Dr. sc. Velimir Blažević, Rodni kraj i vlastiti korijeni vole se i ne zaboravljaju (Banja Lika, 2008.)

Velimir Blažević

RODNI KRAJ I VLASTITI KORIJENI VOLE SE I NE ZABORAVLJAJU STRANJANI I MATOŠEVCI

NEKAD I SAD

Banja Luka, 2008.

Predgovor Rodni kraj je svakom čovjeku drag, ma gdje se nalazio, i ma kako bio malen, zabitan i beznačajan. Za svoj kraj se ljudi zanimaju i o njemu žele čuti i saznati što više, te to i drugima priopćiti. Mnogi se, isto tako, zanimaju za svoje porijeklo i korijene, i istražuju svoju lozu. Takav je slučaj i sa mnom, piscem ovih redaka, a vjerujem i onih kojima je ova knjiga namijenjena. Stoga sam se dao na prikupljanje i sređivanje podataka o svom rodnom kraju: o selu Stranjanima, u kojem sam rođen i proveo najranije godine djetinjstva, i o susjednom selu Matoševcima, iz kojega mi je majka rodom, i u koje sam kao dijete često odlazio rodbini s majčine strane. Neposredan povod za proučavanje prošlosti i za prikupljanje podataka i informacija o Stranjanima i Matoševcima prije svega je žalosni događaj progona žitelja tih sela godine 1995., provedenog od strane srpskih ekstremista i nacionalista novostvorene Republike Srpske s ciljem ‘etničkog čišćenja’. Tada su ta dva, nekad živa, potpuno hrvatska i katolička sela, sasvim opustjela, kuće opljačkane i devastirane, ili potpuno porušene, ili su djelomice bile naseljene pridošlim srpskim izbjeglicama iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine, najviše iz Glamoča i Kupresa. Pet-šest godina kasnije u Stranjane i Matoševce se iz Hrvatske povratio neznatan broj prognanika, a budući da se radilo samo o starijim osobama, nije to obećavalo nikakve perspektive za oporavak. A da se o Stranjanima i Matoševcima i nekadašnjim njihovim žiteljima: katolicima i Hrvatima, ne bi izgubio svaki trag i uspomena, te da se za buduća vremena i naraštaje sačuvaju barem fragmentarni podaci o njima, odlučio sam napisati i objaviti ovu knjigu. Budući da uz Stranjane i Matoševce nije vezano ništa osobito ni važno, a što bi pobuđivalo šire zanimanje, nećemo o njihovoj prošlosti naći drugih napisa i zabilješki osim onih fra Jurice Šalića 1 i Ante Orlovca, te podataka u službenim crkvenim izvještajima i u župnim maticama župe Ivanjska, u 1

Vidi: Fra Jurica Šalić, Sjeverozapadno od Banja Luke, Banja Luka, 1999., strr. 94, 9697, 110-111; Isti, ponovljeno i prošireno izdanje: Hrvati-katolici i franjevci sjeverozapadno od Banja Luke, Banja Luka – Bihać, 2007., str. 105-106, 108, 123-124; Isti, Diljem zavičaja, Banja Luka, 2000., str. 124-134; Isti, S banjalučkih strana, Bihać 2004., str. 94-96; Anto Orlovac, Oko fra Vidova bunara, Banja Luka – Barlovci, 2005., strr. 31, 37-38, 40, 72, 116-119, 125-127.

čijem sastavu su se nekad nalazila i ta sela, i u maticama župe Barlovci, otkad ona postoji, i kojoj Stranjani i Matoševci sada pripadaju. Jedino na temelju podataka iz tih crkvenih izvora bilo je moguće prikazati demografsku i vjersku sliku Stranjana i Matoševaca u prošlosti, i iz njih izvući određene zaključke. Iako ova knjiga ne ide u daleku prošlost – zahvaća tek period od prvih desetljeća 18. stoljeća pa na ovamo – i nije ni izdaleka sveobuhvatna, ipak će biti zanimljiva za Stranjančane i Matoševljane, kako one malobrojne koji danas žive u svom rodnom kraju i na svojoj očevini i djedovini, nakon što su se u njega povratili iz progonstva, tako i za najveći broj onih koji tragično i zastalno izgubiše svoj zavičaj, ali ne, nadam se, i sjećanje na njega i na svoje korijene! Knjiga je, kako sam napomenuo, u velikom dijelu napisana na temelju podataka koji su se mogli crpsti iz matičnih knjiga župe Ivanjska, odnosno Barlovci. U prikazivanju poljodjelstva i opisu seoskih domaćinstva u drugoj polovici 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, kao i seoskih zanimanja i običaja, pomoć mi je pružio Slavko Blažević, Stipin, iz Stranjana. Isto tako su prema njegovim sjećanjima prikazane akcije koje su poduzimane od sredine 20. stoljeća na gospodarskom unapređenju spomenutih sela i njihovih stanovnika. I neka zbivanja iz novijeg, ratnog vremena, prikazana su prema Slavkovom kazivanju, kao i kazivanju pok. Mile Debeljaka i supruge Marice Debeljak, iz Matoševaca. Njima za pruženu suradnju dugujem i izražavam posebnu zahvalnost! Zahvaljujem također fra Tomislavu Brkoviću za uloženi trud oko grafičkog uređivanja knjige, fra Ivi Orlovcu, gvardijanu franjevačkog samostana Petrićevac, za izdavanje knjige, kao i župniku barlovačkom, fra Duji Ljevaru, i svima koji su novčano ili na druge načine pripomogli njezino objavljivanje! Velimir Blažević

Prvi dio

STRANJANI I MATOŠEVCI U PROŠLOSTI

TOPOGRAFSKA SLIKA STRANJANA I MATOŠEVACA U sastavu većeg naselja Dragočaj, koje pripada općini Banje Luke, sjeverozapadno od toga grada, na udaljenosti nešto manjoj od 15 km nalazi se omanje selo Stranjani, veličine oko 5 km2, a na njega se nadovezuje selo Matoševci, površine 10-ak km2. Stranjani i Matoševci su smješteni između brda Gradina, s vrhom visokim 390 m, i Bjeljevine, visoke 428 m, na sjevernoj, i Ivankova, visokog 384 m, i Klupa, visokih 433 m, na južnoj strani, te između Ojdanića brda, visokog 312 m, na istočnoj, i Pištolica, visokih 429 m, na zapadnoj strani. Dijelom kroz Matoševce i cijelom dužinom Stranjana protječe potok Bukovac, s pritokom Zovcom, a sjevernom stranom Matoševaca teče potok Živaja. Uz njih, u oba sela ima i više manjih potočića, koji ljeti najčešće posve presuše. Bukovac izvire u Poljašnici, s južne strane brda Višac, i teče od zapada prema istoku. Zovca izvire ispod Klupa, na jugoistočnoj strani, i teče također od zapada prema istoku, te se spaja s Bukovcom nedaleko od Pranjića raskršća. Na istom mjestu, s lijeve strane, u Bukovac utječe Tubića potok koji dolazi iz Gradine. Nekada se Bukovac od ušća Zovce u njega pa dalje nazivao Stranjanka, ali se na novijim topografskim kartama vodi kao Bukovac. Živaja izvire ispod brda Pištolice s istočne strane, i teče smjerom od zapada prema istoku, između Brezinaca i Gradine s desne ili južne, i Bjeljevina i Pavlovače s lijeve ili sjeverne strane. U svom toku i Živaja prima više drugih potoka, od kojih je u Matoševcima nešto jači Malovca, u Dojčinovićima se spaja s Bukovcom, te se u Jasenju ulijeva u rječicu Dragočajku. Oba sela, i Stranjani i Matoševci, uglavnom su brežuljkasti i bregoviti, s dosta šumaraka i gajeva, a u rubnim dijelovima su obrasla šumama pretežito bukve, graba, hrasta, kestena, drače i breze. Na prostoru obaju sela ima više površinskih vrela i nekoliko jačih izvora pitke vode, od kojih su poznatiji Točkovi u Matoševcima (Paetnjak), te Studenac i Zovca u Stranjanima.

Uzduž Stranjana i Matoševaca vodi put od Orlovca (donji Dragočaj) prema Piskavici, koji je asfaltiran do Pranjića raskršća, nekada nazivanog Pranjića han, u Stranjanima. Odatle se nastavlja obični seoski put jednim krakom, desnim, prema Ružićima u Matoševcima, i dalje kroz Batkoviće prema Piskavici, a drugi, lijevi krak, ide uz Bukovac, te se u Batkovićima spaja s onim koji dolazi iz pravca Ružića.

Topografska karta gornjeg Dragočaja, sa selima Stranjani i Matoševci

SPOMINJANJE STRANJANA I MATOŠEVACA U PISANIM CRKVENIM IZVORIMA Ne zna se otkad sela Stranjani i Matoševci nose te nazive, i od čega ili odakle ti nazivi dolaze. Moglo bi se za Stranjane samo nagađati da je ime izvedeno od riječi strana ili stranac, pa bi naziv Stranjani označavao ili žitelje sela smještenog na strani, u ovom konkretnom slučaju na strani ili na padinama brda Gradina, sa sjeverne strane, i Ivankova s južne strane, ili pridošlice odnekud sa strane, koje su se tu naselile. Sela i naselja često dobivaju nazive od nekog prezimena svojih žitelja. Takav slučaj bi mogao biti i s Matoševcima. Iako nema sačuvanih podataka da je u davnini u tom selu bilo žitelja ili stanovnika prezimenom Matoš, da bih se iz toga izveo naziv za selo, nije isključeno da naziv sela Matoševci dolazi upravo od toga prezimena, ili od vlastitog imena Mato, s nadimkom Matoš. Na to nekako upućuje naziv Mattosmahala (Matošev zaselak), na koji nailazimo u izvještaju apostolskog vikara u Bosni, biskupa fra Mate Delivića, upućenom Svetoj Stolici u vrijeme osmanlijske vlasti, god. 1737. 1 Za sve rođene u Stranjanima i Matoševcima, ili koji su porijeklom iz tih sela, bit će zanimljivi podaci barem o tome kada se nazivi Stranjani i Matoševci, i nazivi pojedinih njihovih dijelova ili zaselaka, javljaju prvi put u nekom sačuvanom pisanom izvoru. Najstarije pisano spominjanje sela Stranjani i Matoševci nalazimo u crkvenim dokumentima, odnosno u izvještajima o vjerskim prilikama, koje su apostolski vikari u Bosni i Hercegovini slali u Rim, te u župnim maticama župe Ivanjska, kojoj su ta sela nekoć i kroz duži peiod pripadala. Koliko se sada zna, Stranjani i Matoševci se prvi put spominju godine 1737. Biskup fra Mato Delivić, apostolski vikar u Bosni, te godine u izvještaju Svetoj Stolici, odnosno Zboru za širenje vjere (Propagandi), prikazuje ukratko teške prilike za katolike u Bosni, te opisuje svoj kanonski pohod u drugoj polovici 1736. i u prvoj polovici 1737. pojedinim župama koje su vodili bosanski franjevci, a u organizacijskom smislu su bile 1

Izvještaj je objavljen u: Julijan Jelenić, Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke, Mostar 1927., str. 50-64. Podaci koji se odnose na župu Ivanjsku i sela Stranjane i Matoševce nalaze se na str. 50-53 i 62-63. Vidi također: Franjo Marić, Hrvati – katolici u Bosni i Hercegovini između 1463. i 1995. godine, Zagreb 1998., str. 49.

razdijeljene između tri tada postojeća franjevačka samostana: Kraljeve Sutjeske, Fojnice i Kreševa. Za svaku župu on navodi sva njezina sela, broj katoličkih kuća i koliko ima vjernika u njima, zatim gdje su u pojedinim župama nekoć postojale crkve, a kojih u to vrijeme više nije bilo, te u kojim je mjestima podijelio krizmu, i koliko je osoba iz pojedinih sela krizmao. On tako izvješćuje da je 28. ožujka 1737. stigao u pohod župi Ivanjska. Napominje da su u župi postojale crkve, ili bolje reći male i skromne crkvice: sv. Kuzme i Damjana, na mjestu koje služi za sahranu vjernika, a to je današnji Damjanovac, i da se na njemu slavi često sveta misa; sv. Vida, na brdu Crkvene, u središtu župe, gdje se misa slavi svake svetkovine; i crkva Svih svetih, u Motikama, na mjestu koje je služilo za sahranjivanje kršćana i gdje se također često slavila misa. U vrijeme kada biskup fra Mato Delivić piše svoj izvještaj od tih crkava jedva su se nazirali tragovi. 2 Stranjane i Matoševce spominje u svom izvještaju Svetoj Stolici god. 1744. apostolski vikar fra Pavo Dragičević, navodeći domaćine i broj članova u porodičnim zadrugama, a donosi i popis sve djece koju je krizmao u Ojdanićima 14. i 15. siječnja 1742. od kojih su neka bila iz Stranjana i Matoševaca, te navodi dob djece i njihove kumove. Apostolski vikar, biskup fra Mato Delivić, navodi da je u župi Ivanjska podijelio krizmu na dva mjesta, u Ojdanićima (Hoidanich) i u selu Ivanjska, gdje u jednoj šumi župnik ima skrovitu kućicu i drvenu kapelicu. Piše da je u Ojdanićima krizmu dijelio tri dana, ujutro i uvečer, u kolibi podignutoj pred nekom kućom. Navodi i koliko je bilo krizmanika iz pojedinih sela: iz Dragočaja – 480 osoba, iz Ojdanića – 200, iz Zalužana – 452, iz Motika – 387, iz Tusmahale – 98, iz Čivčija – 104, iz Prnjavora (malog) – 38, a iz Matoševaca (Mattosmahala) je bio 51 i iz Stranjana (Stragnani) 101 krizmanik. 3 U starim župnim maticama župe Ivanjska, pisanim neko vrijeme pismom bosančicom, potom kroz duže vrijeme na latinskom jeziku, a sačuvane su samo one vođene od 1762. pa dalje, u matici krštenih za tu godinu, pod datumom 29. kolovoza 1762., navodi se bosančicom da je krštena Ružica, kćer Ilije Ojdanića, iz Ojdanića, i Barbare Majdandžić, iz Matoševaca, a da je kuma bila Lucija Ojdanić. 4 U toj matici krštenih je također ubilježeno da je 18. rujna 1763. krštena Ružica, kćer Jakova Komaričića, iz Stranjana, i 2

Vidi: Anto Orlovac, Oko fra Vidova bunara, str. 75-80. Vidi prethodnu bilješku. 4 Die 29 Augusti 1762 Ja fra Stipan gore rečeni (Ćosić, iz Majdana – m. o.) karsti Ružicu kćer Ilije Ojdanića s Ojdanića i njegove z. ž. Barbare Majdandžić iz Matoševaca. Kuma bi Lucija Ojdanića; svi iz iste župe (Ivanjske). Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1762.-1764., g. 1762., br. 173. 3

njegove zakonite žene Oršule Gagulić, i da je kuma bila Lucija Debeljaković. 5 Dio Stranjana u kojem su živjeli pretežito stanovnici prezimenom Komarica ili Komaričić, u župnim maticama, kako krštenih i vjenčanih, tako i umrlih, češće se naziva Komarice. Taj naziv se prvi put navodi u matici krštenih 5. veljače god. 1782., u kojoj bosančicom piše: „Ja Ivan Dobretić, pomoćnik župnika, krstio sam dijete rođeno od zakonitih roditelja, naime Mijata Bukvića iz Komarica i njegove zakonite žene Marije Jurić, kojem je nadjenuto ime Manda. Kuma je bila Ana Batković, iz Matoševaca“. 6 U drugoj matičnoj knjizi krštenih, vođenoj na latinskom jeziku, stoji ubilježeno da je u Komaricama (Komarize), od roditelja Blaža Komarice i Ivke Majdandžić, 12. studenoga 1782. rođeno dijete koje je kršteno 21. istog mjeseca, i da mu je nadjenuto ime Josip, a da je kum bio Franjo Batković. 7 Zaselak Komarice se u maticama krštenih spominje često i kasnije. 8 Taj naziv nalazimo i u matici umrlih, u kojoj je latinskim jezikom upisano da je „u Komaricama dana 4. srpnja 1797. umrla u Gospodinu Dominika, žena Jure Bukvića, opremljena ss. sakramentima Crkve, u dobi od 45 godina i sahranjena u zajedničkom groblju Carkvine“. 9 Zaselak Komarice je, po svoj prilici, bio smješten na predjelu današnjih Vrtača, i na stranjanskoj i na matoševačkoj strani. Osim najbrojnijeg prezimena Komarica, župne matice navode u Komaricama i žitelje s prezimenima: Bukvić, Uvalić, Cvitković i Knežević. 10 Također se zaselak Kula u Stranjanima spominje prvi put u matici krštenih župe Ivanjska 22. studenoga god. 1782. U njoj je upisano: „Ja fra Ambrozije (Barišić – m. o.) pomoćnik župnika, krstio sam dijete rođeno iz 5

Die 18 7bris 1763 Ja fra Antun Lepan karsti Ružicu ćer Jakova Komaričića iz Stranjana i nj. z. ž. Oršule od Gagulića. Kuma Lucija Debeljaković. Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1762.-1764., g. 1763., br. 444. 6 Matica krštenih župe Ivanjske, za g. 1779.-1805., g. 1782., br. 405. 7 Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1779.-1805., g. 1782., br. 43, nakon pohoda ap. vikara župi Ivanjska. 8 U više slučajeve žitelji s prezimenom Komarica stavljeni su u župnim maticama u Matoševce, npr. Anto Komarica i Kata r. Bartulović – vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g.1779.-1805., g. 1797., br. 2158; g. 1798., br. 90; g. 1802., br. 305; Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805.-1828., g. 1805., br. 17; g. 1808., br. 597. Vjerojatno se radilo o Komaricama koje su živjele na matoševačkoj strani današnjih Vrtača. 9 Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1779.-1809., g. 1797., br. 1442. 10 Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1779.-1805., g. 1781., br. 405, i g. 1782., br. 44; g. 1785, br. 508; g. 1797., brr. 2086 i 2087; g. 1802., br. 191. Matica krštenih župe Ivansjka, za g. 1805.-1828., g. 1826., br. 274.

zakonite ženidbe naime Ilije Cvitkovića, iz Kule, i Barbare Knežević, iz Stranjana, kojemu sam nadjenuo ime Janja. Kuma je bila Janja Jajčević iz Dikoevaca.“ 11 Kula 12 se u župnim maticama, kako krštenih tako i vjenčanih i umrli, navodi više puta i kroz duže vrijeme također kasnije. Izgleda da je taj zaselak obuhvaćao i dio Matoševaca, jer se navodi da je u Kuli, uz Cvitkoviće, koji su bili najbrojniji, bilo i Debeljakovića ili Debeljaka 13 koji su sve do najnovijeg vremena nastanjivali donji kraj Matoševaca, koji graniči sa Stranjanima. U matici krštenih župe Ivanjska, za isti zaselak Stranjana nailazimo i na nazive: Avdagići, Avdagića Mahala, Kula Avdagina i Avdagina Kula. Tako piše da je fra Jozo (Barić – m. o.) iz Bihaća krstio 29. travnja 1787. dijete roditelja Mijata Domaćinovića i Marije Lučić, iz Avdagića (Audaghichi), da je djetetu dano ime Ruža, a da je kuma bila Ana Blažević. 14 Na drugom opet mjestu piše da je 24. veljače 1793. kršteno dijete iz Avdagine Mahale - Kule, roditelja Mijata Domaćinovića i Marije Stojaković, da mu je nadjenuto ime Marta, a da je kuma bila Ana Blažević. 15 U oba navedena slučaja se radi o istom ocu obadvoje djece (Mijat Domaćinović), a vjerojatno i o istoj majci, samo što se za majku navode dva različita prezimena (Marija Lučić, odnosno Stojaković). Ista je i kuma (Ana Blažević) na krštenju djece. Na jednom drugom mjestu je upisano da je fra Ilija Glavočević, pomoćnik župnika, krstio 2. lipnja 1793. Petra, sina Ilije Cvitkovića i Barbare r. Knežević, iz Kule Avdagine. Kum djeteta je bio Filip Batković. 16 A 7. rujna 1810. kršteno je dijete Mije Bajlovića i Anđe Ojdanić, koje je rođeno u Avdagića Mahali (Audagichia Mahla), a krstio ga je fra Stjepan Krističević, pomoćnik župnika, i nadjenuo mu ime Nikola, a kum je bio Luka Crijepović, iz sela Dikoevaca (Dikevaca). 17 Isti zaselak se navodi i kao Dragočaj Kula. Naime, na jednom mjestu u matici umrlih nailazimo na upis: „Dragočaj Kula. Dana 15. veljače 1809.

11

Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1779.-1805., g. 1782., br. 82, nakon kanonske vizitacije župe. 12 Bilo je zaselaka s tim nazivom i u drugim dijelovima župe, a kada se radi o Kuli stranjanskoj zaključuje se iz prezimena. 13 Vidi: Matici krštenih župe Ivanjska, za g. 1779.-1805., gg. 1802. i 1803., brr. 127 i 363. 14 Matica krštenih krštenih župe Ivanjska, za g.1779.-1805., g. 1787., br. 333. 15 Matica krštenih župe Ivanjska, za g.1779.-1805., g. 1793., br. 1398. 16 Matica krštenih župe Ivanjska,za g. 1779.-1805., g. 1793., br. 1450. 17 Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805.-1828., g. 1810., br. 428.

pobožno je u Gospodinu preminula Kata kći Ivana Cvitkovića u 43. godini svoje dobi. Proviđena je s. ispovijedi, i sahranjena na groblju Carkvine“. 18 Zanimljivo je da se u matici vjenčanih, kod upisa jedne ženidbe od 16. studenoga 1813., istovremeno spominju i Kula, i Komarice, i Stranjani: „Nakon što su prethodno obavljena tri navještaja kroz tri svetkovine, i budući da nije otkrivena nikakva zapreka, ja fra Andrija Anušić pitao sam Franju, sina Vida Komarice iz Komarica, i njegove z. ž. pok. Lucije Cvitković iz Kule, i Katu kćer pok. Mijata Jurića iz Gomionice, i njegove z. ž. Ruže Mijić iz Gomionice, te dobivši njihov međusobni pristanak riječima za sadašnjost združio sam ih u ženidbu. Svjedoci su bili Marijan Knežević iz Stranjana i Anto Knežević iz Stranjana.“ 19 Malo prije spomenuti nazivi kazuju da je Kula pripadala nekom agi Avdi (Avdagi), koji je tu od kršćanske raje ubirao harač. Kasnije je, ne zna se kada, naziv Kula zamijenjen nazivom Čardak, i taj se naziv održao do najnovijeg vremena, ali se ne navodi u župnim maticama, te i on podsjeća na prisutnost nekadašnje otomanske vlasti na našim prostorima. Nailazi se na području Stranjana i na zaselak Kneževići, prema prezimenu stanovnika toga predjela. Navodi ga matica umrlih u godini 1810., u kojoj je zapisano: „Kneževići, dana 19. travnja 1810. preminuo je u Gospodinu Nikola, sin Josipa Kneževića, okrijepljen sakramentom ispovijedi, u dobi od oko 18 godina, i sahranjen je u groblju Carkvine“. 20 U istoj godini Kneževići se u matici umrlih navode još dvaput. 21 Prezime Knežević je bilo dosta brojno, ali se ne može pobliže odrediti na kom su prostoru živjeli; možda u središnjem dijelu Stranjana, oko Pranjića raskršća. Donji dio Stranjana je mogao biti naseljen pretežito stanovnicima prezimenom Bukvić, na što upućuje podatak da se jedan od Bukvića prozvao Ćosić, i od njega potječu, kako ćemo vidjeti kasnije, svi stranjanski Ćosići do danas. U novije vrijeme, i sve donedavno, postojali su, prema prezimenima stanovnika, još zaseoci ili skupovi kuća: Ćosići, Pranjići, Šalići, Ljevari i Adžići. Tih prezimena ne nalazimo u popisima apostolskih vikara iz 18. st. Uglavnom se radilo o kasnijim doseljenicima iz nekadašnje, prostorno velike sasinske župe, koji su se naseljavali u bližoj okolici Banje Luke, na

18

Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1779.-1809., g. 1809., br. 11. Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857, g. 1813., br. 134. 20 Matica umrlih župe Ivanjska ,za g. 1809.-1857., g. 1810., br. 138. 21 Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1810., brr. 159 i 160. 19

prostore opustjele većim dijelom ili zbog pomora od kuge ili zbog iseljavanje onih koji su kugu preživjeli. U Matoševcima se od zaselaka najranije spominju Batkovići. U matici krštenih, kod ubilježbe bosančicom krštenja obavljenog 12. svibnja 1782. stoji zapisano: „Ja fra Ambrozije Barišić, pomoćnik župnika, krstio sam dijete rođeno iz zakonite ženidbe to jest Jure Uvalića iz Batkovića (Batkovci) i Marije Batković, kojemu sam nadjenuo ime Kata. Kuma je bila Cecilija Debeljaković, svi iz Matoševaca“. 22 Uz Batkoviće, u Matoševcima postoje također, prema prezimenima mještana, zaseoci: Ružići, Majdandžići, Blažići (vjerojatno skraćeno od prezimena Blažević), a i predjeli zvani Živaja, Paetnjak, Ševnjak. Svi ti nazivi zadržali su se do najnovijeg vremena.

22

Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1779-1805., g. 1872., br. 531.

STRANJANI I MATOŠEVCI U SASTAVU NEKADAŠNJIH KATOLIČKIH ŽUPA: DRAGOČAJ, IVANJSKA, PETRIĆEVAC I DANAŠNJE ŽUPE BARLOVCI Stara župa Dragočaj, koja je obuhvaćala područje današnjih župa Ivanjska, Barlovci i Trn, neko vrijeme i Motike i dio župe Petrićevac, a kojoj su pripadala također sela Stranjani i Matoševci, spada među starije u ovom dijelu Bosne. Spominje se u izvještaju provincijala fra Marijana Pavlovića o stanju franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji je 1623. predan u Rimu Zboru za širenje vjere. U tom su izvještaju nabrojeni svi tadašnji samostani spomenute provincije i župe koje su pripadale pojedinim samostanima. Za samostan Fojnicu se navodi da je imao 9 župa, a među njima je bila i župa Dragočaj (Dragocchiaina). 23 Ne zna se kada je osnovana, a postojala je vjerojatno i prije dolaska Turaka u ove krajeve, i zauzimala je golemo područje. O veličini župe može se zaključiti iz podatka da su je 1623. okruživale župe Majdan, Kamengrad, Kozarac, Gradiška, Lišnja i Banja Luka. Župu Dragočaj spominju u svojim izvještajima i apostolski vikari, biskup fra Marijan Maravić godine 1649. i 1655, 24 i biskup fra Nikola Olovčić 1675. Ovaj posljednji piše Svetoj Stolici da je 10. svibnja pohodio župu Banju Luku, 18. svibnja župu Motike, a 24. svibnja župu Dragočaj (Dragociai). Izvješćuje da župa Dragočaj nema crkve, da ima 1.200 vjernika i da je krizmao 953 osobe, a da u njoj dušobrižništvo vrši jedan franjevac samostana Fojnice. 25 Poslije Bečkog rata (1683.-1689.) mnogi su katolici s banjolučkog područja prebjegli u Hrvatsku, a zbog nasilja i pogibelji koje su stalno prijetile od Turaka, sjedište župe je iz Dragočaja (Orlovac – Lovrića glavica) premješteno u zabitnije mjesto Ružiće-Mamenice u Ivanjskoj, i župa se otad vodi pod nazivom Ivanjska. 23

Bazilije Pandžić, „Relatio de provincia Bosnae Argentinae O. F. M. an. 1623 S. Congregationi de Propaganda fide exhibita“, u: Mandićev zbornik (ur. I. Vitezić), Rim 1965., str. 220. 24 Vidi: Fermendžin Euzebije, Acta Bosnae ..., Zagreb 1892., str. 478 25 Julijan Jelenić (prir.), Starine JAZU, 36, Zagreb 1918., str. 136.

Župa Ivanjska zauzimala je prostor sjeverozapadno od Banje Luke, u pravcu Prijedora i Gradiške, a kako se vidi iz izvještaja apostolskih vikara, biskupa fra Pavla Dragičevića, iz g. 1743., i fra Marijana Bogdanovića, iz god. 1768., pripadala su joj sela: Mamenice, Abrići, Ružići, Šimići, Klečine, Miloševići, Dolina, Bukovica, Lagumdžije (Jablan), Barlovci, Kuljani, Trn, Zalužani, Vujnovići, Novakovići, Šargovac, Petrovići, Motike, Čivčije (Bresolice), Matoševci, Stranjani, Ojdanići, Dikoevci i Orlovac. 26 Matoševci i Stranjani su ostali u sastavu župe Ivanjska do 1876., kad su s drugim selima današnjih župa Barlovaca i Trna odvojeni od Ivanjske i pripojeni župi Petrićevac. U sastavu petrićevačke župe ta su sela ostala samo tri godine, do 1879. Godine 1879. su iz župe Petrićevac izdvojena sela: Barlovci, Bukovica, Dikevci, Jablan, Kuljani, Matoševci, Ojdanići, Orlovac, Ramići, Stranjani, Trn i Zalužani, i od njih je osnovana nova župa Barlovci. U to vrijeme Stranjani su imali 11 domaćinstava s 18 obitelji i ukupno oko 100 vjernika katolika. A u Matoševcima je bilo 8 domaćinstava, ukupno 22 obitelji i blizu 110 vjernika katolika.

26

Dominik Mandić (prir.), Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago-Roma, 1962., str. 41-45 i 176-182.

OBITELJI U 18. STOLJEĆU I STATISTIČKI PODACI O BROJU KATOLIKA U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA OD 1737. PA DO NAJNOVIJEGA DOBA Katolici u Stranjanima i Matoševcima u 18. stoljeću Prostor Stranjana i Matoševaca, kao i cijeloga Dragočaja, od davnina su nastanjivali katolici. A u vrijeme višestoljetne otomanske vlasti u Bosni i Hercegovini sigurno se tu, uz 'kršćansku raju', nalazilo i muslimanskog življa, na što ukazuju i toponimi: Matošmahala, Avdagina Mahala i Avdagina Kula, (nazivi za jedan dio Stranjana). Pred kraj 19. st., prema statističkim podacima o žiteljima na području župe Barlovci, u njoj nema muslimana, 27 što znači da ih nije bilo ni u Stranjanima i Matoševcima. U tim selima sve do najnovijeg vremena nije bilo ni vjernika pravoslavne vjere. Prvi apostolski vikar u Bosni, biskup fra Mate Delivić, kako smo ranije već vidjeli, sastavio je i 1737. uputio Zboru za širenje vjere u Rim izvještaj o Apostolskom vikarijatu u kojem je obavio svoj kanonski pohod. U tom izvještaju, na talijanskom jeziku, on piše i o pohodu župi Ivanjska. Na početku ističe čvrstu vjeru i pobožnost katolika, a ono što je rečeno općenito za župu, sigurno je vrijedilo i za katolike Stranjana i Matoševaca. I evo što on o tome piše: „U cijelom bosanskom kraljevstvu ne postoji kraj tako pogodan, i pun katoličkih kuća kao što je Ivanjska; na više mjesta katoličke kuće su izmiješane s kućama Turaka i raskolnika (misli se na pravoslavne vjernike – m. o.), a zahvaljujući Gospodinu, uza sve to, najpostojaniji su u svetoj vjeri, i nitko, ni od onih najstarijih, nije mi znao reći da je od tako brojnog naroda neka duša propala, prihvativši ili Muhamedov zakon, ili okaljavši se istočnim raskolom.“ 28 Malo kasnije nastavlja: „Nisam našao nikoga u ovoj župi koji ne bi bio poučen u kršćanskom nauku; isto sam zapazio i u drugim župama, Bogu hvala, ali ne s takvom prostodušnošću kao ovdje.“ 29 Biskup fra Mato Delivić u izvješću 27

Vidi: Schematismus almae missionariae Provinciae Bosnae Argentinae ordinis fratrum minorum … concionatus anno Domini 1887., Sarajevii, Ex officina Spindler et Loschner, 1887., str. 62. 28 Julijan Jelenić (prir.), Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke, Mostar 1927, str. 49. 29 J. Jelenić, n. d., str. 49-50.

dalje kaže: „Na zadovoljstvo, i utjehu ovog pobožnog naroda, na dva mjesta sam obavio svetu službu;“ 30 a potom nabraja sva sela župe Ivanjska i navodi koliko u svakom pojedinom selu ima katoličkih kuća i duša, te koliko je osoba krizmao. Ivanjska je tada u 15 sela imala ukupno 383 katoličke kuće i 3.801 vjernika katolika. U Stranjanima je, prema tom izvještaju, bilo 15 katoličkih kuća, a vjernika 145, a u Matoševcima 8 katoličkih kuća i 97 vjernika. 31 Drugi apostolski vikar, biskup fra Pavao Dragičević, poslao je 1744. Zboru za širenje vjere još detaljniji popis, napravljen 1743. za sve župe Apostolskog vikarijata, cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, i za sva sela u župama, te navodi imena i prezimena kućedomaćina, koliko u kojoj kući ima članova koji se pričešćuju (tj. odraslih) i koji se ne pričešćuju (djece). 32 Ti su podaci navedeni i za sva sela župe Ivanjska, njih 18, među kojima su bili također Stranjani i Matoševci. Ukupno je u župi katoličkih kuća bilo 309, katolika 2.402, od toga odraslih 1.596 a djece 906. 33 U Stranjanima je tada bilo 12 katoličkih kuća, a u Matoševcima 9. Odraslih, starijih od 11-12 godina, je u Stranjanima bilo 64, a u Matoševcima 50 osoba; djece, ispod 11-12 godina, u Stranjanima je bilo 22, a u Matoševcima 38. Ukupno je u Stranjanima bilo 86, a u Matoševcima 88 katolika. 34 Evo popisa obitelji iz g. 1743. za Stranjane i Matoševce, s imenom starješine kuće i brojem članova, posebno odraslih i djece, te sveukupno. Stranjani 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 30

Ivan Jarac Luka Stevo Juro Jurić Lovro Jelić Marko Gubičan Anto Jelić Mile Jerković Luka Barić

Odrasli 5 2 6 4 13 3 7 6

Djeca 1 4 1 5 1 2 1

Ukupno 6 6 7 4 18 4 9 7

J. Jelenić, n. d., str. 50; Franjo Marić, Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006., Donja Lomnica/Zagreb, 2006., str. 94 i 108. 31 Vidi: J. Jelenić, n. d., str. 51. 32 Popis je objavio: Dominik Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago-Roma, 1962. 33 Vidi: D. Mandić, n. d., str. 43 i 44. 34 Vidi: D. Mandić, n. d., str. 43; F. Marić, Banjolučka biskupija …, str. 94 i 109.

9. 10. 11. 12.

Petar Bukva Ivan Barić Ivan Komarica Mile Komarica

8 4 2 4

3 2 2

8 7 4 6

Matoševci 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Martin Abramspajić Andrija Batković Andrija Blažević Petar Majdandžija Mile Debeljaković Stjepan Debeljaković Ilija Milić Ivan Milić Toma Milić

Odrasli 5 10 5 10 6 3 5 4 2

Djeca 4 4 7 3 8 2 4 4 2

Ukupno 9 14 12 13 14 5 9 8 4

I apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović je 1768. poslao u Rim svoj izvještaj, u kojem su također navedena imena i prezimena starješina domaćinstava, te broj odraslih članova i djece u svakom domaćinstvu u svim župama Bosne i Hercegovine. Za župu Ivanjsku je naveo da ima 21 selo, 432 kuće, odraslih osoba 2.861, a djece 1.184, ukupno 4.045 duša. U tom izvještaju Stranjani se ne navode zasebno, nego su u Matoševce bila uključena i domaćinstva iz Stranjana – što se može zaključiti po imenima i prezimenima nekih kućedomaćina. Prema tome, u oba ta sela bile su 24 kuće katolika, odraslih osoba 163, a djece 78, ukupno katolika 241. 35 Donosim i popisa obitelji iz g. 1768., navedenih za selo Matoševci, a uspoređivanjem s popisom iz 1743. može se zaključiti koje su od tih obitelji mogle pripadati selu Stranjani. Matoševci (i Stranjani) 1. 2. 3. 4. 5. 6. 35

Stjepan Debeljaković Mile Debeljaković Petar Batković Mile Abramspajić Marko Majdandžić Blaž Božević

Odrasli 5 13 13 3 9 15

Djeca 3 7 9 3 10 6

Ukupno 8 20 22 6 19 21

Vidi: D. Mandić, n. d., str. 176-182; F. Marić, Banjolučka biskupija …, str. 94 i 109.

7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24.

Anto Volić Franjo Komaričić Joso Komaričić Cvjetko Salačković Toma Cvitković Mile Knežević Franjo Knežević Šimo Barić Stjepan Bukvić Blaž Volić Petar Domaćinović Toma Knežević Lovro Nikolić Ivan Jurić Nikola Stević Mile Jarčević Ivan Ciganović Ilija Knežević

11 11 5 3 3 5 3 4 8 4 7 12 4 10 2 6 5 2

4 5 2 2 2 1 1 4 1 1 2 5 2 1 5 2

15 16 7 5 5 6 4 4 12 5 8 14 4 15 4 7 10 4

Prezimena Jarac i Stevo u Stranjanima, iz god. 1743., pojavljuju se 1768. kao Jarčević i Stević, a Komarica kao Komaričić. Prezime Božević u Matoševcima, kojega nije bilo u popisu 1743., možda je krivo zabilježeno, i da je umjesto Blaž Božević trebalo biti Božo Blažević, budući da je prezime Blažević postojalo u popisu 1743., dok ga nema na popisu 1768., a kasnije se to prezime često pojavljuje u župnim maticama, i održalo se sve do današnjih dana, kako u Stranjanima tako i u Matoševcima. Pojedina domaćinstva, navedena u gornjim popisima, imala su velik broj članova. To se tumači time što je i po više obitelji istoga roda živjelo skupa u porodičnim zajednicama ili zadrugama. Od svih prezimena s naprijed navedenih popisa, u Stranjanima i Matoševcima su sve do najnovijeg vremena, odnosno do progona 1995., ostala stalno, ili su nestajala pa se opet pojavljivala, samo prezimena: Batković, Blažević, Bogdanović, Debeljak, i Majdandžić. Sva druga prezimena, među njima i nekad veoma brojni Bukvići, Kneževići i Komarice, iščeznula su bilo zbog izumiranja u vrijeme haranja kuge godine 1783., 1795.-1796., te 1813.1818., ili zbog preseljavanja u druga sela i krajeve. Na opustjelu zemlju, osobito u Stranjanima, počeli su u prvim desetljećima 19. st. doseljavati Ljevari, Šalići, Pranjići i Kaurini, koji su dolazili poglavito iz ondašnje župe Sasina. Uz doseljavanje čitavih obitelji, u Stranjane i Matoševce su se udavale mnoge djevojke iz starodrevne sasinske župe – iz Stratinske, Bronzanog Majdana, Gomionice, Kijeva, Kljevaca i Škrljevite.

Brojčano stanje katolika u Stranjanima i Matoševcima u 19. i 20. stoljeću Gore smo donijeli popis imena kućedomaćina i broj članova u pojedinim domaćinstvima u Stranjanima i Matoševcima za godine 1737., 1743. i 1768. Takvih preciznih podataka nemamo za kasniji period. Postoje za određena razdoblja podaci samo o broju domaćinstava, bračnih parova, odraslih osoba, djece, ili samo podatak koliko je u nekim godinama bilo ukupno katolika u Stranjanima i Matoševcima. Evo tih podataka 36 u tabelarnom pregledu. Stranjani 1900. Domaćinstva-kuće Broj obitelji 36

1935.

1960.

1991. ca. 75

Statistički podaci koje donosim, preuzeti su za: – god. 1813.: D. Kamber, „Stanje župa i duša apostolskog vikarijata u Bosni srebreničko-otomanskoj prema popisu izvršenom 1813.“, u: Franjevački Vjesnik, god. 39/1932., 1, str. 24.; F. Marić-A. Orlovac, Banjolučka biskupija…, str. 94; – za god. 1829.: Status Animarum Parochiae Ivanskensis Anno 1829., rukom pisani dokument se nalazi u arhivu franj. samostana Petrićevac; – za god. 1855.: Schematismus almae missionariae Provinciae Bosnae Argentinae ordinis fratrum minorum S. P. Francisci, regularis observantiae ad annum Christi MDCCCLVI, Budae, Typis Caesareo-regiae Universitatis Hungaricae, 1855, u: F. Marić-A. Orlovac, n. d., str. 94; – za god. 1858.: Matica krizmanih župe Ivanjska, za g. 1836.-1882., str. 89; – za god. 1880.: „Status animarum Curae de Barlovci … exhibitus Illmo ac Revmo Dno Fratri Paschali Vuičić Episcopo Antiphellensi et Vicario Apostolico Bosnensi … die 22. Augusti 1880.“ u: Protocollum hoc pro adnotandis sacro Chrismate delibatis … in neoerecta Capellania de Barlovci 1.880. die 18./8., sveščić umetnut u Maticu krizmanih župe Barlovci K Ia i K IIa; – za god. 1900.: Schematismus cleri dioecesis Banjalucensis in Bosna pro anno Domini 1900., Banjaluka, Typis SS. Cordis Jesu in monasterio Maria Stella N. D. R., penes Banjalukam, str. 19; za god. 1935.: J. Šalić, Diljem zavičaja, str. 127 i 132; F. Marić-A. Orlovac, n. d., str. 97; – za god. 1960.: Šematizam banjalučke biskupje (cikl.), Banja Luka 1960., str. 11; J. Šalić, n. d., str. 127 i 132; F. Marić-A. Orlovac, n. d., str. 97; – za god. 1991.: Šematizam banjalučke biskupije, Banjaluka 2000., str. 19; F. Marić-A. Orlovac, n. d., str. 97; i – za god. 1999.: Šematizam banjalučke biskupije, Banjaluka 2000., str. 19; F. Marić-A. Orlovac, n. d., str. 98; – za god. 2007. podaci su utvrđeni osobnim uvidom na terenu. 37 U izvještaju fra Augustina Miletića g. 1813. među selima župe Ivanjska nema Stranjana, ni podataka o broju vjernika u njima. Sigurno su ti podaci uključeni u podatke koji su navedeni za Matoševce, što se jasno vidi ako se za ovo selo usporede podaci fra Augustina Miletića s podacima koji postoje za g. 1829. Usporedbom tih podataka može se pouzdano također zaključiti da je 1813. u Stranjanima bilo više stanovnika katolika nego u Matoševcima.

Osobe iznad 11/12 g. Djeca ispod 11/12 g. Ukupno katolika

Domaćinstva-kuće Broj obitelji Osobe iznad 11/12 g. Djeca ispod 11/12 g. Ukupno katolika

129

233

285

241

1999. 2

2007. 10

2

12

2

11

1900.

1935.

1960.

1991. ca. 65

135

337

408

124

Matoševci

Domaćinstva-kuće Broj obitelji Osobe iznad 11/12 g. Djeca ispod 11/12 g. Ukupno katolika

Godine 1995., prije nego što je u mjesecu kolovozu došlo do masovnog progona katolika i Hrvata iz njihovih kuća, u Stranjanima je bilo 78 kuća i 213 osoba, a u Matoševcima 65 kuća i 154 osobe, ukupno u oba sela 143 kuće i 367 stanovnika. 39 Nakon toga progona ostale su u Stranjanima samo dvije katoličke osobe u mješovitim brakovima, u dvije kuće (Kata Budić, r. Pranjić, i Marica Milaković, r. Marić), a u Matoševcima jedan čovjek (Božo-Bojko Batković), a i on je uskoro otišao u Orlovac, kod kćeri, gdje je nedugo nakon toga i umro.

38

Kao što je napomenuto naprijed, u bilj. 38, u podacima za Matoševce uključeni su i podaci koji se odnose na Stranjane. 39 Podaci su dobiveni od Slavka Blaževića i od Mara i Mile Debeljak, povratnika u Stranjane i Matoševce.

BRAČNI PAROVI I BROJ NJIHOVE DJECE U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA PRIJE 1879. GODINE, S PREZIMENIMA KOJIH POSLIJE TE GODINE NEMA VIŠE U TIM SELIMA Donosim popis bračnih parova s naznakom broja djece u Stranjanima i Matoševcima od 1762. godine pa sve do odvajanja tih sela od Ivanjske i uključivanja u župu Petrićevac godine 1876. Spisak je dobrim dijelom napravljen na temelju župnih matica, prije svega matice krštenih župe Ivanjska, a iz tih matica se zna samo za one bračne parove čija su djeca krštena. Sigurno je bilo i bračnih parova bez djece, a u nekim slučajevima se u matici krštenih uopće ne navodi iz kojeg su sela roditelji i krštena djeca. Stranjani Bračni par Abramspajić Mile i Klara r. ? Adrovac Franjo i Anđa r. Pavčević Bajlović Mile i Anđa r. Grgić Barić Šimo i Ruža r. Komaričić Barišić Anto i Lucija r. Stipić Barišić Cvjetko i Ana r. ? Barišić Ivo i Ana r. Stojaković Barišić Marko i Ivka r. Grgić Bijelić Juro i Ana r. Ljevar Bukva Joso i Ana r. Šalić Bukva Joso i Jela r. Blažević Bukva(ić) Joso i Mara r. Adžić-Blažević Bukva Petar i Janja r. Komarica Bukva(ić) Petar i Birgita r. Marić Bukva Stjepan i Anđa r. Knežević Bukva Stjepan i Kata r. Jurić Bukvić Ivo i Justina r. Komljenović Bukvić Ivo i Anastazija r. Kasapović Bukvić Joso i Nedjeljka Majdandžić Bukvić Juro i Lucija r. Uvalić Bukvić Martin i Kate r. Jurić

Broj djece 1 1 1 3 1 2 2 1 1 3 3 2 1* 1 1 1 2 5

Bračni par Bukvić Martin i Mande r. Lončarević/Mlinarević Bukvić Mato i Klara r. Mušulović-Ojdanić Bukvić Mile i Ivka r. Jelić Bukvić Mile i Marija r. Jurić Bukvić Petar i Anđa r. Marić Bukvić Stipan i Ivanica r. Jelić Bukvić Stjepan i Anđa r. Cvitković/Jurić Bukvić Stjepan i Lucija r. Pranjić Ciganović Ilija i Barbara r. Knežević Cvitković Andrije i Kate r. Ojdanić Cvitković Anto i Lucija r. Stipić Cvitković Ilija i Barbara r. Knežević Cvitković Ivo i Ane r. Pušeljić/Stojaković Cvitković Ivo i Ivka r. Valentić Cvitković Jerko i Ane r. Vidović Cvitković Joso i Anđa r. Barišić Cvitković Luka i Marija r. Blažević Cvitković Luka i Ruža r. Majdandžić Cvitković Marko i Ivka r. Martinović Cvitković Mile i Janja r. Ojdanić Cvitković Mile i Jele r. Stević Cvitković Mile i Klara r. Stević Cvitković Nikola i Mande r. Knežević Cvitković Nikola i Marija r. Matković Domaćinović Ilija i Ivka r. Bajlović/Valentić Domaćinović Ivo i Marija r. Knežević Domaćinović Joso i Marija r. Anušić Domaćinović Mile i Marija r. Lučić/Stojaković Gagulić Franjo i Ivka r. Cetin Gibić Franjo i Lucija r. Blažević Glavašević Nikola i Lucija r. Bogdanović Jarčević Ivan i Lucija r. Mijić Jarčević Joso i Ana r. Knežević Jarčević Luka i Mande r. Matošević Jarčević Mato i Kate r. Stević Jarčević Toma i Kate r. Markezić Jelić Ilija i Ivka r. Bajlović Jelić Ivan i Marija r. Gubičanović/Knežević Jelić Marko i Marija r. Majdančić Jelić Petar i Lucija r. Bogdanović Jerković Joso i Ana r. Knežević

Broj djece 1 2 1 2 1 1 8 1 1 3 3 2 3 2 2 2 1 1 2 1 4 2 3 1 1 3 1 1 3 4 1 3 5 1 3 1 1 1

Bračni par Jerković Martin i Lucija r. Matijević Jurić Anto i Anđa r. Topić Jurić Blaž i Lucija r. Blažević Jurić Franjo i Anđa r. Pezić Jurić Ivan i Ruža r. Uvalić Jurić Mile i Kate r. Uvalić Jurić Nikola i Kate r Čavlović Kaurac Marko i Janja r. Sedić/Knežević Kezić Jakov i Kate r. Stojčević Knežević …(?) i Ivka r. Dendić Knežević Andrija i Anđa r. Ćosić/Marić Knežević Anto i Marija r. Blažević Knežević Anto i Marija r. Valentić Knežević Blaž i Franka r. Golub Knežević Filip i Jele r. Criepović Knežević Franjo i Jele r. Batković Knežević Ilija i Marija r. Valentić Knežević Ivo i Anastazija r. Kasapović Knežević Ivo i Lucija r. Blažević/Stipić Knežević Ivo i Marija r. Komljenović Knežević Jakov i Lucija r. Topić Knežević Jerko i Ivka r. Ivanović/Škrebić Knežević Jerko i Ružica r. Orlovčić Knežević Joso i Ivka r. … Knežević Joso i Kate r. Tadić Knežević Joso i Klara r. Matošević/Pejaković Knežević Joso i Ruža r. Rajković Knežević Juro i Kate r. Turkešević Knežević Lovro i Uršula r. Škrebić Knežević Lovro i Vida r. Uvalić Knežević Luka i Marija r. Bukvić Knežević Marijan i Ivka r. … Knežević Marko i Andrijana r. Ojdanić Knežević Marko i Kate r. Ojdanić Knežević Marko i Ruža r. Mijić Knežević Martin i Božena r. Kašljević Knežević Martin i Ivka r. Cripović/Knežević Knežević Martin i Marta r. Mršić Knežević Matija i Ružica r. Miljanović Knežević Mato i Lucija r. Cvitković Knežević Mato i Marija r. Jurić

Broj djece 1 5 4 2 2 1 2 2 1 5 3 3 3 1 3 6 1 3 2 7 6 2 1 5 2 2 1 4 7 1 3 2 6 2 4 1 1

Bračni par Knežević Mato i Nediljka r. Valentić Knežević Mile i Kata r. Ljevar Knežević Mile i Ruža r. Topić Knežević Mile i Vida r. Mijić Knežević Nikola i Ane r. Vidović Knežević Pavao i Ivka r. Ćosić Knežević Petar i Ane r. Debeljaković Knežević Petar i Ivka r. Debeljaković Knežević Toma i Ane r. Italović/Jerković Knežević Toma i Kate r. Žunić Komarica Marko i Stažija r. Kasapović Komarica Blaž i Anđa r. Lipovac/Adrovac Komarica Blaž i Ivka r. Majdandžić Komarica Blaž i Jele r. Čipčija (Čipčić) Komarica Filip i Anđa r. Čavlović Komarica Franjo i Ana r. Mijić Komarica Franjo i Kate r. Jurić Komarica Ivan i Lucija r. Ojdanić Komarica Ivan i Matija r. Adrovčević Komarica Ivo i Kate r. Mijić Komarica Joso i Ane r. Lovrinović Komarica Joso i Kate r. Uvalić Komarica Juro i Marija r. Blažević Komarica Marko i Marija r. Blažević/Knežević Komarica Marko i Anastazija r. Kasapović Komarica Mato i Lucija r. Milić/Uvalić Komarica Mile i Mande r. Žižić Komarica Mile i Marija r. Debeljaković Komarica Nikola i Marija r. Blažević/Grgić Komarica Petar i Anastazija r. Kasapović Komarica Petar i Ane r. Ivanović/Vidović Komarica Petar i Lucija r. Barišić Komarica Vid i Anđa r. Valentić Komarica Vid i Birgita r. Knežević Komarica(ičić) Jakov i Oršula r. Gagulić/Jekić Komarica(ičić) Joso i Jele r. Uvalić Komarica(ičić) Stjepan i Uršula r. Čipčić (Čivčija) Komaričić Anto i Kate r. Bartolović Komaričić Juro i Mande r. Ojdanić Komljenović Petar i Ane r. Pranić Lipovac Ivan i Ivka r. Blažević

Broj djece 2 1 4 3 8 2 1 1 6 9 5 2 8 2 1 1 3 8 7 1 8 8 3 2 1 5 2 5 2 4 4 3 3 1 1 1

Bračni par Lipovac Lovro i Ane r. Jerković Lipovac Stjepan i Mande r. Uvalić Lipovac Toma i Marija r. Andrijević Lovrić Ivan i Matija r. Ojdanić Marušić Ilija i Marta r. Šalić Marušić Ivo i Janja r. Batković Marušić Ivo i Marija r. Vidaković Marušić Pavao i Marija r. Prnjavorac/Turbić Marušić Vinko i Janja r. Čivčić/Džolić Miašiković Ivo i Ane r. Valentić Nikolašević Ivo i Matija r. Ojdanić Nikolašević Nikola i Lucija r. Bogdanović/Jurišić Rajković Ilija i Marta r. Matić Rajković Ivo i Ana r. Grgić Rajković Juro i Matija r. Knežević Rendić Jakov i Kate r. Gilošević Stević Luka i Marija r. Duljilović/Jerković Stević Luka i Marija r. Jurić Stević Nikola i Marija r. Gibić Stojanac Blaž i Ruža r. Kaurin Stojanac Ivo i Ruža r. Sedić/Sepia Topić Mato i Mande r. Bajlović Tucić Ivo i Matija r. Knežević/Stević Tucić Joso i Marija r. Bartulović/Miljanović Tucić Mato i Marija r. Šalić Tucić Nikola i Marija r. Rajković Uvalić Ilija i Anđa r. Blažević Uvalić Ivo i Anđa r. Uvalić Uvalić Ivo i Jele r. Blažević Uvalić Matije i Ana r. Mijić Uvalić Petar i Vida r. Batković Užar Franjo i Ruža r. Ivanović Valentić Joso i Ivka r. Pavlović Vidović Anto i Marija r. Kovačević Vidović Marko i Anastazija r. Kukić Vidović Stjepan i Ruža r. Anušić

Broj djece 1 1 1 1* 3 2 8 1 4 3 2 1* 2 1 5 6 4 2 4 1 1 2 2 1* 1 2 1* 1

Matoševci Bračni par Abramspaić/Spaić Mile i Marija r. Sedić Andrijević Josip i Ruža r. Marić Bartulović Toma i Kate r. Grgić Božić Šimo i Ruža r. Komarica Jakobašić Anto i Marija r. Matošević Jukić Mile i Kata r. Uvalić Jurić Ilija i Ana r. Banović Klečinović Mijat (Mile) i Marija r. Klečinović Kovačević Ivan i Ivka r. Klasić Kovačević Toma i Anđa r. Duilo Lovrinović Marijan i Paula r. Pezić Ljevar Filip i Anđa r. Tadić Ljevar Filip i Marija r. Kozić Ljevar Ilija i Ruža r. Ban Ljevar Ivo i Vida r. Marušić Ljevar Juro i Marija r. Šalić Ljevar Luka i Ana r. Durbić Ljevar Stjepan i Jela r. Batković Martinović Joso i Ruža r. Mari/i/ć Martinović Petar i Kata r. Grgić Matić Ivan i Manda r. Majdandžić Matić Jakov i Ivka r. Batković Matić Luka i Ivka r. Grgić Matijašević Mijat i Perka r. Arambašić Matošević Juro i Ivka r. Matić Mihić Ivan i Ruža r. Ojdanić Mihić Mijat i Kata r. … Mošunjac Ilija i Ana r. Stilinović Pibić Ivo i Marija r. Tukarić Popić Filip i Barbara r. Majdandžić Popić Nikola i Matijana r. Valentić Spaić Abram i Barbara r. Bumbar Spaić Mijat i Marija r. Klečina Stipić Mijat i Klara r. Đukić Šimić Pavao i Ivka r. Čamberović Škerljaš Ivo i Ana r. Grgić Tomašević Anto i Lucija r. Ojdanić Tucić Nikola i Marija r. Rajković Uvalić Anto i Anica r. Filipović/Popić

Broj djece 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 2 1 1* 1 1 1 1* 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 2

Bračni par Uvalić Ilija i Anđa r. Blažević Uvalić Ilija i Cvita (Flora) r. Lipovac Uvalić Ilija i Jela r. Adžić Uvalić Ilija i Marija r. Komaričić Uvalić Ivan i Ružica r. Ojdanić Uvalić Ivo i Jela r. Blažević (Adžić) Uvalić Jerko i Klara r. Lipovac Uvalić Jerko i Vida r. Lipovac Uvalić Joakim i Marija r. Ojdanić Uvalić Juro i Klara r. Užarević Uvalić Juro i Marija r. Batković Uvalić Marijan i Kate r. Pranjić Uvalić Mato i Anastazija r. Blažević Uvalić Mijat i Cvita r. Jerković Uvalić Mijat i Kate r. Topalović Uvalić Mijat i Klara r. Lipovac/Čivčija Uvalić Nikola i Marija r. Kozić Uvalić Nikola i Marta r. Kozić Uvalić Petar i Vida r. Batković/Bogdanović Uvalić Toma i Ana r. Batković Uvalić Toma i Lucija r. Batković Uvalić Vid i Marija r. Mardekanić Uvalić Vid i Marija r. Martinović/Petrović

Broj djece 10 2 7 10 2 2 8 5 2 4 2 1 1 4 3 1 2 5 2

Gornji popisi sigurno nisu potpuni i konačni ni s obzirom na bračne parove ni s obzirom na broj djece. U tabelarnom prikazu zvjezdica (*) uz broj djece označava da je taj broj morao biti veći. Točno stanje iz pregleda župnih matica bilo je nemoguće ustanoviti, budući da su neke od njih oštećene i na par mjesta nedostaje po nekoliko listova, pa podaci za određene periode ni ne postoje, a nisu sva ubilježavanja ni vršena dosljedno, ujednačeno i dovoljno precizno. Često se, naime, javljaju ista imena i prezimena bračnih parova, pa se ne zna radi li se i o istim ili različitim osobama. Nekad se za isti bračni par navodi da je iz Stranjana, a drugi put da je iz Matoševaca, a nije rijedak slučaj da se kod navođenja roditelja djeteta uz ime majke navode različita djevojačka prezimena, pa ostaje sumnja radi li se o istoj ili o različitim osobama, odnosno o jednom te istom bračnom paru, ili o novoj ženidbi muškarca s drugom ženom, istog imena kao i prve žene, ali drugog prezimena. Ipak se, vjerujem, ne radi o velikim prazninama i odstupanjima od pravoga stanja. Župne matice su vođene na latinskom jeziku pa vjerojatno ni sva imena nisu u gornjem popisu prevedena kako su stvarno i glasila, osobito se to odnosi na ime

Josip i Joso, Mijat i Mile, Mato i Matija, Petar i Pejo, Stipo i Stjepan, ili ženska imena Kata, Kate i Kaja, Lucija, Luca i Luce, Marija, Mara i Mare, Ana, Ane i Anka, i dr. Bračni parovi s prezimenima koja su postojala od davnine, a poznata su nam od 1762., i koja sežu do današnjih dana, te poimence sva njihova djeca koja su upisana u župne matice krštenih župa Ivanjska i Barlovci, navedeni su u popisu koji je donesen u trećem dijelu ove knjige.

STAROSJEDIOCI STRANJANA I MATOŠEVACA I DOSELJENICI IZ DRUGIH KRAJEVA, KOJI SU SE ZADRŽALI DO NAJNOVIJEGA VREMENA Batkovići, Blaževići, Debeljaci i Majdandžići starosjedioci Matoševaca Godine 1743. u popisu kuća i porodičnih zajednica Apostolskog vikarijata Bosne i Hercegovine, kojeg je napravio fra Pavao Dragičević, u selu Matoševci, župe Ivanjska, navodi se po jedna kuća ili porodična zajednica Batkovića, Blaževića, i Majdandžija (Maidandgia), i dvije kuće, odnosno porodične zadruge Debeljakovića. Isti broj je ostao i u popisu fra Marijana Bogdanovića, 1768. godine, uz promjenu prezimena Majdandžija u Majdandžić. 40 Starješina u kući Batkovića godine 1743. zvao se Andrija, a porodična zadruga je brojila 14 članova, odraslih 10 i djece 4-ero; 41 a 1768. glava kuće je bio Petar, čeljadi je ukupno bilo 22, odraslih 13, a djece i mladeži 9. 42 U kući Majdandžija godine 1743. starješina je bio Petar, a porodična zadruga je imala 13 članova, 10 odraslih i 3 djece; 43 godine 1768. starješina je bio Marko Majdandžić, a u kući je bilo 19 članova, odraslih 9 i djece i mladeži 10. 44 U porodičnim zadrugama ili zajednicama Debeljakovića godine 1743. starješine su bili u jednoj Mile, a porodična zajednica imala ukupno 14 članova, 6 odraslih i 8-ero djece, 45 a u drugoj Stjepan, a zajednica je brojila 5 članova, odraslih 3, i djece 2. 46 Godine 1768. porodične starješine su bili Stjepan, i u kući 8-ero čeljadi, 5 odraslih i 3 djece, i Mile, a zajednica je imala 20 članova, 13 odraslih i 7-ero djece. 47 Vjerojatno su to bili oni isti koje navodi i popis iz godine 1743. 40

Vidi: Dominik Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago-Roma, 1962., str. 43-44 i 181. 41 Vidi: D. Mandić, n. d., str. 43. 42 Vidi. D. Mandić, n. d., str. 181. 43 Vidi: D. Mandić, n. d., str. 43. 44 Vidi: D. Mandić, n. d., str. 181. 45 Vidi: D. Mandić, n. d., str. 43. 46 Vidi: D. Mandić, n. d., str. 44. 47 Vidi: D. Mandić, n. d., str. 181.

Tomo Majdandžić, Petrov, Vlado Blažević, Josin, i Pajo Blažević, Ivin (stoje) Mile Debeljak, Tomin, i Markan Bogdanović, Ićin (čuče)

O Blaževićima, kojih je 1743. bila jedna kuća, 48 i 1768. također jedna kuća, 49 bit će posebno riječi malo kasnije. Ljevari, Šalići, Kaurini i Tubići u Stranjane doselili iz župe Stari Majdan i Sasina Većina prezimena žitelja u Stranjanima iz novijeg su doba, i pojavljuju se u drugoj polovici 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća. U Stranjanima Ljevare nalazimo sredinom drugog desetljeća 19. stoljeća. Potječu iz Bijele Nedilje (danas selo Dževar), župe sasinske. Prvi su se, kako izgleda, doselili Nikola Ljevar i Kata r. Tukara, sa svojim oženjenim sinovima Damjanom, Ivom, Markom i Filipom, i kćerkom Katom. Godine 1817. u matici krštenih upisani su roditelji Filip Ljevar i Marija r. Kozić, i krštenje djeteta Anđe, te roditelji Ivo Livak (kasnije se upisuje kao Ljevar) i Vida Marić, i krštenje sina Jure; zatim su g. 1818. upisani roditelji Marko Ljevar i Marija r. Pejaković, i krštenje kćeri Marije. 50 A u matici vjenčanih župe Ivanjska u godini 1820. piše da se Kata, kći Nikole Ljevara, nekad iz Bile Nedilje, a sada iz Stranjana, i njegove zakonite žene pok. Ane Tukarić, iz Škrljevite, udala za Andriju 48

Vidi: D. Mandić, n. d., str. 43. Vidi: D. Mandić, n. d., str. 181. 50 Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805.-1828., g. 1817., brr. 947 i 964.; g. 1818., br. 45.

49

Jakovljevića u Miloševiće. 51 U matici vjenčanih imamo također upisana vjenčanja Ante, Jose i Stjepana Ljevara, sinova Damjana Ljevara i Vide r. Knežević/Tucić. Anto se 1823. oženio s Anđom r. Ivanović, Joso 1831. s Katom r. Lopar, a Stjepan 1833. s Jelom r. Batković. 52

Pero i Ivica Ljevar, Pejini, i Perina suprugaDragica Prostor koji su Ljevari naselili vjerojatno su dotada naseljavali Komarice, a on je ostao nenaseljen nakon kuge koja je poharala selo 1813.1815., i od koje je pomrlo puno Komarica, a oni koji su kugu preživjeli odselili su se iz Stranjana. Prvi Šalić, Nikola, i njegova supruga Janja r. Adžić, spominje se u Stranjanima g. 1864. 53 Potječe, po svoj prilici, iz župe Sasina, iz sela Šeovci. Kaurini (Kaurci, Kaurinovići i Kaurčići) su također u Stranjane doselili iz župe Sasina, vjerojatno iz sela Škrljevita, gdje je tih prezimena bilo najviše, a možda i iz Kru(h)ara ili iz Šeovaca. Prvi koji se spominje u Stranjanima bio je g. 1872. Marko Kaurac sa suprugom Janjom r. Sedić. 54 A prvi Tubići, Luka i Stjepan, oženjeni s Jelom r. Vulić, i Ružom r. Komarica, u Stranjane su doselili nešto prije 1880. godine. 51

Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1840., g. 1820., br. 105. Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1840., g. 1823, br. 35; g. 1831., br. 121; g. 1833., br. 194. 53 Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1859.-1883., g. 1864., br. 1085, upisano je krštenje Mande, kćeri Nikole Šalića i Janje r. Adžić. 54 Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1859.-1883., g. 1872., br. 378, upisano je krštenje Jose, sina Marka Kaurac i Janje r. Sedić. 52

Ivo Tubić, Vladin, Franjo Ljevar, Stjepanov, i Anto Blažević, Tomin

Ćosići potomci starosjedilaca Bukvića Najstariji popisi katoličkih porodičnih zajednica i obitelji u Bosni i Hercegovini, koje su 1743. i 1768. sastavili apostolski vikari fra Pavao Dragičević, odnosno fra Marijan Bogdanović, ne navode da je u Stranjanima bilo Ćosića. Godine 1743. jedna obitelj Ćosića (Chiosich) je postojala u selu Batkovci, župe Stari Majdan, a 1768. u selu Sasina, također majdanske župe, bilo je 5 obitelji Ćosića. 55 Prema starim župnim maticama župe Ivanjska, krajem 18. st. i u prvim desetljećima 19. st. nekoliko se djevojaka prezimenom Ćosić udalo u Stranjane. Tako se Ivo Cvitković g. 1794. oženio s Cvitom (Flora) r. Ćosić; 56 nije u matici vjenčanih navedeno odakle je, a može se pretpostaviti da je iz tadašnje župe Majdan, iz sela Sasina. Za Andriju Kneževića je bila udana Anđa Ćosić, 57 a za Pavu Kneževića Ivka Ćosić. 58 Vjerojatno su došle ili dovedene iz Sasine. To bi moglo navesti na pomisao da obitelji Ćosića u Stranjanima, a prva koja se navodi u matici krštenih bila je Ive Ćosića i Anastazije r. Kasapović, 59 potječu iz staromajdanske župe, kao što iz nje potječu Ljevari, Šalići, Kaurini, Tubići i Pranjići. Međutim, na temelju 55

Vidi: D. Mandić, Croati catholiciBosnae et Hercegovinae …., str. 171. Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1782.-1805., g.1794., br. 420. 57 Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805-1828., g. 1806., br. 256. 58 Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805-1828., g. 1809., br. 177. 59 Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1828.-1859., g. 1833., br. 771. 56

nekih usporednih podataka iz matice krštenih župe Ivanjska izlazi da Ćosići u Stranjanima nisu vezani uz staromajdanske Ćosiće, nego potječu od jednog Bukvića, čije je prezime promijenjeno u Ćosić. Naime, u matici krštenih župe Ivanjska nalazimo zapisano da je 18. rujna 1833. u Stranjanima rođena, a 22. rujna krštena Jela, i navodi se ime njezina oca, Ivo. Iza očevog imena upisano je njegovo prezime, ali je list matične knjige na tom mjestu oštećen i toga prezimena nema; nadodano je, međutim, na tom mjestu da se Ivo preziva i drukčije (alias) – Bukvić, a zatim je navedeno ime njegove žene, Jeline majke, Anastazija Kasapović, za koju se kaže da je rodom iz Motika. 60 Koju godinu kasnije nalazimo u istoj matici podatak da je u Stranjanima 17. svibnja 1838. rođen, a 20. svibnja kršten Joso, sin Ive, i navodi se da je njegovo prezime Ćosić, bez ikakvog spomena nekog drugog prezimena, a majka djeteta da je malo prije spomenuta Anastazija r. Kasapović. 61 Nadalje, matica krštenih župe Ivanjska nam pruža podatak da su Ivo Bukvić i Justina r. Komljenović imali sina koji se također zvao Ivo, a uz prezime Bukvić imao je i drugo – Ćosić, i da je bio oženjen s Anastazijom r. Kasapović; njihova djeca i kasniji potomci svi su se prezivali Ćosić. To su: Joso Ćosić, oženjen s Ivkom r. Kaurin, i njihova brojna djeca, među kojom je bio i Josip, ženjen 1. put s Ružom r. Brkić, a 2. put s Anom r. Pranjić, i s njom imao 6-ero djece, među kojom i sina Josu Ćosića. Ovaj se Joso oženio s Miholjkom r. Batković, i s njom imao sinove Rudolfa, Marka, Matu, i Ivu, i kćeri Jozefinu i Anu. Zaključak je jasan i nedvojben: Stranjanski Ćosići su potomci Ive Bukvića, koji je uz izvorno prezime Bukvić dobio i nadimak-prezime Ćosić. Ne zna se kako ga je dobio, a svi njegovi potomci u muškoj pravoj lozi, koji su se održali u Stranjanima do najnovijeg vremena, imaju samo prezime Ćosić. Svi Debeljaci u Matoševcima potječu iz istoga korijena Prema najstarijim poznatim pisanim izvorima, godine 1743. u Matoševcima su bile dvije porodične zajednice Debeljakovića: na čelu jedne je, kako smo vidjeli malo prije, bio Mile Debeljaković, a na čelu druge Stjepan Debeljaković. Godine 1768. su bile također dvije porodične zajednice Debeljakovića, na čijim čelima su bili i dalje Mile Debeljaković i Stjepan Debeljaković. 60 61

Vidi: prethodna bilj. 58. Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1828.-1859., g. 1838., br. 379.

Prema matici krštenih župe Ivanjska, u drugoj polovici 18. stoljeća u Matoševcima su postojale obitelji Abrama Debeljakovića i Cvite r. Majdandžić, Ante Debeljakovića i Ivke r. Blažević, Ive Debeljakovića i Jele r. Stojčević, Luke Debeljakovića i Barbare r. Salačković, Ilije Debeljakovića i Ruže r. Vidović, Mate Debeljakovića i Mande r. Kuljanin/Ciganović, Andrije Debeljakovića i Mande r. Ciganović, Petra Debeljakovića i Kate r. Čolaković, Luke Debeljakovića i Klare r. Marić, Marka Debeljakovića, Petrovog, i Kate r. Jurić, Jure Debeljakovića, Abramovog, i Anđe r. Komaričić, Filip Debeljakovića, Matinog, i Kate r. Uvalić. Navedeni Debeljakovići: Abram, Anto, Ivo, Luka, Ilija, Mato, Andrija i Petar su bili iz porodičnih zajednica ili Mile ili Stjepana Debeljakovića, ali tko iz koje zajednice točno, nije mi bilo moguće ustanoviti. Do današnjeg vremena, koliko sam mogao utvrditi, preživjeli su samo potomci Ante Debeljakovića i Ivke Blažević, s promijenjenim prezimenom u Debeljak, dok su potomci svih drugih porodičnih zajednica i obitelji Debeljakovića, koje sam naprijed naveo, izumrli tijekom vremena, uglavnom kroz 19. stoljeće. Kada i kako su neki od Debeljaka postali Ružići? U matici krštenih župe Ivanjska od godine 1821. do 1830. upisano je 5ero djece roditelja Ive Debeljaka i Ruže r. Stojčević, iz Orlovca, a godine 1831. i 1837. upisano je 2 djece Ive Ružića i Ruže Stojčević, te 1835. i 1840. opet 2 djece Ive Debeljaka i Ruže Stojčević. Nema dvojbe da se pod imenom Ivo Debeljak i Ivo Ružić krije ista osoba, a prezime Ružić je došlo, vjerojatno, od imena Ivine majke. Naime, Ivin otac je bio Toma Debeljak, a majka Ruža r. Marić, iz Motika. Prema tome, godine 1831. se po prvi put pojavljuje prezime Ružić za osobu imenom Ivo, koji je dotad nosio prezime Debeljak. Od tog vremena pa do danas neki su se u župnim matičnim knjigama pojavljivali s prezimenom Debeljak, drugi s prezimenom Ružić, a bilo je i slučajeva da je za istu osobu nekada navedeno prezime Debeljak, a nekada prezime Ružić. Matoševački Blaževići stariji od stranjanskih Blaževići u Stranjanima i u Matoševcima ne potječu iz istog korijena, i matoševački su stariji. U popisu apostolskog vikara u Bosni, biskupa fra Pavla Dragičevića, iz g. 1743., navodi se u Matoševcima jedna kuća i porodična zajednica Blaževića, na čijem je čelu bio Andrija Blažević, a

brojila je ukupno 12 članova, odraslih osoba 5, a djece i mladih 7-ero. Te godine u Stranjanima nema Blaževića. U drugom popisu, apostolskog vikara biskupa fra Marijana Bogdanovića, iz g. 1768., nije u Matoševcima navedena nijedna kuća Blaževića, a navedena je kuća Blaža Boževića (Boxevich) s 15 odraslih osoba i 6-ero djece. Vrlo je vjerojatno da je taj Blaž s ostalom kućnom čeljadi bio Blažević, a da je pogreškom upisan kao Božević. Prezime Božević ne nalazimo u Matoševcima ni prije ni poslije toga. A Blaževića imamo sve do današnjih dana. Kako izgleda, loza Blaževića iz tog Popisa se održala do danas, i njoj vjerojatno pripadaju Mišo i Juro Blažević, sinovi Petra Blaževića i Marije r. Bijelić. 62 Blaževića je bilo također u selu Šimićima, ali se, prema popisu fra Marijana Bogdanovića, u tom selu spominju istom 1768. Stoga je sigurno da oni koji su 1743. živjeli u Matoševcima, nisu se mogli doseliti iz Šimića; jedino bi bilo moguće obrnuto, da je netko od matoševačkih Blaževića odselio u Šimiće, ali to je malo vjerojatno. Blaževića je do 1995. bilo dosta i u Kuljanima, župe barlovačke. A u Kuljanima se Blaževići spominju u popisu fra Marijana Bogdanovića g. 1768., kad je u tom selu bilo 5 kuća i porodičnih zajednica Blaževića, čak sa 64 člana, najviše u kući Mate Blaževića – 17, Ante Blaževića – 16 i Franje Blaževića – 15. Ti Blaževići nisu mogli potjecati iz Šimića, budući da ih 25 godina ranije u Šimićima nije ni bilo, nego je jedino moguće da i ti kuljanski Blaževići potječu iz Matoševaca, ili i matoševački, i kuljanski, i šimićki Blaževići korijene vuku iz nekog drugog mjesta, možda iz Like, ali iz kojega, nemoguće je ustanoviti. Loza Batkovića-Blaževića u Matoševcima Prema Popisu apostolskog vikara u Bosni, biskupa fra Pave Dragičevića, godine 1743. u Matoševcima su postojale obitelji s prezimenima i Batković i Blažević. 63 Bilo je, međutim, u Matoševcima sve do izgona 1995. također Blaževića koji potječu iz loze Batkovića. Prvi s prezimenom Batković koji se u župnim maticama župe Ivanjska javlja g. 1851. kao Blažević bio je Vid Batković, 64 a potom i njegov brat Anto, sinovi Jerke Batkovića i Anastazije 62

Tu lozu čine: Marko Blažević, vjenčan oko 1800. s Anom r. Orlovac, sin Mile, pa dalje Mile i Vide r. Markanović sin Marko, Marka i Janje r. Kaurinović sin Juro, Jure i Marije r. Majdandžić sin Petar, Petra i Anđe r. Debeljak sin Mato. 63 Vidi: Dominik Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae …, str. 43. 64 U Matici vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1841.-1883., g. 1847., br. 261, upisano je vjenčanje Vida Batkovića s Katom r. Tucić. S istim prezimenom je upisan u Matici

r. Ojdanić. 65 Vidov i Antin otac Jerko, djed Luka i pradjed Mile nosili su prezime Batković, a Vid i Anto se u župnim maticama navode nekad kao Batkovići a nekad kao Blaževići. Za lozu spomenutog Vida BatkovićaBlaževića, tj. sina Tomu (r. 1859), oženjenog a Vidom r. Mišić/Kozić, unuka Vida (r. 1912.), oženjenog u 2. braku sa Sumbulkom r. Majdandžić, praunuka Borislava (r. 1858.), oženjenog s Ljiljom r. Debeljak, odnosno njihovu djecu, prevladalo je prezime Blažević. Sinovi pak spomenutog Ante, Ivo i Stjepan, nekad su također upisivani kao Batkovići a nekad kao Blaževići, dok Stjepanovi potomci: sin Mato (r. 1884.), oženjen s Mandom r. Balvan, unuk Marko (r. 1924.), oženjen s Jelom r. Batković, i njihova djeca, dolaze pod prezimenom Batković. Doseljavanje Blaževića u Stranjane U Stranjanima na Blaževiće nailazimo tek godine 1818., kad je, prema matici vjenčanih župe Ivanjska, Mile Blažević, sin Ante i Vide r. Lovrić, sklopio brak s Marijom Ljevar. Poslije toga u matici krštenih iste župe nalazimo upisanu njihovu djecu: Ana (1821.), Stjepan (1832.), Ilija (1834.), Manda (1836.), Vida (1838.) i Juro (1842.). Pretražujući po matici vjenčanih, našao sam da su u Stranjanima sklopili brak također drugi sinovi Ante Blaževića i Vide r. Lovrić (Vida se navodi i pod prezimenom Mlinarević): Pavao se najprije oženio s Lucijom r. Tucić (g. ?), drugi brak sklopio s Anđom r. Domić (1833.), i treći s Mandom r. Matijević (1837.); 66 Marko se oženio s Jelom r. Bajlović (1824.), drugi put s Klarom r. Ljevar, a treći put s Mandom r. Radman (1832.); 67 Ivo se oženio s Anđom r. Ljevar (oko 1829.), a drugi put s Janjom r. Lipovac (1863.); 68 Petar je sklopio brak s Anom r. Batković (1837.). 69

vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1841.-1883., g. 1851., br. 376, i kod sklapanja 2. braka, s Janjom r. Tasić/Klečinović, a iste godine, kod krštenja sina Jure u Matici krštenih župe Ivanjska, za g. 1828.-1859., g. 1851., br. 2333, kao njegovo prezime navodi se Blažević. 65 Vidi: Maticu vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1841.-1883., g. 1852., br. 450, gdje je Anto kod vjenčanja s Ivkom r. Markanović upisan kao Batković, a u Matici krštenih župe Ivanjska, za g. 1828.-1859., g. 1855, br. 382, kod upisa krštenja sina Ive kao prezime navodi se Blažević. 66 Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1841., g. 1833., br. 195; g. 1837., br. 30. 67 Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1841., g. 1824., br. 88; g. 1832., br. 138 i g. 1852., br. 437. 68 Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1841.-1883., g. 1863., br. 263. 69 Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1841., g. 1837., br. 31.

Tražeći po maticama krštenih župe Ivanjska Antu i Vidu Lovrić, pronašao sam ih u selu Šimići, gdje su im i rođeni sinovi: Mile (1791.), Pavao (1793.), Mile (1795.), Marko (1804.) i Ivo (1807.). Uz njih, Anto i Vida su imali i kćeri: Mariju (1801.) i Jelu (1807.), također rođene u Šimićima, i sina Petra. Za Petra nisam našao gdje i kada je rođen, vjerojatno u Stranjanima oko 1813.

Ljuba Blažević r. Batković, supruga Ivina, majka pisca ove knjige, s kćerkom Ružom i sinom Pajom, i Pajinim krizmenim kumom, Franjom Blažević, Markovim

Pajo Blažević, Ivin, sa suprugom Zorom-Ružom r. Pranjić, i kćerkom Ivankom Budući da se Blaževići u Stranjanima pojavljuju istom s Antom Blažević i Vidom Lovrić i njihovom djecom, jasno proizlazi da su prvi Blaževići u Stranjane doselili iz Šimića, negdje oko 1810., svakako poslije rođenja u Šimićima njihove kćeri Jele, a prije rođenja sina Petra. Iz ovoga što je navedeno izlazi da stranjanski Blaževići vuku svoje korijene iz Šimića.

Neki od stranjanskih Blaževića nose nadimak Adžić Kod prvih Blaževića, doseljenih u Stranjane iz Šimića, nailazimo i na nadimak Adžić. Taj se nadimak vezao uz Antu Blaževića i njegove sinove: Milu, Ivu, a također ponkad i uz Marka, i Petra. Kad se 1863. po drugi put ženio Antin sin Ivo s Janjom r. Lipovac, u matici vjenčanih o toj ženidbi je upisano da je župnik vjenčao iz Matoševaca (to je pogrešno, trebalo je pisati: iz Stranjana – m. o.) Ivu, udovca sina pok. Ante Adžića i pok. Vide Mlinarević, iz Stare Rijeke, s Janjom ud. pok. Jure Lipovca, iz Ramića, i pok. Kate Vulić, iz Dragočaja. 70 Pravo prezime Ivinog oca Ante je, kako smo malo prije vidjeli, bilo Blažević, a prezime majke Vide je bilo Lovrić. Mile, sin Ante Blaževića i Vide r. Lovrić, uz prezime Blažević, imao je i nadimak Adžić. Naime za Iliju Blaževića, rođ. 1834., piše u matici krštenih da je sin Mile Blaževića, drukčije Adžića (alias Agxich). 71 I Antin sin Marko je imao nadimak Adžić. U matici umrlih župe Ivanjska upisana je u travnju 1824. smrt Mate, sina Marka Adžića, a 15. siječnja 1834. smrt Ivana, sina Marka Blaževića, te se kaže da se Marko Blažević drukčije naziva Adžić. 72 Kasnije je i jedna loza potomaka koja potječe od Marka, uz prezime Blažević, nosila i nadimak Adžić, koji se ponekad navodi kao njihovo pravo prezime, npr. Adžić Toma, sin Marka i Klare r. Ljevar, oženjen s Marijom r. Batković. 73 Također se za Petrovog sina Andriju, oženjenog s Katom r. Marušić, u matici krštenih kao prezime navodi Adžić, 74 a u narodu se sve do danas Adžićima naziva loza koja ide od Petra, preko sina Pavla, Pavlovog sina Marka, Markovih sinova Jose, Stipe, Vlade i Mirka, do njihove djece i unučadi. Kako i odakle je Anto Blažević dobio nadimak Adžić, koji je potom prešao i na njegove sinove i neke daljnje potomke, ne zna se. Možda ga je Anto, doseljen u Stranjane iz Šimića, donio sa sobom iz tog mjesta, ili ga je dobio poslije doseljenja u Stranjane.

70

Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1841., g. 1829., br. 35. Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1828.-1859., g. 1834., br. 840. 72 Vidi: Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1827., br. 149; g. 1834., br. 493. 73 Vidi: Matica vjenčanih župe Ivajska, za g. 1841.-1883., g. 1861., br. 175. 74 Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1859.-1883., g. 1866., br. 299; g. 1868, br. 25. 71

Kata Blažević, r. Žižak, pok. Jose, sa sinovima Jakovom i Vladom, kćerima Anom i Marom, snahom Anom i unučadima, a s njima su još Mile Debeljak, Sekin, i Marko Bogdanović, Ićin

Bogdanovići su se u Matoševce i Stranjane naselili iz Ojdanića Prezime Bogdanović sredinom 18. st. nalazimo u Ojdanićima (domaćin Ilija, s 5 odraslih i 2 djece),75 te u Motikama (domaćin Ilija, sa 7 odraslih i 3 djece) i u Orlovcu (domaćini: Mile, s 3 odraslih i 1 dijete; Jakov, s 3 odraslih i 2 djece; i Marko, s 5 odraslih i 2 djece). 76 Bogdanovići se u Matoševcima pojavljuju u drugoj polovici 19. st., preciznije godine 1873., a u Stranjanima oko 1890. U Matoševce je iz Ojdanića doselio Nikola Bogdanović, sin Jure i Ivke r. Džolić, oženjen 1865. s Mandom r. Majdandžić, ćerkom Ilije i Janje r. Batković, iz Matoševaca. U Ojdanićima su im se rodila djeca Anto (r. 1867.) i Marija (r. 1869.), a nakon preseljenja u Matoševce dobili su još 5-ero djece, među njima i Andriju (r. oko 1876.) i Iliju (r. 1883.). Izgleda da je Nikola iz Matoševaca prešao u Stranjane. Tu mu se sin Andrija oženio 1898. s Anom r. Kurtović, i u braku su imali 7-ero djece. Andrijevi i Anini sinovi, Ivo-Ića, (r. 1907.), oženjen s Ružom r. Debeljak, i Juro, (r. 1912.), oženjen s Jelom r. Majdandžić, živjeli su s obiteljima u Stranjanima, dok je Anto, (r. 1902.), nakon ženidbe 1922. s Mandom r. Blažević, otišao živjeti u Matoševce, u Sančevici. Pedesetih godina prošlog stoljeća iz Matoševaca je u Stranjane doselio najprije Antin i Mandin sin Andrije sa svojom obitelji, a oko 1960. u Stranjane se povratio i Anto sa suprugom Mandom i drugom djecom.

75 76

Vidi: D. Mandić, n. d., str. 43. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae …, str. 181. i 182.

Matoševački Ljevari Kako pokazuju župne matične knjige župe Ivanjska, Ljevari su se nešto prije 1820. doseljavali na Vrtače i na stranjansku i na matoševačku stranu, i naseljavali se vjerojatno u predjelu koji su ranije nastanjivali Komarice. U Matoševcima se 1817. prvi navode muž i žena Filip Ljevar i Marija r. Kozić, a nešto kasnije Anto Ljevar i Anđa r. Vidović. Od sredine 19. st. Ljevari se više ne spominju u Matoševcima, a pojavljuju se ponovno poslije 1920. godine. Naime Mile Ljevar, sin Ive i Vide r. Popović, iz Stranjana, koji se 1910. vjenčao s Marijom r. Žižak, nakon njezine smrti oženio se po drugi put 1919. s udovicom Anđom Žunić, r. Pezić, iz Taraševca, župa Ivanjska. Izgleda da su kraće vrijeme živjeli u Stranjanima, gdje su im se rodila djeca Nikola i Stažija, a da su se potom preselili u Matoševce, negdje u Paetnjak, i tu im se rodilo sljedećih šestero djece, tri sina i tri kćeri. Ti se Ljevari, međutim, nisu zadržali u Matoševcima. Milu su partizani ubili 1944., a sinovi su se poženili: Marko s Janjom r. Majdandžić g. 1954., a Ilija s Marom r. Batković g. 1955., te su kasnije s djecom odselili u Kutinu. Na matoševačkoj strani Vrtača sebi je prije rata, godine 1976., kuću sagradio Slavko Ljevar, Pejinčin, i on živi sada u njoj, ali ne slaže se s tim da pripada Matoševcima! Ivo Majdandžić, Josin, prozvan Danilo, i dobio svoje brdo Često sam u djetinjstvu, a i kasnije, čuo kako u Matoševcima jednu ženu nazivaju Danlovca (Danilova žena), i kako se jedan brežuljak u zaseoku Ružići naziva Danlovo brdo. Pripremajući popis obitelji u Stranjanima i Matoševcima od godine 1879. do 1995., koji se nalazi u trećem dijelu ove knjige, u matici krštenih župe Barlovci nisam uopće naišao na ime Danilo. Zanimalo me je, stoga, odakle u Matoševcima Danlovo brdo. Uspjelo mi je to odgonetnuti uz pomoć Ante Ljevara, Andrijevog. Ivo Majdandžić, sin Jerke i Ane r. Ćosić, rođen 1851., umro 1929., Antin je djed, a Anđa r. Jurić, Ivina žena, Antina je baka. Ivina i Anđina kći Janja, udala se za Antinog oca, Andriju Ljevara, i Anto je mogao znati kako je Ivo, njegov djed po majci, dobio nadimak Danilo (Danlo). Ivo se ženio dva puta, prvi put oko 1875. s Lucijom r. Kozić-Adžam, iz Gomionice, i s njom imao tri sina: Marka, Matu i Antu. Nakon Lucijine prerane smrti (1886.) oženio se oko g. 1890. s Anđom r. Jurić, iz Bronzanog Majdana, i u braku su imali 6-ero djece, 4 kćeri i 2 sina. Anto se sjeća kako je čuo od bake Anđe (umrla u 101. godini 1955.) da su ljudi, prolazeći ujutro iznad njihove kuće, dovikivali: Danilooo, je li

svanulo! Kad bi bio slabo, a bolovao je od astme, Ivo bi odgovorio: „Dana mi moga, meni se smrknulo!“ Izgleda da je Ivo Majdandžić imao naviku zaklinjati se riječima: „Dana mi moga!“, i moglo bi biti da je upravo po tome i dobio nadimak Danilo (Danlo). Njegovu ženu Anđu su po tom nadimku zvali Danlovca, a uzvišica iznad njihove kuće je prozvana Danlovo brdo. Stranjanski Pranjići potječu od Jurića, doseljenih iz Ojdanić Apostolski vikar biskup fra Pavao Dragičević g. 1743. u Stranjanima navodi jednu kuću Jurića, a jedna je navedena i 1768. u izvještaju apostolsog vikara fra Marijana Bogdanovića. U drugoj polovici 18. stoljeća i početkom 19. u maticama krštenih župe Ivanjska nailazimo na prezime Jurić u Ojdanićima i u Stranjanima. 77 A jedna obitelj: Petra Jurića i Kate r. Josipović, iz Motika, koji su se vjenčali oko g. 1825., navodi se do 1833. u Ojdanićima, a potom od 1835. u Stranjanima.

Ivka Pranjić, Mate i Jele r. Šalić, i Ivka Pranjić, Marka i Mare r. Šalić, stričevićke

Seobe u to vrijeme nisu bile ništa neobično, a u ovom slučaju zanimljivo je to što se kod njih, i dok su bili u Ojdanićima, i nakon preseljenja u 77

U matici vjenčanih navodi se vjenčanja Marijana Jurića, sina Nikole i Mande r. Ojdanić, s Franciskom r. Andrijević, i drugo, Marijana s Ivkom r. Mršić; zatim Jure Jurića, sina Ante i Kate r. Matošević, s Anastazijom r. Knežević; te Petra Jurića, sina Ive i Ruže r. Uvalić, s Klarom r. Matošević, i drugo s Marijom r. Barišić. Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1782.-1805., g. 1785., br. 31, g. 1789., br. 215, g.1789., br. 216, g. 1796., br. 485. i g. 1803., br. 135.

Stranjane, uz prezime Jurić pojavljuje i prezime Pranjić. Tako se kod krštenja njihove djece: Cecilije (1826.), Jure (1827.), Lucije (1841.), Ive (1843.) i Jose (1850.) navodi prezime Jurić, 78 a kod krštenja djece: Petra (1829.), Franje (1831.), Lucije (1833.), Anđe (1835.) i Lucije (1845.) navedeno je prezime Pranjić. 79

Jele Pranjić, Ivina, Angela Pranjić, Mijatova, Finka Pranjić, r. Kočić (stoje), i Jele Pranjić, Matijeva, Mare Pranjić, Perina (čuče)

Marija Pranjić, Matijeva, sa sinovima Nikom i Antom, kćerima Jelom, Zorkom i Janjom, i snahom Ružom r. Blažević

78

Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805.-1828., g. 1826., br. 95; g. 1827., br. 336; Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1828.-1859, g. 1841., br. 33; g. 1843., br. 625; g. 1850., br. 2810. 79 Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1828.-1859., g. 1829., br. 52; g. 1831., br. 259; g. 1833., br. 711; g. 1835., br. 1274.; g. 1845., br. 1081.

Jurica i Marko Pranjić, Ivini, i Mato Pranjić, Perin

Kasnije se sinovi Petra i Kate Jurić/Pranjić: Juro, Franjo i Ivo, i svi njihovi potomci u muškoj pravoj lozi, prezivaju Pranjić. Po njima se Pranjićima naziva i središnji dio Stranjana.

HARANJE KUGE PO STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA KRAJEM 18. I POČETKOM 19. STOLJEĆA

Iz matica umrlih župe Ivanjska vidimo da je kuga vladala u župi 1783.– 1784., ali nema podataka o tome da je tih godina od te opake bolesti netko umro u Matoševcima ili u Stranjanima. Međutim, kad je kuga zavladala ponovno 1795.–1796., a zatim i 1813.–1818., mnogo je osoba umrlo i u tim selima, osobito u ovom trećem periodu. Da bi se dobio uvid o razmjerima pustoši koju je kuga iza sebe ostavila u Stranjanima i Matoševcima, prenosim iz matice umrlih popis osoba pomrlih od kuge. Stranjani – godine 1795.: 1. Toma Jarčević, 55 godina 2. Mato Jarčević, 33 godine 3. Martin Jarčević, 28 godina 4. Luka Jarčević, 10 godina 5. Stjepan Jarčević, 1 mjesec 6. Mato Blažević, 36 godina 7. Ivo Blažević, 2 godine 8. Jakov Blažević, 30 godina Godine 1796.: 1. Uršula Knežević, 50 godina Stranjani/Komarice – godine 1815.: 1. Blaž Komarica, sin Josin, 70 godina 2. Anđa Komarica, žena Blaževa, 66 godina 3. Nikola Komarica, sin Blažev, 26 godina 4. Lucija Komarica, kći Nikolina, 3 godine 5. Marijan Komarica, sin Nikolin, 13 godina 6. Marko Komarica, sin Nikolin, 4 godine 7. Ana Komarica, kći Nikolina, 9 godina 8. Mile Komarica, sin Milin, 25 godina 9. Anto Komarica, sin Blažev, 40 godina 10. Mato Komarica, brat Antin, sin Blažev, 35 godina 11. Ivo Komarica, sin Matin, 15 godina 12. Toma Komarica, sin Matin, 13 godina 13. Luka Komarica, sin Matin, 12 godina 14. Kata Komarica, žena Franjina, 24 godine 15. Franjo Komarica, sin Vidov, 35 godina 16. Ivo Komarica, sin Vidov, 13 godina 17. Mande Komarica, kći Vidova, 15 godina

18. Anđa Žižić, kći Filipova, 14 godina 19. Marija Komarica, kći Josina, 3 godine 20. Ruža Komarica, kći Vidova, 1 godina 21. Lucija Komarica, žena Matina, 40 godina 22. Jerko Komarica, sin Matin, 13 godina 23. Petar Komarica, sin Matin, 6 mjeseci 24. Jela Komarica, kći Matina, 13 godina 25. Ivka Komarica, kći Matina, 4 godine 26. Joso Komarica, sin Blažev, 35 godina 27. Ana Komarica, žena Josina, 30 godina 28. Mande Jurić, kći Petrova, 10 godina 29. Nikola Jurić, sin Petrov, 2 godine 30. Ruža Dučmelić, žena Stjepanova, 60 godina 31. Stjepan Dučmelić, 60 godina 32. Petar Dučmelić, 40 godina 33. Anto Dučmelić, sin Stjepanov, 4 godine 34. Mande Dučmelić, kći Stjepanova, 20 godina 35. Franjo Dučmelić, sin Stjepanov, 9 godina Za više umrlih od kuge 1815. godine, u matici umrlih je navedeno da su iz Matoševaca, 80 ali je to pogrešno, 81 i trebalo je stajati da su iz Stranjana, vjerojatno iz zaseoka Kula, ili ispod Ivankova, na granici s Matoševcima. A to su: 36. Martin Knežević, 56 godina 37. Joso Knežević, sin Martinov, 30 godina 38. Andrije Knežević, sin Martinov, 32 godine 39. Marta Knežević, žena Martinova, 50 godina 40. Ruža Knežević, kći Andrijeva, 4 godine 41. Kata Knežević, kći Martinova, 7 godina 42. Ruža Knežević, kći Martinova, 12 godina 43. Petar Knežević, sin Andrijev, 6 godina 44. Juro Knežević, sin Andrijev, 1 godina 45. Marko Bukvić, 40 godina 46. Marko Bukvić, sin Milin, 23 godine 47. Ilija Bukvić, sin Jurin, 30 godina 48. Nikola Bukvić, sin Martinov, 8 godina 49. Ilija Knežević, 50 godina 50. Anto Knežević, 40 godina 80

Taj podatak prihvaća i fra Jurica Šalić. Vidi: J. Šalić, Sjeverozapadno od Banje Luke, Banja Luka, 1999., str. 146. 81 U maticama krštenih župe Ivanjska za njih stoji da su iz Stranjana.

51. Marija Knežević, žena Antina, 36 godina 52. Marijan Knežević, sin Antin, 2 godine 53. Marija Knežević, kći Antina, 1 godina 54. Marija Knežević, kći Ilijina, 6 mjeseci. U popisu umrlih od kuge u Stranjanima godine 1815. navedeni su Dučmelići, njih 6-ero. Toga prezimena u Stranjanima ne susrećemo ni prije ni poslije navedene godine. A bilo ih je u Motikama, kao Dučmenlić (Duchmenlich), g. 1768., 82 a kao Dučmelić (Duchmelich) g. 1817. Tada je, naime, sklopio ženidbu Marko Dučmelić, sin Petra Dučmelića i Lucije r. Martinović, s Barbarom r. Ojdanić, i ubilježen je pod selo Motike. 83 Moguće je da su Dučmelići pogrešno upisani u Stranjane, ili se Petar Dučmelić doselio u Stranjane, i tu umro od kuge s još nekoliko članova svoje porodice. Matoševci – godine 1795.: 1. Janja Debeljak, žena Paškina, 30 godina 2. Marija Debeljak, kći Paškina, 12 godina 3. Andrije Debeljak, sin Matin, 36 godina 4. Marija Debeljak, žena Andrijeva, 30 godina 5. Ruža Debeljak, kći Andrijeva, 13 godina 6. Petar Debeljak, sin Andrijev, 5 godina 7. Lucija Debeljak, kći Andrijeva, 1 godina 8. Mande Debeljak, žena Milina, 30 godina 9. Joso Blažević, 40 godina 10. Ruža Blažević, žena Josina, 36 godina 11. Anto Blažević, sin Antin, 7 godina 12. Vid Uvalić, 70 godina 13. Vida Uvalić, žena Jerke Uvalića, Vidovog sina, 30 godina. Godine 1816.: 1. Juro Batković, sin Jurin, 3 dana 2. Joso Blažević, sin Matin, 3 dana 3. Ane Blažević, kći Milina, 5 dana 4. Ane Batković, žena Martinova, 70 godina 5. Marko Batković, sin Ivin, 4 godine 6. Marija Batković, kći Petrova, 4 godine. Godine 1817.: 82 83

Vidi: D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae …, str. 161 Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1841., g. 1817., br. 500.

1. Juro Batković, sin Lovrin, 34 godina. Kako se iz gornjih popisa vidi – a oni su sigurno nepotpuni, jer se može pretpostaviti da nisu javljeni župniku u Ivanjsku svi koji su umrli od kuge, osobito mala djeca – godine 1775. je u Stranjanima od kuge umrlo 8 osoba, najviše Jarčevića, a u 1776. još 1 osoba. Godine 1815.–1818. su u Stranjanima umrle čak 54 osobe, najviše Komarica i Kneževića, a u Matoševcima 13 osoba. U Matoševcima je 1816. umrlo 6 osoba, a 1817. još 1 osoba. Zanimljivo je da na popisu umrlih u Matoševcima nema nikoga od Majdandžića, iako je u tom selu bilo najviše obitelji toga prezimena. Zbog opasnosti od širenja zaraze, a i daljine groblja Crkvene, mrtvaci nisu nošeni i sahranjivani u to groblje, nego su, što je bilo moguće prije, sahranjivani negdje blizu pokojnikove kuće. Za više osoba koje je pokosila kuga u dijelu Stranjana ili u zaseoku koji se zvao Komarice piše u matici umrlih da su ukopane „u istom selu“. To bi moglo značiti ili da su mrtvi ukopavani na različitim mjestima, nedaleko od kuća u kojima su umrli, ili da je u spomenutom zaseoku bilo neko zajedničko ‘kužje groblje’. Za nekoliko drugih u Stranjanima piše da su sahranjeni u šumi, a za neke da su sahranjeni u obali. Jedno mjesto u Stranjanima gdje su pokopavani umrli od kuge bila je šumica koja još i danas nosi naziv ‘greblje’, a nalazi se pri vrhu Stranjana, iznad puta koji vodi u Matoševce, na zemlji koja je pripadala Mirku (Mili) Blaževiću i Ani r. Majdandžić, a sada njihovu sinu Marku. Mjesto se nalazi nedaleko od kuće u kojoj sam se ja rodio, i sjećam se da sam kao dijete vidio više kamenova koji su virili iz zemlje, a za koje su stariji govorili da obilježavaju ukopna mjesta pomrlih od kuge. Nekoliko tih kamenova viri iz zemlje još i danas. Drugo mjesto gdje su se u Stranjanima ukopavali umrli od kuge bio je ‘Matijev grabik’, nedaleko od današnje crkvice sv. Franje. S obzirom na velik broj umrlih od kuge iz roda Komarica, a drži se da su oni živjeli u današnjim Ljevarima i ispod Ivankova, može se pretpostaviti da je ‘kužje groblje’ postojalo i na tom području. A je li postojalo i u Matoševcima, nitko od živućih ljudi to ne može potvrditi, niti se sjeća da je tko od starijih nešto o tome pričao.

OTMICA DJEVOJKE U STRANJANIMA I VJENČANJE PRED KADIJOM Nisu u doba otomanske vlasti u Bosni bili rijetki slučajevi da su muslimani otimali katoličke djevojke, ali su to činili i katolici, te vjenčanja obavljali po islamskim propisima. Koliko se zna, takav jedan slučaj se dogodio i među Stranjančanima, i to g. 1826., kad je Filip Komarica, sin Vida Komarice i Anđe r. Valentić, rođen 1808., izvršio otmicu djevojke Anđe Čavlović, kćeri Luke Čavlovića i Ivke Komnjenović, iz Stratinske, te potom s njom sklopio brak pred nevjerničkim sucem (kadijom). Poslije tri godine, kajući se za svoj postupak i prijestup, Filip i Anđa su se obratili apostolskom vikaru fra Augustinu Miletiću molbom da se njihov slučaj uredi pred Crkvom. Pošto je bilo teško da se oni potpuno rastave, a što se ne bi moglo postići kod nevjerničkog suca bez pogibelji kako za njih tako i za samog apostolskog vikara, biskup Miletić je, iza kako su se Filip i Anđa privremeno razdvojili, udovoljio njihovoj molbi. Ovlašću koju je imao od Kongregacije za širenje vjere, udijelio im je 24. lipnja 1829. oprost od crkvene ženidbene zapreke otmice i od ženidbenih navještaja, i utvrdivši da Anđa slobodno pristaje na brak s Filipom, dopustio da mogu sklopiti crkveni brak i u njemu ustrajati, te također odlučio i zakonitom proglasio svu djecu, ako je koje dotad rođeno, i koja će se roditi. 84 Taj je Filip, izgleda, poslije odselio u Čivčije i g. 1841. sklopio drugi brak s Lucijom r. Koparc, iz Gomionice. 85

84

Vidi: Matica vjenčanih župe Sasina, za g. 1798.-1840., g. 1829., br. 12. Matica se čuva u arhivu franjevačkog samsotana Petrićevac, Banja Luka. 85 Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1841.-1883., g. 1841, br. 1.

UBILJEŽBE U ŽUPNIM MATICAMA UMRLIH O NEKIM STRANJANČANIMA I MATOŠEVLJANIMA U maticama umrlih župe Ivanjska imamo vrlo pohvalnih svjedočanstava, napisanih o više pokojnika iz Matoševaca i Stranjana, i vrijedno je da ih ovdje prenesemo. Evo nekih od tih svjedočanstava, prevedenih s latinskoga na hrvatski jezik, najprije o nekim katolicima iz Matoševaca. - Za Nikolu Majdandžića (rođ. oko 1745.), oženjenog s Veronikom r. Lipovac prije 1775., koji su u vremenu od 1775. do 1791. dobili 8-ero djece, 4 sina i 4 kćeri, u matici umrlih piše: „Matoševci, dana 12. ožujka 1793. umro je u Gospodinu Nikola Majdandžić opremljen svim sakramentima apostolske Crkve, a živio je pobožno u svemu, i sahranjen je u groblju Carkvine u dobi svojoj od oko 49 godina.“ 86 Nikola o kojem je riječ pra-prašukundjed je Marka Majdandžića, Ivćevog. - O Ruži Majdandžić, r. Kozić (rođ. oko 1745.), iz Gomionice, udanoj oko 1775. za Petra Majdandžića, piše: „Matoševci, dana 2. studenoga 1810. preselila se Gospodinu Ruža, žena Petra Majdandžića, prethodno po meni, fra Stjepanu Krističeviću, ojačana sakramentima tj. ispovijedi i s. pomazanja, i kad se u preporuci duše došlo do onih riječi našega Spasitelja: "U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj", predala je dušu svome Stvoritelju, u svojoj dobi od 66 godina, i sahranjena je u zajedničkom groblju Carkvine“. 87 - A za Ivu Batkovića (rođ. oko 1790.), sina Marka Batkovića i Anđe r. Matić, zapisano je: „Stranjani (a treba stajati: Matoševci), dana 29. travnja iste godine (tj. 1833. – m. o.), pobožno je u Gospodinu preminuo od probadajuće i vatrene groznice Ivo Batković, sin Marka Batkovića, u svojoj dobi od oko 45 godina; kršćanin veoma dobre, pobožne i blage naravi, opremljen sakramentom ispovijedi i posljednjeg pomazanja, poslije strpljivo podnošene bolesti kroz jednu sedmicu, mjesto mira i svoje sahrane

86 87

Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1779.-1809., g. 1793., br. 882. Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809,-1857., g. 1810., br. 150.

primio je na Carkvinama.“ 88 Da li je Ivo bio oženjen, nisam mogao ustanoviti. - Anđa Batković, r. Matić (rođ. oko 1790.), majka naprijed spomenutog Ive Batkovića, a supruga Marka Batkovića, umrla je od groznice 2. travnja 1834. O njoj je zapisano: „Uzeta je iz ovoga života proviđena svim sakramentima umirućih osim popudbine Anđa Matić, dobra kršćanka (bona Xtiana) u fizičkoj svojoj dobi od 45 godina i sahranjena na Carkvinama.“ 89 - Marija Batković, r. Blažević (rođ. oko 1750.), supruga Lovre Batkovića. Imali su 5 sinova i 2 kćeri, rođene između 1783. i 1799. O Mariji je u matici umrlih zapisano: „Matoševci, dana 15. srpnja 1833. Umrla je u Gospodinu Marija Blažević, žena već prije umrlog Lovre Batkovića; još prije uskrsnih blagdana, u vrijeme korizme, bila je proviđena svim sakramentima umirućih, naime ispovijedi, pričesti primljene na način popudbine i posljednjeg pomazanja, i obdarena Papinskim blagoslovom; ponovno je dvaput ispovjeđena poslije blagdana Uskrsa, jednom pak primila pričest iz vlastite pobožnosti; bolest pučki zvanu nastup kroz dugo vrijeme strpljivo podnoseći, napustila je svijet u svojoj fizičkoj dobi od oko 85 godina, i našla je mjesto pokoja i sahrane na Carkvinama, zajedničkom groblju svih vjernika.“ 90 - O Ruži Batković, r. Pranjić (rođ. oko 1825.), iz Ojdanića, udanoj za Blaža Batkovića, sina Andrije Batkovića i Ruže r. Grgić, također iz Ojdanića, kratko je zapisano: „Stranjani (a ispravno bi bilo: Matoševci), dana 15. veljače 1858. umrla je Ruža, žena Blaža Batkovića, u 34. godini svoje dobi. Nije bila proviđena sakramentima zato što je dušu izdahnula u porodu u razmaku od 2 sata; bila je, međutim, pobožna katolkinja, a njezine kosti počivaju na Carkvinama.“ 91 - Za Vida Blaževića, sina Jerke i Anastazije r. Pajdić/Ojdanić, rođ. oko 1822., koji se 1847. oženio s Katom r. Tucić, a nakon njezine smrti drugi brak je sklopio 1851. s Janjom r. Tasić, i s njom imao troje djece, u matici umrlih stoji: „Matoševci, dana 3. ožujka 1872. zbog nenadane smrti od velikih boginja (variole) pobožno je u Gospodinu preminuo Vid BlaževićBatković, inače muž koji je obdržavao Božje i crkvene zapovijedi i bio osobit poštovatelj svojih pastira (misli se na svećenike – m. o.), uskrsnuće

88

Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1833., br. 424. Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1834., br. 602. 90 Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1833., br. 448. 91 Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1857.-1883., g. 1858., br. 57. 89

čeka na Carkvinama. U dobi od 50 godina.“92 Vid je pradjed Borislava (Bore) Blaževića, Vidovog. I među Stranjančanima je bilo onih koji su se isticali svojim kršćanskim životom. - O nekoj Petronili u matici umrlih čitamo: „Stranjani, 17. veljače 1833., poslije duge, strpljivo podnošene bolesti otvorenih rana na nogama i drugih različitih unutarnjih i probadajućih bolova, najpobožnije je u Gospodinu preminula Petronila, čije se prezime ne zna, budući da je porijeklom bila iz Dalmacije; opremljena svim sakramentima umirućih i primivši također Papinski blagoslov koji se običaje davati u smrtnom času; sahranjena je na Carkvinama.“ 93 - O Vidi Ljevar, r. Jurić, suprugi Damjana Ljevara, piše: „Stranjani, dana 15. ožujka 1834. Dobar život, jednako takva smrt, nakon što je obavila korizmenu ispovijed i pričest, ostavivši kod potomaka uspomenu svoga neporočnog ponašanja, završila je Vida Jurić, žena Damjana Ljevara, koji je preminuo već ranije; dok se borila s bolešću oko jedne sedmice, nije tražila da joj se ponovno pozove svećenik, i tako je napustila svijet dana i godine kao gore (tj. 1834., - m. o.), te počiva na Carkvinama." 94 Damjan Ljevar i Vida su u braku imali 3 sina. Oni su pra-prašukundjed i praprašukunbaka Miri i Ruži, kćerima Ilije i Ane Ljevar, unukama Ante Ljevara i Marije r. Blažević. - Za Ivu Ljevara (rođ. oko 1787.), sina Nikole i Ane r. Tukara, oženjenog s Vidom r. Marušić/Jurić, u matici umrlih stoji napisano: „Matoševci (a točno bi bilo: Stranjani), dana 8. studenoga 1847. umro je u Gospodinu pravi kršćanin, Ivo Ljevar, koji je bio prakaratur kroz mnogo godina, u dobi svojoj od 60 godina, proviđen sakramentima ispovijedi, posljednjeg pomazanja i apostolskim blagoslovom. Sahranjen na Carkvinama.“ 95 Ivo je šukundjed Ilije Ljevara, Vidovog. Bilo je i zloglasnih ljudi. Jedan takav je bio Joso Čerljaš (Çerghiash), za kojega piše da je iz Stranjana, te da je zbog raznih zlodjela, počinjenih na različitim mjestima, osuđen na javnom sudu na smrt u dobi od 27 godina, da je presuda izvršena 26. travnja 1836., te da je sahranjen u Banjoj Luci. 96 Nije se moglo utvrditi tko je on bio, budući da se u župnim maticama župe Ivanjska navedeno prezime u Stranjanima nigdje ne spominje. Moguće je 92

Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1872., br. 405. Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1833., br. 391. 94 Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1834., br. 502. 95 Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1847., br. 765. 96 Vidi: Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1836., br. 739. 93

da se radilo o prezimenu Šerljaš, i da je Joso bio sin Ive Šerljaša (Sherghiash) i Ane r. Grgić, iz Škrljevite, vjerojatno doseljenih u Matoševce, gdje im se 1824. rodila kći Marija, 97 ali se to prezime kasnije više ne spominje ni u Stranjanima ni u Matoševcima.

97

Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805.-1828., g. 1824., br. 258.

USTANICI 1878. GODINE UBILI U MATOŠEVCIMA OCA I TRI SINA Tijekom bosansko-hercegovačkog ustanka protiv osmanlijske vlasti (1875.-1878.), ustanici u Bosanskoj Krajini, pretežito Srbi, često su napadali i ubijali i katolike, kako radi pljačke njihove imovine tako i zbog toga što su se oni manje uključivali u taj ustanak. Jedan takav slučaj se dogodio početkom travnja 1878. u Dragočaju, kad su ubijena petorica katolika. O tome postoji izvještaj kojeg je iz Banje Luke poslao valiji (sultanov namjesnik) u Sarajevu brigadni general Hasan i mutesarif (upravitelj administrativne oblasti) Salih. Taj kratki izvještaj od 4/16. travnja 1878. glasi: „Izvještava se da su u nedjelju, 2. ovog mjeseca, katolici iz sela Dragočaja, Ivan sin Bele, Vid sin Petra i njegovi sinovi: Marko, Mile i Ivan, kad su pošli da čiste svoje njive, naišli na ustanike i svi su pobijeni od strane ustanika. Čim je to izvijestila žandarmerija, odmah su upućena tamo dva odreda carske vojske da traže i slijede navedene ustanike.“ 98 Na taj izvještaj valija iz Sarajeva je uputio komandantu i mutesarifu banjalučkog sandžaka naredbu: „Neka se hitno poduzmu efikasne mjere i neka se po svaku cijenu nastoji da se pohvataju ustanici za koje ste u zajedničkom brzojavu od 4/16. aprila 1878. javili da su ubili petoricu katolika. Posebno se traži da se uloži trud i napor da se poslije toga više ne dešavaju takve nemile stvari.“ 99 Iz navedenog izvještaja iz Banje Luke poznata su imena ubijenih, i da se to dogodilo u selu Dragočaj, ali bez ijednog prezimena ubijenih. Nije, međutim, sigurno da su katolici pobijeni kad su išli čistiti svoje njive, jer je teško povjerovati da bi katolici to radili nedjeljom. Fra Jurica Šalić je ispravno zaključio da bi se moglo raditi o katolicima ubijenim u Matoševcima, 100 ali to ničim nije obrazlažio, niti rasvijetlio o kojim bi se katolicima moglo raditi. Pokušao sam nešto više o tome doznati iz matice umrlih župe Ivanjska, ali u njoj o navedenoj pogibiji katolika nije 98

Hasan Škapur - Ahmed S. Aličić (prir.), Turski dokumenti o ustanku u Potkozarju 1875-78., Sarajevo, 1988., br. 250, str. 142. 99 Isto, br. 253, str. 143. 100 Vidi: J. Šalić, Diljem zavičaja, Banja Luka, 2000., str. 131.

zabilježeno ništa. Uspjelo mi je, međutim, na temelju matice krštenih ustanoviti tko su bila četvorica ubijenih katolika. Tražio sam Vida, čiji se otac zvao Petar, koji je imao sinove Marka, Milu i Ivana, jer se ta imena navode u izvještaju koji je naprijed spomenut. I našao sam ga u Matoševcima. Radilo se o Vidu Majdandžiću, oženjenom s Anom r. Blažević. Vid je rođen 12. srpnja 1826., ali mu otac nije bio Petar, kako stoji u gore spomenutom izvještaju upućenom valiji u Sarajevo, nego Mile Majdanžić, a majka je bila Barbara r. Batković. 101 Vidova žena Ana je rođena 24. studenoga 1825. od roditelja Mile Blaževića i Vide r. Markanović, iz Sasine. 102 Oni su se vjenčali 6. studenoga 1849. 103 Imali su sinove: Marka, rođenog 21. kolovoza 1851., Milu, rođenog 10. ožujka 1855., i Ivana, rođenog 21. ožujka 1858. 104 Uz navedena tri sina, imali su još jednoga, imenom Juro, rođenog 26. veljače 1860. godine. 105 Petog ubijenog katolika, Ivana, sina Bele, nisam uspio identificirati, ali ne bi trebalo sumnjati da je i on bio iz Matoševaca, vjerojatno rođak ostalih ubijenih. Nije, međutim, sigurno da je ime njegovog oca bilo Bela, kako navodi spomenuti izvještaj. U matici krštenih nema takvog imena u Matoševcima, pa ili je ono krivo navedeno, ili se radilo o nadimku. Osim navedenoga zločina, događala su se u Matoševcima i druga. Tako u matici umrlih piše da je „7. veljače 1790. preminuo u Gospodinu Juro sin Abrahama Debeljakovića, ubijen naime od razbojnika i sahranjen u groblju Crkvene“. 106 Također je zapisano da je „Dana 28. listopada 1803. od razbojnika ubijen Jerko Majdandžić u dobi od oko 30 godina 107; oni su mu uzeli 40 svinja koje je čuvao u planini. Sahranjen je na zajedničkom groblju Crkvene“. 108

101

Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805.-1828., g. 1826., br. 189. Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805.-1828., g. 1825., br. 37. 103 Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1841.-1883., g. 1849., br. 338. 104 Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1828.-1859., g. 1851., br. 2322; g. 1855., br. 258; g. 1858., br. 148. 105 Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1859.-1883., g. 1860., br. 516. 106 Vidi: Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1779..-1809., g. 1790., br. 622. Juro, sin Abrama i Cvite r. Majdandžić, rođen je 1767., oženio se 1783. s Anom r. Komaričić. Kako se vidi iz matice krštenih župe Ivanjska, imali su sinove Milu, rođenog 1787., i Juru, rođenog 1790., poslije očeve smrti, pa je dobio njegovo ime. 107 Kako se moglo utvrditi iz župnih matica župe Ivanjska, Jerko je sin Nikole Majdandžića i Veronike r. Lipovac. Rođen je 1775. i bio oženjen s Martom r. Knežević. Imao je četvero djece, a zadnje je rođeno poslije njegove smrti. 108 Vidi: Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1779.-1809., g. 1803., br. 335. 102

ZEMLJIŠNI POSJEDI I BAVLJENJE ZEMLJORADNJOM, VOĆARSTVOM I UZGAJANJEM STOKE Vlastiti zemljišni posjedi i zauzimanje državne zemlje Svaka porodična zajednica ili obitelj u Stranjanima i Matoševcima imala je u svome vlasništvu barem nešto zemlje. Pretežito je to bila neplodna zemlja i teška za obrađivanje. Na jednom dijelu, pokraj kuća, bili su voćnjaci, uglavnom šljivici, a drugo su bile njive oranice, za sjetvu žitarica, najviše kukuruza, a zatim pšenice i zobi, te pašnjaci za stoku, i livade za kosidbu trave. Uz imanja u svom vlasništvu, većina stranjanskih i matoševačkih porodičnih zadruga došla je do novih zemljišnih posjeda zaposjedanjem parcela u Zovci, Poljašnici, Višcu, Paetnjaku, Sančevici i Čapljenici, koje su nakon ukidanja otomanske ili osmanlijske vlasti i nestanka begluka prešle u državno vlasništvo (erar). Ljudi su zauzimali zemlju i šume koje su ranije pripadale agi ili begu. Zapuštenu zemlju i šume su krčili i pretvarali u obradive površine i pašnjake. Te tzv. branjevine (svatko je branio što je zauzeo) i krčevine (iskrčena zemlja) nalazile su se podalje od kuća njihovih novih gospodara, pa su manje obrađivane za sjetvu žitarica, a više su korištene za ispašu stoke ili za košenje trave. Čobani bi obično ujutro izgonili stoku u krčevine na ispašu, a uvečer je vraćali kući, ali su neki u svojim krčevinama podizali i kuće za privremeni boravak (Adžići) i staje u kojima se držala stoka. Tako su postojale, navodim samo neke: Pranjića krčevine, Adžića krčevine, Kovačeva (Ive Tubića) krčevina, Malća krčevina, Pajčina krčevina, te Pranjića staje, Kovačeve staje, Adžića staje, Ivćeve staje (na Ivćevoj Jastrebici). Godine 1967. obavljeno je avionsko geodetsko snimanje terena i nakon toga se utvrđivalo što je čije vlasništvo. Jedni, koji su imali branjevine i krčevine, odlučili su prihvatiti zauzetu zemlju i šumu u svoje vlasništvo, nakon čega je ona katastarski knjižena na njih, i državi su trebali plaćali porez, a dugi su se odrekli zaposjednute zemlje i šume u korist države, jer nisu bili voljni plaćati porez na njih.

Katastarska karta Stranjana

Proizvodnja žitarica Ljudi su se u Stranjanima i Matoševcima u starini bavili uglavnom zemljoradnjom i svako je domaćinstvo proizvodilo za svoje potrebe razne žitarice: najviše kukuruz, a zatim pšenicu, zob, ječam, raž, pa i proso (proju). Ali kako je zemlja bila uglavnom neplodna, stajskog đubriva nedovoljno, a i obrađivanje zemlje vršeno primitivno, ni urod nije mogao biti zadovoljavajući, naročito sušnih godina. Zemlja se sve do prvih desetljeća 20. stoljeća orala drvenim ralom kojeg su vukli volovi, a poravnavala se i isitnjavala drvenim brnačama i motikama. Došli su potom željezni plugovi, koje su također vukli volovi, a rijetko kada konji, te željezne brnače. Nasijecanje uzoranih njiva, sijanje žita, okopavanje, ogrtanje kukuruza i branje kukuruza, žetva pšenice i drugog strmnog žita, bilo je ručno i pomoću motika i srpova, te se najčešće obavljalo móbama ili uzajamnim pomaganjem jednih drugima. U móbama su sudjelovale djevojke i mlađe žene, pa iako je rad bio dosta naporan, odvijao se uz šale i pjesmu. Tek su se u drugoj polovici 20. stoljeća počeli koristiti traktori s odgovarajućim plugovima i drugom mehanizacijom za obradu zemlje, sjetvu, ubiranje ratarskih proizvoda i vršidbu. Kukuruz (bosanac), koji je bolje uspijevao, najviše je služio za ljudsku ishranu: kukuruzni kruh (kuruzu), puru i presnac (razljevača od kukuruznog brašna i misirača), a djelomično i za hranu svinjama i kokošima. Ponekad su se za ljudsku hranu koristili također ječam, raž, pa i zob, ali su te žitarice uglavnom služile za ishranu peradi i za konje, ako ih je netko imao. Po njivama zasijanim kukuruzom sijao se i grah, a također i misirače za hranu svinjama, a pekle su se i za jelo ljudi. Kako je pšenice bilo malo, i kruh od nje (pogača), kao i pita i kolači, pekli su se u rijetkim prigodama, uglavnom za Božić, Uskrs, za svadbe i za svraćanja prigodom blagoslova polja i mise na Gradini ili na Batkovića groblju. Kad su se 60-ih godina 20. stoljeća, uz suvremenu poljoprivrednu mehanizaciju počela koristiti umjetna đubriva te herbicidi, urod je bivao znatno bolji, te je kukuruz kao ljudska hrana sve više zamjenjivan pšeničnim proizvodima. Žito se mljelo u mlinovima-vodenicama, kojih je u Stranjanima i Matoševcima bio veći broj, a nalazile su se na potocima Bukovcu, Zovci, Živaji i Malovci.

Mlinovi-vodenice u kojima se mljelo žito U Matoševcima i Stranjanima bio je priličan broj mlinova-vodenica, u vlasništvu pojedinih porodica. Neke vodenice su u dužem periodu svoga postojanja mijenjale vlasnike, a druge su imale po više suvlasnika. Navodim gdje su se nalazile vodenice i komu su pripadale. U gornjem toku Bukovca – od izvora pa niz potok Bukovac, bile su vodenice: 1. Anđe Majdandžič (Đikina), u Krčanama, blizu Poljašnice 2. Vida Batkovića 3. Mate Majdandžića 4. Jure Majdandžića, Matulinog 5. Marka Blaževića, blizu ćuprije za Ljevare 6. Ive Tubića, kod izvora Studenca 7. Pere Pranjića. U donjem toku Bukovca nalazile su se vodenice: 1. Mande Pranjić, Mijatove 2. Mijata i Ilije Pranjića, u Tukovima, ispod Podgajnice 3. Matija Pranjića 4. Markice Ljevara 5. Marka Blaževića (Adžića) 6. Tome Ljevara, Matijevog, i Jure Ljevara, Petrovog 7. Jose Ćosića, Jospovog. Na Zovci, između Rovina i Miljevice, od izvora pa nizvodno do utoka u Bukovac, nalazile su se sljedeće vodenice: 1. Marka Pranjića, kasnije njegovih sinova Paje, Ante, Mate i Ive 2. Braće Ive, Andrija, Jure i Ante Tubić, na vrhu Palačaka, ispod Matijeve krčevne 3. Luke Blaževića (Adžića) 4. Stipe Blaževića (Adžića) 5. Ive Pranjića, u Duganji, postoji i sada, ali je zapuštena. Na Živaji postojale su vodenice: 1. Stije Debeljaka (Ružića), Stjepana i Jose 2. Stolin mlin: Tome Majdandžića, Ivke i Kaje 3. Mate, Mile i Tome (Tuleša) Batkovića 4. Marka Batkovića, Luckinog 5. Ive Majdandžića, Ankinog 6. Rajin mlin, Mate Batkovića, a kasnije njegovih sinova Pere i Marka 7. Nikole, Petra, Ante i Bojka Batkovića 8. Jure i Jakova Debeljaka

9. Nikole i Mate Blaževića 10. Jelajski mlin: Vida, Tome (Toje), Pere, Jose, Stipe i Nike Debeljaka 11. Baćin mlin: Marka, Lovre, Marijana i Petra Debeljaka 12. Petra Majdandžića, kasnije sina Ive 13. Petra, Vida, Jose i Ive (Iće) Blaževića 14. Majdandžića mlin: Mate Majdandžića, Antukinog, i Anđe Majdandžić (Đike). Vodenice na Malovci, pritoki Živaje imali su: 1. Lovro (Lovrica) i Ivo Majdandžić 2. Marko Debeljak, Vidakin, i Mirko Debeljak, Ružin Sve navedene vodenice odavno su bile zapuštane i propadale jedna za drugom. U Stranjanima je Joso Ćosić, Josipov, podigao vodenicu nešto prije 1960. godine ispod puta kod svoje kuće, i ta se vodenica koristila sve dok Joso nije 1995. morao napustiti kuću i sve svoje imanje. Novijeg je datuma i vodenica Ive Pranjića, ali je danas i ona zapuštena.

Vodenica Jose Ćosića Neke od navedenih vodenica, kako se vidi iz gornjeg popisa, koristilo je više obitelji. Oni su se nazivali redovnici, jer su u mlinu ili vodenici mljeli žito po ustaljenom redu. Uzgajanje povrća i voća Svako domaćinstvo je imalo bašču u kojoj se sadilo ili sijalo i uzgajalo povrće za vlastite potrebe, najčešće: crveni i bijeli luk, paradajz, paprika, krastavci, kupus, grah i krumpir. Povrtlarski prinosi su zavisili najviše od kiše, budući da nije bilo dovoljno bunarske i izvorske vode ni mogućnosti za zalijevanje.

Isto je tako svaka kuća imala voćnjak s različitim domaćim voćem: više vrsta jabuka, krušaka, trešanja i najviše šljiva. Nakon što bi plodovi dozreli, a bilo ih je proljetnih, ljetnih i jesenskih, dio bi se odmah pojeo, nešto prodalo, a što je moglo duže stajati ostavljalo se za zimu. Jabuke i kruške su se također rezale u kriške i sušile za kompot; od šljiva savki pekao se pekmez, ili su se pučile i sušile (ošap) te jele suhe ili kao kompot. Od jabuka i šljiva se ipak najviše pekla rakija. U starija vremena to je bilo i jedino alkoholno piće, koje se moglo naći u skoro svakoj kući, i koje se trošilo u svakoj prigodi: kad se svetkovalo i kad se radilo; kad se veselilo i kad se tugovalo; u svatovima i na sahranama. Uz skoro svaku kuću bila je zasađena vinova loza. Raširena na brajdama i skelama, loza je kraj kuće pravila hladovinu i pod nju su postavljani stolovi i klupe ili stolice za ljetni odmor. Dozrelo grožđe se koristilo za jelo, a ako ga je netko imao više, pretvarano je u kom od kojeg se pekla rakija lozovača. U starini je u Stranjanima bilo i vinograda. Poslije Drugog svjetskog rata postojala su još samo tri, Josipa Ćosića, Stjepana Ljevara i Stipe Blaževića. Sada nema više nijednog, a najduže se održao onaj Ćosićev. Uzgoj lana i konoplje Uz sjetvu i uzgoj žitarica, u mnogim stranjanskim i matoševačkim domaćinstvima su se uzgajale biljke lana (ćetena) i konoplje, od kojih se, odgovarajućim postupkom, dobivao materijal za tkanje, a od tkanina su se, daljnjom obradom, izrađivali odjevni i drugi predmeti. Sjeme lana i konoplje se gusto sijalo u proljeće na manjim, dobro nađubrenim i fino uređenim parcelama zemlje. Lan je rastao do metar visine, i imao je tanku stabljiku, a konoplja bi narasla više od jednog metra, i stabljika joj je bila deblja. Potkraj kolovoza ili početkom rujna, kada biljke lana i konoplje iscvjetaju i osjemene se, i sjeme dozori, one se čupaju iz zemlje. Sjeme s njih se skidalo – za novu sjetvu – uz pomoć jednostavne drvene naprave, zvane greblo, a koje se sastoji od dvije daske, jedne duže, postavljene vodoravno, i druge, kraće, pričvršćene na kraju prve uspravno ili okomito. Ova druga je na svom gornjem kraju nazubljena. Kroz taj nazubljeni dio provlače se stabljike lana i konoplje i tako se s njih odvajaju sjemene glavčice lana i sjeme s konopljine stabljike. Stabljike lana i konoplje su se zatim vezale u snopove te odnosile ili odvozile na Bukovac i Živaju i potapale u vodu. Snopovi su se pričvršćivali kukama i pritiskali kamenjem, da bi stalno bili pod vodom, a i da ih voda ne bi podigla i odnijela u slučaju većeg povodnja. U vodi bi se konoplja i lan

kiselili 2-3 tjedna, a potom bi se izvadili, isprali od lišća, mulja i druge prljavštine, iznosili na čistinu i razastirali po zemlji ili slagali uspravno u kupe, da se na suncu osuše. Dobro osušeni lan i konoplja su se slagali i vezali u snopove, te nosili kući, na daljnju obradu. Držanje i uzgoj domaćih životinja Svaka obitelj, pa i one najsiromašnije, imala je barem nešto od živadi. Uglavnom su se držale kokoši, ali je bilo i tuka, a rjeđe gusaka i pataka. Od njih se dobivalo meso i jaja za jelo. Jaja su se također prodavala na pijaci, a i živa perad. Njihovo perje se koristilo za jastuke i pokrivače – perine. Gotovo u svakom domaćinstvu držane su i svinje, tovljene kao hranjenci za klanje, ili za božićnu pečenicu. Imovinski jača domaćinstva imala su par volova i kravu, a ona siromašnija barem kravu. Neka domaćinstva su imala i stada ovaca, veća ili manja, od kojih se dobivalo mlijeku za ishranu, zatim vuna, te meso. Volovi su služili za vuču i za obrađivanje zemlje. Rijetki su bili oni koji su imali i mogli držati konje. Tko je imao konje, služili su mu za prijevoz bilo ljudi bilo tereta, a i za obrađivanje zemlje. Mlijeko, sir i kajmak, dobiveni od krava ili od ovaca, dijelom bi služili za hranu u obiteljima, a dio se nosio u grad na prodaju, i s dobivenim novcem se kupovalo što je za kuću bilo potrebno. Telad oteljenih krava se ostavljala da odraste, ili se klala pa meso rasprodavalo. Koža zaklane teladi i ovaca se sušila i od nje pravile mješine koje su se najčešće koristile za nošenje žita u mlin i za brašno. A od osušene goveđe kože pravila se obuća, tzv. oputnjaci.

KUĆNA RADINOST I ZANIMANJA MUŠKARACA Nije poznato da je prije Drugog svjetskog rata netko iz Stranjana i Matoševaca izučio kakav zanat ili stručnu školu. Bilo je, međutim, dosta samoukih ljudi koji su se razumjeli u različite poslove, a neki su u njima bili pravi majstori. Tako je među muškarcima bilo zidara, stolara, tesara, bačvara, kolara, kovača, kopača bunareva, ciglara, ćumurdžija. Bili su vrlo korisni u selu, pa da im se sačuva uspomena, navest ću neka imena i naznačiti njihova zanimanja kojima su se, uz zemljoradnju, još bavili. Priučeni majstori: zidari, stolari, kovači Dobri zidari su bili: Mato Ljevar, Josin, koji se bavio i kopanjem bunareva, Mato Blažević, Stipin, Ivica Pranjić, Markov, Ivo Blažević, Pajin, Joso Majdandžić (Joža), Ivin. Vješti bačvari, koji su izrađivali kace, burad, breme, škafove, bili su u Stranjanima: Joso, Stipo, Vlado i Mirko Blažević, sinovi Markovi, zatim Stipo Blažević, sin Ivin, i Marko, sin Stipin; a u Matoševcima to su bili: Toma i Jerko Majdandžić, sinovi Lovričini. Priučeni tesari i stolari su bili: Joso Blažević, Markov, Ivica Pranjić, Markov, i Ivo Blažević, Pajin. Kola za vodenice izrađivao je Toma Majdandžić, zvani Stole, Matin, i Stipo Blažević, Markov. Kovačkim zanatom su se u Stranjanima bavili Andrija i Ivo Tubić, a kovač je bio prije njih i njihov otac Stipo. Po ocu Stipi, sinovi Andrija i Ivo su prozvani ‘kovačevi’. Oni su kovali i otkivali motike, sjekire, plugove, i druge alatke te okivali točkove od kola i potkivali konje. Osim njih, bilo je i u Matoševcima nekih koji su imali kovački alat i znali kovati, npr. Pero i Marko Batković,Mate Rajnoga, i Mirko Blažević, Josin. Izradom kola se bavio, i u tom poslu bio dobar majstor, Joso Blažević, Markov. Ivan Ljevar, Jurin, pravio je drvene plugove, a zbog vještine kojom je to radio dobio je nadimak ‘majstor’, i bio je poznatiji po tom nadimku nego po prezimenu. Po njemu su i njegovu djecu zvali ‘majstorovi’.

U pravljenju cigle vješt je bio Marko Pranjić, Perin. Nakon Drugog svjetskog rata krenulo se na zanate, i među prvima s izučenim zanatima bili su: Jakov Blažević, Josin, Mirko Pranjić, Perin, Franjo Ljevar, Antin, i Marko Pranjić, Pajin, koji su završili za metalostrugare. Petar Pranjić, Markov, završio je stolarski zanat, a Marko Bogdanović, Ićin, Franjo Blažević, Josin, i Mirko Batković, Anđukin, izučili su za električare. Kasnije je već bilo više onih koji su svršavali i druge zanate, npr. bravarski, tokarski, zavarivački, vodoinstalaterski, te je većina njih odlazila od svojih kuća i zapošljavala se i živjela negdje drugdje u ondašnjoj Jugoslaviji ili u inozemstvu. Izrada cigle i ćerpića U Stranjanima i Matoševcima se početkom 20. stoljeća za gradnju kuća uglavnom upotrebljavala cigla, a za štale i neke druge gospodarske objekte cigla i ćerpić. Taj se materijal, kao i kreč, češće proizvodio na licu mjesta i u domaćoj radinosti. Cigla se pravila tako što bi se prekopala zemlja ilovača, u nju dodalo sitnog pijeska, te ta smjesa nakvasila vodom, dobro razgazila i izmiješala. Tada bi se tako stvorena masa stavljala na veliki stol, od nje posebnim zakrivljenim nožem odsijecali komadi i stavljali u drvene ili željezne kalupe, te udaranjem kalupa o stol dobro nabijali. Dječaci bi napunjene kalupe preuzimali od onoga tko je zemljanu masu stavljao u njih, odnosili na plac i na njega iz kalupa istresali oblikovane kocke, da se suše na suncu. Nakon nekog vremena cigla bi se prevrtala i okretala na kant, da se suši sa svih strana, a onda skupljala i slagala u griču, da se potpuno isuši, a i da se oslobodi prostor na placu za novu ciglu. Dobro isušena cigla se slagala u peć, koja je imala jedan ili više otvora kroz koje se ložila jaka vatra. Vatra je gorila i cigla se pekla neprekidno tri dana, a potom se peć zatvarala i ostavljala da se cigla ohladi. Ohlađena peć se zatim razgrađivala i cigla vadila i, ako je bila žurba, odmah ugrađivala, a ako se nije žurilo, ona se preslagivala u veće kupe da se može pokriti i zaštititi od propadanja dok ne dođe vrijeme za njezinu ugradnju. Na jednak način, kao masa za ciglu, pripremala se i masa za ćerpić, samo što ta masa nije bila od ilovače, nego od obične zemlje, i u nju se miješala pljeva, i nije se pekla nego samo sušila na suncu.

Paljenje kreča Uz druge djelatnosti ljudi u Stranjanima i Matoševcima su se bavili i paljenjem kreča od kamena čvrstaca, rustinjaša. Moglo ga se nešto nakupiti na površini zemlje, ali se uglavnom morao vaditi iz zemlje, ili razbijati i odvaljivati od stijena. Za krečanu bi se iskopala u zemlji ne odveć duboka rupa i oko nje bi se od pruća oplela ograda dvostrukog pletera, a između bi se nabila zemlja. Potom bi se unutar slagalo kamenje u kupu, pri dnu krupnije a prema vrhu sitnije, i kupa bi se postepeno sužavala. Kamenje bi se tako slagalo da se unutra ostavi praznina, a s vanjske strane otvor za umetanje drva i loženje. Vanjski otvor se zatvarao limom radi čuvanja topline, a otvarao bi se samo prilikom loženja. Na samom vrhu krečane bi se ostavio manji otvor za izlaz dima. Kameni kreč se pekao tri dana i potom se krečana ostavljala da se polako hladi. Kad se kreč dobro ohladio, krečana su se razvaljivala i kreč vadio te sklanjao na suho mjesto. Ljudi su palili kreč za svoje potrebe, a netko također i za prodaju. U novije vrijeme u paljenju kreča bio je vješt Slavko Ljevar, Pejin, ali se sada više ne bavi tim poslom. Danas to više nije ni potrebno, jer se lako dođe do industrijski proizvedenog jeftinijeg kreča. Paljenje drvenog ćumura Kako su se u Stranjanima i Matoševcima neki bavili kovačijom, za taj posao im je bio potreban drveni ugalj. Taj se ugalj upotrebljavao i za zagrijavanje pegli u domaćinstvima. Zato su se neki u Stranjanima i Matoševcima bavili i proizvodnjom drvenog ćumura ili uglja za svoje potrebe, a i za prodaju. Drveni ćumur se dobivao najčešće od kestenova drveta. Cjepanice drveta bi se slagale u velike kupe, slične plastiću sijena ili trapu za krumpir, te oblagale mekom ilovačom ili glinom da unutra ne prodire zrak. Na tako podignutoj ćumurani ostavio bi se privremeno samo otvor za potpaljivanje vatre unutra, a odmah zatim bi se i on potpuno zatvorio. Vatra bi gorila tri dana i cjepanice postepeno sagorijevale, pretvarajući se u ugljen. Nakon toga bi se ćumurana polijevala vodom, da se ohladi, vanjska obloga od zemlje odstranila i ćumur pokupio i spremio na suho mjesto. Ćumurane su se najviše podizale i palile po Zovci, Poljašnici i Čapljenici, a osobito vješt u pravljenju ćumurana i paljenju ćumura bio je u Matoševcima Mato Batković, Petrov.

KUĆNA RADINOST I ZANIMANJA ŽENA Domaća obrada lana i konoplje Iz osušenih stabljika lana i konoplje trebalo je odvojiti liko ili vlaknasti dio. To se postizalo nabijanjem uz pomoć naprave koja se zove nožna stupa, ili jednostavno stupa. Ona se sastoji iz dva dijela, načinjena od masivnih komada drveta. Donji dio, kraći, koji priliježe uz zemlju, je nepomičan, i u njemu su uzdužno, s gornje strane, urezana 3-4 žljeba, zuba. Gornji dio stupe je nešto duži, a u njegovu prednjem dijelu, s donje strane, također su urezana 2-3 žljeba, zuba, koji naliježu na one u donjem dijelu stupe. Gornji dio stupe je s donjim tako spojen da se pritiskivanjem nogom na njegov zadnji dio, koji nije pokrivao donji dio stupe, podizao prednji dio i pravio otvor u obliku položenog slova V nad donjim dijelom. U taj otvor bi se umetale rukoveti lana ili konoplje, malo zagrijane na suncu ili peći da se lakše nabijaju, te se, podizanjem i spuštanjem gornjeg dijela stupe, stabljike na zubima lome i drobe, i od lika se odvaja kruta tvar, pozder. Sa strana zadnjeg dijela stupe udarila bi se dva direka, a na njih se vodoravno pričvršćivala prečka na koju bi se, da stabilnije stoji, oslanjao onaj tko na stupi nabija. Na stupi su radile dvije osobe, obično po dvije žene, i to predvečer, a katkad je muškarac, momak, gazio, a žena ili djevojka koja je sjedila sa strane stupe umetala rukoveti. Nakon nabijanja na stupi dobivene ručice vlakna, ako su bile preduge, trgale su se da budu kraće. To se činilo tako što bi se lijevom nogom stalo na jedan kraj ručice, drugi kraj bi se uzeo u desnu ruku i vlakna pomalo izvlačila, čime su se ručice skraćivale. Ako bi i nakon toga bile preduge, prerezale bi se popola. Nabijanjem na stupi nisu se mogla dobiti posve čista vlakna, pa je trebalo dodatno čišćenje od pozdera. Tome je služila naprava koja se zove trlica. Donji dio je činila daščica, dužine oko 60 cm, usko užljebljena i ploštimice postavljena, a gornji se sastojao od dvije daščice međusobno sljubljene i između njih umetnut tup nož, s ručkom u produžetku. Oba dijela su bila spojena s prednje strane tako da se slobodni dio s nožem mogao pomoću ručke podizati i spuštati. U otvor trlice koji bi nastao podizanjem noža umetala bi se ručica vlakana, zatim bi se nož spustio i vlakna ručice

povlačila, i tim povlačenjem između dva dijela trlice otklanjao pozder koji je još ostao nakon nabijanja stupom. Sljedeća faza u obradi ručica lana i konoplje je vlačenje, čime su se dobivala posve čista i fina vlakna. Vlačenje se obavlja pomoću para grebena, oblika velikog slova T, dužine i širine oko 20 cm, koji imaju rukohvate i glave izrađene od tvrdog drveta ili od životinjskih rogova, a u koje su u 3 reda udareni kovani čavli, u razmaku od pola cm, a između redova je razmak nešto veći. Vlačenje se obično obavljalo uvečer i u noćno vrijeme, na unaprijed zakazanim sijelima. Vlačilje su bile djevojke i mlade žene, a tu su se onda skupljali i momci, pa je rad prolazio uz pjesmu i u vedrom raspoloženju. Vlačilo se tako što bi se vlakna nataknula na jedan greben, a drugim bi se grebenom vlakna zakačila i povlačila, odatle i naziv za tu radnju vlačenje. Radnja izvlačenja bi se više puta ponavljala i dobivao bi se očišćen i iščešljan snopić jednako dugih vlakanaca, pri čemu su ona i klasificirana. Najkvalitetnija su bila ona najduža, tanka vlakna, vlas, na zubima grebena kojim se izvlačilo, a na grebenu na kojem su vlakna bila nataknuta ostajala su kraća, gruba i debela vlakna, zvana kučine. Ručice od vlasa su se motale u kudjelju, i time bile pripremljene za sljedeću fazu, predenje niti u pređu za tkanje. U starini je umjela presti skoro svaka djevojka i žena u Stranjanima i Matoševcima. Prelo se tako što bi se na preslicu, na njezin prošireni dio, privezala kudjelja, a donji kraj preslice prelja bi zatakla za pojas s lijeve strane, lijevom rukom bi izvlačila vlasi i usukivala ih u niti pomoću vretena koje je držala i okretala desnom rukom u smjeru kazaljke na satu, a kad ispredena nit dosegne dužinu desne ruke namotavala bi se na vreteno, i tako se radilo dok se ne isprede cijela kudjelja. Nit s vretena bi se premotavala na rašak, račvasto drvo s letvicom pričvršćenom na suprotnoj strani, dužine oko 80 cm. Pređa premotana na rašak zove se kančilo, a sva kančila su morala imati jednak broj namotanih žica. Nakon što sve kudjelje budu ispredene i predivo premotano u kančila, ona se stavljaju na vitlo, napravu od dvije križno postavljene uske letve, nasađene u sredini na osovinu postolja na kojem se mogu okretati u krug. S vitla se niti prediva premotavaju na mosure postavljene na stećki tako što se ona okreće pomoću čekrka i niti povlače s vitla te premotavaju na mosure (kaleme). Postupak obrade lana i konoplje i priprema prediva za tkanje time su dovršeni.

Tkanje i tkalje Dosta žena u Stranjanima i Matoševcima, osobito starijih, uz kućanske poslove bavilo se tkanjem. Tkanje se vršilo na napravi zvanoj tkalački stan ili razboj. Radi se o uređaju koji je složeniji i teže ga je opisati, pa ću navesti samo njegove glavne dijelove i navesti koja im je funkcija. Kostur konstrukcije tkalačkog stana čine dvije bočne stranice, u obliku četverekutnog okvira, zvane stative, sohe, statvenice, i poprečne letve, sastavci, koje s gornje strane povezuju i učvršćuju bočne stranice. Bočne stranice povezuju sve ostale dijelove stana. Između njih na zadnjoj strani nalazi se stražnje vratilo, na koje se namotava osnova, a s prednje strane je prednje vratilo, i na njega se namotava izatkana tkanina. Vratila imaju glavu s četiri rupe, da se umetnutim štapom mogu okretati, odnosno zapinjati. S gornje strane okvira, na poprečnoj letvici uzicom na koloturama je obješen jedan, ili dva para nita, okvira s končanim kotlacima, kroz koja se provlači osnova. Nita su jačom uzicom vezana za podložnike ili podnoške, koso položene poluge koje se jednim krajem učvršćuju uz donji kraj okvira stana, a broj podložnika (dva ili četiri) ovisi o broju nita, odnosno vrsti tkanja. Pritiskom nogu na podložnike nita se dižu i spuštaju te se razdvaja osnova i stvara razmak i prolaz između parnih i neparnih niti, kroz koje se lijevo i desno provlači čunak i uvlači potka. Ispred nita nalazi se okvir rešetkastog brda od trstike ili željeza, obješen na bočne stranice stana, i niti osnove koje dolaze sa zadnjeg vratila i prolaze kroz nita, provlače se kroz brda, te se njihovim povlačenjem naprijed-nazad potka koja je utisnuta u niti osnove ravnomjerno zbija, čime nastaje tkanina koja se polako, okretanjem prednjeg vratila, na njega namotava, a osnova sa zadnjeg vratila se odmotava. Tkalačke stanove su uglavnom radili vještiji seoski majstori, neki od naprijed spomenutih stolara. Veličina stanova je bila prilagođena prostoru u kući, a bili su tako izrađeni da su se lako mogli rastaviti i sastaviti, jer stan nije bio u stalnoj upotrebi, nego bi se unosio uglavnom u zimskim mjesecima, kad nije bilo vanjskih poslova i moglo se više baviti tkanjem. Izrada tkanina započinje snovanjem osnove, tj. raspoređivanjem niti određene dužine i širine, između kojih se, nakon napinjanja tih niti na tkalačkom stanu, isprepliću poprečne niti potke. Snovanje je bilo složen postupak, i znale su ga samo vještije tkalje, a o njegovoj važnosti kazuje narodna uzrečica: „Dobro osnovano, pola otkano“. Na tkalačkom stanu su se tkale različite vrste tkanina, zavisno od ‘finoće’ materijala upotrebljavanog za osnovu, a najviše od materijala koji

se koristio kao potka. Najfinija tkanina je bio bez koji se dobivao tkanjem s tanjim lanenim nitima osnove i potke, i od njega su se izrađivali odjevni predmeti: muške košulje s dugim širokim rukavima, duge široke gaće, duge ženske haljine, zatim čaršafi, peškiri, i slični predmeti. Odjevni predmeti se nisu kupovali, ili su se kupovali malo i rijetko, nego su se ‘proizvodili’ za vlastite potrebe u ‘kućnoj radinosti’. Ja sam za prvu pričest i krizmu 1944. imao vrlo lijepo bijelo odijelce koje su mi sašile časne sestre u Nazaretu od beza što ga je otkala moja majka Ljuba. To je odijelce poslije dano mojoj majci, i služilo je i drugima za slične zgode, dok ga jedne noći nije ukrao neki Ciganin koji je prenoćio u našoj kući, a prethodnog je dana obilazio po selu i krpio sude, probušene lonce i zdjele. Ponjave su se tkale s osnovom od konoplje i s kučinama kao potkom, a za šarenice kao potka korištene su prnje. Bijeljevi (biljci) su izrađivani s konopljom kao osnovom i ovčijom vunom deblje ispredenom kao potkom. U Stranjanima i Matoševcima bilo je više starijih žena koje su znale ne samo tkati, nego također snovati, tj. namotati osnovu na vratilo i uvesti je kroz nita i brdo u tkalački stan. To su u Stranjanima bile: Manda Ljevar r. Ćosić, Ane Tubić r. Blažević, Mare Tubić r. Debeljak, Ljuba Blažević r. Batković, Mare Pranjić r. Brkić, Stipina, Marija Pranjić r. Brkić, Matijeva; a u Matoševcima: Ruža Debeljak (Đuđa), Ruža Batković, Bojkova, Luca Batković, Matina. Bilo je među ženama i vještih prelja, pletilja, a i vezilja. Presti vunu, lan i konoplju, te plesti čarape, priglavke, majice, šalove, kape, rukavice i druge upotrebne predmete naučila bi skoro svaka žena, i time su se u starija vremena preko zime žene dosta bavile. Pranje ‘aljina’ – parjenice, starinske ‘vešmašine’ Istom u novije vrijeme rublje i drugi platneni predmeti su se počeli prati u vešmašinama i uz pomoć različitih deterdženata. Ranije su se za pranje koristile parjenice, pepeo, palica ili prakljača, i voda. Parjenica je bila drvena kačica bez dna. U nju bi se naslagali, po vrsti, slojevi rublja za pranje, a na vrh bi se stavila kakva stara krpa, i u nju nasuo lug (prosijani pepeo od sagorjelog drveta), a zatim bi se na krpu s lugom u parjenicu nalila vrela voda; ili bi se lug nasuo u proključalu vodu, i zajedno s vodom izlio u parjenicu. Voda bi prolazila kroz parjenicu i natapala sve rublje. Nakon nekog vremena, kad se parjenica s vrelom vodom ohladi, ona bi se izvrnula i povadilo rublje. Rublje bi se naslagalo na oba kraja drvenog aljinskog koca, dužine 2-3 m, kojeg bi netko pridržavao u vodoravnom položaju, ili bi bio postavljen na kakav potporanj. Kolac s rubljem se

stavljao na rame i nosio na Bukovac, najčešće kod Studenca, na Zovcu, Živaju, Tubića potok, a kad su bile obilnije kiše i na druge potoke koji su tada nastajali bliže kućama. Obično su rublje nosile na potok djevojke ili mlade žene, i prale ga od prljavštine i luga tako što se komad po komad stavljao na koso položenu kamenu ploču ili na deblju dasku, zvane lupatak, postavljene na rub potoka, te na njih drvenom plosnatom palicom ili prakljačom nabacivala voda, a zatim prakljačom više puta udaralo i rublje prevrtalo, dok se iz pojedinih komada ne bi istjerala prljavština. Na kraju bi se sve dobro isplahnulo, iscijedilo, ponovno stavljalo na aljinski kolac i nosilo kući, te razastiralo po plotu ili na rastegnuti štrik, da se osuši.

GRAĐEVINE STARIH SEOSKIH DOMAĆINSTAVA Seoska domaćinstva su se u starini sastojala od više građevina, pravljenih od različitog materijala, različitih veličina i za različite namjene. Središnja građevina u svakom domaćinstvu bila je prizemna kuća, pravilnog četverokutnog oblika, s krovom na dvije vode. Za nas su zanimljive starije, riglovane kuće, građene u prošlosti i sve do pred Drugi svjetski rat, kojih više nema, a ponetko od živućih ljudi još ih se sjeća, pa ćemo malo detaljnije opisati njihovu gradnju i izgled. Na četiri ćoška kuće postavljali su se obrađeni veći kamenovi, na koje su se polagale podne drvene grede (temeljnjače), a kamen se podmetao i uzduž cijele kuće, ili barem na sredini greda po uzdužnim stranama kuće. Na ćoškove podnih greda i na određenim razmacima po njihovoj dužini bi se u utore umetali uspravni direci, a ovi opet međusobno povezivali i ojačavali kosim potpornim gredicama. Na uspravne direke bi se postavljale potkrovne grede (vjenčanice), a na njih rogovi ravnomjerno razmaknuti za krov. Za ispunu drvene skeletne konstrukcije ili za zid upotrebljavao se ćerpić i pečena cigla. Kuće su pokrivane tesanim daščicama (šindrom), a kasnije crijepom, a ponekad je za pokrivanje korištena i raževa slama. Podovi u kućama su bili od tvrdo nabijene zemlje. Kuće su se redovito sastojale od dvije veće prostorije: kuće, u užem smislu riječi, i sobe, a poneke su imale i dvije sobe, po jednu sa svake strane kuće koja je ostajala u sredini. Kuća u užem smislu nije imala stropa, nego samo krov; a iznad soba je bio strop načinjen od poprečnih greda i po njima poredanih tesanih dasaka (sašavci), i nad njim tavan. Na tavan se penjalo iz kuće ljestvama ili merdevinama. Izvana se najprije ulazilo u kuću, a iz kuće se išlo u sobu. U kući se na sredini nalazilo ognjište, iznad kojega su visjele verige na koje bi se objesio lonac kad se nešto kuhalo. Dim s ognjišta se dizao pod krov i kroz otvor-badžu je izlazio napolje. Ognjište je korišteno i za pečenje kruha pod sačem i za kuhanje kupusa, graha, pure, mlijeka, a i hrane za svinje. U kući su se običavali držati: naćve na kojima se mijesio kruh, i sanduk za brašno; dolap-ormar s policama prislonjen uza zid (duvar) ili u zid ugrađen, koji je služio za čuvanje kruha, mlijeka i drugoga; zatim sofra s koje se jelo; stalaže s policama za zemljane lonce, drvene čanke i drugo posuđe, stap-izdužena drvena posuda u kojoj se mlatilo kiselo mlijeko i

proizvodio maslac; brema-plosnata drvena posuda koja se prema vrhu sužavala, u kojoj se donosila i držala voda za piće. U sobi se jelo i spavalo. U njoj se nalazila zidana peć, koja je služila za grijanje te pečenje kruha i pripremanje druge hrane.

Riglovana kuća u Matoševcima (Sančevica), nekad vlasništvo Ante Bogdanovića (Bebe) Budući da kuće najčešće nisu bile toliko velike da se u njih mogla smjestiti sva kućna čeljad, osobito na spavanje, uz kuće su podizane zgrade. Za gradnju zgrada upotrebljavana je drevena tesana građa: grede, direci i daska. U temeljne grede, koje su se na krajevima oslanjale na kamen, umetani su u utore na određenim razmacima uspravni direci, na njih postavljale krovne grede i na ove rogovi. Na uspravne direke prikivane su sa sve četiri strane debele daske. Zgrade nisu imale stropa, a pod im je bio od tvrdo nabijene zemlje. Krov na dvije vode je bio od otesanih daščica ili od crijepa.

Zgrade su kod brojnijih obitelji uglavnom služile za spavanje odraslijih članova, najčešće mladih bračnih parova, ali su u njima rado spavala i djeca. Korištene su i za držanje odjeće, pa bi se s jedne ili s obje unutarnje

strane zgrade ob- jesile drvene pritke, zvane vrljika, i na njih se vješalo rublje i odjevni predmeti. Gotovo svako domaćinstvo je imalo ambar, spremište za bijela strmna žita: pšenicu, ječam, raž, zob. Osim žita, u ambar su se stavljala također burad s rakijom. Pravljen je od tesane drvene građe, kao i zgrada. Temeljne grede, direci i rogovi su, po mogućnosti, bili od hrastovine. Daske koje su sa svih strana zatvarale ambar umetane su jedna na drugu u utore uspravnih direka ili su na direke vodoravno prikivane. Krov na dvije vode je bio od drvenih daščica-šindre ili od crijepa. Ambar je bio potpođen dobro povezanim drvenim brvnima da ne propada žito i da ne mogu prolaziti miševi, a unaokolo, ili uz jednu stranu, nalazila su se okna od dasaka dobro međusobno spojenih, da između njih ne izlazi žito.

Neka domaćinstva su imala i manja spremišta ili ostave u kojima su se držali brašno, naćve za mijesenje tijesta, stap za mlaćenje kiselog mlijeka, zemljani lonci s mlijekom, sir u kačicama, grah, a u nekima se držalo i žito. Ta su se spremišta ili ostave nazivale kiljer. Bili su manji i niži od ambara, pravljeni od drvene građe. Držali su se pod ključem, a u njih su pristup redovito imale samo domaćice. Nad ulaznim vratima je bila malo podignuta strija (streha) da bi se lakše ulazilo, ali i tada pognuto. Bilo je i kiljera koji nisu imali vrata za ulaz u njih, nego na dumi, iznad poprečne grede, vratašca. Ti kiljeri su služili samo za žito koje se u njih izvana sipalo kroz spomenuta vratašca, a kada bi se žito vadilo, netko bi se kroz vratašca spustio unutra, a drugi bi vani žito preuzimao. U seoskim domaćinstvima su za spremanje i sušenje kuku ruza u klipu podizane košane različite dužine, visine 3-4 m, a širine oko 1 m. Prav ljene su tako da su se na uspravne stupove u dvoredu, redovito od hrastovine, na visini iznad jednog metra u ureze postavljale jake drvene grede, i na tim se gredama dalje pleo koš od pruća. Koš se pravio također i od letava okomito gusto prikovanih. Iznad koša dolazile su tanje grede, a na njima kraći rogovi i krov od šindre ili od crijepa. S prednje strane košane su se nalazila

drvena vrata kroz koja se ulazilo u košanu i unosio ili iznosio kukuruz. Ljeti se nekad u košani i spavalo, osobito stariji ljudi.

Seoska domaćinstva se nisu mogla zamisliti bez štale za goveda. Imale su drvenu konstrukciju, sličnu kućama, koja je popunjavana ćerpićem ili ciglom. Zidovi su nekad pravljeni tako da se između dvostrukog reda gusto prepletenog pruća nabijala zemlja pomiješana s isitnjenom slamom ili pljevom. Štale su pokrivane najčešće raževom slamom, a kasnije crijepom. Za goveda, i osobito za ovce, pravile su se jednostavnije staje, zvane košare. One nisu bile posve zatvorene, niti su imale čvrstih zidova, nego su vanjske stijenke bile od prošća u dva reda, a između njih je nabijana zemlja pomiješana s pljevom, ili drugim kakvim materijalom. Pokrivane su stabljikama kukuruza-kuruzovinom ili slamom i bujadom.

Za zatvaranje svinja, osobito hranjenika ili tovljenika za klanje, građeni su od greda, direka, brvana i dasaka svinjci. Pod svinjca je bio od dobro posloženih debljih dasaka, da može izdržati i teže svinje, a ispod temeljnih greda na ćoškovima je podmetan kamen, i svinjac je bio izdignut iznad zemlje, da nečist može otjecati i lakše se uklanjati. Svinjci su se, po potrebi, pregrađivali za razdvajanje manjih od većih svinja, ili tovljenika od ostalih.

Korita s poklopcem iznad njih su bila malo isturana prema vani, da se svinjama lakše daje hrana. Kako je svako domaćinstvo držalo kokoši i drugu pernatu živad, za njih su također pravljeni zatvoreni prostori, kokošinjci, koji su štitili kokoši od nevremena i od lisica, i u kojima su nosile jaja. Redovito su se gradili od dasaka i letava, i prislanjali uz štalu ili uz svinjac. Pojedina domaćinstva su imala kačare, a neka i kolare. Na uspravne stupove i grede postavljan je krov od različitog materijala, a preko stupova i greda, obično s tri strane, prišivane su letve ili daske. U kačarama su držane kace u koje su se stresale šljive, kruške i jabuke za kom, od kojih se pekla rakija. U kolarama su držana kola i druga oprema za vuču, kao i plugovi, brnače i druga oruđa za bavljenje zemljoradnjom. Od druge polovice 20. stoljeća počeo se primjenjivati suvremeniji način gradnje kuća i stambenih zgrada, kao i gospodarskih objekata, a korišten je i drugačiji građevinski materijal. Drvo kao nosivi materijal u najvećoj mjeri zamijenjeno je betonom, a uz običnu ciglu za zidanje se upotrebljavaju elementi šuplje cigle i betonski blokovi, a za pokrivanje crijep. Kuće se grade s podrumima, balkonima i visokim potkrovljima; imaju više prostorija: kuhinju, sobu za dnevni boravak i sobe za spavanje, ostavu, kupatilo s WC-om, predsoblje i ulazno predvorje. Podovi su dijelom od betona, preko kojeg se postavljaju keramičke pločice, a u sobama za dnevni boravak i za spavanje stavlja se brodski pod i parket, iznad kojih često dolaze tepisi i ćilimi. Uz ovakve moderne kuće, s prostorijama koje su imale, neke ranije spomenute građevine postaju suvišne, i nestajalo ih je. Gradnji suvremenijih, ljepših, funkcionalnijih i većih kuća doprinijelo je osobito to što su mnogi, radeći širom bivše države Jugoslavije, i osobito u inozemstvu, imali prilike vidjeti kako drugdje kuće izgledaju, i sa svojim zaradama i ušteđenim novcem mogli su sebi graditi bolje i konfornije kuće, kojih je u Stranjanima i Matoševcima bio podignut priličan broj. Nažalost, sve su kuće u Stranjanima i Matoševcima kobne 1995. godine morale biti napuštene, a one u koje nisu uselile pridošle srpske izbjeglice, posve su razrušene ili su teško demolirane i oštećene. A što u prvo vrijeme nisu učinili različiti vandali i pljačkaši, učinilo je vrijeme, što pokazuje i slikovni dodatak na kraju ove knjige.

SEOSKA KLEPALA POZIVAJU NA ZBOR U vrijeme kad još nije bilo suvremenih javnih sredstava za prenošenje obavijesti, upozorenja i naredaba koje su se ticale stanovništva u selu, seoski knez bi, da ne ide od kuće do kuće, posebnom napravom sazivao domaćine na zajednički sastanak. Ta naprava se zvala klepalo ili klepetalo. Bila je to suha daska, najčešće od bukovog ili hrastovog drveta, dužine oko 1 m i širine oko 30 cm, obješena vodoravno na kakvom stablu na brijegu, uz koju su išla jedan ili dva drvena čekića. Kad je trebalo stanovništvu nešto važno saopćiti ili prenijeti kakvu zapovijed općinskih vlasti, knez ili neki drugi muškarac koji je za to bio zadužen, udaranjem čekićima, naizmjenično jednim pa drugim, oglašavao bi da iz svake kuće treba doći domaćin ili najstariji član na sastanak. U vrijeme Stare Jugoslavije postojalo je zajedničko klepalo za Stranjane i Matoševce, koje se nalazilo na Vrtačama, kod kuće Andrije Ljevara. U vrijeme NDH i na početku FNRJ oba sela su imala vlastita klepala; za Stranjane nalazilo se u Ljevarima, na ceru iznad kuće Stipe Blaževića, a za Matoševce na Ružića brdu, iznad kuće Tome (Toje) i Janje Debeljak. U Stranjanima, na glas klepala ljudi su se okupljali na Pranjića raskršću, u bašči Marka Pranjića, Perinog, a u Matoševcima na Danlovu brdu. Stariji stanovnici Stranjana i Matoševaca se još sjećaju kad su u poratnim godinama, poslije Drugog svjetskog rata, klepalom i klepetanjem pozivani na zborna mjesta, gdje su im najčešće iz Mjesnog ureda u Dragočaju prenošene naredbe o predaji državi tzv. ‘viška’ žita, graha, mesa, i drugih živežnih namirnica, ili je omladina pozivana da ide na ‘dobrovoljne’ radne akcije izgradnje putova, željezničkih pruga, tvornica, i sl.

VJERSKI ŽIVOT STRANJANČANA I MATOŠEVLJANA Katolička vjera je u Stranjanima i Matoševcima bila, i do najnovijeg vremena ostala čvrsto u narodu ukorijenjena, i u skladu s njom se uređivao i provodio svakodnevni život. Naročito se to pokazivalo kroz molitvu, post, pohađanje svete mise i primanje sakramenata. U svim katoličkim kućama do molitve se jako puno držalo, tako da zajednički objed sve čeljadi nije započinjao niti je završavao bez molitve „za berićet i Božji blagoslov“ nad jelom, i zahvale Bogu na njegovom daru. Isto tako se po svim kućama prakticirala zajednička jutarnja i osobito večernja molitva ‘uovćenu’. U ljetno i toplije jesensko vrijeme na zajedničku večernju molitvu okupljalo se i po više susjednih obitelji na jednom mjestu, u nečijoj bašči. Redovito je zajedničku molitvu predvodila koja od žena ili djevojaka, a djeca i ostali bi odgovarali. Molio se Anđeoski pozdrav Gospi, zatim raširenih ruku ‘propetje’: 7 Očenaša, Zdravomarija, Slavaocu, i to 5 na čast pet rana Isusovih, na rukama, nogama i na boku, i 2 na druge nakane; iza toga su se redale ‘priporuke’ Gospi, sv. Josipu, sv. Vidu, sv. Anti, Anđelu Čuvaru, … i po jedan Očenaš, Zdravomarija i Slavaocu na različite nakane; slijedila su ‘četiri dila’: vjere, ufanja, ljubavi i skrušenja; a završavalo se s 3 Zdravomarije, triput: „Svet, svet, svet, Gospodin nad vojskama, puna su nebesa i zemlja Tvoje slave. Slava Ocu, slava Sinu, slava Duhu Svetom“, zatim triput: „Bože sveti, Bože jaki, Bože neumrli, smiluj nam se“, uz pravljenje palcem križića na čelu, ustima i prsima, i na kraju je dolazila molitva: Zahvaljujemo ti …. Dakako, zajednička molitva se prakticirala više u starija vremena, kad su se svi članovi obitelji držali na okupu i radili na svojim imanjima, a sve manje od pedesetih godina prošlog stoljeća, kad su se obitelji počele razbijati odlaskom nekih od kuća na ‘državni’ posao. Osim toga, u pogledu napuštanja zajedničke obiteljske večernje molitve i televizija je činila svoje. Uglavnom se pazilo i na obdržavanje posta i nemrsa, i to još strožijega nego što je crkvenim zakonima bilo propisano. Nemrs se shvaćao tako da je uključivao uzdržavanje ne samo od mesa, nego i od jaja i mliječnih proizvoda. Isto tako su mnoge žene i djevojke, najčešće radi zavjeta, držale post tako da su čitav dan, i uz najteže poslove, ‘sušile’ samo o kruhu i vodi. Nemrs, odnosno post se obdržavao u sve petke i uoči velikih svetkovina, a postile su se i razne devetnice te 13 utoraka sv. Anti.

Sva novorođenčad je neizostavno krštavana, a dječaci i djevojčice pristupali na prvu svetu ispovijed i pričest, te primali sakrament potvrde ili krizmu. Pristupanje sakramentima ispovijedi i pričesti u starije doba je, zbog više razloga, bilo dosta otežano, ali se korizmena ili uskrsna ispovijed nije propuštala. Otkad se u župnoj crkvi u Barlovcima slavi Porciunkula ili Gospa od anđela, bilo je dosta i onih koji su se ispovijedali za taj dan radi porciunkulskog oprosta; a ispovijedalo se također za sv. Antu pustinjaka (zimskog) i sv. Antu Padovanskog (ljetnog) na Petrićevcu, te na hodočašću kod sv. Ive u Trapistima ili u Podmilačju. Bilo je pobožnih žena i djevojaka iz Matoševaca i Stranjana koje su obavljale pobožnosti prvih petka Presvetom Srcu Isusovu kroz 9 uzastopnih mjeseci i prvih subota Bezgrešnom Srcu Marijinu kroz 5 uzastopnih mjeseci, te su od kuće odlazile u Barlovce na ispovijed i pričest. Kad bi se netko ispovjedio tada bi se i pričestio, i nije se išlo na pričest u druge dane, a euharistijski post je sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.–1965.) trajao od ponoći pa do vremena pričešćivanja. Može se reći da su odrasli u Stranjanima i Matoševcima uglavnom umirali opremljeni sakramentima umirućih. U maticama umrlih najčešće piše: „proviđen/a sakramentima“, „proviđen/a svim sakramentima umirućih“, „okrijepljen/a svetim sakramentima“, „osnažen/a svetim sakramentima“, „primivši sve sakramente umirućih“, „proviđen/a sakramentom ispovijedi“, „osnažen/a sakramentom ispovijedi i posljednjeg pomazanja“, „proviđen/a sakramentom ispovijedi, posljednjeg pomazanja i apostolskim blagoslovom“. A za neke koji prije smrti nisu primili sakramenata umirućih piše da su umrli: „bez sakramenata zbog nagle smrti“, „nije okrijepljen/a sakramentima zbog iznenadne smrti“. A u rjeđim slučajevima, ako su umrli neopremljeni sakramentima, navodi se da je to bilo „zbog nemarnosti ukućana“, „zbog nemarnosti svojih“, „zbog nebrige svojih ukućana“, i „jer nisu pozvali svećenika“. Ne znamo ništa podrobnije o tome kako su Stranjančani i Matoševljani obdržavali zapovijed svetkovanja nedjelje i zapovjednih blagdana u ranijim vremenima. Sigurno je da se u te dane nije radilo. Možemo pretpostaviti da u vrijeme otomanske vlasti pohađanje mise nije moglo biti naročito masovno, kako zbog straha od Osmanlija tako i zbog udaljenosti kapela, bilo one na Crkvenama, ili na Damjanovcu, do kojih se moralo pješačiti. Nešto više znamo i možemo govoriti o pohađanju mise u župnoj crkvi u Barlovcima i o ‘misarima’ kroz vrijeme od prvih desetljeća prošlog stoljeća pa naovamo. Na misu se išlo pješice. Išli su uglavnom odrasliji i, po mogućnosti, barem netko iz svake kuće, tako što bi se ukućani redali. Zbog daljine puta,

djeca i stare osobe nisu išle na misu u Barlovce, osim u rjeđim prilikama ili uz veće blagdane, ili ako je netko imao kola i konje pa povezao svoje ukućane i još koga iz sela. Slabije pohađanje mise bilo je često uzrokovano i neimaštinom, pa su posebno djevojke i mlađe žene, da bi mogle otići ‘k misi’, posuđivale odjevne predmete jedne od drugih. Pred polazak na misu ‘misari’ iz jednog zaseoka bi formirali manje ili veće grupe, spuštali se od svojih kuća stazama i puteljcima do glavnih putova i spajali s grupama iz drugih zaselaka, a onda u većim skupinama zajedno išli do barlovačke crkve. Do raskršća na Ojdanića brdu se išlo putem, a zatim poprijeko preko Lukčine obale na Dikevački put, i tim putem na staru prijedorsku cestu, te dalje putem koji se kod kuće Anice Lovrić i nekadašnjeg zadružnog Doma odvaja i ide kroz Ramiće prema crkvi u Barlovcima. Ako bi vrijeme bilo kišovito, a staze i putovi blatnjavi, obuća bi se, tko ju je imao, izuvala i išlo bosih nogu do potoka ispod barlovačke crkve, gdje bi se noge oprale i obuća ponovno obuvala. Raspoloženje ‘misara’, osobito mladića i djevojaka, bilo je veselo, i često, na povratku kući, popraćeno pjesmom i igrom u kolu, naročito uz božićne blagdane, kad bi se okupilo više svijeta. Običnim nedjeljama i blagdanima, kad je bilo lijepo vrijeme u proljeće, ljeto i jesen, mladi bi došli svojim kućama i nešto ručali, a zatim bi odlazili na Pranjića raskršće, ili na barice Mile Tubića i Vida Šalića u Stranjanima, i na Ravnicu ili na Danlovo brdo u Matoševcima. Momci i djevojke bi se tu zabavljali uz pjesmu i u kolu, a drugi, stariji i djeca, sa strane promatrali. Starije žene, koje nisu mogle ići na misu, otišle bi obići ‘kip’ u Stranjanima ili na Ravnici u Matoševcima, a mladim nedjeljama bi išle velikom drvenom križu iznad Batkovića groblja. To nedjeljno okupljanje mladih u kolu je bilo uobičajeno, i jedina zabava sve dok pedesetih godina prošlog stoljeća nije podignut zadružni dom u Dragočaju, ili dok u selo nisu počeli stizati radioaparati, a kasnije i televizori. Od tada je zabave i pjesme na otvorenim prostorima bivalo sve manje. Među Stranjančanima i Matoševljanima nije bilo velikih psovača ni psovki, niti se moglo čuti bogohulstvo i bogokletva, pa ni u vrijeme komunističke vladavine. Kod ženskih osoba mogle su se čuti tzv. ‘male psovke’, a i kod muškaraca se rjeđe čula kakva ‘velika psovka’. Neki su psovali iz navike, a većinom je to bilo u ljutnji i svađi, ili kad nekome nije išao od ruke neki posao kako treba.

Manjih psovki se moglo čuti i od djece, ali su roditelji najčešće djecu opominjali i zbog toga korili, prijeteći da će im „pratar osjeći jezik“, makar da su i sami znali pred djecom psovati i tako im davati loš primjer. Narod u Stranjanima i Matoševcima je dosta miroljubiv. Do razmirica i svađa je moglo doći zbog zalaženja kokošiju i stoke u tuđe vrtove ili bašče i zasijane njive, te nanošenja štete povrću i usjevima, zbog tuče među djecom, a naročito kod diobe zemljišta. Rijetko se događalo da je dolazilo do tuče među odraslim ljudima.

PRAKARATURI I DRUGI KOJI SU SE ISTICALI SVOJIM VJERSKIM ŽIVOTOM I DOBROTOM Kao i druge župe u Bosni, i župa Barlovci je također od davnine imala ‘prakarature’ za pojedina sela. Svoje prakarature su imali i Stranjani i Matoševci. Oni su kupili ‘lemojzinu’-milostinju pod misom, skupljali godižbinu za župnika, pomagali svećeniku kod misa na grobljima i kod blagoslova polja, pratili svećenika kod sprovoda i uz blagoslov kuća za Božić, a neko vrijeme i sami obavljali taj blagoslov. Tko je sve u starini bio, i kada, prakaratur u Stranjanima i Matoševcima, ne može se znati. Poznato je iz matice umrlih samo da je u Stranjanima (iako u matici umrlih piše da je umro u Matoševcima) prije 1847. godine prakaratur bio Ivo Ljevar. 109 Pred Drugi svjetski rat i prvih godina toga rata u Stranjanima je prakaratur bio Marko Šalić. Njega je kao prakaratur naslijedio Joso Blažević, Markov, a iza njega je došao Josip Ćosić, Jospov. Godine 1966. za prakaratura je postavljen Slavko Blažević, Stipin i Ružin, koji je na toj službi ostao sve do 1995., kad je skupa s drugima protjeran u Hrvatsku. Po povratku iz Hrvatske 2002. godine Slavko je nastavio vršiti službu prakaratura u Stranjanima, i vrši je do danas. U Matoševcima je iza Drugog svjetskog rata prakaratur postao Juro Majdandžić, Matulin, koji je na toj službi bio tridesetak godina. Prije njega prakaraturi su bili i Jurin otac, Mato-Matula Majdandžić, umro 8. veljače 1956., i djed Joso Majdandžić. Kad je Juro umro, 8. veljače 1990., za prakaratura je župnik fra Juro Šalić postavio Josu Batkovića, Milkovog. Navedeni prakaraturi su bili vrlo odani župnicima u Barlovcima, pa i kad su sami zbog toga bili izloženi prijetnjama i maltretiranju komunističke vlasti. Veoma su se trudili da u svom selu ujesen skupe, a nekad do župne kuće i odvezu, ako su imali čime, žito ili šljive, ili uz božićni blagoslov kuća da preuzmu meso i drugo što bi kućedomaćini rado davali svećenicima i svojim župnicima.

109

Vidi: Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1847., br. 765.

Nekadašnje prakarature u župama sada zamjenjuje župno pastoralno vijeće. Godine 2003. u župno pastoralno vijeće župe Barlovci imenovan je i Mile Debeljak, iz Matoševaca. Uz prakarature, svakako treba spomenuti i neke koji su se isticali kao praktični vjernici i kao ugledni i poštovani ljudi u svom selu, i bili snažan oslonac župnicima u novije vrijeme. U Stranjanima to su bili: Marko Pranjić, Perin, umro 1988., i Franjo Blažević, Josin, umro u Zagrebu 1996. Obadvojica su, uz drugo, bili pokretači i snažno podupirali akcije oko gradnje kapele u Stranjanima. Posebno zavrjeđuje da bude spomenuta Mara Pranjić, Stipina, koja je poklonila zemlju na kojoj je podignuta kapela u Stranjanima, i dala da se iz njezine kuće kroz zemlju provede struja u kapelu. Mara je oboljela od osteoporoze (bolest kostiju) i dosta se patila, ali je to strpljivo podnosila. Umrla je pred Božić 1994. kod svoje kuće. I njezin sin Stjepan i snaha Ankica r. Ćosić su, osobito u poratnim godinama i u novije vrijeme, nesebično slali iz Njemačke svoje novčane priloge, a poticali i druge da pomognu uređivanje crkvice u Stranjanima i prostora oko nje. U Matoševcima su se darežljivošću i pomaganjem svećenicima u Barlovcima iskazali Anđa Batković, Mate Rajinog, i njezini sinovi Pero i Marko Batković, zatim Vid Majdandžić, sin Stipe i Janje r. Blažević, Janja Batković r. Majdandžić, Filipova. Janja je redovito nedjeljama i blagdanima išla na misu u Barlovce, i obično bi za svećenike nešto donijela, nekad kokoš, sira, a najčešće koje jaje i voća.

OBIČAJI VEZANI ZA RAZDOBLJA CRKVENE GODINE I ZA NEKE BLAGDANE Ne možemo govoriti o nekim običajima koji su karakteristični samo za Stranjane i Matoševce. U tim selima su vladali običaji koje nalazimo i u drugim, okolnim katoličkim selima. Ukratko ćemo prikazati neke od njih, posebno one vezane za predbožićno i božićno, preduskrsno i uskrsno vrijeme, te za neke blagdane i svetkovine. Advent ili došašće Vrijeme od 4 tjedna prije Božića naziva se u Crkvi došašće ili advent. To je razdoblje duhovne priprave za proslavu rođendana Isusa Krista. Kroz to vrijeme obično se nije išlo na prela i sijela, nisu se vršila vjenčanja i priređivale svadbe. Odatle potječe i uzrečica u narodu: „Sveti Andrije, curske zavezanije“. Na sv. Luciju, 13. prosinca, u plitke posude s nešto vode stavljala se pšenica, ili drugo strmno žito, koja bi do Božića dovoljno narasla te se postavljala ispod božićnog drvceta. Od sv. Lucije do Božića ima 12 dana, i oni predstavljaju 12 mjeseci u godini. U narodu se kaže da će vrijeme u mjesecima sljedeće godine u pogledu padalina biti onakvo kakvi su redom bili dani od sv. Lucije pa do Božića. Badnji dan ili badnjica Dan uoči Božića naziva se badnji dan ili badnjica. Naziv se povezuje s riječima bdjeti i buditi. Označavao je, dakle, budnost i bdijenje uoči Božića. Prije badnjice usjekao bi se hrastić ili hrastova grana i ostavili na vidljivom mjestu pokraj kuće. Na badnje jutro netko bi iz susjedstva uranio i došao da pripremljeni hrastić ili hrastovu gramu uspravi uza zid kuće, ili podigne na krov. To drvo, odnosno grana nazivali su se badnjak, po tome što su podizani na badnje jutro. Badnjakom se pokazivala spremnost da se na konak u kuću prime Isusova majka Marija i poočim Josip, pa se njegovo podizanje odvijalo uz određeni ritual. Onaj tko bi prvi stigao nekoj kući da podigne badnjak, a obično su to bili dječaci ili mladići, pozivao bi triput: „Domaćine, čuješ li?“

A domaćin bi istom na treći upit odgovorio: „Čujem, čujem“. Tada bi onaj na vani uzeo badnjak u ruke i prislanjajući ga uza zid, najčešće pokraj ulaza u kuću, govorio: „Badnjak na kuću, Bog i Gospa u kuću“. Nakon toga on bi, na poziv domaćina, ulazio u kuću, pri čemu bi ga ukućani i djeca posipali zrnjem kukuruza, orasima i lješnjacima, te pozdravio i čestitao: „Faljen Isus i Marija! Čestita vam badnjica!“, a domaćin i ukućani bi uzvratili: „Vavijek (uvijek) faljen Isus! Čestita ti vjera i duša!“. Nakon toga bi se onoga tko je podigao badnjak darivalo novcem, voćem, kolačima i slatkišima, ako su to djeca ili netko mlađi, a odraslijeg bi se pozvalo da sjedne i ponudilo rakijom i kavom. Običavalo se u kućama, u glavnoj prostoriji ili prostoriji dnevnog boravka, na stolu uza zid ili u kojem ćošku sobe podizati i božićno drvce – ‘krizman’ (od njem. Christbaum), a redovito je to bila smreka, koju je u novije vrijeme zamijenio borić ili grana jele. Božićno drvce bi se okitilo svjećicama, suhim kolačima različitog oblika, plodovima jabuka, orasima, umotanim bombonama, a u novije vrijeme raznobojnim staklenim kuglama, nitima staniola i sličnog materijala i svjetlećim malim sijalicama nanizanim na tankoj izoliranoj žici i priključenim na struju. Ispod božićnog drvceta postavljala bi se već dobro izrasla pšenica koja je posijana na sv. Luciju, te ostavljali pokloni djeci za božićno jutro, ili su se pokloni stavljali ispod jastuka svakog djeteta, i djeca bi se ujutro žurila da pogledaju što im je donio mali Isus. U novije vrijeme se u kućama, na prikladnom mjestu, uz božićno drvce postavljaju i betlehemske jaslice od različitog materijala, s figuricama koje predstavljaju Mariju, Josipa i malog Isusa, te figurice vola i magarca, pastira s ovcama i triju kraljeva s Istoka. Božićno drvce je ostajalo u kući do Bogojavljenja, a tada bi se raskitio, a jabuke, kolači i slatkiši razdijelili djeci. Na badnjicu se pekla na ražnju pečenica, ukoliko nije ispečena već koji dan ranije. Cijeli taj dan obdržavao se strogi post i nemrs, jednak onome na Čistu srijedu i Veliki petak. Za večeru bi se jeo zgnječeni posni grah. Pripremio bi se tako što bi se grah skuhao, iscijedila sva voda i zatim zrnje kuhanog graha dobro izgnječilo i izmiješalo s isjeckanim bijelim lukom. Uz grah se pripremala i ribana crna rotkva. Specijalitet za badnju večer je bila gibanica. Pripremana je tako što bi se jufke pšeničnog tijesta razvile, ispekle na plati šporeta i redale u tepsiji jedna na drugu, te bi se svaka prelijevala zaslađenom vodom, a između jufki posipali samljeveni orasi. Na kraju bi se sve dobro zalilo slatkim prelijevom. Redovito se na badnjoj večeri ne bi potrošila sva gibanica, pa se rado jela i na Božić, i poslije Božića.

U predvečerje badnjeg dana u kuću se unosila slama. Ona se stavljala u ćošak sobe, i prije spavanja bi se razgrnula po podu, a u starini je to bila gola zemlja, te bi na njoj djeca prespavala badnju noć. Ujutro bi se slama zgrnula u ćošak, da bi se uvečer opet razgrnula za spavanje djece, i tako se to ponavljalo uz sve božićne dane, do Vodokršća (Bogojavljenja ili Sveta tri kralja). To je predstavljalo štalu, jaslice i slamu na kojoj se Isus rodio u Betlehemu. Božić Ukućani, rodbina, prijatelji i poznanici čestitali bi jedni drugima Božić riječima: „Čestit Božić i sveto Isusovo porođenje!“, a na to se odgovaralo: „Čestita ti vjera i duša!“. U starija vremena, pa sve do 70-ih i 80-ih godina minulog stoljeća, za Božić se na misu ponoćku, ako se ona održavala, ili rano ujutro na misu zornicu, običavalo ići u crkvu u Barlovce pješice, s upaljenim svjetiljkamafenjerima. Manje grupe osobito mlađih ‘misara’, mladića i djevojaka, počinjale su se okupljati od Ševnjaka, Sančevice i Paetnjaka, spajale se putem u veće grupe s onima iz Batkovića, Blažića i Ružića u Matoševcima, te se priključivale stranjanskim grupama iz Čardaka, Ljevara i Pranjića, čime se stvorila poveća skupina, i ona se na putu dalje do barlovačke crkve spajala s grupama ‘misara’ iz Ojdanića, Orlovca, Dikevaca i Ramića. U crkvi je na misi, razumljivo, vladalo veselo raspoloženje, uz pjevanje pučkih božićnih pjesama. Nakon mise bi se izmjenjivala božićna čestitanja te bi se prema svojim selima i kućama krenulo istim pravcem kojim se i došlo, opet u velikoj skupini ‘misara’ iz Ramića i sela cijelog Dragočaja. Na povratku s misa preko božićnih dana pravile bi se stanke na više mjesta. Tako bi prvo zaustavljanje bilo kod dućana u Dragočaju, na prostoru između kuća Pere Komljenovića i Dimitrija Blagojevića, gdje bi se zaigralo kolo i zapjevalo. Nakon nekog vremena krenulo bi se dalje, a skupina bi se počela razdvajati i smanjivati. Kraj kuće Kaje Jurić i Ive Šalića-Žice, nastavili bi put ‘misari’ iz Stranjana, Matoševaca, i iz dijela Orlovca i Dikevaca, a kraj Lužara bi išao drugi dio Orlovčana i ‘misari’ iz Marića i Ojdanića. Stranjančani i Matoševljani bi se iza Žicine kuće rastali od Dikevčana te bi pošli uz Lukčinu obalu, preko Raskršća (Kruševlje) do Mrtvačkog mosta i Stevića potoka, gdje bi se sačekalo one koji su malo izostali, zaigralo kolo i zapjevalo, a zatim s pjesmom nastavilo do Pranjića raskršća. Idući kroz Stranjane izdvajali su se oni koji bi stigli do svojih kuća, a na raskršću u Pranjićima bi se mladi ponovno uhvatili u kolo i zapjevali. Tu bi se odvajali i krenuli svojim kućama oni iz Ljevara i iz

Čardaka, dok bi Matoševljani pošli dalje zajedno do Danlova brda u Matoševcima, te se tu još jednom zaustavili, zapjevali i zaigrali kolo, a potom pozdravili i krenuli svatko prema svojoj kući u pojedinim dijelovima sela. Na dnevnu misu prvog dana Božića išli su uglavnom domaćini ‘na ljubljenje i darivanje križa’. Toga dana se nije išlo od svoje kuće na čestitanje drugima, nego se Božić slavio u obiteljskom krugu. Na Božić, po dolasku s mise ponoćke, odnosno zornice, bio bi svečani doručak, ili po povratku s prijepodnevne božićne mise ručak, u kojima je glavno jelo bila pečenica, a nju se najviše jelo, jasno uz druga još jela, preko svih božićnih blagdana. Svaki put kad se preko Božića jelo, prije molitve bi se upalila svijeća, usađena u pšenicu. Po završetku molitve domaćin bi svijeću ugasio tako što bi uzeo komadić kruha i njime pritisnuo fitilj. Sveti Stjepan i sveti Ivan I drugi i treći dan po Božiću, na blagdane sv. Stjepana, prvomučenika, i sv. Ivana, apostola i evanđeliste, išlo se na misu u Barlovce na jednak način kao i na mise Božića. Misa na svetog Ivan se slavila uz nazočnost većeg broja vjernika iz okolnih župa: Ivanjske i Petrićevca, osobito Motičana i Šargovčana, župljana Petrićevca. Poslije mise nazočni bi se kod crkve zadržavali malo duže, čestitali jedni drugima Stjepandan: „Čestit Božić i sveti Stjepan!“, i Ivanjdan: „Čestit Božić i sveti Ivan!“, na što se uzvraćao: „Čestita ti vjera i duša!“ Stariji su se međusobno nudili rakijom, a bilo je kod crkve nakon mise i pjesme, a povratak kućama u Stranjane i Matoševce odvijao se na jednak način kao i na Božić. Drugog i trećeg dana Božića išlo se rodbini i prijateljima na čestitanje Božića i sv. Stjepana, odnosno sv. Ivana. Božićni blagoslov kuća i obitelji U starija vremena kuće su blagoslivljali prakaraturi, svaki u svom selu, a često ih je pratio i koji drugi čovjek. Počeli bi obilaziti kuće već na Božić poslije pučke mise. Pripovijeda se da su jedne godine prije ili u vrijeme Drugog svjetskog rata prakaratur i s njim u pratnji još jedan čovjek došli po snijegu na Božić do kuće Mile Ljevara, zvanog Milać, u Paetnjaku, u Matoševcima. Zatekli su ga kako peče pečenicu. Pozdrave ga i čestitaju Božić, a on se čudi! Kako je živio na osami i daleko od župne crkve u Barlovcima, ni on ni nitko od njegovih nije u nedjelju prije Božića bio na misi, da bi u župnim oglasima

čuo točno kada je Božić, a nije imao ni kalendara po kojem bi se ravnao. Zovne ženu Anđu i rekne joj da je toga dan zapravo već Božić, a ne badnjica, kako su oni mislili, i naredi joj da ponese rakiju, jer je stigao prakaratur da blagoslovi kuću. Prakaraturi se nisu previše žurili da što prije obave blagoslov, a kako je bilo kuća međusobno dosta udaljenih, pogotovo u Matoševcima, obavljali su blagoslov kuća kroz nekoliko dana, i noćivali u kućama u kojima bi se uvečer zatekli ukoliko su bili daleko od svoje. Ulazeći u kuće, prakaraturi bi najprije pozdravili i ‘nazvali’ Isusa i Mariju te uobičajenim načinom čestitali Božić i božićne blagdane. Sa sobom su nosili križ i u tikvici blagoslovljenu vodu i njome, uz molitvu Vjerovanja, škropili kuću i ukućane, a križ davali domaćinu da ga, klečeći, prvi poljubi, a za njim i ostali ukućani. Na svoj željezni križ, na kojem je bilo obješeno zvonce, osobito se ponosio Juro Majdandžić, Matulin, prakaratur u Matoševcima. Naslijedio ga je, kako je govorio, od svog oca i djeda, koji su također bili prakaraturi u selu. Domaćini bi prilikom blagoslova prakarature obdarivali slaninom, sudžukom, pletenim priglavcima, paklićem duhana, i sl. Poslije Drugog svjetskog rata blagoslove kuća i obitelji počeli su obavljati svećenici, župnik i kapelan. Sada je s njima u pratnji obično išao prakaratur ili, ako on nije mogao, neki drugi čovjek ili mladić iz sela. Redovito bi u kući svećenika dočekao na stolu križ i blagoslovljena voda, a i svećenik je sa sobom nosio križ i blagoslovljenu vodu, ako negdje ne bi bili pripremljeni. Molile bi se molitve predviđene crkvenim obrednikom, te ukućani i kućne prostorije škropile blagoslovljenom vodom. Svećenik bi poslije blagoslova na kućnim vratima kredom napisao najprije dvije prve znamenke nadolazeće ili započete godine, zatim velika slova G+M+B, tj. početna slova imena triju mudraca (kraljeva) s Istoka (Gašpar, Melhijor, Baltazar), koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom Isus, i na kraju zadnje dvije znamenke nadolazeće ili započete godine. U novije vrijeme umjesto pisanja na vrata, daju se naljepnice svetih sličica s upisanim navedenim slovima i godinom. Kod blagoslova kuća i obitelji svećenika se, kao i ranije prakarature, također obdarivalo, i to: suhom slaninom, vješalicama, kobasicama (sudžukom), jabukama i narandžama, te pletenim priglavcima ili čarapama, ručnicima, što je tko već imao. U novije vrijeme, prigodom blagoslova kuća, davan je svećeniku i novčani dar. Prakaraturi su to preuzimali i kad bi se skupilo toliko da više nisu mogli nositi, Juro Majdandžić bi dao nekome da to odnese ili do njegove kuće, ili do kuće sinova Mate Rajnoga u

Batkovićima, a Slavko Blažević da se odnese do Marka Pranjića. Odatle je to odvoženo u Barlovce. Pokladni dani i zabave Prije početka vremena pokore u korizmi, dani su poklada. U Stranjanima i Matoševcima u te dane su se mladi, momci i cure, skupljali uvečer na sijela u kućama, kako se dogovore, te se veselili i zabavljali igrajući razne igre. Jedna od pokladnih igara zvala se igra ‘buve’. Igralo se tako što bi jednoga od momaka izabrali da bude buva (buha), a drugi bi momak uzeo u ruke kaiš i njime udarao ‘buvu’ koja je bila okrenuta zidu ili ležala, i govorio: „Okreni se buvo“, a ‘buva’ bi odgovorila: „Neću“. Na pitanje: „Zašto nećeš“, odgovorila bi: „Neću dok N. N. (navodi ime momaka) ne poljubi curu N. N. (navodi ime cure)“. Momak kojeg ‘buva’ prozove morao je poljubiti određenu curu. Nisu se smjeli protiviti, nego izvršiti što je ‘buva’ odredila. Igra bi potrajala dok se svi momci i cure ne bi izredali. Druga je bila igra ‘ikune’. Uz vrata bi stao momak ili cura. Ako je to cura, momci bi se redali i prilazili curi da je poljube. Ukoliko ona to ne dopušta, petom kucne o vrata i daje znak da ga neće; a koga hoće, ne kuca, i momak prilazi te je poljubi. On tada stane na mjesto cure-ikune, i prilaze cure da ga poljube, a ako momak neće da ga neka cura poljubi, kuca o vrata, a ako se tome ne protivi, ne kuca, i cura prilazi te ga poljubi. Ovo se ponavljalo dok se svi momci i cure ne bi izredali. Na pokladnu nedjelju, prije Čiste srijede ili Pepelnice, zabava bi potrajala cijelu noć, a na pokladni utorak ostajalo se do ponoći, kad je započinjalo korizmeno vrijeme. Dok bi se mladi na svoj način zabavljali, stariji bi razgovarali i igrali prstena ili kapanja. Korizmeno vrijeme Cijele korizme naš narod običaje činiti pokoru, osobito u korizmene petke, kada je nemrs, koji je u starini uključivao uzdržavanje ne samo od mesa, nego i od jaja i mliječnih proizvoda, a na Čistu srijedu i na Veliki petak obdržavao se strogi post i nemrs – pa bi se ručak sastojao od kruha i vode, a uvečer je bila posna večera (grah). U novije vrijeme neki muškarci, skloniji piću, uzdržavali bi se od rakije. Nije bilo zabava, nego su se kod večernjih okupljanja u pojedinim kućama molile i pjevale korizmene molitve i pjesme, a žene i djevojke su

plele ili se bavile kakvim drugim ručnim radom, te su izrađene predmete prodavale i od zarade nabavljale djeci što im je trebalo. Redovito se obavljala korizmena ili uskrsna ispovijed, a za sve odrasle iz svake kuće u župnom uredu bi se podizale ceduljice, i one su se predavale svećeniku na početku ispovijedi, pa se po tome moglo ustanoviti i koliko je vjernika izvršilo crkvenu zapovijed godišnje ispovijedi i uskrsne pričesti. Rado su vjernici sudjelovali u obavljanju pobožnosti križnog puta koji bi bio nedjeljom prije pučke mise. Cvjetna nedjelja i blagoslov grančica Spomendan Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem posebno se obilježavao. Djeca i djevojke bi se ujutro umivale vodom u koju bi se stavile latice cvijeća, naročito ljubičica, pa se taj čin po tome nazivao ‘cvjetanje’ ili ‘ljubičanje’. U crkvu na misu bi se ponijele jelove grančice na posvetu i za procesiju oko crkve. Ako iz neke kuće, zbog udaljenosti, nitko nije išao na misu i posvetu grančica, dao je svome susjedu da ih odnese i posvećene vrati. Posvećene grančice bi se zadijevale na prikladnom mjestu, najčešće za rog kuće, i držale bi se preko cijele godine. Kada bi zaprijetilo kakvo nevrijeme, domaćica bi te grančice uzimala i stavljala na žar na maši i iznosila na kućni prag, te okrenuvši se na onu stranu na kojoj su munje sijevale i odakle je dolazila grmljavina i prijetilo nevrijeme, molila da nevremena ne bude, ili da ono prestane. Molilo se Vjerovanje i ‘preporuke’ da Bog očuva selo od tuče, poplave, općenito od zla vremena. Također su se posvećene grančice stavljale u rascijepljeni štap koji se zabadao na njivama u zasijano žito, za obranu od vremenskih nepogoda i svih mogućih šteta. Veliki petak i subota Na dane Velikog petka i subote nije se radilo, osobito se nije orala zemlja. To je imalo podsjećati na Isusovo umiranje na križu, kad se zemlja potresla, pećine raspucale, grobovi otvarali. Strogi post se na Veliki petak obdržavao tako što se za jelo uzimao kruh, luk, posni grah, kopriva ili zelje, a neki bi postili samo o kruhu i vodi. Interesantna je i molitva koju su na Veliki petak u Stranjanima i Matoševcima molile pojedine žene. Ta molitva je glasila: „Oj dušice grješna, budi u vjeri krepna (snažna); kada pođeš putovati dugim putem, uskim klancem, susrest će te duh nemili, duh nečisti. Pitat će te: Dušo ili si moja il si Božja? Nisam tvoja već sam Božja. Ja sam Bogu

odredila sto Isusa sto Jezusa, sto križića, sto amena, sto se puta prekrstiti na blagdanak Veliki petak Isusov“. Postilo se u starini i na Veliku subotu. Toga su se dana kuhala, bojila i šarala jaja, čemu su se posebno radovala djeca. Jaja su se bojila uz pomoć prirodnih tvari: crvenog luka i koprive, a šarala istopljenim voskom; u novije vrijeme se boje kupljenim umjetnim bojama i šaraju posebnim kiselinama. Uskrs i uskrsni blagoslov jela U Crkvi je uobičajeno u različitim krajevima da se na Veliku subotu ili na sam Uskrs ujutro na ranoj misi blagosliva jelo: kruh, janjeće meso, suho kuhano meso, kuhana jaja i mladi luk. To se ‘posvećenje’ uzima kao prvo na početku uskrsnog doručka. Domaćin prije jela zajedno s ukućanima izmoli: Očenaš, Zdravomariju i Slavaocu „za rod i berićet, za voke (volove) i težake“. Nakon doručka spremalo se i odlazilo na misu. Išli su svi koji mogu, a kod kuće je ostajao netko da sprema ručak i da pazi na stoku. Na Uskrs se kuca obojenim jajima, osobito djeca. Onaj tko svojim jajetom razbije tuđe, pobjeđuje i uzima sebi jaje koje je razbio. Iza mise se nije zadržavalo kod crkve, niti su se pravile stanke na pojedinim mjestima kao na božićne dane, nego su svi odlazili kućama na ručak. Iza ručka mladi su se okupljajli na ‘igranku’ i zabavu, pjesmu i kolo. Sveti Ivo, Krstitelj – Ivanjdan Od običaja vezanih uz slavljenje sv. Ive Krstitelja, 24. lipnja, najpoznatije je paljenje vatre uoči toga dana, uz pjevanje prigodnih pjesama, igranje kola i preskakivanje vatre. Djeca, a i odraslija mladež, posebno se veselila paljenju lila, žiški i velikih vatri od granja ili od strnjike i slame. Za pravljenje lila gulila se kora s trešnje, izrezala na komade veličine listova veće školske bilježnice te sušila. Osušeni listovi kore, po 6-7, naslagali bi se jedan na drugi, učvršćivali komadima letvica, i umetali u rascjep povećeg štapa, dužine do 1,5 m, te sve uvezivalo žicom da se pri sagorijevanju ne raspadne. U novije vrijeme za lile umjesto kore od trešnje koristila se koža od starih cipela ili guma od opanaka, a za velike vatre umjesto strnjike i slame gume od auta. Žiške su se pravile tako da se sirovi hrastov štap, dužine do 1,5 m, na jednom kraju tucanjem uzduž rascjepka u sitnije iverje. Štap se zatim sušio i za sv. Ivu se potpaljivao onaj rascjepkani dio.

Lile i žiške su se palile na uzvišenijim mjestima da se dalje vide, i njima se mahalo, što je stvaralo čarobniji dojam, a podsjećalo je na Ivanjske svjetlucave krijesnice. U Stranjanima i Matoševcima lile, žiške i vatre su se palile na više mjesta; za gornji dio Stranjana na Čardaku, a u donjim Stranjanima kod Jurićeve kuće; na Mijatovom brijegu, iznad Kajine kuće, palili su ih Pranjići, a na Šalića biljegu, kod Nine, palili su Šalići; Ljevari su vatre, lile i žiške palili na Vrtačama, kod cera iznad kuće Stipe Blaževića. U Matoševcima, na Danlovu brdu lile, žiške i vatru palili su Ružići (Debeljaci) i Blažići, na Trešnjicama i gdje danas stoji veliki drveni križ palili su Batkovići, a u Živaji su lile, žiške i ivanjdanske vatre paljene na brijegu iznad kuće Pere Debeljaka, Jelajskog.

ŽENIDBENI OBIČAJI Upoznavanje momaka i cura i ašikovanje Mladi kad se zamomče i zacure počinju ašikovati i tražiti sebi cure za ženidbu, odnosno momke za udaju. U starija vremena prilike za susrete i upoznavanje bile su nedjeljama i svetkovinama kod crkve, na povratku iz crkve kućama, ili kod popodnevnog igranja u kolu, zatim na njivama u vrijeme poljskih radova i žetve žita, branja i komušanja (perušanja) kukuruza, kod čuvanja goveda na livadama i pašnjacima i u šumama, te u zimske dane na večernjim sijelima i prelima. U tim prigodama momak bi pitao curu koja mu se sviđa je li slobodna i mogu li se sastajati. Ako se i on njoj sviđao, i ako je bila slobodna, te pristala da joj dolazi i da se sastaju, započeli bi češći susreti i viđanja, međusobno bolje upoznavanje i tješnje zbližavanje i ašikovanje. U početku bi se sastajali vani, u prirodi, na putovima, pokraj kućnih ograda, a tek kasnije bi momak dolazio djevojci u kuću, kad vidi da se curini roditelji ne protive njihovu sastajanju i mogućoj ženidbi. To vrijeme ašikovanja je moglo trajati i godinu-dvije, a momci su se obično ženili nakon što bi odslužili vojni rok, a cure udavale s navršenih 18-20 godina. Nošenje ‘milošće’ i ‘jabuke’ Nakon što se momak i cura odluče za sklapanje ženidbe, momkovi roditelji idu curinim roditeljima da vide protive li se oni da im se kći uda za njihova sina. Momkovi roditelji bi curinim donijeli kakav skroman poklon, ako ništa drugo litru rakije, i ako bi oni poklon primili to je bio znak da pristaju na udaju svoje kćeri za njihova sina. Taj čin i dogovor se zvao nošenje ‘milošće’. Poslije nekog vremena, u dogovoreno vrijeme, nosila bi se curi ‘jabuka’ i išlo na prošnju cure ili na zaruke. Išli bi momkovi roditelji, ili barem jedno od njih, te još netko od rodbine i prijatelja. Momkovi roditelji i pratnja bi ponijeli hrane i pića za sve koji će biti nazočni kod prošnje, a curi bi donijeli haljinu, nekada i cipele, te prsten ili lančić, po mogućnosti zlatni ili barem pozlaćen, te joj ih predali a ona primila, što bi značilo da cura prihvaća ponudu i pristaje na vjenčanje. Momak se ne bi pojavljivao odmah kod predavanja ‘milošće‘ i ‘jabuke‘, nego bi čekao negdje u blizini, i priključio bi se ostalima u slavlju nakon što

se uobičajeni ritual i prošnja uspješno obave i završi dogovor o vjenčanju momka i cure. Odlazak župniku ‘na upis’ Ubrzo nakon prošnje momak i cura, u pratnji koje starije žene bližeg roda ili svojte, odlaze župniku ‘na upis’, tj. da se prijave za vjenčanje i da on obavi propisani zaručnički ispit. Župnik bi, prema crkvenim propisima, ispitao ozbiljnost njihove odluke da se vjenčaju, ustanovio da ne postoji nikakva crkvena smetnja za ženidbu, te provjerio njihovo znanje iz vjeronauka. Znalo se dogoditi i da se koje od zaručnika ‘smete’ na ispitu iz vjeronauka. Bila je veća sramota ako se to dogodi curi, a događalo se češće momcima nego curama, pa je u tom slučaju trebalo doći ponovno na ispit. Poslije ‘upisa’ obavljani su kroz tri nedjelje na pučkim misama ženidbeni oglasi ili navještaji onih koji se spremaju za vjenčanje i ženidbu. Jedne nedjelje prije vjenčanja momkovi bi roditelji odlazili curinim roditeljima i odnosili ‘torbu’. Nosili su hranu: kruh, pečenu kokoš, rakiju i još ponešto, te su to zajedno jeli, a trebalo je biti znak da je cura njihova i da će je oni hraniti do svadbe. Dolazio bi tim zgodama i momak, ali se, kao i kod nošenja ‘milošće’ i zaruka, ne bi pokazivao, nego je s curom bio u dvorišnoj zgradi. Kada započnu ženidbeni navještaji u crkvi, počinje i ozbiljnije pripremanje momka i cure za vjenčanje, odnosno curinih roditelja za ‘prsten’ a momkovih za svadbu. Za vjenčanje je trebalo naći kuma, prikumka, djevera i djeverušu. Momak odabire kuma, a on sebi određuje prikumka, dok cura izabire djevera, a on djeverušu. Redovito djeveruša bude djeverova supruga, ukoliko je oženjen. Kum i djever su kod vjenčanja svjedoci, a imaju svoje posebne uloge u odvijanju svadbe. Tjedan dana prije dogovorenog dana za ‘prsten’ i vjenčanje, cura za udaju obiđe rodbinu, susjede i prijatelje, odnosno prijateljice, te ih pozove na ‘prsten’. Isto tako i momak za ženidbu, ili njegov brat ili koji bliži rođak pozivaju rodbinu, prijatelje i susjede na svadbu i na pir. On uzvanike časti rakijom iz posebne svatovske ploske, a oni njega darivaju maramicama i peškirima. ‘Prsten’ Na dan vjenčanja, ili uoči toga dana, uzvanici se okupljaju kod curine kuće na ‘prsten’. Momkovi rođaci se skupe kod njegove kuće, te zajedno s njim idu curinoj kući, noseći sa sobom poklone hrane: pečeno meso, kruh, kolače, rakiju, a za curu cipele za vjenčanje, vjenčanu haljinu, šlajer, vijenac i cvijeće. Poslije dolaze kum i djever sa svojim konjskim

zapregama, kao i ostali mladenkini i mladoženjini uzvanici. Mladenkini uzvanici: rodbina, prijatelji, prijateljice i susjedi donose i predaju joj svoje poklone, npr.: pokrivače, deke, ponjave šarenice, peškire, haljine, rakijske i kavene servise, i sl. U curinoj kući bi svi posjedali i gostili se uz pjesmu, obično na ručku, jer se vjenčanje redovito obavljalo poslije podne. Kroz to vrijeme mladenka bi s drugim djevojkama zakitila ružmarinom i maramicama sve ukućane, kuma, prikumka i djevera te sve svatove koji će ići u crkvu na vjenčanje, kao i svatovska kola i konjsku opremu s praporcima na konjima. Nakon toga bi i djeveruša opremila mladenku za vjenčanje. Dok se pri kraju ručka pije kava, mladoženjin aščija (stari svat) poziva da se dovede mladenka. Nju dovodi njezina sestra, snaha ili koja druga bliža rodica, i nazočne pozdravi s: „Hvaljen Isus“. Ona ili mladenkini roditelji pitaju: „Šta vi od nas tražite“? Aščija na to odgovara: „Tražimo od Boga sreću, a od vas djevojku“. Izvodili bi najprije druge djevojke, ali bi ih aščija odbijao, dok se ne bi pojavila ona prava. Predajući mu djevojku, rekli bi: „Dosad je bila Božja i naša, a odsad je Božja i vaša, i opet naša“. Popije se još ‘slatka čaša’ rakije koju nalijeva djeveruša, a mladenka rakiju najprije pruža budućem svekru, zatim svome ocu te redom kumu, djeveru, prikumku i ostalim svatovima. Kićenje svatova, kao i slatka rakija, nagrađuju se novcem. Kada za to dođe vrijeme, djever upozorava svatove da treba krenuti u crkvu, i zamoli mladenkine roditelje da mladence blagoslove i da se s kćerkom oproste. Curin otac blagoslovi mladence, upozori ih na njihove međusobne obveze i odnose te im poželi sreću u životu. Nakon toga se mladenka oprosti sa svojim roditeljima i bližom rodbinom, što ne prođe bez suza, te svatovska povorka zaprežnih kola, a u novije vrijem automobila, kreće u crkvu. Mladoženjin aščija od mladenkine kuće ide odmah mladoženjinoj kući, da bi dočekao svatove kad se vrate s vjenčanja iz crkve, a s njim pođu i 2-3 djevojke, mladenkine rodice, noseći u njezin novi dom poklone koje su joj uzvanici donijeli. Vjenčanje i pjer (pir) Na čelu svatovske kolone išla bi kola djevera i djeveruše s mladenkom, a potom bi slijedila i ostala kola sa svatovima. Momak bi sjedio s kumom u njegovim kolima. Kad svi svatovi stignu, ulazi se u crkvu i obavlja vjenčanje kako je predviđeno crkvenim propisima i obredima. Poslije vjenčanja župnik s kumom i djeverom, svjedocima ženidbe, odlazi u župni ured gdje se u župnu maticu vjenčanih ubilježavaju imena mladenaca koji su sklopili ženidbu, tko je vjenčanje obavio i kada, te tko su

bili svjedoci na vjenčanju. Kroz to vrijeme svatovi čestitaju mladencima, pjevaju i nazdravljaju rakijom iz ploski, a u tome im se potom pridruže također kum i djever.

Svatovi na vjenčanju Franje Pranjića, Ivinog, i Finke r. Tomić, kod crkve u Barlovcima Nakon kraćeg zadržavanja kod crkve, svatovska povorka kreće prema mladoženjinoj kući. Sada na čelu kolone idu kumova kola, a s njim sjede mladoženja i mladenka. Svatovi bi na putu na više mjesta nailazili na prepreke koje im postavljaju djeca. Ona uzvikuju „Kume, izgore kesa“. Da bi im put bio ponovno otvoren za prolaz, kum mora djeci to platiti, i on im iz kola izbacuje sitni novac, pripremljen ranije za tu namjenu. Na mjestima gdje bi naišli na više okupljenog svijeta svatovi bi se zaustavljali, te bi mladenka izlazila s djeverušom iz kola i ljubila žene i djecu u obraz, a starije muškarce u ruku. Kad se već približe mladoženjinoj kući, djever i prikumak se izdvoje iz kolone i požure naprijed da dojave dolazak svatova i ugrabe muštuluk. Kod mladoženjine kuće već je okupljeno dosta svijeta, onih koji su pozvani kao gosti na pir, a i radoznalih da vide svatove i ‘mladu’. Kada svatovi stignu, mladenka u pratnji djeveruše pozdravi nazočne nazivanjem Isusa, te poljubi kućni prag prekriven peškirom, a zatim ljubi svekrvu i ukućane. U krilo joj stavljaju malo dijete, a ona žensku djecu obično dariva haljinicom, a mušku bombonama i drugim slatkišima. Poslije kraćeg zadržavanja svatova pred kućom, a prije sjedanja za stol i ručak, ‘baca se jabuka’. Mladoženja, kum, prikumak i djever prebacuju preko krova kuće jabuke u kojima je utisnut metalni novac, ili ih bacaju niz kakvu nizbrdicu pokraj kuće, gdje su se okupila djeca i čekaju da bačenu jabuku s novcem ugrabe. Svoju jabuku baca i mladenka tako da je nastoji ubaciti u krilo svekrvi, a druge žene je pokušavaju sebi ugrabiti. Snaha daje svekrvi drugi kakav dar, a također i ostalim ukućanima.

Iza bacanja jabuke najprije bi djever pozvao djecu ‘za sopru’ (sofru), da idu jesti, pa da se prije večeri raziđu kućama. Na kraju jela koje je za njih pripravljeno došla bi pita, koje djeci nikad dosta, pa bi je oni odmah razgrabili i razbježali se. Kako uzvanici pristižu na svadbenu gozbu ili ‘pjer’ (pir), predaju aščiji svoje buklije, tj. poklone hrane i pića: pogače, pečene kokoši, gurabije, torte, rakiju i druga pića. Kada za to dođe vrijeme, najčešće je to kasno poslije podne ili uvečer, djever poziva svatove i uzvanike na večeru i raspoređuje ih za stolove, tako da na čelu bude momkov otac i kućedomaćin, vjenčani kum sa svojom suprugom i aščija, a zatim drugi uzvanici. Curini roditelji ne dolaze na pjer kod momkove kuće. Kad se svatovi i ostali gosti smjeste, mladenka u pratnji djeveruše kiti ružmarinom i novopristigle uzvanike i goste. Prije nego se počne jesti, djever traži od kuma dopuštenje za pranje ruku. Kod pranja ruku djever nad lavorom polijeva vodu iz bokala, a pomaže mu mladenka ili koja druga djevojka, držeći peškir za brisanje ruku. Djever to naplati, kao što će se i kasnije naplaćivati također duge neke njegove i mladenkine usluge i znaci pažnje. Nakon što se, opet na traženje djevera i uz dopuštenje kuma, izmoli molitva prije jela, dijelila se slatka rakija i postavljalo se jelo za večeru, i ona bi prolazila u veselju i pjesmi. U tijeku večere djever bi oglašavao i javno prikazivao poklone kojima kum i kuma obdaruju mladence, te uz različite šale i dosjetke nazočne zabavljao i uveseljavao. Kad bi večera već poodmakla i ušlo se duboko u noć, redovito oko ponoći, kum bi zatražio da mladoženja i mladenka sjednu kraj njega, s jedne i druge strane. Prije nego što bi sjela kraj kuma, mladenka bi otišla i skinula vijenac, šlajer i umjesto vjenčane obukla drugu haljinu. Dok bi ona sjedila kraj kuma, djever bi pustio pod stol dječaka da joj ukrade cipelu. Za ukradenu cipelu, da se vrati mladenki, kum je djeveru morao platiti. Svadbena gozba je završavala slatkom rakijom i kavom, a gosti se počnu razilaziti iza ponoći i u rane jutarnje sate. Kum sa svojom pratnjom i djever odlazili bi posljednji, kad se već razdani. Obično sljedećeg dana iza vjenčanja ide se kumu na večeru i uzvraća buklija, a prve nedjelje iza vjenčanja roditelji mladoženje i mladenci, te svatovski kum i kuma, djever i djeveruša idu roditeljima mladenke ‘na povratak‘ i nose im darove. Običaji koji su ovdje opisani u novije vrijeme su, promjenom načina života na selu, sve više ili posve nestajali ili poprimali neke nove oblike.

KRŠTENJE DJECE I BABNE Rođenje djece s nestrpljenjem se iščekuje u svakoj obitelji, posebno kod mladih bračnih parova, i uvijek je radostan događaj. Čim bi se dijete rodilo, to se odmah javljalo vjenčanom kumu ili kumi, koji su redovito postajali i krsni kumovi, i obično su bili kum ili kuma svoj djeci dotičnoga bračnog para. Onaj tko bi prvi donio tu vijest kumu, odnosno kumi, dobivao bi za muštuluk kakav dar. Djeca su se nosila na krštenje dan-dva nakon poroda. U vrijeme dok nije bilo prijevoznih sredstava (automobila), vozilo se u zaprežnim kolima, a najčešće se išlo pješice. S kumom ili kumom išla je još neka žena, koja je pomagala kod nošenja djeteta. Djeci su nadijevana imena prema želji roditelja, a najviše su se muškoj djeci davala imena svetaca i svetica: Ivo, Marko, Joso, Nikola, Stjepan, Ilija, Petar (Pejo), Pavao (Pajo), Anto, Mijat (Mile), a ženskoj: Mare, Ane, Kate, Janja, Ruža, Jele, Ivka, Luce, Ljuba. U novije vrijeme sve je više narodnih imena, za muške: Željko, Marinko, Drago, Zlatko, a kod ženskih su učestalija: Snježana, Nada, Ljiljana, Mira. Po povratku s krštenja napravio bi se malo bolji ručak za kuma ili kumu i ženu koja je pomagala nositi dijete na krštenje. U današnje vrijeme krštenje djece se ne obavlja odmah prvi dana nakon njihova rođenja, nego se pomiče za kasnije, kako je kumu ili kumi zgodnije, a i da bi krštenju, nakon što se dovoljno oporavi, mogla biti nazočna i majka s ocem djeteta. Majka novorođenčeta je nakon poroda mirovala oko šest tjedana, a kroz to vrijeme, tzv. babinja, dolazile bi rođakinje i susjede u posjetu i da vide kako su majka i dijete. Kad se majka dovoljno oporavi priređivale su se babne, svečani objed na koji bi se pozvali kum i kuma te bliža rodbina i prijatelji. Oni bi donosili i obdarivali majku i novorođenče različitim darovima, kao što su: prijesna kokoš, rakija, pečeni kruh, kotur pite, voće i sl.

NATALITET U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA POSLIJE OSNUTKA ŽUPE BARLOVCI 1879. GODINE Nije poznato da je u prošlosti bilo crkveno nevjenčanih bračnih parova i raskida ženidbene veze, a takvih slučajeva nije bilo ni u novije vrijeme. U starini su bili vrlo rijetki slučajevi rađanja vanbračne ili nezakonite djece. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je ostalo mnogo udovica, ili djevojaka koje su se teško mogle udati, vanbračne djece je bilo nešto više, ali ipak ne tako mnogo. U staro doba bilo je dosta obitelji s brojnom djecom, ali je puno djece i umiralo. Mentalitet suvremenog svijeta je ipak prodro i u Stranjane i Matoševce, pa je u novije vrijeme broj djece u obiteljima jako opao. Evo i statističkih podataka o broju rođene djece u pojedinim godinama od osnutka župe Barlovci godine 1879. pa do 1995. Poslije 1995. u Stranjanima i Matoševcima nije rođeno nijedno dijete, jer se u ta sela vratilo samo nekoliko starijih osoba. Godina 1879. 1880. 1881. 1882. 1883. 1884. 1885. 1886. 1887. 1888. 1889. 1890. 1891. 1892. 1893. 1894. 1895. 1896. 1897.

Sranjani 3 6 11 2 6 5 3 9 8 6 5 5 9 3 6 6 7 6 9

Rođena djeca Matoševci 6 8 12 6 9 4 12 9 8 10 9 7 8 8 8 10 7 4 8

Godina 1898. 1899. 1900. 1901. 1902. 1903. 1904. 1905. 1906. 1907. 1908. 1909. 1910. 1911. 1912. 1913. 1914. 1915. 1916. 1917. 1918. 1919. 1920. 1921. 1922. 1923. 1924. 1925. 1926. 1927. 1928. 1929. 1930. 1931. 1932. 1933. 1934. 1935. 1936. 1937.

Sranjani 4 5 10 7 7 11 8 12 11 13 7 11 11 8 12 11 12 6 5 7 2 8 9 8 10 11 7 9 9 7 10 10 9 8 12 10 11 11 12 16

Rođena djeca Matoševci 7 7 10 12 2 10 13 3 12 14 12 13 10 8 16 11 16 11 5 4 9 7 19 19 12 14 18 11 15 18 15 24 17 20 21 17 27 16 28 24

Godina 1938. 1939. 1940. 1941. 1942. 1943. 1944. 1945. 1946. 1947. 1948. 1949. 1950. 1951. 1952. 1953. 1954. 1955. 1956. 1957. 1958. 1959. 1960. 1961. 1962. 1963. 1964. 1965. 1966. 1967. 1968. 1969. 1970. 1971. 1972. 1973. 1974. 1975. 1976. 1977.

Sranjani 15 15 15 13 14 13 12 5 10 9 8 10 7 6 8 7 5 2 8 7 8 9 7 12 11 6 12 9 9 6 8 7 4 8 8 2 7 5 5 2

Rođena djeca Matoševci 15 26 17 14 20 15 27 4 9 5 12 19 16 7 18 13 15 14 18 7 17 17 15 12 18 19 20 11 14 12 4 12 7 6 6 5 4 2 0 1

Godina 1978. 1979. 1980. 1981. 1982. 1983. 1984. 1985. 1986. 1987. 1988. 1989. 1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. Ukupno

Sranjani 4 5 5 1 3 5 0 0 1 3 7 4 2 2 2 1 1 1 803

Rođena djeca Matoševci 1 1 1 1 2 2 3 0 1 1 1 3 4 4 1 1 0 0 1.235

U Stranjanima je od osnutka župe 1879. pa do 1995. godine ukupno rođeno 803 djece. Prosječno se kroz čitavo to vrijeme po bračnom paru rađalo 2,5 djece. U periodu od 1900. do 1970. prosjek rođene djece po bračnom paru bio je veći, i rađalo se 3-4 djece. Najviše je djece rođeno godine 1937., ukupno njih 17-ero; a u godinama 1938., 1939. i 1940. po 15ero. U desetgodišnjim razdobljima najveći broj djece je rođen od 1931. do 1940., njih 126-ero; a zatim od 1901. do 1910. njih 97-ero, i od 1921. do 1930. ukupno 90-ero. Desetero i više djece rođeno je u čak 25 obitelji, s tim da su se neki očevi ženili dva puta. Najviše je djece, 19-ero, imao Matija Pranjić (Jure i Mande r. Pezić), u 1. braku sa suprugom Jelom r. Šalić 12-ero, a u 2. braku s Marijom r. Brkić 7ero, a rađala su se u vremenu od 1893. do 1933. Joso Ljevar (Damjana i Vide r. Tucić) je imao 14-ero djece, u braku s Katom r. Lopar imao je 12ero, a u 2. braku s Katom r. Jurić još 2, koja su se rađala u vremenu od 1832. do 1860. Ljevar Ivo (Jure i Mare r. Bukvić) u je imao 13-ero djece, u 1. braku s Vidom r. Popović 5-ero, a u 2. braku s Janjom r. Pavlović imao ih je 8-ero, koja su rođena u vremenu od 1879. do 1913. Ljevar Joso (Petra i Kate r. Kozić/Adžam) također je imao 13-ero djece, u braku s Anom r.

Ćosić imao je 7-ero, a u 2. braku s Anđom r. Brkić imao ih je još 6-ero, rođenih u vremenu od 1900. do 1930. Petar-Pejo Blažević (Pave-Paje i Kate r. Ivanković) imao je 13-ero djece, u braku s Marijom r. Bijelić imao je 11ero djece, a s Janjom r. Kaurin još 2, rođene u vremenu od 1889. do 1909. Joso Ćosić (Ive i Anastazije r. Kasapović) u braku s Ivkom r. Kaurinović imao je 12-ero djece, rođene u vremenu od 1867. do 1891. godine.

Gornji red, s lijeva na desno: Mare Bogdanović r. Debeljak, supruga Andrijeva, Ljuba, Marina sestra, Mare Majdandžić r. Blažević, supruga Bosiljkova, i Jeka Pranjić r. Blažević, supruga Antina, sa svojom djecom Desetljeća s najnižim natalitetom bila su: od 1891. do 1900., rođeno je 65-ero djece; od 1881. do 1890. rođeno ih je 62; od 1971. do 1980. njih 52; a od 1981. do 1990. rođeno je samo 21 dijete. U Matoševcima je od 1879. do 1995. godine rođeno ukupno 1.235 djece. Po bračnom paru je u prosjeku rođeno nešto manje od 2,4 djece, s tim da je za period od 1900. do 1970. taj prosjek znatno viši, i kretao se između 3 i 4 djece. Najviše je djece rođeno: 1936. godine, 28-ero; 1944. godine 27-ero; 1939. godine 26-ero; a 1929. i 1937. po 24-ero. U razdobljima od po deset godina najveći broj djece je rođen od godine 1931. do 1940., njih 211-ero; a zatim od 1921. do 1930. njih 163, i od 1951. do 1960. njih 151. Desetljeća s najmanje rođene djece bila su: od 1891. do 1900., njih 76ero; od 1881. do 1890. rođeno ih je 88-ero; od 1971. do 1980. njih 34-ero, i od 1981. do 1990. samo 18-ero djece. Desetero i više djece bilo je u čak 35 obitelji; u nekim slučajevima se radilo o očevima koji se ženili po 2 puta. Petar Blažević (Jure i Mare r. Majdandžić) u dvije ženidbe imao je 16ero djece, s Marijom r. Bijelić 8-ero, i s Anđom r. Debeljak još 8-ero,

rođenih u vremenu od 1923. do 1962. godine. Mato-Mata Majdandžić (Nikole i Ivke r. Ljevar) također u dvije ženidbe imao je 15-ero djece, u 1. braku s Janjom r. Marušić imao je 6-ero, a u 2. braku s Lucijom r. Uvalić 9ero, koja su se rodila u vremenu od 1895. do 1936. godine. Joso Batković (Jure i Anđe r. Ljevar) je u dvije ženidbe imao 13-ero djece, u braku s Katom r. Grgić 7-ero djece, a u 2. braku s Lucom r. Klasan 6-ero, rođenih u vremenu od 1881. do 1903. Stipo Majdandžić (Marka i Janje r. Vidić) s Janjom r. Blažević-Adžić imao je 13-ero djece, rođene od 1901. do 1921. godine.

DUHOVNA ZVANJA: ČASNE SESTRE I SVEĆENICI IZ MATOŠEVACA I STRANJANA Stranjani i Matoševci, makar da je u njima vjerski život bio na priličnoj visini, i da je u tim selima bilo dosta obitelji s većim brojem djece, nisu imali puno duhovnih zvanja. Za raniji period to je i razumljivo, jer osim franjevaca, drugih redovničkih ustanova, ni muških ni ženskih, nije u Bosni i Hercegovini ni bilo sve do zadnjih desetljeća 19. stoljeća. Poslije dolaska 1879. godine iz Austrije časnih sestara družbe Klanjateljica Krvi Kristove u blizinu Banje Luke i osnivanja samostana ‘Nazaret’, u tu Družbu je stupilo nekoliko djevojaka iz Matoševaca i Stranjana. – Iz Matoševaca to su: 1. Vida Majdandžić, rođena 20. srpnja 1899., od roditelja Mate i Janje r. Marušić. U novicijat je stupila 15. kolovoza 1929., položila je prve redovničke zavjete 15. kolovoza 1930., a doživotne 15. kolovoza 1935. Kao časna sestra dobila je ime s. Vida. Umrla je 17. prosinca 1962. u samostanu u Novoj Topoli, i sahranjena na mjesnom groblju. 2. Marija Majdandžić, rođena 28. rujna 1912., od roditelja oca Stipe i majke Janje r. Adžić-Blažević. Stupila je u novicijat 15. kolovoza 1938., prve zavjete položila godinu dana kasnije, 15. kolovoza 1939., a doživotne 15. kolovoza 1945. Kao časna sestra dobila je ime s. Ilinka. Umrla je 9. kolovoza 2003. u Ivancu, Hrvatska, i sahranjena na groblju u istom mjestu.

– Iz Stranjana su u Klanjateljica Krvi Kristove bile:

družbi

3. Jela Blažević, rođena 21. siječnja 1902., od roditelja Pave (Paje) i Mande r. Tubić. Stupila je u novicijat 15. kolovoza 1928., položila prve redovničke zavjete 15. kolovoza 1929., a doživotne 15. kolovoza 1934. Kao časna sestra dobila je ime s. Blaška. Umrla je 16. ožujka 1986. u Novoj Topoli, i tu je i sahranjena. 4. Ruža Blažević, rođena 13. travnja 1904., od roditelja Pave (Paje) i Mande r. Tubić. Stupila je u novicijat 15. kolovoza 1929., položila prve redovničke zavjete 15. kolovoza 1930., a doživotne 15. kolovoza 1935. Kao časna sestra dobila je ime s. Andreja. Umrla je 28. srpnja 1992. u Bosanskom Aleksandrovcu, a sahranjena na groblju sv. Marka, u Banjoj Luci. Družbi sestara Milosrdnica, koja u Banjoj Luci ima svoj samostan od 1872. godine, pripada iz Matoševaca: 5. Ljuba Majdandžić, rođena 3. studenoga 1959., od roditelja Mate i Jozefine (Finke) r. Batković. Stupila je u novicijat 14. kolovoza 1983., položila prve redovničke zavjete 15. kolovoza 1985., a doživotne 15. kolovoza 1990. Kao časna sestra dobila je ime s. Mirela.

Stranjani su dali i jednog redovnika – franjevca i svećenika, fra Velimira Blaževića. 6. Fra Velimir je rođen 9. svibnja 1936., od roditelja Ive i Ljubice r. Batković. U novicijat je ušao 14. srpnja 1953., položio prve zavjete 15. srpnja 1954., a doživotne 8. prosinca 1957. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1962. godine, a prvu ili mladu svetu misu slavio u Barlovcima 2. kolovoza 1962.

Nakon završenih studija teologije u Sarajevu i kanonskog prava u Rimu, skoro punih 35 godina je predavao kanonsko pravo na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a trenutno, kao umirovljenik, boravi u franjevačkom samostanu Petrićevac, Banja Luka.

PRETCI BISKUPA FRANJE KOMARICE POTJEČU STARINOM IZ STRANJANA Pouzdani pisani izvor iz 1743. godine, izvještaj apostolskog vikara u Bosni i Hercegovini, biskupa fra Pavla Dragičevića, kazuje kako su u Stranjanima u to vrijeme postojale dvije obitelji, odnosno domaćinstva prezimenom Komarica. Na čelu jedne obitelji, koja je imala 6 članova, 4 odrasla i 2 djece, bio je Mile Komarica, a na čelu druge, s 4 člana, 2 odrasla i 2 djece, bio je Ivo Komarica. 110 A prema drugom pisanom izvoru, izvještaju apostolskog vikara, biskupa fra Marijana Bogdanovića, iz godine 1768., u to vrijeme su u Stranjanima bile dvije porodične zajednice ili zadruge Komaričića (Komarica): Franje Komaričića, sa 17 članova, od toga 11 odraslih, i 5-ero manje djece, 111 te Jose Komaričića, u kojoj je bilo 7 članova, 5 odraslih i 2 male djece. 112 Za pretpostaviti je da su Mile i Ivo Komarica bili braća, te da je Mile godine 1743. mogao imati oko 40 godina, što znači da je rođen negdje oko 1700. U tom slučaju Milin i Ivin otac, čije nam ime nije poznato, mogao je biti rođen 20-25 godina ranije, dakle oko 1675-1680., a njihov djed, čije ime također ne znamo, najkasnije oko 1650-1655. Na temelju tih pretpostavki zaključujemo da su najstarije Komarice živjele u Stranjanima prije više od 350 godina. Odakle su oni u Stranjane mogli doseliti, nije poznato, niti ima ikakvih indicija iz kojih bi se to dalo zaključiti. U Bosni i Hercegovini, osim u Stranjanima, godine 1743. nalazimo jednu obitelj Komarica (Ivo Comariza, s 3 odrasla člana i 2 djece) još samo u Trnovcima, župa Vareš. 113 Rod Komarica se u Stranjanima kasnije dosta povećao, ali zbog kuge koja je vladala od 1815. do 1817. njihov broj se i naglo smanjio. Koliko se moglo pratiti prema župnim maticama župe Ivanjska, samo u godini 1815. od kuge je u Stranjanima umrlo 29 Komarica. Nakon toga u Stranjanima je ostalo, i kroz narednih 30-ak godina živjelo svega nekoliko obitelji Komarica, među kojima i obitelj Jure Komarice i Marije r. Blažević, s 10110

Vidi: D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae …., str. 43. Radilo se sigurno o rodovskim zajednicama koje su obuhvaćale više bračnih parova i obitelji koje su živjele skupa u jednom domaćinstvu. 112 Vidi: D. Mandić, n. d., str. 181. 113 Vidi: D. Mandić, n. d., str. 78. 111

ero djece, rođene između 1821. i 1845. godine, i Marka Komarice i Mare r. Knežević, s 5-ero djece, rođene između 1846. i 1857. 114 U drugoj polovici 19. st. Komarica posve nestaje u Stranjanima, 115 a pojavljuju se u Dikevcima, Orlovcu i Novakovićima, selima tada još uvijek u sastavu župe Ivanjska, a koja su od 1876. prešla u sastav župe Petrićevac, s tim da su Dikevci i Orlovac 1879. odvojeni od Petrićevca i ušli u sastav novoosnovane župe Barlovci.

Od Komarica koji su otišli u Dikevce, i tu se zadržali kraće vrijeme, samo jednu generaciju, a odatle preselili u Novakoviće, potječe i mons. dr. 114

Kao posljednja rođena od Komarica u Stranjanima je Markova kći Anđa, rođena 1. studenoga 1856., a umrla 6. svibnja 1857. Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 18281859, g. 1856., br. 610; Matica umrlih župe Ivanjska, za g 1809-1857., g. 1857., br. 590. Navedene matične knjige župe Ivanjska nalaze se u franjevačkom samostanu Petrićevac. 115 U Matici umrlih župe Ivanjska za g. 1809-1857., g. 1867., br. 328, piše da je Anastazija Komarica, žena Petrova, umrla 23. ožujka 1867. Ona bi mogla biti posljednja od Komarica koja je živjela i umrla u Stranjanima, a njezin muž Petar je umro šest godina ranije, 22. prosinca 1860.

Franjo Komarica, biskup banjolučki, koji je rođen 3. veljače 1946. 116 od oca Ive Komarice, rođenog 1910., i majke Ivke r. Marić, iz Kuljana, rođene 1912., koji su sklopili brak u Banjoj Luci 25. studenoga 1932. 117 U braku Ive i Ivke, osim Franje, rođeno je još 10-ero djece, 5 sinova: dvojica Anta, Ivo, Mirko i Stipo, i 5 kćeri: Ruža, Ljuba, Jela, Jelena i Mirjana. Djed i baka biskupa Komarice, s očeve strane, bili su Ilija i Jela r. Bajlović. Ilija je rođen u Novakovićima 12. svibnja 1881., a Jela u Dikevcima 11. listopada 1878. Oni su se vjenčali i sklopili brak na Petrićevcu 22. studenoga 1899. 118 Ilija i Jela Komarica su osim Ilije imali još 7-ero djece, 4 sina: Nikolu, Stjepana-Vladimira, Milu i Franju, i 3 kćeri: Ružu, Mariju i Anđu. Ilijin otac i majka bili su Stjepan-Stipo Komarica i Kaja r. Jurić, iz Dikevaca, 119 vjenčani na Petrićevcu oko 1867. Oni su pradjed i prabaka biskupa Komarice. Stjepan je rođen u Dikevcima 18. veljače 1845. od oca Ive Komarice, rođenoga 1826., i majke Ane r. Blažević-Adžić, 120 doseljenih u Dikevce iz Stranjana, vjerojatno 1844. Stjepan i Kaja su imali uz Iliju također sina Franju, te kćeri Jelu i Ružu. Franjo se oženio s Anom r. Laštrić, i vjenčali su se 18. studenoga 1891. Jela se udala za Stipu Blaževića, a vjenčali su se 23. studenoga 1891. Ruža se udala za Antu Laštru, i vjenčali se 21. studenoga 1894. Stjepanov otac i baka, Ivo Komarica i Ana r. BlaževićAdžić, vjenčani oko 1844., biskupu Komarici su šukundjed i šukunbaka. Uz Stjepana imali su još 3 sina: Franju, Nikolu i Josu, i 2 kćeri: Mandu i Petronilu, a svi su rođeni u Dikevcima. Otac Ive Komarice, Juro Komarica, rođen u Stranjanima 1798., i njegova majka Marija r. Blažević, iz Stranjana, vjenčani oko 1820., biskupu Komarici su prašukundjed i prašukunbaka. Imali su ukupno 11-ero djece, 7 kćeri: Ružu, Katu, Janju, Mandu, Ružu, Katu i Mandu, i 4 sina, osim Ive još Marka, Pavla i Antu. 116

Vidi: Biskupski Ordinarijat Banja Luka, Prijepis: Matica krštenih župe Petrićevac, za g. 1946-1957., g. 1946., br. 25. Izvorne župne matice župe Petrićevac ne postoje. Kad je 1995. srušena samostanska i župna crkva te zapaljen samostan, u njemu je potpuno izgorio župni ured sa svim matičnim knjigama. U župnom uredu u Petrićevcu sada postoji preslik prijepisa matice krštenih iz Biskupskog Ordinarijata u Banjoj Luci. 117 Vidi: Matica vjenčanih župe Banja Luka, sv. 4, str. 128, br. 55. 118 Vidi: Matični ured Zalužani, Matična knjiga vjenčanih (prijepis matične knjige župe Patrićevac), sv. I, str. 341. 119 Isto 120 Vidi: Maticu krštenih župe Ivanjska, za g. 1828-1859., g. 1845., br. 920. Matica se čuva u arhivu Franjevačkog samostana Petrićevac.

Jurin otac i majka bili su Anto Komarica, rođen u Stranjanima oko 1765., i Kata r. Bartulović, iz Barlovaca. Vjenčali su se u Ivanjskoj 1793. Imali su još dva sina, jednoga koji se zvao također Juro, ali je ubrzo nakon rođenja umro, i Luku. Anto i Kata su biskupu Komarici pra-prašukundjed i pra-prašukunbaka. Antin otac je bio Blaž Komaričić, a majka Jela r. Čivčić (Čipčić), vjerojatno rodom iz Čivčija, vjenčani oko godine 1768. Imali su 8 sinova: dvojicu Nikola, dvojicu Marka, te Antu, Bonaventuru, Matu i Ivu. Blaž Komaričić je mogao biti sin naprijed spomenutog Mile Komarice ili Ive Komarice, koje apostolski vikar u Bosni i Hercegovini, biskup fra Pavao Dragičević, navodi u svom popisu g. 1743., ali se to pisanim izvorima nije moglo utvrditi, tako da se zasad o tome može samo nagađati. Ostaje, međutim, posve sigurno da su najstariji poznati pretci biskupa Komarice u Stranjanima, njegovi pra-praprašukundjed i prapraprašukunbaka, bili Blaž Komaričić i Jela r. Čivčić, iz 2. polovice 18. stoljeća. Moguće je, dakle, pratiti rodoslovlje biskupa Komarice unazad do 7. koljena izravne linije ili loze.

OSNIVANJE BATKOVIĆA GROBLJA Svaka župa treba imati svoje groblje za sahranu pokojnika, a može ih imati i više. Katolici iz cijeloga Dragočaja, pa tako i iz sela Matoševaca i Stranjana, od starine su se, sigurno u 18. stoljeću, a vrlo vjerojatno i znatno ranije pokopavali, kako stoji u maticama umrlih, u groblju Zarkvine, Crkvine i Crkvene. Crkvene su Matoševljanima bile daleko, pa se krajem prvog ili početkom drugog desetljeća 20. stoljeća počelo razmišljati o otvaranju groblja negdje u Matoševcima. Za otvaranje groblja dopuštenje je trebalo dobiti od mjesnog ordinarija ili biskupa. U arhivu Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci nije moguće pronaći, a ne zna se ni da li postoji pismena molba župnika iz Barlovaca, da se odobri otvaranje današnjeg Batkovića groblja u Matoševcima. Isto tako nema ni pismene isprave ili odgovora banjolučkog biskupa kojim se takvo odobrenje daje. Može se, međutim, smatrati sigurnim da je odobrenje zatraženo, i da je dano, a možda je i jedno i drugo bilo samo usmeno. To je moralo biti prije 20. travnja 1915. Toga je, naime, dana župnik fra Ambroža Radmanović napismeno zamolio od biskupa ovlast „da može pravo i valjano blagosloviti novo groblje u selu Matoševci, za ukop kršćana i kršćanaka, koji u Gospodinu kršćanski umiru“. 121 Te ovlasti ne bi mogao tražiti, niti bi je dobio, da groblje prethodno nije otvoreno s biskupovim odobrenjem. Traženu ovlast za blagoslov groblja Biskupski ordinarijat je 20. travnja 1915. podijelio župniku fra Ambroži Radmanoviću, 122 a on je groblje blagoslovio 1. svibnja 1915. U izvještaju kojeg je spomenuti župnik nakon toga, 4. svibnja 1915. poslao biskupu, uz ostalo piše: „Blagoslovio sam prema propisanom crkvenom obredu novo groblje i proglasio ga blagoslovljenim mjestom za ukapanje mrtvih tjelesa kršćana i kršćanaka, koji umiru s Gospodinom Isukrstom u ljubavi i miru, a tako i dolični križ u greblju postavljen“. 123 Groblje je uspostavljeno i otvoreno na zemljištu koje je dotad bilo vlasništvo Filipa Batkovića. A u maticama umrlih ono se spominje pod 121

Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1915., primljeno pod br. 214. Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1915., br. 215. 123 Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1915., primljeno pod br. 246. 122

različitim nazivima. Tako se kao mjesto sahrane pokojnika navodi jednostavno naziv sela, tj. Matoševci, ili Matoševačko groblje, a u početku je uz naziv sela nekad stajalo još: novo groblje, mjesno groblje, novo mjesno groblje, groblje sv. Filipa i Jakova, zatim groblje u Batkovićima, a najčešće Batkovića groblje. Desetak puta se navodi groblje Okruglica, i sahrana pokojnika prezimenom Batković, a svi su živjeli u Matoševcima, i naziv Okruglica je vjerojatno vezan uz zemljišnu parcelu na kojoj se Batkovića groblje nalazilo. U groblju je u početku bio podignut najprije veći drveni križ, a uskoro potom mala kapela, od drvenih greda i između njih umetnutih dasaka, pokrivena također sitnijim daščicama. Ta kapela je postojala negdje do iza 1960. godine, kada su je, budući da je već bila dotrajala, Pero i Marko Batković, Mate Rajnoga, zamijenili zidanom i pokrili crijepom. Na Batkovića groblju prva je sahranjena 30. siječnja 1915. Ruža r. Milić, supruga Petra Batkovića. Većina onih koji su pokopani u Batkovića groblju, pomrli su u najranijoj dobi, dječjoj i mladenačkoj – do 20. godina starosti njih preko 80; u dobi od 21 do 50 godina više od 35; a preko 50 godina imalo je 30-ak osoba. Osobe sahranjene na tom groblju, koje su doživjele najveću starost, bili su: Ivka Batković r. Josipović (80 g.), Janja Batković r. Majdandžić (81 g.), Zorka Batković r. Bogdanović (82 g.), Božo (Bojko) Batković (83 g.), Ruža Batković r. Tubić (83 g.), Luca Batković r. Majdandžić (83 g.), i Nikola Batković (86 g.). U maticama umrlih se navode i bolesti ili uzroci smrti. Odatle doznajemo da su najčešći uzroci smrti bili: španjolska gripa, tifus, srdobolja; a zatim dolaze: sušica-tuberkuloza, prehlada, kašalj, proljevdizenterija, nemoć, opća slabost, srčana bolest, srčana kap, starost, rak, itd. Treba napomenuti da su odrasle osobe u Matoševcima u velikoj većini umirale ‘opremljene’ svetim sakramentima ili sakramentima umirućih. Od njih 80-ak iznad 10 godina, koji su pokopani na Batkovića groblju, sakramente umirućih je primilo više od 40 osoba, dok se još za 12-ero kaže da su se redovito ispovijedali, ili da su se ispovjedili prije kraćeg vremena, a samo za 10 njih stoji da im nisu podijeljeni sakramenti umirućih, u nekoliko slučajeva zato jer svećenik nije bio pozvan, a u drugim slučajevima jer se radilo o nagloj smrti. Kroz dugi vremenski period pokojnici su sahranjivani bez svećenika. Glavni razlog tomu bila je svakako udaljenost Matoševaca od sjedišta župe u Barlovcima. U maticama umrlih stoji da su pokojne ukopavali: komšije, susjedi, ukućani, rodbina, roditelji, a od 1943. su upisivana imena po dvojice ljudi. Istom od 1971. obred sahrane redovito obavlja svećenik, pa se

navode imena župnika i kapelana, odnosno župnih vikara u župi Barlovci koji su vodili sprovode, a to su bili: fra Franjo Josipović, fra Vlado Ljevar, fra Dujo Ljevar, fra Ivo Jakovljević, fra Juro Šalić, fra Berislav Kasalo, fra Krešo Vukadin i fra Anto Ivanović. Mnogi su iz Matoševaca i poslije otvaranja Batkovića groblja i dalje ukopavani u Crkvenama, a za neke se navodi da su ukopani u groblju Gig, Damjanovac, Motike, Petrićevac, Banja Luka (sv. Marka, Misna bašča, Vojno groblje). Od 1915. pa do 1995. godine, dakle kroz 80 godina, prema maticama umrlih, na Batkovića groblju je ukopano ukupno više od 150 osoba, među kojima i 3 iz Stranjana. Poslije 1995. na Batkovića groblju prvi je sahranjen Božo (Bojko) Batković, umro 1. travnja 1998. godine kod svoje kćeri Ane u Orlovcu, gdje je proveo posljednje godine života. Nakon njega su dovezeni sa strane i pokopani na tome groblju još Ruža Batković, Šimina, umrla sredinom kolovoza 2005. u Sarajevu, i Angela Batković, Antina, umrla 24. ožujka 2007. u Sisku. Gornjom brojkom ukupno ukopanih na Batkovića groblju obuhvaćeni su samo oni koji su u župnim maticama ‘ispisani’. Vjerojatno je stvarna brojka nešto veća, budući da ima i onih koji su u Matoševcima ili u Batkovića groblju sahranjeni, a da to uopće nije provedeno u župnim matičnim knjigama. Broj onih koji su pokopani na Batkovića groblju i nije malen, ali grobnih mjesta, s križevima i sa spomenicima, bilo za jednu sahranjenu osobu ili više njih, sada je vidiljivo svega oko 55. Znači da se za blizu 100 pokojnika više ni ne zna gdje im kosti na Batkovića groblju počivaju. Ako se ne poduzme nešto ozbiljnije da se iz groblja iskorijeni trnje i drača, i ako svatko ne bude redovito održavao grobove svojih pokojnika, nije teško predvidjeti što će se u dogledno vrijeme dogoditi i s preostalim križevima i spomenicima, i s cijelim grobljem. Na Batkovića groblju, od njegova osnutka, misa se držala svake godine na 1. svibnja, svetkovinu svetih apostola Filipa i Jakova, odnosno u novije vrijeme na svetog Josipa Radnika. Tada je za selo Matoševce bio i poljski blagoslov. Misa na Batkovića groblju je kasnije uvedena i za Dušni dan ili Dan mrtvih, početkom mjeseca studenoga. S protjerivanjem katolika na kraju rata 1995. nastupio je i prekid u slavljenju tih misa, ali je slavljenje na 1. svibnja ponovno uvedeno 2004. godine.

OSNIVANJE MATOŠEVAČKOG I STRANJANSKOG GROBLJA ‘GRADINA’ U selu Matoševci od 1915. postoji Batkovića groblje, ali se većina pokojnika toga sela i nakon te godine pokopavala u Crkvenama. Župnik fra Josip Loparević je 2. ožujka 1927., u ime 33 kuće sela Matoševaca i nekoliko kuća iz sela Stranjana, zamolio Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci da se dozvoli otvaranje novog groblja, na 4 dunuma zemlje koju su u tu svrhu dali Luka Debeljak i Petar Debeljak. Za otvaranje novoga groblja naveo je ove razloge: groblje Crkvene je daleko od sela; često nabujaju rijeke (potoci) Stranjanka i Orlovka, te se i po nekoliko dana ne može s mrtvacom doći do Crkvena; putovi su neprohodni u jesen, zimu i proljeće, pa kad se mrtvaci prevoze preko njiva, tada vlasnici zemlje vrijeđaju psovkom i drugim uvredama i one koji voze, i mrtvaca. U molbi se navodi: „Ima jedno groblje u tome selu, ali na kraju, na zemlji nekih Batkovića, koji traže za svakog mrtvaca 50 dinara, što će se ukopati u to groblje, a uz to /je/ podvodno tako da se svaki mrtvac meće u vodu, te /ljudi/ najviše bježe od toga groblja.“ 124 Također je u molbi navedeno da se seljani obvezuju da neće ni drugima, koji se još nisu izjasnili za to mjesto, osobito onima iz Stranjana, smetati ukopavanje mrtvaca. U molbi je zatraženo i da groblje bude pod zaštitom sv. Luke. Biskupski ordinarijat je 7. ožujka 1927. odobrio otvaranje novog groblja, i da zaštitnik može biti sv. Luka, ali da se slavi na najbližu nedjelju prije ili poslije sv. Luke, da se ne umnožavaju svetkovine. 125 Župnik fra Josip Loparević je 30. travnja 1929. zatražio ovlast da blagoslovi groblje na Gradini, i u dopisu kaže „da su Matoševljani već ogradili u tarabe novo groblje i napravili kapelicu s oltarom“. 126 Traženu ovlast Biskupski ordinarijat je dao 22. svibnja 1929., 127 nakon čega su groblje i kapelica sigurno i blagoslovljeni; a kad je to točno bilo, nije se moglo ustanoviti, budući da o tome u arhivu Biskupije nema nikakvog izvještaja. Od toga vremena se mrtvi iz Matoševaca većinom sahranjuju u groblju na Gradini, manje u Batkovića groblju, a iznimno na Crkvenama. 124

Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1927., primljeno pod br. 474. Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1927., br. 475. 126 Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1929., primljeno pod br. 594. 127 Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1929., br. 595. 125

Kapela u groblju Gradina je bila od drvenih greda i dasaka, pokrivena crijepom. Ta drvena kapela je oko 1970. zamijenjena zidanom od cigle. Od godine 1944. i većina obitelji iz Stranjana, umjesto na Crkvenama, počinje pokopavati svoje mrtve na Gradini, pa je zbog toga groblje prošireno, vjerojatno 1943., a zemlja za proširenje je uzeta od Petra Debeljaka. Obitelji Ćosića, Pranjića i Šalića su nastavile i dalje, sve do najnovijeg vremena, svoje pokojne sahranjivati na Crkvenama. Groblje se u matici umrlih označava na više načina: najčešće Gradina, a zatim novo groblje-Matoševci, Matoševačko groblje, Ružića groblje, groblje u Ružićima, Ružići, ponekad samo Matoševci, a u jednom ili dva slučaja groblje u Stranjanima. Kad se navode samo Matoševci, budući da se tako nekad označavalo i groblje u Batkovićima, nije uvijek lako odrediti o kojem se od ta dva groblja zapravo radi. Prvi koji je sahranjen u groblju na Gradini bio je Toma Debeljak (Lovre i Janje r. Kovačević), u dobi od 7 mjeseci. Sahranjen je 19. svibnja 1928. Od 1928. pa do 1995. u tom groblju je, prema ubilježbama u matici umrlih župe Barlovci, sahranjeno oko 310 pokojnika, iz Matoševaca više od 210, a iz Stranjana više od 90. Poslije 2000. godine sahranjene su četiri osobe: Ljuba i Mirko Blažević, muž i žena, koji su umrli nakon povratka iz Hrvatske kući u Stranjane, Ana Ljevar, pok. Ilije, koja je umrla 12. prosinca 2003. u Zagrebu, i dovezena da se sahrani na groblju Gradina, i Mile Debeljak, Tomin, umro u bolnici u Zagrebu 5. siječnja 2008.. Bolesti od kojih se najviše umiralo bile su: prehlada, slabost srca, tifus, kašalj, tuberkuloza, rak, srčani udar, starost, upala pluća, a bilo je i nekoliko nesretnih slučajeva. Većina odraslih pokojnika iz Matoševaca i Stranjana, koji su sahranjeni na Gradini, u bolesti i prije smrti su bili ‘opremljeni’ sakramentima umirućih, a za određeni broj drugih se kaže da su se redovito ispovijedali. Iz Ma- toševaca sakramente umirućih primilo je njih oko 80; samo se ispovjedilo njih 12; a nisu primili sakramente umirućih njih 9. Iz Stranjana ‘opremljenih’ je bilo oko 40, redovno su se ispovijedali njih 8, dok nisu bili ‘opremljeni’ njih 11. Sigurno da među sahranjenima na Gradini ima i onih koji nisu uneseni u maticu umrlih, pa njihov ukupni broj mora biti veći od naprijed navedenih 310. Među najstarijima, s osamdeset i više godina starosti, na Gradini su, iz Matoševaca, ukopani: Marko Majdandžić /Ive i Marije r. Brkić/ (80 g.), Ivo Majdandžić (80 g.), Marko Majdandžić /Ive i Kate r. Debeljak/ (80 g.), Ruža Debeljak r. Majdandžić (82 g.), Mato Majdandžić (84 g.), Vid Majdandžić (87 g.), Kaja Debeljak r. Josipović (87 g.), Juro Blažević (92 g.), Marija Majdandžić (93 g.) i Anđa Majdandžić r. Jurić (101 g.).

Iz Stranjana, u dobi iznad 80 godina, umrli su i sahranjeni na Gradini: Ruža Blažević r. Pranjić (82 g.), Ana Pranjić r. Barišić (82 g.), Mara Ljevar r. Šalić (84 g.), Mara Ljevar r. Blažević (84 g.), Jela Ljevar r. Debeljak (92 g.). U većem dijelu prošlog stoljeća velika je bila smrtnost djece i mlađih osoba. Do navršene 20. godine života umrlo je i na Gradini sahranjeno iz Matoševaca oko 95, od 21 do 50 godina oko 30, a preko 50 godina oko 85 umrlih osoba. Iz Stranjana je od 1944. do 2002. pokopano djece i mladih, do navršenih 20 godina, preko 30; od 21 do 50 godina, njih 13; preko 50 godina starosti imalo je njih oko 45. Na groblju Gradini, koje se od 2000. godine redovito čisti i održava u veoma dobrom stanju, ima oko 200 grobova, s jednim ili više pokojnika u njima, i s križevima i spomenicima koji su dobrim dijelom obnovljeni ili zamijenjeni novim. U matoševačkom dijelu groblja ima vidljivih oko 130, a u stranjanskom oko 70 grobova. Sveta misa na Gradini se uobičajeno slavila svake godine na 1. nedjelju iza Male Gospe. Na tu misu se nekada skupljalo dosta naroda ne samo iz Matoševaca i Stranjana, nego i iz Ojdanića i Orlovca, a također i iz Čivčija i Motika, petrićevačke župe, i iz župe Ivanjske. Na groblju Gradini u predratno vrijeme, do 1995. godine, slavljena je misa i molila se opijela na grobovima i u povodu Dušnog dana ili Dana mrtvih, početkom mjeseca studenoga.

ŽRTVE DRUGOGA SVJETSKOG RATA U Drugom svjetskom rata (1941.–1945.), u različitim vojskama (domobrani, ustaše, partizani) bilo je i dosta mladića i ljudi iz Stranjana i Matoševaca, a više ih je bilo uključeno i u tzv. seosku miliciju. Malo njih se vratilo kući, a većina je nestala pri ‘povlačenju’, na završetku rata. Više osoba: starijih ljudi, žena i mladića, koji nisu bili ni u kakvoj vojsci, pobili su partizani pri kraju ili nakon završetka rata kod njihovih kuća. Ovdje donosimo popis žrtava rata za koje se mogle doznati ili iz iskaza svjedoka ili iz Matice umrlih župe Barlovci. Stranjani 1. Batković Andrija, rođen 5. lipnja 1911.; sin oca Jure i majke Anđe r. Brkić; oženjen s Kajom r. Ljevar; imali 2 djece; poginuo kao hrvatski vojnik 1945. 2. Blažević Andrija, rođen 17. rujna 1922.; sin Tome i Jeke r. Domić; oženjen s Anom r. Jakovljević; bez djece; nestao kao hrvatski vojnik pri povlačenju na kraju rata 1945. 3. Blažević Anto, rođen 30. siječnja 1921.; sin Stipe i Ruže r. Pranjić; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945. 4. Blažević Ivo, rođen 4. kolovoza 1909.; sin Paje i Mande r. Tubić; oženjen s Ljubom r. Batković; imali 5-ero djece; poginuo kao pripadnik seoske milicije pri povlačenju hrvatske vojske 1945. 5. Blažević Ivo, rođen 8. veljače 1923.; sin Stipe i Ruže r. Pranjić; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju 1945. 6. Blažević Juro, rođen 5. kolovoza 1915.; sin Mate i Jele r. Blažević; neoženjen; nestao pri povlačenju s hrvatskom vojskom na kraju rata 1945. 7. Blažević Marko, rođen 2. srpnja 1909.; sin Mate i Jele r. Blažević; oženjen s Anđom r. Šalić; imali 5-ero djece; nestao kao pripadnik seoske milicije pri povlačenju s hrvatskom vojskom 1945.

8. Blažević Marko, rođen 13. srpnja 1881.; sin Pave i Mare r. Bijelić; oženjen s Jelom r. Ljevar; imali 11-ero djece; partizani ga ubili kod kuće 1. siječnja 1944. 9. Blažević Mato, rođen 4. travnja 1925.; sin Tome i Jeke r. Domić; neoženjen; ispraćao je brata Andriju u vojsku i teško je ozlijedio nogu koja mu se zatrovala i morala biti amputirana; od toga je ubrzo umro 2. travnja 1943. u bolnici smještenoj u samostanu časnih sestara u Nazaretu, kod Banje Luke, te pokopan na groblju sv. Marka u Banjoj Luci. 10. Blažević Mirko, rođen 8. srpnja 1913.; sin Andrija i Marije r. Brkić; oženjen s Anom r. Majdandžić; imali 2 djece; nestao kao hrvatski vojnik na kraju rata 1945. 11. Blažević Pavao-Pajo, rođen 15. prosinca 1912.; sin Mate i Jele r. Marić; oženjen s Marom r. Šalić; imali 2 djece; bio pripadnik seoske milicije i nestao pri povlačenju hrvatske vojske 1945. 12. Blažević Petar, rođen 17. travnja 1915.; sin Paje i Mande r. Tubić; neoženjen; nestao kao hrvatski vojnik pri povlačenju na kraju rata 1945. 13. Blažević-Tubić Petar, rođen 28. kolovoza 1914.; sin Andrija i Anice r. Kuljančić; neoženjen; nestao kao hrvatski vojnik pri povlačenju na kraju rata 1945. 14. Blažević Stipo, rođen 2. svibnja 1900.; sin Ive i Jele r. Majdandžić; oženjen s Ružom r. Pranjić; imali 10-ero djece; poginuo 16. travnja 1943. 15. Blažević-Tubić Anto, rođen 26. travnja 1924.; sin Andrija i Marije r. Bijelić; neoženjen; nestao kao hrvatski vojnik pri povlačenju na kraju rata 1945. 16. Blažević-Tubić Ivo, rođen 17. lipnja 1928.; sin Andrija i Marije r. Bijelić; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945. 17. Blažević-Tubić Josip, rođen 21. listopada 1916.; sin Andrija i Anice r. Kuljančić; oženjen sa Zorkom r. Ljevar; imali 1 dijete; poginuo kao hrvatski vojnik kod Nove Topole 22. veljače 1945. 18. Bogdanović Juro, rođen 23. travnja 1912.; sin Andrija i Ane r. Kurtović; oženjen s Jelom r. Majdandžić; imali 3 djece; nestao kao hrvatski vojnik pri povlačenju na kraju rata 1945. 19. Ćosić Ane, r. Pranjić, rođena 1895.; kći Matija Pranjića i Jele r. Šalić; udana za Josu Ćosića; imali 6-ero djece; umrla u logoru Jasenovac 26. veljače 1942.

20. Ljevar Ivka, r. Bogdanović, rođena 1886.; kći Stipe i Mare r. Marić; udana za Juru Ljevara; imali 12-ero djece; partizani je ubili kod kuće 1. siječnja 1944. 21. Ljevar Ivo, rođen 29. kolovoza 1893.; sin Ive i Janje r. Pavlović; oženjen s Marijom r. Dimitrija; partizani ga ubili kod kuće 1. siječnja 1944. 22. Ljevar Ivo, rođen 27. ožujka 1926.; sin Jose i Anđe r. Brkić; neoženjen; nestao u vrijeme rata. 23. Ljevar Joso, rođen 6. kolovoza 1910.; sin Marka i Mande r. Ćosić; bio u partizanima, četnici ga odveli od kuće i ubili u Piskavici. 24. Ljevar Juro, rođen 21. srpnja 1908.; sin Ive i Janje r. Pavlović; oženjen s Ružom r. Marušić; bio u tadašnjoj miliciji i poginuo kod Bosanskog Petrovca 1943. 25. Ljevar Juro, rođen 18. veljače 1886.; sin Petra i Kate r. Kozić-Adžam; oženjen s Ivkom r. Bogdanović; imali 12-ero djece; poginuo 1943. 26. Ljevar Marko, rođen 6. srpnja 1912.; sin Ante i Anice r. Kaurin; oženjen s Marom r. Vulić; imali 5-ero djece; ubili ga komunisti u Piskavici 11. lipnja 1942. 27. Ljevar Pejo, rođen 21. lipnja 1900.; sin Jose i Anice r. Ćosić; oženjen s Jekom r. Debeljak; imali 10-ero djece; kao hrvatski vojnik odveden od kuće i ubijen 1944. 28. Pranjić Anto, rođen 25. siječnja 1928.; sin Petra i Marije r. Josipović; neoženjen; partizani ga krajem 1945. odveli u Prijakovce i tu mučili, nakon čega je ubrzo kod kuće umro. 29. Pranjić Ivica, rođen 21. veljače 1924.; sin Petra i Marije r. Josipović; bio hrvatski vojnik i partizani ga ubili u Prijakovcima po završetku rata 1945. 30. Pranjić Ivo, rođen 24. lipnja 1907., sin Matija i Jele r. Šalić; oženjen s Marom r. Marušić; imali 5-ero djece; poginuo u Bosanskom Petrovcu 1941. 31. Pranjić Juro, rođen 20. travnja 1923.; sin Nikole i Kate r. Domić; neoženjen; bio u seoskoj miliciji i nestao pri povlačenju s hrvatskom vojskom na kraju rata 1945. 32. Pranjić Marko, rođen 21. siječnja 1872.; sin Franje i Anđe r. Pezić; oženjen s Katom r. Bijelić; imali 9-ero djece; partizani ga ubili kod kuće 1. siječnja 1944.

33. Pranjić Marko, rođen 22. studenoga 1902.; sin Petra i Ivke r. Bijelić; oženjen s Ivkom r. Bogdanović; imali 5-ero djece; bio pripadnik seoske milicije i ubijen na Jorgića Klupama 1944. 34. Pranjić Marko, rođen 3. studenoga 1921.; sin Ivke Pranjić; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945. 35. Pranjić Mato, rođen 1. listopada 1910.; sin Luke i Ivke r. Brkić; oženjen s Anom r. Jurić; imali 1 dijete; bio pripadnik seoske milicije i nestao pri povlačenju na kraju rata 1945. 36. Pranjić Mijat, rođen 12. srpnja 1901.; sin Jure i Anđe r. OjdanićPajdić; oženjen s Mandom r. Stojčević; imali 5-ero djece; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945. 37. Pranjić Pajo-Franjo, rođen 23. siječnja 1903.; sin Marka i Kate r. Bijelić; oženjen s Jelom r. Batković; imali 10-ero djece; kao pripadnik seoske milicije nestao pri povlačenju s hrvatskom vojskom na kraju rata 1945. 38. Pranjić Stjepan, rođen 9. svibnja 1910.; sin Nikole i Kate r. Domić; oženjen s Marom r. Brkić; imali 2 djece; partizani ga uhvatili i ubili kod groblja Crkvene 1. siječnja 1944.. 39. Šalić Alojzije, rođen 11. veljače 1920.; sin Marka i Cele r. Smilčić; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945. 40. Šalić Ivo, rođen 21. kolovoza 1908.; sin Jose i Marije r. Josipović; oženjen s Janjom r. Durbić; imali 4-ero djece; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945. 41. Šalić Marko, rođen 1. kolovoza 1913.; sin Jose i Marije r. Josipović; oženjen s Marom r. Vidović; imali 4-ero djece; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945. 42. Tubić Anto, rođen 21. svibnja 1922.; sin Stipe i Jele r. Batković; neoženjen; kao hrvatski vojnik poginuo 1. siječnja 1944. u blizini kuće, bježeći pred partizanima. Matoševci 1. Batković Andrija, rođen 24. siječnja 1903.; sin Jose i Lucije r. Klasan; oženjen s Jelom r. Jakobašić; imali 1 dijete; partizani ga zarobili kao hrvatskog vojnika kod Sanskog Mosta i strijeljali. Navodno je zapovjednik koji je izdao naredbu za strijeljanje kasnije izjavio: „Pogrešnog smo ubili“!

2. Batković Anto, rođen 28. siječnja 1906.; sin Jose i Jele r. Josipović; oženjen najprije s Janjom r. Lovrenović, s kojom je imao 5-ero djece, a potom s Ankom r. Kašljević, i s njom imao 1 dijete; kao hrvatski vojnik poginuo pri napadu partizana 20. siječnja 1945. 3. Batković Anto, rođen 17. travnja 1903.; sin Nikole i Janje r. Tubić; oženjen s Ružom r. Majdandžić i s njom imao 6-ero djece, a zatim sa Zorkom r. Bogdanović i s njom imao 5-ero djece; civil, ubili ga partizani u Piskavici 17. rujna 1944. 4. Batković Anto, rođen 9. rujna 1921.; sin Vida i Ruže r. Brkić; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945. 5. Batković Filip, rođen 16. svibnja 1914.; sin Nikole i Janje r. Tubić; oženjen s Janjom r. Majdandžić; imali 7-ero djece; bio pripadnik seoske milicije i nestao pri povlačenju hrvatske vojske kod Bosanske Gradiške 1945. 6. Batković Ivo, rođen 17. studenoga 1909.; sin Petra i Ruže r. Milić; oženjen s Mandom r. Pranjić; imali 6-ero djece; bio žandar i poginuo 22. rujna 1945. 7. Batković Ivo, rođen 21. lipnja 1920.; sin Vida i Ruže r. Brkić; oženjen s Vidom r. Bogdanović; imali 1 dijete; kao hrvatski vojnik poginuo u Bosanskoj Gradišci 1945. 8. Batković Juro, rođen 19. travnja 1919.; sin Marka i Marije r. Josipović; oženjen s Lucijom r. Batković; kao hrvatski vojnik nestao na kraju rata 1945. 9. Batković Mato, rođen 23. veljače 1906.; sin Marka i Marije r. Josipović; oženjen s Anđom r. Čivčić-Džolić; imali 8-ero djece; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945. 10. Batković Mato, rođen 11. veljače 1904.; sin Peje i Anđe r. Pranjić; oženjen najprije s Mandom r. Batković, s kojom je imao 3 djece, a zatim s Lucom r. Majdandžić i s njom imao 9-ero djece; pripadao seoskoj miliciji i partizani ga ubili pred vlastitom kućom 3. kolovoza 1944. 11. Batković Nikola, rođen 24. rujna 1913.; sin Ive i Kate r. Bijelić; oženjen s Ružom r. Batković; imali 7-ero djece; nestao tijekom rata. 12. Batković Renko, rođen 14. ožujka 1925.; sin Nikole i Anđe r. Lagumdžić; neoženjen; kao hrvatski vojnik poginuo kod Bjelovara. 13. Batković Ruža, rođena 25. studenoga 1910.; kći Tome i Ruže r. Komarica; udana za Batković Nikolu; imali 7-ero djece; partizani je ubili kod kuće 3. rujna 1944., nakon porođaja sina Josipa.

14. Batković Stipo, rođen 30. studenoga 1906.; sin Nikole i Janje r. Tubić; oženjen najprije s Perkom r. Josipović, i s njom imao 5-ero djece, a zatim s Jelom r. Bijelić i s njom još 3 djece; bio pripadnik seoske milicije i nestao kod Bosanske Gradiške pri povlačenju na kraju rata 1945. 15. Batković Stipo, rođen 15. svibnja 1923.; sin Vida i Ruže r. Brkić; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945. 16. Batković Šimo, rođen 20. studenoga 1908.; sin Ive i Kate r. Bijelić; oženjen s Anom r. Debeljak-Ružić; imali 9-ero djece; pripadao seoskoj miliciji i partizani ga ubili pred vlastitom kućom 3. kolovoza 1944. 17. Blažević Mato, rođen 12. listopada 1923.; sin Petra i Marije r. Bijelić; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao u ratu. 18. Debeljak Anto, rođen 6. travnja 1912.; sin Pave i Vide r. Batković; poginuo kod Staljingrada 1943. 19. Debeljak Filip, rođen 3. veljače 1890.; sin Andrija i Ruže r. BlaževićTubić; oženjen s Ružom r. Blažević; imali 6-ero djece; civil, ubijen od partizana 7. siječnja 1942. 20. Debeljak-Ružić Ivan, rođen 13. ožujka 1898.; sin Matija i Marije r. Blažević; oženjen s Katom r. Batković; imali 11-ero djece; pripadao seoskoj miliciji i poginuo od bombe 24. studenoga 1943. 21. Debeljak Joso, rođen 19. ožujka 1901.; sin Andrija i Ruže r. Marić; oženjen s Jelom r. Pezić; imali 12-ero djece; bio hrvatski vojnik i ubili ga partizani. 22. Debeljak Joso, rođen 19. travnja 1921.; sin Filipa i Ruže r. Blažević; neoženjen; bio u hrvatskoj vojsci i nestao tijekom rata. 23. Debeljak Joso, rođen 24. ožujka 1909.; sin Ive i Marije r. Kozić; oženjen s Ružom r. Bogdanović; imali 7-ero djece; kao pripadnik seoske milicije poginu kod Bosanske Gradiške pri povlačenju hrvatske vojske 1945. 24. Debeljak Juro, rođen 10. travnja 1901.; sin Mile i Vide r. Blažević; oženjen s Jekom r. Josipović; imali 7-ero djece; kao hrvatski vojnik poginuo u borbi kod Sanskog Mosta 16. svibnja 1943. 25. Debeljak Lovro, rođen 30. svibnja 1894.; sin Luke i Kaje r. RimacŠalić; oženjen s Janjom r. Kovačević; imali 7-ero djece; bio civil a partizani ga ubili 1. siječnja 1944. nedaleko od Batkovića groblja. 26. Debeljak(ović) Mara, rođena 26. travnja 1925.; kći Filipa i Ruže r. Blažević; neudata; zbog pomaganja poslije rata onima koji su se skrivali po šumi, partizani je ubili kod Piskavice.

27. Debeljak Marko, rođen 10. travnja 1923.; sin Filipa i Ruže r. Blažević; neoženjen; kao hrvatski vojnik stradao na ‘križnom putu’. 28. Debeljak Marko, rođen 20. siječnja 1920.; sin Josipa i Ane r. KozićAdžam: neoženjen; poginuo kao hrvatski vojnik u borbi s četnicima u Čelincu 30. siječnja 1942. 29. Debeljak Marko, rođen 25. siječnja 1914; sin Tome i Marije r. Batković; bio žandar i poginuo kod Glamoča u borbi s odmetnicima 28. studenoga 1941. 30. Debeljak Mato, rođen 21. studenoga 1919.; sin Tome i Marije r. Batković; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao tijekom rata. 31. Debeljak Mile, rođen 10. srpnja 1912.; sin Josipa i Ane r. KozićAdžam; oženjen sa Zorkom r. Majdandžić; imali 2 djece; kao hrvatski vojnik nestao tijekom rata. 32. Debeljak Nikola, rođen 17. ožujka 1912.; sin Ivana i Marije r. Kozić; oženjen s Mandom r. Batković; imali 2 djece; kao hrvatski vojnik poginuo na Istočnom frontu. 33. Debeljak Nikola, rođen 26. svibnja 1916.; sin Marka i Stažije r. Marić; oženjen s Ružom r. Majdandžić; imali 2 djece; kao hrvatski vojnik poginuo tijekom rata. 34. Debeljak Pero, rođen 4. ožujka 1922.; sin Marka i Stažije r. Marić; neoženjen; bio hrvatski vojnik i nestao u ratu. 35. Debeljak Petar, rođen 24. ožujka 1890.; sin Matija i Marije r. Blažević; oženjen s Katom r. Batković-Blažević; imali 5-ero djece; partizani ga odveli od kuće i ubili u šumi kod današnjeg ‘kipa’ na Ravnici 1. siječnja 1944. 36. Debeljak Toma, rođen 12. travnja 1913.; sin Marka i Ane r. Blažević; oženjen s Janjom r. Bogdanović; imali 5-ero djece; bio u seoskoj miliciji i poginuo 24. srpnja 1943. 37. Debeljak Toma, rođen 23. ožujka 1881.; sin Petra i Marije r. Komljenović; oženjen s Marijom r. Batković; imali 4-ero djece; poginuo 11. svibnja 1943. 38. Debeljak-Ružić Ivan, rođen 13. ožujka 1898.; sin Matija i Marije r. Blažević; oženjen s Katom r. Batković; imali 11-ero djece; kao pripadnik seoske milicije poginuo od bombe u Banjoj Luci 24. studenoga 1943. 39. Ljevar Mile, rođen 2. kolovoza 1881.; sin Ivana i Vide r. Popović; oženjen s Mandom r. Pezić; imali 7-ero djece; civil, ranjen od partizana i umro 16. veljače 1944.

40. Majdandžić Ivo, rođen 3. lipnja 1903.; sin Stipe i Janje r. Blažević; oženjen s Kajom r. Batković; imali 7-ero djece; kao hrvatski vojnik nestao kod Bosanske Gradiške pri odstupanju krajem rata 1945. 41. Majdandžić Janja, rođena 7. ožujka 1936.; kći Tome i Jele r. Tomić; ranjena od partizana, umrla kod kuće 25. ožujka 1945. 42. Majdandžić Juro, rođen 20. travnja 1910.; sin Mate i Ruže r. Debeljak; oženjen s Ivkom r. Bogdanović; imali 2 djece; kao hrvatski vojnik poginuo u borbi kod Ljubije 4. travnja 1942. 43. Majdandžić Luka, rođen 20. listopada 1909.; sin Marka i Ruže r. Majdandžić; oženjen s Katom r. Majdandžić; imali 2 djece; ubili ga partizani. 44. Majdandžić Marko, rođen 31. ožujka 1908.; sin Mate i Ruže r. Debeljak; oženjen prvo s Marijom r. Batković i imali 1 dijete, a zatim s Katom r. Bogdanović; kao hrvatski vojnik poginuo u borbi kod Ljubije 1942. 45. Majdandžić Marko, rođen 22. ožujka 1911.; sin Stipe i Janje r. Blažević; oženjen s Anom r. Idžan; imali 2 djece; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945. 46. Majdandžić Mile, rođen 9. rujna 1928.; sin Vida i Ane r. Batković; nestao u ratu. 47. Majdandžić Mirko, rođen 25. lipnja 1925.; sin Ante i Ruže r. Bogdanović; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao u zarobljeničkom logoru poslije rata. 48. Majdandžić Nikola, rođen 9. ožujka 1908.; sin Mate i Anice r. Kukić; oženjen s Anđom r. Pranjić; imali 4-ero djece; nesposoban za vojsku, ubijen od partizana kod kuće 12. rujna 1944. 49. Majdandžić Petar, rođen 3. srpnja 1907.; sin Ive i Marije r. Brkić; oženjen s Ljubicom r. Batković; imali 6-ero djece; ubili ga partizani pri pokušaju bijega od kuće 1. siječnja 1944. 50. Majdandžić Petar, rođen 31. srpnja 1906.; sin Mate i Anice r. Kukić; oženjen s Anđom r. Majdandžić; imali 7-ero djece; bio u seoskoj miliciji i nestao prilikom povlačenja krajem rata 1945. 51. Majdandžić Stipo, rođen 27. srpnja 1922.; sin Ante i Ruže r. Bogdanović; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao u zarobljeničkom logoru nakon završetka rata. 52. Majdandžić Tomo, rođen 7. veljače 1908.; sin Stipe i Janje r. Blažević; oženjen s Jelom r. Tomić; imali 5-ero djece; kao hrvatski vojnik nestao pri završetku rata 1945.

Kako se iz prethodnih popisa vidi, žrtava je u oba sela bilo mnogo, ukupno 94, ne samo vojnika i naoružanih osoba, nego i civila, staraca i žena. Gotovo da i nije bilo obitelji a da iz nje nitko nije smrtno stradao. Iz nekih obitelji je stradalo i više članova – braće, braće i sestra, očeva i sinova. Tako su stradali iz Stranjana braća Anto i Ivo, sinovi Andrija Blaževića-Tubića i Marije r. Bijelić; Andrija i Mato, sinovi Tome Blaževića i Jeke r. Domić; Ivo i Petar, sinovi Paje Blaževića i Mande r. Tubić; Anto i Ivo, sinovi Stipe Blaževića i Ruže r. Pranjić, a poginuo im je i otac Stipo; Joso i Petar, sinovi Andrija Blaževića i Anice r. Kuljančić; Juro i Marko, sinovi Mate Blaževića i Jele r. Blažević; Ivo i Juro, sinovi Ive Ljevara i Janje r. Pavlović; Anto i Ivo, sinovi Petra Pranjića i Marije r. Josipović; Juro i Stjepan, sinovi Nikole Pranjića i Kate r. Domić; Ivo i Marko, sinovi Jose Šalića i Marije r. Josipović; Anto i Juro, sinovi Stipe Tubića i Jele r. Batković. U Matoševcima su stradala četvorica braće: Anto, Filip, Stipo i Renko, sinovi Nikole Batkovića i Janje r. Tubić; trojica braće: Anto, Ivo i Stipo, sinovi Vida Batkovića i Ruže r. Brkić; Ivo, Marko i Toma, sinovi Stipe Majdandžića i Janje r. Blažević; Joso, Marko i sestra Mara, sinovi i kći Filipa Debeljaka i Ruže r. Blažević, a također je stradao i njihov otac Filip; po dvojica braće: Juro i Mato, sinovi Marka Batkovića i Marije r. Josipović; Nikola i Šimo, sinovi Ive Batkovića i Kate r. Bijelić; Marko i Mato, sinovi Tome Debeljaka i Marije r. Batković, a stradao je i njihov otac Toma; Nikola i Pero, sinovi Marka Debeljaka i Stažije r. Marić; Stipo i Mirko, sinovi Ante Majdandžića i Ruže r. Bogdanović; Petar i Ivan, sinovi Mate Majdandžića i Marije r. Blažević; Juro i Marko, sinovi Mate Majdandžić i Ruže r. Debeljak; Nikola i Petar, sinovi Mate Majdandžića i Anice r. Kukić.

VELIKI KRIŽ I ‘KIPOVI’ U MATOŠEVCIMA Drveni križ u Batkovićima Iznad Batkovića groblja, na udaljenosti od oko 150 m, na uzvisini koja je pripadala Ivi Debeljaku, Tominom, nalazi se nekoliko metara visok drveni križ. Podignut je svakako poslije Prvog svjetskog rata, a kada točno, nitko od živućih se ne sjeća. Ne zna se ni tko ga je podigao. Tu je stajao duže vremena, dok ga oko 1970. godine nije grom polomio.

U vrijeme župnika fra Duje Ljevara križ je na istom mjestu ponovno podignut oko g. 1975., i fra Vlado Ljevar ga je blagoslovio. Taj križ je preživio prošle nedaće, i stoji još i danas, a kakva će mu biti daljnja sudbina, i hoće li uopće opstati, zavisi od toga da li će se naći netko da o njemu vodi brigu. ‘Kip’ na Ravnici Uobičajeno je u mnogim krajevima da se u katoličkim selima, pored puta, najčešće na raskršćima, podižu kapelice s malim oltarićima na koje se postavljaju križevi, kipovi ili slike Gospe i svetaca. Često se križevi, kipovi i slike postavljaju na postolja ili u udubljenja zidanih stupova i na pročelja kuća. Takav spomenik se obično naziva poklonac, a naš ga narod u Matoševcima i Stranjanima zove jednostavno ‘kip’.

U Matoševcima, na mjestu Ravnica, gdje se s matoševačkog puta odvaja put koji vodi prema groblju Gradina, jedan takav ‘kip’ je podignut odmah nakon svršetka Drugog svjetskog rata, a podigao ga je Ivo Debeljak, Tomin, kao ispunjenje zavjeta kojeg je učinio u vrijeme rata, i dok se nalazio u ratnom zarobljeništvu. ‘Kip’ se sastojao od male kapelice i križa u njoj. Godine 1956. ‘kip’ je obnovljen, a kad je Ivo Debeljak s obitelji 1959. odselio iz Matoševaca u Čepin, kod Osijeka, brigu za njega je preuzelo selo, osobito kuće Debeljaka (Ružića) i Majdandžića. Obnovljeni ‘kip’ je ozidan betonskim elementima, pokriven zaobljenim bačvastim betonskim svodom, te ožbukan i okrečen u bijelo. Strane su mu široke oko 1,5 m, a visina je 2,5 m. Nakon protjerivanja Matoševljana godine 1995. kapela nije uništena, ali je s križa bio skinut raspeti Krist i odbačen u šumu, a drveni križ je polomljen. ‘Kip’ na Danlovom brdu Ispod gornjeg matoševačkog puta, blizu mjesta na kojem je nekad stajala kuća Ive Majdandžić (Danlova), podigao je Petar Debeljak, Josipov, godine 1972. trostrano betonsko postolje, visine oko 2 m, i na njemu betonsku kućicu pokrivenu limom i zatvorenu prozorčićem, u koju su stavljeni manji kipovi, Gospin i sv. Ante. Kako se taj ‘kip’ nalazio među kućama, svijet je tu rado dolazio, molio se, stavljao cvijeće i palio svijeće, posebno na mladu nedjelju i pojedine Gospine svetkovine. Iza kako su Matoševljani 1995. morali seliti, a u njihovo selo došle i zauzele ga srpske izbjeglice, prozorsko staklo je razbijeno, a razbijena su također oba kipića koji su se nalazili u kućici.

PODIZANJE I BLAGOSLOV ‘KIPA’ U STRANJANIMA Kad se na završetku Drugog svjetskog rata 1945. iz zarobljeništva vratio kući Andrija Tubić, on je u jesen te godine, kao ispunjenje svoga zavjeta: ako se živ vrati kući, dao da se na Pranjića raskršću ozida ‘kip’ od kamena i unutra je postavio križ od kovine, a ispod je pisalo: 1945. g. Župnik barlovački, fra Vlado Ljevar je u proljeće 1946. slavio na tom mjestu svetu misu i obavio blagoslov ‘kipa’. Za taj događaj Pranjića raskršće je bilo posebno ukrašeno slavolucima i cvijećem. Jedan slavoluk je bio iznad glavnog puta između bašče Ivke Pranjić i Mare Pranjić, Stipine; isplele su ga od zelenih grana i cvijeća djevojke iz donjeg dijela Stranjana. Drugi je bio iznad puta između ograde Kaje Batković, žene Andrijeve, i Marka Pranjića, Perinog; splele su ga djevojke iz gornjeg dijela Stranjana (Čardaka) i iz Matoševaca. Treći slavoluk je bio postavljen iznad puta koji od Pranjća raskršća vodi prema Duganji, između kuće Marka Pranjića, Perinog, i potoka koji tuda protječe; njega su splele stranjanske djevojke iz Šalića i Ljevara.

Marko Batković, Vidov I Vlado Ljevar, Perin, Ispred stranjanskog 'kipa'

Blagoslov ‘kipa’ je svečano proslavljen, uz učešće, za ono vrijeme, velikog broja katolika iz cijelog Dragočaja, te iz Čivčija i Motika, petrićevačke župe. Ali je taj dan zapamćen i po žestokoj tuči koja se razvila poslije podne između Dragočajaca i Motičana. Razlog tuči je bila provokacija Motičana, proizašla iz ometanja igre kola momaka i cura u bari Vida Šalića. U tuči je korišteno kamenje, kolje, a i noževi, i bilo je povrijeđenih, a najteže je stradao Marko Ljevar, Antukinčin, kojem je ruka bila rasječena. Te godine su odnosi između Stranjančana i Motičana ostali napeti, pa su se Stranjančani bojali prolaziti kroz Motike idući u Banju Luku. Stranjanski ‘kip’ je srušen u zemljotresu 1969., a kako je Andrije Tubić tada već bio mrtav, nije se u to vrijeme našao nitko da ga obnovi.

GRADNJA KAPELE U STRANJANIMA Vjernici iz Stranjana i Matoševaca, zbog dosta velike udaljenosti i nedostatka bilo kakvog javnog prijevoza, teško su mogli ići redovito na misu u župnu crkvu u Barlovce, osobito stariji i djeca zimi i po lošem vremenu. Zato se počelo razmišljati i govoriti o podizanju kapele na nekom pogodnom mjestu. Matoševljani su predlagali da se ona gradi na Danlovu brdu, a Stranjančani su željeli da to bude negdje u Stranjanima. Kao najprikladniji, predlagani su Jošik Marka Pranjića, Ivinog (‘Perinog’), i brijeg Mare Pranjić, Stipine, na kojem se nalazila njezina stara kuća. Od Jošika se moralo odustati, jer je nakon rata bio oduzet i u državnom vlasništvu, a Marin brijeg nije bio pogodan za dovoz građevnog materijala, i posebno jer bi starijim osobama pristup kapeli bio težak. Mare je zatim, u dogovoru s djecom, ponudila komad zemlje uz stranjanski put, i to kao poklon. Ponuđena lokacija je bila prikladna i odmah je prihvaćena. Bilo je to negdje pred kraj šezdesetih godina minulog stoljeća, u vrijeme župnika fra Franje Josipovića. Kako se 1969. dogodio snažan zemljotres u banjolučkom kraju, u kojem je teško oštećena i barlovačka crkva, morala se izvršiti njezina sanacija, pa se tada nije moglo pristupiti i gradnji kapele u Stranjanima. Istom je u veljači 1974., u razgovoru tadašnjeg župnika fra Duje Ljevara s Franjom Blaževićem i Slavkom Blaževićem, dogovoreno da se odmah u proljeće te godine započne s njezinom gradnjom. Tako je i bilo. Budući da od državnih vlasti u ono vrijeme nikako nije bilo moguće dobiti propisanu građevinsku dozvolu, gradilo se i bez nje. Zbog toga su se dogovori o gradnji i potrebne pripreme s nekolicinom ljudi, prije svega s Markom Pranjić, Franjom Blažević, Slavkom Blažević, Josom Ćosić, Matom Debeljak i Markom Batković, koji su sačinjavali građevinski odbor, vršili tajno. Kad je odlučeno da se pristupi gradnji kapele, skupljani su za nju dobrovoljni novčani prilozi bilo po kućama (što je također državnim zakonima bilo zabranjeno) bilo kod crkve u Barlovcima, i nabavljen je materijal: šljunak, cement, željezo, betonski blokovi i crijep. Sve je dovezao Mile Debeljak, Sekin, kamionom trgovine u kojoj je bio zaposlen. Na brzinu je dobrovoljnim radom iskopana zemlja za temelje, izliveni temelji i započelo zidanje kapele. Zidali su Franjo Marić i Tomo Majdandžić, a kako

je to išlo jako sporo, i uz neke probleme, građevinski odbor se pogodio s Markom Ljevar, pok. Ante, iz Petrićevca, i sa Stipom Tubić, pok. Ive, da oni nastave i dovrše zidanje do vijenca, nakon čega će im rad biti isplaćen. Građu za krov su dali Franjo Blažević, Mare Pranjić, Joso Blažević i još neki koji su imali svoju šumu. Trupci su dovezeni u luku Mirka Pranjića, Perinog, u blizini mjesta na kojem se kapela gradila, i tu su ih besplatno izrezali Ilija Marković, pravoslavac, iz Bistrice, i Slavko Ljevar, Pejin. Krov je srezao Pero Brkić, pok. Ilije. U tijeku gradnje radovi su se morali na kratko prekinuti, i prijetila je opasnost da se sve što je izgrađeno moradne porušiti. Fra Dujo je svojom snalažljivošću, i uz potajnu pomoć i savjet Vlade Markovića, iz Banje Luke (koji je radio u Općini na izdavanju dozvola), tu opasnost izbjegao i rušenje spriječio. Gradnja je nastavljena i kapela je do kraja 1974. pokrivena, te su na nju postavljena željezna vrata i prozori koje je izradio Zdravko Vidović, Ilijin, iz Trna. Kapela se mogla već krajem godine koristiti, i u njoj je slavljena prva sveta misa na Božić 1974. Za tu prigodu je od kuće Mare Pranjić, Stipine, dovedena i struja kabelom ukopanim u zemlju, i tako je struja korištena sve dok je kapela bila u uporabi, do ljeta 1995. godine. S redovitim slavljenjem misa u njoj nastavilo se u proljeće 1975., ali samo triput mjesečno, a četvrti put, da se ne bi potpuno prekinula veza s vlastitom župom, trebalo je ići u župnu crkvu u Barlovce. Misa u kapeli u Stranjanima je uvijek bila dobro posjećivana, a dolazili su ne samo Stranjančani i Matoševljani, nego i vjernici iz Ojdanića i Orlovca, dok se u Barlovce odlazilo vrlo slabo. Zato je nakon nekog vremena župnik odlučio da se misa u Stranjanima slavi svake nedjelje i blagdana. U gradnji kapele mnogi su sudjelovali bilo dobrovoljnim novčanim prilozima, bilo dobrovoljnim radom. Imena darovatelja župnik je bilježio i oglašavao svake nedjelje. Bilo je i onih koji su pomagali ili novčano ili na drugi način, a nisu željeli da se to zna i razglašava. Među tima treba spomenuti Iliju Pranjića, Jurinog, koji je bio član komunističke partije, ali je zaslužan da gradnja nije posve zaustavljena i da se mogla privesti kraju. I oni slabijeg imovinskog stanja su tražili načina kako dati svoj doprinos. Vrijedno je navesti primjer dječaka Marka Marića, sina Josipa i Jele r. Pranjić, koji je ujesen brao gljive te su njegovi roditelji novac dobiven od prodaje gljiva davali za kapelu. Za fra Dujinog vremena, godine 1978., podignut je dobrovoljnim prilozima mještana također metalni montažni zvonik pokraj kapele, a izradio ga je Ferdo Topić, iz Orlovca. Iste godine je nabavljeno i zvono težine 50 kg, koje je platio Marko Blažević, Nikin, rodom iz Stranjana, a

koji je odselio u Australiju, dok je jaram za zvono platila Zorka KočićTomić, r. Ćosić, Josipova. Kasnije je stavljena lamperija od plastičnog materijala na zidove i strop. Župnik fra Juro Šalić je 1989. uz kapelu dogradio malu sakristiju i nabavio drvene klupe.

VREMENSKE NEPOGODE I BORBA ZA PREŽIVLJAVANJE Sušne godine Zemlja u Stranjanima i Matošecima, uz to što je većinom bila neplodna, obrađivana na primitivan način i đubrena samo stajskim đubrom, a i njega nije bilo dovoljno jer je bilo malo stoke, slabo je rađala. Urod je ipak najviše zavisio od vremenskih uvjeta. U sušnim godinama od ljetine, naročito kukuruza, ne bi bilo skoro ništa. Kao veoma sušna zapamćena je godina 1950. Te godine nije bilo nikakvog uroda, pa je u godini 1951. vladala glad. Velika većina ljudi je bila i inače jako siromašna, pa se u toj godini jedva preživljavalo s malo pure, nerijetko od mekinja, sa zobenim kruhom i kravljim mlijekom, tko ga je imao. Velika je blagodat bila ako je netko mogao kupiti 10-15 kg kukuruznog brašna u Banjoj Luci, i donijeti ga na ramenim kući, da se koji put skuha prava pura i djeca nahrane. Oni koji su malo bolje stajali, npr. u Stranjanima Marko Blažević (Tubić), Ivo Tubić, Josip Ćosić, a u Matoševcima Pero i Marko Batković, Mate Rajnoga, Ivo Majdandžić, Ankin, Tomo Majdandžić, Lovričin, znali su pomoći drugima, bilo da su im ponekad davali badava, ili uzajmljivali koji čanak kukuruznog brašna. Sušna je bila i godina 1953., ali manje nego 1950., i nekako se lakše preživljavalo, valjda i zbog toga što su se neki već počeli zastalno zapošljavati u državnim poslovima, pa se za zaradu moglo nešto hrane kupiti. Zemljotresi Banja Luka s okolicom spada u tzv. trusna područja, podložna zemljotresima. Jedan snažan zemljotres, od oko 7 stepeni Merkalijeve ljestvice, desio se tako u nedjelju, 26. listopada 1969., nešto prije 17 sati, Nakon niza manjih potresa tijekom noći, u ponedjeljka, 27. listopada, u 9 sati i 11 minuta, uslijedio je na banjolučkom području katastrofalan zemljotres jačine 8,5 stepeni Merkalijeve ljestvice. Velike štete su prouzrokovane i u Stranjanima i Matoševcima. Posebno su teže stradale zidane kuće i drugi zidani objekti. U prvo vrijeme nakon

toga ljudi su živjeli uglavnom u šupama i improviziranim skloništima od kuruzovine. Komisije su poslije izlazile na teren i klasificirale kuće prema stupnju oštećenosti, a prema tome kriteriju dobivana je od države i neka pomoć za obnovu. Povodanj i poplava Stranjane i Matoševce znao je zadesiti i veliki povodanj nakon obilnih kiša. Jedan takav se dogodio u ljeto 1976. Kiša je počela jako padati jedne večeri, i padala neprekidno cijelu noć i idući dan. Bujice vode su se slijevale s brda i uzvišenja prema nizinama i potocima, provaljivale su i odnosile putove, a koje su tekle pokraj kuća odnosile su svinjce, kokošinjce i drugo na što su nailazile. U nizine voda je nanijela panjeve i naplavila ih kamenjem i muljem. Požnjeveno žito, jer nije bilo zaštićeno, u naslonima i stogovima je zakisnulo i u klasju proklijalo, tako da ga je puno propalo. Odlasci na sezonske poslove Obrađivanje zemlje nije moglo osigurati dovoljno hrane za mnogočlane obitelji, pogotovo u poslijeratnim (Drugog svjetskog rata) i sušnim godinama. Zato su mnogi, muškarci i žene, pojedinačno ili grupno, odlazili na sezonski rad u druge krajeve: Muškarci su najčešće odlazili u sječu i prorjeđivanje šuma i izvlačenje drva u šumama Psunja i Gornjih Podgradaca, a mladež u Vojvodinu i Slavoniju na okopavanje kukuruza i drugog poljoprivrednog bilja, na berbu kukuruza i vađenje šećerne repe.

Grupa Stranjančana i Matoševljana na sezonskom radu u Podravskoj Slatini

Na sječi i prorjeđivanju šuma i izvlačenju ogrjevnog i industrijskog drveta radilo se uglavnom od mjeseca listopada pa do svibnja iduće godine. Radnici su stanovali u bajtama, drvenim barakama, koje su sami podizali, a uz novčanu plaću imali su i zdravstveno i mirovinsko osiguranje. U sezoni ljetnih i jesenskih radova momci i cure su na državnim poljoprivrednim dobrima, ali i na imanjima privatnika, ostajali do jeseni, a smještaj im je bio na salašima ili u štalama. Među cure iz naših krajeva dolazili bi momci iz obližnjih slavonskih mjesta, npr. iz Kutine i Podravske Slatine, i nije bila rijetkost da se koja cura na sezonskom radu upozna s kojim momkom iz navedenih mjesta, pa da se i uda za njega, i ostane živjeti u Slavoniji. S obzirom da se curama u Stranjanima ili Matoševcima u to vrijeme nije bilo lako ni udati, budući da su u Drugom svjetskom ratu mnogi momci izginuli, razumljivo je da su koristile priliku koja im se pružala. Majkama koje su se bojale da bi im kćeri mogle ostati neudane, Pranjić Mara, r. Marušić, žena Ive Pranjića (Vulinovca) u šali je govorila: „Ma, ne bojte se dok je Kutine i Podravske Slatine, nijedna cura neće ostati neudana. Oni primaju sve!“ Nadnice za okopavanje kukuruza i za vađenje repe plaćane su u novcu, a za branje kukuruza, kao naknadu za rad, berači su uglavnom uzimali kukuruz u klipu, koji je željezničkim vagonima dovožen do stanice u Ramićima, a odatle je svatko svoje prevozio kući kako je znao. Tako se kroz jedno desetljeće nakon Drugog svjetskog rata, i u sušnim godinama, kako-tako osiguravala prehrana za preživljavanje stanovništva Stranjana i Matoševaca. Odlazilo se često raditi na poljima bez unaprijed osiguranog posla, pa se događalo da ga neki ni ne nađu, a ako je bio i dogovoren, nije bilo sigurno da će ga i dobiti. Jedan takav slučaj se desio skupini u kojoj je bio i Niko Blažević, Adžić. On, vidjevši da od berbe kukuruza te godine neće biti ništa, počeo je pjevušiti: „Mili moji, kuda koji, a ja sam kuda znam“! Skupina se te godine vratila kući razočarana i tužna.

KULTURNI I GOSPODARSKI RAZVOJ STRANJANA I MATOŠEVACA POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA Školovanje i izgradnja škole u Stranjanima Nije poznato da li je netko iz Stranjana i Matoševaca završio kakvu školu u vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. To je malo vjerojatno, jer u blizini nije ni bilo nikakve škole. U vrijeme tzv. Stare Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske postojala je osnovna škola u Rosuljama, Orlovac, uz prijedorsku cestu. Imala je u početku samo jednu učionicu, i nije mogla primiti sve učenike odjednom, pa su djeca išla u školu naizmjence, jedan dan dva razreda, a drugi dan druga dva. U školu su pošla i neka djeca iz Stranjana, ali je zbog ratnih prilika rad škole morao biti prekinut. Po završetku rata škola na Rosuljama je proširena i opet započela s redovitom nastavom. U nju je, međutim, u početku išao iz Stranjana samo Anto Ćosić, Josipov. Drugu djecu iz Stranjana i Matoševaca roditelji nisu puštali, govoreći: „Nedamo da djeca idu u školu, gdje uče da nema Boga“. Kasnije su krenuli u školu na Rosuljama i drugi, a među njima prvi su bili Slavko Blažević, Stipin i Rùžin, i Frano Ljevar, Antin i Marin. Da bi ih Rùža i Mare (Antukinca) pustile u školu, njih dvojica su se poslužili jednim malim lukavstvom. Prema dogovoru, Slavko ode kod Mare i rekne joj: „Meni je majka dozvolila, i ja krećem u školu, pa i ti pusti Franu“. Mare je na to pristala. A iza toga Frano dođe kod Slavkove majke i rekne: „Rùža, mene će mama pustiti da pođem u školu, dopusti i ti Slavku“. Na to i Rùža pristane pustiti Slavka, te se on i Frano tako upišu u 2. razred, gdje su zbog rata bili i prekinuli svoje školovanje, a za njima su krenula i druga djeca iz Stranjana i Matoševaca, ne samo muška, kao što je ranije bio slučaj, nego i ženska. Kako su neki, zbog kasnijeg polaska u školu, bili već veliki, druga djeca su im se rugla da su za ženidbu, a ne za osnovnu školu, te ih je bilo stid ići u školu. Zbog toga Frano podgovori Slavka da njih dvojica pređu u školu u Motikama. Učiteljica ih je, da provjeri njihovo znanje, ispitala, i kad je vidjela da dobro znaju, odmah ih je primila u 3. razred. Iako su pokušali prikriti svoj bijeg u motičku školu, druga su djeca u školi na Rosuljama to

otkrila i prijavila svom učitelju Radi Mariću. On je pozvao Slavkovu i Franinu majku na razgovor, nakon čega su se Slavko i Frano morali vratiti natrag u svoju školu na Rosuljama i nastaviti 2. razred, i tu su potom osnovnu školu i završili. Još u vrijeme Stare Jugoslavije razmišljalo se o gradnji osnovne škole za Stranjane i Matoševce, pa je za nju i zemlja kupljena u Stranjanima, na Jošiku Marka Pranjića, Perinog. Pribavljen je bio i kamen za temelje, ali je izbio svjetski rat i od planirane škole tada nije bilo ništa. Kasnije se ponovno pokrenulo pitanje podizanja škole u Stranjanima. U proljeće 1950. je od Mare Pranjić, Stipine, kupljena stara kuća i mali komad zemlje, i na tu zemlju, blizu današnje škole, stara Marina kuća prenesena i od nje podignuta škola s jednom učionicom, a uz školu i manji stan. U jesen te godine škola je počela s radom upisom đaka u 1. razred, a u tu školu su prešli i đaci starijih razreda, koji su dotad išli na Rosulje. Osim đaka iz Stranjana i Matoševaca, školu u Stranjanima su pohađala i neka djeca iz Gradine.

Đaci stranjanske osnovne škole, sva četiri razreda, s učiteljom Franjom Darmopilom, godine 1952.

Kad je u Bosni i Hercegovini pokrenut program izgradnje 1.000 škola, u taj je program ušla i izgradnja nove, veće škole u Stranjanima. Trebalo je najprije kupiti zemlju, i dogovoreno je da se kupi zemlja Miše Ljevara, Antinog, ali to nije išlo glatko. Iako je Mišo bio voljan zemlju prodati, s tim

se nije slagala njegova žena Anđa. Zemlju je trebalo što prije kupiti, jer bi u pitanje došla i gradnja škole. Ljudi koji su brinuli o tome, iskoriste priliku kad Anđe nije bilo kod kuće, i nagovore Mišu da proda zemlju, i da to potpiše. Tako je zemlja otkupljena, i moglo se početi s radovima. Ciglu su ručno pravili mještani iz Stranjana i Matoševaca, a također obavljali i neke druge radove. Država je platila preostali materijal, plaćala radnike te opremila školu svime što je bilo potrebno. Škola je imala 2 učionice i stambene prostorije za nastavnike. Gradnja i opremanje škole su završeni 1967. i ujesen te godine škola je otvorena i otpočela s radom, a u nju su osim djece iz Stranjana i Matoševaca upisivana i djeca iz Ojdanića, Čivčija i iza Gradine. U zemljotresu 1969. škola je bila oštećena, ali je ubrzo o trošku države sanirana i mogla je nastaviti s redovitim radom, a on je za djecu iz Stranjana i Matoševaca trajao do ljeta 1995.

Stranjanska nova škola, više ne radi

Prva učiteljica u prvoj školi u Stranjanima bila je Ljubica Roksandić, a dalje su se u toj i u novoj školi nizali učitelji i učiteljice: Miroslav Čičić, Zemka …, Franjo Matić, Franjo Darmopil, Safet i Razija, Savka Đukić, Momčilo Dedović, Vukašin Šukalo, Mirjana Lučić, Nada Savić, Nada Donjak, Ankica Brkić, Mile Jurić, Zdenka …, Valentina Šalić i ponovno Mile Jurić. Podvorkinje u školi su bile: Finka Ante Pranjića, kraće vrijeme, a nju je zamijenila Mira Pranjić, Mijatova, potom je neko vrijeme bila Ana Pranjić,

Ivina, koja je pred svoju udaju mjesto prepustila mlađoj sestri Jeli, a ona je na tom mjestu ostala do odlaska u mirovinu, pred rat 1992. godine.

Uvođenje autobusne linije iz Banje Luke za Stranjane i asfaltiranje puta do Pranjića raskršća Grad Banja Luka je za stanovnike iz Stranjana i Matoševaca bio vrlo važan, kako za kupovinu u trgovinama stvari koje su im bile potrebne tako i za prodaju svojih proizvoda i stoke na tržnici i na pijaci, kao i za odlazak na posao, ako ga je netko mogao dobiti. A do Banje Luke, udaljene 15-ak km, odlazilo se dugo vremena pješice, ili pješice do željezničke stanice u Ramićima, a odatle vlakom; ili se, kada bi netko nešto odvozio na prodaju, ili kupio u gradu pa dovozio kući, to prevozilo u zaprežnim kolima koja su vukli volovi, a rjeđe konji. Tako je uglavnom bilo još kroz više godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Stanje se posve promijenilo kad je iz Banje Luke za Stranjane uvedena redovna autobuska linija, što se desilo negdje krajem 70-ih godina prošloga stoljeća. Za vožnju autobusa bilo je potrebno osposobiti put kroz Orlovac do Stranjana. Postojao je seoski put koji se povremeno popravljao: pokraj njega čistili kanali, sasijecala živica i put nasipao tvrdim materijalom i pijeskom koji je sa Ićine glavice dovožen volovskom i konjskom zapregom. Ispočetka se na putu radilo tako da su pojedinim domaćinstvima dodjeljivane dionice puta, i svatko je znao što na njega spada da uradi, a radilo se sve ručnim alatom. Kasnije se na putu radilo zajedničkim akcijama, i to je bilo učinkovitije. Putovi su bili uski, i nikada dovoljno nasuti. Sedamdesetih godina počelo se raditi ozbiljnije: put proširivati bagerom, kopati šljunak i dovoziti ga traktorima. Bilo je puno lakše, a i radilo se brže. Za uređenje puta je tijekom vremena uveden mjesni samodoprinos za put, tako da je na svaki skupljeni dinar samodoprinosa mještana država davala još po dva dinara. Potkraj 70-ih godina put do Stranjana i kroz Stranjane bio je dovoljno proširen, nasut šljunkom i valjkom uvaljan, i mogao je njime krenuti autobus. U proljeće 1980. iz Banje Luke je za Stranjane uvedena redovna autobusna linija, br. 37. Na dan otvaranja autobusne linije autobus je prevozio putnike besplatno, a u školi je bila proslava, koja je prošla bez pjesme zbog bolesti predsjednika države, Josipa Broza – Tita. U početku je na dan od Banje Luke do Stranjana i natrag autobus vozio 12 puta, a kad je

uvedena za Gradinu linija 7A, broj dnevnih tura za Stranjane spušten je na 10. Nije prošlo puno vremena od uvođenja autobusne linije za Stranjane kad se krenulo i s asfaltiranjem puta kroz Orlovac i Stranjane, do autobusne stanice na Pranjića raskršću. Najprije je asfaltiran dio kroz Stranjane, a potom prema Orlovcu i kroz Orlovac, da Orlovčani, nakon položenog asfalta u njihovu selu, ne bi prestali davati mjesni samodoprinos za nastavak asfaltiranja puta dalje. Tada je postavljen i solidan Mrtvački most na Bukovcu kod Stevića potoka. Elektrifikacija Stranjana i Matoševaca Žitelji Stranjana i Matoševaca su se potkraj šezdesetih godina odlučili za akciju elektrifikacije svojih sela. Dogovor je bio da svako domaćinstvo iz tih sela jednako učestvuje u radu i u novčanom doprinosu za nabavku i ukopavanje električnih bandera. Na taj način je električnu mrežu trebalo dovesti do svake kuće, a svako domaćinstvo je samo snosilo troškove za uvođenje struje u svoju kuću. Zamisao se teško provodila, jer neki nisu bili u stanju sudjelovati u toj akciji, a neki koji su to i mogli, nisu htjeli, jer su mislili da će kasnije proći jeftinije. U to vrijeme je postojala visokonaponska linija koja je išla od Kočića za Gradinu. S te je linije u Podastrani Vlade Blaževića odvojena linija za Stranjane i Matoševce, koja je išla iznad kuća Ane Lukinčine i Mijata Petrova, preko Božinjca, pa ispod kuće Nike Blaževića-Adžića i Ive Debeljaka, te iznad Kovačevih kuća do trafostanice podignute u Čardaku, na brijegu kod kuće Iće Bogdanovića. Niskonaponska linija od trafostanice je razvedena u više pravaca. Za veći dio Stranjana jedna linija je vodila pored puta ispod Kovačevih kuća, preko Pranjića raskršća, pokraj škole do Ćosića. Kod škole se odvaja linija za Šaliće i kraj Ante Vulića, Jurinog (Škrge), do gornjih Ojdanića. Druga linija od trafostanice išla je za Ljevare, do Markana Ljevara, Perinog, a odatle je produžena prema Batkovićima, do Luce (Lucke) Batković, Matine, Vida Stijina i Ive Ankina. Treća niskonaponska linija je išla od trafostanice preko Ružića i Blažića do Ive Majdandžića, Josinog, i Debeljak Ruže, Nikine (Đuđe), a od njih silazila u Živaju, pa išla dalje do Ante Mandičnog na Mijaljevici i Mate Antukina u Kosi. U Ševnjak, Paetnjak i Sančevicu struja je dovedena iz Ivanjske. Od početka su se u akciju elektrifikacije iz Stranjana uključili Mato Ljevar, Anđin, Marko Pranjić, Perin, Mirko Pranjić, Perin, Stjepan Pranjić, Stipin, Ilija Pranjić, Mijatov, Pajo Blažević, Ivin, Joso Ćosić, Josipov, Mijat

Pranjić, Petrov, Ivo i Mato Pranjić, Markovi, Franjo i Toma Šalić, Anto Pranjić, Markov, i Vlado Blažević, Josin. A iz Matoševaca uključili su se Marko Majdandžić, Ivćev, Juro Majdandžić, Matulin, Marko Batković, Vidov, Anto i Markan Majdandžić, Matini, Pero i Marko Batković, Mate Rajnoga, Mile Debeljak, Sekin, Mato Debeljak, Petrov, Anto Debeljak, Lovrin, Vid Blažević, Tomin, i Pavo Blažević, Petrov. Struja je u 1970. godini zasvijetlila u manjem broju kuća, i oni koji su dobili struju počeli su odmah sebi nabavljati radioaparate, televizore, vešmašine, frižidere i druge manje kućanske aparate, a neki i električne mlinove. Kad su oni koji nisu sudjelovali u akciji elektrifikacije sela vidjeli kolika je blagodat imati struju u kući, počeli su postepeno i oni priključivati svoje kuće na električnu mrežu i uvoditi struju u svoje kuće. A potpuna elektrifikacija Stranjana i Matoševaca je potrajala više od 10 godina.

ODSELJAVANJE I ODSELJENICI IZ STRANJANA I MATOŠEVACA IZMEĐU 1946. I 1995. GODINE Opći progon i egzodus Hrvata iz okolice Banje Luke i skoro cijele Bosanske Krajine, pa tako i iz Stranjana i Matoševaca, dogodio se u kolovozu 1995. Međutim, više obitelji ili bračnih parova je otišlo iz Stranjana i Matoševaca još prije, a iseljavanje, pretežno u Hrvatsku, a zatim u Australiju i Ameriku, počelo je odmah poslije 1945. godine. Odseljavanje iz Stranjana Neki su napustili Stranjane, u potrazi za poslom, i prije nego što su se oženili, i sklapali su brakove u mjestima kamo su odselili. To nije svaki put javljano u rodnu župu Barlovce, pa zbog nedostatka podataka o njima, na popisu koji niže donosim neće se naći svi koji su odselili iz Stranjana. Ali makar popis bio i nepotpun, ipak dovoljno jasno pokazuje da su u vremenu između 1946. i 1995. Stranjani ostali bez više od jedne trećine obitelji i stanovništva koje je tu trebalo živjeti. Donosim ovdje samo imena i prezimena supružnika, s naznakom mjesta ili barem države kamo su odselili ili gdje su našli privremena boravišta. Nisam baš siguran da je taj podatak uvijek točan. Nije mi bilo moguće u svim slučajevima ustanoviti ime i djevojačko prezime supruga, a ni broj djece svakog bračnog para, pa te podatke također ne navodim. 1. Batković Feliks (Andrija i Kaje r. Ljevar) i Iva r. Škegro – Njemačka 2. Batković Toma (Ive i Anđe r. Bogdanović) i Marija r. Varadin – Novska 3. Blažević Anto (Marka i Ljubice r. Marušić) i Branka r. Žanić – Zagreb 4. Blažević Božo (Marka i Ruže r. Kaurin) i Dragomira r. Šakić – SAD, Chicago

5. Blažević Ferdo (Nike i Jele r. Debeljak) i Hijacinta r. Vukadinović – Derviši 6. Blažević Ivo (Jose i Kate r. Žižak) i Ivka r. Pranjić – Zagreb 7. Blažević Ivo (Franje i Ivke r. Pranjić) i Ljubica r. Gagula – Petrićevac 8. Blažević Joso ( Marka i Ruže r. Kaurin) i Zora r. Lovrić – Čepin 9. Blažević Marko (Andrija i Anice r. Kuljančić) i Ruža r. Kaurin – Čepin 10. Blažević Marko (Tome i Ivke r. Ljevar) i Ana r. Majdandžić – Australija 11. Blažević Marko (Nike i Jeke r. Debeljak) i Ana r. Majdandžić – Australija 12. Blažević Mato ( Paje i Mare r. Šalić) i Danica r. Trifković – Vojvodina 13. Blažević Mato (Marka i Ruže r. Kaurin) i Slavica r. Rozing – SAD, Chicago 14. Blažević Mile (Marka i Ruže r. Kaurin) i Dragica r. Pranjić – Beograd 15. Blažević Toma (Andrija i Mare r. Bijelić) i Mara r. Kočić-Tomić – Vojvodina 16. Blažević Zorka, r. Ljevar, Josina, sa sinom Stipom – Čepin 17. Bogdanović Andrija (Ante i Mande r. Blažević) i Marija r. Debeljak – Čepin 18. Bogdanović Anto (Andrija i Ane r. Kurtović) i Mande r. Blažević – Čepin 19. Bogdanović Ilija (Ante i Mande r. Blažević) i Nada r. Žerdin – Zagreb 20. Bogdanović Josip (Andrija i Mare r. Debeljak) i Ružica r. Pencinger – Čepin 21. Bogdanović Juro (Andrija i Mare r. Debeljak) i Anka r. Jakić – Čepin 22. Bogdanović Marko (Ive i Ruže r. Debeljak) i Ane r. Blažević – Petrićevac 23. Ćosić Anto (Jose i Ane r.Pranjić) i Ana r. Ljevar – Zagreb

24. Ćosić Marko (Jose i Milke r. Batković) i Tanja r. Jadrešić – Zagreb 25. Ćosić Mato (Jose i Milke r. Batković) i Jela r. Bijelić – Banja Luka 26. Ćosić Rudo (Jose i Milke r. Batković) i Anđa r. Josipović – Petrićevac 27. Ganić Juro (Živka i Zorke r. Ljevar) i ………. – Bjelovar 28. Kaurin Ivo (Ante i Anice r. Domić) i Verica r. Ivaštinović – Novska 29. Kaurin Marko (Peje i Mare r. Marušić) i Margareta r. Kniepeis – Austrija 30. Kaurin Mato (Ive i Mare r. Jurić) i Mira r. Damjanović – Trn 31. Kaurin Toma (Ante i Anice r. Domić) i Marija r. Poleta – Kutina 32. Ljevar Andrija (Ante i Marije r. Blažević) i Gizela r. ………. – Njemačka 33. Ljevar Anto (Andrija i Janje r. Majdandžić) i Ana r. Ivić – Zagreb 34. Ljevar Anto (Marka i Mare r. Vulić) i Dragica r. Bujanić – Zagreb 35. Ljevar Anto (Miše i Anđe r. Batković) i Mirjana r. Rožić – Novska 36. Ljevar Ferdo (Tome i Kate r. Kuljančić) i Jozefina r. Ćosić – Petrićevac 37. Ljevar Franjo (Stjepana i Jele r. Bogdanović) i Olga r. Blažević – Zagreb 38. Ljevar Ivica (Mate i Marije r. Debeljak) i Silvija r. Domjen – Zagreb 39. Ljevar Ivo (Tome i Kaje r. Kuljanac) i Ana r. Bandić – Petrićevac 40. Ljevar Ivo (Pere i Mare r. Šalić) i Marijana r. Stojčević – Zagreb 41. Ljevar Josip (Miše i Anđe r. Batković) i Manda r. Radoš – Novska 42. Ljevar Marko (Ante i Marije r. Blažević) i Jela r. Keserović – Petrićevac

43. Ljevar Mato (Tome i Kate r. Kuljančić) i ……… – Australija 44. Ljevar Petar (Peje i Jeke r. Debeljak) i Dragica r. Pranjić – Zagreb 45. Ljevar Stjepan (Franje i Olge r. Blažević) i Vilena-Marija r. Sasa – Zagreb 46. Ljevar Toma ( Pere i Mare r. Šalić) i Anđa r. ……… – Zenica 47. Ljevar Vlado (Pere i Mare r. Šalić) i Zora r. Stojčević – Zagreb 48. Pranjić Anto (Matija i Mare r. Brkić) i Jela r. Blažević – Zagreb 49. Pranjić Anto (Jose i Dragomire r. Ljevar) i Sanda r. Džemhur – Česma 50. Pranjić Ferdo (Jose i Dragomire r. Ljevar) i Dražena r. Rašić – Zagreb 51. Pranjić Ivica (Mirko i Ana r. Pranjić) i Viktorija r. Pranjić – Zagreb 52. Pranjić Ivo (Marka i Janje r. Dedić-Batković) i ………. – Novska 53. Pranjić Ivo (Nike i Ruže r. Blažević) i Ankica r. Pranjić – Zagreb 54. Pranjić Joso (Ante i Marije r. Kaurin) i Ana r. Žižak – Zagreb 55. Pranjić Juro (Ilija i Ana r. Kaurin) i Dubravka r. Radić – Split 56. Pranjić Karlo-Drago (Mijata i Anice r. Stojanac) i Dušanka r. Vukadinović – Zagreb 57. Pranjić Marko (Mato i Zorka r. Vulić) i Slavica r. Brkić – Slovenija 58. Pranjić Marko (Franje-Paje i Jele r. Batković) i Veronika r. Domić – Zagreb 59. Pranjić Matija (Nike i Ruže r. Blažević) i Ana r. Markovinović – Zagreb 60. Pranjić Niko (Ante i Marije r. Kaurin) i Marica r. Kezić – Derviši 61. Pranjić Pavao-Pajo (Franje-Šaje i Jele r. Batković) i Ana r. Marić – Novska

62. Pranjić Petar (Mijata i Ane r. Stojanac) i Dragica r. Gabrić – Zagreb 63. Pranjić Slavko (Franje-Paje i Jele r. Batković) i Ana r. Tubić – Beograd 64. Pranjić Toma (Mate i Zorke r. Vulić) i Franciska r. Pleško – Zagreb 65. Pranjić Vlado (Marka i Janje r. Dedić-Batković) i Milka r. Jurišić – Njemačka 66. Pranjić Zlatko (Ive i Janje r. Stojčević) i ………. – Banja Luka 67. Šalić Joso (Marka i Mare r. Vidović) i Jelica r. Matošević – Vojvodina 68. Šalić Pavo (Marka i Cele r. Smilčić) i Drenka r. ……… – Prijedor 69. Šalić Zlatko (Ante i Dragice r. Ljevar) i – Vojvodina 70. Tubić Anto (Stipe i Anđe r. Brkić) i Marica r. Krijan – Zagreb 71. Tubić Božo (Stipe i Anđe r. Brkić) i Vesna r. Serec – Švicarska 72. Tubić Vlado (Ive i Mare r. Debeljak) i Anka r. Kamber – Zagreb Ako se zna da je u Stranjanima između 1945. i 1995. sklopljeno 90-ak brakova onih koji su tu ostali živjeli, broj od 68 odseljenih bračnih parova i obitelji iz Stranjana, skupa s onima koji su u tom periodu sklapali brakove u mjestima u koja su odselili od godine 1946. do 1994., zaista je vrlo velik (90:72). Odseljavanje iz Matoševaca Poslije 1945. godine pa do 1995. iz Matoševaca je odselio veliki broj obitelji. Bilo je dosta muškaraca koji su otišli tražiti posla, pa su se i oženili i ostali živjeti u državama ili mjestima gdje su se zaposlili. Za većinu je ustanovljeno gdje su odselili i živjeli, pa je mjesto navedeno, ali za neke nije navedeno s kim su vjenčani, budući da nisam mogao doći do tih podataka.

Evo toga popisa: 1. Batković Andrija (Jose i Danice r. Batković) i Božica r. …….. – Kutina 2. Batković Anto (Mile i Ruže r. Batković) i Ana r. Batković – Kutina 3. Batković Anto (Nike i Ruže r. Batković) i Manda r. Debeljak – Sombor 4. Batković Anto (Ive i Mare r. Bogdanović) i Ana r. Uvalić – ……… 5. Batković Anto (Bože i Anice r. Bajlović) i Ivka r. Josipović – Slovenija 6. Batković Anto (Mate i Mande r. Balvan) i Jozefina r. Batković – Kutina 7. Batković Anto (Mate i Anđe r. Čivčić-Džolić) i Kata r. Pranjić – Čepin, pa Australija 8. Batković Anto (Mate i Mare r. Debeljak) i Katarina r. Dukarić – Slovenija 9. Batković Anto (Ive i Mare r. Jakovljević) i Zora r. Mandeka – Zagreb 10. Batković Blaž (Petra i Mare r. Debeljak) i Dragica r. Majdandžić – Vojvodina 11. Batković Filip (Mile i Ruže r. Batković) i Manda r. Radman – Kuljani 12. Batković Ivo (Mate i Luce r. Majdandžić) i Janja r. Batković – Slovenija 13. Batković Ivo (Ante i Janje r. Lovrenović) i Marija r. Pezić – Novska 14. Batković Joso (Ante i Janje r. Lovrenović) i Ankica r. Domić – Šargovac 15. Batković Joso (Mate i Luce r. Majdandžić) i Terezija r. Ralešić – Njemačka 16. Batković Joso (Nikole i Jeke r. Debeljak) i Manda r. Batković – Kutina 17. Batković Juro (Bože i Ruže r. Tubić) i Marija r. Majdandžić – Australija 18. Batković Juro (Pere i Mare r. Batković) i Milanka r. Bartula – Dubrovnik

19. Batković Marijan (Bože i Anice r. Bajlović) i Dragica r. Batković – Daruvar 20. Batković Marijan (Vida i Ruže r. Brkić) i Nikoleta r. Lučev – Zagreb 21. Batković Marko (Mate i Mande r. Balvan) i Jela r. Batković – Kutina 22. Batković Mato (Nikole i Jeke r. Debeljak) i Ana r. Debeljak – Kutina 23. Batković Mile (Nike i Ruže r. Batković) i Marija r. Tubić – Daruvar 24. Batković Mirko (Šime i Anice r. Debeljak) i ………. – Daruvar 25. Batković Pero (Ive i Mande r. Pranjić) i ……… – Vojvodina 26. Batković Pero (Jose i Danice r. Batković) i Đurđa r. ……… – Njemačka 27. Batković Toma (Filipa i Ruže r. Majdandžić) i Jelica r. Majdandžić – Čepin 28. Batković Vlado (Stipe i Jele r. Bijelić) i Kata r. Topalović – Bjelovar 29. Batković Zvonko (Filipa i Janje r. Majdandžić) i Ana r. Ljevar – Čepin 30. Blažević Anto (Ive i Kate r. Batković) i Mara r. Majdandžić – Australija 31. Blažević Ilija (Jose i Mare r. Batković) i Zorka r. Vulić – Novska 32. Blažević Juro (Petra i Mare r. Bijelić) i Kata r. Blažević – Zagreb 33. Blažević Mato (Petra i Anđe r. Debeljak) i Janja r. Majdandžić – Zagreb 34. Blažević Mato (Ive i Kate r. Batković) i Katica r. Debeljak – Švicarska 35. Blažević Pavo (Petra i Anđe r. Debeljak) i Marina r. Pejaković – Švicarska 36. Debeljak Alojzije (Jakova i Janje r. Kurtović) i …….. – Bugojna

37 Debeljak Andrija (Jose i Jele r. Pezić) i Jela r. Bogdanović – Kutina 38. Debeljak Anto (Marka i Stažije r. Marić) i Jela r. Debeljak – Petrićevac 39. Debeljak Borislav (Nike i Ruže r. Majdandžić) i Marica r. Kozić – Zagreb 40. Debeljak Ferdo (Ante i Ivke r. Debeljak) i Ruža r. Jagić – Zagreb 41. Debeljak Franjo (Ante i Ivke r. Debeljak) i Stana r. Lužić – Zagreb 42. Debeljak Franjo (Jure i Jeke r. Josipović) i Marica r. Josipović – Čepin 43. Debeljak Ivo (Jose i Jele r. Pezić) i ………… – Kutina 44. Debeljak Ivo (Marka i Stažije r. Marić) i Marija r. Ljevar – Stranjani 45. Debeljak Ivo (Mate i Jeke r. Batković) i Ankica r. Bogdanović – Zagreb 46. Debeljak Ivo (Tome i Marije r. Batković) i Anđa r. Debeljak – Čepin 47. Debeljak Joso (Jure i Jeke r. Josipović) i Mara r. Majdandžić – Čepin 48. Debeljak Luka (Marka i Stažije r. Marić) i …….. – Banja Luka 49. Debeljak Marko (Tome i Janje r. Bogdanović) i Marica r. Klouček – Zagreb 50. Debeljak Marko (Pave i Ana r. Blažević) i Anđa r. Blažević – Čepin 51. Debeljak Mato (Ante i Ivke r. Debeljak) i Vesna r. Vešruk – Zagreb 52. Debeljak Mato (Ive i Kate r. Batković) i Jela r. Pranjić – Australija 53. Debeljak Mato (Lovre i Janje r. Kovačević) i Manda r. Tomić – Dikevci 54. Debeljak Mišo (Ive i Kate r. Batković) i Antonija r. …….. – Budžak

55. Debeljak Petar (Mate i Jele r. Batković) i Jelica r. Majdandžić – Zagreb 56. Debeljak Slavko (Ive i Kate r. Batković) i Ruža r. ……….. – Čepin 57. Debeljak Slavko (Petra i Kate r. Blažević) i Mira r. ……… – Beograd 58. Debeljak Zvonko (Ante i Ivke r. Debeljak) i Marica r. Batković – Zagreb 59. Kozić Marko (Jure i Jele r. Batković) i Anđa r. Batković – Bjelovar 60. Ljevar Ilija (Mile i Anđe r. Pezić) i Mara r. Batković – Kutina 61. Ljevar Josip (Ilije i Mare r. Batković) i Kata r. Debeljak – Kutina 62. Majdandžić Anto (Jure i Mare r. Bogdanović) i Katica r. Majdandžić – Australija 63. Majdandžić Anto (Petra i Anđe r. Majdandžić) i Jela r. Tubić – Vojvodina 64. Majdandžić Anto (Marka i Lucije r. Ljevar) i Ruža r. Žižak – Motike 65. Majdandžić Bosiljko (Marka i Ivke r. Domić) i Mara r. Blažević – Čepin 66. Majdandžić Božo (Lovre i Cele r. Brkić) i Kata r. Batković – Čepin 67. Majdandžić Božo (Tome i Jele r. Tomić) i Anđa r. Debeljak – Vojvodina 68. Majdandžić Franjo (Ante i Ljube r. Debeljak) i Josipa r. Pranjić – Rijeka 69. Majdandžić Ivo (Jose i Ljube r. Batković) i Nada r. ……… – Zagreb 70. Majdandžić Ivo (Marka i Ivke r. Domić) i Ivka r. Ljevar – Zagreb 71. Majdandžić Ivo (Petra i Ruža r. Majdandžić) i Ana r. Blažević – Banja Luka 72. Majdandžić Jerko (Lovre i Cele r. Brkić) i Anđa r. Stojanac – Australija

73. Majdandžić Joso (Ive i Ivke r. Bijelić) i Ana r. Batković – Australija 74. Majdandžić Joso (Marka i Ane r. Idžan) i ………. – Zagreb 75. Majdandžić Marko (Jose i Vide r. Batković-Blažević) i Smilja r. Begovac – Čepin 76. Majdandžić Marko (Nike i Anđe r. Debeljak) i Anđa r. ………. – Zagreb 77. Majdandžić Marko (Tome i Jele r. Tomić) i Ana r. Batković – Kutina 78. Majdandžić Mato (Ante i Ljube r. Debeljak) i Mara r. Pranjić – Austrija 79. Majdandžić Mato (Ive i Ivke r. Bijelić) i …. – Australija 80. Majdandžić Mato (Tome i Mande r. Kuljančić) i Mira r. Debeljak – Banja Luka 81. Majdandžić Mato (Jure i Mare r. Bogdanović) i Elena r. Pranjić – Zagreb 82. Majdandžić Mile (Petra i Anđe r. Majdandžić) i Zorka r. Tubić – Vojvodina 83. Majdandžić Mirko (Tome i Mande r. Kuljančić) i Kaja r. Batković – Australija 84. Majdandžić Niko (Lovre i Cele r. Brkić) i Ljubica r. Majdandžić – Australija 85. Majdandžić Niko (Marka i Anđe r. Pobrić) i Ruža r. Majdandžić – Čepin 86. Majdandžić Nikola (Vida i Ane r. Batković) i Ljuba r. Batković – Zagreb 87. Majdandžić Pero (Marka i Ane r. Majdandžić) i ……… – Zagreb 88. Majdandžić Stipo (Ive i Ivke r. Bijelić) i Nada r. Pranjić – Rovinj 89. Majdandžić Stjepan (Tome i Jele r. Tomić) i Mira r. Batković – Vojvodina 90. Majdandžić Toma (Marka i Lucije r. Ljevar) i Zora r. Martinović – Vojvodina

91. Pranjić Luka (Ive i Mare r. Bogdanović) i Jela r. Bogdanović – Vojvodina Broj onih koji su iz Matoševaca odselili prije 1995., i onih koji su ostali u Matoševcima do 1995., kada su i oni morali iseliti, skoro je izjednačen (97:92).

KAKO SE ŽIVJELO I ŠTO SE DOGAĐALO RATNIH GODINA 1992.–1995. Referendum o izdvajanju Bosne i Hercegovine iz sastava SFRJ i o uspostavljanju samostalne države, održan 29. veljače i 1. ožujka 1992., u kojem Srbi nisu htjeli sudjelovati, a Muslimani (Bošnjaci) i Hrvati se izjasnili za osamostaljenje, označio je početak ratnog stanja i oružanih sukoba između Srba, na jednoj strani, i Muslimana i Hrvata, na drugoj. Istina, rat se nije vodio oko Banje Luke, ali su mnogi Srbi u njega bili direktno uključeni jer su išli na borbene linije na drugim frontovima u Bosni i Hercegovini, pa i u Hrvatskoj. Na sv. Anu 1992. je kod škole u Stranjanima održan sastanak na koji su došli predstavnici vlasti i jedan oficir, a na njemu se govorilo o posjedovanju oružja i skloništima. Nedugo iza toga održan je sastanak u Dragočaju, na kojem je bio i predsjednik Skupštine općine Banje Luke, Predrag Radić, te jedan visoki oficir JNA. Cilj sastanka je bio da se zaustavi pucanje po krovovima, prozorima i vratima kuća. Na sastanku je govorilo i nekoliko Hrvata, a Srbi su ih ušutkivali. Riječ je uzeo i Mićo Savić, koji je kazao kako nije lijepo da se metcima rešetaju kuće Hrvata. Jedan Srbin je na to Mići odvratio: „Što ti blatiš vojsku Republike Srpske? To Hrvati rade, i nama podmeću“! Nasilje je nastavljeno i nakon tog sastanka, i to još većom žestinom. Na ratišta i u borbu na srpskoj strani se pokušavalo tjerati i Hrvate iz Stranjana i Matoševaca, pri čemu se nije puno gledalo na starosnu dob muškaraca. Oni su morali biti na stalnom oprezu, i čim se čulo za dolazak ili pojavu vojne policije ili kakvih drugih uniformiranih ljudi, mladići su bježali od kuće i krili se po šumama. Stranjančani i Matoševljani su uspijevali izbjeći da idu na ratište, ali su morali ići na radne obveza. Tako su na tim obvezama bili Tomo Majdandžić, Marka Ivćevog, Franjo Pranjić, Vulin, Darko Mirka Pranjića, Juro Majdandžić, Tomin, Joso Blažević, Vladin. Dogovoreno je s Dubravkom Malinić, iz Mjesnog ureda u Dragočaju, da svaki odrasli muškarac usječe po 10 m3 drva za obitelji srpskih vojnika iz Mjesne zajednice, i bit će oslobođen druge obveze, ali pod uvjetom da ne ide nikamo od kuće.

Mladići su tražili načina kako da se domognu slobode. Nekim su Srbima plaćali veće iznose novca samo da ih prebace preko granice u Hrvatsku. A nakon odlaska mladih, počelo se i roditeljima prijetiti: „Što ne idete; djecu ste poslali Tuđmanu u vojsku, kupite se i idite!“ I pored tih pritisaka, ljudi se nisu dali otjerati od svojih kuća. Ali kako su se sve učestalije događala noćna ubojstva negdje jednog čovjeka ili žene, negdje obadvoga, a u Ramićima cijele jedne obitelji (Malčević) s tri člana, u sve se počeo uvlačiti strah, a kako je vrijeme prolazilo strah se povećavao, jer se nije znalo što donosi dan a što noć. Ponetko i od starijih je odlazio uz pomoć Crvenog križa na spajanje obitelji, te su se Stranjani i Matoševci sve više prorjeđivali. Teške prilike i pogibelj po vlastiti život prisilili su tako mnoge ljude tijekom rata od 1992. do 1995., da napuste svoje domove u Stranjanima i Matoševcima i da odsele ili pobjegnu u Hrvatsku. Odlazile su i cijele obitelji koje su preko Srbije i Mađarske odvozile i dio svojih stvari, ako su mogle platiti prijevoz, a plaćalo se velikim novcem. Ratna 1995. je bila najteža, i za banjolučke Hrvate kobna. Počeli su izgoni Hrvata najprije iz kuća i stanova u gradu i prigradskim dijelovima Banja Luke, koji su se privremeno sklanjali kod rodbine izvan grada. Tada su nekadašnji Stranjančani, Marko i Ana Bogdanović, i Ruža, Markova majka, iz Petrićevca prešli Mili i Mari Debeljak, Aninoj sestri u Matoševce, a isto tako i Franjo Blažević, Marin brat, koji je istjeran iz stana u Banjoj Luci, i kod Mile i Mare su ostali oko 8 mjeseci, prije nego što su otišli u Hrvatsku. Već i prije, a od petog mjeseca 1995. pojačano, u selo su dolazili neki Srbi civili i oduzimali auta, traktore, druge stvari i stoku, često se izgovarajući da je to za vojsku, a ustvari su najviše uzimali sebi. Bilo je, međutim, i Srba koji su takve postupke svojih sunarodnjaka osuđivali. Srbi susjedi iza Gradine nisu u Stranjanima i Matoševcima činili ništa zloga, ali se to ne bi moglo reći i za one iz Bistrice, ili iz Ramića. U mnoge se uvukao velik strah, što je dovelo i do psihičkog rastrojstva i jednog samoubojstva u Matoševcima. Anto Debeljak, Nikolin, toliko je bio prestrašen da je sam sebi prerezao vrat. Poslije hrvatske tzv. vojno-redarstvene akcije ‘bljesak’ u Zapadnoj Slavoniji, početkom svibnja 1995., kad su Srbi iz tog područja prebjegli u Banju Luku, za Hrvate banjolučkog kraja ionako teško stanje još se više pogoršalo. A kad je početkom kolovoza 1995. u Hrvatskoj, na Kordunu, u Baniji i Lici, izvedena akcija ‘oluja’, te iz tih područja pristigle nove kolone srpskih izbjeglica, Hrvati Banje Luke i okolice, a i šire, različitim su sredstvima prisiljavani da napuste svoje kuće i stanove i da sele iz Republike Srpske u Hrvatsku, ili gdje već hoće. U Stranjane i Matoševce su dolazili pojedinci ili grupe ljudi, uglavnom Srba pridošlih sa strane, hvatali,

klali i pekli janjce i zauzimali dijelove kuća i prije nego što bi ih napustili njihovi vlasnici, Hrvati. Tada su iz Stranjana i Matoševaca protjerani svi Hrvati katolici koji su u njima još živjeli. Dio njih se iselio na Veliku Gospu 1995. Drugi su na taj blagdan pošli na misu u kapelu u Stranjanima, pa kad je stigao župnik fra Jurica Šalić i kazao da će svi morati seliti, odmah su se, a da mise nije ni bilo, svi razišli kućama da se spreme za odlazak. Istoga dana već je počelo zauzimanje njihovih kuća. Najprije su srpske izbjeglice ušle u kuće Marka Pranjića, Perinog, Ilije Mijatovog i Mare Stipine. Sljedećeg dana ljudi, žene i djeca su se prebacivali, kako je tko mogao, do sabirnog centar kod Veterinarskog zavoda u Banjoj Luci, ostavljajući iza sebe svu svoju imovinu. Odlazak autobusima iz Banje Luke prema Srbcu, i dalje preko Save čamcima u Davor, na hrvatskoj strani, bio je 17. kolovoza. Svi koji su u Davoru prešli u Hrvatsku odmah su popisivani, 128 neki odlazili svojoj rodbini koja je živjela u Hrvatskoj, najviše u Zagrebu, a većina ih je autobusima razvoženo po raznim mjestima Hrvatske, koja su ostala pusta nakon što su iz njih izbjegli ili istjerani Srbi. Tako se najviše Stranjančana i Matoševljana privremeno, a neki i za stalno, naselilo u Zagrebu i u okolici Siska, Petrinje, Sunje, Karlovca, Vrgin Mosta, Vojnića, Okučana, Daruvara, te u Plaškom i Korenici.

128

Popis svih prognanih stanovnika s banjolučkog područja, koji su čamcima prevoženi iz Srbca na bosanskoj strani u Davor na hrvatskoj strani od 14. 08. do 31. 12. 1995. objavio je Šimun Penava: Davor – humani centar svijeta, Progon Hrvata i Muslimana s banjalučkog područja 1995., Slavonski Brod, 2003., knj. 1, str. 263-685.

IZBJEGLI I PROTJERANI HRVATI KATOLICI U VRIJEME RATA 1992.–1995. Donosim popis onih koji su se odlučili za iseljavanje tijekom rata, te svih koji su od strane srpskih vlasti bili prisiljeni na odlazak u kolovozu 1995. Na popisu nema onih koji su stalno radili negdje u inozemstvu, i od prije rata nisu boravili kod svojih kuća. Izbjeglice i prognanici iz Stranjana a) Izbjeglice od početka 1992. do početka kolovoza 1995. Ime i prezime Barišić Danijel

God. rođ. 1992.

Barišić Marija, r. Subotić Barišić Žarko Batković Vlado

1965.

Blažević Angela, r. Mihalčuk Blažević Anđa, r. Pranjić Blažević Ferdo

1948.

Blažević Franjo

1932.

Blažević Gordana, r. Debeljak Blažević Ivica

1971.

Blažević Ivo

1973.

Blažević Jelica, r. Lipovac Blažević Josip

1970.

Blažević Karolina

1979.

Roditelji ili bračni drug Žarko i Marija, r. Subotić Žarko, suprug Mato i Marija, r. Vuk Ljubomir i Ljuba, r. Blažević Ferdo, suprug Vlado, suprug Vlado i Mara, r. Ivanković Joso i Kata, r. Žižak Stjepan, suprug Pajo i Zora-Ruža, r. Pranjić Vlado i Anđa, r. Pranjić Mirko, suprug Vlado i Anđa, r. Pranjić Ferdo i Angela, r. Mihalčuk

Dan odlaska

Ime i prezime Blažević Katarina

God. rođ. 1979.

Blažević Kazimir

1971.

Blažević Mirjana

1971.

Blažević Mirko

1965.

Blažević Slađana

1975.

Blažević Stipo

1967.

Blažević Stjepan

1968.

Blažević Velimir

1976.

Blažević Vera, r. Kurtović Blažević Vlado

1945. 1945.

Bogdanović Ane

1972.

Bogdanović Anto

1945.

Bogdanović Jelena

1974.

Bogdanović Ruža, r. Debeljak Bogdanović Ruža, r. Majdandžić Kaurin Ivo

1910.

Joso i Kata, r. Žižak Mato i Vida, r. Majdandžić Juro i Jele, r. Majdandžić Mato i Vida, r. Majdandžić Ivo, suprug

1944.

Anto, suprug

1956.

Pejo i Mara, r. Marušić Ivo, suprug Marko i Jelica, r. Pranjić Marko, suprug Marko i Anđa, r. Tubić Marko i Jelica, r. Pranjić

Kaurin Tonka, r. Nikifor Ljevar Anita

1975.

Ljevar Jelica, r. Pranjić Ljevar Pejo

1949. 1971.

Ljevar Sanela

1982.

Roditelji ili bračni drug Vlado i Anđa, r. Pranjić Slavko i Manda, r. Čivčić Vlado i Anđa, r. Pranjić Božo i Ana, r. Batković Ferdo i Angela, r. Mihalčuk Božo i Ana, r. Batković Mirko i Ljubica, r. Šalić Pajo i Zora-Ruža, r. Pranjić Franjo, suprug

Dan odlaska

Ime i prezime

God. rođ.

Majdandžić Draćenka, r. Bojić Majdandžić Ivo

Roditelji ili bračni drug Pero, suprug

1966.

Majdandžić Marinko

1972.

Majdandžić Pero

1963.

Marić Jela Marić Ljilja

1974.

Marić Ljubica

1976.

Tomo i Ljuba, r. Bogdanović Tomo i Ljuba, r. Bogdanović Tomo i Ljuba, r. Bogdanović Josip, suprug Franjo i Zora, r. Šalić Josip i Jela, r. Pranjić Marko i Janja r. Dedić Mato i Zorka, r. Vulić Zoran i Zlata, r. Filipović Zoran i Zlata, r. Filipović Drago i Ruža, r. Vulić Matije i Marija, r. Brkić Niko, suprug Drago, suprug Drago i Ruža, r. Vulić Zoran, suprug Franjo i Finka, r. Tomić Drago i Ruža, r. Vulić Marko i Ana, r. Pranjić Toma i Ana, r. Bijelić Toma i Ana, r. Bijelić

Pranjić Anđa Pranjić Drago

1951.

Pranjić Ivana Pranjić Marko

1990.

Pranjić Matije

1983.

Pranjić Niko

1927.

Pranjić Ruža, r. Blažević Pranjić Ruža, r. Vulić Pranjić Valentina

1934. 1978.

Pranjić Zlata, r. Filipović Pranjić Zoran

1961.

Pranjić Zorica

1983.

Pranjić Željko

1979.

Šalić Anto

1965.

Šalić Josip

1967.

Dan odlaska

Ime i prezime Šalić Marko

God. rođ. 1963.

Tubić Anđa, r. Brkić Tubić Božo

1970.

Tubić Franjo

1993.

Tubić Jožefa, r. Štemberger Tubić Juro

1962.

Tubić Monika

1991.

Tubić Zoran

1971.

Roditelji ili bračni drug Franjo i Jela, r. Pranjić Stipo, suprug Stipo i Anđa, r. Brkić Juro i Jožefa, r. Štemberger Juro, suprug

Dan odlaska

Mile i Mara, r. Brkić Juro i Jožefa, r. Štemberger Mile i Mara, r. Brkić

Prema gornjem popisu, ukupno je od početka 1992. do početka kolovoza 1995. odselile iz Stranjana u Hrvatsku 65 osoba. Vjerojatno je taj broj morao biti nešto veći. b) Prognanici u kolovozu 1995. Ime i rezime Barišić Franjo

God. rođ. 1979.

Barišić Kaja r. Vuk Barišić Mato Barišić Milka

1940. 1940. 1977.

Barišić Petar

1976.

Barišić Šimo

1980.

Batković Ivo

1961.

Batković Kaja r. Ljevar Blažević Anto

1922. 1960.

Roditelji ili bračni drug Mato i Kata, r. Vuk Mato, suprug Anto i ….. Mato i Kata, r. Vuk Mato i Kata, r. Vuk Mato i Kata, r. Vuk Ljubomir i Ljuba, r. Blažević Andrija, suprug Franjo i Ivka, r. Pranjić

Dan odlaska 15.08.1995. 15.08.1995. 23.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 16.08.1995. 15.08.1995.

Ime i rezime Blažević Anto

God. rođ. 1980.

Blažević Bojan

1988.

Blažević Božo

1941.

Blažević Dragica r. Pranjić Blažević Ivica

1935. 1975.

Blažević Ivka, r. Pranjić Blažević Josip

1930. 1970.

Blažević Ljuba, r. Šalić Blažević Manda, r. Čivčić Blažević Mario

1929. 1936. 1986.

Blažević Marko

1946.

Blažević Mirko

1923.

Blažević Niko

1914.

Blažević Ruža

1964.

Blažević Ruža-Zora, r. Pranjić Blažević Ružica, r. Bajlović Blažević Slavko

1942.

Anto i Ružica r. Bajlović Vlado i Mara, r. Ivanković Marko i Jela, r. Ljevar Mato i Jela, r. Majdandžić Mirko i Ljubica, r. Šalić Pajo, suprug

1961.

Anto, suprug

15.08.1995.

1933.

17.08.1995.

Bogdanović Snježana

1978.

Bogdanović Vida, r. Majdandžić Ćosić Joso

1944.

Stipo i Ruža, r. Pranjić Mato i Vida, r. Majdandžić Mato, suprug.

14.08.1995.

Ćosić Milka r. Batković Debeljak Mirko

1913. 1932.

Joso i Ana, r. Pranjić Joso, suprug Filip i Ruža, r. Blažević

1916.

Roditelji ili bračni drug Josip i Jela, r. Briševac Anto i Ruža r. Bajlović Mirko i Ana, r. Majdandžić Mijat Pranjić i Mande r. Stojčević Marko i Marica, r. Italo Franjo, suprug Vlado i Anđa, r. Pranjić Mirko, suprug Slavko, suprug

Dan odlaska

17.08.1995.

15.08.1995. 15.08.1995. 18.08.1995. 17.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 17.08.1995.

15.08.1995. 15.08.1995. 17.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995.

15.08.1995. 15.08.1995.

14.08.1995. 18.08.1995.

Ime i rezime Ganić Zorka r. Ljevar Kaurin Anto

God. rođ. 1924. 1961.

Kaurin Marina

1990.

Kaurin Pejo

1928.

Ljevar Anđa, r. Debeljak Ljevar Danijel

1966. 1989.

Ljevar Josip

1961.

Ljevar Slavko

1934.

Ljevar Zlatko

1987.

Majdandžić Goran

1969.

Majdandžić Jurica

1960.

Majdandžić Ljuba r. Bogdanović Majdandžić Nada r. Josipović Majdandžić Tomislav

1940.

Roditelji ili bračni drug Živko, suprug Pejo i Mara, r. Marušić Anto i Kata, r. Slipčević Juro i Mara r. KozićAdžam Josip, suprug Josip i Anđa r. Debeljak Mato i Marija, r. Debeljak Pejo i Jeka, r. Debeljak Josip i Anđa r. Debeljak Jurica I Nada, r. Josipović Tomo I Ljuba, r. Bogdanović Tomo, suprug

Dan odlaska

1962.

Jurica, suprug

15.08.1995.

1994.

15.08.1995.

Majdandžić Tomo

1940.

Majdandžić Željka

1987.

Marić Franjo Marić Zorka, r. Šalić Milaković Renata

1939. 1940. 1983.

Pranjić Ana r. Pranjić Pranjić Anica

1937. 1912.

Pranjić Antonio

1980.

Pranjić Danijela

1980.

Jurica I Nada, r. Josipović Petar i Ljuba, r. Batković Jurica I Nada, r. Josipović Ivo i Mara r. Jurić Franjo, suprug Marinko i Marica, r. Marić Mirko, suprug Nikola i Kata, r. Domić Marko i Ana, r. Pranjić Marko i Ana, r. Pranjić

15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995.

15.08.1995. 15.08.1995. 16.08.1995. 16.08.1995. 16.08.1995. 17.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995.

Ime i rezime Pranjić Franjo

God. rođ. 1932.

Pranjić Jozefina r. Blažević Pranjić Marko

1935. 1952.

Pranjić Mirko

1933.

Šalić Janja r. Durbić Šalić Jela r. Pranjić Šalić Lahor

1905. 1936. 1977.

Šalić Vid

1928.

Šlat Jela r. Pranjić Vulić Anđelka r. Batković

1930. 1963.

Roditelji ili bračni drug Ivo i Mara, r. Marušić Ilija, suprug

Dan odlaska

Anto i Marija, r. Kaurin Pero i Marija, r. Josipović Ivo, suprug Franjo, suprug Alojzije i Ljilja, r. Grgić Marko i Cele, r. Smilčić Anton, suprug Ljubomir Batković i Ljuba, r. Blažević

15.08.1995.

15.08.1995. 18.08.1995.

17.08.1995. 16.08.1995. 16.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 15.08.1995. 16.08.1995.

U Davoru na Savi, mjestu prelaska u Hrvatsku, registrirano je ukupno 68 osoba protjeranih iz Stranjana. Taj broj je morao biti veći, jer je sigurno bilo i onih koji se tu nisu registrirali. Izbjeglice i prognanici iz Matoševaca a) Izbjeglice od konca 1991. do početka kolovoza 1995. Ime i prezime Batković Ana

God. rođ. 1969.

Batković Ana

1959.

Batković Ana

1972.

Batković Andreja-Mirela Batković Anđelka r. Batković Batković Angela

1972.

Roditelji ili bračn drug Ivo i Mara, r. Jakovljević Marko i Nada, r. Blažević Stipo i Ivka, r. Debeljak Marko i Katica, r. Majdandžić Mato, suprug Anto i Ruža r. Majdandžić

Dan odlaska 1994. 1992. 1992.

1992.

Ime i rezime Batković Anka

God. rođ. 1991.

Batković Anto

1964.

Batković Anto

1969.

Batković Anto

1964..

Batković Božana

1974.

Batković Danica Batković Danica, r. Debeljak Batković Dragica

1970.

Batković Dubravka, r. Hauzer Batković Franjo

1963.

Batković Ivanka

1971.

Batković Ivka, r. Debeljak Batković Ivo

1933.

Batković Ivo

1966.

Batković Ivo

1965.

Batković Janja

1970.

Batković Janja Batković Jela

1960.

Batković Jelka Batković Josip

1973.

Batković Josip

1967.

Roditelji ili bračni drug Anto i Nedeljka, r. Čubra Joso i Ane, r. Blažević Petar i Mara, r. Batković Marko i Nada, r. Blažević Joso i Ana, r. Blažević Joso, suprug Marko, suprug

Dan odlaska

Stipo i Ivka, r. Debeljak Ivo, suprug

1992.

Marko i Jela, r. Batković Joso i Ana, r. Blažević Stipo, suprug Šimo i Anica, r. Debeljak Stipo i Ivka, r. Debeljak Marko i Nada, r. Blažević Ivica i Jela, r. Batković Luka i Dragica r. Batković Marko i Danica, r. Debeljak Ivica, suprug Marko i Danica, r. Debeljak Petar i Mara, r. Batković

1993. 1993. 1992. 1993. 1992. 1992. 1993.

1993.

1992. 1994. 1994. 1992. 1993. 1994.

1994. 1994. 1992. 1993.

Ime i rezime Batković Joso

God. rođ. 1929.

Batković Katica, r. Majdandžić Batković Mara, r. Jakovljević Batković Mara, r. Debeljak Batković Mara, r. Batković Batković Marijana, r. Bogdanović Batković Marko Batković Mato

1931. 1965.

Batković Mato

1918.

Batković Mato Batković Mile

1965. 1962.

Batković Nada, r. Blažević Batković Nedeljka, r. Čubra Batković Petar

1921.

Roditelji ili bračni drug Andrije i Jele, r. Jakobašić Marko, suprug

Dan odlaska

Ivo, suprug

1994.

Mato, suprug

1994.

1992.

Pero, suprug Božo, suprug

1995.

Batković Sanela, r. Žižak Batković Silvana

1975.

Batković Stipo

1958.

Blažević Kata, r. Batković Blažević Mirko

1936.

Blažević Pero

1962.

Debeljak Anto

1930.

Debeljak Antonela

1972.

Vid i Ruža r. Brkić Stipo i Ivka, r. Debeljak Petra i Mande, r. Bijelić Anđelka, supruga Joso i Ana, r. Blažević Marko, suprug

1994. 1992.

Anto, suprug

1993.

Božo i Marijana, r. Bogdanović Josip, suprug Joso i Ana, r. Blažević Marko i Jela, r. Batković Ivo, suprug Joso i Mara, r. Batković Mirko I Miholjka, r. Batković Lovro I Janja, r. Kovačević Mile i Marica, r. Blažević

1994. 1992. 1993. 1994.

1993. 1992.

1992.

1992. 1992. 1992.

Ime i rezime Debeljak Biljana, r. Kaurin Debeljak Dalibor

God. rođ. 1981.

Debeljak Ivka, r. Debeljak Debeljak Ivo

1992.

Debeljak Janja

1982.

Debeljak Jela, r. Batković Debeljak Josip

1967.

Debeljak Marica, r. Blažević Debeljak Marko

1982.

Debeljak Marko

1936.

Debeljak Mato

1931.

Debeljak Mato

1956.

Debeljak Mile

1941.

Debeljak Mirjana Debeljak Nikola

1975. 1966.

Debeljak Tomo

1969.

Debeljak Zlatka, r. Blažević Majdandžić Anđelko Majdandžić Ankica Majdandžić Anto

1958.

Majdandžić Anto

1923.

Roditelji ili bračni drug Tomo, suprug

Dan odlaska

Mato i Zlatka, r. Blažević Anto, suprug

1993.

Mato i Zlatka, r. Blažević Mato i Zlatka, r. Blažević Mato, suprug

1993.

Anto i Janja, r. Majdandžić Mile, suprug

1993.

Mile i Marica, r. Blažević Vid i Marija, r. Sedić Petar i Kata, r. Blažević Petar i Janja, r. Majdandžić Toma i Janja, r. Bogdanović Mile, Markov Anto i Janja, r. Majdandžić Mile i Marica, r. Blažević Mato, suprug

1993.

Ivo i Mara r. Debeljak Josip, suprug Joso i Ljuba, r. Batković Mato i Lucija, r. Vulić

1993.

1992.

1993. 1992.

1995.

1994. 1992. 1993. 1995. 1992. 1993. 1993. 1993. 1992. 1993. 1992. 1994.

Ime i rezime Majdandžić Anto

God. rođ. 1964.

Majdandžić Anto

1920.

Majdandžić Dragica, r. Debeljak Majdandžić Franjo

1971.

Majdandžić Ivanka, r. Pranjić Majdandžić Ivo

1966.

Majdandžić Ivo

1964.

Majdandžić Ivo

1912.

Majdandžić Ivo

1939.

Majdandžić Josip

1969.

Majdandžić Josip

1987.

Majdandžić Ljiljana, r. Matić Majdandžić Ljuba, r. Batković Majdandžić Ljuba, r. Brkić Majdandžić Ljuba, r. Debeljak Majdandžić Ljuba, r. Džolić Majdandžić Maja Majdandžić Manda, r. Batković Majdandžić Mara, r. Bogdanović Majdandžić Mara, r. Batković

Roditelji ili bračni drug Ivo i Mara, r. Debeljak Mile i Marija, r. Majdandžić Mirko, suprug

Dan odlaska

Pero i Jelica, r. Batković Mato, suprug

1993.

Pero i Jelica, r. Batković Anto i Ljuba, r. Debeljak Mato i Ana, r. Batković Toma i Ana, r. Kuljanac Juro i Mara, r. Bogdanović Mile i Ljiljana, r. Matić Mile, suprug

1993.

1993.

1993.

1993. 1993.

1993. 1992. 1992.

Joso, suprug Ivo, suprug

1993.

Anto, suprug

1994.

Anto, suprug

1992.

Anto i Ljubica, r. Džolić Mato i Anđa r. Čivčić/Džolić Juro, suprug

1992.

Anto, suprug

1992.

1993. 1994.

Ime i rezime

God. rođ.

Majdandžić Mara, r. Debeljak Majdandžić Marija, r. Pranjić Majdandžić Marijana

1990.

Majdandžić Matej

1991.

Majdandžić Melani

1984.

Majdandžić Mile

1963.

Majdandžić Mirko

1932.

Majdandžić Nikola

1974.

Majdandžić Pero

1953.

Majdandžić Rudo

1964.

Majdandžić Zlatko

1973.

Roditelji ili bračni drug Ivo, suprug

Dan odlaska

Mato, suprug

1993.

Josip i Ankica, r. Bogdanović Ivo i Ljuba, r. Brkić Mile i Ljiljana, r. Matić Anto i Vida, r. Majdandžić Ivo i Kaja, r. Batković Ivo i Danica, r. Debeljak Toma i Ane, r. Batković Pero i Jelica, r. Batković Pero i Jelica, r. Batković

1993. 1993. 1992. 1991. 1993. 1994.

1993. 1993.

Prema prethodnom popisu, iz Matoševaca u vremenu od početka 1992. do početka kolovoza 1995. izbjegla je i odselila 101 osoba. b) Prognanici u mjesecu kolovozu 1995. Ime i prezime Batković Božo

God. Rođ. 1962.

Batković Ivka, r. Josipović Batković Marko

1951.

Batković Mirela

1991.

Batković Petar

1927.

1960.

Roditelji ili bračni drug Petar i Mara, r. Batković Anto, suprug

Dan odlaska 16.08.1995.

Petar i Mara, r. Batković Marko i Katica, r. Majdandžić Mato i Anđa, r.Čivčić-Džolić

16.08.1995.

17.08.1995.

18.08.1995. 16.08.1995.

Ime i rezime Batković Ruža, r. Batković Blažević Borislav

God. rođ. 1949. 1958.

Roditelji ili bračni drug Filip i Ruža, r. Majdandžić Vid i Sumbulka, r. Majdandžić Borislav i Ljilja, r. Debeljak Borislav, suprug

Dan odlaska

17.08.1995.

16.08.1995. 16.08.1995.

Blažević Ivana

1989.

16.08.1995.

Blažević Ljilja, r. Debeljak Blažević Mato

1969. 1948.

Debeljak Ana,

1963.

Debeljak Angela, r. Matić Debeljak Dragica, r. Batković Debeljak Janja Debeljak Josip

1928.

Vid i Sumbulka, r. Majdandžić Mirko I Dragica, r. Batković Mirko, suprug

1938.

Ljubomir, suprug

15.08.1995.

1932. 1958.

Pajo, suprug Mirko I Anđa, r. Matić Sebastijan, suprug Mirko I Anđa, r. Matić Petar, suprug

17.08.1995. 18.08.1995.

Marko i Stažija, r. Marić Marko, suprug Ivo i Ana, r. Blažević Ivo, suprug

17.08.1995.

16.08.1995.

16.08.1995.

15.08.1995. 18.08.1995.

Debeljak Mara Debeljak Marica

1942. 1959.

Debeljak Marija, r. Bogdanović Debeljak Mile

1927.

Majdandžić Ana Majdandžić Anto

1938. 1959.

Majdandžić Danica, r. Debeljak Majdandžić Ivica

1932.

Majdandžić Ivo

1949.

Majdandžić Jelica, r. Batković Majdandžić Katica, r. Šimić Majdandžić Mara

1939.

Mato i Ana, r. Batković Toma i Ana, r. Batković Petar, suprug

1963.

Ivo, suprug

16.08.1995.

1935.

Vid i Ana, r. Batković

16.08.1995.

1935.

1912.

17.08.1995. 18.08.1995. 15.08.1995.

18.08.1995. 16.08.1995. 16.08.1995.

16.08.1995. 15.05.1995.

Majdandžić Marko

1936.

Majdandžić Petar

1962.

Majdandžić Vida

1928.

Mato i Lucija, r. Vulić Marko i Ana, r. Majdandžić Anto, suprug

18.08.1995. 15.08.1995. 16.08.1995.

Ukupno je u Davoru, na prelasku u Hrvatsku, registrirana 31 osoba. Sigurno svi nisu bili registrirani, pa je taj broj morao biti veći.

ZAUZIMANJE, PLJAČKA I UNIŠTAVANJE KUĆA KOJE SU MORALE BITI NAPUŠTENE Nakon što su jedni iz straha odselili tijekom godina 1992.–1995., a svi drugi istjerani iz svojih kuća u Stranjanima i Matoševcima u kolovozu 1995., i otišli u Hrvatsku, a potom se raspršili i po drugim europskim državama, u jedan dio njihovih kuća uselili su Srbi. Iz drugih kuća odneseno je sve što se moglo odnijeti, kuće su devastirane i velikim dijelom teško oštećene ili posve porušene. Evo i popisa napuštenih kuća, s naznakom tko je bio njihov vlasnik, koliko je članova u pojedinim kućama bilo – uzimajući u obzir i one članove koji u to vrijeme nisu boravili kod svojih kuća, nego su radili i nalazili se u Hrvatskoj ili negdje drugdje u inozemstvu – te što se dogodilo sa stranjanskim i matoševačkim kućama, ili tko je u njih uselio. Za neke kuće je navedeno da su razgrađene, što znači da su većim dijelom uništene, ili da je barem skinut krov, dijelom zidovi porušeni te povađeni i odneseni prozori. Na popisu su i novoizgrađene kuće koje su bile nenaseljene jer su njihovi vlasnici i cijele obitelji boravile u inozemstvu, na privremenom radu. Stranjani Vlasnik kuće

Članova obitelji 2

Stanje kuće

2. Ćosić Ivo 3. Pranjić Ana, Lukinčina 4. Pranjić Jela 5. Barišić Mato

1 1 5

opljačkana razgrađena srušena

6. Ganić Zorka 7. Pranjić Pajo 8. Blažević Vlado

2 6

srušena demolirana

9. Blažević Mirko 10. Blažević Franjo 11. Blažević Ruža-Zora

4 4 3

razgrađena srušena

1. Ćosić Joso

Novi stanovnici Srbi iz Glamoča

Srbi iz Glamoča Srbi iz Vozuće Srbi iz Kupresa

Vlasnik kuće

Članova obitelji 5

12. Blažević Joso 13. Blažević Marko

4

14. Blažević Ferdo 15. Kaurin Pejo, Jurin 16. Kaurin Ivo, Pejin 17. Kaurin Marko, Pejin 18. Kaurin Juro, Pejin 19. Kaurin Toma, Pejin 20. Majdandžić Tomo, Petrov 21. Majdandžić Pero, Tomin

4 1 4 2 4 1 3

22. Majdandžić Tomin 23. Pranjić Zoran

5

Jurica,

Stanje kuće

demolirana razgrađena razgrađena razgrađena razgrađena srušena razgrađena

3

4

24. Pranjić Zorka

6

25. Tubić Drago 26. Šalić Vid 27. Šalić Mirko 28. Šalić Toma

3 4 2 5

29. Šalić Franjo

2

30. Šalić Mira

3

31. Marić Franjo 32. Pranjić Franjo

5 6

33. Pranjić Niko

2

34. Ljevar Ivo

2

35. Pranjić Drago

-

36. Pranjić Manda 37. Pranjić Mirko

6

Novi stanovnici Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča

korištena kao štala

Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča

razgrađena srušena razgrađena Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča kći Marica Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča razgrađena Srbi iz Glamoča

Vlasnik kuće 38. Ljevar Pero

Članova obitelji 2

Stanje kuće

39. Pranjić Marko, Perin 40. Pranjić Stjepan

1

41. Batković Kaja 42. Blažević Niko 43. Debeljak Mara

1 1 4

44. Tubić Mile

3

45. Tubić Juro 46. Tubić Anđa 47. Ljevar Marko 48. Batković Ljubomir 49. Batković Ivo 50. Bogdanović Vida 51. Bogdanović Luca 52. Bogdanović Anto

4 2 3 4 1 3 2 4

53. Pranjić Marko 54. Pranjić Finka 55. Blažević Ivo

5 1 -

srušena

56. Blažević Janja 57. Blažević Mato 58. Blažević Marko 59. Blažević Božo 60. Blažević Mirko 61. Bogdanović Mile

1 2 5 4

razgrađena razgrađena srušena srušena razgrađena korištena kao štala

62. Ljevar Marko 63. Ljevar Anto 64. Ljevar Slavko 65. Ljevar Josip 66. Ljevar Anto 67. Ljevar Vinko 68. Ljevar Ilija 69. Ljevar Ana 70. Debeljak Zora

5 1 3 4 4 4 1 2

razgrađena razgrađena razgrađena razgrađena srušena srušena srušena srušena srušena

4

Novi stanovnici Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča

demolirana zapaljena Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča srušena demolirana razgrađena razgrađena razgrađena razgrađena srušena Srbi iz Glamoča sestra iz B.L. Srbi iz Glamoča

Srbi iz Glamoča

Vlasnik kuće 71. Blažević Slavko 72. Blažević Marko 73. Blažević Dragica

Članova obitelji 5 2 1

74. Blažević Ivka

5

75. Šlat Jela

1

76. Bijelić Pero 77. Jurić Marko

2 2

Stanje kuće

Novi stanovnici

srušena srušena Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča vikendica/razgr. vikendica/razgr.

Matoševci Vlasnik kuće 1. Debeljak Mile

Članova obitelji 6

2. Debeljak Mato

5

3. Debeljak Anto, Lovrin 4. Debeljak Pero, Josipov 5. Debeljak Mato 6. Debeljak Zorka 7. Debeljak Mile, Markov 8. Debeljak Ruža 9. Batković Joso

2 1 2 1 4 1 5

10. Majdandžić Ljuban

2

11. Majdandžić Mile 12. Majdandžić Joso 13. Majdandžić Anto, Jožin 14. Blažević Pavo

4 2 4

15. Blažević Borislav

5

-

stanje kuće demolirana i opljačkana korištena kao štala srušena korištena kao štala oštećena srušena

Novi stanovnici Srbi iz Glamoča Srbi iz Kupresa Srbi iz Kupresa Srbi iz Kupresa

srušena demolirana i opljačkana korištena kao štala razgrađena razgrađena srušena

Srbi iz Glamoča

Srbi iz Kupresa Srbi iz Glamoča

Vlasnik kuće 16. Blažević Mirko

Članova obitelji 2

Stanje kuće

17. Blažević Ivo 18. Blažević Ivica 19. Majdandžić Marko 20. Majdandžić Juro

1 5 1 3

21. Majdandžić Marko, Milin 22. Majdandžić Anto, Matin 23. Majdandžić Mato, Antin 24. Majdandžić Mato, Markov 25. Batković Marko

2

3

26. Majdandžić Drago

-

27. Majdandžić Anto, Milin 28. Batković Janja 29. Batković Franjo 30. Batković Mato 31. Batković Bojko 32. Batković Zorka 33. Batković Niko 34. Batković Pero

2

oštećena

1 2 1 1 8

srušena srušena srušena srušena srušena srušena

35. Batković Marko

6

36. Batković Jelka 37. Batković Luka 38. Kozić Vinko 39. Batković Joso 40. Batković Mile 41. Batković Danica 42. Batković Mato, Stipin 43. Batković Ivka

2 2 1 2 2 3

srušena opljačkana srušena srušena srušena srušena srušena

1

srušena

Novi stanovnici Srbi iz Glamoča

srušena srušena srušena

4 3 4 zamijenjena

Srbi iz Kupresa Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča Srbi iz Hrvatske Srbi iz Glamoča

Srbi iz Glamoča Srbi iz Glamoča

Vlasnik kuće 44. Batković Ruža 45. Majdandžić Mirko 46. Majdandžić Manda 47. Majdandžić Mara 48. Majdandžić Ivo 49. Majdandžić Mato, Finkin 50. Majdandžić Pero 51. Batković Ivo 52. Majdandžić Finka 53. Pranjić Mato 54. Pranjić Ljuba 55. Debeljak Pavo 56. Debeljak Mara 57. Debeljak Anto, Nikin 58. Debeljak Dragica 59. Debeljak Marko 60. Debeljak Pero, Markov 61. Majdandžić Ana 62. Batković Anto 63. Debeljak Mirko 64. Ljevar Janja 65. Batković Marko, Perin

Članova obitelji 1 2 2 4 3 1

Stanje kuće

Novi stanovnici

srušena razgrađena razgrađena srušena srušena srušena

4 2 1 1 1 1 3 3

srušena srušena srušena srušena srušena srušena srušena srušena

2 2 1

srušena srušena srušena

2 3 3 2 4

srušena srušena srušena srušena Srbi iz Glamoča

Evo kako je novinar Dušan Marić, Srbin, prikazao tadašnja događanja u Stranjanima: „Kao u filmovima o naseljavanju Divljeg Zapada, u Stranjanima koji su preko noći ostali ‘ničija zemlja’ nastala je velika trka, ali ne za napuštenom zemljom i kućama već za stvarima. Za dvadesetak dana razneto je sve što se moglo odneti: stoka, traktori s priključnim mašinama, kokoši, hrana, crep, podne prostirke, tehnika, nameštaj, posteljina, posuđe, garderoba, električne instalacije, kade, vrata, prozori, lamperija … Od šezdesetak kuća i stotinu drugih objekata desetak je bilo useljeno izbjeglicama iz Glamoča, isto toliko useljivo pod uslovom da potencijalni stanari ne cepidlače zbog toga što nema vrata, prozora, nameštaja i sličnih ‘sitnica’, dok je ostalo pretvoreno u beskorisne zidine, istinsko, urbano groblje. I tako /.../ do juče lepe kuće u Stranjanima zvrlje

prazne, a iz njih opljačkane stvari čekaju kupce po pretrpanim podrumima ‘snalažljivih’ Srba ili na banjalučkoj pijaci“. 129 To što je napisano o Stranjanima, jednako vrijedi i za Matoševce koji su u isto vrijeme doživjeli jednaku sudbinu. Nakon onoga što se Hrvatima katolicima iz Stranjana i Matoševaca dogodilo tijekom rata 1992.–1995., a naročito sredinom kolovoz 1995., malo je tko gajio nadu u povratak u svoj zavičaj.

129

Tekst D. Marića, pod naslovom: „Nekome krov, nekome nebo“ objavljen u listu Blic, god. I., br. 46, od 15. prosinca 1995., a ovdje je preuzet iz knjige fra Jurice Šalića, Diljem zavičaja, Banja Luka, 2000., str. 127-128.

Drugi dio

POVRATAK MALOG BROJA PROGNANIKA U STRANJANE I MATOŠEVCE I PRILIKE I DOGAĐANJA IZ NOVIJEGA VREMENA

1

TRAČAK NADE Iskustvo iz drugih krajeva svijeta kazuje da se ratni prognanici i izbjeglice u malom broju vraćaju u svoj zavičaj i svojim kućama. A taj se broj sve više smanjuje što prođe duži period od kada su prognani ili izbjegli. Takav je slučaj i s povratkom prognanih Hrvata i katolika banjolučkog područja općenito, a također i sela Stranjana i Matoševaca. Odmah po okončanju rata u Bosni i Hercegovini povratak prognanika nije bio moguć budući da su njihove kuće bile ili zaposjednute od srpskih izbjeglica, ili toliko demolirane i porušene da se nisu imali gdje vratiti; zatim jer je trebalo od vlasti novonastale Republike Srpske tražiti povrat vlastite imovine, a to je išlo veoma sporo i teško. Osim toga kod prognanih Hrvata i katolika je vladao veliki strah od povratka pod političku vlast i među one koji su ih iz njihovih kuća i istjerali. Kod takvog stanja nikome nije bilo lako vratiti se u Stranjane i Matoševce. Ipak, nekolicina njih se povratila iz Hrvatske na svoje ognjište. Kako se to dogodilo, i kako oni žive, vrijedno je da ostane zabilježeno i sačuvano za sjećanje sadašnje, i na znanje budućim generacijama onih čiji su korijeni i srce u Stranjanima i Matoševcima.

2

OBNOVA KUĆA I POVRATAK ZALJUBLJENIKA U SVOJ RODNI KRAJ Prvi povratnici u Stranjane i Matoševce Jele Šlat, r. Pranjić, Matijeva, nakon odlaska u Hrvatsku 1995. živjela je sama u trošnoj kućici u Brđani Kosi, kod Sunje. Ona se prva odvažila i odlučila na povratak svojoj kući u Stranjane, i vratila se 1999. godine. Srpske izbjeglice iz Glamoča, koje su bile u njezinoj kući, prije toga su iselile i prešle u kuću Nike Pranjića, Jelinog brata. S nešto kućnog namještaja Jeli je tada pomogao Caritas banjolučke biskupije. Par godina kasnije njemački Caritas je stavio novi krov na njezinu kuću i dogradio kupatilo. Negdje u istom vremenu kad se u Stranjane vratila Jele Šlat, iz Hrvatske se vratio i Mato Majdandžić, Finke Stoline. Prije nego što se povratio u Matoševce (u Sančevicu), kraće vrijeme je proboravio u Motikama kod Ante Majdandžića, daljnjeg rođaka.

Kuća Jele Šlat, r. Pranjić Matijeve Nakon protjerivanja svih Hrvata katolika iz njihovih kuća i s rodne grude u kolovozu 1995., u Stranjanima nije ostao nitko od dotadašnjih stanovnika. Uskoro je, međutim, doselila Kata Budić, r. Pranjić, koja je iz Banje Luke, s Paprikovca, prešla u kuću svojih roditelja Ante i Mare, i brata Marka, a također i Marica Milaković, r. Marić, koja je s mužem Marinkom došla iz Banje Luke u kuću svoje majke Zore. Jele tako nije bila usamljena među pravoslavnim vjernicima i Srbima, pa joj je bilo lakše. A s povratkom kasnije u Stranjane i Matoševce još nekih

3

drugih, osjećala se sigurnije, i dok je bila zdrava nije zažalila što se odlučila na povratak.

Kuća Kate Budić, r. Pranjić

Kuća Franje Marića, Ivinog

Povrat kuća i imanja njihovim vlasnicima Prvih godina nakon prestanka rata i potpisanog Daytonskog sporazuma, koji je imao i aneks o reguliranju pitanja povratka izbjeglica i prognanika, na povratak Hrvata katolika u Republiku Srpsku, pa tako i u Stranjane i Matoševce, nije se moglo ni pomišljati. Ne samo da nije ništa učinjeno da im se omogući povratak na rodnu grudu, nego im se to na različite načine sračunato i namjerno onemogućavalo. Njihovu povratku nisu nikako pogodovale političke prilike u Republici Srpskoj, stvorenoj u tijeku rata i ozakonjenoj Daytonskim sporazumom krajem 1995. godine. Poslije izgona Hrvata i katolika, njihova imanja su proglašavana napuštenima te su dijeljena drugima. Za povrat svoje imovine natrag, trebalo je podnositi službene zahtjeve. Gotovo svi vlasnici kuća i imanja u Stranjanima i Matoševcima su podnijeli takav zahtjev, velik broj njih preko

4

pravne službe Caritasa banjolučke biskupije, a manji dio direktno nadležnom ministarstvu entiteta Republike Srpske. Ali vlasti Republike Srpske su se duže vremena oglušivale na te zahtjeve. Za Matoševce i Stranjane proces povrata imovine krenuo je u drugoj polovici 2002. godine. Najprije su rješenja o povratu imovine dobili Mile Debeljak i Mirko Pranjić. Kasnije je taj proces ipak krenuo i tekao ubrzanije, tako da je do kraja 2005. godine vraćena imovina svima koji su podnijeli zahtjeve. Povrat imovine prognanim Hrvatima i katolicima nije ipak značio i stvarnu mogućnost za njihov povratak. Većina se, zapravo, nije imalo gdje vratiti, budući da je puno kuća bilo posve porušeno, mnoge teško oštećene, neke pretvorene u staje za ovce, a sve potpuno opljačkane i opustošene, bilo od Srba koji su u njima boravili bilo od kojekakvih pljačkaša koji su dolazili iz okolnih sela. Kako su godine prolazile, prognanici u Hrvatskoj i po drugim europskim zemljama nisu mogli čekati na nekakvo povoljnije rješenje političkih prilika u Republici Srpskoj, a i u cijeloj Bosni i Hercegovini, koje bi im ulijevalo nadu u vedriju budućnost i sigurnost ako bi se vratili svojim kućama, nego su morali drugdje tražiti dugoročnija i konačna rješenja. Mnogi su u tome i uspjeli, pa su si kupili nešto zemlje, napravili ili kupili kuću, ili je dobili barem na privremeno korištenje u Hrvatskoj. Neki su se uspjeli i zaposliti, a djeca i mladi su se uključili u redovito školovanje. Sve je to, razumije se, utjecalo da su mnogi posve izgubili interes za povratak u Stranjane i Matoševce. Prve molbe za obnovu kuća Ipak, uz svu neizvjesnost i nedaće koje su se mogle očekivati, našlo se među prognanicima u Hrvatskoj, istina mali broj, onih koji su se željeli vratiti na rodnu grudu. To im, međutim, nije bilo moguće odmah i ostvariti, budući da su njihove kuće bile posve uništene, i trebalo je praviti nove. Nitko od njih nije mogao to uraditi sam, pa su se u proljeće 2001. godine obratili za pomoć banjolučkom Caritasu. Podneseno je pet prijava i zamolbi za izgradnju potpuno novih kuća, i dvije za obnovu kuća koje su bile teško oštećene i devastirane. Zamolbe za gradnju novih kuća, s prijavom broja članova koji bi se imali vratiti, jer je od toga zavisilo koliko velika kuća bi se gradila, tada su podnijeli: 1. Mirko Blažević, pok. Marka, 2 člana 2. Slavko Blažević, pok. Stipe, 3 člana

5

3. Luce Bogdanović, pok. Iće, 1 član 4. Zorka Ganić, r. Ljevar, pok. Jure, 1 član 5. Slavko Ljevar, pok. Peje, 3 člana 6. Tomo Majdandžić, pok. Pere, 2 člana 7. Vid Šalić, pok. Marka, 3 člana. Zauzimanjem banjolučkog Caritasa, Europska Unija je prihvatila da financira projekt izgradnje i obnove navedenih stranjanskih kuća, i taj posao je povjeren organizaciji Arbeiter-Samariter-Bund (ASB) iz Njemačke, a ona je za izvođenje radova angažirala jednu privatnu građevinsku firmu iz Banje Luke. Gradnja i obnavljanje prvih kuća Svi kojima su se kuće trebale graditi ili obnavljati, potpisali su u svibnju 2001. godine odgovarajući ugovor, a uz predstavnika izvođača radova ASBa i uz vlasnike budućih kuća, supotpisali su ga također pomoćnik ministra iz Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske i načelnik općine Banja Luka. Oni kojima je ASB trebao graditi nove kuće, sami su morali podići temelje i izliti betonsku ploču, što su i učinili, a nekima je u tome novčano pomogao Caritas banjolučke biskupije. Planirana gradnja je započela u kolovozu 2001., i trajala je nekoliko idućih mjeseci. Građevinski radovi na kućama, iako su potrajali nešto duže nego što je bilo predviđeno, privedeni su kraju u mjesecu studenome 2001. Prognanici koji su se odlučili za povratak nestrpljivo su čekali taj trenutak i kraj svoje neizvjesnosti. Na sv. Luciju, 13. prosinca 2001. godine, uručeni su im ključevi kuća, i one su im predane na korištenje i u vlasništvo. Nove kuće su tada dobili Slavko Blažević, pok. Stipe, Luce Bogdanović, pok. Iće, Zorka Ganić, r. Ljevar, pok. Jure, Tomo Majdandžić, pok. Pere, i Vid Šalić, pok. Marka, a obnovljene su i dograđene kuće Mirka Blaževića, pok. Marka, i Slavka Ljevar, pok. Peje. Svaka nova i obnovljena kuća imala je mali ulazni hodnik, kuhinjsku nišu sa sobom za dnevni boravak, spavaću sobu i sanitarni čvor, a dimenzije su im bile različite, zavisno od toga za koliki broj osoba su predviđene. Kod onih koji su izrazili želju za povratkom, i zatražili da im se izgradnjom ili obnavljanjem njihovih kuća u tome pomogne, bilo je u početku neizvjesnosti i strahovanja hoće li išta biti od obećane pomoći. Još više sumnje i nevjerice u tom pogledu bilo je kod mnogih koji su sve to promatrali sa strane, a pogotovo kod onih koji su za sebe već donijeli

6

odluku i stvorili plan da ostanu u Hrvatskoj, i koji su se iščuđavali što uopće netko razmišlja o povratku. Zato je 13. prosinca 2001. godine bio važan i zbog toga što se pokazalo da nisu bila isprazna obećanja i nastojanja Caritasa i drugih organizacija koje su se angažirale oko stvaranja uvjeta za povratak prognanika svojim kućama i u svoj kraj.

Kuća Luce Bogdanović, Ićine

Kuća Slavka Blaževića, Stpinog U novosagrađene i obnovljene kuće uvedene su potrebne elektroinstalacije i vodoinstalacije, ali je ostalo da se do kuća razvede električna mreža i da se kuće priključe na struju, da svatko sebi uvede vodu, ako ima odakle, da se zidovi okreče i oboji građevna stolarija i, razumije se, da se provide potrebnim kućnim namještajem. Stoga se nije moglo računati na useljenje u kuće odmah, pogotovo što je bio zimski period. Dovod struje do kuća, što je bila obveza općine Banja Luka, izvršen je tek u rujnu 2002., a kuće su priključene na električnu mrežu 10. listopada iste godine. Za drugo brinuli su se vlasnici kuća sami, a pomoć u namještaju dao im je banjolučki Caritas.

7

Useljavanje povratnika u nove kuće Prva je u svoju novu kuću uselila 6. ožujka 2002. godine Luce Bogdanović, koja je dotad živjela kod sina Rude u Gračcu, nedaleko od Dugog Sela. Uskoro nakon nje vratili su se u Stranjane Slavko Blažević, a nakon izvjesnog vremena došla je i njegova supruga Manda, zatim redom Slavko Ljevar, ali sam, Zorka Ganić, i Mirko i Ljuba Blažević.

Kuća Mirka Blaževića, Markovog

Kuća Zorke Ganić, r. Ljevar, Živkove

8

Kuća Slavka Ljevara, Pejinog

U svoje novosagrađene kuće nisu došli živjeti Tomo Majdandžić i Vid Šalić, tako da su te kuće do danas ostale prazne. A kasnije je ostala pusta i kuća Mirka i Ljube Blažević, jer su obadvoje već umrli.

Kuća Tome Majdandžića, Petrovog

Kuća Vida Šalića, Markovog

9

Povratak Mile i Mare Debeljak u Matoševce i Zorke Pranjić u Stranjane Dok su se gradile i obnavljale kuće za prve povratnike u Stranjane, Mile Debeljak, Tomin i Sekin, i njegova supruga Mare su često iz Hrvatske dolazili u Matoševce i uz pomoć Caritasa biskupije banjolučke obnavljali unutrašnjost svoje kuće, i u njoj, prije konačnog povratka, ostajali kraće ili duže vrijeme. U to su vrijeme primali pod svoj krov također Slavka Blaževića, Slavka Ljevara, Tomu Majdandžića i Lucu Bogdanović, koji bi kod njih prespavali, a ujutro odlazili na ‘gradilišta‘ i pratili kako napreduje i kako se privodi kraju izgradnja njihovih kuća. Prognanički život Mile i Mare Debeljak, koji su od 1995. živjeli u Blinjskom Kutu, kod Sunje, okončan je 23. svibnja 2002. godine. Naime, oni su toga dana, uz pomoć Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u Hrvatskoj, prevezli, zapravo povratili u svoju kuću u Matoševce stvari koje su 1995., uz visoku novčanu naknadu, uspjeli izvući i otpremiti u Hrvatsku. Kuća Mile i Mare Debeljak

Svojom radinošću i požrtvovnošću Mile i Mare su uspjeli obnoviti svoje domaćinstvo i dobro se skućiti, te sigurno nisu zažalili što su se vratili u Matoševce. Što je vrlo važno, i treba istaknuti, njihov povratak i boravak u Matoševcima značio je jako puno za sve povratnike u Stranjanima, a također i za mnoge koji su vrlo često dolazili iz Hrvatske, ili iz koje europske države, i obilazili svoj rodni kraj, te su mogli kod njih navratiti, prenoćiti, a također zatražiti bilo kakvu uslugu, naročito u raznim uredima u Banjoj Luci. Na žalost, s Milinom smrću, početkom 2008. godine, puno toga se promijenilo.

10

U Stranjane se vratila i Zorka Pranjić, Matina. U prvo vrijeme, od jeseni 2002. kroz nekoliko mjeseci je boravila kod kćeri Danice i zeta Mile Graorca u Petrićevcu, a kad joj je sin Drago malo sredio kuću, od Caritasa je dobila nešto najnužnijeg namještaja, te je u ožujku 2003. godine prešla u svoju kuću. S njom su došli u Stranjane također Danica i Mile, i ostali su skupa više od dvije godine, da bi se oni opet vratili svojoj kući na Petrićevcu, a Zorka od tada živi sama.

Kuća Zorke Pranjić, Antine Nove prijave za obnovu kuća Nakon što su izgrađene ili obnovljene naprijed navedene kuće i povratnici se u njima nastanili, pojavilo se još zainteresiranih za povratak u Stranjane i Matoševce. Tako su se Caritasu banjolučke biskupije prvih mjeseci 2002. godine prijavili i podnijeli molbe da im se izgrade nove kuće, ili da se obnove oštećene, ili da im se barem pomogne građevinskim materijalom – iz Stranjana: Ivo Batković, Mirkov, Ferdo Blažević, Vladin, Marko Blažević, Milin, Mato Blažević, Josin, Mile Bogdanović, Antin, Anto Bijelić, Nikin, Ivo Kaurin, Pejin, Mirko Pranjić, Perin, zatim Ana Ljevar, pok. Ilije, i Terezija (Reza) Ljevar, Vinkova; – a iz Matoševaca: Anto Batković, Josin, Joso Batković, Milkov, Mirko Blažević, Josin, Josip Debeljak, Perin, Mato Debeljak, Perin, Mato Debeljak, Petrov, i Ivo Majdandžić, Tomin. Caritas je želio pomoći, pa je poslao svoga inženjera koji je obišao i pregledao većinu kuća ili lokacija za kuće onih koji su se javili i podnijeli zahtjev za pomoć u obnovi ili izgradnji. To je bilo potrebno da bi se mogli pripremiti potrebni elaborati i dati na uvid nekoj od međunarodnih organizacija ili donatoru koji se pokažu voljnim da preuzmu obnovu, odnosno izgradnju kuća koje Caritas predloži.

11

Pomoć banjolučkog Caritasa povratnicima Kao što je naprijed rečeno, zauzimanjem Caritasa banjolučke biskupije u Stranjanima je izgrađeno više kuća. Osim te pomoći, Caritas je pomagao povratnicima u Stranjanima i Matoševcima i na druge načine. U 2001. novčano je pomogao da se makar malo popravi i naspe put od Pranjića raskršća u Stranjanima do Danlova brda u Matoševcima, i da se popravi most na Bukovcu, u Duganji, a dao je novčanu pomoć i za izlijevanje temelja i mrtve ploče za nekoliko povratničkih kuća. Kad su povratnici uselili u svoje kuće, iznajmljen im je jedan stari traktor s plugom, tanjuračom i drljačom, s kojima je radio Mile Debeljak. To je nakon nekog vremena Mili posve ustupljeno. Oni koji su zatražili, a to su bili svi povratnici, dobili su potrebnog namještaja za kuće, bilo novog bilo rabljenog: kreveta s madracima (12), kompleta posteljine (10), deka (18), ormara za odjeću (12), kuhinjskih stolova (13), stolica (37), štednjakašporeta na tvrdo gorivo (13), veš-mašina (8), frižider (1), bojler za kupatilo (1), kuhinjsku vitrinu (1), sudoper (1), kompleta rabljenog posuđa (3), te sobnih vrata (5), ulazna vrata (1), balkonska vrata (1), prozorskih krila različitih veličina (13). Dvojica povratnika, Mile Debeljak i Slavko Blažević, dobili su posredovanjem Caritasa steone junice. Također su skoro svi povratnici (12) u Caritasovoj ambulanti imali kroz čitavo dosadašnje vrijeme otvorene zdravstvene kartone i liječničku pomoć, a bolesnu Ljubu Blažević, Mirkovu, i Mirka, te Zorku Pranjić i Jelu Šlat obilazila je patronažna služba. Pomoć Kruha sv. Ante iz Sarajeva Na zamolbu upućenu humanitarnoj organizaciji franjevačke provincije Bosne Srebrene, Kruhu svetog Ante, u Sarajevu, dobivena je novčana pomoć u iznosu od 5.000 KM. Tim novcem je ožbukana kuća Reze Ljevar, postavljena stolarija, ugrađene keramičke pločice, vodoinstalacije i kada u banji, i razvedena po kući struja. Isto tako je Kruh svetog Ante dao rabljenih 5 manjih stolova i 10 stolica, novih 8 kreveta s jogi-madracima, 15-ak jastuka i 20-ak deka, 6 kuhinjskih šporeta na tvrdo gorivo, a isto tako i 30-ak paketa hrane i nešto odjevnih predmeta. Pomoć organizacije Malteser U Banjoj Luci se nalazilo zastupstvo međunarodne humanitarne organizacije Malteser Hilfsdienst (Malteška služba pomoći) koja je, kao partner i u suradnji s UNHCR-om, pomagala održivi povratak i davala

12

podršku poljoprivrednim projektima manjeg obima. Za pomoć su se Malteseru Hilfesdienst obratili također Mile Debeljak s drugim povratnicima u Stranjanima. Njihova molba je prihvaćena, te su u ožujku 2003. dobili jedan motokultivator, kosačicu, grn-plug, određenu količinu umjetnog gnojiva, te sjemena krumpira i kukuruza. Pomoć njemačkog Caritasa u obnovi kuća Ispostava njemačkog Caritasa u Banjoj Luci je prihvatila molbe za pomoć Jele Šlat r. Pranjić i Marice Milaković r. Marić. U listopadu 2001. na Jelinoj kući je postavljen novi krov i u kući je uređen sanitarni čvor, a Marici je dozidana kuća nad već prije ozidanim podrumom, te postavljen krov i pribavljena stolarija, ali je uređenje kuće ostalo nedovršeno jer se njemački Caritas povukao iz Banje Luke. Njemački Caritas je preuzeo i izgradnju kuće za Milu Bogdanovića, Antinog, u Stranjanima. O tome je s Milom u lipnju 2002. potpisan odgovarajući ugovor. Mile se već ranije pobrinuo da se iskopa zemlja i izliju temelji i ploča, a sve ostale građevinske radove financirao je spomenuti Caritas. Ti radovi su započeli krajem lipnja i brzo su napredovali. U samo 10-ak radnih dana u mjesecu srpnju izvedeni su vanjski građevinski radovi: zidanje i postavljanja krova i limarije. Također je ugrađena i sva stolarija te električne i vodoinstalacije. S obzirom da se radilo o kući za dvije osobe, ona je dosta malena, a ima malu kuhinju, sobu za dnevni boravak i spavanje, kupatilo i predsoblje. Kuća Mile Bogdanovića, Antinog

Kako je Milina žena Manda teže oboljela na očima, Mile se s njom nije usudio napustiti Hrvatsku i doći u novu kuću, tako da je i ona ostala prazna, ali Mile i njegova djeca dolaze povremeno i koriste te kuću te se brinu za njezino održavanje.

13

Hrvatska vlada pomogla izgradnju dviju kuća Krajem ožujka 2003. Terezija Ljevar, Vinkova, je s predstavnikom Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo Republike Hrvatske potpisala ugovor o isporuci građevinskog materijala za izgradnju svoje kuće. Kad je krajem 2003. godine ostvarila u Hrvatskoj pravo na mirovinu, vratila se u Stranjane u proljeće 2004. Budući da su od nekadašnje njezine kuće ostali samo temelji, zarasli u gustu šikaru, podigla je sebi drvenjaru od ambara koji joj je dao Stjepan-Braco Pranjić, Marin. U drvenjaru je smjestila svoje stvari s nešto najnužnijeg namještaja kojeg je dobila od Caritasa, i u njoj boravila do završetka gradnje svoje nove kuće. Izlijevanje betonskih temelja, zidanje i pokrivanje kuće i ugrađivanje građevne stolarije obavljeno je sredinom lipnja 2004. u dosta kratkom vremenu, i te radove je financijski pomogla gradska uprava Banje Luke – Odsjek za izbjeglice, raseljena lica i povratnike. Ugradnju elektroinstalacija i vodoinstalacija, unutarnje žbukanje i uređenje banje financijski je pomogla humanitarna organizacija Kruh sv. Ante franjevačke provincije Bosne Srebrene, iz Sarajeva. Reza je uselila u kuću u listopadu 2004. makar da u njoj još sve nije bilo sređeno, a kao najteži problem ostalo je dovođenja struje do kuće. Taj problem je riješen istom krajem svibnja i početkom lipnja 2006.

Kuća Terezije (Reze) Ljevar, Vinkove Hrvatska vlada je dosad pomogla građevinskim materijalom izgradnju još jedne kuće. Prvih mjeseci 2002. prijavilo se Caritasu u Banjoj Luci, kako smo naprijed vidjeli, više Stranjančana i Matoševljana, sa željom da im se poprave ili izgrade nove kuće. Spisak prijavljenih proslijeđen je hrvatskoj vladi, pošto je izrazila spremnost da povratnicima pomogne

14

građevinskim materijalom. Među prijavljenima nalazila se i Ana Ljevar, pok. Ilije, i bila je među ozbiljnijim kandidatima za dodjelu pomoći. Kako je Ana ubrzo umrla, njezine kćeri Mira i Ruža su zatražile da se građevinski materijal preusmjeri njima, pa da u Ljevarima sagrade kuću. Prošlo je nekoliko godina, a hrvatska Vlada je tek pred kraj 2005. donijela rješenje o dodjeli građevinskog materijala Ruži, a uručen joj je i odgovarajući projekt za kuću. Odobreni građevinski materijal je isporučen u jesen 2006., i odmah se pristupilo gradnji, tako da je u kratkom vremenu kuća bila ozidana i pokrivena. Drugi radovi: unutarnje pregrađivanje, razvođenje struje, ugradnja stolarije, žbukanje, kompletno uređenje kupatila i dovođenje vode, uradili su u proljeće i ljeto 2007. Branko i Ivan, muževi Mire i Ruže, a njih dvije i djeca su im pomagali.

Kuća Mire i Ruže, kćeri Ilije i Ane Ljevar Novu kuću ima i Marko Blažević, Milinčin Poslije 1995. godine srušena je i kuća Marka Blaževića, Milinčinog. On se želio vratiti i živjeti u Stranjanima, ali svojom skromnom zaradom nije bio u mogućnosti sam sebi podići novu kuću. A kako nije mogao prekinuti posla i odjaviti se u Hrvatskoj, a to je bio uvjet da bi mu neka međunarodna ili humanitarna organizacija pomogla u gradnji kuće, nije bilo velikih izgleda da će mu se želja uskoro ispuniti. Ipak, ujesen 2004. godine, Odsjek za izbjeglice, raseljena lica i povratnike gradske uprave Banje Luke dodijelio je Marku građevinski materijal za kuću i sve što je potrebno za banju. Nedugo poslije toga dobio je i iz Federacije Bosne i Hercegovine nešto građevinskog materijala. Sredinom ožujka 2005. počelo je zidanje kuće, i ona je stavljena pod krov

15

prije sredine travnja. Sve građevinske radove Marko je platio svojom ušteđevinom.

Kuća Marka Blaževića, Milinčinog Od sredine lipnja 2005. Marko živi u svojoj kući. U prvo vrijeme je bio na bolovanju, a krajem 2007. godine otišao je u mirovinu. Kuću dobio i Mato Majdandžić, Finkin Vrativši se iz Hrvatske, Mato Majdandžić, Finke Stoline, neko je vrijeme živio u Sančevici, u kući Dragutina Kovačevića, kupljenoj nekad od Ante Bogdanovića – Bebe. Od proljeća 2003. Mato je živio u daščari koju je sebi podigao, veličine od svega nekoliko kvadratnih metara. Ujesen 2005. godine Mato je dobio od Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske građevinski materijal i sve potrebno za banju. S tim materijalem sagrađio je sebi novu kuću, a za izvođenje zidarskih i drugih građevinskih radova dodijeljena mu je novčana pomoć od Odsjeka za izbjeglice, raseljena lica i povratnike gradske uprave Banje Luke.

Kuća Mate Majdandžića, Finkinog

16

Pomoć vlasti Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine Naprijed je navedeno da je Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske Mati Majdandžiću dalo za kuću građevinski materijal, a da je Odsjek za izbjeglice, raseljena lica i povratnike u Banjoj Luci pomogao novčano da se kuća sagradi. Spomenuti Odsjek gradske uprave Banje Luke dao je građevinski materijal za kuću Marka Blaževića, a dodijelio je također Mili Debeljaku crijep i građu za zamjenu krova na kući. Marko Blažević je dobio nešto građevinskog materijala za kuću i od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Federacije Bosne i Hercegovine. A to je Ministarstvo s nešto građevinskog materijala pomoglo također Slavku Blaževiću za dogradnju kuće, i Mili Debeljaku za zamjenu krova na kući. Gradska uprava Banje Luke je posredstvom Odsjeka za izbjeglice, raseljena lica i povratnike dodijelila Tereziji Ljevar i Slavku Ljevaru krave iz donacije koja je stigla iz Češke. Pismene zamolbe su više puta upućivane na nekoliko tijela gradske uprave za popravak putova od Pranjića raskršća do u Matoševce, i uz Bukovac, do skretanja u Ljevare, i da se zamjeni dotrajali most preko Bukovca. U dva navrata gradska uprava Banje Luke je nešto malo pomogla da se naspu kraće dionice puta kroz Matoševce i u Stranjanima, od Pranjića raskršća prema Matoševcima. Pomoć tražena od više međunarodnih organizacija, bez rezultata Put od Pranjića raskršća prema Matoševcima, i gornji i donji, bio je loš, stalno oštećivan obilnijim kišama i osobito traktorima koji su odvozili drva. Od više međunarodnih ustanova i organizacija tražena je pomoć da se putovi poprave, a također i mostić na Bukovcu. Tako su komandi oružanih međunarodnih snaga SFOR-a, koje su imale svoju bazu u Ramićima, od 2001. pa do 2006. godine u više navrata upućivane molbe, usmeno i pismeno, da se te snage angažiraju u kopanju kanala i nasipanju puta, tim prije što su i njihova teška vozila jednom zgodom teže oštetila put od Pranjića raskršća, kroz Čardak, do Batkovića groblja. Djelatnici SFOR-a nekoliko su puta dolazili kod Mile Debeljaka i raspitivali se o potrebama i problemima povratnika, ali na sve zamolbe, a jedna im je upućena i od Caritasa banjolučke biskupije, SFOR nije ništa učinio da povratnicima pomogne i popravi put, ili da im pruži drugu neku pomoć.

17

Za obnovu puta i za dovođenje vode molba je 2002. godine upućena USAID-u (United States Agency for International Devolpment), a za popravak puta ARC-u (American Refugee Committee) i WV (World Vision) u Banjoj Luci, ali na te molbe nije stigao nikakav odgovor. U siječnju 2003. jedna je predstavnica iz UMCOR-a (United Methodist Committee of Relief) u Banjoj Luci obišla u Stranjanima kuće Mirka Pranjića, Perinog, i Zorke Pranjić, Matine, koje je trebalo obnoviti, te prikupila podatke za gradnju novih kuća Markanu Blaževiću, Milinčinom, Ani Ljevar, pok. Ilije, i Tereziji Ljevar, Vinkovoj, a također se interesirala za probleme komunalne infrastrukture povratnika. Na tome je i ostalo, jer UMCOR poslije ništa nije poduzimao ni učinio u Stranjanima i Matoševcima.

18

POVRATNIKA MALO, ALI SE IMANJA NE PRODAJU Unatoč tome što su gotovo sve kuće u Stranjanima i Matoševcima vraćene vlasnicima i oslobođene od stanovnika koji su ih bili privremeno zaposjeli, u njih se iz Hrvatske vratilo vrlo malo njihovih vlasnika. U svoje kuću su, zapravo, ušli i u njima živjeli – u Stranjanima: Jela Šlat, r. Pranjić, Zorka Pranjić, Zorka Ganić, Slavko Blažević i Manda, Slavko Ljevar, Terezija Ljevar, Luca Bogdanović, Markan Blažević, a u Matoševcima: Mato Majdandžić, Mile i Mara Debeljak. Bili su se povratili u Stranjane još Mirko Blažević i supruga Ljuba, ali su obadvoje već umrli, a umro je i u Matoševcima Mile Debeljak.

Zorka Pranjić, Antina, Jele Šlat r. Pranjić, Matijeva, Mile Debeljak, Tomin (u gornjem redu) Mande i Slavko Blažević, Stipin, Zorka Ganić r. Pranjić, Živkova, Mare Debeljak, Milina, i Slavko Ljevar, Pejin (donji red) Povremeno su dolazili i dosta vremena provodili u svojim ‘vikendicama‘ Anto Ljevar sa suprugom Anom, i Ilija Ljevar.

19

Dosad osim Franje Blaževća, Stipinog, i Tome Šalića, Markovog, nitko drugi u Stranjanima nije prodao svoje kuće i imanja, a u Matoševcima je samo Marko Batković, Vidov, zamijenio svoju kuću s jednim izbjeglim Srbinom iz Hrvatske. Srpske izbjeglice su uglavnom napustili hrvatske kuće u koje su se bili uselili, izuzev onih koji sporazumno s vlasnicima borave u njihovim kućama, i plaćaju naknadu. Mnogo razloga za slab povratak prognanika Prošlo je već 13 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, i kroz sve to vrijeme najviše se govorilo o problemu prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, te kako ubrzati i olakšati njihov povratak u predratna mjesta stanovanja ili prebivališta. Unatoč tomu, proces povratka se sporo i teško odvijao, a naročito je malen broj povratnika Hrvata u Republiku Srpsku. Sve dosadašnje izjave visokih funkcionara i predstavnika međunarodnih tijela u Bosni i Hercegovini, kao i domaćih političara, a također i brojni apeli biskupa iz Bosne i Hercegovine za povratak izbjeglica i prognanika, uz naglašavanje temeljnog prava svakog čovjeka da se vrati u svoj dom i domovinu, ostali su bez odgovarajućeg odjeka i nisu urodili očekivanim rezultatima i plodovima. Mnogi pojedinci, dakako, imaju osobnih razloga zbog kojih se ne mogu ili ne žele vratiti, koje samo oni znaju, i u koje ovdje nije moguće ulaziti. Ali za slab povratak ima više objektivnih razloga općeg karaktera. Evo nekih. – Prošlo je više godina od odlaska ili od protjerivanja ljudi iz njihovih domova i mjesta, i oni su se, osobito mladi, privikli na novi kraj. Kroz to vrijeme ljudi nisu stajali skrštenih ruku, pa su se mnogi već snašli i na neki način riješili pitanje svoje egzistencije u novom mjestu boravka. – Neki, koji su se htjeli vratiti, nisu kroz dugo vremena mogli to ostvariti budući da su njihove kuće i imovinu drugi zaposjeli i koristili, a civilne vlasti su posve sračunato, na različite načine, opstruirale povratak i otezale s izdavanjem rješenja o povratu kuća i privatne imovine njihovim vlasnicima. – Jedan dio izbjeglica i prognanika se nije imao gdje vratiti jer su im kuće bile posve porušene ili teško demolirane i opljačkane, a nikoga nije bilo da im pomogne u obnovi. – Mnogi od onih koji su se imali gdje vratiti, i makar da su dobili natrag svoju imovinu, nisu se odlučili za povratak jer su se opravdano bojali da u svom opustošenom kraju neće imati uvjeta za preživljavanje i opstanak.

20

– Bio je i ne mali broj izbjeglica i prognanika koji su u Hrvatskoj, ili negdje drugdje, dobivali od države određenu financijsku i drugu materijalnu potporu. U danim prilikama to ih je zadovoljavalo i djelovalo destimulativno na povratak u Bosnu i Hercegovinu. – Oni koji su proživjeli različita zlostavljanja i koji su u ratnim godinama izgubili nekoga svog u obitelji bojali su se vratiti među one koji su ih terorizirali i prisilili na odlazak. – Svoju odluku da se ne vraćaju u Bosnu i Hercegovinu, osobito u Republiku Srpsku, dio izbjeglih i prognanih Hrvata i katolika opravdavao je i time što ne žele da im djeca idu u srpsku ili u muslimansku školu. Neki bi se, kažu, vratili kada bi se u njihovom kraju, u kojem su Hrvati nekad imali većinu, uspostavila hrvatska općina kojoj bi oni pripadali. Razloga da se prognanici ne vraćaju u svoj kraj ima, zaista, dovoljno, i ne treba se previše čuditi što se malo prognanika vratilo u Stranjane i Matoševce. Slabe nade u vedriju budućnost Jasno je da demografskog oživljavanja i obnavljanja nema nigdje ako se vraćaju samo stariji. Prava obnova i oživljavanje Stranjana i Matoševaca bili bi mogući jedino ako bi se vraćali i mladi. A oni se, zasad, na to ne odlučuju, budući da za sebe ne vide izgledne budućnosti. Sigurno je da ne postoje potrebni ni politički ni ekonomski uvjeti za miran i bezbrižan život. Mora se, međutim, znati da te uvjete neće unaprijed osigurati nitko drugi, nego se prognanici, osobito mladi, moraju odvažiti najprije na povratak, a zatim, uz pomoć drugih, započeti i raditi na polaganom stvaranju života kakvog žele. Tek bi se tada i u Caritasu, i u drugim dobrotvornim organizacijama s kojima Caritas surađuje, moglo razmišljati i o stvaranju također određenih razvojnih programa, o zapošljavanju i osiguravanju izvora zarade vlastitim radom. A ako do toga ne dođe, humanitarna pomoć će i dalje, dokle je bude, a nje je sve manje, biti usmjeravana jednostavno na puko preživljavanje starih i nemoćnih, do njihovog potpunog izumiranja. Nitko ne bi smio biti ravnodušan pred mogućnošću takvog konačnog ishoda. Svatko bi se, stoga, trebao zamisliti i zapitati: Što za naše Stranjane i Matoševce mogu učiniti i ja sam, a što može učiniti, u dogovoru i zajednički, više nas koji jednako razmišljamo i isto želimo?! Na žalost, nije dosad u tom smislu iskazana nikakva inicijativa i nije zajednički ništa poduzeto.

21

SAMOPOMOĆ I VLASTITA ULAGANJA U OBNOVU Anto i Ilija Ljevar sagradili sebi male (ljetne) kuće Anto Ljevar, Andrijev, sa suprugom Anom r. Ivić, i Ilija Ljevar, Vidov, dolazili su kroz 2003. godinu vrlo često na svoja nekadašnja kućišta u Ljevarima. Krčili su izraslo žbunje i raščišćavali temelje porušenih svojih kuća, a privremeni smještaj su nalazili kod Slavka Ljevara. Želja im je bila da sebi naprave kakvo sklonište u kojem bi mogli povremeno boraviti. I u tome su u ljeto 2004. godine uspjeli. Anto je sebi podigao prvo drveni kućerak od ambara kojeg mu je ustupio Mile Debeljak, a njemu ga dao Joso Ćosić. Taj kućerak je kasnijim nabavkama materijala i dogradnjama od cigle proširivan, tako da je to sada zidana kućica s nekoliko prostorija. Vikend-kuća Ante Ljevara, Andrijevog

Ilija Ljevar je sebi ozidao nešto kućerka, a podigao i malu drvenu šupu. Cement i šljunak za temelje, te ciglu, drvene grede i dasku je sam nabavio, a crijep mu je dao Mile Bogdanovića, sa svoje stare kuće. U obje navedene kućice je uvedena i voda iz bunara kod Antine i Rezine kuće, koja dotječe slobodnim padom, ali su sve do ljeta 2006. ostale bez struje. Anto sa suprugom Anom i Ilija u svojim stranjanskim kućama proborave dobar dio godine, od proljeća do jeseni.

22

Vikend-kuća Ilije Ljevara, Andrijevog

Rudo Ćosić uredio očevu kuću U kuću Jose Ćosića, Josipovog, uselili su i kroz nekoliko godina u njoj boravili Srbi izbjegli iz Glamoča. Kada su oni kuću napustili, Rudo, sin Josin, pobrinuo se da je uredi i popravi što je bilo potrebno. Nakon toga, dok je bio živ, Joso je češće preko godine u nju dolazio, a sada rado dođu i ostanu po više dana Rudo i supruga, a često se tu skupi i više drugih Ćosića, naročito prigodom održavanja godišnjih Susreta Stranjančana i Matoševljana, krajem mjeseca srpnja.

Kuća Jose Ćosića, Jospovog. Kuću nadziru i paze Vitomir Šipka i supruga Josipa, kći Zorke Kočić, r. Ćosić, sestra Jose Ćosića.

23

Mirko Pranjić, Perin, uredio i održava svoju kuću Izbjeglice Srbi iz Glamoča boravili su u Mirkovoj kući do početka 2002. godine, kad su, nakon što je Mirko dobio rješenje o povratu imovine, izbjeglice iz nje izašle i sa sobom odnijele sav namještaj. Mirko je sa sinovima očistio i okrečio kuću, unio u nju nešto najnužnijeg namještaja kojeg je dobio od Caritasa banjolučke biskupije, i osposobio je za boravak. On vrlo često dolazi i ostaje po nekoliko dana u svojoj kući, očisti što treba, pokosi travu, otrese i pokupi šljive i ispeče rakiju.

Kuća Mirka Pranjića, Prinog Vlado Blažević, Josin, kuću svoju nije zapustio U kući Vlade Blaževića, Josinog, neko vrijeme su bili izbjeglice, Srbi iz Vozuće. Nakon što su iz nje iselili, Vlado je sa suprugom Anđom i sinovima Josipom i Ivanom kuću uredio i namjestio najnužnijim stvarima, te povremeno dolaze i u njoj proborave po nekoliko dana Uz kuću je bila prije dograđena jedna prostorija, ali nije bila natkrivena krovom, pa je u tom dijelu prokišnjavalo. Godine 2006. taj dio je natkriven kosim krovom na jednu vodu, a natkriven je i ulaz u kuću.

Kuća Vlade Blaževića, Josinog

24

Josip Debeljak, Petrov, uredio dio kuće Kuću Petra Debeljaka srpske izbjeglice iz Glamoča su koristile kao štalu u koju su zatvarali ovce. Tako su korištene još neke kuće u Matoševcima (Ružićima), a u to se uvjerila i Doris Pack, zastupnica u Europskom parlamentu i predsjednica Odbora za odnose s jugoistočnom Europom, kad je jednom zgodom s biskupom Komaricom došla u Matoševce. Josip, sin Petrov, očistio je kuću od zaostalog ovčjeg gnojiva, a u ljeto 2007. godine je podove i zidove dobro očistio, okrečio dvije prostorije i hodnik, postavio na pod laminat, stavio u sobe dva nova prozora i vrata, postavio nova ulazna vrata i drvenu ogradu na ulazu u kuću.

Kuća Josipa Debeljaka, Petrovog Sada Josip i braća Mato i Mile, sa svojim obiteljima, imaju gdje boraviti kada dođu iz Hrvatske, a dosad su dolazili vrlo rado i dosta često. Ranije su ih, dok nije bio uređen dio Josipove kuće, pod svoj krov, ako je trebalo, primali susjedi Mile i Mare Debeljak. Novi krov na kući Zore Blažević, Pajine U kući Zore-Ruže Blažević, Pajine, boravio je više godina mlađi bračni par iz Kupresa. Kad je Zora dobila rješenje o povratu imovine, oni su iz kuće iselili i vratili se u Kupres, ostavivši iza sebe kuću zapuštenu i dosta oštećenu. Još ranije su iz nje prodali peć i instalacije centralnog grijanja. Da ne bi kuća i dalje propadala, naročito zbog oštećenja na krovu i dotrajalosti crijepa i vanjskih rogova, Zora se s djecom dogovorila da se na kući promijeni krov. U proljeće 2007. zamijenjena je skoro sva krovna građa, postavljen novi crijep i limarija, te očišćena od korozije i obojena balkonska ograda. Također je promijenjena ograda na bunaru i stavljen na njega novi krov.

25

Kuća Zore Blažević, Pajine

U unutrašnjosti kuće su sa zidova poskidani stari tapeti i zidovi su okrečeni, a bit će potrebno i temeljitije nutarnje uređenje kuće, osobito kupatila, popravak vodoinstalacija i elektroinstalacija, te djelomična zamjena parketa i keramičkih pločica. Marko Blažević, Mirkov, kuću održava i u njoj često boravi U kući Marka Blaževića na Tučjaku također su bile useljene izbjeglice iz Glamoča. Kad su izbjeglice iz nje iselile, Marko je kuću posve obnovio, često sa suprugom Zorom dolazi i u njoj provedu dosta vremena preko cijele godine. Redovito uređuju i prostor oko kuće, ponešto u vrtu zasade ili posiju, otresu i pokupe šljive za kom i rakiju.

Kuća Marka Blaževića, Mirkovog

26

SOLIDARNOST I MEĐUSOBNO POMAGANJE POVRATNIKA U Stranjane i Matoševce u svoju kuću vratila se uglavnom po jedna osoba, i to starija. Neko vrijeme su samo u tri kuće živjele po dvije osobe: Mile i Mare Debeljak u Matoševcima, a Mirko i Ljuba Blažević i Slavko i Mande Blažević, te povremeno Anto i Ana Ljevar, u Stranjanima. Svatko od povratnika se bori sa svojim poteškoćama kako zna i koliko može, ali nisu samo primali pomoć, nego su je i jedni drugima pružali, i sudjelovali u zajedničkim akcijama, a često su i rado odlazili jedni drugima i družili se uz kavu i kakav posao. Mile Debeljak na kavi kod Slavka Ljevara

Slavko Ljevar kod imenjaka Slavka Blaževića

27

Marija, kći Andrije Ljevara, u posjeti kod Reze Ljevar

U pružanju pomoći drugima, kao najmlađi i najsnažniji, osobito su se isticali Mile i Mare Debeljak. Bez njih, zapravo, život povratnika bio bi nezamisliv. Ako je trebalo nekome uzorati za sijanje, dovući drva za zimu, nešto nabaviti, odvući nekoga u službu hitne pomoći i na liječnički pregled, dočekati nekoga na autobusu na dolasku iz Hrvatske, ili izvaditi kakav dokument i poslati nekome u Hrvatsku, Mile i Mare su to uvijek rado činili. Kad zatreba neka usluga ‘majstora‘, na pomoći se nađe Slavko Ljevar, Pejinčin, naročito da nekome sreže dasku, a rado u različitim poslovima priskoči u pomoć i Stipo Vulić, Grozdin.

Slavko Ljevar, Mile Debeljak i Markan Blažević srezuju dasku Međusobna i uzajamna pomoć jednih drugima naročito je dolazila do izražaja u poslovima koje treba obaviti u odgovarajuće vrijeme i brzo, kao što je skupljanje sijena, ili otresanje i kupljenje šljiva. U akcijama za koje je trebao veći broj radnika, teže poslove su obavljali Mile Debeljak, Markan Blažević, Milinčin, zatim Anto i Ilija Ljevar, a u lakšim su sudjelovale Mare Milina, Reza Ljevar, Marica Milaković (Marićka), Luce Bogdanović, Kata Budić, Ane, supruga Ante Ljevara. Kod Mile i Mare su naročito često pomagali Dragan Mijatović i Janja, Marina sestra.

28

Bolesnike Ljubu i Mirka Blaževića i Jelu Šlat su obilazile i, koliko su mogle i znale, pomagale im Luce Bogdanović, Zorka Ganić, Mare Debeljak, Kata Budić, a isto tako i Slavko Blažević, Ružin. Mile Debeljak i Slavko Ljevar kreću s traktorom na posao

Mare Debeljak, Milina, njezina sestra Janja i brat Vlado puče šljive za pekmez

Vlado Blažević, Josin, i njegov zet Dragan Mijatović, kuhaju pekmez

29

Nalazilo se vremena i za razonodu: Mile Debeljak, Slavko Ljevar, Luce Bogdanović i Mirko Pranjić igraju “žandara”

30

ZAJEDNIČKE AKCIJE POVRATNIKA I DOBROVOLJACA IZ HRVATSKE Čišćenje i ograđivanje groblja Gradina i radovi na kapeli Nakon progona Matoševljana i Stranjančana 1995. iz njihovih sela i kuća, na groblju Gradina je skinuta i odnesena bodljikava žica kojom je ono bilo ograđeno, a odneseno je i 5 nadgrobnih spomenika. Groblje je kroz sljedećih nekoliko godina bilo posve zapušteno. Kad su godine 2000. pojedini prognanici počeli češće dolaziti da obiđu svoje zaposjednute ili porušene kuće i imanja, navraćali su i u groblje te uređivali grobove svojih pokojnika. Godine 2001., prije mise koju je barlovački župnik fra Mijo Rajič te godine počeo opet slaviti u mjesecu rujnu, na prvu nedjelju poslije Male Gospe, izvedena je prva radna akcija čišćenja i uređivanja groblja Gradina. Sudjelovalo je u njoj 10-ak dobrovoljaca koji su došli iz Hrvatske. Sljedeće, 2002. godine organizirana je još veća akcija u kojoj su sudjelovali povratnici svojim kućama u Stranjane i Matoševce i 15-ak osoba pristiglih iz Hrvatske, najviše iz Blinjskog kuta, kod Sunje.

“Akcijaši” na uređenju groblja Gradina u kolovozu 2002. godine

31

Anto Ljevar, Andrijev, kosi travu na groblju Gradini

Akcija čišćenja groblja Gradina

Kratki odmor i osvježavanje u vrijeme čišćenja groblja Gradina

32

Groblje Gradina poslije mise u rujnu 2002. g.

U narednim godinama trava se kosila i groblje čistilo redovito 2-3 puta godišnje, temeljitije pred misu u rujnu, a brigu o uređivanju i održavanju groblja vodili su uglavnom povratnici, kojima se priključivao po netko i iz Hrvatske, ako bi se u to vrijeme zatekao u Stranjanima ili Matoševcima, osobito Anto i Ana Ljevar, Ilija Ljevar, Markan i Ane Bogdanović, Dragan i Janja Mijatović. Da bi se osigurala neka novčana sredstva za održavanje groblja, a osobito da bi se groblje moglo ograditi, a također i popraviti put do groblja, barlovački župnik fra Ivo Orlovac je na misi na Gradini, u rujnu 2003., predložio i pozvao Matoševljane i Stranjančane koji žive u Hrvatskoj i drugdje, da pomognu svojim dobrovoljnim prilozima. Prijedlog je naišao na dobar odziv, tako da je već tada i do rujna sljedeće godine prikupljeno prilično sredstava. Matoševljani i Stranjančani koji nisu mogli sudjelovati u naprijed spomenutim radnim akcijama na čišćenju i uređivanju groblja, a i neki od onih koji su u njima sudjelovali, iskazali su se davanjem svojih dobrovoljnih novčanih priloga. Darovatelja iz Stranjana i Matoševaca bilo je više od 70, a dosta njih je svoje priloge davalo i više puta. 1 1

To su: Ivo Blažević, Josin, Marko Blažević, Milin, Anto Bogdanović, Jurin, Marijan Batković, Antin, i Kata Dragović, unuka Mile Batkovića, Filipovog, Ana Ljevar, pok. Ilije, Franjo Ljevar, Antin, Terezija (Reza) Ljevar, Vinkova, Marija Ljevar-Veber, Božo Majdandžić, Lukin, Tomo Majdandžić, Perin, Jela Pranjić, pok. Ante, Marko Pranjić, Perin, Anto Debeljak, Lovrin, Bosiljko Majdandžić, Markov, Dragan i Janja Mijatović r. Blažević, Ivo Blažević, Franjin, Božo Majdandžić, Lovričin, Marko Majdandžić, Matin, Pero Majdandžić, Franjin, Tomo Blažević, Ivin, Jurica Blažević, Petrov, Mato Blažević,

33

Zauzimanjem župnika fra Ive Orlovca groblje je ponovno ograđeno. Srećom, nisu bili odneseni, niti su bili polomljeni betonski stupovi, pa su se za ograđivanje iziskivala manja novčana sredstva. Nabavljena je mreža od pocinčane žice i groblje je ograđeno u kolovozu 2004. Sa Stipom Grozdinim, koji je posao vodio, radila su još dvojica plaćenih radnika, a pomagao im je i Mile Debeljak. Početkom rujna te godine postavljene su i dvije metalne kapije, s gornje strane veća – dvokrilna, da mogu ući automobili, a s donje strane manja, samo za pješake. Materijal je kupljen, a kapije su besplatno izradili i postavili Ivo Blažević, Josin, i Ivo Blažević, Franjin, koji su za obavljanje toga posla došli iz Zagreba. Malo je proširena i betonska ploča ispred kapele, a to je uradio Marko Bogdanović, Ićin. Metalni zvonik koji je stajao kraj kapele, a kasnije kraj crkvice u Stranjanima, budući da tu više nije bio potreban, dignut je i prevezen te postavljen na groblju Gradini.

Postavljanje gornje kapije na groblju Gradini

U vrijeme župnika fra Duje Ljevara na kapeli je u ljeto 2007. promijenjen krov i

Vidov, Pero Blažević, Mirkov, Jozo Debeljak, Sebastijanov, Petar Debeljak, Milin, Josip Debeljak, Perin, Marko Majdandžić, Nikin, Borislav Blažević, Vidov, Slavko Blažević, Stipin, Mato Debeljak, Petrov/Katušin, Ilija Ljevar, Vidov, Ferdo Blažević, Nikin, Mato Majdandžić, Jurin, Tomo Debeljak, Milin, Franjo Majdandžić, Markov, Anto Majdandžić, Jurin, Anto Batković, Josin, Mirko Blažević, Josin, Vlado Blažević, Josin, Anto Ćosić, Josipov, Joso Ćosić, Josipov, Mato Debeljak, Ivin, Mile Debeljak, Markov, Tomo Kaurin, Pejin, Anđelka Majdandžić, Ljubomir Majdandžić, Ivin, Ljubica Rođak, r. Debeljak, Mira i Ruža, kćeri pok. Ane i Ilije Ljevar, Marko Blažević, Mirkov, Marko Debeljak, Vidov, Mato Majdandžić, Antin, Ivo Blažević, Josin, Franjo Debeljak, Jurin, Petar Debeljak, Matin, Ivica Blažević, Ivin, Mato Blažević, Nikin, Zoran Pranjić, Ivin, Jurica Blažević, Petrov, Zora Blažević, Pajina, Anto Bogdanović, Milin, Mile Bogdanović, Antin, Josip Debeljak, Perin, Mato Debeljak Petrov, Niko Debeljak, Antin, Joso Majdandžić, Jurin, Ane Mijatović, r. Debeljak, Franjo Blažević, Markov, Joso Debeljak, Jurin, Božo Majdandžić, Lovrin, Franjo Debeljak, Joso Debeljak, Jurinčin, Jela Josipović, Stipina, Juro Kaurin, Pejin, Marko Bogdanović, Ićin, Ilija Debeljak, Stjepan-Braco Pranjić, Stipin, Drago Majdandžić, Đikin, Janja Debeljak, Antina, Nada Bogdanović, Nada Debeljak, Mato Majdandžić, Jurin, Dragica Ljevar, Perina, Ane Engre (Tubić), Rudo Ćosić, Josin, Mara Bogdanović, pok. Andrija.

34

U vrijeme župnika fra Duje Ljevara na kapeli je u ljeto 2007. godine promijenjen krov i produžen naprijed za više od jednog metra, te stavljena nova vrata.

Obnovljena kapela na groblju Gradini Zahvaljujući Mati Majdandžiću, Jurinom, i Eleni, njegovoj supruzi, u Zagrebu je nabavljeno i darovano za groblje na Gradini zvono težine 60 kg. Prije Male Gospe 2007. ono je dovezeno i postavljeno na metalni zvonik. Radovi na Batkovića groblju Ograda na Batkovića groblju je nakon 1995. uništena. Žičana mreža je skinuta i odnesena a betonski stupovi su povađeni ili polomljeni, pa su kroz groblje prolazili i traktori, i bilo je izloženo raznim oštećenjima. Također su s kapele skinuti i odneseni krov i vrata.

Otkrivena i devastirana kapela na Batkovića groblju

35

Duže vremena nitko od Batkovića i drugih nekadašnjih stanovnika toga dijela Matoševaca nije dolazio u svoj kraj, i o groblju nije vođena nikakva briga, te je ono bilo zapušteno i osvojila ga je drača i trnje. Istom je u travnju 2003. groblje donekle uređeno – iskrčena je drača i drugo visoko raslinje i očišćeno od trnja i stare polegle trave. To je urađeno zaslugom Josipa Anušića, sina Jure i Zore r. Batković, iz Kuljana, koji trenutno živi u Hrvatskoj, koji je platio da se to uradi. Godine 2005., prije blagoslova polja i mise na Batkovića groblju, ono je ponovno uređivano. Pero i Marko Batković, Mate Rajnoga, i njihovi sinovi, platili su momke koji su sasjekli draču i šiblje te pokupili i spalili trnje i travu. Otkad se 1. svibnja 2004. započelo s blagoslovom polja i slavljenjem mise na Batkovića groblju, oni čiji su praroditelji, roditelji i rodbina tu sahranjeni, velikom većinom su to Batkovići, a ima također Majdandžića, Debeljaka i Pranjića, počeli su pokazivati više brige za svoje groblje. Novčanim prilozima koje su tada dali, a davali su i kasnije, osobito prigodom poljskog blagoslova i mise u 2005., 2006. i 2007. godini, omogućili su da se kapela početkom kolovoza 2004. ponovno pokrije, okreči i na nju postave nova drvena vrata, te da se u proljeće 2006. godine groblje ogradi žičanom mrežom. Nažalost, već u ljeto iste te godine dio žičane ograde nepoznati kradljivci su skinuli i odnijeli, ali je u proljeće 2007. ograda na tom mjestu ponovno postavljena. Obnovljena kapela na Batkovića groblju

Za čišćenje Batkovića groblja i pokrivanje kapele, te za krčenje i nasipanje puta prema groblju svoje dobrovoljne priloge dalo je oko 25 darovatelja, neki i po dva puta, uglavnom Batkovići. 2 2

To su bili: Marko Batković, Mate Rajnoga, Marijan Batković, Antin, Joso Batković, Antin, Franjo Debeljak, Jurin, Marko Majdandžić, Matin, Nikola Batković, Zorkin, Ivo

36

Radovi oko kapele, odnosno crkvice u Stranjanima Povratnici su se od početka naročito brinuli i trudili da bude uređen kako treba prostor oko devastirane i demolirane kapele, a poslije oko novosagrađene crkvice sv. Franje u Stranjanima. Odmah u početku prostor je očišćen, a Mile Debeljak i Marinko Milaković, muž Marice Marić, očistili su od korozije, a zatim obojili crnom lak-bojom montažni metalni zvonik. Iza toga je prostor ograđen. Nabavljena je žičana mreža i postavljena na postojeće betonske stupove. To su uradili: Slavko Ljevar, Slavko Blažević, Tomo Majdandžić, Mile Debeljak, Mato Topić (iz Orlovca) i Miro Stojčević (iz Orlovca).

Postavljanje ograde oko kapele u Stranjanima Dobrovoljnim radom je zatim iskopan kanal za betonsku podzidu iznad crkvice, izlivena je betonska podzida, posječeno suho drveće, poravnata zemlja, a u tome su sudjelovali svi iz Stranjana i Matoševaca koji su mogli. Vrijedi njihova imena i navesti. Radili su, netko jedan, a netko dva ili tri dana: Slavko Blažević i njegova kći Nada, Marica Milaković, r. Marić, i njezin muž Marinko, Slavko Ljevar, Luce Bogdanović, Mile i Mare Debeljak, i njihov sin Marko, Stipo Grozdin, Danica Zorke Pranjić i njezin muž Mile. I neki koji nisu mogli sudjelovati u samom radu, kao Jela Šlat, pomogli su akciju pripremanjem i donošenjem kave radnicima.

Batković, Šimin, Josip Batković, Markov, Anto Batković, Perin, Zdenka Batković, Janjina, Ane Batković, Matina, Mato Batković, Stipin, Pavo Batković, Perin, Ana Batković, Antina, Nikmola Batković, Antin, Marijan Batković, Antin, Juro Batković, Bojkov, Josip Batković, Markov, Janja Batković, Luckina, Ane Dundović r. Batković, Luckina, Zdenka Fuerst, r. Batković, Janjina, Toma Batković, Pilipov, Mare Ljevar, Slavkova.

37

Fra Jurica Šalić, bivši barlovački župnik, u posjeti prilikom ograđivanja kapele u Stranjanima

Odmor i osvježenje: Luce Bogdanović, Slavko Blažević, Mile Debeljak, Danica Zorke Pranjić i Slavlo Ljevar Borovi ispod kapele, odnosno crkvice u Stranjanima su se počeli sušiti. Ankica Stjepana-Brace Pranjića je dala novčani prilog da se zasade mlade lipe. To je i urađeno, a zasadili su ih Mile i Mare Debeljak i Marko Blažević, Milinčin.

Mile i Mare Debeljak sade mlade lipe kod crkvice u Stranjanima

38

Više puta godišnje oko crkvice se kosi trava i čisti prostor, o čemu su najviše brinuli Mile i Mare Debeljak, a pomagali su Markan Blažević, Milinčin, Anto i Ilija Ljevar, Mare Milina i Reza Ljevar. Za čišćenje crkvice i kićenje oltara redovito i najviše se brine Luce Bogdanović, a katkad joj pomažu Mare Milina i Janja Mijatović, sestra Marina.

Uređivanje prostora oko crkvice u Stranjanima Akcije na putovima Putovi od Pranjića raskršća prema Čardaku, i dalje kroz Matoševce, zatim od ‘kipa‘ na Ravnici prema groblju na Gradini, te donji put od Pranjića raskršća uz Bukovac i za Ljevare, i od škole u Stranjanima do kuće Nike Bijelića na Tučjaku, vrlo su važni za povratnike u Stranjane i Matoševce, kao i za motorizirane posjetitelje tim selima. Povratnici, osobito Mile i Mare Debeljak, Markan Blažević, Anto i Ilija Ljevar, Slavko Ljevar, Reza Ljevar i Luce Bogdanović u nekoliko navrata su svojim dobrovoljnim radnim akcijama popravljali te putove i sasijecali zaraslu živicu uz njih. Neki od njih, te Stranjančani i Matoševljani koji žive u Hrvatskoj, Njemačkoj i drugim državama, svojim novčanim prilozima također su pomagali popravak i održavanje naprijed spomenutih putova. 3 3

Tako su svoje priloge za put od matoševačkog ‘kipa’ na Ravnici pa prema groblju Gradina, ili za put uz Bukovac i prema Ljevarima dali: Anto Batković Josin, Ljubomir Majdandžić, Ivin, Mirko Blažević, Josin, Jela Pranjić Antina, Vlado Blažević, Josin, Ljubica Rođak r. Debeljak, Anto Ćosić, Josipov, Ruža i Mira, kćeri pok. Ane Ljevar, i njihovi muževi, Joso Ćosić, Josipov, Marko Blažević, Mirkov, Anto Debeljak, Lovrin, Marko Debeljak, Vidov, Mato Debeljak, Ivin, Mato Majdandžić, Antin, Mile Debeljak, Markov, Ivo Blažević, Josin, Tomo Kaurin, Pejin, Franjo Debeljak, Jurin, Anđelka Majdandžić, Petar Debeljak, Matin, Mato Majdandžić, Antin, Mato Majdandžić, Markov, Mato i Anto Majdandžić, Jurini, Slavko Ljevar, Pejinčin, Terezija Ljevar, Anto Ljevar, Slavkov, Anto Ljevar, Andrijev, Ilija Ljevar, Vidov, i Željko Majdandžić, Matin.

39

PROVOKACIJE I ZASTRAŠIVANJA POVRATNIKA! Krađe nadgrobnih spomenika Čim su Stranjani i Matoševci ostali pusti, bez svojih bivših stanovnika, s groblja u Gradini je pokradeno 7 nadgrobnih spomenika, i to s grobova Dragice Ljevar, Lovre, Janje i Marijana Debeljaka, Pave Debeljaka, Marka i Stažije Debeljak, Ive i Kate Blažević, Jure Majdandžića i Pere Ljevara. A s Batkovića groblja je odneseno 6 spomenika: Anđe Batković, Matine, Luce Batković, Jurine, Jele Batković, Andrijeve, Andrija Batkovića, Josinog, Ivice Batkovića, Ivinog, i Anđe Pranjić. Grobovi na Batkovića groblju s kojih su spomenici odneseni

Jedan od grobova na Gradini S kojeg je spomenik odnesen Pokradeni spomenici su prodavani i prerađivani uglavnom za srpske vojnike, poginule u ratu 1992.–1995.

40

Smetao je nekome i katolički lik raspetoga Krista! Više godina ‘kip’ na Ravnici u Matoševcima je bio obrastao u žbunje, da se jedva i primjećivao. Vidjelo se tek da je u njemu ostao samo manji donji dio okomitog drveta od nekadašnjeg križa. Od jedne Srpkinje pravoslavne vjere se doznalo da je raspeti Krist s križa odbačen u šumicu iza ‘kipa’. Početkom kolovoza 2003. Mile i Mare Debeljak i Luce Bogdanović iskrčili su žbunje i očistili prostor oko ‘kipa’. Tada su najprije ispred ‘kipa’ našli obje otkinute ruke, a zatim u šumici iza ‘kipa’ i sav preostali dio raspetog Krista. Djelomice je sa zadnje strane oštećen od truljenja na zemlji, a nema ni gornjeg dijela glave, koji je, izgleda, odsječen ili se sam odvojio.

Pronađeni dijelovi raspetoga Krista se sada čuvaju kod Mare Miline, a bilo bi dobro da se na neki način svetinja zaštiti od daljnjeg propadanja i očuva kao simbol jednog vremena i tragedije katolika i Hrvata iz Matoševaca i Stranjana. Kapela u Stranjanima na meti rušitelja, lopova i huligana Od nekih neodgovornih, kako izgleda, srpskih pridošlica u Stranjane i Matoševce, i u druga okolna katolička sela, nije bila pošteđena ni kapela sv. Franje u Stranjanima. Nakon izgona Hrvata katolika sa zvonika je skinuto i odneseno zvono, a kapela je ostala bez vrata i stakla na prozorima, bez lamperije, s polupanim crijepom, bez električnih instalacija koje su počupane i odnesene, i dovedena je u zaista loše stanje. Kad se u Stranjane i Matoševce vratila iz Hrvatske skupina prognanika, odmah se počelo razmišljati o saniranju kapele, da bi se u njoj mogla slaviti nedjeljna sveta misa. Kako ćemo vidjeti kasnije, umjesto saniranja, kapela je srušena i sagrađena posve nova mala crkvica.

41

Kao što je to redovito činila, Luce Bogdanović je i u nedjeljno jutro, 1. rujna 2002., otišla da očisti kapelu u Stranjanima, i pripremi je za popodnevnu svetu misu. S njom je bila i Jele Šlat. Kad su ušle u kapelu, dočekalo ih je neugodno iznenađenje. Prethodnih dana ili večeri ‘nezvani gost’, ili više njih, ušao je u kapelu te polomio stol koji služi za misu, razbio vazu za cvijeće i potrgao zastore koji su postavljeni na prozore radi zaštite od propuha, i bacio ih u sakristiju.

Devastirana kapela Sv. Franje u Stranjanima Slučaj je prijavljen lokalnoj i međunarodnoj policiji (UN IPTF), ali počinitelj-vandal nije otkriven. U predbožićno vrijeme 2002. i uz Novu godinu 2003. dogodila su se dva slučaja koja su povrijedila i uznemirila povratnike u Stranjane i Matoševce. – Kad su jedne nedjelje, pred Božić, Mare Debeljak i Luce Bogdanović došle ujutro da malo očiste gradilišnu baraku koja se privremeno koristila i za slavljenje mise dok je nova crkvica u Stranjanima bila u izgradnji, ulaz u baraku je bio onečišćen izmetom. To je shvaćeno kao manja provokacija, i od toga se nije u javnosti pravio nikakav problem. – U noći sa Stare na Novu godinu 2002./2003. puno se pucalo, i nije se smatralo ništa neobičnim, niti je to kod ikoga izazivalo zabrinutost. Kad se na 2. siječnja 2003. u Stranjanima pojavila policija, otkriveno je da se u blizini nekadašnje vikendice Ive (Tome) Ljevara, u luci Marka Pranjića, Perinog, nalazi neko eksplozivno sredstvo. Kako i kada je ono dospjelo na to mjesto nedaleko od novosagrađene crkvice: da li ga je netko tu ostavio slučajno ili iz nepažnje u novogodišnjem slavlju, ili je u pitanju namjerni i sračunati čin zastrašivanja i ugrožavanja hrvatskih povratnika, može se samo nagađati. Mjesto na kojem je eksplozivno sredstvo pronađeno policija je obilježila žutom trakom, da upozori na opasnost. To je bilo već nešto što je ozbiljno zabrinulo i izazvalo strah kod Hrvata i katolika koji su se na svoja ognjišta, u obnovljene kuće, povratili u proljeće

42

2002. godine. O tom slučaju upoznat je Ured ‘Pravda i Mir’ banjolučke biskupije, a iz toga je Ureda poslana obavijest Međunarodnim policijskim snagama (UN IPTF-u) u Banjoj Luci, sa zamolbom da se poduzmu potrebni koraci kako bi se slučaj rasvijetlio, i da se spriječe slični ekscesi u budućnosti. Kopija toga dopisa je dostavljena također Uredu visokog predstavnika (OHR-u) u Banjoj Luci, zatim u Sarajevo Organizaciji za sigurnost i suradnju (OSCE-u), Visokom komesarijatu UN za izbjeglice (UNHCR-u) i Kancelariji ombudsmana za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevu. Na dopis je reagirala jedino Kancelarija ombudsmana Bosne i Hercegovine, koja je 31. srpnja 2003. zatražila od Službe javne bezbjednosti u Potkozarju (Ivanjska) izvještaj o poduzetim mjerama istrage i o njezinim rezultatima. Iz Policijske stanice Potkozarja odgovoreno je 11. studenoga i. g., i u dopisu je navedeno što je policija poduzimala u rasvjetljavanju navedenih slučajeva. Vezano za eksplozivnu napravu u tom dopisu je rečeno kako policija nije došla do saznanja od kada se navedena minska eksplozivna naprava nalazila na naprijed spomenutom mjestu, te da je otklanjanje te naprave obavljeno 24. veljače 2003. A glede nasilničkog uništavanja stvari u kapeli se kaže: „Dosadašnjim operativnim radom, obavljenim razgovorima na terenu i u PS nismo došli do korisnih saznanja, niti otkrivanja izvršilaca ovog djela“. A na kraju dopisa stoji: „Policija ove PS je poduzimala i dalje poduzima mjere i radnje na zaštiti i punoj bezbjednosti povratnika jer je to i jedan od naših osnovnih zadataka u ovoj i prethodnim godinama. Kroz našu redovnu kontrolnu djelatnost vršimo obilazak povratnika, njihovih vjerskih objekata, pravimo planove i vršimo obezbjeđenja najavljenih i nenajavljenih vjerskih skupova i poduzimamo druge mjere i radnje u cilju održavanja što povoljnijeg i bezbjednijeg stanja kako Hrvata povratnika tako i svog stanovništva“. 4 Koliko se policija ozbiljno angažirala na „održavanju što povoljnijeg i bezbjednijeg stanja“ povratnika u Stranjanima i Matoševcima, i s kakvim rezultatima, pokazuju sljedeći događaji. Sječa i paljenje šume Sječa šume u Stranjanima i Matoševcima započela je i provodila se od onog vremena kada su ljudi iz Stranjana i Matoševaca, da bi izbjegli uključivanje u srpsku vojsku i slanje na ratište, bili prisiljavani da nasijeku i dovezu po 10 m3 za porodice srpskih vojnika iz Ramića i Dragočaja. Sječu šume prognanih Hrvata i katolika su nakon rata nastavili i nesmetano kroz 4

Dopis se nalazi u arhivu Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci, a kopiju ima i autor ove knjige.

43

više godina provodili neki od srpskih izbjeglica u Orlovcu i Motikama, te drvo na traktorskim prikolicama odvozili za svoje potrebe, a i za prodaju. Što u tome najviše začuđuje, od strane policije i organa vlasti nije se ništa poduzimalo da se to spriječi i zaustavi. Istovremeno sa sječom događalo se i paljenje šume. Neki požari šuma su vjerojatno izazvani nepažnjom, ali s obzirom na to da su oni uglavnom i najčešće izbijali u šumama u Matoševcima i Stranjanima, koje su pripadale Hrvatima i katolicima, ne može se isključiti i da je bilo namjernih podmetanja vatre. Navodim samo požare i paljenja koja su se dogodila kroz nekoliko posljednjih godina, iza kako su se neki od prognanika povratili u Stranjane i Matoševce. U travnju 2003. gorjela je šuma, a također njive i šljivici u Živaji, vlasnika Ane Majdandžić (Tomine), Vida Debeljaka (Markovog), Ante Debeljaka (Nikinog), Jakova Debeljaka-Ružića, te još neke šume dalje u pravcu Ševnjaka. Na nekadašnjoj zemlji Marka Blaževića, Tubića, a kasnije Ive Debeljaka, Baćinog, izbjeglica iz Glamoča je palio travu i trnje iznad kuće u kojoj je živio. Vatra se brzo raširila i zahvatila čitavo Tubića brdo, sve do groblja na Gradini, a prenijela se i na šumu. Gorjela je tada šuma Ive Debeljaka, Josiničin gaj, šuma Ante Debeljaka, Mate Debeljaka, Lovrinog, i Mate Debeljaka, Petrovog. Na 16. ožujka 2005. netko je potpalio vatru iznad Kovačevih kuća, i ona se, preko Tubića brda proširila ponovno do groblja na Gradini. Srećom, u groblje nije prešla. Na svom putu je zahvatila također Kovačev i Tubića gaj, zatim gaj Josinčin i šumu ispod groblja Gradina, kao i dio šume iza Tubića brda. Policija je došla da izvidi situaciju kad se vatra već u hladnoj noći dobrim dijelom ugasila. Narednih dana vatra je u više navrata gorjela i na strani Ljevara. Krajem mjeseca listopada 2006. izbio je požar u šumi u Matoševcima, ispod puta koji vodi na groblje Gradinu, gdje je gorjelo i prije 3 godine. Moguće je da su vatru prouzrokovali i za nju krivi skupljači kestenja, a kad je vatra buknula oni su se razbježali. Policija je pozvana, i brzo je stigla, a ona je pozvala vatrogasce. Došla su jedna vatrogasna kola i vatru su ugasili. Na mjesto požara došao je i policijski inspektor. On se raspitivao o tome tko je požar mogao izazvati, pa je iznio svoje mišljenje, da požar nije izazvan namjerno. Mare Debeljak, Milina, na to mu je uzvratila kako šuma uvijek gori na hrvatskoj strani, a nikako ne u Gradini na strani srpskoj, te da je teško pretpostaviti da se to događa baš slučajno ili nenamjerno. U subotu 17. ožujka 2007. buknula je predvečer vatra na Batkovića krčevini i zapaljena šuma. Vatra je gorjela cijelu noć i sljedeća 2-3 dana, te

44

se proširila na Poljašnicu, Rastrijebcu, cijelo Ivankovo, Mijaljevicu, Malića krčevinu, sve do blizu kuće Slavka Blaževića, Ružinog. Kao za šumske požare u Matoševcima i Stranjanima ranijih godina, tako se ni za ovaj najnoviji nije otkrilo tko ga je izazvao, i je li to bilo iz nepažnje, ili namjerno. Vatrogasci i radnici šumarije su istom u ponedjeljak ujutro, dakle poslije skoro 40 sati, krenuli u akciju kad je već bilo opožareno veliko područje i uništeno puno šume, također i one mlade na Mijaljevici, zasađene u posljednje dvije godine. Požar je buknuo i na 1. svibnja 2007. Opet se ne zna kako je došlo do zapaljenja, a vatra je zahvatila Pištolice i Čapljenicu. Stranjani i Matoševci za neke odlagališta smeća i otpada Neki neodgovorni i nekulturni došljaci u Dragočaj i Motike svoj su primitivizam iskazivali i tako što su u Matoševce i Stranjane često dovozili smeće i različit otpad, i istresali ga po šumama, pokraj putova i uz Bukovac, nedaleko od vrela Studenac. U svezi s ovim navodim jedan zanimljiv slučaj, koji se dogodio 31. ožujka 2006. Vraćajući se s pobožnosti križnog puta, Mile Debeljak je ugledao pokraj puta, iznad kuće Mirka Batkovića, Anđukinog, gomilu otpada. Zaustavio se i otpad malo razgrnuo, ne bi li otkrio kakav trag njegova porijekla. Našao je jedan papirić na kojem je bio ispisan naziv „Kosmopolit“ – preduzeća za uvoz i trgovinu suhomesnatih proizvoda, i naveden broj telefona. Mare Milina je sljedećeg jutra nazvala taj broj, i saznala da je to skladište robe, te ne govoreći ništa o razlogu svog poziva, raspitala se gdje „Kosmopolit“ ima svoju prodavaonicu. Doznala je za postojanje „Kosmopolitove“ prodavaonice u Dervišima, i da se ona renovira. Zatražila je i dobila njezin telefonski broj. Nazvala je taj broj, i kad je rekla muškarcu koji joj se javio da je otpad iz te prodavaonice dovezen u Stranjane i istresen na rub puta, i da će to prijaviti inspekciji, taj muškarac je zamolio da ništa ne prijavljuje, i obećao da će sav otpad biti pokupljen i odvezen. Tako je i bilo, i oni koji su otpad dan ranije ostavili, u subotu, 1. travnja 2006., pokupili su ga i odvezli. Inače naši povratnici, ako bi i primijetili nekoga da dovozi i istresa smeće, bojali su se intervenirati i nisu mogli spriječiti takvo ponašanje i zagađivanje prirode. Policija iz Ivanjske, ni bilo kakva komunalna služba iz Banje Luke, nisu pokazivali nikakvog zanimanja i volje da to zaustave.

45

Provala u novu crkvicu u Stranjanima i oštećenje ograde kod crkvice, te krađa žičane ograde s Batkovića groblja Uvečer 12. svibnja 2004. izvršena je provala u crkvicu u Stranjanima. Osim na samoj bravi vrata, nije nanesena druga znatnija šteta. Iako se u kapeli nalazio i neki alat, samo je iz korpice, pokraj oltara, pokupljeno i odneseno nekoliko konvertibilnih maraka. Provalu je sljedećeg jutra primijetio Mile Debeljak, kad je došao da uređuje prostor oko kapele. Iza njega je ubrzo stigao i župnik fra Ivo Orlovac, te je zatim o događaju telefonom obaviještena policija u Ivanjskoj. Nakon kraćeg vremena stigla su dvojica policajaca, a nešto kasnije su došli i izvršili uviđaj djelatnici kriminalističke policije iz Banje Luke. Policija je razgovarala s Milom i fra Ivom te uzela otiske tragova s vrata kapele i s vratašca na oltaru, koja je provalnik također otvorio da vidi ima li što unutra. Pohvalno je to što su organi sigurnosti brzo reagirala, ali se nije doznalo je li policija otkrila provalnika. Ne zna se kada točno, a vjerojatno negdje oko nedjelje, 13. kolovoza, ili na Veliku Gospu, 15. kolovoza 2006., s Batkovića groblja je ukradeno oko 100 metara žičane ograde. Mreža je skinuta s cijele donje strane, te 15-ak metara na istočnoj strani i s većeg dijela na zapadnoj strani, prema Batkovićima. Župnik fra Dujo Ljevar je 17. kolovoza o krađi žice s groblja izvijestio telefonom policiju u Ivanjskoj, a 18. kolovoza je s Milom Debeljak bio u policijskoj postaji u Ivanjskoj te razgovarao o toj krađi, kao i o drugim nasrtajima srpskih izbjeglica na imovinu Hrvata i katolika. Nakon razgovora u policiji, istoga dana su izašla dvojica policajaca i obavili uviđaj, ali poslije nikakvo priopćenje nije dano o eventualnom otkrivanju počinitelja drske krađe i drugih pljačkaških pokušaja. U mjesecu rujnu iste godine oštećena je žičana ograda iznad crkvice u Stranjanima, u dužini od 10-ak metara. Da li je netko imao nakanu i nju skinuti i odnijeti, ili ju je htio samo oštetiti, ne zna se. I taj je slučaj prijavljen policiji u Ivanjskoj, koja je došla i izvršila uviđaj, ali opet bez ikakvog rezultata.

46

VISOKE LIČNOSTI U POSJETI STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA Prva poslijeratna posjeta biskupa Komarice Na dan sv. Juraja, 23. ožujka 2002., biskup Komarica je, u pratnji fra Velimira Blaževića, u popodnevnim satima prvi put nakon rata pohodio Stranjane i Matoševce. Želio se susresti i razgovarati s povratnicima i drugim Stranjančanima koji su se slučajno tu zatekli. Susret se zbio kod devastirane kapele u Stranjanima, i najprije se razgovaralo o njezinu obnavljanju, a zatim također o problemima i potrebama povratnika u Stranjanima i Matoševcima.

Biskup Komarica sa skupinom povratnika i nekima koji su pomišljhali da se varte, ali su se predomislili Nakon tog susreta i razgovora biskup je otišao na kavu kod Mile i Mare Debeljak. Tu je, nepredviđeno, zatekao jednog vojnog dužnosnika SFOR-a iz baze u Ramićima, koji je došao da izvidi problem povrata imovine nekih

47

Matoševljana, i provjeri istinitost navoda kako u više kuća u Matoševcima neke izbjeglice iz Glamoča drže svoje ovce. Biskup Komarica je iskoristio tu priliku i zamolio SFOR-ovog dužnosnik da prenese svojim nadređenima i mjerodavnima iz međunarodne zajednice njegovu želju i očekivanja da se Hrvatima i katolicima, povratnicima na ove prostore, pruži snažnija potpora.

Biskup Komarica u kući Mile i Mare Debeljak, razgovora s časnikom SFOR-a iz baze u Ramićima Gospođa Doris Pack, zastupnica u parlamentu Europe, s biskupom Komaricom posjetila Matoševce U subotu, 7 prosinca 2002., u Matoševcima je, zajedno s biskupom Komaricom i župnikom fra Mijom Rajičem, bila gospođa Doris Pack, njemačka zastupnica u Parlamentarnoj skupštini Europske Unije i predsjednica Odbora za odnose s jugoistočnom Europom. Zvuči nevjerojatno da je jedna tako visoka ličnost došla u Matoševce, ali evo i zbog čega je to učinila. Biskup Komarica se poznaje s gospođom Doris Pack već dugi niz godina, još iz ratnog vremena. Ona je više puta dolazila u Banju Luku, zanimala se za stanje, te na koji način bi mogla pomoći. Stigla je u Banju Luku 6. prosinca 2002., i zadržala se par dana. Biskup joj je predstavio poteškoće koje i dalje postoje, osobito u pogledu povratka prognanika, te je iznio slučaj zauzetih kuća u Matoševcima, koje su pretvorene u štale i u kojima srpske izbjeglice drže svoje ovce, a vlasnicima tih kuća se onemogućuje da uđu u posjed i da raspolažu svojom imovinom. Kako se gospođa Pack tom zgodom sastala i s gospodinom Mladenom Ivanićem, dotadašnjim premijerom Republike Srpske, i kad mu je u razgovoru skrenula pozornost na pojave za koje je doznala od biskupa Komarice, on joj je odgovorio da mu to nije poznato, i neka mu biskup Komarica navede neki konkretan takav slučaj.

48

Da bi se osobno uvjerila kako stvari stoje, gospođa Doris Pack je s biskupom Komaricom otišla u Matoševce. Kod Mile Debeljaka se raspitala o stvarima koje su je zanimale te snimila kuće koje se, doista, koriste za smještaj ovaca.

Gospođa Doris Pack i biskup Komarica u razgovoru s Milom Debeljak Biskup Komarica u obilasku i razgledanju novosagrađene crkvice u Stranjanima Biskup Franjo Komarica je 11. svibnja 2004., poslije podne, pohodio Stranjane, a dopratio ga je fra Velimir. Kod kapele ih je dočekao Mile Debeljak, gdje je ubrzo stigao i župnik fra Ivo Orlovac. Biskup je obišao i razgledao novu crkvicu iznutra i izvana te izrazio svoje zadovoljstvo njezinim izgledom, a i dao neke prijedloge što bi još bilo dobro i potrebno učiniti. Delegacija Velike Britanije u Stranjanima i Matoševcima Višečlana delegacija Doma lordova i Parlamenta Velike Britanije stigla je 30. svibnja 2004. u Sarajevo, u posjetu Bosni i Hercegovini, s osobitim ciljem upoznavanja situacije oko povratka izbjeglica i prognanika svojim kućama i problema s kojim se povratnici susreću. U sklopu te posjete, 1. lipnja su došli i u Republiku Srpsku, u Banju Luku. Uvečer toga dana su bili i u Matoševcima. Nikad ranije Stranjani i Matoševci nisu imali tako visoke goste. Dovezli su se do kuće Mile Debeljaka jednim manjim autobusom, u pratnji milicijskih kola u kojima je bio i fra Velimir Blažević, i pokazivao put. S visokim gostima iz Velike Britanije bio je i dr. Mile Aničić, direktor banjolučkog Caritasa, koji je zapravo i predložio tu posjetu i susret s povratnicima u Dragočaj, odnosno u sela Stranjane, Matoševce i Orlovac.

49

Posjetitelje je kod Miline kuće dočekala poveća skupina povratnika u navedena sela, a našlo se među njima i nekoliko drugih osoba. Vođa delegacije, gosp. Toni Kalman, pozdravio je okupljene i istaknuo koji je cilj njihove posjete, te napomenuo da, zbog kratkoće vremena, neće moći govoriti svi koji bi to, možda, željeli, nego samo troje od nazočnih. Tako su se za riječ javili najprije Mile Debeljak, iz Matoševaca, a iza njega Miro Stojčević i Ivo Bogdanović, iz Orlovca. Oni su uglavnom isticali kako su prepušteni sami sebi, da vlasti Republike Srpske ne vode o njima nikakvu brigu i da im jedino pomaže banjolučki Caritas. Od većih problema navodili su: kako su im putovi loši i bez ikakvog održavanja; da imaju problema sa opskrbom struje kao i vode, te da vodu crpe iz bunareva koje nisu u stanju očistiti niti znaju kakve je kvalitete voda koju piju i koriste za sve druge potrebe; da ne mogu doći ni do kakvog zaposlenja, a ni poljoprivredom se ne mogu baviti jer nemaju nikakve mehanizacije. O problemu nezaposlenosti Hrvata rekao je nekoliko riječi i dr. Aničić, istaknuvši da su on i biskup Komarica o tome nedavno razgovarali s predstavnicima vlasti Republike Srpske.

Neki od povratnika u Dragočaj razgovaraju kod kuće Mile Debeljaka s parlamentarnom delegacijom iz Velike Britanije Vođa delegacije iz Velike Britanije je obećao da će još iste večeri u bazi SFOR-a u Ramićima razgovarati o mogućnosti popravka puta kroz Stranjane i Matoševce, a da će također o prilikama i problemima povratnika koje su čuli izvijestiti svoju vladu. Mile Debeljak se, kao domaćin susreta, zahvalio gostima iz Velike Britanije na posjeti i zanimanju za povratničke probleme, te također izrazio nadu u njihovu pomoć. Na kraju im je ponudio po čašicu domaće rakije, što oni nisu odbili. Iako se od te posjete očekivao neki pozitivan rezultat, nije se dogodilo ništa. Narod bi rekao: Tresla se gora, rodio se miš!

50

PRIGODE KADA STRANJANI I MATOŠEVCI SNAŽNIJE OŽIVE Povratnici su unijeli malo života u Stranjane i Matoševce. A u ljetno vrijeme više živosti unose Stranjančani i Matoševljani koji dolaze iz Hrvatske i drugih zemalja da posjete svoj rodni kraj. Međutim, posebno živo i veselo je u prigodama kad se u isto vrijeme u rodnom kraju okuplja i po par stotina osoba, od male djece do staraca i starica. Slavljenje redovitih svetih misa u Stranjanima U kapeli sv. Franje u Stranjanima posljednja sveta misa prije protjerivanja Hrvata i katolika iz Stranjana i Matoševaca slavljena je početkom mjeseca kolovoza 1995. A kad se u Stranjane i Matoševce, nakon skoro 7 godina, povratila mala skupina prognanika, na 12. svibnja 2002. ispred devastirane kapele župnik fra Mijo Rajič je slavio prvi put svetu misu, kojoj je prethodio i ‘blagoslov polja’, a došao je i velik broj Stranjančana iz Hrvatske, ukupno oko 150 osoba. O tome će malo više riječi biti nešto kasnije. Na 9. lipnja 2002. sveta misa je slavljena ponovno, taj put u devastiranoj kapeli, a od 21. srpnja 2002. u Stranjanima su se svete mise počele nedjeljama i blagdanima redovito slaviti u 14 sati, neko vrijeme u devastiranoj kapeli, a kad je ona srušena i počela gradnja crkvice, slavila se na otvorenom, ili u maloj gradilišnoj drvenoj baraci.

Povratnici i vjernici pristigli iz Hrvatske, tužnih lica i pogleda, prisustvuju s. misi u devastiranoj kapeli u Stranjanima, u srpnju 2002. g.

Vjernici pred kapelom u Stranjanima nakon jedne od misa u srpnju 2002. godine

Fra Anto Nedić, bivši kapelan u župi Barlovci, s vjernicima i župniko fra Mijom Rajičem, poslije Mise na sv. Franju 2002. godine U novosagrađenoj crkvici sveta misa je prvi put slavljena 1. lipnja 2003. godine, i otad se u njoj slavi redovito. Kad je u Barlovce za župnika u ljeto 2003. došao fra Ivo Orlovac, mise su nedjeljama i blagdanima slavljene u 9 sati, a on je uveo i popodnevne mise s krunicom četvrtkom u mjesecima svibnju i listopadu, a također s križnim putom petcima kroz korizmu. A od ljeta 2006., nakon što je župnikom u Barlovcima postao fra Dujo Ljevar, misa se nedjeljom i blagdanom opet počela slaviti poslije podne, u 15 ili u 14 sati, zavisno od godišnjeg doba. Na svetim misama u Stranjanima su redovito bili nazočni i sudjelovali skoro svi povratnici, obično njih 10-12, a preko ljeta je vrlo često bilo i znatno više osoba, jer su na mise dolazili, ako bi se zatekli u Stranjanima ili Matoševcima, i neki koji žive u Hrvatskoj, ili u nekoj drugoj europskoj državi.

Fra Velimir i župnik fra Ivo Orlovac, slave s. misu u Stranjanima, u nedjelju poslije sv. Franje, 2003. godine

Vjernici na svetoj misi u crkvici u Stranjanima, u studenome 2008. g.

S. Marina Domić s ‘pjevačima’ na misi u crkvici u Stranjanima u listopadu 2006. g.

Pjevači sa sviračicom s. Marinom Domić, na misi u Stranjanima, u studenome 2007. g.

Vjernici poslije mise, na ulazu u crkvicu u Stranjanima, u studenome 2007. g.

Mise na Gradini i na Batkovića groblju Sveta misa na groblju Gradina slavila se u prijašnja vremena prve nedjelje poslije Male Gospe, dakle u vremenu između 9. i 15 rujna, a u Batkovićima na 1. svibnja. Okupljao se, osobito na Gradini, velik broj vjernika ne samo iz Matoševaca i Stranjana, nego i iz drugih bližih sela, tako iz Orlovca, Dikevaca, Ojdanića, te Čivčija i Motika. Nakon izgona katoličkih i hrvatskih obitelji iz njihovih kuća i protjerivanja u Hrvatsku godine 1995., prestalo je i slavljenje misa na groblju Gradini i na Batkovića groblju, i gotovo da tada i nije bilo nade da će se one opet tu slaviti. To se ipak dogodilo, i na 9. rujna 2001. na Gradinu je došlo, i bilo na svetoj misi skoro 150 vjernika. Tada su od katolika u Stranjanima živjele samo povratnica Jela Šlat, r. Pranjić, Matijeva, te Marica Milaković r.

Marić, i Kata Budić, r. Pranjić, tako da su svi drugi došli sa strane, najviše iz Hrvatske. Zanimljivo, veća skupina je iz Zagreba došla unajmljenim autobusom. Sveta misa na groblju Gradini, u rujnu 2002. g.

Sudionici na misi na groblju Gradini u rujnu 2002. godine Od tada se na Gradini mise slave svake godine, a na njih je dolazilo od 250 do 300 vjernika. Za neke je dolazak na misu na Gradini bio prvi dolazak u rodni kraj poslije 1991., ili poslije 1995. godine, a Boro Ljevar, Stjepanov, 12. rujna 2004. došao je iz Zagreba poslije više od 30 godina.

Skupina vjernika na misi na groblju Gradini, u nedjelju poslije Male Gospe, u rujnu 2003. g.

Stipo Pranjić, Antin, i Ivo Pranjić, Nikin, s kćerkicom Ivanom na misi na groblju Gradini u rujnu 2003. g.

Sudionici na misi na groblju Gradini, u nedjelju poslije Male Gospe, u rujnu 2003. g.

Skupina vjernika na misi na groblju Gradini, u nedjelju poslije Male Gospe, u rujnu 2003. g.

Joso Ćosić, sin Rudo i kćer Finka, s gostima na ručku poslije mise na Gradini, u rujnu 2003. g.

'Svraćanje' u prirodi, u Ljevarima: Josip Ljevar, Matin, sa suprugom Anđom, Vera, Josipova sestra, s mužem, i Joso Marić, iz Motika, sa suprugom, poslije mise na Gradini u rujnu 2003. g

Skupina sudionika na misi u studenom 2003. g., pred kapelom na groblju Gradini

Župnik fra Dujo Ljevar slavi misu na groblju Gradini u rujnu 2006. g.

Vjernici prisustvuju misi na groblju Gradini, u rujnu 2006. godine

Na groblju Gradini, u rujnu 2007. g., Mato Majdanžić, Jurin, sa suprugom Elenom, kod očevog groba

Na groblju Gradini: Mile Debeljak, Boro Blažević, Marija Debeljak r. Batković, Anita Debeljak, Tomina, Toma Debeljak-Ružić, Petrov, Juro Bogdanović, Andrijev, i Tomo Majdandžić, Petrov, poslije mise u rujnu 2007.

Fra Dujo, fra Velimir i s. Marina Domić, poslije mise na groblju Gradini u rujnu 2007. g., osvježavaju se u Ljevarima, kod kuće Ruže i Mire, kćeri pok. Ilije i Ane

Na Gradini su se počele slaviti mise i moliti opijela za pokojne također uz Dan mrtvih. Prvi put poslije 1995. to je bilo 9. studenoga 2003., a nazočnih je bilo svega 16 osoba. Iduće godine, 31. listopada 2004., broj je porastao, pa ih je bilo više od 50, a 6. studenoga 2005. samo 16, dok ih se 5. studenoga 2006. skupilo 40ak, a toliko ih je bilo i 4. studenoga 2007. godine. Na Batkovića groblju sveta misa se uobičajeno slavila 1. svibnja svake godine Poslije 1995. prvi put je misa opet slavljena 1. svibnja 2004. Skupilo se oko 50 osoba, najviše Batkovića, uglavnom pristiglih iz Hrvatske. Sa slavljenjem misa na Batkovića groblju nastavilo se i idućih godina, s tim da je 2006. to bilo 30. travnja umjesto 1. svibnja, a broj nazočnih se kretao između 30 i 60 osoba. Uz 10-ak stanovnika koji su se iz Hrvatske povratili i žive u svojim novopodignutim ili obnovljenim kućama u Stranjanima i Matoševcima, na groblje Gradinu i na Batkovića groblje redovito ih najviše dolazi iz Hrvatske, kamo su neki odselili prije puno godina, ili gdje su našli utočište nakon izgona iz rodnog kraja, zatim iz Njemačke, Austrije, Švicarske, Danske i još nekih europskih država, kamo su svojevremeno otišli u potrazi za zaposlenjem, i gdje žive već duži niz godina. Iz Hrvatske, osim iz Zagreba, najviše ih je dolazilo, i najčešće, iz Sunje, Petrinje, Novske, Kutine, Bjelovara, Ivanić Grada, Čepina, Daruvara, Okučana, Vojnića, Velike Gorice, gdje su i najviše naseljeni, a po netko i iz Splita, Rijeke i Dubrovnika. Bilo je i par posjetitelja iz Australije i Sjedinjenih Američkih Država. Poljski blagoslovi za Stranjane i Matoševce Blagoslov polja za Stranjane, kako smo već naprijed vidjeli, nakon 1995. prvi put je obavljen ispred devastirane kapele 12. svibnja 2002. Tada se okupio i najveći broj, čak više od 150 osoba. Godine 2003. u Stranjanima, radi gradnje nove crkvice, nije bilo blagoslova polja, pa je idući blagoslov bio 16. svibnja 2004., a skupilo se 40-ak osoba, dok ih je kod sljedećih blagoslova, 22. svibnja 2005. i 14. travnja 2006. bilo oko 30, a 13. svibnja 2007. svega 17-ero. Proljetni poljski blagoslov za Matoševce ponovno je uveo župnik fra Ivo Orlovac, i prvi put nakon rata obavljen je na Batkovića goblju 1. svibnja 2004., a skupilo se oko 50 osoba, uglavnom pristiglih iz Hrvatske. Od tada se blagoslov polja u Matoševcima obavljao redovito, a broj vjernika koji su u njemu sudjelovali bio je relativno dosta velik, tako ih se 1. svibnja 2005. okupilo nešto više od 50, zatim 30. travnja 2006. između 55 i 60, i 29. travnja 2007. oko 70 osoba.

Župnik fra Mijo Rajič obavlja kod kaple u Stranjanimablagoslov polja u svibnju 2002. g.

Skupina vjernika prati blagoslov polja u Stranjanima 2002. g.

Vjernici na blagoslovu polja i misi u Stranjanima, u svibnju 2002.

Sudionici na misi i blagoslovu polja u Stranjanima, u svibnju 2002. g.

Okupljanje vjernika na Batkovića groblju za misu i blagoslov polja u Matoševcima, u svibnju 2004. g.

Župnik fra Ivo Orlovac, s poslužiteljima Slavkom Blažević, Milom Debeljak i Stipom Vulić, obavlja na Batkovića groblju blagoslov polja za Matoševce u svibnju 2004. g.

Pero i Marko Batković, Mate Rajnoga, sa svojom djecom i unucima, i drugom rodbinom iz loze Batkovića, na Batkovića groblju 1. svibnja 2004. godine

IZGRADNJA NOVE CRKVICE U STRANJANIMA Nakon što su Hrvati katolici 1995. godine istjerani iz Stranjana i Matoševaca, neki Srbi došljaci u ta i obližnja sela, a možda i neki domaći, teško su demolirali i devastirali kapelu sv. Franje Asiškog u Stranjanima. Stoga, kad se u Stranjane i Matoševce vratilo nekoliko prognanika, koji zbog svoje dobi i nedostatka prijevoznih sredstava nisu bili u mogućnosti nedjeljom ići na misu u župnu crkvu u Barlovce, počelo se razmišljati o obnavljanju kapele. O tome se razgovaralo s biskupom Komaricom, kad je 23. ožujka 2002. pohodio Stranjane. Pred teško oštećenom i devastiranom kapelom dočekali su ga i pozdravili Mile i Mara Debeljak, Slavko Blažević, Tomo Majdandžić, Mirko Pranjić, Luca Bogdanović, Kata Budić, Zorka Ganić i Jela Šlat. Razgovor se poveo o problemima i potrebama povratnika svojim kućama. Povratnici nisu tražili nikakvu pomoć za sebe niti su izravno molili da im se obnovi kapela, nego su rekli: „Biskupe, mi bismo željeli da ovdje redovito imamo svetu misu“! Takvo razmišljanje i želja povratnika biskupu su se svidjeli i nakon što je razgledao kapelu iznutra i izvana, razgovor se poveo o tome što sve treba obnavljati, koliko u svemu može pomoći biskupija, te mogu li što učiniti i doprinijeti Stranjančani i Matoševljani koji su se vratili na svoja ognjišta, a i drugi koji se nalaze i žive u Hrvatskoj ili negdje drugdje. Biskup je preporučio da se odmah ogradi prostor oko kapele, da se preboji montažna metalna konstrukcija zvonika i na njega postavi zvono koje su lopovi bili skinuli i odnijeli, ali je kasnije pronađeno, da se izvrše neki nužni radovi na krovu i da se kapela zaštiti od daljnjeg propadanja, te da to treba uraditi već do blagoslova polja u Stranjanima, predviđenog za 12. svibnja 2002. godine. Kako je tada zamišljeno, glavnina posla na cjelovitoj sanaciji kapele slijedila bi nakon toga, čim se osiguraju potrebna sredstva. Kao što je na sastanku s biskupom dogovoreno, neki poslovi kod kapele u Stranjanima su uskoro otpočeli i obavljeni. Iskrčen je i očišćen prostor oko teško oštećene i devastirane kapele. U toj radnoj akciji su sudjelovali, uz Milu Debeljaka i Tomu Majdandžića, koji su bili i organizatori akcije, dobrovoljci pristigli u većem broju iz Hrvatske: Ivo Blažević, Josin, Ivo Blažević, Franjin, Ivo Blažević, Markov, Marko Blažević, Anto Blažević, Mato Blažević, Borislav Blažević, Marko Bogdanović, Ana Bogdanović, Anto Bogdanović, Mara Debeljak, Anto Kaurin, Anto Ljevar, Slavko

Ljevar, Ilija Ljevar, Josip Ljevar, Josip Majdandžić, Marko Majdandžić i Mato Majdandžić. Mile Debeljak i pravoslavac Marinko Milaković, suprug Marice Marić, očistili su od korozije i obojili crnim lakom montažni metalni zvonik. Prije blagoslova polja crkveni prostor je ograđen žičanom mrežom, postavljenom na postojeće betonske stupove. Kako je bilo i predviđeno, počelo se ozbiljnije razmišljati o obnovi kapele, te je inženjer izašao na teren i pogledao u kakvom je ona stanju, i što bi sve trebalo na njoj uraditi. Ustanovljeno je da su oštećenja na kapeli mnogo teža nego što se zaključivalo prema onome što se na prvi pogled moglo vidjeti, te da bi to iziskivalo ulaganje znatnijih materijalnih sredstava. Stoga je zaključeno da je bolje staru kapelu posve srušiti, a umjesto nje podići manju crkvica. Uskoro je plan za crkvicu bio gotov, a izradio ga je ing. Isak Medić, musliman, arhitekt koji živi u Sarajevu, a odabran je i izvođač radova, građevinska firma d. o. o. „Instalacije”, iz Sanskog Mosta. S početkom radova čekalo se nešto duže zbog kišnog vremena. Rušenje stare kapele je započelo 3. listopada 2002. godine, i obavljeno je u nekoliko sljedećih dana. Čišćenje terena, a zatim kopanje zemlje za temelje, postavljanje armature i betoniranje temelja obavljeno je tijekom studenoga 2002., a tada je, zbog lošeg vremena i nastupa zime, rad morao biti prekinuti. Krajem mjeseca ožujka 2003., s dolaskom toplijeg vremena, radovi su nastavljeni. Najprije je nasuta zemlja i izlivena mrtva ploča, a zatim je prvih dana travnja započelo zidanje. Do kraja toga mjeseca završeno je zidanje do krova, izliven gornji vijenac, podignut krov, izvana nabačena žbuka i započelo zidanje zvonika, a tijekom svibnja ozidan je zvonik i u njega postavljeno zvono koje je bilo na metalnom zvoniku uz prijašnju kapelu, crkvica iznutra ožbukana i okrečena, stavljen strop od brodskog poda, ugrađena stolarija i elektroinstalacije, te također izbetonirana pristupna staza i stepenice od ceste do ulaza u crkvicu. Nakon što su na crkvici otklonjeni neki uočeni nedostaci, u subotu, 27. rujna 2003. godine obavljen je i njezin tehnički prijem. Bili su nazočni: gosp. Šaban Mujdžić, vlasnik firme „Instalacije“, sa suradnicima, nadzornik gradnje, ing. Ljubica Kos, iz Banje Luke, te ispred Biskupskog ordinarijata biskupijski ekonom, preč. mg. Ivica Božinović, kao i novi župnik u Barlovcima, fra Ivo Orlovac. Dimenzije crkvice su 7,50x5,80 m. Ukupna površina je oko 35 m2, a od toga prostor za vjernike je nešto veći od 24 m2. Prednja strana je malo izbočena za oltar, a u dnu crkvice je, s desne strane, mali prostor za oblačenje svećenika, a s lijeve strane je na stropu otvor za penjanje na

zvonik. Ispred ulaznih vrata u crkvicu, na četiri drvena potporna stupa, natkriveni je trijem, veličine 8,50 m2. Gradnju crkvice je financirao ekonomat banjolučke biskupije, ali treba istaknuti da su se svojim dobrovoljnim prilozima za unutarnje uređenje crkvice i opskrbljivanje potrebnim namještajem iskazali mnogi Stranjančani i Matoševljani, njih oko 50. 1

Nova crkvica sv. Franje Asiškoga u Stranjanima

1

Zavrjeđuju da im se ovdje navedu imena, pa to i činim. Gradnju, osobito unutarnje uređivanje crkvice, novčano su pomogli: Mile Bogdanović, Antin, Franjo Debeljak, Jurin, Ana Ljevar, Nikina, Dragica Ljevar, Perina, Ilija Ljevar, Vidov, Terezija Ljevar, Vinkova, Anto Pranjić, Matijev, Ivica Blažević, Pajin, Slavenko Blažević, Pajin, Ivo Ćosić, Josin, Mato Ćosić, Josin, Rudo Ćosić, Josin, Jozefina Ljevar, r. Ćosić, Ferdina, Dragan Mijatović, Markov, i Janja r. Blažević, Danijel i Ivanka Petričević, r. Blažević, StjepanBraco Pranjić, Stipin, i Ankica r. Ćosić, Sanda i Stipo Pranjić, Stjepanovi, Mirko Pranjić, Perin, Jela Šlat, r. Pranjić, Božo Blažević, Markov, sa suprugom Dragom i sinom Markom, Marko Blažević, Mirkov, i supruga Zora, Ferdo Blažević, Nikin, Anto Majdandžić, Jurin, Stipo Blažević, Zorkin, Mara Bogdanović, Markova, Franjo Debeljak, Jurin, Joso Debeljak, Jurin, Marko Debeljak, Pavin, Nada Debeljak, Ivina, Bosiljko Majdandžić, Markov, Božo Majdandžić, Lovrin, Božo Majdandžić, Lukin, Mato Majdandžić, Perin, Ljuba Rođak, r. Debeljak, Markova, Mato i Manda Vukelić, Mirjana Kraljević, r. Majdandžić, Bosiljkova, Snježana Gladić, r. Majdandžić, Bosiljkova, Mato Debeljak, Ivin, Marija Veber, r. Ljevar, Mile Šakić, iz Prijakovaca, Mato Majdandžić, Jurin, i supruga Elena, Anto Majdandžić, Jurin, Božo Brkić, iz Ojdanića.

Bilo je i kasnije pomoći u vidu radnih akcija čišćenja i uređivanja prostora oko crkvice. Iznad crkvice je raščišćen prostor i izlivena niska betonska podzida, a oko crkvice je nasuta zemlja i poravnat teren. Krajem rujna i početkom listopada 2004. godine postavljena je željezna kapija na ulazu u prostor crkvice, a izradio ju je Brane Princ, iz Kuljana; u crkvici su postavljene keramičke pločice, a to je uradio Zoran Šalić, iz Orlovca; izrađen je manji drveni oltar, a izradio ga je Ilija Savarin, iz Zalužana, postavljene postaje križnoga puta, koje su stigle u humanitarnoj pomoći iz Njemačke franjevačkom samostanu na Petrićevcu, i ustupljene za crkvicu u Stranjanima, a također su nabavljeni manji kipovi sv. Franje i Srca Marijina, dar Marka Blaževića, Mirkovog, i Marice Milaković, r. Marić, te crkvica priključena na električnu mrežu i u nju uvedena struja. Za crkvicu je također nabavljen električni muzički instrument (synthesizer), a za to su priloge dali župnik fra Dujo Ljevar, fra Velimir, te Mare Debeljak, Luce Bogdanović, Jele Šlat, Zorka Pranjić, Matina, i Mato Ćosić, Josin.

BLAGOSLOV CRKVICE U STRANJANIMA U nedjelju, 3. listopada 2004. godine, za Stranjane i Matoševce bila je velika svečanost. Toga dana, uoči sv. Franje Asiškoga, crkvica sv. Franje je blagoslovljena. Budući da blagoslova nije mogao obaviti biskup Franjo Komarica, a što je ranije bilo planirano, obavio ga je i predvodio slavlje svete mise u popodnevnim satima generalni vikar banjolučke biskupije, msgr. dr. Anto Orlovac.

Msgr. Dr. Anto Orlovac i svećenici koji su slavili svetu misu i nazočni bili blagoslovu crkvice sv. Franje u Stranjanima Slavlju blagoslova crkvice bilo je nazočno i u njemu sudjelovalo više od 100 vjernika: svi povratnici u Stranjane i Matoševce, te više vjernika iz drugih dijelova župe Barlovci, kao i iz župe Petrićevca, a najviše iz Hrvatske, te iz Njemačke Stjepan Pranjić, čija je majka, pok. Mara, poklonila zemlju za nekadašnju kapelu, a na kojoj je sagrađena i sadašnja crkvica. Uz msgr. dr. Antu Orlovca i župnika fra Ivu Orlovca, kod blagoslova i u koncelebriranoj svetoj misi bila su još 5-orica franjevaca: fra

Franjo Josipović, fra Josip Božić, fra Ivica Jurišić i fra Velimir Blažević, svi iz samostana Petrićevac, i fra Anto Ivanović, župnik u Okučanima, te svjetovni svećenik, vlč. Ante Marijan, župnik u Mrkonjić Gradu. Iza misnog slavlja na večeri se priključio i preč. mg. Ivica Božinović, koji je vodio izgradnju crkvice.

Škropljenje blagoslovljenom vodom zidova crkvice i nazočnih vjernika

Stranjančani i Matoševljani nazočni kod mise i blagoslova crkvice u Stranjanima 3. listopada 2004. godine

PONOVNO PODIZANJE ‘KIPOVA‘ Podizanje ‘kipa’ u Stranjanima Stariji Stranjančani i Matoševljani se sjećaju ‘kipa’ i raspela na Pranjića raskršću u Stranjanima, ozidanog od kamena. Njega je 1945. podigao Andrije Tubić, kao ispunjenje svoga zavjeta iz vremena Drugog svjetskoga rata. Međutim, poslije 25 godina, u zemljotresu 1969. ‘kip’ se srušio. Tada ‘kip’ nije obnovljen, jer se razmišljalo o skorom podizanju kapele u Stranjanima. A to se pitanje ni kasnije, sve do najnovijeg vremena, više nije pokretalo. Negdje sredinom godine 2004. mogao se čuti prijedlog od Stranjančana koji više ne žive u Stranjanima, da se ‘kip’ na Pranjića raskršću ponovno podigne. U proljeće 2005. odlučeno je da se započne s pripremama za realizaciju toga prijedloga. U posao se krenulo 3. lipnja 2005. Raščišćen je teren gdje je ranije stajao ‘kip’, a također poravnat i sav teren oko ‘kipa’. Mile Debeljak je nabavio potreban materijal, a betoniranje podloge i zidanje ‘kipa’ fasadnom ciglom je započelo početkom srpnja i završeno je za 10-ak dana. Uz pristanak Feliksa Batkovića i Jelice, Kajčine, ‘kip‘ je s ruba puta malo uvučen u Kajčinu bašču. Dimenzije su mu 117x91x175 cm, a udubljenja ili niše za raspelo 67x53x77 cm. Pomišljalo se u početku da se stavi isto raspelo koje je tu stajalo od 1946. do 1969., a koje je sačuvala Anđa, kći Andrija Tubića, te poklonila Stipi Blaževiću, Slavkovom, ali se od toga odustalo i u ‘kip’ je postavljeno raspelo kojeg je nešto prije Ane Bogdanović-Ninica, iz Ojdanića, bila poklonila za stranjansku crkvicu. Na ‘kip’ je postavljena ploča s urezanim natpisom: Bogu na slavu, a nama ljudima na spasenje! Čitavo vrijeme dok je ‘kip’ rađen, Mile Debeljak je nadgledao posao i pribavljao što je bilo potrebno. Početkom svibnja 2006. on je uz pomoć Stipe Grozdinog ‘kip’ ogradio drvenom ogradom, kakao bi se spriječilo da se ‘kipu’ približavaju ovce i koze, a također i autobus koji tu ima svoju stanicu. Za podizanje ‘kipa’, tj. čišćenje i uređenje prostora, nabavku potrebnog materijala i plaćanje majstora, te ograđivanje ‘kipa’, veći dio potrebnih novčanih sredstva prikupio je od Stranjančana u Wiesbadenu, u Njemačkoj,

Stjepan Pranjić (Braco), pok. Stipe i Mare, a svoje priloge je dalo i više sudionika kod blagoslova ‘kipa’. 2 Novopodignuti križ na Pranjića raskršću

Obnovljen ‘kip‘ na Ravnici u Matoševcima U prošlom ratu nije od vandalizma bio pošteđen ni ‘kip’ na Ravnici u Matoševcima. Lik raspetog Krista je skinut s križa i bačen u obližnju šumicu, a željezna rešetka koja je zatvarala nišu s raspelom odvaljena je i odnesena. Nakon što je ponovno podignut ‘kip’ u Stranjanima, pristupilo se također obnavljanju ‘kipa’ na Ravnici u Matoševcima. Poticaj za njegovo obnavljanje došao je od Ilije Ljevara, Vidovog, koji je prenio prigovor što

2

Ovo su darovatelji koji su omogućili ponovno podizanje ‘kipa’ na Pranjića raskršću: Ivica Blažević, Pajin, Slavenko Blažević, Pajin, Rudo Ćosić, Josin, Mato Ćosić, Josin, Ivo Ćosić, Josin, Darijo Jurić, Marinko Stojčević, Marinko Majdandžić, Tomin, Stjepan-Braco Pranjić, Stipin, Ferdo Blažević, Nikin, Vlado Blažević, Josin, Ivo Blažević, Vladin, Stjepan Blažević, Mirkov, Marko Blažević. Mirkov, Ivo Blažević, Josin, Ivica Blažević, Ivin, Franjo Blažević, Mirkov, Mišo Blažević, Antin, Pero Majdandžić, Tomin, Ivica Majdandžić, Tomin, Marko Ljevar, Perin, Pero Pranjić, Mirkov, Marko Blažević, Milin, Mirko Pranjić, Perin, Ruža Tomas, r. Ljevar, Anina.

ga je čuo u Hrvatskoj, da se Mile Debeljak zauzeo za ‘kip’ u Stranjanima, a ne brine se o ‘kipu’ u svome selu. U kolovozu 2005. teren oko ‘kipa’ je raščišćen, oštećenja na kapeli popravljena, a zatim je na novi drveni križ postavljeno oveće raspelo od metala, doneseno iz samostana na Petrićevcu. ‘Kip’ je obnovljen trudom Mile i Mare Debeljak i sina Marka te zeta Marija Ćosića, a novčano su pripomogli svojim prilozima Luca Bogdanović, Ićina, Markan Blažević, Milinčin, i Ilija Ljevar.

Župnik fra Ivo Orlovac s Milom Debeljak, Lucom Bogdanović i Marom Debeljak, kod novog križa na Ravnici Obnovljeni ‘kip’ na Ravnici blagoslovljen je 11. rujna 2005., nakon mise na groblju Gradina, a blagoslovio ga je župnik fra Ivo Orlovac. Radi zaštite ‘kipa’, bilo je potrebno ograditi ga. To je krajem travnja 2006. i urađeno, a drvenu ogradu i kapiju postavili su Mile i Mare Debeljak. Obnovljen ‘kip’ na Danlovom brdu i učvršćen Batkovića križ Oštećeni ‘kip’ na Danlovom brdu u Matoševcima obnovili su početkom rujna 2005. Josip, Mato i Mile, sinovi pok. Pere Debeljaka. Betonsku kućicu na betonskom podnožju pokrili su novim limom, a u kućicu stavili omanji Gospin kip, i zatvorili ga staklenim prozorčićem. Istog dana kad je blagoslovljen ‘kip’ na Ravnici, blagoslovljen je i ovaj na Danlovom brdu. Veliki drveni križ u Batkovićima držao se nekako da ne padne. Ipak dio koji se nalazio u zemlji istrunuo je, i prijetila mu je opasnost da se sruši. Zato se Mile Debeljak, Sekin, pobrinuo da se u zemlju ukopa betonski držač koji inače služi za učvršćivanje električnih bandera, i križ je sada uz njega pričvršćen.

Gospin kip na Danlovom brdu

Mile Debeljak i barlovački župnik fra Dujo Ljevar

MISA I BLAGOSLOV NOVOPODIGNUTOG ‘KIPA’ NA PRANJIĆA RASKRŠĆU Biskup Franjo Komarica, zbog drugih obveza koje je imao, nije mogao doći da blagoslovi u Stranjanima novu crkvicu sv. Franje, ali je došao 23. srpnja 2005. godine blagosloviti ‘kip’ koji je nanovo podignut na Pranjića raskršću u Stranjanima. Uz nazočnost i sudjelovanje oko 180 vjernika, biskup Komarica je predvodio misno slavlje pred crkvicom sv. Franje, a s njim su zajedno misu slavili biskupov pomoćnik i zamjenik, gen. vikar msgr. dr. Anto Orlovac, župnik barlovački, fra Ivo Orlovac, i fra Velimir Blažević. Biskup je u propovijedi istaknuo čvrstinu vjere i časno ponašanje katolika i Hrvata iz Stranjana i Matoševaca, i uopće iz banjolučkog kraja, kako u davnim vremenima tako i u nedavnoj prošlosti, te potaknuo nazočne da takvi ostanu gdje god se nalazili i živjeli, a također je ohrabrivao na povratak one koji o tome razmišljaju i koji bi to poželjeli. Sve je posebno pozvao da svoga kraja, iz kojega vuku korijene, ne zaborave, pa da se makar u određenim prigodama – a takvi su Stranjanski dani ili susreti Stranjančana i Matoševljana, uvedeni 2004. godine – okupljaju na zajednička bogoštovna slavlja i radosna cjelodnevna druženja.

Biskup Komarica i msgr. dr. Anto Orlovac slave svetu misu na ulazu u crkvicu u Stranjanima 23. srpnja 2005. godine

Tom prigodom je odao posebno priznanje, izrekao zahvalu i uručio pisanu povelju Stjepanu Pranjiću-Braci, Stipinom i Marinom, i supruzi Ankici, a zahvala je upravljena i pok. Mari. Mare je s djecom poklonila zemljište na kojem je bila ranije podignuta kapela, a sada nova crkvica u čast sv. Franje Asiškoga, a Stjepan i Ankica su pomagali u održavanju kapele te su davali novčanu pomoć, a prikupljali su je i od drugih, za unutrašnje uređenje nove crkvice. Biskup Komarica predaje StjepanuBraci Pranjiću i supruzi Ankici povelju priznanja i zahvale

Na kraju mise biskup Komarica je zahvalio svima koji su svojom nazočnošću uzveličali taj dan, osobito roditeljima koji su doveli svoju djecu, zatim onima koji su organizirali i pripremili što je potrebno da sve prođe što ljepše. Iza svete mise, oni koji su joj bili nazočni i u njoj sudjelovali, pošli su u procesiji do novopodignutog ‘kipa’ na Pranjića raskršću, kojeg je biskup blagoslovio.

Biskup Komarica kadi križ prilikom blagoslova 'kipa' u Stranjanima, 23. srpnja 2005.

Vjernici koji prisustvuju blagoslovu novopodignutog križa na Pranjića raskršću, u Stranjanima

Skupina vjernika s biskupom Komaricom, uz novi 'kip' u Stranjanima

SVOGA KRAJA NE ZABORAVLJAJU I NE OKREĆU MU LEĐA Mnogi prognani Stranjančani i Matoševljani su po završetku rata, a naročito nakon što su se neki vratili svojim kućama u Stranjane i Matoševce, dolazili pojedinačno i u grupama iz Hrvatske, a i iz drugih država, da posjete i obiđu svoj rodni kraj. Naročito ih je puno dolazilo na Dane ili Susrete Stranjančana i Matoševljana, koji se od 2004. godine održavaju svake godine krajem mjeseca srpnja. Ima dosta onih koji dođu samo nakratko, da pogledaju svoju napuštenu kuću, da odu na groblje i zapale svijeću na grobovima svojih najbližih, i da posjete nekoga od povratnika, a neki su se zadržavali i po više dana, da štogod i urade u kući i oko nje. Tako je Joso Ćosić, Josipov, dok je bio živ, često i rado dolazio svojoj kući u Stranjane, i dok ona još nije bila uređena, za boravak i konačenje je odsjedao kod Mile i Mare Debeljak, u Matoševcima. Isto tako su često Luci Bogdanović, ili Mili i Mari Debeljak, dolazili brat Lucin Marko i njegova supruga Ana, Marina sestra.

Josip Ćosić, Jospov, i fra Velimir Blažević na ručku kod Mile i Mare Debeljak

Mare i Mile Debeljak pred svojom kućom s Markanom i Anom Bogdanović

Markan Bogdanović sa suprugom Anom, kod Markanove sestre Luce Među češćim posjetiteljima u Stranjanima bili su također Marko Blažević, Mirkov, i supruga Zora; Mirko Pranjić, Perin, i njegovi sinovi; sinovi i kćeri Slavka i Mande Blažević; Vlado Blažević, Josin, i supruga Anđa; Ruža-Zora Blažević i sin Velimir; Tomo Majdandžić, Petrov, i supruga Ljuba; Zorki Pranjić je češće dolazio sin Drago sa suprugom Ružom. Otkad su u Ljevarima napravili sebi skromne kućice, Anto Ljevar sa suprugom Anom i Ilija Ljevar dolaze i ostaju u njima i duže vremena, od proljeća do jeseni.

Iz Njemačke su više puta dolazili Rudo i Mato Ćosić, Josini sinovi, zatim Stjepan-Braco Pranjić, Marin, i supruga Ankica. Luce Bogdanović, Zora-Ruža Blažević i Mare Debeljak s Ankicom i Stjepanom-Bracom Pranjić, a čuče Mile Debeljak i Mirko Pranjić

Svojoj rodnoj kući u Stranjanima, da štogod uradi, ili u posjetu Mili i Mari Debeljak u Matoševcima, a također da se susretne i vidi i s drugim povratnicima, barem kod mise u crkvici u Stranjanima ili na groblju Gradina, često i rado iz Budžaka dolazi Angela Mijatovčina s kćerkom Silvanom.

Marko Debeljak, sin Milin, i Slavko Ljevar (lijevo), Angela Šukalo-Pranjić, s kćerkom Silvanom i fra Velimir (u sredini), Mile Debeljak, Reza Ljevar i Luce Bogdanović (desno)

U Matoševce su više puta dolazili: Josip i Mato Debeljak, sinovi Perini, sa svojim ženama i djecom; Mirko Majdandžić i žena Dragica, te njihovi sinovi i snahe s djecom; Anto Batković, Josin, sa ženom i djecom; Borislav Blažević i žena Ljilja; Mato Majdandžić, Antin, sa ženom; Markan Majdandžić, Matin, sa sinovima; Marko Batković, Mate Rajnoga, i njegovi sinovi. Osim prognanih Stranjančana i Matoševljana, dolazili su i oni koji su prije mnogo godina odselili u Hrvatsku, a najviše ih je u Čepinu.

Bosiljko Majdandžić sa suprugom Marom i kćerima Snježanom i Mirjanom, i Marin brat fra Velimir, kod Mile i Mare u posjeti

Bosiljko i Pero Majdandžić, Markovi, i Slavko Ljevar (stoje), Gladić Emil, Bosiljkov zet, i Stipo Tubić, Zorkin (čuče)

Ivo Pranjić, Nikin, Jeka Pranjić, pok. Ante (lijevo), Ana Pranjić, supruga Ivina, i Ruža Pranjić, pok. Nike (desno), kod Mare i Mile Debeljak (u sredini)

Mili i Mari Debeljak veoma često su dolazili iz Hrvatske, i ostajali po više dana, sinovi Marko i Tomo sa suprugom Biljanom i djecom, a iz Njemačke kći Antonela s mužem Marijom i djecom.

Mile i Mare Debeljak sa sinovima Tomom i Markom, snahom Biljanom i unucima Nikolinom i Andrijom, te Marinom sestrom Janjom i njezinim suprugom Draganom Mijatović Dragan Mijatović i supruga Janja, Marina sestra, koji su radili u Njemačkoj, gdje imaju i boravište, dolaze redovito u proljeće svojoj kući u Ramiće te ostaju do kasne jeseni. Dok su kod svoje kuće, vrlo često dolaze Mili i Mari te se s njima uključuju u razne akcije i poslove. Među posjetiteljima svome rodnom kraju svakako treba spomenuti više Matoševljana koji su stizali iz Australije, kamo su odselili prije puno godina. Tako su u mjesecu srpnju 2003., nakon boravka kroz neko vrijeme u Hrvatskoj, u Matoševcima bili Ane, kći pok. Jure Majdandžića, i njezin

sin. U ljeto 2004. svoju rodbinu u Hrvatskoj je posjetio također Anto Majdandžić, Jurin sin, a s njim su bili i njegova supruga Kata i 4 kćeri, te su bili i u Matoševcima. Rodni kraj Matoševce su posjetili i Anto Batković, Mate Rajnoga, sa suprugom Katom. Oni su otišli iz Matoševaca i neko vrijeme živjeli u Čepinu, a godine 1969. su iselili u Australiju. U Hrvatsku su dolazili i ranije, a u svibnju 2007. su posjetili rodni kraj prvi put poslije 20 godina. Anto je sa suprugom obišao grobove svojih pokojnika na Batkovića groblju i kuće svoje braće Pere i Marka. Početkom mjeseca lipnja 2006. u Matoševcima je u kraćoj posjeti, od svega nekoliko sati, bio Joso Majdandžić, Ive Ankinoga, i njegova supruga Ana, r. Batković. Oni su iz Matoševaca odselili u Čepin prije skoro 40 godina, a potom su otišli u Australiju. Poslije toliko godina to je bilo prvi put da su posjetili rodni kraj.

Dragan i Janja Mijatović, s Markanom Blažević, Milinčinim, i barlovačkim župnikom fra Ivom Orlovcem, osvježavaju se u hladnjaku Josipa i Mate Debeljaka Godine 2003. Stranjane i Matoševce su posjetili Dragomira (Draga) Blažević, r. Šakić, udana za Božu Blaževića, Markovog, i njezin sin Marko, koji već dugo godina žive u Sjedinjenim Američkim Državama, u Chicagu. Dragomira je došla najprije s bratom Milom Šakić i njegovom suprugom Marinom 2. kolovoza 2003. da pogledaju novu crkvicu, za čiju izgradnju su Božo i Draga također poslali svoj prilog. Par dana kasnije, Dragomira je ponovno došla u Stranjane, a s njom je tada bio i sin Marko, koji je obišao mjesto na kojem se nekad nalazila kuća njegova djeda Marka Blaževića, u kojoj je rođen i njegov otac Božo, a koju je Božin otac prodao i odselio u Čepin. Posjetitelji su prigodom svojih dolazaka u rodni kraj svraćali u kuće povratnika u Stranjanima i Matoševcima, osobito Mili i Mari Debeljak, a neizostavno su posjećivali Batkovića groblje i groblje Gradinu, da se na grobovima svojih pokojnika, sahranjenih u tim grobljima, za njih pomole, upale svijeću i polože cvijeće.

Dragomira Blažević, r. Šakić, s bratom Milom i njegovom suprugom Marinom, pred crkvicom u Stranjanima

Marko Blažević, Božin, s majkom Dragomirom, kod stranjanske škole

Rado su u Stranjane i Matoševce dolazili u obilazak, i bili gosti kod Mile i Mare, i nekadašnji župnici i kapelani (župni vikari): fra Franjo Josipović, fra Rafo Lipovac, fra Jurica Šalić, fra Anto Nedić, fra Anđelko Barun, fra Anto Ivanović, kao i svjetovni svećenici Anto Orlovac i Ivica Božinović. Mili i Mari su navraćali i mnogi drugi, među kojima je bilo i pravoslavaca i Srba, kako starosjedilaca tako i doseljenika. Posebno treba spomenuti Radenka (Radana) Božića i suprugu Dragicu, i njihovog zeta Gorana Vrtića, koji su im, kao dobri prijatelji, vrlo rado navraćali i često priskakali u pomoć čineći različite usluge.

Fra Franjo Josipović, fra Velimir Blažević i fra Rafael Lipovac s Milom Debeljakom kod njegove kuće

Fra Jurica Šalić s preč. Ivicom Božinovićem, 'kod kotla' s Milom Debeljak

Biskup Komarica i barlovački župnik fra Ivo Orlovac, na kavi kod Mile i Mare Debeljak

Župnik fra Dujo Ljevar i s. Marina Domić, s Lucom Bogdanović i Marom Debeljak

Fra Ivo Orlovac i fra Dujo Ljevar, s čč. ss. Marinom Domić i Katicom Tušek, na ručku kod Mile i Mare Debeljak

Radenko (Radan) Božić sa suprugom Dragicom, iz Dragočaja, u jednoj od posjeta Mili i Mari Debeljak

POKRETANJE I IZDAVANJE LISTA – NOVINA NAŠ ZAVIČAJ Prije sedam godina, u kolovozu 2001., pokrenut je list – novine: NAŠ ZAVIČAJ – Stranjani i Matoševci nekad i sad. U uvodniku 1. broja, u riječi priređivača, najavljeno je da će list izlaziti povremeno, na malo stranica i u malom broju primjeraka. Pokretanje toga lista, namijenjenog Stranjančanima i Matoševljanima, ovako je u uvodniku obrazloženo: „Ne znam gdje se sve ovog trenutka nalazite raspršeni po svijetu, od Hrvatske i Njemačke do Danske i Švedske, od Europe do Amerike i Australije. Neki ste u godinama nakon 2. svjetskog rata, u potrazi za kruhom i sigurnijim životom, odselili iz Stranjana i Matoševaca na razne strane svijeta posve i zauvijek; dio vas je desetljećima odlazio u strane zemlje, u potragu za poslom i zaradom, kako biste osigurali sredstva za život sebi i svojima koje ste ostavili kod vlastitih kuća, ali s namjerom da se u njih jednom opet vratite; a svi vi koji ste ostali u Stranjanima i Matoševcima i od 1991. do 1995. proživljavali strahote rata i raznih zločina u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, godine 1995. ste bili prisiljeni napustiti svoje kuće i iseliti se iz svoga rodnog kraja. Poslije svega što vam se dogodilo i poslije tolikih promjena koje su se posljednjih godina zbile, ne znam tko i koliko vas još pomišlja i želi se vratiti na svoje ognjište. Vjerujem, međutim, da nitko ne zaboravlja svoga zavičaja, pa ako već ne može i ne namjerava se u njega vratiti, da želi pratiti i doznavati što se u njemu događa, i da li se išta mijenja, a isto tako upoznati i nešto više iz prošlosti svoga kraja. Upravo iz toga razloga – da se barem donekle udovolji vašoj želji – rodila se misao da bi bilo vrijedno pokrenuti jedan ‘listić‘, koji bi izlazio povremeno, s malo stranica i u malom broju primjeraka, a u kojemu bi se objavljivale informacije o selima Stranjani i Matoševci, u Dragočaju, kraj Banje Luke. Možda će informacije i podaci koje budemo donosili utjecati da se nitko od vas olako i prebrzo ne odrekne svoje očevine i djedovine, odnosno da se barem netko lakše odluči za povratak u svoj zavičaj. Imajući pred očima navedene razloge, odlučili smo da naziv ‘lista‘ bude: NAŠ ZAVIČAJ, s podnaslovom: Stranjani i Matoševci – nekad i sad.“

NAŠ ZAVIČAJ je kroz sve ovo vrijeme najčešće izlazio jednom mjesečno, a ponekad jednom u dva mjeseca. Redovito je imao po 4 stranice, nekada 6, a par puta 8. List je umnažan u 50 do 60 primjeraka, pa je mogao doći u ruke manjem broju čitalaca. Ipak, osim u Hrvatsku, stizao je u Njemačku i još neke države Europe, pa i do Sjedinjenih Američkih Država. Zahvaljujući Marinku Majdandžiću, u Njemačkoj, svi brojevi Našeg zavičaja su stavljeni i na njegovu web stranicu na Internetu (www.stranjani.de), i na taj je način list postao dostupan mnogima širom svijeta. U NAŠEM ZAVIČAJU su objavljivane vijesti iz Stranjana i Matoševaca, i o povratnicima i njihovu životu u tim selima. Iako je postojala želja da se objavljuju vijesti i prikazi također o događajima i životu Stranjančana i Matoševljana u progonstvu, i daleko od rodnog kraja, na poziv da se o tome šalju pisani prilozi, nije bilo odaziva, pa informacija o tome nije bilo moguće donositi.

SRPANJSKI SUSRETI STRANJANČANA I MATOŠEVLJANA Marinko Majdandžić, Tomin, koji od protjerivanja iz Stranjana godine 1995. živi i radi u Njemačkoj, došao je, zajedno s još nekim drugima, na zamisao da se upriliči jedan susret Stranjančana i Matoševljana u njihovu rodnom kraju, iz kojega su 1995. prignani, ili kojega su još ranije, zbog različitih razloga, po vlastitoj odluci napustili, a potom živjeli najviše u Hrvatskoj, a mnogi i širom Europe, pa i svijeta. U osobnim kontaktima i na druge načine, a naročito putem Interneta, zainteresirao je mnoge za tu ideju, i kad se u proljeće 2004. vidjelo da među Stranjančanima i Matoševljanima postoji za to veliko zanimanje i podrška, donesena je odluka da se u ljeto te godine organizira u Stranjanima okupljanje i susret Stranjančana i Matoševljana. Marinko Majdandžić i Pero Pranjić, Mirkov, nakon što su čuli mišljenja i prijedloge i drugih, oglasili su da će se susret Stranjančana i Matoševljana održati 23. i 24. srpnja 2004., i da će se odvijati u Duganji, u luci Angele Šukalo, r. Pranjić, Mijatovčine, te su pozvali da na toj manifestaciji sudjeluju svi Stranjančani i Matoševljani koji žele i mogu. Prvi Stranjanski susreti – 2004. godine Marinko i Pero su se dali na posao oko osiguranja svega što je bilo potrebno za okupljanje većeg broja sudionika, i uspješno ga obavili. S nekoliko drugih suradnika došli su u petak ujutro, 23. srpnja 2004., da bi uredili igralište za nogomet i pobrinuli se za ostalo što je trebalo. Poslije podne i uvečer 23. srpnja 2004. stigla je poveća skupina Stranjančana i Matoševljana. Njihovo veselje, uz pjesmu i svirku harmonike, počelo je ubrzo po dolasku, i trajalo je do kasno u noć. Drugi su stizali u brojnim osobnim automobilima u subotu ujutro i do podne 24. srpnja 2004. Većina njih najprije je pohitala prema svojim porušenim ili devastiranim kućama, a mnogi zatim na Batkovića groblje i na groblje Gradinu, da se pomole na grobovima svojih roditelja ili rodbine. Organizatori su predvidjeli i sa župnikom dogovorili da za posjetitelje i sudionike susreta bude i sveta misa. Misu je sa nazočnima u subotu slavio pred crkvicom župnik fra Ivo Orlovac.

Misu pred crkvicom u Stranjanima 23. srpnja 2004. g. predvodi župnik fra Ivo Orlovac

Djeca pred crkvicom na prvim Susretima u srpnju 2004. godine

Sudionici na svetoj misi u srpnju 2004. g.

Postojala je kod organizatora susreta želja da misu slavi banjolučki biskup Franjo Komarica, ali se to nije moglo ostvariti zbog drugih obveza koje je biskup imao toga dana. Poslije mise, u ranim popodnevnim satima svi su se našli u Duganji, i smjestili se jedni pod podignuti šator, a drugi u hladovinu obližnje šumice, te se krijepili hranom i osvježavali pićem koje su sa sobom donijeli, ili koje su, brigom organizatora susreta, mogli dobiti na samom mjestu. Nije bio predviđen nikakav službeni program, nego se svatko zabavljao kako je htio. Dok su se mlađi zabavljali u nogometu, stariji su povremeno, sve do kasno u noć, davali oduška svome zadovoljstvu pjesmom. A u pjesmi su se združili posebno oni malo stariji: Marko Blažević, Mirkov, Tomo Majdandžić, Stipo Grozdin, Mile Debeljak, Ferdo Blažević, Nikin, Ivo Blažević, Franjin, Vlado Batković, Mirkov. Tomo i Vlado su također harmonikom pratili pjesmu. Tomo Majdandžić svira na harmonici i uveseljava društvo

Stranjanski i matoševački nogometni ‘veterani’, pojačani s nekoliko juniora, koji su nastupali na turniru na srpanjskim Susretima u srpnju 2004. g.

Prizor s nogometne utakmice u srpnju 2004. g.

Marica Milaković, r. Marić, Franjina, i Ivanka Petričević, r. Blažević, Pajina, na Susretima u Stranjanima 2004. godine

Ćosić Joso, Josipov, rado je sudjelovao na prvim srpanjskim Susretima u Stranjanima 2004. g.

Vlado Blažević sa sinom Josipom i unucima

Ivica i Ivanka, brat i sestra, djeca Paje i Zore Blažević Biskup Komarica je oko 19. sati ipak došao u Stranjane da se susretne ili makar vidi s okupljenim Stranjančanima i Matoševljanima. U Duganji su ga raradosni dočekali i pozdravili svi koji trenutno žive u Stranjanima i Matoševcima, i svi koji su toga dana stigli u svoj rodni kraj. Biskup je u pozdravnim riječima koje im je uputio izrazio zadovoljstvo i zahvalio što ih se okupilo tako mnogo, i iz više generacija – roditelja s djecom, djedova i baka s unučadima – te ih potaknuo i ohrabrio da se ne odriču svoga rodnog kraja i da ostanu čestiti ljudi i pripadnici svoga hrvatskog naroda i Katoličke crkve, ma gdje odlučili da žive.

Biskup Komarica, uz kojeg su fra Ivo Orlovac i vlč. Ilija Piličić, obraća se sudionicima prvih Susreta Stranjančana i Matočevljana, u Stranjanima, u srpnju 2004. g.

Biskup Komarica u razgovoru sa sudionicima na prvim Susretima Stranjančana i Matoševljana u srpnju 2004. g. Nakon skupnog fotografiranja s nazočnima, biskup se zadržao u razgovoru oko dva sata. Na rastanku ponovno im je zahvalio što se nisu odrekli i zaboravili svoga mjesta i svojih korijena, te pozvao Stranjančane i Matoševljane da sa započetim i sličnim okupljanjima i manifestacijama nastave i ubuduće. Na prvim Stranjanskim susretima našlo se ukupno oko 250 osoba, pristiglih iz više država Europe, tako iz: Švedske, Danske, Nizozemske, Njemačke, Francuske, Švicarske, a ponajviše iz Hrvatske. Prilikom tih prvih Susreta u posjetu svome zavičaju, u Stranjane i Matoševce, došlo je

dosta Stranjančana i Matoševljana, kako onih koji su tijekom rata 1992.– 1995. zbog straha ili pod prisilom morali napustiti svoje kuće, tako i onih koji su iz Stranjana i Matoševaca otišli ranije u Hrvatsku ili u neku drugu zemlju radi zaposlenja. Nekima od njih je to bio i prvi dolazak u rodni kraj nakon 10-ak i više godina. Došle su i cijele obitelji, tako da su roditelji sa sobom doveli i svoju djecu, rođenu u mjestima njihova sadašnjeg boravka ili prebivališta. Nisu propustili da se na tom skupu nađu i Anto Majdanžić, pok. Jure, sa suprugom Katom i četiri kćeri, koji su došli iz Australije, i u to vrijeme se nalazili kod prognane rodbine u Hrvatskoj. Uz one koji su već zašli u poodmakle godine, a najstariji među njima bio je Joso Ćosić, Josipov (88 godina), veliku većinu su činili mlađi: mladići i djevojke, te mladi bračni parovi sa svojom djecom, a najmlađa je bila curica Mihaela (Michaelle) Josipa Blaževića, Vladinog, od 9 mjeseci. Naročito su brojni bili članovi porodice Jose (Milkovog) i Ane Batkovića, iz Matoševaca – njih 19, zatim Tome i Ljube Majdanžića, iz Stranjana – 17, te Mile i Mare Debeljak i Marka i Jele Batković, iz Matoševaca, s više od po 10 članova iz svake od tih porodica. Svi koji su došli da posjete Stranjane i Matoševce, i koji su kroz dan i pol bili sudionici prigodnog skupa, pokazivali su radost i zadovoljstvo što je do takvog okupljanja došlo, te također izražavali želju da se ovakva i slična okupljanja i susreti rodbine, prijatelja i poznanika, koji u tuđini nemaju prilike da se baš često sastaju i viđaju, organiziraju i ubuduće. Inicijator i organizatori su već tada odlučili uvesti godišnja okupljanja Stranjančana i Matoševljana (Stranjanske susrete) kao tradicionalne, i da se održavaju svake godine subotom, pred kraj mjeseca srpnja. Drugi Stranjanski susreti – 2005. godine Organiziranje i održavanje redovitih godišnjih Stranjanskih susreta nastavljeno je. Drugi susreti po redu održani su u subotu, 23. srpnja 2005. Sudionika je bilo više od 200, različite dobi, ali su većinu činili mladi i djeca, što je okupljanje i susretanje u svom rodnom kraju činilo veselijim i življim. Na skupu se uz povratnike koji žive u Stranjanima i Matoševcima našao lijep broj Stranjančana i nešto manje Matoševljana koji su došli iz Hrvatske, zatim Njemačke, Nizozemske, Danske, Francuske, Austrije, pa i iz daleke Australije. Sudionika je bilo nešto manje nego godinu dana ranije, vjerojatno jer su se neki uplašili kiše, a Matoševljana je bilo manje zbog dviju svadbi u Hrvatskoj, koje nisu mogli propustiti a da na njima ne budu. Glavni dio programa bila je sveta misa biskupa Franje Komarice u koncelebraciji s još nekoliko svećenika u 15 sati ispred crkvice sv. Franje, a poslije nje blagoslov novopodignutog kipa na Pranjića raskršću. O tome je već bilo govora ranije.

Vjernici na misi u Stranjanima, u srpnju 2005. g.

Nakon svete mise i blagoslova ‘kipa’ druženje je, uz jelo i piće, te nogomet, pjesmu i igru u kolu, nastavljeno. Biskup Komarica je sudjelovao i u ovom dijelu programa, a pridružio se i dopredsjednik Republike Srpske, gosp. prof. Ivo Tomljenović, koji tu funkciju obavlja kao predstavnik hrvatskog naroda. Uz biskupa Komaricu, koji je ponovno uputio nekoliko riječi i osvrnuo se na probleme povratnika u banjolučkom kraju, pa i u Stranjanima i Matoševcima, okupljenima se obratio i gosp. Tomljenović, istaknuvši također probleme hrvatskih povratnika, i naznačivši što bi bilo potrebno poduzeti s njihove strane, da bi se mogli problemi uspješnije rješavati.

Biskup Komarica se obraća skupini sudionika na drugim Susretima u srpnju 2005. godine

Pero i Marinko Majdandžić, Tomini, s prof. dr. Ivom Tomljanovićem, potpredsjedniko RS, i Pero Pranjić, Mirkov

Ivo Batković, Markov, sa suprugom Dubravkom i kćerima

Ivo Blažević, Vladin, s djecom Markom i Oliverom, i Ana, kći Marija Ćosića i Antonele r. Debeljak

Već po dolasku u prijepodnevno vrijeme, u luci Angele Mijatovčine u Duganji započelo je i odvijalo se veselo druženje i nogometna nadmetanja. Dalibor Debeljak, Matin, Tomo Majdandžić i Marijan Topić, stranjanski zet, promatraju utakmicu

Biskup Komarica sa stranjanskim 'nogometašima' I drugi Susreti Stranjančana i Matoševljana prošli su u dobrom raspoloženju i na zadovoljstvo svih nazočnih, a zasluge za to su imali osobito Pero Pranjić, Mirkov, te Pero (Žabac), Marinko i Ivica (Gile), sinovi Tome Majdandžića. Treći Stranjanski susreti – 2006. godine Treći susreti Stranjančana i Matoševljana održani su u subotu, 29. srpnja 2006. godine, a privukli su očekivano velik broj sudionika, više od 200. Neki su došli u Stranjane i Matoševce, svojim kućama ili u kuće nekog svoga, već u četvrtak 27. srpnja 2006. Toga dana su stigli i organizatori, Marinko i Ivica Majdandžić, Tomini, i Pero Pranjić, Mirkov, da pripremo

što je bilo potrebno. U Duganji, gdje su održavani i prethodni Susreti, oni su pokupili travu koju je par dana ranije pokosio Mile Debeljak, te postavili nove golove i mreže za nogomet. Jedna veća skupina Stranjančana i Matoševljana je došla u petak, 28. srpnja, i kod Mile i Mare Debeljak u Matoševcima veselje je započelo uvečer, a pjesma uz harmoniku je potrajala do iza ponoći. Ujutro 29. srpnja 2006. pristiglo je u autima iz Njemačke, Švicarske, Danske, Francuske i Švedske, a najviše iz Hrvatske, na treće Stranjanske susrete više od 200 sudionika. Najbrojniji su bili automobili s registarskim pločicama Zagreba i Siska, a bilo ih je i iz Karlovca, Ogulina, Kutine i Osijeka. Sveta misa je bila kraj crkvice sv. Franje, a slavili su je s okupljenim vjernicima, s početkom u 11,15 sati, fra Ivo Orlovca, župnik u Barlovcima, i fra Franjo (Mile) Josipović, nekadašnji višegodišnji župnik u Barlovcima, a koji kao umirovljenik boravi u samostanu na Petrićevcu. Sudionicima Susreta se poslije mise, na nekoliko sati, priključio i fra Dujo Ljevar, također nekadašnji župnik u Barlovima, a cijelo vrijeme je bio nazočan i fra Velimir.

Vjernici koji su sudjelovali u svetoj misi kod crkvice u Stranjanima na trećim Susretima u srpnju 2006. g.

Nakon mise neki su otišli do svojih kuća, a većina je krenula u Duganju, na mjesto zajedničkog veselja. Tu su se krijepili hranom i pićem koje su donijeli sa sobom, a mnogi pečenom janjetinom i ćevapima te hladnim pivom i sokovima koje su, kao i na ranijim Susretima, nudili Vitomir Šipka i njegova supruga Josipa, kći Zorke Kočić. U prvom planu, lijevo, Nada Batković, Markova, i Ana Ljevar, Ivina, a desno Mato i Finka, Jose Ćosića

U prvom planu su Ferdo i Mato Blažević, Nikini, Zoran Pranjić, Ivin, i župnik fra Dujo Ljevar

Program Susreta je predviđao i više nogometnih utakmica, a igrale su ekipe sastavljene prema različitoj dobi (mladi, stari), pripadnosti selu (Stranjani, Matoševci), ili zaseocima (Batkovići, Debeljaci). Stariji (oldboysi i oldtimeri) se baš i nisu mogli nositi s mladićima, pa ni s dječacima okupljenim u ekipi ‘Žapci‘. Ekipa stranjanskih dječaka

Stoje Marko Debeljak, Milin, Kristijan Btaković, Pajin, Pero Pranjić, Mirkov, i Ivan Majdandžić, Matin

Velimir i Ivica Blažević, Pajini, sa strane, i Pero Pranjić, Mirkov, u sredini

Nogometne utakmice su u dva navrata prekidane radi pljuskova kiše. Onima koji su se bili ugrijali i oznojili trčeći za loptom, to je osvježenje dobro došlo; a onima koji su ispod šatora promatrali utakmice, zabavljali se pjesmom ili ugodno razgovarali, kiša i nije smetala, i nije im kvarila raspoloženje.

Mali nogometaš Luka, sin Ive i Ankice Debeljak

Tomo Debeljak, u sredini, i supruga Biljana, lijevo, s djecom Andrijom i Nikolinom, a s njima još Ivo Blažević, Franjin, i Josip Debeljak, Petrov Istodobno dok su se odigravale nogometne utakmice, pod šatorima se orila pjesma i harmonika na kojoj su svirali Vlado Batković, Mirkov, i Tomo Majdandžić. Neki su dolazak u Stranjane ili Matoševce iskoristili i da obiđu Batkovića groblje i groblje na Gradini, i da se pomole na grobovima svojih starih. Glavni pečat Susretima davali su sudionici pridošli sa strane, a okupili su se i svi ‘domaći’, tj. sadašnji Stranjančani i Matoševljani, među njima, kao najstarije, cijelo vrijeme su bile nazočne Zorka Pranjić i Zorka Ganić. Najstariji koji su došli izvana, bili su Marko Batković, Mate Rajina, i Mirko

Majdandžić, Kajkin. Marko Batković i njegovi sinovi, snahe i unučad, predstavljali su i najbrojniju matoševačku skupinu. Između Stranjančana najbrojniji su bili Majdandžići, Tomo i Ljuba, sa sinovima, snahama i unučadima, te Ćosići, pristigli iz Njemačke i iz Zagreba. Najljepše je na trećim Stranjanskim susretima bilo to što su veliku većinu sudionika činili mladi i mala djeca. To daje nadu da će oni, i kad porastu, pokazivati zanimanje za susrete Stranjančana i Matoševljana, i da će polako od starijih preuzimati i organiziranje tih Susreta.

Djevojčice Batkovića se druže i zabavljaju na svoj način

Unuke Ivice Blaževića. Ivinog, a u sredini Anto Batković, Josin Kao i dosadašnja dva, i ovi treći Stranjanski susreti su prošli u najboljem redu, i na opće zadovoljstvo svih sudionika.

Četvrti Stranjanski susreti – 2007. godine Na četvrtim po redu Stranjanskim susretima našlo se oko 170 osoba. Velika većina pristiglih su bili Stranjančani, a znatno manje Matoševljana. Iz Njemačke i Hrvatske, uz ostale, došli su skoro svi Ćosići, sinovi, kćeri pok. Jose Ćosića, Josipovog. Nekima od njihove djece ovo je bio prvi dolazak nakon 16-17 godina. S Tomom i Ljubom Majdandžić bili su i njihovi sinovi s obiteljima, ukupno 18 članova. Tomina unuka Jelena, kći Ivice, bila je i najmlađi sudionik Susreta, stara svega 7-8 mjeseci. Od Matoševljana najviše je bilo Debeljaka, Milina i Marina djeca i unučad, Mato i Mile, sinovi Pere Josipovog, s obiteljima, i nekoliko Majdandžića. Bio je i manji broj sudionika koji nisu rodom iz Stranjana i Matoševaca, nego iz obližnjih mjesta. Manja skupina je došla već u četvrtak, 26. srpnja 2007., a većina tijekom petka i u subotu prije podne. U petak uvečer u Duganji se okupio veći broj pristiglih sudionika četvrtih Stranjanskih susreta i uz pečenje i piće, kojim ih je častio Slavenko Blažević, sin Pajin i Zorin, pjevalo se i zabavljalo do ranih jutarnjih sati, a na harmonici je svirao Vlado Batković, pok. Mirka.

Slavenko Blažević, Pajin, poslužuje 'uzvabike' na večeri pod šatorom

Zoran Ćosić, Rudin, Ljilja, kći Finke Ljevar, Rudine sestre, i Silvana Mate Ćosića, prvi troje desno, okrenuti licem

Anđa Blažević, Vladina, Ankica Pranjić, Stjepanova, Finka Ljevar, Ferdina, Janja Mijatović, Draganova, na lijevoj strani

'Harmonikaš' Vlado Batković, Mirkov U subotu, 28. srpnja 2007., nešto prije 11 sati župnik fra Dujo Ljevar je započeo svetu misu. Misa se nije slavila kod crkvice u Stranjanima, kao prethodnih godina, nego u hladovini šumice na Mijatovčinoj luci. Pod misom je fra Dujo održao sadržajnu i poticajnu propovijed, a na kraju mise je zahvalio svima koji su došli na svoju očevinu makar i na dan-dva, i posebno savjetovao da nitko ne prodaje svoje zemlje, jer samo u tom slučaju će i ubuduće imati gdje dolaziti u Stranjane i Matoševce, i imat će volje dolaziti u rodni kraj, bilo oni bilo njihova djeca. Pod misom je svirala s. Marina Domić, koja inače svira nedjeljom pod misom u barlovačkoj crkvi i u Stranjanima, a s njom su pjevale: Mare Milina, Luce Bogdanović, Ankica Pranjić, Bracina, Zora Blažević, Pajina, Janja Mijatović, Marina sestra, Finka Ljevar, Ferdina, Anđelka Ćosić, Rudina, a priključivali su im se i drugi.

Okupljeni vjernici u Duganji čekaju početak mise

Zorka Ganić, r. Ljevar, Jurićeva, i Ilija Ljevar, Vidov, s drugima čekaju početak mise

Župnik fra Dujo Ljevar slavi svetu misu u Duganji

Vjernici slušaju propovijed na svetoj misi

Nazočan je bio i fra Velimir, i na završetku mise istaknuo kako je lijepo vidjeti tolike okupljene, a među njima osobito puno djece i mladih, jer to ulijeva nadu da će i u budućnosti, kada stariji više ne mognu dolaziti, ili ih više ni ne bude, i dalje u Stranjane i Matoševce dolaziti njihova djeca i unučad. Vitomir Šipka i supruga Josipa, r. Kočić, kao i na svim ranijim Stranjanskim susretima, podigli su šator, postavili stolove i klupe, te posluživali ćevapima i ražnjićima i hladnim pićem. Od Vitomira su uzete i klupe za misu, tako da su skoro svi u vrijeme mise mogli sjediti.

Sudionici četvrtih Susreta Stranjančana i Matoševljana u srpnju 2007. g.

Marko Ljevar, Perin, Markan Bogdanović, Ićin, fra Dujo Ljevar, Ljuba Blažević, Ivina, i Ane Bogdanović, Markanova

Trava na igralištu u Mijatovčinoj luci u Duganji na vrijeme je pokošena, a Radenko Božić, iz Dragočaja, dovezao je u subotu ujutro s dragočajskog igrališta metalne stative za nogomet. Tijekom subotnjeg popodneva odigrano je nekoliko nogometnih utakmica između više ekipa, sastavljenih od dječaka i mladića, a bilo je i ekipa s igračima koje se već može svrstati među starije.

Nogometna ekipa Stranjanskih 'veterana'

Matoševački veterani i nogometne 'nade'

Predvečer u subotu stigli su s muzičkim instrumentima i ozvučenjem poznanici Slavenka Blaževića, rodom iz Šurkovca, koji sada borave u Wiesbadena, te su se zabava i veselje, uz muziku i pjesmu, produžili od večeri u subotu do 2 sata iza ponoći u nedjelju. Stranjane i Matoševce je u subotu večer napustio jedan dio posjetilaca, a dosta ih je ostala do nedjelje prije podne, a neki su se zadržali i do poslije podneva. Od povratnika u Stranjane i Matoševce na misi i druženju bili su svi osim bolesne Jele Šlat i stare Zorke Pranjić, te Slavka Ljevara, Pejinčinog, koji se također toga dana nije dobro osjećao. Četvrti Stranjanski susreti su protekli u dobrom raspoloženju. Neki su mišljenja da je bilo ljepše nego prijašnjih godina. Tome je sigurno doprinijelo i to što je bilo više mjesta za noćenje u kućama kod Ćosića, Slavenka Pajnog i Zorinog, Mirka Perinog, Mile i Mare Debeljak, Josipa i Mile Debeljaka, Petrovih, pa je veći broj posjetilaca u Stranjanima i Matoševcima proveo dvije noći, s petka na subotu i sa subote na nedjelju.

U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA RASTE SAMO BROJ GROBOVA NA GROBLJIMA Neki od prognanika odlučili su se za povratak u svoj rodni kraj sa željom da u njemu umru. A neki su umrli u drugim krajevima ili mjestima, a prije su izrazili želju, ili su to željeli njihovi najbliži, da se pokopaju na svom groblju u rodnom mjestu. Dosad je na groblju Gradini i na Batkovića groblju, od sredine 2002. godine, ukopano 8 pokojnika, rođenih u Stranjanima ili Matoševcima. Smrt Ljube i Mirka Blaževića Rano ujutro, 23. srpnja 2002. godine, nakon duge bolesti i prikovanosti za krevet, opremljena svetim sakramentima, umrla je Ljuba Blažević, r. Šalić, supruga Mirka Blaževića. Kao što je poznato, Mirko i Ljubica su se povratili iz Hrvatske, i ušli su u svoju obnovljenu kuću u travnju 2002. godine. Pokojna Ljubica je sljedećeg dana sahranjena na groblju Gradina, a na posljednjem ispraćaju i svetoj misi koju je za pokojnicu na groblju prije ukopa slavio župnik fra Mijo Rajič bilo je nazočno oko 120 osoba, bliže i daljnje rodbine, prijatelja i poznanika, među kojima i 15-ak pravoslavnih Srba. Najviše je bilo osoba iz različitih mjesta Hrvatske, odakle su došla i četvorica mladića, koji su iskopali grob. Na 27. prosinca 2004. ujutro umro je u svojoj kući u Stranjanima i Mirko Blažević, Ljubin muž. Na samrti su se kraj njega našle kćeri Jelka i Ruža te sin Marko sa suprugom Zorom, a tijekom dana je stigla i kćer Mara i sin Franjo sa suprugom Jelom. Mirko je bolovao nekoliko godina. Podijeljeni su mu sakramenti bolesnih krajem kolovoza, a pred Božić se opet ispovjedio i pričestio. Mirko je sahranjen 28. prosinca na groblju Gradina, u grobnici pokraj supruge Ljube, a iza sprovoda za njega je u crkvici u Stranjanima slavljena sveta misa. Usprkos lošem vremenu, sahrani i svetoj misi, uz sinove i kćeri te drugu bližu i daljnju rodbinu, bilo je nazočno više od 50 osoba. Najviše ih je bilo iz Hrvatske: iz Okučana, Novske, Kutine, Ivanić Grada, Sunje, Zagreba i Karlovca, a bilo ih je i iz Njemačke.

Mirkova smrt, a prije njegove i Ljubina, iako nije došla neočekivano, svakako je teško pogodila i ražalostila njegove najbliže, ali je predstavljala težak gubitak i za ono malo Hrvata i katolika u Stranjanima i Matoševcima, jer se njihovom smrću broj Stranjančana povratnika još više smanjio, a jedna kuća ostala pusta.

Ukopna misa na groblju Gradini za pok. Ljubu Blažević, r. Šalić, Mirkovu

Povratak, makar i u zavičajno groblje Mnogo je prognanika i izbjeglica kroz desetak posljednjih godina pomrlo u tuđini, a da nisu dočekali da se živi vrate u svoja rodna mjesta i zavičaje. U većini slučajeva oni su sahranjivani u mjestima svoga trenutnog boravka, ili gdje su i umrli. Neke, koji su čeznuli za povratkom i o povratku sanjali, a nije im se želja za života ispunila, njihova djeca ili najbliža rodbina povratili su mrtve, da počivaju u grobljima rodne grude. Tako je Anica Pranjić, Nikole Pranjića i Kate r. Domić, umrla 21. lipnja 1998. u Blinjskom Kutu, dovezena i sahranjena 24. lipnja 1998. na Crkvenama, uz brata Stipu i snahu Maru. Misu i obrede sahrane predvodio je fra Jurica Šalić. I Dragica Blažević, r. Pranjić, koja je umrla 1. listopada 2001. u Kinjačkoj, kod Sunje, i bila sahranjena u groblju u Komarevu, ekshumirana je iz tog groblja i 6. prosinca 2002. prevezena i sahranjena na groblju Crkvene, na kojem počiva i njezin muž Mato. Velik broj rodbine, prijatelja i poznanika, osobito Stranjančana i Matoševljana, bio je na Aničinoj sahrani na Crkvenama, kao i na Dragičinom sprovodu u Komarevu, a nešto manje i na njezinoj sahrani koju je obavio barlovački župnik fra Mijo Rajič.

Potrebno je ovdje napomenuti da su pokojne Anica i Dragica jako željele vratiti se na svoju rodnu grudu. Kao i u mnogim drugim slučajevima, vjerojatno je upravo ta želja i bezizglednost da bi se mogla uskoro vratiti na svoje ognjište ubrzala i njihovu smrt. Smrt i pokop Ane Ljevar U Zagrebu je 12. prosinca 2003. iznenadno umrla Ana Ljevar, pok. Ilije. Imala je veliku želju vratiti se u Ljevare, ali nije mogla jer je njezina kuća bila posve uništene. Podnijela je bila molbu hrvatskoj vladi za pomoć u građevinskom materijalu, i molba je pozitivno riješena, te se čekala isporuka materijala da se započne s izgradnjom nove kuće. Kad nije dočekala da se vrati živa u svoju kuću, ispunila joj se barem druga želja, da bude ukopana na groblju Gradina. Iz Zagreba je prevezena 13. prosinca, i istog dana je u 13 sati za nju župnik fra Ivo Orlovac slavio svetu misu, a zatim je sahranjena u grob u kojem je 1969. sahranjen i njezin muž Ilija. Na misu i sprovod, uz njezine najbliže – kćeri, zetove, unučad i drugu rodbinu – došao je lijep broj našega svijeta iz Hrvatske. Nazočni su bili i skoro svi sadašnji katolički žitelji Stranjana i Matoševaca, koji su mogli uzaći na groblje. Ukupno je na misi i sprovodu bilo više od 40 osoba. Ruža Batković pokopana na Batkovića groblju Poslije više godina od zadnjeg ukopa (Bože-Bojka Batkovića), na Batkovića groblju u Matoševcima je 20. kolovoza 2005. sahranjena Ruža Batković, kći Šime i Anice Batković. Umrla je u Sarajevu, gdje je dugo godina živjela. Za prijevoz iz Sarajeva i sahranu svoje tetke pobrinuo se Zvonko Batković, sin Ive, i njegova žena Zdenka. Svetu misu za pokojnicu prije sahrane je slavio i sahranu obavio župnik fra Ivo Orlovac, a prisustvovalo je 40-ak osoba. Angela Batković, Antina, sahranjena na rodnoj grudi Angela (Anđela) Batković, kći Ante i Ruže r. Majdandžić, umrla je 24. ožujka 2007. u Sisku. Pokojnica je sahranjena 27. ožujka na Batkovića groblju. Na vječni počinak su je ispratili bliža i daljnja rodbina koja je došla iz Hrvatske, a i većina sadašnjih žitelja Matoševaca i Stranjana. Pogrebnu misu je slavio i sahranu obavio župnik fra Dujo Ljevar.

Iznenadna smrt i veličanstveni sprovod Mile Debeljaka – Sekinog Poslije kraće i ozbiljne bolesti u zagrebačkoj bolnici Rebro preminuo je uvečer 5. siječnja 2008. Mile (Tome) Debeljak – Sekin. U bolesti prije Božića se ispovjedio i pričestio, a u bolnici mu je podijeljeno bolesničko pomazanje. Iz Zagreba je kovčeg s njegovim tijelom dovezen 8. siječnja, i nekoliko sati bio izložen u vlastitoj kući. Tu je pokojnom Mili, pristupajući njegovu lijesu, poštovanje izrazila rodbina i velik broj prijatelja i poznanika.

Župnik fra Dujo Ljevar je dio pogrebnog obreda obavio u kući i pred njom, a zatim se duga povorka uputila prema groblju na Gradini. Na groblju su najprije ispred kapele fra Dujo i fra Velimir slavili svetu misu za pok. Milu, a u kratkoj dirljivoj propovijedi fra Dujo je prikazao pokojnog Milu kao čovjeka miroljubivog, velikodušnog i spremnog svakom pomoći, kao praktičnog vjernika-katolika, a kroz više posljednjih godina člana Pastoralnog vijeća u župi Barlovci te pouzdanog suradnika i pomoćnika svećenicima koji su kao župnici, kapelani ili župni vikari djelovali u barlovačkoj župi, a iznad svega kao uzornog supruga i oca. Na njemu su ta obilježja prepoznali mnogi nazočni, katolici i nekatolici, Hrvati i Srbi, osobito Stranjančani i Matoševljani, i zato su se okupili na njegovoj sahrani u zaista velikom broju, skoro 350 osoba. Puno ih je došlo iz Njemačke, a najviše iz raznih mjesta Hrvatske. Sabrao se i lijep broj katolika iz Orlovca, Motika, Zalužana, Petrićevca i Ivanjske. Prisustvovanjem Milinoj sahrani,

poštovanje mu je izrazilo i više pravoslavnih vjernika, njegovih prijatelja i poznanika. Uz fra Velimira i fra Duju svetoj misi i sahrani su prisustvovali iz Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci msgr. dr. Anto Orlovac, generalni vikar ili pomoćnik i zamjenik biskupa Komarice, i preč. Ivica Božinović, ekonom banjolučke biskupije i ravnatelj Katoličkog školskog centra u Banjoj Luci, te časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove, iz Budžaka, s. Marina Domić i s. Arkanđela Brkić. A kod molitve i ispraćaja pokojnika od kuće bio je nazočan i nekadašnji barlovački župnik, a sada gvardijan u samostanu na Petrićevcu, fra Ivo Orlovac. Nakon mise završni obredi su obavljeni kod groba u koji je položeno Milino mrtvo tijelo. Prema njegovoj izričitoj želji, koju je više puta izražavao dok je bio posve zdrav, sahranjen je pokraj groba Paje Blaževića, kojemu je bio vjenčani kum i koji su se za života jako voljeli i pazili. Milina smrt je, bez dvojbe, nenaknadiv gubitak. Nije ona teško i neutješno pogodila samo suprugu Maru, djecu Tomu, Antonelu i Marka, sestru Mandu, snahu Biljanu i zeta Maria, unuke, drugu rodbinu i brojne bliske prijatelje, nego i mnoge druge. To vrijedi u prvom redu za povratnike u Stranjane, koji su se na povratak u svoj zavičaj odvažili ohrabreni upravo povratkom Mile i Mare u Matoševce, i koji su u njima često imali i jedini oslonac i veliku pomoć kad god je to bilo potrebno. Gradina – posljednje počivalište Ane i Ljubomira Majdandžića Ljubomir Majdandžić i supruga Ana, r. Debeljak, nakon što su morali napustiti Matoševce, svoj prognanički život su provodili u mjestu Plaško u Hrvatskoj. Ana je umrla 13. veljače 2000., i pokopana na groblju u Ogulinu. Ali Ljubomirova je želja bila da se njezino tijelo, a i njegovo, kada za to dođe vrijeme, polože u zemlju u rodne matoševačke grude, na groblju Gradini. I čim je to bilo moguće ostvariti, Anini posmrtni ostaci su u svibnju 2002. ekshumirani i prevezeni na Gradinu, i tu sahranjeni. Nakon smrti supruge Ane, Ljubomir Majdandžić, sin Ive i Kaje r. Batković, ostao je sam. Neko vrijeme je proživio u staračkom domu, a posljednje dane je proveo u bolnici za plućne bolesti u Klenoviku, gdje je umro 22. veljače 2008. Mrtvo njegovo tijelo je iz Hrvatske prevezeno 26. veljače 2008., i istoga dana, u nazočnosti brata Mirka i druge rodbine, pristigle iz Hrvatske, te povratnika u Matoševce, Stranjane i Orlovac, položeno na Gradini u grob pokraj pokojne supruge Ane. Svetu misu zadušnicu za Ljubomira i obred sahrane obavio je župnik fra Dujo Ljevar, a misi i sahrani je prisustvovao i fra Velimir, daljnji Ljubomirov rođak.

BUDUĆNOST STRANJANA I MATOŠEVACA OVISI I O STRANJANČANIMA I MATOŠEVLJANIMA U TUĐINI Hrvati i katolici iz sela Stranjana i Matoševaca, kao i iz čitavog banjolučkog kraja i s područja današnje Republike Srpske, doživjeli su 1995. žalosnu sudbinu progona iz svoga zavičaja i svojih kuća. Spomenuta sela i dio kuća u njima zaposjeli su drugi – srpske izbjeglice, najviše iz Glamoča, Grahova i Kupresa – dok su sve druge kuće najprije potpuno opljačkane, zatim teško oštećene, a mnogo njih do temelja porušeno. Dosta gospodarskih zgrada: ambari, košane, štale, svinjci, i ostalo, ako nije uništeno, razgrađene su i prenesene u nečija tuđa dvorišta. To se vidi na fotografijama koje su u ovoj knjizi donesene u Slikovnom dodatku. Premda su se prilike donekle promijenile i vlasnicima u Stranjanima i Matoševcima povraćena njihova nepokretna imovina, posebno onima koji su zatražili da im se ona vrati, ipak je povratnika na svoja ognjišta vrlo malo. Naprijed su navedene teškoće i problemi vezani za povratak, i treba razumjeti sve one koji na povratak ne pomišljaju, nego su odlučili ostati u Hrvatskoj, i tu se donekle već snašli. Makar se prognanici i ne vraćali na svoje, u situaciji kakva jest, ne bi bilo dobro da ljudi prodaju svoje kuće i zemlju budzašto. Treba računati na promjenu i poboljšanje prilika, posebice kad jednog dana i Bosna i Hercegovina postane dijelom Europske Unije, pa tada ni Republika Srpska neće više biti ovo i ovakva kakva je danas. Sigurno da se ne može očekivati da će se to dogoditi tako brzo, a stariji to sigurno neće ni doživjeti, ali je lijepo, makar povremeno, dolaziti iz Hrvatske i provesti po koji dan u svojoj kući i u svom zavičaju, udisati čisti zrak svoga rodnog kraja i uživati plodove svoje zemlje. Pa ako i ne bude volje i interesa za stalni povratak na svoje, ili barem za povremene obilaske svoga kraja, i kasnije će se imanja moći prodati, ako prilike budu na to silile, i sigurno povoljnije nego što bi se to sada učinilo. Zato, ako se išta može savjetovati Stranjančanima i Matoševljanima, neka svoje ne rasprodaju. S onim što bi mogli dobiti za svoju prodanu zemlju i kuću ne bi se sada puno okoristili. A jednog dana bi oni koji svoje

prodaju mogli teško zažaliti što su to učinili. Mogu to zažaliti i njihova djeca koja ih sada, možda, čak nagovaraju da prodaju što imaju. Ne sumnjam u to da ima itko od Stranjančana i Matoševljana tko ne bi želio da se Stranjani i Matoševci sačuvaju kao „naš zavičaj“ – katolički i hrvatski. Da bi se to i postiglo, oni koji su se dosad odlučili za povratak čine što mogu, ali to neće biti dovoljno. I svi drugi mogu i trebaju tome dati svoj doprinos, a dat će ga već i samim tim što će barem povremeno dolaziti, i neće se olako odreći svoga i prepustiti ga nekom drugom tko bi došao odnekud sa strane i naselio se u Stranjanima ili Matoševcima.

Treći dio

POPIS BRAČNIH PAROVA I ROĐENE DJECE

BRAČNI PAROVI I OBITELJI U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA OD 1768. DO 1995. GODINE Ovdje su – na temelju župnih matičnih knjiga župe Ivanjska, kojoj su Stranjani i Matoševci pripadali do 1876., i župe Barlovci, koja postoji od 1879. – popisani bračni parovi i obitelji u Stranjanima i Matoševcima za period od 1768. pa do 1995., kad su od strane Srba prognani iz Stranjana i Matoševaca svi Hrvati i katolici. U popis su uneseni samo oni bračni parovi i obitelji čiji su brakovi sklopljeni u župi Ivanjska i župi Barlovci, ili ako su sklopljeni negdje drugdje i to javljeno u barlovačku župu krštenja. Popis je napravljen prema abecednom redu supružnika, odnosno očeva i majki, i unutar toga kronološki ili po godinama sklapanja braka. Navode se prezime i ime muža, imena njegova oca i majke, a za majku i njezino djevojačko prezime, ime i djevojačko prezime supruge, te godina sklapanja braka, ako se ona mogla utvrditi. Iza toga se navode njihova djeca, uglavnom rođena u Stranjanima i Matoševcima i upisana u matici krštenih župe Ivanjska ili Barlovci, i godina rođenja, ako je poznata. Imena su u maticama vjenčanih i krštenih, pa nekad i za istu osobu, upisivana u različitim oblicima, npr. muška: Andrija i Andrije; Filip, Pilip i Piljo; Franjo i Frano; Josip, Joso i Jozo; Matija, Matije i Mato; Mihovil, Mijat i Mile; Nikola i Niko; Stjepan i Stipo; Petar i Pero, a često i Pejo; Pavao, Pavo i Pajo; ili ženska: Ana, Ane, Anica i Anka; Kata, Kate, Katica i Kaja; Jela, Jele, Jelica i Jeka; Mande i Manda, Marija, Marica, Mara i Mare; Lucija, Luca i Luce, itd. I u ovom su popisu većinom ta imena navedena u obliku u kojem su i upisana u župnim maticama. Također se i neka prezimena javljaju u dva ili tri oblika: Marijić, Mariić i Marić, Bijelić i Bjelić; a isto tako u dužoj i kraćoj varijanti, npr.: Debeljaković i Debeljak; Kaurinović, Kaurčić, Kaurin, Kaurac; Kuljančić i Kuljanac; ili se uz ime iste osobe navode dva prezimena, tako: Debeljak-Ružić, Blažević-Adžić, ČivčićDžolić, Kozić-Adžam, Blažević-Batković, Tomić-Kočić. Popis koji slijedi nije potpun ni s obzirom na bračne parove ni s obzirom na njihovu djecu. Neki bračni parovi, svakako njih manji broj, ili djeca, nisu navedena zbog toga što su neke župne matice oštećne ili nepotpune, a za period između 1876. i 1880., kad su Stranjani i Matoševci pripadali župi Petrićevac, župne matice su uništene. Poteškoća je naročito kod utvrđivanja stvarnog stanja za brakove sklopljene negdje drugdje, izvan župe Ivanjska, odnosno Barlovci, jer to ili nije uvijek javljano u rodnu župu, ili nije ubilježeno u maticu krštenih rodne župe.

OBITELJI U STRANJANIMA Barišić Mato (Anto i … ) i Kata r. Vuk, vj. ? – iz Zasavica, ž. Dobretići Anto – ? Perka – ? Žarko – ? Petar – 1976. Milka – 1977. Franjo – 1979. Šimo – 1980. Barišić Žarko (Mato i Kata r. Vuk) i Marija r. Subotić, vj. 1991. Danijel – 1992. Batković Andrija (Blaž i Anđa r. Lipovac), 1. brak, i Anica r. Banović, vj. ? Marija – 1880. Ivka – 1880. Ana – 1881. Jela – 1883. Juro – 1886. Luka – 1888. Nikola – 1890. Mato – 1891. Batković Andrija (Blaž i Anđa r. Lipovac), 2. brak, i Anđa r. Ćorković, vj. 1893. Batković Juro (Andrija i Anica r. Banović) i Anđa r. Brkić, vj. 1906. Andrija – 1911. Anica – 1913. Batković Ivo (Toma i Vida r. Marušić) i Anđa r. Bogdanović, vj. 1926. Toma – 1929. Ana – 1932. Ljubomir – 1934. Anto – 1937. Batković Andrija (Juro i Anđa r. Brkić) i Kaja r. Ljevar, vj. 1941. Jelica – 1942. Feliks – 1944.

Batković Ljubomir-Mirko (Ivo i Anđa r. Bogdanović) i Ljuba r. Blažević, vj. 1959. Ivo – 1961. Katica – 1969. Anđelka – 1963. Vlado – 1965. Batković Toma (Ivo i Anđa r. Bogdanović) i Marija r. Varadin, vj. 1964. Odselili u Krapje (Jasenovac) Batković Feliks (Andrija i Kaja r. Ljevar) i Iva r. Škegro, vj. 1976. Otišli na privremeni rad u Njemačku Blažević Anto (

) i Vida r. Lovrić/Mlinarević, vj. oko 1790. Mile – 1791. Pavao – 1793. Mile – 1795. Marija – 1801. Marko – 1804. Jela – 1807. Ivo – 1810. Petar – ?

Blažević Mile (Anto i Vida r. Lovrić) i Marija r. Ljevar, vj. 1818. Ana – 1821. Stjepan – 1832. Ilija – 1834. Manda – 1836. Vida – 1838. Juro – 1842. Blažević Pavao (Anto i Vida r. Lovrić), 1. brak, i Lucija r. Tucić, vj. 1818. Ruža – 1819. Marija – 1821. Juro – 1824. Blažević Marko (Anto i Vida r. Lovrić), 1. brak, i Jela r. Bajlović, vj. 1824. Joso – ? Mato – ?

Blažević Ivo (Anto i Vida r. Lovrić), 1. brak, i Anđa r. Ljevar, vj. 1829. Anđa – 1831. Mato – 1833. Ruža – 1833. Ivo – 1835. Ivka – 1838. Ivo – 1841. Jela – 1845. Lucija – 1848. Ivka – 1852. Blažević Marko (Anto i Vida r. Lovrić), 2. brak, i Klara r. Ljevar, vj. 1832. Lucija – 1833. Ivan – ? Toma – 1836. Janja – 1838. Ivo – 1839. Janja – 1841. Marija – 1844. Ruža – 1844. Mato – 1846. Ruža – 1847. Blažević Pavao (Anto i Vida r. Lovrić), 2. brak, i Anđa r. Domić, vj. 1833. Blažević Pavao (Anto i Vida r. Lovrić), 3. brak, i Manda r. Matijević, vj. 1837. Mato – 1839. Blažević Petar (Anto i Vida r. Lovrić) i Ana r. Batković, vj. 1837. Andrija – 1839. Mato – 1841. Marija – 1844. Ruža – 1846. Marija – 1847. Pavao – 1850. Luka – 1853.

Blažević Marko (Mile i Vida r. Markanović) i Janja r. Kurinović – vidi Matoševci Blažević Andrija (Petar i Ana r. Batković), 1. brak, i Ana r. Debeljak, vj. ? Ivo – ? Blažević Andrija (Petar i Ana r. Batković), 2. brak, i Kata r. Marušić, vj. ? Luka – 1863. Marija – 1864. Anđa – 1866. Ruža – 1868. Jela – 1870. Andrije – 1873. Blažević Toma (Marko i Klara r. Ljevar) i Marija r. Batković, vj. 1861. Jela – 1862. Ruža – 1865. Marko – 1867. Marija – 1869. Pavao-Pajo– 1871. Ruža – 1873. Petar – 1875. Ana – 1876. Marko – 1880. Andrija – 1886. Blažević Ivo (Anto i Vida r. Lovrić), 2. brak, i Janja r. Lipovac, vj. 1863. Blažević Ivo (Ive i Anđe r. Ljevar), 1. brak, i Manda r. Topić, vj. 1864. Petar – 1868. Blažević Ilija (Mile i Marija r. Ljevar) i Lucija r. Marić, vj. 1868. Blažević Mato (Marko i Klara r. Ljevar) i Ivka r. Majdandžić, vj. ? Vida – 1880. Luka – 1882.

Blažević Pavao (Petar i Ana r. Batković), 1. brak, i Kata r. Ivanković, vj. 1868. Petar – 1869. Ivo – 1871. Luka – 1873. Ana – 1874. Blažević Ivo (Ivo i Anđa r. Ljevar), 2. brak, i Anđa r. Vuković, vj., ? …………….. Jele – 1881. Blažević Pavao (Petar i Ana r. Batković), 2. brak, i Marija r. Bijelić, vj. ? …………….. Marko – 1881. Mande – 1883. Ruža – 1885. Matije – 1887. Ivka – 1889. Toma – 1891. Blažević Petar (Pavao i Kata r. Ivanković), 1. brak, i Marija r. Bijelić, vj. 1887. Andrije – 1889. Anđa – 1890. Božica – 1891. Andrije – 1894. Anto – 1895. Anđa – 1896. Kata – 1898. Anto – 1900. Joso – 1901. Anđa – 1903. Nikola – 1905. Blažević Andrija (Andrija i Kata r. Marušić), 1. brak, i Anđa r. Debeljak, vj. 1892. Ivan – 1896. Blažević Ivo (Pavo i Kata r. Ivanković) i Jele r. Majdandžić, vj. 1894. Stipo – 1900. Marko – 1903.

Janja – 1906. Marija – 1908. Slavko – ? Blažević Pavao-Pajo (Toma i Mara r. Batković) i Mande r. Tubić, vj. 1895. Toma – 1896. Joso – 1898. Janja – 1899. Jele – 1902. Ruža – 1904. Kata – 1906. Ivo – 1909. Ane – 1912. Petar – 1915. Blažević Andrija (Andrija i Kata r. Marušić), 2. brak, i Anica r. Kuljančić, vj. 1897. Mara – 1899. Jele – 1901. Mande – 1903. Marko – 1906. Ivan – 1909. Ruža – 1912. Pero – 1914. Josip – 1916. Blažević Luka (Pavo i Kata r. Ivanković) i Agata r. Debeljak(ović), vj. 1898. Ivka – 1902. Janja – 1904. Ivka – 1905. Marija – 1908. Petar – 1910. Ljubica – 1913. Mande – 1917. Blažević Marko (Pavao-Pajo i Marija r. Bjelić) i Jele r. Ljevar, vj. 1901. Mande – 1902. Ruža – 1904.

Kate – 1905. Joso – 1907. Stjepan – 1910. Ivan – 1913. Mare – 1914. Ivka – 1916. Janja – 1919. Vlado – 1920. Mirko – 1923. Blažević Mato (Toma i Mara r. Batković) i Jele-Jeka r. Blažević, vj. 1906. Ivka – 1907. Marko – 1909. Marija – 1912. Juro – 1915. Pavao-Pajo – 1920. Blažević Petar (Pavao i Kata r. Ivanković), 2. brak, i Janja r. Kaurin, vj. 1906. Juro – 1907. Pavao – 1909. Blažević Andrija (Toma i Marija r. Batković) i Marija r. Brkić, vj. 1910. Božo – 1911. Mirko – 1913. Ruža – 1915. Blažević Mato (Pavao i Marija r. Bjelić) i Jela r Marić, vj. 1910. Pavao – 1912. Niko – 1914. Ljubica – 1917. Toma – 1919. Mato – 1922. Blažević Andrija (Petar i Marija r. Bjelić) i Manda r. Lovrić, vj. 1911. Blažević Andrija (Andrija i Kata r. Marušić) i Marija r. Bjelić, vj. 1920. Ivo – 1921. Toma – 1922. Anto – 1924.

Ana – 1926. Ivo – 1928. Blažević Stipo (Ivo i Jela r. Majdandžić) i Ruža r. Pranjić, vj. 1920. Anto – 1921. Ivo – 1923. Ana – 1925. Nikola – 1927. Mato – 1929. Marko – 1931. Slavko – 1933. Dragica – 1935. Nada – 1937. Ilija – 1939. Blažević Toma (Pavao-Pajo i Manda r. Tubić) i Jele-Jeka r. Domić, vj. 1921. Andrije – 1922. Mato – 1925. Ana – 1927. Joso – 1929. Ana – 1931. Stipo – 1935. Anto – 1937. Ljubica – 1939. Blažević Marko (Andrija i Anica r. Kuljančić) i Ruža r. Kaurin, vj. 1926. Andrije – 1930. Mile – 1931. Franjo – 1933. Anica – 1935. Ljuba – 1938. Božo – 1940. Mato – 1943. Josip – 1948. Odselili u Čepin Blažević Joso (Marko i Jela r. Ljevar) i Kata r. Žižak, vj. 1930. Franjo – 1932. Jakov – 1932.

Ivo – 1935. Marija – 1936. Ana – 1938. Jozefina – 1940. Marko – 1943. Vlado – 1945. Janja – 1947. Marica – 1950. Blažević Ivo (Pajo i Manda r. Tubić) i Ljuba r. Batković, vj. 1932. Ruža – 1934. Velimir – 1936. Mare – 1938. Jela – 1941. Pajo – 1943. Blažević Marko (Mato i Jela r. Blažević) i Anđa r. Šalić, vj. 1934. Jozefina – 1935. Olga – 1938. Ane – 1940. Nevenka – 1941. Ane – 1943. Blažević Stjepan (Marko i Jela r. Ljevar) i Janja r. Šalić, vj. 1934. Dragica – 1936. Anica – 1938. Vinko – 1940. Kaja – 1942. Dragica – 1947. Jelica – 1948. Franjo – 1951. Blažević Pajo (Mato i Jela r. Marić) i Mare r. Šalić, vj. 1936. Mato – 1938. Ivo – 1940. Blažević Niko (Mato i Jela r. Marijić) i Jele-Jeka r. Debeljak, vj. 1937. Anđa – 1938. Mile – 1940. Marko – 1942. Ane – 1944.

Mato – 1946. Tonka – 1947. Ferdo – 1949. Finka – 1951. Blažević Mirko (Andrija i Marija r. Brkić) i Ana r. Majdandžić, vj. 1939. Božo – 1941. Marko – 1944. Blažević Toma (Mato i Jela r. Marić) i Ivka r. Ljevar, vj. 1940. Jela – 1941. Marko – 1945. Ana – 1947. Mato – 1950. Jelica – 1953. Ankica – 1953. Blažević Vlado (Marko i Jela r. Ljevar) i Mara r. Ivanković, vj. 1940. Nada – 1941. Marko – 1943. Marko – 1946. Ferdo – 1948. Anto – 1950. Josip – 1952. Anto – 1954. Jela – 1956. Blažević Andrija (Toma i Jeka r. Domić) i Ana r. Jakovljević, vj. 1942. Blažević Josip (Andrija i Anica r. Kuljančić) i Zorka r. Ljevar, vj. 1942. Stjepan – 1944. Blažević Joso (Toma i Jeka r. Domić) i Janja r. Bijelić, vj. 1948. Mato – 1949. Ivica – 1951. Jela – 1955. Blažević Mirko (Marko i Jele r. Ljevar) i Ljubica r. Šalić, vj. 1948. Marko – 1949. Mare – 1952. Franjo – 1954.

Slavko – 1957. Ivica – 1957. Jelica – 1958. Ruža – 1964. Stjepan – 1968. Blažević Marko (Stipo i Ruža r. Pranjić) i Ljubica r. Marušić, vj. 1951. Ana – 1952. Jela – 1954. Stipo – 1956. Anto – 1959. Ivo – 1962. Franjo – 1966. Blažević Toma (Andrija i Mara r. Bijelić) i Mara r. Kočić-Tomić, vj. 1952. Odselili u Vojvodinu Blažević Mile (Marko i Ruža r. Kaurin) i Dragica r. Pranjić, vj. 1954. Odselili u Beograd Blažević Andrija (Marko i Ruža r. Kaurin) i Dragica r. Ljevar, vj. 1956. Slavica – 1960. Blažević Franjo (Joso i Kata r. Žižak) i Ivka r. Pranjić, vj. 1956. Jelka – 1957. Milka – 1957. Ivo – 1958. Anto – 1960. Antonija – 1964. Josip – 1965. Blažević Jakov (Joso i Kata r. Žižak) i Ana r. Pranjić, vj. 1956. Drago – 1957. Ivo – 1958. Ivanka – 1961. Josip – 1963. Blažević Mato (Stipo i Ruža r. Pranjić) i Dragica r. Pranjić, vj. 1956. Gordana – 1958.

Blažević Slavko (Stipo i Ruža r. Pranjić) i Manda r. Čivčić-Džolić, vj. 1958. Mara – 1959. Nada – 1960. Ivanka – 1962. Ruža – 1964. Francika – 1965. Franjo – 1967. Mara – 1969. Kazimir – 1971. Stjepan – 1974. Blažević Ivo (Joso i Kata r. Žižak) i Ivka r. Pranjić, vj. 1960. Odselili u Zagreb Blažević Pajo (Ivo i Ljubica r. Batković) i Ruža-Zora r. Pranjić, vj. 1962. Ivanka – 1964. Slavenko – 1968. Ivica – 1971. Velimir – 1976. Blažević Božo (Mirko i Ane r. Majdandžić) i Ana r. Batković, vj. 1963. Božana – 1962. Mirko – 1965. Stipo – 1967. Blažević Mato (Pajo i Mara r. Šalić) i Danica r. Trirfković, vj. 1964. Odselili u Vojvodinu Blažević Marko (Niko i Jeka r. Debeljak) i Ana r. Majdandžić, vj. 1968. Odselili u Australiju Blažević Marko (Mirko i Ane r. Majdandžić) i Jela r. Vulić, vj. 1969. Ana – 1970. Blažević Vlado (Joso i Kata r. Žižak) i Anđa r. Pranjić, vj. 1969. Josip – 1970. Mirjana – 1971. Ivan – 1973. Katarina – 1979.

Blažević Mato (Joso i Janja r. Bijelić) i Ruža r. Majdandžić, vj. 1970. Zora – 1971. Franjo – 1973. Frederik – 1978. Otišli na privremeni rad u Francusku Blažević Marko (Vlado i Mara r. Ivanković) i Marica r. Italo, vj. 1974. Ivica – 1975. Dario – 1980. Blažević Ferdo (Vlado i Mara r. Ivanković) i Angelina r. Mihalčuk, vj. 1975. Slađana – 1975. Karolina – 1979. Blažević Franjo (Mirko i Ljuba r. Šalić) i Jelena r. Bogdanović, vj. 1975. Igor – 1976. Davor – 1979. Blažević Mato (Niko i Jela r. Debeljak) i Angelina r. Josipović, vj. 1975. Blažević Josip (Marko i Ruža r. Kaurin) i Zora r. Lovrić, vj. 1977. Odselili u Čepin Blažević Franjo (Stipo i Janja r. Šalić) i Marinka r. Kurtović, vj. 1978. Blažević Ivica (Joso i Janja r Bijelić) i Marija-Jagoda r. Matošević, vj. 1978. Kornelija – 1975. Norbert/Marko – 1979. Otišli na privremeni rad u Njemačku Blažević Josip (Vlado i Mara r. Ivanković) i Jela r. Briševac, vj. 1979. Anto – 1980. Željko – 1983. Snježana – 1988.

Blažević Marko (Mirko i Ljubica r. Šalić) i Zorka r. Radovančević, vj. 1979. Otišli na privremeni rad u Njemačku Blažević Ferdo (Niko i Jela r. Debeljak) i Hijacinta r. Vukadinović, vj. 1982. Blažević Ivo (Franjo i Ivka r. Pranjić) i Ljubica r. Gagula, vj. 1983. Odselili u Petrićevac Blažević Anto (Franjo i Ivka r. Pranjić) i Ružica r. Bajlović, vj. 1984. Mario – ? Bojan – ? Blažević Mirko (Božo i Ana r. Batković) i Jelica r. Lipovac, vj. 1989. Kornelija – 1985. Blažević Slavenko (Pajo i Ruža-Zora r. Pranjić) i Katarina r. Kovačić-Lukić, vj. ? Otišli na privremeni rad u Njemačku Blažević Anto (Marko i Ljubica r. Marušić) i Branka r. Žanić, vj. 1990. Odselili u Zagreb Blažević Stjepan (Slavko i Mande r. Čivčić) i Vera r. Kaurin, vj. 1995. Bogdanović Anto (Nikola i Kata r. Majdandžić), 1. brak, i Kata r. Marušić, vj. ? Andrije – ? Marija – 1892. Nikola – 1893. Bogdanović Anto (Nikola i Kata r. Majdandžić)), 2. brak, i Anđa r. Jurić, vj. ? Kate – 1895. Marko – 1897. Bogdanović Andrija (Nikola i Kata r. Majdandžić) i Ana r. Kurtović, vj. 1898. Kaja – 1899. Anto – 1902. Juro – 1904.

Marija – 1905. Ivo – 1907. Ivka – 1909. Janja – 1911. Juro – 1912. Janja – 1914. Bogdanović Ivo-Ića (Andrija i Ana r. Kurtović) i Ruža r. Debeljak, vj. 1934. Marko – 1935. Janja – 1937. Mato – 1939. Luce – 1941. Ane – 1943. Bogdanović Juro (Andrija i Ana r. Kurtović) i Jele r. Majdandžić, vj. 1938. Ljuba – 1940. Petar – 1942. Anto – 1945. Bogdanović Marko (Ivo i Ruža r. Debeljak) i Ana r. Blažević, vj. 1959. Franjo – 1960. Marica – 1962. Ankica – 1966. Odselili u Petrićevac Bogdanović Mato (Ivo i Ruža r. Debeljak) i Vida r. Majdandžić, vj. 1966. Ljubica – 1967. Marinka – 1969. Anto – 1971. Ana – 1972. Jelena – 1974. Snježana – 1978. Bogdanović Mile (Anto i Mande r. Blažević) i Manda r. Ljevar, vj. 1966. Mirjana – 1967. Anto – 1969. Ankica – 1972.

Bogdanović Anto (Juro i Jele r. Majdandžić) i Ruža r. Majdandžić, vj. 1967. Ana – 1968. Ljiljana – 1969. Marija – 1971. Gordana – 1974. Bukvić-Ćosić Ivo (

) i Anastazija r. Kasapović, vj. ? Jela – 1833. Joso – 1838.

Ćosić Joso (Ivo i Anastazija r. Kasapović) i Ivka r. Kaurin(ović), vj. ? Ivo – 1867. Ivo – 1868. Anđa – 1871. Marija – 1873. Jele – 1875. …………….. Ane – 1880. Marija – 1881. Jele – 1884. Marko – 1886. Josip – 1887. Marija – 1891. Ćosić Josip (Joso i Ivka r. Kaurin), 1. brak, i Ruža r. Brkić, vj. 1913. Ćosić Josip (Joso i Ivka r. Kaurin), 2. brak, i Ane r. Pranjić, vj. 1915. Joso – 1916. Ivka – 1920. Mande – 1923. Marija – 1925. Zorka – 1928. Anto – 1932. Ćosić Joso (Joso i Ane r. Pranjić) Miholjka-Milka r. Batković, vj. 1935. Rudolf – 1937. Jozefina – 1939. Marko – 1942. Mato – 1944. Ana – 1947.

Ivo – 1949. Ćosić Anto (Joso i Ane r. Pranjić) i Ana r. Ljevar, vj. 1956. Odselili u Zagreb Ćosić Rudolf (Joso i Miholjka r. Batković) i Anđa r. Josipović, vj. 1961. Zoran – 1962. Renata – 1967. Odselili u Petrićevac Ćosić Mato (Joso i Miholjka r. Batković) i Jela r. Bijelić, vj. 1969. Silvana – 1971. Ivica – 1975. Odselili u Banju Luku Ćosić Marko (Joso i Miholjka r. Batković) i Tanja r. Jadrešić, vj. 1973. Odselili u Zagreb Ćosić Ivo (Joso i Miholjka r. Batković) i Kata r. Pejić-Deronja, vj. 1974. Klaudija – ? Josip – ? Otišli na privremeni rad u Njemačku Ganić Živko (Nikola i Jozefina r. Pujić) i Zorka r. Ljevar, vj. 1958. Jozefina – 1958. Ivka – 1961. Juro – 1964. Ljiljana – 1968. Kaurin Marko ( ) i Janja r. Sedić-Kozić, vj. ? Joso – 1872. Marija – 1873. Ruža – 1875. …………….. Kaurin Juro (Petar i Janja r. Kozić), 1. brak, i Marija r. Jurić, vj. 1896. Petar – 1897. Luka – 1899. Janja – 1901. Ruža – 1904.

Anto – 1906. Ivo – 1907. Ana – 1910. Anto – 1912. Jela – 1914. Kaurin Juro (Petar i Janja r. Kozić), 2. brak, i Mare r. Kozić-Adžam, vj. 1923. Mande – 1924. Pejo – 1928. Kaurin Ivo (Juro i Marija r. Jurić) i Mara r. Jurić, vj. 1926. Mato – 1929. Dragutin – 1932. Ana – 1934. Zvonko – 1937. Velimir – 1939. Odselili u Trn Kaurin Anto (Juro i Marija r. Jurić) i Anica r Domić, vj. 1940. Ivo – 1943. Drago – 1945. Toma – 1947. Marica – 1949. Kaurin Pejo (Juro i Mare r. Kozić-Adžam) i Mara r. Marušić, vj. 1947. Juro – 1948. Marko – 1951. Ivo – 1956. Ankica – 1960. Anto – 1961. Toma – 1964. Kaurin Ivo (Anto i Anica r. Domić) i Verica r. Ivaštinović, vj. 1966. Odselili u Novsku Kaurin Mato (Ivo i Mara r. Jurić) i Mira r. Damjanović, vj. 1966. Odselili u Trn Kaurin Toma (Anto i Anica r. Domić) i Marija r. Poleta, vj. 1970. Odselili u Novsku Kaurin Juro (Pejo i Mara r. Marušić) i Danica r. Vučić, vj. 1976.

Kaurin Marko (Pejo i Mara r. Marušić) i Margareta r. Kniepeis, vj. 1976. Kaurin Ivo (Pejo i Mara r. Marušić) i Tonka r. Nikifor, vj. 1988. Snježana – 1989. Kaurin Anto (Pejo i Mara r. Marušić) i Kata r. Slipčević, vj. 1990. Marina – 1990. Kaurin Toma (Pejo i Mara r. Marušić) i Vera r. Šalić, vj. ? Ljevar Nikola (

) i Ana r. Tukara, vj. ? Damjan – ? Ivo – ? Marko – ? Filip – ? Kata – ?

Ljevar Damjan (Nikola i Ana r. Tukara) i Vida r. Tucić/Knežević, vj. ?. Ana – ? Anto – ? Joso – ? Stjepan – ? Ruža – 1820. Ljevar Ivo (Nikola i Ana r. Tukara) i Vida r. Marić/Babić, vj. oko g. 1815. Juro – 1817. Ivka – 1818. Mijat – 1820. Ruža – 1824. Ivo – 1827. Damjan – 1833. Ljevar Marko (Nikola i Ana r. Tukara) i Marija r. Pejaković-Jukić, vj. ? Petar – ? Luka – ? Marija – 1818. Ilija – 1821. Mato – 1827.

Ljevar Filip (Nikola i Ana r. Tukara), 1. brak, i Marija r. Kozić, vj. ? Anđa – 1817. Ana – 1822. Ana – 1826. Damjan – 1828. Ruža – 1831. Ljevar Anto (Damjan i Vida r. Tucić), 1. brak, i Anđa r. Ivanović, vj. 1823. Ivo – 1825. Mile – 1826. Marko – 1828. Mile – 1830. Marko – 1832. Ljevar Petar (Marko i Marija r. Pejaković), 1. brak, i Ana r. Kozić, vj. 1831. Ljevar Joso (Damjan i Vida r. Tucić), 1. brak, i Kata r. Lopar, vj. 1831. Mato – 1832. Ivo – 1835. Jela – 1836. Mijat – 1838. Ivka – 1839. Marija – 1841. Juro – 1844. Ilija – 1847. Anđa – 1848. Marko – 1852. Ruža – 1852. Jela – 1855. Ljevar Stjepan (Damjan i Vida r. Tucić), 1. brak, i Jela r. Batković, vj. 1833. Marko – 1835. Juro – 1838. Ivka – 1841. Ivka – 1844. Juro – 1847.

Ljevar Petar (Marko i Marija r. Pejaković), 2. brak, i Ana r. Pranjić, vj. ? Ruža – 1836. Manda – 1838. Marko – 1841. Petar – 1843. Ljevar Luka (Marko i Marija r. Pejaković) i Ana r. Durbić, vj. ? Manda – 1834. Marija – 1837. Ivka – 1840. Ljevar Anto (Damjan i Vida r. Tucić), 2. brak, i Jela r. Martinović, vj. 1838. Joso – 1840. Jozo – 1842. Ruža – 1845. Ljevar Filip (Nikola i Ana r. Tukara), 2. brak, i Anđa r. Tadić, vj. 1838. Mato – 1840. Ilija – 1842. Damjan – 1842. Marija – 1843. Filip – 1845. Marija – 1847. Ljevar Juro (Ivo i Vida r. Tucić), 1. brak, i Ruža r. Batković, vj. 1838. Petar – 1840. Mijat – 1841. Ljevar Ilija (Marko i Marija r. Pejaković) i Ruža r. Tucić, vj. 1844. Marko – 1848. Petar – 1849. Marko – 1852. Marija – 1855. Ljevar Juro (Ivo i Vida r. Tucić), 2. brak, i Marija r. Šalić, vj. 1844. Vida – 1845. Kata – 1847. Ivka – 1850. Anđa – 1853. Janja – 1856.

Ivo – 1858. Ljevar Ivo (Ivo i Vida r. Tucić) i Ana r. Žižić, vj. 1847. Ljevar Stjepan (Damjan i Vida r. Tucić), 2. brak, i Ruža r. Marić, vj. 1848. Ljevar Stjepan (Damjan i Vida r. Tucić), 3. brak, i Kata r. Jurić, vj. ? Ljevar Mato (Joso i Kata r. Lopar) i Kata r. Jakovljević, vj. 1855. Ivo – ? Ljevar Joso (Damjan i Vida r. Tucić/), 2. brak, i Kata r. Jurić, vj. 1857. Juro – 1858. Juro – 1860. Ljevar Damjan (Ivo i Vida r. Tucić) i Marija r. Pranjić, vj. 1859. Marko – 1863. Mato – 1866. Ljevar Petar (Petar i Ana r. Pranjić) i Kata r. Kozić/Adžam, vj. ? Kata – 1869. Mato – 1872. Joso – 1875. Anto – ? Jela – 1881. Anđa – 1883. Juro – 1886. Janja – 1888. Marko – 1891. Marija – 1896. Ljevar Ivo (Juro i Mara r. Bukvić), 1. brak, i Vida r. Popović, vj. oko 1876. …………….. Ane – 1879. Mile – 1881. Nikola – 1883. Marija – 1886. Ruža – 1888. Ljevar Ivo (Mato i Kata r. Jakovljević) i Kata r. Piljić, vj. ? Andrija – 1886. Lucija – 1887.

Marija – 1889. Ljevar Ivo (Juro i Mara r. Bukvić), 2. brak, i Janja r. Pavlović, vj. 1890. Ljubica – 1891. Ivan – 1893. Anto – 1896. Juro – 1899. Mare – 1902. Petar – 1905. Juro – 1908. Anica – 1913. Ljevar Juro (Ivo i Ana r. Marić) i Anđa r. Pranjić, vj. 1890. Ljevar Matije (Petar i Kata r. Adžam/Kozić) i Anđa r. Komarica, vj. 1893. Ivan – 1895. Kate – 1900. Jele – 1903. Lucija – 1905. Ruža – 1908. Perka – 1910. Zorka-Ruža – 1911. Toma – 1914. Ljevar Marko (Damjan i Mara r. Pranjić) i Mande r. Ćosić, vj. 1896. Nikola – 1901. Ivka – 1903. Ivka – 1905. Marija – 1907. Joso – 1910. Vid – 1913. Šimun – 1916. Ljevar Joso (Petar i Kata r. Kozić-Adžam), 1. brak, i Ana r. Ćosić, vj. 1898. Petar – 1900. Stjepan – 1903. Andrije – 1906. Stjepan – 1910. Toma – 1913.

Luka – 1914. Ivka – 1917. Ljevar Anto (Petar i Kata r. Kozić-Adžam) i Anica r. Kaurin, vj. 1900. Kate – 1903. Anđa – 1904. Janja – 1906. Marija – 1908. Marko – 1912. Anđa – 1915. Pero – 1916. Ivo – 1919. Petar – 1920. Zorka – 1922. Ljevar Juro (Petar i Kata r. Kozić), 1. brak, i Ivka r. Bogdanović, vj. 1904. Luka – 1906. Ilija – 1907. Ana – 1909. Jele – 1911. Ljubica – 1913. Mare – 1915. Mande – 1918. Ljubica – 1919. Kata – 1022. Zorka – 1924. Dragica – 1926. Martin – 1929. Ljevar Mile (Ivo i Vida r. Popović), 1. brak, i Marija r. Žižak, vj. 1910. Ljevar Anto (Ivo i Janja r. Pavlović), 1. brak, i Marija r. Kaurinović, vj. oko g. 1915. Zorka – 1917. Ljevar Anto (Ivo i Janja r. Pavlović), 2. brak, i Marija r. Blažević, vj. 1919. Mišo – 1920. Marko – 1922. Andrije – 1925.

Ilija – 1928. Andrije – 1930. Franjo – 1932. Ljevar Joso (Petar i Kata r. Kozić-Adžam), 2. brak, i Anđa r. Brkić, vj. 1919. Ana – 1921. Mato – 1923. Mare – 1924. Ivo – 1926. Ljubica – 1927. Janja – 1930. Ljevar Nikola (Marko i Mande r. Ćosić) i Ruža r. Kozić, vj. 1919. Marko – 1921. Ana – 1923. Mato – 1925. Marija – 1927. Ivo – 1929. Dragica – 1932. Manda – 1935. Ljevar Mile (Ivo i Vida r. Popović), 2. brak, i Anđa r. Pezić, vj. 1919. Nikola – 1920. Stažija – 1922. Preselili u Matoševce Ljevar Pavao (Stipo i Mande r. Brkić) i Manda r. Blažević, vj. 1920. Ljevar Petar-Pejo (Joso i Ana r. Ćosić) i Jeka r. Debeljak, vj. 1921. Petar – 1922. Ivo – 1924. Anđa – 1926. Niko – 1927. Joso – 1929. Ivo – 1932. Slavko – 1934. Ruža – 1937. Ane – 1937. Ljevar Ivo (Ivo i Janja r. Pavlović) i Marija r. Dimitrija, vj. ?

Ljevar Petar (Ivo i Janja r. Pavlović) i Marija r. Šalić, vj. 1927. Zorka – 1928. Anđa – 1931. Toma – 1934. Ivo – 1938. Vlado – 1940. Marko – 1942. Marinka – 1944. Marko – 1946. Ljevar Andrija (Joso i Anica r. Ćosić) i Janja r. Majdandžić, vj. 1930. Jelica – 1931. Martin – 1932. Joso – 1933. Ivo – 1936. Anto – 1938. Anica – 1941. Petar – 1943. Petar – 1944. Anica – 1947. Toma – 1949. Anđa – 1950. Marija – 1953. Ljevar Marko (Anto i Anica r. Kaurin) i Mara r. Vulić, vj. 1933. Dragomira– 1936. Ana – 1937. Anto – 1939. Ljubica – 1940. Ivka – 1942. Ljevar Toma (Matija i Anđa r. Komarica) i Kaja r. Kuljanac(čić), vj. 1934. Ferdo – 1936. Anđa – 1937. Matije – 1939. Ivo – 1941. Antonija – 1943. Ljevar Stjepan (Joso i Anica r. Ćosić) i Jele r. Bogdanović, vj. 1935. Vinko – 1936.

Dragica – 1937. Ana – 1939. Mande – 1940. Franjo – 1942. Nada – 1943. Vinko – 1945. Borislav – 1950. Ljevar Vid (Marko i Manda r. Ćosić) i Ana r. Bogdanović, vj. 1936. Marko – 1938. Ilija – 1939. Jozefina – 1946. Ilija – 1949. Ana – 1952. Mato – 1954. Manda – 1956. Ljevar Juro (Ivo i Janja r. Pavlović) i Ruža r. Marušić, vj. 1937. Ljevar Ivo (Anto i Ana r. Pejaković) i Marija r. Majkić, vj. 1939. Odselili u Jablan Ljevar Mato (Joso i Anđa r. Brkić) i Marija r. Debeljak, vj. 1943. Ankica – 1948. Zlatko – 1952. Ivica – 1955. Veronika – 1957. Josip – 1961. Katica – 1962. Ljevar Juro (Petar i Kata r. Kozić), 2. brak, i Marija r. Bogdanović, vj. 1944. Ljevar Marko (Anto i Marija r. Blažević), 1. brak, i Jela r. Keserović, vj. 1947. Odselili u Petrićevac Ljevar Mišo (Anto i Marija r. Blažević) i Anđa r. Batković, vj. 1948. Anica – 1950. Anto – 1952. Josip – 1953. Josip – 1956.

Ljevar Ilija (Anto i Marija r. Blažević) i Ana r. Ljevar, vj. 1953. Mira – 1954. Ruža – 1958. Ljevar Petar (Petar i Jeka r. Debeljak) i Dragica r. Pranjić, vj. 1955. Odselili u Zagreb Ljevar Joso (Andrija i Janja r. Majdandžić) i Jelica r. Durbić, vj. 1958. Ljevar Ferdo (Toma i Kata r. Kuljančić) i Jozefina r. Ćosić, vj. 1960. Ljiljana – 1961. Odselili u Petrićevac Ljevar Franjo (Stjepan i Jela r. Bogdanović) i Olga r. Blažević, vj. 1960. Stjepan – 1962. Odselili u Zagreb Ljevar Slavko (Petar i Jeka r. Debeljak) i Mara r. Batković, vj. 1960. Toma – 1961. Anto – 1966. Snježana – 1972. Ljevar Franjo (Anto i Marija r. Blažević), 1. brak, i Jozefina r. Pranjić, vj. 1961. Ljevar Franjo (Anto i Marija r. Blažević), 2. brak, i Marija r. Pranjić, vj. 1963. Odselili u Zagreb Ljevar Ivo (Pero i Mara r. Šalić) i Marijana r. Stojčević, vj. 1964. Odselili u Zagreb Ljevar Anto (Marko i Mara r. Vulić) i Dragica r. Bujanić, vj. 1965. Odselili u Zagreb Ljevar Ivo (Toma i Kata r. Kuljančić) i Ana r. Bandić, vj. 1965. Odselili u Petrićevac Ljevar Vlado (Pero i Mara r. Šalić) i Zora r. Stojčević, vj. 1965. Odselili u Zagreb Ljevar Marko (Pejo i Jeka r. Debeljak) i Anđa r. Tubić, vj. 1966. Pejo – 1971.

Ljevar Vinko (Stjepan i Jele r. Bogdanović) i Terezija r. Idžan, vj. 1967. Zlatko – 1971. Violeta – 1982. Ljevar Anto (Andrija i Janja r. Majdandžić) i Ana r. Ivić, vj. 1968. Odselili u Zagreb Ljevar Marko (Pero i Mare r. Šalić) i Jelica r. Pranjić, vj. 1970. Damir – 1971. Anita – 1975. Sanela – 1982. Ljevar Ilija (Vid i Ane r. Bogdanović) i Jozefina r. Majdandžić, vj. 1974. Odselili u Zagreb Ljevar Ivo (Ilija i Mara r. Batković) i Ana r Debeljak, vj. 1978. Ljevar Stjepan (Franjo i Olga r. Blažević) i Vilma r. Saso, vj. 1980. Odselili u Zagreb Ljevar Ivo (Pejo i Jeka r. Debeljak) i Marija r. Jelak, vj. 1982. Odselili u Zagreb Ljevar Anto (Mišo i Anđa r. Batković) i Mirjana r. Rožić, vj. 1983. Odselili u Novsku Ljevar Josip (Mišo i Anđa r. Batković) i Manda r. Radoš, vj. 1983. Odselili u Novsku Ljevar Anto (Slavko i Mare r. Batković) i Ana r. Bogdanović, vj. 1988. Adrijana – 1988. Tomislav – 1991. Ljevar Josip (Mato i Marija r. Debeljak) i Anđa r. Debeljak, vj. 1988. Ljevar Mile (Ilija i Mara r. Batković) i Nada r. Barać, vj. 1989. Odselili u Kutinu Ljevar Anto (Ilija i Mara r. Batković) i Snježana r. Kadvolt, vj. 1991. Odselili u Kutinu Majdandžić Tomo (Petar i Ljuba r. Batković) i Ljubica r. Bogdanović, vj. 1959. Juro – 1960 Pero – 1963.

Marko – 1964. Ivica – 1966. Marinko – 1972. Goran – 1973. Preselili iz Matoševaca Majdandžić Juro (Tomo i Ljuba r. Bogdanović) i Nada r. Josipović, vj. 1987. Željka – 1987. Goran – 1989 Tomislav – 1994. Majdandžić Pero (Toma i Ljuba r, Bogdanović) i Draženka r. Bojić, vj. 1992. Dražen – 1992. ………………. Majdandžić Ivica (Tomo i Ljuba r. Blažević) i Ljilja r. Matošević, vj. 1992. ……………… Marić Franjo (Ivo i Mare r. Stojčević) i Zora r. Šalić, vj. 1961. Marica – 1961. Kata – 1963. Ivanka – 1966. Ivica – 1972. Ljiljana – 1974. Marić Josip (

) i Jela r. Pranjić, vj. ? Marko – 1965. Mirjana – 1966. Ana – 1968. Mirko – 1972. Ljubica – 1976.

Pranjić/Jurić Petar (

) i Kata r. Josipović, vj. oko g. 1825. Cecilija – 1826. Juro – 1827. Petar – 1829. Franjo – 1831. Lucija – 1833. Anđa – 1835.

Lucija – 1841. Ivo – 1843. Lucija – 1845. Joso – 1850. Pranjić Juro (Petar i Kata r. Josipović), 1. brak, i Luca r. Mihić, vj. 1851. Pranjić Franjo (Petar i Kata r. Josipović) i Anđa r. Pezić, vj. 1857. Ruža – 1859. Mato – 1861. Petar – 1864. Ana – 1867. Mato – 1869. Marko – 1872. Anto – 1873. Andrija – 1875. …………….. Pranjić Juro (Petar i Kata r. Josipović), 2. brak, i Manda r. Pezić, vj. oko 1865. Mato – 1867 Ana – 1869. Ilija – 1873. Marko – ? …………….. Pranjić Ivo (Petar i Kata r. Josipović) i Jela r. Pranjić, vj. 1868. Luka – 1872. Juro – 1875. …………….. Kata – 1880. Marta – 1884. Ane – 1888. Pranjić Ivo (

) i Lucija r. Josipović, vj. oko g. 1867. Anđa – 1868. Mijat – 1871. Jela – 1874. Petar – 1875. Juro – ?

Nikola – 1881. Lucija – 1881. Pranjić Ivo (

) i Marija r. Matoš-Marušić, vj. oko 1881. Luka – 1882. Anto – 1884. Franjo – 1886. Kata – 1887. Anđa – 1891. Pranjić Marko (Juro i Mande r. Pezić) i Mara r. Šalić, vj. 1885. Ivo – ? Petar – 1889. Mande – 1891. Juro – 1893. Mande – 1896. Ruža – 1900. Ivka – 1903. Pranjić Petar (Franjo i Anđa r. Pezić) i Jela r. Topić, vj. 1889. Ivo – 1891. Franjo – 1893. Marija – 1894. Ruža – 1897. Marko – 1900. Anica – 1904. Mijat – 1907. Anica – 1911. Pranjić Mato/Matije (Juro i Mande r. Pezić), 1. brak, i Jele r. Šalić, vj. 1891. Mande – 1893. Anica – 1895. Anto – 1897. Anđa – 1899. Juro – 1901. Ivka – 1903. Marija – 1905. Ivo – 1907. Jele – 1909. Juro – 1912.

Ilija – 1914. Marko – 1919. Pranjić Luka (Ivan i Jele r. Pranjić), 1. brak, i Marija r. Tubić, vj. 1892. Anđa – 1893. Ivan – 1895. Pranjić Marko (Franjo i Anđa r. Pezić) i Kate r. Bjelić, vj. 1895. Ruža – 1896. Marko – 1899. Marija – 1900. Franjo/Pajo–1903. Anto – 1906. Anđa – 1909. Anica – 1912. Matije – 1914. Ivo – 1919. Pranjić Petar (Ivo i Lucija r. Josipović) i Ivka r. Bjelić, vj. 1895. Marija – 1897. Ivo – 1900. Marko – 1902. Pranjić Juro (Ivo i Lucija r. Josipović) i Anđa r. Ojdanić-Pajdić, vj. 1899. Mijat – 1901. Mijat – 1905. Toma – 1907. Luka – 1909. Anto – 1912. Ilija – 1917. Pranjić Matije (Frano i Ruža r. Pezić) i Kata r. Kuljančić, vj. 1899. Niko – 1901. Ruža – 1903 Petar – 1905. Pranjić Luka (Ivo i Jela r. Pranjić), 2. brak, i Anica r. Marić, vj. 1900. Juro – 1902. Pranjić Luka (Ivo i Jela r. Pranjić), 3. brak, i Ivka r. Brkić, vj. 1904. Jele – 1905.

Anđa – 1906. Mande – 1907. Marija – 1909. Mato – 1910. Anto – 1913. Anto – 1915. Pranjić Nikola (Ivo i Ljucija Josipović) i Kate r. Domić, vj. 1906. Ruža – 1908. Stipo – 1910. Anica – 1912. Mande – 1917. Zorka – 1921. Juro – 1923. Petar – 1926. Jozefina – 1930. Pranjić Ivo (Marko i Mare r. Šalić) i Ruža r. Bogdanović, vj. 1907. Marko – 1910. Juro – 1914. Anto – 1918. Pranjić Juro (Marko i Mara r. Šalić) i Anđa Batković r. Brkić, vj. ? Andrije – 1911. Pranjić Petar (Marko i Mara r. Šalić), 1. brak, i Ruža r. Batković, vj. 1914. Pranjić Matije (Juro i Manda r. Pezić), 2. brak, i Marija r. Brkić, vj. 1919. Mande – 1920. Lucija – 1921. Janja – 1923. Zorka – 1925. Nikola – 1927. Jele – 1930. Anto – 1933. Pranjić Ivo (Petar i Ivka r. Bjelić) i Ana r. Barišić, vj. 1920. Frano – 1923. Ivka – 1930. Marko – 1934.

Mare – 1937. Ilija – 1939. Ana – 1946. Pranjić Marko (Petar i Jela r. Topić) i Janja r. Dedić-Batković, vj. 1921. Anđa – 1922. Marija – 1925. Ivo – 1927. Ljubica – 1929. Mirko – 1932. Vlado – 1935. Anđa – 1933. Jele – 1937. Šimo – 1939. Pranjić Marko (Petar i Ivka r. Bjelić) i Ivka r. Bogdanović, vj. 1921. Marija – 1923. Zorka – 1925. Ljubica – 1926. Petar – 1929. Ilija – 1932. Pranjić Franjo-Pajo (Marko i Kate r. Bjelić) i Jela r. Batković, vj. 1922. Nikola – 1926. Ane – 1928 Slavko – 1930. Dragica – 1932. Marko – 1934. Franjo – 1936. Mare – 1939. Ivka – 1941. Pajo – 1945. Zorka – 1945. Pranjić Petar (Marko i Mara r. Šalić), 2. brak, i Marija r. Josipović, vj. 1923. Ivo – 1924. Mato – 1926. Anto – 1928.

Dragica – 1930. Mirko – 1933. Mare – 1939. Pranjić Mijat (Juro i Anđa r. Ojdanić) i Mande r. Stojčević, vj. 1925. Mirko – 1928. Mira – 1931. Dragica – 1935. Toma – 1938. Anđa – 1941. Pranjić Ivo (Matija i Jela r. Šalić) i Mara r. Marušić, vj. 1930. Franjo – 1932. Ana – 1934. Jela – 1936. Jozefina – 1939. Manda – 1942. Pranjić Marko (Ivo i Ruža r. Bogdanović) i Anica r. Majdandžić, vj. 1930. Joso – 1931. Ivo – 1933. Pranjić Anto (Marko i Kata r. Bjelić) i Marija r. Kaurin, vj. 1933. Jozefina – 1934. Ana – 1937. Niko – 1938. Kata – 1940. Joso – 1942. Jelena – 1943. Tonka – 1946. Niko – 1949. Franjo – 1950. Marko – 1952. Pranjić Anto (Juro i Anđa r. Ojdanić) i Anđa r. Madžo, vj. 1934. Pranjić Mijat (Petar i Jela r. Topić) i Anica r. Stojanac, vj. 1934. Olga – 1935. Petar – 1937. Karlo – 1939. Vikica – 1942. Marko – 1944.

Rozalija – 1946. Jelica – 1949. Angelina – 1952. Pranjić Mato (Marko i Kata r. Bjelić) i Zorka r. Vulić, vj. 1937. Ivka – 1938. Toma – 1942. Danica – 1946. Marko – 1948. Drago – 1951. Pranjić Ilija (Juro i Anđa r. Ojdanić) i Ana r. Kaurin, vj. 1938. Nada – 1941. Juro – 1942. Janja – 1944. Drago – 1947. Pranjić Mato (Luka i Ivka r. Brkić) i Ana r. Jurić, vj. 1938. Jozefina – 1941. Pranjić Stjepan-Stipo (Nikola i Kata r. Domić) i Marija r. Brkić, vj. 1938. Ruža-Zorka –1942. Stjepan – 1944. Pranjić Ivo (Marko i Kate r. Bjelić) i Jozefina r. Vulić, vj. 1947. Anđa – 1948. Mira – 1949. Josip – 1953. Zoran – 1959. Marina – 1962. Pranjić Ivo (Marko i Janja r. Dedić) i …, vj. ? Odselili u Novsku Pranjić Josip (Marko i Anica r. Majdanžić) i Dragomira r. Ljevar, vj. 1955. Ferdo – 1956. Anto – 1959. Pranjić Nikola (Matija i Mare r. Brkić) i Ruža r. Blažević, vj. 1955. Matije – 1957. Ljubana – 1959. Ivica – 1964. Mirjana – 1965.

Pranjić Slavko (Franjo-Pajo i Jele r. Batković) i Ana r. Tubić, vj. 1956. Odselili u Beograd Pranjić Marko (Franjo-Pajo i Jele r. Batković) i Veronika r. Domić, vj. 1957. Slavica – 1958. Franjo – 1960. Odselili u Zagreb Pranjić Ilija (Marko i Ivka r. Bogdanović) i Jozefina r. Blažević, vj. 1958. Mara – 1959. Josipa – 1961. Ivanka – 1965. Marko – 1970. Pranjić Franjo (Ivo i Mare r. Marušić) i Finka r. Tomić, vj. 1959. Zoran – 1961. Ankica – 1966. Pranjić Mirko (Pero i Mare r. Josipović) i Ana r. Pranjić, vj. 1959. Elena – 1961. Ivica – 1962. Pero – 1963. Darko – 1966. Pranjić Vlado (Marko i Janja r. Batković) i Milka r. Jurišić, vj. 1959. Odselili u Novsku Pranjić Ivo (Marko i Anica r. Majdandžić) i Janja r. Stojčević, vj. 1961. Snježana – 1963. Zlatko – 1964. Pranjić Anto (Matija i Marija r. Brkić) i Jela r. Blažević, vj. 1962. Mirjana – 1963. Ana – 1964. Stjepan – 1965. Svjetlana – 1973. Odselili u Zagreb Pranjić Toma (Mijat i Mande r. Stojčević) i Marica r. Majdandžić, vj. 1965. Goran – 1966.

Pranjić Karlo-Dragutin (Mijat i Anica r. Stojanac) i Dušanka r. Vukadinović, vj. 1967. Odselili u Zagreb Pranjić Petar (Mijat i Anica r. Stojanac) i Dragica r. Gabrić, vj. 1967. Odselili u Zagreb Pranjić Stjepan (Stipo i Mare r. Brkić) i Ana r. Ćosić, vj. 1967. Sanda – 1968. Stjepan – 1974. Na privremenom radu u Njemačkoj Pranjić Tomo (Mato i Zorka r. Vulić) i Franciska r. Pleško, vj. 1967. Odselili u Zagreb Pranjić Pajo (Franjo-Pajo i Jele r. Batković) i Ankica r. Marić, vj. 1970. Jelena – 1972. ……………….. Odselili u Novsku Pranjić Marko (Mato i Zorka r. Vulić) i Slavica r. Brkić, vj. 1972. Odselili u Sloveniju Pranjić Joso (Anto i Marija r. Kaurin) i Ana r. Žižek, vj. 1973. Odselili u Zagreb Pranjić Drago (Ilija i Ane r. Kaurin) i Dragica r. Žižak, vj. 1974. Ivica – 1974. Francika – 1976. Marica – 1979. Ilija – ? Pranjić Drago (Mato i Zorka r. Vulić) i Ruža r. Vulić, vj. 1977. Valentina – 1978. Zorica – 1982 Matije – 1983. Pajo – 1987. Pranjić Josip (Ivo i Jozefina-Finka r. Vulić) i Ana r. Vulić, vj. 1978. Sanela – 1981. Ivana – 1983.

Pranjić Juro (Ilija i Ana r. Kaurin) i Dubravka r. Rodić, vj. 1979. Odselili u Split Pranjić Marko (Anto i Marija r. Kaurin) i Ana r. Pranjić, vj. 1979. Željko – 1979. Antonijo – 1980. Danijela – 1980. Pranjić Matija (Nikola i Ruža r. Blažević) i Ana r. Markovinović, vj. 1982. Nikola – ? Ivan – ? Odselili u Zagreb Pranjić Ivica (Mirko i Ana r. Pranjić) i Viktorija r. Pranjić, vj. 1983. Odselili u Zagreb Pranjić Niko (Anto i Marija r. Kaurin) i Marica r. Kezić, vj. 1983. Pranjić Zoran (Ivo i Jozefina-Finka r. Vulić) i Vera r. Vulić, vj. 1983. Ivo – 1983. Danijel – 1986. Monika – ? Pranjić Franjo (Marko i Veronika r. Domić) i Nadica r. Latinc, vj. 1986. Odselili u Zagreb Pranjić Ferdo (Josip i Dragomira r. Ljevar) i Dražena r. Rašić, vj. 1987. Odselili u Zagreb Pranjić Zoran (Franjo i Finka r. Kočić-Tomić) i Zlata r. Filipović, vj. 1987. Ivana – ? Marko – 1990. Slaven – ? Pranjić Darko (Mirko i Ane r. Pranjić) i Nada r. Malinić, vj. 1988. Siniša – 1989. Dejan – 1995. Pranjić Ivica (Nikola i Ruža r. Blažević) i Ankica r. Pranjić, vj. 1988. Antonijo – ?

Iva – ?

Odselili u Zagreb

Pranjić Anto (Joso i Dragomira r. Ljevar) i Anđa r. Džumhur, vj. 1989. Pranjić Goran (Tomo i Marica r. Majdandžić) i Marina r. Marić, vj. 1991. Pranjić Mato (Pero i Marija r. Josipović) i Ruža r. Knežević, vj. 1995. Šalić Nikola (

Šalić Ivo (

) i Janja r. Blažević-Adžić, vj. ? Mande – 1864. Jela – 1866. Marko – 1868. Vid – 1870. Petar – 1873. …………….. Joso – ? Marija – 1881. ) i Marija r. Popović, vj. ? …………….. Ruža – 1880. Jakov – 1880. Jele – 1884. Marko – 1886. Ane – 1887. Vida – 1890. Mande – 1890.

Šalić Andrija (

) i Kata r. Domić, vj. ? Anica – 1888.

Šalić Vid (Nikola i Janja r. Blažević-Adžić) i Ivka r. Josipović, vj. ? Anto – 1888. Mato – 1890. Vida – 1892. Ivka – 1894. Marko – 1895. Šimun – 1897. Anto – 1900. Nikola – 1905.

Šalić Joso (Nikola i Janja r. Blažević) i Marija r. Josipović, vj. 1894. Toma – 1895. Janja – 1897. Niko – 1897. Stažija – 1898. Manda – 1900. Janja – 1902. Jele – 1904. Nikola – 1906. Ivo – 1908. Marija – 1911. Marko – 1913. Šalić Marko (Ivo i Mara r. Popović) i Jela r. Matić, vj. 1909. Odselili u Trn Šalić Marko (Vid i Ivka r. Josipović), 1. brak, i Janja r. Domić, vj. 1912. Lucija – 1914. Franjo – 1918. Šalić Anto (Vid i Ivka r. Josipović) i Ruža r. Bogdanović, vj. 1917. Šalić Marko (Vid i Ivka r. Josipović), 2. brak, i Cele r. Smilčić, vj. 1919. Alojzije – 1920. Marija – 1922. Ivka – 1924. Pavo – 1926. Vid – 1928. Jelica – 1931. Anto – 1934. Franjo – 1936. Toma – 1938. Šalić Ivo (Joso i Marija r. Josipović) i Janja r. Durbić, vj. 1933. Jela – 1933. Ana – 1935. Mira – 1938. Zorka – 1940. Šalić Marko (Joso i Marija r. Josipović) i Mara r. Vidović, vj. 1935. Joso – 1936.

Jozefina – 1939. Manda – 1941. Mira – 1944. Šalić Vid (Marko i Cele r. Smilčić) i Jela r. Vulić, vj. 1948. Alojzije – 1951. Ivo – 1953. Zora – 1954. Marinka – 1959. Ana – 1964. Šalić Anto (Marko i Cele r. Smilčić) i Dragica r. Ljevar, vj. 1955. Zlatko – 1956. Šalić Franjo (Marko i Cele r. Smilčić) i Jela r. Pranjić, vj. 1959. Mirko – 1960. Marko – 1963. Ana – 1968. Šalić Toma (Marko i Cele r. Smilčić) i Radmila-Ana r. Bjelić, vj. 1961. Jelica – 1961. Ana – 1963. Ljuba – 1964. Anto – 1965. Antonija – 1965. Josip – 1967. Šalić Joso (Marko i Mara r. Vidović) i Jelica r. Matošević, vj. 1965. Odselili u Vojvodinu Šalić Alojzije (Vid i Jele r. Vulić) i Mira r. Grgić, vj. 1973. Marko – 1980. Lahor – ? ………….. Šalić Ivo (Vid i Jele r. Vulić) i Angela r. Majdandžić, vj. 1974. Dragana – 1976. Drago – 1977. Šalić Mirko (Franjo i Jela r. Pranjić) i Antonija r. Blažević, vj. 1983. Tubić Andrija (

) i Anđa r. Debeljak, vj. ? Anica – 1894.

Tubić Ivo (

) i Marija r. Lovrić, vj. ? Stjepan – ? ……………..

Tubić Luka (

) i Jela r. Vulić, vj. ? …………….. Anđa – 1879.

Tubić Stjepan-Stipo (Ivo i Mariaj r. Lovrić) i Ruža r. Komarica, vj. ? …………….. Anđa – 1880. Ivo – 1883. Jele – 1884. Ivo – 1885. Stjepan – 1886. Marko – 1891. Tubić Stipo (Stipo i Ruža r. Komarica) i Jele r. Batković, vj. 1904. Andrije – 1906. Ivo – 1907. Juro – 1909. Ruža – 1912. Juro – 1913. Ane – 1917. Ane – 1919. Marko – 1920. Anto – 1922. Tubić Andrija (Stipo i Jela r. Batković) i Ane r. Blažević, vj. 1925. Zorka – 1929. Dragica – 1932. Anđa – 1934. Dragica – 1937. Mirko – 1940. Jele – 1943. Anto – 1946. Tubić Ivo (Stipo i Jela r. Batković) i Mara r. Debeljak, vj. 1927. Ivka – 1929. Ane – 1933. Stipo – 1937. Marko – 1939.

Vlado – 1941. Tubić Juro (Stipo i Jela r. Batković) i Ivka r. Čivčić, vj. 1936. Ruža – 1937. Mile – 1940. Marija – 1943. Jelica – 1946. Tubić Mile (Juro i Ivka r. Čivčić) i Mara r. Brkić, vj. 1960. Juro – 1961. Juro – 1962. Drago – 1964. Jelena – 1968. Zoran – 1971. Tubić Stipo (Ivo i Mara r. Debeljak) i Anđa r. Brkić, vj. 1961. Ivo – 1962. Marica – 1964. Ankica – 1966. Anto – 1969. Božo – 1970. Tubić Vlado (Ivo i Mara r. Debeljak) i Anka r. Kamber, vj. 1966. Odselili u Zagreb Tubić Juro (Mile i Mare r. Brkić) i Jožefa r. Štemberger, vj. 1990. Monika – 1991. Franjo – 1993.

OBITELJI U MATOŠEVCIMA Batković Franjo (

) i Anđelija r. Aleksić, vj. ? Mande – 1763. Petar – 1769. Petar – 1771. Mande – 1774. Kata – 1777. Ilija – 1781. Batković Matija ( ) i Barbara r. Ančić, vj. ? Ilija – 1764. Batković Mijat ( ) i Ana r. Marić, vj. ? Andrija – 1764. Filip – 1770. Luka – 1772. Barbara – 1774. Vid – 1775. Andrija – 1777. Luce – ? Vid – 1784. Batković Martin ( ) i Ana r. Blažević, vj. oko 1770. Nikola – 1771. Jerko – 1773. Joso – 1775. Jele – 1777. Joso – 1780. Ivka – 1782. Ivo – 1784. Lucija – 1789. Batković Matija ( ) i Barbara r. Majdandžić, vj. ? Lucija – 1771. Batković Pavao ( ) i Manda r. Ojdanić, vj. ? Ružica – 1771. Batković Toma ( ) i Marija r. Žižić, vj. ? Vida – 1774. Ruža – 1786.

Batković Marko (

) i Manda r. Žižić, vj. ? Juro – 1777. Janja – 1781. Batković Lovro ( ) i Marija r. Blažević, vj. ? Juro – 1783. Kata – 1786. Ruža – 1789. Mile – 1791. Petar – 1794. Petar – 1795. Mato – 1799. Batković Marko ( ) i Anđa r. Matić, vj. ? Ivo – 1785. Batković Toma (Martin i Anastazija r. Vidović) i Kata r. Mirković, vj. 1787. Pavao – 1789. Pavao – 1792. Vida – 1795. Batković Filip (Mile i Ana r. Marić), 1. brak, i Franciska r. Blažević, vj. 1788. Brigita – 1789. Vid – 1791. Barbara – 1795. Batković Joso (Anto i Ivka r. Jakovljević) i Mande r. Čabrajić, vj. 1788. Batković Marko (

) i Ana r. Orlovčić, vj. ? Mile – 1791.

Batković Luka (Mile i Ana r. Marić) i Ana r. Pezić, vj. 1791. Jerko – 1793. Mato – 1797. Ivka – 1801. Batković Franjo (Luka i Ivka r. Grgić) i Ruža r. Domazetović, vj. 1792. Petar – 1792. Batković Nikola (

) i Ana r. Debeljaković, vj. 1793. Ruža – 1795.

Anđa – 1802. Mato – 1805. Lucija – 1809. Batković Joso (Martin i Ana r. Blaževć) i Marija r. Vidović, vj. 1799. Anto – 1801. Lovro – 1802. Lovro – 1804. Janja – 1806. Anto – 1809. Lucija – 1812. Marko - 1812 Ana – 1817. Batković Martin (

) i Kata r. Jurić, vj. ? Anto – 1800. Kata – 1800. Anto – 1802.

Batković Filip (Mile i Ana r. Marić), 2. brak, i Manda r. Valentić, vj. ? Stjepan – 1802. Toma – 1805. Martin – 1807. Franciska – 1808. Kata – 1812. Batković Andrija (Mile i Ana r. Marić) i Ruža r. Grgić, vj. ? Marijan – 1802. Pavao – ? Blaž – 1810. Blaž – 1813. Batković Ivo (Marko i Manda r. Žižić) i Anđa r. Matić, vj. 1810. Marko – 1812. Batković Mile (Lovro i Marija r. Blažević) i Ivka r. Uvalić, vj. 1810. Petar . 1812. Jele – 1815. Kate – 1817. Ruža – 1819. Marija – 1821. Juro – 1823.

Ane – 1825. Janja – 1827. Batković Vid (Filip i Franciska r. Lalić) i Mande r. Uvalić, vj. 1810. Batković Juro ( Batković Ivo (

) i Marija r. Matković, vj. ? Marija – 1814. ) i Anđa r. Domić, vj. ? Barbara – 1815.

Batković Franjo (Nikola i Ana r. Debeljaković) i Lucija r. Grgić, vj. 1823. Ružica – 1824. Nikola – 1828. Nikola – 1835. Batković Jerko (Luka i Ana r. Pezić) i Anastazija r. Ojdanić, vj. 1823. Janja – 1827. Anto – 1828. Ivka – 1831. Ivo – 1833. Ivka – 1836. Ana – 1838. Batković Marijan (Andrija i Ruža r. Grgić) i Manda r. Radman, vj. 1826. Batković Stjepan (Filip i Manda r. Valentić), 1. brak, i Marta r. Vidović, vj. 1827. Manda – 1831. Petar – 1834. Ivo – 1836. Batković Toma (Filip i Manda r. Valentić) i Kata r. Grgić, vj. 1828. Marija – 1829. Lucija – 1832. Mile – 1834. Marija – 1836. Mande – 1839. Ivo – 1841. Joso – 1843. Ivo – 1845. Mande – 1848.

Ane – 1851. Batković Pavao (Andrija i Ruža r. Grgić) i Jela r. Matijević, vj. 1828. Jakov – 1830. Ruža – 1834. Janja – 1836. Anđa – 1838. Lucija – 1840. Marija – 1842. Andrija – 1846. Batković Lovro (Joso i Marija r. Vidović) i Marija r. Matošević, vj. 1833. Batković Anto (Joso i Marija r. Vidović), 1. brak, i Marija r. Komljenović, vj. 1834. Ane – 1837. Kata – 1838. Batković Stjepan (Filip i Manda r. Valentić), 2. brak, i Lucija r. Grgić, vj. ? Anđa – 1838. Stjepan – 1839. Filip – 1841. Stjepan – 1844. Marko – 1847. Batković Juro (Mile I Ivka r. Uvalić) i Anđa r. Ljevar, vj. 1838. Jela – 1841. Marko – 1843. Mile – 1846. Miroslav – 1849. Joso – 1853. Jela – 1857. Batković Blaž (Andrija i Ruža r. Grgić), 1. brak, i Marija r. Filanović, vj. oko 1840. Batković Mato (Nikola i Ane r. Maztković, vj. 1841. Mato – 1843. Batković Anto (Joso i Marija r. Vidović), 2. brak, i Anđa r. Stojčević, vj. 1844. Ilija – 1845.

Joso – 1847. Ruža – 1852. Lovro – 1855. Marija – 1858. Ivo – 1861. Janja – 1863. Batković-Blažević Vid (Jerko i Anastazija r. Ojdanić), 1. brak, i Kata r. Tucić, vj. 1847. Batković Blaž (Andrija i Ruža r. Grgić), 2. brak, i Ruža r. Pranjić, vj. 1849. Andrija – 1851. Marija – 1856. Batković Blaž (Andrija i Ruža r. Grgić), 3. brak, i Ana r. Ćosić, vj. ? Ivo – 1859. Batković-Blažević Vid (Jerko i Anastazija r. Ojdanić), 2. brak, i Janja r. Tasić, vj. 1851. Juro – 1851. Janja – 1857. Toma – 1859. Batković-Blažević Anto (Jerko i Anastazija r. Ojdanić) i Ivka r. Markanović, vj. 1852. Ivo – 1855. Stjepan – 1858. Nikola – 1861. Ana – 1864. Anđa – 1867. Batković Ivo (Franjo i Lucija r. Grgić) i Janja r. Matić,vj. 1853. Batković Petar (Stjepan i Marta r. Vidović) i Kata r. Marić, vj. ? Marija – 1857. Ivo – 1858. Marija – 1861. Ruža – 1864. Batković Mijat (Toma i Kata r. Grgić), 1. brak, i Lucija r. Užar-Petrović, vj. 1859. Ilija – 1861

Toma – 1862. Mato – 1865. Batković Filip (Stjepan i Lucija r. Grgić), 1. brak, i Ivka r. Tadić, vj. ? Marko – 1864. Janja – 1868. Batković Toma (Filip i Mande r. Džilit) i Janja r. Sedić, vj. 1866. Batković Marko (Stjepan i Lucija r. Grgić) i Marija r. Lipovac, vj. ? Juro – 1868. Ivka – 1871. Marko – 1874. …………….. Batković Mijat (Toma i Kata r. Grgić), 2. brak, i Ruža r. Banović, vj. ? Petar – 1868. Luka – 1870. Kata – 1871. Ane – 1873. …………….. Batković Stjepan-Stipo (Stjepan i Lucija r. Grgić) i Jela r. Marušić, vj. ? Marko – 1873. Nikola – ? …………….. Manda – 1879. Lucija – 1881. Marija – 1883. Pero – 1885. Anto – 1888. Božo – 1890. Jela – 1893. Batković Andrija (Blaž i Ruža r. Pranjić) i Janja r. Ljevar, vj. 1874. Marija – 1875. Batković Mijat (Toma i Kata r. Grgić), 3. brak, i Marija r. Marić, vj. ? Vid – 1879. Kata – 1880. Manda – 1882. Ivka – 1884.

Batković Ivo (Anto i Ivka Markanović), 1. brak, i Vida r. Šalić, vj. ? …………….. Marko – 1880. Batković-Blažević Toma (Vid i Janja r. Tasić), 1. brak, i Janja r. Majdandžić, vj. ? …………….. Božo – 1880. Batković-Blažević Toma (Mijat i Lucija r. Užar) i Ruža r. Knežević, vj. ? …………….. Mile – 1880. Lucija – 1883. Mato – 1885. Kata – 1887. Mijat – 1890. Ljubica – 1892. Vid – 1897. Batković Joso (Juro Anđa r. Ljevar), 1. brak, i Kata r. Grgić, vj. ? …………….. Mile – 1881. Jela – 1882. Anto – 1885. Vida – 1887. Mile – 1889. Anđa – 1890. Franjica – 1892. Batković Ivo (Petar i Kata r. Marić) i Manda r. Marušić, vj. ? …………….. Janja – 1881. Kata – 1883. Janja – 1885. Marija – 1887. Luka – 1889. Ljubica – 1891. Matije – 1893. Mato – 1895. Kata – 1898.

Batković Filip-Pilip (Stjepan i Lucija r. Grgić), 2. brak, i Marija r. Lipovac, vj. ? …………….. Mato – 1881. Ilija – 1881. Batković Mato (Mijat i Lucija r. Užar) i Anđa r. Marijić, vj. ? …………….. Ivo – 1882. Marko – 1885. Batković Filip (Stjepan i Lucija r. Grgić), 3. brak, i Mande r. Kurtović, vj. 1883. Janja – 1885. Toma – 1886. Ana – 1889. Zorka – 1891. Mile – 1893. Ivan – 1896. Franjo – 1897. Ruža – 1900. Batković Stipo (Anto i Ivka Markanović) i Ruža r. Kozić-Mišić, vj. ? Mato – 1884. Anica – 1886. Nikola – 1888. Batković Toma (Vid i Janja r. Tasić), 2. brak, i Vida r. Kozić, vj. ? Janja – 1885. Luka – 1887. Stjepan – 1889. Toma – 1892. Marija – 1894. Luka – 1895. Joso – 1897. Marko – 1900. Stipo – 1904. Anđa – 1906. Cvijeta – 1908. Vid – 1912.

Batković Ivo (Blaž i Ana r. Ćosić) i Anđa r. Majdandžić, vj. ? Andrija – 1885. Ivanica – 1887. Vid – 1888. Stipo – 1892. Janja – 1894. Ivka – 1899. Anica – 1904. Batković Ivo (Anto i Ivka r. Markanović), 2. brak, i Anđa r. Majdandžić, vj. ? Andrija – 1885. Ivanica – 1887. Vid – 1888. Stipo – 1892. Janja – 1894. Ivka – 1899. Anica – 1904. Batković Joso (Toma i Kata r. Grgić), i Jeka r. Majdandžić, vj. 1886. Batković Petar-Pejo (Mile i Ruža r. Banović) i Anđa r. Pranjić, vj. 1889. Marko – 1890. Marija – 1893. Ruža – 1895. Petar – 1898. Ivo – 1901. Matije – 1904. Mile – 1906. Josip – 1908. Mile – 1910. Batković Ivan (Blaž i Anica r. Ćosić) i Lucija r. Kasapović, vj. 1892. Batković Marko (Stjepan i Jela r. Marušić), 1. brak, i Mare r. Tubić, vj. 1891. Marijan – 1893. Andrija – 1893. Ruža – 1895.

Batković Juro (Marko i Marija r. Lipovac), i Ivka r. Matošević, vj. 1892. Ilija – 1893. Petar – 1894. Juro – 1895. Anica – 1897. Jele – 1899. Kate – 1900. Ilija – 1903. Marija – 1904. Vida – 1907. Lucija – 1909. Batković Joso (Juro i Anđa r. Ljevar), 2. brak, i Luce r. Klasan, vj. 1894. Ruža – 1894. Anđa – 1896. Marija – 1899. Joso – 1900. Ivo – 1901. Andrije – 1903. Batković Marko (Marko i Mara r. Lipovac) i Marija r. Josipović, vj. 1898. Mande – 1901. Jele – 1903. Mato – 1906. Božica – 1908. Ljubica – 1910. Miholjka – 1913. Anđa – 1916. Juro – 1919. Batković Nikola (Stjepan i Jele r. Marušić), 1. brak, i Janja r. Tubić, vj. 1900. Marija – 1901. Anto – 1903. Anica – 1905. Stipo – 1906. Filip – 1908.

Ruža – 1910. Ljubica – 1913. Pilip – 1914. Jelica – 1915. Batković Toma (Mijat i Lucija r. Užar) i Vida r. Marušić, vj. 1902. Ljubica – 1904. Ljubica – 1907. Ivo – 1909. Batković Ivo (Mato i Anđa r. Marić) i Kate r. Bijelić, vj. 1903. Marko – 1906. Šimun – 1908. Nikola – 1913. Mato – 1918. Batković Petar (Stipo i Jela r. Marušić), 1. brak, i Ruža r. Milić, vj. 1903. Anđa – 1907. Ivo – 1909. Toma – 1911. Jelica – 1915. Batković Joso (Juro i Anđa r. Ljevar), 3. brak, i Jele r. Josipović, vj. 1905. Anto – 1906. Niko – 1906. Batković Toma (Filip i Manda r. Kurtović) i Ruža r. Komarica, vj. 1906. Marija – 1908. Ruža – 1910. Kata – 1912. Pilip – 1914. Batković Marko (Stipo i Jela r. Marušić), 2. brak, i Lucija r. Milić, vj. ? Marija – 1907. Kata – 1909. Batković Luka (Ivo i Manda r. Marušić) i Jele r. Brkić, vj. 1910. Marija – 1911. Ivo – 1913.

Ane – 1914. Ruža – 1915. Batković-Mato (Stipo i Ruža r. Kozić), 1. brak, i Marija r. Bjelić, vj. 1910. Batković Božo (Stipo i Jela r. Marušić) i Janja r. Kaurin(ović), vj. 1911. Mande – 1915. Mirko – 1917. Augustin – 1921. Odselili u Ramiće Batković Marko (Stipo i Jela r. Marušić), 3. brak, i Mande r. Lipovac, vj. 1911. Vida – 1912. Lucija – 1914. Božo-Bojko – 1915. Danica – 1918. Paula – 1920. Batković Vid (Ivo i Anđa r. Majdandžić) i Ruža r. Brkić, vj. 1913. Marijan – 1915. Janja – 1918. Ivka – 1919. Ivo – 1920. Anto – 1921. Stjepan – 1923. Anđa – 1924. Ilija – 1925. Ilija – 1927. Marko – 1931. Marija – 1933. Dragica – 1935. Batković Petar (Stipo i Jela r. Marušić), 2. brak, i Mande r. Bijelić, vj. 1914. Matije – 1918. Anđa – 1920. Jelka – 1922. Blaž – 1924. Jozo – 1926.

Batković Mato (Stipo i Ruža r. Kozić), 2. brak, i Mande r. Balvan, vj. 1916. Stipo – 1921. Marko – 1924. Antun – 1926. Marija – 1928. Zorka – 1930. Mara – 1932. Batković Joso (Joso i Luca r. Klasan), i Ana r. Debeljak-Ružić, vj. 1917. Ruža – 1918. Ferdinand – 1920. Zorman – 1922. Batković Mile (Filip i Mande r. Kurtović) i Ivka r. Josipović, vj. 1918. Mande – 1919. Ivo – 1921. Anđa – 1922. Jela – 1924. Danica – 1926. Ljubica – 1928. Anto – 1930. Janja – 1931. Ane – 1934. Mile – 1936. Pero – 1937. Josip – 1940. Batković Nikola (Stipo i Jela r. Marušić), 2. brak, i Janja r. Domić, vj. 1918. Batković Nikola (Stipo i Ruža r. Kozić) i Jele-Jeka r. DebeljakRužić, vj. 1919. Ivo – 1920. Ana – 1921. Ljubica – 1923. Ana – 1925. Dragica – 1928. Joso – 1931.

Mato – 1933. Anto – 1936. Jelica – 1939. Batković Mato (Petar i Anđa r. Pranjić), 1. brak, i Mande r. Batković, vj. 1919. Jela – 1921. Petar – 1922. Pavo – 1924. Batković Nikola (Stipo i Jela r. Marušić), 2. brak, i Anđa r. Lagundžić, vj. 1919. Zorka – 1920. Marijan – 1923. Renko – 1925. Petar – 1927. Batković Ivo (Joso i Lucija r. Klasan) i Janja r. Blažević, vj. 1920. Ana – 1924. Mato – 1926. Jozefina – 1928. Mande – 1931. Ljubica – 1933. Miholjka – 1935. Ivo – 1939. Batković Marko (Toma i Vida r. Kozić) i Janja r. Kaurin, vj. 1920. Vida – 1921. Marija – 1924. Ivka – 1925. Dragica – 1926. Anto – 1927. Filip – 1929. Jelica – 1934. Joso – 1935. Drago – 1937. Mira – 1939. Toma – 1942. Ruža – 1942. Batković Andrija (Joso i Luce r. Klasan) i Jela r. Jakobašić, vj. 1925. Joso – 1929.

Batković Anto (Nikola i Janja r. Tubić), 1. brak, i Ruža r. Majdandžić, vj. 1925. Juro – 1926. Ivo – 1928. Slavko – 1930. Anđela – 1932. Mihelina – 1933. Mara – 1935. Batković Mato (Marko i Mara r. Josipović) i Anđa r. Čivčić-Džolić, vj. 1925. Pavo – 1925. Petar – 1927. Marko – 1930. Jela – 1932. Anto – 1934. Manda – 1935. Pavo – 1938. Mara – 1940. Anto – 1943. Batković Mato (Petar i Anđa r. Pranjić), 2. brak, i Lucija r. Majdandžić, vj. 1926. Joso – 1927. Ivo – 1929. Marko – 1929. Ivan – 1930. Marko – 1931. Anđa – 1933. Kaja – 1935. Janja – 1936. Ana – 1942. Batković Ivo (Petar i Ruža r. Milić) i Manda r. Pranjić, vj. 1927. Ruža – 1929. Jozefina – 1931. Petar – 1933. Milka – 1936. Ljubica – 1939. Nada – 1943.

Batković Šimun (Ivo i Kata r. Bijelić) i Anica r. Debeljak-Ružić, vj. 1927. Mare – 1928. Jozefina – 1930. Kata – 1932. Ivo – 1933. Ruža – 1936. Dragica – 1938. Mirko – 1940. Ljuba – 1942. Jozo – 1945. Batković Stipo (Nikola i Janja r. Tubić), 1. brak, i Perka r. Josipović, vj. 1928. Dragica – 1930. Jela – 1931. Franjo – 1934. Ana – 1934. Marko – 1937. Batković Mile (Petar i Anđa r. Pranjić), 1. brak, i Ruža r. Batković, vj. 1930. Anto – 1931. Ana – 1933. Janja – 1934. Manda – 1936. Vid – 1938. Jela – 1940. Filip – 1942. Petar – 1944. Ana – 1947. Batković Anto (Joso i Jela r. Josipović), 1. brak, i Janja r. Lovrenović, vj. 1931. Luka – 1932. Mare – 1934. Ivo – 1935. Joso – 1937. Marijan – 1939.

Batković Božo-Bojko (Marko i Manda r. Lipovac), 1. brak, i Anica r. Bajilović, vj. 1931. Mara – 1933. Marijan – 1936. Dragica – 1938. Manda – 1939. Marko – 1942. Marko – 1946. Anto – 1946. Batković Nikola-Niko (Ivo i Kata r. Bijelić) i Ruža r. Batković, vj. 1931. Jela – 1932. Anto – 1934. Milka – 1936. Mile – 1938. Milka – 1940. Ljubica – 1942. Josip – 1944. Batković Anto (Nikola i Janja r. Tubić), 2. brak, i Zorka r. Bogdanović, vj. 1935. Slavko – 1936. Mare – 1937. Anđa – 1939. Manda – 1942. Nikola – 1944. Batković Filip (Nikola i Janja r. Tubić) i Janja r. Majdandžić, vj. 1935. Mile – 1936. Zvonko – 1937. Toma – 1937. Ljubomir – 1938. Vinko – 1939. Zorka – 1941. Anto – 1944. Batković Filip (Toma i Ruža r. Komarica) i Ruža r. Majdandžić, vj. 1936. Toma – 1938.

Mare – 1939. Marko – 1943. Jelica – 1944. Anđa – 1946. Petar – 1948. Ruža – 1949. Mare – 1952. Batković Marijan (Vid i Ruža r. Brkić), 1. brak, i Mara r. Čivčić, vj. 1936. Mile – 1938. Janja – 1939. Dragica – 1942. Anto – 1944. Batković Mirko (Božo i Janja r. Kaurinović) i Anđa r. Blažević, vj. 1936. Batković Toma (Petar i Ruža r. Milić) i Jele r. Pranjić, vj. 1936. Stipo – 1938. Ana – 1941. Batković-Blažević Vid (Toma i Vida r. Kozić), 1. brak, i Kata r. Debeljak, vj. 1936. Ana – 1937. Anđa – 1940. Tonka – 1942. Batković Juro (Marko i Marija r. Josipović) i Lucija r. Batković, vj. 1937. Batković Stipo (Nikola i Janja r. Tubić), 2. brak, i Jela r. Bijelić, vj. 1938. Janja – 1940. Ljubica – 1942. Vlado – 1943. Batković Augustin (Božo i Janja r. Kaurin) i Jelica r. Lipovac, vj. 1939. Ivo – 1940. Ankica – 1942. Mira – 1944.

Batković Mato (Petar i Mande r. Bijelić) i Marica r. Debeljak-Ružić, vj. 1941. Ljubica – 1943. Tonika – 1944. Luka – 1946. Petar – 1948. Mira – 1950. Anto – 1953. Batković Anto (Joso i Jela r. Josipović), 2. brak, i Anka r. Kašljević, vj. 1942. Anto – 1944. Batković Ivo (Vid i Ruža r. Brkić) i Vida r. Bogdanović, vj. 1942. Petar – 1943. Batković Joso (Andrija i Jele r. Jakobašić) i Danica r. Batković, vj. 1946. Pero – 1948. Andrije – 1949. Pero – 1952. Ljuba – 1954. Mile – 1956. Jadranka – 1958. Batković Božo-Bojko (Marko i Manda r. Lipovac), 2. brak, i Ruža r. Tubić, vj. 1949. Juro – 1950. Ana – 1952. Jela – 1954. Batković Anto (Mato i Manda r. Balvan) i Jozefina r. Batković, vj. 1950. Jelica – 1954. Odselili u Kutinu Batković Marijan (Vid i Ruža r. Brkić), 2. brak, i Nikoleta r. Lučev, vj. 1950. Odselili u Zagreb Batković Joso (Mato i Luce r. Majdandžić) i Terezija r. Ralešić, vj. 1951. Otišli na privremeni rad u Njemačku

Batković Luka (Anto i Janja r. Lovrenović) i Dragica r. Batković, vj. 1951. Ana – 1952. Anto – 1956. Ljubica – 1958. Jozefina – 1960. Jelica – 1961. Marica – 1963. Janja – 1964. Josip – 1966. Marko – 1967. Ivanka – 1969. Batković Marko (Mato i Manda r. Balvan) i Jela r. Batković, vj. 1951. Nada – 1952. Manda – 1953. Ana – 1956. Ruža – 1958. Stipo – 1960. Zora – 1963. Odselili u Kutinu Batković Marko (Mato i Anđa r. Čivčić-Džolić) i Jela r. Batković, vj. 1951. Veronika – 1952. Mato – 1954. Anto – 1955. Ružica – 1955. Mara – 1956. Stipo – 1958. Slavko – 1961. Franjo – 1963. Josip – 1966. Ferdo – 1966. Anto – 1968. Ivica – 1970. Batković Petar (Mato i Anđa r. Čivčić) i Mara r. Batković, vj. 1951. Viktorija – 1953.

Juro – 1954. Ana – 1957. Jela – 1958. Marko – 1960. Božo – 1962. Pavo – 1964. Marina – 1965. Jozo – 1967. Anto – 1969. Anđelka – 1972. Batković Filip (Marko i Janja r. Kaurin) i Dragica r. Majdandžić, vj. 1952. Batković Anto (Mile i Ruža r. Batković), 1. brak, i Jozefina r. Debeljak, vj. 1954. Jozo – 1955. Batković Joso (Nikola i Jeka r. Debeljak) i Manda r. Batković, vj. 1955. Stipo – 1955. Gordana – 1957. Anto – 1958. Ana – 1962. Marija – 1963. Odselili u Kutinu Batković Anto (Mile i Ruža r. Batković), 2. brak, i Ana r. Batković, vj. 1956. Vikica – 1957. Manda – 1958. Ivo – 1959. Ruža – 1962. Božana – 1964. Odselili u Kutinu Batković Anto (Niko i Ruža r. Batković) i Manda r. Debeljak, vj. 1956. Nikola – 1957. Ana – 1958. Mile – 1960. Odselili u Sombor

Batković Ivo (Šimo i Anica r. Debeljak) i Mara r. Jakovljević, vj. 1956. Jelica – 1958. Zvonko – 1960. Anto – 1962. Ana – 1969. Batković Marko (Vid i Ruža r. Brkić) i Nada r. Blažević, vj. 1956. Augustin – 1957. Ana – 1959. Snježana – 1961. Anto – 1964. Ivo – 1965. Batković Franjo (Stipo i Perka r. Josipović) i Anđa r. Batković, vj. 1957. Batković Zvonko (Filip i Janja r. Majdandžić) i Ana r. Ljevar, vj. 1957. Filip – 1960. Vinko – 1962. Odselili u Čepin Batković Ivo (Anto i Janja r. Lovrenović) i Marija r. Pezić, vj. 1958. Odselili u Novsku Batković Marko (Mato i Luce r. Majdandžić) i Danica r. Debeljak, vj. 1958. Jela – 1960. Vera – 1963. Ljubica – 1967. Anđelka – 1972. Josip – 1973. Batković Ivo (Ivo i Janja r. Blažević) i Jelka r. Batković, vj. 1959. Josip – 1960. Niko – 1963. Ana – 1964. Janja – 1970. Batković Josip (Mile i Ivka r. Josipović) i Ana r. Blažević, vj. 1959. Marija – 1961. Mile – 1962. Anto – 1964.

Kaja – 1967. Ivo – 1969. Ivanka – 1971. Božica – 1974. Silvana – 1975. Batković Marijan (Božo i Ana r. Bajilović) i Dragica r. Batković, vj. 1960. Odselili u Daruvar Batković Mato (Nikola i Jeka r. Debeljak) i Ana r. Debeljak, vj. 1960. Josip – 1963. Odselili u Kutinu Batković Mile (Niko i Ruža r. Batković) i Marija r. Tubić, vj. 1960. Odselili u Daruvar Batković Petar (Mato i Manda r. Batković) i Bauela Haunelare, vj. 1960. Otišli na privremeni rad u Njemačku Batković Stipo (Toma i Jele r. Pranjić) i Ivka r. Debeljak, vj. 1960. Pero – 1961. Ana – 1962. Mato – 1965. Ivo – 1966. Marko – 1968. Dragica – 1970. Ana – 1972. Batković Ivo (Mato i Luca r. Majdandžić) i Janja r. Batković, vj. 1963. Darinka – 1964. Matije – 1965. Odselili u Sloveniju Batković Toma (Filip i Ruža r. Majdandžić) i Jelica r. Majdandžić, vj. 1963. Odselili u Čepin Batković Joso (Anto i Janja r. Lovrenović) i Ankica r. Domić, vj. 1964. Odselili u Šargovac

Batković Mile (Petar i Anđa r. Pranjić), 2. brak, i Jela Ljevar r. Bogdanović, vj. 1964. Batković Filip (Mile i Ruža r. Batković) i Manda r. Radman, vj. 1965. Odselili u Kuljane Batković Blaž (Petar i Mande r. Bijelić) i Dragica r. Majdandžić, vj. 1966. Odselili u Vojvodinu Batković Anto (Mato i Anđa r. Čivčić) i Katica r. Pranjić, vj. 1967. Odselili u Čepin Batković Vlado ( Stjepan i Jela r. Bijelić) i Kata r. Topalović, vj. 1969. Odselili u Bjelovar Batković Andrija (Joso i Danica r. Batković) i Božana r. Žigalić, vj. 1971. Odselili u Kutinu Batković Petar (Mato i Marica r. Debeljak) i Dubravka r. Blažević, vj. 1972. Natalija – ? Mario – ? Otišli na privremeni rad u Francusku Batković Pero (Joso i Danica r. Batković) i Đurđa r. Cestar, vj. 1973. Odselili u Đakovo Batković Juro (Božo i Ruža r. Tubić) i Marica r. Majdandžić, vj. 1975. Odselili u Australiju Batković Luka (Mato i Mara r. Debeljak) i Zora r. Đurišić, vj. 1976. Odselili u Vojvodinu Batković Anto (Mato i Mara r. Debeljak) i Katarina r. Dukarić, vj. 1977. Odselili u Sloveniju Batković Stipo (Josip i Manda r. Batković) i Anica r. Cvrtila, vj. 1978. Batković Ivo (Anto i Ana r. Batković) i Višnja-Marija r. Šćitnik, vj. 1981. Odselili u Slavoniju

Batković Stipo (Marko i Jela r. Batković) i Manda r. Bujdo, vj. 1981. Odselili u Kutinu Batković Zvonko (Ivo i Mare r. Jakovljević) i Zdenka r. Cirkl, vj. 1981. Divna – 1983. Danijel – 1990. Batković Anto (Božo i Anica r. Bajlović) i Ivka r. Josipović, vj. 1982. Božo – 1983. Batković Filip (Zvonko i Ana r. Ljevar) i Vesna r. Hrsan, vj. 1983. Odselili u Čepin Batković Anto (Ivo i Mara r. Jakovljević) i Zora r. Mandeka, vj. ? Odselili u Zagreb Batković Anto (Luka i Dragica r. Batković) i Silvana-Ankica r. Gagula, vj. 1985. Batković Pavo (Pero i Mara r. Batković) i Anđelka r. Blažević, vj. 1989. Batković Juro (Petar Mara r. Batković) i Milanka r. Bartula, vj. ? Mirjana – 1989. Odselili u Dubrovnik Batković Josip (Mato i Ana r. Debeljak) i Ljiljana r. Janjčić, vj. 1988. Odselili u Kutinu Batković Slavko (Marko i Jele r. Batković) i Ankica r. Šalić, vj. 1990. Pavo – 1990. Batković Anto (Josip i Ane r. Blažević) i Nedeljka r. Čubra, vj. 1991. Anka – 1991. Batković Marko (Pero i Mare r. Batković) i Katica r. Majdandžić, vj. 1991. Mirela – 1991. Batković Jozo (Pero i Mara r. Batković) i Sanela r. Žižak, vj. 1992. Batković Matija (Ivo i Janja r. Batković) i Nataša r. Vesel, vj. 1992. Odselili u Sloveniju Batković Mato (Stipo i Ivka r. Debeljak) i Božena r. Mandek, vj. 1992. Odselili u Kutinu

Batković Vinko (Zvonko i Ana r. Ljevar) i Branka-Katarina r. Vuk, vj. 1993. Batković Božo (Pero i Mare r. Batković) i Marijana r. Bogdanović, vj. 1995. Petar – 1995. Blažević Stjepan ( Blažević Ivan (

) i Anica r. Martić, vj. ? Juro – 1763.

) i Dominka r. Brkić, vj. ? Jela – 1765. Jela – 1770. Andrija – 1773.

Blažević Stjepan (

Blažević Petar (

) i Anastazija/Stažija r. Barić, vj. ? Kata – 1769 Ružica – 1776. ) i Ivka r. Božinac, vj. ? Matija – 1772. Marija – 1775. Marko – 1779. Marko – 1782.

Blažević Stjepan (

) i Kata r. Turčić, vj. ? Andrija – oko 1770.

Blažević Bartol/Bariša (

Blažević Andrija (

) i Lucija r. Jarčević, vj. ? Paško – 1774. Ružica – 1778.

) i Manda r. Vidović, vj. ? Josip – 1775. Anica – 1777. Janja – 1778. Mato – 1780. Mato – 1782. Marija – 1784. Ivka – 1786. Petar – 1788. Marta – 1790. Ivka – 1791.

Blažević Ivo (

) i Kata r. Jurić, vj. ? Anđelija – 1775.

Blažević Franjo (

) i Kata r. Ćosić, vj. ? Vid – 1777.

Blažević Marko (

) i Ana r. Orlovac, vj. ? Marija – 1782. Lucija – 1788. Mile – 1791.

Blažević Matije (

) i Kata r. Blažević, vj. ? Juro – 1782.

Blažević Jakov ( Blažević Marko ( Blažević Andrija (

Blažević Bartol (

) i Kata r. Orlovac, vj. ? Marijan – 1783. ) i Manda r. Žižić, vj. ? Janja – 1783. ) i Janja r. Užarević, vj. ? Jela – 1784. Petar – 1788. Ivka – 1791. Ivo – 1797. ) i Ivka r. Kozić, vj. ? Mato – 1785.

Blažević Ilija (Ivo i Dominka r. Brkić) i Klara r. Tucić, vj. 1787. Blaž – 1793. Juro – 1796. Blažević Andrija (Stjepan i Kata r. Turčić) i Ana r. Komarica, vj. 1792. Marija – 1794. Blažević Marko (

) i Ana r. Marić, vj. ? Blaž – 1796.

Blažević Franjo (

) i Anđa r. Marić, vj. ? Luka – 1796.

Blažević Paško (Bartol i Lucija r Jarčević) i Klara r. Marić, vj. 1798. Janja – 1798. Marija – 1804.

Blažević Joso (Andrija i Manda r. Vidović), 1. brak, i Marija r. Knežević, vj. 1800. Blažević Joso (Andrija i Manda r. Vidović), 2. brak, i Ruža r. Valentić, vj. 1804. Manda – 1804. Anto – 1809. Blažević Mato (Bartol i Ivka r. Kozić) i Ivka r. Uvalić, vj. ? Juro – 1807. Marta – 1811. Blažević Mile (Marko i Ana r. Orlovac), 1. brak, i Manda r. Valentić, vj. 1811. Blažević Andrija (

) i Janja r. Abramović, vj. ?

Blažević Mile (Marko i Ana r. Orlovac), 2. brak, i Vida r. Markanović, vj. 1822. Marko – 1823. Ana – 1825. Petar – 1828. Lucija – 1831. Ivo – 1834. Blažević Mile ( ) i Marija r. Ljevar, vj. ? Nikola – 1824. Franjo – 1826. Blažević Mato (Andrija i Manda r. Vidović) i Marija r. Petrušić, vj. 1823. Blažević Juro (

) i Anđa r. Uvalić, vj. ?

Ivo – 1828. Blažević Juro (Mato i Ivka r. Uvalić) i Janja r. Tasić, vj. 1832. Joso – oko 1835. Mato – 1840. Lucija – 1842. Stjepan – 1844. Marija – 1845. Blažević Juro ( ) i Janja Klečina, vj. oko 1835. Jos – 1838.

Blažević Ivo (Andrija i Janja r. Abramović), 2. brak, i Anastazija r. Ojdanić, vj. 1840. Jela – 1840. Andrija – 1843. Ruža – 1845. Juro – 1847. Blažević Marko (Mile i Vida Markanović) i Janja r. Kaurinović, vj. oko 1845. Joso – 1847. Juro – 1848. Blažević Vid ( ) i Janja r. Klečina /Tešić/, vj. ? Juro – 1850. Janja – 1857. Toma – 1859. Blažević Anto ( ) i Ivka r. Markanović, vj. ? Ivo – 1855. Stjepan – 1858. Nikola – 1861. Ana – 1864. Blažević Joso (Juro i Janja r. Tasić) i Kata r. Markanović, vj. 1855. Juro – 1864. Ruža – 1867. Mato – 1872. Marija – 1874. …………….. Anđa – 1881. Blažević Mato (Juro i Janja r. Tasić) i Ivka r. Majdandžić, vj. 1862. Marija – 1866. Petar – 1868. Anđa – 1870. Marija – 1872. Vid – 1873. Vida – 1880. Luka – 1882. Blažević Joso (Juro i Janja r. Klečinović), 1. brak, i Kata r. Marušić/Matoš, vj. 1868. Mato – 1872.

Marija – 1874. Anđa – 1881. Blažević Andrija (Ivo i Anastazija r. Ojdanić) i Kata r. Marušić, vj. ? Jela – 1870. Blažević Ivo (

) i Marija r. Marić, vj. ? Marijan - ? Ana – 1872. Marko – 1875.

Blažević Ivo (

) i Anđa r. Vuković, vj. ? Luka – 1873.

Blažević Juro (Joso i Kata r. Markanović) i Mare r. Majdandžić, vj. 1885. Ilija – ? Jele – 1887. Vida – 1889. Ruža – 1891. Kata – 1894. Manda – 1897. Petar – 1901. Blažević Marijan (Ivo i Marija r. Marić) i Anđa r. Marić, vj. 1885. Marko – 1886. Ruža – 1889. Blažević Joso (Juro i Janja r. Klečinović), 2. brak, i Ruža r. Mišić, vj. 1894. Blažević Ilija (Juro i Mara r. Majdadžić) i Ruža r. Kozić, vj. ? Joso – 1909. Jele – 1910. Mato – 1912. Ivo – 1914. Mato – 1921. Blažević Petar (Juro i Mara r. Majdandžić), 1. brak, i Marija r. Bijelić, vj. 1922. Mato – 1923. Mande – 1926. Anđa – 1926. Kata – 1929.

Mišo – 1930. Anto – 1932. Jozefina – 1935. Juro – 1937. Blažević Joso (Ilija i Ruža r. Kozić) i Marija r. Batković, vj. 1927. Mato – 1929. Šimun – 1930. Ana – 1931. Ljuba – 1934. Mirko – 1936. Ilija – 1939. Ruža – 1941. Finka – 1943. Jozefina – 1944. Janja – 1947. Blažević Ivo (Ilija i Ruža r. Kozić) i Kata r. Batković, vj. 1932. Ruža – 1934. Jozefina – 1937. Anto – 1939. Stipo – 1941. Ivan – 1944. Kata – 1946. Toma – 1948. Anto – 1950. Jozo – 1950. Mato – 1953. Zorka – 1953. Blažević Vid (Toma i Vida r. Kozić), 1. brak, vidi Batković-Blažević Vid Blažević Petar (Juro i Marija r. Majdandžić), 2. brak, i Anđa r. Debeljak, vj. 1939. Mare – 1942. Ana – 1944. Anto – 1947. Ljubica – 1948. Pavo – 1949. Ljubica – 1952. Mato – 1954.

Anto – 1962. Blažević Vid (Toma i Vida r. Kozić), 2. brak, i Sumbulka r. Majdandžić, vj. 1943. Janja – 1944. Anđa – 1946. Mato – 1948. Stipo – 1949. Nada – 1954. Borislav – 1958. Blažević Mišo (Petar i Marija r. Bijelić) i Ana r. Debeljak, vj. 1956. Zlatka – 1957. Blažević Mirko (Joso i Mara r. Batković) i Miholjka r. Batković, vj. 1959. Zlatka – 1961. Pero – 1962. Janja – 1963. Mara – 1971. Blažević Juro (Petar i Mara r. Bijelić) i Kata r. Blažević, vj. 1963. Odselili u Zagreb Blažević Ilija (Joso i Mara r. Batković) i Zorka r. Vulić, vj. 1964. Odselili u Novsku Blažević-Batković Stipo (Vid i Sumbulka r. Majdandžić) i Sofija …, vj. ? Antonija – ? David – ? Blažević Ivica (Ivo i Kate r. Batković) i Ljubica r. Batković, vj. 1964. Petar – 1967. Katica – 1969. Anđelka – 1970. Mato – 1971. Blažević Toma (Ivo i Kata r. Batković) i Mira r. Trbojević, vj. 1972. Otišli na privremeni rad u Švicarsku Blažević Anto (Ivo i Kata r. Batković) i Mara r. Majdandžić, vj. 1977. Odselili u Australiju

Blažević Mato (Petar i Anđa r. Debeljak) i Janja r. Majdandžić, vj. 1977. Odselili u Zagreb Blažević Mato (Ivo i Kata r. Batković) i Katica r. Debeljak, vj. 1980. Otišli na privremeni rad u Švicarsku Blažević Borislav (Vid i Sumbulka r. Majdandžić) i Ljilja r. Debeljak, vj. 1987. Ivana – 1989. Sumbulka – 1993. Blažević Pavao (Petar i Anđa r. Debeljak) i Marica r. Pejaković, vj. 1987. Otišli na privremeni rad u Švicarsku Blažević Petar (Ivan i Ljubica r. Batković) i Ankica r. Topić, vj. 1994. Odselili u Zagreb Bogdanović Nikola (Juro i Ivka r. Džolić) i Kata r. Majdandžić, vj. ? Juro – 1873. Ivka – 1874. Andrija – 1875. …………….. Ilija – 1879. Ilija – 1883. Cvijeta – 1886. Bogdanović Juro (Nikola i Kata r. Majdandžić) i Agata r. Debeljak, vj. 1895. Ruža – 1898. Bogdanović Ilija (Nikola i Kata r. Majdandžić) i Mande r. Jurić, vj. 1906. Anđa – 1907. Ruža – 1910. Zorka – 1911. Ane – 1914. Jele – 1917. Marija – 1919. Kata – 1921.

Bogdanović Toma (Matija i Manda r. Bijelić) i Jela (Jeka) r. Ljevar, vj. 1921. Marko – 1940. Bogdanović Anto (Andrija i Ana r. Kurtović) i Manda r. Blažević, vj. 1922. Andrija – 1923. Mara – 1925. Jela – 1928. Ilija – 1930. Danica – 1932. Marko – 1934. Mile – 1935. Ruža – 1937. Ana – 1940. Nada – 1945. Preselili u Stranjane Bogdanović Andrija (Anto i Manda r. Blažević) i Mara r. Debeljak, vj. 1949. Dragica – 1950. Juro – 1952. Josip – 1957. Anka – 1958. Iz Stranjana odselili u Čepin Bogdanović Ilija (Anto i Mande r. Blažević) i Nada r. Žerdin, vj. ? Odselili u Zagreb Debeljaković Abram (

Debeljaković Petar (

) i Cvita r. Majdandžić, vj. ? Andrija – ? Marija – ?. Marta – 1763 Toma – 1764. Juro – 1767. Luka – 1769. ) i Kata r. Čolaković, vj. ? Marko – ?

Debeljaković Anto (

Debeljaković Ivo (

) i Ivka r. Blažević, vj. 1789. Toma – ? Nikola – 1763. Elizabeta – 1767, Manda – 1770. ) i Jele r. Stojčević, vj. ? Lucija – 1763.

Debeljaković Luka (

) i Barbara r. Salačković, vj. ? Klara – 1763. Ivka – 1770. Ivo – 1772.

Debeljaković Ilija (

) i Ružica r. Vidović, vj. ? Kata – 1768. Frano – 1771. Mijat – 1773. Marija – 1779.

Debeljaković Mato (

) i Manda r. Cvitković-Kuljanin, vj. ? Anica – 1775. Filip – 1778. Andrija – 1781. Andrija – 1782. Ruža – 1786. Lucija – 1787. Mile – 1790. Marija – 1793. Ilija – 1797. Ilija – 1799.

Debeljaković Andrija (Abram i Cvita r. Majdandžić) i Manda r. Ciganović, vj. ? Andrija – 1782. Debeljaković Marko (Petar i Kata r.Čolaković) i Kata r. Jurić, vj. 1782. Debeljaković Juro (Abram i Cvita r. Majdandžić) i Anđa r. Komaričić, vj. 1783. Mile – 1787. Juro – 1790.

Debeljaković Luka (Abram i Cvita r. Majdandžić) i Klara r. Marić, vj. 1788. Ilija – 1789. Juro – 1791. Kata – 1794. Janja – 1796. Debeljaković Toma (Anto i Ivka r. Blažević) i Ruža r. Marić, vj. 1789. Marija – 1791. Ivo – 1793. Ivka – 1796. Debeljaković Joso (

) i Ruža r. Marić, vj. ? Anto – 1799.

Debeljaković Filip (Mato i Manda r. Kuljanin) i Kata r. Uvalić-Blažević, vj. 1799. Joso – 1802. Ruža – 1803. Joso – 1805. Juro – 1809. Debeljaković Paško (

) i Klara r. Marić, vj. ? Filip – 1802. Luka – 1807. Ruža – 1810.

Debeljaković Andrija (Mato i Manda r. Jajčević) i Marija r. Ojdanić-Vidović, vj. 1804. Ruža – 1807. Luka – 1809. Anto – 1813. Lucija – 1815. Debeljaković Filip (

) i Kata r. Debeljaković, vj. ? Luka – 1807.

Debeljaković Mile (Mato i Manda r. Cvitković) i Janja r. Majdandžić, vj. 1812. Andrija – 1816. Debeljak Ivo (Toma i Ruža r. Marić) i Ruža r. Stojčević, vj. 1820. Toma – 1821.

Juro – 1822. Joso – 1825. Marija – 1828. Marija – 1830. Ivka – 1831. Ana – 1835. Stjepan – 1837. Ana – 1840. Debeljaković Anto (Joso i Ruža r. Marić) i Kata r. Uvalić, vj. 1825. Marko – 1831. Mile – 1834. Petar – 1840. Ilija – 1843. Petar – 1847. Zorislav – 1849. Debeljak Ivo ( ) i Kata r. Uvalić, vj. ? Manda – 1837. Debeljak Anto (Filip i Kata r. Ojdanić-Vidović) i Marija r. Kašljević, vj. ? Janja – 1847. Debeljak/ović Toma (Ivo i Ruža r. Stojčević), 1. brak, i Ruža r. Ljevar, vj. 1845. Janja – 1845. Mile – 1846. Nikola – 1848. Debeljak/ović Juro (Ivo i Ruža r. Stojčević) i Jela r. Kuljanin, vj. 1847. Petar – 1848. Ana – 1854. Mato – 1864. Debeljak/ović Toma (Ivo i Ruža r. Stojčević), 2. brak, i Ruža r. Matoš, vj. 1852. Mato – 1854. Anto – 1856. Luka – 1858. Mato – 1861. Andrija – 1865.

Ivka – 1868. Manda – 1868. Ana – 1870. Janja – 1873. Debeljak/ović Joso (Ivo i Ruža r. Stojčević) i Ruža r. Majdandžić, vj. 1863. Ivo – 1864. Ivo – 1871. Vida – 1875. ……………… Debeljak Marko (Anto i Kata r. Uvalić) i Ruža r. Stojanac, vj. ? Marija – 1864. Lucija – 1873. Ilija – ? Kata – 1880. Debeljak/ović Stjepan-Stipo (Ivo i Ruža r. Stojčević) i Marija r. Blažević, vj. ? Janja – 1866. Anja – 1868. Jela – 1871. Marko – 1874. Ivo – ? …………….. Janja – 1881. Vid – 1884. Debeljak Ilija (Anto i Kata r. Uvalić) i Ana r. Banović, vj. 1871. Anđa – 1874. …………….. Debeljak/ović Mile (Toma i Ruža r. Ljevar) i Vida r. Blažević, vj. ? Ruža – 1879. Ivka – 1881. Joso – 1884. Jelica – 1886. Ivka – 1889. Ljubica – 1892. Jakov – 1894. Ivo – 1898.

Juro – 1901. Debeljak/ović Petar (Anto i Kata r. Uvalić) i Marija r. Komljenović, vj. ? …………….. Toma – 1881. Ana – 1883. Anđa – 1884. Juro – 1886. Debeljakovć Nikola (Toma i Ruža r. Ljevar), 1. brak, i Marija r. Kuljančić, vj. ? Jela – 1883. Debeljak Luka (Toma i Ruža r. Matoš) i Kaja r. Rimac-Šalić, vj. 1883. Marijan – 1885. Ivka – 1888. Šimo – 1891. Lovro – 1894. Debeljak/ović Mato (Toma i Ruža r. Matoš) i Marija r. Blažević, vj. ? Jele – 1885. Pavao – 1888. Petar – 1890. Ljubica – 1893. Anica – 1895. Ivan – 1898. Jelica – 1900. Andrije – 1903. Anto – 1906. Anđa – 1907. Debeljak Mato (Juro i Jela r. Komljenović) i Marija r. Marušić, vj. ? Pavao – 1886. Debeljak/ović Nikola (Toma i Ruža r. Ljevar), 2. brak, i Vida r. Grgić-Matoš, vj. ? Jele – 1887. Pero – 1888. Marko – 1891. Stjepan – 1894. Jele – 1898.

Debeljak/ović Andrija (Toma i Ruža r. Matoš) i Ruža r. Blažević-Tubić, vj. 1887. Silvestar – 1888. Pilip – 1890. Zorka – 1892. Stipo – 1893. Anto – 1896. Jele – 1898. Joso – 1901. Stipo – 1903. Anica – 1906. Kata – 1909. Debeljak/ović Marko (Stipo i Mare r. Blažević) i Ane r. Blažević, vj. 1896. Manda – 1897. Janja – 1899. Mare – 1900. Agata – 1901. Janja – 1903. Anđa – 1904. Vida – 1906. Juro – 1907. Ruža – 1910. Toma – 1913. Petar – 1915. Debeljak-Ružić Ilija (Marko i Ruža r. Stojanac), 1. brak, i Kate r. Blažević, vj. 1898. Ruža – 1901. Debeljak/ović Ivo (Stipo i Mara r. Blažević) i Mara r. Kozić, vj. 1903. Kata – 1904. Mato – 1907. Joso – 1909. Nikola – 1912. Mato – 1914. Jele – 1915. Janja – 1916. Stipo – 1921.

Debeljak Ilija (Marko i Ruža r. Stojanac), 2. brak, i Mare r. Matić, vj. ? Debeljak Anto (Toma i Ruža r. Matoš), 2. brak, i Ivka r. Majdandžić, vj. 1906. Marija – 1909. Ruža – 1913. Debeljak Marijan (Luka i Kata r. Rimac-Šalić) i Kaja r. Josipović, vj. 1906. Debeljak/ović Pavo (Mato i Mara r. Blažević), 1. brak, i Vida r. Batković, vj. 1906. Marko – 1907. Kata – 1910. Anto – 1912. Marko – 1914. Juro – 1917. Debeljak/ović Josip (Mile i Vida r. Blažević ) i Ana r. Kozić-Adžam, vj. ? Jele – 1907. Vida – 1908. Kata – 1909. Vida – 1911. Mile – 1912. Vida – 1914. Marko – 1920. Petar – 1921. Anđa – 1922. Toma – 1924. Petar – 1928. Debeljak Toma (Petar i Marija r. Komljenović), 1. brak, i Mande r. Čivčić, vj. 1906. Mile – 1907. Anto – 1909. Debeljak/ović Ilija (Marko i Ruža r. Stojanac), 3. brak, i Kate r. Relja, vj. 1911. Ruža – ? Marko – 1911. Kata – 1913.

Debeljak Toma (Petar i Marija r. Komljenović), 2. brak, i Marija r. Batković, vj. 1911. Josip – 1912. Jeka – 1912. Marko – 1913. Ivo – 1917. Mato – 1919. Mira – 1922. Debeljak/ović Vid (Stipo i Mara r. Blažević) i Marija r. Sedić, vj. 1911. Petar – 1913. Anto – 1915. Zorka – 1920. Jeka – 1921. Marko – 1923. Danica – 1924. Ivo – 1926. Kate – 1927. Vid – 1929. Mara – 1932. Ana – 1934. Marko – 1936. Debeljak Toma (Mile i Vida r. Blažević) i Ivka r. Bjelić, vj. 1913. Debeljak/ović Marko (Nikola i Vida r. Matoš) i Stažija r. Marić, vj. 1915. Nikola – 1916. Luka – 1918. Anto – 1920. Pero – 1922. Joso – 1924. Marija – 1926. Joso-Ivan – 1929. Ljubica – 1931. Mile – 1935. Debeljak Filip-Piljo (Andrija i Ruža r. Tubić) i Ruža r. Blažević, vj. 1918. Josip – 1921.

Marko – 1923. Marija – 1925. Ljubica – 1927. Manda – 1929. Mirko – 1932. Debeljak Jakov (Mile i Vida r. Blažević) i Ana Tomić r. Idžan, vj. 1918. Debeljak/ović Ivo (Matija i Marija r. Blažević) i Kata r. Batković, vj. 1919. Juro – 1920. Mišo – 1923. Ljubomir – 1925. Ana – 1927. Ana – 1929. Franjo – 1931. Ivka – 1934. Mirko – 1936. Slavko – 1939. Mato – 1941. Manda – 1944. Debeljak/ović Petar (Matija i Marija r. Blažević) i Kata r. Batković-Blažević, vj. 1919. Marija – 1920. Ljubica – 1922. Jele – 1929. Mato – 1931. Slavko – 1934. Debeljaković-Ružić Joso (Andrija i Ruža r. Blažević) i Ana r. Debeljak, vj. ? Marko – 1920. Debeljak Lovro-Lovrica (Luka i Kaja r. Rimac-Šalić) i Janja r. Kovačević, vj. 1920. Marija – 1921. Mato – 1923 Toma – 1927. Anto – 1930. Luka – 1933.

Dragica – 1936. Marijan – 1943. Debeljak/ović Stjepan-Stipo (Nikola i Vida r. Grgić) i Anđa r. Klečina, vj. 1920. Ana – 1921. Vida – 1922. Marija – 1924. Ivo – 1927. Jele – 1928. Pavo – 1930. Sebastijan – 1932. Kaja – 1935. Dragica – 1939. Debeljak Pavo (Matija i Marija r. Blažević), 2. brak, i Ana r. Batković, vj. 1921. Anđa – 1921. Zorka – 1923. Marko – 1926. Debeljak Jakov (Mile i Vida r. Blažević) i Janja r. Kurtović, vj. ? Mirko – 1924. Vida – 1925. Alojzije – 1927. Mirko – 1928. Anđa – 1930. Serafina – 1932. Veronika – 1934. Julka – 1936. Drago – 1938. Mare – 1940. Ferdo – 1942. Debeljak Joso (Andrija i Ruža r. Blažević) i Jele r. Pezić, vj. 1925. Toma – 1926. Niko – 1927. Anto – 1927. Andrija – 1929. Danica – 1931. Pero – 1933.

Mare – 1934. Dragica – 1936. Franjo – 1937. Nikola – 1939. Ivo – 1941. Filip – 1944. Debeljak/ović Juro (Mile i Vida r. Blažević) i Jeka r. Josipović, vj. ? Janja – 1926. Jozefina – 1929. Josip – 1931. Ana – 1934. Franjo – 1937. Jela – 1940. Anđa – 1943. Debeljak Stipo (Andrija i Ruža r. Blažević) i Lucija r. Matić, vj. 1925. Ljubica – 1927. Ana – 1928. Anđelka – 1930. Ana – 1932. Ivo – 1933. Ruža – 1936. Vlado – 1937. Zorka – 1937. Anto – 1940. Filip – 1942. Dragica – 1944. Marko – 1948. Debeljak Joso (Ivo i Marija r. Kozić-Adžam) i Ruža r. Bogdanović, vj. 1930. Danica – 1932. Dragica – 1934. Ljubomir – 1936. Mande – 1937. Ivka – 1939. Ana – 1942. Marija – 1944.

Debeljak Toma (Marko i Ana r. Blažević) i Janja r. Bogdanović, vj. 1935. Mande – 1936. Marko – 1937. Borislav – 1939. Mile – 1941. Anto – 1943. Debeljak Nikola (Ivo i Marija r. Kozić-Adžam) i Manda r. Batković, vj. 1938. Anđa – 1939. Anto – 1943. Debeljak Petar (Marko i Ana r. Blažević), 1. brak, i Kaja r. Majdandžić, vj. 1940. Debeljak Stipo (Ivo i Marija r. Kozić-Adžam) i Kaja r. Bogdanović, vj. 1940. Vinko – 1942. Jele – 1944. Ilija – 1949. Ivo – 1950. Marija – 1953. Ivo – 1959. Manda – 1960. Debeljak Mile (Josip i Ana r. Pobrić) i Zorka r. Majdandžić, vj. 1941. Mara – 1941. Kaja – 1943. Debeljak Nikola (Marko i Stažija r. Marić) i Ruža r. Majdandžić, vj. 1941. Borislav – 1944. Ankica – 1944. Debeljak Luka (Marko i Stažija r. Marić), 1. brak, i Anđa r. Lovrenović, vj. 1946. Odselili u Budžak Debeljak Ivo (Toma i Mare r. Batković) i Anđa r. Debeljak, vj. 1947. Nada – 1949. Mato – 1950.

Petar – 1953. Odselili u Čepin Debeljak Mato (Lovro i Janja r. Kovačević) i Manda r. Tomić-Kočić, vj. 1947. Toma – 1950. Ivica – 1952. Vlado – 1954. Ana – 1956. Petar – 1961. Odselili u Dikevce Debeljak Petar (Marko i Ana r. Blažević), 2. brak, i Marija r. Bogdanović, vj. 1947. Ana – 1948. Nada – 1949. Tomo – 1951. Marko – 1954. Nada – 1956. Debeljak Toma (Josip i Ane r. Kozić) i Anđa r. Jurić, vj. 1947. Ljuba – 1949. Ljuba – 1950. Josip – 1950. Rozika – 1951. Anto – 1954. Debeljak Marko (Pavo i Anka r. Batković) i Anđa r. Blažević, vj. 1948. Anto – 1949. Tomo – 1951. Odselili u Čepin Debeljak Petar-Pero (Josip i Ana r. Pobrić-Adžam) i Janja r. Majdandžić, vj. 1948. Kaja – 1949. Josip – 1953. Mato – 1956. Ankica – 1959. Mile – 1964. Debeljak Joso (Marko i Stažija r. Marić) i Helena r. Soldo, vj. ?

Debeljak Andrija (Joso i Jele r. Pezić) i Jela r. Bogdanović, vj. 1951. Josip – 1952. Mara – 1954. Ruža – 1961. Ljuba – 1963. Odselili u Kutinu Debeljak Anto (Marko i Stažija r. Marić) i Jele r. Debeljak, vj. 1951. Petar – 1952. Odselili u Petrićevac Debeljak-Ružić Mišo (Ivan i Kaja r. Batković) i Tonka r. Kribel, vj. 1952. Odselili u Budžak Debeljak Anto (Lovro i Janja r. Kovačević) i Ivka r. Debeljak, vj. 1953. Franjo – 1955. Zvonko – 1957. Ferdo – 1962. Mato – 1964. Ivo – 1969. Debeljak Mato (Petar i Kate r. Blažević) i Jele-Jeka r. Batković, vj. 1953. Petar – 1954. Anđelka – 1956. Anto – 1958. Katica – 1960. Ivo – 1963. Slavko – 1966. Debeljak-Ružić Anto (Joso i Jela r. Pezić) i Mara r. Majdandžić, vj. 1954. Ruža – 1956. Anđa – 1957. Debeljak Marko (Vid i Mare r. Dedić) i Mara r. Majdandžić, vj. 1955. Stipo – 1956. Ana – 1959. Kata – 1961. Anđa – 1966.

Debeljak Josip (Juro i Jeka r. Josipović) i Mara r. Majdandžić, vj. 1956. Juro – 1959. Odselili u Čepin Debeljak Mirko (Filip i Ruža r. Blažević) i Anđa r. Matić, vj. 1956. Josip – 1958. Marica – 1959. Franjo – 1962. Ruža – 1967. Debeljak Ivo-Joso (Marka i Stažije r. Marić) i Mara r. Ljevar, vj. 1957. Nikola – 1959. Zorka – 1960. Veronika – 1962. Kata – 1963. Ruža – 1966. Ana – 1969. Preselili u Stranjane Debeljak Ivo (Stipo i Anđa r. Klečina) i Serafina r. Keserović, vj. ? Božana – 1959. Stipo – 1962. Debeljak Sebastijan (Stipo i Anđa r. Klečina) i Marica r. Matić, vj. 1958. Ivica – 1962. Ankica – 1963. Jozo – 1965. Ljilja – 1969. Gordana – 1973. Debeljak Alojzije (Jakov i Janja r. Kurtović), 1. brak, i Mara r. Budimir, vj. 1962. Odselili u Bugojno Debeljak Luka (Marko i Stažja r. Marić), 2. brak, i Anica r. Pavleka, vj. 1962. Odselili u Banju Luku Debeljak Ljubomir (Joso i Ruža r. Bogdanović) i Dragica r. Batković, vj. 1962. Ana – 1963.

Josip – 1967. Anđelka – 1968. Marina – 1970. Debeljak Mile (Marko i Stažija r. Marić) i Mara r. Blažević, vj. 1962. Jelica – 1963. Marko – 1965. Anđelka – 1971. Gordana – 1973. Mirjana – 1975. Debeljak Slavko (Petar i Kate r. Blažević) i Mira r. …, vj. ? Odselili u Beograd Debeljak Franjo (Juro i Jeka r. Josipović) i Marica r. Josipović, vj. 1963. Odselili u Čepin Debeljak Vlado (Stipo i Luja r. Matić) i Marija r. Debeljak-Ružić, vj. 1963. Ivanka – 1964. Ankica – 1965. Debeljak Slavko (Ivo i Kata r. Batković) i Ruža r. Zdrimešić, vj. 1964. Odselili u Čepin Debeljak Anto (Niko i Manda r. Batković) i Janja r. Majdandžić, vj. 1965. Niko – 1966. Ana – 1966. Josip – 1967. Anđa – 1970. Božo – 1978. Debeljak Ivo (Joso i Jele r. Pezić) i Dragica r. …., vj. 1965. Odselili u Kutinu Debeljak Alojzije (Jakov i Janja r. Kurtović), 2. brak, i Lucija r. Tečić, vj. 1966. Odselili u Gornji Vakuf Debeljak Filip (Josip i Jela r. Pezić) i Đurđa r. Maksimović, vj. 1968. Odselili u Kutinu

Debeljak Mile (Toma i Janje r. Bogdanović) i Marica r. Blažević, vj. 1968. Toma – 1969. Antonela – 1972. Marko – 1982. Debeljak Mirko (Ivo i Kata r. Batković) i Ana r. Majdandžić, vj. 1968. Odselili u Čepin Debeljak Slavko (Zorka) i Kata r. Debeljak, vj. 1968. Odselili u Čepin Debeljak Vinko (Stipo i Kaja r. Bogdanović) i Marija r. Mijendžiković, vj. 1968. Odselili u Novsku Debeljak Borislav (Nikola i Ruža r. Majdandžić) i Marica r. Kozić, vj. 1969. Odselili u Zagreb Debeljak Pavo (Stipo i Anđa r. Klečina) i Janja r. Majdandžić, vj. 1969. Anđelka – 1970. Debeljak Anto (Marko i Anđa r. Blažević) i Ruža r. Lemešević, vj. 1972. Odselili u Čepin Debeljak Ilija (Stipo i Kaja r. Bogdanović) i Ana r. Jurić, vj. 1972. Odselili u Novsku Debeljak Marko (Stipo i Luja r. Matić) i Finka r. Pezić, vj. 1972. Odselili u Kutinu Debeljak Mato (Ivo i Kata r. Batković) i Jelica r. Pranjić, vj. 1973. Odselili u Čepin Debeljak Josip (Andrija i Jela r. Bogdanović) i Katarina-Slavica r. Kovačić, vj. 1976. Odselili u Kutinu Debeljak-Ružić Toma (Petar i Mara r. Bogdanović) i Mara r. Batković, vj. 1976. Debeljak Josip (Petar i Janja r. Majdandžić) i Ruža r. Kolar, vj. 1977. Debeljak Vlado (Mato i Manda r. Tomić) i Mara r. Rendulić, vj. 1977.

Debeljak Petar (Ivo i Anđa r. Debeljak) i Ružica r. Majić, vj. 1978. Odselili u Čepin Debeljak Zvonko (Anto i Ivka r. Debeljak) i Marica r. Batković, vj. ? Odselili u Zagreb Debeljak Franjo (Anto i Ivka r. Debeljak) i Stana-Iva Lužić, vj. 1979. Debeljak Petar (Mato i Jela r. Batković) i Jelica r. Majdandžić, vj. 1979. Odselili u Zagreb Debeljak Mato (Ivo i Anđa r. Debeljak) i Jadranka r. Jovčić, vj. 1980. Debeljak Mato (Petar i Janja r. Majdandžić) i Zlatka r. Blažević, vj. 1980. Dalibor – 1981. Janja – 1982. Ivica – 1992. Debeljak Tomo (Marko i Anđa r. Blažević) i Veronika r. Majdandžić, vj. 1980. Debeljak Stipo (Marko i Mara r. Majdandžić) i Ivanka r. Šoufek, vj. 1981. Odselili u Međurić Debeljak Juro (Josip i Mara r. Majdandžić) i Branka r. Arnold, vj. 1983. Odselili u Čepin Debeljak Petar (Mato i Manda r. Tomić) i Janja r. Blažević, vj. 1985. Debeljak Ivo (Stipo i Kaja r. Bogdanović) i Ljubica r. Botić, vj. 1986. Debeljak Josip (Mirko i Angela-Anđa r. Matić) i Marija r. Kovačević, vj. 1986. Mario – 1986. Ivana – 1989. Debeljak Ivo (Mato i Jeka r. Batković) i Ankica r. Bogdanović, vj. 1994. Debeljak Mile (Petar i Janja r. Majdandžić) i Marija r. Kos, vj. 1988. Odselili u Zagreb Debeljak Ivo (Anto i Ivka r. Debeljak) i Jasmina r. Blažević, vj.1989. Odselili u Zagreb

Debeljak Ferdo (Anto i Ivka r. Debeljak) i Ružica r. Jagić, vj. 1991. Odselili u Zagreb Debeljak Stipo (Ivo i Serafina r. Keserović) i Ružica r. Pezić, vj. 1991. Debeljak Mato (Anto i Ivka r. Debeljak) i Vesna r. Vešruk, vj. 1992. Odselili u Zagreb Debeljak Tomo (Mile i Mare r. Blažević) i Biljana r. Kaurin, vj. 1993. Kozić Juro (

), 1. brak, i Mara r. Marić, vj. ? Marko – ? Kozić Juro ( ), 2. brak, i Jela r. Batković – Bijelić, vj. ? Mare – 1948. Vinko – 1951. Kozić Marko (Juro i Mara r. Marić) i Anđa r. Batković, vj. 1973. Odselili u Bjelovar Ljevar Mile (Ivo i Vida r. Popović), 2. brak, i Anđa r. Pezić, vj. 1919., …………… Luca – 1923. Pejo – 1926. Marko – 1929. Manda – 1932. Ilija – 1934. Dragica – 1937. Doselili iz Stranjana Ljevar Nikola (Mile i Anđa r. Pezić) i Mara r. Matošević, vj. 1940. Ljevar Marko (Mile i Anđa r. Pezić) i Janja r. Majdandžić, vj. 1954. Anđa – 1955. Juro – 1957. Mira – 1960. Ana – 1962. Mato – 1965. Ljevar Ilija (Mile i Anđa r. Pezić) i Mara r. Batković, vj. 1955. Ivo – 1956. Josip – 1959. Mile – 1964. Anto – 1967.

Majdandžić Nikola (

) i Veronika r. Lipovac, vj. ? Jerko – 1775. Josip – 1777. Josip – 1778. Marija – 1781. Marija – 1784. Marija – 1786. Marko – 1789. Kata – 1791. Majdandžić Anto ( ) i Janja r. Petrušić, vj. ? Marko – 1782. Franjo – 1784. Marija – 1786. Vid – 1788. Franjo – 1790. Janja – 1792. Vida – 1795. Mile – 1798. Lucija – 1806. Majdandžić Petar ( ) i Ruža r. Kozić, vj. ? Luka – 1787. Filip – 1791. Ruža – 1792. Nikola – 1793. Marija – 1795. Majdandžić Jerko (Nikola i Veronika r. Lipovac) i Manda r. Knežević, vj. 1794. Ana – 1797. Mato – 1798. Ivo – 1801. Manda – 1804. Majdandžić Josip (Nikola i Veronika r. Lipovac) i Marija r. Klečina, vj. ? Franjo – 1799. Barbara – 1800. Luka – 1803. Kata – 1805.

Jerko – 1807. Majdandžić Marko (Nikola i Veronika r. Lipovac) i Ivka r. Klečina, vj. ? Jozo – 1809. Petar – 1811. Janja – 1813. Marija – 1817. Nikola – 1820. Petar – 1822. Juro – 1824. Majdandžić Mile (Anto i Janja r. Petrušič) i Barbara r. Batković, vj. 1814. Anto – 1819. Anto – 1821. Filip – 1824. Vid – 1826. Toma – ? Ivka – 1832. Stjepan – 1834. Marko – 1837. Majdandžić Ivo (Jerko i Manda r. Knežević) i Marija r. Uvalić, vj. ? Ilija – ? Juro – 1823. Manda – 1824. Kata – 1826. Marta – 1828. Marko – 1833. Kata – 1835. Anđa – 1838. Ruža – 1841. Majdandžić Luka (Josip i Marija r. Klečina) i Anđa r. Batković, vj. 1820. Marko – 1830. Luka – 1832. Nikola – 1834. Lovro – 1837.

Franjo – 1840. Ruža – 1840. Mato – 1845. Majdandžić Joso (Marko i Ivka r.Klečina) i Franciska r. Batković, vj. ? Ivka – 1830. Janja – 1834. Pavao – 1835. Marko – 1837. Kata – 1839. Marija – 1841. Marko – 1843. Filip – 1845. Majdandžić Franjo (Josip i Marija r. Klečina) i Marija r. Marić, vj. ? Ivka – 1835. Petar – 1838. Janja – 1841. Ivka – 1844. Mato – 1846. Nikola – 1850. Majdandžić Anto (Mile i Barbara r. Batković) i Marija r. Batković, vj. 1840. Juro – 1841. Jozo – 1844. Kata – 1846. Anđa – 1849. Majdandžić Filip (Mile i Barbara r. Batković) i Lucija r. Marić, vj. ? Anđa – 1847. Ivo – 1852. Ivo – 1855. Stjepan – 1857. Petronila – 1861. Majdandžić Jerko (Josip i Marija r. Klečina) i Ana r. Ćosić, vj. ? Jozo – 1848. Ivo – 1851.

Majdandžić Ilija (Ivo i Marija r. Uvalić), 1. brak, i Janja r. Batković, vj. ? Manda – 1850. Ivo – 1853. Jela – 1854. Majdandžić Vid (Mile i Barbara r. Batković) i Ana r. Blažević, vj. 1850. Marko – 1851. Mile – 1855. Ivo – 1858. Juro – 1860. Majdandžić Stjepan (Mile i Barbara r. Batković) i Marija r. Ljevar, vj. ? Janja – 1857. Majdandžić Toma (Mile i Barbara r. Batković) i Lucija r. Blažević, vj. ? Majdandžić Nikola (Luka i Anđa r. Batković) i Ivka r. Ljevar, vj. ? Jerko – 1861. Ruža – 1864. Lucija – 1867. Lovro – 1871. Mato – 1874. Majdandžić Lovro (Luka i Anđa r. Batković) i Janja r. Matoš, vj. ? Anđa – 1864. Mato – 1869. Majdandžić Ilija (Ivo i Marija r. Uvalić), 2. brak, i Vida r. Marušić, vj. ? Marija – 1864. Majdandžić Juro (Anto i Marija r. Batković) i Ruža r. Batković-Blažević, vj. ? Marija – 1868. Majdandžić Ilija (Ivo i Marija r. Uvalić), 3. brak, i Anica r. Popović, vj. ? ……………. Marko – 1887.

Majdandžić Joso (Jerko i Ana r. Ćosić) i Vida r. Kozić, vj. ? Anto – 1870. Janja – 1872. Ana – 1874. …………….. Mato – 1881. Marko – 1883. Mile – 1885. Juro – 1889. Majdandžić Mato (Franjo i Marija r. Marić) i Marija r. Batković, vj. ? Jela – 1873. Kata – 1876. Ivo – ? Janja – 1881. Janja – 1883. Ivka – 1885. Anđa – 1888. Pejo – 1891. Majdandžić Nikola (

Majdandžić Mato (

) i Anđa r. Martinović, vj. ? Ruža – 1879. Anto – 1884. Luka – 1886. Luce – 1888. Ruža – 1890.

) i Marija r. Batković, vj. ? ……………… Ivo – 1879. Janja – 1881. Janja – 1883. Ivka – 1885. Anđa – 1888. Pejo – 1891. Majdandžić Jerko (Nikola i Ivka r. Ljevar) i Kate r. Marić, vj. ? Marko – 1881. Ivo – 1882. Toma – 1885. Ruža – 1886.

Luka – 1888. Lovro – 1891. Majdandžić Ivo (Jerko i Ana Ćosić), 1. brak, i Lucija r. Kozić-Adžam, vj. ? Marko – ? Mato – ? Anto – 1882. Majdandžić Petar ( ) i Anđa r. Šalić, vj. ? Janja – 1883. Majdandžić Mato (Lovren i Janja r. Kozić) i Marija r. Domazetović, vj. 1892. Odselili u Ramiće Majdadžić Ivo (Jerko i Ana Ćosić), 2. brak, i Anđa r. Jurić, vj. oko g. 1891. Marija – 1892. Stjepan – 1895. Kata – 1897. Jele – 1900. Petar – 1903. Janja – 1908. Majdandžić Mato ( ) i Lucija r. Kozić-Adžam, vj. ? Ivo – 1894. Toma – 1896. Stipo – 1898. Juro – 1900. Ivo – 1902. Majdandžić Anto (Ivo i Luca r. Kozić), 1. brak, i … , vj. ? Majdandžić Mato-Mata (Nikola i Ivka r. Ljevar), 1. brak, i Janja r. Marušić, vj. ? Marija – 1895. Ivka – 1897. Vida – 1899. Jela – 1901. Ivka – 1903. Anđa – 1904.

Majdandžić Marko (Ivo i Lucija r. Kozić) i Ruža r. Lovrić, vj. 1896. Majdandžić Mato (Ivo i Lucija r. Kozić), 1. brak, i Anđa r. Lovrić, vj. 1899. Ilija – 1900. Majdandžić Stipo (Marko i Janja r. Vidić) i Janja r. Adžić-Blažević, vj. 1899. Vid – 1901. Ivo – 1903. Anto – 1904. Marija – 1905. Ruža – 1907. Toma – 1908. Pavao – 1910. Marko – 1911. Marija – 1912. Janja – 1913. Ane – 1915. Mande – 1919. Jele – 1921. Majdandžić Ivo (Mato i Mara r. Batković), 1. brak, i Kata r. Debeljak, vj. 1900. Mare – 1901. Ruža – 1904. Marko – 1907. Ljubomir – ? Majdandžić Mato-Matula (Joso i Vida r. Kozić), 1. brak, i Anica r. Kukić, vj. 1902. Janja – 1904. Petar – 1906. Nikola – 1908. Josip – 1910. Marija – 1912. Anđa – 1913. Vida – 1914. Majdandžić Ivo (Jerko i Kata Marić) i Marija r. Brkić, vj. 1904. Petar – 1907. Marko – 1909.

Kata – 1912. Ruža – 1914. Ruža – 1920. Mande – 1923. Majdandžić Mato (Stipo i Kata r. Dujić), 2. brak, i Ruža r. Debeljak, vj. 1904. Toma – 1904. Marija – 1906. Marko – 1908. Juro – 1910. Kaja – 1914. Majdandžić Mato (Ivo i Luca r. Kozić), 2. brak, i Anđa r. Marušić, vj. ? Luka – 1904. Majdandžić Marko (Ivo i Luca r. Kozić) i Anđa r. Pobrić-Kozić, vj. ? Lucija – 1905. Ruža – 1907. Ruža – 1909. Nikola – 1912. Kate – 1914. Ana – 1920. Majdandžić Marko (Joso i Vida r. Kozić), 1. brak, i Ruža r. Majdandžić, vj. 1908. Luka – 1909. Ilija – 1911. Majdandžić Anto (Ivo i Luca r. Kozić), 2. brak, i Ruža r. Bogdanović, vj. 1909. Anđa – 1911. Pavao – 1912. Juro – 1914. Ivka – 1916. Zorka – 1918. Mato – 1920. Stjepan – 1922. Marija – 1924. Mirko – 1925.

Majdandžić Mato (Ivo i Luca r. Kozić), 3. brak, i Ane r. Batković, vj. 1910. Ivan – 1912. Mande – 1914. Majdandžić Mile (Joso i Vida r. Kozić) i Marija r. Majdandžić, vj. 1911. Anica – 1912. Zorka – 1914. Vida – 1920. Anto – 1920. Vida – 1921. Zorka – 1921. Stjepan – 1922. Majdandžić Toma (Mato i Lucija r. Kozić) i Marija r. Kozić, vj. ? Ivka – 1915. Majdandžić-Ružić Filip (Andrija i Ruža r. Tubić) i Ruža r. Blažević, vj. 1918. Majdandžić Lovro-Lovrica (Jerko i Kaja r. Marić) i Jele-Cele r. Brkić, vj. 1918. Kaja – 1920. Toma – 1924. Jerko – 1925. Nikola – 1927. Mande – 1928. Božo – 1929. Mara – 1932. Lucija – 1933. Jela – 1935. Ivo – 1938. Majdandžić Ivo (Mato i Marija r. Batković), 2. brak, i Mande r. Ćosić, vj. 1919. Majdandžić Mato-Matula (Joso i Vida r. Kozić), 2. brak, i Janja r. Durbić, vj. 1919. Juro – 1920. Sumbulka – 1922. Janja – 1924.

Majdandžić Mato-Mata (Nikola i Ivka r. Ljevar), 2. brak, i Lucija r. Vulić, vj. 1919. Jela – 1920. Kata – 1921. Anto – 1923. Janja – 1926. Vida – 1928. Marija – 1930. Jozefina – 1932. Ana – 1935. Marko – 1936. Majdandžić Marko (Joso i Vida r. Kozić), 2. brak, i Marija r. Marić, vj. 1922. Ruža – 1923. Ilija – 1925. Janja – 1927. Ljubica – 1929. Jakov – 1933. Vida – 1936. Anđa – 1939. Majdandžić Vid (Stipo i Janja r. Blažević) i Ana r. Batković, vj. 1926. Pavo – 1927. Mile – 1928. Anto – 1931. Franjo – 1933. Mare – 1935. Vlado – 1935. Slavko – 1938. Pavao – 1940. Janja – 1944. Nikola – 1948. Majdandžić Petar (Ivo i Anđa r. Jurić) i Ruža r. Majdandžić, vj. 1927. Filip – 1928. Ivo – 1930. Janja – 1932. Dragica – 1936.

Majdandžić Petar-Pero (Ivo i Marija r. Brkić) i Ljuba r. Batković, vj. 1927. Jozefina – 1929. Manda – 1930. Slavko – 1934. Mato – 1935. Tomo – 1940. Vida – 1944. Majdandžić Toma (Mato i Ruža r. Debeljak), 1. brak, i Jeka r. Majdandžić, vj. 1927. Majdandžić Ivo (Stipo i Janja r. Blažević) i Kaja r. Batković, vj. 1928. Josip – 1929. Mirko – 1932. Slavka – 1934. Ljubomir – 1936. Luca – 1939. Ana – 1942. Marko – 1944. Majdandžić Marko (Ivo i Kata r. Debeljak), 1. brak, i Lucija r. Ljevar, vj. 1928. Mato – 1929. Anto – 1931. Mare – 1934. Toma – 1936. Mato – 1938. Majdandžić Petar (Mato i Anica r. Kukić) i Anđa r. Majdandžić, vj. 1929. Dragica – 1930. Mile – 1931. Vida – 1933. Drago – 1934. Stipo – 1936. Ana – 1938. Anto – 1941. Ruža – 1944.

Majdandžić Toma (Mato i Ruža r. Debeljak), 2. brak, i Manda r. Kuljanac, vj. 1929. Mato – 1931. Kaja – 1933. Jozefina – 1936. Ivo – 1939. Mirko – 1942. Anđa – 1945. Majdandžić Marko (Ivo i Marija r. Brkić) i Ivka r. Domić, vj. 1930. Mirko – 1931. Bosiljko – 1934. Stipo – 1937. Stipo – 1939. Ivo – 1941. Pero – 1944. Majdandžić Ivo (Matija i Ana r. Batković), 1. brak, i Ivka r. Bijelić, vj. 1931. Ljubica – 1932. Mato – 1934. Mišo – 1937. Joso – 1940. Jelica – 1940. Stjepan – 1947. Ane – 1949. Majdandžić Nikola (Mato i Anica r. Kukić) i Anđa r. Pranjić, vj. 1932. Ivo – 1934. Rudo – 1936. Marko – 1944. Kate – 1944. Majdandžić Toma (Stipo i Janja r. Blažević) i Jele r. Tomić, vj. 1932. Petar – 1934. Janja – 1936. Ruža – 1937. Božo – 1939. Marko – 1942. Stjepan – 1944.

Majdandžić Luka (Marko i Ruža r. Majdandžić) i Kata r. Majdandžić, vj. 1936. Božo – 1937. Ruža – 1941. Majdandžić Marko (Mato i Ruža r. Debeljak), 1. brak, i Marija r. Batković, vj. 1936. Ruža – 1937. Majdandžić Josip (Mato i Anica r. Kukić) i Vida r. Blažević-Batković, vj. 1937. Jozefina – 1938. Marko – 1941. Ane – 1943. Petar – 1946. Jela – 1948. Anica – 1950. Mato – 1953. Veronika – 1955. Majdandžić Marko (Stipo i Janja r. Blažević) i Ana r. Idžan, vj. 1937. Janja – 1939. Joso – 1940. Majdandžić Nikola (Marko i Anđa r. Pobrić-Kozić) i Ruža r. Majdandžić, vj. 1937. Ivo – 1938. Ana – 1940. Mare – 1943. Anđa – 1946. Marko – 1948. Petar – 1949. Marko – 1951. Marija – 1953. Josip – 1956. Odselili u Čepin Majdandžić Marko (Ivo i Kata r. Batković), 2. brak, i Kaja r. Majdandžić, vj. 1938. Petar – 1939. Ane – 1941. Ivo – 1943.

Ljuba – 1946. Ruža – 1949. Vid – 1951. Majdandžić Marko (Mato i Ruža r. Debeljak), 2. brak, i Kata r. Bogdanović, vj. 1939. Majdandžić Ljubormir (Ivo i Kata r. Batković) i Ana r. Debeljak, vj. ? Majdandžić Juro (Mato i Ruža r. Debeljak) i Ivka r. Bogdanović, vj. 1942. Ane – 1942. Josip – 1944. Majdandžić Anto (Mato i Lucija r. Vulić), 1. brak, i Ruža r. Jakovljević, vj. 1947. Majdandžić Juro (Mato i Janja r. Durbić) i Mara r. Bogdanović, vj. 1947. Ana – 1951. Jozefina – 1952. Ivica – 1955. Janja – 1958. Mato – 1960. Kata – 1962. Anto – 1964. Veronika – 1967. Josip – 1969. Majdandžić Mato (Anto i Ruža r. Bogdanović) i Jozefina r. Batković, vj. 1947. Ruža – 1949. Mirko – 1949. Anto – 1950. Ivo – 1952. Anto – 1955. Stipo – 1957. Ljuba – 1959. Majdandžić Anto (Mato i Lucija r. Vulić), 2. brak, i Ljuba r. Debeljak, vj. 1948. Mato – 1949.

Petar – 1953. Frano – 1955. Marija – 1957. Lucija – 1959. Ivan – 1964. Majdandžić Toma (Lovrica i Jela-Cele r. Brkić) i Ane r. Batković, vj. 1948. Ivo – 1949. Ruža – 1950. Jele – 1952. Pero – 1953. Jele – 1956. Majdandžić Anto (Mile i Marija r. Majdandžić) i Vida r. Majdandžić, vj. 1949. Ana – 1950. Zorka – 1952. Marija – 1954. Nada – 1956. Ivo – 1959. Mile – 1963. Mara – 1965. Majdandžić Ivo (Petar i Ruža r. Majdandžić) i Ana r. Blažević, vj. 1949. Dragica – 1950. Petar – 1952. Stipo – 1954. Jasna – 1955. Ferdo – 1957. Anto – 1959. Jelica – 1961. Niko – 1963. Majdandžić Mato (Toma i Manda r. Kuljančić) i Mira r. Debeljak, vj. 1953. Majdandžić Mile (Petar i Anđa r. Majdandžić) i Zorka r. Tubić, vj. 1954. Odselili u Vojvodinu

Majdandžić Anto (Marko i Lucija r. Ljevar) i Ruža r. Žižak, vj. 1954. Odselili u Motike Majdandžić Josip-Joso (Ivo i Kaja r. Batković) i Ljuba r. Batković, vj. 1954. Ivo – 1955. Anto – 1958. Mile – 1960. Anto – 1964. Ljubica – 1964. Majdandžić Mirko (Marko i Ivka r. Domić) i Ljubica r. Pranjić, vj. 1954. Ankica – 1955. Stipo – 1956. Mara – 1958. Majdandžić Božo (Lovrica i Cele r. Brkić) i Kata r. Batković, vj. 1955. Anto – 1956. Ana – 1957. Odselili u Čepin Majdandžić Jerko (Lovrica i Cele r. Brkić) i Anđa r. Stojanac, vj. 1955. Juro – 1956. Odselili u Australiju Majdandžić Nikola (Lovrica i Cele r. Brkić) i Ljuba r. Majdandžić, vj. 1955. Mara – 1957. Lovro – 1959. Odselili u Australiju Majdandžić Franjo (Vid i Ane r. Batković) i Manda r. Batković, vj. 1956. Mara – 1957. Pero – 1959. Mato – 1963. Katica – 1966. Mile – 1969. Majdandžić Mirko (Ivo i Kaja r. Batković) i Dragica r. Debeljak, vj. 1956. Jozefina – 1957.

Jelica – 1959. Ana – 1961. Ivo – 1963. Anto – 1969. Majdandžić Mato (Petar i Ljuba r. Batković) i Ljubica r. Blažević, vj. 1958. Petar – 1958. Ana – 1961. Majdandžić Bosiljko (Marko i Ivka r. Domić) i Marica r. Blažević, vj. 1959. Jelena – 1960. Mira – 1964. Ljubica – 1966. Snježana – 1969. Odselili u Čepin Majdandžić Marko (Mato i Lucija r. Vulić) i Ana r. Majdandžić, vj. 1959. Katica – 1961. Pero – 1962. Mato – 1964. Anđelka – 1965. Luca – 1966. Drago – 1967. Drago – 1968. Majdandžić Toma (Marko i Lucija r. Ljevar) i Zora r. Martinović, vj. 1961. Odselili u Vojvodinu Majdandžić Mirko (Toma i Manda r. Kuljančić) i Kaja r. Batković, vj. 1962. Odselili u Australiju Majdandžić Petar (Marko i Kate r. Majdandžić) i Jelica r. Batković, vj. 1962. Katica – 1963. Rudo – 1964. Ivica – 1966. Josip – 1969. Franjo – 1971.

Zlatko – 1973. Majdandžić Ivo (Toma i Manda r. Kuljančić) i Mara r. Debeljak, vj. 1963. Anto – 1964. Anica – 1965. Anđelko – 1967. Tomislav – 1973. Majdandžić Anto (Petar i Anđa r. Majdandžić) i Jela r. Tubić, vj. 1964. Odselili u Vojvodinu Majdandžić Božo (Toma i Jela r. Tomić) i Anđa r. Debeljak, vj. 1964. Odselili u Vojvodinu Majdandžić Ivo (Niko i Ruža r. Majdandžić) i Josipa r. Kezić, vj. 1964. Odselili u Čepin Majdandžić Stipo (Petar i Anđa r. Majdandžić) i Ruža r. Klasan, vj. 1964. Odselili u Vojvodinu Majdandžić Joso (Marko i Ana r. Idžan) i …, vj. 1962. Odselili u Zagreb Majdandžić Ivo (Marko i Ivka r. Domić) i Ivka r. Ljevar, vj. 1965. Odselili u Zagreb Majdandžić Joso (Ivo i Ivka r. Bijelić) i Ana r. Batković, vj. 1965. Odselili u Čepin, pa u Australiju Majdandžić Marko (Joso i Vida r. Batković) i Smilja r. Begovac, vj. 1965. Odselili u Čepin Majdandžić Marko (Toma i Jela r. Tomić) i Ana r. Batković, vj. 1965. Josip – 1966. Odselili u Kutinu Majdandžić Ivo (Marko i Kata r. Majdandžić) i Marija r. Žižak, vj. 1968. Odselili u Vojvodinu

Majdandžić Stjepan (Toma i Jele r. Tomić) i Mira r. Batković, vj. 1968. Odselili u Vojvodinu Majdandžić Ljubomir (Ivo i Kaja r. Batković) i Ana r. Debeljak, vj. 1968. Majdandžić Mato (Ivo i Ivka r. Bijelić) i Mira r. Debeljak, vj. ? Odselili u Srbiju, pa u Australiju Majdandžić Nikola (Vid i Ana r. Batković) i Ljuba r. Batković, vj. 1971. Odselili u Zagreb Majdandžić Petar (Niko i Ruža r. Majdandžić) i Branka r. Pranjić, vj. 1971. Odelili u Čepin Majdandžić Petar (Ivo i Vida r. Blažević-Batković) i Perina r. Pezo, vj. ? Paul – 1972. Majdandžić Ivo (Tomo i Ana r. Batković) i Veronika r. Batković, vj. 1972. Tomislav – 1974. Majdandžić Ivo (Matija i Ana r. Batković), 2. brak, i Danica r. Debeljak, vj. 1973. Nikola – 1974. Majdandžić Marko (Niko i Ruža r. Majdandžić) i Antonija r. Mikulica, vj. 1974. Odselili u Čepin Majdandžić Stjepan-Stipo (Ivo i Ivka r. Bijelić) i Nada r. Pranjić, vj. ? Damir – 1974. Odselili u Rovinj Majdandžić Anto (Božo i Kata r. Batković) i Danica r. Klarić, vj. 1978. Majdandžić Ivo (Josip i Ljubica r. Batković) i Nada-Terezija r. Medić, vj. 1976. Odselili u Zagreb

Majdandžić Mato (Anto i Ljuba r. Debeljak) i Mara r. Pranjić, vj. 1977. Željko – 1979. Otišli na privremeni rad u Austriju Majdandžić Josip (Nikola i Ruža r. Majdandžić) i Ljiljana r. Milović, vj. 1978. Majdandžić Anto (Mato i Jozefina r. Batković) i Marija r. Batković, vj. 1980. Majdandžić Juro (Jerko i Anđa r. Stojanac) i Marija r. Beštek, vj. 1980. Odselili u Australiju Majdandžić Pero (Franjo i Manda r. Batković) i Bernardica r. Prajdić, vj. 1980. Odselili u Zagreb Majdandžić Ivo (Mato i Jozefina r. Batković) i Ana r. Majdandžić, vj. 1981. Odselili u Čepin Majdandžić Petar (Mato i Ljubica r. Blažević) i Jadranka r. Beh, vj. 1982. Odselili u Čepin Majdandžić Franjo (Anto i Ljubica r. Batković) i Josipa r. Pranjić, vj. 1983. Barbara – 1984. Odselili u Rijeku Majdandžić Marko (Niko i Anđa r. Pranjić) i Anđa r. Soldo, vj. 1984. Odselili u Zagreb Majdandžić Mato (Juro i Mara r. Bogdanović) i Elena r. Pranjić, vj. 1984. Odselili u Zagreb Majdandžić Mile (Joso i Ljuba r. Batković) i Ljiljana r. Matić, vj. 1984. Melani – 1984. Josip – 1987.

Majdandžić Ivo (Mirko i Dragica r. Debeljak) i Katica r. Šimić, vj. 1985. Odselili u Zagreb Majdandžić Anto (Juro i Mara r. Bogdanović) i Katica r. Majdandžić, vj. 1986. Odselili u Australiju Majdandžić Pero (Marko i Ana r. Mjadandžić) i …, vj. ? Odselili u Zagreb Majdandžić Anto (Josip i Ljuba r. Batković) i Ljubica r. Džolić, vj.? Maja – 1988. Mario – 1990. Majdandžić Ivan (Anto i Ljuba r. Debeljak) i Ljuba r. Brkić, vj. 1990. Matej – 1991. Majdandžić Josip (Juro i Mara r. Bogdanović) i Ankica r. Bogdanović, vj. 1990. Marijana – 1990. Majdandžić Mato (Marka i Ane r. Majdandžić ) i Ivanka r. Pranjić, vj. ? Marija – 1991. Majdandžić Drago (Marko i Ana r. Majdandžić) i Mara r. Barišić, vj. 1994. Odselili u Zagreb Pranjić Ivo (Luka i Marija r. Tubić), 1. brak, i Kata r. Batković, vj. 1918. Anđa – 1919. Josip – 1921. Jela – 1923. Jela – 1924. Pranjić Luka (Pejo i Kaja r. Josipović) i Kata r. Batković, vj. 1921. Luka – 1927. Pranjić Ivo (Luka i Marija r. Tubić), 2. brak, i Mara r. Bogdanović, vj. 1927. Cvita – 1928. Mato – 1929. Luka – 1931.

Anto – 1932. Pranjić Josip (Ivo i Kata r. Batković) i Ljubica r. Majdandžić, vj. 1949. Katica – 1949. Nada – 1952. Jelica – 1955. Mira – 1959. Anto – 1962. Pranjić Mato (Ivo i Mara r. Bogdanović) i Marija r. Debeljak, vj. 1951. Ana – 1952. Nada – 1953. Viktor – 1956. Luka – 1959. Ivica – 1964. Pranjić Luka (Ivo i Mara r. Bogdanović) i Jele r. Bogdanović, vj. 1953. Ivo – 1954. Anto – 1957. Odselili u Vojvodinu Pranjić Anto (Ivo i Mara r. Bogdanović) i Ana r. Uvalić, vj. 1955. Pranjić Luka (Mato i Mara r. Debeljak) i Manda r. Mijatović, vj. 1980. Odselili u Rovinj Pranjić Viktor (Mato i Mara r Debeljak) i Janja r. Klaić, vj. 1980. Odselili u Rovinj Pranjić Ivica (Mato i Mara r. Debeljak) i Barica r. Vincetić, vj. 1991. Odselili u Rovinj Pranjić Anto (Josip i Ljubica r. Majdandžić) i Ivanka r. Kaza, vj. 1992. Odselili u Rovinj

UTVRĐIVANJE VLASTITOG RODOSLOVLJA Svi koji su uneseni u gornji Popis mogu na temelju njega, ako to žele, izraditi svoje rodoslovlje ili rodoslovno stablo po očevoj lozi ili liniji. To će učiniti na sljedeći način: 1) Pronaći svoje prezime i ime, odnosno prezime i ime svojih roditelja. Pored očevog prezimena i imena, u zagradi, naznačeno je ime njegova oca i majke, i njezino djevojačko prezime. 2) Pronaći potom to prezime i imena očevih roditelja, odnosno svoga djeda i bake, a uz djedovo ime, u zagradi su naznačena imena njegovih roditelja i djevojačko prezime majke. 3) Tražiti dalje to prezime, tj. ime djeda i bake svoga oca, a svoga pradjeda i prabake. Uz pradjedovo ime u zagradi je također navedeno ime njegova oca i majke i njezino djevojačko prezime. Oni su očev pradjed i prabaka, a dotičnoj osobi koja istražuje svoje korijene i želi izraditi svoje rodoslovlje oni su šukundjed i šukunbaka. 4) Tako se može nastaviti unatrag sve do godine s kojom započinje gornji popis, negdje do 1765. Navest ću dva konkretna primjera za utvrđivanje rodoslovlja ili rodoslovnog stabla krvnog srodstva u izravnoj lozi ili linije, po jedan za Stranjane i za Matoševce. Evo najprije rodoslovne loze za Velimira Blažević, sina Paje i RužeZore r. Pranjić, rođenog 1976. u Strananima. – Otac Pajin, a Velimirov djed je Ivo Blažević (rođ. 1909.), oženjen 1932. s Ljubom r. Batković; – Otac Ivin, Pajin djed, a Velimirov pradjed je Pavao (Pajo) Blažević (rođ.1871.), oženjen s Mandom r. Tubić, vjenčani 1895. – Pave Blaževića otac, Ivin djed, Pajin pradjed, a Velimirov šukundjed je Toma Blažević, (rođ. 1836.), oženjen 1861. s Marijom r. Batković. – Tome Blaževića otac, Pavin djed, Ivin pradjed, Pajin šukundjed, a Velimirov prašukundjed je Marko Blažević, oženjen 1832. s Klarom r. Ljevarć. – Marka Blaževića otac, Tomin djed, Pavin pradjed, Ivin šukundjed, Pajin prašuknudjed, a Velimirov pra-prašukundjed je Anto Blažević, oženjen s Vidom Lovrić-Mlinarević. Za Velimira Blaževića, sina Paje i Ruže-Zore r. Pranjić, čije smo rodoslovno stablo predstavili, došlo se do najstarijeg pretka kojeg je bilo moguće utvrditi – pra-prašukundjeda, Ante Blaževića, i pra-prašukunbake Vide Lovrić-Mlinarević, tako da su Velimir Blažević, rođen 1976. i Anto Blažević, rođen u drugoj polovici 18. st. (oko 1770.), krvno srodni u 6. koljenu izravne loze ili linije.

Iz Popisa koji je donesen naprijed u ovom dijelu knjige, može se doznati i tko su Velimirovi stričevi (braća njegova oca Paje) i tetke (sestre oca Paje), zatim koja su braća i sestre Velimirovog djeda Ive, pradjeda Paje, šukundjeda Tome, prašukundjeda Marka i pra-prašukundjeda Ante. Iz Matoševaca navodim rodoslovnu lozu za Ivicu Batkovića, rođenog 1970., sina Marka i Jele r. Batković. – Otac Markov, a Ivičin djed je Mato Batković (rođ. 1906.), oženjen s Anđom r. Džolić-Čivčić; – Otac Matin, Markov djed, a Ivičin pradjed je Marko Batković (rođ.1873.), oženjen s Marom r. Josipović, vjenčani 1891. – Otac Marka Batkovića, Matin djed, Markov pradjed, a Ivičin šukundjed je Stjepan Batković, (rođ. 1844.), oženjen s Jelom r. Marušić 1870. – Stjepana Batkovića otac, Markov djed, Matin pradjed, Markov šukundjed, a Ivičin prašukundjed je Stjepan Batković (rođ. 1802.), oženjen 1837. s Lucijom r. Grgić – Toga Stjepana Batkovića otac, njegova sina Stjepana djed, Marka Batkovića pradjed, Matin šukundjed, Matina sina Marka prašukundjed, a Ivičin pra-prašukundjed je Filip Batković (rođ. 1770.), oženjen se Mandom r. Valentić oko g. 1800. Filipov otac Mijat, sina njegova Stjepana djed, Stjepanovog sina Stjepana pradjed, Markov šukundjed, Matin prašukundjed, Markov praprašukundjed, a Ivičin pra-pra-prašukundjed bio je Mijat Batković, oženjen s Anom r. Marić, vjenčani oko g. 1762./63. Za Ivicu Batkovića, sina Marka i jele r. Batković, čije smo rodoslovno stablo utvrđivali, došlo se do najstarijeg pretka kojeg je bilo moguće utvrditi – pra-pra-pra šukundjeda, Mijata Batkovića, i pra-pra-prašukunbake Ane r. Marić, tako da su Ivica Batković, rođen 1970. i Mijat Batković, rođen u prvoj polovici 18. st. (oko 1740.), krvno srodni u 7. koljenu izravne loze ili linije. Iz naprijed donesenog Popisa bračnih drugova i rođene djece može se doznati i tko su Ivice Batkovića, Markovog, stričevi (braća njegova oca Marka) i tetke (sestre oca Marka), zatim koja su braća i sestre Ivičinog djeda Mate, pradjeda Marka, šukundjeda Stjepana, prašukundjeda Stjepana, praprašukundjeda Filipa i pra-pra-prašukundjeda Mijata.

Slikovni prilozi TUŽNA SLIKA STRANJANA I MATOŠEVACA

PORUŠENE, OPUSTOŠENE I PRAZNE KUĆE U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA Da se i slikom ilustrira kakvo je razaranje i pustošenje učinjeno, i što je ostalo od nekadašnjih živopisnih Stranjana i Matoševaca i njihovih kuća, neka pokažu i fotografije koje donosim. Na njima je većina kuća koje su u tim selima postojale godine 1995., kad je izvršen izgon svega hrvatskog i katoličkog stanovništva. Porušene kuće u Stranjanima

Kuća Ive Batkovića, Mirkovog

Kuća Mirka Batkovića, Anđukinog

Kuća Mirka Blaževića, Božinog

Kuća Mate Blaževića, Josinog

Kuća Marka Blaževića, Ružinog

Kuća Vide Bogdanović, Matine

Kuće Jure, Marka, Ive i Tome Kaurin, Pejinih

Kuća Ante Ljevara, Andrijevog

Kuća Ante Ljevara, Slavkovog

Ostaci kuće Ive Ljevara, Njemčevog

Kuća Josipa Ljevara, Matinog

Kuća Marka Ljevara, Pejinog

Kuća Marka Ljevara, Perinog

Ostaci kuće Terezije Ljevar, Vinkove

Kuća Ane Pranjić, Lukinčine

Kuća Mirka Šalića, Franjinog

Kuća Jure Tubića, Milinog

Porušene kuće u Matoševcima

Kuća Ante Batkovića, Josinog

Kuća Bože-Bojka Batkovića, Markovog

Ostaci kuće Franje Batkovića, Stipinog

Kuća Jure Batkovića, Andrijevog

Kuća Mate Batkovića, Petrovog

Kuća Nike Batkovića, Antinog

Kuća Ivice Blaževića, Ivinog

Kuća Ante Debeljaka, Nikinog

Kuća Ruže Debeljak (Đuđe), Nikine

Kuća Zorke Debeljak

Kuća Ante Majdandžića, Josinog

Kuća Ante Majdandžića, Marijinog

Kuća Danice Majdandžić, Ivine

Kuća Franje Majdandžića, Antinog

Kuća Franje Majdandžića, Vidovog Kuća Ive Majdandžića, Matijevog

Kuća Ive Majdandžića, Matijevog

Kuća Ive Majdandžića, Tominog

Kuća Mate Majdandžića, Antinog

Kuća Mile Majdandžića, Josinog

Kuća Pere Majdandžića, Tominog

Opustošene i prazne kuće u Stranjanima U svojim kućama u Stranjanima stalno žive: Markan Blažević, Mirka (Mile) i Ane r. Majdandžić; Slavko Blažević, Stipin, i supruga Mande; Luce Bogdanović, Ive-Iće i Ruže r. Debeljak; Kata Budić, r. Pranjić, Ante i Marije r. Kaurin; Zorka Ganić, r. Ljevar, Jure i Ivke r. Bogdanović; Slavko Ljevar, Peje i Jeke r. Debeljak; Terezija Ljevar, r. Idžan, Vinkova; Marica Milaković, r. Marić, Franje i Zore r. Šalić; Zorka Pranjić, r. Vulić, Matina; Jele Šlat, r. Pranjić, Matija i Marije r. Brkić. A povremeno svoje kuće koriste, boraveći u njima: Marko Blažević, Mirka i Ljube r. Šalić, i supruga Zora; Anto Ljevar, Andrijev, i supruga Ana; Ilija Ljevar, Vidov; Mira i Ruža, pok. Ilije Ljevara, s obiteljima; i Mirko Pranjić, Pere i Mare r. Josipović. Sve duge kuće, koje su kroz neko vrijeme bile zaposjednute od srpskih izbjeglica, nakon što su oni iz njih iselili i sa sobom odnijeli sve što je bilo vrijedno, sada su prazne. Neke njihovi vlasnici katkad obiđu i ponešto u njima i oko njih urade, a dokad će to potrajati, neizvjesno je. O drugima se njihovi vlasnici malo brinu, tako da su u stanju propadanja.

Kuća Ante Barišića, Matinog

Kuća Mate Barišića

Kuća Kaje Batković, Andrijeve

Kuća Ferde Blaževića, Vladinog

Kuća Ive Blaževića, Franjinog

Kuća Ive Blaževića, Josinog

Julkina kuća

Kuća Marka Blaževića, Vladinog

Kuća Mate Blaževića, Stipinog

Kuća Vlade Blaževića, Markovog

Kuća Ante Bogdanovića, Jurinog

Kuća Ive Ćosića, a u pozadini njegova oca Jose

Kuća Ive Debeljaka, Baćnog

Vikend-kuća Ane Ljevar, Ivine

Kuća Jurice Majdandžića, Tominog

Kuća Pere Majdandžića, Tominog

Kuća Finke Pranjić, r. Blažević, Ilijine

Kuća Franje Pranjića, Vulinovog

Kuća Ilije Pranjića, Jurinog

Kuća Marka Pranjića, Ivinog ('Perinog')

Kuća Nike Pranjića, Matijevog

Kuća Paje Pranjića Pajinog (Franjinog)

Kuća Stjepana-Brace Pranjića, Stpinog

Kuća Zorana Pranjića, Ivinog

Kuća Tome Šalića, Markovog

Kuća Angele Šukalo, r. Pranjić, Mijatove

Kuća Mile Tubića, Jurinog

Kuća Stipe Tubića, Ivinog

Škola u Stranjanima, prestala s radom 2007. godine

Opustošene i većinom prazne kuće u Matoševcima U Matoševcima od povratnika u svojoj kući živi samo Mara Debeljak, pok. Mile. Srpske izbjeglice još stalno borave u kući Marka Batkovića, Perinog, i Pere Batkovića, Mate Rajnoga, a povremeno koriste kuće Mirka Blaževića, Josinog, i Pave Blaževića, Petrovog. Kuća Dragice Batković, Lukine

Kuća Jose Batkovića, Milkovog

Kuća Marka Batkovića, Mate Rajnoga

Kuća Marka Batkovića, Perinog

Kuća Marka Batkovića, Vidovog (stara)

Kuća Marka Batkovića, Vidovog (nova)

Kuća Pere Batkovića, Mate Rajnoga (stara)

Kuća Pere Batkovića Mate Rajnoga (nova)

Kuće Mate i Bore Blažević, Vidovih

Kuća Mirka Blaževića, Josinog

Kuća Pave Blaževića, Petrovog Kuća Mate Debeljaka, Katušinog

Kuća Mate Debeljaka, Petrovog

Kuća Mile Debeljaka, Markovog

Kuća Ante Majdandžića, Matinog

Kuća Ante Majdandžića, Marijinog

Kuća Drage Majdandžića, Petrovog Matin

Kuća Jure Majdandžića,

Kuća Ljubomira Majdandžića, Ivinog

Nekadašnja kuća Marka Majdandžića, Ivćevog

Kuća Marka Majdandžića, Matinog

Kuća Mate Majdandžića Antinog

Kuća Mate Majdandžića, Markovog

STRANJANSKI I MATOŠEVAČKI KRAJOLICI

Nekadašnji pitomi i lijepi stranjanski i matoševački krajolici, a takvi su bili u svako doba godine, sada izgledaju tužno. To svakako vrijedi za veći dio Stranjana i Matoševaca, gdje ne samo da nema ljudi, nego kao da nema ni drugih živih bića. Nema žita na njivama; voćnjaci se ne podmlađuju te propadaju; pašnjaci zarastaju u korov i trnje; divlja sječa prorjeđuje i uništava šume.

Ružići u Matoševcima i Čardak u Stranjanima, u davno doba

Ružići u Matoševcima i Čardak u Stranjanima u sadašnje vrijeme

U Blažićima, a i po cijelim Matoševcima i Stranjanima, nečije tuđe ovce travu pasu

Čardak u proljetnom cvatu

Majdandžića Vojdanica, i pogled prema Čistini

Donji dio Stranjana – Adžići i Ćosići

Stranjani, srednji dio, oko škole i crkvice

Ljevari i u pozadini Ćelanovac

Studenac ustrajno istječe, spreman da svojom hladnom vodom osvježi putnika namjernika

Zovca samuje, i čeka da komu utaži žeđ

Točkovi čuvaju sjećanje na davne matoševačke i stranjanske čobane i kopače kukuruza u Pištolici, Sančevici i Paetnjaku

SADRŽAJ Predgovor....................................................................................................... 5 PRVI DIO STRANJANI I MATOŠEVCI U PROŠLOSTI TOPOGRAFSKA SLIKA STRANJANA I MATOŠEVACA ...................................... 9 SPOMINJANJE STRANJANA I MATOŠEVACA U PISANIM CRKVENIM IZVORIMA .................................................................... 11 STRANJANI I MATOŠEVCI U SASTAVU NEKADAŠNJIH KATOLIČKIH ŽUPA: DRAGOČAJ, IVANJSKA, PETRIĆEVAC........................................................... 17 OBITELJI U 18. STOLJEĆU I STATISTIČKI PODACI O BROJU KATOLIKA U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA .................................................................. 19

Katolici u Stranjanima i Matoševcima u 18. stoljeću......................... 19 Brojčano stanje katolika u Stranjanima i Matoševcima u 19. i 20. stoljeću............................................................................... 23 BRAČNI PAROVI I BROJ NJIHOVE DJECE U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA PRIJE 1879. GODINE, S PREZIMENIMA KOJIH POSLIJE TE GODINE NEMA VIŠE U TIM SELIMA ....................................................................................... 26

Stranjani.............................................................................................. 26 Matoševci ........................................................................................... 31 STAROSJEDIOCI STRANJANA I MATOŠEVACA I DOSELJENICI IZ DRUGIH KRAJEVA, KOJI SU SE ZADRŽALI DO NAJNOVIJEGA VREMENA .................... 34

Batkovići, Blaževići, Debeljaci i Majdandžići starosjedioci Matoševaca.................................................................... 34 Ljevari, Šalići, Kaurini i Tubići u Stranjane doselili iz župe Stari Majdan i Sasina................................................. 35 Ćosići potomci starosjedilaca Bukvića............................................... 37 Svi Debeljaci u Matoševcima potječu iz istoga korijena.................... 38 Kada i kako su neki od Debeljaka postali Ružići? ............................. 39 Matoševački Blaževići stariji od stranjanskih .................................... 39 Loza Batkovića-Blaževića u Matoševcima ........................................ 40 Doseljavanje Blaževića u Stranjane ................................................... 41 Neki od stranjanskih Blaževića nose nadimak Adžić......................... 42 Bogdanovići su se u Matoševce i Stranjane naselili iz Ojdanića ....... 43 Matoševački Ljevari ........................................................................... 44

Ivo Majdandžić, Josin, prozvan Danilo, i dobio svoje brdo............... 44 Stranjanski Pranjići potječu od Jurića, doseljenih iz Ojdanić ............ 45 HARANJE KUGE PO STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA KRAJEM 18. I POČETKOM 19. STOLJEĆA ........................................................ 48 OTMICA DJEVOJKE U STRANJANIMA I VJENČANJE PRED KADIJOM ............ 52 UBILJEŽBE U ŽUPNIM MATICAMA UMRLIH O NEKIM STRANJANČANIMA I MATOŠEVLJANIMA ..................................................... 53 USTANICI 1878. GODINE UBILI U MATOŠEVCIMA OCA I TRI SINA .............................................................................................. 56 ZEMLJIŠNI POSJEDI I BAVLJENJE ZEMLJORADNJOM, VOĆARSTVOM I UZGAJANJEM STOKE .................................................................................... 58

Vlastiti zemljišni posjedi i zauzimanje državne zemlje ..................... 58 Proizvodnja žitarica ............................................................................ 60 Mlinovi-vodenice u kojima se mljelo žito.......................................... 60 Uzgajanje povrća i voća ..................................................................... 62 Uzgoj lana i konoplje.......................................................................... 63 Držanje i uzgoj domaćih životinja...................................................... 64 KUĆNA RADINOST I ZANIMANJA MUŠKARACA ............................................ 65 Priučeni majstori: zidari, stolari, kovači............................................. 65 Izrada cigle i ćerpića.......................................................................... 66 Paljenje kreča...................................................................................... 66 Paljenje drvenog ćumura .................................................................... 67 KUĆNA RADINOST I ZANIMANJA ŽENA ........................................................ 68 Domaća obrada lana i konoplje .......................................................... 68 Tkanje i tkalje ..................................................................................... 69 Pranje ‘aljina’ – parjenice, starinske ‘vešmašine’ ............................. 71 GRAĐEVINE STARIH SEOSKIH DOMAĆINSTAVA .......................................... 73 SEOSKA KLEPALA POZIVAJU NA ZBOR ........................................................ 74 VJERSKI ŽIVOT STRANJANČANA I MATOŠEVLJANA ..................................... 75 PRAKARATURI I DRUGI KOJI SU SE ISTICALI SVOJIM VJERSKIM ŽIVOTOM I DOBROTOM ............................................................... 83 OBIČAJI VEZANI ZA RAZDOBLJA CRKVENE GODINE I ZA NEKE BLAGDANE .................................................................................. 85

Advent ili došašće............................................................................... 85 Badnji dan ili badnjica........................................................................ 85 Božić................................................................................................... 87 Sveti Stjepan i sveti Ivan .................................................................... 88

Božićni blagoslov kuća i obitelji ........................................................ 88 Pokladni dani i zabave........................................................................ 89 Korizmeno vrijeme ............................................................................. 90 Cvjetna nedjelja i blagoslov grančica................................................. 91 Veliki petak i subota........................................................................... 91 Uskrs i uskrsni blagoslov jela............................................................. 92 Sveti Ivo, Krstitelj – Ivanjdan ............................................................ 92 ŽENIDBENI OBIČAJI ...................................................................................... 93 Upoznavanje momaka i cura i ašikovanje .......................................... 93 Nošenje ‘milošće’ i ‘jabuke’ ............................................................. 93 Odlazak župniku ‘na upis’................................................................. 94 ‘Prsten’ ............................................................................................... 94 Vjenčanje i pjer (pir) .......................................................................... 95 KRŠTENJE DJECE I BABNE ............................................................................ 98 NATALITET U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA POSLIJE OSNUTKA ŽUPE BARLOVCI 1879. GODINE ..................................................... 99 DUHOVNA ZVANJA: ČASNE SESTRE I SVEĆENICI IZ MATOŠEVACA I STRANJANA ...................................................................... 105 PRETCI BANJOLUČKOG BISKUPA FRANJE KOMARICE POTJEČU STARINOM IZ STRANJANA ........................................................... 108 OSNIVANJE BATKOVIĆA GROBLJA ............................................................. 112 OSNIVANJE MATOŠEVAČKOG I STRANJANSKOG GROBLJA ‘GRADINA’ ..... 115 ŽRTVE DRUGOGA SVJETSKOG RATA .......................................................... 118

Stranjani ........................................................................................... 118 Matoševci ........................................................................................ 121 VELIKI KRIŽ I ‘KIPOVI’ U MATOŠEVCIMA .................................................. 127 Drveni križ u Batkovićima .............................................................. 127 ‘Kip’ na Ravnici ............................................................................. 127 ‘Kip’ na Danlovom brdu ................................................................. 128 PODIZANJE I BLAGOSLOV ‘KIPA’ U STRANJANIMA ................................... 129 GRADNJA KAPELE U STRANJANIMA .......................................................... 131 VREMENSKE NEPOGODE I BORBA ZA PREŽIVLJAVANJE ........................... 133 Sušne godine .................................................................................... 133 Zemljotresi ....................................................................................... 133 Povodanj i poplava .......................................................................... 134 Odlasci na sezonske poslove ........................................................... 134

KULTURNI I GOSPODARSKI RAZVOJ STRANJANA I MATOŠEVACA POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA ....................................................................... 136

Školovanje i izgradnja škole u Stranjanima .................................... 136 Uvođenje autobusne linije iz Banje Luke za Stranjane i asfaltiranje puta do Pranjića raskršća .............................................. 139 Elektrifikacija Stranjana i Matoševaca ............................................ 140 ODSELJAVANJE I ODSELJENICI IZ STRANJANA I MATOŠEVACA IZMEĐU 1946. I 1995. GODINE ..................................................................... 142

Odseljavanje iz Stranjana ................................................................ 142 Odseljavanje iz Matoševaca ............................................................ 147 KAKO SE ŽIVJELO I ŠTO SE DOGAĐALO RATNIH GODINA 1992.-1995. ........ 153 IZBJEGLI I PROTJERANI HRVATI KATOLICI U VRIJEME RATA 1992.-1995. ... 156 Izbjeglice i prognanici iz Stranjana ................................................. 156 Izbjeglice i prognanici iz Matoševaca ............................................. 162 ZAUZIMANJE, PLJAČKA I UNIŠTAVANJE KUĆA KOJE SU MORALE BITI NAPUŠTENE ........................................................................................ 168

Stranjani ........................................................................................... 168 Matoševci ........................................................................................ 170 DRUGI DIO POVRATAK MALOG BROJA PROGNANIKA U STRANJANE I MATOŠEVCE I PRILIKE I DOGAĐANJA IZ NOVIJEGA VREMENA TRAČAK NADE ........................................................................................... 177 OBNOVA KUĆA I POVRATAK ZALJUBLJENIKA U SVOJ RODNI KRAJ........... 178 Prva povratnica u Stranjane.............................................................. 178 Povrat kuća i imanja njihovim vlasnicima ...................................... 179 Prve molbe za obnovu kuća ............................................................. 180 Gradnja i obnavljanje prvih kuća .................................................... 181 Useljavanje povratnika u nove kuće ................................................ 183 Povratak Mile i Mare Debeljak u Matoševce i Zorke Pranjić u Stranjane ................................................................ 185 Nove prijave za obnovu kuća .......................................................... 186 Pomoć banjolučkog Caritasa povratnicima ..................................... 187 Pomoć Kruha sv. Ante iz Sarajeva .................................................. 187 Pomoć organizacije Malteser .......................................................... 187 Pomoć njemačkog Caritasa u obnovi kuća ...................................... 188 Hrvatska vlada pomogla izgradnju dviju kuća ................................ 189

Novu kuću ima i Marko Blažević, Milinčin .................................... 190 Kuću dobio i Mato Majdandžić, Finkin .......................................... 191 Pomoć vlasti Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine . 192 Pomoć tražena od više međunarodnih organizacija, bez rezultata .. 192 POVRATNIKA MALO, ALI SE IMANJA NE PRODAJU .................................... 194 Mnogo razloga za slab povratak prognanika ................................... 195 Slabe nade u vedriju budućnost ....................................................... 196 SAMOPOMOĆ I VLASTITA ULAGANJA U OBNOVU ..................................... 197 Anto i Ilija Ljevar sagradili sebi male (ljetne) kuće ........................ 197 Rudo Ćosić uredio očevu kuću ........................................................ 198 Mirko Pranjić, Perin, uredio i održava svoju kuću .......................... 199 Vlado Blažević, Josin, kuću svoju nije zapustio ............................. 199 Josip Debeljak, Petrov, uredio dio kuće .......................................... 200 Novi krov na kući Zore Blažević, Pajine ......................................... 200 Marko Blažević, Mirkov, kuću održava i u njoj često boravi ......... 201 SOLIDARNOST I MEĐUSOBNO POMAGANJE POVRATNIKA ........................ 202 ZAJEDNIČKE AKCIJE POVRATNIKA I DOBROVOLJACA IZ HRVATSKE ....... 206 Čišćenje i ograđivanje groblja Gradina i radovi na kapeli .............. 206 Radovi na Batkovića groblju ........................................................... 210 Radovi oko kapele, odnosno crkvice u Stranjanima ....................... 212 Akcije na putovima........................................................................... 215 PROVOKACIJE I ZASTRAŠIVANJA POVRATNIKA! ....................................... 216 Krađe nadgrobnih spomenika .......................................................... 216 Smetao je nekome i katolički lik raspetoga Krista! ......................... 217 Kapela u Stranjanima na meti rušitelja, lopova i huligana .............. 217 Sječa i paljenje šume ....................................................................... 219 Stranjani i Matoševci za neke odlagališta smeća i otpada ............... 221 Provala u novu crkvicu u Stranjanima i oštećenje ograde kod crkvice, te krađa žičane ograde s Batkovića groblja ................ 221 VISOKE LIČNOSTI U POSJETI STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA .................. 223 Prva poslijeratna posjeta biskupa Komarice .................................... 223 Gospođa Doris Pack, zastupnica u parlamentu Europe, s biskupom Komaricom posjetila Matoševce .................................. 224 Biskup Komarica u obilasku i razgledanju novosagrađene crkvice u Stranjanima ...................................................................... 225 Delegacija Velike Britanije u Stranjanima i Matoševcima ............. 225

PRIGODE KADA STRANJANI I MATOŠEVCI SNAŽNIJE OŽIVE ..................... 227

Slavljenje redovitih svetih misa u Stranjanima ............................... 227 Mise na Gradini i na Batkovića groblju .......................................... 230 Poljski blagoslovi za Stranjane i Matoševce ................................... 236 IZGRADNJA NOVE CRKVICE U STRANJANIMA ........................................... 240 BLAGOSLOV CRKVICE U STRANJANIMA ................................................... 244 PONOVNO PODIZANJE ‘KIPOVA’ ................................................................ 246 Podizanje ‘kipa’ u Stranjanima ....................................................... 246 Obnovljen ‘kip’ na Ravnici u Matoševcima .................................... 247 Obnovljen i ‘kip’ na Danlovom brdu .............................................. 248 MISA I BLAGOSLOV NOVOPODIGNUTOG ‘KIPA’ NA PRANJIĆA RASKRŠĆU ........................................................................... 250 SVOGA KRAJA NE ZABORAVLJAJU I NE OKREĆU MU LEĐA ...................... 253 POKRETANJE I IZDAVANJE LISTA – NOVINA NAŠ ZAVIČAJ ......................... 262 SRPANJSKI SUSRETI STRANJANČANA I MATOŠEVLJANA .......................... 264

Prvi Stranjanski susreti – 2004. godine ........................................... 264 Drugi Stranjanski susreti – 2005. godine ........................................ 271 Treći Stranjanski susreti – 2006. godine ......................................... 274 Četvrti Stranjanski susreti – 2007. godine ....................................... 280 U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA RASTE SAMO BROJ GROBOVA NA GROBLJIMA ........................................... 286

Smrt Ljube i Mirka Blaževića ......................................................... 286 Povratak, makar i u zavičajno groblje ............................................. 287 Smrt i pokop Ane Ljevar ................................................................. 288 Ruža Batković pokopana na Batkovića groblju .............................. 288 Angela Batković, Antina, sahranjena na rodnoj grudi .................... 288 Iznenadna smrt i veličanstveni sprovod Mile Debeljaka – Sekinog 288 Gradina – posljednje počivalište Ane i Ljubomira Majdandžića ..... 290 BUDUĆNOST STRANJANA I MATOŠEVACA OVISI I O STRANJANČANIMA I MATOŠEVLJANIMA U TUĐINI ..................................................................... 291

TREĆI DIO POPIS BRAČNIH PAROVA I ROĐENE DJECE BRAČNI PAROVI I OBITELJI U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA OD 1768. DO 1995. GODINE .......................................................................... 295

Obitelji u Stranjanima ...................................................................... 296

Obitelji u Matoševcima ................................................................... 335 UTVRĐIVANJE VLASTITOG RODOSLOVLJA ............................................... 395 SLIKOVNI PRILOZI TUŽNA SLIKA STRANJANA I MATOŠEVACA PORUŠENE, OPUSTOŠENE I PRAZNE KUĆE U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA ............................................................... 399

Porušene kuće u Stranjanima ........................................................... 399 Porušene kuće u Matoševcima ........................................................ 405 Opustošene i prazne kuće u Stranjanima ......................................... 412 Opustošene i većinom prazne kuće u Matoševcima ........................ 422 STRANJANSKI I MATOŠEVAČKI KRAJOLICI ................................................ 430 SADRŽAJ ..................................................................................................... 437