Sv. Franjo - prijatelj "Božjih" stvorova stvorova... ...
Franjevac blaženi Toma Čelanski prvi je vjerni svjedok dijela i rije či Svetog Franje iz Asiza. Iz njegovog svjedočanstva preuzimamo kakvo je bilo
vladanje i druženje Svetog Franje sa svim Božjim stvorovima. Ovdje navodimo najviše životopisca koji daje najviše zgoda u svoja tri dijela.
SVETI FRANJO PRIJATELJE PTICA
Propovijeda pticama
'Dok su se mnogi pridruživali braći, blaženi otac Franjo je putovao Spoletskom dolinom. Kad je stigao do nekog mjesta nedaleko od Mevanija, gdje
se skupilo veliko mnoštvo svakovrsnih ptica: golubova, malih vrana, čavki itd. Blaženi sluga Božji Franjo, jer je bio čovjek velike gorljivosti, veoma je volio također i niže nerazumne stvorove i u njima
uživao. Kad ih je, dakle, opazio žustro je otr čao k njima, ostavivši pratioce na putu. Pošto im se sasvim približio i vidio da ga čekaju, na uobičajen ih je način pozdravio. Silno se za čudio što se ptice nisu dale u bijeg, kako obično čine; izvanredno se obradovao i ponizno ih je zamolio da poslušaju rije č
Božju. Među ostalim što im je rekao dodao je i ovo: „Sestre moje ptice, mnogo morate hvaliti svoga Stvoritelja i uvijek ga ljubiti. Zaodjenuo Z aodjenuo vas je
perjem, dao vam krila za let i sve ostalo što vam je potrebno. Bog vas je među stvorovima učinio plemeni-tima i odredio da boravite u čistu zraku.
Premda ne sijete niti žanjete, ipak ip ak vas On, a da se ništa ne brinete, zaštićuje i upravlja.“ Ptice su na to na neobičan način, prema svojoj naravi bile odu-ševljene: počele su protezati vratove,
širiti krila, otvarati usta i motrile ga. A on je prolazio
između njih i vraćao se natrag, svojom im je haljinom doticao glave i tjelesa. Napokon ih je blagoslovio, načinivši nad njima znak križa i dopustio da odlete.' ( I, 58)
Sveti Franjo propovijeda pticama
Slika Giotta u bazilici Sv. Franje u Asizu
Stišava lastavice
'Kad je blaženi otac Franjo jednog dana stigao u mjesto Alviano propovijedati rije č Božju, upeo se na poviše mjesto da bi ga svi mogli vidjeti. Najprije je zatražio da svi ušute. Svi su šutjeli i s poštovanjem stajali. A mnogobrojne su lastavice cvrkutale i halabu čile gradeći gnijezda na onome mjestu. One su tako cvrku-tale , da ljudi nisu mogli čuti
blaženoga Franju, te on progovori pticama:
„Sestre moje lastavice, već je vrijeme da ja govorim, jer ste vi do sada kazale mnogo toga. Poslušajte riječ Gospodnju, zašutite i budite mirne
dok se ne dovrši riječ Božja!“ A ptičice su, na čuđenje i divljenje sviju koji su
se ondje nalazili, smjesta zašutjele i nisu se maknule s onoga mjesta dok Franjo nije dovršio propovijed. Videći taj znak, ljude se tome izvanredno divili i govorili: „Ovaj čovjek je zaista Svetac, prijatelj
Svevišnjega!“
(I,59)
Oslobađa ptičicu
'Blaženi Franjo vozeći se preko Rijetskoga jezera prema samotištu Greccio, sjedio je u čamcu. Jedan ribar mu je poklonio neku rije čnu pticu da se s njom
zabavlja u Gospodinu. Blaženi j otac radosno uzeo pticu, a zatim je otvorio ruku i blago je potaknuo da
slobodno odleti. A kad nije htjela oti ći, nego se u njegovim rukama stisla kao u gnjezdašcu, Svetac se uzdignuta pogleda predao molitvi. I kad je nakon
duga vremena odnekle došao k sebi, umiljato je naložio pričici da se bez straha povrati u prijašnju slobodu. Zadobiviši dopuštenje s blagoslovom, izražava-jući radost jednim pokretom tijela, odletjela je.
( II,167)
Sa sokolom u prijateljstvu
'Kad je blaženi Franjo, u želji da na uobičajen način izbjegne poglede i razgovore s
ljudima boravio u jednom samostištu, po velikom se savezu prijateljstva povezao sa sokolom koji je na tome mjestu imao svoje gnijezdo. Sokol je naime uvijek u noćno doba svojim pjevom i glasanjem označavao sat u koji je Svetac obi čavao ustajati na
Božanske hvale. To je Svecu Božjem jako godilo što tolikom brižljivošću od njega odgoni svaku tromost.
Ali kad je Svetac nekom boleš ću bio većma pritisnut nego obično, sokol ga je štedio pa nije tako točno označavao bdijenja. I kao da ga je Bog poučio, istom bi u praskozorje u zvono svoga glasa lakim udarcem pokucao. – Kakvo čudo, kako su iz-
vanrednog ljubitelja Božjeg poštivali i ostali stvorovi.'
( II, 168)
Oslobađa dvije grlice
Jednog dana Sveti Franjo sretne mladi ća s kavezom u ruci. Reče mladiću:
„Dvije grlice u kavezu... sirotice!“ Mladić se branio: „Nosim ih na sajam. Treba mi
novaca...“
„Ne znaš li da ih čeka jadan svršetak? Zaklat će ih... Čuj, daj ih meni, evo ti plašt u zamjenu.“ Mladić se sažali: „Ne..poklanjam ih.“
Radostan Franjo primi grlice u ruku:
„Sestre grlice, drugi se put ne dajte uhvatiti!“ Franjin pratilac primijeti: „Zašto ih ne bismo ponijeli sa sobom?“
Sveti Franjo pristane:
„Da, u Porciunkulu, ali da žive u slobodi, kao što ih je Bog stvorio.“ (Cvjetići Sv. Franje, XXII)
U klaustru Porciunkule se nalazi kip Sv. Franje. U Franjinim rukama su grlice savile gnijezdo te svake godine iznova imaju tu male grlice kao zahvalnost svom dobročinitelju.
Fazana naziva bratom
'Neki je plemić is sijenskog kraja blaženom Franji, dok je bolovao, poslao fazana. Kad ga je radostan primio, a u takvim se slučajevima nije običavao veseliti iz želje za jelom nego iz ljubavi prema Stvoritelju, rekao je fazanu:
„Neka je hvaljen naš Stvoritelj, brate fazane!“ – a zatim je kazao braći:
„Načinimo pokus da vidimo hoće li brat fazan htjeti boraviti s nama ili će otići na samotna mjesta koja mu većma odgovaraju.“
Na svečev ga je nalog jedan brat odnio daleko i ostavio u vinogradu. Fazan se odmah brzim koracima povratio k očevoj ćeliji. Svetac je ponovno
naredio da se još dalje odnese, ali se on još brže povratio k vratima ćelije i kao silom se uvukao pod tunike braće koja bijahu na vratima. Zato je Svetac
naredio da ga brižno hrane. Zagrli ga je i tepao mu umiljatim riječima.'
(II,170)
Ševe dao braći za uzor
U ševi je Sveti Franjo gledao oslikana malog brata. Govorio je:
„Sestrica ševa ima kapuljaču i sivu halju kao i mala braća. Od nje neka u če da ne oblače lagodna i šarena odjela, već skromna i ponizna.“
Posljednji cvrkut ševa
'Ševe, ptice što vole podnevno svjetlo, a zaziru od tamna sumraka, one su ve čeri, kada je
Sveti Franjo sa svijeta prešao Kristu, pošto se već spustio suton skore noći, doletjele na ku ćni krov, a zatim su dugo kružile u zraku cvrkutajući. Ne znamo da li su svojim na činom pjevanja izražavale radost ili žalost. Plačljivo su klicale i kli čući su plakale, bilo da su oplakiva-le osiromašenje sinova, bilo da su tako pokazivale očevo približavanje vječnoj Slavi. Gradski noćobdije, koji su na uobičajeni način čuvali mjesto,
zadivljeni pozvaše i druge da se dive.' ( III,32)
SVETI FRANJO OSLOBAĐA RIBU
'Blaženi Franjo s jednakom se ljubavlju odnosio j prema ribama. Kad bi mu se pružila prilika, on bi ih ulovljene bacio u vodu. Pri tome bi im naredio neka paze da ih ponovno ne ulove.
- Kad je jednom sjedio u lađici pokraj pristaništa na Rijetskom jezeru, neki je ribar ulovio i Franji darovao veliku ribu koja se pu čki zove „tinka“. On je ribu radosno i ljubazno primio i odmah ju je nazva sestrom. Stavio ju je u vodu pokraj la đice i počeo pobožno blagoslivljati Ime Gospodnje. I tako je spomenuta riba, dok se je Franjo molio, ostala pokraj lađice igrajući se u vodi. I nije se udaljila od onoga mjesta, gdje ju je stavio dok joj Svetac nakon svoje molitve nije dopustio da se udalji. – Tako je
slavni otac Franjo hodio putem poslušnosti i priglio jaram savršene podložnosti pa je zato pred Bogom stekao veliku mo ć te su mu se pokoravale životinje.' ( I,61)
SVETI FRANJO pjeva sa Cvr čkom
'Pokraj ćelije Sveca Božjega u Porcijunkuli je cvr čak, jedeći na grani smokve, često uobičajenom milinom cvr čao. Blaženi je otac gdjekada ispružio ruku i ljupko ga pozvao govoreći:
„Brate cvr čku, dođi k meni!“ A on bi, kao da je razuman, odmah sišao na njegovu ruku. Svetac mu je rekao:
„ Pjevaj, brate moj cvr čku, i Gospodina, svoga Stvoritelja, zanosno hvali!“
Cvr čak je bez oklijevanja poslušao i po čeo pjevati. I tako dugo ne bi prestao pjevati, dok čovjek
Božji ne bi u njegovo pjevanje umiješao svoje pohvale Bogu i dok mu ne bi naredio da odleti na svoje uobičajeno mjesto. Ondje bi kroz osam dana ostao kao privezan. A Svetac, kad je silazio iz ćelije, uvijek ga je rukama pogladio i naredio da pjeva. Cvr čak se navikao uvijek slušati njegove naredbe. I Svetac reče svojim drugovima:
„Podajmo već dopust našem bratu cvr čku, koji nas je do sada dosta razveseljavao svojim
pohvalnim pjesmama, da se zbog toga ne bi naše tijelo isprazno di čilo.“ I cvr čak je odmah, dobivši dopuštenje, otišao i nije se više ondje pokazivao.' ( II,171)
SVETI FRANJO PRIJATELJ ŽIVOTINJA
Posebno volio jaganjce
'Siromašni Franjo bio je bogat duhom ljubavi, imao je samilosno srce ali ne samo za ljude koji su trpjeli nevolju nego i za nijeme i divlje životinje, gmazove,
ptice te ostale žive i nežive stvorove. No, među mnogovrsnim životinjama posebnom je ljubavlju i naklonošću srca volio
jaganjce, i to zbog toga što se u Svetom Pismu poniznost Gospodina Našega Isusa Krista češće prispodobljuje s jaganjcem i s njim se vrlo zgodno poistovjećuje. Tako je i sve ono, osobito u čemu bi se moglo otkriti neka alegorijska sli čnost sa Sinom
Božjim, srdačno grlio i radije gledao.
Kad je nekom zgodom putovao iz Ankone kroz Markiju i kad je u tom gradu propovijedao rije č Božju te s gospodinom Pavlom kojega je učinio ministrom svekolike braće iste Provincije krenuo putem prema
Osimu, u polju se namjerio na pastira, koji je na paši čuvao stado koza i jaraca. Me đu mnoštvom koza i
jaraca bijaše jedna ovčica koja je krotko hodila i mirno pasla.
Ugledavši je Franjo stade i, iznutra ganut bolom srca, uzdahnu te reče bratu koji ga je pratio:
„Ne vidiš li ovu ovcu koja tako krotko ide među kozama i jarcima? Tako je, velim ti, Gospodin Naš Isus Krist blčasgo i ponizno hodio među farizejima i svećenič-kim prvacima. Zato te, sinko, Njemu za
ljubav molim da sa mnom budeš samilostan prema ovčici pa da je kupimo i izvedemo izme đu tih koza i
jaraca!“
Brat Pavao se divio njegovoj boli te je i sam počeo s njim suosje ćati. Kako nisu imali ništa osim haljina u koje su bili obu čeni, zabrinuli su se kako će
platiti ovcu. Uto se tu našao neki trgovac koji im je dao željenu svotu. A oni uzeše ovcu i zahvališe Bogu.
Tako stigoše u Osimo i pođoše gradskom biskupu koji ih je primio s velikim poštovanjem. Ipak se gospodin biskup čudio zbog ovce što ju je čovjek Božji vodio, a i zbog osjećaja što ga je pokazivao
prema njoj. Ali kad je sluga Kristov ispripovjedio dugu povijest o ovci, biskup se skrušio zbog čistoće čovjeka
Božjeg
Kad je Svetac slijede ći dan izišao iz grada, razmišljao je što da počne s ovcom. Po savjetu svoga sudruga i brata ostavi je na čuvanje
samostanu službenica Kristovih kod Svetog Severina...'
( I,77-78)
Ovca klecala na Podizanje
'Nekom je zgodom kod Svete Marije od Anđela netko čovjeku Božjemu poklonio ovcu. Iz
ljubavi prema nedužnosti i jednostavnosti, a ovca posjeduje to po svojoj naravi, pri-mio ju je sa zahvalnošću.
Bogoljubni je čovjek poticao ovčicu da slavi Gospodina i da ne dosađuje braći. Ovca je, kao da shvaća pobožnost čovjeka Božjega, njegovu
opomenu brižno obdržavala. Dok je, naime slušala kako braća u koru pjevaju, i ona je, ulaze ći u crkvu, bez ičijeg poticaja pokelknula, a pred oltarom bi Djevice, Jaganjčeve Majke, zablejala, kao da ju je
željela pozdraviti.
Osim toga je, kad bi se podizalo Presveto Tijelo Kristovo unutar Misnog Slavlja, klecala na koljena kao da je htjela nepobožne prekoriti, a Kristu odane pozvati na čašćenje Sakramenta.'
(Ovu zgodu je zapisao Sveti Bonaventura VIII,7)
Oslobađa zeca
'Kad je blaženi otac Franjo neko vrijeme boravio kod gradine Greccio, jedan je ze čić upao u zamku. Neki od braće ga je živa donio. Kad ga je vidio blaženi čovjek, ganut samilošću rekao mu je:
„Brate zečiću, dođi k meni. Zašto si dopustio da budeš tako prevaren?“ Brat koji ga je držao, odmah ga je pustio, a on pritr čao Svecu kao u najsigurnije uto čište. Nitko ga nije držao i on se u njegovu krilu smirio. Kad je tako malo otpočinuo, sveti otac ga je maj činskom nježnošću pomilovao i pustio da se slobodan vrati u
šumu. I pošto ga je nekoliko puta stavio na zemlju, zečić bi se svaki puta vratio nanovo vratio u sve čevo krilo. Zato je Svetac dao da ga bra ća odnesu u
obližnju šumu.' ( I,60)
Pripitomio vuka
. Žitelji su Gubbia i okolice živjeli u velikom strahu. Krvožedan vuk je dan za danom vršio pokolj. Munjevitom brzinom oderao bi janje ili kozli ća
pa se izgubio u guštiku šuma. Kad su mještani podigli hajku, vuk se sakrije, i vješti su lovci su ga se bojali.
U Gubbio je stigao iz Asiza sluga Božji Brat Franjo. Rekli su mu kako im vuk u ništava stada i boje se za svoje živote. Sveti Franjo im obeća: „Smirite se i nemojte se bojati! Po ći ću u potragu za vukom. Povest ću ga ovamo na trg. Uzdam se u Boga. On će mi pomoći.“
Tako brat Franjo izađe iz gradića zvana Gubbio u potragu za vukom. Raspitivao se kod seljaka. Napokon ga izdaleka opazi. A i vuk primijeti njega pa otvorene gubice pojuri prema njemu...
„Brate vuče, dođi, dođi k meni... Hajde budi dobar. Tako! Sjedni ovdje, moram s tobom porazgovoriti!
Brate vuče, ljudi se tuže na tebe. Klao si... Ali
znam da ti nisi zao. Glad te prisilila. Želim , dakle, da s tobom sklopim ugovor...
Ti više nećeš počinjati zlo, a Gubbio će te, svaki dan snabdijevati hranom. Obe ćajem ti u ime svih
stanovnika.“ Vuk zatvori oči i spusti njušku.
„Pođi sa mnom. Ne boj se! Idemo u Gubbio potvrditi ovaj ugovor u Ime Božje.“ S visokih prozora Gubbia opazili su neobični
prizor, i vijest je prošla gradom. „Da, Franjo je s vukom koji se prometnuo u krotko janje. Vidio sam ih svojim očima!“
Svi se str če na glavni trg da izbliza vide vuka. Brat Franjo im se obrati:
Braćo moja, vuk mi je zadao vjeru da neće više nikome činiti zla ako se vi pobrinete za potrebnu mu hranu. Prihvaćate li?“
Čuo se odgovor:
„Da, da prihvaćamo. Mi ćemo ga hraniti!“ Tada Sveti Franjo reče:
„A ti, brate vuče, obećaješ li da ćeš održati ovaj mirovni ugovor?
Pokaži kakogod umiješ da svi mogu razumjeti kako želiš održati obećanje.“ Tada vuk podigne šapu te je stavi u Franjinu ruku, dajući tako znak da mu se može vjerovati.
Otada je vuk živio unutar gubijskih zidina. Divlja zvijer se sa svima sprijateljila. Čak su je i djeca milovala kao psića. U bratu vuku žitelji se Gubbija sjećaju Svetog Franje. ( Ovu zgodu smo preuzeli od „Cvjetića Svetog Franje, poglavlje 21.)
