Fonetika i fonologija

FONETIKA I FONOLOGIJA

FONETIKA I FONOLOGIJA predavanja prof. Marije Pozojević Trivanović + pregled gradiva

- osnov osnovna na podj podjela ela znans znanstve tvenih nih područ područja ja na na jezik jezik i govor govor - jezična pojava (langage) = jezik (langue) & govor (parole) - švicarski švicarski lingvist lingvist Ferdinan Ferdinandd de Saus Saussure sure (bavi (bavi se se jezikom jezikom), ), umire umire 1913. 1913. („Tečaj („Tečaj opće lingvistike“) - 18/19. 18/19. st. st. – bavil baviloo se filolo filologij gijom om (grč. (grč. riječ riječ,, govor govor,, znanos znanost) t) - bave bave se hist histori orijsk jskom om lingv lingvist istiko ikom m i njenim njenim različi različitim tim dome domenam namaa - bave se tekstom tekstom,, kritikom kritikom pisanih pisanih dokume dokumenata nata različitih različitih razdo razdoblja blja (kome (komentar ntar,, bavljenje jezikom na povijesni način – onim što je zapisano i gramatikom) - traže korijen korijen (etimon (etimon)) i žele žele dozna doznati ti koje su sve sve promje promjene ne nasta nastale le do danas danas - traže izvorni je jezik - poč. 19. st. – ističe ističe se kompa komparativn rativnost ost (usporedba (usporedba različitih različitih jezika) jezika) - vidjelo vidjelo se se da su mnogi mnogi jezici jezici sličn sličnii te da graviti gravitiraju raju nekom nekom starom starom jeziku - komp kompar arat ativ ivna na lingv lingvis istik tikaa i gra grama mati tika ka -

Franz Bopp – objavljuje dokumentaciju (otkriven je sanskrt, tj. prajezik indoeuropskih jezika) = tada tada u prou proučav čavanj anjuu jezi jezika ka vlada vlada dijakr dijakroni onija ja post postoj ojee dvije dvije dime dimenzi nzije je (po (povi vijes jestt i danas danas)) glav glavno no nače načelo lo pro prouč učav avan anja ja je eti etimo molo logi gija ja npr. npr. francusk francuskii i englesk engleskii jezik imaju etimološki etimološki pravopis pravopis (odraž (odražava ava straro straro stanje stanje u jeziku) etimol etimološk oškii pris pristup tup dom domini inira ra u 18., 18., 19. i 20.s 20.st.t. Ferdinand de Saussure – iako se bavio poviješću jezika, spoznao je da ne smijemo zanemariti sinkroniju treba opisati opisati jezični jezični sustav sustav (sustav (sustav zato zato što se sustav sustavno no drži drži kao kao struktura struktura u kojoj kojoj se svaka promjena reflektira na čitav sustav) u prezentnom stanju on se bavi bavi jeziko jezikom m kao kao aktua aktualno lnom m inst institu itucijo cijom m jezik je sustav sustav konvencij konvencijaa koje su prihva prihvaćene ćene od čitavog čitavog društva društva koje koje koristi koristi taj taj jezik jezik (on je cjelina kojom vlada načelo klasifikacije) jezik je norma norma za sve sve druge druge manifesta manifestacije, cije, za sve druge druge jezične jezične pojave pojave sadrž sadržii fizikaln fizikalno, o, fiziolo fiziološk ško, o, indivi individua dualno lno i socija socijalno lno (lang (langage age)) „subjekt „subjekt koji govori govori““ + komun komunikac ikacija, ija, priopcavan priopcavanje je + još još jedan jedan subjekt subjekt (oba (oba moraju moraju imati koncept, tj. misaoni sadržaj i auditivni sadržaj) moraju moraju sluš slušati ati i fonira fonirati ti (ostva (ostvariv rivati ati i čuti čuti govor govor na adekva adekvata tann način) način) određeni određeni konce koncepti, pti, sadrž sadržaji aji se moraj morajuu događati događati na na adekvat adekvatan an način način kod kod oba subjekta subjekta (moraju govoriti jedinstvenim sustavom koji rabi zajedničke auditivne slike) auditivus auditivus slika nastaje nastaje na na percepti perceptivno vnom m nivou nivou onoga onoga koji koji stvara stvara jezik = slijedi definiran jezični znak jezična jezična pojava pojava se se ne smije smije odvaja odvajati ti (lingvisti (lingvisti praške praške škole Jakobson Jakobson i Troube Troubetzkoy tzkoy)) govorom govorom se kom komunici unicira, ra, on je realnos realnostt koja se odvija odvija u komun komunikaci ikaciji ji (on je je materijal materijalna na strana jezične pojave iz koje sve proizlazi i u kojem se sve nalazi)

-1-


-

jezik propisuje propisuje norme, norme, on se ne ne mijenja, mijenja, ali zato zato što što se njime služi služi čovjek čovjek u komunikaciji dolazi do određenih promjena (ali potrebno je puno vremena da se te promjene prihvate) - treb trebaa uzet uzetii u obzi obzirr čov čovje jeka ka - svaki svaki slušate slušatelj lj je i potencij potencijalni alni govornik, govornik, tj. tada tada je kom komunika unikacija cija moguća moguća npr npr. komunikacija se ne može odvijati ako se priča na jednom jeziku i prebaci na drugi - postoje postoje i drugi drugi problemi problemi u komunika komunikaciji ciji (buka (buka u kanalu, kanalu, loš izgov izgovor or,, drugi drugi jezik, jezik, slušna oštećenja i drugo) -

Ferdi Ferdina nand nd de Saussu Saussure re – jez jezik ik i govo govorr možem možemoo podije podijelit litii na označujuće i označeno langue langue (jezik (jezik)) – ono ono što što je označuju označujuće će je jezična jezična norma norma (grama (gramatika, tika, tj. fonolo fonologija) gija) označ označen enoo (univ (univerz erzal alna na zna značen čenja, ja, koncep koncepti, ti, ideje) ideje) parole parole (govor) (govor) – označu označujuće juće (mater (materijaln ijalnaa strana, strana, tj. govorne govorne forme, forme, ostvari ostvarivanje vanje govora, zračna struja u kojoj se govor ostvaruje i primanje te zračne struje) označen označenoo (konkretn (konkretnii sadrža sadržaji ji komunika komunikacije cije koja koja se odvija, odvija, ostv ostvarena arena u aktualno aktualnom m trenutku)

- fonetika i fonologija - jezičn jezičnaa norm normaa kojo kojom m vlad vladaa prin princip cip klasif klasifika ikacije cije – fonologija - sluša ušanje i go govor vor čo čovjek vjekaa – fonetika - govor govor i jezik jezik su socijalno socijalno uvjetovani uvjetovani (ovisi (ovisi o mogućno mogućnostima stima komunikac komunikacije ije s okolin okolinom, om, ali i ako se živi u okolini koja ne govori) - pojedi pojedina nacc je proizv proizvod od sred sredine ine (mater (materins inski ki jezik) jezik) - govor govor preuzi preuzimam mamo, o, imitira imitiramo mo od soc socijal ijalne ne sred sredine ine - jezi jezičn čnii sust sustav av ovi ovisi si o soc socij ijal alno nojj okol okolin inii - npr. npr. i oni oni koji koji nauče nauče dijale dijalekt, kt, a ne stand standard ard (to (to su dva materinja materinja jezik jezika) a) - dijale dijalekti kti imaju imaju potpun potpunoo raz različi ličitt fonets fonetski ki sustav sustav - glob global alni ni kon kontek tekst st daje daje pot potpu puni ni smis smisao ao - rita ritam, m, into intona naci cija ja,, gest geste, e, mimi mimika ka........ - fonologij fonologijaa je skup skup pravila pravila po kojima kojima je regulirana regulirana fonička fonička strana strana govornog govornog akta - jezi jezik/ k/fo fono nolo logi gija ja su norm normat ativ ivno nogg karak karakte tera ra - govo govori rimo mo na na osno osnovi vi zak zakon onaa gram gramat atike ike i dr. dr. - dijete dijete ne poznaje poznaje norme, norme, ali imitira imitira sredinu sredinu koja koja ga dobro usmjerava usmjerava (govornic (govornicii intuitivno poznaju normu) - treba dobro dobro izgovara izgovarati ti da jezik ne bude bude manje manje razumljiv razumljiv (da se neke riječi riječi ne izjednače) - usvajan usvajanje je govora govora teče po određe određenim nim zakonito zakonitostima stima jer sredin sredinaa komunic komunicira ira - usvaj usvajan anje je pravil pravilnog nog izgov izgovora ora mater materinj injeg eg jezika jezika ovis ovisii o sredini sredini - jezik/norm jezik/normaa nalazi nalazi svoje forme u govoru govoru (on je je pravi pravi sustav sustav komunika komunikacije cije i daje osnovu onome što sustav označuje kao razlikovne elemente) - razlikovn razlikovnaa obilježj obilježjaa – načini načini koji koji omoguću omogućuju ju da da se se komunik komunikacija acija ostvaruje ostvaruje (razlikovanje elemenata, razl. znakova) - fon. i fon. fon. prouča proučavaju vaju označenje označenje (fonol. (fonol. pripada pripada jeziku, jeziku, a fon. govoru) govoru) - F. de de S. S. – jez jezič ični ni (li (ling ngvi vist stičk ički) i) zna znak k - rije riječč koja koja ima ima svo svoje je norm normat ativ ivne ne kom kompo pone nente nte - on je arbitra arbitrarus rus,, nemot nemotivi iviran ran u odno odnosu su na na misao, misao, slob sloboda odann - veza veza form formee i sadrž sadržaja aja je povij povijesn esnoo zakon zakonito ito odre određen đenaa - u različi različitim tim jezicima jezicima se različiti različiti koncepti koncepti različito različito zovu zovu (slobo (slobodan dan j. znak) znak) - postoje postoje i motivira motivirani, ni, prirodno prirodno uvjetov uvjetovani ani izrazi (onomatope (onomatopeje, je, uzvici uzvici i sl.)

-2-


-

i takvi takvi uzvici uzvici se razlik razlikuju uju u različitim različitim jezicima jezicima (to ovisi ovisi o čitavom čitavom fonološko fonološko-fonetskom sustavu govornika) l.z. je više više namet nametnut nut (pojedi (pojedincima ncima koji usva usvajaju jaju pojedini pojedini govor govor,, oni ga imitiraj imitiraju) u) kod se može može prom promijen ijeniti, iti, ali moraju moraju ga svi prihvat prihvatiti iti trad tradic icija ija (pov (povije ijesn snii raz razvo vojj jezi jezika ka)) mi naslije naslijeđuje đujemo mo jezičn jezičnii sustav sustav (usva (usvajamo jamo ga kad kad usvojim usvojimoo svoj svoj materinji materinji jezik) jezik) romans romanski ki jezic jezicii potje potječu ču iz iz klas klasičn ičnog og lati latinsk nskog og jezik jezikaa status status jezika jezika (oni (oni koji su pisali pisali knjige, knjige, povijesne povijesne i zakonod zakonodavne avne akte akte i dr.) dr.) se odraža odražava va normom, a jezik se mijenja vulgarni vulgarni (pučk (pučki) i) latinsk latinskii – onako onako kako puk govori, govori, slijedi slijedi promjene promjene koje govornik govornik proizvodi (one su polagane) – trajao je stoljećima te promje promjene ne su su dovele dovele do toga toga da da su se na na različiti različitim m teritoriji teritorijima ma Rimsko Rimskogg carstva carstva razvile i druge promjene pod utjecajem substratuma promjene promjene (različ (različite ite slie slie i dr.), dr.), tradicija tradicija – stalni stalni međuso međusobni bni utjeca utjecaji ji koji dovode dovode do stvaranja jezičnog sustava u danoj situaciji kolektivna svije ijest vrijeme vrijeme unuta unutarr kojeg kojeg se promjene promjene događaju događaju,, dolazi dolazi do do promjena promjena lingvistič lingvističkog kog znaka znaka „subj „subjekt ekt koji koji govo govori“ ri“ – i konti kontinui nuitet tet i prom promjen jenee mi se u govoru govoru uvijek uvijek služimo služimo varijantam varijantamaa koje koje funkcio funkcioniraj nirajuu u odnos odnosuu na normu promje promjene ne se uvije uvijekk događa događaju ju (bilo (bilo u označu označujuć jućem em ili ozna označen čenom omu) u) lat. lat. nec necar aree (ubi (ubiti ti)) > franc franc.. noye noyerr (uto (utopi piti) ti) znače načenj njee je je pos posta talu lu suže suženi nije je vulg. vulg. lat. lat. tutari tutari (zagušiti), (zagušiti), tuer (ubiti) (ubiti) > cruoir cruoir (pokriti) (pokriti) > e'tou e'touffer ffer (ubiti) (ubiti) mogućn mog ućnost ost popunj popunjava avanja nja semant semantičk ičkog og polja polja

-3-


Fonološke metode -

prip pripad adaj ajuu gram gramat atič ički kim m meto metoddam amaa fonolo fonologij gijuu zanima zanimaju ju foničk foničkee razlike razlike koje koje prate prate razlik razlikee u značen značenju ju fonolo fonologij gijaa ostvar ostvaruje uje razli razlike ke važne važne za za izraža izražavan vanje je znače značenja nja komb kombin inac acije ije fono fonolo lošk ških ih jedi jedini nica ca fonologa fonologa zanima zanima samo samo onaj onaj dio dio znaka znaka koji koji funkcio funkcionira nira u jeziku jeziku kao razlikovn razlikovnoo obilježje

- glas/fonem - glas – fonetski pojam, odnosi se na čitavo ostvarenje koje se ostvaruje govorom kao najmanja fonet. jedinica - fonem je određena funkcija u jeziku (razlikovna) - svaki svaki fonem fonem ovisi ovisi o sustav sustav kojem pripada pripada (o ostalim ostalim fonemim fonemimaa u tom tom sustav sustavu) u) - npr. npr. /a/ u franc. franc. i hrv hrv. – to nama nije potreb potrebno no no u franc. franc. mora mora imati imati sadrža sadržajj koji određuje je li nazalan ili nije - mi nema nemamo mo potr potrebu ebu za tim jer nem nemamo amo nazaln nazalnih ih voka vokala la - g. i f. se ostvaruju ostvaruju zajedno zajedno u govoru, govoru, on omoguć omogućuje uje tu tu diferenc diferencijaci ijaciju ju svojim svojim bogatstvom forme -

govo govorn rnik ik je u dvo dvost stru ruko kojj sit situa uaci ciji: ji: a) pošt poštuje uje norm normu, u, pra pravi vila la b) zbog govorni govornihh organa organa dolazi dolazi do određenih promjen promjenaa (to se vidi tijekom vremena vremena))

-

za sve sve romansk romanskee jezike jezike dobro dobro je to što se mogu mogu prouča proučavati vati unatra unatragg (preko (preko latinsk latinskog) og) kroz kroz vrij vrijem emee se se pro promj mjen enee ust ustal alju juju ju lingvi lingvisti stički čki znak znak je je istovr istovreme emeno no i konst konstant antan an i prom promjen jenjiv jiv fonološk fonološkee metode metode – zanimaju zanimaju ih one one razlike razlike važne za ostva ostvarivan rivanje je značen značenja ja razlikovn razlikovnii elementi elementi (fonemi) (fonemi) unuta unutarr jezika jezika proizlaze proizlaze iz samog samog sustava sustava jezika (povijesno) i mogu se kombinirati fonem fonemii čine čine riječi, riječi, rečen rečenice ice itd. itd. ((fon fonolo ologij gija) a) glas glas je je govor govorno no ostvare ostvarenje nje,, bogat bogatije ije i šire šire od od fonem fonemaa fonem – dio glasa koji funkcionira kao razlikovni element, ne nosi značenje (udružuju se u riječi) - razlikuje razlikuje određene određene segmente segmente jezika jezika s određenim određenim značenje značenjem, m, ali ali sam sam po sebi nema značenje fonolo fonologa ga zanima zanima onaj onaj dio dio glas glasaa koji koji djeluj djelujee kao kao distinktivno obilježje odnosi odnosi među među dijelov dijelovima ima izraza izraza u odnosu odnosu na značenje značenje – to zanima zanima fonolo fonologiju giju (ono (ono što što služi za identificiranje određenog značenja, lingvistička funkcija) mater ma terinj injii jezik jezik usvaja usvajamo mo intuit intuitivn ivnoo (i normu) normu) dije dijete te iz iz govo govorn rnee situ situac acije ije shva shvaća ća i smi smisa saoo dijete dijete progov progovara ara kako kako bi izra izrazilo zilo nek nekuu svoju svoju želj željuu ili potr potrebu ebu dječji dječji govor govor je u početk početkuu rudamen rudamentalan talan (jedna (jedna riječ riječ ima ima značen značenje je rečeni rečenice) ce) dijete dijete sustavn sustavnoo kroz kroz naobraz naobrazbu bu osvješć osvješćuje uje ono ono čime čime već u potpunos potpunosti ti vlada vlada (riječi (riječi i njihovo značenje, gramatika) fonološk fonološka/jez a/jezična ična norma prethodi prethodi u glava glavama ma govorn govornika ika prije prije „lingvi „lingvističk stičkog“ og“ bavlje bavljenja nja jezikom (na intuitivni, a kod onih koji se bave jezikom i osviješten način) kao kao govorn govornici ici se koris koristim timoo istovje istovjetno tnom m normom normom i tako tako komunic komunicira iramo mo

-

-

-4-


-

govor je specifična upotreba jezika u aktualnom stanju, to je konkretno ostvarenje jezika jezik je društveno uvjetovan, svijet odnosa, funkcija i vrijednosti (na tome se temelji) fonetičar proučava empirijske (iskustvene) fenomene (govor) eksperiment je jedan od načina proučavanja (npr. palatografija, kimografija (mjeri se tlak zraka u tijeku izgovora) je mogla nešto reći o načinu izgovora) tako i akustičke tehnike analiza zvuka (npr. spektrografija, analizira se akustički spektar izgovornog segmenta) ljudsko uho ne prima na isti način te segmente (percepcija govora se proučava) slušanje i govor – omogućuje nove spoznaje nad situacijom jezik/govor distinktivni elementi postoje u svakoj govornoj izvedbi, ali to je samo jedan dio glasa (fonem koji mora biti u konstantnom odnosu s drugim distinktivnim elementima u tom jeziku) fonologija izučava apstraktne vrijednosti (odnosi, opozicije koje moraju postojati u govoru materinjeg jezika) Trubetzkoy – smatra se ocem fonologije, jedan od suosnivača Praške škole fonološki opis mora poći od foničkih opozicija koje se ostvaruju u govoru (stvarne opozicije)

-

govor ima 3 plana – 1) ekspresivni (prezentacija) – karakterizira samog govornika 2) apelativni (ona govorna sredstva kojima je cilj proizvesti određenu impresiju) 3) reprezentativni (predstavlja stanje stvari o kojima je riječ) – fundamentalan plan za fonologiju (značenje (intelektualno značenje))

-

1) i 2) proučavaju ono što je konvencionalno utvrđeno nekim jezikom (npr. nešto karakterizira određenu dob) ljudski tip (socijalna klasa), spol itd. se može čitati iz ekspresivnog plana (isto tako i stupanj kulture i lokalno porijeklo) fonetska stilistika se može baviti dijelovima tog izraza ekspresivna fonologija se bavi govorom na isti način kako se etnologija bavi kostimima (predstavnici grupe se proučavaju, a ne pojedinci) 2) oni postupci koje posebno proučava stilistika izučava govor u njegovoj cjelovitosti i vrijednost govornog izraza emocionalno neutralan govor se razlikuje od em. obojenog govora te ekspresivne funkcije su idealne (uzvici, krikovi, fiziološki uvjetovana boja glasa, intonacija itd.) 3) možemo podijeliti na – a) kulminativnu funkciju (akcent riječi) b) delimitativnu funkciju (određuje granice pojedinih struktura) c) distinktivnu funkciju (omogućuje da se pojedine jedinice govora međusobno razlikuju, npr. tad/sad – razlika je u prvom elementu strukture) jedino se preko takvih foničkih obilježja (distinktivnih) vrši razlikovanje d. f. – uključuje pojam opozicije (suprotnosti) – to se mora temeljiti na stvarnim foničkim opozicijama fonologiju zanimaju samo one razlike koje nose razliku u značenju (čije/čuje nose dva značenja; razlika na fonološkom planu)

-

-

-5-


-

ta razlika proizlazi iz ostalih distinktivnih elemenata određenog jezika, sustava (npr. u različitim jezicima neke razlike mogu i ne moraju biti iste i nositi razlikovno značenje, npr. španjolski i hrvatski „pero“ (ali, pas)) npr. nazalni vokali u francuskom imaju lingvističku funkciju (fonološku, distinktivnu)

-6-


Vrste fonoloških opozicija -

-

prate se one koje su važne za značenje količina fonetskih razlika nije najvažnija stvar (čije/čuje – pertinentna razlika) različito izgovaranje glasa /r/ u našem jeziku nije pertinentna, nema fonematsku vrijednost glasovi na fonološkom planu mogu biti permutabilni ili impermutabilni (uvijek se misli na istu okolinu) – u istoj jezičnoj situaciji zamjenjivi nekim drugim glasom (/i/ i /u/ u čije/čuje); nezamjenjiv, u istoj foničkoj okolini, ne mogu stajati te dvije varijante glasa (-ich, -ach, nisu zamjenjivi, dich/dach), ne mogu se jedan drugim zamijeniti, oni ne mogu činiti pravu fonološku opoziciju permutabilnost je kriterij za prave fon. opozicije – na toj osnovi se ostvaruje opozicija distinktivnost/nedistinktivnost – utječe na značenje/ne utječe u japanskom su /r/ i /l/ međusobno permutabilni, ali nisu distinktivni (oni ih ne mogu naučiti u hrvatskom jer nisu svjesni razlike) – u japanskom su /l/ i /r/ pozicijska varijanta (to nisu dva fonema) ta opozicija je u njemačkom distinktivna i to potvrđuje korpus riječi u njem. postoji visina vokala koja nije pertinentna, nije distinktivna u japanskom je visina vokala distinktivna, pertinentna (ostvaruje se razlikovnost) fon. opozicija je svaka opozicija u kojoj se mogu razlikovati intelektualni sadržaji (ne afektivni) u jeziku fonol. distinktivna jedinica je svaki član takve opozicije (oni mogu biti različitih duljina i kvaliteta) pr. pas, pas (dugosilazni, kratkosilazni naglasak); prije, brije (zvučnost) one fonološke cjeline koje se u datom jeziku ne mogu rastavljati na manje jedinice – fonem najmanja fonološka jedinica u sukcesiji (nizu) jednog jezika označujuće se u svakoj riječi koja postoji u nekom jeziku može predstaviti slijedom fonema svaka varijanta koju izgovorima stoji u nekom odnosu s fonemom i ne smijemo toliko varirati da prijeđemo granicu jer bismo tada bili izvan standardnog sustava fonem ≠ bezbroj varijanti

-

varijanta istog fonema (fakultativna varijanta)

-



ako se dva glasa jezika nađu u istoj foničkoj okolini, a da se mogu međusobno zamijeniti bez promjene značenja - one mogu biti generalne ili opće i individualne - služe za izražavanje emocionalnih sadržaja (generalne) - to nije karakteristično samo za jednu osobu, već je svojstveno svim ljudima, npr. duljenje konsonanta - postoje i devijantne pojave – varijante (to su individualne razlike), npr. uvularni umjesto našeg apikalnog /r/ - takvo /r/ je u njemačkom i francuskom norma (iako cijeli jug Francuske (lokalna varijanta) ne govori tako, a to je i pitanje stila (nonšal. govor ili nametnut stil)) - razlikuju se i familijarni i standardni govor (to je varijanta)

-7-






fonostilistika se bavi svim tim (to je lingvistika govora koja čitav izraz uzima u obzir za postizanje efektivnosti) - za fonologiju je sve ono što spada u varijante negativno jer se ona time ne bavi za znanost o govoru varijante nisu negativne ako se dva glasa pojavljuju u istoj foničkoj okolini, a ne mogu se zamijeniti bez promjene značenja govorimo o dva različita fonema - ta razlika u materijalnom smislu (govorno nije velika (prije : bije) - hladno : -ladno; odmah : odma-; hvala : fala (ova promjena je već zahvatila naš fonetski sustav); hrana : -rana ako se dva akustički i artikulacijski (fonetski) srodna glasa u nekom jeziku nikada ne nalaze u istoj foničkoj okolini govorimo o kombinatornim varijantama istog glasa - u korejskom jeziku se /s/ i /r/ nikada ne pojavljuju na kraju riječi, a /l/ se uvijek nalazi na kraju riječi - postoje jezici u kojima se serija glasova pojavi samo u određenoj poziciji, a druga serija se nikada ne pojavljuje na nekoj poziciji

-

-

-

u datom jeziku postoji jedan glas koji se javlja u određenoj poziciji i drugi glas kjoi se nikada ne pojavljuje u određenoj poziciji, npr. velarni /ŋ/ u japanskom nikada nije na početku, a /g/ nije nikada na kraju, oni su kombinatorne varijante ako su dva glasa akustički i artikulacijski srodni , a ne pojavljuju se nikada u istoj foničkoj okolini, ne mogu biti smatrani varijantama istog gonema ako se u tom sustavu mogu naći jedan kraj drugoga u engleskom se /r/ može naći samo ispred vokala, a /ə/ se nikad ne može naći ispred vokala ta dva glasa su fonički slična – profession [prəfe ʃ ən] & perfection [pə fekʃn] kombinatorne varijante su konstantne fonetske varijane koje su pomoćna fonološka sredstva pa označavaju granicu riječi ili fonema ili nagovješćuju mogućnost nekog drugog fonema (imaju često delimitativnu, razgraničavajuću funkciju)

fonološki i ekspresivni plan miješaju se kod učenja stranih jezika u odrasloj dobi ne smije se početi s gramatikom nego se prvo treba usvojiti govorni jezik kontekst je jako bitan u govorenom jeziku

-8-


Govorna realizacija -

kod govorne realizacije jedne riječi nije lako prepoznati granice pojedinih glasova (mi izgovaramo strukture i nemoguće je naći granicu) npr. kod sonografa tu nam pomaže intuitivno poznavanje situacije (jedinicu izdvajamo više u obliku fonema, a ne glasa) nikad ne izgovaramo identično, ali takve varijante uvijek imaju neku zajedničku osnovu fonem – skup karakteristika koje omogućuje prepoznavanje određenog glasa - konstantno, prepoznatljivo (time je uvjetovano razumijevanje) monofonematska vrijednost – jedan izrečen glas ima vrijednost jednog fonema ≠ polifonematska vrijednost

-

Trubetzkoy i dr. – to su pravila za potencijalnu monofonematsku strukturu – 1. potencijalno monofonematska je ona grupa glasova kojoj se dijelovi nikad ne razdvajaju u dva sloga ( distribucijsko pravilo) 2. m. struktura mora biti izgovorena jedinstvenim artikulacijskim aktom (radi se o monofonematskoj vrijednosti, jedan fonem) 3. ne smije trajati dulje nego što traju ostali glasovi u nekom jeziku (auditivna procjena)

-

pr. t+s=c; hrv. li – ce = sun – ce = ci – pele monogonematska sturktura finski it – se ('isti') polifonematska struktura eng. ei, ou (diftonzi koji se realiziraju jedinstvenim artikulacijskim pokretom) to su diftonzi jednosmjernog pokreta (od jednog određenog otvora se ide prema smanjenju otvora – to je istosmjerni pokret pa su to diftonzi pokreta koji imaju monofonematsku vrijednost) u njemačkom postoje dugi vokali (u drugačijem razvojnom tijeku oni su u engleskom dali diftonge) tako Englezi kod učenja hrvatskog naglašene duge vokale diftongiziraju ako se radi o skupu /aia/ [aja] , /eiu/ [eju] govorimo o polifonematskoj vrijednosti jer artikulacijski pokret mijenja smjer npr. afrikate (to je jedinstveni artikulacijski pokret) – imaju monofon. vrijednost radi se i o vremenu trajanja i to su dva artikulacijska pokreta, a ne jedan (tako je u finskom, it-se) – ima polifon. vrijednost

-

-

npr. aspiracija u engleskom (izgovara se s velikom napetošću, dah iz pluća prolazi kroz glasnice i stvara se šum jer je zrak došao pod velikim pritiskom; kad dolazi do eksplozije na usnama, čuje se i taj terultat trenja daha u glasnicama) – jedinstveni artikulacijski akt glotalizirani okluzivi (s usnenim zatvorom nastupa laringalni zatvor i nakon eksplozije u ustima se prekida zatvor u gloti i to se čuje kao udar) – usnena i glotalna eksplozija u malom vremenskom razmaku (jedna iza druge) palatalizirani glasovi (kratki i ili j se izgovara istovremeno s primarnim mjestom artikulacije) labijaliziranost (konsonant + w, poluvokal) to su sve jedinstveni, istosmjerni artikulacijski pokreti; monofonematska vrijednost

-

treći kriterij je trajanje glasova naše afrikate su jedinstveni fonemi (traju kao i drugi glasovi našeg jezika)

-

-9-


-

ti glasovi postaju efektivni monof. glasovi u sustavu onog jezika koji to dopušta (npr. jezik zahtijeva da na početku riječi bude monofonematska tvorba), inače su potencijalni

-

ako sastavni dio neke foničke grupe koja je potencijalno monofonematska ne može biti shvaćen kao kombinatorna varijanta čitavog fonema, ta se grupa smatra polifonematskom strukturom npr. slogotvorno r (izgovaramo ga vibrantnije i uz ə) ə–ne tretiramo ga kao poseban fonem hrvatskog jezika jer se javlja samo u posebnim situacijama, nije sastavni dio našeg fonematskog sustava i u drugim jezicima se to događa, ali taj r + ə neće biti tretiran kao monofonematska nego kao polifonematska struktura (jer on postoji u sustavu, fonološkom, tog jezika) pr. bugarski r + ə - kašta [kəštə]; put [pət] dokaz da se ə i u slogotvornoj situaciji tretira kao poseban fonem riječ kao struktura nameće realizaciju fonema u njoj (tako i rečenica svojom intonacijskom formom) – to je uvjetovano čovjekom i njegovom izvedbom, realizacijom govor – ekspiracija, temeljni pokret se susreće antagonističkim djelovanjem dvaju para mišića slogovi se foniraju već na pokretima dijafragme i trbušnih mišića

- 10 -


Distinktivna obilježja fonema -

na osnovi pravila koja vladaju u jednom fonetskom sustavu možemo izvesti kompletni inventar nekog jezika - fonološki sadržaj fonema – skup distinktivnih (fonološki pertinentnih) obilježja koji taj fonem u nekom jeziku ima, a koja su zajednička svim varijantama tog fonema (u realizaciji će ta obilježja biti zajedno i omogućit će razlikovanje tog fonema) = t o nije semantički sadržaj - razlikovna obilježja proizlaze iz čitavog sistema o kojem se radi (određenog jezika) -

pr. /k/ - u njemačkom se ne može smatrati velarnim konsonantom (treba naći njegove stalne karakteristike - on je nenazalan, napet, okluzivan i dorsalan (proizvodi se leđima jezika) – u opoziciji je sa /ch/ pr.

-

to su minimalne distinktivne opozicije = 1. potpuna okluzija u opoziciji/odnosu prema/na ch [h] 2. zatvor prema nosnoj šupljini (nenazalnost ) ng [ŋ] 3. napetost mišića jezika – nenapetost larinksa g 4. sudjelovanje leđa jezika u izgovoru ( dorsalnost ) – t,p

-

u sadržaj fonema /k/ spadaju sva ova obilježja i ta obilježja zajedno ima samo taj glas u sustavu njemačkog jezika (to je njegov sadržaj)

-

s kojim sve fonemima [k] ima zajednička svojstva: - prvo obilježje okluzivnosti– t, p, tz, pf, d, b, g, m, n, ng - u fonologiji su afrikate svrstane u okluzive (zbog svoje velike zatvorenosti) - zajedničko obilježje oralnosti – g, t, d, p, b - napetost – p, t, ss, f - dorsalnost – g, ch, ng

-

opozicije mogu biti raznovrsne u fonologiji (npr. bilateralne opozicije) slabije pozicije u riječima (kraj riječi, nenaglašenost itd.) – neke osobine se prestaju ostvarivati (obezvučavanje itd.) određivanje fonološkog sadržaja fonema pretpostavlja da je fonem član sistema fonoloških opozicija koje postoje u nekom jeziku njegova definicjia ovisi o ostalim fonemima kojima je on suprostavljen da bi ostvario svoj identitet (npr. hrvatski vokali nemaju odredbu nenazalnosti) definicija fonema ovisi o mjestu fonema u datom fonološkom sustavu fonem može poprimiti i negativnu definiciju (može biti definiran nečim što nema)

-

njemački r se definira kao nelateralni fonem (zato jer mu je l najbliži, a on je lateralni) i još je likvid (to možemo definirati kao nenazalnost), nenazalni sonant (sonant se može definirati kao nešumni glasnik) to proizlazi iz njegovog suprostavljanja ostalim fonemima (opozicije) fonološkog sustava njem. jezika

- 11 -


-

bilateralne i multilateralne opozicije (u odnosu na čitav sistem) te proporcionalne i izolirane opozicije (gledaju odnos suprot. opozicija) = strukturni sustav opozicija, struktura fonol. sustava sustav fonema – skup obilježja izdiferenciranih u odnosu opozicija dva člana, fonema koja čine opoziciju imaju nešto zajedničko (ta zajednička svojstva se zovu bazom usporedbe , a svojstvo koje ih razlikuje se zove distinktivna opozicija )

-

bilateralne opozicije – one koje imaju zajedničku bazu usporedbe koja je zajednička samo tim dvama fonemima i svojstvo koje ih razlikuje

-

multilateralne opozicije – one kod kojih zajedničku bazu usporešivanja ima barem još jedan fonem u tom sustavu (ili više njih)

bil. opozicije – malobrojne u jednom fonol. sustavu; lako odredive; važne; pr. njemački t / d (baza usporedbe: okluzivnost, dentalnost, razlikuje ih napetost odnosno opuštenost) - mul. opozicije – pr. dental d / bilabijal b ( baza usporedbe: okluzivnost, slaba napetost; distinktivno obilježje: mjesto izgovora) – sve to ima i / g – to nije bilateralna opozicija: brojnije od bilateralnih; tu se puno lakše utvrđuje fonološki sadržaj; mogu biti homogene i nehomogene - homogene su one kojih se ekstremni članovi mogu smatrati ekstremnim članovima -

-

-

njem. u / e (multilateralna opozicija) - jedino što je zajedničko je vokalnost - bil. op u / o (jedini stražnji zaokruženi vokali, baza usporedbe: zaokruženost, stražnji) – razlikuje ih stupanj otvora - bil. op. ü / o (jedini zaokruženi vokali srednjeg stupnja otvora; o stražnji, ü prednji – to ih razlikuje) - bil. op. ü / e (jedini prednji vokali sa srednjim stupnjem otvora, razlikuje ih zaokruženost, tj. nezaokruženost) opozicija u / e u njem. jeziku je homogena multilateralna opozicija koju smo rastavili na tri bilateralne opozicije (ekstremni članovi tih opozicija su u i e)

-

njem. h / ŋ (multilateralna opozicija) - bil. op. h / k (zajednička im je napetost i velarnost, a razlikuje ih okluzivnost i frikativnost) - bil. op. k / g (razlikuje ih napetost, tj. opuštenost) - bil. op. g / ŋ (razlikuje ih oralnost i nazalnost)

-

mult. op. p / t ( heterogena je jer se ne može prikazati kao lanas bilateralnih opozicija čiji bi eksremni članovi bili ti fonemi) heterogene opozicije su brojnije od homogenih, ali su homogene važnije za sustav

-

homogene opozicije – linearne (n / ŋ (opozicija se uspostavlja samo u jednom smjeru) i nelinearne (opozicije se mogu uspostaviti u više pravaca)

- priroda odnosa suprotnosti -

- 12 -


više parova fonema karakterizirani su istim odnosom suprotnosti – proporcionalne op. - izolirane opozicije p / š (sch) – takva opozicija ne postoji = ne postoji ni među jednim parom fonem fonema u njem jeziku - prop. op. – one gdje imamo više parova fonema s istim odnosima suprotnosti - opozicija b / p je bilateralna, slobodno proporcionalna c) p – b; suprostavlja se napetost – opuštenost; to postoji i kod t – d i k – g, to je priroda odnosa suprotnosti – više parova fonema s istom prirodom odnosa suprotno proporcionalna d) opozicija p – š i (u njem.) je izolirana -

-

i c) i d) postoje između a) i b) npr. r – l ; bilateralna i izolirana p – s ; bilateralna i proporcionalna p – t ; multilateralna i proporcionalna p – š ; multilateralna i izolirana

-

izolirane opozicije su češće od proporcionalnih bilateralne proporcionalne – 6 % bilateralne izolirane – 1 % multilateralne proporcionalne – 15 % multilateralne izolirane – 78 %

-

među bilateralnim dominiraju proporcionalne, a među multilateralnim izolirane

različiti tipovi opozicija u fonologiji (o njima ovisi struktura fonoloških inventara (= popis fonema u jednom fonološkom sustavu) određenih jezika) - fonemi su međuovisni unutar fon. inventara nekog jezika - sve opozicije koje predstavljaju isti odnos suprotnosti mogu se svrstati u istu proporciju -

-

-

pr. b-d = p-t = m-n - zajedničke su labijalnost i dentaalnost - zajednička je vrsta odnosa suprotnosti (mjesto izgovora) to je jedna proporcija (istovjetan odnos suprotnosti među tim članovima opozicije) pr. u-o = ü-o = i-e - razlikuju se po stupnju otvora međusotno na isti način (stražnji = srednji = prednji) jedan sustav može biti predstavljen kao paralelne serije opozicija koje se međusobno križaju b-d = p-t = m-n b-p = d-t (zvučnost, bezvučnost) b-m = d-n (labijalnost, dentalnost) nizu p, b, m i nizu t, d, n možemo napisati i ovakve proporcije p-b = t-d = k-g b-m = d-n = g-ng [ŋ] (oralnost, nazaln.) lanci koji proizlaze iz ovih analiza su p, b, m i t, d, n i k, g, ng isti odnosi suprotnosti su između ch – k [h-k] (frikativ, okluziv) f – pf - 13 -


-

-

-

ss – tz [s-c] afrikate su za fonologiju zapravo okluzivi to isto možemo prikazati kao lanac: w – f – pf s – ss – tz [v – f – ˇp] [z – s – c] ss [s] ss – sch [s-š] to je kostur njemačkog fonološkog sustava v z x f s š p t k ˇ c p b d g m n ŋ (85% čitavog nj. konson. sustava ) oni se međusobno suprostavljaju na određene načine i međusobno su srodni

r i l nisu upali u ovaj sustav (nisu karakterizirani ovakvim odnosima), oni su likvidi karakterizira ih bilateralna, izolirana opozicija bil. op. – imaju zajedničku bazu usporedbe (zajednička karakteristična svojstva) koja nemaju niti jedna druga dva fonema u sustavu iz. op. – odnos suprotnosi kakav imaju l i r ne postoji više u njemačkom sustavu (lateralnost, nelateralnost)

-

fonem h u njemačkom stoji u donosu multilateralnih izoliranih opozicija s nekim drugim fonemima

-

da bi jedan fonem bio samostalan, trebamo znati njegova distinktivna obilježja koja čine njegov fonološki sadržaj sadržaji pojedinih fonema se razlikuju od jezika do jezika fonološki sadržaj fonema ovisi o strukturi jezika kojem pripada često se pribjegava fonološkoj transkripciji možemo foneme klasificirati (prema vrsti odnosa među njima) na privativne, gradualne i ekvipolentne opozicije (ta klasifikacija je rezultat odnosa suprotnosti koja postoji između dva člana jedne opozicije); to je s logičkog aspekta do sada se klasifikacija temeljila na odnosu jednog fonema s ostalim fonemima u određenom sustavu

-

bil./mult. – analizira se osnova usporedbe prop./iz. – je li isti odnos suprotnosti para identičan s još nekim parovima fonema

- privativne opozicije (lišiti, lat.) – one u kojima jedan član posjeduje obilježje (marku) koja je oduzeta (negirana) drugom članu (npr. nazalan – nenazalan, zaokružen – nezaokružen) - onaj član opozicije koje posjeduje marku je označen, tj. markiran (nazalan, zaokružen je markiran član, a ne nenazalan pr.) - važna za analizu jednog fonološkog sustava - gradualne opozicije (stupanjske) – članovi su označeni različitim stupnjevima istog svojstva (npr. fonem u i o; stupanj otvora je različit)

- 14 -


-

članove koji imaju najmanji i najveći stupanj jednog obilježja zovemo ekstremnim članovima onaj u sredini je srednji član

ekvipolentne opozicije – članovi su logički ekvivalentni (jednako vrijedni) radi se o mjestu izgovora; takvih opozicija u fonološkim sustavima ima jako puno (p-t, f-k; opozicije po mjestu izgovora i načinu) p-b (opozicija na osnovi napetosti) dvostruko karakterizirani fonemi (nije još izolirano je li nekom jeziku bitnije je li fonem zvučan ili napet pa se karakteriziraju s dvije osobine) naši fonemi (zvučno-bezvučno) su takvi

-

vrijednost fonološkog sustava je data objektivno strukturom samog fonološkog sustava (izgovorom) - sadržaj fonema je skup distinktivnih obilježja koja su fonološki pertinentna (uočljiva, bitna), a to su samo obilježja koja su zajednička svim varijantama tog fonema - varijanta je svaki izgovoreni glas/fonem - unutar svake varijante (ako govorimo razgovjetno i standardno) se mora nalaziti fonematska katakteristika tog fonema (na taj način se jedan od drugoga razlikuju) opozicije još mogu biti konstantne i neutralizabilne (opozicije koje se u nekim pozicijama mogu neutralizirati) - konstantne opozicije se pojavljuju na svim mjestima - neutralizabilne opozicije – u nekim pozicijama u lancu se mogu neutralizirati - npr. opozicija zv.-bezv. se ne mora pojaviti na nekom mjestu, pojavi se jedan fonem -

-

dozvoljene kombinacije fonema u jednom jeziku određuje sam sustav tog jezika i određenost fonološke vrijednosti (sve njegove osobitosti po kojima se on razlikuje od drugih fonema) uvijek postoji baza u izgovoru, ali izgovaramo različito (materijalne forme) kod čitanja je bitno shvatiti što se želi reći, to nije samo dešifriranje slova, teksta fonološka razina je bitna za razlikovanje riječi neke opozicije se uvijek ostvaruju, a neke su neutralizabilne na određenim mjestima u različitim jezicima se određene osobitosti (opozicije) drže u svim pozicijama danski: ae – e (konsonantska opozicija bitna za razumijevanje većih cjelina od fonema, morfema i riječi) fonemi koji čine k.o. su nezavisni, pravi fonemi kombinatorne varijante istog fonema (kad se fonem nađe uz jednu vrstu glasova pojavljuje se u jednom obliku, uz drugu vrstu u drugom obliku) = članovi neutral. opozicije članovi takve opozicije su međusobno impermutabilni (ne mogu se međusobno zamijeniti) takvi fonemi nisu nezavisni i takva opozicija se može neutralizirati u izvjesnim pozicijama te pozicije se zovu pozicijama neutralizacije

pozicije pertinencije – u njima se nikad ne događaju neutralizacije ruski: e – iza j i umekšanih konson. (postoje - um. sr. neum.) э – s njim dolaze neumekš. kons. (otvoreni, neumekšani)

- 15 -


-

oni su međusobno impermutabilni jer se ne mogu jedan s drugim zamijeniti u situacijama u kojima jesu oni su kombinatorne varijante fonema e – pojavljuju se ovisno o tome gdje se nalaze u kontekstu govore o funkcioniranju fonoloških sustava francuski e : ε (u finskom otvorenom slogu (javlja se kao fonematska opozicija)) to nije fonematski uvjetovano – francuski ima etimološki pravopis otvoreni slog je onak koji se u govoru realizira tako da je vokal na kraju je parlai : je parleis [e] : [ε] = o fonematskoj razlici se radi samo u finalnom i otvorenom slogu to nije mehanički uvjetovano (ostalo su opozicije mehaničke prirode) u franc. je velika razlika između kolokvijalnog govora i standarda

-

bilateralne opozicije – vlo često u poziciji neutr., ostaje ono što je zajedničko dvama fonemima, zajednička baza usporedbe i * 1

-

ono što ostaje u poziciji neutralizacije nakon neutralizacije zove se arhifonem ili profonem samo se bil. op. mogu neutralizirati (ne uvijek i sve) *1 jedno obilježje koje ih razlikuje može se ostvariti na nekoliko načina: a) da se u poziciji neutralizacije pojavi fonemi koji nije identičan niti jednom članu pozicije o kojoj se radi ruski: palatalizirani labijali : neparalizirani labijali / neutralizira se ispred palataliziranih dentala - ostaje specifični polupalatalizirani labijal, palatalnost se smanjuje - arhifonem je predstavljen glasom koji je sličan članovima opozicije, ali ima neka svojstva karakteristična samo za njega - to je asimilacija b) predstavnih arhifonema može biti identičan jednom članu opozicije, kažemo da je takav arhifonem uvjetovan izvana (susjednim fonemima) c) predstavnik arhifonema je uvjetovan nekim unutarnjim razlozima (jedan član opozicije u poziciji neutralizacije se mijenja zbog razloga koje ne možemo objasniti njegovom okolinom) - svaki član opozicije dozvoljen u poziciji neut. u samom sustavu opozicije je neobilježen (gubi svoje obilježje) ili obilježen (ne oduzimamo mu to obilježje) - nekad opozicija nije izražena kao privativna nego je gradualna, pa se u poziciji neutr. javlja uvijek ekstremni član opozicije d) oba člana opozicije mogu predstaviti arhifonem, u različitom susjedstvu drugih fonema

-

- 16 -


-

fonemi koji u bil. op. imaju zajedničku bazu usporedbe i samo jedno svojstvo koje ih razlikuje – oni su najsrodniji multilat. op. – foneme je teže analizirati, nisu baš srodni prop. op. – lako spoznajemo što je istovjetno u nizu iz. op. – najteže se analiziraju jer su jedinstvene u jednom fonološkom sustavu razlikovno svojstvo je najuopljivije u logički-privativnom odnosu različitih fonema (najlakše dolazimo do fonološkog sadržaja ako su dva fonema u bilateralnoj proporcionalnoj privativnoj opoziciji – BPPO lakše ih je analizirati bil., prop., priv. i neutral. op. – lakđe je analizirati fonološki sadržaj takvih fonema, oni su najsrodniji mult., izol., net. op. (ne mogu se nautralizirati) – fonemi su nejasni u vezi sa svojim fonološkim sadržajima ako neki sustav ima više BPPO hom. opozicija (koje se mogu neutralizirati) od drugog, takav je sustav koherentniji i pojavljuje se u boljoj formi, sve razlike su jasne) ako jedan sustav ima u sebi više (logički) ekv. iz. i mult. opozicija onda je manje čvrst, više sklon budućim promjenama BPPO – posebna skupina opozicija, pa ih fonologija zove terminom korelacije

- 17 -


Foničke karakteristike -

Trubetzkoy, Jakobson i Praška pkola smatraju da se ne smije zaboraviti da se govor ostvaruje i da se na temelju njega mogu postavljati sva ostala zaključivanja fonički – onako kako je nešto proizvedeno; taj glas ima određene karakteristike, fonetske karakteristike Trubetzkoy – foničke karakteristike možemo razdijeliti u tri klase: a) vokalske k. – oni fonemi koji imaju vokalske osobitosti razlikovanja b) konsonantske k. – konsonanti c) prozodijske k. – nema fonema koji bi isključivo imao te karakteristike, one pripadaju čas nekom konsonantu itd.

- 18 -


Vokalske i konsonantske osobitosti

-

vokal i konsonant fonetika je u doba T. bila artikulacijsko-akustička u povijesti su se koristili palatogrami i kimografija neki autori su pokušavali odrediti ta distinktivna obilježja apstraktno Trubetzkoy – fonatorni proces ljudskog govora; cijev sa dva otvora (govorni proces) oni dijelovi zračne struje koje nastaju između zatvora i eliminacija tog zatvora i minimum artikulacije (zatvor – otvor) vokali – nastaju tako da se uzimaju u obzir dijelovi između otvora i zatvora; otvorenost (slobodni prolaz zr. str.) i minimum artikulacije; otvor – zatvor ritam i. – dijelovi melodije određuju prozodiju (zatvor – otvor) – prepreka se može različito postaviti u različitom stupnju kako koristimo govorne organe određuje mjesto i način izgovora konsonanata u povijesti se govorilo o točki artikulacije (najmanji otvor, najveće približavanje, oblik otvora) mjesto artikulacije – najmanji otvor, približavanje (na karakterističan način) organa koji sudjeluju u artikulaciji određenog glasa lakše prepoznajemo mjesto art. kod onih glasova kod kojih se ostvaruje jak osjet (okluzivi) teže se opisuju vokali jer je stupanj napetosti mali aparati analiziraju govorni zvuk u tri dimenzije (sonograf) – intenzitet, vrijeme, frekvencija Tr. – dao napredne smjernice s foničkim karakteristikama daje fonetske definicije vokala (otvor, odsustvo prepreke) i konsonanata (prepreka)

-

konsonanti – različiti tipovi prepreka i različiti način prelaženja tih prepreka

-

vokali -

-

1. različito nepostojanje prepreke (rezovi šupljine imaju različite oblike) - to su osobitosti stupnja otvora 2. cijev se skraćuje ili produljuje, mijenja se mjesto izlaznog otvora - to je osobitost lokalizacije (mjesto izgovora) 3. ako iz cijevi postoji veza s dodatnom šupljinom koja se može u proizvodnji govora uključiti - akustički elementi ovakvog formiranja se zovu osobitosti rezonancije

-

nosna šupljina

rezonancija pojačava određene harmonike i postavlja ih u drugi odnos s onima koji nisu preferirani volumenom formanti – karakteristike određenih dijelova rezonatora usne šupljine (faringalna šupljina, prednji i stražnji dio usne šupljine i kod labijaliziacije između zuba i usta) – to je isto rezonancija te karakteristike dijelimo kao visinske karaktristike (fonolobiju zanima konstantan dio te karakteristike) i šum se pojavljuje kod nekih konsonanata 3 – kod nazalnih vokala ili konsonanata na osnovu 1, 2, 3 dolazi do distinktivnih opozicija - 19 -


-

njem. pr. 1. d (opušten) : t (napet) – Seite: Seide = osobitost načina preprelaženja prepreke u odnosu na t (ta opcija je fonološki pertinentna) 2. osobitost lokalizacije d (dentalan) : b ((bi)labijalan) – dir : Bier; d (dentalatn) : g (velaran) – dir : Gier 3. prema rezonanciji d (oralan) : n (nazalan) – doch : noch

-

rezonancija se negdje pojavljuje i kod deferencijacije vokala – razlika prema stupnji otvora – pr. franc o : u – dos [do] : doue [du] franc. o (oralan) : õ (nazalan) – dos : don – razlika po rezonanciji

-

lokalizacija – osobitost vokalskih fonema - mjesto izgovora (mjesto gdje se gov. organi najviše približavaju u izgovoru nekog glasa); točka izgovora u povijesti - važno je i kakva je rezonantna šupljina i kakva je napetost stijenki, kakva je brzina i toplina zračne struje

-

karakteristike vlastitog tona (osobitost lokalizacije) – to je ustvari timbar harmonija vokala (nijezadana fonološki nego je izgovor takav) – kod nekih jezika vokali koji se nalaze u slijedu ovise o svojoj okolini pa nema velikih skokova kod većine jezika je to uvjetovano fonološki (to je zadano normom) to je lokalizacija ima distinktivnu funkciju sistemi vokala u kojima ta osobitost može biti mogu biti trokutasti i četverokutasti trokutasti nastaje kad je najotvoreniji vokal jedan jedini (po lokalizaciji nema opozicije) vokali se međusobno razlikuju prema stupnju otvora i lokalizaciji u većini jezika je [a] najotvoreniji u hrv. a nema svoje opozicije (mi imamo trokutasti sustav vokala) vokal a diktira osobitosti ostalih vokala karakteristika vokala – međusobni odnos formanata

-

a

e

i -

o

- srednji

u

- najniži stupanj otvora

trokutasti sustav (najotvoreniji vokal nema svoju opoziciju po lokalizaciji) vertikala – stupanj otvora horizontala – prednji / stražnji diferencijacija po lokalizaciji i stupnju otvora

- 20 -


prednje -

a

i

e

- stražnje

u

-

najotvoreniji vokal određuje lik u kojem se vokali pojavljuju po lokalizaciji postoje dvije karakterizacije: a) gdje je najveće približavanje organa b) sudjelovanje usana (zaokruženost i nezaokruženost (pritom su prednji ili stražnji))

-

usne ostvaruju određeni volumen ispred zubi i produžuje vokalski prolaz tako se ostvaruje klasa vlastitog tona (jezik i usne, lokalizacija)

-

klasa lokalizacije a. 1) zaokruženost / 2) nezaokruženost b. 3) prednja / 4) stražnja c. prednja zaokružena d. stražnja zaokružena

-

ni jedan jezik ne treba takvu diferencijaciju (dovoljno je četiri) ∆ i sistemi fonema se mogu podijeliti na 2, 3 i 4 klase lokalizacije – to je najviše auditivni dojam tih razlika – prednji su svjetljiji od stražnjih, a zaokruženi su tamniji od nezaokruženih ako fonematski sustav ima više klasa lokalizacije, ima klasu tamnih i svijetlih koji su ekstremi, a između su srednje klase lokaliz. u 2-klasnim sustavima: a) distinktivnost se postiže opozicijom mjesta jezika, a ostala svojstva nisu permanentna b) distinktivnost opozicijom zaokruženost/ nezaokruženost c) kombinacije a) i b) (tamni i svijetli = tamni – na osnovi auditivnog dojma) – ta opozicija je ekvipolentna (ni privativna ni gradualna)

-

-

u 4-klasnim sustavima = a) i b) u čistim nekombiniranim oblicima aæ - rijedak odnos u sustavima oe ui

-

u ∆ sustavima s dvostrukim sustavima lokalizacije u latinskom jeziku, isto kao i u našem ( ∆) ruski ima ∆ vokalski sustav (forma usana je pertinentna, distinktivna, na fonološkoj razini)

- 21 -


-

-

nosi karakteristiku prednji / stražnji (vokas se prilagođava svojoj okolini; uz prednje kon., prednji vok. – to pripada ortoepiji, tako se ne razlikuju riječi, to je fonetika, a ne fonologija) prednjost / stražnjost – fonetska razina usne – fonološki pertinentno vok. sustavi mogu imati i 3 klase lokalizacije (3. klasa je srednja klasa lokalizacije) – to mogu biti stražnji nez. vokali ili prednji zaokruženi vokali (to su najčešće zaokruženi, oni najčešće čine 3. klasu lokalizacije)

neutralizacija – prednji ili stražnji / zaokruženi ili nezaokruženi (forma položaja usana je pertinentnija nego mjesto artikulacije) položaj usana je manje pertinentan kod tamnih (stražnjih) vokala (oni su već tamni) postoje i kompleksniji vokalski sustavi a

x

ε e

i

4 stupnja otvora 3 klase lokalizacije francuski vok. sustav

⊃

o

y

u

-

lokalizacija i stupanj otvora, manjka rezonantna (nazalni vokal (4)) nazalizirani su najotvoreniji fonemi (zatvoreni nisu)

-

stupanj otvora - kriterij – postoji li na najotvorenijem stupnju jedan ili dva vokala; određuje da će se vokal sistematizirati u četverokutastom obliku s tri klase i četiri stupnja (francuski sustav vokala) vok. sus. mogu biti i četveroklasni stražnjio – e – ö – ä prednji/ otvoreni u–w–ü–i / zatvoreni - sustav turskih vokala tako se pojavljuju u naglašenom slogu u naglašenom slogu vokal se izgovara napetije (njegove karakteristike su izražajnije) u nenaglašenom slogu djeluje asimilacija harmonija v. – harmoniziranje u redanju vokala u nenaglašenim slogovima (to ne vrijedi na fonološkoj razini nego u ortoepskoj formi) najmanji broj vokala je 3 (najotvoreniji – a, i – prednji, u – stražnji) stupanj otvora čuje se kao punoća glasa svi fonemi s istim s. o. čine skupinu po vertikali se nižu stupnjevi otvora, a po horizontali klase lokalizacije dvostepeni sustavi (s tri vokala) nisu rijetki (arapski, perzijski itd.) takvi sustavi mogu biti četverokutasti (a – prednji i stražnji)

-

-

- 22 -


a o

e

kl.lok. – prednji i stražnji vok.

u -

-

i

trokutasti sustav s 2 klase lokalizacije i 3 stupnja otvora (češki, poljski, japanski, novogrčki) postoje i tr.sus. s 3 klase i 3 st. otvora (i takvi četverokutasti) četv. sus. s 2 klase lokalizacije i 3 stupnja otvora (opozicije po s.o. je gradualna (stupanjska)) a ä o e u i trok. s. s 2 klase lok. i 4 stupnja otvora su rijetki, ali postoje a ą o u

ę e

- otvor. vokal i

- zatv. v.

-

to je talijanski klasa – razlikovanje po horizontali; važno je – prednje, stražnje i srednje (i još je li zaokružen ili nezaokružen)

-

4 stupnja otvora i četverokutasti, dvoklasni sustav također nije čest, ali se pojavljuje str. å a pred. o e ů y u i

-

to je poljski dijalekt dijalekti imaju sve karakteristike posebnog jezika (vlastiti fonološko-fonetski sustav)

-

5 stupnjeva otvora je veća rijetkost (neki jezici u Švicarskoj) u pravilu, najtamnija i najsvjetlija kl.lok. obično imaju isti broj stupnjeva otvora (a ako postoji srednje /e/ klasa /e/ onda one u ∆ sustavima imaju manji broj vokala, a u sust. isti ili manji broj nego ekstremne lok.) - u troklasnim sustav. srednja klasa lok. ne može zadržavati više vokala od ekstremne klase - sr. kl. lok. može biti zastupljena u trokl. sus. samo jednim fonemom (to ovisi o stupnju otvora) - 23 -


-

ako u sr. kl. postoji samo 1 fonem, on će biti nižeg stupnja otvora (najniži) a o e u ü i

-

-

to je srednjegrčki postoje sustavi u kojima postoji vokal koji ne pripada niti jednoj klasi lokal., nezaokružen, nema min. i max. otvor – neodređeni vokal nalazi se u opoziciji prema i i u i ne sudjeluje ni u kakvoj opoziciji po lokalizaciji u mnogim jezicima takav vokal postoji (u nekima i u naglašenoj i u nenaglašenoj poziciji) pr. bird - naglašeno [ə] u drugim jezicima se javlja samo u parcijalnim sustavima taj vokal stoji izvan klase lokalizacije

-

međutim u nekim jezicima može ući u opozciju s vokalom maksimalnog otvora npr. u bugarskom

-

a o

nije na najniž. stupnju otvora uz slogotvorno r (ər); individualno (u hrv samo uz r)

e ə

u -

i

(nenaglašeni vokali u nenagl. pozicijama) ə u i ovakav vokalski sustav je rijedak

-

posebni problem predstavljaju vokalski fonemi koji se zovu diftonzi i to oni koji imaju monofonematsku vrijednost (jedan fonem kombiniran od dvije kvalitete glasa) iako se njegova kvaliteta mijenja od početka do kraja, on ipak funkcionira u jeziku kao jedan fonem razlikujemo diftonge pokreta (prirodnog pokreta) – uo; ie pr. oni koji počinju na jednom stupnju otvora koji se povećavao prilikom izgovora (taj vokal počinje na manjem stupnju otvora nego vokali kji ga čine u tom jeziku) pokret ide od manjeg prema većem, on je jednostavan i očekuje se (ne izaziva neki poseban napor) postoje diftonzi suprotni ovima , takvi počinju od otvorenog vokala i idu prema većem zatvoru pr. au; eu; ei oni su nestabilnog (neodređenog) stupnja otvora , zahtjevaju veći napor i imaju stabilniu artikulaciju ovi svi diftonzi su povijesno nastali od dugih vokala dif. pokreta se smatraju nestabilnima stab./nestab. dift. – po stupnju otvora na kojem počinju i završ.

-

lokalizacija, stupanj otvora,

-

osobitost rezonancije

- 24 -


-

u povijesti su mutni glasovi imali dodatak rezonantne šupljine (za razliku od oralnih) – nazalna rezonancija postoje i drugi rezonatori, ali oni su konstanta nosna r. se priključuje ili ne uloga rezonatora je da kod kompleksnog zvuka koji nailazi pojačava one frekvencije za koje je on svojim volumenom i oblikom specifičan n.r. je nepromjenjiva po svojoj veličini u nekim jezicima svi oralni vokali imaju svoju opoziciju u nazalnim vokalima (u nekima je to samo djelomično) – korelacija nazalnosti u različitim jezicima identifikacija oralnog vokala i njegove naz. opozicije dobiva se ako usporedima kako oni funkcioniraju u fonološkom sustavu datog jezika to je vok. sustav birmanskog jezika (južna Azija) a

nena . vok.

na . vok.

ε

~

a

⊃

e

o

i

u

~

~

ai

au

~

~

ei

ou

~

~

i

u

-

to su prave opozicije ako identitet nije potpuno ostvaren (jedan vokal je oralan, a drugi nazalan iako nema sasvim istu oralnu bazu)

-

u većini jezika čitav sustav vokala nije obuhvaćen nazalizacijom, nego samo djelomično – pr. vokalni fonemi francuskog

nenaz. vok.

α ε

-

a ~

∅

-

~

⊃

e

i

naz. vok.

a

y

e

o

~ ∅

~

o

u

uglavnom su u naz. obuhvaćeni najotvoreniji i vokali srednjeg stupnja otvora (to je u samoj proizvodnji govora izvedivije, što proizlazi iz logike pokreta) u franc. ortoepskoj normi postoje još neki vokali na nivou fonema, fr. ima 14 vokala a inače 10 osobitosti vokala proizlaze iz lokalizacije, st. otvora i rezonancije nosne šupljine osobitost lokalizacije konsonanata je lakše odrediti nego o.l. vokala (tu dominira stupanj zatvora, tj. zatvorenost pogotovo kod okluziva koji imaju potpuni zatvor - 25 -


-

zatvorenost može biti djelomična ili potpuna osjetilno osobitost lokalizacije konsonanata ako neki fonemi imaju istu osobitost lokalizacije oni se razlikuju na neki drugi način (npr. način prevazilaženja prepreke i rezonancija)

-

grupa konsonanata s istom o.l. čini seriju lokalizacije koja s ostalim dijelovima fonološkog sustava stoji u opreci) osnovne (fundamentalne) serije – međusobno stoje u multilateralnim i heterogenim opozicijama guturalna serija – u srlu se jezik pomiče svojim leđima stvarajući određeni položaj (*1) apikalna serija (dentalna) – vrh jezika dodiruje zube; vrlo rasprostranjena u jezicima svijeta (*1); u svima postoji = taj pokret je jednostavan, logičan i prirodan labijalna serija – usne ostvaruju određeni položaj piskava serija – isto vrlo raširena; tu spadaju piskavi konsonanti, sibilanti; najrašireniji je glas /s/ (podsjeća na apikalnu seriju); kod nekih jezika s a.s. čini jedinstvenu seriju lateralna serija – u jezicima nekih američkih Indijanaca labiovelarna serija – guturalnolabijalna; Sudan

-

- palatalna serija – u nekim jezicima je u bilateralnom odnosu s apikalnom ili guturalnom)

-

ove serije ne spadaju u fundamentalne, ali su u nekim jezicima često

- srodne (ekvipolentne) serije – odnos dviju serija je bilateralan i ekvipolentan – dva istovjetna fonema koja imaju jedno svojstvo po kojem se razlikuju, njihova zajednička svojstva nema niti jedan drugi fonem u nekom sustavu - mult. op. – barem još jedan fonem u sustavu ima zajednička svojstva kao i ta određena opozicija - labijalna serija se može podijeliti na bilabijalnu i labiodentalnu seriju (npr. u njemačkom) - apikalna serija se u nekom jeziku može pojaviti kao retrofleksna i interdentalna serija - apikalna s. se pojavljuje kao bilateralna serija - te dvije srodne serije međusobno stoje u bilateralnoj opoziciji, a serija iz koje su potekle više nije fundamentalna serija -

„Lingvistika i poetika“ (Fonetika&Fonologija, Jakobson, 12 distinktivnih obilježja)

-

piskavi > mat zvuk, šuplji> ravni zvuk taj bil. odnos se može pojaviti kao priativna opozicija (razlikuje ih to što jedan ima neko svojstvo, a drugi je karakteriziran odsustvom tog srodstva) - proporcionalna opozicija privativnog karaktera – korelacija – ako jedna serija posjeduje karakteristiku specifične lokalizacije, a kod druge je to odsutno (označena, markirana serija nasuprot neoznačenoj) - to auditivno znači posebni timbar ili šum klika (serija s dodatnim radom) - npr. a) korelacija timbra (uspostavi se veza između fundamentalne serije s onom markiranom posebnim timbrom) - najčešće među takvim serijama je umekšanje ili palatalizacija (npr. srednji dio jezika podiže se prema tvrdom nepcu)

- 26 -


-

kao posljedica mijenja se boja susjednih vokala pa se i oni realiziraju palatalno – ne mogu biti velarni (npr. ruski, opozicija palatalizirani i nepalatalizirani konsonanti - uz nepal. konsonante idu nepalat. vokali (stražnji ili srednji) - postoji i korelacija emfatičkog umekšanja – pretjeranog (u jezicima Kavkaza), podiže se larinks (smanjuje se stražnji rezonator), a jezična masa je u prednjem prostoru; nastaje šum sličan promuklosti pa se vokali čuju kao svjetliji, viši; fonološki je pertinentna umekšanost konsonanata (od frikativnog šuma) - emfatička vealizacija – obojenost izgovora velarnim karakteristikama – velarizacija (korijen jezika se izboči, a larinks se digne – sinergija organa (jedan pokret uvjetuje drugi) - sinergija organa – organi surađuju u fiziološki prirodnom načinu izvođenja nečega; poput napetosti larinksa i izgovornih organa kod zvučnih i bezvučnih suglasnika - zvuk vel. je zastupljen i u laringalnoj, apikalnoj i drugim serijama (u svim serijama) b) labijalna korelacija – zaokruženost usana (Kavkaz i Sj. Amerika) – autohtoni jezici - korelacija umekšanja može se združiti s k. zaokruženosti - korelacije po timbru često se ujedinjuju u svežnjeve c) korelacija klika – udar u gloti – larinks (šum) - u nekim afričkim jezicima - pitanje je hoće li biti svrstana u okluzive ili nešto drugo - eksplozija koja nastaje nakon potpunog zatvora (načini prevazilaženja prepreke) - za nju je najvažnije da osim osnovne okluzije postoji još jedna okluzija, okluzija oslanjanja , koja je uvijek velarna (leđa jezika su podignuta prema mekom nepsu) - događa se još jedan pokret za isisavanje zraka između te dvije okluzije (ostvaruje se šum kod nadiranja zraka) - ta glavna serija je u suprotnosti sa serijom koja ima i dodatni rad (korelacija s klikom se suprostavlja seriji koja ima sve osobitosti osim klika -

serije sa sporednim radom d) korelacije guturalizacije (potpune) e) korelacija labiovelarizacije

-

osnovne srije međusobno stoje u multilateralnim heterogenim opozicijama neki fonemi u jezicima svijeta stoje izvan srerije korelacije, lokalizacije (l, r, h) funkcija i mjesto u seriji određuje konsonant više od njegovih detalja u hrvatskom su najbrojnije dvosložne riječi jednosložne riječi su najteže za prepoznavanje afrikate su izjednačene s okluzivima likvidni fonemi (l i r ) i fonem h

-

l, lj, r – likvidni fonemi u hrvatskom l : lj stoje u opoziciji = n : nj = t : ć = d : đ iako su to dva likvida, razlikuju se po palatalnosti - 27 -


- r – likvid, vibrant - fonemi r : l – češće u jezicima (nema lj); čine bilateralnu opoziciju; u nekim jezicima opozicija kotrljani – nekotrljani (talijanski), a u nekim lateralni nelateralni (njemački); to nije opozicija po lokaliziaciji nego po načinu prevazilaženja prepreke - fonem h – u mnogim jezicima j shvaćen kao neodređeni fonem (u odnosu na lokalizaciju); u nekim jezicima pripada guturalnoj seriji lok., a u nekima laringalnoj; on je zapravo spirant

= Osobitost načina prevazilaženja prepreke = - tri faze svakog glasa – priprema / namještanje organa, držanje i eksplozija - držanje – još se zove i implozija (može biti različita); razlikuje se stupanj napetosti - koartikulacija – različita kretanja formanata u vokalu koji se npr. nađe ispred ili iza okluziva -

načini prevazilaženja prepreke:

- prvog stupnja (rezultira korelacijom približavanja = korelacija približavanja 1. stupnja) - konsonanti se po ovome(stupnju prepreke, načinu prev. prepreke) dijele na okluzive, frikative i sonante - frikativi – nemaju eksp. jer im ne treba (imaju usni kanal i veliku snagu zračne struje koja nadire pod velikim pritiskom; bez toga ne bi bilo frikcije; negdje se zovu i sibilanti) - okluzivi su momentalni, a frikativi traju (možemo ih namjerno produživati - sonanti – prepreka je minimalna, a dominiraju rez. šupljine koje omogućuju sonornost; najviše sliče vokalima - daljnja klasifikacija se ostvaruje prema kriteriju trajanja – momentalni (okluzivi) i trajni (frikativi, sonanti) - prepreke mogu biti djelomične (frikativi), vrlo male (sonanti) i potpune (okluzivi) - imamo 5 bilateralnih (logički privativne) opozicija među konsonantima – jedan član ima upravo ono što drugi nema (tako postoje i različite korelacije) 1) sonantska – šumna – bilateralna i proporcionalna opozicija – rijetka korelacija 2) momentalna – trajna bilateralna i privativna – rijetka kol. 3) okluzivna – frikativna – obično u više serija lokalizacije se frik. suprotstavljaju okl.; češća serija, i u hrv. (c : s, dž : ž, č : š – afrikate koje se u fonologiji tretiraju kao okluzivi) 4) frikativna – sonantska – u češkom jeziku (r : ř) 5) okluzivna – sonantska – postoji tamo gdje nema spiranata kao korelacije – b : v, d : l, đ : lj (različite lokalizacije) - može se okarakterizirati i kao korelacija kontrasta (o. imaju potpuni zatvor, stvara se šum kojem ne treba trajanje nasuprot sonornost, vrlo mala prepreka i utjecaj = rezonantne šupljine prevladavaju, daju harmoničnost (ton) – granične skupine konsonanata) - u hrv. se pojavljuje samo djelomično -

takve korelacije spadaju u k. načina prevazilaženja prepreka prvog stupnja (tri stupnja prepreke: frik.,okl., son.)

- 28 -


-

drugog stupnja – jaki nasuprot slabom članu – ovakve serije se događaju unutar jedne korelacije – a. korelacija tenzije (napetost) očituje se kao opreka jaki : blagi - odnos snaga napetosti stijenki artikulatora i tlak zračne struje koja nailazi – to je proporcionalno (napetost i tlak zračne struje) - kod tenzije b. korelacija intenziteta (tlaka); bukalna muskulatura napeta – tada je tlak zraka jedva dovoljan da ispuni usnu šupljinu c. vokalna korelacija (nastaje na opoziciji zvučni, bezvučni) - vrlo raširena korelacija d. korelacija aspiracije (aspirirani (markirani član) : neaspirirani konsonanti) - asp. k. imaju veliku napetost (glasiljke su jako napete, vrlo su blizu, nisu zatvorene i ne titraju, mirne su, a zračna struja dolazi pod velikim tlakom u larinks), događa se u gloti - drugi dio se dogaša u usnoj šupljini - sve se to događa kod napetih konsonanata (nenapeti, zvučni k. nemaju aspiracije) e. rekursivna korelacija (konsonanti koji se izgovaraju pomoću zraka iz pluća i koji nastaju kod zatvorene glote i zraka iz usne šupljine) - zatvoena glota, larinks se diže i zrak iz usne šupljine se pomakom larinksa tjera van uz eksploziju – mark. član f. korelacija opuštanja – opozicija između onih okluziva kod kojih se bukalna okluzija energično prekida i onih kod kojih dolazi do postepenog opuštanja na mjestu izgovora - eksplozivna nasuprot injektivna

-

opozicija neutralizacije (nestaje opreka koja postoji kao pertinentna razlika i na tome mjestu, umjesto razlikovanja dvaju fonema imamo jedan relikt (ostatak), tj. arhifonem, prahonem

-

-

vrlo često na kraju riječi, na granici sloga / riječi jer slabi napetost, jačina izgovora jači bezvučni konsonant kao arhifonem (nestala je zvučnost, vokalna korelacija (opozicija bez.:zv.) ti fonemi su dvostruko karakterizirani (bezvučni = jaki, zvučni = slabi) tu spada i hrvatski jezik (naši eksplozivni k. su dvostruko karakterizirani, tenzijom i vokalnošću) naš v : eng v (naš je jako sonoran)

-

stvaraju se svežnjevi korelacija

-

trećeg stupnja – uključuje, nastaje na opoziciji geminacije (udvojeni glas) dvostruki konsonant: a. dulji je od jednostavnog konsonanta b. intenzivniji je c. obično se javlja intervokalno (onda se dijeli u dva sloga i to tako da implozija pripada prvom slogu a eksplozija drugom)

-

priprema (namještanje organa), držanje (zauzimanje određenog stupnja napetosti) i eksplozija impl. – dogodi se samo 1. i 2. faza, a 3. ne (u eksploziji da)

-

-

- 29 -


-

-

priprema se događa u prvom slogu, a eksplozija u drugom (geminate) geminate se javljaju samo u onim jezicima u kojima su moguće konsonantske grupe npr. talijanski jako izbjegava konsonantske grupe geminate i konsonantske grupe imaju isti utjecaj na okolne glasove (djeluju kao dva identična konsonanta zajedno) javljaju se npr. na spoju između dva morfema (npr. u ruskom) ili uopće ne na granici morgema (japanski) – to nisu prave geminate nego nekakvi prijelazni tipovi (između grupe fonema i jednog jedinstvenog fonema) to je prije fonem kojem su početak i kraj tretirani kao dvije odvojene točke drugi glasovi nemaju odvojen početak i kraj, oni su u jednoj točki – pravi, jednostavni fonema geminata – marka korelacije (korelacije 3. stupnja) – fonem kojem je odvojeno različito postojanje početka i kraja istog fonema = vremenske točke su odvojene korelacija geminata – postoji unutar različitih klasa drugog stupnja načina prevazilaženja prepreke

osobitost rezonancije – ovoj korelaciji pripadaju samo nazalni kon. koji stoje u opreci s oralnim k. obilježeni bukalnom okluzijom (zatvorenost u ustima) + spuštenost mekog nepca (dobiva se dodatni rezonator u nosu) konsonanti tvore bil. opozicije s oralnim k. (događaju se u ustima, rez. se događa i ustima) rez. se događa u ustima i nosu (zr. str. dolazi u nosnu šupljinu i događa se rezonacija) – čini da jedan dio zračne struje dobiva na intenzitetu, ističe se (određena volumenom i napetošću stijenki rezonatora te brzinom zračne struje) bil. odnos oralan-nazalan najčešće postoji u dvije serije lokalizacije – b-m = d-n; t-n = k-ŋ – napeti kon. stoje u opreci s nenapetima; velarni s ne. odnos okl.-naz. je najčešće bilateralna i proporcionalna opozicija (isti odnos suprotnosti postoji između ovih nizova fonema), privativni odnos = korelacija naz. kor. postoji gotovo u svim jezicima (takve kor. se rijetko mogu neutralizirati, u pozicijama neutr. se ne mogu neutr.) naz. se pojavljuje u labijalnim, apikalnim i palatalnim lokalizacijama u hrv. nj stoji u bil. opoziciji prema ć neki jezici imaju nazalni palatal, ali nemaju okluzivni palatal (francuski) m : n – ta opozicija se u nekim jezicima osjeća kao bil. op. koja ne pripada nekoj korelaciji u finalnoj poziciji (u nekim sustavima) se m i n (opozicija po lokalizaciji) neutralizira u arhifonem N (sonoran nazal) (u hrvatskom čakavskom) ovaj arhif. se javlja i unutar riječi (to je nazalni fonem neodređene lokalizacije) pertinentno je to samo što ima minimum prepreke (on je rezultat neutr. svih nazalnih fonema u tom dijalektu) minimalna prepreka pridonosi sonornosti (tonalnosti) ovaj arhifonem ima naz. rez. i veliku sonantnost i približava se karakteristikama nazalnih vokala jezik se nezaustavljivo mijenja (npr. u francuskom se dva nazalna vokala izjednačavaju) jezik ne trpi nasilne promjene (kodifikaciju), govornici ga postepeno mijenjaju - 30 -


-

taj čakavski N nije određen, nema određeno mjesto lokalizacije nego ovisi o susjednim glasovima nazalna korelacija je jedina konsonantska korelacija rezonancije

podsjetnik

-

do sada smo govorili o vokalskim i konsonantskim osobitostima – prelazimo na prozodijske osobitosti

- 31 -


Prozodijske osobitosti -

globalna ritamsko-intonacijska cjelina

-

prozodijske karakteristike su ritamsko-melodijske cjeline muzičke cjeline jedinica tih cjelina se nekad poklapa sa slogom slog nije samo puka kombinacija C i V proz. k. se pojavljuje nekad kao dio sloga, a nekad kao čitav niz slogova imaju osobitosti intenziteta, načina sefmentiranja melodije i muzičke visine pojedini jezici imaju različite karakteristike intenzitet, muzička visina i način segmentiranja melodije Trubetzkoy – segment muzičke cjeline koji se zasniva na osobitostima intenziteta, muz. visine – proz. karakteristika diferencijacija i istraživanje načina segmentiranja (fonologija) prozodijske osobitosti se dijele na osobitosti (razlikovanja) načina i povezivanja to sve omogućuje izražajnost govora (osobitost razlikovanja)

-

dijafragma i trbušni mišići povezani su različitim smjerom napinjanja (jedni se rastežu, a drugi stežu) – dovode do različitih pokreta dovode do pomaka prema gore koji ima svoj oblik zadan vremenom i maksimumom (rečenični akcent) interkostalni mišići i pluća – dalazi do pulsacije, zračna struja koja je došla se raščlanjuje (tako nastaju slogovi – broj ovisi o tempu govora) takva struktura čini osnovu rečenice i tek tada dolazi u larinks i na kraju u usnu / nosnu šupljinu govorni izraz je integralni nositelj smisla, onoga što želimo reći

- prozodija – globalna forma čiji su svi dijelovi dijelovi cjeline i ne mogu je mijenjati (svi slogovi i riječi u intonacijskoj cjelini su zadani), oni su potčinjeni toj cjelini - fonologija polazi od manjih cjelina (slogova) - centar sloga posebno zanima fonologiju - proz. dist. obilj. su smatrana kao prvenstveno vokalska obilježja (oni ih mogu nositi), ali unutar sloga nije vokal - slogovski centar je prozodijska jedinica (jedan dio sloga je fonološki (prozodijski nepertinentan – često ga predstavlja konsonant), nekad vokal nije centar sloga – postoje i slogovi unutar kojih nema vokala (slogotvorno r); to sve ovisi o kojem se sistemu radi, o fonetskom sustavu nekog jezika) - neke proz. osobitosti / pertinencije mogu pripadati čitavoj grupi fonema polifonematske vrijednosti (V+C; V+V) - osobitosti centra sloga su osobitosti jednog dijela sloga (centra sloga) koji se mora definirati s obzirom na jezik u kojem se nalazi (jer je jezik globalna govorna forma) - svaki dio sloga koji prema pravilima datog jezika posjeduje dist. pro. osobitosti nazivamo centrom sloga - centar sloga može biti: A. vokal B. polifonematska grupa vokala C. konsonant D. polifonematska grupa vokal+konsonant - 32 -


-

-

ne postoji jezik u kojem vokal ne bi mogao funkcionirati kao centar sloga od kons. su sonanti oni koji mogu biti slogotvorni, i to (nazali i likvidi) samostalni ili u grupi (Trubetzkoy) hrv. vokali i slogotvorno r – centar sloga ipak su najčešći jezici u kojima jedino vokali centar sloga Stetson – slog je napinjanje i otpuštanje serija mišića unutar sloga je odmah iza vrha napinjanja i opuštanje (npr. pst = s – centar sloga, odvija se u vremenu (trajan je) i možemo varirati napetost) u nekim jezicima, u jednoj situaciji se fonem tretira kao slogotvoran, a u drugoj ne (npr. l & r, češki jezik) slogotvorni fonemi su u takvim situacijama uvjetovani okolinom češki - přemisəl = slogotvoran ali ovaj fonem nije pertinentan, fonološki distinktivan u našem jeziku postoje i takvi pertinentni fonemi hrvatski: r, i slogotvorni kad se nađu između konsonanata i vokala gər|o|ce gro|za pi|em pie|na (pijem) (pjena) ista pojava se može naći između vokala i konsonanata (ali treba voditi računa o morfološkoj granici) va|rni|ca za|r|đati prefiks – to je korelacija posebne vrste tu postoji morfološka granica ne pripada cjelini, korijenu ili osnovi ovdje je r poseban slog pitanje sloga je važno pitanje za prozodiju centar sloga može biti monofonematske i polifonematske prirode neki jezici imaju samo m. centre sloga, a drugi obje vrste evidentno je polif. onaj dugi centar sloga u kojem se između početka i kraja tog centra može postaviti morfološka granica (geminata je to) tada se dugi vokali tretiraju kao suma dvaju kratkih vokala finski – talo (dvorište) : talo|on (prema dvorištu) drugi primjer je suma dvaju kratkih vokala – dvostruki fonem, morfološka granica je tu dugi vokali se u nekim jezicima tretiraju kao monof. klasični latinitet – jedan dugi vokal ima vrijednost dvaju kratkih vokala = jedan dugi vokal suma je dvaju kratkih – kr.V+C = 1 dugi ako je slog završavao konsonantom, smatrao se dugim (zatvoren je jer završava na konson.) osnovno pravilo: da je naglasak u predzadnjem slogu ako je on dug, a na predpredzadnjem ako je on kratak slična pravila vrijede i u indijskom jeziku u jezicima s 2 akcenta također postoji dvostruki centar sloga; početak i kraj centra različito se tretira razlikuju se ili tonski ili respiratorno – dva akcenta - 33 -


-

slogovski centar se u nekim jezicima može podijeliti i udarom glote (glata se ili posve zatvori u jednom trenutku ili se naglo suzi otvor, a to daje dojam podijeljenosti sloga) postoje i jezici u kojima se dugi slogovski centar može razlikovati po tonskoj visini (ta činjenica je fonološki distinktivna) tako slogovi mogu biti uzl.-sil., sil., uzl., sil.-uz. takvi slogovi se mogu doimati dužima nego oni kod kojih ne postoji takva promjena zato se vrijednost geminata u centrima dugih slogova vrednuje više (ne linearno nego aritmetički) neki jezici – prozodijska jedinica u njima je mora (jedinica za trajanje sloga) (određeno trajanje u slogu) u drugim jezicima se broje slogovi to su jezici s monofonematskim centrima slogova, geminacija slogovskih centara je oznaka korelacije u tim jezicima ako se radi o intenzitetu koji je ostvarem ekspiratorno – dinamički akcent (npr.eng.) takvo trajanje sloga je neutralno u krajnjim slogovima pa se oni smatraju neoznačenim slobodni dinamički akcenat postoji samo u npr. njem., engl. (tu su finalni slogovi uvijek dugi neoznačeni) kratki vokali su označeni 19.st., lingvist Starčević kaže da u hrvatskom postoje tri vrste centara sloga – kratki, dugi i vrlo dugi to je pitanje percepcije prozodijska obilježja su prvenstveno prozodijska kvantiteta centar sloga slog i mora su jedinice prozodijskog razlikovanja najmanja prozodijska jedinica je prozodem (osnovna jedinica prozodije za razlikovanje) prozodijske osobitosti – a) osobitosti razlikovanja – služi da se prozodemi međusobno razlikuju b) osobitost načina povezivanja – gleda načine kako se pojedini elementi povezuju

-

u nekim jezicima se razlikovanje prozodema ostvaruje pomoću intenziteta (slog je jedinica) - u drugim s morom, pomoću visine -

osnovna prozodijska funkcija prozodema je razlikovanje, ali oni imaju i kulminativnu funkciju (npr. u ruskom jeziku je naglašeni slog jako naglašen) kulminantni slog – onaj na kojem je akcent riječi intenzitet i vrijeme – u drugim jezicima (slog) mora – povećanje visine naglašava moru ekspiratorni akcenat – povećanje intenziteta se i dalje odvija (i trajanje) pojačanje kulminantnog prozodema kulminacija – isticanje je važno i vrši se svim onim sredstvima koja su prateća; opće isticanje sloga koje se u fonologiji zove fon ili akcent korelativna opozicija između akcentiranih i neakcentiranih prozodema (korelacija akcentacije) – u jezicima koji broje slogove u jezicima koji broje more, varira ton u centru sloga

- 34 -


-

tako se opozicije prozodijskog razlikovanja dijela na kulminativne i nekulminativne (korelacije akcentacije, korelacije varijacije tona) korelacija prozodijskog intenziteta (u jedinicama koji broje slogove) i korelacija tona ili registra (u jezicima koji broje more – nekulminativne opozicije = osnovna funkcija im je razlikovnost) te korelacija (prozod.) geminacije korelacija prozodijskog int. – dugi i kratki slogovski centri korelacija registra (ne u europskim nego u afričkim jezicima), muzička visina se ostvaruje promjenom registra u centru sloga mogu biti upotrebljena 2 ili 3 registra to se najčešće vrši na vokalima korelacije slobodne akcentacije (fonički distinktivna funkcija je ostvarena kao slobodni akcent) kulminativno isticanje jednog prozodema nad ostalima (produljenjem, varijacijom tona, jasnijom artikulacijom vokala i konsonanata) ostvarena je s više sredstava isticanje može biti samo na jednom mjestu riječi i to mjesto dominira u riječima istog broja slogova, isticanje ne pogađa uvijek isti prozodem – fonološki je to bitno mogu postojati parovi riječi koji će se razlikovati samo po akcentu slobodna akcentuacija u hrvatskom je distinktivna razlikovati (na početku) treba dvije vrste akcenata : silazne i uzlazne slobodni u hrvatskom je uzlazni, a silazni nije (neslobodan je – seli se na proklitiku) silazni akc. određuje granicu riječi, tj. početak riječi (delimitativna funkcija) jednosložnu riječ je najteže čuti težina riječi u slušanju – čujnija će biti npr. dvosložna riječ s uzlaznim akcentom od one sa silaznim akcentom – ovisi o dužini riječi i o akcentu uzlazni akcenat dobro priključuje slijedeći slog, integrira ga svojom formom zato on ne može stajati na kraju riječi, ali može na bilo kojem slogu višesložne riječi hrv. pjevačica (kukavica) na e : pjevačica na a ove riječi se nazivaju dubletama uzlazni akcenat je slobodan jer ne mora biti uvijek na istom mjestu silazni akcenat je ekspiratorni (povećanje intenziteta) te su riječi s kratkosilaznim naglaskom teže za slušati – sljedeći slog jedva se čuje silaznost se bolje čuje kod dugih silaznost je u dugima realizirana tonski ravno i u istom registru postoje jezici koji uz prave kacente imaju sekundarne akcente, npr. njemački (najdulja riječ ima 53 slova) i tu riječi nastaju komozicijom više riječi s jednom osnovnom koja će imati pravi akcenat u hrv. jeziku riječi nastaju derivacijom (mijenjanje nastavaka) naš silazni akcenat ostvaruje se nekulminativno (nekulminativna korelacija prozodijskog intenziteta) silazni slog djeluje neizražajno, manji je intenzitet

- 35 -


Prozodija i njezina uloga u fonologiji -

prozodijski oblici – načini povezivanja pojedinih prozodema – a) korelacija udara glote b) fraktura korelacije tona (u jezicima koji broje more (imaju proz. geminaciju))

-

udar glote razdvaja centar sloga na 2 dijela i ako je on kratak, dijeli ga od slijedećeg konsonanta tu se radi o načinu povezivanja jedne more s drugom korelacija prekida sloga može biti oblikovana kao jaki ili mlohavi centar sloga postoje proz. opozicije koje služe za međusobno razlikovanje rečenica (ritam i intonacija – baza svega)

-

najmanja fonetska jedinica koju možemo ostvariti je slog (i glas ali tako da je oblikovan kao slog) postoje proz. osobitosti koje služe za međusobno razlikovanje rečenica

-

ritamsko-intonacijskim strukturama rečenica može poprimiti dva ili više značenja; one su baze svega

-

kod uzlazne inonacije na kraju je najveća napetost (i na samom početku napetost postoji) u ostvarenju teksta se svaka rečenica mora planirati jer se govorno slijedi misao (zbog misli) maksimum izražajnosti postižemo govorom dobro organiziran govor prenosi maksimum informacije forme pomoću kojih razlikujemo rečenice su ritamsko-int. cj., u nekim jezicima promjene registra, a dalje pauze (stanke) i akcenat int. rečenice koja ima razlikovnu funkciju

-

fonetski – uzlazna int. fonološki – intonacija kontinuiteta -

očekuje se neki nastavak u istom smjeru ili kao nedovršenost taj kontinuitet se prekida, očekuje se sugovornikovo sudjelovanje i ono je obično suprotnog smjera silazna konkluzivnost

-

postiže se odgovorom sugovornika

-

u nekim jezicima postoji više registara, a u nekim se vrlo afektivne rečenice izgovaraju tako da se digne registar (npr. u francuskom)

-

mišići – uspon i pad = na vrhu je akcent

-

u nekim jezicima postoje i sekundarni i tercijalni akcenti

- 36 -


-

-

u nekim jezicima je velika razlika između akcentiranog sloga rečenice i riječi npr. ruski jezik reč. pauza isto ima distinktivnu funkciju, a ne samo razdvajajuću može se ostvarivati da intonacija padne i prestane napetost, ali to često nije tako (npr. napetost traje za vrijeme pauze i to će se osjetiti na početku druge rečenice) strahovito razlikuje smisao iskaza neki distinktivni elementi djeluju kao abnormalni d.e. (dž u našem jeziku; osjeća se da je došao iz nekog stranog jezika, tusrkog) velarno ŋ u njemačkom – njg – na kraju riječi i sloga – i to treba znati u fonologiji

-

langage – jezična pojava kao cjelina

-

jezik i govor su neodvojivi (sve što je u fonologiji razlikovno obilježje može se eksperimentalno dokazivati, i to u fonetici)

-

- 37 -


Struktura distinktivnih obilježja -

od kompleksnih gov. jedinica – rečenice do fonema najmanja jedinica značenja u fonologiji je morfem (u fonetici to je slog) u nekim lingvistikama se zove i formant (nešto što oformljuje značenje) u njih spadaju korijen riječi i afiksi značenje može biti semantičko i gramatičko (npr. sufiks)

-

morfemi su lingvistički elementi koji izražavaju odnose među riječima (to su gramatički morfemi, npr. padećni nastavci i glagolski) morfem se najčešće upotrebljava za označavanje elemenata tvorbe riječi A. tematski m. (formant) – dodaju se korijenu da bi se dobilo osnovu ( primarni morfem) B. sufiksni morfem ( sekundarni) – dodaju se osnovi da bi se dobila kompletna riječ

-

-

suvr. lingv. zove morfemom svaki element tvorbe npr. riječ može biti tromorfna, četveromorfna rus. fizič-esk-j (korijen-osnova-nastavak) eng. un-friend-ly (prefiks-korijen(osnova)-nastavak(sufiks))

-

uvijek treba gledati i semantiku i gram. funkciju morf. je distinktivni lingv. oblik (pomoću njega se vrši razlikovanje) koji je semantički različit od ostalih fonetski sličnih ili identičnih lingvističkih oblika, koji se ne može dalje rastavljati na manje oblike morfem fonetski može biti identičan, ali ima različitu razlikovnu funkciju u različitim sredstvima semantika – razvoj značenja uvijek u vezi s funkcijom distinktivna razlikovna obilježja – najmanje jedinice u fonologiji lingv. razlikuje dva nivoa jezika: a) semantički (sem. alnaliza) – obuhvaća jednostavne i kompleksne jedinice značenja b) nivo distinktivnih obilježja – analizira formu onoga što nosi značenje

-

-

d.o. su sve jednostavne i kompleksne jedinice koje služe tome da razlikuju, povežu i zdvoje (dovedu do punog izražaja) mnogostruke jedinice značenja delimitativne (za granice), kulminativne (za isticanje), razlikovne da se što blje prepozna sadržaj poruke koju primamo ako d.o. zahtjeva izbor između 2 člana jedne opozicije gravis – auditivno (relativno) niži od akutusa (dva oprećna svojstva, dvije suprotne osobine obuhvaćene istom kategorijom visine) nazalni/nenazalni vokal – privativna opozicija /bitə/ (gravis) - /ditə/ (akutus) razlikovanje samo po jednom svojstvu jedan je visok, a drugi nizak to su dvije riječi /fitə/ (g.) - /sitə/ (a.) slušatelj ove riječi razlikuje po formi i po smislu (postoji minimum razlike koji u upotrebi nije uvijek dobro izražen, izgovaraju se varijante) - 38 -


-

taj odnos mora biti takav da konstantno ukazuje na tu razliku ovo je bila opozicija unutar istog elementa (min.dist. elementi) (polarnost-suprotnost) kontrast se ostvaruje u slijedu (u gov. lancu) = p : t – gravis: akutus to ne znači da su po svemu drugom isti nego se ovaj kontrast ostvaruje u tom morfemu kontrast elemenata u slijedu kji su izgovoreni spada u prozodiju (polarnost ostvarena susjedstvom u govornom lancu) d.o. samo signalizira da morfem koji pripada nije istovjetan s drugim m. kji na istom mjestu sadrži različito obilježje d.o. ne označavaju ništa konkretno nego samo signaliziraju različite kombinacije d.o. čine foneme u jednom jeziku fonemi se zapravo realiziraju u glasu, to je iskustveni proizvod, ali dist.elemente realiziramo na osnovi onoga što materijalno postoji u glasu

Jakobson – svako distinktivno obilježje i svaki fonem ima svoj stalni korelat u svakoj fazi govora svaki jezik je karakteriziran određenim brojem distinktivnih obilježja obilježja mogu biti maskirana zbog nekakvih anormalnih uvijeta (npr. šapat, vikanje, operno pjevanje, mucanje, buka, daljina, buka u kanalu (npr. slušni problemi), filtriranje nekog glasa) Jakobson i Trubetzkoy su dokazali da se eksperimentalno (fonetski) može dokazati istovjetnost jednog distinktivnog obilježja (različiti glasovi, fonemi) glasovi u govoru, ne fonemi npr. ako se ne ostvare čitavi slogovi, situacija i kontekst uskaču; zato su moguće fonetske elipse koje neće naškoditi komunikaciji

-

aspirirani glasovi – u engleskom su jako napeti i fonetski intenzivniji (iako se različito realizira p na početku i kraju, ne razlikujemo 2 fonema)

-

opozicije

-

– nastaju kad smo u stanju razlikovati distinktivna obilježja (npr. ako nešto slušno ne prepoznajemo, nećemo to moći ni ostvariti) kontrast – opozicija ostvarena u jednom slijedu (acutus, gravis)

inherentna (unutarnja) distinktivna obilježja se materijalno realiziraju u govoru (to je Jakobson dokazao) fonem je simultani skup distinktivnih obilježja unutarnja dis. ob. se zasnivaju na dvojnosti (još se zovu i inherentna razlikovna obilježja) ta obilježja moramo slušno razlikovati da bismo mogli to realizirati govorom visible speech – studije iz SAD-a; jedno osjetilo se htjelo zamijeniti drugim; sonogrami su bili previše komplicirani i prespori za brzinu govora sonografska tehnika je bila dobra za istraživanja (fonetske analize) očitavanje s usana – vizualno očitavanje Jakobson dokazao povezanost jezika i govora sonogram – intenzitet, frekvencija, vrijeme sonogrami su se počeli upotrebljavati za druge svrhe (fonetska istraživanja) prvo se htjelo pomoći gluhima, ali bilo je prekomplicirano istraživanje na 100 živih jezika rezultiralo je time da su Jakobson i njegova ekipa dokazali da postoji 12 pari dist. obilježja (za svaki par) podijelio je dist. ob. na sonornosna i tonalnosna obilježja

- 39 -


-

– srodna intenzitetu i trajanju koji se očituju kao količina energije i njezina koncentracija obilježja tonalnosti – srodna prozodijskom obilježju visine glasa obilježja son. su brojnija i srodna su prozodijskim obilježjima jačine i kvantitete akustička forma, mjesto izgovora i način izgovora (za svaki par) ton. obilježja su srodna proz. ob. visine glasa obilježja sonornosti

12 pari Jakobsonovih distinktivnih obilježja : sonornosna obilježja (9) 1. opozicija vokalnost – nevokalnost – očituje se kao prisutnost i odsutnost jasno određene formantske strukture) - glas j je nevokalski i nekonsonantski (nema prepreke koja generira šum) – to je prijelazni glas - e i r su i vokalski i konsonantski 2. opozicija konsonantnost – nekonsonantnost – visoki postotak energije; niski postotak izgovorene energije 3. opozicija kompaktnost i difuzija – veća koncentracija energije u centralnom dijelu spektra( pr. s, istureni glasovi); suprotno (unatrag povučeni fonemi pr.e, leave) - zona kompaktnosti 1000-2000 Hz - radi se o odnosu između mjesta artikulacije; rezonator unaprijed isturenih fonema imaju rezonator oblika roga (velarni, palatalni i postalv. konson. i istureni vok.) - unatrag povućeni fonemi se zatvoreni vokali te labijalni, dentalni i alveolarni konsonanti (rezonator ima kuglasti oblik) - to ovisi o veličini i obliku rezonatora koji su uključeni u izgovor nekog glasa i to ispred i iza mjesta aktikulacije - rezonatori pojačavaju onaj dio kompleksnog zvuka koji je primjeren određenom rezonatoru 4. opozicija napetosti i opuštenosti – jasnije oblikovanje zvuka u spektru; manje rezonitanje, izntenzitet i čujnost) - napetiji su oni glasovi koji više deformiraju govorni trakt (oni više sudjeluju u izgovoru)

5. opozicija zvučnosti i nezvučnosti 6. opozicija nazalnosti i oralnosti - pojavljuje se i u konsonantskoj i vokalskoj strukturi - nazalnost karakterizira širenje energije zvuka po većim prostorima, smanjenje intenziteta prvih formanata i uvođenje dopunskih viših formanata - oralnost – rezonator je samo usna šupljina, a kod nazalnosti oboje - nazal. konsonanti – jaki formanti u visokom području, a u srednjem području su praznine - energija se širi po višem spektru - ti formanti imaju dosta velik intenzitet

- 40 -


7. opozicija prekidnosti i neprekidnosti – opozicija između eksplozivnosti i konstriktivnosti (okluzivi i frikativi – tjesnačnici) - sibilanti (c,z,s) – frikativi (neprekidni) - frikcija (trenje) – nastaje kad jaka zračna struja prolazi kroz suženi prolaz - kod prekidnih glasova prvo imamo tišinu (ili vibriranje glasnica), zatim širenje (eksplozija) - frikativi – uključivanje govornog trakta i nema naglog prijelaza od zvuka prema tišini (zr.str. struji cijelo vrieme kroz uski prolaz) - djeluje na vokal (zatv./otv. govornog prolaza) - govor – nije nizanje nego slogovska struktura - vokalska forma pod utjecajem okluziva – tanzijenti (karakteristično prelaženje) - tranzijenti – utjecaj – taj vokal dulje traje i ima veći utjecaj na onoga koji sluša, karakteristični su) - bit komunikacije – različitosti koje unose promjene u formu trebaju u pravom trenutku biti prepoznate - likvid r za razliku od l – uključivanje može biti i u nekoliko vremenskih razmaka 8. opozicija piskavosti i blagosti – šum većeg intenziteta se suprostavlja šumu manjeg intenziteta - pravilna / nepravilna distribucija šuma - važno je i tkivo od kojeg je prolaz napravljen - pisk. – gornji i donji zbui - blag. – zubi, donji prekriveni jezikom - pr. s u opoziciji prema θ

9. opozicija pregradnosti i nepregradnosti - glotaliziranost/neglotaliziranost - veća brzina prolaženja energije u manjem vremenskom intervalu - nagli početak ataka zr. struje - manja brzina u istom intervalu – nepregradnost - glot. – s kompresijom; neglot. – bez kompresije - sirkaški jezik (azijski jezik) -

obilježja tonalnosti (3) 10. opozicija gravisnosti i akutnosti (nizak,taman/oštar, visok) - gravisnost – konc. energije je u nižem dijelu spektra; 2 formant je snižen - akutnost – dizanje prvog formanta u višim dijelovima spektra (prema 2. formantu); ostvaruje konc. energije u višem dijelu spektra (1. i 2. formant) - gravisni fonemi – velari i labijali (stražnji i prednji); imaju veliki rezonator koji ih karakterizira (što je veći (po volumenu), to je glas niži) - akutni fonemi – medijalni, imaju više ispregrađen rezonator (2 rez.); imaju višu tonsku karakteristiku; palatali i dentali - različite visine u govoru su rezultat motorike govornih organa - razumijevanje – strukturiranje na najvišem nivou 11. opozicija labijaliziranosti i nelabijaliziranosti - sniženje, slabljenje intenziteta nekih komkomponenata visokih frekvencija – 2. formant se snižava = labijaliziranost (sniženo-ravno) - 41 -


-

otvor usne šupljine se može modificirati i s prednje i stražnje strane usne šupljine velarizacija (suženje str. dijela usne šupljine) suženi otvor prema širem otvoru (labij.-nelabij.) labijalizacija – pomak formanata prema dolje ili slabljenje visokih formanata (ili oboje) to je vertikalna usporedba (uspoređuju se zaokruženi i nezaokruženi) npr. u turkom jeziku

12. opozicija povišenosti i nepovišenosti - neke komponente su pojačane (pomaknute više), djeluju više = povišenoravno - sve komponente su iste, ali nisu povišene - palataliziranost, nepalataliziranost (horizontalna usporedba u ruskom jeziku, npr.) - povišeni fonemi imaju širi otvor, a drugi imaju uži otvor - koncentracija energije u višem dijelu, uzlaženje 1. i 3. formanta susjednih vokala (kod palataliziranih glasovi) - tu isto dolazi do promjene otvora u usnoj šupljini (palat. smanjuje se rezonator u usnoj šupljini, pa imamo povišenost) -

s ovim obilježjima možemo upoznati važne jezike u svijetu (niti jedan ne treba svih 12 obilježja) svaki ima onoliko koliko mu je dovoljno za sustav, kod eng. sharpened ≠ plain consonants npr. kod proizlazi iz fonet.-fon. sistema koji je normativno utvrđen lingvističkom analizom (na temelju akustičkih korelata koji imaju svoje psihološke korelate) sonornost – količina i rasprostranjenost nervnog stimulusa (energije) – kvantitativni dio tog procesa tonalnost – ovisi o mjestu nervnog stimulusa

-

distinktivna obilježja – svrstana u foneme količina dist. ob. zadana unutar jednog jezičnog sustava simultane skupine d.o. – fonemi – zajedno se pojavljuju u jednom fonemu slog – elementarna skupina fonema na fonološkoj razini; silabem (fonemski slog); konstruktivna ćelija jezgre jezika; osnovna formula po kojoj se fonemi povezuju u jeziku (govor)

-

slog – osnovna formula po kojoj se vrši povezivanje fonema definicija slobodne forme – sekvenca koja se može odvojiti pauzama (čini cjelinu – to može biti jedan ili više slogova) slog predstavlja skupinu fonema fonem predstavlja skupinu distinktivnih obilježja jedan od zakona strukture sloga je kontrast (sukcesivnih elemenata unutar sloga) najveći kontrast – vokalnost/konsonantnost = CV kontrast ostali kontrasti – CVC; V; VC; CV – moguće kombinacije konsonantski dio ne može stajati sam vokalski element se ne može ponoviti dva puta srodni kontrasti mogu saržavati više fonema unutar pojedinih elemenata (V i C) to su fonemi rastuće sonornosti; silabički fonem (na vrhu)

-

- 42 -


-

takav kontrast je ili jedini u jeziku ili dominantan (CV) kontrast – kompaktnost – difuznost & vokalnost – sonornost

-

krakovi: s motoričkog aspekta, Stetsonova definicija – Slog je pokret zračnog vala potisnutog prema gore kroz vokalni trakt.

-

međurebreni mišići vrazdvajaju na slogove uzlazni i silazni krak,silabički vrh (najtonorniji) = nuklearni faktor sloga ili kulminacija, granične ili marginalne faze član najviše sonornosti tonski je viši i glasniji taj kontrast može biti i likvid – l, r – pravi konsonant; pa čak i s

Prozodijska obilježja - također mogu imati distinktivnu funkciju - izviru iz svojih perceptivnih svojstava : ton (visina), intenzitet (jačina) i kavtitet (trajanje) - ta obilježja mogu biti intersilabička (između slogova) i intrasilabička (unutar jednog sloga) -

tonalnost – i inter i intrasilabička viši prema nižem registru; neutralan prema povišenom; neutralan prema sniženom

-

intenzitet – intersilabički – to je onda naglasak proizvedeno sublaringalnim mehanizmima (abdomen, dijafragma, mišići prsnog koša) pokret ekspiratornih mišića kojima se ostvaruje je balistički pokret (ne može se kontrolirati)

-

kvantitet – intersilabički obilježje dužine : između dugog i kratkog – kratki prema duljem ili kratki prema još kraćem

-

kulminativno obilježje naglaska (trajanje i intenzitet) neka obilježja mogu biti demarkaciona – označuju granicu u nekim jezicima dužina i akcenat se kombiniraju, npr. u hrvatskom; dužina je redundantna, a akcenat je distinktivan sve distinktivne opozicije, i inherentne i prozod. – 2 fonema u slijedu (gravis – akutus) inherentno obilježje ostvaruje se tako da jedno distinktivno obilježje pravi razliku treba poznavati jezik kojim se služimo da bismo uklapali foneme u sekvence; najbolji smo u materinskom jeziu moguće su elipse (ovisno o kontekstu), nisu dozvoljene tada kada imamo strukture koje nisu hranjene kontekstom; npr. imena i prezimena izmjenjivanje eksplicitnosti i eliptičnosti u jeziku Jakobson je definirao fonologiju, a fonetika za nju skuplja obilježja

-

DISTINKTIVNA OBILJEŽJA u hrv. jeziku prema Muljačiću (Žarko) („Opća fonologija“; ŠK, Zg, 1972.), preuzeo iz Jakobsonove tabele vidi tablicu URO u = Škarić, „Fonetika hrv. knjiž. jezika“; slika 203, str.359

- 43 -


Pregled gradiva

str.1

FONTEIKA → proučava označujuće u govoru (konkretno govorno ostvarenje) → nauka o glasovima govora; o fizikalnom fenomenu, koji se ostvaruje govorom i perceptibilan je sluhom → proučava glasove s obzirom na njihova akust.-artik. svojstva, nezavisno o tome mogu li te osobine imati razlikovnu ulogu ili ne → proučava akustičku stranu govornog akta i ima veze sa psihologijom percepcije → nauka o materijalnoj strani govora → fonetiku zanima čitavo govorno ostvarenje → → → →

GLAS skup akust.-artikul. koje se zapažaju istovremeno najmanja ostvariva fonička jedinica fizikalna pojava perceptibilna sluhom izgovoreni glasovi su uvijek samo varijante fonema!

FONOLOGIJA → proučava označujuće u jeziku (jezičnu normu, odnose, funkcije i vrijednosti) → skup pravila po kojima je regulirana fonička strana govornog akta (nauka o „glasovima“ jezika) → fonologiju zanima onaj dio glasa govora koji ima određenu funkciju u jeziku (distinktivnu ulogu) → zanimaju je one promjene u formi koje odražavaju promjene u značenju → elementi fonološkog sustava se međusobno bitno razlikuju – omogućavaju da se riječi međusobno razlikuju → fonol. zanima apstraktna fonička vrijednost fonema → najčešći odnosi su odnosi opozicije → →

FONEM dio jezične norme koji ima razlikovnu (distinktivnu) funkciju, ali nije nosilac značenja najmanja fonološka jedinica u slijedu jednog jezika

- 44 -


Pregled gradiva

str.2

Ferdinand de Saussure („Tečaj opće lingvistike“), švic. lingvist → jezična pojava LANGAGE = jezik (LANGUE) i govor (PAROLE) → jezik i govor se mogu podijeliti na označujuće i označeno →

JEZIK = označujuće: jezična norma (gramatika, fonologija); označeno: univerzalna značenja, koncepti, ideje

→

GOVOR = označujuće: materijalna strana, tj. govorne forme, ostvarivanje govora, zračna struja u kojoj se govor ostvaruje i primanje te stvarnosti; označeno: konkretni sadržaji komunikacije koja se odvija ostvarena u aktualnom vremenu

jezična pojava se ne smije odvijati → definiran jezični znak – artikuliran (nemotiviran u odnosu na smisao, slobodan); veza forme i sadržaja je povijesna, zakonito odrađena →

→ →

GLAS FONEM glas – fonetski pojam, odnosi se na čitavo ostvarenej koje se ostvaruje govorom kao najmanja fonetska jedinica, govorno ostarenje bogatije i šire od fonema fonem – određena funkcija u jeziku (razlikovna), ovisi o sustavu kojem pripada, dio glasa koji funkcionira kao razlikovni element, ne nosi značenje; skup karakteristika koje omogućuju prepoznavanje nekog glasa

- 45 -


Pregled gradiva

str.3

PLANOVI IZRAZA → reprezentativni (kulminativna, delimitativna i distinktivna funkcija) → ekspresivni → apelativni GLASOVI (na fonološkom planu)

permutabilni (foničke opozicije : petinentne, fakultativne) → impermutabilni →

→

FONOLOŠKE OPOZICIJE s obzirom na broj fonema sa zajedničkom bazom usporedbe a) bilateralne b) multilateralne homogene o heterogene o

→

s obzirom na istovjetnost opozicije s drugim opozicijama a) proporcionalne b) izolirane

→

s obzirom na logiku odnosa suprotnosti a) privativne b) gradualne c) ekvipolentne

→

s obzirom na rasprostranjenost njihove razlikovne moći a) konstantne b) neutraliziabilne

- 46 -


Pregled gradiva

str.4

PRAVILA ZA POTENCIJALNU MONOGONEMATSKU STRUKTURU (1 fonem) 1) Potencijalno monofonematska je ona grupa glasova kojoj se dijelovi nikad ne razdvajaju u dva sloga 2) Monofonematska struktura mora biti izgovorena jedinstvenim artikulacijskim aktom 3) Monofonematska struktura ne smije trajati dulje nego što traju ostali glasovi u nekom jeziku pr. hrv. c = t+s / fin. it-se

- 47 -


Pregled gradiva

str.5

Konsonantske osobitosti LOKALIZACIJA → osnovne serije lokalizaciije a) guturalna (dorsalna) b) apikalna (dentalna) c) labijalna d) piskava (siflantska) NAČIN PREVAZILAŽENJA PREPREKE → prevazilaženje prepreke 1. stupnja a) prema načinu i prepreci 1. okluzivi 2. frikativi 3. sonanti b) prema trajanju 1. momentalini (o.) 2. trajni (f. i s.) c) prema količini šuma 1. šumni (o. i f.) 2. nešumni (s.) •

klasifikacija u 5 bilateralnih skupina 1. sonantska – šumna 2. momentalna – trajna 3. okluzivna – frikativna 4. frikativna – sonantska 5. okluzivna – sonantska

→

prevazilaženje prepreke 2. stupnja 1. korelacija napetosti tenzije 2. korelacija intenziteta tlaka 3. vokalna korelacija 4. korelacija aspiracije 5. rekursivna korelacija 6. korelacija opuštanja

→

prevazilaženej prepreke 3. stupnja = geminate (dvostruki konsonanti

REZONANCIJA → nazalni / nenazalni konsonanti - 48 -

Fonetika i fonologija

Recommend Documents