Moja sudbina Annabella Bodley
Glorij@
Glorij@
Prvo poglavlje U Mandanu, gradu u North Dakoti, nikad se nisu dešavale neke velike stvari, nije bilo nekih posebnih događanja koji bi uzbudili njegove stanovnike, ali onima koji su u njemu živjeli, ipak nikad nikad nije bilo dosadno. Bio je to, kako bi mnogi znali govoriti, pa čak i oni koji bi u nj tek slučajno došli, grad po mjeri ljudi, pa i onih mladih. Teško je bilo reći kad je život u njemu bio zanimljiviji, kad je bilo veselije i bučnije - da li ljeti kad bi se mladost razmilila po parkovima, ili zimi kad bi ulice bile zakrčene snijegom kojeg često ni dobro organizirana služba čišćenja nije mogla "dovesti u red" - na radost, pak, onih najmlađih. Bilo je još nešto znakovito u njemu. Iako za američke pojmove i nije bio neki velegrad, ipak je imao sve ono što je potrebno da bi se njegovi stanovnici, pa i oni mlađi, rijetko odlučivali da ga napuste. Kako su u gradu radile i mnoge tvornice, od onih koje su se bavile preradom drveta do onih prehrambenih, tako je i mogućnost zapošljavanja bila veća, a i kao malo gdje drugdje, poduzetništvo je uzimalo sve većeg maha. Iako je i u njemu bilo bogatih, pa i onih koji se tako nisu mogli nazvati, ipak nije bilo one razlike, kad je bilo u pitanju druženje, kao što bi se to moglo mogl o očekivati, i kako se to negdje drugdje osjećalo. Možda se tek moglo govoriti o nekom grupiranju koje je bilo više interesno interesno nego što je bilo vezano uz neku materijalnu stranu. Istina, bilo je i onih koji bi odlazili iz njega, najčešće zbog školovanja i usavršavanja kojeg nije bilo moguće obaviti tu, ali i ti su uvijek ostali vezani uz grad, i uvijek su se u nj vraćali ako nikako drugačije nisu mogli, to bi činili ili uza blagdane ili uz godišnje odmore. No, ono što je malo tko propuštao - bio je dolazak ovamo i odlazak na skijanje, jer, kako bi se znalo čuti, nigdje snijega nije bilo više, a i nigdje nije bio čišći nego u planinama udaljenim tek nekoliko desetina kilometara iznad grada.
Glorij@
Iako se nijedan praznik ovdje nije propuštao da se ne proslavi, naročito Nova godina ili Božić, pravo veselje nastalo bi tek poslije tih blagdana kad je mladež u grupama odlazila na skijališta i uživala kako to samo ona zna. No, ove godine siječanj je ipak navješćivao obilatiji snijeg, skijališta su već odavno bila otvorena, ali ono što je posebno budilo znatiželju kod stanovnika, stanovnika, bilo je otvorenje novog hotela. Čelnici grada imali su u tome neku svoju posebnu računicu. Računali su na turiste čiji bi boravak ovdje privukao i one koji inače ovamo ne bi nikad kročili nogom jer Mandan niti je dosad bio razvikan niti je takvim gostima imao što pružiti osim "čuda prirode" što nije baš bilo takvim ljudima dovoljno. Ljudi koji su se brinuli o razvoju ovoga kraja, mislili su dugoročnije znali su što turizam danas znači i kako se, ako se pametno u nj ulaže, može od njega živjeti. I baš otvorenje toga hotela bio je događaj koji je zagolicao mnoge u gradu, a posebno one koji su i inače voljeli biti na "izvoru zbivanja". Mnogi su željeli biti ondje, iako se znalo da je to nemoguće, no oni agresivniji grebli su se na razne načine kako bi ipak uspjeli dobiti pozivnicu za otvorenje. Najuporniji u tome, ali i najdosadniji, bio je Daniel. Taj je pošto-poto htio vidjeti na "licu mjesta" što će se taj dan događati ondje, ali ne zato što bi to njemu osobno nešto značilo, nego zato što je bio znatiželjan da vidi što jedan običan smrtnik, kako je sebe nazivao, ako je uporan, može postići. Daniel je bio sociolog, i njega je zanimalo ono što druge uopće nije može li netko snagom volje, želje, i upornosti postići ono što se naoko čini nemogućim, ali i ono ne manje važno - kako će se ponašati ljudi koje je dobro znao kad se nađu odjednom u nekom drugom okruženju. To ga je i ponukalo da se počne razmišljati kako da se domogne karte, i tad se sjetio Alicije, jedne od šefica u tom hotelu. h otelu. Činilo mu se najzgodnijim da je dočeka kad se bude na večer vraćala s posla. I zaista je to i učinio.
Glorij@
Alicia Fenwick je na poslu ostajala do kasno i ne razmišljajući koliko radi samo da do otvorenja sve bude dovedeno do savršenstva. Bila je i umorna i zamišljena pa se trgnula i preplašila kad joj je Daniel preprečio put. - Ma ti se definitivno lud! - uzviknula je preplašeno kad ga je ugledala. - Dosad sam mislila da ljudi govore, kad si ti u pitanju, gluposti, a sad vidim da imaju pravo. Toliko si me preplašio da dobro da me nije pogodio infarkt. - Oprosti - rekao je pokunjeno. - Što hoćeš? - Kakve su ti veze u hotelu? - bio je izravan jer se bojao da ona jednostavno ne ode. - Ovisi što te zanima? - sad se i ona malo smirila, jer joj je Daniel inače bio drag. - Moram ući na dan otvorenja onamo. - Zašto? - Ma, kako zašto? - Da, zašto? - Znaš li ti što mene zanima? - Ne. - Pa, ja sam ponajprije sociolog. Želim vidjeti kako i kod nas počinje raslojavanje, ono čega dosad nije bilo. Jer, ma tko što rekao, ali turizam će u naš grad donijeti nešto što mi se ne sviđa. - Mislim da griješiš. Ne možemo ni mi, a ti bi to trebao znati bolje od ikoga, biti izvan društvenih događanja. Ne možemo ostati izolirani od svijeta i od onoga čemu društvo danas ide. - Znam ja to, ali mene zanima još nešto. - Reci. - Po kojem se kriteriju onamo ljudi pozivaju? Jer, to je tek početak. - Pa, nisam o tome razmišljala, ali, vjerojatno, neki kriteriji pošto je. - A tko ih je odredio? - I to bi morao znati bolje od drugih, jer, i to je, barem se meni tako čini, predmet tvoga zanimanja i proučavanja. proučavanja. - A tebe to ne zanima? - Pa, ja sam u drugom filmu. - Kojem?
Glorij@
- Ja želim da se taj hotel otvori kako je planirano, da sve uspije, a sve drugo je manje važno. A kako i sam znaš, on će nam donijeti do nijeti i korist. - Kakvu? - Pa, da ništa drugo ne bude već otvorenje pedesetak pedesetak radnih mjesta i to je mnogo. - Alicia, tko su financijeri toga projekta? - prešutio je ovaj podatak koji je izrekla. - Najveći je općina, a drugo su pojedinci To je, možda, i odgovor na tvoje pitanje. - Znaš li, koliko je pozivnica predviđeno za mještane? I hoće li ih uopće biti? - Vjerojatno hoće, ali nisam se uopće zanimala za koga. - Možeš li mi učiniti uslugu? - Koju? - Nabaviti mi ulaznicu? ul aznicu? - Ne znam, ali, kad ti je toliko stalo, po kušat ću. - Ako ne bude nikako drugačije moguće, mogu nešto tu večer i raditi. - Oh, ako je doista tako, mislim da neće biti problema. U takvim prigodama nikad dosta radne snage. - Dobro, ali nemoj prestatati raditi na tome da se onamo uvučem i na neki drugi način. Ovo drugo neka bude u krajnjoj nuždi. Neću ti to zaboraviti. - Ma, o čemu ti to? Ako te toliko zanima, sve ću učiniti da budeš ondje, iako ne znam... - Jednom ćeš me shvatiti. - Ma, ne moj se ljutiti... Ja cijenim svaki posao, ali zašto si ti odabrao taj koji radiš, ipak mi nije jasno. Jer, nisam sigurna da ćeš njime, kako si uvijek govorio, baš promijeniti svijet. - Nije vrijeme da ti sad o tome razglabam, ali ako ne budemo radili na tome da ga i promjenimo, mogli bismo se naći kad-tad u čudu. I ovo otvorenje hotela, ovog tipa, kazuje da su ne neka druga vremena približila i k nama i da će Mandan još kratko vrijeme biti ono što je bio dosad. - Zašto te to toliko zabrinjava? - Ima stotine razloga za to, ali, kako sam ti rekao, neću večeras o tome. Uostalom, drugi tjedan bit će tribina o razvojnom planu grada i o tome kakav
Glorij@
nas život u tako jednom novom gradu čeka. čeka. Dođi i ti da čuješ jer mislim da ćeš tek tad shvatiti o čemu govorim. - Ma, ti me obično zbuniš iako nje da baš ne stojim na zemlji. Ti zamutiš sve one moje misli za koje mislim da su prave. - Oh, lako zato što zamutim tvoje, kad se i sam zbunjujem. - Pa, ako je tako, počet ću si umišljati da odjednom počinješ cijeniti i moje mišljenje. - Uvijek sam cijenio, samo ti mene, izgleda, nisi ozbiljno shvaćala. No, sad dosta priče. Odvest ću te doma. Zaslužila si to. Ušla mu je u auto bez riječi, jer, ma što tko rekao, ali ipak on, možda, ima pravo. Odjednom se i sama upitala hoće li otvorenje toga hotela doista promijeniti život njihovog grada. Čak kad bi on i donio silnu materijalnu korist kako su stučnjaci predviđali, neće li im oduzeti ono što su svi tako voljeli i što ih je zadržavalo u gradu - osjećaj da samo oni pripadaju ovamo i da im nigdje ne će biti ljepše.
*** Bob Croner je bio toliko umoran da mu je bilo dosta svega. Taj posao koji je radio - šefa jedne od najjačih banaka u Americi - City banke - ne samo da ga je fizički umarao, nego je bio toliko stresan da mu se činilo da neće ovako dugo moći. Kad se neki dan vraćao s novogodišnje proslave, toliko mu je bilo teško da je vjerovao je da sutra uopće moći ustati. Glava mu je pucala, boljele su ga čak i oči, i kad se potužio svom kolegi liječniku, ovaj je tek odmahnuo rukom na upit što da radi. Bio je čak zbog toga na nj i ljut, ali kako je osjećao da više tako ne može, ipak ga je upitao po drugi put: - Što da radim? Ne mogu više ovako. - Ne znam što da ti više kažem.
Glorij@
- Reci, jer sam osjećam da ovako više ne mogu funkcionirati.. - Dosta si i izdržao. Mislim da si sam sebi toliki neprijatelj da me to počelo i zabrinjavati. Jedino što bi trebao, za početak, jest odmoriti se, naspavati naspavati se, a dalje ćemo vidjeti. - Ti znaš da bih, kad bih to i mogao, morao otići nekamo gdje me nitko ne pozna, a, bome, i gdje ja nikoga ne znam, jer dosta mi je druženja poslije radnog vremena koja me još više iscrpljuju. - Pa, nemoj mi reći da ni u jednom kutku Amerike nema mjesta gdje bi se mogao opustiti, odmoriti i biti izvan kolotečine života kojeg si dosad vodio. - Kamo da idem? Ja više i ne znam kako do tih mjesta doći jer postao sam na rob i posla i ovakvog života. - Ako baš to tako želiš, pobrinut ću se da ti nađem idealno mjesto za odmor. Samo...? - Znam na koga misliš, ali mislim da Edna ne bi u tom slučaju išla sa mnom. - Ali, zašto? - Ona voli ono što mene opterećuju, ona se raduje onome što meni ide na živce, nju uveseljava ono što mene dovodi do ludila... - Bob, jesi li svjestan toga što si sad s ad izrekao? - Jesam, ali zašto si ti tako začuđen? - Još pitaš? - Baš tako. - Pa, ja sam mislio da ste vi pred ženidbom? - Kakve to ima veze? - Netko je od nad dvojice lud. Govoriš o totalnom nerazumijevanju između vas dvoje. I meni se čini da je to baš tako kako si to i izrekao, ali kad ste toliko različiti, kako ćete uopće moći živjeti zajedno? zajedno? - Nikako. - Pa što te onda još veže uz Ednu? - Ne znam, iako ne mogu reći da mi nije i draga. - Nedovoljno za brak. - Opet ću reći nešto što me baš ne resi kako čovjeka jer ni to nije normalo, ali ja nisam imao vremena misliti ni na brak zbog posla koji radim. Edna je meni dobro došla. Jer, kad god bih se vraćao s puta, ona je bila tu. Ona
Glorij@
me čekala, iako ne kao Penelopa, i na neki način i ispunjavala život, barem onaj njegov dio koji se nije odnosio na posao. - Činio si mi se dosad korektnim čovjekom - rekao je Dennis. - Kako to misliš? Zašto sad više nisam? - Ne znam što da ti kažem da te ne bih uvrijedio. Jer, ovo što si sad izrekao, možda te najbolje karakterizira. Ne možeš u jednom dijelu svoga života biti korektan, a na drugi gledati tako kako gledaš. - O čemu ti sad? - O tvom odnosu prema toj curi. - Možda to što sam izrekao zvuči loše, ali nikad Edni nisam obećavao, kako ti to misliš, brak. - Nego? - Pa, od prvog dana znam što radim, kako još mnogo moram učiniti da se vinem onamo kamo želim. Ona je to prihvaćala, meni se činilo i shvaćala i to je bilo, najvjerojatnije i razlogom što smo još zajedno. Ali, možda je tu nešto što ti i ne znaš. - Što? - Jaje nisam priječio da živi i ona onako kako želi. - Kako to misliš? - Pa, ona je izlazila kamo je željela, kad je željela i s kirnje željela. Nikad, baš nikad, nisam joj pravio nikakve scene zbog toga. A to što je ja ili nisam mogao ili nisam želio iz tko zna kojih razloga slijediti, i to je u našem odnosu postalo normalno. Kao što će biti normalno kad joj kažem da se moram ići nekamo odmoriti jer ovako više ne mogu. - Nisam znao da tako stvari medu vama što je - rekao je iznenađeni Dennis. - Ma zašto se ti toliko brineš za Ednu? Ti i ne znaš tko je ona. - Kako to misliš? - Pa držiš je u najmanju ruku mojom žrtvom, a ona to, vjeruj mi, uopće nije. Ona je pokraj mene imala sigurnu luku, ona je znala što smije, što može, ali još više što može očekiva o čekivati. ti. Jer, sad bih se i ja morao malo hvaliti. - Počni. - Nisam baš ni ja čovjek "za baciti". - Kako da to sad tumačim?
Glorij@
- Onako kako sam rekao. I ona je znala da ću jednom morati prestati s takvim životom, i ako bude uz mene, a očito joj je stalo da se uz mene skrasi, bit će tu. - A sve ovo vrijeme je bila uza te? - Bila je, ali lako joj je to bilo biti. Jer, ja sam toliko bio u poslu, da sam tako malo vremena imao za izlaske da je ona doista nauživala se, kako se ono kaže, života. Pa i ta proslava Nove godine, barem meni, bila je nešto prestrašno. - Zašto? - Bila je to čista majmunarija. Ljudi se smiju onome što uopće nije smiješno, bilo da bi taj smijeh održali, gnjavili jedni druge šalama i dosjetkama koje su sve prije nego smiješne... Možda je i dobro da sam bio s njima jer sam... - Što je sad? - Vidio sam ono pred čim sam dosad zatvarao oči. - A to je? - To nije društvo za mene. - A koje je? Ono bankarsko koje ni o čemu ne zna razgovarati nego o novcu, kojima je novac kraj i početak života? Umoran si, i sad uopće nisi u stanju donositi pravilne odluke, osim one koje si i sam svjestan - odlaska nekamo na odmor. I sad te neću pustiti ne miru dok mi ne obećaš da ćeš tako i učiniti. - Ma, ne brini. Sad znam da mi je to potrebno. Samo, ne znam kamo bi. - Čuo sam, sad mi je to palo na pamet, da se u Mandanu otvara neki dobar hotel. - A gdje je to uopće? - Pa, ne znam ni kako da ti objasnim, ali možda baš to što ne znaš, kazuje da nije niti razvikano i da bi ondje mogao naći to što tražiš - mir. - Kako si ti za nj saznao? - Ondje radi jedna moja rođakinja. Baš me neki dan zvala i pitala imam li nekog liječnika koji bi želio onamo doći raditi. - Bože, ako je to tako, možda bih doista mogao tamo. Ali, brzo će se i to razvikati, i onda - zbogom miru.
Glorij@
- Možda i hoće za koju godinu, ali tebe se to tada i neće ticati. Tebi odmor treba sad, a kasnije ćeš i sam odlučivati kamo ćeš. Konačno, svijet je postao jedno veliko selo. - Dobro, Dennis, saznaj pojedinosti o tome i evo me. Već sutra mogu krenuti, ali ipak bih volio vol io izbjeći samo otvorenje. - Konačno jedna dobra odluka. Samo ipak i pak razmisli bi li poveo.. po veo.. - Ne dolazi u obzir! Znam što hoću, ili još važnije što mi treba, i tako ću učiniti. Javi mi kad saznaš sve detalje, i eto me, uspio si me uvjeriti, ondje. - Ako tako bude, bit će to sjajno. - Kako to misliš? - Pa, uvijek postoji mogućnost da u zadnji čas odustaneš. odustaneš. - Ma, ne, ovaj put ne. Na rubu sam snaga, a znaš li koliko mi je tek godina? - Znam, i to me brine. - Godine, ili nešto drugo? - Brine me sad ih, barem ponašanjem, imaš daleko više nego ih doista imaš. To nije dobro, ponavljam to po stoti put, ali, možda će ti sad nešto od ovog razgovora doprijeti do ušiju. - Ne brini. Nisam ni ja baš tolika budala da bih činilo nešto ludo kad vidim da tako više ne ide. Konačno, nikad se nisam nis am ni osjećao ovako, ali nisam ovako ni reagirao. I sad dosta priče o meni. - Na koga da sad pređemo? - Pa, recimo, na tebe. - Zašto? - Treba li, možda, i tebi malo odmora? - Pa, ne bi bilo loše, samo ne sad. - A zašto ne? Nemoj da ja sad počnem ondje gdje si ti stao. Zamisli kako bi bilo sjajno kad bismo se nas dvojica ondje našli zajedno? Hajde razmisli. Ne moraš i reći odmah, ali pokušaj se i ti malo opustiti. Shvati da to činiš za svoga pacijenta kojem si potreban. Ako, jasno, drugačije, nemaš opravdanja opravdanja da se malo i sam opustiš. - Razmislit ću - rekao je Dennis, ali Bob je to shvatio kao pristanak.
Glorij@
Drugo poglavlje
Bob je jedino dvoumio da li da ipak ode o de na odmor isti dan kad se hotel otvori, ili da pričeka da se gužva stiša i da se ondje pojavi kao gost kojeg ama baš ništa ne zanima do skijanja. I u toj dvojbi prekinuo ga g a je Dennisov poziv. - Primaš li kompanjona za odlazak u Mandan? - Koga? - Pa, recimo, nekoga tko bi bio sličan meni? - Možda - rekao je sretan, ali i brzo nadodao - samo ako je sličan tebi, jasno u onom dijelu koji na tebi volim. - A kako bi taj morao izgledati? - Biti diskretan, diskretan, nenametljiv, znati se povući kad ja poživčanim. - Ima li takvog? - Pa, možda - rekao je da bi potom upitao, ozbiljno: - Reci, kako to da si se odlučio ipak ići? - Znaš, ono što sam tebi prigovarao, čini se da se isto tako moglo primijeniti i na mene. I, kako i sa mnom i sa Stellom ne ide baš u zadnje vrijeme najbolje, možda bi nam i ta razdvojenost, pa makar ona bila i desetak dana, pomogla. - Nisam znao... - Što? - Pa da ste i vas dvoje upali, kako se ono kaže, u krizu. - Pa, nisam ni ja bio siguran sve dok mi to jedan dan nije sama Stella rekla. - Misliš...? - Mislim da joj je dosta veze od koje ima tako malo. - Pa, kako si onda meni držao onu bukvicu? - Lako. - Ništa više ne razumijem. - Ja sam i sličnoj situaciji, samo što je Stella otvorenija, njoj je manje stalo do braka sa mnom nego je Edni s tobom. A osim toga, ne ljuti se, čini mi se da je ona čak i karakternija. Barem poslije onoga što si mi sam rekao. - Kako?
Glorij@
- Pa, ona mi je rekla ono što Edna tebi nikad ne bi. Sve dok misli da ima imalo nade za opstanak veze. - Ti si toliko mudriji do mene. - Ma ni govora! Ja sam samo realniji, a, možda, više oko sebe gledam, a i vidim što se zbiva od tebe. Ali, pustimo sad to. Pred nama je deset dana mira i odmora. A to nam je obojici i te kako potrebno. Nećemo na otvorenje jer želim da izbjegnemo gužvu. Doći ćemo onamo kad nikome više ne budemo bili zanimljivi. - A to je? - Pa meni se čini da je j e najbolje da dođemo u ponedjeljak. ponedjeljak. - Zašto? - Tad će svi već biti zasićeni onim što se dešavalo u subotu i nedjelju, a mnogi će već i otići. - Na sve misliš? - Pa, moram jer nemoj misliti da sam i ja lud za provodima, pogotovo ne u nekom provincijskom gradiću koji zasigurno ima svoje zakone kojima mi i nismo vični. - Tko zna? - Ma, hajde, molim te, samo bi nam još i to trebalo. - Što? - Da se obaziremo na njih i njihove običaje. No, stalno te hoću pitati tko je ta tvoja rođakinja? - Jedna draga cura koja je toliko u tom poslu, ali i u tom gradu, da joj se čudim. - Zašto? - Pa da je bila pametna, došla bi k meni, kako sam joj i predlagao. Ona je tako vrijedna da bi ovdje našla posao kakav poželi. - I zašto nije? - Kaže da smo mi u velikim gradovima samo brojevi koji su lišeni svega onoga što oni imaju. - A što to oni imaju? - Nemam pojma, ali možda shvatimo kad onamo dođemo. - A što ona o na radi?
Glorij@
- Pa rekao sam ti, ali ti me, po običaju, nisi uopće slušao jer tada nisi mislio onamo ni ići. Radi kao šefica u tom hotelu iako točno ne znam kojeg resora. - Zgodna? - Pa, kažu da jest, ali ja joj znam reći da je preozbiljna. - Zašto? - Pa, je li normalno da je netko u njezinoj dobi toliko u poslu, da mu pretpostavlja pretpostavlja i privatni život? - Koliko joj je godina? - Mislim dvadeset dvadeset i pet. - Onda doista nije - rekao je Bob, ali vidio je da je previše zašao i nečiji život pa jer prekinuo takav razgovor upitom: - Znači, u ponedjeljak ponedjeljak krećemo? - Pa, ako se ništa nepredviđeno ne desi, da. Samo jesi li ti sve sredio? - Na što misliš? - Pa, na to jesi li svojim šefovima rekao da te neće biti. - Jesam. - I? - Malo su ostali zatečeni. zatečeni. - Kako to tumačiš? - Svakako. - Ne razumijem. - Činilo mi se da je glavni pomislio da se igram. Jer, nije mogao vjerovati, barem barem prema onom kako se ponašao, da bih mogao mo gao i otići. - Čime da se igraš? - Pa, očito je bio na tragu onoga što sam mu jednom rekao. - Čega? - Da sam umoran i ako ne dobijem pomoć, da ću otići. Jer, čim sam spomenuo odmor, on je počeo priču o tome kako su donijeli odluku da mi nađu pomoć. - Ipak je svako zlo za neko dobro, i obratno - zaključio je Dennis. Dennis. - Izgleda. No, sad dosta priče. Idem još neke stvari posvršavati i onda ću s odmorom početi još ovdje. - Ne vjerujem, ali možda si se ipak opametio - rekao je Dennis i time su razgovor završili.
Glorij@
*** Alicia je bila jadna što nije uspjela s onim što je tako željela - dovesti tu večer jednog od najboljih zabavljača Amerike - Joea Davsona. Da mu se baš to sad moralo desiti, bila je doista zla kob - doživio je sudar kad je kretao na aerodrom. I kako nije znala što će, u zadnji je čas angažirala domaćeg glumca, i sad se samo pitala kako će sve to ispasti. Ovaj joj je čak u šali dobacio: - Sve ću ti za inat pokvariti. Jer, ljut sam. Ja sam bolji od ijednoga humorista u Americi. A, bio bih i tebi, da nisam... nisam... - Što da nisi? - Tvoj sugrađanin. Ali, neka. Neka se malo i ti ždereš - to mije najveća satisfakcija. No, kad je vidio da joj je neugodno, a do nje je držao kako malo tko, a i razumio je da je Joe trebao privući mnoge goste, opet ju je i on počeo tješiti: - Ma daj se smiri! Bit će sve u najboljem redu. Pa i ja ću se truditi. Znala je da hoće, ali ona je željela večeras da sve bude najbolje. Malo tko je od njih u tom poslu koliko je bila ona, malo se tko toliko to liko angažirao i oko najsitnijih detalja detalja kao što je to činila ona. Čak ju je i direktor, videći kako se muči, tješio da će sve biti i bolje no što se nada, ali njoj je sve to bila slaba utjeha. No, realna kakva je bila, prionula je onim zadacima za koje je vjerovala da mogu pomoći svemu tome, ako nešto drugo zakaže. I kad se približio čas otvorenja, imala je još toliko vremena da se ide preodjenuti. Čak nije stigla ni na frizuru, ali je zato dignula kosu u punđu pu nđu i kad je odjenula haljinu koju je imala pripremljenu za tu večer, nije da nije bila zadovoljna izgledom. Kad se spustila u predvorje hotela, osjetila osjetila je čudne poglede na sebi.
Glorij@
Bila je čak i malo zbunjena jer nije bila naviknula da je netko gleda tako pozorno kako su to sad mnogi činili. A bila je posebno iznenađena kad joj je direktor rekao: - Da se niste nasmiješili, ne bih vas ni prepoznao. - Kako da to tumačim? - Onako kako sam rekao. Izgledate prekrasno. - Ne osjećam se baš tako. - Pa, kako i biste kad ste radili kao marva zadnje vrijeme. Večeras vas želim vidjeti kako se zabavljate, - Oh! - uzviknula je, ali direktor uopće nije znao što to znači. I kad ju je htio upitati, ona se odmaknula od njega i krenula prema recepciji. Ostao je iznenađen jer on u tom času nije vidio što i ona - čovjeka koji im je prilazio. Tek kad mu se sasvim približio, pogledao ga je, ali, iako mu je bio strahovito poznat, ipak ga nije mogao nikamo smjestiti. smjestiti. Došljak je odmah uočio da se muči da sazna tko je, pa mu je pružio ruku i tek rekao: - Ja sam Charles Adgate. Direktoru je bilo strahovito neugodno što ga nije prepoznao, pa se uzvrpoljio, ali i odmah rekao: - Ispričavam se. - Zašto? - Pa, kako vas nisam prepoznao. - Molim vas ne budite dijete. Ja najbolje znam što ovo sve za vas znači, ali i po onom što se samo naoko vidi, čini mi se da ste na pravom putu koji vas vodi prema prosperitetu grada. Imate ono što drugi nemaju - prirodu sačuvanu kao malo koje mjesto u Americi. Ali, imate i još nešto - ljude koji su u stanju sve učiniti da uspijete. I to me veseli. Znam da ću i ja odsad biti vaš gost. - Nemate pojma što će nam to značiti. Ali, ne brinite. Znat ćemo sačuvati ono što vam treba - mir. - Znam. I to me raduje. Jer, ma gdje se pojavio, ma u kakvom svojstvu, uvijek mi se dešava isto. - Onda znači i nije loše što vas nisam prepoznao?
Glorij@
- Ma kakvi loše! lo še! Bože daj da me i drugi ne prepoznaju. Nego, nešto sam vas htio upitati? - Recite? - Tko je djevojka s kojom ste malo prije razgovarali? - Naša šefica, ili bolje reći naša "Kartica za sve". - Vidi se. - Na što mislite? - Pa ona svojim očima strelja sve naokolo. Ništa joj ne može promaknuti, ali sve to čini s toliko stila kao da je bila godinama na praksi u Plazi. - To kako ona to radi, ne može se nigdje naučiti. Jer ona to radi sa srcem. - Imate pravo - rekao je Adgate i usmjerio pogled prema Aliciji. Vjerovao je, da je za razliku od direktora, i ona njega prepoznala, ali kao da tome i nije davala neko posebno značenje. Ona je, očito, bila jedna od rijetkih koju on uopće nije zanimao. A i zašto bi. Ona je imala svoje zvanje, zvanje, nju ni on ni njegov posao nije interesirao, pa što bi mu davala neko veće značenje nego ostalim gostima. I ma kako bio normalan čovjek, kao da je odjednom i on osjetio "zov taštine" taštine" i pomislio kako bi se i njome trebalo pozabaviti. pozabaviti. Ta ga je pomisao začudila, ali ma kako je nastojao gurnuti u stranu, nije mu to baš uspijevalo. Iako je bio čvrsto odlučio da "predahne" od svih tih osvajanja, bilo da je to on činio, bilo da su osvajale njega, sad ga je opet neki crv počeo kopkati. Jer, sve njegove cure toliko su se razlikovale od ove da se pitao bi li uopće s njom uspio ma kako da se trudio. I kad je poslije primijetio kako se mnogi oko nje vrte, odlučio je nešto i sam poduzeti. Samo je vrebao priliku koja bi bila nenametljiva, a opet u kojoj ona ne bi mogla mogl a izmigoljiti. Nije se to desilo ni odmah, a još manje je bilo lako. Da su ga njegovi prijatelji vidjeli kako se mota oko nje, a i s koliko treme to čini, zasigurno bi mu se smijali, ali, to ga sad uopće nije mučilo. Sad je želio "ispitati svoje moći".
Glorij@
I više mu je pomogao slučaj nego njegov šarm. Ugledao ju je kako bespomoćno stoji s pladnjem u ruci koji joj je tutnuo jedan pomoćni konobar, očito, i ne znajući tko je ona. A ona, pak, na trenutak nije znala što bi s njim. Kako se ogledavala gdje ga može gdje odložiti, to joj je on priskočio, uzeo ga iz ruku, i samo rekao: - Pravo vam budi. Iznenađena tom njegovom reakcijom, nije znala što da na to kaže, osim bedastog upita: - Zašto? - Pa, nije teško nezamijetiti kako očima pratite sve što se ovdje zbiva, pa je, vjerojatno, i taj mladić zaključio da vam nedostaje još samo ovo što vam je gurnuo u ruke. Kad je to izrekao, uzeo joj je pladanj iz ruku i pozvao konobara kojeg je ugledao na dnu dvorane. Očito ovaj čovjek zna gospodariti svakom situacijom, zaključila je Alicia, i kako joj nikad nije bilo teško priznati kad bi tako nešto spoznala, tako je učinila i sad. - Snalažljivi ste. Hvala vam. - Mogu li dobiti drugi vid zahvale od vas? - upitao ju je gledajući je ravno u oči. No, opet je primijetio nešto što mu se dosad još nije desilo njegov prodoran pogled nije na nju ostavio onakav dojam kako se to inače dešavalo. No, zato je čuo nešto zbog čega se zasramio: - Vi, znači, sve što činite, kako se to kod nas kaže, činite jer nešto očekujete kao protuuslugu? - Pa, iako to tako izgleda, ipak nije tako. - Nego? - Ono što bih želio od vas, želio sam i prije nego sam učinio to što jesam. - A što to želite od mene? - Samo jedan ples. - Žao mi je, ali vam tu želju neću moći ispuniti. Večeras Večeras nikako. - Zašto?
Glorij@
- Mi smo ovdje da gostima učinimo boravak ugodnim, a ne da se zabavljamo. - Tko je to naredio? - Nitko. - Pa kako onda? - To je ono što mnogi koji dolaze ovamo ne razumiju. Ali, mi to od njih i ne tražimo. - Čudni ste. - Pretpostavljam da vama i jesmo. - Samo takvima kako što sam ja? - Ne bih vas željela uvrijediti, ali vama i vama sličnima. Charles je požalio što je uopće s ovom djevojkom stupio u ovakav razgovor jer je tek sad shvatio ono što mu se do malo prije činilo nemogućim - on nju uopće ne zanima. Ponajmanje kao muškarac. Da nije na mjestu na kojem je, da joj nije stalo da sve protekne onako kako treba, vjerojatno bi mu to rekla na jedan drugačiji, sigurno i oštriji način, ovako se suzdržavala najviše moguće. Da ne bi ispao i on kao netko tko se ne zna vladati, ali i da ne pokaže svoje prvotne namjere, malo se i on bahatije počeo ponašati, a kad im se približila još jedna zgodna cura, koja je očito došla svojoj šefici referirati što se zbiva u drugoj sali, on se naklonom oprostio od o d Alicije, ali nije zaboravio na kraju dodati: - Ja ovdje ostajem, barem sam tako planirao, još tjedan dana. - Znam - rekla je pristojno, njemu se čak činilo pomalo uvrijeđeno što on može i pomisliti da ona to ne zna, ali ne zato što je to on, nego zato što ona zna sve o svakom gostu. Kad je Alicia krenula prema dvorani kamo ju je povela mlađa kolegica, nije joj izlazio iz glave ovaj čovjek. Bila je čak razočarana njegovim ponašanjem, jer joj se činilo da je baš onakav kakvim ga je tisak prikazivao. Pun sebe jer je mislio da je neodoljiv, da je dovoljno samo mignuti i da mu svaka djevojaka poleti u naručje. Šteta, zaključila je, ali i zaboravila da je Lidya uz nju i da je to izgovorila naglas. - Što je šteta?
Glorij@
- Znaš li tko je taj čovjek s kojim sam razgovarala? - upitala ju je umjesto izravnog odgovora. - A tko to ovdje ne zna? Mislim da nam je to sjajna s jajna reklama. reklama. Čudi me da je došao ovamo. Počet ću vjerovati da će od ovoga našeg hotela nešto i biti, a bila sam skeptična. - Pa, poželio je, valjda, mira, ali sumnjam da se on u stanju uopće smiriti. - Zašto to misliš? - Ne bih voljela da pomisliš kako sam uobražena, ali način na koji mi se obratio, nije mi se svidio. - Ma tebi bi svatko tko bi te samo lijepo pogledao, bio čudan. Ti, uvijek, kad su muški u pitanju, pretjeruješ. pretjeruješ. Ali, da čujem što ti je rekao? - Ništa, ali me gledao onako kako to čini kad misli da je neodoljiv. - Pa kako? - Kao da me svlači pogledom. - Možda ti se samo tako činilo. - Voljela bih da je tako, ali nije. A morat ću se i dalje praviti da se nije ništa desilo jer on je ipak naš gost. I to će mi biti najteže. - Vjerojatno i hoće, iako nemaš razloga za to. Pa, konačno, i to ide u rok službe. - Koketiranje? - Ja to ne bih tako nazvala, iako s tvoje točke gledišta, sigurno je tako. No, morat ćeš i ti neke kriterije, kad su u pitanju muškarci, promijeniti. Ali, glupo je sad o tome razgovarati. Bit će prilike i za to, jer pred nama je duga, a ja se nadam i uspješna sezona. Kako im je u tom trenutku prilazio i gradonačelnik, obje su se ukiptjele bojeći se njegovog prigovora jer kad im je prilazio, bio je prilično ozbiljan. Da bi ga nekako preduhitrila, Alicia je odmah upitala u pitala:: - Nešto ne valja? - Otkud vam to? - Pa, nekako ste zamišljeni? - To jesam, ali ali iz sasvim drugih razloga. - Kojih?
Glorij@
- Kako sačuvati ekskuzivrjost boravka ovdje, a istovremeno i mir ljudima koji će dolaziti. - Teško - nastavila je Alicia jer joj je na pamet pao još jedan gost koji će će stići u ponedjeljak kako bi izbjegao gužvu. A Dennis joj je rekao da je to jedan od najboljih bankovnih stručnjaka koji jedino što želi jest baš mir. No, odmah je rekla ono o čemu je i razmišljala. Rekla mu je koga očekuju u ponedjeljak. Bila je iznenađena kad je on začuđeno uzviknuo: - Bože, pa što mi niste rekli? - Nisam znala da vam je on toliko važan. - On nam je i najvažniji. Jer, on je stručnjak, ja bih čak rekao jedan od najjačih, kad je novac u pitanju. A mi sve činilo ipak zbog novca. Vi ga poznate? - Ma ne. - Pa kako? - On je prijatelj moga rođaka. - Doći će i on? - Da. Dolaze obojica, i to me čudi. - Zašto? - Pa, ne znam je li si ikad moj rođak uzeo toliko odmora koliko je učinio sad. - Ovo je sjajno! Počinjem vjerovati kako nam je krenulo. I bolje nego sam mislio da hoće. Bit će, izgleda, onako kako smo i planirali, a planovi su nam se činili čak i nerealnim. No, neću više reći ni riječi da ne ureknem nešto - rekao je gradonačelnik i kako je taman prolazio konobar, uzeo je dvije čaše za Aliciju i Lidyju, a potom i za sebe i nazdravio im.
Glorij@
Treće poglavlje
Bob se već u avionu osjećao dobro. Kao da je uspio ono što već dugo nije ostaviti sve brige iza sebe. Od onih poslovnih do privatnih. Čak mu je bilo smiješno kako ga je Edna ispraćala. Nije mogao vjerovati da je ona tako nešto u stanju izreći: - Idi i odmori se. I ja vidim da više tako ne možeš. Jer, što će ti sve ako izgubiš zdravlje. A ne samo ja, nego i drugi vide u kakvom si stanju. Nema tog novca kojim bi te mogli nagraditi za toliki angažman. angažman. - A što ćeš ti? - nije mogao da je ne upita jer to od nje, toliko razumijevanje, ipak nije očekivao. Istina, palo mu je na pamet i ono što je Dennis rekao, ali nije mogao vjerovati da se baš b aš toliko može pretvarati. pretvarati. - Kako što ću? Pa, preživjet ću. A osim toga ne ideš onamo ni na kakvu zabavu, još manje u lov na kakvu curu. Možda bi mogao porazmisliti i o promjeni posla. Umornom i poštenom čovjeku i to je bilo dovoljno da opet povjeruje u njezinu obazrivost, u njezinu brigu za nj, jer, odmah je zaključio - svatko u sebi ima nešto ljudsko što svi i ne moraju vidjeti, ali još manje osjetiti. Dennis je Bobovu šutnju sasvim drugačije tumačio - žalom što je ipak otišao, sad, kako je rekao, kad je posla u banci kao u priči. Kako je bio početak nove godine, a to je vrijeme kad bankari ne znaju odakle početi. Tu su kojekakvi krediti, a i ono najvažnije - završni računi na koje se mora posebno paziti. No, kako mu se ta šutnja učinila predugom, nije mogao da je ne prekine upitom: - Žao ti je? - Otkud ti sad ta primisao? primisao? - Pa samo šutiš, a ja znam što to znači kad se ja tako ponašam. - Naprotiv. Razmišljam i ne vjerujem što mi se to dešava. - Da čujem?
Glorij@
- Odjednom se osjećam mirnim, opuštenim, čini mi se kao da to više nisam ja. - Hvala Bogu ako je tako. - Ne bih lagao. - Ma i to znam, ali kako? - Dođe čovjeku, valjda, odjednom da shvati dokle sežu i njegove granice. - Kad te slušam, razmišljam i o sebi. - Što? - Morat ću i ja mijenjati svoj život. Shvatio sam da bih morao više pažnje posvećivati onome čemu uopće dosad nisam. Ili barem ne onoliko koliko sam i morao i trebao. - Čemu? Ili komu? - Pa, recimo, i tebi. - Ja se ne tužim. - Ne, jer sam ja ne samo s amo tvoj prijatelj nego i tvoj liječnik. Ovoliko koliko sam s tobom, više sam baš zbog toga što sam brinuo o tvom zdravlju. A kad smo nas dvojica, pitam te, izišli, recimo, nekamo van. - Zašto bismo to morali? - Pa, zar ti se ne čini da smo se trebali i zabavljati? Čovječe, nama tako nešto, kako vidiš, uopće ne pada ni na pamet. Pa je li to normalno? Kad je to izrekao, opet je zavladala šutnja, opet su obojica utonula u tko zna kakve sve ne misli. Kao da su jedva čekali da konačno dođu u taj čudesan čudesan Mandan. Bob je bio zaokupljen tek skijanjem, sportom koji je obožavao, a Dennis je želio vidjeti i Aliciju, sestričnu koju je najviše cijenio od sve rodbine. Malo se bojao kako će se Bob i ona slagati jer nijedno baš nije bilo previše druželjubivo. Doduše, znao je da će Alicia sve učiniti da bi im boravak bio ugodan, ali on je želio i nešto više. On bi najradije volio kad bi se oni družili i izvan njezinog radnog vremena. vremena. Samo, bojao se da d a od toga neće biti ništa. Možda bi mogao, odmah je pomislio, koji dan posjetiti i njezine i na taj način pokušati uspostaviti i neki drugačiji odnos. o dnos. I kad je već najavljeno slijetanje aviona, Bob ga je upitao: - Hoće li nas tko dočekati?
Glorij@
- Dabome da hoće. - Zašto ti je to tako normalno? - Kako zašto? Pa onaj tko pretendira na vrhunsko mjesto u turizmu, mora tako raditi. A, koliko sam shvatio, oni su svi u tome. Rekao bih da pola grada živi za taj hotel, jer, htjeli mi to priznati ili ne, ali to bi bio događaj i za jedan veći grad, a kamoli ne bi bilo i za njihov. - Znaš da sam sve znatiželjniji da vidim što nas ondje čeka. -A istom ja? - Kad si zadnji put bio ovdje? - Pa, čini mi se prije tri-četiri tri- četiri godine - rekao je nesigurno Dennis. - Kako to da nisi poslije išao? - A kako to da ti nisi išao vidjeti čak ni svoje roditelje? Zar se za čuditi što sam ja zanemario i rođake? To je ono o čemu ti govorim. Zabarikadirali smo se, ja u svoju bolnicu, a ti u banku. I vidi dokle samo dogurali. Čudi nas što smo uspjeli otići tek desetak dana na odmor - poslije pet godina. Ma što da ti kažem nego da smo obojica ludi. Ne zna se tko je više. Čak se tebi i ne čudim jer nisi liječnik, ali što da kažem o sebi koji zna dokle organizam uopće može izdržati ovu torturu koju smo mu priredili. - Počinjem ti sve više vjerovati, Dennis - rekao je sad sa smiješkom Bob. - I ja sam sebi postajem prijatelj prijatelj - izrekao je zamišljeno Dennis. Kako su u tom trenu čuli glas stjuardese da se očekuje spuštanje i da se vežu, to su počela petljati petljati oko pojaseva Kad se avion spustio, nisu se ni pomaknuli. Ostali su sjediti i kad zadnji putnik izišao, tako da su stjuardese ostale u čudu. Nisu znale što da rade. Vjerovale su da i za to njihovo oklijevanje postoji neki razlog, pa su odlučile još pričekati. Dennis Dennis se ipak trgnuo pogledavši pogledavši ih i glasno se ispričao: - Bože, pa svi su već vani! Oprostite. - Nema problema. Mi imamo svakakvih putnika - izletjelo je ovoj ženi. I kad je spoznala što je rekla, bilo joj je neugodno, ali sad je Bob nastavio: - Znamo da imate, ali ovakvu dvojicu kao što smo mi, sumnjam. - Oh, ne bih rekla. - Znate - sad je i Dennis rekao idući prema izlazu - ovo nam je nakon pet godina prvi odmor.
Glorij@
- Drago nam je da ste odabrali Mandan. - Odavde ste? - Da, i smo ponosni što smo dobili hotel koji se može mjeriti s Plažom. - Ja očekujem i nešto bolje - brzo je nastavio Bob, ali Dennis nije znao zašto, jer ovoj je curi Plaža zasigurno bila pojam udobnosti. Da bi nekako sve to popravio, htio je nešto reći, ali čuli su glas kapetana koji ih je zamolio da iziđu iz aviona jer će doći serviseri. Čim su stali na zemlju, vidjeli su čovjeka koji im se približavao. Znali su da je to njihov vozač, i Dennis mu je odmah prišao. - Vi sigurno čekate nas? - Vi ste gospodin Dennis? - Jesam. A kako ste me prepoznali? - Lako. Naša šefica ima sjajno zapažanje. I ne samo to. Zna prenijeti svaki detalj, važan i uočljiv, po kojem je netko karakterističan. karakterističan. Sad ga je i Bob počeo pažljivije slušati i na Dennisovo iznenađenje upitao: - Što je istaknula kako njegovu najuočljiviju karakteristiku? karakteristiku? - Visinu i razbarušenu razbarušenu frizuru. To je toliko razveselilo Boba da se od srca nasmijao, ali nije propustio reći: - Vašoj šefici doista ništa ne može pobjeći. Zapažanje joj je savršeno. - Oh, to je sigurno, samo... - Samo što? - sad je i Dennis bio znatiželjan. - Ta zapaža z apažanja nja imaju i negativnu stranu. - Kad je posao i osoblje u pitanju? - Da, ali ne bi radila to što radi, i kako radi, da nije takva. - Ne previše obljubljena? - Bob se opet za nju zainteresirao. zainteresirao. - Ne bih to tako nazvao. Možda, je, recimo, žena s autoritetom. - Koliko joj je godina? - Mislim dvadeset i pet, ali ne bi joj nitko dao toliko. - Žena s dječjim izrazom lica? - Pa ne baš to, ali, recimo, mlada zgodna djevojka na kojoj je sve prirodno. - Jasno, u vezi s momkom koji je isto kao i ona? Ambiciozan, voli ovaj grad i teži da u njemu nešto postigne? postigne?
Glorij@
- Eh, to ne zna ni sam Bog. - A tako malo mjesto? - To ništa ne znači. Ali ja mislim da samo upre prstom u bilo koga, da bi taj doletio kao sumanut. I kad je to izrekao, izrekao, odjednom je zašutio, čak se i Bobu i Dennisu učinilo da mu je neugodno, jer je Dennis reagirao: - Vi nju na neki način obožavate. obožavate. - Zar se to može mož e zaključiti iz ovoga što sam rekao? - I više od toga. Obično svoje pretpostavljene ljudi ocrnjuju, a vi ste rekli nešto što bi je, da je čula, moralo obradovati. obradovati. - Sumnjam - Zašto? - Pa ona do toga tog a ništa ne drži. - Ali, kako to? - Ona ono što misli kaže u lice, pa kome pravo kome krivo. To, možda, nije uvijek ugodno, ali to je sve što ona ima za reći, i to je, kad se malo bolje promisli, i najbolje. Nije više imalo smisla išta govoriti o toj ženi, to su zaključili i Bob i Dennis, jer je Dennis, želeći prekinuti taj razgovor, upitao: - Koliko se imamo voziti do hotela? - Manje od sata. - Ima li mnogo gostiju? - Mislim da je pun. Ali, kako i neće biti kad je i nov, i kad u njemu doista ima sve. A i gosti su sjajni, barem se meni tako učinilo već na otvorenju. - Bilo je dobro? - Bilo je odlično. Trebah ste vidjeti kako je sve bilo na svom mjestu. Čak je i gospodin Adgate rekao da je iznenađen i da ovako nešto uopće nije očekivao. Iako se najprije suzdržao od pitanja kako je i ovaj stigao ovamo, Bobu to nije bilo drago čuti. Jer, vjerovao je da gdje je taj, u času će se naći gomila što starleta što muških željnih provoda i tko zna čega sve ne. No, Dennis je shvatio zašto je Bob zašutio, pa se pobojao da i on nešto ne izlane što bi ovaj mladić sad mogao pogrešno protumačiti, stoga je sad s
Glorij@
Bobom počeo razgovarati o onome što bi sve trebali već sutra učiniti kad se malo odmore. Shvativši poruku i on je prihvatio taj razgovor, ali vidjelo se da se malo snuždio. Do hotela su malo pričali, a vozač je to tumačio umorom jer tko zna kad su legli, pa ustali, a i put iscrpljuje. Ono što su ugledali putem kojim su se vozili, bilo je nešto predivno. Iako je snijeg bio očišćen, ipak ga je bilo toliko da su obojica bila iznenađena. Ako je uz put ovako, oba su zaključivala, kako je onda na samoj planini, i kakva će to biti ugođaj spuštati se niz padine i uživati u tom skijanju. Jedva su čekali ne samo da dođu u hotel nego da stanu što prije na skije. Stoga je Bob prekinuo šutnju pitajući vozača: - Recite, skija li se ovdje i noću? - I te kako! Jer, barem se meni tako čini, tad je skijanje i najljepše. Tad su na stazama samo oni koji u skijanju doista uživaju i koji se znaju skijati. - Ima li ih mnogo? - Pa, kako kada. Nedjeljom ih ima više, a sad ne znam kako će biti kad je hotel otvoren. otvo ren. I opet su uspostavili konverzaciju, ali sad se ona svodila samo na skijanje. Valjda im je, stoga, i vrijeme brže prošlo, jer tek kad je vozač zaustavio auto, oni su shvatili gdje su. Ugledali su bajku a ne hotel. Sve je bilo još od Nove godine okićeno, stotine lampica osvjetljavale su ionako predivan prostor, i obojica njih nisu mogla da ne uzviknu: - Pa ovo je doista predivno! Kao da smo zalutali u kakav šumski dvorac. - Ovo nije ništa prema onome što ćete ugledati kad uđete. I Adgate je rekao da je ovo za film. Nisam mu ništa rekao, ali ja mislim da je ovo za - život i za uživanje. - Ovo je za uživanje, imate pravo - tek je nadodao Bob, ali nasreću da ovaj tome nije dao nikakvo drugo značenje do onoga što je i sam rekao. Tek je Dennis opet zaključio da se taj Adgate Bobu negdje zamjerio ili jednostavno
Glorij@
ne voli takve ljude. Morat će ga upitati u čemu je stvar kad se od ovog momka rastane. I gotovo da je vozač imao pravo. Već se na samom ulazu vidjelo da je ovdje sve ovo netko majstorski uredio, da se ovdje osjeća neka ženska čarobna ruka. Obojica su, iako nisu ništa rekla, pomislili na Aliciju. Samo, sad je ta djevojka doista počela zanimati i Boba. Jer, sve to što je čuo, malo se ikad za ikoga tako nešto pričalo. Ona mora da je toliko privržena poslu da i druge tjera da rade maksimalno dobro. Na recepciji ih je opet dočekalo iznenađenje. Svi su znali tko su, što žele i kako da im ugode. - Gospodine Croner, za vas je rezervirana soba s pogledom na planinu i na vučnicu - rekao rekao je recepcionar obrativši se Bobu. Bo bu. Bob ga sad više i nije pitao kako zna da je on Bob, jer ona je sigurno i ovima rekla kako će prepoznati Dennisa, a onaj drugi u njegovom društvu može biti samo on. - Hvala vam, iako me to raduje, ne treba se truditi previše. Jer. kamo ćete dospjeti dospjeti ako se s e budete toliko iscrpljivali. - Oh, vi nemate pojma što smo sve u stanju učiniti za naše goste samo da budu zadovoljni. Jer, ovaj smo hotel jedva dočekali. On za mnoge od nas znači doista preporod. A i za cijeli grad. Kad je to ideklamirao, a njima se dvojici činilo da pretjeruju, Dennisa je čudilo što još nije vidio Aliciju i što ih i ona nije dočekala. Nije mogla doći na aerodrom, ali gdje je sad. I taman kad je to htio upitati, odjednom se pred njima stvorila jedna mlada djevojka, i ona se obratila Dennisu. - Alicia je morala hitno u općinu. Bila je tako žalosna što vas ne može dočekati, ali zvao ju je gradonačelnik. A taj poziv nije ni mogla ni smjela odbiti. - Nešto se desilo? - Pa..., ne znam, mogu li vam to reći...- počela je mucati ova mlada cura - Slobodno recite o čemu je riječ? - Htjeli su neki sportaši zakupiti cijeli hotel sljedeći tjedan. Platili bi sve. I više od toga. - I Alica ih je odbila? - Pa, tako nekako, ali nije problem u tome....
Glorij@
- Nego? - Ne bi to ona učinila da taj tjedan hotel nije rezerviran. Ona je, s pravom smatrala da ni za kakav novac ne može otkazati ljudima koji su se odlučili prvi put doći ovamo. Ali i da nisu, naš hotel neće služiti nikakvim sportašima u vrijeme najjače sezone. Konačno, čak ni suvlasnici, ili barem većina njih na to ne bi pristala. - Pa u čemu je onda problem? - Nije nikoga o tome ni obavijestila obavijestila nego je postupila na svoju ruku. ruku . - A da ih je pitala? - Pa, vjerojatno bi se dogodilo isto, ali ljudi su tako tašti. - Ljudi su glupi, ili barem oni koji je sad grde. Umjesto da je pohvale, oni joj sad peru mozak. Još jedna ljudska glupost. No, onoliko koliko o njoj znam, vjerujem da će se znati obraniti od budala. - Vjerojatno hoće, ali kad je netko toliko bio u svemu tome kad ona, teško se podnose neumjesne kritike. - Slažem se s vama - rekao je Bob - ali sve je to život. Jedva čekam čekam da tu djevojku konačno vidim jer mi se čini da je ona u svakom pogledu izuzetna. izuzetna. - Oh, i te kako! Ali, niste vi prvi koji to za nju kaže. Već nam je njome napunio uši i gospodin Adgate. Kaže... Kaže... Kako je djevojka malo zastala, sad je Dennis upitao: - Što kaže? - Pa da se samo zbog nje, ako ni zbog čega ili koga drugog, ovamo isplati doći. - Sumnjam da će se to i njemu isplatiti - rekao je Bob jer naprosto više nije mogao izdržati da nešto ne kaže o tom momku. Jer, naslušao se priča o njemu i to ne samo ovdje. Čuo je i nešto što ga je zgromilo - da je ostavio trudnu djevojku i da nije priznao dijete iako je poslije DNK analiza pokazala da je njegovo. Ali i ne samo to. To je bila još gotovo djevojčica koju je on proglašavao lakom robom. Nadao se da ta, kako svi kažu pametna cura, nije nasjela toj budali. Odjednom mu je to bilo veoma važno. I kad su se njih dvojica polako uputili prema svojim sobama, zaustavio ih je telefonist rekavši da gospodina Dennisa treba šefica. - Ispričavam se što vas nisam dočekala, ali nisam smjela pokazati još jedan neposluh. Ne ljuti se. - Ma što bih se ljutio. Ljutim se na te budale.
Glorij@
- Znaš? - Ma ispričala i spričala mije tvoja službenica. službenica. - Ali, kako? - Što kako? - Nije to smjela. - Ma daj, Alicia, zašto nije smjela? - Zato što su to poslovni odnosi koji se ne iznose ni pred kim. - Ali ona zna... z na... - Ona ništa ne zna. Ja im nisam ni rekla da si mi ti rođak, jer ljudi su samo ljudi. Počeli bi uspoređivati jeste li dobili bolju sobu, jeste li privilegirani zato što ste moji, i da dalje ne nabrajam. - Ipak imaš pravo. Ali, svejedno nemoj je grditi. - Neću, ali ću je upozoriti. No, nećemo više o tome. Tako se radujem da ću te konačno vidjeti. A istom i stom mama? Činilo mu se da će zaplakati, pa joj je to i rekao. Dio razgovora slušao je i Bob, sad već siguran da će upoznati sasvim posebnu curu.
Četvrto poglavlje Bob još nije sreo tu Aliciju iako je bio u Mandanu već dva dana. Kad bi on bio na stazi, ona bi bila u hotelu, i tako su se stalno mimoilazili. No, ona znatiželja koja ga je držala prvo vrijeme kao da je malo jenjala jer sad je bio toliko zaokupljen skijanjem skijanjem da bi najradije na snijegu ostajao ne odlazeći uopće u sobu. Čak mu je i Dennis rekao: - Ti si nemoguć. - Što je sad? - Pa ideš iz krajnosti u krajnost. - Misliš na to što se toliko zadržavam vani? - Pa jasno. Nemoj da te odjednom sve počne boljeti, a to može značiti samo jedno - da ćeš ostalo vrijeme ovdje preležati.
Glorij@
- Ne brini se. Pa čak i da teko bude, ležat ću ovdje i gledati snijeg. Vjerovao ili ne, ali i to će i biti dosta. Poslije onog pogleda koji sam imao u Philadelphiji, ovo je raj Božji. I kad se jutros prije doručka opet uputio prema stazi, u toj je žurbi toliko zaletio da je još malo srušio ženu koja je upravo ulazila u hotel. Što inače i nije bio njegov običaj, ljutito ju je pogledao, bez isprike, što je, izgleda, i nju razgnjevilo, jer joj je još malo slomio buket cvijeća koji je nosila. Vjerojatno u strahu da bi se to moglo dogoditi, odmjerila je i ona njega i sasvim neuobičajeno za nju rekla: - Nalazite se na mjestu na kojem se iznad svega cijeni pristojnost. - Pa, nisam inače nepristojan, ali ovisi i o tome s kim razgovaram, ili kako se to kaže, s kim imam posla. Oboje su osjetili da ne postupaju kako treba, ali kad počneš svađu, teško se iz nje izvući. Alicia je znala da se sad ne ponaša onako kako bi trebalo i kako je tražila do svojih službenika, ali ovaj ju je čovjek toliko iritirao da nije znala zašto. I odjednom ga je pogledala onim svojim otvorenim pogledom, onim kako je inače malo koga je gledala, i ono što je vidjela, zbunilo ju je. Pred njoj je stajao mlad, zgodan čovjek koji je, barem se njoj tako činilo, ipak ostao zbunjen njezinim ponašanjem. No, još joj to nije bilo važno, i vjerojatno bi bila nešto i rekla da nije ugledala Lidyju koja je sa smiješkom išla prema njoj. Uzela joj je bez riječi buket iz ruku, no kako joj je ova ljutica, kako ju je Bob u sebi nazvao, nešto šapnula, djevojka je pregledala buket što je on protumačio da joj je rekla kako je na nju naletio. Iako nije znao kamo bi, a nije se želio s njom više sresti, pričekao je da se one dvije nekamo maknu i tek je potom otišao na stazu. - Nije mi to trebalo - zaključio je kad je već stajao na skijama, i mada je nastojao više na to ne misliti, ipak mu nije bila ugodna pomisao na svoje ponašanje.
Glorij@
*** Dennis se jutros ustao malo kasnije jer je sinoć dugo gledao neki boks. Boljela ga je i glava jer je malo i pijuckao, a kako je bio nenaviknut, sve mu je to teško palo. Znao je da će sve izliječiti snijeg, i stoga će poslije doručka i on na skije. Krenuo je prema sali za doručak, vjerujući da je Bob već ondje. No, čudilo se kad ga nije našao, pa ga je nazvao u sobu. Ni odanle se nije javljao, a to je moglo značiti samo jedno - on je već na stazi. Nasmijao se prijateljevoj prijateljevoj upornosti, ali i bio sretan što se ovaj konačno opustio i što radi ono što toliko voli, a nije vezano isključivo na posao. Na brzinu je i on pojeo, i samo što je mislio krenuti, ugledao je Aliciju. Ozbiljna, u kostimu koji joj je, istina, pristajao, ali i činio je nekako službenom, činila mu se ne baš previše raspoloženom. ras položenom. No, nije je htio ništa pitati jer sigurno je naletjela opet na nekog svog bedastog šefa koji joj je, kako se to i inače zbiva, bezrazložno nešto prigovorio. Ali, desilo se ono što baš i nije očekivao. Ona je prolila žuč po nepoznatom, čim je sjela za njegov stol. Uvijek se nađe neki idiot koji te može razljutiti - počela je bacati vatru na njemu još nepoznatog čovjeka. - Što je sad? - Ma neka budala na mene je jutros naletjela, a ja sam nosila cvijeće za jednu gošću kojoj je rođendan. - Pa, vjerojatno nije namjerno. - Kao da je to važno?! Nije se pošteno ni ispričao. Očekivala sam po njegovoj reakciji da će me pljusnuti. - A da ipak ne pretjeruješ? - Ma - ne. - Znaš nekad nam se nešto čini drugačijim nego jest. Nekad stvaramo sliku o nečemu na temelju momentalnog raspoloženja. Ali, pustimo sad to. Ima li inače što novo? - Na što misliš?
Glorij@
- Pa, je li mama spremna da me ugosti s mojim prijateljem? prijateljem? - Oh, kao da je ne znaš. Bila bi sretna da joj dovedeš četu a ne samo jednoga. A kad biste došli? - Pa, meni bi najbolje odgovarala nedjelja nedjelja na večer. - Kako to? - Ne znam na što misliš? - Pa, nedjela je u hotelu posebno zanimljiva. - Kako to misliš? - Bože, tebi kao da je pedeset?! - Zašto? - Pa tad je ples. tad se ovdje, barem tako očekujemo, skupe svi oni koji nešto u gradu znače, ali i ne samo oni iz i z grada. - Mene to uopće ne zanima. - A tvog prijatelja? prijatelja? - Njega još manje. - Vi ste ipak neki čudaci. - Ma, ne radi se o tome... - A o čemu onda? - Mi smo se došli doista odmoriti, opustiti, izbjeći sve ono čime smo u Philadephiji opterećeni. opterećeni. - Znači, cure vas napadaju ondje tako i toliko da ste morali pobjeći? - Ma, ne bih baš to tako rekao, ali ima nešto i u tome, pogotovo kod moga prijatelja. - Znači, taj je, zapravo, zavodnik? - Ne, to ne, ali da je zanimljiv ženama, to je sigurno. - Zgodan? - Kažu da jest. - Vezan? - Ne znam što da kažem. - Istinu. - Pa, recimo da je u vezi koja nema budućnosti ili koja je pred raspadom. - Zašto? - Ona bi se udala, a njemu se ne ženi. Možda je to najbolje tumačenje njegove situacije.
Glorij@
- Onda je ne voli, ili barem ne voli je dovoljno, iako može postojati i neki drugi odgovor. - Baš me zanima koji? - Pa, recimo, da je karijerist koji je u stanju žrtvovati i ljubav da bi postigao poslovni uspon. - Ne znam, nije to baš tako, iako moram priznati da nemam pojma što se zbiva u njegovoj glavi kad je Edna u pitanju. - Edna je ta cura? - Da. - A kad već pričamo o curama, što je sa Stellom? - Ništa - rekao je nekako rezignirano Dennis, što je Alicia protumačila na jedan jedini način - ovi su dečki došli ovdje liječiti ljubavne jade. Ako je tako, jasno joj je da ih ne zanima nikakva zabava, a još manje poznanstva s nekim novim curama koje bi, zasigurno kad bi saznale tko su, na nj navalile kao pčele ne cvijet. Kako se ona ipak malo oraspoložila i čini se zaboravila na incident koji je imala to jutro, Dennis ju je kao iz vedra neba upitao: - Što radiš sada? sada? - Pa, sve sam odradila što sam planirala, čak sam mislila otići malo u grad. - Imam za tebe jedan jedan dragi prijedlog. - Koji? - Kako bi bilo da se kao nekad malo natječemo tko je bolji skijaš? - Uh! - Što je sad? - Pa ne znam mogu li to. - Zašto? - A što da se polomim? - Ma. kako se to može dogoditi tebi koja je rođena na skijama? Ali, i da se polomiš, što onda? Možeš slomiti nogu i na ulici. - Ma, mogu, ali to je nešto drugo. - Sve je to isto, Alicia. Ja znam što je tebi na pameti, ali ako ovaj hotel visi samo o tebi, onda je sve to na staklenim nogama. Nemoj se dovesti u situaciju u koju smo se doveli ja i Bob. - Koju?
Glorij@
- Da nam je posao iznad svega, pa čak i ispred života. - Uvjerljiv si. - Samo ti govorim na temelju vlastitog iskustva. iskustva. - Zbilja, kad smo već kod toga Boba. kad ću ga upoznati? - Nisam stekao dojam da ti je to naročito stalo, a ja te ne želim ničim opterećivati, pogotovo jer znam da nam ne smiješ polagati nam neku. posebnu pažnju. - Kad ona skija? - Stalno. - I noću? - Čak i tada, iako seja na nj ljutim. ljuti m. - Zašto? - Opterećuje organizam nečim što ne bi trebalo. - Ako mu to treba? - Ma treba mu opuštanja, mira, drugačijeg života, ali to ne znači i novog umaranja u maranja.. - Kad te ovako slušam, moram priznati da si uvijek tako razložan, tako siguran u ono o čemu govoriš da ti se jednostavno jednostavno ne može proturječiti. proturječiti. - To je zato što o meni misliš uvijek tako, što si me uvijek voljela, kao, uostalom, i ja tebe. Ali, sad dosta priče. - Da se idem i dem odjenuti zajedno natjecanje? natjecanje? - Mislim da bi ti to bilo najpametnije. - Idem, a možda... - Da - nastavio nastavio je umjesto nje. možda negdje sretnemo i Boba. - Možda, iako ne znam kako smo se i dosad mimoilazili. - Slučajnost, ili i ne prevelika prevelika želja da ga sretneš. Ili i jedno i drugo. - Možda je to uzajamno. - Ne bih rekao, ali sad s ad idi. Ja ću doručkovati, i čekat te pred hotelom za pola sata. - Dobro. Bit ću točna. - U to ne sumnjam - rekao je vragolasto Dennis.
Glorij@
*** Aliciju nitko nije mogao ni slijediti, a kamoli pretjecati na skijama. Dennis joj se divio, načas pomislio kako je ona doista djevojka za sve. Svega čega se samo takne dovede do savršenstva. Pogledom je tražio Boba jer je ovo bila prilika da se končano upoznaju i to ne mjestu za koje je Bob vjerovao vj erovao da je nenadmašan. nenadmašan. I samo što je to pomislio, vidio ga je barem se njemu činilo da je to on jer je bio poprilično udaljen od njih, na najvećem usponu s kojeg se upravo spuštao. No, to je vidjela i Alicia i ne znajući tko je on, nije mogla da ne prokomentira: - Opet jedna budala. - Zašto? - Pa kako zašto? Zar ne vidiš kako je u zavoj? Dovoljna je samo mala nepažnja da se stropošta i sav razbije. Bože, kako ima ludog svijeta! - Ti opet pretjeruješ - rekao joj je, ali je prešutio izreći iz reći i tko je on. I samo što joj je to odgovorio, Bob je izgubio ravnotežu i stropoštao se, ali tako da su mu se noge raščerečile, jedna je ostala u zraku, a i štapovi su odletjeli svaki na svoju stranu. Samo čas je bio u strahu da je sav slomio, ali spretan kakav je bio, brzo se uspio ustati, a to je značilo da je čitav. Valjda ga je i on u taj tren spazio jer mu se činilo da mu je i mahnuo. To je primijetila i Alicia i sad je nastavila ono što je malo prije počela: - Ipak je ovaj notorni luđak. - Što je sad? - Pa samo luđake i djecu Bog čuva. Da je bilo tko bio na njegovom mjestu, bio bi sav slomljen. A on se diže kao da mu se ništa nije desilo. - Idemo ipak vidjeti treba li mu što - rekao je Dennis što je Alicia prihvatila kao normalno. No, kako je to bila uzbrdica, nije im se baš lako bilo uspinjati, pa su pričekali žičani. Razmišljajući o ovom što se malo prije dogodilo i kako je to moglo završiti, Dennis više nije obraćao pozornost na Aliciju, jer da jest, shvatio bi promjenu na njoj koja se desila kad ga je ugledala. Taj luđak joj je danas po drugi put dao misliti. Ali ju je sad i zabrinuo. Pa on je taj Bob, čovjek koji joj je zagorčio dan, čovjek koji jest lijep, ali koji joj
Glorij@
je toliko antipatičan da sigurno neće biti kod majke kad on s Dennisom dođe u posjet. A možda bi bilo i najbolje da ipak najprije dođe sam Dennis, u trenu joj je i tako nešto palo na pamet. Malo kad je bila u situaciji u kojoj je sad. Pitala se što da radi, bi li bilo najbolje da se napravi kako da se nisu jutros sreli. I to ne zbog toga luđaka nego zbog Dennisa. Jer, mora da mu on mnogo znači kad je došao čak s njim ovamo, ali vjerojatno je i obratno. I kad su mu se sasvim približili, desilo ono što Alicia nije očekivala: očekivala: - Ma što si se tako uozbiljio? - Bob se obratio Dennisu, nju i ne pogledavši. To je moglo značiti samo dvoje: Ili je nije prepoznao, što je manje vjerojatno, vjerojatno, ili je toliko želi ž eli nipodaštati, nipodaštati, da se tako pravi. Prvi put ni ona nije znala kako da se ponaša, prvi put je zaboravila na svoju profesionalnost. Bio je gost njihova hotela, a kad je tako, za to su važila neka druga pravila - gost je uvijek u pravu. Samo, sad je postala svjesna da je to veoma, veoma teško. I sjetila se koliko je puta još i u starom hotelu prigovarala curama kad bi im se desilo nešto što se desilo njoj. U tim stotinkama sekunde proletjelo joj je svašta kroz glavu. Dennis je i dalje bio zaokupljen Bobom, a njoj je bilo drago da je tako jer skupljala je snagu za ono što će se sad desiti. Ali, nije joj dugo trebalo da mu ona prva pristupi, pruži ruku i kaže nešto ih je obojicu o bojicu iznenadilo: - Izgleda da je nama suđeno da se danas susrećemo u nekim čudnim okolnostima. - I ja bih tako rekao - sad je i on morao odgovoriti na tako provokativno pitanje, pitanje, iako bi joj najradije rekao ono što je ide. Bob, zbunjen ovakvim razgovorom, tek je upitao: - Što ovo sad znači? - Pa, mi smo se već upoznali - rekla je Alicia. Potom je Dennis upitao Boba: - Pa nisi mi rekao da ste se upoznali? - Nije bilo prilike. - Kako nije? - Tvoj prijatelj me još malo srušio jutros u hotelu, ali to bi bilo i najmanje važno. Nosila sam cvijeće za rođendan jedne gošće.
Glorij@
I tek je sad Dennisu doprlo do svijesti što se to desilo i kako je izgledao taj susret. Nervozan Bob i uplašena Alicia! Užas! No, možda to i nije loše, zaključio je u tim sekundama. Jer, kad ovako nešto počne, obično na završi loše. Možda, možda će sve biti i bolje nego mu se sad čini. I tad je sa smiješkom rekao: - Pa, znači, upoznavanje je palo. Nije ni to loše. Upoznali ste se, oboje, u pravom svjetlu. A to znači - bez glume i glumatanja, bez trunke laži i prenemaganja. - Pa, zar misliš da bih se ja predstavila takvom kakvom si sad izgovorio? - nije mogla mo gla to odšutjeti Alicia. - Ma, ne... nesigurno joj je odgovorio, ali i neprestance pogledavao prema Bobu. On još nije izustio ni riječ, ali vidio je da u njemu kuha. Toga se i bojao. I kad je mislio da je vrijeme da ga izazove on, a i to je bilo bolje nego da to učini Alicia, obratio mu se: - Ti šutiš? - A što da radim? - Pa, ništa. Zapravo ništa. Čudni su putevi Božji. Ja sam mislio da će ovdje biti mira, ali, izgleda, da toga nema nigdje. To je bilo dovoljno da se u Aliciji probudi profesionalka, jer je odmah reagirala, reagirala, istina službeno, ali ne i bezobrazno kako je to učinila u činila jutros: - Ne brinite za svoj mir. Mi smo naučili da ima svakakvih ljudi, ali ma kakvi da bili, oni su naši gosti i oni uvijek imaju pravo. U to se uključuje čak i susret s osobljem koje ne želite vidjeti. Inače mi je žao što se desilo jutros ono što jest. Ali, cvijeće je bilo namijenjeno za jednu stariju gošću, koja i nema baš tako često mogućnosti da odsjeda u hotelu kako što je naš. To je bila nagrada sirotoj ženi. Izvučena je kao jedna od onih koje si nikad ne bi mogle platiti ovaj hotel, a tako ga je silno željela vidjeti. Stanuje u jednom malo mjestu udaljenom nekoliko kilometara od Mandona. Da je to bilo za bilo koga drugoga, ne bih me se to tako dojmilo. I sad je, valjda i sam svjestan da je baš b aš tako kako ona kaže, uspio izreći: - Pa, ako je tako, žao mi je. - Bilo pa prošlo - rekla je Alicia, a Dennisu se činilo da su sjekire, barem za trenutak, zakopane.
Glorij@
Odmah se uključio i on u razgovor, nastojeći biti most između ovo dvoje. I da bi nekako pomirio nepomirljivo, činilo mu se da će mu to uspjeti ako najavi natjecanje. natjecanje. Stoga je odmah upitao Boba: - Hoćeš li nastaviti sa skijanjem? - A zašto ne bih? - Pa, ne znam, činilo mi se da si krenuo prema hotelu? - Da i jesam, sad bih odustao - rekao je, i počeo petljati oko skija. Alicia je bila zadovoljna. Pokazat će ovom luđaku što znači skijanje i kako to ona umije raditi. I kad se Dennis trudio kako bi opet nešto rekao, čuo ju je kako govori: - Hajde da vidimo kako me vas dvojica lovite po ovim planinama. - Može! - obojica su uskliknula. Očito je "zov planine" učinio ono što nije uspjelo nijednom od njih. U trenu su bili spremni za zalet. I dok su se njih dvojica nešto dogovarala, ona im je već odmaknula. - Ona je luda - rekao je Bob shvativši kojoj stazom ide, i što bi to moglo značiti. On se jučer nije usudio onamo ići. - Možda jest malo čudna, ali nikad ne bi riskirala tako nešto da nije sigurna da može svladati tu planinu. Samo, ne znam možemo li je mi, i smijemo li je slijediti. - Ja mogu, a tebe neću neću nagovarati. - I nemoj jer će ti to biti bezuspješno, ali čuvaj se. - Ne brini. Sad imam dodatni motiv da se potrudim. Moram toj curi pokazati da ni ja nisam "mačji kašalj" - Pokaži - izrekao je to Dennis tako tiho da ga Bob više nije ni čuo, ah nije ga ni slušao. On je imao pred sobom cilj - pokazati toj djevojci da je on sposoban za isto ono za što je i ona. I to mu je odjednom postalo strahovito važno.
Glorij@
Peto poglavlje To neprestano natjecanje između Boba i Alicije Dennisu je već išlo na živce. Najprije se sve to odvijalo u rukavicama, ali kasnije je bilo sve očitije i napornije. I kad mu se činilo da je tomu ipak došao kraj, jutros je čuo od Boba, samo što su sjeli za stol da doručkuju, nešto što ga je zaprepastilo. - Ona je luda. Ja tako nešto još nisam sreo u životu. - O čemu je sad riječ? - Znaš što mi je sinoć rekla? - Ne. Ali, mora da te pogodila u živac kad si tako ljut. - Da sam nesposoban, da sam pun kompleksa, da sam običan šmokljo. - Ne vjerujem! To nije njezin rječnik. Ali, ako je tako ipak nešto izgovorila, onda je za to imala valjan razlog. Da čujem svu istinu? Čime si je izazvao? Nije to rekla tek tako. Nemoguće Ne moguće da se odjednom toliko promijenila. - Rekao sam joj da jest mlada, ali da se ponaša kao stara cura. - Što je tome prethodilo? - Ismijala me kad me pretekla najednom zavoju. Ja sam, doduše, rekao da je to za mene "mačji kašalj". - Bob, ne znam što da kažem, osim da ne poznam ni tebe ni nju takvu kako se jedno drugom predstavljate. Možda ne bi bilo loše da malo oboje suspregnete svoj animozitet jedno prema drugom. I tako to neće trajati dugo. Ako to ne možeš ti, možda da ja s njom razgovaram. ra zgovaram. Bob je na trenutak zašutio, Dennisu se činilo da razmišlja pa je i on šutio, ali ovaj je brzo rekao: - Ne, ipak ne! - Zašto? - Ne poznam je koliko ti, ali ona bi imala materijala da me ismije još jače. - Ne vjerujem.
Glorij@
- Ismijala bi me jer bi mislila da je u pravu, da sam ne mogu riješiti situaciju kojoj sam i sam kumovao i da zovem u pomoć prijatelja, a k tome i rođaka kojeg ona i voli i cijeni. - Dobro, kad nećeš, neću joj ništa reći, osim ako me ne izazove. - Misliš da je to moguće? - Pa, poslije ovoga što si mi rekao, sve je moguće. No, kamo ćemo danas? - Ja na stazu, a ti imaš neke druge planove? Ma što da imaš, ne obaziri se ne mene. - Ne bi išao sa mnom? - Ako je k njezinim roditeljima, onda ne. ne. - Pa, ona i neće. biti ondje, a oni nisu ona. A i ti ćeš se drugačije ponašati u drugoj sredini. Najavio sam tvoj dolazak, pa ne znam kako da sad to izvrdam. Ne mogu reći da ti se ne sviđa njihova kći i da je to razlog što ne želiš ni njih upoznati. - Bojim se da bih pred tim ljudima mogao nešto izlanuti što im ne bi bilo drago. - Ma, nema bojazni. Oni su tako dragi ljudi, normalni, kako ti znaš z naš reći. - I kad bismo išli? - Kad bi tebi odgovaralo? - Na večer, odmah poslije skijanja. - Dogovoreno - rekao je Dennis. - Poslije doručka idemo na snijeg? - Ja bih malo predahnuo. Možda odem malo u saunu. - Nije ni to loše, ali to imaš i doma. - Nije to isto. - Znam, ali bit će ti žao. - Nije mi uopće žao što sam došao ovamo. Imam na umu nešto što se ne usudim ni izustiti, a ne bi bilo loše da... - Da ostanemo ovdje koji dan dulje. To si mi mislio reći, ali se ne usudiš? - Da. - Pa, iako ni to nije loša ideja, ona je ipak neostvariva. Barem ne sad. A tko kaže, kad obavim poslove koji me čekaju, da se neću vratiti.
Glorij@
- Bojim se da od toga neće biti ništa. - Zašto? - Pa, opet će nas obuzeti onaj poznati osjećaj odgovornosti i straha kako će posao bez nas. - Neće. Ja sam neke stvari ovdje spoznao i doista sam odlučio drugačije živjeti. - Živi bili pa vidjeli! - izrekli su gotovo uglas obojica, baš onako kako bi i inače činili kad su se u nečem složili. I time je jutarnji razgovor bio završen. Bob je opet bio nestrpljiv da ode na stazu, i uopće nije čekao Dennisa da završi s doručkom. Tek kad se već ustao, upitao ga je: - Da li da pričekam dok završiš s doručkom? - Ma ni govora. Znam da imaš crva u mru. Ja ću još j oš popiti kavu, i potom ću pročitati i novine i tek potom otići u saunu. - Dobro, znači vidimo se tek za ručkom. - Pa, ako mi ipak ne puhne u glavu da se negdje nađeno na stazi. - Nemoj onamo radi mene. - Što je sad to? - Ti znaš da kad sam gore, ni o čemu i ni o kome ne razmišljam. Ni sam Dennis ne zna kako mu je to izletjelo, ali ipak ga je vragolasto upitao: - Možda tek o mojoj rođakinji? - Da, o njoj ću i dalje razmišljati, ali ne onako kako ti misliš. - Ništa je ne mislim više od onoga što sam rekao - izgovorio je to Dennis kad je već Bob odlazio. Dennis se pitao gdje je Alicia. Obično je u vrijeme doručka trčkarala okolo kontrolirajući je li sve na svom mjestu, a u isto je vrijeme davala upute i za serviranje ručka. Nije se moglo dogoditi da su, recimo, na stolu bili isti aranžmani kako jučer, a još manje stolnjaci. Pitao se sad kako će oni financijski proći, jer, iako je hotel bio pun, ipak, s obzirom na cijene, nije bio siguran da će im se to isplatiti. No, oni su zasigurno znali što čine. Valjda i to nije jedna od zamisli njegove rođakinje, u jednom je trenutku pomislio. Jer, kad bi bilo tako, to ne bi bilo dobro.
Glorij@
Čim je vidi, upitat će je to, jer je sve samo njezina zamisao, može tu biti i vraga. I kad se mašio za mobitel kako bi je nazvao, ona se stvorila, pokraj njega. - Koga zoveš? - Tebe. - Nešto se desilo? - upitala ga je zabrinuto. Ni sam ne zna zašto je pomislio da ona misli na Boba. No, nije se usudio ni spomenuti ga. Već je počeo s onim o čemu je zapravo mislio: - Imate li vi izračun dobitka ovoga hotela? hotela? - Zašto ti je to važno? - Pa, čini mi se da previše trošite. - Bože, neka netko i o tome misli. Ali, otkud odjednom ta briga? Tebi to ne ide ni iz džepa ni u džep. - To je istina, ali razmišljao razmišljao sam... - O čemu? - Da, možda, ti bez suglasnosti glavnih, ne uređuješ sve ovo ovako? - Ne sviđa ti se? - Ma ni govora! g ovora! Ali za to se troše silni novci. - Ah, sad mi je jasno što ti se mota glavom. Misliš da trošim više no smijem i da ću na kraju umjesto pohvale dobiti kaznu. Možda i onu najdrastičniju. - Pa, tako nekako. - Ne brini. Imam točno određen budžet za tu svrhu. No, imam i sjajne suradnice. Svi ovi aranžmani su naših ruku djelo, a to sve pojeftinjuje. Čak će nam nešto i ostati. - Pa to je sjajno! Ne znam znaju li tvoji poslodavci koga imaju? - Ne znam, ali time se i ne opterećujem. Ja taj posao volim, menije najveća nagrada sretan, odmoren i zadovoljan gost. A, konačno, i plaća je sasvim pristojna. - I kažeš da sve radiš za gosta g osta i njegovo zadovoljstvo? - Zar ti se čini da ne radim tako?
Glorij@
- Pa, možda, nekad i ne - jedva je to izgovorio, ali ona se na to, što je njega iznenadilo, čak i nasmijala. No, nije sve ostalo samo na tome. Jer, iako opet ni to nije očekivao, ona je počela: - Misliš na svoga prijatelja? - Znaš da da volim iskren iskrenost. ost. - I ja. - E kad je tako, da i to raščistimo. On me iritira. - Zašto? - Teško mi je to reći, ali naprosto pošto je ljudi koji nam se ne sviđaju čim ih ugledamo. A onda se tu štošta još uplete. Pa, konačno, mislim da ni ja njemu baš nisam simpatična. Dapače. - Dosta mi je godina, pa i iskustvo je neko iza mene, ali vas dvoje ste mi enigme. Naprosto taj vaš animozitet ne mogu razumjeti. - Pa kako bi ti kad ne mogu ni ja. Ali, ne brini. Neću si više dopustiti da se pokažem u onom svjetlu u kojem ne bi trebala. Žao mi je što sam se ponašala kako kako već jesam, iako ni on nije onakav kakav se tebi čini. - Meni ste se oboje činili, ili da budem precizniji, oboje ste sjajni. Svatko je ne samo dobar na poslu, nego je i kao prijatelj za poželjeti. No, neću više o tome vašem odnosu, tim prije što je Bob pristao da večeras odemo do tvojih. - Kako to? - Što? - Da je pristao otići k njima. - Pa, to smo dogovorili još dok se vas dvoje niste sukobili. - Ti to tako nazivaš? - Imaš li ti za to neko drugo ime? - I ne, iako to i nije klasičan sukob. - Ne znam kako bih ga drugačije nazvao, ali na kraju se sve svede na isto. Nego, hoćeš li i ti biti...? Opet se nije dalje usudio pitati, ali zato je ona odmah odgovorila: - Ti bi želio da budem? - Bih, ako bi se... -Ako bi se mogla pristojno ponašati, to si htio reći, ali nisi imao snage? - Ma, nije to radi mene... - Nego?
Glorij@
- Ne bih volio da pred starcima ispadnemo budale, neotesanci koji se ne mogu svladati ni u tuđoj kući, pa čak i kad onamo dolaze kako gosti. - Ne brini, Dennis. Bit ću ondje i ne samo to. Ponašat ću se onako kako bi ti volio. Ili, onako kako se i inče ponašam. - Hvala ti. Lakše mi je. Jer Bob mi tako mnogo znači. Htjela mu je reći da će se truditi da i njoj ne bude tek slučajan prolaznik kojeg je sad vidjela pa tko zna kad će i hoće li opet. Iako je znao da će najvjerojatnije Alicia održati obećanje, da su njezini roditelji krasni ljudi, ipak se Dennis pitao je li mu baš trebalo da vodi Boba k njima, s tim da mu ovaj i ne bi zamjerio da to i nije učinio. No, bojao se s druge strane tete koja bi se zasigurno uvrijedila da nije tako postupio. I kad je već bio spremljen, nazvao je Boba. Začudio se jer ga je ovaj već čekao u predvorju hotela. Iako nikad nije polagao posebnu pažnju na to kako netko izgleda, sad kad ga je ugledao, učinilo mu se da se i previše uredio jer on odlazak k Alicijiruma i nije shvaćao kao neko primanje. I kad je to rekao Bobu, ovaj mu je odgovorio: - Ti si drugo. Ja ne mogu prvi put doći u kuću ljudima kao da sam došao s ceste. - Ma, sve ja to znam, ali mislim mi slim da si pretjerao. - Ne ljuti se. Ali, ako su onako odgojili kćer, mora da do toga drže. Sad ćemo još ići kupiti cvijeće i onda možemo krenuti. - O svemu vodiš računa. - Pa ne misliš da i to ne bi trebao? - Ma ne, ali moja je teta. vidjet ćeš, tako draga i jednostavna žena. - Kao i kći? - Ma, ne sudi po njoj, iako mislim da je taj vaš odnos stjecaj nesretnih okolnosti. - Ne bih rekao, ali što je, tu je. Ali, nešto sam te drugo htio pitati. - Rekao sam joj da večeras idemo k njezinima. - I što je rekla? - Ništa posebno, iako mi se činilo, moram biti iskren, da je malo bila iznenađena. - Zbog mene?
Glorij@
- Ona misli da si ti veće zlopamtilo nego što jesi. I zato se ne bih iznenadio... - Kad bi se i ona o na našla ondje. - Počeo si pogađati i moje misli. - Ne čudi se. I tako nemam nikoga osim tebe. Mislim na prijatelje. I to je razlog što moram mijenjati život. I prijateljstvo se mora njegovati, i prijatelje se treba tetošiti. - Ma, što si se toliko raspekmezio, bolje je da krenemo, jer ako na išta moramo sad paziti, onda je to na točnost. I nije im dugo trebalo do tetine kuće. Usput su kupili predivan buket cvijeća. Dennis se pitao kako to da nije jedan kupio i za Aliciju, unatoč tomu što ona, možda, i neće biti ondje, ali onda je i sam zaključio da bi to bilo bedasto. Jer, nije postojao nijedan razlog za to, osim, možda, isprike, ali i to je pitanje tko se kome trebao ispričati. Iako je vjerovao da će ondje biti i Alicia, ipak se iznenadio i Dennis kad im je ona čak otvorila i vrata. Vjerojatno je to učinila ne razmišljajući, jer obojica su vidjela zbunjenost na njezinu licu, ali i čudan poziv mami kad je malo došla k sebi: - Mama, došli su nam gosti. Ja sam otvorila vrata iako si sigurno to željela ti. I samo što je to izrekla, iza nje se pojavila jedna predivna žena, kojoj nitko ne bi rekao da ima toliku kćer. Alicia joj je bila nalik, samo što je imala tamniju put, vjerojatno na oca, zaključio je Bob. Bilo je smiješno, odmah je to uočio Dennis, kako Bob nespretno premješta cvijeće iz ruke u ruku, vjerojatno žaleći što nije kupio još jedan. I tad je ipak buket pružio Alicijinoj majci, ali se usput ispričao i Aliciji. - Nisam znao da ćete i vi biti ovdje, inače ne bih opet ispao nepristojan. - Niste nepristojni vi, nego bi se o tome moglo govoriti kad sam ja u pitanju. Ovo je bilo nešto novo, i za Boba, ali i za Dennisa, no sad nije bila prilika da se o tome uopće govori. Kako Alicijina majka Katty nije znala o čemu oni pričaju, ukorila je kćer i povela goste u salon.
Glorij@
Bob je bio iznenađen onim što je vidio, ali mogao si je to i misliti. Jer, onaj tko onako zna držati jedan hotel u redu i stvarati ugođaj doma u njemu, zna učiniti i tako nešto doma, i to još bolje. Salon je bio uređen tako da se u njemu doista odmah možeš opustiti. I ne samo to. Osjećaš se kao da si došao u vlastiti. Bob je to odmah i rekao domaćici, i čuo je ono što je i očekivao: - Oh, moja mo ja kći je perfekcionist. Iako sam je odgajala na taj način, sad mi se čini da nekad ipak pretjeruje. Ali, ako je to veseli, a veseli je, nema ništa protiv. - Prekrasno je kad čovjek radi ono što voli - nastavio je glasno razmišljati i Bob. - Slažem se, ali ničega ne treba biti rob. Meni se čini da je Alicia postala opterećena tim hotelom, a to i nije dobro. Nije za nju. Jer, kakav je to život, toliko živjeti za druge. - Nikakav. - To govorite iz vlastitog iskustva? - upitala jeAlicia jeAlicia Boba. - Baš tako, Alicia - odgovorio joj je prvi je put oslovljavajući tako. U tom trenu se pojavio i Otto, Alicijin otac, i kao da se poznaju tko zna otkad, obratio se Bobu pružajući mu ruku: - Vi ste taj Dennisov prijatelj. Moja žena, a i kći, jedva su čekale da vas upoznaju. Jer kad on nekoga hvali, h vali, taj mora da doista vrijedi. - Hvala vam na komplimentu, gospodine - rekao je pomalo zbunjeno Bob. Jer, sve je mogao očekivati, ali ipak ne i ovakav doček. Ne samo da su ti ljudi ljubazni, sad mu se učinila i Alicia kao neka sasvim druga cura. Ipak je imao Dennis pravo kad je rekao da je njihovi dosadašnji susreti bili stjecaj nespretnih nespretnih okolnosti. I kad su popili po piće, domaćica ih je zamolila da sjednu za stol. To je istom bila prava gozba. Bob je odsjedao u najboljim hotelima i Amerike i svijeta, oni su doma imali sjajnu kuharicu, ali ovo, ma što da je okusio, bilo je izvanredno. Opčinjen svime time, hvalio je čega god se dotakao. Dennisu se činio da su ovo dvoje "napravili primirje", primirje", čak je uočio kako i Alicia, ali i Bob, bacaju jedno prema drugom sasvim pomirljive poglede, moglo bi se reći i više od toga.
Glorij@
Kao da se preispituju što je to bilo s njima dosad da su se ponašali kao dva luđaka, a ne kao normalni civilizirani ljudi. U tom trenutku pala mu je na pamet luda misao - ovo si dvoje sjajno pašu, oni bi bili jedno za drugo kao malo tko. I kad je čuo Kattyne rečenice rečenice upućene Bobu, trgnuo se: - Ja se nadam da ćete natjerati Dennisa da se konačno oženi. Znate da nam je to svima briga. - To će ići malo teže. - Zašto, kad vas on toliko sluša, a i vjeruje vam? - O tome nema ni zbora. Jer, znate, mogao bi i on mene pitati nešto slično. - Znači, tako? - sad je malo zbunjeno zaključila Katty, ali brzo se u razgovor uključila i Alicia, sad se obraćajući obojici njih: - Znate li zašto je mama načela ovu temu? - Ne? - brzo je upitao Bob, iako mu je to bilo i više nego jasno. - Pa, jeste li čuli za poslovicu kako pas ne laje radi sela. - Misli da je i vama vrijeme za udaju? - Ma ne samo to. Ja sam za nju već stara cura. I da može, ugurala bi me prvom koji bi me zaprosio. I bila bi najsretnija žena na svijetu - rekla je smiješeći se, ali Bobu se činilo da joj i nije do smijeha. I tad je i on rekao nešto što, možda, nije trebao, ali izletjelo mu je: - Oh, ona bi morala biti svjesna da vi možete birati. Možda je to i razlog što se još niste odlučili. I sad je i on, i Dennis, ali i njezini roditelji, čuli nešto što ih je iznenadilo: - Bilo bi lijepo kad bi bilo tako. Ne znam nijednu curu koja ne bi tako postupila kad bi to bilo moguće. - Ne znam niti ja nijednu, osim vas - rekao je tako ozbiljno Bob da su se svi iznenadili, ali bilo je toliko istine u tomu da su mu svi povjerovali da govori istinu. To je bilo presudno da "crta bojišnice" između njih dvoje nestane, da se cijelu večer večer povede razgovor koji je bio i više nego ugodan. ugo dan. Na kraju su njih dvoje najviše razgovarali, najviše započeli tema koje su sve manje zanimale ostale.
Glorij@
Ako je išta bilo očito, onda je taj razgovor između njih dvoje. Bilo je vidljivo da su oni našli ne samo zajedničke teme nego da se polako otkrivaju jedno drugom. Teško je reći što su osjećali Alicijini roditelji pritom, i koliko su bili svjesni što se događa, ali Dennis je znao da će se Bob ovamo zasigurno još vraćati.
Šesto poglavlje
Dennisu je bilo sve jasno - poslije kiše granulo je sunce. Samo, da će se to odvijati filmskom brzinom, to nije mogao vjerovati. Niti je Bob, a bome ni Alicia, nisu bili ljudi skloni avanturi, a još manje ovako nečem što se odvijalo pred njegovim očima. I ne samo njegovim. Ljubav je izvirala iz svakog njihovog pogleda, iz svakog pokreta, i ma koliko se trudili da to sakriju, nije im to baš uspijevalo. A ponekad mu se činilo da to i ne žele. No ma koliko da ga je to radovalo, bilo je tu niz zapreka koje je trebalo riješiti, samo se on pitao koliko, i smije li se on uopće u to petljati. Ma što da je čuo od Boba za Ednu, sve je to bilo još tako nerazjašnjeno, nerazjašnjeno, ona je još bila njegova djevojaka, barem za svijet, a i znao je da se ona neće tako lako odlijepiti od njega. A, ako i dozna za Aliciju, ta bi mogla učiniti svašta. Sve ga je to mučilo i počeo je sam tražiti rješenje za koje i da je našao, nije znao bi li to Bob prihvatio. S druge, pak, strane znao je da on nije čovjek koji bi sjedio na dva stolca. A opet tko zna kako će na sve to Alicia reagirati jer se sjeća da joj je on spomenuo Ednu, iako joj je rekao da je ta veza bez budućnosti. Mislio je da bi bilo najbolje da joj on kaže kako stvari što je s njim i s Ednom, i to čak i prije nego ga ona pita, ili, nedajbože, nedajbože, nešto i načuje. Mada je Mandan bio miljama udaljen od Philadelphije, Bob nije nepoznat čovjek da ga ne bi netko vidio i dojavio onamo kamo treba.
Glorij@
Nije se on nikoga plašio više od toga Adgateajer je bilo tako očito da je i on bacio oko na Aliciju. No, na njegov upit sviđa li joj se, ona je sigurno odgovorila je: - Nije moj tip. - Ali, ne pokazuješ to baš previše glasno i jasno. - Pa on je prvenstveno naš gost. Ne mogu biti prema njemu njemu odbojna. - Oh, ne bih rekao. - Ako misliš na Boba, Bo ba, to je nešto drugo. Samo... - Samo što? - Je li on slobodan? Mora da ga cure natjeravaju ma kamo da krene?A i spomenuo si neku Ednu. - Pa, nisi daleko od istine. No, i to je jedan od razloga da je pobjegao ovamo. - Bježi od o d neke konkretno? - Ne znam, ali da bježi do više njih, to je sigurno. No, što te to brine? On nije čovjek koji bi sjedio na dva stolca, pogotovo ne kad si ti u pitanju. - Zašto ne? - Pa, jer te upoznao i jer zna kako bi ti na to gledala, a drugo, ja bih mu zakrenuo vratom kad bi ti nešto učinio. - Dennis, ja znam da nas ti oboje, svakog na svoj način, voliš. Znam i da se bojiš ishoda ove naše veze, ako je tako uopće mogu nazvati, ali ne brini. Ja sam svjesno ušla u nju, i ma što da se desi, ne bi mi palo ni na kraj pameti da tebe izašto optužujem. Molim te ne opterećuj se time. Ali, nisam ni sam ni ja dijete. Ja sam sigurna da između svih tih cura postoji i neka koja je prilijepljena uza nj i koja ga neće tako lako pustiti, pa ma kako se zvala. No, ako je on načisto što će i s njom i sa mnom, onda je lako, a ako nije, ja znam kako ću se postaviti i što ću od njega tražiti. Nisam ja baš tako neiskusna kako se čini. Dennisu nije bilo baš drago to što je čuo jer se bojao i Bobove reakcije. Iako je bio siguran da on više ne mari za Ednu, isto je tako znao da će on sve učiniti da je ne povrijedi jer on je naprosto takav. Ali, i opet je zaključio da je to nešto u što se on ne smije petljati. I kad je jutros sišao na ručak, opet ju je vidio u razgovoru s tim redateljem, i opet mu se učinilo da je i ona trebala malo se drugačije ponašati.
Glorij@
Jer, ako je mogla biti onako odbojna prema Bobu u početku, može i prema tom ženskarošu. I taman kad im se želio pridružiti, s kata je silazio Bob. Prepao se da će on vidjeti isto ono što i on. I ne samo to, da će i pomisliti isto. No, kako ovaj uopće nije reagirao, znači da ili on na to ne gleda tako ili ih uopće, što je malo vjerojatno, vjerojatno, nije ni primijetio. No, nije mogao izdržati, i čim je ovaj sjeo za stol, dao mu je znak da pogleda u smjeru gdje su njih dvoje razgovarali. No, ni to mu nije bilo dosta nego ga je upitao: - Vidiš li toga dosadnjakovića dosadnjakovića kako gnjavi Aliciju? - Vidim. Pa što? - Tebe to ne smeta? - Smetalo bi me kad bi ona naganjala njega. Ovako ne. Pa i sam znaš kako se ona ponaša prema gostima, pa čak i kad joj komplimentiraju. - Ništa mi nije jasno. - Pa kao da sam i očekivao od tebe išta drugo. No, ne brini. - Ma kako da ne brinem, iako mi je to rekla i ona. - A Edna? - nije mogao da ne upita, iako je znao da to nije red. - S Ednorii ću razgovarati kad se vratim. vratim. -I? - Što i? - Pa što ćeš joj reći? - Istinu. Da sam se zaljubio, da je to jače od mene, da me pokuša razumjeti, i to je sve. - I ona će te razumjeti? - Možda i neće. ali ona zna da je ono što ja kažem istina, i neće mi praviti probleme. A, uostalom, i što može? m ože? - Svašta. - Ma, ne kažem da neće biti povrijeđena, ali ti nju ipak podcjenjuješ. Nije ni ona bez ponosa. - Nisam to ni mislio, ali ima ona nešto što ti nikako da priznaš. - Da čujem? - Pakosna je. Zar se ne bojiš ako čuje za Aliciju da bi mogla postupiti onako kako to čini većima ostavljenih. - Kako?
Glorij@
- Napraviti ti neku smutnju. - I da hoće, ho će, neće znati znati ni kako, ni kome, a ni gdje. - Svijet je ipak malen - rekao je i kako je u taj čas pogledao prema Adgateu koji se konačno Aliciju pustio na miru u krenuo prema svom stolu. Bob je znao na koga misli. No, da bi i dalje razuvjerio Dennisa da ne brine, opet je rekao: - Ako misliš na njega, pa on nema pojma ni tko sam, ni što sam, ni s kim sam u vezi. - Bože daj da je tako - rekao je Dennis i njih su dvojica konačno počeli jesti. Nekako pri kraju, Bob mu je rekao, što je Dennis i očekivao: - Nećeš se ljutiti ako ja ostanem još dva dana ovdje? - Ne, a i zašto bih? Dapače. Kamo ćete? - Kako znaš da ćemo zajedno? - A što bi te inače nagnalo da ostaneš? - Ja bih najradije ostao ovdje, ali znam da je to nemoguće. Znaš ti ljude. Ipak je ovo malen grad, Aliciju svi znaju, i ne bi bilo dobro zbog nje da smo ovdje. Otići ćemo, barem mi je ona tako predložila, ujedno drugo skijalište, udaljeno tek pedesetak kilometara od ovoga. Ona kaže da nije lijepo kao ovdje, ali ja znam da će meni svugdje gdje je ona, biti lijepo. Na to što je čuo, Dennis nije imao komentar, ali ni mira. Taj ga je Adgate i dalje mučio. Neprestance je zurio u njih i kao da je čekao čas kad će im se pridružiti za stolom Alicia. No, ona je znala što je red. Nema toga što bi je nagnalo kad je u službi da prekrši nepisana pravila ponašanja - nema privatnih sjedjeljki kad si u službi - ni s kim, pa čak ni s roditeljima da se ovdje zateknu.
*** Alicia nije ni sama sebe mogla prepoznati. Opuštena, zaljubljena, sretna do boli, kako je jednom negdje čula da je netko rekao za one kojima se desi ovo što se desilo njoj, pitala se koliko će ovo potrajati, i može li ovo biti vječno.
Glorij@
Bio je to samo trenutak njezine zamišljenosti ali ni to nije promaknulo Bobu. - Što moja djevojčica misli? Nešto joj se mota, ne baš lijepo glavom? Da čujem? - Mislim gluposti - odgovorila o dgovorila je odmah, ali Boba nije mogla zavarati. zavarati. - Nema vrdanja. - Ma, bojim se. - Čega? - Pa, nisam ovoliku sreću nikad očekivala. - Bože, a ja sam mislio tko zna što. - Ne čini ti se da nam se sve to desilo tako iznenada? Kad smo to najmanje najmanje očekivali. - Ne znam kako ti, ali ja sam s am bio silno znatiželjan da te upoznam. - Pa i ja tebe, ali nisam mislila da će se sve izroditi u ovo u što jest. - A što to jest? - sad se počeo šaliti na tu njezinu izjavu jer je znao da se još nije oslobodila i da još nema snage o njihovoj vezi govoriti onako kako to čini on. - Znam da me zezaš, znam da si siguran u ono u što sam i ja, ali, život se zna tako u trenu preokrenuti i u nešto u što ne želimo. - To se dešava dešava samo onima koji su nesigurni. Aja to nisam. - U što si ti to tako siguran? - i tako se može postaviti pitanje. - U to da sam te našao, da si ti moja sudbina, da te ne bih više pustio ni trena bez sebe, i da razmišljam kako ćeš ipak morati m orati napustiti ovaj hotel jer ja te više trebam od svih njih. Čini se da je ovo što je zadnje rekao, nju malo pokolebalo, jer nije, što je on očekivao, reagirala onako kako je mislio da bi trebala. Malo se sad i on zamislio, ali onda je ona ipak rekla ono što ga je malo smirilo. - Ja sam u tebe zaljubljena, zaljubljena, i ja mislim da ne bih više mogla mogl a bez tebe, ali to je vezano uz toliko problema koje i nećemo moći riješiti odmah. Jer, ja imam za sve to i svoje tumačenje, iako sigurno nemam iskustva koliko ga imaš ti kad su veze u pitanju. - Da čujem, pametnice moja, koje je tvoje rješenje, ili prijedlog, ili i li nešto treće?
Glorij@
- Ako je ljubav prava, ako se ljudi vole, onda ni udaljenost, na kratko vrijeme, ne može tu ljubav uništiti. Jer, i sam znaš da ne mogu tek se tako spakirati spakirati i reći zbogom svima. - Kome svima? - malo je nervozno upitao: - Pa, roditeljima, ro diteljima, tvrtki, prijateljima... prijateljima... - Koliko ti treba za to vremena? vremena? - Dok ne završi sezona skijanja - rekla je i ne misleći koliko je to vremenski. Bojeći se da je ne razljuti, da je ne oneraspoloži, a imajući u vidu da je to ipak istina, zagrlio ju je, poljubio i poveo prema izlazu. Slijedila ga je bez riječi, očito misleći svoje, ali on je kad su već bili vani i kad su stavljali skije na ramena, rekao: - Idemo na ovaj vrh. Tko se prvi spusti, morat će se pokoriti željama onog drugog. Važi? - Pa jasno da važi... - Ti, dabome, misliš da ćeš ti biti pobjednica? - Hoću, ali i kad ne bih pobijedila, ja bih bila dobitnica. - Kako da sad to protumačim? - Onako kako treba. Upoznavanje s tobom, ma kako sve ovo završilo, za mene je dobitak. Poljubio ju je, stisnuo uza se, ali i rekao malo žalosno: - Ne volim takav pesimizam kod tebe, tim prije što ti inače uopće nisi osoba koja je pesimistična. Zašto Zašto si takva kad smo s mo nas dvoje u pitanju? - Jednom sam ti već rekla zašto je to tako, ali obećajem da ću se popraviti. Kao dvoje djece pohrlili su prema žičari i jedva čekali da se popnu i da se počnu natjecati. Da ih je netko sa strane pozornije slušao i gledao, uživao bi da može vidjeti ovako dvoje mladih i razigranih ljudi koji se jednostavno - vole. I kad se već činio da će on prvi doći do cilja, ona ga je u trenu pretekla. Izvan sebe od sreće, dočekala ga je na dnu raširenih ruku. - Znači, ja biram. - Što? - napravio je lice kao da se ljuti.
Glorij@
- Ja ću odrediti kad ću prekinuti posao, kad ću reći roditeljima što smjeram i kad ću ti se pridružiti. Nadam se da si svjestan da sam to izvojevala i više nego časno. - Ne mislim tako, ali što sad više mogu. - Kako? - Pa ti bolje poznaš ovaj teren nego ja. S tim sam s am trebao računati. računati. A da ja ipak sad nešto kažem što ti se neće svidjeti. - Da čujem? - Dobar skijaš skija dobro me gdje se nalazio. Problem je u tomu što si ti bez kondicije, što nisi dugo skijao a ipak se, unatoč tomu, sjajno snalaziš. Svatko drugi ne bi postigao to što si ti. - Tješiš me? - Ne, samo govorim istinu. A sad idemo na čaj i onda ćemo vidjeti kamo ćemo. - Ja znam, ali neću sad o tome da mi ne pobjegneš. Njihove želja bile su identične. Otići će u sobu i opet pripasti jedno drugom na način kako su to radili ova dva dana. Samo, ovaj im je dan zadnji, on sutra odlazi, a to ih je oboje izluđivalo. Čak više Boba nego Aliciju jer ona je bila sigurna u jedno - ma što da se desi, ma tko da joj i pokuša stati na put kad je on u pitanju, nec'e je smesti u odluci koju je donijela - on ili nitko. Cijelu su noć vodili ljubav. Cijelu su si noć tepali najljepše ljubavne riječi koje nikad dosad nijedno od njih nije izgovorilo. I tek nekako pred jutro su nakratko usnuli. Da ih nisu probudili s recepcije, tko zna dokle bi spavali. Ali to kao da nijednom od njih uopće nije bilo važno. Za njih je i vrijeme stalo, ono su bili dovoljni sami sebi. Teško su napuštali ovaj hotel. Iako je bio, objektivno, daleko iza onog njezinog u Mandanu, sad joj se činio najljepšim mjestom na svijetu. Kako je sve relativno, zaključila je kad su odlazili. Ako se ikad u životu ičega bude s radošću sjećala, onda će to biti ovo mjesto. Iako Bob nije uopće ništa govorio, znala je da misli isto što i ona. I to ju je malo smirivalo.
Glorij@
Jer, zaljubljenici to tek jesu kad isto misle, isto osjećaju i jednako se ponašaju. Za manje od sata bili su u Mandanu. Kako je ona vozila, do vezala je Boba nekoliko metara prije ulaza, ali ona u nj nije ulazila. - Nećeš ući? - upitao ju je iznenađeno jer on je mislio da se više ne trebaju skrivati. Kad joj je to i rekao, ona je bila kategorična: - Ma, ne skrivam ja tebe. Ja samo ne želim biti predmetom ogovaranja. Jer, ljudi su samo ljudi. Teško opraštaju nekom uspjeh i sreću. I tako su mislili, i prije no što sam upoznala tebe, da sam ja rođena pod sretnom zvijezdom. - Pa, i jesi. - Nisam se tako osjećala sve do neki dan. Kad je to izgovorila, nagnula se nada nj i poljubila ga je. - Kad se sutra Vidimo? - upitao ju je žalosno? - Pa, još sam sutra slobodna, a to znači čim se probudimo, možemo se naći. Kad ti točno polijeće avion? - Oko dva. - Onda još možemo ručati zajedno. - A kako bi bilo da posjetim i tvoje? - Ma, još ne. - Znaju li oni o ni da smo bili zajedno? - Ja im nisam rekla. - A slute li? - Ni to ne znam, ali da i da, ne bi ni riječi rekli. - Neugodno mi je da tek tako odem. - Bit će prilike za dugi razgovor kad dođeš drugi put. A sad u krevet, kako bi mi znala reći mama kad sam bila mala, i sanjaj nešto lijepo. - Ti znaš tko je i u mojim snovima i na mojoj javi. I više mi doista ništa ne treba. Izišao je iz auta, ali nije krenuo u hotel, nego se vratio do nje i sad je on nju poljubio. Rekao je nešto što ju raspametilo: - Ne znam ima li smisla da uopće idem u Philadephiju bez tebe. tebe. - Bit ću zadovoljna ako me budeš nosio u mislima. Onako kako ću i ja tebe.
Glorij@
Bilo je glupo što je u tom trenutku pomislila da je ipak trebala sve učiniti da ode s njim. Jer, iako je to bila, kako se ono kaže ljubav na prvi pogled, svu ju je obuzela i bila je sigurna da je više ništa, pa ni posao neće okupirati onako kako je to bilo dosad. U tom razmišljanju tako je naglo okrenula auto da je još malo udarila jedan drugi koji joj je nailazio iz suprotnog smjera. Nije ni uočila tko je u njemu. I bolje da nije. Samo bi se zabrinula jer u njemu se vozio Adgate. Tad joj ništa nije bilo važno, i ni na što nije obraćala pozornost. Bila je to neka druga Alicia, kako bi znao reći Dennis kad je odlazio neki dan iz Mandana.
Sedmo poglavlje Aliciji više ništa nije bilo teško raditi. Imala je dodatni motiv i za rad, ali i za život. Nije mogla još vjerovati da je ljubav tako čarobna, da se pojavio netko kao Bob i potpuno je opčinio. Ljubav prema njemu bila je pokretač svega što je činila, pa i onoga, kako je rekla Silviji, svojoj prijateljici, što nije mislila da će uopće činiti. Iako je uvijek bila vrijedna, iako se nije libila nijednog posla, ovo što sad radi, i kako to radi, bilo je nešto nevjerojatno. Bilo je je svugdje. I u salama, i u sobama, a i na recepciji nije joj moglo ama baš ništa promaknuti. Svi su bili uvjereni da je pitanje dana kad će je promaknuti na ljestvici uspjeha još više. No, nitko, zapravo, nije znao za njezine planove. I kad je tek nešto natuknula direktoru, a spremala se to od onoga časa kad je shvatila da je njezin život vezan isključivo uz Boba, ovaj je to shvatio tek kako šalu. - Moram priznati da me ne bi čudilo da ste ozbiljno zapeli kakvom momku za oko, ali isto tako znam da nas ne biste ostavili tek tako, usred sezone, na milost i nemilost tko zna kome.
Glorij@
- Ma jasno da ne bih, ali valja misliti i o još nekom tko bi me u svakom trenutku mogao zamijeniti - nije ni ona odustajala od onoga što mu je postupno ipak trebala, trebala, a i morala reći. - Ma, tek smo počeli s poslom, kako se čini dobro nam je krenulo, i sad imamo i važnijih briga nego misliti o nekoj zamjeni. - Ne bih to tako nazvala. Pametni ljudi se ne oslanjaju tek na jednu osobu. I kad se ona iz bilo kojih razloga makne, da se sve sunovrati u provaliju. I ma što vi rekli, ja ću polako uvoditi u posao Allison jer mi se čini da ga ona voli, možda čak i više nego ja. Njoj je to t o sve. - A zar vama nije? Ili zar više nije? - Jest, ali sam spoznala, vjerovali ili ne, da ima još stvari u životu kojima se treba i mora posvetiti, a koje sam dosad poprilično zapuštala. - Dobro, učinite tako jer i tako onom što ste dosad radili, nema prigovora. Bila je zadovoljna s tim razgovorom i odmah je krenula k Allison da počne s uputama. Ova je bila iskreno iznenađena, ali i polaskana što je baš nju odabrala, odabrala, i kad joj je to rekla, ni Alicia nije bila škrta u pohvalama. Ijedna i druga bile su sretne zbog toga, sve dok Allison nije joj nešto povjerila što ju je malo zbunilo: - Znaš, dvojila sam da ti to kažem, ali mislim da ipak moram. - Što? - Ne sviđa mi se Adgate. - Zašto? - Njuška okolo, ispituje ono i što ga se ne tiče, a mislim da je zainteresiran zainteresiran za tebe i više nego bi trebao. - Ma ne brini. Kad ode od nas, neće nas se više, vi še, pa ni mene, ni sjetiti. - Ne znam što smjera. - Kako to misliš? - Pa, sinoć je produljio svoj boravak ovdje još za dva tjedna. Malo neobično za nj. A i neprestance nekoga zove, telefonira na sve krajeve Amerike, kao da nešto istražuje. - Možda i istražuje. To mu je posao, pa on je redatelj, a to mu ga dođe kao da je i isljednik. Ne brini. Nije on baš tako opasan kako se čini. - Možda i nije, ali ne sviđa mi se. s e.
Glorij@
Kako je pred obje još bilo posla, to su se dogovorile da će se naći oko dva sata i tad će početi, obuka, kako je u šali rekla Allison. Alicia je, kad se rastala s njom, otišla u svoju sobu najprije nazvati Boba. Mora mu reći što je počela, i da je pitanje dana kad će s istinom konačno na vidjelo. Kad joj je čuo glas, osjetila je da je presretan, jer iako je, a bila je sigurna da je netko s njim u sobi, on se nije libio izreći joj toliko nježnosti da je još malo zaplakala od sreće. - Dušo, uopće više nisam onaj koji sam bio nekad. Sigurno me ne bi ovakvog ni zavoljela. - Što to znači? - Ne mogu čak ni raditi kao nekada. Sve moje misli su usredotočene na tebe. Toliko da se čak i bojim. - Čega sad ti? - Onoga o čemu si mi i sama nekad govorila. - Ma to nisi onda ti, i takvog takvog te ne volim. - A kakvog me voliš? - Sigurnog, Si gurnog, staloženog, odanog, vjernog, iskrenog... Taj mu je tren pao mrak na oči. Nije još raskinuo s Ednom jer mu se činilo da i za to mora postojati trenutak i za njega i za nju koji će im pomoći da se rastanu kao ljudi. Ali bio je svjestan jednoga, ni to ne smije odugovlačiti u nedogled. Jer, iako uopće nije bio s njom već više od mjesec dana, a imao je sreću da je ona bila na putu po Europi, sad kad se vratila, na razne je načine izbjegavao izbjegavao taj susret. Čak je izmislio i put u Washington samo da se ne sretnu. Znao je da ni njoj neće moći lagati, i tražio je načina da i njemu to najprije legne, to kako joj se obratiti i kako joj reći ono što mora. Tih nekoliko trenutaka šutnje ipak je zabrinulo Aliciju, pa ga je brzo upitala: - Nešto ipak nije u redu? - Ma da budem iskren i nije. Kako ona uopće nije mislila da je to nešto s njima, jer da i jest to joj ne bi zatajio, to je ona, naivno, nastavila dalje: - Poslovno? Samim tim što je to izustila, olakšala mu je situaciju pa je on tek rekao: -Da.
Glorij@
No, želeći ga malo rasteretiti, a vjerujući da bi mu mogla pomoći, brzo je reagirala onako kako je mislila da treba: - A kako bi bilo da ja dođem malo k tebi? Možda bi ti i to pomoglo? - Sigurno bih, ali ipak nemoj doći. Želim da me vidiš onakvog kakvog me držiš u mislima, a ne ovakvog kakav sam sad. Možda drugi put, ako ja prije ne dođem k tebi. Volio bih i ja tebe iznenaditi. Sreću koju je pokazao kad ju je čuo, i ovo sad, toliko se razlikovalo da se zabrinula. Sad joj se činio preplašenim, pogotovo kad je rekla da će doći u Philadephiju. Iako dotad nikad nije ni pomislila da ima drugu, sad joj se, u sekundi, svašta motalo glavom. Toliko da to čak nije mogla ni prešutjeti, iako je ipak uspjela birati riječi. - A da ti ipak ne raščišćavaš neke zaostale račune pa bih te ja u tome spriječila, otežala sve to, ih je nešto drugo u pitanju? Ti znaš kakvog te ja volim, i kakvog te želim. Ali, ako se dešava nešto što ja ne bih trebala znati, i to reci. - Ništa od toga, tog a, dušo. Ali, svega tu ima pomalo - izletjelo mu je. Iz njega je progovorio onaj Bob kojeg je voljela, kojem je vjerovala, ali koji ipak ima neke tajne koje su samo njegove i koje joj ne može povjeriti. A ako ne može to sad, kako će onda biti dalje. Uhvatio ju je paničan strah da sve o čemu je maštala, što joj se činilo tako bajkovito, nestat će i prije nego se počne ostvarivati. - Odjednom joj je ponestalo riječi, odjednom je požalila što ga je uopće nazvala, jer, ma koliko ga voljela, morala je sad biti spremna i na ono što bi moglo uslijediti - rastanak. Ne smije si dopustiti da ispadne kao prosjakinja ljubavi jer niti bi to on želio, niti bi si smjela tako nešto dopustiti. A da bi ipak nekako završila taj razgovor što normalnije, rekla mu je, iako nije mogla sakriti ono što osjeća do kraja: - Kad obaviš to što moraš, javi se. Vidim da si u brizi pa te ja više i neću gnjaviti. - Javit ću se - odgovorio joj je, ali i ništa više. Nije znala poslije toga razgovora što da misli. Sve što je osjećala, bila je neizmjerna tuga i bol što ga gubi i prije nego ga je i osvojila. A ona je bila uvjerena kako je to početak onoga o čemu je sanjala, kako je upoznala muškarca za kojeg bi bila u stanju učiniti i ono nemoguće.
Glorij@
Iako očajna, još se nadala, još je vjerovala da to nije kraj. I kako bi sve to odagnala od sebe, krenula je na posao. Ako ju je išta moglo osloboditi takvih misli, bio je baš rad. Kad je ušla u predvorje hotela, nije primijetila Adgatea. Ali, zato je on pomno promatrao nju. Znao je da još neće dugo uživati u sreći za koju je mislila da je vječna. Kad neće biti njegova, neće ni toga bankara. Samo ako se ta njegova cura uhvati na lijepak. Ali, koliko je on poznavao žene, neće ni ona tome moći odoljeti. Kad je i Alicia konačno ugledala njega, iznenadila se što joj je, što i nije bio njegov običaj, tek kimnuo glavom. Konačno nešto dobro danas, pomislila je, iako joj je sve to bilo neobično. Jer, on nije bio čovjek, barem je ona stekla takav dojam, koji se predavao lako.
*** Edna je bila zaprepaštena informacijom koju je dobila. Znači, to je razlog Bobova ponašanja ponašanja zadnje vrijeme. Ali, nije ni ona o na bila baš naivna. Znala je da taj koji ju je obavijestio o svemu, ima za to razloga - vjerojatno je on bacio oko na tu curu. Pa, iako je već bila prekrižila s Bobom, iako se već ozbiljno bacila u traženje zamjene za nj, ipak će pokušati ono što joj ovaj čovjek predlaže. A i što je stoji da joj napiše pismo u kojoj će joj prikazati stvari onako kako ih ona vidi. I odmah se bacila na posao. Ne sjeća se kad je zadnji put pisala nekome pismo, ali ovo joj je išlo lakše nego je mislila da hoće. Nabacala je na papir sve i svašta, i kad ga je konačno završila, bila je zadovoljna. Izrekla je i jednu notornu laž - da je kad je čula za njihovu vezu, prekinula trudnoću, ali ne zato što je Bob to htio, dapače, da se on radovao djetetu, nego zato što je to htjela ona. Jer, ne želi da joj dijete odrasta uz takvog oca. Znala je da će Bob pobjesnjeti kad ovo sazna, ali postojala je mogućnost da i ne sazna. Jer, koliko je mogla shvatiti, ta cura je karakterna,
Glorij@
nije neka namiguša, ona se jednostavno zaljubila u čovjeka o kakvom nije mogla ni sanjati. Nije računala više s Bobom, jer on se prema njoj ponašao isto i dok te cure nije bilo. Znači da ju je tek zavlačio da mu je dobro došla jer kad god je on poželio, ona je bila uza nj. Brzo je krenula prema pošti i bacila pismo u sandučić jer se bojala i same sebe - da ipak do svega ne odustane. No, na kraju bi zaključila - svakom prema zasluzi. A ona više doista nije imala nikakvih obveza prema tom čovjeku. I taman kad je ubacila pismo u sandučić, zazvonio je telefon. Na naslonu je vidjela tko zove, ali sad je znala i što će mu reći. Na njegov upit mogu li se vidjeti večeras, večeras, ona mu je odgovorila: - Ne mogu večeras. večeras. - A sutra? - bio je uporan. - Ni sutra - nećkala se se smišljajući što da mu u konačnici kaže. kaže. - Moramo razgovarati - na kraju je rekao. - Mi više nemamo o čemu razgovarati razgovarati - odjednom odjednom je iz nje izletjelo. - Kako to misliš? - Onako kako sam rekla. Ti me više jednostavno ne zanimaš. Jer čovjek koji je u stanju ostaviti trudnu ženu, i nije čovjek. - Ma o čemu ti to? - O tome što sam ti rekla, iako je to sad najmanje važno. Bilo pa prošlo. Očajan, zbunjen ali i preplašen opet je upitao: - Ali, nisi mi ništa rekla? - Ne brini, djeteta više nema, slobodan si, i živi sa svojom savjesti ako budeš mogao. I to je bilo sve. Zalupila mu je slušalicu pred nosom, a on nije znao što bi sa sobom. Sad kad je mislio da mu je život tek počeo, sve se srušilo kao kula od karata. Nije mu bilo žao te veze, ali osjećao se tako jadno. Tko zna što se dogodilo s njegovim djetetom. Preko toga ipak nije mogao tek tako proći. I u tim momentima nije znao što bi. Tek makinalno je dohvatio slušalicu i nazvao Dennisa. Ovaj je po glasu shvatio da mu se nešto strašno desilo. Stoga je bez ikakvog uvoda upitao:
Glorij@
- Edna? - Da. - Što je sad izmislila? - Trudnoću. - Ne vjeruj joj. Hoće te uhvatiti na dijete. - Ma nije nij e to u pitanju. - Nego? - Ne znam što je s djetetom, ali rekla je da njega više nema. Nisam ni ja nečovjek nečovjek da je j e tek tako sad pustim. Što da radim? - Saznaj istinu, ali bojim se da i to nije jedna od njezinih izmišljotina, istina stravična, ali ona je u stanju sve učiniti. Samo iz jednog jedinog razloga - da ti napakosti. Ali, bojim se da bi ona mogla ići i dalje. Sve do Alicije. - Ne...! - bolno je uzviknuo Bob jer je znao što bi to značilo. Ona draga, pametna, ali prepoštena djevojka to mu nikad ne bi oprostila, pa ma kako patila. Znao je i što mu je činiti. Otići će k Edni i prisiliti je da kaže istinu, a s tom će istinom pred Aliciju. Ako ga voli, morat će mu i vjerovati, jer, ako bude trebalo, prisilit će je da kaže da je sve izmislila I taman kad je tu misao htio podijeliti s Dennisom, ovaj ga je preduhitrio: - Znaš što ti je činiti? - Znam. Idem iz ovih stopa k Edni. Naći ću načina da je prisilim da kaže zašto je sve to izmislila. Mora da ju je netko na to ponukao, netko tko joj je sličan. Iako mu tad ništa nije rekao, ali pred Dennisovim očima je iskrsnuo Adgateov lik. Ako je to istina, činilo mu se da će ga se lako raskrinkati. Ako bude trebao, i on će se uključiti u to. Jer, ako mu je do ikoga stalo, onda je to do ovo dvoje ljudi, njemu tako dragih. Neće dopustiti da se oni rastanu zbog nečije zločestoće i zlobe.
Glorij@
*** Alicia je mislila još obaviti neke poslove, a onda otići k svojima. Otkad je onako završio njezin razgovor s Bobom, nije više bila onako poletna kao inače, ali još je vjerovala da je sve to trenutačno, da se i on nalazi u tko zna kakvoj situaciji i da će sve na kraju završit dobro. Taj optimizam držao ju je cijelo vrijeme, i kad je srela Adgatea ozbiljnog, ali više ne i napasnog, čak mu se i nasmiješila. - Nešto ste dobre volje danas? - Pa, moglo bi se tako reći. - Što je tome razlog? Sretna ljubav? - Možda i to - odgovorila je neodređeno, ali da je malo bolje promatrala njegov izraz lica, spoznala bi zadovoljstvo i zločestoću koja iz njega izbija. No, sad nije imala vremena za to, pa je bila sretna kad ju je nazvala recepcionarka recepcionarka i pružila joj omotnicu. Isti tren kad ju je uzela u ruke, Adgate se udaljio. Bojao se zasigurno da će se odati kad bude vidio preneraženo lice ove bahatice kad bude čitala pismo, iako bi dao tko zna što da i to vidi. Alicia se iznenadila pismu, ali nije ga odmah otvorila nego ga je strpala u džep i krenula nazad prema svojoj sobi. Srce joj je počelo jače lupati kad je vidjela odakle pismo dolazi. Koljena su joj klecala, činilo se da će se srušiti. Jer, i ona je, kao i svatko kad voli, imala neka predosjećanja. I samo što je uhvatila za kvaku, opet je ugledala Adgatea. Adgatea. Sad joj je lice bilo smrknuto, a i činilo joj se da se on naslađuje njezinim izgledom. Bila je uvjerena da točno zna o čemu razmišlja i što se s njom zbiva. Sve joj se to potvrdilo kad ju je zlobno upitao: - Nije vam dobro? Smogla je snage da mu odgovori:
Glorij@
- Otkud vam to? Da nešto, možda, znate što ću ja tek saznati? Bojao se ovoga što je čuo, pa je opet staloženo stalo ženo odgovorio: - Bojim se da ću morati zbog vas otići odavde. Jer, vaše ponašanje ne samo da me zbunjuje nego me počelo i živcirati. A ja sam ipak ovamo došao na odmor. Jasno da ću o svemu izvijestiti u vašu upravu. - Samo izvolite - rekla je, otvorila vrata svoje sobe i zalupila mu ih je pred nosom. Drhtavom rukom počela je trgati omotnicu. Već od prve rečenice je znala tko joj to piše, iako je ono najgore tek slijedilo. Svaka rečenica rečenica koju je dalje čitala bila je kao da joj netko zabija nož u srce. Toliko je bila još sabrana da je znala da ovo piše ostavljena žena, ali bilo je nešto drugo što ju je mučilo. Pitala se kakav je čovjek Bob kad je mogao ostaviti trudnu ženu na način kako je to on učinio. Konačno, ma kako da se u nju zaljubio, ako uopće jest, kako je mogao prepustiti novoj ljubavi tako lako. U glavi joj je nastala sveopća zbrka, pucala je, kako je jednom čula da se kaže kad se netko nađe u situaciji u kojoj je sad ona, po svim šavovima, ali izlaza nije vidjela. Čak da i nije povjerovala svemu u ovom pismu, morala je jer se sjetila njihovog razgovora kad mu se ponudila da dođe k njemu. No, mogla je sad analizirati do besvijesti ovo pismo, rješenja neće biti dok s njim ne razgovara. A ona nije bila cura koja bi se tek durila i na taj način rješavala rješavala stvari. Ona će, ako on ne nazove nju, nazvati njega. Reći će mu što je saznala, saznala, ali tražit će i njegovu priču. Konačno, svi kažu da nema dvije - istine. Realna kakva je bila, znala je da i to mora izdržati. Mnoge su ljubavi bile na kušnji, pa zašto bi i ona bila iznimka. Začudo, iako je u početku mislila da će svisnuti, odjednom je počela vjerovati čovjeku koji joj je, barem b arem se tako činilo, prouzročilo toliko patnje. Ako je ljubav bol, onda se i te boli treba riješiti riješiti - na bilo kakav način. I odlučila je nešto što bi malo koja djevojka na njezinu mjestu. Neće ga uopće zvati nego će sutra će odletjeti u Philadephiju. Zbog sebe, zbog Boba i zbog ljubavi u koju ni jednog trenutaka nije prestala vjerovati, vjerovati, iako je bilo sumnji.
Glorij@
Osmo poglavlje
Bob je bio očajan. Nije mogao vjerovati da netko može biti uopće takav, kakva se pokazala Edna. Pa, zaboga, mogao se njome i oženiti, i ne znajući kakva je zapravo. Ako netko može tako nešto izmisliti, pitao se kakav k akav je on to monstrum. mo nstrum. No, to je sad bilo najmanje važno. Mučilo ga je nešto drugo - kako je sve to primila Alicia, djevojka do koje mu je bilo stalo više no do života. Bilo ga je strah nazvati je, a nije se usudio onamo ni ići, iako je bi to bilo najbolje. Opet je, po tko zna koji put, zagnjavio Dennisa koji sad, za razliku od prije, nije znao što da mu kaže i što da mu savjetuje. Ipak je na kraju, iako ne uvjerljivo, rekao: - Možda će sve to ipak dobro proći. - Ne vjerujem. - Zašto? - Pa, želeći je poštedjeti, možda čak i susreta s Ednom, kad mi je rekla da bi me došla posjetiti, odbio sam to, ali na prilično glup način. - Nisam to znao. - Nisam ti rekao jer sam bi siguran da ću sve izvesti baš onako kako sam želio - u miru i bez velikih potresa. Tad još nisam ni mogao pomisliti što je ta žena u stanju učiniti. - Znaš, Bob, tko iza svega toga stoji? - Ti znaš? - Gotovo da sam siguran. -Tko? - Adagte. - Koji je njegov cilj? - Kad nije moja, neka ne bude ni tvoja! A najviše je, zapravo, napakostio Aliciji. Mogu si tek zamisliti kako joj je. No, volio bih da i ti nešto shvatiš
Glorij@
- Što? - Ako joj je stalo do tebe koliko ja mislim da jest, ona će naći načina da sve to progrunta, da dođe do istine koju i ja ti znamo. - I što da radim? - Ništa. - To neće ići. - To bi jedino bilo ispravno. Malo se sad i ti igraj. - Teško će mi to biti izvesti. - Ako želiš da se sve izgladi, ako si siguran u svoje osjećaje, moraš i ti malo pretrpjeti. - Malo? Ovo što sad trpim, čini ti se malo? Ma ako tako misliš, ni ti nisi normalan. - A kako bi bilo da je ti nazoveš? - I što da joj kažem? - Pa istinu. - Istina će biti samo ono što ona čuje od tebe,a ja mislim da je ona preparhetna da bi se tek tako pustila, da bi te ostavila bez da čuje i što ti na sve to kažeš. - Bilo bi predivno da je to tako, samo ja mislim da bi to bilo predivno i da ja ipak nemam toliko sreće. Jer to bi se samo tako moglo nazvati. - Vidjet ćemo - ne baš zabrinuto rekao je Dennis, ali i nastavio nastavio - ipak ne prenagljuj. Ja mislim da će te ona nazvati, a tko zna možda i poduzme sama neke korake. - Bože daj - više za sebe no za Dennisa rekao je Bob, ali već se vidio u avionu za Mandan. I kad je završio razgovor s Dennisom, nazvao je aerodrom. Na žalost, karte za sutra nije bilo, tek je mogao onamo poletjeti za dva dana. Bio je zdvojan, ali tu se više ništa nije moglo. Mogao ju je nazvati, ali toliko se bojao da bi mu mogla zalupiti slušalicu da nije htio riskirati. Jer, da se to dogodi, teško bi bilo što dalje ispravljati. Sve se odjednom urotilo protiv njega, zaključio bi, da bi već drugu sekundu mislio da se još sve može ispraviti. Bilo mu je čudno što je Dennis bio uvjeren da će se Alicia javiti. Kad bi to bilo tako, da je to bila njezina namjera, već bi to učinila. Ne zna na temelju čega je on baš u to uvjeren. u vjeren.
Glorij@
Odlučio je danas dokasno raditi i posvršavati poslove koje je imao, a onda će se uputiti u Mandan i ostati o stati ondje koliko god bude trebalo. Sigurno će prvi put u živom misliti na sebe a ne na posao. Jer, ne ostvare li mu se ovi snovi, neće ga biti briga nizašto. I začudo, ostao je na poslu i kad su se svi već pokupili. Iako je i njegov šef uočio njegovu nervozu, nešto što nije bilo svojstveno tom momku, kao stari lisac povezao je to samo s jednim nesretnom nesretnom ljubavi. Čak se i nasmiješio kad je izlazio iz ureda i vidio njega zadubljenog u neke papire. Ovaj se na ovaj način liječi, radom, zaključio je i kad je već bio na samom izlazu, sreo je jednu simpatičnu i zgodnu djevojku koja se nešto raspravljala raspravljala s portirom. Iako nije bio znatiželjan, zastao je da čuje u čemu je problem. No, kako je nastala šutnja kad im se približio, to je ipak upitao: - Gregory, o čemu je riječ? - Gospođica Go spođica treba gospodina Cronera. Neki instinkt mu je govorio da je ova djevojka užasno važna Bobu, i sad je nju upitao: u pitao: - Privatno ga trebate? Samo je čas dvojila što da kaže, da bi hrabro potom rekla: - Da. Veoma mi je važno da ga baš sad vidim. vi dim. - Je li to važno i njemu? - Ne znam, ali voljela bih da jest. I tad je direktor rekao nešto što je nju ohrabrilo: - Mislim da je i njemu strahovito važno da ste došli. Požurite, jer se bojim da će inače svisnuti od jada. To joj je bilo dovoljno. do voljno. Kad je čula u kojoj je sobi, grabila je stubu po stubu i u trenu se našla pred njegovom sobom. Pokucala je, ali nije čekala da joj kaže da je slobodno. Kad je uletjela u sobu, i vidjela ga kako je izgleda, pobojala se da će mu doista pozliti. Prišla mu je hrabro, hrabrije nego bi to on bio u stanju, i odmah počela paljbu:
Glorij@
- Ma i ti si mi neko muško! Čega se ti bojiš? Moga nerazumijevanja, napada, ostavljanja, ili nečega trećega?! Eh, dragi moj, previše si mi se uvukao pod kožu da bih te tek tako pustila i to na temelju tek jednog pisma jedne od ostavljenih žena. Ja znam da ti ja nisam prva cura, ali nekako sam sigurna da sam ti zadnja. Jer, kako kažu, a i sama sam počela vjerovati u to, ljubav se osjeti, ako je prava. A ja je tako osjećam. No, sad da čujem što je s tobom? Još nije došao k sebi, još mu se činilo da je pred njim priviđenje a ne Alicia, ali i to je trajalo sekundu dvije, da bi joj prišao, počeo je najprije maziti, a potom i pipati da se uvjeri da je to doista ona. A onda je iz njega provalila bujica riječi. Nikad nije bio jasniji, nikad uvjerljivi jer nikad nikoga nije volio i ni do koga mu nije bilo stalo kao do nje. - Nećeš više odavde nikamo - na kraju je rekao. - Hoću jer naša ljubav je u stanju otrpjeti i mnoga druga iskušenja, a kamoli ne bi odvojenost još koji mjesec. A osim toga čekam i službenu prošnju. - To tebi ne treba. Iz svake moje riječi, iz svakog moga poljupca to proistječe, proistječe, ljubavi moja. Naslonila je glavu na njegova prsa sretna sretna što je baš onako kako je ona i mislila. Ipak se prava ljubav odmah prepozna.
By Glorij@
