdere svu moju odjeću. “ Ti si sve što nikad nisam ni znao da ţelim,” opet mi zakači pramen iza uha, a oči mu se sada malo više sjaje dok se odmiče unazad. “I sva si moja. Zapamti to.” Ĉujem zvuk Melinih štikli kako kuckaju ispred i Remington ustaje, izgledajući nekako veće nego ikad. Ogroman, čvrst, plavook i prelijep. “Potpuno moja,” kaţe. “Bruk Dumas.” Drhtaj prođe kroz mene kada se odmakne, pogledom me prikujući za krevet. Osjećam se iz jebano, ovdje u krevetu, samo njegovim očima, dok pokušavam da povratim dah. “Trudna sam sa tvojom bebom, za slučaj da ti treba podsjetnik čija sam,” kaţem mu. “Oboje ste moji, “ kaţe, upirući prstom na mene, “Posebno ti.” Progutam uzbuđeno, a on se okrene da ide. “Hej,” pozovem ga, “I ti si moj.” On klimne, a onda baci svoj iPod prema meni, “Nemoj da ti nedostajem puno.” Uhvatim ga i stavim na grudi, “Nećeš.” Lakomisleno uzvratim glasom punim laţne hrabrosti i onda čujem njegov 138

glas u hodniku, a potom i Melino uvjeravanje, a zatim slijedi odvratni zvuk mojih vrata koja se zatvaraju. Uslijedi tišina, ona vrsta tišine koju osjećam samo kada on nije tu. I u tom momentu zabijem glavu u jastuk i isplačem svoje oči.

NAŠ SVET KNJIGA 139

9 Poglavlje DUGA NAD SIJETLOM Melani je najbolja stvar u Sijetlu i svako ko misli drugačije moţe je poljubiti u guzicu. Mel je nešto kao trajna duga u vječito sivom gradu. Od njenih blještavih naušnica do narukvica koje joj doseţu do lakta, ona zvekeče dok hoda cijelim putem do moje sobe u eksploziji boja, pokušavajući da me oraspoloţi, sada kada je moj cijeli svijet izašao kroz vrata moga stana i potrebna mi je sva snaga da se oduprem tome da istrčim za njim. Mel je trebao samo trenutak da procijeni situaciju koju je našla. Našla je jecajući nered na mom krevetu, koji sam u stvari ja i brzo je zamijenila moj jastuk svojim velikim prsima i sada je njena dizajnerska majica natopljena od suza, dok čeka da prestanem. Prošlo je jedno pola sata, a moţda i više, a ja još uvijek jako plačem. Svakih par minuta uzimam pauzu da udahnem malo zraka. I tako sada, dok uzimam vazduh ona me odguruje od sebe da bi pogledala u moje oči sa malčice izvijenim usnama. “Nisi lagala kada si rekla da Riptajd Tejt ţeli da ti budeš majka njegovih seksi beba, zar ne? Vas dvoje ste se odmah bacili na posao! Je l' tako?” Proškilji prema mom stomaku. “I za koliko vremena će se vidjeti stomak? Jedva čekam da vidim ispupčenje.” 140

“Znam! I ja isto!” Smiješak mi se pojavi na usnama kada pomislim na ovu bebu. Oh, bebo, kakve samo stvari traţiš od nas da bi ti dokazali da te volimo. “Tako jako ţelim da vidim stomak, Mel.” Ona se isceri na to, a onda me izučava svojim zelenim procjenjivačkim očima. “Hmm. Blistaš zbog trudnoće. To se vidi i pored tih plačljivih očiju. Jedva čekam da budem trudna mislim da je to tako seksi!” uzvikne, “Ali ono najviše što čini trudnoću seksi, je činjenica da je tata seksi. Tako je seksi kada znaš da imaš dio njega u sebi! Kakav je osjećaj? Pilence, mora da se sada osjećaš kao ţena, dobila si najseksipilnijeg tatu koji postoji!” O boţe, ne mogu uopšte ni da pričam o Remingtonu sa svojom najboljom prijateljicom, bez osjećaja da se moje kosti u meni tope. Ĉak i moj glas izlazi u čudnom zvuku - istom zvuku koji se javlja kada sam sa njim u krevetu i kada ga volim. “Osjećaj je divan, Mel. Kao da je sa mnom. Kao da smo vezani vrpcom. Kao da sam na krajnje kraljevski način iz jebana,” zaječim i legnem nazad na krevet, dodirujući svoje usne i volim to što još uvijek osjećam Riptajda na njima. “Bruk, dozvoli ma da kaţem samo ovo...” Mel lijeţe na krevet pored mene i zabulji se u plafon. “Kada sam ga maloprije vidjela, osjetila sam kao da pomalo umirem u sebi. On je tako velik i tako vreo i kao da su se moje štikle istopile, odjednom sam osjetila da sam četiri inča kraća.” Ne mogu da kontrolišem moju iznenadnu navalu smijeha, Mel skida svoje štikle i okreće se na stranu, smiješeći mi se nestašno kako samo Melani to zna. “Njegove usne su bile tako crvene kao da te je ubio francuskim poljupcem. Riptajd je 141

pomalo neandertalac, zar ne? Ponaša se jebeno praiskonski, o moj boţe. Kladim se da upraţnjavate i analni seks.” “Ne upraţnjavamo. On jeste ţivotinja, ali ponaša se zaštitnički!”za skičim, meškoljeći se na samu pomisao. “Barem onda pseća poza?” “Da, ali prestani da me podsjećaš,” zavapim. Onda zatvorim oči i raširim ruke preko svog stomaka uţivajući u osjećaju njegove bebe u meni. “Stvarno osjećam nešto izuzetno senzualno zbog činjenice da sam trudna sa njim,” priznam. “Tako sam hiper - svjesna svog tijela, kako se osjećam, kako se mijenja zbog ove male bebe. Osjećam kako mi se šire rebra i kukovi da bi napravili mjesto za nju, moje dojke se mijenjaju, sve na meni...” uzdahnem i okrenem glavu da pogledam svoju najbolju prijateljicu. Jedina osoba koja me zaista shvaćala, do Remija. Jedina koja me voli kakva god da sam. “Mel, ne smijem izgubiti ovu bebu.” Osmijeh koji je imala nestaje i ona stisne moju ruku, na mom još uvijek ravnom stomaku. “Nećeš. To je Riptajdova beba.” “Nismo znali da se ovdje odrţava zabava saţaljenja, ali nam je drago što je nismo propustili!” progovori muški glas sa vrata. Šmrcajući diţem glavu i ugledam mog najboljeg muškog prijatelja, Kajla, u polo majici, koji stoji pored Pandore, njena kosa je tamna i zavezana u neuredni čvor, a šiljati pramenovi kose su raštrkani svuda. “Trudna si?” pita. “Sudeći po toni laboratorijskih nalaza i testovima trudnoće, jesam. Ali očito moje tijelo još uvijek nije dobilo potpuni izvještaj, osim dijela sa povraćanjem.” 142

Kajli priđe mom stolu i okrene stolicu, a Pandora skoči na krevet u cipelama i njena koţna jakna je jedino što osjećam. “Pan - Pan, mislim da tvoje djetinjaste vibracije koje šalješ nisu dobre za Bruki, molim te sjedi tamo,” Melani potapše svoju stranu kreveta, ali Pandora dolazi do mene i zaigrano je ćušne. “Bjeţi tamo. Hoću da je zagrlim.” Pandora me pogleda svojim tamnim očima. Na sebi nosi tamni karmin. Ljudi ne znaju da su gotici posebno osjetljivi ljudi, barem znam da Pandora jeste. Ĉovjek se sa razlogom okreće gotici. Mislim da je ona prirodno dramatična, a pokretač svega je bilo što joj je neki seronja slomio srce. Mel kaţe da se desilo čudo zato, jer Pandora nije postala lezbijka. “Jesi li dobro?” Pan pita i prije nego stignem klimnuti ili odgovoriti, povlači me na svoju koţnu jaknu i osjećam Mel kako me grli sa leđa. Melani nikad nije mogla odoliti zagrljaju. Kada se grli uvijek govori mmmmmm. “Sve će biti u redu , Bruki,” Mel kaţe, a onda mi šapne, “Obećala sam tvom muškarcu da ću voditi računa o tebi. Rekao mi je da pazim da ne budeš sama, da se dobro hraniš i da si dobro zbrinuta. Rajli mi je rekao da on i Pit od mene ţele svakodnevne izvještaje tako da mogu drţati Remingtona smirenim i takođerr mi je rekao da si povraćala i da bebin tata ţeli da jebeno jedeš!” Za gunđam u negodovanju i oslobodim se njihovog zagrljaja. “Dobro sam. Kad ogladnim, poješću nešto. Ako moje tijelo ţeli hranu samo će mi dati to do znanja. Mislim da je to ono što se zove-glad.” “Ne zanima nas da li ti ţeliš da jedeš ili ne. Mi smo minioni tvog muškarca i već smo ti donijeli nešto u sjećanje na stara 143

vremena,” Kajli me obavijesti dok ustaje sa stolice i vraća se sa vrećicom iz Jack in the bo x- lanca fast - ood restorana. U tom trenutku, sjetim se kako su ovo troje zadirkivali Pita i Rajlija, u drajv –t ru restoranu, one noći kada me je Remington zaposlio, čini mi se prije sto godina. I sjetim se te sudbonosne večeri i kako je već bio promijenio moj ţivot, a da ja toga nisam bila ni svjesna. Sva moja osjećanja mi se skupe u prsima i dok mi Kajli prinosi vrećicu obuzima me val mučnine. “Iznesi to napolje!” molim ga dok pritišćem nos, a to čini da moj glas zvuči smiješno. “Ne podnosim dobro određene mirise. A takođerr moram jesti povrće zbog bebe. Trebam folnu kiselinu i kalcijum - stvari koje to sranje nema u sebi, garantujem. Kakvi ste mi vi to prijatelji?” On se pobjedonosno nasmije, “Znali smo da ćeš to reći, jer u protivnom to ne bi bila ti, tako da je hrana iz Jacka za nas. Tebi smo donijeli nešto drugo.” Izađe iz sobe, a potom se vrati sa smeđom vrećicom iz Whole Foods - a (radnje zdrave ishrane). “Vidiš? Ţeliš li sada da pričaš o tome ko je dobar prijatelj?” Bacim jastuk na njega. “Donesi to ovamo!” Provirim u vrećicu i ugledam pureći sendvič, baš onaj koji ja volim i odjednom tu gestu i podršku mojih prijatelja, osjetim baš kao zagrljaj koji su mi dali maloprije, toplo i čvrsto. “Vi ste tako dobri prema meni,” kaţem stavljajući vrećicu na noćni stolić. Melani me povuče za rep. “Jesi li primijetila da si se sada sva razmekšala?” stisne moju ruku i kada ja napregnem biceps onda doda, “Uh, mislim iznutra.” Odvalim se smijati, onda zatvorim oči i vidim plave oči, podignutu kosu. Ţelim da ga stisnem tako jako, ali on je sada tako daleko. Zato umjesto njega, obgrlim ruke oko njegove 144

bebe. A onda pogledam u telefon. Remi nije ovisan o telefonu i internetu kao drugi ljudi. Nisam ni ja, ali sada sam se prilijepila uz telefon kao da mi ţivot ovisi o njemu. On nije taj tip ni koji šalje poruke, ali to me trenutno ne zanima. Nazovi me večeras ako ţeliš? Trebalo mu je i više nego sat vremena da mi odgovori, ali ja se cerim kao luda dok čitam odgovor. Tek sam sletio. Nazvat ću te. Gledamo film i Melani skače sa kreveta, “Hej pilence! Jesam li ti rekla? Slijedeći momak s kojim ću spavati će mi sluţiti kao test. Pohađam časove plesanja oko šipke!” Uzima moju podnu lampu u ruke da nam pokaţe šta je naučila, zavodljivo pomjerajući tijelo, jednom nogom omotane o dršku lampe. “Kajli je li ovo pokrenulo tvoj motor?” “Druţe, da jeste, to bi bio incest,” Kajli odgovara sa stolice. “Zašto? Pa nisi mi brat!” ona protestvuje. “Hajde priznaj. Da li ovo daje gas tvom motoru?” pomjera svoju zadnjicu tako da je on vidi. Kajli sjedi, izgleda baš kao Dţastin Timberlejk i kaţe oklijevajući, “To je... eksplozivno.” “Pan, dođi ovamo. Petre Pan - e hajde, pomjeraj se sa mnom, da pokrenemo Kajlov zahrđali motor. Pokazat ću ti šta sam naučila za dţabe.” Pandora kreće ka bazi za iPod i stavlja svoj telefon. I rokerska pjesma odjednom odjekne sobom. “U redu. Hajde da Kajlija otvrdnemo.” Oslobađajući se jakne kao da izvodi striptiz, krene ka Melani. I onda njih dvije počinju da plešu, sudarajući se zadnjicama, a ja hvatam sebe kako slušam pjesmu, pokušam da uhvatim riječi pjesme pored sve te buke, pitajući se je li to nešto što bih mogla pustiti njemu. 145

To je neuspješno, tako da uzimam njegov iPod, stavljam slušalice i pustim pjesmu od Avril Lavinj - Kada odeš. Kako je lijepo slušati nešto što dopire do tebe ili što te pogađa. Tada shvatiš da ono što osjećaš je ljudski i normalno, iako je to moţda nešto što ne ţeliš da osjećaš. Pošaljem mu u poruci link sa youtube - a. Ne odgovara mi i ja pretpostavim da je u teretani i da lupa vreće do iznemoglosti. Kako li će izaći na kraj sa ovom dvomjesečnom rastavljenosti? Ne mogu da se otresem te misli, iako sam u našoj vezi ja emotivnija, ovo će ga testirati više nego mene. Još uvijek razmišljam o tome, kada me prekinu grčevi. Okrenem se na krevetu dok moja prijateljica nastavlja da priča i postajem svjesna uţasnog bola u stomaku koji me prestravljuje. Ĉini se kao da neko povrjeđuje moju bebu. Moje vlastito tijelo povrjeđuje moju bebu. Prelistavam iPod traţeći pjesme koje me smiruju i jedina pjesma koja to uspijeva je “ Iris”. Ali bol se pojačava. Tiho skidam slušalice i polako ustajem sa kreveta. Moji prijatelji se potpuno umire kada vide da hodam savijena, prema kupatilu. Zatvorim vrata i kada provjerim vidim da krvarim opet. Na trenutak samo dišem grubo kroz nos i naslanjam glavu na pločice, pokušavajući da se smirim. Dotaknem stomak sa puno ljubavi i pokušavam da pričam sa mojom bebom u mojoj glavi, govoreći mu da ga neće niko povrijediti. Da ga puno ţelimo i puno volimo. Zamišljam da gledam u najvoljenije plave oči dok govorim Remiju da sam izgubila njegovu bebu. I izvor emocija me 146

potrese i suze za koje sam pomislila da su presušile zaprijete ponovo. “Mel,” povičem kroz vrata. “Mel mislim da beba ovo neće izdrţati.” Ona otvara vrata sa očajnim izrazom na licu. “Bruk, on zove. Zvonilo je par puta. Hoću li mu se javiti?” “Ne! Ne!” “Izgledaš loše. Ali on mi je rekao da mu odmah javim ako nešto ne bude u redu i ako ga zatrebaš. Bruki, mislim da bih mu trebala javiti...” “Ne! Melani NE! Gledaj, on ne moţe uraditi ništa povodom ovoga. On mora da se bori! Naša beba i ja smo tu da ga podrţimo, a ne da ga ometamo. Je li to jasno?” “Onda mi barem dozvoli da te odvezem u bolnicu izgledaš kao da si rasporena na dva dijela!” kaţe. “Da - ne! Ne bih smjela da se krećem. Moram da... odmaram. Ja... neću... izgubiti... ovu bebu!” udahnem i stresem glavom, a onda za šmrcam. “Molim te, donesi mi telefon.” Ona ga donese i ja mu pošaljem poruku. Prijatelji su mi još uvijek ovdje. Moţda da pričamo sutra? U isto vrijeme? Da, bilo kad. Ok. Laku noć, Remi. Takođerr. Spustim telefon na stranu i zatvorim oči, a još jedna suza mi klizne. On je dobar i tih momak i ne voli da piše poruke, ali ja već osjećam da se razdvajamo. Udišem duboko. “Donesite mi progesteron kremu iz kofera?” povičem. 147

Mel ulazi u kupatilo i počinje lupati rukama kao neka učiteljica iz petog razreda koja smiruje učenike. “Društvo, dosta je bilo igre, smještam Bruk nazad u krevet.” Kajli i Padora počiste ostatke hrane i ja sam posramljena da ih i pogledam ovako otečenog lica, ali mogu osjetiti njihovu zabrinutost kad izlazim i lijeţem na krevet. Kada odu, maţem kremu na svoj stomak i bedra. I tada Melani izađe iz kupatila u staroj majici. “Prošlo je dugo otkako smo imale piđama - parti. Mislim, samo nas dvije.” Ona se nasmiješi i uvuče pod pokrivač pored mene, onda nestaje i čujem joj glas kako bruji uz moj stomak, “A ti! Zar ti već niko nije rekao? Ti si borac! Riptajdov i Brukin sin! Pokaţi svojoj mami i svom tati koliko si jak!” Nasmijem se kada izađe ispod pokrivača i zatvorim oči, nadajući se da će je moja beba poslušati.

NAŠ SVET KNJIGA 148

10 Poglavlje PORODIČNA POSJETA Budim se i osjećam neki miris zbog kojeg, za divno čudo, ne osjećam mučninu. Sladak je i mirisan i tjera me da ga udahnem duboko. Pogledam okolo i ugledam Melani kako ulazi i izlazi iz sobe. Riptajdova crvena boja je raštrkana svuda po sobi. Procvjetale crvene ruţe su ispunile moju sobu. “Dobro jutro, Dţulija. Ovo ti je poslao Romeo. Još uvijek istovaraju ostatak kamiona.” Nasmiješim se i pokušam da ustanem, ali Melani me prekine, “A-a. Nema ustajanja. Reci mi šta ţeliš?” “Da pišam! I da ih pomirišem, srce moje budi mirno. Je li to posveta?” Izvučem ceduljicu koja je smještena među ruţama na mom noćnom stoćiću i moje oči zasuze kada vidim naziv pjesme. Melani skupi još par ceduljica i prinese ih i kad otvorim jednu shvatim da se i u njoj nalazi naziv još jedne pjesme. Nisam čula do sada ove pjesme, ali već sam uzbuđena. Dajem sebi dozvolu da malo zaplačem, zato što sam trudna i pod jebenim stresom. Svi znaju da ako to drţiš u sebi, da se moţeš razboljeti, a ja ne ţelim da se razbolim. Ţelim da budem zdrava, ţelim da dam Remiju bebu i porodicu. Nešto što on nije imao. I zato plačem, a potom mu pošaljem poruku, Nedostaju mi tvoje oči. Tvoje ruke. Tvoje lice. Tvoje jamice! A onda u slikam sobu, prepunu ruţa tako da jedva vidim prozor i pošaljem mu. Ovo je moj pogled iz kreveta. 149

Zatim poljubim svoj telefon. “Ti si navučena!” Mel kaţe dok unosi ostatak. “Pa šta? Koga briga?” zajedljivo odgovorim dok stavljam telefon po strani, zato što znam da neće provjeravati poruke dok trenira, a vjerojatno da sada trenira puno napornije, pa namaţem progesteron opet na svoje tijelo. Ĉitala sam da bih mogla dobiti glavobolju ako pretjeram sa kremom, ali Melani i ja smo sinoć vidjele na nekom forumu da je progesteron spriječio pobačaje hiljadama ţena i ja ţelim da dodam svoje ime na tu listu. Zgrabim nekoliko knjiga, stavim lap top na krevet i napravim oko sebe mini ured tako da ne moram da ustajem. Osjećam kako me jajnici bole, ali ne osjećam grčeve i počinjem da se pitam da li ova krema zaista djeluje. Ĉujem da je Mel završila sa cvjećarem i odlučim da preskočim tuširanje, samo zato što ne ţelim da stojim sve vrijeme, pa uzimam čistu odjeću i paţljivo se presvlačim. Mel nam donosi u sobu doručak, spremila je švapski sir i nešto voća. Nora bi trebala da dođe u toku dana tako da Mel moţe otići na posao, ali umjesto Norinog pojavljivanja, čujem Melani kako me zove, “Bruki! Tvoji roditelji su ovdje!” Melani ih pušta unutra, a ja ustajem iz kreveta veoma paţljivo. Ne osjećam grčeve, tako da ulazim u dnevnu sobu i odmah sjedam na kauč. Zatim ih ugledam, široko - otvorenih očiju, šokirano stoje i gledaju u mene. “Bruk.” Način na koji moja mama izgovara moje ime ispunjava me strahom. I u tom momentu shvatim na način na koji izgovaraju moje ime, da znaju. Tuga me uhvati kada shvatim da više ne 150

izgledaju bezbriţno, već kao da su preko noći ostarili cijelu dekadu. Kako ih vijest o predivnoj bebi moţe učiniti ovakvim? “Ovo smo mogli očekivati od Nore, ali od tebe?” kaţe moja mama i o moj boţe, oni znaju. Kako su mogli saznati? Sjeda za sto za kafu, preko puta mene, a moj otac se spušta pored nje, prekrštenih ruku, gledajući me pogledom koji koristi da bi zastrašio svoje studente. Oni ne progovaraju još neke tri minute. A to se čini, pod ovim okolnostima, kao vječnost i tako mi je neugodno da ne znam kako da sjednem. Volim svoje roditelje. Ne volim da ih povrjeđujem. Ţeljela sam da im kaţem lijepe vijesti, licem u lice, da sam zaljubljena i da Remington i ja očekujemo bebu. Posljednja stvar koju ţelim je da se osjećaju kao da sam ih iznevjerila i da ovo tretiraju kao tragediju. “Zdravo, mama i tata,” kaţem prva. Neprestano se pomjeram sve dok ne stavim lakat na naslon kauča, glavu spustim na svoju ruku, a noge podvučem ispod sebe, ali čak i kad sam se smjestila i osjećam se potpuno udobno, tenzija u vazduhuse moţe rezati sjekirom. “Hej gospodine i gospođo Dumas,“ Melani kaţe, “Moram se prijaviti na poslu tako da napuštam ovo porodično okupljanje.” Pogleda u mene i napravi znak kriţa koji odbija vampire, a potom mi kaţe, “Vraćam se u sedam. Nora mi je već javila da je na putu ovamo.” Klimnem i uslijedi opet neugodna tišina. “Bruk! Mi ne znamo ni šta da kaţemo.” Na trenutak ni ja također ne znam šta da kaţem, jedino mi dolazi na um da kaţem “Ja stvarno ţelim ovu bebu”. Oboje me pogledaju pogledom punim razočarenja. 151

Ali neću im dozvoliti da se osjećam postiđeno. Osjećala sam sramotu kada sam potrgala svoje ligamente. Moj otac je govorio da sprinteri ne pokazuju suze, ali ja jesam. Udaljila sam se tada od njih, a sada osjećam da sam se udaljila još više. “Ţao mi je što vam nisam rekla. Ţeljela sam da vam kaţem lično, ali čini mi se da me je neko pretekao.” “Nora,” izgovara moja majka. “I ona je zabrinuta za tebe sve troje smo zabrinuti. Rekla mi je da je to čula od nekog drugog. Kako si mogla da kriješ od nas nešto ovakvo? Dozvoli mi da kaţem, da u prkos tome što si zrelija za svoje godine, oduvijek si bila zaklonjena od dječaka. Dječaci... oni iskoriste i odbace... posebno kada se desi neko neugodno iznenađenje. Nora kaţe da je ovaj dječak poznat po tome da je problematičan i povezan sa svim vrstama problema?” Imam osjećaj da sam se zateturala kada sam čujem na koji način je Nora predstavila Remija. Da ne sjedim, kunem se da bih pala na dupe. Moje izdano, glupo i blesavo dupe. Pa čini se da je sada Nora kod kuće, glumeći savršenu princezu, nakon što joj je moj momak pomogao da izađe iz najlošije veze na svijetu i nakon što je mogao umrijeti spašavajući njenu guzicu. Njena izdaja mi rastrga utrobu kao jaka sila i na trenutak zanijemim. Dođavola, ako iko treba da zna kakav čovjek je Remington, to bi trebalo da bude Nora! “Otac moje bebe nije dječak. On je muškarac.” Stisnem stomak kada osjetim bol pod njihovim optuţujućim očima. “A mi, ova beba i ja, nismo neko neugodno iznenađenje.” 152

Moj otac nije progovorio ni jednu riječ. Samo sjedi tu i gleda u mene kao da sam mokri i ruţni gremlin koji mora da se sputa. Osjećam kao da se kontinent nalazi između nas. Kao da sam ja odlučila da idem na sjever, a oni su odlučni da je jug bolja ideja za mene i da nikad, nikad neće biti zadovoljni ako ja ne budem poslušala njihovu odluku. “Ali Bruk, to je tako bezobzirno i tako ne priliči tebi. Pogledaj se!” moja majka kaţe u potpunoj agoniji i očajanju. “Šta?” Pitam zbunjeno. “Šta nije u redu sa mnom?” Onda shvatim da vjerojatno izgledam kao govno. Nisam spavala. Smrtno sam zabrinuta da ću izgubiti bebu. Ne ţelim da budem ovdje. Nisam se tuširala i moje lice je otečeno od suza. “Izgledaš... izgledaš depresivno, Bruk. Trebala bi prestati nositi odjeću za atletičare, sada kada više nisi sprinterka i obući haljinu... srediti kosu...” “Molim te. Molim te nemoj dolaziš ovdje samo da bi me povrijedila. Govoriš stvari koje ne misliš samo, jer si zbunjena. Molim te budi srećna zbog mene. ako i izgledam depresivno to je zato što sam opasno blizu toga da izgubim ovu bebu, a ţelim ga, ţelim ga tako jako da to ne moţeš ni pretpostaviti.” Bulje u mene kao da sam po ludila, jer se nisam nikada, baš nikada otvorila ovako i osjećam se tako neshvaćeno i tako nevoljeno, a tako sam gladna za utjehom, jer bolujem iznutra. Moji hormoni lude, a osjećam ljutnju, jer sam ondje gdje ne ţelim da budem. Ovdje sam neshvaćena i osuđivana, umjesto da budem pored njega gdje bih bila voljena i prihvaćena. Ne znam ni kako bih im rekla da nisu fer prema meni, ali zateturam se kada stanem na noge, uzimam njegov iPod, spojim ga na zvučnike koji se nalaze u mojoj dnevnoj sobi. I onda kliknem PLAY i pojačam zvuk, puštajući da pjesma priča 153

za mene. Počinje Orijantina pjesma “Sudeći po tebi,” pomalo ljuta i buntovnička, opisujući zbrku koju osjećam, kako me oni vide na jedan način, tako daleko od savršenog, a kako me on vidi na sasvim drugi način, kao prelijepu i snaţnu. “Ovako ćemo rješavati stvari? Ponašaš se kao tinejdţerka.” moja majka krikne. “Smanji zvuk odmah!” poviče moj tata. Smanjim zvuk i na trenutak, moje misli ostanu fokusirane na njegov srebreni iPod, koji za Remija i mene, moţe predstavljati i dnevnik, ili mikrofon, ili bilo kakav uređaj koji izraţava osjećanja. “Vi to ne razumijete.” “Pričaj sa nama, Bruk!” kaţe moja majka. Kada se okrenem, oni izgledaju odbačeno, baš onako kako se ja osjećam. “ Upravo jesam, ali vi ne slušate.” Oni šute i ja uvlačim vazduh pokušavajući da se smirim, u prkos svim ovim hormonima koji bukte u meni. Ţelim da znaju da više nisam mala djevojčica. Da postajem ţena, zato im i kaţem, “Trudna sam sedam sedmica. Upravo sada, formiraju se njegova mala pluća. I kaţem 'njegova' zato što mislim da je dječak, ali to nije bitno i djevojčica bi bila predivna vijest. Dok mi pričamo, njegovo srce postaje jače i on proizvodi oko stotinu moţdanih ćelija u minuti. Za dvije sedmice, njegovo srce će se podijeliti na četiri komore i svi njegovi organi, nervi i mišići će početi sa radom. On će dobiti nos, oči, uši i usta, sve je to već formirano u meni. Ova beba je njegova. Njegova i moja. I nemate predstavu koliko me to čini srećnom.” Moja majka izgleda slomljeno. “Zabrinuti smo. Nora mi kaţe da se koristi droga na tim mjestima gdje se odrţavaju te borbe.” 154

“Mama, on nije takav. On je atleta - srcem, tijelom i dušom.” Prilazeći im, po tapšem je po kosi jednom rukom, a u drugu zgrabim očevu. “On nema porodicu kao što imam ja i ja ţelim da dijelimo moju. Ţelim da mu pruţite dobrodošlicu u našu porodicu zato što me volite i zato što to traţim od vas.” Moja majka se vidno raznjeţi, ali moj otac progovori prvi. “Poţeljet ću mu dobrodošlicu u našu porodicu kada mi dokaţe da zasluţuje da bude otac mom unuku!” Ustaje ljutito i krene prema vratima koja zalupe iza njega. Ja objesim svoju glavu. “Ne bih trebala da ustajem. Idem u krevet, mama,” prišapćem. “Bruk.” Njeni spori i neodlučni koraci krenu za mnom u spavaću sobu. Zastane šutke na pragu dok se ja penjem u krevet. Na trenutak, osjetim njen zabrinuti pogled na leđima. “Dušo, zar niste koristili zaštitu?” pita tiho. “Boţe, neću se potruditi ni da odgovorim na to,” kaţem. Ostane stajati na pragu dok teška tišina pada na nas, a ja se umotam u loptu i buljim u zid sa slikama fokusirajući se na sliku koju je Remington dodirnuo. Neću plakati. Kunem se, muka mi je od plača i pokušavam da ih ne mrzim samo zato, jer sam usamljena, neshvaćena i puna hormona. Znam da me vole. Sve što oni znaju je da me je neki lik napumpao i ostavio ovdje i da će ova beba predstavljati izazov za mene. Oni ne znaju ništa osim toga da će se moj ţivot promijeniti i oni su uplašeni da ja to neću moći podnijeti. Mogu da me osuđuju iako me vole, osjećam da diţem zidove oko sebe, odbijajući da dijelim Remija sa njima. Odbijajući da dijelim najdragocjeniju, najvrjedniju i nesavršeno savršenu stvar u mom ţivotu. “Idi kući, mama,” kaţem i ona tiho kreće dok ja ostajem u krevetu, buljeći u ruţe koje mi je poslao. 155

I vidim one plave oči. Vi ste moji. Oboje. Moje grlo je bolno, baš kao i moje oči. “Bruk, stigla sam,” Nora poviče iz hodnika. Ne odgovaram joj. Tako sam ljuta. Ĉini se da osjeća opasnost u vazduhu, jer se naslanja na vrata i ne ulazi. “Jesi li dobro? Jesi li izgubila bebu?” pita. Bijes ključa u meni. “Hvala što si me izdala, Nora,” promrmljam. “ I hvala ti što krajnje i potpuno cijeniš Remingtona zbog onog što je uradio za tebe!” “Morali su da znaju za trudnoću, Bruk!” zaječi. “To je bilo na meni da im kaţem, ne na tebi!” viknem, uspravljajući se u krevetu. “Zašto ga napadaš? Nije uradio ništa osim što te je spasio! Šta, htjela si priliku da se pokaţeš pred njima kao dobra? Ko ti je rekao? Znam da nije Melani, ona mi to nikad ne bi uradila.” I Norine oči su nijanse ćilibara, samo mali djelić tamnije od mojih i tu završava sva naša sličnost. Kako moţemo biti tako različite? Ona je uvijek bila sanjar, a ja sam uvijek bila realna, ali nikad nas ništa više nije razdvojilo kao ovo danas. “Pit mi je rekao,” kaţe. Prostenjem, zaboravljajući da nešto postoji između njih. “To mu je izletilo. Pretpostavljao je da znam i meni je bilo nezgodno zato što nisam znala! Ti to ne bi krila da znaš da je to što se desilo u redu, Bruk. On je Riptajd. Bit ćeš odbačena baš kao ja, ako ne i na gori način. Ti ljudi su opasni, Bruk. Nikad ih se ne moţeš osloboditi. Nikad!”

156

“Remington nije kao tvoj bolesni seronja od bivšeg dečka! Ja sam prokleto zaljubljena u njega i on mene voli i ja ću roditi njegovu bebu makar me to ubilo, Nora!” vrištim. Ona trepće i ja uopšte nemam snage da nastavljam. Moţda sam samo povrijeđena, jer sam zbog nje zamalo uništila svoj ţivot. Zbog nje i moje ţelje da je spasim, Remington je bio povrijeđen. “Ţao mi je, Nora, ja samo...” umorno protrljam svoje lice. “Znaš i ja sam mislila da je on zaljubljen u mene.” Od tuge u njenom glasu uhvati me jeza i osjećam se očajno.”Mislim na Benija. Mislila sam da bi dao sve za mene i u jednom trenutku kada je bilo teško zadrţati me, on me je odbacio.” Pogleda me umornog i tuţnog lica.”Rekao mi je da me voli, a onda me nije mogao čak ni pogledati u oči da se oprosti sa mnom. To što sam rekla mami i tati je samo zato, jer ne ţelim da se to dogodi i tebi.” “Remi je drugačiji, Nora,” kaţem njeţno. “Upravo tako. Bruk, za njim juri još hiljadu više ţena. Ne. Ne hiljadu. Milion više nego za Škorpionom. On je bog seksa u podzemlju. Ti dečki ne ţele ţene i bebe, jednostavno nisu takvi. Znaš i ja sam bila u tom svijetu takođerr. On ne moţe voljeti tebe toliko da bi zbog toga spasio mene, mene, nekoga koga nikad nije ni sreo! I da izgubi nagradu koja je praktički već bila njegova i sve to zbog tebe? Niko od njih ne moţe da voli nekog toliko!” Zaplače, istrči van i zalupi vratima za sobom. Vrata se zatresu i ja trepnem, potpuno otrijeţnjena. Šta. Kog. Đavola. Da li je moja sestra počela da puši? Sjedim, razmišljajući o svemu. Onda ustanem, zaključam vrata, svučem se, počešljam svoju kosu, ostavljajući je odvezanom zato što ţelim da se osjećam lijepo i trebam Remija. 157

Sveti boţe, kako ga samo trebam. Samo ţelim da se bar nešto lijepo dogodi danas i ţelim da on misli da je sve u redu i da sam na sigurnom, jer znam da on to ţeli. Pošaljem mu u poruci da sam skinula Skype na njegov iPod prije leta i da sam korisničko ime i šifru ostavila na papiru. I onda otvorim lap top i ulogujem se i čekam. Ĉini se da sam zadrijemala pored telefona i kada se probudim, vidim 11 propuštenih poziva od Remingtona Tejta. “O ne!” Biram poziv i zvoni, ali on se ne javlja. Zovem i zovem, onda zastenjem i odmaknem telefon, povlačim pokrivač do vrata odjednom osjećajući hladnoću. Zaspem ponovo i onda čujem tihu vibraciju. Vidim njegovo ime na displeju, moje srce poskoči i pritisnem tipku za prihvatanje poziva, a pokrivač spadne do mog struka. “Jesi li tu?” pitam. Podesim ekran na lap topu dok leptirići lepršaju u meni. “Hej. Ne mogu da te vidim! Pomjeri svoj...” “Ovo je najgluplja stvar koju sam ikad uradio,” kaţe. “Nećeš tako misliti jednom kada me vidiš,” usudim se da kaţem. I tada ga ugledam. Naslonjen na uzglavlje... golih prsa i pretpostavljam, svjeţe istuširanim i moj dah bolno zastaje na prizor njegovog dječačkog lica. Iza njega vidim da je hotelska soba potpuno osvijetljena, suzim oči i pogledam ga sumnjičavo. “Ne spavaš, zar ne?” pitam. On me pozorno posmatra, kao i ja njega. Pomjeram pogled preko njegovih preplanulih prsa, pa preko mišićave ruke, do polu - pune flaše gejtorejda u njegovoj ruci. Prizor svih tih mišića i keltske tetovaţe, njegovi prsni mišići, njegov vrat boţe, te debele tetive na njegovom vratu, mjesto gdje zabijem 158

svoj nos po noći - čini da moje tijelo zadrhti od sjećanja na to kakav je osjećaj, kako miriše i kako izgleda. Vrpca ţelje se bolno otpetlja u meni i raširi se po mom tijelu sve dok to ne postane jedino o čemu mogu da mislim, da ga poljubim i drţim, da ga dodirnem i priljubim se uz njega, pomirišem njegov vrat, njegovu kosu, osjetim njegov dah na sebi i da osjetim svaki njegov ţulj. Onda shvatim da on još uvijek gleda u mene, gornji dio mog tijela je potpuno nagao i ja se odmah navlaţim kad vidim njegov teritorijalni, jebi – me - pogled u očima. “Je li ovo trebalo da učini da se osjećam bolje?” pita osorno, buljeći u moje grudi. “Ovo je jebeno mučenje, gledajući te iza ekrana.” “Remi...” kaţem. Njegove obrve se namršte. “ Ne ţelim da si sama. Je li iko tu s tobom?” “Nora je bila ovdje i mislim da je upravo sada Mel s njom napolju.” Ostanem na tome, jer trenutno, ne ţelim da mu kaţem ništa što se desilo sa mojim roditeljima, sve dok se situacija ne smiri. On je bio odbačen od vlastitih roditelja i kunem se, šta god morala uraditi, on neće biti odbačen i od mojih. “Ne brini, nisam sama.” Uvjeravam ga. Klima glavom frustrirano povlačeći prstima kroz kosu. Onda spusti lice i protrlja displej svojim rukama. Diţe glavu i suţenih očiju progovori, “Ţelim da te dodirnem. Mislim da ću zagristi ovaj jebeni displej.” Ispustim mali smiješak, onda prostenjem i pokrijem svoje oči. Skype i nije tako dobra ideja. O boţe, čini da ţudiš još više. Vidim ga i ţudim za njim toliko da boli. “Boli to što te vidim. Ţelim da udahnem tvoj miris,” kaţem. 159

On podiţe moju potkošulju. “Našao sam ovo u svom koferu.” Podiţe je i miriše, a ja ostajem bez daha i skoro da mogu osjetiti njegov nos na svom vratu kako me miriše, liţe. “Sranje, Bruk, ţelim da sam tu, da te uzmem u svoje ruke, raširim te na krevetu i da te jebem dok ne svane.” Ţelja eksplodira u mom stomaku i te riječi me pogode. “O boţe i ja to ţelim takođerr.” Njegove oči zasjaju dok se naginje naprijed, njegovi mišići se pomjeraju zbog njegove kretnje. “Volio bih da sam tamo da ti stisnem grudi i poljubim vrhove i da ti pokaţem koliko puno te ţelim.” Moje kosti se raspadaju unutar mene. Mjesto između mojih nogu sada peče i ţudi od ţelje. Moj glas je bolan i pun potrebe i uzbuđenja. “Ţelim te kao što nikad ništa nisam ţeljela u ţivotu,” dišem jako, moje gole grudi, podignute i osjetljive i na zrak koji puše iz klime. “Ţeliš li moj kurac u sebi?” grubo pita. Izdišući drhtavo zrak, sklopim ruke oko mojih dojki samo iz razloga, jer su odjednom tako teške i bolne. Toliko jako boluju za njim. “Remi, ubijaš me.” “Ne. Ovo ubija mene,” kaţe njeţno, dirajući ekran na taj način koji me tjera da zamišljam da bi mi tako dirao i usne, povlačio prste po liniji moje vilice, kruţio prstima oko mojih bradavica. “Reci mi da ţeliš moj kurac u sebi, a onda se pretvaraj da su tvoji prsti ja. Spusti svoje ruke, Bruk. Pokaţi mi svoje bradavice.” “Remi,” kaţem, moje srce se steţe od potrebe dok stišćem ruke oko dojki. Niski zvuk reţanja izađe iz njegovog grla, dok se saginje još više. “Bruk,” zaškripi, dirajući opet displej. “Kada te budem 160

vidio, dirat ću te svojim jebenim rukama posvuda. Lizaću te svojim jezikom po cijelom tvom lijepom tijelu. A onda ću, satima, da trljam tvoj klitoris.” “O boţe, Remi...”Moj klitoris pulsira između mojih nogu, dok pomičem kukove i zamišljam kako liţem njegov vrat, njegova prsa, njegovu tetovaţu zvijezde ispod njegovog pupka. “Zašto drţiš grudi u svojim rukama? Zamišljaš li da ih ja drţim?” zahtjevno i hrapavo govori. I kada ja klimnem glavom, on kaţe, “Dobro. Sada ih uštini lagano, baš onako kako voliš. I onda idi juţnije i trljaj se za mene.” “Ali ja ţelim da te dodirnem,” kaţem dok njegova komanda šalje trnce uzbuđenja niz moju kičmu, “Ţelim da te liţem jezikom po cijelim prsima, da liţem tvoje bradavice, dok spuštam ruke preko tvojih bicepsa i diţem ih preko tvojih trbušnih mišića...” Njegove oči nestašno zasjaje i on prodrma svojom glavom. “Ne, Bruk,” kaţe oštro. “Nemoj da pričaš na seksi način sa mnom ako nećeš da uradiš ono što sam ti rekao.” “Ići ću juţnije ako i ti budeš to uradio,” izazovem ga, moj puls lupa ludo u mom grlu, dok toplota koju je potpalio u meni, počinje polako da me prţi. Ne oklijeva i počinje da se pomjera. Moje tijelo se učvrsti, a kataklizma uzbuđenja me potrese, dok gledam njegovu ruku kako se savija i nestaje ispod struka. Savršeno mogu da zamislim njegovu ogromnu ruku kako se savija i kako se dira i moja pička se opet navlaţi. “Remi, ţelim da te poljubim tu,” zagrcnem se, pokušavajući pročistiti grlo, “i onda ţelim cijeloga da te pojedem i poslije toga, ţelim da budem sva ulijepljena i da se osjetim voljeno i lijepo zbog tebe.” 161

Njegov glas me mami, dok gledam kako lagano pomjera ruku. “Bruk, bilo da sam tu ili ne, ti jesi voljena i lijepa.” “Remi,” kaţem, krećući i sama svojim prstima ka jugu, jer sam mu obećala. Kada osjetim kako sam glatka, njeţna i otečena, udahnem oštro. “Trebam te. Pozovi me na telefon.” “Kako to misliš, moj mali dinamitu?” “Pozovi me na telefon.” Prekinemo na Skaype - u i ja mu se javim na prvo zvono i njegov glas zvuči kao da mi je bliţe. Tako bliţe da kao da se razlijeva u meni, više seksi nego i sam seks, dubok i taman i poţudan i mogu da osjetim njegov dah u uhu, a strast se javlja svuda u meni. “Potreban si mi, Remi,” kaţem, “Potreban si mi sav - tvoja vrućina, tvoja usta, tvoj glas, ti.” Zatvorim prst i povučem prst po svojim naborima, dirajući se onako kako me on dira. “Boţe, reci mi koliko me ţeliš,” kaţe, a njegovo disanje zvuči brţe i grublje. I odjednom, njegov glas mi je tako blizu i u mojoj glavi, on je pored mene, njegove usne blizu mog uha, ta njegova gruba boja glasa šalje drhtaje u moja bedra i ja mu prišapćem, “Ţelim te toliko da je to što te sada vidim i što ti čujem glas pravo mučenje.” Njegov glas je hrapav. “Dušo, ţelim te pored sebe, ţelim da se jebeno steţeš oko mene.” “Umirem od ţelje da te vidim.” “Za tri sedmice letimo za Sijetl i ja dolazim tebi. I skinu ću te do gole koţe i ponovo ću upoznati cijelo tvoje tijelo sa svojim. Svaki dio tebe.”

162

“Mrzim to što ne moţeš ući u mene,” priznam, moje oči se zatvore dok se moje tijelo gubi u zvuku njegovog glasa i talas vrućine se raširi po mojoj koţi. Njegovo disanje je grubo. “Nema veze. Kada budem tamo raširit ću se svuda po tebi.” Preuzeo je moj um. Transportovala sam se u našu hotelsku sobu. Njemu. U mojim mislima, ja sam tu, sa njim. Zamišljam sve, sjećam se svega. Načina na koji njegovi palci maze moje bradavice. Kako utrljava kruţiće zadovoljstva u moj klitoris. Kako njegov jezik vlaţi moje areole. Kako se trlja o moj jezik. Prati oblik mojih usana. Kako liţe moj potiljak. Moje uho. Moju ušnu školjku. Kako jezikom uranja u moje uho. “Molim te,” izdahnem dok smještam telefon između mog uha i ramena tako da bih mogla jednom rukom da stišćem dojku, a drugom da se trljam. Njegov glas me tjera da zamislim njegovo lice kako se skuplja od ţelje i zadovoljstva i to me samo baca dalje u ovaj vrtlog zadovoljstva, dok ga slušam kako reţi, “Bruk, moj kurac je u mojoj ruci i ja ga guram u tebe i kunem se, mogu da osjetim jebeni miris tebe. Reci mi šta radiš...” “Primam te. U sebe. Grickam tvoj vrat i... Remi, Remi...” Nikad nisam ni pomislila da bih mogla svršiti ovako i u momentu se gubim kada čujem njegov duboki, izvučeni, seksi uzdah koji oslobađa kada počne da svršava. Zato što nikad nisam vidjela nekog da svršava kao on. Drhtaji potresaju moje tijelo i borim se da čvrsto drţim telefon, jer ne ţelim propustiti ni jedan njegov izdisaj ni niti jedan jedini zvuk koji proizvodi. Poslije toga, dišemo ošamućeno, ali dok leţim tu pokušavajući da dođem sebi, osjećaj samoće prođe kao jeza kroz mene, proţimajući me odjednom. Ne mogu da se mazim 163

sa svojim lavom, da ga poljubim za laku noć ili da osjetim njegovu vrelu i čvrstu koţu na sebi. Pogledam u svoje ruke, mokre od mojih sokova i umjesto da se osjećam povezano sa njim, po prvi put sam svjesna više nego inače kako smo razdvojeni. “Nedostaješ mi, “ prišapćem tuţno. Tih je par trenutaka, a onda tiho i njeţno kaţe, “Ţelim da udaram stvari po cijeli dan. Osjećam bol u grudima koji me razdire, a tako je jebeno duboko, mislim da i kada bih iščupao srce on bi još uvijek bio tu.” “Remi...” “Ovo je zadnji put da ţivim bez tebe. Već sam polu - lud i polu - mrtav. Ne sviđa mi se ovo. Sve i jedno čudovište u mojoj glavi mi kaţe da ćeš pobjeći, a ja neću biti dovoljno blizu da te uhvatim. Svaki instinkt u meni vrišti da dođem po tebe. Svaka kost u mome tijelu mi govori da si ti MOJA, ali moj mozak razumije razlog zbog čega sam te morao vratiti kući. Ostatak dio mene to ne moţe da shvati. Ne mogu ubjediti ostatak mog tijela da je ispravno to što sada ne moţeš biti pored mene.” “Remingtone Tejte, kunem ti se, da kada budem u stanju da ustanem iz ovog glupog kreveta i kada budem mogla ponovo da trčim, ti ćeš uvijek biti jedina stvar prema kojoj ću ja trčati.”

NAŠ SVET KNJIGA 164

11 Poglavlje SESTRE I PRIJATELJI Tih prvih noći kada sam spavala sa Remijem prvi put, mazila bih ga dok leţimo na krevetu, ne znajući šta radi na svom iPodu. Sve do jedne noći kada sam odlučila da se razbudim i da otkrijem o čemu je riječ. “Šta to radiš?” Rekla sam tada, uspravljajući se da bih provirila. Spustio je Apple na stranu i povukao me u krilo i smjestivši me između svojih bedara, ponovo je uzao iPod i prošaptao mi na uho dok je pokazivao na displej, “Razbijam kompjutersku guzicu.” “Šta je to?” “Šah.” Naslonila sam se na njega dok su njegove snaţne ruke bile oko mene. “Pobjeđuješ li? Naravno da pobjeđuješ,” odgovorim sama sebi. Gledam u ekran u crne i bijele figure i on mi objašnjava svaki korak, kako se koja figura pomjera i da su pijuni osnovne figure u toj igri. Nastavljamo sa igrom i ono u čemu ja uţivam je način na koji njegov mozak radi dok pravi pokrete i način na koji diše u moje uho. I kako svako malo gricne moju ušnu školjku i utisne poljubac. Govori mi da slijedeći potez ja napravim i ja odlučujem da krećem od vrha. Njeţno se nasmiješi. “Ne ţeliš da pomjeriš našu kraljicu.” 165

“Zašto ne? Ona se čini kao najsvestranija i najmoćnija figura.” On uzme kraljicu i vrati je na svoje mjesto. “Kraljica ostaje uz kralja.” Ljubi moj potiljak. “Zašto?” nastavljam “Da bi ga zaštitila.” “Od čega?” okrenem se i pogledam ga u njegove nasmiješene plave oči i on ostavlja iPod po strani i uzima moje lice u svoje ruke, smiješeći se, kao da bih ja trebala već da znam zašto je kraljičino mjesto uz kralja i od čega treba da ga štiti. Onda me ljubi i sama igram šaha sa njim, daje mi osjećaj da sam još nešto naučila o njemu. Nešto što takođerr volim, baš kao i ostatak njega. Boţe, on je ţivuće blago i on dopušta da ga je otkrijem, sve što ja ţelim je da se izgubim u kompleksnom boţanstvu tame i da ga osvijetlim. Sada, on je miljama i miljama daleko, leti za Ĉikago, ali sam otkrila, da ako se ulogujem po noći, mogu igrati šah sa njim i pustim ga da me uništi. I mogu pisati male komentare na ekranu, kao na primjer, sada si moj! Odgovori mi tako što mi pojede jednog od mojih pijuna. I ja napravim neki glupi pokret i napišem, mrtav si! I tvoj kralj i kraljica! Ali pustit ću kralja da gleda kako mu ubijam ţenu! On odgovara, niko ne dira moju ţenu! Otipkam, osim tebe? Sada si shvatila. I ja se smijem i onda me on zove, zaboravimo na igru, a ja se izgubim u glasu i stvarima koje mi priča. Kada su prošle dvije sedmice, posjetila sam ginekologa i sada mogu da čujem bebino srce. Melani snima zvuk i šalje ga 166

na moj telefon, tako da ga ja mogu poslati Remiju i on mi odgovara sa upitnikom. Nazovem ga i čujem njegov grubi glas. Uvijek zvuči pomalo nestrpljivo, kao da bi radije radio bilo šta nego pričao na prokleti telefon, javljajući se osorno sa “Reci”. Kaţem mu, “To su bebini otkucaji srca.” Oboje smo tihi par trenutaka, a onda on kaţe, “Hajde da prekinemo da mogu da čujem. Nazvat ću te za pet minuta.” Nasmijem se i onda nestrpljivo čekam... Kada su prošle dvije i pol sedmice, Nora je počela sve rjeđe i rjeđe da dolazi. Ĉini se nekako ljuta na mene zbog nečega ili sam ja ljuta na nju? Nisam baš sigurna. Ali čak se i Melani pita šta se to dešava sa njom, a ja se pitam je li tako razdraţljiva zbog Pita, jer me nastavlja pitati o borbi, o njihovom rasporedu, i o podzemlju. Otkako me je Remi doveo kući, pa do danas, preslušala sam dosta Remijevih pjesama. Moje omiljene su od Niklbeksa “Daleko” i 3 Dors Dauns “Ovdje bez tebe”- i njih slušam po noći uzastopno. Melani se je do sada na ti - sa cvjećarem. Dobijam crvene ruţe svaki dan. Ona dobija poziv od Rajlija ujutro i uveče, svaki dan, podnoseći izvještaj za Remingtona. Da li mi se sviđa cvijeće? Da li sam u redu? Svaki dan mu šaljem poruke, dobro, moţda više puta dnevno i Remi mi odgovori kada završi sa treningom. Pregledala sam hiljade filmov, i kupujem preko Interneta dok ne padnem od umora i viđam svoje roditelje. Stvari su moţda malo napete s njima, ali postaje bolje svaki put kada dođu u posjetu. Barem se sada čini da polako prihvaćaju i da su pomalo uzbuđeni zbog bebe. 167

Do treće sedmice, pročitala sam već cijelu trudničku bibliju, šta da očekujete kada očekujete i naučila sam da je ova vrućina koju osjećam normalna. Plakanje? Ljutnja? Promjene raspoloţenja? – Normalno. Na online forumima, forumašice we90r64mama i 4uwtforever takva stanja zovu “trudna mama drama”. Umirala sam od smijeha čitajući njihove anegdote i to, kako su bile posesivne prema tatama i kako su radile hiljadu i jednu ludu stvar, kao što je provjeravanje njihovih potvrda, kreditnih kartica i špijuniranje. Mislila sam da se dobro nosim sa “trudna mama - drama” stanjem, ili TMD, sve dok nije došla i četvrta sedmica, dok me nije mirovanje u krevetu počelo izluđivati. Pokušavam da zaposlim misli, pošto ne mogu svoje tijelo, ali nedostaje mi trčanje, nedostaje mi sunce, nedostaju mi borbe i nedostaje mi on. U ponoć, normalno, nisam mogla da spavam pa sam mu poslala detaljnu poruku, da u Sijetlu pada kiša i da sam našla pjesmu koju ţelim da mu pustim. Da li je ikad čuo pjesmu od Lajfhausa “Između kišnih kapi”? Oh i da li je otišao da trči? Nedostaje mi trčanje - tako je frustrirajuće kada samo moţeš buljiti u četiri zida... Onda sam mu rekla da planiram da dobijem dozvolu od ginekologa, kada dođe da se bori slijedeće sedmice u Sijetlu, da mogu da idem da ga gledam. I jedini odgovor koji sam dobila na sva moja pitanja, bio je: Moj mali dinamitu, za tebe nema podzemlja, još uvijek. Ostani kući. Od svih stvari koje sam mogla zamisliti da će reći, nikad nisam ni pomislila da će reći ovo što je rekao. I tako TMD počinje i sve ono što mi je izgovorila sestra, počinje da me 168

proganja, o tome kako je on bog seksa u podzemlju... i odjednom TMD se pogoršava i zamišljam kako ga kurve zadovoljavaju kada ja nisam pored njega. Ko mu pruţa sav taj seks koji mu je potreban? Ĉini se da svi moji trudnički hormoni rade punom parom, ne samo što mi pomaţu da sačuvam bebu, već i obavljaju odličan posao u mojoj glavi tako što me izluđuju. Natjeram sebe da mu napišem poruku: Zašto? Zašto me ne ţeliš u podzemlju? On ne odgovara i svi moji strahovi ţešće pobjesne dok se iskreno pitam: Zašto? Zar ne ţeliš da me vidiš? Odgovori: Ostani u jebenoj kući i čekaj me. Ĉini se da on ne čeka jedva da me vidi?! Ţeliš da budem kući? I da svi tvoji fanovi mogu da vrište i da gledaju tebe, ali ne ja? Jebi se! Dodala sam i crvenog ljutog emotikona, samo da shvati u kojoj mjeri me je raspizdio, onda sam bacila telefon na stranu i nastavila da se kuham u svojoj vodi od vrućine, sve dok ne poţelim da eksplodiram. Ostani kući? Kuća mi je tamo gdje je on! Jebeni kreten. Slijedećeg jutra, dostava mojih ruţa se udvostručila. Kada je Rajli jutros pričao sa Melani, rekao je da mi kaţe da se Remington nada da mi se sviđa cvijeće i da mu pošaljem link pjesme o kojoj sam mu pričala jučer, jer ţeli da je presluša. Ha. Ţao mi je, ali ne mislim da mu šaljem ništa. Naša beba je dobro i tako sam uzbuđena, jer izgleda da krema djeluje. Krvarenje je potpuno prestalo, ali hormoni? Oni bjesne. Umirem. Od ţelje da ga vidim. Branila sam njega, sebe i našu bebu svakodnevno od svojih roditelja, govorila im da ja 169

nisam odbačena i iskorištena, da me je doveo ovdje i da me podrţava i da se brine o meni, ali kad sam čula da ne ţeli da dođem u podzemlje... to je jedno veliko sranje. Sav bol i jad koji sam pokušavala da odrţim u kontroli, isplivavaju sada na površinu, jer sam ljuta na njega, a ne ţelim da imam razlog da budem ljuta na njega, ali boţe dragi, ne mogu si pomoći. Dok mirujete u krevetu, nemate šta da radite osim da punite glavu sa hiljadu i jednom pričom o tome šta li se dešava vani - u svijetu, bez tebe - i nijedna od tih priča nije ugodna. “Prestani im podnositi izvještaje, Melani,” kaţem natmureno tog popodneva. “Zašto? I Rajli, a i Remington su me pitali da im javljam sve, onog dana kada si došla. On ţeli da zna šta se dešava?” “Prestani davati detaljne izvještaje i tačka.” Ĉini se da se teško suzdrţava a da se ne nasmije. “Hej i ti ih ţeliš takođerr! Tvoje oči iskoče iz očiju kada slušam naređenja preko veze, voljela bi da imaš super - uši da bi čula. Ĉula sam da zoveš Pita i pitaš kako je on.” Uzdahnem i protrljam svoj potiljak. “Samo se brinem za njega.” Zvala sam Pita da ga pitam je li sve u redu i on je rekao da jeste. Kao pravi muškarac, nije baš nešto pričljiv preko telefona, jedino što je rekao je da su tu uvijek ako šta zatrebam i da Remington trenira konstantno. Pitala sam ga je li hiperaktivan i rekao mi je da su svi fokusirani na to da ga drţe pod kontrolom, i da se opustim, jer on radi sve da ne postane crn. Šta mu to znači?

170

Pit me je jednom nazvao okidačem i činjenica da me Remington moţda izbjegava da ne bi postao crn, jede me kao kiselina. Mel bulji u moje bijedno lice i nacereno klima glavom, kao da ne moţe da vjeruje šta sam joj rekla. “Dobijaš bore dok ovo pričamo, prestani da se mrgodiš,” kaţe opušteno, dok donosi zdjelu sa domaćim organskim kokicama da jedemo dok gledamo još jedan film. “Dušo, podzemlje dolazi slijedeće sedmice - trebalo bi da sjajiš od sreće!” “Neću moći ići. Remington me jebeno ne ţeli tamo.” Uzimam duboki udah i pokušavam da se opustim pitajući se šta bi BPT – Bruk prije trudnoće - uradila? “Zato što će doći poslije borbe da te vidi. Rajli mi je rekao da tvoj muškarac planira da ostane ovdje s tobom, cijela tri dana dok su u Sijetlu.” Prekrijem svoje lice. “To čini da se osjećam još gore. Zašto dolazi ovdje tek pred borbu i zašto ne dođe ranije da me vidi?” Melani slegne ramenima. “Šta ako je Nora u pravu i on me više ne ţeli?” Nastavljam Ona sada skiči od smijeha. “Dobro, prvo od svega, Nora je kao sir sa rupicama u glavi i ona se ne pojavljuje ovih dana nikako, a obećala mi je da će dolaziti da brine o tebi, a sada je bog zna gdje. Negdje je zaglavila na sedmom oblaku, a i ti si negdje zaglavila - jer iz tebe pričaju hormoni.” “Ne mogu da vjerujem da me ne ţeli tamo. Mislim da mu je neko ukrao telefon i to mi napisao. Moţda neka glupa kurva.” “Bruk, on očito pokušava da zaštiti i tebe i bebu.” Melani okrene očima, dok pretraţuje moj Apple TV i pokušava da naruči neki film. 171

Ĉudovišta u mojoj glavi nadjačavaju njene riječi. Beba se dobro drţi. Ako mi doktori daju zeleno svijetlo, zašto me on ne bi ţelio tamo? Zar mu ni ne dostajem? “Jednostavno ne razumijem,” promrmljam, grabeći neki glupi magazin koji sam pročitala hiljadu puta i bacam ga o zid. Melani spušta daljinski i primiče mi se da me mazi po kosi. “Kao što kaţu, muškarci su sa Marsa. Neki s kojima sam se zabavljala su čak iz guzice - šupci. A ti, draga moja, si vrlo trudna. Bila si pod pritiskom da ne izgubiš bebu, pod pritiskom da ne izgubiš svog momka, pod pritiskom zbog tvojih mame i tate, jer nisu bili podrška, a ni Nora ne pomaţe puno u svemu tome. Zaglavila si sa mnom, ludačom u ova četiri zida, evo već tri sedmice, gdje čak ne vidiš ni svjetlo dana. Pilence, upravo zbog ovoga svi koji se pojave na Velikom Bratu, polude, a oni barem imaju bazen.” Udarim je zaigrano i nasmijem se. Ali satima kasnije, sjedim i gledam u zid mog dnevnog boravka, puštajući ponovo sve snimke u glavu o tome kako me Remington ne ţeli. Remington viđa neku drugu. Remington shvaća da je beba - kao što se dokazalo do sada - malo veći problem, s kojim čovjek kao on, ne moţe da se bavi. Mučim samu sebe, a moj um je dostigao takav vrhunac da ne mogu da ga zaustavim. “Odsutna si. Gdje si sada? Sa Remijem?” “Mislim da je on sada u ringu i da se bori.” Ovog trenutka, stotine ljudi ga gleda. Stotine ţena viču njegovo ime, ţudeći za njim. Ovog trenutka će plave oči će pogledati u nešto ili nekoga u publici, a to neću biti ja. I čak i kada bude ovdje u mom gradu, on me ne ţeli tamo i ja ne znam šta da radim. 172

“Zar ne prenose borbe u podzemlju na nekoj stranici? Dođi ovdje. Kladim se da prenose!” povuče me u moju sobu, otvori lap top i počne da traţi po google-u. Sva moja unutrašnjost poskakuje dok se pitam je li u pravu. Ona za skiči kada nađe link i pojača zvuk. “On je tamo. Dođi ovamo! Pa, to nije on misliš li da je on već završio?” Pregledavam komentare. Spominjali su ga, ali čini se da se većina komentara odnosi na pitanja kada on nastupa. Moje srce se stišće od ţelje da budem tamo i tada Mel uhvati moju ruku kad spiker počinje koristiti onaj glas pun neizvjesnosti: “Ĉujem neko ime tu u gomili. Ĉuje se sve jače i jače. Moţete li ga svi čuti?” Pokriva jedno uho, a onda gomila zajedno počinje da vrišti: “RIPTAJD!” Leptirići u mom stomaku izgore ţivi, dok ga slušam kako nastavlja, “Tako je! TAKO je, dame i gospodo! A sada, poţelite dobrodošlicu, ne pobjedljivom u ovoj sezoni, sa savršenim rezultatom, čudom od lošeg djeteta, jedan i jedini, Remington Tejt, Riiiiiiptajd!!!” Moj stomak poskakuje dok ga gledam kako izlazi, a publika grmi u pozadini, dok se kamera fokusira na snimak u ringu. I onda, on ulazi u ring, okretno i dinamično, kao i uvijek. Odbacuje svoj RIPTAJD svileni ogrtač - i vrisak ţena skoro da razbije moj ekran na lap topu. U daljini vidim plakat sa natpisom ZAUVIJEK RIPTAJDOVA. Fascinirano i Mel i ja ga gledamo dok se okreće. Smiješi se, upija paţnju. I onda ga vidim kako zastaje, gdje obično zastaje i automatski pogleda na moje prazno sjedište, onda njegov osmjeh nestaje. Stane tako par trenutaka, a zatim isteţe vrat i vraća se Rajliju i pomiče od publike. 173

“Aaaa, mislim da i ti njemu nedostaješ. Nikad ne ide u taj ugao tako.” Melani uzdahne. “Bruk? Bruk?” Ja već plačem u jastuk. “Bruki, šta nije u redu?” “Ne znam.” “Bruk, šta se dešava? Je li nešto nije u redu?” Stisnem jastuk čvršće i obrišem oči. “Uhh! Više kiši u mom stanu nego u cijelom Sijetlu!” za gunđam. A onda ustanem i izađem iz sobe. Uđem u kuhinju, uzmem ubrus i brišem svoje suze dok slušam vrisku publike, a zatim čujem jaki udarac. Poţurim nazad u sobu i provirim na ekran i vidim kako čovjek leţi ispruţen na podu ringa, okrenut licem na dole, Remington stoji pored njega, raširenih stopala, teško dišući sa rukama sa strane. Kao osvajački bog rata. Za kojim čeznem svakim molekulom u mom tijelu. Koji moţe imati bilo koju ţenu na svijetu i koji me moţda više ne ţeli. I ne mogu da dokučim način na koji će se moje srce slomiti ako budem ţivjela ostatak ţivota bez njega. “Riptajd! Dame i gospodo! Vaš pobjednik, nepobjedivi ove sezone, vodeći na prvenstvu! RRRRIP-TAAAAAAJD!” Moje srce naraste u grudima i osjećam kako ludo lupa, uzimam lap top i okrećem ga ka sebi i vidim ga kako diţe svoju ruku dok hvata zrak. Večeras se ne smije. Tmuran je dok zadihano diše, buljeći u jednu tačku u publici kao da se izgubio u svojim mislima. “Toliko te volim... ne znam kako ću to uraditi, ali natjerat ću te da me voliš isto ovako jako,” prišapćem, mazeći njegovo lice preko ekrana. “Postat ćeš tata, Rem!” Melani za skiči. “Mama tvoje bebe te puno voli!” 174

Remington okreće svoju glavu prema spikeru i kada klimne, spiker zovne nekoga drugog. Stomak mi se zapetlja kada shvatim da nastavlja sa borbom. Melani se javlja na telefon, a ja sam zaboravila da joj kaţem da to ne radi. “Rajli! Šta... oh, ona je dobro. Stvarno? Pa ne, ustvari, ni ona se ne drţi baš dobro.” Zatvorim oči i pogledam na telefon dok oni pričaju kako nama ne ide dobro. “Da, da, rekla sam joj da će on doći. Odmah poslije borbe? U redu, bit će srećna.” Prekida vezu. “Remington je upravo završio borbu i ţeli da zna jesi li dobro i Rajli ţeli da zna kako se drţiš, jer Remingtonu ne ide baš najbolje. Ţeli da znaš da će uskoro biti u gradu.” Frustracija što sam prikovana za krevet je ogromna, ali to što ţelim da ga vidim me još više frustrira, do ključanja. Ne mogu podnijeti pomisao da će biti u Sijetlu i da ja neću moći da ga gledam. Odjednom, uzimam svoj beţični telefon i počinjem da biram poziv. “Šta to radiš? Koga zoveš?” Mel pita. “Molim vas mogu li dobiti dr.Trudi? Bruk Dumas,” kaţem i prekrijem zvučnik. “Melani, ne zanima me što ne ţeli da me vidi. Ja ţelim da vidim njega i ja ću ga vidjeti i tačka.” “Šta kog đavola pričaš?” “Morat ćeš me odvesti u podzemlje.” *** Pogledam se u ogledalo dok ona sređuje svoje lice. “Dobro, izgledam kao prostitutka. Pitat će nas koliko naplaćujemo.” 175

“Budalice, znaš da smo morale da napravimo da ne ličiš na sebe.” “Ali ti izgledaš bolje! Ti si seksi baka, zašto ja ne mogu biti takva?” “Zato što ja još uvijek mogu da hodam, a ti si u invalidskim kolicima.” “Sve otkako sam vidjela gospođu Dabfajer, ţeljela sam se obući starinski,” Melani kaţe dok izvlači perike koje smo naručile preko interneta. “Mel, neću izaći iz invalidskih kolica - reci mi opet da ništa neće poći po zlu?!” “Ĉovječe, nagovorila si doktoricu da ti da dozvolu. Sve će biti u redu. Remi neće ni znati da si došla. Mlada si, Bruk. Halooo. Ţiviš samo jednom.” Odlučno kaţe i ode da proba svoju starinsku cvjetnu haljinu. “Ali, rekla sam doktorici da idem da posjetim momka na njegovom mjestu,” podsjetim je. “Ali to je njegovo mjesto. Ring je Riptajdova jazbina. Takođerr, nemoj da podcjenjuješ moć sreće. Ljudi ozdravljaju brţe kada su u rukama svojih voljenih. Beba će to oboţavati, je li tako, ti divna mala bebo?” Glupo za guguće na moj stomak. Zadrţavajući osmjeh, otjeram je, ali ona je u pravu, poprilično sam sigurna da će beba uţivati. Već sada se osjećam jačom i stvarno mislim da beba baš i nije uţivala u mojem dosadašnjem stanju. Zaljubljena sam u komplikovanog čovjeka, i zbog njega se komplikovano i osjećam. Prevrtila sam stotinama puta tu misao u glavi i baš me briga što me on ne ţeli tamo. Idem da vidim svog muškarca i tačka. “Šta misliš? Pitam Melani dok popravljam svoju plavu periku koja mi doseţe do ramena. 176

“Sjajno. Izgledaš jeftino. Sada me pusti da te naslikam.” Razmrlja kolač šminke po mom licu, dok vjerojatnoća da ću ga vidjeti čini da moje srce lupa uzbuđeno pod mojim rebrima. “Mel, moje pore su natopljene.” “T c- tc. Šuti! Sad ja.” Gura me bliţe ogledalu i mi gledamo sebe u našim cvjetnim haljinama. Mel je dodala još mali dţemper od kašmira na sebe i cvijet na njenu sivo - bijelu periku, dok je na mojoj perici crna traka za kosu sa motivima Alise iz zemlje čudesa. Izgledam potpuno drugačije i ako dodam naočale koje smo dobile, izgledat ću još više drugačije, ali one su tako ogromne i teško ih je nositi, pa ih stavljam u dţep svoje haljine dok krećemo ka liftu. “Ne ţelim da ga zbunim, u redu? Remi ne smije vidjeti da sam tamo. Moţe se naljutiti. Ne mogu ni da zamislim šta bi uradio - on je tako nepredvidljiv. I još nikad se nismo posvađali, a da nismo prekinuli, Mel.” “Moje drago pilence, sudeći po ruţama koje je poslao, on ţeli da se pomirite. I nemoj da brineš! Vratit ću te ovdje dok trepneš, a u međuvremenu, vadimo te iz ove proklete sobe! Jeeee...” *** Trideset minuta kasnije, otkrivamo da podzemlje i nije baš prijateljski nastrojeno prema hendikepiranim osobama. Saznali smo to kada me je Mel pokušala izvaditi iz taksija, potom staviti u kolica, potom uvesti u noćni klub, zatim liftom spustiti dole u podzemlje. Melani ljutito otpuhujeh i govori mi kako sada više i ne izgleda tako cool, “zahvaljujući tebi, trudna djevojko.” 177

Mogla bih se smijati tome kako smiješno izgleda zapitkujući ljude da nas propuste, ali kad uđemo u napunjenu arenu, osjećaj je kao da sam se vratila kući i pomiješani osjećaji sreće i frustracije, zbog toga što nisam pozvana sudaraju se u meni. Ovdje sam ga upoznala. Mjesto gdje sam izgubila svoje srce u jednom udisaju. Mjesto gdje je jebao moje ime. Gdje je poljubio moje usne. Gdje je odnio pobjedu u ringu kao munja. Gdje je dobio mene. Nakon otprilike hiljadu “izvinite, oprostite, prolazimo”, Melani me konačno dovlači do naših sjedišta. Morala sam da kupim karte svojom karticom i nisam štedjela, kupila sam karte za prvi red, iako ne baš u centar. Sjedišta su dobra i moći ću da upijam iz blizine svaki inč mog Riptajda. On nije nestrpljiv da priča sa mnom? Nije nestrpljiv da me vidi? A ja umirem za samo jedan pogled. “Ne zaboravi da izgledaš kao starija ţena, Mel,” prišapćem dok se prvi borci večeri počinju mlatiti u lice. “Ta ţena nas neprestano prati,” Melani kaţe zabrinuto i pokaţe iza nas, ali ja se čak ne mogu ni okrenuti. Izgleda kao da je she - male, pomalo je strašna.” Razgledavam arenu i traţim Pita i ugledam ga i odmah pored njega, u sjedištu koje je inače moje, sjedi Nora, cereći se i flertujući sa njim. “Wow, Nora je iskoristila Pita za karte?” Melani kaţe. Ne znam zašto, ali vidjeti nekoga, bilo koga, čak i moju sestru, na mom sjedištu, probudi hiljadu zmija ljubomore u meni i ponovo sam ljuta. Ne ljuta. Bijesna nanovo zbog toga što mi je Remington rekao da ne mogu doći ovdje. Đubre. Odjednom, ring se ispraţnjuje i vidim Rajlija kako prilazi da zauzme svoje mjesto blizu ugla ringa i moj puls skoči. 178

“Zadnji put kada je bio u ovoj areni, poklonio nam je rekordan knockout i izjurio je za jednom našom...” Spikerov glas bukti kroz zvučnike, ţene vrište, a moje srce se zagrijava dok se sjećam načina na koji je izjurio za mnom. “Znate o kome pričam. Ĉovjek kojeg ste došli da vidite! Recite zdravo, jednom i jedinom, Remingtonu Tejtu, vašem RIIIIIIIIIPTAAAAAJDU.” Melani zadrţava svoj dah, a potom promrmlja, “Omojjebeniboţe, vidim ga! Moj puls se vinuo do plafona dok se napreţem da vidim bljesak crvene boje koja se primiče ringu, ali ne mogu da vidim ništa iz ovih glupih kolica. “Ne mogu da ga vidim!” I boţe, mrzim to što ga svi mogu vidjeti osim mene. “Ĉovječe, dolazi do ringa! Neke djevojke prilaze, ali on se gura kroz gomilu. On je bog, Bruk. O moj boţe...” I tada ga konačno vidim i moje srce bukvalno prestaje da kuca, a moj stomak se steţe od emocija. Volim ga - mrzim ga volim ga - mrzim ga. Dolazi u moj vidokrug, bljesak crvene boje i uskače u ring, tako okretan i mišićav i tako elegantan i ţustar. Svjetla se spuste na njega dok odbacuje crveni ogrtač i odjednom, on je tu. Pravi muškarac i tako sirov. Fantazija svake ţene, a moja stvarnost. Nikada neću moći zaboraviti kako izgleda u bokserskoj opremi, svaki mišić njegovog torza, teţak i urezan, preplanuo i blistav. Nikad neću moći zaboraviti kako se smije svojoj publici. Umirem. On izgleda predivno. Savršeno. Zrači muškom snagom i vitalnošću. Kao da je bio na jebenoj plaţi, a ja sam bila u paklu. Imam osjećaj kao da su se sva svjetla spustila na njega i da ljube njegovu osunčanu koţu. Njegove kao kamen snaţne ruke su raširene, a mišići napeti dok počinje da se kreće polako i 179

da se okreće. Arena gotovo da se trese pod mojim točkovima, vriska je zaglušujuća. “Jebi ih Riptajde!”ljudi iza mene počinju da vrište. “A onda jebi mene!” Njegove jamice se pojave za njih, njegove oči zasjaje zbog njih. Izgleda tako napadno srećan da poţelim da ga udarim, ţelim da se po penjem gore i sudarim svoja usta o njegova, dok ga udaram. “Bruk, osjećam da sam ti tako loša prijateljica, jer ţudim za tvojim muškarcem, ali molim te, reci mi da razumiješ!” Melani kaţe zabrinuto. Uzdahnem sa gađenjem prema sebi. Bila sam odbačena i sada sam ovdje, jurim za njim kao neka grupi djevojka. Ţudeći za njim, jer je on moj. MOJ. “A sada, daaaame i gospodo, poţelimo dobrodošlicu Majci svih Ĉudovišta, Hektoru Heksu, HEEEEERKULESU!” Spiker vrisne, a Melani promrmlja, “Sveto sranje.” U trenutku kada Majka svih Ĉudovišta uđe u ring, kunem se da vidim kako pod ringa savija od njegove teţine. Ovog nikada prije nisam vidjela, ali izgleda veći nego Bačer i čvor u mom stomaku se stegne. Novi borac izgleda nešto kao - Pol Banjan, nenormalno ogroman. “Iz koje galaksije je taj komad mesa došao?” Melani pita uznemireno, kao što sam i sama. Remi se potapše bokserskim rukavicama s njim u znaku pozdrava, potom se povuče i istegne mišiće ruke, a ja gledam kako se tetovaţe naboraju između njegovog ramena i bicepsa. I svo moje tijelo pogodi val sjećanja. Ping. 180

Kreću prema centru. Moje srce lupa u meni dok Majka svih Ĉudovišta udara Remingtonova rebra, a Remington uzvraća trostrukim udarcem koji je tako brz i tako moćan, da zatetura tipa tri koraka unazad. “Bruk, o moj boţe!” Melani kaţe, “O.MOJ.BOŢE.” Div se vraća sa zamahom kojim udara Remingtona pravo u stomak. Ĉujem zvuk udarca i trznem se, ali odjednom začujem zvukove Remingtonovih uzvratnih udaraca. Brzo i snaţno. PAM PAM POOM! Div pada na svoju guzicu. Remington kruţi po ringu dok čeka da protivnik ustane, vijugav, graciozan, moj moćni lav. Cijelo moje tijelo se sjeti načina na koji se taj lav kreće po meni. U meni. Način na koji njegovi kukovi guraju sa savršenom preciznošću. Načina na koji njegove ruke lutaju po meni. Kako me stišću. Izazivaju. Način na koji se njegov jezik struţe po meni, kušajući me, liţući me. Ĉudovište polako ustaje i otresa glavom, kao da je zbunjen, i prije nego dobije priliku da zamahne slijedeći udarac, Remington ga zamahuje desnicom i obara nazad - prostirući ga na leđa. Melani počne skakati i vrištati. “DA!! DA! REMI, TI SI KRALJ JEBENE DŢUNGLE! vrišti. I on se okreće sa tim svojim osmjehom i ja se ukočim kada nas ugleda. Smiješi se opušteno prema nama, njegovi fanovi gledaju u našem smjeru, i odjednom njegov stav se mijenja - a njegovo tijelo se čini da se ukrućuje. Njegove jamice su još uvijek tu, ali njegove oči su pomalo suţene dok nas posmatra, kao predator dok lovi. Moj svijet potone. 181

“Mislim da je prepoznao tvoj glas, idiote!” Sikćem tiho, povlačeći Melinu suknju tako da se vrati nazad u sjedište. Ali on ne gleda u Mel. O ne, Remi bulji u mene. razmaknutih stopala, njegova prsa se teško miču dok me pomno posmatra. Mene i jedino mene. Njegove plave oči buše rupu u meni, znatiţeljne su i pune pitanja i ja sam odjednom svjesna svoje odjeće, šta nosim na sebi. Kreona oko mojih očiju, smiješnog crvenog karmina, plastične šminke... I molim se, tiho i ţarko da mi je to dovoljan štit od njega. Izdahnem kada se njegove oči pomjere na Mel i ona popravi svoju periku i prišapće, “Sranje na jebenom štapu.” I kada pomislim da sam se oslobodila njegove sumnje shvatim da sam ga potpuno, ali potpuno podcijenila. On me pogleda ponovo i onda polako protrese glavom. Moje srce se stegne tako jako da pomislim da će mi prsa dobiti neko trajno unutrašnje oštećenje. On povuče ruku kroz svoju kosu i nemirno za korača par trenutaka, onda diţe glavu ponovo i kada njegove oči proprţe moje, protrese glavom opet, ovog puta sa iznenadnim bljeskom njegovih prelijepih jamica i tada pomislim da sam svršila. Elektricitet prodre kroz mene kad njegove oči potamne od vreline, a njegove usne se uviju senzualno, dajući mi do znanja, da bez obzira šta bilo ko od njegovih fanova kaţe, ja sam njegov fan broj jedan. On savršeno dobro zna ko sam. Mogu da vidim kaţnjavajući zabavljenost u njegovim očima i skoro mogu i da čujem kako kaţe... Ti malo govno, znam ko si. Vidim te. 182

Jebeno te vidim! Ţelim da strgnem ovaj glupi kostim i da mu jednostavno pritrčim i popnem se na njega kao na drvo. Da zgrabim tu snaţnu vilicu u svoje ruke i poljubim njegova usta i ugušim ga svojim poljupcima i svom svojom ljubavi koju imam za njega, a koja je mene gušila sedmicama. Uvije prste sa svoje strane kada je pozvan slijedeći protivnik i dok on ulazi u ring, Remi nastavlja da gleda u mene, stiskajući i opuštajući svoje šake, a vrućina u njegovom pogledu prţi svaki dio mog bića pa sve do stopala. Zvono zazvoni, a Remington mi namigne i to učini da publika zagrmi. Melani za skiči i stisne moju ruku. “Reci mi još jednom koliko te on ne ţeli, ti glupačo!” I pokaţe na sebe. “Ova djevojka je trenutno napaljena zbog vas. O moj boţe! Definitivno te je obrađivao u svojoj glavi!” Skoro da zastenjem kada borba počne. Remington izgleda okrijepljeno. Udara novog protivnika uzastopno, probada, zamahuje, spušta se i podiţe, a u pauzama između udaraca okreće se prema meni, samo da se uvjeri da ga gledam. Gledam ga. Vidim ga. Osjećam ga. Ţelim ga. Jebeno ga volim više nego bilo šta i bilo koga na ovom svijetu. Novi tip nema nikakve šanse protiv njega i ja gledam apsolutno i potpuno fascinirana. 183

Svih ovih sedmica, sa svim ovim hormonima, nedostajao mi je ludo, ţeljela sam ga ludo, voljela sam ga ludo... Sada je bliţe nego što mi je ikad bio za ovo vrijeme odsutnosti i ja umirem za njim, stišćem svoja kolica tako čvrsto da mi zglobovi pobijele. Ţelim ga u sebi kao što ţelim slijedeći dah. Trenutno je to sve o čemu mogu misliti - sve o čemu mogu misliti je da je moj, a ja sam njegova, da ne odustajem od njega i da ću učiniti da me ponovo ţeli ako je ikad i prestao i da nikad u mom ţivotu neće doći trenutak kada ću odustati. Sa svakom pobjedom, njegovo ime bude prozivano, njegova ruka bude dizana, gomila grmi, a te plave oči nalaze mene u mojoj smiješnoj odjeći i njegova vilica se stišće, njegovo tijelo se napreţe, kao da ne moţe podnijeti činjenicu da me gleda, a da me ne moţe dodirnuti. Moje cijelo tijelo odgovara drhtanjem zbog načina na koji me gleda. Moţda izgledam uţasno, ali on me još uvijek ţeli. Poţuda gori u njegovim očima i obećanje da će me uzeti, pleše u tim zjenicama. Moje srce lupa. Sjećam ga se. Sjećam se njegove koţe, njegovih ţuljeva kako grebu moju koţu. Njegovog daha. Vidim njegovo tijelo na ekranu, sjajno od znoja i skoro mogu da osjetim okus, da ga osjetim kako klizi uz mene. Cijelo veče, ja sam gomila sreće, uzbuđenja, nerava i drhtave, neodoljive potrebe. “Mel, ne ţelim da dođe i da me vidi u ovom kostimu,” kaţem joj, po prvi put kajući se što sam ovo uopšte i obukla. Izgledam ruţno, kurvasto, nečisto i smiješno, a ovo nije onako kako ţelim da me Remi vidi večeras. “U redu, hajde da te odvučemo kući i pustimo Remija da on dođe kod tebe,” promrmlja. Počinje da me gura, kad odjednom 184

začujem glas koji razdire zvučnike, “KNOCKOUT! Da, dame i gospodo! Naš pobjednik večeri, ponovo, dajem vam, Riptajda! RIIIIIPTAAAAJD!” Njegovo ime odzvanja oko mene dok publika skandira, “Riptajd! Riptajd!” “Naravno da ćeš učiniti suprotno od onoga što sam traţio,” grleni, suludo duboki i seksi glas, prišapće iza mene, onda ugledam mišićni torzo kako se pomjera ispred mene i ja sam podignuta u par ukusno znojnih ruku. Remington se okreće prema Melani i čujem ga kako joj govori, “Ja ću se pobrinuti za ovog malog dinamita. A tebe će Rajli odvući kući.” Njegov miris me okruţuje i potpuno razoruţava. Ţelim da udarim njegova prsa i da mu kaţem da me pusti, jer sam još uvijek malo ljuta, ali moji prsti su se zapetljali oko njegovog vrata iz straha da ne padnem i ja sam nepokretna u njegovim rukama - upijajući osjećaj njega kako me drţi. Dobro. Strašno dobro. Njegovi napeti bicepsi me stišću sa strana, a njegovo čvrsto čelo je prekriveno slojem znoja, kao i ostatak njega. Ostatak prelijepog, razjarujućeg, komplikovanog njega. “Zabavi se, Bruk,” Melani kaţe sa sjajem u svojim očima, kad me potapše po ramenu, šapćući u moje uho,”Ĉovječe u cijelom svom ţivotu nisam vidjela muškarca kojem tako sjaju oči, iz jebat će te tako dobro.” U svlačionici, Rajli me dočekuje sa oduševljenim osmijehom na svom licu. “Hej Bruk! Pošto te Rem drţi tako čvrsto, pretpostavljam da si Bruk?” kaţe, dok dodaje Remiju torbu sa stvarima. Remi klimne glavom i nešto mu šapne, onda me ponese vani i pozove taksi i umjesto da idemo u moj stan, osorno kaţe 185

vozaču naziv hotela, udaljenog odavde dva bloka. On je dehidriran i otkopčava svoju torbu, vadi vodu i pije je dok slobodnom rukom povlači mene na svoje krilo. Njegov stisak se učvršćuje oko moga struka kada pokušam da se pomjerim, a moje srce lupa ludo u mojim prsima kada vrati vodu nazad u torbu. Spušta svoju glavu i udiše me najdublje, najduţe nego ikad. Ţelja kruţi kroz mene. još uvijek sam pomalo ljuta, ali između mojih bedara, moj klitoris pulsira do bolne tačke. Uzima moje lice, okreće me i gricne moju ušnu školjku, teško dišući, potpuno uzbuđen ispod moje straţnjice kao da me ţeli. Kao da me očajno ţeli. “Boţe,” proškripi u moje uho, njegove ruke se stišću oko mene dok jezikom jebe moje uho. Drhtaj potrebe se podiţe u mom tijelu i tjera me da progutam uzdah. Podijeljena sam između toga da li da ga poljubim ili udarim, zato što me ubija. Moje gaćice su natopljene, moje grudi bolne, a i moje srce je bolno, svaki dio mene je toliko bolan dok on stavlja očajno svoj jezik u moje uho, oko ušne školjke i iza. Kada stignemo u hotel, kuham se u svojoj sopstvenoj ljutnji, a u isto vrijeme vrijem od poţude, kada se sjetim kako se Remi uzbudio u taksiju. Trljajući ruke o mene, liţući me i štipkajući. Udišući me kao da me je gladan. Uzima ključ sa recepcije, a potom se penjemo liftom i tada kaţem, “Spusti me,” čvrstog i stranog glasa. “Uskoro ću,” promrmlja, njegove oči gore od vreline dok me gleda. Ĉak i dok me te plave oči gledaju u najneseksijoj haljini na svijetu, sa najgorom mogućom šminkom, sa odvratnim kurvarskim karminom, poţuda u njegovim očima juri kroz mene kao munja zadovoljstva. 186

Osjećam se kao ključali vulkan, moja krv ključa u mojim venama, od nadmoćnog miksa ljutnje i uzbuđenja. Mrzim kako uzbuđenje brzo pobjeđuje dok njegov miris puni moja pluća. Moj jezik je bolan u mojim ustima. Ţelim da liţem njegov vrat i uzmem ta seksi usta i pustim ga da mi pokaţe da me još uvijek ţeli i voli. Moje srce udara ludo od moja rebra, dok okreće ključ u bravi i unosi me unutra, skretajući prema hodniku na čijem kraju se nalazi glavna spavaća soba. Spušta me na podnoţje kreveta. “Ne znam da li bih trebala da te poljubim ili udarim.” Moj glas zadrhti od emocije. Onda osjetim kako se moja energija povratila i opalim ga svojom šakom po njegovim teškim prsima i zgrabim njegovo prelijepo lice i sudarim njegova seksi usta sa svojima. Njegov okus proleti kroz mene kao pištolj ekstaze, sve dok se ne otrgnem ljutito od njega i udarim ponovo njegova kao zid, čvrsta prsa. “Tvoje pjesme su me rasplakale! Nedostajao mi je tvoj glas, tvoje ruke! Ĉeznem kao glupa trudnica za tobom, a ti ţeliš da ostanem kući kao neka dobra mala ţenica iz petog stoljeća, čekajući dok ti navlaţuješ gaćice svake jebe ţene tamo. Neću to da radim. Odbijam da budem takva djevojka - je li me čuješ?” “Da, čujem te.” Nagne se naprijed i stavi svoje prste na moj potiljak, a onda njegov krupni, zadebljan ţeljom glas, zapleše po mojoj koţi. “Sada dođi ovamo i poljubi me još jednom...” Privuče me bliţe i ja ga još jednom udarim, ali ovaj put puno slabije. “Jesi li dotakao nekog drugog?” Zaplačem, pokušavajući da se oslobodim. 187

On učvrsti svoj stisak na mom potiljku i pričvrsti svoj gladni pogled na moje usne. “Ne.” “Onda, zašto nisi ţelio da me vidiš? Ne razumijem te!” Njegove oči frustrirano zabljesnu. “Ti ne treba da me razumiješ - samo da me voliš dođavola. Moţeš li to? Moţeš li?” Povlači svoj palac sa senzualnom gruboćom po mojoj donjoj usni, “Moţeš li?” Ne mogu da odgovorim. Dok gleda u moja usta sa ukusnim mesoţderskim pogledom, ja upijam njegovu zasjenjenu čeljust, plave oči, uzdignutu kosu, njegove visoke jagodice i četvrtastu vilicu, kose linije njegovih tamnih obrva, svaki prelijepi inč njegovog lica, tako bolno blizu da me svaki organ u mom tijelu probada. Ĉujem sebe kako šapćem, “Voliš li me još uvijek?” “Mora da se šališ,” kaţe. Zastenjem kada njegovi prsti po maze pozadinu mog vrata, taj dodir poremeti moj mozak. On me opija svojom blizinom, čini me opijenom njegovim mirisom znoja, njegovim sapunom, njega. Svaki put kada je blizu, on izoštri moja čula i ja postajem tako emocionalna i zbog svih tih sati nedostajanja, svih ovih čudnih hormona, moj glas zadrhti kada progovorim. “Voliš li me još uvijek, kao prije?” “Jebeno sam lud za tobom!” zajeca u nevjerici. Zatvorim svoje oči i zastenjem njeţno, drţeći se ţestoko njegovih riječi. “Rekao sam ti da te volim sa svakom laticom svake ruţe,” kaţe mi niskim, šuštavim šapatom. Onda pređe palcem preko moje usne, ovaj put malo grublje, sa puno više potrebe, a njegov glas, kao baršunasta oštrica jak, šalje valove vrućine kroz mene. “Na Institutu, jedna od mojih doktorica je dobijala ruţu. Rekla mi je da je to od njenog muţa, jer je volio i bio je daleko. 188

Zar nije to, to što šalješ kada nisi blizu, a ţeliš da kaţeš nekome koliko ga jebeno voliš? Bruk, nikad ovo nisam radio prije, ali je jebeno bolno da te gledam preko jebenog ekrana. Boli pisanje poruka. Boli više nego ijedan jebeni udarac.” Raširi prste po mom vratu, kao da ţeli da me dodirne što je više moguće, oči mu se sjaje tako ţestoko i to tjera moje srce da lupa jače. “Zar nisi čula pjesme?! Sve su bile za tebe, Bruk. Zar nisi znala da mislim na tebe? Da mi nedostaješ ludo? Ako ti nisam pokazao koliko te volim, onda molim te, reci mi, na koji način sjebajem ovo!” “Ţeljela sam da me ţeliš na borbi! Kao što si uvijek ţelio. Prije si me uvijek ţelio tamo. Zašto nisi sada? Zašto nisi došao da me vidiš prije borbe?” “Boţe, ţelio sam te tamo kao ništa do sada! Da li misliš da ja uţivam imalo u ovom paklu? Da sam došao da te vidim prije borbe, misliš li da bih smogao snage da te napustim? Kako moţeš i pomisliti da je ovo lako za mene, Bruk? Kako?” Ţiva frustracija u njegovim očima reţe me tako duboko i tjera me da spustim glavu, zato što, ne, ne mislim da je ovo lako za njega. “Ti misliš da trebaš mene, moj mali dinamitu?” odsječno pitanje putuje kroz moje tijelo i moram sisnuti svoja bedra da smirim drhtanje. “Dušo, način na koji ti mene trebaš moţe jedva prikriti pola načina na koji ja tebe trebam.” Neočekivana tuga u njegovom glasu me natjera da dignem svoj pogled do njegovih očiju. “Moja igra je samo polovina onoga što je nekad bila. Ne mogu da se koncentrišem. Ne mogu da spavam. Ne mogu da se udubim u igru. Osjećam se kao robot. Osjećam rupu - osjećam 189

jebenu rupu ovdje.” Spusti šaku preko svojih prsa. “Pokušavam da zaštitim svoju djevojku. Tri doktora, tri, su rekli da ona mora da bude u krevetu prva tri mjeseca i da ne smije putovati. Neću moći da je vidim, neću moći da vodim ljubav sa njom pokušavam da uradim pravu stvar kada cijelo moje biće vrišti da je njeno mjesto sa mnom.” Suzi svoje oči, izdišući grubo kroz nos. “Svake sekunde dok dišemo, ti i ja pripadamo zajedno.” “Remi, ţao mi je. Ovo i mene izluđuje.” Prekrijem svoje lice i pokušam da dišem kroz svoje tijesno grlo, ali me on grabi za zglobove i gurne moje ruke sa strana, zalijepi svoj pogled sa mojim i ja gledam u te ţivahne plave oči. “Volim te tako puno.” On okruţi moje lice sa svojim prelijepim, ţuljevitim rukama. “Tako jebeno puno, Bruk, tako da još uvijek ne znam šta da radim sa sobom,” kaţe i ljubi most mojeg nosa, sa niskim drhtavim dahom. “Sve u vezi tebe mi nedostaje, od načina na koji se smiješ, do načina na koji me gledaš, do načina na koji krevet miriše kada si sa mnom. Volim te kao nikoga u svom ţivotu, nikoga. Toliko da me ovo sve jede iznutra kao bolest i poţelim da dođem po tebe i vratim te sa sobom.” Počinjem da dršćem u podnoţju kreveta, sve moje emocije, svi moji divljajući hormoni, sve moje ćelije, svo moje biće, zuji od njegovih riječi. Moje cijelo tijelo me probada od ljubavi, poţude i psihičke agonije, jer se nisam nafiksala Remijem sedmicama već. Tresući se ispruţim i povučem tri prsta po liniji njegove čvrste vilice. “Ovo,” kaţem, a riječi se lome na mojim usnama, “je ono što ja vidim u svojoj spavaćoj sobi. Ovo lice. Ovo lice je sve što vidim, sve što vidim, Remi.” “Prokleta da si, skidaj ovo sranje i pusti me da pogledam svoju Bruk.” 190

Grabi moju periku i baca je na stranu, a onda drţi moj pogled dok nam osmjesi ne izblijede. Zrak između nas pulsira i skače, kao da je naša potreba ţiva i da diše. “Zašto bi iko poţelio da pokrije ovu kosu?” Tiho skida mreţu sa vrha moje glave i niski, šuškavi zvuk, je sve što se čuje u sobi. Spori, primaljivo stručni prsti, zabaduju se u moju punđu i otpuštaju je i kontakt njegovih prstiju sa mojim skalpom, šalje uzbuđenje niz moju kičmu. Do vremena kada oslobodi moje pramenove, mahagonij boje, da slobodno padaju preko ramena, moja bedra su istopljena u lokvu kao i ostatak mene. Tanki sloj znoja prekriva njegov čvrsti vrat, a njegovi prsni mišići takođerr sjaje. Njegov torzo je tako širok i tako čvrst, da izgleda kao neprobojni čelični zid i izgleda kao da ga ništa ne bi moglo povrijediti. Njegovi mišići ruku se napreţu dok provlači ruke kroz moju kosu, a ja sam potpuno opuštena kao i moja punđa. Kada progovorim, moj glas izgleda tako šuškavo kao nikad ranije. “Trebala sam da izgledam kao stara grupi djevojka.” “Moja,” kaţe šapatom tako dubokim i grubim. “Šta?” “Moja slatka... mala... neposlušna... omiljena grupi djevojka.” Osjećaj kada me nazove svojom... Zvuk pobjegne iz mene i on me čuje. Munje vreline prostruje do moje pičke dok on stavlja ruku pod moju haljinu. Ţivahne, blage, plave oči gledaju u mene dok njegovi prsti pomjeraju se po mojim bedrima, a moje srce galopira punom brzinom. Pogleda u moja usta i o boţe, ja sam potopljena od potrebe. Saginje se da prvo proba moja usta, otvarajući ih, dok njegov 191

prst ispod moje haljine, prelazi preko materijala mojih gaćica. Njegov jezik se spoji sa mojim i dok me polijeţe na krevet, zadrhtim dok otvaram svoja usta i zastenjem njeţno. Osjećaj je tako pravi, tako, tako pravi... Igra se sa rubom mojih gaćica, a zatim ih pomjera u stranu, i njegov prst miluje moju koţu. Oluja ţelje pobjesni u meni dok ga njeţno ljubim. Dok ga ljubim, kušam njegov okus pomiješan sa mojim glupim karminom, umirem kada me otvara svojim prstom i ljubi svojim jezikom. Vrelim i vlaţnim, kruţi oko mog, koji me nagovara da ga pratim i pijem sa njegovih usta, dok polako uranja taj srednji prst u mene. Moje tijelo se izvija prema njemu. On prišapće u moja usta, “Ako si mogla da dođeš na borbu, moţeš i da svršiš u mojim rukama.” Moj dah nestaje dok on pomiče svoj prst u meni. Osjećam kako se stišćem oko njega, moje tijelo pohlepno ţeli bilo šta njegovo u sebi. On dodaje svoj palac i igra se sa mojim klitorisom, kada se pomakne da vidi moje lice dok se igra sa mojim najvlaţnijim, najvrelijim dijelom tijela, njegove usne su razlijepljene mojim karminom, njegova vilica je čvrsto stisnuta od ţelje, njegove oči briljantno plave, njegovo prelijepo lice gleda u moje, o boţe, kunem se da izgleda seksi kao da ga je neka druga ţena ljubila. Ljubomorna sam na samu sebe i na svoj karmin i zabacim glavu unazad, “Remington...” On za gunđa i poljubi me još jednom, ovaj put brzo i snaţno, stišće zube prije nego se odmakne i povuče svoj prst. Bez ikakve ţurbe on povlači i otvara svako dugme na mojoj cvjetnoj haljini. Svaka ćelija u mom tijelu je pomahnitala, dok se ispravljam i pomaţem mu da me raskopča. “Poţuri, o boţe, dodirni me,” zadihano izgovorim. 192

“Ššššš,” zapjevuši dok rastvara haljinu po sredini, otpuštajući materijal na stranu tako da ostajem samo u svojim bijelim pamučnim gaćicama i grudnjaku. Moje bradavice su nabrekle ispod grudnjaka, moje gaćice su mokre i nisam ni pomislila da njegove oči mogu još više potamniti i izgledati gladnije. “Boţe, mogao bih te pojesti.” I prije nego i shvatim šta radi, on stavlja ruke na korpice mog grudnjaka i povlači ih i trlja svojim prstima po mojim areolama, gricka njeţno moje usne, donju usnu, gornju usnu, sve dok ne spusti glavu i uzme moju bradavicu u usta. Ĉujem neko oooh. I shvatim da je to došlo od mene. Da ja pravim sve te zvukove. Izvijajući se uz njega. Trlja vrhom svog jezika vrh moje bradavice i zadovoljstvo me prostrijeli. Vrati svoju ruku nazad u moje gaćice, a ja svoje prste stavim u njegovu kosu. Ĉini se tako gladnim, a ja sam tako ţedna i onog trenutka kada njegov srednji prst prodre u mene, osjećam da sam otečena, tako vlaţna, tako očajna, dok osjećam njegova usta kako uvlače moje bradavice, kao da sam mu ja hrana, počinjem da svršavam. Moji prsti se skupe u šaku dok drţim njegovu kosu, ispustim zvuk stenjanja dok mi glava pada unazad, a moji mišići počinju da se steţu i opuštaju, a on pomiče svoj prst polako, izvlačeći iz mene zadovoljstvo, dok još jače sisa moje grudi, oslobađajući bujicu nakon bujice, u meni. “O boţe,” zajecam, podignem se u njegovo krilo i zabijem glavu u njegov vrat, gdje ga polako liţem jezikom kušajući okus njegove ukusne, zategnute koţe, upijajući ga očajno. “O boţe, umirem od potrebe da me učiniš svojom. Da te osjetim. Tebe. U sebi.” 193

Gleda me dok dolazim do daha, njegov posesivni sjaj u očima me potčinjava. “Nisam završio s tobom,” kaţe mi njeţno, stavljajući mi svoj vlaţni prst u usta da poliţem svoje sokove. “Jebat ću tvoja usta sa svojim ustima, tvoju pičku sa svojim prstima, sa svojim jezikom, bilo kojim dijelom mog tijela kojim mogu. A ti ćeš da ljubiš moj kurac kao da ne postoji sutra.” “Ţelim sada da ljubim tvoj kurac.” Ne sada. Odmakne se i svuče svoju boksersku opremu sve dok nije sav u preplanulim mišićima, tetovaţama i... Moje oči iskaču iz duplji dok gledam kako nosi svoju ogromnu, prelijepu erekciju pod tuš i pušta vodu. Onda dolazi po mene i moje oči gore dok gledam njegov prelijepi uspravni kurac, koji skoro da dotiče tetovaţu zvijezde koja se nalazi odmah ispod pupka. Ţelim da poljubim taj dio njega, kao što ţelim da ljubim svaki njegov dio. Ne. Ne ţelim samo da ga poljubim. Ţelim da ga liţem. Sisam. Mirišem. I potvrdim ga svojim, uvijek i zauvijek. Prije nego ga zgrabim da se igram s njim kao što je on sa mnom, on uzima moju ruku, povlači me na noge, a onda me povede prema ogromnom dţakuziju. Okruglom i boje bjelokosti, postavljenom u sredini sobe i dok se primiče ručkama, pridrţim se uz njegovu ruku dok spuštam stopalo u vodu, onda sačekam da mi se pridruţi. Zakorači iza mene i spusti nas u toplu vodu, paleći motore u dţakuziju dok se smještamo duboko. Moje oči se zatvaraju kad me zagrli u svojim rukama i počne lizati moj vrat. “Remi...”dahćem. Njegovi zubi grebu moj vrat i onda mi hrapavo kaţe u uho, “Ništa na ovom svijetu nije ukusno kao ti, tvoja koţa, tvoj jezik, ništa nije ukusno i sočno kao tvoja pička.” Odjednom me 194

podiţe iz vode i okreće ka sebi, dok on ostaje da sjedi tako da postavlja moju pičku tačno ispred njegovog lica. Raširi ruke na mojim bedrima, pa razdvoji moje noge šire i zakopa svoju glavu između njih, ljubeći moju pičku cijelu minutu, milujući moj klitoris svojim jezikom, a onda gurajući svoj jezik u mene. Mogu osjetiti vibracije koje šalje kroz moje tijelo dok reţi uz mene, kada je završio sa degustacijom, okreće me nazad i spušta prema sebi. “Postaješ još vlaţnija kada svršiš,” govori mi u moje uho, a glas mu je čvrst kao sirup, a onda polako stavi šampon na moju kosu. “A one... su veće i teţe.” Povlači klizave ruke preko mojih grudi i čini mi se da se sva moja krv povukla juţno, u moj klitoris, u vrhove mojih bradavica. “Da,” jedva uspijem da izgovorim. “Tako su osjetljive pa su uvijek nabubrene.” “One ţele da ih sišem,” diše iza mog uha, način na koji to izgovara preko svog jezika, kao da već to radi mojim nabubrenim bradavicama, čini da moj klitoris probada od ţelje. Mogu da osjetim njegovu erekciju na svojim leđima i tako je jebeno čvrsta, da pulsira uz moju koţu, a moj jezik je nespokojan u mojim ustima, jer tako jako ţelim da ga omotam oko njegovog glavića. Uzmem malo sapuna i istrljam svoje lice, pokušavajući da se oslobodim sve te šminke. “Tako,” kaţem, okrenem se i brzo nasapunam njegovu kosu. Gleda me sa smiješkom, kao da zna razlog zbog kojeg ţurim. Kleknem i šamponiram njegovu kosu, poseţući za tušem kako bih ga isprala, zajašem ga tako da njegova ogromna napeta erekcija - ukusna ogromna izbočina - je tačno tu, između mojih bedara. On se naginje i siše mokre kapljice sa mojih 195

bradavica. Zajecam, a on uzima moju straţnjicu i povlači me jače uz svoju izbočinu, dok njegovi pokreti dok mi sisa bradavice čine da mi se uvijaju prsti na stopalima. “Boli li te ovo?” zaškripi, povlačeći vrh bradavice u svojim zubima. “Ne, ohh, Remi, osjećaj je tako dobar.” On zastenje i zaljulja kukove prema meni dok sisa drugu moju bradavicu. “Sranje, Bruk, mogao bih svršiti ovako samo dok te sisam, dok te slušam...” “I ja bih mogla da svršim kada mi sisaš bradavice, kada te čujem kako stenješ...” On zgrabi jednu moju dojku, a drugu za siše tako jako, za cvilila sam i počnem da se pomjeram preko njegovih kukova, istog trena, zamišljam kako podiţem kukove, kako uzimam njegov kurac u sebe, kako ga jašem i kako ga molim da me napuni, ponovo i ponovo. I onda me on zaustavlja. “Neću da svršim u kadi. Jedino mjesto gdje ću da svršim si ti,” kaţe. “Odvedi me u krevet da se zezamo malo,” teško dišem dok omatam ruke oko njegovog vrata. Do vremena kada me nosi iz kade, umotava u peškir, donosi do kreveta, ja sam drhtava gomila vrele potrebe. A ono što kaţe slijedeće, učini da zadrhtim još jače. “Ţelim da te rastrgam na komadiće, ţelim te tako jako. Ţelim da štipam, grizem i sisam tvoje bradavice, sve odjednom.”Polijeţe me na krevet i otvara peškir u koji me je prethodno umotao i onda počinje da me suši i liţe. Oh boţe, ne mogu da dišem, mislim, mislim da ne mogu da podnesem kad počinje da štipa moje bradavice dok me liţe svuda. 196

“Remington...” On je očaravajući. Atmosfera oko mene se promijenila, jer sve što sada imamo su krevet, ja i on. Kunem se da mogu da osjetim munje kako struje između naših tijela. On jezikom zavije po mojem grlu i skoro da se slomim od njegovih poznatih, ukusno hrapavih, ţuljeva kojima grebe moju koţu, spuštajući ruke po mojim oblinama. “Vidio sam te... u svojoj glavi... svakog jebenog sata svakog dana...” promrmlja. Udahne miris mog vrata i opet uzme u ruku jednu dojku, zadrhtim kada je stisnuo meso na mojoj ključnoj kosti i kada ga poliţe. Moji prsti se kreću po njegovim klizavim leđima, svaki njegov mišić se ocrtava pod mojim prstima, o moj boţe, on me drţi. U svojim rukama. Sav je mokar, a zrak je hladan, ali sve što on ţeli je da me suši i liţe. Uzmem njegovu bockavu vilicu u svoje obje ruke. “Remington Tejt,” zaječim dok sudaram svoje usne sa njegovim. Ljubi me još jače, sišući moj jezik. “Bruk jebena Dumas.” Gledajući me svojim vrelim očima, trlja moje bradavice svojim palčevima, a ja spuštam ruku niz njegovo tijelo i počinjem da ga mazim po čitavoj, čvrstoj duţini. “Natjeraj me da te poljubim.” Uvijam svoje prste oko njegovog glavića, dok pohlepno sisam njegov vlaţni jezik. “Reci mi da te poljubim dole. Ako ne mogu da te imam između svojih nogu, ţelim da te imam u ustima.” On zaječi i stavi svoje ruke na moje obraze. “Ovdje te ţelim. Način na koji koristiš svoje male zube. Mičeš svoj jezik oko moga kao da ti ţivot zavisi od toga. Ţelim i da vidim te usne oko baze mog kurca tako jako, mislim da neću moći da izdrţim...” 197

“Boţe, zaveţi. “ Spustim se i uzmem njegov kurac u svoja usta. Potpuno. Svaki vrući pulsirajući inč koji mogu uzeti ja uzimam. Niski, bolni uzdah, izlazi iz njegovih grudi i on je tako tvrd i spreman, odmah mogu da osjetim ukus par kapi sperme. Moje trepavice se diţu i ja hvatam njegov pogled, a on u mene gleda sa sirovom ekstazom, gledajući moje usne kako se spajaju oko njegovog kurca. Ali ne bazu... on je ogroman, dug i debeo. I moje usne su snaţno spojene oko njega dok jezikom trljam njegov glavić. Stavim svoje ruke na njegove trbušne mišiće da bih se pridrţala, a njegov stomak se stišće kada svojim prstima milujem tetovaţu zvijezde ispod njegovog pupka. Moja pička gori od ţelje i potpune ljubomore zato, jer su jedino moja usta ispunjena sada. Remi ushićeno drţi moju glavu za potiljak, a moj jezik klizi po cijeloj njegovoj debeloj duţini. Najeţim se zbog pohotnog pogleda u njegovim očima. Uzimam bazu u šaku i počinjem da ka sisam ustima, stenjući od zadovoljstva kada se on pomjeri. Stane na noge pored kreveta, a ja sam na sve četiri na madracu, i u toj pozi gutam ga još više. On zajeca i pogura ga, a njegove oči su zatvorene. Mogu da ga okusim, slan je i već je spreman da svrši. On pulsira i tako je snaţno čvrst, moja pička je bolna od ljubomore. Moje grudi su obješene ispod mene dok ga liţem na sve četiri, kada odjednom on pruţa svoju ruku duţ moje kičme, miluje mi svako udubljenje, sve dok ne sklizne preko guze i srednjim prstom počne da mi miluje pičku i onda zaranja taj dugi prst u mene. 198

Zadovoljstvo sijevne kroz mene. zastenjem i pomaknem kukove da primim njegov prst što dublje, podiţem pogled da vidim njegovo lice, njegovo prelijepo, divlje, čvrsto od poţude lice i gledam da dok gleda kako mu dajem najbolje pušenje u ţivotu. Njegove grudi se trzaju. Mogu da osjetim pritisak u njemu dok se bori za kontrolu. Ali ja ţelim da se izgubi. On je paţljiv. Suzdrţava se. Pomjera njeţno kukove. “Jesi li gladna mene?” kaţe, znam da pita hoće li svršiti u mene. Boţe, kunem se da ne ţelim da prekinem da mu pušim ni da bih mu odgovorila da jesam. Počinjem da mu drkam bazu kurca sa obje ruke, odmaknem se i kaţem mu, “Izgladnjela sam. Proţdrljiva sam. Molim te daj mi da jedem.” Grleni zvuk koji ispusti učini me divljom. Počinje njeţno da mi jebe pičku sa dva prsta, u isto vrijeme dok drugom rukom drţi čvrsto moju glavu i nabija mi kurac u usta, svakim putem gurajući ga više sve dok mi ne dođe do grla, a onda ga povuče. Ali ţelim ga da se izgubi, da se izgubi kao što sam ja i tada počinjem da pomjeram svoju glavu gore i dole, brzo. “Bruk!” vrišti, nabijajući se u mom ritmu, glavu zabacuje unazad dok ţivotinjski reţi. Onda zastenje i svrši u mene, tri vruća i slana mlaza špricnu u moja usta, i potpuno sam opijena njim, svršim iste sekunde kada ga okusim, dok istovremeno osjetim kako trlja moju pičku, a zatim vadi prste i trlja moj klitoris. Vidim eksploziju boja na mojim kapcima i dok se moje tijelo trese, ja zacvilim i uhvatim svojim rukama njegov kurac i grozničavo liţem vrh, ţeleći svaku kap, svaku posljednju kap. Ĉak i kada završim, zadihano dišem i gladno liţem kut usne i pogledam ga. 199

“Bruk,” kaţe, buljeći u mene sa bijesnom posesivnošću, izgledajući kao da je nekako u čudu, onda me podiţe i prekriva svoja usta mojima i primiče me bliţe sebi, utiskujući me svojim rukama u sebe, njegova usta me prţe dok nas polijeţe oboje na krevet. Moţda moja usta imaju okus njega, ali to njemu nije bitno, ljubi me kao da ništa od nas nije ostalo, osim naših usana. I ja imam osjećaj da je to i jedini dio mene koji mogu pomjeriti. Legne iza mene u kašika poloţaj i posesivno prekrije rukom moju pičku, njeţno me mazeći prstom. “Volim kada si me tako gladna,” prišapće u moje uho dok mi mazi stomak. “Trudna sam sa tvojom bebom. Bili smo razdvojeni i to je bilo mučenje. Sanjala sam i budila se znojna i ţeljna tebe i onda ne bih mogla ponovo da zaspem, moje cijelo tijelo bi me bolilo,” prišapćem i zastenjem kada opet uzme moju pičku u ruku. Gricka me njeţno iza uha dok me prstom mazi po pički. “Nisam nikad imao mirnu noć otkako si otišla. Krevet je tako prazan tako da sam radije pod tušem ili u teretani,” promrmlja dok povuče moju ušnu školjku. “Ali, digne mi se samo kad pomislim na tebe, Bruk. Pomisao da sam napravio bebu u tebi.” Gricka me njeţno iza uha i prstom prodire u mene. Drhtajući od ţelje, osjetim duţinu njegovog kurca između mojih guzova i on ga njeţno pomjera uz mene, dok pomičemo naše kukove. Ukusniji uţitak prođe kroz mene kad shvatim da on nije završio. Okrene me prema sebi i omota moje noge oko njegovih kukova. “Pomjeraj se sa mnom,” grubo mi naredi i onda se pomjera uz mene, jebući me, ali me ne jebući, dok se naša tijela trljaju. Moje grudi se pune od ljubavi dok se ljubimo, a onda gledamo jedno u drugo. Njegove plave oči, podignuta kosa, ti napeti mišići. Moja pička se bezobzirno steţe dok se pomjera 200

cijelom svojom duţinom, trljajući kurac između usana moje pičke, milujući moj preosjetljivi klitoris. Volim te, ţelim da mu kaţem, ali jedini zvukovi koje mogu da ispustim su zadihani uzdasi. “Koga voliš?” njeţno zareţi. “Tebe.” “Ko je tvoj muškarac?” uvlači svoj jezik u moja usta, a onda povlači svoju grubu vilicu uz moju. “Ko je tvoj muškarac?” Volim osjećaj njegove brade uz moje obraze tako jako, uhvatim ga za lice i još jednom protrljam svoje obraze o njegovu grubu bradu. “Remington Tejt, moj Riptajd.” “Ţeliš li me po cijeloj sebi?” “Hmm, ţelim te po cijeloj sebi.” Kada kaţem hmm, to znači da se neću kupati da bih ga mogla što duţe osjetiti na sebi i njegov uzdah mi govori da ga čini ludim to što sam rekla. Ali on mene više izluđuje, jer svoju spermu oslovljava kao sebe. Jebeno volim kako mu se sviđa što ţelim da ga osjetim na svojoj koţi, u sebi, na meni, u mojim ustima. Hmm... “Traţila si me. Bruk Dumas.” Podiţe moje ruke iznad moje glave i sklapa svojim prstima moje zglobove, dok povlači svoj kurac po usnama moje pičke, milujući moj klitoris baš kako treba. Gleda u mene hipnotizirano, sa ljubavlju, sa poţudom, a isto tako i ja gledam njega, pokušavajući da ga zapamtim kao što i on pokušava da zapamti mene. Moj vrat se izvija dok usporava pokrete, drţeći me na rubu ekstaze još par trenutaka dok se naša tijela melju jedno uz drugo. I sada smo tu. Šuštavi zvuci trljanja mesa o meso, zvuci šamaranja naših tijela, mojih jecaja, njegovog stenjanja i svega toga sam svjesna. 201

Prišapćem njegovo ime kada svršim i moje oči se naglo otvore onoga trenutka kada se sve umiri prije eksplozije, vidim ga iznad sebe, kako čvrsto drţi oči sklopljenima, njegova vilica je čvrsto stisnuta dok se izlijeva na moj stomak i trza sa mnom, a njegovi prsti čvrsto steţu moje zglobove. Ţelim da na njima ostanu modrice, zbog načina na koji me drţi dok svršava, zadrhtim, oboje stenjemo i ispuštamo duge i duboke uzdahe zadovoljstva. Kada se opustimo, povuče me na svoju stranu i otresito promrmlja, “Ovo sam čekao trideset - devet dana.” “I pet sati.” “I nešto malo više od pola sata.” Smješkajući se zadovoljno, zato što sam očito impresionirana tišinom, on upija moje lice. On povlači svoj palac kratko po liniji moje vilice. “Mislio sam na tebe. Konstantno. I dan. I noć.” Koristi svoj palac da me lagano udari po licu i gleda u mene kao da ţeli da me pojede, onda me savije i upravo uradi to. On me ljubi kao da sam dragocjena i jestiva, cijeneći me i proţdirući, sve u jednom. Spušta svoju ruku uz i niz moja leđa. Osjećaj njegovih ţuljeva na mojoj koţi, učini da zadrhtim. Pogleda me. Njegova kosa je neodoljivo neuredna, uspravna i vlaţna. “Tako si jebeno prelijepa.” “Izgledam smiješno.” Nasmije se njeţno, a onda me povuče za nos. “Smiješno lijepa.” Pričvršćuje pogled na moje lice, kao da duboko cijeni ono što vidi, saginje se i ljubi me po stomaku i tu stavlja svoju glavu. “Jesi li ljut što sam došla da te vidim?” Pitam dok stavljam ruku na njegovu glavu. 202

“Ne.” Liţe moj pupak. “Znam šta sam dobio, a ti si mala šaka nevolje, to si ti.” “Ja? Ti si izumio nevolju. Kada si se rodio, umjesto da su doktori rekli 'dječak je' , rekli su 'ahh evo nevolje'!” Njegov smiješak je dubok i grlen, a onda prerasta u tišinu i tada me pogleda, njegove oči su trijezne, gotovo izmučene. “Boţe, koliko si mi trebala.” Spusti svoje čelo na moje i grubo uvuče dah. “Kako sam ludio kada mislim na tebe. Cijeli let prema ovamo proveo sam slušajući pjesmu koju si mi pustila da mi kaţeš da me voliš.” Njegova vrela usta me uzimaju opet, ljubimo se grozničavo, onda me pušta i opet se saginje i ljubi mi stomak. Njegovo disanje je teško. Ne moţe prestati da me udiše. Dodiruje moje cijelo tijelo. Podsjeća me da ga posjeduje. Satima ne moţemo prestati da se ljubimo, mrmljajući i mazeći jedno drugo, dok ne legnemo i on nas postavi u poloţaj kašike. Njuška mi vrat jedan trenutak, a onda utisne poljubac u udubinu iza mog uha. Onda nastavlja da me mazi još dugo i kada pronađe negdje ostatke sperme na mom tijelu, pokupi je prstima i utrlja u moju pičku. Zastenjem. “Ššš,” kaţe njeţno. “Potrebno mi je da budem tu. Baš tu.” Trlja svoj prst u meni, liţući pozadinu mog vrata njeţno, zadrhtim i počnem da svršavam. Nasmije se njeţno i nastavi da dira, osjećam njegovu vrelinu u sebi i osjećaj je kao da prodire u mene. Oči me peku dok se tresem i on gura i svoj palac u moju pičku da dosegnem vrhunac. Kada sam gotova, osjećam se kao narkoman, mislim samo o tome kako ga ţelim u sebi. “Kada budeš mogao da vodiš ljubav sa mnom, ţelim da ostaneš u meni. Cijele noći. Zakuni se, dio tebe će biti u meni, kao što si obećao.” 203

Okreće moje lice i obuhvata moj potiljak i sisa moj jezik kao da ga je gladan. “Jebat ću te za svaku noć koju nisam mogao da te jebem, a onda ću ostati u tebi.” Izdiše njeţno, kao da ga i pomisao na to uzbuđuje, a njegov dah je vreo na mom licu dok čeka moju potvrdu. Kada klimnem, on mi se nasmije onim lijenim, polu spuštenih kapaka, osmijehom i ja uzvratim osmijeh. Osjećam se srećno. Potpuno. Kao da se večeras svijet okreće u pravilnom pravcu. Uzme dodatno vrijeme da me miluje i mazi, čineći zabavne stvari sa mnom, zbog leptirića u mom stomaku ne mogu da se smirim. Tako sam nemoćna, da jedino što mogu je zastenjati i prišaptati kako je dobar osjećaj, a on šapne kako sam ukusna i kako mu dobro leţim. Kada je završio sa detaljnom kupkom mog ramena, grla i uha svojim jezikom i kada je završio da me mazi sa rukom, zagrli me sa leđa svojim ogromnim, čvrstim tijelom, a naše noge se zapetljaju kao perece i ja uzdahnem kada zaspemo. Nekad u noći on podigne svoj nos i zarovi ga u moju koţu i pomiriše me. Ja posegnem iza sebe i po mazim ga po kosi, okrenem se prema njemu tako da mogu da ga udišem, upijajući svaki osjećaj mene u krevetu sa jedinim muškarcem kojeg sam voljela. I osjećaj je kao da je moj dom konačno došao meni.

NAŠ SVET KNJIGA 204

12 Poglavlje IDEMO Dva dana poslije, mi smo još uvijek u istoj hotelskoj sobi, budim se sa najslasnijim osjećajem ikad, kada primijetim da me on gleda. Podignut je na jednu ruku, a njegovi mišići su napeti. Njegova seksi crna kosa je potpuno uzdignuta, a na licu mu je lijeni, senzualni osmijeh zadovoljnog muškarca i izgleda tako seksi u krevetu, da mi dođe da ga jedem kašikom. Zapredem dok se okrećem na stranu prema njemu. “Ne ţelim da izađem iz ovog kreveta,” prišapćem, milujući ga prstom po jednoj od keltskih tetovaţa. Pogladi me rukom niz ruku i ta perasta njeţnost koju osjećam u njegovom zagrljaju, je gotovo nepodnošljiva. Ljubi me u udubljenje iza uha. “Kome pripadaš?” Pita njeţno. I ponovo, njegove oči mi govore da sam njegova. “Tebi.” Stisne me jako uz sebe, tako jako da ostanem bez daha. “Tako je.” Ispustim čudni mali smiješak, koji je zazvučao kao da sam se zakikotala. “Nikad nećeš prestati to da me pitaš, zar ne? Oh, mrzim te! Jesi li čuo ovo? Natjerao si me da se kikoćem.” Smijući se, prebacuje se preko mene tako da ja sada leţim ispod njegovog ogromnog tijela i ja ga pesnicom udarim u grudi. “Jebeno si me natjerao da se kikoćem, a pritom nisi rekao ništa smiješno!” “Jebeno mi se to sviđa. Za kikoći se opet.” 205

“Nikada!” Smijem se, to opet zvuči kao prokleti kikot. Mrzim kikoćenje, ali pravi uţitak u njegovim veselim plavim očima, ispunjava me sa ogromnom srećom, osjećam, kao da mi je u grudima eksplodirala granata kad ga čujem da se smije i sama nastavljam da se jebeno kikoćem. Kada se otrijezni od smijeha, pregledava pomno moje lice, dio po dio i zrak između nas se mijenja, a naši osmijesi blijede. Njegovo tijelo se sudara sa mojim. Njegovi prsni mišići lupaju od moje grudi. Njegova teţina me preklapa. Volim to tako jako, iako me u tom poloţaju boli svaki udisaj. Njegove oči se tope od ljubavi dok se naginje i spušta svoje usne na moje u tri otkucaja srca. Ne koristimo jezik, samo pritisak njeţnih, suhih usana, tako punih ljubavi, da imam osjećaj da lebdim. Moje ruke lutaju po mišićima na njegovim leđima. “Kada odlaziš?” Pitam. “Što je kasnije moguće, a da stignem na vrijeme za slijedeću borbu.” Bol i razočarenje izgleda da se vidi na mom licu, jer me stišće čvršće i prebacuje se na stranu, noseći i mene. “Jesi li srećna ovdje? Postupaju li dobro sa tobom?” “Niko se ne odnosi prema meni, niti me razumije kao ti. Osim Mel.” “A tvoji roditelji?” “Oni me vole” – je sve što kaţem. Mislila sam da mu kaţem kako i nisu baš oduševljeni zbog okolnosti u kojoj smo se našli trenutno, ali onda pogledam u oči ovog muškarca i shvatim da on nema roditelje koji ga podrţavaju i koji brinu o njemu, potom shvatim koliko sam srećna. “Jesi li se osjećao nevoljenim kada se tvoji roditelji nisu vratili?” Pitam ga. 206

“Ne ne voljenim. Ne shvaćenim.” Priča opušteno, kao da je to nije ništa više osim činjenice. Ĉinjenica koja mi slama srce svaki put kad pomislim na to. “Oh, Remi. Tako mi je ţao. Mrzim ih zato što su ti to uradili.” Ustaje i uzima svoju trenerku i znam da ţeli da ide da jede, naravno. “Zašto? To me nije povrijedilo. Zašto ti je ţao? Bez obzira na to, ja ću biti dobar otac.” Namigne mi. “Zato što su oni bili tako usrani roditelji, zato ću ja da budem dobar.” Njegove oči su blistave, ţelim da zaplačem dok oboje gledamo u moj stomak. Stvarno smo srećni zbog ove bebe iako je nismo planirali. Moţda smo mladi i glupi, mladi i zaljubljeni, ali puni smo nade i ţelje da napravimo malu porodicu. Jednostavno, da budemo zajedno. Namrštim se kada čujem lupanje na vratima apartmana. On se namršti takođerr, a onda uperi prstom na mene i kaţe, “Ostani tu.” Ode da otvori vrata, a ja zakopam glavu u njegov jastuk, gnušajući se činjenice da me danas opet napušta. Pričala sam sa svojom doktoricom i ona insistira na tome da ne smijem putovati dok ne prođe prvo tromjeseće, tako da mi ostaju još dvije i pol sedmice. Kada čujem glasove, zgrabim njegov ogrtač, zaveţem ga oko svog struka i izađem napolje. Remington me ugleda u njegovom bokserskom ogrtaču i reaguje kao i uvijek do sad: skoro da osjetim kako me savladava u svojoj glavi i jebe onako kako nismo u stanju da se jebemo otkako sam zatrudnjela. Pit izgleda kao da nije spavao danima. Remington me još uvijek jebe pogledom, a njegove usne su izvijene u čistom muškom zadovoljstvu kojeg ima kada oblačim njegove stvari. 207

Uvije prst i pokaţe mi da priđem prema njemu. Moje srce se topi i ja prilazim, svjesna njegovog pogleda dok pruţa ruku prema meni. I ja ispruţim svoju i on sklopi svoje prste oko mojih i privuče me uz sebe, gdje impulzivno počinjem da ga milujem po golim mišićima dok on priča sa Pitom. I dok tako udubljeno milujem njegove čvrste mišiće i ne primjećujem odmah tišinu koja se nadvila nad nama. Potpuna tišina u kojoj bi mogao čuti i iglu kako pada negdje u sobi. “Šta se dešava?” Prestanem da radim ono što sam radila i gledam sad u Remija, sad u Pita, vrteći glavom kao ping - pong loptica. Pit nemirno otpusti čvor svoje kravate. “Imam neke loše vijesti.” Zrno straha se utisne duboko u moj stomak. “Kakve loše vijesti?” Pogleda u pod i provuče rukom kroz kosu, shvatim da Remington gleda u moj profil, njegove plave oči me posmatraju intenzivno i malo zrno straha u mom stomaku se sada pretvara u veliki čvor. “U pitanju je Škorpion.” Jedna riječ - i moje srce lupa kao pneumatski čekić. “Šta u vezi Škorpiona?” Jezivi osjećaj ispuzava na moju koţu. Mrzim misliti o njemu. Pričati o njemu. Mrzim njegovo ime. Ali Remington je ovdje. Na sigurnom. On je siguran. Jesam li u pravu? Njegove oči prave rupu u meni. Izgledaju... zabrinuto. Sranje. Hladno mi je. Paralizovana sam. Smrznuta sam. 208

“Nora je provela noć sa njim,” Pit doda, njegov glas je nestvarno hladan, kao kod robota. Njegove riječi mi zasmetaju na neki dubok, zastrašujući način, čudo je što uopšte imam dovoljno moţdanih ćelija da registrujem ovo o čemu on priča. Moja sestra. “Proveli su sve ovo vrijeme u jednom hotelu u blizini. Izašla je s njim, još jednom ţenom i još tri njegove siledţije. I krenuli su ka aerodromu; izgleda da postoji i karta na njeno ime. “Ona odlazi s njim?” Zateturam se unazad, eto kako je to jak udarac bio za mene. “Ne moţe otići s njim, to... to... to nezahvalno malo govno!” “Dinamitu...” Remington kaţe, ali ja sam previše uzbuđena da bih ga čula. “O moj boţe. Ona ima neku grešku u glavi. Ona je nepromišljena, lakomislena, mala budala! Ne mogu da vjerujem...” Ludim, dok je Remington smiren i paţljiv. Ruke su mu savijene preko grudi tako da njegove tetovaţe na rukama izgledaju rastegnuto do maksimuma, stopala su mu razmaknuta u borbnom stavu, a oči svjetlucaju od koncentracije. Kako moţe on, kao borac, biti ovako smiren, kad ja ţelim da udarim u nešto? Uradio je sve za Noru, zbog mene. Sve. A Pit? Pit je zaljubljen u nju. Moje oči gore od vrelih suza zbog frustracije, a moj um se okreće kao lud, ponavljajući svaki trenutak ovih posljednjih sedmica u mojoj glavi, ponavljajući naš razgovor, kada se otvorila u vezi Škorpiona, a ja sam bila previše zabrinuta za 209

Remingtona i za moju bebu, da bih obratila paţnju. Nisam mogla da mislim ni o čemu drugom. Propustila sam da vidim znakove. Ali koje znakove? Ovo ne moţe da bude stvarno! Odem da uzmem svoj mobitel i uključim ga, pretraţujući sve svoje aplikacije traţeći poruku. I jedine poruke koje imam su od Mel, Kajlija i Pandore, a nijedna nije od Nore. Nazovem je, dok Pit kruţi okolo po sobi, a Remington me tiho posmatra, prekrštenih ruku, a obrva spuštenih preko očiju, kao da pokušava da shvati šta se dešava. “Ne sviđa mi se ovo, Rem,” Pit kaţe dok nemirno kruţi okolo, klimajući glavom. Izgleda neuredno i razbarušeno, kao da se upravo hrvao sa krokodilom. “Ako mu Nora kaţe da je Bruk trudna i da je ovdje, da miruje u Sijetlu, bit će ranjiva ovdje kao što bi bila na turneji - samo što ti nećeš biti ovdje da je zaštitiš. Ĉovječe, sada te moţe povrijediti.” “Prebačena sam na glasovnu poštu,” prekinem ih i kaţem skoro za sebe. Onda prekinem poziv i pozovem opet. Ništa. Boţe, šta nije u redu sa njom? On je takav tip muškarca koji je u stanju ţeni da pošalje kutiju punu škorpiona. On je bez skrupula. Ne ţeli ništa drugo, osim da sjebe Remingtona opet. I opet će iskoristiti moju sestru - kako ona to ne moţe da shvati? Kada ostavim svoj telefon u dţep ogrtača, ugledam Remija kako me namršteno gleda. Znam da mu se ovo ne sviđa ništa manje nego meni i znam da sada povezuje stvari takođerr. To što se Nora vratila Škorpionu u ovom pravovremenom trenutku, ne moţe biti slučajnost. Škorpion ju je primamio nekako. On ţeli da je iskoristi opet. A ja neću dozvoliti da moj momak bude povrijeđen ni zbog čega na svijetu. Ni zbog čega. 210

“Ţelim da idem na turneju s tobom,” ispalim. Odjednom, više se ne osjećam tako sigurnom. Ja sam trudna, mi smo rastavljeni... Remington ima opet taj zastrašujuće zaštitni pogled u očima. Ne znam šta će uraditi, ali moji zaštitnički instinkti, za njega, za našu bebu, za mene, bjesne u meni punom snagom. “Ţelim da idem s tobom na turneju,” ponovim. “Dođi ovamo,” kaţe njeţno, pruţajući svoju ruku. U tri koraka, ja sam u njegovom zagrljaju. Ĉak se ni medvjedi ne grle ovako. Osjećam se obavijena svim njegovim bićem, kada on prišapće, “Kada ćeš moći krenuti sa mnom?” Njegove ruke su tople i čvrste, dok primiče moje lice njegovom. “Bruk, kada?” insistira njeţno. “Za osamnaest dana.” Vječnost. Njegove oči zabljesne posesivno i klimne glavom, “Ovdje sam. U 10 ujutro, tog osamnaestog dana. U redu?” Šta mogu na to da odgovorim? On odlazi danas, a sve je jebena zbrka. Moje oči me malo zapeku i ja spustim lice da on to ne primijeti. Ljutito reţanje izađe iz njega dok se odmiče od mene. “JEBOTE!” Grabi šaku kose i okreće se Pitu. “Odustajemo od sezone. Pustit će je, jednom kad sazna da se više ne borim. A ja ću da budem ondje gdje sam potreban. Otkaţi sve, dok se ne rodi moja kćerka.” Kada shvatim šta radi, uhvatim ga za ogromne ruke, dok ne spusti pogled na mene. “Remington Tejt!” Njegova vilica je čvrsto stisnuta i odlučna, a mene preplavi panika. “Obećavam ti svim što sam ja i što osjećam za tebe, neću dopustiti da se bilo šta, bilo šta, desi meni ili bebi. Bilo šta.” Uzmem njegovo lice u ruke i protrljam palcem preko njegove tamne čeljusti. “Mi te nećemo zadrţavati. 211

Ne bih mogla da ţivim sa sobom. Ti. Ćeš. Ići. I boriti se. I pobijediti. Vjeruj mi. Izabrala sam tebe. Volim svoju sestru, ali tebe volim više. Pomoći ćemo joj kad budemo mogli, ali ne sada, ne na naš račun! Ne više. Ovaj put je neću izabrati. Biram tebe.” On stavlja svoju šaku na moju opuštenu kosu i gleda pravo u mene. “Neću ti dozvoliti da moţeš da biraš.” Moje oči me zapeku opet. Udari moja usta jakim poljupcem, gleda odlučno u mene, pogledom koji bukti. “Spasit ću je onoliko puta koliko god joj bude potrebno spašavanje. Zbog tebe.” Njegov čelični sjaj u pogledu preplavi me nelagodom. “Ne,” zastenjem. “Ne, čak ne znamo ni šta se dešava.” Stisne me čvrsto. “Potrebna mi je tvoja hrabrost, moj mali dinamitu. Moram znati da si sigurna svake sekunde, svakog dana. Nigdje nećeš ići sama. Samo ćeš se javljati kada te mi zovemo i Melani. Nemoj da prihvataš nikakve pakete. Nemoj da vjeruješ bilo čemu što čuješ ili pročitaš o meni. Nemoj da kontaktiraš sa svojom sestrom bez mog znanja.” Njegove oči zatrepere na mom licu, dok se trudi i daje mi do znanja da ću biti dobro i da ću biti sigurna. Onda ulazi u našu spavaću sobu i ja ga pratim, uzima neku odjeću i baca na mene svoju majicu. “Ţelim da pričam s njima.” “Šta? S kim?” “Sa tvojim roditeljima.” Priđe i nagne mi glavu unazad, njegova vilica odlučno je stisnuta. “Doveo sam te ovdje da budeš sigurna, da te čuvaju i da brinu o tebi. Ţelim da pričam sa tvojim roditeljima. Ţelim da me pogledaju u oči i daju svoju riječ da će paziti na tebe. Postavit ću straţara ispred tvojih 212

vrata, jednog kod liftova i jednog u tvom stanu - ne prepiri se sa mnom,” zaustavi me prije nego stignem i da počnem. Prekrijem svoje lice ispuštajući ljutiti zvuk iz frustracije. “Zašto pričamo o meni? Ja sam zabrinuta za tebe!” Zaplačem, spuštajući ruke. “On ţeli da te sjebe, Remingtone. Kunem se, ako te bilo ko povrijedi, vratit ću mu desetoro struko!” Potapše moju straţnjicu. “Ja sam veliki momak. A sada idemo da upoznamo tvoje roditelje.” “Jedva sam preţivjela ono što si uradio prošli put. Ovo sad je njena odluka.” “Ovo neće biti kao prošli put.” *** Ĉekamo moje roditelje u mojoj dnevnoj sobi. Prelistala sam sva dešavanja u mojoj glavi, ţeleći da ih zaštitim, ţeleći da zaštitim Noru, ali na kraju, ne ţelim više da laţem ni za koga i nikome. Moji roditelji zasluţuju istinu, čak iako je istina bolna. Ne ţelim više sjediti i gledati kako osuđuju Remingtona zato što vjeruju da će me povrijediti, kada sam ja bila ta koja je njega povrijedila, sa mojim laţnim smislom za herojstvo, ţeleći da spasim svoju sestru. Boţe, ali šta ako se ona više ne moţe spasiti? Šta ako je toliko daleko u tome da više nikad neće izaći, a ako nije, šta ako, kao pravi narkoman, ponovo padne i tako iznova i iznova? Kada moji roditelji stignu, jedva da me i pogledaju - njihove oči lete direktno iza mene, na Remingtonovo lice. Moj otac se nakostriješi. “Ti si njen dečko? Ti si onaj koji je napumpao, a onda izbacio na naš prag?” 213

Remington me zaobiđe, izgleda kao toranj naspram mog tate. “Da, to sam ja.” Stavi svoju ruku na moj stomak, dodajući, “Bolje da sam to ja.” Ja izdahnem. “Jesi, ti si. A sada, malo se opustimo.” “Ja nisam opušten,” Remi kaţe niskim glasom dok gleda mog oca, a zatim moju majku. “Ona je bila sama, da sam ţelio da bude sama, ne bih je doveo doma.” “Ja sam dobro, Remingtone. Tata, povuci se malo i sjedi dole.” Zgrabim Remingtona za ručni zglob i on mi dopusti da ga odvučem do kauča i povučem dole da sjedne, moji roditelji nas prate. Sjedne pored mene i tiho ispruţi ruku preko mog stomaka. Ja uvučem dah i pogledam u svoje roditelje. “Mama i tata, Nora vas je izigrala. Nije putovala svijetom prošle sezone. Zabavljala se sa muškarcem kojeg zovu Škorpion. Ona nije bila na Havajima ili Timbuktiju; putovala je s njim u isto vrijeme kada sam ja putovala sa Remingtonom. Škorpion je borac, takođerr.” Mamina ruka poleti do njenih usana, ali ne uspije baš da prikrije tuţni jecaj. “Škorpion je davao Nori drogu, tako da je bila zanesena njim. U zamjenu da je oslobodi, Remi se odrekao šampionata. I sada mislim da će trebati našu pomoć opet ove godine.” Oči moje majke se prebace na moju desnu stranu, a moj otac ni ne trepće, samo bulji u Remingtona sve vrijeme. Zbog napetih mišića pored mene, znam da Remington takođerr ne skida pogled sa njega. “Oh, Nora,” moja mama uzdiše dok stišće glavu rukama. “Skočio si u vodu za malu Noru?” Tata ga odjednom pita. Tata je trener - i on poštuje atlete. “Predao si meč zbog nje?” 214

Remi se nasmije njeţno i nagne naprijed, naslanjajući se laktovima na koljena. “Ne. Predao sam ga zbog Bruk.” Istog trenutka moj otac ustaje i Remi ustaje, ali lijeno, kao lav, diţući se na stopala. “Remingtone, mislim da smo ti i ja imali loš početak. Moj otac zaobiđe stolić za kafu i ispruţi ruku. Svo njegovo neprijateljstvo s kojim je došao, je nestalo. Izgleda hiljadu kilograma lakši i čak mu se na licu pojavio mali smiješak. “Ja sam Lukas Dumas.” Remi i ne pogleda na njegovu ispruţenu ruku - automatski je uzima i protrese. Ĉvrsto i snaţno kao što je i on sam, a njegov glas je pun emocija. “Ja sam Remington.”

NAŠ SVET KNJIGA 215

13 Poglavlje ČEKANJE JE ZAVRŠENO Ostavila mi je poruku. U svojoj sobi u noći kada je Remington otišao, otkrila sam malu poruku zakopanu ispod mog jastuka. Nije to što misliš. Vratit ću se nakon sezone. Imam situaciju pod kontrolom. Molim te, ne dolazi za mnom! Šta koji kurac!? Zbunjenost čak ne moţe ni početi da objašnjava moju reakciju na ovu poruku. Ne mogu prestati da je čitam. Pomislim da moţda trebam da vidim nešto sakriveno između svakog naškrabanog slova, ali ne vidim ništa. Mama i tata dolaze svakodnevno i samo pričaju o Nori, Nora ovo, Nora ono. Navikli su da je ona neposlušna i neodgovorna, ali u ovom slučaju, previše su zabrinuti zbog onog što smo im rekli. Jedini razlog zašto mislim da nisu potpuno poludjeli, je taj što im je Remington, prije nego je otišao, traţio da se dobro brinu o meni i da će se on pobrinuti da se Nora vrati kući. Moji roditelji su sijali kada im je to rekao. A ja? Ja sam otišla do toaleta. Gdje sam sjedila jedno vrijeme, pokušavajući da prodišem. Još uvijek ne mogu da dišem dobro, samo kad pomislim na bilo šta, bilo šta što ima veze sa Škorpionom... i Remijem. Razmišljala sam da pokaţem mami i tati poruku, ali kako da ih brinem još više, kada oni po tom pitanju ne mogu ništa uraditi? Jednostavno ne mogu. 216

Bilo kako bilo, poruku sam pokazala Melani. “Šta jebote ovo uopšte znači?” Melani je pitala kada sam joj je pokazala slijedećeg dana. Pogledala je u mene potpuno zbunjeno. “Ne znam.” “Reći ću ti šta to znači. To znači 'Ja sam malo govno, baš kao što si i uvijek znala, ali si odbijala da vjeruješ u to. Vratit ću se kada još jednom sjebem tvoj i ţivot tvog momka. Nemoj pokušavati da me zaustaviš.' “To,” Melani kaţe ljutito, “je značenje te poruke.” Ali opet, sjećam se šta mi je govorila u vezi Škorpiona i voljela bih da sam obratila više paţnje. “Ako se vratila Škorpionu, onda je Škorpion ono što ona zasluţuje,” odbrusi Mel. Osjećajući se zbunjeno kao i prvi put kada sam pročitala poruku, uzdahnem i okrenem se ka još jednoj ţeni u ovoj sobi. “Dţozefin, ţeliš li nešto?” Pitam svoju tjelohraniteljku, a koju je Mel primijetila da nas je pratila na Remijevom meču. Nisam uopšte znala da je Remington - divni posesivni kreten - zaposlio već nekoga da me zaštiti. A Dţozefin je zapravo slatka, ali očito velika i opasna ţena. “Ne hvala, gospođice Tejt,” kaţe svojim pomalo grubim glasom iz ugla sobe, gdje jednim okom prati situaciju napolju, a drugo joj je na časopisu. Melani digne ruku do usta da prikrije kikot. “Da li zoveš Riptajda 'gospodin Tejt'?” pita. Dţozefin učtivo klimne glavom. “Naravno, gospođice Melani.” “Bruki, ne mogu da zamislim da iko tvog muškarca zove 'gospodinom' na bilo koji način. 'Gospodin' je za ljude u 217

odijelima. Da li ga i ostale dvije tjelohraniteljke zovu 'gospodinom'?” Dţozefin klimne glavom, a Mel nastavi da se oduševljeno kikoće. Kendra i Šantel su druge dvije tjelohraniteljke, namjerno su ţenskog pola, jer Remi ne ţeli blizu mene muškarce, ali primijetila sam da neki kruţe izvan zgrade i oko liftova. Remington je otišao krajnje nespokojan zbog Škorpiona i Nore prokleti da su. Pit ga je uvjeravao, “Sada imaju njenu sestru. Ne treba im Bruk da te sjebu opet, pokušat će to opet uraditi preko Nore.” “Ne, ne, neću to dopustiti!” Obećala sam. Ali nisam čula ništa, ništa od Nore, osim ove glupe poruke. “Ljutnju koju osjećam ne mogu iskazati riječima, Melani, ne mogu je čak ni opisati,” kaţem joj dok ponovo stavljam poruku u dţep. “Pilence, meni bi jebeni dim izlazio iz ušiju. Ona. Ne. Zasluţuje. Heroja. Kao što je Remi. Da je spasi opet. TAĈKA! Ţeli Škorpiona? Škorpiona i zasluţuje!” “Mel, samo kad pomislim šta je uradio prošle godine za nas, bude mi muka. Neću mu dozvoliti da povrijedi sebe zbog mene ili bilo čega vezanog za mene. Bilo čega. Ĉak niti zbog ove bebe!” Melani me zagrli. “Znam, samo se pokušaj smiriti zbog bebe.” “Gospodin Tejt je veoma srećan čovjek,” Dţosefin izvali iz njene stolice, klimajući glavom. “Oh Dţosefin, trebali bi izmisliti novu riječ za ljubav, kada su u pitanju njih dvoje,” Melani kaţe, gurajući svoju plavu kosu nazad, dok tapše svojim manikiranim noktom usne i 218

promišljeno suţava oči. “Dţosefin, trebali bi im dati neko zajedničko ima kao Benifer ili slična koja daju selebritiji. Pomozi mi da smislim neko, vidim da čitaš te časopise pa vjerojatno imaš neku ideju. Šta misliš 'Bremi'?” “A šta misliš da ja smislim neko za tebe i Rajlija. Moţda 'Brajli'?” Prostrijelim nazad. Melani se nasmije i primakne bliţe. “Znaš, sviđaju mi se njegove prijateljske male posjete. Dolazio bi svaku noć i sve bismo razrušili. Ali on je dobar, Bruk. Lojalan je Remiju na nevjerojatan način. Nikada ne bi napustio ono što ima zbog mene, a ja nikada ne bih napustila svoj ţivot zbog njega.” Uzdahne i nagne glavu unazad i gleda u plafon. “Pa pretpostavljam, mi smo samo prijatelji.” “Sa povlasticama.” Naceri se. “Da.” Onda me zgrabi za ruku. “Ali ja ţelim ono što ti imaš. Zaljubila sam se sto puta u ţivotu! Ali nikad kao ti. Pa se pitam, da li se stvarno zaljubim ili je to samo zabluda, znaš?” Smiješeći se, prekrijem rukom malu izbočinu na svom stomaku, a drugom rukom zgrabim njenu i stavim je na stomak. “Ovdje. Osjeti ovo. Ovo je mali balončić o kojem sam ti pričala...” Ĉak i Dţozefin prilazi. “Da li se to beba miče?” Dţozefin pita. Klimnem glavom i uzmem njenu ruku i stavim je do Meline. “Mislim da već uči kako da zamahuje. Ali nemoj još da kaţeš gospodinu Tejtu.” Zezam je zbog gospodina. “Ţelim da i on to osjeti kada budem sigurna da je to beba.” *** 219

Osamnaesti dan stiţe sutra. Nisam umrla. Nije se desila nikakva tragedija. Nora nije pokušala da stupi u kontakt sa mnom i da me dovede u očajnu situaciju. Remi nije postao crn. Moje ispaštanje je završeno i ja. Idem. Kući. Remiju. SUTRA! Sa mojom prekrasnom bebom, sigurnoj u mojoj utrobi, danas tačno, dvanaest sedmica starom. Osjećam trnce u sebi dok se pakujem. A tu je poprilično dosta stvari za pakovanje. Pa, na kraju krajeva, data mi je platinumska kartica i osjećala sam se tuţno, jer mi je nedostajao moj muškarac. A sa đavolom zvanim Melani, smještenim na mom ramenu, dok surfamo internetom, popustila sam i kupila dosta stvari za bebu i par stvarčica za trudnice. Ĉinilo mi se, da što više kupujem to više govorim ovoj energiji oko mene - da se ova beba dešava. Zato sada imam, male, majušne crvene starke, malu odjeću za bebe, za svaki slučaj i mali bodi na kojem piše MOJ TATA DOBRO UDARA. Takođerr u pakujem knjigu 'Šta da očekuješ kada očekuješ'. To u stvari i nije knjiga, kao što sam već rekla Melani - to je prokleta trudnička biblija. I sve je to spakovano u bebinom koferu. Stavljam svu svoju opremu za vjeţbanje u posebni kofer, zato što ću konačno moći nastaviti lagano da trčim i kunem se da se trenutno, trčanje u mojoj glavu izjednačava sa letenjem. Jedva čekam! I uz svoju sportsku opremu, dodam par trudničkih pantalona sa smiješnim trudničkim strukom - još je smješnije što jedva čekam da nosim takve pantalone nego normalne - i takođerr imam neke opuštene trudničke topiće. Moj telefon zvoni dok se pakujem i kada se javim, čujem Pitov glas. “On je uzbuđen što dolazi po tebe,” kaţe Pit. 220

“Oh Pit, tako sam spremna,” kaţem dok razgledam po svojoj sobi, srećna što je neću vidjeti još dugo i onda stavim svoje tene za trčanje u odjeljak sa strane. “Ali hoću da kaţem, stvarno je uzbuđen,” Pit kaţe, značajno pročišćavajući grlo. Ĉujem buku u pozadini i poznati glas kako kaţe, “Zato što sam ja jebeni kralj!” Prekinem sa pakovanjem, a oči su mi širom otvorene. “Je li to on?” “Jeste. Postaje hiperaktivan.” “Dolazite ovamo! Umirem da ga vidim!” “Borba se završava kasno večeras. Ali prije nego što sunce svane, bit ćemo na putu tebi.” “Ti jebači ţele dio Riptajda zato će biti jebeno potopljeni Riptajdom!” Ĉujem u pozadini. Smijući se, potpuno srećna, instinktivno omotam ruke oko mog malog stomaka. “Pa je li crn sada?” “Nije još, ali bit će. Mislim da se nagomilalo svega. Iznenađeni smo što je ovoliko dugo i trajalo normalno stanje. Samo sam te upozorio. Vidimo se uskoro.” “Pit, moraš da ga paziš! Nema ţena, Pit.” “Šališ se, zar ne? Mogu da skinu gaćice baš sada, ispred njega, a on neće nigdje drugo gledati osim u pravcu Sijetla.” “Mogu li pričati s njim?” Pitam, a osjećam kako mi se grudi čudno i uzbuđeno steţu. Nakon par trenutaka, čujem njegov duboki, grleni glas kroz zvučnike koji leti pravo u moje srce. “Dušo, tako sam zagrijan, spreman sam da razbijem par guzica i da dođem po tebe.” “Znam da jesi!” Kaţem smijući se. 221

“Nokautirat ću svakoga koga stave pred mene, samo zbog tebe!” “A ja ću te čekati ujutro.” “U redu, čvrsto sjedi - dolazim po tebe. Obuci haljinu za mene. Ne. Obuci nešto lijepo i usko. Neka ti kosa bude spuštena. Ili podignuta, sranje i to me izluđuje takođerr.” “Podići ću je tako da je ti moţeš spustiti,” ponudim. Glasno uvlači dah i potom, tu je duga pauza tišine, kao da zamišlja kako mi to radi. “Da,” konačno promrmlja i mogu da čujem napetost kako mu raste u glasu. “Da?” Steţući telefon, ni ja ne zvučim ništa bolje. Mogu da osjetim kako mu se dah smiruje, zvuči kao da postaje sav i grub i njeţan, baš kao što postupa sa mnom. “Da, uradi tako.” Zbog njega se topim, a leptirići u mom stomaku ponovo pune energiju. Pakovala sam se cijeli dan, istuširala se, a onda obukla hiljadu stvari, pokušavajući da pronađem pravu kombinaciju, čak sam probala i par haljina. Pokušala sam da dignem kosu, pa da je spustim, pa da je smotam. Na kraju sam se odlučila za laganu bijelu lanenu haljinu i beţ baletanke, a kosu sam zavezala u opušteni rep, kako volim nekad da nosim. Slijedećeg dana, mislim da se nisam nikad više sređivala u svom ţivotu i jedva da mogu mirno da sjedim u Melaninom kabrioletu. Melani je jedna od rijetkih koja je odlučila, iako u Sijetlu kiša pada više od dvjesto dana godišnje, da je onih 165 dana vrijedno voţnje sa spuštenim krovom - i sada smo tu, sjedimo u kabrioletu sa spuštenim krovom u jednom od sunčanih i lijepih dana koja spadaju u ovu grupu od 165 i čekamo avion da sleti. 222

“Mislim da ga vidim,” kaţem, pokazujući na plavo nebo. “Bruki, tako si slatka. Kao da su svi tvoji zidovi spušteni i opet si petnaestogodišnjakinja sa glavom u oblacima.” Melani se čini potpuno zabavljenom, njene zelene oči sjaje, a njene sunčane naočale su joj zakačene na kosu. Ne mogu ni da ogovorim, jer zadnja dva točka aviona dodiruju zemlju, a avion je tako bijel i lijep, duţinom aviona su dvije trake, plava i srebrena i prostiru se od centra do elegantnog repa, a ja jedino mogu da gledam kako se spušta. Uzbuđenje čini da moj puls pleše od radosti, dok savijam prste oko vrata automobila. “Ĉini se kao da ga nisam vidjela godinu.” “Drago mi je da sam ti pomogla da ti vrijeme tako brzo proleti,” kaţe sarkastično, a onda za skiči i povuče me naprijed, dok njene narukvice zvekeču. “Zagrli svog prokletog šofera dovezla sam te na aerodrom, zar ne?” Dok se avion zaustavlja kod hangara, gdje smo parkirani, okrenem se i zagrlim je tak jako da je skoro povrijedim. “Volim te, Mel. Budi dobra i dođi uskoro da me vidiš?” “Doći ću, kada završim projekat na kojem radim!” Gurne me i pokaţe mi glavom iza mene. “Evo ga.” Okrenem se. Avion je parkiran blizu, tako da je njegovo krilo samo par metara udaljeno od Melinog kabrioleta. Kada je pilot spustio stepenice, ja naglo otvorim vrata auta kada Mel dovikne, “Hej, tvoje stvari, blesava djevojko. Nemoj zaboraviti da ti je glava na ramenima!” Vratim se i uzmem torbu, a onda se okrenem opet, Remington je na vratima aviona. Hiljadu i jedno zvono zazvoni uzbuđeno u meni. Znam da bih trebala da izvlačim kofere iz Melinog gepeka, ali dok se on spušta niz stepenice, a spušta se 223

niz tri stepenice odjednom i kada dodirne tlo, ja trčim. Izgleda da sada mogu da trčim - i ja trčim pravo u njegove raširene ruke. Za skičim i on me uhvati, stisne me i okrene okolo, smijući se sa mnom. A onda pogledamo jedno u drugo, moje grudi su teške i prislonjene su na njegova kao zid čvrsta prsa, moja stopala su par inča odignuta od zemlje, dok me drţi u naručju i ja vidim plave mrlje u njegovim zjenicama kako hvataju sunčevu svjetlost, dok me gleda i ţeli da me grli, mazi, hrani i jebe, sve u isto vrijeme. “Vozi me kući,” zadihano kaţem drţeći se za njegov vrat dok me spušta dole. “Bit će mi zadovoljstvo,” kaţe tupo, dok mi jednom rukom drţi pola lica. Njegovo čelo pada i naslanja se na moje, dok spušta usne do mojih, čujem Mel kako viče, “Remi, čuvaj mi je! Ponaša se kao čvrsti mali kolačić, ali njeno otopljeno čokoladno jezgro je samo za tebe, znaš! “ On se nasmije i krene prema njoj da joj se zahvali. Rajli iskače iz aviona i krene pravo ka Mel. “Hej, drug,” zovne je. Melani mu isto tako odgovori, kad Rajli potapše Remingtona po ramenu. “Ja ću donijeti njene kofere.” Gledam dok se Remington vraća prema meni, njegovo tijelo kako se miče nepošteno dobro u tim opuštenim farmerkama i sivoj majici, koja je isto tako trebala da bude opuštena, ali je zategnuta preko pravih mišića na pravim mjestima, ja čak i ne dišem kada me diţe u svoje ruke i pogleda dole u moje oči, a njegov pogled mi govori samo tri riječi: Ti si moja. Unosi me u avion kao da smo mlada i mladoţenja, a prag aviona su vrata našeg novog doma. Dajana za skiči, a Trener i Pit počinju da plješću rukama kada me Remi spusti na noge. 224

“Jeee, evo je!” Pit kaţe. “Oooh Bruk, prelijepa si trudnica!” “Sada, konačno, moj dečko moţe da drţi glavu u igri,” Trener progunđa, a skoro da zastenje u oslobođenju. Sa njeţnim osmijehom, pođem da ih zagrlim, primjećujući da se Remingtonov stisak oko mog struka pojačava i da ne ţeli da me pusti. Potom se i Rajli ukrcava. “Dođavola, ta djevojka uvijek izgleda tako dobro. A i ti takođerr, B! Sijaš kao zvijezda!” Ĉujem duboko reţanje iza sebe i mislim da je Remingtonu smeta to što nisam pored njega i što grlim ekipu. Prije nego Rajli napravi korak prema meni, Remi me uzima za kukove i nosi me do naših sjedišta pozadi, znam da je posebno posesivan kada je crn, tako da jednostavno sjednem i podignem njegovu ruku da bih poljubila svaki njegov, pun modrica, zglob. “U redu, Rem. Vratila se. Nema više bacanja hotelskog inventara! Potrebna nam je sada tvoja potpuna koncentracija,” Pit kaţe, potpuno sluţbeno, dok avion počinje da se kreće. “Ĉim se prijavimo, hoću da vidim tvoju guzicu u teretani. Neka sam proklet ako dozvolim da se nepripremljen suočiš sa tim jebačem, sada kada se pribliţavamo polufinalu,” Trener kaţe. “Ja sam uvijek u svom najboljem izdanju - on ulazi u moj jebeni ring,” Remington odgovara, ali on samo napola sluša šta mu pričaju, izraz lica mu je ţestoko zaštitnički dok me posmatra kako mu ljubim sve i jedan zglob na ruci. “Tako dečko. To je ono što ţelim da čujem,” Trener kaţe. Remi okreće svoju ruku u mojoj, tako da sada palcem miluje moju donju usnu. Tečne, crno - sive oči gledaju u mene, a muška zahvalnost u njegovom pogledu mi govori da je bijela 225

lanena haljina pravi izbor. Trudna sam tri mjeseca, ali kunem se, od samog njegovog pogleda, osjećam se kao djevica. Pruţa ruku, a moj dah zastaje dok čekam njegov dodir, njegovu ruku, toplu i snaţnu, njegove ţuljeve na svojim obrazima. Ne mogu da dišem dok osjećam jedan uvijeni prst kako klizi niz moju vilicu. “Jesi li mislila na mene?” “Ne,” provociram ga. Nasmije se popustljivo i povuče prst do moje brade, pa nazad do potiljka, a potom po ga povuče po liniji ušne školjke. “Neko je drugi u tvojim mislima?” Zanesena iskricama koje je njegov dodir zapalio, još uvijek uspijevam da tajanstveno slegnem ramenima. Opet se popustljivo nasmije, kao da zna da ne postoji način da mogu misliti na bilo koga drugog osim njega - centra Univerzuma i kralja svijeta! “Brineš li se dobro o mojoj bebi?” pita grubo, dok podiţe rub moje haljine i rukom prelazi preko mojih bedara i gaćica i širi je preko mog golog stomaka. “Ili si se iskradala noću u perici i haljini stare dame?” Tim iz svojih sjedišta ga je upravo nešto pitao, ali on samo vodi računa da je rub moje haljine povučen preko mojih nogu dok je njegova ruka ispod, a ja uopšte ne mogu ni da razmišljam, jer je kontakt koţe na koţu iz okrenuo moj mozak. Smiješi se njeţno dok me gledao, kao da zna šta mi radi. A zatim podiţe svoju slobodnu ruku do mog vrata i počinje da me mazi. Neugodni zvuk predenja izađe iz mene, čujem ga kako se cereka umjesto odgovora i prodorno me gleda. Dva mjeseca apstinencije. Ţelje, nedostajanja i čeţnje. Sada su se sve ćelije u mom tijelu probudile. On čak i ne dodiruje moje grudi, ali one ipak bole i osjećam da su teţe nego ikad prije. Ne dodiruje čak 226

ni moju pičku, ali ona je prevlaţna i steţe se od potrebe, ali boţe, osjećam pritisak od korijena kose pa sve do tabana. Njegova ruka stoji čvrsto preko mog stomaka, koţa na koţi, ali njegovi prsti druge ruke masiraju moj skalp, osjećam te prste i u svakom dijelu moga tijela. Njegova prsa se šire zbog dubokog disanja, dok saginje glavu i zabija svoj nos u moj vrat i primijetim kako mene udiše. Vrela tečna potreba struji kroz mene i ja skoro zacvilim. Omotavajući svojim prstima njegove mišićave ruke, ispod rukava njegove majice, dišem njegovo ime i prije nego završim, on okreće svoju glavu ka mojoj i gura svoj jezik između mojih usana. Oh, molim te, oh, oh. Njegov vlaţni jezik vraća se opet. Zadovoljstvo zatrese kroz mene, dok se moje usne otvaraju, dok moje izmoreno tijelo, ţeljno njega, viče na njega, da mu da više, da mi da sve što ţelim, volim i trebam ovog trenutka, molim te, ovog trenutka. On mi to daje, ali polako. Naslađuje se mnome, njegova ruka se otvara na mom potiljku, njegov palac miluje vrpcu na mom repu... ubija me lagano... zastenjem i protrljam njegova ramena, a moje usne se šire da ga okuse, dublje, vlaţnije. Pomjeramo se skroz polako, da ovo izgleda kao san. Onda on počinje da jebe moja usta snaţno, jako, uţivajući u svakom centimetru koji je u mojim ustima, produţavajući agoniju, izvlačeći ga pa ga vračajući ponovo da bi me okusio. Vrelina se razlije mojim tijelom - on me izluđuje. Razveţe moj rep na kosi i odmakne se da bi vidio kako mi kosa pada preko ramena, a njegove oči, tako mračne sada, upijaju me. On je maničan i gladan, ali izgleda tako srećno, skoro olakšano, dok me gleda, mogu da vidim na desetine sjajnih tačkica koje sjaje u njegovim zjenicama. 227

Spušta ruku na dno mojih leđa i povlači me bliţe sebi. Njegov poljubac ogrubljuje i meni glava pada na sjedište od te jake sile. Stenjući, povučem svoja usta grozničavo na njegova i ni ne shvatim da se drţim za njega dok ne osjetim u šakama kako guţvam njegovu majicu. “Nedostajao si mi,” izgovorim bez daha u njegova usta koja me još ljube, a on zareţi njeţno lizajući sada moj vrat. Svaki poljubac je vatra, na pozadini mog vrata, na mom uhu. “Večeras, nakon borbe,” kaţe mi, njegov dah je lagan i dubok, a moj brz i teţak. Stisne me dok me gleda, posmatrajući ošamućeni osmijeh na mojim usnama. “Tvoja ţelja je moja zapovijed.” “Onda ti zapovijedam da budeš moja večeras - da budeš moja zauvijek.” Kaţe to tak ozbiljno i ja se nasmijem, ali on se ne smije. Ĉak se i ne smiješi. Gleda u mene i čeka da kaţem, da mu kaţem opet, iako sam to mislila u zezanciji, da je njegova ţelja moja zapovijed. Po mazim njegovu čekinjastu vilicu. “Šta ćeš da mi radiš večeras?” Diše u moje uho, grickajući me njeţno. “Da te ljubim. Milujem. Da te liţem. Mazim. Da te jebem. I da te volim. Da spavaš dok sam još u tebi.” Pomjera svoje prste, velike, jake i pune oţiljaka, po mom stomaku. “Zar se ne sjećaš ko je ovo stavio u tebe?” “Oh sjećam se. Sama pomisao na to me učini vrelom.” “A ja ţelim da još hiljadu takvih stavim u tebe. Ali zašto mi još ne izgledaš trudno? Jedeš li dobro?” “Da! Zašto?” Ispravim se, dok on izvlači ruku ispod moje haljine. “Ţeliš da se napušem? Ţeliš da svi znaju da sam trudna?” 228

Nasloni se nazad sa laktovima naslonjenim na sjedište, taj pokret ocrta svaki mišić ispod njegove majice i smješka se slasno klimajući glavom. “Tako da bi svi znali da sam zauzeta i tvoja?” Insistiram. On klimne glavom sa divnim osmijehom koji mu doseţe do očiju. “Moja straţnjica je već ogromna, a i djevojke su veće takođerr. Smatram da je jedino ispravno da ih sada i stomak prati.” “Sviđa mi se kako djevojke izgledaju u toj haljini. A tvoja guzica je jebeno sočna.” “ Zašto onda nisi srećan. Dobila sam velike sise, veliku guzicu, a stomak mi je još uvijek ravan.” Njegovi kapci se spuste preko očiju dok gleda zahvalno na djevojke, onda osmijeh iskrivi njegova usta dok me privlači bliţe. “Dođi ovamo.” “Imaš đavolji sjaj u očima.” Njegov smiješak se produbljuje u osmijeh. “Dođi ovamo. Nedostajala si mi.” “Šta planiraš, gospodine?” Potapše svoje krilo. “Pustit ću te da biraš.” “Izeđu?” “Muzike.” “Sviđa mi se ideja.” “Poljubaca.” “Oteţavaš odluku.” “Maţenja.” “Sada si samo zločest.” “Ili sve zajedno.” 229

Bez ikakvog upozorenja, skačem na njega, a on se smije i odmah me stišće čvrsto. “Imam te sada!” “Imao si me kada si me pogledao,” tiho priznam sa osmijehom, kao da njegov ogromni ego treba pojačanje. “Kada si mi namignuo, ja sam bila gotova, gospodine Remngtone Tejt... seksi dečko, smrtonosni borac i otac mog nerođenog djeteta. Sada me definitivno imaš.”

NAŠ SVET KNJIGA 230

14 Poglavlje FILADELFIJA On je veoma hiperaktivan i nije mu se sviđalo što sam pričala sa Pitom i Rajlijem na putu do hotela. Nije mu se sviđalo to što sam morala da ga napustim da bih otišla da piškim u našu sobu, pa je kruţio našom spavaćom sobom kao neka vrsta nestrpljivog mladoţenje i iste sekunde kada sam izašla iz kupatila poljubio me je tako jako, ljubili smo se tako oko pola sata sve dok nisu došli po nas, jer je bilo vrijeme da idemo u arenu. Nije htio da me pusti dok smo išli prema svlačionicama, a njegova ruka je sve čvršće pritiskala moj kuk kad smo ušli u podzemlje. Rekla sam mu da jedva čekam da vidim kako se bori i da ne mogu da dočekam. Stisnuo je svoju vilicu i pogledao posjednički i ţedno - kao sami đavo, na moje usne. Onda je klimnuo glavom i potapšao me po straţnjici, a potom je dao Pitu striktne instrukcije, da ne smije od mene da se pomakne ni korak tokom borbe. Sada je Pit vezan za mene kao sijamski blizanac. On je Ĉovjek u Crnom, nosi pištolj sa prigušivačem, biber sprej. Šta ti padne na pamet - Pit to ima. Ĉak je i zastrašujuće namršten danas, kao da svima daje do znanja da ne smiju ni blizu. “Shvatio si ovo previše ozbiljno,” našalim se. “Što čovjek poţeli, to će i dobiti,” naceri se. 231

Roj buba se probudio u mom stomaku dok idemo ka našim sjedištima, prvi red sa desne strane ringa. I kao da je prošla vječnost otkako sam zadnji put gledala borbu. Uzbuđenje se miješa sa nervozom i naţalost, gorušica, koja je prestala zajedno sa mučninom, prijeti da se vrati sa osvetom. “Remingtoj je kupio karte za još par sjedišta, tako da nam se ljudi neće pribliţavati,” Pit objašnjava dok stiţemo do naših sjedišta, primjećujem da su po dva sjedišta sa naših strana i dva sjedišta iza nas, prazna. Pit klimne glavom nekome preko puta ringa, pratim njegov pogled i vidim veliku staru Dţozefin kako stoji preko puta nas, posmatrajući nas. “Otkud se stvorila Dţo?” Pitam, srećno se smiješeći prema njoj i budem zadovoljna kada ona uredno uzvrati osmijehom. Stoji uspravno, kao neki vojnik i uspijeva da se ponaša tako uglađeno i diskretno, dok u isto vrijeme izgleda nevjerojatno zastrašujuće. “Imala je neke stvari da obavi i letila je komercijalnim letom da bi nas stigla. Dijelit će sobu sa Dajanom i bit će tvoja sjenka svaki put kada Remington ne bude mogao da bude pored tebe.” Vjerojatno bih se usprotivila tome, da mi već nije prirasla srcu i da je već nisam čula koliko je srećna što je uspjela da dobije posao za koji većina zapošljava samo muškarce. Tako da joj se nastavim smiješiti dok se Pit i ja smještamo i počinjemo gledati prve mečeve. “Gdje je Remi?” “Dovedite nam Remija!” Publika grmi kad je ring ispraţnjen već četvrti put i do vremena kada skandiranje počne, samo jedno ime se čuje u cijeloj areni. “Rem-ing-ton, Rem-ing-ton, Rem-ing-ton!” 232

“Organizatori vole natjerati publiku da ga zovu,” Pit kaţe cereći se. I konačno, zvučnici bukte. “Tako je, dame i gospodo! Kučke i muški kurviši! Djevojke i jebeni dečki! Ţelite li ga? Dobit će te ga! Recite zdravo večeras, vašemmmm jednom, vašemmmm jedinom, Remingtonu Tejtu, RRRIIIIIIPTAAAAJDUUU!!!” Moj Riptajd! Moj um uzbuđeno vrišti. Moj Riptajd. Moj moj moj. Moj večeras, moj zauvijek. Preko čitave prostorije, ljudi stoje sa svake strane ringa. Neki su rukama okruţili usta i vrište, dok drugi skaču i mašu posterima sa njegovim imenom. “Remi, umrla bih zbog tebe, Remi!” Neko iza mene vrišti. Sreća ključa u mojim venama kada ga vidim kako izlazi. Njegov čvrst stav i opuštena ramena, njegov RIPTAJD ogrtač koji prekriva najsnaţnije mišiće na svijetu, čine da se moje bradavice ukrute i da cijelo moje tijelo pulsira od ţelje. I kad se svijetla iznad nas fokusiraju na njega, ja halapljivo upijam njegovo lice sa jamicama, ali moj pogled se ukoči na tragovima crvenog karmina na njegovoj vilici i na njegovim usnama. Zatrepćem zbunjeno. On zgrabi uţad, povuče ih i uskoči u ring, dočekujući se lagano na noge, kao mačka koja već posjeduje taj četvrtasti prostor ringa, a zatim, ogrtač spada i Remington je sada u svoj svojoj slavi. Gledam ga, ali sam još uvijek zbunjena zbog toga šta vidim na njegovom dječačkom licu; ti tragovi, crveni i umrljani preko cijelog njegovog prelijepog tena, sve dok istina ne počne da me preplavljuje i svaki taj poljubac osjećam kao najjači šamar. 233

Hiljadu i jedna nesigurnost, za koje nisam ni znala da imam, učahure se u meni. Zamišljam manikirane ruke kako ga dodiruju... usne na njegovim usnama... njegovo reţanje za nekoga drugog... kako njegovi ţuljevi grebu neku drugu koţu... Plamen počinje da se pali u mojim očima dok mi Pit tiho govori, “Bruk, to dolazi sa njegovim načinom ţivota. On ne traţi grupi djevojke, on samo ţeli da se bori. To nije neka velika stvar.” “Kad bih mogla samo ostatak svog tijela, osim mozga, uvjeriti u to,” kaţem očajno, a osjećam se kao da me je crni oblak boli prekrio - kao neki plašt preko mog svjetla. Nekoliko sjedišta dalje, sa moje desne strane, ţena vuče svoju kosu i vrišti, “Riiiiptaaajd! Ţelim da te odvučem u svoju sobu i da te jebem sve dok ne budem mogla više hodati!” Boţe, ţelim da opalim tu kučku tako jako. I tu je on, prelijepi i veličanstveni Remington Riptajd Tejt. Napravi svoj krug po ringu, osjećam veliki pritisak u prsima, omotam ruke oko svoje bebe i gledam u malo ispupčenje. Nikada se nisam pokajala zbog trudnoće, ali sada se osjećam tako trudno i tako glupo. Dišem, duboko i polako, dok me sve nesigurnosti jedu iznutra. Stvorit ćemo porodicu zajedno. Ja ću biti majka... ali on će i dalje biti borac, okruţen mladim, lijepim grupi djevojkama koje će učiniti sve da bi ga imale. Bruk Prije Trudnoće bi vjerojatno mislila da ga niko ne moţe odvojiti od nje. Ali Trudna Bruk se osjeća pomalo hendikepirano. Zato što moţda ipak malo boli, jer me još uvijek nije pitao da se udam za njega. Moţda on to čak i ne ţeli? 234

Zašto bi se uopšte trudio kad sam svakako njegova? “Bruk, on te gleda,” Pit uzbuđeno promrmlja. Osjećajući se nestabilno puno više nego što mi se sviđa, duboko udahnem i nastavim da gledam u krilo i u glupu lanenu haljinu koju sam obukla jutros da bih mu izgledala lijepo. “Bruk, on napadno bulji u tebe,” Pit kaţe pomalo sa uzbunom. Publika se umiri. Tišina postaje napeta, kao da je Riptajd prestao da se smiješi i sada svi znaju da se nešto dešava. Mogu da osjetim njegove oči kako buše vrh moje glave. I ja znam kada podignem pogled, da sve što ću vidjeti bit će ta crvena boja. Karmin. Na njegovom prelijepom licu. Kao karmin kojim sam ga ja već jednom razmrljala, ali danas ta značka pripada nekom drugom. Moţda nekoj od jebenih kurvi koje je jebao dok sam ja bila odsutna. Boţe. “Bruk, Isuse koji ti je vrag?” Pit me gurne laktom. “Zar ţeliš da sjebe sve večeras?” Prodrmam svojom glavom i natjeram se da dignem pogled. On bulji u mene sa divljim pogledom punim straha. Njegove noge su razdvojene, njegova čeljust stisnuta dok stoji u obrambenom stavu i mogu reći da osjeti kako nešto nije u redu sa mnom, zato, jer su njegove šake stisnute u pesnice sa njegovih strana i izgleda kao da će iskočiti iz ringa i doći po mene. Nastavim da ga gledam ponosno, jer ne ţelim čak ni da zna koliko sam povrijeđena, ali kada mi se nasmije, ja jednostavno to ne mogu da uzvratim. Njegov smiješak nestaje. 235

Njegove oči povrijeđeno zasjaju dok savija prste na svojim rukama, a njegov divljački izraz skoro da me otvori kandţama i uđe u mene, ali i ja se osjećam jednako divlje i ovog puta ne mogu da ga umirim, jer sam jebeno povrijeđena, ljuta, ljubomorna i trudna. Kao kroz maglu se sjećam da sam i sama sjedila sa ove strane ringa, ţeleći da ta gore veličanstvena, sirova zvijer postane moja. I sada, sjedim ovdje, trudna sa njegovom bebom, povrijeđena, jer je neka ţena ili ţene, ljubila i dotakla ono što je moje i odjednom ţelim ono što sam imala prije. Ţelim da budem ona djevojka koja je samo ţeljela posao. Jednostavno. Jednostavni ciljevi znače jednostavan ţivot. Ali ne. Sada to ne mogu imati. Jer sam zaljubljena u Remingtona Tejta toliko da nikad prije nisam mislila da je moguće tako voljeti. A on je nedostiţan kao zvijezda padavica, ona koju niko nikada neće moći zapravo uhvatiti i ako je uhvatiš, ona će te jednostavno sprţiti. Kao što on sada mene prţi, pravo u sredinu mojih grudi, moja ljubav za njim me nagriza. Nemoćna da gledam u njegove mračne oči ni jednog trenutka više, natjeram svoj pogled da pogleda u njegovog protivnika koji ulazi u ring i dok moje oči klize, brzo se vrate na tamnu tetovaţu elegantnog, uvijenog slova B na Remingtonovom desnom bicepsu. Moje srce počinje da lupa u nevjerici. Zbunjeno gledajući u crni dizajn, shvatim da, da upravo je tu, na njegovom desnom bicepsu: savršeno, prelijepo slovo B. To izaziva u meni nešto ludo. Moje jadne gaćice odjednom su natopljene i ja počinjem da pulsiram. 236

Remington se okreće svom protivniku i vidim kako se njegove usne arogantno podiţu kada baci pogled na borca koji mu prilazi, neki mladi i razigrani, koji očito jedva čeka da borba počne. Potapšu se rukavicama i Remington me pogleda. Onda, bez osmijeha na svom licu, značajno isteţe svoj biceps sa slovom B i ljubi ga da ja to vidim. Ţestoki val vrućine spusti se do moje pičke i ja stisnem noge. Njegov osmijeh zabljesne, kao da zna da me čini vlaţnom i ja sebi ne mogu da pomognem. Zvono zazvoni. “Kada je uradio tu tetovaţu?” Pitam ispod daha. Ne mogu da prestanem da gledam u nju. “Odmah nakon što smo napustili Sijetl,” Pit mi kaţe. Remington ide stopalom uz stopalo sa “mladim ţeljnim protivnikom” kako ga je Pit nazvao i odjednom ga udara; zatim se povlači tjerajući ga da krene za njim. Protivnik zamahuje i maši i Remington dolazi sa moćnim brzim udarcima koji odguruju protivnika unazad poput topovskog udara. Tip se ljulja na uţadima ringa i onda pada licem na pod. “Ooooooooo!” Publika zagrmi. “Uh, to mora da je zaboljelo,” Pit kaţe, cereći se iza mene, a neko vrišti, “To je ono što dobiješ kada se boriš protiv Riptajda, naivčino!” Bez obzira na to šta se vrti po mojoj glavi, gledati Remingtona kako se bori je tako uzbudljivo iskustvo, čak se i svi moji mišići napreţu kao da sam ja u tom ringu. Tip ustaje i Remington ga udara opet, njegovi udarci su precizni i snaţni, njegovo tijelo se kreće graciozno, a seksi crno slovo B na njegovom bicepsu se pokreće u akciji. Dok borba 237

nastavlja, ja se pretvaram u emotivni nered i kap znoja u klizi među moje sise. Temperatura tijela mi se povisila u trudnoći, ali dok gledam oca moje bebe, tamo gore - gospodara potpune katastrofe, sa tom tetovaţom koja govori svijetu da je moj, ali u isto vrijeme izljubljenog od strane nekih kučki, učini me posesivnom i ljutom. Osjećam se kao vulkan. Nakon što Remington obara mladog protivnika, posljednji put ove noći, borac za boreom nastavili su da ulaze u ring i da ga izazivaju. I on nastavlja da ih udara tako jako da se ljuljaju na uţadima, padaju na strane, padaju na lice ili na njihova koljena i sve i jedan zapanjeno tresu glavom kao da im se mozak trese. On je nezaustavljiv. Pit se smije sa moje strane. “Nikad ne prestaje da me zadivljuje koliko taj čovjek voli da se pokazuje KADA GA TI GLEDAŠ!” Zatresem glavom u nepovjerenju i Pit klimne namrgođeno. “Stvarno. Razlika u njegovom krvavom poslu kada je izloţen tebi - način na koji ti mijenjaš njegovu hemiju i kako njegovi testosteroni isplivavaju, način na koji njegovi borački instinkti oţivljavaju - to je nevjerojatno. Jesi li znala da se testosteroni u muškarcu povećavaju kada ugleda novu atraktivnu ţenu? Njegovi to ne rade. Jednostavno se penju do krova kada vidi tebe - njegovu ţenu.” Pitove riječi me ubijaju. Remington mi se uvijek čini da ţeli da dokaţe da ja najsnaţniji muškarac na svijetu i jedini koji će me zaštititi - i da, o da, ja mu vjerujem. Bori se protiv četvrtog borca, a zatim i petog, njegovo tijelo je kao buldoţer seksa i snage i on ih obara dolje, jednog za 238

drugim, dok me te mračne oči provjeravaju - gledaju u moje sjedište, uvjeravajući se da ga gledam. Svaki pogled koji mi pošalje, poveća ţudnju u meni, napravi me još više ljutitom i sramotno na paljenom, dok moja pička potpuno ne natekne i moje ruke su tako čvrsto spojene u krilu i ja ne znam šta više ţelim : da ga jebem ili da ga udarim. Peti, a zatim i šesti borac je ispred njega, a Remington još uvijek nije umoran. On blokira, udara, napada i brani se. “RIP, RIP, RIP, RIP, RIP!” Publika mu skandira i Pit im se pridruţuje, udarajući šakama po zraku, skandirajući iste riječi kao i hiljade ljudi ovdje, sve dok sudija ne zgrabi Remingtonov zglob i podigne njegovu ruku u pobjedu. “Naš pobjednik! Još jednom, dame i gospodo, dajem vam Remingtona Tejta, vašeeeg Riiiiiptajda!” Te tamne oči traţe mene. I iste sekunde kada me nađu, moj puls počinje ţestoko da udara, moje srce u grudima leprša kao da ima krila, dok me gleda i smiješi se. Jeza prođe kroz mene kada vidim one jamice, bijele zube, tamnu, čvrstu vilicu - i taj jebeni crveni karmin. Kada ne mogu da se natjeram da mu se nasmijem nazad, njegove obrve se spuštaju preko njegovih prelijepih očiju i on grabi uţad i preskačući ih izađe iz ringa. “Riptajd, Riptajd, Riptajd!” Ĉujem kako ljudi uzbuđeno skandiraju. Tjerajući sebe da odrţim pogled na njegovim tamnim, čeličnim očima, ustanem na drhtave noge, gledajući ga dok mi prilazi. Pruţi mi svoju ruku i ja pogledam na sav taj crveni jebeni karmin, pa na njegovu ruku i uzmem je. Moja čeljust je stisnuta dok me povlači kroz redove. 239

“Ključeve,” uzvikne Rajliju i Rajli iskoči iz kornera ringa i počne hodati sa nama. “Ljudi, ja ću vas od vuči.” Kada krenemo prema izlazu, Remington zastane ispred svlačionice i uzme svoju torbu, nikada ne ispuštajući svoju ruku iz moje. A ja ne mogu prestati da gledam karmin na njegovim prokletim, seksi, razjarujućim usnama i u tetovaţu slova B na njegovom seksi, snaţnom bicepsu. Suprotstavljeni osjećaji kruţe u meni tako brzo, da ne znam ni šta da radim sa njima osim da zaškripim zubima. Otpuštajući moju ruku na jednu sekundu, Remington navlači bijelu majicu i uskače u crnu trenerku, potom ponovo uzima moju ruku, zaplete prste sa mojima i izvede me napolje. Gurne me prema zadnjem sjedištu Navigatora i kad se smjestimo u naša sjedišta, Rajli pali auto, a Remington zgrabi moje lice u jednu ruku, njegove oči sjaje istom glađu kojom su sjajile cijeli dan. Moţda čak i više. Sagne se da me poljubi i ja okrenem glavu. “Nemoj,” kaţem. Silom okrene moje lice prema sebi i promrmlja niskim, očajnim glasom, “Ţelim da me gledaš kada se borim. Ĉekao sam vječno da me pogledaš.” Sudara svoja usta o moja i munja sijevne kroz mene kada spusti usne na moje. Potreba u meni je toliko velika, da mi je potrebna sva snaga volje da se natjeram da zatvorim usta pod njegovim i oslobodim se stenjajući. “Nemoj da me ljubiš!” Prosikćem. Opet uhvati moje lice u jednu ruku i okrene me ka sebi, onda ponovo uzme moja usta, tjerajući moje usne da se otvore da bi mogao gurnuti jezik u mene. Ja zastenjem kada njegov jezik dotakne moj, slabašno se boreći dok se migoljim između njega i sjedišta i gurnem mu ramena, ponovo okrećući glavu. 240

“Pusti me!” Zajecam. “Boţe, trebam te kao što trebam zrak...” Pomjeri svoj ţuljeviti palac ispod moje haljine, mazeći me svojim prstima po bedrima, dok me ljubi gladnim, vlaţnim poljupcima po vratu. “Zašto igraš igrice sa mnom? Hmm... Moram biti u tebi ovog trenutka...” “Jesi li to rekao i svojim grupi djevojkama?” Zadihana i ljuta dok njegova ruka luta naviše po mojim bedrima, guram ga u njegove čvrste grudi i napravim frustrirajući zvuk kada se on i ne pomjeri. “Reci to onoj koja te poljubila u bradu, u potiljak, u vilicu i u tvoja jebena usta!” Izmakne se unazad sa zbunjenim namrgođenim pogledom. “Imaš karmin preko cijelog lica, Remingtone!” kaţem, ispravljajući svoju haljinu. Sa dubokim, razdraţenim uzdahom, povlači svoju podlakticu preko svojih usana, onda pogleda dole i suzi oči kada vidi crvene tragove na koţi. Provuče prste kroz svoju kosu i ljutito pogleda u plafon, dišući kroz nos. Pokušam da se pomaknem na drugi kraj sjedišta, ali njegova ruka se pruţa i steţe oko mog zgloba. “Nemoj,” kaţe škripavim glasom, kao da ga boli. Progutam ljutitu kuglu u grlu dok on pomjera ruku od mog zgloba i sapliće prste sa mojima. Tokom cijele voţnje ja sam svjesna njegovog palca koji je naslonjen na moj, njegovih dugih prstiju zapletenih sa mojima, drţeći me čvrsto dok moja prsa implodiraju i eksplodiraju, sve u isto vrijeme. Stiţemo u naš hotel i Rajli nas paţljivo pogleda na retrovizoru. “Idem sada po ostatak tima,” kaţe.

241

“Hvala,” Remington kaţe dok mi pomaţe da izađem iz auta. Zatim, sa svojom rukom u mojoj, povede me preko predvorja do liftova. Uskačemo u lift, a na njegovoj vilici su još uvijek crvene mrlje. I pored ovih mrlja, njegovo lice je san svake ţene. Njegova kosa je raštrkana i crna, trenerka mu stoji nisko na kukovima, dok mu majica prijanja uz njegove pločice na stomaku, uz njegova široka ramena i napete bicepse. On je još uvijek seks simbol kakav je uvijek i bio, dok se ja, sa malom izbočinom na stomaku, osjećam trudnije nego ikad. Povlači me u našu sobu, vrata se zalupe iza nas, i iste sekunde kada mi pusti ruku, hvata me za kukove i podiţe me pa spušta na trpezarijski stol. “Nemoj ovo da mi radiš.” Ugrize me za vrat i uvuče ruku opet ispod haljine, ovaj put je brzo diţući i stavi je preko mojih gaćica. “Nemoj ovo da radiš jebeno sada,” zastenje. Počnem da drhtim kada povuče svoja usta do moje vilice, grickajući moje usne dok vrhom prsta trlja po mojim gaćicama. Mrzim kada zacvilim, ali čini se da se to njemu sviđa, jer zastenje i krene pravo prema mojim ustima. Pomaknem svoju glavu brzo, a moj glas zvuči njeţno i bolno. “Ţelim da ljubim tebe, ne njih!” Zajecam, slabašno gurajući njegova čvrsta prsa. “Ovo sam ja.” Izvuče ruku iz haljine, zgrabi moje lice sa obje ruke i počne da me ljubi, mrljajući me sa nečijim karminom, dok prekriva moja usta i silom ih otvara. Guram njegova prsa sve dok izgubim snagu, dok njegov jezik nadjačava moj i on omata ruke oko mojih leđa dok me polijeţe na stol, njegove ruke me štite od tvrde površine i ljubi me sa očajnom glađu. “Ovo sam ja,” zaškripi, trljajući svojom rukom po mom tijelu i mojoj dojci. 242

Zacvilim puna potrebe i mrzim što sam to uradila. Tako sam vlaţna. Tako mi je potreban. Miriše tako jebeno dobro. Osjećam da ludim, ali kada prekrije jednu moju dojku svojom rukom, shvatim da sam još uvijek tako uţasno ljubomorna i ljuta i pokušam da odgurnem njegovu ruku. On napravi duboki, bolni uzdah. “Bruk...” Frustrirano grabi materijal moje haljine u obje šake i razdere je u jednom potezu. Ostanem bez daha dok on širi materijal i ostavlja me samo u donjem rublju, njegova tamna glava brzo roni ka mom tijelu i jezikom povlači preko moje koţe, od pupka pa gore, još uvijek razdvajajući materijal, zgrabi me za rebra. Zadrhtim i uhvatim ga za potiljak, podijeljena između ţelje da ga privučem svojim ustima ili odgurnem od sebe, ja ga uzimam za kosu i povlačim je. “Ne,” zastenjem, a on se odmakne i pogleda me tim divljim, animalističkim pogledom i znam da ne bih trebala da ga provociram, trebala bih da ga smirim, ali toliko sam jebeno ljubomorna da to nije normalno. On me je napravio ovakvom. Moja ljubav prema njemu, opsesija koju osjećam, sve to bukti u meni, a posebno to što se pitam s kim je bio. On moţda nije ni bio svjestan toga. Ali one jesu - a one nisu ja. Odlučno sjednem, zgrabim ga ljutito za bradu i počnem bijesno da trljam prstima i dlanovima po tragovima karmina. Kada shvatim da ne mogu puno da izbrišem, uzimam njegovu bijelu majicu i podiţem je i počnem ga čistiti njom. On stoji, dišući teţe nego kad je u ringu i gleda u mene kao da me moli za nešto - kao da se moli za mene - dok strpljivo čeka da ga obrišem.

243

Moji prsti zadršću. Njegove oči reflektuju sjaj rasvjete sobe dok ja trljam, ali još uvijek ne mogu da skinem karmin i ne mogu to da podnesem. Poliţem prst i onda pljuvačkom počnem da trljam, a onda pređem majicom opet preko prokletog traga. On frustrirano stavi prste u svoja usta i počinje i on da trlja, naši prsti se sudaraju dok razmazujemo pljuvačku po njegovom licu. Uzmem majicu i ponovo obrišem, ostajući bez daha, kada vidim da tragovi nestaju. Prestanem kada vidim da se sve skinulo sa njegove čvrste vilice koja je sada pomalo crvena od trljanja, moje tijelo gori od ţelje, moje srce gori od ljubavi, a svaki inč mene gori od ljubomore. I zgrabim ga za kosu i poljubim tačno ondje gdje je bio jedan trag karmina, očajnički pokušavajući da obrišem svojim poljupcima tuđe. I nastavljam da ga ljubim po svim mjestima gdje su ga poljubile. On hvata moje kukove čvrsto, povlačim usta preko linije njegove vilice idući ka njegovim i onda ih ljubim, brzo i skoro kao i da ne ţelim to, a onda ga pustim, udišući brzo zrak dok se odmičem. Podiţe obrvu. “Jesi gotova?” kaţe očajnim glasom i mislim da čak ni ne dišem kada mu klimnem glavom. Njegova prsa se šire dok uzima umrljanu majicu i baca je u stranu u jednom potezu. “Ti i ja ćemo sada da vodimo ljubav. Ne moramo više da čekamo ni sekund... duţe... da bi bili zajedno.” Drhtaj prođe kroz mene i moj glas je bolan od emocija. “Ne mogu da podnesem da gledam njihov karmin na tebi, Remingtone neću im dozvoliti da te ljube. I ovo ne pričam zbog trudničkih hormona ili zbog moje nesigurnosti! Prije puno 244

vremena sam ti rekla da ne ţelim da te dijelim. Neću da te dijelim!” “Šššš dušo, niti to očekujem od tebe, niti to ţelim.” Svuče ostatak moje poderane haljine sa ramena i pusti da se raširi oko mene po stolu. Spusti me dole i gleda kako sam raširena za njega sa koljenima razmaknutim na strane. Dodiruje me svuda moje ruke, moje noge, poseţe rukom između mojih grudi - dok se naginje nad mene. “Trener je zamotavao moje ruke, imao sam slušalice na ušima. Nisam ih vidio sve dok nisu bile svuda po meni. To se više neće ponoviti. Ni jednu nisam poljubio. Ni jednu. Nijednu osim mog malog dinamita.” Nagne se do mojih grudi i počinje da liţe jednu moju bradavicu kroz grudnjak, uvlačeći palac ispod običnog bijelog pamuka, pomjerajući materijal ka dole i hvatajući ispupčenu bradavicu. “Lizat ću ih i sisat ću ih i radit ću s njima sve što poţelim.” Moje srce počne da pumpa vrelu krv kroz moje vene dok spušta materijal i sa druge strane liţući osjetljivu nabreklinu, šaljući tako munje zadovoljstva kroz cijelo moje tijelo. Moje grudi su veće, ispupčenije, a bradavice su tamnije i krupnije i on ih zgrabi zadivljeno kao da istraţuje novu teritoriju. Zvuk koji protutnji kroz njegova prsa, učini da i ja zastenjem migoljeći se ispod njega od potrebe. Njegove oči se podignu do mojih kada me čuje, grabi moje kukove i povlači me ka rubu stola, moja guza visi preko stola i on otpušta svoju trenerku. Odjednom osjetim koliko je tvrd, njegova tvrda erekcija se češe o moj natopljeni ulaz dok se naginje i opet liţe moje grudi, a njegova tvrdoća je naslonjena na moje međunoţje. “Osjetljiva?” Stisne jednu moju bradavicu svojim palcem, a zatim i drugu, njegove ruke su hrapave ali njeţne. Izvijem se i 245

zastenjem njeţno. Ţelim modrice, ţelim da me boli, ţelim da me boli sva moja koţa i svi moji mišići baš kao što me sve boli iznutra od ljubavi prema njemu. “Da,” dahćem i osjetim knedlu u grlu, a suze od ţelje su u mojim očima. On uzima moje usne u halapljivi poljubac, onda spusti glavu i zastenje uz moj vrat, “Bruk.” Mazi me između nogu i gura svoj palac u mene dok okreće glavu i i ljubi me petljajući svoj jezik sa mojim. Moja unutrašnjost zadrhti kada se on odmakne i posmatra kako razvratno izgledam dok me jebe palcem. Vidim sirovu potrebu na njegovom licu dok me gleda, onda podiţe ruku i liţe svoj mokri palac. O boţe, gledam ga - tako muţevnog, još uvijek sa svojim dječačkim šarmom i svojom raštrkanom ludom crnom kosom i ja za skičim i zastenjem zato što ga ţelim, ţelim ga, ŢELIM GA. “Ti si neumorna, šta ţeliš?” Potreba u njegovom glasu učini da zadrhtim i kaţem, “Ţelim da te liţem kao što si ti lizao mene,” i on klimne glavom i savije se i prvo mi da svoj jezik, onda me uzme za potiljak i stisne uz svoj vrat. Vlaţna i vatreno vrela, njegova koţa je svila ispod mog jezika. Jeza prođe kroz mene kada se podignem i uzmem ga za kosu i za sisam njegovu gornju usnu svojim ustima. Ima okus seb, i ima okus ţelje. Ljubimo se ţestoko i moj dah zastaje još više. On trga moj grudnjak dok mu grizem donju usnu i diše duboko kada svuče moje gaćice i odmakne se da bi me pogledao sada potpuno golu. Njegove oči ostavljaju trag na meni, on me proţdire. Gleda u moje grudi kako skaču, gole i punije nego ikad prije i znam da ţudi za njima. Uzme jednu i 246

osjećaj je kao da me prvi put dotiče. To je ono što on radi mom tijelu. To je ono što se desi mom tijelu poslije njega. Dodiruje moju drugu dojku i onda ih odjednom uzima obje i mazi ih i igra se sa njima, gledajući u to što radi svojim sjajnim tamnim očima. Njegova usna krvari od mog ugriza, a njegova prsa su prekrivena slojem znoja. Kaţem mu, “Ujela sam te.” “Samo stavi svoje usne na to.” “Remi...” “Stavi svoj jezik na to.” Savija se opet i gura moje usne svojima i ja ga njeţno poliţem, isto kao što ţivotinja instinktivno čisti svoju ranu. Za šišem njeţno zakrvavljenu usnu. On povuče svoj nos uz moj, a onda poliţe moje usne. Zagrlim ga i obavijem svoje noge oko njegovih kukova. Potreba proleti kroz mene, kada me zgrabi za guzu i podigne u zrak. Podignem svoju pozadinu da bih mu pomogla, i tako sam pijana od ţelje i vid mi se zamagljuje dok me nosi nekoliko koraka do kauča. Ljubi mi vrat dok me spušta i onda protrlja palcem po mojim bedrima, tačno ondje gdje sam vlaţna i ja zastenjem njeţno. “Jesi li spremna za mene?” Njegov glas zaškripi na mom uhu dok mi miluje vlaţne nabore svojim prstima. “Budi spremna za mene.” Gura u mene svoj srednji prst i navlaţuje me još više, a ja sam već natopljena, tako da lagano klizi u mene. Zgrčim se i ne mogu da se suzdrţim od svršavanja dok on miluje moju unutrašnjost. Povuče usne niz moje tijelo i savije svoju tamnu glavu, njegov jezik klizi po mom klitorisu, liţući me njeţno dok me drţi za bedra. Stisnem mu potiljak, gledajući ga kako mi to radi. 247

Zatim klekne na kraj kauča, zgrabi moje kukove i povuče me nekoliko inči dole - i počne da me pritišće. Pun. Vreo. Ĉvršći nego bilo šta što sam ikad dotakla. Izvijem svoje tijelo i zastenjem kada počne da stavlja svaki inč sebe u mene, dok su moje oči zaključane na njegovim, a njegove na mojim. Obuhvati moje lice i povuče palcem po mojoj donjoj usni, povlačeći je grubo s puno ljubavi, dok nastavlja da ulazi u mene, sve dok me ne ispuni potpuno. Zacvilim kad počne da pomjera kukovima. Nagne se nad mene i poljubi mi uho. “Nedostajao sam ti.” Okrenem glavu i poljubim mu usta, dahćem dok podiţem kukove. “Mislim da nikad nisam bila ovoliko vlaţna i otečena.” “Ja nikad nisam bio ovako tvrd.” Izvuče ga, a onda ga vrati nazad, polako, sa puno zadovoljstva. Osjećam kako me razdvaja, otvara me, uzima, onda me napušta... zacvilim i spremim se da ga preklinjem da ga vrati u mene i on ga vraća... ulazi u mene... mišići na njegovim rukama, keltske tetovaţe i slovo B, se rasteţu dok se on pomjera. Treći put, stavlja moje ruke iznad moje glave i zabode se jače i od tog pokreta moje sise se trzaju. Počnem da vrištim i on taj vrisak priguši poljupcem. Dišem duboko, udišući njegov miris. “Volim te...” zagušim se. On prestane da se pomjera u meni, diše teško. Duboki, grleni zvuk se proţima kroz njegovo grlo, okreće glavu i počinje da mi liţe uho. Onda spusti ruke oko mene, kao da ţeli da me zaštiti, dok počinje da me nabija brzim ritmom, odlučnim i sirovim. Skoro da zaplačem kada podignem kukove i okrenem glavu ka njegovom uhu, dahćeći dok on uţiva u mom vratu, 248

stišće moje grudi i jebe me brzo i ţestoko. “O boţe... Remingtone... Remingtone...” Nasloni svoje čelo na moje dok njegovi kukovi nastavljaju stručno da se nabijaju u mene; onda spušta palac i počinje da mi mazi klitoris, a njegov se čvrsti i pulsirajući kurac pomjera u meni. Opustim se i slomim, drhćeći ne kontrolisano dok on uzima moja usta i ljubi ih slasno. Ljubav, poţuda, potreba, protutnjaju kroz mene kad svršim ispod njega. “Jesi li u redu?” pita, usporavajući svoje pokrete dok ja nastavljam da svršavam. “Da!” Svaki inč mene vrišti. Izvijem se prema njemu i uvijem se uz njega, ţeleći više, ţeleći njega. On zareţi kao da više ne moţe da se suzdrţi i izvlači se, a onda ponovo uđe nazad, idući naprijed jače, drţeći me jednom rukom oko struka dok se ja izvijam i on me drţi u mjestu jednom rukom dok ulazi u mene. Zastenjem i kaţem, “Remi.” Njegove oči me prţe dok povlači ruku preko mog vrata i između mojih grudi, a zatim se naginje da me liţe opet. “Moja,” prišapće njeţno, podsjećajući me. “Tvoja, tvoja,” kaţem dok orgazam raste u meni. Pritisne svoj nos o moje uho, reţući dok svršava, vreo je u meni, njegovo veliko tijelo se zateţe iznad mene i grleni animalistički zvuk izlazi sa njegovih usana i opet kaţe, “Moja.” Nakon što svrši, drţi me u rukama par trenutaka, zatim me podiţe, još uvijek ne izlazeći iz mene, zabijem nos u njegov vrat. Nosi me do kuhinje i uzme dvije zelene jabuke u jednu ruku, daje meni jednu dok nas vodi ka glavnoj spavaćoj sobi. Zagrizem je zvučno kad se smjestimo ispod prekrivača, a on još zvučnije zagrize svoju. Ljubimo se malo i on ima sočni ukus limunkaste jabuke. Prvi završava sa svojom, a onda liţe 249

sok sa rubova mojih usana, ponudim mu i svoju jabuku, jer pretpostavljam da je još uvijek gladan. Zagrize veliki zalogaj, smiješeći se kada je ja okrenem i zagrizem sa njegove strane. Njegove noge se pokreću neumorno ispod plahte, znam da moj hiperaktivni, večeras neće spavati, ali ako bude ţelio da vodi ljubav sa mnom cijelu noć, rado ću pristati. Nadam se da hoće. Pomjerim se da bih ga zadrţala još uvijek u sebi, dok oboje jedemo moju jabuku i zagrizamo je na suprotnim stranama u isto vrijeme. Smijemo se oboje i ja kaţem, “Sada je naša beba veličine šljive.” “Šljive?” Otvori usta i ja mu dam još jabuke, a drugom slobodnom rukom pomjerim prste da bih oblikovala šljivu. “Šljive,” ponovim. “Tako mala,” kaţe njeţno, stavljajući ruku na malu izbočinu na mom stomaku. “Tako mala,” uzdahnem, uvijajući se uz njegovo veliko vrelo tijelo, puštajući mu da dovrši moju jabuku i da poliţe sve kapljice soka koje padaju po mojoj koţi.

NAŠ SVET KNJIGA 250

15 Poglavlje KAKO OBORITI DRVO Remi je potpuno zaljubljen u moj četveromjesečni trudnički stomak. Počinje baš da se vide i to ga uzbuđuje. Ne i više je nego uzbuđen. Ja sam uzbuđena takođerr - jebeno volim svoj trudnički stomak! Osjećam se divno. Nema više mučnine. I čini mi se da nekako 'blistam', ali mislim da to ima puno sa načinom na koji Remi vodi ljubav sa mnom, a ima i beba koju je stavio u mene. Svako jutro mjeri moju izbočinu svojim rukama kada stojim proučavajući sebe ispred velikog ogledala u našoj hotelskoj sobi. Ĉim god da je zauzet (tušira se, pere zube), on će prekinuti i izaći da me proučava takođerr, njegov pogled blista od ponosa dok kad me obuhvati prstima i počne mjeriti. Njegov glas je drzak ovog jutra. Upravo smo se probudili i on je gol, leţi naslonjen iza mene, njegovo veliko tijelo se savršeno vidi na ogledalu ispred mene i on sagne glavu i priljubi se uz mene. “Misliš li da jedeš dovoljno?” Prišapće u moje uho u istom trenutku kada me pritisne uz sebe i dodirne usnama udubinu na mom vratu. “Neću početi da jedem kao ti!” kaţem dok se okrećem u njegovim rukama i spajam prste na pozadini njegovog vrata, cereći mu se kao neka zaljubljena budala kakvu je napravio od mene. Zaigrano ga ubodem u njegove jamice. “Ustanovili smo da imaš problem. Jednostavno ţeliš da svi znaju da sam trudna i zauzeta.” 251

Podiţe me prema svojim usnama i utisne veliki poljubac na moje, stiskajući me. “Tako je!” Danas u teretani ţeli da mi pokaţe kako da ga oborim dole - a posebno kako da oborim bilo koga ko mi je prijetnja. Sada kada mogu normalno da hodam, čak i da trčim lagano, sa potvrdom od doktorice, osjećam se kao milion dolara. Ali ono što me najviše čini srećnom je način na koji me Remington gleda. Posjednički, ovo je moja ţena, to je moje dijete. Pročitala sam da je sasvim normalno biti vreo i napaljen u trudnoći, ali ja zaista ne mogu da ga ni pomirišem, a da ne osjetim istog momenta goruću ţelju da razderem njegovu odjeću i skočim na njegove seksi kosti. I to radim skoro dva puta dnevno, na račun njegovog potpuno muškog zadovoljstva. Nije crn skoro dva mjeseca otkako sam se ja vratila, ali primijetila sam da se tajno dogovara o nečemu sa Pitom i Rajlijem. Ĉinjenica da su njih trojica tako tajanstveni me brine. Mislim da to mora da se tiče Nore, ali kada sam mu rekla da mi je Nora ostavila poruku i da ona ne ţeli da mi radimo ništa povodom toga i da ću čekati do finala da bih pričala s njom, samo se tiho nasmijao i rekao mi, “Ostavi to meni, u redu?” Ali nije u redu. Ja sam prestravljena. Ovog jutra imao je čudni sastanak sa Pitom i Rajlijem u našoj dnevnoj sobi. Pogledao je u mene i tiho me pitao, “Mogu li da popričam sa momcima nasamo na trenutak?” I od tada, potpuno sam zabrinuta zbog njihovih planova. I to je jedina stvar koja mi se ne sviđa u trudnoći. Prezirem činjenicu da se prema meni odnosi kao prema imbecilnom, slabom, njeţnom cvjetiću. 252

Ne, gospodine. I danas ću to da dokaţem u teretani kada zapravo, uspijevam da oborim Remingtona Tejta – u prkos trudničkom stomaku. Gledam ga kako radi trbušnjake, diše brzo i ujednačeno, udiše, izdiše, udiše, izdiše. Gledam ga kako radi tri runde preskakanja uţeta i tri runde boksa sa sjenom - zamah, udarac, zamah, udarac, obrana, saginjanje... njegova prsa su znojava i čisto muško savršenstvo, intenzitet kojim vjeţba čini da se potpuno zagrijem. Trener galami na njega sa strane, dok Rajli mjeri njegovu brzinu i piše bilješke. Kada je Remington natopljen zovne me u ring i ja sam se zagrijala u potpunoj i totalnoj poţudi. “Spremna?” Klimajući glavom po penjem se u ring. Na sebi imam kostim sa patentom pozadi, na sredini leđa, njegove oči me upijaju i mogu da se zakunem da me prţe gdje god me pogledaju. Podigne pogled do mojih očiju. “Spremna?” Pita drskim glasom. “Nemaš pojma koliko sam spremna. Razbit ću ti guzicu i osjećaj će da bude savršen.” “Prvo me udari u cjevanicu, pa onda u guzicu-” Povuče me bliţe, njegov dah je vruć i vreo na mom uhu dok mi šapće, “Ključna stvar da bi me oborila jeste da me izbaciš iz ravnoteţe. Ako sam ja uravnoteţen ili bilo ko drugi ko je puno teţi od tebe, nikad nećeš uspjeti da me oboriš.” “Okej,” kaţem kada me pomakne na stranu, jer ja sam ta koja je izbačena iz ravnoteţe zbog njegove blizine. “Udari me u cjevanicu i poljuljat ćeš me, onda zamahni nogom kao što si to uradila prošli put i udari me u najslabiji dio pete - i gledaj dok to radiš! Hajde, udari me i obori me.” 253

Leptirići nervoze počinju da lete po mom stomaku, zastenjem i prevrnem očima. “Mislim da ću se opet povrijediti. Remingtone, ti si još uvijek drvo.” “Počni sa jebenom cjevanicom.” Mahne mi da mu se primaknem, njegove usne su uvijene u smiješak, njegove jamice su seksi i zaigrane. “Hajde. Odrţi svoju ravnoteţu i izbaci me iz moje.” Pogledam ga u njegove zaigrane, svjetlucave plave oči i cijelo moje srce osjeća tonu ljubavi, kao da sjedi na meni. “Povrjeđivanje tebe je nešto čemu se protivi cijelo moje biće,” kaţem dramatično, kao da iskreno vjerujem da bih ga mogla oboriti. “Nećeš me povrijediti nimalo,” kaţe smijući se. Zatim ga uhvatim za vilicu i poljubim u ugao usana prije nego se odmaknem i počnem da isteţem noge. “U redu, moj ponos kaţe da ovo mora biti završeno. Šta da si ti Škorpion?” Namršti se. “Oboriš ga, dušo, istog trenutka. Dođi, zaljuljaj moj svijet, moj mali dinamitu.” I jesam. Udarim ga u cjevanicu, usredotočim svu svoju teţinu na to, sve dok on ne kaţe “uh”, onda brzo zamahnem svojom nogom, uhvatim pozadinu njegove noge i osjećam kako ga obaram iste sekunde kad sam ga dotakla. Ali to je Remington Tejt i u prirodi mu je da je stabilan. Uspravi se izbacujući me iz ravnoteţe. Za skičim kada počnem da padam i on me hvata u trenutku i baca se na leđa prekidajući moj pad. Ceraka se dok ustajemo u sjedeći poloţaj. “Pustio si me da pobijedim,” suzim oči optuţujuće. Prodrma glavom. “Ne, uradila si to svojom zaslugom,” uvjerava me. 254

“Ti si veliki i nevjerovatno vični laţov,” kaţem upirući prstom na njega. Za cereka se i podigne me u svoje krilo, milujući me po repu. “Nije bilo toliko teško, zar ne?” pita, mazeći rukom moj obraz. “Nije,” dišem, a onda kaţem njeţno u njegovo uho tako da me samo on moţe čuti, “ali si ti bio toliko tvrd.” Pogleda u moja usta i ja se pomjerim na njemu. Sagne glavu i pomiriše me, osjetim trnce kako se šire po mojoj koţi kada njegov nos dotakne moj vrat. “ Sviđa li ti se kad sparinguješ sa mnom?” Pitam dok stavljam ruke na njegova ramena, postajući uzbuđena i zagrijane zbog njegove ogromne erekcije ispod mene. “Hmm,” kaţe dok podiţe ruku i obuhvata moj potiljak. “Sviđa mi se kad sparujemo ovako...” Poljubi me njeţno i ugura svoj jezik u moja usta, osjetim elektricitet kako prelazi sa njegovog jezika na cijelo moje tijelo. On je sav mokar od vjeţbi i vreo je i ţedan, a ja se osjećam još vrelije i ţednije kad se oslonim na njegova prsa, njegovi mišići i čvrsti dok ga jašem. Zgrabi moj rep u šaku, drţeći me na mjestu dok podiţe glavu i lagano i otresito kaţe, “Rajli...” “Da, reći ću Treneru.” Rajli jedva zadrţava smijeh u svom glasu dok uzima neke peškire i pića i kreće ka izlazu. “Remington...” za gunđam. Njegove usne se sočno uviju u uglovima dok prstima počne da otkopčava moj patenat na leđima i Rajli vikne Treneru, “Hej Treneru, moramo izaći, jer Remington ţeli nasamo da ostane sa Bruk!” nestanu iza vrata teretane i kada ih zatvore, Remington vrelim pokretima povlači usne po mom vratu. “Nije moguće da 255

nešto moţe biti ovako prelijepo,” promrmlja dok me mazi rukom niz kičmu. “Znaš, moţemo samo da se ljubimo, jer je gotovo nemoguće da izađem iz ovog kostima,” prišapćem. “On se skida,” kaţe, liţući me. Drţi me za vrat dok mi ljubi usta. A onda slobodnom rukom nastavi da otkopčava patent na kostimu. Za skičim i zastenjem, jer nikad prije nismo probali ovo dok nosim na sebi nešto ovako komplikovano. “Moţe da se skine, ali ne lako.” “Hajde da samo napravimo malo mjesta za mene,” promrmlja vrelo uz moju vilicu dok uzme rub materijala na mojim nogama i povuče ga pomalo sa svakog bedra, a onda povuče kostim i podere ga po šavu. Osjećam kako me dotiče zrak po mom međunoţju kao i po mom cijelom biću. Uvuče ruke pod kostim i kaţe, “Drţi se za moj vrat,” dok raskida i svlači moje gaćice. Odbaci ih, a njegove oči svjetlucaju i navala uzbuđenja me obuzme kao oluja. “Oh, molim te.” Vračajući glavu do moje, uzimam njegove sočne usne dok se moji kukovi očajno ljuljaju iznad njega. Podigne me na tren i skine svoju trenerku i vrati me dole sa jednom rukom na mom kuku, ta jedna ruka je dovoljno jaka da me spusti i postavi na sebe. Velik. Vreo. Tvrd. Moj. Zastenjem i poliţem ga po vratu, izgubljena dok se moji zidovi stišću primajući ga. On zgrabi moju glavu i uzme moja usta ţestoko. On me pomjera, podiţe i spušta sa jednom rukom, a drugom me drţi za potiljak, dok me ljubi, njegova usta su čvrsta i dominantna, otvaraju se i kušaju me, povlače se i zadrkivaju. Svršim brzo i jako, njegove ruke se stisnu kao kliješta, dok moje kontrakcije pređu na njega. Njeţno zareţi i pušta me da ga izmuzem. Onda me podigne i ponese preko ringa i nasloni me 256

na uţad. Jednom rukom me štiti i ni jednog milimetra nije izašao iz mene. počne ponovo da se pomjera. Ja zastenjem njeţno. Imam osjećaj kao da lebdim i jedino što me zadrţava da ne odletim je njegova ruka, jedino što me drţi je njegova ruka oko mene i njegov kurac u meni. Moj rep pada na moja leđa, moje grlo se izvije dok ga on proţdire. Stenjem dok se on pomjera i zabijem prste u njegove napete ruke, osjećajući kako se njegovi bicepsi rasteţu i grče sa ostatkom njegovog tijela dok se nabija u mene. Ne pričamo. Nemamo potrebu da se izraţavamo riječima; mi pričamo ovako. Podignem glavu i ugrizem ga, pa ga poliţem i ostanem bez daha kada čujem kako on diše, njegovi mišići se rasteţu i pomjeraju kako se on pomjera, sve dok ne svršim opet. On nikada, nikada nije svršio prije mene - on čeka, gleda me. Njegove oči potamne dok me gleda kako svršavam, onda se njegova vilica stisne, a njegovo tijelo ukruti, dok uroni duboko i zadrţi se tako i tako eksplodira, potpuno u meni, sa mnom, koja svršavam oko njega, koja ga grlim, tresem i drţim. Umjesto da se razdvojimo, mi jače stisnemo jedno drugo kada završimo. “Ostani u meni,” molim ga. Hvatam zrak dok moji nokti se zabadaju u njegova ramena. Privuče me bliţe i zavuče ruku između mojih grudi, diše teško, kao da je moja koţa njegov zrak, onda lagano ugrize vrh moje dojke. “Ţelim da ţivim u tebi,” kaţe svojim blagim glasom koji me tjera da se istopim, onda me hvata čvršće, liţe i ostavlja svoj ugriz, dok me njegova čeljust grebe po koţi. “Boţe, ţelim da umrem u tebi.”

257

Osjećam kako se moje kosti tope, ali čak i ovako opuštena osjećam kako tornado njegove energije savladava moju. “Ti si tako posesivan, znam da ćeš povući i mene.” “Ne, nikada te ne bih mogao povrijediti.” Nasmijem se njeţno. “To neće biti tvoj izbor. Povući ćeš me za sobom, jer ja to dopuštam. Ti ćeš da budeš moj kraj Remingtone Tejt, ali to je ono što ja ţelim.” Njegovo lice se iskrivi od boli dok povlači zglobom po liniji moje vilice. “Ne, Bruk. Zaštitit ću te čak i od sebe.” Buljimo jedno u drugo na trenutak i odlučnost u njegovim očima me samo uvjerava, da šta god da se desi, moj ţivot će uvijek biti isprepleten sa njegovim, šta god da dođe, bilo dobro ili loše. Hodaću uz njegovu stranu, trčati, boriti se, hvatati se za njega i trčati za njegovim snovima, koji su sada postali i moji. “Kao što si rekao, volim te iako će nas to ubiti,” prišapćem dok milujem njegovo lice. “Svi ćemo umrijeti. Ali ja bih radije umrla tako što ću te voljeti do pakla.” “Dušo, ja sam taj koji će tebe da voli do pakla,” kaţe nejasno, stiskajući me, nasmijavajući me i čineći me potpuno srećnom. “Remi... gdje će se roditi naša beba?” Ispravi se i podigne me u rukama, dok su moje noge još uvijek omotane oko njegovih kukova i tako prelazimo preko ringa. “Gdje god ti to ţeliš. Sezona će se tada završiti. Mogu da te odvedem gdje god poţeliš.” “Razmišljala sam da zadrţim svoj stan. Nisam mislila produţim najam. Ali moţda bi bilo pametno da imamo neku bazu, neki temelj. A ja imam i dodatnu sobu u kojoj sam vjeţbala jogu i mogu da je pretvorim u dječiju sobu. Melani bi sve to dekorisala...” 258

Posjedne nas na stolicu u uglu ringa, gdje nas čeka korpa sa peškirima i pićem. Uzima peškir i odmakne me malo na svom krilu i počne da me čisti, njegovo lice je opušteno i mirno. “Reći ću Pitu da produţi tvoj najam na godinu dok ne nađemo nešto drugo,” kaţe. “Moţeš da iskoristiš karticu koju sam ti dao za šta god ţeliš.” Omotam rukom njegov vrat i bocnem ga u skrivenu jamicu. “Znači, zvanično me zadrţavaš kao svoju djevojku i uposlenu?” Zgrabi me za potiljak, nagne mi lice prema plafonu, liţe me od brade do usta, gdje grubo spoji svoja usta sa mojim. “Zvanično, ti si moja!” *** “Da li idemo standardnim putem vezano za vakcinaciju ili ćemo naći pedijatra koji će raditi s nama posebnim rasporedom? Toliko puno dokaza je objavljeno kako su vakcine uzrokovale autizam,” kaţem Remingtonu jedne noći. Jedem tone povrća. Ĉitala sam da različite boje povrća pruţaju različite antioksidanse. Zeleno povrće pruţa drugačije od ljubičastog i narandţastog, tako da svakog jutra jedem dugu, kao i svakog podneva i večeri. Sve najbolje za Remingtonovu bebu. A ananas je glavni. To je jedino što ţelim da jedem. Ĉim stignemo na neku novu lokaciju, Remington naređuje Dajani da pronađe svaki organski ananas. Blendiram ih sa bananama i pravim smutije. Jedem ih i sa crvenom paprikom. Dajana mi ih isprţi sa puretinom. Ja sam ananasno čudovište i Remington je totalno zadivljen zbog toga. 259

“Ja mislim da je djevojčica,” Dajana mi je rekla jučer, “Zato što ţudiš za slatkišima. Ali ti izgledaš tako lijepo. Kada si trudna sa djevojčicom - barem kada sam ja bila trudna sa svojim curama, izgledala sam kao govno.” “Zašto?” “Zato što djevojčice kradu tvoju ljepotu. I ljubav tvog muškarca.” Njene usne se iskrive dok posmatra moj stomak, suţenih i znatiţeljnih očiju. “Ali ja svoje cure ne bih mijenjala ni za šta. Jesi li radila ono što rade sa prstenom i koncem preko stomaka za određivanje spola?” “Nisam,” i ona mi objašnjava kako se zaveţe konac za prsten i kako se to drţi iznad stomaka i gledaš ako kruţi onda je dječak, a ako ide po liniji onda je djevojčica. To mi je zvučalo tako blesavo, ali naravno, sada leţim gola na krevetu i drţim prsten, koji sam posudila od Dajane, iznad svog stomaka. Remington igra šaha na svom iPad-u, naše glave su naslonjene dok on radi svoju stvar, a ja svoju. Idemo u Austin za par sedmica i znam da postaje nespokojan, jer ne spava dovoljno. Oduševljava me način kojim se koristi šahom da bi se umirio. Nisam imala ideju da je igrao šaha svih tih noći prije kada bi bio neumoran i uzimao svoj iPad, odmarajući se na meni. Dok veţem konac za prsten on mi kaţe, “Izabrat ćemo doktora koji nam se sviđa i unajmit ćemo ga da radi s nama po našem rasporedu,” klimnem kad konačno objesim prsten iznad mog stomaka i gledam kako se kreće. “Okreće li se u krug ili ide u liniji?” Pitam. Prekine sa igrom i ostavi iPad na stranu i pogleda me. Mislim da je dječak, jer mi je stomak spušten nisko i uvijek 260

spavam na lijevoj strani, a moja kosa je tako čvrsta i sjajna, ali nisam sigurna koliko istine ima u tim bapskim pričama. “Radi oboje,” odgovorim sama za sebe, smiješeći se. “Kakav neuspjeh!” Za skičim kada me zgrabi za podlaktice i povuče na sebe. “Šta bi ti ţeljela da bude?” Pita dok mi kači opušteni pramen kose iza uha. “Nije mi bitno. Samo sam znatiţeljna.” “Moţeš saznati,” kaţe. “Odvest ću te doktoru i moţeš saznati, ali ja ne ţelim da znam.” “Zašto ne ţeliš?” Ovijem ruke oko njegovih i gledam u njegove plave oči. “Bojiš li se da ćeš ga voljeti previše, prejako, prije nego ga i upoznaš?” “Šta god da kaţu neće biti stvarno, sve dok to ne budemo drţali u rukama.” Nasloni se na leđa i pomakne me na stranu, onda me uzme za potiljak i postavi moje lice uz svoj vrat, zatvorim oči i njeţno ga liţem kako mi je pokazao da mu se sviđa. On je tako velik, voli tako jako, bori se tako jako. Dajem mu ono što nikada nije imao i nikada nije ni znao da ţeli. On se tako boji nade... Slijedećeg dana, šetkam po strani dok ga gledam kako udara tešku vreću. Bam. Bam. Bam. Vjeţbam jogu i isteţem se pomalo, kada osjetim čudni udarac u mojoj utrobi. Osjećam kao da me nešto iznutra udara, na način na koji tatica udara tešku vreću. Moje srce poskoči i ja odskočim jednako jako na svoja stopala. “Remingtone. Remi! Remingtone jebeni Tejte!” Okrene se i prekine sa udaranjem, zadrţavajući vreću jednom rukom. 261

“Osjeti ovo!” Skinem njegovu rukavicu drhtavim rukama i bacim je na stranu, stavim njegovu ruku na svoj stomak, moje srce radi kao ludo. Hajde, malena bebo... Remington se namršti zbunjeno. Udarci počnu. Suzi oči pritisne svoju veliku ruku čvršće, njegove oči skaču do mojih. “Je li ovo...?” Klimnem glavom. Odjednom, zabljesne me bijelim privlačnim osmijehom, njegove jamice su duboke kao nikad, njegove oči plavlje nego more na Tahitima i on saginje glavu da bi pričao sa bebom. “Reci joj da to uradi opet,” prišapće. “Ona ne obraća paţnju na mene.” Moje se usne oblikuju u osmijeh dok ga zaigrano gurkam. “I ovo je on. Mislim, zato jer je moja kosa sjajna i stomak mi je nisko. I ima dobar udarac. Ako ga zamoliš lijepo, moţda ti i pokaţe još neki. “Udari jednom za tatu i hajde da nastavimo!” Trener galami sa druge strane vreće. Remi mi se nasmiješi dok Rajli prilazi, šepureći se lijeno šarmerski. “Pomjerio se? Isuse, moram to osjetiti,” pruţa ruku. “Nemoj da bi je dodirnuo,” Remington zagrmi, udarajući ga po ruci. “Druţe, ona mi je kao sestra-” “Ruke nazad, Rajli,” upozori ga, gurajući ga na stranu jednom rukom. Rajli počne da se smije glasno, dok me Remington privlači bliţe sebi jednom rukom, a drugom me drţi preko stomaka, naši pogledi su zaključani jedno na drugo dok čekamo kao dvije ludice da se beba pomakne. 262

Kada beba udari opet i on počne da se smije, ja sam tako puna ljubavi, zagrlim ga. “Je li ti ovo dovoljno stvarno?” Dišem, a osmijeh mi pleše na usnama, dok naslanjam glavu na njegovu, moje nozdrve upijaju ukusni miris koţe, njegovog sapuna i znoja. “Ovo izgleda jebeno nestvarno,” prišapće, njegove oči su pune ţivota i sreće, kao da je u pitanju neko takmičenje, počinje da ljubi moje čelo, moj nos i moju bradu; onda me uzima za struk i podiţe me i baca u zrak, ispustim zvuk skičanja dok me on hvata. “Remingtone Tejt, ti si jedini muškarac koji baca tako svoju trudnu djevojku.” “Ona je mali dinamit i ona to voli!” Baci me opet. Te noći, po prvi put, pustimo bebi njegovu prvu pjesmu. Remi stavi svoje slušalice na moj stomak i pusti Kridsovu, “Raširenih ruku.” Pjesma govori bebi kako će mu on pokazati svijet i kako će ga prihvatiti raširenih ruku, kunem se da mogu da osjetim kako je bebi ugodno, dok se njegov seksi, prelijepi otac ispruţa pored mene i počinje da me ljubi. “Je li dobila moj zamah?” pita između njeţnih poljubaca dok čujemo muziku kako se uvlači u moj stomak. “On je definitivno dobio tvoj zamah, jer se, naravno, sve radi o tebi,” njeţno ga zadirkujem, uzimajući njegovu vilicu u ruke. Smije se. “Sve je o meni?” “Sve. Svaki dio. Moj cijeli ţivot,” kaţem dramatično i to čini očiglednim moje pretjerivanje, ali njegov osmijeh je tako zasljepljujući i tako ogroman, njegov veliki lavlji ego je popunio sobu i ja ga potapšem po vilici i nasmijem se i zbog nekog 263

razloga, jednostavno moram da kaţem opet, samo da bih gledala u taj široki osmijeh na njegovom licu. “Da, Remi, sve je o tebi.”

NAŠ SVET KNJIGA 264

16 Poglavlje AUSTIN NAS ČEKA “Kruţi vijest po svim naslovnicama da je Riptajdova djevojka trudna,” Pit kaţe dok letimo za Austin. Sada i Dţozefin leti s nama i danas sjedi sa Pitom, Rajli i Remington su u jednom odjeljku dnevnog boravka dok trener sjedi na klupi, a Dajana i ja smo zauzele drugi odjeljak dnevnog boravka. Ĉini se da Remi i Rajli raspravljaju o mojoj sigurnosti tokom dvije naredne borbe u Austinu. Navodno, pribliţavamo se polufinalu i sada će Škorpion da se bori u istim noćima kao i Remington. Dio mene je nestrpljiv da vidim da li ćemo naletiti na Noru tokom borbi, dok se drugi dio boji ishoda tog susreća. Remi je mrzovoljnog, prezaštitničkog i lošeg raspoloţenja. Ĉinjenica da njegovi sjebani roditelji ţive u Austinu i da je prodao kuću u kojoj obično boravimo, ga dodatno nesumnjivo iritira. Pit je iznajmio drugu kuću da bi nas drţao što dalje od medija, ali ni to Remija nije smirilo. Znam da mu se ne sviđa ni pomisao da sam u istoj drţavi sa Škorpionom, a još manje da dijelimo isti poštanski broj. Dok pokazujem Dajani slike paleta boja za bebinu sobu koje mi je Melani poslala, čujem Remingtonov niski glas, kao da ne ţeli da čujem šta govori, ali u isto vrijeme je i zapovjednički. “Bilo ko da joj priđe ili čak i da je pogrešno pogleda, reaguješ odmah.” 265

Krajičkom oka vidim Pita kako mrko klima glavom dok poravnjava rukom svoju crnu kravatu. “Ne brini Rem, zaštitit ću je kao da je moja.” “Ona nije tvoja, seronjo. Ona je MOJA.” “Gospodine Tejt,” Dţozefin ga prekida, “Ja ću biti u pripravnosti i postarat ću se da ona ni na koji način ne bude uznemiravana, niti da bude u nekoj opasnosti.” “Stvarno volim ovu plavo - zelenu kombinaciju,” Dajana kaţe, isključujući me iz druge konverzacije na drugom dijelu aviona. Vraćajući pogled na paletu boja, tuţno joj kaţem, “Voljela bih da je ona stvar sa prstenom istinita. Remington ne ţeli da zna, a ja ne ţelim da saznam od doktora i da slučajno izletim pred njim.” “Hej!” Rajli viče iz drugog odjeljka. “Kako ćete ga nazvati?” Remingtonova ramena su pogrbljena dok se naginje naprijed i posmatra nešto što mu Pit pokazuje na svom telefonu i mislim da me čak i ne čuje dok kaţem, “Ako bude dječak nisam baš ništa smislila do sada. Ali imam savršeno ime ako bude djevojčica.” “A je l', a koje?” Rajli pita, naslanjajući se znatiţeljno na svoje ruke. “Iris,” kaţem njeţno. Remington se istog trenutka okreće prema meni, a intimnost u njegovom pogledu buši i prţi moje tijelo kao talas poţude i ljubavi koji me preplavljuje. “Sviđa mi se Iris,” osorno kaţe, klimajući glavom sa odobravanjem. Pitu je sada potrebno mnogo više napora da opet povrati Remingtonovu koncentraciju na to šta god da mu je pokazivao na telefonu, jer Remi nastavlja da me gleda. I ja takođerr ne 266

mogu da se koncentrišem na ono o čemu Dajana priča, jer i ja nastavljam da gledam u njega. Jednostavno mi se čini pogrešnim to da se sva ova sjedišta nalaze između nas, moj iPod je zakopan negdje u mojoj torbi, a moj momak je daleko od mene. Nagne se iz svog sjedišta koliko god je to moguće, i ispruţi svoju veliku ruku preko prolaza između sjedišta. Ja zapetljam svoje prste sa njegovim i sada je osjećaj kao što treba da bude. On nastavlja da radi svoje muške poslove, a ja nastavljam da pričam sa Dajanom o stvarima za bebu, dok su nam ruke spojene. *** Dok smo se Pit i ja smjestili u podzemlje Austina, imala sam nesreću da primijetim dvije Škorpionove gorile kako nas posmatraju preko ringa. Zatrepćem iznenađeno i istog trenutka počinjem da traţim Noru u gomili. Ne mogu da je vidim nigdje i kada se moja pozornost vrati na gorile, otkrijem da je njihova paţnja još uvijek usmjerena na nas. Jedan tip ima obrijanu glavu, a drugi ponosno nosi tetovaţu škorpiona na svom obrazu, istu kao što je imao i njegov šef prije nego što mu je Remington iskruţio kada je otišao po Noru. Nora... Pomisao na to da se ona bratimi sa Škorpionom i njegovim minionima, izaziva u meni neki jadan osjećaj, a takođerr, odmah se sjetim osjećaja kada je hiljadu noţica puzalo po mojoj koţi. Rascijepljena sam između više poriva: da povraćam, da 267

pobjegnem, ili da odmarširam prema tim nasilnicima i zahtijevam da mi kaţu gdje je moja sestra. Osjećam kao da se moj kompas pokvario i da ne znam šta da radim, prema kome da se uputim ili kako da reagujem, kako da sjedim na svom sjedištu i nastavljam da ih gledam - osjećajući se kao mala košuta, iako Pit sjedi pored mene, naoruţan do zuba sa svojim spravicama. Kada ta dva tipa polako ustanu i počnu da zaobilaze ring, pomisao da prilaze pravo ka nama čini da se moja pluća polako stišću. Moje srce počinje ludo da lupa pod mojim rebrima, dok moja utroba nestrpljivo strepi. Napet u svojoj plastičnoj stolici, Pit prišapće, “Vjerojatno će gledati Škorpionovu borbu kasnije ili će proučavati Remingtona. Provjeriti kako se bori, ima li nekih vidljivih povreda. Molim te, za ljubav boţiju, nemoj da radiš ništa, samo ih ignoriši.” Gledam ih kad stanu ispred nas, a velika rupa mi se stvori u stomaku. “Ne pomjeraj se, Bruk,” Pit me upozorava tihim glasom. Naročito sam svjesna svoje sada skoro šestomjesečne bebe u mom okruglom malom stomaku, pa natjeram svoje oči da gledaju cementni pod, dok se moje krve ţile šire po mom tijelu. Moje noge se tresu i ja zaštitnički omotam ruke oko naše bebe, čije srce smo čuli da kuca i koju ţelim daleko, daleko što je više moguće od ovih ljudi. Ali ova dvojica su oni kreteni koji su pokušali isprovocirati Remingtona u klubu prošle sezone i pretvaranje da ih ne vidim dok mogu da osjetim njihov smrad, ide protiv svih mojih instinkta da ih udarim u gornji dio stopala i razbijem njihova jaja. 268

“Zdravo, Remijeva kučko. Ţeliš li nas moţda poljubiti?” Jedan od njih kaţe podrugljivo. Bijes vri u meni dok se redovi sjedišta počinju popunjavati oko nas, tjeram sebe da zadrţim pogled na njihovim stopalima i da se nadam da će brzo otići ili da će Pitu narasti malo veća jaja pa da uradi nešto. “Predlaţem vam da nestanete,” Pit kaţe smireno. Ne pričamo s tobom, mršavi, pričamo sa ovom kurvom. Ona se ne sjeća kako joj je pička bila natopljena kada je šef natjerao da ga poljubi? Baš ovog trenutka, šef će iz jebati tvoju malu sestru dobro i ţestoko, ispred svih njegovih djevojki.” Moja glava se trzne na gore, a moje tijelo se zacrveni od srama. Tresući se u svom sjedištu, stisnem svoje zube i šake sa strana i priţeljkujem da imam par flaša da ih razbijem o njihove lobanje. “Vratite se u rupu iz koje ste ispuzali i poručite vašem seronji od šefa da će ga Riptajd zakopati ove godine!” Ispljunem. “Bruk,” Pit me upozoravajući hvata za lakat dok se ova dvojica seronja smiju. “Ţeliš da mu kaţemo to što si rekla? Remijeva najnovija kurvo?” Ćelavi pljune na pod, jedan centimetar od mojih stopala. “Ţeliš li - kučko?” “Ljudi, upozoravam vas da idete,” Pit ponavlja, uspravljajući se na noge i poseţući rukom ispod sakoa. Sada sam već u punom obrambenom modu, a moja krv se pumpa kao luda dok im pokazujem srednji prst. “Recite mu da odjebe i da će uskoro zaţaliti što moju sestru nije ostavio na miru.”

269

Odjednom, Dţozefin hvata tipove za kragnu njihovih majica, a glas joj je varljivo miran dok pita, “Gospodo, traţite pravu ţenu?” Pit me povlači iz sjedišta i vuče me niz red dok moje srce nasilno pumpa, jedva mogu da dišem. “Šta je bilo to?” Pit me okrene, njegove oči gore u gnjevu. “Malo bibera u spreju iz mog dţepa ti je dalo podsticaj da se osjećaš jebeno ţivahno?” “Pit, pravi si narcis. Zašto ga nisi iskoristio? Disali su nam za vratom!” “Bruk, molim te budi malo suptilna! Ne moţeš provocirati onakve tipove. Ako se vrate tokom Remingtonove borbe i on vidi da su oni na dva koraka od tebe, on će napustiti ring i diskvalificirat će ga, a to je zadnje sranje koje nam treba...” Odmakne se malo, uvuče duboki dah i namršti se. “Šta ti je rekao maloprije u svlačionici? Ha?” Sjećam se Remingtnovog zahtjeva jasno i istog trenutka moj glas se spusti, “Da sjedim čvrsto u svom sjedištu.” “Pa da! Moţda se njemu sviđa što si mali dinamit, ali ja ne ţelim ovakve stvari da se dešavaju pod mojim nadzorom, a sigurno ne ţelim da se oprţim.” “Pit, Remi ne bi ţelio da sjedim savijene glave dok me dvojica kretena prozivaju svakakvim imenima. Sigurna sam da ne bi očekivao da radim ništa povodom toga.” “On ne očekuje ništa da ti radiš povodom toga - zato je postavio mene da pokušam da odrţim stvari pod kontrolom.” “Da je on bio na tvom mjestu, on bi učinio nešto i da ja nisam trudna i ja bih isto!” “Ja nisam jebeni Riptajd, Bruk. Pogledaj me!” Pit pokaţe prstima na sebe u svom odijelu i kravati. “Priznajem da nisam 270

trudan i da sam mogao iskoristiti jednu od mojih igračaka, ali to bi samo podiglo sve vrste crvenih zastava i kad bi Remi izašao, on bi primijetio da se nešto dešava oko tebe i napustio bi borbu. Nije uvijek sve u napadanju. Boţe.” “Pit, ţao mi je, razumijem. Hajde da sjednemo - drago mi je samo da su otišli,” kaţem i oboje izdahnemo dok se vraćamo ka našim sjedištima i smjestimo se nazad da gledamo borbe, ali moje ruke se još uvijek tresu, a adrenalin kola mojim venama. Prostorija je prepunjena ljudima do vremena kada je prva borba najavljena iz zvučnika. “Dobro došli, dobro došli, dame i gospodo...” čujem. Buka i uzbuđenje nas okruţuju dok gledamo borce kako dolaze i odlaze. Gledajući opet u svu tu krv, slušajući zvuke lomljave kostiju, čini me zabrinutom. Remi, o boţe... Sama pomisao kako bi mogao naletiti na Škorpiona u svlačionici naoštri moju nervozu do plafona. Udišem i izdišem duboko kada čujem Pita kako mi govori, “Znaš šta, Bruk? Rekao mi je da ne ţeli da te niko gleda i u pravu si - on bi ţelio da ih maknem od tebe što je dalje moguće, istog trenutka. Ali jarane, nisam to shvatio tako dosljedno. Pokušavam da smirim situaciju. Molim te shvati da ja moram da budem hladne glave.” “Razumijem, Pit, ali ti si,” preuveličano kaţem, “ti si kao napunjen pištolj bez okidača.” “Mi smo u direktnim pregovorima sa Škorpionom, Bruk,” kaţe niskog glasa. “Zadnja stvar koju ţelim je da pogoršam situaciju, jer bi to onda Remingtona koštalo mnogo više.” “Šta?” Moje oči se rašire. “Da li znaš nešto vezano za Noru?” 271

“Samo to da ovaj put Remington stavlja stvari pod svoju kontrolu - i ti bi trebalo potpuno da ostaneš izostavljena iz toga.” Napući značajno usne i klimne glavom, ne mogu ni da se raspravljam, jer je upravo Remington prozvan, njegovo ime eksplodira kroz zvučnike i u gomili. “Da gospodine, izvedite Riptajda za ove ljude!” čujem spikera kako viče, a publika grmi, “RIPTAJD!” Moje srce preskače, moja svijest istog trenutka mijenja fokus na bljesak crvene boje koja prilazi ringu. Ova borbena noć je vrlo značajna. Ne samo zato, jer smo čuli da je Škorpion diskvalifikovan noć prije, jer se koristio bokserima tokom borbe i ne zato, jer je Remington na prvom mjestu što se tiče bodova, već zato, jer je Austin mjesto gdje je on rođen - mjesto gdje on vjeruje u svojoj glavi, da je odbačen. Ali ne od ove publike. O ne. Nikad od ove publike. Arena odzvanja od krvoţednih vriskova kad Remi uskače u ring, unoseći svu boju u taj bezlični i dosadni prostor. “Ako večeras prođe bez gubitka, onda ćemo biti puno ispred Škorpiona. To su sve dobre vijesti.” Pit kaţe. Uzbuđeno klimnem glavom, a moje oči su fokusirane ni na šta drugo osim na Remiju. Rajli i trener zauzimaju svoje pozicije u uglu ringa, a Remington svlači Riptajd ogrtač i predaje ga. Kad je njegov protivnik prozvan, Remi diţe svoje ruke i nasmiješi se publici, onda uperi prstom na mene – i ljudi počnu da skandiraju “Bruk, Bruk, Bruk.” On se smije, a moji obrazi su se zacrvenili, jer sam shvatila da svi ovdje znaju za mene. Svi njegovi fanovi znaju da sam ja trudna Riptajdova djevojka i šta fali. Mašem kao neki glupan i pošaljem mu poljubac i volim to kako ga on uhvati i zalijepi na 272

svoja usta. I mislim da su to ljudi traţili kad su počeli skandirati moje ime, jer onog trenutka kada je Remi podigao ruku da uhati moj poljubac, publika je podivljala, a mi smo se zajedno nasmijali. Novi borac ulazi u ring, nedostaje mu fanfara s kojom je Remi ušao i borba počne. Remington je naročito razigran kad se bori protiv mlađih boraca. Ĉini se da oni očekuju da on bude moćan, ali ne i tako brz i mogu da vidim da ih to izluđuje. Puno puta izvodi laţni napad, pruţi im malo igre i onda završava s njima bez imalo milosti - da bi zadivio gomilu. Večeras se bori protiv dvanaest boraca i završava borbe natopljen znojem i sa malo modrica sa lijeve strane. Kada se vratimo u iznajmljenu kuću, počne da ispituje Pita čim stignemo u dnevnu sobu iz koje se velikim hodnicima odlazi u sobe. “Sve je u redu izvan ringa?” “Hm, otprilike.” “Ima li nekih izviđača okolo?” “Dvojica. Kao i obično.” “Gledali su u Bruk? “Uh...” Okreće se i izvija obrve.”Jesu li jebeno pogledali Bruk?” Pit prvo pogleda u mene, a onda u njega. “Prišli su da popričaju. Bruk im je pokazala prst. Rekao sam im da idu. Dţozefin je prišla. Ja sam odvukao Bruk na stranu.” Remi pogleda u mene i sada su njegove obrve do plafona. “Pokazala si im prst?” Ja se nakostriješim. “Da li bi radije da sam ih opalila u jaja?” Njegova nevjerica se prebaci na Pita. Nikada sporije, povlači iz frustrirano ruku kroz kosu sve do pozadine njegovog 273

vrata, onda klimne glavom i uhvati me za potiljak dok gleda u hodnik. “Raspravit ćemo o ovome u našoj sobi,” promrmlja. “Laku noć, ljudi,” Pit kaţe. Remington zastane i okrene se. “Nema tragova o Brukinoj sestri?” “Nijednoga,” Pit kaţe, a emocije na njegovom licu skoro me slome. On i Remington razmijene očima neku vrstu bezglasne muške konverzacije i zatim svi krećemo različitim pravcima. Ĉim me Remi uvede u našu spavaću sobu, istog trena sam pritisnuta na vrata, a njegov nos je zabijen u moj dekolte i on me udiše. Moja pička se stišće, a on zareţi, “Zašto si pokazala prst tim seronjama?” Nagne glavu unazad i pogleda me prodornim plavim očima. “Šta su ti rekli?” “Oni su nam se unijeli u face i mrzim to što moram da kaţem, ali Pit je kao napunjen pištolj bez okidača.” “Je li?” “Ali, zapravo je dobra stvar što se uspio odrţati mirnim večeras, jer ja nisam mogla. Izluđivala me je misao da je Nora tamo negdje sa takvim ljudima. Šta ćeš da uradiš?” Klimne glavom i uputi se ka tušu. “Ti ostaješ izvan ovoga?” Pođem za njim. “Zar mi barem nećeš reći?” On otvori vrata tuša i pogleda me najtrezvenijim pogledom. “Za nas, Bruk,” strogo prišapće mazeći me po zaobljenom stomaku. “Za nas troje. Obećat ćeš mi da ćeš ostati izvan ovoga. I ako prekršiš to obećanje, tako mi boga...” “Ne! Tako mi boga, ako staviš sebe u opasnu situaciju zbog nje... zbog mene... ja ću...”

274

“Šta?” podigne zabavljeno obrvu, a onda me potapše po straţnjici sa smiješkom. “Sviđa mi se kada me udariš i sviđa mi se kada si ljuta.” “Ali bit ću jebeno bijesna - kao što me nikad nisi vidio prije!” Gledam prijetećim pogledom u njegova prsa dok on svlači sa sebe boksersku opremu. “Nemoj, Remi.” Poseţući za njim prije nego uđe pod tuš, uhvatim ga za vilicu i natjeram ga da me pogleda. “Obećaj mi.” Zabavljenost zasvjetluca u njegovom pogledu, dok povlači prstom po mom potiljku. “Šta ću ja sa tobom, moj mali dinamitu?” “Obećaj mi,” navaljujem. “Obećavam ti,” kaţe, “da će se tvoja sestra vratiti ubrzo i da ću ove godine zgaziti onog insekta.” Potapše me po vilici i uđe pod tuš, a ja ne mogu da objasnim kakvo olakšanje osjećam. On me nikad nije slagao. On nikad nije rječit, ali riječi koje izgovori uvijek nose takvu teţinu. On će pobijediti ove godine i u kakvim god da je pregovorima, Nora će biti slobodna uskoro. Marginalno opuštena odem da stavim ulje na sebe. Potrebno mu je tačno četiri minute da se nasapunja, da opere kosu i da izađe sa ručnikom omotanim oko njegovog struka dok drugim suši svoja prsa. “Dođi ovdje i dopusti mi da te istrljam,” kaţem mu i dok me prati do klupe koju uvijek nalazimo ispod kreveta u skoro svim hotelskim sobama, podiţe me u svoje ruke i ljubi mi uho. “Kome pripadaš?” Pita njeţno. Topim se. “Jednom srećnom tipu.” Guram ga da sjedne, boreći se sa ţeljom da izljubim svaki njegov inč. 275

“Reci mi njegovo ime,” zahtjeva dok sjeda tako da mu mogu istrljati mišiće. Gleda me dok klečim pred njim i dok stavljam sav potrebni materijal u blizini, a na njegovim usnama je razorno seksi smiješak koji je iskreno neodoljiv. “Zašto? Sviđa ti se kako to ime zvuči kad ga izgovorim?” Pitam dok skidam poklopac sa mog ulja od arnike. “Jebeno to volim. Reci mi njegovo ime istog trenutka.” Vrele plave oči me gledaju dok stavljam ulje na svoje dlanove i trljam dlan o dlan da bi zagrijala tečnost prije nego je razmaţem po njegovim prsima i ramenima. “Ali... on je... komplikovan,” prišapćem, savijajući prste oko njegove ključne kosti i grla. “Znam ga vrlo dobro, ali opet...” zastanem i istrljam ga uljem od arnike duţinom čitave mišičave ruke. “A u isto vrijeme, on je tako misteriozan.” Vraćajući se rukama uz njegovu ruku i razmazujući ulje preko njegovih trapezoida, prišapćem mu u uho, “Nekad ga zovu Riptajd, ali ja ga zovem Remi. I luda sam za njim.” Njegova prsa se zatresu dok se cereka, vidim male zvijezde zadovoljstva kako plešu u njegovim očima dok me gleda u lice i štipne za nos. “Ti si tako dobra za moj ego, Bruk - moja trudna ljepotica - Dumas.” “Ali nemoj dopustiti da ti taj ego naraste još više,” Upozorim ga, trljajući sada uljem njegove prsne mišiće i tiho mu kaţem, “Ti si moj.” Smiješeći se, povučem prstima po njegovoj podlaktici, pa sve do njegovog dlana i onda impulzivno podignem njegovu ruku i počnem da ga ljubim po zglobovima, gledajući ga u njegove plave oči koje su pune njeţnosti dok me gleda. “Ovo je moje, takođerr?” Pitam nesigurno. 276

Spusti svoj glas i zaigrano kaţe dok me mazi prstom po obrazu. “Zavisi, moj mali dinamitu. Da li ih ţeliš?” “Ţelim ih.” “Onda su tvoji, djevojčice.” Uzimam njegovu drugu ruku, ponovim šta sam uradila sa prvom i poljubim mu zglobove. “A ova?” “Ţeliš li je?” Podigne svoje obrve i veselo klimne glavom prema vratima. “Sve te dame napolju je ţele.” “Ali ja je ţelim,” bunim se. Nasmiješi se popustljivo i opet me po mazi duţ vilice. “Onda je tvoja.” Moj glas se ukruti kada mu skinem peškir tako da mogu utrljati ulje na njegova moćna bedra. Divim se njegovom seksi osmijehu, tim jamicama i toj razbarušenoj kosi. “Šta je sa tobom? Sa svim u vezi tobom?” Pitam dok klizim nauljenim rukama po njegovim trbušnjacima i podiţem glavu prema njegovim usnama. On zastenje kada ga liznem po kutu usana. Njeţno. Nastavljam da masiram njegovo tijelo dok pomičem svojim usnama preko njegovih. On je borilačka mašina i on je moj i moje oči se nakratko zatvore kad mu se pribliţim i prišapćem, “Šta je sa tobom, Remingtone? Jesi li ti moj?” Njegov kruti, škripavi glas ukruti moje bradavice. “Da li me ţeliš?” Boţe. Moj divni veliki čovjek - dječak. Dječak sa snagom hiljadu ljudi. Zaigran i posesivan. Umirem od potrebe i ljubavi prema njemu dok mu govorim tiho u uho, “Ţelim te.” “Sve u vezi tebe ţelim. Ţelim te i crnog i plavog i još u bilo kojoj nijansi da dođeš.” Stenjući, povuče moju glavu prema svojim usnama i ljubi me, snaţno i duboko. “Odgovor na to ćeš dobiti u krevetu.” 277

Zgrabi moju ruku kao da je već spreman za dio sa krevetom, ali ja se nasmijem i povučem je nazad. “Još pet minuta!” Klima glavom. “Dvije.” “Ĉetiri.” “Tri i prihvati to ili ću te baciti na krevet iste sekunde.” “Dogovoreno.” “Dogovoreno - za da te bacim na krevet?” Pita. “Dogovoreno - za tri minute!” Plačem od smijeha dok ubrzavam ruke i trljam ga po prsnim mišićima. Moj smijeh izblijedi kada se moje misli vrate na Škorpionove ljude u areni. “Imala je običaj da se uvuče u moj krevet kada je imala noćne more. Imala je tako bujnu maštu, vidjela je stvari i dobre i loše, a koje uopšte nisu ni postojale.” “O čemu pričaš?” Pita hrapavo. “O Nori,” kaţem, ne uspijevajući da sakrijem tugu u glasu. “Ţelim samo da znaš kako... ne znam. Zašto sam je uvijek štitila. Ĉinilo se da me treba i tako smo upale u te uloge. Ona je uvijek trebala neku zaštitu. Ali sada se pitam, ako je ne pustim da sama riješi svoje probleme, hoće li ikada naučiti lekciju? Uvijek sam ţeljela da je zaštitim, ali sada me ništa neće natjerati da rizikujem bebu i tebe, čak ni ona.” Njegov izraz lica je tako njeţan i pun razumijevanja i mali čvor emocija se zaplete u mojim grudima. “Ššš, opusti se,” kaţe, milujući rukom moju kosu. “On neće dobiti šampionat, niti osvojiti nagradu, niti će dobiti tvoju sestru. On neće pobijediti. Ja. Ću. Dobiti. Sve. Jesi li me čula? Dobit ću zlato, šampionat, slobodu tvoje sestre... I dobit ću mogućnost da zaštitim, zadovoljim i volim svoju djevojku.” NAŠ SVET KNJIGA 278

17 Poglavlje AUSTIN JE VRTLOG Grupica jelena poskakuju preko zelene površine raširene preko vrtova iznajmljene kuće u Austinu. Pokaţem na njih i kaţem, “Pogledaj!” ali Remi samo za gunđa; pomalo je zauzet guranjem ogromne traktorske gume u krug. U Teksasu je tako vruče, znoj curi niz moj vrat i slijeva mi se u dekolte. Škiljeći na poslijepodnevnom suncu, pitam Trenera i Remija da li ţele nešto da im donesem iz kuće, Trener zatrese glavom, dok Remi gunđa i kreće sa guranjem gume u suprotnom smjeru. “Skoro smo završili,” Trener me obavijesti. Klimnem glavom i podignem dva prsta - koja znače da će mi trebati dvije minute da odem evo već peti put u kuću po limunadu. Unutar kuće ugledam Rajlija u uglu dnevne sobe i stoji nepomično da sam ga jedva primijetila. Njegove ruke su zakopane u dţepove njegova odijela, dok namršteno bulji u ulazna vrata. Moje tijelo se alarmantno ispravi i mala hladna loptica se ugnijezdi u mojoj utrobi. “Njegovi roditelji,” kaţem sa gađenjem. Njegovi roditelji. Dva primjerka ljudskih bića koja ne zasluţuju penis i jajnike i skoro nikako da ne zasluţuju da proizvedu nešto tako veličanstveno kao što je Remington! Da ga odgoje? Ne, ne. Te seronje su samo zgrabili svog dječaka, smjestili ga u mentalni institut i nikad se nisu vratili. 279

Šuteći, Rajli mi potvrdno klimne. “Pit to rješava.” Omatajući svoje ruke oko stomaka kao čisti zaštitnički instinkt, moj pogled padne na ulazna vrata baš kao i Rajlijev. “Zašto nastavljaju da ga ometaju? Da li ţele neku odštetu?” “Bruk!” Rajli skoro da se zagrcne, njegov smijeh je jedan od najsmješnijih, a ujedno i jedan od najtuţnijih koje sam ikad čula. “Oni su seronje. Prošli smo kroz ovakvu situaciju bezbroj puta i oni znaju da će ih se Remington riješiti samo tako što će im napisati prokleti ček.” Obuzme me neviđena ljutnja kad pomislim koliko je Remington uzrujan svaki put kada je blizu svog rodnog grada. Prošle sezone, njegovi roditelj su ga ponovo potraţili i dobili su ček sa njegovim potpisom. “Oni ne zasluţuju ništa od njega. Ništa,” prišapćem. Prije nego i shvatim šta radim, uhvatim sebe kako marširam preko poda dnevne sobe. “B! Pusti neka ih se Pit riješi,” Rajli predlaţe. Ali umjesto da ga poslušam, otvorim vrata i tu su, na trijemu, moli ću lijepo. Muškarac... velik je kao planina, lijep za svoje godine. Kunem se, skoro da boli to što vidim toliku sličnost Remija u njemu. Oči su im iste električno - plave nijanse, identična boja, ali izraz u njihovim očima je potpuno različit. Ţivot i vitalnost, energija i snaga koju vidim u Remijevim očima – definitivno ne postoje u očima njegovog oca. A njegova majka? Dok me kritički posmatra, ja uzvratim pogled i u toj urednoj, maloj, kućanskoj haljini, ona izgleda sićušno, smireno i slatko - što dodatno pojačava moju zbunjenost. 280

Ovakvim ljudima bih se nasmiješila u liftu ili dok bih prolazila ulicom. Izgledaju dobro i dobroćudno, ali kako mogu to biti? Kako su mogli napustiti Remija i onda imati petlju da pokucaju na njegova vrata, iznova i iznova, kao da na to imaju pravo? Sama pomisao da napustim ovu bebu u meni me odbija i još uvijek ne mogu da shvatim zašto bi to bilo ko uradio svom sopstvenom sinu. “Ostavili ste ga samog cijeli njegov ţivot. Zašto ga sada ne moţete ostaviti na miru?” Zahtijevam, mrko ih gledajući, Imaju petlju da izgledaju uţasnuto ili zbog mog pojavljivanja ili zbog mog ispada – ili najvjerojatnije zbog oboje. “Ţelimo da razgovaramo s njim,” kaţe ţena. Jer to je ustvari ona, samo ţena. Nikad ne bih mogla da je pogledam i pomislim za nju da je nečija majka, a posebno ne Remijeva. “Gledajte... čuli smo za bebu,” doda. Njene oči se spuste na moj stomak i ja osjetim Pita kako se primiče bliţe meni, kao da očekuje da će pokušati dotaći moj stomak i da je on u Remijevo ime, spriječi. “Ta beba,” ţena nastavlja, skupljajući usne u tanku liniju, “moţe biti ista kao on. Je li ti to shvaćaš?” “Da,” kaţem podiţući bradu. “Ja se nadam da će biti.” “Naš sin nije u stanju da bude otac!” Ĉovjek zagrmi dubokog, gromkog glasa zbog kojeg se trznem. “On moţe povrijediti nekoga. On treba da bude liječen i obuzdan!” “O moj boţe, koji ste licemjeri! Vi ţelite da pričate o tome ko je dobar roditelj?” Pitam tako bijesno da mi se čini da moja pluća trenutno nisu u stanju da rade. “Vaš sin je odrastao u časnog, plemenitog čovjeka, u prkos svemu s čim je morao da se nosi i vi ste oni koji su napustili svoje jedino dijete! Uzeli ste 281

njegovo djetinjstvo i odbacili ga i mislite da moţete doći ovdje da mu određujete kako da ţivi ostatak svog ţivota?” “Naš sin je bolestan! Mi ţelimo da on bude liječen i da se javlja periodično u mentalne institucije da bi bili sigurni da je smiren i spokojan, kao sve normalne osobe,” ţena kaţe. “Ne! Vi ste oni koji bi to trebali raditi! On barem zna koji je njegov problem, ali mislim da bi vas oboje to tek trebali da utvrdite za sebe.” Vrata iza nas se naglo otvore i Rajli istupi sa najţešćim pogledom ikada. “Propustili ste da vidite kako odrasta jedno nevjerojatno ljudsko biće,” Rajli kaţe i oni izgledaju tako šokirano na njegove smirene, a ujedno i upozoravajuće riječi i ja mislim da je ovo prvi put da im se on suprostavi takođerr. “Kao njegovi roditelji, trebali ste da ga odgojite i čuvate. Mi njega ne ţalimo, jer je on sam napredovao. Mi ţalimo vas.” “Mi smo njegova porodica,” Remijeva majka ljutito kaţe. “Vi ste bili njegova porodica,” Pit je ispravi i pribliţi mi se bliţe.”On je sada naš. I ovo je posljednji put da ćemo vas zamoliti da odete. Slijedeći put ako vas vidimo ovdje da dođete nepozvani, umiješat ćemo policiju.” Muškarac me pogleda i osjećaj je tako čudan, oči tako slične Remijevim, gledaju u mene sa takvom hladnoćom umjesto uobičajene intenzivne vreline. “Mora da imaš budalastu glavu na svojim ramenima kad si dopustila da ti to moj sin učini,” kaţe mi, pokazujući na moj stomak. Odjednom, povlači me zid mišića. Moj dah zastane u grlu kada se ogromna ruka spusti zaštitnički preko mog stomaka, a zvuk Remingtonova glasa podigne svaku dlačicu na mom tijelu. 282

“Pribliţite joj se još jednom ili bilo čemu što je moje i pokazat ću vam u jednoj sekundi koliko mogu biti opasan,” kaţe mrtvim tonom, kao grabeţljivac u tišini. Promjenjiva energija zrači iz njegovog velikog tijela, dok moje srce ubrzano pulsira isčekivajući odgovor njegovih roditelja. Nijedno od njih, čini mi se, ne mogu da odrţe Remingtonov pogled na sebi. Ĉvrsto sisnutih usana, muškarac hvata ţenu i povlači je prema prilazu idući prema parkiranom autu uz ivičnjak. Moje noge se tresu, većina moje teţine je naslonjena na Remija kada on stisne moje kukove i čvrsto promrmlja, “Ulazi.” Uđemo unutra. Remington grabi flašu vode iz kuhinje i brzo popije sve. Još uvijek je u svojoj opremi za vjeţbanje i njegovi mišići se sjaje. Zatrese svoju mokru kosu i spusti se na jedan od kauča bacajući praznu flašu na pod, ljutito je gledajući dok se vrti. Njegovi laktovi su naslonjeni na koljena, njegova ramena su čvrsta i napeta, njegova tamna glava je nagnuta dok gleda jedino u flašu koja se vrti po podu. A ona se vrti i vrti. “Remi, mislim da se tvojim roditeljima ne sviđa tvoj odabir ţene,” Rajli prvi progovori. Pokušava da okrene na šalu ovo što se upravo desilo, ali niko od nas se ne smije. Napetost u zraku je tako čvrsta da se moţe sjeći noţem. Remington podiţe svoju glavu i ustrijeli me svojim ţestokim i njeţnim plavim očima. “Ako ikada dođu blizu tebe, ja ću prvi za to saznati. Ĉuješ li me, dinamitu?” Strahovita zaštita u njegovom pogledu čini da se osjećam jednako zaštitnički prema njemu. “Oni nisu traţili mene, traţili su tebe.” 283

“Ne ţelim ih blizu tebe. Ne ţelim ih blizu naše djece,” ljutito kaţe. Moje srce se stisne u mojim prsima. Je li on ovo rekao - djece kao mnoţina? Ţelim da se nasmijem i da ga zagrlim zbog toga, ali pogled u njegovim očima je... ranjiv od bola. “Jesi li završio?” Pitam veselo, pokazujući na vrt gdje je vjeţbao. Klimne lagano, njegovo lice je čvrsto stisnuto dok me gleda kako mu prilazim. Razmišlja i njegova ljutnja je opipljiva u zraku. Na licu mu je čudan izraz, kao da pokušava da dođe sebi. Nastavlja da stišće i otpušta vilicu. Mrzim to što je morao da se srećne licem u lice sa roditeljima, ali i ovog puta je dokazao da će uraditi bilo šta za mene. Osjećam da mi je glava natekla i puna modrica dok sjedam pored njega i uzimam ga za ruku, hvatajući ga za čvrsti zglob i počinjem da radim s njim. “Ne mogu da vjerujem da su ono dvoje seronja napravili nešto tako predivno kao što si ti,” prišapćem njeţno. Pit tiho ode u kuhinju, a Rajli izađe na travnjak da pomogne Treneru oko čišćenja nakon treninga. Kada njihovi koraci izblijede, sve postaje tiho dok me Remington gleda. Njegov glas je miran, mrtvački tih, kao kad pokušava da u sebi uvjeri sebe u nešto. “Oni su u pravu, mali dinamitu.” Osjećam se kao da me je neko udario bejzbol palicom ravno u prsa. Udišući polako dah, pogleda me pomno. “Bruk, ja ne bih ţelio da imam oca kao što sam ja.” 284

Ne, ne bejzbol palica, imam osjećaj kao da me je pregazio voz. Bol projuri kroz mene i moje ruke spadnu sa njegovih. “Molim te, ne govori to. Molim te nemoj misliti ni na šta drugo osim na to da ćeš biti najbolji otac.” On stisne svoju vilicu i primijetila sam da ublaţava svoj glas zbog mene. “Mogao bi da bude isti kao ja.” “Na koji način isti kao ti?” Ţestoko dobacim, steţući svoj stomak. “Prelijep i iznutra i vani? Sa više volje nego bilo ko koga znam. Kao Herkul, velikodušan, ljubazan...” Izgleda tako izmučen, stisnem njegovu vilicu i primoram ga da me pogleda. “Ti si najbolja stvar koja mi se ikad dogodila. Ti si čovjek, Remi i stvaran si, ja te ne bih ţeljela ni na koji drugi način. Ţelimo ovo. Ţelimo našu porodicu. Mi zasluţujemo ovo kao bilo ko drugi.” Stisne vilicu i kaţe kroz zube, “Moj mali dinamitu, to što ţelimo ne znači da to treba da bude tako. Ja sam jebeno nesposoban za bilo šta osim za borbu.” “Ne, nisi. Ti si odličan borac, ali to nije ono što te čini tobom. Remi, zar ne vidiš koliko nadahnjuješ? Ti si iskren, energičan, strastven, ţestok i njeţan. Ti štitiš i pruţaš utjehu bez ikakvih očekivanja. Nikad nisam čula da sudiš ljudima, da kritikuješ. Ţiviš svoj ţivot po vlastitim pravilima i daješ sve od sebe da zaštitiš one oko sebe. Voliš čak snaţnije nego što se i boriš, a nikad nisam vidjela nikoga da se borio kao ti. Niko te nije tome naučio - to si jednostavno ti. U bilo kakvom obliku da dođeš, ti si jedini otac kojeg bih ja ţeljela za svoju djecu i jedini čovjek kojeg ću ikada voljeti. Pusti ono dvoje. Oni su te biološki samo napravili. Ali. Oni. Te. Nisu. Stvorili.”

285

On upija moje riječi i razmišlja o njima, uhvatim ga za potiljak i povučem ka dole da bih mogla poljubiti te predivne usne i da ih spriječim da izgovore bilo šta tako bolno. Njegova usta su isprva čvrsta, ali njeţnija pod mojim pritiskom, sve dok ne osjetim kako napetost u njemu popušta i uzvrati mi poljupce jezikom i promrmlja, “Ti si zaslijepljena zato što si moja.” “Ne. Ja te vidim zato što sam tvoja.” On se odmakne da bi vidio izraz mog lica, njegov pogled sjaji zaštitnički i znam da će uraditi bilo šta da bi zaštitio mene ili našu bebu. “Oni se ne slaţu sa mojim izborom. Slaţeš li se ti?” Pita. Boţe, slaţem se sa bilo čim što uradi, toliko mnogo mu vjerujem i toliko ga poštujem i volim. Znam da pita zbog njegovog izbora da prirodnim načinima kontroliše svoju bolest. Vjerojatno ulaţe dupli napor nego što bi ulagao da koristi lijekove; potrebna je disciplina i mijenjanje cijelog ţivotnog stila i iskreno, nije kao da sad na svoj problem posmatra sa političkog gledišta. To je njegov ţivot i on pokušava da ga ţivi, a ja ţelim da ţivim s njim. Bilo ko, ko je ikada bio bolestan ili ko je duţe vremena bio na lijekovima zna da kada ubrizgaš jednu hemikaliju u svoje tijelo, moraš da se odrekneš nečeg drugog. Pogledajte samo liste nuspojava. Ne postoji neka magična tableta. Mi radimo u napretku i zdravlje nije statično. To je cilj koji se uvijek pomjera i cilj za kojim se uvijek juri, svakodnevno i zauvijek. Remington će uvijek ţivjeti sa ovom borbom... i ja ću uvijek da se borim sa njim.

286

“Ja se slaţem sa tvojim izborom, Remi,” kaţem, gledajući ga u oči pokušavajući da mu dam do znanja da to stvarno i mislim. Osmijeh koji se pojavi na njegovom licu je tako blag. “Imat ćemo malo stvorenje koje će zavisiti od nas. Morat ćeš da mi kaţeš ako ti bude previše, Bruk.” “Bit ćeš obaviješten,” sloţim se. Uzme moju sitnu ruku u svoju veliku, ţuljevitu i oboje gledamo u naše ruke dok petljamo prste jedno oko drugog. “Onda mi daj svoju riječ da ćeš mi reći ako se ikad otmem kontroli i ako poţeliš da uzmem lijekove, a ja ti dajem svoju - da čim to zatraţiš, ja ću to uraditi.” “Remingtone, dajem ti svoju riječ,” kaţem, stišćući mu ruku. “I ja tebi dajem svoju.” Privuče me bliţe i omota svoje ruke oko mene i ja u klizim, upijajući njegov snaţni, zaštitnički zagrljaj, on širi svoje prste preko mog okruglog stomaka i savije glavu preko mog ramena i pogleda u izbočinu. “Štitit ću te sve dok ne umrem,” prošapće mi uz uho. “Nikada ništa neće povrijediti vas dvoje. Ako je ona kao ja, ja ću da je čuvam kao što oni nisu nikad mene. Pokazat ću joj da ipak moţe napredovati. Da je vrijedno toga.” Ja sam potpuno istopljena kad okrenem glavu i zakopam nos u njegova znojna prsa, ne ţeleći da budem bilo gdje drugo. “Bit će on. I on će ovo da sredi. Baš kao što si ti.”

NAŠ SVET KNJIGA 287

18 Poglavlje CRN Oni su povukli okidač. Njegovi roditelji. Ignorisali su ga čitav njegov ţivot i kada god dođu da ga vide, sve što urade je da ga još više povrijede. Bilo je potrebno samo par sati nakon njihove posjete u Austinu, da Remi postane potpuno crn. Znam da je to zahvaljujući njima. Pit to zna. Rajli to zna. A takođerr to znaju i Trener i Dajana. Jutro nakon njihove posjete, on je jedva mogao ustati iz kreveta i u takvom je stanju skoro danima. Remi je potpuno odsutan duhom. Boli što ga takvog gledam, imam osjećaj kao da svakodnevno dobijam dozu udaraca u stomak. “Je li ustao?” Pit danas pita iz dnevnog boravka. Cijeli tim je razbacan po kaučima dok me gledaju kako zatvaram vrata glavne spavaće sobe za sobom. Očajno zatresem glavom. Remi je potonuo tako duboko, potpuno je zatvoren, kao nikad do sad. Jedva da gleda direktno u mene. Jedva jede. Jedva priča. On je skroz lošeg raspoloţenja i čini mi se da se bori sam sa sobom da se ne istrese ni na koga i tako, ne govori ništa, apsolutno ništa. Jedino što mi ukazuje na njegovu unutrašnju borbu su njegove šake, koje steţe i opušta, steţe i opušta, dok se zagleda u jednu tačku i ne miče pogled i to traje i traje, kao da se ono što jedino vidi se nalazi u njegovoj glavi. “Sranje. Ovaj put je baš loše,” Pit kaţe, povlačeći rukom preko lica. Nastavlja da zove ovakve situacije samo lošim. 288

Izraz lica na Dajani, Lupu, Pitu i Rajliju su baš onakvi kako se ja osjećam - jadni. “Da li je barem uzeo glutaminske kapsule?” Trener me pita, njegovo čelo je naborano sve do njegovog čelavog skalpa. “Ako nije, izgubit će svu mišićnu masu na kojoj smo tako teško radili!” “Uzeo ih je.” Samo ih je uzeo sa moje ruke, ubacio ih u grlu sa jednim gutljajem vode i nastavio da leţi u svom krevetu. Ĉak me nije ni povukao sa sobom kao u vrijeme kad je maničan. Kao da se sada ne sviđa samome sebi... i kao da mu se ni ja ne sviđam. Tiho i osjećajući se sivo kao da su olujni oblaci iznad mene, sjednem na stolicu i gledam u svoje ruke i osjećam njihove oči na meni cijelu odvratnu minutu. Zagledani su u moju glavu, kao da bih ja trebala da znam kako ćemo da se nosimo sa ovim sranjem. Ne znam. Provela sam dvije noći drţeći u rukama velikog, teškog lava i tiho plačući tako da me on ne čuje. Ostale dane sam provela masirajući mu mišiće, pokušavajući da povratim Remingtona Tejta nazad meni. Remington jednostavno ne shvata da je on taj koji nas drţi sve na okupu. Sada se svi nadmećemo u tome ko će uspjeti da ga povrati. Tako smo zavisni o njemu i svi smo nekako depresivni zbog njega. Znam sigurno da nakon što sam gledala njihova lica skoro tri dana, da se niko od nas neće nasmijati sve dok ponovo ne ugledamo one dvije jamice. “Je li rekao nešto?” Pit razbija tišinu. “Je li barem ljut na one seronje? Na bilo šta?” Zatresem glavom. 289

“To je problem sa Remijem. On to jednostavno samo prihvati. Kao udarac i on će nastaviti da stoji na nogama i da ih stojeći prima. Nekad bih samo volio da kaţe kako se osjeća, k vragu!” Pit ustane i počne da kruţi sobom. Rajli zatrese glavom. “Ja poštujem to, Pit. Kada otvoriš svoja usta da nešto izgovoriš, onda to postaje stvarno. Šta god da se vrzma u njegovoj glavi, činjenica da ne ţeli da priča o tome znači da se bori protiv toga. Ne ţeli da pridaje tome toliku vaţnost da bi pričao o tome.” Raspustim svoju kosu kao zastor i zatrepćem da bih otjerala suze iz očiju, odbijajući da im dam do znanja kako sve ovo utiče na mene. Ali utiče, itekako. Ja sam već jednom bila depresivna u ţivotu. To je jedna velika, mračna, crna rupa. Ovo nije neka lagana depresija zbog koje si tuţan ili si u PMS-u. To je neki nadmoćni osjećaj gdje samo ţeliš da umreš. A ţelja za smrću se protivi svim našim instinktima za preţivljavanjem. Normalni ljudski instinkti su da ubiju da bi zaštitili voljene, ubiti da bi preţivjeli. Sama pomisao da Remi sada osjeća sav taj nered misli koji sam ja osjećala kada se moj ţivot raspadao, povlači me tako duboko u tamu da se brinem da li ću biti sposobna da ga izvučem i da li ću biti sposobna da ne upadnem zajedno s njim. Šta god da on osjeća, moram da podsjećam sebe da on ne kontroliše misli koje mu njegov um nameće. Njegove misli nisu on, iako sada kontrolišu njegovu reakciju. Ţelim da ga podrţim, da budem stabilna, da budem puna razumijevanja. Ne ţelim da budem emocionalna, zahtjevna i da izgledam kao da ću se raspasti svakog trenutka. I boţe, trudna sam šest mjeseci i definitivno sam emocionalna, zahtjevna, pomalo se raspadam zbog svakog trenutka kojeg provodim bez njega. 290

“Barem silazi dole i udara one vreće. Nisi svjesna koliko mu se samo divim zbog toga,” Rajli doda natmureno. “Bruk, misliš li da će doći sebi do borbe?” Pita Trener. “Dragi boţe, gledajući mog dečka onako poniţenog prošle sezone... Ovo je bila njegova godina. Ovo je bila njegova sezona.” “Mislim da se neće boriti večeras,” priznam. “Znači, moţemo da kaţemo zbogom prvom mjestu na rang listi,” Pit psuje. “Pit, ne moţeš mu dopustiti da se bori ovakav! Mogao bi se povrijediti,” izletim i onda uvučem duboki dah da se smirim. “Bilo bi bolje kada se ne bi sjećao,” Pit kaţe sa beskonačnom količinom gorčine u njegovom glasu. “Kako to misliš?” “Bilo bi bolje da se ne sjeća ničega šta su mu roditelji uradili.” Moji zaštitnički instinkti se odmah javljaju. “Šta su mu uradili?” Ima nešto alarmantno u načinu na koji Pit oklijeva da nastavi sa pričom, načinom na koji prelazi očima preko cijele grupe i onda oči zadrţi na meni. Moj puls lupa puno brţe od normalnog i on tada konačno progovori. “Uradili su to kada je prvi put postao crn sa deset godina, Bruk. Isprva su mislili da je opsjednut. Postali su totalno fanatični zbog toga i izvodili su istjerivanje, vjerovali su u egzorcizam.” Kada su te zadnje riječi doprle do mog mozga, istog trenutka sam se osjetila tako slomljeno, rastrgano, moje srce se razbilo u mojim grudima. Ispustila sam zvuk i prekrila usta. Dajana je rukama prekrila lice. 291

Kroz Rajlijeve usne je izašlo mnoštvo psovki i on je oborio glavu ka podu. Trener nastavlja da bulji u svoje ruke. Tišina se proteţe... zategnuta je tugom, nevjericom i bolnom frustracijom... zbog bolesnog i neshvaćenog malog dječaka... Razmišljam o pjesmi koju mi je puštao -”Iris”. Pjesmi u kojoj ţeli da bude viđen i shvaćen u kojoj ţeli da ga ja vidim i shvatim. Kada ga ni sopstveni roditelji nisu mogli shvatiti. Oh boţe. “Stavljen je u krug egzorcizma u svom vlastitom domu,” Pit kaţe, zabadajući noţ sve dublje. “Njegovu sobu su očistili od svega tako da ne bi mogao povrijediti nikoga i bio je zavezan za krevet. To su radili danima, ne znamo tačno koliko dugo dana, ali sigurno preko sedmice, sve dok mali susjed, koji se druţio sa Remijem, nije došao da ga potraţi i tada su reagovali roditelji tog dječaka. “Sveti čovjek” je bio otpušten, a Remija su jednostavno odvezli u mentalnu ustanovu.” U sobi nema nikakvog zvuka. Prestala sam da dišem. Osjećam kao da sam prestala i da ţivim. “Naţalost,” Pit nastavlja, “on se sjeća te manične epizode, jer su na institutu radili neke eksperimente sa hipnozom da bi mu vratili sjećanja. Da bi vidjeli da li će neka terapija djelovati. I nije djelovala ni jedna. Što je najgore, njegovo vlastito tijelo bi ga zaštitilo od tih bolnih uspomena da nisu sve sjebali sa tim prokletim hipnozama.” Još uvijek se ne čuje nikakav zvuk. Ali ja mogu da čujem moje srce kako lupa, tako jako. Ĉvrsto i spremno, kao u vrijeme kada sam mogla da sprintam u brzini vjetra. Ĉak mogu i da čujem kako krv kola mojim venama, brzo 292

i ţestoko. Ja sam spremna... i ljuta... i očajna da se borim za nešto. Da se borim za njega. Sjećam se da mi je pričao kako se sjeća uspomene na roditelje. Kako ga je majka krstila noću. I neopisiv bol eksplodira u sitne komadiće unutar mene. Oh, Remi. “I on se sjeća svega?” Pitam, dok moja utroba gori od bijesa. “Znam da zna da nisu bili u pravu... kada je plav. Ali kada se pojavi crna strana, znam da misli o tome.” Pitova frustracija i nevjerica je duboko urezana u svaku liniju na njegovom licu. “To je prirodna stvar da se pitaš zašto nisi ţeljen.” “Ali on jeste ţeljen!” zajecam. “Znamo, B. Smiri se.” Rajli se podiţe na noge i krene pram meni. Zagrli me i ja shvatim da su moje ruke na mom stomaku i slika mog Remingtona kao malog dječaka pojavljuje se u mojoj glavi. Oh, kako bih voljela da su njegovi zli roditelji sada ispred mene, a u isto vrijeme, drago mi je da nisu, jer ne znam šta bih im uradila ili šta bih im rekla. Ali ţelim da ih povrijedim, jer su oni povrijedili njega! Ţelim da ih udarim i da vrištim na njih i da ih proganjam sa vilama. Stisnem ruke i odmaknem se od Rajlija. On i Pit su sada kao moja braća, ali Remiju se ne sviđa kada me oni dodiruju, a ja ne volim da radim stvari koje njega povrjeđuju, čak iako on to ne moţe da vidi. Potrebna mi je utjeha, ali jedina utjeha koju ţelim je od čovjeka koji leţi u glavnoj spavaćoj sobi. Tiho krenem prema sobi. “Ljudi, vidimo se kasnije. Hvala što ga provjeravate.” “Jedan od nas će biti ovdje,” Pit kaţe. Ne ţelim da stvaram buku, tako da im mahnem sa vrata i zatvorim ih za sobom i moje srce počne da radi sve one lude 293

stvari kao i obično kada vidi Remija. Njegovo veliko, mišićavo tijelo je na krevetu, ispruţeno licem na dole, kao lav kad se odmara. Moj zaigrani dječak, moj zaštitnički muškarac, moj ljubomorni dečko, moj uobraţeni borac. Moj neshvaćeni maleni dječačić. Moje oči ga posmatraju cijelom duţinom, njegova nadignuta tamna kosa, raštrkana po jastuku, njegova vilica prelijepa i četvrtasta. On je tako miran i tih. Odmara se kao da je učahuren na neko mjesto na kojem ga ne mogu dohvatiti i do kojeg moje oči ne mogu doprijeti. Poseţući iza svojih leđa, zaključam bravu, onda se pomjerim od vrata i krenem svlačiti svoju odjeću. Ne ţelim biti gola zbog seksualnog nagona, nego zato, jer ţelim da osjetim njegovu koţu na svojoj. Nije nikada, nikada prespavao noć sa bilo čim između nas. On voli kada me osjeća i ja ţudim da njega osjetim. Penjući se na krevet, namjestim se u poloţaj kašike iza njega. “Pogledaj se samo,” kaţem, imitirajući njega kada mi to kaţe ponekad, brujeći svojim usnama uz njegovu ušnu školjku i stavljajući svoju ruku preko njegovog ramena i na njegova prsa, šireći mu dlan preko srca. On zastenje kada mu poljubim mjesto iza uha. “Pogledaj se samo,” kaţem u njegovo uho sa puno ljubavi. Liznem mjesto iza uha, njeţno, kao što to on radi meni, pomjerajući rukama po njegovom tijelu, mazeći ga kao što on mazi mene. “Volim te, oboţavam te, njegujem te, trebam te kao što nikad nisam ni pomislila da se moţe voljeti, oboţavati, njegovati i trebati neko drugo ljudsko biće ili bilo šta na ovom svijetu,” prišapćem. Zastenje njeţno u znaku zahvalnosti i moje oči zasuze, jer je tako nefer što se on mora suočavati sa ovim 294

stvarima. Zašto se bilo ko mora suočavati s ovim? Zašto jedna predivna osoba, koja ne ţeli nikom da naudi, osjeća hemijske impulse i ţeli sebe da povrijedi? Da osjeća da je ţivot bezvrijedan? Da je on bezvrijedan? Da misli da bi radije da umre? Ne treba da mi kaţe ništa. Bila sam u takvoj situaciji. Ali bila sam samo jednom u takvoj situaciji. On je tamo tako često i bez obzira koliko god puta da se izvuče iz toga, uvijek će znati da će se vratiti u takvo stanje. On je takav borac. Sa ljubavlju, povučem jezik po linijama njegovih trbušnih mišića, po njegovim rukama, njegovom grlu i sve do ugla njegovih usana. On se okrene. “Šta ja to radim, Bruk?” Pita. Ukočim se zbog njegovog bezizraznog glasa. “Mislim da li mogu da budem otac? Da ikada mogu da budem tebi suprug?” Okrene se sa čudnim, bolnim glasom i zakopa taj zvuk u jastuk, njegovi mišići se napreţu dok stavlja ruke ispod jastuka. “Remi,” kaţem, trudeći se da moj glas ne zvuči drhtavo i da ne pokaţem svoju unutrašnju bol. Jebi ga. “Ne zanima me šta ti tvoj um govori, kako tjera tvoje tijelo da se osjeća, jer ti znaš. Remi, ti znaš. Ti si dobar i čestit i ti ovo zasluţuješ. Ti ovo ţeliš.” Zavučem ruku ispod njegovog struka i pritisnem jače. “Ja zasluţujem da me uspavaju. Kao psa.” Suze koje su mi se nakupile u očima maloprije, sada se slijevaju niz moje obraze. “Ne, ne zasluţuješ. Ne zasluţuješ.” On pokuša da se odmakne od mene, ali mu ja to ne dopuštam. Zavijem ruke oko njegovih ramena i zaustavim ga u namjeri da se odmakne od mene dalje i povučem svoje prste kroz njegovu kosu i masiram njegov skalp. “Volim te. Volim te. Volim te. Volim te tako ludo. Ako si ti gomila nereda, ţelim i ja 295

da budem taj nered. Samo mi dozvoli da te dotaknem - ne izmiči mi se,” prišapćem šmrćeći. On zastenje i zabije lice ponovo u jastuk i kada ga dotaknem, on se suzdrţava da se trzne. Ali ja dotičem njegovu ruku, dodirujem slovo B na njegovom bicepsu, dodirujem keltske tetovaţe. Zvukovi koje proizvodi, kao pravi lav, kao ranjeni lav, čine da se osjećam očajno i bijesno, kao lavica koja je izgubila interes svog partnera pa pokušava ponovo da ga namami. Ponekad je teško, pogotovo kada je maničan, jer je tada toliko veliko klupko energije i tako je teško kontrolisati njime. Ali ništa nije teško naspram ovoga sada, kada je moj borac u dubokom mraku, kada ne ţeli da radi ništa. Kada se osjeća kao da nije vrijedan ničega. Mazim ga prstima po vilici i češkam noktima po skalpu, jer znam koliko to voli i on me pušta, ali ne otvara oči, samo pravi te duboke zvukove reţanja. “Ţeliš li da slušaš muziku?” Pitam ga i on ne kaţe ne, posegnem za njegovim iPod-om i stavim slušalicu u njegovo uho, a drugu u moje i pustim nam pjesmu “Biram tebe” od Sare Bejriles. Sluša pjesmu dok ga ja mazim, identično kao što je on mazio mene, ţelim da mu pokaţem kako se tačno osjećam kada me on mazi i liţe. Ţelim da se osjeća dragocjeno, zaštićeno, shvaćeno, ţeljeno, voljeno i njegovano. I tako da dajem sve od sebe... i znam da moje ruke nisu velike kao njegove... i znam da je moj jezik manji... ali znam takođerr da on voli osjetiti moje dodire i moj jezik na sebi. I tako pjesma “Biram tebe” svira o tome kako ja biram njega... i kako on postaje moj, a ja njegova... 296

I ja prišapćem u njegovo uho, “Uvijek ću da izaberem tebe, Remi. Od prvog dana kada sam te ugledala, voljela sam to što sam vidjela i svakog dana sam to voljela sve više i više. I volim ono što dodirujem, muškarca kojeg drţim ovdje, upravo sada.” Pritisnem svoj stomak uz njegova leđa. Nedvojbeno se sada vidi da sam trudna i potrebno mi je da se dobro namjestim da bih mu se prislonila što više, ali stvarno ţelim da ga drţim što je bliţe moguće. On se odjednom okreće prema meni. Njegove ruke me okruţuju i on nasloni čelo između mojih grudi, drţeći se za mene. Ne podiţe pogled prema meni, ali ja osjećam njegovu potrebu. Stavim svoje usne na vrh njegove glave i opustim se u njegovom stisku, tako da mu dam do znanja da mi se sviđa kako me drţi. Odjednom, on zastenje uz moju koţu i njegovi mišići se napreţu dok me pušta i vraća se na leđa. “Izađi dušo. Idi negdje drugo. Ovakav nisam dobar.” Nešto u meni se stisne. Ne ţelim da misli da ga saţalijevam, tako da potapšem po jastuku kao da je sve u redu i kaţem, “Ne ţelim da idem nigdje. Radije bih da sam ovdje sa tobom.” Pogleda me i moje srce počinje da skače samo zbog pogleda njegovih očiju. Još luđe počinje da lupa kada ispruţi ruku prema meni. Uvuče svoju ruku u moju kosu, dok pogled ne spušta sa mene. Oči mu nikad nisu bile tamnije, izgleda kao da je progonjen, ali u njegovim crnim zjenicama, ja vidim njega. Ta vatra - to je on. Ta energija, taj intenzitet, vreba iz pozadine kao tigar. Njegove ruke se kreću niz moju kičmu, onda ih povlači naprijed preko mojih teških, osjetljivih bradavica, a zatim nasloni glavu na mene i raširi svoju ruku preko mog stomaka. 297

“Stvarno ţeliš da budeš sa mnom,” za gunđa. Lovac u njemu je još uvijek tu. Lav. Taj sirovi instinkt, to je on. Pogleda me upitnim pogledom koji izgleda isto kao zapovijed. Da, njegove oči jesu mračne i crne, ali te zjenice su još uvijek ţive i gladne. Gladne moje ljubavi. Gladne mene. “Da, Remi,” kaţem bez ikakvog nagovještaja sumnje i u mom glasu i u meni. “Ţelim da budem s tobom. I nemoj da me zoveš mazohistom, jer ti si moje sve. Moja avantura i moja stvarnost, u pakovana u jedan seksi, ljubomorni, prelijepi paket i ti me činiš stvarno srećnom. Nora jeste moţda postala narkomanka i ja sada shvatam da uopšte nisam ni malo različita. Ja sam navučena na tebe. Ti si moja droga i ti si moj diler.” On zatvori svoje oči i izdahne. “Ti moţda ne ţeliš ni da budeš sam sa sobom sada, ali ja ţelim da budem s tobom,” kaţem mu. “Napustila sam sav svoj stari ţivot da bih bila s tobom. Samo s tobom. A znaš i sam da to i nije bi tako loš ţivot.” Mazim mu kosu. “Imala sam dobar apartman, imala sam briţne roditelje, super prijatelje i mogla sam da dobijem posao u svojoj struci. Sve to sam ostavila. Ostavila sam svoje snove, da bih mogla juriti za tvojim. I za tobom isto. Kao neka glupa grupi djevojka.” Zabavljeni mali smijeh mi pobjegne sa usana. Povuče svoje veliko, čvrsto tijelo u sjedeći poloţaj, nagne moju glavu i prekine moj smijeh svojim ustima. “Ti nisi glupa grupi djevojka,” prišapće i doda, “Ti si moja ţena i ti si jebeno predobra za mene.” Zadrhtim kada me povuče dole i ispod sebe, zastenjem i dotičem svaki dio njega koji mogu da dohvatim. “A ti si moj 298

muškarac, ti si previše dobar i dragocjen za bilo koga, ali ti si ipak moj. Moj muškarac.” Zareţi i postavi se iznad mene tako da je njegova erekcija sada naslonjena između mojih nogu, njegov izmučeni pogled ne napušta moj u potrazi za nadom, dok moju nogu stavlja oko svog struka. Onda me hvata za koljeno i isto to radi sa drugom nogom. “Volim te,” kaţem bez daha. Mislim da to govorim sve ovo vrijeme, ali mislim da mu je potrebno da to kaţem baš sada. Podiţući glavu, ponovim to sa svakim poljupcem koji spustim na njegovo lice. Odlučim da mu to govorim sve dok se ne umori i potrebno mu je dugo, dugo vremena da me ušutka svojim usnama. Barem nekih šezdeset četiri poljubaca. Ušao je u mene kod trinaestog poljupca. Pomjera se u meni, gurajući dublje svaki put kad kaţem “volim te”, kao da misli da jedino snagom moţe dobiti te riječi od mene. “Volim te,” zastenjem kod slijedećeg tiska i on zatvori svoje oči i osjetim kako očajno upiju svu njeţnost koju mu dajem. Pokušam da zadrţim svoj orgazam dok njega drţim za ramena, ponavljajući mu “Volim te, volim te,” ali on je vreo, on je prelijep i on me treba i ja trebam njega. Dovede me do vrhunca iako se ja borim protiv toga i kroz orgazam govorim šezdest drugi put “volim te”. Njegove oči izgledaju mnogo proţdrljivije, kao da je ogladnio još više od mojih “volim te”. I kada počne da svršava u mene, gleda u mene kao da nije siguran da li mi još uvijek vjeruje, jer ne moţe da vjeruje da neko njega moţe da voli. I kada više ne moţe sebi da pomogne, sudara svoja usta sa 299

mojima, grubo i jako, hvatam ga i uzvraćam mu još grublje i snaţnije. On se trza u meni, njegovi mišići se steţu. Hvata moje kukove da bi ih umirio, ali ja ih njišem, potičući ga da svrši u meni. Zastenje njeţno i uvuče moj jezik, omotam svoje noge čvršće i zapetljam ih na njegovim leđima i moje ga ruke čvrsto drţe dok svršava, kada njegovi mišići prestanu da se napreţu i steţu, ja ga još uvijek drţim, tako da ne moţe da se odmakne od mene. Oslobodi me svoje teţine kada se pomjeri, čvrsto se drţim za njega, lica zabijenog u njegov vrat, dok nas okreće na stranu. Još uvijek je u meni, i ne ţelim da izađe. “Nemoj da izađeš,” zastenjem. Izađe iz mene dok me okreće, onda se nasloni iza mene i počne da me liţe, jedna ruka mu je preko moje dojke, a druga preko mog stomaka. Zastenjem i osjećam kao da ću zaplakati od sreće, jer se moj lav vratio. Barem brine zbog nečega. Zbog nas. Kao što beba i ja brinemo o njemu. Kasnije, on mi pusti pjesmu “Drţi me sada” od Reda i shvatim da on to u stvari traţi od mene, da ga drţim. I ja to i radim, okrećem se prema njemu i tjeram ga da stavi svoje lice na moje grudi, sve dok njegovo veliko tijelo nije omotano oko mog i čak i tada, njegova ruka je posesivno raširena preko naše bebe. *** Sedmice prolaze. Osim par sati kada se Remington natjera da trenira, on sve vrijeme provodi u našoj sobi i čini mi se kao da ne ţeli da me 300

makne iz vida. Ne priča mnogo sa mnom, ali nastavlja da drţi ruku na meni kao neka stezaljka i ţeli da ga hranim i jebem sve vrijeme. Pokušavam da ga zainteresujem za ţivot i tako mu pričam o malim stvarima koje uspijem da vidim kada nam izađem po hranu. Rekla sam mu da sam uhvatila neki dan Trenera i Dajanu kako se ljube. Rekla sam mu da je Melani sva u poslu oko traţenja šara i šablona za sobu naše bebe i da se čini da je Pit tuţan zbog Nore. Sviđa mu se kada mu pričam i voli da sluša - znam da voli. Finale se pribliţava, a Remington još uvijek nije uspio da dođe do borilačkog ringa svih ovih noći. Pao je na drugo mjesto rang liste, iza Škorpiona. Mogao je da padne još više da nije Škorpion izgubio par borbi, jer vjerujući Pitu, on se bori dok je pod dozom i nije više vješt kao obično. Pomisao da je Nora sa takvim seronjom brine me uţasno. Mogla bi da bude jednako na drogirana i nemoćna i takve misli me nagrizaju toliko da ne mogu tim ni da se bavim. Sve što ţelim je da Remington uspješno završi ovu sezonu, ovo je njegov san. Onda... onda ćemo morati naći način da još jednom vratimo Noru na sigurno, iako duboko negdje znam da on već ima nešto isplanirano, ali to mi ne pomaţe da se riješim nelagode. Ali sada smo udaljeni tri noći od velike borbe,i Remington je još uvijek potpuno mračan. Danas je otišao na trening i nikog nije pogledao u oči. Znam da osjeća stvari, loše stvari. Znam da ne priča o njima, jer bi to značilo poraz, a on nikada neće biti poraţen. Osim kada je bio poraţen zbog tebe, tuţan mali glas mi šapne. Svi su postali ekstremno zabrinuti i ja se posebno zabrinem kada mi Remi zatraţi da mu pozovem Pita i Rajlija. Zakucaju na vrata sobe, prekrijem Remijevo nago tijelo sa bijelim 301

pokrivačem, tako da su samo njegova leđa i mišićave ruke izloţene pogledu, zatim ih uvedem unutra. “Ovdje su,” kaţem. Rajli prvi priđe i čučne sa strane kreveta. “Hej Rem, kako ide?” “Loše,” on kaţe. “Šta je bilo?” Pit pita. Tišina. “Ţelim da me odvedete... u prokletu bolnicu... i da mi zakaţete tretman!” Rajli raširi oči, kao i Pit. Momci na trenutak pogledaju u mene i Remington ponovi isto što je rekao i maloprije. “Ţelim da me odvedete... u prokletu bolnicu... i da mi zakaţete tretman pa da počnu sa procedurom,” doda. Nešto u njegovim riječima u načinu na koji oni oklijevaju prije nego mu odgovore, šalje uzbunu kroz mene. “Ţeliš opet da pokušaš?” Rajli pita. Klimne u svoj jastuk. “Sada,” čvrsto naglasi. Rajli se okrene bespomoćno ka Pitu, koji nakon par sekundi uzima svoj telefon. “Prvo moramo da vidimo kada te mogu primiti. Ĉekaj da pozovem bolnicu,” kaţe i počne da bira poziv, izlazeći iz sobe. “Bit ćeš odmah bolje,” Rajli kaţe dok se uspravlja na noge tapšući Remija po ramenima. Remington ga hvata za kravatu i povlači bliţe dok se i sam ispravlja u sjedeći poloţaj. “Nemoj da mi jebeno povlađuješ. Samo me odvedi tamo i nemoj da bi se usudio da je pustiš da ona to vidi,” kaţe kroz zube. Moji obrve se podignu u vis kada shvatim da je Remington mislio da sam izašla iz sobe, a Rajlijeve oči se momentalno 302

prebace na mene i bez glasa mi signalizira da mu ne dam do znanja da sam čula. Ali ja više nikad neću lagati Remingtonu, tako da istupim naprijed. “Ţelim da budem sa tobom. Ako te stave na lijekove ili urade bilo šta drugo, ja ţelim da budem tamo i ja ću biti tamo.” On se ispravi na zvuk mog glasa, ali prvo pogleda u Rajlija. “Rajli...” upozori. Rajli opusti kravatu dok Remi okreće glavu prema meni. “Ti ćeš ostati ovdje, a ja ću se vratiti.” Priča drsko, ali sa očitom brigom, koristeći potpuno drugačiji ton prema meni od onog kojim se obratio njima. “Ne bih rekla,” kaţem tvrdoglavo, jer iskreno, neću da popustim u ovome. Njih trojica se ponašaju kao da sam nesposobni, slabi mali cvjetić! Remi suzi svoje oči i stegne vilicu zbog moje tvrdoglavosti i ja podignem upitno obje moje obrve i prekriţim ruke. “Idem gdje ti ideš. Je li to jasno? I šta god da je u pitanju smatram da to nije tako strašna stvar,” kaţem. On ne miče pogled sa mog, dok se mišići na njegovoj vilici pomiču. “Nije. Strašna. Stvar!” Uvjeravam ga, blefirajući sa svim što imam. Ali neću dozvoliti da ga ispustim iz vida.

NAŠ SVET KNJIGA 303

19 Poglavlje CRNO PROTIV PLAVOG Potpuno svjesna toga da sam se silom uspjela pridruţiti momcima, mudro ostajem tiha tokom našeg puta u bolnicu. Izgleda da smo svi namješteni na isti program. Ni jedna riječ nije izmijenjena. Jedva poneki pogled. Izgleda da svi očekujemo od Remija da kaţe nešto, ali njegova paţnja je potpuno usredotočena na grad koji posmatra iz auta, a lice iz profila mu je čvrsto i odlučno. Zapravo, ja mislim da on ništa ni ne vidi, da je samo izgubljen negdje u svojoj glavi. Kada stignemo, osjećam toplinu njegovog tijela dok se saginje prema meni i na kratko utisne svoje usne na moje. Njegov glas kao jeza prođe kroz mene, dok mi govori, “Uskoro ću izaći.” “Ne! Ţelim da idem sa tobom!” Viknem gledajući njegova široka leđa kako nestaju u hodniku sa medicinskom sestrom dok Pit prilazi recepciji da ga prijavi. Kada Rajli počne pričati sa mnom kao da sam beba, počinjem da sumnjam da je ovo, zapravo, velika stvar. “Bruk, puno bi bilo bolje da ostaneš ovdje,”praktički zapjevuši. Mrko ga pogledam. “Ne odnosi se prema meni kao da sam cvijet, Rajli. Ţelim da budem tamo za njega. Trebam da budem tamo za njega.” Pit krene pravcem kojim je Remington nestao i ja mu brzinski pritrčim. “Pit, mogu li da budem s njim?” 304

Na trenutak se dogodila bezglasna komunikacija između momaka i tada Pit napokon klimne glavom Rajliju i kaţe meni, “Doći ću po tebe kada bude sve spremno.” “Spremno?” Pit nestaje kroz isti hodnik kao i Remington. “Rajli?” Sada sam potpuno zbunjena. Rajli uzdahne. “Mora da prođe kroz proceduru u kojoj će mu pokušati inducirati napad na mozak.”I kada počne da objašnjava, ja slušam, ali kao da se udaljavam postepeno i idem sve dalje i dalje, svake sekunde. Vatra plane u mojim očima i jedino čega sam svjesna je da su zidovi bolnice bijeli. Tako prazni, blijedi i bijeli. “...i dok njegov mozak bude primao električnu struju...” Srce je prazan mišić, a ima milijardu otkucaja tokom našeg ţivota. Naučila sam u svom kratkom ţivotu, da ne moţeš da trčiš ako rastrgaš ligamente, ali i da tvoje srce moţe biti slomljeno na milion komadića i ti ćeš i dalje biti sposoban da voliš cijelim svojim bićem. Cijelim svojim jadnim, nenormalno ranjivim, jebenim bićem. Mogu da čujem svoje srce kako lupa kao nikad u mojim prsima, bum bum bum. Iako pokušavam da se ponašam kao da to i NIJE STRAŠNA STVAR, moj mozak ne uspijeva da svari ovo što mi je Rajli objasnio. To da će Remingtona upravo priključiti na elektrošokove. Jebena električna struja će biti provedena kroz njegov skalp i u njegov mozak, da bi mu tako izazvali jebene napadaje. 305

Sada mi govori da je moguće da će dobiti kratkotrajni gubitak sjećanja, da će mu biti pruţena kratkotrajna anestezija, da će mu biti mjereni krvni pritisak i otkucaji srca, da osim mogućeg kratkotrajnog ili dugotrajnog gubitka sjećanja, nisu poznate neke druge nuspojave. Kunem se, da kada ponovim u svojoj glavi sjećanje na to kako je Remington nestao niz hodnik sa bolničkim osobljem, čujem duboki, tupi zvuk kako odjekuje između hladnih, bijelih zidova - duboki, tupi zvuk koji sam ja ispustila. “Oh, Rajli.” Njegovo ime koje izgovorim zvuči kao niski, jadni uzdah i prekrijem svoje lice kada me panika i strah potope kao plima. Moj puls poskoči kada se Pit pojavi i mahne mi da krenem. Potrčim i krenem za njim ka sobi, osjećajući se jednim dijelom kao mrtva, a drugim kao nikad ţivlja, od puke panike. Vidim mašine, postajem sve svjesnija nenadmašive hladnoće u bolnici i na sredini sobe, vidim njega. Zavezan je čvrsto kajišima oko njegovih zglobova. Njegovo prelijepo tijelo je rašireno preko ravne površine, prekriven je bolničkim ogrtačem, dok gleda u plafon. Remi. Moj prelijepi, samouvjereni, zaigrani, plavooki dječak i moj ozbiljni, mračni muškarac, koji me voli više od bilo koga u mom ţivotu. Teţnja da ga zaštitim od bilo čega što slijedi je tako velika, prilazim laganim, ali odlučnim koracima, jedna ruka mi je savijena oko trbuščića veličine dinje u kojem je naša beba. Cijela druga ruka mi se trese nekontrolisano dok poseţem za velikom rukom koja je zavezana za stol. Zavezan. Za stol. I moj glas se lomi kao staklo, dok lagano uvlačim prste u njegove, trudeći se 306

da zvučim smireno i racionalno, dok se ustvari osjećam kao da bih najradije vrištala. “Remi, nemoj da radiš ovo. Nemoj da povrjeđuješ sebe, molim te, nemoj više da se povrjeđuješ.” On stisne moje prste i makne pogled dalje od mene. “Pit...” Pit me uhvati za lakat i povuče me nazad i ja poludim kada shvatim da me Remington stvarno ne ţeli ovdje. Nije me pogledao u oči. Zašto me ne pogleda u proklete oči? Okrenem se ka Pitu dok me on izvodi iz sobe i moj glas je skoro histeričan, “Pit, molim te, ne dozvoli mu da ovo radi!” Pit me zgrabi za ramena i prosikće tiho, tako da ne privlačimo paţnju, “Bruk, ovo je uobičajena procedura koja se izvodi na ljudima sa bipolarnim poremećajem - na ovaj način od vračaju ljude od pomisli na samoubistvo! Doktori su svjesni toga da ne uspijeva svako pronaći odgovarajući lijek za sebe. Bit će pod sedativima tokom procedure.” “Ali to je sve samo zbog meča, Pit,”očajno pokušam da ga razuvjerim pokazujući na sobu. “Ovo je sve zbog glupe borbe, a u pitanju je on.” “Izvući će se on. Ovo je uradio i prije.” “Kada?”Zajecam. “Kada si otišla, morali smo da ga odvratimo da ne isječe svoje jebene ručne zglobove zbog tebe!” O moj boţe. Moje srce se lomi tako jako da mislim da to čujem i nije u pitanju samo moje srce, moje cijelo tijelo se lomi iznutra, lomi se od tuge zbog ovoga što mi je Pit upravo rekao. Bol je tako velika da se omotam ruke zaštitnički oko svog stomaka i suludo pokušavam da se sjetim kako da dišem, ako ne za mene, onda zbog ove bebe. Njegove bebe. “Bruk, s ovim sranjem on ţivi cijeli svoj ţivot. Sada je gore, sada dole, on je na svim stranama. Njegove odluke moţda bole, 307

ali on je taj koji mora prolaziti kroz to. Ovako je on formiran zbog svega toga je on sada ono što jeste. Jak je zbog ovog sranja! Moţeš da budeš mizeran ili da budeš moćan, ne moţeš da budeš oboje. On je moćan. Moraš da budeš snaţna za njega - on će se slomiti ako sazna da je tebe ovo slomilo.” Iako su me strahovi potpuno izmučili i imam osjećaj kao da mi se utroba okreće, nekako uspijevam da dođem sebi. Uspijevam da ispravim svoju kičmu i da podignem glavu, da udahnem kratki, hrapavi dah, zato što moram da uradim to za njega. Proći ću kroz ovo sa njim i dokazat ću sebi, a i njemu, da sam dovoljno jaka da ga volim cijelim bićem. Udahnem još jednom i obrišem suze iz očiju. “Ţelim da budem tamo.” Pit baci pogled na vrata i klimne mi odobravajuće. “Samo izvoli.” Koraci su mi tihi i skoro neodlučni dok ulazim u sobu. On je velik, krupan i jak i znam da, iako je moje srce sada kao neka odrtina u mojim prsima i kao da se sva moja krv pretvorila u led, dokazat ću mu da sam dostojna da budem njegova srodna duša i da ću ja stajati na nogama kada on ne moţe. Ne znam na koji način ću to dokazati, jer sam trenutno srušena, kao neka ruševna zgrada, dok ulazim unutra. Izgledam sasvim u redu, ali u dubini duše ja se raspadam, nerv za nervom, organ za organom. On me sada gleda pravo u oči i mogu da vidim brigu u tim tamnim očima. Naravno da se boji da ću se srušiti. Ne ţeli da vidi to u mojim očima. “Sve u redu?” Prišapće. Klimnem glavom i posegnem za njegovom rukom. Moj odgovor bi trebao da bude “I više nego u redu.” Zar ne? Ali ja jednostavno ne mogu da izustim ni jednu jedinu riječ. Tako da 308

protrljam njegove prste svojima i kada ih on stisne, sjetim se našeg leta iz Sijetla, ove ruke, one koju neću nikad pustiti, uzvratim stisak što jače mogu i drhtavo mu se nasmiješim. “To je moja cura,” škripavo kaţe dok trlja svoj palac preko mog. Svezan je kaiševima i upravo se sprema da primi elektrošokove, a on mene pita kako sam ja. O boţe, toliko ga volim, ako umre i ja ţelim da umrem s njim i jebeno se ne šalim. Zatrepćem da bih otjerala suze i stisnem mu ruku jače. “Mogu li da ga drţim za ruku?” Pitam jednu od sestara. “Ţao mi je, ali tokom procedure ne moţete,”odgovara. Remington me paţljivo posmatra dok tjeram sebe da odstupim unatrag i oni počnu da stavljaju elektrode na njegovo čelo. Vatrena kugla je sada u mom grlu, u mom srcu i u mom stomaku. Ĉak i ne dišem kada ga sestra pita, “Jeste li spremni?” “Samo počnite,” odgovara, njegove oči nakratko me pogledaju da bi vidio moju reakciju prije nego ponovo usmjeri pogled na plafon. Uključe infuziju i priključe mu sedative. Počnu da ga ispituju. “Puno ime?” “Remington Tejt.” Moje oči se napune suzama. “Datum rođenja?” “Deseti april, hiljadu devesto osamdeset osme.” “Mjesto rođenja?” “Austin, Teksas.” “Imena Vaših roditelja?” “Dora Finlej i Garison Tejt.”

309

Jedva podnosim činjenicu da je on zavezan i da mora pričati o svojim jebenim roditeljima, zbog kojih je i postao ovako crn, njegov glas je dubok i snaţan i odgovara na sva njihova pitanja. Onda mu sestra kaţe, “Počni da brojiš od jedan do sto.” I stave mu masku na usta. Počne da broji, brojim sa njim u svojoj glavi. Oči su mu zatvorene. Prelijepe crne trepavice su ispruţene preko njegovih čvrstih jagodica. Moji zaštitnički instinkti bjesne tako ţestoko da poţelim da vrištim, sada kada ne moţe da me vidi i kada ne moţe da zaustavi moje misli. Ali ja i dalje stojim na mjestu, jer on to od mene ţeli. Jer je on jak. Jači od mene. On će uobličiti sebe onako kako god mu se ţivot postavi. Onda puste elektrošokove. Njegovo veliko tijelo se napreţe i steţe na stolu. Moje tijelo se stegne i osjećam kao da ću eksplodirati iznutra. Mašine počinju da se oglašavaju svojim bip-bip zvukovima. Njegovi noţni prsti se savijaju. Ne bih znala da li bi mlatarao rukama, lomio stvari, da nije svezan, jer je toliko jak, ali njegovo tijelo ostaje relativno mirno dok prima šokove u svoj mozak. O moj boţe. O moj boţe. O moj jebeni Boţe. Zaljubljena sam u Remingtona Tejta i on je bipolaran, a to se sada obrušava na mene kao lavina. Mislim da nikad nisam plakala ovako. U prkos tome što sam ulagala sve napore da ne zaplačem, suze doslovno eksplodiraju u mojim očima, moje ruke drhte, a moje tijelo je 310

potpuno nemoćno od tuge, naslonim se na zid i kliznem u klečeći poloţaj dok neuspješno pokušavam da zaustavim suze. “Hej Bruk, hej,” kaţe Pit, klečeći i grleći me sa strane. “Ovo je tako teško,” kaţem prekrivajući lice rukama i pokušavajući da se odmaknem od njega, jer Remi ne bi ovo ţelio. Remiju se ovo ne bi svidjelo. “Nemoj da me dodiruješ, Pit, o boţe, ovo je tako jebeno teško. Tako jebeno teško!” On me zgrabi i prodrma malo, njegov glas je pun utjehe dok mu se u očima oslikava bol. “On ne pati, Bruk. On samo ţeli da mu bude bolje. Bruk, on nije ţrtva. On donosi svoje izbore na osnovu činjenica. Brinut će za tebe. Moraš da se smiriš kao i on što je uradio, molim te, preklinjem te, budi jaka.” Klimnem, dok je sve o čemu mogu da mislim kako Remijev prelijepi mozak, njegovo prelijepo tijelo, moja crkva, moje svetilište, podnosi ovo. “Bruk, ovo i mene boli. U redu? Ovo i mene boli. Ne moţeš da dopustiš da on to vidi. On je jak, jer sve dok se pita njega - to je njegova stvarnost, on se s tim bavi, nije nikada bilo drugačije. On nikada ne kuka. Ne dopusti mu da vidi da te ovo povrjeđuje, jer će ga to slomiti. Ti ne treba da ga spasiš, samo budi uz njega dok on spašava sebe.“ Klimnem i obrišem suze, dok pokušavam da se saberem. Otjeram suze iz očiju i ustajem, a doktori i sestre kaţu da je sve završeno. Remi je još uvijek pod sedativima, na stolu i uklonili su mu masku i oslobodili dišne kanale. Uzmem ga za ruku kada ga odveţu, prinesem je svojim usnama i poljubim svaki njegov zglavak, a onda ih osušim usnama, jer su se navlaţili mojim suzama. 311

Način na koji je Remi zbrinut... Pit je tako dobar čovjek, to što moja sestra to nije vidjela mi slama srce. “Pite, stvarno si se sviđao mojoj sestri - ne znam šta se desilo tu,” prišapćem. Njegove obrve se podignu skoro do kose. “Šta? Bruk i ona se meni sviđala, još uvijek mi se sviđa. Ali svog brata ne mogu ostaviti zbog bilo koga.” Klimajući glavom u tišini, posmatram Remingtonovu veliku ruku. Iako je puna ţuljeva, svaka linija na njegovom dlanu... njegovi zglavci, duţina i oblik njegovih prelijepih prstiju, njegovi kratki, čisti, četvrtasti nokti... Tiho, mazim linije na Remijevom dlanu, a potom podignem glavu i nasmiješim se Pitovim ljubaznim smeđim očima. “Jednog dana, naći ćeš neku zbog koje ćeš uraditi bilo šta. Pit, ja ću se pobrinuti za njega. Morat ćeš da me naučiš kako da se savršeno brinem za njega.“ On se nasmije i potapše me po ramenu. “Do tada, nijedno od vas dvoje neće biti prepušteno samom sebi.” Stavi ruku na Remingtonovo rame i kunem se svim srcem, iako nisu krvno povezani, on zaista jeste Remingtonov brat i u ovom trenutku vidim koliko bih samo ţeljela da smo moja sestra i ja ovako bliske i odane jedna drugoj. “Bruk, uradio sam nešto čega se veoma sramim i mislim da ti dugujem izvinjenje,” Pit ispali. Kada vidim kajanje u njegovim očima, ledena kocka se učahuri u dnu mog stomaka. “Kada si otišla, njemu je bilo tako loše. Bio je u bolnici na promatranju zbog potencijalnog samoubistva i nastavili su da mu daju sedative i kada se probudio, jer je rušio i uništavao stvari i pokušavao da krene za tobom. Dali su mu antidepresive 312

i oni nisu pokazali rezultat, a posebno sa hiperaktivnim Remijem to i nije bila dobra ideja. Tako da smo ga morali priključiti na ovo.” Pokaţe na stol. “Terapiju smo ponavljali nekoliko sedmica da bi on konačno mogao biti otpušten...” Pogleda me i ja mislim da ni ne dišem. Samo buljim u njega, čekajući da mi da još informacija, jer nakon današnjeg rolerkostera, potpuno sam zbunjena i djelimično tupa. “Nakon prva tri tretmana, bio je malo bolje, tako da je bio otpušten iz bolnice, ali smo se sedmicama vraćali da bi primao elektrošok - terapiju tri puta sedmično. Tokom tog vremena, on je i dalje bio crn. Doveli smo mu četrnaest ţena.” Moje srce se razbije na sami pomen njih i imam osjećaj kao da podiţem nekoliko mentalnih blokova dok mi se stomak steţe, a moj mozak vrišti, Ne ţelim da znam, Ne ţelim da znam, Ne ţelim da znam! “Dao sam svim tim ţenama da potpišu ugovore o povjerljivosti, da ne bi pričale, nema slikanja, sve moraju da koriste duplu zaštitu... Sve i jedna je izašla iz sobe, pola sata kasnije sa ne otpakovanim paketićima kondoma, potvrđujući da ga nisu mogle natjerati da se okrene ili čak ni da podigne ruku iz kreveta. Rekao im je da idu. Sve i jednoj.” Nastavljam da buljim, a Pit protrlja rukama lice i nastavi, “Nije spavao ni sa jednom od njih, Bruk, bez obzira koliko smo se silno trudili oko toga. Bio je opsjednut tvojim jebenim pismom, čitajući ga iznova i iznova svakog trenutka dok je bio budan. Kada se konačno izvukao iz te depresije i kada su mu oči vratile svoju plavu boju, nije se sjećao ničega. Moţda zbog toga što je bio crn ili moţda zbog nuspojava od elektrošokova. Imao je oko dvanaest tretmana. Ali znaš Bruk, skoro da smo ga 313

izgubili? Rajli i ja smo bili... bili smo ljuti kao risevi na tebe! Tako da smo mu rekli da se zabavljao sa svim tim ţenama.” “Pit!” Izdahnem u potpunom uţasu. “Ţao mi je! Ali ţeljeli smo da se sjeti kako je to prije bilo, prije tebe. I tako da se sjeti da je napolju još hiljadu ţena, a ne samo ti.” Slegne ramenima i pogleda u mene molećivo. “Ali čak i kada smo ga pokušali uvjeriti da misli kako mu ide dobro bez tebe, pretpostavljam da njegova glava nije ono što vlada čovjekom kakav je on. Saslušao je sve što smo mu rekli o onim ţenama, nije komentarisao ništa, a onda se počeo pakovati i rekao nam da letimo za Sijetl. Tako da, da. Ja - Rajli i ja - smo mu lagali,” kaţe. “To me je ubijalo. A sada, kada bi saznao istinu... nikad nam više ne bi vjerovao!“ Njegov glas se slama i on se okrene kada Rajli uđe u sobu. Rajli pogleda sad u mene, sad u Pita, osjećajući da nešto nije u redu, dok konačno Pit ne kaţe turobnim, umornim tonom, “Ĉovječe, rekao sam joj.” Rajli susrećne moj pogled u nevjerici, njegovo lice je pokunjeno. “B,” kaţe. To je sve što kaţe. Jedno slovo. Slovo koje je tetovirano na Remijevom desnom bicepsu. “Morate mu to reći,” kaţem i pogledam na jednog, a zatim i na drugog, ne uspijevajući da podnesem povrijeđenost koju osjećam zbog Remingtona. “Više nikada, nikada ne smijete da mu slaţete nešto. To nije fer prema njemu! I ja sam to jednom uradila i shvatam da ste ţeljeli samo da ga zaštitite... ali to njega zbunjuje. Zbunjuje ga to, jer ne zna kako zaboraviti takve stvari. Ne moţete - ni jedno od nas, nikada više lagati njemu. Jeste li me čuli?” 314

Rajli pređe rukom preko lica, a glas mu je takođerr drhtav. “Otpustit će naše jebene guzice.” Pogledam ih obojicu, izrazi lica su im izmučeni i protresem svojom glavom. “Ako stvarno u to vjerujete, onda vi njega ne poznajete.“ *** Budi se na krevetu ubrzo nakon što su momci otišli. Njegove oči su lijene, ali su usredotočene na mene. Još uvijek nisu plave, ali sada vidim ţivot u tim tamnim bazenima i osjetim malo peckanje u stomaku koje se pretvara u veliki čvor emocija. “Pogledaj se.” Kaţe ošamućenim glasom. U njegovim riječima čujem očito oboţavanje, kao da izgledam prefantastično i kada vidim jamicu kako se pojavljuje, snaga emocija koje me preplavljuju me skoro onesposobi. Ne zna da je bio u potpunom neredu emocija kada je bio bez mene, ali ja sada znam. Ne zna da su mu doveli ţene da ga zadovolje ali da ih on nije htio. Ne zna kako je prekrasan, savršen, prelijep, plemenit, dobar i sve, sve što sam uvijek ţeljela. A sada, boli kao sam vrag to što znam da njegova braća, o kojima on brine i koje on voli, isto nisu znali šta da rade i morali su da ga laţu. “Pogledaj sebe,” njeţno kaţem, kleknuvši na pod do njegovog kreveta i naslanjajući obraz na njegove zglavke. Još jednom poljubim svaku modricu na njegovoj ruci. “Hej, sve drţim pod kontrolom. Ne ţelim da se brineš,” kaţe, mazeći me rukom po potiljku. 315

“Znam.” Sagnem glavu i protrljam lice po plahti, tako da moţda neće vidjeti tragove suza kako teku iz mojih očiju. I opet poljubim njegove zglavke sa puno ljubavi. “Znam!” Ĉak iako se tek probudio iz anestezije, njegov glas još uvijek na mene ima isti uticaj. “Popenji se gore. Šta radiš tamo dole?” Promrmlja otresito dok me podiţe na krevet. Znam da su mu dali lijekove za opuštanje mišića, ali u prkos tome, prije nego i shvatim, podiţe me prema sebi i proteţe me kao i po noći kada spavamo zajedno u našem krevetu. Moj okrugli stomak nam pomalo smeta, ali srećom još uvijek nije ogroman, tako da se okrenem na stranu i pomirišem njegov vrat i zakopam svoje lice u njegove grudi, dok se namještamo. “Tvoje sestre će mi razbiti guzicu, ako me vide ovako,” kaţem. Zgrabi me za guzu i još me malo pomjeri. “Neću im to dopustiti. Ti si moj lijek.” Zatvorim oči i on miriše kao on. Ove ruke su njegove. Sve je normalno, osim činjenice da ja nosim odjeću, a on je u bolničkom ogrtaču i sada nismo u hotelskoj sobi. On je još uvijek on, još uvijek nosi moje srce u rukavu. Sve što ţelim, je upravo ovdje u mojim rukama. Podignem ruku do njegove vilice i poljubim svaki dio njegovog lica, dok se drţim za njega pomalo očajnički. “Remi, ti si moj kralj.” Zagrlim ga čvrsto. “Za mene ne postoji šahovska partija, ako ti nisi tu.” Pomjeri se i pritisne tipku na krevetu i lagano nas ispravi u polu sjedeći poloţaj. Postavi me na svoje krilo, a njegove usne su na mom uhu. “Ti si kraljica koja će mene da zaštiti,” kaţe zabavljeno i kada ja klimnem glavom, jer ne uspijevam da progovorim, on me po mazi po kosi dok me gleda u lice i znam 316

- čak iako on to ne govori - da su moje oči otekle i da vidi da sam plakala. Osjetim njegove usne na mojim kapcima, prvo na jednom, zatim i na drugom, dok plete moju kosu u svoju šaku i grubo me moli, “Budi jaka, moj mali dinamitu. Budi jaka sa mnom.” Klimnem. “Pokušat ću, jer me ti inspirišeš.” “Dobio si šta si htio, Rem,” Rajli kaţe sa vrata. Tako mi je udobno u njegovim rukama da se i ne okrenem da ga pogledam. I osjetim nešto njeţno uz svoj obraz. Kada otvorim oči, vidim Remija kako drţi ruţu za mene. On. U bolnici. Daje mi ruţu sa tim tamnim, ali sjajnim očima u kojim se naziru plave mrljice. “Remi,” kaţem smeteno, a zbunjeni smiješak mi pobjegne sa usana. “Dao bih ti cijeli jebeni vrt da mogu.” Uhvati me za bradu i lagano mi nagne glavu i dok me gleda kaţe, “Zato što si ovdje, upravo sada, sa mnom.” “O boţe,” sagnem glavu na njegove grudi, jer ne mogu ovo da podnesem, moji prsti se steţu oko njegovog bolničkog ogrtača. “Svaki put kada budeš morao opet ovo da uradiš, ja ću biti ovdje. Bit ću ovdje, obećavam ti.” Dok se odjavljujemo iz bolnice, dobijem poruku od Melani. Kako stoje stvari u srećnom završetku? Dešava li se nešto drugo osim sreće? Nasmiješim se kada uđemu u iznajmljenu Eskaladu, kao da je ovo samo jedan uobičajeni ponedjeljak i Remington ulazi za mnom u auto, obgrli me rukom, kao i uvijek. Prošla sam kroz pakao i sada sam opet u raju, odjednom shvatam da će tako izgledati moj ţivot: nakon mraka, uvijek, ali uvijek ću pronaći svoje svijetlo - a to je u stvari on. 317

Otipkam, Savršeno. “Zadnji put šokovi su mu pomogli da se izvuče iz suicidalnih misli, ali moramo da ponovimo ovo tri puta sedmično, a sada prosto za to nemamo vremena. Ne smijemo priuštiti da mu još jednom ubrizgaju lijek za opuštanje mišića, tako da moramo da se nadamo da će ovo biti dovoljno,” Pit kaţe svima. “Ja sam jebeno dobro,” Remington zareţi. Izgleda da svi pratimo njegov pogled, a samo Rajli skupi hrabrosti da mu odgovori. “Rem, Pit i ja bismo htjeli da popričamo s tobom o nečemu,” kaţe, bacivši pogled nakratko na mene, govoreći glasom kojim me moli da urazumim Remija. “Pit je dobio neke vijesti o Brukinoj sestri i mi moramo da ti kaţemo nešto. Sutra ujutro prije nego kreneš u teretanu?” “Ĉuo sam sve,” kaţe prosto, iznenađujući nas sve u autu. “Još uvijek razmišljam šta da radim s vama kretenima.” “Sranje, Rem,” Rajli kaţe prestravljeno. “Morat ću da promjenim svoje jebene pantalone, samo te molim da budeš razuman.” Pit izgleda stvarno uzrujano. “Rem, kunem ti se bogom, da ti nikada ne bih lagao o bilo čemu drugom - ovo se činilo tako bezopasnim; činilo se kao da bi ti jedino to pomoglo da se oporaviš.” “Mom oporavku ne pomaţe to što znam da vam ne mogu vjerovati, seronje,” zareţi, a njih obojica šute i izgledaju nemoćno dok Remington nastavlja, “Vi ste moja braća, ali ONA JE MOJA. Da me je napustila zbog vaših laţi, sada bih vas ubio. Jebeno bih vas ubio obojicu!” 318

“Vratili bismo ti je nazad, Remingtone,” Pit obeća. “Kunem se, da smo znali koliko je ti... kunem se vratili bismo ti je nazad.” “Rem, pokušavali smo da ti pomognemo da preţiviš. Kao što uvijek to radimo. Mislili smo da je to završena priča. Mislili smo da ti pomaţemo. Ali onda se Bruk vratila i shvatili smo kako smo... sranje, kako smo pogriješili. Ne znamo uopšte kako da ispravimo to što smo ispali takvi idioti.” Remi je zamišljen duţe vrijeme i njih trojica razmjenjuju poglede, bratske poglede. Onda Remington klimne glavom i stavi svoju ruku oko mog struka, povlačeći me prema sebi, kada stavi nos na moj vrat sa njeţnim uzdahom, a drugom rukom prekrije moj zaobljeni stomak, sva tenzija nestane sa mojih ramena. Istopim se u njegovim rukama. Hiljadu nekih stvarčica zaleprša u mom stomaka kada ga čujem kako me još jednom udiše, duţe i dublje ovog puta, kao da mu je potrebno da me udahne da bi se smirio. Nagnem se i poljubim ga u vrh njegove glave, prolazeći prstima kroz njegovu kosu. Kunem se da ne mogu prestati da ga ljubim. Poljubim ga u vilicu, u slijepoočnicu, posegnem za njegovom rukom i izljubim mu prste. Kada se vratimo u apartman, Dajana servira večeru, njeno lice je zaţareno dok ga gleda kako sjedi za stolom i kada me Remi pogleda preko stola i potapše svoje krilo, ja skoro da trčim prema njemu. Kada podigne svoju viljušku prema meni, ponašam se kao glupa izgladnjela ptičica koja je nahranjena prvi put u dugo godina. Kada me pita, “Još?” dok tiho i intenzivno promatra moja usta i podiţe viljušku, ja klimnem i zagrizem viljušku i prije nego počnem da ţvaćem, spustim usne na njegove, jer ne mogu 319

da iskaţem riječima olakšanje koje osjećam nakon one procedure, gledajući sada da je dobro. I zapravo, vidim da je sada malo bolje. Lijeno dođe do kreveta, njegovo tijelo je opušteno zbog posljedica anestezije i lijekova za opuštanje mišića i madrac zaškripi kada on padne na njega, takav mišićav i opušten. “Dođi ovamo,” pozove me i nediţući svoju glavu, niti gledajući jesam li uopšte tu. Upravo smo oprali zube i ja skupljam odjeću sa poda koju je ostavio razbacanu okolo, zatim dodam svoju na gomilu u čošku sobe i uvučem se gola pored njega ispod prekrivača. Naša koţa se dodiruje. Svaki osjećaj je povišen. Zahvalna sam zbog njegovog dodira. Zbog toga što čujem njegov glas. Zbog svakog trenutka koji provodim sa njim. Sada vidim koliko je to sve dragocjeno. Svaka pjesma koju mi pusti, svaki put kada je taj briljantni um zaposlen mislima. Dragocjeno, čak i kada je mračan, potiho se boreći i drţeći se za mene. Njegove ruke se omotaju oko mog struka, a prsti mu se saviju oko mog kuka, dok me privlači i namješta se iza mene u poloţaj kašike. Nervoza dok sam ga gledala kroz šta prolazi se još uvijek javlja u meni i ne mogu da si pomognem, pa se jako prislanjam uz njegovo tijelo. I čujem ga kako se zabavljeno cereka. Ĉuti njegov seksi, njeţni smijeh... Oh boţe. “Nije smiješno,” kaţem suznih očiju dok se okrećem ka njegovom licu. “Nije jebeno smiješno.” “Jeste,” prišapće, a ona jedna divna jamica mu se pojavi, njegov dah je dubok i sloţen, dok pomjera palac po duţini mog nosa. “Niko prije, nije nikad bio zabrinut za mene.” 320

“Jesu, Remi. Svi koje ti voliš, vole tebe takođerr. Pit, Trener, Rajli i Dajana. Samo to bolje kriju od tebe.h” Pogleda me zamišljeno, potom raširi ruku preko mog stomaka, dok njegove usne grebu njeţno i blago moje. “Radio sam ovo prije. Imam sve pod kontrolom, moj mali dinamitu.” Te tamne oči me posmatraju dok sada pomjera palac po mom čelu. “Nemoj da budeš tuţna zbog mene, vaţi?” Pritisne me na sebe i zatvori svoje oči, stenjajući kao da uţiva što me drţi. “Ţelim da te usrećim. Ţelim da te jebeno usrećim, nikad nisam ţelio da te rastuţim,” “Okej,” kaţem još uvijek puna emocija, dok prislanjam usne na njegovu vilicu. “Okej?” pita, pomjerajući svoju glavu i prislanjajući usne na moje. Klizeći rukom preko svog stomaka, zapletem svoje prste preko njegovih i klimnem. “Više nego okej.” Slobodnom rukom mu prolazim kroz kosu, dok jednu nogu savijam oko njegovog struka i spuštam hiljadu poljubaca na njegovo lice, tjerajući ga da se cereka. I ja se smijem njeţno sa njim, osmijeh mi se krivi na usnama svaki put kada spustim na njega poljubac, ali ne prestajem. Sada znam da je on stvarno moj. Ovi prsti su bili moji od momenta kada su me dotakli. Ovo lice. Ove usne. Njegovo veliko, ljubazno, zaštitničko, posesivno i praštajuće srce. On je bio moj otkada sam ja bila njegova i znajući ovo čini da se raspadnem, a onda da se skupim u novu cjelinu, srećnu cjelinu. “Ţelim da spavam sa tobom u meni,” molim ga, povlačeći svoja otvorena usta po liniji njegove vilice, moji prsti skoro da grebu njegovu koţu na ramenima, dok udišem njegov miris i 321

pokušavam da mu se pribliţim što je više moguće pored ovog stomaka što je između nas. Stavi ruku između nas i počinje da me priprema svojim prstima, dok okreće glavu polako, lagano uzimajući moja usta i stavljajući svoj jezik sa zadovoljstvom. “Jesi li spremna?” Promrmlja zagrijano. “Napuni me...” je sve što uspijevam da kaţem i zadihani zvuk propara moje grlo dok me hvata za struk i nabija na svoju duţinu, puneći me tako da sam u cijelosti puna njega, da jedva mogu da pričam, ili da dišem, ili da mislim na bilo šta osim toga da je Remi u meni, vreo i pulsirajući, njegova usta me uzimaju, polako, tiho, uvjeravajući me da je sve pod njegovom kontrolom. Znam da ja jesam, sigurno.

*** Na dan borbe, još uvijek je crn, a atmosfera u predsjedničkom apartmanu je puna tenzije dok ga čekamo da se spremi. Pit, Rajli i Trener kruţe oko vrata glavne spavaće sobe, dok se ja ţiva jedem od sopstvene brige, jer najozbiljnije, nisam sigurna da li bi se trebao boriti ovakav. “Spomeni mu ime od onog seronje!” Trener sikće Pitu. Mislim da ţeli da provocira Remingtonovu turbulentnu energiju i da je aktivira, ali Pit otresa glavom. “Nećemo se koristiti bijesom. On je pun samo mrţnje kada je mračan,” Pit prišapće. Ali ono šta sam ja lično osjetila, je njegova unutrašnja borba. On se bori unutar sebe. Nikada više nije izustio ni jednu riječ 322

koja bi implicirala samo gađenje, ali pretpostavljam da se on tako osjeća u dubini duše. Elektrošokovi su pomogli, ali on je još uvijek mračan. Slama me to što mora da se bori ovakav. “Pokušaj da mu zagriješ mišiće, Bruk,” Pit predloţi. Prilazeći mjestu gdje Remi veţe svoje čizme u tišini, povučem ruke dole i gore preko njegovih leđa i pokušam da opustim svaki mišić koji dotaknem, budeći ih sa sporim, promišljeno čvrstim pritiskom svojih prstiju. “U redu, Rem, hajde da se zagrijemo. Znam da ovu voliš,” Pit kaţe dok postavlja Remijev iPod na moje zvučnike. Kroz sobu se probije jaki zvuk “Ustanka” od Mjuza. Buntovnički taktovi muzike izgleda da dopiru do Remingtonovih ušiju i njegovi mišići počinju da se steţu pod mojim prstima, kao da ne moţe sebi pomoći, jer mu tijelo samo reaguje. Moje srce pomalo zatreperi. Da li dolazi sebi? Bio je tako zauzet boreći se sam sa sobom, samo se pitam da li je ostavio nešto te borbenosti za Škorpiona. Premjesti ruke na drugu čizmu i nastavi da je veţe, dok ja masiram njegove čvrste mišiće i pokušavam da transmitujem svaki inč dobre i zdrave energije koje imam za njega. Zagrijem svaki mišić, jedan po jedan, pomjerajući se na gore po njegovim leđima, posebno obraćajući paţnju na njegove plećke. Ne mogu da se zaustavim i savijam se do njegove tamne glave da ga pitam kako se osjeća i on zamahne rukom i uhvati me za potiljak, drţeći me čvrsto dok sudara svoja usta sa mojima. Kada se odmakne, moja usta gore od vreline sa njegovih usana, a njegove tamne oči kipte od ţestine. Gleda u mene kao da sam mu ja jedina nada na svijetu, pogled mu je tako divlji i to pali lampu nade u meni, govoreći mi da će ipak moţda 323

uspjeti da se bori. Moţda to ţeli tako snaţno da će izgurati sve to. Znam kako jako ţeli da pobijedi, ali takođerr znam i kako se potpuno gadi sam sebi kada se njegova mračna strana zajebava s njim. “Remingtone, ovo je ono što si čekao.” Pit ga zgrabi za ramena i privuče mu paţnju na sebe tim ohrabrujućim stiskom. “Sve što si ikad ţelio ti je sada na dohvat ruke. Sve. Imaš planove nakon šampionata, znam da imaš. Pobjeda će učiniti da se ti planovi ostvare. Bruk, beba...” Na te riječi ga uhvatim kako na trenutak zatvara svoje oči, a potom uvuče, dugi, duboki dah. Pit se sagne da mu prišapće nešto na uho i Remington mu klimne glavom i drsko mu kaţe, “Hvala.” Kada otvori oči, ustaje i sinapse u mom mozgu čini mi se da gore od uzbuđenja. Već obučen u svoju borilačku opremu, njegovo ogromno, mišićavo tijelo izgleda kao borilačka mašina koju je sam stvorio od sebe. Kada kaţe, “Dođi ovamo, Bruk,” tako sam suludo nervozna zbog ove borbe, da skoro da se ne spotaknem dok mu prilazim. Uhvati me u svoje ruke i čvrsto zagrli, postavljajući mi topli poljubac iza uha. “Trebam te u svom vidnom polju, sve do kraja. Sve vrijeme. Sve vrijeme.” Odjednom, moja utroba zatreperi, jer mi je došla do mozga činjenica da će on stvarno da se bori i šta god da se desi, raj ili pakao, ja ću da ga gledam. “Neću se pomjeriti sa svog sjedišta!” Obećam. Zadrţi paţnju na meni još jednu sekundu, onda me još jednom poljubi iza uha i potapše po straţnjici. To je sve što uradi. Zatim počne da skače u mjestu, kriţajući ruke iznad i oko sebe i sva atmosfera se momentalno podiţe i tim počinje da diše opet. 324

“Gdje je Dţo?” Drsko pita Pita. Osjetim peckanje u utrobi kada shvatim da se on stvarno vraća. “Ona već posmatra arenu,” i u njegovom glasu se osjeća drhtaj uzbuđenja, čega je izgleda i sam svjestan. “Nijedno od vas dvoje, ni ti, a ni Dţo, ne skidate pogled sa Bruk, jesi li me čuo?” Zapovjedi dok isteţe vrat na jednu, pa na drugu stranu. “Druţe, ne brini!” Pit ga uvjerava. “U redu, jesmo li spremni ovdje?” Trener mahne sa torbom preko ramena u kojoj se nalazi Remijeva čista odjeća, Getorejd sportsko piće i dodatne slušalice za uši. “Spremni,” Remington odgovara i vadi svoj iPod iz zvučnika. Muzika prestaje istog momenta i svi ga gledamo dok uzima slušalice sa noćnog stolića i postavlja ih u svoj srebreni iPod. “Kvragu, to je moj dečko!” Trener poviče. Rajli zagalami. “To je taj čovjek!” “Ko će da razbija guzice?” Trener udara Remija po leđima dok kreću prema vratima. “Ja ću.” Ĉujem Remija kako duboko zareţi. Trener ga još jače udari po leđima. “Koje ime će večeras da vrište?” “Moje.” “Reci!” “Riptajd.” “Tako ga neće seronje izvikivati!” Remington se udari pesnicom po prsima i zaviče, “RIPTAJD!!” “TAKO JE!” Trener poviče nazad. 325

Sudare se pesnicama, a onda ga Trener izvede iz sobe i krenu prema liftu, ostatak tima ih prati iza. “Jesi li spreman za ovu borbu, dečko?” “Jesam.” Trener klimne i nastavi, “Šta ćemo da radimo ako se ne preda, dečko? Znaš li već šta treba da radiš?” “Znam šta trebam da radim!” Dok slušam tu zadnju izjavu, krv mi se slije u stopala i čini mi se kao da cijeli ostatak mene treperi. Dio mene ţeli da budem hrabra i da gledam ovu borbu, ali ne sjećam se da sam ikad u ţivotu imala manje hrabrosti nego večeras. Remington se iznenada namršti i uperi prstom u Trenerova prsa. “Šta god da se desi, ne smiješ ubaciti peškir u ring. Jesi li me čuo? Mi se NIKADA, NIKADA ne predajemo.” Tenzija u zraku se dramatično podiţe i nekoliko pogleda je razmijenjeno. Kada ne čuje odgovor od Trenera, Remington ga gurne i ovaj napravi korak unazad. “Treneru. Ti nećeš ubaciti peškir. Mi se ne predajemo. Tačka.” Trenerove oči me pogledaju nakratko - iako nakratko, ne promakne mi neodlučnost u njegovom pogledu prije nego klimne glavom. Izdišući iza mene, Pit me uhvati za ruku kada čujemo zvono lifta. “Hajdemo,” promrmlja. Ukrcamo se u lift, ali ja sam tako nervozna, dok ne stignemo u podzemlje moje srce će slomiti nekoliko rebara koliko ludo lupa. Remington tiho namješta iPod, dok crne slušalice uzima u drugu ruku. Pokušava da se iskopča. Sa svom ljubavi koju u svom srcu čuvam za njega, gledam ga dok savija glavu, stavi svoje slušalice u uši i pusti muziku. 326

“Zašto si obećao?” Rajli se suprostavi Treneru dok Remi sluša muziku, njegov ton je optuţujući. “Ako stvari postanu ruţne, nećemo dopustiti da umre tamo!” “Njegove oči postaju plave! Ako će neko da umre večeras, to neće biti naš dečko!” Trener kaţe. U redu, ovo je sve samo luda priča! Moj stomak je stisnut kao da je otrovan otrovom smrtonosne zvečarke i ne mogu više da stojim i šutim ni sekundu duţe. “Pit, o čemu oni pričaju? Počinjem da ludim ovdje.” “Priča se da je ovo meč decenije,” odgovara ispod daha. “Obojica su tvrdoglavi i jedan od njih mora da se preda da bi drugi pobijedio, Bruk. Situacija bi mogla postati loša. Kao što si rekla... moţe da se desi mnogo veće sranje.” U glavi mi se desi mali nepozvani i neţeljeni flešbek od finala prošle sezone. Sjetim se Remijevog tijela kako pada na krvavi pod ringa. Publika uzvikuje njegovo ime. A onda nastupa tišina kada shvate da je njihov Riptajd - ţestoki, strastveni, prelijepi Riptajd - pao. Dok se cijela moja utroba izvrće i uvrće kao pereca na to sjećanje, počnemo da izlazimo iz lifta, ali Remington me hvata za ruku i zadrţi me. Prišapće mi u uho, “U mom vidnom polju.” Njegove oči se zadube u moje i ja se molim, molim, molim da ne vidi strah u mojim očima, ali on skida svoje slušalice i one padaju oko njegovog vrata i čujem muziku kako trešti. Ludo i brzo. “Na svom sjedištu, sve vrijeme, Bruk,” kaţe dok zavlači ruku u moju kosu i sudara svoja usta o moja, kušajući me tako da me ostavi ošamućenu. Nasloni svoje čelo na moje i pogled mu je uţaren dok me gleda. “Oboţavam te svakim dahom koji 327

udahnem, svakim djelićem sebe te oboţavam.” Još jednom me poljubi brzo i snaţno, a onda me udari po straţnjici. “Gledaj me dok ga razbijam!” Kada stignemo u Podzemlje, drţi ruku ispruţenu po mom sjedištu, dok sluša svoju muziku. U ostatku auta vlada mrtvačka tišina. Mogu da okusim nasilje u zraku, dok ide prema svlačionicama i ţelim hiljadu puta da mu viknem da ga volim, ali on je sada isključen, sa svojim iPod-om u ušima. “Pit, je li on stvarno spreman za ovo?” Prišapćem zabrinuto. “Nadam se da jeste, Bruk, mrzio bih kada bi ova epizoda ukrala još jedan njegov san. Hajdemo,” kaţe dok se probijamo kroz gomilu prema našim sjedištima. Arena je večeras popunjena sa najmanje dvije hiljade ljudi. Podzemlje je izazivalo publiku cijele sezone i sada su svi krvoţedni borbe između Riptajda i Škorpiona. Lica su obojena crvenom bojom, koja simulira krv. Blijedo crveno slovo R je iscrtano na obrazima nekih ţena, kao i na topićima preko njihovih grudi. Vidim crvenu, Riptajdovu crvenu, raspostranjenu preko sjedišta u gomili, a takođerr primijetim i crnu boju. Škorpionovu crnu boju. Smještajući se u sjedište pored Pita, primijetim da je i večeras Remington rezervisao po dva sjedišta oko nas i čini se kao da čekamo cijelu vječnost na borbu. Gledajući prazan ring, čini da publika još više podivlja, dok čekaju da taj četvrtasti prostor od 23 x 23 popune Remington i Škorpion. “Riiiiptaaajd!” Grupa prijatelja vrišti u istom glasu, preko puta ringa. 328

Iza mene počinje skandiranje: “Izvedite ih van! VAN! VAN! VAN!” Zvučnici zaškripe, jer se upalio mikrofon i spiker se pojavljuje na sceni. Ja skoro da iskočim iz svoje koţe. “Zdravo, dame i gospodo!” Publika zagrmi u odgovoru na pozdrav i spiker nastavlja. “Pa, okupili smo se večeras ovdje i moram da vas pitam – Jeste li spremni? Jeste li svi spremni za borbu koja se razlikuje od svih ostalih? Koja se RAZLIKUJE od svih ostalih? Sudija?” Sudija se pojavljuje u uglu ringa. “Gospodine, vaše usluge nam večeras neće biti potrebne,” spiker kaţe galantno i dramatično, što učini da publika zagrmi još više vrišteći svoje odobravanje. “Tako je!” Spiker viče gromkim glasom nazad na publiku. “Večeras NEMA pravila, NEMA sudije. Sve prolazi. Ljudi, sve prolazi večeras. Nema nokauta - ovo je borba za predaju! Predati se!” “Ili umrijeti!” Ljudi uzbuđeno vrište. “Dame i gospodo! Da! Večeras u Podzemlju je borba za predaju! Sada, pozovimo u ring vašu najveću noćnu moru! Ĉovjeka zbog kojeg vaše kćerke plaču. Ĉovjeka od kojeg bi poţeljeli da bjeţite. Ĉovjeka kojeg sigurno ne biste ţeljeli u ringu za protivnika. Naš branitelj naslova, Beniii Crniiii Škorpiiiion!” Hiperventiliram. Ne znam kako sam mislila da ću izaći na kraj sa ovim večeras, sjedeći ovdje, gledajući jebenu borbu decenije, jer trenutno svaki organ u meni drhti od nervoze i mislim da ću povratiti svoje srce. Sve prolazi. Nema sudije. Kao što su i mislili da će se dogoditi, a ja čak nisam ni sigurna s kakvim umom će Remington da se bori. 329

“Pit, mislim da ću povratiti,” zagrcnem se, uvlačeći duboke udahe dok mi se stomak grči. U daljini, figura sa crnim ogrtačem prilazi ringu i mučnina uzima zamah kada ga vidim. Škorpion. Sa svojim ogromnim srednjim prstom, podignutim u zrak, shvatim da je on još gori od Voldemorta, jer je ovaj tip zapravo ţiv. “Koji seronja,” Pit kaţe sa gađenjem. Zadnji put kada sam imala to nezadovoljstvo da gledam Škorpiona kako se bori, Remington je predao borbu da bi spasio Noru, od tog odvratnog primjerka ljudske vrste. A Nora, gdje li je ona sada? Šta li joj Škorpion radi? Remington mi je rekao da mu vjerujem i ja mu vjerujem, ali moj strah je tako velik kada gledam u lice te odvratne noćne more i svaki djelić razuma u meni nestaje. Nemoguće je ušutjeti mahnitu vrisku u mom umu koja mi govori da će Remington biti povrijeđen večeras. On će biti povrijeđen i još jednom ti ne moţeš uraditi ništa da to spriječiš! Ne moţeš uraditi ništa povodom toga! Odjednom, ugledam Noru i ogromna ljutnja i bol prostruje kroz mene dok ona oprezno izbjegava moj pogled. Škorpion uskače u ring i dok mu njegov tim skida ogrtač, ogromni tetovirani škorpion na njegovim leđima pozdravi publiku i on se okrene da ga svi vide. Tip je još uvijek ruţniji od nečije guzice, osjećam perverzno zadovoljstvo dok gledam oţiljak na tom odvratnom licu, koji mu je Remi ljubazno poklonio. “Dobra vijest je da je još uvijek odvratan,” Pit kaţe. “Pit, ne mogu da vjerujem da se moja sestra oslobodila toga i da mu se ponovo vratila. Muka mi je od te pomisli.” Pogledam 330

još jednom u Noru preko puta ringa i njena izdaja me reţe kao noţ. “Nije to što misliš, Bruk,” Pit kaţe, onda klimne ka ringu. “Tvoj momak je to shvatio. Samo čekaj i vidjet ćeš.” “Kako to misliš?” Pitam zbunjeno, ali ako i Pit odgovori, ja ga ne mogu čuti. Škorpion se upravo okrenuo u Norinom pravcu i ona ga gleda mračnim izrazom lica koji ne pripada zaljubljenoj ţeni. Onda se on okreće i pogleda u mene, samo da bi podigao u zrak srednji prst. Meni. “O boţe, Bruk, za ljubav-” Ja podignem oba svoja srednja prsta u odgovor i zvijer mi dobaci svoj ţuti osmijeh. Pit jedva izgovara i stenje, kao da ima problema sa probavom. “U redu. Da Remi zna da ti je on upravo pokazao srednji prst i da si mu ti uzvratila...” “Buuuuuu!” Ljudi istog momenta počinju da skandiraju, a on i njima pokaţe prst, sve sa svojim ţutim osmijehom i kao da to nije dovoljno odvratno, on zgrabi svoje međunoţje i stisne ga. “BUUUUU!” publika vrišti. Boţe, ne mogu da razumijem zašto bi moja sestra bila sa ovakvim primjerkom! Prije je bila tako romantična. Ţeljela je princa. A sada je pristala na Škorpiona? “A izazivač našeg šampiona večeras, svi znamo njegovo ime! Svi čekamo da vidimo da li će doći u ring večeras. Pa... hoće li? Budite sprrremni da poţelite dobrodošlicu jednom i jedinom Remingtooooonu Tejtu, vašem Riiiiiptaaaajdu!” Nemoguće je ugasiti munju koja prolazi kroz mene kada samo čujem njegovo ime. Bilo je bučno kada je Škorpion izašao. 331

Ali način na koji su ljudi počeli da vrište sada, steţe moje grlo od emocija i moje srce lupa kao ludo u mojim prsima. “Rem-ing-ton! Rem-ing-ton!” Skandiranje se promoli kroz gomilu. Crvena boja prekriva cijelu arenu. Onda vidim jednu tačku crvene za kojom umirem, dok me uzvikivanje njegovog imena okruţuje kao i njegova boja. “Remiiii, dokrajči ga, Remiiii!” “Naprijed Riptajd!” Moje tjelesne funkcije se izoštre na svaki način. Moja pluća, moje srce, moj adrenalin, moje oči, svaki dio mene se napreţe za njega. Onog trenutka kada utrči u arenu, ja sam povučena u vir nervoze, straha i uzbuđenja. Rastrgana sam između poriva da ga dovedem na sigurno i ţelje da se radujem zajedno sa njegovim fanovima, da mu dam do znanja da ako iko posjeduje ovaj ring, to je on! Lagano uskače u ring i odmah dopušta Rajliju da mu svuče ogrtač sa ramena. Kunem se da čujem kolektivne uzdahe ţena u mojoj blizini. “Remiiii! Dokrajči ga, Remiiii!!” Neko poviče. A onda se dogodi čudo. Počinje sa svojim uobičajenim samosvjesnim šepurenjem. Svi njegovi mišići su veličanstveni, tonirani i čvrsti i čujem neku ţenu u blizini kako vrišti da bi njegovo tijelo trebalo ovjekovječiti, tako je mišićavo i savršeno. Onda me pogleda. Plave oči blješte. Najplavlja plava boja. Njegove jamice se pojavljuju i ja shvatim sa jezom u srcu, da je na ovo Trener mislio kada je rekao da se plava boja vraća. Njegove oči su plave. Ĉiste, prelijepe, briljantno plave. Te oči i jamice pričaju direktno sa leptirićima u mom stomaku i ja eksplodiram od njih. 332

Ţestoka emocija proleti kroz mene, odjednom znam, sa svakim vlaknom svoga bića, da će on ovo srediti. Hoće. On je Remington Tejt. On je čovjek koji pada i ustaje, iznova i iznova. On gura, probija, otima, ide. On. Će. Ovo. Srediti. Sjetim se ko je on. Odakle dolazi njegova energija, sa nekog nepoznatog izvora koji niko na ovom svijetu ne posjeduje. On je neosvojiv i ne pobjedljiv - i on će da zgazi Škorpiona, baš kao što je to i ţelio. Zvono zazvoni i moj momak ne gubi vrijeme. Ide pravo u centar ringa i dok Škorpion misli da će skakutat malo po ringu, Remington ga udara tri puta, dovoljno brzo da odvratnu ţivotinju zatetura unazad. Mjehurići uzbuđenja pucaju u meni. Okruţim svoja usta rukama i moj vrisak se pridruţi većini. “Remi!” “Bruk?” Pit me natjera nazad u sjedište, ali ja sam tako uzbuđena, ne mogu dugo da ostanem dole. Osjećam ga, Remingtona u teţini mog stomaka, osjećam ga ţivog u sebi sa svom svojom energijom. Borba uzima puni zamah. Remi razbija pesnicama Škorpionovu vilicu i udarac ga trzne. Moja prsa jedva podnose nalet emocija dok se moja pluća bore za zrak. Boţe, čekala sam ovo da vidim, čini mi se hiljadu godina i jedva mogu da podnesem. Publika je čekala isto toliko da bi vidjela ovo i ljudi vrište iz dubine svojih pluća. Kao i ja! “Naprijed, Remi!!!” “Ubij ga, Remi!” “Remingtone, jebeno te volim! O moj boţe, volim te!” vrištim. “Bruk!” Pit kaţe zabrinuto, signalizirajući na moj stomak. “Svo to skakanje ne moţe biti dobro.” 333

“Sve je dobro, Pit, sve je tako dobro!” Beba se pomjera i ja osjetim podnošljive kontrakcije, ali osjetila sam ih u više navrata - čitala sam da se tijelo počinje pripremati čak tri mjeseca prije porođaja. Mislim da beba osjeća moj adrenalin. Ili da zna da se tata bori. Nakon svake kontrakcije se promeškolji i mislim da je sada previše akcije da bi se smirio. Kako bismo se mogli smiriti dok gledamo ovo? O moj boţe! “Ne znam šta ima sa Remingtonom i tim ringom,” Pit kaţe. “Ali on samo uskoči u njega i izvodi svoj performans. Rajli kaţe da njegovi mišići rade po sjećanju, ali ja nisam tako siguran u to.” “To je Remi, Pit,” kaţem uzbuđeno,i zgrabim ga i zagrlim. Remington udara savršeno opet, brani se, poskakuje i opet udara, dok Škorpion nije uspio da uzvrati još ni jedan udarac. Ni jedan jedini. Skandiranje se razlije publikom: “Ubij ga, RIP! Ubij ga, RIP! Ubij ga, RIP!” Pit kaţe da svo treniranje na svijetu ne moţe stvoriti borca sa jačim udarcima ili jesi takav ili nisi. Kaţe da na brzini moţeš da radiš, ali ne moţeš na teţini svoje ruke i sada mogu da vidim razliku u teţini udaraca. Sada vidim zašto je Škorpion morao da vara da bi pobijedio prošle sezone. Na pauzi između rundi, Remington poskakuje od energije, dok Škorpion sjedi na svojoj stolici spuštene glave, njegov tim mu razmazuje vazelin ili tako nešto, na njegove povrede. Zvono zazvoni opet. Remington se pomakne od uţadi i zamahne kratki direkt, ali ovog puta Škorpion uzvraća, brzo i precizno, narušavajući njegov ritam. 334

Uhvate se u klinč. Remington se oslobodi i zamahne desnicom. Škorpion se odbrani i uzvrati moćnim udarce pravo u Remingtonov grudni koš. Izbio mu je dah, ali Remi nije poljuljan. Ne. Moje drvo nije poljuljano. Počinje da zamahuje povezane udarce, lice mu je koncentrisano i bijesno,i Škorpionova glava počinje da se ljulja, krv počinje da šikti iz obje njegove nozdrve i iz rane ispod njegovog oka. Škorpion uzvraća udarac, njegova pesnica se spaja sa Remijevom vilicom, uzrokujući da mu krv prošiklja iz usta. Još jedna kontrakcija me zgrči, ali ovog puta imam problem, jer sam zaboravila kako da dišem. Borba je intenzivna i uzbudljiva i bolna u isto vrijeme, za gledanje. Vir udaraca se nastavlja. Poskakivanje, jurnjava, nastavljaju da udaraju jedan drugoga. Razlika u udarcima je očigledna. Remington je brţi i jači, a Škorpion je izgleda danas izabrao da bude vreća za udaranje. On se zatetura i skoro da se spljošti, ali odbija da padne i nastavlja da zamahuje i spušta udarce na Remija. Hvata Remija za vrat i pokušava da ga obori na pod i kada vidi da ne moţe, podiţe koljeno i udara ga u stomak. “Štaaa! To nije fer!” Zajecam. “Remington je bokser, on nikada ne koristi svoje noge osim da stoji, ali sada je sve dozvoljeno, Bruk. Ako Škorpion ţeli da ga ugrize...” Strah se ušunja nazad u mene i još jedna kontrakcija me stegne, dovoljno jaka da zastenjem i sjednem od bola. Sa ljutitim stenjanjem, Remington odgurne Škorpiona unazad i počinje da ga napada. Udarac za udarcem. Bam! Bam! Bam! 335

Vidjela sam kako uništava brzu vreću za udaranje, vidjela sam i kako uništava tešku vreću, ali nikad nisam vidjela kako ubija čovjeka na ovakav način. Škorpion pokrije svoju glavu i sagne se, a Remington nastavi, udarajući ga u stomak, jednom, dva puta, tri. Škorpion padne na uţad, a potom i na koljena. Pljune na pod i s očitim naporom pokuša da ustane, dok Remington popušta i uzima dah, njegove obrve su se namrštile preko njegovih očiju i sjaju mu kao kod predatora. Škorpion uzvrati napada i uspije da uputi srećni udarac pravo u Remijevu vilicu, a zatim spušta još jedan teški udarac u njegovo desno rebro. Remi se zatetura unatrag. Ugledam ţuti osmijeh na Škorpionovom licu dok cilja treći udarac pravo u Remijevu sljepoočnicu i Remington se zatetura unatrag na uţad i ispušta zvuk koji je tako tuţno čuti, trznem se u svom sjedištu i zajecam od boli. Ispravlja se sa drhtavim dahom, koji širi njegova široka prsa i moje srce je kao iskasapljeno. Bol koji osjetim svaki put kada primi udarac je neusporediv sa kontrakcijama koje osjećam. Utroba mi zatreperi kada vidim da ponovo prilazi Škorpionu, krvareći sada kao i njegov protivnik. Ponovo krenu sa napadima i ja čujem sve te zvukove od njihovih udaraca, bam, bam bam! Nervi me nagrizaju iznutra dok runde protiču. Jedna za drugom. Nijedan se ne predaje. Nijedan ne pada. Skićući nervozno u svom sjedištu, osjetim neko pucketanje, a onda klizavi zvuk dopire do mene i pogledam ka dole sa uţasom i ugledam vodu kako curi ispod moje suknje, pravo niz moje gole noge. “Ne,” kaţem. Osjećam da postajem blijeda od potpune panike, pogledam u Remingtona, a potom i u Pita i on je tako zadubljen u borbu i 336

zatvorim svoje oči i kaţem bebi - molim te, molim te nemoj, dok tvoj tata ne bude spreman. Samo sam šest i pol mjeseci trudna. Najviše sedam. Ne mogu da se porodim sada! Remington napada sa pesnicom, njegova ruka konstantno zamahuje. Tako je brz, jedva i da mogu da vidim njegove pokrete, jedino što mogu da čujem su konstantni udarci i zvukovi udaranja kosti u kost. Ovo nije upitno. Moj porod je počeo. Kontrakcije. Sve što sam čitala u knjigama, upravo se dešava. Moj vodenjak je upravo pukao. Hvala bogu pa voda ne otiče iz mene, već polako curi niz moje noge. Udahnem duboko i pokušam da zadrţim bol. Kontrakcije koje sam osjetila prije nego mi je vodenjak puknuo su ništa naspram ovih koje osjećam sada dok se moj stomak steţe. Ali Remington se bori tamo gore i ja ne idem nigdje sve dok on ne bude spreman. O moj boţe, nisam imala vremena do sada ni da se brinem o porađaju. Tako sam sada zauzeta pokušavajući se sjetiti kako da dišem polako i opušteno da i ne primijetim Noru kada je napustila svoje mjesto i krenula prema meni. “Jesi li dobro, Bruk?” Pita me zabrinuto. Sranje. Primijetila je. “Jesam,” izdahnem, dok kontrakcije popuštaju. “Bruk, Beni se neće predati. Radije će umrijeti,” doda, drhtavog glasa, dok su joj oči pune suza. “Ne ţeliš da ga Remi ubije, Bruk, to neće dobro utjecati na njegov um! A Beni nije čudovište, nije!” “Nora,” Pit posegne za njenom rukom i privuče je sebi. “Sve će biti u redu. Škorpion te neće više povrjeđivati.” 337

Gledajući u njene oči, podiţe ruku i pomiluje je po licu i Nora vidim kad zastane bez daha od tog dodira. Opipljivo cvrčanje se rasteţe između njih i Pitov glas je njeţan dok nastavlja, “Pregovarali smo. Sve će biti u redu.” “Šta?” Pitam zbunjeno. “Šta se dešava?” Pit ustane i ustupi Nori svoje sjedište, a zatim sjedne na prazno sjedište pored mene. “Pit, šta se dešava?” Zahtijevam. “Pit!” Nora zajeca. Luđački zatrese glavom, a Pit oklijeva. “PIT!!!” Bijesno uzviknem. “Kunem se da se sada ne mogu nositi sa ovim sranjem!” Pit oslobodi svoju kravatu na trenutak i sagne glavu do mog uha i kaţe, “Škorpion juri za Remingtonovom krvi. Misli da ga Remington ne moţe natjerati da se preda, a niti da Remington ima to nešto u sebi da bi ga ubio, natjerao je Remingtona da se sloţi da će finale šampionata biti za predaju. Ako naš momak pobijedi, dobija titulu i što je još vaţnije njemu, dobija... Norin snimak.” Nora ispusti bolni zvuk i zakopa svoje lice u šake i ja sam tako zapanjena da moj mozak ciči dok pokušava da preradi ovu vijest. Nora je ucjenjivana zbog snimka? A Remi... on je pristao na ovo? “On je ţelio da to uradi,” Pit me prekine u mislima. “Boţe, Nora,” kaţem. Ĉinjenica da je taj luđak koristio moju sestru da bi natjerao Remija da izabere ovakav ishod borbe, poveća moj strah. Ako đubre ne uspije da ubije Remija, odlučio je da od njega napravi ubicu? I da zauvijek ostane crn... Fokusiram svu svoju paţnju na sestru, kada krenu nove kontrakcije i Nora polako stavi ruku preko mog stomaka. “Je li u pitanju beba?” 338

Udahnem zrak i nagnem se prema njoj, tako da me Pit ne moţe čuti i klimnem glavom. “Jeste.” “Šta mogu da uradim, Bruk?” “Samo me drţi za ruku dok gledam kako moj momak sređuje ovo.” I kao da me sluša, Remington okončava sa Škorpionom tamo gore. Moji nervi su se raspali na komadiće. Škorpionova skoro crna krv je rasuta po platformi ringa i iako tetura, odbija da padne. Zadihan, ali nezaustavljiv, Remington ga hvata za vrat i okrene mu glavu prema praznom sjedištu gdje je Nora sjedila. Njegove usne se pomjeraju dok šapće nešto na Škorpionovo uho i kada Škorpion ispusti podrugljivi smiješak, glasni udarac odjekne arenom. “AAAAA!” Publika se oglašava, kad se Škorpionov lakat lomi i njegova ruka padne mlitavo. Stomak mi se zapetlja dok borba postaje sve više nemoralna i Remi gura Škorpiona ka uglu i udara njegovu glavu koja se baca sa strane na stranu, napadajući ga kao što to radi sa svojom brzom vrećom. Škorpion se bori i udara Remija koljenom u stomak. “Bruk,” Nora zašmrće, “oni će ubiti jedan drugoga!” Goruća kugla straha se učahuri u moje grlo, dok obje gledamo borbu u strahu. Još uvijek se teško bore. Škorpion je uspio da izbaci par udaraca i sada su ponovo u centru. Remi je prekriven krvlju i sa svojom i sa Škorpionovom, iako Škorpion jedva moţe da stoji, ljutito napada svojim ramenima, pokušavajući da Remingtonu zada udarac glavom. “Jedan od njih dvojice mora da prestane sada!” Nora zadihano prišapće. 339

“To mora da bude Škorpion,” kaţem. I tada, Remington dostavlja Škorpionu Brzi, jaki dvo udarac, koji ga istog trenutka obara na koljena. Uzbuđenje eruptira kroz gomilu, a Remi obriše rukom krvavu obrvu i potraţi me među gledateljima. Kada me ugleda, ne skida oči sa mene dok hvata Škorpiona za kosu i podiţe ga na stopala i pokaţe mu na Noru koja sjedi pored mene. Šapne mu nešto i umjesto odgovora, Škorpion ispljune krv na pod. Remi ga odgurne unazad i zauzme poziciju, postavljajući se u obranu koja kaţe, dobro seronjo, nastavit ćemo ovako da se borimo dok jedan od nas ne padne. I tako, borba se nastavlja. Remington zamahuje i udara sa svojom neprirodnom snagom, koju publika tako voli i oni automatski zavrište u odobravanju, gledamo kako mu se mišići napreţu i opuštaju. Škorpion zada dva kratka direkta i zamahne - a zatim se ispruţi po podu. Publika je uzbuđena i poznato skandiranje se razlije arenom: “REM-ING-TON! REM-ING-TON!” “Rip! Okončaj ga, Rip!!” mladi muškarac vikne iz ugla u prvom redu. Svi utihnu dok Remington prilazi Škorpionovom nepokretnom tijelu i ja mislim da čak ni ne dišem. Moje srce izvodi salto u mojim prsima, dok Nora počinje da plače pored mene. Škorpion puţe po podu. Remingtonov pogled je fiksiran na mene, njegova široka, znojna prsa, se šire sa svakim udahom i znam da je moje čelo naborano od bola i ja se molim, molim da ne shvati da nešto nije u redu. 340

“Naprijed, Remi!!!” Vrisnem, ali ne mogu da ustanem iz mog sjedišta. On se okreće i zakucava Škorpiona opet na pod, kada je ovaj pokušao da ustane. Ljudi urliću svoje odobravanje. Remi hvata Škorpiona za zdravu ruku i slama mu svaki prst u jednom pokretu; zatim mu slomi zapešće. Škorpion iskolači oči. Počne da se migolji kada Remington pomakne svoje ruke do njegovog lakta. I počne da ga uvrće u neprirodan poloţaj i bolna kontrakcija prostruji kroz moje tijelo, tjerajući me da progutam bolni uzdah. Škorpion pada ispod njega i počne da pljuje krv. Odjednom, čuje se glasni uzvik i crni peškir pada u ring, odmah do Škorpionovog uvijenog tijela. Remington stegne vilicu kada ga uoči i publika poludi kada shvati da se Škorpionov tim predao umjesto njega. Razočarenje se razlije po Remijevom licu i potrebno mu je par trenutaka, prije nego konačno, konačno oslobodi protivnika. Škorpion ispljune litre krvi iz svojih usta i pogleda ga zadihano. Remington krene da se odmiče i čuje Škorpiona kako mrmlja nešto, okreće se i udari ga pesnicom i onesvijesti bijednog insekta. “RIIIIIPTAAAAJD!!!” Ĉujem spikera kako vrišti. Remi me pogleda, izraz lica mu je ţestok kao i ova bol koju osjećam unutar sebe. Oluja testosterona se vrti oko njega i mogu da vidim emocije kako kipte u njegovim plavim, ljutitim očima, koje u sebi vrište, “Ne zajebavaj se više nikada sa mnom ili nečim što je moje!” Priđe rubu ringa i ja mu klimnem glavom za ne, da ne dolazi. Ţelim da ga vidim tamo sa podignutom rukom, kako 341

uzima svoju prokletu titulu, da čujem njegovo ime kako izlazi iz usta spikera, da čujem to ime kako razdire zvučnike. Spiker ga hvata za ruku i podiţe je u zrak, prije nego Remington uspije da dođe do uţadi i sreća me obuzme i pomiješa se sa bolom kad čujem... Kad čujem ono što sam trebala da čujem i na finalu prošle sezone... “Pobjednik ove sezone u šampionatu Podzemlja, dajem vam, REMINGTONA TEJTA, RIIIIPTAAAJDA! Riptaaaajd!! Riptajd... gdje ideš?” Oči me zapeku i on mi postane prekrasno zamagljen. Jecam, jer znam da je upravo izašao iz ringa i da je krenuo prema meni. Znam da zna da nešto nije u redu, on uvijek zna. Ne moram ništa da mu kaţem. Pit sjedi pored mene, nesvjestan svega. Ali moja sestra je znala. I Remi, on zna. Osjetim njegove ruke, znojave i krvave, dok kleči ispred mene. “Bruk, oh dušo, ona dolazi, zar ne?” Kada klimnem, kaţe zadihano sa gorućim plavim očima dok briše moje suze, “Imam te u redu? Jesi li shvatila dušo, sada te imam. Dođi ovamo.” Podigne me i ja zajecam uz njegovo grlo i savijem ruke oko njega, dok me on nosi ka izlazu. “On ne bi... trebao... da dođe... još uvijek... još je previše rano... Šta ako ne uspije da izdrţi...?” Sve moje emocije koje su bile suspregnute i zatvorene, sada me preplavljuju. Trebalo je ovo da se desi nakon, nakon borbe. Nakon što budemo imali spremnu sobu. Nakon što odemo u Sijetl. Gomila se okupi oko nas i fanovi poseţu da ga diraju po vlaţnim, toniranim, mišićavim prsima, dok on prolazi kroz njih, ignorišući svaki uzvik, svaki poziv, sve osim mene. 342

“RIPTAJD, TI SI GLAVNI! RIPTAAAJD!” Pjesma počinje da trešti - bukvalno da trešti - kroz zvučnike i ja ne prepoznajem ni pjevača, niti note, kada čujem glas. “Na zahtjev našeg pobjednika, koji ima veoma posebno pitanje da postavi...” Ĉujem spikera kako govori iza nas, dok nas Remington gura kroz gomilu, sa mojom glavom stisnutom na njegove grudi. Ĉujem mu srce kako lupa. Njegov dah. Svaki dio njega osjetim. On nastavlja da ide kroz gomilu ljudi i čak i kroz sav moj bol, uspijevam da primijetim njegove fanove kako drţe bijelu ruţu u svojim rukama, dok prolazimo pored njih, a neki od njih ih bacaju po nama. Onda čujem pjesmu kako nastavlja, dok me dvije riječi ne pogode kao injekcija adrenalina koja kola kroz moj krvotok: udaj se za mene... “Šš-ta?” Zamucam. On ne odgovara. Izdaje instrukcije Pitu, da dovuče auto okolo dok konačno izlazimo iz Podzemlja i kada uđemo u auto, Nora se penje naprijed uz Pita. Remington uzme moje lice u svoje ruke i pogleda me, njegov glas je tanak od emocija i dehidracije, lice mu je oteklo i krvavo i to me ubija, jer ne mogu da mu pomognem. “Pjesma je trebala da te pita da se udaš za mene, ali morat ćeš da prihvatiš mene umjesto pjesme,” prišapće, oči mu blješte od plavetnila i moći u mraku. “Um. Tijelo. Duša. Sve tvoje je moje. Sve tvoje je moje.” Stisne moje lice između svojih ruku, koje su vlaţne i ţuljevite i krvave. “Udaj se za mene, Bruk Dumas.” NAŠ SVET KNJIGA 343

20 Poglavlje KADA DOĐE VRIJEME Rekla sam da! I ponavljam njegovu prošnju u glavi, iznova i iznova, samo da bih skrenula misli sa ovih bolnih kontrakcija. Pribliţavaju se sve više i više, između svake je vremenski period manji od jedne minute. Nagon za guranjem je oštar, dok leţim čekajući u bolničkom krevetu, ali ne bih trebala još da guram. Remi zakači zalutali pramen iza mog uha sa bolnim izrazom lica. “Bruk...” to je sve što je u stanju da izgovori, skoro kao da se izvinjava dok gleda u mene. Boli što ga takvog vidim. Njegovo lice je razmazano krvlju, a vilica mu je malo otečena. Ţelim da ga dodirnem i njegujem, ali svaki put kad posegnem rukom prema njemu, on me zaustavi i poljubi mi dlan. “Treba nam led za tvoje lice,” bunim se. “Koga briga za moje jebeno lice,” kaţe. Stisne vilicu pokušavajući da se sabere. Kada me sestra provjeri i vidi da sam otvorena sedam centimetara, pita me da li ţelim da ustanem i da hodam, da bih se otvorila deset? Ne ţelim, ali klimnem glavom. Remington vidljivo zadrhti pokušavajući da pronađe kontrolu i pomaţe mi da ustanem iz kreveta. Stisnem njegovu ruku da bih se pridrţala, kad krenemo da izlazimo iz sobe, moleći ga, “Ostani sa mnom. Ostani sa mnom, okej?” “Okej, Bruk,” automatski promrmlja. 344

Zapetljamo naše ruke i njegov stisak pun podrške mi da hrabrost, dok hodamo bolničkim hodnikom. Omota me slobodnom rukom oko struka, dok me svjeţi val kontrakcija zatrese. “Odvrati me, da ne mislim na ovo,” molim ga. “Je li ti se svidjela borba?” Prišapće mi na uho. Njegove plave oči plešu ushićeno, njegove usne su rastegnute zbog natečene vilice, bolno se počnem smijati između kontrakcija, zato jer, naravno, naravno da Remi ţeli to da zna. “Išutirao si ga pošteno, ali sada tvoja beba mene šutira.” Pomogne mi da se vratimo nazad u sobu. Uskoro se nađem u izmaglici bola i sve što ţelim je da guram, guram, guram. Do vremena kada mi doktor kaţe da mogu da guram, ja sam već iscrpljena. Motajući svoje snaţne ruke oko mojih ramena iza mene, Remington zakopa nos u moj vrat, kao da ţeli da ga moj miris smiri. Njegov miris smiruje mene i pokušavam zbog njega da ne vičem, jer ga ţelim ovdje sa sobom i znam da on nikada neće zaboraviti ovaj trenutak. Stiščući snaţno svoju usnu, stisnem njegovu ruku dok gutam svoje jecaje. Napreţući se od bola, gurnem još jednom, jače i duţe. Uvijek sam se pitala šta je to porođaj i sada znam. Nakon par napona, konačno beba isklizne, izdahnem umorno dok se pritisak u mom tijelu smanjuje, zabacujući glavu nazad na stol. Doktori je hvataju i kroz zamagljeni pogled, sa olakšanjem vidim nešto mokro, klizavo i roze. “Dječak je,” čujemo, a zatim se bebin prvi plač razlije sobom. Njegova pluća moţda nisu razvijena u potpunosti, ali to njeţno malo zavijanje preplavi me srećom. 345

“Dječak,” kaţem zadihano. “Dječak,” Remington ponovi i moje grudi su pune kada čujem u njegovom glasu prihvaćanje i razumijevanje. Nije potrebno da mi to Remi kaţe, ali ja to sada znam, shvatio je da je naš dječak sada stvaran. Naš dječak je stvaran za nas oboje. Nasmijem se tiho, samo za sebe, dok se moje oči pune suzama. Doktor nešto govori sestrama dok reţu pupčanu vrpcu. “Diše sam. Nema komplikacija. Rođen je prijevremeno i moramo da ga stavimo u inkubator.” “Ţelimo da ga vidimo...” Zaplačem bez daha. Moje ruke su tako nejake da ih jedva mogu podići i čak ni ne znam zašto, jer ih nisam koristila dok sam se naprezala. Sitna beba zaplače još jednom dok ga čiste i potom ga donesu nama. Mislim da Remington ne diše, a moj sopstveni dah se zadrţava u mom grlu dok drţim ovo sitno biće po prvi put. Doktor počne da mene sređuje, dok sestra čeka da uzme bebu i da je odnese na odjel za Neonatalnu Intenzivnu Njegu, ali Remington je sageo svoju tamnu glavu do moje. Priljubili smo se jedno uz drugo iznad bebine malene ćelave glave. “Volim ga, Remi,” prišapćem dok nagnem glavu i pogledam ga, ţeljna da osjetim njegovu toplotu na svom licu, njegove usne na svojima. “Volim te toliko puno. Hvala ti za ovu bebu.” “Bruk,” hrapavo kaţe i okruţi nas svojim rukama. Znam da negdje u dubini, Remi misli da ovo ne zasluţuje. Niko ga nije naučio tome da zasluţuje, tako da stisnem njegova velika ramena čvrsto uz sebe sa jednom svojom slabom, drhtavom, umornom rukom, dok drţim bebu u drugoj. 346

“Ako on bude kao ja, podrţat ćemo ga,” šapne zabrinuto na moje uho. “Ako bude kao ja... uvijek ćemo biti tu za njega.” “Da, Remi. Naučit ćemo ga da sluša muziku. I da vjeţba. I kako da brine o svom malenom tijelu. To će moţda biti jako za njega i moţda će ga nekada preneraziti ili frustrirati ponekad. Naučit ćemo ga da to zavoli. I da voli sebe. Mi ćemo ga naučiti ljubavi.” Obriše rukom svoje oči. “Da.” I poljubi me u čelo. “Da, naučit ćemo ga tome svemu.” “Dođi i zagrli nas opet,” molim ga, jer se on odmiče unazad kao da ne moţe da vjeruje da ova mala vjeverica moţe proizvesti ovakve zvukove. Primakne se opet i mi se topimo u njegovom zagrljaju. On ima najljepše zagrljaje i mi se savršeno uklapamo u njih. Osjetim kako opet briše suzu, naslonjen glavom uz moju i to učini da i ja opet njeţno zaplačem. On je tako snaţan. Nikada nisam pomislila da bi ovakav maleni trenutak mogao ovako da utiče na njega. Drţim našu bebu u jednoj ruci, jer mi je potrebno da Remingtona drţim drugom. “Dođi ovamo,” postaknem ga, pruţajući ruku. Onda on spusti svoju glavu i priljubi mi se i ja ne znam čije je lice više vlaţnije. “Tako sam zaljubljena u tebe,” šapnem. “Ti zasluţuješ ovo i mnogo više. Dok se ti boriš tamo, ja ću se boriti tome da moţeš da dođeš kući ovome.” Zastenje razdraţljivo i još jednom obriše oči, na način kojim pokazuje kao da mrzi plakanje. Onda me uzme za lice i poljubi iza uha, a njegov glas je dubok kao nikad. “Jebeno volim svaki djelić tebe. Svaki djelić. Hvala ti za ovu bebu. Hvala ti što me voliš. Jedva čekam da mi postaneš ţena.” *** 347

U privatnoj sam sobi, kada ponovo ugledam Noru. Dolazi izgledajući tako zajapureno i srećno i prati je Pit, koji izgleda skoro isto zajapureno kao i ona. Moţda čak i više. Dok Pit tapše Remingtona po leđima i čestita mu očinstvo, Nora trči pravo prema meni. “Bruk, vidjela sam ga! Vidjela sam ga kroz prozor! On je najsitnija beba tamo!” “Znam, Nora, on je tako mali!” moj glas zadrhti od emocija dok pričam o njemu. “On nije trebao da dođe još uvijek, ali doktori su iznenađeni koliko dobro je razvijen za svoju dob.” Namjesti se na uglu kreveta i posegne za mojom rukom, njene oči svjetlucaju od sreće. Jedan trenutak se samo posmatramo, iako ne ţelim da skinem taj osmijeh sa njenih usana, moram da joj postavim pitanje koje mi stoji u pozadini uma. “Nora, šta si radila sa Škorpionom?” Trznem se kad pokušam da se ispravim, a onda posegnem ispod kreveta i naštimam ga malo bolje. “Zašto nam nisi rekla da te ucjenjuje, da bi ti mogli pomoći?” Rumenilo se raširi od njene brade pa sve do čela i ona opet zakopa svoje lice u ruke. “To je tako posramljujuće.” Remington mi signalizira sa vrata da će izaći sa Pitom i ja zaključam pogled sa svojim velikim lavom, njegova kosa je razbarušena, obučen je u trenerku i duksericu, shvatim da imamo zajedničku bebu i moje grudi se tako šire, da mi se čini da ću početi da lebdim poput oblaka. Šapne njeţno, a pogled mu sija od ponosa, “Bit ćemo napolju.” 348

“Ţao mi je što sam ti izazvala toliko problema,” Nora mu kaţe. On drţi vrata otvorenim i zatrese glavom, a jedna jamica mu se pojavljuje. “Nema problema, uopšte.” Kada se vrata zatvore za njim, sve što čujem u sobi su sestrini njeţni jecaji, a potom i svoj glas dok poseţem za njom i po mazim je po potiljku i njeţno pitam, “Je li te povrijedio?” Uzima maramicu iz svoje male torbice i obriše uglove očiju. “Ne. Sav je bio u neredu. Rekao mi je da sam mu nedostajala. Ţelio me je nazad i uradio bi sve da me zadrţi. Vjerojatno se zato borio tako jebeno dugo,” kaţe, “Drago mi je da je izgubio. Samo mrzim to što me još uvijek boli.” “Oh, Nora.” “Kada si se vratila kući, nisam mogla ni da razmišljam kako treba. Ti si tako... zaštićena. Trudna sa njegovom bebom! On je tako zaljubljen u tebe. Dok sam ja bila u paklu! Beni je rekao da će razdijeliti snimak okolo ako mu se ne vratim. Ţelio je da te povrijedi opet. Ţelio je da nađe način na koji će Remington da izgubi. Nisam ţeljela da budem sa njim, ali bojala sam se da vas ne počne ucjenjivati sa tim mojim snimkom! I tako sam mu otišla. Nudio mi je... drogu... Ţeljela sam da je uzmem. Stvarno jesam, ali sam znala, ako je uzmem da se nikada više neću vratiti kući. Moj plan je bio da ostanem s njim,” obriše svoje obraze a suze nastavljaju da joj teku, iako joj je glas čvrst i snaţan, “Sve do kraja sezone i onda mu ne bih više bila potrebna, jer vas ne bi mogao povrijediti preko mene. Odlučila sam da nađem način da uzmem snimak i da pobjegnem što dalje od njega.” “Nora...” Raširim svoje ruke i ona mi priđe i nasloni glavu na moje rame. “Moramo sada da krenemo naprijed,” šapnem. 349

Izgovorim to skoro kao molbu, jer ja sada imam bebu. Bebu. On će me trebati, kao što me treba i moj partner i potrebno mi je da Nora bude jaka. Remi ju je zaštitio zbog mene, ali ja sada moram da štitim svog sina i svog momka, ţestoko, jer oni su sada moja porodica. Ona savije svoj mali prst, jer smo tako obećavale jedna drugoj, kada smo bile male. Smijući se uvijemo ih zajedno. “Nemoj samo da kaţeš mami i tati. Očajno ţele da upoznaju svog unuka i dok mi pričamo oni su u putu,” kaţe. “Niko ne mora da zna za vidio. Ali mora da su bili oduševljeni kada su čuli tvoj glas preko telefona.” Sa novim, znatiţeljnim uzbuđenjem, klimne prema vratima. “I kako ćete nazvati onu malu stvar?” Nasmiješim joj se, od uha do uha i šapnem, “Nemam pojma, nadam se da će tata imati.“ *** Njegovo ime je Rejser (trkač). Rejser Dumas Tejt. Jer je on stigao do cilja, prije nego smo i postavili kamp. Sestre kaţu da je on veliki dječak, s obzirom da je rođen prije vremena, iako Remi i ja mislimo da je on tako sitan. Boţe, on je savršenstvo. Deset malenih prstića na rukicama. Deset malenih prstića na noţicama. Roza malena usta. Mali nosić. U inkubatoru je sada već četiri sedmice, ali izgleda da je sada spreman da ide kući. Nije mu više potrebna cijev da bi se hranio i sada je teţak 3,63 zdrava kilograma, što impresionira svakog, i niko ne moţe da vjeruje da je prijevremeno rođen. 350

Onda, naravno, vide oca i shvate zašto je beba tako zdrava i velika. Remington provodi dan trenirajući za slijedeću sezonu, dok se ja vrzmam po bolnici, odlučna da ga hranim svojim mlijekom, da bi dobio sve hranjive tvari koje su mu potrebne za imunološki sustav. Takođerr sam čitala i o “kengur metodi”, gdje sestre postave bebu na maminu golu koţu da bi što prije ojačao i sazrio njegov sustav. Volim čitati o naučnim dokazima, kako kontakt koţe na koţu moţe da utiče. I tako, jednom dnevno, sestre mi iznose Rejsera i ja raskopčam svoju košulju, stavim našu golu bebu na moju koţu. Ponekad je Remi ovdje sa nama i on se postavi iza mene, kao da je on moj kengur, a ja bebin, jer tako se zove metoda. Ali ne. Remi se ne osjeća kao kengur dok sjedi iza mene. On je tako primaran. On se priljubi uz moju ključnu kost i promatra našu bebu, dok leţi na mojoj koţi i baš danas, dok to radimo, Rejser konačno otvara oči i pogleda u nas. I njegove oči su tako plave, bolno poznata nijansa plave i ja se zaljubim drugi put u svom ţivotu. *** Otpušteni smo iz bolnice i sve troje smo u Sijetlu i igramo se kuće. Danas je četrdeseti dan nakon porođaja, večeras ćemo Remington i ja konačno imati seks. Samo što je odlučio da kada me prvi put ponovo uzme... ja ću biti potpuno njegova. Tako da u podne, imamo termin u gradskoj vjećnici. Boţe, umirem. Jedva čekam da budem sa bebinim seksi tatom. 351

“Zaspao je,” šapnem sa stolice u dnevnoj sobi, gdje sam sjela jutros da nahranim Rejsera. Remington je još uvijek u donjem dijelu pidţame, golih prs, i prilazi nam sa tako ponosnim, zaštitničkim odsjajem u njegovim očima, umirem kada mu samo pogledam lice. “Dođi da ga pomirišeš,” šapnem sa velikim, ošamućenim osmijehom. Priđe i duboko udahne Rejserov vrh glave. “Miriše dobro, zar ne?” Kaţem. “Dobro kao ti,” Remington grubo prišapće i dok ja mirišem bebu, on miriše mene. Nasmijemo se i on podvuče ruke ispod mog tijela i obuhvati me i kaţe, “Drţi ga.” I ja ga drţim. Podigne me dok ja drţim bebu i pođe da nas nosi prema krevetu. “Dajana je tako uzbuđena zbog njega - svi su. Je li stigla?” Pitam. “Na putu je ka ovamo,” kaţe. Klimnem glavom. Kroz zvučnike sa našeg iPod-a se čuje pjesma “Poljubi me” od Eda Širana. Pjesma mi zvuči nekako poznato i to me pogađa dok spuštam Rejsera u malu kolijevku sa moje strane kreveta, dok Remington sklapa ruke oko mene i počinje da me ljubi. Ţelim da budem kao i ostale djevojke i da se ţalim zbog stomaka. Još uvijek nije potpuno ravan, ali njemu se sviđa i on ga ljubi. Ţelim da se ţalim zbog svih ovih hormona, ali osjećam se tako posebno, dragocjeno i tako srećno, da ne mogu da iskaţem riječima koliko ţelim ovakvu sreću ljudima koje volim. Znam šta znači za Remingtona to što sada ima porodicu. Nikad nije ţalio što je nije imao. Ali sada kada je ima, znam da 352

primjećuje razliku. Znam da vidi šta je propustio. Sada ima porodicu o kojoj će da se brine i koja će da se brine o njemu. Razdvojimo se kada čujemo kucanje na vratima i kada ih Remi otvori, Dajana uđe i iskolači oči kada mene vidi u Remingtonovom crvenom ogrtaču a njega u donjem dijelu pidţame. “Mislila sam da ćete vas dvoje već biti spremni!” Poljubi me grubo i uzbuđeno, dok njegove oči plamte. “Idi da se spremiš. Jedva čekam da postaneš Moja.” “Ja sam već tvoja!” Protrlja palcem po mojoj donjoj usni. “Pravit ću te Mojom cijeli tvoj ţivot.” Trčim prema kupatilu gdje sam ostavila svoju odjeću i brzim i ţeljnim rukama je navučem na sebe. Ne mogu da ostavim Rejsera na više sati, a zakazali smo termin u dvanaest, tako da nisam htjela da se zamaram sa formalnom odjećom. I izabrala sam običnu, ali lijepu bijelu suknju i čipkasti bijeli topić. Remington mi je rekao da će mi kasnije darovati veliko crkveno vjenčanje, jer sada ne moţe više da čeka da me učini svojom. Rekla sam mu da mi to nije ni bitno, jer i ja samo ţelim njega! Leptirići koje sam dobila zbog njega, lepršaju po mojoj utrobi punom snagom, dok veţem kosu u nisku punđu koja izgleda nemarno, ali je ipak lijepa, zatim pokušam da zarumenim lice tako što ga par puta štipnem i mislim da sada niko neće moći riječi da sam iscrpljena, jer me Rejser budi puno puta noću. Kada izađem, moj momak je već u dnevnoj sobi. Zbog hormona postajem plačljiva kada ga ugledam u crnom odijelu. Visok i širokih ramena, savršeno je građen, njegova nadignuta kosa je razbarušena kao i uvijek, a plave oči mu sjaje od ljubavi i 353

uzbuđenja, a njegove jamice... sav je muţevan, a opet kao dječak i sav je moj. Prije nego i shvatim da plačem, prilazi mi i obriše moje suze svojim palčevima, smiješući mi se njeţno, jer sam toliko emocionalna. Onda lizne uglove mojih očiju, podigne me u naručje i iznese me iz našeg apartmana. Svi su već u gradskoj vijećnici, osim Dajane i našeg dragog Rejsera, koji ne smije puno da izlazi van sve dok ne ojača. Tu su Melani, Rajli, Trener Lupe. Trener u rukama drţi nasmiješenu sliku Dajane i kaţe, “Ţeljela je da bude na oba mjesta odjednom, tako da sam se ponudio da ponesem barem njenu sliku, dok se ona brine o našem budućem šampionu!” Moji roditelji se smiju sa njegove strane. Mojoj majci su pune oči suza, a moj otac zrači od ponosa. Pit i Nora stoje pokraj njih, drţeći se za ruke, pokušavaju da rade na svojoj vezi, jer smo sada svi u Sijetlu par mjeseci dok ne počne sezona. I Dţo. I ona je ovdje takođerr, sa onim svojim drskim malim cerekom i vojničkim stavom. Uzbuđenje koje osjećam ključa u mojim prsima i peče me iznutra dok Remington krećemo prema mjestu gdje ćemo da se potpišemo, moja ruka je spojena sa njegovom - sa njegovom preplanulom, ţuljevitom, ogromnom rukom koju nikad neću pustiti. I onda se zvanično potpisujemo, vjenčavamo se. On uzme moju ruku u obje svoje, njegove plave oči su svjetlucave i vlaţne i potpuno posjednički me promatraju dok mi stavlja prsten na prst. Prsten je od platine. “Bijeli dijamant predstavlja tebe,” kaţe kratkim šaptom, podiţući mi ruku da je i ja vidim. I odmah sa 354

desne strane bijelog dijamanta, stoji plavi dijamant, a sa lijeve strane stoji crni dijamant. “A tebe, ostala dva,” kaţem, a dubina mojih osjećaja skoro da me uguši i uzmem ga za njegovu čvrstu vilicu, svojim malim rukama i vraški ga poljubim. “Volim te.” Zatim ja uzmem njegovu veliku ruku i skliznem na njegov prst veru od platine koju sam odabrala za njega, na čijoj unutrašnjosti je glatko ugraviran natpis: TI SI MOJA STVARNOST, TVOJA BRUK DUMAS. “Gospodin i Gospođa Riptajd!!!” Naši najdraţi uzvikuju kada smo završili sa formalnostima. Smijemo se i Remington me podiţe sa poda, baca me u zrak i hvata. “Sada si Moja,” potvrdi srećno i onda me priljubi sebi i njegov smijeh se pretvara u tinjajući pogled. Gledajući me i diveći se mom licu, uzima me za potiljak, naginje se naprijed i daje mi najnjeţniji, najmekši, najduţi poljubac kao nikad do sada. “Bruk, imamo za tebe poklon.” Pit i Rajli mi pruţaju kutiju dok prilaze. “Ovo je od tima, uključujući našeg novog člana, Dţo.” Mahnem ka Dţo koja se nalazi na kraju prolaza i onda razderem papir sa kutije. Crvena boja zabljesne i izvučem blistavi crveni ogrtač identičan Remijevom bokserskom. Samo što na ovom piše RIPTAJDOVA DJEVOJKA. Smiješeći se oduševljeno, zagrlim ih, ali ne predugo, jer čujem reţanje iza sebe i istog trenutka sam uvučena u veće, jače i posesivnije ruke. Nakon četrdeset dana suzdrţavanja, seksualna ţelja je i više nego očita dok se vozimo natrag prema kući. Primitivna seksualna energija kruţi između nas kao rastući tornado koji se 355

hrani našim emocijama. Našom srećom, našom ljubavlju. Našom potrebom. Kada stignemo u naš stan, Rejser spava u svojoj kolijevci, koju je Dajana iznijela u dnevni boravak. Spusti časopis kada mi uđemo i sa srećnim piskom zagrli Remingtona tako čvrsto da se on iznenađeno za cereka. A onda zagrli mene. “Nadam se da oboje znate da ću se prema ovoj bebi odnositi kao prema svom unuku,” kaţe nam. “Dajana,” kaţem emotivno, potpuno potresena njenim riječima. “Hvala ti.” Remington joj se nasmiješi, njegove jamice su prekrasne i Dajana ga zagrli još jednom prije nego izađe. Remi skida svoju crnu kravatu i stavlja je na stranu. Otkopčavajući dugme na okovratniku svoje snjeţno - bijele košulje, povlači me u svoje ruke i uzima moja usta, spajajući svoj jezik sa mojim, dok me podiţe na drvenu konzolu pored ulaza. “Moram da poljubim” – pređe rukama preko mojih oblina, “svoju prelijepu ţenu.” Drhtaji sreće i ljubavi prostruje cijelim mojim tijelom dok stavljam ruke u njegovu kosu i ţestoko gutam njegove usne kao i on moje. Rejser se budi, kao alarm i odjednom počne da zavija, i mi se razdvojimo i okrenemo glave prema izvoru buke. Prije nego se uspijem odgurnuti sa konzole, Remington me zadrţava i utiska poljupce iza mog uha i kaţe kratkim glasom, “Nahrani ga, a onda dođi da nahraniš mene.” “U redu, imam poprilično dobru ideju o tome šta ţeliš.” “U redu?” Kaţe dok krene lagano ka kuhinji, a ja podignem Rejsera iz kolijevke. “I više nego u redu!” Viknem. “Ponesi i kolijevku kada kreneš u spavaću sobu.” 356

Brzinski, sjednem na rub kreveta i skinem svoj top, spustim grudnjak i primaknem našu negodujuću malu bebu na svoju dojku, provjeravajući vrijeme da bih mogla pratiti razmak između dojenja. Uskoro, Remi postavlja kolijevku uz moju stranu kreveta i počinje da korača po sobi. Moj lav je neumoran. Napunjena do vrha, seksualna struja, struji između nas puni se već četrdeset dana. U mojim mislima, jebala sam Remingtona na hiljadu načina i znam da je i on mene jebao očima svaki dan. Dok hranim Rejsera, Remington nas posmatra paţljivo. Pojeo je jednu breskvu i dvije jabuke i sada nastavlja opet da korača po sobi, gledajući kako hranim našeg sina dok otkopčava dugmiće sa svog sakoa, a potom i sa cijele košulje. Njegove oči su gladne. Ja sam tako gladna. Nikad nisam ni za čim ovako ţudjela. Naviknuti smo da brzo popravljamo stvari u ovom ţivotu, ali ne postoji brzi način da se popravi naše tijelo nakon porođaja i moramo da čekamo bez obzira na sve. Ali boţe, Rejser je tako dobra beba. On jede i spava. Osjećam kao da zna koliko mu je tata poseban. I on pokušava da mi olakša. Pretpostavljam ako i bude teţe, unajmit ćemo nekoga da nam pomogne. Imamo opcije. Izbore. Posjedujemo sebe, naše ţivote, i mi smo, kao i ljudi oko nas, srećni takvi kakvi jesmo. “Jesi li završila?” Pita grubo, prilazeći da vidi dok otkopčava rukave. On je tako posesivan. Svakog dana, svake noći, privlači me sebi i govori mi da sam njegova. Ali ne shvata da svaki put kada to kaţe, takođerr govori da je i on moj. Ne moţeš zapravo da posjeduješ nešto ako to nešto ne posjeduje tebe, čak ni kad je u pitanju auto. 357

Dok hranim našeg sina, slušamo muziku i puštamo jedno drugom pjesme i puštamo pjesme Rejseru. Sada je Remijeva košulja rastvorena i otkriva njegove trbušne mišiće i on mi prilazi i spušta ruku preko druge dojke, koju Rejser trenutno ne koristi. Uhvati me za vrat i sagne se da me poljubi. Ţelja protutnja mojim venama i kada Rejser prestane da sisa i zadrijema, Remington se nagne unazad i pogleda me, njegovi kapci su teški, a moje usne pulsiraju od njegovog poljupca. “Sjećaš li se kada si pitao za porodicu i kada si rekao kako ti to nije nedostajalo, jer je nisi nikad ni imao?” Prišapćem, pruţajući ruku i savijajući prste oko njegove vilice, uţivajući u osjećaju, jer je i njegova usna otekla od našeg poljupca. “Ne moţe da ti nedostaje, jer sada imaš jednu. Izgradio si jednu, Remingtone. Odmah si postao glava jedne. I znaš šta? Tvoja porodica nije s tobom zbog sudbine ili krvi ili zato, jer nema izbora. Tvoja porodica je sa tobom zato što te voli. I bira tebe.” Pogledam ga u njegove plave oči. “Ja biram tebe.” Još uvijek drţeći Rejsera na svojoj dojci, posegnem iza sebe i dohvatim presavijenu kovertu koju sam stavila u noćni ormarić. “Napisala sam ti pismo.” Usne mu se krive šmekerski, posegne za pismom, ali ja ga izmaknem sa nestašnim osmijehom. “Hoću da se mijenjam s tobom. Dat ću ti ovo pismo ako mi vratiš ono moje staro.” “Ne,” kaţe, štipajući me za nos. Smijem se. “Ti pohlepni čovječe! Da!” insistiram. “Šta u njemu piše?” Pita, dok mu se obrve znatiţeljno izvijaju. “Moći ćeš da vidiš samo ako mi daš staro pismo, koje sam napisala kada sam bila mlada i uplašena, a sada ćeš da dobiješ novo, koje sam napisala... sada kada sam tvoja.” 358

Oči mu planu na moje zadnje riječi. Kada izvuče staro pismo iz svog noćnog ormarića, brzinski mu ga otmem, tako da nikad ne treba da se sjeti da sam ga napustila, jer više nikad neću otići. “Moţeš ovo novo da pročitaš kada god poţeliš,” kaţem mu dok ustajem i krećem prema kolijevci, a oči mu bljesnu. Klimne glavom i stavi ga na noćni ormarić. Umjesto da ga pročita, posmatra mene dok stavljam Rejsera nazad u kolijevku i dok čeka da se smjestim pored njega, krene do iPod-a koji je već spojen na zvučnike. Kada smo se vraćali iz gradske vijećnice, rekla sam mu da bih ţeljela da mu pustim pjesmu “Od ovog trenutka” pjesma Šanije Tvejn i Brajana Vajta, i odjednom, ta pjesma se širi našom sobom. Moje srce zadrhti kada se okrenem i pogledam ga, moje ruke su prazne, prazne bez njega. Savije prste sa svojih strana i uvuče duboki dah, njegov pogled plamti od vrele, plave ţelje i u djeliću sekunde, u jednom pokretu doskočimo svako sa svoje strane kreveta. Mahnito počnem da svlačim svoju suknju i on odbacuje svoju košulju, dok nam oči posmatraju pokrete ovog drugog. Gola sam prije njega i penjem se na krevet i puţem prema njemu, poseţući za dugmetom na njegovim pantalonama. U jednom pokretu, on me hvata za glavu i sudara svoja usta sa mojim, kao da se nismo poljubili čitavu vječnost. Iskrice protutnjaju mojim tijelom, dok se naša usta naslađuju i oboje pravimo izgladnjele uzdahe. Objeručke gurnem njegove tamne hlače niz njegove kukove i dugme pada na pod. Izvuče se iz njih i odgurne ih na stranu, dok me spušta na krevet i nijednog trenutka mu usne ne napuštaju moje. Moje ruke klize po njegovim tvrdim mišićima, njegovoj glatkoj koţi i osjećam svaki njegov ţulj kako me grebe, kako budi svaki dio mog tijela. 359

“Ţelim te, volim te kao nikad ništa u mom jebenom ţivotu, ništa,” strastveno šapne, sklanjajući mi kosu unazad i uhvati me jeza kada se naše usne opet spoje, mi se okrenemo na krevetu. Podigne moje ruke iznad glave i zapetlja naše prste, a ja ga obuhvatim nogama. Uđe u mene i ja zadahćem u njegova usta dok osjećam cijelu njegovu duţinu, njegovu širinu, njegovu pulsirajuću čvrstoću kako raste u meni. Stenjajući od zadovoljstva, prodire u mene sa sporom i ukusnom kontrolom, iako ja osjećam veliku napetost u njegovom tijelu koje je na meni. “Jesi li dobro?” Šapne, zagrijano mi ljubeći vrat, popuštajući mi prste pa ih opet steţući čvršće, dok njegove usne trljaju i plešu po mojim. “I više nego u redu,” izdahnem. Izvijajući kičmu, otvorim usta i njegov jezik se zakopa i uzme moj, naši kukovi se ljuljaju, usta nam se kreću brzo dok se naša tijela kreću polako i mi vodimo ljubav po prvi put kao muţ i ţena. “Volim te,” prišapćem pjevljivo dok me popunjava, iznova i iznova i svaki put kada se zabije unutra, izgovara moje riječi, steţući mi ruke. “Volim i ja tebe. ” Ostavlja me slinavu i iznutra i izvana, kada smo istrošeni i umorni, on za gunđa i privuče me sebi i spusti ruke na moja bedra, zatim polagano i s puno ljubavi vraća prstima svoje sjeme nazad u mene dok me okreće i namješta se iza mene u poloţaj kašike. Svojim nosem mi vrati kosu unazad, priljubljujući mi se uz vrat dok mi radi sve te lavlje stvari, mazi me, liţe i voli i šapće da sam njegova. I ja zatvorim svoje oči kada on stegne moj stomak i kao da nekad zaboravimo da Rejser više nije unutra, prekrijem njegovu ruku svojom i klimnem kada mi on promrmlja u uho, “Moja.” 360

U noći, Rejser se ne budi da bi jeo i ja se iznenada budim i trznem preplašeno, samo da bi našla Rejsera kako čvrsto spava u rukama svoga oca. Remington ga drţi kao što drţi mene, čvrsto, ali njeţno. Rejser pravi male vjeveričje zvukove dok diše, a kosica mu je tamna kao kod njegovog tate, ali koţa mu je ruţičasta i njeţna, dok je tatina velika i čvrsta, odjednom ja tiho zaplačem zbog sreće koju osjećam. Srce je prazan mišić otkucat će milion puta tokom našeg ţivota. Veličine je šake, ima četiri šupljine, dvije pretkomore i dvije komore. Koristim ga kao što koristim dušu, svoje tijelo i svoje kosti, moja vlakna, moje nerve, da voli svakim dijelom i svakim molekulom koji imam. Ono pumpa ţivot u mene, tako da mogu da dam svoju ljubav ovom jednom čovjeku i ovom malom dječaku kojeg mi je on dao. Ja sam zaljubljena i nikad više neću biti ista zbog ove ljubavi, zbog ovog čovjeka i zbog ove naše male porodice. Prije sam sanjala medalje i takmičenja, a sada sanjam o plavookom dječaku, koji će izrasti u muškarca i o svom plavookom borcu, koji je jednog dana promijenio moj ţivot kada je spustio svoje usne na moje. *** Za njega. Dragi Remingtone, Tek sam završila koledţ kada sam došla da gledam tvoju borbu i ti si me transformirao u ţenu. Napravio si od mene suprugu. I napravio si od mene majku. I napravio si mene i svaki dan me praviš najsrećnijom ţenom na svijetu. Provest ću 361

ostatak svog ţivota voleći tebe. I našu djecu. I trčeći sa tobom, jedući sa tobom, dozvoljavat ću ti da me zgrabiš, baciš u zrak i da me poliţeš. Bit ću tvoj prijatelj, tvoja ljubavnica, tvoja medicinska sestra, tvoj partner u vjeţbanju, tvoja ljubav, tvoja ţena i lavica koja se bori pored tvoje strane. Uvijek, ali uvijek ću biti tvoj broj jedan fan. Hvala ti, Remingtone, moja ljubavi, što me inspirišeš svaki dan sa svojom njeţnošću i svojom energijom. Hvala ti što si otac kakvog sam priţeljkivala za svoju djecu. Hvala ti što si mi dao malog borca. Ţelim da znaš da ću srećno raditi sa tobom, da uskoro poţelimo dobrodošlicu našoj Iris. Volim te i zaljubljena sam u tebe, uvijek i zauvijek, sada i svake sekunde između. Crn i plav, svaki tvoj inč, tvoje veličanstvo, je moje. I ja ću da te čuvam i njegujem, zauvijek. Tvoja Bruk.

NAŠ SVET KNJIGA 362