Dr. sc. Velimir BLAŽEVIĆ, Katolička crkva i rat u Bosni i Hercegovini

KATOLIĈKA CRKVA I RAT U BOSNI I HERCEGOVINI DOKUMENTI O STAVOVIMA I ZAUZIMANJU KATOLIĈKE CRKVE ZA MIR I POŠTIVANJE LJUDSKIH PRAVA I GRAÐANSKIH SLOBODA I ZA OĈUVANJE DRŢAVE BOSNE I HERCEGOVINE (1989 – 1996)

2

Izdavaĉi: FRANJEVAĈKA TEOLOGIJA - SARAJEVO, Aleja Bosne Srebrene 111 "SVJETLO RIJEĈI" - SARAJEVO, Franjevaĉka 6

Kompjutorski slog: Fra JOSO ORŠOLIĆ i STUDENTI FRANJEVAĈKE TEOLOGIJE – Sarajevo Kompjutorska obrada teksta: Fra TOMISLAV BRKOVIĆ Korektori: Fra ROBERT CVRTAK Fra MIRO JELEĈEVIĆ Fra DANIMIR PEZER Recenzenti: Prof. dr. fra IVAN BUBALO Prof. dr.fra LUKA MARKEŠIĆ Naslovnu stranu izradio: MLADEN KOLOBARIĆ, ak. slikar Urednik: Fra MARIJAN KARAULA Tipografska priprema: Fra Ladislav Fišić

Tisak: “MÜLLER”

3

KATOLIĈKA CRKVA I RAT U BOSNI I HERCEGOVINI DOKUMENTI O STAVOVIMA I ZAUZIMANJU KATOLIĈKE CRKVE ZA MIR I POŠTIVANJE LJUDSKIH PRAVA I GRAÐANSKIH SLOBODA I ZA OĈUVANJE DRŢAVE BOSNE I HERCEGOVINE

(1989 – 1996)

Priredio FRA VELIMIR BLAŢEVIĆ

SARAJEVO 1998.

4

5

SADRŢAJ

PREDGOVOR KRATICE VRELA U KOJIMA SE MOGU NAĆI

KOJIMA

SU

DOKUMENTI

OBJAVLJENI

ILI

ARHIVA

U

DOKUMENTI Godina 1989. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE: Pastirska poslanica svim vjernicima - o zabrinjavajućim pojavama i o potrebi promicanja demokratskih promjena na prostorima Jugoslavije (4. X. 1989.) KATOLIĈKI BANJALUĈKI BISKUPI FRANJO KOMARICA I ALFRED PICHLER, I PRAVOSLAVNI EPISKOP JEFREM MILUTINOVIĆ: Pismo katoliĉkim i pravoslavnim vjernicima - o uzajamnom poštivanju i slozi (5. X. 1989.) KONFERENCIJA FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA JUGOSLAVIJE: Poruka i poziv franjevcima juţnoslavenskh provincija da se zauzimaju za izgradnju demokracije i za oĉuvanje mira (27. X. 1989.) KOMISIJA "IUSTITA ET PAX" PRI BISKUPSKOJ KONFERENCIJI JUGOSLAVIJE: Priopćenje za tisak o promjenama u socijalistiĉkim zemljama Europe i o procesu demokratizacije u Jugoslaviji (11. XI. 1989.) Godina 1990. KOMISIJA "IUSTITIA ET PAX" PRI BISKUPSKOJ KONFERENCIJI JUGOSLAVIJE: Izjava o slobodnim izborima (26.1. 1990.) KOMISIJA "IUSTITIA ET PAX' PRI BISKUPSKOJ KONFERENCIJI JUGOSLAVIJE: Izjava o zabrinjavajućim dogaĊajima u Hrvatskoj (3. III. 1990.) KONFERENCIJA FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA JUGOSLAVIJE: Smjernice franjevcima juţnoslavenskih provincija za izbore (20. III. 1990.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Pastirska poruka vjernicima pred izbore (5. VII. 1990.) KOMISIJA "IUSTITIA ET PAX" PRI BISKUPSKOJ KONFERENCIJI JUGOSLAVIJE: Poruka katolicima pred izbore u BiH i poziv na zajedništvo i sloţan nastup (27. IX. 1990.) KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE: Poruka vjernicima o poloţaju Crkve i naroda u Hrvatskoj i drugim dijelovima Jugoslavije (11. X. 1990.) BISKUP MOSTARSKI PAVAO ŢANIĆ: Okruţnica svećenstvu i vjernicima o odgovornosti svih za ishod izbora (22. X. 1990.) KONFERENCIJA REDOVNIĈKIH POGLAVARA JUGOSLAVIJE; Deklaracija: Redovnici i aktualne promjene u društvu (24. X. 1990.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Okruţnica s predizbornom porukom katoliĉkim vjernicima - Na izborima odluĉujemo o svojoj budućnosti (24. X. 1990.) Godina 1991. KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE: Izjava o mirnom rješavanju problema i o odbacivanju nasilja (19. 1. 1991.) KOMISIJA "IUSTITIA ET PAX" PRI BISKUPSKOJ KONFERENCIJI JUGOSLAVIJE: Izjava o ugroţenosti mira u svijetu i u Jugoslaviji (22. 1. 1991.) SUDIONICI XXXI. TEOLOŠKO-PASTORALNOG TJEDNA U ZAGREBU: Izjava o najnovijim dramatiĉnim dogaĊajima u svijetu i u Jugoslaviji (25. 1. 1991.) KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Pismo svim katoliĉkim biskupima svijeta - o prilikama Crkve u Hrvata i hrvatskoga naroda (1. II. 1991.) 6

POSLOVNI ODBOR BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Poruka javnosti o potrebi stvaranja klime mira i nenasilja (13. III. 1991.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Proglas povodom popisa stanovništva 1991. godine (19. III. 1991.) KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Pastirska poruka vjernicima protiv nasilja koja se provode i o nastavku demokratskih promjena (11. IV. 1991) KONFERENCIJA FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA JUGOSLAVIJE: Poruka braći o brizi za svakog ĉovjeka i o mirotvorstvu - u povodu 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu (17. IV. 1991.) KATOLIĈKI I PRAVOSLAVNI CRKVENI VELIKODOSTOJNICI JUGOSLAVIJE: Izjava za javnost - o miru, nenasilju i toleranciji (7. V. 1991.) KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE: Izjava o dramatiĉnom razvoju dogaĊaja nakon proglašenja suvereniteta i samostalnosti Hrvatske i Slovenije (27. VI. 1991.) VRHBOSANSKI NADBISKUPSKI ORDINARIJAT: Prosvjed Ministarstvu narodne obrane Vlade BiH zbog nepoštivanja vjerskih sloboda (27. VI. 1991.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Apel za oĉuvanje Bosne i Hercegovine kao zone mira u Europi i na Balkanu (18. VIII. 1991.) NAJVIŠI VJERSKI PREDSTOJNICI BOSNE I HERCEGOVINE: Izjava osude nasilja i zauzimanje za suţivot i mir (13. IX. 1991.) FRANJEVAĈKI PROVINCIJALI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Izjava kojom se osuĊuje rat i razaranje u Hrvatskoj i njegovo širenje na Bosnu i Hercegovinu i druge dijelove Jugoslavije (14. IX. 1991.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Izjava i prosvjed zbog brutalnih napada na katoliĉke vjernike, svećenike i crkve (25. IX. 1991.) KATOLIĈKI BISKUPI I FRANJEVAĈKI PROVINCIJALI U BOSNI I HERCEGOVINI; Prosvjed zbog uhićenja i maltretiranja reis-ul-uleme Hadţi Jakuba Selimoskog i skupine islamskih sluţbenika (30. IX. 1991.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, V. PULJIĆ, I PREDSJEDNIK HDZ BIH, S. KLJUJIĆ: Poziv hrvatskom narodu i drugim narodima Bosne i Hercegovine na mir i slogu (3.

X. 1991.) KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE: Osuda ratnih zloĉina i potpora demokratskom rješavanju politiĉkih pitanja (16. X. 1991.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Popratno pismo svećenicima, uz Poslanicu biskupa Vrhbosanske metropolije (21. X. 1991.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Pastirska poslanica – Poziv vjernicima na mir, pouzdanje u Boga i ljubav prema svima (21. X. 1991.) KONFERENCIJA VIŠIH REDOVNIĈKIH POGLAVARA JUGOSLAVIJE: Promemorija stranim diplomatima u Zagrebu - o tome što se stvarno dogaĊa u Hrvatskoj i na drugim prostorima Jugoslavije (6. XI. 1991. SVEĆENIĈKO VIJEĆE VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE: Osuda nasilja i bezakonja i poziv svećenicima i vjernicima da ne napuštaju svoje domove (13. XI. 1991.) KATOLIĈKI BISKUPI I FRANJEVAĈKI PROVINCIJALI U BOSNI I HERCEGOVINI: Pastirsko pismo svećenicima: Došašće - vrijeme zalaganja za Crkvu i ţivot (24. XI. 1991.) NADBISKUPSKI ORDINARIJAT VRHBOSANSKI: Prosvjed RTV Sarajevo zbog uvredljive emisije o Vatikanu i Svetoj Stolici (30. XI. 1991.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Intervent na posebnoj Biskupskoj sinodi za Europu - o ratu na prostoru Jugoslavije i o drţanju Europe prema tome ratu /izvadak/ (5. XII. 1991.) Godina 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Poruka za svjetski dan mira /1. I. 1992./ - da se zaustavi rat i nasilje a promiĉe mir i zajedništvo (1. 1. 1992.) 7

NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ, I VISOKI NEKATOLIĈKI VJERSKI PREDSTOJNICI BOSNE I HERCEGOVINE: Poziv na mir i suzdrţavanje od nasilja (1. I. 1992.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Pismo svećenicima i ostalim pastoralnim djelatnicima - o socijalnom zalaganju i mirotvorstvu (10. II. 1992.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Pismo vjernicima - Referendumom svi odluĉujemo o Bosni i Hercegovini kao svojoj domovini (25. II. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI FRANJO KOMARICA, I EPISKOP PRAVOSLAVNI JEFREM MILUTINOVIĆ: Poziv vjernicima banjaluĉke biskupije i banjaluĉke pravoslavne eparhije na miran suţivot i na molitvu za odstranjenje mrţnje, neprijateljstva i osvete (28. II. 1992.) PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANĐELOVIC: Poruka ĉlanovima franjevaĉke zajednice - o samostalnoj i nedjeljivoj Bosni i Hercegovini i o njezinu vjerskom i nacionalnom pluralizmu (veljaĉa, 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Pismo organima vlasti u BiH o dogaĊajima koji uznemiruju (10. III. 1992.) KATOLIĈKI BISKUPI I FRANJEVAĈKI PROVINCIJALI U BOSNI I HERCEGOVINI: Apel o politiĉkom ureĊenju Bosne i Hercegovine (28. III. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA, I VISOKI NEKATOLIĈKI VJERSKI PREDSTOJNICI: Pismo svim vjernicima Katoliĉke crkve, Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice (4. IV. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Poziv da se zaustave ratna nasilja i da se poštuju temeljna etiĉka naĉela (8. IV. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Apel preko Radio Sarajeva za obustavu nasilja (9. IV. 1992.) KOMISIJA ZA PRAVDU, MIR I EKOLOGIJU JUŢNOSLAVENSKE KONFERENCIJE FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA: Molba dr. Boutrosu Ghaliju, glavnom tajniku OUN-a, za hitnu pomoć novim nezavisnim republikama (9. IV. 1992.) KOMISIJA ZA PRAVDU, MIR I EKOLOGIJU JUŢNOSLAVENSKE KONFERENCIJE FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA: Zahvala Vijeću Europske Zajednice za priznanje novih drţava i molba za pomoć (9. IV. 1992.) BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ: Izjava o nuţnosti pregovora za uspostavu mira (10. IV. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Neke informacije o problemima i nasiljima u Bosni i Hercegovini i što bi trebalo poduzeti (10. IV. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Osuda agresije i nasilja i glas u obranu nezaštićenih graĊana (11. IV. 1992.) BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ: Apel domaćoj i svjetskoj javnosti za povratak prognanika (13. IV. 1992.) UNIJA VIŠIH REDOVNIĈKIH POGLAVARICA JUGOSLAVIJE: Apel svjetskoj javnosti da se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zaustave ubijanja i ratna razaranja i uspostavi mir (15. IV. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Izvještaj o stanju u Vrhbosanskoj nadbiskupiji (22. IV. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo predsjedniku BK, kard. Franji Kuhariću - o oruţanim napadima na crkvene objekte i o nasilju nad svećenicima (27. IV. 1992.) KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE: Izjava za javnost o stradanjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i poziv na pomoć onima koji trpe (29. IV. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Molba svijetu da se zaustavi genocid u Bosni i Hercegovini (30. IV. 1992.) 8

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Prosvjedno pismo na izjavu Joao de Jesus Pinheira, predsjedavajućeg Europske Zajednice, o

izjednaĉavanju napadaĉa i ţrtve (6. V. 1992.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Apel svjetskoj javnosti da se sprijeĉe nasilja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i da se pomogne

ţrtvama rata (7. V. 1992.)

BISKUPSKI ORDINARIJAT MOSTAR: Priopćenje za javnost o razaranjima u mostarsko-duvanjskoj i trebinjskoj biskupiji (7. V. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Pismo patrijarhu Srpske pravoslavne crkve - o stradanju Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini (9. V. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Izvještaj o ratnim zbivanjima i stradanjima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji (10. V. 1992.) BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ: Pismo papi Ivanu Pavlu II, o stanju u biskupiji /izvadak/ (11. V. 1992.) BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ: Okruţnica dijecezanskim svećenicima mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske biskupije, u kojoj se prikazuju ratna razaranja i poziva na pomoć (11. V. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Izvještaj Svetoj Stolici i meĊunarodnim forumima o ratnim stradanjima na prostorima Vrhbosanske nadbiskupije (19. V. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Kratko izvješće o posljedicama rata u Bosni i Hercegovini i o straviĉnom masakru u Sarajevu 27. svibnja 1992. (27. V. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Izvještaj Radio Vatikanu i svjetskoj javnosti o stanju u Sarajevu (4. VI. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA, I VISOKI NEKATOLIĈKI VJERSKI PREDSTOJNICI: Apel predsjedniku SO Banja Luka i svim odgovornim politiĉarima u opĉini i regiji da se zaustave nasilja i ponovno uspostavi pravedan mir (6. VI.1992.) BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJA LUKA: Priopćenje glasilima i institucijama sa sastanka visokih vjerskih predstojnika u SO Banja Luka (6. VI. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo nadbiskupu zagrebaĉkom i predsjedniku HBK, kardinalu Franji Kuhariću - o prilikama u banjaluĉkom kraju (8. VI. 1992.) KOMISUA ZA PRAVDU, MIR I EKOLOGIJU JUŢNOSLAVENSKE KONFERENCIJE FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA: Apel Konferenciji Ujedinjenih Naroda a okolišu i razvoju (UNCED) da se zaštiti okoliš u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj (14. VI. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo predsjedniku SO Banja Luka, mr. P. Radiću - da se zaštite vjerski sluţbenici i imovina Katoliĉke crkve (15. VI. 1992.) FRANJEVCI HRVATSKIH KATOLIĈKIH MISIJA U ŠVICARSKOJ: Pismo glavnom tajniku OUN-a, Boutrosu Ghaliju - a neprihvatljivosti jednakog okrivljivanja Srbije i Hrvatske za strahote rata u Bosni i Hercegovini (17. VI. 1992.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Govor na 91. Katholikentag-u u Njemaĉkoj, Karlsruhe - o promjenama u Europi i o stanju na prostorima bivše Jugoslavije (20. VI. 1992.) FRANJEVCI SAMOSTANSKOG PODRUĈJA I DEKANATA LIVNO: Apel da se na zlo ne uzvraća zlom (27. VI. 1992.) BANJALUĈKI BISKUP, FRANJO KOMARICA: Pismo papi Ivanu Pavlu II. - zahvala na brzojavu suosjećanja i potpore (1. VII. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Pismo kardinalu Kuhariću, nadbiskupu zagrebaĉkom i predsjedniku HBK-a - o stanju u BiH i Sarajevu (8. VII. 1992.) 9

NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Radioporuka katolicima i sugraĊanima Sarajeva - o pravu napadnutoga da se brani i o potrebi sloge meĊu narodima razliĉitih naroda i vjera (8. VII. 1992.) KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE: Izjava u pogledu tragiĉnih zbivanja u drţavi Bosni i Hercegovini (9. VII. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Pastirsko pismo prognanim svećenicima i vjernicima i poziv da u nevolji budu strpljivi, u molitvi postojani (12. VII. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Obraćanje javnosti putem HTV-a i priopćenje o stradanjima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i banjaluĉkoj biskupiji (sredina srpnja 1992.) BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ: Pismo glavnom tajniku OUN-a, Boutrosu Ghaliju - osvrt na dezinformacije u pismu patrijarha Srpske pravoslavne crkve (18. VII. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ, I PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANĐELOVIC: Poruka ohrabrenja hrvatskim katoliĉkim vjernicima i poziv da ne napuštaju svojih mjesta u Bosni i Hercegovini (20. VII. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Razgovor za "Glas Koncila" i HTV emisiju "Mir i dobro" - o stanju u Sarajevu i Bosni i Hercegovini (22.VII.1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Telefonski razgovor s novinarom njemaĉke katoliĉke novinske agencije KNA,Christophom Strackom o stanju u Banjo) Luci i banjaluĉkoj biskupiji (23. VII. 1992.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Apel svjetskoj javnosti, da se zaustavi nasilje na podruĉju banjaluĉke biskupije i da se naĊe pravedno rješenje za Bosnu i Hercegovinu (31. VII. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo predsjedniku SO Banja Luka, mr. P. Radiću - o teškom stanju katolika u banjaluĉkoj općini (3. VIII. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo predsjedniku RS, dr. Radovanu Karadţiću - o teškoj situaciji i neizvjesnoj budućnosti katolika banjaluĉke biskupije (12. VIII. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Biskupovo kazivanje na radio Vatikanu - o stanju na podruĉju banjaluĉke biskupije /izvadak/ (12.

VIII. 1992.) KOMISIJA ZA PRAVDU, MIR I EKOLOGIJU JUŢNOSLAVENSKE KONFERENCIJE FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA: Apel KESS-u, EZ-u, Vijeću sigurnosti OUN-a, Generalnom tajniku OUN-a i ljudima dobre volje ĉitavoga svijeta – Zaustavite srpske zloĉine na Balkanu (20. VIII. 1992.) BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ: Okruţnica svećenicima i vjernicima – o ratnim stradanjima u Hercegovini i kako se vjernici trebaju ponašati (22. VIII. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo predsjedniku SO Banja Luka, mr. Predragu Radiću - o nesigurnoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti katolika u banjaluĉkoj općini (1. IX. 1992.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Pismo sućuti dr. Mustafi Ceriću, glavnom imamu zagrebaĉkom, zbog poginulih i ranjenih prilikom napada na zgradu Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu (2. IX. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA, I VISOKI NEKATOLIĈKI VJERSKI PREDSTOJNICI: Pismo pregovaraĉima u Ţenevi - o budućnosti Bosne i Hercegovine (4. IX. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Stojanu Ţupljanina, naĉelniku CSB Banja Luka - o ugroţenosti i velikoj neizvjesnosti katolika na podruĉju Bosanske Krajine (11. LX. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Razmišljanje o gradnji mira, napisano za glasilo "Herceg-Bosna" (11. IX. 1992.)

10

BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Voji Kuprešaninu, predsjedniku AR Bosanska Krajina - o ugroţenosti i neizvjesnosti katolika na tom podruĉju (11. IX. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo banjaluĉkim sredstvima javnog priopćavanja, u kojem se osuĊuju zlodjela nad civilnim stanovništvom srpske nacionalnosti (18. IX. 1992.) STARJEŠINSTVO FRANJEVAĈKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE: Izjava o stradanjima u Bosni i Hercegovini i franjevaĉkoj provinciji Bosni Srebrenoj i o demokratskom rješavanju politiĉkih pitanja (22. IX. 1992.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Govor na ekumenskom susretu poglavara Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve, u Bosseyu, nedaleko od Ţeneve - o posljedicama rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i o potrebi zajedniĉkog zalaganja za uspostavu mira (23. IX. 1992.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, I PATRIJARH SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE, PAVLE: Apel da se zaustave neprijateljstva i rat i da se Crkve zaloţe za mir, pravdu i slobodu u vlastitim narodima (23. IX. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo geneneral-majoru Momiru Taliću, komandantu 1. krajiškog korpusa, da se zaustave maltretiranja katoliĉkog puĉanstva u općini Sanski Most (24. IX. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Predstavka meĊunarodnim posrednicima C. Vanceu i D. Owenu - o miroljubivosti katolika i o povredama njihovih ljudskih prava (25. IX. 1992.) KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Izjava o stanju u Bosni i Hercegovini /sa sabora HBK/ (7. X. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo dopredsjedniku Vlade Republike Hrvatske, dr. Mati Graniću (15. X. 1992.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Apel za pomoć Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, povodom Tjedna primirja za djecu što ga je proglasio UNICEF (24. X. 1992.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, I PREDSJEDNIK MEŠIHATA I. Z. BOSNE I HERCEGOVINE, SALIH EF. ĈOLAKOVIĆ: Apel Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini da odustanu od nasilja jedni protiv drugih (24. X. 1992.) NADBISKUPSKI ORDINARIJAT VRHBOSANSKI, I MEŠIHAT ISLAMSKE ZAJEDNICE BiH: Poziv na meĊusobno povjerenje i toleranciju Hrvata i Muslimana u Srednjoj Bosni (6. XI. 1992.) KOMISIJA ZA PRAVDU, MIR I EKOLOGIJU JUŢNOSLAVENSKE KONFERENCIJE FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA: Apel glavnom tajniku OUN-a, Boutrosu Ghaliju, predsjedniku SAD, Georgeu Bushu, i drugim svjetskim politiĉarima, da se zaustave rat i zloĉini u BiH (10. XI. 1992.) KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE: Poruka meĊunarodnoj javnosti s pohoda "ad limina" u Rimu, u svezi s ratnim prilikama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (11. XI. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo banjaluĉkoj televiziji u kojem prosvjeduje zbog netoĉnih informacija i raspirivanja nepovjerenja (12.XI.1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Apel Voji Kuprešaninu, opunomoćenom zastupniku predsjednika RS - o pogoršanju situacije na podruĉju Bosanske Krajine (15. XI. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Pismo kardinalu Sodanu, drţavnom tajniku Svete Stolice - o stanju u Bosni i Hercegovini (17. XI. 1992.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Pismena poruka sudionicima interkonfesionalnog susreta u Ermatingenu, na Bodenskom jezeru – o ratnom zlu isto vjerski poglavari mogu uĉiniti (24. XI. 1992.)

11

NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ, I NAJVIŠI NEKATOLIĈKI VJERSKI PREDSTOJNICI: Zajedniĉki apel za mir u Bosni i Hercegovini, upućen s interkonfesionalnog susreta u Ermatingenu, Švicarska (25. XI. 1992.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Pismo zahvale papi Ivanu Pavlu II, kao odgovor na njegovo pismo od 12. studenoga 1992, i molba za daljnju brigu i angaţiranje da se rat i stradanje zaustave (18. XII. 1992.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Priopćenje banjaluĉkom pravoslavnom episkopu Jefremu Milutinoviću o pozivu Svetog Oca, da sudjeluje na molitvenom susretu u Asizu 9. i 10. sijeĉnja 1993. (22. XII. 1992.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Govor na interkonfesionalnom molitvenom skupu solidarnosti, odrţanom u Islamskom centru u Zagrebu - o istinskom miru meĊu ljudima i o pomoći onima koji su u nevolji (23. XII. 1992.) BANJALUĈKI BISKUP, FRANJO KOMARICA, I VISOKI NEKATOLIĈKI VJERSKI PREDSTOJNICI: Poruka vjernicima Katoliĉke i Pravoslavne crkve i Islamske zajednice u povodu dana solidarnosti s Bosnom i Hercegovinom (23. XII. 1992.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Razgovor za novine "Glas Koncila" - o prilikama u Sarajevu i Vrhbosanskoj metropoliji (u prosincu, 1992.) KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE: Poruka vjernicima za Iseljeniĉki dan /I. nedjelja poslije Boţića - 27. 12.1992./ - o stanju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i o pruţanju humanitarne pomoći (u prosincu, 1992.) Godina 1993. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Govor u Asizu, na meĊuvjerskom susretu molitve za mir u Europi i na Balkanu (9. 1. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Govor u Asizu, na meĊuvjerskom susretu molitve za mir u Europi i na Balkanu (9.1. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Govor u ime biskupa Bosne i Hercegovine Svetom Ocu, prigodom pohoda "ad limina" - o prilikama prouzrokovanim ratom (12.1. 1993.) PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANĐELOVIĆ: Pismo predsjedniku Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gospodinu Aliji Izetbegoviću - o sukobu Hrvata i Muslimana i o protuhrvatskoj promidţbi u sredstavima priopćivanja (22. I. 1993.) KATOLIĈKI SVEĆENICI BOSNE I HERCEGOVINE: Deklaracija o politiĉkom ureĊenju Bosne i Hercegovine (27.1. 1993.) FRANJEVCI I DIJECEZANSKI SVEĆENICI SREDNJE BOSNE: Osuda hrvatsko-muslimanskog sukoba i poziv na toleranciju i suţivot (3. II. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Pismo papi Ivanu Pavlu II. – o stanju u Sarajevu i o sukobu Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini (6. II. 1993.) NADBISKUP VHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Pismo Vrhovnoj komandi armije Republike Bosne i Hercegovine - zauzimanje za poštivanje i zaštitu ljudskih prava Hrvata-katolika i svih drugih ljudi (10. II. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA, I SVEĆENICI: Apel kompetentnim osobama crkvenog i politiĉkog ţivota u zemlji i svijetu i molba za pomoć i zaštitu temeljnih ljudskih prava (17. II. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Pismo srpskom patrijarhu Pavlu - o oduzimanju Caritasove robe i o razaranju katoliĉkih crkvenih objekata na podruĉju koje kontrolira srpska vlast (18. II. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo predsjedniku SO Banja Luka, mr. Predragu Radiću - o oruţanim napadima na crkvene objekte i ustanove te o fiziĉkim napadima na katolike i o pljaĉkanju njihovih kuća (19. II. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo dr. Radovanu Karadţiću, predsjedniku Republike Srpske - o obespravljenosti katolika u banjaluĉkoj biskupiji (23. II. 1993.) 12

BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo zagrebaĉkom nadbiskupu i predsjedniku HBK, kardinalu Franji Kuhariću - o zloĉinima kojima je izloţena Katoliĉka crkva i o pogibelji da nje nestane s banjaluĉkog podruĉja (10. III. 1993.) BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJA LUKA: Priopćenje u povodu difamiranja banjaluĉkog biskupa msgr. dr. Franje Komarice u sredstvima javnog priopćavanja bosanskih Srba (10. III. 1993.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĈ: Pismo gosp. Sidney Hinkesu, tajniku Anglikanskog mirovnog pokreta - o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i o uvjetima pravoga mira (24. IH- 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Poslanica vjernicima za Uskrs 1993. - ohrabrenje u ratnim nevoljama (25. III. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Poslanica svećenicima za Uskrs 1993. -poticaj na hrabro drţanje i jedinstvo u ratnim teškoćama i stradanjima (25. III. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo dr. Radovanu Karadţiću, predsjedniku Republike Srpske - o koracima koji su poduzimani za zaštitu katoliĉkih vjernika (26. III. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pastirsko pismo vjernicima ţupa banjaluĉke biskupije - o dezinformacijama kako se priprema organizirano iseljavanje katolika (27. III. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve, gosp. Pavlu - o zajedniĉkom zauzimanju za mir i suţivot (30. III. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo nadbiskupu i metropoliti vrhbosanskom, mons. Vinku Puljiću - o prijetnjama da će se katolikeHrvate protjerati iz vlastitog zaviĉaja, i protivljenje eventualnim dogovorima o njihovu iseljavanju (31. III. 1993.) BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJA LUKA: Demanti upućen redakciji dnevnih novina RS "Glas srpski" iz Banje Luke - o navodnom pripremanju iseljavanja Hrvata-katolika (3. IV. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo zagrebaĉkom nadbiskupu, predsjedniku HBK, kardinalu Franji Kuhariću - o drţanju katolikaHrvata banjaluĉke biskupije i molba da se hrvatski episkopat zauzme za njihova graĊanska prava i slobode (4. IV. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. Gabrijelu Montalvu - o susretu s predstavnicima vlasti RS i njihovoj ţelji da se sastanu s predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne radi dogovora o smirivanju ratnih sukoba (14. IV. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Javni poziv Armiji Bosne i Hercegovine i Hrvatskom vijeću obrane da obustave meĊusobne sukobe (16. IV. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Odgovor p. Reneu Costeu, gen. delegatu meĊunarodne organizacije PAX CHRISTI, ig. Noelu Copinu, direktoru pariškog "ha Croix" - o miroljubivim nastojanjima Crkve i vjernika (18. IV. 1993.) FRANJEVCI SAMOSTANA KRALJEVA SUTJESKA: Pismo civilnim i vojnim vlastima općine Kakanj - povodom hrvatsko-muslimanskog sukoba (19. IV. 1993.) HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA: Izjava o stradanjima biskupija u Bosni i Hercegovini, prigodom zasjedanja HBK u Zagrebu /od 20. do 22. travnja 1993./ (22. IV. 1993.) BISKUPSKI VIKAR BANJALUĈKE BISKUPIJE, MILENKO ANIĈIĆ: Svjedoĉenje o stanju u banjaluĉkoj biskupiji, na susretu u Parizu, koji je organizirala meĊunarodna organizacija PAX CHRISTI u povodu 30. obljetnice enciklike pape Ivana XXIII. "Pacem in terris" (24. IV. 1993.) PREDSTAVNICI FRANJEVAĈKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE, VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE I MEŠIHATA I. Z. BOSNE I HERCEGOVINE: 13

Poruka o Bosni i Hercegovini, upućena sa Znanstvenog skupa, odrţanog u Zagrebu 27. i 28. travnja 1993, papi Ivanu Pavlu II. i visokim muslimanskim poglavarima te većem broju domaćih i svjetskih drţavnika (28. IV. 1993.) KATOLIĈKI SVEĆENICI ŢUPA GRADA ZENICE: Obraćanje vjernicima, katoliĉkim i muslimanskim, te sredstvima priopćavanja i nositeljima civilne vlasti u Zenici - osuda zloĉina i poziv na praštanje i meĊusobno pomirenje (28. IV. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo solidarnosti muftiji banjaluĉkom, haĊţi Ibrahimu ef. Haliloviću, - u povodu rušenja dviju poznatih dţamija u Banjoj Luci (7. V. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Poziv hrvatskom i muslimanskom narodu da zaustave oruţane sukobe i razaranja i da saĉuvaju zdrave meĊusobne odnose (9. V. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Pismo Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine - da se zaštite ljudska prava i sprijeĉi daljnje pogoršavanje odnosa izmeĊu Hrvata i Muslimana (11. V. 1993.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Poziv svim zaraćenim stranama u Bosni i Hercegovini da hitno prekinu meĊusobne sukobe (15. V. 1993.) BISKUPI MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ I RATKO PERIĆ: Izjava i apel upućen odgovornim hrvatskim i muslimanskim voĊama i predstavnicima OUN-a u Bosni i Hercegovini u povodu hrvatsko-muslimanskog sukoba (17. V. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Predstavka Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine - kojom se traţi zaštita prava svakog ĉovjeka i izraţava ţaljenje zbog oruţanih sukoba HVO-a i armije Bosne i Hercegovine, te osuĊuju sredstva priopćavanja koja izazivaju mrţnju i nepovjerenje (4. VI. 1993.) HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA: Izjava o dogaĊajima u Bosni i Hercegovini (8. VI. 1993.) UPRAVA FRANJEVAĈKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE: Pismo ĉlanovima Provincije i svjetskoj javnosti - zauzimanje za jedinstvenu i suverenu Bosnu i Hercegovinu i za ravnopravnost svih ljudi i naroda u njoj (10. VI. 1993.) GVARDIJAN FRANJ. SAMOSTANA KR. SUTJEŠKA, FRA STJEPAN DUVNJAK: Pismo sarajevskom nadbiskupu Vinku Puljiću i provincijalu fra Petru AnĊeloviću - o poloţaju Hrvata-katolika u općini Kakanj (12. VI. 1993.) GVARDIJAN FRANJ. SAMOSTANA KR. SUTJESKA, FRA STJEPAN DUVNJAK: Pismo Vladi Republike Hrvatske, Vladi HZ Herceg-Bosne i Savjetu Sigurnosti UN-a - o izbjeglim Hrvatima iz općine Kakanj (15. VI. 1993.) GVARDIJAN FRANJ. SAMOSTANA KR. SUTJESKA, FRA STJEPAN DUVNJAK: Pismo sarajevskom nadbiskupu Vinku Puljiću i provincijalu fra Petru AnĊeloviću - o pljaĉkanju hrvatskih kuća u Kaknju i Kr. Sutjesci i o mogućnosti da se izbjegli Hrvati u njih vrate (17. VI. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Obraćanje javnosti - da se zaustavi krvoproliće i iseljavanje u Bosni i Hercegovini (22. VI. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Pismo papi Ivanu Pavlu II. - o stradanjima neduţnih ljudi i poziv Svetom Ocu da doĊe u Bosnu i Hercegovinu (7. VII. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Intervju tjedniku "Danas" /Zagreb/ - o stradanjima Vrhbosanske nadbiskupije, stavovima i zauzimanju Crkve za oĉuvanje pluralistiĉke Bosne i Hercegovine te o odnosima i suradnji s drugim vjerskim zajednicama (9. VII. 1993.) FRANJEVCI BOSNE SREBRENE: Prosvjed Predsjedništvu Bosne i Hercegovine - o pogoršanju stanja zbog neodluĉnosti i neuĉinkovitosti najviše republiĉke vlasti (19. VII. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Obraćanje ameriĉkoj javnosti - prikaz stanja i odnosa u Bosni i Hercegovini, te molba za pomoć da se rat i stradanja zaustave (22. VII. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Apel kopredsjednicima mirovne konferencije - da se zaustave oruţani napadi te da se pomogne stradalnicima i onemogući etniĉko ĉišćenje (28. VII. 1993.) 14

FRANJEVCI HERCEGOVAĈKE PROVINCIJE: Apel za mir, a protiv rata u Bosni i Hercegovini, upućen Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine, Vrhovništvu Republike Hrvatske, EZ-u, OUN-u i papi Ivanu Pavlu II. (31. VII. 1993.) BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Izjava zahvalnosti Papi i biskupskim konferencijama svijeta, i apel svjetskoj javnosti da se naĊe pravedno rješenje za Bosnu i Hercegovinu (2. VIII. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Pismo specijalnom izvjestitelji UN-a za ljudska prava na prostoru bivše Jugoslavije, gosp. Tadeuszu Mazowieckom - o obespravljenosti Hrvata-katolika u Bosni i Hercegovini (11. VIII. 1993.) BISKUP MOSTARSKI, RATKO PERIĆ: Pismo predsjednicima HVO-a trinaest hercegovaĉkih općina - o zauzimanju Crkve za hrvatski katoliĉki narod i za poštivanje prava svih drugih naroda (18. VIII. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Govor sudionicima na Skupštini Republike Bosne i Hercegovine - o izgradnji pravednoga mira i ţivota dostojnog ĉovjeka (25. VIII. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Vitomiru Popoviću, potpredsjedniku vlade Republike Srpske - o povredama osnovnih ljudskih prava i sloboda katolika, i molba da ih se zaštiti (25. VIII. 1993.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Poruka kleru i vjernicima i obraćanje svim ljudima dobre volje - potpora politiĉkom ureĊenju Bosne i Hercegovine i mirovnim rješenjima koja će štititi svakog ĉovjeka i narod (1. IX. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Predavanje na meĊureligijskom molitvenom skupu u Milanu - o negativnom djelovanju sredstava priopćavanja i odgovornosti politiĉara za zaustavljanje rata i za uspostavu mira u Bosni i Hercegovini (23. IX. 1993.) FRANJEVCI BOSNE SREBRENE: Proglas protiv podjele Bosne i Hercegovine (25. IX. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Govor sudionicima Skupštine Republike Bosne i Hercegovine - protiv teritorijalnih i etniĉkih podjela, a za ravnopravnost i punu slobodu ljudi i naroda (28. IX. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Govor na meĊureligijskom molitveno-dijaloškom susretu u Sarajevu - o ratnim stradanjima Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini i o njezinu zauzimanju za izgradnju mira (1. X. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Predragu Radiću, predsjedniku SO Banja Luka - o razliĉitom zlostavljanju i bespravljivanju Hrvata i katolika na banjaluĉkom podruĉju (7. X. 1993) JUŢNOSLAVENSKA KONFERENCIJA FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA: Apel zapovjedništvu španjolskog bataljona UNPROFOR-a u MeĊugorju, da poduzme konkretnije akcije u otklanjanju teškog poloţaja katoliĉkih vjernika (13. X. 1993.) KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Zajedniĉka izjava o poloţaju Katoliĉke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te o nuţnosti suţivota u miru i meĊusobnom poštivanju pripadnika razliĉitih vjera i naroda (15. X. 1993.) FRANJEVCI SAMOSTANSKOG PODRUĈJA LIVNA: Javno priopćenje, upućeno politiĉkim i vojnim vlastima Livna i HR Herceg-Bosne - o neprihvatljivosti "humanog preseljavanja" ljudi (15. X. 1993.) FRANJEVCI SAMOSTANA KRALJEVA SUTJESKA: Pismo armiji Bosne i Hercegovine, Operativna zona Lašva - o neutemeljenosti vezivanja franjevaĉkog samostana uz diverzantska ratna djelovanja (23. X. 1993.) GVARDIJAN FRANJ. SAMOSTANA KR. SUTJESKA, FRA STJEPAN DUVNJAK: Pismo nadbiskupu Vinku Puljiću i provincijalu fra Petru AnĊ eloviću - o sumnjiĉenjima da iz samostana polaze vojnodiverzantska djelovanja, te o sudbini preostalih vjernika u ţupi (29. X. 1993.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Pismo Boutrosu Ghaliju, generalnom tajniku OUN-a - o stanju u Srednjoj Bosni i o potrebi humanitarne pomoći (10. XI. 1993.) PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANĐELOVIĆ: 15

Pismo Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, u povodu ubojstva dvojice franjevaca, ĉlanova Provincije (15. XI. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Izjava u povodu pogibije dvojice bosanskih franjevaca u fojniĉkom samostanu (16. XI. 1993.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Pismo sućuti franjevaĉkoj provinciji Bosni Srebrenoj, u povodu pogibije dvojice franjevaca osuda toga i svih drugih zloĉina (17. XI. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo predsjedniku MeĊunarodnog komiteta Crvenog Kriţa (ICRC), g. Corneliju Samarugi - o stradanjima u banjaluĉkom kraju i suprotstavljanje etniĉkom ĉišćenju i svim drugim oblicima povrede temeljnih ljudskih prava i sloboda (24. XI. 1993.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Izjava o tragiĉnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini i osuda svih zloĉina te nezadovoljstvo zbog neuĉinkovitosti meĊunarodnih ĉimbenika (29. XI. 1993.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Apel upućen francuskoj javnosti - prikaz stanja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini te zamolba za humanitarnu pomoć (2. XII. 1993.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Boţićna poruka svećenicima, redovnicima i vjernicima - ohrabrenje i poticaji svima koji trpe, a osobito izbjeglicama i prognanicima (prosinac, g. 1993.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu - izvješće o daljnjim stradanjima na podruĉju banjaluĉke biskupije i o nastojanjima da se pomogne svima koji su u potrebi (9. XII. 1993.) BISKUP MOSTARSKI, RATKO PERIĆ: Govor na boţićnom primanju kod predsjednika Vlade HR Herceg-Bosne - o ratnim i politiĉkim prilikama u Mostaru i u HR Herceg- Bosni (24. XII. 1993.) Godina 1994. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Intervju za novi hrvatski list "Stećak" /Sarajevo/ - o opasnosti iskorjenjivanja Katoliĉke crkve u BiH te o vezama s predstavnicima drugih vjerskih zajednica i o optuţbama za "pokatoliĉavanje" (u sijeĉnju, 1994.) KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Apel svijetu, politiĉarima, sudionicima u mirovnim pregovorima i vojnim zapovjednicima za pres tanak rata u Bosni i Hercegovini i za uspostavu pravednog mira (6. I. 1994.)

KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Promemorija predsjedniku Republike Hrvatske, dr. Franji TuĊmanu - stavovi i naĉela za razrješavanje dramatiĉne situacije u Bosni i Hercegovini (12.1. 1994.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Poziv na molitvu i post za mir u Bosni i Hercegovini (16.1. 1994.) BISKUPI VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR, I PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANĐELOVIĆ: Apel domaćoj i svjetskoj javnosti da se zaustavi krvavi rat u Bosni i Hercegovini i uspostavi pravedni mir (22. I. 1994.) KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Apel domaćoj i svjetskoj javnosti da se pokrenu sve snage kako bi se zaustavio rat u Bosni i Hercegovini i zaštitila temeljna prava svakog ĉovjeka i svake meĊunarodno priznate drţave (26.1. 1994.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Govor u Koblenzu /Njemaĉka/, na zasjedanju Vijeća Biskupskih konferencija Europe - o stanju u Bosni i Hercegovim, te poziv i zamolba za pomoć (29. I. 1994.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Pismo suosjećanja vrhbosanskom nadbiskupu Vinku Puljiću - povodom zloĉinaĉkog granatiranja u kojem je poginuo velik broj graĊana Sarajeva, a još više ih teško ranjeno (7. II. 1994.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Apel javnosti i hrvatskim politiĉkim zastupnicima u Bosni i Hercegovini za prestanak sukoba i za pravedno politiĉko ureĊenje Bosne i Hercegovine (13. II. 1994.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PUUIĆ: 16

Priopćenje i apel u povodu teškog krvoprolića na sarajevskoj trţnici (sredinom veljaĉe, 1994.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo nadbiskupu i metropoliti zagrebaĉkom, Franji kard. Kuhariću - o stanju na banjaluĉkom podruĉju i o svakovrsnim povredama ljudskih prava (14. III. 1994.) FRANJEVCI PROVINCIJE BOSNE SREBRENE: Izjava podrške postignutom mirovnom sporazumu izmeĊu hrvatskog i bošnjaĉko-muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini (18. III. 1994.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Promemorija prof. dr. Peji Coškoviću, zastupniku u Skupštini BiH - da se zauzme za osiguranje osnovnih graĊanskih prava i sloboda hrvatskog puĉanstva na podruĉju Republike Srpske (26. III. 1994.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Uskrsna poslanica - o drţanju katolika naspram udarcima kojima su izloţeni (30. III. 1994.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo predsjedniku RH, dr. Franji TuĊmanu - o poloţaju i stradanjima Hrvata i katolika u banjaluĉkoj biskupiji (7. IV. 1994.) BISKUPI VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆI PERO SUDAR: Uskrsno pismo vjernicima Vrhbosanske nadbiskupije - ohrabrenje katolicima, osobito prognanicima i izbjeglicama, u teškim ratnim stradanjima (15. IV. 1994.) STALNO VIJEĆE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE: Priopćenje za javnost - o zbivanjima u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, kao i o neshvatljivom drţanju meĊunarodne zajednice (18. IV. 1994.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo predsjedniku Predsjedniĉkog vijeća HR HB, dr. Jadranku Prliću - o trenutnom stanju i zlostavljanjima katoliĉkog puĉanstva u banjaluĉkoj biskupiji (18. IV. 1994.) FRANJEVCI SAMOSTANA GORICA - LIVNO: Prosvjed vojnoj i civilnoj vlasti u Livnu zbog rušenja dţamije (26. IV. 1994.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Intervju madridskom dnevniku "ABC" - o poloţaju katolika nakon sporazuma izmeĊu Hrvata i Muslimana u Washingtonu, ulozi Katoliĉke crkve tijekom rata te o mogućnosti suţivota u Bosni i Hercegovim (u travnju, 1994.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Poruka svećenicima i vjernicima te domaćoj i meĊunarodnoj javnosti - potpora mirovnom sporazumu izmeĊu Muslimana i Hrvata i poziv na poštivanje ljudskih i graĊanskih prava i sloboda svih ljudi (6. V. 1994.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Govor na sastanku najviših vjerskih predstojnika u Sarajevu - o izgradnji pravednoga mira meĊu ljudima i narodima {17. V. 1994.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, I VISOKI PREDSTOJNICI RUSKE I SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE: Zajedniĉka izjava s ekumenskog susreta u Sarajevu - protiv rata i nasilja a za mirno i pravedno rješavanje sporova meĊu narodima (17. V. 1994.) BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJA LUKA: Pismo Vladimiru Lukiću, predsjedniku Vlade Republike Srpske - o zloĉinima nad katoliĉkim puĉanstvom na banjaluĉkom podruĉju (23. V. 1994.) KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Predoĉavanje svjetskoj javnosti i biskupskim konferencijama Europe dramatiĉnog stanja katolika na okupiranim podruĉjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, i poziv da se zaštite prava i slobode vjernika i svih obespravljenih ljudi (9. VI. 1994.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Vladimiru Lukiću, predsjedniku Vlade Republike Srpske - o svom nepristranom zauzimanju za poštivanje prava svih ljudi bez ikakve razlike (13. VI. 1994.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Intervju dnevnim novinama "OsloboĊenje" /Sarajevo/ - o doprinosu Katoliĉke crkve u rješavanju sukoba, suprotstavljanju diobi Bosne i Hercegovine, uspostavljanju federacije izmeĊu Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, te o odnosima Katoliĉke crkve i Islamske zajednice i povratku prognanika i izbjeglica na svoja ognjišta (14. VII. 1994.) 17

GVARDIJAN FRANJ. SAMOSTANA KR. SUTJESKA, FRA STJEPAN DUVNJAK: Govor Tadeuszu Mazowieckom, posebnom izaslaniku UN-a za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji - o posljedicama sukoba izmeĊu Muslimana i Hrvata i o uvjetima ponovnog uspostavljanja suţivota (27. VII. 1994.)

KAPITUL FRANJEVAĈKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE: Priopćenje hrvatskom i drugim narodima u Bosni i Hercegovini - o uvjetima za uspostavljanje trajnog i pravednog mira (30. VII. 1994.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. - izraţava se radost zbog skorog Papinog pohoda Sarajevu i Zagrebu te se istiĉe miroljubivo drţanje katolika na banjaluĉkom podruĉju (25. VIII. 1994.) BISKUPI VRHBOSANSKI, VINKO PUUIĆ I PERO SUDAR: Poslanica u povodu pohoda Ivana Pavla II. Sarajevu - najava Papinog dolaska i izraţena nada da će on doprinijeti uspostavi mira i da će biti na dobro svih naroda u Bosni i Hercegovini (konac kolovoza, 1994.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Priopćenje za javnost o odgodi Papina pohoda Sarajevu - razlog zbog kojega je pohod odgoĊen i uvjerenje da će to svratiti svjetsku pozornost na svu tragediju Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine (6. IX. 1994.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Pismo papi Ivanu Pavlu II. nakon odgode njegova pohoda Sarajevu - izraţeno ţaljenje zbog Papinog nedolaska u Sarajevo i nada da Katoliĉke crkve neće nestati s prostora Bosne i Hercegovine (7. IX. 1994.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: Intervju islamskim informativnim novinama "Preporod " /Sarajevo/ - o znaĉenju kardinalskog imenovanja za Bosnu i Hercegovinu, meĊuvjerskim odnosima i o primjedbama na ponašanje Islamske zajednice (u studenom, 1994.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. - o stradanjima katolika banjaluĉke biskupije i o njihovu miroljubivom drţanju (27. XI. 1994.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Apel cijeloj Katoliĉkoj crkvi i svjetskoj javnosti - prikaz strahota i posljedica rata te zamolba da se zaustavi ratna tragedija, da se oĉuva cjelovita Bosna i Hercegovina te osiguraju jednaka prava za sve njezine graĊane (30. XI. 1994.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: Izjava za "Glas Koncila" /Zagreb/ nakon što je imenovan za kardinala - poziv moćnicima svijeta da zaustave rat, a dobrotvorima zahvala i zamolba da nastave pruţati pomoć (4. XII. 1994.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, I NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ: Apel svjetskoj javnosti i odgovornim drţavnicima da zaustave ratne zloĉine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i da se zaloţe za zaštitu temeljnih ĉovjekovih prava i prava naroda (6. XII. 1994.) BISKUPI VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR: Pismo svećenicima, redovnicima i vjernicima - o zauzimanju Ivana Pavla II. i Svete Stolice, kao i krajevnih Crkava po svijetu, za pomoć Bosni i Hercegovini, te poziv vjernicima da izdrţe i da ne napuštaju svojih ognjišta (8. XII. 1994.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo predsjedniku RH, dr. Franji TuĊmanu - obavijest o daljnjim stradanjima Hrvata i katolika i o pritiscima da se isele, a da se za njih nitko od hrvatskih politiĉara ne brine (12. XII. 1994.) STALNO VIJEĆE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE: Osuda zloĉina koji se ĉine nad katolicima i Hrvatima na banjaluĉkom podruĉju i poziv meĊunarodnoj zajednici da ih zaštiti (14. XII. 1994.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: Intervju vatikanskim dnevnim novinama "L'Osservatore Romano" - o svom kardinalskom imenovanju, o vjerskom i nacionalnom suţivota i snošljivosti, te o dosadašnjem i budućem drţanju Katoliĉke crkve i o glasovima da se u BiH vodi vjerski rat (16. XII. 1994.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA:

18

Pismo ministru vjera RS, Draganu Davidoviću - odgovor na neistinite i zlonamjerne optuţbe, te zauzimanje za istinsko poštivanje vjerske slobode i za prestanak genocida nad Hrvatima i katolicima (28. XII. 1994.) Godina 1995. BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE: Izjava s prvog zasjedanja - o ratnim stradanjima bosansko-hercegovaĉkih biskupija i o nebrizi meĊunarodne zajednice za poštivanje ljudskih i graĊanskih prava i sloboda (29. I. 1995.) PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANĐELOVIĆ: Govor na tribini o Bosni i Hercegovini u Münchenu - o uzrocima ratne tragedije i kako se Bosna i Hercegovina moţe odrţati (11. II. 1995.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: Propovijed u Rimu, prigodom preuzimanja naslovne crkve Sv. Klare - o nuţnosti opraštanja i pomirenja u Bosni i Hercegovini i o potrebi daljnje humanitarne pomoći ţrtvama ratnih stradanja (18. II. 1995.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ, I BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Apel domaćoj i svjetskoj javnosti - o stradanjima katolika-Hrvata u banjaluĉkoj biskupiji i o ravnodušnosti i pasivnosti politiĉara i meĊunarodnih foruma, te poziv da se zaštite osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode svih ljudi (28. II. 1995.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Poruka svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima - ohrabrenje u nevoljama i poziv odgovornima da zaustave ratna stradanja nevinih ljudi i pronaĊu pravedno rješenje za postojeće sukobe u Bosni i Hercegovini (14. III. 1995.) BISKUPI VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR: Uskrsna poslanica - poziv svećenicima, redovnicima i redovnicama i svim katoliĉkim vjernicima na hrabro nošenje kriţa i proţivljavanje "Velikog petka", te nagovještaj svanuća uskrsnog jutra (31. III. 1995.) SVEĆENICI VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE: Pismo papi Ivanu Pavlu II. – o posljedicama rata i o odluĉnosti svećenika da ostanu uz svoj vjerniĉki narod (20. IV. 1995.) SVEĆENICI VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE: Apel svjetskoj javnosti da se u Bosni i Hercegovini zaustavi rat i svim ljudima osigura dostojan ţivot i temeljna ljudska prava, a prognanicima i izbjeglicama omogući slobodan i siguran povratak kućama (20. IV. 1995.) BISKUPI VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆI PERO SUDAR, I PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANĐELOVIĆ: Priopćenje za javnost – o stradanjima mjesne Crkve i njezinoj spremnosti da se zaloţi za pomirbu i pomoć svim stradalnicima rata te zauzimanje za povratak prognanika njihovim kućama (20. IV. 1995.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: Intervju belgijskom katoliĉkom dnevniku "Vers l'avenir" - o budućnosti Bosne i Hercegovine, pravednom miru, odnosima izmeĊu katolika i muslimana, ulozi UNPROFOR-a i drţanju meĊunarodne zajednice, kao i o drţanju i ulozi pravoslavnog klera u sukobima u BiH (u travnju, 1995.) BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE: Pismo o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata - o sukobima u prošlosti i u današnje vrijeme te o potrebi njihova objektivnog sagledavanja i o nuţnosti pomirbe i opraštanja (3. V. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo uredu UNHCR-a i ICRC-a u Banjoj Luci - da se svim ljudima osiguraju osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode (4. V. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Apel politiĉarima, crkvenim i humanitarnim organizacijama nakon protjerivanja sestara Klanjateljica Krvi Kristove iz njihova dva samostana, paljenja samostana i rušenja crkve na Petrićevcu i ubojstva franjevca o. Alojzija Atlije (7. V. 1995.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, I VRHBOSANSKI KARDINAL, VINKO PULJIĆ: Apel javnosti - prosvjedi protiv zloĉina nad katolicima u banjaluĉkom kraju i cijeloj Bosni te izraţavanje nezadovoljstva drţanjem meĊunarodne zajednice (8. V. 1995.) 19

BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo ministru unutrašnjih poslova RS, g. Ţivku Rakiću - o zloĉinima koji su se dogodili na banjaluĉkom podruĉju (8. V. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo patrijarhu Srpske pravo slavne crkve, g. Pavlu - o zloĉinima koji su se dogodili na banjaluĉkom podruĉju i o ugroţenosti vjernika Katoliĉke crkve, te molba da podigne svoj glas u njihovu obranu i zaštitu (9. V. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo dr. Radovanu Karadţiću, predsjedniku Republike Srpske - o sistematskom uništavanju banjaluĉke biskupije, razaranjima vjerskih objekata, ubojstvima i masovnim progonima katolikaHrvata (11. V. 1995.) VIJEĆE ZA PRAVDU, MIR I SKRB ZA SVE STVORENO PRI KONFERENCIJI FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA (RH, BiH, SLO): Apel svjetskoj javnosti za spas nesrpskog puĉanstva na banjaluĉkom podruĉju (12. V. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo papi Ivanu Pavlu II. - o novim udarcima koje trpi Katoliĉka crkva u banjaluĉkoj biskupiji i o prijetnji njezina istrebljenja, ali i o spremnosti svećenika, redovnika i redovnica na nova iskušenja i ţrtve (13. V. 1995.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Pismo potpore banjaluĉkom biskupu Franji Komarici - u povodu rušenja više crkvenih zgrada i pogibije dvojice svećenika ijedne redovnice (16. V. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo njemaĉkom kancelaru Helmutu Kohlu - o stradanjima koja podnose katolici banjaluĉke biskupije i molba da ih se zakiti (17. V. 1995.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: Apel za Bosansku posavinu domaćoj i svjetskoj javnosti (sredinom svibnja, 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Tadeuszu Mazovvieckom, posebnom izaslaniku OUN-a za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji - o teškom stradanju katolika-Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva, kojima su oduzeta sva osnovna ljudska prava (19. V. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo papi Ivanu Pavlu II. - o nasilju nad katolicima i o opasnosti da ih se posve protjera s podruĉja Banje Luke (19. V. 1995.) PROVINCIJAL HERCEGOVAĈKIH FRANJEVACA, FRA TOMISLAV PERVAN; Poziv svjetskim politiĉarima da sprijeĉe iskorjenjivanje hrvatskog i ostalog ne srpskog stanovništva na banjaluĉkom podruĉju (21. V. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo dr. Franji TuĊmanu, predsjedniku Republike Hrvatske - o opasnosti da posve nestane katolikaHrvata u banjaluĉkom kraju i o brizi jedino Crkve da im pomogne (22. V. 1995.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Pismo Billu Clintonu, predsjedniku Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava - apel za zaštitu progonjenih Hrvata-katolika banjaluĉke biskupije (24. V. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Predragu Radiću, predsjedniku SO Banja Luka - zahtjev da se Hrvati-katolici zaštite od daljnjih nasilnih istjerivanja iz kuća i da se obznani gdje su oni koji su nasilno odvedeni (29. V. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Tadeuszu Masowieckom, posebnom izaslaniku OUN-a za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji – da se zauzme za nesrpsko puĉanstvo banjaluĉkog podruĉja (1. VI. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo dr. Radovanu Karadţiću, predsjedniku Republike Srpske - izvješće o daljnjem nasilnom istjerivanja katolika iz njihovih kuća s ciljem da ih se posve iskorijeni te molba da se to zlodjelo zaustavi (2. VI. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Predragu Radiću, predsjedniku SO Banja Luka - o progonu Hrvata-katolika iz njihovih domova i o drugim nasiljima na banjaluĉkom podruĉju (3. VI. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo kardinalu Franji Kuhariću, predsjedniku HBK-zahvala hrvatskim biskupima za izraze solidarnosti te vijesti o nasilnom izgonu Hrvata-katolika iz njihovih kuća i naselja (6. VI. 1995.) 20

KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Apel veleposlanicima u Hvatskoj da se zaloţe kod svojih vlada za zaštitu hrvatskog puĉanstva u banjaluĉkoj biskupiji (8. VI. 1995.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Govor diplomatskim predstavnicima u Zagrebu, u prigodi predaje Apela za zaštitu hrvatskog puĉanstva u banjaluĉkoj biskupiji (9. VI. 1995.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: Govor diplomatskim predstavnicima u Zagrebu, u prigodi predaje Apela za zaštitu hrvatskog puĉanstva u banjaluĉkoj biskupiji (9. VI. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismeno obraćanje politiĉkim duţnosnicima, humanitarnim organizacijama, predstavnicima vjerskih zajednica te svim humanim i plemenitim ljudima Europe i svijeta, da se zauzmu za zaštitu pogaţenih ljudskih prava na banjaluĉkom podruĉju i u Bosni i Hercegovini (16. VI. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Miroslavu Palameti, doministru u Vladi HR Herceg-Bosne - o nebrizi hrvatske vlasti u HR H-B za katolike banjaluĉkog kraja (20. VI. 1995.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: Predavanje na European Bridge u Leuvenu (Francuska) - o razlozima sukoba u Bosni i Hercegovini, te kako Crkva i kršćani mogu doprinijeti zaustavljanju rata i ponovnoj uspostavi pravednoga mira (20. VI. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Franzu Bogenu, veleposlaniku Republike Austrije u Bosni i Hercegovini - o prisilnom izgonu katolika iz njihovih kuća i o njihovoj potpunoj obespravljenosti (22. VI. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo dr. Radovanu Karadţiću, predsjedniku Republike Srpske - o uništavanju crkava i drugih katoliĉkih objekata u banjaluĉkoj biskupiji te o spreĉavanju Caritasa da pribavlja i dijeli humanitarnu pomoć (17. VII. 1995.) NADBISKUPSKI VRHBOSANSKI ORDINARIJAT: Priopćenje za javnost u kojem se odgovara na protukršćanske optuţbe reis-ul-uleme Mustafe Cerića, izreĉene u Tuzli 16. srpnja 1995. godine (19. VII. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo kardinalu Franji Kuhariću, nadbiskupu zagrebaĉkom i predsjedniku HBK - vijesti o tjeranju ljudi da na bojišnicama kopaju zaklone, zatim o prelasku mnogih ljudi u Hrvatsku i zamolba da im se pomogne (2. VIII. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Uredu UNHCR-a i ICRC-a u Banjoj Luci - o izgonu katoliĉkog puĉanstva iz njihovih kuća i molba za zbrinjvanje tih ljudi (10. VIII. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo kardinalu Vinku Puljiću, vrhbosanskom nadbiskupu i metropoliti - o drami banjaluĉkih katolika kojima prijeti potpuno protjerivanje iz vlastitih kuća (14. VIII. 1995.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: Pozdravni govor Papinom izaslaniku, kardinalu Rogeru Etchegarayu - o stradanju i nestajanju banjaluĉke biskupije i vrhbosanske nadbiskupije, te o cinizmu svijeta pred "etniĉkim ĉišćenjem" i "humanim preseljenjem" (15. VIII. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo papi Ivanu Pavlu II. – izvješće o protjerivanju katolika s banjaluĉkog podruĉja i o m anjem broju koji je još preostao, te o svećenicima koji su otišli s prognanicima i onima koji su ostali na svojim mjestima (16. VIII. 1995.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Pismo Aleksiju, patrijarhu moskovskom i cijele Rusije - o iseljavanju Srba iz Hrvatske i o stradanjima katolika i muslimana u Bosni i Hercegovini, te zauzimanje za uspostavu pravednoga mira (19. VIII. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo nadbiskupu i metropoliti zagrebaĉkom, Franji kard. Kuhariću - o protjerivanju vjernika i gašenju mnogih katoliĉkih ţupa te o laţnoj propagandi da Katoliĉka crkva organizira iseljavanje ljudi (28. VIII. 1995.) 21

ŢUPNIK I GVARDIJAN FRANJ. SAMOSTANA KR. SUTJESKA, FRA STJEPAN DUVNJAK: Pismo ţupljanima u izbjeglištvu - o premještanju prognanika na druga mjesta i o povratku na svoja ognjišta (29. VIII. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo dr. Klausu Kinkelu, njemaĉkom Saveznom ministru inozemnih poslova - o "etniĉkom ĉišćenju" koje se provodi i o nadi u povratak prognanika (2. IX. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo kard. Angelu Sodanu, drţavnom tajniku Svete Stolice - o nastavljanju i privoĊenju kraju "etniĉkog ĉišćenja" katolika s podruĉja banjaluĉke biskupije i o nadi u politiĉko rješenje koje će omogućiti povratak prognanika svojim kućama (4. IX. 1995.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĈ: Intervju tjedniku "Slobodna Bosna" /Sarajevo/ - o neslaganju katoliĉke hijerarhije s oficijelnom politikom, pa i HDZ-a, o suradnji vjerskih zajednica, navodnom pokrštavanju Bošnjaka, te o budućnosti Bosne i Hercegovine i Sarajeva i Hrvata-katolika u njima (4. IX. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo kard. Angelu Sodanu, drţavnom tajniku Svete Stolice - o masovnom protjerivanju katolika tijekom kolovoza i rujna, kad su mnoge ţupe ostale skoro posve ispraţnjene, te o drugim zloĉinima nad katoliĉkim vjernicima i svećenicima (7. X. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu - najnovije vijest o stradanju u banjaluĉkoj biskupiji (8. X. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo nadbiskupu zagrebaĉkom, Franji kard. Kuhariću - o aktualnoj situaciji vjernika i svećenika koji su još preostali na podruĉju banjaluĉke biskupije pod srpskom kontrolom (8. X. 1995.) HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA I BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE: Izjava o nastavljanju terora na podruĉju banjaluĉke biskupije i u nekim krajevima Hrvatske i bivše Jugoslavije (12. X. 1995.) NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Govor na susretu Svetog Oca i biskupa s prostora bivše Jugoslavije - prikaz dalje i bliţe povijesti juţnoslavenskih naroda i odnosa meĊu njima, te o zauzimanju Crkve u sadašnjim prilikama (17. X. 1995.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: Govor na susretu Svetog Oca i biskupa s prostora bivše Jugoslavije - o stanju Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini (17. X. 1995.) KATOLIĈKI BISKUPI IZ BOSNE I HERCEGOVINE, HRVATSKE, SR JUGO SLAVIJE, MAKEDONIJE I SLOVENIJE: Priopćenje nakon susreta sa Svetim Ocem u Vatikanu - o zadacima koji stoje pred Crkvom u gradnji pomirbe i suţivota razliĉitih naroda i vjera (17. X. 1995.) NADBISKUP KOADJUTOR ZADARSKI, IVAN PRENĐA: Predavanje na meĊunarodnom simpoziju u Rimu, u povodu 30. obljetnice saborskog dekreta "Presbyterorum Ordinis" - Svećenik kao promicatelj pravde i mira u pokomunistiĉkom društvu u prijelazu i u ratnim prilikamam (25. X. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo nadbiskupu zagrebaĉkom, Franji kard. Kuhariću - da se zauzme kod hrvatskih vlasti za susret njihovih predstavnika s predstavnicima vlasti Republike Srpske, radi rješavanja nekih problema (4. XI. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo apostolskom nunciju u BiH, msgr. Francescu Monterisiju - najnovije vijesti o prilikama mjesne Crkve i preostalih katolika na banjaluĉkom podruĉju (11. XI. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pastirska poruka mira, u povodu mirovnog sporazuma iz Daytona (24. XI. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo dr. Mati Granicu, potpredsjedniku Vlade i ministru vanjskih poslova Republike Hrvatske - da se hrvatski politiĉari pobrinu za katolike koji su još preostali na banjaluĉkom podruĉju, a i za one prognane u Hrvatskoj (25. XI. 1995.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: 22

Predavanje na X. meĊunarodnom seminaru zdravstvenih radnika u Vatikanu, kojeg je organiziralo Papinsko vijeća za apostolat zdravstvenih radnika - o stradanjima u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, te o pomoći koju je Katoliĉka crkva pruţala (26. XI. 1995.) BISKUP MOSTARSKI, RATKO PERIĆ: Osvrt na Daytonski sporazum o Bosni i Hercegovini (26. XI. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Predsjedniĉkom vijeću HR Herceg-Bosne - da se zaštiti napuštena imovina izbjeglog srpskog stanovništva (28. XI. 1995.) BISKUPI VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR: Boţićna poslanica svećenicima, redovnicima i redovnicama i svim vjernicima - o miru i pomirenju te o nadi da će nepravde rata biti ispravljene (3. XII. 1995.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Otvoreno pismo Ivanu Milasu, ĉuvaru Drţavnog peĉata i predsjedniku Kluba zastupnika HDZ-a u Hrvatskoj - neslaganje s njegovom tvrdnjom da se bosanski Hrvati ne ţele vratiti svojim kućama u Republici Srpskoj (6. XII. 1995.) KOMISIJA "JUSTITITA ET PAX" PRI HRVATSKOJ BISKUPSKOJ KONFERENCIJI: Izjava za javnost u svezi s parafiranim sporazumom u Daytonu i skorim njegovim potpisivanjem u Parizu (7. XII. 1995.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Otvoreno pismo potpisnicima i svjedocima mirovnog Đaytonskog sporazuma (8. XII. 1995.) BISKUP FRANJO KOMARICA I SVEĆENICI BANJALUĈKE BISKUPIJE: Potpora stavovima biskupa Bosne i Hercegovine o Daytonskom sporazumu, kao i njihovu zauzimanju za povratak svih prognanih na vlastita ognjišta (11. XII. 1995.) SVEĆENICI PROGNANICI IZ BANJALUĈKE BISKUPIJE: Otvoreno pismo Saboru Republike Hrvatske, Saboru HR Herceg-Bosne, predstavnicima Kontaktne skupine i domaćoj i svjetskoj javnosti - o podršci biskupu Franji Komarici, poteškoćama prognanih banjaluĉkih katolika, Daytonskom sporazumu i osobito o povratku prognanika svojim kućama (11. XII. 1995.) STALNO VIJEĆE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE: Izjava u povodu potpisivanja u Parizu mirovnog sporazuma o Bosni i Hercegovini (14. XII. 1995.) UPRAVA FRANJEVAĈKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE: Izjava o mirovnom sporazumu o Bosni i Hercegovini, postignutom u Daytonu (14. XII. 1995.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: Intervju za novine "Glas Slavonije" /Osijek/ - o Daytonskom sporazumu, razmimoilaţenju Crkve i drţavotvorne politike Hrvata u BiH, optuţbama Islamske zajednice protiv kršćana, te o opasnosti da u BiH nestane Hrvata katolika (23. XII. 1995.) Godina 1996. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo dr. Mati Granicu, potpredsjedniku Vlade i ministru vanjskih poslova Republike Hrvatske negodovanje zbog iseljavanja katolika (22.1. 1996.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Komandi IFOR-a u Bosni i Hercegovini, Sektor sjeverozapad, u Gornjem Vakufu - protivljenje daljnjem iseljavanju katolika iz njihovih mjesta (23.1. 2996.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Poslanica svećenicima, redovnicima, redovnicama i puku Boţjem: "Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Boţjim zvati" - o stradanjima i obnovi Crkve kroz povijest i u nedavnoj prošlosti, te o nuţnosti praštanja i pomirenja (25.1. 1996.) BISKUPSKI ORDINARIJAT MOSTAR: Izjava o dogaĊajima u Mostaru, a koji su se zbili nakon odluke Europskog upravitelja Hansa Koschnicka o razdiobi Mostara (8. II. 1996.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: Priopćenje na sastanku s predstavnicima Europskog parlamenta u Strassburgu - o stanju Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini, njezinu gledanju na Daytonski sporazum i zauzimanju za izgradnju mira i za uspostavljanje suţivota (13. II. 1996.) BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE: Promemorija predstavnicima civilne vlasti u Bosni i Hercegovini - temeljna naĉela ureĊenja pravednog ţivota u miru i ravnopravnosti svih naroda (22. III. 1996.) NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ: 23

Govor na plenarnom zasjedanju Vijeća Biskupskih konferencija Europe, odrţanom u Mariazell-u od 30. svibnja do 2- lipnja 1996. - o ratnim posljedicama i aktualnom stanju i djelovanju Crkve u Bosni i Hercegovini (31. V. 1996.) BISKUP BANJALAUĈKI, FRANJO KOMARICA: Govor na sastanku MeĊunarodnog helsinškog odbora za ljudska prava, u Washingtonu - o potpunoj obespravljenosti nesrpskog puĉanstva u banjaluĉkoj biskupiji (11. VI. 1996.) BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE: Izjava ususret općim izborima u Bosni i Hercegovini (3. VII. 1996.) VODITELJ KATOLIĈKE MISIJE ZA PROGNANIKE IZ BiH, FRA JOSIP BOŢIĆ: Otvoreno pismo gosp. Zvonimiru Ĉiĉku, predsjedniku Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava - osvrt na objede protiv franjevaca (9- VII. 1996.) BISKUPI VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR: Priopćenje u povodu paljenja i miniranja katoliĉkih i muslimanskih vjerskih objekata u srednjoj Bosni (27. VII. 1996.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Intervju za dnevne novine "Vjesnik" /Zagreb/ - o svojim putovanjima i javnim nastupima u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama (2. VIII. 1996.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Pismo u povodu izbora u Bosni i Hercegovini u rujnu 1996. (7. VIII. 1996.) FRANJEVCI PROVINCIJE BOSNE SREBRENE: Izjava u povodu izbora 1996. godine (28. VIII. 1996.) FRANJEVAĈKA TEOLOGIJA SARAJEVO: Pismo podrške Odboru za politiĉku i teritorijalnu cjelovitost Bosanske Posavine (7. X. 1996.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA; Pismo Karlu Bildtu, Visokom predstavniku OUN-a za Bosnu i Hercegovinu - za povratak prognanih Srba njihovim kućama (7. XI. 1996.) BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA: Pismo Elisabethi Rehn, specijalnoj izvjestiteljici OUN-a za ljudska prava na podruĉju bivše Jugoslavije da se još više zauzme za poštivanje osnovnih ljudskih prava, osobito za povratak prognanika njihovim kućama (22. IX. 1996.) ZAJEDNIĈKO VIJEĆE HRVATSKE BK I BK BOSNE I HERCEGOVINE: Poruka za Iseljeniĉki dan (1. nedjelja poslije Boţića, 29. prosinca 1996) - o prognanicima i iseljenicima i posebno o njihovu povratku na rodnu grudu (poĉetak prosinca, 1996.) KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE: Apel domaćim i meĊunarodnim politiĉkim duţnosnicima, da doprinesu promicanju i zaštiti ljudskih i graĊanskih prava i sloboda u Bosni i Hercegovini (20. XII. 1996.) POGOVOR

24

25

PREDGOVOR Rat, voĊen nedavno u Bosni i Hercegovini (1992–1995), izazvao je velika razaranja i uništio mnoga materijalna dobra, a što je još strašnije, odnio je na stotine tisuća ljudskih ţivota i ostavio iza sebe još mnogo veći broj teških invalida, ranjenih i osakaćenih na tijelu i na duši. Povijest će reći svoje o uzrocima toga rata i o njegovim akterima, o naĉinu kako je voĊen, o sredstvima kojima se sluţio te o posljedicama koje je iza sebe ostavio. Izreći će objektivne sudove o onome što se dogodilo i o onima koji su na bilo koji naĉin utjecali na odvijanje ratne drame i koji su odgovorni za strahote divljaĉkog nasilja u bilo kojemu podruĉju i protiv bilo kojega dijela puĉanstva u Bosni i Hercegovini. Morat će odgovoriti i na pitanje odgovornosti svih onih koji su mogli i bili duţni zaustaviti pomahnitale sile zla, a to dugo vremena nisu uĉinili, nego su bili nijemi promatraĉi, ili su se pojedine "sile" zauzimale za rješenja koja su odgovarala prvenstveno ili iskljuĉivo njihovim pojedinaĉnim sebiĉnim interesima. Ĉemu ova knjiga? Postavljat će se i pitanje i promatrat će se takoĊer drţanje Katoliĉke crkve i ocjenjivati njezina uloga u ratu u Bosni i Hercegovini. Sigurno je da su se u javnosti mogla ĉuti mišljenja i tvrdnje, prenošene takoĊer u sredstvima društvenog priopćavanja: da vjerske zajednice nisu ĉinile dovoljno za spreĉavanje i zaustavljanje rata i nasilja i za zaštitu ljudskih prava i graĊanskih sloboda; da vjerski poglavari i voĊe nisu otvoreni za interkonfesionalne susrete i meĊureligijski dijalog; da su nacionalistiĉki raspoloţeni; pa ĉak da i meĊu ĉelnim ljudima vjerskih zajednica ima takvih koji bi se trebali naći na MeĊunarodnom haaškom sudu za ratne zloĉine poĉinjene na prostorima bivše Jugoslavije, i sl. Dokumenti sadrţani u ovoj knjizi pokazat će koliko su neutemeljene i neistinite takve tvrdnje i optuţbe, barem što se tiĉe Katoliĉke crkve. Iz njih će se vidjeti kakvo je bilo stvarno drţanje i djelovanje Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini prema ratu i stradanjima, prema zloĉinima i povredama ljudskih prava i graĊanskih sloboda; vidjet će se kako je Crkva gledala na odnose s drugim narodima i pripadnicima drugih vjera i na suţivot meĊu njima. Nema, stoga, nikakve dvojbe o opravdanosti i potrebi njezina objavljivanja. Što sadrţi ova knjiga i koji se dokumenti u njoj nalaze? Tijekom cijeloga rata biskupi Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj veoma su se ĉesto, pojedinaĉno ili skupno, oglašavali izjavama, proglasima, apelima, priopćenjima, poslanicama, pismima, govorima, predavanjima i sl., i to oglašavanje bjelodano i vjerodostojno pokazuje kakvo je bilo drţanje Crkve u svezi s ratnim zbivanjima i zloĉinima na bosansko-hercegovaĉkim prostorima. A sliĉno su ĉinili i drugi uglednici i strukture iz crkvenog ustroja te formalne i neformalne skupine crkvenih osoba. Mnogo je tih istupa i dokumenata objavljeno po novinama, biltenima, brošurama, internim glasilima, itd. Objavljeno je dosad i više knjiga koje sadrţe dokumente i prikazuju angaţiranje i stajališta predstojnika pojedinih mjesnih Crkava. Dobar dio tih izvora nije dostupan široj javnosti, pa nije uvijek lako ni doći do svih dokumenata koji su u njima objavljivani. Uz to ima i mnogo dokumenata koji dosad u sredstvima priopćavanja uopće nisu objavljeni. Stoga je bilo potrebno prikupiti i objaviti u jednoj knjizi dokumente koji potjeĉu od mnogih crkvenih dostojnika i djelatnika, a nalaze se u razliĉitim izvorima, te pridodati i neke dosad neobjavljene i javnosti manje poznate. Razumije se da nije moguće donijeti sve dokumente koji osvjetljavaju drţanje i djelovanje Katoliĉke crkve u vrijeme i u odnosu na rat u Bosni i Hercegovini. Zato sam se morao odluĉiti za odabir dokumenata i ograniĉiti se na one koji su znaĉajniji, bilo zbog njihova sadrţaja, bilo zbog autoriteta i uloge onih koji su ih stvarali, bilo zbog poloţaja i ugleda osoba ili institucija na koje su bili naslovljeni i kojima su upućivani. U tim dokumentima uglednici Katoliĉke crkve su se obraćali Svetom Ocu i najvišim svjetovnim autoritetima u današnjem svijetu (generalnom tajniku OUN-a, predsjedniku SAD-a, kancelaru SR Njemaĉke), zatim civilnim i vojnim vlastima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te cjelokupnoj domaćoj i svjetskoj javnosti. Izvješćivali su o ratnim zbivanjima i strahotama i o teškim stradanjima, najviše posve neduţnih ljudi. Upućivali su molbe da se rat zaustavi i 26

stradalnicima pruţi nuţna humanitarna pomoć, da se zaštite temeljna ljudska prava i graĊanske slobode svih, bez razlike na vjersku i nacionalnu opredijeljenost i pripadnost, osobito da se sprijeĉi "etniĉko ĉišćenje" te da se svim prognanicima i izbjeglicama osigura povratak na njihova ognjišta. Naĉin na koji su dokumenti u knjizi prezentirani Svi su dokumenti u knjizi poredani kronološkim slijedom. To omogućuje da se odmah i lakše uoĉi kako je Crkva neprekidno pratila i bila stalno ukljuĉena u ratnu dramu, i kako se prema tragiĉnim zbivanjima odnosila i na njih reagirala. Tako se takoĊer moţe vidjeti kako su katoliĉki crkveni dostojnici i djelatnici u svojim pogledima i drţanju bili potpuno jedinstveni, dosljedni i ustrajni. Kao što sam već naprijed naznaĉio, dokumenti koji su ovdje doneseni bili su razliĉitog karaktera i oblika. I oni iste vrste pojavljivali su se u razliĉitim formama, od autora do autora, pa i od zgode do zgode. Tako npr. neki dopisi sluţbenog karaktera imaju na poĉetku memorandum dotiĉne crkvene ustanove ili vlasti, a drugi su bez njega; u nekima ima broj protokola, a u drugima ga nema; u nekima su mjesto i vrijeme pisanja dopisa stavljeni na njegov poĉetak, a nekada na kraj, a tu opet nekad ispred a nekad iza potpisa autora dotiĉnog spisa. Postoje, nadalje, i neke manje jeziĉne i stilske razlike kod pojedinih dokumenata u njihovu izvornom obliku i kako su kasnije objavljeni. Ja sam se odluĉio za ujednaĉeno prezentiranje pojedinih vrsta dokumenata. Radi jednostavnijeg snalaţenja i lakšeg praćenja kako stvarnog stanja i prilika tako i reagiranja Crkve na njih, ispred svakog dokumenta naznaĉeno je vrijeme kad je on nastao: ako se radi o dopisu, kad je on napisan; ako je rijeĉ o govoru ili predavanju, kad je odrţan; ili o intervjuu, kad je objavljen. Zatim je navedeno tko je autor dotiĉnog dokumenta. Iza toga je, u kraćoj uvodnoj napomeni, istaknuto koje je naravi dokument, komu je upućen i koji je njegov osnovni sadrţaj. Broj protokola sluţbenih dopisa je izostavljen i tamo gdje on u izvornom obliku dokumenta postoji. Slijedi cjelovit tekst dokumenta. Dokumenti pisanog izvornog oblika završavaju navoĊenjem imena i prezimena i sluţbe autora dokumenta te naznakom mjesta i vremena njihova pisanja ili otpremanja. Kad se radi o govorima, predavanjima i intervjuima, ime i prezime dotiĉnih osoba je izostavljeno. Na kraju, ispod svakog dokumenta koji je već negdje bio objavljen, navedeni su odgovarajući izvori; a za neobjavljene dokumente naznaĉen je arhiv crkvene ustanove gdje se eventualno on moţe naći. Ova knjiga, kako sam već naprijed napomenuo, ne donosi sve postojeće dokumente o stavu i drţanju Katoliĉke crkve u ĉetverogodišnjem ratu u Bosni i Hercegovini. Cilj mi je bio da dadnem samo opći okvir i globalnu sliku o stajalištu i zauzimanju Crkve i o njezinu doprinosu obustavljanju nasilja, pomoći stradalnicima, uspostavi mira i suţivota svega puĉanstva i ljudi razliĉitih vjera i nacija u jedinstvenoj Bosni i Hercegovini. Fra Velimir Blaţević

27

28

KRATICE VRELA U KOJIMA SU DOKUMENTI OBJAVLJIVANI ILI ARHIVA U KOJIMA SE MOGU NAĆI – Aktualnosti kršćanske sadašnjosti, Informativni bilten, Zagreb – Arhiv Biskupskog ordinarijata Banja Luka – Arhiv Biskupskog ordinarijata Mostar – Arhiv Franjevaĉkog provincijalata Bosne Srebrene, Sarajevo – Arhiv Franjevaĉkog provincijalata Mostar – Arhiv franjevaĉkog samostana Gorica–Livno – Arhiv franjevaĉkog samostana Kraljeva Sutjeska – Arhiv Juţnoslavenske konferencije franjevaĉkih provincijala (Zagreb) – Arhiv kardinala Franje Kuharića, Zagreb – Arhiv Nadbiskupskog ordinarijata Sarajevo – Arhiv Unije viših redovniĉkih poglavarica Jugoslavije (Zagreb) – Arhiv ţupnog ureda Vitez – Bilten Franjevaĉke teologije, Sarajevo – "Bosna Srebrena", Sluţbeno-informativno glasilo Franjevaĉkog provincijalata u Sarajevu BS, r. i. – "Bosna Srebrena", ratno izdanje GK – "Glas koncila", katoliĉki tjednik, Zagreb MDP – Kardinal Franjo Kuharić, Mir je djelo pravde, Poruke, propovijedi i apeli, Zagreb 1995. MO – Fra Petar AnĊelović, Mi ostajemo, Razgovori, izjave, poruke, prosvjedi 199l–1995, Zagreb 1995. OSN/I – Vinko Puljić, O stradanjima s nadom, Misli, stajališta, poruke, I, Sarajevo 1994. OSN/II – Vinko Puljić, O stradanjima s nadom, Misli, stajališta, poruke,II, Sarajevo 1997. SR – "Svjetlo rijeĉi", vjerski list (mjeseĉnik), Izdavaĉ Franjevaĉki provincijalat u Sarajevu SV BKJ – Sluţbene vijesti Biskupske konferencije Jugoslavije, Zagreb SV HBK – Sluţbene vijesti Hrvatske biskupske konferencije, Zagreb SV NBZ – Sluţbeni vijesnik Nadbiskupije zagrebaĉke, Zagreb UOO – Franjo Komarica, U obrani obespravljenih, Izbor iz dokumenata banjaluĉkog biskupa i Biskupskog ordinarijata Banjaluka tijekom ratnih godina 199l. do 1995, Zagreb–Sarajevo 1996. VB – "Vrhbosna", Sluţbeno glasilo biskupija metropolije Vrhbosanske, Sarajevo VB/PPIA – "Vrhbosna", Pastirske poslanice, izjave i apeli katoliĉkih biskupa BiH 1990–l997, Sarajevo 1997. Vijesti KUVRPJ– Vijesti Konferencije VRPJ i Unije VRPJ, Zagreb ZPM – Ante Luburić (prir.), Za pravedan mir, Biskupski ordinarijat Mostar u ratnoj drami 1990–1994, Mostar 1995. ZR RBiH – Znanstveni skup: Rat u Bosni i Hercegovini, Zbornik radova, Samobor 1994. AKSA Arhiv BOBL Arhiv BOM Arhiv FPBSS Arhiv FPM Arhiv FSGL Arhiv FSKS Arhiv JKFP Arhiv KFKZ Arhiv NBOS Arhiv UVRPJ Arhiv ŢUV BFTS BS

29

DOKUMENTI Izjave Poruke i apeli Poslanice Pisma Izvještaji Govori i predavanja Priopćenja Intervjui

30

31

GODINA 1989.

32

33

4. X. 1989. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE Pastirsko pismo svim vjernicima – o zabrinjavajućim pojavama i o potrebi promicanja demokratskih promjena na prostorima Jugoslavije. Dragi vjernici! Prigodom proslave 750. obljetnice biskupskoga grada Ðakova odrţan je Sabor BKJ, a hrvatski su biskupi na svojoj sjednici vijećali o posebnim pitanjima crkvenog ţivota, koja se tiĉu njihovih biskupija. Procijenili smo, izmeĊu ostaloga, znaĉenje i vrijednost liturgijskih skupova u kojima smo u posljednje vrijeme sudjelovali, posebno u Ninu, u Biskupiji kod Knina, te sada u Ðakovu. Ustanovili smo da se sve odvijalo u istinskom kršćanskom duhu i ozraĉju, da smo zajedno s našim svećenicima i Boţjim narodom proslavili euharistiju skrušeno i vjerno. U susretljivoj nazoĉnosti predstavnika vlasti i u korektnom obavještavanju sredstava društvenog priopćivanja ţeljeli smo uoĉiti znak uvaţavanja vrijednosti koje narod u sebi nosi. Baština vjere i kulture, koja po djelovanju Crkve proţima našu povijest, doţivljena je tako kao ţiva snaga koja i danas oblikuje dušu naroda. Kriza sve više ugroţava Našu poslanicu "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", upućenu vjernicima na 1. korizmenu nedjelju 1976., smatramo i danas valjanom, napose u dijelu koji smo naslovili "Kritiĉki pogled u našu prošlost i sadašnjost". Smatramo, meĊutim, da nas najnovija zbivanja pozivaju da vam se obratimo ovim pismom koje upućujemo svim hrvatskim vjernicima u domovini i u svijetu, da ono bude poticaj i ohrabrenje. Naši su dani – kao što je svima poznato – obiljeţeni istodobno sve neposrednijim prijetnjama i obećanjima. Ţivot pojedinaca i naroda u našoj zemlji sve više ugroţava kriza na politiĉkom, gospodarskom, društvenom i moralnom polju, dok se s druge strane, ukorak s gibanjima u svijetu, i kod nas zapaţaju teţnje i napori prema demokratskom preobraţaju i privrednom razvitku. Gospodarska kriza progresivno, materijalno i duhovno, osiromašuje osobito radnike i seljake, dovodeći ih na rub bijede, posebno penzionere i sebi prepuštene starce, a da se – uza sve pokušaje koje ne sporimo – još ne vidi opća odluĉnost da se prihvati djelotvorniji model gospodarskog djelovanja. To je moţda jedan od glavnih razloga da je naša Crkva od rata naovamo tuţan i ĉesto bespomoćan svjedok trajnog iseljavanja hrvatskog katoliĉkog ţivlja. S bolju, vjerniĉkom i rodoljubnom, konstatiramo takoĊer ĉinjenicu da se, kao po nekom raĉunu i planu, u odreĊenim podruĉjima, nastanjenim Hrvatima katolicima, do dana današnjega jedva što ozbiljno uĉinilo i uloţilo da se tome svijetu omogući barem nekakav opstanak i napredak na domaćem ognjištu. Ne smijemo ne spomenuti ni sve veću opasnost za našu skupnu budućnost, koja proizlazi iz ĉinjenice da mladi ljudi sve više gube mogućnost normalnog školovanja po vlastitu izboru i zapošljavanja prema svojim sposobnostima i struci; osim toga, u posljednje se vrijeme iz istih razloga i kod nas sve više iseljava upravo mlada inteligencija, posebno tehniĉka, što vodi moţda u najveće naše buduće siromaštvo i zavisnost. Razumije se da takvo stanje najozbiljnije oteţava mladima ulazak u brak i stvaranje obitelji po ţelji vlastita srca i pod vlastitim krovom. Tim uzrocima ne ţelimo umanjiti teţinu duhovnog i moralnog stanja koje otkrivaju ĉinjenice tako velikog broja mladih koji se ne odluĉuju na brak ili, ako su u braku, ne odluĉuju se na porod. Znamo, naime, da se nerijetko radi i o povredi moralnih vrijednosti što degradira osobu, oskvrnjuje brak, potkapa narod, oduzima duhovnu vitalnost Crkvi. Programirani psihološki terorizam protiv hrvatskoga naroda Nadalje, u Jugoslaviji su sada svom silinom izbili na površinu i neki dugo prikrivani nacionalistiĉki naboji; neki njihovi naleti ne obećavaju mogućnost mirna, pravedna i za većinu naroda prihvatljiva rješenja. U tom kontekstu ne prestaje nego se pojaĉava programirani psihološki terorizam, uperen posebno protiv hrvatskog naroda, tako da mu se nameće kolektivna krivnja, proglašava se kao cjelina genocidnim narodom, a Sveta Stolica i Katoliĉka Crkva u njemu nadahniteljicom i pravim uzroĉnikom te nepopravljive genocidnosti. Sloboda vrijeĊanja preuzela je maha nad slobodom razumna govora, pa to još više opterećuje nezaštićene. 34

Biskupi sa zabrinutošću konstatiraju da se zbog svega reĉenog u hrvatski narod uvlaĉi osjećaj tjeskobe, napuštenosti i kao nekog nemoćnog prepuštanja dogaĊanju ili, ponegdje, revolta koji nije voĊen razboritošću. Crkva nije poslana organizirati politiĉki ni gospodarski ţivot naroda.Ona je poslana navijestiti svima Kraljevstvo Boţje. Po njoj klica toga Kraljevstva već ţivi i djeluje u našoj povijesti, a dovršit će se iznad obzorja ovozemnog trajanja, u vjeĉnosti. Ali i predokus toga "novog neba i nove zemlje" ne umanjuje već, naprotiv, razbuĊuje zauzetost za dobrobit zemaljskog ţivota. Moralna odgovornost i duhovna energija, potrebne za procvat pravde, ljubavi i mira upravo izviru iz svrhe prema kojoj je usmjerena sva povijest, "kada Bog bude sve u svima". Stoga s Koncilom potiĉemo volju sviju da svaki preuzme svoj dio odgovornosti za opće dobro (usp. GS, 31). Hrvatski narod ima tradiciju parlamentarizma Uvjereni da u hrvatskom narodu, bilo da ţivi u domovini bilo u svijetu, ima snage da se zakorakne već sada na civilizacijski višu razinu ţivota, podupiremo svaku teţnju za slobodnom inicijativom i udruţivanja na politiĉkom, sindikalnom, kulturnom, gospodarskom i društvenom podruĉju, da doĊu do izraţaja sve zdrave ideje i sposobnosti. Hrvati imaju tradiciju parlamentarnog naĉina ostvarivanja svojih prava i ciljeva, ĉemu je povijesni izraz stoljetna institucija Hrvatskog sabora kao neprekinutog oblika trajanja hrvatskog drţavnog prava i pravne drţave. U skladu s općim etiĉkim naĉelima podupiremo nastojanja da u obnovljeni Hrvatski sabor uĊu predstavnici naroda opunomoćeni slobodnim izborima, da to bude mjesto gdje će se donositi pravedni zakoni, postavljati prava pitanja i bez straha, suvereno i neuvjetovano, pronalaziti rješenja bitna za ţivot svih graĊana. Otvoriti put u pozitivne tokove koji danas ujedinjuju Zapadnu Europu Dakako, ni hrvatski narod ne ţivi sam, niti se razvija izvan prostora i vremena. U saobraćaju s drugim narodima, osobito sa susjedima i s onima koji zajedno s njim ţive u istoj domovini, stekao je – drţimo – kako svojim usponima tako i svojim padovima i povijesnim zabludama, dovoljno iskustva za izgradnju suţivota u pravednosti i uzajamnom poštovanju, nauĉivši da je u svakom narodu Bogu mio onaj koji ĉini pravdu (usp. Dj. 10,35). Vjerujemo da je to ujedno put u svenarodno izmirenje, moralni preporod i gospodarsku uspješnost kakvoj smo svjedoci kod naših ljudi ponajviše u iseljeništvu. Zar se zaista mora napustiti domovina da se pronaĊu uvjeti koji omogućuju razvitak talenata i sposobnosti koje je Bog dao ljudima za osobno i skupno dobro? Zajedno s drugima i hrvatski narod treba sebi otvoriti put u pozitivne tokove koji danas ujedinjuju Zapadnu Europu, prema kojoj su Hrvati još u prvom tisućljeću kršćanske ere definitivno usmjerili svoju povijest prionuvši uz Rimsku Apostolsku Stolicu, što je postalo sastavnicom hrvatskoga nacionalnog bića. Sliĉni tokovi poĉinju preobraţavati takoĊer lice Srednje i Istoĉne Europe. I tamo se, naime, pedeset godina nakon poĉetka Drugog svjetskog rata, ponovno otkriva vrijednost dubokih zajedniĉkih kršćanskih korijena, civilizacijsko znaĉenje poštovanja prava ljudske osobe i njezina stvaralaštva te neophodnost obnavljanja demokratskih institucija, – sve plodovi davno u srcu posijanog EvanĊelja. MeĊu narodima je moguće ostvariti istinsku ravnopravnost To su novi znakovi nade i ohrabrenja. Slijedeći te znakove moguće je i meĊu narodima u Jugoslaviji ostvariti istinsku ravnopravnost i uzajamno poštovanje te potrebnu suradnju. Moguće je prevladati prilike u kojima prijeti opasnost da se samovolja jaĉega pokuša ostvariti nasilnim sredstvima i da se tako pogazi suverenost i samoodreĊenje naroda. Moguće je otkloniti uzroke koji raĊaju ĉisto politiĉkim i sudskim procesima koji i danas teško opterećuju naše društvo, na ĉuĊenje demokratske javnosti u svijetu. Znakove vremena Crkva tumaĉi u svjetlu EvanĊelja. Tako Boţji narod u dogaĊajima svijeta otkriva Boţji poziv. Potiĉemo vas, dragi vjernici, da molitvom, vjernošću Boţjoj volji, teološkim razmišljanjem, istraţujete put kojim Bog vodi svoj narod u ljudskiju i pravedniju budućnost.

35

Ojaĉani spoznajom da je Bog milosrdni ĉovjekoljubac, sve vas – dragi vjernici – i sav hrvatski narod u domovini i u svijetu, kojega smo ĉlanovi, koji ljubimo i kome sluţimo, i sve vas koji se trudite djelovati po savjesti, blagoslivljamo u zajedniĉkoj vjeri, nadi i ljubavi. U Ðakovu, 4. listopada 1989. ____________

Vaši biskupi

GK, 15. listopada 1989, str. 1. i 5; SV NBZ, 5/1989, str. 124–125.

5. X. 1989. KATOLIĈKI BANJALUĈKI BISKUPI, FRANJO KOMARICA I ALFRED PICHLER I PRAVOSLAVNI BANJALUĈKI EPISKOP, JEFREM MILUTINOVIĆ Pismo katoliĉkim i pravoslavnim vjernicima – o uzajamnom poštivanju i slozi. Franjo, rimokatoliĉki banjaluĉki biskup Alfred, umirovljeni rimokatoliĉki banjaluĉki biskup Jefrem, pravoslavni episkop banjaluĉki Svim svojim vjernicima i svim ljudima dobre volje: Blagoslov i pozdrav! Dragi vjernici i svi kojima je stalo do mira i dobrih meĊuljudskih odnosa! Mi, episkop Srpske pravoslavne crkve u Banjaluci i biskupi, sadašnji i umirovljeni, Rimokatoliĉke crkve u Banjaluci, obraćamo Vam se vrlo zabrinuti zbog pogoršanja meĊuljudskih odnosa u zadnje vrijeme u našoj zemlji. Sve se više istiĉe jedno opasno zlo koje se sastoji u tome da se vlastita nacionalna pripadnost prenaglašava, a poniţavaju, preziru i vrijeĊaju pripadnici drugih naroda i narodnosti. Stoljećima zajedno ţivimo na ovom našem tlu Hrvati, Srbi i Muslimani, a uz njih i pripadnici drugih naroda i narodnosti. Velika većina pripada jednoj od vjerskih zajednica: Katoliĉkoj i Pravoslavnoj crkvi odnosno Islamskoj vjerskoj zajednici. Kad god je neprijatelj uspio da ih zavadi, potekla je krv, ĉesto i potpuno nevinih ljudi, naših pradjedova, oĉeva, majki i djece, Mi, biskupi i episkop dviju sestrinskih Crkava, katoliĉke i pravoslavne, našli smo za potrebno da svojim vjernicima i u ovom tjeskobnom ĉasu naglasimo glavnu zapovijed našega Gospodina i našega Spasitelja Isusa Krista. To je zapovijed ljubavi! Svatko od Vas moţe uzeti Sveto pismo Novoga zavjeta i u njemu pronaći bezbroj puta kako Isus Krist istiĉe ono što mu je posebno na srcu: "Ovo je zapovijed moja: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas!" (Iv 15,12). "Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom!... Ljubi bliţnjega svoga kao samoga sebe!". Druge zapovijedi veće od ovih nema" (Mk 12,30–31). A kad je jedan od ţidovskih rabina (vjerskih uĉitelja) zapitao: "Tko je moj bliţnji?" (Lk 10, 29), onda je Isus dao odgovor dostojan svoje boţanske ljubavi prema ĉovjeku, iz kojega se jasno vidi da svakom njegovom sljedbeniku njegov bliţnji mora biti svaki ĉovjek, bez obzira na vjersku, nacionalnu, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost ili opredjeljenje (usp. Lk 10,30–37). Zato je mrţnja na ĉovjeka, preziranje ili zapostavljanje ĉovjeka zbog njegove vjerske, nacionalne, rasne ili bilo koje druge pripadnosti ili svjetonazora za kršćanina najveći grijeh, jer je to prekršaj prve i najveće zapovijedi Boţje. Mi, Vaši duhovni pastiri, zahvaljujemo svima Vama koji ste do sada znali saĉuvati i podrţavati humane dobre komšijske i prijateljske odnose jedni s drugima. Ujedno Vas molimo i zaklinjemo, da se ne date ni ubuduće zavesti nikakvim utjecajima koji bi Vas i protiv Vaše volje naveli da ne poštujete brata ili sestru – ĉovjeka, da mrzite ili zlostavljate drugoga samo zato što nije pripadnik Vaše vjerske zajednice ili naroda. Bog nas nije stavio na ovo tlo, na kojemu zajedno ţivimo, zato da se meĊusobno optuţujemo, mrzimo, ubijamo ili istrebljujemo, nego da poštujemo jedan drugoga i pomaţemo jedan drugom ostvarujući tako pravedan mir, zajedniĉko blagostanje i istinsko prijateljstvo – na radost i vjeĉnu korist svih nas. Potiĉemo Vas, svoje vjernike, da ovaj naš bolni vapaj za mirom, slogom i ljubavlju meĊu Vama ne primite samo površno i nezainteresirano. Usrdno Vas pozivamo da se zajedno s nama poĉnete moliti Svemogućem Bogu i Spasitelju našem Isusu Kristu da nas On sam potiĉe i uĉvrsti u našim plemenitim nastojanjima oko izgraĊivanja zajedniĉke nam bolje i sigurnije budućnosti. Molimo se i Preĉistoj, Presvetoj i Blagoslovljenoj Djevici Mariji, našoj nebeskoj Majci, da nam ona u svemu ovome izmoli pomoć i blagoslov od Gospodina Boga. 36

Vas, svoje vjernike i sve ljude dobre volje, najsrdaĉnije pozdravljamo, moleći za sve Vas i ostajući s Vama u duhu i oĉinskoj brizi povezani. Franjo, biskup banjaluĉki Alfred, biskup banjaluĉki u miru Jefrem, episkop banjaluĉki Banja Luka, 5. listopada 1989. __________ GK, 15. listopada 1989, str. 6.

27. X. 1989. KONFERENCIJA FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA JUGOSLAVIJE Poruka braći i poziv da se zauzimaju za izgradnju demokracije i za oĉuvanje mira. Franjevaĉki provincijali u Jugoslaviji odrţali su svoje radno zasjedanje u Nazarju kod Celja od 25. do 27. listopada 1989., s kojega upućuju svojoj braći i svima kojima je na srcu dobro pravednosti i mira sljedeću poruku: 1. Suoĉeni s teškoćama opće krize u našoj zemlji, a osjećajući se istodobno duboko povezani s našim ljudima i narodima na ovom tlu, molimo svu braću da postojeće stanje razmatraju u svjetlu Boţje rijeĉi i franjevaĉke duhovnosti. 2. Pritom potiĉemo svu braću da se pozitivno zauzimaju za sve ono što pridonosi izgradnji našega društva u demokraciji, pluralizmu, ravnopravnosti i slobodi pojedinaca, naroda i narodnosti kod nas. 3. Pozivamo svu braću da se ukljuĉuju u nadvladavanje postojećih problema i svojim sudjelovanjem pridonose da se oni rješavaju mirnim putem i bez nasilja. 4. Izraţavamo svoju osobitu solidarnost sa svima siromašnima, ugroţenima, zapuštenima i obespravljenima u našem društvu, te pozivamo sve da svaki osobno i zajedniĉki uloţimo sve svoje sile kako bismo im pomogli. 5. Doţivljavajući, takoĊer, ugroţenost ljudskog okoliša u našoj zemlji, molimo svu braću da rade na ĉuvanju Boţje prirode i suraĊuju s drugima u tome. Mir i dobro!

Franjevaĉki provincijali u Jugoslaviji

Nazarje, 27. listopada 1989. ___________ GK, 12. studenoga 1989, str. 7.

11. XI. 1989. KOMISIJA "IUSTITIA ET PAX" PRI BISKUPSKOJ KONFERENCIJI JUGOSLAVIJE Priopćenje za tisak o promjenama u socijalistiĉkim zemljama Europe i o procesu demokratizacije u Jugoslaviji. Komisija "Iustitia et pax" pri BKJ na svom sastanku 11. studenoga 1989. u Zagrebu pod predsjedanjem krĉkog biskupa koadjutora Josipa Bozanića potpredsjednika Komisije, razmotrila je aktualnu društveno-politiĉku situaciju u svjetlu kršćanske etike i uoĉila stanovite toĉke kojih pojašnjenje i poštovanje zahtijeva kršćanska savjest u korist općeg dobra svih graĊana. Komisija najprije konstatira ĉinjenicu ubrzanih procesa dalekoseţnih promjena u većem dijelu zemalja tzv. realnog socijalizma u Europi, koji – kako izgleda – usprkos svemu, naglim koracima vode prema zbiljskoj demokratizaciji i poštovanju narodnih, ljudskih i graĊanskih prava, te rušenje ideoloških, politiĉkih, privrednih, vojnih i drugih zidova koji su te zemlje dijelili od ostale Europe i svijeta – a sve to ne dogaĊa se bez specifiĉnog doprinosa vjernika i njihovih zajednica. Komisija vjeruje da će ta dogaĊanja povoljno utjecati i na sliĉne procese koji 37

su davno prije zapoĉeli u našoj zemlji, ali su se u novije doba pokazali nedovoljno odluĉnima i korjenitima te zato s više strana ugroţenima. Korjenitu demokratizaciju kod nas, koja je jedina stvarna pretpostavka za slobodu, mir i napredak svakog naroda u drţavi kao i za njihov suţivot, onemogućuju poznate a još neprevladane politiĉke opcije. No, takoĊer treba istaknuti stanovite svjesne ili nesvjesne nedoreĉenosti glede naĉelnih preduvjeta za ostvarenje te demokratizacije. Tako je – da spomenemo samo najvaţnije nedoreĉenosti – kod nas prihvaćena nuţda politiĉkog pluralizma. No, nije li to i nadalje samo fraza, odnosno monopolizirano politiĉko oruţje u borbi za odrţanje vlasti, ako postojeća partija svojata iskljuĉivo pravo na pravorijek o tome hoće li to biti jednopartijski ili višepartijski pluralizam? Nedoreĉeno je tko joj danas daje legitimitet za takav pravorijek. Njezini kongresi, naime, obvezuju samo njezine ĉlanove, ali ne i cijele narode. Kad nastupa trenutak da se demokratski mora odluĉivati o legitimitetu odluĉivanja u ime naroda? Nadalje, u takvim okolnostima mogu se kod nas u najskorijoj budućnosti kao najozbiljnija prijetnja zbiljskoj demokraciji pojaviti prividno demokratski meĊurepubliĉki kompromisi, odnosno nagodbe ili usuglašavanja. Kompromisi i nagodbe doprinos su demokraciji samo kad se dogaĊaju iz demokratskih pretpostavki. Veliki je korak kod nas uĉinjen kad se naĉelno usvojilo da je jedan od bitnih preduvjeta demokracije pravna drţava. Nije od manjeg znaĉenja ni ĉinjenica da se jednako prihvatilo naĉelo da je preduvjet pravne drţave nezavisno sudstvo. Ali nisu još jednako razjašnjeni preduvjeti za ostvarenje nezavisnog sudstva. Jedan od najvaţnijih svakako je i taj da zakonodavac unaprijed zakonski strogo precizira svu materiju s podruĉja kriviĉnoga i kaznenoga prava. Civilizacijska je, naime, tekovina od vremena rimskog prava da se sve odredbe i svi izrazi toga podruĉja tumaĉe u najuţem smislu u korist okrivljenoga. Zato, moţe li u pravnoj drţavi graĊanin bilo sudski bilo politiĉki odgovarati npr. za kontrarevoluciju, nacionalizam, sudjelovanje u "maspoku" ili bilo kojem sliĉnom pokretu, autonomaštvo, separatizam, klerikalizam, klerofašizam, kleronacionalizam i sl. dok zakonodavac nije precizno odredio u ĉemu je nedopustivost ili kaţnjivost inkriminacije koja se pokriva tim i sliĉnim izrazima? I tko ima pravo na takva inkriminiranja? Moţe li biti nezavisnoga sudstva dok se to ne precizira? Komisija smatra da dotle zapravo svaki proces moţe biti politiĉki proces, te da politiĉka inkriminacija moţe konkretno imati snagu sudskog procesa. Ĉitamo svjedoĉanstva ljudi koji su prošli kroz teške torture u istraţnim postupcima, okrivljeni i suĊeni i za djela koja nisu poĉinili, i kako su nehumano bili tretirani i poslije sudskoga procesa u zatvorima. I sada raspolaţemo s vijestima o pravno i humano neprihvatljivom postupku ljudi po zatvorima kod nas. Komisija apelira na poštovanje ljudskih prava i u tim institucijama te informiranost i kontrolu javnosti. Komisiju plaše i neki najnoviji glasovi o tome da se istodobno s javnim deklaracijama s najviših mjesta o nuţdi strogog poštovanja vjerskih sloboda poĉinju ponegdje po školama i na drugim mjestima obnavljati stari pritisci na savjesti vjerujućih. Komisija se, usprkos svemu, nada da se ipak ni kod nas neće dogoditi veći i trajni uzmaci na otvorenom putu prema demokraciji i punom poštovanju ljudskih i graĊanskih sloboda. Zapisniĉar Antun Škvorĉević

Predsjedatelj Josip Bozanić, biskup

Zagreb, 11. studenoga 1989. ____________ GK, 19. studenoga 1989, str. 1; SV BKJ, 2/1989, str. 4–5.

38

39

GODINA 1990.

40

41

26. I. 1990. KOMISIJA "IUSTITIA ET PAX" PRI BISKUPSKOJ KONFERENCIJI JUGOSLAVIJE Izjava o slobodnim izborima. Komisija "Iustitia et pax" pri BKJ na svom sastanku u Zagrebu 26. sijeĉnja 1990. prihvatila je i objavljuje ovu Izjavu: Slobodno ustanovljivanje samostalnih politiĉkih udruţbi dovelo nas je, barem u nekim dijelovima naše drţave, do sve istinskije pluralistiĉkog društva. No, postojanje politiĉkih stranaka ima svoju pravu ulogu tek uz slobodne, neposredne, tajne i valjane izbore gdje sva politiĉka društva mogu slobodno nastupiti na izborima, ravnopravno se natjecati za glasove biraĉa i zatim na temelju tako izraţene narodne volje sastaviti skupštine i sabore koji će svojim vladama povjeravati izvršavanje svojih zakona. Slobodno i ravnopravno nastupanje svih grupacija koje ţele sudjelovati na izborima, i to kako u pripremi i provoĊenju izbora tako i u kontroli njihovih rezultata, što mora biti zakonski utvrĊeno, osobito je potrebno u doba prelaska iz jednopartijskog u višepartijski sistem. Ne bi bilo demokratski nedemokratski se koristiti steĉenim prednostima. Zato oĉekujemo da u bliskoj budućnosti imamo doista valjane i slobodne izbore. U protivnom izbori bi se mogli osporavati kao nelegitimni. Smatramo da će izbori biti valjani ako sve politiĉke skupine budu jednakopravne, što znaĉi ako budu imale jednake mogućnosti i jednake uvjete, ukljuĉujući i pravo na jednakopravno korištenje materijalnih, medijskih i drugih sredstava. Kad je rijeĉ o materijalnoj jednakopravnosti, mislimo na sva materijalna sredstva – financije, prostorije, tehniĉka pomagala i ostalo što je potrebno za organizaciju politiĉkih zajednica i zborova po svim mjestima. Svaka, naime, veća organizacja zahtijeva potrebna materijalna sredstva. Ta sredstava kod nas u najvećoj mjeri dolaze od društva te ne bi bilo pravedno ako bi dosadašnje politiĉke udruţbe imale na raspolaganju društvena materijalna sredstva dok bi nove politiĉke stranke morale traţiti druge izvore prihoda. Na taj bi naĉin one bile potisnute u sasvim nejednakopravan poloţaj. Jednako je vaţna ravnopravnost glede sredstava javnog priopćivanja. Svi znamo koliko je vaţan tisak, radio i televizija. Preko njih politiĉke stranke mogu drţavljanima predstavljati svoje programe i svoje kandidate za politiĉke sluţbe. Tko u svojim rukama drţi sredstva javnog priopćivanja, meĊu kojima su najutjecajniji radio i televizija, u neusporedivo je boljem poloţaju od onoga koji nema pristupa do tih sredstava. Zato oĉekujemo da naša sredstva javnog priopćivanja budu jednako dostupna svim politiĉkim skupinama i organizacijama i da sasvim ravnomjerno izvješćuju o svim politiĉkim gibanjima ili udruţbama, o njihovim programima i kandidatima. Ova se Komisija obraća ponajprije vjernicima Katoliĉke Crkve. To što ćemo imati prave, neposredne, slobodne i tajne izbora sve nas stavlja pred nove odgovornosti. Sudjelovanjem na izborima nećemo samo ostvarivati svoje pravo, nego takoĊer ispunjavati svoju moralnu duţnost. Kao drţavljani i ĉlanovi našeg društva duţni smo, naime, sudjelovati u njegovu usmjeravanju. Moramo biti svjesni da smjer našeg razvoja ovisi o zauzimanju svakog pojedinca. Stoga je svaki katolik duţan da po svojoj savjesti i prema svojim sposobnostima sudjeluje u javnom i plitiĉkom ţivotu. Dosad vjernicima nisu ravnopravno pruţene te mogućnosti. One se otvaraju politiĉkim pluralizmom. Stoga su odsad naše odgovornosti veće. Već nas je II. vatikanski koncil bio pozvao: "Neka se stoga graĊani sjete da imaju pravo i ujedno duţnost sluţiti se svojim pravom glasa u korist općeg dobra. Crkva smatra vrijednim hvale i poštovanja djelo onih koji se na sluţbu ljudima posvećuju dobru drţave i uzimaju na se terete odgovornosti" (GS 75). Zato ova Komisija potiĉe sve vjernike Katoliĉke Crkve i sve druge ljude nek se ne daju zarobiti prošlošću, nego nek s pouzdanjem hrabro i odgovorno sudjeluju u javnom ţivotu na politiĉkom, kulturnom, gospodarskom i svakom drugom podruĉju kako bismo napredovali u utvrĊivanju demokracije, poštovanju ljudskih prava i sve većem općem dobru. Izbori su osobito vaţni i zbog toga što će budući razvoj naše domovine biti takav kakve skupštine, odnosno sabore budemo izabrali. Za naše će se glasove natjecati razliĉite politiĉke stranke. Vodstvo Katoliĉke Crkve, Komisija "Iustitia et pax" (Pravda i mir) i svećenici nećemo posebno preporuĉivati odreĊene politiĉke stranke ili ĉak obvezivati vjernike za koju će stranku glasovati. Kad bismo tako postupali, prekoraĉili bismo svoja ovlaštenja. O samim pak 42

svećenicima crkveni Zakonik kaţe: "Neka aktivno ne sudjeluju u politiĉkim strankama" (kan. 287, § 2). Politiĉko je zauzimanje prije svega zadaća vjernika laika, nipošto svećenika. Svećenicima je pak duţnost naviještati moralna naĉela društvenoga ţivljenja i širiti poznavanje crkvenog društvenog nauka. Crkveno je vodstvo takoĊer duţno poticati na odgovorno politiĉko djelovanje i zauzimanje za takve oblike društvenog ţivota koji su najviše u skladu s kršćanskim poimanjem ĉovjeka, obitelji, društva, naroda i drţava. Zato će svaki zreli kršćanin prije izbora osobno dobro razmisliti koja mu politiĉka stranka svojim programom, a osobito pak s ljudima koje predlaţe kao kandidate, daje najviše pouzdanja i jamstva da će naša društvena zajednica postati sve zdravija, sve poštenija, sve demokratskija i sve uspješnija. Na to moraju paziti svi naši biraĉi, a ova komisija ţeli ih potaknuti na tu odgovornost.

U Zagrebu, 26. sijeĉnja 1990. ____________

Predsjednik Komisije Srećko Badurina, biskup

GK, 4. veljaĉe 1990, str. 3.

3. III. 1990. KOMISIJA "IUSTITIA ET PAX" PRI BISKUPSKOJ KONFERENCIJI JUGOSLAVIJE Izjava o zabrinjavajućim dogaĊajima u javnom ţivotu u Hrvatskoj. Na sastanku u Zagrebu 3. oţujka o. g. u Komisiji Biskupske konferencije Jugoslavije "Iustitia et pax" razmatrano je više tekućih pitanja iz njezina djelokruga, meĊu kojima i neka najnovija dogaĊanja u javnom ţivotu u Hrvatskoj. S tim u vezi Komisija smatra potrebnim saopćiti javnosti slijedeće: 1. Pozdravljamo sve demokratske napore sadašnjega trenutka u Hrvatskoj, odakle god oni dolazili. Vidljivim plodom tih napora smatramo ustanovljivanje i stupanje na javnu pozornicu razliĉitih politiĉkih snaga u obliku novih društava, stranaka i pokreta. 2. Prirodno je da nakon desetljeća jednopartijskog politiĉkog i ideološkog monizma na poĉecima novoga pluralistiĉkog demokratskog puta s raznih strana izbijaju na vidjelo, ponegdje i u strastvenu obliku, istodobno brojni novi zahtjevi, suĉeljavanja i preispitivanja ranije nedodirivih podruĉja, ukljuĉivši i temeljne zasade, oblike i okvire skupnoga javnoga ţivota. Smatramo da su sva ta dogaĊanja unutar legitimnih demokratskih napora, sve dok se ne propagira mrţnja, osveta, iskljuĉivost, nasilje i sliĉno i dok se ne poriĉu jednaka prava drugoga. 3. Usred tih napora ipak su se i u najnovije vrijeme oĉitovali i neki postupci iz naslijeĊenoga stanja koji izazivaju zabrinutost. Posebno spominjemo ove: – ponovno posizanje za rjeĉnikom i metodama iz arsenala politiĉkih procesa gdje se ljudi love za rijeĉ, etiketiraju i unaprijed osuĊuju po logici verbalnog delikta. – izravno zadiranje sluţbene vlasti u stranaĉke izjave, programe i predizborno stranaĉko razraĉunavanje, uz više ili manje izravnu potporu sredstava javnog priopćivanja po naslijeĊenoj shemi sluţenja vladajućoj partijskoj politici; – oţivljavanje metode zastrašivanja, mjesto jaĉanja povjerenja u demokraciju, slobodu, zrelost i odgovornost graĊana. 4. Pozivamo stoga sve politiĉke snage: – da se odviknu nastupati jednostavno u ime naroda prije nego li njihov legitimitet u tom smislu bude provjeren slobodnim izborima; – da suĉeljavanjem svojih partijskih opcija i interesa ne dovedu u pitanje opće dobro i mogućnost svenarodnog izmirenja, sporazumijevanja i moralnog ozdravljenja; – da prosuĊivanju krucijalnih ĉinjenica naše sloţene skupne povijesti, koje ne moţe biti iskljuĉivo pravo niti jedne partije, stranke, ni vlasti, pristupaju mirno, promišljeno, na temelju provjerenih argumenata; kod toga ipak smatramo nuţnim i opet potaknuti "sve vjernike Katoliĉke Crkve i druge ljude nek se ne daju zarobiti prošlošću, nego nek s pouzdanjem, hrabro

43

i odgovorno sudjeluju u javnom ţivotu na politiĉkom, kulturnom, gospodarskom i svakom drugom podruĉju kako bismo napredovali u utvrĊivanju demokracije, poštovanju ljudskih prava i sve većem općem dobru." (Izjava ove Komisije od 26. sijeĉnja 1990.) Predsjednik Komisije Srećko Badurina, biskup

Zagreb, 3. oţujka 1990. _____________

GK, 11. oţujka 1990, str. 2; AKSA, br. l0, 9. oţujka l990, str. l.

20. III. 1990. KONFERENCIJA FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA JUGOSLAVIJE Smjernice ĉlanovima provincija za izbore. Franjevaĉki provincijali u Jugoslaviji sa svog redovnog zasjedanja, odrţanog u Dubrovniku – gradu slobode – 20. oţujka 1990. zajedno sa svojom Komisijom za pravdu, mir i ekologiju, upućuju ĉlanovima svojih provincija smjernice za slijedeće izbore u našoj zemlji. 1. Prijelaz iz jednostranaĉkog u višestranaĉki sistem u našoj zemlji treba prihvatiti kao obogaćenje našega društvenog ţivota. I u ovom ĉasu društvenih promjena neka braća djeluju u duhu EvanĊelja i Crkve. 2. U tim zbivanjima i mi smo pozvani da kao graĊani ove zemlje budemo zauzeti u izborima za pozitivne programe i za ljude koji pokazuju sposobnost da ih provedu za opće dobro. 3. Kao redovnici i svećenici mi, po crkvenim propisima, ne moţemo biti ĉlanovi pojedinih politiĉkih stranaka, jer bi to smetalo našem duhovnom poslanju koje je usmjereno na sve ljude. Ali smo duţni, koliko moţemo, ljude pouĉiti da aktivno sudjeluju u izborima i slobodno se odluĉuju za onu stranku ĉiji su programi u skladu s kršćanskim naĉelima. 4. Pri tom je potrebno njegovati osobito duh tolerancije, poštovanja i ljubavi meĊu ljudima razliĉitih stranaka. 5. U ovoj stvari treba se drţati i konkretnih uputa naših biskupa. Mir i dobro!

Dubrovnik, 20. oţujka 1990. __________ GK, 1. travnja 1990, str. 3.

5. VII. 1990.

Vaši provincijali: Fra Alfonz Orlić, Zadar Fra Šimun Šipić, Split Fra Drago Tolj, Mostar Fra Luka Markešić, Sarajevo Fra Rajko Gelemanović, Zagreb Fra Miha Vovk, Ljubljana

KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE

Pastirska poruka: Slobodno i odgovorno na izbore. Svim vjernicima Nadbiskupije Vrhbosanske, biskupije Banjaluĉke, Mostarsko-Duvanjske i Trebinjsko-Mrkanske! Prvi slobodni i višestranaĉki izbori u našoj republici Bosni i Hercegovini poslije 2. svjetskog rata najavljeni su za mjesec studeni ove godine. To nas potiĉe da se kao katoliĉki biskupi obratimo vama, svojim vjernicima ovom pastirskom porukom. Crkva, vjesnica osloboĊenja ljudske osobe pozdravlja demokratske promjene. U svojoj nauci, izraţenoj na Drugom 44

vatikanskom saboru, Crkva uĉi ovako: "U raznim dijelovima svijeta sve se više javlja nastojanje da se uspostavi takav politiĉko pravni poredak, u kojem će biti bolje zaštićena prava ljudske osobe u javnom ţivotu. Ta prava su izmeĊu ostaloga: pravo slobodnog sastajanja i udruţivanja, pravo izraţavanja vlastitog mišljenja, i pravo na privatno i javno ispovijedanje vjere. Zaštita prava osobe jest nuţan uvjet da graĊani, bilo pojedinaĉno bilo udruţeni mogu aktivno sudjelovati u ţivotu i upravi javnih poslova" (usp. GS 73). Isti saborski dokument istiĉe kako politiĉka zajednica postoji radi općeg dobra. A opće dobro obuhvaća sve one uvjete društvenog ţivota u kojima se ljudi, obitelji i udruţenja mogu potpunije i lakše usavršavati. Potrebno je, naglašava Sabor, "da se naĊu takve politiĉkopravne strukture koje svim graĊanima sve bolje i bez ikakve diskriminacije pruţaju stvarnu mogućnost da slobodno i aktivno sudjeluju kako pri izradi pravnih temelja politiĉkih zajednica tako i pri upravljanju drţavom"(GS 73,74, 75). U duhu te nauke naše Crkve, kao njezini ĉlanovi, oĉekujemo s pravom da će se i kod nas u Bosni i Hercegovini najavljeni jesenski višestranaĉki izbori moći pripremiti i odrţati u istinskoj slobodi i demokratskom duhu, bez zastrašivanja i manipuliranja, a na porast i meĊunarodnog ugleda naše Republike. A demokracija, u punom smislu znaĉi i mogućnost politiĉkog organiziranja graĊana i na temelju njihove vjerske i nacionalne pripadnosti. Svi mi, koji saĉinjavamo dio svoga naroda, hrvatskog ili kojeg drugog, i ujedno smo sinovi i kćeri Katoliĉke Crkve na bosansko-hercegovaĉkoj grudi, ne moţemo, a i ne smijemo zanijekati tu svoju pripadnost svome narodu i zajednici vjernika. Smatramo svojim zakonitim pravom da svoju vjersku i nacionalnu pripadnost ne ţivimo i ne ostvarujemo samo privatno nego i javno. To onda znaĉi da svi imamo pravo i duţnost javno i konstruktivno se angaţirati, da uz suradnju s drugima s kojima u istoj Domovini ţivimo, izgraĊujemo bolju budućnost za sve nas. Crkva nijednom vjerniku ne nareĊuje konkretno: moraš glasati za ovu ili za onu stranku, ali iznosi naĉela koja svakog vjernika obvezuju u savjesti, da dadne glas za onu stranku za koju po savjesti moţe reći da najbolje garantira općeljudska, individualna, vjerska i nacionalna prava ĉovjeka. Stoga potiĉemo Vas, svoje vjernike da se pripravite na višestranaĉke izbore, i da na njima glasate poslije zrela razmišljanja po svojoj kršćanskoj savjesti i svome osobnom uvjerenju, za onu stranku koja ima i garantira najbolji politiĉki društveni i ekonomski program u duhu gore iznesenih naĉela. Nitko se ne treba bojati da će izgubiti zaposlenje, sluţbu ili mirovinu ako glasa za stranku u koju ga savijest i uvjerenje kao katolika i Hrvata vodi. Samo tako, slobodni i samosvjesni, moći ćete u budućem demokratskom sustavu s drugim sugraĊanima uspješno promicati uvjete kako za dostojanstven ţivot našeg hrvatskog naroda tako i djelovanje Katoliĉke Crkve u našoj bosanskohercegovaĉkoj Republici, odnosno Vrhbosanskoj Metropoliji. Pozivamo Vas, katoliĉka braćo i sestre, na molitvu za mirne i uspješne višestranaĉke izbore u BiH, pozdravljajući Vas apostolskim rijeĉima: "Ĉinimo dobro svima, ponajprije domaćima u vjeri" (Gal 6,10). Dr. Mato Zovkić, delegat Msgr. Ćiril Kos, biskup Ċakovaĉki i srijemski i apost. administrator vrhbosanski Msgr. Pavao Ţanić, biskup mostarsko-duvanjski i apost. administrator trebinjsko-mrkanski Msgr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Msgr. Marko Jozinović, umirovljeni nadbiskup i metropolita vrhbosanski Msgr. Alfred Pichler, umirovljeni biskup banjaluĉki U Sarajevu, na blagdan slavenskih apostola Ćirila i Metodija, 5. srpnja 1990. _____________ GK, 29. srpnja 1990, str. 3; VB, god. I (CIV), 1990, br.3, str. 1–2.

27. IX. 1990. KOMISIJA "IUSTITIA ET PAX" PRI BISKUPSKOJ KONFERENCIJI JUGOSLAVIJE Poruka katolicima pred izbore u BiH i poziv na zajedništvo i sloţan nastup. 45

Poslije višestranaĉkih slobodnih i demokratskih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj isti se proces najavljuje i u ostalim dijelovima zemlje. Komisija "Iustitia et pax" BKJ poticala je vjernike da u slobodi i ljudskom dostojanstvu ostvare svoja graĊanska prava i da se, sudjelujući u slobodnim izborima, zaloţe za opće dobro naroda. Ovom se prigodom obraća katoliĉkim vjernicima Bosne i Hercegovine s istom nakanom. Biskupi vrhbosanske metropolije uputili su svojim vjernicima pismo istog sadrţaja 5. srpnja 1990. godine. Ova Komisija, oslanjajući se na tu njihovu poruku, pokrenuta trenutaĉnim dogaĊanjima u Bosni i Hercegovini, doziva vjernicima u pamet nauk II. vatikanskog sabora: "Neka se graĊani sjete da imaju pravo i ujedno duţnost sluţiti se svojim pravom glasa u korist općeg dobra" (GS 75). Katoliĉki vjernici kao slobodni graĊani pozvani su dakle sudjelovati u javnom ţivotu, imaju duţnost i pravo zauzimati se za opće dobro, uĉlanjivati se u politiĉke stranke, birati i biti birani, odbacujući svaku napast da se u politiĉkom ţivotu osjećaju drugorazrednima. Da bi ostvarili svoje pravo i tako izvršili svoju graĊansku duţnost, vjernici trebaju prevladavati strah koji im se još uvijek nameće ako bi glasali po svojem uvjerenju a ne po neĉijem diktatu. Na slobodnim izborima graĊani treba da su u mogućnosti zaista birati programe i kandidate koji najbolje jamĉe ostvarenje moralnih, vjerskih i društvenih probitaka i vrednota. Hrvati katoliĉke vjere znaju cijeniti vrednote rodoljublja, pa su slobodni izbori prilika da svoj hrvatski identitet izraze mirno i dostojanstveno. O rezultatima izbora, o izabranim zastupnicima i o njihovu programu ovisit će i budućnost Crkve u Bosni i Hercegovini. Crkva po svojoj naravi zahtijeva slobodu djelovanja na vjerskom, kulturnom i socijalnom podruĉju. Radi toga ona se pouzdaje u graĊane biraĉe i u izabrane zastupnike da će to u novim demokratskim ustanovama priznavati i jamĉiti. Potiĉući katoliĉke vjernike da ostvare svoja graĊanska prava pristupajući glasovanju i tako ispune svoju moralnu duţnost, Komisija ţeli osobito naglasiti potrebu zajedništva i sloţnog nastupa u svemu što se tiĉe Crkve i dostojanstva hrvatskog naroda. Odnosi s drugim strankama, s drugim narodima i vjerskim zajednicama zahtijevaju razvitak uzajamnog uvaţavanja i suradnje u pitanju zajedniĉkog dobra svih graĊana. Ravnopravnost u slobodi pretpostavka je materijalnog i duhovnog napretka cijelog društva. A demokratski sustav najbolji je put u tom pravcu. Vjernici znaju koliko je znaĉenje i dalekoseţnost povijesnih promjena u kojima sudjeluju ovim izborima, i da one nisu ostvarive samo ljudskim naporima, te će na ĉelu s pastirima u molitvi zatraţiti pomoć od Boga, Gospodara povijesti. Predsjednik komisije "Iustitia et pax" Dr. Srećko Badurina, biskup Zagreb, 27. rujna 1990. ____________ GK, 7. listopada 1990, str. 3; SV BKJ, 2/1990, str. 2–3.

11. X. 1990. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE Poruka vjernicima o poloţaju Crkve i naroda u Hrvatskoj i drugim dijelovima Jugoslavije. Dragi vjernici! Upućujemo vam ovu poruku s Biskupske konferencije u Zagrebu nakon zajedniĉkog razmišljanja o poloţaju Crkve i naroda u našoj Republici, ali i u drugim republikama i pokrajinama ĉitave Zemlje. Vi znate kako smo od našeg pisma od 4. listopada 1989. godine davali poticaje demokratskim teţnjama i ostvarenju ljudskih i graĊanskih prava, višestranaĉkim slobodnim izborima i legalnim institucijama stvorenima na toj osnovi. Ostajemo dosljedni u priznavanju legitimnosti vlasti proizašle iz demokratskih izbora i potiĉemo naše vjernike i sve graĊane nek ustraju u zauzimanju da se demokratski proces dovrši u svim republikama i pokrajinama Jugoslavije. Snage koje se opiru demokratskom poretku i nastoje ĉak i oruţjem ostvariti svoje politiĉke ciljeve ne mogu dobiti našu podršku, kako je ne mogu dobiti ni u Europi ni u demokratskoj 46

meĊunarodnoj zajednici. Utjecanje pobunama i oruţanim sukobima kao naĉinu ostvarenja politiĉkih planova već nam sada otkriva moguću tragediju kojoj bismo na taj naĉin svi bili izloţeni. Nadamo se da su svi ljudi dobre volje o tome osvjedoĉeni. O tome je osvjedoĉen i slobodni svijet, pa se pouzdano nadamo da će i meĊunarodni faktori upotrijebiti svoj utjecaj u prilog mirnog i demokratskog razrješenja jugoslavenskog ĉvora. Mi vjerujemo u moralne snage koje su u stanju dogovorima i ugovorima postaviti nove temelje za ustavni red koji svim ljudima i svim narodima jamĉi jednako dostojanstvo, slobodu i napredak. Stoga se obraćamo našim vjernicima i svim ljudima dobre volje da se ne utjeĉu nasilju, da se ne daju izazvati i da ne skrenu s demokratskog i pravnog puta. Iako takav put izgleda du i i muĉniji, on jedini vodi k cilju. Povjerenje u silu neka bude nadvladano povjerenjem u miroljubiva i pravna rješenja. Naša odluĉnost da do kraja podrţimo demokratski sustav koji jamĉi jednaka prava svim ljudima, svim narodima i svim vjerskim zajednicama i da ne priznamo nikakva nasilna rješenja, najbolji je odgovor na neistinite optuţbe. Episkopi Srpske pravoslavne Crkve mogu biti sigurni u naše dokazano zalaganje za kršćanska i ljudska prava njihovih vjernika, uzetih pojedinaĉno i zajedniĉki; a mi bismo pak sa svoje strane pozdravili njihovo mirotvorno djelovanje meĊu vjernicima svoje crkve u Republici Hrvatskoj, u ĉemu će imati uvijek našu podršku i suradnju, jer i mi svoje vjernike stalno upućujemo na mir i dostojanstvo. Crkvu u novim prilikama oĉekuju zadaće duhovne i moralne izgradnje vjernika. Pitanja katoliĉkog odgoja, vjerskog ţivota u obitelji, odgovornog zalaganja za opće dobro, ekumenskog zalaganja na našim prostorima, pomirenja i odavanja vjerniĉke poĉasti ţrtvama rata – ta i mnoga druga pitanja stoje pred biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, kršćanskim vjernicima laicima za izgradnju Crkve i za njezinu spasonosnu sluţbu u ovom vremenu i prostoru. Vremena su teška, a zadaće su ozbiljne i odgovorne. Kao Kristovi vjernici pouzdano se obraćajmo Onome od kojeg dolazi svaki dobri dar i svaki savršeni poklon (usp. Jak 1,17). Potiĉemo vas na duboki duhovni ţivot, na molitvu i pokoru za duhovno i moralno uzdignuće našega naroda. Zaufana molitva za domovinu i za pravednost i mir, neka ne prestaje u našim srcima i u našim zajednicama. Posebno se utjeĉimo Majci Isusovoj i Majci Crkve, Mariji, Kraljici mira. Na sve vas, dragi vjernici, zazivamo blagoslov Oca i Sina i Duha Svetoga. Vaši biskupi U Zagrebu, 11. listopada 1990. ___________ GK, 21. listopada 1990, str.1.

22. X. 1990. BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ Okruţnica svećenstvu i vjernicima o odgovornosti svih za ishod izbora. Svjedoci smo naglih i dalekoseţnih promjena diljem naše domovine. ProbuĊene su velike nade, ali se istodobno sije sjeme razdora i straha. Ta zbivanja pogaĊaju i nas vjernike, jer smo svi nerazdvojno povezani sa svojim narodom i usudom puĉanstva u cjelini, a i sa ljudima drugih vjera i drugih naroda. O sretnu raspletu zamršenih pitanja i o porastu mira i slobode, reda i pravedna ustrojstva ovisi jednim dijelom i naš ţivot. Svjesno istiĉemo to "jednim dijelom" jer ţelimo potvrditi svoju vjeru kako je i sadašnji povijesni ĉas, kao i sveukupna povijest ĉovjeĉanstva, u svojoj konaĉnoj odrednici, ovisna o Bogu. Budući da smo uvjereni da Bog ravna našim ţivotom i svim zbivanjima u svijetu, moţemo i u nemirnim vremenima ĉuvati i saĉuvati svoj unutarnji mir i svoju vjeru da se onima koji Boga ljube sve okreće na dobro. Zbog toga moramo iz dana u dan pojaĉavati svoje molitve kako bismo mogli svi zajedno ţivjeti u miru i slozi. Na isti naĉin moramo pojaĉavati i svoju budnost i svoju zauzetost, moramo budno pratiti sve dogaĊaje i moramo se ukljuĉivati u sva nastojanja kako bi zavladao mir i unaprijedila se sloga pojaĉanim zalaganjem svih nas zajedno i svakoga napose. Jedan nas pak zadatak posebice obvezuje. To su izbori! Rijeĉ je, o prvim višestranaĉkim izborima poslije rata, koji se, eto, predviĊaju u ozraĉju opterećenu mnogim neriješenim pitanjima i povećanim napetostima. Zbog toga su predstojeći izbori od velike vaţnosti, i za 47

svakoga od nas predstavljaju osobnu obvezu, koja će biti svojevrsna provjerba koliki je stupanj svijesti naše odgovornosti. Izbori su velika obveza jer će o njihovu ishodu ovisiti daljnji razvoj slobode, ravnopravnosti i ravnomjerna razvoja našeg naroda u njegovu su ţivotu s drugim narodima. Upravo zbog tako velike vaţnosti izbori će biti provjerba naše zrelosti i spremnosti na ţrtvu, jer, da bismo uspjeli, moramo se osloboditi straha i obzira, kukaviĉluka i sliĉnih interesa, te svi sloţno izaći na izbore i birati svoje najbolje i najsposobnije ljude, koji će nas dalje voditi putem samostalnosti, ravnopravnosti i mirna su ţivota sa svim ljudima. U ovom povijesno odsudnom ĉasu svi smo pozvani i svi smo odgovorni, i od te nas odgovornosti nitko ne moţe osloboditi. Vjerujemo da Crkva u slobodnom društvu i pravnoj drţavi moţe svojim karitativnim i prosvjetnim angaţmanom mnogo doprinijeti prosperitetu nacionalnog bića u prvom redu hrvatskoga naroda, ali i drugih naroda. U vremenu jednostranaĉja djelovanje Crkve je sputavano, mnoga dobra su joj oduzeta, a njezine kulturno-socijalne institucije su zabranjene. Katolici Hrvati naših hercegovaĉkih biskupija, a i katolici drugih naroda, svjesni su bolnih iskustava koje je Crkva proţivljavala u periodu politiĉkog jednoumlja te će pri odluĉivanju kome dati svoj glas imati na umu i djelovanje Crkve u našem narodu. Cijela povijest spasenja, o kojoj govori Biblija, prepuna je primjera vjere da je doista Bog ravnatelj i gospodar povijesti, ali da upravo On preko narodnih voĊa i proroka uvijek poziva cijeli narod i svakog pojedinca da se ukljuĉi u zajedniĉke pothvate i svojim osobnim zalaganjem pridonose općem dobru. To zalaganje za opće dobro svih ljudi bez razlika, a napose onih slabijih i ugroţenijih. postaje i ostaje konaĉnim mjerilom kojim će Bog prosuditi našu prikladnost za Boje kraljevstvo i vjeĉnu sreću svakoga od nas. Kako svako dobro djelo poĉinje i završava molitvom, pozivam sve svećenike, redovnike i redovnice, kao i sve vjernike, na molitvu u crkvama i obiteljima za demokratski i uspješan ishod izbora u republici BiH. Msgr. Pavao Ţanić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Mostar, 22. listopada 1990. ____________ GK, 11. studenoga 1990, str. 5; ZPM, str. 40–41.

24. X. 1990. KONFERENCIJA REDOVNIĈKIH POGLAVARA JUGOSLAVIJE Deklaracija: Redovnici i aktualne promjene u društvu. 1. Svjedoci smo epohalnih povijesnih promjena u kojima drţave totalitarnih re ima biraju put parlamentarne demokracije, a narodi ţeljni slobode, postaju svjesni vlastite suverenosti. MeĊu te narode uvrstili su se i naši narodi, slovenski i hrvatski. Uvjereni smo da su ta zbivanja, zapoĉeta mirnom revolucijom, dar Boţjeg djelovanja i sazrijevanja svijesti o transcendentnoj vrijednosti ljudske osobe i njezina dostojanstva. Izraţavamo nadu da će se ovi procesi nastaviti i produbiti. Vjera u tome moţe pruţati trajnu inspiraciju. Kao graĊani podrţavamo demokratski izabrane vlade naših republika i njihova nastojanja da saĉuvaju demokratski put, pluralistiĉko društvo te suverenost svake pojedine nacije. 2. Kao ĉlanovi Katoliĉke Crkve smatramo da ni predratna ni poslijeratna jugoslavenska drţava sa svojim neriješenim meĊunacionalnim odnosima nije pruţala potrebnu slobodu Katoliĉkoj Crkvi. Podrţavamo stoga prijedloge o takvim drţavnim modelima koji će svakom narodu i svakoj crkvenoj zajednici jamĉiti slobodu i mogućnost punog razvitka. 3. Svjesni poteškoća u ostvarivanju legitimnih prava naroda i ugroţenosti mlade demokracije, u duhu naših osnivaĉa, prihvaćamo jedino mirni put u budućnost. Pozivamo stoga vlade, stranke i graĊane na demokratski dijalog i razumni dogovor, a braću vjernike na molitvu za mir i na zauzeto sudioništvo u izgradnji demokratskih vrednota. 4. Kao vjernici gledamo te promjene u svjetlu otajstva kriţa. Kriţ je za kršćanina zapravo put istinskog osloboĊenja i izravnanja prošlih dugova, što mora voditi prema tako potrebnom pomirenju. U otajstvu Kristova kriţ a gledamo i ekumenski dijalog, koji je uvijek moguć preko molitve i duhovnog darivanja. 5. MeĊu velike promjene našega vremena svakako moramo ubrojiti novi poloţaj civilnoga društva. Umjesto jednopartijske drţave dolazi drţava pluralistiĉka koja će ureĊivati odnose u 48

civilnom društvu. U takvom su društvu razliĉite vjerske zajednice ravnopravni partneri. Crkva i sve njezine institucije imaju pravo da se civilno društvo prema njima ophodi kao i prema svim drugim civilnim ustanovama, kao npr. kulturnim i sliĉnim ustanovama. 6. Pri ukljuĉivanju religioznih institucija u civilno društvo odluĉujuću će ulogu imati javno mnijenje. Zato je u ovom trenutku vrlo va no da Crkva nastoji tako nastupati da je javno mnijenje uvaţava, a to znaĉi da mora upućivati na moralne i duhovne vrednote, jer je baš to sadrţaj njezine poruke. 7. Sada idemo ususret novim zadacima, meĊu kojima su duhovna kvaliteta ţivota i svjedoĉenje za taj duhovni ţivot najvaţniji. Pritom nas mora voditi zrelo iskustvo prošlosti, promišljenosti i solidna teološka refleksija, a nikako dnevna politika. 8. Redovnici, koji su u prošlosti davali velik prilog duhovnom rastu Europe i cijeloga ĉovjeĉanstva, ţele aktivno sudjelovati u oblikovanju novoga društva i pomoći da se velika duhovna bogatstva kršćanskih Crkvi, izrasla iz evanĊelja, otvore svim ljudima na obogaćenju društva, a posebno mladih naraštaja. 9. Razliĉite redovniĉke karizme izraz su pluralizma u Crkvi i šansa za mnogostruko sluţenje današnjem ĉovjeku na vjerskom, odgojnom, kulturnom i karitativnom podruĉju. 10. To se sluţenje na osobit naĉin moţe ostvarivati u školstvu, od najmlaĊih naraštaja u djeĉjim vrtićima ĉasnih sestara, preko osnovnih i srednjih škola, pa do duhovne ponude za studente, katoliĉke intelektualce ili ljude koji se ţele dublje informirati o temeljima europske kulture i civilizacije. 11. Specifiĉni oblici djelovanja redovništva u Crkvi postaju ponovno aktualni jer proizlaze iz sadašnjih potreba moralne i duhovne obnove društva. Nova otvorenost društva prema vrednotama vjere sada već hitno traţi osposobljene pastoralne djelatnike za puĉke misije, bolnice, zatvore i sliĉno. 12. Vaţno podruĉje djelovanja redovništva uvijek je bio socijalni rad – karitas, koji proizlazi iz radikalnog nasljedovanja Isusa Krista, sakramentalnog euharistijskog zajedništva i iz najdubljeg shvaćanja redovniĉkog zavjeta siromaštva. 13. Smatramo stoga vrlo vaţnom zadaćom redovništva svestrano obrazovanje vlastitog podmlatka radi osposobljavanja za sve te zadatke, kao i prilog osposobljavanju kršćanskih laika u njihovu svjedoĉenju vjere u svijetu. 14. U sklopu rasprave o svemu tome viši su redovniĉki poglavari u razgovoru s predsjednikom BKJ kardinalom Franjom Kuharićem odluĉili da ova pitanja rasprave zajedno s biskupima. Zato obvezuju svoje Predsjedništvo da poduzme korake prema što skorijem odrţavanju sastanka Mješovite komisije BKJ, KVRPJ i UVRPJ. U Samoboru, 24. listopada 1990. ____________ GK, 4. studenoga 1990, str. 8; Vijesti VRPJ, 4/1990, Prilog, 1–2.

24. X. 1990. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Okruţnica s predizbornom porukom katoliĉkim vjernicima: Na izborima odluĉujemo o svojoj budućnosti. Dragi vjernici! Prije ĉetiri mjeseca obratili smo vam se svojom pastirskom porukom u povodu najavljenih prvih slobodnih i višestranaĉkih izbora u našoj republici Bosni i Hercegovini, koji će se odrţati 18. studenoga ove godine. U njoj smo vas potaknuli da se "pripravite na višestranaĉke izbore i da na njima glasujete, poslije zrela razmišljanja, po svojoj kršćanskoj savjesti i svom osobnom uvjerenju". U meĊuvremenu odrţavani su mnogobrojni predizborni skupovi kao priprava svih politiĉkih stranaka za predstojeće izbore, koji se kao višestranaĉki i slobodni odrţavaju nakon više od pedeset godina. Kao što smo već poruĉili, tako i sada još jednom ponavljamo: meĊunarodna politiĉka situacija i vaţeći zakoni u našoj republici garantiraju da nitko ne treba strahovati za budućnost svoju i svoje obitelji, ako "glasuje za stranku u koju ga savjest i uvjerenje kao katolika i Hrvata vodi". 49

Katoliĉka Crkva u našoj Republici, koju u velikom broju ĉine ĉlanovi hrvatskog naroda, najstarijeg na ovim prostorima, svojim je karitativnim i prosvjetnim ustanovama, posebno u prvoj polovini ovog stoljeća, pruţala mnogovrsne i dragocjene usluge ne samo svojim ĉlanovima nego i svima ostalim koji su joj se s povjerenjem obraćali. Dugo vremena – od rata pa do sada – ona je bila ograniĉavana u svojem vjerskom, kulturnom i odgojnom djelovanju. Stoga Crkva pozdravlja stvaranje novog politiĉkog i društvenog sustava, koji će joj zajamĉiti slobodu djelovanja, kakvu ona ima u svim demokratskim zemljama i narodima. Dakako, ne u smislu nekih povlastica nego u smislu jednakih prava za svaku vjeru i za svaki narod. Stoga vas, dragi vjernici, ponovno pozivamo da se posluţite svojim ljudskim i graĊanskim pravom te slobodno, bez straha, izaĊete na izbore. Glasujte odgovorno, onako kako vam nalaţe vaša kršćanski oblikovana savjest. To je ne samo vaše pravo nego u ovim povijesnim okolnostima i duţnost, jer na taj naĉin postajete aktivni graditelji svoje budućnosti, budućnosti svoga hrvatskog naroda. Hoćete li dopustiti da drugi umjesto vas odluĉuju o sudbini vašoj i vaše djece na ovim prostorima?! Nije znak demokratske svijesti i vjerniĉke zrelosti misliti da glas pojedinca ne utjeĉe puno na konaĉne rezultate izbora, pa zato sasvim izostati od glasovanja ili neodgovorno glasovati. Bio bi to te ak promašaj i nepravda prema svom narodu. Ovom zgodom podsjećamo na pastirsko pismo prvog vrhbosanskog nadbiskupa i metropolita dr. Josipa Stadlera, upućeno 12. studenog 1918. Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije i ukljuĉenja naših djedova, Hrvata, katolika, u novu drţavu juţnih Slavena, nadbiskup Stadler pred izbore poruĉuje: "Radi se o pitanjima od neizmjerne vaţnosti po sav naš narod. Zato je od potrebe da na dan izbora svi katolici kao jedan predadu glasove za takve mu eve, koji će doliĉno zastupati koristi našega naroda i domovine." Budite uvjereni da u ovim povijesnim promjenama svojim glasovanjem gradite ne samo svoju sretniju budućnost kao graĊani, nego da time i kao vjernici kršćani ispunjavate ono što svi molimo u molitvi Gospodnjoj, Oĉenašu: "DoĊi kraljevstvo Tvoje!" To Boţje kraljevstvo poĉinje već ovdje na zemlji pravednim i mirnim odnosima meĊu ljudima, narodima i graĊanima pojedine drave. To je kraljevstvo istine i ţivota, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Potiĉemo vas velikodušno da pomognete svima starima, bolesnima i nemoćnima da doĊu na glasaĉka mjesta kako bi i oni ispunili svoje graĊansko i vjerniĉko pravo glasovanja u skladu sa zakonskim propisima o izborima. Poštujući ista prava svakog naroda i svake druge vjere u našoj republici, molimo svi za mirne i dostojanstvene izbore koji stoje pred nama. Poštovanjem i ljubavlju uvaţavajmo jedni druge, a Bog mira neka bude s nama (usp. Fil 4,9). Mons. Ćiril Kos, biskup Ċakovaĉki i srijemski, apostolski administrator vrhbosanski Mons. Pavao Ţanić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski administrator trebinjsko-mrkanski Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Mons. Marko Jozinović, umirovljeni nadbiskup i metropolit vrhbosanski Mons. Alfred Pichler, umirovljeni biskup banjaluĉki U Sarajevu, 24. listopada 1990. ____________ GK, 11. studenoga 1990, str. 3; ZPM, str. 42–44.

50

51

GODINA 1991.

52

53

19. I. 1991. KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE Izjava o mirnom rješavanju problema i o odbacivanju nasilja. Mi biskupi Jugoslavije, sabrani u Sarajevu prigodom ustoliĉenja novoga vrhbosanskog nadbiskupa mons. Vinka Puljića, duboko smo zabrinuti za situaciju u svijetu nastalu ratom u Perzijskom zaljevu. Isto tako zabrinuti smo za situaciju u našoj zemlji, jer slušamo glasove o prijetnji silom protiv mirnog razvoja demokracije i slobode svih naših naroda. Upravljamo poziv odgovornima koji odluĉuju o sudbini naroda da djeluju u duhu iskrenog dijaloga za mirno rješenje svih pitanja i odbace i samu pomisao na upotrebu bilo kakvog nasilja. Kao vjernici okupimo se na usrdnu molitvu da milosrdni Bog upravi ljudske misli i savjesti na mir i pomirenje kako bi se ostvarivali odnosi meĊu ljudima i narodima u ravnopravnosti, slobodi i miru. OdreĊujemo da se u nedjelju 27. sijeĉnja u svim našim crkvama slavi misa prema obrascu "Za mir i pravdu" i toplo preporuĉujemo, napose u obiteljima, molitvu krunice na te nakane. Biskupi Jugoslavije U Sarajevu, 19. sijeĉnja 1991. ___________ GK, 27. sijeĉnja 1991, str. 1; VB, god. II (CV), 1/1991, str.10.

22. I. 1991. KOMISIJA "IUSTITIA ET PAX" PRI BISKUPSKOJ KONFERENCIJI JUGOSLAVIJE Izjava o ugroţenosti mira u svijetu i u Jugoslaviji. Komisija "Iustitia et pax" BKJ na sjednici odrţanoj 22. sijeĉnja 1991. godine u Zagrebu razmatrala je ugroţenost mira u svijetu s posebnim osvrtom na Jugoslaviju. Nema sumnje da je izbijanje rata u Perzijskom zaljevu teško pogodilo cijelo ĉovjeĉanstvo. Polazeći od stanovišta pape Ivana Pavla II. koji se o tome posljednjih dana izrazio u više navrata, i od zabrinutosti naših biskupa izreĉene u Sarajevu 19. sijeĉnja o. g., Komisija podupire diplomatske napore pojedinih drţava i meĊunarodnih tijela koja se trude oko prekida sukoba i oko pravednog rješenja njegovih uzroka mirnim putem. Komisija osuĊuje nasilje, povredu ljudskih, graĊanskih i narodnih prava koja su se dogodila posljednjih dana u pribaltiĉkim zemljama a usmjerena su protiv demokratski izabranih vlasti i rješavanja nastalih problema mirnim putem. Podupiremo zahtjeve tamošnje Crkve o prestanku sovjetske vojne intervencije da bi se stvorili uvjeti za ţivot naroda u demokraciji i poštivanju prava svih graĊana. Ovo utjecanje nasilju, nasuprot nadama u novi demokratski meĊunarodni sustav, zaprijetilo je već i razvoju demokratskih procesa u Jugoslaviji. Prošlogodišnji slobodni izbori u pojedinim republikama Jugoslavije znaĉe i ostvarenje zatomjenih ljudskih prava kao i put nacionalnog osloboĊenja naroda. Sada se taj demokratski razvoj u nekim sredinama ugroţava unutarnjim pritiscima, prijetnjama i zastrašivanjem. Uporno se ţeli zadrţati stari sustav, ĉak i upotrebom Jugoslavenske narodne armije protiv legitimnih vlasti izabranih na slobodnim demokratskim izborima, posebice u Hrvatskoj i Sloveniji. Ĉini se da je model takvih namjera nasilje koje se već dugo provodi na Kosovu. Iz toga se vidi da u višenacionalnim zemljama, koje su bile pod komunistiĉkom vlašću, još nije prestala opasnost ugroţenosti, ne samo osobnih graĊanskih nego i narodnih prava. Bez prava naroda, koje ukljuĉuju i pravo na osamostaljenje, nema niti ostvarenja ostalih prava. Ĉini nam se da potpora demokratskih snaga u svijetu, koja je usmjerena na ostvarenje individualnih graĊanskih prava, ne vodi uvijek dovoljno raĉuna o narodnim pravima, te stoga ne vidi cjelovitost povijesnog procesa koji je na djelu u našim prostorima. Prijetnja ovim procesima moţe zakoĉiti razvoj demokratizacije u Europi koji se je u prošloj godini s toliko nade poĉeo odvijati.

54

Komisija odluĉno odbacuju sve metode sile i zastrašivanja i svesrdno se zala e za miran dogovor meĊu narodima, kako u Sovjetskom Savezu, tako i u Jugoslaviji.

Zagreb, 22. sijeĉnja 1991. ___________

Predsjednik komisije "Iustitia et pax" BKJ, Dr. Srećko Badurina, biskup

GK, 3. veljaĉe 1991, str. 3.

25. I. 1991. SUDIONICI XXXI. TEOLOŠKO-PASTORALNOG TJEDNA U ZAGREBU Izjava o najnovijim dramatiĉnim dogaĊajima u svijetu i u Jugoslaviji. Mi, katoliĉki biskupi, svećenici i ostali sudionici okupili smo se sa svih strana na XXXI. teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu od 22. do 25. sijeĉnja da produbimo temu "Biblija danas". S dubokom zabrinutošću doţivljavamo najnovije dramatiĉne dogaĊaje u svijetu i u nas. Umjesto ustrajnog i strpljivog ljudskog dijaloga opet progovara oruţje i prijeti organizirano nasilje protiv ĉovjekovih prava i slobode pojedinaca i naroda. Naše je vjerniĉko osvjedoĉenje da svaki ljudski ţivot ima nepovredivu i transcendentnu, boţansku vrijednost. Svi pojedinci i narodi imaju pravo na odluĉivanje i sudjelovanje u upravljanju svojom politiĉkom zajednicom. Stoga smatramo da, poput svih naroda u svijetu i u Jugoslaviji i hrvatski narod ima neotuĊivo pravo na svoju demokratski izabranu vlast i na ustavno ureĊenje koje je proizašlo iz slobodno izraţene volje svih graĊana Republike Hrvatske na demokratskim izborima. Odluĉno prosvjedujemo protiv svih prijetnja oruţjem i silom bilo koje vrste. Na poziv svojih biskupa u Izjavi u Sarajevu 19. sijeĉnja o. g. na ovom smo velikom zborovanju upravili svoju molitvu Ocu svih ljudi i svih naroda, molitvu za mir i pravdu. To ćemo nastaviti u svim svojim ţupama i crkvama s cijelim katoliĉkim Boţjim narodom. U ovom tjednu ekumenske molitvene osmine za jedinstvo svih kršćana upravljamo usrdan poziv svim kršćanskim crkvama i vjernicima. Uznastojmo svi zajedno, svaki u svojoj sredini, svim mogućim sredstvima promicati mir i uzajamno razumijevanje. Udruţimo se osobito u molitvi i ţrtvi da svemogući Bog udijeli svoj mir ovom našem vremenu i na ovim našim prostorima. Pozivamo i sve svoje sugraĊane, osobito i sve odgovorne politiĉke i društvene strukture u Jugoslaviji na razuman, istinit i ravnopravan dijalog u rješavanju svih spornih pitanja. Silom i ratniĉkim duhom moţemo samo svi izgubiti. Doista, jedino je ustrajan dijalog put prema izgradnji bolje budućnosti, veće ljudskosti i toliko potrebnog izlaska iz višestruke krize na ovom tlu koje smo baštinili od svojih pradjedova jer – drugoga tla za svoj dalji opstanak nemamo. Sudionici XXXI. teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu U Zagrebu, 25. sijeĉnja 1991. ____________ GK, 3. veljaĉe 1991, str. 3.

1. II. 1991. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE Pismo svim katoliĉkim biskupima svijeta – o prilikama Crkve u Hrvata i hrvatskoga naroda. Politiĉke i ideološke napetosti koje u sadašnjem ĉasu potresaju europski jug, posebno narode ukljuĉene u Jugoslaviju, nukaju nas da vam se obratimo ovim pismom i da vam iznesemo prilike u kojima ţivi naša Crkva i naš narod. 55

Oko 4,500.000 hrvatskih katolika ţivi preteţno u Republici Hrvatskoj te u Republici Bosni i Hercegovini. Manji dio katoliĉkih Hrvata ţivi u Republici Srbiji i u Republici Crnoj Gori. Hrvati predstavljaju u Hrvatskoj blizu 80% puĉanstva, dok nešto više od 11% pripada srpskoj nacionalnosti, a ostalo su nacionalne manjine, u znatnoj mjeri katoliĉke vjeroispovijesti. U Bosni i Hercegovini Hrvati su oko 20% stanovništva (preko 800.000), dok Muslimani predstavljaju preko 40% stanovništva, a Srbi nešto više od 30%. Katoliĉka Crkva u Hrvatskoj sastoji se od 11 biskupija od kojih je jedna grkokatoliĉka, a u Bosni i Hercegovini djeluju 3 katoliĉke biskupije. Osim zajedniĉkih pitanja koja se rješavaju na razini Biskupske konferencije Jugoslavije, hrvatski se biskupi – kao i slovenski – još sastaju i posebno radi pastoralnih pitanja koja se tiĉu njihovih podruĉja. Ovo vam pismo upućujemo upravo s jednoga takvog sastanka hrvatskih biskupa. 1. Podruĉja na kojima mi djelujemo prestala su 1918. godine biti sastavnim dijelom Austro-Ugarske Monarhije i ubrzo su ušla u zajedniĉku drţavu s Kraljevinom Srbijom, kojoj se prije toga pridruţila Kraljevina Crna Gora. Tako smo se prvi put u povijesti našli pod pravoslavnom srpskom dinastijom i s Pravoslavnom Crkvom kao "drţavnotvornom" Crkvom. Još više: kao da je baĉen most preko povijesne granice izmeĊu istoĉnog i zapadnog Rimskog Carstva, izmeĊu bizantske kulture koja je obiljeţila srpsku drţavu i naših podruĉja formiranih u ozraĉju latinske kulture. Politiĉari bivšeg austrougarskog dijela nove drţave smatrali su da se nova drţava ima urediti na naĉelu ravnopravnosti sastavnih dijelova i naroda koji u nju ulaze. Srpska politika ponašala se kao da je nova drţava proširenje Srbije. Te suprotstavljene koncepcije potresale su Kraljevinu Jugoslaviju za svih nešto više od 20 godina njezina trajanja. Hrvati su u obrani svoga kulturnog i nacionalnog identiteta teško stradavali. Zatvori su se punili, a brojne ţrtve pale su zbog drţavnog nasilja. Najtragiĉniji momenat zbio se 1928. godine kada su u parlamentu u Beogradu ubijeni hrvatski zastupnici, meĊu njima i sam tadašnji politiĉki voĊa hrvatskog naroda, Stjepan Radić. Crkva je patila u svom narodu, zauzimala se kod vlasti za progonjene, duhovno podupirala pravedne teţnje naroda. Nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. reţim je pokušao srediti prilike najprije sklapanjem konkordata sa Svetom Stolicom (1937.), a zatim davanjem odreĊene autonomije Hrvatima (Banovina Hrvatska, 1939.). No, konkordat nije nikada ratificiran zbog ţestokih antikatoliĉkih demonstracija voĊenih od Pravoslavne Crkve, a Banovina Hrvatska jedva se bila poĉela konsolidirati u godinu i pol dana svoga trajanja. 2. Drugi svjetski rat razorio je Kraljevinu Jugoslaviju u samo deset dana, u travnju 1941. Narodi koji su tu drţavu doţivljavali kao "tamnicu naroda" njezin su raspad smatrali svojim osloboĊenjem. No, sve se to odvijalo u uvjetima okupacije od sila osovine. Tako je proglašena i hrvatska drţava, ali na ĉelo joj nisu stali dotadašnji politiĉari, demokratski izabrani, već grupa ovisna o silama osovine. Narod je bio izloţen graĊanskom ratu koji je bio posebno surov na podruĉju tadašnje Hrvatske. Hrvatsko puĉanstvo stradavalo je od naoruţanih srpskih grupa ("ĉetnici"), a srpsko puĉanstvo od osvete hrvatskog reţima ("ustaše"). Komunistiĉka gerila pojavila se kada je Njemaĉka zaratila sa Sovjetskim Savezom. Kao pokret otpora, komunisti su, metodama njima vlastitima, demokratske snage otpora – pasivnog i aktivnog – podredili sebi ili emarginirali i tako provodili svoj program uspostavljanja komunistiĉkog sustava po uzoru na Sovjetski Savez. O nastojanjima Crkve u spašavanju ţivota govore dokumenti koje je sluţbena politika sve dosad ignorirala, ĉak onemogućavala njihovo objavljivanje. Zapadni saveznici pokazali su se nemoćni i tijekom rata i nakon njega da podrţe otpor njima naklon i da osiguraju demokratski poredak kod nas. Komunisti su, uz oslonac na Sovjetski Savez, pogazili sve sklopljene sporazume i eliminirali sve demokratske snage. Obnova Jugoslavije, ne više kao unitarne već kao federalne drţave, bila je motivirana rješenjem nacionalnog pitanja tako da se u republikama realizira suverenitet svakog naroda posebno, a na saveznoj razini da se organizira njihova suradnja. No, budući da je monopol vlasti komunista, voĊen centralistiĉki i totalitaristiĉki, iskljuĉio demokraciju i temeljna ljudska prava, rješenje nacionalnih prava ostalo je fikcija. Što se tiĉe Katoliĉke Crkve i hrvatskoga naroda, svjedoĉimo da se na njih obrušila posebna ţestina komunistiĉkog nasilja i u ratu i poslije rata. Radi općih ideoloških razloga, ali i posebno – po naĉelu kolektivne krivnje zbog savezništva ratnih vlasti u Hrvatskoj sa silama osovine – došlo je do masovnih ubijanja, logora, prisilne emigracije, pa zatim ateistiĉke indoktrinacije posebno kroz školski sustav. Sve je to zadalo teške udarce Katoliĉkoj Crkvi i hrvatskom narodu i u biološkom i u duhovnom pogledu. Recepcija bizantskih naĉela u komunistiĉku politiku prema Crkvi oĉitovala se i u nastojanju da se Katoliĉka Crkva odvoji od Petrova nasljednika pa da time i narod izgubi svoj kulturni identitet i pretopi se u kulturni krug istoĉnog modela. To doduše nije uspjelo, ali je zato Katoliĉka Crkva trajno na optuţeniĉkoj klupi kao nadahniteljica 56

samosvijesti hrvatskog naroda i kao agentura strane zapadne sile (Vatikana). Najistaknutija ţrtva, ali i simbol duhovnog otpora postao je zagrebaĉki nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, jedan od više stotina biskupa i svećenika zatvorenih ili ubijenih od komunista. U tim smo prilikama s posebnom zahvalnošću primali potporu Svete Stolice kao i mjesnih Crkava Europe i Amerike, naroĉito preko karitativnih ustanova koje su nas pomagale. Treba reći da je i komunistiĉki sustav malo-pomalo popuštao u svojoj strogosti te da je bilo moguće provoditi neke reforme II. vatikanskog koncila u unutrašnjem ţivotu Crkve. 3. DogaĊaji koji su nedavno ostvarili povijesni zaokret u Srednjoj Europi omogućili su i kod nas u 1990. godini slobodne, višestranaĉke izbore, prvi put poslije rata. Poštivanje temeljnih ljudskih prava, ostvarivanje graĊanskih sloboda, demokratski sustav prema zapadnom modelu drţavnog ureĊenja – takva je novost da smo joj se pred koju godinu jedva mogli i nadati. Naša Crkva poticala je vjernike da se oslobode straha i apatije te da ostvare svoja graĊanska prava sudjelovanjem na slobodnim izborima. Smatramo da smo time doprinijeli nenasilnom prijelazu u novi, demokratski sustav na našem podruĉju. Na tome smo Bogu zahvalni. Slobodni izbori otvorili su put daljem razvitku graĊanskih sloboda, posebno vjerskih, ali i ostvarenju slobode i samoodreĊenja naroda. Otvorilo se pitanje novog povijesnog dogovora koji bi trebao pokazati da li je ravnopravnost konaĉno ostvariva na prostoru na kome je 1918. godine stvorena Jugoslavija, ili treba da se narodi osamostale i tako svaki posebno prikljuĉe Europskoj zajednici. Crkva koja ima teško povijesno iskustvo i iz prve i iz druge Jugoslavije, gleda na nove politiĉke okvire za kojima se teţi na osnovi osamostaljenja naroda, kao na mogućnost slobodnijeg djelovanja i mirnijeg suţivota u pluralistiĉkom društvu ukljuĉujući i ekumenske odnose. Suoĉeni smo, meĊutim, sa ţilavim otporom demokratskim promjenama. Otpor se oĉituje kroz politiĉki program koji se zalaţe da se oĉuva socijalizam komunistiĉkog tipa, da Jugoslavija ostane centralistiĉki organizirana, da se dominacija srpskog interesa ne dovede u pitanje. Snage koje zagovaraju taj program jesu vodeći srpski politiĉari, oficirski kadar (u velikoj većini srpski) i, na ţalost, neke vodeće liĉnosti u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi. Komunistiĉka ideologija, velikosrpske teţnje, vojna sila, tako nalaze zajedniĉke ciljeve kojima teţe i stoga se tvrdo suprotstavljaju zapadnoj kulturnoj tradiciji, republikama izrazite zapadnoeuropske tradicije. Te snage vode nesmiljeni propagandistiĉki rat i prijete vojnom intervencijom. Propaganda se s posebnom vulgarnošću obara na Katoliĉku Crkvu i domaću i opću, na Svetog Oca osobno, na Vatikan kao simbol svega zla. I svjetovna i – što nas posebno ţalosti – crkvena srpska štampa uporno ponavlja jednu monstruoznu formulu pred kojom pamet staje. Piše se naime i javno govori da su se protiv srpstva zajedno urotili Vatikan, Kominterna, islamski fundamentalizam, CIA. Ĉak i ĉlanovi hijerarhije u svojim sluţbenim izjavama ne biraju rijeĉi kada treba optuţiti Katoliĉku Crkvu, uza sva naša nastojanja da i u ovoj teško pogoršanoj ekumenskoj klimi paţljivo biramo rijeĉi i kada moramo odbiti optuţbe pazeći da ne povrijedimo osobe i kršćansku bit Pravoslavlja. No, mrţnja prema katoliĉanstvu već se toliko raspalila u masama, povezujeći to s teţnjom Slovenije i Hrvatske za samostalnošću, da je svaki tragiĉni iskorak moguć. U naše se vjernike, nakon prošlogodišnje radosti zbog pobjede nekomunistiĉkih stranaka na slobodnim izborima, uvukao strah i javlja se volja za obranu ĉak i oruţjem. Nerazmjer snaga izmeĊu vojnog vrha koji zastupa dosadašnji poredak i republiĉkih policija koje štite novi demokratski poredak samo uvećava opasnost da se prekine politiĉki dijalog i da doĊe do nasilnog nametanja komunistiĉke diktature, to više što su u Republici Srbiji i u Republici Crnoj Gori i nakon izbora komunisti (negdje preimenovani u socijaliste) ostali na vlasti te što izbori za savezne vlasti nisu odrţani, a i staro je savezno zakonodavstvo još uglavnom na snazi. Prijetnja "kosovizacije", tj. nasilnog gušenja nacionalnih prava kakvo se već godinama provodi nad Albancima na Kosovu, visi nad nama kao praktiĉna mogućnost. Odatle do svojevrsne "libanonizacije" našeg podruĉja nije daleko. Propisali smo molitve za pravednost i mir, na što ĉesto pozivamo naše vjernike. Pozdravljamo zalaganje demokratske svjetske javnosti koja nastoji utjecati da se ustavno rješenje sadašnje krize traţi pregovorima a ne upotrebom sile. Katoliĉki krugovi u svijetu mogli bi nam u tome pomoći. Bila bi nam posebna utjeha kada bi se ostvario posjet Svetog Oca našoj Crkvi. No, unatoĉ opetovanim sluţbenim pozivima vlade, protukatoliĉke snage to onemogućavaju sve do sada. I to je jedan od rjeĉitih znakova poloţaja naše Crkve u ovakvoj Jugoslaviji. Ovim smo pismom ţeljeli braći u episkopatu ocrtati poloţaj Katoliĉke Crkve u hrvatskom narodu. Smatrali smo da je to potrebno jer smo zajedno s vama jedna Crkva, pa "ako trpi jedan ud, trpe svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se svi udovi" (1 Kor 12,26). Ţeljeli bismo takoĊer nadoknaditi eventualne propuste zbog kojih razumijevanje naših prilika meĊu katolicima po svijetu nije naroĉito vidljivo. 57

Pozdravljajući vas u Gospodinu, preporuĉujemo se u vaše molitve i u vašu bratsku solidarnost. Kard. Franjo Kuharić, nadb. zagrebaĉki, metropolit Mons. Ante Jurić, nadb. splitsko-makarski, metropolit Mons. Vinko Puljić, nadb. sarajevski, metropolit Mons. Antun Tamarut, nadb. rijeĉko-senjski, metropolit Mons. Marijan Oblak, nadb. zadarski Mons. Srećko Badurina, biskup šibenski Mons. Antun Bogetić, biskup poreĉki i pulski Mons. Josip Bozanić, biskup krĉki Mons. Ivo Gugić, biskup kotorski Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Mons. Ćiril Kos, biskup Ċakovaĉki i srijemski Mons. Slavomir Miklovš, biskup kriţevaĉki Mons. Ţelimir Puljić, biskup dubrovaĉki Mons. Slobodan Štambuk, biskup hvarski Mons. Pavao Ţanić, biskup mostarski Mons. Ðuro Kokša, pomoćni biskup zagrebaĉki Mons. Ivan PrenĊa, nadb.-koadjutor zadarski Mons. Marin Srakić, pomoćni biskup Ċakovaĉki U Zagrebu, 1. veljaĉe 1991. _____________ GK, 24. oţujka 1991, str. 3; VB, god. II (CV), 2/1991, str. 55–57.

13. III. 1991. POSLOVNI ODBOR BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE Poruka javnosti o potrebi stvaranja klime mira i nenasilja. U ime Biskupske konferencije Jugoslavije upućujemo usrdan poziv našim vjernicima i svima ljudima dobre volje, bez obzira na vjerske, nacionalne i politiĉke razlike, da svaki na svom poloţaju i u svojoj sredini utjeĉe na stvaranje ĉovjeĉne klime mira, poštovanja i protivljenja svakom nasilju. U ovom vremenu, punom prijetnje, upućujemo poziv svim odgovornima za politiĉki i javni ţivot da idu za mirnim i poštenim dogovorom kako bi se republiĉki i nacionalni odnosi gradili u slobodi za svakoga, u ravnopravnosti svih bez ikakvih posizanja za tuĊim pravima i podruĉjima, da svi graĊani u svojim suverenim republikama i pokrajinama mogu ţivjeti slobodno i smireno, sigurni i bez straha da bi upotreba sile mogla ugroziti njihove ţivote i dobra. Svaki koji ţeli mir, mora ţeljeti mir i drugome; tko ţeli svoju slobodu, mora htjeti i slobodu drugome; tko ţeli pravednost, mora biti pravedan prema drugome. To vrijedi za pojedince i narode. Tko je osjetljiv za svoje dostojanstvo, mora poštivati i dostojanstvo drugoga. Svi su ljudi i narodi jednakoga dostojanstva i jednakih prava, a pravedni odnosi iskljuĉuju logiku prava jaĉega. Iz toga slijedi da sva sredstva javnog priopćivanja moraju biti u sluţbi istine kako bi bilo iskljuĉeno svako poticanje na mrţnju i nasilje; moraju biti u sluţbi pravednosti i ĉovjeĉnih odnosa meĊu ljudima, promiĉući ono što je pravo i pošteno. Uvijek vrijedi u svakoj ĉovjeĉjoj civilizaciji evanĊeosko naĉelo: "I kako ţelite da ljudi vama ĉine, tako ĉinite i vi njima" (Lk 6,31). Na tu poruku potiĉu nas i u savjesti obvezuju neki dogaĊaji koji zabrinjavaju i straše. Duboko ţalimo da je u Beogradu prolivena ljudska krv i da su toliki ljudi ranjeni. Isto tako ţalimo teške i opasne izljeve mrţnje podmetanjem eksploziva u katoliĉkoj katedrali u Subotici i u katoliĉkoj crkvi u Kninu; teško nas pogaĊa i ponovljeno oskvrnuće katoliĉkog groblja u Sarajevu. Zabrinuti smo i zbog situacije na kninskom podruĉju gdje su Hrvati izloţeni zlostavljanjima samovoljnih nasilnika i doţivljavaju neravnopravnost i poniţenja. Jednako tako osuĊujemo svaku moguću povredu osobe, zgrade ili bilo kojeg drugog obiljeţja Pravoslavne Crkve ili koje druge nacionalne ili vjerske zajednice. Protivni smo svakoj povredi prava i dostojanstva svake osobe i svake zajednice. Civilizacija koja raste iz dubokih korijena vjere u Boga iskljuĉuje nepravde i nasilje. Toj civilizaciji pripadaju svi narodi na ovim našim geografskim prostorima, stoga su svi odgovorni 58

za ţivot naših naroda pozvani da dokaţu pripadnost toj civilizaciji i da iskrenim dijalogom traţe i pronalaze samo onakva rješenja koja će osigurati trajan mir i suradnju slobodnih ljudi i naroda. U interesu trajnog mira potrebno je pomirenjem i opraštanjem izići iz prošlosti i utrti putove bolje i u svakom pogledu ljudskije budućnosti da već jednom ovi balkanski prostori budu prostori mira i slobode, prostori blagostanja te duhovnog i moralnog ozdravljenja. Slobodni narodi imaju pravo na poštovanje i zasluţuju pomoć i meĊunarodne javnosti u rješavanju teških ekonomskih i socijalnih problema. Svaki ĉlan svoga naroda samo ĉasnim ponašanjem opravdava ĉast svoga naroda. Nepravda, nasilja i presizanja u tuĊa prava i slobodu, prijetnja da se silom nametne volja jaĉega, sve to moţe izazvati sukob širokih razmjera, u kojem bi svi bili gubitnici – i oni koji napadaju i oni koji brane svoju slobodu – jer bi svi u sukobu jednako umirali, svi ranjeni jednako trpjeli, svi pogoĊeni jednako stradali. Bila bi to najveća ludost i neoprostiva krivnja onih koji bi to htjeli izazvati. Stoga, kao ljudi i kao kršćani, takoĊer i kao pripadnici svojih naroda, pozivamo sve odgovorne na miroljubivost i pravdoljubivost; pravedni ljudi mogu naći pravedna rješenja za sve, dosta je bilo nesreća na ovom tlu na kojem pojedini narodi već više od tisućljeća ţive svoju povijest. Sve vjernike naše Crkve molimo da u odnosima sa svim ljudima postupaju kao ljudi mira i ljubavi, odolivši svakoj napasti protiv istine i pravednosti. Kao duhovni pastiri potiĉemo sve naše vjernike da usklaĊuju svoj osobni i obiteljski ţivot s Boţjim zapovijedima i da mole za mir u našoj domovini. Molimo za mir pravedan, za mir radostan! Uskrsnuli Gospodin i Spasitelj Isus Krist pozdravio je svoje uĉenike uskrsnim pozdravom: "Mir vama" (Iv 20,19). U tom miru svima ţelimo SRETAN USKRS!

U Zagrebu, 13. oţujka 1991. ______________

U ime Poslovnog odbora BKJ, Franjo kard. Kuharić

GK, 24. oţujka 1991, str. 1. i 6; VB, god. II (CV), 2/1991, str. 58.

19. III. 1991. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Proglas povodom popisa stanovništva 1991. godine. Braćo i sestre! Iz dnevnog tiska i radio-televizijskih vijesti obaviješteni ste da se od 1. do 15. travnja ove godine obavlja popis stanovništva Bosne i Hercegovine. Mi biskupi se radujemo što će prilikom tog popisa biti uzimani i podaci o vjeri graĊana u našoj Republici. To je povod da se ovim proglasom obraćamo katoliĉkim vjernicima, a i ostalim sugraĊanima Bosne i Hercegovine. Posljednji popis, kod kojeg se traţilo izjašnjavanje o vjeri bio je onaj iz g. 1953. U strahu od komunistiĉke vlasti neki vjernici izjasnili su se tada kao ateisti, a nastavili su potajno primati sakramente i ići u crkvu. Višestranaĉki izbori omogućili su nastanak zbiljske demokracije i punu vjersku slobodu. Stoga strah ne moţe biti razlog zatajivanju vjere pri ovom popisu. Bio bi grijeh ne izjasniti se o svojoj vjeri u ovim novim okolnostima. Molimo Vas da s poštovanjem primite sluţbene osobe koje će doći u Vaše domove da popunjavaju propisane obrasce te da im toĉno dadnete podatke o sebi i svojoj obitelji. Snagom svoje pripadnosti vjerniĉkoj, narodnoj i drţavnoj zajednici trebamo slobodno iskazati da smo rimokatolici po vjeri, Hrvati po narodnosti, govorimo hrvatskim jezikom, drţavljani smo Bosne i Hercegovine. Oni pak malobrojni vjernici na našim prostorima, koji nisu Hrvati, neka slobodno iskaţu svoju pravu narodnost. Vjernike, koji ţive u mješovitom braku podsjećamo da se stupanjem u takav brak – bez obzira da li je on sklopljen samo graĊanski ili crkveno – nisu odrekli svoje vjere i narodnosti. Oni trebaju takoĊer oĉitovati svoju vjeru i nacionalnu pripadnost, a svome braĉnom drugu prepustiti da takoĊer slobodno iskaţe svoju vjeru i narodnost. Priznajemo da je za naše prilike vrlo osjetljivo pitanje vjere i narodnosti djece u mješovitim brakovima. Preporuĉujemo da za 59

maloljetnu djecu u tom sluĉaju roditelji dogovorno prijave vjeru i narodnost, a kod svoje punoljetne djece poštuju ono što sama djeca odluĉe. Poznato nam je da su prilikom popisa 1981. godine brojni vjernici sebe i svoju djecu prijavili za narodnost "Jugoslaven". Poštujući odluku svih koji se za to slobodno opredjeljuju, smatramo da u vremenu pune graĊanske i vjerske slobode to sada treba još jednom premisliti. Naime, na punu graĊansku i vjersku slobodu, kakvu priznaju drţave i vjerske zajednice, spada i pravo saĉuvati svoju vjeru i narodnost u vjerski i nacionalno mješovitoj cjelini. Na podruĉju vrhbosanske nadbiskupije i banjaluĉke biskupije ţive takoĊer vjernici grkokatolici. U dogovoru s kriţevaĉkim vladikom mons. Slavomirom Miklovšem, pod ĉiju crkvenu jurisdikciju oni spadaju, molimo ih da u rubriku o vjeri dadnu o sebi upisati "grkokatolik". Oni svakako zadrţavaju narodnost kojoj su i do sada pripadali. Posebno molimo sve naše vjernike, koji privremeno ţive i rade u inozemstvu da prilikom dolaska za uskrsne blagdane dadnu podatke za popis stanovništva, a one koji ne kane dolaziti za Uskrs u domovinu, molimo da to uĉine na naĉin kako zakon predviĊa. Pozivajući Vas još jednom na slobodno i toĉno davanje podataka povodom popisa stanovništva, sve Vas pozdravljamo, ţelimo Vam sretne i radosne uskrsne blagdane i zazivamo na Vas blagoslov svemogućega Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga. Vaši biskupi: Mons. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolita vrhbosanski Msgr. Pavao Ţanić, biskup mostarsko-duvanjski i ap. administrator trebinjsko-mrkanski Msgr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Sarajevo, 19. oţujka, na blagdan sv. Josipa zaštitnika obitelji, 199l. ______________ GK, 7. travnja 1991, str. 3; VB, god. II (CV), 2/1991, str. 61–62.

11. IV. 1991. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE Poruka vjernicima u pogledu nasilja koja se provode i o nastavku demokratskih promjena. Dragi vjernici! U posljednje smo vrijeme svoje nade i tjeskobe saopćavali i vama i svoj javnosti potiĉući rast moralnosti i vjere kao osnovice za ţivot dostojan ĉovjeka. Zahvaljujemo Bogu za pozitivna kretanja prema demokratskom društvu i rastu slobode koja su kod nas nastala. Naprotiv, znano je svima da se, usprkos svim nastojanjima, nastavilo pogoršavanje privrednog sustava, pa se broj graĊana kojima je dovedena u pitanje i sama materijalna egzistencija penje već na stotine tisuća. U posljednje vrijeme uĉinjeni su prvi koraci u oblikovanju Središnjeg Caritasa Biskupske konferencije kao i biskupijskih Caritasa, pa potiĉemo vjernike da se i nadalje prikljuĉuju djelatnostima tih ustanova koje u suradnji s drugim humanitarnim organizacijama nastoje pomoći socijalno najugroţenijima. Treba nam posebno istaknuti iskaze djelotvorne ljubavi prema bliţnjemu organizirane u katoliĉkim misijama meĊu našima u inozemstvu. Ali ni mnoge ţupe u domovini ne zaostaju u toj revnosti. Braćo, "neka nam ne dodija ĉiniti dobro, jer ćemo u svoje vrijeme ţeti ako ne malakšemo" (Gal 6,9). Posljednji su mjeseci obiljeţeni porastom suprotstavljanja meĊu republikama i meĊu narodima kod nas. Istina, zapoĉeli su i politiĉki razgovori meĊu njima u traţenju putova za prevladavanje krize. Sveukupne odnose ipak oteţava ĉinjenica da se demokratski sustav, utemeljen na slobodnim politiĉkim izborima i pretoĉen u novo zakonodavstvo, poĉeo ostvarivati u republikama ali i da istodobno djeluju elementi saveznog "socijalistiĉkog" zakonodavstva i organa vlasti. Ti neujednaĉeni i ĉak suprotstavljeni pravci kretanja pogoduju politiĉkom djelovanju na osnovi dva meĊusobno nesuglasna naĉela: jedno je naĉelo demokracije i politiĉkog dijaloga, a drugo je naĉelo nametanja vlastitih politiĉkih uvjerenja i programa silom. Ostvarivanje politiĉkih programa po ovom drugom naĉelu dovelo je sveukupnu situaciju dotle da se postavlja tragiĉno pitanje: Krećemo li se prema izgradnji graĊanskog mira ili prema rasplamsavanju graĊanskog rata? 60

Vijesti koje se sustiţu iz dana u dan, ĉak iz sata u sat, posebno s odreĊenih podruĉja Republike Hrvatske, sve nas više pritištu svojim sadrţajem i svojim ciljevima. Neki utjecajni ljudi raspaljuju narod na sve veću borbenost. Posljedice su toga duhovno zatvaranje prema drugom narodu s kojim se ţivi na istom prostoru, nesposobnost da se u drugome vidi ĉovjeka sebi sliĉna, ĉak moramo govoriti o stvarnoj mrţnji koja uzima maha i zarobljava ljudska srca. Što se onda moţe oĉekivati nego ono što već sv. Ivan upozorava: "Tko god mrzi brata svoga ubojica je" (1 Iv 3,15) Oruţje u rukama pojedinaca već je progovorilo. Krv je već potekla. Poznata su i druga bezakonja i zlostavljanja ljudi bez ikakva povoda. Sluĉajevi se umnoţavaju iz dana u dan. Posebnu vrstu nasilja trpe crkveni sluţbenici i crkvene zgrade. Suoĉeni smo s nasiljima na koja upozorava Srpska pravoslavna Crkva u Hrvatskoj. Drţavna vlast Republike Hrvatske duţna je na svojem podruĉju istraţivati prijavljene sluĉajeve ovakve naravi. Duţna ih je provjeravati, suzbijati i poĉinitelje pozivati na odgovornost. Ona nasilja koja se dogaĊaju na podruĉjima pod kontrolom naoruţanih skupina srpske nacionalnosti, a koja pogaĊaju katoliĉke svećenike i katoliĉke crkve, teţe je zakonitom istragom rasvijetliti i zakonitim postupcima sprijeĉiti zbog narušena pravnog sustava. Ţelimo, meĊutim, istaknuti da uzroĉnici nasilja nad crkvama i crkvenim sluţbenicima ne mogu biti iskreni kršćanski vjernici. Stoga se ovdje ne radi o vjerskom sukobu, već o pojavi kriminala tko god ga vršio. Od neprocjenjive je vaţnosti za sve da djeluje pravni sustav koji svakoga štiti ali i svakoga poziva na odgovornost za protupravne postupke. U uvjetima anarhije gdje je svatko sebi zakon, rizik da se dokraja poruši graĊanski mir sve je veći. Zagovaramo stoga vraćanje prvotnim demokratskim opcijama, priznavanju zakonitih struktura drţave proizašlih iz slobodnih izbora, upornu radu da se sustav usavrši i osposobi za ulogu zaštite i promicanja osnovnih ljudskih prava i graĊanskog mira u pravednosti. Zajednice koje se diĉe svojim obiljeţjima nacionalnog, kulturnog, vjerskog znaĉenja treba da na taj naĉin osnaţe svoja prava i mogućnost skladna razvitka. Stoga ne moţemo odobriti kada se mirni prosvjed graĊana pretvori u rušilaĉki pohod na ulicama naših gradova. Smatramo takoĊer da bi objektivne informacije o svim dogaĊajima koji uznemiruju javnost pomogle staloţenijem stanju duhova u našoj javnosti. Smatramo, meĊutim, da uzrok naše krize nije samo ekonomski i politiĉki već i duhovni i religiozni; da moralni i vjerski odgoj ĉitavih generacija nije potiskivan, drugaĉije bi se kod nas mislilo i drugaĉije bi se postupalo. Po ratniĉkom duhu koji se ulijevao u duše mladih kod nas kao da još nije završio Drugi svjetski rat ni nakon pola stoljeća otkada nas je zahvatio. Odgoj za poštivanje ljudskih prava, za pravednost, za mir dugo će još biti sveobuhvatni zadatak na našim prostorima. Uzdamo se da će i vjerska pouka koja se uvodi u obrazovni sustav malo-pomalo prodahnuti osobni i društveni ţivot, poput evanĊeoskog kvasca o kome govori Isus Krist (usp.Mt 13,33). Na kraju vas ţelimo ohrabriti, dragi vjernici, da ne klone vaše povjerenje u Isusa Krista. On je rekao: "Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Boţjim zvati!" (Mt 5,9). Isusov primjer i Isusov nauk putokaz su našem razumijevanju povijesnog ĉasa, ali i snaga za naše djelovanje u skladu s našom kršćanskom vjerom. Svibanjske poboţnosti koje uskoro zapoĉinju, neka budu namijenjene da se kod nas zagovorom Bezgrešne Djevice saĉuva i razvija graĊanski mir, Boţji dar za sve ljude. Vaši biskupi U Zadru, 11. travnja 1991. ____________ GK, 21. travnja 1991, str. 1. i 3.

17. IV. 1991. KONFERENCIJA FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA JUGOSLAVIJE Poruka braći o brizi za svakog ĉovjeka i o mirotvorstvu – u povodu 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu. Mi franjevaĉki provincijali svih šest provincija u Jugoslaviji, okupljeni na svom redovitom zasjedanju u Sarajevu 16. i 17. travnja 1991. godine ţelimo svoj braći uputiti poruku u povodu 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu (1291–1991). 61

1. Sedam stoljeća ţive franjevaĉke prisutnosti u Bosni jest naša zajedniĉka povijest za koju smo Bogu zahvalni. Ponosni smo što je to bila mukotrpna povijest franjevaca koji nisu vladali nego sluţili i svjesno izabrali poziv da budu meĊu malenima i onima koje su svi drugi napustili. Dok je Bosna drugima bila opasna i neprihvatljiva, franjevcima je bila vrijedna do te mjere da su mnogi za nju krv prolili, te su se ovdje toliko suţivjeli s narodom da su stekli pravo biti istinskim ĉlanovima svake kršćanske obitelji – o ĉemu svjedoĉi ĉasno ime "ujak" kojim ih narod i danas oslovljava. 2. Bila je to povijest jednostavnog, odluĉnog i hrabrog svjedoĉenja evanĊeoskog ţivota, kako to kaţe i franjevaĉko Pravilo: "Pravilo i ţivot manje braće jest ovo: obdrţavati sveto evanĊelje Gospodina našega Isusa Krista..." (usp. I. pogl.) 3. Ponosni smo i zahvalni što su se franjevci brinuli za cjelovita ĉovjeka, ne samo za njegovu dušu. To je oĉito iz njihova rada i stvaranja u kulturi, znanosti, jezikoslovlju, medicini i svemu onomu što poboljšava i oplemenjuje ĉovjekov ţivot. 4. Bila je to povijest patnje s narodom i za narod, ali nevolje nisu franjevcima nikada postale razlogom da napuste svoj narod ili da prekinu suţivot s drugima, pa ni s onima od kojih su te nevolje i progonstva dolazili. 5. Duboko smo svjesni da nas ova sedamstoljetna povijest obvezuje u ţivljenju i djelovanju u našoj sadašnjosti i budućnosti. 6. Ona nas potiĉe i nadahnjuje da i danas, poput naše braće kroz minula stoljeća, budemo istinski evanĊeoski ljudi. Obvezuje nas da se brinemo za cjelovita ĉovjeka kao i za sve što pridonosi boljitku ţivota ljudi i oĉuvanju svega stvorenja. 7. Sedamstoljetna franjevaĉka povijest u Bosni obvezuje nas da budemo mirotvorci, da zlo radije podnosimo negoli ĉinimo, da nam nijedna cijena ne bude previsoka u stvaranju ozraĉja suţivota s ljudima drugih vjera i narodnosti. Naša su braća tijekom proteklih stoljeća bili i ljudi nade te nas potiĉu da budemo takvi i danas u prilikama koje su opterećene osjećajem ugroţenosti, nepovjerenjem, tjeskobom, mrţnjom i nasiljem. 8. Bliskost naše braće s Boţjim narodom, osobito s malenima i siromašnima, obvezuje nas da i danas budemo uz ĉovjeka i uz narod, osobito uz siromahe i rubne potrebnike svih vrsta. 9. Mukotrpna franjevaĉka povijest ne daje nam nikakva prava ni povlastice, nego nas obvezuje da tako velikoj baštini ne samo ostanemo vjerni, već da je oplodimo i obogatimo. 10. Franjevaĉki pokret po svojoj biti ne poznaje granica ni podjela meĊu ljudima. Stoga se s radošću ukljuĉujemo u izgradnju zajedniĉke europske kuće, nastavljajući tako tradiciju naše braće koja su od poĉetka svojim djelovanjem povezivala Europu, te se tako pridruţujemo današnjim nastojanjima ljudi dobre volje da bi se cijelo ĉovjeĉanstvo osjetilo jednom obitelji. Ĉestitamo braći Bosne Srebrene i ţelimo da i nadalje ljube svoj narod, svoju Crkvu i svoju Bosnu kao svoju dušu! Vaši provincijali Sarajevo, 17. travnja 1991. ___________ GK, 28. travnja 1991, str. 8.

7. V. 1991. KATOLIĈKI I PRAVOSLAVNI CRKVENI VELIKODOSTOJNICI JUGOSLAVIJE Izjava za javnost – o miru, nenasilju i toleranciji. Suoĉeni sa krajnje dramatiĉnim i, ljudski gledajući, gotovo bezizlaznim teškoćama u našoj Domovini, potaknuti snagom vjere, mi, duhovni pastiri podiţemo svoj pogled Bogu i upućujemo svoj glas svim vjernicima, u nadi da će nas sam Bog spasiti. Kao sluge i propovjednici Sina Boţjega, radi nas raspetog i uskrsnulog, koji je Mir naš (usp. Ef 2,14) i koji nam poruĉuje: Imajte mir meĊu sobom (usp. Mk 9,50), oĉinski se obraćamo vama, Kristovim vjernicima, kršćanima pravoslavnim i rimokatolicima, kao i svim vjernicima drugih vjerskih zajednica, te svim ljudima dobre volje, da vas upozorimo na potrebu ljudskih i bratskih odnosa u ovom ozbiljnom i teškom vremenu. S osjećajem svoje odgovornosti pred Bogom, pred ljudima i pred vlastitom savješću, obraćamo se svim odgovornim ljudima politiĉkih stranaka, osobito nosiocima vlasti, da na temelju boţanskog i ljudskog prava i u sluţbi slobode jednako potrebne svima, usmjere svoja 62

nastojanja da se nesporazumi i sporovi, u interesu mira i sigurnosti svih, rješavaju pravedno u duhu kršćanske ljubavi. Samo se na taj naĉin moţe sprijeĉiti uništavanje imovine, oskvrnuće svetinja, ugroţavanje ţivota ljudi koji su slika Boţja. Stoga, kao ljudi koji vjeruju u Boga mira i ljubavi, a i u visoko odreĊenje i jedinstvenu vrijednost ĉovjeka kao bogolikog bića, apeliramo na savjest svih da ne dopuste da tijelo i krv pobijede dušu i srce, razum i ljudsko dostojanstvo. Ovo nipošto ne znaĉi da mi sebe smatramo pozvanima da ponudimo – ili unaprijed predlaţemo – konkretna politiĉka rješenja i da dajemo neki svoj koncept za izlazak iz opće jugoslavenske krize. To prepuštamo slobodnoj politiĉkoj volji naših naroda. No mir, nenasilje i toleranciju, kao minimum kršćanskog, demokratskog i uopće ĉovjeka dostojnog ponašanja, hoćemo preporuĉiti kao jedino mogući put u budućnost. Nadamo se da će ova naša evanĊeoska molba, naša oĉinska poruka i naš molitveni vapaj doprijeti do Premilostivog Boga, do uma i srca naših duhovnih sinova i kćeri obiju sestrinskih Crkvi i do uma i srca svih dobronamjernih ljudi – a vjerujemo da su takvi većina u našim Crkvama i narodima – i da će pobijediti razum i dobra volja kako bi se stišale strasti koje unose strah i nespokojstvo, zagorĉavaju ţivot svima. Mi zajedniĉki suosjećamo s patnjama svih koji danas stradaju u našoj zemlji, zajedniĉki upućujemo molitve Gospodinu za pokoj duša svih poginulih u oruţanim sukobima. "I mir Boţji koji je iznad svakog razuma ĉuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu" (Fil 4,7). Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki Pavle, arhiepiskop i mitropolit, Franc Perko, nadbiskup beogradski Patrijarh srpski Anton Tamarut, nadbiskup rijeĉko-senjski Jovan, mitrop. zagrebaĉko-ljubljanski Ćiril Kos, biskup Ċakovaĉko-srijemski Nikolaj, episkop dalmatinski Srećko Badurina, biskup šibenski Vasilije, episkop sremski Janoš Penzes, biskup subotiĉki Irinej, episkop baĉki Ðuro Kokša, pomoćni biskup zagrebaĉki Nikanor, episkop gornjokarlovaĉki Dato u Domu Patrijaršije u Srijemskim Karlovcima, dana 7. svibnja 1991. godine. ___________ GK, 19. svibnja 1991, str. 1; SV BKJ, 1/1991, str. 6

27. VI. 1991. KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE Izjava o dramatiĉnom razvoju dogaĊaja nakon proglašenja suvereniteta i samostalnosti Hrvatske i Slovenije. "Radost i nada, ţalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, ţalost i tjeskoba i Kristovih uĉenika ..." (GS 1). Obuzeti tim raspoloţenjem, mi biskupi Katoliĉke Crkve u Jugoslaviji, sabrani u Zagrebu na svojoj plenarnoj sjednici suoĉili smo se s ĉinjenicom dramatiĉnog razvoja dogaĊaja neposredno nakon ustavnih odluka Skupštine Republike Slovenije i Sabora Republike Hrvatske kojima su one proglasile svoj suverenitet i samostalnost. U kakvom se stanju nalazimo, zorno nam potvrĊuje i ĉinjenica da pojedini biskupi zbog ratnih pokreta vojske nisu mogli sudjelovati na ovoj sjednici. Ustavne odluke o kojima je rijeĉ nisu donesene samovoljom ljudi na vlasti nego voljom naroda izraţenom na slobodnim izborima a zatim na plebiscitu i referendumu. Treba ih stoga, u skladu s općim etiĉkim i pravnim naĉelima meĊunarodnog ţivota, prihvatiti i poštivati kao zakonitu volju naroda. Osporavanje ustavnih odluka Hrvatskog sabora i Skupštine Republike Slovenije u ime dosadašnjeg ustavnog poretka SFRJ, bilo vojnom silom JNA bilo privatno naoruţanim skupinama, protivno je moralu, poštivanju ljudskih prava i prava naroda na samoodreĊenje. Stoga takve postupke osuĊujemo i pozivamo meĊunarodnu javnost da ih i ona odluĉno osudi. Bilo bi naime proturjeĉno kada bi demokratske snage u svijetu koje podupiru demokraciju politiĉkog ţivota u Jugoslaviji promatrale, odobravale ili ĉak pomagale nasilje koje guši tek 63

zapoĉeti demokratski preobraţaj. Nasilje nad zakonito izraţenom voljom naroda ne moţe se prihvatiti ni pod kojim izgovorom. Otvorena pitanja oko usklaĊivanja ostatka dosadašnjeg ustavnog poretka i novog demokratskog sustava treba rješavati pregovorima meĊu ravnopravnim sudionicima dosadašnjeg ustrojstva na osnovi stvarnih argumenata a ne po naĉelu prava jaĉega. To je ujedno put i za pravedno rješavanje nacionalnih pitanja u pojedinim republikama i za pronalaţenje oblika meĊunarodne suradnje potrebne i korisne svima. Velika moralna ljaga pada na nosioce i zaštitnike nasilnih postupaka koji ruše demokratski uspostavljeni sustav. Ĉast ostaje na strani ugnjetenih, a odgovornost za ţrtve s pravom se pripisuje napadaĉu i tlaĉitelju. Svoje vjernike, koji su na slobodnim izborima kao graĊani izrazili svoju volju, potiĉemo da dosljedno ustraju na putu demokratskog razvoja ĉuvajući dostojanstvo u svim okolnostima. S posebnom ih usrdnošću pozivamo da zajedno s nama upravljaju ţarke molitve Bogu, Gospodaru povijesti, za pravednost i mir na našim prostorima. Na sve ljude dobre volje, naroĉito na vjernike naših biskupija, zazivamo u ovom odluĉnom ĉasu obilan Boţji blagoslov! Biskupi Katoliĉke crkve u Jugoslaviji Zagreb, 27. lipnja 1991. _____________ GK, 7. srpnja 1991, str. 1; SV BKJ, 1/1991, str. 7; VB, god. II (CV), 3/1991, str. 108–109.

27. VI. 1991. VRHBOSANSKI NADBISKUPSKI ORDINARIJAT Prosvjed Ministarstvu narodne obrane vlade Bosne i Hercegovine zbog nepoštivanja vjerskih sloboda. Svećenik ove nadbiskupije vlĉ. g. Pavo Šekerija zaduţen je za duhovnu brigu nad bolesnicima u sarajevskim bolnicama i za brigu nad osobama koje su u zatvorima. On tu svoju sluţbu savjesno vrši, obilazeći ĉesto i bolnice i staraĉke domove, ali isto tako i zatvore, pruţajući ljudima vjersku utjehu i dijeleći im sakramente kada to uistinu ţele. Saznavši da su u sarajevsku kasarnu "Viktor Bubanj" iz Splita dovedena i pritvorena ĉetvorica ljudi: Ivan Bagonja, Roland Ivanović, Branko Glavinović i Mate Sabljić, otišao je svećenik Pavao Šekerija da ih posjeti i da im bude na duhovnoj usluzi. Bilo je to 12. lipnja ove godine oko 17 sati. Na ulazu u kasarnu rekao je tko je i zašto je došao. Tu je bio podvrgnut priliĉno strogoj kontroli i ispitivanju. No nije mu dopušteno posjetiti zatvorenike, nego mu je reĉeno da doĊe za dva dana jer je deţurni oficir rekao da mora pitati istraţnog suca, majora Alagu Bajramovića, da li je takav posjet dopušten. Ponovno je došao 14. lipnja. Reĉeno mu je da takav posjet nije dopušten, da istraţni vojni sudac Alaga Bajramović dozvoljava posjet samo uţoj rodbini i odvjetnicima. Na insistiranje zašto je došao i na pitanje da li znaju koja je njegova zadaća, reĉeno mu je da su sa svim upoznati, ali da posjet nije dozvoljen. Ovaj Nadbiskupski ordinarijat energiĉno prosvjeduje protiv uskraćivanja osnovnih ljudskih prava zatvorenicima. I naša drţava, potpisujući meĊunarodne konvencije, i nove republiĉke vlasti, osobito nakon slobodnih izbora, toliko puta su sveĉano izjavljivali da se sva graĊanska prava, pa i ona vjerska, moraju poštivati. Ovdje je to pravo pogaţeno! Ovdje se vidi da samovoljni pojedinci nastupaju mimo onoga što zakoni donose i mimo onoga što Vlada sveĉano proklamira. Stoga kategoriĉki zahtijevamo da se dopusti pristup svećeniku Pavi Šekeriji u kasarnu "Viktor Bubanj" kako bi posjetio gore spomenutu ĉetvoricu katoliĉkih muţeva te im pruţio vjersku utjehu i s njima razgovarao. Traţimo da nas Ministarstvo narodne obrane Republike BiH o pozitivnom rješenju i pismeno obavijesti. Mons. Vinko Puljić, sarajevski nadbiskup Sarajevo, 27. lipnja 1991. __________ GK, 7. srpnja 1991, str. 5. 64

18. VIII. 1991. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Apel za oĉuvanje Bosne i Hercegovine kao zone mira te suţivota i tolerancije u Europi i na Balkanu. Ovih dana nas zastrašuju vijesti o pucanju i ubojstvima na rijekama i mostovima koji republiku Bosnu i Hercegovinu veţu s Hrvatskom i Srbijom. Iz nama osobno dostupnih izvora doznajemo da se zvijer graĊanskog rata šulja i oko naše Republike, u kojoj stoljećima zajedno ţive Muslimani, Srbi i Hrvati te pripadnici drugih naroda. Mi, koji Bosnu i Hercegovinu doţivljavamo kao svoju domovinu, navikli smo se jedni na druge, razliĉite po vjeri i nacionalnosti, spremni smo i dalje ţivjeti zajedno, uvaţavajući meĊusobne razlike. Ako nam se sa strane uveze graĊanski rat, bit će potkopana graĊanska i vjerska tolerancija, na koju smo se kroz duga stoljeća burne povijesti morali kao ljudi i vjernici naviknuti, te za nju odgajati djecu i mlade. GraĊani Herceg Bosne već stoljećima ţive zajedno kao razliĉiti. Na ovom podruĉju mijenjale su se vlade i drţave, a ljudi su ostajali, ne ţeleći drugu domovinu. Spremni su oĉuvati osobitosti politiĉkog, kulturnog, nacionalnog i religijskog bogatstva, što nam ga je Bog dao, stvorivši nas razliĉite i odredivši da ţivimo u ovom dijelu Europe i Balkana. Zato mi, biskupi Bosne i Hercegovine, kao duhovni voĊe svih katolika, molimo i pozivamo najprije sve graĊane u našoj Republici, da oĉuvamo pravedni mir i jedinstvo u razliĉitosti. Zatim traţimo od svih ljudi na odgovornim politiĉkim, vojnim i sigurnosnim sluţbama u Republici da zauzeto porade na uspostavljanju i oĉuvanju mira meĊu nama i na oĉuvanju Bosne i Hercegovine, nacionalno i vjerski pluralistiĉke, kao zone mira u Europi i na Balkanu. Molimo, nadalje, odgovorne u jugoslavenskoj drţavnoj zajednici da nam ne uvoze graĊanski rat, jer bi on za nas ovdje bio tragiĉniji, nego u drugim krajevima Europe i sadašnje Jugoslavije. Molimo i odgovorne u Europi da nas preko meĊunarodnih politiĉkih, ekonomskih i kulturnih ustanova zaštite od uvoţenja rata koji bi zapalio vatru samouništenja u Bosni i Hercegovini. Bilo bi potrebno da se Bosna i Hercegovina demilitarizira, jer je teško stvoriti ravnoteţu u višem i niţem vojnom kadru, pri kojoj bi se naši narodi osjećali dovoljno zastupljeni i sigurni. Ako se demilitarizacija u našoj Republici na moţe ostvariti do daljnjega, zaklinjemo vojsku da jednako štiti sve narode i graĊane. Na poseban naĉin potiĉemo vjerske poglavare muslimana, pravoslavnih i svih drugih vjerskih zajednica da potiĉu svoje vjernike na ĉuvanje Bosne i Hercegovine kao zone mira i na ustrajnu molitvu koja nas pribliţava Bogu i jedne drugima. Pozdravljamo sve ljude dobre volje rijeĉima sv. Pavla: "Braćo, sloţni budite, mir njegujte, i Bog ljubavi i mira bit će s vama!" (2 Kor 13,11). Msgr. Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup i metropolit Msgr. Pavao anić, biskup mostarsko-duvanjski i ap. adm. trebinjsko-mrkanski Msgr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Sarajevo, Mostar, Banja Luka, 18. kolovoza 199l. ______________ GK, 1. rujna 1991, str. 3; VB, god. II (CV), 3/1991, str. 116–117.

13. IX. 1991. NAJVIŠI VJERSKI PREDSTOJNICI BOSNE I HERCEGOVINE Izjava osude nasilja i zauzimanja za suţivot i mir. Mi, najviši predstavnici Islamske zajednice, Katoliĉke crkve i Jevrejske općine u Bosni i Hercegovini, okupljeni u Mešihatu IZ, dana 13. 9. 1991. godine upućujemo javnosti slijedeću izjavu. 65

Ponajprije izraţavamo ţaljenje da na prvom susretu ovakve vrste zbog bolesti nije sudjelovao episkop dabro-bosanski gospodin Vladisav. Ali istovremeno konstatiramo da nije došao ni njegov predstavnik. Osjećamo duboku bol i iskazujemo svoje zgraţanje zbog širenja mrţnje koja sije smrt i odnosi ljudske ţivote, tjera ljude s vlastitog ognjišta, ruši obiteljske kuće, mostove, tvornice, vjerske objekte i bogomolje. OsuĊujemo ovo i svako drugo nasilje koje se iz dana u dan na ţalost sve više širi, zahvaća rubna podruĉja BiH i prijeti da preraste u sukob s nesagledivim posljedicama. Od Vlade BiH oĉekujemo da svim vjerskim zajednicama omogući da dadnu svoj doprinos u izgradnji ljudske savjesti i moralnosti ţivota. Da bi to mogli ostvariti zahtijevamo donošenje zakona prema kojem bi vjeronauk ušao u školski program kao izborni obvezatni predmet. Osim toga, sve vjerske zajednice su oštećene od bivše vlasti oduzimanjem imovine. Stoga traţimo njezino vraćanje, a ono što se ne moţe vratiti neka se adekvatno zamijeni ili pravedno plati. TakoĊer traţimo da se svim vjerskim zajednicama omogući raspolaganje njihovim deviznim sredstvima u njihovoj nominalnoj vrijednosti koja je Savezna vlada prisvojila. Nadamo se da će nam Vlada BiH osigurati prostor i vrijeme u sredstvima informiranja: televiziji, radiju i novinama, kako bi svaka vjerska zajednica mogla prezentirati svoje duhovne vrijednosti i ugraditi ih u svagdašnji ţivot društva i naroda. Bosna i Hercegovina je toliko specifiĉna i u njoj su isprepletene razliĉite kulturne i vjerske vrijednosti. Stoga molimo da Vlada na meĊunarodnim forumima poradi kako bi ona postala demilitarizirana zona – zona mira. Isto tako je potrebno da na republiĉkoj razini bude donesen zakon o zaštiti svih svetih mjesta: grobalja, vjerskih objekata, bogomolja i vjerskih ustanova. Pozivamo sve vjerske zajednice na terenu Bosne i Hercegovine da se susreću, meĊusobno komuniciraju i u tom duhu zajedništva odgajaju svoje vjernike. Pozivamo i sve ljude dobre volje da daju svoj puni doprinos u stvaranju ozraĉja mira, sigurnosti i stvaranju suţivota meĊu narodima. Salih ef. Ĉolaković, predsjednik Mešihata IZ Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski Gosp. Ivan Ĉerešnješ, predsjednik Jevrejske općine Sarajevo, 13. rujna 1991. __________________ GK, 22. rujna 1991, str. 1. i 4; VB, god. II (CV), 4/1991, str. 246–247.

14. IX. 1991. FRANJEVAĈKI PROVINCIJALI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE Izjava kojom se osuĊuje rat i razaranje u Hrvatskoj i njegovo širenje na Bosnu i Hercegovinu i druge dijelove Jugoslavije. U Sarajevu smo se okupili mi franjevci, duhovni sinovi mirotvorca sv. Franje Asiškoga, na spomen 700 godina naše prisutnosti u Bosni i meĊu Hrvatima. Kroz stoljeća su ovdje na razmeĊu politiĉkih svjetova, naroda, vjera i kultura naši prethodnici bili jedini predstavnici katoliĉke Crkve; ţivjeli su s katoliĉkim narodom i ostvarivali naĉine suţivota s muslimanskim i srpskim narodom u povijesnim mijenama. Zato i danas, pridruţujući se našim biskupima, diţemo svoj glas protiv rata u Hrvatskoj u kojem se pustoše i razaraju gradovi i sela, napada i tjera hrvatsko civilno stanovništvo, ruše škole, bolnice, crkve, kulturni spomenici. Prognanika ima više od 150.000 a poginulih i ranjenih više tisuća. Narod kojemu pripadamo i u kojem djelujemo ugroţen je u svojoj egzistenciji, iako ţeli biti samo slobodan i ţivjeti u miru sa svima. Spominjemo vam i vlastite nevolje i nevolje Crkve u našem narodu: namjerno i smišljeno se ruše crkve, samostani i ţupske kuće, mnogi svećenici i redovnici zajedno s narodom provode dane u podzemnim skloništima ili pak dijele sudbinu prognanika. U takvim okolnostima mi ĉinimo što je u našoj moći: molimo i propovijedamo mir i pomirenje, spreĉavamo osvete, a u ljudima pogoĊenim nesrećom nastojimo saĉuvati nadu. Vas

66

pak zaklinjemo da se zaloţite svojim ugledom i poloţajem za prava ljudi u našem narodu na domovinu i imovinu, za uspostavu mira u Hrvatskoj i spreĉavanje širenja rata na Bosnu i Hercegovinu, na druge dijelove Jugoslavije i susjedne zemlje. U ime pet hrvatskih franjevaĉkih provincijala, Fra Petar AnĊelović, provincijal provincije Bosne Srebrene Sarajevo, 14. septembra 1991. ____________ AKSA, rujan l991, br. 31, str. 5.

25. IX. 1991. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Izjava i prosvjed domaćoj i svjetskoj javnosti zbog brutalnih napada na katoliĉke vjernike, svećenike i crkve. Iako ţivimo u vremenu u kojem se sa svih strana ĉuju izjave, priopćenja i protesti, koje kao da nitko više ne uzima ozbiljno, mi katoliĉki biskupi iz BiH ipak smatramo da smo pred Bogom, ĉovjekom i poviješću duţni podići svoj glas u zaštitu progonjenih i zlostavljanih. Ponadasmo se da smo preţivjeli vremena u kojima je komunistiĉka ideologija svoga prvog neprijatelja vidjela u vjerskim zajednicama, njihovoj imovini i njihovim sluţbenicima. Vijesti i svjedoĉanstva, koja nam stiţu s terena, ispunjaju nas bolom i zlim slutnjama jer nam potvrĊuju da teror, koji je ovaj puta nadahnut osvajaĉkim razlozima, svoje brutalne i bjesomuĉne napade usmjeruje na objekte i sluţbenike Katoliĉke Crkve i na prostorima ove naše Republike. Porušiti crkve i protjerati svećenike prijeki je put ĉišćenja terena od katoliĉkoga i hrvatskoga ţivlja i stvaranja etniĉki ĉistih teritorija. Ali je to i najoĉitiji dokaz genocidnosti na djelu nad neduţnim i nezaštićenim stanovništvom. Bojimo se da je napad s eksplozivnim projektilima na ţupnu crkvu u Mahovljanima kod Banja Luke i velika oštećenja na njoj, kao i napad na ţupnu crkvu i kuću te fiziĉko zlostavljanje ţupnika u Bosanskoj Gradiški, kao i sve masovnije bjeţanje hrvatskoga ţivlja iz više krajeva Bosne, a pogotovo Hercegovine, najava već viĊenog scenarija koji pogubno ugroţava dosadašnji mirni suţivot u našoj heterogenoj sredini. Diţemo svoj glas prosvjeda u ime onih ĉiji glas se ne ĉuje i pred ĉijim se stradanjima zatvaraju oĉi. Stoga zahtijevamo od nadleţnih organa naše Republike da se narastajuće nasilje legalnim sredstvima zaustavi. Traţimo zaštitu katoliĉkog ţivlja na prostorima na kojima je nastupilo bezakonje i zakon jaĉega. Ovaj narod je i na prvim slobodnim izborima glasovao za svoje legalne predstavnike i povjerio im zakonska sredstva zaštite vlastitih prava i sigurnosti. Isti taj narod je stoljećima mrijući branio svoju domovinu, slobodu i svoj identitet. Tko i u ime ĉega mu sada smije uzeti sve to? Konstatiramo da je već uoĉljivo oklijevanje i neodluĉnost najodgovornijih u zaštiti temeljnih prava svih stanovnika ove Republike, a posebno onih ĉija su prava ugroţena na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. To se moţe izroditi u prepuštanje sudbine naroda u ruke neodgovornih pojedinaca i skupina i do negacije samostojnosti ove Republike. Pozivamo sve one kojima je stalo do mira i zajedniĉkog suţivota na ovim našim prostorima da dignu svoj glas i aktivno se zaloţe u pruţanju zaštite osobne sigurnosti susjedima s kojima su stoljećima zajedno ţivjeli. Neosjetljivost za nesreću i stradanje drugih neizbjeţno vodi k vlastitoj nesreći. Uvjereni da meĊu svima nama i u svima nama još ima dovoljno razuma i snage da zaustavimo veliko zlo što prijeti svima, molimo i pozivamo sve da to i uĉinimo, dok još nije kasno. Pozivamo i molimo takoĊer svjetsku javnost, kojoj je stalo do zaštite ljudskog dostojanstva i prava svakog ĉovjeka, kako bi se zaloţila da se izbjegnu sukobi i stradanja u našoj Republici. U ovim presudnim vremenima za sve ljude na našim prostorima potiĉemo sve vjernike da svatko

67

prema svome zakonu neprestano upućuje ţarke molitve zajedniĉkom nam Bogu za pomoć u traţenju pravednog i mirnog rješenja ove tjeskobne situacije, a na zajedniĉku dobrobit svih nas u republici Bosni i Hercegovini. Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Msgr. Pavao Ţanić, biskup mostarski Msgr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki U Sarajevu, 25. rujna 199l. ____________ GK, 6. listopada 1991, str. 1. i 3.

30. IX. 1991. KATOLIĈKI BISKUPI I FRANJEVAĈKI PROVINCIJALI U BOSNI I HERCEGOVINI Prosvjed zbog uhićenja i maltretiranja reis-ul-uleme Hadţi Jakuba Selimoskog i skupine islamskih sluţbenika. S velikom zabrinutošću i dubokom ţalošću primamo zadnjih dana sve uĉestalije vijesti o prenošenju mrţnje i ratne histerije na podruĉje i ljude naše bosansko-hercegovaĉke Republike. Opet su na udaru – uz mali, neduţni svijet – vjerski objekti, a sve ĉešće i sluţbenici raznih konfesija. Ovi zadnji su izloţeni, posebno u nekim "ratobornijim" sredinama, ne samo verbalnim, nego i fiziĉkim maltretiranjima, i to redovito bez ikakvog opravdanog povoda i razloga. Samovolja pojedinaca ili naoruţanih skupina kao da nema granica. Tako smo ovih dana, najprije s nevjericom, a onda s razumljivom konsterniranošću saznali za uhićenje i maltretiranje i samog vrhovnog poglavara Islamske vjerske zajednice u Jugoslaviji, reis-ul-uleme, preuz. gospodina hadţi Jakuba Selimoskog, zajedno s većom skupinom islamskih vjerskih sluţbenika. S indignacijom odbacujemo takve postupke prema ljudima koji uţivaju opravdano povjerenje, kako svojih vjernika, tako i drugih sugraĊana. Ţelimo vjerovati da anarhija i pravo jaĉeg nije preuzela niti smije preuzeti glavnu ulogu dijeljenja pravde u našoj sredini. Smatramo svojom duţnošću udruţiti svoj glas s mnogim drugim našim sugraĊanima u zajedniĉki apel na razum, poštovanje zakonitosti i normi civilizacijskog ponašanja i na spreĉavanje barbarskih akcija i ĉina u našoj zemlji, gdjegod se i na komegod se one kanile izvesti. Opravdano oĉekujemo od svih nosilaca zakonite vlasti da se energiĉnije zaloţe oko zaštite svih ljudi i njihovog vlasništva kojima "bez suda i kadije" prijeti bahatost, samovolja i bezakonje, kako bi se sprijeĉio vandalizam bez mjere koji prijeti da uništi svaku mogućnost za miran i dostojanstven ţivot u slozi i zajedništvu svih nas koji ţivimo na ovim prostorima. Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Msgr. Pavao Ţanić, biskup mostarski Msgr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Fra Petar AnĊelović, provincijal Bosne Srebrene Fra Drago Tolj, provincijal Hercegovaĉke provincije Sarajevo, 30. rujna 1991. __________ GK, 13. listopada 1991, str. 3; VB, god. II (CV), 4/1991, str. 215–216.

68

3. X. 1991. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ PREDSJEDNIK HDZ BIH, STJEPAN KLJUJIĆ Poziv hrvatskom narodu i drugim narodima Bosne i Hercegovine na mir i slogu. Hrvatski narod nalazi se u teškom povijesnom iskušenju. U Republici Hrvatskoj hrvatski narod izloţen je grubim napadima, zlostavljanjima, muĉenjima i ubijanjima. Osvaja se hrvatski ţivotni prostor. Ugroţeni su ţivoti cjelokupnog hrvatskog ţivlja, njegovih duhovnika, razaraju se stanovi, zgrade, vjerski, kulturni i gospodarski objekti, bombardiraju se bolnice i djeĉji vrtići, prijeti se uništenjem nacionalnih svetinja. U Republici Bosni i Hercegovini zastrašuje nastupajući militantni zakon sile i nasilja koji sve više zaobilazi legalno izabranu demokratsku graĊansku vlast i društveno-pravno ustrojstvo. Napadaju se vjerski sluţbenici, demoliraju i ruše crkve. Osioni vojni starješine ĉak zabranjuju oglašavanje crkvenih zvona. Bezrazloţna masovna koncentracija vojnih snaga i njezina rezervnog sastava dovela je i dovodi do pljaĉki, unošenja nesigurnosti i izbjeglištva hrvatskog kao i drugih naroda. Puĉanstvo se zastrašuje prijetnjama sprovoĊenja etniĉkog ĉišćenja vjekovnih postojbina. Hrvati Herceg-Bosne prisiljavaju se da idu u okršaje i pucaju u svoj narod, a teritorij Bosne i Hercegovine bezobzirno se koristi za napade na Republiku Hrvatsku. Militaristi svim sredstvima uvlaĉe narod Bosne i Hercegovine u prljavi meĊusobni rat do istrebljenja. Brutalne namjere neprijatelja zorno osvjetljava niĉim izazvan napad i rušenje drevnog hrvatskog grada Dubrovnika, kao i razaranje Zadra, Šibenika, Osijeka, Vukovara i drugih hrvatskih gradova. Ĉelnici demokratski izabrane vlasti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i biskupi, franjevaĉki provincijali i rektori katoliĉkih teologija, duboko potreseni tragiĉnim zbivanjima u Republici Hrvatskoj i svime što danas proţivljava hrvatski narod i Crkva u Hrvata, diţu glas oštrog prosvjeda i osude sijanja mrţnje i smrti, rušenja ognjišta, uništenje vjerskih svetinja i kulturnih dobara, razaranja gradova! Pozivamo Hrvate Bosne i Hercegovine da ostanu postojani u zajedništvu i solidarnosti s cjelokupnim hrvatskim narodom koji krvari. Neizmjerno je vaţno da duhovno bogatstvo naše vjere i našeg naroda i dalje ĉuvamo, razborito i civilizirano. Istovremeno pozivamo druge narode i vjerske zajednice sa kojima dijelimo sudbinu da se svi zauzmemo za ravnopravnost i zajedniĉki suţivot u kojem ćemo, dostojanstveno i pravedno, štititi jedni druge. Pravda je temelj mira. Mi, katolici, molit ćemo se za pravdu, slogu i mir, te pozivamo i druge vjernike da to ĉine, kako bismo iz naše sredine odstranili otrove mrţnji koje su izvor drugih zala. Ţelimo da Bosna i Hercegovina bude jednako draga domovina i Hrvatima i Muslimanima i Srbima i svima koji ţive na ovim prostorima. Podrţavamo svećenike da u svim neprilikama budu uz svoj narod i da ga duhovno hrane. Ne klonimo duhom i ne napuštajmo svoja ognjišta! Za svoju opstojnost cjelokupni hrvatski narod spreman je na sve ţrtve. A kada nas napadaju oruţanom silom, naša sveta i evanĊeoska duţnost jest da odluĉno i svim svojim snagama branimo i obranimo naše svetinje, naša ognjišta, prava našeg naroda i naše ţivote. Opasne sile mraka ne smiju proći! Nadbiskup Vrhbosanski: Msgr. Vinko Puljić Predsjednik HDZ BiH: Stjepan Kljujić U Sarajevu, 3. listopada 1991. ___________ VB, god. II (CV), 4/1991, str. 213–214.

69

16. X. 1991. KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE Osuda ratnih zloĉina i potpora demokratskom rješavanju politiĉkih pitanja. Biskupi Katoliĉke Crkve s podruĉja metropolije ljubljanske, zagrebaĉke, splitsko-makarske, rijeĉko-senjske, sarajevske, beogradske, te nadbiskupija zadarske i barske, nisu se mogli u punom sastavu naći na svom redovnom zasjedanju u Zagrebu 15. i 16. listopada 1991. godine zbog rata u Hrvatskoj. Mi sabrani biskupi, razmotrivši brojne ljudske ţrtve i teška razaranja, ponovno odluĉno osuĊujemo ratne zloĉine i podrţavamo demokratski put rješavanja politiĉkih pitanja. Zahtijevamo da se poštuju: pravo na samoopredjeljenje naroda, prava nacionalnih manjina i nepovredivost granica, na temelju meĊunarodnih deklaracija Ujedinjenih naroda, Helsinških dokumenata i Pariške povelje. Odobravamo i prihvaćamo odluku naših naroda koji referendumom, plebiscitom ili na neki drugi zakoniti naĉin ostvaruju drţavnost i samostalnost svojih republika. Poštivanje slobodno izraţene volje naroda najsigurnije je jamstvo mira na ovim podruĉjima. Kao vjernici stavljamo svoje puno pouzdanje u Boţju pomoć i u zagovor Kraljice mira da će preko tolikih molitava i ţrtava zavladati evanĊeoska pravda, ljubav i mir. U ime prisutnih biskupa: Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki U Zagrebu, 16. listopada 1991. ____________ GK, 27. listopada 1991, str. 1; VB, god. II (CV), 4/1991, str. 210.

21. X. 1991. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Popratno pismo svećenicima, uz Poslanicu biskupa Vrhbosanske metropolije. Svim ţupnim uredima u nadbiskupiji vrhbosanskoj Draga braćo svećenici u dušobriţništvu! Sa sastanka biskupa Vrhbosanske metropolije u Sarajevu, dne 21. listopada 1991. godine, upućujemo Vam svoju poslanicu, koja nosi naslov: "Poziv vjernicima na mir, pouzdanje u Boga i ljubav prema svima". Ovu poslanicu proĉitajte vjernicima na svim sv. Misama u prvu nedjelju po primitku. U ovim teškim vremenima htjeli smo ovom poslanicom ohrabriti naše vjernike da ostanu na pradjedovskim ognjištima i potaknuti ih na samozaštitu te izgradnju meĊuljudskih odnosa. TakoĊer i Vas, svećenike u dušobriţništvu, pozivamo da neumorno radite u tom smislu, ne ţaleći truda i napora. Uvjereni smo da ćete se velikodušno zaloţiti za dobro svoga stada, u duhu smjernica ove poslanice, a da bi to što bolje i ostvarili suraĊujte jedni s drugima, dogovarajte se, osluškujte potrebe svojih vjernika i sadašnjeg trenutka, koji jest teţak, ali ga je Bog upravo nama povjerio i od nas će za njega traţiti raĉun. Iskrene pozdrave upućujem svima Vama i svim vjernicima te molim zagovor Blaţene Djevice Marije, Kraljice mira. Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup Sarajevo, 21. listopada 1991. ____________ VB, god. II (CV), 4/1991, str. 249.

70

21. X. 1991. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Pastirska poslanica: Poziv vjernicima na mir, pouzdanje u Boga i ljubav prema svima. Predraga braćo i sestre! U zadnje vrijeme stiţu do nas sve uĉestalije vijesti o bjeţanju sa svojih ognjišta, meĊu ostalima i mnogih katolika Hrvata, kako pojedinaca tako i cijelih obitelji s podruĉja Bosne i Hercegovine. Ustrašeni provalom nasilja koje nadire i u našu Republiku, mnogi odlaze u Zapadnu Europu ili k svojima u republici Hrvatskoj koji ţive u krajevima još nezahvaćenima poţarom rata. Potaknuti time, obraćamo se svim vjernicima naše metropolije sa ţeljom da zajedno razmišljamo što nam je ĉiniti u ovom trenutku. 1. Ostati na obiteljskom ognjištu unatoĉ zbiljskim opasnostima Iako mnogi odlaze s nadom da će se vratiti kad drţava mogne bolje garantirati sigurnost, mir i pravdu svima svojim graĊanima, ipak povijesno iskustvo pokazuje da se vrlo mali broj iseljenih vraća na stara ognjišta. U ranijim stoljećima katolici su iz Bosne i Hercegovine selili najĉešće zato što ih je odgonilo nasilje agresora ili ekonomsko siromaštvo. Oni koji su odselili, kao i njihovi potomci, ĉesto su stoljećima bili tretirani i tamo kao došljaci sanjali su o Herceg-Bosni gdje su bili svoji na svome. Na ţalost, i nakon posljednjeg rata odselili su iz svih naših ţupa mnogi hrvatski vjernici te se o velikim blagdanima ponekad navraćaju u ţupu podrijetla, ali se ne doseljavaju natrag. Da vi i naša djeca seljenjem ne biste postali stranci, ostanimo svi ovdje te zaštitimo jedni druge, svoje bespomoćne susjede i svoje svetinje. Molimo vas, braćo i sestre, da ne selite sa svojih ognjišta bez teške opasnosti za vas osobno i za vašu obitelj. Nemojte podleći uveliĉavanju nevolja koje su nas već zadesile i koje nas još mogu zadesiti. Sa svetim Augustinom dovikujemo vam: "Ne bojte se, ni u ovim opasnostima neće vas izdati onaj u koga vjerujete. Vjeran je Bog, koji neće dopustiti da budete kušani i više nego što moţete podnijeti" (Govor o pastirima 46). 2. Samozaštita katolika u vremenu bezakonja Ne zaboravimo da smo ĉlanovi Crkve jedne, svete, katoliĉke i apostolske koja s nama suosjeća i za nas moli. Crkva je, po nauci svetoga Pavla, jedno tijelo u Kristu pa "ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi" (1 Kor 12,26). Zato Papa neumorno poziva cijelu Crkvu na molitvu za pravedni mir u našim krajevima. On ujedno traţi od meĊunarodnih politiĉkih i humanitarnih organizacija da se jaĉe zaloţe za okonĉanje ovog besmislenog ratnog sukoba u našoj domovini, kao i na ublaţavanje velikih nevolja prouzroĉenih ratnim razaranjima. Ĉlanovi smo i svog hrvatskog naroda koji se iz raznih krajeva domovine kao i iz iseljeništva organizira u prikupljanju materijalne pomoći i duhovne podrške svima postradalima. Zahvalni smo za ovu pomoć, kako Svetoga Oca, tako i naše katoliĉke i hrvatske braće iz cijeloga svijeta. Ona nam je poticaj da i mi pomaţemo i štitimo jedni druge ostajući na svojim vjekovnim ognjištima. Kao što mi biskupi, svećenici i druge osobe u duhovnom staleţu ostajemo uz svoj narod, dijeleći poteškoće ovoga vremena, tako molimo izabrane predstavnike vlasti da hrabro i mudro ostanu na svojim sluţbama, sluţeći narodu koji im je na izborima povjerio odgovornost za opće dobro. Sveti Pavao potiĉe: "Ako se tkogod za svoje, na vlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika" (1 Tim 5,8). Pavao je ovim poticao prve kršćane na zbrinjavanje udovica i sirota u zajednicama krštenih koji su se vjerom i krštenjem povezali s Kristom, a time i jedni s drugima. U vremenu opasnosti od pojedinaĉnog i grupnog nasilja nad civilnim stanovništvom ovo znaĉi da mi katoliĉki vjernici jednog mjesta, biskupije i metropolije, trebamo štititi jedni druge. Postoje u svakom mjestu osobe sposobne organizirati, priskakati u pomoć, smirivati uplašene, traţiti i pribavljati nuţna sredstva zaštite. Molimo takve osobe da se stavljaju na raspolaganje svojoj braći i sestrama u vjeri, u dogovoru s duhovnim pastirima kao i s predstavnicima demokratski izabrane vlasti. 71

3. Štititi susjede vlastitog i drugih naroda radi suţivota Stara latinska poslovica kaţe: O tvojoj se stvari radi kad susjedov zid gori. Budimo svjesni da pravedni mir u BiH moţe zavladati i trajno ostati samo ako sigurnost koju ţelimo za sebe mogu uţivati i pripadnici drugih naroda. Zato najprije molimo vas, svoje vjernike, da se ĉuvate ispada kojima bi postojeće napete odnose još pogoršavali. Nitko od nas nije mogao birati narod, obitelj, mjesto i vrijeme u kojem će se roditi. Samom pripadnošću pojedinom narodu nitko nije unaprijed dobar i pošten ili zao i pokvaren. Otklanjajmo iz svog srca predrasude i nepovjerenje prema drugima. "Jedan je Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima" (Ef 4,6). "U svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i ĉini pravdu" (Dj 10,35). Bog je svima narodima darovao zemlju da na njoj ţive i radom sebi pribavljaju hranu i sredstva za ţivot. Zato u ovim nesigurnim prilikama, punim neizvjesnosti za pojedince svakog naroda u Bosni i Hercegovini, štitimo jedni druge i kao pripadnici razliĉitih naroda i vjerskih zajednica. Veliku ćemo uslugu uĉiniti jedni drugima ako suzbijamo glasine o izmišljenim opasnostima koje navodno jedni protiv drugih spremaju, ali i ako na vrijeme obavijestimo jedni druge o, ne daj Boţe, zbiljskoj opasnosti. Vihor ratnih stradanja će utihnuti, a mi, ţitelji Bosne i Hercegovine, ţelimo i trebamo ostati i dalje ovdje, ţiveći u meĊusobnom poštivanju, zadrţavajući svoje vjerske, kulturne i nacionalne vlastitosti. Što se nas Hrvata katolika tiĉe, nastojmo svima biti miroljubivi susjedi i sugraĊani. Takvo ponašanje oĉekujemo i od drugih prema nama. Na koncu pozivamo sve vas, dragi vjernici, da predvoĊeni svojim duhovnim pastirima neumorno upućujemo svoje ţarke molitve Bogu, Gospodaru svakog naroda i ţivota svakog ĉovjeka, da nam podari Duha utjehe i svjetla. Dok vas bodrimo rijeĉima Svetoga pisma: "Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji" (Ps 46,2), zazivamo na sve vas i na sve ljude dobre volje u našoj Herceg-Bosni obilan Boţji blagoslov i zaštitu presvete Djevice, Tješiteljice ţalosnih i Kraljice mira. Vaši biskupi: Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski Msgr. Pavao Ţanić, biskup mostarsko-duvanjski i ap. adm. trebinjsko-mrkanski Msgr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki U Sarajevu, 21. listopada 1991. ____________ VB, god. II (CV), 4/1991, str. 211–213; AKSA, studenoga 199l., br. 33, str. 14–15.

6. XI. 1991. KONFERENCIJA VIŠIH REDOVNIĈKIH POGLAVARA JUGOSLAVIJE Promemorija stranim diplomatima u Zagrebu – o tome što se stvarno dogaĊa u Hrvatskoj i na drugim prostorima Jugoslavije. Ĉini nam se da je demokracija svih naroda bivše Jugoslavije jedini pravi put u budućnost. Mi ne smatramo da nas obvezuje bilo koji politiĉki program. No, osjećamo se obvezatni odgovornošću za istinu i za sveopća prava ĉovjeka – a obadvoje se u ovome ratu krši na najgrublji naĉin. Budući da osjećamo da katkada previše laţi prodire u inozemstvo, a da se istina znade potiskivati, zato bismo vam ţeljeli progovoriti i razgovarati s vama. Govori se, naprimjer, da je uzrok ovomu vojnomu i propagandnomu ratu u sukobu izmeĊu hrvatskoga i srpskoga naroda; to je laţ, odnosno samo djelomice toĉno: uzrok je drugaĉiji. Zatim se katkad krivnja za tu tragediju jednostavno pripisuje srpskomu narodu; ni to nije istina, 72

odnosno samo se uvjetno moţe tako reći. Srpski je narod dobar narod, a ima i svojih tamnijih strana, baš kao svaki narod na Zemlji. Što se, dakle, dogaĊa? U europskome okviru moţemo reći: preostatak istoĉnoeuropskoga boljševizma, kao malen zaseban istoĉni blok, bori se za opstanak. U bivšem jugoslavenskom okviru moţemo reći: radi se neposredno o reakciji boljševiĉkoga reţima koji je na izborima u proljeće prošle godine izgubio vlast u gotovo svim republikama. U tom je reţimu Komunistiĉka partija kontrolirala cijelu privredu, financije, politiku, Armiju, miliciju itd., ali je sama bila pod kontrolom velikosrpske komunistiĉke politokracije u Beogradu (njoj pripadaju i mnogi srpski akademici koji su već 1986. sastavili svoj "Memorandum", zapravo svojevrstan plan rata). Ti velikosrpski komunistiĉki krugovi mogli su se odrţati samo u Srbiji i Crnoj Gori, prije svega pomoću ratne propagande koja je poistovjećivala interese srpskoga naroda s komunistiĉkim naslijeĊem Jugoslavije, ili je traţila stvaranje velike Srbije (na štetu Hrvata, Muslimana, Albanaca, Makedonaca itd.) kao kompenzaciju za bivši mali jugoslavenski imperij. Ta politika, koja se sve više otkrivala kao okrutna, bezakonita agresija, koja prezire ljudske ţivote, prijeti i pogaĊa ne samo hrvatski narod, nego sve narode bivše Jugoslavije, pa i srpski. Oko dva milijuna Albanaca ţivi na Kosovu već desetak godina pod neskrivenim terorom. Sada u toj agresiji sudjeluju gotovo samo pripadnici srpskog naroda (u Armiji su, npr., drugi oficiri smijenjeni Srbima), tako da se ona moţe nazivati "srbokomunistiĉkom" agresijom. S boljševiĉkom reakcijom na demokratske promjene povezuju se, kako smo spomenuli, i ekstremno nacionalistiĉke politiĉke snage koje dominiraju u Srbiji od kraja prvoga svjetskoga rata, ako ne i otprije. Kako je do toga došlo? Pripadnost Srpskoj pravoslavnoj Crkvi nije samo religijska pripadnost, nego i nacionalna. U tijeku proteklih 50 godina uspjelo je Komunistiĉkoj partiji da uvelike iznutra isprazni Srpsku pravoslavnu Crkvu i da taj vakuum ispuni pretjeranim srpskim nacionalizmom; gubitak moralnih temelja tijekom triju naraštaja jamaĉno je pridonio okrutnosti sadašnjega rata. Srpski pravoslavni episkopi i svećenici još su i danas uvelike ne samo politiĉki ovisni – oni se ne usude protestirati protiv neljudskosti ovoga osvajaĉkoga rata – nego i predstavljaju bitnu snagu srbokomunistiĉke hegemonistiĉke politike. Katolici i muslimani su, naprotiv, zbog svoje odanosti vjeri ostali uglavnom daleko od Komunistiĉke partije, zbog ĉega su bili iskljuĉeni iz politiĉke, gospodarske ili vojne karijere. Posljedice takva odabira danas su na djelu. Ovo je rat koji jedna moćna vojska, zajedno sa srpskim teroristiĉkim organizacijama i s pomoću propagande koja širi laţi diljem svijeta, vodi protiv kršćanski civilizirane i demokratske Europe. Sliĉno kao već i za mnogostoljetnih najezda Osmanlija, naš narod, koji nikada nije imao velike vojske, pruţa silan otpor. On je kao nakovanj o koji udaraju maljevi. Patnje snosi civilno stanovništvo; kršenje osnovnih ljudskih prava nema uopće granica. Ovo je napadaj na ţivot ljudi svake dobi i staleţa, na kulturna dobra i spomenike prvoga reda i na vitalne ureĊaje o kojima ovisi opskrba ljudi vodom i strujom, na rafinerije nafte, na stanove, škole, bolnice, djeĉje vrtiće, staraĉke domove i crkve; to je napadaj i na sav ljudski okoliš. Sve se jasnije pokazivalo da se tu radi i o izravnu napadaju na Katoliĉku Crkvu: dosad ima oko 170 katoliĉkih ţupa, koje više ne mogu raditi, oko 120 ţupnika moralo je napustiti svoje ţupe, a oko 240 katoliĉkih crkava razrušeno je ili oštećeno – i to sve u razdoblju od svega tri mjeseca! Broj prognanika s njihovih ognjišta, iz sela i gradova dosad je narastao do 400.000 ljudi. Pod takvim okolnostima bjelodano je da je naša pastva silno oteţana, te da nas to kao kršćane i redovnike mora teško tištati. Agresija je otpoĉela pred otprilike godinu i pol zapreĉivanjem i prekidanjem kljuĉnih cestovnih i ţeljezniĉkih putova, pljaĉkanjem, otmicama i ucjenjivanjem putnika. Naš narod i naša vlada sve su to dugo strpljivo podnosili i trpjeli, pa i do danas traţe neko miroljubivo rješenje teškoća. Tek je nakon godine dana naš narod stao organizirati oruţanu obranu protiv silno nadmoćno naoruţanoga agresora. Agresija i najezda traju i danas. Za sve što smo spomenuli moţemo navesti mnoge konkretne primjere. Narodi bivše Jugoslavije nisu tijekom 12 stoljeća svoje povijesti nikada bili politiĉki ujedinjeni, ali praktiĉki nikada nisu meĊusobno ratovali. Tek su u 20. stoljeću prvi put ujedinjeni, no, na ţalost prisilno odnosno prijevarno, i to je zbog ekstremnonacionalistiĉke politike beogradskih moćnika izazvalo prvi put nacionalne sukobe i ratove. Velike razlike izmeĊu zapadnorimskoga i bizantinskoga naslijeĊa, kao i islamskoga, uĉinile su još bjelodanijim koja to strana vodi porobljivaĉku i asimilatorsku politiku protiv drugih. Danas to pokazuju bezmjerna razaranja katoliĉkih, kalvinistiĉkih i evangeliĉkih crkava, dţamija, ţidovskih sinagoga i groblja ... Stoga smatramo ispravnim da svaki narod bivše Jugoslavije ponovno samostalno odredi svoju budućnost. Samostalne i slobodne drţave bit će zatim 73

sposobne meĊusobno urediti odnose dogovorima i ugovorima i napokon ţivjeti u miru jedne pored drugih i jedne s drugima. Ako ove ratne prilike, razaranja i stradanja naroda predugo potraju, a da se ne postigne nikakav odluĉan uspjeh demokratskim nastojanjima da se teškoće riješe, bilo zbog neodluĉnosti ili nedostatne upućenosti meĊunarodnih diplomatskih krugova, moţe doći i u nas do jaĉega buĊenja dosad neznatnih ekstremnih desniĉarskih politiĉkih snaga, a to bi svakako trebalo izbjeći. Stoga je mnogo bolje, upravo radi mira, da Hrvatska i Srbija i druge republike, koje su se za to odluĉile, mogu u budućnosti ţivjeti kao dobri samostalni susjedi, kao i uvijek prije, nego da ponovno moraju stvarati neku nepostojanu drţavnu zajednicu, pa da se u njoj nikada ne uspiju obraniti ljudska, graĊanska i nacionalna prava manjih naroda od naprasnih zahtjeva velikosrpskih politiĉkih krugova. Zato vas molimo da se zauzmete za hitno meĊunarodno priznanje samostalne Hrvatske, Slovenije i drugih republika koje to zatraţe (pa i Srbije, ĉim prekine osvajaĉki rat protiv Hrvatske i drugih republika, npr. Bosne i Hercegovine), i to u postojećim granicama, da bi se omogućio mir i obrana ljudskih prava na ovom europskom prostoru. Za Hrvate (i sve manjine u Hrvatskoj) to je već postalo pitanje preţitka. Za Muslimane moţe ubrzo postati takvim. Sprijeĉite, molimo vas, genocid nad Hrvatima i svim drugim ugroţenim narodima i manjinama bivše Jugoslavije! Priznajte samostalnost republika u njihovim granicama i oduzmite time agresoru izglede na uspjeh ili ĉak nagradu. Zauzmite se time za jedini put k slobodi i miru! Viši redovniĉki poglavari u Jugoslaviji U Zagrebu, 6. studenoga 1991. _____________ GK, 17. studenoga 1991, str. 1. i 4.

13. XI. 1991. SVEĆENIĈKO VIJEĆE VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE Osuda nasilja i bezakonja i poziv svećenicima i vjernicima da ne napuštaju svoje domove. Svećeniĉko vijeće Vrhbosanske nadbiskupije na svom redovnom zasjedanju od 13. studenog 1991., na ĉelu s Vrhbosanskim nadbiskupom, razmotrilo je i teško stanje u kojem se nalazi Crkva i hrvatski narod na podruĉju naše Republike. Posebno su istaknute sve uĉestalije pojave nasilnog i nezakonitog mobiliziranja vjernika za bratoubilaĉki rat, laţnih optuţbi o navodnoj zloporabi crkvenih objekata za ratne pripreme te s time povezanih prijetnji i uznemirivanja. Osobitu teţinu sa sobom nosi zlonamjerno optuţivanje i sustavna kampanja u nekim sredstvima društvenog priopćivanja protiv Katoliĉke crkve da navodno ugroţava druge narode i vjerske zajednice na ovom podruĉju. Oĉito, cilj je svega toga prenošenje strahota nametnutog rata i u Bosnu i Hercegovinu te pokušaj opravdanja progona Katoliĉke crkve i hrvatskog naroda. PotvrĊujući i u ovim teškim prilikama spremnost Hrvata katolika da sa svima ţive u miru, suradnji i uzajamnom uvaţavanju, Svećeniĉko vijeće odbacuje optuţbe, osuĊuje pritiske i podiţe glas protiv nezakonitog otpuštanja s posla kao i pokretanja procesa protiv onih koji se nisu odazvali nametnutoj mobilizaciji. Vjernike i svećenike ovo Vijeće potiĉe i moli da s ĉvrstom vjerom u providnost Boţju, ostanu povezani i odluĉni u nastojanju zaštite ţivota i materijalnih dobara, ne napuštajući svojih vjekovnih ognjišta. A sve odgovorne u ovoj Republici i ljude dobre volje poziva da uloţe krajnje napore za oĉuvanje ugroţenog mira i zajedništva na ovim prostorima. Za Svećeniĉko vijeće Vrhbosanske nadbiskupije: Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup Mr. Boţo Odobašić, tajnik U Sarajevu, 13. studenoga 1991. _____________ GK, 24. studenoga 1991, str. 3; VB, god. II (CV), 4/1991, str. 248–249. 74

24. XI. 1991. KATOLIĈKI BISKUPI I FRANJEVAĈKI PROVINCIJALI BOSNE I HERCEGOVINE Pismo svećenicima: Došašće – vrijeme zalaganja za Crkvu i ţivot. Draga braćo u ministerijalnom svećeništvu! Sa svog redovnog susreta u Sarajevu, dne 19. studenog 1991., odluĉili smo vam uputiti bratsko pismo u kojem ţelimo s vama podijeliti odgovornost za katoliĉke vjernike u našoj Metropoliji koja je sastavni dio opće Crkve i Crkve u Hrvata. Pozdravljamo vas rijeĉima sv. Pavla, upravljenim vjernom suradniku Timoteju: "Milost vam, milosrĊe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega!" (2 Tim 1,2). I kao što je apostol bio zahvalan Bogu za vjerne suradnike u naviještanju EvanĊelja te u voĊenju crkvenih zajednica, tako smo i mi zahvalni Bogu za sve svećenike na podruĉju naše metropolije koji svjedoĉki ţive i revno djeluju meĊu našim vjernicima. Naši vjernici traţe od nas ovih dana rijeĉ utjehe i ohrabrenja, osobito oni koji su morali pobjeći sa svojih ognjišta ili su primili u svoje skromne domove prognanu braću i sestre. Svom hrvatskom narodu najbolje ćemo pomoći u ovim presudnim dogaĊajima, ako nastavimo revno i zauzeto obavljati svećeniĉku sluţbu u duhu smjernica crkvenog uĉiteljstva. Mi smo sabiratelji zajednice krštenih u sakramentalnim i ţupnim slavljima. Mi odgajamo svoje vjernike u vjeri, mi izgraĊujemo crkvene zajednice, osobito po euharistijskim slavljima. A da bi naše sluţenje bilo uspješnije, poveţimo se u pojedinom kraju jedni s drugima i sa svojim crkvenim poglavarima. Došašćem poĉinje nova liturgijska godina tokom koje slavimo otajstva kršćanskog otkupljenja, a osobito vazmenog otajstva (usp. SC 107). Došašće je vrijeme priprave za Isusov eshatološki dolazak ali i za Boţić kao spomen Kristova roĊenja u ljudskoj povijesti. Neka nam ovo sveto vrijeme bude nov poticaj u svećeniĉkom zalaganju za Crkvu i to onaj dio crkvene zajednice koji je povjeren našoj osobnoj brizi. Ovo zalaganje treba se oĉitovati u pastoralnom sluţenju i karitativnom pomaganju svih koji preko naše pomoći trebaju doţivljavati Boţju brigu za ljude. Na svom radnom susretu odluĉili smo ovog Došašća u našoj Metropoliji provesti Tjedan akcije za ţivot, od 15. do 22. prosinca. To je tjedan molitve i zalaganja za ljudsku osobu od prvih otkucaja srca prije roĊenja do posljednjeg smiraja u bolesti ili starosti. Vas ţupnike i ţupne vikare molimo da na misama treće i ĉetvrte nedjelje Došašća o tome propovijedate, u toku tjedna na zornicama molite a na vjeronauku progovorite o neroĊenoj i roĊenoj djeci. Zauzmite se zatim za obitelji s brojnom djecom i za starije osobe u vlastitoj sredini. Svećeniĉka maštovitost i kršćanska ljubav neka vam nadahne prikladne pothvate i pribavi suradnike. Sa svetim Petrom, prvakom apostola, dovikujemo sebi i vama, draga braćo svećenici: "Starješine meĊu vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedniĉar slave koja se ima oĉitovati: pasite povjereno vam stado Boţje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Boţju" (1 Pt 4,1–2). Uvjereni da ćete tako i postupiti, unaprijed vam zahvaljujemo ţeleći plodno Došašće i sretne boţićne blagdane. Vaši biskupi i provincijali: Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski Msgr. Pavao Ţanić, biskup mostarsko-duvanjski i ap.administrator trebinjsko-mrkanski Msgr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Fra Petar AnĊelović, provincijal bosanskih franjevaca Fra Drago Tolj, provincijal hercegovaĉkih franjevaca Sarajevo, 24. studenoga 1991. ____________ VB, god. II (CV), 4/1991, str. 240.

75

30. XI. 1991. NADBISKUPSKI ORDINARIJAT VRHBOSANSKI Prosvjed RTV Sarajevo – zbog uvredljive emisije o Vatikanu i Svetoj Stolici. Iako smo unaprijed upozorili da će biti štetno, a za nas katolike i uvredljivo, Sarajevska televizija je ipak prenosila 28. studenoga na svom drugom programu, u udarnim veĉernjim satima, beogradsku emisiju "Pacovski kanali" u trajanju od dva i pol sata. U emisiji je po treći put u kratkom razmaku prikazan dokumentarac dvojice britanskih novinara o zloĉincima drugog svjetskog rata koji su izbjegli sudu pravde. Zatim je voditeljica sa svojih troje sugovornika huškala protiv Svete Stolice, premda se ona preko meĊunarodnih, politiĉkih i društvenih organizacija zauzima za okonĉanje sadašnjeg nepravednog rata u Hrvatskoj i uspostavljanje pravednog mira meĊu narodima dosadašnje Jugoslavije. S najdubljim gnušanjem odbacujemo tvrdnju dr. Smilje Avramov u toj emisiji da se Vatikan već davno odmetnuo od kršćanstva te da se u svom djelovanju vodi makijavelistiĉkim naĉelom kako je dopušteno sve što koristi. Na ţalost, prenošenje ove beogradske emisije moramo povezati s prilogom suradnika Sarajevske televizije u emisiji "Ovdje i sada" na prvom kanalu TV Sarajeva, od 7. studenoga ove godine, u kojem je novinar optuţio Svetu Stolicu za politiĉke nemire u sadašnjoj Jugoslaviji, koja navodno ĉini sve da na ovom podruĉju Europe zatre Pravoslavlje i Islam. Takvim emisijama Sarajevska televizija huška svoje gledatelje protiv katoliĉkih drţavljana Bosne i Hercegovine umjesto da pridonosi odgajanju svih graĊana za toleranciju i zajedniĉki ţivot. Stoga traţimo od odgovornih u Sarajevskoj televiziji da se na prikladan naĉin javno ispriĉaju katoliĉkim gledateljima. Ako to ne uĉine, smatrat ćemo se obveznim potaknuti svoje vjernike da ne gledaju takve programe Sarajevske televizije i ne plaćaju pretplatu jer bi pretplatniĉkim sufinanciranjem pomagali ocrnjivanje Katoliĉke Crkve. Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski Sarajevo, 30. studenoga 1991. ________________ GK, 8. prosinca 1991, str. 3; VB, god. III (CVI), 1/1992, str. 27.

5. XII. 1991. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Intervent na posebnoj Biskupskoj sinodi za Europu – o ratu na prostoru Jugoslavije i o drţanju Europe prema tome ratu (izvadak). Sveti Oĉe, Poštovana i draga braćo u Kristu! (....) Ţelio bih vam priopćiti još jedno aktualno i zabrinutošću ispunjeno iskustvo iz najnovijeg vremena. Radi se o iskustvu strašnoga rata koji u našoj zemlji sada bjesni na najbrutalniji naĉin. U svjetskoj javnosti ovaj je rat već oznaĉen kao "sramota današnjega demokratskog i slobodnog svijeta". Ovaj strašni rat, ĉije se grozne razarajuće posljedice već osjećaju takoĊer u mojoj biskupiji u Bosni i Hercegovini, dolazi, u to smo osvjedoĉeni, iz neshvatljive duboke tmine. Mi osjećamo, kao nikad ranije, istinu iz Ef 6,12: "Nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljaĉa ovoga mraĉnoga svijeta, protiv zlih duhova ...". Kako god se pobjedu ţeljelo na bojištu ili kroz politiĉka pregovaranja, još je vaţnije da naši vjernici ne dopuste da ih se uvuĉe u struju mrţnje i osvete. Neka ih Bog od toga saĉuva. Mi ne smijemo ni u kojem sluĉaju potonuti u onu duhovnu moĉvaru iz koje je proizašao ovaj strašni rat. Premda se neizrecivo mnogo bola prelilo preko ovoga naroda u posljednje vrijeme, smisao 76

za etiĉke i religiozne vrijednosti nije još u cijelosti izgubljen. Ali ipak maramo naglasiti: što se rat više bude produţio, tim će biti teţa ta zadaća. U tome leţi i velika odgovornost svih koji su krivi za odugovlaĉenje rata. Nama je stoga potrebna još veća pomoć, osobito od strane braće u vjeri iz europskih drţava. Kao Europljanin, i ja bih takoĊer mogao reći, kao što su mnogi u mojoj domovini, ali i u drugim europskim zemljama, kazali: Ja se sramim kao Europljanin radi šutnje i dopuštenja da se u ovom nepotrebnom i silom nametnutom ratu tako brutalno krše temeljna ljudska prava! Ali kao kršćanin i kao biskup, ja sam svjestan da u ovom ozbiljnom vremenu takoĊer i ja drţim u svojim drhtavim rukama tešku odgovornost za budućnost kršćanske vjere u Crkvi, ne samo u mojoj banjaluĉkoj biskupiji, ne samo u mojoj domovini Bosni, u mom hrvatskom narodu, nego takoĊer u cijeloj Europi pa i šire. Ja Vam svima ţelim, nakon sretnog završetka ove blagoslovljene Sinode, radostan Boţić! A sebi samome ţelim, prije svega, da mi bude moguće ponovno viĊenje s uplašenim i ugroţenim vjernicima moje nezaštićene biskupije, pošto su mi zasad neki putovi prema kući veoma oteţani, zapravo zaprijeĉeni! A to se dogaĊa u Europi, u godini slobode njezinih drţava, naroda i partikularnih Crkava, u godini ove prve Sinode europskih biskupa u ovo posljednje vrijeme – u godini 1991! Zahvaljujem vam što mi je pruţena mogućnost da Vam priopćim ove misli! /Vatikan, 5. prosinca 1991./ _______ Arhiv BOBL

77

GODINA 1992.

78

79

1. I. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Poruka za svjetski dan mira (1. 1. 1992.) – da se zaustavi rat i nasilje a promiĉe mir i zajedništvo. Dragi vjernici, poštovani sugraĊani! Kao vaš subrat u vjeri, vaš susjed i sugraĊanin, ţelim vama i svima oko nas, danas, blagoslovljeni dan zajedniĉke molitve za mir u našem gradu i kraju, poruĉiti slijedeće: Jedan od najvećih problema ljudske povijesti leţi u ĉinjenici da se pojmovi ljubav i moć obiĉno shvaćaju kao suprotnosti. Ljubav se tako poistovjećuje s odbacivanjem upotrebe moći, sile. A moć opet s gaţenjem, nijekanjem ljubavi. Potrebno je da shvatimo kako je moć bez ljubavi bezobzirna, kako se moţe zloupotrebljavati, a ljubav bez moći ostaje sentimentalna i bez utjecaja. Moć u svome najboljem izdanju jest ljubav koja sve otklanja što se ljubavi protivi. Pred nama, našim gradom i krajem stoji u ovom ĉasu silno bremenito i sudbonosno pitanje: hoćemo li mir ili rat, zajedniĉki ţivot u miru i meĊusobnom uvaţavanju i pomaganju ili nesaglediva razaranja svih mostova i veza i strahote rata kojim svi gubimo sve i u sadašnjosti i za budućnost slijedećih naraštaja, posebno ovo dragocjeno blago zajedniĉkog ţivota u našoj zajedniĉkoj bašĉi drage nam i jedine Domovine. Uvjeren sam da nema normalnog ĉovjeka, niti meĊu vjernicima, niti meĊu ostalim našim sugraĊanima, u našem gradu, koji bi ţelio rat i uništenje našeg mirnog suţivota u budućnosti. A nenormalnim ljudima, ako bi ih, ne daj Boţe – i bilo, ne smije se ni pod koju cijenu dopustiti da odluĉuju o sudbini, pojedinaĉnoj i zajedniĉkoj, našega grada. Jedino mogu barem za sebe osobno sa sigurnošću ustvrditi: kad bi se kojim sluĉajem, ne daj Boţe, svi vjernici, katolici ovoga grada i kraja odluĉili za primjenu sile i nasilja jedni protiv drugih, za neke svoje male, kratkotrajne, sebiĉne ciljeve, ja ţelim biti i u tom sluĉaju jedini glas koji će vikati i propovijedati svima: Braćo, izabrali ste krivi put i naĉin. Pogubno, neljudski i sramotno je što ĉinite! No, hvala Bogu da meĊu našim vjernicima i svim našim sugraĊanima ima najveći broj istinskih ljubitelja pravog, ljudskog suţivota i mira meĊu nama. S ovog mjesta i prvog u nizu od tri meĊukonfesionalna molitvena skupa za mir u našem gradu Banjaluci, molim sve vas, svoju dragu braću i sestre u vjeri i sve poštovane svoje sugraĊane, da se ne umorimo u zalaganju i traţenju svih potrebnih, dugotrajnih, pravih rješenja za moguće nesuglasice. Apeliram na sve odgovorne u našem gradu, u našoj sredini i Republici da dosljedno svojim ljudskim, plemenitim kvalitetama i svom vjerniĉkom uvjerenju, ne dopuste da ih uski interesi stranke ili naroda kojemu pripadaju, sprijeĉe oko prevaţnog i najglavnijeg zadatka kojeg moraju rješavati i za sve dobro obaviti: oĉuvati mir i sprijeĉiti širenje ratnih strahota i stradanja u našoj sredini. Svima pak odgovornima za sudbine mnogih naših sunarodnjaka, suvremenika iz drugih, nama susjednih krajeva, s istoka, zapada, sa sjevera i juga poruĉujem: Zaustavite rat i krvoproliće, ne proširujte ga u naše krajeve! Mi ţelimo mir! Zapoĉnite i vi konaĉno, makar i na ruševinama ratne hipoteke, graditi mir uz puno poštovanje slobode i drugih legitimnih prava svakog ĉovjeka i naroda. Neka i vama i nama, ovdje okupljenima, i svim našim sugraĊanima i ljudima dobre volje u našoj Domovini pomogne Bog, kako bi nam svima ova nova godina Gospodnja 1992. bila bolja, mirnija, sretnija i konaĉno i za našu vjeĉnost plodnija. Amen. Banja Luka, 1. sijeĉnja 1992. _______________

Franjo, biskup

VB, god. III (CVI), 1/1992, str. 52–53; UOO, str. 111–112.

80

1. I. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ I VISOKI NEKATOLIĈKI VJERSKI PREDSTOJNICI BOSNE I HERCEGOVINE Poziv na mir i suzdrţavanje od nasilja. Nova godina je dan i momenat u kojem ljudi svode raĉune iz prošle godine i upiru pogled prema budućnosti pri ĉemu izriĉu dobre ţelje i najljepše ĉestitke. Duţe vremena uz ovaj dan se veţu misli mira i ţelje za što miroljubiviji odnos i suţivot meĊu ljudima. Mir je općeljudska kategorija i svim religijama zajedniĉka vrednota. Svaka vjera u svome uĉenju sadrţi duboko ukorijenjenu ideju mira. Ţidovska, katoliĉka, pravoslavna i islamska vjera sadrţe misao i djelo mira i njemu pridaju osobitu vaţnost. U Bibliji Staroga zavjeta, koju uglavnom priznaju sve ĉetiri nabrojene vjerske zajednice, mir je ubrojen meĊu najveće vrijednosti. Mir treba traţiti i za njim ići da bi se ţivjelo u miru (Ps 34), za mir se treba moliti (Ps 122), bolje je ţivjeti u miru pa makar samo sa suhim kruhom (Izr 17,1). Isto tako, Kur'an jasno potencira da je glavna misija svih vjerovjesnika bila upravo uspostavljanje mira na zemlji (Merjem 15), da je selam, odnosno mir, pozdrav i ovoga i budućega svijeta (Enam 127) te poziva sve snage dobra da na ovoj zemlji uspostave poredak mira meĊu svim ljudima (Bekara 208). Sve objavljene knjige dakle podcrtavaju da je mir djelo pravde i istine, da je mir duševno bogatstvo i na kraju svega da je mir u Bogu. Ţivimo u vremenu kada je naše krajeve zahvatio nemir i kada se zle misli i osjećaji uvlaĉe u duše mnogih naših ĉlanova i vjernika. Za mnoge je izgleda došlo vrijeme kada misle da se neki problemi najbolje rješavaju ratnim sredstvima. Mi predvodnici vjerskih zajednica ţelimo poruĉiti svojim vjernicima i svim ljudima da se uzdrţe od korištenja ratnih naĉina razrješenja nastalih problema. Mi smo svjesni da ima dosta problema ali uvjereni smo da nema, s jedne strane, nerješivih problema i, s druge strane, da se oni ne mogu riješiti. Narod kaţe: rat nikome nije brat. Podsjećamo vjernike da je nespojivo s pravom vjerom u Boga dizanje ruke na brata ĉovjeka, jer tko ne ljubi ĉovjeka, ne moţe istinski ljubiti ni Boga. Zloĉin Kajina je onaj koji kalja ljudski obraz i uništava vjeru. Stoga, dragi vjernici, oduprite se sirenskom zovu neĉovjeĉnoga u nama, ne dajte se zavarati, ne dopustite da u vama ovladaju strasti. Ĉovjek je pravi ĉovjek ako je samo istinski dobar; zloća je neljudska i protuljudska. Budite ljudi a ne neljudi, ne laćajte se maĉa jer tko se maĉa laća, od maĉa i gine. Onaj tko sije, potiĉe i širi misli i duh nemira, ne moţe se zvati pravim vjernikom. Budite mirotvorci jer takvima Bog obećava Nebesku nagradu i vjeĉni ţivot. Molimo naše vjerske sluţbenike: rabine, svećenike, sveštenike i imame da rade na širenju duha mira, suţivota i ĉovjekoljublja. Istu poruku upućujemo i svim javnim djelatnicima, napose onima u sredstvima informiranja. Dragi vjernici, kao i svi graĊani Republike Bosne i Hercegovine, ţelimo vam u novoj godini sreću i blagostanje. Molimo Svemogućeg Boga da svoju ljubav izlije na umirovljenike i djecu, oĉeve i majke, radnike i intelektualce. Sve vas od srca pozdravljamo i ţelimo da vas prati Boţja milost i Boţji mir u novoj godini! Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski Vladimir, pravoslavni mitropolit Dabro-bosanski Salih ef. Ĉolaković, predsjednik Mešihata IZ BiH Gosp. Ivan Ĉerešnješ, predsjednik Jevrejske općine Sarajevo, 1. sijeĉnja 1992. _____________ GK, 12. sijeĉnja 1992, str. 3.

81

10. II. 1992. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Pismo svećenicima i ostalim pastoralnim djelatnicima o socijalnom zalaganju i mirotvorstvu. Braćo svećenici i ostali pastoralni djelatnici! Iz vjerskog tiska i "Vrhbosne" moţete uzeti Papinu poruku svim vjernicima za korizmu 1992. godine koja razraĊuje jednu od kljuĉnih misli iz njegove najnovije enciklike, izdane u povodu stote obljetnice prve socijalne enciklike Rerum novarum god. 1891. Tu poruku proĉitajte vjernicima na jednu od prvih korizmenih nedjelja i po potrebi je protumaĉite. Vas ţelimo podsjetiti da se prema odluci Konferencije biskupa Crkve u Hrvata korizma slavi i kao biblijsko vrijeme dubljeg poniranja u rijeĉ Boţju koja daje snagu našim liturgijskim i sakramentalnim slavljima. Kako ove korizme Papa poziva na primjenu crkvenog socijalnog nauka u ĉuvanju prirodnog blaga za sve sadašnje narode i buduće naraštaje, molimo vas da biblijsku korizmu poveţete sa socijalnim zalaganjem u našim konkretnim prilikama. 1. Ţupni i biskupijski Caritas U korizmenoj poruci i samoj enciklici Centesimus annus Papa izvodi brigu Crkve za socijalne potrebe vlastitih ĉlanova iz Lukine zabiljeţbe da su jeruzalemski krštenici zajedno trošili materijalna dobra kao vanjski izraz krsne pridruţenosti Kristu i Crkvi (usp. Dj 2,42–47 i 4,32–35). U tome je Papa samo iznova naglasio stari nauk i praksu Crkve koja se organizirano brine za siromahe u vlastitim redovima. U našim biskupijama osnovan je Caritas preko kojega nastojimo ublaţivati tjelesne boli i materijalne nevolje ne samo prognanika koji su zbog rata u Hrvatskoj smješteni u našoj Republici nego i redovitih pripadnika naših ţupa i biskupija. Zahvaljujemo našim hrvatskim svećenicima iz Europe i prekomorskih zemalja što su organizirali obilnu pomoć iseljenih Hrvata i drugih dobrih ljudi za siromahe i prognanike meĊu nama. Zahvaljujemo i ţupnicima koji su osnovali Caritas u svojim ţupama te ukljuĉili svoje vjernike u pronalaţenje onih kojima je pomoć potrebna i u odnošenje takve pomoći bolesnima i oskudnima. Pokazalo se da najnemoćniji i najsiromašniji ne mogu ni doći do biskupijskog ili ţupnog Caritasa. Trebamo ih u vjerniĉkom poštovanju pronalaziti te o njima voditi brigu. U tome nam je nezaobilazna suradnja laika na ţupnoj i biskupijskoj razini. Molimo svećenike i ostale pastoralne djelatnike da strpljivo odgajaju laike za socijalno pomaganje te ih velikodušno ukljuĉuju u karitativno sluţenje braći i sestrama. Ĉim zacijele ratne rane, trebat ćemo podizati djeĉje vrtiće i staraĉke domove, odgojne zavode i obiteljske centre. Caritas Crkve u demokratskim društvima ĉini kršćansku zajednicu autentiĉnom navjestiteljicom cjelovitog spasenja u Kristu. Ne moţemo se više ţaliti da nam drţava ne dopušta ĉiniti ono što moţemo kako bismo ublaţili zemaljske brige svojih vjernika i ostalih ljudi. Molimo svećenike i osobe koje katehiziraju u našoj Metropoliji da ove korizme u homilijama, katehezama i osobnim susretima razvijaju svetopisamsku rijeĉ i crkveni nauk o socijalnim duţnostima vjernika. Posluţite se saborskom konstitucijom Gaudium et spes i trima socijalnim enciklikama sadašnjeg Pape: Laborem exercens iz god. 1981., Solicitudo rei socialis iz god. 1987. i Centesimus annus iz god. 1991. Sve ove enciklike su prevedene na hrvatski jezik i izdane u Zagrebu. Od novozavjetnih spisa najviše paţnje prema siromasima i bolesnima pokazuje Jakovljeva poslanica. 2. Izgradnja kulture mira U petom poglavlju enciklike Centesimus annus govori Ivan Pavao II. o drţavi i kulturi istiĉući ulogu Crkve u izgradnji mira kao zbiljskog socijalnog dobra. Razmišlja nad izrekom iz Ef 2,14–18 gdje je istaknuto da je Krist u svom tijelu na kriţu pomirio bivše pogane i bivše Ţidove, da je postao "mir naš" te da je od dvojice naĉinio jednog novog ĉovjeka: "Crkva promiĉe kvalitet ljudskih ponašanja koja podrţavaju kulturu mira protiv modela koji utapaju ĉovjeka u masi ne priznavajući ulogu njegove inicijative i slobode, nego vide njegovu veliĉinu u umijeću sukoba i rata. Crkva pruţa takvo sluţenje propovijedajući istinu o stvaranju svijeta, što ga je Bog stavio u ruke ljudi kako bi ga uĉinili plodnim i svojim djelima savršenijim, i naviještajući istinu o otkupljenju kojim je Sin Boţji spasio sve ljude te, u isti mah, ujedinio 82

jedne s drugima uĉinivši ih odgovornima jedne za druge. Sveto pismo nam neprestano govori o aktivnom zalaganju za brata te nam stavlja pred oĉi suodgovornost koja mora obuhvatiti sve ljude. Taj se zahtjev ne zaustavlja na granicama vlastite obitelji ni na granicama nacije ili drţave nego zahvaća redom sve ĉovjeĉanstvo, tako da se nijedan ĉovjek ne moţe smatrati strancem ili ravnodušnim prema sudbini drugog ĉlana ljudske obitelji" (CA 51). Na temelju ovih Papinih uĉiteljskih rijeĉi pozivamo svećenike i ostale pastoralne djelatnike da najprije u sebi osobno izgraĊuju svetopisamski i vjerniĉki duh tolerancije i poštivanja drugih. Ljudi ne gube temeljno ljudsko dostojanstvo ni kad su u vjerskoj zabludi ili kad su teško prekršili Boţje i pravedne ljudske zakone. Na treću korizmenu nedjelju ove godine imat ćemo za EvanĊelje odlomak iz Luke u kojem Isus na temelju jednog nasilnog pokolja u Jeruzalemu istiĉe da nepravedno pogubljeni nisu bili grešniji od preţivjelih i sve zove na obraćenje jer nam je svima potrebno (Lk 13,1–9). Na ĉetvrtu nedjelju korizme imat ćemo za EvanĊelje prispodobu o milosrdom ocu i dva razliĉita sina, od kojih se stariji ljuti na oca što je dobar i oprašta rasipniku (Lk 15, 11–31). Isus je ţelio da u starijem sinu iz ove parabole farizeji prepoznaju sebe. Zato što su se ljutili na Isusa koji propovijeda i svjedoĉi Boga te se raduje povratku izgubljenih sinova i kćeri i traţi da takvog Boga objavljuju vjernici svojim rijeĉima i postupcima. Ovi evanĊeoski odlomci u našoj korizmenoj liturgiji neka nam budu poticaj na odgajanje sebe i vjernika u duhu opraštanja, jer sami trebamo Boţje oproštenje. Mi svećenici moţemo u oĉima nekih svojih sunarodnjaka izgledati nedovoljno nacionalno svjesni ili ĉak naivni što propovijedamo toleranciju i miran graĊanski suţivot. Izdali bismo, meĊutim, svoj kršćanski i svećeniĉki identitet kada to ne bismo ĉinili. Naš Uskrs uz Isusa strpljivog i proslavljenog patnika ne bi bio autentiĉan, kada ne bismo sami opraštali i vjernike odgajali za opraštanje. U tom smislu ţelimo svima svećenicima i pastoralnim djelatnicima u našoj crkvenoj pokrajini plodnu korizmu i sve vas bratski pozdravljamo. Vaši biskupi: Msgr. Vinko Puljić, nadb. i metropolit vrhbosanski Msgr. Pavao Ţanić, biskup mostarsko-duvanjski i ap. administrator trebinjsko-mrkanski Msgr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Sarajevo, Banja Luka, Mostar, 10. veljaĉe 1992. godine ______________ VB, god. III (CVI), 1/1992, str. 22–23.

25. II. 1992. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Pismo vjernicima: Referendumom svi odluĉujemo o Bosni i Hercegovini kao svojoj domovini. Dragi vjernici! Ovih dana pitate nas u osobnim susretima i telefonskim pozivima, hoćemo li vam kao vaši duhovni pastiri uputiti svoju rijeĉ pred referendum kao što smo vam se obratili pred slobodne izbore u listopadu 1990. i pred popis stanovništva u oţujku 1991. Kako referendum, koji je propisala zakonita vlada na preporuku demokratski izabranog parlamenta ima povijesnu vaţnost za sve graĊane Bosne i Hercegovine, smatramo se kao biskupi pozvanim i zaduţenim izloţiti vama, dragi katoliĉki vjernici, svoje mišljenje vodeći raĉuna o sadašnjem i budućem dobru svih Hrvata u ovoj vjerski i nacionalno pluralistiĉkoj Republici. 1. S hrvatskom braćom i sestrama u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta radujemo se meĊunarodnom priznanju slobodne i samostalne drţave Hrvatske. Mi biskupi to smo i sluţbeno pokazali supotpisavši Proglas hrvatskih biskupa u Zagrebu 15. sijeĉnja ove godine. Ipak mi ovdje u Bosni i Hercegovini imamo svoju dugu, višestoljetnu povijest i ovdje su praiskonski korijeni našeg naroda. Ne smijemo se dati zbuniti sadašnjim zbivanjima niti razmišljati u uskim okvirima promjena koje proţivljavamo posljednjih mjeseci. Kolikogod bila muĉna naša sadašnjica, mi nismo bez dobrih izgleda za mirniju budućnost u pravdi i toleranciji meĊu 83

pripadnicima drugih naroda. Smatramo da bi bilo protiv trajnog interesa hrvatskog naroda na ovom podruĉju iseljavati se radi sadašnjih teškoća. Naša prošlost i naša zajedniĉka budućnost potiĉu nas da ovdje ostanemo i da se sve dublje ukorjenjujemo. Stoga ţelimo u zajedništvu s drugim narodima Herceg-Bosne ovdje biti svjedoci hrvatske duhovne baštine izgraĊujući svoj identitet i dijeleći s drugim sugraĊanima odgovornost za zajedniĉku domovinu Bosnu i Hercegovinu. 2. Sveti Petar potiĉe prve kršćane u ondašnjoj poganskoj drţavi: "Kao slobodni ljudi, sve poštujte, bratstvo ljubite, Boga se bojte, kralja ĉastite!" (1 Pet 2, 16–17). Onda je to znaĉilo da kršćani s ostalim sugraĊanima pripadaju istoj drţavi, ali svoje zemaljske duţnosti obavljaju imajući na umu pripadnost nebeskoj domovini. Za nas danas ovo znaĉi da smo graĊani odreĊene drţave i pripadnici svoga naroda, ali i graditelji povijesti u kojoj se sije sjeme ţivota vjeĉnoga. Naša je prvenstvena duţnost duhovno izgraĊivati sebe i svoju obitelj, te ovdje gdje jesmo nositi poruku Boţje istine i pravde, ljubavi i mira. Samo je po sebi jasno da takvo osobno i zajedniĉko poslanje ne moţemo obavljati ako u nama prevladava jedino teţnja za ugodnijim i lagodnijim ţivotom ili samo za materijalnim napretkom. 3. Sadašnje nevolje Hrvata u Bosni i Hercegovini, pa i drugih naroda, posljedica su dobrim dijelom jednopartijskog reţima u prošlosti i mogu se prebroditi pametnom gospodarskom i socijalnom politikom u godinama kojima idemo ususret. Ne bismo trebali pod pritiskom sadašnjih teškoća donositi pojedinaĉne i zajedniĉke odluke kojima bismo škodili sami sebi na dugi rok. Na referendumu odluĉujemo o dobru svojih sunarodnjaka te o Bosni i Hercegovini kao svojoj domovini. Zato bismo trebali tako glasovati da vodimo raĉuna o zajedniĉkom dobru Hrvata u svojoj Republici, i to ne samo u općinama gdje su Hrvati apsolutna ili ralativna većina, nego i u gradovima gdje nikada nisu bili većina te u dijelovima Herceg-Bosne gdje ţive izmiješani s Muslimanima i Srbima. Poštujemo graĊansku slobodu i pravo na razlike u politiĉkim opredjeljenjima, ne samo kod naših sugraĊana drugih narodnosti nego i kod katoliĉkih ţitelja Bosne i Hercegovine. Ipak vas molimo, katoliĉka braćo i sestre, da kod referenduma postupite tako da Bosna i Hercegovina bude i dalje domovina takoĊer i nas Hrvata katolika, kao što je domovina Srba, Muslimana i ostalih graĊana. Uvjereni da ćete tako postupiti snagom svoje katoliĉke vjere i hrvatskog nacionalnog identiteta, pozivamo vas da na referendum izaĊete te iskoristite ovu povijesnu priliku vršeći svoju graĊansku i vjerniĉku duţnost. U tom smislu sve vas srdaĉno pozdravljamo proseći na sve zagovor sv. Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda i poglavara svete obitelji, i zazivajući Boţji blagoslov na sve graĊane i narode Bosne i Hercegovine.

Sarajevo, 25. veljaĉe 1992. _____________

Vaš nadbiskup i metropolit Msgr. Vinko Puljić

GK, 1. oţujka 1992, str. 3. VB, god. III (CVI), 2/1992, str. 96;

28. II. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA I EPISKOP PRAVOSLAVNI, JEFREM MILUTINOVIĆ Poziv vjernicima banjaluĉke biskupije i banjaluĉke pravoslavne eparhije na miran suţivot i na molitvu za odstranjenje mrţnje, neprijateljstva i osvete. "Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isus Krista!" (Ef 1,2) Svjesni pred Bogom svoje stalne odgovornosti za vaš duhovni ţivot i rast, upućujemo vam našu zajedniĉku bratsku i pastirsku rijeĉ i u ovo vrijeme opterećeno tjeskobom, nemirom, podvajanjem i prijetećim strašnim ratnim zlom. Uvjereni smo da ćete je kao vjernici kršćani i ovaj put razumjeti i uvaţiti! Boţja nam je Providnost svima dodijelila zadaću da zajedno ţivimo, rastemo i dozrijevamo za vjeĉni ţivot – baš u ovom kraju naše Domovine. Jedni s drugima, kao i s vjernicima muslimanima i drugih konfesija ili s ljudima bez konfesije, dijelimo radost i nadu kao i ţalost i tjeskobu svakodnevnog ţivota; jedni drugima nastojimo pomagati u duhovnim i materijalnim potrebama. Osim toga svijest da svi mi pripadnici i Katoliĉke i Srpske Pravoslavne Crkve jesmo ĉlanovi jedne, svete, katoliĉke-opće i apostolske Kristove Crkve; da se svi klanjamo istom Presvetom 84

Trojstvu – Ocu i Sinu i Duhu Svetom, da imamo Isusa Krista kao svoga jedinog Spasitelja, VoĊu i Uĉitelja, da imamo i primamo iste svete sakramente, ĉastimo istu Preĉistu Djevicu i Bogorodicu Mariju, mi moramo i na djelu pokazati da smo Kristovi uĉenici! To znaĉi da je svaki od nas kao kršćanin u savjesti obvezan drţati se zakona EvanĊelja i da mora nastojati u svome svakodnevnom ţivotu i djelovanju primjenjivati nauku Isusa Krista i naputke Duha Svetoga iz Svetog pisma. A Isus i nama jasno poruĉuje: "Sve što ţelite da ljudi vama ĉine, ĉinite i vi njima!" (Mt 7,12). "Ĉuli ste da je reĉeno: Ljubi svoga bliţnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kaţem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima." (Mt 5,43). Jer, "blaţeni mirotvorci, oni će se sinovima Boţjim zvati!" (Mt 5,9). Tko u Isusa Krista vjeruje, tko ga uistinu voli, taj će i ţivjeti i vladati se po ovim njegovim jasnim naputcima; taj će voliti, poštivati, braniti i pomagati svog bliţnjega, svakog svoga komšiju, posebno onog koji je u nevolji tjelesnoj ili duhovnoj. U duhu Kristove boţanske, uvijek aktualne istine, mi vas molimo i zaklinjemo rijeĉima apostolskog prvaka, svetog Petra: "Odloţite svaku zloću i svaku prijevaru, himbe, zavisti i sva klevetanja! Kao slobodni ljudi – ali ne kao oni kojima je sloboda tek pokrivalo zloće, već kao Boţje sluge – poštujte sve, ljubite bratstvo, bojte se Boga! Neka nitko od vas ne trpi kao ubojica ili kradljivac ili zloĉinac ili makar kao nametljivac! Bdijte! Protivnik vaš, Ċavao, kao riĉući lav obilazi traţeći koga da proţdre. Oprite mu se postojani u vjeri!" (1 Petr 2,1; 2,16; 4,15; 5,8). Ne smijemo nikada zaboraviti veliku Boţju istinu o svršetku našeg ovozemaljskog ţivota, koja nam je upućena preko apostola Pavla: "Svi ćemo stati pred sudište Boţje. Svaki će od nas za sebe Bogu dati raĉun!" (Rim 14, 10.12). Dragi vjernici Isusa Krista, sam Boţji Duh u poslanici Hebrejima opominje i nas danas: "Ako svojevoljno griješimo pošto primismo spoznanje istine, nema više ţrtve za grijehe, nego jedno strašno išĉekivanje suda i bijesa ognja. Ta poznajemo Onoga, koji je rekao: "Moja je odmazda, ja ću je vratiti; i još: Sudit će Gospodin svome puku. Strašno je upasti u ruke Boga ţivoga!" (Hebr 10, 26. 30–31). Pozivamo vas sve, ĉlanove Katoliĉke i Srpske Pravoslavne Crkve, da zajedno s našim svećenicima – vašim duhovim pastirima, s našim redovnicima i redovnicama, svi upravljamo još ţarĉe nego do sada molitve Trojedinom Bogu, Gospodaru povijesti i svakog naroda, da odstrani svaku mrţnju, neprijateljstvo ili ţelju za osvetom iz naših srdaca i naše sredine, da zaustavi straviĉne strahote rata koje se već dogaĊaju pred vratima zajedniĉkog nam doma i kraja, i da nam povrati i uĉvrsti prijeko potreban mir, slogu i meĊusobno poštovanje i poštovanje svih ljudi oko nas u pravednosti i ljubavi. Bodreći vas zajedno još jednom rijeĉima apostola Pavla: "Braćo, sloţni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama!" (2 Kor 13,11), zazivamo i u ovom odluĉnom ĉasu na sve vas i sve ljude dobre volje obilan Boţji blagoslov i zagovor Presvete Djevice i Bogorodice Marije!

Banja Luka, 28. veljaĉe 1992. ________

Franjo, biskup banjaluĉki Jefrem, episkop banjaluĉki

Arhiv BOBL

Veljaĉa, 1992. PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANÐELOVIĆ Poruka ĉlanovima franjevaĉke zajednice – o samostalnoj i nedjeljivoj Bosni i Hercegovini i o njezinu vjerskom i nacionalnom pluralizmu. Zadnjih desetljeća dominantna i ĉesto ponavljana teza s obzirom na identitet Bosne i Hercegovine glasi: Bosna je i muslimanska i srpska i hrvatska. Ovih dana, s tim u svezi, prisjećam se rijeĉi predsjednika g. Izetbegovića prigodom jednog susreta: "Bosna je i fratarska". Prisjećam se i davnih rijeĉi biskupa Strossmayera: "Ima jedna, istina, plemenita gospoja, koja je od blizu pet vjekova bijedna, da, sasvim bijedna udovica (...) te neprestano niz gospodsko lice roni suze, a nikoga nema, tko bi joj suze otro, tko bi ju utješio, tko bi se za nju brinuo. Ta plemenita udovica, naša je Bosna, negda ponosna, a sad potlaĉena, i upropaštena."

85

Tako je to s Bosnom ĉesto bivalo. Ĉini se da je to sluĉaj i danas, da je i danas robinja neĉijeg nasilja. To nas boli i zabrinjava, te smo uvjereni da je došlo vrijeme, kako netko nedavno reĉe, "za izvorno franjevaĉko nadahnuće i djelovanje". Danas smo, naime, svjedoci kako društveni sustav neslobode polako ali sigurno propada, a novi slobodni i demokratski se muĉno i neizvjesno raĊa. Drţava Juţnih Slavena – u ĉiju je idejnu projekciju, ne treba to kriti jer razloge znamo, ugraĊen ne jedan franjevaĉki san i napor – sramno je propala, rušeći samu sebe, ratujući protiv sebe, ubijajući okrutno vlastite drţavljane. Stvara se novi politiĉki reljef na slavenskom jugu i mi to sa strepnjom promatramo, sa strepnjom, jer se naša Bosna našla na dramatiĉnoj i opasnoj raskrsnici. Ili će steći drţavnu samostalnost, prvi put poslije srednjovjekovnog kraljevstva, i ući u slobodni svijet suvremene civilizacije, sa Slovenijom i Hrvatskom, ili će, raskomadana, nestati u nekom novom obliku balkanske satrapije. Neki predlaţu pogodbu, no naše sedamstoljetno franjevaĉko poslanje u Bosni nikad nije bilo pod znakom pogodbe. Uvijek je bilo samo jedno – bezuvjetna ljubav i bezuvjetno sluţenje. Svojoj zemlji i svome narodu. Zato i smijemo kazati da je Bosna – franjevaĉka zemlja. Zato su bosanska i franjevaĉka povijest – jedno. U tome je i sav onaj duboki i jednostavni smisao rijeĉi fra Joze Markušića, koji reĉe da bi rušenje Bosne bilo "izdaja povijesti, naše duše". Zadnjih stotinjak godina franjevci, opet iz poznatih razloga, nisu imali neku naglašeniju ulogu u društvenom niti u crkvenom ţivotu. Pa nju su poklanjali dušobriţništvu, usavršavanju školstva i općem kulturnom djelovanju. Što se tiĉe istupa u javnom ţivotu, franjevci su kroz to vrijeme bili vrlo suzdrţani. Na tu suzdrţanost i njezine razloge upozorava i okruţnica provincijala bosanske franjevaĉke provincije od 20. studenoga 1928. godine (vrijeme poslije atentata na Stjepana Radića): "Mi moramo biti za naš narod; i moramo se za njega po svemu ţrtvovati; i uvijek za njegovo dobro na neustrašivom mjestu postojati! Ali mi nismo politiĉari, a još manje stranĉari (...). Birali smo (poslanike i politiĉare), neka oni dalje rade! Svaki po svom mandatu i odgovornosti, ne samo jutra i veĉeri – nego i narodnog suda u povijesti! Nas nije nitko birao, a moguće nije ni htio birati (...). Mi ćemo reći svoje u pravo vrijeme i na doliĉan naĉin, ali to moţe bit samo u prekretnicama vremena i pitanjima osnovne vaţnosti." Ĉini se da je ovo vrijeme franjevaĉki ĉas. Kad se mnoga duša koleba, kada je u opticaju tako mnogo i nejasnih i nepromišljenih, a i smišljeno odbaĉenih "rješenja", mogućnosti, kad je mnogo nesreće, potrebe i straha – ĉas je za hrabrenje, za poticaj. Bosna je zemlja i nama dosuĊena, a i mi njoj. Oĉekuje ona, da joj i danas budemo sol, sol vjere, narodnosti i europske civilizacije. Za nas bosanske franjevce povjesniĉari će vrlo rado kazati, da smo, u skladu sa svojim vjekovnim naslijeĊenim tradicijama, bili skloni suradnji i tolerantnim odnosima sa srpskim i muslimanskim narodnim prvacima. To franjevaĉko raspoloţenje zabiljeţio je i kroniĉar O. Knezović rijeĉima da fratri "stoljećima ţive zajedno s muslimanima i pravoslavnima, razumiju jedni druge, zato meĊusobne odnose ţele da rješavaju na priznanju ĉovjeĉnih prava jednih prema drugima, na ĉovjekoljublju i bratskoj uviĊavnosti. Oni poštuju ljudske svetinje, bilo vjerske bilo nacionalne, a pravdu i to poštivanje traţe i za se". Zato i stoji mišljenje da su bosanski franjevci, uza sve što su bili oduševljeni Hrvati, uvijek raĉunali s realnom društvenom zbiljom, te nisu nikad prihvaćali ekskluzivne struje u ideologiji hrvatskog pokreta. Ne ĉine to ni danas. Ne ĉudi onda što mnogi misle, poput biskupa Strossmayera koji je pisao u Vatikan 1878. godine, da se, kad je u pitanju Bosna, "prvo imaju saslušati mišljenja bosanskog svećenstva (a bili su to praktiĉno samo franjevci) budući da je ono bilo najbolje upućeno u bosansko-hercegovaĉke prilike, kao i ĉinjenicu da najbolje osjeća potrebe budućega razvoja". A kad je danas u pitanju Bosna i kad nas pitaju, onda smo mi – s onu stranu politikantstva i stranĉarenja – zajedno sa svojim pukom, za suverenu, samostalnu, slobodnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu. Nećemo se ustruĉavati ovo i javno kazati. Svjesni smo, naime, da je Bosna nama takva dosuĊena, a oĉito i mi njoj. Fra Petar AnĊelović, provincijal Bosne Srebrene Sarajevo, veljaĉa 1992. _________ MO, str. 112–114.

86

10. III. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Pismo organima vlasti u BiH o dogaĊajima koji uznemiruju. Nakon podizanja barikada i nekontrolirane upotrebe sile i oruţja kojom je unešen strah meĊu graĊane Sarajeva, Bos. Broda, Ĉapljine, Travnika i drugih mjesta, pomislili smo da dolazi vrijeme smirivanja. Ali teško je urazumiti sve snage koje nanose silu mirnim ljudima. Ovdje iznosim samo nekoliko zabrinjavajućih i alarmantnih zbivanja: 1. Poslije oruţanih sukoba u Bos. Brodu dogovoreno je primirje jer je narod ţeljan mira. Unatoĉ svemu tome, ispaljeno je u noći sa 7. na 8. III. ĉetiri granate na selo Kriĉanovo. Zatim u noći sa 8. na 9. III. na Novo Selo pet granata. Mještani ovih katoliĉkih sela su uznemireni jer su svjesni da se prema poznatom scenariju meĊu njih unosi strah. 2. Ţupa Brusnica danima je bila izloţena pucnjavi iz raznih oruţja noću i danju a ona je dolazila s mjesta gdje je stacionirana vojska i druge njoj pridruţene formacije. Ţene i djeca su pod tim pritiskom u strahu morali napustiti svoja ognjišta i potraţiti krov nad glavom izvan svoga mjesta. Katoliĉki vjernici u Dobroj Vodi nalaze se već danima pod pritiskom, a pokušava ih se iseliti iz njihovih domova. 3. Katoliĉka ţupa Korićani na Vlašiću zatoĉena je od jugoslavenske vojske i drugih formacija. Na barikadama oko ovoga sela nalaze se i dvojica uĉitelja koji svojim uĉenicima toga sela sada prijete oruţjem s barikada. Stoga djeca ne mogu u školu niti radnici na posao. Zalihe hrane u tom mjestu se prazne, a zbog blokade nemoguće je dovesti pomoć. 4. U noćnim satima u pojedinim mjestima vojna policija dolazi i odvodi mlade ljude u nepoznatom pravcu. Pritom ne pokazuju nalog da su za to ovlašteni, a najnoviji takav sluĉaj dogodio se u Bos. Gradišci. 5. U posljednje vrijeme dobili smo informacije da radnici bosansko-hercegovaĉke milicije skidaju pojedine ljude s autobusa i predaju ih vojnoj policiji koja ih odvodi u Staru Gradišku ili u neko drugo mjesto na ispitivanje i maltretiranje. 6. Katoliĉki vjernici na podruĉju Ilijaša u posljednje vrijeme izloţeni su mnogim prijetnjama i pritiscima. Svake noći ĉuju pucnjavu iz oruţja raznih vrsta i kalibara, a ĉesto ih se zastrašuje prekidom telefonskih linija i nestankom elektriĉne energije. Ti ljudi su zbunjeni i ne znaju kome bi se obratili i da li postoji netko tko ih moţe pravno zaštititi. Iznio sam samo nekoliko sluĉajeva koji s pravom pobuĊuju zabrinutost mnogih vjernika u raznim dijelovima vrhbosanske nadbiskupije i metropolije. Stoga i pozivam sve odgovorne osobe da se zauzmu za zaštitu i sigurnost svakog ĉovjeka i stvaraju uvjete za izgradnju mira. Sarajevo, 10. oţujka 1992. ______________

Msgr. Vinko Puljić

GK, 22. oţujka 1992, str. 3; OSN/I, str. 55–56.

28. III. 1992. KATOLIĈKI BISKUPI I FRANJEVAĈKI PROVINCIJALI U BOSNI I HERCEGOVINI Apel o politiĉkom ureĊenju Bosne i Hercegovine. U sadašnjem povijesnom ĉasu zbivaju se nagle i velike promjene koje imaju dalekoseţne posljedice za sve narode pa tako i za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Ljudi su uznemireni, odnosi napeti i poremećeni, mir je ugroţen, a na nekim mjestima se vodi rat sa najteţim posljedicama. Potrebno je zato da svi ĉimbenici i raspoloţive snage uloţe najveće napore kako bi se naše stanje zahvatilo u ĉitavom svome opsegu i sadrţaju. Zbog toga i mi biskupi i provincijali Vrhbosanske metropolije smatramo svojom duţnošću pomoći u traţenju izlaza iz stanja u kojem se našao hrvatski narod i Katoliĉka crkva u Bosni i Hercegovini. Budući da se u stvaranju i unutarnjem ureĊenju nove suverene i nezavisne drţave BiH ne radi samo o politiĉkim, nego i o etiĉkim, povijesnim i vjerskim pitanjima hrvatskoga naroda na 87

ovom podruĉju, svraćamo vašu pozornost na neprocjenjive vrijednosti Katoliĉke crkve koja na ovim prostorima egzistira već trinaest stoljeća. Kroz tolika stoljeća svoga postojanja i rada, Crkva je uĉinila da ovi prostori odišu duhovnom i materijalnom kulturom na svim razinama. Na prostorima BiH danas su sjedišta ĉetiriju biskupija, dviju provincija redovnika i ĉetiriju provincija redovnica, 264 ţupa, 27 samostana redovnika i 34 redovnica, 5 filozofsko-teoloških uĉilišta, brojne biblioteke, muzeji itd. Sve je to sastavni dio kulturno-nacionalnog bića Hrvata – katolika. Hrvata je danas najmanje od sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. Zašto? Zato jer je kroz dugi vremenski period vršen organiziran ideološki, politiĉki i ekonomski pritisak nad hrvatskim ţivljem s ciljem da ga se prisili na iseljavanje sa svojih višestoljetnih ognjišta. U tom se na ţalost i uspjelo. Diţemo svoj glas protiv najnovijeg bezoĉnog nasilja koje se vrši nad katoliĉkim vjernicima od kojih su u najvećoj većini upravo Hrvati, kao i na sakralnim objektima Katoliĉke crkve u našoj Republici. U Trebinjskoj biskupiji je izvršen genocid nad katolicima-Hrvatima. Teror i prisila su sve prisutniji u Banjaluĉkoj i Mostarskoj biskupiji a u najnovije vrijeme i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Oĉito je da je ovo stanje eskaliralo pojaĉanim prisustvom i nasilnim ponašanjem takozvane Jugoslavenske narodne armije na ovim prostorima. Pod izgovorom zaštite jednog naroda vrši se sve otvorenije nasilje nad drugim narodima, a sve s ciljem da im se onemogući ostanak na njihovim ognjištima. Prisiljavajući ih na iseljavanje mijenja se etniĉka slika BiH i onemogućavaju njezine demokratske promjene i izgledi za daljnji suţivot naroda koji već stoljećima ţive zajedno. Uvjereni smo da napori koji se ulaţu u traţenju pravednog rješenja za sve narode i graĊane ove Republike ne mogu uroditi pravim plodovima bez neodgodivog stavljanja armije pod nadleţnost legalnih organa BiH. Samo će se tako steći preduvjeti za ostanak i miran ţivot svih graĊana na njihovim ognjištima bez ĉega nema demokracije. Naglašavamo da demokratskog, pravednog i trajnog rješenja u BiH ne moţe biti, ako se stanje u kojem se hrvatski narod danas nalazi ne bi promatralo u svjetlu njegove povijesne i kulturne uloge na ovim prostorima. Ako bi se to zanemarilo, uĉinila bi mu se još jedna, moţda nepopravljiva, povijesna nepravda! Ona se neće moći izbjeći ako se u rješavanju današnjeg teškog stanja i ureĊenja nove drţave Bosne i Hercegovine bude slijedila samo sadašnja njezina etniĉka karta. Sva ona prava, koja iskreno ţelimo da uţivaju i ostali narodi i vjerske zajednice u BiH, oĉekujemo da imaju i vjernici Katoliĉke crkve u hrvatskom i drugim narodima u kojima ta ista Crkva stoljećima ţivi i djeluje. U ime msgr. Pavla Ţanića, biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog administratora trebinjsko-mrkanskog, msgr. Franje Komarice, biskupa banjaluĉkog, fra Petra AnĊelovića, provincijala Bosne Srebrene i fra Drage Tolja, provincijala Hercegovaĉke provincije Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski Sarajevo, 28. o ujka 1992. ___________ VB, god. III (CVI), 2/1992, str. 95–96.

4. IV. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA I VISOKI NEKATOLIĈKI VJERSKI PREDSTOJNICI Pismo svim vjernicima Katoliĉke crkve, Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice. "MIR, SELAM VAMA I VAŠIM NEMIRNIM SRCIMA!" Dijeleći s Vama kako bogatstvo vjere u jednoga Boga, Stvoritelja i jedinog gospodara svakog ljudskog ţivota, tako i opravdanu ţelju za mirnim suţivotom svih ljudi na ovim prostorima zajedniĉke nam domovine, upućujemo Vam svoj bratski i komšijski iskreni poziv: Spasimo mir! Ne dopustimo širenje rata! 88

U ime Boga i u ime brata ĉovjeka zaklinjemo sve Vas, a posebno odgovorne za sudbinu neduţnih ljudi: – Ne gazite i ne uništavajte najvrednije što imamo, ljudsko dostojanstvo svoje i tuĊe; – Ne prijeĉite budućnost zajedniĉkog suţivota u miru i meĊusobnom poštivanju svih legitimnih prava svakog pojedinca meĊu nama; – Ne rušite dragocjene mostove meĊusobnih komšijskih, prijateljskih i rodbinskih odnosa! Uvjereni smo da nema nijednog normalnog ĉovjeka meĊu nama koji bi ţelio rat i uništenje svega dobroga što su nam stvorili naši preci, a posebno mir, suţivot i sretnu budućnost svih stanovnika našega kraja. Podrţavamo i rijeĉima i molitvom – dovom sve konstruktivne razgovore i dogovore svih odgovornih ljudi, kako u ovom gradu tako i izvan njega, i molimo ih da sve poduzmu kako bi sprijeĉili rušilaĉki i smrtonosni govor sile i oruţja. Takav govor moţe biti samo govor pakla – dţehenema. U svojoj biti on je protiv ĉovjeka i zato nikoga ne moţe usrećiti. Svete knjige kršćanstva i islama naglašavaju da je mir djelo pravde i istine. Nitko, tko ĉini nepravdu i sije laţ ne moţe se nadati istinskom i dugotrajnom miru! Pozivamo stoga sve, a prvenstveno vjernike svih triju vjera, da budu istinski i zauzeti mirotvorci meĊu svojim susjedima i poznanicima, da saĉuvaju povjerenje jedni u druge, da zajedniĉki sprijeĉe zlo koje bi netko drugi htio meĊu njih ubaciti. A svi zajedno još usrdnije zavapimo Svemogućem Bogu za mir u nama i meĊu nama! Braćo i prijatelji! U ovom sudbonosnom ĉasu za sve nas još jednom Vam dovikujemo: Oduprimo se zajedniĉki zlu, gradimo zajedniĉko dobro! Sam Bog, najveći ljubitelj i usrećitelj ĉovjeka, traţi to od nas u ovom ĉasu kao i inaĉe! Oĉekuje to s pravom i sadašnji i budući naraštaj naših sugraĊana, naših mještana! Ne smijemo ih iznevjeriti! Neka nam svima u ovoj plemenitoj i vaţnoj akciji pomogne dobri i milostivi Bog! Franjo, biskup banjaluĉki Jefrem, episkop banjaluĉki Ibrahim, muftija banjaluĉki Banja Luka, 4. travnja 1992. ______________ GK, 12. travnja 1992, str. 4; VB, god. III (CVI), 2/1992, str. 137; UOO, str. 341–342.

8. IV. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Poziv da se zaustave ratna nasilja i da se poštuju temeljna etiĉka naĉela. Ponovno smo svjedoci sve većeg širenja ratnih sukoba, ljudskog stradanja i materijalnih razaranja u Sarajevu i drugim mjestima Bosne i Hercegovine. Izraţavam svoje duboko ţaljenje za svim stradalim, a napose za nevinim ţrtvama. Dijelim bol sa svim obiteljima i rodbinom poginulih. Svjestan sam da kod nas već dugo godina ima nagomilanih meĊuljudskih i meĊunacionalnih problema. Ujedno smo svjedoci i dubokih politiĉkih promjena u kojima nije uvijek lako naći prava rješenja. No, uvjeren sam da su rješenja moguća i da ih treba iskreno traţiti i to razgovorima, dogovorima i kroz legalne drţavne institucije. Zar nam sva iskustva novijeg vremena i nedavne prošlosti ne pokazuju da se oruţjem i nasiljem ne moţe doći do pravednog rješenja? Trajni mir i zajedniĉka sreća ne grade se oruţjem i ubijanjem. Ovakvim neljudskim postupanjem ne moţemo oĉekivati da ćemo biti prihvaćeni i uvaţavani u Europi i civiliziranom svijetu. S bolom u duši slušam i gledam vijesti o pljaĉkama privatne i društvene imovine. Kršćanstvo, a i druge religije, oduvijek su naglašavale da se društvo ne moţe graditi bez morala. U prošlom reţimu smo bili svjedoci obezvreĊivanja temeljnih moralnih vrednota što se sada oĉituje na ovako grub i nizak naĉin. Pozivam sve katolike i druge sugraĊane da i u ovim teškim vremenima poštuju temeljna etiĉka naĉela: poštenje, solidarnost i dobrosusjedske odnose. 89

Pozivam sve vojne formacije, posebno Jugoslavensku armiju koja tvrdi da je armija svih naroda, da prestanu s ubijanjem i optuţbama te da zaista štite ţivote svih graĊana što bi im trebala biti prvotna zadaća. Potiĉem demokratski izabrane nositelje vlasti da strpljivo i ustrajno traţe rješenja za naše nagomilane probleme. Svaki ĉovjek ima pravo braniti svoju obitelj, dom i materijalna dobra. Dok to svi ĉinimo, mi vjernici u molitvi traţimo pomoć i od Boga. Stoga pozivam sve vjernike katolike na obiteljsku molitvu posebno na moljenje krunice Kraljici mira. Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup Sarajevo, 8. travnja 1992. _____________ VB, god. III (CVI), 2/1992, str. 111.

9. IV. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Apel preko Radio Sarajeva za obustavu nasilja. Svi smo potreseni sve većim širenjem ratnih sukoba, ljudskih stradanja, materijalnih razaranja u samom Sarajevu i mnogim drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine. Suosjećam u bolima sa svim obiteljima stradalih, osobito sa nevinim ţrtvama ovih sukoba. Duboko me bole sve traume tolike djece i nejaĉadi koja umjesto sretnog djetinjstva proţivljavaju ratne strahote. Svjestan sam da su se kroz dugi niz godina nagomilali mnogi neriješeni meĊunacionalni problemi, ali to ne moţe i ne smije biti razlog za ubijanje, rušenje bogomolja, tvornica i obiteljskih domova. Kao ĉovjeka vjernika uvijek me iznova potrese vijest o svakoj razorenoj crkvi, dţamiji ili bilo kojoj graĊevini gdje vjernici upućuju svoje zajedniĉke molitve Bogu. Jednako me boli patnja i trpljenje bilo kojeg ĉovjeka koju je izazvala sila i oruţje, kao i svako nasilno izmiještanje pojedinaca i obitelji bilo koje narodnosti. Kao katoliĉki biskup imam detaljnije provjerene informacije o stradanjima katolika. Nadao sam se da se nikada više neće ponoviti ţalosni dogaĊaji proganjanja katolika iz Istoĉne Hercegovine i Bos. Krajine, ali spaljene crkve u ţupama Zloselo i Rastiĉevo, potpuno razoreni domovi mojih vjernika i njihovo proganjanje s rodne grude neumoljivo ukazuju na ĉinjenicu da napadaĉi ţele uništiti i osvojiti nešto što nikada nije bilo njihovo. Više ţupa Bos. Posavine je potpuno ili djelomiĉno iseljeno, bombardirana su hrvatska katoliĉka naselja u Hercegovini, a val nasilja se sve više širi po cijeloj našoj Republici. Danas bespomoćno slušamo vapaje graĊana Zvornika koji mole domaću i svjetsku javnost da ih se zaštiti od nadmoćnih napadaĉa. Trajni mir i prava sreća ne grade se oruţjem i ubijanjem. Zato pozivam sve vojne formacije, a posebno Jugoslavensku armiju koja tvrdi da je armija svih naroda, da prestanu s ubijanjem i smišljenim optuţbama te da zaista štite ţivote svih graĊana što im i jest prvotna zadaća. Potiĉem demokratski izabrane nosioce vlasti da strpljivo i ustrajno traţe rješenje za naše nagomilane probleme. Svaki ĉovjek ima pravo i duţnost braniti svoju obitelj, dom i materijalna dobra. Uz to je svakako potrebno da vjernici u molitvi traţe i Boţju pomoć. Stoga pozivam sve katolike na obiteljsku molitvu krunice našoj Majci Kraljici mira, a potiĉem i sve druge vjernike da se po svom zakonu stave pod Boţju zaštitu. Pozivam i sve ljude dobre volje na mirotvorstvo, solidarnost i zajedniĉki suţivot. /Sarajevo, 9. travnja 1992./ ________ Arhiv NBOS

90

9. IV. 1992. KOMISIJA ZA PRAVDU, MIR I EKOLOGIJU JUŢNOSLAVENSKE KONFERENCIJE FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA Molba dr. Boutrosu Ghaliju, glavnom tajniku OUN-a, za hitnu pomoć novim nezavisnim republikama. Dragi gospodine Tajniĉe! Zahvaljujem na Vašem zalaganju da Vijeće sigurnosti OUN što prije odobri slanje mirovnih snaga na ugroţena podruĉja bivše Jugoslavije, a posebno sad u Bosnu i Hercegovinu! Na ţalost, moram Vas obavijestiti da nakon meĊunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, srpske oruţane snage pod imenom Jugoslavenske narodne armije i pod njezinom zaštitom svim vrstama ratne tehnike nastoje srušiti novu drţavu Bosnu i Hercegovinu i njezinu demokratsku vlast, pa na svim podruĉjima ove Republike sustavno izvode nasilja nad nesrpskim puĉanstvom. Zbog toga u ovom teškom ratnom stanju na podruĉju Bosne, Hercegovine i Hrvatske Vama osobno i predstavnicima svih ĉlanica Organizacije ujedinjenih naroda šaljem slijedeće molbe. 1. Uĉinite sve što moţete da što prije Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija i Slovenija postanu punopravne ĉlanice Organizacije ujedinjenih naroda! 2. Zauzmite se da Vijeće sigurnosti odmah odobri slanje meĊunarodnih mirovnih snaga i u Bosnu i Hercegovinu! Zahvaljujem na Vašoj brizi, ţelim ustrajnost i pozdravljam!

Humac–Ljubuški, 9. travnja 1992. ________

Proĉelnik Komisije Fra Ţarko Ilić, OFM

Arhiv JKFP

9. IV. 1992. KOMISIJA ZA PRAVDU, MIR I EKOLOGIJU JUŢNOSLAVENSKE KONFERENCIJE FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA Zahvala Vijeću Europske zajednice za priznanje novih drţava i molba za pomoć Dragi i poštovani ĉlanovi Vijeća! Velika Vam hvala što ste priznali neovisnost republika Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije! Ali ovom prigodom lijepo Vas molim, što prije priznajte i Republiku Makedoniju, koja je to zatraţila koncem prošle godine! Na ţalost, srpski su politiĉari 7. travnja 1992. proglasili novu Srpsku republiku u Bosni i Hercegovini protiv referendumom oĉitovane volje apsolutne većine ostalih graĊana u Bosni i Hercegovini. Istog dana su ovdašnji srpski politiĉari (iz Srpske demokratske stranke) pokazali da ne ţele ravnopravan i miran ţivot s ostalom većinom u BiH. Istodobno su oruţanim nasiljima nakon meĊunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine grubo omalovaţili Europsku zajednicu, koja je 6. travnja 1992. objavila to priznanje. Sad je i slijepcima jasno zašto se golema srpska vojska pod imenom Jugoslavenske narodne armije skupljala u Bosni i Hercegovini, pa sad straviĉnom ratnom tehnikom ugroţava cjelovitost i suverenost BiH te uništava ţivote njezinih graĊana i njihovu imovinu. A to ĉini pod izlikom da štiti cjelovitost Jugoslavije i srpski narod u njoj. Zbog svega toga upućujem Vam slijedeću molbu. 1. Zauzmite se da Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija što prije postanu ĉlanice Organizacije ujedinjenih naroda! 2. Predloţite Vijeću sigurnosti da odmah odobri slanje meĊunarodnih mirovnih snaga i u Bosnu i Hercegovinu! 91

3. Novim drţavama na tlu bivše Jugoslavije omogućite ulazak u MeĊunarodni monetarni fond i u sve druge gospodarske, politiĉke i kulturne organizacije. Samo tako je moguće u njima oĉuvati i razvijati demokraciju i svestrani ljudski napredak. GraĊanima Bosne i Hercegovine prijeti straviĉno uništenje, ako MeĊunarodna zajednica odmah hitno i efikasno ne sprijeĉi nasilje srpske vojske u Bosni i Hercegovini, jer je već poĉeo graĊanski rat u kojem će izginuti i napadaĉi i branitelji vlastitih ognjišta. Zato oĉekujem Vašu hitnu pomoć i unaprijed zahvaljujem!

Humac–Ljubuški, 9. travnja 1992. ________

Proĉelnik Komisije Fra Ţarko Ilić, OFM

Arhiv JKFP

10. IV. 1992. BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ Izjava o nuţnosti pregovora za uspostavu mira. S velikim bolom već mjesecima, od poĉetka ovog nametnutog, prljavog i genocidnog rata, suosjećam sa stradanjima mnoštva neduţnih ljudi i naroda. MeĊutim, ta stradanja doseţu svoj vrhunac upravo ovih dana kad se u Bosni i Hercegovini vodi pravi rat u kojem se napadaju cijeli gradovi i sela, kad se ubijaju nevini ljudi i kad zrakoplovi Jugoslavenske vojske bombardiraju ĉak i civilna naselja i siju smrt meĊu neduţnim stanovnicima, a artiljerija tuĉe po svim podruĉjima. Ipak pobuĊuje mi nadu saznanje da se takoĊer već govori o mogućem poĉetku pregovora izmeĊu zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini kojima bi se rješavalo sve politiĉke probleme. Zato, osuĊujući ovaj nametnuti rat, u ime napaćenih, prognanih i gladnih ljudi, zaklinjem sve vas moćnike da bezuvjetno prekinete svako nasilje. Kao katoliĉki biskup podupirem sve pregovore, posebno one pod paskom europskih promatraĉa, jer je to civilizirani naĉin rješavanja politiĉkih problema. Samo pregovori omogućavaju mir, koji mora biti djelo pravde. Do pravde doĊite pregovorima, a ne oruţjem. Oruţje stvara crne povorke izbjeglica, udovica, siroĉadi i ucviljenih. Oruţje ostavlja razorene gradove, tvornice, putove i kulturne spomenike te psihiĉke traume i duševne bolesti. Zato je prijeko potrebno da ušuti oruţje kako bi mogao otpoĉeti govor razuma. Stoga, u ime ţivota zaklinjem sve sijaĉe smrti da ostave svoje zlokobno naoruţanje. Zaklinjem sve osvajaĉe da ne otimaju tuĊe! Zaklinjem i sve branitelje svoga da se ponašaju savjesno kako bi i nakon rata mogli biti ponosni na svoje ĉine obrane ţivota i Domovine. Pavao Ţanić, biskup Mostar, 10. travnja 1992. __________ GK, Uskrs 1992, str. 3; ZPM, str. 45.

10. IV. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Neke informacije o problemima i nasiljima u Bosni i Hercegovini i što bi trebalo poduzeti. Kao vjerski poglavar Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini osjećam se duţnim iznijeti neke informacije o sadašnjim problemima i sugestije za pravedno rješenje na dobro svih naroda koji saĉinjavaju ovu novu drţavu. Ovih dana sluţbeno je saopćeno da su kroz ĉetiri dana u samom Sarajevu poginule 32 osobe što još nije konaĉni brij. U napadima srpskih jedinica s okolnih brda pogoĊena je katoliĉka katedrala s dva metka te Bogoslovno sjemenište s nekoliko hitaca. 92

U Bijeljini pred desetak dana pobijeno je preko 50 Muslimana, a od toga su 24 ubijena u ili ispred dţamije. To su izvele srpske teroristiĉke grupe predvoĊene Draganom Raţnjatovićem Arkanom, za kojim je raspisana meĊunarodna kriminalistiĉka potjernica. Bosanski Brod, industrijski grad s većinom hrvatskog i muslimanskog puĉanstva, već danima napadaju srpske oruţane snage potpomognute Jugoslavenskom armijom. Razaraju se okolna hrvatska sela a napadnut je i sam grad Derventa. Tragiĉna je situacija u planinskom gradu Kupresu kroz koji prolazi cesta što veţe Sarajevo sa Splitom. U obliţnjim ţupama Zloselo i Rastiĉevo porušene su crkve i obiteljske kuće katoliĉkih vjernika. Iz samog Kupresa, koji je prije konflikta imao 10.000 stanovnika, iselilo je oko 2.000 osoba. Mrtvi se broje na stotine, a strahuje se da bi ih moglo biti i do tisuću. I ovdje se jedinice Jugoslavenske armije bore protiv Hrvata na strani Srba. U gradovima Zvorniku, Višegradu i Foĉi, gdje ţive Muslimani i Srbi, otpoĉeli su teški sukobi u kojima se takoĊer Jugoslavenska armija jednostrano svrstala na stranu Srba. U blizini Jajca, gdje ţive Muslimani i Hrvati, nedavno je ubijeno sedam Hrvata bez ikakva povoda. Otkako je na planini Vlašić kod grada Travnika stacionirana vojska iz banjaluĉkog korpusa, ţupnik i vjernici Hrvati u obliţnjoj ţupi Korićani nasilno su izolirani. Na teritoriju dijasporske biskupije Trebinje-Mrkan, kojom upravlja mostarski biskup, koncem prošle godine Jugoslavenska vojska razorila je katoliĉko selo Ravno, poubijala jedan dio ţitelja dok su se ostali jedva spasili bijegom. Nakon zloĉina kroz duţe vrijeme nije dopustila ni domaćim organima vlasti ni stranim promatraĉima uvid u stvarno stanje. Više puta Jugoslavenska armija napadala je gradove Neum i Stolac. Na podruĉju Mostarske biskupije nedavno je bombardiran grad Široki Brijeg od strane Jugoslavenske armije pri ĉemu je poginulo šest osoba i prouzroĉene velike materijalne štete. Bombardirani su i gradovi Ljubuški, Grude te osobito Mostar. Banjaluĉka biskupija prostire se najvećim dijelom na podruĉju tzv. Srpske Krajine i zato je u njoj situacija Hrvata katolika veoma teška. U mjestu Glamoĉ te biskupije nedavno je ubijen ugledni Hrvat lijeĉnik Alojzije Kelava, a u Banjoj Luci je ubijen mladić Hrvat koji nije htio ići u srpske dobrovoljce. Oko 5.000 Hrvata iselilo je posljednjih mjeseci iz Banje Luke i okolice iz straha za osobnu sigurnost. Projektilima su oštećene katoliĉke crkve u Mahovljanima, Novoj Topoli i Bos. Aleksandrovcu, gdje je u više navrata pucano u samostan redovnica pa su morale iseliti. Za zaustavljanje ovih sukoba i trajno rješenje postojećih problema meĊunarodno priznanje suverenosti Bosne i Hercegovine je dobro došlo ali ono samo nije dostatno. Stoga iznosim slijedeće sugestije: 1. Jugoslavenska armija stacionirana u Bosni i Hercegovini priznaje graĊansku vlast samo verbalno, a u konfliktima se svrstava na stranu Srba koji su razoĉarani raspadom Jugoslavije. UN i EC trebale bi to sprijeĉiti. 2. Dio starijih oficira JNA trebalo bi penzionirati, a mlaĊe, koji su na to spremni, ukljuĉiti u oruţane snage Bosne i Hercegovine koje se osnivaju pod kontrolom civilne vlasti. 3. Civilna vlast nema dovoljno sredstava i oruţja da štiti nevine graĊane, osobito nakon izdvajanja policajaca Srba iz redova drţavnog sustava policije i ukljuĉivanja u odmetniĉke oruţane snage. Bez pomoći sa strane ovo se ne moţe riješiti. 4. U uredništvima mass-medija ostali su iz komunistiĉkog reţima brojni direktori i novinari koji uporno okrivljuju demokratski izabranu vlast za sadašnje nerede. Trebalo bi pomoći sadašnjim vlastima da svoje programe smirivanja i obnove provedu preko lojalnijih massmedija. 5. VoĊe Srba u republici Srbiji kao i u BiH svjesni su da trajni prosperitet njihova naroda ovisi od pomoći i podrške meĊunarodne zajednice. Stoga bi UN, EC i posebno USA trebale poduzimati oštrije mjere kojima će te voĊe i generale JA prisiliti da sve probleme rješavaju kroz legalne institucije. Ako se problemi ne poĉnu odluĉnije rješavati, postoji ozbiljna opasnost libanonizacije Bosne i Hercegovine te proširenja sukoba na druge balkanske drţave. Priznavanjem nezavisnosti ove nove drţave USA i EC preuzele su u odreĊenoj mjeri i odgovornost za nju. Molimo vas da, ne odustajući od zalaganja na drugim ţarištima krize u svijetu, posvetite dovoljnu i potrebnu paţnju graĊanima i narodima Bosne i Hercegovine. Msgr. Vinko Puljić Sarajevo, 10. travnja 1992. ________ Arhiv NBOS

93

11. IV. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Osuda agresije i nasilja i glas u obranu nezaštićenih graĊana. Danas smo sa zebnjom slušali preko radio i televizijskih aparata razgovor izmeĊu jednog oĉajnika, predsjednika Bosne i Hercegovine i komandanta jugoslavenske vojske u ovoj Republici. Musliman oĉajnik prijeti da će dići u zrak branu na Drini u Višegradu ako odmah ne bude obustavljeno bombardiranje njegovih neduţnih i nemoćnih sunarodnjaka. U ime Boga i ĉovjeka osuĊujemo svaku agresiju i strepimo pred opasnošću ekološke katastrofe nesagledivih razmjera. Najveću odgovornost za nastalu situaciju snose oni koji su zapoĉeli vojno nasilje nad nemoćnim narodom. Ipak, ni napadaĉi ni branitelji ne smiju uništavati nevine ţivote drugih. Potaknut od uzoritog kardinala Franje Kuharića, predsjednika Biskupske konferencije, u ime Katoliĉke crkve diţem glas u obranu nezaštićenih graĊana i molim odgovorne da odmah obustave agresiju koja je prouzroĉila oĉajniĉki pothvat jednog našeg sugraĊanina a prijeti uništenjem tisuća nevinih ţivota. Stoga pozivam sve da prestanu s ucjenama na raĉun nevinih i nemoćnih ţitelja naše Republike. Kako god bili duboki naši konflikti i ogromni naši problemi, nećemo ih riješiti novim nasiljima nego dogovorom i ponovnim uspostavljanjem meĊusobnog povjerenja. Msgr. Vinko Puljić Sarajevo, 11. travnja 1992. _________ GK, Uskrs 1992, str.3.

13. IV. 1992. BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ Apel domaćoj i svjetskoj javnosti za povratak prognanika. Zbog tragiĉnih stradanja nevinog naroda u Hercegovini uslijed općeg protjerivanja ljudi, upućujem ovaj dramatiĉni apel domaćoj i svjetskoj javnosti. Naime, u tijeku nekoliko posljednjih tjedana iz Hercegovine je prisilno iseljeno mnogo ljudi svih vjera. Protjerano je i više od 60% od ukupnog broja katolika – sve Hrvati – s podruĉja Trebinjske i Mostarske biskupije. Jednim dijelom zbog velikog straha od napadaĉa a drugim zbog uglavnom nikakve organizacije iseljavanja, mjesto boravka najvećeg broja prognanih katolika uopće nije poznato. Tragedije pojedinaca, obitelji i cijelih krajeva mogu se samo pretpostavljati jer politiĉke strukture ili ne znaju koje su dimenzije ove tragedije ili, tko zna iz kojih razloga, ne ţele javnosti priopćiti tragediju u svim njezinim oblicima. Pozivajući još jednom na pregovore kao demokratski naĉin rješavanja problema, zaklinjem sve moćnike ovih ludih vremena da prestanu progoniti nevine ljude i da već prognanima omoguće hitni povratak u njihove kuće i krajeve. Radi se o desecima tisuća ljudi uglavnom sa sela: ţena, djece, staraca protjeranih sa svojih imanja koja sada, u proljeće treba orati i sijati. Ako njihova polja ostanu nezasijana, ove i onako siromašne krajeve kroz cijelu narednu godinu zadesit će nova tragedija u obliku opće gladi i siromaštva. Jer na zemlji nema veće vrednote od ĉovjeka, u ime Boga i ĉovještva molim i zaklinjem da se u ovim krajevima ljudima vrati dostojanstvo ĉovjeka – slike Boţje. Mons. Pavao Ţanić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Mostar, 13. travnja 1992. ________ ZPM, str. 46.

94

15. IV. 1992. UNIJA VIŠIH REDOVNIĈKIH POGLAVARICA JUGOSLAVIJE Apel svjetskoj javnosti da se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zaustave ubijanja i ratna razaranja i uspostavi mir. U ime 6.400 katoliĉkih redovnica koliko ih ima na podruĉju Jugoslavije obraćamo vam se u našoj dubokoj boli i zabrinutosti. Rat protiv Hrvatske još traje: strašni zloĉini i nasilja još nisu zaustavljeni – naprotiv, oni su se proširili na Bosnu i Hercegovinu, novu, samostalnu, i meĊunarodno priznatu Republiku. Zabrinute smo zato za ţivote naših 650 sestara koje se nalaze u Bosni i Hercegovini. One sluţe Bogu i djeluju na dobrobit svakog ĉovjeka, ţene i djeteta, bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnost. Svojim nesebiĉnim i predanim radom naše hrvatske sestre su stoljećima bile promicateljice moralnih i duhovnih vrijednosti meĊu pripadnicima razliĉitih vjera. Istom revnošću radile su posljednjih 45 godina komunistiĉkog reţima iako nije bilo vjerske slobode i one nisu imale prava da sudjeluju u javnom ţivotu. Kao posljedica sadašnje brutalne agresije srpskih i crnogorskih ĉetnika i pro-srpske armije, ţivoti naših sestara su u stvarnoj pogibelji i njihova sudbina je neizvjesna. Nad hrvatskim i drugim nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini vrši se nasilje, progoni (masakr nad Hrvatima u selu Ravno i nad Muslimanima u Bijeljini). Jugoslavenska armija i ĉetnici bezobzirno bombardiraju i pale podruĉja hrvatskih i muslimanskih gradova i sela. Ĉak je napadnuto i poznato katoliĉko svetište u MeĊugorju. Stoga vas molimo da iskoristite svoj utjecaj kako bi se zaustavio genocid nad Hrvatima i drugim narodima koji ţele ţivjeti u miru, ne prihvaćajući pravo sile kojom se sluţe srpski osvajaĉi. Sadašnje proganjanje i prisilno premještanje hrvatskog puĉanstva i razaranje njihovih kuća oţivljavaju sjećanje na pakao Drugoga svjetskog rata, kad su ĉetnici poĉinili strašne masakre nad hrvatskim narodom, posebice nad klerom (svećenicima, biskupima, kao i redovnicima i redovnicama) u Bosni i Hercegovini. Naroĉito je bila grozna i još je uvijek u snaţnom sjećanju hrvatskog puĉanstva smrt katoliĉkih redovnica koje su pijani ĉetnici poubijali i pobacali u rijeku Drinu. Od 900.000 Hrvata koji su ţivjeli u sarajevskoj nadbiskupiji i u banjaluĉkoj i mostarskoj biskupiji, njih oko 200.000 je protjerano a njihove kuće popaljane. Ima pribliţno 750.000 Hrvata koji su danas ostali u Bosni i Hercegovini. Svi oni bi ţeljeli provoditi miran suţivot s Muslimanima i Srbima. MeĊutim novi egzodus je zapoĉeo i više od 70.000 je ovih dana pobjeglo iz domovine. Svi su oni našli utoĉište u Hrvatskoj i mi smo ih primili iako naša vlastita drţava još uvijek krvari od ratnih razaranja, okrutnosti i neprestanih nasilja. U ime ljudskih prava, mira i dostojanstva koje vi uţivate u demokratskom svijetu, mi vas molimo, apelirajući na vašu ljudsku solidarnost i povijesnu odgovornost, da pomognete da se povrati mir na naš kontinent. Ne oklijevajte uĉiniti što je u vašoj moći da se zaustavi besmisleno ubijanje ljudi i djece i razaranje crkava, kulturnih spomenika i cjelokupne naše baštine. Pomozite hrvatskom narodu da ţivi u miru i slobodi. Pomozite nezavisnoj drţavi Bosni i Hercegovini, kolijevci i trinaest stoljeća staroj domovini hrvatskog naroda, da preţivi. Mi ĉvrsto vjerujemo da ćete se snaţno zauzeti da se tragedija hrvatskog naroda i Crkve na ponovi u Bosni i Hercegovini. Molimo vas: zaštite nevino puĉanstvo, crkvene ustanove, vjerske zajednice, naše sestre i njihove kandidatice, beskućnike, obitelji i svu djecu koja su lišena svoga prava na sretno djetinjstvo. Kao katoliĉke redovnice, mi svojim molitvama i dobrim ţeljama pratimo vaša mirovna nastojanja. Mi vam se iznova obraćamo da pomognete da se spase ljudski ţivoti, kulturna, vjerska i materijalna dobra koja su dio zajedniĉke ljudske i duhovne baštine. S osobitim poštovanjem i zahvalnošću S. M. Goretti Krznar, Predsjednica UVRP Zagreb, 15. travnja 1992. _________ Arhiv UVRPJ

95

22. IV. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Izvještaj o stanju u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Grad Sarajevo proţivio je svoje najteţe ratno razaranje i uništavanje u noći sa 21. na 22. 04. Juĉer je već u jutarnjim satima poĉela pucnjava iz razliĉitog naoruţanja na gradske vitalne objekte i stambene zgrade od strane srpskih oruţanih formacija i armije, a muĉki napad traje i u vrijeme pisanja ovog izvještaja. Sluţbene informacije govore da su iz Srbije ubaĉene teroristiĉke grupe tzv. Bijeli orlovi i Šešeljevi dobrovoljci. U tom napadu uništen je veliki broj vitalnih gradskih postrojenja, stambenih zgrada i kulturnih ustanova. Srećom, crkveni objekti nisu pretrpjeli veća oštećenja, osim što je izravno raketom u krov pogoĊena provincijalna kuća sestara Sluţavki malog Isusa. Tamo se nalazi pet sestara ove Druţbe u okruţenju srpskih snaga a telefonske su veze s njima u prekidu. Uspjeli smo doznati da nijedna nije povrijeĊena. Sarajevo se već više od 15 dana nalazi u okruţenju srpskih oruţanih snaga i jugovojske pa ono svijeta što je još u njemu ostalo ima sve manje hrane i lijekova. Hrvatski katoliĉki ţivalj u Bosni i Hercegovini ţivi u velikom strahu od jugoarmije, teroristiĉkih grupa Srpske demokratske stranke i drugih formacija iz Srbije. Veliki broj ţena i djece pobjegao je iz Bosne i Hercegovine, a prometnice su i dalje blokirane pa ţivimo u nenormalnim uvjetima. Tri katoliĉke ţupe na Kupreškoj visoravni, a pripadaju ovoj nadbiskupiji, uništene su (Kupres, Rastiĉevo i Zloselo). Protjerani narod iz ovih ţupa uglavnom se sklonio u mjesta hrvatskog Primorja. U travniĉkom kraju takoĊer vlada strah od jugovojske i srpskih terorista. Iz ţupe Turbe povukao se naš svećenik sa svojim vjernicima jer se tamo već vode oruţane borbe. Ţupa Korićani nedaleko od Travnika već je nekoliko mjeseci u vojnom okruţenju i s njom je onemogućena svaka komunikacija. Ţupnik se juĉer povukao iz nje i nalazi se u blizini Travnika. U gradu Derventi srpski teroristi i jugovojska vrše ţestok pritisak. Komuniciranje je oteţano pa nemamo potpunih informacija. Sestre Kćeri Boţje ljubavi izbjegle su u Zagreb, ţupnik i kapelan kao i ss. Svetog Vinka još uvijek su tamo. Ţupe u tom dekanatu zahvaćene su teškim ratnim zbivanjima a u izbjeglištvu su ţupnici i narod iz ţupa: Bijelo Brdo, Sijekovac–G. Moĉila, Brusnica, Novo Selo i Koraće. Još uvijek nemamo detaljnih podataka o broju mrtvih i ranjenih. U doborskom dekanatu (Modriĉa) stanje je isto tako teško. Skoro sve ţene s djecom i nemoćnicima izbjegli su u Slavoniju, a s njima je ţupnik iz Pruda. Svi drugi ţupnici se nalaze s onima koji su unatoĉ opasnostima ostali na svojim ognjištima. Sestre Sluţavke malog Isusa iz samostana u Ĉardaku prebacile su se u Hrvatsku. Jugovojska i srpski teroristi napadaju ţupe: Prud, Posavska Mahala, G. Dubica, a juĉer je napadnut i grad Odţak gdje ima i mrtvih. U drugim ţupama se oĉekuje napad. Na djelu je velika pljaĉka osobito na putu Modriĉa–Doboj. Tu je opljaĉkan vrhbosanski svećenik koji pastoralno djeluje u banjaluĉkoj ţupi Kulaši. Oteli su mu auto, postaje kriţnog puta za ţupnu crkvu kao i sve što je imao uza se. Posebno teška situacija je u šamaĉkom dekanatu, a to su ţupe uz rijeku Savu iz kojih su takoĊer izbjegli ţene, djeca i nemoćni. Ţupnik iz Bosanskog Šamca prebjegao je preko Save, a ţupnik H. Tišine je u okruţenju. Sve ţupe tog dekanata okruţene su jugoarmijom i srpskim teroristima. Samo je pitanje dana kada će uslijediti napad, pljaĉka, paljenje i ubijanje. U brĉanskom dekanatu već je jugovojska vojno djelovala na Hrvate u ţupi Krepšić, a odatle su se već povukli svi koji nisu sposobni za oruţje. I na ovom podruĉju sve su ţupe u okruţenju jugoarmije i srpskih terorista, a dosad je od svećenika najgore prošao ţupnik u Bijeljini. Nakon vezanja i odvoĊenja bio je pušten, a i danas se nalazi u svojoj ţupi. Ostale dekanije proţivljavaju takoĊer psihozu rata i išĉekuju što će biti s njima. Jedina veza sa ţupnicima i vjernicima na terenu je telefon, a i nju je ĉesto teško uspostaviti. Sve više ove krajeve pritišće glad, ratna psihoza, uništavanje, progon i ubijanje, a zbog vrlo lošeg iskustva iz Hrvatske nada u aktivniju pomoć Zapada, koji jedini sve ovo moţe zaustaviti, je s pravom sve manja. Ne preostaje mi drugo nego nastaviti upućivati ţarke vapaje Bogu za povratak mira na ove prostore i moliti sve ljude dobre volje da pomognu mom napaćenom vjerniĉkom stadu i svim ljudima u potrebi. Msgr. Vinko Puljić Sarajevo, 22. travnja 1992. _______ Arhiv NBOS 96

27. IV. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo predsjedniku BK, kard. Franji Kuhariću – o oruţanim napadima na crkvene objekte i o nasilju nad svećenicima. Vaša Uzoritosti! Iako sam prije nekog vremena najavio svoj dolazak na ovo zasjedanje BK, novonastale neprilike u mojoj biskupiji kao i u našoj novoj drţavi BiH mi to, na ţalost, ne dopuštaju. Za sada su svi putovi iz Banjaluke blokirani. Nije mi moguće izići iz ovog okruţenja. Osim toga, svakodnevna oruţana uznemiravanja svećenika, redovnika i redovnica traţe moje intervencije kod sluţbenih vlasti u općinama ove regije, s kojima pokušavam barem telefonski kontaktirati. I noćas – noć izmeĊu nedjelje i ponedjeljka – bio je bombaški napad na samostan redovnica i ţupnu crkvu u Bos. Aleksandrovcu, te na ţupu Presnaĉe, blizu Banja Luke, hvala Bogu, bez većih posljedica. Narod, redovnice, a donekle i svećenici vidno su uznemireni. Ĉinim što mogu da smirujem napetu situaciju. Zbog totalnog okruţenja veći dio vjernika moje biskupije nije u stanju nikuda iseliti. Sa zebnjom i nadom oĉekuju iduće dane. Osim oruţanih napada na više crkvenih objekata i maltretiranja svećenika, redovnika i redovnica, najteţe je pogoĊen ţupnik u Glamoĉu, vlĉ. Zvonimir Matijević, kojega je vojska odvela iz demoliranog stana, uţasno ga maltretirala, i koji se trenutno nalazi na intenzivnoj njezi u kninskoj bolnici ĉekajući razmjenu, za koju se zalaţem svim mogućim i dostupnim naĉinima i putovima. Vaša Uzoritosti, iskreno mi je ţao, što ne mogu sudjelovati u radu ovoga Sabora BK. Ţelim Vam svima obilje darova Duha Boţjeg u plodnom i konstruktivnom dogovaranju o budućnosti Crkve i u ovom dijelu našeg kontinenta. Braći u episkopatu iz Republike Slovenije, kao i svima drugima, koji su do sada bili ĉlanovi dosadašnje BKJ, a više se nećemo susretati na sliĉnim skupovima, iskreno zahvaljujem na višegodišnjem bratskom druţenju i mnogovrsnoj suradnji. Uvjeren sam da će i ubuduće biti moguće da se barem uz pojedine zgode naĊemo zajedno. TakoĊer Vas sve uvjeravam da će i putovi iz Banja Luke i u Banja Luku, ako Bog da, opet biti prohodni i veze – sada privremeno pokidane – ponovno uspostavljene. Zato se nadam da ću već na iduće zasjedanje Sabora novoformirane BK, u koju će biti ukljuĉena i banjaluĉka biskupija i njezin biskup, biti u mogućnosti doći, ĉemu se već sada veselim. Vaša Uzoritosti, izvolite primiti i ovaj put izraze moje iskrene i bratske povezanosti s Vama, s molbom da jednake izraze prenesete svoj braći u episkopatu, koja uspiju stići na ovo zasjedanje Sabora BK u Zagrebu. Srdaĉno Vas i svu ostalu braću pozdravljam u uskrslom Kristu! Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 27. travnja 1992. ____________ VB, god. III (CVI), 3/1992, str. 195; UOO, str. 165–166.

29. IV. 1992. KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE Izjava za javnost o stradanjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i poziv na pomoć onima koji trpe Na proljetno zasjedanje Biskupske konferencije, odrţano od 27. do 29. travnja 1992. godine u Zagrebu, pozvani su bili svi biskupi Katoliĉke Crkve od Slovenije do Makedonije. Od šestorice biskupa koji se nisu mogli odazvati, najteţe se osjetila odsutnost biskupa iz Bosne i Hercegovine; njihova pisma pruţila su nam obrazloţenje njihove odsutnosti i ocrtala dramatiĉna ratna stradanja u ĉitavoj Bosni i Hercegovini, naroĉito u ţupama njihovih biskupija. 97

Okupljeni biskupi primili su s osjećajem duboke sućuti, bratske solidarnosti, ali i gorĉine izvještaje o strašnim stradanjima naroda: o ubijenima i ranjenima, o desecima tisuća prognanih iz njihovih stoljetnih obitavališta, o bezumnom razaranju gradova i sela, o zlostavljanju svećenika, redovnika i redovnica, o razornim granatama usmjerenima na crkve, samostane i druge bogomolje. Do djece, staraca i nemoćnih koji se skrivaju u podrumima i ţive u neprijateljskom okruţenju ne moţe doći ni hrana ni lijeĉniĉka pomoć, pa im prijeti smrt od gladi. Ranjenici ne mogu biti zbrinuti, mrtvi ne mogu biti pokopani. To se dogaĊa iz dana u dan te nebrojenom mnoštvu prijeti nezamisliva tragedija. Rat je strašna nesreća za sve. Nameće patnje na svim stranama. Najnovijih prognanika iz Bosne i Hercegovine prešlo je u Hrvatsku već oko 250.000. Oni se pridruţuju prognanicima iz same Hrvatske kojih je već bilo nekoliko stotina tisuća. Ovaj nametnuti rat pokrenuo je mnoštva prema Istoku i Zapadu. U podruĉjima zauzetim od napadaĉa ljudi gube sve, a bijegom spašavaju goli ţivot. Sva pokretna imovina je opljaĉkana, a kuće su najvećim dijelom rušene i paljene. Smještaj pak prognanika je iz dana u dan sve teţi. Zalihe hrane su iscrpljene, a humanitarna pomoć iz inozemstva poĉela je posustajati upravo kada se pojaĉao val prognanika iz Bosne i Hercegovine. Izvještaj biskupa iz Bosne i Hercegovine potaknuo je i biskupe iz Hrvatske da ponovno posvjedoĉe kako se i u njihovim biskupijama još uvijek gine, kako se razara i uništava, kako i posljednjih dana stiţu prognanici, preostatak s podruĉja gdje je gotovo svaki ţivot zatrt. Uza sva obećanja i uza sve nade, mira još uvijek nema. Povratak prognanih i obnova njihovih domova još se uvijek odgaĊa. Morali smo se upitati, zajedno s našim postradalim narodom, kako to da meĊunarodne institucije, odgovorne za mir, za obranu ljudskih prava i za zaštitu napadnutog naroda, ne uspijevaju ĉvrsto stati na put napadaĉu i sprijeĉiti ratne strahote koje plamte naoĉigled svega svijeta. Tako postavljeno pitanje ne ţeli nijekati plemenite napore koji se u svijetu ĉine da se u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini obuzda napadaĉ i zaštiti napadnuti. Mi dapaĉe pozdravljamo meĊunarodne snage koje su se s tom namjerom poĉele razmještati na dijelovima naših biskupija. No, stradanja bi naroda trebalo ipak hitno prekinuti. Povratak prognanika na njihova podruĉja u potpunoj sigurnosti treba što prije, bez odlaganja, osigurati! Samo tako moţe se trajno i na najbolji naĉin rješavati pitanje stotina tisuća prognanih ljudi. Stoga upućujemo ţarki apel da se brţe spašava one koji su već toliko prepatili i još uvijek trpe. Svaki dan zakašnjenja povećava mnogobrojne ţrtve nasilja; stvara nepopravljive štete. Brţe, molimo vas, sprijeĉite krajnju katastrofu! Mi ni ovom prilikom ne prestajemo tješiti i hrabriti našu patniĉku braću i sestre. Ne prestajemo pozivati na solidarnost i poţrtvovnost da se pomogne svima onima ĉiji ţivot ovisi o dobrim ljudima i o dobrotvornim institucijama. Konaĉno, ne prestajemo poticati naše vjernike da jaĉaju u sebi pouzdanje u Boga koji je Ljubav i praštanje; u Boga koji je utoĉište i nada potlaĉenih i postradalih; u Boga Spasitelja i Osloboditelja. Stoga sve vjernike pozivamo na ustrajnu molitvu za obraćenje i mir u pravednosti za sve, u slobodi za sve, u poštivanju prava svakog ĉovjeka i naroda. OsuĊujemo svaku povredu prava i svako nasilje. Ţrtve pak nasilja imaju pravo na brzu zaštitu i pomoć. Vremena obnovljenog mira, pravde i ĉovjeĉnosti moraju nastupiti i na ovim našim napaćenim prostorima. Za taj Boţji dar molimo svi skrušenim srcem! Molitva koja izvire iz vjerniĉkog srca i iskrene duše doziva u srca ljudi i meĊu ljude Kraljevstvo Boţje koje je "pravednost, mir i radost u Duhu Svetomu" (Rim, 14,17). Zazivamo blagoslov Boţji na sve koji trpe, na sve koji se zauzimaju za mir, slobodu i pravednost, na sve dobroĉinitelje koji se ţrtvuju da bi pomogli patnicima! U ime prisutnih biskupa, predsjednik BK Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki Zagreb, 29. travnja 1992. ___________ GK, 10 svibnja 1992, str. 1; SV HBK, 0–1/92, str. 9–10.

98

30. IV. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Molba svijetu da se zaustavi genocid u Bosni i Hercegovini. Nakon 25 dana nemilih ratnih dogaĊanja na 31 otvorenom ţarištu i potpune blokade glavnog grada Bosne i Hercegovine Sarajeva, proţivjeli smo noć sa 29. na 30. koja je bila najteţa noć za Sarajevo. Bombardiran je cijeli grad, a napad je poĉeo u 20.30 h i trajao sve do jutarnjih sati. Najteţe je bilo u samom centru grada i oko aerodroma. Ovaj put su, kako tvrde sluţbene vlasti, uz minobacaĉke na grad padale i topovske granate kalibra 120 mm. Na podruĉju aerodroma izgorjelo je nekoliko obiteljskih stanova, srušeno nekoliko zgrada, oštećen studentski dom i pravo je ĉudo da nije bilo više od ĉetvoro mrtvih. Nakon te teške noći, sve nas je pogodila vijest o rušenju dvaju mostova kod Brĉkog, a za vrijeme rušenja jednog od njih poginulo je ĉetvoro ljudi dok je 14 ranjeno. Teroristiĉki akt su obavili tzv. Bijeli orlovi iz Srbije. Sve više vijesti stiţe o napadu jugoarmije i srpskih oruţanih snaga na mjesto Vidovice u kojem ţivi iskljuĉivo hrvatski katoliĉki ţivalj. Iz još neprovjerenih izvora govori se o 20 mrtvih, a ne zna se broj ranjenih. Ovo mjesto je u potpunom okruţenju i stanovništvu koje brani svoje domove prijeti masakr. Terorizam se širi na svim podruĉjima Bosne i Hercegovine. Srboarmija daje ultimatume pojedinim hrvatskim mjestima što posebno utjeruje strah u taj potpuno nezaštićen i slabo naoruţan svijet. Jedina prohodna ţeljezniĉka prometnica Sarajevo–Bihać danas je blokirana u Ilijašu i vlak sa 500 putnika morao je iz Visokog biti vraćen natrag. Iz derventske bolnice stiţu vijesti o 32 mrtva i 92 ranjena. Mirovne snage Ujedinjenih naroda noćas su pošle u kasarnu jugovojske iz koje se pucalo po gradu da pokušaju zaustaviti taj napad, ali je i na njih iz kasarne otvorena vatra. Stiţu vijesti o već višednevnom teškom bombardiranju Mostara. Nakon prometne blokade danas poĉinje i informativna blokada. Srboarmija je otela sve TV predajnike na podruĉju BiH osim ovog u Sarajevu. Danas se mogla ĉuti i prijetnja kako će blokirati i telefonske veze. Ovih nekoliko podataka prikazuje samo djelić tragedije koju svakodnevno proţivljavamo. Strah od gladi sve više zahvaća ljude jer zbog duge blokade u gradu ima sve manje hrane. Pred divljinom koja nas melje diţemo svoj glas vapijućeg u pustinji i molimo svjetsku javnost da zaustavi ovo nasilje i uništavanje dok ne bude prekasno. Srboarmija radi tolike zloĉine jer je skoro nitko iz svijeta ne prijeĉi u tome pa osjeća da to moţe i smije ĉiniti. Ukoliko ne budu uskoro sprijeĉeni, bit će sigurno prekasno za hrvatski narod na ovim prostorima a najvjerojatnije i za Muslimane. U ime tolike prolivene nevine krvi, u ime muĉeniĉkog naroda vapijem da nam pomognete u našoj nemoći pred naoruţanim agresorom koji gazi pred sobom sve što nije njegovo. Svima koji porade na pomoći mome narodu i stanu u obranu njegovih elementarnih prava, prije svih prava na ţivot i slobodi, iskazujem svoju iskrenu zahvalnost i zazivam Boţji blagoslov. Msgr. Vinko Puljić Sarajevo, 30. travnja 1992. __________ GK, 10. svibnja 1992, str. 3.

7. V. 1992. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Apel svjetskoj javnosti da se sprijeĉe nasilja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i da se pomogne ţrtvama rata. U ovom tragiĉnom ĉasu kada agresija bezobzirno umnaţa ţrtve, ranjene, ruševine domova, protjeruje stotine tisuća neduţnih ljudi iz njihovih mjesta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, upućujem svjetskoj javnosti apel da razlikuje napadaĉe i ţrtvu, da sprijeĉi to nasilje i da pomogne neduţnim ţrtvama. Potrebni su lijekovi, hrana i sklonište stotinama tisuća prognanika. 99

Savjest slobodnog svijeta i europske civilizacije, koja poštuje ljudska i nacionalna prava, mora ustati u obranu ĉovjeka i ĉovjeĉne civilizacije. Franjo kard. Kuharić Zagreb, 7. svibnja 1992. _____________ GK, 17. svibnja 1992, str. 1.

7. V. 1992. BISKUPSKI ORDINARIJAT MOSTAR Priopćenje za javnost o razaranjima u mostarsko-duvanjskoj i trebinjskoj biskupiji. Na 6. svibnja 1992. godine u ratnoj agresiji srbo-ĉetniĉkih i takozvanih saveznih vojnih jedinica ustrajno je bio topništvom i drugim oruţjem razaran grad Mostar. Nije bila pošteĊena ni Katoliĉka Crkva sa svojim ustanovama i objektima koji se nalaze u tom gradu: zgrada Biskupskoga ordinarijata, katedralna crkva posvećena "Majci Crkve" sa ţupnim stanom, uredništvo biskupijskoga pastoralno-informativnog mjeseĉnika "Crkva na kamenu", uprava biskupijskoga Caritasa i Instituta za teološku izobrazbu laika, ustanove koje su smješten na podruĉju zvanom Balinovac, te franjevaĉki samostan s Provincijalatom i ţupnom crkvom sv. Petra i Pavla u Podhumu u gradu. Razorni napadi na središte biskupijskih zgrada zbili su se barem tri puta toga dana: oko 10 sati prije podne i oko 14, i najkatastrofalnije oko 18 sati naveĉer. Svaki put palo je do desetak minobacaĉkih ili topniĉko-tenkovskih granata koje su izbacivane s obliţnjih uzvisina i utvrda. Posljednja serija granata biskupsku je rezidenciju, koja je već bila oštećena i iznakaţena, pretvorila u buktinju. Gašenje je trajalo ĉitavu noć i sljedeće jutro, uz pratnju neprestana neprijateljskog minobacaĉkog raketiranja i snajperskih metaka. Nekoliko vatrogasnih kola sa svojim posadama, zajedno s braniteljima Mostara, radilo je na suzbijanju vatre pod nemogućim uvjetima. Zgrada, veliĉine 50x20 m, dovršena 1906. godine, biser grada Mostara, ponos Crkve u Hercegovini, spomenik iz austrijskog perioda, pretvorena je u zgarište. U zgradi se ĉuvala biblioteka od oko 20.000 svezaka iz svih podruĉja, posebno povijesnih i biblijskih znanosti, ne samo biskupijskog vlasništva nego i vlasništva samoga biskupa, generalnih vikara i drugih svećenika koji sluţbuju u biskupiji i u katedrali. Biblioteka je posve izgorjela sa svim ostalim liturgijskim knjigama te inventarom biskupske kapelice. Crkveni arhiv od 1715. godine, s prijepisima svih matica ţupa od 1918. godine te dragocjeno umjetniĉko blago s djelima hrvatskih umjetnika novijega datuma, sklonjeni su na sigurno mjesto prije poĉetka rata. Rezidencija je izgraĊena na breţuljku zvanom Biskupova glavica, gdje su se do II. svjetskog rata nalazili biskupijski vinogradi i voćnjaci, a poslije rata nacionalizirani i uništeni, a zasaĊena borova šuma. U zgradi su sluţbovali biskupi franjevci Paškal Buconjić i Alojzije Mišić te dijecezanski Petar Ĉule i sadašnji ordinarij Pavao Ţanić. Koliko nam je poznato, mostarska je biskupska rezidencija jedina biskupijska palaĉa do temelja razrušena u ovom pomahnitalu jednogodišnjem napadu na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, gdje ima petnaest katoliĉkih biskupija. Katedralni ţupni centar radio je i u ovim ratnim neprilikama dok nije praktiĉno onemogućen. Do juĉer ukras Mostara, danas izgleda sablasno: sva stakla porazbijana, vrata razlupana, krov išupljikan, garaţni prostor uništen, vozila oštećena ili posve onesposobljena. Svaki dan na vrata Biskupijskog Caritasa brojne su osobe raznih vjeroispovijesti i nacionalnosti kucale i vapile za pomoću, a i nakon poţara neki su došli traţiti pomoć od onih koji trebaju najveću pomoć da se oporave i obnove. Do sada oštećeni crkveni objekti – u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji: 1. Biskupska rezidencija u Mostaru spaljena; 2. Katedralni ţupni centar – od ĉesta miniranja, mitraljiranja i silnih detonacija izgleda uţasno. Filijalne crkve u Miljkovićima i Orlacu oštećene; 3. Franjevaĉki samostan i ţupna crkva sv. Petra i Pavla u Mostaru u više navrata izloţeni raketiranju iz razliĉitih oruţja, a na 6. V. 1992. po samostanu je palo oko 30 granata; 100

4. Samostan ĉasnih sestara franjevki u Potocima kod Mostara dijelom izgorio, dijelom od mina oštećen; 5. Ţupna kuća i vjeronauĉna dvorana u Potocima oštećeni od minobacaĉkih raketa; 6. Svećeniĉki dom s popratnim objektima u Potocima oštećen od minobacaĉkih raketa; 7. Ţupni objekti na ţupi Ploĉe–Tepĉići znatno oštećeni; 8. Prozori ţupne crkve na Koĉerinu oštećeni od avio-mitraljiranja; 9. Ţupna crkva i kuća u Ĉapljini oštećena od zrakoplovnog i topniĉkog raketiranja; 10. Ţupna crkva u Šujici oštećena višekratnim topniĉkim i zrakoplovnim raketiranjem; 11. Eksplozija avio-bombe, zvana "krmaĉa" oštetila je podruĉnu crkvu u Lipnu, ţupa Grljevići; 12. Groblje na Gabeli bombardirano iz zrakoplova. – u Trebinjskoj biskupiji: 1. Ţupna crkva i kuća u Ravnom spaljena od zrakoplovnog i topniĉkog raketiranja; 2. Ţupna crkva i kuća na Trebimlji spaljene; 3. Ţupni objekti u Hutovu oštećeni; 4. Ţupna kuća i crkva u Ĉeljevu oštećena; 5. Ţupna crkva u Gracu raketirana; 6. Crkveni objekti u ţupama: Stocu, Rotimlji, Stjepan Krstu, Aladinićima, Prenju i Domanovićima nalaze se pod okupacijom. Moţe se pretpostaviti kakva ih sudbina ĉeka. Molimo Boţju zaštitu i pomoć i razumijevanje ljudi dobre volje. Biskupski ordinarijat Mostar Mostar, 7. svibnja 1992. ________ ZPM, str. 49–51.

9. V. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Pismo patrijarhu Srpske pravoslavne crkve – o stradanju Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini. Vaša Svetosti! Ovih je dana izaslanik francuskog ministra Kouchnera g. Leon Daviĉo ponudio organizaciju susreta naših vjerskih poglavara u Francuskoj. Planirano je da se tom prilikom susretnu: Vi – kao patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve, kardinal Kuharić – kao prvi biskup Crkve u Hrvata, reis-ul-ulema Selimoski – kao poglavar muslimana u svim republikama bivše Jugoslavije, te vjerski poglavari Bosne i Hercegovine – pravoslavni mitropolit dabro-bosanski, predsjednik Mešihata IZ za BiH i katoliĉki metroplit vrhbosanski. Ovdašnja i svjetska javnost traţe da mi, vjerski poglavari, pridonesemo okonĉanju ratnih sukoba na podruĉju Bosne i Hercegovine te stvaranju uvjeta za pravedan i trajan mir. Da bi predloţeni susret vjerskih poglavara donio trajne plodove, obraćam Vam se s informacijama o stradanjima nas Hrvata katolika u ovom ratu i s nekim prijedlozima. 1. Već ĉetiri mjeseca nalazim se u potpuno okruţenom Sarajevu, bez ikakve mogućnosti da kao poglavar obilazim Vrhbosansku nadbiskupiju, kojoj sam postavljen za pastira. U potpunom je prekidu svaki promet, pokidane su i poštanske i telefonske veze. Ovog ljeta morao sam otkazati i dijeljenje sakramenta potvrde po ţupama svoje nadbiskupije, a Vama je poznato da kod nas katolika s tom sveĉanošću biva povezan i kanonski pohod ţupniku i ţupljanima pojedine ţupe. Puna dva mjeseca nastojim da iz zatvora budu izbavljeni moji svećenici koji su silom odvedeni iz ţupnih kuća i od strane srpskih oruţanih snaga zadrţani u zatvoru. Ţupnik Hrvatske Tišine fra Jozo Puškarić trenutno je u zatvoru u Bosanskom Šamcu. Dobojski ţupnik vlĉ. Josip Kudić, zajedno s ĉetiri sestre druţbe Sluţavki Maloga Isusa, bio je preko tri mjeseca u pritvoru te zlostavljan od srpskih okupacionih snaga. Danima ne znam što je sa ţupnikom i dekanom u Tesliću, preĉ. Perom Tunjićem. Na dijelu Sarajeva koji kontroliraju srpske snage nalaze se dva isusovca: otac Tomislav Slokar, ţupnik, i Stjepan Vincetić, brat pomoćnik. Srpske snage pod svojom vlašću drţe i dio grada gdje se nalazi provincijalna kuća sestara Sluţavki Malog Isusa, a tamo je šest redovnica s kojima mi je onemogućen kontakt. Do sada su prilikom ulaska srpskih snaga bili zlostavljani slijedeći svećenici: ţupnik Brĉkog, Pero Anić, ţupnik 101

Bijeljine. Marko Jukić, ţupnik Bosanskog Šamca, Josip Janjić, petnaest franjevaca, uglavnom profesora, i šest sestara koji su se prilikom okupacije zgrade zatekli na Franjevaĉkoj teologiji u Sarajevu. 2. Paţljivo sam proĉitao Vaše pismo od 9. srpnja 1992., upravljeno generalnom tajniku UN o stradanju pravoslavnih vjernika i crkvenih graĊevina u istoĉnoj Hercegovini. Izraţavam vam ţaljenje zbog stradanja nevinih i rušenja vjerskih objekata. Navodim meĊutim ţalosni popis stradanja katoliĉkih vjernika u mojoj nadbiskupiji i rušenja naših objekata u dosadašnjem tijeku ovog rata. Više od 50% vjernika s teritorija Vrhbosanske nadbiskupije nalazi se u progonstvu, a koliki je broj zarobljenih i ubijenih, ne mogu toĉno saznati zbog pokidanih veza. Evo pregleda crkvenih objekata koji su djelomiĉno ili potpuno stradali. U Sarajevu su stradali slijedeći crkveni objekti: katedrala (oštećena), sjemenišna crkva sv. Ćirila i Metodija (oštećena), zgrada Vrhbosanske bogoslovije (izravno pogoĊena granatom), crkva Kraljice Krunice (izravno pogoĊena granatom), crkva sv. Vinka (potpuno uništena), crkva sv. Josipa (izravno pogoĊena sa šest projektila), crkva i samostan sv. Ante (izravno pogoĊen granatom), crkva Uznesenja Marijina (spaljena), Franjevaĉka teologija i crkva sv. Pavla (okupirana s cjelokupnom imovinom), crkva Presvetog Trojstva (izravno pogoĊena s ĉetiri granate), sestarska kuća u Prijedorskoj ulici (izravno pogoĊena granatom), ţupna kuća katedralne ţupe (izravno pogoĊena granatom iz VBR-a). Bugojanski dekanat: crkva i ţupna kuća u Suhom Polju (opljaĉkane i uništene), crkva i ţupna kuća Otinovci (opljaĉkane i uništene), crkva i ţupna kuća u Kupresu (opljaĉkane i uništene), crkva u Podmilaĉju (oštećena), crkva u Donjem Vakufu (uništena). Travniĉki dekanat: crkva i ţupna kuća u Turbetu (opljaĉkane i uništene), crkva, ţupna kuća i dvorana u Podkraju (pretrpjele teška oštećenja), ţupa Korićani (pod okupacijom Jugoarmije, zbog ĉega i nemam podataka). Derventski dekanat: crkva i ţupna kuća u Bijelom Brdu (oštećena), crkva, ţupna kuća i sestarska kuća u B. Brodu (oštećene), Brusnica (pod okupacijom pa nemam podataka o crkvi i ţupnoj kući), crkva, ţupna kuća, i dva sestarska samostana u Derventi i Bosanskom Brodu (teško oštećeni), crkva i ţupna kuća u Kolibama (opljaĉkane i demolirane), crkva u Koraću (oštećena), crkva u Novom Selu (oštećena), crkva i Franjevaĉki samostan u Plehanu (opljaĉkani i uništeni), crkva u Ţeravcu (oštećena), crkva i ţupna kuća u Velikom Prnjavoru – Soĉanici (opljaĉkane i uništene), crkva i ţupna kuća na Ceru (opljaĉkane i uništene), crkva i ţupna kuća u Foĉi (opljaĉkane i uništene). Usorski dekanat: crkva, ţupna kuća i kuća ĉasnih sestara u Doboju (spaljene), crkva u Ţabljaku (raketirana), crkva i ţupna kuća u Beţlji (opljaĉkane i uništene), crkva i ţupna kuća u Tesliću (opljaĉkane i demolirane), nadbiskupijsko svetište Majke Boţje u Komušini (po prvi put u povijesti neće biti hodoĉašća u ovo svetište). Brĉanski dekanat: crkva i ţupna kuća u Brĉkom (opljaĉkane i oštećene), crkva i ţupna kuća u Goricama (opljaĉkane i oštećene), ţupa Ulice (vjerojatno pod okupacijom pa nemam podataka o crkvi i ţupnoj kući), crkva i ţupna kuća u Dubravama (oštećene), crkva i ţupna kuća u Krepšiću (opljaĉkane i oštećene), ţupa Bijeljina (nemam podataka). Doborski dekanat: crkva, ţupna kuća i samostan sestara u Ĉardaku (sve opljaĉkano i uništeno), crkva i ţupna kuća u Odţaku (pretrpjela teška oštećenja), crkva u Posavskoj Mahali (oštećena), crkva i ţupna kuća u Prudu (oštećene), crkva i ţupna kuća u Modriĉi (opljaĉkane i spaljene), crkva i ţupna kuća u Garevcu (opljaĉkane i spaljene), crkva i ţupna kuća u Gornjoj Dubici (oštećene). Šamaĉki dekanat: crkva i ţupna kuća u Bosanskom Šamcu (opljaĉkane a ne znam kolika je šteta), crkva i ţupna kuća u Hrvatskoj Tišini (opljaĉkane i oštećene), dvije crkve, ţupna kuća i vjeronauĉna dvorana u Vidovicama (opljaĉkane i uništene), crkva u Oštroj Luci – Boku (oštećena), crkva u Domaljevcu (oštećena). O štetama na crkvenim objektima u tuzlanskom dekanatu nisam uspio dobiti provjerene informacije. U ovom popisu sam izostavio uništene i oštećene filijalne crkve, grobljanske kapelice i groblja. Zbog prekida prometa i PTT komunikacija nemoguće mi je imati potpuni uvid u stanje Vrhbosanske nadbiskupije pa ovaj izvještaj nije cjelovit. 3. Kada je ovaj rat dobio na svojoj ţestini i poremetio odnose meĊu narodima, bivši mitropolit Vladislav je napustio Sarajevo. Skoro svi pravoslavni sveštenici su otišli iz Sarajeva i tako svoje vjernike ostavili bez utjehe vjere. U velikoj neimaštini koja već duţe vlada, nastojimo ljudima na svaki naĉin dostaviti humanitarnu pomoć. Tako naš Caritas redovito dostavlja dio primljenih namirnica srpskom humanitarnom društvu "Dobrotvor" na dijelu koji drţe srpske oruţane snage a dio pomoći dostavljan je svešteniku Draganu Ubiparipoviću, koju on dijeli u staroj pravoslavnoj crkvi. TakoĊer iz ljubavi prema EvanĊelju i Isusu Kristu, dijelimo i preostalu pomoć svim ljudima, dakle i pravoslavnim vjernicima, koji zatraţe. 102

Bio sam pun nade da će se uskoro u Sarajevu pojaviti novoimenovani mitropolit dabro-bosanski g. Nikolaj. Smatram da smo mi, crkveni pastiri, pozvani biti tvorci i graditelji zajedniĉkog ţivota meĊu ljudima razliĉitih vjera i narodnosti na ovom prostoru. Ali, ovih dana nazvala me dr. Biljana Plavšić i na moje pitanje o vremenu dolaska novog mitropolita, odgovorila mi, da on neće doći jer mu to ne dopušta Sveti sinod SPC. Ukoliko je ova tvrdnja toĉna, meni to teško pada. Ne mogu lako razumjeti zašto novi episkop svoje vjernike tako olako napušta. Kad bi ţivio meĊu svojim vjernicima u Sarajevu, više bi im mogao pomagati. Da je kojom srećom vjera utkana u ljudske duše do rata ne bi ni došlo. 4. Posebno mi teško pada ĉinjenica da se proslava Uznesenja Marijina u Vrhbosanskoj nadbiskupiji neće moći obiljeţiti i proslaviti redovitim svetim misama i prigodnim hodoĉašćima. Sarajevsko svetište na Stupu potpuno su uništile srpske oruţane snage – zapaljivim granatama. Ovo podruĉje granatira se i dok pišem pa je gotovo sigurno da se ovogodišnje slavlje Velike Gospe neće moći odrţati. Prvi put ove godine od postojanja svetišta u Komušini blizu Teslića neće biti sveĉane procesije. Ona se redovito odrţavala i za vrijeme turske vladavine, za trajanja oba svjetska rata kao i u vrijeme vladavine komunizma. Uz tolike nedaće ovog rata i ovo nam zadaje veliku bol. 5. Spreman sam podrţati prijedlog o susretu vjerskih poglavara u Francuskoj – uz uvjet da se prije odrţi susret vjerskih poglavara s podruĉja ove Republike. Hoće li se dogoditi ovaj susret, najviše ovisi od predstavnika SPC, jer s katoliĉke i muslimanske strane postoji potrebna spremnost. Ovo što sam iznio moţe Vam dati mali uvid u ono što proţivljavamo mi katoliĉki pastiri zajedno sa svojim stadom. Ţao mi je što nismo više suraĊivali s pravoslavnim kolegama na temeljima vjere te svoje narode odgajali u duhu EvanĊelja i pravovremeno se ogradili od bezboţne vlasti, koja je svemu ovome uzrok. Bogu je znano na kome leţi odgovornost. Uvjeren sam, Vaša svetosti, da ćete Vi kao vrhovni poglavar pravoslavlja u srpskom narodu poraditi da svatko na svom mjestu pridonese izgradnji mira, suţivota i ravnopravnosti svih vjernika na ovim prostorima. S dubokim bolom u srcu i sa ţivom nadom da će moje rijeĉi naći odjek u Vašem srcu, upućujem Vam iskren pozdrav! Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolita vrhbosanski Sarajevo, 9. svibnja 1992. _________ OSN/I, str. 247–252.

10. V. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Izvještaj o ratnim zbivanjima i stradanjima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji Već je prošlo deset dana otkako je uništena telefonska centrala s 45.000 telefonskih prikljuĉaka. Na taj naĉin je i meni bila onemogućena ta posljednja veza sa svijetom kojom sam slao izvještaje o dogaĊajima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Kroz sve te dane teroristi bombardiraju Sarajevo s promjenjivim intenzitetom. Samo prošle noći u bombardiranju je stradalo nekoliko vitalnih objekata: dokrajĉen je preostali vozni park gradskog prometa, uništeno je 68 autobusa meĊugradskog prometa i 77 teretnih vozila; do temelja je izgorjela zgrada republiĉkog Crvenog kriţa, uništen je bazen za vodu za novi dio Sarajeva. Danas su sluţbene vlasti saopćile da je u toku mjesec dana koliko traje rat u BiH poginulo blizu 2.000 ljudi dok je ranjeno preko 7.000. Ovih dana je oštećena i sarajevska katedrala te je pravo ĉudo da nije zahvaćena plamenom sa susjedne zgrade. Oštećena je i Bogoslovija dok su raketama izravno pogoĊene crkva sv. Josipa na Marijin Dvoru kao i crkva Kraljice krunice na Banjskom Brijegu. Ţupni ured na Grbavici su dvaput pretresali pripadnici jugovojske i srpskih oruţanih snaga protiv ĉega sam istog dana prosvjedovao na valovima radio Sarajeva. Od juĉer nemamo više ni telefonsku vezu s o. Tomislavom Slokarom koji je sam ostao u tom ţupnom uredu. Grad i poslije 35 dana ostaje potpuno blokiran bez mogućnosti nabavke prehrambenih proizvoda pa mnogi već gladuju. Osim bombardiranja smrt siju i snajperisti kojih ima po cijelom gradu i oko njega. Ĉak je i pokapanje mrtvih onemogućeno. Upravo danas na 103

Dan zvanja po završetku mise u katedrali osuta je pušĉana paljba s okolnih brda na vjernike koji su izlazili ali srećom nitko nije povrijeĊen. S terena imam samo one informacije koje dobijem od novinara. Tako sam doznao da je u napadu srboarmije na Brĉko uhvaćen ţupnik Pero Anić te drţan pet dana u zatvoru, poslije ĉega je pušten, a sada se nalazi u Bijeljini. TakoĊer sam doznao da je uhvaćen ţupnik Hrvatske Tišine fra Jozo Puškarić koji je još uvijek u zatoĉeništvu, a o razmjeru stradanja ove ţupe nemam pouzdanih podataka. Srboarmija je takoĊer napala katoliĉke ţupe Ulice i Gorice u blizini Brĉkog gdje su ne samo palili i rušili nego i izvršili masakr nad civilnim stanovništvom. Prema mojim saznanjima oni su sahranjeni u ţupi Poljaci. O stradanjima u ţupama Vidovice i Kopanice stiţu crne vijesti. Tzv. srpski teritorijalci i pripadnici jogovojske su i u ovim mjestima izvršili masakr nad civilima. Juĉer i danas napadnuta je ţupa Ĉardak. Prema nekim informacijama raketirana je ţupna crkva kao i sestarski samostan u toj ţupi. Vojni zrakoplovi su bombardirali Odţak i hrvatska sela oko njega kao i gradove Bosanski i Slavonski Brod. Posebno je teško stanje u Derventi o ĉemu ne znam više od onoga što saznaju novinari. Srboarmija je okupirala Doboj gdje je, prema nekim izvještajima zapaljeno oko 200 obiteljskih kuća. Napeto stanje vlada i u travniĉkom i tuzlanskom kraju. Budući da su ljudi nemoćni pred nadmoćnom vojnom tehnikom koja se nalazi u rukama JNA i srpskih terorista, upućeno je bezbroj apela da velikosrpska agresija bude zaustavljena. Unatoĉ tome svijet još uvijek šuti ili vrlo neodluĉno nastupa a rat se sve brţe širi. Ţelio bih da ove informacije koje daju samo djelomiĉan uvid u stvarno stanje i ni izdaleka ne oslikavaju sva stradanja, budu još jedan vapaj svijetu da nas zaštiti od potpunog uništenja. Bit ćemo zahvalni svakoj osobi koja se zauzme za spas našeg naroda od ovih ratnih strahota. Msgr. Vinko Puljić Sarajevo, 10. svibnja 1992. ________ Arhiv NBOS

11. V. 1992. BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ Pismo papi Ivanu Pavlu II, o stanju u biskupiji (izvadak). Sveti Oĉe! Niţepotpisani, mons. Pavao Ţanić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, srdaĉno zahvaljuje Vašoj Svetosti što me je primila u ovu audijenciju. Zahvaljujem Vašoj Svetosti i Svetoj Stolici osobito za sve što je ovih posljednjih mjeseci uĉinila za hrvatski narod, za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ovo ĉinim takoĊer u ime svih hrvatskih biskupa. (...) Poznato nam je što je Vaša Svetost uĉinila ovih posljednjih dana kod ONU, kod Europske Zajednice, kako bi se zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, ali usprkos tome okrutna agresija Srba se rasplamsava sve više. Hrvatska vojska i Hrvati Bosne i Hercegovine nisu bili spremni za rat, dok se jugoslavenska vojska, sada iskljuĉivo srpsko-crnogorska, za te operacije pripremala već godinama. Ipak, Hrvati, potpomognuti od Muslimana, pokušavaju pruţiti snaţan otpor. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su pretrpjele ogromne štete: tisuće nevinih poubijano, deseci tisuća ranjenih, stotine tisuća u progonstvu, demolirano preko 300 crkava, ţupnih kuća, samostana; porušeni cijeli gradovi i sela itd. Neprijatelj je svjestan da ne moţe osvojiti hrvatskih i bosansko-hercegovaĉkih teritorija, stoga sve razara najteţim i najmodernijim oruţjima. U mojoj biskupiji rat je zapoĉeo u listopadu 1991: a) U biskupiji trebinjskoj 3 ţupe su potpuno napuštene i dijelom porušene (Trebinje, Trebimlja, Ravno); 6 ţupa su okupirali Srbi: narod je velikim dijelom protjeran (Stjepan Krst, Rotimlja, Stolac, Aladinići, Prenj, Domanovići). Na podruĉju drugih 5 ţupa vodi se ţestoki rat (Neum, Gradac, Hutovo, Hrasno, Draĉevo). b) Cijelo podruĉje mostarske biskupije, na kojem je većina hrvatska (170.000 vjernika), srpska agresija je u snaţnom jaĉanju. Mostar, grad od 120.000 stanovnik, je oštećen 90%. Oštećene su sve katoliĉke zgrade. Biskupski dvor je potpuno izgorio: biblioteka, liturgijsko ruho, sva osobna dobra biskupova, dvojice generalnih vikara i dvojice drugih svećenika; 104

mostarska katedrala je više puta pogoĊena teškim granatama, isto tako su pogoĊeni crkva i samostan otaca franjevaca, ţupna kuća katedralne ţupe sa sjedištima nekih biskupijskih ustanova veoma je oštećena. Bombe i granate padaju po svim mjestima koja nemaju nikakve veze s vojskom. Narod je pobjegao, zastrašen, izgladnio, bez kuće, izgubio sve. Potrebna nam je pomoć Boţja i ljudi dobre volje. Pouzdajemo se u oĉinsku dobrohotnost Vaše Svetosti. S osjećajima sinovske odanosti

Pavao Ţanić, biskup

Rim, 11. svibnja 1992. ___________ ZPM, str. 14–15.

11. V. 1992. BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ Okruţnica dijecezanskim svećenicima mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske biskupije, u kojoj se prikazuju ratna razaranja i poziva na pomoć. Draga braćo svećenici! Iz sredstava javnog priopćavanja svima su vam poznata strahovita stradanja koja su se sruĉila na naš hrvatski narod i na Katoliĉku Crkvu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ovih dana naša mjesna Crkva u Hercegovini proţivljava posebno tešku kušnju. Napadi, razaranja i ubijanja nevinih ljudi koji brane svoj dom i svoju grudu pojaĉavaju se iz dana u dan. Bezdušni neprijatelj nastoji sve "sprţiti i sravniti sa zemljom". Tomu nerazumnu rušenju i paleţu posebno su izvrgnuti naši crkveni objekti. Iz Priopćenja /od 7. svibnja 1992/, koje prilaţemo ovom pismu, vidite što je sve porušeno ili oštećeno prema našem dosadašnjem znanju. Gotovo ĉitava Trebinjska biskupija je protjerana: tri ţupe uništene, šest ţupa okupirano, na podruĉju drugih šest ţupa vode se ogorĉene borbe. Ni u jednoj ţupi, izuzev Draĉeva, od juĉer ne rezidira nijedan svećenik. U ţupe Hrasno, Hutovo, Gradac, Neum, Draĉevo i Ĉeljevo pokušavaju se uz velike opasnosti probiti svećenici da odgovore duhovnim potrebama vjernika i vojnika koji se nalaze na tim podruĉjima. Na druge ţupe za sada nije moguće doći. Naši središnji biskupijski objekti i ustanove potpuno su onesposobljene za djelovanje i ţivot u njima. Svi svećenici i ĉasne sestre u Mostaru, uz nadljudske napore i uspjehe naših branitelja, mogu ostati u okruţenju i tako zapasti u ţivotnu opasnost. Sve i da ovih dana rat prestane, pitanje je ĉime i kako zapoĉeti dalje. A stati ne smijemo! Uzdamo se u moćnoga Boga i njegovu mudru Providnost, i u dobrotu plemenitih ljudi. Obavješćujući vas o svemu ovome ţelio bih vas zamoliti da u ovim teškim trenucima naše Crkve u Hercegovini pokaţete svoju brigu i ljubav za njezine potrebe i prema mogućnostima da pomognete našim biskupijama. Potrebe su mnogobrojne i raznovrsne. Budite tumaĉi našega teškoga stanja i stradanja ĉineći sve kako bi se naše biskupije obnovile novom snagom. Jutros sam bio kod Svetog Oca u audijenciji i izloţio mu situaciju u Hercegovini. Papa je ostao zaprepašten nemilosrdnošću ubijanja nevinih ljudi i razaranjem crkava i spomenika. Svima upućuje Apostolski blagoslov. Ja ću se nastojati ovih dana vratiti na podruĉje biskupije. Sve srdaĉno pozdravljam Mons. Pavao Ţanić, biskup mostarsko-duvanjski i ap. administrator trebinjsko-mrkanski Rim, 11. svibnja 1992. _________ ZPM, str. 52–53.

105

19. V. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Izvještaj Svetoj Stolici i meĊunarodnim forumima o ratnim stradanjima na prostorima Vrhbosanske nadbiskupije. Već sam poslao nekoliko izvješća odgovornim ljudima u svijetu koja opisuju stradanja i teškoće vjernika u ovoj nadbiskupiji kao i tolikih drugih ljudi u cijeloj Republici Bosni i Hercegovini. TakoĊer sam više puta vapio i molio pomoć za nebrojene stradalnike na ovim prostorima. U toku 45 dana potpune blokade koja još uvijek traje na glavni grad Bosne i Hercegovine Sarajevo palo je tisuće projektila raznih vrsta i kalibara, a sliĉnu sudbinu dijele i toliki drugi gradovi i sela širom Republike Bosne i Hercegovine. Srušeno je bezbroj obiteljskih kuća, uništena mnoga zdanja koja su od vitalnog znaĉenja za pojedini grad i Republiku. Sliĉna je sudbina zadesila i mnoge crkvene objekte. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji su u do sada neviĊenoj agresiji razrušena, spaljena, potpuno ili djelomiĉno uništena 53 crkvena zdanja. Do ovog broja sam došao na osnovu provjerenih podataka pa je lako moguće da je stvarni broj oštećenih crkvenih objekata još veći. Prema informacijama koje su unatoĉ blokade stigle do mene, u ovoj dijecezi je uništeno 14 ţupa, 19 ţupa je iseljeno i na njihovom se terenu vode borbe a oko 18 ţupa su napustili ţene, djeca, stari i nemoćni te potraţili sigurnost na nekom drugom mjestu. Prema nepotpunim podacima svoje domove napustilo je oko 180.000 vjernika Vrhbosanske nadbiskupije. O masakrima koje su izvršile bivša JNA i srpske oruţane snage imam samo djelomiĉne podatke. Tako je u ţupama Kupres, Zlosela i Rastiĉevo masakrirano oko 400 osoba; u ţupi Kolibe kod Bos. Broda izvršen masakr, ali je toĉan broj nepouzdan; u jednom selu kod Doboja oĉevici navode cifru od 85 masakriranih; u ţupama Vidovice i Kopanice u općini Orašje oko 50 osoba; u ţupama Ulice (Laništa) i Gorice u općini Brĉko govori se o 80 masakriranih. U dosta se neprovjerenih informacija spominju puno veće brojke. Sluţbeni podaci navode da je za oko mjesec i po dan koliko traje ovaj rat poginulo oko 2.500, a ranjeno oko 9.000 osoba. S pravom se strahuje da je stvarni broj mrtvih veći od 10.000. Osobno sam posjetio traumatološki odjel sarajevske bolnice gdje su mi lijeĉnici saopćili da je samo kroz ovaj odjel prošlo oko 1.450 ranjenih osoba. Agresor sije smrt i nemilosrdno pljaĉka privatnu i društvenu imovinu. U mjestima gdje je okupator uspostavio svoju vlast, vrši se neviĊeni teror nad stanovništvom nesrpske nacionalnosti koje biva ili odvoĊeno ili prognano sa svojih ognjišta. Unatoĉ tolikih molbi za pomoć, glavni grad Sarajevo kao i veći dio Republike ostaju i dalje blokirani i tako osuĊeni na glad. Mnogi su voljni pomoći ali svoju pomoć ne mogu dostaviti potrebnima jer za srpskog agresora ne vrijede nikakva civilizirana pravila. Plaćeni snajperisti pucaju na sve što se miĉe ne birajući ţrtve. Poginulo je ili ranjeno više medicinskih radnika i novinara; pucaju na kola hitne pomoći, medicinske ustanove, na sluţbenike i vozila meĊunarodnih humanitarnih i mirovnih organizacija, na ljude koji sahranjuju svoje mrtve ... Iz Sarajeva su se povukli Europski promatraĉi, odlaze snage UNPROFOR-a, predstavnici humanitarnih organizacija. Toliki svjetski moćnici nas prepuštaju uništavanju od strane JNA i srpskih teroristiĉkih organizacija i pritom hladno i bezdušno izjednaĉuju agresora i ţrtvu što nam zadaje najveću bol. GraĊani Sarajeva su na rubu izdrţljivosti, prijeti velika opasnost od epidemije, glad je na velika vrata ušla u većinu domova; nad gradom se nadvija miris baruta i spaljenih zgrada pa se mnogi pitaju: jesmo li osuĊeni na smrt. U svojoj nemoći svakodnevno upućujemo vapaj svemogućem Bogu da nas izbavi i spasi. Uvjeren sam da se dobri Bog neće oglušiti na vapaje iznemoglih i nemoćnih, na prolivenu neduţnu krv i na suze ispaćene djece i majki. Još jednom pišem svoj izvještaj o nemilim ratnim dogaĊanjima u nadi da će me ipak ĉuti netko od onih koji mogu pomoći. S pouzdanjem u Gospodina Msgr. Vinko Puljić Sarajevo, 19. svibnja 1992. _______ Arhiv NBOS

106

27. V. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Kratko izvješće o posljedicama rata u Bosni i Hercegovini i o straviĉnom masakru u Sarajevu 27. svibnja 1992. Nakon 87 dana agresorskog rata i 52 dana potpune blokade Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, ponadali smo se da će ruski ministar vanjskih poslova g. Andrej Kozirjev uĉiniti nešto u korist dolaska toliko ţeljenog mira. U ovom trenutku 75% teritorija ove Republike zahvaćeno je ratnim plamenom, a jugoarmija i srpske oru ane snage vrše agresiju u 75 općina Bosne i Hercegovine. Prema danas iznesenim sluţbenim podacima, u dosadašnjem toku rata poginulo je 5.170 osoba, a opravdano se strahuje da je broj mrtvih daleko veći. PovrijeĊeno je preko 18.500 osoba od kojih će 7.600 ostati s trajnim invaliditetom. Posljedica dosadašnjega rata je i 640.000 iseljenika izvan granica Bosne i Hercegovine, dok je u samoj Republici prognano i iseljeno preko 500.000 (podaci dobiveni od Informativne sluţbe BiH). Sinoćnji dogovor o prekidu vatre i deblokadi Sarajeva unio je traĉak nade u izmuĉene i izgladnjele ljude. MeĊutim, istog dana s bolom u duši slušali smo o zloĉinu prema sarajevskom rodilištu, koje radi već 17 godina i u kojem je svijet ugledalo više od 170.000 novoroĊenĉadi. Zbog bombardiranja plamen je zahvatio gornje katove, ĉime je ta ustanova od vitalnog znaĉenja jako oštećena. Pravo je ĉudo da je osoblje uspjelo spasiti djecu i ljude. Još uvijek ošamućeni tim nevjerojatnim dogaĊajem, graĊani Sarajeva su sutradan po divnom sunĉanom vremenu krenuli u potragu za komadom kruha. U ulici koja se nalazi izmeĊu katedrale i Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u prijepodnevnim satima dogodio se neviĊeni krvavi zloĉin. Oko 200 graĊana strpljivo je ĉekalo red da kupi toliko potrebni kruh kada su teroristi ispalili tri granate koje su nepogrešivo pale meĊu te ljude. Nemoguće je opisati krvavu sliku u toj ulici koju je ispunjavao jauk brojnih ranjenika, a nije im se moglo pomoći jer su to spreĉavali snajperski hici plaćenih ubojica. Sluţbeni organi još nisu rekli toĉne brojke mrtvih i ranjenih, ali ulica je ostala okupana krvlju i prekrivena dijelovima ljudskih tijela, komadima kupljenog kruha, pokidane odjeće, gelera granata ... Vjerojatna brojka od 20 mrtvih i 153 ranjena još nije konaĉna. S nekoliko reĉenica opisao sam samo dio današnjih muĉnih dogaĊanja u Sarajevu. Nebrojeni zloĉini dogaĊaju se širom ove Republike o ĉemu je trenutno nemoguće pokupiti toĉne podatke. Iz sata u sat stiţu vijesti o zloĉinima i genocidu koji se dogaĊaju diljem Bosne i Hercegovine. Spontano se nameću pitanja: Tko će i kada ovom ratnom zloĉinu stati na kraj? Tko smije u ime ovog muĉeniĉkog naroda pregovarati o sudbini Bosne i Hercegovine s ovakvim zloĉincima? Zar svjetska javnost ne uoĉava da je oteta sva humanitarna pomoć upućena ovome ispaćenom narodu, a samo je pitanje dana kada će uzeti i sve naše ţivote? Moţe li svjetska javnost obraniti barem pravo na ţivot? Spominjati druga prava u ovom trenutku je suvišno. Kada završim pisanje ovakvog izvještaja, uvijek se u meni iznova pojavi nada da će me ĉuti netko tko moţe djelotvorno pomoći mojim izmuĉenim vjernicima i tolikim patnicima koji osim ţivota više nemaju što izgubiti. I ovo pisanje završavam u nadi da više nikada neću morati napisati nešto sliĉno. Molim dobroga Boga, kojemu ništa nije nemoguće, da utješi bijednike i patnike, a svim našim dobroĉiniteljima udijeli sreću i blagoslov! S pouzdanjem u Gospodina Msgr. Vinko Puljić Sarajevo, 27. svibnja 1992. _________ GK, 7. lipnja 1992, str. 9.

4. VI. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Izvještaj Radio Vatikanu i svjetskoj javnosti o stanju u Sarajevu. 107

Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, grad s preko 550.000 stanovnika ţivi pod blokadom već 60 dana. Pošto su jugoslavenska armija i srpski pobunjenici 4. travnja 1992. godine poĉeli oruţano razdvajanje od njihovih sugraĊana Muslimana i Hrvata, okupirali su 75% podruĉja Republike, unatoĉ ĉinjenici da Srbi saĉinjavaju samo 31% stanovništva u Republici. Prema sluţbenim informacijama dosada je ubijeno 6.000 osoba, ali pretpostavljamo da se stvarni broj ubijenih kreće oko 10.000. Sluţbene informacije kaţu da je 29.000 osoba ranjeno te da će 7.600 od njih ostati trajni invalidi. Oko 630.000 osoba moralo je pobjeći iz Bosne te je uz to 650.000 drugih osoba silom izmješteno unutar Republike. Srbi su odveli u koncentracione logore oko 100.000 Muslimana i Hrvata, a ti su logori otvoreni na podruĉju Bosne i Hercegovine koje oni kontroliraju ili u republici Srbiji. Mnogi gradovi i sela potpuno su razoreni. Kad srpski pobunjenici ili jugoslavenska armija prodru u jedno mjesto, pljaĉkaju i odvoze ukradene stvari u Srbiju ili Crnu Goru. U Sarajevu su razorene dvije katoliĉke crkve a 13 crkvenih zgrada teško oštećeno, ukljuĉivši katedralu, biskupovu kuću i dijecezansku Bogosloviju. U cijeloj sarajevskoj nadbiskupiji razoreno je ili oštećeno 60 crkava i ţupnih kuća. Jutros smo dobili tuţnu vijest da je ubijen jedan ţupnik, a prethodnih dana bila su dva ţupnika odvedena u zatvor. MeĊutim, situacija muslimanskih imama mnogo je gora: dosada ih je ubijeno 54, a neki su od njih okrutno muĉeni u prisutnosti svoje muslimanske subraće prije nego su bili poubijani. Muslimansko stanovništvo u selima i gradovima uz rijeku Drinu silom je izmješteno. U sjevernom dijelu naše nadbiskupije mnoge ţupe uz Savu napuštene su od strane ţena, djece i starih osoba, dok su odrasli muškarci ostali u svojim selima nastojeći obraniti svoje domove. Poglavari biskupijske i franjevaĉke Bogoslovije ovdje u Sarajevu poslali su svoje bogoslove kući, ali su svi svećenici i redovnice koje su na sluţbi u Sarajevu dosada na sigurnom i zdravi. Ovoga ĉasa, pljušte s okolnih brda ĉeste artiljerijske kanonade a nas ĉeka još jedna nemirna noć u podrumu biskupske kuće. Mons. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski /Sarajevo, 4. lipnja 1992./ _________ VB, god. III (CVI), 3/1992, str. 165.

6. VI. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA I VISOKI NEKATOLIĈKI VJERSKI PREDSTOJNICI Apel predsjedniku SO Banja Luka i svim odgovornim politiĉarima u općini i regiji sa zahtjevom da se zaustave nasilja i ponovno uspostavi pravedan mir. Cijenjeni Naslove! Suoĉeni sa strahotama bjesomuĉnog ratnog razaranja, ubijanja i proganjanja neduţnih ljudi, ţena i djece u našoj zemlji, ne moţemo i nećemo da budemo samo nemoćni i nijemi svjedoci ove strašne kataklizme, koja već raĊa strahovite posljedice za budućnost svih nas. Kao duhovne voĊe tri najveće vjerske zajednice na ovim prostorima: Srpske Pravoslavne Crkve, Katoliĉke Crkve i Islamske Zajednice, i do sada smo više puta svim mogućim naĉinima pokušavali da aktivno pridonosimo miru odnosno smirivanju napetosti meĊu našim narodima, kako po mnogim akcijama u svojim vlastitim zajednicama, tako i zajedniĉkim molitvenim skupovima, javnim apelima i razgovorima s odgovornim politiĉarima cijele ove naše regije. Radosni smo i Bogu zahvalni, gdje god i kad god su naše rijeĉi i apele uvaţavali svi oni, koji su bili u iskušenju da se dignu protiv brata ĉovjeka ili komšijskog naroda. Veoma ţalosni smo uvijek bili, kad god je oruţje zamijenilo razgovore o svim otvorenim pitanjima, a bezrazloţna sumnjiĉenja onemogućila plodne dogovore o boljoj budućnosti našeg zajedniĉkog ţivota na svim prostorima. Kao ljudi i kao vjernici i ujedno kao pripadnici tri naša konstitutivna naroda odluĉno osuĊujemo svako nasilje i jednostrano rješavanje aktualnih politiĉkih i društvenih problema. OsuĊujemo sva ubijanja neduţnih ljudi, razaranja privatnih i društvenih dobara, svako protjerivanje stanovništva s njihovih vjekovnih ognjišta, kao i svako ugroţavanje ţivota vjerskih sluţbenika i skrnavljenje vjerskih objekata. 108

Apelujemo na Vas, gosp. Predsjedniĉe, kao gradonaĉelnika svih stanovnika naše opštine banjaluĉke, kao i na sve Vas odgovorne politiĉare ove naše regije, koja je do sada uspjela oduprijeti se ratnim strahotama, da sve poduzmete, kako bi se ratni vihor zaustavio izvan naših granica, a tamo gdje je već, na ţalost, došlo do oruţanih incidenata ili ĉak pravih okršaja, da se odmah zaustavi svako daljnje smrtonosno i neljudsko razorno djelovanje i ponovno uspostavi pravedan mir. Ponovno i na ovaj naĉin zajedniĉki pozivamo sve naše vjernike, kao i sve dobronamjerne ljude, kojima je mir na srcu, da ĉuvaju zajedno svoja ognjišta, da dijele meĊusobno sve oskudnije zalihe hrane i lijekova kao i ostalih dobara. Posebno upućujemo vjernike da se obraćaju Bogu za pomoć, utjehu i mir, svjesni da samo Bog, naš zajedniĉki Stvoritelj i Spasitelj moţe omekšati tvrda i zaslijepljena srca ratobornih, i umjesto mrţnje i osvete pokrenuti sve zavaĊene na meĊusobno praštanje, ljubav, prijateljstvo i mir. Dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Jefrem Milutinović, episkop banjaluĉki Had i Ibrahim ef. Halilović, muftija banjaluĉki Banja Luka, 6. lipnja 1992. __________ GK, 14. lipnja 1992, str. l. i 3; UOO, str. 343–344; VB, god. III (CVI), 3/1992, str. 199.

6. VI. 1992. BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJA LUKA Priopćenje glasilima i institucijama sa sastanka visokih vjerskih predstojnika u SO Banja Luka. Danas, 06. 06. 1992. g., sastali su se u prostorijama SO Banja Luka predsjednik SO Banja Luka, mr. Predrag Radić, komandant banjaluĉkog korpusa general-major Momir Talić i vjerski predstavnici sve tri najveće konfesije u gradu i regiji: episkop banjaluĉki gospodin Jefrem, biskup banjaluĉki dr. Franjo Komarica i muftija banjaluĉki hadţi Ibrahim ef. Halilović. U dvoipolsatnom otvorenom razgovoru sudionici ovog susreta razgovarali su o sadašnjoj situaciji na podruĉju općine Banjaluke i cijeloj regiji, te o raznim miroljubivim akcijama i mogućnostima spreĉavanja eskalacije rata na podruĉja, koja još nisu direktno zahvaćena, te zaustavljanje svih sukoba gdje su se oni već pojavili. Bilo je takoĊer rijeĉi o potrebi ublaţavanja posljedica ratnih strahota putem akcija humanitarnih organizacija pri vjerskim zajednicama ove naše regije. Trojica visokih vjerskih predstavnika predali su svoj zajedniĉki apel predsjedniku SO Banjaluka, generalu Taliću i svim odgovornim politiĉarima općine Banjaluka i cijele bosanskokrajiške regije. Tekst apela dostavljamo u prilogu. Biskupski ordinarijat Banja Luka Banja Luka, 6. lipnja 1992. ____________ VB, god. III (CVI), 3/1992, str. 198.

8. VI. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo nadbiskupu zagrebaĉkom i predsjedniku HBK, kardinalu Franji Kuhariću o prilikama u banjaluĉkom kraju. Vaša Uzoritosti! Saznadoh, doduše nesluţbeno, da ovih dana biskupi Crkve u Hrvata imaju svoje zasjedanje tu kod Vas u Zagrebu. Vjerujem da i mene još uvijek smatrate jednim od ĉlanova svoga episkopata, ali kako mi nikako nije moguće izići iz ove totalne blokade svih putova, zato valjda i nisam dobio sluţbeni poziv da doĊem na zasjedanje. 109

Slobodan sam stoga na ovakav, pismeni naĉin, zaţeljeti Vam svima obilje blagoslova Boţjeg i mnogostruke darove Duha Svetoga za što plodniji zajedniĉki rad oko rješavanja aktualnih problema u našoj domovinskoj Crkvi. Na tu nakanu slavit ću i sv. misu u utorak, 09. 06. o. g. Kako ne mogu već duţe vremena kontaktirati s biskupom mostarskim mons. Ţanićem, to sam se ĉuo samo s gosp. metropolitom mons. Vinkom Puljićem. Vjerujem da Vas je on obavijestio opširnije o našoj ţelji, a ako treba i molbi, da i ubuduće ostanemo i u Vašim oĉima, ali i u odlukama Sv. Stolice sastavni dio Crkve u Hrvata, odnosno sastavni dio njezinog episkopata. O svim konkretnijim i detaljnijim pitanjima glede našeg budućeg sudjelovanja u radu zajedniĉke HBK moći ćemo se dogovoriti tek kad se mognemo sastati, odnosno kad ove ratne ludorije prestanu i izbjegli narod ponovno mogne doći na svoja stara ognjišta. Glede situacije u samoj mojoj biskupiji, do sada, hvala velikom Bogu, nije bilo straviĉnih razaranja kao u vrhbosanskoj ili mostarskoj biskupiji osim pojedinih ţupa odnosno dekanata kao prnjavorski, jajaĉki ili prijedorski dekanat. Sve poduzimam zajedno sa svećenicima i redovnicima oko smirivanja situacije na terenu i meĊu silno uplašenim, uistinu golorukim narodom. Imam takoĊer i ĉeste kontakte s banjaluĉkim episkopom Jefremom i muftijom g. Halilovićem, pa i to raĊa – hvala Bogu – do sada dobrim plodovima. Posebno se g. episkop zauzeo, na moju zamolbu, oko smirivanja vrlo dramatiĉne situacije glede nasilnog iseljavanja sestara Druţbe Klanjateljica Krvi Kristove u Bos. Aleksandrovcu. Po povratku sa Sabora u Beogradu on mi je izmeĊu ostalog priĉao da je njegova Svetost Patrijarh Pavle svim episkopima stavio posebno zadatak "da kontaktiraju s katoliĉkim biskupima gdje god mogu" i da "oni mnogo oĉekuju od sestrinske Katoliĉke Crkve da im pomogne u ovom teškom trenutku ponovnog pomirenja i zajedniĉkog iscjeljivanja velikih ratnih rana na obje strane". Još uvijek ne znam što je s otetim ţupnikom iz Dragalovaca vlĉ. Markom Šalićem, koji je nedavno imao teţi srĉani infarkt, a prije osam dana odveden je u nepoznatom pravcu iz svog ţupnog stana. Unatoĉ sve moguće intervencije nemam još nikakvih pouzdanih informacija o njemu. Dao Bog da ne bude najgore! Svi smo u Boţjoj ruci! Molim Vas da budemo i u Vašim molitvama, kao i u djelima milosrĊa, jer smo mnogi uistinu potrebni i Boţje i ljudske bratske pomoći. Pomozite nam da pomognemo mnogima oko nas! A u svemu neka se proslavlja Bog! Vaša Uzoritosti, zahvaljujem Vam i ovaj put za Vašu oĉinsku i bratsku skrb i za našu banjaluĉku mjesnu Crkvu (koja je većim svojim dijelom bila kroz duga stoljeća dio zagrebaĉke biskupije), te Vas srdaĉno pozdravljam, a preko Vas i svu oko Vas okupljenu dragu braću u episkopatu, posebno Njegovu ekscelenciju, apostolskog Nuncija u Zagrebu, kojeg još nisam imao ĉast upoznati, ali sam već ĉuo za njegovu veliku ljubav prema svima nama. Vaš u Gospodinu uvijek odani Franjo, biskup banjaluĉki Banja Luka, 8. lipnja 1992. __________ VB, god. III (CVI), 3/1992, str.200. UOO, str. 173–174.

14. VI. 1992. KOMISIJA ZA PRAVDU, MIR I EKOLOGIJU JUŢNOSLAVENSKE KONFERENCIJE FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA Apel Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju (UNCED) da se zaštiti okoliš u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj . Srpska vojska (pod razliĉitim nazivima) okrutnim zlodjelima kakva ne biljeţi dosadašnja ljudska povijest na Balkanu uništava sve što su Bog i ljudi stvorili. Nakon zlodjela nad manjinskim narodima na Kosovu i u Vojvodini poĉela je rat u Sloveniji, pojaĉala ga u Hrvatskoj. S nezapamćenom bezdušnošću nastavlja u Bosni i Hercegovini. Desetine tisuća zvjerski muĉenih i ubijenih, stotine tisuća ranjenih, više od milijun beskućnika i prognanika svjedoĉe kako srpski politiĉari i generali izravno ugroţavaju ljudsku vrstu. U stotinama sela i gradova uništili su sve što su ljudi preko tisuću godina gradili i ĉuvali. Najrazornije djelovanje 110

pokazali su na Zadru, Osijeku, Vukovaru, Vinkovcima, Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu, Foĉi, Bosanskom i Slavonskom Brodu. Ubili su milijune domaćih i još više divljih ţivotinja. Spalili su golema šumska prostranstva te srušili prirodne ljepote svjetskoga glasa: Plitvice, Kopaĉki Rit, Lonjsko polje, parkove na Mljetu i u Trstenu kod Dubrovnika, ugroţavaju rijeke Krku, Cetinu, Neretvu, Drinu, Vrbas i sve hidrocentrale na njima. Već su raketirali, bombardirali i palili brojne tvornice: rafinerije nafte u Sisku i u Bosanskom Brodu, rafineriju ulja u Modriĉi, Elektrokemijsku i elektrotermijsku industriju u Jajcu, Tvornicu kemijskih proizvoda u Vitezu, Tvornicu dušiĉnih spojeva u Goraţdu, Tvornicu aluminija i elektroda u Mostaru, Koksno-kemijski kombinat u Lukavcu, tvornice ţive, klora, fozgena i drugih otrovnih kemikalija u Industrijskoj zoni Tuzle. Ako se zapali ta Industrijska zona u Tuzli, to će na širem podruĉju Balkana izazvati nepopravljivu katastrofu kojoj nema ravne u dosadašnjim ljudskim stradanjima. Na ţalost, juĉer su ponovno razliĉitim eksplozivnim i zapaljivim raketama gaĊali Industrijsku zonu u Tuzli. Time je neposredno ugroţeno oko sto i pedeset tisuća ljudskih ţivota sa svim prirodnim i umjetnim vrijednostima toga kraja. U ime Boga i svega ljudskoga molim Vas uĉinite sve što moţete da se to sprijeĉi! Svjetska organizacija to moţe. Zato će biti odgovorna i Bogu i cijelom ljudskom rodu, ako ta zlodjela ne sprijeĉi. Ţelim Vam svako dobro i unaprijed zahvaljujem!

Humac-Ljubuški, 14. lipnja l992. ________

Proĉelnik Komisije Fra Ţarko Ilić, OFM

Arhiv JKFP

15. VI. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo predsjedniku SO Banja Luka, mr. Predragu Radiću – da se zaštite vjerski sluţbenici i imovina Katoliĉke crkve. Poštovani gospodine Predsjedniĉe! S velikom ţalošću i zabrinutošću prisiljen sam ponovno se obratiti Vama, kao prvom ĉovjeku naše banjaluĉke općine radi zaštite ţivota vjerskih sluţbenika i imovine Katoliĉke Crkve. U prilogu Vam dostavljam dopis ţupnika dr. Karla Višatickog o trećem oruţanom napadu u zadnja tri tjedna na njega, ţupsko osoblje i imovinu ţupe Banja Luka – Budţak. Svojevremeno sam Vas molio da se od strane sluţbenih organa zaštite osobe i objekti vjerskih zajednica, ili da se dozvoli legalna zaštita od strane samih vjernika. Rekli ste da je bolje ako to ĉine sluţbeno zaduţena lica, s ĉime sam se sloţio. Nakon uĉestalih napada na vjerske objekte i sluţbenike Katoliĉke Crkve dobiva se dojam da se Vaša ţelja i naredba ne provodi kako treba. Što nam je ĉiniti da se zaštitimo od veće nesreće s nesagledivim posljedicama za naš grad i općinu? Došle su do nas informacije da je, prema neĉijim odredbama iz kancelarije ili institucija naše općine (vjerujem bez Vašeg znanja i odobrenja), predviĊeno da se sruši, ošteti ili uništi 700 (sedamstotina) objekata na podruĉju naše općine?!! Kako već znate, već je nekoliko vjerskih objekata Katoliĉke Crkve bilo meta ubojitih napada nekontroliranih pojedinaca ili grupa. Ovaj zadnji nemili dogaĊaj uoĉi velikog katoliĉkog blagdana Presvetog Trojstva i slavlja sakramenta sv. Potvrde u ţupi Banja Luka – Budţak veoma je ogorĉio katolike ove ţupe i cijelog kraja! Gospodine Predsjedniĉe, moramo svim razumnim silama saĉuvati dobro ugroţen mir meĊu stanovnicima katolicima ovog dijela naše općine. Molim Vas da mi što skorije omogućite razgovor s Vama. To ţele i traţe ţupljani ţupe Banja Luka – Budţak. Unaprijed zahvaljujem za sve što ćete poduzeti da konaĉno prestane neljudska hajka na pojedince i na zajednicu Katoliĉke Crkve u našem gradu i općini. Uz duţno poštovanje 111

Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 15. lipnja l992. _________ VB, god. III (CVI), 3/1992, str. 201; UOO, str. 357–358.

17. VI. 1992. FRANJEVCI HRVATSKIH KATOLIĈKIH MISIJA U ŠVICARSKOJ Pismo glavnom tajniku OUN-a, Boutrosu Ghaliju – o neprihvatljivosti jednakog okrivljivanja Srbije i Hrvatske za strahote rata u Bosni i Hercegovini. Poštovani Gospodine! Mi predvoditelji Hrvatskih katoliĉkih misija u Švicarskoj, zajedno s vjernicima Hrvatima koji u Švicarskoj broje više od 90 tisuća, a od kojih je više od polovice iz Bosne i Hercegovine, bolno smo iznenaĊeni Vašim ponovnim i neshvatljivim dijeljenjem krivnje izmeĊu Srbije i Hrvatske za strahote rata u Bosni i Hercegovini. Ne moţemo se naĉuditi, da ste prihvatili takvu jednostranu i neuvjerljivu informaciju, te da je s najvišeg mjesta sluţbeno zastupate i širite. Ni opozicija u Srbiji, štovani gospodine Ghali, ne zastupa već dulje takvu više ni za koga uvjerljivu tvrdnju o balansiranoj, napola podijeljenoj krivnji. Zar Vam ništa ne govore desetine opsjedanih gradova od srpskih jedinica, stotine porušenih dţamija i crkava, stotine tisuća Muslimana i Hrvata iz Bosne i Hercegovine, koji naĊoše izbjegliĉko utoĉište u Hrvatskoj, koju Vi izjednaĉujete sa srpskim agresorom. Sve kad bi vojne jedinice iz Hrvatske i sudjelovale u Bosni i Hercegovini, ne vjerujemo da Vi moţete izjednaĉavati one koji priznaju i brane suverenost meĊunarodno priznate drţave Bosne i Hercegovine i onih koji je, sustavno uništavajući civilno stanovništvo i njegova materijalna i duhovna dobra, ţele srušiti i okupirati. Ne vjerujemo da moţete dijeliti krivnju napola tamo gdje je zloća agresora u masakriranju, spaljivanju i iskorjenjivanju svega što nije srpsko, a "krivnja" ostalih što se nemoćno brane i bore za goli ţivot. Raĉunajući i na Vaše kršćansko uvjerenje, za koje ĉujemo da je nedvojbeno, molimo Vas da ţurno preispitate Vaše izvore informacija o ovoj strašnoj temi. Uvjereni smo, da ćete otkriti da se u Bosni i Hercegovini radi o najprljavijem okupacijskom ratu sa srpske strane, koji u mnogoĉemu nadilazi uţase boljševiĉkih i nacistiĉkih zloĉina. S duţnim poštovanjem:

Zürich, 17. lipnja 1992. ________

Fra Karlo Lovrić, Zürich Fra Ilija Šaravanja, Zürich Fra Petar Topić, Zürich Fra Berislav Kutle, Basel Fra Šimun Šito Ćorić, Bern Fra Jerko Penava, Bern Fra Ante Medić, Chur Fra Ivan Bebek, Lausanne Fra Stipe Biško, Luzern Fra Milan Lonĉar, St. Gallen

GK, 28. lipnja 1992, str. 1.

20. VI. 1992. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Govor na 91. Katholikentag-u u Njemaĉkoj, Karlsruhe – o promjenama u Europi i o stanju na prostorima bivše Jugoslavije. Drage sestre i braćo! 112

Ĉinjenica je da je Europa u ovom 20. stoljeću bila zaista podijeljena, i ne samo podijeljena nego i suprotstavljena. Europa kao jedinstveni kontinent od Atlantika do Urala bila je podijeljena takozvanom "ţeljeznom zavjesom". Podijeljenost na Istoĉnu i Zapadnu Europu osobito je bila dramatiĉna nakon 2. svjetskog rata kao tragiĉna posljedica toga rata, koji je bio velika nesreća za cijelu Europu. Istoĉna i Zapadna Europa, razgraniĉene "ţeljeznom zavjesom", stajale su nasuprot jedna drugoj politiĉki, ideološki, sociološki, ekonomski i sistemom vlasti tako razliĉite da su stajale jedna protiv druge kao dva suprotna bloka, koji se mogu meĊusobno sukobiti u jednom nuklearnom ratu. Bili smo već navikli slušati prognoze o 3. svjetskom ratu. Zapad je isticao svoju demokraciju, slobodu, poštivanje ljudskih prava, poštivanje ljudskog rada i ljudske osobe, slobodu kretanja i izmjenu dobara i ideja. Istok, gledan sa Zapada, bio je totalitaran sistem vlasti, kolektivizam u privredi, ideološki totalitarizam, gaţenje ljudskih prava, velika ograniĉenost vjerske slobode i slobode savjesti. Bio je to, dakle, svijet za sebe, koji se opet svojom propagandom predstavljao u svijetu kao svijet socijalne pravde i vlasti naroda. Mi koji smo ţivjeli u tom sistemu doţivljavali smo ga iznutra zaista kao uzak prostor za ĉovjekovu slobodu, a onda posebno kao tijesan prostor za ţivot Crkve. TakoĊer smo doţivljavali taj sistem kao nešto dugotrajno, bez nasilja neoborivo, jer je bio utemeljen na snaţnoj oruţanoj sili i na organiziranoj tajnoj policiji koja je kontrolirala, moţemo kazati, svakog ĉovjeka. Crkva je u takvim uvjetima ipak ţivjela. Ţivjela je svoje poslanje da bude i u veoma ograniĉenim mogućnostima navjestitelj EvanĊelja, branitelj ljudskog dostojanstva i svjetlo nade. Crkva je u raznim komunistiĉkim zemljama proţivljavala u nekim nijansama misterij kriţa i bila je, moţemo kazati, plodna muĉenicima. Spomenimo ĉetiri kardinala suvremenika koji su u poslijeratnoj situaciji iza "ţeljezne zavjese" bili simboli otpora Crkve u obrani slobode i dostojanstva ĉovjeka. To su bili: Josip Mindszenty u MaĊarskoj, Josip Beran u Ĉeškoslovaĉkoj, Stefan Wyszynski u Poljskoj i kardinal Alojzije Stepinac u Hrvatskoj. Njima se pridruţuje u velikom suvremenom martirologiju, moţemo kazati rijeĉima Apokalipse, veliko mnoštvo iz svakoga naroda, plemena, puka i jezika (usp. Otkr 7,9): biskupa, svećenika, redovnika, redovnica i vjernika, koji su mnogim poniţenjima i patnjama potvrĊivali svoju vjernost Isusu Kristu, ustrajnost u vjeri Crkve i dostojanstvo svoje savjesti. Smatramo da tim ţrtvama, posvećenima kriţem Isusa Krista, moţemo, teološki promatrajući povijest, pripisati proces oslobaĊanja i pad komunistiĉkog totalitarizma u Istoĉnoj Europi. Nitko nije oĉekivao da bi takav snaţan sistem, utemeljen na sili, bez sile odstupio u tako kratko vrijeme. Stoga je s pravom predsjednik Ĉeškoslovaĉke, g. Havel, pozdravljajući Svetog Oca Ivana Pavla II. u Pragu, tu promjenu nazvao ĉudom. Ţeljezni je zastor razderan, Berlinski zid je srušen. Crkva je izašla iz neslobode u slobodu. Ponovno je omogućena slobodna komunikacija izmeĊu Istoĉne i Zapadne Europe. Unatoĉ svim još prisutnim problemima i nedovršenim procesima, moţemo kazati da je Europa od Atlantika do Urala ujedinjena slobodom. MeĊutim, ipak se na tlu Europe i to na tlu moje domovine dogaĊa rat u bivšoj Jugoslaviji, koja je kroz 72 godine svoje povijesti bila trajno puna problema zbog hegemonije, nepoštivanja ljudskih i nacionalnih prava. Proces demokratizacije nezaustavljivo je ušao i u tu zemlju. Omogućio je da progovore svi koji su bili prikraćeni u svojim pravima. U toj drţavi bile su tolike razlike, razliĉiti narodi, razliĉite povijesti, razliĉite kulture, jezici i vjere. Sve te razlike mogla je pomiriti samo istina, pravednost, sloboda i ljubav. Toga nije bilo. Zato su došli na vidjelo svi problemi u svojoj oštrini. Nadali smo se da će proces ići mirno, civilizirano kao što je išao u Poljskoj, Ĉeškoj, Madţarskoj pa ĉak i u Albaniji. Na prvim slobodnim izborima 1990. godine u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, komunistiĉka partija je izgubila vlast. Na vlasti je ostala s promijenjenim imenom u Srbiji i Crnoj Gori, ukljuĉivši i pokrajine Kosovo i Vojvodinu, koje su ukljuĉene u republiku Srbiju. Srpski politiĉari nacionalistiĉke i komunistiĉke orijentacije nisu prihvatili mirni rasplet. Odluĉili su se za rat. U taj su rat ukljuĉili Jugoslavensku armiju koja se pola stoljeća naoruţavala na raĉun svih naroda, koja je bila marksistiĉki indoktrinirana do srţi i privilegirana da bude vjerna sistemu. Tako je poveden rat, kratko u Sloveniji, već preko godinu dana u Hrvatskoj, a sada bjesni i u Bosni i Hercegovini. To je rat protiv demokracije, protiv slobode i prava naroda, protiv ĉovjeka. Sve se razara, gradovi i sela, bolnice i crkve, tvornice i obiteljske kuće. Stotine tisuća ljudi protjerano je iz svojih domova bez iĉega. 113

Crkva je suoĉena s teškim problemima. U Hrvatskoj je preko 200 ţupa uništeno, a to sa sobom nosi teške pastoralne, moralne i materijalne probleme. Na ţalost, slobodni svijet nije odmah uoĉio ni uzroke ni ciljeve ni razmjere toga rata pa se on rasplamsao do tako tragiĉnih razmjera; pogaĊa sve koji su u njega ukljuĉeni. Naša je sloboda skupo plaćena i još ne znamo konaĉnu cijenu. Ţelim ovom prilikom izraziti posebnu zahvalnost Crkvi u Europi, a posebno Crkvi u Njemaĉkoj koja nas je i za vrijeme komunizma pratila svojom solidarnošću, molitvom i pomoću, a koja je i sada u ovom ratu zauzeta za pobjedu istine i pravednosti, i prisutna je uz ţrtve rata svojom velikodušnom pomoći. Zahvaljujem takoĊer i ljudima politike, kulture, znanosti, javnog obavještavanja, humanitarne djelatnosti, koji su shvatili probleme i zauzeli se za mir osudivši napadaĉa i braneći ţrtvu. Crkva i u ratu naviješta EvanĊelje, zauzima se za pravednost, poziva na mir i na suţivot u slobodi i pravednosti za sve ljude i narode. Samo slobodni narodi mogu biti prijatelji. Kad se zaustavi ovaj nametnuti rat, meĊunarodno priznanje slobodnih drţava na prostorima propale Jugoslavije omogućit će da se stvaraju novi odnosi, na pravednosti utemeljeni, za bolju budućnost civilizacije ljubavi. Iskustvo Istoka i Zapada potvrĊuje da se zajedništvo osoba i naroda mora graditi na istini i objektivnim moralnim naĉelima. Ujedinjenoj Europi od Atlantika do Urala, kao zajednici slobodnih naroda, ţelimo blagoslovljenu budućnost u pravednom miru! /Karlsruhe, 20. lipnja 1992./ __________ GK, 28. lipnja 1992, str. 3.

27. VI. 1992. FRANJEVCI SAMOSTANSKOG PODRUĈJA I DEKANATA LIVNO Apel da se na zlo ne uzvraća zlom Mi svećenici s podruĉja livanjskog dekanata - svojim vjernicima, odgovornima u politiĉkoj i vojnoj vlasti, te svim ljudima dobre volje, upućujemo JAVNI POZIV 1. Da u ovom vremenu rata, u kojem smo svjedoci ne samo prijetnji negoli sveopćoj poplavi zla, najozbiljnije razmislimo ponajprije o svojim osobnim odlukama i vlastitim ĉinima s obzirom na temeljne kršćanske i općeljudske vrednote. 2. Upravo zato što zaštitu vrednota i obranu ĉovjekova dostojanstva drţimo primarnom obvezom svakoga pojedinca, izbjegavanje te neodgovorno izvršavanje takve zadaće smatramo nedopustivima. 3. Razumjeti nevolje svoga naroda takoĊer, nije nam teško. Sva razaranja, progone, ubijanja i poniţenja što ih poĉinjaju neprijatelji zaslijepljeni mrţnjom i opsjednuti zlom, osjećamo svi jednako bolnima. Ali koliko god imamo razumijevanja za napast, kojoj ĉovjek zbog nepravde teško odolijeva da ne uzvrati istom mjerom, ne moţemo i ne smijemo opravdati takve pokušaje. Dapaĉe, njima se moramo moći oduprijeti! Paleći jer drugi pale, otuĊujući imovinu jer i drugi otimaju, proganjajući i prijeteći jer su to nama prije ĉinili ili još ĉine, ne uklanjamo zlo već ga povećavamo, a k tomu ostavljajući otvorenom mogućnost još većoj mrţnji i još većemu zlu – do beskonaĉnosti! Samo prekidajući lanac zla, dakako jedino odbacivanjem metoda i sredstava u sluţbi zla, moţemo sprijeĉiti sveopću propast. 4. Slobodni smo stoga iskreno zamoliti sve koji bi, iz obijesti ili ozlojeĊenosti, mogli uvećati zlo, da se suzdrţe od nepromišljenih i neljudskih postupaka. Molim takoĊer odgovorne ljude u vlastima, da svim zakonitim sredstvima sprijeĉe kako samovolju tako i moguće smišljeno zlo neodgovornih pojedinaca ili grupa, koje moţe sutra i još zadugo opteretiti cijeli naš narod. I dok Vas pozivamo na razboritost, iskreno Vam upućujemo naš franjevaĉki pozdrav: Mir i dobro! 114

fra Tomo Maganjić, gvardijan fra Marko Gelo, dekan Livno, 27. lipnja 1992. _________ Arhiv FSGL

1. VII. 1992. BANJALUĈKI BISKUP, FRANJO KOMARICA Pismo zahvale papi Ivanu Pavlu II. na brzojavu suosjećanja i potpore. Sveti Oĉe! Veoma dragocjena i utješna je bila Vaša oĉinska poruka i takoĊer izrazi suosjećanja, zabrinutosti i molitve za cijelu banjaluĉku biskupiju, a osobito za Sestre Klanjateljice Predragocjene Krvi, koje su bile zlostavljane u svom samostanu u Novoj Topoli, nedaleko od Banja Luke. Tople rijeĉi Vaše oĉinske poruke prenio sam kako redovnicama u tom uglednom samostanu tako i u drugim obliţnjim samostanima, zatim svećenicima, redovnicima, redovnicama i brojnim vjernicima moje biskupije, gdje je bilo moguće da u ovim ratnim okolnostima dopre moj glas. Svi su bili veoma radosni zbog Vaše brige, brige nasljednika samog sv. Petra, izraţene na ovaj naĉin. Zajedno s njima ţelim Vam, Sveti Oĉe, izraziti svoju duboku zahvalnost za sve ono što Vi ĉinite da se umanji uţas ovog nepotrebnog rata, kako bi se ĉim prije bude moguće zaustavila ratna djelovanja. Koristim priliku da Vas upoznam da je ponašanje svih svećenika dijecezanskog klera, redovnika i redovnica uistinu junaĉko. Svi su ostali na svojim mjestima, radeći neumorno kako bi bila sprijeĉena ratna djelovanja te hrabreći preplašeno mnoštvo vjernika. Ĉinim osobno sve što je moguće, ĉesto skupa s episkopom Srpske Pravoslavne Crkve i s predstavnikom muslimanske zajednice u ovome gradu, da bismo uvjerili odgovorne civilne i vojne vlasti kako su ovi ratni sukobi besmisleni, ukazujući na posljedice rata kojega nije htio ni ţelio veći dio stanovništva svih naroda i svih vjera. Uz oĉiglednu Boţju pomoć i zahvaljujući bratskoj solidarnosti Crkve u molitvi te zahvaljujući djelima ljubavi, uspjeli smo zaštiti veći dio Biskupije od razaranja i od progona. Svakog dana podiţemo oĉi i srce prema nebu i molimo nebeskog Oca da saĉuva od uništenja ovaj dio naše domovine Bosne. Moleći Vaš blagoslov za cijelu banjaluĉku biskupiju, za sarajevsku nadbiskupiju – našu metropoliju, kao i za cijelu našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, izraţavam, Sveti Oĉe, iznova svoju duboku zahvalnost i odanost. Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 1. srpnja 1992. __________ VB, god. III (CVI), 3/1992, str. 201–202.

8. VII. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Pismo kardinalu Kuhariću, nadbiskupu zagrebaĉkom i predsjedniku HBK o stanju u BiH i gradu Sarajevu. Sestra Genoveva Rajić, ĉlanica sarajevske provincije Sluţavki malog Isusa, danas će pokušati izaći iz Sarajeva te prvom prilikom iz Kiseljaka otputovati u Zagreb. U nadi da će ona zdrava stići do cilja, šaljem ovaj izvještaj o sadašnjem stanju u našoj metropoliji i Republici. Nadam se da ste u meĊuvremenu primili moj izvještaj od 26. lipnja koji sam vam preko Rima poslao faxom. Ovdje pretpostavljam neke vijesti iz toga izvještaja. Najprije ţelim izvijestiti što znam o stanju u banjaluĉkoj biskupiji. Posljednji puta telefonski sam razgovarao s msgr. Komaricom pred desetak dana i tom zgodom dao mi je ovlast da njegova Ċakona Josipa Jerkovića zaredim za prezbitera što sam uĉinio na blagdan sv. Ćirila i 115

Metoda prilikom sluţbenog svršetka akademske godine u Vrhbosanskoj bogosloviji. Imam provjerenu informaciju da su srpske vlasti u Banja Luci msgr. Komarici dale ultimatum s obvezom da u roku od 48 sati s osobljem Ordinarijata i katolicima toga kraja napusti Banja Luku. Ultimatum je istekao, ali biskup nije odselio nego razgovara s nadleţnima u Banja Luci u nadi da se najgore ipak neće dogoditi. Imamo nepotvrĊene informacije da su nekoliko svećenika i dva bogoslova banjaluĉke biskupije ubijeni. Kako smo i ranije dobivali sliĉne alarmantne glasove, ovu informaciju ne uzimam za sigurnu dok ne provjerim. Imam potvrĊenu informaciju da su spaljene crkve u Novoj Topoli i Kotor Varošu na podruĉju banjaluĉke biskupije. Najţalosnije je što na podruĉju banjaluĉke biskupije sada nema stranih promatraĉa ni novinara koji bi objektivno izvješćivali svijet o gaţenju ljudskih prava i ubijanju nevinih na tom podruĉju. Telefoni su takoĊer iskljuĉeni. S mostarskim biskupom msgr. Ţanićem već dva mjeseca ne mogu stupiti u telefonski kontakt. Sve što znam o dogaĊajima u Hercegovini dolazi od izvještaja Hrvatske televizije i radija, a to je i Vama poznato. Još ne znam kada će biti zareĊen novoimenovani mostarski koadjutor msgr. Perić. Mi u Sarajevu proţivljavamo 93. dan zatvorskog okruţenja. Posljednji dana porasli su hostilni osjećaji, a ponegdje i uvredljivi verbalni napadi Muslimana na Hrvate povodom vijesti iz Gruda o samostalnom ureĊenju Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Muslimani se sada pitaju, koliko je nama Hrvatima stalo do zajedniĉkog dobra i osloboĊenja Republike od sadašnje agresije. Neodgovorni pojedinci iz krugova bliskih HVO-u iz Hercegovine i Srednje Bosne i dalje poruĉuju malobrojnim Hrvatima u Sarajevu da sele jer da se nas Hrvata ne tiĉe daljnja sudbina Sarajeva. Nisam siguran da vijest iz Gruda i ove poruke nemaju podršku nekih krugova iz Zagreba te da planski ili nesvjesno sluţe interesu Karadţićeve politike u Bosni i Hercegovini. Sinoć sam u izravnom razgovoru za Hrvatsku sekciju radio Vatikana rekao da strahujem za ţivot teslićkog ţupnika Pere Tunjića koji je na listi zarobljenih predviĊenih za zamjenu. Još uvijek ne znam gdje se nalazi zarobljeni dobojski ţupnik Josip Kudić i ĉetiri sestre Sluţavke malog Isusa koje su prije srpske invazije bile na sluţbi u Doboju. TakoĊer ne znam o sadašnjem stanju fra Joze Puškarića koji je navodno u zatvoru u Bos. Šamcu. Zahvaljujem Hrvatskoj televiziji i radiju za opširne i dokumentirane izvještaje s ratišta u Sjevernoj Bosni. Iz tih izvještaja i Vi vidite kako se razaraju hrvatska sela a narod okrutno tjera s vlastitih ognjišta. I ovom zgodom zahvaljujem Republici Hrvatskoj te svećenicima svih hrvatskih biskupija za poţrtvovno prihvaćanje i zbrinjavanje izbjeglica hrvatske i muslimanske nacionalnosti iz naše Republike. Iz sredstava priopćavanja znadete da je preko ponovno otvorenog sarajevskog aerodroma poĉela stizati nešto obilnija humanitarna pomoć za gladne stanovnike ovog grada. Kako su i ovdje sredstva priopćavanja obavijestila da pomoć dijele dobrotvorne ustanove ĉetiriju konfesija, svaki dan pred našim Caritasom i ţupnim uredima stotine ljudi vape da im se dodijele prispjeli paketi. MeĊutim, više je gladnih nego paketa. Iz toga nastaju trzavice i raĊa se ogorĉenost prema katoliĉkim crkvenim ustanovama. U današnjem izdanju sarajevskog dnevnika "Veĉernje novine" na strani 5. objavljen je alarmantan ĉlanak pod naslovom "Pljaĉka gladnih" u kojem se u vrlo negativnom svjetlu predstavlja i naš Caritas. Jutros su me neki ţupnici Sarajeva zamolili da što prije sazovem na razgovor predstavnike ţupnih Caritasa i centralnog Caritasa, kako bismo uspješnije dijelili ovo malo prispjele pomoći te se ogradili od trzavica i glasina. To ću uĉiniti ĉim bude moguće. Teško pada nama Hrvatima i Muslimanima ove Republike stradanje golorukih pripadnika naših naroda od strane nadmoćnih srpskih agresora. Bojimo se da samo Sarajevo, a ni krajevi u Sjevernoj Bosni neće još dugo izdrţati ako UN ili druge meĊunarodne institucije ne preuzmu pod svoju kontrolu oruţje kojim sada agresorski raspolaţu Srbi u BiH ili sadašnju skromnu humanitarnu pomoć ne poprate i odreĊenim vojnim akcijama kojima bi zaustavili bombardiranje gradova i uništenje golorukih ţitelja muslimanske i hrvatske narodnosti. Stoga Vas molim da kao prvi biskup Crkve u Hrvata i dalje poduzimate sve što moţete kako bi nam pomogli oni koji to mogu i trebaju uĉiniti. Iz ranjenog Sarajeva, dok hrvatski narod zajedno s muslimanskim krvari u oĉekivanju efikasne pomoći, ostajem s Vama i svim hrvatskim biskupima povezan u vjeri i nadi te Vas srdaĉno pozdravljam. Msgr. Vinko Puljić Sarajevo, 8. srpnja 1992. _______ Arhiv NBOS

116

8. VII. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Radioporuka katolicima i sugraĊanima Sarajeva – o pravu napadnutoga da se brani i o potrebi sloge meĊu narodima razliĉitih naroda i vjera. Kao stanovnik grada Sarajeva, drţavljanin Bosne i Hercegovine te vjerski poglavar katolika u ovoj Republici, obraćam se najprije katoliĉkim vjernicima, a i svim dobronamjernim sugraĊanima, u ţelji da doprinesem strpljivom podnošenju zajedniĉkih nevolja te uspostavljanju pravednog mira koji nam je svima potreban. Draga braćo i sestre, dragi sugraĊani! Proţivljavamo krvavi rat koji je ugrozio pojedince, obitelji, sela i gradove s preteţno hrvatskim i muslimanskim stanovnicima, ali i sugraĊane srpske narodnosti koji odbijaju pridruţiti se agresorskom uništavanju u eventualnom traţenju svojih graĊanskih i nacionalnih prava. Svjedoci smo protjerivanja ljudi s njihovih ognjišta. Ugroţeni su ţivot, imovina, kulturni i vjerski objekti a time i vjerska sloboda. Zajedniĉko je pravo napadnutih i ugroţenih da se brane svim dopuštenim sredstvima. Zahvaljujemo mladićima i starijima, muškarcima i ţenama razliĉitih vojnih formacija iz svih naroda što su se ukljuĉili u obranu glavnog grada Republike kao i ostalih napadnutih mjesta. Istovremeno ţalimo što su se prilikom oganiziranja obrane dogodili neki bespravni i nemoralni ispadi kao što su provale, kraĊe, maltretiranja neduţnih graĊana. Pozivam na slogu i suradnju branitelje i one koji obranu trebaju. U meĊusobnim razgovorima i sredstvima javnog priopćavanja ne bismo smjeli jedni druge sumnjiĉiti kao pripadnike razliĉitih naroda i vjera, niti ispade pojedinaca iz redova drugog naroda dizati na razinu općih karakteristika tog naroda. Nemojmo huškati narod protiv naroda, graĊene protiv graĊana, niti izjednaĉavati zloĉince i branitelje. Svi strpljivo oĉekujemo pomak s mrtve toĉke u razgovorima naših politiĉkih predstavnika o budućnosti Bosne i Hercegovine i vapijemo da nam Europa pomogne u traţenju i prihvaćanju pravednog rješenja. Dok napadaĉi siju smrt po našim selima i gradovima, teško je otpoĉeti pregovore. Kao vjerski poglavar poštujem napore politiĉara što se dogovaraju na dobro svih naših graĊana ali ih molim da uvaţe oĉekivanja triju drţavotvornih naroda Bosne i Hercegovine te da ne budu iskljuĉivi. Mi biskupi i katoliĉki svećenici ostajemo u sjedištima svojih biskupija, u ţupama i samostanima da bismo sluţili svojim vjernicima i drugim dobronamjernim sugraĊanima bez obzira na buduće dogovore o regionalnoj autonomiji i zdravoj ravnoteţi izmeĊu nuţnog jedinstva na razini suverene drţave te potrebne autonomije regija s preteţno muslimanskim, srpskim ili hrvatskim stanovništvom. Ovih dana, zahvaljujući otvaranju sarajevske zraĉne luke, stiţe humanitarna pomoć za izgladnjele stanovnike našeg glavnog grada. Slaţem se s procjenama naših politiĉkih predstavnika koji poruĉuju meĊunarodnoj javnosti, da je situacija u nekim drugim dijelovima Republike gora nego u Sarajevu. Mnogi su graĊani nestrpljivi u ĉekanju da im se dodijeli prispjela pomoć. Znajmo, meĊutim, da je hrana koju u jednom danu dovezu humanitarne organizacije, dostatna za jedva 50.000 gladnih usta, a u našem ih gradu ima sedam puta više. Iako su zlouporabe u ovakvim vremenima moguće, imajmo povjerenja u Koordinacioni odbor za raspodjelu humanitarne pomoći te u mjesne zajednice i dobrotvorna društva ĉetiriju konfesija. Svi oni nastoje da oskudna pomoć koja je do sada stigla, bude što prije uruĉena onima kojima je namijenjena. S ono pomoći što mu pripadne, nadbiskupijski Caritas ĉini sve da se dijeli najpotrebnijima. TakoĊer sam uvjeren da i ostali djelitelji pomoći postupaju savjesno. Vjerujem da su, naţalost, moguće i tu zloporabe, ali nemojmo dopustiti da neprovjerene glasine stvaraju psihozu nepovjerenja prema drţavnim ustanovama i dobrotvornim organizacijama. Završavam molitvenom pjesmom iz Psalma 85., u kojoj se izriĉe uvjerenje vjernika da Bog dariva mir svome narodu i da je pravda moguća: "Gospodin obećava mir narodu svome! Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje i slava će njegova prebivati u zemlji našoj. Ljubav će se i vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicati iz zemlje, Pravda će gledati s nebesa" (Ps 85, 9–12). Izdrţimo, braćo i sestre! Doprinesimo svaki svoj udio u obrani našega grada, naše Republike te u izgradnji zajedniĉkog ţivota u pravednom miru! 117

Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup Sarajevo, 8. srpnja 1992. ____________ VB, god. III (CVI), 3/1992, str. 167.

9. VII. 1992. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE Izjava u povodu tragiĉnih zbivanja u drţavi Bosni i Hercegovini. Hrvatski biskupi okupljeni na izvanrednom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije (HBK) razmotrili su na temelju informacije mjesnih Ordinarija teško stanje u susjednoj Bosni i Hercegovini. Sa zabrinutošću je konstatirano da se tamo dogaĊaju nezapamćeni zloĉini nad civilnim puĉanstvom, da se ruše i uništavaju sakralni i kulturni objekti, škole i bolnice, da se stvaraju etniĉki ĉisti prostori i da se spreĉava dotok humanitarne pomoći ugroţenom puĉanstvu. OsuĊujemo vojnu agresiju na suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Posebno osuĊujemo ubijanje neduţnog stanovništva, ţena, djece i staraca kao i protjerivanje civila s njihovih ognjišta. Ponovno izjavljujemo da i oni koji su prisiljeni na samoobranu ne smiju prijeći granice zakonite obrane. IznenaĊeni smo nemoću europskih i svjetskih institucija da se zaustavi agresija na Bosnu i Hercegovinu i razaranje njezinih gradova i sela. IznenaĊeni smo tendencioznim izvještajima obavjesnih sredstava u kojima se izjednaĉuje ţrtvu i agresora. Posebno smo potreseni viješću da su srpske vlasti u Banjoj Luci uputile katoliĉkom biskupu msgr. Franji Komarici ultimatum da u roku od 48 sati, on, svećenstvo i vjernici napuste Banjaluĉku krajinu. Biskup je to odbio. Nepoznato nam je što se tamo dogaĊa jer je prekinuta s njim svaka veza. Sarajevski nadbiskup msgr. Vinko Puljić upućuje dramatiĉan apel svjetskoj javnosti za tragiĉno stanje u cijeloj Bosni i Hercegovini. Zato apeliramo na narode Bosne i Hercegovine da uĉine sve kako bi se okonĉalo pogubno uništavanje ljudi i materijalnih dobara, a zapoĉeli razgovori oko pravednog rješenja. Apeliramo i na sve meĊunarodne institucije da upotrijebe svoju moć da se zaustavi krvoproliće, a prognani što prije vrate u svoje domove. Hrvatski biskupi Zagreb, 9. srpnja 1992. ___________ GK, 19. srpnja 1992, str. 3; SV HBK, 1/1992, str. 15–16.

12. VII. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Pastirsko pismo prognanim svećenicima i vjernicima i poziv da u nevolji budu strpljivi, u molitvi postojani. Draga raseljena braćo svećenici i vjernici Ratna nasilja protjerala su vas iz vaših toplih domova na podruĉju naše nadbiskupije u susjedne biskupije hrvatskog naroda, poglavito u Ċakovaĉku, splitsko-makarsku i zagrebaĉku. Nedavno sam se preko radio Sarajeva obratio vjernicima u Nadbiskupiji i ostalim sugraĊanima, a hrvatska sekcija Radio Vatikana prenijela je glavne misli te poruke. Preko hrvatskog katoliĉkog tjednika "Glas koncila" ţelim posebno vama silom izmještenima, uputiti svoju pastirsku i bratsku rijeĉ. Mi u Sarajevu proţivljavamo stoti dan opsade uz grmljavinu topovskih granata i zadah paljevine na ulicama natopljenim krvlju. Teško nam pada nemogućnost kontaktiranja – telefonskog, poštanskog i putniĉkog – s našim najdraţima u domovini i širom svijeta. Molimo Boga da ovu patnju što prije okonĉa. Dok u vjeri traţimo snagu za podnošenje nevolje koja nas je snašla, ţelimo zahvaliti svima koji nam pruţaju pomoć. Najprije svetom ocu Ivanu Pavlu II. koji se svojski zauzimao za priznavanje drţave Hrvatske u presudnim trenucima za hrvatski narod, a sada se jednakim 118

marom zauzima za novu i meĊunarodno priznatu drţavu Bosnu i Hercegovinu sa svim njezinim ţiteljima. Ja kao vrhbosanski nadbiskup zahvaljujem hrvatskim biskupima za prihvaćanje naših svećenika i vjernika, osobito na podruĉju biskupije Ċakovaĉke, splitsko-makarske i zagrebaĉke. Zahvaljujem i hrvatskoj Vladi za nuţni smještaj prognanika hrvatske i muslimanske narodnosti iz Bosne i Hercegovine. Pojedini svećenici i vjernici poruĉuju mi da, unatoĉ dobroj volji novih domaćina i matiĉnoj domovini svih Hrvata, osjećaju potrebu za što brţim povratkom u vlastite ţupe i na vlastita ognjišta. Mnogi se tuţe da ne mogu dobiti provjerene informacije o svojim ţupama, mjestima i rodbini. Stoga predlaţu da osnujem centre za dostavljanje i nuĊenje informacija s podruĉja naše nadbiskupije koji bi djelovali u Ċakovaĉkoj, splitsko-makarskoj i zagrebaĉkoj dijecezi dok traje ova prisilna raseljenost. Za osnutak takvih centara potrebna nam je prostorija, voditelj i suradnici. Zato molim svećenike da nam pomognu u pronalaţenju prikladnog rješenja. Vrhbosanske svećenike koji su morali napustiti svoje ţupe molim da mi se redovito javljaju bilo telefonom bilo porukama, kako bih imao pregled stanja u Nadbiskupiji i meĊu vjernicima izvan Nadbiskupije te mogao davati potrebne smjernice. Molim svoje svećenike da ostanu na uslugu svojim raseljenim ţupljanima u najvećoj mogućoj mjeri. Ţupljani ostaju povjereni ţupniku na brigu i pastirsko sluţenje, makar izvjesno vrijeme boravili i izvan podruĉja ţupe svog stalnog boravka. Raspitujte se, braćo misnici, za sigurnosnu situaciju u vašim napuštenim ţupama kako bi ustanovili kada će biti moguć povratak. Svoje svećeniĉko i pastoralno djelovanje meĊu raspršenim vjernicima nastojte razborito uklapati u crkveni ţivot biskupija i ţupa u kojima se trenutno nalazite. Vjernicima poruĉujem da sa svima zajedno i svakim pojedinaĉno suosjećaju u njihovoj tuzi, oskudici i teškoćama privremenog smještaja izvan vlastitih domova. Osobito suosjećam s onima kojima su u ovom ratu okrutno ubijeni ĉlanovi obitelji ili rodbine. Molim vas, hrvatska katoliĉka braćo i sestre, da u svojim nevoljama imate na umu utjehu vjere kojom se jaĉao nadahnuti molitelj Psalma 146: "Gospodin oslobaĊa suţnje, Gospodin slijepcima oĉi otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne. Gospodin štiti tuĊince, sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove" (Ps 146, 8–9). Bog koji vidi i briše suze neduţnih dat će nam snagu da podrţavamo jedni druge u zajedniĉkoj nevolji i izdrţimo patnju koja nas je snašla bez naše krivnje. Sveti Pavao sve nas potiĉe: "U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritjeĉite u pomoć svetima u nuţdi, gajite gostoljubivost" (Rim 12, 12–13). Molim vas da ostanete povezani sa svojim svećenicima koji su svjedoci vjere i pastiri vjerniĉke zajednice takoĊer u prisilnom raseljeništvu. Pod vodstvom svojih svećenika i u sebi i u svojoj djeci jaĉajte nadu u povratak na svoja vjekovna ognjišta u Bosni od kojih su, naţalost, mnoga sada postala zgarišta. Svećenike i katoliĉke vjernike molim da prenesu moj pozdrav muslimanskim sugraĊanima i vjernicima koji su zajedno s nama Hrvatima ţrtva agresije. Kao što smo u Bosni s njima mirno ţivjeli poštujući meĊusobne razlike i posebnosti, tako i sada u nametnutom raseljeništvu gajite prema Muslimanima dobrosusjedske odnose koji su nam potrebni za miran graĊanski, vjerski i nacionalni ţivot u našoj Republici. Ovom zgodom izraţavam zahvalnost za humanitarnu pomoć meĊunarodnih dobrotvornih organizacija nama koji smo ostali u svojim opsjednutim i napadnutim mjestima kao i vama koji ste morali napustiti djedovska ognjišta. Bit ću im još zahvalniji ako uz pomoć u hrani i smještaju koju već daju, porade na što brţem okonĉanju agresije i povratku prognanih na obiteljska ognjišta. Na sve svećenike i vjernike Vrhbosanske nadbiskupije koji sada ţive izvan Bosne zazivam Boţju zaštitu i blagoslov uz molitvu da ih na njihovim putovima prati "Bog otac Gospodina našega Isusa Krista, otac milosrĊa i Bog svake utjehe" (2 Kor 1,3). Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup Sarajevo, 12. srpnja 1992. ______________ GK, 19. srpnja 1992, str. 8; VB, god. III (CVI), 3/1992, str. 169–170.

Sredina srpnja, 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Obraćanje javnosti putem HTV-a i priopćenje o stradanjima 119

u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i banjaluĉkoj biskupiji. Nakon stotinu dana zatvora osjećam se kao zatvorenik kojeg ispunja ĉeţnja za slobodom. Zajedno s ovim narodom proţivljavam sve ratne strahote. Cijelu nadbiskupiju Vrhobosansku je zahvatila krvava ratna stvarnost. Naţalost, stradanja su ogromna a nemoguće ih je nabrojiti zbog informativne i svake druge blokade. Uništeno je ili jako oštećeno 70 crkvenih objekata, prognano oko 40 ţupa a u ovom trenutku u zatvoreništvu se nalaze slijedeći svećenici: isusovac Tomislav Slokar u Sarajevu, franjevac Jozo Puškarić u Bosanskom Šamcu te biskupijski svećenici Josip Kudić u Doboju i Pero Tunjić u Tesliću za kojega stiţu crne vijesti. Onemogućeno je kretanje sestrama Sluţavkama Malog Isusa u provincijalnoj kući u Sarajevu i u njihovoj kući u Doboju, a o njima nemamo sigurnih informacija. Na teritoriju BiH već je više od 50.000 poginulih a koliko je od toga Hrvata katolika ne moţe se pouzdano znati. Pisao sam uzoritom kardinalu Kuhariću o stanju u kojem se nalazimo i obavijestio ga da ne mogu telefonski komunicirati s banjaluĉkim i mostarskim biskupima. Izvijestio sam ga o neprovjerenim informacijama koje su stigle i do mene i po svemu sudeći su istinite. Prema njima dogaĊaju se veliki pritisci na svećenike i katoliĉke vjernike banjaluĉke biskupije. TakoĊer sam upoznao kardinala o nesuglasicama izmeĊu Hrvata i Muslimana poslije nekih politiĉkih poteza, koje su javnosti već poznate. Preko kardinala Kuharića zahvalio sam Hrvatskoj televiziji i radiju za dokumentirana izvješća s onih podruĉja odakle ne moţemo dobiti informacije. Upoznao sam ga s karitativnom djelatnošću na podruĉju ove nadbiskupije i zamolio ga da hrvatski biskupi dignu glas za zaštitu ljudskih ţivota te zatraţe da svjetske sile preuzmu nadzor nad ogromnim oruţjem agresora, koji nemilice sije smrt i ruši sve pred sobom. Istovremeno zahvaljujem biskupima iz Republike Hrvatske što su solidarni s nama na ovim prostorima a i sami, nakon proţivljenog rata, dobro razumiju naše boli i patnje. O biskupu Komarici ne mogu lako dobiti provjerene informacije ali sigurno znam da proţivljava teške trenutke. Ovom prilikom izriĉem posebnu zahvalnost banjaluĉkom episkopu Jefremu koji se svojski zauzima za što pravednije rješenje u ovim teškim trenucima. Naţalost, i na podruĉju banjaluĉke biskupije ubijaju ljude a stiţu vijesti o zatvaranju svećenika (Marko Šalić, Ratko Grgić, Stipo Šošić) dok se o nekima ništa ne zna. Naţalost, izgleda da su ubijeni i neki bogoslovi. Razlog zbog slabog dotoka informacija je to što na ovom podruĉju nema predstavnika ni jedne meĊunarodne organizacije ili stranih novinara. Svojim sugraĊanima koji su ili ostali na ognjištima ili su s njih prognani ţelim poruĉiti da ne klonu duhom nego ţiveći u solidarnosti neka izdrţe sve teškoće. Vjernici neka crpe za to snagu iz vjere i pouzdanja u Boga. Ţelimo uspješno ostvarenje istinske demokracije i pravedne izbore. Sav hrvatski narod, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u inozemstvu, pozivam na slogu i zajedništvo a na sve dobroĉinitelje zazivam obilje Bo jeg blagoslova. /Sarajevo, sredinom srpnja 1992./ __________ GK, 19. srpnja 1992, str. 5.

18. VII. 1992. BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ Pismo glavnom tajniku OUN-a, Boutrosu Ghaliju – osvrt na dezinformacije u pismu patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Cijenjeni gospodine Generalni tajniĉe UN-a! Niţepotpisani katoliĉki biskup u Mostaru, Hercegovina, duţan Vas je upozoriti da je Njegova Svetost patrijarh Pavle u pismu od 9. srpnja 1992. podlegao nekim dezinformacijama koje će se ovdje korigirati, i ujedno iznijeti tuţna istina s naše katoliĉke strane, o kojoj Patrijarh šuti. 120

1) U pismu Njegove Svetosti kaţe se da u istoĉnoj Hercegovini "gotovo iskljuĉivo ţivi srpski pravoslavni narod". To nije posve toĉno. Na sadašnjem ratnom prostoru ĉetiriju općina: Mostar, Ĉapljina, Stolac i Ravno pravoslavni su Srbi zapravo manjina, zavedena obećanjima moćne jugoslavenske armije koja je okupirala ove prostore i na njima uĉinila neviĊena zlodjela, što se oĉitovalo u izbjeglištvu gotovo ĉitava hrvatskoga katoliĉkog naroda, u masakriranju i ubijanju onih koji su ostali, te u odvoĊenju stotina civila u zloglasne zatvore i muĉilišta u mjestu Bileća. U druge ĉetiri istoĉno-hercegovaĉke općine: Nevesinje, Gacko, Bileća i Ljubinje, gdje su pravoslavni znatna većina, noga hrvatskih branitelja – vojnika nije stupila. 2) Popovo Polje, Boban i Trebinjska šuma za patrijarha su Pavla pokrajine gdje ţivi "iskljuĉivo pravoslavno stanovništvo i gdje nikada nije bilo, ĉak ni danas, hrvatskog stanovništva". Ni to nije posve toĉno, u što se moţete uvjeriti preko promatraĉa EZ-a i UN-a. U Popovu Polju većinsko je hrvatsko katoliĉko stanovništvo već više od tisućljeća. U Bobanima su Hrvati takoĊer većina (u selu Kijev Do u Bobanima ĉetnici su u svom prvom naletu u listopadu 1991. godine masakrirali 14 Hrvata, o ĉemu je pisao i svjetski tisak), a u Trebinju postoji ĉak tisućljeće stara katoliĉka biskupija. 3) Što se tiĉe crkava Srpsko-Pravoslavne Crkve, koje spominje gospodin patrijarh, mi smo za sada mogli ustanoviti sljedeće: 1 – Pravoslavna katedrala u Mostaru: posljednjeg dana borbi za konaĉno osloboĊenje Mostara, 10/11. lipnja ove godine zapaljena je. Postoje pouzdani dokazi da su to uĉinili sami ĉetnici pri povlaĉenju i bijegu. Uostalom tijekom cijeloga dvomjeseĉnog rata u i oko Mostara, iako su imali naĉina i sredstava, hrvatsko-muslimanski branitelji grada nisu djelovali ĉak ni u blizini pravoslavne crkve, premda su za to imali i te kakva razloga jer je u podrumu te crkve bio ĉetniĉki štab, a oko nje postrojbe srpsko-ĉetniĉkog topništva, tvrdi zapovjedništvo Hrvatskoga vijeća obrane Mostara. 2 – Pravoslavna crkva u Ĉapljini: 17. travnja 1992. godine na Veliki Petak bio je jak napad na Ĉapljinu, te je tom prilikom minobacaĉkom granatom od strane srpsko-ĉetniĉkih jedinica iz Tasovĉića teško oštećena crkva. 3 – Pravoslavna crkva u Metkoviću: prigodom avionskog raketiranja grada i podruĉja na kojem je locirana i spomenuta crkva uz rušenje drugih civilnih objekata oštećena je i ova crkva. Treba li napominjati da avijacijom moţe djelovati samo tzv. jugoslavenska armija. 4 – Za pravoslavnu crkvu u Glušcima nemamo podataka. 5 – Pravoslavna crkva u Opuzenu, prema našim informacijama, ĉitava je i neoštećena. 6 – Pravoslavna crkva u Gabeli takoĊer je neoštećena. 7 – Za pravoslavnu crkvu u Duvnu nemamo podataka. 8 – Pravoslavne crkve u Rašćanima ili Raštanima uopće nema. 9 – Pravoslavna crkva u Bijelom Polju je neoštećena. 10 – Mjesto Ðeletići koje se u pismu spominje, nama je nepoznato. 11 – Pravoslavna crkva u Gornjem Hrasnu oštećena. U njoj su boravili srpsko-ĉetniĉki vojnici i nakon njihova povlaĉenja iz tog podruĉja u crkvi je naĊena slama pripremljena za potpaljivanje. 12 – Pravoslavna crkva u Ravnom ne postoji. Postoje crkve u Draĉevu i Zavali, ali su obje neoštećene. 13 – Pravoslavna crkva u Opliĉićima sastoji se od visoka zvonika i male prostorije koja je oštećena. 14 – Pravoslavna crkva u Klepcima kao i prostor oko nje upotrebljavali su srpsko-ĉetniĉki vojnici za magazin streljiva te minobacaĉko-topniĉke poloţaje odakle su napadali mjesta u dolini Neretve. Prigodom protjerivanja tih okupacijskih jedinica iz Klepaca došlo je do oštećenja i crkve i okolnih objekata. 15 – Pravoslavna crkva u Prebilovcima nije ni postojala. U tom je mjestu prije koju godinu zapoĉeta izgradnja kosturnice za pohranu kostiju povaĊenih iz jama po Hercegovini, u koje su navodno pobacani samo Srbi, što nije istina. U te su jame i Srbi bacali i Hrvate i Muslimane, a nakon rata bacana je tu i mnoga uginula stoka. Iz većine tih jama Srbi su povadili te kosti i pohranili ih u tu još neizgraĊenu kosturnicu. Sva zla, nemiri i nespokoj u Hercegovini imali su svoj poĉetak upravo u tom vaĊenju kostiju iz jama. 4) Spominjanje hrvatske genocidnosti – prividne i sraĉunate izmišljotine – s obzirom na podruĉje istoĉne Hercegovine prava je ironija: njezina Trebinjska biskupija je tijekom II. svjetskog rata prepolovljena: 1940. godine imala je blizu 30.000 vjernika, a danas tek 15.000. Dopustite nam, gospodine Generalni tajniĉe, da i mi navedemo što je uništeno za vrijeme ove bjesomuĉne srpsko-crnogorske agresije na sve što je hrvatsko i katoliĉko u Hercegovini, tj. u dvjema katoliĉkim biskupijama. 121

A) Trebinjsko-mrkanska biskupija 1 – Trebinje, središte biskupije: katedralnoj crkvi i ţupnoj kući nemamo pristupa. 2 – Ravno: ţupna crkva razrušena, kuća spaljena, još u listopadu 1991. 3 – Trebinja: ţupna crkva raketirana, kuća spaljena. 4 – Gradac: ţupna crkva spaljena. 5 – Hutovo: ţupna crkva oštećena granatom. 6 – Hrasno: crkva i tri kuće oštećene granatom. 7 – Stolac: ţupna crkva spaljena. 9 – Stjepan Krst: ţupna crkva i kuća spaljena. 10 – Domanovići: ţupna crkva i dvije kuće spaljene. 11 – Ĉeljevo: ţupna crkva raketirana i oštećena. B) Mostarsko-duvanjska biskupija 1 – Mostar, politiĉki, gospodarski, kulturni i vjerski centar: – rezidencija mostarsko-duvanjskog biskupa spaljena; – novoizgraĊena katedralna crkva razorena, a katedralni pastoralni centar teško oštećen; – ţupna crkva sv. Petra i Pavla uz franjevaĉki samostan spaljena; – filijalne crkve katedralne ţupe u mjestima: Miljkovići, Orlac, Cim i Smrĉenjaci teško oštećene. 2 – Potoci, ţupa sjeverno do Mostara: – ţupna crkva spaljena (zvonik i krovište); – ţupna kuća teško oštećena od raketiranja i granata; – svećeniĉki biskupijski dom teško oštećen od raketiranja; – samostan sestara franjevki spaljen i razoren, a u njemu je ţivjelo 80 redovnica. 3 – Ĉapljina: ţupna crkva raketirana. 4 – Kruševo: ţupna crkva raketirana. 5 – Ljuti Dolac: ţupna crkva raketirana. 6 – Ploĉe-Tepĉići: ţupna crkva i kuća raketirane, kao i filijalna crkva u Dobrom Selu. 7 – Gradina: ţupna crkva raketirana i teško oštećena. 8 – Šuica: ţupna crkva raketirana i teško oštećena. 9 – Konjic: ţupna crkva i franjevaĉki samostan raketirani. Evo, naveli smo samo ovih 40-ak katoliĉkih crkvenih objekata koji su pretrpjeli velika i jaĉa oštećenja od srpsko-crnogorskih napada, nasuprot izvještaju patrijarha Pavla o 15-ak pravoslavnih crkvenih objekata od kojih neka i ne postoje a neka nisu uopće ni stradala. Vjerujem da bi i susjedi islamske vjere imali što reći o svojim stradanjima i o svojim brojnim uništenim dţamijama. Bilo bi veoma poţeljno kad bi struĉnjaci UN-a procijenili sva oštećenja kulturnih i sakralnih spomenika na podruĉju Hercegovine, da bi tako mogla izaći na vidjelo cjelovita istina i zapoĉeti cjelovita obnova. Pavao Ţanić, biskup Studenci, 18. srpnja 1992. ___________ GK, 2. kolovoza 1992, str. 6; ZPM, str. 272–276.

20. VII. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANÐELOVIĆ Poruka ohrabrenja hrvatskim katoliĉkim vjernicima i poziv da ne napuštaju svojih mjesta u Bosni i Hercegovini. Dragi vjernici! Sveti Pavao, "bogosluţnik Krista Isusa meĊu narodima, svećenik evanĊelja Boţjega" (Rim 15,16), kad ne bi mogao dohvatiti svoje vjernike okom ili izgovorenom rijeĉju, hvatao se pisaljke šaljući im na taj naĉin poruke mira, ohrabrenja, a ponekad i prijekora. I nama, zatvorenima na uskom prostoru grada Sarajeva, ne preostaje ništa drugo nego vam poput svetog Pavla uputiti poticaj nade i ohrabrenja preko ovog ratnog broja "Svjetla Rijeĉi". 122

Najprije vam ţelimo Boţji mir i blagoslov! Znamo, naime, da su praktiĉno svi naši krajevi zahvaćeni strašnim ratom koji donosi neizmjerno zlo: ljudi ginu, bivaju protjerani sa svojih ognjišta, prisiljeni lutati svijetom gladni, goli i bosi; nesigurni u povratak meĊu svoje i na svoje. Samo se od sebe nameće pitanje: zar nas je Bog zaboravio?! Iako nam vjera govori da Bog nikad ne zaboravlja svojih stvorenja, mi tragamo za svojim smislom, mi tragamo za smislom ovoga što nam se dogaĊa. Moţda smo najprije mi Boga zaboravili; moţda nam je zadnjih desetljeća bilo sve vaţnije od Boţjeg kraljevstva i Boţje pravde. Isus nas potiĉe: "Traţite najprije kraljevstvo i pravednost njegovu a sve će vam se ostalo nadodati" (Mt 6,33). Nemojmo stoga ove nevolje shvatiti kao kaznu nego kao kušnju, Boţje pripuštenje i poziv da se svim srcem Bogu vratimo. Bog je uvijek spreman pomoći; to nam govori vjerniĉko iskustvo, samo ga za to trebamo moliti. Bog koji pomaţe obvezuje nas i poziva da mi jedni drugima pomognemo. Stoga vas mi u ime Boţje pozivamo i u ovom teškom trenutku potiĉemo: pomozite bratski jedni drugima! Mi pripadnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini znamo da naše dostojanstvo izrasta iz naše duge nacionalne povijesti i iz naše ukljuĉenosti u Crkvu jednu, svetu, katoliĉku i apostolsku. Ostajući povezani s hrvatskim narodom u Republici Hrvatskoj i u svijetu, ovih dana na poseban naĉin postajemo svjesni ĉinjenice da kao pojedinci i kao narod uspravno stojimo u borbi za ţivot, za narod, za domovinu koja se zove Bosna i Hercegovina. U njoj ţelimo ţivjeti, slobodni u svakom njezinom djeliću, jednnakopravni s drugim narodima. Ako nam je ovaj cilj jasan, onda nam je jasan i put kojim ćemo do njega doći. Moţemo to ostvariti samo vjerujući jedni drugima, pomaţući jedni druge, zajedno sa svim sugraĊanima kojima su ugroţeni ţivot i sloboda i s kojima ţelimo suraĊivati u obrani i izgradnji domovine. Samo tako ćemo moći zalijeĉiti rane nanesene nama, našim najdraţima, našim crkvama, našim susjedima i našoj domovini. Ova sloga i uzajamno pomaganje bit će uspješno sredstvo i siguran znak da nam Bog nije daleko, da je s nama u našim nevoljama, da nam vidljivo pruţa svoju pomoć. Izvorište svega ovoga zasigurno je ţarka molitva, upućena Svevišnjemu preko Blaţene Djevice Marije, uzorne vjernice i zagovornice svih ljudi u nevoljama. Nošenje krunice oko vrata postalo je skoro prepoznatljiv znak hrvatskog ĉovjeka pa i drugih branitelja domovine. Za nas vjernike samo nošenje krunice nije dosta. Krunicu valja moliti! Moleći krunicu i vraćajući obiteljsku molitvu u naše domove, oĉuvat ćemo baštinu vjere u našem narodu i davat ćemo duboki unutarnji smisao vanjskom nošenju krunice oko vrata te vjerniĉki doprinositi svoj udio u obrani domovine. Upućujemo stoga svoje molitve Bogu preko Marije, Kraljice mira, uvjereni da će Bog skratiti naše patnje. Rekosmo na poĉetku da vam pišemo iz Sarajeva opkoljenog topovima agresora. Sarajevo je svojevrsni veliki zatvor. Po glavnom gradu naše Republike uz to padaju svaki dan granate noseći sa sobom neumoljivu prijetnju ljudskim ţivotima. Neki nam savjetuju da bjeţimo. Iako su nam kao i svakom ĉovjeku dragi naši ţivoti, mi ostajemo ovdje do Boţje volje ĉuvajući ovo središte naše mjesne Crkve, Vrhbosanske nadbiskupije, i naše drţave Bosne i Hercegovine. Na ostanak ne samo u Sarajevu nego u svim gradovima Bosne i Hercegovine gdje ţive Hrvati, obvezuje nas i ĉinjenica da su naši preci – ne ţeleći otići odavde – za ovu domovinu trpjeli progonstvo i lili krv. Ostajući ovdje ĉuvamo ono što su nam namrle dosadašnje generacije: obiteljske domove i posjede, kulturno i povijesno blago našeg naroda, sjedišta biskupija i provincija, teologija i sjemeništa, ţupa i samostana. U tom duhu hrvatskog i vjerniĉkog zajedništva te solidarnosti sa svima graĊanima naše domovine Bosne i Hercegovine mi vas pozdravljamo iz Sarajeva ţeleći vam Boţji blagoslov i skoro okonĉanje naših stradanja. Mir vam i dobro od Gospodina, hrvatska braćo i sestre! Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Fra Petar AnĊelović, provincijal Bosne Srebrene U Sarajevu, 20. srpnja 1992, na blagdan sv. Ilije proroka, zaštitnika Vrhbosanske crkvene pokrajine i zemlje Bosne. _________ OSN/I, str. 41–42.

22. VII. 1992. VRHBOSANSKI NADBISKUP, VINKO PULJIĆ Razgovor za "Glas Koncila" i HTV emisiju "Mir i dobro" – o stanju 123

u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Sarajevski nadbiskup mons. Vinko Puljić doputovao je u Zagreb zajedno s predsjednikom Bosne i Hercegovine, gosp. Alijom Izetbegovićem, koji je došao na dogovor predsjedniku hrvatske, dr. Franji TuĊmanu. Nadbiskup se skrivao pred TV kamerama da ne zbuni javnost dok su se sklapali sporazumi. Prije povratka, u srijedu 22. srpnja, razgovarao je s novinarima "Glasa Koncila" i HTV emisije "Mir i dobro". Zar ste došli bez pratnje? – Ja sam sam. Boutros Ghali nije dozvolio više nikome da putuje. Traţio sam garanciju za povratak i tom prilikom mi je rekao neka idem sam. Jeste li gladovali u Sarajevu? – Ne bih rekao da smo potpuno gladovali ali ishrana je bila jednoliĉna: uštipci, razljevuše, palaĉinke, preţgana juha. Imali smo ĉak i nešto pekmeza. Nismo gladovali u pravom smislu rijeĉi ali svaki zalogaj nam je stao u grlu kad smo ĉuli kako ljudi jauĉu. Onda se dogodilo da je ranjeni Zadar poslao ranjenom Sarajevu rajĉice pa smo ih gledali kao ĉudo na stolu. Zatim je došla prvi put nakon tri mjeseca voćka – jabuka. Kako ţive Hrvati na srpskom podruĉju? – Naš svijet u srpskom dijelu trpi, dok oni kradu. Ima li umorenih svećenika? – Za sada nemamo ni jednu sigurnu informaciju o smrti ali imamo ozbiljne indicije da ţupnik iz Teslića, preĉasni Pero Tunjić, nije ţiv. Tri puta je bio na listi razmjene ali nije razmjenjen. Neki svećenici su u okruţenju, neki u zatvoru. Koji god su u zatvoru stradavaju kad srpska vojska negdje gubi, jer onda tuku ljude. U okruţenju je jedanaest sestara što u Ljubljanskoj ulici u Sarajevu, što u Doboju. TakoĊer ne znamo što je sa ţupnicima u Doboju i na Grbavici. Gdje su srpski pravoslavni svećenici? – Od srpskih svećenika nema nikoga u Sarajevu osim jednoga popa koji je bio snajperist. Oteli su mu snajper i malo ga "peglali". Poţali mi se pa sam zamolio ljude iz TO da ga ne diraju. Ali on, ispred njih i prkosio je, mašući im sa tri prsta. Dobili ste novog mitropolita. – Prvi sam saznao i proglasio imenovanje novog dabarsko-bosanskog mitropolita Nikolaja MrĊe i pozvao ga neka doĊe u slobodno Sarajevo. Prekjuĉer se nalazio na Kupresu, obilazio je ĉetnike. Poruĉio je iz Beograda da nema uvjeta doći u Sarajevo. Smatra da bi bilo dobro da bude sa svojim vjernicima. Koliko je crkvi u Vašoj nadbiskupiji dosad stradalo? – Šezdeset pet crkava je što srušeno, što spaljeno, što oštećeno. Što vas je donijelo u Zagreb? – Nakon 118 dana zatvora iskoristio sam put drţavne delegacije drţavi Hrvatskoj da sa nijma doĊem radi susreta s Kardinalom i Nuncijem u Zagrebu. Ĉemu susret drţavnika BiH i Hrvatske? – To je bilo vrlo potrebno kako bi se razvila strategija politike obiju republika, i tako sprijeĉili provincijalni politiĉari da vode privatne politike. Potrebno je sjediniti strategiju obrane i strategiju suţivota. Minimum koji se oĉekuje od ovoga susreta jest da se barem Hrvati i Muslimani sloţe u obrani, da shvate da nema drugoga naĉina nego se zajedno braniti i zajedno ţivjeti. Što je s biskupom Komaricom i vjernicima katolicima u njegovoj biskupiji? – Biskup Komarica je kod kuće i lijeĉi se, ali ne moţemo doći do provjerenih informacija, a one koje do nas dopiru zabrinjavajuće su. Ondje se vrši teror, progon. Zabrinjava me to što bi srpska vojska ţene i djecu pustila ali bi muškarce odvela u Srbiju da rade dok njihovi ovdje ratuju. Za mnoge se svećenike ne zna, neki bogoslovi su vjerojatno ubijeni. UNPROFOR nije voljan posredovati i uvijek kad ih se nešto zamoli tvrde da nemaju taj zadatak. Valjda vam nešto pomaţu? – Nas u Bosni vrijeĊa velika priĉa o pomoći, kojom se ţeli izbjeći odgovornost za izbjegavanje obrane ljudskih prava, ljudskoga ţivota i obrane jedne suverene drţave koju su priznali. Ako je nisu htjeli zaštititi, nisu je trebali ni priznavati. 124

Kada će doći do raspleta? – Raspleta neće biti dok se vojska bivše Jugoslavije ne povuĉe i dok se to silno naoruţanje ne stavi pod kontrolu. MeĊunarodna zajednica mora reagirati: ili da dadne sredsrva za obranu ili da sprijeĉe agresora u sijanju smrti. Da nema sa strane te oruţane sile, ljudi u Bosni i Hercegovini vjerujem da bi našli naĉina kako da se dogovore i zajedno ţive. Jeste li proĉitali pismo patrijarha Pavla Boutrosu Ghaliju? – To nas je pismo uvrijedilo. On je postupio po onoj narodnoj: Napad je najbolja obrana. Srpska pravoslavna Crkva mora naći naĉina kako da se opere pred svjetskom javnošću što je stala iza ideologa – bezboţnika, agresora koji je posijao toliko smrti. Zato ona sada napada sve druge. Svjetska javnost ne treba uĉiniti veliki napor da provjeri patrijarhovu tvrdnju. Ţao mi je što patrijarh ne reagira na sve zloĉine koji se dogaĊaju. On je uĉitelj vjere i to ga obvezuje da digne glas za obranu svakoga ĉovjeka i svakoga naroda. Kako poslati pomoć Hrvatima na podruĉje koje su Srbi zauzeli? – Tamo gdje su Srbi mi nemamo pristupa. Ja sam prozvao svjetsku javnost zašto nisu otišli u Banju Luku da vide što se tamo dogaĊa. Tamo se ne nalaze ni strani novinari ni bilo koja druga svjetska organizacija, nitko nema uvida kakav se tamo vrši teror. UNPROFOR, gdje se sada nalazi, posluţit će prije srpskim snagama nego našima; on će njih prevoziti, njih dovesti, ali kad mi molimo, to vrlo teško postiţemo. Moj dolazak u Zagreb morao je osobno odobriti Boutros Ghali. Dakle, da se nama pomogne treba odobriti Boutros Ghali, a za srpske poslove unproforci rade po privatnoj liniji. Tamo gdje su naše snage priliĉno se redovito dovozi pomoć ali treba shvatiti da ni jedna drţava ne moţe hraniti drugu drţavu. Treba stvoriti uvjete da svatko sam sebe hrani. Ako to ne ostvarimo sami sebi bacamo prašinu u oĉi. Koliko vam je ţupa moralo u progonstvo? – Vrhbosanska nadbiskupija ima 143 ţupe, od toga je oko 40 ţupa ispraţnjeno. Svako zlo ima svoje dobro – ima li u ovom ratu dobra? – Moţda ondje gdje se trpi postoji jedna solidarnost ali na drugim podruĉjima nema nikakve pozitivnosti jer je ovaj rat otrovao dušu svakog naroda i ĉovjeka. Osjećam duţnost da podsjetim naše prognanike da budu zahvalni prema ljudima koji ih prihvaćaju i pomaţu. Barem će ih ta zahvalnost odgojiti da budu ljudskiji, da znaju trpjeti i drugima pomoći. Gdje je niklo to vraţje sjeme? – To ima dublje korijenje. Od onog trenutka kad je ideologija uzela u zaštitu jedan narod, kad je došla demokracija, vojska je nije prihvatila nego je opet stala uz jedan narod i manipulirala je tim narodom kako bi obranila svoju ideologiju. Sve naoruţanje i ljudstvo strpala je u BiH koja je postala najveća vojarna u Europi. Ovaj rat je tako krvav jer se dogodio iz zle nakane, iz borbe protiv demokracije i borbe da narod ne bude narod, što je komunizam trajno ĉinio. U tom buĊenju doĉekao nas je pritisak ogromnog naoruţanja, i kad god je srpska strana traţila primirje bilo je to zato da dovuku municiju. Ĉim je primirje nastupilo stigla je municija i poslije nam je bivalo još gore. Kantonizacija ili cijela BiH? – Ne bih to nazvao kantonizacijom. Trebalo bi govoriti o ureĊenju drţave republike BiH koja mora u cijeloj drţavi zastupati paritetnu vlast, tako da cijela BiH u republiĉkim organima ima paritetnu vlast. Na terenu bi se trebalo regionalno organizirati tako da narod koji je ondje, ima pravo i na svoj nacionalni prosperitet. /Sarajevo, 22. srpnja 1992./ ____________ GK, 2. kolovoza 1992, str. 3.

23. VII. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Telefonski razgovor s novinarom njemaĉke katoliĉke novinske agencije KNA, Christophom Strackom – o stanju u Banjoj Luci i banjaluĉkoj biskupiji. Govoreći o situaciji u samoj Banjoj Luci, biskup Komarica je rekao: 125

– Kod nas, Bogu hvala, nema neposrednih borbi. Katolici i muslimani ponašaju se veoma miroljubivo. To mi potvrĊuju i sluţbene osobe, civilne kao i vojne, da oni cijene što smo mi, muftija, pravoslavni episkop i ja, uĉinili i što ĉinimo da kod nas ne bi došlo do nasilja. Doduše, ima puno provokacija, mnogo pojedinaĉnih nedjela što se osobito ĉine hrvatskim katolicima i muslimanima. No, to je odjek borbi u okolici i u cijeloj yemlji. Ljudi su ovdje gotovo svi otpušteni sa svojih radnih mjesta, zbog toga ovdje vlada priliĉno velika panika. Mi pokušavamo sve da je ublaţimo. Ţeljeli bismo da mjerodavni gremiji saĉuvaju moć i red u svojim rukama. No, ima i takvih izjava mnogih srpskih politiĉara, koje pothranjuju paniku. Na upit o njegovim kontaktima sa sluţbenim tijelima, biskup je kazao: – Nekoliko sam puta mogao razgovarati s generalom ovdje stacioniranih trupa. On se pokazao spremnim neke stvari dovesti u red. No, puno ima dobrovoljaca i skupina što se nekontrolirano kreću i ĉine veoma brojna nedjela nad civilima i vjernicima, kako laicima tako i svećenicima i redovnicama, te nad crkvenim zgradama. Imamo vrlo mnogo poteškoća. Ţelim ih koliko je moguće ublaţiti, ali ne mogu sve sprijeĉiti. Pritom znam da sam prisluškivan te da se izvješćima na televiziji i u tisku vrši na mene snaţan pritisak. Na novinarovu napomenu da u Njemaĉkoj ima vijesti kako je biskup Komarica u kućnom pritvoru, jer je odbio potpisati dokument kojim se zahtijeva da 90.000 katolika napusti banjaluĉko podruĉje, biskup je replicirao: – To nije posve toĉno. Bio je jedan razgovor o tom pitanju, ali sam odbio o toj temi bilo što reći. Smatram da je taj prijedlog vrlo jasna vrsta rasizma, koji zbog naših pravoslavnih susjeda ne dolazi u obzir. Oni su takoĊer veoma protiv; pravoslavni episkop snaţno se tome usprotivio. Tu ideju imaju u glavi neki politiĉari, ali nakon svega, koliko je meni poznato, to nije u duhu srpskog naroda. Mi smo ovdje uvijek ţivjeli zajedno i trudimo se kako bismo i dalje sva tri naroda u miru zajedno ţivjeli. No, naţalost, neki uvjeti iznova šire razdor i nasilje. Zaista ţelim sve uĉiniti kako bi se odrţao relativan mir u Banjoj Luci. TakoĊer i pravoslavni episkop zauzeo se za nas prije nekoliko tjedana kad su u nekim našim samostanima poĉinjena strahovita nedjela. Nekoliko naših svećenika je u zatvoru, o mnogima ne znamo jesu li još ţivi. Na naše upite ne dobivamo nikakve obavijesti. Mi ţelimo konstruktivno suraĊivati da ne doĊe do još većeg zla. Zajedno – katolici, pravoslavni i muslimani – moţemo puno više uĉiniti nego li svatko sam. To se ovdje svim politiĉarima ne sviĊa. Oni se raduju ako mi ţivimo u neslozi. No, mi se nećemo umoriti u zauzimanju za mir za sve ljude. Meni nije vaţno da samo katolici ţive u miru. Brinem i za pravoslavne i muslimane. Posljednje novinarovo pitanje bilo je o biskupovoj procjeni daljnjeg razvoja prilika i bi li on pledirao da europske snage vojno interveniraju. Biskup je na to odgovorio: – Za to nisam struĉnjak. Uvijek sam smatrao da treba sve uĉiniti za mirno rješenje konflikata. Naţalost, sada vlada nasilje. Iskusni politiĉari morali su puno ranije shvatiti situaciju i pomoći politiĉarima da riješe konflikt. Jednostavan puk sigurno nije za rat i za nasilje. No politiĉari su zakazali, a s njima i europski politiĉari. Nas ovdje zaista ĉudi što europski politiĉari s tako malo interesa gledaju na ovo krvoproliće koje doţivljavamo. Bilo bi i sada moguće razgovorima i mirovnim inicijativama nešto poduzeti. Svaki narod ovdje ima pravo na ono što ostali europski narodi posjeduju; ipak i mi pripadamo Europi. Gleda nas se kao da smo na kraju svijeta, a ne samo na kraju Europe. Ţivimo tako blizu europskim zemljama i ljudima, a ipak je kod nas toliko bijede i jada, toliko nesreće, suza i krvi, toliko pogoĊene neduţne djece i neduţnih starih ljudi, toliko izbjeglica. Europske bogate zemlje jednostavno to primaju na znanje, malo o tome gledaju na medijima, a ne poduzimaju ništa konkretnijega, osim slanja humanitarne pomoći. To doduše treba prihvatiti, ali samo kao kap u moru. Mora se pokušati svim ljudskim sredstvima zaustaviti konflikte i ušutkati oruţje. /Banja Luka, 23. srpnja 1992./ _____________ GK, 2. kolovoza 1992, str. 3.

31. VII. 1992. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Apel svjetskoj javnosti, da se zaustavi nasilje na podruĉju banjaluĉke biskupije 126

i da se naĊe pravedno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Iz Banje Luke sam dobio sigurne i provjerene informacije o situaciji u tzv. Srpskoj republici u Bosni – Banja Luka je glavni grad – pa ih upućujem svjetskoj javnosti kao apel progonjenih koji su izloţeni neĉuvenim masakrima i poniţenjima. Svećenici – ţupnici na terenu, redovnice u ugroţenim samostanima i mnogobrojni vjernici potpuno su prepušteni samovolji siledţija svih vrsta i profila, kao i totalnom bezakonju koje vlada u svim općinama ove regije kad su u pitanju katolici, ali takoĊer i muslimanski vjernici. Katolici, jer istu sudbinu doţivljavaju i Hrvati i Poljaci i Talijani i Ukrajinci i drugi katolici. Posebno je veoma teško u dekanatu Prijedor gdje su prema zadnjim vijestima na udaru ţupe Stara Rijeka, Ljubija, Ravska i Šurkovac. Dekan iz Stare Rijeke je zatvoren zajedno s nekoliko stotina svojih ţupljana u nekoj tvorniĉkoj hali u Sanskom Mostu, nakon što je bio strahovito i do besvijesti isprebijan i zavezan u vreću. Onda ga je pronašao neki pas u kukuruzištu gdje su ga našli, pa je zatim ponovno odveden u tvorniĉku halu gdje se i sada nalazi. A ţupnici iz ţupa Ljubija, Nova Topola i Dragalovci već su preko mjesec dana kidnapirani i o njima se saznaje da je ţupnik Marko Šalić iz Dragalovca u zatvoru u Doboju, ţupnik iz Ljubije Stipo Šošić je u logoru u Omarskoj kod Prijedora gdje ima mnogo Hrvata i Muslimana iz prijedorskog kraja koji ţive u strahovitim uvjetima, a gdje se nalazi ţupnik iz Nove Topole, Ratko Grgić, nije poznato. Ĉasne sestre u Novoj Topoli i u Bosanskom Aleksandrovcu već skoro mjesec dana "ĉuvaju" srpska vojska i policija. U zadnje vrijeme ima prema njima ponovljenih šikaniranja i oruţanih incidenata, posebno u Bosanskom Aleksandrovcu, tako da su sestre u neprestanu strahu, a neke su ţivĉano teško pogoĊene. U ţupama Kotor Varoš, Vrbanjci i Sokoline takoĊer se dogaĊaju ubijanja, rušenja, paljenja i uništavanja, kuće nesrpskih stanovnika pljaĉkaju i onda katolike i muslimane prisilno iseljavaju, koji moraju potpisati izjavu da sve dobrovoljno ostavljaju novim lokalnim srpskim vlastima. Ovih je dana iz tog kraja na taj naĉin prisilno iseljeno preko 600 ljudi. Sliĉan je egzodus na djelu u prijedorskom kraju, gdje uz muslimane takoĊer prisilno iseljavaju i katolike. A u desetak ţupa u kraju oko Banje Luke nastala je prava panika meĊu katolicima koji ţive u totalnoj nesigurnosti i prijetnji koje im dolaze od lokalnih srpskih vlasti. Vrlo je aktualan problem gole egzistencije, jer su doslovce svi katolici otpušteni s posla, a takvih ima više tisuća. U posljednje vrijeme ne stiţe ni pomoć od Caritasa jer je srpske vlasti ne propuštaju. Prije mjesec dana krenulo je u Zagreb po hranu kod Caritasa osam kamiona, ali su ih srpske vlasti otele prije nego su mogli napustiti Bosnu. Ţupljani iz ţupe Dragalovci, koji su skoro dva mjeseca bez ţupnika, mole da ih se spasi, a ima ih oko 700 osoba. Uz redovnu "srpsku" vojsku, tamo ima raznih paravojnih formacija, grupa i druţina koje vode neke svoje ratove, pljaĉkaju i ubijaju kako im se svidi. Iako u blizini nije bilo nikakvih borbi i usprkos pismenom saopćenju generala Talića, komandanta I. krajiškog korpusa, u zadnjih su mjesec dana srušene i zapaljene crkve u mjestima Kotor-Varoš, Bosanska Dubica, Bosanska Kostajnica, Kozarac, Bosanska Krupa, Donja Ravska, Liskovica i Glamoĉ. A drugih dvadeset crkava je, što više što manje, oštećeno. Naţalost, s takvom se praksom nastavlja svakodnevno. Naĉelnik policije u Banjoj Luci izjavio je da za katolike nema sigurnosti ni koliko je crno pod noktom. Morala bi se na globalnom planu rješavati ova problematika u Bosni i Hercegovini, jer to što se tamo dogaĊa jest najgrublji oblik genocida i nacizma, jer su ĉitavi narodi izloţeni progonu poput divljih zvijeri. Zato apeliramo na svjetsku javnost i svjetske drţavnike da uĉine kraj ovoj kataklizmi i apokaliptiĉkim vremenima i da natjeraju srpsku vlast da svim pojedincima i narodnim skupinama u Bosni i Hercegovini zagarantiraju ljudska, nacionalna i vjerska prava i da prestane prisilno iseljavanje popraćeno pljaĉkom, torturama i ubijanjem, pa da se ljudi uzmognu u miru vratiti na svoja pradjedovska ognjišta na kojima su kroz stoljeća u miru ţivjeli pripadnici raznih vjerskih i narodnih skupina. Pred svim tim zbivanjima ne smije ostati ravnodušna svijest nijednog ĉovjeka dobre volje. Svi koji imaju moć i mogućnost da naĊu naĉina kako spasiti progonjene od uništenja, pozvani su da pomognu da se osigura mir i pravo svakog ĉovjeka i naroda u punoj slobodi. Tko ne ĉini što moţe, postaje sukrivac u nesreći. Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki Zagreb, 31. srpnja 1992. ____________ GK, 9. kolovoza 1992, str. 3.

127

3. VIII. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo predsjedniku SO Banja Luka, mr. Predragu Radiću o teškom stanju katolika u banjaluĉkoj općini. Gospodine Predsjedniĉe! Prošlo je već mjesec i pol dana, kako sam Vas molio za razgovor o aktualnoj situaciji vjernika katolika na podruĉju naše općine. Zahvaljujem Vam što ste mi sada omogućili da se osobno s Vama susretnem i iznesem Vama, kao najmeritornijem ĉovjeku naše općine teţinu problematike vezanu uz sadašnjost i budućnost katolika – kako to mi doţivljavamo. U proteklih mjesec i pol dana situacija se i kod nas pogoršala – općenito gledano, iako su neke nenormalne anarhiĉne devijacije od strane pojedinaca i naoruţanih skupina, sigurno i Vašim osobnim zalaganjem uklonjene. Kako Vam je zacijelo poznato, Katoliĉka Crkva u ovom gradu i općini nastojala je cijelo ovo vrijeme ĉuvati krhki mir kako u redovima svojih vjernika, tako i na cijelom podruĉju, meĊu našim cijenjenim sugraĊanima i komšijama. Sigurno Vam nisu nepoznate i mnoge provokacije, šikaniranja, ugroţavanje imovine i ţivota vjernika katolika. Koliko znam, uzvraćanja nepravdi nije bilo. Bogu hvala! Ali zato imamo više gorućih aktualnih pitanja, koja Vi morate znati i na koja, zajedno sa svim kompetentnim politiĉkim i drugim duţnosnicima trebate potraţiti zadovoljavajuća – ne samo kratkoroĉna rješenja. Ovo tvrdim na temelju meni poznate i hvale vrijedne Vaše izjave, da ćete, dok ste god na tom sadašnjem mjestu, traţiti i nastojati, da se Vaša rijeĉ ĉuje i uvaţi! Osvjedoĉen o Vašem humanom zauzimanju za sve ljude Vašeg povjerenja i kompetencije, uvjeren sam da će i ovi problemi, koje u ime vjernika katolika naše banjaluĉke općine pred Vas iznosim, naći kod Vas adekvatan eho i poluĉiti adekvatne rezultate. 1. U zadnja dva mjeseca uĉestalo je direktno ugroţavanje ţivota svećenika, redovnika i redovnica na podruĉju naše općine (ţupnik u Budţaku, redovnici na Petrićevcu, redovnice u Martićevoj ulici). 2. Uĉestala su oštećenja i skrnavljenja vjerskih objekata (pastoralni ţupni centar u Budţaku 4 puta; samostan Petrićevac; samostan redovnica, ţupna crkva i garaţa ţupnog ureda – sve u Martićevoj ulici; pucanje iz vatrenog oruţja na toranj katedrale). 3. Svojevoljni (bez naloga) pretresi crkvenih prostorija (pastoralni centar u Budţaku; samostan Petrićevac; samostan Trapisti; Biskupski Ordinarijat i Biskupski dvor; prostorije Caritasa). 4. Otimaĉina lijekova i sanitetskog materijala nabavljenog od Caritas Internationalis i od nas namijenjenog zdravstvenim ustanovama Banja Luke i cijele regije. 5. Onemogućavanje rada Biskupijskog Caritasa oduzimanjem osam kamiona, koji su išli po hranu i lijekove. 6. Šikaniranje osoblja Caritasa i ljudi (nekoliko stotina), kojima je Caritas htio i trebao pomoći da legitimno napuste Banja Luku (izbjeglice, studenti, bolesnici, radnici na radu u inozemstvu). 7. Jednostrano raskidanje već sklopljenog sporazuma izmeĊu Biskupskog Ordinarijata, općine i GP "Vrbas" iz Laktaša o izgradnji zgrade Caritasa na zemljištu nekadašnje zgrade, vlasništva Biskupskog Ordinarijata u ulici Martićevoj. Nadalje, moram takoĊer – zajedno s mnogim ĉlanovima Katoliĉke Crkve u ovoj općini – konstatirati, da su velikom broju tih istih ĉlanova momentalno oduzeta ili vrlo ugroţena neka osnovna ljudska prava i slobode, kao što su: 1. pravo na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje; 2. pravo na dobra potrebna za ţivot, osobno izdrţavanje; 3. pravo na rad i poštenu podjelu plodova rada (preko 90% katolika je otpušteno s posla), kao i pravo na privatno vlasništvo; 4. povrede i ugroţenost slobode savjesti, kao i prava na slobodno mišljenje i izraţavanje; 128

5. pravo na nepovredivost osobe; 6. pravo na slobodan izbor zvanja; 7. pravo na odgoj i izobrazbu vlastite djece; 8. pravo na slobodno udruţivanje i suodluĉivanje u javnom ţivotu i poretku; 9. pravo na dobar glas. Za svaku od navedenih toĉaka imamo, naţalost, mnogo konkretnih dokaza, za pojedine (pravo na rad, slobodu savjesti, privatno vlasništvo, odgoj i školovanje djece) – naţalost i previše! Sva ova bezakonja, koja se ĉine katoliĉkom dijelu stanovništva, koje saĉinjavaju najvećim dijelom Hrvati, uz Slovence, Ukrajince, Ĉehe, Talijane, Austrijance i dr. – unatoĉ njihovom izrazito miroljubivom ponašanju i stavu – rezultirala su velikom socijalnom ugroţenošću i ne malim opravdanim nezadovoljstvom. Zbog neumornog propovijedanja na svim vjerskim skupovima o kršćanskom drţanju i neuzvraćanju na nanesene nepravde istom mjerom, naši vjernici od nas, svojih duhovnih voĊa sve više traţe konkretnu pomoć i zaštitu. Budući da su politiĉke strukture onemogućene, ljudi dolaze biskupu i traţe od njega da se on zauzme za preko 2.800 evidentiranih otpuštenih s posla radi neodazivanja – po svojoj savjesti – u bratoubilaĉki rat – ni u jednu vojsku! Iza njih, prema njihovim tvrdnjama, stoji preko 12.000 ĉlanova obitelji potpuno socijalno nezbrinutih! – Gospodine Predsjedniĉe, ova teška ĉinjenica ne moţe niti smije ni Vas zaobići bez Vašeg zauzimanja da se pozitivno riješi status ovih ugroţenih ljudi! Ne ţeleći pobunom uzvraćati na sva ova nasilja veći broj ovih egzistencijalno ugroţenih ljudi, katolika, traţi naĉin da se makne ispred rastućeg (ĉini se) nasilja, potpuno se iseljava, najĉešće u neizvjesnost! Gospodine Predsjedniĉe, kao duhovni poglavar svih katolika ove naše općine (ima ih preko 30.000) moram upozoriti i Vas, ali i sve meritorne organe naše općine, koji su zaduţeni za zaštitu i poštivanje svih osnovnih prava svakog našeg graĊanina, da je ovo, što se momentalno dešava s katolicima (o drugima nisam kompetentan da govorim) svojevrstan rasizam i vrsta genocida! Prisiljeni da napuštaju svoja vjekovna ognjišta, vjernici katolici doţivljavaju ovo kao svojevrstan progon Katoliĉke Crkve iz ovog grada, u kojem su oni, unatoĉ teškim vremenima otomanskog vladanja, kroz deset punih stoljeća uvijek uspjeli opstati i konstruktivno, civilizacijski i kulturno pridonijeti razvoju cijelog ovog kraja. Ovo je momentalno, zacijelo vrlo teţak i vrlo dalekoseţan problem, kojega se mora pozitivno riješiti! Uvjeren sam da ćete se i Vi osobno i uz Vas mnogi drugi dalekovidni i odgovorni ljudi našega grada i kraja maksimalno zauzeti, da se mora, koja se spustila na katolike naše općine što prije otkloni. Slobodan sam Vam postaviti samo još nekoliko pitanja: – Što planirate Vi, odn. što se planira u doglednoj budućnosti s katolicima (Hrvatima i drugima)? – Koja se prava nama ovdje garantiraju? – Moţete li Vi – kao prvi ĉovjek naše općine – upriliĉiti ĉim prije jedan zajedniĉki razgovor predstavnika Katoliĉke Crkve, drugih institucija hrvatskog naroda (i ukrajinskog), te mjerodavnih predstavnika drugih odgovarajućih institucija u našoj općini? – Što nama, meni kao biskupu, svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim ostalim vjernicima, pripadnicima Katoliĉke Crkve valja ĉiniti, da pripomognemo s naše strane razboritom – na svestrano zadovoljstvo – rješavanju aktualne problematike, koja nas pritišće? U nadi da ste vrlo dobro razumjeli naše muke, ali i našu iskrenu ţelju da s Vama zajedno rješavamo sve probleme cijelog stanovništva našeg grada i općine, zahvaljujem Vam i pozdravljam Vas, takoĊer i u ime mnogih koji me mole da ih zastupam kod Vas! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 3. kolovoza 1992. ____________ VB, god. III (CVI), 3/1992, str. 203–204; UOO, str. 361–364.

12. VIII. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo predsjedniku RS, dr. Radovanu Karadţiću – o teškoj situaciji i neizvjesnoj budućnosti katolika banjaluĉke biskupije. 129

Poštovani gospodine Predsjedniĉe! Slobodan sam obratiti Vam se kao banjaluĉki katoliĉki biskup, tj. duhovni poglavar preko 100.000 vjernika-katolika, koji ţive u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Nesretni rat, kojega najveći dio vjernika moje banjaluĉke biskupije sigurno nije htio, ipak je zahvatio ne rijetke naše ţupe i u zadnja tri mjeseca prouzroĉio ogromnu štetu i nesreću s teškim i tragiĉnim posljedicama. Premda nije bilo povoda ni razloga, tj. ni oruţanih napada ni borbi koje bi zapoĉeli katolici u bilo kakvoj samoorganiziranoj ili teritorijalnoj formaciji, ipak je do sada ubijeno – koliko pouzdano znam – preko 150 civila, od djece do ţena i starih osoba. Spaljene su ili potpuno srušene crkve bez ikakvih borbi u blizini u: Glamoĉu, Kotor Varošu, Bos. Dubici, Bos. Kostajnici, Bos. Krupi, Donjoj Ravskoj, Prnjavoru, Kulašima, Briševu, Ĉatrnji, Kozarcu i Liskovici, A još 25 ih je teţe ili lakše oštećeno! Bez ikakve krivnje, kako im je na kraju reĉeno, bili su moji ţupnici u logorima i zatvorima teško maltretirani (neću reći muĉeni!), jedan 12 dana, drugi 62 dana, treći je još uvijek u logoru od 15. 06. o. g./!/, a za ĉetvrtog – odvedenog iz ţupnog stana 16. 06. o. g. još ne znam gdje se uopće nalazi i da li je ţiv. IzmeĊu mnogobrojnih, niĉim izazvanih maltretiranja svećenika, redovnika, redovnica i velikog broja vjernika, spomenuo bih samo višemjeseĉno, konstantno oruţano napadanje na samostan redovnica u Bos. Aleksandrovcu, kao i strahovito bestijalno iţivljavanje naoruţanih uniformiranih lica nad redovnicama u Novoj Topoli u noći izmeĊu 16. i 17. 06. o. g. Nakon nekoliko teških i nemilih incidenata od strane naoruţanih uniformiranih lica i civila u njihovu društvu – kada me se ţeljelo ubiti! – komadant 1. Krajiškog korpusa, general-major Momir Talić, ponudio mi je pratnju vojne policije da bih mogao stupiti u kontakt s većinom svojih ţupa, za koje nisam imao baš nikakve prave informacije. Uspjelo mi je tako obići 10-ak ţupa u prijedorskom, kotorvaroškom, bosanskogradiškom i prnjavorskom kraju, te sada mogu reći slijedeće: 1. Katolici su redovito silno uplašeni radi mnogih maltretiranja; nerijetkih masovnih ubojstava (Briševo, Kotor Varoš); odvoĊenja u logore (Stara Rijeka, Vrbanjci, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad, Sanski Most, Briševo); pljaĉke i paljenja kuća (Ravska, Briševo, Kotor Varoš i Vrbanjci). 2. Kroz više nedjelja su mnogi u zbjegovima (Šurkovac, Ljubija, Sanski Most, Liskovica, Vrbanjci). 3. Radi torture i vladanja sile i bezakonja u panici se iseljavaju ili se ţele iseliti, samo da spase glavu, vjernici ţupa: Kotor Varoš, Vrbanjci, Sanski Most, Sasina, Šurkovac, Prijedor, Prnjavor, Dolina, Bos. Gradiška, Kulaši, Dragalovci, Mrkonjić Grad, Liskovica, Kljuĉ, Bos. Novi, Mahovljani, Nova Topola, Bos. Aleksandrovac, kao i velik broj vjernika iz banjaluĉkog kraja, gdje imam deset ţupa! U nekim ţupama (Dolina, Bos. Gradiška, Bos. Aleksandrovac, Kotor Varoš) davani su katolicima i ultimatumi za iseljenje od raznih uniformiranih osoba, koje su se predstavljale kao sluţbeni organi vlasti. 4. Osjećaj skrajnje nezaštićenosti, obespravljenosti i pogaţenosti u svojim osnovnim ljudskim pravima prisiljava, naţalost, prevelik broj mojih vjernika iz spomenutih, ali i drugih, nespomenutih ţupa, da se osjećaju kao progonjene zvijeri, tjerani sa svojih vjekovnih ognjišta, koja ni tuĊa otomanska vlast i sila nisu uspjele ugasiti ni uništiti. Gospodine Predsjedniĉe, duţan sam Vas upoznati s bolnom ĉinjenicom, koja nuţno izaziva dalekoseţne posljedice, da je veći dio moje banjaluĉke biskupije (nakon katastrofe iz drugog svjetskog rata, u kojem je više od 1/3 ţupa potpuno uništeno) sada, ni kriv ni duţan, pred nestankom, ako se i dalje nastavi bezakonje i samovolja pojedinaca i pojedinih skupina na ovom terenu. – Vama sigurno nije nepoznat izuzetno dobar meĊusobni odnos i ovdje u Banja Luci i na cijelom terenu Bos. Krajine izmeĊu predstavnika Katoliĉke i Srpsko-Pravoslavne Crkve, kao i najvećeg broja naših vjernika! – TakoĊer ste mogli do sada se uvjeriti u izrazitu miroljubivost katoliĉkog dijela stanovništva cijele ove regije, što mi je više puta u zadnje vrijeme istaknuto od strane vojnih i civilnih vlasti! – Vi ćete takoĊer lako moći razumjeti, da meni osobno, kao najodgovornijoj osobi Katoliĉke Crkve na ovom prostoru, ali sigurno i svim drugim katolicima ovog kraja, ali i izvan njega, nikako ne moţe biti svejedno, što će biti s našim ţupama i zapravo s banjaluĉkom biskupijom! 130

Ne moţemo i ne smijemo pristati ni na kakav oblik "etniĉkog ĉišćenja", niti permanentnog gaţenja osnovnih ljudskih prava, ne samo radi naših vjernika katolika, nego i radi naroda pored nas, konkretno srpskog, odn. pravoslavnog, kome bi se u tom sluĉaju lako moglo pripisati provoĊenje u djelo takvog oblika fašizma, rasizma, genocidnosti. Uvjeravam Vas, koliko poznajem svoje vjernike, a mislim da ih dobro poznajem, da je daleko najveća većina njih uistinu miroljubiva, spremna i sposobna da ţivi kao i do sada s drugim vjeroispovijestima i drugim narodima, poštivajući tuĊa uvjerenja, prava i specifiĉnosti. Budućnost vjernika moje biskupije ovisi u dobroj mjeri i o Vama i Vašoj humanosti i dalekovidnosti. To mi potvrdiše i ne rijetki moji sugovornici lokalnih civilnih i vojnih organa. Slobodan sam Vas stoga zamoliti u ime više desetina tisuća vjernika, koji od mene oĉekuju odgovor (druge politiĉke institucije ovih ljudi su sada silom potpuno onemogućene!) da nam odgovorite: 1. Što se namjerava od strane institucije, koju Vi zastupate, s nama katolicima na podruĉju Vaše kompetencije? 2. Koja se prava i od kada garantiraju katolicima (Hrvatima, Ukrajincima, Poljacima, Talijanima, Ĉesima i dr.) na podruĉju Vaše kompetencije? 3. Što oĉekujete od mene, kao biskupa, mojih svećenika, redovnika, redovnica i svih ostalih vjernika da još uĉinimo da se strahoviti ratni meteţ u kojem ne sudjelujemo, niti ţelimo sudjelovati, što prije završi i ponovno uspostavi ravnoteţa i mir u dobrano poljuljane meĊuljudske odnose? Oĉekujem Vaš odgovor i unaprijed za njega zahvaljujem! Uz duţno poštovanje! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 12. kolovoza 1992. ___________ GK, 30. kolovoza 1992, str. 4; VB, god. III (CVI), 3/1992, str. 206–207; UOO, str. 457–460.

12. VIII. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Biskupovo kazivanje na radio Vatikanu, o stanju na podruĉju banjaluĉke biskupije (izvadak). (....) Mi ovdje nastojimo prebroditi ovo teško ratno vrijeme kao ljudi i kao kršćani. U Banja Luci vlada bijeda. Crkve su razorene, kuće spaljene. Mnogi katoliĉki svećenici i vjernici protjerani su i zatoĉeni u logor. Za njih nema više nikakva prava. S njima se postupa kao sa ţivotinjama. Ne moţe se dalje ovako. Ovdje nema više niĉega. Pomoć ne stiţe. Molimo vas da nas ne zaboravite. Zacijelo, veoma je pohvalno što ima mnogo pozornosti za Sarajevo, ali ima dva milijuna osoba rasutih po drugim krajevima Bosne i Hercegovine koji ţive u uţasnim uvjetima, prepušteni sami sebi. To je sramota za Europu godine 2000. I mnogi će se morati stidjeti, meĊu svjetskim politiĉarima takoĊer, zato što nisu imali zanimanja za nas koji smo izvan Sarajeva. Ja već sad zahvaljujem svima koji slušaju ovu molbu, ovaj moj plaĉ što ga plaĉem u ime tisuća osoba lišenih svega. (....) Dosad smo ipak bili zajedno s drugim narodima, sa zajednicama raznih vjeroispovijesti. Ja imam izvrsne odnose s pravoslavnim episkopom banjaluĉkim i s muslimanskim muftijom. Tvrdim još jednom, mirne savjesti: mi katolici zaista hoćemo ţivjeti u miru sa svojim susjedima. U nekim krajevima moje biskupije muĉno je vidjeti kako se neprestano poraĊaju teţnje za izgonom katolika. Etniĉko ĉišćenje ove regije, kako ga zovu, nije prihvatljivo. To je jedan oblik fašizma, koji se apsolutno ne moţe dopustiti. Ja se ĉvrsto protivim toj politici i neću je prestati osuĊivati, pa i ako me to stavlja u pogibelj i izlaţe me još većim tegobama. Providnost me ovdje postavila, i ovdje moram ostati sa svojim svećenicima i svojim vjernicima. Ja ću biti posljednji koji će ostaviti svoj zaviĉajni grad, grad mojih roditelja i mojih predaka. Nadam se da velik dio mojih zemljaka i mojih vjernika misli isto. Neka nam Bog pomogne, takoĊer i po dobroti i molitvi naše braće u vjeri po svem svijetu. 131

/Banja Luka, 12/13. kolovoza 1992./ ___________ GK, 23. kolovoza 1992, str. 5.

20. VIII. 1992. KOMISIJA ZA PRAVDU, MIR I EKOLOGIJU JUŢNOSLAVENSKE KONFERENCIJE FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA Apel KESS-u, EZ-u, Vijeću sigurnosti OUN-a, Generalnom tajniku OUN-a i ljudima dobre volje ĉitavoga svijeta: Zaustavite srpske zloĉine na Balkanu. Kroz posljednjih dvanaest mjeseci, mnoge novinske agencije s raznih strana svijeta, Europski promatraĉi i izaslanici brojnih meĊunarodnih organizacija, opširno su izvješćivali o ratnim zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Tako su dobronamjerni predsjednici drţava bili u mogućnosti da upoznaju srpski osvajaĉki rat kojeg vode razni srpski politiĉari i generali. Taj rat nadmašuje skoro sve poznate u ljudskoj povijesti – osobito s obzirom na okrutnost i tehniku razaranja kao i okolnosti srpskog osvajaĉkog rata. Brutalna ubojstva koja su poĉinili Srbi nemaju odgovarajućeg naziva u suvremenim rjeĉnicima. Pretpostavljajući da imate osnovnu spoznaju o ratu, ţelio bih skrenuti vašu paţnju na neke dogaĊaje i na najteţe posljedice ovog rata. 1. Srpski politiĉari i vojni oficiri smatrali su bivšu Jugoslaviju svojom. Stoga, kratko vrijeme prije prvih demokratskih izbora, oni su uzeli sve postojeće naoruţanje bivše Jugoslavije. S tim oruţjem odluĉili su sprijeĉiti demokratizaciju i silom drţati republike pod kolonijalnim ugnjetavanjem. Srbima nije bilo vaţno što su se ti narodi zakonito odluĉili za nezavisnost. 2. Svaki ozbiljan europski politiĉar i izvjestitelj zna da u nijednom dijelu bivše Jugoslavije nisu ratovanje zapoĉeli ne-Srbi. Oni to nisu mogli, jer su znali kolika je vojna moć Srba. Da bi ponovno potvrdili ludu ideju iz prošlosti, zloĉinci "Velike Srbije" su pokazali svoju spremnost za neograniĉen rat – od blokada prometa u Kninu 1990., preko krvavog nasilja na Plitvicama i vojnog pohoda protiv Slovenije u 1991., do strašnog masakra u Bosni 1992. To je sada oĉevidno ĉak zaslijepljenim igraĉima velike politiĉke igre. 3. MeĊutim, politike nekih utjecajnih politiĉara još su kratkovidne i njihove uskogrudne raĉunice omogućuju srpskim voĊama da tlaĉe svoje bespomoćne susjede. Slijedeće dvije ĉinjenice osvjetljavaju nepoštenje takve politike: vlade tih politiĉara su sluţbeno priznale nezavisnost Hrvatske i Bosne i Hercegovine; dosljedno, te dvije republike su primljene u Ujedinjene Nacije. U isto vrijeme, nepriznatoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, tj. Srbiji i Crnoj Gori, dopušteno je da nastavi sa sustavnim uništavanjem dviju nezavisnih drţava. Naoruţane snage Srbije i Crne Gore ubijaju stanovništvo Hrvatske i Bosne i Hercegovine, zarobljavajući i muĉeći ljude u njihovim kućama. Ĉak su predstavnici Ujedinjenih Nacija sluţbeno pratili to puĉanstvo u njegovo progonstvo. Nije li to nemoralni sarkazam "meĊunarodne" politike?! 4. Srpske i crnogorske naoruţane snage uništavaju sve što se ne moţe odnijeti. Oni su razarali materijalna dobra i tvornice kao i kulturne i povijesne spomenike u mnogim gradovima i središtima: Zadru, Gospiću, Karlovcu, Sisku, Pakracu, Lipiku, Osijeku, Vinkovcima, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Bosanskom Brodu, Derventi, Modriĉi, Bijeljini, Zvorniku, Goraţdu, Foĉi, Sarajevu, Tuzli, Jajcu, Travniku, Bihaću, Mostaru i Dubrovniku. Oni su tako spalili ili porušili velik broj stambenih zgrada, mostova, škola, crkava, dţamija, grobalja, bolnica i tvornica. Usprkos upozorenjima, oni nastavljaju napadati gradove, tako Mostar, Goraţde, Jajce, Travnik, Bihać, Bosanski Brod i Slavonski Brod. 5. Oni su u 1991. pobili silno mnoštvo bespomoćnih civila u Baranji i Istoĉnoj Slavoniji, u okolici Siska, Plitvicama, Lici i zaleĊu Zadra i Šibenika, u Kninu i Drnišu, juţnoj Hercegovini (u listopadu 1991. ubijena su 42 stara i nemoćna civila u Ravnom i obliţnjim selima) i u istoĉnoj Bosni, Posavini i Mostaru; u posljednje vrijeme takoĊer u zapadnoj Bosni. Patnje tih civila bile su nepojmljive i nepodnošljive. Stotine tisuća ljudi je pobijeno – najviše Hrvata i Muslimana. Tijekom srpnja 1992. otkriveno je više od 200 leševa u rijeci Drini. 6. Na podruĉju pod vlašću Srba i Crnogoraca nalazi se mnogo koncentracijskih logora. Stotine tisuća zatoĉenika je muĉeno bez sudske istrage; njihove patnje su bile plod Ċavolske 132

mrţnje. Većina zatoĉenika u tim logorima bili su civili. MeĊu njima je bilo i nekoliko katoliĉkih svećenika i islamskih vjerskih voĊa. Srpski nasilnici su zlostavljali katoliĉke redovnice u gradu Banja Luci. TakoĊer su u Banja Luci bili zatvarani i muĉeni katolici razliĉitih nacionalnosti: Hrvati, Poljaci, Ukrajinci i Italijani. Prema novijim podacima bosansko-hercegovaĉkih vlasti (Sarajevo, 11. 08. 1992.) srpsko-crnogorski nacistiĉki vlastodršci drţe 111 koncentracijskih logora u Bosni i Hercegovini i još 17 u Srbiji i Crnoj Gori. Nekoliko sretnih zarobljenika koji su pobjegli iz tih obitavališta smrti bili su svjedoci muĉenja, patnji, gladovanja, okrutnosti, silovanja i sakaćenja. 7. Obuzeti strahom za vlastite ţivote, više od dva milijuna ljudi je pobjeglo iz svojih domova; bojali su se neprijatelja i njegove mrţnje. Srpske vlasti su progonile Hrvate, MaĊare, Albance, Muslimane i druge nesrpske civile s Kosova, iz Vojvodine i svih drugih okupiranih podruĉja Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Taj progon je postao teret ne samo za slobodno podruĉje u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nego takoĊer za susjedne europske drţave. 8. Humanitarna pomoć koju šalju hrvatski iseljenici iz cijelog svijeta, razliĉite karitativne ustanove, i osobito meĊugorski hodoĉasnici, ublaţuje glad i patnju u našoj drţavi. Zato smo zahvalni svim našim dobroĉiniteljima. 9. Sada je jasno da ne-Srbi (kao i Srbi i Crnogorci koji se ne slaţu s Miloševićevom politikom) nemaju osnovnih ljudskih prava koja su priznata u prvih deset ĉlanova Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih Nacija (10. prosinca 1948.) i u ĉlanovima 4, 9 i 10 Deklaracije o pravima djece (20. studenoga 1959.). Da li bi itko od vas pristao da ţivi bez tih prava, znajući da je većina moćnih politiĉara i ustanova u svijetu ravnodušna prema vašim patnjama? I, da li biste vi bili zadovoljni samo s humanitarnom pomoći?! 10. Drţave ĉlanice KESS-a, EZ-a i UN-a imaju moralnu obvezu i pravo da zaustave srpske zloĉine na Balkanu. Ako one to ne uĉine sada, njihove multinacionalne institucije – koje predstavljaju svjetski red i mir – izgubit će razlog svog vlastitog postojanja. One će iznevjeriti svoj povijesni zadatak. Da bi se sprijeĉio taj pad na ispitu, molimo vas da zaustavite rat na Balkanu i da ratne zloĉince izvedete pred MeĊunarodni sud pravde. Ako ne zaustavite neprijateljstvo u jednoj drţavi danas, to moţe pogoditi vašu drţavu sutra. Uvijek se treba sjećati ove Isusove poruke: "Sve što ţelite da ljudi vama ĉine, ĉinite i vi njima" (Mt. 7, 12). Uĉinite za nas sada što biste ţeljeli da Bog uĉini vama! Tada ćemo svi biti na Boţjoj strani; vi ćete biti zadovoljni, a mi ćemo vam biti zahvalni. Proĉelnik Komisije Fra Ţarko Ilić, OFM Humac-Ljubuški, 20. kolovoza 1992. ______ Arhiv JKFP

22. VIII. 1992. BISKUP MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ Okruţnica svećenicima i vjernicima – o ratnim stradanjima u Hercegovini i kako se vjernici trebaju ponašati. Braćo svećenici, dragi vjernici! Od poĉetka bezumne agresije srpsko-crnogorskih ĉetnika i nekadašnje "JNA" na Hercegovinu, od rujna 1991. godine, radi etniĉkog ĉišćenja terena od nesrpskog ţivlja, svakoga sata i po danu i po noći, zapljuskuju nas bolne vijesti o prognanima, zarobljenima, ranjenima, poginulima te o rušenju crkava, kuća i kulturnih spomenika osobito o pljaĉki imovine. Ti dogaĊaji u nama spontano izazivaju ogorĉenost i prosvjed zbog svih nepravdi nanesenih neduţnu puĉanstvu. Uvelike su nas obradovale vijesti o oslobaĊanju pojedinih hrvatskih podruĉja od poĉetka mjeseca lipnja, i o postupnu povratku naših prognanika na njihova vjekovna ognjišta. 1. Naša Hercegovina još uvijek, na ţalost, bolno krvari na duvanjskom, odnosno tomislavgradskom bojištu i duţ cijele linije od Mostara (preko Stoca) do Trebinja, dvaju glavnih mjesta naših biskupija. Neprijateljske granate povremeno padaju, kuće pogaĊaju, ljude ranjavaju i usmrćuju. 133

2. Obiteljima naših poginulih branitelja i civila upućujem svoje iskreno suosjećanje popraćeno molitvom da pravedni i milosrdni Bog ţive tješi svojim blagoslovom u ovoj suznoj dolini, a preminulima udijeli pokoj vjeĉni u nebeskoj domovini. Ranjenima oĉitujemo svoju kršćansku blizinu uzdajući se u Boga da će im pomoći da se što prije oporave i što brţe ozdrave. Za naše zarobljenike posredovali smo više puta kod onih za koje smo smatrali da mogu u tome pomoći. Za sve nas bio je veoma radostan dan 18. kolovoza 1992. godine kad je uĉinjena razmjena zarobljenika u Stocu. Svjetska je javnost ovih dana upoznata sa strahovitim brojem konclogora gdje su mnogi zarobljenici, ponajviše civili, muĉeni i glaĊu iscrpljivani. Vjerujemo da će se Bog smilovati da svjetski glas, koji se ovih dana podigao, omogući kraj tim patnjama i neizvjesnostima. 3. U trebinjskoj biskupiji još uvijek 9 ţupnika (od 15 ţupa trebinjske biskupije) ne moţe redovito boraviti u svojim ţupama niti su se svi prognanici mogli vratiti. Sliĉno vrijedi i za ţupe u Mostaru, Blagaju, Bijelom Polju, Nevesinju i Glavatiĉevu. 4. Neka podruĉja, koja su srpsko-crnogorske neregularne jedinice silom zauzele, bila su više od 8 mjeseci poprištem raznih zloĉina i otimaĉina. Nismo nikada mogli pretpostaviti da takva zvjerstva mogu poĉiniti naši susjedi, i to kršćani, kršteni krstom Kristovim. Oĉekivalo se da se visoki dostojanstvenici Pravoslavne Crkve ograde i osude nedjela ĉlanova svoga naroda, ali umjesto toga poglavar njihove Crkve, patrijarh Pavle, podlegavši neistinitim prikazima u jednom je pismu priliĉno jednostrano i netoĉno opisao ratnu situaciju u Hercegovini. Na to smo morali reagirati iznošenjem ĉinjenica koje se tiĉu i jedne i druge strane (usp. Glas Koncila, 2. kolovoza 1992. godine). 5. Rat još uvijek traje. Ali svako djelo doĊe na vidjelo: svakog ĉeka povijesni, neke, oĉito, narodni ili ĉak meĊunarodni sud, prema vlastitim ĉinima. A povrh svega, "svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim" (2 Kor 5,10). Bit ćemo suĊeni po onom što smo uradili – dobra ili zla – bliţnjemu svome. A Isus nas je prispodobom o milosrdnom Samarijancu pouĉio tko je naš bliţnji (usp. Lk 10). U svjetlu ovih ĉinjenica mi osuĊujemo sve osvetniĉke i nezakonite postupke pojedinaca i grupa ukoliko su i s naše strane uĉinjeni prigodom zakonite obrane i oslobaĊanja našega podruĉja jer se protive savjesti i kršćanskom moralu i kao takvi nanose štetu hrvatskom narodu. 6. Ovom okruţnicom molim sve svećenike naših biskupija da svojim pastoralnim djelovanjem budu na duhovnu pomoć braniteljima, odluĉno ispravljajući moguće ĉine koji nisu u skladu s ljudskim i kršćanskim moralom, da upozoravaju na poštovanje ljudskog dostojanstva svakoga ĉovjeka, pa i zloĉinca; da se nikome ne moţe presuditi bez zakonskih pravnih postupaka; da se niĉija kuća ne smije rušiti niti iĉija imovina otimati. Naši vojnici u ovom domovinskom i obrambenom ratu nisu napadaĉi nego branitelji. Oni se ne smiju sluţiti divljaĉkim agresorskim metodama. 7. Jednako molim svećenike da se svom dušom zauzimaju u ovim teškim vremenima za dobro svojih ţupljana i branitelja, iskljuĉivo na podruĉju svojih ţupa, i da se na svoju ruku ne uniformiraju. Osim toga, zabranjujem bilo kojem svećeniku na podruĉju naših biskupija da blagoslivlje ili nosi oruţje. "Obucite svu opremu Boţju da se mognete oduprijeti lukavstvima Ċavlovim ... Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za EvanĊelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i maĉ Duha, tj. Rijeĉ Boţju" (Ef 6,11–17). Svoj braći i sestrama mir i ljubav, s vjerom, od Boga Oca i Gospodina Isusa Krista! Pavao Ţanić, biskup Studenci, 22. kolovoza 1992. _____________ GK, 6. rujna 1992, str. 3; VB, god. III (CVI), 3/1992, str. 219–220.

1. IX. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo predsjedniku SO Banja Luka, mr. Predragu Radiću, o nesigurnoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti katolika u banjaluĉkoj općini. 134

Poštovani gospodine Predsjedniĉe! Dijeleći u duhu nauke Crkve radost i nadu, kao i ţalost i tjeskobu svih ljudi, posebno onih koji su povjereni meni i mojoj direktnoj skrbi (usp. GS 1), obraćam Vam se ponovno u ime ĉlanova Katoliĉke Crkve u našoj općini, kojih, kako Vam je poznato, nije zanemariv broj (30.000). Na moje zadnje obraćanje Vama (prije mjesec dana) još nisam dobio od Vas odgovor, a tadašnji problemi, naţalost, nisu riješeni, dok se aktualiziranje nekih od njih iz dana u dan sve više povećava. U ovom ludom, niĉim opravdanom ratnom vihoru koji tutnji i našom domovinom, a koji nije ni moj, a niti najvećeg broja katolika ove općine (a vjerujem ni Vaš!), ţivoti neduţnih ljudi, djece, ţena, staraca, bolesnika, neminovno je, naţalost, zahvaćen svim teškim posljedicama rata. Ţelim Vam, gospodine Predsjedniĉe, i ovaj put iskreno zahvaliti – takoĊer i u ime mnogih koji su me za to zamolili – za Vaš osobni konstruktivan i odgovoran angaţman oko umanjivanja mnogovrsnog zla i raznih nevolja kojima su izloţeni neduţni stanovnici našeg grada i općine. Slobodan sam izraziti Vam ponovno svoju spremnost, da sa svoje strane i u okviru mojih nadleţnosti i mogućnosti pridonesem uspjehu Vaših plemenitih napora. Zato sam prinuĊen ponovno Vam iznijeti neka nezaobilazna pitanja, koja su s mnogo strana meni (?!) upućena, a ja se ne smatram kompetentnim da na njih meritorno odgovorim. U ime mnogih vjernika – katolika, koji svakodnevno u velikom broju kucaju na moja vrata i traţe pomoć i zaštitu, ja Vam upućujem najaktualnije molbe: 1. Kako socijalno zbrinuti (hrana, odjeća, ogrjev) preko 15.000 ĉlanova obitelji otpuštenih (!) s posla, bez ikakve garancije da će posao ponovno dobiti? – Što mogu socijalne i humanitarne sluţbe još više uĉiniti? – Što je s lijeĉenjem i lijekovima za te ljude? 2. Što uĉiniti s roditeljima, koji po savjesti ne ţele slati svoju djecu u škole koje – prema najnovijoj ovdašnjoj reformi – nikako ne odgovaraju njihovom dosadašnjem shvaćanju? – Što je sa mogućnošću osnivanja privatnih škola? 3. Kada će od strane lokalne milicije konaĉno prestati bezrazloţno šikaniranje mnogih katolika, posebno onih koji imaju više kontakata sa svojom ţupom: ili su ĉlanovi ţupskih vijeća, ili angaţirani u radu svojih ţupa? Zar još nisu prestale neljudske metode iz komunistiĉkih vremena – progonstva vjernika? 4. Moţemo li se mi vjernici osloniti na zaštitu sluţbenih organa javnoga reda i mira, kad ih više puta molimo za zaštitu, a oni ne ţele intervenirati, kao što je, uostalom, sluĉaj bio s napadom na katedralu, a milicija ni nakon više usmenih i pismenih molbi nije htjela intervenirati? 5. Zašto se otpuštaju bolesnici – distrofiĉari iz bolnice samo zato što su Hrvati – katolici, jer je "tako naredio vojni odsjek"? 6. Je li moguće da se u našoj glavnoj bolnici tuku bolesnici od strane nekih uniformiranih ljudi – samo zato što su zarobljenici? 7. Zašto se nama katolicima zabranjuje na lokalnoj radio-stanici reći istinu o nama, kao što je to bio sluĉaj s mojim intervjuom prije mjesec dana i redovitom emisijom "Iz ţivota vjerskih zajednica"? 8. Kako smiriti veoma uznemireno puĉanstvo radi osjećaja obespravljenosti, pogaţenosti u svojim osnovnim ljudskim pravima? Gospodine Predsjedniĉe, ova pitanja nisu lagana ni za Vas. Toga sam ja svjestan. U nemogućnosti da Vama kaţu, mnogi ljudi ih govore meni. Svojih legitimnih predstavnika nemaju, odn. ne usude se njima ići radi doţivljenih šikaniranja od strane ljudi sa sluţbenim ovlaštenjima. Molim Vas da uvaţite ova pitanja i ove muke naših sugraĊana! Priznajem da postajem umoran od strašnog pritiska na mene, a ja nisam ni kadar ni kompetentan da ove vrste pritisaka sam rješavam. U nadi da ste me i ovaj put shvatili, oĉekujem – i ne samo ja – Vaše odgovore i konkretne akcije. Uz duţno poštovanje Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 1. rujna l992. _____________ 135

VB, god. III (CVI), 3/1992, str. 209–210; UOO, str. 377–379.

2. IX. 1992. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Pismo sućuti dr. Mustafi Ceriću, glavnom imamu zagrebaĉkom, zbog poginulih i ranjenih prilikom napada na zgradu Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu. Poštovani gospodine! Budući da nije moguće kontaktirati sa Sarajevom, ovime Vama kao predstavniku Islamske vjerske zajednice izraţavam duboku sućut zbog poginulih i ranjenih prigodom agresorskog napada na zgradu Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu! Poginule u molitvi povjeravam svemogućem i milosrdnom Bogu, a ranjenima, meĊu kojima je i njegova Ekscelencija reis-ul-ulema Jakub efendija Selimoski, neka svemogući Bog udijeli što brţi oporavak! Pred oĉima cijeloga svijeta dogaĊa se trajno nasilje protiv gradova i sela u kojima su ţrtve toliki neduţni ljudi, i razaraju se domovi i ustanove potrebne za dostojan ţivot ljudi. Sve nas to potiĉe na iskrenu solidarnost sa svima koji pate i koji oplakuju svoje mrtve. Tu solidarnost, uz pomoć nevoljnima, mi vjernici oĉitujemo i molitvom da nas milosrdni Bog podari onim mirom koji svijet ne moţe dati. U vjeri crpimo snagu u patnji, a takoĊer i nadu da će pobijediti dobro i da će zadnju rijeĉ imati pravda i mir. Ţelim Vam svako dobro s osobitim poštovanjem Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki Zagreb, 2. rujna 1992. ___________ GK, 13. rujna 1992, str. 4.

4. IX. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA I VISOKI NEKATOLIĈKI VJERSKI PREDSTOJNICI Pismo pregovaraĉima u Ţenevi – o budućnosti Bosne i Hercegovine. U IME ĈOVJEĈNOSTI! Sa svoga redovnog susreta u Banjaluci, 04. 09. 1992. godine, kao vrhovni poglavari tri najveće vjerske zajednice na podruĉju Bosanske Krajine: Srpske Pravoslavne Crkve, Islamske Zajednice i Katoliĉke Crkve, upućujemo svim aktualnim pregovaraĉima o budućnosti Bosne i Hercegovine HITNI ZAJEDNIĈKI POZIV na meĊusobno uvaţavanje i obostrane ustupke!

136

Ĉinimo to u ime Boţjeg zakona ljubavi i mira, u ime ĉovjeĉnosti, u ime mnogobrojne stradajuće djece, ucviljenih majki, umirućih bolesnika i iznemoglih staraca, prognanika i svih drugih ţivotno ugroţenih ljudi na teritoriju Bosanske Krajine i cijele Bosne i Hercegovine. Molimo sve odgovorne da već kao prvi zajedniĉki gest svojih nastojanja oko pravednog okonĉanja krvavog ratnog sukoba odmah deblokirate elektrosistem i PTT saobraćaj, a gdje je to već sada moguće i ţeljezniĉki i putni saobraćaj! Strahovite posljedice rata: ruševine, glad, neimaština, bolesti, epidemije, nemogućnost privreĊivanja, kao i nastupajuća hladnoća, ugroţavaju svakim danom sve veći broj ţivota neduţnih civila na cjelokupnom prostoru Bosne i Hercegovine.

Pred Bogom i cijelim ĉovjeĉanstvom zaklinjemo Vas: – zaustavite konaĉno ovaj besmisleni uţasni rat i nepotrebna teška stradanja i umiranja mnogih stotina hiljada neduţnih ljudi, svoje braće i sestara. Budimo Boţji ljudi! Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Jefrem Milutinović, episkop banjaluĉki Ibrahim Halilović, muftija banjaluĉki Banja Luka, 4. rujna 1992. ____________ VB, god. III (CVI), 4/1992, str. 281; UOO, str. 345.

11. IX. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Stojanu Ţupljanina, naĉelniku CSB Banja Luka, o ugroţenosti i velikoj neizvjesnosti katolika na podruĉju Bosanske Krajine. Poštovani gospodine Naĉelniĉe! Kao banjaluĉki katoliĉki biskup obraćam se ponovno Vama, najmeritornijoj osobi kad je u pitanju javni red i mir na podruĉju cijele naše bosansko-krajiške regije, na kojoj se svojim najvećim dijelom prostire i moja banjaluĉka biskupija. Otkako su se strahote bezumnog rata, koji, naţalost, još uvijek traje, poĉele dogaĊati i na ovom našem terenu, intenzivirana je direktna ugroţenost mnogih vjernika katolika na cijelom podruĉju. – Vama je zacijelo dobro poznato da najveća većina katolika ovog podruĉja nije ţeljela ni oruţje ni rat i da se tome svim silama nastojimo oprijeti. Pa ipak, ni krivi ni duţni, mnogi su bili strahovito maltretirani, muĉeni, a preko 150 ih je – koliko je meni do sada poznato – i ubijeno. Posebno se to odnosi na prijedorski, kljuĉki, kotorvaroški i bosanskogradiški kraj. – Vama je moralo biti poznato, da su moji svećenici: ţupnik iz Kotor Varoša fra Ivan Franjić, ţupnik iz Dragalovaca vlĉ. Marko Šalić, ţupnik i dekan iz Stare Rijeke preĉ. Ilija Arlović, kao i ţupnik iz Ljubije vlĉ. Stipo Šošić – bez dokazane krivnje bili strahovito fiziĉki i psihiĉki maltretirani po logorima i zatvorima – od 12 do 80 dana i da su sada veći ili manji invalidi, odnosno kandidati skore smrti. – Vama je poznato da redovnice u samostanima Bos. Aleksandrovac i Nova Topola niĉim nisu smetale, niti uznemiravale okolno puĉanstvo s kojim su u miru ţivjele preko 100 godina, pa je ipak na njima izvršena strahovita tortura, višemjeseĉno direktno ugroţavanje ţivota i bestijalno, sadistiĉko iţivljavanje od strane naoruţanih, uniformiranih lica, unatoĉ izriĉitog obećanja policije da će ih po naredbi njihovih pretpostavljenih ĉuvati! – Vama je poznato da su – bez ikakvog povoda i razloga – jer u blizini nije bilo nikakvih borbenih djelovanja – u mojoj biskupiji u zadnja tri mjeseci – unatoĉ izriĉitoj naredbi komandanta 1. krajiškog korpusa srušene mnoge crkve, toĉnije 40% od svih crkava na ovom podruĉju, a da ih je još preko 50% teţe ili lakše oštećeno. 137

– Vama bi moralo biti poznato da se na teritoriju Vaše kompetencije, od strane naoruţanih uniformiranih lica provode mnoge strahovite pljaĉke, rušenje civilnih objekata, kuća i imovine – u mnogim selima nastanjenim katoliĉkim stanovništvom, koje se niĉim nema braniti nego najĉešće bjeţi glavom bez obzira, upravo kao progonjene divlje zvijeri. To se posebno odnosi na podruĉje Prijedora, Ljubije, Kotor Varoša, Bos. Gradiške i Sanskoga Mosta. – Vama bi moralo biti poznato da se od strane "sluţbenih lica", uniformiranih i naoruţanih, vrše mnogi pretresi, posebno kod osoba koje imaju više kontakta sa svojom ţupnom zajednicom: ili su ĉlanovi ţupskih vijeća, pjevaĉkih zborova ili ţupnog Caritasa. Pri tome ih se redovito šikanira i upravo ta njihova povezanost s Crkvom im se uzima za crimen da ih se moţe maltretirati, pljaĉkati, pa ĉak i kidnapirati ili lišiti ţivota?! – U ovom kontekstu bih spomenuo samo sluĉaj ţupskog i biskupijskog vijećnika, velikog istinskog mirotvorca dipl. ing. Marijana Višticu iz Bos. Gradiške, kojega su neki civili (!?) naoĉigled policije izvukli iz autobusa i odveli u nepoznatom pravcu, a već se govori da je odmah i ubijen i baĉen u Savu! Zanimljivo je svakako spomenuti da su Vaši radnici najĉešće bili polu ili potpuno nezainteresirani da se riješi ili rasvijetli kakav nemili sluĉaj, kad ga se prijavljivalo; samo da spomenem sluĉajeve rušenja ţupnih crkava u Prijedoru, Kulašima ili napade na crkve – katedrala u Banjaluci, ţupna crkva u Mahovljanima, u Novoj Topoli, u Ljubiji ... Svakodnevno mi dolaze osobno mnogi moji vjernici, koji uspiju doći do mene, da se jadaju kako su nesigurni na vlastitim ognjištima, a mnogi drugi me telefonom zovu i traţe moju zaštitu (!) od stalne pljaĉke i ugroţavanja javnog ţivota! I ovih dana je ubijeno nekoliko civila na podruĉju ţupe Ljubija i Šurkovac! Mnogi, toĉnije desetine hiljada mojih vjernika vrše na mene pritisak da ih iselim bilo kuda jer je tortura i osjećaj totalne nezaštićenosti tako velika da oni ţivĉano ne mogu više izdrţati. To se opet odnosi poglavito na spomenute krajeve: prijedorski, bosanskogradiški, kotorvaroški, kljuĉki, sanskomostski, mrkonjićgradski, a sve više i banjaluĉki. Gospodine Naĉelniĉe, u svome odgovoru na jednu od mnogih mojih ţalbi radi stalne ugroţenosti katolika, vjerskih sluţbenika i objekata na ovom podruĉju, komandant 1. krajiškog korpusa general-major M. Talić izmeĊu ostalog piše: "Smatram da organi vlasti, naţalost, ne preuzimaju dovoljno energiĉne mjere. Zato Vas molim da se pozovete na mene, te stupite u kontakt sa gosp. Ţupljanin Stojanom, naĉelnikom Sluţbe javne bezbjednosti, kako bi se on što hitnije ukljuĉio i poduzeo sve što je potrebno." Ja Vam se evo i obraćam nakon što mi je uspjelo obići dio spomenutih krajeva moje razrušene i opljaĉkane biskupije i osvjedoĉiti se na licu mjesta o pravom stanju na terenu! – Molim Vas, toĉnije traţim od Vas, da i Vi osobno ili preko svojih opunomoćenih ljudi – ustanovite pravo stanje meĊu dijelom stanovnika Vaše kompetencije – konkretno katolicima – i uistinu poduzmete takve mjere zaštite i sigurnosti, da se ti ljudi mogu konaĉno osjećati zaštićenim od raznih pojedinaca ili grupa koje ruše, pljaĉkaju ili ubijaju! Ili ćemo teţiti za pravdom i istinom, gradeći na porušenom ipak sigurniju i svih ljudi na ovim prostorima dostojniju budućnost – ili ćemo to prepustiti nekom drugom! Dok smo na odgovornim mjestima i u odgovornim sluţbama – moramo se odgovorno i ponašati – i ja i Vi! Oĉekujem Vaš odgovor i konkretnije akcije! Uz poštovanje! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 11. rujna 1992. ___________ VB, god. III (CVI), 4/1992, str. 278–279.

11. IX. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Razmišljanje o gradnji mira, napisano za glasilo "Herceg-Bosna" Već mjesecima proţivljavamo krvavu ratnu stvarnost. Nasilno su i na najokrutniji naĉin ugašeni toliki ţivoti. Tisuće ranjenih nosit će cijeloga ţivota tragove ratnih stradanja. Brojne duše djece i mladih pritiskat će i tištiti ratne traume. Mnogo je naših majki i sestara oskvrnuto i poniţeno – silovanjem. Veliki broj vrijednih kulturnih, povijesnih i religioznih zdanja je 138

potpuno uništeno ili teško oštećeno. Sve to ranjava dušu i nagriza ljudsko srce a meĊu ljude se, poput tame, uvlaĉi mrţnja. Kako nakon svega ovoga govoriti o miru? Zar se nakon svega uĉinjenog moţe buditi nada i zar se smije biti mirotvorac? Svima nam je jasno da mir nije u tome da oruţje zašuti, niti da budu potpisani mirovni ugovori. To je tek prestanak pucanja i ubijanja, paljenja i rušenja, a do pravog mira predstoji dug put. Isus u govoru na gori proglašava blaţenim mirotvorce. Takvima kaţe, da će se sinovima Boţjim zvati. Bog Stvoritelj je graditelj mira. On je stvorio svijet i u njemu uspostavio zakon reda i pozvao ĉovjeka da taj red poštuje. Da bi se pošlo putem mira, potrebno je prihvatiti i izgraditi preduvjete mira. Obraćenje srca Obraćenje ĉovjekova srca od zla ka dobru posebno je aktualno u ovo ratno vrijeme, kada se mrak mrţnje i osvete sve više nastanjuje u ljudima. Potrebno je taj mentalitet mijenjati i izgraĊivati svjetliji obzor hoda i puta za zajedniĉki korak naprijed u bolje sutra. Ukoliko se ĉovjekovo srce ne poĉne mijenjati, i ukoliko se ne oslobodi otrova mrţnje, od bolje sutrašnjice neće biti ništa. Taj ĉin nazivamo obraćenjem, a njega nema bez kajanja za vlastite grijehe i zla djela. To je poĉetak stvaranja unutarnje slobode, koja je temeljni uvjet mira. Odgoj za mir Sadašnji papa Ivan Pavao II. u svojem pismu za Dan mira l979. godine upućuje na potrebu odgajanja ljudi za mir. Mir nije nešto statiĉno, nego je to dinamiĉki proces rasta i zrenja. I prije poĉetka rata su ekrani TV kuća bivše Jugoslavije kiptjeli krvlju i mrţnjom – sve u nastojanju da se za sve zloĉine krivim prikaţe samo jedan narod. Imajući u vidu i sliĉan naĉin odgajanja u školama, lako je primijetiti da mlade generacije nisu bile odgajane za mir nego za rat. Stoga nije ni ĉudno da sada bjesni ovako prljavi rat. Mnogi su ideološkim sredstvima pripremani da budu krvnici a ne mirotvorci. Pri odgoju za mir nije dovoljno samo prenositi znanja nego treba stvarati i uvjerenje, sudove i navike iz kojih će ĉovjek djelatno tvoriti mir. Bez istine nema mira I ovaj rat je utemeljen na laţima koje su širene godinama. One su stvarale i odrţavale huškaĉku atmosferu. U tome je sedma sila odigrala svoju ulogu. Nakon laţi progovorilo je oruţje. Za povratak trajnog mira potrebno je vratiti se Istini, Istini koja sama za sebe svjedoĉi bez oruţanih dokaza sile. Bez otkrivanja i prihvaćanja te i takve istine nema ni poĉetka pravog mirotvorstva. Sijanje smrti nikako ne moţe biti dokaz istine. Razvoj i solidarnost – dva su kljuĉa mira Ovo je bio naziv Papine poruke za Dan mira 1987. Sveti Otac razumije i osjeća sve što je donijela komunistiĉka ideologija jer i sam dolazi iz zemlje koja je patila pod ĉizmom takvog reţima. Ovih dana preko sredstava priopćavanja pratimo kako je svijet solidaran s nama. MeĊutim, to još ne govori o izgradnji mira nego samo o pomoći da ne pomremo od gladi, jer se i dalje dopušta da rat traje. Ipak, nijedna drţava ne moţe niti ţeli trajno hraniti puĉanstvo druge drţave, zbog ĉega je potrebno da se što hitnije poradi na razvoju ove zemlje kako bismo i sami proizvodili kruh svagdanji. Molimo svijet da u tome bude s nama solidaran jer je to pravi put za izgradnju mira. Ovdje, naravno, ne mislim samo na kruh nego i na proizvodnju i razvoj na svim stupnjevima i svim podruĉjima. Sloboda je Boţji dar, na koju ĉovjek ima pravo Bog nam je darovao slobodu – stvorivši nas na svoju sliku. I Bog sam poštuje tu slobodu i raĉuna s ĉovjekovom odgovornošću. Budući da ĉovjek ţivi s drugima i za druge, njegova sloboda je ograniĉena. Svaki pojedinac mora biti svjestan odgovornosti pred darovanom slobodom i treba da je ostvaruje raĉunajući s drugima. Svaka je drţava duţna ugraditi u svoje zakone ljudsku slobodu – kao neotuĊivo subjektivno pravo. Bez toga nema pravog i trajnog mira. Da bi se gradio mir, moraju se poštivati manjine 139

Pravo na postojanje ukljuĉuje i pravo na prostor, pravo na razvoj, pravo na ĉuvanje i gajenje vlastite kulture kao i pravo na vjersku slobodu i javno izraţavanje. I manjine se moraju ukljuĉiti u rad za opće dobro, suţivot i toleranciju. Sve to je potrebno ispravno postaviti kako bi se njegovao suţivot i rad na općem dobru – uz poštivanje razlika. Mir – Boţji dar Mir je objekt nade, a izvor nade je u Bogu. Onaj ĉovjek koji je u miru s Bogom – ima mir u sebi, oko sebe zraĉi mirom i posjeduje preduvjete za ţivljeni mir s drugima. Mir je prvi dar Uskrslog Krista. Kada se prvi put oĉitovao uĉenicima, Isus ih je pozdravio pozdravom: "Mir vama"! Crkva navješćujući Uskrsloga Krista – naviješta mir. Sve što Crkva ĉini – u sluţbi je mira.

Dijalog Crkva u dokumentima II. vatikanskog sabora govori o dijalogu u raznim vidovima: o dijalogu izmeĊu Boga i ljudi, Crkve i svijeta kao i o raznim drugim dijalozima. Dijalog o miru Crkva smatra izazovom našeg vremena. Za izgradnju mira nuţno je prijeći od sukoba na dijalog, pri ĉemu će vladati meĊusobno prihvaćanje i uvaţavanje. To je uvijek konaĉnica bilo kojeg sukoba. To vaţi kako za politiĉku, tako i za vjersku, ekonomsku i svaku drugu razinu. Ţivot je vrijednost koju treba poštivati jer je dar Boţji Kada je rijeĉ o poštivanju ljudskih prava i ĉovjekova dostojanstva, u prvom redu se misli na poštivanje ţivota kao osnovnog ljudskog prava i njemu od Boga darovane vrijednosti. To poĉinje od ĉasa zaĉeća i ne svršava se smrću. Ako ne budemo u temelje ugradili poštivanje ljudskog ţivota, onda je svaki od nas ugroţen jer ne zna kada i na koji naĉin moţe doći u pitanje i vlastiti ţivot. Bog Stvoritelj je darovatelj ţivota, i on ostaje vrhovni gospodar tog dara. Osim vrednovanja ljudskog ţivota potrebno je vrednovati i sve što je Boţji dar za ţivot. To danas nazivamo ekologijom. Ugroţavati ljudski okoliš znaĉi istovremeno i ugroţavanje ljudskog ţivota. Uz ovo saţeto razmišljanje i kratke poruke ţelim naglasiti da je središte mira i njegove izgradnje upravo ĉovjek kao glavni ĉimbenik. Msgr. V. Puljić Sarajevo, 11. rujna 1992. _______ OSN/I, str. 85–89.

11. IX. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Voji Kuprešaninu, predsjedniku AR Bosanska Krajina, o ugroţenosti i neizvjesnosti katolika na tom podruĉju. Poštovani gospodine Predsjedniĉe! Prije mjesec dana, dok su se nalazili u našem gradu Banjaluci g. dr. Radovan Karadţić, predsjednik Srpske Republike Bosne i Hercegovine i dr. Branko Ðerić, predsjednik Vlade Srpske Republike BiH, molio sam preko Vašeg kabineta da se kao banjaluĉki biskup barem s jednim od njih susretnem. Bilo mi je obećano, ali obećanje – bez ikakvog obrazloţenja – nije bilo odrţano. Prisiljen sam bio da se pismeno obratim obojici odgovornih ljudi i za sudbinu, odnosno budućnost preko 100.000 vjernika katolika moje banjaluĉke biskupije, ţeleći ih upoznati s teškom situacijom i neizvjesnom budućnošću tih istih ljudi. Do danas nisam dobio ni od jednog nikakav sluţbeni odgovor! Vi ste, gospodine predsjedniĉe Kuprešanine, telefonom javili u moju kancelariju (bio sam osobno odsutan) da je Vas osobno gospodin predsjednik dr. Karadţić ovlastio da u njegovo ime 140

sa mnom razgovarate o sadrţaju spomenutog pisma, odn. o aktualnim pitanjima vezanim za vjersku zajednicu banjaluĉke biskupije. Zahvaljujem Vam za Vašu benevolentnost! Slobodan sam iznijeti Vam barem dio velike more koja pritišće ne samo mene, nego i više desetina tisuća katolika moje biskupije koji se nalaze na podruĉju Bos. Krajine. U nemogućnosti da traţe zaštitu i svoja legitimna prava preko svojih izabranih politiĉkih zastupnika – jer su ovi bili potpuno onemogućeni u radu ili uhićeni, pa ĉak i poubijani (Kotor Varoš, Prijedor, Ljubija, Sanski Most, Bos. Gradiška, Kljuĉ, Mrkonjić Grad) ti ljudi – kao vjernici traţe od mene – svoga biskupa da ih ja zaštitim od daljnje neizdrţive torture, pljaĉke i proganjanja, te da im ponovno osiguram osnovna ljudska prava koja su u najvećoj mjeri oduzeta ili pogaţena (pravo na ravnopravnost, bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje, pravo na dobra potrebna za ţivot, osobno izdrţavanje, pravo na rad i poštenu podjelu plodova rada – preko 90% otpušteno s posla! – pravo na odgoj i izobrazbu vlastite djece, pravo na slobodno udruţivanje i suodluĉivanje u javnom ţivotu i poretku, pravo na dobar glas, povrede i ugroţenost slobode savjesti, kao i pravo na slobodno mišljenje i izraţavanje – samo neka od prava koja svakom ĉovjeku garantira svaka civilizacijska sredina!). U nekim dijelovima moje biskupije: Bos. Gradiška, Prijedor, Ljubija, S. Most, Kljuĉ, Kotor Varoš, pa sve više i Banjaluka, vjernici više ne mogu izdrţati strahoviti višemjeseĉni pritisak – i veliku socijalnu ugroţenost i traţe od mene da im omogućim odlazak bilo kuda – najĉešće u totalnu neizvjesnost! Osjećaju se, naţalost, još uvijek vrlo ĉesto, kao progonjene divlje ţivotinje, bez ikakve mogućnosti pravne zaštite od strane organa reda i mira! Uspjelo mi je u zadnjih mjesec i pol dana, uz pratnju vojne policije dobijene od komandanta 1. krajiškog korpusa, obići najveći broj ţupa na podruĉju općina: Banja Luka, Laktaši, Bos. Gradiška, Prnjavor, Ĉelinac, Kotor Varoš, Sanski Most, Prijedor – i na licu mjesta osvjedoĉiti se o pravom stanju mojih vjernika, vjerskih sluţbenika i objekata. Pri tome sam ĉinio sve što sam znao i mogao – u razgovoru s lokalnim vlastima, kao i sa strahovito preplašenim narodom – da smirujem vrlo tešku, ĉesto i dramatiĉnu situaciju. Redovito su mi govorile civilne i vojne vlasti – da je katoliĉko puĉanstvo uglavnom miroljubivo i da ne pravi nikakvih posebnih problema, izuzev pojedinaĉnih ekstremista u jednoj od tih općina, a koje i sam narod odbacuje. Sve smo uĉinili – i ja osobno, i moji svećenici i najveća većina naših vjernika – da ratni vihor ne donese pogubne plodove na ovo podruĉje, da katolici na ovom podruĉju ne povećavaju strahovitu tragediju rata koji nam je svima nametnut. Unatoĉ tome, civili su bili nerijetko ubijani (preko 150 koliko ja do sada znam!) a i sada se još uvijek ubijaju (Ljubija, Šurkovac), i to bez ikakvog suda i presude; pale se i ruše kuće, pljaĉkaju imanja od strane oruţanih uniformiranih lica, a pojedinci se odvode u napoznato (npr. biskupijski vijećnik dipl. ing. Marijan Vištica iz Bos. Gradiške). Poseban problem je rušenje i oskvrnuće crkava i drugih vjerskih objekata. U zadnja tri mjeseca je – bez ikakvoga povoda i razloga – bez ikakvih borbenih djelovanja u blizini – srušeno i spaljeno 40% svih mojih crkava na ovom podruĉju, a daljnjih 50% teţe ili lakše oštećeno! Petorica svećenika – ţupnika – nakon torture u logorima i zatvorima – bez ikakve dokazane krivnje – u trajanju od 12 do 80 dana – sada su veći ili manji invalidi. A za ţupnika u Novoj Topoli vlĉ. Ratka Grgića, odvedenog iz ţupnog stana još 16. 06. o. g. nema nikakvog traga ni glasa unatoĉ mnogih mojih intervencija kod vojnih i civilnih vlasti. Gospodine predsjedniĉe Kuprešanine, kao ĉovjeku kome je povjerena velika odgovornost u ovom "išĉašenom vremenu" u ratnom vihoru i na ovim prostorima našeg dugostoljetnog zajedniĉkog ţivljenja, obraćam se u ime mojih vjernika ponovno s istim pitanjem kao i gospodi predsjednicima dr. Karadţiću i dr. Ðeriću: – Što se namjerava s nama katolicima od strane Vas osobno, odnosno institucije koju Vi predstavljate? Kad ćemo dobiti jasan odgovor? – Koja prava i od kada kanite ponovno nam dati (nama katolicima: Hrvatima, Ukrajincima, Ĉesima, Poljacima, Talijanima i dr.)? – Što još traţite od nas da uĉinimo za mir i ljudi civiliziranih dostojan suţivot na ovim prostorima? – Što da kaţem i kako da postupim s mnogim tisućama mojih nezaštićenih i obespravljenih vjernika koji su na rubu psihiĉke i fiziĉke izdrţljivosti? – Uvjeren sam da ste moje, odnosno naše jade razumjeli i da ćete ih ozbiljno pokušati riješiti, imajući, dakako, pred oĉima sve dalekoseţne posljedice Vaših rješenja. Zahvaljujem unaprijed za Vaš odgovor! Uz poštovanje! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup 141

Banja Luka, 11. rujna 1992. _____________ VB, god. III (CVI), 4/1992, str. 279–280.

18. IX. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo banjaluĉkim sredstvima javnog priopćavanja, u kojem se osuĊuju zlodjela nad civilnim stanovništvom srpske nacionalnosti. Saznadoh preko lokalnih sredstava javnog priopćavanja za najnovija ubojstva neduţnog civilnog stanovništva – ovaj put – srpske nacionalnosti, u zaseoku Serdari na podruĉju općine Kotor Varoš. S dubokim zgraţanjem najodluĉnije osuĊujem takvo zlodjelo – kao i svako drugo njemu sliĉno, ma od koga i na ma kome ono bilo poĉinjeno – ne samo na podruĉju kotorvaroške općine, nego ma gdje se ono ĉinilo! "Ljudi" koji su takvo zvjerstvo poĉinili sami su se legitimirali kao ne-ljudi! Svi koji ĉine zlo, ma tko oni bili, neka se ne nadaju dobru! Prije ili kasnije stići će ih ljudska i Boţja pravda! Svim oţalošćenima izraţavam svoju iskrenu sućut! Molim Boga, Gospodara ljudskih ţivota i Ljubitelja ĉovjeka, da skrati dane zla koje nas sve ugroţava i ĉini nesretnim i neka nam bude milostiv! Ponovno apeliram na sve naoruţane ljude, kao i na sve odgovorne – ne samo u općini Kotor Varoš – da zaustave krvoprolića i konstantna ugroţavanja neduţnog civilnog stanovništva; da poĉnu konaĉno razmišljati kako u ovom nerazumnom ratu svi samo gube, a da pravi i pravedni mir i suţivot meĊu susjedima nema nikakve alternative – nigdje pa tako ni na podruĉju općine Kotor Varoš! Moćnici, zaustavite rat! Svima nam treba pravedan i trajan mir! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 18. rujna 1992. __________ VB, god. III (CVI), 4/1992, str. 275–276.

22. IX. 1992. STARJEŠINSTVO FRANJEVAĈKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE Izjava o stradanjima u Bosni i Hercegovini i franjevaĉkoj provinciji Bosni Srebrenoj i o demokratskom rješavanju politiĉkih pitanja. Svjedoci smo velike tragedije svih ljudi i naroda Bosne i Hercegovine. Svjedoci smo svih strahota ovoga barbarskog rata koji se sada vodi na tlu Bosne i Hercegovine: – do sada je ubijeno preko 50.000 Hrvata i Muslimana, a više od milijun ljudi je prognano s njihovih ognjišta; – vrši se nezapamćen genocid nad Hrvatima i Muslimanima s ciljem etniĉkoga istrijebljenja s njihovih podruĉja u Bosanskoj Posavini, jajaĉkom i kupreškom kraju, sarajevskoj regiji te u istoĉnoj Bosni i Hercegovini; – uništava se kulturna i vjerska baština Hrvata i Muslimana s oĉitom namjerom brisanja svih tragova njihove opstojnosti na ovome tlu; – zaustavljen je ili uništen gotovo sav gospodarski ţivot; ljudi nemaju više od ĉega ţivjeti i osuĊeni su na bijedu i glad. Uzrok svemu ovome leţi u osvajaĉkoj velikosrpskoj politici kojoj je cilj prisvajanje većine bosansko-hercegovaĉkoga teritorija. 142

Naša franjevaĉka zajednica Bosna Srebrena i sama je, zajedno sa svima drugima, pogoĊena ovim zatornim zlom i ţrtva je neshvatljivo okrutne agresije: – neka su naša braća franjevci smrtno stradali, mnogi su prognani, a sudbina nekih je nepoznata; – sasvim je razrušeno više naših crkava, samostana i ţupnih kuća, mnogi su sakralni objekti teško oštećeni, a neki su zloupotrijebljeni u ratne svrhe; – uĉinjena je nepopravljiva šteta uništenjem brojnih kulturnih dobara: umjetniĉkih djela, knjiga, arhivske graĊe i muzejskih predmeta. U našoj zajedniĉkoj tragediji solidarni smo s patnjama svih nebrojenih neduţnih ţrtava, krv kojih, poput Abelove, vapije Bogu. Utjeĉemo se Boţjem milosrĊu i ljubavi, svednevice vapijući: oslobodi nas i spasi, Gospodine, od ovoga strašnoga zla! No, upravo pouzdanje u Boga, Stvoritelja svih ljudi, kojega glas jasno razabiremo u svojoj savjesti, potiĉe nas da apeliramo na odgovornost svih ljudi, naroda i drţava, moleći ih da nam istinski pomognu u izbavljenju iz ponora naše tragedije. Zaprepašteni smo sporošću i nedjelotvornošću svjetskih politiĉkih ĉimbenika u dosadašnjim mirotvornim pothvatima, što je, naţalost, samo povećalo broj neduţnih ţrtava. Istodobno smo duboko zahvalni svima onima koji su nam dosad pomogli, posebice Republici Hrvatskoj koja je prihvatila i zbrinula ogroman broj prognanika i svima nam pruţila dragocjenu sveobuhvatnu potporu. Osobito poštovanje iskazujemo hrabrim braniteljima naše domovine i rodoljubima koji su svoj ţivot dali za slobodu hrvatskog naroda. Poštujući autonomiju politiĉkoga djelovanja, ovom zgodom upućujemo svoju molbu svima koji su ukljuĉeni u rješavanje politiĉkih pitanja o Bosni i Hercegovini da to ĉine primjenjujući demokratska naĉela suvremene politiĉke misli i prakse u ostvarenju ljudskih prava i sloboda pojedinaca i naroda. Pritom smatramo vrlo vaţnim uvaţavanje slijedećega: – da je Bosna i Hercegovina već više stoljeća povijesno, zemljopisno i politiĉki jedna cjelina, te se ne moţe dijeliti na kvazi-drţave, ili konfederativne jedinice pod plaštem tzv. etniĉkih kantona; – da bezuvjetno treba poštivati volju graĊana Bosne i Hercegovine koju su oni izrazili na referendumu za cjelovitu, nezavisnu i suverenu drţavu; – da u svim politiĉkim odlukama treba polaziti od ĉinjenice meĊunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine; – da treba onemogućiti svako nasilno raseljavanje ljudi i naroda s njihovih stoljetnih ognjišta, da već prognanima obvezatno treba omogućiti povratak, a zatvorenike osloboditi iz koncentracijskih logora. Što se tiĉe unutarnjega ustrojstva Bosne i Hercegovine, treba ustavno-pravno osigurati da ona bude konstituirana kao drţava triju drţavotvornih naroda – Hrvata, Muslimana i Srba – u kojoj će svim graĊanima biti zajamĉena sva ljudska prava i slobode. U tom smislu valja, formiranjem konstitutivnih odnosno regionalnih jedinica prema povijesnim, gospodarskim, kulturnim, etniĉkim i prometnim kriterijima, unaprijed onemogućiti svaku majorizaciju i unitarnost. Ovu Izjavu priopćujemo našoj javnosti s vjerom da će biti u sluţbi ostvarenja DOBRA I MIRA. U ime Starješinstva Provincije: Fra Petar AnĊelović, provincijal U Baškoj Vodi, 22. rujna 1992. ___________ BS, r. i., br. 1, 1992, str. 5–7.

23. IX. 1992. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Govor na ekumenskom susretu poglavara Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve, u Bosseyu, nedaleko od Ţeneve – o posljedicama rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 143

i o potrebi zajedniĉkog zalaganja za uspostavu mira. Vaša Svetosti, visokopreosveštena gospodo episkopi, preĉasni oci nadbiskupi, poštovani suradnici! U EvanĊelju je zapisan pozdrav Uskrsnuloga Gospodina Isusa Krista upućen apostolima: "Mir vama!" (Iv 20, 19). Ovaj ekumenski susret je susret nas koji u Boga vjerujemo, u Boga svemogućega, milosrdnoga i pravednoga. U Boţje smo ime ovdje sabrani i povezani ţeljom da se zaustavi nasilje u našim prostorima i da svanu dani mira. Dolazimo, zaista, iz velike nevolje! U Republici Hrvatskoj i u Republici Bosni i Hercegovini, koje su sada od najviših meĊunarodnih institucija priznate kao neovisne i slobodne drţave, rat je otvorio mraĉne izvore krvi i suza. Toliki prognani i ranjeni! Toliki prognani etniĉkim ĉišćenjem iz svojih domova! Razoreni gradovi i sela, uništeni toliki ljudski stanovi, bolnice, vjerski objekti, posljedica su odluka onih koji su vjerujući u silu htjeli nametnuti svoje ciljeve i rješenja. Rat nanosi patnje ljudima i u onim prostorima gdje se ne razara i ne ubija, ali se oplakuje mrtve i podnosi posljedice nesreće koja pogaĊa osobe, obitelji i narode. Mi rat nismo htjeli! Mi smo na mir pozivali! Za mir smo molili i molimo! Svaki rat ima svoje mraĉne izvore u pohlepi za tuĊim, u mrţnji i nepravdi. Svaki rat je velika nevolja. Mi ţelimo mir koji u svoj pojam i sadrţaj ukljuĉuje Boţja naĉela odnosa prema Bogu i ljudima. Mi molimo za mir koji se izgraĊuje i osigurava istinom, pravednošću, opraštanjem, pomirenjem i ljubavlju prema Bogu i ĉovjeku. Starozavjetni psalmist u svojoj molitvi za mir poruĉuje u Boţje ime ljudima svih vremena, koji ţele mir, ovu rijeĉ: "Gospod obećava mir narodu svome, vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem vrate. Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje, i slava će njegova ţivjeti u zemlji našoj. Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicati iz zemlje, Pravda će gledati s nebesa. ... Pravda će stupati pred njim, a Mir tragom stopa njegovih!" (Ps 85/84, 9–14). Mi vjerujući u vjeĉnoga i ţivoga Boga, mi kršćani vjerujući u Raspetoga i Uskrsloga Bogoĉovjeka Krista pozvani smo da u svjetlu vjere razmišljamo, prosuĊujemo tragiĉnu stvarnost i pokazujemo put prema pravom miru, prema miru koji je Boţji dar. Mi vjerujući u Boga, a to znaĉi vjerujući u Istinu i Ljubav, jer Bog je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 16), moramo biti zauzeti za ljudska prava i dostojanstvo svake ljudske osobe; protivnost svakom nasilju, nepravdi i mrţnji obvezuje našu savjest. U svjetlu Boţje rijeĉi nastojmo pokazivati izlaz iz ove strašne nevolje u bolju budućnost u novoj stvarnosti i s novim odnosima. Slobodni ljudi i slobodni narodi mogu biti prijatelji i suradnici za dobrobit sviju. Rijeĉ Boţja kaţe: "Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje!" (Iz 32, 17). "Jer ja, Gospod, ljubim pravdu, a mrzim grabeţ nepravedni!" (Iz 61,8). Poniznim i skrušenim srcem molimo za mir da milosrdni Bog svojom milošću i snagom promijeni ljudske misli i srca, da ljudi i narodi dobro ĉine jedni drugima u slobodi i pravednosti. Iskreno zahvaljujem Ekumenskom vijeću Crkava, Konferenciji europskih Crkava, Tajništvu Vijeća biskupskih konferencija Europe za organizaciju ovog susreta i za gostoprimstvo! Neka Bog mira blagoslovi ovaj susret! Hvala! /Bossey (Švicarska), 23. rujna 1992./ _________ GK, 4. listopada 1992, str. 3.

23. IX. 1992. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ I PATRIJARH SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE, PAVLE Apel i zahtjev da se zaustave neprijateljstva i rat i da se Crkve zaloţe za mir, pravdu i slobodu u vlastitim narodima. Nakon naših susreta u Srijemskim Karlovcima i u Slavonskom Brodu, u svibnju i kolovozu prošle godine, sastali smo se milošću Boţjom treći put danas, 23. rujna 1992. godine, u Ekumenskom institutu u Bosseyu pokraj Ţeneve, gdje smo s ĉlanovima svojih pratnji bili 144

uzvanici Konferencije europskih Crkava i Vijeća biskupskih konferencija Europe. Za to gostoprimstvo i svesrdnu pomoć tijekom našeg susreta izraţavamo svoju zahvalnost, koju takoĊer izriĉemo i svima onima koji su nam uputili pozdrave, molitvenu potporu i dobre ţelje. Duboko ţalimo što poglavar Islamske zajednice reis-ul-ulema gospodin Jakub Selimoski i njegova pratnja, koji su najavili svoj dolazak i sudjelovanje u razgovorima, ipak nisu mogli doći iz Sarajeva. Nadamo se da će se tragiĉne prilike u Bosni i Hercegovini poboljšati i da će u bliskoj budućnosti biti moguće i njihovo sudjelovanje u našim susretima i razgovorima. Ovdje u Švicarskoj, zemlji mira i blagostanja, u ime zajedniĉkog nam Gospodina, koji je Mir naš, sastali smo se u sluţbi mira i pomirenja meĊu našim narodima, unesrećenima na razne naĉine tragedijom ovog nesretnog rata, a naroĉito u sluţbi mira i pomirenja meĊu zaraćenim stranama u Bosni i Hercegovini. Najprije smo prikazali zajedniĉku molitvu Spasitelju našem i svih ljudi, Gospodinu Isusu Kristu, vjeĉnom Kralju Mira i Mirotvorcu, da našim narodima i svem ĉovjeĉanstvu daruje svoj mir, jedini trajni i nepomućeni mir. Zatim smo nakon uvodnih govora pokušali u iskrenom i istinoljubivom razgovoru razabrati sve dimenzije novonastalog stanja, poĉev od duhovnih i pastirskih pa sve do onih koje se tiĉu samog opstanka ugroţenih ljudi u svim nacionalnim zajednicama Bosne i Hercegovine kao i drugih krajeva. Nakon molitve i razgovora jednodušno i jednoglasno apeliramo na vjernike naših Crkava, na odgovorne drţavne sluţbenike, na vojne zapovjednike, na sve narode i na sve ljude našeg zajedniĉkog zemljopisnog i duhovnog prostora, kao i na sve meĊunarodne forume i institucije, zauzete u pronalaţenju rješenja ili pruţaju pomoć na našem tlu, u našim drţavama, i ne samo što apeliramo nego i zahtijevamo, oslanjajući se na svoju duhovnu i moralnu odgovornost: 1. Da se odmah i bezuvjetno zaustave sva neprijateljstva, svako krvoproliće i sva razaranja, a prije svega bogohulno i bezumno razaranje bogoštovnih zgrada i svetinja, kako kršćanskih tako i muslimanskih, i da se bez odlaganja zapoĉne s neposrednim pregovorima izmeĊu zaraćenih strana; 2. Da se odmah i bezuvjetno oslobode svi ratni zarobljenici i taoci, kao i da se raspuste svi zarobljeniĉki logori i iz tamnica oslobode svi zatoĉenici ovoga nesretnog rata; 3. Da se odmah i bezuvjetno prestane s neĉovjeĉnim provoĊenjem etniĉkih ĉišćenja, ma od koga ona proizlazila; 4. Da se svim izbjeglicama i prognanicima omogući povratak na rodna ognjišta a svim biskupima i svećenicima naših Crkava, kao i islamskim vjerskim sluţbenicima, slobodan pristup pastvi i nesmetano vršenje njihove sluţbe; 5. Da se što prije ponovno uspostave normalne komunikacije i slobodan promet i omogući slobodno kretanje i nastanjivanje svim ljudima, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost; 6. Da se svim nevoljnima osigura nesmetana i ravnopravna dostava humanitarne pomoći. Isto tako jednodušno i jednoglasno osuĊujemo sve zloĉine i ograĊujemo se od svih zloĉinaca, bez obzira na to kojoj narodnosti i vojsci oni pripadali ili kojoj Crkvi i vjeri tvrdili da pripadaju. Posebno izraţavamo svoje zgraţanje nad krajnje nemoralnim zlostavljanjem ţena i djevojaka, pa i djevojĉica, što ga mogu ĉiniti samo neljudi, bez obzira na to kako sebe nazivali. Pred Bogom, pred ljudima i pred vlastitom savješću obvezujemo se da ćemo upotrijebiti sva evanĊeoska sredstva i sav utjecaj koji proizlazi iz našeg sluţenja i naše odgovornosti u Crkvi i društvu da se u svojoj drţavi i u svome narodu najodluĉnije i javno zaloţimo za mir, pravdu, slobodu, spasenje svih i svakog, za dostojanstvo i neotuĊiva prava svake osobe i svakog naroda, za ĉovjeĉnost i snošljivost, za praštanje i ljubav. Sami sebe, jedni druge i sve pozivamo na pokajanje pred Bogom ljubavi, na obraćenje i sluţenje Njemu, da bismo ponovno mogli ţivjeti kao susjedi, prijatelji i braća. Mir svima! Pavle, arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovaĉki i patrijarh srpski

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki

U Bosseyu, 23. rujna 1992. __________ GK, 4. listopada 1992, str. 3.

24. IX. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA 145

Pismo general-majoru Momiru Taliću, komandantu 1. krajiškog korpusa, da se zaustave maltretiranja katoliĉkog puĉanstva u općini Sanski Most. Poštovani gospodine Generale! Juĉer, 23. 09. 1992., bio sam zajedno s g. Vojom Kuprešaninom, predsjednikom AR Bosanske Krajine i osobnim izaslanikom predsjednika Srpske Republike BiH dr. R. Karadţića kod predsjednika SO Sanski Most i s njima zajedno (i još nekim drugim osobama) posjetili tri katoliĉke ţupe na teritoriju općine Sanski Most: Sasinu, Sanski Most i Staru Rijeku. Razgovori s g. predsjednikom SO Sanski Most, kao i naĉelnikom milicije bili su otvoreni i konstruktivni (nadam se). Uslijed osjećaja velike nezaštićenosti i direktne ugroţenosti, fiziĉke i ekonomske (zima dolazi a ljudi su vrlo siromašni!), mnogi su se ljudi – više stotina obitelji – prijavili na neki spisak kod domaćeg Crvenog krsta za iseljenje! Posebno je to aktualno u ţupi Stara Rijeka gdje su ţivoti mnogih ljudi direktno ugroţeni od nekoliko grupa naoruţanih ljudi iz okolnih sela (Oštra Luka, Miska Glava, pa i Ljubija) koji svakodnevno zalaze na to podruĉje, pucaju po kućama, pljaĉkaju sve do ĉega doĊu. ... Sliĉno se dogaĊa i u pojedinim zaseocima ţupe Sasina koji gravitiraju prema prijedorskoj općini – tj. Tomašici. Bilo je juĉer, doduše, prepoznatljivo – iz stava i izlaganja pred okupljenim narodom – da su lokalne politiĉke vlasti sluţbeno protiv nasilnog iseljavanja, ali da nisu u mogućnosti potpuno zaštititi neduţno stanovništvo, koje uistinu, prema rijeĉima predsjednika SO g. Rašule niĉim nije izazvalo niti ugroţavalo tamošnji mir. Isti predsjednik, kao i naĉelnik milicije iz S. Mosta više puta su upozoravali da glavna opasnost za ljude spomenutih ţupa dolazi s podruĉja općine Prijedor i da bi se na toj općini svakako pod hitno trebalo napraviti više reda i zakonitosti. Molimo Vas stoga, da i Vi, sa svoje strane poduzmete što je u Vašoj moći, a rekoše da moţete sigurno tu nemirnu situaciju srediti – da već prestane to neprestano maltretiranje katoliĉkog ţivlja tog cijelog kraja. Unaprijed zahvaljujem! S poštovanjem! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 24. rujna 1992. ___________ VB, god. III (CVI), 4/1992, str. 275.

25. IX. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Predstavka meĊunarodnim posrednicima C. Vanceu i D. Owenu, o miroljubivosti katolika i o povredama njihovih ljudskih prava. Poštovane Ekscelencije, Mr. C. Vance i Mr. David lord Owen! Kao vjerski poglavar gotovo 130.000 katolika Banjaluĉke biskupije koja se prostire u sjeverozapadnom dijelu Bosne, iskreno Vam zahvaljujem na Vašoj humanoj misiji ponovnog uspostavljanja pravednog mira meĊu narodima i ovog podruĉja, te na Vašem specijalnom dolasku k nama u Banjaluku. Na prostorima moje biskupije od davnog petog stoljeća ţive katolici. Osim Hrvata, kao najvećeg dijela katoliĉkog puĉanstva, imam na brizi i manje skupine katolika Talijana, Poljaka, Ĉeha, Slovenaca, a tu su takoĊer i katolici Ukrajinci. Broj katolika u mojoj biskupiji se za vrijeme II. svjetskog rata smanjio za nekoliko desetaka tisuća, toĉnije trećina biskupije potpuno je uništena. Politika sile i bezakonja, koja je dovela do bezumnog bratoubilaĉkog rata u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa tako i na podruĉju Banjaluĉke biskupije, već ostavlja strahovite posljedice. Izrazitu miroljubivost najvećeg broja vjernika moje biskupije i njihovu spremnost na humani suţivot s pripadnicima drugih religija i naroda na ovom podruĉju isticali su mnogi vodeći civilni i vojni duţnosnici u razgovorima sa mnom u posljednja tri mjeseca, hvaleći pritom vrlo konstruktivan doprinos Katoliĉke crkve na spreĉavanju ratnih sukoba na ovom podruĉju. 146

Unatoĉ takvom miroljubivom ponašanju, mora se konstatirati, na temelju mojih osvjedoĉenja i provjerenih podataka iz većeg dijela moje biskupije na podruĉju Bosanske krajine, da je katoliĉko, najvećim dijelom hrvatsko, stanovništvo ovdje izgubilo gotovo sva ljudska prava i slobode. Posebno moram istaknuti oduzimanje i gaţenje slijedećih prava i sloboda: 1. pravo na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje; 2. pravo na dobra potrebna za ţivot i uzdrţavanje; 3. pravo na rad i poštenu podjelu plodova rada; 4. povreda i ugroţenost slobode savjesti; 5. pravo na slobodno mišljenje i izraţavanje; 6. pravo na nepovredivost osobe; 7. pravo na slobodan izbor zvanja; 8. pravo na odgoj i obrazovanje vlastite djece; 9. pravo na slobodno udruţivanje i suodluĉivanje u javnom ţivotu i poretku; 10. pravo na dobar glas. U nemogućnosti da traţe i dobiju zaštitu i svoja legitimna prava preko svojih izabranih politiĉkih zastupnika, jer je svima njima onemogućen rad – uhapšeni su, a neki od njih ĉak i pobijeni /Kotor Varoš, Prijedor, Ljubija, Sanski Most, Mrkonjić Grad, Bosanska Gradiška/, ti ljudi od mene, kao biskupa, tj. duhovnog poglavara, traţe da ih zaštitim od oĉitog bezakonja /na cijelom podruĉju Bosanske krajine/, neizdrţive torture, progonjenja, višemjeseĉnog prisilnog boravka u zbjegovima i pljaĉke svega, posebno u Prijedoru, Ljubiji, Bosanskoj Gradiški, Laktašima, Kljuĉu, Kotor Varošu, Sanskom Mostu, Mrkonjić Gradu. Iz nekih dijelova moje biskupije, posebno iz općina Bosanska Gradiška, Prijedor, Sanski Most, Kljuĉ, Kotor Varoš, Laktaši, Mrkonjić Grad, kao i Banjaluka, na tisuće ljudi ne moţe više izdrţati strahoviti višemjeseĉni psihiĉki, a nerijetko i fiziĉki pritisak i traţi od mene da im preko Biskupijskog Caritasa ili neke druge institucije omogućim izlazak iz ovog pakla, najĉešće praznih ruku /Bosanska Gradiška, Prijedor, Sanski Most, Kotor Varoš/ samo da spase goli ţivot. Njihov se broj svakim danom povećava i zbog potpune socijalne i zdravstvene ugroţenosti i neizvjesnosti za budućnost ţivota i opstanka na svojim vjekovnim ognjištima. Bez ikakvog povoda i razloga ubijeni su mnogi civili /meni poznat broj penje se do l50/. MeĊu njima je, na ţalost, i ţupnik iz Nove Topole, vlĉ. Ratko Grgić, odveden iz svog ţupnog stana 16. lipnja 1992., kao i ĉlan biskupijskog vijeća i ujedno vijećnik bosanskohercegovaĉkog parlamenta, dipl. ing. Marijan Vištica iz Bosanske Gradiške, odveden 3. kolovoza 1992. U posljednja tri mjeseca u mojoj je biskupiji srušeno ili spaljeno više od 40% crkvenih objekata, a još 50% njih više je ili manje oštećeno, iako u blizini nije bilo nikakvih borbi! Petorica mojih ţupnika, bez ikakve dokazane krivnje, bili su u logorima, izmeĊu 12 i 80 dana, strahovito zlostavljani, i sada su u većoj ili manjoj mjeri invalidi. Mnogim mojim svećenicima otvoreno se prijeti ubojstvom, te rušenjem preostalih crkvenih objekata. Višemjeseĉni oruţani napadi na samostane redovnica u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, kao i izravno ugroţavanje njihovih ţivota i ultimatumi za iseljavanje, prisiljavaju na desetke redovnica da potpuno napuste svoje stoljetne samostane. Iako se lokalne vlasti, civilne i vojne, sluţbeno izjašnjavaju da su protiv etniĉkog ĉišćenja, ugroţavanja ţivota i imovine nesrpskog stanovništva, u praksi ne poduzimaju sve potrebne akcije da se sprijeĉi bezakonje i sila naoruţanih osoba, nego ih ĉak i toleriraju (pa i podrţavaju, npr. Prijedor!). Jednako tako, ništa ne poduzimaju da se ljudima vrate sva ona oduzeta ili ugroţena prava, što dovodi na sami rub fiziĉke i psihiĉke izdrţljivosti na desetke tisuća obespravljenih ljudi (govorim u ime katoliĉkog stanovništva). Dramatiĉnu situaciju ovih ljudi povećava i ĉinjenica da ni u jednu drugu drţavu, kamo bi htjeli, ne mogu ići, posebno u Hrvatsku, Sloveniju, ili Austriju, Njemaĉku ili Švicarsku, zbog sadašnje potpune zabrane ulaska u Republiku Hrvatsku. Slobodan sam, u ime svih ugroţenih vjernika katolika, predloţiti poštovanim Ekscelencijama slijedeće: 1. Neka se odmah, ultimativno, svi koji vode borbe prisile da obustave borbena djelovanja! 2. Neka se odmah puste i na sigurno mjesto smjeste svi neduţno zatvoreni po svim logorima i zatvorima u BiH. 3. Neka se odmah pristupi razoruţavanju svih naoruţanih osoba koje nisu pod kontrolom legalnih institucija. 4. Neka se smijene sve lokalne vlasti koje nisu u stanju ili nisu voljne zaštititi neduţno stanovništvo. 5. Neka se konkretnim akcijama poĉnu vraćati osnovna ljudska prava svima kojima su oduzeta, i neka se odmah zaustavi svako etniĉko ĉišćenje. 147

6. Neka se omogući cijeloj ovoj regiji normalna opskrba elektriĉnom energijom; neka se otvore i osiguraju putni, ţeljezniĉki i PTT promet. 7. Neka se humanitarne svjetske organizacije još više angaţiraju u dostavljanju prijeko potrebne pomoći za sve socijalno i zdravstveno ugroţene na teritoriju Bosanske krajine. 8. Neka se vodeći hrvatski politiĉari, iz Sarajeva ili iz Zagreba, više pobrinu za dramatiĉnu situaciju i potpuno neizvjesnu budućnost svoga naroda u ovom dijelu drţave Bosne i Hercegovine. 9. Neka se svakako osnuje meĊunarodna komisija /institucija/ koja će kontrolirati provoĊenje svih dogovorenih konkretnih akcija na smirivanju dramatiĉne situacije meĊu nesrpskim stanovništvom Bosanske krajine. Nastojao sam sam, i s poglavarima Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice na ovom podruĉju, uĉiniti sve što sam mogao da se veliko zlo nametnutog nam rata, u kojemu većina katolika ne ţeli sudjelovati, što više smanji.

Spreman sam podrţati svaku konstruktivnu akciju za zajedniĉko dobro svih stanovnika ove regije i cijele Bosne i Hercegovine. Zahvalujem i Vama i svima koji nam moţete više i uĉinkovitije pomoći! Dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 25. rujna 1992. ________ UOO, str. 615–618.

7. X. 1992. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE Izjava o stanju u Bosni i Hercegovini (sa sabora HBK). Nakon što su se graĊani Bosne i Hercegovine poĉetkom ove godine referendumom opredijelili za samostalnu i suverenu drţavu, uslijedila su svjetska priznanja te nezavisnosti, što potvrĊuje i njezino primanje u ĉlanstvo Ujedinjenih Naroda. MeĊu prvima Republiku Bosnu i Hercegovinu priznala je Republika Hrvatska, a 20. kolovoza 1992. g. Sveta Stolica, ukljuĉujući samo priznanje, uspostavila diplomatske odnose s novonastalom bosansko-hercegovaĉkom drţavom. Katoliĉki biskupi iz Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine pratili su te znaĉajne politiĉke i diplomatske dogaĊaje s velikom nadom u obustavu agresije na nezavisnost i suverenost mlade drţave. Naţalost, ratni napadi, koji su otpoĉeli još u listopadu 1991. g. na neka mjesta istoĉne Hercegovine, a pojaĉali se i proširili poĉetkom travnja ove godine, proizveli su strahovite posljedice. One su se osobito oĉitovale u genocidnu ubijanju neduţnog puĉanstva, u bjeţanju stotina tisuća ljudi s vjekovnih ognjišta, u uspostavljanju koncentracijskih logora s fiziĉkim muĉenjima i moralnim poniţavanjima nevinih ţitelja, u pljaĉkanju imovine i razaranju gradova i sela. Posljedica je svega nestašica najosnovnijih ţivotnih namirnica, tako da je puĉanstvo izloţeno gladi. Ovaj bezumni rat nanosi patnje svim graĊanima Republike Bosne i Hercegovine – Muslimanima, Srbima, Hrvatima i drugim pripadnicima bilo koje nacije i vjere. Katoliĉka pak Crkva u Bosni i Hercegovini u ovom nametnutom ratu prolazi kroz tešku kušnju i svojevrsno muĉeništvo. Neki su biskupi mjesecima u okruţenju, ne mogu se slobodno kretati i susretati sa svojim svećenicima i vjernicima. Katedrale u Banjaluci i Sarajevu znatno su oštećene, biskupska rezidencija u Mostaru spaljena, katedrala neupotrebljiva, a u katedralu u Trebinju biskupi nemaju pristupa. U vrhbosanskoj nadbiskupiji do sada polovica je vjernika prognana, oko 60 ţupa uništeno i preko 100 crkvenih objekata stradalo. U banjaluĉkoj biskupiji na tisuće vjernika prognano, 30%crkvenih objekata srušeno, a 40% daljnjih teţe ili lakše oštećeno. U hercegovaĉkim biskupijama više je desetaka tisuća vjernika protjerano, desetak ţupa uništeno i oko 40 crkava i crkvenih objekata srušeno ili oštećeno. 148

Duboko suosjećajući sa svim ispaćenima, prognanima, izbjeglicama, s poniţenim puĉanstvom, odluĉno diţemo glas prosvjeda zbog gaţenja temeljnih ljudskih prava, zbog vrijeĊanja osobnog, nacionalnog i vjerskog dostojanstva ljudi (opće ţivotne nesigurnosti, otpuštanja s posla, silovanja i dr.), zbog "etniĉkog ĉišćenja" koje se provodi na nekim podruĉjima Bosne i Hercegovine. Svom dušom pridruţujemo se brojnim apelima pape Ivana Pavla II. i Svete Stolice da se zaustavi ovo ratno bezumlje i da svjetska zajednica pronaĊe uspješan naĉin da se razoruţa agresor. Pozivamo dobrotvorne organizacije da nastave pruţati svestranu humanitarnu pomoć svim potrebnicima. Apeliramo da se prognani i izbjegli što prije vrate u svoje domove. Zahvaljujemo svima koji su iskazali solidarnost. Napose molimo sunarodnjake u inozemstvu, kojima izraţavamo zahvalnost na izobilnoj pomoći pogoĊenom puĉanstvu Hrvatske, da i dalje oĉituju svoju konkretnu kršćansku dobrotu i plemenitost prema stanovnicima zauzetih i porušenih sela i gradova u Bosni i Hercegovini.

Molimo svemogućeg Boga da skrati dane ove kušnje i nevolje. Neka blagoslovi patnje onih koji ih strpljivo i hrabro podnose kako bi za sve bile zalogom pravedna mira. Katoliĉki biskupi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine U Zagrebu, 7. listopada 1992. ____________ GK, 18. listopada 1992, str. 3; SV HBK, 1/1992, str. 16–17.

15. X. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo dopredsjedniku Vlade Republike Hrvatske, dr. Mati Graniću Poštovani gospodine! Koristim priliku svog prvog izlaska iz Bosanske krajine nakon više od pola godine i sudjelovanja na Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u Zagrebu da Vam ukaţem na vrlo tešku situaciju svojih 120.000 vjernika /uglavnom Hrvata/ na ovim prostorima. Ĉinio sam to i dosad u nekoliko navrata, kad god je bilo moguće. Upozoravao sam razne institucije u inozemstvu, do kojih je moj glas mogao doprijeti, ali sam istodobno traţio razgovore s aktualnim srpskim vlastima, civilnim i vojnim, kako u samoj Banjaluci, tako i s najvišim predstavnicima srpskog naroda u BiH. Smatrao sam to jedinom ispravnom metodom da spasim narod koji je izgubio svoje legalne predstavnike i koji je još više oĉekivao pomoć od Crkve. Mogu sa zadovoljstvom istaknuti da nam je uspjelo ovaj narod saĉuvati od rata, bar u većem dijelu Bosanske krajine. To nam priznaju i srpske vlasti, koje priznaju da s Hrvatima – katolicima nemaju nikakvih većih problema. MeĊutim, iako se naš narod ponašao, unatoĉ velikim provokacijama, naglašeno miroljubivo, to ga ipak nije zaštitilo od terora, ubijanja i razaranja. Na to sam upozoravao civilne i vojne vlasti krajiških općina koje su se uglavnom odazivale na razgovore, ali se na terenu sustavno provodilo etniĉko ĉišćenje. Uz pomoć vojne policije obišao sam sva mjesta nastanjena hrvatskim i drugim katoliĉkim stanovništvom koja nisu zahvaćena ratnim operacijama. Na temelju uviĊaja, koji sam mogao dobiti, mogu reći da je etniĉko ĉišćenje uglavnom završeno, što znaĉi da je velik dio katoliĉkih vjernika na ovaj ili onaj naĉin napustio svoja ognjišta, a i ostali će to u najvećoj mjeri uĉiniti ĉim za to budu imali priliku. U samoj banjaluĉkoj općini, gdje je prije rata ţivjelo gotovo 30.000 Hrvata, situacija je dobra utoliko što nema masovnog ubijanja ili razaranja, ali se cilj etniĉkog ĉišćenja uporno slijedi i postiţe pojedinaĉnim terorom, hapšenjima, uništavanjem ili oduzimanjem imovine, pa i ubojstvima civila. Poseban oblik pritiska, koji se već mjesecima ĉini, jest ekonomski. Gotovo svi Hrvati otpušteni su s posla i za 149

sada nema znakova da će ta nepravda i to gaţenje osnovnog ljudskog prava na rad i zaradu biti ispravljeni. Iz škola su otpušteni hrvatski uĉitelji, a jedini program je srpski. I u zdravstvu je isto uĉinjeno s lijeĉnicima i bolniĉkim osobljem hrvatske nacionalnosti. Izvan banjaluĉke općine, u općinama Prijedor, Sanski Most, Kljuĉ, Mrkonjić Grad, Kotor Varoš, Prnjavor, Bosanska Gradiška i Laktaši, situacija je za hrvatsko puĉanstvo mnogo teţa. Gotovo 200 civila ubijeno je u svojim kućama, velik je broj uhapšenih i odvedenih u logore, imovina je masovno uništavana ili oteta. Tako npr. imamo razorenih sela, kao što je Briševo, gdje je spaljeno 68 kuća zajedno s crkvom, ili potpuno opljaĉkanih sela, kao što je npr. Šurkovac, gdje je iz kuća sve odneseno. Ovaj narod "ţeli" iseliti, jer ne vidi nikakve mogućnosti za budući zajedniĉki ţivot na ovim prostorima. Na susretima naroda s visokim predstavnicima aktualne srpske vlasti, koje mi je u posljednje vrijeme uspjelo organizirati, te stavove naš hrvatski narod otvoreno iznosi. Za navedena i druga zla, koja su pogodila naš hrvatski narod, nije bilo nikakvog povoda ni razloga, jer hrvatski narod na ovim prostorima nije imao oruţja, niti se borio. Kao poĉinitelji ovih zala prozivaju se nekakve divlje paravojne postrojbe, protiv koji se, navodno, civilna i vojna vlast bori. MeĊutim, ĉini se da nema većih rezultata. Poseban oblik pritiska na narod ĉini se hapšenjem svećenika i rušenjem vjerskih objekata. Veći broj svećenika bio je u logorima. Neki od njih ostat će invalidi cijeli ţivot. Za jednog svećenika /vlĉ. Ratka Grgića/ se ni nakon više od tri mjeseca ništa ne zna. U biskupiji je razoreno 40%, a manje ili više oštećeno 50% vjerskih objekata. Iznoseći ove ĉinjenice koje su Vam dijelom već i poznate, ţelimo Vam izraziti i svoja pitanja i oĉekivanja: Jesmo li mi prepušteni sami sebi? Moţe li Hrvatska, ĉiji mnogi sinovi potjeĉu s ovih prostora, pomoći Hrvatima u Bosanskoj krajini da ostanu na ovim prostorima. Uzalud je, meĊutim, nastojanje Crkve da narod zadrţi na svojim ognjištima, ako ne budemo imali veću podršku hrvatskih vlasti. A pogotovo je uzaludno naše nastojanje, ako postoji bilo kakav "x-plan", ako naš opstanak na ovim prostorima više nije predviĊen. A takve misli i strahovanja svakodnevno su prisutni u srcu našeg hrvatskog ĉovjeka u Bosanskoj krajini, jer mu dosadašnji razvoj dogaĊaja daje razlog da tako misli. Osim svakodnevnog nasilja koje se ĉini nad našim narodom, što je i glavni pokretaĉ naroda na iseljavanje /ako se ovako nastavi Hrvatska moţe oĉekivati nove desetke tisuća Hrvata/, jako nas zabrinjava i potpuno ekonomsko osiromašenje našeg ĉovjeka. Kako da taj ĉovjek preţivi zimu, a ako mu to i uspije, što on moţe oĉekivati od budućnosti? Osim pomoći koju narodu pruţamo većinom preko Caritasa, ţeljeli bismo hrvatskoj vlasti uputiti i još jedan konkretan prijedlog ili molbu: Moţe li hrvatski narod u Bosanskoj krajini dobiti pomoć u nafti kako bi uzorao svoje njive, i /dobiti/ sjeme, kako bi ta polja zasijao? Mislimo da bi tako ne samo osigurali prehranu stanovništva za slijedeću godinu, nego bi, vjerujemo, djelomice popustio onaj grĉ straha i napetosti u kojem ovaj narod svakodnevno ţivi, stalno spreman da uzme svoje zaveţljaje i da bjeţi. Kada bi mogao bar sijati svoje njive, naš bi ĉovjek moţda uspio odagnati crne misli. Uz duţnu zahvalnost i poštovanje Vaš, dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 15. listopada 1992. ________ UOO, str. 547–549.

24. X. 1992. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Apel za pomoć Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, povodom Tjedna primirja za djecu, što ga je proglasio UNICEF. UNICEF – Fond Ujedinjenih naroda za djecu pokrenuo je meĊunarodnu akciju za pomoć djeci na ratnim podruĉjima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, kao i na drugim podruĉjima gdje djeca trpe zbog posljedica rata. Stoga je upućen poziv svjetskoj javnosti da se ukljuĉi u djelo ĉovjeĉnosti prikupljajući sredstva kako bi se sva djeca, ţrtve rata, obukla toplo za zimu i opskrbila potrebnom hranom. To je velik pothvat ĉovjeĉnosti koji će sigurno povezati mnoge ljude, unatoĉ razlika rasnih, nacionalnih, vjerskih, u djelotvornu dobrotu da se pomogne i zaštiti sve one malene koji nipošto ne snose odgovornost za nesreću rata, a trpe njegove tragiĉne 150

posljedice. Ljubavlju prema djeci ţeli se doći i do srdaca odraslih da se konaĉno zaustavi rat i ostvari pravedan mir u slobodi svih ljudi i naroda. Da bi humanitarna pomoć mogla stići u svaki grad na ratnom podruĉju i u svako selo, do svakog djeteta, UNICEF je proglasio tjedan od blagdana Svih svetih do slijedeće nedjelje TJEDNOM PRIMIRJA za djecu. Ne ulazeći u analize odnosa napadaĉa i ţrtve, sve strane, ukljuĉene u ratne sukobe, pozivaju se i mole da zaustave sve ratne operacije i da propuste u punoj sigurnosti dolazak pomoći djeci gdje se god ona nalaze. I mi kao Crkva pozdravljamo taj nadasve ĉovjeĉni pothvat i pridruţujemo se pozivu na mir. Odaziv na taj poziv bit će provjera savjesti ljudi koji odluĉuju o ratu i miru. Molim sve vjernike Crkve u Hrvata da tu mirotvornu i meĊunarodnu akciju za pomoć našoj djeci prate iskrenom molitvom da milosrdni Bog svojim Duhom rasvijetli misli i srce svih ljudi da budu ljudi mira, graditelji mira i branitelji dostojanstva ljudske osobe, svake osobe, jer svaki je ĉovjek stvoren kao slika Boţja (usp. Post 1,26). Povjerimo to djelo i naš mir Srcu Krista Spasitelja i Srcu Presvete Bogorodice, Kraljice mira! Franjo kard. Kuharić U Zagrebu, 24. listopada 1992. _________ GK, 1. studenoga 1992, str. 3.

24. X. 1992. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, I PREDSJEDNIK MEŠIHATA I. Z. BOSNE I HERCEGOVINE, SALIH EF. ĈOLAKOVIĆ Apel Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini da odustanu od nasilja jedni protiv drugih. U ime vjere u jednoga Boga u kojega zajedniĉki vjerujemo i koji je stvoritelj svih ljudi i koji ţeli da svi ţive u miru i slobodi, zajedniĉki apeliramo na sukobljene strane u Bosni i Hercegovini da apsolutno odustanu od nasilja jednih protiv drugih i da dogovore suţivot na principima meĊusobnog poštovanja, slobode i pravde za sve. Apeliramo da se odmah odustane od borbe i sjedne za pregovaraĉki stol. Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki Salih ef. Ĉolaković, predsjednik Mešihata IZ BiH Zagreb-Sarajevo, 24. listopada 1992. __________ GK, 1. studenoga 1992, str. 3.

6. XI. 1992. NADBISKUPSKI ORDINARIJAT VRHBOSANSKI, I MEŠIHAT ISLAMSKE ZAJEDNICE BiH Poziv na meĊusobno povjerenje i toleranciju Hrvata i Muslimana u Srednjoj Bosni. Dana 06. 11. 1992. godine susreli su se u Sarajevu predstavnici Mešihata islamske zajednice Bosne i Hercegovine i Nadbiskupskog ordinarijata Vrhbosanskog da razmotre uzroke koji su doveli do oruţanog konflikta izmeĊu Hrvata i Muslimana na podruĉju Srednje Bosne i razmisle o poduhvatima koje bi trebalo poduzimati za smirivanje stanja i stvaranje uvjeta za suţivot svih u slobodi. Vjerski poglavari osuĊuju svako nasilje i terorizam bez obzira tko ga ĉinio. Katoliĉki sudionici ovog razgovora posebno su izrazili ţaljenje i osudu rušenja ili oštećenja muslimanskih vjerskih objekata do kojih je došlo u ovom konfliktu.

151

Iako su informacije kojim raspolaţemo proturjeĉne i nejasne, zajedniĉka je ocjena da su u ovom sukobu prevladali liĉni interesi lokalnih lidera i grupa koji idu na štetu općeg dobra. Tome su doprinijeli i neodreĊeni politiĉki koncepti o ureĊenju zajedniĉke drţave. Svjesni svoga duhovnog poslanja i samostalnosti glede politiĉkih partija, sudionici razgovora izrazili su potrebu i spremnost da zajedniĉki rade na lijeĉenju rana koje su prouzroĉene ovim stanjem, smanjenju napetosti i upućivanju vjernika na mirno rješavanje meĊunacionalih pitanja. U tom smislu molimo imame i svećenike da u svojim sluţbenim nastupima i osobnim kontaktima doprinose izgraĊivanju meĊusobnog povjerenje i tolerancije na temelju vjere u Boga, Stvoritelja i Gospodara svih ljudi. Prof. dr. Jusuf Ramić, predsjednik Privremenog organa Mešihata Islamske zajednice RBiH Prof. dr. Mato Zovkić, generalni vikar Nadbiskupije vrhbosanske Sarajevo, 6. studenoga 1992. __________ VB, god. III (CVI), 4/1992, str. 243.

10. XI. 1992. KOMISIJA ZA PRAVDU, MIR I EKOLOGIJU JUŢNOSLAVENSKE KONFERENCIJE FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA Apel glavnom tajniku OUN-a, Boutrosu Ghaliju, predsjedniku SAD, Georgeu Bushu i drugim svjetskim politiĉarima, da se zaustave rat i zloĉini u BiH. Cijenjeni gospodine! Apeliramo na Vašu savjest da uĉinite sve što je u Vašoj moći kako bi se spasili ţivoti ljudi u Bosni i Hercegovini. Ne prijeti im samo smrt od neprijateljskog oruţja, nego i smrt od zime koja se neumoljivo pribliţava. Ne dopustite da njihove smrti budu ujedno i smrt naĉela za koja se zauzimate! Apeli koje smo Vam do sada upućivali bili su pozivi za pomoć potaknuti našom vjerom da moţemo doprinijeti sagledavanju teške situacije u kojoj se našla najprije Republika Hrvatska a potom i Republika Bosna i Hercegovina. Bili smo uvjereni da bi bolji pregled situacije mogao doprinijeti brţem i djelotvornijem angaţiranju meĊunarodnih ĉimbenika. No, rat kojeg je Srbija zapoĉela u oţujku ove godine na teritoriju Bosne i Hercegovine postaje iz dana u dan sve brutalniji, a s vremenom je i namjera agresora postala dovoljno poznata. Više nije moguće govoriti o nepoznavanju situacije. Stoga Vas apelom, kojega Vam ovaj put upućujemo, ne ţelimo, prije svega upoznavati sa situacijom. Vjerujemo da Vam je dobro poznato kako jedva moţe biti gora, kao što vjerujemo da su Vam poznate sve brojke (2 miliona protjeranih sa svojih ognjišta, preko 120.000 ubijenih, preko 150.000 teško ranjenih, više od 40.000 protjeranih iz nedavno okupiranog Jajca i okolice, cjelokupno stanovništvo Kotor Varoša potpuno raseljeno ili otjerano u logore, 20.000 prognanih i opkoljenih u Olovu, 37.000 u Srebrenici u potpunom okruţenju bez ikakve dostave humanitarne pomoći; Gradaĉac, Maglaj, Ţepĉe već danima pod razarajućim udarom agresora; Bugojno, Kupres, Mostar, Stolac ciljevi iznenadnih bombardiranja kojima se onemogućuje dostava humanitarne pomoći; Sarajevo, Tuzla, Bihać, centri muslimanskog naroda izloţeni neprekidnim napadima) i svi podaci u koje su sabijene uţasne pojedinaĉne sudbine. Apel koji Vam upućujemo odnosi se prije svega na ono što Vam je sve do sada ostalo nepoznato. Pozdravljamo svaki oblik pomoći koji je dosada upućen na ove prostore. Ali mi ne znamo zašto je svaka pomoć usmjerena samo na utaţivanje ţeĊi i gladi, a da se istovremeno ne ĉini ništa, ili gotovo ništa, na sprijeĉavanju agresije. Pozdravljamo izjave o katastrofi koja prijeti stotinama tisuća ţivota kako zbog pomanjkanja hrane tako i zime koja je već na pragu. One svjedoĉe o dobrom poznavanju katastrofalne situacije u najmlaĊoj drţavi svijeta. No, mi ne znamo zbog ĉega se još uvijek tolerira, a nespretnim izjavama i podrţava, agresija. Apeliramo 152

da uĉinite sve što je u Vašoj moći kako bi se sprijeĉila agresija kojoj je cilj zauzeti i etniĉki "oĉistiti" teritorije! Stradanje stotina tisuća ljudi nije posljedica rata. Ono je cilj srpske agresije. Pozdravljamo osude etniĉkog ĉišćenja i postojanje logora. Ali apeliramo na Vas da se zauzmete za prekid tog bezumlja i za puštanje na slobodu svih zatoĉenika. Ne razumijemo kako se moţe osuĊivati postojanje logora i istovremeno pristajati na njih svojom nespremnošću da se prihvate zatoĉenici! Pozdravljamo sve inicijative za mirno rješenje rata, ali ne razumijemo kako je moguće prihvatiti da se pod plaštom mirovnih pregovora nastavlja osvajanje teritorija i etniĉko ĉišćenje te uništavanje kulturne baštine, gospodarskih postrojenja i svega što podsjeća na prisutnost nesrpskih naroda. Razumijemo suosjećanje s prognanima, izbjeglima i ranjenima, ali ne razumijemo kako se ništa ne ĉini da se sprijeĉi novi mogući val nesretnika iz Travnika, Maglaja, Olova, Srebrenice, Kladnja, Ţepĉa, Tuzle, Zenice, Gradaĉca... Poznati su nam napori meĊunarodnih institucija kao što su UN, KESS, EZ, NATO. Vjerovali smo da će ipak smoći snage i uĉiniti kraj nebrojenim tragedijama. Ali otkako su i iz tih institucija poĉele dolaziti izjave o bespomoćnosti ne moţemo razumjeti kako se ne vidi da izjave o bespomoćnosti vode u sudioništvo u zloĉinu. Teško moţemo povjerovati u nemoć tako jakih institucija i vojnih saveza! Ne apeliramo na Vašu moć sagledavanja situacije niti na Vašu ĉovjeĉnost kojima moţete ublaţiti uţasno stanje stotina tisuća ljudi. Poznati su nam Vaši napori i mi ih cijenimo. Apeliramo na Vašu savjest! Ne dopustite da se Vaša "nemoć" pretvori u sudjelovanje u zloĉinu! Zaustavite agresiju i etniĉko ĉišćenje! Zatvorite logore! Ne dozvolite da Vam politiĉki interesi, sporost birokracije i pogrešno mišljenje da će se sve riješiti i bez Vas zaĉepe uši za etiĉki imperativ koji vapi iz pakla Bosne i Hercegovine! Na rubu smo katastrofe! Nadamo se da ćete svojim osobnim zauzimanjem i autoritetom pridonijeti da ne prijeĊemo taj rub i da se svijet ne navikne na taj pakao. Hvala Vam! U ime Konferencije franjevaĉkih Provincija Bosne i Hercegovine i Hrvatske i Komisije "Iustitia et pax". Dr. Mario Šikić, Zadar Fra Mirko Filipović, Sarajevo Dr. Bruno Pezo, Sinj

Dr. Leonardo Oreĉ, Mostar Dr. Dušan Moro, Makarska Dr. Dobroslav Salaj, Zagreb

Makarska, 10. studenoga 1992. __________ GK, 22. studenoga 1992, str. 8.

11. XI. 1992. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE Poruka meĊunarodnoj javnosti s pohoda "ad limina" u Rimu, u svezi s ratnim prilikama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 1. Tijekom prve polovice mjeseca studenoga s velikom smo radošću pohodili Svetog Oca, prvi put kao biskupi iz neovisne Hrvatske, ukljuĉene u meĊunarodnu drţavnu zajednicu. To obnavlja u nama osjećaje duboke zahvalnosti Njegovoj Svetosti za sve što su on i Sveta Stolica poduzeli za ostvarenje onih prava koja su odraz dubokih i vjekovnih teţnji našega naroda. 2. Naţalost, nastanak nove politiĉke stvarnosti popraćen je neiskazivim patnjama koje nisu uopće stale, iako je danas svjetsko javno mnijenje bolje izviješćeno o ne manjim nevoljama kojih su ţrtvom naša braća u Bosni i Hercegovini zajedno sa svojim zemljacima Muslimanima, koje u ovoj našoj poruci ne moţemo zaboraviti (bez obzira na izvijesne povremene teškoće u njihovim uzajamnim odnosima). Izgubljeno je preko stotinu tisuća ljudskih ţivota, ĉesto na najokrutniji naĉin, dok su deseci i deseci tisuća ljudi ranjeni, meĊu kojima mnogi i vrlo teško te su osuĊeni da cijelog ţivota ostanu invalidi; preko dva milijuna stanovnika (od ukupno njih devet milijuna, koliko ih Hrvatska i Bosna i Hercegovina broje zajedno) protjerano je iz svojih kuća ili je bilo prisiljeno pobjeći drugamo da bi se spasilo. Bezbrojna su razaranja crkava i zvonika, umjetniĉkih spomenika, ţupnih kuća, samostana, knjiţnica, arhiva, bolnica, škola, groblja, svega onoga što bi moglo oznaĉavati ili predstavljati prisutnost katoliĉku (odnosno muslimansku u krajevima u kojima stanuju). I tko da opiše moralnu patnju što je takvo stanje donosi, da i ne govorimo o siromaštini i gladi što pogaĊaju 153

obitelji koje su do juĉer ţivjele u normalnim uvjetima? U Hrvatskoj, naprimjer, u krajevima u kojima je ţivot priliĉno miran, prosjeĉni je mjeseĉni dohodak spao na vrijednost manju od 100 DM! 3. Ţelimo stoga uputiti rijeĉ duboke zahvalnosti nebrojenim osobama i ustanovama, vjerskim i graĊanskim, koji su nam za ovih dugih ratnih godina tako velikodušno pomogli – iz Italije, gdje se nalazimo, ali i iz drugih europskih i prekomorskih zemalja. Bez te pomoći mnogi naši ljudi ne bi mogli preţivjeti. A treba odmah dodati da nam je ta pomoć i dalje potrebna, a svjesni smo da smijemo progovoriti i u prilog onih koji sada toliko pate zbog posljedica agresije na Bosnu i Hercegovinu, sa sudbinom koje smo s mnogovrsnih razloga povezani. Dovoljno je pomisliti na 500 tisuća prognanika i izbjeglica iz te drţave koji su našli gostoprimstvo i utoĉište u Hrvatskoj. 4. Izvješćujući vas o gorkim iskustvima koja naš narod sada proţivljava, ĉinimo to poglavito kao biskupi i pastiri, jer je na otprilike ĉetvrtini okupiranoga hrvatskog teritorija Crkva jednostavno išĉezla, i što se tiĉe ljudi, vjernika i svećenika koji su morali napustiti gradove i naselja u kojima su oduvijek bili, i što se tiĉe zgrada i ustanova sada raspršenih. Tako je njezin "prostor" još više smanjen u odnosu na prošlost, a prijeti da se smanji još i više ako se odgovorni za meĊunarodni ţivot, napose oni koji u rukama imaju stvarnu vlast i odluĉujući utjecaj velikih meĊunarodnih ustanova, ne odluĉe na upotrebu prikladnih sredstava protiv krivaca za ovu agresiju i okupaciju. Nije li tolerancija ustvari ohrabrenje da se put nasilja nastavi i na drugim podruĉjima koja su još pošteĊena budući da se nasilje moţe provoditi nekaţnjeno? Ne moţemo, naţalost, ovdje prešutjeti kako su naši ljudi stekli dojam da se pojedine drţave, koje imaju veću odgovornost u meĊunarodnom politiĉkom ţivotu, poigravaju njihovom sudbinom. Zašto se prognanicima i izbjeglicama ne omogući povratak u njihov zaviĉaj, koji su morali napustiti i koji je sada zaštićen snagama Ujedinjenih naroda? I zašto te snage, u skladu sa sporazumima koje su potpisale sve strane, nisu razoruţale one koji su nepravedno zagospodarili njihovim zaviĉajem? 5. Sa svoje strane nismo nikad posumnjali da je zakonito od nepravedne agresije, koja se sustavno provodila u našim gradovima i selima, braniti vlastite obitelji, svoj ţivot i dobra nuţna za uzdrţavanje. Jednako tako ne sumnjamo da je zakonito pomoć traţiti i dobiti od onoga koji je moţe pruţiti, kako bi samoobrana bila u granicama koje odreĊuje moralni zakon. Isto je tako izvan svake sumnje da bi za ono što se dogodilo i još se dogaĊa, unatoĉ kadikad i suprotnim tvrdnjama, kad bi to uistinu ţeljeli, odgovorni znali naći sredstva za obustavu agresije koja, ako je na sramotu onome tko je vrši, nije zacijelo na ĉast MeĊunarodnoj zajednici koja je podnosi. Svaka humanitarna pomoć MeĊunarodne zajednice vrlo je cijenjena i sa zahvalnošću primana, ali neka ona ne bude izlikom da se ne pruţi odluĉujuća pomoć koja moţe zaustaviti ruku što ubija. I neka ta humanitarna pomoć, koja se pruţa velikodušno i kadšto uz veliku opasnost za sam ţivot onih koji je donose, ne posluţi za odvraćanje pozornosti svjetskog javnog mnijenja od onog što bi se moralo uĉiniti da se stane na kraj onome što se eufemistiĉki naziva "etniĉkim ĉišćenjem", koje obnavlja rasistiĉke uţase drugoga svjetskog rata a nerijetko ih i nadmašuje. Ako u ono doba pojedini zloĉini mnogima nisu bili poznati, sada takva isprika više ne pomaţe i više nitko nema pravo da sa zgraţanjem osuĊuje ono što je izvršeno prije 50 godina nastavi li mirno promatrati ono što se ponavlja danas. Prva bi pomoć trebala biti u spašavanju ljudskih ţivota, primjenjujući i humanitarnu ingerenciju, koja, ako je potrebno, ne iskljuĉuje upotrebu sile, kao što je to s uglednih mjesta zatraţeno, i ne zaboravljajući kako i samo upozorenje moţe u tu svrhu biti još djelotvornije kada se ne bi ograniĉavalo na puko osuĊivanje rijeĉima ili na malo što više od toga. Oĉito bi bila potrebna akcija meĊunarodne policije, kako su mnogi i predloţili. 6. U tom okviru s dubokim zadovoljstvom istiĉemo poziv predstavnika Svete Stolice na Konferenciji za europsku sigurnost i suradnju, upućen 16. rujna 1992. u Pragu (usp. L'Osservatore Romano, 18. rujna 1992). Oĉekujemo da odgovorni u MeĊunarodnoj zajednici na brojne intervente Svete Stolice na tom podruĉju neće ostati gluhi i tako na izvijestan naĉin postati sukrivci poĉinjene nepravde i zlodjela. Da su od samog poĉetka prihvatili njezine pozive, koliki su ljudski ţivoti mogli biti pošteĊeni i kolika razaranja izbjegnuta! 7. Ako smo prisiljeni raspravljati o pitanjima slobode i samoga ţivota naših naroda, ne zaboravljamo da stojimo pred tajnovitim naumom Boţje Providnosti koja je, iz svojih nedokuĉivih nauma koje nam nije dano proniknuti, pripustila ovo preteško iskušenje. To nas sve mora navesti na obraćenje i obnovu našega kršćanskoga ţivota, za dobro cijele Crkve, u kojoj svi tvorimo jednu jedinstvenu stvarnost s Kristom kao glavom. 8. Stoga, dakle, sve od samih poĉetaka ţalosnih dogaĊaja kojima smo zaokupljeni, stalno smo svoje vjernike pozivali na praštanje i da se uzdrţe od svake osvete. Mi molimo Boga i za one koji nam ĉine zlo, jer se i oni moraju pojaviti pred Boţjim sudištem. Spremni smo sve uĉiniti da se jednoga dana moţe ponovno nastaviti zajedniĉki ţivot i suradnja, iako nam je 154

posve jasno da je sada mnogima vrlo teško oprostiti jer su izgubili svoje najdraţe, svoju imovinu i svoj dom. MeĊutim, milosrdni Bog, koji nas u Oĉenašu potiĉe da molimo: "Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo duţnicima našim", moţe ĉovjeku dati potrebnu nadnaravnu duhovnu snagu da oprosti. Pa ako se, ljudski govoreći, moţda i mogu razumjeti reakcije pojedinaca koji su poĉinili kriviĉna djela nad onima što ih sustavno napadaju, te se reakcije ne mogu odobriti pa ih osuĊujemo i ponavljamo svoj poziv na praštanje i prepuštanje pravde Bogu i onima koji su na ovome svijetu duţni da njome ravnaju. 9. Do sada smo više puta uzastopno pokušavali uspostaviti iskren ekumenski dijalog s braćom iz Srpske pravoslavne Crkve, i spremni smo to ĉiniti i dalje. MeĊutim, taj se dijalog ne moţe uvjetovati ili iskorištavati za postignuće nacionalistiĉkih i politiĉkih ciljeva; mora poštivati ne samo pravedne teţnje srpske manjine nego i hrvatske većine; i mora biti nadahnut samo kršćanskim naĉelima. Ţelimo da naše dvije sestrinske Crkve mogu zajedno i skladno raditi na nacionalnoj pomirbi naših naroda te im pomoći u lijeĉenju dubokih rana koje je ostavila komunistiĉka vladavina i bezumni rat koji još traje. 10. Braći u biskupstvu diljem svijeta, biskupskim konferencijama, posebno onima koje su s nama povezanije zbog povijesnih ili zemljopisnih okolnosti, izraţavamo najiskreniju zahvalnost zbog solidarnosti koja je tijekom ovih godina iskazivana na razne naĉine. Znamo da još uvijek moţemo raĉunati na vašu pomoć, ali vas usrdno molimo da neumorno diţete svoj glas i da se posluţite svojim ugledom i utjecajem kod vaših vjernika i kod svih ljudi dobre voje, navlastito kod onih koji su na vlasti u politiĉkom ţivotu i kojima ne smije promaknuti ĉinjenica da su po savjesti duţni raditi za mir koji će se temeljiti na pravdi i istini. Uvjereni smo da oĉekivani mir moţe silno napredovati njihovom djelotvornom potporom. 11. Zahvalni smo djelatnicima sredstava društvenog priopćivanja koji su se zauzeli za objektivno izvješćivanje o tragiĉnim dogaĊajima koji su nas zahvatili. Na desetke ih je izgubilo ţivote obavljajući svoju sluţbu. Dok se s poštovanjem sagibamo pred njihovom ţrtvom, izraţavamo ĉvrsto uvjerenje da objektivno i odgovorno izvješćivanje moţe biti odluĉno za dolazak mira i pravde u naše zemlje. 12. Ne ţelimo završiti ovaj poziv a da ne spomenemo sve one narode i ljude koji na raznim stranama našega planeta poput nas pate zbog rata, glada, diskriminacije ili ĉega drugog. Svima njima izraţavamo svoju kršćansku i ljudsku solidarnost i za sve upravljamo svoju poniznu molitvu Bogu da nam svima bude milostiv i da nas spasi od sadašnjih i budućih zala. 13. I na kraju, svim hrvatskim katolicima, u domovini ili raspršenima po svijetu, šaljemo svoj srdaĉan pozdrav te prenosimo svoje osjećaje pouzdanja koji su nama sazreli na ovom utješnom susretu sa zajedniĉkim Ocem i njegovim suradnicima ovdje u Rimu, i poglavito apostolski blagoslov koji Sveti Otac podjeljuje svima od srca. Vaši biskupi U Rimu, 11. studenoga 1992. _____________ GK, 22. studenoga 1992, str. 4; SV HBK, 1/1992, str. 19–22.

12. XI. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo banjaluĉkoj televiziji kojim prosvjeduje zbog netoĉnih informacija i raspirivanja nepovjerenja. Poštovani Naslove! S velikim ĉuĊenjem, ali i ţalošću primili smo na znanje Vaše potpuno proizvoljne tvrdnje u juĉerašnjim informativnim emisijama (11. 11. o. g.) o navodnoj zloupotrebi boravka stranih novinara u našem gradu od strane banjaluĉke biskupije i banjaluĉkog biskupa i davanja netoĉnih informacija o tragiĉnoj smrti našeg svećenika – ţupnika u Ravskoj, pok. Ivana Grgića. Spomenute tvrdnje odbacujemo kao još jednu zlonamjernu podvalu, kako banjaluĉkoj biskupiji, tako i njenom biskupu. Takve tvrdnje oteţavaju sve naše mirovne napore u ovom vremenu sveopćeg stradanja nevinih ljudi na ovim prostorima i još više raspiruju i povećavaju i onako preveliko zlo oko nas. Pitamo se s pravom sa svim dobronamjernim našim sugraĊanima: Zašto i do kada ćete tako postupati? 155

Gajimo nadu da će se Vaša institucija u dogledno vrijeme osloboditi pogubnog nehumanog tutorstva, pa ćete konaĉno moći objektivno izvještavati i o Katoliĉkoj Crkvi na ovim prostorima i općenito u svijetu. Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 12. studenoga 1992. ____________ VB, god. III (CVI), 4/1992, str. 281.

15. XI. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Apel Voji Kuprešaninu, opunomoćenom zastupniku predsjednika RS – o pogoršanju situacije na podruĉju Bosanske Krajine. Poštovani gospodine Kuprešanine! Kao odgovor na moje pismo od 12. 08. 1992. o teškoj situaciji katolika moje banjaluĉke biskupije na podruĉju Bosanske Krajine, predsjednik Republike Srpske dr. R. Karadţić – kako mi je osobno saopćio – omogućio je i zaduţio Vas, da sve poduzmete u spreĉavanju nepravdi i gaţenju osnovnih ljudskih prava neduţnog katoliĉkog ţivlja na podruĉju Bos. Krajine. Vi ste savjesno pristupili dobivenom zadatku i bilo je nekih vidljivih pozitivnih rezultata. Naţalost, samo jedno kratko vrijeme! Prisiljen sam ponovno Vam se obratiti s hitnim apelom da aktualne vlasti na ovom spomenutom podruĉju uistinu uĉine ono što trebaju, a Vi tvrdite da mogu, kako bi se sprijeĉilo i zaustavilo daljnje dramatiĉno pogoršanje stanja katolika u mnogim našim ţupama. Moram, naţalost, reći, da smo kao katolici trenutno izloţeni najvećoj opasnosti po daljnji svoj opstanak na ovim prostorima otkako uopće postoji banjaluĉka biskupija, a zacijelo jednoj od najvećih opasnosti i najsudbonosnijih akcija otkako je uopće na ovom podruĉju prisutna Katoliĉka Crkva – a tu smo mnogo stoljeća! 1. Teške, višemjeseĉne nepravde prema nama dramatiĉno se povećavaju iz dana u dan rezultirajući: – masakrima i ubijanjem civila (Sanski Most – Škrljevita, Poljak, Kruhari, Šimići, Kotor Varoš – Bašćina) pa i samog svećenika – ţupnika u Ravskoj kod Ljubije, Ivana Grgića. Osobno ste se mogli uvjeriti u totalnu nevinost tih ljudi! – maltretiranjem i fiziĉkim sakaćenjem ne rijetkih mladih i starijih osoba, pa i bolesnika (Stara Rijeka, Prijedor, Sasina, Tomašica, Stranjani, Bos. Gradiška, Dolina, Ĉatrnja, Ljubija, Banja Luka, Kulaši, Dragalovci); – miniranjem nove velike ţupne crkve u Staroj Rijeci, spaljivanjem ţupne crkve u Mrkonjić Gradu, pucanjem iz vatrenog oruţja po crkvenim objektima u Sanskom Mostu, Barlovcima, Budţaku, Prnjavoru, Štivoru, Ralutincu, Kulašima, Majdanu, Kljuĉu, Bos. Aleksandrovcu, Trnu, Ĉelincu – pri ĉemu su ĉesto bili direktno ugroţeni i ljudski ţivoti; – paljenjem kuća i gospodarskih zgrada i imovine, kao i pljaĉkom imovine (Stara Rijeka, Sasina, Sanski Most, Briševo, Šurkovac, Bos. Gradiška, Dolina, Kulaši, Kotor Varoš, Liskovica, Kljuĉ, Prijedor, Bos. Dubica, Petrićevac, Barlovci, Nova Topola, Prnjavor). Sve su to, naţalost, teške i gorke ĉinjenice kako za direktno pogoĊene i ugroţene, tako i za one koji dopuštaju ili nedovoljno energiĉno spreĉavaju bezumno i nasilno ugroţavanje i uništavanje tuĊih ţivota i imovine. Ni u jednom jedinom od navedenih sluĉajeva ne moţe se dokazati bilo kakva provokacija a kamoli krivnja s naše strane! Sami ste se, g. Kuprešanine, mogli osvjedoĉiti, zajedno sa mnom, o stanju i drţanju mojih vjernika i svećenika u više ţupa sanskomostskog i prijedorskog kraja, te kotorvaroškog, kao i o minimalnim njihovim zahtjevima! Obećali ste im Vi osobno, kao i lokalne vlasti i vojska da će se "uloţiti maksimalni napori da svim graĊanima tih opština, bez obzira kojem narodu ili vjeri pripadaju" /budu osigurana temeljna ljudska prava – dop. pr./. Bilo je nekih vrlo vrijednih rezultata, barem mjestimiĉno. Naţalost, opći rezultat je negativan – skoro straviĉan: – posebno iz sanskomostskog i prijedorskog kraja – samo da bi saĉuvali gole ţivote! 156

2. Dodatno nespokojstvo i opravdanu zabrinutost za golu egzistenciju unijela je meĊu katolike – pripadnike poglavito hrvatskog naroda – ali i drugih naroda (nacionalnih manjih grupa) cijele ove regije Bosanske Krajine ponovno prisilna (valjda peta po redu) mobilizacija i naoruţavanje – iako je poznato i Vama i svima kompetentnima da mi nismo htjeli nikakvo naoruţavanje i da smo pri tome stavu odluĉni i danas, a bit ćemo i ubuduće! U višekratnim razgovorima s komandantom 1. krajiškog korpusa general-majorom M. Talićem, kao i njegovim zamjenicima, ali i s Vama osobno i drugim vodećim politiĉkim liĉnostima naše regije, uvijek sam slušao pohvalne rijeĉi o takvom našem mirotvornom i miroljubivom stavu, kako prema bratskom srpskom narodu, tako i prema drugim narodima, kao i prema svom hrvatskom narodu. Po kojem onda kriteriju ili mandatu neki organi vlasti – općinske ili raznih poduzeća – maltretiraju mnoge – ne samo vojne obveznike – nego i njihovu najbliţu rodbinu (roditelje, supruge, pa ĉak i biskupa!!) radi neodazivanja na dosadašnje mobilizacije?! Redovno se takve otpušta s posla (ako već ranije to nije uĉinjeno) a time samim ih se izbacuje iz stanova i direktno im je ugroţena gola egzistencija! 3. Dosadašnjim, višemjeseĉnim brutalnim i fiziĉkim i psihiĉkim pritiskom i oduzimanjem i gaţenjem mnogih osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda natjerano je – prema našem saznanju – nekoliko desetaka hiljada vjernika moje opustošene i spaljene biskupije da napuste svoja ognjišta (preko 1/3 svih vjernika!). Vi ste mi sami govorili da katolici – Hrvati i drugi – u Bosanskoj Krajini za Vas i za vlast Srpske Republike kroz cijelo ovo vrijeme ratnih ludovanja uopće nisu predstavljali nikakvu opasnost! Pa ipak se direktno – ili još ĉešće – na perfidan naĉin nad nama vršio i vrši – i to u povećanom intenzitetu – fašistoidni program "etniĉkog ĉišćenja" – protjerivanje s naših vjekovnih ognjišta! Osobno mi nikako ne ide u glavu da je aktualnim odgovornim osobama srpskog naroda s kojim ovdje ţivimo zajedno barem 500 godina – kako se ĉini – uistinu stalo da s ovog bosanskokrajiškog prostora nestane hrvatski katoliĉki ţivalj – jer da je "to volja srpskog naroda"! Unatoĉ hvale vrijednih akcija pojedinih vodećih osoba civilne vlasti i vojske za zaštitu i omogućavanje ljudskog ţivota i ljudima nesrpske nacionalnosti – općenito se osjeća ili manjak volje ili objektivna (!) nemogućnost da se nasilje nad nama sprijeĉi i zaustavi! Zar se uistinu misli da će na takav nehuman naĉin – primjenjujući iskljuĉivo zakon sile i netolerancije – jedan narod, konkretno srpski, postići razumijevanje i podršku od ostalih civiliziranih naroda Europe i svijeta, a blagoslov i napredak i sreću od Boga zajedniĉkog našega Stvoritelja, Spasitelja i Suca?! Gospodine Kuprešanine, ono što traţim za svoj narod i vjernike moje biskupije iskreno ţelim i svakom drugom narodu i vjerskoj zajednici! Još uvijek vjerujem da potraţnja moja i mog naroda i vjernika od sadašnjih nositelja vlasti neće biti uzaludna! Bilo bi inaĉe fatalno za nas, a sramno i potpuno poraţavajuće za sve vas! Molim Boga da to ne dopusti – ni Vama, ni nama! Uz duţno poštovanje – oĉekujem odgovor! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 15. studenoga 1992. ____________ VB, god. III (CVI), 4/1992, str. 276–277.

17. XI. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Pismo kardinalu Sodanu, drţavnom tajniku Svete Stolice – o stanju u Republici Bosni i Hercegovini Vaša Eminencijo! Molim Vas i Vaše suradnike u diplomatskoj sluţbi Sv. Stolice da preko UN, Evropske Konferencije i KESS-a pomognete što brţem okonĉanju rata u BiH i prisilnog izmještanja katolika iz dijeceza: Banja Luka, Sarajevo i Trebinje u ovoj Republici. 157

Nehumani uvjeti ţivota Ţivim zajedno sa graĊanima grada Sarajeva ove teške ratne neprilike. Već danima brojimo samo mrtve i ranjene. Groblja se pune, a bolnice ne mogu primiti sve ranjene i redovno ih lijeĉiti. Zajedno s obiteljima ovog grada oplakujem tisuće ranjenih, koji će cijeli ţivot nositi posljedice uţasnog rata, a i druge sugraĊane koji su opterećeni stresovima rata svaki dan. Ţivotarimo u potpunoj blokadi. Ne moţemo nazvati telefonom nikoga izvan Sarajeva. Pošta i promet od poĉetka rata su prekinuti. Kad nestane elektriĉne energije, telefoni u gradu potpuno ušute, jer pošta nema nafte za agregate. Već mjesecima graĊani nemaju dostatne hrane, a nikako mesa i voća. Pomoć koja stiţe je nedovoljna pa ljudi doslovno ostaju gladni. Caritas je kroz prva ĉetiri mjeseca rata, iz Kiseljaka, 20 km udaljenog od Sarajeva, uvozio hranu preko podruĉja koje drţe srpske oruţane snage. Zatim mu je kroz dva mjeseca to bilo onemogućeno. Od 30. listopada UNHCR posuĊuje svoja dva kamiona da tokom svakog tjedna uvezu manju koliĉinu Caritasove hrane, ali to je kap u moru potreba. Profesori Univerziteta i drugi intelektualci su poniţeni u traţenju hrane da preţive. Od kolovoza nema stalne tekuće vode, neophodne za osobnu higijenu, kuhanje i piće. Veliki je problem energija za kuhanje i grijanje. U potrebi da skuhaju ono malo riţe dobivene od humanitarne pomoći, ljudi sijeku drveće u parkovima, grobljima i na ulicama i tako sami uništavaju "pluća" svoga grada. Sretnici koji su prije rata uveli plinsko grijanje, imaju problem razbijenih zidova, krovova i posebno prozorskih stakala. Ni malo bolje stanje nije u Jajcu, Bihaću, Gradaĉcu, Brĉkom, Goraţdu, Mostaru i drugim opsjednutim ili od Srba osvojenim mjestima. Nasilno izmještanje katolika Nadvija se opasnost nasilnog izmještanja katolika iz Bosne i jednog dijela Hercegovine. Sve je poĉelo u listopadu 1991. kada su srpske snage razorile selo Ravno, te katoliĉke Hrvate istjerale iz toga i drugih mjesta istoĉne Hercegovine koja saĉinjava dijecezu Trebinje s oko 15.000 katolika. Videći da ih centralna vlast iz Sarajeva neće ili ne moţe zaštiti, Hrvati ove Republike poĉeli su stvarati vlastite oruţane snage za samoobranu. U travnju ove godine buknuo je pravi rat u kojem Srbi protjeruju Muslimane i Hrvate s podruĉja koje ţele "oĉistiti" za sebe. Iznosim sigurne podatke o svojoj nadbiskupiji: 40% vjernika u dosadašnjem toku rata je izmješteno. Malobrojni koji su ostali izloţeni su teroru i bijednim uvjetima ţivota. Dijeceza ima 143 ţupe; u njima je teško oštećeno ili sasvim uništeno 46% crkava i ţupskih stanova. Nekoliko svećenika i redovnica iz moje dijeceze bili su u srpskim zatvorima, ali su u meĊuvremenu osloboĊeni. Jedino je nepoznata sudbina preĉ. Pere Tunjića, ţupnika i dekana u Tesliću, nakon ulaska srpskih oruţanih snaga u to mjesto. Još gore je stradala banjaluĉka biskupija koja se prostire u dijelu Republike s većinskim srpskim stanovništvom. Tamo Srbi direktno bez rata uništavaju katoliĉke kuće i prave pritisak na katoliĉke Hrvate da "dragovoljno" sele u Hrvatsku i druge drţave. Vlĉ. Ratko Grgić, ţupnik u Novoj Topoli, odveden je poĉetkom srpnja i biskup Komarica još nije mogao ustanoviti da li ga Srbi negdje drţe u zatvoru ili su ga ubili. Vlĉ. Ivan Grgić, ţupnik Ravske ubijen je u noći izmeĊu 7. i 8. studenog. Na temelju neuspjelih sankcija UN protiv Srbije i Crne Gore, koje ostatku JA i srpskim snagama u BiH omogućuju nastavak agresivnog rata, mi katolici ove Republike dobivamo dojam da smo prepušteni uništenju, zajedno sa svojim sugraĊanima Muslimanima. Ono što Srbi ne uspiju osvojiti, uništavaju artiljerijskim oruţjem koje im stavlja na raspolaganje Armija bivše Jugoslavije. Jesmo li mi hrvatski katolici u Bosni i istoĉnoj Hercegovini osuĊeni na izgon i istrebljenje? Kao nadbiskup ove mjesne Crkve zaklinjem Vas da pred svjetskom javnošću i mjerodavnim relevantnim faktorima poradite na zaustavljanju rata i prisilnog izmještavanja katolika iz ove Republike. Preţivjeli smo teška vremena turske okupacije od 1463. do 1878., zatim vrijeme privilegiranja Srba u Jugoslaviji od 1918. do 1991, ukljuĉivši 45 godina komunistiĉkog progona, a sada nam ovaj rat prijeti potpunim istrebljenjem. U nadi da ćete nam pomoći, unaprijed Vam zahvaljujem i upućujem najodanije pozdrave u svoje ime i u ime svojih suradnika i vjernika. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski U Sarajevu, 17. studenoga 1992. 158

_________ VB, god. III (CVI), 4/1992, str. 245–246.

24. XI. 1992. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Pismena poruka sudionicima interkonfesionalnog susreta u Ermatingenu, na Bodenskom jezeru – o ratnom zlu i što vjerski poglavari mogu uĉiniti. S poštovanjem pozdravljam sve cijenjene sudionike ovoga ekumenskog susreta koji se ostvaruje inicijativom organizacije: APPEAL OF CONSCIENCE FOUNDATION. U organizaciju susreta uloţio je svoju upornu revnost predsjednik Fundacije gospodin rabin Arthur Schneier. Gospodinu Schneieru, prisutnom ĉlanu Fundacije preuzvišenom nadbiskupu Newarka Theodoru McCarricku te gospodinu Michaelu Eisenstadtu i njihovim suradnicima uz pozdrav odmah na poĉetku iskreno zahvaljujem. Iskreno pozdravljam u Isusu Kristu Vašu Svetost, gospodine patrijarše Pavle, i preosveštenu gospodu episkope i vaše pratioce. Rado nosim u sjećanju naš susret u Bosseyu kraj Ţeneve prije dva mjeseca kada smo zajedniĉki molili, zajedniĉki blagovali, zajedniĉki izmijenili misli i prosudbe o najvećoj nesreći koja se zove rat. Uspjeli smo i zajedniĉki uputiti krik da se rat zaustavi da svi odahnu u miru i slobodi. Naţalost, taj je naš poziv ostao glas vapijućega u pustinji. Zlo traje i postaje sve agresivnije. Molim Vas i sve visokopoštovane sudionike susreta da me ispriĉate zbog moje odsutnosti jer je moj dolazak sprijeĉen postoperativnim oporavkom, koji se zbog moje dobi produljio. S posebnom paţnjom pozdravljam u ovom susretu prisutnog preuzvišenog gospodina reis-ul-ulemu efendiju Jakuba Selimoskog i njegove poštovane pratioce. Vi, Ekselencijo, predvodite delegaciju Islamske vjerske zajednice i dobro došli! Bili bismo vas rado vidjeli u našem zajedništvu prije dva mjeseca u Bosseyu, ali ratne su Vas okolnosti sprijeĉile da nam se pridruţite u zajedniĉkom proglasu naĉela pravednoga mira. Delegaciju katoliĉkih biskupa iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine predvodi nadbiskup i metropolit sarajevski preuzvišeni gospodin Vinko Puljić koji je najovlašteniji da tumaĉi tragediju Katoliĉke Crkve u Bosni i Hercegovini. S njim su prisutni: nadbiskup i metropolit rijeĉko-senjski dr. Anton Tamarut, biskup Ċakovaĉko-srijemski mons. Ćiril Kos, predsjednik Ekumenskog vijeća Hrvatske biskupske konferencije mons. dr. Ðuro Kokša te tajnik istog Vijeća prof. dr. Antun Škvorĉević. Visokopoštovani sudionici ovoga ekumenskog susreta, Vi ulazite u razgovor nadahnuti vjerom u svemogućega Boga i Stvoritelja svih ljudi. Vi, ĉasni predstavnici Srpske pravoslavne Crkve i Katoliĉke Crkve u Hrvata ulazite u susret u ime zajedniĉkog nam Spasitelja Isusa Krista, u povezanosti zajedniĉkim EvanĊeljem istine i ljubavi. Traţit ćete pravu rijeĉ u svjetlu Duha Boţjega. A što kazati u Boţje ime svima ovim okrutnim ratom unesrećenima: neutješno oţalošćenima zbog gubitka ubijenih oĉeva, muţeva, majki, sinova, kćeri i djece? Kakvu rijeĉ u ime Boţje kazati stotinama tisuća prognanih iz svojih stoljetnih obitavališta, koji su postali beskućnici i bez iĉega, a domovi su najvećim dijelom razoreni? Kakav poziv u ime Boga Pravednoga i Suca Povijesti uputiti onima koji zaista imaju moć odluke da obustave ovaj okrutni rat? Zar nije još dosta ubijanja, silovanja, razaranja, sramotnih i zloĉinaĉkih "etniĉkih ĉišćenja"? Ekumenski susreti nisu niĉiji hobby niti teatar. Na njima leţi teška odgovornost pred Bogom i ljudima dobre volje. I ovaj je susret u središtu paţnje, moţemo kazati, svijeta. Što ljudi od njega oĉekuju? Treba pogledati stvarnosti u oĉi da ne bi ljudi gajili iluzije oĉekujući da susret vjerskih poglavara iz prostora satrtih ratom moţe imati uĉinak koji ustvari ne moţe imati. Ima ih koji misle da vjerski poglavari mogu zaustaviti rat. To je iluzija koja, iskreno govoreći, prelazi u naivnost. Odluĉno tvrdimo da ovo nije vjerski rat. Nisu vjerske zajednice povele rat jedne protiv drugih. Stoga ni vjerski poglavari ne drţe u rukama kljuĉ o njegovu svršetku. Ovaj rat ima toĉno prepoznatljive politiĉke uzroke i ciljeve, a poveli su ga oni koji su bili uvjereni da, posjedujući silu, mogu krojiti sudbinu drugima. Oni koji su htjeli rat, mogu ga zaustaviti. To nisu vjerski poglavari, ali oni mogu u Boţje ime uputiti krik savjestima onih koji pred Bogom i poviješću nose odgovornost za veliki zloĉin izvršen nad neduţnima koji su ţeljeli ţivjeti u miru i nisu nikoga ugroţavali. Visokopoštovani sudionici ovog ekumenskog susreta, u istinoljubivosti i pravdoljubivoj analizi tragiĉne stvarnosti, a rasvijetljeni vjerom, Vi ćete pronalaziti pravu rijeĉ koja pokazuje 159

put iz nemira u mir, iz mrţnje u pomirenje. Zaklinjite odgovorne cijenom suza i krvi tolikih ţrtava bezumnog nasilja! Zahvalite svim ljudima koji imaju srca i savjesti da pomognu svim nevoljnicima! Mi vjerujemo u Boţju moć i ljubav. Zato vjerujemo da Bog moţe promijeniti ljudske misli i srca da se obrate od zla k dobru. Stoga bismo smatrali uspjehom ovog susreta opći poziv svim vjernicima naših Crkava i svim vjernicima Islamske vjerske zajednice da se odredi jedan dan kada bismo svi molili i postili za mir i pomirenje. Kada bi se svi koji iskreno vjeruju u Boga u našim drţavama jedan odreĊeni dan ujedinili u molitvi i postu, svaki na svoj naĉin i u skladu sa svojom tradicijom, bio bi to vapaj skrušenih milosrdnom Bogu da se smiluje i da nam podari mir meĊu ljudima i narodima naših prostora. Pravedni mir za svaki narod i svakog ĉovjeka ostvaruje se u slobodi i pravednosti da se poštuje sigurnost i pravo svakog ĉovjeka i svakog naroda! Samo u takvom miru, koji je Boţji dar, mogu se lijeĉiti duboke rane u dušama i strašne ruševine svega što je ĉovjek stoljećima stvarao svojom vjerom, radom i umijećem. Bog moţe podariti mir obraćenicima i skrušenim srcima. Mi ispovijedaoci vjere u Isusa Krista vjerujemo da je On naš Mir (usp. Ef 2, 14). Molitvom i duhom sam s Vama i ţelim Vam Boţje svjetlo i blagoslov! Franjo kard. Kuharić, nadbiskup i metropolit zagrebaĉki, predsjednik HBK Zagreb, 24. studenoga 1992. ___________ GK, 6. prosinca 1992, str. 3.

25. XI. 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ, I NAJVIŠI NEKATOLIĈKI VJERSKI PREDSTOJNICI Zajedniĉki apel za mir u Bosni i Hercegovini, upućen s interkonfesionalnog susreta u Ermatingenu, Švicarska. Ovdje, u zemlji mira, slobode i blagostanja, na poticaj i u organizaciji Fundacije "Glas savjesti" i zahvaljujući gostoprimstvu švicarske vlade, primivši sa zahvalnošću poruke solidarnosti i podrške od predsjednika Švicarske konfederacije g. Rene Felbera, generalnog tajnika Ujedinjenih naroda g. Boutros Ghalija, predsjednika Sjedinjenih ameriĉkih drţava g. Georga Busha, supredsjedatelja Ţenevske konferencije o bivšoj Jugoslaviji g. Cyrus Venca, specijalnog izvjestitelja za ljudska prava g. Tadeusza Mazowieckog i ministra inozemnih poslova Velike Britanije g. Douglasa Hurda, sastali smo se u zajedniĉkoj vjeri u Boga Stvoritelja i Dobrotvora svih ljudi i naroda. U zajedniĉkoj nadi u njegovu ljubav i pomoć izraţavamo najdublju zabrinutost za daljnju sudbinu naših vjernika i svih pripadnika naših naroda, tragiĉno unesrećenih najnemilosrdnijim u najneĉovjeĉnijim ratom kojeg pozna njihova mukotrpna povijest. U ime naše duhovne i moralne odgovornosti, u ime Katoliĉke Crkve u Hrvata, Srpske Pravoslavne Crkve i Islamske zajednice, ali prije svega u ime pravde i ljubavi Boţje i u ime dostojanstva ljudskog bića i ljudske zajednice – u ĉemu kršćane, katolike i pravoslavne, uĉi sveto EvanĊelje, a muslimane Kur'an ĉasni – mi jednodušno i jednoglasno upućujemo apel za mir, ovaj vapaj Bogu i ljudima, ovaj krik bola i nade, iz dubine naših duša. Upućujemo ga ponajprije svim vjernicima u Bosni i Hercegovini, katolicima, pravoslavnima i muslimanima, a zatim svim nosiocima politiĉke vlasti, svim vojnim zapovjednicima i postrojbama i svim pripadnicima naših nesretnih naroda, Hrvatima, Srbima i Muslimanima. Zlo je prevršilo svaku mjeru a patnja je neopisiva. Stoga ne molimo i ne zaklinjemo, nego radi Boga i Boţje pravde a u ime ĉovjeĉnosti i opstanka svih najodluĉnije zahtijevamo da odmah, bezuvjetno i neopozivo prestane rat, da se uspostavi mir i da se obnovi dijalog kao jedini naĉin rješavanja postojećih meĊunacionalnih i politiĉkih pitanja. Svim pak meĊunarodnim tijelima i ustanovama, ĉitavoj meĊunarodnoj zajednici i svim ljudima dobre volje, obraćamo se molbom da upotrijebe sav svoj utjecaj i sva moralno prihvatljiva sredstva da ovakav naš apel za mir nikada više ne bude potreban. Naš zahtjev da prestane rat i da se gradi mir ima svestran znaĉaj a navest ćemo samo najvaţnije i najhitnije njegove konkretne sastavnice: 1. Da se odmah zaustave neprijateljstva, prekine krvoproliće i da se putem pregovora doĊe do pravednih rješenja. 160

2. Da se svim ugroţenim osigura nesmetano dopremanje i ravnopravna raspodjela humanitarne pomoći preko svih vjerskih zajednica i humanitarnih organizacija. 3. Da se odmah i bezuvjetno oslobode svi ratni zarobljeniĉki logori i zatvori. 4. Da se odmah i bezuvjetno prekine s neljudskom praksom etniĉkog ĉišćenja. 5. Da se svim izbjeglicama i prognanicima omogući povratak u rodne krajeve a u meĊuvremenu, dok se za to stvore potrebni uvjeti, da sve vlade privremeno prihvate izbjeglice, a za izbjeglice u samoj Bosni i Hercegovini da se stvore sigurnosne zone. 6. Da se prestane s uništavanjem materijalnih dobara i kulturne baštine kao i sa bezumnim bogohulnim razaranjem svetinja i bogoštovnih mjesta. 7. Da se oslobode svi zatoĉeni svećenici i vjerski sluţbenici a svima prognanim ili izbjeglim svećenicima i vjerskim sluţbenicima da se omogući slobodan pristup vjernicima i nesmetano vršenje njihove sluţbe. 8. Da se onemogući prikazivanje ovog tragiĉnog sukoba kao vjerskog rata i zloupotreba vjerskih simbola u svrhu raspirivanja mrţnje. Isto tako jednodušno i jednoglasno s dubokom zgroţenošću osuĊujemo sve zloĉine koji se ĉine u ovom ratu i ograĊujemo se od svih zloĉinaca, bez obzira na to kojoj nacionalnosti pripadali ili kojoj vjeri tvrde da pripadaju. Odgovorno izjavljujemo: zloĉin u ime vjere najveći je zloĉin protiv vjere. Sva muĉenja i masakriranja ţrtava izazivaju uţas i stid. Ali ništa ne pobuĊuje našu groţnju toliko, koliko neljudsko zlostavljanje ţena i djevojaka, ĉak i djevojĉica. Mrţnji, zloĉinu, razaranju, progonima i neĉovještvu mi suprotstavljamo jedinu alternativu dostojnu ĉovjeka i naše vjere u Boga, a ona glasi: mir, pravda, sloboda, ĉovjeĉnost, dostojanstvo, snošljivost, povjerenje, jednom rijeĉju ljubav kao punina i smisao ţivota u vremenu i vjeĉnosti. Samo ako se svi istinski obratimo Bogu i ako njemu svim svojim bićem sluţimo, moţemo biti dobri susjedi i prijatelji jedni drugima, ali i više od toga – braća. Za dan 23. prosinca 1992. godine pozivamo svi na molitvu i opću solidarnost sa svim ljudima i narodima u Bosni i Hercegovini. Osnivamo ujedno stalni odbor "Savjest u akciji" za praćenje spomenutih djelatnosti. Pavle, arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovaĉki i patrijarh srpski Mons. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolita Vrhbosanski Hadţi Jakub Selimoski, reis-ul-ulema Rabin Schneider, predsjednik fondacije "Glas savjesti" Ermatingen (Švicarska), 25. studenoga 1992. _____________ GK, 6. prosinca 1992, str. 1. i 4; VB, god. III (CVI), 4/1992, str. 242–243.

18. XII. 1992. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Pismo zahvale papi Ivanu Pavlu II, kao odgovor na njegovo pismo od 12. studenoga 1992, i molba za daljnju brigu i angaţiranje da se rat i stradanje zaustave. Sveti Oĉe! MeĊu svakodnevnim tuţnim vijestima, koje stiţu s ratnih bojišta i iz koncentracijskih logora naše nesretne Republike Bosne i Hercegovine, vijesti koje nam paraju srce i smućuju pamet zbog neĉuvenih poniţenja ljudskih osoba i neĉovjeĉna masakriranja nenaoruţana stanovništva, stiţe nam, Sveti Oĉe, i Vaše pismo od 12. studenoga ove godine, osobna Poruka istine, ljubavi i ohrabrenja, kao i Vaš poziv na Dan molitve za mir u Europi, i poziv upućen takoĊer nama biskupima u Bosni i Hercegovini da sudjelujemo na meĊuliturgijskom susretu u Asizu. Mi, hrvatski biskupi Bosne i Hercegovine, ostali smo istinski dirnuti Vašom ljubavlju i zahvalni smo Vašem pastoralnom gestu izraţenom u Poruci zajedništva i suosjećanja s progonjenima, poniţenima i oţalošćenima u ovim našim krajevima. Već više od godine dana mi biskupi, zajedno sa svojim svećenicima, redovnicima i redovnicama te svim vjernicima, vidljivo doţivljavamo oĉinsku brigu Vaše Svetosti za naš narod i za sve narode prognane u ovoj okrutnoj balkanskoj agresiji koju je oruţano zapoĉeo i nastavlja ekstremni dio naših susjeda Srba do juĉer mirnih prijatelja, a danas pretvorenih u naše smrtne neprijatelje. 161

Veoma smo zahvalni Vašoj Svetosti ne samo za ovu Poruku solidarnosti, nego i za sve Vaše bezbrojne intervencije, poznate i manje poznate, koje ste poduzimali preko raznih ureda Svete Stolice u korist našega puĉanstva na meĊunarodnom bilo diplomatskom bilo humanitarnom planu. Ne znamo zašto se ova oluja ljudoubojstva naoruţanog dijela naših stoljetnih kućnih susjeda ovako nemilosrdno sruĉila ovih dugih mjeseci protiv nas Hrvata katolika i protiv susjeda muslimana; zloĉinaĉka je to agresija kojoj je tuĊa bilo kakva ljudska civilizacija i bilo kakva kršćanska misao, iako se u nesretnom narodu, kojem pripadaju agresori, već stoljećima naviješta EvanĊelje ljubavi i mira. Vjerodostojne procjene kaţu da je u ovom ratu koji se vodi na podruĉju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine tijekom 1991/92. poginulo više od 200.000 ljudi, većinom civila; pola milijuna je ranjenih, milijun ljudi ţivi u neljudskim uvjetima bez vode, hrane, krova, pod opsadnim stanjem, a ima oko dva milijuna prognanih i izbjeglih iz desetaka uništenih gradova i stotina spaljenih sela. Na stotine crkava i dţamija porušeno ili oštećeno. Prava abominatio desolationis (Dan 9, 27). Iako su svjetske organizacije: Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, Europska zajednica, Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji jasno proglasile napadaĉa i osvajaĉa – Srbiju i Crnu Goru te bivšu Jugoslavensku narodnu armiju koja je svoje oruţje izruĉila bosansko-hercegovaĉkim Srbima – ipak u konkretnoj praksi kao da se ne razlikuje tko je glavni zaĉetnik i zloĉinac a tko ţrtva, tko napadaĉ a tko napadnut. Teško je shvatljivo da se danas, na ovom znaĉajnom stupnju razvoja ljudske kulture i naglašavanja temeljnih ljudskih prava na ovim prostorima, usred civilizirane Europe i svijeta, gleda gotovo ravnodušno na ovo uţasno istrebljenje i genocid hrvatskoga i muslimanskoga naroda, i da to ni jedna svjetska sila ne moţe ili ne ţeli efikasno zaustaviti. Jesmo li zaista osuĊeni in holocaustum, da nam bezumni rasistiĉki Moloh guta djecu, mladiće i djevojke, muţeve i ţene te da ognjem i maĉem zauzima ognjišta na kojima smo stoljećima dijelili dobro i zlo? Ovo je prilika da ponovimo svoju osudu nad ubijanjem nevina puĉanstva u ovim krajevima, dolazilo bilo s ĉije strane i da molimo Boga za oproštenje zbog zloĉina koje su poĉinile bilo ĉije ruke i srca. Mi ĉvrsto vjerujemo da je Bog Otac poslao svoga Sina na ovaj svijet da donese radosnu vijest ubogima, da iscijeli srca slomljena, da zarobljenima navijesti slobodu ... da dadne ulje radosti mjesto ruha ţalosti i pjesmu zahvalnicu mjesto duha oĉajna (Iz 61, 1–3). Ali vjerujemo da to sve Bog ĉini takoĊer preko ljudi koji njegovu volju ispunjavaju. Svjesni smo da Vaša Svetost nije propustila nijednu priliku ni sredstvo da zaloţi svoj moralni i crkveni autoritet da pritekne u pomoć našem nesretnom puĉanstvu bilo moralnim i diplomatskim priznanjem bilo materijalnom pomoću. Slobodni smo Vas, Sveti Oĉe, zamoliti da i dalje budete uz nas u ovoj našoj ljudskoj tragediji i da apelirate na odgovorne na meĊunarodnoj razini da ovo krvoproliće prestane i da se pospješi dolazak humanitarne pomoći našem puĉanstvu koje je ostalo bez igdje iĉega. Ne zna se što je hitnije i nuţnije: da rat svrši ili da ljudi imaju najosnovnije uvjete za ţivot. 1. Naše puĉanstvo zaista treba i krova i kruha i ruha, ali prije toga treba mu osigurati pravo na ţivot i rad, na njegov teritorij, na njegove tvornice i oranice, gdje će zaraĊivati potrebna sredstva za egzistenciju. Zahvalni smo meĊunarodnoj zajednici na svakoj humanitarnoj pomoći koja nam velikodušno stiţe iz raznih zemalja i od raznih organizacija. Ona nam je i nadalje prijeko potrebna. Ali smo beskrajno potrebniji meĊunarodne zaštite ljudskih prava pred neljudskim agresorom koji nam sve otima a ţivot uništava. 2. Molimo Vašu Svetost da Sveta Stolica u skladu sa svojim mogućnostima djelovanja poradi na tome da vlade moćnih zemalja preuzmu zadaću i odgovornost za ono što im nalaţu meĊunarodni dokumenti o poštovanju temeljnih ljudskih prava, prinuĊujući agresora i otimaĉa da svima prognanima i izbjeglima omogući povratak u njihove domove, pri ĉemu ne moţe biti govora ni o kakvu prekrajanju drţavnih granica. 3. Mi ne mislimo da se sadašnji sukob – agresija moţe riješiti oruţjem, pa ni onim najmodernijim, podijeljenim svim stranama. PobijeĊeni u ratu, posebno ako budu protjerani s vlastitih podruĉja, stalno će traţiti osvetu, i revanšizmu neće biti kraja. Tako se moţe oĉekivati da povremeno opet izbiju novi balkanski sukobi. Ali smo isto tako uvjereni da je nemoguće mirno promatrati zloĉinca, naoruţana do zuba, kako uništava neduţnu ţrtvu koja ni po ĉemu nije kriva, osim što je ţiva. Stoga je neodgodiv zahtjev da se odmah i posve razoruţa poznati i identificirani neprijatelj koji se već desetljećima pripremao i naoruţavao zloupotrebljavajući u ovoj agresiji strahoviti potencijal za ovaj genocid. Svjedoci smo da ovakva agresora ne mogu razoruţati papirnate meĊunarodne rezolucije koje, što se više mnoţe, to više graniĉe s neozbiljnošću i otkrivaju namjeru neodluĉnosti da se išta uspješno poduzme. Ovdje mogu uĉiniti nešto konkretno samo zaštitne policijske ili vojniĉke snage moćne i odgovorne za 162

poštivanje općeljudskih prava u svjetskoj zajednici. Ljudska je, moralna i meĊunarodna duţnost onih koji su kadri to uĉiniti da to i ostvare, kao što se već pokazalo efikasnim u posljednje vrijeme u nekim predjelima svijeta. Svjesni smo da Bosna i Hercegovina nisu zone ekonomski i politiĉki interesantne mnogim moćnicima svijeta, ali mi apeliramo u ime ĉovještva i dostojanstva milijuna obespravljenih i ţivotno ugroţenih da se njihova ljudska prava na ţivot i na suţivot stave ispred svih drugih interesa. Zahvalni Vašoj Svetosti na svakom pothvatu i gesti u korist našeg puĉanstva, upućujemo Vam, Sveti Oĉe, u ime svega našega svećenstva, redovništva i vjerništva i u svoje osobno ime izraze najboljih ţelja za boţićne blagdane i za novu, 1993. godinu. Neka Krist, Knez Mira, svemu svijetu udijeli ţuĊeni mir koji je djelo pravde (Iz 32, 17) i ţelja ljudskoga srca. Mons. Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup i metropolit Mons. Pavao Ţanić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Mons. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Mons. Ratko Perić, mostarsko-duvanjski biskup koadjutor Sarajevo–Mostar–Banja Luka, 18. prosinca 1992. ___________ GK, 19. sijeĉnja 1993, str. 3; ZPM, str. 20–23.

22. XII. 1992. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Priopćenje banjaluĉkom pravoslavnom episkopu Jefremu Milutinoviću o pozivu Svetog Oca, da sudjeluje na molitvenom susretu u Asizu 9. i 10. sijeĉnja 1993. Vaša preosvećenosti, poštovani i dragi u Kristu brate! Vrhovni poglavar Katoliĉke Crkve, Sveti Otac Ivan Pavao II. pozvao je na zajedniĉki molitveni susret za prestanak rata i za pravedni mir za sve narode u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji – osim katoliĉkih i predstavnike svih drugih vjerskih zajednica kako iz naše zemlje tako i cijele Europe. Sluţbenim dopisom Svete Stolice, kojega mi je dostavila Apostolska nuncijatura u Beogradu (Nr. 5876/92 od 20. 12. 1992.), zamoljen sam da i Vama, dragi i poštovani u Kristu Brate, kao episkopu banjaluĉkom sestrinske Srpske Pravoslavne Crkve, prenesem isti taj poziv na molitveni susret koji je predviĊen u talijanskom gradu Asizu, 9. i 10. sijeĉnja (januara) 1993. godine. To mi je dakako osobita ĉast i ujedno radost, što se, unatoĉ teških iskušenja za nas i naše vjernike, raĊa nova nada, da će sam Bog i Spasitelj svih nas, ĉuti zajedniĉke vapaje svoje djece i svojih slugu, skratiti dane teških kušnja i otkloniti tmurne oblake s obzorja naše budućnosti, darivajući nam svima svoj mir, pravdu i ljubav svoju, nama za vremenitu i vjeĉnu korist. Za konkretne pojedinosti samoga odlaska u Asiz, moţemo se još dogovoriti – nakon Vašeg potvrdnog odgovora. Primite i ovaj puta izraze moga iskrenog poštovanja. Vaš u Kristu Spasitelju! Dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki U Banjaluci, 22. prosinca l992. ____________ VB, god. III (CVI), 4/1992, str. 282.

23. XII. 1992. 163

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Govor na interkonfesionalnom molitvenom skupu solidarnosti, odrţanom u Islamskom centru u Zagrebu – o istinskom miru meĊu ljudima i o pomoći onima koji su u nevolji. Ovaj naš susret je izraz solidarnosti s patniĉkom Bosnom i Hercegovinom. Ovdje smo sabrani razliĉiti. Predstavljamo razliĉite zajednice koje vjeruju u Boga. Ali nošeni smo jednom misli i ţeljom koju pretaĉemo u molitvu da Bog svemogući i milosrdni promijeni misli i srca ljudi i raspoloţi duše za mir. Mir je ĉeţnja svih potlaĉenih, progonjenih, ranjenih. Mir je potreba svih ljudi dobre volje. Mir je dar Boţji. Mirotvorci su oni koji odluĉno stoje na strani pravednosti, slobode, poštivanja ljudskih prava i zaštite dostojanstva ljudske osobe. Mirotvorci su oni koji razlikuju nevinu ţrtvu i nepravednog napadaĉa i koji ne mogu nikada odobriti nasilje nad ĉovjekom i bilo kojim narodom, koji ne mogu ne osuditi nepravdu i zloĉin. Kad se savjest naĊe pred izborom dobra ili zla, istine ili laţi, mrţnje ili ljubavi, ne moţe biti neopredijeljena. Takva neutralnost bila bi zapravo nijekanje razlike izmeĊu dobra i zla. U krajnjem zakljuĉku to bi zapravo znaĉilo odobriti zlo. Biblijski pojam mira iskljuĉuje svaku nepravdu, laţ i mrţnju. Zato nam Bog govori kroz psalam: "Ljubav će se i vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicati iz zemlje, Pravda će gledati s nebesa! Pravda će stupati pred njim, a Mir tragom stopa njegovih" (Ps 85/84/). Vjernost će nicati iz zemlje. Tko je ta vjernost? To je ĉovjek koji prihvaća Boţju rijeĉ. Pravda s nebesa to je Bog koji ocjenjuje ljudske misli, rijeĉi i djela, koji usmjeruje ĉovjekovu savjest na dobro da ĉovjek bude pravedan u istini i velikodušan u ljubavi. Tako postaje graditelj mira i u odnosima prema drugima. Da bismo razumjeli pravi pojam mira i sadrţaj mira, moramo usvojiti istinu o ĉovjeku. Samo Bog nam otkriva istinu o ĉovjeku. Ĉovjek je slika Boţja. On je putnik kroz svijet i povijest, ali njegov je cilj susret s Bogom ljubavi u vjeĉnom ţivotu. Smisao je ĉovjeka vjeĉnost. Isus Krist nam otkriva najsavršenije dostojanstvo ĉovjeka u EvanĊelju što smo ga upravo ĉuli. Bog nam u Isusu Kristu otkriva svoje opredjeljenje za one koji trpe. On se s njima poistovjećuje. On ih ĉak uzima kao znak svoje prisutnost, jer: "Ogladnjeh, i dadoste mi jesti; oţednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; gol, i zaogrnuste me; oboljeh, i pohodiste me; u tamnici bijah, i doĊoste k meni" (Mt 25, 35–36). Da bismo vidjeli svu veliĉinu i zahtjevnost ove Boţje rijeĉi u odnosu prema svim patnicima, Isus zakljuĉuje: "Što god uĉiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni uĉiniste" (Mt 25, 40). Nema boljega ni zahtjevnijeg programa od ovoga za svaku karitativnu i humanitarnu pomoć ranjenima, prognanima, zarobljenima, beskućnicima. Sam se Bog poistovjećuje s ĉovjekom potrebnim solidarnosti i djelotvorne ljubavi. Solidarnost s ĉovjekom progonjenim, poniţenim, potlaĉenim, gladnim je solidarnost sa samim Bogom, ljubav prema samom Bogu. A djelotvorna ljubav je najistinskiji izraz vjere. Stoga i poruka pape Ivana Pavla II. za Dan mira, 1. sijeĉnja 1993. godine, obraĊuje temu: "Ako ţeliš mir, pomozi siromasima." To su naĉela Boţjeg svijeta. To je ostvarenje Boţje zapovijedi. To je lijek protiv zloće i svakog egoizma koji sukobljuju narode, razdiru svijet i muĉe ljudsku povijest. Nema promjene svijeta i nema mira ako se ne promijene ljudi. Veliki znanstvenik ovoga stoljeća Albert Einstein kazao je: "Nije problem atomska bomba, nego je problem ljudsko srce." U ĉovjekovoj savjesti donose se odluke rata i mira, zla i dobra. Zato mi molimo svjetlo Boţje da rasvijetli svaku savjest i usmjeri je na putove dobra. Molimo svemogućega Boga da snagom svoga Duha promijeni srca onih koji su htjeli rat, poveli rat da ostvare svoje ciljeve, makar time nanijeli nepravdu i zlo drugima kraj sebe s kojima su ţivjeli. S tim mislima, nadahnutim Boţjom rijeĉi, pozdravljam sve prisutne i upućujem poziv na molitvu svima koji u Boga vjeruju da mole za mir i obraćenje. Svima prisutnima zahvaljujem za vaše sudjelovanje u ovom znakovitom ekumenskom susretu. Svim uĉenicima Kristovim ţelim sretan Boţić kao blagdan nade i mira. Ţelim Boţji blagoslov svoj braći i sestrama, vjernicima u jednoga, milosrdnog i svemogućeg Boga. /U Zagrebu, 23. prosinca 1992./ ___________ 164

GK, 3. sijeĉnja 1993, str. 5.

23. XII. 1992. BANJALUĈKI BISKUP, FRANJO KOMARICA I VISOKI NEKATOLIĈKI VJERSKI PREDSTOJNICI Poruka vjernicima Katoliĉke i Pravoslavne crkve i Islamske zajednice – u povodu dana solidarnosti s Bosnom i Hercegovinom. Na svome nedavno odrţanom sastanku u Švicarskoj najviši predstavnici Srpske pravoslavne Crkve, Islamske zajednice i Katoliĉke Crkve u našoj zemlji, pozvali su 23. prosinca sve na molitvu i solidarnost sa svim ugroţenim ljudima i narodima u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini i drugim krajevima bivše Jugoslavije. Ujedinjujući i ovom prilikom s njima svoje glasove i molitve, i mi se ponovno obraćamo, kako vama svojim vjernicima, tako i svim ljudima dobre volje u našem gradu, regiji i izvan nje: 1. Ţeleći biti iskreni graditelji i ĉuvari pravednog mira i mogućeg zajedniĉkog ţivota za sve ljude na ovim našim prostorima, već smo se više puta javno oglašavali svojim apelima za oĉuvanje dragocjenog mira. Nastojali smo s vama zajedno vapiti Bogu jedinome da nas saĉuva od mrţnje, osvete i ratnih stradanja. Nije nam bilo teško poduzimati i druge moguće mirotvorne akcije, kada se poţar ratnog vihora pribliţavao i našim krajevima, uništavajući ljudske ţivote i sve najdragocjenije što imamo. 2. Zajedniĉki smo već u nekoliko navrata osudili svako nasilje protiv prava i dostojanstva ĉovjeka, izraţavali svoje iskreno suosjećanje sa svima koji su izgubili svoje najmilije ili su bili prisiljeni da trpe druge strašne posljedice koje nosi svaki, a posebno ovaj prljavi, nemilosrdni, nametnuti nam rat. Na temelju vjere koju ispovijedamo i vjerozakona koji tumaĉimo i branimo, nastojali smo iskoristiti svaku priliku da govorimo protiv mrţnje i osvete, protiv nasilja svake vrste, gaţenja prava i dostojanstva svakog ĉovjeka. 3. Sve to i ovaj put odluĉno ponavljamo: – OsuĊujemo jednodušno i s neskrivenom zgroţenošću sve zloĉine, sva poniţenja, sva muĉenja, masakriranja, zlostavljanja, svaku obespravljenost i bezakonja, svako rušenje, paljenje, uništavanje i pljaĉku. – Svjesni svoje moralne duţnosti i odgovornosti pred Bogom i uvjereni da nam nema boljeg puta, ni sigurnijeg izlaza, iz paklenog kruga smrtonosne mrţnje i sve veće opasnosti od novih stradanja i uništavanja, ponavljamo svima vama koji nas ţelite ĉuti: Braćo i prijatelji, zaustavite se pred zlom, pred nasiljem! UĊite u svoje srce, u svoju savjest i vidite: ako tu nema mira, ponovno ga uspostavite! Mrţnja, osveta ili oruţje neće vam nikada donijeti istinski i ţeljeni mir. To će biti u stanju samo praštanje, ljubav i ispruţena ruka na pomirenje! Mir sa samim sobom dovest će vas do izmirenja s Bogom i bratom ĉovjekom. Tako ćete postati istinski mirotvorci, graditelji snošljivosti, povjerenja, mira, slobode, ĉovjeĉnosti i svega onoga što je dostojno i ĉovjeka i naše vjere u jednoga zajedniĉkog Boga, Stvoritelja, Spasitelja i Suca svih ljudi. 4. Iskreno zahvaljujemo svima koji ste se i dosad nastojali svim silama odupirati zlu, ne uzvraćati zlo zlim, ne ĉiniti drugome ono što ne ţelite da vama drugi ĉine, a ĉiniti ono što oĉekujete od drugih. Zahvaljujemo i svima vama koji ste odgovorni za javni red i mir, za sav vaš dragocjeni napor oko spreĉavanja većeg bezakonja, anarhije i većeg stradanja mnogih neduţnih ljudi. 5. Ne oĉekujmo od drugih sa strane da nam pomognu više i bolje nego što mi sami moţemo i treba da uĉinimo jedni drugima! Svima nam je i previše zla, krvi i uništavanja! Treba nam pravednog mira i istinskog izmirenja, a ne novih, ne daj Boţe, trajnih izvorišta sukoba i nesreća na ovim našim prostorima. 6. Pozivamo i zaklinjemo u ime Boţje sve vas koji odluĉujete o ratu i miru, da se konaĉno odluĉite za pravedni mir, da obustavom ratnih djelovanja stvorite preduvjete za mirno rješavanje svih postojećih problema! – Traţimo u ime ĉovjeĉnosti od svih kompetentnih da se trajno omogući dostava humanitarne pomoći svim ljudima bez ikakve razlike, da se odmah puste iz logora i zatvora svi zatvorenici, a svim prognanicima i izbjeglicama da se što prije omogući povratak na njihova ognjišta! 7. Molimo i vapijemo Svemogućem Bogu da naše iskrene ţelje i vapaji za mirom i zajedniĉkim ţivotom dostojnim svakog ĉovjeka, koji udruţujemo s milijunima mirotvoraca u 165

našoj napaćenoj zemlji i izvan nje, urode što brţim stišavanjem svih neprijateljstava i buĊenjem svjeţih snaga za stvaranje novih prijateljstava i sretnijeg ţivota i budućnosti za sve nas! Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Jefrem, episkop banjaluĉki Halilović hadţi Ibrahim, ef. muftija banjaluĉki Banja Luka, 23. prosinca 1992. __________

GK, 3. sijeĉnja 1993, str. 6; UOO, str. 346–348.

U prosincu, 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Razgovor za tjedne novine "Glas Koncila" /Zagreb/ – o prilikama u Sarajevu i u Vrhbosanskoj metropoliji. Kao uvod u ovaj razgovor zanimljivo bi bilo ĉuti kako izlazite iz okupiranog Sarajeva i koji su Vaši motivi da usprkos tolikim teškoćama odlazite iz Sarajeva i ponovno se tamo vraćate. – Motivi mojih izlazaka iz Sarajeva sasvim su jasni i u skladu su s mojom odlukom da ne ostavljam svećenike i vjernike u njihovoj tragediji, a to sam preporuĉio i svojim svećenicima neka koliko god mogu ustraju sa svojim narodom ondje gdje su njihovi domovi. Uglavnom sam do sada odlazio kako bih mogao organizirati kakav-takav ţivot svoje doslovno rastrgane dijeceze, zbog opće crkvenih poslova, kao što su ekumenski susreti, zatim zbog susreta s drugim biskupima u Hrvatskoj, ali mi ti izlasci dobro doĊu i zbog prikupljanja potrebitih informacija do kojih ondje ne mogu doći. Procedura oko izlaska je vrlo sloţena. Svaki puta moram traţiti suglasnost triju relevantnih instanci: najprije od bosanskohercegovaĉke Vlade, potom od predstavnika UNPROFOR-a i konaĉno od srpskih oruţanih snaga, zbog prijelaza preko teritorija koji oni kontroliraju. Nakon povratka iz Berna s beogradskim nuncijem Montalvom posjetili ste Sarajevo i Banjaluku. Budući da je vrlo teško doći do informacija s banjaluĉkog podruĉja, htjeli bismo ĉuti Vaše viĊenje tamošnje stvarnosti. – Prije nego li iznesem svoje dojmove, htio bih istaknuti da mons. Montalvo nije bio u tom pohodu kao nuncij, nego ovaj put u sluţbi osobitoga papinskog poslanika koji se ţelio na samom mjestu uvjeriti o dogaĊanjima u tim sredinama, susresti se sa mnom i biskupom Komaricom, te svojom nazoĉnošću ohrabriti katolike zahvaćene ratnim zlom. Neki su mi rekli da su im noći beskrajne, duge kao godine. Budući da sam roĊen u banjaluĉkoj biskupiji, bio ondje kapelan i ţupnik, jako dobro poznajem te krajeve i mnoge ljude. No i bez toga onaj tko tamo doĊe moţe bez ikakve poteškoće proĉitati strah ispisan na licima i u oĉima tamošnjih katolika. Strah koji moţete gotovo opipati, strah od neizvjesne budućnosti jer nema nikakve vlasti koja bi ĉovjeku garantirala sigurnost niti za ţivot niti za domovinu. Bojim se i sa ţaljenjem osjećam da bi ta biskupija za Hrvate i katolike u budućnosti mogla biti potpuno otpisana. Ondje je provedena višestruka izolacija. Pljaĉke, ubijanje i rušenje su svakodnevica, premda to nije podruĉje zahvaćeno ratom. Ljudi obiĉno ne prenoćuju u svojim domovima, zbog straha odlaze u polja ili u šume jer se najviše zlodjela ĉini noću. Na pohodu nas je pratila tamošnja milicija. U Prijedoru smo vidjeli katoliĉku crkvu srušenu ogromnom koliĉinom dinamita, a svoju poruku svakako imaju i zrakoplovi koji nisko nadlijeću to podruĉje. U Staroj Rijeci je takoĊer srušena crkva, ubijeno je 64 katolika, a ostalo ih je jedva dvadesetak koji provode dane u beznaĊu. Na podruĉju rudnika Ljubija, gdje je ubijen i svećenik Grgić, tajno se zakopavaju izmasakrirane ţrtve te apeliram na javnost da se o tome pokrene istraga. Razrušene su i brojne druge crkve, a mnoge ţupe se u cijelosti raseljavaju. IzmeĊu brojnih strahota, koje se ondje mogu vidjeti osobito me se dojmilo kad sam vidio kako ĉak i 166

starci i starice na nekakvim priruĉnim kolicima voze opljaĉkano pokućstvo iz kuća ubijenih i protjeranih Hrvata i Muslimana. To je prokletstvo neodgojenih savjesti! Kako ste doţivjeli rad biskupa Komarice i njegovo snalaţenje u tim neprilikama? TakoĊer bi bilo zanimljivo ĉuti jeste li stekli kakav uvid o stavovima tamošnjeg srpskog puĉanstva? – Kad se promatra rad biskupa Komarice, valja ga smjestiti u realne prilike koje su neopisive. Organizirane zaštite uopće nije bilo. Nesrpsko puĉanstvo je prepušteno destruktivnoj stihiji koja je navalila. Jedino što se moglo uĉiniti bilo je: zaštititi ljude od pokolja i spasiti što se moţe. Ondje jednostavno nema odgovarajućeg partnera za razgovor. No oni tamo vrlo dobro znaju što znaĉi biskup, ĉak se i sami Srbi dive hrabrosti kojom on nastupa i iznosi svoje zahtjeve. Tamošnji Srbi su takoĊer razoĉarani, velik broj ih gine, vlast i sud su opijene naoruţane osobe. MeĊu njima je moguće razlikovati radikalnu struju potpomaganu iz Beograda, i umjerenu koja se ne usuĊuje otvoreno istupiti jer meĊusobna ubojstva nisu rijetkost. Umjereni ĉak smatraju da su po svemu bliţi Zapadu negoli Beogradu, jer dobro znaju gdje su oduvijek nalazili kruha. Moţete li sada Vaša razmišljanja proširiti na cijelo podruĉje drţave Bosne i Hercegovine? – Kao prvo, svijet bi se morao odluĉiti da li će ta drţava biti trajni lonac u kojemu će kuhati, zadrţati "status quo", a to znaĉi u meĊunarodnim razmjerima ozakoniti zloĉin! Ozakonjenje zloĉina bi bilo i pregovaranje na temelju "svršenog ĉina", tj. dopuštenje Srbima da se u pregovorima koriste onim što su osvojili oruţjem. Svijet se mora odluĉiti za pravedno rješenje i potpomoći njegovo provoĊenje svim zakonitim sredstvima. Dok u svjetskoj politiĉkoj bazi nalazimo potpuno razumijevanje i sućut s našim patnjama, politiĉarima se moţe prigovoriti nepravedno reagiranje i mlakost u osudi zloĉina, kao što je sluĉaj s mnogobrojnim silovanjima ţena što se mora krajnje odluĉno osuditi. Mora se meĊutim priznati da su politiĉki stavovi u Bosni i Hercegovini vrlo sloţeni. – Slaţem se. Srpski stavovi su poznati, no oni se ne izraţavaju preko bosansko-hercegovaĉkog Predsjedništva. Kod Muslimana se mogu odrediti dvije opozicije. Jednu zastupaju domaći Muslimani koji nisu iskljuĉivi, koji ţele Bosnu i Hercegovinu imati kao svoju domovinu, ali u kojoj ne mogu biti jedini drţavotvorni narod. Druga je "tvrda", sandţaĉka opcija koja je vojno vrlo utjecajna. Ako dosad nisu bili fundamentalisti, onda se sigurno meĊu njima dogaĊa proces koji će roditi tvrdi fundamentalizam. Osobito tom procesu ide na ruku srpska laţ koju podmeću svijetu, kako se oni zapravo ne bore za teritorije nego protiv islamizacije. Kod Hrvata postoje takoĊer dva razliĉita pristupa. Problem je zapravo stranka koja je dobila povjerenje i koja je zapustila istinsko izgraĊivanje jednoga rješenja. Hercegovaĉka struja ţeli stvoriti odreĊeni geografski prostor na kojemu će biti Hrvati kako ne bi bili progutani od drugih, jer su siti majorizacije. Druga je struja meĊu onim Hrvatima ĉiji ţivotni prostori nisu obuhvaćeni tom hrvatskom zajednicom i koji smatraju da problem moţe biti pravedno riješen bez njihova preseljavanja i ostavljanja svojih domova. Kakav je stav mjesne Crkve prema tim stavovima i kakav je, po Vama, odjek tolikog angaţmana Svete Stolice za pravedno okonĉanje ratnih sukoba? – Crkva je iznad tih politiĉkih struja. Ona ima svoje misijsko poslanje i ne odriĉe se ni prostora ni osoba. Ona zna da mora ostati uz narod u kojem je utjelovljena. Preostaje joj proklamirati ljudska prava i dostojanstvo, i ne ţeli se odreći prava kritiziranja svake nepravde. Jedino moguće rješenje je dijalog. MeĊutim kad bi oruţje zašutilo ovog trenutka, to još uvijek ne bi znaĉilo mir. Bez pravde nema mira. Srbi su na sve ovo pokrenuti vjekovnim snom koji ţele ostvariti oruţjem. Nadam se da ipak poĉinju shvaćati da san nije stvarnost. Kao da se nazire njihova spremnost da prihvate s drugim konstitutivnim narodima Bosnu i Hercegovinu kao svoju drţavu s odreĊenim unutrašnjim podjelama. Crkva u Sarajevu, naţalost, nema mogućnosti progovoriti preko svojih medija. Zato ustrajno šaljem informacije svjetskoj i domaćoj javnosti preko ureda Svete Stolice i Biskupske konferencije u Zagrebu. Vatikan se zaista svom snagom zauzima za pravedno rješenje i okonĉanje rata. Papa odluĉno traţi da se proklamirana prava provodu u djelo i zbog toga raste protukatoliĉki otpor. Zato nekim svjetskim politiĉarima dobro doĊu srpske laţi pomoću kojih oni rašĉišćavaju meĊusobne raĉune.

167

Moţemo li sada dotaknuti pitanja ekumenskih susreta, o smislu njihova odrţavanja, a posebno Vaš dojam o ovom zadnjem odrţanom kod Berna. Nasjeda li svijet zaista na srpsku laţ da se ovdje vodi vjerski rat pa stoga organizira takve susrete? – Ekumenski susreti već imaju svoju tradiciju i u svijetu i kod nas. Smatram ispravnim ako se kao predvodnici vjerskih zajednica okupljamo u ovim teškim danima kako bismo poĉeli duhovnu obnovu od vrha kojom bi trebala biti slomljena snaga zla, koja razara sve pozitivne ljudske vrednote. Kod toga se meĊutim mora gledati na skoru prošlost i ţivotnost vjerskih zajednica pod komunistiĉkim reţimom. Pod pritiskom ideologije bilo je zapostavljeno katehiziranje, a time je izostala moralna, vjerska i ljudska odgojna dimenzija. Već je poznato kako je malen broj Srba koji su kršteni u svojoj Crkvi. Zato je razumljivo kakav bi uĉinak ta Crkva mogla imati ako bi htjela plivati protiv nacionalistiĉke struje – nikakav. Bez laţnog zavaravanja, meĊutim, tvrdim da je Katoliĉka Crkva zahvaljujući svojim svećenicima odrţala ţivim vjersku poruku i da zato danas moţe govoriti o obnovi u duhu jer ima vjernika kojima se moţe obratiti. TakoĊer mi se ĉini da se osjeća odreĊeni napredak. Na zadnjem susretu smo već mogli mnogo otvorenije nazvati stvari njihovim imenima, što inaĉe svjesno ĉinimo postupno kako razgovori ne bi bili prekinuti. Politiĉare smo odluĉno odbili od takvih susreta. Bilo je oko ekumenskih susreta svakakvih ideja, ĉak sam ĉuo da su se neki poĉeli natjecati tko će nas više okupiti na susretu, koji bi oni ili odreĊena ustanova organizirali. Takve i sliĉne neozbiljne preuzetne pristupe ekumenskih skupovima, ili onima koji bi bili ispolitizirani, ne odobravam. Na kraju, prije nego se vratite u Sarajevo gdje ćete doĉekati Boţić i Novu godinu, ţelite li uputiti svoju boţićnu poruku vjernicima? – Da, hvala vam. Ovogodišnji Boţić doţivljavamo u zaista posebnim prilikama. Velik dio vjernika je ostao bez svojih ognjišta, morao pobjeći iz svojega zaviĉaja. Zato ćemo dublje doţivjeti Isusovo poroĊenje koje se nije dogodilo na ognjištu kuće majke Marije i zaštitnika Josipa, nego u pronaĊenoj štalici. Zbog našega spasenja on je morao bjeţati iz svog zaviĉaja zbog nasilnika koji mu je htio oduzeti ţivot. No on se vratio u svoj zaviĉaj, i to mora oţivjeti i našu nadu u povratak, koju ne smijemo zaboraviti nego je u ovo sveto vrijeme još više osnaţiti. Pravo je ĉovjeka svijati svoje obiteljsko gnijezdo ili ga obnoviti, i toga se prava i nade u povratak ne smijemo i nećemo odreći. Makar nam u ljudskoj boli ta utjeha izgledala laţna, ona je stvarna, utemeljena u našoj vjeri, potkrijepljena ĉinom dolaska samoga Boga meĊu ljude. Poznati su mi brojni problemi, i vas koji ste izbjegli i vas koji ste izbjeglice udomili. Izdrţimo strpljivo i ljudski, doći će dan o kojemu psalmist s radošću pjeva: "Vraćat će se s pjesmom!" Tada će nam biti na ponos što smo strpljivo podnosili jedni druge i hrabrili se u meĊusobnoj patnji. Tješimo se ovoga Boţića istinskom nadom. Kao što se nismo nadali da će ovo zlo tako naglo i u tolikim razmjerama planuti, tako nam sada kraj rata i povratak izgledaju nemogućim. No moćna će Boţja ruka staviti toĉku, okonĉati mjeru zla koju su nam nasilnici namijenili. Sjetimo se izreke: "Ĉovjek snuje, a Bog odreĊuje." PoĊimo putem kojim je Bog došao k nama, putem patnje koji vodi u trajnu radost. Put Crkve je put ljudske zajednice k Bogu. PoĊimo tim putem neprevarljive nade. Sjetimo se kako su one prve Boţićne noći anĊeli pjevali: "Slava Bogu na visini!" Bez iskrenog slavljenja Boga nema mira, nema radosti. Bez Boga ĉovjek nije više ĉovjek. Vrijeme doista odmiĉe, pred nama je nova godina i mnoštvo pitanja: Kakva će biti, što nas u njoj oĉekuje? UĊemo li u novu godinu putem koji nam oznaĉava boţansko svjetlo, bit će sigurno blagoslovljena. Svima vama kojima bih osobno ţelio stisnuti ruku i osobno uputiti pastirsku rijeĉ ohrabrenja ţelim da na dobro doĊe Isusovo poroĊenje i bude blagoslovljena nova godina! /Sarajevo, o Boţiću 1992./ __________ GK, Boţić 1992, str. 5.

U prosincu, 1992. 168

KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE Poruka vjernicima za Iseljeniĉki dan (1. nedjelja poslije Boţića – 27. 12. 1992.) – o stanju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i o pruţanju humanitarne pomoći. Vjernicima Crkve u Hrvata u domovini i širom svijeta, djelatnicima hrvatske inozemne pastve, Caritasa i svih dobrotvornih ustanova i pothvata, svim prijateljima i dobrotvorima naše Crkve i našega naroda – milost i mir od Boga Oca i Gospodina Isusa Krista. Mi biskupi Crkve koja ţivi u hrvatskom narodu i slavi Boga hrvatskim jezikom, obraćamo vam se i ove godine za Iseljeniĉki dan kad ţelimo obnoviti i uĉvrstiti povezanost našega zajedništva u Domovini i u svijetu. Takvo povezivanje osobito je potrebno kad je rijeĉ o Crkvi u narodu koji razmjerno nije brojan, a velikim dijelom ţivi izvan stare domovine. Imati domovinu potreba je i pravo svake ljudske osobe gdje god u svijetu ţivjela. I najnoviji dokumenat dvaju Papinskih vijeća o izbjeglicama istiĉe da ljudska osoba ima potrebu ţivjeti u zajednici, da ta potreba potjeĉe iz dubine ljudske naravi te svaki ĉovjek ima pravo pripadati vlastitoj zajednici (Usp. "Izbjeglice – izazov solidarnosti", toĉka 9). Kad, dakle, Crkva Kristova sluţi domovinskom zajedništvu širom svijeta raseljenih Hrvata, ona i time vrši Kristovsko sluţenje ljudskim pravima, dostojanstvu ljudske osobe. To naše sluţenje istinskom dobru hrvatskog naroda, u koji je naša Crkva ucijepljena, posebno smo već dugi niz godina iskazivali obraćajući vam se za Iseljeniĉki dan. No, ove godine taj dan poprima mnogo bolnije i odgovornije znaĉenje. Vjernici Crkve u Hrvata zajedno s mnogim sunarodnjacima i susjedima, pogoĊeni su strašnim ratom koji ne jenjava na podruĉju Republike Bosne i Hercegovine, a još uvijek ugroţava i velika podruĉja Republike Hrvatske. Evo kako su te prilike opisali najviši predstavnici katoliĉke, pravoslavne i islamske vjeroispovijesti u svom apelu za mir usvojenom na ekumenskom susretu 25. 11. 1992. u Švicarskoj. "Zlo je prevršilo svaku mjeru a patnja je neopisiva. Stoga ne molimo i ne zaklinjemo, nego radi Boga i Boţje pravde a u ime ĉovjeĉnosti i opstanka svih najodluĉnije zahtijevamo da odmah, bezuvjetno i neopozivo prestane rat, da se uspostavi mir i obnovi dijalog kao jedini naĉin rješavanja postojećih meĊunacionalnih i politiĉkih pitanja. Svim pak meĊunarodnim tijelima i ustanovama, ĉitavoj meĊunarodnoj zajednici i svim ljudima dobre volje, obraćamo se molbom da upotrijebe sav svoj utjecaj i sva moralno prihvatljiva sredstva da ovakav naš apel za mir nikada više ne bude potreban!" Ti su vrhovni vjerski poglavari ovako formulirali svoje zahtjeve: "1. Da se odmah zaustave neprijateljstva, prekine krvoproliće i da se putem pregovora doĊe do pravednih rješenja. 2. Da se svima ugroţenima osigura nesmetano dopremanje i ravnopravna raspodjela humanitarne pomoći preko svih vjerskih zajednica i humanitarnih organizacija. 3. Da se odmah i bezuvjetno oslobode svi ratni zarobljenici, civilni zatoĉenici i taoci, kao i da se raspuste svi zarobljeniĉki logori i zatvori. 4. Da se odmah i bezuvjetno prekine s neljudskom praksom etniĉkog ĉišćenja. 5. Da se svim izbjeglicama i prognanicima omogući povratak u rodne krajeve a u meĊuvremenu, dok se za to ne stvore potrebni uvjeti, da sve vlade privremeno prihvate izbjeglice, a za izbjeglice u samoj Bosni i Hercegovini da se stvore sigurnosne zone. 6. Da se prestane s uništavanjem materijalnih dobara i kulturne baštine kao i sa bezumnim bogohulnim razaranjem svetinja i bogoštovnih mjesta. 7. Da se oslobode svi zatoĉeni svećenici i vjerski sluţbenici a svima prognanim i izbjeglim svećenicima i vjerskim sluţbenicima da se omogući slobodan pristup vjernicima i nesmetano vršenje njihove sluţbe. 8. Da se onemogući prikazivanje ovog tragiĉnog sukoba kao vjerskog rata i zloupotreba vjerskih simbola u svrhu raspirivanja mrţnje." A naši su biskupi iz drţave Hrvatske u svojoj Poruci od 11. studenoga 1992. iz Rima o prilikama u nas rekli: "Bezbrojna su razaranja crkava i zvonika, umjetniĉkih spomenika, ţupnih kuća, samostana, knjiţnica, arhiva, bolnica, škola, groblja, svega onoga što bi moglo oznaĉavati ili predstavljati katoliĉku prisutnost (odnosno muslimansku prisutnost u krajevima u kojima stanuju) ... Na otprilike ĉetvrtini okupiranog hrvatskog teritorija Crkva je jednostavno nestala ... Preko dva milijuna stanovnika (od ukupno njih devet milijuna koliko ih Hrvatska i Bosna i Hercegovina broje zajedno) protjerano je iz svojih kuća ili je bilo prisiljeno izbjeći drugamo da bi se spasilo." 169

Europske zemlje, u prvom redu Njemaĉka, Austrija i Madţarska prihvatile su velik broj izbjeglica iz naših krajeva. Pruţaju im gostoprimstvo mnogi srodnici i sunarodnjaci koji su otprije u tim zemljama na radu, velikodušno im pomaţu drţavne i druge dobrotvorne ustanove. Katoliĉka Crkva nastoji im sluţiti cijelim svojim ustrojstvom – ali nitko ne moţe utaţiti bol onih koji su okrutno otrgnuti od svojih najmilijih ĉesto prije odlaska gledajući kako im je srušeno, opljaĉkano i popaljeno sve što su imali. Spomenuti dokumenat Svete Stolice istiĉe: "I onda kada se izbjeglici pristupa ĉovjekoljubivo, on se uvijek osjeća poniţen, nije više gospodar svoje sudbine, na milosti je i nemilosti drugih" ("Izbjeglice – izazov solidarnosti" – 2). Upravo zbog toga zadaća je Crkve pomagati ĉovjeku da nadvlada to stanje koje je po naravi neizdrţivo, da prepozna u onima koji mu pomaţu pravu braću i prijatelje, da iskusi kako barem u Crkvi Kristovoj nitko nigdje nije stranac ni tuĊinac. Zahvalni smo Bogu što kršćansko katoliĉko zajedništvo u svijetu nije prazna rijeĉ, što su tolike drţavne i razne nedrţavne ustanove u ovom već dugom razdoblju naše patnje i tolikog izbjeglištva pokazale da je ljudska i kršćanska ljubav domišljata i neiscrpiva. Ponosni smo što je brojno hrvatsko iseljeništvo u ovim najteţim povijesnim trenutcima pokazalo da je svjesnije, sloţnije i djelotvornije nego što se to i moglo pomisliti. MeĊunarodne humanitarne organizacije organizirale su posebne sluţbe koje ne prestaju pomagati našim izbjeglicama gdje god se nalazili. Svaka naša hrvatska katoliĉka misija, ţupa ili centar zajedno sa svim hrvatskim društvima i ustanovama diljem svijeta postala je središtem prikupljanja i slanja pomoći ugroţenoj domovini. MeĊunarodni Caritas pokrenuo je sve svoje snage za tu pomoć. Katoliĉkim dobrotvornim ustanovama pridruţila se dobrotvornost i drugih crkvenih zajednica u mnogim zemljama. Zahvaljujemo Bogu što smo u domovini uspjeli organizirati ustanovu Hrvatskog Caritasa ne samo u Zagrebu nego u svih jedanaest biskupijskih središta u Republici Hrvatskoj i tri takva središta u Republici Bosni i Hercegovini te u mnogim ţupnim centrima u svim tim biskupijama. Svjesni smo zajedno s vama da sva ta doista velika pomoć tek donekle ublaţuje posljedice ali ne odstranjuje uzroke ratnih strahota. Zato smo sa svog zagrebaĉkog sastanka u listopadu poruĉili svijetu da se "svom dušom pridruţujemo brojnim apelima pape Ivana Pavla II. i Svete Stolice da se zaustavi ovo ratno bezumlje i da svjetska zajednica pronaĊe uspješan naĉin da se razoruţa agresor." Od toga zahtjeva ne odustajemo ni mi biskupi ni Sveti Otac ni cijelo katoliĉko javno mnijenje u svijetu. Dok evanĊeoski upozoravamo da se napadnuti narod mora braniti ne gajeći ni mrţnju ni osvetu, istodobno zahtijevamo da se dobro luĉi tko je agresor a tko ţrtva i da se, kako istiĉe Papa, "oduzme oruţje onome tko ubija". Za sve nas ĉlanove tako teško ugroţenog naroda, posebno za one meĊu vama koji su postali izbjeglice u tuĊini, osobito je dragocjen spomenuti već dokumenat što ga je pod naslovom "Izbjeglice – izazov solidarnosti" nedavno objavilo Papinsko vijeće "Cor unum" i Papinsko vijeće za dušobriţništvo selilaca i turista. Ondje se istiĉe da izbjeglica nije obespravljeni prosjak kome se moţe dati ili ne dati milostinja, nego osoba sa svojim pravima koja druge obvezuju. "Zaštita nije neka povlastica koja se daje izbjeglici. On nije objekt pomoći nego subjekt s pravima i duţnostima. Svaka je zemlja duţna poštovati i sve uĉiniti da se poštuju prava izbjeglica kao i vlastitih graĊana" (ondje 11). U svojoj poruci za svjetski dan iseljenika 1992. papa Ivan Pavao II. posebno istiĉe kako se u korist iseljenika i izbjeglica u svim zemljama treba zalagati "za uklanjanje svake diskriminacije kad se traţi radno mjesto, stan ili zdravstvena zaštita". Imajući pred oĉima sve što ste vi, ĉlanovi Crkve hrvatskoga jezika u svim zemljama svoga iseljeništva i izbjeglištva uĉinili i što ĉinite za uzajamnu pomoć sestrama i braći u nevolji, svim ţrtvama rata u domovini i za uklanjanje posljedica ratnih razaranja, ţelimo vam kao biskupi prije svega izraziti srdaĉnu zahvalnost: Hvala vam za sve što ĉinite za ţrtve ovoga rata! Svakodnevno primamo svjedoĉanstva hrvatskih svećenika i drugih pastoralnih djelatnika o vašoj velikodušnoj poţrtvovnosti u korist ugroţene domovine. Oĉito je da tolika desetljeća vašega okupljanja po hrvatskim katoliĉkim misijama nisu samo zadovoljavala privremene potrebe vašeg nesnalaţenja u tuĊini, nego ste se u svim tim hrvatskim katoliĉkim centrima odgajali u pravoj domovinskoj svijesti i djelotvornoj kršćanskoj ljubavi. Hvala svemogućem Bogu koji je tako osujetio namjere neprijatelja te je vaš odlazak iz domovine mjesto da urodi njezinim opustošenjem, stvorio u tuĊemu svijetu veliku snagu koja u pravi ĉas spašava domovinu od uništenja. Dok spominjemo ove godine Iseljeniĉki dan, već smo ušli u drugu zimu ovog neusporedivo okrutnog i prljavog rata. Statistiĉke sluţbe u svijetu već su najhladnijim znanstvenim metodama izraĉunale da bi tijekom te zime na podruĉju Republike Bosne i Hercegovine više od 300 tisuća ljudi imalo umrijeti od gladi i hladnoće. Ne vidi se kako bi sva humanitarna pomoć, koja teško i samo djelomiĉno stiţe kroz ratne zapreke, mogla znatnije smanjiti te predviĊene ţrtve. Strašno 170

je što meĊunarodna javnost, ĉuvši te podatke, ipak nije potaknuta na djelotvorno zaustavljanje agresije. Preostaje nam izdrţati i još nesebiĉnije i još izdašnije pomagati ţrtvama rata. Valja priznati da meĊunarodna zajednica priprema "projekt prezimljavanja", da se već uz izraĉunate predviĊene ţrtve takoĊer raĉuna koliko će trebati hrane, pokrivaĉa, odjeće i obuće, ogrjeva i lijekova, da prezime i da ţivi doĉekaju proljeće svi prognanici u prihvatilištima obiju republika. Istodobno se govori o povratku, ali sve dosad pravog vraćanja izbjeglica na stara ognjišta u znatnijoj mjeri zapravo nema. Ali, sestre i braćo, sve izbjeglice imaju pravo na povratak i neotuĊivu duţnost da se povratka ne odriĉu. Koliko god trajalo ovo teško stanje, mi moramo biti narod povratka, do srţi proţeti nadom koja se samim tim što ne umire pretvara u snagu da preţivimo i da se ne odreknemo svojih prava. Ta nada doista nije iluzija, nije kao neki opijum za ublaţenje boli izbjeglištva, nego je istinska snaga koja pobjeĊuje. Sjetimo se samo kako smo se tijekom dugih desetljeća komunistiĉke vlasti ustrajno i nepokolebljivo nadali da nas Bog neće zaboraviti. Prolazile su godine, nigdje se nisu vidjeli znakovi promjene; i velike svjetske sile davale su nam znati da se zapravo nemamo ĉemu nadati. Onda je, kad se ispunilo vrijeme, Providnost okrenula novu stranicu povijesti, i komunistiĉkim reţimima došao je kraj. Tako će doći kraj i ovom ratu, ovoj agresiji na našu slobodu i povijest, na naše postojanje i mir. Neka nam i ovaj Iseljeniĉki dan sa svim našim okupljanjima, molitvama i razmišljanjima bude snaţan poticaj da ustrajemo znajući da je Bog na strani nepravedno napadnutih, te će i svjetska javnost i snage koje su kadre zaustaviti prije ili kasnije izvršiti volju Boţju. Dotle zajedno sa svetom Obitelji, koja je malo nakon betlehemske radosti morala bjeţati iz domovine u tuĊinu, izdrţimo u hrabroj strpljivosti i velikodušnoj solidarnosti. Oni koji su meĊu nama kadri pomagati neka se ne umore i ne iscrpe, neka ne dopuste da ih svlada osjećaj odbojnosti prema izbjeglicama, neka budu sretni što mogu pomagati onima koji su mjesto njih već podnijeli teţe ţrtve za zajedniĉku domovinu. Neka se nijedan izbjeglica ni u kojoj našoj ţupi u Domovini, ni u kojem hrvatskom domu, ni u kojem hrvatskom katoliĉkom centru i dobrotvornoj ustanovi u svijetu ne osjeća kao prosjak kojemu se preko volje pomaţe nego kao dragi gost koji se s ljubavlju doĉekuje i kojemu se radosno sluţi! Oni koji su se u svijetu već snašli neka se sjete biblijske rijeĉi: "Ne ugnjetavaj pridošlicu! Ta znate kako je pridošlici, i sami ste bili pridošlice..." (Izl 23,9). Braćo i sestre, ovu vam poruku upućujemo u danima koji su obasjani najsvjetlijim dogaĊajem ljudske povijesti: Vjeĉna rijeĉ je tijelom postala (usp. Iv 1,14). Bog je usvojio u krilu Djevice Marije našu ljudsku narav i rodio se kao dijete da bude Bog s nama (usp. Iz 7,14), bliz grešnicima da ih spasi; solidaran sa svakim patnikom da ga pomogne i utješi. Djeviĉanska Majka Isusova i sv. Josip zajedno s boţanskim Djetetom Isusom iskusli su siromaštvo Betlehema i prognaniĉki ţivot u Egiptu. Neka proslava tolike Boţje ljubavi prema nama urodi u svima nama plodovima iskrenog obraćenja, ustrajnog i velikodušnog ĉovjekoljublja. Zazivamo na sve vas blagoslov Presvetoga Trojstva kao zalog trajne Boţje zaštite, utjehe i ljubavi! Blagoslivljamo sve ranjene, ucviljene i bezdušno prognane iz svojih domova. Sa srdaĉnom zahvalnošću blagoslivljamo sve one koji su u svoje domove primili izbjeglice i prognane! Blagoslivljamo sve ustanove kršćanske dobrotvornosti, poimence Caritas, ali i sve druge humanitarne i ostale ustanove koje pomaţu ţrtvama ovog okrutnog rata! Neka Boţja pomoć prati sve redovnice i laike u pastoralnim i socijalnim sluţbama hrvatskih katoliĉkih misija i ţupa u svijetu! Oĉinski i bratski grlimo svu braću svećenike i redovnike, zaloţene u pastoralnoj i karitativnoj skrbi u domovini i u svijetu za izbjeglice i prognanike, kao i za neumorno zalaganje za duhovnu obnovu hrvatskog naroda. Neka vas sve jaĉa i prosvjetljuje Duh Sveti. Boţić je objava velike nade i u toj nadi neka vam svima bude, makar i u kušnjama, blagoslovljena nova godina 1993! Ta nada neka postane Boţjim darom pravedan mir u punoj slobodi za sve ljude! "Obilovali milošću, mirom i ljubavlju" (Jd 2). Sarajevo, o Boţiću 1992. _________

Vaši biskupi

GK, Boţić 1992, str. 7.

171

GODINA 1993.

172

173

9. I. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Govor u Asizu, na meĊuvjerskom susretu molitve za mir u Europi i posebice na Balkanu. Predragi Sveti Oĉe, draga subraćo, predstavnici kršćanskih Crkava i drugih religija! Kao nadbiskup Sarajeva, govorim u ime svoje muĉeniĉke nadbiskupije. Ovdje smo prisutni: otac Provincijal franjevaca u Bosni, jedan biskupijski svećenik, dvije redovnice i dva laika. Sveti Otac nas je pozvao u Asiz da bi molili svemogućeg Boga, jedinog i istinitog Oca svih ljudi, ali i da bi pobudili pozornost cijelog svijeta na našu strašnu tragediju. Pred devet mjeseci, prije nego što je zapoĉeo rat, naša je nadbiskupija imala 144 ţupe s preko 500.000 vjernika. Za vrijeme ovog ţalosnog razdoblja, 62 ţupe su potpuno uništene a narod, skupa sa ţupnicima, protjeran. Razrušene su naše crkve, svetišta, samostani. Bombardirane su bolnice, poduzeća, trgovine, javne zgrade, na tisuće stanova i privatnih kuća. Od naše lijepe domovine, gdje su ţivjeli skupa muslimani, Srbi i Hrvati, ostala je opustošena zemlja s koje je ljudstvo moralo pobjeći u izbjeglištvo da bi spasilo svoje ţivote. Zahvaljujemo cijelom svijetu za humanitarnu pomoć, ali odavde ţarko vapimo za pravdom. Politiĉari usporavaju rješenje problema, traţeći uvijek nove razloge da bi izbjegli efikasnu intervenciju. Ako se ovaj uţasan rat nastavi, najmanje polovica naše nadbiskupije bit će potpuno uništena. Zbog svega ovog molimo Gospodina i cijeli svijet: pomozite nam, ne ostavljajte nas samima. Gospodine Boţe, molimo te za naše prognanike i izbjeglice u Hrvatskoj i u Europi. Molimo te za one koji su zatvoreni u poznatim i nepoznatim koncentracijskim logorima. Molimo te za ranjene i osakaćene, za siroĉad. Molimo te za sve one koji stavljaju svoj ţivot u opasnost braneći našu jedinu domovinu. Blagoslovi sve one koji otkrivaju istinu o našoj tragediji; zaustavi sile tame. Zahvaljujemo ti, Gospodine, za naše dobrotvore, za sva zauzimanja Svetog Oca, za simpatije novinara, znanstvenika i vjernika svih religija. O Gospodine, Oĉe pravde, probudi savjest svijeta, omekšaj srca moćnika. Molimo te, Gospodine, za obraćenje svih onih koji provode nasilje u našoj zemlji. Ti koji si naš jedini i zajedniĉki Otac, ti zadnji suĉe, smiluj nam se. Uĉvrsti našu ljubav, našu vjeru i nadu da bi uzmogli ponijeti teret rata. Gospodine, ako je moguće, otkloni od nas ovaj kaleţ. Ali neka bude ne kako mi hoćemo, nego nek se vrši tvoja volja (usp: Mk 14, 36). Amen. /Asiz, 9. sijeĉnja 1993./ _________

GK, 17. sijeĉnja 1993, str. 3; VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 48–49.

12. I. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Govor u ime biskupa Bosne i Hercegovine Svetom Ocu, prigodom pohoda "ad limina" – o prilikama prouzrokovanim ratom. Sveti Oĉe! S dubokom odanošću upućujem Vam srdaĉne pozdrave u ime hrvatskih biskupa Republike Bosne i Hercegovine: Mons. Pavla Ţanića, biskupa mostarsko-duvanjskog i stalnog apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskoga i njegovog koadjutora mons. Ratka Perića, te mons. Franje Komarice, biskupa banjaluĉkoga, i u svoje osobno ime. Došli smo u pohod ad limina unatoĉ teškim ratnim prilikama u našoj zemlji. Izraţavamo iskrenu zahvalnost na trajnom zalaganju Vaše Svetosti za obranu ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Vaši izravni interventi i poziv svijetu da pomogne ugroţenom puĉanstvu i da ga zaštiti pred nepravednim napadaĉima bili su mu ohrabrenje i poticaj da izdrţi u teškim trenucima. Takvim odluĉnim stavom pokrenuli ste, Sveti Oĉe, cio svijet da svrati pozornost na naše patnje i da se više zauzme za sve obespravljene na 174

bosansko-hercegovaĉkom prostoru. Na poseban naĉin zahvaljujemo Vam za Dan molitve za mir u Europi, posebno na Balkanu, upriliĉen prije dva dana u Asizu, na kojem smo i mi mogli sudjelovati. Uvjereni smo da će milosrdni Bog uslišati zajedniĉke vapaje za toliko ţuĊenim mirom u našoj zemlji. Vama je, Sveti Oĉe, poznato koliko je naš katoliĉki narod pretrpio za vrijeme komunistiĉkog reţima. Ponadasmo se da će dolaskom demokracije sinuti bolja vremena za rast vjere u našim krajevima. To se zaista i poĉelo dogaĊati. Ali ideološki odgajani voĊe vojske i politike nisu prihvatili demokratske promjene nego su ogromnim naoruţanjem i cijelom vojnom organizacijom stali uz jedan narod bivše drţave, a protiv legitimnih prava susjednih naroda. Došlo je do vojnog oruţanog napada, nakon Slovenije i Hrvatske, i na Bosnu i Hercegovine, i to ovdje u strahovito brutalnom obliku rušenja i uništavanja kako mnoštva civila tako i civilnih objekata. Katoliĉka Crkva u Bosni i Hercegovini doţivjela je takoĊer svoju Golgotu. Pred poĉetak rata u našoj Republici bilo je oko 830.000 katolika, od kojih je najveći broj hrvatske nacionalnosti. Svaka od 4 postojeće biskupije na specifiĉni je naĉin doţivjela ove ratne strahote zapoĉete od listopada 1991, osobito od travnja 1992. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji od oko 500.000 katolika jedna je polovica u izbjeglištvu. Od 144 ţupe 50% ih je zauzeto, a narod i svećenici silom protjerani. Na svim okupiranim podruĉjima crkve, kapelice i samostani razoreni su ili teško oštećeni. U Sarajevu je zgrada bogoslovskog sjemeništa znatno oštećena, a bogoslove smo morali premjestiti na podruĉje druge biskupije. Franjevaĉka je teologija okupirana, a bogoslovi su u izbjeglištvu u zagrebaĉkoj nadbiskupiji. Jedan je svećenik ubijen, drugi se nalazi u koncentracijskom logoru, dok je jedna redovnica teško ranjena. Banjaluĉka se biskupija gotovo cijela nalazi u teškoj situaciji. Ona je imala oko 120.000 katolika, a do sada je već skoro polovica u izbjeglištvu. Premda na njezinu podruĉju nema onakvih ratnih dogaĊanja kao u drugima, ipak pod raznim prijetnjama i pritiscima i radi velike obespravljenosti narod je prisiljen bjeţati. Oko 50% crkvenih objekata razrušeno je ili teško oštećeno, a oko 45% više ili manje oštećeno. Dvojica su ţupnika ubijena, više je njih prošlo kroz strašne koncentracijske logore, neke su redovnice i vjernici laici izvrgnuti stalnim ţivotnim pogibeljima. Za ovu biskupiju postoji stvarna opasnost da bude nasilno ugašena. U biskupijama Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan bilo je oko 210.000 katolika, od kojih je oko 20% u izbjeglištvu. Od 78 ţupa 16 ih je okupirano ili se nalaze u ratnim zonama. Oko 40 crkava i crkvenih objekata uništeno je ili oštećeno; biskupska je rezidencija u Mostaru spaljena, a katedrala razorena. Sveti Oĉe, koliko je do nas, odrţavamo kontakte s predstavnicima drugih vjerskih zajednica: sa Srpskom pravoslavnom Crkvom i s Muslimanskom zajednicom. Iznad svega i mi biskupi i naši svećenici nastojimo ostati s napaćenim i vrlo ĉesto obespravljenim narodom. No, osjećamo se i pomalo umorni, ali još više i nemoćni pred teškoćama u kojima se nalazimo. Zato nam je svaka pomoć, savjet, ohrabrenje siguran znak da nismo prepušteni samima sebi. Svjesni smo, Sveti Oĉe, Vaše moralne snage i autoriteta koji uţivate i Vi osobno i Sveta Stolica u cijelom svijetu. Stoga Vas molimo da ostanete s nama. Smatramo da nije volja Boţja da nas nestane na onim prostorima na kojima ţivimo već 13 stoljeća, gdje smo unatoĉ dramatiĉnim povijesnim kušnjama, s pomoću Boţjom, uspjeli oĉuvati svoju vjeru u Isusa Krista, svoju povezanost s Petrovim nasljednikom i svoj nacionalni identitet. I danas, unatoĉ svim promjenama i tragiĉnim zbivanjima, mi ostajemo kao i do sada spremni za miran suţivot i s pravoslavcima i s muslimanima i s pripadnicima ostalih vjeroispovijesti. Upućujemo Vašoj Svetosti još jednu ţarku molbu. Premda prilike u nas još nisu sreĊene, ali ţiveći u nadi da će svemu ovome brzo doći kraj, mi biskupi Vrhbosanske metropolije pozivamo Vas, Sveti Oĉe, da posjetite naše partikularne Crkve. To bi bila velika utjeha i blagoslov našem ispaćenom narodu i ujedno uĉvršćivanje ţuĊena pravednog mira za sve stanovnike naše zemlje. Sveti Oĉe, svojim apostolskim blagoslovom confirma fratres et filios tuos u Bosni i Hercegovini. Neka taj blagoslov bude zalog nebeskog svjetla i pomoći nama pastirima, našim svećenicima, redovnicima i redovnicama, našim izbjeglicama, ranjenicima, zatvorenicima po logorima, vojnicima koji se bore protiv zla u sebi i oko sebe, našim mladima, tisućama naših prognanika, kao i svemu puĉanstvu naše zajedniĉke domovine. /Rim, 12. sijeĉnja 1993./ _____________

GK, 24. sijeĉnja 1993, str. 3; VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 29–30.

175

22. I. 1993. PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANÐELOVIĆ Pismo predsjedniku Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gosp. Aliji Izetbegoviću – o sukobu Hrvata i Muslimana i o protuhrvatskoj promidţbi u sredstvima priopćivanja. Štovani gospodine Predsjedniĉe! Pravo da Vam se u ovim sudbonosnim trenucima naše domovine javno obratim daje mi sedamstoljetna tradicija moje zajednice Bosne Srebrene koja je svoju sudbinu uvijek izjednaĉavala sa sudbinom Bosne i Hercegovine i sudbinom svega hrvatskoga naroda. Dolazeći nedavno u Sarajevo, osjećao sam dvostruku radost; najprije zato što se vraćam u naš grad, a onda i zato što sam nosio dobre vijesti s ekumenske molitve za mir, odrţane u Asizu, rodnom mjestu utemeljitelja moga reda, sv. Franje. U jednom obredu bili su ondje okupljeni svi, katolici, muslimani, protestanti i pravoslavni (naţalost, ne i srpski), ţarko moleći Boga za mir. Pokretaĉ i dobri duh ove veliĉanstvene zamisli, papa Ivan Pavao II., zamolio je nas, bosanske duhovnike, da svima ovdje zasvjedoĉimo njegovu duboku ţalost nad patnjama ljudi u BiH, njegovu spremnost da doĊe u našu zemlju i naš grad kako bi nam i na taj naĉin pruţio svoju podršku i ohrabrenje. S posebnom ganutošću Sveti je Otac govorio o nesreći braće muslimana. Nisam stigao ni izgovoriti dobre vijesti, kad me u Sarajevu sustigla ona loša, koja kida srca svih nas – da su se u Gornjem Vakufu oruţjem sukobili Hrvati i Muslimani! Ponadao sam se da će drţavni duţnosnici kao i sredstva javnog priopćavanja snaći snage da hitno i energiĉno porade na uklanjanju svih razloga za sukobljavanje Hrvata i Muslimana, a najprije da se prekine s pucanjem. MeĊutim, zaprepastilo me brzo pristajanje na ratnu logiku; prekonoći se imenuje "agresor", miniraju se mostovi prijateljstva hrvatskom narodu, a u Sarajevu se poĉinje osjećati prijeteći odnos prema Hrvatima. Osobno me iznenadilo, štovani gospodine Predsjedniĉe, što je izostala Vaša oĉekivana umirujuća rijeĉ. Ta Vi ste svojom staloţenošću do sada pokazivali da Vam kao izlika nikad ne sluţi neĉija nepromišljenost i neumjerenost; takva je u ovom sluĉaju bila primjerice "igra" s poloţajem bosanskih prognanika u Hrvatskoj. Posebno me onespokojilo jednostrano, neprovjereno i nekom ĉudnom mrţnjom natopljeno izvješćivanje sluţbenih sarajevskih glasila. U njima se Hrvati izjednaĉavaju s ĉetnicima, Hrvatska sa Srbijom i Crnom Gorom, a u apostrofiranju "agresora" već se mjesecima daje "prednost" "onomu sa zapada" ... U informativnim glasilima sustavno se iz noći u noć sije sjeme mrţnje. RTV i "OsloboĊenje" nevjerojatno su naglo, od smušenih tumaĉa zbilje, kakvi su bili svih mjeseci rata, postali kao sablja oštri u širenju propagande, kojoj je, oĉito, cilj uvjeriti narod u postojanje novoga neprijatelja. Štovani gospodine Predsjedniĉe, na Vama je da to sprijeĉite, osobito u Sarajevu gdje je hrvatski puk tako malobrojan i gdje Vam se pruţa jedinstvena prilika da svima nedobronamjernima ili nedovoljno suptilnima pokaţete da se u BiH nitko ne mora osjećati manjinom. Fra Petar AnĊelović, provincijal Bosne Srebrene U Sarajevu, 22. sijeĉnja 1993. ______________ BS, r. i., br. 3, 1/1993, str. 14–15; MO, str. 123–124.

27. I. 1993. KATOLIĈKI SVEĆENICI BOSNE I HERCEGOVINE Deklaracija o politiĉkom ureĊenju Bosne i Hercegovine. Mi, katoliĉki svećenici sarajevske i banjaluĉke biskupije, zajedno sa vrhbosanskim nadbiskupom msgr. Vinkom Puljićem i franjevaĉkim provincijalom fra Petrom AnĊelovićem, svjesni svoga poslanja i prisutnosti u 13-stoljetnoj povijesti hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, moramo, pozivajući se na svoje pravo i duţnost, podići svoj glas u trenutku dok 176

još uvijek traje rat i dok se kroji novo politiĉko ureĊenje drţave Bosne i Hercegovine. Stoga upućujemo ovu Deklaraciju – domovinskoj i svjetskoj javnosti, meĊunarodnim forumima i pojedincima ukljuĉenim u rješavanje budućnosti BiH i crkvenim ustanovama. 1. U meĊunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini protivimo se bilo kojem rješenju koje bi za posljedicu imalo etniĉko ĉišćenje i premještanje stanovništva s njegovih vjekovnih ognjišta. 2. Ţao nam je da uz sadašnji prijedlog teritorijalnog ureĊenja Bosne i Hercegovine nisu ponuĊena i alternativna, manje bolna rješenja. Jedna od varijanti bi bila paritetna vlast u općinama, privredi, sudstvu, školstvu, policiji, vojsci itd. 3. Ţiveći s narodom i odgajajući ga u vjeri, traţimo od odgovornih da zaštite naša hrvatska katoliĉka prava na svim prostorima gdje smo do sada ţivjeli. Ali isto tako traţimo poštivanje istih prava i za druge narode. 4. Velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu odnijela je oko 150.000 neduţnih ţivota meĊu kojima su većina djeca i civili. Tu su i tisuće silovanih Muslimanki i Hrvatica, stotinjak koncentracijskih logora. Prema našoj evidenciji, uništeno je 62% katoliĉkih objekata, preorana su groblja, razoreni povijesni spomenici, opljaĉkane kulturne vrijednosti. Ta je ista agresija s vjekovnih ognjišta otjerala gotovo dva milijuna stanovnika ove zemlje. Traţimo i zahtijevamo od Europske zajednice i Ujedinjenih naroda da svim raspoloţivim sredstvima omoguće povratak do posljednjeg prognanika na njegovo ognjište. Isto tako traţimo meĊunarodni sud za sve ratne zloĉine. 5. Rat u Bosni i Hercegovini traje više od deset mjeseci. Unatoĉ brojnim mirovnim konferencijama i dogovorima on se, naţalost, nastavlja sa svim svojim tragiĉnim posljedicama. Stoga molimo da se upotrijebe druga efikasnija sredstva kako bi došlo do pravednoga mira. 6. Teško smo pogoĊeni najnovijim lokalnim sukobima Hrvata i Muslimana pa odluĉno traţimo od vjerskih, vojnih, i politiĉkih ĉelnika da uĉine sve kako bi ti sukobi odmah prestali. Bojimo se da je ovo posljednji glas za zaštitu prava Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, jer je već toliko toga srušeno i uništeno a narod protjeran. Naroĉito se to odnosi na podruĉje banjaluĉke biskupije, Bosanske Posavine te nekih krajeva srednje Bosne i istoĉne Hercegovine, koji su gotovo potpuno uništeni. U tim krajevima je ubijeno ili iz njih protjerano blizu 300.000 Hrvata. Upućujemo stoga ne samo molitvu Bogu, tvorcu i zaĉetniku svakoga mira, nego i svoj vapaj svima koji su odgovorni za ovo stanje i za budućnost Bosne i Hercegovine da uĉine sve kako bi se mir vratio ovoj zemlji i ovom narodu.

Zagreb, 27. sijeĉnja 1993. _____________

(Slijede potpisi nadbiskupa Vinka Puljića, provincijala fra Petra AnĊelovića i većeg broja dijecezanskih svećenika i franjevaca)

GK, 7. veljaĉe 1993, str. 3; BS, r. i., br. 3, 1/1993, str. 15–16.

3. II. 1993. FRANJEVAĈKI I DIJECEZANSKI SVEĆENICI SREDNJE BOSNE Osuda hrvatsko-muslimanskog sukoba i poziv na toleranciju i suţivot Trinaest stoljeća trajne prisutnosti i tradicije te osjećaj odgovornosti za naš narod i pred našim narodom daje nam pravo i obavezu da dignemo svoj glas. Osjećamo svojom duţnošću skrenuti pozornost i hrvatskom i muslimanskom narodu da osuĊujemo tragiĉne dogaĊaje koji su se zbili na ovim prostorima mimo volje naroda. Ne ţeleći kreirati politiku niti odluĉivati o bilo kakvom politiĉkom ureĊenju i odreĊenju zalaţemo se za temeljna prava svakog ĉovjeka na ovim nama svetim prostorima. Nemoralnost i zloĉin ne mogu donijeti dobra niti onomu tko ih ĉini a pogotovu onomu nad kim se ĉini. Tradicija ovog jedinstvenog prostora i naroda je, posebno hrvatskog naroda i njegove obiĉajnosti, ţivjeti u duhu tolerancije i kršćanske ljubavi u poštivanju svakog ĉovjeka i njegovih sloboda, sa svim ljudima s kojima dijelimo prostor, duh i dah. Stoga zahtijevamo i traţimo od onih koji obnašaju vlast, bilo civilnu bilo vojnu, da sve one, koji "u ime naroda" ĉine bilo kakva zlodjela, pljaĉkaju, pale, ubijaju, siju strah i mrţnju, imenuju, razotkriju i izoliraju, u ime temeljnog prava na ţivot i slobodu svakog ĉovjeka.

177

Preporuĉujemo da ljudi od ugleda, istine i povjerenja, i iz jednog i iz drugog naroda, utemelje zajedniĉke komisije koje će obići sva naša podruĉja i vratiti klicu povjerenja koje je ozbiljno poljuljano. Ţeleći stati na put svim nemilim dogaĊajima, svima onima do kojih ovaj glas prosvjeda dopre i onima koji i drugaĉije misle, zazivamo Boţji blagoslov i ţelimo Mir i Dobro! Fra Nikica Miliĉević, gvardijan fojniĉki Fra Juro Miletić, gvardijan kreševski Fra Luka Boroviĉkić, vikar samostana u Kraljevoj Sutjesci Fra Jozo Krešo, definitor provincije Bosne Srebrene Don Frano Bulić, dekan i ţupnik gromiljaĉki Fra Ivan Pervan, ţupnik kiseljaĉki Fra Vitomir Silić, ţupnik brestovaĉki /i svi njihovi suradnici, svećenici i ĉasne sestre, koji ţive i rade na ovim terenima!/ Fojnica, 3. veljaĉe 1993. ___________ Vrisak s Kastela, god. II, br. 9, str. 5.

6. II. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Pismo papi Ivanu Pavlu II. – o stanju u Sarajevu i o sukobu Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini. Vaša Svetosti! Najsrdaĉnije zahvaljujem na Vašoj oĉinskoj rijeĉi i ohrabrenju koje sam doţivio u susretu s Vama i ostalim dikasterijima Svete Stolice. TakoĊer zahvaljujem na duhovnoj i materijalnoj pomoći u ovim iskušenjima. Nakon većih poteškoća uspio sam ponovno doći u Sarajevo, sjedište nadbiskupije. Ovaj grad i dalje umire. Svaki dan se gine od granatiranja. Nove ruševine nastaju, i još veće patnje postaju. I dalje nema dovoljno energije ni za svjetlo ni za grijanje. Hrane je sve manje, radi nemogućnosti uvoza u Sarajevo. Tekuće vode već mjesecima nedostaje. Sukobi postaju sve napetiji i izmeĊu Muslimana i Hrvata, ne na vjerskom podruĉju nego na politiĉkom. Nastojim organizirati susrete s ĉelnicima vjerskih zajednica koji su ovdje kako bi se napetosti smanjile. To isto ĉine i svećenici na terenu. To moţe svećenike dovesti i u neprilike radi sukobljenih strana. Neizvjesnost je velika. Ovakove napetosti vode našem istrebljenju na ovim prostorima. Iako je ostalo dosta katolika u Sarajevu a i na prostorima Bosne i Hercegovine i izdrţavamo sve ove nevolje, ali ukoliko doĊe do još većih sukoba s Muslimanima, teško će biti opstati na ovim prostorima. Naţalost i politiĉke voĊe su uskih pogleda i interesa, a to što oni ţele nije uvijek interes svega naroda. Svećenicima sam dao upute da izdrţimo sa narodom na svim podruĉjima braneći svoja prava i priznavajući prava svih drugih. Kada sam se ponovno pojavio meĊu svojim vjernicima prenoseći Vaše pozdrave i blagoslov, i donoseći Uskrsnu svijeću koju ste mi dali u Asizu, vidio sam na oĉima ljudi jedno ohrabrenje i utjehu. Hvala Vam, Sveti Oĉe, i imamo puno povjerenje u Vas i vjerniĉku odanost Vama i Svetoj Stolici. Upućujući iskrene pozdrave od svojih suradnika: svećenika, redovnika i redovnica, bogoslova i sjemeništaraca i vjernog puka, a na poseban naĉin u svoje ime, molimo Vaš oĉinski blagoslov. Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Sarajevo, 6. veljaĉe 1993. _________ VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 47. 178

10. II. 1993. NADBISKUP VHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Pismo Vrhovnoj komandi armije Republike Bosne i Hercegovine – zauzimanje za poštivanje i zaštitu ljudskih prava Hrvata-katolika i svih drugih ljudi. Upućujem gornjem Naslovu ovaj dopis u kojem izlaţem poteškoće na koje nailazim kod svojih vjernika, koji mi se obraćaju da ih zaštitim. Osjećam svojom duţnošću da dignem glas protiv nepravde i nasilja. 1. U zadnje vrijeme sve je veći broj nasilja po stanovima katolika od pripadnika Oruţanih snaga Republike BiH (nekima znam i imena), koji s oruţjem upadaju u stanove katolika Hrvata nazivajući ih pogrdnim imenima. Oni pljaĉkaju tuĊu imovinu i traţe napuštanje stanova. Sve se ovo ĉini najvjerojatnije organizirano, jer civili prije toga nose već naĉinjeni popis stanova koje treba "oĉistiti" i ustupiti odreĊenim snagama. 2. Sve je ĉešći brutalni nastup prema nama Hrvatima-katolicima jer se sredstva informiranja u Sarajevu odnose odbojno i huškaĉki, ne prema odreĊenoj politici, nego prema hrvatskom narodu. Iz dana u dan mi Hrvati-katolici vidimo da imamo sve manju zaštitu jer svaki pojedinac ili naoruţana jedinica OS Republike BiH osjeća da nas ima pravo vrijeĊati, upućivati prijetnje, ĉak i fiziĉki napadati na ljude u Sarajevu koji su hrvatskog opredjeljenja. Sve ovo je razlog da postavim pitanje i sebi i civilnim vlastima Republike Bosne i Hercegovine: gdje mogu traţiti i dobiti adekvatnu zaštitu za svoje vjernike i sunarodnjake? Teško mi je reći, ali je to gorka istina, da su Hrvate s ovih dijelova neki hrvatski politiĉari jednostavno prepustili, dok nam legalna vlast ne daje potrebnu zaštitu. Kao pastir stada, koji je poput svoga Uĉitelja spreman poloţiti ţivot za svoje ovce, osjećam duţnost da dignem glas u obranu neduţnih pred naletom nasilja i bezakonja. I sam sam već doţivio nekoliko neugodnih gesta od strane raznih policija, a svima je dobro poznato da svim snagama nastojim na izgradnji mira, ostvarenju ljudskih prava i meĊusobnoj toleranciji. Iako ove neugodnosti ne ţelim dizati na veliko zvono, one su ipak pokazatelj da i ovdje netko vodi prljavu politiku. Traţim punu zaštitu ljudi i imovine bez obzira na vjeru i naciju. Ukoliko na tom planu ne bude ništa bitno poduzeto od legalnih vlasti, bit ćemo prisiljeni traţiti pravdu na svjetskoj razini ili negdje drugdje potraţiti mjesto za ţivot. U nadi da ćete shvatiti moju zabrinutost i za rastuće probleme pokazati potrebno razumijevanje, iskreno Vas pozdravljam! Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Sarajevo, 10. veljaĉe 1993. _________ VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 60.

17. II. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA, I SVEĆENICI Apel kompetentnim osobama crkvenog i politiĉkog ţivota u zemlji i svijetu i molba za pomoć i zaštitu temeljnih ljudskih prava. Biskup i svećenici banjaluĉke biskupije, okupljeni na molitveno-pastoralnom susretu u Biskupskom ordinarijatu u Banja Luci 17. veljaĉe 1993., zajedniĉki smo razmotrili i aktualnu situaciju u kojoj se trenutno nalazi naša biskupija. Na temelju konkretnih izvještaja o dramatiĉnom stanju u kojem se nalazi najveći dio biskupije, a koje se svakodnevno naglo pogoršava, svjesni smo svoje odgovornosti za povjerene nam vjernike pred Bogom, Crkvom i pred poviješću svoga naroda i svih ljudi ovoga kraja, proţeti vjerom, nadom i ljubavlju, 179

obraćamo se, osim Bogu u zajedniĉkim molitvama, i svim kompetentnim osobama crkvenog i politiĉkog ţivota u zemlji i svijetu zajedniĉkim apelom i usrdnom molbom za pomoć i zaštitu. 1. Znajući da kao Kristovi uĉenici moramo njegovati poštovanje, slogu, dijalog i mir s drugim ljudima oko nas, neumorno smo i dosljedno traţili i traţimo – na miran i miroljubiv naĉin – da se osigura priznanje i poštovanje dostojanstva svake pojedine vjerske i nacionalne skupine i svake ljudske osobe, kako bi se na ovim prostorima susretanja raznih naroda, religija, kultura i tradicija, i ubuduće saĉuvao skladan suţivot za sve, izbjeglo strahovito ratno stradanje, bezdušno protjerivanje ljudi s njihovih ognjišta i vandalsko uništavanje svega što je vrijedno u ljudskim oĉima. 2. Poznata je ĉinjenica da smo svi zajedno, otkako su poĉeli ratni sukobi na podruĉju Bosne i Hercegovine, nastojali uĉiniti sve što je u našoj moći da vjernici, povjereni našoj pastirskoj brizi, ne podlegnu napasti upotrebe oruţja protiv svoga susjeda, bilo iz vlastitog ili drugog naroda, i tako ugroze tuĊi – ali i svoj – ţivot i imovinu. Boţji je dar da nam je to skoro u svim našim ţupama i uspjelo, i da oruţanih sukoba izmeĊu katolika i drugih na našem podruĉju nije bilo i nema! 3. Ipak, unatoĉ izrazito miroljubivom drţanju najvećeg broja vjernika naše biskupije i njihove istinske spremnosti na zajedniĉki ţivot s drugim ljudima u slozi, miru, meĊusobnom uvaţavanju i poštovanju, osjetili smo svi mi, svećenici, redovnici, redovnice, a pogotovu naši vjernici, na vlastitoj koţi pogaţenost i mnogostruke, teške povrede osnovnih ljudskih prava, prava na nepovredivost ţivota, na stanovanje, na ravnopravnost, na rad i osobno izdrţavanje, na dobra potrebna za ţivot, na slobodu savjesti, na slobodu mišljenja i izraţavanja, na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, na slobodu kretanja, na suodluĉivanje u javnom ţivotu. Iznosimo najbolnije sluĉajeve: – ubijanje i masakriranje neduţnih civila: staraca, ţena, djece i muškaraca; odvoĊenje u logore, uz više stotina civila, petorice svećenika, od kojih jedan nakon torture u zatvoru podlijeţe; a druga dvojica svećenika su – potpuno neduţni – nakon muĉenja ubijeni; – teško psihiĉko i fiziĉko maltretiranje redovnica i prisiljavanje na odlazak iz njihovih samostana; silovanje ţena i djevojaka; – bezrazloţno skrnavljenje, rušenje, teţe ili lakše oštećivanje preko 93% svih naših crkava i još 33% drugih crkvenih objekata; – konstantno paljenje, rušenje i oštećivanje mnogih stambenih i poslovnih objekata naših vjernika; dramatiĉno protjerivanje više desetaka tisuća vjernika iz mnogih naših ţupa (neke su ţupe potpuno iseljene), trajna programirana praksa etniĉkog ĉišćenja našeg naroda s njegovih vjekovnih ognjišta (skoro 50% vjernika iz biskupije moralo je napustiti svoja ognjišta!); – opće otpuštanje s radnih mjesta i potpuna egzistencijalna ugroţenost najvećeg broja naših vjernika, posebno u urbanim sredinama; ĉesto prisiljavanje na mobilizaciju i rat protiv vlastitog naroda ili drugog naroda, prisilna iskljuĉenost iz politiĉkog odluĉivanja o vlastitoj sudbini, nemogućnost slobodnog kretanja za najveći broj odraslih muškaraca; – zdravstvena ugroţenost zbog nemogućnosti plaćanja lijeĉniĉkih pregleda, kao i drugih medicinskih usluga (operacije, leţanje u bolnici) i lijekova; – bezrazloţna obustava dostave neophodne humanitarne pomoći preko našeg biskupijskog Caritasa, ĉime se direktno ugroţavaju ţivoti više hiljada naših obitelji, koji ovise iskljuĉivo o Caritasu. 4. Unatoĉ dosadašnjem već desetomjeseĉnom bezakonju i potpunoj obespravljenosti koju trpimo, naš narod nije uzvratio zlo zlim. Ţeljeli bismo da i ubuduće ne uzvrati. – Ali, već smo svi više-manje pri kraju snaga! Bojimo se da će, ipak, doći do onoga, protiv ĉega smo se do sada svim silama zalagali, do oĉajniĉkog pokušaja izlaska – pod svaku cijenu – iz sadašnje uistinu nepodnošljive situacije na podruĉju više općina (Banja Luke, Laktaša, Bosanske Gradiške, Prijedora, Kotor Varoša, Prnjavora, Sanskog Mosta, Kljuĉa). To moţe lako uroditi još dramatiĉnijim i pogubnijim posljedicama za sve. 5. U posljednjem, Drugom svjetskom ratu, nastradalo je više od 1/3 ţupa naše biskupije, koje se više nikada nisu obnovile. Sada se silom i politiĉkim nerazboritim odlukama, koje drugi o nama bez nas donose, nastavlja – s naše strane niĉim izazvan – proces potpunog uništenja Katoliĉke Crkve na podruĉju banjaluĉke biskupije, gdje je ona nazoĉna preko sedamnaest stoljeća! Tko moţe opravdati takav zloĉin u Europi pod konac 20. stoljeća kršćanske ere! 6. U ovom, za nas sudbonosnom ĉasu, apeliramo i molimo sve kompetentne crkvene i drţavne poglavare u našem hrvatskom narodu i u slobodnom svijetu, da se ozbiljnije i 180

konkretnije upoznaju i pozabave našom dramatiĉnom situacijom i ne dopuste potvrĊivanje niti nastavljanje strahovitog zloĉina protiv ĉovjeka, naroda i ĉovjeĉnosti! Ne moţemo prihvatiti da bezakonje i anarhija, sila i zloća postanu zakonom i mjerilom ţivota, ponašanja i odluĉivanja o sudbini pojedinaca ili pripadnika jednog naroda ili vjerske zajednice! 7. Diţemo glas odluĉnog prosvjeda u ime svih pogaţenih i obespravljenih vjerskih i nacionalnih zajednica! Za nas katolike u velikoj dijaspori sjeverozapadne Bosne traţimo samo vraćanje i garanciju poštivanja osnovnih ljudskih prava! U ime Boţje pravde, u ime ĉovjekoljublja, u ime najsvetijih kršćanskih i humanih principa naše europske civilizacije pozivamo i preklinjemo sve koji se smatraju ljudima, a mogu nam konstruktivno pomoći: – ne opterećujte svoju savjest indiferentnošću prema našoj nesreći i propasti! Ne ţelimo da naša nesreća, za koju nismo krivi, postane vašom nesrećom na sudu Boga Svevišnjega, pred kojim ćemo se svi morati pojaviti. Zaštitite nas i pomozite nam dok još nije sasvim kasno! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup, sa svojim svećenicima Banja Luka, 17. veljaĉe 1993. ________ GK, 7. oţujka 1993, str. 1. i 2; UOO, str. 619–621.

18. II. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Pismo srpskom patrijarhu Pavlu – o oduzimanju Caritasove robe i o razaranju katoliĉkih crkvenih objekata na podruĉju koje kontrolira srpska vlast. Vaša Svetosti! Obraćam Vam se kao vrhovnom poglavaru Srpske Pravoslavne Crkve ţeleći Vas informirati o teškim stradanjima u ovom ratu, ali i zamoliti da u ime Boga i Isusa Krista uĉinimo sve da se ova stradanja skonĉaju te da što prije svane i zavlada mir na ovim prostorima. 1. U gradu Sarajevu uz katolike i muslimane ţivi veliki broj vjernika Srpske Pravoslavne Crkve. Naţalost, ostali su vjerski nezbrinuti. Otac Avakum Rosić je jedini svećenik ovdje i on ne moţe nikako zadovoljiti potrebe oko 50.000 pravoslavnih vjernika koji se još nalaze u Sarajevu. Vaši vjernici na mene vrše pritisak da nešto poradim za njihovo zbrinjavanje. 2. Caritas naše Vrhbosanske nadbiskupije nastojao je blokiranom Sarajevu uvesti hranu i dijeliti je potrebnima. S osobitom radošću preuzimao je pakete za srpski ţivalj koji su slani iz Beograda i drugih dijelova Srbije te ih distribuirao naslovnicima. Kada je to isto, u dogovoru sa srpskim vlastima, ţelio uĉiniti za katoliĉke vjernike preuzimajući pakete doţivio je jednu ruţnu gestu od strane srpskih oruţanih formacija i policije na Ilidţi. Svi paketi su bili otvoreni, a vrjednije stvari su opljaĉkane. Oduzete su i neke stvari naslovljene i na moje najbliţe suradnike. Duboko smo poniţeni i povrijeĊeni ovakvim gestom. Caritas je uvezenu hranu u Sarajevu dijelio svima potrebnima pa tako i pravoslavnom ţivlju. To isto ĉinjeno je i na drugim prostorima izvan Sarajeva, kao u Zenici, u nekim selima Srednje Bosne i drugdje. Sada doţivljavamo na Ilidţi, koju kontroliraju srpske snage, da nam bude oduzeto 30% robe koju uvozimo u Sarajevo. Smatramo to otimaĉinom jer Caritas dobrovoljno daje, a nikako ne moţe prihvatiti nasilno oduzimanje. Ako već dajemo Srbima u Sarajevu i u mjestima Srednje Bosne, i još nam na Ilidţi oduzmu 30%, ispada da samo Srbima pripada više od 50% Caritasove robe. To je potpuno u suprotnostima s nakanama darovatelja i nepravda prema ostalim ljudima u potrebi. Naţalost, stojimo pred upitnikom s kime o tome moţemo ozbiljno razgovarati i stvarno se dogovoriti. 3. Vaša Svetosti, već sam Vas informirao u jednom svom pismu o stradanjima vjerskih objekata i katoliĉkog ţivlja na podruĉju moje nadbiskupije do 10. mjeseca prošle godine. Naţalost to ratno uništavanje od strane srpske vojske nije prestalo. Naprotiv, nastavljeno je i bez rata uništavanje vjerskih objekata i pljaĉka crkvene imovine. Posebno nas je pogodilo to što su se naši crkveni predmeti, umjetnine i ostale vrijednosti prodavale po beogradskim ulicama i s podruĉja moje Nadbiskupije kao i s terena Banjaluĉke biskupije. To smatram svetogrĊem bez 181

obzira tko to ĉinio. Sve što je bilo u mojoj moći uĉinio sam da se zaštiti imovina Srpske Pravoslavne Crkve i u Zenici i u Sarajevu. Stoga sam oĉekivao i od strane pravoslavne hijerarhije da bude zaštićena katoliĉka crkvena imovina koja nipošto nije u sluţbi vojne strategije. Posebno sam bio oţalošćen 15. 02. ove godine kada je izravnim pogocima ponovno oštećena katedrala od strane srpske vojske. Istog dana izravno je pogoĊen sestarski samostan i ţupni stan u Novom Sarajevu kao i ţupna crkva. Pitam se – dokle će trajati ovo divljaštvo? 4. Bez obzira na politiĉka gibanja i razvoj vojne situacije, mi se ne moţemo odreći svog poslanja da budemo uĉitelji vjere i odgojitelji savjesti kritiĉki se postavljajući prema svakom zlu bez obzira s koje strane dolazilo. Nije potrebno da optuţujemo jedni druge nego trebamo na temeljima EvanĊelja graditi mostove zajedništva s punom odgovornošću u ovom povijesnom trenutku. Apeliram na Vašu Svetost da uĉinimo zajedniĉke napore u ime Krista i njegovog EvanĊelja za izgradnju bolje budućnosti. Upućujući svoje molitve Duhu Svetom da nas sve prosvijetli i vodi, iskreno Vas pozdravljam. Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Sarajevo, 18. veljaĉe 1993. ____________ VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 60–61.

19. II. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo predsjedniku SO Banja Luka, mr. Predragu Radiću – o oruţanim napadima na crkvene objekte i ustanove te o fiziĉkim napadima na katolike i pljaĉkanju njihovih kuća. Gospodine Predsjedniĉe! Posljednjih mjesec i pol dana svjedoci smo oĉitog pogoršanja sigurnosne situacije u našoj općini. To, naţalost, moţemo ustvrditi na temelju sve uĉestalijih oruţanih napada na katoliĉke vjerske objekte u našem gradu, a posebno na temelju doslovce svakonoćnih oruţanih napada i fiziĉkoga zlostavljanja naših vjernika. 1. Iz višekratnih naših razgovora Vama je dobro poznato što sam sve dosad poduzimao, zajedno sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, da pripadnici Katoliĉke crkve u našem gradu i općini (a ima ih još uvijek pribliţno 30.000) budu i ostanu doista pouzdan ĉinitelj mirnoga suţivota, tako dragocjenog upravo u ovom nesretnom ratnom vihoru koji hara Bosnom i Hercegovinom. Zahvaljujem Bogu što su naše ţelje i uporna nastojanja urodila dobrim plodovima i što katolici u našoj općini nisu ugrozili niĉiji ţivot i imovinu. U nekoliko sam navrata molio i bodrio i Vas osobno i predstavnike policije i vojske u našoj općini, da /poduzmete – dop. pr./ najnuţnije što je potrebno za sigurnost ţivota i osiguranje egzistencije svakog našeg graĊanina. Svi ste mi Vi govorili da je i legitimno i realno to što oĉekujemo od Vas i ja i moji vjernici. Obećavali ste mi uvijek iznova da ćete svakako zavesti više reda i zakonitosti u nadiruće bezakonje i silu oruţja. Ne sumnjam u Vašu osobnu iskrenu nakanu da to i provedete u djelo. MeĊutim, dramatiĉno pogoršavanje sigurnosne situacije i sve veća neizvjesnost glede budućnosti za nas katolike u ovom gradu, sili nas na zakljuĉak da ste svi Vi odgovorni ljudi u našem gradu ili nedovoljno odluĉni ili zapravo nemoćni da budete dosljedni u svom humanom htijenju i opredjeljenju. 2. Vama je zacijelo dobro poznato višekratno (devet puta!) oruţano napadanje na novi ţupski pastoralni centar i direktno ugroţavanje ţivota ţupnika i pastoralnog osoblja i više vjernika u našoj ţupi Budţak–Derviši. Napadaĉi, ohrabreni oĉitom nedjelotvornošću kompetentnih organa reda i mira, prisilili su nas – na veliku ţalost ţupljana – na zatvaranje do daljnjega ovog pastoralnog centra za sve bogoštovne ĉine, kao i redoviti, uobiĉajeni vjeronauk za djecu i mlade . Opravdano se pitamo, dokle ćete Vi i svi mjerodavni uz Vas tolerirati takvu sramotnu ljagu u našoj općini: niĉim opravdano onemogućavanje redovitog vjerskog ţivota u jednoj od naših ţupa?! Upoznati ste i s oruţanim iţivljavanjem većeg broja naoruţanih ljudi s nekoliko tisuća metaka po našoj katedrali sv. Bonaventure na pravoslavni Boţić i pravoslavnu Novu godinu, pri 182

ĉemu je uĉinjena neprocjenjiva materijalna šteta, posebno na unikatnim vitrajima i na novom zvoniku, dragocjenim uresima našeg grada. Obaviješteni ste takoĊer o oruţanom napadu na franjevaĉki samostan Petrićevac, koji se dva puta ponavljao, jer se nije poduzelo ništa konkretno protiv oĉito istih poĉinitelja. Samo pravim Boţjim ĉudom nije ubijena jedna od redovnica u tom samostanu, kao i nekoliko samostanske braće koje se namjerno gaĊalo. I sinoć se, naţalost, ponovio bombaški napad na samostan, a posljedica je velika materijalna šteta. Morali ste biti obaviješteni i o oruţanom napadu iz automatskog oruţja na ţupnu crkvu u Martićevoj ulici, kao i razbijanju mnogih prozora na samostanu redovnica Druţbe "Svetoga Vinka Paulskog" u istoj ulici, koji su uĉinili oĉito nahuškani mladići i djevojke, ĉiji sam primitivizam i drskost i sam iskusio pred zgradom istog samostana prigodom sluţbenoga posjeta redovnicama. Najnoviji, ovonedjeljni barbarski napadi na kuću redovnica Druţbe "Sluţbenice Bezgrešne Marije" u Ulici Goce Delĉeva 17. u Budţaku u noći izmeĊu 16. i 17. i 18. i 19. o. mj., pri ĉemu je uĉinjena velika šteta, i trostruki jednako barbarski napad na samostan "Novi Nazaret" redovnica Druţbe Klanjateljice Krvi Kristove u Ulici V. Vitjuka 8., takoĊer u Budţaku, u noći izmeĊu 16. i 17. i 18. i 19. o. mj. nadopunjuje taj ţalosni niz niĉim izazvanih rušilaĉkih napada na katoliĉke vjerske objekte i nezaštićene ljude koji u njima borave i tim se objektima sluţe. Dobro znamo i Vi, i ja, kao i ti nesretni vandali i njihovi naredbodavaoci, da je svaki takav napad na crkvene objekte i crkvene ljude direktni udarac na najosjetljivije mjesto, u samo srce jedne vjerske zajednice, konkretno Katoliĉke crkve. Dok odluĉno diţem svoj glas protiv oskvrnuća, rušenja ili ugroţavanja vjerskih objekata i ljudi bilo koje druge vjerske zajednice, ma gdje to bilo i ma tko to ĉinio, razumljivo, ne mogu a ne uputiti u ovom konkretnom sluĉaju, s neskrivenom tugom, ali ne manjom odluĉnošću, svoj energiĉni prosvjed protiv toleriranja spomenutih krajnje nekulturnih i neciviliziranih zlodjela nad nama katolicima – vašim sugraĊanima! Poznajući Vas kao opredijeljenog humanista i ĉovjeka visoke kulture duha, ponovno apeliram na Vas da se javno distancirate od tih zlodjela, da ih osudite i sprijeĉite pogubno djelovanje Vama, kako ste mi sami rekli, poznatih delinkvenata u našoj općini. Preklinjem Vas da ne dozvolite da i Vas uvuku u neĉasne i krajnje nehumane igre, koje su, naţalost, karakteristika ovog luĊaĉkog, svima nama ovdje u zajedniĉkoj kući, nametnutog ratnog konflikta! 3. Još dramatiĉnija situacija jest ona u kojoj se trenutno nalaze vjernici-katolici našega grada i općine. To se posebno odnosi na neke dijelove našeg grada: Paprikovac, Rudarska ulica, Ul. J. Savinovića, Budţak III, Ĉesmu, Šargovac, Budţak I, Derviše, iako ni drugi dijelovi grada nisu pošteĊeni od samovolje oruţanih grupa koje svake noći upadaju u kuće i stanove naših vjernika, fiziĉki ih zlostavljaju i pljaĉkaju. Nekoliko stotina naših obitelji, koliko mi je do sada poznato, u posljednjih je mjesec i pol dana ĉak i po nekoliko puta bilo oruţano fiziĉki ugroţeno. Nije Vam teško razumjeti strahovitu uspaniĉenost ovih potpuno bespomoćnih, neduţnih ljudi, koji vrlo ĉesto od sluţbenih organa sigurnosti, koje pozivaju u pomoć i zaštitu, ĉuju ciniĉne rijeĉi: "Pa što još ĉekate? Zašto se ne selite? Što vi ovdje još traţite?" Izgubivši svako povjerenje u najnuţniju mogućnost zaštite gologa ţivota od strane politiĉkih faktora svoga grada, ti se jadni, i potpuno obespravljeni ljudi obraćaju ţupnicima, odnosno biskupu, moleći i preklinjući nas da ih spasimo. Kad ih šaljemo nadleţnim organima vlasti i sigurnosti, koji nama, inaĉe, tvrde da svi ljudi imaju pravo na zaštitu, oni ne ţele ići. Razoĉarano nam tvrde da se sve to s njima dogaĊa prema prešutnom odobrenju onih koji bi ih trebali štititi. Ja sam do sada ĉinio sve što sam znao da smirim opravdano uznemirene duhove meĊu svojim vjernicima, i u isto vrijeme upozoravao i molio sve Vas kompetentne na teritoriju naše općine da sprijeĉite ono najgore, kako ste mi mnogo puta ponovili, etniĉko ĉišćenje našeg grada i općine. Zbog Vaše neuĉinkovitosti u zaštiti svih stanovnika naše općine, pa tako i katolika, ja kao biskup, postajem "krivcem" u oĉima svojih vjernika zbog njihovog mnogostrukog jada i potpune neizvjesnosti njihove sudbine! Pitam Vas, kao aktualno najodgovornijeg ĉovjeka u našem gradu i općini, jesam li doista već trebao ili trebam, prema Vašem mišljenju, što prije stati na ĉelo nepregledne kolone svojih vjernika-katolika i krenuti na put bez povratka iz ovog našeg jedinog rodnog grada, gdje su nam korijeni duboki bar koliko i drugih naroda oko nas, ako ne i dublji?! – Ako to ne dolazi u obzir, onda nam recite moţete li i hoćete li uĉinkovitije pomoći nama i svim drugim ţivotno ugroţenim ljudima u našem gradu? – Ako ni to ne dolazi u obzir, onda Vas, kao ĉovjeka, molim da nam kaţete što nam je ĉiniti da saĉuvamo vlastite ţivote, a da ne ugrozimo ţivot i dostojanstvo ni Vas ni bilo kojeg drugog našeg sugraĊanina? 183

4. Vama je, gospodine predsjedniĉe, poznata spremnost Banjaluĉke biskupije i moja, da preko našeg biskupijskoga Caritasa pomaţemo koliko god moţemo i Vama i svim odgovornima u našoj općini (i u drugim općinama ove regije) na ublaţavanju velike aktualne socijalne bijede. Caritas je posljednjih mjeseci, zahvaljujući izmeĊu ostalih i Vama, mogao uĉiniti mnogo dobra za nekoliko desetaka tisuća stanovnika našeg grada i općine (jasno, ne samo katolika!). Već puna tri tjedna Caritasu nije dozvoljeno dovoziti prijeko potrebnu hranu za ublaţavanje gladi koja doslovce kuca na vrata mnogih naših obitelji, posebno onih ĉiji su hranitelji otpušteni s posla. Dok druge meĊunarodne humanitarne organizacije nesmetano iz pravca Zagreba preko Bosanske Gradiške mogu dovoziti u naš grad i kraj robu koju imaju, našoj je crkvenoj, takoĊer meĊunarodnoj humanitarnoj organizaciji, iz nepoznatih razloga onemogućeno da istim tim putem dovozi potrebnu pomoć. Time se ujedno ugroţava gola egzistencija i drugih nekoliko desetaka tisuća naših vjernika izvan općine Banjaluka, za koje se naš Caritas takoĊer mora brinuti. Apeliram na Vas da se kao kompetentna osoba zauzmete za što skorije omogućavanje normalnoga dostavljanja humanitarne pomoći našem gradu, općini i cijelom kraju i preko našeg biskupijskoga Caritasa! 5. Ovo teško i sudbonosno vrijeme nuţno traţi ljude velikog uma i srca koji će svojim konstruktivnim, nesebiĉnim zauzimanjem spašavati mnoge ţivote svojih suvremenika i udariti sigurne temelje za njihovu humaniju i sretniju budućnost. Ja Vas, gospodine predsjedniĉe Radiću, drţim za takvog ĉovjeka i zato Vam se, kao banjaluĉki biskup, Vaš sugraĊanin, iskreno i dobronamjerno obraćam. To sam ĉinio i dosad, najĉešće usmeno, u našim višekratnim susretima, zauzimajući se za dobro svih ljudi i svakog ĉovjeka, stanovnika ovog moga rodnog grada. Uvjeren sam da i ovaj moj pisani govor neće ostati bez Vašeg pozitivnog, djelotvornog odgovora koji, osim mene, oĉekuje još mnogo tisuća vjernika-katolika, kojima – po Boţjoj volji – stojim na ĉelu. Zato Vam unaprijed iskreno zahvaljujem, kako u svoje ime, tako i, poglavito, u ime svih pripadnika Katoliĉke crkve u našoj općini, kojoj Vi, kao predsjednik, stojite na ĉelu! Uz poštovanje i pozdrav Banja Luka, 19. veljaĉe 1993. ________

Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup

UOO, str. 396–400.

23. II. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo dr. Radovanu Karadţiću, predsjedniku Republike Srpske – o obespravljenosti katolika u banjaluĉkoj biskupiji. Poštovani gospodine Predsjedniĉe! Slobodan sam u prilogu dostaviti Vam dugi popis crkvenih objekata moje banjaluĉke biskupije, koji su proteklih mjeseci potpuno ili više-manje nastradali, iako u najvećem broju sluĉajeva nije bilo u blizini nikakvih oruţanih sukoba, zahvaljujući upravo i većini mojih vjernika, izrazitim i ustrajnim mirotvorcima. Radi se o 93% svih crkava moje biskupije i još 33% drugih vjerskih objekata! TakoĊer Vam dostavljam kopiju moga dopisa od 19. 02. 1993. gradonaĉelniku Banja Luke, gosp. Radiću, o sve dramatiĉnijoj i nepodnošljivijoj situaciji za vjernike – katolike i u ovoj općini, kao i dopisa predsjedniku SO Kljuĉ, g. Banjcu, od 11. 02. 1993. o vandalskom rušenju ţupne crkve u samom centru Kljuĉa. Moţda još uvijek niste pravo primili na znanje moje višekratne informacije koje sam upućivao Vama i Vašim suradnicima o katastrofalnom stanju potpune obespravljenosti, nezaštićenosti i stradanja u kojem se već desetak mjeseci nalaze pripadnici Katoliĉke Crkve u banjaluĉkoj biskupiji na podruĉju još nekih drugih općina: Prijedor, Sanski Most, Bos. Gradiška, Laktaši, Bos. Dubica, Mrkonjić Grad, Kotor Varoš, Prnjavor, Bos. Novi, Doboj, 184

Glamoĉ. Svi ovdašnji lokalni politiĉari redovno su mi tvrdili da katolici – koji su svugdje manjinski dio stanovništva – nisu u nikakvom sukobu s pravoslavnim Srbima. Pa ipak, ni krivi ni duţni stradaju ĉesto ţivotima i gubljenjem mjesta boravka i imovine, a redovito gubljenjem zaposlenja i drugih osnovnih ljudskih prava! Kad ih pitam zašto nam gazite i oduzimate osnovna ljudska prava, ĉesto dobijem odgovor: "Dobili smo takve direktive, tu smo mi nemoćni!" (!?). Gospodine Predsjedniĉe, tko moţe i tko smije davati takve rasistiĉke direktive ako ste Vi aktualna najkompetentnija politiĉka osoba za cijelo spomenuto podruĉje? Dok se po vlastitoj savjesti borite za prava svoga naroda, a sigurno moţete razumjeti i odobriti da i drugi narodi imaju pravo na oĉuvanje vlastitog identiteta i dostojanstva, na legitimno posjedovanje svih osnovnih ljudskih prava. Ne mogu vjerovati da Vi, kao pravoslavni kršćanin, ţelite silom uništiti najveći dio jedne katoliĉke biskupije, konkretno moje – Banjaluĉke, a što se na terenu upravo dogaĊa! Dok osobno, kao ĉovjek i kršćanin, nikada ne mogu odobriti ugroţavanje ţivota i imovine nijednog ĉovjeka, naroda, ili vjerske zajednice, pa tako ni sestrinske Srpske Pravoslavne Crkve, i u svakoj prigodi diţem odluĉno svoj glas protiv svakog vandalizma i zloĉina, dotle u isto vrijeme oĉekujem od meritornih i utjecajnih ljudi srpskog naroda i Srpske Pravoslavne Crkve da su u stanju jednako se tako ponašati, da takoĊer odluĉno diţu svoj glas protiv zloĉina koji se nad drugima izvršava, u ovom konkretnom sluĉaju nad nama – katolicima na podruĉju Republike Srpske. Sadašnja situacija u mojoj biskupiji je doista dramatiĉna! Skoro polovica vjernika već je morala napustiti svoje domove zbog neĉije sulude ideje o etniĉki ĉistim prostorima! Druga polovica je na rubu strpljivosti zbog konstantne ţivotne ugroţenosti, potpune obespravljenosti i direktne ugroţenosti od gladi jer su lokalne vlasti bezumno obustavile dostavljanje prijeko potrebne pomoći preko našeg biskupijskog Caritasa! Bojim se da ni meni ni mojim svećenicima, unatoĉ neumornim naporima, neće uspjeti još dugo vremena smirivati strahovito uspaniĉene duhove! Ja Vas uvjeravam da je – koliko ja poznajem svoje vjernike – najveći dio njih uistinu kadar i voljan u miru i slozi i meĊusobnom poštovanju ţivjeti s drugim narodima i ĉlanovima drugih vjerskih zajednica, pa tako i sa pravoslavnim Srbima. Nemojte dozvoliti da na Vas, kao trenutno najodgovornijeg ĉovjeka srpskog naroda u BiH, padne teška ljaga i krivica da ste protjerali i uništili više desetaka tisuća mirotvornih vjernika kršćana (katolika) samo zato što njihovoj zajednici – u najuţem smislu rijeĉi – Vi osobno ne pripadate. Ne biste imali ni mirne savjesti, a kamo li Boţjeg blagoslova zbog takvog gnusnog zloĉina protiv ĉovjeĉnosti! Svojevremeno ste mi usmeno obećali da ćete se osobno zauzeti za pozitivno rješavanje svih problema koji se tiĉu nas katolika na podruĉju Vaše nadleţnosti! Bio sam Vam za to zahvalan. Naţalost, osim nekoliko hvale vrijednih utješnih akcija, doţivjeli smo uglavnom suprotno od obećanja i to u vrlo tragiĉnom obliku! Ponovno Vas preklinjem: ne budite barem ubuduće krivac naših novih, nepredvidivih i nesagledivih nevolja! Na Vama je odgovornost da zaustavite mnogovrsne zloĉine koji se svakodnevno nad nama vrše, posebno u općinama: Bos. Gradiška, Banja Luka, Laktaši, Prijedor, Sanski Most, Prnjavor, Doboj, Kotor Varoš i Bosanski Novi! Tako ćete ujedno uĉiniti i najbolju uslugu svome narodu! Smijemo li se ja i ostali pripadnici moje, bez razloga i povoda, zgaţene i decimirane biskupije još uvijek nadati da ćete se prema nama pokazati kao ĉovjek koji se kao vjernik-kršćanin "Boga boji i ĉini pravdu" (Dj 10,35)? Oĉekujemo Vaš pozitivan odgovor! S poštovanjem! Banja Luka, 23. veljaĉe 1993. _____________

Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup

GK, 7. oţujka 1993, str. 2; UOO, str. 464–466.

185

10. III. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo zagrebaĉkom nadbiskupu i predsjedniku HBK, kardinalu Franji Kuhariću – o zloĉinima kojima je izloţena Katoliĉka crkva i o pogibelji njezina nestanka s banjaluĉkog podruĉja. Uzoriti gospodine Kardinale, poštovani i dragi u Kristu Brate! Kao pastiru zagrebaĉke Crkve-jubilarke, predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije i kardinalu Rimske Crkve obraćam Vam se u ime Boţjeg naroda, svećenstva i redovništva moje banjaluĉke biskupije u sudbonosnom ĉasu za našu daljnju budućnost na ovim prostorima. S Vama i svim ĉlanovima povjerene Vam Crkve radujem se u duhu i Bogu zahvaljujem radi velikog devetstogodišnjeg jubileja organiziranog i plodnog vjerskog ţivota na podruĉju slavne, teritorijem i brojem vjernika uvijek velike, a duhovnim plodovima bogate zagrebaĉke /nad/biskupije. Kroz više stoljeća njoj je pripadao veliki i najznaĉajniji dio moje banjaluĉke biskupije, a samo sjedište biskupije bilo je svojevremeno posjed zagrebaĉkog biskupa! Kroz višestoljetnu svoju nazoĉnost na ovim prostorima Katoliĉka Crkva je doţivljavala teška i dramatiĉna vremena. Pa ipak do danas nije nestala! Sada joj ta opasnost realno prijeti! Ne zbog samouništenja, niti našeg uništavanja drugih oko nas, nego zbog izrazite ţelje najvećeg broja naših vjernika za mirnim suţivotom sa svim susjedima s kojima nas je Providnost povezivala kroz desetljeća, pa i stoljeća. Ima li još sliĉan sluĉaj – u dugoj povijesti Kristove Crkve – da je jedna biskupija morala nestati iz razloga i na naĉin kako se to dogaĊa s ovom biskupijom hrvatskog naroda pod konac dvadesetog stoljeća u kršćanskoj Europi?! Slobodan sam zamoliti Vas, kao aktualnog Predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, da eventualno s drugom braćom u episkopatu i moţda s gospodinom Nuncijem, još jednom razmotrite dramatiĉnu situaciju u kojoj se nalaze naši vjernici, svećenici, redovnici i redovnice, pred velikom neizvjesnošću zbog skorašnjih politiĉkih odluka koje se donose o nama – bez nas. Ima li još ikakvog naĉina da se preko meritornih organa vlasti u Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni i pri Vladi Republike Bosne i Hercegovine, a posebno pri Svetoj Stolici, poduzmu konkretne, uĉinkovitije mjere koje će osigurati budućnost katolicima i Katoliĉkoj Crkvi u banjaluĉkoj biskupiji i kroz iduće godine i desetljeća?! Obećano mi je u Rimu s najmeritornijeg mjesta da će u najskorije vrijeme doći k nama osobni predstavnik Svetog Oca da se za nas zauzme kod ovdašnjih vlasti. Još nemamo nikakvog glasa o tome! Osobno ĉinim što znam i umijem, a isto tako i moji svećenici, za mir i dobro povjerenih nam vjernika. U zadnje vrijeme su, osim rušenja crkve u Šurkovcu, prisilnog iseljavanja sestara Ukrajinki iz njihove kuće u Banjaluci–Budţak i bombaškog napada na franjevaĉki samostan Banjaluka–Petrićevac (ĉetvrti put!), i mene osobno u više navrata javno napali, ţeleći time još više uspaniĉene vjernike prisiliti na "put bez povratka". Dakako, da mi je drago da i na takav naĉin dijelim mnogostruke nepravde koje podnose svi moji vjernici! Znam da će dobri Bog za nas providjeti – pa mu od srca zahvaljujem. A da ćete i Vi osobno uĉiniti što moţete za nas – duboko sam uvjeren i zato sam Vam iskreno zahvalan! Preporuĉujući se u Vaše molitve, bratski Vas pozdravljam! Uz duţno poštovanje Vašoj Uzoritosti, odani Vam u Kristu, Dobrom Pastiru Banja Luka, 10. oţujka 1993. _________

Dr. Franjo Komarica

GK, 21. oţujka 1993, str. 3; UOO, str. 215–216.

186

10. III. 1993. BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJA LUKA Priopćenje u povodu difamiranja banjaluĉkog biskupa msgr. dr. Franje Komarice u sredstvima javnog priopćavanja bosanskih Srba. U povodu nedavnih novinarskih napisa u nekim domaćim novinama i izjava pojedinih duţnosnika iz javnog i politiĉkog ţivota o navodnom "širenju antisrpske kampanje banjaluĉkoga biskupa dr. Franje Komarice", Biskupski ordinarijat u Banjaluci drţi potrebnim, zbog potpunijeg, objektivnijeg i istinitog upoznavanja naše javnosti, oglasiti se sljedećim priopćenjem: 1. Ne moţemo se oteti dojmu da je u spomenutim ĉlancima i izjavama rijeĉ o promišljenoj, ali ne bezazlenoj podvali našem banjaluĉkom biskupu Franji, a time ujedno i difamiranju i njega i Katoliĉke crkve na ovim prostorima. Na temelju unaprijed zauzetih negativnih stavova izvlaĉiti samo pojedine reĉenice iz neĉijeg nevezanog razgovora ili iz slobodne interpretacije nekog novinara, nuţno dovodi do paušalnih, jednostranih i neobjektivnih sudova. A kada se takvi krivi sudovi kao jedina istina serviraju javnosti, redovito se nanosi nesaglediva šteta pojedincu ili mnogim ljudima. To se pokazalo i u ovom sluĉaju, kada se bez pravih argumenata i bez ţelje za punom, objektivnom istinom napada i blati osoba i djelovanje našeg biskupa, i to na naĉin vrlo prepoznatljiv i poznat iz donedavnoga komunistiĉkog, anticrkvenog i protuvjerskoga jednoumlja. Nameće se kao logiĉan zakljuĉak da iza tih jednostranih, neobjektivnih izjava i sudova teško mogu stajati ljudi kojima je na srcu istina, poštovanje svakog ĉovjeka, pravedan mir i miran suţivot pripadnika razliĉitih naroda i vjerskih zajednica u našem gradu i kraju. Iako bi na to imao pravo, biskup Komarica ne ţeli se braniti od takvih zlonamjernih insinuacija i kleveta. Radije prepušta da o njemu govore i svjedoĉe njegove rijeĉi i djela, njegove propovijedi i razgovori, njegova neumorna borba protiv zla koje se oko nas širi i sve ljude pogaĊa, njegove nezaustavljive mirotvorne akcije, kako kod naših vjernika-katolika, tako i kod drugih vjerskih zajednica i dobronamjernih ljudi na podruĉju biskupove rodne Banjaluke, naše Banjaluĉke biskupije, ali i izvan nje. 2. Svjestan svoje teške odgovornosti pred Bogom i Crkvom, biskup Komarica nastoji "u zgodno i nezgodno vrijeme" (2 Tim 4,2) svjedoĉiti nepromjenljivu Boţju istinu o vrijednosti svakog ĉovjeka i o nepovredivosti njegovih osnovnih prava, kao i prava svake vjerske ili nacionalne zajednice. Tumaĉeći i promiĉući suvremeni nauk Katoliĉke crkve o nuţnom aktivnom sudjelovanju svakog kršćanina, pa tako i biskupa, u svim aktualnim problemima ljudske zajednice, naš biskup smatra svojom obvezom da dijeli, kako sa svojim vjernicima i narodom, tako i sa svima drugima oko sebe "i radost, i nadu, i ţalost, i tjeskobu sadašnjeg vremena" (usp. GS 1). S tim u vezi, gdje god je to bilo moguće, svim je silama nastojao smirivati i ublaţavati nemir i nevolje katoliĉke zajednice, ali i svih drugih ljudi na podruĉju svoje biskupije koja obuhvaća podruĉje Bosanske krajine. Za vidljiv i dragocjen uspjeh u tim nastojanjima, kako je dobro poznato ovom Ordinarijatu, biskup Komarica dobio je mnoga priznanja od najodgovornijih predstavnika lokalnih vlasti i vojske na cijelom podruĉju svoje biskupije, a, dakako, još više od svojih zahvalnih vjernika, svoga naroda i svoje Crkve. Da se konstantno zauzimao, usmeno i pismenim putem, u mnogim susretima i intervencijama za zaštitu svojih vjernika u sve 23 općine svoje biskupije mogu posvjedoĉiti, osim naših vjernika i svećenika, i najkompetentniji predstavnici vlasti i vojske, kako na podruĉju tih općina, tako i u samom vrhu Republike Srpske. O tome, kao i o njegovom istinitom iznošenju svega pozitivnoga što su aktualne vlasti i vojska uĉinile da se sprijeĉi još veće zlo nad katoliĉkim stanovništvom naše biskupije, postoje mnogi pisani dokazi u arhivi ovog Ordinarijata. O biskupovim naporima da se zaštite ţivoti i imovina pripadnika Srpske pravoslavne crkve, srpskoga i drugih naroda u nekim dijelovima naše biskupije, ali poglavito izvan teritorija njegove jurisdikcije (u Republici Hrvatskoj i na podruĉju Herceg-Bosne), osim pisanih 187

dokumenata u našoj arhivi, mogu svjedoĉiti i katoliĉki biskupi i pravoslavni episkopi, ali i mnogi pripadnici srpskoga i drugih naroda sa spomenutih podruĉja. Da je upravo zaslugom biskupa Komarice preko Caritasa naše biskupije ublaţena teška socijalna bijeda, ne samo katoliĉkog stanovništva, i nabavljena velika koliĉina lijekova i sanitetske opreme za razne zdravstvene ustanove i mnoge bolesnike cijele naše regije, opće je poznata ĉinjenica svima dobronamjernima. 3. Unatoĉ prepoznatljivom miroljubivom opredjeljenju našega biskupa, kojega u tome slijede i svi svećenici, redovnici i redovnice, Katoliĉka se crkva u Banjaluĉkoj biskupiji sustavno uništava kao nikada prije u svojoj višestoljetnoj povijesti. Više od 90% crkava te više od 35% ostalih vjerskih objekata uništeno je ili oštećeno, iako u najvećem broju sluĉajeva u blizini nije bilo oruţanih sukoba. Mnogo je naših ţupa opustjelo, mnoge druge su decimirane, nekoliko desetaka tisuća vjernika napustilo je svoja ognjišta, dva su ţupnika potpuno nevina ubijena, konstantno se ugroţavaju ţivoti i imovina vjerskih sluţbenika i mnogih naših vjernika u pojedinim općinama ... Sve je to dobro poznato lokalnim i višim vlastima koje je biskup Komarica redovito nastojao objektivno izvijestiti, a moţe biti poznato i svakom domaćem novinaru koji ţeli saznati i reći istinu o aktualnoj situaciji u našoj biskupiji. Sve te tuţne ĉinjenice, kao i najnovija difamacija našeg biskupa pred javnošću, jasno govore u kakvom se vremenu i ambijentu trenutno svi nalazimo. Kao kršćani, vjernici i sljedbenici Isusa Krista, utjelovljenog Sina Boţjega, najvećeg Pravednika i Patnika, svjesni smo da s njime i mi moramo trpjeti, da moramo nastojati da nikada "Ne uzvraćamo zlom za zlo" (1 Pt 3,9), nego da "zlo savlaĊujemo dobrim" (Rim 12,21) i "molimo za one koji nam nepravdu nanose" (Mt 5,44). U ime pripadnika cijele Banjaluĉke biskupije javno istiĉemo da smo ponosni na našeg biskupa msgr. dr. Franju Komaricu jer nam neumorno prednjaĉi u pravom bogoljublju i iskrenom ĉovjekoljublju. To nas potiĉe da i mi takvi budemo! Dok ga neki, za ljubav kratkotrajne dnevne politike, ţele oblatiti, u našim oĉima i oĉima svih istinoljubivih naših sugraĊana i svih dobronamjernih i nepristranih ljudi on je još veći, istinski svjedok Boţjega zakona i nauka, svjedok ljubavi i dobrote prema svakom ĉovjeku i narodu. Banja Luka, 10. oţujka 1993. ________

Biskupski ordinarijat Banjaluka

UOO, str. 670–672.

24. III. 1993. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Pismo gosp. Sidney Hinkesu, tajniku Anglikanskog mirovnog pokreta – o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i o uvjetima pravoga mira. Veleĉasni gospodine Hinkes! Primio sam Vaše pismo u ime ANGLICAN PACIFICS FELLOWSHIP, koje ste takoĊer uputili g. Patrijarhu Pavlu u Beograd i poglavaru Islamske vjerske zajednice g. Jakubu Selimoski u Sarajevo. Zahvaljujem za Vašu brigu, za Vaše suosjećanje i solidarnost kao i za molitve da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini uspostavi pravedan mir za sve ljude. Smatram potrebnim navesti neke ĉinjenice da bolje razumijete stvarnost. 1. Ovo nije vjerski rat. Za vrijeme ovog rata najviši predstavnici Srpske pravoslavne Crkve i Katoliĉke Crkve, koje smo predvodili g. Patrijarh Pavle u ime Srpske pravoslavne Crkve i ja u ime Katoliĉke Crkve, susreli smo se dva puta 1991. u mjesecu svibnju u Republici Srbiji i u mjesecu kolovozu u Republici Hrvatskoj. Treći put smo se susreli u mjesecu rujnu kraj Ţeneve u Švicarskoj. Svaki put smo uputili zajedniĉki apel protiv rata za mir, za poštivanje ljudskih prava, za dijalog. Ĉetvrti put susret izmeĊu najviših predstavnika Srpske pravoslavne Crkve, Katoliĉke Crkve i Islamske vjerske zajednice bio je 1992. godine u mjesecu studenome u Švicarskoj. To je bio prvi susret u koji su se ukljuĉili i predstavnici Islamske vjerske zajednice. U tom susretu katoliĉku delegaciju je predvodio mjesto mene sarajevski nadbiskup mons. Vinko Puljić. Opet je izdan zajedniĉki apel za mir. Svi ti apeli nisu imali nikakvog uĉinka jer to nije vjerski rat. 188

2. Nadam se da Vam je poznato da su ovaj rat htjeli i zapoĉeli generali komunistiĉke jugoslavenske armije zajedno s ekstremistima srpske nacionalistiĉke politike, da ostvare svoje politiĉke ciljeve i prošire teritorije za novu drţavu na ruševinama Jugoslavije koja bi zapravo bila velika Srbija. Rat se ne vodi u Srbiji. Rat se poveo u Hrvatskoj i sada bjesni u Bosni i Hercegovini. To je rat totalitarnog sistema protiv slobode, demokracije i prava drugih naroda. Tu ĉinjenicu treba imati u vidu. Zato se protjeruju Hrvati, Muslimani, Madţari iz okupiranih podruĉja. To su okrutna etniĉka ĉišćenja da se stvori ĉisti prostor samo za jedan narod. 3. Imajući to u vidu, postoji moralno pravo da napadnuti brane svoju slobodu i svoje postojanje. Ne priznati im to pravo i izjednaĉiti u odgovornosti za rat napadaĉe i ţrtvu znaĉilo bi priznati pravo jaĉega, a sila ne moţe biti mjerilo prava. Ne moţe netko zato što je jaĉi imati pravo da potlaĉi drugoga i osvoji njegovu zemlju. 4. Stoga za nas mir ima slijedeće znaĉenje: on ukljuĉuje zaštitu od nepravednog napadaĉa, poštivanje prava svakog ĉovjeka i svakog naroda, siguran ţivot za svakog ĉovjeka i svaki narod, siguran ţivot za svakoga tamo gdje se rodio, zajamĉenu slobodu i ravnopravnost za sve ljude i narode. Ropstvo nije mir. Mir moţe biti samo u slobodi od svakog nasilja. Samo slobodni ljudi i narodi mogu biti suradnici i prijatelji. Za dogaĊanje u povijesti odgovorni su ljudi, ali i Bog je prisutan u povijesti svojim tajanstvenim djelovanjem u ljudskom srcu i savjesti. Stoga zahvaljujem za Vaše molitve. Molimo da svemogući i milosrdni Bog na svoj naĉin zaustavi ovaj rat i zaštiti ţrtve a obrati napadaĉe. Neka Isus Krist bude svjetlo u svakoj savjesti. S osobitim poštovanjem Zagreb, 24. oţujka 1993. _______

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki

GK, Uskrs 1993, str. 4.

25. III. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Poslanica vjernicima za Uskrs 1993. – ohrabrenje u ratnim nevoljama. Dragi vjernici Vrhbosanske nadbiskupije! Obraćam vam se pred Uskrs koji je stoţerni blagdan crkvene godine da vas podsjetim kako smo i u raspršenosti jedna mjesna Crkva Vrhbosanske nadbiskupije, okupljena oko uskrslog Krista pod vodstvom svojih svećenika. Bit će ovo drugi Uskrs u suzama raspršenih i uz buku ratnog vihora koji je zahvatio našu Nadbiskupiju. Pred lanjski Uskrs zlo je već bilo poĉelo, a pred ovaj još se ne naslućuje kraj. I oni meĊu nama koji su morali napustiti razorena ognjišta i oni koji kod svojih kuća već drugu godinu trpe ratne nevolje mogu reći sa starozavjetnim vjernicima koji su plakali povodom pada Jeruzalema: "Spomeni se, Gospode, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu! Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuĊincima. Siroĉad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice" (Tu 5,1–2). U trenucima osobne i zajedniĉke ţalosti smijemo se izjadati Bogu kao dobrom Ocu, ali ne smijemo trajno ostati u potištenom stanju kao da nas je Bog potpuno zaboravio. Kriţ Isusov, o kojem smo razmišljali tijekom Korizme i kojemu ćemo se ponizno pokloniti na Veliki Petak, dokaz je da Bog vidi patnje svih ljudi te da iz nevolje moţe izvesti novi poĉetak. Strpljivim podnošenjem nepravedne osude Isus je na kriţu pokazao da Boţje kraljevstvo u povijesnom svijetu nastupa i po patnji, a ne samo po njegovim ĉudesima i divnim propovijedima. Zato je potrebno da i mi svoju ratnu nevolju prihvaćamo kao Boţji odgoj iz kojega moţemo izaći vjerniji Bogu i spremniji na meĊusobno pomaganje. Liturgija uskrsnog bdijenja poĉinje sluţbom svjetla u kojoj se pali novi oganj, a zatim na uskrsnu svijeću utiskuje znak kriţa uz rijeĉi: "Krist juĉer i danas, poĉetak i svršetak, alfa i omega, njegova su vremena i vjekovi, njemu slava i vlast po sve vjekove vjeĉnosti!" To Crkva stoljećima moli i pjeva, u miru i u ratu, u obilju i u oskudici. Time izraţava svoju vjeru u smisao ljudske povijesti što teĉe iz otajstva Isusove smrti i uskrsnuća. Nakon opremanja uskrsne svijeće slijedi ophod po crkvi prema glavnom oltaru tijekom kojega svećenik triput zastaje, vjernicima 189

pokazuje zapaljenu uskrsnu svijeću i pjeva: "Svjetlo Kristovo!" To zapravo znaĉi: "Pogledajte svjetlo koje je Krist!" Poţeljno je da se ovaj uskrsni obred odvija u noći ili kad dobrano zamraĉi. Tako usred mraka bolje doţivljavaju svjetlo Uskrslog Krista i sloţno odgovaraju na svećenikov poklik: "Bogu hvala!" To je zahvala Bogu koji nam dariva uskrslog Krista za ţivotno svjetlo. Zatim slijedi uskrsni hvalospjev u kojem se istiĉe da uskrsna noć "Kristove vjerne po svem svijetu oslobaĊa od bijede grijeha i opaĉina svijeta, vraća milosti i pridruţuje svetima ... Ova sveta uskrsna noć ništi grijehe, pere krivice, nevinost vraća palima, radost tuţnima. Dokida mrţnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje!" U ovaj uskrsni hvalospjev Crkva je utkala svoju vjeru da Uskrsli Krist djeluje u povijesnom svijetu te da nasilje nema zadnju rijeĉ u rješavanju meĊuljudskih i meĊunarodnih odnosa. Po svom uskrslom Sinu Bog vraća radost tuţnima, dokida mrţnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje. S takvim raspoloţenjem ţelimo slaviti ovaj Uskrs svi mi vjernici i svećenici Vrhbosanske nadbiskupije, bez obzira jesmo li /još/ u svojim domovima diljem Bosne ponosne ili smo ih morali napustiti te dobili privremeni smještaj u tuĊini zahvaljujući dobrim ljudima u Republici Hrvatskoj i drugdje po svijetu. Uskrsna nada krijepi sve raspršene i ugroţene u njihovim nevoljama i dublje ih povezuje s Kristom koji je bio ţrtva ljudske nepravde i nasilja. Isus je na Uskrs pozdravio apostole s "Mir vama!". Proţivljavajući u vjeri uskrsno otajstvo ţelim vama, dragi vjernici, da vas mir Uskrslog Krista tješi i podrţava u svim patnjama. Neka taj mir bude uzdarje svim našim dobroĉiniteljima koji s nama suosjećaju i pomaţu nam u trpljenjima na ovom kriţnom putu. Na poseban naĉin ţelim da uskrsni mir bude utjeha svima koji su u ovom ratu izgubili svoje najbliţe s nadom da ćemo se jednom, zajedno s njima, naći u kraljevstvu Uskrslog Krista. Nama koji ĉeznemo za mirom i slobodom Isusov uskrsni pozdrav je poruka i poziv da izdrţimo u iskušenjima. U ovoj uskrsnoj ĉestitci mislim posebno na vas, djeco, koji ste uskraćeni u radosnom djetinjstvu pa ste zbog ratnih strahota morali prerano odrasti. Neka vam Uskrsli Krist udijeli mirno i radosno djetinjstvo. TakoĊer, drage majke, mislim i na vas koje trpite zbog patnji svoje djece, jer su moţda gladna, bolesna ili ranjena. Molim Uskrslog Krista da vas tješi u vašoj boli i krijepi u trpljenjima. Draga mladosti, za vas posebno molim, da vas Uskrsli Krist oĉuva od svakoga zla, a posebno od mrţnje kako bi u slobodi srca bili graditelji slobodnije i sretnije budućnosti. Dragi stari, iznemogli, ranjeni i bolesni, za vas molim Uskrslog Krista da vam bude utjeha u trpljenju te u njegovom kriţu naĊete osmišljenje svojih patnji. Na sve ljude dobre volje zazivam uskrsni mir. Neka svjetlo Boţje milosti rasvijetli duše svih ljudi opterećene savjesti kako bi što prije otkrili Krista osloboditelja i u njemu obnovili svoje ljudsko dostojanstvo te poĉeli graditi ĉestite meĊuljudske odnose. Svima vama, dragi moji vjernici, još jednom ĉestitam Uskrs, na vas zazivam Boţji blagoslov, molim zagovor Majke Marije i upućujem iskrene pozdrave! Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Na Blagovijest, 1993. _________ VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 54–55.

25. III. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Poslanica svećenicima za Uskrs 1993. – poticaj na hrabro drţanje i jedinstvo u ratnim teškoćama i stradanjima. Draga braćo misnici! Prošle godine izbili su pred Uskrs ratni sukobi na podruĉju naše Nadbiskupije koji su sprijeĉili većinu svećenika da doĊu u katedralu na Misu posvete ulja i bratski susret u blagova-

190

onici Vrhbosanske bogoslovije. Ni ove godine nećemo se moći naći za tu zgodu u središtu Nadbiskupije, jer rat, naţalost, još nije završio i ne postoji sigurnost za putnike. Osjećam potrebu povodom Uskrsa stupiti u dodir sa svima vama zajedno i sa svakim pojedinaĉno ţaleći što se nećemo sresti na Misi obnove svećeniĉkih obećanja kojom jaĉamo svoje svećeniĉko bratstvo. Pozdravljam vas Isusovim uskrsnim pozdravom: "Mir vama i vašim ţupljanima, mir onima koji su na podruĉju Nadbiskupije kao i prognanima izvan Nadbiskupije!". Nije potrebno podsjećati vas da su svećenici i vjernici iz 62 naše ţupe otjerani sa svojih ognjišta. Kako se radi o velikim ţupama Bosanske Posavine, dijela Srednje Bosne i Kupresa, silom je izmještena oko polovica vjernika cijele Nadbiskupije. U prvim tjednima i mjesecima izgona svećenici i vjernici ţivjeli su u nadi da će rat brzo završiti i da će se uskoro vratiti na poharana ognjišta. Prilikom mojih posljednjih izlazaka iz opkoljenog Sarajeva, u kojem još uvijek ţivi tridesetak tisuća Hrvata katolika, opazio sam da su neki umorni od ĉekanja i neizvjesnosti. Neki se naši svećenici sa zebnjom pitaju, što će biti od njihovih ţupa prilikom podjele Bosne na provincije, posebno od onih koje spadnu u provinciju s većinskim nehrvatskim ţivljem. Neki kao da se kolebaju u spremnosti na daljnje svećeniĉko sluţenje u Vrhbosanskoj mjesnoj Crkvi pod ovakvim okolnostima. Kako god bili brojni povodi za neizvjesnost, mi pastiri ne smijemo podleći napastima malodušnosti i bjeţanja od svojih izmuĉenih vjernika. Slobodno smo odabrali svećeniĉki poziv jer smo bili uvjereni da tako moţemo najbolje sluţiti Bogu i svome narodu. Sada je vrijeme da tome narodu nastavimo sluţiti i u prilikama prisilne izmještenosti i razdvojenosti. Isus je na posljednjoj veĉeri rekao uplašenim apostolima: "Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem! Dajem vam ga ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši!" (Iv 14, 27). To uskrsli Gospodin upućuje i svakome od nas, bez obzira jesmo li na sluţbi u dijelu Nadbiskupije koji (još) nije opustošen ratom, u opsjednutom i nehrvatskom Sarajevu ili pak podnosimo izgon sa svojim vjernicima po tuĊim kućama, hotelima, vojarnama i drugim ustanovama. Bilo bi svećeniĉki neodgovorno toliko podleći jadikovanju nad vlastitim teškoćama da zanemarimo svoje ţupljane i Nadbiskupiju kao cjelinu. Stoga vas, braćo misnici, pozivam na biskupijsko svećeniĉko jedinstvo i u ovakvim prilikama. Mi ţivimo privremeno raspršeni izvan svoje Nadbiskupije i uskoro ćemo, prestankom ratnih aktivnosti, biti ukljuĉeni u razliĉite pokrajine Bosne i Hercegovine. Unatoĉ tome, mi ostajemo Vrhbosanska mjesna Crkva koja odraţava i uprisutnjuje sveopću Crkvu ukoliko je jedna, sveta, katoliĉka i apostolska. Naša generacija misnika, starih i mladih, onih koji su studirali u Ðakovu kao i onih koji su studij završili u Sarajevu, nosi odgovornost za jedinstvo Nadbiskupije kao mjesne Crkve. Berlin je kroz skoro 50 godina bio razdijeljen na dvije drţave, ali je Sveta Stolica zadrţala jednog ordinarija za oba dijela grada, i katolici tog podruĉja doţivjeli su nedavnim ujedinjenjem Njemaĉke ponovno i vanjsko oĉitovanje svoga crkvenog jedinstva. Sliĉno i vjernici naše Nadbiskupije ostaju pripadnici jedne mjesne Crkve bez obzira na pokrajinske podjele i okolnost da sjedište Nadbiskupije ostaje u pokrajini s većinom nekatoliĉkih stanovnika. Molim vas da ondje gdje sada jesmo gajimo zajedništvo jedni s drugima i povezanost sa središnjim biskupijskim ustanovama. Sveti Pavao potiĉe sve krštenike: "Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov!" (Gal 6,2). To vrijedi i za nas misnike koji snagom svetog reda i kanonske misije predvodimo zajednice krštenih. Nadalje vas, braćo misnici, molim da kod vjernika podrţavate nadu u povratak na vlastita ognjišta, makar povratak i ne izgledao moguć u neposrednoj budućnosti. Da bi ta nada preţivjela sadašnju raspršenost, potrebno je posvećivati punu pastoralnu ljubav i brigu vjerniĉkim obiteljima. Kod ĉlanova obitelji budite ljubav i vjernost prema onim koji su silom odsutni. Pomaţite suprugama i djeci da se mole za odsutne muţeve i oĉeve, a oĉeve potiĉite da se na linijama obrane ili u tuĊini Boga boje i ljude poštuju, kako ne bi okaljali ĉast obitelji koja ţeljno oĉekuje njihov povratak. Ratne nevolje zbliţuju ljude razliĉitih uzrasta i zanimanja. One još više zbliţuju ĉlanove iste obitelji, jer mladi i stari ne mogu bez pomoći onih u zrelim godinama. Kod naših muškaraca budite vjerniĉku odgovornost za mlade i nejake te ponos što svoju ţivotnu snagu mogu trošiti za one koje im je Bog povjerio. U aktivni prezbiterij Vrhbosanske Crkve spadaju i braća koja su, uz odobrenje Ordinarijata, na sluţbi u drugim dijecezama Crkve u Hrvata, meĊu Hrvatima raseljeništva ili u inozemnim dijecezama. Svu ovu braću od srca pozdravljam i molim ih da u svojim molitvama i materijalnom pomaganju ne zaborave mjesnu Crkvu u koju su kao prezbiteri inkardinirani. Vi ste, dragi misnici, znak naše otvorenosti prema sveopćoj Crkvi i most koji nas veţe s ostalim dijecezama Crkve u Hrvata kao i s drugim dijecezama sveopće Crkve. Biskupijsko zajedništvo i jedinstvo ovisi takoĊer od vašeg djelovanja tamo gdje jeste kao i od vašeg sudjelovanja u našim zajedniĉkim patnjama i uspjesima. 191

Mi svećenici spremamo se da zajedno sa svojim vjernicima u liturgiji uskrsnog bdijenja obnovimo krsna obećanja te iznova pristanemo uz Isusa kao svjetlo. Ovaj dogaĊaj je poticaj na novo pristajanje uz Isusa kao svjetlo. Zahvalni za svjetlo koje je uskrsli Krist, mi ţelimo sluţiti Njemu u vjernicima Vrhbosanske mjesne Crkve. U tom smislu ţelim svima sretne uskrsne blagdane i bratski vas pozdravljam! Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Na Blagovijest, 1993. _________ VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 55–56.

26. III. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo dr. Radovanu Karadţiću, predsjedniku Republike Srpske – o koracima koji su poduzimani za zaštitu katoliĉkih vjernika. Gospodine Predsjedniĉe! Ovih dana stiglo mi je Vaše pismo kao prvi odgovor na moje višekratne sluţbene dopise upućene Vama i Vašim suradnicima. Hvala Vam! Ono je za mene, i ne samo za mene, znak nade da mnogi i dramatiĉni vapaji za pomoć i zaštitu vjernika moje Banjaluĉke biskupije ipak dopiru do ušiju, a i do srca onih koji trenutno odluĉuju, bez nas, o našoj budućnosti, a meĊu kojima ste i Vi. 1. U svome pismu Vi izraţavate ţalost što je razlog moga posljednjeg obraćanja Vama "osjećaj nesigurnosti i straha za sopstveni ţivot izazvan navodnim prijetnjama i ucjenama". Zato molite da Vam dostavim "potpunije podatke o navedenim incidentima, sa svim pojedinostima relevantnim za otkrivanje poĉinilaca pomenutih inkriminisanih radnji", a "u cilju zaštite ne samo mene, već svih graĊana Republike Srpske". Ti su Vam podaci, kako navodite, "takoĊer potrebni iz razloga što iz moga pisma niste u mogućnosti razluĉiti radi li se o mome subjektivnom viĊenju, izazvanom pomenutim neprijatnostima, ili je situacija stvarno takva kakvom je ja predstavljam, što bi bilo alarmantno". Na kraju istiĉete da ćete "bez obzira na ĉinjenicu hoću li Vam dostaviti traţene podatke, uĉiniti sve da cjelokupnu situaciju ispitate a eventualne poĉinioce otkrijete i izvedete pred lice pravde i nama vratite mir i sigurnost". 2. Glede Vaših zamolbi upućenih meni, da Vam dostavim konkretne podatke o raznim incidentima, kriminalnim radnjama i pravim zloĉinima nad civilnim stanovništvom moje biskupije (ali i nad velikim brojem ostalih civila na ovom dijelu Republike Srpske), slobodan sam iznijeti Vam, zasad, slijedeće ĉinjenice: 3. Kako prije, tako i nakon izbijanja nesretnih ratnih sukoba na podruĉju Bosne i Hercegovine u proljeće 1992., nastojao sam iskoristiti svaku prigodu da u vrlo ĉestim susretima sa svojim svećenicima i vjernicima, ĉestim kontaktima s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice, kao i s legitimnim lokalnim vlastima, pridonesem oĉuvanju mira i do tada nenarušenom zajedniĉkom mirnom ţivotu na ovim našim prostorima. U meĊuvremenu su se dogaĊali ĉesti kontakti s predstavnicima vojske 1. i 2. krajiškog korpusa. Uz dobru volju i pomoć vojske mogao sam posjetiti gotovo sve općine u kojima se nalaze ţupe moje biskupije i osobno se osvjedoĉiti o stanju povjerenih mi vjernika. O stvarnoj situaciji katolika u pojedinim općinama, njihovoj obespravljenosti i ugroţenosti, upoznao sam, u višekratnim razgovorima, najodgovornije predstavnike aktualnih lokalnih vlasti. Oni su uglavnom i mogli, a i morali, znati za sve što se na njihovom terenu dogaĊa, pa tako i za nevolje koje su se sruĉile na katoliĉki, i prema njihovim procjenama, izrazito miroljubiv dio graĊana njihovih općina. A moji sugovornici bili su poglavito predsjednici skupština općina, predsjednici i potpredsjednici izvršnih odbora općina, predsjednici, odnosno ĉlanovi kriznih štabova, naĉelnici stanica javne bezbjednosti i komandiri milicije. Evo imena mojih sugovornika u pojedinim općinama: 1. Banjaluka: P. Radić, predsjednik SO; A. Ruţić, potpredsjednik IO; V. Tutuš, naĉelnik SJB; 2. Laktaši: S. Jović, predsjednik SO (i kriznog štaba); B. Kovaĉević, predsjednik IO; S. Dobrijević, naĉelnik SJB; 192

3. Bosanska Gradiška: N. Ivaštanin, predsjednik SO; B. Todorović, predsjednik IO; V. Vesić, naĉelnik SJB; 4. Prnjavor: N. Vasić, predsjednik SO; N. N., naĉelnik SJB; 5. Prijedor: M. Stakić, predsjednik SO (i kriznog štaba); D. Kurnoga, novoizabrani predsjednik SO; N. Savanović, potpredsjednik IO; S. Drljaĉa, naĉelnik SJB; Ð. Taranjac, predsjednik kriznog štaba – Ljubija; D. Bajić, komandir milicije – Ljubija; 6. Sanski Most: N. Rašula, predsjednik SO (i kriznog štaba); V. Vrkeša, predsjednik IO; M. Vrućinić, naĉelnik SJB; 7. Kljuĉ: J. Banjac, predsjednik SO; N. Tomić, predsjednik IO; 8. Glamoĉ: P. Subašić, predsjednik SO; J. Herceg, naĉelnik SJB; 9. Kotor Varoš: N. Ðekanović, predsjednik SO (i kriznog štaba); Z. Pejić, naĉelnik SJB; 10. Mrkonjić Grad: D. Areţina, predsjednik SO; Lj. Vasalić, novoizabrani predsjednik SO; 11. Bosanska Dubica: D. Krnjajić, predsjednik SO; N. N: potpredsjednik SO; 12. Bosanski Novi: D. Kutlija, naĉelnik SJB; M. Vuković, komandir milicije; N. N., komandir milicije u Bosanskoj Kostajnici; 13. Doboj: N. N., komandir milicije u SJB – Stanari (za našu ţupu Dragalovci). Osim ĉešćih razgovora koje sam, zbog pogoršavanja situacije mojih vjernika, imao posebno u općinama Banjaluka, Bosanska Gradiška, Prijedor, Sanski Most, Laktaši, Kotor Varoš, Prnjavor, Kljuĉ, bio sam primoran i pisanim se putem u nekoliko navrata obraćati odgovornim osobama u tim općinama (Radić, Ivaštanin, Vesić, Stakić, Kurnoga, Rašula, Jović, Dobrijević, Ðekanović, Vasić), i traţiti od njih veću i uĉinkovitiju zaštitu za obespravljene i ugroţene vjernike, vjerske sluţbenike te vjerske objekte na podruĉju pod njihovom kompetencijom. Nakon što ste u rujnu 1992. imenovali g. Voju Kuprešanina (do tada predsjednika AR Bosanska krajina) svojim predstavnikom za rješavanje svih problema vezanih uz vjernike moje biskupije, redovito sam ga usmeno izvještavao o svim aktualnim zbivanjima na terenu, a u nekoliko navrata i pisanim putem o stalnom pogoršavanju situacije u kojoj se nalaze naši vjernici o ĉijoj se miroljubivosti i sam g. Kuprešanin mogao u mnogo navrata osvjedoĉiti. On Vam je, kako opravdano pretpostavljam, morao prenositi naše konkretne intervencije, molbe i ţalbe! 4. O aktualnom ugroţavanju ţivota i imovine katoliĉke zajednice, posebno na podruĉju nekih općina (Prijedor, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Laktaši, Kljuĉ, Banjaluka, Prnjavor, Kotor Varoš , Mrkonjić Grad) izvještavao sam tijekom nekoliko susreta usmenim i pisanim putem i komandanta 1. krajiškog korpusa, general-majora, odnosno general-potpukovnika M. Talića, i njegove zamjenike, odnosno pomoćnike: Bogojevića, Bogdanića, Tešića, Vejnovića, Vukelića, Peulića, Arsića, Simića – traţeći od njih zaštitu i pomoć za sve ugroţene i obespravljene. Zbog iste stvari i s istom nakanom obraćao sam se u nekoliko navrata usmeno i pisanim putem naĉelniku CSB u Banjaluci S.Ţupljaninu i pok. S. Markoviću. Sve pisane intervente spomenutim osobama nastojao sam redovito proslijediti poštom i najvišim organima vlasti RS: Vladi, Skupštini ili Vama osobno! 5. Kada su, dakle, u pitanju katolici moje biskupije – sve "potrebne podatke sa mnogim pojedinostima relevantnim za otkrivanje poĉinilaca pomenutih inkriminisanih radnji", koje traţite od mene, posjeduju kompententne osobe i sluţbe spomenutih općina, budući da smo im mi pravodobno i konkretno ukazali na mnoga i ĉesta ugroţavanja ţivota i imovine te ostalih osnovnih ljudskih prava – prava na ţivot, prava na stanovanje, na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje, na rad i poštenu podjelu plodova rada, na dobra potrebna za ţivot, prava na slobodu savjesti, prava na odgoj i obrazovanje djece, na slobodu mišljenja i izraţavanja, na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, na slobodu kretanja, prava na dobar glas, prava na slobodno udruţivanje i na suodluĉivanje u javnom ţivotu i poretku .... Oni su Vam duţni, a i u stanju dati ih! Kada bih Vam ja morao davati sve potrebne i poznate podatke, bilo bi to na nekoliko desetaka stranica! Kako to nije moje zaduţenje, prepuštam taj vrlo ozbiljan posao kompetentnim organima vlasti, odnosno reda i mira. 6. Svim kompetentnim osobama lokalnih vlasti i vojske, ali i stotinama i tisućama mojih vjernika i njihovih susjeda poznate su mnogostruke nesreće i tragiĉne sudbine mnogih katolika (i drugih neduţnih civila), njihovih obitelji, grupa vjernika, mnogih sela, naselja, cijelih ţupa ili dekanata u mojoj biskupiji. Mnogima su poznati glavni poĉinitelji zlodjela, kao i njihovi naredbodavci! Oni takoĊer znaju tko su i gdje su poubijani, izmasakrirani, muĉeni, pozatvarani, fiziĉki zlostavljani redom neduţni ljudi, poglavito u općinama: Prijedor, Bosanska Gradiška, Kotor Varoš, Sanski Most, Bosanski Novi, Prnjavor, Banjaluka, Laktaši, Bosanska Dubica, Kljuĉ, Glamoĉ, Mrkonjić Grad, Doboj. Znaju i toĉne podatke o napadnutim, demoliranim i opljaĉkanim imanjima, gdje su i koji su ljudi (ĉak i tisuće ljudi iz pojedinih općina) zbog 193

potpuno nehumane odredbe (neodazivanja, prema vlastitoj savjesti, jednog od ĉlanova obitelji na mobilizaciju i na frontu) izbaĉeni s posla; kome je uskraćeno pravo na izdrţavanje i zdravstvenu zaštitu; gdje su sve ljudi bili tjerani iz autobusa ili nisu mogli dobiti autobusnu kartu jer se katolici, odnosno Hrvati; ĉija djeca ne mogu imati svoju katoliĉku vjeronauĉnu obuku u školama kao što djeca pravoslavnih roditelja imaju svoju; odakle sve, koji su sve ljudi i koliko ih je desetaka tisuća moralo napustiti svoja vjekovna ognjišta, ni krivi ni duţni, odnosno samo zato što se to naoruţanim uniformiranim osobama prohtjelo, a nitko od organa vlasti nije ih ozbiljnije zaštitio; gdje su i koji su sve predstavnici lokalne vlasti u mjesnim zajednicama ili općinskim organima, zbog pripadnosti hrvatskoj (ili kojoj drugoj nesrpskoj) nacionalnosti, odnosno Katoliĉkoj crkvi, bili nasilno sprijeĉeni ili smijenjeni; gdje su i kada naoruţane i uniformirane osobe silovale ţene i djevojke. Dakako da su svim odgovornima, a svakako i mnogima meĊu nama dobro poznati niĉim izazvani napadi, ĉije su posljedice bile ĉak i ubojstva (Prijedor, Bosanska Gradiška, Doboj) i oduzimanje imovine svećenicima, redovnicima i redovnicama te ostalom crkvenom osoblju; kao i oštećivanje, pustošenje ili rušenje /sustavno!/ gotovo svih naših vjerskih objekata u biskupiji na podruĉju većine općina u ovoj regiji – 95% crkava i 40% drugih crkvenih objekata – unatoĉ izriĉitoj zabrani komandanta 1. krajiškog korpusa. Nakon zlodjela nad ţivotima i imovinom pripadnika Katoliĉke crkve (kao i kod drugih sliĉnih sluĉajeva na ovom podruĉju) sluţbene su komisije morale biti na uviĊaju te napraviti odgovarajući zapisnik i dostaviti ga vlastima! Dakle, organi vlasti sve znaju, zna i narod, znamo i mi, a svakodnevno saznajemo za nove nevolje, ĉak s najtragiĉnijim posljedicama! Ţelim Vam na ovom mjestu ponovno naglasiti da – za razliku od drugih krajeva u Bosni i Hercegovini – na ovom podruĉju nije bilo i nema nikakvih oruţanih sukoba izmeĊu katolika i drugih, osim doista rijetkih iznimki, kako je sigurno i Vama poznato! Mi, katolici, ovdje nikoga nismo ugrozili! "Nadamo se miru, ali dobra nema" (Iz 8, 15). Zašto nam se sve to dogaĊa ako nismo krivi? Zašto nas gaze i proganjaju bez suda i presude? Moţe li se i hoće li se napokon stati na kraj anarhiji, zakonu sile, brutalnosti i bezobzirnosti pojedinih silnika koji navlaĉe nesreću i na svoj narod i na druge narode ovog podruĉja? Takva i sliĉna egzistencijalna pitanja postavljaju mnogi meni, a preko mene i Vama! 7. Već sam Vas ranije, u svojim pismima, upoznao s ĉinjenicom da se mnogi pripadnici moje biskupije (ali i mnogi drugi) obraćaju svojim ţupnicima, odnosno meni – biskupu, kao jedinom "utoĉištu", traţeći našu intervenciju, pomoć i zaštitu kod lokalnih i viših vlasti, jer su njihovi legalno izabrani politiĉki predstavnici, bez ikakve presude, poubijani, odvedeni u nepoznato ili zatvoreni, ili su pak bili prisiljeni na zbijeg (Prijedor, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad, Laktaši). Mi smo svjesni svoga eminentnog duhovnog poslanja i djelovanja meĊu svojim vjernicima. MeĊutim, mnogostruke nevolje koje su snašle naše vjernike i teške nepravde koje oni mjesecima, ni krivi ni duţni, moraju podnositi, ne moţemo ne vidjeti, a njihov vapaj za pomoć i zaštitu gologa ţivota i egzistencije ne moţemo ne ĉuti! Uostalom, kao i kroz svu povijest Crkve, i mi danas, kao duhovni predvoditelji povjerenih nam zajednica vjernika, moramo i ţelimo podijeliti s njima (a i s drugim ljudima oko nas) "radost i nadu, ţalost i tjeskobu" (usp. Drugi vat. sabor, GS 1). Na to nas obvezuje i sam Isus Krist, njegov primjer, nauk i njegova zapovijed (usp. Mt 28, 20). Vama bi zacijelo već od ranije trebalo biti poznato da sam ja redovito, u svim citiranim razgovorima (kao i u mnogim drugima) nastojao ne dramatizirati, nego smirivati konkretnu, tešku, ĉesto i tragiĉnu situaciju naših vjernika. Smatrao sam, ipak, potrebnim moje sugovornike upozoriti da će se za svako zlodjelo prije ili kasnije saznati, da će biti otkriveno i osuĊeno, i da zato daljnja moguća zlodjela treba sprijeĉiti svim zakonitim sredstvima. Jer, Sveto pismo nas uĉi: "Koji zlom zanesu, raĊaju nesreću" (Job 15, 35). Vjerujem da je kod mojih sugovornika bilo dobre volje i spremnosti da se zaustavi anarhija. Ali ne i u dovoljnoj mjeri, i ne posvuda jednako! Tako zlo, naţalost, ne samo da nije sprijeĉeno, nego se i posljednjih tjedana i dana povećava – negdje ubojstvima neduţnih (Prnjavor, Sanski Most, Bosanski Novi, Doboj, Banjaluka), negdje rušenjem ili oštećivanjem crkvenih zgrada, civilnih kuća i pljaĉkom imovine (Banjaluka, Bosanska Gradiška, Prnjavor, Kljuĉ, Sanski Most, Prijedor), a posvuda strahom od egzistencijalne ugroţenosti, stalnim prijetnjama masakrom, progonom, etniĉkim ĉišćenjem, što se posljednjih dana posebno na televiziji, radiju i novinama podgrijava vrlo perfidnim podvalama, laţima i klevetama na raĉun banjaluĉkog biskupa i Katoliĉke crkve, kao da biskup i Katoliĉka crkva /!/ pripremaju nekakav scenarij prema kojemu bi, navodno, ţeljeli iseliti svoje vjernike-katolike s njihovih vjekovitih ognjišta i odvesti nekamo u potpunu neizvjesnost! 194

8. Proţivljavajući i podnoseći u svim našim ţupama mnoga stradanja, represije, progone i prisiljavanje na bjeţanje, kao i ĉesta gaţenja osnovnih ljudskih prava, mnogi vjernici moje već decimirane biskupije nuţno i meni i Vama postavljaju nezaobilazno pitanje: "Moţe li pod ovakvim uvjetima uopće više biti normalnoga, ljudskog, civiliziranog ţivota za nas, katolike Banjaluĉke biskupije na podruĉjima općina Banjaluka, Laktaši, Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Srbac, Prnjavor, Bosanski Novi, Prijedor, Sanski Most, Bosanska Krupa, Kljuĉ, Bosansko Grahovo, Drvar, Bosanski Petrovac, Glamoĉ, Mrkonjić Grad, Šipovo, Jajce, Ĉelinac i Kotor Varoš, dakle, na podruĉju gdje su naši pradjedovi tijekom mnogo burnijih vremena saĉuvali svoja ognjišta, svoje korijene i svoj identitet – vjerski i nacionalni, ţiveći zajedno s pripadnicima drugih naroda i vjerskih zajednica?". Osobno ne vjerujem da itko human ţeli nas, ni krive ni duţne, uništiti i protjerati s ovih prostora – naših stoljetnih ognjišta. A ne mogu pristati na takav krajnje nehuman i necivilizacijski ĉin etniĉkog ĉišćenja – ni za koga, pa tako ni za svoje vjernike-katolike, jer bi to znaĉilo da pristajem na zloĉin ne stoljeća, nego tisućljeća, tj. na potpuno uništenje Katoliĉke crkve na ovom podruĉju, gdje ona postoji već 17 stoljeća. Ona je ovdje opstala unatoĉ tome što su je pustošili i proganjali njezine pripadnike nekršćanski Huni, Avari, Mongoli, Osmanlije, i u posljednje vrijeme bezboţni komunisti, a sada bi se moglo dogoditi da nestane, jer tako, navodno, ţele naša kršćanska, pravoslavna braća, tj. naši susjedi, prijatelji, pa ĉak i roĊaci!? Zato drţim, i ne samo ja, nego i moji svećenici, redovnici i redovnice i najveći broj mojih vjernika, da bi negativan odgovor aktualnih politiĉkih voĊa u Republici Srpskoj, kao i izvan nje, bio vrlo bolan za sve nas, a strahovito porazan i duboko nemoralan i nehuman za onoga ili one koji bi silom ili bezakonjem stajali iza njega! 9. Rijeĉi pri kraju Vašega pisma, kada obećajete da ćete "uĉiniti sve da cjelokupnu situaciju ispitate, eventualne /?!/ poĉinioce otkrijete i izvedete pred lice pravde, a nama vratite mir i sigurnost", doista su utješne! Iskreno Vam na tome zahvaljujem! Bez ikakvog pravog povoda i razloga uĉinjeno je dosad i previše zla i nepravde našim vjernicima, svećenicima, redovnicima i redovnicama a da bi se sliĉno smjelo i dalje nekaţnjeno ĉiniti. Što se tiĉe moje osobe kao banjaluĉkoga biskupa, moje fiziĉke ugroţenosti i ucjena, kao i klevetanja preko sredstava javnog informiranja, iako nije rijeĉ o, kako Vi kaţete, navodnim nego o stvarnim, ruţnim i krajnje podlo smišljenim akcijama koje su poznate i civilnim vlastima, i vojsci u Banjaluci, ne ţelim to posebno komentirati. Sve to jasno svjedoĉi o moralnosti onih koji stoje iza toga. Vjerujem da Vi iza toga ne stojite, pa Vas zato upozoravam na – ne daj Boţe! – i za mene i za Vas, kao i druge odgovorne oko Vas, moguće neţeljene negativne posljedice ako se tako nastavi! Stoga i dijelim s Vama mišljenje kako je doista krajnje vrijeme da uz pomoć jedne mješovite komisije ispitate cjelokupnu situaciju nas katolika na spomenutim podruĉjima – od općine do općine, od mjesne zajednice do mjesne zajednice, ako treba i od ţupe do ţupe, od predstavnika pojedinih skupina vjernika do mnogih zdvojnih obitelji i pojedinaca. Utemeljeno oĉekujemo da nam se s najmjerodavnijeg mjesta Republike Srpske napokon daju pouzdana jamstva da smo za Vas i druge oko Vas koji suodluĉuju o našoj budućnosti, dostojni uvaţavanja i poštovanja temeljnog graĊanskog prava i svih ostalih ljudskih prava, a ne tek predmet, stvar, roba, kakvima nas sada smatraju, naţalost, i neki od ministara iz Vaše sadašnje Vlade – R. BoĊanin (usp. "Glas srpski", Banjaluka, od 20. oţujka 1993., str. 1). To traţim kako za sve nas koji smo još ostali na svojim ognjištima, tako i za sve one koji su nevini morali pod silom i bezakonjem prošlih mjeseci napustiti svoje domove i sada ĉeznu da se u njih vrate! Svi ljudi i ove naše jedine domovine valjda imaju pravo, kao i svi civilizirani narodi i krajevi, na pravnu drţavu i ţivot dostojan civiliziranih ljudi. I ovaj put, kao i svaki put kada legitimno traţim pomoć i zaštitu za svoje vjernike i narod kojem pripadam, diţem svoj glas i za vraćanje oduzetih osnovnih ljudskih prava za svakog ĉovjeka, za svakog pripadnika bilo koje druge vjerske zajednice i bilo kojeg drugog naroda, pa tako i za pripadnike Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda gdje god je to i kad god je to aktualno! Kao kršćanima, zacijelo su nam poznate rijeĉi Krista, Spasitelja i Suca svih ljudi: "Kako ţelite da vama ĉine ljudi, tako ĉinite i Vi njima!" (Lk 6,31). S pravom se oĉekuje da se uvaţavanje tih Kristovih rijeĉi pokaţe na djelu kod nas, ali i kod Vas! Kao što ste nam ponovno omogućili nesmetanu dostavu humanitarne pomoći – preko našeg biskupijskoga Caritasa – na ĉemu Vam iskreno zahvaljujem u ime nekoliko desetaka tisuća ljudi kojima je pomoć potrebna, tako vjerujem da ćete i dalje nastojati da se zlo koje nas je sve snašlo, a o ĉemu sam Vas bio duţan i slobodan obavijestiti, što više ublaţi, a ĉovjekoljublje u duhu EvanĊelja što više afirmira! 195

Banja Luka, 26. oţujka 1993. ________

Dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki

UOO, str. 470–478.

27. III. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pastirsko pismo vjernicima ţupa banjaluĉke biskupije – o dezinformacijama kako se priprema organizirano iseljavanje katolika. Dragi vjernici! U posljednje vrijeme smo u više navrata mogli biti svjedocima nekih neuobiĉajenih vijesti preko ovdašnjih sredstava javnog priopćavanja: radija, televizije i dnevnih novina, o Katoliĉkoj Crkvi u banjaluĉkoj biskupiji i njezinom biskupu i svećenicima. Rijeĉ je o zlonamjernim podvalama kako biskupu i svećenicima, tako i svim ostalim pripadnicima naše biskupije i o beskrupuloznom obmanjivanju naše šire javnosti, a time i o unošenju novih nemira u vas i pojaĉavanju psihiĉkih pritisaka na mnoge od vas. Tako su vijesti, koje su bile izreĉene u informativnim emisijama na TV-Banja Luka i TVSrbija u nedjelju, 21. o. mj., kao i na nekim radio postajama i u banjaluĉkim novinama "Glas srpski" od ponedjeljka, 22. o. mj., o navodnom pripremanju i organiziranju masovnog iseljavanja nas katolika iz naših ţupa na podruĉju Bos. Krajine – i to prema navodnoj ţelji Katoliĉke Crkve i Svete Stolice, a pod vodstvom vašeg biskupa i vaših svećenika – obiĉna, ali nimalo bezazlena laţ, smiješna kleveta svih nas, a sramotna obmana najšire javnosti. To ste vi mogli odmah znati, poznavajući stav i Katoliĉke Crkve kojoj pripadamo, i moj stav, kao i stav svih naših svećenika! Pa ipak, zbog sveopće ratnohuškaĉke atmosfere, koju i mi ovdje osjećamo, ovakve dezinformacije, laţi i podvale unijele su meĊu neke od vas odreĊenu nervozu, dodatnu nesigurnost, pa ĉak i nepotrebnu paniku, a nije iskljuĉeno – kod nekih ĉak i neţeljene reakcije u obliku ozbiljnijeg razmišljanja o bjeţanju, odn. iseljavanju. Ne treba se ĉuditi što se u ovom ludom, niĉim opravdanom ratnom sukobu meĊu susjedima na našim ţivotnim prostorima, u kojem sukobu mi, katolici, ne sudjelujemo, niti ţelimo sudjelovati, vodi i svojevrsna borba raznim laţima i dezinformacijama u javnim glasilima. Tim potrebnije je za svakoga, da sazna pravu istinu, ako ne ţeli biti zaveden na krivo mišljenje, na krivi sud i vlastite krive postupke. Glede ove spomenute laţi i obmane, što je samo dio jedne nehumane kampanje koja se u zadnje vrijeme pojaĉano vodi protiv Katoliĉke Crkve općenito, a posebno protiv njezine nazoĉnosti na ovim našim prostorima, mogu vam, kao vaš biskup, reći slijedeće: Ne bojte se! Imajte i dalje pouzdanja u Boga, Gospodara svakog ţivota, kao i cijele ljudske povijesti, pa tako i Katoliĉke Crkve, ĉiji smo ĉlanovi. Ona je na ovim prostorima opstala kroz dugih 17 stoljeća, unatoĉ daleko burnijim vremenima nego što je ovo naše, današnje! Ostat će i dalje ovdje ako to bude Boţja volja, u što mi nemamo razloga sumnjati! Vi imate svoje svećenike, koji su ostali uz vas i ostat će s vama dok bude i jednog vjernika u vašoj ţupi. Imate i biskupa, koji ne smatra svojom zadaćom da pred vama ili s vama bjeţi s naših vjekovnih ognjišta, iz ove naše jedine domovine. I naši su slavni preĊi ne jednom doţivjeli ovakva burna vremena! Znademo dobro da su oni nerijetko bili istinski muĉenici i stradalnici, potlaĉeni i poniţeni, obespravljeni i oklevetani – ali na svojim ognjištima postojani u vjernosti Kristovom EvanĊelju i nauku Crkve o ljubavi prema Bogu i prema svakom ĉovjeku – pa ĉak i prema neprijatelju! 196

Niti ja, vaš biskup, niti vaši ţupnici, ne moţemo odluĉivati o budućem mjestu vašeg boravka! To je iskljuĉivo pravo vašeg osobnog izbora. Ali, što moţemo i moramo to ĉinimo i ĉinit ćemo i ubuduće! Moţemo i moramo dizati Bogu svoje molitve da vas sve zaštiti i sebi bliţe privuĉe – gdje god bili! Moţemo i moramo upućivati svoje apele svim kompetentnim ljudima da se svakoga od vas – i ovdje – na vašim ognjištima mora smatrati ĉovjekom sa svim osnovnim ljudskim pravima, pa tako i s pravom na ţivot dostojan civiliziranog ĉovjeka i pravom na stanovanje na vlastitom ognjištu! Zadaća je moja i svih vaših ţupnika i svećenika da vas – uĉeći vas svojim rijeĉima i primjerom Boţji nauk – izvedemo iz grijeha u milost Boţju; da vas zajedno s Kristom, po muci i kriţu izvedemo iz ovog grešnog svijeta ka slavi uskrsnuća – u vjeĉni raj! Na nekakvo drugo i drugaĉije izvoĊenje koje nam se zlobno imputira, tj. podmeće – niti ne pomišljamo!

Zazivajući na sve vas obilan blagoslov Trojedinoga Boga i majĉinsku zaštitu Presvete Djevice Marije, Pomoćnice kršćana i Kraljice mira, sve vas srdaĉno i bratski pozdravljam! Vaš biskup Franjo

Banja Luka, 27. oţujka 1993. _________ VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 102–103; UOO, str. 119–120.

30. III. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo patrijarhu Srpske pravoslavne crkve, gosp. Pavlu – o potrebi zajedniĉkog zauzimanja za mir i suţivot. Vaša Svetosti! Preosvećeni i vrlo poštovani moj brat u Kristu, episkop banjaluĉki, gospodin Jefrem, prenio mi je Vaše zanimanje i zabrinutost za mene i moju dijecezu u ovo vrijeme dozrijevanja pogubnih plodova proteklih desetljeća. Iskreno Vam zahvaljujem! Nitko od nas nije sam sebi izabrao ni vrijeme u kojem će ţivjeti, ni posao koji će obavljati. S nama ima svoje nakane sam Svevišnji Bog! A to silno obvezuje! Jer "kome je mnogo dano od njega će se mnogo traţiti" (Lk 12,48). Nama, pastirima u Crkvi Kristovoj, mnogo je povjereno! Zato smo i odgovorniji nego ona naša braća "koji su u neznanju i zabludi" (Hebr 5,2). Zato moramo, a i moţemo, prednjaĉiti drugima u istinskom bratoljublju, jer nas na to upućuje naše bogoljublje, koje smo duţni ţivjeti i propovijedati! Uvjeren sam da našim vjernicima i našim narodima nitko drugi neće prije donijeti ţeljeni pravedan mir i zajedniĉki ţivot dostojan našeg zajedniĉkoga, humanog poslanja na ovim Bogom danim zajedniĉkim prostorima nego naše sestrinske Crkve, duhovne prevaţne Majke naših bratskih naroda. Zato nam valja neumorno vapiti zajedniĉkom Spasitelju da On pribliţi naše korake i srca na slavu svoga Imena, a na spasenje naše braće ljudi! Zahvaljujući Vašoj Svetosti na zauzimanju za pobjedu Dobra nad Zlom, gdje god to bilo aktualno, uvjeravam Vas da i sam ţelim "ĉiniti ono što će se Gospodinu svidjeti" (2 Kor 5,9). Spreman sam i ubuduće ĉiniti sve da se Boţji zakon ljubavi i milosrĊa afirmira jaĉe nego što to ţele sile mrţnje i razdvajanja. Iskreno Vas pozdravljam, uz duţno poštovanje! Odani Vam u Kristu Dobrom Pastiru! Banja Luka, 30. oţujka 1993. ______

Dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki

UOO, str. 325. 197

31. III. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo nadbiskupu i metropoliti vrhbosanskom, mons. Vinku Puljiću – o prijetnjama da će se katolike-Hrvate protjerati iz vlastitog zaviĉaja i protivljenje eventualnim dogovorima o njihovu iseljavanju. Moj dragi brate u episkopatu! S nevjericom i velikom radošću dobih Tvoje pismo datirano 6. oţujka o.g. Bio je to prvi znak od tebe, iako nisam sumnjao da si ţiv, ali gdje si i kako si, to je bilo skriveno mome saznanju. Hvala Ti od srca za javljanje kao i za slanje teksta divnog Papinog pisma koje Ti je on uputio u svezi velikih jada koji su zapljusnuli ovu našu sili i nehumanosti prepuštenu domovinu! Nema sumnje da su Papine rijeĉi i ĉini u ovoj velikoj tragediji jedini jasni i prepoznatljivi "stup oblaka" u kojemu je uistinu nazoĉan sam Bog, tješitelj tuţnih i okrepitelj iznemoglih! Blizinu njegovu vrlo dobro osjećamo! Glede aktualnih dogaĊaja ne znam što bih Ti rekao. Ovdje nije niti dosadno niti pospano. Ðavao ima mnogo lica i vrsta "smradova". Ne zna se koji je nepodnošljiviji i koje je lice ruţnije. Plaše nas protjerivanjem, koje izgleda u nekim glavama koje odluĉuju o nama bez nas da je gotova stvar! Razne laţi i podvale su uĉestale kako na mene tako i na sve nas! Javiše mi "drugovi" da će iza nedjelje doći do nekih sluţbenih razgovora s pojedincima iz vrha što srpskog, što hrvatskog iz BiH. Ne kanim uopće razmišljati o ikakvoj selidbi, ukoliko bi to nekome od njih u meĊusobnom dogovoru već bilo palo na pamet. Ovdje smo od davnina, davno prije drugih i nemamo pravo odavde se dati otjerati za ljubav neĉijih nehumanih i kratkovidnih ćeifa! Najavila se delegacija BK Švicarske za Veliki utorak, predsjednik i sekretar, a u srijedu pa do ponedjeljka trebao bi meĊu nama biti kard. Etchegaray sa svojim tajnikom. Bit će sigurno i jedno i drugo blagoslovljeno. Neka se u svemu slavi Bog! Ne znam kad će Te ovo pismo naći i gdje. No, ţelim Ti od srca mir Boţji i snagu njegovog Duha u Tvome teškom i odgovornom predvoĊenju Boţjeg naroda na njegovom kriţnom putu prema slavljenju vjeĉnog Uskrsa! Ne zaboravljam Te u molitvama i sam se preporuĉujem u Tvoje, kad obaviš za sve svoje! Bratski pozdrav Tebi i svima oko Tebe! Banja Luka, 31. oţujka 1993. ___________

Franjo, biskup

VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 130; UOO, str. 219–220.

3. IV. 1993. BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJA LUKA Demanti upućen redakciji dnevnih novina RS "Glas srpski" iz Banjaluke – o navodnom pripremanju iseljavanja Hrvata-katolika. U izdanju Vašeg lista br. 6937 od 02. travnja 1993. godine objavili ste iz pera, od ranije poznatog nam gospodina M. M., najnovije dezinformacije i podvale banjaluĉkom biskupu i njegovim svećenicima da su oni, navodno, nakon nedjeljne mise, "s muškarcima dogovarali jednovremeni izlazak iz Krajine u pravcu Hrvatske" i tako ĉinili "svojevrstan pritisak na lojalne Hrvate da se spreme za ovu akciju". Vrhunac nekorektnosti i svojevrsne namjerne obmane naše javnosti jest tvrdnja da se ĉak /!/ "i na centralnoj misi u Banjaluci, gdje je prisustvovao /sic!/ gospodin Komarica" navodno "raspravljalo /sic!/ s muškarcima o naĉinu realizacije ovog plana". To se navodno sve saznaje iz "dobro obaviještenih izvora". 198

Pravo je svakoga da drugima pokazuje svoje neznanje o nekome ili neĉemu (u ovom sluĉaju prikazivanja slavlja mise po našim katoliĉkim crkvama). Ali iznositi pred široku javnost ovakve tvrdnje o sadrţaju naših vjerskih bogosluţja, za koje svi naši vjernici-katolici znaju da su bezobzirna izmišljotina i surova laţ, nedostojno je svakog poštenog ĉovjeka, a kaţnjivo u svakoj pravnoj drţavi! U svezi s iznesenim tvrdnjama Vašega dopisnika, molimo Vas da zbog istinitog i objektivnog obavještavanja naše javnosti objavite i naš stav: I ove tvrdnje, kao i mnoge prije njih, u cijelosti su u suprotnosti s istinom! Nikakvi sastanci glede iseljavanja katolika nisu bili ni sada ni ikada odrţavani u katoliĉkim crkvama naše biskupije! Iz najpouzdanijih crkvenih izvora Katoliĉke crkve na ovim prostorima, tj. od banjaluĉkoga Biskupskog ordinarijata, smijete i moţete saznati da se takav, krajnje nehuman i necivilizacijski scenarij izlaska, izgona ili protjerivanja nas katolika, Hrvata i drugih, iz našeg rodnoga grada Banjaluke i cijeloga rodnog kraja nikada nije ni zaĉeo ni pripremao u našim glavama! I samu pomisao na takvo etniĉko ĉišćenje, u bilo kojem obliku, gdje god se i nad kim god ono provodilo, s indignacijom odbacujemo! Naša je poglavita zadaća da, uvaţavajući i primjenjujući u svom ţivotu Boţji zakon o vrijednosti i dostojanstvu svake ljudske osobe i svakog naroda, maksimalno pomaţemo u duhovnim i materijalnim potrebama svakog brata ĉovjeka i da se "u zgodno i nezgodno vrijeme" (2 Tim 4,2) zauzimamo za poštovanje njegovih osnovnih ljudskih i graĊanskih prva, pa tako i njegovog neotuĊiva prava na stan i ţivot na svome vjekovnom ognjištu! Slobodni smo u ovom kontekstu upitati Vas i sljedeće: Zašto nekima od Vas, našim uvaţenim susjedima i sugraĊanima, smetamo i katoliĉki biskup, i svećenici, i općenito svi mi, pripadnici Katoliĉke crkve? Kakvo smo Vam zlo mi, ovdje, nanijeli? Koga smo od Vas mi ugrozili, kome smo mi oduzeli pravo na dostojanstvo vlastite osobe, miran ţivot i sigurnu budućnost? Zašto nas i prema ĉijem nalogu, ustrajno blatite, ĉime ujedno pokazujete što Vam je ispunilo i srce i ruke? Ako Vam je uistinu stalo do istine o nama katolicima-Hrvatima i drugima na ovim prostorima, zašto ne pitate nikoga od nas kako nam je, što nam treba i što ţelimo, pa to onda objavite "urbi et orbi"? Kao kršćanima-vjernicima, morala bi i nama i Vama biti dobro poznata istina boţanskoga podrijetla, sadrţana u Svetom pismu, a prema kojoj bismo se trebali ravnati: "S neba se zaista oĉituje gnjev Boţji na svaku bezboţnost i nepravednost ljudi koji istinu prijeĉe nepravednošću" (Rim 1,18). – "Tko sije nepravdu, ţanje nesreću" (Izr. 22,8). Uz poštovanje! Biskupski ordinarijat Banjaluka Banja Luka, 3. travnja 1993. _________ UOO, str. 676–677.

4. IV. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo zagrebaĉkom nadbiskupu, predsjedniku HBK, kardinalu Franji Kuhariću – o drţanju katolika-Hrvata banjaluĉke biskupije i molba da se hrvatski episkopat zauzme za njihova graĊanska prava i slobode. Iskreno Vam i od srca zahvaljujem na toplim i utješnim rijeĉima koje ste mi uputili kao odgovor na moju molbu i vapaj za pomoć i zaštitu cijele moje vrlo ugroţene biskupije. Vaše sam rijeĉi prenio i braći svećenicima, redovnicima, redovnicama i Boţjem narodu! Svi su Vam duboko zahvalni, kako za rijeĉi, tako i za sve drugo što ĉinite za nas – za vaše molitve, apele, intervencije! Još nismo klonuli duhom, daleko od toga, iako se nevolje, fiziĉke i psihiĉke, svakodnevno nastavljaju! Svećenici se na svojim mjestima uistinu herojski drţe i tješe narod i rijeĉima, i molitvama, i primjerom. Sliĉno je i s redovnicama, koje su uistinu dragocjene! Ali unatoĉ svemu tome, pitanje neizvjesne budućnosti za sve nas ovdje i dalje je otvoreno i na njega ne znamo odgovor. Hoće li za nas katolike ovdje biti budućnosti – prema krojaĉima mapâ i samozvanim gospodarima ljudskih ţivota i povijesti cijelih naroda?! 199

I dalje nastojim "vlastodršce" upozoravati na nepravde koje nam se konstantno ĉine i na insinuacije koje se podmeću i biskupu, i svećenicima, i vjernicima. Ne mogu pristati da nas gaze i progone – "ĉiste", samo zato što smo katolici i k tomu još Hrvati! Biti katolik – Hrvat i na ovom našem višestoljetnom ţivotnom prostoru ne mogu smatrati nikakvim zloĉinom i grijehom, niti mogu prihvatiti da nas drugi takvima smatraju! To je za mene i za sve nas obveza, a ne zloĉin zbog kojega bismo s ovih prostora morali jednostavno nestati! Zato smatram da se u svim budućim pregovorima, na bilo kojoj razini, mora naći mjesta i mogućnosti za budućnost i manjinske vjerske i nacionalne skupine, i to onu dostojnu civiliziranog naroda i ĉovjeka! To traţim i moram traţiti zajedno sa svojim svećenicima, redovnicima, redovnicama i narodom! Ujedno mi se ĉini da isto smijem zamoliti, kako Vas osobno, tako i drugu poštovanu i dragu braću u episkopatu, da svi vi, tj. hrvatski episkopat, zatraţite od svih koji odluĉuju o nama, da se nas zaštiti i da nam se ponovno vrate sva oduzeta ili pogaţena ljudska i graĊanska prava i slobode. Znam da nas niste zaboravili i da nas nećete i ne moţete zaboraviti i iznevjeriti, jer nas sigurno smatrate dijelom hrvatskog katoliĉkog korpusa! Zato Vama osobno, kao i ostaloj braći u episkopatu, iskreno zahvljujem! Krist, dobri Pastir svoje Crkve, ĉije je dijelove i nama povjerio da ih predvodimo i branimo "u zgodno i nezgodno vrijeme" (2 Tim 4,2), bio Vam svima i utjeha i nagrada! Situacija je sada kod nas takva da se ja bez neke velike nevolje ne bih trebao micati nikamo, pa tako ni na zasjedanje BK – koje će se moţda uskoro odrţati! U Boţjim smo rukama, on neka s nama providi kako je njegova sveta volja! Svi se radujemo najavljenim posjetima visokih gostiju iz Švicarske BK, kao i Svete Stolice, njegove uzoritosti kard. Etchegarayja. I našim susjedima takvi posjeti mnogo govore, jer uviĊaju da nismo ostavljeni na njihovu nemilost, nego da smo dio velike obitelji koja za nas zna i kojoj nije svejedno kako nam je! Ako Bog da, i Vi ćete opet doći k nama – tijekom ove jubilejske godine – koju i mi ovdje u Banjaluci smatramo svojom jubilarnom godinom, jer smo tijekom nekoliko stotina godina bili dio Vaše /nad/biskupije! Za sada, pak, preporuĉujući sebe i cijelu svoju napaćenu biskupiju u Vaše plemenito, oĉinsko srce, u Vaše molitve i Vašu ljubav, ţelim Vama, kao i Vašim cijenjenim pomoćnicima, oo. biskupima Ðuri, Jurju i Marku – radošću, mirom i nepokolebljivom nadom ispunjene svete blagdane Muke, Smrti i Uskrsnuća našega Spasitelja – uz iskren i bratski pozdrav, kao i uz duţno poštovanje! Odani Vam u Gospodinu i Presvetoj Djevici, Kraljici apostolâ Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 4. travnja 1993. ________ UOO, str. 221–222.

14. IV. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. Gabrijelu Montalvu – o susretu s predstavnicima vlasti RS i njihovoj ţelji da se sastanu s predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne radi dogovora o smirivanju ratnih sukoba. Preuzvišena Ekscelencijo! Ţelim Vas izvijestiti o ovdašnjim zbivanjima od mojeg posljednjeg javljanja. Iako je još Vazmena oktava (kad se inaĉe malo odmara od napora korizmenog vremena), nadam se da Vas neću previše opteretiti ovim mojim dopisom. Kako sam Vas već bio upoznao da će nam u posjet doći, uz dozvolu mjerodavnih (srpskih) vlasti, predsjednik BK Švicarske, biskup P. Mamie, zajedno sa sekretarom BK p. R. B. Traufferom, to se, Bogu hvala, i obistinilo. Bili su kod nas 6. i 7. travnja o. g. tj. na Veliki utorak i srijedu do podne. Posjetili smo osim ţupa i samostana izmeĊu Bosanske Gradiške i Banjaluke, takoĊer i pravoslavnog episkopa Jefrema i banjaluĉkoga muftiju g. Halilovića, kao i 200

predsjednika SO Banjaluka g. P. Radića. Bili su prireĊeni i susreti s okolnim svećenicima i s vjernicima u našoj katedrali. Posjet je bio višestruko dragocjen – i za naše vjernike, svećenike i redovnice, ali i zbog istinitog informiranja naših gostiju koji su – prema vlastitom priznanju – pogrešno informirani o nama i našoj dramatiĉnoj situaciji ... Svakako je bilo dobro to što su i neki naši susjedi – vjerski i civilni – saznali da nam je došao NETKO iz velike crkvene obitelji, kojoj i sami pripadamo! Sliĉni su nam posjeti vrlo potrebni! Na Veliku subotu, 10. travnja o. g., došao je k nama u Biskupski ordinarijat mr. Momĉilo Krajišnik, aktualni predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, s ĉetvoricom svojih ministara i g. Radićem, predsjednikom SO Banjaluka. Zadrţali su se sat vremena. Gospodin Krajišnik me molio /!/ da posredujem u ostvarivanju susreta i razgovora izmeĊu najviših predstavnika RS i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne po pitanju smirivanja ratnih sukoba, uspostavljanja mira i rješavanja svih otvorenih pitanja. Isticao je moje "velike zasluge na dosadašnjem smirivanju i spreĉavanju većih nesreća na ovom podruĉju", te mi zahvaljivao na "objektivnom informiranju o situaciji u mojoj biskupiji" i ĉestitao nam na "velikom zalaganju na spašavanju vlastitoga naroda, što veoma imponuje". Odgovorio sam mu, izmeĊu ostalog, da nisam politiĉar niti to ţelim biti, ali ako mogu pridonijeti smirivanju situacije i spašavanju neduţnih ljudi, njihovih ţivota, prava, imovine i svega ostalog, uĉinit ću to vrlo rado u skladu sa svojim mogućnostima. On je izrazio spremnost da se zaštite svi stanovnici na teritoriju Republike Srpske, da im se jamĉi puna ravnopravnost i sigurna budućnost. Odgovorio sam da treba što prije prijeći s rijeĉi na djela, te još jednom dao popis svih srušenih crkvenih objekata i kartu moje decimirane i devastirane biskupije. Na uskrsni ponedjeljak, 12. o. mj., dvojica ministara, g. Rosić i g. Dokić, bili su kod mene radi konkretnih dogovora o što skorijem susretu predstavnika srpskoga i hrvatskoga naroda u BiH, a danas su me ponovno molili za razgovor potpredsjednik Vlade RS dr. Vitomir Popović i ministar za pravosuĊe Jovo Rosić kako bih posredovao u što skorijem susretu izmeĊu najviših predstavnika Vlada Republike Srpske i Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne. (Usput reĉeno, predstavnici Herceg-Bosne kao da su nas katolike izvan njihovih granica potpuno zaboravili i zapravo "ţrtvovali" nekim svojim uskim interesima! Ali mi sebe nismo još otpisali, niti to kanimo! Smatramo da Katoliĉka crkva i Kristovo EvanĊelje koje ona propovijeda na ovim terenima 17 stoljeća i ubuduće mora imati "stanarsko pravo" i ovdje, sviĊalo se to politiĉarima ili ne! Crkvi našoj to nikako ne smije biti svejedno!). Iako zapravo nemam nikakve veze s tim politiĉarima iz Herceg-Bosne, pokušao sam im nekako poslati poruku da se sastanu i razgovaraju s predstavnicima Srba kako bi zaštitili od uništavanja mnoge ţivote i imovinu. Neka im svima Bog bude u pomoći da što prije doĊe do ublaţavanja velikih nevolja za sve nas! Eto toliko zasad! Opet ću se javiti, nadam se s radosnim vijestim. U tri ţupe gdje sam (izvan Banjaluke) ovih dana bio, narod je još uvijek uplašen! Za to razloga ima, ali još uvijek ima i nade! Srdaĉno Vas pozdravljam – odani Vam u Kristu Uskrsnulom Vaš Franjo Komarica Banjaluka, 14. travnja 1993. _______ UOO, str. 223–224.

16. IV. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Javni poziv Armiji Bosne i Hercegovine i Hrvatskom vijeću obrane da obustave meĊusobne sukobe. Duboko potresen teškim i tuţnim vijestima, koje ne mogu do kraja provjeriti, o stradanjima ljudi zbog sukoba Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane, upućujem poziv u ime Boga i ĉovjeka da se obuzda nekontrolirano, moţda i smišljeno uništavanje ljudskih ţivota, imovine i trovanje meĊunacionalnih i meĊuvjerskih odnosa. U ovom ozraĉju uskrsnih blagdana, kada slavimo Boţji dar ţivota, diţem svoj glas u zaštitu ţivota. Pozivam predstavnike onih koji oruţjem ţele provesti neke ideje na raĉun nevinih ljudi, da sjednu za isti stol i dogovore se, a ljudima dopuste da mirno ţive. Ne ţelim se postavljati kao sudac nego osjećam svu odgovornost da nastupim u zaštitu svakog ĉovjeka kojemu je ţivot ugroţen. Budući da su mnoge informacije neprovjerene, 201

nemam priliku doznati svu istinu. Zato prosvjedujem što mi je sprijeĉen izlazak iz Sarajeva na teren i izraţavam svoju bol što nam je ovo uskrsno slavlje okrvavljeno. Zato, na ovaj naĉin, zaklinjem sve odgovorne da zašuti smrtonosno oruţje i što prije naĊu rješenje svih izvora napetosti. Pun pouzdanja da će me odgovorni ĉuti, pozivam sve vjernike, a posebno katolike, da se sjedinimo u ţarkom vapaju svemogućem Bogu da nam rasvijetli ovaj mrak i daruje nam mir i slogu. Svu svoju braću misnike pozivam da uloţe sav moralni ugled i potrebni napor kako bi zaštitili ljudske ţivote i imovinu – pozivajući na toleranciju i mir. TakoĊer potiĉem i sluţbenike Islamske zajednice da i oni sa svoje strane to isto uĉine. Na ljude dobre volje zazivam Boţji blagoslov, a sve pozivam na otvorenost i suradnju. Msgr. Vinko Puljić Sarajevo, 16. travnja 1993. ________ OSN/I, str. 255–256.

18. IV. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Odgovor p. Reneu Costeu, gen. delegatu meĊunarodne organizacije PAX CHRISTI i g. Noelu Copinu, direktoru pariškog "La Croix" – o miroljubivim nastojanjima Crkve i vjernika. Poštovani prijatelji iz meĊunarodnog pokreta Pax Christi i redakcije ĉasopisa "La Croix"! Vrlo ste me poĉastili svojim ljubaznim pozivom na susret u Parizu, 24. travnja 1993. godine, u povodu 30. obljetnice Enciklike "Pacem in terris". Sa zahvalnošću sam prihvatio Vaš poziv, nadajući se da će mi biti moguće izići iz svoga grada i biskupije i doći k Vama. Naţalost, uslijed neizvjesne ratne atmosfere u Bosni i Hercegovini, trenutaĉna politiĉka situacija kod nas je takva da mi nije moguće udaljavanje od moga vjerniĉkog puka, svećenstva i redovništva – ĉak niti u obliţnju Hrvatsku, na zasjedanje Biskupske konferencije u Zagrebu ovoga tjedna. Zato vrlo ţalim što neću osobno moći biti na Vašem uvaţenom i uglednom skupu. Ali, uz Vaše dopuštenje, slobodan sam poslati u svoje ime moga biskupskog vikara i ujedno predsjednika Caritasa moje biskupije, preĉ. g. dr. Milenka Aniĉića koji se u posljednje vrijeme nalazi u Zagrebu i moţe bez poteškoća doći k Vama. On je vrlo dobro upoznat sa situacijom u našoj banjaluĉkoj biskupiji tijekom svih dramatiĉnih dogaĊanja od poĉetka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, jer mi je uvijek bio glavni pomoćnik. Zato će Vam moći meritorno iznijeti kako naša ustrajna nastojanja oko mirotvornih akcija s najvišim predstavnicima SPC i Islamske zajednice u Banjaluci, tako i s predstavnicima civilnih i vojnih vlasti – tijekom posljednje godine dana. Moći će Vas izvijestiti i o mnogim našim intervencijama za zaštitu ţivota i imovine kako naših neduţnih i potpuno nezaštićenih vjernika, tako i svih drugih neduţnih ljudi, pripadnika drugih naroda ili vjerskih zajednica. Moći će posvjedoĉiti o doista miroljubivom drţanju najvećeg broja naših vjernika – unatoĉ ĉestim i mnogim nepravdama i bezakonjima, progonstvima, ubojstvima neduţnih civila; rušenju i pljaĉkanju imovine, crkava, pastoralnih centara kao i mnogostruke druge obespravljenosti i pogaţenosti osnovnih ljudskih prava i sloboda – što sve moraju podnositi! Uspjelo nam je, uz posebnu Boţju pomoć i zaštitu, spasiti mnoge ljudske ţivote, upravo miroljubivošću i stalnim poticanjem i propovijedanjem nenasilja, odnosno neuzvraćanja zlom za zlo. Boţji je dar našoj mjesnoj Crkvi da moţemo – kao biskupija – svijetla obraza stati pred sud i crkvene i necrkvene, domaće i svjetske javnosti što nismo ţeljeli niti ţelimo rat, niti sukob sa svojim susjedima, niti smo druge na bilo koji drugi naĉin ugrozili ili zakinuli; što iskreno ţelimo sa svima ţivjeti u miru! Jedino što za sebe traţimo jest, da nam se vrate i zagarantiraju osnovna ljudska prava i slobode, kao vjerskoj i nacionalnoj zajednici! A to uistinu, ne smatramo ni da je previše niti da je nemoguće! Što traţimo za sebe to iskreno ţelimo i drugima oko sebe! 202

Iako nam je procentualno mnogo crkvenih objekata porušeno ili oštećeno, iako nam je skoro pola biskupije trenutno prisilno u izbjeglištvu – izvan biskupije (pogotovo mlaĊi svijet), mi ţelimo svakako i ubuduće ostati na svojim vjekovnim ognjištima, traţeći da se omogući povratak i normalan ţivot na ovim prostorima svima koji to ţele! Ne moţemo, a niti smijemo pristati na zakon sile i oruţja niti na fašistiĉko etniĉko ĉišćenje koje se, naţalost, pred oĉima priliĉno nezainteresirane europske i svjetske javnosti nesmetano provodi u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine! Zahvalni smo, kako Sv. Ocu, Ivanu Pavlu II, tako i svoj braći i sestrama u Katoliĉkoj Crkvi kao i drugim plemenitim ljudima diljem Europe i izvan nje, koji nas u našim istinskim miroljubivim naporima pomaţu svojim molitvama i drugim izrazima solidarnosti i potpore, kako bismo spasiteljsko poslanje Kristove Crkve na ovim prostorima i u ovo vrijeme što bolje i uĉinkovitije ostvarili!

Iskreno Vas, i sve poštovane prijatelje oko Vas pozdravljam. Ostajući u Uskrslom Kristu, najvećem, boţanskom Mirotvorcu Vaš Msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 18. travnja 1993. __________ VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 130–131; UOO, str. 623–625.

19. IV. 1993. FRANJEVCI SAMOSTANA KRALJEVA SUTJESKA Pismo civilnim i vojnim vlastima općine Kakanj – povodom hrvatsko-muslimanskog sukoba. Poštovana i uvaţena Gospodo! Uvjereni da ulaţete ogromne napore i dobru volju da spasite mir u našoj Općini, koji smo strpljivo ĉuvali kroz cijelo vrijeme rata u našoj drţavi Bosni i Hercegovini, ţelimo Vam se pridruţiti i rijeĉju i poticajem da u tome ustrajete i ne podlegnete iskušenjima kojima se nisu znali oduprijeti naši susjedi. Svoju sluţbu i sluţenje općini Kakanj, a time i općem dobru naše Općine, obavljate u spletu odnosa iz kojih se ne moţete istrgnuti. MeĊutim, ako Vas vodi razum, savjest i osjećaj za jednostavne ljude koji su odani povijesnom domu i grudi, koji su kroz dugu povijest zajedniĉkog ţivljenja i suţivota nauĉili prepoznavati i afirmirati svoju osobnost i posebnost svog naroda, priznajući i potvrĊujući osobnost i posebnost drugoga, onda nećete podleći zlu negacije drugoga i drugaĉijega. Nesposobnost da se u drugome i drugaĉijem prepozna sebe i univerzalnu dimenziju drugoga jest prokletstvo i izvor strahota koje su u svom najokrutnijem obliku preplavile Bosnu i Hercegovinu. Vjerujem da ta nesposobnost nije i naše svojstvo. Zbivanja u susjednim ili nama blizim općinama zasigurno u svakom ĉovjeku naše Općine stvaraju nemir, zabrinutost i ţaljenje. Potrudimo se svi da od svega ostane samo iskreno ţaljenje. Znamo da u spletu odnosa, u kojima stojite, nailazite na pritiske sa strane. No, imate pravo svim tim pritiscima suprotstaviti odluĉnost da na ovim prostorima ţelimo ţivjeti mirno, da probleme ţelimo rješavati strpljivim i iskrenim dijalogom, te da smo spremni u stvarima u kojima nam se prosudbe sukobljavaju traţiti i ĉekati mišljenje i sud svjetskih organizacija. Dakako, spremni smo ĉuti i mišljenja koja nam dolaze iz politiĉkih središnjica naših naroda, ali samo ukoliko istinski podupiru našu opredijeljenost za mir i otvoren politiĉki dijalog. Samo na taj naĉin nećemo biti slijepi i nerazumni pokornici već korisni i vaţni suradnici u rješavanju drame naše Drţave Bosne i Hercegovine. Na poĉetku svakog Vašeg radnog dana morate oţivjeti, produbiti i osnaţiti u sebi otpor prema iskušenjima koja Vam dolaze kroz medije, ratne izvještaje, medijski rat i huškanja. 203

Vjernici meĊu Vama taj će otpor naći u vjeri u Boga, jedinog gospodara ţivota, ţivotvorca, koji ţivot daruje iz preobilja svoje ljubavi. Oni koji meĊu Vama nemaju dara vjere neka potraţe taj otpor u istinskim i univerzalnim ljudskim vrijednostima: u vrijednosti ţivota, obitelji, djeĉje radosti, prava svakog ĉovjeka na dom i ognjište koje je mukom gradio ili su mu ga preci ostavili. Netko je rekao da veliki sukobi imaju mali povod. Mi znamo da napetost i veliki sukob danas moţe stvoriti pijani i psihiĉki labilan vojak, bojovnik i ĉelnik ovih svojstava takoĊer. U ime našeg opredjeljenja za mir moramo nastojati da ne dopustimo da nam ljudi ovih kvaliteta rješavaju pitanja ţivota i suţivota. U nadi da ćete barem proĉitati ovo naše pismo i na taj naĉin dopustiti nam da se ukljuĉimo u Vaša nastojanja oko stvaranja istinskog mira na podruĉju općine Kakanj, mi Vas sve pozdravljamo i molimo da Vas Bog snaţi i prosvjetljuje u Vašoj teškoj zadaći. Fratri franjevaĉkog samostana u Kraljevoj Sutjesci Kraljeva Sutjeska, 19. travnja 1993. ________ Arhiv FSKS

22. IV. 1993. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA Izjava o stradanjima biskupija u Bosni i Hercegovini, prigodom zasjedanja HBK u Zagrebu (od 20. do 22. travnja 1993.). Katoliĉke biskupije u Bosni i Hercegovini, koje su dio Crkve meĊu Hrvatima, više od godine dana doţivljavaju svoju agoniju i kalvariju zbog nesmiljene agresije na puĉanstvo onih krajeva kao i zbog nedavno nastala sukoba meĊu pripadnicima naroda koji ondje ţive. Tako je Vrhbosanska nadbiskupija dijelom opustošena a dijelom pod ozbiljnom prijetnjom razorenja i uništenja. Banjaluĉka biskupija tjeskobnim glasom svoga pastira na razne strane svijeta vapi za uĉinkovitim interventom da se osigura egzistencija njezinih svećenika, redovniĉkih zajednica, i ostalih vjernika, kao i njezinih ţupa. Starodrevna biskupija Trebinje jednim je dijelom zauzeta, a drugim ugroţena. U dijelovima mostarsko-duvanjske biskupije stalna je opasnost od ĉestih neprijateljskih razaranja, a u posljednje doba u nekim mjestima zapoĉinju neoĉekivani nemiri i nagovješćuju se nepredvidivi neredi. Svakim danom pristiţu nam vijesti, sve ţalosnije od ţalosnijih, poput onih u knjizi o Jobu: uništeno, ubijeno, spaljeno. Strahota pustoši sve više zahvaća neduţno puĉanstvo i imovinu ljudi u onim krajevima. Oĉekivali smo na ovom Saboru Biskupske konferencije nazoĉnost nadbiskupa mons. Vinka Puljića iz Sarajeva i biskupa mons. Franje Komarice iz Banjaluke, ali bilo zbog ratnih sukoba ili drugih teških razloga nije im bio omogućen ni siguran izlazak ni povratak na njihova biskupska sjedišta. Iako je zadaća i narav Crkve Kristove da se utjelovljuje i ucjepljuje u sve narode i jezike svijeta, u sluţbi EvanĊelja mira, radosti i punine ţivota, ona je u svojim ĉlanovima na onim prostorima kroz više stoljeća bila nepravedno poniţavana, progonjena, nerijetko do istrebljenja. Katolici, koji su najvećim dijelom pripadnici hrvatskog naroda, i danas se nalaze velikim dijelom u prisilnom iseljenju ili na ruševinama svog ognjišta i zaviĉaja. Dolaze nam nove dramatiĉne vijesti da se u sukobu izmeĊu Hrvata i Muslimana obostrano ĉine zloĉini nad neduţnim ljudima. Iako nismo u stanju provjeriti sve te vijesti, koje mogu biti i dio nedobronamjerne propagande, ipak mi osuĊujemo svaki zloĉin protiv ljudskih prava i dostojanstva ljudske osobe tkogod ga ĉini pa makar i u obrani. Zloĉinom se ne moţe braniti nikoje pravo. U ovom 20. stoljeću, kad su na osobit naĉin naglašena temeljna ljudska i vjerska prava na razini cijeloga svijeta, Katoliĉka Crkva u tim krajevima trpi neslućena gaţenja tih istih prava i prijeti joj istrebljenje. Stoga izriĉemo svoj odluĉni prosvjed protiv svih povreda i gaţenja ljudskih prava: na ţivot, na rad, na imovinu, na dom i povratak na vlastita ognjišta. Ovim zajedniĉkim glasom izraţavamo ujedno duboku kršćansku i ljudsku solidarnost s pastirima svih spomenutih biskupija, s njihovim klerom, dijecezanskim i redovniĉkim, s ĉasnim sestrama i vjernim Boţjim narodom, od kojih neki ţive u ostacima svojih ţupa, drugi u progonstvu ili izbjeglištvu izvan biskupija, a gotovo svi u strahu ne samo od gubitka svoje imovine nego i svojih najmilijih. Ponovno oĉinski ohrabrujemo sve koji se ţarko mole Bogu, darovatelju mira, koji se zdušno zalaţu za ublaţenje otvorenih rana na tijelu Crkve i na pripadnicima drugih vjera i uvjerenja, 204

koji nesebiĉno pomaţu da se ostvari što skoriji pravedni mir u slobodi za sve ljude i narode. Osobitu zahvalnost iskazujemo Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. za njegovo ustrajno nastojanje da se zaustavi nepravedni rat na ovim prostorima i pronaĊe mirno rješenje. Usrdno molimo Boga da ovaj glas i ponovni bolni vapaj nas biskupa dopre do savjesti onih koji odluĉuju o sudbini svih naroda u Bosni i Hercegovini, i da se ţeljeni pravedni mir ostvari u srcima ljudi i meĊu narodima u onim krajevima. Zagreb, 22. travnja 1993. __________ GK, 2. svibnja 1993, str. 1. i 4; SV HBK, broj 1/1993 (18), str. 14.

24. IV. 1993. BISKUPSKI VIKAR BANJALUĈKE BISKUPIJE, MILENKO ANIĈIĆ Svjedoĉenje o stanju u banjaluĉkoj biskupiji, na susretu u Parizu, koji je organizirala meĊunarodna organizacija PAX CHRISTI u povodu 30. obljetnice enciklike pape Ivana XXIII."Pacem in terris". Ja pozdravljam ovaj cijenjeni skup i zahvaljujem organizatorima ovog foruma za poziv i pruţenu mogućnost da prikaţem situaciju u svojoj rodnoj biskupiji. Prenosim i pozdrave svoga biskupa, monsinjora Franje Komarice, koji sam nije mogao doći iz straha da se, ako jednom napusti biskupiju, neće moći više u nju vratiti. Dolazim iz biskupije koja obuhvaća veliko podruĉje, cijelu zapadnu Bosnu ili kako se kod nas kaţe: Bosansku Krajinu. Na tom podruĉju boravi: 8% katolika, oko 30% muslimana, a većina od preko 60% su pripadnici srpsko-pravoslavne Crkve. Katolici su Hrvati, Talijani, Ĉesi, Poljaci i Ukrajinci. Katolika u cijeloj biskupiji ima 130.000 podijeljenih u 44 ţupe. Biskup Komarica njeguje vrlo dobre odnose sa srpsko-pravoslavnim episkopom kao i sa poglavarom Muslimana. To je kod nas već tradicija. Još prije rata više puta su ova tri vjerska poglavara uputili zajedniĉke apele javnosti i zalagali se za mir i suţivot. Upriliĉene su zajedniĉke molitve za mir u crkvama i u mošeji. Zajedno su išli u podruĉja gdje je prijetila opasnost od ratnih sukoba. Kad je rat u Bosni i Hercegovini u travnju 1992. i oficijelno zapoĉeo, stav biskupa Komarice je bio jasan: Mi katolici ne ţelimo oruţja, mi nećemo ratovati. Tako su se ponašali i svećenici, i najveći dio vjernika drţao se toga stava. Ekonomska situacija U lipnju 1992. naglo se pogoršalo stanje širokih narodnih slojeva. Budući da su Hrvati i Muslimani odbili regrutaciju u srpsku vojsku, preko 90% hrvatskih i muslimanskih radnika je otpušteno s posla. S time su izgubili i zdravstvenu zaštitu. Penzije se više nisu isplaćivale. Prometne veze s Hrvatskom su prekinute. Telefonski i poštanski promet je blokiran. Cijela je regija dospjela u potpunu izolaciju. Danima nije bilo struje, ĉesto ni vode. Nedostatak goriva skoro je u potpunosti paralizirao promet. Tvornice su prestale s radom. Ipak, najveći problem je bio svakodnevni teror. Stalna ugroţenost i neprestana nasilja

205

Naime, iako katolici nisu htjeli rata, niti su pruţali oruţani otpor, to ipak nije prijeĉilo naoruţane srpske grupe da vode jednu vrstu rata protiv civilnog stanovništva. Naoruţane grupe, ni od koga kontrolirane, mjesecima su krstarile tim podruĉjem, ubijale su ljude (na nekim mjestima izvršili su strahovite pokolje neduţnog civilnog stanovništva, kao u Briševu), ljude su zlostavljale, hapsile, odvodile u koncetracijske logore (Manjaĉa, Omarska i mnoge druge manje), pljaĉkale cijela sela (Šurkovac, Stara Rijeka itd.), kuće su palili ili dizali u zrak. Samostani ĉasnih sestara u Bos. Aleksandrovcu i Novoj Topoli su svaki bili preko 20 puta oruţano napadani. Sestre u Novoj Topoli bile su bestijalno zlostavljane. Sliĉne napade imali su i samostani Milosrdnih sestara, franjevaca, grkokatoliĉkih sestara. Većina sestara je morala samostane napustiti. Dva svećenika su ubijena, treći je umro od posljedica muĉenja u logoru, a ĉetvorica će trajno imati fiziĉke i psihiĉke posljedice muĉenja u logorima. Potpuno srušeno ili spaljeno je 43% crkava (26 crkava), a teško oštećeno je 25% crkava. Osim toga srušeno je ili teško oštećeno 33% ostalih vjerskih objekata (ţupne kuće, gospodarske zgrade itd.). Prvo što bude srušeno u nekom mjestu jest crkva. Imam ovdje cijeli popis srušenih i oštećenih crkava. To se sve dogaĊa bez rata, dogaĊalo se a da katolici na sve to nisu odgovarali. Mnogi ljudi su nestali, mnogi su morali bjeţati. Procjenjujemo da je posljednjih mjeseci oko 40.000 vjernika moralo napustiti svoja mjesta i biskupiju. U mnogim mjestima ostala je samo 1/5 od prijašnjeg broja katolika. Istu sudbinu su imali kako katolici: Hrvati, Talijani, Ĉesi i Poljaci, tako i grkokatolici – Ukrajinci. Istu sudbinu su imali i Muslimani. Istu sudbinu imaju i pojedini Srbi koji se ne slaţu s oficijelnom politikom. Od lipnja 1992. teror naoruţanih bandi je bio uglavnom usmjeren na veća mjesta i njihovu okolicu, kao što su: Prijedor, Sanski Most, Kljuĉ, Mrkonjić Grad, Kotor Varoš, Prnjavor, Laktaši i Bos. Gradiška. Ta podruĉja su dobrano etniĉki oĉišćena. U posljednja tri mjeseca Banja Luka i njezina bliţa okolica izloţeni su sve strašnijem teroru. Svakodnevno se puca po katoliĉkim kućama, bacaju se bombe, ljude se zlostavlja, izbacuje iz kuća i stanova ili ih se pojedinaĉno ubija. Za kratko vrijeme te kuće ili stanovi dobiju nove stanare – Srbe. Biskup ide, iako je to po ţivot opasno, od mjesta do mjesta, umiruje ljude i pokušava kroz mnoge apele i intervjue upozoriti svjetsku javnost na probleme u svojoj biskupiji. Biskup, osim toga, traţi razgovore s umjerenim predstavnicima srpske civilne i vojne vlasti i traţi zaštitu ne samo za svoje vjernike, nego za cijelo civilno puĉanstvo. Svaki put se ĉuje skoro isti odgovor: Zloĉine ĉine nekontrolirane grupe; nema etniĉkog ĉišćenja; ljudi trebaju ostati u svojim mjestima, itd. Oficijelna vlast se predstavlja neduţnom, iako su joj poĉinitelji zloĉina poznati i dijelom sudjeluju u vlasti. Ĉesto se obeća veća zaštita civilnog stanovništva, ali obiĉno to i ostane samo obećanje. Sve više i više katolika i muslimana napušta svoja ognjišta. U nekoliko navrata Biskup je pisao i srpskom voĊi u Bosni i Hercegovini, Karadţiću, i jasno ga upozorio na tešku situaciju u svojoj biskupiji kao i da su nam pogaţena sva naša ljudska prava. Karitativno djelovanje Što se tiĉe sigurnosti ljudi, nisu ti razgovori donijeli nekih vidljivih i trajnih rezultata. Jedan dobar rezultat je ipak postignut: Biskup je za svoje obilaske ţupa dobio od srpske strane vojnu pratnju, tako da je mogao redovito obilaziti ţupe i ljude tješiti i tako imati dobar uvid u situaciju najvećeg dijela biskupije. Istu takvu pratnju dobio je i Caritas Biskupije, tako da smo od lipnja prošle godine mogli privremeno, a od kolovoza redovito svakog tjedna jednom ili dvaput dovoziti hranu i drugu pomoć iz Zagreba u Banja Luku. Mjeseĉno prevezemo prosjeĉno oko 700 tona pomoći. Prevezli smo i velike koliĉine sjemena pšenice prošle jeseni; a ovoga proljeća i velike koliĉine krompira, kukuruza, sjemena povrća za sjetvu itd. I na taj naĉin ţelimo ljude više vezati za njihove domove i dati im nadu u bolju budućnost. Caritas svoju pomoć dijeli svim potrebnima. U doslovnom smislu hranimo sada 70–80 tisuća ljudi. Već mjesecima se u cijeloj regiji ne moţe ništa kupiti, a pogotovo ne osnovne potrepštine, kao brašno, ulje, šećer itd. Ako ih se tu ili tamo naĊe na crnom trţištu, onda su im astronomske cijene. Oĉito se ţeli i ekonomskim pritiskom ne-Srbe prisiliti da napuste prostore. Da bismo svoj rad oko karitativne pomoći što bolje organizirali, osnovali smo u studenome prošle godine ured našeg Caritasa u Zagrebu. Biskup je u sijeĉnju ove godine osnovao Vikarijat za prognane vjernike i svećenike u Zagrebu. Cilj jednog i drugog ureda jest pomoći izbjeglim vjernicima, ali i organizirati prikupljanje i transport pomoći za biskupiju Banja Luka. Zahvaljujući mnogim dobroĉiniteljima, izmeĊu ostalih i Secour catholique iz Francuske, do sada nam je to u velikoj mjeri i uspijevalo. Zato i ovom prilikom zahvaljujem i našim dobroĉiniteljima iz Francuske, kao i svima Vama za dobru volju da nam i na ovaj naĉin, kroz ovaj forum pomognete. 206

/Pariz, 24. travnja 1993./ _____ Arhiv BOBL

28. IV. 1993. PREDSTAVNICI FRANJEVAĈKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE, VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE I MEŠIHATA I. Z. BOSNE I HERCEGOVINE Poruka sa Znanstvenog skupa, odrţanog u Zagrebu 27. i 28. travnja 1993., upućena papi Ivanu Pavlu II. i visokim muslimanskim poglavarima te većem broju domaćih i svjetskih drţavnika Zajedno sa sudionicima Znanstvenog skupa "Rat u Bosni i Hercegovini: uzroci, posljedice, perspektive", što ga je 27. i 28. travnja 1993. organizirala Franjevaĉka teologija iz Sarajeva – sada u izbjeglištvu u Samoboru – upućujemo ove rijeĉi svjedoĉanstva, boli i molbe. Na ovom skupu podneseno je tridesetpet (35) referata od uglednih znanstvenika, iz razliĉiti struka: povijesnih, društvenih i teoloških – hrvatskih i muslimanskih intelektualaca – u kojima su svestrano razmotrena pitanja uzroka rata u BiH, njegovih posljedica i perspektiva koje slijede iz toga. Svjedoci smo istine o uzrocima ovoga rata u BiH i posve odgovorno izjavljujemo: 1. Ovo nije nikakav vjerski, etniĉki ili graĊanski rat. Njega je pokrenula velikosrpska politika nakon legitimno izraţene volje nesrpskih naroda bivše Jugoslavije za samoodreĊenjem i pravom na vlastitu drţavu. Uzrok rata nije nipošto razlika vjere, kulture i nacije Hrvata, Muslimana i Srba, nego jedino volja za premoć velikosrpske politike. 2. Posljedice ovoga strašnog rata su nezapamćeno uništavanje svega duhovnog i materijalnog bića nesrpskih naroda. To se pokazuje posve jasno u genocidu, etniĉkom ĉišćenju, masakrima civilnog puĉanstva, koncetracijskim logorima, silovanjima muslimanskih i hrvatskih ţena, meĊu njima ĉak djevojĉica od sedam (7) godina. A jednako tako u uništavanju vjerskih, kulturnih i gospodarskih dobara, što ovu zemlju pretvara u golemu ruševinu. 3. Ali, usprkos svemu tome, kao vjernici u Boga, zajedniĉkog Oca svih ljudi, pouzdano vjerujemo i protiv nade se nadamo u mogućnost i neophodnost našeg zajedniĉkog ţivota. Za ostvarenje toga smatramo da je u sadašnjoj situaciji dostatno prikladan Vance-Owenov plan, kojega ovaj Znanstveni skup svesrdno podrţava. MeĊutim, traţimo da se on poĉne odmah operacionalizirati i da se pritom primjene sva opravdana djelotvorna sredstva. U tom smislu molimo da Svjetska zajednica upotrijebi sav svoj autoritet i moć da bi se već jednom prekinulo stradanje i patnja ljudi i uništavanje svega postojećeg. A nakon ovoga rata oĉekujemo pomoć meĊunarodne zajednice u izgradnji BiH kao moderne i civilizirane drţave u Europi. 4. Hrvate i Muslimane, pak, koji su podnijeli najveće ţrtve u ovom ratu, pozivamo na meĊusobno prihvaćanje i zajedništvo u obrani svojeg opstanka i kulture na ovom prostoru: BiH je naša zajedniĉka domovina koja se nastoji razviti kao suverena, slobodna i demokratska drţava. Sve razlike i interese naroda i pojedinca u njoj treba iskreno uvaţavati, te iskrsle probleme rješavati demokratskim sredstvima a ne oruţanim sukobima. I ne smije se dopustiti da nas itko uvede u takvo zlo, jednako opasno za sve. Pritom, naravno, poštivajući te razlike, treba ĉuvati identitet BiH kao naše zajedniĉke domovine. 5. Ĉvrsto se nadamo da ćete ovu našu Poruku istine, bola i molbe s ljubavlju prihvatiti i uĉiniti sve što moţete da se zaustavi ova naša tragedija te da poĉnemo doţivljavati blagodat mira i slobode u zajednici s drugim ljudima i narodima u svijetu. S poštovanjem Vas pozdravljamo u ime svih sudionika ovoga Znanstvenog skupa. Franjevaĉki provincijal Bosne Srebrene, fra Petar AnĊelović Generalni vikar Vrhbosanske Nadbiskupije, dr. Mato Zovkić Predstavnik Mešihata I. Z. Bosne i Hercegovine, Mustafa Bećirović Dekan Franjevaĉke teologije iz Sarajeva, dr. Ivan Bubalo 207

Zagreb, 28. travnja 1993. _____________ GK, 9. svibnja 1993, str. 3; ZZSR BiH, str. 285–286.

28. IV. l993. KATOLIĈKI SVEĆENICI ŢUPA GRADA ZENICE Obraćanje vjernicima, katoliĉkim i muslimanskim, te sredstvima priopćavanja i nositeljima civilne vlasti u Zenici – osuda zloĉina i poziv na praštanje i meĊusobno pomirenje. Mi, zeniĉki svećenici, kao duhovni pastiri vas vjernika katolika na ovim prostorima, obraćamo se prije svega vama, svim ostalim vjernicima i ljudima dobre volje, kao i zeniĉkoj javnosti: Kao i uvijek prije, tako i sada, osuĊujemo svaki zloĉin, bez obzira na to gdje se dogodio, u kolikoj mjeri i tko ga je poĉinio. Sve zloĉince pozivamo biblijskim rijeĉima: "Ne ĉini drugome ono što ne ţeliš da drugi tebi uĉini", a raspirivaĉe rata i sijaĉe smrti da odmah prestanu i odustanu od svojih zlih namjera.

Dragi vjernici! Nakon zadnjih sukoba na ovom podruĉju i otvorenog napada na regularne vojne postrojbe HVO-a mnogi ste ostali bez svojih domova, materijalnih dobara, a neki i bez svojih najmilijih. Neki ste još uvijek u bijegu i raspršeni, dok drugi u pritvorima sa strahom išĉekuju što će biti i s vama i s njima. OdvoĊenje iz kuća i stanova, pritvaranje, maltretiranje, ubijanje, paljenje domova, što se u pojedinim sluĉajevima još uvijek dogaĊa, unosi strah, nesigurnost i nemir meĊu sve vas. Unatoĉ tomu, potiĉemo vas na još ţarĉu molitvu i pouzdanje u Boga, kako bi nam dao snage da izdrţimo i prebrodimo sve sadašnje kušnje. Kao vaši duhovni predvoditelji, molimo vas da radije podnosite nepravdu nego da je drugome nanosite, jer istina i dobro trajniji su od laţi i zla. Ne dozvolite da vam mrţnja obuzme srce prema bilo kojem ĉovjeku! Praštajte jedni drugima i svim ljudima ĉinite dobro! Ostanite na svojim vjekovnim ognjištima u nadi da će brzo minuti zlo koje nas je sve snašlo, i da će se ponovno naći na okupu raspršeno stado! Vas, dragi Muslimani i svi drugi ljudi dobre volje bez obzira na vjeru i naciju, takoĊer potiĉemo i molimo da uĉinite sve što je u vašoj moći da se ovo zlo što prije zaustavi i prebrode njegove posljedice. Povijest nam je dodijelila istu sudbinu i iste prostore, u istim zgradama stanove, dom do doma. Uĉinimo sve što je u našoj moći kako bismo već danas i sutra mogli jedni drugima pogledati u oĉi i sjediti za istim stolom. Bog, u kojega svi vjerujemo, poziva nas na snošljivost i meĊusobnu ljubav. Sve vas koji javno istupate i govorite, vas medijska sredstva, molimo da prestanete ubijati, rijeĉima unositi nemir! Stavite se, konaĉno, u sluţbu istine i mira, a ne u raspirivaĉe rata! Vas koji imate moć i vlast u ovome gradu, molimo da zaštitite sve ljude, da na slobodu pustite nevino pritvorene, da uĉinite sve kako bi prestala zastrašivanja, pljaĉke, paleţ i ubijanja. Jedino na taj naĉin moţemo vratiti mir, sigurnost i vjeru u mogućnost zajedniĉkog ţivljenja. Ukoliko to ne uĉinite efikasnije i što prije, mi kao duhovni pastiri svojih ţupljana, bit ćemo duţni potraţiti zaštitu od meĊunarodnih institucija, kako bi ljudi mogli ţivjeti na svojim vjekovnim ognjištima. Dragi naši ţupljani! U ovim teškim trenucima ostanite mirni i dostojanstveni zajedno s nama! Mi vas sve pozdravljamo i molimo Boga da nas sve skupa izvede što prije na pravi put sreće, mira i slobode za svakoga pojedinca i sve narode. Ţelimo vam MIR I DOBRO! Vaši svećenici: (Slijede potpisi petorice ţupnika i petorice ţupnih vikara) Zenica, 28. travnja 1993. 208

______

Arhiv ŢUV

7. V. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo solidarnosti muftiji banjaluĉkom, hadţi Ibrahimu ef. Haliloviću, – u povodu rušenja dviju poznatih dţamija u Banjoj Luci. Poštovani gospodine Muftijo, vrlo cijenjeni i dragi prijatelju Ibrahim-efendijo! Poštovani vjernici-muslimani! Najtuţnija vijest koju sam danas morao ĉuti bila je vijest o noćašnjem, bezumnom, zloĉinaĉkom zlodjelu rušenja višestoljetnih bogomolja Vas, naše poštovane muslimanske braće, divot-dţamije Ferhadije i Arnaudije, dragocjenog blaga ne samo Vaše – Islamske zajednice, nego i svih stanovnika našeg grada i cijele naše zemlje. Iskreno sam i duboko potresen, ne samo radi strašne ĉinjenice da su srušene najstarije bogomolje našeg grada i cijelog ovog kraja, pa i šire, nego i zato što su se meĊu nama, naţalost, pojavili beskrupulozni rušitelji, vandali koji su kadri promišljeno, planski i podlo – bez ikakvog povoda i razloga – uĉiniti takva zlodjela. Ovim vandalskim zlodjelom koje se, naţalost, unatoĉ policijskom satu, prema Vašim iskazima oĉito kroz duţe vrijeme pripremalo i sinhronizirano izvelo, baĉena je velika, nepopravljiva ljaga i na sve one koji imaju zadaću da spreĉavaju ovakve i sliĉne vandalske ĉine, a koji se ipak dogaĊaju u našem gradu i kraju – pod okriljem mraka. U ime Katoliĉke Crkve u banjaluĉkoj biskupiji, u ime Biskupskog Ordinarijata u Banja Luci, kao i u svoje osobno ime, najodluĉnije osuĊujem ovo najnovije zlodjelo nad vjerskim objektima i vjerskim zajednicama u našem gradu i općini! U ime pravde i zakona, u ime kulture i civilizacije kojima pripadam, u ime zdravog razuma i u ime svih plemenitih naših sugraĊana koji se istinski meĊu sobom poštivaju i uvaţavaju – bez obzira na vjerozakon ili pripadnost raznim narodima – traţim i oĉekujem od svih kompetentnih institucija i osoba našeg grada i općine da se zloĉinci ovih najnovijih zlodjela otkriju i sprijeĉe u daljnjim sliĉnim neljudskim nakanama! Dok ovozemaljskoj pravdi prepuštamo kaţnjavanje zloĉina, molim milosrdnog i samilosnog Boga da nas sve saĉuva da sami ne postanemo robovi ovakvih Ċavolskih nakana, niti objekti mogućih novih njegovih paklenih akcija! Vama, osobno, kao i Vašim poštovanim vjernicima Islamske zajednice iskreno ţelim da Vas u ovim teškim ĉasovima tješe rijeĉi Boga Svevišnjega: "A kada doĊe vrijeme druge prijetnje, poslaćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u Hram kao i prvi put, ponovno provale i da sve što osvoje do temelja poruše. I Gospodar vaš će vam se opet smilovati; ako vi ponovno zapoĉnete, zapoĉećemo i Mi. A dţehennem smo za nevjernike tamnicom uĉinili" (Al–Isra, XVII, 7–8). Dijeleći iskreno s Vama svima, kako veliku tugu, tako i neuništivu nadu, te obećavajući Vam razumljivu solidarnost i nas, vjernika-katolika, prijateljski Vas pozdravljam! Mons. dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 7. svibnja 1993. ________ GK, 16. svibnja 1993, str. 3; UOO, str. 326–327.

9. V. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Poziv hrvatskom i muslimanskom narodu da zaustave oruţane sukobe i razaranja i da saĉuvaju zdrave meĊusobne odnose.

209

Vijesti, koje ne mogu provjeriti, o dogaĊajima u Mostaru, Jablanici, Neretvici, Konjicu i srednjoj Bosni primorali su me da dignem svoj glas i pozovem sve vojne formacije i njihove ĉelnike da zaustave meĊusobne sukobe i oruţana djelovanja. Neka se odmah pristupi razgovorima, dogovorima i traţenju razumnih rješenja kako bi prestala tolika stradanja. U onim krajevima, u kojima nisu poremećeni odnosi izmeĊu hrvatskog i muslimanskog naroda, pozivam sve da saĉuvamo zdrave i ljudske meĊusobne odnose i da jedni druge zaštitimo, jer je stradanja ionako previše. U posljednje vrijeme do mene dopire sve više vapaja da pomognem osobama, jer ih ljudi s oruţjem ranjavaju, zlostavljaju, pljaĉkaju, zatvaraju i poniţavaju. U ime ugroţenog ĉovjeka bilo koje vjere i nacije, malog ĉovjeka bez oruţja, starca, bolesnika i djeteta, upućujem svoj i humani i vjerniĉki poziv da – u ime Boga i ĉovjeka – prestane divljanje, nasilje i natjecanje tko će se kome više osvetiti i tko će više kuća zapaliti. Na poseban naĉin diţem glas i traţim: zaustavite mrţnju, spasite ĉovjeka, zaštitite ţivot i imovinu. Srcem punim solidarnosti pozivam da se svi zatvoreni puste, svi bolesni i ranjeni lijeĉe, a prognani zbrinu. Posebno molim i, kao nadbiskup, zahtijevam: ne diţite ruke na vjerske sluţbenike i ne zloupotrebljavajte vjerske organizacije. Neka vojne formacije i politiĉke organizacije ne izgube neke vaţne dimenzije poštivanja nadleţnosti vjerskih zajednica. Na poseban naĉin neka se ne dopusti pljaĉka vjerske imovine. Saznavši za tuţnu vijest o rušenju ĉuvenih dţamija u Banjoj Luci, vjerskih i kulturnih objekata u mome rodnom gradu, izraţavam svoju solidarnost sa svim Banjaluĉanima – pogoĊenim ovim vandalizmom. Ujedno izraţavama i solidarnost s cijelom Islamskom zajednicom Bosne i Hercegovine, koja je ovim ĉinom izgubila tako vrijedne objekte, ali i doţivjela poniţenja takvim ĉinom. Još više izraţavam solidarnost sa svim svojim Banjaluĉanima koji trpe gaţenja ljudskih prava. U ţelji da se ne poremete vjerski odnosi i dalje nastojim graditi zajedništvo naroda u poštivanju vjerskih sloboda, narodnih prava i prava svakog ĉovjeka. Pozivam sve ljude dobre volje da ujedinimo snage i da gradimo bolju budućnost. Msgr. Vinko Puljić Sarajevo, 9. svibnja 1993. _______ OSN/I, str. 261–262.

11. V. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Pismo Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine – da se zaštite ljudska prava i sprijeĉi daljnje pogoršavanje odnosa izmeĊu Hrvata i Muslimana. U ovim teškim ratnim vremenima mnogi ljudi mole da za njih posredujem kako bi bila zaštićena njihova sloboda, ljudska prava i imovina. Stoga vam i upućujem ovu predstavku. 1. Na podruĉju Sarajeva sve više i sve ĉešće mi se obraćaju graĊani razliĉitih vjera i nacija, moleći da ih zaštitim u njihovim ljudskim i graĊanskim pravima. Jedni doţivljaju ugroţenost jer ih gone iz stanova pa se nemaju gdje smjestiti. Drugi jednostavno bivaju otpušteni s radnih mjesta, kako mi tvrde, radi nacionalne pripadnosti. Posebno se to osjeća u školstvu, medicini i u nekim drugim podruĉjima. Zbog klime stvorene putem sredstava priopćavanja, pripadnici katoliĉke vjeroispovijedi i hrvatske nacionalnosti takoĊer mi prigovaraju što sam zastupao jasno stajalište da imaju pravo ovdje ostati sa svim drugim graĊanima, a sada su ostali nezaštićeni, i sve ĉešće bivaju zlostavljani. O ovome ne ţelim govoriti u javnosti kako se to ne bi zloupotrebljavalo. Sve ovo ne mogu provjeriti, ali vas potiĉem da uĉinite sve kako bi se svaki ĉovjek mogao ostvarivati u svojim pravima i slobodama – izjednaĉen sa svima drugima. 2. Sa terena Bosne i Hercegovine dolaze mi vapaji mnogih osoba za pomoć jer su ih razliĉite vojne formacije pozatvarale. HVO HZ "Soli" iz Tuzle poslao mi je slijedeći popis jedanaestorice viĊenijih Muslimana iz Tuzle. To su: 1. Husein ef. Kavazović 7. Šefik Sarajlić 2. Dr. Salih Kulenović 8. Mirsad Husić 3. Ćamil Ćustović 9. Alija Muminović 4. Bisera Ćustović 10. Nagib Mešković 5. Senad Rustemović 11. Suad Hasić 6. Izet Baĉić 210

Oni su, navodno, uhićeni u ZabrĊu kod Konjica. Radi oĉuvanja dobrih odnosa izmeĊu Muslimana i Hrvata u tuzlanskom kraju, smatram da bi trebalo sve uĉiniti da se ovi ljudi pronaĊu i puste na slobodu. Moji vjernici, koji su putovali preko Konjica za srednju Bosnu, uhićeni su i nalaze se u Tarĉinu u silosu u logoru: 92 muškarca i 6 ţena. Uz njih su uhićeni još 25 muškaraca pravoslavaca i dvije ţene. Sva je njihova imovina opljaĉkana, a njih se vrlo ruţno zlopati. U ime pravde i zaštite ĉovjekova dostojanstva uĉinite da se ovi nevini ljudi oslobode. Iz istog logora još davno mi je stigao vapaj 230 Srba, za koje se kaţe da su već mjesecima u teškom stanju. Nemam priliku to provjeriti, ali, ukoliko su ti ljudi nevini, molim da se – u ime pravde – puste na slobodu. Ukoliko su krivi, neka se provede sudski proces. Iz bivšeg KP doma u Zenici stigao mi je vapaj mojih vjernika koji me mole da nešto uĉinim kako bi bili pušteni na slobodu. Ne mogu provjeriti toĉan broj, ali se govori o 350 zatoĉenih. Ako je i samo jedan, ţao mi je da nevin trpi. TakoĊer su mi stizali pojedinaĉni vapaji ljudi raznih vjera i nacionalnosti iz Travnika i Viteza, a za svakoga od njih pokušao sam posredovati drugim putem. U nemogućnosti da provjeravam svaki vapaj, u ime Boga i ĉovjeka u naĉelu traţim da se nevini ne zatvaraju i ne muĉe, bez obzira na vjeru i naciju. Uĉinite sve da bude što manje nepravednog krvoprolića i gorkih suza, što nam ugroţava zajedniĉku budućnost. 3. Zahtijevam da se franjevci i ĉasne sestre puste iz Konjica jer im je ionako sprijeĉeno obavljanje njihove sluţbe, a zdravlje im je, prema mojim informacijama, vrlo ugroţeno. Glas što mi je stigao iz Rima, moli da posredujem za sve vjerske sluţbenike. Vršeći svoje vjersko a ne politiĉko poslanje, obraćam vam se u nadi da ćete me razumjeti kako ne smijem odustati od

traţenja pravde i zaštite ugroţenih. Ţelim da ovo razumijete kao glas u sluţbi zaštite ĉovjeka, a bez ikakve politiĉke zloupotrebe. U nadi dobrog razumijevanja, upućujem iskrene pozdrave!

Msgr. Vinko Puljić

Sarajevo, 11. svibnja 1993. _______ OSN/I, str. 263–265.

15. V. 1993. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Poziv svim zaraćenim stranama u Bosni i Hercegovini da hitno prekinu sukobe. Svim sukobljenim stranama u Bosni i Hercegovini u ime vjere u Boga Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, upućujem hitan poziv da obustave neprijateljstva i da izgraĊuju ţivot meĊunarodno priznate drţave Bosne i Hercegovine, koja je i ĉlan Ujedinjenih naroda, na naĉelima: sloboda za sve, pravednost meĊu svima, poštivanje nacionalnih i ljudskih prava bez ikakve pristranosti! Svi su narodi jednaki u svome dostojanstvu i pravima! Svi su ljudi stvoreni na sliku i priliku Boţju i jednaki su u dostojanstvu i pravima! Svaki ĉovjek ima pravo ţivjeti slobodno i sigurno u kraju gdje se rodio! Ima pravo na nepovredivost svoga doma i svoje osobe! Poznato je cijelom svijetu da je onaj bezdušni rat nasilje protiv svih tih prava i da ga je potakla osvajaĉka politika voĊa jednoga naroda da se proširi teritorij na raĉun drugih naroda, da se osvojeni teritorij oĉisti samo za jedan narod, da se na osvojenim podruĉjima izbriše nacionalna, kulturna i vjerska baština drugih pripadnosti i opredjeljenja. U tom se nasilju ĉine zloĉini protiv ĉovjeka i ĉovjeĉanstva! Pozivi meĊunarodne zajednice i pojedinih drţava, pozivi poglavara vjerskih zajednica da se obustavi nasilje, da se poštuje tuĊe i da se prekine agresija protiv drugih, naţalost, nisu bili uspješni. Da nesreća bude još veća, dogodio se u Bosni i Hercegovini i sukob izmeĊu onih koji su ţrtve napadaĉa, dogodio se rat izmeĊu Hrvata i Muslimana. I taj je sukob opterećen zloĉinima, ubojstvima, paleţima i protjerivanjem ljudi iz njihovih ognjišta! Taj je rat protiv svakog prava, protiv svake politiĉke mudrosti, protiv slobode jednih i drugih, protiv ţivota jednih i drugih. I taj je sukob zloĉin za koji moraju odgovarati oni koji su ga zapoĉeli. Tko god to bio, snosi 211

odgovornost pred Bogom i pred svijetom! Tko god ĉini zloĉin, odgovoran je za zloĉin. Nema tih ciljeva ni tih interesa, makar se prikazivali opravdanima, koji bi ispriĉavali zloĉine. Meni nisu dostupni ni dokumenti ni informacije da bih mogao imenovati objektivnim sudom motive i uzroĉnike toga sukoba i obostrano izvršenih zloĉina, ali sve sudionike u tom okrutnom sukobu molim i zaklinjem da obustave neprijateljstva, da uspostave mir u iskrenom i istinskom poštivanju prava svake ljudske osobe, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. To molim Muslimane u ime Boga milosrdnoga i svemogućega! To molim i zaklinjem Hrvate u ime Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsnuloga! Koliko su Hrvati u Bosni i Hercegovini odgovorni za taj sukob, toliko su odgovorni i za svu štetu nanesenu Hrvatskoj i hrvatskom narodu u meĊunarodnim odnosima i u svjetskim sredstvima priopćavanja. Hrvatska, sama ţrtva nasilja i opterećena stotinama tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, meĊu kojima je većina Muslimana, sada je i sama optuţivana za krvavi sukob izmeĊu Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Vlada drţave Hrvatske o tome ima rijeĉ. Postoji moralno pravo da ĉovjek brani svoj ţivot i svoje pravo, ali samo u granicama etiĉkih normi. Nikada nije dopušteno ĉiniti zloĉin protiv tuĊeg ţivota, protiv tuĊe imovine, protiv dostojanstva drugoga! Stoga mi osuĊujemo svaki zloĉin, tko god ga uĉinio! Tko ĉini zloĉin, ratuje protiv samoga sebe i navlaĉi Boţje prokletstvo na samoga sebe! Stoga zaklinjem sve odgovorne njihovom savješću i njihovom djecom, njihovim dobrom i njihovom budućnošću da prekinu sukob i raspoloţe srca za pravedan mir. Suţivot Muslimana, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini je sudbina te drţave! Pomiješanost i susreti su neizbjeţivi! To do kraja ne rješavaju ni provincije prema Vance-Owenovu planu. Rješenje je samo u obraćenju srdaca, u raspoloţenju svake savjesti, pogotovo odgovornih, da svaki ĉovjek moţe ţivjeti u potpunoj slobodi i sigurnosti u svom domu, na svom radnom mjestu! Ljudski se moţe ţivjeti s drugima, makar razliĉitima, samo u pomirenju, u dobronamjernom prihvaćanju u meĊusobnim odnosima, na temelju Boţjega naĉela: "Sve, dakle, što ţelite da ljudi vama ĉine, ĉinite i vi njima!" (Mt 7, 12). Svi sukobljeni u toj strašnoj nesreći, koja sve pogaĊa, bojte se Boga koji će suditi svaku misao, rijeĉ i djelo! Tolike suze djece, ţena i staraca neka vas ganu! Tolika zgarišta nekoć mirnih kuća neka vas potresu! Toliki neduţni pobijeni neka budu pred oĉima vaše savjesti! Ţelimo dobro, mir i slobodu svima i svakome! U ime Boţje vas molim i zaklinjem, odluĉite se za pravedan mir za sve! Birajte slobodu u poštovanju prava svih i svakoga! Od milosrdnog Boga vam svima molim svjetlo u srcu i savjesti da vaša odluka za mir bude iskrena, trajna i blagoslovljena! Franjo kard. Kuharić U Zagrebu, 15. svibnja 1993. ___________ MDP, str. 285–287; VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 31–32.

17. V. 1993. BISKUPI MOSTARSKI, PAVAO ŢANIĆ I RATKO PERIĆ Izjava i apel upućen odgovornim hrvatskim i muslimanskim voĊama te predstavnicima OUN-a u Bosni i Hercegovini u povodu muslimansko-hrvatskog sukoba. Biskupi Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, ordinarij PAVAO ŢANIĆ i njegov koadjutor RATKO PERIĆ daju slijedeću izjavu u povodu muslimansko-hrvatskog sukoba u Hercegovini i za njegovo hitno zaustavljanje: Poĉeci sukoba. Na podruĉju Bosne i Hercegovine prvi su napad izvršili srpsko-crnogorski odredi s pripadnicima tzv. JNA na nevini i nezaštićeni hrvatski katoliĉki puk u Ravnom u listopadu 1991., a da se, naţalost, drţavno Predsjedništvo i vlada u Sarajevu nisu zadugo osvrnuli ni obranom napadnutih ni osudom napadaĉa. U ovogodišnjoj uskrsnoj poruci biskup ordinarij Pavao Ţanić piše: "Oko 25 hercegovaĉkih ţupa još se uvijek nalazi u ratnim podruĉjima: 3 su potpuno zauzete, 7 djelomiĉno, a na daljnjih 15-ak i dalje padaju granate. Ima oko 200 katoliĉkih vjernika, većinom starijih osoba, do kojih svećenici nisu mogli dosad doći. Ne znamo jesu li i ţivi. Pokušavamo naći naĉina da do njih dopremo Boţjom rijeĉju i sakramentima" (Glas Koncila, 11. IV. 1993). Tom tragiĉnom stanju u našim biskupijama dodane su nove nevolje proizašle iz muslimansko-hrvatskih sukoba, koji su otpoĉeli prvih dana prošlog travnja, nakon što su se nemale muslimanske brigade, potisnute iz zauzetih dijelova 212

Bosne, rasporedile na podruĉjima koja su uglavnom oslobodile i oĉuvale postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane. Preko 7.000 zatoĉenih katolika Hrvata. Već više od godine dana brojne su isprave potpisane o sporazumima, uzajamnu priznanju i suradnji ne samo izmeĊu Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini, nego i izmeĊu Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Od proljeća ove godine dogaĊaju se sve uĉestaliji ispadi muslimanskih vojnih jedinica, koji prerastaju u sustavno zatoĉenje, proganjanje, zlostavljanje sve do pokolja hrvatskoga katoliĉkog ţivlja u ţupama Konjic i Jablanica, a odnedavna i u dijelovima ţupe Dreţnica u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Na tome podruĉju više je sela uništeno, znatan je broj ljudi poubijan, drugima prijeti istrebljenje. Zajedno s vjernicima tih mjesta zatoĉena su u ţupnom stanu u Konjicu 3 oca franjevca i 3 sestre franjevke te ţupnik franjevac s roĊenom sestrom u ţupnom stanu u Jablanici. Biskup koadjutor, po nalogu biskupa ordinarija, 17. travnja 1993. zamolio je predstavnike UNPROFOR-a da poduzmu sve što je u njihovoj moći da dotiĉne redovniĉke osobe što prije budu puštene na slobodu. A 4. svibnja poslao je obavijest i usrdan apel višim crkvenim vlastima da se zauzmu kod odgovornih svjetskih organizacija za spomenuto puĉanstvo. Istaknuo je da nam stiţu sve potresnije vijesti s obzirom na situaciju hrvatskoga katoliĉkog puka, koji je nastanjen u spomenutim ţupama te zatoĉen ili opkoljen od muslimanskih vojnih snaga. Oba su grada postala poput koncentracijskog logora. U ţupi Konjic ima oko 6.000, u ţupi Jablanica preko 900, i u ţupi Dreţnica preko 700 katolika Hrvata. Vjernici se nalaze ako ne u smrtnom ĉasu a ono svakako u smrtnom strahu i opasnosti. Do sada su se dogodili mnogi pokolji, paljevine, pravo etniĉko ĉišćenje cijelih sela. Strah i strava vlada puĉanstvom. Na našu ţalost dugo nije bilo nikakvih vidljivih pozitivnih uĉinaka tih naših apela, a i ovi sadašnji rezultati više su nego mršavi. Unatoĉ uţasnim ĉinjenicama koje su trebale zabiljeţiti svjetske kamere i opisati novinarska pera gotovo se šutke prelazilo u meĊunarodnim medijima preko te sramotne ĉinjenice i osudljiva postupka onih koji u općinama Konjic i Jablanica te u dijelu ţupe Dreţnica u mostarskoj općini drţe tolike tisuće katoliĉkih vjernika u nedostupnu zatoĉeništvu i okruţenju, jedan je dio poubijan a neki još uvijek nepokopani. Izjava hrvatskih biskupa. Hrvatski biskupi, meĊu kojima je bio i predstavnik Mostarsko-duvanjske biskupije, na saboru Biskupske konferencije u Zagrebu, izdali su 22. travnja 1993. priopćenje u vezi s borbama u BiH istiĉući: "Dolaze nam nove dramatiĉne vijesti da se u sukobu izmeĊu Hrvata i Muslimana obostrano ĉine zloĉini nad neduţnim ljudima. Iako nismo u stanju provjeriti sve te vijesti, koje mogu biti i dio nedobronamjerne propagande, ipak mi osuĊujemo svaki zloĉin protiv ljudskih prava i dostojanstva ljudske osobe, tko god ga ĉini, pa makar i u obrani. Zloĉinom se ne moţe braniti nikoje pravo" (GK, 2. V. 1993). Tu je poruku biskup koadjutor prenio hercegovaĉkom muftiji ef. Seidu Smajkiću u Mostaru pismom od 3. svibnja dodajući: "Smatrao sam uputnim da Vam pošaljem cio broj GK s našom Izjavom, upravo kao odgovor na Vaše pismo broj 279/93, od 28. 04. 1993, koje su uz Vas supotpisali i Predsjednici Udruţenja Ilmije za Hercegovinu i Odbora Islamske zajednice Mostar. Dok se s jedne strane ukazuje zora rješenja našega teškoga i neizvjesnoga stanja, s druge se strane ĉuju samo loše vijesti. Molim Boga, Gospodara ljudske povijesti, da prosvijetli pameti onih koji privremeno upravljaju sudbinom ljudi da prestanu hotimiĉni zloĉini, koji izazivaju druge zloĉine u beskraj." Muslimanski predstavnici pisali su u spomenutom pismu da se i Biskupski ordinarijat zaloţi "da ne bi došlo do novih sukoba izmeĊu Muslimana i Hrvata". Izbijanje sukoba u Mostaru. Dok smo oĉekivali pozitivno rješenje krize u konjiĉkoj i jablaniĉkoj općini, buknule su muslimansko-hrvatske borbe u Mostaru. Predstavnici Katoliĉke Crkve u Mostaru zauzimali su se, i pismenim i usmenim putem, od 9. svibnja nadalje kod vojnih hrvatskih vlasti da ne dopuste zatoĉenje ni zlostavljanje neduţna civilnog stanovništva, ni rušenje vjerskih i kulturnih objekata bez obzira na njihovo podrijetlo. I da se što prije vrati pravedan mir. Prvoga dana sukoba muslimanske su snage odvele ţupnika ţupe sv. Ivana Apostola u Mostaru, koji je treći dan sretno osloboĊen. Ne moţemo ovdje ne naglasiti da je Crkva u Mostaru u duhu svoga poslanja nastojala u ovom ratnom vremenu pomoći svim ljudima. Dokaz je tomu njezin Biskupijski caritas koji već godinu dana pomaţe svima ne samo katolicima nego i pravoslavcima, a moţda su muslimani bili najĉešći Caritasovi korisnici u ovome gradu. Apel za mir. Smatramo neljudskim i nemoralnim svako privoĊenje, uhićenje i zatoĉenje, pogotovo zlostavljanje i ubijanje nevinih ljudi, bez obzira tko to provodio i s kojim namjerama ĉinio. Svaki civil i vojnik obdaren je dostojanstvom ljudske osobe i subjekt je temeljnih prava sadrţanih u meĊunarodnim poveljama. Neljudsko je takoĊer i nemoralno uništavanje ili prisvajanje imovine drugoga. Ovim apeliramo na odgovorne hrvatske i muslimanske 213

predstavnike, vojne i civilne: da zaustave ove besmislene meĊusobne sukobe na podruĉju Bosne i Hercegovine, gdje god se oni dogaĊali, da pregovaraĉkim putem pronaĊu rješenja imajući u vidu budućnost i suţivot koji je naša zajedniĉka sudbina na ovim prostorima, i da meĊunarodnim humanitarnim organizacijama osiguraju pristup i dostavu pomoći svemu ugroţenu puĉanstvu. Ovaj apel upućujemo takoĊer predstavnicima Ujedinjenih Naroda u Bosni i Hercegovini da se zdušno zaloţe za zaštitu ljudskih ţivota i ostvarenje pravedna mira u ovim krajevima. Dok izraţavamo duboku ljudsku i kršćansku sućut svim obiteljima koje su izgubile svoje najmilije, molimo svemogućega Boga da poginulima u ratnim borbama udijeli vjeĉni pokoj, a oţalošćenima utjehu, ranjenima zdravlje, zarobljenima i izbjeglima povratak, uplašenima snagu, a svima trajan mir i slobodu. Biskup Pavao Ţanić, ordinarij Biskup Ratko Perić, koadjutor Mostar, 17. svibnja 1993. ___________ GK, 30. svibnja 1993, str. 3; ZPM, str. 63–66.

4. VI. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Predstavka Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine – kojom se traţi zaštita prava svakog ĉovjeka i izraţava ţaljenje zbog oruţanih sukoba HVO-a i Armije Bosne i Hercegovine, te osuĊuju sredstva priopćavanja koja izazivaju mrţnju i nepovjerenje. Poštovana gospodo! Vama je veoma dobro poznat stav Katoliĉke Crkve, ili bolje reći Nadbiskupije vrhbosanske, kojeg sam kao nadbiskup već toliko puta proklamirao i zastupao: Bosna i Hercegovina ima pravo da opstane kao drţava ravnopravnih naroda: hrvatskog, srpskog i muslimanskog, a u njoj treba uspostaviti takvo ureĊenje koje će omogućiti da svaki ĉovjek bude ravnopravan u svim svojim pravima, duţnostima i slobodama. Naţalost, razvoj politike, koju ne mogu razumjeti, na prostorima Bosne i Hercegovine i u svjetskoj javnosti sve više priznaje pravo sile koja prerasta u nasilje i ugroţava ĉovjeka. Ne mogu šutjeti upravo zato što me vjera veţe da u ime Boga dignem svoj glas za ravnopravnost svakog ĉovjeka i politiĉarima poruĉim da vode raĉuna, ne samo o velikim interesima, nego i o malom ĉovjeku koji ţeli ţivjeti i preţivjeti te graditi budućnost na komšijskim odnosima. Ovdje ţelim posebno istaknuti da se Katoliĉka Crkva ne izjednaĉuje ni s jednom politikom, nego zauzima stavove na temeljima vjere i pravednosti, ljudskih prava i sloboda. To temeljenje stavova na trajnim vrijednostima jest razlog da se ne ukljuĉujemo u politiku koja je promjenjive naravi. Ţelim da politiĉka nastojanja i teţnje uvaţavaju ovakve stavove Crkve u koje su bitno ukljuĉeni tolerancija, suţivot i meĊusobno uvaţavanje vjera i nacija. U ovom trenutku na svjetskoj sceni postoje samo dva ponuĊena rješenja: Vance-Owenov plan ili nastavak krvoprolića i vladavine zakona sile i nasilja u BiH. Zato pozivam sve odgovorne da istinski pristupe provoĊenju tog plana kako bi se ĉim prije zaustavilo daljnje prolijevanje krvi i tragedija ljudi svih naroda i vjera na ovim prostorima. Gdje god to bude moguće nastojat ću i osobno i sa svojim suradnicima pomoći u stvaranju mira i doprinositi zajedniĉkom ţivotu uz duţno uvaţavanje posebnosti vjera i naroda. Izraţavam duboku bol nad tragedijom nastalom uslijed sukoba oruţanih snaga HVO i Armije BiH. Ţestoko se protivim tim sukobima i iza toga niti stojim niti to podrţavam. Naţalost, vatra sukoba se rasplamsava, što potpomaţu sredstva informiranja svojim namještenim huškaĉkim djelovanjem. Zato upućujem apel najvišem drţavnom forumu da se 214

tom zlu stane na kraj. Ovdje ţivim i ovdje sa svojim vjernicima i suradnicima ţelim nastaviti ţivjeti i opstati dijeleći dobro i zlo s drugim vjernicima i narodima. Zato pozivam sve da prestanu širiti mrţnju i zapoĉnu graditi suţivot i uvaţavanje. Ne izjednaĉujte narod i vjernike s pojedinim politiĉarima. Njih ne prozivam, ali se s njima i ne izjednaĉujem. Upućujem dramatiĉan apel da poradite na rješavanju slijedećih stvari: 1. Sredstva priopćavanja neka grade suţivot i informiranjem potaknu provoĊenje Vance-Owenovog plana od kojeg, naţalost, nemamo ništa bolje. Neka zastupaju prava svakog ĉovjeka na ovim prostorima bez obzira na vjeru, politiku i naciju. Svojim naĉinom djelovanja sredstva informiranja su uvelike pripomogla da doĊe do svega što se dogodilo u poĉetku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Njihov naĉin informiranja se nije bitno promijenio pa sada nastavljaju izazivati mrţnju i nepovjerenje meĊu graĊanima. 2. Duboko ţalim nad svim zlima koja su uĉinjena nad muslimanskim narodom, njihovim vjernicima, vjerskim objektima i imovinom, bilo od strane agresorskih srpskih snaga, bilo od ekstremnih snaga HVO-a. Ipak, to ne daje pravo Armiji BiH da ĉini zlo. Naţalost, i s njezine strane su uĉinjeni teški zloĉini, koji su mene doveli u veoma bolan i nezavidan poloţaj. Time sam stavljen pred pitanje: jesmo li mi, katolici i pravoslavci, koji smo solidarni s cjelovitom BiH, postali ţrtve prepuštene politiĉkim igrama. Kako se ne bi dobio dojam da moja tvrdnja nema temelja, spomenut ću samo nekoliko tragiĉnih dogaĊaja: u dolini Neretvice spaljeno je ili prognano oko 20 katoliĉkih sela, a broj ubijenih nije poznat; u zeniĉkom kraju je popaljeno i opljaĉkano više stotina katoliĉkih i pravoslavnih kuća, a mnogi su ili protjerani sa svojih ognjišta ili zatvoreni. U kakanjskom se kraju takoĊer tjeraju ljudi iz njihovih kuća koje se pljaĉkaju i odmah potom useljavaju. Posebno me pogodila ĉinjenica da je u Brestovskom pogoĊen i zapaljen samostan sestara Klarisa te da su snajperisti onemogućili njegovo gašenje. Jedan franjevac je pošao imamu i zamolio ga da svojim utjecajem zaštiti ovaj samostan, na što mu je, navodno, odgovoreno da treba tako ĉiniti jer su ovi drugi gaĊali njihove vjerske objekte. Otimanje konvoja Caritasa i Kruha sv. Ante od strane Armije BiH kao i maltretiranje fojniĉkog gvardijana i onih koji su pratili konvoj je nešto ĉemu se nikako nisam mogao nadati, tim više što je spomenuti gvardijan toliko uĉinio da se izbjegnu sukobi u fojniĉkom kraju. Napominjem da konvoj još nije vraćen. Ubojstvo vozaĉa talijanskog Caritasa je ĉin kojim sebi zatvaramo vrata za dovoz pomoći. 3. Ţivimo i preţivljavamo zajedno u ovom zaokruţenju koje grad Sarajevo trpi već 14 mjeseci. MeĊutim, odnosi u njemu, najviše pod utjecajem sredstava informiranja, postaju sve napetiji. Odjednom smo svi mi Hrvati u ovom gradu postali "ustaše". Stoga ţelim upozoriti da odgovornost moţe biti samo osobna, a nikako zajedniĉka. Nemojmo barem mi, ţitelji Sarajeva, koji svi zajedno izdrţavamo ovu muku, trovati meĊusobne odnose, jer bi naši dobri odnosi trebali biti uzor suţivota na prostoru cijele BiH. Napomenuo bih da će se Muslimani u svijetu predstaviti kao partner dostojan poštovanja u onoj mjeri u kojoj na prostoru kojeg oni kontroliraju uspiju riješiti pitanje katolika i drugih. 4. Posebno naglašavam potrebu da odgovorni uĉine sve kako se ne bi stvarala neugodna atmosfera meĊu sluţbenicima Crkve: svećenicima, redovnicima i ĉasnim sestrama. Svi oni su zauzeti oko sluţenja ĉovjeku bilo svojim vjerskim ili drugim humanim naĉinima. Niti HVO niti Armija BiH neka ne diţe u vojnu sluţbu te osobe. O tome je Predsjedništvo već donijelo odluku pa me zato ĉudi da su pojedini neumjesno uznemirivali pojedine samostane. Budući da mislim kako Vas nije potrebno uvjeravati u dobronamjernost mojih nakana i nastojanja, prihvatite ovaj dopis kao doprinos stvaranju mogućnosti za zajedniĉki ţivot i ţelju da Vrhbosanska nadbiskupija dadne svoj puni udio u traţenju pravednog mira i normalnog suţivota na ovim prostorima kao i u ostvarenju drţave BiH, naše zajedniĉke domovine. Uz duţno poštovanje upućujem i najiskrenije pozdrave. Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Sarajevo, 4. lipnja 1993. ___________ VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 61–62.

8. VI. 1993. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA Izjava o dogaĊajima u Bosni i Hercegovini 215

Budući da u susjednoj Republici Bosni i Hercegovini nesmanjenom ţestinom i dalje traju ratni sukobi meĊu narodima, i unatoĉ tome što smo već iznosili moralno stajalište o velikosrpskoj agresiji i o muslimansko-hrvatskim sukobima na tim prostorima, osjećamo duţnost izjaviti sljedeće. Katoliĉka Crkva, koja u Bosni i Hercegovini ima svoj znaĉajan broj vjernika pripadnika hrvatske nacije i drugih nacionalnih manjina, od samog poĉetka ratnih sukoba zalaţe se za ureĊenje te Republike na temelju poštivanja ljudskih i nacionalnih prava i politiĉkih dogovora naroda koji konstituiraju Republiku BiH, kao i uz pomoć odgovornih faktora meĊunarodne zajednice. Naša Biskupska konferencija, drţeći se moralnih i evanĊeoskih naĉela, od poĉetka je osudila: ekspanzionistiĉku agresiju na muslimanski i hrvatski ţivalj, etniĉko ĉišćenje provoĊeno ubijanjem nevina puĉanstva kao svojevrsnim genocidom i protjerivanjem neduţna stanovništva s njegovih vjekovnih ognjišta, stvaranje koncentracijskih logora, silovanje ţena kao sramotnu ratnu metodu, kao i sva druga zlodjela, poĉinjena bilo s ĉije strane. Mi ĉlanovi Hrvatske biskupske konferencije odluĉno se zalaţemo za uspostavu pravedna mira i za mirovne pregovore s obzirom na drţavni višenacionalni ustroj Republike Bosne i Hercegovine, ne opredjeljujući se iskljuĉivo ni za koju opciju koju nude odgovorne politiĉke snage, domaće ili meĊunarodne. MeĊutim, Vance-Owenov plan koji se za sada ukazuje kao jedno od pozitivnih rješenja bosansko-hercegovaĉke krize, do sada potpisan od dviju strana ali ne i od treće, ne provodi se u praksu od svih koji su ga duţni ostvarivati. Naţalost, muslimansko-hrvatski sukobi izbili su ponajviše u onim pokrajinama koje su po spomenutom mirovnom planu predviĊene da budu s hrvatskom većinskom vlašću, uz poštovanje prava drugih naroda. Naime, muslimansko stanovništvo, koje je pod pritiskom srpske agresije protjerano iz okupiranih podruĉja istoĉne i zapadne Bosne te iz istoĉne Hercegovine, dijelom se našlo u tim hrvatskim provincijama mijenjajući dosadašnje demografsko stanje u svoju korist. Sa ţaljenjem i osudom konstatiramo da je u spomenutim sukobima bilo ratnih zloĉina i s jedne i s druge strane, ali se ne moţe Hrvatima predbaciti da su išli u osvajanje drugih provincija. Apeliramo i oĉekujemo od odgovornih ĉimbenika meĊunarodnih organizacija: Ujedinjenih nacija, Europske zajednice i drugih da, sluţeći se svim dopuštenim sredstvima, zaustave agresiju na Bosnu i Hercegovinu kako bi prestala strahovita krvoprolića. Smatramo zahtjevom pravednosti da se izbjeglice i prognanici vrate na svoja ognjišta, kako bi otpoĉela opća duhovna i materijalna obnova u miru i slobodi za sve. Dok apeliramo na odgovorne za mir u Bosni i Hercegovini, pozivamo sve vjernike da nam se pridruţe u molitvi svemogućem Bogu za pravedan i trajan mir. Hrvatski biskupi Zagreb, 8. lipnja 1993. ____________ GK, 20. lipnja 1993, str. l; SV HBK, br. 1/1993 (18), str. 11; VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 34.

10. VI. 1993. UPRAVA FRANJEVAĈKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE Pismo ĉlanovima Provincije i svjetskoj javnosti – zauzimanje za jedinstvenu i suverenu Bosnu i Hercegovinu i za ravnopravnost svih ljudi i naroda u njoj. Na svom redovitom proljetnom zasjedanju od 2. do 4. lipnja, odrţanom u Baškoj Vodi, Uprava Franjevaĉke provincije Bosne Srebrene raspravljala je o prilikama u kojima se nalazi naša domovina BiH, te svim ĉlanovima ove franjevaĉke zajednice, kao i široj javnosti o tome uputila slijedeće pismo: Naša domovina Bosna i Hercegovina proţivljava tragiĉni vrhunac svoje sudbine. Ovoga se trenutka, zapravo, radi o sudbonosnom biti ili ne biti jedne jedinstveno lijepe i nama nenadomjestivo drage zemlje. U ovako opasnoj situaciji, kada u pitanje dolazi i sam opstanak BiH kao drţave, njezino zakonito i civilizacijski primjereno unutarnje ureĊenje, kao i biološki opstanak hrvatskoga naroda, katoliĉkih vjernika te i same naše franjevaĉke provincije, osjećamo da bi naša šutnja bila grijeh. Stoga ţelimo još jednom javno iznijeti naše stavove. 216

– Iznova apeliramo da se poštuje volja naroda BiH, iskazana na referendumu od 29. veljaĉe 1992. godine o Bosni i Hercegovini kao suverenoj, jedinstvenoj i demokratskoj drţavi triju suverenih i ravnopravnih naroda. – Traţimo da se poštuju sva meĊunarodna prava Bosne i Hercegovine utemeljena na ĉinjenici da su BiH priznale druge drţave i da je ona ravnopravna ĉlanica Organizacije ujedinjenih naroda. – Zahtijevamo da se ustraje u zaštiti suverenosti svih triju konstitutivnih naroda BiH na njezinu cjelokupnom, meĊunarodno već priznatom, teritoriju. – Odluĉno diţemo svoj glas protiv svih tajno ili javno skovanih i predloţenih planova o podjeli BiH, protiv svih ratnih osvajanja i stvaranja rezervata za bilo koji od njezinih naroda, kao i protiv bilo ĉijih planiranih ili već ostvarenih protjerivanja i preseljavanja stanovništva sa njegovih višestoljetnih ognjišta. Svaka politika, koja stoji iza takvih postupaka, za nas je nehumana, protunarodna i zloĉinaĉka. – Pozivamo hrvatski puk i sve katolike BiH da se ne odriĉu svoga prava na dom i domovinu, da ostanu s nama u Bosni. Ona je i hrvatska i katoliĉka i franjevaĉka, sva naša. To isto pravo priznajemo i drugim narodima u njoj i traţimo da u duhu tolerancije i pravedna zakonodavstva izgraĊujemo civilizirane meĊusobne odnose, utemeljene na miroljublju i uzajamnom poštovanju. – Pozivamo svoju braću franjevce da uvijek imaju u vidu kako smo i koliko smo i mi kao zajednica sudbinski vezani za BiH te da tu ĉinjenicu u svojim nastupima i svojim postupcima nikada ne dovode u pitanje jer bismo time iznevjerili temelje svoje sedamstogodišnje povijesti. Bosna je naša prava domovina, mi u njoj ostajemo, ĉak i u sluĉaju da svi drugi odu! Zato nikada ne smijemo odustati od svoje duţnosti buĊenja ţelje i volje za povratak prognanog puka na njegova ognjišta kao i od ozbiljne priprave da bi se taj povratak i ostvario. – Molimo braću da u ovoj teškoj situaciji budu uz svoj narod i uz svakog ĉovjeka kome je potrebna naša pomoć. Narav našega poslanja zahtijeva da budemo iznad svake stranaĉke politike, da saĉuvamo svoju autonomnost kako bi nam svatko mogao slobodno i s pouzdanjem pristupiti. – Odluĉno diţemo svoj glas protiv svakovrsnih zloĉina koji se pod okriljem rata ĉine u BiH. Izraţavamo ţaljenje i ogorĉenje zbog sudbine koja je zadesila naš hrvatski narod kupreškog i jajaĉkog kraja, Bosanske posavine i Bosanske krajine, Neretvice, te zbog najnovijeg stradavanja hrvatskog naroda u srednjoj Bosni. – OsuĊujemo neljudske masakre nad civilnim stanovništvom, iskorištavanje civila kao ratnih talaca ili kao "ţivi štit" u ratnim operacijama, kao i pljaĉku i maltretiranje putnika te nehumano postupanje s vojnicima, ratnim zarobljenicima, što se oštro protivi zakonima meĊunarodnog ratnog prava. – Iz dna duše podupiremo apel za mir i prestanak sukoba u BiH kardinala Franje Kuharića od 15. svibnja 1993. godine. U tom pogledu ustrajavamo u jedinstvu mišljenja i stavova s našom mjesnom Crkvom i našim nadbiskupom mons. Vinkom Puljićem, banjaluĉkim biskupom Franjom Komaricom, s Crkvom u Hrvata i njezinim prvim biskupom te sa stavovima Svete Stolice i Njegove Svetosti pape Ivana Pavla II, politiĉki oĉitovanih u priznanju BiH. Završavamo ovo pismo molitvom općeg ministra našega Reda iz pisma upućenoga svoj braći za blagdan Duhova: "Gospodaru našega ţivota i naše povijesti, neka nam Tvoj duh dade opipljivo osjetiti da prvotno poslanje koje si nam uistinu povjerio, još moţe preoblikovati svijet u ovim teškim vremenima!" Svu braću pozdravljamo: MIR I DOBRO! Fra Petar AnĊelović, provincijal U Zagrebu, 10. lipnja 1993. ____________ GK, 20. lipnja 1993, str. 1. i 3; BS, r. i., br.4, 2/1993, str. 80–81; MO, str. 130–131.

12. VI. 1993. GVARDIJAN FRANJ. SAMOSTANA KR. SUTJESKA, FRA STJEPAN DUVNJAK Pismo sarajevskom nadbiskupu Vinku Puljiću i provincijalu fra Petru AnĊeloviću – o poloţaju Hrvata-katolika u općini Kakanj. 217

Preuzvišeni oĉe Nadbiskupe, Mnogopoštovani oĉe Provincijale! Obraćam Vam se u povodu teškog i dramatiĉnog poloţaja Hrvata na podruĉju općine Kakanj koji se nalaze u izolaciji i pod ţestokim pritiskom jedinica Armije BiH općine Kakanj, potpomognutim muslimanskim formacijama općina Visoko i Zenica, kako saznajem od prognanih Hrvata. Taj siloviti napad pokrenuo je ogromni val izbjeglica i prognanika iz sela ţupe Kakanj kao i iz rubnih sela ţupe Kraljeva Sutjeska koja graniĉe s općinom Visoko. Jedan dio prognanika i izbjeglica pronašao je utoĉište kod Francuskog inţinjerijskog bataljona smještena u krugu termoelektrane Kakanj, a većina ih svakog ĉasa pristiţe u Kraljevu Sutjesku i susjedna sela Ratanj i Poljani. Tijekom noći se prostrana samostanska crkva brzo napuni i pretvori u konaĉište i obitavalište. Hrvati općine Kakanj mogu opstati na svom vjekovnom obitavalištu samo ukoliko se općina Kakanj proglasi zaštitnom zonom pod kontrolom UN-a. Oĉe Nadbiskupe i oĉe Provinicijale, molim Vas da kod nadleţnih drţavnih i vojnih vlasti kao i meĊunarodnih institucija poduzmete sve kako bi Hrvati općine Kakanj ostali na svom vjekovnom prostoru. Oni nemaju kuda proći niti kamo ići. Moja zabrinutost je zaĉinjena i dubokim razoĉaranjem zbog iskrenog i strpljivog nastojanja na izgradnji mira koje smo mi svećenici katoliĉkih ţupa općine Kakanj nesebiĉno ostvarivali. Ĉinili smo sve da se stvori povjerenje, uzajamno uvaţavanje i razumijevanje izmeĊu Muslimana i Hrvata. No, netko je sa svojim tamnim planovima bio daleko snaţniji. Duboko vjerujem da ćete ovaj apel ozbiljno uzeti, jer se radi o teškoj zbilji hrvatskog naroda u općini Kakanj.

Primite iskrene pozdrave i izraze kršćanske odanosti od svih svećenika koji djeluju na ţupama općine Kakanj, a kojima je trenutaĉno svaka komunikacija onemogućena. Fra Stjepan Duvnjak, gvardijan Kraljeva Sutjeska, 12. lipnja 1993. ______ Arhiv FSKS

15. VI. 1993. GVARDIJAN FRANJ. SAMOSTANA KR. SUTJESKA, FRA STJEPAN DUVNJAK Pismo Vladi Republike Hrvatske, Vladi HZ Herceg-Bosne i Savjetu Sigurnosti UN-a – o izbjeglim Hrvatima iz općine Kakanj. Pred strahovitom navalom postrojbi Armije BiH i brojnih drugih muslimanskih formacija iz Kaknja, Visokog i Zenice, 12.000 (dvanaest tisuća) Hrvata iz općine Kakanj moralo je po šumama i bespućima izbjeći u susjednu općinu Vareš. U prostranoj dolini Trstionice, stare Trstivnice, ostali su još nepokretni bolesnici, to je sve od Hrvata što je ostalo, i fratri u franjevaĉkom samostanu. Mi se moţemo vratiti u središte Bosne i Hrvata u Bosni samo ako se prostor Trstionice proglasi zasebnom općinom i stavi pod zaštitu snaga Ujedinjenih Naroda. Ako se to ne moţe ostvariti, onda nam odredite prostor u koji se svi moţemo smjestiti, jer smo vezani rodbinskim, tradicijskim i brojnim drugim vezama. Mi se iz Vareša ne moţemo pokrenuti dok nam se ne odredi jedno ili drugo rješenje. Treće rješenje je umiranje, ali ono ide na Vašu dušu. U ime Hrvata doline Trstivnica, Fra Stjepan Duvnjak, gvardijan Kraljeva Sutjeska, 15. lipnja 1993. _____ Arhiv FSKS

218

17. VI. 1993. GVARDIJAN FRANJ. SAMOSTANA KR. SUTJESKA, FRA STJEPAN DUVNJAK Pismo sarajevskom nadbiskupu Vinku Puljiću i provincijalu fra Petru AnĊeloviću – o pljaĉkanju hrvatskih kuća u Kaknju i Kr. Sutjesci i o mogućnosti da se izbjegli Hrvati u njih vrate. Preuzvišeni oĉe Nadbiskupe, mnogopoštovani oĉe Provincijale! Prije nekoliko dana uputio sam Vam apel da kod domaćih i svjetskih duţnosnika inzistirate da uĉine sve kako bi se zaustavio strahoviti pohod brojnih vojnih muslimanskih formacija na hrvatska sela općine Kakanj. Sada Vas izvještavam o jezovitoj pustoši koja je ostala iza tog pohoda. Ţupa Kraljeva Sutjeska i veliki dio ţupe Kakanj ispraţnjeni su i preseljeni u Vareš. Manji dio se pred muslimanskom najezdom sklonio kod francuskog bataljona UNPROFOR-a u krugu termoelektrane Kakanj. Poslije toga uslijedila je neviĊena pljaĉka hrvatskih kuća, sve imovine i stoke. Unatoĉ poslanoj i prisutnoj zaštiti vojne i civilne policije općine Kakanj samostanska se imovina iz dana u dan pljaĉka. Zbog nesigurnosti od brojnih nekontroliranih vojnika nismo u stanju obići stare i nemoćne i smjestiti ih bliţe samostanu, jer oni nisu mogli prevaliti put do Vareša. Sve osoblje samostana je zasada ostalo u samostanu. S nama je i nekoliko bolesnika i staraca o kojima vodimo brigu. Sve poginule još nismo uspjeli pokopati. Moja najveća briga jesu ljudi u samostanu koji su svakodnevno izvrgnuti zastrašivanjima, a zatim povijesno-kulturno blago i crkvene knjige. Molim Vas uputite zahtjev UNESCO-u da se zauzme kod drţavnih vlasti kako bi se zaštitilo povijesno-kulturno blago samostana. Svakodnevno sam na sastancima s muslimanskim ĉelnicima općine Kakanj koji me nastoje uvjeriti da pozovem narod da se vrati svojim kućama. MeĊutim, oni praktiĉno ne pruţaju nikakvu sigurnost. Pruţaju samo obećanje bez pokrića što svakodnevno doţivljavam u pljaĉkanju samostana. Jedini naĉin da se Hrvati vrate na svoja ognjišta, nakon svega što su doţivjeli od muslimanske najezde, jest da se prostor Trstionice, stare Trstivnice, zajedno s Varešom stavi pod zaštitu snaga UN-a. Drugo rješenje je da se sve izbjeglice upute u Republiku Hrvatsku i tamo se zbrinu dok im se u nejasnoj globalnoj politici ne odredi obitavalište. To bi rješenje trebalo traţiti brzo, jer je opstanak u Varešu nesiguran. Usrdno Vas molim da se ukljuĉite u rješavanje ove patnje Hrvata iz Kraljeve Sutjeske i Kaknja. Oni ţele povratak, ali ako im se jamĉi sigurnost i pravo da sami rješavaju svoje probleme na svojim vjekovnim ognjištima. Ako je to nemoguće, onda treba razmišljati o novom prostoru na koji bi se zajedno mogli smjestiti Hrvati općine Kakanj, jer ih veţu rodbinske, tradicijske i brojne druge veze. Uz poštovanje i iskrene pozdrave, odani vam fra Stjepan Duvnjak, gvardijan Kraljeva Sutjeska, 17. lipnja 1993. _____ Arhiv FSKS

22. VI. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Obraćanje javnosti – da se zaustavi krvoproliće i iseljavanje u Bosni i Hercegovini. Razvoj ratnih dogaĊanja vodi sve većoj tragediji naroda na ovim prostorima. Politiĉko rješenje je sve neodreĊenije i konfuznije, a oruţje poĉinje dijeliti pravdu. Sve više i više bivaju pogaţena najtemeljnija ljudska prava, i ĉovjek biva sve ugroţeniji. Stradanja su ogromna i iz dana u dan se povećavaju, a broj mrtvih raste iz sata u sat. Politika ne preza ni pred kakvim sredstvima za postignuće svoga cilja, koji je ĉesto razliĉit od onog kojeg politiĉari iznose u javnosti. Sredstva informiranja su – svojim huškaĉkim djelovanjem – sudionici zla. Odrţavanje Konferencije za ljudska prava vrijeĊa nevine ljude na ovim prostorima. Dok su njezini sudionici 219

vijećali, ljudi ovih prostora su uţasno patili bez hrane, vode i slobode, a u njihovu psihu uvlaĉile su se ratne strahote. Svi ti dogaĊaji nas uţasavaju. Osjećamo se u svojim pravima prevarenima od svih onih koji koriste politiĉke intrige za manipulaciju ljudima i narodima, dok ovi uţasno pate. Tolike mase pokrenute su sa svojih stoljetnih ognjišta – uz gubitak svega što su imali. Sakralni objekti postaju sredstva za iskaljivanje nasilja. Ne ţelim dalje opisivati stanje, jer svakodnevno slušamo samo o bolima i patnjama. U ime Boga, koji je ĉovjeka slobodna za slobodu stvorio, zaklinjem moćnike: stvorite uvjete u kojima će ljudi moći sami odabrati gdje će ţivjeti. Ne prisiljavajmo narod vatrom i oruţjem da napuštaju svoj dom. U ime Boga i ĉovjeka zaklinjem politiĉare da zaustave rat, da što prije naĊu rješenje i da mirnim putem pristupe ostvarenju ţivota na ovim prostorima. Vama, koji ste morali napustiti svoja ognjišta, izraţavam svoju blizinu u vašim trpljenjima i iskazujem svoju bol što vam ne mogu pomoći. Vama, koji ste izgubili svoje najbliţe, izraţavam svoju iskrenu sućut. Kao nadbiskup obraćam se svojim svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim vjernicima, izraţavajući podršku i ohrabrenje na putu našeg evanĊeoskog poslanja. Zahvaljujem Bogu za vas, braćo misnici, da ste me poslušali i ostali uz narod u skladu s vjernošću crkvenom poslanju. Prenosim izraze oĉinske solidarnosti Svetog Oca koji diţe glas za obranu ljudskih prava, ĉovjekovog dostojanstva i njegovih sloboda. Cijela Katoliĉka crkva, na ĉelu s Papom, diţe glas protiv svakog zloĉina traţeći da u ovoj Bosni i Hercegovini svi imaju pravo ţivjeti na svojim ognjištima, ostvarujući se u svom nacionalnom i vjerskom identitetu. Zato još jedanput u ovoj uţasnoj patnji pozivam sve druge na pouzdanje u Boga i ţarku molitvu za mir. Neka i oni mole Boga da što prije nastupi pravedni mir. Sve ljude dobre volje pozivam: ujedinimo se i budimo graditelji mira. Ne dopustimo da politika trguje ljudima. Neka ovaj moj glas dopre do svih onih koji su odgovorni i koji odluĉuju. Neka zaustave krvoproliće, neka zaustave iseljavanje, neka zaustave pljaĉkanje. Neka zaustave svako zlo jer se zloĉinima ne gradi budućnost. Još vjerujem u pobjedu Dobra, jer vjerujem u Boga. Stoga pozivam: ujedinimo se na tom putu! Msgr.Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Sarajevo, 22. lipnja 1993. _________ GK, 4. srpnja 1993, str. 3; OSN/I, str. 31–32.

7. VII. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Pismo papi Ivanu Pavlu II. – o stradanjima neduţnih ljudi i poziv Svetom Ocu da doĊe u Bosnu i Hercegovinu. Sveti Oĉe! Pišem Vam iz zemlje ratnog uţasa. Upućujem glas vapijućeg Vama, Sveti Oĉe, navjestitelju, molitelju i graditelju mira. DoĊite k nama s porukom mira i utješite nas dok krvarimo i iznemaţemo na ovom kriţnom putu. Pozovite i sve one koji kroje našu sudbinu, da zajedno s Vama mole za Boţji dar mira narodima na ovim prostorima. Nakon višestoljetne nazoĉnosti katolika na ovim prostorima, dolazi vrijeme našeg istrebljenja, ĉemu su uzrok politiĉke igre. Sredstva informiranja, stavljena u sluţbu politike, stvorila su uţasnu netrpeljivost i iskljuĉivost. Radi politiĉkih interesa postaje nepoţeljan glas "vapijućeg u pustinji" zla i patnje. Ne vidimo smisao odrţavanja Konferencije o ljudskim pravima, jer za vrijeme tih razgovora ovdje ljudi bivaju progonjeni i ubijani, a njihova imovina uništavana i pljaĉkana. Sve se to dogaĊa u interesu politike. Svi putovi su blokirani, a patnje ljudi iz dana u dan bivaju sve veće. Nemoguće je dovesti hranu i zbrinuti ranjenike i prognanike. Većina mjesta je bez vode, struje i drugih ţivotnih potrepština. Na poseban naĉin istiĉem, da se Nadbiskupija vrhbosanska, koju ste mi povjerili na voĊenje, nalazi na pragu istrebljenja. Na ovim prostorima smješteni su drevni franjevaĉki samostani s 220

neprocjenjivim povijesnim i kulturnim blagom hrvatskoga naroda. Neke su već uništile srpske oruţane snage, a i preostali se nalaze pred uništenjem. Budući da mi je poznato što sve ĉinite za ĉovjeka patnika i za obranu njegovih prava i dostojanstva, vapijućim glasom vas pozivam da nam doĊete s porukom mira. Uvjeren sam da bi to donijelo prestanak rata i potaknulo traţenje rješenja bez strašnih krvoprolića, što bi omogućilo ljudima normalan ţivot. U nadi da ćemo Vas uskoro vidjeti u Sarajevu, odan u Gospodinu Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Sarajevo, 7. srpnja 1993. ________ OSN/I, str. 21–22; VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 48.

9. VII. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Intervju tjedniku "Danas" /Zagreb/ – o stradanjima Vrhbosanske nadbiskupije, stavovima i zauzimanju Crkve za oĉuvanje pluralistiĉke Bosne i Hercegovine te o odnosima i suradnji s drugim vjerskim zajednicama. Gospodine nadbiskupe, javnosti je znano da ste tijekom ovog rata obilazili ne samo svoju nadbiskupiju, nego bezmalo i cijelu BiH. Nakon posljednjeg puta po srednjoj Bosni, uputili ste javnosti dramatiĉnu poruku o mogućnosti da Nadbiskupija vrhbosanska ostane bez katolika i Hrvata. Što ste to tamo vidjeli, te Vas je nagnalo na takvo obraćanje? – Naţalost, vidio sam puno boli, patnje, stradanja i straviĉnih gaţenja ljudskih prava. Politiĉari su uzurpirali pravo da kroje ljudske sudbine i odreĊuju kako i gdje će ĉovjek ţivjeti. Ne prezaju ni pred kakvim sredstvom da postignu cilj koji su sebi zacrtali. A mali ĉovjek je ţrtva tih politiĉkih interesa i strašnih nasilja koje ĉine oruţane snage. Svjedok sam rušenja bogomolja, oskvrnjivanja svetinja i uništavanja kulturne baštine. Ipak, najstraviĉnije je to što su u ovom trenutku od svega najjeftiniji ljudski ţivoti. Zloĉinima se svjesno unosi strah u ljude. Ratni profiteri, ne znam da li samostalno ili po narudţbi, pljaĉkaju i ucjenjuju, zbog ĉega vlada uţasna nesigurnost. Nastao je lov na ljude, a mnogi bivaju zarobljeni samo zato da bi ih se moglo razmjenjivati kao ratne zarobljenike. Politika jedno govori, a na terenu drugo radi. Stvarno stradanje je tako veliko da se istinski ova drevna nadbiskupija, koja na ovim prostorima povijesno postoji sigurno jedno tisućljeće, nalazi pred uništenjem. Tolike su ţrtve ugraĊene u katoliĉanstvo na ovim prostorima sedam stoljeća djelovanja franjevaca Bosne Srebrene. Sada je politika uzurpirala pravo da sama odluĉuje, što je dovelo do toga da nas nestane iz ovih krajeva. U ime koga to politiĉari smiju ĉiniti? Bog, koji jedini zna sve te intrige, ipak ima zadnju rijeĉ, a ne silnici ovoga svijeta. Krv muĉenika je bila uvijek sjeme kršćanstva. Zato vjerujem, da će i sada muĉeniĉka krv tolikih neduţnih biti pred Bogom u nebo vapijući glas koji će nam izmoliti Boţju milost da preţivimo i ostvarimo svoja prava. Tolike gorke suze, koje silnici prouzroĉiše svojim nedjelima, uĉinit će da Bog ĉuje vapaje nevinih. Uništena su tijekom ovog rata brojna sveta mjesta bosanskog katoliĉanstva, pokrenut narod kao za vrijeme Eugena Savojskog. Uĉinjena velika i skoro nepopravljiva zla katoliĉkom ţivlju, hrvatstvu Bosne. Kako gledate na to? – S bolom u srcu, ali i s vjerom u Boga doţivljavamo i proţivljavamo sva ova dogaĊanja. Poput biblijskog Joba svakodnevno slušam o stradanjima na teritoriju ove nadbiskupije. Duboko su me potresla stradanja u Posavini, kada su brojne ţupe pošle na kriţni put koji je zapoĉeo baš na Veliki petak prošle godine. Ubrzo su poĉela i stradanja na Kupresu pa u Komušini, gdje je svetište Gospe kondţilske. Tako su se, jedna za drugom, nizale tuţne vijesti sve do rušenja svetišta svetog Ive u Jajcu. Ponovo je poĉelo krvarenje nadbiskupije dogaĊanjima u srednjoj Bosni – oskvrnjivanjem crkava u travniĉkom kraju i tolikog egzodusa Hrvata-katolika, do tragedije u kakanjskom kraju. Sada loše vijesti sustiţu jedna drugu. Sve mi je teţe pratiti stanje na terenu, jer su vijesti toliko ratniĉki-propagandno postavljene da je uistinu teško prepoznati što se stvarno dogaĊa. Sigurno je, meĊutim, da se stradanja umnoţavaju i da mali ĉovjek trpi. Meni jedino preostaje da 221

preklinjem moćnike ovog svijeta da zaustave ovo krvoproliće. Neka ne provode svoje planove na raĉun naroda koji ţeli ţivjeti u miru. Crkva u Hrvata i sluţbena hrvatska politika nisu više, ĉini se, na istoj strani. Najveće razlike su oĉitavane upravo u pitanju BiH, gdje ste i msgr. Kuharić i Vi stali uz narod i time pokazali što jest, a što nije narodni interes. Na sreću, i sva hrvatska politiĉka oporba je na Vašoj strani. – Potrebno je znati da je poslanje Crkve u narodu i za narod. Politike su promjenjive, a poslanje Crkve je trajno. Baš zato je ona uspjela saĉuvati identitet naroda. Ĉinjenica da je Crkva u liturgiji i tisku jedina saĉuvala hrvatski jezik na ovim prostorima, govori dovoljno sama za sebe. Ono što se kroz svu povijest nije dogodilo, dogaĊa se sada. Zahvaljujući sadašnjoj politici, nestajanje nas katolika-Hrvata na ovim prostorima drastiĉno je ubrzano. Ovdje nije u pitanju neka "normalna" politika, nego je rijeĉ o zloĉinu protiv jednog od temeljnih ljudskih prava: da se ţivi i opstane na svojim ognjištima. Tko god pokreće narod s ognjišta, zloĉinac je. Nijedan politiĉar nema pravo na ovakav naĉin pokrenuti narod sa stoljetnih ognjišta i ĉupati ga iz njegova korijena. Katoliĉka crkva ima bitno misijsko poslanje i zato ostaje na svim prostorima naviještati EvanĊelje, odgajati ĉovjeku savjest i uĉiti ga da ostane ono što jest u svom nacionalnom i vjerskom identitetu. Poslanje Crkve je – ĉovjek, a politika ne vodi raĉuna o ĉovjeku nego o interesu. Crkva zna svoje poslanje, i ona ga vrši. Za ono što drugi misle i ĉine, oni sami moraju snositi odgovornost pred Bogom i ĉovjekom. Znani su nam stavovi Crkve spram BiH, od Vatikana, preko kardinala Kuharića, Vas – do bosanskih franjevaca. Kako sad Crkva gleda na mogućnost opstanka BiH, budući su politiĉke realnosti bitno promijenjene silom oruţja, dakako, silom nerazuma? – Ako sila bude mjerilo u ovom vremenu, onda su pogaţena sva razumska mjerila i sve duhovne vrednote, a ĉovjek je postao najjeftiniji od svega na ovome svijetu. Tada i oni koji su šutjeli i gledali, a nisu htjeli zaustaviti zlo, snose odgovornost za izvršene zloĉine. Unatoĉ strahotnim pustošenjima, silovitom osvajanju i neshvatljivoj inertnosti odgovornih svjetskih sila i usprkos tomu što je opstojnost Bosne i Hercegovine dovedena u pitanje, Crkva, vjerujući u Boţju pravdu, pokušat će ţivjeti svoje poslanje na ovim prostorima oblivenim krvlju. Koliko god je zlo sada moćno, znam sigurno da je Boţja zadnja. Strah me je, i pitam se: dokle će sve dospjeti ovi putovi bezakonja? Treba svima jasno reći: Bosna i Hercegovina nije umjetna tvorevina poput bivše Jugoslavije. Stoga je nju trebalo promatrati kao povijesnu stvarnost. Pucanje šavova Bosne i Hercegovine moglo bi znaĉiti tragediju za Europu. Zato bi bilo puno pametnije sprijeĉiti nego lijeĉiti. Nešto je trulo u vrednovanju ljudi ovog vremena. Stoga će trebati istinski pristupiti obnovi duha i srca, obnovi ĉovjeka kako bi istinski mogao raĉunati s Bogom. Tek tada će moći graditi sretniju budućnost. Nedavno ste dobili priznanje od Congregatio de Propaganda Fide. Što to praktiĉno znaĉi osim potvrdu da ste ukupnim angaţmanom i u ovim katastrofiĉkim vremenima ostali na strani ĉovjeka i osnovnih evanĊeoskih poruka? – Zaista sam duboko zahvalan Svetom ocu koji je meni osobno, svećenicima, redovnicima i vjernom puku kao i svim narodima BiH toliko puta izraţavao oĉinsku blizinu u našim patnjama i istinski dizao glas, osuĊujući svaki zloĉin i pozivajući moćnike da zaustave zlo. Sada nas je naša nadleţna Kongregacija za nauk vjere, u upućenom mi pismu, podrţala u katoliĉkim stavovima, ohrabrila nas u nastojanjima i izrazila jedinstvo s nama u obrani ljudskih prava, ĉovjekovog dostojanstva i njegovih sloboda, a na osobit naĉin u našem crkvenom evanĊeoskom poslanju na ovim prostorima. Koristim i ovu priliku da izrazim svoju zahvalnost prefektu Kongregacije kardinalu Tomku i tajniku nadbiskupu Josipu Uhaĉu za ovo pismo. Za nas je to silno ohrabrenje jer osjećamo da nismo osamljeni i napušteni. Zato, neka ova poruka Kongregacije bude priznanje svim svećenicima, redovnicima i redovnicama koji, s pukom i u puku, izdrţavaju strahote ovog rata, ostajući vjerni svome katoliĉkom poslanju. Skoro ste na jednom "Napretkovom" koncertu pozdravljeni tako dugim i spontanim aplauzom kakav sam rijetko kad ĉuo. Hrvati Sarajeva su tako podrţali Vaš stav da u Sarajevu treba ostati, pozdravili su Vaš angaţman u ovom ratu. Mislite li da su u Vama vidjeli i posljednjeg zaštitnika, budući su taj narod ostavili svi njegovi politiĉari? – Stvarno je prošlo više od šest mjeseci kako su legalni republiĉki ĉelnici hrvatskog naroda napustili Sarajevo. Kada su oni otišli, svi su katolici Hrvati okrenuli pogled prema meni, oĉekujući da stanem u zaštitu njihova opstanka i ostvarenja njihovih prava. Svi su se osvjedoĉili da istinski volim svoj narod ali da ta ljubav nije iskljuĉila nijedan narod. Ono što ţelim svome puku, to ţelim i drugima. S ovim narodom sam ostao moliti, ostao sam s njime trpjeti i neumorno dizati glas u obrani svakog ĉovjeka. To je zapravo i moje poslanje i poslanje svih 222

svećenika, redovnika i redovnica, ne samo u ovom gradu nego i na svim prostorima ove nadbiskupije. Riskirajući vlastiti ţivot išao sam meĊu narod, ne tješeći ga laţnim rijeĉima nego rijeĉju Boţjom. To sam ĉinio i na terenu nadbiskupije, meĊu narodom – zajedno sa svojim svećenicima. Ne ţelim preuzeti ni politiĉku ni drţavnu ulogu. Od Crkve sam poslan za pastira ovom puku, i to svim srcem ţelim ostati – ne gledajući na ţrtve. Znam mnogo ljudi u Sarajevu, ponajprije Muslimana i Srba, koji misle da ste najrespektabilnija osoba današnje BiH, što laska ne samo Vama nego i svima nama. Koliki je, meĊutim, Vaš utjecaj kao prvog ĉovjeka Katoliĉke crkve u BiH? – Teško je odgovoriti koji je domet mojih rijeĉi i svega mog djelovanja kao nadbiskupa i metropolita. Ali znajte, to je jednostavno moje crkveno poslanje koje ţelim izvršiti svim srcem. Zahvalan sam svim hrabrim suradnicima, svećenicima, redovnicima i redovnicama kao i tolikim plemenitim laicima koji su se ujedinili na putu dobra, na putu ĉovjeka. Ne mjerim koliko ću uspjeti nego radim po savjesti ono što od mene Isus, po Crkvi, traţi. Kad bih imao veće mogućnosti u medijima, sigurno je da bih uspio neutralizirati propagandne laţi, koje huškaju na mrţnju. Silno ţelim saĉuvati svoje poslanje i poslanje ove mjesne Crkve od svake manipulacije. Zato sam zahvalan svećenicima koji su prihvatili moj poziv i hrabro ostali na ovom kriţnom putu našeg puka i svih naroda na ovim prostorima. Ovo što nauĉavam i ĉinim u jedinstvu s cijelim prezbiterijem na terenu nije uĉinkovito pred tolikom navalom zla i oruţane sile, kao i huškaĉke propagande na medijima. Uvjeren sam, ipak, da će ovo što ĉinimo i naviještamo nadţivjeti ovo zlo i da će jednoga dana pobjedonosno zasjati. Zato je vaţno ustrajati na putu Dobra. Nema koristi proklinjati tamu. Puno je bolje upaliti barem malo svjetlo, svjetlo istine i ljubavi, pravde i dobrote. Provincijal Bosne Srebrene bio je ĉlan delegacije kad je g. Izetbegović putovao u Vatikan. I tu su predstavnici Crkve pokazali benevolenciju. Koliko je vlast spremna u ovom teškom trenutku za Hrvate i katolike pokazati benevolenciju, napose onaj dio vlasti koji komandira vojsci? Kakva su Vam tu iskustva? – Katoliĉka crkva na svim prostorima nastoji biti ne rušitelj, nego graditelj mostova meĊu ljudima. U tom duhu koristim svaku priliku, sve susrete, kontakte i razgovore pa ĉak i upozorenja i zahtjeve da zaštitim ugroţenog ĉovjeka. To su, u prvom redu, oni koji su mi povjereni. Kada sam se, obilazeći ţupe srednje Bosne, osobno osvjedoĉio o zloĉinima, upozorio sam sve odgovorne i razne moćnike da se zloĉinima ne gradi budućnost. Nisam se ustruĉavao ukazati na zastranjenja na svim stupnjevima, osobito kada se radilo o zaštiti najugroţenijih. Nisam sretan što se zlo tako zahuktalo i sve poremetilo. Odgovorni politiĉki i vojni ĉelnici zaboravili su da moraju raditi za ĉovjeka, a ne protiv njega. Ne treba nam drţava koja će nas tlaĉiti, nego drţava koja će nam pomoći da se ostvarimo u svojoj ljudskosti. A što ću vam o tome toliko priĉati, kad i sami znate da su toliko papira potpisali, a da se nijednog nisu drţali. To samo za sebe već puno kaţe. Naţalost, stjecajem okolnosti, više sam prinuĊen razgovarati s ovima koji su ostali u republiĉkoj vlasti u Sarajevu, jer hrvatski ĉelnici za kontakte sa mnom nisu pokazali osobiti interes, barem ne u posljednjoj polovici godine. Politika je ta koja ţeli upotrijebiti Crkvu za svoje ciljeve, a mi moramo saĉuvati autentiĉno poslanje Crkve u njezinoj punoj slobodi. Kakva je Vaša suradnja s predstavnicima drugih vjerskih zajednica, napose islamske, pošto su sukobi eskalirali, a tamo su se dogodile neke organizacijske i kadrovske promjene? – Suradnja s drugim vjerskim zajednicama, kad je rijeĉ o meni osobno, a pogotovo kada se radi o profesorima na našoj Teologiji, bila je vrlo otvorena. Mimo ekumenskih susreta, koji su se dvaput dogodili u Švicarskoj, bilo e nekoliko višestranih zajedniĉkih susreta i suradnje. Naţalost, najprije se u Islamskoj zajednici dogodila promjena koju u prvi mah nisam razumio, a nisam se ni htio miješati u unutarnje stvari jedne vjerske zajednice. Doveden sam u nepriliku jer nisam znao s kim suraĊivati u Islamskoj vjerskoj zajednici. Novi naibu-reis, prema rijeĉima uglednih muslimana, naime, nije zakonit. Stvar je pogoršana militantnim dogaĊajima i tragiĉnim sukobima izmeĊu Muslimana i Hrvata. Posebno je oteţalo dijalog to što su se mnogi imami aktivno ukljuĉili u vojne formacije. Usprkos tomu, stvar će trebati tako postaviti da se ostvari normalan dijalog kako bismo zajedniĉki bili graditelji mira, suţivota, tolerancije i meĊusobnog štovanja. Oni koji se Boga boje istinski će poštivati i ĉovjeka. U samom Sarajevu, kao i na terenu, gdje mogu doći, nalazi se vrlo malo pravoslavnih svećenika. Za sve pravoslavce u Sarajevu skrbe samo jedan monah i jedan umirovljeni pravoslavni svećenik. S njima kontaktiramo, razgovaramo i pokušavamo u nekim podruĉjima jedni drugima i pomoći. Na zadnjem ekumenskom susretu u Zürichu rekao sam, da nas više ne zovu izvan Sarajeva. Ako ţele ekumenske susrete, neka ih organiziraju u ovome gradu da zajedniĉki molimo za mir i gradimo mostove jedni prema drugim. Predloţio sam, da se politiĉari okupe na dogovore, a mi 223

vjerski poglavari na molitvu te da nitko ne izlazi dok se ne naĊe pravedno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Naţalost, nisu me poslušali. Znademo da je sad najbitnije saĉuvati što više glava, domova, naših stoljetnih ognjišta, ali moţe li se reći da Crkva već sad gleda unaprijed. Što radi Crkva, s autoritetom koji ima, da se, kad sve ovo proĊe, što više Hrvata, katolika, naših izbjeglica vrati u Bosnu koja je i hrvatska zemlja? Ima li u tom smislu neki program, postoje li neki planovi? – Svakako je najbitnije saĉuvati što više glava, domova i stoljetnih obiteljskih ognjišta. Sada se na tome radi i nastoji uraditi što više. Ponosim se svećenicima na terenu, kao i svećenicima u samom gradu Sarajevu, koji izgaraju na tom podruĉju. Drugi plan jest – omogućiti ljudima pravo da slobodno izaberu gdje će ţivjeti, da prestane sila koja će odluĉivati o narodu. Hodajući po sabirnim centrima gdje su smještene naše izbjeglice i prognanici, vidio sam da su gorke suze toga kruha. Naš narod voli svoju grudu. Zato će trebati organizirati mnogo stvari da se pomogne oko povratka na ognjišta. Već se planira na koji naĉin organizirati povratak, a zatim kako ekonomski pomoći oko obnove zgarišta. Uvjeren sam da će se, kad se svećenici vrate u ţupna središta i zapoĉnu materijalnu obnovu, istovremeno obnavljati i zajednica vjernika – preko ţupnog zajedništva. Trebat će organizirati kumstva pojedinih ţupa iz inozemstva s našim razorenim ţupama kako bi velikodušnost dobrih ljudi pomogla povratak i zaţivljavanje na našim zgarištima. Moći će se mnogo dobra uĉiniti ako mrak nasilja prestane i u politici pobijedi razum te politiĉki i vojni ĉelnici poĉnu vrednovati ĉovjeka. Sigurno, Bosna i Hercegovina je zemlja i Hrvata, jednako kao i Muslimana i Srba. Samo uvaţavajući ravnopravni suţivot jednih s drugima moţemo graditi sretniju budućnost. Na kraju, iskreno hvala svima koji nam pomaţu da preţivimo, svima koji nam pomaţu u zaštiti ţivota i ljudskih prava. Potiĉemo da ne sustanemo u ĉinjenju dobra. /Sarajevo, lipnja 1993./ ___________ Danas, Nova serija, god. I., br. 27, 9. srpnja 1993, str. 10–11; OSN/I, str. 14l–149.

19. VII. 1993. FRANJEVCI BOSNE SREBRENE Prosvjed Predsjedništvu Bosne i Hercegovine – o pogoršanju stanja zbog neodluĉnosti i neuĉinkovitosti najviše republiĉke vlasti. S provincijskog skupa bosanskih franjevaca, odrţanog u Livnu 19. srpnja o.g., obraćamo se Vama kao najodgovornijoj instanci Republike BiH. Vrlo dobro Vam je poznato koliko su se i kako bosanski franjevci javno deklarirali kao najodaniji štovatelji suvereniteta, integriteta i civilizacijski primjerenog ureĊenja Republike BiH i usrdni molitelji da se zlo nametnutog rata što prije ugasi, da se rane zalijeĉe, krivci primjereno kazne te da suvereni i konstitutivni narodi Republike poĉnu u svojoj domovini ţivjeti ţivotom dostojnim civiliziranog europskog ĉovjeka 21. stoljeća. Usprkos svim našim vapajima, stanje se iz dana u dan samo pogoršava, narod sve više stradava i naplaćuje raĉune oholosti politiĉara i krvoloĉnosti ratnika, pljaĉkaša i palikuća. Odgovornost za cjelokupno stanje uţasa u Republici BiH mi nemamo od koga drugoga traţiti, osim od najviše instance, njezina Predsjedništva, koje pravno i moralno mora snositi svu odgovornost za Republiku. Upravo zato oštro i ogorĉeno prosvjedujemo protiv Vaše sporosti i neuĉinkovitosti, protiv Vaših nejasnih i neodluĉnih poteza, protiv neiskrenosti i politiĉke mimikrije meĊu ĉlanovima Vašega gremija. Za Vas, ĉini se, ţivoti graĊana koji se iz sekunde u sekundu zbog rata i meĊusobnih obraĉuna neumoljivo gase, ne znaĉe ništa, jer Vi imate vremena za odgaĊanje i sjednica i odluka, a pogotovo energiĉnog sprovoĊenja odluka u djelo. U susretu s vrhbosanskim nadbiskupom i provincijalom bosanskih franjevaca obećali ste da ćete kao vrhovna komanda Oruţanih snaga BiH odmah izdati naredbu o obustavi sukoba dviju regularnih postrojbi Republike BiH. Niste to, meĊutim, uĉinili i u meĊuvremenu su se dogodili novi pokolji i novo protjerivanje stanovništva. Naredba je stigla dan poslije našeg skupa, ali ona ne vrijedi ništa: Hrvati iz Fojnice su već protjerani, a Hrvati u Bugojnu napadnuti. Postrojbe Armije BiH, koje nose ime Republike, nastavljaju se ponašati kao bivša JNA koja, toboţe štiteći ineterese drţave, uništava, progoni i strijelja jedan narod te drţave. 224

Tko štiti Bosnu i Hercegovinu i sve njezine narode? Izgleda nitko, pa ni Vi koji ste izabrani upravo za to. Obećanjima više nikoga nećete moći uvjeriti u svoju dobru volju. Deklarativnim naredbama na papiru takoĊer. Samo djelima, samo ostvarenjem naredbi i dogovora oĉuvat ćete kredibilitet svoje vrhovne institucije. Uĉinite to, ne sutra, jer sutra znaĉi smrt novih tisuća, a onda sigurno i same Bosne i Hercegovine. Ne uĉinite li to odmah, dosljedno, bez ostatka, Vaša imena bit će zapisana u povijesti kao imena grobara Republike BiH. U ime braće franjevaca: Fra Petar AnĊelović, provincijal Livno, 19. srpnja 1993. ____________ GK, 1. kolovoza 1993, str. 4; MO, str. 132–133.

22. VII. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Obraćanje ameriĉkoj javnosti – prikaz stanja i odnosa u Bosni i Hercegovini, te molba za pomoć da se rat i stradanja zaustave. Poštovana gospodo! Pišem vam iz najmlaĊe drţave koju razdire krvavi rat. U njoj se nalaze tri katoliĉke biskupije sa sjedištima u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru. Sarajevo je sjedište Nadbiskupije i metropolije koju predvodim kao nadbiskup. Prije ovog krvavog rata uz pravoslavne i muslimane u Bosni i Hercegovini je ţivjelo 800.000 katolika podijeljenih u spomenute tri biskupije. Prije samog opisa sadašnjeg stanja, ţelim Vam prikazati razvoj situacije i uzroke koji su doveli do ovog krvavog rata. Za vrijeme komunistiĉkog totalitarnog sistema Jugoslavija je ţivjela kao umjetna tvorevina. Unatoĉ višenacionalnom sustavu, voĊena je anacionalna politika. MeĊutim, u vojsci, policiji i ekonomiji privilegije su uţivali samo pripadnici srpskog naroda. Urušavanjem komunistiĉkog reţima i nastupom demokracije privilegirani narod je osjetio da će vlast morati dijeliti s drugima. Kako se privilegirani pripadnici srpskog naroda ne bi morali odreći vlasti, srpski politiĉari su poĉeli proklamirati ideju o navodnoj ugroţenosti. Vrlo vaţan ĉimbenik u svemu ovome jest armija bivše Jugoslavije. Proces demokratizacije se normalno odvijao u svim istoĉnim zemljama u kojima je i vojska prihvatila demokraciju. U armiji bivše Jugoslavije zapovjedniĉki kadar je najvećim dijelom bio srpski pa se armija nije htjela odreći komunistiĉke ideologije. Upravo tu leţi izvor poĉetka rata, koji je, zapravo, sukob izmeĊu reţimske armije i demokratizacije. Sav vojni potencijal, zapovjedniĉki kadar i sve naoruţanje uzurpirala je srpska politika i upotrijebila ga protiv nenaoruţanih ljudi u Sloveniji, zatim u Hrvatskoj i na koncu u Bosni i Hercegovini, gdje su posljedice najtragiĉnije. Najbrţe se u obrani konsolidirao hrvatski narod, bilo u Hrvatskoj bilo u Bosni i Hercegovini. Cilj tog organiziranja nije bila ţelja za osvajanjem nego obrana od agresora. Muslimanski narod u Bosni i Hercegovini je naivno imao previše povjerenja prema armiji bivše Jugoslavije. Nakon komunistiĉkog reţima, koji je negirao nacionalne vrijednosti, i dolaskom demokracije uslijedio je normalan proces profiliranja nacionalnih vrijednosti. Nasuprot Srbima i Hrvatima, Muslimani u Bosni i Hercegovini nisu uspjeli profilirati svoj nacionalni identitet. Proces demokratizacije se nije sasvim ni dovršio, a već su nadmoćna armija bivše Jugoslavije i paravojne srpske oruţane formacije zapoĉele agresiju. Nastale su uţasne patnje i prevelika stradanja. Na poĉetku rata najviše su stradali Muslimani koji su bili neorganizirani i politiĉki nedefinirani. Budući da su se svjetske politiĉke instance postavile vrlo neodreĊeno prema agresoru, na ovim se prostorima dobio dojam da je okupacija ozakonjena. Uz pomoć politiĉke propagande i druga su dva naroda na prostorima Bosne i Hercegovine pristupila vojnoj opciji, prema kojoj će neĉije biti onoliko koliko silom osvoji. Tako je došlo do tragiĉnog sukoba izmeĊu Muslimana i Hrvata, a puno indicija govori da je taj sukob vrlo dobro smišljen i reţiran. U trenutku dok Vam ovo pišem, dobija se dojam da su Muslimani spremniji boriti se protiv Hrvata nego protiv bivše jugovojske i paravojnih srpskih formacija koji su stvarni agresori. U ovoj potpunoj 225

informativnoj blokadi pojedine vojne opcije su preuzele medije te ih usmjerili da djeluju ratno-propagandistiĉki što je proizvelo netrpeljivost, mrţnju i iskljuĉivost. Na prostorima Bosne i Hercegovine najstarije korijenje imaju Hrvati koji su uglavnom katolici i oni su jedan od tri drţavotvorna naroda. Uslijed višestoljetne turske okupacije, a potom i reţima u umjetno stvorenoj bivšoj Jugoslaviji, Hrvati su u ovom trenutku manjinski narod u odnosu na Srbe i Muslimane. Ukratko ću prikazati kako sada stoje Hrvati katolici na ovim prostorima. Na teritoriju Banjaluĉke biskupije koja je prije ovoga rata brojila preko 100.000 katolika Hrvata, ostalo je još oko 30% katolika, a ostali su prognani ili izbjegli. Tamo nije bilo rata nego je na djelu etniĉko ĉišćenje od strane Srba. Miniranjem je uništeno oko 70% crkava. Vrhbosanska ili Sarajevska nadbiskupija je najveća dijeceza u Bosni i Hercegovini i imala je oko 500.000 katolika u 144 ţupe. Povijesno korijenje ove Nadbiskupije je starije od devet stoljeća. Srpska agresija je od prošle godine uništila 66 ţupa, što je 45,8% Nadbiskupije. Sve je porušeno, popaljeno i opljaĉkano, a svijet prognan. Nakon uţasnog sukoba izmeĊu muslimanskih i hrvatskih oruţanih snaga, Muslimani su uništili 33 ţupe, što je 22,9% Nadbiskupije. Ostalo je još samo 45 ţupa u krvavom ratnom okruţenju, što je 31,25% Nadbiskupije. Ako sukobi muslimanskih i hrvatskih formacija budu nastavljeni, nakon toliko stoljeća ţivljenja na ovim prostorima nama katolicima prijeti istrebljenje. U Mostarskoj biskupiji od srpske agresije i od sukoba s Muslimanima stradalo je 25% ţupa. Stoga Vam se obraćam s nekoliko molbi: 1. Uĉinite sve što je u Vašoj moći da ova strašna stradanja prestanu i da se zaustavi krvoproliće. Nemoguće je prikazati patnje i stradanja obiĉnog svijeta, do kojih dovode ova ratna djelovanja. Toliki su domovi spaljeni, uništena je sva privreda, vjerski objekti su porušeni, a vlada uţasna morbidna atmosfera. 2. Uloţite sav svoj utjecaj da se za Bosnu i Hercegovinu naĊe politiĉki pravedno rješenje. Bosna i Hercegovina je povijesna stvarnost i nije umjetna tvorevina poput bivše Jugoslavije. To mora biti drţava u kojoj će ravnopravno ţivjeti sva tri drţavotvorna naroda i u kojoj će se svaki ĉovjek moći ostvariti u svojim pravima i slobodama. Sila, nasilje, agresija i zloĉin ne smiju biti ozakonjeni, jer bi to bila tragedija za ovo i za buduće vrijeme. 3. Usrdno Vas molim, pomozite da narodi preţive na ovim prostorima. Oni su potrebni svagdanjeg kruha, i zato će im svaka pomoć dobro doći. Osim humanitarne pomoći bit će potrebno uloţiti velike napore u duhovnu i materijalnu obnovu. Nuţno je obnoviti obiteljske kuće, škole, bolnice, crkve i druge ustanove. Posebno će biti vaţno izgraditi i obnoviti tvornice u kojima će ljudi moći sami proizvoditi i tako vlastitim rukama zaraĊivati za ţivot. 4. Nadalje, ţarko molim da što prije poradite na stvaranju uvjeta za povratak prognanih i protjeranih na svoja ognjišta, od kojih su većina – zgarišta. Bez ostvarenja ovih pretpostavki nema pravednog mira. U ime katolika pozivam sve katoliĉke institucije da dignu svoj glas i djelatno se zaloţe za naš opstanak na ovim prostorima. Kad je na pragu naše uništenje, vrijeme igra bitnu ulogu. Zato se što prije zauzmite za naše preţivljavanje i naš opstanak na ovim prostorima. Pozivam Vas da doĊete ovamo i osobno se osvjedoĉite o ovome što pišem. Rado ću Vam biti domaćin, ukoliko do tada budem ţiv. U ime ovog napaćenog naroda i u svoje osobno ime, zahvaljujem za sve dobro koje nam ĉinite i koje ćete ĉiniti, i sve iskreno pozdravljam! Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Sarajevo, 22. srpnja 1993. ____________ VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 63–64; OSN/I, str. 97–101.

28. VII. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Apel kopredsjednicima mirovne konferencije – da se zaustave oruţani napadi te da se pomogne stradalnicima i onemogući etniĉko ĉišćenje.

226

Upućujem svesrdnu podršku svima koji nastoje oko uspostave pravednog mira na prostorima Bosne i Hercegovine. U isto vrijeme sa svojim svećenicima i ovim ispaćenim narodom molim dobrog Boga da blagoslovi rad oko iznalaţenja pravednog mira na ovim prostorima. Kako bi on uistinu bio pravedan, traţim i molim od svih sudionika Konferencije, a poglavito od Vas: 1. Zaustavite oruţane napade koji dovode do krvoprolića i stradanja, na poseban naĉin one u Posavini, srednjoj Bosni i u Sarajevu. Uĉinite da što prije prestane ubijanje, rušenje, paljenje, proganjanje, hapšenje i svaki drugi zloĉin kojim se krše ljudska prava i gazi ĉovjekovo dostojanstvo. 2. Uĉinite sve da se otvore humanitarni koridori i omogući komunikacija meĊu ljudima. Narod je gladan i strašno ranjen zbog podijeljenosti obitelji, a blokade se nalaze na svim stranama. 3. Zaustavite etniĉko ĉišćenje i progon ljudi s njihovih ognjišta. 4. Uĉinite sve da, kod traţenja politiĉkih rješenja, bude omogućen siguran i brz povratak prognanima i izbjeglima na svoja ognjišta, makar bila i zgarišta. U nadi da će ove rijeĉi biti od Vas prihvaćene i ugraĊene u rješavanje, pratim Vas i dalje svojim molitvama. Sa ţeljom za uspješan rad Konferencije i brzo nalaţenje pravednoga mira, upućujem svima iskrene pozdrave! Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Sarajevo, 28. srpnja 1993. VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 63; OSN/I, str. 105.

31. VII. 1993. FRANJEVCI HERCEGOVAĈKE PROVINCIJE Apel za mir, a protiv rata u Bosni i Hercegovini, upućen: Predsjedništvu Republike BiH, Vrhovništvu Republike Hratske, EZ-u, OUN-u, papi Ivanu Pavlu II. "Zašto je bol moja bez prebola? Dragu mi baštinu pretvoriše u golu pustinju" (Jr 15, 18; 12,10) Dijeleći kroz sedam stoljeća dobru i zlu sudbinu hrvatskoga katoliĉkog puka na njegovim povijesnim prostorima Bosne i Hercegovine, već više smo puta proţivljavali stradanja zajedno sa svojim narodom i prijetnju istrebljenja svega hrvatskoga i katoliĉkoga na tim prostorima. U 16. stoljeću bili su srušeni svi franjevaĉki samostani i crkve u Hercegovini. Godine 1524. konjiĉki franjevci su završili u hladnoj Neretvi, kao i mostarski godine 1945. A i danas nam se ponovno prijeti Neretvom. Mi, hercegovaĉki franjevci, od kojih su sedamdesetorica muĉeniĉki stradali na kraju Drugoga svjetskog rata, obraćamo se Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine, Vrhovništvu Republike Hrvatske, Europskoj zajednici, Organizaciji ujedinjenih naroda, Svetom Ocu papi Ivanu Pavlu II. slijedećim apelom: Zaustavite odmah, bez ikakvih prethodnih uvjeta, ovaj u našoj patniĉkoj povijesti nezapamćeni genocidni rat u Bosni i Hercegovini, ubijanje nevinog civilnog puĉanstva, progon sa stoljetnih ognjišta, etniĉko ĉišćenje, rušenje gradova, sela, vjerskih i kulturnih spomenika. Mir je moguć na ovim prostorima, kao i tolerancija i suţivot naroda i religija. To najbolje potvrĊuju duga razdoblja mirnog suţivota tijekom zajedniĉke nam povijesti. Zbog toga poduzmite sve – vi to moţete, niĉim se ne moţete ispriĉati – da se u Bosni i Hercegovini uspostavi pravedan politiĉki poredak koji će vratiti trajan mir na ove prostore, što je temeljna vrednota za svakog ĉovjeka, za svaki narod i za svaku religiju. 227

Na kraju, obraćamo se i vama, dragi vjernici, stoljećima povjereni našoj duhovnoj skrbi, i upućujemo vam rijeĉ utjehe, vjere i nade koju nam Bog priopćuje po proroku: "Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet sluţiš... Borit će se protiv tebe, al te neće nadvladati, jer ja sam s tobom" (Jr 15,19–20). Nek u vama ne umre nada u Boga i povratak, nada u obnovu ognjišta i obitelji, nada u procvat domovine i mira! U ime hercegovaĉkih franjevaca, Fra Drago Tolj, provincijal Na Širokom Brijegu, na grobovima tridesetorice muĉenika, 31. srpnja 1993., u prigodi molitvenog susreta mladih. ________ GK, 22. kolovoza 1993, str. 3.

2. VIII. 1993. BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Izjava zahvalnosti Papi i biskupskim konferencijama svijeta, i apel svjetskoj javnosti da se naĊe pravedno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Sa svoga Biskupskog sabora, odrţanog u Mostaru 2. kolovoza 1993., biskupi Vrhbosanske metropolije (vrhbosanske ili sarajevske nadbiskupije, banjaluĉke, mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske biskupije) daju slijedeću Izjavu: Duboko smo zahvalni Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. i Svetoj Stolici na višestrukoj potpori kroz sve vrijeme ovoga gotovo dvogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujemo Papi na diplomatskom priznanju Bosne i Hercegovine, gdje se nalaze naše ĉetiri biskupije, i na imenovanju apostolskog nuncija u osobi nadbiskupa mons. Francesca Monterisija. U tom ĉinu vidimo osobitu Papinu skrb za partikularnu katoliĉku Crkvu na ovim prostorima, koja, kao dio Crkve meĊu Hrvatima, ima ovdje svoju povijest dugu preko 1000 godina. Bratski smo zahvalni ĉlanovima Hrvatske biskupske konferencije koji su ne samo u listopadu 1992, kad smo i mi bili u Zagrebu, nego i u travnju i lipnju 1993, kad je samo jedan ĉlan naše Crkvene pokrajine mogao biti nazoĉan, iznosili crkveno stajalište u vezi s ratnim sukobima na podruĉju BiH, zauzimajući se za zaustavljanje rata i za poštovanje ljudskih i vjerskih prava hrvatskih katolika i svih drugih graĊana, i ograĊujući se od svakoga nedjela poĉinjenog bilo s koje strane. Zahvaljujemo takoĊer i onim Biskupskim konferencijama i pojedinim biskupima u svijetu koji su se zalagali da se zaustave ratna stradanja i uspostavi pravedan mir na cijelom podruĉju Bosne i Hercegovine. Iako nije nedostajalo dobre volje i apela od strane mnogih crkvenih ustanova iz domovine i svijeta da se sprijeĉi najgori oblik ratnog pustošenja i "etniĉkog ĉišćenja" neduţna puĉanstva, ipak s dubokom bolju moramo konstatirati da je preko polovice cjelokupnoga katoliĉkog ţivlja naših biskupija pogoĊeno i ugroţeno ratnim strahotama. – U nadbiskupiji vrhbosanskoj, koja broji oko 500.000 katolika u 144 ţupe rat je izravno pogodio oko 360.000 vjernika koji su protjerani iz svojih ţupa zajedno sa svojim pastirima; oko 100 ţupa zauzeto je od srpske i muslimanske vojske, od kojih je većina uništena. Sva tri sjemeništa (Malo franjevaĉko u Visokom i dva Velika – dijecezansko i franjevaĉko – u Sarajevu) radila su u prošloj godini u Hrvatskoj. Ostatak katoliĉkog puĉanstva, koje je u većini hrvatsko, u pogibelji je da bude takoĊer prognano ili zatrto. – Banjaluĉka biskupija, koja ima oko 120.000 katolika u 47 ţupa, proţivljava sliĉnu situaciju. Oko 40 ţupa nalazi se pod srpskom a dvije ţupe pod muslimanskom vlašću; neke su od njih za sada, na ţalost, bez ijednog katolika. Iako na podruĉju biskupije nije bilo nikakvih vojnih sukoba, više od polovice katolika bilo je prisiljeno napustiti svoje ţupe. Preko 40% crkava i crkvenih objekata potpuno je uništeno, a daljnjih preko 50% teţe ili lakše oštećeno. I dalje je primjetljiv pritisak na hrvatski katoliĉki ţivalj da se iseljava sa svojih vjekovnih ognjišta, iako mjesne vlasti tvrde da to nije njihov sluţbeni stav. – Biskupije u Hercegovini, mostarsko-duvanjska i trebinjsko-mrkanska, s oko 210.000 katolika u 81 ţupi, imale su blizu 30.000 katolika u progonstvu i izbjeglištvu a oko 20 ţupa je 228

okupirano od srpskih i muslimanskih vojnih jedinica ili su pod stalnom ratnom vatrom jednih ili drugih. Ponovno apeliramo na sve odgovorne politiĉke faktore u domaćoj i svjetskoj javnosti da zauzetije porade oko pravednog rješenja sadašnjega i budućega ţivota svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Proţivljavajući s narodom sve patnje i boli ovih ratnih zbivanja, u ime svih ugroţenih, prognanih, izbjeglih i raseljenih osoba (displaced persons) s ovih podruĉja, osobito svojih katoliĉkih vjernika, molimo i zahtijevamo: – da prestane krvoproliće, ubijanje nevina puĉanstva i uništavanje njegove imovine; – da se zaustavi bilo kakvo "etniĉko ĉišćenje"; – da se hitno omogući da nepokopani mrtvi budu pokopani, svatko prema svome vjerozakonu; – da se što prije puste ratni zarobljenici iz logora i neduţni zatvorenici; – da se prognanicima i izbjeglicama omogući povratak u njihove kuće; – da se osigura slobodno kretanje humanitarne pomoći potrebnicima. Molimo sve one koji vjeruju u Gospodara povijesti i Kneza mira, da se pridruţe našim molitvama svemogućem Bogu, da skrati dane ovoga progonstva i omogući nam miran i sretan ţivot u ovoj našoj bosansko-hercegovaĉkoj crkvenoj pokrajini, zajedno s ostalim narodima. Mons. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolita vrhbosanski Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i stalni administrator trebinjsko-mrkanski Mostar, 2. kolovoza 1993. ___________ GK, 15. kolovoza 1993, str. 1. i 4; VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 32–33.

11. VIII. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Pismo specijalnom izvjestitelju UN-a za ljudska prava na podruĉju bivše Jugoslavije, gosp. Tadeuszu Mazowieckom – o obespravljenosti Hrvata-katolika u Bosni i Hercegovini. Poštovani gospodine! Ţelim Vam ukratko prikazati tragiĉno stanje katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a najveći dio tih katolika jesu Hrvati. Prije ovog rata Vrhbosanska nadbiskupija brojila je oko 500.000 katolika, rasporeĊenih u 144 ţupe. Poĉetkom agresije srpske vojne formacije uništile su 66 ţupa. Porušili su i uništili ţupne crkve, kuće, filijalne crkve, groblja, samostane, umjetnine, arhive, knjige..., a svećenike i narod su prognali. Tako su uništili 45,8% Nadbiskupije. Armija BiH, koja je zapravo muslimanska vojska, uništila je 33 ţupe, što je daljnjih 23% Nadbiskupije. Iz ovih ţupa narod je prognan, crkve su demolirane i opljaĉkane. Posebni masakri su se dogodili u dolini rijeke Neretvice u selu Dusine i u ţupi Doljani, nedaleko od Jablanice, zatim u ţupi Brajkovići blizu Travnika te u zeniĉkom i kakanjskom kraju. Posebni logori se nalaze u Tarĉinu, Konjicu, Jablanici, u selu Višnjica u dolini rijeke Neretvice, u Bugojnu na ĉetiri mjesta, u franjevaĉkom samostanu u Guĉoj Gori blizu Travnika, zatim u Travniku, Zenici, Kaknju … Na svim podruĉjima, koja je zaposjela Armija BiH, katolici su obespravljeni, vrlo ĉesto su pozivani na saslušanja i maltretiranja, a posebnu teškoću ĉini mobilizacija Hrvata u Armiju BiH i slanje u rat protiv Hrvata. U toj stvari najteţe je stanje u Bugojnu, Travniku, Zenici i Kaknju. Svećenici na tim podruĉjima su opljaĉkani, oduzeta su im motorna vozila, a pojedini svećenici su maltretirani. Sada je najalarmantnije stanje na onim prostorima koji se nalaze u okruţenju. U takvom poloţaju je sada Vareš, gdje se nalazi oko 10.000 izbjeglih i prognanih Hrvata iz Kaknja i Kraljeve Sutjeske. 229

Posebno je alarmantna situacija s vjernicima koji su ostali u Kaknju jer su opljaĉkani, otpušteni s posla i svakodnevno šikanirani. U krugu francuskog bataljona UNPROFOR-a u Ĉatićima blizu Kaknja utoĉište je našlo oko 1.000 Hrvata i na taj se naĉin spasili od prvog naleta divljanja muslimanske vojske. Oni se sada nalaze u strašnoj neizvjesnosti. Nemaju se gdje vratiti jer su njihove kuće Muslimani najprije opljaĉkali, a zatim se u njih i uselili. Budući da im muslimanska vojska prijeti, nemaju priliku izići iz tog kruga. Postali su već teški francuskim mirovnjacima jer ih nemaju ĉime hraniti. Potrebno je hitno spasiti i te ljude i one u Varešu. TakoĊer je neophodno zaštiti i Hrvate koji su ostali u Kaknju, jer se većina njih nalazi na rubu gladi. Kako UNHCR pomoć dostavlja vlasti, a vlast je muslimanska, katolici nemaju mogućnosti dobiti hranu. Posebno je potrebno napomenuti da meĊunarodna zajednica sve više ignorira postojanje Hrvata katolika na podruĉjima koja je dosada redovito nazivala muslimanskim enklavama: Sarajevu, Zenici, Tuzli, Maglaju, Kaknju, Tešnju ... U svim ovim mjestima itekako ima Hrvata katolika. Nadalje, moram naglasiti da u Armiji BiH postoje dvije ĉisto vjerske vojne formacije, koje nose vjerska obiljeţja. To su muslimanske oruţane snage (MOS) i mudţahedini, koji imaju svoje sjedište u Zenici. Sada bih pozornost svratio na grad Sarajevo. Nas Hrvate katolike hrvatski politiĉari su prekriţili i prepustili samima sebi. U Sarajevu ima još 30.000 Hrvata katolika, a rasporeĊeni su u pet ţupa koje unatoĉ svim ratnim stradanjima funkcioniraju. Ne ţelim govoriti o zajedniĉkim mukama Sarajlija, nego bih htio navesti samo izrazite poteškoće za katolike Hrvate. Sredstva priopćavanja – mediji ignoriraju Hrvate katolike i postali su sasvim muslimanski. Posebni problem predstavlja to što djeluju huškaĉki i unose netoleranciju i netrpeljivost. U drţavnoj agenciji, koja distribuira humanitarnu pomoć dobijenu od UNHCR-a nema nijednog katolika Hrvata pa doţivljavamo diskriminaciju ne samo u personalu nego i u dobijanju pomoći. Tako od svih prispjelih agregata nijedan nije dobila neka katoliĉka ustanova. TakoĊer moram napomenuti da je drţavna agencija u više navrata otela Caritasovu robu prispjelu avionima, a bojimo se da je i to bio naĉin obespravljivanja Hrvata katolika. U svim upravnim organima drţavne vlasti hrvatska politika je povukla sve hrvatske predstavnike pa smo ostali bez mogućnosti da se politiĉki branimo. Na kraju ću još spomenuti da je ova drevna Nadbiskupija, stara više od devet stoljeća, došla na prag uništenja. Tako je na podruĉju Nadbiskupije od 500.000 ostala još samo trećina vjernika. Kao nadbiskup ne mogu kontaktirati niti voditi ovu Nadbiskupiju radi totalne blokade. U nadi da će barem djelić ovih muka biti shvaćen i pridonijeti nastojanju da se ovi teški dani iskušenja skrate, zahvaljujem Vam za sve što za nas ĉinite i upućujem iskrene pozdrave. Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Sarajevo, 11. kolovoza 1993. ___________ GK, 5. rujna 1993, str. 3; VB, god IV (CVII), 1–4/1993, str. 65.

18. VIII. 1993. BISKUP MOSTARSKI, RATKO PERIĆ Pismo predsjednicima HVO trinaest hercegovaĉkih općina – o zauzimanju Crkve za hrvatski katoliĉki narod i za poštivanje prava svih drugih naroda. Poštovani Predsjednici HVO naslovljenih Općina! U ovim kaotiĉnim vremenima u kojima su zbog vojne oruţane sile susjeda Hrvati prisiljeni na obranu svoga imena, imovine i domovine ne samo pozivom na povijesno i današnje ljudsko i zemljopisno pravo, nego i pozivom u obrambene vojne postrojbe, nitko se lako ne snalazi. Teško je i civilnim i vojnim vlastima probijati se kroz ove ratne labirinte, a nije puno lakše ni jasnije ni crkvenim predstavnicima: biskupima i svećenicima. Hrvatski narod, uglavnom katoliĉke vjere, našavši se više od polovice protjeran sa svojih ognjišta iz BiH, uz tisuće novih pobijenih, zatoĉenih i zarobljenih, s pogibeljnom teţnjom i prijetnjom njegovih neprijatelja za daljnje istrebljenje, iseljenje i progon, smatrao je svojim 230

pravom i duţnošću oduprijeti se napadaĉu i progonitelju laćajući se i posljednjega dopuštena sredstva: oruţanog naĉina da razoruţa ruku agresora. U ove gotovo dvije godine ratnih dana na ovim su se prostorima dogodile dvije neslućene agresije na hrvatski narod, na njegovu zemlju i svetinje. Prva je bila od JNA i srpsko-crnogorskih odreda poĉevši od listopada 1991. s napadom na Ravno i Trebimlju i traje sve do danas na pojedine dijelove Hercegovine. A druga je muslimanskih bojovnika poĉevši od oţujka 1993. s napadima na Konjic i Jablanicu pa do danas duţ rijeke Neretve do Ĉapljine. Dok su se naši ljudi snalazili bijegom ispred neprijateljskih kama i granata, dotle su na ove slobodne prostore bili prisiljeni dolaziti Hrvati koje su protjerali juĉerašnji njihovi susjedi iz srednje i istoĉne Bosne. Katoliĉka Crkva u Hercegovini, bilo preko svoga biskupa ordinarija mons. Pavla Ţanića, potom i njegova koadjutora, bilo preko svoga svećenstva nastojala je biti i ostati uz svoj hrvatski narod, poštujući i vjerske i nacionalne vrednote drugih, ali istodobno osuĊujući i ograĊujući se od svakog prekoraĉenja duţne obrane i od nasilja koje dolazi bilo s ĉije strane. Ovdje bih ţelio podsjetiti sve vas Predsjednike HVO općina osobito na tri javne izjave biskupa, iz kojih ću navesti poneku misao. Izjave su cjelovito objavljene u Glasu Koncila a djelimiĉno u nekim civilnim glasilima: 1. Mons. Pavao Ţanić uputio je 22. kolovoza 1992. svećenstvu i vjernicima biskupija Okruţnicu u kojoj je naglasio: "Neka podruĉja koja su srpsko-crnogorske neregularne jedinice silom zauzele bila su više od 8 mjeseci poprištem raznih zloĉina i otimaĉina. Nismo nikada mogli pretpostaviti da takva zvjerstva mogu poĉiniti naši susjedi, i to kršćani, kršteni krstom Kristovim. Oĉekivalo se da se visoki dostojanstvenici Pravoslavne Crkve ograde i osude nedjela ĉlanova svoga naroda ... Rat još uvijek traje. Ali svako djelo doĊe na vidjelo: svakoga ĉeka povijesni, neke, oĉito, narodni ili ĉak meĊunarodni sud prema vlastitim ĉinima. A povrh svega 'svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim' (2 Kor 5,10). Bit ćemo suĊeni po onome što smo radili – dobra ili zla – bliţnjemu svome ... U svjetlu ovih ĉinjenica mi osuĊujemo sve osvetniĉke i nezakonite postupke pojedinaca i grupa ukoliko su i s naše strane uĉinjeni prigodom zakonite obrane i osloboĊenja našega podruĉja jer se protive savjesti i kršćanskom moralu i kao takvi nanose štetu hrvatskom narodu' (vidi Glas Koncila, 36/1992). 2. U vrijeme nastanka muslimansko-hrvatskih sukoba u Mostaru biskupi, ordinarij i koadjutor, izdali su 17. svibnja 1993. izjavu u kojoj su istaknuli: "Od proljeća ove godine dogaĊaju se sve uĉestaliji ispadi muslimanskih vojnih jedinica, koji prerastaju u sustavno zatoĉenje, proganjanje, zlostavljanje sve do pokolja hrvatskog katoliĉkog ţivlja u ţupama Konjic i Jablanica, a odnedavna i u dijelovima ţupe Dreţnica u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji ... Dok smo oĉekivali pozitivno rješenje krize u konjiĉkoj i jablaniĉkoj općini, buknule su muslimansko-hrvatske borbe u Mostaru. ... Smatramo neljudskim i nemoralnim svako privoĊenje, uhićenje i zatoĉenje, pogotovo zlostavljanje i ubijanje, nevinih ljudi, bez obzira tko to provodio i s kojim namjerama ĉinio. Svaki civil i vojnik obdaren je dostojanstvom ljudske osobe i subjekt je temeljnih prava sadrţanih i u meĊunarodnim poveljama. Neljudsko je takoĊer i nemoralno uništavanje ili prisvajanje imovine drugoga..." (vidi GK, 22/93). 3. Prilikom oproštaja mons. Ţanića od biskupije i moga uvoĊenja u biskupsku sluţbu u svom sam nastupnom govoru 1. kolovoza 1993. rekao: "Agresor koji je nemilosrdno napao dva naroda u Bosni i Hercegovini uspio je meĊu njima zametnuti ratnu mrţnju i sudar, koji bjesni s teškim posljedicama po ţivote i imovinu neduţna puĉanstva ... U ovoj Hercegovini, i u Bosni, moţemo i moramo ţivjeti zajedno uz puno poštovanje svih prava koja nam kao ljudskim bićima pripadaju. Nijedan narod neće biti sretan ako ovu zemlju 'etniĉki oĉisti' od drugog naroda. Oni koji tvore ovu povijesnu i sadašnju tvorevinu BiH imaju osnovno i neotuĊivo pravo na svoju djedovinu i na svoj zaviĉaj i kraj. I zato je svako 'etniĉko ĉišćenje' protivno i Boţjoj pravdi i ljubavi, i svim ljudskim pozitivnim zakonima" (vidi GK, 33/93). Cjelinom svojih govora i intervenata, posebno navedenim odlomcima iz biskupskih izjava, Katoliĉka se Crkva u Hercegovini nedvosmisleno zaloţila za ljudska i nacionalna prava hrvatskoga naroda u kojem najviše djeluje, ali se dostatno ogradila i odmaknula od bilo koje zloupotrebe Boţjega zakona i kršenja osnovnih ljudskih prava kojim obiluje ovaj strašni rat. Dok vam, cijenjeni i odgovorni Predsjednici HVO spomenutih općina, u posebnu obliku dajemo na znanje ovaj naš dosljedan i ustrajan crkveni stav s obzirom na rat i njegove posljedice, molimo vas da u zakonitoj i dopuštenoj obrani naših hrvatskih domova, sela i gradova, napose našeg hrvatskog ţivlja u Hercegovini, oĉuvate dostojanstvo vlastite osobe, ĉast naroda koji predstavljate i poštovanje osnovnih prava svakoga drugoga ĉovjeka i naroda. Na kušnji smo velikoj: ako se sada postavimo pravedno i zdravo, neće nam nitko ni danas ni poslije 231

rata nabijati komplekse krivnje kao što su to pretjerano i još više klevetniĉki ĉinili neprijatelji našega naroda u posljednjih 50 godina. Crkva ţeli poštovati odreĊene zakonite drţavne granice, iako je po svojoj misiji nadgraniĉna; ţeli raditi u odreĊenu narodu i kulturi, iako je po svojoj naravi nadnarodna. Njezina je konstanta naviještanje EvanĊelja spasa ĉovjeĉanstvu zalaţući se za pravdu i slobodu svakoga ĉovjeka da ţivi u istini, ljubavi i miru s drugima. Vjerujem da nikome od nas nije do toga da se iz ovih naših Općina i ove šire Hrvatske zajednice i cijele BiH ukloni Deset Boţjih zapovijedi. Historia docet – neka nam povijest bude uĉiteljica! Pozdravljam vas s osobitim poštovanjem

Ratko Perić

Mostar, 18. kolovoza 1993. _______ ZPM, str. 190–193.

25. VIII. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Govor sudionicima na Skupštini Republike Bosne i Hercegovine – o izgradnji pravednoga mira i ţivota dostojnog ĉovjeka. Došao sam govoriti ne kao politiĉar, nego u prvom redu kao nadbiskup vrhbosanski, kojemu je povjereno vodstvo Crkve na ovim prostorima. Govorim u ime Nadbiskupije vrhbosanske, koja je prije rata imala oko pola milijuna katolika u 144 ţupe, od kojih su tijekom ovog rata dvije trećine uništene. Na prostoru ove dijeceze nalaze se drevni franjevaĉki samostani, tolika poznata svetišta, kao što su Podmilaĉje kod Jajca, Kondţilo i Komušina, Olovo i druga, te brojne druge crkvene ustanove. Ovdje, takoĊer, ţelim govoriti i kao sin rodne grude, na kojoj sam se uvijek osjećao kod kuće, a i danas ţelim biti doma na ovim prostorima. Na poseban naĉin ovdje ţelim posuditi svoj glas i vama odgovornima progovoriti u ime jednostavnih, napaćenih, izmuĉenih i svih koji trpe strahovite posljedice krvavog ratnog stradanja. Svoj glas stavljam u sluţbu svih, bez obzira kako se zovu, koji su morali napustiti svoja ognjišta i postati beskućnici; svih koji u trenutku postadoše potpuni siromasi, poniţeni i zgaţeni u svojim pravima i dostojanstvu. Govorim ovdje i u ime tolikih, svejedno kako im je ime i prezime, koji gorko iskusiše uţas nasilja i zloću mrţnje po svim logorima i zatvorima. Ovdje ţelim biti glas svih onih majki i sestara, zgaţenih i poniţenih u njihovom ţenskom dostojanstvu zbog divljaštva oruţnika i vojne strategije. Govorim i u ime onih koji u krvavom ratnom stradanju ostadoše bez svojih najmilijih i u ime onih koji, zbog posljedica ratnog uţasa, postadoše doţivotni invalidi. Dopustite mi da budem glas tolike djece, koja izgubiše radost djetinjstva, jer im stari nametnuše rivalstvo mrţnje i atmosferu nasilja; da budem glas mladosti koju ne odgajamo u humanim i moralnim naĉelima, nego ih zapljusnusmo smrtonosnim ozraĉjem; da budem glas tisuća Ċaka, koji u ovom krvavom ratu izgubiše škole, uĉitelje i nastavnike. Ţelim govoriti u ime tolikih obitelji koje osjetiše uţas razrušenosti obiteljskog gnijezda. Na poseban naĉin govorim u ime tolikih vjernika, koji izgubiše povjerenje u brojne isprazne rijeĉi politikâ i politiĉara. Zato sve svoje pouzdanje staviše u Boga, iako mu tešku bol zadadoše oskvrnute svetinje i srušene bogomolje, gdje slaviše Boga svoga, Nadu i Uzdanje svoje. U ime Boga i ĉovjeka mora se odmah zaustaviti krvoproliće. Potrebno je pristupiti izgradnji mira, mira u kojem će ĉovjek biti i ostati ĉovjek te imati mogućnost i sve uvjete za rast u svom ljudstvu i dostojanstvu – sa svim svojim pravima i duţnostima. Kao vjerski predstavnik ne mogu politiĉki govoriti o crtanjima raznih mapa i karata Bosne i Hercegovine. Nadam se, da su svjesni svoje odgovornosti oni koji to ĉine. Ipak im – kao sin ove grude poruĉujem: crtajte kako znate, ali nemojte precrtati ni jednog ĉovjeka. Omogućite da svaki bude sin svoga naroda, da širi njegovu kulturu i odrţava baštinu i da ţivi svoje uvjerenje koje nosi u srcu i duši. Pravda zahtijeva pred Bogom i ljudima da se zaustavi svaka mrţnja, iskljuĉivost, netolerancija i da se omogući slobodan i siguran povratak svim prognanima na svoja ognjišta. Pravedni mir zahtijeva da ĉovjek smije biti i ostati ono što je po svom korijenu, i da u tom duhu moţe odgajati svoje potomke. Kultura mira traţi prestanak svakog nasilja, puštanje svih zarobljenika i da pravdu ne dijeli svaki onaj koji nosi oruţje. Kultura mira traţi da prestane ozraĉje laţi, da mediji sluţe ĉovjeku i da, istrajavajući u ljubavi, grade humaniju budućnost. Nitko nije privilegiran zato što 232

je pripadnik jednog naroda ili ispovijedalac jedne vjere, niti je drugi manje vrijedan zato što drukĉije misli. Ovo je rat protiv ĉovjeka i svega što je ljudsko. Zaustavimo taj rat i u ĉovjeku prepoznajmo ĉovjeka, suputnika i supatnika u izgradnji bolje budućnosti. Što dalje odmiĉe ovaj rat, sve je više bezakonja, civilizacija se sve više srozava, a sve više se osjeća morbidno stanje. Ljudski ţivot sve manje vrijedi ne samo u oĉima neprijatelja nego i u javnom ţivotu. Kriminal sve više raste, a sve je manje onih koji mogu unijeti sigurnost i zaštititi ĉovjeka. Zato je neizbjeţno zaustaviti ovo urušavanje svih vrednota i zapoĉeti izgradnju ţivota dostojnog ĉovjeka. Kao sin ove grude Bosne i Hercegovine, ono što ţelim sebi, svojim vjernicima i svom narodu, a to je da smijemo biti ono što jesmo po vjeri i naciji, to isto priznajem i drugima. Hoću, da svim srcem mogu nazvati svojim svaki grad i svako selo na prostorima Bosne i Hercegovine, jer svako od njih volim. Ţelim, da se u svakom gradu mogu pojaviti kao u svom gradu, poĉevši od rodne Banja Luke, preko sjedišta Nadbiskupije vrhbosanske u Sarajevu pa do Mostara, gdje su moji korijeni. Kad nastupam u ime Katoliĉke Crkve u Bosni i Hercegovini, ne govorim ponajprije zato da bi bile zaštićene naše crkve i vjerska zdanja, iako su nam drage i potrebne, nego govorim u ime vjernika kojima sam poslan zajedno sa svojom braćom svećenicima. Dok ijedan vjernik opstoji na ovim prostorima, postoji razlog našeg ostanka, ţivota i rada. Ne borimo se za zgrade, nego za ljude. Samo tamo gdje bude vjernika, crkvena zdanja će imati svoj pravi smisao. Budući da je Crkva poslana da bude uz narod i u narodu, i vjernici ove mjesne Crkve zajedno sa svojim pastirima ţele ostati tamo gdje su se rodili i obikli. Svim prognanima i izbjeglima treba omogućiti povratak na ognjišta, makar bila i zgarišta. Ukoliko to ne bude moguće, te se na taj naĉin legalizira etniĉko ĉišćenje, umjesto kulture ţivota ozakonit će se nekultura smrti. Etniĉko ĉišćenje nije samo politiĉko ili vojno pitanje, nego je to u biti i duboko moralno i etiĉko pitanje, u svezi s ĉim je Crkva zauzela jasno stajalište. Svako etniĉko ĉišćenje i onemogućavanje povratka prognanima i izbjeglima jest zloĉin, a ljudi koji su za njega odgovorni neće moći umiriti svoju savjest. Svoju savjest neće moći umiriti ni oni koji su mogli sprijeĉiti da se takvi zloĉini ne dogaĊaju na koncu dvadesetog stoljeća. Zato, završavajući ovu svoju rijeĉ, opredjeljujem se za ţivot, prenoseći Papinu misao, izreĉenu mladima u Denveru: "Budite graditelji i nositelji kulture ţivota". /Sarajevo, 25. kolovoza 1993./ ________ OSN/I, str. 33–36.

25. VIII. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Vitomiru Popoviću, potpredsjedniku vlade Republike Srpske – o povredama osnovnih ljudskih prava i sloboda katolika, i molba da ih se zaštiti. Poštovani gospodine Potpredsjedniĉe! U višekratnim razgovorima s Vama u ovih zadnjih nekoliko mjeseci iznosio sam Vam – pored ostalog – i konkretne muke i nevolje katoliĉkog dijela stanovništva banjaluĉke biskupije na podruĉju RS. Redovito ste me saslušali s uvaţavanjem – obećavajući konkretnu pomoć i zaštitu svim ugroţenim mojim vjernicima, redovnicima, redovnicama i svećenicima, kao i crkvenim objektima. TakoĊer ste me zamolili da Vas i pismeno obavijestim o svim evt. incidentima vezanim za ljude i imovinu Katoliĉke Crkve na ovim prostorima. Ovim dopisom Vas ţelim još jednom zamoliti – u ime mnogih mojih vjernika – za veću zaštitu njihovih ţivota i imovine, kao i drugih osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda. Utemeljeno se nadam da ćete još odluĉnije – shodno Vašim kompetencijama – poraditi oko uspostavljanja i funkcioniranja pravne drţave na ovim prostorima. 1. Zadnjih nekoliko nedjelja dogodilo se, naţalost, više napada od strane oruţanih skupina na crkvene osobe moje biskupije. Tako: na ţupni stan i ţupnika u Šurkovcu, u Mrkonjić Gradu, Vrbanjcima, Kotor Varošu, te na redovnice u samostanu Nova Topola. Bogu hvala, da nije bilo teških posljedica. Lokalne vlasti i milicija su redovito bili obaviješteni. Vjerujemo da će poduzeti potrebne mjere veće zaštite ovih ljudi – izrazitih mirotvoraca – na ovom našem podruĉju. 2. Svakodnevno nam, naţalost, stiţu vapaji naših nezaštićenih vjernika koji bivaju ĉesto fiziĉki teško maltretirani od naoruţanih grupa, koje ih, najĉešće radi pljaĉke i koristoljublja, napadaju, pa ĉak i ubijaju – posebno na podruĉju kotorvaroške, bosanskogradiške, laktaške, 233

prijedorske, banjaluĉke, a u zadnje vrijeme mrkonjićke i kljuĉke općine. Podatke imamo, naţalost, i mi, a moraju ih imati i kompetentne sluţbe spomenitih opština. 3. I dalje se, naţalost, nastavlja potpuno bezrazloţno, niĉim opravdano rušenje i uništavanje imovine naših ţupa i samostana, kao i mnogih naših vjernika. Poznato Vam je da je u zadnjih godinu dana – bez ikakvih borbi ili drugih povoda – potpuno uništeno preko 40% naših crkava, daljnjih 50% teţe ili lakše oštećeno, a k tome i preko 30% drugih crkvenih objekata što uništeno, što oštećeno. U zadnje vrijeme se ta ţalosna bilanca nastavlja rušenjem ţupnih crkava u Sasini (Sanski Most) i Kotor Varošu, te podruĉnih crkava u Drenovi (Prnjavor), Maĉkovcu (Bos. Gradiška), te teškoj devastaciji crkve u Mahovljanima (Laktaši). Spaljen je – prije dvije godine temeljito obnovljeni pastoralni centar u Novoj Topoli (Bos. Gradiška), te oštećen samostan redovnica i gospodarske zgrade takoĊer u Novoj Topoli, ţupna crkva u Barlovcima (Banja Luka) i u Trnu (Laktaši) te demoliran pastoralni centar u Šurkovcu (Prijedor) i Mahovljanima (Laktaši). 4. Još u daleko većem broju oštećuju se kuće i materijalna dobra naših vjernika – kako privremeno odsutnih (radnika u drugim zemljama ili izbjeglica), ali i sve ĉešće ovdje nazoĉnih. To vrijedi posebno za općine Bos. Gradiška, Laktaši, Banja Luka, Prijedor, Sanski Most, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad i Kljuĉ. 5. Iako se na globalnom planu vide znaci smirivanja, na terenu još uvijek i preĉesto vlada sila bezakonja i jaĉega! To raĊa konstantnim nemirom i nesigurnošću za veliki broj ljudi, pripadnika manjinskih naroda na ovim prostorima! Poznavajući Vas osobno, kao i sluţbeni stav Vlade RS glede budućnosti svakog lojalnog graĊanina na ovim našim vjekovnim prostorima, još jednom usrdno apeliram – u ime svih nepravedno ugroţenih – na Vas i na sve druge odgovorne oko Vas da još odluĉnije provodite u djelo ono što ste kao tekovinu europske civilizacije proklamirali i što ţelite ostvariti dok ste na tom odgovornom poloţaju u našoj drţavi! Zahvaljujući Vam i ovom zgodom za sva plemenita djela i doprinose oko uspostavljanja pravednog mira i vraćanja dostojanstva svakom ĉovjeku oko Vas! Dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 25. kolovoza 1993. _________ GK, 5. rujna 1993, str. 3; UOO, str. 484–485.

1. IX. 1993. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Poruka kleru i vjernicima i obraćanje svim ljudima dobre volje – potpora politiĉkom ureĊenju Bosne i Hercegovine i mirovnim rješenjima koja će štititi svakog ĉovjeka i narod. Sa svoga Biskupskoga sabora u Zagrebu 1. rujna 1993. godine, mi, biskupi Vrhbosanske metropolije, zahvaljujući Bogu na milosti kojom nas tješi u svakoj našoj nevolji, obraćamo se ovom porukom svemu svome kleru biskupijskom i redovniĉkom, i svim vjernicima povjerenim našoj pastirskoj skrbi i svim ljudima dobre volje. Strahotni ratni dogaĊaji na bosansko-hercegovaĉkim prostorima naših biskupija Vrhbosne, Banjaluke, Mostara i Trebinja, kao dijela Crkve meĊu Hrvatima, navode nas da cijelim svojim bićem proţivljavamo istinitost rijeĉi u molitvi Djevici Mariji, Majci milosrĊa, kojoj svakodnevno "vapijemo mi prognani sinovi Evini, tugujući i plaĉući u ovoj suznoj dolini". Ona koja je na ovom svijetu i sama bila prognanica i patnica pouzdana nam je nada Boţjega ţivota i mira. Ovih se dana na poseban naĉin ulaţu napori za uspostavu mira i drţavnog ureĊenja Bosne i Hercegovine kao unije triju republika. Tako je nedavno, 28. kolovoza 1993. uspostavljena Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Kao biskupi katoliĉkih dijeceza u Bosni i Hercegovini istiĉemo da Crkva po svom evanĊeoskom poslanju naviješta Kristov spas i mir ljudima na ovim prostorima bez obzira na bilo kakve granice. Raduju nas sva pravedna mirovna rješenja kojima se zaštićuje svaki ĉovjek i narod u njegovim ljudskim, vjerskim i nacionalnim pravima. Duboko nas uznemiruju razne vijesti i dogaĊaji koji navode na zakljuĉak da bi planirana republiĉka razgraniĉenja mogla dovesti do nasilnih etniĉkih razraĉunavanja i ĉišćenja, suprotnih Boţjem zakonu i ljudskom pravu. U takvoj pretpostavci ne moţemo nikada pristati na mogući nestanak natpoloviĉnog dijela organizirane Katoliĉke Crkve, tj. naših biskupija na njihovim povijesnim i sadašnjim prostorima Bosne i Hercegovine. Sreća jednoga ĉovjeka ili naroda ne gradi se 234

gaţenjem ljudskog dostojanstva i osnovnih prava drugoga ĉovjeka ili naroda. Jedno je od tih temeljnih prava i ţivot na stoljetnim vlastitim ognjištima. S bolom i neodobravanjem konstatiramo da, osobito u posljednje vrijeme, brojna svjetska a i domaća sredstva priopćavanja jednostrano i tendenciozno prikazuju razna ratna stradanja i zlodjela u Bosni i Hercegovini. Takvo izvješćivanje, naţalost, više sluţi raspirivanju negoli smirivanju ionako tragiĉnih sukoba. Nedvosmisleno istiĉemo da u ovim ratnim uvjetima ne odobravamo, bez prethodne biskupske prosudbe svakoga pojedinog sluĉaja, nikakvo prelaţenje vjernika iz jedne religiozne zajednice u drugu. Duţni smo upozoriti da takvi prijelazi ili pristupi drugim vjerskim zajednicama riskiraju pravnu i crkvenu nevaljanost ako nisu uĉinjeni s duţnom pripremom, u punoj slobodi i potpunoj svijesti i savjesti. Stoga odluĉno otklanjamo svaku odluku, ako bi bila izdata od graĊanskih ili nekih drugih vlasti, koja bi se na takav naĉin miješala u slobodu savjesti bilo kojeg ĉovjeka. Iskreno zahvaljujemo svima koji su dosad iskazali ljudsko i kršćansko gostoljublje našim prognanim i izbjeglim vjernicima i sunarodnjacima. Usrdno molimo osobito braću katolike u domovini i u svijetu da još više otvore svoja srca i svoje domove svim prognanicima i ugroţenima iz Bosne i Hercegovine, ĉvrsto uvjereni da će i nama Bog, sudac dobra i zla, dosuditi onako kako se ponašamo prema gladnima, bolesnima i obespravljenima. Ponovno pozivamo svećenike i vjernike na još ţarĉu molitvu Bogu za pravedan mir meĊu svim ljudima i narodima u Bosni i Hercegovini, i na sve zazivamo Boţji blagoslov. Zagreb, 1. rujna 1993. ____________ GK, 5. rujna 1993, str. 3; ZPM, str. 72–73; UOO, str. 64–65.

23. IX. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Govor na meĊureligijskom molitvenom skupu u Milanu – o negativnom djelovanju sredstava priopćavanja i odgovornosti politiĉara za zaustavljanje rata i uspostavu mira u Bosni i Hercegovini. 1. Na poĉetku svoga govora osjećam duţnost da prije svega zahvalim njegovoj uzoritosti kardinalu Karlu Martiniju, milanskom nadbiskupu, a zatim da pozdravim sve ugledne sudionike. Na poseban naĉin, meĊutim, pozdravljam i zahvaljujem voditeljima zajednice sv. Egidija (iz Rima) koji su upriliĉili ovaj Sedmi meĊunarodni susret meĊureligijske molitve za mir. Oni su se zauzeli preko svake mjere da omoguće moje sudjelovanje na ovom susretu. No, ispriĉavam se svima vama radi zakašnjenja kojemu su razlog nepremostive poteškoće. 2. Do zadnjeg trenutka moj izlazak iz Sarajeva bio je nesiguran. A otišao sam iz svoga grada skršena srca jer je tamo ostao dugaĉak red ljudi koji su strpljivo ĉekali da govore sa mnom, da traţe potporu, savjet, zaštitu, da traţe humanitarnu pomoć i posredovanje u ţalosnim i tragiĉnim zbivanjima, da se oslobode zatvorenici, da se naĊe neko mjesto u bolnici za teške bolesnike, da se osigura mlijeko za prehranu djece, da se pribave proteze osakaćenima i invalidima. To je prizor koji se obnavlja svakog dana od poĉetka rata. Kako sam ih mogao ostaviti a da im ne budem pri ruci i da im ne progovorim jer sam im pastir i jedini oslonac u situaciji koja je s graĊanskog i vojniĉkog gledišta tako kaotiĉna. No, samo pomisao da ću i na ovaj naĉin pridonijeti miru, ponukala me da prihvatim poziv. I zaista mi je utjeha što se nalazim zajedno sa osobama koje mogu ozbiljno utjecati na duhovnoj dimenziji mira, a ne samo na politiĉkoj. 3. Ovdje smo sjedinjeni da govorimo o miru kao ljudi vjere, kao Boţji svjedoci – a on je Otac mira i gospodar povijesti – da zajedno radimo za mir. MeĊutim, za vrijeme putovanja nadošla mi je jedna misao koju ću vam iskreno povjeriti: Lako je govoriti o miru tamo gdje mira ima, ali kako je teško naviještati tu istu rijeĉ (mir) tamo gdje se ĉuje jedino detonacija bomba, 235

krik ranjenih i umirućih, zapomaganje gladnih, oĉaj naroda koji se osjeća da je napušten od Boga i od ljudi. Pa ipak moramo govoriti o miru i moliti da bi mir zavladao na bojnim poljima a iznad svega u srcima i u glavama. No, ĉini mi se da se danas nama svima imperativno nameće ne samo govoriti o miru, nego intenzivno raditi za mir na svim razinama. Rekao sam raditi, ali kako i kakvim sredstvima? 4. Na prvom mjestu raditi navješćujući glasno i braneći istinu ĉinjenicama protiv onih koji politiĉkom i ekonomskom moći na neĉasni naĉin manipuliraju istinom u mass-medijima. Iskreno vam kaţem da se osjećam preneraţen kad vidim neke televizijske "reportaţe" ili ĉitam dopise iz Sarajeva ili iz Bosne i Hercegovine, bilo u inozemnom bilo u domaćem tisku. OzlojeĊen sam zbog sistematskih iskrivljivanja i zaobilaţenja istine, a osobno je vidim svaki dan vlastitim oĉima. Istina o tragediji u bivšoj Jugoslaviji, a posebno u Bosni i Hercegovini, izdana je i izobliĉena u svakom pogledu. Mi biskupi Bosne i Hercegovine i nedavno smo se izjasnili protiv ove opasne patologije manipuliranja informacijama; informacijama koje lako zaboravljaju uzroke ove tragedije, koje meću u istu razinu napadnute i napadaĉe, koje svuda traţe senzacije a preziru jednu ozbiljnu i korjenitu analizu ĉinjenica, uzroka i odgovornosti. No, mira nema ako se šuti ili, što je još gore, ako se prikriva istina o ĉinjenicama. Što nam je dakle ĉiniti? Mislim da spada na nas ljude vjere koji nismo potpuno podlegli prešućivanju (istine) u mass-medijima i koji smo još saĉuvali svoju autonomiju prosuĊivanja i vrednovanja da reagiramo na ovu manipulaciju s istinom, i to na općem planu. Govorim ovo jer sam ţalosno osjetio i na vlastitoj i na koţi svojih vjernika posljedice tih manipulacija. Hrvatske katolike u Bosni i Hercegovini u ovo zadnje vrijeme sustavno prikazuju kao agresore. No, što je istina? Evo neka govore ĉinjenice. U vrhbosanskoj nadbiskupiji od 144 ţupe 96 njih je uništeno, spaljeno, opljaĉkano i one su ţrtve tzv. etniĉkog ĉišćenja: od strane Srba 66 ţupa, a od strane Muslimana 30 ţupa. Od 520.000 vjernika više od dvije trećine su izbjeglice i prognanici, a njih oko 180.000 u teškom su okruţenju protivniĉkih vojnih snaga koje ne dopuštaju niti dolazak humanitarnih konvoja niti evakuaciju teških ranjenika. To su ĉinjenice, no katolici Hrvati su optuţeni da su agresori, da na svoj naĉin provode etniĉko ĉišćenje protiv Muslimana, da vrše masakre nad nevinim stanovništvom. Ne nijeĉem da u nekim podruĉjima toga nije bilo. To sam osudio i osuĊujem svim silama i svojim autoritetom kojega imam kao ĉovjek Crkve. Naţalost, tragiĉna posljedica svega toga je porast nasilja koje traţi ţrtve i pokušava se na silu odgovoriti silom. No, pitam se zašto nemaju hrabrosti, kad je zlo uĉinjeno i na jednoj i na drugoj strani, reći istinu oni koji imaju mogućnost da ga sprijeĉe, a ne ĉine to? 5. U mass-medijima mnogo se govori o politiĉarima i njihovim pokušajima da uspostave mir, i televizija to objavljuje jer je to oĉito. MeĊutim ĉovjek, obiĉni i konkretni ĉovjek ţrtva je rata kojim se upravlja iz drugih središta bivše Jugoslavije, a koji se tolerira ako ne i podupire od nekih zapadnih sila. Taj je ĉovjek zaboravljen, on je postao beznaĉajan u velikim "zbivanjima" rata; ĉini se da ta monstruozna mašinerija smrti više privlaĉi novinare i politiĉare. No mi, ljudi vjere, znamo da je ĉovjek i jedino ĉovjek slika i radost Boţja. Stoga moramo vikati s krovova svim tim gospodarima rata: U ime Boga i u ime ĉovjeka dosta je toga krvoprolića, muĉenja, progonstva, mrţnje i osvete! Moramo to vikati svaki dan sa svojih propovjedaonica, sa svih TV ekrana. Moramo podsjetiti svu gospodu politiĉare, europske i svjetske, na njihovu tešku odgovornost zbog ovoga rata. Zašto efikasno ne sprijeĉe neprekidno kršenje embarga, zašto uporno zavlaĉe mirovne pregovore, zašto otvoreno stoje i sankcioniraju pobjedu moćnijega? Ĉinjenica je da u Bosni zaĉetnici etniĉkog ĉišćenja, premda ih je 30% stanovništva, bivaju nagraĊeni s više od 50% teritorija, odakle su otjerali Muslimane i Hrvate. Teška je odgovornost nekih vlada i parlamenata koji su tolerirali i faktiĉki pristali na upotrebu sile i svršenog ĉina. A zatim ti isti politiĉari i vlade razdiru farizejski svoje haljine u trenutku kad su ţrtve uvidjele, makar i kasno, da je Zapad ustupio pred silom jaĉega, pa sada te jadne ţrtve upotrebljavaju istu metodu nasilja. Upravo se to dogaĊa Muslimanima i Hrvatima Bosne i Hercegovine, koji se, naţalost, napajaju na toj perverznoj logici a u oĉaju kad vide da su njihovi agresori nagraĊeni. 6. Naša strategija mira morala bi se bazirati, po mom sudu, na svijesti da je mir dar Boţji, a ne djelo ljudi. A Bog se sluţi ljudima koji su shvatili i prihvatili evanĊeosku poruku: Blaţeni mirotvorci. Mislim da bi sve religije, kojih su predstavnici ovdje prisutni, morale pokrenuti milijune iskrenih vjernika da se povede jedna kriţarska vojna za mir, koja bi se u prvom redu sastojala iz posta i molitve. Uvjeravam vas da vam ţrtve rata u Bosni i Hercegovini mogu dati primjer molitve i posta – i to ne onog prisilnog, nego i spontanog – mogu vam dati primjer humanitarnog pomaganja takoĊer prema protivniĉkim etniĉkim skupinama. Sarajevski Caritas daje od onoga što dobivamo 40% Muslimanima i 20% Srbima. Osim posta i molitve treba vršiti stalni pritisak na politiĉare da uĉinkovitim i dostatnim sredstvima nametnu prestanak neprijateljstava, da nastupi trajno i pravo primirje. Dokle se god nastavlja s pucanjem i umiranjem, ne moţe poĉeti proces mira i pomirenja. Zatim, dok se traţi 236

mir, politiĉari i odgovorni trebaju osigurati fiziĉko preţivljavanje naroda koji umire od gladi, bijede, zime, bolesti. Stoga moraju braniti uĉinkovitim sredstvima humanitarne konvoje. S obzirom na taj prijedlog htio bih podsjetiti da u Sarajevu 1 kg šećera stoji 30 DM, 1 litra mlijeka 10 DM, 1 litra ulja 15 DM, 1 kg zeleni ide do 40 DM. Odakle to? Ima ljudi koji su organizirali takvu crnu trgovaĉku mreţu kako bi se obogatili, ili kako bi platili bojovnike te kupili oruţje. Ĉini mi se da svakog dana ĉujem Gospodina koji viĉe odgovornima za ovu tragediju i njeno produţavanje: "Kaine, gdje je tvoj brat iz Bosne, bilo da je Musliman, Hrvat ili Srbin?" Svjestan sam da vam govorim tvrde rijeĉi, ali neopisiva bol nevinog puka, o kojem sam vam govorio, i tako tragiĉne okolnosti navode me na to. Na koncu nekoliko rijeĉi, koje govorim kao katoliĉki biskup braći u biskupstvu i ovdje prisutnim katolicima. Prisutnost Katoliĉke Crkve u Bosni i Hercegovini seţe preko tisuću godina. Katolicizam je u našim prostorima mnogo puta doţivio prolaz velikih povijesnih oluja, ali nikad kao sada nije bio u neposrednoj opasnosti potpunog uništenja. Stoga s ovog skupa dovikujem vapijućim glasom: braćo biskupi, ne ostavite nas same, nemojte se zadovoljiti da nam pošaljete svesrdnu pomoć – za koju smo vam uostalom stvarno zahvalni jer smo u skrajnjoj potrebi – nego vas molim da uĉinite i poduzmete mnogo više kako bi privoljeli vaše politiĉare i vlade da konaĉno iziĊu iz pospanosti nasuprot našoj tragediji. Pravoslavnoj i muslimanskoj braći rekao bih: Svi smo sinovi svemogućeg Boga, zajedno ispovijedamo vjeru u Stvoritelja, Oca svih ljudi. Dakle, braća smo, unatoĉ svim našim razlikama u narodnosti, vjeri i kulturi. Stoga ne dopustimo da naše uzvišene religije budu instrumentalizirane politiĉkim i vojnim interesima jer se time povećava mrţnja meĊu nama. Ujedinimo svoje snage u iskrenosti i ljudskoj solidarnosti. Tek tako će vjera postati faktor jedinstva i razumijevanja, poštivanja ĉovjeka kao takvoga. Neka se preispita uloga savjesti ovoga svijeta koji se udaljio od Boga, a to znaĉi i od ĉovjeka. /Milano, 23. rujna 1993./ __________ GK, 10. listopada 1993., str. 3; VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 49–51.

25. IX. 1993. FRANJEVCI BOSNE SREBRENE Proglas protiv podjele Bosne i Hercegovine. U ovom trenutku, pred konaĉno donošenje politiĉke odluke o sudbini i ureĊenju drţave Bosne i Hercegovine, smatramo svojom duţnošću da još jedanput, u duhu našeg dosadašnjeg zauzimanja, jasno izrazimo svoje stajalište. Ĉinimo to iz svoje moralne odgovornosti prema najavljenom ĉinu podjele te drţave, a posebno iz odgovornosti prema posljedicama koje ona ima za hrvatski narod. 1. Odluĉno se protivimo nametnutoj podjeli Bosne i Hercegovine, jer se ona nuţno oĉituje kao ubijanje, etniĉko ĉišćenje, progonstvo, silovanja i druga nasilja, kako to dobro pokazuju sva dosadašnja tragiĉna zbivanja. Prema predloţenim zemljovidima, vidljivo je da se nagraĊuje srpski agresor, a hrvatskom narodu ĉini najveća nepravda, jer ga se iskorjenjuje s više od dvije trećine teritorija Bosne i Hercegovine. Tim je naše protivljenje nametnutoj podjeli odluĉnije. 2. Ta je podjela za bosanske Hrvate prava povijesna katastrofa, jer ona znaĉi definitivno išĉezavanje iz Bosne. Stoga se obraćamo svoj hrvatskoj i svjetskoj javnosti s molbom da se ta tragedija barem u zadnji ĉas sprijeĉi. Smatramo da je ostanak Hrvata u Bosni ne samo imperativ pravednosti prema njima, nego i posve u interesu Bosne i Hercegovine kao multikulturne, multinacionalne i multikonfesionalne drţave, što je u duhu suvremenih svjetskih stremljenja prema otvorenim i pluralistiĉkim društvima. 3. Drţimo da je jedan od glavnih uzroka tragiĉne situacije, u kojoj su se našli bosanski Hrvati, njihovo lišavanje politiĉkog subjektiviteta, jer im je oduzeta mogućnost da sami zastupaju svoje politiĉke interese. 237

Stoga je prijeko potrebno da im se u duhu demokratskih naĉela dopusti i omogući samostalno politiĉko organiziranje i djelovanje na njihovu bosanskom prostoru. U ime bosanskih franjevaca, fra Petar AnĊelović, provincijal Zagreb, 25. rujna 1993. ____________ GK, 3. listopada 1993, str. 3; BS, r. i. br. 5, 3/1993, str. 153; MO, str. 137–138.

28. IX. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Govor sudionicima Skupštine Republike Bosne i Hercegovine – protiv teritorijalnih i etniĉkih podjela, a za ravnopravnost i punu slobodu ljudi i naroda. Dame i gospodo, poštovani sudionici ovog skupa! Pozdravljam predsjedavajućeg ovoga skupa, zatim svakog od Vas osobno i sve zajedno. Prije mjesec dana pred Vama sam u ime Katoliĉke Crkve progovorio o tegobama koje proţivljavamo i o ĉeţnji za pravednim mirom. Istinski mir i sveobuhvatna pravda imaju sve manje mjesta na ovim našim prostorima, unatoĉ svim dosadašnjim izvještajima i opredjeljenjima. Sada, izgleda, stojimo pred novom prekretnicom koja ukljuĉuje nove mogućnosti, ali ne otklanja stare dileme. Iz moralne odgovornosti pred istinom i pravdom, pred Bogom i ĉovjekom, zalaţem se za okonĉanje svih stradanja, svih patnji i nepravdi prema bilo kojem ĉovjeku. MeĊutim, ponuĊeni model mira dovodi nas u nove neizvjesnosti. Stojimo pred opredjeljenjem: Ukoliko politiĉari i vojnici prihvate rješavanje bosansko-hercegovaĉkog pitanja na naĉin kako ga nude moćnici, ozakonjuju kulturu smrti, pristajući na nasilna osvajanja, etniĉko proganjanje, obešĉašćenja naših majki i djevojaka, pljaĉke i poniţenja. Tko ima mandat potpisati takav mir i time ozakoniti zlodjela protiv ĉovjeka i ĉovjeĉanstva? Kao crkveni pastir predlaţem opredjeljenje za kulturu ţivota. Opredijeliti se za kulturu ţivota znaĉi prihvatiti Bosnu i Hercegovinu u njezinim raznolikostima, omogućavati zbiljsku jednakopravnost Muslimana-Bošnjaka, koji imaju pravo sebe nazivati kako oni hoće a ne kako im drugi propisuju, kao i katoliĉkih Hrvata i pravoslavnih Srba. Politiĉka zajednica mora, dakako, garantirati punu slobodu i onim graĊanima koji se ne poistovjećuju ni s jednom vjerskom zajednicom. Kultura ţivota znaĉi, nadalje, stvaranje uvjeta da obespravljeni ĉovjek ostvari svoja prava u ljudskim, graĊanskim, nacionalnim i vjerskim dimenzijama – i to na svome vjekovnom ognjištu. Dok takva prava traţim u sadašnjim i budućim politiĉkim jedinicama za sve katolike, koji su većinom Hrvati, ista prava traţim i za druge. Ako se i prihvate predloţene podjele, Bosna i Hercegovina i dalje ostaje multikonfesionalna, multinacionalna i multikulturna. Crkva ne ţeli snositi odgovornost za predloţeno politiĉko rješenje o Bosni i Hercegovini, jer ne vidi da se ono moţe provesti bez novog etniĉkog ĉišćenja. Predlaţući opredjeljenje za ţivot, zalaţemo se za to da se svaka od naših etniĉkih i vjerskih zajednica moţe prepoznavati u svome identitetu i ostvarivati na svim prostorima Bosne i Hercegovine. Stoga negiramo moćnicima, kojima naš puk nije dao mandat za oduzimanje ljudskih prava, ovlast da pristanu na mir koji onemogućuje povratak na ognjišta ili stvara podlogu za takozvani humani odlazak sa svojih vlastitih ognjišta. Svjetski i domaći politiĉari trebaju djelovati uvaţavajući etiĉka naĉela i poštujući ĉovjeka u njegovu dostojanstvu, bez manipuliranja bespomoćnošću malih ljudi ili ignoriranja njihova identiteta. Predloţeni mir neće izbrisati nepravde nanesene dosadašnjim tokom rata niti sprijeĉiti nova gaţenja ljudskih prava. Ipak, nastavak rata sigurno nije put za rješavanja nagomilanih problema. Zato predlaţem da se odmah obustave ratne akcije i molim da – u ime vjere i Boga – otpoĉnemo rat protiv mrţnje a za duhovnu obnovu ĉovjeka i društva. Zaklinjem politiĉare da, poštujući sva potrebna naĉela, naĊu naĉine zajedniĉkog ţivljenja na prostorima cijele Bosne i Hercegovine. Kako predloţena podjela na tri etniĉke republike vjerojatno ukljuĉuje prisilno ili tzv. humano selenje manjina, ona ukljuĉuje i nestanak Vrhbosanske nadbiskupije te Banjaluĉke biskupije. Svjestan svoje povijesne odgovornosti, ja kao vrhbosanski metropolit ne mogu preporuĉiti prihvaćanje takvog prijedloga. 238

Hvala Vam na paţnji! /Sarajevo, 28. rujna 1993./ __________ VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 66; OSN/I, str. 107–109.

1. X. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Govor na meĊureligijskom molitveno-dijaloškom susretu u Sarajevu – o ratnim stradanjima Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini i o njezinu zauzimanju za izgradnju mira. U glavnom gradu drţave Bosne i Hercegovine, koja je vjerski i nacionalno pluralistiĉna, pozdravljam vas novozavjetnim pozdravom iz druge Ivanove poslanice: "Bila s vama milost, milosrĊe i mir od Boga Oca i od Sina Oĉeva Isusa Krista u istini i ljubavi!" (2 Iv 3). Pozdravljam vas u ime Vrhbosanske metropolije, u ime svih njezinih svećenika i vjernika laika te u ime nas trojice biskupa koje je Sveta Stolica postavila na ĉelo biskupija u Banjoj Luci, Mostaru, Trebinju i Sarajevu. Radujem se što ćemo u ova tri dana kao vjernici – muslimani, katolici, pravoslavni i ţidovi – ali i kao graĊani ove višenacionalne Bosne i Hercegovine – moliti za mir i o njemu razgovarati. Za bolje razumijevanje katoliĉkog gledanja na mir u Bosni i Hercegovini potrebno je kratko pogledati povijesni korijen sadašnje crkvene organizacije u Vrhbosanskoj metropoliji, podsjetiti na stradanja katolika tijekom ovog rata i obrazloţiti "nadu koja je u nama" (1 Pt 3,15). 1. Naši povijesni korijeni Za potrebe katolika u srednjovjekovnoj bosanskoj drţavi Sveta Stolica je osnovala biskupiju koja se u najranijem dosad poznatom dokumentu iz godine 1089. zove Bosanska biskupija. Sjedište biskupa bilo je u Vrhbosni, negdje na podruĉju današnjeg Sarajeva. Sredinom 13. stoljeća podignuta je u Vrhbosni katedrala sv. Petra a ostatak njezina oltarskog kamena ĉuva se danas u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Na pritisak maĊarskog kralja koncem 13. stoljeća bosanski je biskup prenio svoje sjedište u Ðakovo, odakle je pohaĊao svoje vjernike i svećenike u Bosni. Dolazak osmanlijske vlasti godine 1463. oteţao je biskupove pastoralne pohode po Bosni, ali su bosanski franjevci, zahvaljujući karizmi svoga reda po kojoj se prilagoĊuju okolnostima vremena i mjesta, ostali meĊu vjernicima i pod turskom vlašću. Godine 1735. Sveta Stolica je osnovala Apostolski vikarijat za otomansku Bosnu i za biskupa-misionara imenovala franjevca koji je stolovao u nekom od povijesnih samostana na podruĉju srednje Bosne (Fojnica, Kreševo, Kraljeva Sutjeska) ili drugdje u Bosni. Godine 1847. pokazala se potreba da katolici Hercegovine pod otomanskom vlašću budu izdvojeni u Hercegovaĉki vikarijat – na ĉelu s biskupom franjevcem koji je stolovao u Mostaru. Tri godine nakon što su europske drţave Berlinskim kongresom povjerile Bosnu na upravu Austro-Ugarskoj Monarhiji, papa Leon XIII. osnovao je 1881. godine vrhbosansku crkvenu pokrajinu s biskupijama u Banjoj Luci i Mostaru i nadbiskupijom u Sarajevu, pri ĉemu sarajevski nadbiskup ima i sluţbu metropolita. Drevna Trebinjska biskupija, koja obuhvaća katolike u istoĉnoj Hercegovini, povjerena je na stalnu upravu mostarskom biskupu. Prvi sarajevski nadbiskup bio je blage uspomene dr. Josip Stadler koji je podigao katedralu, Vrhbosansku bogosloviju, travniĉku gimnaziju i neke druge graĊevine u Sarajevu koje su i danas znak katoliĉke nazoĉnosti u ovom pluralistiĉnom gradu. Papa Ivan Pavao II. imenovao je 7. prosinca 1990. mene za sarajevskog nadbiskupa i metropolita tako da sam šesti po redu u obnašanju ove odgovorne sluţbe. Prije ovog rata Mostarska i Trebinjska biskupija imale su zajedno oko 220.000 vjernika. Banjaluĉka biskupija brojila je oko 110.000, a Vrhbosanska oko 520.000 katolika. U okviru Crkve u Hrvata sve su naše biskupije bile poznate po brojnim katoliĉkim obiteljima te velikom broju mladića i djevojaka koji prihvaćaju duhovno zvanje kao svećenici ili redovnice. Svećenici iz ovih biskupija upućivani su na pastoralno djelovanje u neke druge biskupije hrvatskog govornog podruĉja te meĊu Hrvate u europskim i prekooceanskim zemljama. 2. Ratna stradanja i zahvala za humanitarnu pomoć 239

Ne mogu kompetentno govoriti o uništavanju bogomolja drugih vjerskih zajednica, pa ni o ratnom pustošenju u istoĉnoj Hercegovini, u Mostarskoj biskupiji i u Banjaluĉkoj biskupiji. Od vjernika naše nadbiskupije dvije trećine njih protjerane su iz svojih mjesta, osobito na sjeveru u Bosanskoj Posavini i u srednjoj Bosni. Uništeno je oko 45% crkvenih graĊevina, a još 25% ih je teško oštećeno. Prekopana su i katoliĉka groblja diljem Bosne! Tijekom ovog rata ubijani su, zatvarani i muĉeni neki imami i svećenici. OsuĊujući nasilja nad vjerskim sluţbenicima, ţenama, djecom, starcima, zaklinjem sve koji drţe u zatvoru ili pritvoru vjerske sluţbenike, da ih bezuvjetno puste na slobodu i omoguće im obnašanje pastoralne sluţbe meĊu svojim vjernicima. Isto tako traţim da se odmah puste na slobodu svi nevino zatoĉeni civili. U samom Sarajevu tijekom ovih 18 mjeseci rata ostalo je 30.000 katolika koji su, zajedno s ostalim sugraĊanima, dijelili uvjete ratnih strahota bez ogrijeva, vode, struje, dostatne hrane i lijekova, bez mogućnosti putovanja i bilo kakvog kontakta s rodbinom izvan opkoljenog Sarajeva. Ovako je teško; ali bez UNHCR-a, UNPROFOR-a i humanitarnih organizacija, u koje s ponosom ubrajam i katoliĉki Caritas, ne bismo mogli preţivjeti. Zato u ime svih potrebnih ovdje u gradu i diljem Bosne i Hercegovine, zahvaljujem svim organizacijama i pojedincima na skupljenoj i dostavljenoj pomoći, ĉesto uz opasnost po ţivote onih koji su pomoć dovozili ili vojniĉki pratili. Mi ne moţemo znati tko nam je sve pomogao i zato molimo Boga, koji poznaje ljudska srca i nakane, neka blagoslovi sve njih, njihove obitelji i pothvate. Neka Bog pomogne svima koji su pokušali razveseliti našu djecu, izlijeĉiti naše bolesnike i ranjenike, prihvatiti naše izbjeglice i prognanike. Zahvalni smo svima koji već sada misle na zimu što nas ĉeka, jer bez nastavka njihove pomoći ne bismo mogli sami prehraniti sve svoje gladne i zbrinuti sve svoje bolesne, makar već sutra prestao rat – što svi ţarko ţelimo i od Boga molimo. 3. Zajedniĉka izgradnja mira koji ovisi i od nas Okupili smo se na molitvu za mir i na razgovor o miru. Time pokazujemo da vjerujemo kako nam je mir potreban, ali i moguć. Bez obzira što će politika crtati, poruĉujemo joj da nas ne precrta. Polazimo od sigurne temeljne istine svoje vjere, a ta je – postoji samo jedan Bog koji je svemoguć; svi smo mi njegova stvorenja, ali i njemu podloţni kao vrhovnom Gospodaru. Nama kršćanima sv. Pavao govori: "Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima! Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima" (Rim 12,17–18). Ako zaţivi podjela koja je predloţena kao uvjet za prestanak rata i poĉetak mira, svaka nova politiĉka jedinica imat će, uz većinsko muslimansko, srpsko ili hrvatsko stanovništvo, i graĊane drugih vjera i narodnosti. Zbog dosada stvorenih napetosti i ogorĉenja postoji realna opasnost da se nastave pritisci ili planski izgone pripadnici manjinskog naroda iz politiĉke jedinice većinskog naroda. Osim onoga što će ĉiniti mirovne snage i meĊunarodni promatraĉi, mi, duhovni pastiri, moţemo i moramo meĊu svojim vjernicima graditi mostove dijaloga i razumijevanja. Ţelimo sebe i druge odgajati u svijesti da se zloĉin ne moŢe ĉiniti u Boţje ime niti se novim zloĉinima moţe izgraĊivati pravi mir. Otpuštanje s posla pripadnika manjinskog naroda, oduzimanje stana, fiziĉko zlostavljanje zbiljske su opasnosti i u razdoblju nakon prestanka ratnih djelovanja. Taj prestanak jest poĉetak mira, ali se on treba izgraĊivati i ĉuvati. Isus uĉi: "Blaţeni mirotvorci jer će se sinovi Boţji zvati!" (Mt 5,9). Ovim Isus Boţjim sinovima i kćerima proglašava sve muškarce i ţene, bez obzira na vjeru i narodnost, koji produbljuju i ĉuvaju mir od Boga darovan i zadan. Ne moţemo, naime, zazivati Boga, Oca svih, ako otklanjamo da se bratski ponašamo prema nekim ljudima, stvorenim na Boţju sliku. Odnos se ĉovjeka prema Bogu Ocu s odnosom ĉovjeka prema ljudskoj braći tako povezuje da Pismo kaţe: "Tko ne ljubi, nije upoznao Boga" (1 Iv 4,8). Time se uklanja temelj svakoj teoriji ili praksi koja izmeĊu ĉovjeka i ĉovjeka, izmeĊu naroda i naroda uvodi diskriminaciju u ljudskom dostojanstvu i u pravima koja odatle proizlaze. Tako uĉi Drugi vatikanski sabor u Deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama (NAe, 5). Za nas katolike ovo uĉenje je norma razmišljanja, ponašanja i molitve. Bog, u kojega vjerujemo je milostiv i pravedan. Od Njega ţelimo izmoliti mir. Neka i ovaj naš susret bude barem mali korak bliţe k Bogu i ĉovjeku u izgradnji mira. Ţelimo stvarati ozraĉje mira, odgajajući sebe i svoje vjernike za istinski mir, ali i traţeći od moćnika da mir temelje na pravdi, istini i poštivanju dostojanstva svakog ĉovjeka. /Sarajevo, 1. listopada 1993./ _________ 240

VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 51–53.

7. X. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Predragu Radiću, predsjedniku SO Banja Luka – o razliĉitim zlostavljanjima i obespravljenosti Hrvata i katolika na banjaluĉkom podruĉju. Poštovani gospodine Predsjedniĉe! S velikom zabrinutošću i ţalošću prisiljen sam Vam ponovno ukazati na najnovija negativna dogaĊanja na podruĉju Vaše kompetencije, tj. općine Banja Luka, koje doţivljavaju katolici, pripadnici moje biskupije. Naţalost, u posljednje vrijeme osjeća se tendencija porasta raznih oblika pritisaka na moj narod i ja ne mogu ostati niti slijep, niti gluh na njihove svakodnevne vapaje koje moram slušati. Nadam se da ću s Vaše strane naići na razumijevanje i da ćete uĉiniti sve što je u Vašoj moći da se stane u kraj svim bezakonicima, koji ne preţu ni od ĉega, pa ĉak niti od najgnusnijih ubojstava. Ovo što Vam iznosim tek je dio onoga što moji nezaštićeni vjernici – niĉim zasluţeno – svakodnevno doţivljavaju. Ubojstva i ranjavanja 1. Ţupljanka ţupe Pohoda Blaţene Djevice Marije u Banjoj Luci, Janja Domazet /1922. g./, pronaĊena je 26. 09. o. g. prerezanog grkljana (nalaz lijeĉnika: Sectio colli) na njivi ispod svoje kuće u ul. Dušana i Vlade Kopanja br. 46. Na sebi nije imala prostrijelnih rana. Uoĉeni su tragovi trojice napadaĉa. Prije dva-tri mjeseca pokojnica je doţivjela još jedan napad. Tom prilikom došao je njezinoj kući, u kojoj je stanovala sa svojom kćerkom, jedan "rezervist" i kundakom puške pokušao provaliti vrata. Kad je otvorila on je pucao i ranio je u ruku. Naţalost, nije sve ostalo na tome. Nastavilo je s provokacijama, verbalnim prijetnjama, osobito sa strane novodoseljenih susjeda Srba iz Hrvatske. Rijeĉ je, dakle, o sustavnom maltretiranju koje je rezultiralo straviĉnim zloĉinom. 2. U subotu, 02. 10. o. g. izmeĊu 19.00 – 20.00 sati vatrenim oruţjem pobijena je u ţupi Barlovci u selu Ramići cijela obitelj Malĉić: Domaćin Tomislav /1928. g./, supruga Zora, r. Lipovac /1934. g./ i njihov sin Marin /1978. g./. Njihova smrt povećala je broj ubijenih katolika u toj upi na 14 – bez rata i ratnih sukoba. 3. U istom selu Ramići u noći izmeĊu 30. 09. i 01. 10. o. g. napadnuta je vatrenim oruţjem kuća Pere Lipovca. U sobu u kojoj je spavao ubaĉena je ruĉna bomba i nanijela mu teške povrede. 4. Niko Blaţević Pepin, iz Kuljana (ţupa Barlovci), isprebijan je noću 04. – 05. 10. o. g. i sada mu je ţivot u opasnosti. Maltretiranja Skoro svakodnevno do mene dopiru ţalopojke maltretiranih ljudi. Motivi su razliĉiti: otimaĉina novca i drugih vrijednosti, ucjene i prijetnje da se u što skorije vrijeme moraju iseliti. Svaki takav sluĉaj unosi meĊu katolike osjećaj nezaštićenosti i nepoţeljnosti u ovom gradu. Komu se obratiti da bi to bilo djelotvorno? Istjerivanje iz stanova Naţalost, nastavlja se s istjerivanjem iz stanova (ĉak i iz vlastitih kuća) u kojima su ljudi ţivjeli godinama, pa i desetljećima. Sve obiĉno poĉne prijetnjom i ucjenama naoruţanih lica, a zatim doĊe rješenje koje nalaţe hitnu deloţaciju, najĉešće neprikladnu ili nemoguću. Ţalba redovito ne odlaţe izvršenje ovog nasilja. Takva pojava postala je u našem gradu – kako znate – pravilo. Preostali katolici me svakodnevno tjeskobno salijetaju s pitanjem: "Hoćemo li i mi morati ići i kamo ćemo, biskupe?" 241

Paljenje sijena, otimaĉina, sjeĉa privatnih šuma U Ramićima, Kuljanima i Barlovcima (ţupa Barlovci) postalo je već uobiĉajeno da katolicima pale mukotrpno skupljena sijena, za koje je ove godine i inaĉe velika kriza. U gornjem dijelu sela Matoševci (ţupa Barlovci) pljaĉka i otimaĉina postaju nešto "normalno". Pljaĉka se i otima sve, a najviše ovce i janjci. Jednako tako se dogaĊa i u selu i u ţupi Stratinska, gdje se ĉak i ĉitave obitelji prisiljavaju na iseljavanje! U pojedinim selima (npr. Prijeĉani – ţupa Trapisti) naoruţana lica sijeku privatno šume katolika bez ikakvih kriterija, uz obrazloţenje da su to ionako "ustaške šume". Otpuštanje s posla Onaj, zanemarivo malen broj preostalih zaposlenih katolika u poduzećima, školama i drugim ustanovama u našem gradu bivaju i u zadnje vrijeme otpuštani s posla, najĉešće bez ikakvih obrazloţenja ili ona stignu naknadno. Rješenja se donose bez prava na ţalbu. Formulacije, poput, otpušta se "zbog negativnog utjecaja na radnike..." niĉim se ne obrazlaţu. Gospodine Predsjedniĉe, već rekoh da je ovo tek dio onoga što moji vjernici proţivljavaju i radi ĉega mi se svakodnevno jadaju, jer, kaţu, nemaju kome drugome! S njima zajedno oĉekujem i ja, da konaĉno i Vi i svi ostali meritorni predstavnici vlasti u našoj općini – kao i svi najviši organi vlasti Republike Srpske – poĉnete uĉinkovitije ispunjavati obećanja glede zaštite osnovnih ljudskih prava manjina, koja ste dali više puta i meni, a u zadnje vrijeme i najvišem predstavniku Katoliĉke Crkve i hrvatskog naroda u razgovoru s njima. Uvjeren sam da Vam, kao prvom ĉovjeku našeg grada i općine, nije i ne moţe biti svejedno kako i u kakvim uvjetima Vaši sugraĊani katolici ţive i kakva je njihova budućnost u ovoj općini, na njihovim vjekovnim ognjištima! Oni su se do sada – kako znate – pokazali kao isklju-

ĉivi mirotvorci. Zar je to negativno? I zašto se takvo njihovo drţanje kaţnjava na gore izneseni naĉin sile i bezakonja? Ţelimo mirnije i za svakog poštenog ĉovjeka u gradu i općini adekvatne buduće dane! S poštovanjem! Mons. dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 7. listopada 1993. _________ GK, 24. listopada 1993, str. 4; UOO, str. 410–412.

13. X. 1993. JUŢNOSLAVENSKA KONFERENCIJA FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA Apel zapovjedništvu španjolskog bataljona UNPROFOR-a u MeĊugorju, da poduzme konkretnije akcije u otklanjanju teškog poloţaja katoliĉkih vjernika. U novonastalim okolnostima na podruĉju Bosne i Hercegovine, a posebno u zoni odgovornosti vaših jedinica, mi franjevaĉki provincijali iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije osjećamo se slobodnima traţiti od vas nove i konkretnije akcije u otklanjanju vrlo teškog poloţaja vjernika koji su povjereni našoj duhovnoj brizi. Na našoj sjednici odrţanoj u MeĊugorju, 11. do 13. listopada 1993. godine, odluĉili smo vas zamoliti za sljedeće: 1. Da u zoni vaše odgovornosti osigurate slobodno kretanje svećenicima za pruţanje duhovne pomoći vjernicima koji su ostali na podruĉjima zahvaćenim ratom. 242

2. Da se svećenicima osigura pristup i ulazak u logore i zatvore kako bi zatvorenicima mogli pruţati duhovne usluge koje su sastavni dio osnovnih ljudskih prava. 3. Da se odmah omogući slobodna dostava humanitarne pomoći svima, a posebno ljudima u ratnom okruţenju. Putove treba otvoriti u što kraćem vremenu, dok nije nastupila zima. 4. Da se za svetkovinu Svih Svetih i Dušnog dana (Dana mrtvih), 1. i 2. studenoga 1993. godine, osigura pratnja autobusa u kojim bi svećenici i vjernici mogli posjetiti groblja svojih pokojnih. 5. Da snage UNPROFOR-a evakuiraju teško bolesnoga ţupnika fra Gabrijela Tomića koji se sada nalazi u selu Obrenovac kod Jablanice. Molimo vas takoĊer da ovaj apel proslijedite središnjem zapovjedništvu za Bosnu i Hercegovinu. Uz izraze poštovanja i molitvu za Boţji blagoslov ţeli mir i dobro.

U MeĊugorju, 13. listopada 1993. _________

Fra Mirko Mataušić, predsjednik Konferencije

GK, 24. listopada 1993, str. 4.

15. X. 1993. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE Zajedniĉka izjava o poloţaju Katoliĉke Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i o nuţnosti suţivota u miru i meĊusobnom poštivanju pripadnika razliĉitih vjera i naroda. 1. Naša nas pastirska sluţba neodjeljivo povezuje sa svima ljudima koji trpe. Stoga smo i na ovom susretu razmatrali patnje nametnute stotinama tisuća ljudi ratom zahvaćenih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj još uvijek traju teroristiĉki napadi na neka njezina podruĉja. Ranjava se i ubija civilno stanovništvo. Razaraju se neki gradovi i sela. Puĉanstvo u tim podruĉjima je lišeno vode i struje. S okupiranih podruĉja Hrvatske, iako su ona u njezinim meĊunarodno priznatim granicama, protjeruju se i posljednji stanovnici hrvatske nacionalnosti! Još uvijek ostaje mnoštvo prognanika od kojih se nijedan nije vratio na svoje, makar i razoreno, ognjište. Još uvijek oko 130 ţupa u Hrvatskoj nije pristupaĉno Pastirima. A te ţupe stvarno ne postoje, jer su iz njih protjerani i vjernici i svećenici, a crkveni objekti porušeni. Ipak smo posebnu paţnju posvetili poloţaju Katoliĉke Crkve u Bosni i Hercegovini. Crkva je tu u nekim podruĉjima u opasnosti da posve nestane. 2. Ratna zbivanja na podruĉju Bosne i Hercegovine posebno su se tragiĉno odrazila na Vrhbosansku nadbiskupiju i biskupiju banjaluĉku, a takoĊer i na Trebinjsku i Mostarsko-Duvanjsku biskupiju. Od 830.000 katolika, protjerano ih je preko polovice sa svojih ognjišta. Većina crkvenih objekata je uništena ili oštećena. I dalje se nastavlja istrebljenje i uništavanje svega što je katoliĉko. To se ne zbiva samo u podruĉjima ratnih sukoba raznih vojska, nego i u krajevima gdje nije bilo, niti ima, ikakvih oruţanih sukoba – kao što je sluĉaj s Banjaluĉkom biskupijom. 3. U politiĉkim rješenjima koja se predlaţu – uz asistenciju europskih i svjetskih politiĉara – mora se voditi više raĉuna o prirodnom pravu svakog ĉovjeka, pa tako i katolika, da ostane na svome stoljetnom ognjištu. Katoliĉke biskupije u Bosni i Hercegovini predstavljaju trajnu i organiziranu nazoĉnost i djelovanje Katoliĉke Crkve na tom prostoru od preko tisuću godina! 4. Ponovno odluĉno diţemo svoj zajedniĉki glas protiv svih vrsta zloĉina i nasilja nad katoliĉkim puĉanstvom u Republici Bosni i Hercegovini, kao i nad pripadnicima bilo koje druge vjerske zajednice ili naroda. Ne moţemo se pomiriti ni s kakvim politiĉkim rješenjem o budućnosti te napaćene zemlje koje bi ozakonilo uništenje više od polovice ĉlanova i imovine Katoliĉke Crkve i hrvatskog naroda u Republici BiH. Time bi se, praktiĉki, ugasile dvije katoliĉke biskupije i veći dio jedne nadbiskupije na podruĉju Europe. Traţimo veću i uĉinkovitiju zaštitu ţivota i imovine, kao i jamstvo svih drugih oduzetih ili pogaţenih prava i sloboda tamošnjih katolika i svih graĊana u toj Republici. 5. Duboku zahvalnost izraţavamo Svetom Ocu Pavlu II. i Svetoj Stolici za trajno zanimanje za teško i dramatiĉno stanje svih ljudi u ratom pogoĊenoj Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini, kao i za njihovo neumorno zauzimanje da se zaustave ratni sukobi i uspostavi pravedan mir za sve stanovnike tih meĊunarodno priznatih drţava. Zahvaljujemo braći u episkopatu, kao i 243

predstavnicima raznih karitativnih i humanitarnih društava, koji svojom velikodušnom pomoći nastoje ublaţiti dramatiĉno stanje katolika i drugih ljudi u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. 6. Ipak, moramo sa ţaljenjem ustanoviti i odluĉno prosvjedovati protiv svih površnih, neprovjerenih i neutemeljenih izvještaja raznih obavijesnih sredstava – ĉak i katoliĉkih – koji kao da više stoje u sluţbi neobjektivne propagande nego li u sluţbi istine i pravednosti. Tako mnogi bivaju zavedeni na krive spoznaje i zakljuĉke o stvarnoj situaciji u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. 7. Još jednom nedvosmisleno izjavljujemo da su katoliĉki vjernici voljni i sposobni ţivjeti i u buduće na svojim stoljetnim prostorima u miru i poštovanju s pripadnicima drugih vjera i naroda. To trebaju imati u vidu i uvaţiti svi odgovorni za politiĉka rješenja. Što traţimo za ĉlanove Katoliĉke Crkve na podruĉju Hrvatske te Bosne i Hercegovine to ujedno na istom prostoru ţelimo da se omogući svim drugim ljudima kojima je tu jedina njihova domovina. Dok zajedno sa svojim napaćenim vjernicima, poţrtvovnim svećenicima, redovnicima i redovnicama ustrajno molimo za pravedan mir, pozivamo sve kojima je u srcu ţelja za mirom i pravednošću da nam se u tome pridruţe. Za biskupe Bosne i Hercegovine: Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolita vrhbosanski

Za biskupe Republike Hrvatske: Kardinal Franjo Kuharić nadbiskup i metropolita zagrebaĉki, predsjednik HBK

U Splitu, 15. listopada 1993. _________ GK, 24. listopada 1993, str. 1; SV HBK, 1/1993 (18), str. 16–17; VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 35.

15. X. 1993. FRANJEVCI SAMOSTANSKOG PODRUĈJA LIVNA Javno priopćenje, upućeno politiĉkim i vojnim vlastima Livna i HR Herceg-Bosne – o neprihvatljivosti "humanog preseljavanja" ljudi. Danas misliti znaĉi ţivjeti u neizvjesnosti pred prijetnjom zla i u strahu da se ne otkrije još gore. Vremenom takav ţivot postaje nepodnošljiv. Stoga ne ţelimo prešućivati svoje misli. Hoćemo, dapaĉe, javno progovoriti u ime ţivota, najdragocjenijeg dara Boţjega i vrhunske vrijednosti svakom ĉovjeku. Nismo i nećemo nikada moći prihvatiti bilo kakav osim ţivot vrijedan ţivljenja i dostojan ĉovjeka. Iskusili smo već neĉovjeĉnost parti(kulari)zma i komunistiĉke diktature kao stroge, k tomu iskljuĉive logike plana i vlasti. BuĊenjem svijesti o osobnoj slobodi te poukom o kršćanskom svjetonazoru, na svoj ali jedino mogući naĉin, podrţavali smo u svome narodu potrebu za promjenom takve neljudske logike sudjelujući neporecivo u ostvarbi novih politiĉkih prilika takoĊer. Plaćali smo to skupo: nerijetkim objedama unutar Katoliĉke Crkve ali još ĉešćim pritiscima i progonima komunistiĉkih vlasti. Ako se i opetovano oglašujemo, javna rijeĉ naša nije "tuţbalica samo kao potreba da se bolna rana uvijek iznova dotiĉe" (Dostojevski), nego poticaj na ozbiljno promišljanje budućnosti, dakako na temelju sadašnjih zbivanja. Samo racionalnu i moralno prihvatljivu nuţdu moţemo razumjeti. U protivnom, tragiĉne posljedice neshvatljivih nuţnosti, kojima se mora opirati svaki razborit pojedinac, vode u opću tragediju. Zato upozoravamo na postojeće zlo da ne bismo još gorega morali doţivjeti zajedno, jer biblijska mudrost ne stoji iza "uspješna ĉovjeka" nego iza ĉovjeka prepoznatljiva po plodovima dobra. Izraţavajući svoje neslaganje, mislimo da: 1. Za hrvatski narod Bosne nema dobra u "humanom preseljenju" jer je istovjetno s "etniĉkim ĉišćenjem" što je rezultat nemoralne politike. To je politika kao "umijeće mogućega". 2. Za hrvatski narod u Bosni nema dobra u politici koja taj narod drţi nedoraslim i nesposobnim da sam odluĉuje o sebi. To je razultat izvana dirigiranih odluka moćnika koji ne poznaju, pa ne mogu ni voljeti Bosnu. 3. Za hrvatski narod Bosne nema dobra u drţavi koju bi vodila ohlokratska oligarhija jer ona ne zna niti moţe nauĉiti što je demokracija. 244

Ad 1. – Nekoć stidljivi nagovještaji o "humanom preseljenju" danas se realiziraju besramnim sredstvima. Nakon poĉetnih a neuspjelih nagovora, da Hrvati iz nacionalno homogenih podruĉja presele u "obećanu zemlju", postupno se stvaraju uvjeti prisile pa moraju traţiti utoĉište kod zakletih neprijatelja kako bi spasili gole ţivote. Prepuštanje pojedinih podruĉja odugovlaĉenjem ili otvorenim uskraćivanjem obećane pomoći (Posavina, Jajce, Bugojno ...) rezultira disperzijom ne samo rodbinskih nego i obiteljskih skupina. Ne znaĉi to samo nepravdu s gubitka posjeda nego, još gore, uskraćivanje prava izbora gdje ĉovjek ţeli ţivjeti. Tako poniţeni i izruĉeni zloj kobi, frustrirani i apatiĉni, dospijevši bez svoje krivnje na teret drugima, trebali bi biti garancija biološkog rasta i duševnog zdravlja hrvatske nacije! Naprotiv, prepošteni su da bi htjeli, i razoreni da bi mogli. Hrvati iz banjaluĉkog okruga kao ni oni iz tuzlanskog podruĉja uopće se ne spominju, a ţepaĉko-usorski te kreševsko-sutješki javno se nude kao ustupci. Pitamo se za koga još ginu? Ili je limitiran broj useljenika u Hercegovinu, odnosno na puste otoke, ili još moraju podrţavati rat da bi drugi na njihovim sudbinama profitirali! Nije li se više vodilo raĉuna o "korisnim potrebama" a manje o mogućnostima? O ljudima, njihovim ţivotima i sudbinama nikako! Na kraju sve se obrazloţi time kako je najviše moguće uĉinjeno. Zato odbacujemo politiku "kao umijeće mogućega", budući da je svako zlo isto tako utemeljeno na mogućnosti umijeća. Drţimo bezuvjetnim, da se od politike kao javne brige za opće dobro svih ljudi ne mogu i ne smiju dispenzirati ni pojedinci, ni vodstva, pa ni narodi, bili oni kreatori ili izvršitelji, svejedno. "Dobru se nadati moţe samo onaj tko se dobra sjeća" (Goethe). Ad 2. – Ne tako davno, svjesni razlika, na slobodne izbore pozivali smo hrvatski narod Bosne. I tada smo znali da je to dvostruki rizik: opasnost od neuspjeha onda i opasnost od promašaja za budućnost. Naţalost, uvjerili smo se da je ova druga opasnost pogubnija. Borba izabranika za vlast i prestiţ dovela je do meĊusobnih obraĉuna i nimalo demokratskih smjena. Hrvatski narod nije više imao mogućnosti odluĉiti tko bi bio dobar za narod; nekolicina postavljena odredbom odluĉuje što je dobro za narod. Nitko dobronamjeran ne moţe biti za revoluciju opozivanja. O evoluciji ispravljanja promašaja valjalo je razmišljati, jer tko svojom osobnom odlukom riskira, povjeravajući drugome vlastitu sudbinu, mora imati snage izdrţati barem dok se promašaji ne ponove, ali i zadrţati pravo da i sam ne ponovi promašaj narednim izborom. Najposlije, svakome pripada temeljno pravo da odluĉuje sam o sebi! "Nema ništa nepodnošljivijega kad je neki ĉovjek (narod) već nesretan, a onda mu stotinu prijatelja odmah još tumaĉe kako je glupo postupio" (Dostojevski). I preveć unesrećeni istoĉnjaĉkom podlošću, bosanski Hrvati morali su prihvatiti beskrupuloznost s druge strane. Ad 3. – Sva upozorenja na moguće pogibeljne posljedice što su ih potiho izricali svećenici i biskupi – koji zacijelo najbolje poznaju svoj narod i prilike u kojima taj narod ţivi – odbijena su kao pokušaj miješanja u politiku. Već poznato! Pogibelj je tu, a nju se ne pokušava otklanjati nego tumaĉiti krivnjom "veleĉasne gospode i drugova" što ometaju provoĊenje ispravnih odluka legalno izabranih i zato legitimnih voĊa hrvatskog naroda. Ako i jesu svi slobodno izabrani i tim izborom legitimirani, nije slobodno ĉiniti im sve što je moguće. Bez moralne odgovornosti sloboda je anarhija i zakonitost diktature. Ako je javna poruga jedino ĉime javni djelatnici našega naroda opravdavaju svoje preĉesto neodgovorne postupke, onda to samo razobliĉuje njihovu vlastitu moć. Drţavu, kao i svaki oblik ljudskoga zajedništva, ne promatramo kao po sebi razumljivu i samoj sebi svrhovitu politiĉku tvorbu, nego kao oblik slobodnog suţivota što će garantirati ostvarbu općega dobra za sve bez iznimke. Otuda svako javno djelovanje, politiĉko posebice, mora biti podvrgnuto ćudorednoj prosudbi i zakonitosti etike. Ne postoje vrijednosno opravdani ni ciljevi ni postupci koji ne bi bezuvjetno razluĉivali dobrotu od okrutnosti, pohlepu od nesebiĉnosti i susretljivost od samoţivosti. Od nas se ne moţe oĉekivati, a kamo li zahtijevati, da svoj narod animiramo mrţnjom i osvetoljubivošću spram drugima. Takva animacija bliţa je animalizmu nego zdravoj motivaciji za zaštitu vlastitih vrednota. Protivnik, koji ima takoĊer pravo na svoje dobro, ne mora samo zato biti naš neprijatelj. Zato osuĊujemo huškaĉke laţi i parolaški propagandizam kojima se samo šteti hrvatskom narodu u cjelini, dok pojedincima i grupacijama sluţi kao pokriće pohlepe, volje za moći i svakovrsnih brutalnosti. 245

Povremene i sporadiĉne nepravde već se nakazuju kao postupno blaćenje ĉasnih ljudi koji ne odobravaju, ali i kao proganjanje neduţnih koji se opiru. Ĉime se mogu opravdati: a) pljaĉke, paleţ i rušenje ne samo kuća nego i vjerskih objekata; b) sve otvorenija razbojstva i šikaniranja svih graĊanskih staleţa, pa i svećenika; c) moralno i materijalno uništavanje i pljaĉkanje Livna radi "općih interesa"; d) zabrana "Merhameta" i izgladnjivanje ljudi u Livnu? Ako civilna vlast s policijom ne moţe stati na put ovakvim zbivanjima, ne potvrĊuje li se time slutnja da je civilna vlast dokinuta? Bojimo se da su ta nedjela volja nekolicine koja svjesno manipulira emotivno neprofiliranim osjećajima mase i koja svoje, olako ostvarive, probitke proglašava općim dobrom naroda, prisiljavajući onda narod da buĉno ostvaruje takvo "svoje dobro". Ĉini li se sve "u obrani hrvatskih interesa", a to se glasno izvikuje: jer i drugi to nama ĉine? neće li prevršena mjera pojedinaĉnih zala donijeti zlokobnu budućnost cijelom hrvatskom narodu Bosne? Opstanemo li uopće kao narod, a nade je sve manje, jer je pogaţen Dekalog i ona od naravi: "Ne ĉini drugom što ti nije drago da ti uĉini drugi!" kao temelj i minimum ĉovjeĉnosti, morat ćemo prihvatiti oznaku neljudskog naroda kojemu se neće oprostiti. Prilike u Livnu, pred kojima nitko ne moţe zatvarati oĉi niti smije u stranu odvraćati pogled, dostatno posvjedoĉuju teške posljedice neodgovornog ponašanja. Gospodarstvo je pred kolapsom, zdravstvo odavna ovisi o sluĉajnim i sve rjeĊim donacijama, a potrebe i potraţivanja sve veća. Školstvo i kultura zamiru iz istih razloga. Strahujemo za budućnost hrvatskog naroda u Bosni, a sve što moţemo ĉinimo: preklinjemo na urazumljivanje sve ljude, moleći Boga da nas oĉuva od "mudrosti koja ne plaĉe, mudroslovlja koje se ne smije i veliĉine koja se ne klanja pred djecom" (H. Dţubran). Mir i dobro, te slobodu djece Boţje ţelimo svakome ĉovjeku dobre volje! Franjevci Livna (Slijede potpisi 17-orice franjevaca) Livno, 15. listopada 1993. _______ Arhiv FSGL

23. X. 1993. FRANJEVCI SAMOSTANA KRALJEVA SUTJESKA Pismo Armiji Bosne i Hercegovine, Operativna zona Lašva – o neutemeljenosti vezivanja franjevaĉkog samostana uz diverzantska ratna djelovanja. Štovana Gospodo! Na ovaj dopis nas je potakao niz dogaĊaja koji su se odvijali na granicama općina Kakanj i Vareš u vrijeme od 17. do 22. listopada 1993., a koji su se na preostalo hrvatsko puĉanstvo i Franjevaĉki samostan odrazili u obliku nemira i osjećaja nesigurnosti. Ponajviše nas je pogodilo vezanje Franjevaĉkog samostana za ratna zbivanja i diverzantske napade na poloţaje Armije BiH. Mi to duboko doţivljavamo kao uvredu i narušavanje ugleda svoje Ustanove. Lijepo vas molimo da nam otvoreno i jasno izloţite povode za Vaša sumnjiĉenja i dokaze koji ih potkrepljuju. Moramo takoĊer istaknuti da bolno doţivljavamo stanoviti pritisak na preostalo civilno hrvatsko puĉanstvo poslije svakih ratnih djelovanja na granici općina Vareš i Kakanj. Zbog svega gore navedenog lijepo Vas molimo da sve nejasnoće i nesporazume riješimo kroz argumentiran i dobronamjeran razgovor, da bi naša Ustanova mogla u osjećaju sigurnosti obavljati svoju vjerniĉku i humanitarnu zadaću kojima je jedino i zauzeta kroz cijelo vrijeme 246

ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini. Naš razgovor bi trebao pridonijeti i smanjenju osjećaja straha i nesigurnosti kod hrvatskog puĉanstva. U nadi da ćete naći vremena za iskren i dobronamjeran susret, primite naše pozdrave i izraze štovanja. Fratri Franjevaĉkog samostana Kraljeva Sutjeska Kraljeva Sutjeska, 23. listopada 1993. ______ Arhiv FSKS

29. X. 1993. GVARDIJAN FRANJ. SAMOSTANA KR. SUTJESKA, FRA STJEPAN DUVNJAK Pismo nadbiskupu Vinku Puljiću i provincijalu fra Petru AnĊeloviću – o sumnjiĉenjima da iz samostana polaze vojnodiverzantska djelovanja te o sudbini preostalih vjernika u ţupi. Preuzvišeni oĉe Nadbiskupe i mnogopoštovani oĉe Provincijale! U skladu sa sluţbom i zadaćama koje ste mi povjerili postavivši me za gvardijana u Franjevaĉkom samostanu Kraljeva Sutjeska i za ţupnika ţupe sv. Ivana Krstitelja, osjećam se obvezatnim izvijestiti Vas o nekim zbivanjima u mjesecu listopadu, koja su se na samostansku zajednicu i preostalo hrvatsko puĉanstvo reflektirala u obliku nesigurnosti, nemira i uznemirenosti. Prvi znaci napetosti na granici općina Kakanj i Vareš izmeĊu postrojbi Armije BiH i HVO-a odraţavali su se na samostansku zajednicu u obliku glasnih provokacija i pucanja u prolazu pored Samostana od strane nekontroliranih vojnika Armije BiH. No, budući da su takvi oblici provociranja gotovo svakodnevni u mjestima gdje ţive preostali Hrvati, nismo ih doţivljavali bolno, ali sam ipak o tome izvještavao najbliţu Komandu Armije BiH. Najveći nemir, uvredu i narušavanje ugleda Samostana doţivjeli smo kad su se poĉele širiti glasine i sumnjiĉenja da iz Samostana polaze neke vojnodiverzantske radnje, a s kojima Samostan nije bio u nikakvoj vezi. Kad sam sluţbeno upozoren na neke pokazatelje koji izazivaju sumnju rekao sam da to shvaćam podvalom kojom se ţeli kod muslimanskog puĉanstva stvoriti odium prema Samostanu, a kod Hrvata zabrinutost i strah. Nepravedna i neutemeljena sumnjiĉenja kulminirala su pretresom Samostana 28. listopada 1993. po nalogu Armije BiH – Operativna zona Lašva. Pretres je izvršen u svim prostorima Samostana, crkve i gospodarskih zgrada. Tu akciju je izvela grupa od 40–50 vojnika uz nekoliko predstavnika civilne policije iz Zenice. Jedan dio te grupe vršio je pretres, a drugi je drţao osiguranje oko Samostana. Mada je ponašanje svih vojnika, to moram istaknuti, bilo korektno i uljudno, sam ĉin je ipak stvorio veliki nemir kako kod osoblja Samostana tako i kod vjernika. O ĉinu pretresa izdata je potvrda i zapisnik. U cjelokupnom pretresu nije utvrĊeno ništa kompromitirajuće i nismo ni jednog trenutka strahovali da bi se takvo nešto moglo naći u Samostanu. Ovom prilikom smatram takoĊer potrebnim izvijestiti Vas o broju i sudbini preostalih vjernika ţupe Kraljeva Sutjeska. U cijeloj ţupi je na svojim ognjištima ostalo oko 2.000–2.200 katolika Hrvata. Uz poteškoće izoliranosti koja je posvemašnja u srednjoj Bosni, Hrvati svakodnevno podnose provokacije te noćne upade u kuće uniformiranih, naoruţanih i maskiranih lica koja se ne bave samo pljaĉkom već ukućane fiziĉki i psihiĉki zlostavljaju. Na pljaĉku i uništavanje imovine izbjeglih Hrvata već smo se navikli. Ponajviše me zabrinjava i boli sudbina izbjeglica u prostoru Termoelektrane Kakanj. Uz svu brigu Francuskog bataljona da im osigura hranu, prostor je nepodnošljiv za dulje vrijeme, a pogotovo za zimski period. Na ogromne poteškoće nailazimo pri opskrbi ţupnog Caritasa koji jedini vodi brigu za prehranu preostalih Hrvata. Zadnju koliĉinu hrane iz središnjice Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije dobili smo krajem oţujka 1993. Zatvorenost putova je prekinula svaki dotok hrane iz Caritasa. Kako je sva hrana i stoka opljaĉkana nakon povlaĉenja Hrvata u Vareš, a voće i povrće su brojni pljaĉkaši obrali u zelenu, ţivimo iskljuĉivo od oskudne pomoći UNHCR-a. Punih pet mjeseci jedva uspijevamo podijeliti minimalne koliĉine brašna, leće, konzervirane ribe, sapuna za ruke i ponekad nešto ulja. 247

Molimo Vas da nas ukljuĉite u svoje brige i prezentirate naše stanje i svakodnevna zbivanja nadleţnim drţavnim i meĊunarodnim institucijama. Posebno Vam stavljam na srce sudbinu izbjeglica u prostoru Termoelektrane Kakanj. Uz iskrene osobne pozdrave kao i pozdrave braće i sestara Samostana, ostajemo Vam odani u Kristu i sv. Franji. Fra Stjepan Duvnjak, ţupnik i gvardijan Kraljeva Sutjeska, 29. listopada 1993. _____ Arhiv FSKS

10. XI. 1993. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Pismo Boutrosu Ghaliju, generalnom tajniku UN-a – o stanju u Srednjoj Bosni i o potrebi humanitarne pomoći. Štovani gospodine Generalni tajniĉe! Dozvolite mi da u ovim tragiĉnim vremenima za narod Hrvatske i Bosne i Hercegovine zamolim za Vašu pozornost za naše patnje i potrebe. Duboko zabrinut i osjećajući odgovornost za tragediju koja se zbiva i koju ćemo doţivjeti ove zime, ţelio bih Vam reći da ste upravo Vi kljuĉna osoba koja moţe zaustaviti ubijanje i patnju. Molim Vas da svu svoju snagu upotrijebite na strani ŢIVOTA. U ovom ću pismu takoĊer dati i neke skromne prijedloge kako bi se moglo pomoći našem narodu. A. Povijest Hrvata Srednje Bosne 1. Otkad hrvatski narod predstavlja naciju i od poĉetka kršćanstva u Europi, Srednja je Bosna bila jedno od njenih kulturnih središta. Istodobno je to povijesno prebivalište Hrvata. Ne moţe se toĉno reći kad su Hrvati ovdje stigli, jer tu su od poĉetka svoga postojanja o kojemu se zna. 2. Presudno pitanje danas je: hoće li im se dozvoliti da tu ostanu poštujući svoju naciju i vjeru, ili će zima 1993. biti zapamćena kao godina genocida Hrvata Srednje Bosne? B. Razaranje ţivota Hrvata u Srednjoj Bosni 3. Prije sadašnjega rata, oko trećina Hrvata Bosne i Hercegovine ţivjela je u Srednjoj Bosni. 4. Od poĉetka rata, 153 hrvatska grada i sela u Srednjoj Bosni su razorena, okupirana i etniĉki promijenjena. 5. Najmanje 120.000 Hrvata istjerano je iz svojih domova, s tim da ih je 40.000 postalo izbjeglicama a 80.000 prognanicima. 6. Više od 1.000 civila je ubijeno, a od njih više od 200 je masakrirano. Ubijeno je više od 50 djece. Sve se to zbilo za vrijeme sukoba koji je poĉeo agresijom na Bosnu i Hercegovinu 1992., etniĉkim ĉišćenjem, razaranjem sela, koncetracijskim logorima i silovanjima. MeĊunarodna zajednica nije smogla snage da zaustavi uništenje ljudskog dostojanstva i genocid u srcu Europe. Tragedija se nastavlja sukobom Muslimana i Hrvata, sukobom juĉerašnjih ţrtava koje ponovno postaju ţrtve danas. C. Sadašnji uvjeti ţivota u Srednjoj Bosni 7. Hrvati Srednje Bosne trenutno ţive u ĉetiri enklave: Kiseljak–Kreševo, Vitez–Busovaĉa– Novi Travnik, Ţepĉe i Usora (danas već samo u tri, jer je Vareš razoren i opustošen). 8. U tim malim, opkoljenim, od svijeta odrezanim enklavama ţivi 150.000 ljudi. Pola njih su prognani Hrvati Srednje Bosne; 40% su ţene a 20% djeca; 10.000 (5,6%) je bolesnih i 1.500 (1%) ranjenih. 9. Do poĉetka studenoga postojala je i enklava Vareš, s 25.000 Hrvata, meĊu kojima je bilo 11.000 prognanika, 8.000 ţena, 5.000 djece i 3.000 bolesnih. Njihova sudbina sada je nepoznata 248

jer je enklava pokleknula pred muslimanskim napadima. Ljudi sada lutaju izmeĊu ţivota i smrti u improviziranim logorima i po planinskim cestama Srednje Bosne. 10. U ostale tri enklave ljudi ţive opkoljeni vojskama koje ih nastoje istjerati iz njihovih domova, koje ţele poništiti njihovo pravo da ţive u tom kraju, koje ţele provesti etniĉko ĉišćenje ili, reĉeno jezikom ljudskih prava, provesti genocid. Ti ljudi nemaju nikakva dodira jedni s drugima ni s drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. MeĊunarodna zajednica ne moţe osigurati postojanu opskrbu tih podruĉja. Ljudi ţive pod stalnim vojniĉkim napadima, u tako uskom podruĉju da se s obje strane linije fronta moţe ĉovjeka ubiti obiĉnom puškom – toliko su se enklave smanjile. Nema dovoljno hrane, vode, medicinske i druge opreme. Prognanici ţive u improviziranim skloništima a cijelo je podruĉje potpuno nepripremljeno za nadolazeću zimu. Škole nije bilo već dvije godine. Nema javnoga prometa, sluţba Boţja ne moţe se drţati i nema nuţnih bolniĉkih ni medicinskih sluţbi. 11. Tisuće Hrvata ţive pod okupacijom ili u logorima za zatoĉenike. Oni nisu popisani i nitko ne nazire uvjete njihova ţivota. Tako njihova osnovna ljudska prava ostaju neispunjena. D. Stanje u Novoj Biloj 12. U enklavi Nova Bila (Vitez–Busovaĉa–Novi Travnik) ima 70.000 ljudi, s 25.000 prognanika i 12.500 djece. Oni sada ţive na 30% teritorija na kojem je izvorna populacija ţivjela prije rata. Šest mjeseci su opkoljeni, od 15. travnja 1993. Nema struje, vode ni drugih izvora energije. Prognanici su stigli u proljeće ili ljetos, bez tople odjeće za nadolazeću zimu. Nema dovoljno hrane. Tijekom šest mjeseci opsade, UNHCR je planirao po 125 grama hrane dnevno po osobi (svibanj–rujan); u zbilji su u tom vremenskom razdoblju UNHCR i MeĊunarodni crveni kriţ dopremili u prosjeku samo po 40 grama hrane dnevno po osobi. Glad je upravo dramatiĉna. Djeca su neposredne ţrtve rata. U samo 12 dana (3. do 15. lipnja 1993.) 59 djece je ranjeno a 10 ubijeno; 33 djeteta bila su neposredni cilj pušĉane vatre. 13. U tim uvjetima ljudi kao osobe lako gube svoje dostojanstvo, pa izgube i poštovanje za druge ljude. Tragiĉni masakri koji su se dogodili na nekim od tih mjesta ne mogu se odvojiti od tragiĉnosti uvjeta tamošnjeg ţivljenja. Kao kršćanin, ja osuĊujem svaki zloĉin, protiv svakog ljudskog bića. E. Franjevaĉka bolnica u Novoj Biloj 14. Na Dan ljudskih prava, 10. prosinca 1992., lijeĉnici i franjevci osnovali su zajedno improviziranu bolnicu u Novoj Biloj "da bi lijeĉili sve ljude bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnost". Danas, nakon godinu dana, to je jedina bolnica za 70.000 ljudi, s 10 lijeĉnika koji rade ono što bi u normalnim uvjetima trebalo raditi 170. Oni nemaju hrane, lijekova, medicinske opreme ni mogućnosti prijevoza pacijenata ili osoblja. Nema pedijatra, porodniĉara, anesteziologa ni psihijatra. Svaki se dan obavi 4–5 operacija bez anesteziologa, a svaki se mjesec rodi 40–50 djece bez ginekologa. Više od 12.000 djece ţivi bez djeĉjega lijeĉnika. F. MeĊunarodna zajednica 15. U Franjevaĉkoj bolnici u Novoj Biloj, u samom središtu Bosne, skupina franjevaca i lijeĉnika brani dostojanstvo ţivota svih ljudi bez obzira na njihovu vjeru i naciju. Oni su postali bijeli svjetionik nade, mira i dobra. Ali njihov napor je slabo poznat u svijetu. Sa svim poštovanjem prema meĊunarodnim humanitarnim organizacijama, mora se reći da velike organizacije poput UNHCR i MeĊunarodnoga crvenog kriţa nisu imale potporu UNPROFOR-a da obave svoju temeljnu duţnost – osiguranja prava bolnica da pomaţu ljudima kojima pomoć treba. Ako svijet neće pomoći trudnici da rodi, kome će pomoći? Ako ne moţe ĉuti plaĉ novoroĊenĉeta, što moţe ĉuti? Organizacije za ljudska prava usmjerile su svoje napore uglavnom na smrt i ubijanje. To je pravo i mi to podupiremo, ali ne na uštrb ţivih ljudi. Ako se za Bosnu i Hercegovinu moţe pokrenuti tako velik broj vojnika i politiĉara, mora biti moguće postaviti po jednoga predstavnika organizacija za ljudska prava u opkoljena podruĉja, u svaku bolnicu i logor za zatoĉenike. G. Molba

249

Bosna nije mjesto etniĉkog ili vjerskog sukoba, nego mjesto sukoba dobra i zla. To nije rezervat u kojem bi svijet promatrao umiranje, nego test humanosti za cijelo ĉovjeĉanstvo, posebice za Ujedinjene Narode i, iznad svega, Vas gospodine Generalni tajniĉe. Bosna se ne smije prepustiti svojoj sudbini. Nema obitelji Zapada koja nije odgovorna za bosansku obitelj. Svijet nije mnogo znao o koncetracijskim logorima tridesetih i ĉetrdesetih godina ovog stoljeća, ali je znao dostatno da ponese krivicu. Danas svatko znade za enklave Bosne i Hercegovine pa se konaĉno smrt nevinih civila ne moţe sakriti. Nema oprosta od odgovornosti. Gospodine Generalni tajniĉe, spremni smo uĉiniti sve što je u našoj moći da pomognemo ljudima koji pate u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru ili uvjerenja. Molimo Vas da odmah djelujete. Molimo Vas da podrţite bijelu crtu opskrbe (kao što kaţe 21. i 22. poglavlje ĉetvrte Genevske konvencije). Osigurajte komunikaciju s Franjevaĉkom bolnicom u Novoj Biloj, olakšajte joj rad i jamĉite njezinu sigurnost. U tom smislu, molim Vas da imenujete osobnog predstavnika koji bi bio nazoĉan u bolnci. Taj bi praktiĉni korak bio polazište stvaranja bijele mreţe bolnica za sve strane u Bosni i Hercegovini. Prošla i sadašnja stradanja i patnje uvjeravaju me da je to nuţno; Vaš dosadašnji rad i briga za narode Bosne i Hercegovine uvjeravaju me da je to i moguće. S doliĉnim štovanjem, Vaš odani Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki U Zagrebu, 10. studenoga 1993. _______ GK, 21. studenoga 1993, str. 1.

15. XI. 1993. PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANÐELOVIĆ Pismo Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, u povodu ubojstva dvojice franjevaca. Dana 13. studenoga 1993. u prostorijama franjevaĉkog samostana u Fojnici s leĊa je pogoĊen smrtonosnim hicem fra Nikica Miliĉević, starješina ove ĉasne franjevaĉke zajednice, a iz automatske puške izrešetan je njegov zamjenik fra Leon (Mato) Migić. Prema tvrdnji UNPROFOR-a, u to vrijeme su Fojnicu nadzirale snage Armije BiH. Obojica fratara rodom su iz toga kraja. Dijelili su s vjernim narodom i s ĉitavom Fojnicom sudbinu ovoga rata. Radili su na meĊusobnoj slozi i ljubavi svih stanovnika onoga kraja. Hrabrili su vjernike, ĉuvali drevni samostan, bogatu knjiţnicu, povijesno najznaĉajniji arhiv u BiH i muzej starina koji svjedoĉe o poĉecima i razvoju bosanske drţavnosti i samobitnosti. Ĉinili su to u uvjerenju da će ih u tome pomagati i štititi svaka poštena skupina graĊana i vojnika. Vjerovali su da će im Armija RBiH pruţiti zaštitu i pomoć da oĉuvaju ono što se nijedna vojska tijekom sedamstogodišnjeg rada franjevaca u ovim krajevima nije usudila povrijediti. Sada smo svjedoci kako je s leĊa pucano u dvojicu fratara, predstavnika naše zajednice koja je preko sedam stotina godina ostala vjerni ĉuvar bosanske vjerske i kulturne tradicije, ĉuvar drţavnog kontinuiteta i integriteta, kojoj je i osmanski osvajaĉ Mehmed el-Fatih 1463. dao Ahdnamu – povelju o vjerskoj slobodi i nesmetanom ţivotu na ovim prostorima. Naša je zajednica u Bosni (kao i svuda po svijetu) naviještala samo Mir i dobro. Naoruţane kukavice pucale su miru i dobroti u leĊa, izrešetale su mirotvorce i dobrotvorce puka Bosne i Hercegovine, puka koji nas stoljećima smatra ne samo svojim svećenicima i prosvjetiteljima nego i svojim najroĊenijima, jer smo s njim ţivjeli i za njega umirali tijekom svoje krvave povijesti. Dvojica su se fratara svojom muĉeniĉkom smrću pribrojila brojnim muĉenicima što su svojim znojem i krvlju posvetili ovu zemlju i povezali se uz svoj vjerni narod. Molimo sve one koji vjeruju u dobrotu i kojima je stalo do mira na svijetu da zaštite propovjednike mira, djelatnike dobrote, vjesnike bratstva i sloge, da bi se moglo opstati u ovoj zemlji koju su franjevci sedam stotina godina ĉuvali i saĉuvali. Teško nam se pouzdati u Armiju koja puca fratrima u leĊa, teško nam je zvati je svojom sve dok se u njezinim redovima nalaze i razbojnici. Teško nam je vjerovati vlastima koje dopuštaju ovakve zloĉine. Zato traţimo 250

meĊunarodnu zaštitu za mirne i mirotvorne svećenike i vjernike koji ginu na pravdi Boga samo zato što hoće biti ono što jesu te ţivjeti i raditi za Mir i dobro svih stanovnika ove Bosne i Hercegovine. Fra Petar AnĊelović, provincijal Bosne Srebrene Sarajevo, 15. studenoga 1993. _______ MO, str. 139–140.

16. XI. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Izjava u povodu pogibije dvojice bosanskih franjevaca u fojniĉkom samostanu. Preko sredstava informiranja i sluţbenih priopćenja saznao sam za zloĉinaĉko ubojstvo dvojice svećenika u Fojnici. U prostorijama drevnoga samostana ubijeni su 13. studenoga 1993. iz automatskog oruţja fra Nikica Miliĉević, ţupnik i gvardijan samostana, i njegov zamjenik fra Leon Mato Migić. DogaĊaj se zbio na prostoru koji kontrolira Armija Republike BiH. Vrlo dobro mi je poznato s koliko su nastojanja miroljubivo, u franjevaĉkom duhu i po katoliĉkim naĉelima djelovala ta dvojica svećenika u ovim krajevima, gdje su roĊeni. Doţivljavamo ovaj gest kao kukaviĉki i zloĉinaĉki ĉin. Od nadleţnih organa oĉekujemo i zahtijevamo da dosljedno provedu istragu i kazne zloĉince, a franjevce i sestre, te postojeći drevni samostan zaštite baš zbog zasluga 700-godišnjega djelovanja franjevaca na ovim prostorima i povijesnog blaga u tom samostanu. Obojica svećenika franjevaca muĉenika smrću posvjedoĉiše svoje svećeniĉko i vjerniĉko poslanje kojima su naviještali mir, bogobojaznost i solidarnost, hrabreći narod u ovim teškim ratnim iskušenjima. I ova muĉeniĉka zemlja Bosna i Hercegovina biva sve natopljenija krvlju neduţnih ţrtava. Još jednom proglašavam da crkvene graĊevine i vjerski sluţbenici ne mogu i ne smiju sluţiti u ratne svrhe. Sve ljude dobre volje pozivam na molitvu, a od nadleţnih zahtijevam da se u samostan u Fojnici ponovno vrate odvedeni franjevci i ĉasne sestre, te zaštite i osobe i samostanska imovina od izuzetnoga znaĉenja za Crkvu i Bosnu i Hercegovinu. /Sarajevo, 16. studenoga 1993./ ___________ GK, 28. studenog 1993, str.13; OSN/I, str. 291–292.

17. XI. 1993. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Pismo sućuti franjevaĉkoj provinciji Bosni Srebrenoj, u povodu pogibije dvojice franjevaca – osuda toga i svih drugih zloĉina. Poštovani Oĉe! Primio sam Vašu obavijest o ubojstvu gvardijana fra Nikice Miliĉevića i vikara fra Leona Migića u Fojnici, koje se dogodilo 13. studenoga ove godine. Izraţavam Vama i cijeloj Provinciji Bosne Srebrene duboku sućut, ali u kršćanskoj nadi vjeĉnog ţivota. Ubijeni franjevci u Fojnici pribrojeni su tolikim neduţnim ţrtvama strašnoga nasilja u Bosni, ali ĉvrsto vjerujemo da će biti pribrojeni i nebeskoj Crkvi u vjeĉnoj domovini. "Tvojim se vjernima ţivot mijenja a ne oduzima." 251

Svom odluĉnošću osuĊujemo taj zloĉin kao i sve druge zloĉine izvršene protiv dostojanstva ljudske osobe i njezinih prava da ţivi slobodno u svom domu, u svom kraju u punoj sigurnosti. Svaki zloĉin pada na savjest izvršitelja ali i na savjest onoga koji je mogao sprijeĉiti zloĉin i zaštititi slaboga pa to nije uĉinio i na taj naĉin postaje sukrivac. Spomenute franjevce i ĉasne sestre, koji su kao taoci muslimanske vojske zadrţani i izloţeni velikoj opasnosti, preporuĉujem u molitve ali i svjetskoj javnosti da u njihovu obranu i zaštitu progovori jasno i odluĉno svima odgovornima za tu tragediju. Crkva ima iskustvo muĉeništva kroz cijelu svoju povijest kad je trpjela progonstvo i sahranjivala svoje muĉenike: vjernike, svećenike, redovnike, redovnice i biskupe, ali nikada nije pala u napast da u ime muĉenika mrzi i poziva na osvetu, premda su muĉenici ţrtve mrţnje. Oni su poziv na ljubav, na vjernost i na svetost cijeloj Crkvi. U ĉvrstoj nadi da će pobjeda dobra biti nagrada za neduţne ţrtve ţelim Vama i cijeloj Provinciji kao i Boţjem narodu u Bosni dar Boţjega mira. Uz iskreni pozdrav i blagoslov Kard. Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki Zagreb, 17. studenoga 1993. ______ Arhiv FPBS

24. XI. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo predsjedniku MeĊunarodnog komiteta Crvenog kriţa (MKCK), g. Corneliju Samarugi – o stradanjima u banjaluĉkom kraju i suprotstavljanje etniĉkom ĉišćenju i svim drugim oblicima povrede temeljnih ljudskih prava i sloboda. Vrlo poštovani gospodine Predsjedniĉe! S iskrenom radošću i zahvalnošću pozdravljam Vas u svom rodnom gradu Banjaluci. Duboko ţalim što Vas ne mogu vidjeti i s Vama bar kratko porazgovarati, jer sam u vrijeme Vašeg dragocjenog boravka u Banjaluci sluţbeno odsutan i udaljen nekoliko stotina kilometara. Nisam nikako mogao odgoditi ovaj moj put na već isplanirani sastanak s drugim biskupima. Slobodan sam Vam stoga preko svojih zastupnika uputiti ovih nekoliko redaka pismenog izvješća. 1. Ţelim Vam prvo izraziti duboku zahvalnost zbog dragocjene nazoĉnosti ureda MeĊunarodnog crvenog kriţa u našem gradu i sredini. Molim Vas da on i ubuduće meĊu nama ostane, uz moguće i preporuĉljivo otvaranje svojih ekspozitura u nekim od okolnih mjesta (Doboj, Tešanj, Ţepĉe ...). 2. Moja Banjaluĉka biskupija obuhvaća sjeverozapadni dio Bosne i Hercegovine, podruĉje od 27 općina, odnosno 15.600 ĉetvornih kilometara. Prije ovoga rata bilo je na tom podruĉju oko 120.000 katolika, uglavnom Hrvata, uz nekoliko manjina (Talijani, Poljaci, Ĉesi), u 47 ţupa. Tijekom rata najveći dio moje biskupije došao je pod srpsku vlast: 38 ţupa; 8 ţupa je pod hrvatskom vlašću, a jedna ţupa pod muslimanskom. S teritorija pod srpskom vlašću, na kojemu je prije rata ţivjelo više od 71.000 vjernika, moralo je otići, što protjerano, iseljeno ili poubijano a da ratnih sukoba nije ni bilo, nešto više od 41.000 vjernika. Tendencija etniĉkog ĉišćenja sustavno se provodi i nezaustavljivo nastavlja! Unatoĉ svim mojim miroljubivim nastojanjima na zaustavljanju tog fašistiĉkog procesa nad potpuno neduţnim našim narodom, taj se nehumani proces ipak provodi i prema mnogim pokazateljima dobro je razraĊen i planiran! Više od 40% mojih crkava potpuno je uništeno, daljnjih više od 50% teţe ili lakše oštećeno, s jasnom tendencijom da se time brţe "oĉisti" i vjerniĉko stanovništvo! Gotovo 100% naših ljudi već je otpušteno s posla i pod konstantnim su pritiskom, fiziĉkim i psihiĉkim, da se isele iz svojih stanova i kuća, sa svojih stoljetnih ognjišta. 3. S velikom radošću i zahvalnošću Bogu mogu Vam reći da moj narod i vjernici katolici ovog podruĉja nisu drugima, ni pravoslavnim Srbima niti Muslimanima, uĉinili nikakvo zlo, nikoga nisu ugrozili! Svijetla obraza i vedra pogleda mogu svima pogledati u lice! Kao dio konstitutivnog naroda ove zemlje Bosne i Hercegovine smatramo svojim prirodnim pravom, povijesnim i sadašnjim, da ostanemo na svojim stoljetnim prostorima i ognjištima i da 252

na njima i ubuduće mirno i dostojanstveno ţivimo! Pri ovakvom razvoju dogaĊaja – etniĉkom ĉišćenju i primjeni zakona sile i zakona jaĉega – bit će to teško ostvariti! I pred Vama i pred institucijom koju predstavljate diţem odluĉno svoj glas protiv svakog etniĉkog ĉišćenja i svih drugih oblika gaţenja osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda, gdje god se to ĉini i tko god to ĉinio! MeĊunarodna javnost preko svojih kompetentnih institucija mora naći naĉina prisiliti veće i jaĉe da poštuju manje i nejaĉe. Drugim rijeĉima – bez poštovanja i jamstva prava svakom od naroda kojemu je Bosna domovina neće biti pravednog mira na tlu Bosne i Hercegovine gdje se isprepliću narodi, kulture, religije pa i civilizacije, kako je Vama zacijelo dobro poznato! Apeliram na Vas, poštovani gospodine predsjedniĉe, da uĉinite sve što je u Vašoj moći da se osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode pojedincima i manjinama ponovno uspostave i zajamĉe, da se zaustavi etniĉko ĉišćenje i da se svim prognanicima i izbjeglicama ponovno omogući dolazak i miran ţivot na njihovim ognjištima! 4. Katoliĉko puĉanstvo za koje se ja moram i materijalno brinuti, ponajprije preko Caritasa Banjaluĉke biskupije, obuhvaća preostale vjernike moje biskupije na ovom podruĉju kao i vjernike s podruĉja susjedne Vrhbosanske (sarajevske) nadbiskupije – sve skupa pribliţno 65.000! Do sada je Caritas svojim angaţmanom, te uz pomoć koju smo dobivali od MCK i UNHCR-a, uspijevao spasiti ţivote tisućama ljudi! U posljednje vrijeme sve uĉestalije aktualne vlasti RS ne dozvoljavaju da konvoj našeg Caritasa poĊe do Zagreba po prijeko potrebnu hranu! Molim Vas da nam u tome pomognete svojim intervencijama! Na svemu Vam iskreno zahvaljujem! S poštovanjem! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 24. studenoga 1993. ________ UOO, str. 626–628.

29. XI. 1993. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Izjava o tragiĉnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini i osuda svih zloĉina te nezadovoljstvo zbog neuĉinkovitosti meĊunarodnih ĉimbenika. Biskupi Sabora Vrhbosanske metropolije sastali su se u Vrhbosanskoj bogosloviji, privremeno smještenoj u dominikanskom samostanu u Bolu na otoku Braĉu, prigodom reĊenja svojih bogoslova – kandidata za Ċakonat. Providnošću Boţjom i brigom Svete Stolice proglašeno je papinsko imenovanje dr. Pere Sudara, rektora i profesora Bogoslovije, pomoćnim vrhbosanskim biskupom. Sveti je Otac i ovim ĉinom pokazao svoju pastirsku skrb i oĉinsku ljubav prema Crkvi vrhbosanskoj. Mi, dijecezanski biskupi, izraţavamo bratsku i srdaĉnu dobrodošlicu novom ĉlanu našega Sabora, kojemu i sam prisustvuje. Teška tragedija hrvatskog katoliĉkog naroda u Bosni i Hercegovini i dalje traje, ponegdje s najneljudskijim posljedicama. Umjesto da prestanu strahovita krvoprolića, ubijanje nevina puĉanstva i uništavanje gradova i sela, crkvene imovine i kulturnih spomenika svakim se danom na nekim podruĉjima nastavljaju. Nasilno "etniĉko ĉišćenje" s vlastitih vjekovnih ognjišta i dalje se provodi kao da su se sami ljudi i narodi meĊu sobom dogovorili o vlastitom "humanom preseljenju", i to u najmirnija doba. Ima još uvijek znatan broj ubijenih i poginulih koji su nepokopani ili njihova tijela plivaju niz rijeke. Ratni se zarobljenici i dalje zadrţavaju u nehumanim logorima, umjesto da ih se izvodi pred pravedne sudove, i ako nisu krivi da ih se pusti na slobodu. A neduţni zarobljenici civili i dalje ţive u neljudskim uvjetima, unatoĉ svakodnevnim dogovorima i obećanjima da će biti zamijenjeni. Nije nam poznato da su mjesne politiĉke vlasti i jednom prognaniku ili izbjeglici omogućile povratak u njegov dom. Svakim danom s bolju pratimo do koje se neljudske mjere onemogućuje prevoţenje prijeko potrebne humanitarne pomoći civilnom puĉanstvu. Odbacujemo sve nepravde i neljudska nedjela poĉinjena u ovom ratu te u ime Boţjeg zakona i dostojanstva ĉovjeka osuĊujemo svaku metodu i praksu obespravljenja ĉovjeka i naroda, progona puĉanstva, "etniĉkog ĉišćenja", genocida, rušenja vjerskih bogomolja, iz koje god ljudske skupine ili narodne politiĉke zajednice to dolazilo. Mi, predstavnici Vrhbosanske nadbiskupije, banjaluĉke, mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske biskupije, ne pristajemo 253

ni na kakva precrtavanja naših stoljetnih biskupijskih granica, niti na otpisivanje naših crkvenih podruĉja, bez pristanka i odobrenja našega katoliĉkoga svećenstva i puka koji je kao hrvatski narod vjekovima konstitutivan i bitan u Bosni i Hercegovini. OsuĊujemo medijsku pristranost u ovom ratu, svaku manipulaciju koja je na štetu istine i pravde, i izvjestiteljske poticaje na osvetu i mrţnju. Duboko smo zbunjeni i razoĉarani dosadašnjom neuĉinkovitošću meĊunarodnih politiĉkih ĉimbenika da zaustave ovaj uţasni pokolj i progon ljudi na podruĉju Bosne i Hercegovine. Je li moguće da politiĉke i vojne meĊunarodne snage, moćne i odgovorne za zaštitu općeljudskih prava u svjetskoj zajednici, samo izdaju suhoparne rezolucije i odrţavaju bezuspješne konferencije, neodluĉno promatrajući ovakva gaţenja ljudskih prava, sloboda i ţivota? Ponovno apeliramo u ime dostojanstva milijuna obespravljenih i ţivotno ugroţenih na našim prostorima da se njihova temeljna ljudska prava na ţivot i na suţivot stave ispred svih drugih interesa i raĉunica. Još jednom diţemo svoj glas i zahtjev da meĊunarodne organizacije: Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, UNPROFOR, UNHCR, Crveni kriţ i dr. nepristrano ispitaju i pred javnost iznesu podatke o svim masakrima, poĉinjenim bilo s ĉije strane, o svim etniĉkim protjerivanjima, o svim logorima u kojima se drţe i muĉe civili, osobito o onim logorima u kojima se poniţava dostojanstvo ţene. Mi katolici smo svjesni da nam je po Kristu patnja suputnica ţivota, ali nas je sam Krist takoĊer pozvao da ne nanosimo drugima patnje i boli, nego da uklanjamo i ublaţavamo tjelesne i duševne nevolje iz svojih sredina i iz ţivota svakoga našega bliţnjega. Molimo svećenike, redovnike, redovnice i sav Boţji narod da se prikljuĉi našim molitvama novoroĊenom Kristu, Knezu mira. Neka njegov mir zavlada u srcima našim, u cijeloj domovini našoj i u svemu svijetu. Mons. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i upravitelj trebinjsko-mrkanski Mons. Pero Sudar, novoimenovani pomoćni biskup vrhbosanski Bol na Braĉu, 29. studenoga 1993. _____________ GK, 12. prosinca 1993, str. 1. i 4; VB, god. IV (CVII), 1–4/1993, str. 37–38.

2. XII. 1993. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Apel upućen francuskoj javnosti – prikaz stanja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini te zamolba za humanitarnu pomoć. Na poĉetku ovog apela reći ću nekoliko rijeĉi o teškom stanju u Nadbiskupiji vrhbosanskoj kojoj je sjedište u Sarajevu. Moja Nadbiskupija je prije rata imala 520.000 katolika u 144 ţupe. Najveći dio katolika su Hrvati. Srpska agresija je na poĉetku uništila 45% Nadbiskupije. Katolici su prognani – zajedno sa svojim svećenicima, a crkve i crkvena zdanja uništeni. Kasnije je Armija BiH, koja je zapravo muslimanska vojska, uništila 30% Nadbiskupije. Crkve su devastirane, a mnogi su katolici izbjegli. Sada na terenu Nadbiskupije ţivi manje od jedne trećine vjernika, dok su dvije trećine ili prognani ili izbjegli. Stanje u Nadbiskupiji kao i u gradu Sarajevu biva sve teţe. U gradovima koji su pod kontrolom Armije BiH preostali katolici Hrvati su sve više obespravljeni. Teško je stanje za katolika, posebno u Kaknju, Bugojnu, Travniku, Fojnici, a sve teţe biva u Zenici i Sarajevu. Sredstva priopćavanja vrše sve veću propagandu protiv katolika i sve otvorenije zagovaraju stvaranje muslimanske drţave, u kojoj mi katolici nećemo imati prava. Mnogi se Hrvati – katolici nalaze u zatvorima; dogodila su se i neka ubojstva. Neki su istjerani iz stanova ili otpušteni s posla. U Sarajevu je iz dana u dan teţe. Svaki dan ginu ljudi ili bivaju ranjeni. Oko 600 cijevi teškog oruja okrenuto je na Sarajevo – sa srpskih poloţaja. U gradu sada ţivi oko 300.000 stanovnika. Oko 30.000 njih su katolici Hrvati, oko 40.000 Srbi, a ostalo su Muslimani. Svim je 254

stanovnicima Sarajeva izuzetno teško, jer nema hrane, plina, struje, lijekova ... Grad je u potpunoj blokadi već 19 mjeseci. Ipak, katolicima biva sve teţe, jer medijska propaganda na njih vrši sve veći pritisak. Hrvatska brigada, koja je od poĉetka branila grad, razoruţana je od Armije BiH. U katolike sve više ulazi strah i neizvjesnost. Neki bivaju otpušteni s posla i izbaĉeni iz stanova. Sve su ĉešća samoubojstva, jer ljudi više ne mogu izdrţati patnju. Velik dio katolika nalazi se u potpunom okruţenju u gradovima: Vitez, Busovaĉa, Kiseljak, Novi Travnik i Ţepĉe. Armija BiH vrši stalne napade na ova mjesta, a do njih stiţe vrlo malo hrane. Posebno je teško stanje Hrvata u Usori, gdje već mjesecima ne dobivaju pomoć. I oni su u potpunom okruţenju. U svim ovim krajevima stanje je katastrofalno. Putovi su blokirani od raznih oruţanih formacija svih strana. Mnogi konvoji su opljaĉkani. Tisuće izbjeglica i beskućnika nemaju gotovo nikakav smještaj. U Sarajevu i u mnogim drugim razorenim gradovima na većini prozora umjesto stakla nalaze se plastiĉne folije. Mnogi krovovi su teško oštećeni i zaštićeni samo folijom koja ne moţe izdrţati snjeţni teret. U Sarajevu je dolaskom jake studeni naglo porastao broj umrlih. Ljudi su zbog neishranjenosti i duge fiziĉke i psihiĉke patnje izgubili imunitet pa su neotporni na bolesti. Bolnice su prepune, nemaju lijekova ni grijanja pa se većina bolesnika, neoporavljena, otpušta kućama. Patnje tisuća ljudi u mojoj zemlji su u nebo vapijući grijeh za one koji su ovu strašnu tragediju mogli sprijeĉiti. Teško je mnogim katolicima, muslimanima i pravoslavnima koji su, bez vlastite krivnje, uvuĉeni u ovaj tragiĉni rat. Mi, katolici Hrvati, u Bosni smo na pragu uništenja, a više od dvije trećine moje Nadbiskupije je uništeno. Dok zahvaljujemo svim dobrim ljudima u Francuskoj i širom svijeta, molimo posebno braću katolike da nam pomognu preţivjeti, opstati na našim trinaest stoljeća starim ognjištima. Neka nam pomognu ostvariti naša prava, jer je većina katolika u Bosni obespravljena i bez mogućnosti da ţivi ţivot dostojan ĉovjeka. Mi na ovim, krvlju natopljenim prostorima, uzdiţemo svoje molitve svemogućem dobrom Bogu, koji je "radi nas i radi našega spasenja" sišao s nebesa i postao siromah, nepravedno osuĊen i ubijen, kao i mnogi u mojoj domovini. Molim utjelovljenoga Boţjega Sina Isusa Krista da svima dadne obilje svoga blagoslova. Neka je svim katolicima sretan Boţić i sretna Nova 1994. godina. Neka u svim zemljama gdje vlada mir nikada ne doĊe do sukoba i rata, a neka u mojoj zemlji i svim ratom zahvaćenim zemljama zavlada pravedni mir! /Sarajevo, 2. prosinca 1993./ _________ OSN/I, str. 293–296.

Prosinac, 1993. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Boţićna poruka svećenicima, redovnicima i vjernicima – ohrabrenje i poticaji svima koji trpe, a osobito izbjeglicama i prognanicima. Braćo svećenici, redovnici, redovnice, dragi vjernici, vama koji ste na prostorima naših biskupija ili ste iz njih prognani: Mir i blagoslov Boţji! Hodeći kroz vrijeme Došašća došli smo do dragog nam blagdana Boţića. I ove godine, kao i prošle, slavimo ga u tjeskobnom ratnom ozraĉju. Mnoge izmeĊu nas zadesila je sudbina prognane Svete Obitelji. Tišti nas teška bol da nemamo pravo ostati u svome domu, u svome zaviĉaju. Sin Boţji se utjelovio, došao k nama ljudima, radi nas i naše vjeĉne sreće – a mi ga ljudi ne primismo! Kako je on sam – kao Bog – morao doţivjeti tu tešku ljudsku zlobu, nepravdu i nezahvalnost. Slaveći i ove godine ovaj prevaţni dogaĊaj u povijesti ljudskog roda – utjelovljenje Sina Boţjega – Boţić, odluĉni smo da ne klonemo duhom nego da se uz pomoć tog istog velikog Boţjeg Dara, Boţićnog Djeteta, boţanskog Kralja Mira, dok mu se klanjamo, dignemo iz svoje boli, svoje nesreće, nemoći i nemira i svoju tešku svakidašnjicu nosimo s vjerom da je Bog nama bliz, da se on s nama ĉak i poistovjetio. 255

Teško je naći utješne rijeĉi dok se ovoliko trpi, dok smo svjedoci mnoge prolivene krvi, mnogih gorkih suza. Ali ipak, slaveći kao vjernici dolazak Spasitelja cijelog ljudskog roda u radosnom dogaĊaju Boţića ne osjećamo se napušteni, nego od samoga Boga pohoĊeni, od Boga ohrabreni, jaĉani i tješeni. Zato vas i tješimo rijeĉima Boţje poruke i sigurnošću vjere u utjelovljenog Boga. Zato vas i pozivamo da ovogodišnji Boţić vjerniĉki slavite, da Boga – koji je u Djetetu Isusu postao nama u svemu jednak osim u grijehu, upravo u svojoj patnji, u svome siromaštvu, obespravljenosti ili progonstvu, u ranjenosti svoje duše i tijela izbliza nanovo doţivite. Dok u otajstvu Boţića promatramo kako Sveta Obitelj bjeţi pred zloĉinaĉkom Herodovom rukom, osjećamo blizinu i u našem progonstvu i obespravljenosti radi koje i sami patimo. U Svetom pismu ĉitamo da je taj isti kralj Herod, silnik, doţivio svoj uţasan kraj, a Sveta Obitelj, koja je pred njegovim zloĉinaĉkim naumom morala bjeţati u tuĊu zemlju – ponovno se vratila u svoj dom, u svoj zaviĉaj. Kao dio velike Boţje obitelji, njegove Crkve, znademo, upravo iz njezine duge povijesti, da svi progonitelji Boţje obitelji prije ili kasnije moraju doţivjeti svoj kraj i krah, a svi nevino prognani i poniţeni doĉekati dane pune slobode i povratak oduzetog im dostojanstva i drugih njihovih osnovnih ljudskih prava i sloboda. Nema sumnje da će se tako dogaĊati i ubuduće. Potiĉemo i hrabrimo sve vas, braćo svećenici, koji ste s vjernim pukom morali napustiti prostore svojih ţupa te sada proţivljavate raspršenost svojih vjernika u izbjeglištvu, da upravo u slavljenju boţićnog otajstva naĊete izvor utjehe i snage i da kao vjerni pastiri povjerenog vam stada, nastojite odrţati povezanost s vjernicima, bilo pismenim putem, bilo osobnim pohodom. Ţarko molimo Boga da vaša stradanja što prije prestanu i svima se omogući što skorije ostvarenje jednog od osnovnih ljudskih prava – povratak na svoja vlastita ognjišta. Slijedeću godinu Gospodnju 1994., po uzoru na Svetu Obitelj, Crkva i meĊunarodna zajednica proglasile su Godinom obitelji. Zato i mi pozivamo sve svoje vjerne suradnike da zajedniĉki pomognemo tolikim obiteljima koje su izgubile veze sa svojim najbliţima, da ponovno uspostave nasilno pokidanu meĊusobnu povezanost, što je prevaţno za njihovu osobnu budućnost, ali i za ţivot i budućnost cijele naše vjerniĉke zajednice. Pomozimo posebno i onim obiteljima koje su proţivjele strašnu tragediju zbog gubitka svojih najbliţih, da bi one u vjeri u utjelovljenu Ljubav Boţju našle izvor mira i sreće za svoj svakodnevni ţivot. Dok ovaj rat ruši sve, pa i kršćanski moral, obnavljajmo, osobno i zajedniĉki, naroĉito kršćansku savjest u odgovornosti ţivljenja i ravnanja po katoliĉkim naĉelima – u našim prilikama i na svim prostorima ţivota i djelovanja. Apeliramo i na sve one koji se predstavljaju kao nositelji vlasti u prostorima naših biskupija, odnosno gdje god se nalaze izbjegli ili prognani vjernici naših biskupija, da zauzetije provode svoju odgovornost oko dostojnog zbrinjavanja svakog ĉovjeka i ostvarenja njegovih osnovnih prava i sloboda. Oĉitujući svima svoju pastirsku blizinu, upućujemo svoju boţićnu ĉestitku i svoj blagoslov najprije vama, djeco, kojima je, naţalost, onemogućeno proţivljavanje djetinjstva u miru i radosti. Uĉinit ćemo sve da vam se ono što prije opet omogući. Upućujemo ĉestitku i blagoslov i vama, draga mladeţi, pozivajući vas da se dadnete zahvatiti svjetlom boţićne poruke mira i njome obasjani da gradite sretniju vlastitu budućnost i budućnost ljudi oko sebe. Upućujemo svoj blagoslov i ĉestitku i vama, dragi roditelji, koji ste u proţivljavanju ovog rata vrlo sliĉni Svetoj Obitelji u brizi za svoju djecu. Upućujemo svoj blagoslov i svima vama koji ste ranjeni na duši i tijelu! Neka ovogodišnji Boţić bude svima vama lijek i utjeha. Šaljemo ga i vama, draga braćo svećenici, da unatoĉ raznim pritiscima i nevoljama koje proţivljavate ostanete vjerni u svome svećeniĉkom poslanju. I vama, dragi redovnici i redovnice, da budete i dalje ţiva slika siromašnog i dareţljivog boţićnog Djeteta. Neka vam je svima ĉestit Boţić! Na dobro vam došlo i ovogodišnje poroĊenje Isusovo i blagoslovljena vam bila 1994. godina, godina obitelji. Neka novoroĊeni boţanski Kralj Mira udijeli svim ljudima dobre volje svoj mir! Zato Ga i ubuduće ustrajno molimo! Mons. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i upravitelj trebinjsko-mrkanski Mons. Pero Sudar, novoimenovani pomoćni biskup vrhbosanski 256

Bol, Došašće 1993. ____________

GK, Boţić 1993, str. 3; VB, god. (CVII), 1–4/1993, str. 38–39.

9. XII. 1993. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu – izvješće o daljnjim stradanjima na podruĉju banjaluĉke biskupije i o nastojanjima da se pomogne svima koji su u potrebi. Preuzvišeni Naslove! Kako mi nije lako na drugi naĉin priopćiti bar najvaţnije stvari i dogaĊaje iz ţivota naših vjernika ovih posljednjih tjedana, slobodan sam ipak Vam se obratiti još jednim dopisom. Smatram potrebnim da Sveta Stolica bude upoznata s tekućim zbivanjima na podruĉju na kojem se trenutno odvijaju dramatiĉni procesi za budućnost Katoliĉke crkve. 1. Na podruĉju moje, Banjaluĉke biskupije koju najvećim dijelom kontroliraju srpske vlasti, opća se situacija malo smirila u usporedbi s ranijim, vrlo dramatiĉnim mjesecima, kada su se doslovce svakodnevno dogaĊali zloĉini – ubojstva, masakriranja, rušenja, protjerivanja nevinog civilnog stanovništva. U posljednja dva mjeseca bilo je fiziĉkog zlostavljanja, ĉak i ubojstava u ţupama Vrbanjci, Dolina, Nova Topola, Mrkonjić Grad, Stara Rijeka, Barlovci, Banjaluka, Dragalovci. I dalje se na naše vjernike ustrajno vrši pritisak da iseljavaju. To posebno vrijedi za ţupe Banjaluka, Petrićevac, Barlovci, Ivanjska, Stratinska, Budţak, Presnaĉe, Bosanska Gradiška, Stara Rijeka. Naše ljude – muškarce – pokušavaju slati u srpsku vojsku i to odmah na frontu (Doboj, Odţak), ali mi je to ipak uspjelo stornirati. Zato su mnogi na radnim akcijama, gdje ih vrlo grubo zlostavljaju i poniţavaju na najraznovrsnije naĉine, kako su mi se mnogi naši ljudi ţalili, posebno iz ţupa Banjaluka, Petrićevac, Marija Zvijezda, Barlovci, Trn, Kotor Varoš, Sanski Most, Sasina, Ravska, Ljubija, Vrbanjci, Mrkonjić Grad. U ĉešćim kontaktima s lokalnim vlastima, kao i najvišim predstavnicima Republike Srpske, odluĉno traţim zaštitu mojih vjernika koji su uistinu izloţeni nemilosti silnika na terenu. Oni mi obećavaju da će poduzeti odreĊene korake, ali od toga redovito nema gotovo ništa. U vrlo ĉestim kontaktima sa svojim svećenicima na terenu, ali i ovdje u Ordinarijatu, kamo oni uspiju ĉešće doći, kao i s vjernicima u razliĉitim ţupama koje sam mogao posjetiti, nastojim ih bodriti da ne klonu duhom, da i dalje na zlo ne uzvraćaju zlim, da budu prema svima, pa i onima koji im zlo nanose, kršćani – tj. da im ĉine dobro i opraštaju. Za divno Boţje ĉudo, moji se vjernici uglavnom tako još uvijek i vladaju, ali se pitam kako će još dugo to moći?! Ne rijetki mi daju do znanja da ne mogu više podnositi razliĉite nepravde i potpunu obespravljenost, i da će se ipak – iako teška srca – morati iseliti. Naši vjernici najĉešće odlaze u Republiku Hrvatsku, vrlo su rijetki koji se odluĉuju za Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Prema najnovijim podacima koje su mi dostavili svećenici s terena – do sada je biskupiju napustilo – bilo da se iselilo trajno ili privremeno – pribliţno 41.400 vjernika, ali je broj sigurno nešto veći. Na ţalost, trend iseljavanja, pogotovo iz banjaluĉkog kraja i dalje se nastavlja zbog konstantnog pritiska. Dokad će biti ovako? Bez jaĉeg jamstva aktualnih vlasti, ali i predstavnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, bojim se da će za budućnost katoliĉkog puĉanstva na ovim prostorima biti još samo gore! Za ţupu Bihać, u koju mi još uopće nije uspjelo doći, iako sam nekoliko puta pokušavao, od predstavnika UNHCR-a ĉuo sam da su svećenici i redovnice dosad uglavnom ostavljeni na miru, da je dio vjernika otišao, ali da je tamo još uvijek veći dio ţupe. Budući da se u tom kraju svakodnevno vode borbe, neizvjesna je budućnost i te ţupe. Glede samostana redovnica Druţbe Klanjateljica Krvi Kristove u Novoj Topoli, u sporazumu s provincijalnom i vrhovnom upravom Druţbe te našim Caritasom kanimo otvoriti u jednoj od zgrada Dom za socijalno nezbrinute ljude. Još uvijek domaće vlasti nisu dale svoj pristanak za taj projekt, iako sam s njima u nekoliko navrata vodio razgovore. Oni predosjećaju da bi takav projekt znaĉio naše daljnje nastojanje da ostanemo na tim prostorima, što nije u skladu s njihovom opcijom da nas potpuno protjeraju. Inaĉe su preostale sestre (samo tri!) u Novoj Topoli dobro, noću ih ĉuva policija, a u Bosanskom Aleksandrovcu ih je još šest, a ni tamo nema nikakvih provokacija i incidenata – Bogu hvala! 2. Glede dobavljanja prijeko potrebne humanitarne pomoći preko našeg biskupijskog Caritasa, u posljednje nam vrijeme vlasti Republike Srpske takoĊer stvaraju razliĉite poteškoće. 257

Tako su nam iskljuĉena tri konvoja naših kamiona koji idu jednom tjedno po hranu, jer nismo dobili dozvolu s Pala (bez ikakvog obrazloţenja). To što se to odraţava i na neredovitu opskrbu naših ljudi, ali i mnogih drugih (Srba i Muslimana) koji nam dolaze po pomoć – vlastodršce previše ne brine. Nastojao sam i o tome razgovarati s predstavnicima vlasti, oni obećaju, ali, kako se ne zna što su ĉije ovlasti, dogodi se da viši nešto odobri, a niţi ne dozvoli da se to provede! Ali mi ne gubimo nadu, nego nastojimo ustrajno traţiti naša najosnovnija prava na ţivot i mogućnost egzistiranja. Valjda ćemo u tome uspjeti – pogotova ako se i meĊunarodne institucije koje brinu o ljudskim pravima poĉnu malo više zanimati za ovaj kraj i situaciju s manjinskim narodima u nas. 3. I dalje odrţavam uglavnom redovite, tj. ĉeste kontakte, ne samo telefonske, nego i kroz osobne posjete s episkopom banjaluĉkim g. Jefremom i muftijom banjaluĉkim g. Halilovićem. Naši su razgovori uistinu prijateljski, pokušavam koliko je god to moguće da i njihovim vjernicima pomognem preko njih i njihovih humanitarnih organizacija. Jer, u gradu se, ali i na cijelom podruĉju, svakim danom osjeća sve veća glad i neimaština, što samo pojaĉava nezadovoljstvo ljudi. 4. U sporazumu s nadbiskupom vrhbosanskim, msgr. Vinkom Puljićem, obišao sam i neke njegove ţupe, jer on za to nema nikakve mogućnosti. Tako sam bio u ţepaĉkom kraju – dva puta, u usorskom kraju – takoĊer dva puta, te u brdskim ţupama Korićani gdje još ima nešto preostalih vjernika bez svećenika, i Dobretići i Podmilaĉje, ţupama iz kojih su svi vjernici izbjegli! Dok sam u Korićane i ţupe ţepaĉkog kraja mogao donijeti sa sobom humanitarnu pomoć i nešto lijekova, to mi nije bilo dopušteno u usorski kraj! Ali, neću odustati da i tamo odem s našim Caritasom, jer su tamošnji vjernici – njih gotovo 15.000 – ali i drugih ljudi, mahom Muslimani, u vrlo kritiĉnom stanju. Bio sam i u ţupi Doboj, traţeći od lokalnih vlasti da dopuste da se naseli i svećenik, jer u toj ţupi ţivi pribliţno 1.800 katolika! Ima izgleda da se to i ostvari! Za sada toliko! Hvala Vam za svu brigu o nama! Uz poštovanje! Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 9. prosinca 1993. ________ UOO, str. 230–232.

24. XII. 1993. BISKUP MOSTARSKI, RATKO PERIĆ Govor na boţićnom primanju kod predsjednika Vlade HR Herceg-Bosne – o ratnim i politiĉkim prilikama u Mostaru i u HR Herceg-Bosni. Gospodine Predsjedniĉe! Zahvaljujem na pozivu na ovo današnje badnje primanje u povodu svetkovine Boţića. Odgovaram na Vašu okruţnu ĉestitku ovom svojom takoĊer pisanom ĉestitkom. 1. U svome pismu kaţete: "Hrvati Bosne i Hercegovine do sada su pokazali najviše spremnosti na suradnju u traganju za mirnim rješenjem ovog teškog stanja. To nam priznaje i svijet. Takvi ćemo i ostati." – Naţalost, mi smo mnogo više jadni nego spremni. Mi smo se pokazali "kooperativni" u svakom popuštanju: popustili smo 1918. pa ušli u SHS, popustili 1945. pa ušli u FNRJ, popuštamo desetljećima svojim odseljenjima. Popušta naš narod i u natalitetu, pa vidimo kako se topimo kao snijeg na suncu. Sada nam je u BiH omjer zemljišta i puĉanstva: 34% tla: 17,5% puka. Pa smo sa 27% hrvatskog tla Vance-Owenovog plana "u traganju za mirnim rješenjem" sišli na 17,5% toga tla. Znamo da toliko sada faktiĉno ne drţi ni naša HR HB ni naš HVO. Popustili smo u mnogim gradovima srednje Bosne, popustili do izgona, do istrebljenja, do smrti. Popuštamo dotle da se zaustavljamo – ako nam i tu dopuste – na podruĉju koje je u Republici Bosni i Hercegovini do juĉer donosilo tek 5–6% nacionalnog dohotka. Popuštamo do te mjere da se ĉista hrvatska katoliĉka naselja otpisuju za farizejska svjetska "priznanja", koja nemaju blage veze s pravom i pravdom! 2. U Mostaru uglavnom zna se kako je. Moţda Vi, Predsjedniĉe, puno bolje znate negoli mi ostali graĊani. Vidimo kao da je nastupilo vrijeme ubijanja i rušenja, vrijeme deranja sašivenog i ĉupanja posaĊenog, vrijeme tuge i plaĉa, mrţnje i rata, kao što kaţe starozavjetni Propovjednik 258

(usp. Prop 3,1–8). Ustav nam je obustavljen, sudovi zatvoreni. Oni kojima je milije zlo nego dobro smatraju da je došlo njihovih 5 minuta. Glava bilo kojeg graĊanina vrijedi koliko jedan snajperski metak. Tko god koga ubije, kao da je zajamĉeno da mu se neće ništa dogoditi. Samo se proglasi da je "istraga u toku" i, umjesto da ga se sudski goni i zatvori, zatvore mu se eventualni spisi. 3. Ne moţe nitko reći da je ovo vjerski rat, razumije se. Ta nisu ga poveli biskupi, episkopi, muftije i rabini. Ovo je protuljudski i protuboţanski, protureligiozni, protukulturni i protucivilizacijski rat. U gradu su razrovane ceste, uništena industrija, demolirane kuće, popadali neboderi; katedrala Majke Crkve i crkva sv. Petra i Pavla razvaljene, biskupski dvor i franjevaĉki samostan spaljeni i razoreni; pravoslavna saborna crkva s episkopovim konakom spaljena; gotovo sve dţamije sravnjene sa zemljom. Europa nam sprema protektorat, kulturna rijeĉ za prisilnu upravu i ograniĉenu slobodu. I tu ćemo popustiti. Dosta smo bili pod jugoslavenskim jarmom, zašto ne okusiti malo i onaj Europske unije, koja već dvije godine sramotno promatra ovu sramotnu tragediju na našim prostorima. 4. Ovo nam je drugi ratni Boţić. Katoliĉka Crkva ima svoju snagu, onu moralnu, snagu savjesti, kojom se svaki dan sluţi za dobro ĉovjeka i naroda. A ona druga snaga, ratna, agresorska, nemoralna, kao da je trenutaĉno u prevagi. Ali savjest je trajna snaga, a agresije, prinude na potpise, rezolucije, razne politike, pa i republike, pa i Ujedinjeni narodi, to je sve trenutna snaga. Crkva je najjaĉa kad je razapnu: "Kad sam slab onda sam jak", ponosno će sv. Pavao (2 Kor 12,10). Ona se neće umoriti, pa ni na kriţu, da naviješta Boţji mir, Boţju istinu i pravdu: nikad joj neće dodijati da kazuje, makar i gluhim ušima, da zlo nije dobro, da sramotna agresija nije ĉasno mirotvorstvo, da ubijanje neduţnih i silovanje nevinih nije kreposno i Bogu ugodno djelo, da "etniĉko ĉišćenje" ne moţe biti "humano preseljenje", da se politiĉari i pregovaraĉi ne mogu umetati višestoljetnim katoliĉkim naseljima kao novĉićem za potkusurivanje! Ovih sam dana primio od Svete Stolice primjerke Papine poruke za Svjetski dan mira, koji se slavi na Novu godinu 1. sijeĉnja. Jedan primjerak uruĉujem Vama, gospodine Predsjedniĉe, kao prvom ministru ove Vlade. Na kraju, moja najiskrenija ĉestitka: Vama, gospodine Predsjedniĉe, svima Vama ovdje nazoĉnima. Vjerujemo i molimo da nam doĊe bolje – boţićno – vrijeme. "Padaj s neba, Miru sveti", sunĉano Boţje vrijeme koje će rastjerati "tamu po Mostaru". Dao Bog da to bude što prije i što trajnije! Bio radostan Boţić svima i mironosna Nova 1994. godina! Mons. Ratko Perić Mostar, 24. prosinca 1993. ________

GK, 2. sijeĉnja 1993, str. 1. i 5; ZPM, str. 83–85.

259

260

GODINA 1994.

261

262

U sijeĉnju, 1994. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Intervju za novi hrvatski list "Stećak" /Sarajevo/ – o opasnosti iskorijenjivanja Katoliĉke crkve u BiH, vezama s predstavnicima drugih vjerskih zajednica i o optuţbama za "pokatoliĉavanje". Sanjate li put u Vareš? – Zaista me trajno okupira razmišljanje o iznalaţenju naĉina da poĊem po terenu Nadbiskupije u posjet svojim svećenicima i vjernicima. Nije rijeĉ samo o putu u Vareš, koji je bio, kako bi Dalmatinci rekli, posebna "štorija", nego i u druge dijelove dijeceze. U duši duboko patim što već mjesecima nisam mogao poći u Tuzlu i još sjevernije – sve do Brĉkog. TakoĊer me duboko potresa drama svih onih ţupa koje se nalaze u potpunoj blokadi, kao što su ţupe u usorskom i drugim krajevima. Osim toga, stiţu mi pozivi od onih vjernika koji se nalaze na prostorima pod kontrolom srpskih oruţanih formacija, a mole me da ih pohodim i pošaljem svećenike koji će se za njih pastoralno skrbiti. Na tim je prostorima ostao samo mali broj raspršenih vjernika koji su egzistencijalno i pastoralno nezbrinuti. Svi ti svećenici i vjernici su trajno nazoĉni u mom srcu i svijesti, a svakodnevno se molim za njih. Povremena i slaba povezanost s njima preko radio-amatera ili drugih oskudnih veza u meni još više povećava muku, jer samo na taj naĉin saznajem što sve proţivljavaju toliki nevini ljudi u ovom ludilu rata. Danas nemate onoliko vjernika koliko ih je bilo prije rata na ovim prostorima, a traţili ste i dobili pomoćnog biskupa. Što to znaĉi? – Prije rata smo, prema našim crkvenim statistikama, imali oko 520.000 katolika na terenu Nadbiskupije vrhbosanske te oko 200 biskupijskih svećenika, od kojih ĉak trećina pastoralno djeluje u drugim dijecezama. Uz biskupijske svećenike na terenu Nadbiskupije bilo je i oko 200 svećenika franjevaca koji su bili ukljuĉeni u pastvu, ili su djelovali kao profesori, odnosno ţivjeli kao ĉlanovi pojedinih samostana. Naţalost, oko dvije trećine svih svećenika i vjernika su protjerani s podruĉja Nadbiskupije i nalaze se raspršeni na svim stranama svijeta. Sve je potrebno pastoralno zbrinuti te koordinirati rad svećenika. Budući da se zbog potpune blokade Sarajeva iz sjedišta Nadbiskupije tako teško komunicira s terenom, molio sam Svetog Oca da imenuje pomoćnog biskupa naše Nadbiskupije. I u ovim, vjerojatno do sada najteţim trenucima za našu Nadbiskupiju, kada su se politika i ratna zbivanja okomili na našu, prema Istoku najţivotniju mjesnu Crkvu, Sveti Otac nam daruje pomoćnog biskupa. Na taj naĉin ţeli pomoći u pastoralnom zbrinjavanju vjernika i organiziranju svećenika u ovim teškim uvjetima. Ovaj potez Svetog Oca je ujedno ohrabrenje i za mene koji zajedno s cijelom raspetom Nadbiskupijom proţivljavam ovaj kriţni put. Papa mi je u osobi pomoćnog biskupa poslao Šimuna Cirenca da mi pomogne nositi kriţ. Stoga ovom prilikom zahvaljujem Svetom Ocu za svu oĉinsku skrb. Novoimenovanom pomoćnom biskupu ĉestitam i posebno zahvaljujem što je podmetnuo i svoja svećeniĉka leĊa da i na ovaj naĉin sluţi svojoj mjesnoj Crkvi. Od poĉetka rata do danas bili ste uvjereni da Hrvati Bosne i Hercegovine treba da ostanu u ovoj zemlji i u Sarajevu usprkos svemu. Nije li to uvjerenje zrelo za korekciju? – Jasan je i nedvojben moralni, etiĉki i politiĉki stav da smo i mi Hrvati, uz druge narode, ovdje svoji na svome. Jedino smo ovdje kod kuće, a svugdje gdje odemo bit ćemo "došljaci". Ovdje su naše starine, naše svetinje, naša groblja, naši povijesni, kulturni i vjerski korijeni. Tko ima ovlasti da nas iskorijeni a da za to ne snosi moralnu krivnju i osobnu odgovornost. Nikakve politiĉke intrige ne mogu izbrisati naše pravo da budemo sa svojim korijenima i da ostvarujemo svoj identitet u suradnji s drugima. Nisam bio na stajalištu da treba ostati po svaku cijenu. Zato sam jasno govorio da odluka mora biti osobna i da svatko odluĉuje ţeli li ostati ili otići, jer svatko osobno mora prihvatiti i posljedice vlastite odluke. Sjedište Nadbiskupije vrhbosanske je u Sarajevu, i ja kao nadbiskup jasno i odluĉno ostajem ovdje sve dok Sveta stolica ne odredi drukĉije. Oni koji su bili duţni zastupati svoj narod i braniti njegova prava ne mogu prebacivati svoju odgovornost na druge. Oni će pred poviješću snositi odgovornost za tragediju našeg naroda na ovim prostorima. Ne moţe se i ne smije ozakoniti zloĉin izgona s ognjišta i spreĉavanje ostvarenja nacionalnih, vjerskih i ljudskih prava na prostorima gdje je ĉovjek nikao i obikao ili se tu ukorijenio. Takvi ĉini su uţasno srozavanje civilizacijskih mjerila i pristupa ĉovjeku. Tko je dobio mandat i ovlast da nas smije uništiti na 263

našim korijenima, uskratiti nam ljudska prava i dostojanstvo? Ovo će se ludilo rata jednog dana morati zaustaviti. Tada će ponovno zavladati pamet, a pokoljenja će se u ĉudu pitati, gdje je bio razum odgovornih ljudi koji su stvar tako vodili. Jeste li ikada "prozivani", kao što vas danas ĉesto prozivaju neki bosanski mediji? – Ovo je, prije svega, uţasan rat medija, koji stvaraju klimu u korist zacrtane politike. To mi je jasno dao do znanja jedan vojni ĉelnik kada je na neke moje prigovore rekao da ne krivim njih, jer vojska i mediji provode ono što zacrta politika. Njima ništa nije sveto. Iako me zgrozio ovaj odgovor, ipak mi je dao odgovor zašto me prozivaju preko bosanskih medija. Razlog su moji vjerski, moralni i etiĉki stavovi koji smetaju politici u ostvarenju njezinog cilja. Posebno me ĉudi to što ljudi, koji su se tek nedavno pojavili u Sarajevu, dijele lekciju nama koji od poĉetka zajedniĉki izdrţavamo ovo ratno stradanje. To smo ĉinili bez obzira na vjeru i naciju, jednostavno smo bili ljudski solidarni. Prozivanje me još više ĉudi, kada se zna da sam, vodeći ovu Nadbiskupiju, nastojao oĉuvati svećenike, redovnike, redovnice i crkvena zdanja od politiĉkih i ratnih manipulacija. Nositelji sile nisu zadovoljni takvim stavom. Svi bi htjeli manipulirati ovom duhovnom snagom. Neki bi htjeli, optuţujući mene i Katoliĉku crkvu, opravdati svoje rabote. Postoji Bog koji je sama Istina, i On neće suditi prema onoj istini koju preko medija nameću silnici ovoga svijeta. Imate li odgovarajućeg kolegu u nekom od vjerskih poglavara iz drugih naroda ovdje? – Odmah po ustoliĉenju za vrhbosanskog nadbiskupa pokušao sam uspostaviti povezanost s drugim vjerskim ĉelnicima u gradu Sarajevu, pa i u Bosni i Hercegovini. Nekoliko puta sam pošao u pohode pravoslavnom episkopu i mitropoliti u Sarajevu. Budući da je bio bolestan, shvatio sam kao ispriku to da on ne moţe doći k meni. TakoĊer sam uspostavio vrlo dobre odnose s Rijasetom i Mešihatom IVZ u Sarajevu. Uoĉi rata mitropolit je Vladislav pošao na lijeĉenje i više se nije vratio u Sarajevo, jer je u meĊuvremenu umro. Novoimenovani mitropolit Nikolaj nije nikada ušao u Sarajevo. S njim sam imao ekumenske susrete u Ţenevi i u Zürichu. Dok je predsjednik Mešihata ef. Ĉolaković bio u Sarajevu, s njim sam imao vrlo dobre odnose. U meĊuvremenu je i on na samom poĉetku rata otišao iz Sarajeva i više se nismo sreli. I reis-ul-ulema ef. Selimoski je odreĊeno vrijeme rata bio u Sarajevu pa sam i s njim imao ĉeste susrete. Ne znam što se dogodilo da ih više nema. Došao je novi naibu-reis koji me poĉeo prozivati preko medija i dijeliti lekcije meni, koji s ovim narodom cijelo vrijeme izdrţavam ratna stradanja. Otvoren sam i voljan vjerski razgovarati. Ĉak smo bili formirali teološku komisiju s katoliĉke i islamske strane, ali sada je nemoguće voditi dijalog zbog neprimjerenog rjeĉnika. Nadam se da ćemo uskoro jedni drugima pristupiti s više poštivanja, jer nam je ovdje zajedno ţivjeti. Katolici još nijednom nisu prozivali poglavare Islamske zajednice na naĉin kako su to ĉinili muslimani prozivajući katoliĉke predstavnike. U povjesti je bilo pogroma Hrvata. Nikada kao danas, meĊutim, pogromi nisu bili tako uţasavajući, pogotovo na eminentno hrvatsko-katoliĉkim prostorima (Kraljeva Sutjeska, Vareš, Fojnica, Dolac, Travnik, Guĉa Gora, Zenica, Dusina, Neretvica, Pougarje, Lepenica, Vrbanja, Kotor-Varoš, Liskovica, Majdan-Jezero, Uskoplje, Tramošnica, Odţak, Modriĉa, Bosanski Šamac, Derventa, Bosanski Brod, da nabrojimo samo neka mjesta). Da li krivnju za to što svjetska javnost ne zna dovoljno o povijesnom znaĉaju ovih prostora za Hrvate podjednako snose i hrvatske politiĉke zajednice i hrvatske i katoliĉke institucije? – Naţalost, za nas Hrvate katolike na ovim prostorima bilo je i previše vjetrometine. Mnoge sile su nas mele, ali nas nikad nisu ovako pomele. Vi ste nabrojili samo neka mjesta. Teško je nabrojiti sva povijesno vaţna mjesta, stoga ću spomenuti samo neka od tolikih naših svetišta. Najveće svetiše u Bosni i Hercegovini, svetište sv. Ive u Podmilaĉju, potpuno je uništeno, i crkva i sva zdanja oko nje, koja su sluţila za okupljanje vjernika. Tu su zatim Gospina svetišta na Stupu (u Sarajevu), na Kondţilu (kod Komušine) u usorskom kraju ... Tko je sve i koliko kriv što su ta svetišta uništena, teško je u ovom trenutku govoriti. Preduboke su rane u duši da bih to mogao smireno procijeniti. Sigurno je da hrvatski politiĉki predstavnici u BiH i u Hrvatskoj snose svoju odgovornost. Naţalost, od njih nismo mogli ĉuti energiĉan glas u zaštitu Hrvata katolika na onim prostorima koji nisu obuhvaćeni politiĉkim vizijama. Na tim prostorima ţivjela je većina Hrvata BiH, ali su, naţalost, bili politiĉki otpisani. Kada smo to pokušali sprijeĉiti i braniti se, proglašavani smo izdajicama. Našu obranu su, opet, na drugoj strani nastojali iskoristiti za svoje politiĉke ciljeve pa smo se ĉesto pitali, ĉiji smo mi. Jasno je da se katoliĉki stavovi ne moraju uvijek poklapati s politiĉkim stavovima, i to vrijedi za svaku politiku i za svaku vlast. Kad govorimo o našoj mjesnoj Crkvi, moramo biti jako zahvalni 264

Svetom Ocu i Vatikanu, jer nas je jedino on svim snagama i na potpuno ispravan naĉin uzeo u zaštitu, kao što staje u zaštitu svih nevinih ljudi širom svijeta. Katoliĉka se crkva ponovno optuţuje za "pokatoliĉavanje". Što moţete reći o tome? – Svaka politika nastoji naći krivca da svrati pogled sa svojih krivih poteza i promašaja kako bi se oprala pred javnošću, posebice pred svojim narodom. Ne ĉudim se da je redovito Katoliĉka crkva deţurni krivac kod svake vlasti. Kada su bosanski mediji prenijeli takvu tvrdnju pressa Armije BiH, odmah smo iz Ordinarijata poslali dopis Štabu Vrhovne komande Armije BiH sa zahtjevom, da dostave toĉne podatke o navodnom nasilnom pokrštavanju, jer osobe koje to ĉine podlijeţu kaznama prema crkvenom Zakoniku. Kao nadbiskup duţan sam odmah primijeniti kazne koje predviĊa Zakonik crkvenog prava. Od Armije je, meĊutim, stigao vrlo neodreĊen odgovor, u kojem se ne iznose nikakvi podaci nego se otprilike kaţe kako ta vijest nije provjerena, a ipak je otišla u eter. Jasno da takva vijest truje meĊuvjerske, a u ovom ratu i meĊunacionalne odnose. Ovih je dana ponovno jedan novinar u vijestima na radiju i televiziji, a i u "OsloboĊenju" otrovno govorio o navodnom pokrštavanju. Iz kancelarije Ordinarijata su ponovno zatraţeni podaci o tome i postavljeno pitanje, na temelju ĉega je dat takav komentar i zašto je takva vijest poslana. Još nismo dobili odgovor. Zato ćemo biti prisiljeni kod meĊunarodnog suda pravde traţiti zaštitu od takvih kleveta. Ukoliko se pak dokaţe da se ipak pojedini sluĉaj dogodio, ovlašteni biskup će poduzeti zakonite mjere. Ukoliko je takvo što napravila vojska, onda je rijeĉ o zloĉinu, a ne o vjerskom ĉinu podjele sakramenta krštenja. Zloĉin je ukoliko se radi o nekakvom nasilnom pravljenju znaka kriţa nad ljudima, i to je za svaku osudu. Isto tako je zloĉin tjeranje ljudi da klanjaju ili bilo koji drugi nasilni vjerski gest. OsuĊujem sva takva divljaštva i ograĊujem se od tih zloĉina, ali oĉekujem da se i s druge strane vjerski predstavnici isto tako postave prema ovim pitanjima. U tvornici laţi je teško traţiti istinu. Što zamjerate hrvatskim politiĉarima u BiH i u Hrvatskoj? – Nisam postavljen njima za suca, ali kao sin svoga naroda moram reći da me duboko boli što smo tako tretirani. Kao nadbiskup prozivam sve odgovorne koji su uništili Nadbiskupiju vrhbosansku. Ova mjesna Crkva je narod koji je ţivio na ovim prostorima; ţivio, a sada je ostao nezaštićen, obespravljen, poniţen, da o mrtvima i stradalima ne govorim. Pametna politika to nije smjela dopustiti. Kako ocjenjujete poloţaj Banjaluĉke biskupije, kakvo je tamo stanje danas ? – Prije godinu dana prošao sam nekim dijelovima Banjaluĉke biskupije. Vidio sam srušene crkve, popaljene i opljaĉkane kuće, preplašeni narod i biskupa, koji se sa svećenicima lavovski bori za opstanak i ostvarenje osnovnih ljudskih prava. Sada imam neke podatke koji govore o tragediji hrvatskog katoliĉkog ţivlja na tim prostorima. Sjećam se tuţnih vapaja Ijudi koji su molili da ih se vodi bilo kamo, jer se to ne moţe trpjeti. Mnogi su otišli. Sada opet mnogi od njih mole biskupa da ih na bilo koji naĉin vrati, jer je strašno ţivjeti ţivot izbjeglice kada nisi nigdje prispio. Biskup Komarica se nalazi u ĉudu, i ne zna kako onda pomoći narodu. Budući da nemam mogućnosti poći na neke dijelove svoje nadbiskupije, zamolio sam banjaluĉkog biskupa te je on obišao neke naše ţupe i ohrabrio svećenike i narod u vjeri. Velike napore ulaţe i Caritas u nastojanju da preko Banje Luke tim ljudima dostavi pomoć kako bi preţivjeli. Najnovije statistike govore kako je s terena Banjaluĉke biskupije iseljeno oko 7.500 katolika, oko 30.000 je izbjeglo, oko 300 pobijeno ... Sve se to dogodilo iako nije bilo ratnih djelovanja na tim podruĉjima. U ovom ratu i biskup Komarica i ja moramo izraziti svoje divljenje i odati priznanje tolikim hrabrim svećenicima za njihovo hrabro, vjerniĉko i pastirsko drţanje. Što mislite o osnivanju hrvatskih škola svih stupnjeva? – Svim srcem podrţavam tu ideju. Smatram da će biti nuţno pristupiti takvom organiziranju, ako bude u ovoj zemlji ikakve demokracije i mogućnosti za ostvarenje ljudskih prava. Crkva je uvijek nastojala organizirati se i na tom podruĉju i biti od velike pomoći onima koji pokušavaju odgojno djelovati. Pozivam i potiĉem HKD "Napredak" da nastavi rad i izvrši pripreme na tom podruĉju kako bismo uĉinili sve što moţemo. U skladu sa svojim mogućnostim bit ću svim djelatnicima potpora i podrška. Kako bijaše ovih dana u Splitu? – Svaki je moj izlazak iz Sarajeva povezan s velikim poteškoćama i neizvjesnostima. Radujem se da sam mogao kao nadbiskup pohoditi privremeno izmještenu Bogosloviju u Bolu na Braĉu. TakoĊer sam pohodio i srednju školu za spremanje svećenika u Zadru, gdje se školuju 265

naši sjemeništarci. Radujem se da sam imao mogućnost poći zarediti za našu nadbiskupiju dvojicu Ċakona, vlĉ. Marka Mikića i vlĉ. Tomu Mlakića. Tom prilikom zaredio sam i jednog Ċakona za Mostarsku, jednog za Dubrovaĉku biskupiju. Posebno mi je bio drag susret i zajedniĉki rad s braćom biskupima iz BiH. Odrţali smo Sabor naše metropolije. Sastavili smo Statut za Biskupsku konferenciju BiH i poslali ga Svetoj stolici na odobrenje. Imenovao sam dr. Marka Josipovića za novog rektora Vrhbosanske bogoslovije, jer je dosadašnji dr. Pero Sudar imenovan za pomoćnog biskupa. Vrijedni su bili i susreti politiĉke naravi s najvišim predstavnicima HR Herceg-Bosne. Moderno je ovih dana slušati o pregovorima pa smo i mi, ljudi iz crkvene uprave, takoĊer time zahvaćeni. /Sarajevo, prosinca 1993./ _____________

Stećak, god I, br. 1, sijeĉanj 1994, str. 4–6; OSN/I, str. 203–212.

6. I. 1994. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE Apel svjetskoj javnosti, zatim politiĉarima, sudionicima u pregovorima i vojnim zapovjednicima, da se zaustavi rat u Bosni i Hercegovini i uspostavi pravedan mir. Danas je blagdan Bogojavljenja, kojim Crkva slavi objavu Boţjeg spasena svim narodima i svim ljudima. Bog je Ljubav, Bog je svjetlo, Bog ţeli obasjati svakog ĉovjeka svojom istinom, svojom ljubavlju i milosrĊem. Okupljeni smo u Sarajevu, u središtu Vrhbosanske metropolije, u povodu biskupskog posvećenja novog pomoćnog biskupa monsinjora dr. Pere Sudara. Nijedno biskupsko posvećenje u suvremenoj povijesti nije izvršeno u ovakvim okolnostima. Za vrijeme liturgijskog slavlja odjekivale su i eksplozije granata koje već nemilosrdno drugu godinu padaju na ovaj grad. Grad je bez hrane, struje, bez vode, kao i mnoga druga mjesta i naselja u Bosni. Stanovnici ovoga grada ţive dane i noći pod prijetnjom smrti. U takvim je okolnostima izvršeno biskupsko posvećenje novog pomoćnog biskupa Vrhbosanske metropolije. Doţivljavajući tako vlastitim iskustvom nesreću Sarajeva, nesreću cijele Bosne i Hercegovine, mi okupljeni biskupi ponovno iz ovoga napaćenog grada i napaćene zemlje upućujemo dramatiĉan poziv svijetu i tvrdimo da je ovaj rat, koji ne prestaje, koji neprestano kosi ţivote, umnaţa ranjenike, protjeruje ljude s njihovih ognjišta, ne samo teška nesreća, nego i optuţba protiv suvremene civilizacije koja ne nalazi naĉina da rat zaustavi i da osigura pravedan mir izmuĉenim ljudima bez obzira kojoj nacionalnosti ili vjerskoj zajednici pripadali. Suţivot Srba, Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini je sudbina Bosne i Hercegovine! Mir se ne stvara borbom jaĉega, nadmetanjem razliĉitih interesa, niti primjenom prava jaĉega. Pravedan je onaj mir koji jamĉi svakoj ljudskoj osobi dostojanstvo, slobodu i sigurnost. Pravedan je onaj mir koji tako usklaĊuje odnose meĊu narodima i drţavama da ljudska osoba bude prvi interes svih odgovornih za sudbinu naroda. Stoga mi, u ime Crkve koju predstavljamo, upućujemo odluĉan poziv svim politiĉarima, svim sudionicima u pregovorima, svim vojnim zapovjednicima da budu svjesni kako oni sada upisuju svoje ime u povijest ĉovjeĉanstva i europske civilizacije! Da li usvajaju naĉelo neotuĊivih prava svake ljudske osobe i svakog naroda da ţivi u pravednom miru ili vode pregovore s naĉelom da su sila i moć oruţja odrednice prava i pravednosti?! Crkva ima samo moralnu snagu da naĉelima pravednosti, istine i ljubavi rasvjetljuje ljudske misli i savjesti, da prihvate poštivanje prava i dostojanstvo ĉovjeka kao mjerilo svojih ciljeva i odluka. Svima koji vjeruju u Boga svemogućega taj poziv upućujemo u ime ţivoga i vjeĉnoga Boga koji će biti sudac svake savjesti i cijele povijesti! Upućujemo ovaj poziv svim ljudima dobre volje da energiĉno ustanu takoĊer svojim moralnim opredjeljenjima protiv nastavka ovoga rata koji nanosi neizrecive patnje stotinama tisuća obitelji. Prikljuĉujemo se molitvi na koju nas poziva papa Ivan Pavao II. za 23. sijeĉnja ove godine, da cijela Crkva u svijetu moli zajedno sa svim ljudima dobre volje za pravedan mir u ovim prostorima i u cijelom svijetu. TakoĊer prihvaćamo i poziv na post 21. sijeĉnja na tu istu nakanu. 266

Ţelimo ovom prilikom braći pravoslavne vjere takoĊer uputiti boţićnu ĉestitku s molitvom da Isus Krist, Bogoĉovjek roĊen od presvete Bogorodice, podari mir ovim našim danima, mir u pravednosti, slobodi i ljubavi svim ljudima i narodima. Molimo svi zajedno da godina 1994. zaista bude godina pomirenja i mira kako bi se u sigurnosti i slobodi lijeĉile fiziĉke i moralne rane koje nanosi ovaj okrutni rat. Zazivamo blagoslov Boţje zaštite i ljubavi na sve ljude! Kard. Franjo Kuharić, nadbiskup i metropolit zagrebaĉki, predsjednik HBK Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski Msgr. Ćiril Kos, biskup Ċakovaĉko-srijemski Msgr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski Msgr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski U Sarajevu, 6. sijeĉnja 1994. ____________

GK, 16. sijeĉnja 1994, str. l; VB, god. V (VIII), 1–4/1994, str. 50.

12. I. 1994. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Promemorija predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji TuĊmanu – stavovi i naĉela za razrješavanje dramatiĉne situacije u Bosni i Hercegovini. Gospodine Predsjedniĉe! Videći koliko se Republika Hrvatska zalagala i zalaţe za zaustavljanje uţasnog rata i rješenje politiĉkog ustrojstva u Bosni i Hercegovini, bilo iz vlastite solidarnosti prema bosansko-hercegovaĉkim Hrvatima, bilo molbom Hrvata iz same BiH za humanom pomoću, bilo sugestijom svjetskih ĉimbenika, mi potpisani predstavnici katoliĉkih biskupija Bosne i Hercegovine: Sarajeva/Vrhbosne, Banjaluke, Mostara i Trebinja, obraćamo Vam se ovom promemorijom u kojoj iznosimo ne samo općepoznate stavove Katoliĉke Crkve, nego i konkretna razmišljanja u vezi s rješenjem te dramatiĉne situacije. Od samoga poĉetka agresorskog rata na Republiku Hrvatsku i na Republiku Bosnu i Hercegovinu Katoliĉka Crkva je imala jasna naĉela, koja je u više navrata isticala i nauĉavala. A to su: – apsolutna hitnost prestanka vatre na svim bojištima; – zalaganje da se dijalogom i pregovorima krvava kriza razriješi; – nedopustivost teritorijalnih osvajanja silom i neprihvatljivost njihova ozakonjenja; – povratak prognanika i izbjeglica u svoje domove i zaviĉaje; – nuţnost meĊunarodne suradnje da oţivi zemlja razorena ratom. 1 1. Apsolutna hitnost prestanka vatre na svim bojištima

1

Dosta je podsjetiti na barem 9 objavljenih izjava Hrvatske biskupske konferencije i Sabora Vrhbosanske metropolije, ne samo na hrvatskom u Glasu Koncila, nego na drugim jezicima Europe. Te su Izjave svaki put donesene u poluslužbenom glasilu Svete Stolica "L' Osservatore Romano". Izjave HBK objavljene su 7. X. 1992; 22. IV. 1993; 8. VI. 1993; 15. V. 1993. sam kardinal Kuharić, predsjednik HBK u Zagrebu. Zatim biskupi sa Sabora Vrhbosanske metropolije: 2. VIII. 1993. u Mostaru; 1. IX. 1993. u Zagrebu; 29. XI. 1993. u Bolu. Pa onda jednoglasno svi biskupi iz Hrvatske i svi biskupi iz Bosne i Hercegovine, s potpisom kardinala Kuharića i nadbiskupa Puljića, 15. X. 1993. u Splitu i konačno skupina hrvatskih biskupa, s kardinalom na čelu, koji su se našli u Sarajevu 6. I. 1994. Ne navodimo one stotine intervencija pojedinih biskupa i nadbiskupa: Franje, Vinka, Pavla, Ćirila, Željka, Srećka, Ratka.

267

Na podruĉju Bosne i Hercegovine danas je svaki ĉovjek i svaki narod ţivotno u pogibelji. Ugroţen je sadašnjim besmislenim ratom i, ako se situacija primiri a pravedan mir ne uspostavi, sutrašnjim mogućim terorizmom i gerilom bilo s koje strane. Da bi se ozbiljno pristupilo sporazumima o miru, apsolutno je nuţno zaustaviti krvoproliće u Bosni i Hercegovini. Što se tiĉe Katoliĉke Crkve u Vrhbosanskoj metropoliji, ona je u ovom ratu pretrpjela neprocjenjive štete. U svojoj zajedniĉkoj Izjavi, 2. kolovoza 1993, biskupi su opisali tuţno stanje u svojim biskupijama, a nakon toga situacija se samo pogoršavala. Tada je bilo reĉeno: "– U nadbiskupiji vrhbosanskoj, koja broji oko 500.000 katolika u 144 ţupe rat je izravno pogodio oko 350.000 vjernika koji su protjerani iz svojih ţupa zajedno sa svojim pastirima; oko 100 ţupa zauzeto je od srpske i muslimanske vojske, od kojih je većina uništena. Sva tri sjemeništa (malo franjevaĉko u Visokom i dva velika – dijecezansko i franjevaĉko – u Sarajevu) radila su u prošloj školskoj godini u Hrvatskoj. Ostatak katoliĉkog puĉanstva, koje je u većini hrvatsko, u pogibelji je da bude takoĊer prognano ili zatrto. – Banjaluĉka biskupija, koja ima oko 120.000 katolika u 47 ţupa, proţivljava sliĉnu situaciju. Oko 40 ţupa nalazi se pod srpskom a dvije ţupe pod muslimanskom vlašću; neke su od njih za sada, naţalost, bez ijednoga katolika. Iako na podruĉju biskupije nije bilo nikakvih vojnih sukoba, više od polovice katolika bilo je prisiljeno napustiti svoje ţupe. Preko 40 % crkava i crkvenih objekata potpuno je uništeno, a daljnjih preko 50 % teţe ili lakše oštećeno. I dalje je primjetljiv pritisak na hrvatski katoliĉki ţivalj da se iseljava sa svojih vjekovnih ognjišta, iako mjesne vlasti tvrde da to nije njihov sluţbeni stav. – Biskupije u Hercegovini, mostarsko-duvanjska i trebinjsko-mrkanska, s oko 210.000 katolika u 81 ţupi, imale su blizu 30.000 katolika u progonstvu i izbjeglištvu a oko 20 ţupa je okupirano od srpskih i muslimanskih vojnih jedinica ili su pod stalnom ratnom vatrom jednih ili drugih". Inzistiramo da prestane ratna vatra i krvoproliće. Razgovori mogu trajati godinama, ali pucanja ne bi smjelo biti više ni minute. 2. Dijalog i pregovori Svaki put, kad su se biskupi Bosne i Hercegovine sastali, dali su zajedniĉki apel kojim su naglašavali cjelovitost svojih biskupijskih granica i odluĉno se protivili nestanku natpoloviĉnog dijela Vrhbosanske metropolije: 1. U izjavi od 1. rujna 1993. biskupi Vrhbosanske metropolije naglasili su izmeĊu ostalog ovu misao: "Duboko nas uznemiruju razne vijesti i dogaĊaji koji navode na zakljuĉak da bi planirana republiĉka razgraniĉenja mogla dovesti do nasilnih etniĉkih razraĉunavanja i ĉišćenja, suprotnih Boţjem zakonu i ljudskom pravu. U takvoj pretpostavci ne moţemo nikada pristati na mogući nestanak natpoloviĉnog dijela organizirane Katoliĉke Crkve, tj. naših biskupija na njihovim povijesnim i sadašnjim prostorima Bosne i Hercegovine". 2 2. U apelu, od 29. studenoga 1993, istaknuli smo: "Mi predstavnici vrhbosanske nadbiskupije, banjaluĉke, mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske biskupije ne pristajemo ni na kakva precrtavanja naših stoljetnih biskupijskih granica, niti na otpisivanje naših crkvenih podruĉja, bez pristanka i odobrenja našega katoliĉkog svećenstva i puka koji je kao hrvatski narod vjekovima konstitutivan i bitan u Bosni i Hercegovini". 3 3. MeĊutim, svi sadašnji pregovori o budućnosti Bosne i Hercegovine idu za tim da se ta zemlja teritorijalno razdijeli. Ta je podjela ukljuĉena i u oba plana Europske unije i Ujedinjenih nacija: Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov. Sudjelujući u tim pregovorima u ime hrvatskog naroda, njegovi politiĉari, s Vama na ĉelu, pristaju na podjelu Bosne i Hercegovine. Veoma nam je ţao što su ti pregovaraĉi ignorirali i ignoriraju dosadašnje apele, kojima su biskupi Bosne i Hercegovine izjavljivali da ne pristaju ni na kakvo mijenjanje granica svojih biskupija, niti na nestanak, s tih prostora, većeg dijela hrvatskoga naroda i Katoliĉke Crkve, koja mu je inaĉe bila i ostala vjekovima najvjernija voditeljica i zaštitnica. U pretpostavci da ta podjela bude i sankcionirana, katoliĉki vjerski, sakralni i kulturni objekti ostaju najvećim dijelom izvan podruĉja koje bi se dodijelilo Hrvatima. A to su tri biskupijska sjedišta: Banjaluka, Sarajevo, Trebinje; dvije teološke škole i sjedište franjevaĉke bosanske provincije, te sjedišta triju ţenskih redovniĉkih provincija u Sarajevu: Sestara sv. 2 3

Glas Koncila, 37/1993, 3; L' Osservatore Romano, 6–7. IX. 1993, 2. Glas Koncila, 50/1993, 1,4; L' Osservatore Romano, 5. XII. 1993, 2.

268

Vinka Paulskoga, Školskih Sestara sv. Franje i Sestara Sluţavki Malog Isusa; sjemenište dijecezansko (Travnik) i franjevaĉko (Visoko). Da ne govorimo o tolikim ţupama, povijesnim franjevaĉkim samostanima, kao višestoljetnim religioznim i kulturnim arištima. 3. Nedopustivost teritorijalnih osvajanja silom Jedan od prekršenih principa jest ovaj: Europa je od poĉetka stajala uz naĉelo da neće priznati ni pedalj osvojene zemlje. A sada se pregovori vode, i pod njezinim pritiskom i na temelju otimaĉine i agresijom osvojenih podruĉja. Stjeĉe se dojam da se osvajaĉa ţeli zadovoljiti, što će biti samo na ţivotnu štetu druge strane. Drugi nepravedan princip koji se primjenjuje jest ovaj: Dioba BiH, praktiĉno i stvarno (makar se teoretski netko i zalagao u suprotnom smjeru), vodi ne samo sankcioniranju dosadašnjih etniĉkih progona, nego i sutrašnjem potpunu dovršenju "etniĉkog ĉišćenja". A takva "preseljenja" i pothvati za vrijeme rata nisu ništa drugo nego zlodjela! 4. Povratak prognanika i izbjeglica Svaki mirovni ugovor mora ukljuĉivati mogućnost i osiguranje povratka prognanih i izbjeglih u njihove domove. Svjesni smo da ima i preplašenih i ugroţenih, koji se boje vratiti. Ali, na temelju naših susreta i razgovora, tvrdimo da ima mnogo veći broj onih koji se svakako ţele vratiti u svoje zaviĉaje. Takvima treba omogućiti povratak. Do sada se, naţalost, malo tko vratio odakle je prognan. 5. Nuţnost meĊunarodne suradnje da se dadne ţivot zemlji razorenoj ratom Zaraćene su strane do sada pokazale da nisu moćne ni voljne sklopiti ni primirje ni mir. Mir se moţe i nametnuti, ali da bude utemeljen na pravdi i pravednim kriterijima za sve strane. Na meĊunarodnoj je zajednici da uĉinkovito zaštiti osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode na našim prostorima. Jednako se oĉekuje daljnja humanitarna pomoć gladnom i zatoĉenom puĉanstvu. Osobito će Bosna i Hercegovina biti zainteresirana za pomoć u sutrašnjoj obnovi zemlje. MeĊutim, u odluci o protektoratu nad Mostarom i Sarajevom naslućujemo, naţalost, ograniĉenje politiĉke slobode, posebno na štetu hrvatskoga naroda. Zakljuĉak Crkva se ne moţe odreći svoje misijske uloge i evangelizacijske zadaće da na svakom mjestu i svakom ĉovjeku navješćuje poruku Boţje ljubavi, mira, istine i pravde. Ne znamo kako će na silom osvojenim i od Hrvata otpisanim podruĉjima Katoliĉka Crkva imati slobodan pristup. Do juĉer je po svojim biskupijama imala kakvu-takvu mogućnost ţivota i rada na podruĉju cijele Bosne i Hercegovine. Danas se ratom, pa i politiĉkim odlukama, njezino slobodno djelovanje suţava i steţe na jednu šestinu teritorija, iako Hrvati vlasniĉki posjeduju barem trećinu podruĉja Bosne i Hercegovine. Postoji velika pogibelj da Crkva izgubi znaĉajnu povijesnu i sadašnju baštinu. To nam, naţalost, prireĊuju protivnici i neprijatelji, ali ne moţemo razumjeti da na to pristaju i sami hrvatski pregovaraĉi. Bez obzira na sve moguće prijedloge o ustroju Bosne i Hercegovine, smatramo svojom duţnošću i pravom još jednom odluĉno zahtijevati od svih koji pregovaraju u ime hrvatskoga naroda, da svakako osiguraju za sve Hrvate katolike, kao i za pripadnike drugih nacija i konfesija, osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode, ukljuĉujući i vjerska i nacionalna prava. S osobitim poštovanjem. Msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Msgr. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i upravitelj trebinjsko-mrkanski U ime sprijeĉenog vrhbosanskog nadbiskupa: Dr. Pero Pranjić, vikar za prognanike i izbjeglice Zagreb, 12. sijeĉnja 1994. godine ___________

GK, 23. sijeĉnja 1994, str. 3; ZPM, str. 235–240. 269

16. I. 1994. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Poziv na molitvu i post za mir u Bosni i Hercegovini. Sveti Otac Ivan Pavao II. poziva cijelu Katoliĉku Crkvu u svijetu da 21. sijeĉnja ove godine posti, a 23. sijeĉnja slavi u svim svojim crkvama misu za mir u Bosni i Hercegovini, dakako i u Hrvatskoj koja još ne uţiva mir. Tom se pozivu svi mi odazivamo i prikljuĉujemo cijeloj Crkvi u postu i molitvi da konaĉno milosrdni Bog udijeli nam ono što ljudi ne mogu dati. "Bolje se Gospodinu uteći nego se uzdat u ĉovjeka! Bolje se Gospodinu uteći nego se uzdat u mogućnike" (Ps 118). Grad Sarajevo je primjer ljudske nemoći! Stanovnici toga grada već drugu godinu ţive u sjeni smrti. Nitko ne moţe ući niti izaći bez zaštite UNPROFOR-a i dozvole onih koji ga okruţuju. U grad ne moţe ući nikakva pomoć cestama bez pristanka onih koji ga okruţiše sa šesto topova. Tristo osamdeset tisuća ljudi ţivi bez dovoljne hrane, bez vode i u stalnom strahu od granata koje od vremena do vremena nemilosrdno zasipaju grad. Ljudi se osjećaju posve bespomoćno i pitaju se: Kada će to prestati? Djeca toga grada, kao i svih okruţenih mjesta i gradova Bosne, u strahu i gladi, sigurno ne mogu shvatiti uzroke i razloge toga ludila u kojem nema ni trunka ĉovjeĉnosti. Ljudi ga ne mogu ili neće zaustaviti! Još samo vjera i pouzdanje u Boţju pomoć drţi ljude u nadi da ne padnu u oĉaj. Svojom se molitvom pridruţimo svim tim patnicima. Saberimo u svoju molitvu sve suze i svu prolivenu krv! Saberimo sve patnje svih ranjenih, prognanih, zatoĉenih i ţalosnih zbog gubitka svojih najbliţih. Pridruţimo toj patnji i svoj post ali i oĉišćenu savjest od grijeha! Tako skrušeni i povezani s istinskom solidarnošću sa svim ţrtvama rata, molimo s pouzdanjem da Bog svojim milosrĊem dokrajĉi u ljudskim srcima svaku mrţnju i pohlepu, da raspoloţi Duhom Svetim svaku dušu za opraštanje, pomirenje i mir, da pokrene volju ljudi za pravednost i poštivanje prava i dostojanstva svake ljudske osobe! "Jer ja, Gospod, ljubim pravdu, a mrzim grabeţ nepravedni" (Iz 61,10). "Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i ĉovjeka duha ponizna koji od moje rijeĉi dršće" (Iz 66,2). Ponovno i ponovno pozivam sve vjerniĉke obitelji da mole zajedniĉku molitvu krunice za mir i obraćanje naše. Toliki nas grijesi protiv Boga i protiv ĉovjeka satiru! Utecimo se Bezgrešnoj Djevici Mariji da moli za nas i da moli s nama za naš mir! Neka se u svim ţupama zagrebaĉke nadbiskupije pripremi vjernike da 23. sijeĉnja ispune naše crkve u euharistijskom slavlju za mir i da 21. sijeĉnja poste na tu nakanu. Osobito je poţeljno da se tih dana ispovjede i tako pomireni s Bogom mogu zaista skrušenim srcem zazivati Boţju pomoć i dar mira! "Blagoslovljen ĉovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin pouzdanje" (Jr 17,7).

/Zagreb, sijeĉnja 1994./ _________

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki

GK, 16. sijeĉnja 1994, str. 3.

22. I. 1994. BISKUPI VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR I PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANÐELOVIĆ Apel domaćoj i svjetskoj javnosti da se zaustavi krvavi rat u Bosni i Hercegovini i uspostavi pravedni mir.

270

Ujedinjeni u postu i molitvi na koju nas je s cijelim katoliĉkim svijetom pozvao papa Ivan Pavao II, svećenici i vjernici grada Sarajeva, dijeleći sve zlo što se sruĉilo na ljude ove zemlje, obraćamo se domaćoj i svjetskoj javnosti s molbom i vapajem da se zaustavi ovaj krvavi rat. Mi znamo da je to moguće! Krajnje je vrijeme da svi oni koji to mogu pokaţu svoje djelotvorno htijenje. Ovdje su ljudi već odavna na izmaku psihiĉkih i fiziĉkih snaga. Mi ovom prilikom ponavljamo ona ista naĉela koja smo, voĊeni duhom EvanĊelja, zastupali u svim svojim istupima i nastojanjima: – ovaj krvavi sukob treba pravedno riješiti dijalogom i pregovorima bez obzira na "pravo jaĉega"; – nedopustiva su teritorijalna osvajanja silom, praćena etniĉkim progonima, i njihovo prihvaćanje kao svršenoga ĉina; – prijeko je potrebno stvarati sve uvjete za povratak svih prognanih i izbjeglih u njihove domove i zaviĉaje. S tugom i sa zebnjom ispratili smo još jedno zasjedanje mirovne konferencije u Ţenevi s koje su se odgovorni za stradanje i patnje ovih ljudi po tko zna koji put razišli bez dogovora. Ne shvaćamo one koji nakon ovoliko patnje najavljuju trajanje rata sve dok se ne pobijedi "onaj tko se pobijediti moţe". Ne vjerujemo da će one ljude kojima je previše smrti, progona, straha i gladi ohrabriti prijetnje silom ili nemoralnim savezništvima bilo koga protiv bilo koga. Ljudi, i narod Bosne i Hercegovine, vapiju za mirom dostojnim ĉovjeka, za sigurnošću i nadasve za kruhom, bez kojega već umiru. Mi vjerujemo da je mir moguć uz samo jedan uvjet: uvaţavajući Boţje i naravne zakone koji zapovijedaju poštovanje temeljnih prava svakog ĉovjeka. Vjerni EvanĊelju i poslanju Crkve, s jedne strane, i vezani ljubavlju prema svome ali i svakom drugom narodu, s druge strane, kao Hrvati i katolici ţelimo ostati u ovom gradu i u ovoj zemlji. Mi se suţivota s drugima, u kojemu će nam biti zajamĉena ljudska i vjerniĉka prava, ne bojimo. Dapaĉe, smatramo ga vlastitim pozivom i nadahnućem. Stoga traţimo da se ĉinjenica našega postojanja na podruĉju cijele Bosne i Hercegovine ozbiljno uzme u obzir kao i naša ţelja da ovdje i ostanemo. Boli nas i vrijeĊa što smo u pregovorima zaboravljeni, a u ţelji da ovdje s drugima trpimo, preţivljavamo i opstanemo, sa svih strana poricani. Katolici drevne biskupije Vrhbosne izgnani su ognjem, strahom i glaĊu. Ostali su još ostaci ostataka: "hrvatske enklave" koje su već mjesecima u potpunom okruţenju. I njih se ţeli protjerati. Propagandne mašinerije rata sa svih strana pripremaju scenarije njihova uništenja. Mi diţemo svoj glas i upozoravamo da to neće biti moguće bez pokolja desetaka tisuća ljudi. Molimo odgovorne drţavne i vojne vlasti na svim stranama da to sprijeĉe u ime Boga i ĉovjeka, u ime zajedniĉke nam budućnosti i suţivota na ovim prostorima. Pozivamo meĊunarodnu javnost da se upozna s tragiĉnim poloţajem katolika u srednjoj Bosni, kao i s nestankom naše nadbiskupije, i da nam pomognu. Uvjereni "da je mir moguć", ali i "da je molitva jedino oruţje Crkve", mi molimo i na molitvu pozivamo sve ljude dobre volje, da Gospodar povijesti i Otac MilosrĊa ovoj napaćenoj zemlji udijeli mir. Mons. Francesco Monterisi, apostolski nuncij u BiH Mons. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski Fra Petar AnĊelović, provincijal Bosne Srebrene Sarajevo, 22. sijeĉnja 1994. _____________

GK, 30. sijeĉnja 1994, str. 1. i 4; VB, god. V (CVIII), 1–4/1994, str. 51–52.

26. I. 1994. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE Apel domaćoj i svjetskoj javnosti da se pokrenu sve snage kako bi se zaustavio rat u Bosni i Hercegovini i zaštitila temeljna prava svakog ĉovjeka i svake meĊunarodno priznate drţave. Biskupi Republike Hrvatske i biskupi Republike Bosne i Hercegovine, prisutni na susretu u Zagrebu 26. sijeĉnja 1994, ponovno upućujemo domaćoj i svjetskoj javnosti hitan poziv u ime svih ljudi koji su ţrtve nasilja, koji u okruţenjima (a to su stvarni logori) ţive bez hrane i lijekova, bez slobode kretanja i pod stalnom prijetnjom smrti, da se probudi savjest svih ljudi 271

dobre volje, a osobito savjest odgovornih za politiĉke odluke, da upotrijebe sva moralna sredstva u obrani ljudskih prava stotina tisuća obitelji. Najprije iz sveg srca zahvaljujemo Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. za poziv cijeloj Katoliĉkoj Crkvi u svijetu i svim ljudima dobre volje da poste i mole za mir na Balkanu, odnosno u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj. Svi njegovi pozivi, svi njegovi napori da se s osvajaĉkim ciljevima nametnuti rat u ovim prostorima zaustavi, zasluţuje naše duboko poštovanje i našu zahvalnost. Za ljubav uzvraćamo ljubavlju u ime svih ţrtava za koje se Papa zauzima s nesebiĉnom ljubavlju. Toplo zahvaljujemo svim biskupima Katoliĉke Crkve, svim svećenicima i svim pripadnicima drugih vjerskih pripadnosti koji su se ukljuĉili u post i molitvu za naš mir. Iskreno zahvaljujemo svim dobroĉiniteljima koji velikodušno i ustrajno svjedoĉe svoju ljudsku solidarnost s patnicima i ţrtvama nepravde, sabirući i šaljući humanitarnu pomoć preko karitativnih i humanitarnih organizacija ili privatnom inicijativom. Naţalost, nasilje je toliko bezobzirno da ni ta humanitarna pomoć ne moţe redovito stizati do najpotrebnijih koji se zbog toga osjećaju napušteni, prepušteni sili jaĉega i zaboravljeni. Humanitarni putovi do svih ljudi kojima je potrebna pomoć da spase goli ţivot moraju biti otvoreni, zaštićeni i osigurani sredstvima koja mogu sprijeĉiti svakog nasilnika da humanitarnu pomoć prijeĉi, pljaĉka ili uništava. Poznate su nam ĉinjenice da u nekim mjestima srednje Bosne i u Sarajevu ljudi umiru od gladi, ĉak i cijele obitelji. Ne moţemo se oglušiti krikovima i oĉaja i nade koje nam iz opkoljenih mjesta srednje Bosne, u kojima ţivi uglavnom katoliĉko stanovništvo, upućuju njihovi svećenici. Ĉinjenica je da u ovom dijelu Europe, na koncu XX. stoljeća, stoje pred potpunim uništenjem sarajevska i banjaluĉka dijeceza s ukupno više od šesto tisuća katolika Hrvata. Suosjećamo s patnjom svake ljudske osobe i svake obitelji bilo koje nacionalne ili vjerske pripadnosti. Krajnje je vrijeme da se odluĉno stane na put nasiljima koja satiru stotine tisuća neduţnoga civilnoga puĉanstva: djecu, ţene, stare, nemoćne i bolesne ljude kao i ranjenike kojima je sprijeĉena najosnovnija lijeĉniĉka pomoć. Rat koji je bio nametnut Hrvatskoj prije gotovo tri godine, a sada osobito bjesni u Bosni i Hercegovini, takoĊer meĊunarodno priznatoj drţavi, velik je zloĉin protiv svih ljudskih prava za koji su odgovorni ne samo oni koji su ga zbog svojih egoistiĉkih ciljeva pokrenuli nego i oni koji se prema tom zloĉinu odnose ravnodušno, a pogotovo oni koji ga na bilo koji naĉin podupiru, propustivši zakonitu mogućnost da ga zaustave. Ni pred Bogom ni pred poviješću neće se moći ispriĉati nitko tko je imao mogućnost i odgovornost da nasilje zaustavi, a to nije uĉinio. "Na Balkanu Europa umire!" U ovim prostorima Ujedinjeni narodi ostaju bez pravog uĉinka. U ovom dijelu Europe okaljana je europska civilizacija neizbrisivom ljagom. Svi govori o ljudskim pravima, o meĊunarodnom pravu i konvencijama ovdje gube svaku vrijednost. Naoruţani moćnici kroje zakon i ubijaju, razaraju, protjeruju ljude iz njihovih domova i tako ĉiste podruĉja za sebe. To mogu ĉiniti bez ikakve odgovornosti, raĉunajući bilo na otvorenu bilo prikrivenu potporu nekih snaga koje ih zaštićuju. Trgovci oruţjem gomilaju bogatstva; crno trţište gomila profite; trguje se ljudskom krvlju i suzama. Gdje pak vlada iskljuĉivo pravo jaĉega, najgore prolazi onaj tko je slab i ne moţe se obraniti. Stoga se moţe dogoditi da u oĉaju i sam poĉini zloĉin, ako je neprestano izloţen sistemu nasilja koje mu nijeĉe pravo na postojanje. I u takvim okolnostima zloĉin nije dopustiv i mi svaki zloĉin, s bilo koje strane poĉinjen, osuĊujemo. Spirala zla se mora prekinuti svim zakonitim sredstvima, da se osigura dostojanstvo i pravo na slobodan i siguran ţivot svakoj ljudskoj osobi u njezinu domu, u njezinu kraju, u njezinoj široj zajednici, bilo nacionalnoj, bilo vjerskoj. Stoga smatramo svojom duţnošću ponovno uputiti krajnje dramatiĉan poziv svjetskoj javnosti da se pokrenu sve snage ljudi dobre volje, a osobito da se pokrene savjest svih odgovornih u meĊunarodnim institucijama za pravdu i mir, kako bi se konaĉno zaustavilo ovo krvoproliće. Papa Ivan Pavao II. svojim visokim moralnim autoritetom upozorava, poziva i zaklinje da se zaštite ljudi od nepravde i nasilja. Tom se glasu i mi pridruţujemo s nadom da to neće biti glas vapijućega u pustinji. Ta pustinja je mrtvilo savjesti, moć sebiĉnih interesa jakih na raĉun slabih, što moţe postati potpora onom koji otima tuĊe jer je jaĉi. S pravom oĉekujemo da meĊunarodne institucije, odgovorne za poredak slobode i prava u Europi i u svijetu, mogu i trebaju zaštititi i osigurati ljudska prava svake ljudske osobe; trebaju osigurati i zaštititi i neovisnost i slobodu svake meĊunarodno priznate drţave u njezinim granicama; osigurati siguran povratak svim izbjeglima i prognanima na njihova ognjišta. NeotuĊivo je pravo ĉovjeka da ţivi u svom domu. MeĊunarodne institucije duţne su bdjeti da se poštuju prava i sloboda manjina u svakoj drţavi. Što se zahtijeva za manjine u jednoj drţavi, 272

mora biti zajamĉeno i zaštićeno manjinama u svakoj drţavi. To su uvjeti pravednog mira za sve ljude, narode i drţave. Takav mir treba stvoriti, zaštititi i saĉuvati. Mir koji ne bi ispravio nepravde, koji bi priznao uĉinke nasilja – ne bi bio ni pravedan ni trajan mir. Politika koja ne bi slijedila naĉela pravednog mira za sve ljude i narode – ne bi bila ĉovjeĉna, ne bi bila u sluţbi mira. Mir moţe biti samo djelo pravde (usp. Iz 32, 17). Ovdje moramo izraziti svoje duboko ţaljenje da se u nekim moćnim svjetskim massmedijima, ili zbog pomanjkanja objektivnih informacija ili pod utjecajem neke pristrane politike, ne pristupa objektivnoj analizi svih uzroka i svih elemenata tragiĉnog sukoba u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, pa se griješi i protiv istine. Osobito se šteta nanosi ţrtvi napadaĉa. Istina i pravednost su nerazdvojive. Progovorili smo i ovog puta kao biskupi Crkve u hrvatskom narodu u ime univerzalnih moralnih naĉela; progovorili smo iz svoje savjesti da se zauzimamo za dobro ne samo svoga naroda nego za dobro svakog ĉovjeka, bilo koje nacionalnosti ili vjerske pripadnosti. Govorimo iz svoje vjernosti Bogu Stvoritelju i Spasitelju svih ljudi. Ne ţelimo svojom šutnjom na svoju savjest preuzeti odgovornost ni za jednu kap ljudske krvi, ni za jednu suzu potlaĉenih, obespravljenih, prepuštenih bez pomoći i zaštite nepravednom nasilju. Pozivamo svu braću u vjeri da nastave usrdnu molitvu za pravedan mir! Da, slobodni od svake mrţnje i ţelje za osvetom, sve svoje pouzdanje povjere Milosrdnom Bogu da svojim svjetlom obasja svako srce i svaku savjest, kako bi se svi ljudi otvorili Bogu i jedni drugima u pomirenju, opraštanju i pravednosti. Zagovoru Presvete Bogorodice povjeravamo svoju nadu! Franjo kard. Kuharić, nadbiskup-metropolita zagrebaĉki i predsjednik HBK Anton Tamarut, nadbiskup-metropolita rijeĉko-senjski Ante Jurić, nadbiskup-metropolita splitsko-makarski Vinko Puljić, nadbiskup-metropolita vrhbosanski Ivan PrenĊa, nadbiskup-koadjutor zadarski Ćiril Kos, biskup Ċakovaĉko-srijemski Slavomir Miklovš, grkokatoliĉki biskup kriţevaĉki Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Slobodan Štambuk, biskup hvarski Josip Bozanić, biskup krĉki Ţelimir Puljić, biskup dubrovaĉki Ðuro Kokša, pomoćni biskup zagrebaĉki Marin Srakić, pomoćni biskup Ċakovaĉki Juraj Jezerinac, pomoćni biskup zagrebaĉki Marko Culej, pomoćni biskup zagrebaĉki U Zagrebu, 26. sijeĉnja 1994. ____________

GK, 6. veljaĉe 1994, str. 1. i 4; SV HBK, 1/1994, str. 12–14; VB, god. V (CVIII), 1–4/1994, str. 52–54.

29. I. 1994. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Govor u Koblenzu (Njemaĉka), na zasjedanju Vijeća Biskupskih konferencija Europe izvješće o stanju u Bosni i Hercegovini te poziv i zamolba za pomoć. Poštovana gospodo! Dolazim iz najmlaĊe drţave svijeta koju razdire krvavi rat. U njoj se nalaze ĉetiri katoliĉke biskupije sa sjedištima u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru. Sarajevo je sjedište Vrhbosanske nadbiskupije i metropolije, a Sveti Otac me je postavio za pastira ovoj mjesnoj Crkvi. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Bosni i Hercegovini ţivjelo je 4.377.000 stanovnika; od toga 43,38% Muslimana, 31,18% Srba i 17,36% Hrvata. Prije ovog krvavog rata uz prvoslavne i 273

muslimane u Bosni i Hercegovini je ţivjelo i oko 18,5% katolika podijeljenih u spomenute biskupije. Neka mi bude dopušteno da Vam ukratko prikaţem razvoj situacije i uzroke koji su doveli do ovog krvavog rata i sadašnjeg ţalosnog stanja. Za vrijeme komunistiĉkog totalitarnog sistema Jugoslavija je ţivjela kao umjetna tvorevina. Unatoĉ višenacionalnom sastavu, voĊena je anacionalna politika. MeĊutim, u vojsci, policiji i ekonomiji privilegije su uţivali samo pripadnici srpskog naroda. Urušavanjem komunistiĉkog reţima i nastupom demokracije privilegirani narod je osjetio da će vlast morati dijeliti s drugima. Kako se povlašteni pripadnici srpskog naroda ne bi morali odreći vlasti, srpski politiĉari su poĉeli proklamirati ideju o navodnoj ugroţenosti svoga naroda, s ciljem da odrţe takovo stanje ili da bar djelomiĉno ostvare san o velikoj Srbiji. Vrlo vaţan ĉimbenik u svemu ovome jest armija bivše Jugoslavije. Ĉinjenica je da se proces demokratizacije normalno odvijao u svim istoĉnim zemljama u kojima je i vojska prihvatila demokraciju. U armiji bivše Jugoslavije zapovjedniĉki kadar najvećim dijelom bio je srpski pa se armija nije htjela odreći komunistiĉke ideologije. Upravo tu leţi izvor poĉetka rata, koji je, zapravo, sukob izmeĊu reţimske armije i demokratizacije. Sav vojni potencijal, zapovjedniĉki kadar i sve naoruţanje uzurpirala je srpska politika i upotrijebila ga protiv nenaoruţanih ljudi u Sloveniji, zatim u Hrvatskoj i na koncu u Bosni i Hercegovini, gdje su posljedice najtragiĉnije. Najbrţe se u obrani konsolidirao hrvatski narod, bilo u Hrvatskoj bilo u Bosni i Hercegovini. Cilj tog organiziranja nije bila ţelja za osvajanjem, nego obrana od agresora. Muslimanski narod u Bosni i Hercegovini naivno je imao veliko povjerenje prema armiji bivše Jugoslavije. Nakon komunistiĉkog reţima, koji je negirao nacionalne vrijednosti, proces demokratizacije je omogućio i normalan proces profiliranja nacionalnih vrijednosti. Nasuprot Srbima i Hrvatima, Muslimani u Bosni i Hercegovini nisu uspjeli profilirati svoj nacionalni identitet. Proces demokratizacije i prijelaz na dogovoreni suţivot po naĉelima pariteta prekinula je agresija nadmoćne armije bivše Jugoslavije i paravojne srpske oruţane formacije su zapoĉele agresiju. Nastale su uţasne patnje i prevelika stradanja. Na poĉetku rata najviše su stradali Muslimani koji su bili neorganizirani i politiĉki nedefinirani. Veoma uoĉljiva posljedica komunistiĉkog reţima jest odgoj bez morala, odgovornosti i savjesti. To je uzrokovalo pojavu ratnog profiterstva i spremnosti na najokrutnije zloĉine nad nevinim ţrtvama, što su pojedini voĊe podrţavale i stimulirale radi provoĊenja svojih ideja. Najprije su veliki dijelovi Hrvatske, a onda i najveći dio Bosne i Hercegovine temeljito opljaĉkani, a najveći dio plijena odvezen je u Srbiju. Kako su se svjetske politiĉke instance postavile vrlo neodreĊeno prema agresoru, na ovim se prostorima dobio dojam kako je okupacija ozakonjena. Uz pomoć politiĉke propagande i poteza meĊunarodnih pregovaraĉa i njihovih predstavnika na terenu i druga su dva naroda na prostorima Bosne i Hercegovine pristupili vojnoj opciji, prema kojoj će nekome pripasti onoliko koliko silom osvoji. Tako je došlo do tragiĉnog sukoba izmeĊu Muslimana i Hrvata, a puno indicija govori da je taj sukob vrlo dobro smišljen i reţiran. U trenutku dok Vam ovo pišem, dogaĊanja na terenu pokazuju da su Muslimani spremniji boriti se protiv Hrvata nego protiv bivše jugovojske i paravojnih srpskih formacija, koji su stvarni agresori. Ako se njihova ofenziva na srednju Bosnu ne zaustavi, bit će protjerani i zadnji katolici moje Nadbiskupije. Muslimani su od ţrtve postali progonitelji slabijih. U potpunoj informativnoj blokadi pojedine vojne opcije su preuzele medije te ih usmjerili da djeluju ratno-propagandistiĉki, što je proizvelo netrpeljivost, mrţnju i iskljuĉivost. Ponašanje predstavnika meĊunarodne i Europske zajednice pretvorilo je agresiju u rat svih protiv svih. Najslabiji su osuĊeni na istrebljenje. Na prostorima Bosne i Hercegovine najstarije korijene imaju Hrvati koji su uglavnom katolici i oni su jedan od tri drţavotvorna naroda. Uslijed višestoljetne turske okupacije, a potom i reţima u umjetno stvorenoj bivšoj Jugoslaviji, Hrvati su u ovom trenutku manjinski narod u odnosu na Srbe i Muslimane. Ukratko ću prikazati kako sada stoje Hrvati katolici na ovim prostorima. Na teritoriju Banjaluĉke biskupije, koja je prije ovog rata brojila preko 100.000 katolika Hrvata, ostalo je još oko 30% katolika, a ostali su prognani ili izbjegli. Tamo nije bilo rata nego je na djelu etniĉko ĉišćenje od strane Srba. Miniranjem je uništeno oko 70% crkava. Vrhbosanska ili Sarajevska nadbiskupija najveća je dijeceza u Bosni i Hercegovini i imala je oko 520.000 katolika u 144 ţupe. Povijesno korijenje ove Nadbiskupije starije je od devet stoljeća. Srpska agresija je od prošle godine uništila 66 ţupa, što je 45,8% Nadbiskupije. Sve je porušeno, popaljeno i opljaĉkano, a svijet prognan. Nakon uţasnog sukoba izmeĊu muslimanskih i hrvatskih oruţanih snaga, Muslimani su uništili 40 ţupa, što je 30% Nadbiskupije. Ostalo je još samo jedna trećina ţupa i vjernika u krvavom ratnom okruţenju. Ako sukobi muslimanskih i hrvatskih formacija budu nastavljeni, nakon toliko stoljeća ţivljenja na ovim prostorima nama katolicima prijeti istrebljenje. U Mostarskoj biskupiji od srpske agresije i od sukoba s Muslimanima stradalo je oko 25% ţupa. 274

Potrebno je spomenuti da su dijeceze u Bosni i Hercegovini bile najvitalnije u hrvatskom narodu i po broju djece i po broju duhovnih zvanja. Nema nijedne ţenske ni muške redovniĉke zajednice u hrvatskom narodu koja ne bi imala duhovnih zvanja s ovih prostora. Oko 60% misionarskih zvanja u hrvatskom narodu je iz ovih krajeva, a jedna trećina svećenika moje Nadbiskupije djeluje u drugim zemljama. Brojne katoliĉke obitelji sa zdravim obiteljskim moralom sada su uništene. Zahvalan za poziv koji mi je upućen i za priliku da Vam progovorim, ostavio sam svoje sjedište, u trenutku kada se odluĉuje o biti i ne biti moje Nadbiskupije, s nakanom da Vama i katoliĉkom svijetu uputim moţda posljednji poziv i molbu: 1. Uĉinite sve što je u Vašoj moći da ova strašna ratna stradanja prestanu i da se zaustavi krvoproliće. Nemoguće je prikazati patnje i stradanja obiĉnog svijeta do kojih dovode ova ratna djelovanja. Toliki su domovi spaljeni, uništena je sva privreda, vjerski objekti su porušeni, a vlada uţasna morbidna atmosfera. 2. Uloţite sav svoj utjecaj da se za Bosnu i Hercegovinu naĊe politiĉki pravedno rješenje. Bosna i Hercegovina povijesna je stvarnost i nije umjetna tvorevina poput bivše Jugoslavije. Ona mora biti drţava u kojoj će ravnopravno ţivjeti sva tri drţavotvorna naroda i u kojoj će se svaki ĉovjek moći ostvariti u svojim pravima i slobodama. Sila, nasilje, agresija i zloĉin ne smiju biti ozakonjeni, jer bi to bila tragedija za ovo i za buduće vrijeme. 3. Usrdno Vas molim, pomozite da narodi preţive na ovim prostorima. Oni su potrebni svagdanjeg kruha i zato će im svaka pomoć dobro doći. Osim humanitarne pomoći bit će potrebno uloţiti velike napore u duhovnu i materijalnu obnovu. Neophodno je obnoviti obiteljske kuće, škole, bolnice, crkve i druge ustanove. Posebno će biti vaţno izgraditi i obnoviti tvornice u kojima će ljudi moći sami proizvoditi i tako vlastitim rukama zaraĊivati za ţivot. 4. Nadalje, ţarko molim da što prije poradite na stvaranju uvjeta za povratak prognanih i protjeranih na svoja ognjišta, od kojih su većina zgarišta. Bez ostvarenja ovih postavki nema pravednog mira. U ime katolika pozivam sve katoliĉke institucije da dignu svoj glas i djelatno se zaloţe za naš opstanak na ovim prostorima. Kako je na pragu naše uništenje, vrijeme igra bitnu ulogu. Zato se što prije zauzmite za naše preţivljavanje i naš opstanak na ovim prostorima. Posebno nas boli što mi katolici osjećamo da nitko ne diţe glas za zaštitu nas katolika na ovim prostorima. MeĊunarodna zajednica jednostavno ne spominje da mi postojimo u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Banjaluci ... Posebno bolno smo doţivljavali dolazak predstavnika te meĊunarodne zajednice, koji se nisu nimalo zanimali za ostvarenje naših prava, ali su na sav glas dijelili lekcije na koji naĉin Caritas treba dijeliti hranu. Već godinu dana kopneni putovi su zatvoreni, ostali smo bez sredstava za preţivljavanje te ustanove. Naravno, nisu gotovo ništa uĉinili da Caritasova hrana doĊe u Sarajevo i druga okruţena mjesta u BiH niti ih je osobito zanimalo zašto npr. Merhamet dijeli iskljuĉivo Muslimanima, zašto UNHCR svu pomoć daje drţavnoj agenciji u kojoj rade iskljuĉivo Muslimani, zašto mnoge katoliĉke organizacije radije suraĊuju s Muslimanima, zapostavljajući nas katolike, zašto ... Što smo to uĉinili što nismo smjeli? Mi katolici u Bosni nikako ne moţemo naći odgovor na pitanje; zašto smo od svih napušteni i u svojoj nevolji prepušteni uništenju. Danas se pred Vama pitam, moţe li i u ime ĉega opća Crkva pristati na istrebljenje katoliĉkog puka s prostora na kojima ţive petnaest stoljeća? A to se dogaĊa uz odobrenje politiĉara, koji dolaze iz ovih zemalja! U svemu tome neizmjerno smo zahvalni Svetom Ocu koji neumorno diţe svoj glas, zalaţući se za naš opstanak na ovim prostorima. Na kraju Vas pozivam da doĊete k nama, napaćenim katolicima Hrvatima u Bosni, i osobno se osvjedoĉite u istinitost ovoga što pišem i govorim. Rado ću Vam biti domaćin, omogućavajući Vam da bar za trenutak osjetite našu tjeskobu. Onima, koji iz bilo kojih razloga, ne mogu doći i s nama makar na trenutak podijeliti bol i patnju predlaţem da se o našem poloţaju daju informirati od kardinala Etchegaraya, kardinala Lustigera, kardinala Kuharića i nekolicine drugih hrabrih biskupa. Oni iskazaše veliku bratsku solidarnost opće Crkve s napaćenim mjesnim Crkvama u BiH. U ime ĉovjeka i u ime ovih napaćenih naroda i u svoje osobno ime, zahvaljujem Vam za sve dobro koje nam ĉinite i koje ćete ĉiniti i sve iskreno pozdravljam! /Koblenz, 29. sijeĉnja 1994./ ______ Arhiv NBOS

275

7. II. 1994. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Pismo suosjećanja vrhbosanskom nadbiskupu Vinku Puljiću – povodom zloĉinaĉkog granatiranja u kojem je poginuo velik broj graĊana Sarajeva, a još više ih teško ranjeno. Preĉasni Oĉe Nadbiskupe! Povodom strašnog zloĉina koji se dogodio na sarajevskoj trţnici u prošlu subotu, kada su poginule 62 osobe a ranjeno ih je 197, s osjećajima duboke ţalosti i zaprepaštenja izraţavam Vam svoje suosjećanje u tuzi koja pogaĊa Vaše srce, tolike pogoĊene obitelji i cijeli grad Sarajevo. Trţnica na kojoj se sabiru ljudi da nešto kupe za svoj ţivot sigurno nije vojni cilj. Svjesno uputiti granatu u takav prostor kojim se kreću muţevi i ţene, djeca i mladi, zaista je zloĉin koji mora izazvati savjest svijeta. I svijet se zaista uzbudio. Vi imate iskustvo da se u Sarajevu dogaĊa ne samo zloĉin jednoga dana nego da zloĉin traje već 22 mjeseca, kada na opkoljeni grad gotovo dnevno padaju granate, i pobile su već tisuće ljudi a meĊu njima ne mali broj djece. Da li to izaziva savjest svijeta? Ali to nije prvi put. Kad smo nedavno prolazili kraj te trţnice, reĉeno mi je da je na toj trţnici u ovom ratu mnogo ljudi poginulo. Ne pada li odgovornost za taj i sve druge zloĉine ovoga rata na sve one koji su pozvani da zaštite ljudska prava od svakog nepravednog nasilja? Povodom ovog zloĉina Sveti Otac Ivan Pavao II. ponovno je uputio tjeskobni krik svim odgovornim politiĉarima na nacionalnoj i meĊunarodnoj razini da zaustave ta nasilja "i uz cijenu najvećih ţrtava". Tom se apelu i mi pridruţujemo premda mnogi apeli nisu imali uĉinka. Pred Bogom i pred poviješću snose odgovornost svi koji su zloĉine mogli sprijeĉiti a nisu to uĉinili. Usrdnom molitvom apeliramo na Srce milosrdnog Boga da obrati ljudska srca i podari pravedan mir ovim našim prostorima da svi ljudi mogu ţivjeti u slobodi, pravednosti i sigurnosti. U Isusu Kristu srdaĉno Vas pozdravljam bratskim pozdravom.

Zagreb, 7. veljaĉe 1994. ________

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki, predsjednik HBK

GK, 13. veljaĉe 1994, str. 3.

13. II. 1994. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Apel javnosti i hrvatskim politiĉkim zastupnicima u Bosni i Hercegovini za prestanak sukoba i za pravedno politiĉko ureĊenje Bosne i Hercegovine. Mi, potpisani biskupi sarajevske nadbiskupije, banjaluĉke, mostarsko-duvanjske i trebinjske biskupije, zahvaljujemo Boţjoj providnosti koja nam je omogućila susret u Banjaluci od 11. do 13. veljaĉe ove godine. Kao što smo na dosadašnjim sastancima prošle godine u kolovozu u Mostaru, u rujnu u Zagrebu, u studenom na Bolu te ove godine u sijeĉnju u Sarajevu, tako smo i na ovom Saboru Vrhbosanske metropolije s tjeskobom i nadom razmotrili sadašnju sudbinu naše Crkve tj. hrvatskih i ostalih katolika u BiH. Ponovno istiĉemo trajna naĉela po kojima se mora rješavati današnja dramatiĉna situacija na podruĉju naših biskupija, te sve pozivamo i potiĉemo na ustrajnost u dobru i na uklanjanje ratnog zla. 276

1. Svjesni smo svoje trinaeststoljetne katoliĉke i hrvatske ukorijenjenosti na tlu Bosne i Hercegovine, gdje su naši svjedoĉki vjernici i klerici ustrajali u vjernosti Kristovu EvanĊelju i u odanosti Apostolskoj Stolici sv. Petra u Rimu. Kroz svu prošlost, posebno u pojedinim razdobljima, Katoliĉka je Crkva na ovim prostorima bila sumnjiĉena, progonjena, obarana i ubijana poput svoga utemeljitelja Krista Gospodina. Nekad je broj njezinih vjernika bio sveden na tek nekoliko desetaka tisuća. Ali ona je, unatoĉ svemu, svaki put poput svoga uskrsloga Gospodina i s njegovom pomoću doţivljavala preporod i procvat u Duhu Boţjemu. 2. I ovaj današnji trenutak Crkve ide u niz iskustava punih bola i nade. S dubokom tjeskobom i zabrinutošću doţivljavamo ovih posljednjih godina, osobito prošlih mjeseci, krvavu dramu svojih vjernika. Protjerani su i protjeruju se naši svećenici i vjernici, redovnici i redovnice. Uništavaju se naše crkve i samostani. Ubija se djecu, ţene i starce oruţjem i glaĊu. Iskorijenjuje se katoliĉki i hrvatski znamen s kraja na kraj cijele naše metropolije. Ali mi ni u ovom trenutku ne gubimo evanĊeosku nadu u svemogućega Boga da će u svome milosrĊu i pravednosti ranjeno ozdraviti, srušeno podignuti a raspeto uskrisiti. 3. Nije zadaća nas crkvenih predstavnika davati konaĉna rješenja za unutarnje politiĉko ureĊenje u Bosni i Hercegovini. Poštujući povijesne okvire svoje Vrhbosanske metropolije, s kojima se uglavnom poklapaju povijesne granice Bosne i Hercegovine – a koju je diplomatski priznala Sveta Stolica i sav svijet – otvoreni smo svakoj razumnoj politiĉkoj opciji koja se drţi općih normi prava i pravde. Ponovno naglašavamo nuţnost prestanka besmislena ratovanja, ostvarenje svih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda, ravnopravnost svih triju konstitutivnih naroda na tlu Bosne i Hercegovine, zaustavljanje i vraćanje prognanih na njihova vlastita ognjišta, nesmetanu dostavu humanitarne pomoći svima ţivotno ugroţenima. 4. Apeliramo na zakonite hrvatske politiĉke zastupnike u Bosni i Hercegovini da se u ovom sudbonosnom trenutku uspješno zalaţu i da štite gore spomenuta prava cjelokupnog hrvatskog naroda, sloţno traţe pravedno politiĉko rješenje i oĉuvaju potrebno nacionalno jedinstvo. Dok obespravljenima ţelimo što skoriji povratak njihovih ljudskih prava i pogaţena dostojanstva, sve vjernike usrdno pozivamo na molitvu svevišnjemu Bogu da nam svima skrati dane kušnje i patnje i udijeli milost pravedna mira i sveobuhvatne obnove.

Banja Luka, 13. veljaĉe 1994. ____________

Mons. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i upravitelj trebinjsko-mrkanski

GK, 20. veljaĉe 1994, str. 1; VB, god. V (CVIII), 1–4/1994, str. 54–55.

Sredinom veljaĉe, 1994. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Priopćenje i apel u povodu teškog krvoprolića na sarajevskoj trţnici. Upravo sam se vratio s putovanja, na kojem sam i saznao za strašnu tragediju na sarajevskoj trţnici u subotu, 5. veljaĉe 1994. Nemam rijeĉi kojima bih izrazio svoje osjećaje boli i tuge radi gubitka tolikog broja nevinih ţivota. U ime svih napaćenih i poniţenih izraţavam izraze duboke zahvalnosti Svetom Ocu što iznova poziva na molitvu za mir i "zaklinje one koji poĉinjaju djela tako nedostojna ĉovjeka da prestanu s tim zloĉinima". Zahvaljujem i predsjedniku HBK kardinalu Franji Kuhariću za njegovo pismo povodom ovog zloĉina. Neka Bog bude nagrada svim mirotvorcima. Najoštrije osuĊujem taj zloĉin koji je tolike ljude na uţasan naĉin nasilno lišio boţanskog dara zemaljskog ţivota, brojnu djecu uĉinio siroĉadima, ucvilio mnoge majke i oĉeve, ţene i muţeve. Ma koliko bilo pouzdanje u Boţju dobrotu i blizinu, teško je u ovakvim trenucima ne zavapiti: "Boţe moj, Boţe moj, zašto si nas ostavio?" Stoga sam i pošao k moćnicima ovoga svijeta dizati glas da zaštite napaćenoga malenog ĉovjeka. Iznova pozivam i preklinjem sve koji su odgovorni, bilo na ovim prostorima, bilo na svjetskom planu, da upotrijebe sva moralno dopuštena sredstva kako bi se zaustavilo ovo zlo i kako se nikada ne bi ponovila sarajevska krvava trţnica. U ime Boga i ĉovjeka vapijem: Pomozite nam da preţivimo! 277

Sve katolike i sve vjernike, kao i sve druge ljude dobre volje, pozivam da se ujedinimo u molitvi. Neka Bog, koji ravna poviješću i vodi put svakog ĉovjeka, prosvijetli pameti zloĉinaca, probudi savjesti odgovornih i pomiri ljude i narode kako bi nam napokon svanuo ţuĊeni dan mira. /Sarajevo, sredinom veljaĉe 1994./ _____________

GK, 20. veljaĉe 1994, str. 4. OSN/II, str. 331–332.

14. III. 1994. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo nadbiskupu i metropolitu zagrebaĉkom, Franji kard. Kuhariću – o stanju na banjaluĉkom podruĉju i svakovrsnim povredama ljudskih prava. Vaša Uzoritosti! Od g. tajnika msgr. V. Milovana dobio sam Vaš poziv da sudjelujem na proljetnom zasjedanju HBK od 15. do 17. oţujka 1994. Uz zahvalnost na pozivu, radovao sam se susretu s Vama i drugom braćom u episkopatu. Naţalost, mojem su se dolasku isprijeĉile aktualne nevolje u nekoliko mojih ţupa – povećane upravo posljednjih dana – i moja je obveza da kod ovdašnjih aktualnih politiĉara pokušam više i uĉinkovitije zaštititi svoje potpuno nezaštićene vjernike koji su, unatoĉ mnogovrsnim dosadašnjim nevoljama, ostali na svojim vjekovnim ognjištima. Slobodan sam Vas ipak obavijestiti o nekim, posebno tuţnim i ruţnim sluĉajevima, koji se, naţalost, svakodnevno ponavljaju u razliĉitim verzijama i na razliĉitim mjestima, ali s jednom te istom nakanom – protjerati katolike s ovog podruĉja, pogaziti na najgrublji naĉin ljudsko dostojanstvo, ĉast i sva osnovna ljudska prava, ako se o njima još uopće moţe govoriti nakon svega što smo, kao nesrpski dio ovdašnjeg puĉanstva, proţivjeli u posljednje dvije godine. 1. Ugroţavanje ljudskih ţivota Ponovno je u posljednje vrijeme u nekoliko naših ţupa uĉestalo izravno ugroţavanje ţivota potpuno nevinih ljudi. U ţupi Dragalovci (na pruzi izmeĊu Banjaluke i Doboja) zaklan je u svojoj kući (u kojoj je sam ţivio) Mato Barukĉić (pok. Andre), starac od 83 godine, u noći izmeĊu 09. i 10. veljaĉe. U istoj ţupi 17. veljaĉe umro od posljedica fiziĉkog zlostavljanja srĉani bolesnik Andro Ĉanĉar, pok. Ante, star 66 godina. Bombe su baĉene u kuće Pranjić Pavla i Ivke – oboje starci preko 80 godina – te Dome Pranjić (57 godina) u noći izmeĊu 10. i 11. veljaĉe; ti su jadni ljudi u posljednjem trenutku pobjegli iz kuća u brda, iako je bio vrlo dubok snijeg. Koji dan nakon toga na mrtvo je prebijen i opljaĉkan Stipo Barukĉić (Franjin), star 52 godine. U svim su se sluĉajevima sluţbene vlasti pokazale "nemoćne". U ţupi Barlovci, u naselju Zaluţani, naoruţane uniformirane osobe ubile su Slavka Kašljevića, Perinog, (star 47 god.) u veĉernjim satima 6. veljaĉe, u vlastitoj kući. Ţena se uspjela spasiti bijegom kroz prozor. Policija je došla dok je Slavko još bio ţiv, a teško ranjen, ali je lijeĉnik, iako pozvan, došao tek sutradan oko 09.30, kada je ĉovjek već bio iskrvario i umro. U središtu Banjaluke, u ţupi Pohoda BDM, u veĉernjim satima 10. oţujka upala su u malu kućicu Rakite (zvane Kate) Franelić, siromašne starice od 72 godine, dva naoruţana uniformirana muškarca, tukli je, rezali joj uši i pokušali iskopati oĉi. Kad su susjedi ĉuli njene jauke, pozvali su policiju, a napadaĉi su pobjegli. Starici je ţivot spašen, ali je ostala bez oka, unakaţena, i trajni invalid. U ţupi Marija Zvijezda, na periferiji Banjaluke, nekoliko je osoba i kuća napadano; 5. oţujka napadnut je Anto Martinović (napad i pokušaj pljaĉke); 8. oţujka pucano je na kuću Zvonka Martinovića; istoga dana pucano je rafalima na kuću Ante Araĉića (polupana stakla na prozorima i vratima); 10 oţujka u 19.00 sati oduzet je automobil ("stojadin") Anti Matoševiću; na kuću Ante Janjića baĉena je bomba, a kuća je potom opljaĉkana; opljaĉkana je kuća Josipa Ulmera, te Tonke i Franje Pranjić; pokradena je Ana Kezić; Ladi Bilić zapaljeno je sijeno; na kući Joze Ćosića polupani su prozori; pucano je po kući Ivice Lipovca; zapaljena je staja i prateći objekti starice Ruţe Ćosić. 278

Gotovo svakodnevno nam u posljednje vrijeme dolaze u Ordinarijat ljudi uplakani i izvan sebe, jer su oni ili njihovi najbliţi doţivjeli fiziĉka zlostavljanja, a o psihiĉkom pritisku i raznim prijetnjama ne treba ni govoriti. Uĉestale su ponovno i prijetnje telefonom (ĉak i Biskupu) da će nas sve pobiti, da nam ovdje više nema mjesta, da nas "neće ni katoliĉki (!) NATO-ovi avioni spasiti" itd. Narod je uistinu uznemiren, a zato ima još i drugih razloga! Evo nekih od njih.

2. Nasilno izbacivanje iz stanova pa i iz vlastitih kuća Nasilno izbacivanje iz stanova – ĉesto iz vlastitih, privatnih kuća na podruĉju općine Banjaluka ĉini se da se ne kani zaustaviti dok god nas ovdje ima. Tko zna koji put, i prošlih dana sam usmeno intervenirao kod gradonaĉelnika Banjaluke P. Radića, upozoravajući ga na teške zloĉine protiv ĉovjeka – što se, naţalost, tolerira, a sluţbeni organi ništa djelotvorno ne poduzimaju kako bi se konaĉno zaustavili takvi zloĉini. Ljude izbacuju doslovce na ulicu, bez ikakvog mogućeg rješenja za njihov daljnji smještaj i zbrinjavanje. MeĊu njima ima mnogo starijih ljudi – potpuno nezbrinutih i inaĉe bolesnih i siromašnih! Stjeĉe se dojam da na tom podruĉju doista vlada sila oruţja i tko ima oruţje – taj ima i pravo! Akcija tjeranja ljudi iz stanova i kuća vrlo je perfidan naĉin provoĊenja zacrtanog etniĉkog ĉišćenja nad nepoćudnim dijelom ovdašnjeg puĉanstva, a to je uglavnom nesrpski dio. Moje mnogobrojne dosadašnje intervencije – nikoga drugoga nema da te jadne ljude zaštiti – ostale su uglavnom bez uspjeha. Duša me boli kada gledam mnoge jadne ljude kojima ne mogu pomoći! Sliĉan je pritisak i na podruĉju općine Kotor Varoš gdje u posljednje vrijeme, osim fiziĉkog zlostavljanja i pljaĉke – gotovo svake veĉeri – ţele protjerati i ono malo katolika što je ostalo (samo ih je desetak)! Krajem sijeĉnja strašno su pretuĉeni Mato i Ruţa Mandić u svojoj kući, takoĊer i Anto Vujiĉić. U vlastitoj su kući pretuĉeni, a kuća je opljaĉkana, i Ivka i Kata Maljur u noći 5. veljaĉe; iste je noći pretuĉena i Marija Bandalo. U noći 26. veljaĉe u svojoj je kući pretuĉena Ana Pranjić i kuća je opljaĉkana, a isto se dogodilo Luci Jurić 12. oţujka. Svi ti ljudi, ali i mnogi u njihovom susjedstvu, ne smiju spavati u vlastitim kućama, nego se jadni svakako muĉe po šumarcima, pojatama i sl., a donedavna je duţe vrijeme u nas bio veliki snijeg. Za sve ovo znaju dobro lokalne vlasti, ali ništa ne poduzimaju da se zlodjela sprijeĉe! Preostali ţupljani ţive u velikom strahu te pokušavaju pobjeći bilo kuda, samo da ţivot svoj spase. A vlastima, ĉini se, odgovara da se provede etniĉko ĉišćenje na podruĉju cijele općine. 3. Prisilna mobilizacija i nepodnošljive radne akcije Polovicom veljaĉe nasilno je mobilizirano više od 130 katolika (uglavnom Hrvata) od 1938og godišta pa naniţe – poglavito iz banjaluĉke općine. Pozive su dobili i oni koji nisu bili u vojsci, tj. nesposobni, ali i srednjoškolci. Dakako da sam intervenirao kod svih odgovornih – ĉak i kod najviših predstavnika hrvatskog naroda – da se nasilno mobilizirani ljudi vrate kućama. Nije bilo mnogo koristi, dapaĉe bilo je još gore. I ovih dana provodi se nasilna mobilizacija na podruĉju općina Banjaluka, Prnjavor i Doboj – ljude hvataju kao divljaĉ ako se jadni ne uspiju sakriti. A ljudi ne mogu danima biti skriveni! Njihove su obitelji u velikoj panici, nikoga nema da ih zaštiti, da im protumaĉi što se to zbiva, zašto se s njima tako postupa. Dolaze k nama u Ordinarijat, plaĉu, mole intervencije, traţe da se nekamo sklone. Ĉinimo sve što moţemo da ih utješimo, da nekako providimo za njih, ali sve je to nedovoljno da se osigura nekakvo normalno stanje. Osim nasilnog mobiliziranja u borbene redove, uglavnom na dobojsko ratište i prema Maglaju, vrlo ĉesto nesrpsko puĉanstvo prisiljavaju na nepodnošljive radne akcije, u posljednje vrijeme najĉešće na kopanje rovova blizu bojišnice oko Doboja, Bosanskog Šamca i Orašja. Strahovita poniţenja, psihiĉka i fiziĉka zlostavljanja, prema priĉanju oĉevidaca, teško izdrţi normalan ĉovjek. Ljudi nas mole da ih bilo kako spasimo iz tog pakla. Intervenirao sam ne jednom u posljednje vrijeme (a ranijih tjedana svakako!) da se s ljudima ne postupa na tako robovlasniĉki naĉin. Nije mi poznato je li nakon toga nekome bilo lakše. I mobilizacija i prisilni, krajnje nehumani postupci na radnim akcijama prema našim ljudima, jasan su i perfidan naĉin da ih se najviše moguće ponizi i ţivotno ugrozi. Zato je i razumljivo da se ti ljudi i njihovi najbliţi ţele spasiti bjeţanjem, iseljavanjem, napuštanjem svojih stoljetnih ognjišta, makar to bila potpuna neizvjesnost! 279

4. Ponovni napadi na pastoralne centre Na periferiji Banjaluke u posljednjih su dvadesetak dana napadnuti, tko zna koji put, naši pastoralni centri. U noći 25. veljaĉe o. g. napadnut je pastoralni centar u ţupi Trn (31. put!). Materijalna šteta je i ovaj put bila velika. Naveĉer 03. oţujka o. g. napadnut je pastoralni centar u ţupi Barlovci i uĉinjena materijalna šteta. Bio je to ujedno i pokušaj provale. Što tu nije uspjelo, ponovljeno je na pastoralnom centru ţupe Banjaluka–Budţak 12. i 13. oţujka o. g. Nakon desetak oruţanih napada i teškog oštećenja novog pastoralnog centra u toj mladoj ţupi, morao je prije više od godinu dana potpuno prestati bilo kakav pastoralnoliturgijski rad, jer je okolne doseljenike, koji su katolike oruţano protjerali iz njihovih kuća, tako nahuškala domaća policija da im se nitko nije smio suprostaviti. Jedan od takvih "heroja" ovih je dana uzurpirao i samo crkveno zemljište predviĊeno za gradnju ţupne crkve. Sve dosadašnje intervencije ne koriste mnogo. Naši su vjernici doista zbunjeni, ţalosni, nemoćni da bilo što poduzmu u svoju zaštitu. Oni koji bi nas morali zaštititi, tj. lokalne i više vlasti, ne haju mnogo za naše jade i naša prava. 5. Obustavljanje dostavljanja humanitarne pomoći preko "Caritasa" Naši su vjernici dosad nekako uspijevali preţivjeti, uglavnom zahvaljujući velikom zauzimanju biskupijskog Caritasa. U posljednje vrijeme ovdašnje su nam vlasti uskratile dozvolu odlaska u Zagreb i dovoţenje prijeko potrebne humanitarne pomoći koju uspijevamo preko dobroĉinitelja dobaviti do Zagreba. Iako naš Caritas kroz cijelo vrijeme svoga djelovanja, posebno u ratnim neprilikama, pomaţe i ne malom broju Srba i Muslimana, te velikom broju ovdašnjih institucija, domova, bolnica, škola, dispanzera i dr., vlasti, iako za to dobro znaju, bez ikakvog obrazloţenja uskraćuju prijeko potrebnu dostavu najosnovnijih artikala za preţivljavanje, te lijekova i medicinskog materijala za mnoge oboljele ljude. To uistinu graniĉi sa zdravom pameti, ali pravi odgovor ne dobivamo, unatoĉ našem inzistiranju! Neću se umoriti i dalje traţiti potrebnu dozvolu za dostavu pomoći mnogima ugroţenima oko nas, bez obzira na to kojoj vjerskoj zajednici ili narodu pripadali! Posebno mi je ţao što nam ne dozvoljavaju da prijeko potrebnu hranu i lijekove dovezemo našim vjernicima (Sarajevske nadbiskupije), ali i drugim ugroţenima na podruĉju na nekoliko ţupa Usore, tj. izmeĊu Doboja i Teslića. 6. Oskvrnuće grobova i groblja Još jednu ţalosnu ĉinjenicu moram spomenuti – uĉestalost oskvrnuća katoliĉkih grobova i groblja u mnogim našim ţupama. Redom se odnose kameni spomenici s grobova katolika, ĉesto uz znanje i prešutno odobravanje podruĉne milicije. Tako su mnogi grobovi oskvrnuti i obesĉašćeni u ţupama Marija Zvijezda i Petrićevac u Banjaluci, Barlovcima i Trnu blizu Banjaluke, zatim Vrbanjcima, Kotor Varošu, Dragalovcima, Prnjavoru, Mahovljanima, Bosanskoj Gradiški – sve to u posljednje vrijeme, da o ranijim uništavanjima i ne govorim! Vaša Uzoritosti, u ovim sudbonosnim danima za zajednicu katolika na podruĉju najvećeg dijela moje Banjaluĉke biskupije naša drama ne završava. Iako smo od samog poĉetka nametnutog nam konflikta svim silama nastojali izbjeći bilo kakav oruţani sukob i spasiti što više ţivota i svojih, i tuĊih (što mi priznaju i srpska, i hrvatska, i muslimanska strana) kao nagradu za to doţivljavam, zajedno sa svojim svećenicima, redovnicima i potpuno obespravljenim narodom, potpunu prepuštenost sili bezakonja i nemilosrdnog uništenja! Pitam svakoga tko se smatra ĉovjekom: "Jesmo li i mi ljudi? Imamo li i mi ovdje pravo na osnovna ljudska prava?" Prema dosadašnjem ponašanju moćnika – oĉito je da nemamo. Moţe li išta uĉinkovitije poduzeti Katoliĉka crkva u hrvatskom narodu kod najviših predstavnika hrvatskih vlasti ili vlasti nekih drugih utjecajnijih drţava da i mi ovdje, kao ljudi i kao katolici, budemo zaštićeni od samovolje, bezvlašća i zakona sile i bezoĉnosti, od onih koji o budućnosti ove biskupije bez nas katolika odluĉuju?! Gajim nadu da nas u našoj velikoj neizvjesnosti Vi, Uzoriti naš kardinalu, kao i druga braća u episkopatu hrvatskog naroda, ali i izvan njega, nećete potpuno i definitivno staviti "ad acta". I dosad ste se za naš teški, ali i slavni kriţni put iskreno zanimali i bili nam dragocjeni "Simon Cirenac". Molim Vas u ime svih koji s Kristom, našom boţanskom Glavom, padaju pod teškim kriţem vlastitih i tuĊih grijeha da nam i 280

ubuduće, poput "Veronike", pruţate bratski rubac solidarnosti molitvom i na druge uĉinkovite naĉine da donesemo svoj kriţ do vrha Kalvarije na vjeĉnu dobrobit ĉlanova Kristove Crkve i mnogih drugih oko nas! Izvolite primiti i ovaj put izraze najdublje zahvalnosti i duţnog iskrenog poštovanja!

Srdaĉno Vas pozdravljam – kao i svu braću u episkopatu – oko Vas okupljenu – odani Vaš u Kristu Patniku brat Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 14. oţujka 1994. __________ UOO, str. 235–240.

18. III. 1994. FRANJEVCI PROVINCIJE BOSNE SREBRENE Izjava podrške postignutom mirovnom sporazumu izmeĊu hrvatskog i bošnjaĉko-muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini. Naša franjevaĉka zajednica nazoĉna je i djelatna na prostorima Bosne i Hercegovine kroz više od sedam stoljeća. Tijekom cijelog tog vremena bila je tijesno i sudbinski povezana s Bosnom i Hercegovinom i ţiteljima koji su u njoj ţivjeli. Ostala je jednako dionikom i svih zbivanja i stradanja u Bosni i Hercegovini i u ovo najnovije vrijeme. Stoga u povodu postignutoga sporazuma u Washingtonu i Beĉu izmeĊu hrvatskoga i bošnjaĉko-muslimanskoga naroda Bosne i Hercegovine osjeća potrebu da o njemu javno iznose svoje stajalište. 1. Izraţavamo svoju zahvalnost Bogu i ljudima za nagovještaj prvih koraka mira u Bosni i Hercegovini. Iskazujemo javnu i odluĉnu potporu dogovorima u Washingtonu i Beĉu. Radujemo se što su predstavnici hrvatskoga i muslimanskoga naroda konaĉno ĉuli glasove koji su dopirali s mnogih strana, a što smo ih i sami u više navrata upućivali: zalog trajnog mira u Bosni i Hercegovini jest cjelovitost te drţave u njezinim meĊunarodno priznatim granicama, s unutarnjim ureĊenjem na naĉelu jednakoga prava triju njezinih konstitutivnih naroda. 2. Ostajući dosljedna u svojim zalaganjima da doĊe do pravednoga mira, naša će Zajednica i dalje stavljati na raspolaganje sve svoje potencijale da se postignuti sporazumi sprovedu u djelo. 3. S radošću istiĉemo, kao svjedoĉanstvo dobre volje i odluĉne spremnosti naše zajednice, vaţan pothvat organiziranja humanitarnih konvoja za pomoć ţiteljima Bosne i Hercegovine, ĉime su ĉlanovi naše zajednice, skupa sa svećenicima Vrhbosanske nadbiskupije i predstavnicima muslimanske vjerske zajednice i drugih humanitarnih udruga, bili svojevrsna prethodnica ovih mirovnih dogaĊanja. Putove mira i ljubavi kroz humanitarne konvoje slijedit ćemo i dalje, moleći predstavnike civilnih i vojnih vlasti svih triju strana da nas u tome podrţe. 4. Ujedno istiĉemo da je u zapoĉetom procesu stvaranja mira jedan od prioritetnih zadataka rad na povratku izbjeglih i prognanih na njihova ognjišta. Već povratak prvih skupina prognanika u njihove domove bit će znak da mir nije samo mrtvo slovo na papiru nego da se vraća u srca ljudi i meĊu sukobljene strane. Naša zajednica je već osnovala Ured za povratak izbjeglih i prognanih i poziva sve druge urede s istim ciljem da se zajedniĉkim snagama zaloţimo oko ostvarenja najosnovnijega prava svakoga ĉovjeka da ţivi u svom zaviĉaju i u svom domu. Svjesni svoje ljudske nedostatnosti, molimo Svemogućega Boga, izvora mira i svakoga dobra, da blagoslovi napore svih onih koji se istinski zalaţu da ovaj zapoĉeti mir konaĉno zavlada na tlu Bosne i Hercegovine. U Zagrebu, 18. oţujka 1994. __________

Fra Petar AnĊelović, provincijal

GK, 27. oţujka 1994, str. 3; BS, r. i. br. 6, 1/1994, str. 7.

281

26. III. 1994. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Promemorija prof. dr. Peji Ćoškoviću, zastupniku u Skupštini BiH – da se zauzme za osiguranje osnovnih graĊanskih prava i sloboda hrvatskog puĉanstva na podruĉju Republike Srpske. Poštovani gospodine prof. Ćoškoviću! Slobodan sam obratiti Vam se kao izabranom delegatu banjaluĉke regije u Skupštini BiH. Kako ćete, nadam se, moći sudjelovati na zasjedanju Ustavotvorne skupštine u Sarajevu 28. o. mj., oĉekujem da se kao legitimni zastupnik ovdašnjega hrvatskog puĉanstva javite za rijeĉ i tako svratite pozornost na našu dramatiĉnu situaciju i neizvjesnu budućnost. – Vi uglavnom znate za našu potpunu nezaštićenost i obespravljenost; gaţenje naših ljudskih sloboda i prava na ţivot, stan, dom, zaviĉaj, rad, pravednu podjelu plodova rada, slobodno kretanje, slobodu mišljenja, zbor i dogovor, odgoj vlastite djece i dr. – Vama je takoĊer poznato da smo i na ovim prostorima kao nacionalna i pogotovo kao vjerska zajednica zasigurno najstariji i najautohtoniji element! – Vama je poznata teška i dramatiĉna povijest katolika na ovim prostorima; posebno tragedija Banjaluĉke biskupije u II. svj. ratu, kada je trećina biskupije potpuno uništena i više nikad nije obnovljena! Ono što u ovom trenutku svakako trebate dobro znati jest ĉinjenica da je, unatoĉ našem izrazito miroljubivom drţanju, s podruĉja naše biskupije pod kontrolom RS dosad otišlo (protjerano, sklonilo se ili iselilo), prema evidenciji naših ţupnika, 43.000 katolika, od kojih je bar 99,5% Hrvata. Još uvijek se ovdje nalazi – prema podacima iz polovice oţujka, više od 27.000 katolika u 37 ţupa na 15 općina! Najviše ih je na podruĉju banjaluĉke općine – 15.381 (bez graniĉne ţupe Trn – 1.372). Hrvata ima više, jer nisu svi na našim popisima! Od onih koji su trenutno izvan biskupije, prema našoj evidenciji oko 8.000 dosad je zamijenilo kuće (stanove u RH ili HR HB). Svi ostali, tj. gotovo 35.000 naših ljudi – katolika Hrvata, protjeranih ili izbjeglica – potencijalni su kandidati za vraćanje na svoja ovdašnja ognjišta. Mnoge naše izbjeglice i prognanici nestrpljivo pitaju kada će se i hoće li se uopće moći vratiti u svoj zaviĉaj?! Tko o tome odluĉuje? Što s tim ljudima, a što s ovima ovdje koji su, obespravljeni i teško poniţeni u svom ljudskom dostojanstvu, već na rubu strpljivosti zbog išĉekivanja da se netko od hrvatskih politiĉara odluĉnije i uĉinkovitije za njih zauzme?! Kako Vam je zacijelo poznato, dosad se ovdje provodila vrlo perfidna politika etniĉkog ĉišćenja metodom "odsijecanja glave", tj. posebno se udaralo na viĊenije, bogatije, utjecajnije ljude, na našu inteligenciju, kako bi se uklonila ekonomska podloga i intelektualno vodstvo. Ako i dalje budemo prepuštani onima oko nas, a sami za sebe ne uĉinimo sve što moţemo tamo gdje se odluĉuje o našoj politiĉkoj, ekonomskoj, kulturnoj i vjerskoj sudbini, ne treba nas ĉuditi što će nam drugi skrojiti kapu koja nikako neće pasati za našu glavu! Zato molimo Vas, kao legitimnog narodnog zastupnika ovog kraja, da se svakako oglasite na idućoj Skupštini u ime svih koje predstavljate, kako onih koji su još ovdje, tako i onih koji su trenutno prisilno izvan ovih krajeva. Morate traţiti za naše ovdašnje ljude pravo na normalan ljudski ţivot i ljudsku budućnost na njihovim stoljetnim ognjištima! Mora se naći, moţda u reciproĉnosti, naĉin da se ovdašnjim obespravljenim ljudima vrate njihova osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode, ukljuĉujući i vjerska i etniĉka. Ovo su dani dalekoseţnih odluka za budućnost naših ljudi! Te odluke donose drugi o nama – bez nas! Nastojali smo se ponašati kao ljudi, ĉuvajući obraz i svoj, i svog naroda, i svoje Crkve. Trebamo li za takav stav biti kaţnjeni potpunim brisanjem iz svih budućih povijesnih i zemljopisnih karata?! Sve što sam mogao i znao poduzimao sam i kod predstavnika srpskog, a pogotovo kod svog hrvatskog naroda za zaštitu ovih mojih ljudi kojima sam duţan i ţelim pomoći. A Bog zna (ali i mnogi ljudi) da sam nastojao i svima drugima pomoći i spasiti ih od većega zla! 282

Znam da su moje mogućnosti vrlo ograniĉene kad su u pitanju politiĉke odluke drugih o nama i našoj sudbini. Pa ipak, nisam šutio i ne ţelim šutjeti kao "nijemi pas" kojega se ne tiĉe što lopovi provaljuju u dvorište i uništavaju dom! Oĉekujem, posebno od aktualnih politiĉkih predstavnika svog hrvatskog naroda, da se napokon jasnije i odluĉnije zauzmu za sve svoje sunarodnjake, pogotovo za one koji su im dali svoje povjerenje na slobodnim izborima, kako u povijesti ne bi bili zapisani kao kratkovidni egoisti i veliki izdajice narodnih interesa! MeĊu onima koji su odgovorni za nas ovdje ste i Vi! Uvjeren sam da ćete nas dostojno i zauzimajući se za nas zastupati i ovaj i svaki idući put! Ţelim Vam Boţji blagoslov! Uz duţno poštovanje i srdaĉan pozdrav

Banja Luka, 26. oţujka 1994. _________

Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup

UOO, str. 557–559.

30. III. 1994. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Uskrsna poslanica – o drţanju katolika naspram udarcima kojima su izloţeni. Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici! I ove godine doĉekujemo blagdan Vazma slušajući izvješća o ratu i ratnim stradanjima u našoj blizini i osobno podnoseći i trpeći svakodnevna poniţenja i stradanja koja donosi rat. Ipak, mi smo i dalje puni utemeljene nade i osvjedoĉenja da Krist, Sin Boţji i Spasitelj svijeta, a Glava Crkve kojoj i mi pripadamo, nije zaboravio nas – svoj narod na podruĉju Banjaluĉke biskupije. Obistinilo se i ovaj put ono što je On svojim uĉenicima rekao: "U svijetu ćete imati muku. Ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet" (Iv 16,33). "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji ... I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28,18–20). "Grozote nezapamćenog rata nisu poštedjele naše siromašne biskupije. Brojne crkve su srušene, ţupske kuće zapaljene, a toliki pastiri muĉeni i ubijeni. Oni su doista prave ţrtve svoje pastirske duţnosti. Pravi muĉenici! Naše su ţupe opustjele. Vjernici se raspršili na sve strane, sela uništena i popaljena, a ognjišta razkopana. Kud god pogledamo, vidimo sliku strahovite pustoši. Bol i ţalost obavila je sva srdca ... I u tim tako preteškim nevoljama iz vaših se usta drugo ne ĉuje nego: Hvala Bogu! Nek bude Njegova sveta volja! To je prekrasan primjer kršćanske uztrpljivosti i jakosti, koja podsjeća na onu kršćana prvih vjekova. U tome je doista prava kršćanska savršenost: u svemu svoju volju podvrgavati volji Boţjoj" – tako piše moj prethodnik, biskup banjaluĉki fra Jozo Garić u "Glasniku Banjaluĉke biskupije", u veljaĉi 1945.(str. 1-2). Kao posljedica ratnog vihora tada je potpuno nestala jedna trećina naših ţupa, a sve druge ţupe bile su više-manje okrnjene. Ipak, iz preostaloga, višestoljetnog, zdravog korijena niknule su nove mladice i obnovilo se stablo Kristove Crkve na prostorima naše biskupije. Jer, vjernici su naši – pouĉavani svojim revnim pastirima – primjenjivali u svome ţivotu onu svetopisamsku: "Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam s kušnjom uĉiniti sretan ishod, da je moţete podnijeti" (1 Kor 10,13). I ove najnovije velike kušnje kojima je u posljednje dvije godine ratnog vihora izloţena velika obitelj cijele naše biskupije nisu u nama uspjele ugušiti vjeru u Trojedinog Boga i nadu u njegovu pomoć i zaštitu. Štoviše, mnogi su se ponovno, upravo u ova teška vremena, vratili ţivoj i djelotvornoj vjeri svojih roditelja i predaka i uĉvrstili je molitvom i primanjem sakramenata. Na djelu ste pokazali da se ne ţelite pouzdavati samo u vlastite snage i sposobnosti, nego ponajprije u pomoć i zaštitu dobroga Boga. Zato vam je uspjelo i uspijeva ne potpasti pod utjecaj Zloga. Spremni ste radije podnositi zlo i nepravde, nego ih nanositi drugima; pa ĉak se iskreno truditi na ispunjavanju najteţe Kristove zapovijedi: "Ljubite svoje neprijatelje! Ĉinite dobro onima koji vas mrze!" (Lk 6,27). 283

Takvo vaše opredjeljenje sigurno neće ostati bez Boţjega blagoslova za Kristovu Crkvu i na ovim prostorima! Premda se još uvijek nalazimo na svojevrsnom kriţnom putu, na kojemu doţivljavamo krive optuţbe, nepravedne udarce, na kojemu gaze naše dostojanstvo i osnovna ljudska prava – doţivljavamo i znamo da je pred nama i s nama sam utjelovljeni Sin Boţji, najveći Pravednik i najveći Patnik. On s nama i za nas trpi i tako osmišljava i naše trpljenje ako mi svjesno s njim zajedno trpimo – za svoje i za tuĊe grijehe. On nam daje utemeljenu nadu i sigurnost da nakon trpljenja i Velikog petka nezaustavljivo slijedi dan slavnog uskrsnuća za sve one koji Bogu vjeruju i njegovoj ljubavi i milosrĊu se nadaju! Stoga zveckanje oruţjem i ratni poklici nisu mogli i ne mogu u nama ugušiti radost uskrsnog pjeva: Aleluja – uskrsnu Gospodin, doista, aleluja! U toj vjeri i nadi svima vama, braćo svećenici, redovnici, redovnice i predragi vjernici, vama na podruĉju naše biskupije – i vama koji ste – zbog ratnih nevolja – privremeno izvan nje – ţelim od srca: Mir uskrsnulog Krista u srcu i radosti Aleluja na usnama! Podijelimo taj Kristov mir sa svim drugim ljudima koji su ga ţeljni! Banja Luka, 30. oţujka 1994. _________

Franjo, biskup

UOO, str. 121–122.

7. IV. 1994. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo predsjedniku Republike Hrvatske, dr. Franji TuĊmanu – o poloţaju i stradanjima Hrvata i katolika u banjaluĉkoj biskupiji. Poštovani gospodine Predsjedniĉe! Slobodan sam obratiti Vam se ovaj put i pisanim putem, u ime preostalih (pribliţno 27.000) vjernika moje decimirane Banjaluĉke biskupije s podruĉja koje kontroliraju srpske vlasti. Dosadašnja zbivanja i razvoj naše situacije uglavnom Vam je poznat iz naših višekratnih razgovora proteklih mjeseci. Zahvalan sam Vam, u ime svih naših obespravljenih ljudi, na Vašoj spremnosti da primite na znanje naš nezavidan poloţaj i da nam pomognete koliko god je to moguće. Nije Vam nepoznato da smo jobovskom strpljivošću, za koju nam je sam Bog davao snage, nastojali podnositi nebrojene, niĉim izazvane nepravde, poniţenja, mrcvarenja, zlostavljanja, protjerivanja, ĉak i ubojstava u vlastitim domovima samo zato što smo Hrvati, odnosno katolici! TakoĊer Vam nije nepoznato da mi, u našem kraju, naše susjede – ni Srbe, ni Muslimane, ni ikoga drugog – nismo ţivotno ugrozili, niti im nanijeli bilo kakve nepravde. Dapaĉe, zahvaljujući pomoći koju smo preko našeg biskupijskog Caritasa dobivali od drugih dobrih ljudi i od svojih smo usta otkidali i dijelili našim susjedima, ĉak i onima koji su nas šikanirali! U nebrojenim razgovorima s ovdašnjim predstavnicima vlasti i vojske pokušavao sam uvijek iznova na lijep naĉin upozoravati na njihovo konstantno gaţenje naših osnovnih ljudskih prava; molio ih da se distanciraju od zloĉinaĉkih akcija i odluka prema našim ljudima, jer će na njih, ako nastave s tom praksom, pasti velika ljaga neĉovještva. Neću reći da nakon tih mojih intervencija nije bilo nikakvog pozitivnog rezultata. No, to je zanemarivo u usporedbi s programiranom nakanom da se naš nacionalni i vjerski entitet na ovim našim mnogostoljetnim prostorima svede na najmanju moguću mjeru, ako ga se još uvijek ne ţeli baš potpuno uništiti! Vama je poznata naša odluĉnost da, unatoĉ svim dosadašnjim nevoljama ostanemo postojani na svojim pradjedovskim ognjištima, gajeći neuništivu nadu da će nam u toj našoj legitimnoj ţelji i jednom od naših osnovnih ljudskih prava uĉinkovito pomoći i sadašnji politiĉki predstavnici našeg hrvatskog naroda! U posljednjih nekoliko tjedana u nekoliko sam se navrata obraćao vodećim politiĉkim predstavnicima Hrvata s podruĉja Bosne i Hercegovine, odnosno Herceg -Bosne, moleći ih da se kod svih nacionalnih i meĊunarodnih institucija energiĉnije zauzmu za nas ovdje. Zahtijevali smo da netko od tih naših politiĉara pronaĊe mogućnost dolaska ovamo i razgovara o našoj 284

sudbini, kako s predstavnicima srpskih vlasti, tako i s našim obespravljenim, zbunjenim i vrlo uznemirenim narodom. Osobno pokušavam ovdje i dalje ĉiniti sve da smirim uznemirene duhove, da i ovdašnje vlasti upozorim da ne valja to što ĉine. Ali, sve to nije i ne moţe biti dovoljno! Svakodnevno ugroţavanje ţivota naših ljudi bacanjem bombi na njihove kuće, fiziĉko zlostavljanje ljudi – i starijih – ĉak do besvijesti (podruĉje općina Banjaluka, Prnjavor, Kotor Varoš, Laktaši); ubojstva neduţnih civila u njihovim kućama (Prijedor, Prnjavor); svakodnevno nasilno hvatanje i mobiliziranje naših ljudi u vojsku RS; sadistiĉko iţivljavanje nad mnogim našim ljudima, prisiljenim na krajnje nehumane "radne akcije", najĉešće u blizini bojišnica dobojske, donjovakufske i bihaćke regije, te na bosanskobrodskom, šamaĉkom i oraškom podruĉju; otpuštanje i onog vrlo malog broja uĉitelja, nastavnika, lijeĉnika i drugih radnika, koji su dosad radili; vrlo ĉeste provokacije telefonom "ustaše, što još ovdje ĉekate!", "pobit ćemo vas sve kao gamad!"; konstantno tjeranje iz stanova, doslovce na ulicu, a sve više i iz vlastitih kuća i sl. te ĉinjenica da se nemaju kome obratiti za bilo kakvu zaštitu, jer naših politiĉara takoreći i nema, a srpskim se politiĉarima ne isplati ići, dovodi naše ljude u uistinu nezavidnu situaciju! Jedina im je potpora Crkva, jedina utjeha vjera u Boga i drţanje Boţjeg zakona! Ne pada mi na pamet da imalo dramatiziram situaciju, jer je ona sama po sebi dovoljno dramatiĉna! Neka Vam bude i dalje jasno, poštovani gospodine Predsjedniĉe, da je naša opcija glede naše budućnosti na ovim prostorima i dalje nepromijenjena – mi ţelimo svakako ostati ovdje! Meni je poznato da je to i Vaš stav! Mnogi naši ljudi koji su prisilno otišli iz ovih krajeva (njih gotovo 49.000) ţele natrag i mole me da im pritom pomognem, kako kod Vas, odn. Vlade RH, tako i kod ovdašnjih vlasti! Ĉini mi se da je opća politiĉka situacija trenutno za nas ipak povoljnija nego ranijih mjeseci! Zato sam slobodan najusrdnije Vas zamoliti za neke konkretne korake. Moţe li se sada nešto više i konkretnije poduzeti za naše ljude na ovim stranama? Moţe li se razmišljati o otvaranju predstavništva hrvatskog naroda BiH ovdje u Banjoj Luci? Moţe li novootvoreno Predstavništvo RH u Beogradu bilo što za nas ovdje uĉiniti? Mogu li se konaĉno pokrenuti politiĉki predstavnici hrvatskog naroda u BiH da pregovaraju s predstavnicima srpskih vlasti i o nama i našoj aktualnoj, doista vrlo teškoj situaciji, odnosno o našoj budućnosti? Molim Vas, primite k znanju ovaj vapaj od Vaših sunarodnjaka koji Vam dosad nisu zadavali previše glavobolje, a za koje, kao i za sve ostale Hrvate ma gdje bili, kako mi je poznato, imate i srca i volje da im pomognete! Iskreno Vam u ime svih zahvaljujem! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 7. travnja 1994. ________ UOO, str. 562–564.

15. IV. 1994. BISKUPI VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR Uskrsno pismo vjernicima Vrhbosanske nadbiskupije – ohrabrenje katolicima, osobito prognanicima i izbjeglicama, u teškim ratnim stradanjima. Draga braćo i sestre! U hodu našega ţivljenja i naše vjere prolazimo teško iskušenje ovog krvavog rata. Hodeći svojim kriţnim putem, razmišljanje o Isusovoj muci i smrti pretvara se u ţivi izvor utjehe jer je to jedini put koji vodi k uskrsnuću. "Kraljevstvo Boţje oĉituje se prije svega u samoj osobi Krista, Sina Boţjega i Sina ĉovjeĉjega koji je došao da sluţi, dade svoj ţivot kao otkupninu za mnoge" (LG 5; Mk 10, 45). U toj osobi Isusa Krista ţelimo da prolivena nevina krv, isplakane gorke suze i podnošenje teške muke budu prikazane i posvećene za dolazak pravednog mira i ostvarenja Kraljevstva Boţjega. Pridodajući svoje patnje njegovima, u Kristu i s Kristom ţelimo graditi ĉvrsto zajedništvo i ĉuvati jedinstvo vjere u našem narodu, u našim obiteljima napose u ovoj godini obitelji. 285

U ovim straviĉnim ratnim dogaĊanjima mnoge su naše obitelji prognane i raspršene te su na iskušenju vjernosti onim kršćanskim vrednotama koje su nas odrţale kroz stoljetna stradanja. Teško je utješiti one koji su izgubili svoje najdraţe ili su prisiljeni nemoćno promatrati patnje onih što su ranjeni na tijelu ili u duši. Teško doţivljavamo neizvjesnost naših mladih koji su gurnuti u ovu krvavu stvarnost. Bili smo svjedoci njihove nade i spremnosti da grade sretnu budućnost. Njihovi ţivotni planovi su bezdušno i bezobzirno porušeni. Našoj djeci su porušeni djetinji snovi kao što su porušene mnoge naše crkve i obiteljske kuće za koje su bili vezani. Unatoĉ i poradi svega poĊimo za onim koji je stvoritelj, izgraditelj i otkupitelj ĉovjeka i njegove povijesti, uvjereni da će on svojom boţanskom snagom uskrisiti naše nade i blagosloviti sva plemenita nastojanja izgradnje bolje budućnosti. Braćo i sestre, ne dajmo se slomiti! Bog je umro poradi ĉovjeka, On nas neće ostaviti. On neće zaboraviti ni prezreti naše vjere i vjernosti kroz vjekove. A mi u ovim stradanjima potvrdimo privrţenost njemu. Na Kristovom kriţom putu našla se njegova majka koja mu, istina, nije mogla fiziĉki pomoći ali je zasigurno bila izraz u zajedništvu ljubavi i velika moralna potpora u njegovoj boli. Naš narod je na svom kriţom putu svjesno i odano prihvatio poboţost Mariji, uzdajući se u njezin majĉinski zagovor i pomoć. Prošle godine na blagdan Duhova posvetili smo se njezinom srcu. Vjerujemo da će nam njezin zagovor pomoći da preţivimo i opstanemo na ovim prostorima. Molimo i ĉinimo sve što je potrebno da se naš prognani narod ponovno vrati na svoja ognjišta, pa makar bila i porušena i saţana. Mi ne samo da se jedino ovdje osjećamo kod kuće nego nas sve nedaće i sva prolivena krv pradjedova obvezuju da ova lijepa zemlja i dalje bude i hrvatska i katoliĉka. To je sveti zavjet koji je s generacije na generaciju kroz tešku povijest predavan do nas. Vjerujemo da je Boţa volja da se naše obitelji naĊu zajedno te da kao Crkve u malome zaţve i nakon ovih preteških ratnih iskušenja. Neka Majka nazaretske obitelji, koja je molila zajedno sa uĉenicima da ih Duh Sveti uvede u svu istinu, moli s nama i za nas da i nas Duh Sveti vodi putem istine, ţvota, pravde i ljubavi. Neka vam, dragi mladi, dok s vjerom u srcu pratite Krista preko Kalvarije do uskrsnuća, ova teška iskušenja prerastu u izazov i priliku u kojoj ćete znati razluĉiti istinu od obmane, pravdu od nepravde, ljubav od mrţje. Prosvjetljeni, oduševljeni i osnaţni duhom uskrslog Gospodina, hrabro krenite putem dobrote i spremnosti na ţtvu. To je jedini put do ostvarenja vaših plemenitih teţji. Na njemu ćete susresti Krista, istinskog prijatelja. Vas ovaj hrvatski narod i ova mjesna Crkva u ovoj porušenoj zemlji trebaju danas više nego ikad. Vi, koji ste otišli, spremite se na povratak. Nemojte se bojati! Hrabrima će pripasti bolje sutra ove lijepe zemlje. Budite dostojni sinovi i kćeri svojih pradjedova. Neka glas uskrslog Gospodina dopre do svih vas, braćo i sestre: "Ne bojte se!" (Mt 28,10). Neka vas uskrsni blagdani ispune nadom i ĉvrstim uvjerenjem da nakon svakog Velikog petka slijedi zora Uskrsa. Pored tolikih osobnih i zajedniĉkih razloga za tugu, poneseni vjerom, uskliknimo s Apostolom: "Gospodin moj i Bog moj!" (Iv 20,28). Dijeleći s vama sve patnje i strahove, ali ujedinjeni s vama i u molitvi i nadi zazivamo na sve vas obilje Kristova mira uz pozdrav uskrslog Gospodina – "Mir vama"! Mons. Vinko Puljić, nadbiskup Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup U Sarajevu, 15. travnja 1994. ___________ GK, 20 travnja 1994, str. 4; VB, god. V (CVIII), 1–4/1994, str. 82.

18. IV. 1994. STALNO VIJEĆE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE Priopćenje za javnost – o zbivanjima u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, kao i o neshvatljivom drţanju meĊunarodne zajednice. Na sastanku u Zagrebu 18. travnja 1994. Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije, pod predsjedanjem kardinala Franje Kuharića, izdalo je slijedeće priopćenje za javnost: Crkva ne moţ ostati po strani kad je u pitanju ĉovjek, njegova sloboda, njegova budućnost, prava i dostojanstvo; ne moţ biti ravnodušna prema ţvotu naroda u kojem djeluje. Kao Majka i Uĉiteljica, Crkva ţli svakom vremenu i u svim okolnostima prenijeti poruku spasenja i nade. Ovaj okrutni rat nanio je neopisivo zlo i materijalne, moralne i duhovne štete u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Usmrtio je i izranio mnoge ljude, upropastio je tolike obitelji. 286

Pregovori kao i sklopljena primirja, koja su pridonijela da je u nekim dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine oruţe zašutjelo, još uvijek ne jamĉe mir kakav ljudi ţle i na kakav, osobito prognanici, imaju pravo. Što se tiĉe sadašnjih zbivanja u Bosni, uz najnoviju tragediju Goraţa, Usore, Orašja, Bihaća i odnosa meĊunarodnih institucija prema tom napadaĉkom ratu, moramo se upitati nije li suvremena civilizacija neizbrisivo osramoćena. Ne gubi li meĊunarodna politika vjerodostojnost kad govori o pravednom poretku a ne moţ zaštititi nepovredivost granica meĊunarodno priznatih drţva? Što znaĉe deklaracije o ljudskim pravima ako slabi nisu zaštićeni, ako uništavani nasiljem nisu branjeni? Sva velikodušnost tolikih ljudi dobre volje, koja upućuje potrebnima humanitarnu i karitativnu pomoć, nije dovoljna ako neotuĊiva prava ljudi nisu zaštićena, ako preostaje samo pravo jaĉega i interes moćnih. Pravedni odnosi u svijetu nisu mogući bez sigurne zaštite slabih protiv nepravednih nasilja jakih. Prateći, meĊutim, što se kod nas dogaĊa na podruĉju politike, gospodarstva kao i u sredstvima javnog priopćavanja, takoĊer smo zabrinuti. Bojeći se "rata nakon rata", ocjenjujemo da je ovo vrlo presudan trenutak za budućnost hrvatske mlade drţave i demokracije. Dosljedno, u smislu trajnih moralnih naĉela nezaobilazno se postavlja pitanje svakome javnom djelatniku na svim razinama odgovornosti: Na kojim vrijednostima, kojim sredstvima i kakvim metodama ţele graditi zajedniĉku domovinu? Zbog toga apeliramo – a to smo u više navrata ponavljali – da se izgraĊuje pravni sustav i da se poštuje zakonitost. Interes drţave i svih njezinih graĊana ostvaruje se poštivanjem ljudskih prava i zaštitom dostojanstva ljudske osobe i obitelji. S punim pravom oĉekujemo da se u sredstvima priopćavanja zastupaju etiĉka naĉela jer su ona uvjet cjelovitog napretka naroda i drţave. Svi oni koji sudjeluju u izgradnji domovine, neka djeluju odgovorno i savjesno za opće dobro kako bi se u slobodi stvarao suţivot utemeljen na pravednosti, istini, poštenju i poštovanju prava svih sugraĊana. Istinsko rodoljublje iskljuĉuje svaku sebiĉnost i pohlepu za tuĊim dobrima. Posebno smo ogorĉeni kako se u nekim napisima neĉasno izruguju moralna naĉela Crkve i teško vrijeĊaju njezine svetinje kao i vjerniĉka uvjerenja. Sve vjernike ponovno usrdno pozivamo da ne klonu u nadi i da ustraju u molitvi za pravedan mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kako bi se ispravile nepravde nanesene ovim ratom osobama, obiteljima i narodima! Takav je mir ostvariv Boţjim darom i iskrenim obraćenjem ljudskih srdaca od svakoga zla, mrţnje i nepravde! "Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje" (Iz 32,17). Stalno vijeće HBK: Kard. Franjo Kuharić, predsjednik HBK Srećko Badurina, šibenski biskup i dopredsjednik HBK Ţelimir Puljić, dubrovaĉki biskup Josip Bozanić, krĉki biskup U Zagrebu, 18. travnja 1994. ___________ GK, 1. svibnja 1994, str. 1. i 3; SV HBK, 1/1994, str. 24–25;VB, god. V (CVIII), 1–4/1994, str. 57.

18. IV. 1994. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo predsjedniku Predsjedniĉkog vijeća HR HB, dr. Jadranku Prliću – o trenutnom stanju i zlostavljanjima katoliĉkog puĉanstva u banjaluĉkoj biskupiji. Gospodine Predsjedniĉe! Iskreno Vam zahvaljujem na Vašem pismu od 14. travnja o. g. u kojem se osvrćete na moje višekratne dopise te navodite što ste sve u posljednje vrijeme poduzeli kod predstavnika srpskih vlasti za našu najosnovniju zaštitu. Hvala Vam u ime mnogih na Vašim intervencijama. To je samo potvrda da se NETKO istinski mora zauzeti i za ovaj dio našeg naroda koji je, ni kriv ni duţan, prepušten hiru i bezoĉnosti onih kojima zakon u topuzu leţi. Takvi uopće ne bi smjeli biti na ĉelu sluţbene 287

politike jednog naroda ili tvorevine koja ima aspiracije da bude drţava i to pravna! Nitko nema pravo svojim postupcima prljati obraz narodu kojemu po roĊenju ili opredjeljenju pripada! Dopustite mi da Vam, kao odgovor na Vaš izvještaj, iznesem podatke o trenutnom stanju našeg puĉanstva na terenu moje biskupije pod srpskom vlašću. 1. Ne sumnjam da su Vaši sugovornici tvrdili da se korektno odnose prema našem stanovništvu. Na terenu situacija nije onakva kakvom je oni ţele prikazati! Ako se ustrajno provode zloĉini nad našim potpuno nevinim ljudima, onda se to radi uz znanje ili prešutno odobravanje aktualne vlasti, u suprotnom ta "vlast" i nije vlast, nego neko drugi drţi stvarnu vlast u rukama! Zašto se dosad nitko od njih nije javno distancirao od zloĉina koji su poĉinjeni i uvijek se iznova ĉine?! Vlast bi morala znati što se dogaĊa, a ako joj je do ĉista obraza i do stvarnog mira i sretnije budućnosti zašto to ne pokaţe na djelu? Ta vlast ostavlja dojam da prihvaća i odobrava drţavni teror nad nesrpskim stanovništvom cijele ove regije. Moţe li se preko te ĉinjenice tek tako prijeći? 2. Prema mojim podacima, velik dio mobiliziranih "ţupljana" ponovno je pušten svojim kućama "na odmor, s obvezom da se nakon odreĊenog broja dana vrate u vojne postrojbe". Nije mi poznato koliko se njih uistinu vratilo, ali znam da je velik broj njihovih supruga i majki ponovno dolazilo k meni, traţeći od mene zaštitu da se njihovi muţevi i djeca ne guraju silom u rat, kad oni oruţje od poĉetka rata nisu htjeli dizati ni protiv koga. MeĊutim, s podruĉja sela Kulaši (izmeĊu Banjaluke i Doboja) ponovno je ovih dana, juĉer i danas, nasilno mobilizirana grupa od devet, a potom još tri muškarca, i prema tvrdnji njihovih najbliţih, odvedena na bojišnicu na dobojsko ratište. Mobiliziranima je reĉeno da se "moraju obući u vojne uniforme i da će dobiti oruţje". A iz susjednog sela Dragalovci (dobojska općina) pedesetak je muškaraca odvedeno prije više od mjesec dana i mobilizirano u postrojbe vojske RS i o njima se još ništa ne zna! Na podruĉju općine Banjaluka u posljednje vrijeme sluţbeno se mobilizira, ali neke grupe koje se predstavljaju (?!) kao vojna policija uporno kruţe našim selima na periferiji Banjaluke i "love" muškarce. Koga uhvate nasilno ga odvlaĉe u nepoznatom pravcu. Kako mi se njihove supruge i majke ţale, na njihove molbe kod policije i vojske ovi tvrde da s time nemaju ništa. Ljudi me uvjeravaju da se ne zna tko je gori – ili ti drznici-hvataĉi ili sluţbena policija koja bi u ime sluţbene vlasti trebala štititi sve ljude od bezakonja! Posebno se tuţe na policijske postaje u Budţaku i Ivanjskoj! Našim ljudima, pri traţenju osnovne zaštite, nitko od civilnih vlasti ne pruţa zaštitu! Svakodnevno se na njih nasrće drsko i ustrajno, zahtijevajući da napuste ove krajeve, tj. da ostave sve što imaju i idu kamo god znaju – "meĊu svoje ustaše". Ţalosno je samo i slušati te njihove jadikovke! Kako je tek njima! Još uvijek ima mnogo naših muškaraca u selima Dragoĉaj, Barlovci, Kuljani, Šargovac, Prijeĉani, Ĉesma, Delibašino selo i Debeljaci koji su u skloništima, u suprotnom ih ĉeka racija i nasilno odvoĊenje u nepoznato. 3. Najnoviji izvještaji s podruĉja ţupa Mrkonjić Grad i Kotor Varoš, koje sam danas dobio iz potpuno provjerenih izvora, pokazuju doista nastavak neljudskog ponašanja ljudi na vlasti prema našem puĉanstvu! U Mrkonjić Gradu doista treba nešto poduzeti da se ono malo naših ljudi spasi od sadistiĉkog iţivljavanja tamošnjih moćnika koji se prema njima ponašaju kao prema stoci. Ţalosno i nedostojno svake civilizirane sredine! Današnji izvještaj iz kotorvaroškog kraja prenosim u cijelosti: "U posljednje su vrijeme uĉestali napadi na obiteljske kuće i ljude. Ĉesto dolazi do teţih ozljeĊivanja, traţe im novac, odnose sve iz kuća, redovito pod prijetnjom smrću od njih zahtijevaju napuštanje Republike Srpske. Napadi se dogaĊaju vrlo ĉudno, gotovo planski. Napadnu jednu ili dvije obitelji u jednom selu, a potom se sele u drugo i tako redom. Tako unose strah meĊu sve Hrvate katolike. – Svim su Hrvatima iskljuĉeni telefoni bez ikakva obrazloţenja. – Svi su pozvani na radnu obvezu bez ikakve nadoknade, moraju sa sobom nositi hranu, alat i odijelo. Ĉesto moraju skidati crijep i graĊu s napuštenih iseljenih hrvatskih kuća. Pljaĉka je gotovo legalizirana. Javno se usred dana kroz grad voze namještaj, graĊa i ostalo a da milicija nikoga ne zaustavlja. Hrana – krumpir, salata, ţito, stoka redovito se pljaĉka i ljudi su sretni ako im to uzmu samo da im u kuće ne ulaze. – Posljednji sluĉaj u Novom Selu: pretuĉeni su Marko (Markan) i Ljubica Grgić. IzmeĊu 13. i 14. travnja poslije ponoći voţeni su u Banjaluku na šivanje rana na glavi i dalje. Traţili su od njih novac, zahtijevali da napuste kuću i da se isele, a sve su ih vrijeme nemilosrdno tukli drvenim palijama i specijalnim kukastim metalnim šipkama koje ostavljaju teške ozljede. – Useljavanje u napuštene kuće: usele se, opljaĉkaju je i potom traţe drugu. – S kuća skidaju sve (crijep, graĊu) – sve se odnosi (namještaj, sanitarija, kabeli za struju, parketi, podovi itd.). Groblja oskvrnuta – pokradeni spomenici (Rokovo groblje, Ĉepak, Bilice). Dokad će biti ovako? Niotkud zaštite!" 288

4. S podruĉja bosanskogradiške općine i sela (i ţupe) Dolina prispio mi je ovih dana ovaj izvještaj, sigurno provjeren, od 12. travnja 1994. Donosim ga u izvadcima: "U petak u noći osmog ovog mjeseca, izmeĊu 21 i 22 sata ubijen je Viktor Kalizan, sin Ive, r. 1957. u Gornjoj Dolini, gdje je i nastanjen. Mladić, bistar, završio srednju školu za gluhonijeme u Sarajevu, gluhonijem ... Ovo je peta potpuno nevina ţrtva u ţupi! MeĊu mještanima su zavladali strah i panika, pa bi bilo potrebno narodu dati jamstvo sigurnosti, to više što ovdje nema oruţanih djelovanja i narod tijekom cijeloga rata nije uzimao oruţje u ruke. U ţupi ţivi dvije stotine katolika Hrvata, mahom starih i bolesnih. Dvadeset ĉetvorica mladića, odnosno mladih ljudi, na radnim je obvezama. Posljednjih su se dana ĉetvorica razboljela, ali nemaju nikakve mogućnosti za lijeĉenje. – I ranije je bilo kraĊa i pljaĉke, ali od polovice sijeĉnja ove godine to je uzelo maha i postalo nepodnošljivo. Svake noći i dana krade se, odnosi, pljaĉka i otima iz napuštenih i useljenih kuća. Relativno dobro stojeća kućanstva ĉesto ostaju s po dvije-tri kokoši ... Već je postala praksa da se, uz jednog Hrvata katolika kojem Caritas daje pomoć, pomogne još dvojici pravoslavnih Srba. Redovito se daje pomoć socijalno ugroţenima u Lamince (srpsko selo). Znatna se pomoć daje i u lijekovima ... Unatoĉ tim ĉinjenicama, Crveni kriţ iz Gradiške protestira da se "nepravedno postupa prema srpskom ţivlju u podjeli pomoći ..." Ako smo nepoţeljni na svojim posjedima na kojim ţivimo od svoga truda i muke, neka nam mjerodavni organi to otvoreno kaţu i otvore put, pa ćemo iseliti, ako nam se jamĉi pravo na ţivot i ostala najosnovnija prava, neka se vojni i graĊanski organi javno oglase narodu kako bi ovdje već jednom zavladali sigurnost i red, koliko je to moguće u ratnim prilikama. Narod ove ţupe, kao i cijelog ovog kraja, nije uzeo oruţje u ruke i prema svim meĊunarodnim zakonima ima pravo na miran ţivot. Gospodine predsjedniĉe, ovo je samo dio svakodnevnice mojih vjernika-katolika na ovim prostorima! Vama na znanje i ravnanje! Nada u bolje sutra još u nas postoji, ali u mnogih sve više blijedi! Pomozite! S poštovanjem! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 1. travnja 1994. ________ UOO, str. 566–569.

26. IV. 1994. FRANJEVCI SAMOSTANA GORICA – LIVNO Prosvjed vojnoj i civilnoj vlasti u Livnu zbog rušenja dţamije. Što se to dogaĊa u Livnu i s Livnom? U svom dopisu Gradskim vlastima (od 15. 10. 1993.) upozorili smo da se naš grad uništava moralno i kulturno. A do danas nismo dobili naikakav odgovor. Najnovije ĉinjenice – rušenje dţamije Ćurĉinice u centru našeg grada (prošle godine rušenje dţamije u Podhumu, te nedavni napad na dţamiju i muslimanske kuće u Grborezima) – naţalost, potvrĊuju našu tvrdnju. Scenario je isti kao i kod Goraţda. Dok se na Palama pregovara i obećava prekid vatre, u Goraţdu pogiba 700 ljudi. Dok se u Sarajevu proglašava dogovorenim suţivot, u Livnu se ruši spomenik jednog grada, naroda, odreĊene civilizacije i aktivna bogomolja, te ţeli uništiti postojeći miran suţivot, izazvati novo krvoproliće i pokušava zastrašiti sve koji drugaĉije misle. Zašto baš Livno i u Livnu? Traţimo od svih nadleţnih da stanu na kraj ovakvim nedjelima. Bojimo se neće li sutra na redu biti crkve, domovi i ţivoti mirnih graĊana? Oĉekujemo i moralno bi bilo da se pronaĊu krivci i primjereno kazne, a svi oni koji to nisu sposobni provesti, neka snose posljedice. Sve dotle dok se to ne ostvari ljagu će nositi svi Hrvati livanjskog kraja. U ime franjevaĉkog samostana: fra Tomo Maganjić, gvardijan 289

Livno, 26. travnja 1994. _______ Arhiv FSLG

U travnju, 1994. VRHBOSANSKI NADBISKUP, VINKO PULJIĆ Intervju madridskom devniku "ABC" – o poloţaju katolika nakon sporazuma izmeĊu Hrvata i Muslimana u Washingtonu, ulozi Katoliĉke crkve tijekom rata te o mogućnosti suţivota u BiH. Monsinjore Puljiću, mislite li da je poboljšano stanje bosanskohercegovaĉkih katolika sporazumom Hrvata i Muslimana u Washingtonu ? – Mislim da jest, a to govore i ĉinjenice. Poboljšanje je prije svega u tome da su prestala tragiĉna meĊusobna ubijanja. Zaustavljeni su masovni progoni ljudi s njihovih ognjišta i puštaju se toliki zatvorenici. Otvorene su i prometnice pa je hrana stigla do izgladnjelih ljudi. U ovom periodu nakon sklapanja sporazuma samo je Caritas Nadbiskupije vrhbosanske dovezao više od 2.500 tona hrane na podruĉja koja su pod kontrolom HVO i Armije BiH. Osim toga, prestala je medijska kampanja ratnih huškanja na mrţnju i ubijanje. Unatoĉ svemu tome potrebno je uĉiniti još puno toga i uloţiti velike napore da bi se izlijeĉile ratne rane i da bi se izgradili dobri meĊuljudski odnosi. MeĊutim, još se više pogoršalo stanje katolika i muslimana na podruĉjima koja su pod okupacijom jugo-armije i paravojnih srpskih snaga. Kakvu je ulogu igrala Crkva u Bosni i Hercegovini u dosadašnjem toku rata? – Crkva u ratu i izvan rata ostaje na putu svog poslanja, a to je prije svega naviještanje EvanĊelja i odgoj ljudskog srca i savjesti prema moralnim naĉelima. Mi, predstavnici Crkve, u nemoći da zaštitimo nevinog i nenaoruţanog ĉovjeka, dizali smo glas protiv zla, osuĊujući svaki zloĉin bez obzira tko ga je uĉinio. Pokušavali smo svojim autoritetom spašavati ugroţene i uzeti u zaštitu malog ĉovjeka. Djelovanjem Caritasa pomagali smo ljudima da preţive u ovoj morbidnoj atmosferi. Najteţe je bilo oĉuvati se od politiĉke manipulacije i ratne mašinerije. U silnim neizvjesnostima najĉešće je Crkva bila utoĉište brojnih napuštenih osoba, tješiteljica tolikih bijednih i tuţnih, ranjenih na duši i tijelu. Uvijek iznova ljudima je ulijevala nadu u ovom ratnom ludilu. Vas su optuţivali što se niste svrstali uz zvaniĉnu ili bilo koju vlast i politiku. Zbog ĉega su Vas još optuţivali i zašto? – Optuţbe su bile razliĉite, a one su iznošene ovisno o tome što je više odgovaralo stvaranju ratne klime. Nijedna politika nije sposobna a ni voljna priznati i reći – "moj grijeh". Zato mora naći krivca i na njega vikati kako se ne bi otkrio pravi sukrivac za tolika stradanja na ovim prostorima. Budući da se Crkvu uvijek moţe napasti bez da se ikome za to odgovara, ona je opet deţurni krivac za sve politiĉke promašaje. MeĊutim, kroz vodstvo i poslanje ove mjesne Crkve moram biti iznad tih prolaznih stavova, moram ostati uz vrednote koje će biti na putu ĉovjeka i stati u obranu njegovih prava i dostojanstva. Mislite li da je moguć suţivot u Bosni i Hercegovini nakon strašnih dogaĊaja u kojima su najvećom mjerom stradali nevini ljudi? – Naša sudbina u Bosni i Hercegovini jest – biti i ţivjeti zajedno. Ukoliko bi bile stvorene drugaĉije postavke, ozakonili bi se nasilje, etniĉko ĉišćenje, nasilno mijenjanje drţavnih granica, toliki zloĉini itd. To bi bilo rušenje humane i stvaranje morbidne civilizacije. Neophodno je što prije poĉeti s obnovom zemlje i stvaranjem uvjeta da ljudi ţive od vlastitog rada te ravnopravnošću i jednakopravnošću ţive zajedno i tako lijeĉe rane i stvaraju zdravije ozraĉje ţivljenja. Nitko nije manje niti više vrijedan zato što je sin jednog, a ne nekog drugog naroda. Koja je vaša poruka? 290

– U prvom redu ţelim zahvaliti svima koji su nam svojom dobrotom pomogli da preţivimo. TakoĊer zahvaljujem svim ljudima dobre volje na solidarnosti u našim patnjama i za svaki glas dignut u obranu ljudskih prava i sloboda. Ne smiju se pomiriti sa zlom koje se dogaĊa na našim prostorima, jer se ono neće zaustaviti samo ovdje. Uţasno je urušavanje civilizacije dvadesetog

vijeka. Mora se probuditi ono što je ĉestito i plemenito, pošteno i vrijedno kako bi zaustavilo zlo a krenulo se izgradnji bolje budućnosti. Svim vjernicima od srca hvala na molitvi za pravedni mir na ovim prostorima. Uvjeren sam da neće posustati u molitvi i ĉinjenju dobra. /Sarajevo, travnja 1994./ ________ OSN/II, str.131–133.

6. V. 1994. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Poruka svećenicima i vjernicima te domaćoj i meĊunarodnoj javnosti – potpora mirovnom sporazumu izmeĊu Muslimana i Hrvata i poziv na poštivanje ljudskih i graĊanskih prava i sloboda svih ljudi. Sabrani na svom 6. zasjedanju Sabora Vrhbosanske metropolije, 6. svibnja 1994. u Bolu na Braĉu, mi biskupi obraćamo se svojim svećenicima i vjernicima kao i domaćoj i meĊunarodnoj javnosti slijedećom izjavom: 1. Washingtonski sporazum od 18. oţujka 1994. o politiĉkom rješavanju bosansko-hercegovaĉke krize – prema kojemu je dogovorena federacija izmeĊu Muslimana i Hrvata – donio je, kao prvi plod, obustavu ratnih djelovanja na podruĉju koje kontroliraju Hrvati i Muslimani. To je ujedno omogućilo da redovitije stiţe i prijeko potrebna pomoć za ugroţeno puĉanstvo. Izraţavamo svoju potporu svakom sporazumu koji vodi prema pravednu i trajnu miru na podruĉju cijele meĊunarodno priznate drţave Bosne i Hercegovine. Molimo sve ĉelnike politiĉke vlasti da mudro pronalaze, razborito prihvaćaju, odluĉno i dosljedno provode dogovorene sporazume na dobrobit svih ljudi koji ţive na ovim prostorima. Katoliĉke vjernike ponovno pozivamo na poniznu i ustrajnu molitvu kako bi milosrdni Bog udijelio potrebno svjetlo svima da pronalaze i provode što bolja rješenja za uspostavu pravedna mira u Bosni i Hercegovini. 2. Naţalost, spomenuti sporazum, za sada razdvaja našu metropoliju na podruĉje pod nadzorom Hrvata i Muslimana te na podruĉje pod kontrolom bosanskih Srba. S bolom konstatiramo da su s mnogih dijelova pod kontrolom Srba već protjerane ili pobjegle desetine tisuća Muslimana i Hrvata, a nad onim koji su, unatoĉ nemalim poteškoćama, još uvijek ostali i ţele ostati na svojim vjekovnim ognjištima, nastavlja se teška diskriminacija i "etniĉko ĉišćenje". Na taj naĉin dovodi se u pitanje daljnja opstojnost više od 40% vjernika vrhbosanske nadbiskupije, oko 80% banjaluĉke biskupije, a oko polovice podruĉja mostarsko-duvanjske i trebinjske biskupije, što mi kao biskupi tih biskupija, kao ni cijela Katoliĉka Crkva, ne moţemo prihvatiti! 3. Ponovno najodluĉnije diţemo svoj pastirski glas u obranu i vraćanje osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda – kako za katoliĉke vjernike tako i za sve druge obespravljene ljude na podruĉju cijele naše metropolije. Posebno ţalimo što se na velikom dijelu banjaluĉke biskupije nastavlja mnogovrsna diskriminacija prema nesrpskom stanovništvu i traţimo da se ona obustavi! Traţimo od tamošnjih vlasti da se odluĉnije i uĉinkovitije zauzmu za obustavljanje svih vidova diskriminacije i nepravdi prema katoliĉkom ţivlju. Oĉekujemo takoĊer od predstavnika hrvatskog naroda, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Republici Hrvatskoj, da se za ta prava još odvaţnije zaloţe! 4. U onim krajevima Bosne i Hercegovine, gdje već postoji mogućnost povratka protjeranih ili izbjeglih ţitelja, od mjerodavnih vlasti traţimo: – da im osiguraju slobodan povratak u njihove vlastite domove; 291

– da još odluĉnije porade na potpuno sigurnoj dostavi i pravednoj raspodjeli humanitarne pomoći najugroţenijem dijelu puĉanstva; – da porade na obnovi i stvaranju mogućnosti za rad i uzdrţavanje obitelji; – da svi utjecajni ĉimbenici (civilne vlasti, sredstva javnog priopćavanja, vjerski ĉelnici i kulturni poslenici) odluĉnije stvaraju pogodniju klimu, u kojoj će se moći uspješno lijeĉiti duboke psihiĉke i fiziĉke ratne rane. Znamo da se mnogi katolici ţele na miran naĉin vratiti na svoja ognjišta. Traţimo i od srpskih vlasti i od meĊunarodne zajednice da im se to što prije omogući. 5. Zahvaljujemo i ovaj put svim svojim svećenicima i redovnicima, koji su ĉesto i uz herojske napore i uz izravnu ugroţenost vlastitog ţivota, ostali uz povjereni im Boţji narod, hraneći ga i duhovnom i materijalnom hranom, štiteći ga, bodreći i podiţući iz grijehom otrovane duhovne i materijalne pustoši ovoga strašnog rata. Molimo ih da, oslonjeni na snagu Duha Boţjega, ustraju u vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi ondje gdje su sada najpotrebniji. 6. Zahvaljujemo ĉlanovima Hrvatske biskupske konferencije i drugih Biskupskih konferencija svijeta za ljubav i solidarnost kojom prate naše patnje; za neumorno poticanje i slanje humanitarne pomoći i za njihovo zalaganje za pravedan mir u našoj napaćenoj Domovini. Molimo ih da nas ni ubuduće ne zaborave. 7. Sve naše svećenike, redovnike i redovnice, sav Boţji narod povjeren našoj pastirskoj skrbi, kao i sve dobroĉinitelje i prijateljstva, sve ljude dobre volje preporuĉujemo ljubavi Boţjoj i zaštiti Presvete Djevice Marije, majke Crkve i Kraljice mira. Msgr. Vinko Puljić, metropolita vrhbosanski Msgr. Franjo Komarica,biskup banjaluĉki Msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski Msgr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski Bol na Braĉu, 6. svibnja 1994. __________ GK, 22. svibnja 1994, str. 3; VB, god. V (CVIII), 1–4/1994, str. 58.

17. V. 1994. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Govor na sastanku najviših vjerskih predstojnika u Sarajevu – o izgradnji pravednog mira meĊu ljudima i narodima. Vaša Svetosti, gospodine Aleksije, Patrijarha Moskovski i cijele Rusije! Vaša Svetosti, gospodine Pavle, Patrijarha Srpske pravoslavne Crkve! Vaša Ekscelencijo, gospodine Mustafa Ceriću, Reis-ul-ulema Islamske vjerske zajednice u drţavi Bosni i Hercegovini! S osobitim poštovanjem pozdravljam vas i vaše suradnike u ime ovdje prisutnih predstavnika Katoliĉke Crkve u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u svoje osobno ime. Mi vjerujemo u Boţju prisutnost i Boţje djelovanje u ljudskoj povijesti. Bog djeluje u ljudskim srcima i savjestima da bi spasiteljski lijeĉio ljudsko društvo od rana koje mu zadaje grijeh. Stoga smo uvjereni da je i ovaj naš susret htjela Boţja Providnost da zajedno sklopimo ruke na molitvu za pravedan i siguran mir u ovim prostorima koji su još uvijek obavijeni teškom tamom okrutnog ratnog sukoba. Stoga je prvi cilj našeg susreta da Bogu povjerimo teţnju svih srdaca ljudi dobre volje, a osobito svih ţrtava ovog nametnutog rata, da se zaustavi nasilje, da se uspostavi pravedan mir. To ĉudo mira moţe izvesti Svemogući Bog obrativši srca onih koji donose odluke o miru i ratu da zaista promjene svoje misli i donesu pravedne odluke za mir utemeljen na istini, pravednosti i poštovanju svakog ĉovjeka i svih ljudskih prava. Kad bismo prošli nekim dijelovima Hrvatske, kad bismo prošli takoĊer prostorima Bosne i Hercegovine, na kojima je rat pustošio i još uvijek pustoši, onda bismo tek vidjeli razmjere nesreće koja je pogodila osobe, obitelji i narode. Sigurno bismo bili duboko potreseni videći ruševine stotine crkava, dţamija, sela, mnogih gradova. Bili bismo duboko oţalošćeni gledajući stotine tisuća razorenih domova i ljudskih stanova u kojima su dotada obitelji mirno ţivjele. 292

Kad bismo sagledali sve grobove poginulih i duge povorke ranjenih i prognanih, sigurno bismo doţivjeli svu tragediju ovih strašnih godina rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kolika odgovornost pred Bogom, ĉovjeĉanstvom i poviješću leţi na savjesti onih koji su uzrok toj nesreći i svim zloĉinima rata! O tome ratu raspravljaju svjetski politiĉari, generali, javljaju sredstva društvenog priopćavanja. Svi govore kako ţele naći rješenje, uspostaviti mir, skratiti patnje nebrojenog mnoštva ljudi. Ali rat traje i teĉe kao mraĉna rijeka iz nekih mraĉnih izvora mrţnje, nepravde i nasilja. Mi nismo ni generali ni politiĉari. Mi smo predstavnici vjere. Nama je zakon, nadahnuće i svjetlo vjera u Boga svemogućega i milosrdnoga, koji je stvorio ĉovjeka na svoju sliku i priliku. Nama kršćanima Isus Krist je najsavršenija objava Boţje ljubavi prema ĉovjeku i dostojanstva ljudske osobe. Stoga mi imamo u središtu svoje paţnje, svoje brige i svoje ljubavi ĉovjeka, osobito ĉovjeka koji trpi, koji je progonjen, kojemu se nanosi nepravda. Dok se politiĉari, naţalost, ĉesto razilaze u traţenju rješenja jer su podijeljeni interesima, mi, naprotiv, imamo jedini interes: dobro svakog ĉovjeka. Stoga i mir za koji molimo, za kojim vapijemo, jeste mir koji će biti zaštita svakoj ljudskoj osobi, svakoj obitelji, svakoj nacionalnoj zajednici. Mi shvaćamo mir ne samo kao prestanak nasilja, ne samo kao šutnju oruţja. Mi shvaćamo mir kao ispravak svake nepravde, kao sigurnost ţivota svakom ĉovjeku, kao slobodu za ljude i narode. Takav mir, po rijeĉima proroka Izaije, jest djelo pravde. "Mir je djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje" (Iz 32,17). O takvom miru pjeva psalmist: "Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti. Vjernost će nicati iz zemlje, pravda će gledati s nebesa" (Ps 85,11–12). Takav mir iskljuĉuje pravo jaĉega jer sila ne moţe biti mjerilo prava. Pred takvu viziju mira mi pozivamo savjest svakog ĉovjeka, a osobito odgovornih za mir ili rat. Takav mir je Boţja ponuda. Smatramo da se moraju poštivati u svim ljudskim i meĊunarodnim odnosima naĉela pravednosti koja izlaze iz Boţje volje da mir bude meĊu ljudima i narodima. Treba poštivati meĊunarodne odluke u zaštiti mira i pravednosti. Treba poštivati granice izmeĊu meĊunarodno priznatih drţava da budu granice susreta, poštovanja, izmjene dobara, a nikada sukoba. U svakoj pojedinoj drţavi treba poštivati i prava manjina u skladu s etiĉkim i meĊunarodnim normama. Stoga molimo za mir koji će vratiti sve prognane i izbjegle u njihove domove. Molimo za mir u kojem će se ugasiti sve mrţnje i ţelje za osvetom. Molimo za mir koji će na materijalnim, moralnim i duhovnim ruševinama, kao posljedicama ovoga rata, omogućiti gradnju boljeg svijeta, boljeg svijeta pravednosti, slobode i sigurnosti. Unatoĉ razliĉitosti nacionalnih, vjerskih, kulturnih, pravedni Ustavi i dobra volja mogu premostiti nesporazume i stvoriti pravedne odnose. Na temelju prijedloga Vijeća Crkava Europe, Vijeća Biskupskih konferencija Europe i drugih kršćanskih zajednica, sutra je Dan molitve za ţrtve rasizma i mrţnje. Etniĉko ĉišćenje je najokrutniji izraţaj rasizma. To je veći zloĉin nego apartheid. Stoga mir mora ispraviti tu nepravdu. Svim dobroĉiniteljima koji pomaţu ţrtvama rata kroz karitativne i humanitarne organizacije ovom prilikom posebno zahvaljujem. TakoĊer zahvaljujem svima koji su upoznali svijet sa tim patnjama istinoljubivim izvještavanjem. Završavam rijeĉima proroka Ezekijela: "Tko je pravedan i poštuje zakon i pravdu ... po istini prosuĊuje, po mojim naredbama hodi i ĉuva moje zakone, postupajući po istini – taj je zaista pravedan i taj će ţivjeti, rijeĉ je Gospodnja" (Ez 18,5.8–9). Hvala! /Sarajevo, 17. svibnja 1994./ __________ VB, god. V (CVIII), 1–4/1994, str. 59–60.

17. V. 1994. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ I VISOKI PREDSTOJNICI RUSKE I SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE Zajedniĉka izjava s ekumenskog susreta u Sarajevu – protiv rata i nasilja a za mirno i pravedno rješavanje sporova meĊu narodima. 293

Krajnje je vrijeme reći da narodi na ovim prostorima ne smiju više uništavati jedni druge i da je svaki ĉin uništavanja ţivota, prava, slobode i dostojanstva susjednog naroda, protiv vlastitih djedova i otaca, sinova i unuka. Posljednji je trenutak shvatiti da samo mirno i pravedno rješenje svih sporova i nesuglasica koje postoje meĊu narodima na ovim prostorima moţe donijeti pravu sreću ljudima i da će njihova budućnost biti osigurana tek onda kada oni jedni drugima pruţe mogućnost ţivjeti onako kako je svatko od njih navikao i kako su mu predali preci. Vrijeme je da svi shvatimo da sadašnji tragiĉni sukob jest grijeh protiv svake religije. Uzroci rata ni u kom smislu nisu povezani s vjerskim naĉelima. Iskorištavanje vjere u svrhu opravdavanja neprijateljstva i podjele nemoralno je i zloĉinaĉko. Istinski vjerujući kršćani i istinski vjerujući muslimani teţe k miru. To je njihovo stvarno oĉekivanje i u tom se sastoji ispunjenje Stvoriteljeve zapovijedi. Što moţemo uĉiniti mi koji vjerujemo u jednoga Boga? Moţemo i moramo moliti i djelovati. Vjerujemo da će naša molitva biti uslišana. TakoĊer pozivamo sve vjerujuće u Boga u svijetu da nam se pridruţe u molitvi za pravedan mir, a sve odgovorne za politiĉke odluke pozivamo da si ispitaju savjest pred Bogom i poviješću što ĉine za taj mir. Svevišnji darovao narodima koji su danas razdvojeni smrtonosnim neprijateljstvom mir, napredak, procvat i uspjeh u svakom dobrom djelu. Patrijarh moskovski, Aleksej Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki Patrijarh srpski, Pavle U Sarajevu, 17. svibnja 1994. _____________ GK, 29. svibnja 1994, str. 1; VB, god V (CVIII), 1–4/1994, str. 59.

23. V. 1994. BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJA LUKA Pismo Vladimiru Lukiću, predsjedniku Vlade Republike Srpske – o zloĉinima nad katoliĉkim puĉanstvom na banjaluĉkom podruĉju. Gospodine Predsjedniĉe! U svom dopisu br. 01–214/94 od 21. 04. 1994. upućenom predsjedniku Vlade HR H-B dr. Jadranku Prliću, kojega ste kopiju i meni dostavili, napisali ste da je "usprkos teškom vremenu i ratnom stanju koje još uvijek traje, naša ţelja da svaki Hrvat u Republici Srpskoj bude zaista bezbedan ... Zato Vas molim da sve pojedinaĉne sluĉajeve narušavanja poloţaja Hrvata u Republici Srpskoj za koje saznate dostavite Vladi Republike Srpske, jer ćemo po svima preduzeti zakonske mere". Naţalost, tragedije koje su se dogodile u posljednje vrijeme, a koje su nastavak kontinuirane prakse, govore sasvim suprotno. Navest ću Vam samo neke primjere koji zorno ilustriraju teţak i nezavidan poloţaj katolika, odn. Hrvata koji ţive na teritoriju Republike Srpske. 1. Masakriranja, ubojstva i premlaćivanja a) Dana 08. 04. o. g. oko 21.30 sati ubijen je vatrenim oruţjem u ţupi Dolina, općina Gradiška, gluhonijemi Viktor Kalizan (Ive), r. 1957. g. b) Dana 21. 04. o. g. u svojoj kući u Cankarevoj ulici u Banjaluci ubijeni su Radoslav Bato Batagelj i njegova supruga Medina. c) Dana 15. 05. o. g. oko 22.30 napadnuta je kuća Ante Kuzeka u općini Kotor Varoš. U kući ţive Anto i Anica Kuzek. Prilikom napada nepoznatih lica na njihovu kuću, Anto je zadobio teţe tjelesne povrede u predjelu glave i ruke, a Anica je lakše povrijeĊena. d) Istoga dana, tj. 15. 05. o. g. oko 22.45 dogodio se takoĊer u općini Kotor Varoš napad na kuću Marijana Kljajića, u kojoj ţivi njegova peteroĉlana obitelj. Marijan i Kate zadobili su teţe povrede na glavi, a Mara je lakše povrijeĊena. Napadaĉi su odnijeli novac i vrijedne stvari iz kuće. Spomenuta obitelj je napadnuta i opljaĉkana takoĊer u novembru prošle godine. 294

e) Prije dvadesetak dana u svojoj kući u ul. Davida Štrpca u Banjaluci napadnut je i teško masakriran Anto Anić. Napadaĉi su ga udarali po glavi i rezali ga noevima po tijelu. f) Dana 18. 05. 1994. oko 04.00 u ul. Jovana Bijelića 82., Banjaluka, oruţano je napadnuta kuća Peje i Zore Pranjić. Prigodom toga napada Zora (r. 1949. g.) je ubijena iz malokalibarskog vatrenog oruţja s tri hica u sljepooĉnicu. Suprug je ranjen (prostrijelna rana kroz lakat lijeve ruke i nadkoljenicu lijeve noge). g) Dana 19. 05. o. g. oko 21.00 u Majeviĉkoj ulici u Banjaluci u svojoj kući ubijen je Zvonko Dujmenović, a njegova supruga Jelena je umrla u bolnici od povreda zadobijenih prigodom toga napada. Zvonko je otac troje maloljetne djece. Njegov sin Zoran dobio je udarac u glavu. Prema našim saznanjima pok. Zvonko je ubijen ţeljeznim šipkama kojima su napadaĉi udarali njega i njegovu ţenu. 2. Katolici i radna obaveza – mobilizacija Unatoĉ mnogim obećanjima da se Hrvati neće odvoditi na rad u podruĉja u kojima se ratuje i da će se prema njima prigodom izvršavanja radne obaveze ljudski postupati, ĉinjenice govore sasvim drugaĉije. Mnogi kopaju rovove i tranšeje na linijama razdvajanja, uz višestruka poniţenja, patnje i svakodnevne opasnosti po ţivot, npr. oko Doboja. TakoĊer se nerijetko dogaĊa da na radne obaveze bivaju odvoĊeni i ljudi koji su bolesni i nesposobni za izvršavanje teških fiziĉkih poslova. Ponovno naglašavam da moji vjernici nisu protiv radne obaveze koja bi imala kolikotoliko ljudsko lice. U kojekakvim "racijama" ljudi bivaju odvoĊeni od kuće bez ikakvog objašnjenja, a ĉesto ni njihovi najbliţi ne znaju kamo su odvedeni. Do mene svakodnevno dopiru tuţbe i jauci onih koji bivaju poniţavani prigodom izvršavanja radnih obaveza. Poznato mi je takoĊer da ima mojih vjernika koji su prisilno mobilizirani i nalaze se u vojsci Republike Srpske (npr. u Trebavskoj brigadi), unatoĉ Vašoj tvrdnji da "u pitanju mobilizacije Hrvata, pa ĉak i u pojedinaĉnim sluĉajevima, vlasti su je spreĉavale ili otklanjale". U vezi s time poslao sam dana 27. 04. 1994. dopis br. 146/94 gen. Kovaĉeviću, ministru obrane Republike Srpske, na koji još nisam dobio nikakav odgovor. 3. Izbacivanje iz stanova I dalje traje izbacivanje (deloţacija) katolika iz stanova koje su stekli dugogodišnjim mukotrpnim radom. Uvjeravam Vas da nije rijeĉ o nikakvoj "racionalizaciji stambenog prostora", o kojoj mi ĉesto govore ovdašnje vlasti, odn. o uvjeravanju da nitko neće ostati na ulici. Mnogi su već ostali bez krova nad glavom, a u opasnosti su i ova nekolicina preostalih da im se to dogodi. 4. Pljaĉka i uzurpacija privatne imovine Ne znam da li je uopće potrebno govoriti da su pljaĉke i otimaĉine imovine katolika gotovo svakodnevna pojava u svim općinama, odn. ţupama moje biskupije. Ljudi su sretni ako ih pljaĉkaši prigodom obavljanja svoga prljavog posla ne premlate, masakriraju ili ubiju. Doseljenici, koje su katolici prihvatili kao svoje susjede u nevolji, pomaţući im napose preko pomoći koju doprema i dijeli naš Biskupijski Caritas, ĉesto otimaju šumu, zemljište i drugo od svojih susjeda katolika. Prijete im da se moraju seliti i napustiti "srpsku zemlju", odn. "otići svome TuĊmanu". DogaĊa se ĉak i to da općina izda rješnje o korištenju neĉijeg privatnog imanja mada je vlasnik prisutan, odn. nalazi se u svojoj kući, npr. u Mrkonjić Gradu. Gospodine Predsjedniĉe, bio bih doista radostan kad bih mogao napisati i objaviti cijelom svijetu da su katolici u Republici Srpskoj "bezbedni". Naţalost, ovo što sam iznio tek je fragment onoga što moji vjernici svakodnevno proţivljavaju. Pišem Vam ovo uvjeren da ćete, u duhu Vašeg humanog opredjeljenja, konaĉno uĉiniti nešto konkretno da se zaustavi ovo nasilje nad katolicima, koji, kako Vam je dobro poznato, niĉim nisu zasluţili ovakav tretman. I dok Vam ovo pišem, u ušima mi odzvanjaju jauci tih nevinih ljudi koji su ţrtve bezoĉnih nasilnika koji ne prezaju ni od ĉega i kojima ljudski ţivot, dostojanstvo i prava ĉovjeka ništa ne znaĉe. 295

S poštovanjem!

Po nalogu mons. dr. Franje Komarice, biskupa banjaluĉkog, Mr. Ivica Bo inović, kancelar Biskupskog Ordinarijata Banja Luka, 23. svibnja 1994 ________ UOO, str. 490–492.

9. VI. 1994. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE Predoĉavanje svjetskoj javnosti i biskupskim konferencijma Europe dramatiĉnog stanja katolika na okupiranim podruĉjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, i poziv da se zaštite prava i slobode vjernika i svih obespravljenih ljudi. Već smo više puta svjetskoj javnosti oĉitovali svoje zabrinutosti i vapaje u ime napaćenih i obespravljenih ljudi naših biskupija. Ponovno diţemo odluĉno svoj glas u obranu osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda svojih vjernika, ali i svih drugih obespravljenih ljudi. Posebno ţelimo upozoriti domaću i svjetsku javnost, sve Biskupske konferencije Europe i svijeta, druge crkvene institucije, humanitarne organizacje, kao i sve drţavne i politiĉke forume na sve dramatiĉnije stanje vjernika katolika na okupiranim podruĉjima Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Gorko nas boli ĉinjenica da se pred oĉima kršćanske i demokratske Europe nasilno uništavaju tri njezine katoliĉke biskupije: Banja Luka, Sarajevo i Trebinje. Neduţni i nezaštićeni pripadnici Katoliĉke Crkve trpe najteţa poniţenja, progone, a nerijetko i ubojstva. Lišeni osnovnih ljudskih prava i sloboda, prepušteni su sili bezakonika i samovolji progonitelja. Prisiljeni su napuštati svoja višestoljetna ognjišta i bjeţati drugamo, najĉešće u potpunu neizvjesnost. Prije rata, 1991. godine, Vrhbosanska – sarajevska nadbiskupija je imala 528.000 katolika u 144 ţupe. U ovom ratu nasilno je prognano oko 350.000 katolika, 45% crkava uništeno, a 30% jako oštećeno ili demolirano. Ostali dio vjernika ţivi ili pod pritiskom ili u velikoj neizvjesnosti. U mostarsko-duvanjskoj i trebinjsko-mrkanskoj biskupiji od 210.000 katolika protjerano je oko 25.000, a veliki je dio biskupije nepristupaĉan. Preko 40 crkava i crkvenih objekata je srušeno ili oštećeno. Banjaluĉkoj biskupiji, koja je prije rata brojala 110.000 katolika, prijeti opasnost da na 4/5 njenog teritorija crkveni ţivot bude potpuno uništen, jer je već sada na tom teritoriju srušeno 50% crkava i drugih crkvenih objekata, dok je još 45% drugih crkava i crkvenih objekata teţe ili lakše oštećeno, a 3/4 vjernika izbjeglo ili protjerano. Još uvijek se vjernici katolici protjeruju unatoĉ ĉinjenici, da na tom podruĉju nije bilo nikakvih oruţnih sukoba, i unatoĉ izrazitog miroljubivog drţanja katolika kroz cijelo vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Ako se to nasilje odmah ne zaustavi, bit će uništene spomenute biskupije, koje imaju svoju tisućljetnu povijest u Bosni i Hercegovini. Sliĉno će se dogoditi i u dijelovima biskupija na podruĉju Republike Hrvatske, gdje je tamošnjim biskupima zaprijeĉen pohod ţupama, i u kojima je razoreno i uništeno 115 njihovih ţupa, a prognano oko 245.000 katolika zajedno sa svećenicima, redovnicima i redovnicama. Sve vas stoga pozivamo da s nama odluĉno dignete svoj glas, kako bi se konaĉno zaustavila ova bezakonja, okrutnosti i uništenja te ispravile nepravde. Nadamo se da će stotine milijuna katolika i drugih kršćana, ujedinjeni u molitvi i kršćanskoj solidarnosti, pronaći put do najodgovornijih ĉimbenika, kako bi civilizirana Europa uklonila ovu uţasnu moralnu ljagu iz svoje sredine. Mi se i dalje neumorno zalaţemo za poštovanje i obranu ljudskih i graĊanskih prava naroda, manjina i svih ljudi; za ostvarenje pravedna mira, što ukljuĉuje pravo na povratak svih prognanih na njihova ognjišta i pravo na ţivot dostojan civilizirana ĉovjeka. Zahvaljujemo svim dobroĉiniteljima, koji nam pomaţu podnositi ove patnje. Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki i predsjednik HBK Mons. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski i metropolit vrhbosanske metropolije 296

U Zagrebu, 9. lipnja 1994. ___________ GK, 19. lipnja 1994, str. 1; SV HBK, 1/1994, str. 14–15; VB, god. V (CVIII), 1–4/1994, str. 61.

13. VI. 1994. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Vladimiru Lukiću, predsjedniku Vlade Republike Srpske – o svom nepristranom zauzimanju za poštivanje prava svih ljudi, bez ikakve razlike. Poštovani gospodine Predsjedniĉe! Zahvaljujem Vam za Vaš odgovor od 25. 05. o. g. u kojem ste mi potvrdili da ste upoznati sa kontinuiranom praksom ugroţavanja katoliĉkog stanovništva na teritoriji moje biskupije, o ĉemu sam Vas izvijestio u dopisu Biskupskog Ordinarijata u Banjaluci, broj 221/94 od 23. 05. 1994. Djeluju utješno Vaše rijeĉi kojima me molite "da ostanem uvjeren da nema promjene u Vašim stavovima kada je u pitanju zaštita liĉne i imovinske sigurnosti graĊana na teritoriji Republike Srpske, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost" i kojima me uvjeravate "da će (Vaša) Vlada preduzimati i dalje mjere iz svoje nadleţnosti na pruţanju zaštite svim graĊanima", i da ćete "mi pruţiti na uvid preduzete mjere protiv poĉinilaca". Dok ţelim vjerovati istinitosti i kompetentnosti ovih Vaših obećanja, dotle me zbunjuju rijeĉi, koje prate i adekvatni ĉini, predstavnika lokalnih vlasti, kao: "Samo ih izluĊujte" (tj. pripadnike nesrpskog stanovništva – Mrkonjić Grad), i "Morat ćemo probati ţivjeti bez manjinskih naroda" (tj. nesrpskog stanovništva – Banjaluka)! Kako spojiti Vaše i ove navedene tvrdnje?! Vama je, gospodine Predsjedniĉe, kao i Vašim suradnicima, s kojima sam morao kontaktirati kroz sve ovo vrijeme ratnih sukoba na podruĉju BiH, dobro poznato, kao uostalom i mojim vjernicima i široj javnosti, da sam uvijek nastojao, voĊen kršćanskim naĉelima, prvenstveno i izriĉito brinuti se za svakog ĉovjeka i za njegova – univerzalnog karaktera – osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode. Što sam "ex offo" posebno zaduţen brinuti se za katolike, ĉlanove moje biskupije, za njihove duhovne i materijalne potrebe, to Vi, kao i svi drugi dobronamjerni ljudi, moţete smatrati samo za normalnu i samo po sebi razumljivu stvar, a ne nekakav "metod izolovanja problema katolika izvan konteksta ukupne situacije". Zahvalan sam svakoj osobi i instituciji koja me je u toj teškoj i odgovornoj brizi razumjela i pomogla, te nam je, kako Vam je poznato, kroz sve ovo vrijeme uspjelo u miroljubivom ponašanju prema našim susjedima i ne uzvraćati zlom na zlo! Slaţem se s Vašom tvrdnjom "da je nemoguće oĉekivati normalnu situaciju bez obostrane uspostave povjerenja, ali ne samo manjine prema većini već sveukupnih srpskohrvatskih odnosa". Zato sam i ovaj put, kao i više puta do sada, kod najodgovornijih politiĉkih (i vjerskih) predstavnika hrvatskog naroda intervenirao s molbom da se ne umore u odluĉnom, iskrenom nastojanju oko što skorijeg normaliziranja spomenutih odnosa. Dobio sam i ovaj put uvjeravanja da su oni spremni na sve konstruktivne akcije, ali oĉekuju što skorije oĉitovanje i Vaše jednake spremnosti, odn. spremnosti srpske strane. Što moţete uĉiniti Vi, osobno i zajedno sa svojim suradnicima, "na otklanjanju svih neregularnosti i nepravilnosti" i "u graĊenju mostova meĊu ljudima" i našim narodima? Ne ţelim sumnjati u Vaša obećanja. Zato su mi – a i drugima oko mene – potrebna Vaša konkretna humana djela poštivanja i zaštite osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda za svakog ĉovjeka, za svaku nacionalnu i vjersku skupinu, pa tako i za nas katolike na ovdašnjim našim višestoljetnim ognjištima. Zloĉina, odn. gaţenja najosnovnijih ljudskih prava, ovdje oko nas do sada je, kako Vam je poznato, bilo i previše! Doista nam ih više ne treba! Oĉekujem stoga Vaše daljnje humano oĉitovanje i ujedno Vam garantiram spremnost na osobni konstruktivan doprinos – u korist egzistencijalno ugroţenog ĉovjeka ovog našeg zajedniĉkog podneblja! S poštovanjem! Mons. dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup 297

Banja Luka, 13. lipnja 1994. ________ UOO, str. 493–494.

14. VII. 1994. VRHBOSANSKI NADBISKUP, VINKO PULJIĆ Intervju dnevnim novinama "OsloboĊenje" /Sarajevo/ – o doprinosu Katoliĉke crkve u rješavanju sukoba, suprostavljanju diobi Bosne i Hercegovine, uspostavljanju federacije izmeĊu Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, te o odnosima Katoliĉke crkve i Islamske zajednice i o povratku prognanika i izbjeglica na svoja ognjišta. Sveti Otac Papa Ivan Pavle Drugi uskoro će posjetiti Bosnu i Hercegovinu. Kako Vi, monsinjor Puljić, kao nadbiskup Vrhbosanski, gledate na ovu posjetu? – Papa Ivan Pavao II. u ovim previranjima uvijek je zauzimao stavove u obranu ĉovjeka na temelju vjere, morala i evanĊeoskog nauĉavanja. To je i najvaţniji razlog njegovog putovanja u razne zemlje i posjeta mnogim narodima širom svijeta. U koju god bi zemlju došao bio bi "glasnik mira" i dizao bi glas za ĉovjeka te stajao u obranu njegovih prava i dostojanstva. Posjet Svetog Oca ovoj napaćenoj i poharanoj Bosni i Hercegovini treba gledati upravo u duhu njegovih dosadašnjih posjeta tolikim narodima i iznošenja jasnih evanĊeoskih stavova. Zato ţelimo da i ovdje digne svoj glas mira i uputi poruku svim moćnicima svijeta, da stanu u obranu malog i nevinog ĉovjeka koji je ĉesto ţrtva svjetske politiĉke mašinerije. Dolaskom Svetog Oca bit će usmjerene oĉi brojnih dobronamjernih ljudi na nas, naše patnje i potrebe, a moţda će i njegova srca i uši biti otvorene na ovo dogaĊanje. Prilikom nedavne posjete Vatikanu, premijer Bosne i Hercegovine dr. Haris Silajdţić odao je priznanje Katoliĉkoj crkvi za njenu, kako je rekao, pozitivnu i aktivnu ulogu koju kontinuirano ima prema BiH. U ĉemu Vi, kao jedna od najzasluţnijih liĉnosti za takvu politiku, vidite poseban doprinos Katoliĉke crkve u rješavanju krize u ovoj zemlji? – U vrtlogu raznih politiĉkih vjetrova Katoliĉka crkva je zauzela stav upravo na temelju Papinog stava, a to znaĉi da je stala uz ĉovjeka, njegova prava i dostojanstva. Taj stav je u skladu sa svjetskim naĉelima koje je proklamirala meĊunarodna zajednica. Rijeĉ je prije svega o nedopustivosti mijenjanja meĊunarodno priznatih granica nasilnim putem. Temeljno mjerilo je ĉovjek, a ne zakon sile i nasilja, bez obzira iz kojeg kruga to dolazilo. Mjesna Crkva u Bosni i Hercegovini se odmah organizirala, nastojeći priteći u pomoć ugroţenima, diţući glas u zaštitu ĉovjeka i proklamirajući etiĉka i moralna naĉela u traţenju izlaza iz ovog uţasa. Nismo imali posebnu mogućnost pristupa sredstvima priopćavanja, pa se taj glas nije ni mogao daleko ĉuti, jer su mediji sluţili pojedinoj politici. Ovdje posebno mislim na radio i televiziju. Katoliĉka crkva, Vi osobno i najistaknutije liĉnosti Katoliĉke crkve u BiH, kao što su provincijal Bosne Srebrene fra Petar AnĊelović, pomoćni biskup monsinjor Pero Sudar, predsjednik "Napretka" dr. Franjo Topić, fra Ljubo Lucić, od samog poĉetka pokušaja razbijanja BiH na nacionalnoj osnovi odluĉno ste se tome usprotivili. Šta je bio osnovni motiv takvog stava Katoliĉke crkve? – Svjesni smo od samog poĉetka da se nijedna podjela BiH ne moţe dogoditi bez nanošenja nepravde. A nepravdom se ne moţe graditi pravda. Ĉim se oruţjem pokuša doći do podjele na djelo stupa tragedija za ĉovjeka, kulturu, baštinu itd. U BiH smo toliko izmiješani da ju je nemoguće podijeliti. Dijeljenjem ove male zemlje na drţavice dolazi do otpisivanja jednih, što onda vodi u genocid. MeĊutim, stvaranju drţave se ne moţe i ne smije pristupiti ni tako da se ignorira razliĉitost i jednakopravnost. Posebno zabrinjava ova medijska kampanja prema kojoj je jedna strana uvijek u pravu a druga u krivu. Narod se ne smije tako etiketirati. Posebno se ne moţe vlastiti identitet graditi na mrţnji prema drugome. Ova tragedija koja nam se dogodila, ima svoje jasne uzroke. Potrebno je uzroke nazvati pravim imenom – to jest agresijom – pa onda lijeĉiti i otkloniti posljedice. 298

Nedavno je, nakon tragiĉnog sukoba izmeĊu Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, uspostavljena Federacija ova dva naroda. Šta je, po Vašem mišljenju, najvaţniji zadatak Federacije u ovom trenutku? – Federacija je samo poĉetak traţenja cjelovitog rješenja stanja u BiH. Hvala Bogu da je došlo do toga dogovora. Ipak, smeta mi ova utrka u kojoj svaka strana nastoji što više "ušićariti" na raĉun prava drugih, a posebno malog ĉovjeka. Najvaţnije je sada istinski poraditi na izgraĊivanju jednakopravnosti i povjerenja, uvaţavajući razliĉitost i naroda i kulture i religije. Potrebno je stvarati uvjete sigurnosti za svakog ĉovjeka. TakoĊer je potrebno uvesti zakonitost i takvu vlast u kojoj će biti zastupljeni svi kako je u Ustavu i napisano. TakoĊer, svaki narod sam predlaţe i bira svoje predstavnike. Sve dotle dok je samo drugi kriv, teško je vratiti povjerenje. Posebno je u stvaranju raznih institucija potrebno omogućiti jednakopravnost i zaštitu identiteta na svim prostorima Federacije. Osobito me smeta kad se u medijima govori o Bošnjacima – pa se dodaje muslimanske, katoliĉke i pravoslavne vjere. To je već viĊeno u bivšem reţimu u koji se nikako ne ţelimo vratiti. Ovako nastojanje više nema perspektive, a umjetno stvaranje nekakve jugoslavenske nacije uvelike nas je i dovelo tamo gdje smo sada. Neki iznova prave istu pogrešku, samo pod drugim imenom i u tu svrhu falsificiraju povijest, što nas moţe skupo stajati. Traţi se poštenje u medijima koji moraju biti u sluţbi istine i ne dopustiti da robuju politici. Vi ste, monsinjor Puljić, obišli veliki dio teritorije BiH koji je bio poprište sukoba izmeĊu HVO i Armije. Moţete li reći što ste sve vidjeli? – Naţalost, vidio sam strahovite posljedice tog sukoba: tolika spaljena ognjišta, brojne opljaĉkane domove, srušene i teško oštećene dţamije te neke zapaljene, a druge uţasno devastirane crkve na kojima je iskaljena velika mrţnja. Svjedok sam straha, sumnjiĉavosti i iskljuĉivosti u narodu. Neki novinari su govorili s toliko negativnog naboja i stvarali netrpeljivost i mrţnju. Kome je trebala ta pustoš? Ne mogu mjeriti tko je više zla uĉinio jer nisam za to ni mjerodavan niti me je tko postavio sucem. Moja je duţnost voditi brigu o meni povjerenim vjernicima i objektima, za koje sam nadleţan kao vrhbosanski nadbiskup. Kao uĉitelj jasno kaţem za svako zlo da je zlo, i osuĊujem ga bez obzira tko ga ĉinio, i nad tim se zgraţavam. U Boţje ime pozivam sve da prestanu ĉiniti zlo i poĉnu biti obnovitelji duha i svega na ovim prostorima što sluţi ĉovjeku. Kakve su realne mogućnosti povratka velikog broja protjeranih i izbjeglih lica na svoja ognjišta na tom podruĉju? – Prvo treba postaviti naĉelo: svi imaju pravo povratka na svoja ognjišta, od kojih su, naţalost, većina zgarišta. Nadalje, tom problemu treba pristupiti i sa stajališta slobode i sigurnosti. Svima treba omogućiti slobodan povratak i stvoriti uvjete sigurnosti obnove ognjišta te garantirati slobodan opstanak. Zlobna je ideja koja zastupa potrebu paritetnog vraćanja. Kad se radi o povratku na vlastito ognjište, onda tu nema brojeva nego jednostavno i jedino pravedno naĉelo: svi prognani imaju pravo vratiti se na svoja ognjišta. Njihova imovina je njihovo vlasništvo, pa makar bila i oštećena ili uništena. Problem izbjeglica i prognanika iz istoĉne Bosne i Hercegovine ne smije biti rješavan na taj naĉin da se njih useljava u tuĊe stanove. Njihov problem stanovanja mora biti trajnije i sigurnije rješavan. Ovo nije samo politiĉki nego i etiĉki problem. Stupanj i mjera ostvarenja svega ovog ovisi od politiĉkih ĉelnika, jer stvaranje uvjeta i ozraĉja sigurnosti bit će pokazatelj pravde, zakonitosti i poštenja vlasti. Kakvo je stanje bogomolja, katoliĉkih i bošnjaĉko-muslimanskih, na podruĉjima koja ste obišli? – Naţalost, tu je iskaljeno veliko divljaštvo. Vijesti u medijima su bile vrlo jednostrane a stvarnost je bila uţasno divlja. Ĉemu tolika mrţnja? Svjedok sam tolikih srušenih dţamija, ali i nekih zapaljenih crkava, a mnoge su obesĉašćene. Posebno me ĉudi da je iskaljena mrţnja nad katoliĉkim svetinjama, pa su vojnici pucali u kipove i razbijali ih, parali svete slike, lomili kriţeve, kopali ispod oltara itd. Nije ni jedno ni drugo na ponos. Stidim se vremena u kojem se tako nešto dogaĊa. Kakvi su odnosi izmeĊu Katoliĉke crkve u BiH i Islamske vjerske zajednice? – Odnosi Katoliĉke crkve i Islamske vjerske zajednice su imali svoja razliĉita razdoblja. U onom vremenu kada smo i jedni i drugi polazili s vjerskih stajališta, bilo je više uvaţavanja i di299

jaloga, dapaĉe dubljeg upoznavanja i poštivanja. Što je više politika stvarala javno mnijenje, vjerske relacije su bile sve više opterećene, iako nisu nikada bile u potpunosti prekinute. Sa svoje strane mogu reći da sam svaku visoku katoliĉku delegaciju koja je došla meni u posjet odveo i u Rijaset, da posjeti najvišeg predstavnika Islamske zajednice. Obratno se još nikada nije dogodilo. TakoĊer sam sadašnjeg gospodina Reisa posjetio nekoliko puta, a on je bio kod mene samo jednom. Potpuno razumijem da za to nekada postoje objektivni razlozi, ali volja za dobrim odnosima i suradnjom mora biti obostrana i mora uvijek ići s vjerskog a ne s politiĉkog stajališta. Unatoĉ svemu, nadam se da ćemo poraditi na većem zbliţavanju i uvaţavanju jedni drugih. Nedavno ste u jednom intervjuu zagrebaĉkom "Globusu" izjavili da se u Sarajevu provodi islamizacija grada i uĉvršćuje jednopartijski sustav. Moţete li objasniti što pod tim podrazumijevate i na ĉemu zasnivate takvu ocjenu stanja u glavnom gradu BiH? – Prvo ţelim izraziti svoje ĉuĊenje da je "Globus" uopće to objavio, jer im nisam dao taj intervju niti je tekst od mene autoriziran. Stoga se ograĊujem od teksta kojeg nisam autorizirao, a do mene taj broj "Globusa" nije ni stigao, pa nisam ni proĉitao što su napisali da sam rekao. Bez obzira što je u tom tjedniku napisano, toĉno je da se u ovom gradu, i ne samo u njemu, dogaĊaju stvari koje ozbiljno treba staviti na svoje mjesto. Tako je u Sarajevu iseljeno oko 400 stanova u kojima su ţivjeli Hrvati katolici. Uglavnom su iseljavani nasilno, a u stanove bi bili namješteni neki drugi. Da bude još gore, nakon upada novih stanara ne biva dopušteno ni iznošenje stvari. Unatoĉ mnogih intervencija nije mali broj onih koji su ostali na ulici. Bila su i brojna izmještanja jer je privilegiranima trebalo naći mjesto. TakoĊer, mnogi su otpušteni s posla kao suvišni, a pravi razlog je bio to šta su drugaĉiji. Ovdje ne ţelim spominjati brojne uvrede upućene na raĉun Hrvata katolika, koje nisu bile rijetke ni u sredstvima priopćavanja. Opet je na pomolu ne demokracija, nego jednopartijski sustav. Tko nije vladajuće partije nije pogodan za posao, nije mu potreban stan. Dosta nam je totalitarizma! Treba odgajati i stvarati demokraciju. Novinare pozivam da kreiraju demokratsko mišljenje. Velika poteškoća postoji kod malih moćnika na općinskim razinama, pa nerijetko oni koji rade na dodjeli stanova vrlo brzo osiguraju stanove za svoju rodbinu. Kao primjer navodim samo ĉinjenicu da je Katoliĉka crkva dobila zeleno svjetlo da uĊe u neke vlastite objekte, a onda općinska vlast negira sve odluke i Republike i grada te postavlja vlastite uvjete. Treba biti pošten pa sve to realno sagledati a ne huškati na iskljuĉivost. Bilo bi puno stvari za nabrojiti, jer svakodnevno dolaze ljudi u moj ured, ne samo katolici, a najĉešće sam nemoćan da im pomognem. O tome sam razgovarao s mjerodavnima i nadam se da će stvari ipak ići pozitivnije. Ovo mora biti i sadrţajem i proklamiranim stavom multikulturan, multinacionalan i multireligiozan grad. Da bi to on uistinu bio, odgovorni na tome moraju ozbiljno poraditi. Ne smije se zaboraviti da u Sarajevu nije bilo sukoba izmeĊu Hrvata i Muslimana, da su i jedni i drugi obranili ovaj grad, a i kontaktna grupa ga je izdvojila kao nešto posebno. Pri tome ni treća strana ne smije biti zaboravljena. Stoga još više ĉude brojne nepravde koje su se u njemu dogodile i šutnja odgovornih na sve to. Odgovor da se nepravde dogaĊaju ne samo Hrvatima katolicima nego i svima drugima nije dobronamjeran odgovor, nego izgovor, odobravanje nepravde i izbjegavanje da se stvari riješe. U ovom gradu je poznato tko ima vlast, a samim time se onda zna i tko je odgovoran. Potrebno je osuditi svaku nepravdu, a moja je duţnost da se zauzimam prije svega za one koji su mi povjereni. Osim toga, nepravdama se ide na ruku onima koji tvrde da je suţivot nemoguć i koji su uzroĉnici svega ovoga, a nakon što ljudi budu izbaĉeni na ulicu ili doţive nešto sliĉno, opravdano poĉinju pitati, nisu li i drugi i treći postali takvi. Ponovno istiĉem da me boli svaka nepravda, i da će Crkva ostati na putu zaštite malog ĉovjeka bez obzira na vjeru i naciju, pa makar se to nekim politiĉarima, koji svoje stavove mijenjaju prema potrebi, i ne sviĊalo. Je li, po Vašoj ocjeni, moguće saĉuvati jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu samo na sporazumu dva njena naroda, odnosno da li je BiH uopće moguća i bez srpskog naroda? – Pariška Povelja je jasno proglasila da se drţavne granice ne mogu mijenjati nasilnim putem. Ako se ţeli ostati dosljedan tom stavu, neophodno je BiH ostvariti kao drţavu u njezinim priznatim granicama. Jasno je da nje nema bez sva tri njezina konstitutivna naroda. Mora se naći politiĉko rješenje da se granice oĉuvaju i uspostavi unutarnje ureĊenje. Nema rješenja bez zadovoljenja pravde, a prvi uvjet pravde je ispravljanje nepravde, što znaĉi mogućnost za povratak prognanih i izbjeglih na njihova ognjišta. Ni ovaj sporazum izmeĊu 300

BošnjakaMuslimana i Hrvata ne moţe lako zaţivjeti dok ne bude riješeno pitanje prognanika s terena koji je pod srpskom kontrolom. Stvar je vrlo sloţena. Oruţje mora zašutjeti i treba traţiti pravedno rješenje. Ne smije se dopustiti da mi budemo cijena meĊunarodnih sila koje preko nas kroje svoje raĉune. Svaki ĉovjek je vrijedan u svim svojim dimenzijama. I nema rješenja dok svaki ĉovjek ne bude slobodan na svom ognjištu i dok ne mogne biti ono što jest, i takvim se prokazati i sudjelovati u vlasti. Molimo Vas, na kraju, da odgovorite i na jedno pitanje koje Vam nismo postavili, dakle po vlastitom izboru. – Ne bih sam sebi postavljao pitanja, nego bih radije pozvao sve ljude dobre volje da ne posustamo u radu i nastojanju da dobro pobijedi u nama i meĊu nama. Ujedinimo sve pozitivne snage kako bi se svaki ĉovjek osjećao ĉovjekom, ali otvorenim za suradnju s drugim ljudima. Dakle, budimo ljudi, ljudskije djelujmo, pa će i ţivot meĊu nama biti ljudskiji. /Sarajevo, srpnja 1994./ _________

OsloboĊenje, 14. srpnja 1994, str. 8; OSN/II, str, 146–156.

27. VII. 1994. GVARDIJAN FRANJ. SAMOSTANA KR. SUTJESKA, FRA STJEPAN DUVNJAK Govor Tadeuszu Mazowieckom, posebnom izaslaniku UN-a za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji – o posljedicama sukoba izmeĊu Muslimana i Hrvata i uvjetima ponovnog uspostavljanja suţivota. Štovani gospodine Mazowiecki! Dobro došli u ovaj samostan i primite izraze duboke i iskrene zahvalnosti za ovaj Vaš posjet kao i za sve napore koje nesebiĉno ulaţete u zaštitu ĉovjekova dostojanstva i ljudskih prava. Sluţba koju su Vam povjerili Ujedinjeni narodi uglavnom Vas vodi na mjesto gdje "ĉovjek" ĉovjeku na nepojmljivo okrutan naĉin oduzima ţivot i gdje "ljudi" ljudima u nepovrat razaraju plodove ĉestitog fiziĉkog napora te napora uma, duha i religioznog zanosa. Znam da Vam prizori svakojakog razaranja i potresna svjedoĉanstva o okrutnostima i nasilju pokreću svaki titraj ljudskosti za iznalaţenje mehanizama da se obuzda i priguši snaga zla koje ponajvećma traţi i iznalazi uslugu ĉovjeka. Nesretni sukob izmeĊu Muslimana i Hrvata na ovim prostorima je imao za posljedicu bijeg i izgon velikog broja katolika i Hrvata s njihovih vjekovnih ognjišta. Kao poglavar samostana i ţupnik ove ţupe u najkraćim crtama brojkama ću oslikati trenutaĉni poloţaj katolika Hrvata, pripadnika ove ţupe i samostana. Nadam se da će to isto uĉiniti ovdje prisutni ţupnici drugih dviju ţupa kojima je ova samostanska ţupa kolijevka, a posebno poglavar Katoliĉke crkve u Bosni, naš otac nadbiskup, mons. Vinko Puljić. Prije nesretnih sukoba izmeĊu Muslimana i Hrvata ţupa Kraljeva Sutjeska je brojala oko 11.500 ĉlanova. Trenutaĉno ih ovdje boravi 1.750. Oko 2.000 ĉlanova ţupe Kraljeva Sutjeska na poĉetku rata u Bosni i Hercegovini našlo se izvan ţupe i to mahom u zemljama Zapadne Europe, gdje su uglavnom oĉevi obitelji dugi niz godina bili zaposleni te su pred prijetnjom rata povukli k sebi i ĉlanove obitelji koji su ovdje redovito boravili. Oko 7.800 ĉlanova ţupe je izbjeglo pred naletom Armije BiH u lipnju 1993. Od 45 sela 25 su potpuno nenaseljena. U vrijeme sukoba je razoreno ili spaljeno oko 50 kuća, a sada imamo zapaljenih ili razorenih oko 1.000 kuća i jednako toliko imamo potpuno devastiranih kuća koje više nisu prikladne za stanovanje. Poslije sukoba je u ţupi Kraljeva Sutjeska ubijeno 13 osoba u kući, na kućnom pragu, na putu do kuće ili su pak neki odvedeni i podlegli su zbog okrutnih udaraca. Ova ubojstva i noćni upadi te zatvaranje i muĉenje uglednih Hrvata općine Kakanj bili su glavni razlog da se izbjegli katolici Hrvati ne vrate svojim kućama i da oni koji su se povratili ponovno napuste svoja ognjišta. Ovi izuzetno kratki podaci svjedoĉe o odsutnosti svake zakonitosti, demokratiĉnog i humanog funkcioniranja vlasti na ovim prostorima. Gore navedene brojke ne istiĉem zato da gledam natrag, već da se okrenemo ka budućnosti s jasnom sviješću kakve zadaće stoje pred nama. Na pomolu su naznake za razrješenja dubokih i tragiĉnih sukoba u Bosni i Hercegovini, koje podupiru glavni svjetski ĉimbenici. Naţalost, trebao se dogoditi krvavi rat pa da svijet spozna da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj su 301

prisutne tri kulture, tri tradicije i tri religiozne orijentacije. Samo površnom pogledu je to moglo izgledati isto. Zajedniĉki je ţivot ovdje moguć ukoliko smo mi ovdje iskreno odluĉni da priznamo i pozitivno vrednujemo razlike, a to znaĉi da se omogući da svaki nacionalni i religiozni entitet pozitivno razvija svoju svojstvenost na obogaćenje, a ne na štetu drugoga. Za katolike i Hrvate ovih prostora to znaĉi da će se ispuniti njihova ĉeţnja za povratkom domu i ognjištu kad se stvore uvjeti i okolnosti u kojima će moći svestrano razvijati svoj identitet i jednako tako omogućiti drugome da to isto uĉini za sebe. To posebno znaĉi mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u kreiranju svih oblika zajedniĉkog ţivota. Za sve to je potrebna strpljivost, opraštanje i, za jedno vrijeme, strog nadzor meĊunarodnih ustanova koje imaju zadaću zaštite ljudskih prava i sloboda. Smijemo se nadati da je to i glavni razlog Vašeg posjeta, pa Vam u tom smislu još jednom ţelim iskrenu dobrodošlicu. /Kraljeva Sutjeska, 27. srpnja 1994./ _______ Arhiv FSKS

30. VII. 1994. KAPITUL FRANJEVAĈKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE Priopćenje hrvatskom i drugim narodima u Bosni i Hercegovini o uvjetima za uspostavljanje trajnog i pravednog mira. Mi, franjevci provincije Bosne Srebrene, odrţali smo od 26. do 30. srpnja 1994. godine svoj provincijski sabor – kapitul – u Visokom, središtu franjevaĉke prisutnosti još od trinaestog stoljeća ali i sjedištu bosanske banovine, kasnije pak mjestu bosanskih kraljeva. Iz ţivotno znaĉajnog i povijesno znakovitoga Visokog upućujemo ovo priopćenje ponajprije svom hrvatskom narodu, a jednako tako i drugim narodima s kojima, već viĉni ţivjeti, ţelimo ţivjeti i ubuduće. Ţivot jest najdragocjenija vrijednost ali samo kao ţivot dostojan ĉovjeka. Zato i Bog "hoće da se svi ljudi spase i doĊu do potpune spoznaje istine" (1 Tim 2,4). U ime ĉovjeĉnosti i u ime nepodmitljive istine osjećamo se obveznima javno posvjedoĉiti svoje uvjerenje: 1. Ovaj rat, sa svim posljedicama, uperen je protiv ĉovjeka pojedinca i zato protiv ţivota uopće. On nije vjerski i graĊanski, jer se ne bore razliĉite politiĉke grupacije za prevlast unutar istoga naroda meĊusobno, niti pak ratuju pojedine vjerniĉke skupine voĊene zasebnim principima. Ovaj rat, bezboţan i bezdušan, osvajaĉki i rušilaĉki, ujedno je samoubilaĉki, jer agresor uništavajući druge uništava i vlastiti narod. I jer je ovaj rat apsolutno neshvatljiv, za njega nitko neće moći iznaći ni izgovor a kamoli opravdanje. Radi uspostave konaĉna, trajna i pravedna mira drţimo prijeko potrebnim slijedeće preduvjete: a) Bosna i Hercegovina mora ostati cjelovita drţava u meĊunarodno priznatim granicama s trima konstitutivnim narodima; b) Bosna i Hercegovina mora biti izgraĊena kao pravna i demokratska drţava u kojoj će svaki pojedinac, kako u svojoj drţavi Bosni i Hercegovini tako i u svome vlastitom narodu, biti punopravno zaštićen i ravnopravno djelatan. Neodgodiv poĉetak ostvarenja svih ljudskih prava jest pravo na ĉovjeĉan ţivot, a ono podrazumijeva: – povratak svih drţavljana BiH u njihove domove i na njihova imanja; – povrat otete i nadoknada uništene imovine; – zajamĉenu svaku sigurnost i – sudjelovanje u vlasti, odluĉivanju i upravljanju prema rezultatima slobodnih izbora 1991. godine. c) Vaţnim preduvjetom smatramo takoĊer pripravu za nove demokratske izbore na kojima će graĊani BiH iskazati povjerenje onim ljudima koji će BiH voditi bez opterećenja ratnim zbivanjima, ali tako da se ostvaruje opće dobro svakog pojedinca i svakoga naroda. Stoga pozdravljamo svaki napor u tom smjeru, osobito Washingtonski sporazum i Beĉke dogovore kao dobar poĉetak otreţnjenja i suradnje, oĉekujemo njihovo dosljedno i neodgodivo provoĊenje, zahvalni dakako svima koji su u njima dali svoj doprinos. 302

Odani svome hrvatskom narodu i zauzeti za njegovo posvemašnje dobro te svjesni njegovih višestoljetnih ţrtava za slobodu, ţelimo ga ohrabriti da u dosadašnjem politiĉkom rješenju prepozna jamstvo za svoju politiĉku afirmaciju u Republici Bosni i Hercegovini. 2. Mi franjevci Bosne Srebrene naglašavamo da Hrvati u BiH svoj vjerski, kulturni, nacionalni i politiĉki identitet mogu ostvariti prije svega u dijalogu s pripadnicima drugih naroda, religija i kultura. To pak ne znaĉi da hrvatski narod smije sebi dopustiti bilo getoizaciju kao zatvorenost u sebe, bilo asimilaciju kao utapanje u druge, bilo emigraciju kao bijeg iz svoje domovine, jer niti smo tuĊe otimali niti nam je bilo tko što poklanjao, a getoizacija, asimilacija i emigracija ugroţavaju ponajprije svijest a susljedno i samobitnost svakoga pa i hrvatskog naroda. Ţivot s razliĉitim ljudima, narodima, kulturama i religijama u BiH pretpostavka je bogatijeg i punijeg ţivota za sve u BiH, jer priznajući razlike (prava drugima da budu drugaĉiji i svoji) priznajemo ţivot, a potirući razlike potiremo ţivot. To znaĉi: što više afirmiramo razlike u BiH , to više afirmiramo jedinstvo BiH, jer se jedinstvo i razlike ne iskljuĉuju nego ukljuĉuju i uzajamno pretpostavljaju. U nadi da će naša poruka stići do uma i srca svakog pojedinog dobronamjernog ĉovjeka, svima ţelimo isto kao i sebi samima: MIR I DOBRO! U ime franjevaca Bosne Srebrene: Fra Petar AnĊelović, provincijal U Visokom, 30. srpnja 1994. __________ GK, 14. kolovoza 1994, str. 3; MO, str. 150–151.

25. VIII. 1994. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. – izraţava se radost zbog skorog Papinog pohoda Sarajevu i Zagrebu te se istiĉe miroljubivo drţanje katolika na banjaluĉkom podruĉju. Sveti Oĉe! Katoliĉka zajednica banjaluĉke biskupije u metropoliji Vrhbosanskoj, bolno pogoĊena posljedicama najnovije ratne tragedije na tlu Bosne i Hercegovine, ujedinjena je ovih dana na poseban naĉin u zajedniĉkoj molitvi, nadi i radosti. Razlog tome jest Vaš najavljeni pastoralni posjet središtu naše crkvene pokrajine – Sarajevu, te središtu Katoliĉke Crkve u našem hrvatskom narodu – drevnom gradu Zagrebu i zagrebaĉkoj nadbiskupiji u povodu 900. obljetnice njezinog utemeljenja. Zahvaljujemo dobrom Bogu koji nam omogućuje da doĉekamo barem djelomiĉno ispunjenje "naše ţarke molbe da posjetite naše partikularne Crkve" (sve naše biskupije), koju smo Vam u ime cijele metropolije uputili prigodom zajdniĉkog posjeta "ad limina" 12. sijeĉnja 1993. godine. Dobro nam je poznata Vaša iskrena i ţarka ţelja da doĊete k nama, da donesete poseban Boţji blagoslov i utjehu ovdašnjem ispaćenom, ali vjernom puku i da ujedno odluĉno pridonesete pomirenju i uĉvrstite prijeko potreban pravedni mir za sve stanovnike naše domovine. TakoĊer nam je poznato da ste se kao neosporni moralni voĊa ĉovjeĉanstva neumorno i odluĉno zalagali i da se zalaţete za obranu ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava, kako u drugim dijelovima svijeta, tako i u našoj domovini. Na svemu tome Vam i ovom zgodom izraţavamo duboku i iskrenu zahvalnost. Vaše isticanje trajne brige i za našu biskupijsku zajednicu "pogoĊenu teškim i konstantnim povredama najosnovnijih ljudskih prava" i Vaše oĉinske "povezanosti s pastirom i stadom banjaluĉke biskupije", bili su nam dragocjeno ohrabrenje i snaţan poticaj da izdrţimo u teškim kušnjama i dramatiĉnim trenucima u protekle tri godine. Zahvalni smo Bogu što smo u mogućnosti da Vam i ovom zgodom posvjedoĉimo kako nam je uspjelo, uz oĉitu Boţju pomoć, unatoĉ velikom bezakonju i raznovrsnoj obespravljenosti i zlu što nas je snašlo (a što Vam nije nepoznato) – sve dosad na zlo ne uzvraćati zlom. 303

Naprotiv, i dalje se ustrajno trudimo da vjerni Kristovoj zapovijedi "ljubimo svoje neprijatelje, ĉinimo dobro svojim mrziteljima i progoniteljima i molimo za one koji nas zlostavljaju" (Lk 6, 27–28). Naše dosljedno, miroljubivo drţanje poznato je našim susjedima, ali i mnogim drugima koji – bez nas – odluĉuju o našoj budućnosti. Takvim našim stavom, utemeljenim na EvanĊelju, uspjelo nam je sprijeĉiti još veću katastrofu i tragediju, kako za zajednicu naših vjernika, tako i za mnoge naše susjede, pripadnike drugih vjerskih i nacionalnih zajednica. I dalje ţelimo ostati ustrajni u svom odluĉnom opredjeljenju: radije nepravdu podnositi, nego je drugima nanositi! A nepravde i bezakonja ni danas ne manjka! Svakodnevno vapimo Bogu da prosvijetli umove i potakne srca onih koji mogu i treba da osiguraju poštivanje osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda ne samo za nas, nego i za sve ljude na ovim prostorima! Posrćući pod teškim kriţem izbjegliĉke neizvjesnosti, više desetina tisuća naših vjernika, što je više od polovine naše biskupije, snagom baštinjene, prokušane vjere u Krista, boţanskoga Patnika, uspijevaju još uvijek odhrvati se ogorĉenju i mrţnji. Bodreni od svećenika, oni ustrajno traţe i dobivaju utjehu i duhovnu snagu u molitvi i primanju sakramenata i nastoje tako svoje mnogovrsne patnje pretvoriti u blagoslov, a neprijateljstvo u pomirenje. Tako postaju spremni da ponovno zapoĉnu miroljubiv suţivot s drugima na svojim pradjedovskim ognjištima na koja, kako utemeljeno smatraju, moraju dobiti pravo da se vrate. Sveti Oĉe, znademo da Kristove rijeĉi prvaku apostola, sv. Petru: "utvrdi svoju braću" (Lk 22,32), Vi osobno smatrate svojom zadaćom i prema nama u banjaluĉkoj "zaboravljenoj" biskupiji, koju Vi niste zaboravili, a niti je izbrisali s karte Kristove Crkve, koju u Njegovo ime predvodite. Od srca Vam za to zahvaljujemo! Nama je jasan znak Vaše oĉinske skrbi za nas i našu budućnost i ovaj Vaš ţeljno oĉekivani dolazak u našu neposrednu blizinu; u središta drevnih biskupija Crkve u Hrvata: u Zagreb, kojemu je veći dio i naše biskupije pripadao kroz dugi period od više stotina godina, te u Vrhbosnu-Sarajevo, s kojom smo u crkvenom jedinstvu zadnja dva i pol stoljeća. Ĉvrsto se nadamo da će nam Gospodin i na temelju Vaših molitava i Vaše skrbi dopustiti da i u idućim desetljećima i stoljećima na ovim našim povijesnim prostorima proslavljamo ime Kristovo i pokazujemo pravo lice Katoliĉke Crkve kojoj smijemo pripadati. Iako će Vas, s mnoštvom vjernika iz drugih biskupija, naţalost, radi objektivnih poteškoća, moći izbliza doţivjeti samo manji dio naših mnogobrojnih prognanika, mi Vam svi – barem na ovaj naĉin – iz sveg srca i duše kliĉemo kao Kristovom namjesniku: "Blagoslovljen koji dolaziš u ime Gospodnje, ţuĊeni Glasniĉe Boţje pravde, ljubavi, nade i mira! S Vama smo sjedinjeni u molitvi, ĉeţnji i nastojanjima da Boţji zakon zavlada na ovim prostorima cijeloga našeg kontinenta i cijeloga svijeta". Ujedno Vas usrdno molim da i ovom zgodom cijelu našu biskupijsku zajednicu, sve koji su još uvijek ostali i ţele ostati na svojim stoljetnim ognjištima i sve one koji se ţele na njih vratiti, svojom molitvom ojaĉate u Kristovoj ljubavi prema svima, u kršćanskom svjedoĉenju pred svima i u daljnjem neumornom traţenju i uĉvršćivanju jedinstva, sloge, ljubavi i mira sa svima oko nas. Ponizno molimo Vašu Svetost da blagoslovite kako nas, tako i sve naše sugraĊane i susjede kako bismo i mi sami jedni za druge mogli biti blagoslov! Vašoj Svetosti odani u Kristu Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banjaluka, 25. kolovoza 1994. __________ GK, 11. rujna 1994, str. 3; UOO, str. 243–245.

Konac kolovoza, 1994. BISKUPI VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR Poslanica u povodu pohoda Ivana Pavla II. Sarajevu – najava Papinog dolaska i izraţena nada da će on doprinijeti uspostavi mira i da će biti na dobro svih naroda u Bosni i Hercegovini. Od poĉetka rata Sveti Otac Ivan Pavao II. ţivo prati sve što se dogaĊa na prostorima Balkana. On je dizao i diţe svoj glas protiv nepravde i nasilja. Njegov je glas i u ovoj našoj tragediji zazvuĉao i zvuĉi drugaĉije od svih drugih. On je vapio da se zaštite nemoćni i neduţni, 304

da se "zaustavi ruka napadaĉa". Nije prestajao pozivati na mir i solidarnost sa svima koji su u potrebi. I sam je i materijalno pomagao i ponavljao svoju vruću ţelju da posjeti ovu zemlju ili barem njezin glavni grad i u njemu zavapi Bogu i još jedanput pozove sve ljude na mir i pomirenje. Iako teško, ta je njegova ţelja sazrijevala sve više i u srcima onih od kojih je uvelike ovisilo njezino ostvarenje. S velikom radošću javljam svim vjernicima katolicima i svim ljudima dobre volje da će Poglavar Katoliĉke Crkve i veliki zagovornik dostojanstva ĉovjeka i njegovih nepovredivih prava u ovim, cijelom svijetu burnim a za nas tuţnim i tragiĉnim vremenima, u znak solidarnosti sa svima koji trpe posjetiti grad Sarajevo 8. rujna ove godine. Sarajevo je postalo simbol stradanja i patnje nemoćnih. U njemu zajedno stradaju ljudi razliĉitih vjerskih uvjerenja, nacionalnih odreĊenja i kulturnih opredjeljenja. Stoga Sveti Otac u njemu ţeli "pohoditi i doći" svima koji su ovim stradanjima u ovoj zemlji, u svakom gradu i selu, ucviljeni i oţalošćeni. Dolaskom u Sarajevo, on dolazi u cijelu Bosnu i Hercegovinu, da moli za svu njezinu djecu bez razlike i razluĉivanja. Namjesnik Kristov i nasljedik apostola Petra dolazi da nas vjernike utvrdi u vjeri a sve ljude dobre volje pozove na mir i pomirenje u nadi. Ovo je velik dogaĊaj za Crkvu, za hrvatski narod, za ovu zemlju i svakog njezina stanovnika. Ne zna se da je ikada jedan papa posjetio ove krajeve i mjesnu Crkvu u njima. Ako i jest, ljudsko pamćenje je to zaboravilo a zub vremena i ĉeste oluje koje su ovdje bjesnile izbrisale su i tragove s kamenja. U posjetu pape Ivana Pavla II. gledamo znak Boţje ljubavi prema ovoj Crkvi u teškim iskušenjima. Svojim će nam dolaskom potvrditi da u borbi izmeĊu ţivota i smrti "nismo sami", da je opća Crkva s nama. Kako ne uskliknuti od radosti i ushićenja: "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!", i ne pozvati sve: politiĉare i vjernike, radnike i bolesnike, vjernike i nevjernike, katolike i nekatolike, sve kojima je ova zemlja domovina i majka: uĉinimo sve što je moguće da što prije zavlada mir. Ĉvrsto vjerujemo da će taj visoki posjet biti na dobro i blagoslov ne samo za katolike nego i za pravoslavne i muslimane kao i za svakog ĉovjeka dobre volje. Pozivam sve vjernike ove napaćene zamlje, napose vjernike katolike da se molitvom i ţrtvom pripravimo za blagoslovljeni dolazak Svetoga Oca. On nam dolazi s vjerom, nadom i ljubavlju u srcu. Potiĉem i pozivam sve da ga tako primimo. Neka se u svim ţupama obavi intenzivna trodnevna priprava postom, molitvom i sakramentalnom ispovijedi. Pozivamo sve one što, unatoĉ tolikim nedaćama ostaše na svojim ognjištima, kao i naše prognane i izbjegle, da se pridruţe ovoj pripravi svom otvorenošću srca i spremnošću volje. Neka se u svim obiteljima moli krunica za obnovu našeg naroda, Crkve u Bosni i Hercegovini i naših obitelji. Neka Krist, Knez mira, po zagovoru njegove Majke i prigodom ovoga pohoda Kristova namjesnika na zemlji probudi nove snage i ohrabri srca da i u ovim kušnjama ostanemo vjerni Bogu, njegovoj Crkvi ali i svome domu i rodu. Pozivamo svećenike, redovnike i redovnice na posebnu pripravu i raspoloţenost srca. Neka Pastir Dobri preko svoga sluge Ivana Pavla II. utvrdi i ojaĉa naše crkveno i svećeniĉko zajedništvo. Neka umnoţi našu vjeru, ojaĉa nadu i proĉisti i rasplamsa ljubav kako bismo bili spremni za dohovnu i materijalnu obnovu Crkve i naroda. Mons. Vinko Puljić, nadbiskup vrbosanski Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup Sarajevo, konac kolovoza 1994. _____________ GK, 4. rujna 1994, str. 3; VB, god. V (CVIII), 1–4/1994, str. 83.

6. IX. 1994. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Priopćenje za javnost o odgodi i o razlogu zbog kojega je Papin pohod Sarajevu odgoĊen i uvjerenje da će to svratiti svjetsku pozornost na svu tragediju Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine. Katoliĉki biskupi u Bosni i Hercegovini u vrijeme pohoda "ad limina Apostolorum" u sijeĉnju 1993. uputili su papi Ivanu Pavlu II. poziv da posjeti Sarajevo, sjedište bosansko-hercegovaĉke metropolije i jedan od gradova-simbola ratnih strahota u ovoj zemlji. U oţujku 1994. Sveta je Stolica u Vatikan pozvala vrhbosanskog nadbiskupa mons. Vinka Puljića da se pobliţe obavijesti o mogućnosti Papina pohoda Sarajevu. Da mu je zdravstveno stanje 305

dopustilo, Papa bi uĉinio pastirski pohod prošloga lipnja. U meĊuvremenu Sveta je Stolica obavijestila nadbiskupa u Sarajevu da se pohod Svetog Oca odgaĊa do bolje prilike. Poĉetkom kolovoza došla je posebna delegacija Svete Stolice u Sarajevo da izvidi konkretne uvjete za Papin pohod, koji je potom potvrĊen za 8. rujna, blagdan RoĊenja Blaţene Djevice Marije. U drugoj polovici kolovoza iz Vatikana je poslan i program o jednodnevnom Papinu boravku u Sarajevu. Apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francesco Monterisi došao je u Sarajevo poĉetkom rujna radi neposredne pripreme oko Papina putovanja. Iako se iz Vatikana ĉulo da je Sveti Otac rekao kako je "već srcem" u Sarajevu, a njegov dolazak u "rukama Boţjim", sluţbena najava pohoda ostavljena je do sigurne odluke, a pripreme u Sarajevu intenzivno su nastavljene. Nada u Papin dolazak rasla je iz dana u dan, osobito u katolicima ovoga grada i zemlje koja je već prepuna razoĉaranja nad ljudskim primirjima, politiĉkim planovima i dogovorima o prestanku rata i uspostavi pravedna i trajna mira. Biskupi sufragani mons. Franjo Komarica iz Banje Luke i mons. Ratko Perić iz Mostara, na poziv nadbiskupa metropolita, došli su 6. rujna u Sarajevo. Istoga dana u 17 sati iz Drţavnog tajništva Njegove Svetosti javljeno je apostolskom nunciju u Sarajevu da se pohod Svetog Oca zasad odgaĊa, a ne otkazuje. Javnost je o tome obaviještena u 19 sati. Vrijeme priprave za Papin dolazak, iako kratko i ratno, pokazalo je da je ljudima dobre volje, svima zainteresiranima za pravedan mir, osobito samom Svetom Ocu veoma stalo do tog pohoda Sarajevu. Na temelju procjene Svete Stolice da bi prigodom pohoda, zbog vanjske sigurnosti koju snage Ujedinjenih naroda nisu zajamĉile, moglo doći do krvoprolića neduţna puĉanstva, po drugi je put odgoĊen Papin dolazak gradu ubijanih nada za sigurnim mirom. Nemogućnost Papina dolaska svraća svjetsku pozornost na svu tragediju ovoga grada i cijele BiH, tragediju koja je praćena nevjerojatnom ravnodušnošću prema patnjama nevinih ljudi i prema zajamĉenju ţivota dostojna ĉovjeka. Nemogućnost pohoda još je jedan vapaj i poziv savjesti ĉovjeĉanstva, osobito pokretaĉima i nastavljaĉima rata, i odgovornima za mir, da što prije omoguće da sve puĉanstvo grada Sarajeva i cijele BiH konaĉno izaĊe iz ovoga neljudskog uţasa. Nemogućnost Papina dolaska još nam je jedan bol u nizu tolikih boli. Katoliĉki narod u Sarajevu i u cijeloj zemlji bio je duhovno pripreman te je "već srcem" vidio u Sarajevu Svetog Oca kao luĉonošu i mirotvorca u ovome našem tamnom i ratnom prostoru i vremenu. Gajimo ipak ĉvrsto pouzdanje da će veliki Bog, u ĉijim je rukama i Papin dolazak i naš ţivot, po zagovoru Djevice Marije, uskoro podariti milost da se ostvari ta Papina nakana i ţarka ţelja biskupa, svećenika, redovnika i svih vjernika Katoliĉke Crkve u BiH. Stoga pozivamo sve vjernike da i dalje molimo da se, po Boţjoj volji, ispune Papine rijeĉi: "Niste napušteni. S vama smo i bit ćemo sve više i više", ne samo duhom, nego i njegovom osobnom nazoĉnošću u Sarajevu. U Sarajevu, 6. rujna 1994. ________ GK, 18. rujna 1994, str. 6. ZPM, str. 91–92.

7. IX. 1994. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Pismo papi Ivanu Pavlu II. nakon odgode njegova pohoda Sarajevu – ţaljenje zbog Papinog nedolaska u Sarajevo i nada da Katoliĉke crkve neće nestati s prostora Bosne i Hercegovine. Sveti Oĉe! Mi, biskupi Bosne i Hercegovine, okupljeni u Sarajevu u sjedištu Vrhbosanske metropolije da bismo doĉekali Vas i izrazili Vam dobrodošlicu, primismo veoma bolnu vijest o odluci kojom se odgaĊa Vaš pastoralni pohod našoj crkvenoj pokrajini. Poznato nam je koliko ste ţarko ţeljeli doći k nama, moliti s nama, ohrabriti nas u vjeri i uputiti nam svoju pastirsku rijeĉ. Uvjereni smo da su Vas morali voditi vrlo ozbiljni razlozi pri donošenju takve odluke – da i po drugi put odgodite planirani pohod. Sveti Oĉe, mi smo ovdje već dvije i pol godine bez ikakve sigurnosti. Nama je Vaš dolazak bio znak nove nade i veće sigurnosti. Otkazivanje pohoda, samo dva dana prije, pretvorilo se za sve ljude ovog grada i ove napaćene zemlje u izvor novih i većih crnih slutnji i strahova. Ljudi su oĉekivali da će odgovorni moćnici ovoga svijeta zaustaviti ratno zlo u Sarajevu i u Bosni i 306

Hercegovini, a oni su zaustavili Vas, dokazanog mirotvorca. Unatoĉ tome, duboko smo svjesni da je i Vaš sadašnji nedolazak u Sarajevo vrlo znakovita poruka svijetu. I ne bismo nikako ţeljeli u ovoj odgodi Vašeg pohoda ĉitati ni trenutaĉnu pobjedu zla nad dobrim. Ovdje su se katolici istinski duhovno spremali. Vi ste već bili nazoĉni meĊu nama ne samo po uţurbanu spremanju za doţivljaj Vašeg pohoda nego još više po istinskoj molitvi i ţarkoj ţelji da se susretnemo s Vama. Ne samo katolici, nego i svi ljudi dobre volje u ovom gradu i ovoj zemlji s velikom su nadom išĉekivali Vaš dolazak. Sva atmosfera u medijima i na ulicama odraţavala je takvo išĉekivanje. Unatoĉ mnogim poteškoćama i mi, biskupi BiH, uspjeli smo se okupiti u ovom sjedištu svoje metropolije. Umjesto ţeljene radosti podijelit ćemo i ovaj put zabrinutost i bol svoga hrvatskog i katoliĉkog puka. Ne ţelimo Vam kriti doţivljaj ovih ljudi. Mnogi smo to doţivjeli kao nekoć uĉenici na putu u Emaus, koji oţalošćeni rekoše: "A mi smo se nadali ...". U ovoj općeljudskoj tragediji Katoliĉka Crkva u BiH tako je pogoĊena da se nalazi u stvarnoj pogibelji nestajanja. Naši vjernici, pritisnuti nevoljama, masovno napuštaju svoja ognjišta. Vijest da ni Vi, Sveti Oĉe, kao poglavar Katoliĉke Crkve i najveći mirotvorac ovog vremena, niste mogli ostvariti svoj planirani pohod k nama, uvelike je povećala strahove našega vjernog puka. Mi smo osvjedoĉeni da ste Vi kroz cijelo vrijeme ovoga strašnog rata bili s nama. A sada, kada Vam je onemogućeno da doĊete k nama, Vi ste s nama "sve više i više". S tim uvjerenjem i s nadom u srcu da ćete k nama ipak doći – i to što prije – "da braću utvrdite u vjeri", mi ćemo i ovu kušnju, uz Boţju pomoć, prevladati. Mnoge je kušnje izdrţao ovaj narod, pa vjerujemo da će ta spremnost na ţrtvu pomoći da i dalje nosimo svoj kriţ s nadom u pobjedu svjetla nad mrakom i ţivota nad smrću. Sveti Oĉe, Katoliĉka Crkva u hrvatskom narodu na ovim prostorima razapeta krvari već trinaest stoljeća, ali nije nestala! Kako se pomiriti s ĉinjenicom da ona nestane danas, na svršetku dvadesetog stoljeća, i to samo tijekom tri godine?! Ipak vjerujemo da je Boţja ljubav ona snaga koja će nam pomoći da ovdje opstanemo. Zato molimo da nas blagoslovite s groba svetog Petra. U ĉvrstom pouzdanju da ćete nas uskoro u Sarajevu utješiti i obradovati svojim apostolskim pohodom, ostajemo u Kristu odani Vašoj Svetosti. Mons. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolita vrhbosanski Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i ap. adm. trebinjsko-mrkanski Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski Sarajevo, 7. rujna 1994. __________ GK, 18. rujna 1994, str. 6; VB, god. V (CVIII), 1–4/1994, str. 48.

U studenom, 1994. VRHBOSANSKI NADBISKUP, KARDINAL VINKO PULJIĆ Intervju islamskim informativnim novinama "Preporod " /Sarajevo/ – o znaĉenju kardinalskog imenovanja za Bosnu i Hercegovinu, meĊuvjerskim odnosima i o primjedbama na ponašanje Islamske zajednice. Gospodine Kardinale, uz ĉestitke za imenovanje kardinalom, moţete li nam, za preteţno muslimanske ĉitaoce, iskazati dio sadašnjih osjećanja i razmišljanja nakon dodjeljivanja ovako znaĉajnog priznanja, uz malo širi osvrt o znaĉenju kardinalske funkcije u Katoliĉkoj crkvi? – Prije svega zahvaljujem na ĉestitci. U Crkvi katoliĉkoj kardinalski zbor je posebno upravno tijelo, i to su prvi papini savjetnici. Njih u ovom trenutku ima 166. Najvaţnija im je uloga u biranju novog pape. Pravo biranja imaju svi kardinali do navršene 80-te godine, a mogu biti izabrani za papu do 75-te godine ţivota. Jedan dio kardinala ţivi u Vatikanu i vodi glavne institucije Svete Stolice, a u to vodstvo su ukljuĉeni i svi drugi kardinali, s tim da ostaju u sjedištima glavnih gradova pojedinih drţava ili vaţnijih biskupskih sjedišta. I ovo imenovanje je znak da Papa ima poseban stav prema gradu Sarajevu i BiH. 307

Mnogi su, pa i Vi sami, konstatirali da ovo priznanje nije samo priznanje pojedincu, već i priznanje drţavi Bosni i Hercegovini u borbi za njenu suverenost i cjelovitost, koju Katoliĉka crkva, na ĉelu s papom Ivanom Pavlom II., dosljedno podrţava svo ovo vrijeme neĉuvene agresije. Recite nam nešto o tome. – Svima je poznato da je Katoliĉka crkva, predvoĊena svojim poglavarima, zauzela jasan stav moralnog prosuĊivanja prema ovom ratu. Agresora je nazvala pravim imenom, osudila je zloĉin i prihvatila meĊunarodno priznate drţavne granice. MeĊu prvima je priznala ovu drţavu u njezinim granicama i imenovala apostolskog nuncija u BiH. Ovim imenovanjem kardinala u Sarajevu posebno je jasno dala do znanja svima da je to glavni grad drţave BiH. O unutarnjem ureĊenju nije davala politiĉka mišljenja, ali je neumoljivo traţila poštivanje ljudskih prava, zaštitu ĉovjekovog dostojanstva i oĉuvanje nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Crkva potiĉe na suţivot i poštivanje razliĉitosti. U svojim obraćanjima Sveti Otac je toliko puta osuĊivao rat, nasilje i svaki zloĉin, te pozivao na mir i poštivanje jednakopravnosti na ovim prostorima. Za društvenu stabilnost u jednom podruĉju, odnosno zemlji, svakako da veliki znaĉaj ima ponašanje Crkve, odnosno vjerske zajednice. Kako je Bosna, pored ostalog, i zajedniĉka zemlja razliĉitih religija ili konfesija, to su odnosi meĊu njima u ovakvom ratnom stanju još znaĉajniji. Što nam moţete reći o tim meĊuvjerskim odnosima, posebno s aspekta ponašanja Srpske pravoslavne crkve? – Svaka vjerska zajednica se predstavila na svoj naĉin u ovom ratu. Neke su više ušle u politiĉke vode, a neke manje. Kod jednih su jasno iznošena naĉela pravde i morala, dok su se drugi ravnali prema mjerilu – ono što mojima koristi, to je dobro. Posebno se s ĉuĊenjem mora pitati o stavu Srpske pavoslavne crkve. Nije se izdigla iznad politike, nego je stala na stranu jedne politike za koju znamo kakva je. Moramo postaviti opća naĉela vjere i morala, a to je: ono što je zlo, zlo je bez obzira tko to ĉinio, a onaj tko istinski u Boga vjeruje i Boga se boji, ne moţe ĉiniti zlo. Ako ĉini zlo, onda to ne moţe biti u ime Boga, bez obzira koliko netko tvrdio da jest. Bog i zloĉin ne idu zajedno. U nekim intervjuima sada, a takoĊer i ranije, u nekoliko navrata iznosili ste stanovite primjedbe na raĉun ponašanja Islamske zajednice, posebno Rijaseta kao njenog glavnog organa, glede odnosa prema Katoliĉkoj crkvi, kao i prema Vama osobno. Moţete li nam nešto šire reći o genezi tih odnosa, kao i o tome šta treba ĉiniti na njihovom stabiliziranju i produbljivanju, u interesu svih naroda koji Bosnu doţivljavaju svojom domovinom? – Moramo priznati da je dnevna politika opteretila meĊuvjerske odnose. Ono što se ponekad dogaĊalo jest prozivanje Katoliĉke crkve i mene osobno, pri ĉemu se zaboravljalo da Katoliĉka crkva nema svoje vojske, niti su svećenici zapovjednici ili vojnici u vojnim postrojbama. Katoliĉka crkva nije u onom odnosu prema vojsci u kojem je Islamska zajednica. TakoĊer ţelim naglasiti da Katoliĉka crkva nije davala onakve upute vojnicima kakve je davala Islamska zajednica. U takvim brošurama za vojnike nalaze se vrlo opasne upute i netrpeljivi stavovi. Posebno bih spomenuo Takvim za 1994. godinu (str. 22 i druge). Da bi ostvarili meĊusobno poštivanje i uvaţavanje, potrebno je stvarno poznavanje ĉinjenica i kod jednih i kod drugih. Moţda smo sada previše blizu svim ovim teškim dogaĊanjima da bi ih mogli uistinu objektivno prosuditi. Bilo je prejakih optuţbi, pa će trebati da s više poštovanja govorimo jedni o drugima i prihvatimo da je naša sudbina u zajedniĉkom graĊenju budućnosti, a ne u rušenju mostova od ĉovjeka do ĉovjeka. Ne bih ţelio niĉim povrijediti Islamsku zajednicu niti njezino vodstvo, ali mora biti jasno, da svaki ĉovjek drţi do svog ponosa. Kako ocjenjujete ponašanje Katoliĉke crkve u RBiH, odnosno koliko ste zadovoljni s ponašanjem svećenika u ovome ratu? S obzirom da su vaši naĉelni stavovi manje više poznati, koliko su oni praktiĉno realizirani na terenu od onih koji su Vama podloţni? – Teško je imati cjelovitu sliku radi silnih blokada koje su vladale i još vladaju na pojedinim podruĉjima. Stvari treba temeljitije upoznati da bi se moglo procijeniti. Naţalost, znalo je biti nedovoljno mudrih izjava, ali one nisu bitno utjecale na razvoj situacije. MeĊutim, ni to mi nije moguće sasvim jasno prosuditi bez cjelovitog uvida. U cjelini moram zaista biti ponosan što su svećenici ostali u svojoj sluţbi, vršeći svoju duţnost. Nisu se dali zahvatiti u vrtlog rata niti su dopustili da postanu sastavnica vojnog djelovanja. Pogotovo moram priznati da su imali neprilika sa svih strana baš radi vjernosti katoliĉkim naĉelima. 308

Kako, sa stanovišta Crkve, procjenjujete odnose koji se u okviru Federacije grade izmeĊu bošnjaĉkog i hrvatskog naroda? Prije izvjesnog vremena bili ste veoma pesimistiĉni, pa ste nakon posjete Srednjoj Bosni izjavili da Federacija praktiĉno nije ni zaţivjela. Da li ste, nakon posljednjih dogaĊaja, veći optimista? – Od samog potpisivanja sporazuma bio sam optimist, jer su se dogodile silne pozitivne stvari: prestalo je besmisleno krvoproliće, medijsko-huškaĉki aparat je krenuo pozitivnim putem, promet robe je omogućio da se ljudi ipak koliko toliko nahrane, itd. Ipak, primjećujem da su previše glasni oni koji nisu za takav sporazum i Federaciju. Naţalost, ljudi koji su istinski za mir, ne mogu jaĉe utjecati na stvaranje te Federacije. Ona na terenu ni izdaleka nije zaţivjela u onoj mjeri kolika je potreba ţivota. Nadajmo se da će nakon ovog zasjedanja Skupštine ipak krenuti na bolje. Na kraju, imate li neku poruku za muslimane? – Pozivam sve Muslimane, drage komšije, da zajedniĉki gradimo komšijski duh, poštivanje i pomaganje. Neka, svatko po svom zakonu, Bogu se moli i Boga poštuje, pa ćemo onda i jedni druge istinskije poštivati i pomagati. Nadajmo se da ćemo u svojoj razliĉitosti graditi zajedniĉki ţivot na ovoj nam dragoj grudi Bosni i Hercegovini. Ovom prilikom zahvaljujem za sve poštovanje koje sam doţivio od tolikih divnih ljudi u Islamskoj zajednici. /Sarajevo, studenoga 1994./ __________ Preporod, god. XXV, br. 11/570, novembar 1994, str. 8; OSN/II, str. 202–206.

27. XI. 1994. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. – o stradanjima katolika banjaluĉke biskupije i o njihovu miroljubivom drţanju. Vaša Svetosti! Kao banjaluĉki biskup i sufragan vrhbosanskog metropolita od sveg Vam srca zahvaljujem na dosadašnjoj, mnogo puta izraţenoj, posebnoj oĉinskoj brizi prema teško iskušavanoj našoj metropoliji. I za ovu najnoviju gestu Vaše neumorne oĉinske skrbi prema nama – imenovanje kardinalom našeg nadbiskupa i metropolita msgr. Vinka Puljića – svi smo Vam neizmjerno zahvalni. Boraveći Boţjim dopuštenjem ovih dana u Vjeĉnome gradu, slobodan sam Vašoj Svetosti priopćiti u najkraćem obliku sadašnju situaciju u svojoj, Banjaluĉkoj biskupiji. 1. Od poĉetka izbijanja tragiĉnih sukoba u Bosni i Hercegovini nastojao sam, zajedno sa svojim svećenstvom, utjecati na smirivanje napetosti, pozivajući neumorno da ne uzimaju oruţje i ne ugroţavaju ni svoje ni tuĊe ţivote. S izrazitom Boţjom pomoću uspjeli smo tako izbjeći krvave sukobe i progone koji su se zbili u nekim drugim sredinama. 2. Naše izrazito i konstantno miroljubivo drţanje prema svim našim susjedima – i Srbima, i Muslimanima poznato je dobro, i oni nam to redovito priznaju. Boţji je dar da svijetla obraza stojimo – kao pripadnici svoga naroda i svoje Crkve – pred našim susjedima i pred Vama, Sveti Oĉe, ali i pred svojim narodom i cijelom meĊunarodnom zajednicom. Izabrali smo i provodimo u djelo stav – radije ćemo zlo podnositi nego ga drugima nanositi! – Štoviše, pokušavamo svakodnevno svjesno provoditi u djelo Kristov nalog – "Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone, ĉinite dobro onima koji vas mrze" (Mt 5,44). 3. Osobno sam neumorno nastojao uspostaviti dobre, prijateljske odnose s episkopima SPC-e kao i muslimanskim muftijom u Banjaluci. Uspijevalo mi je nagovoriti ih da se zajedniĉkim apelima – svojim vjernicima i drugim odgovornim politiĉarima – plodno zauzmemo da strahovito ratno uništavanje ne bude još veće. 4. Unatoĉ svemu tome, na podruĉju moje biskupije koje kontroliraju Srbi – to je gotovo 80% teritorija i puĉanstva – planski se provodi etniĉko ĉišćenje. Do sada je više od dvije trećine mojih vjernika moralo napustiti biskupiju; 50% crkava je srušeno iako nije bilo oruţanih sukoba; daljnjih 23% je teško, a još 20% lakše oštećeno; dva su svećenika ubijena, jedan je podlegao nakon zatvora i torture, iako su svi, prema tvrdnjama lokalnih vlasti, bili potpuno 309

nevini! Zahvaljujući herojskom drţanju svećenika i redovnika, na tom je podruĉju još oko 26.000 vjernika. Ali oni su potpuno obespravljeni, teško poniţeni, egzistencijalno ugroţeni, bez ikakve jasne politiĉke perspektive. Kao biskup moram se za njih brinuti – ne samo in spiritualibus, nego sam ostao jedini koji ih štiti, brani, hrani, lijeĉi, odijeva, školuje (...) Unatoĉ golemom zauzimanju moga Caritasa, gdje je sredstava u posljednje vrijeme sve manje, ja sam tim ljudima ne mogu osigurati humanu budućnost i ostanak na njihovim pradjedovskim ognjištima. Nitko od politiĉara – ni iz Sarajeva, ni iz Zagreba – dosad se nije za nas uĉinkovitije pobrinuo. Mi, ĉini se, nikome ne pripadamo?!! 5. U posljednje vrijeme predstavnici SPC-e, patrijarh srpski g. Pavle, kao i drugi episkopi iz Bosne i Hrvatske pokazuju veće zanimanje za susrete s nama i rješavanje teških problema za jedne i druge vjernike. Osobno sam dakako spreman na sve konstruktivne akcije! Mnogi Srbi i Muslimani svakodnevno mi dolaze traţeći pomoć! 6. Slobodan sam Vašu Svetost zamoliti za sugestije – što i kako dalje ĉiniti da se Bog što više proslavi po ĉlanovima Kristove Crkve u mojoj biskupiji; da se biskupija saĉuva i kvalitetom i brojem – i da se i dalje, još uspješnije njeguje prijeko potreban ekumenski duh s pravoslavnim Srbima i plodan dijalog s Muslimanima-Bošnjacima u našoj sredini? Dosad smo pokazali, svećenici, redovnici i ostali Boţji narod, da smo u stanju u miru ţivjeti s drugima. Molim Vas, pomozite nam da i ubuduće to budemo u stanju! Usmeno sam spreman pojasniti konkretne detalje i predloţiti odreĊene korake! – Moleći najponiznije Vaš apostolski blagoslov za sve ĉlanove moje teško iskušavane biskupije ostajem najodaniji u Gospodinu. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 27. studenoga 1994. ________ UOO, str. 248–249.

30. XI. 1994. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Apel cijeloj Katoliĉkoj crkvi i svjetskoj javnosti – prikaz strahota i posljedica rata te zamolba da se zaustavi ratna tragedija, da se oĉuva cjelovita Bosna i Hercegovina i osiguraju jednaka prava za sve njezine graĊane. Mi, katoliĉki biskupi Vrhbosanske metropolije u Bosni i Hercegovini: nadbiskup sarajevski Vinko Puljić i pomoćni biskup Pero Sudar, biskup banjaluĉki Franjo Komarica, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski administrator trebinjsko-mrkanski Ratko Perić, okupljeni u Rimu u povodu imenovanja nadbiskupa vrhbosanskog kardinalom, upućujemo još jedan ţarki apel cijeloj Katoliĉkoj Crkvi i svjetskoj javnosti za zaustavljanje ove trogodišnje ratne tragedije i za njezino što hitnije ozdravljenje na podruĉju naših ĉetiriju biskupija. 1. Katoliĉka Crkva, ukorijenjena u hrvatskom narodu od samih poĉetaka njegova dolaska na prostore Bosne i Hercegovine prije više od 13 stoljeća, doţivljavala je tijekom povijesti svoj uspon i rast. U doba osmanlijske agresije polovicom 15. stoljeća Bosna i Hercegovina brojila je 80% katoliĉkog puĉanstva. Od tada na ovamo broj se hrvatskih katolika neprestano smanjivao, bilo zbog turskih progona, bilo zbog srpskih doseljenja, bilo iz drugih politiĉkih i ekonomskih motiva. Godine 1991. bilo je u svemu puĉanstvu 18% pripadnika katoliĉke vjere. 2. U jesen 1991. iznenada je otpoĉela ratna agresija na neka hrvatska mjesta u jugoistoĉnoj Hercegovini, a u proljeće 1992. Bosnu je napala ista Jugoslavenska narodna armija, koja se pretopila u srpsku vojsku te s podruĉja Srbije i s podruĉja Bosne i Hercegovine nanosila teške ţivotne udarce svemu ne-srpskom stanovništvu. Uţasnim etniĉkim ĉišćenjem, genocidom i svakovrsnim nasiljem do besramna silovanja tisuća ţena brojno je ne-srpsko puĉanstvo bilo primorano u progonstvo i u izbjeglištvo u inozemstvo, dok se drugi dio našao zbijen na prostoru od oko 30% Bosne i Hercegovine. Budući da je posrijedi osvajaĉki, odnosno teritorijalni rat do istrebljenja ne-srpskog ţivlja i uništenja svega njegova nacionalnog i kulturnog bića, s neizvjesnošću povratka na prvotno stanje, došlo je, naţalost, u pojedinim dijelovima zemlje i do oruţana sukoba izmeĊu muslimanskog i hrvatskog naroda. Taj je rat još više produbio ionako duboke rane i povećao negativne materijalne posljedice u ljudima. Washingtonskim sporazumom od 18. oţujka 1994. taj je krvavi sukob prestao, ali ga još uvijek nije nadomjestilo povjerenje u zdrav i ravnopravan suţivot. 310

3. Posljedice tih krvavih višenacionalnih sukoba više su nego tragiĉne po Katoliĉku Crkvu u Bosni i Hercegovini, koja je od poĉetka sustavno i u svakoj prilici branila i etiĉka naĉela i etniĉka prava svih ljudi i naroda. Od 830.000 katolika još ih je na bosansko-hercegovaĉkom podruĉju oko polovica. – Iz nadbiskupije sarajevske protjerane su dvije trećine hrvatskih katolika sa svojim svećenstvom. Prije ovog rata bilo je preko 520.000 katolika. Od 144 ţupe ostalo ih je 90 bez vjernika, svećenika i crkava. Tri su svećenika-redovnika ubijena. – Iz biskupije banjaluĉke, koja je brojila oko 120.000 katolika i gdje su katolici svakako ţeljeli izbjeći svaki oruţani sukob, takoĊer su protjerane dvije trećine vjernika. Od 47 ţupa slobodno ih djeluje samo 8. Ubijena su tri dijecezanska svećenika. – U biskupiji mostarsko-duvanjskoj od oko 180.000 katolika našlo ih se oko 20.000 u progonstvu. Od 66 ţupa 9 ih je što potpuno što djelomiĉno okupirano bez vidljive perspektive u povratak ljudi u njihove domove u dogledno vrijeme. – U trebinjskoj biskupiji od 17.000 vjernika oko 4.000 protjeranih, a od 15 ţupa 6 ih je posve zauzeto ili se nalaze na prvoj liniji bojišnice. U ovim posljednjim dvjema hercegovaĉkim biskupijama smješteno je više od 50.000 prognanika Srednje Bosne, ponegdje u gotovo nemogućim uvjetima. 4. Ratna se agresija vodila i još uvijek vodi na podruĉju Bosne i Hercegovine. Ali ta je agresija s njezinim krvavim posljedicama u krugovima svjetskih politiĉkih snaga: Organizacije Ujedinjenih naroda, napose u Vijeću sigurnosti, u Europskoj uniji, u administraciji Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava, zbog njihovih vlastitih interesa, nailazila sve do sada na razliĉite stavove, od ljudske i moralne neosjetljivosti do politiĉkog popuštanja i otvorena podrţavanja vrlo nehumana projekta oĉita agresora, preko raznih "mirovnih" planova do sadašnje Kontaktne skupine. A sada kao da se svi nalaze pred odobrenjem praktiĉne pobjede ratnog bezumlja, zla i gaţenja etiĉkih zasada, ljudskih, nacionalnih i vjerskih prava kao i graĊanskih sloboda. 5. Mi, biskupi Katoliĉke Crkve u Bosni i Hercegovini, znamo da su brojni naši katolici kroz duga i burna stoljeća doprinosili duhovnom stanju i rastu Crkve, Kristova tijela, patnjom, muĉeništvom i podnošenjem nepravdi. Ali ne moţemo prihvatiti da danas, pred oĉima cijelog civiliziranog svijeta, moramo posve nestati, etniĉki oĉišćeni sa svojih povijesnih prostora. Zato apeliramo na Biskupske konferencije Europe i svijeta da u naše biskupije pošalju svoje predstavnike, koji će se uvjeriti u istinitost i dramatiĉnost ovoga našeg vapaja. TakoĊer ih molimo da porade kod vlada svojih drţava: – da se Bosna i Hercegovina, već meĊunarodno priznata, oĉuva kao cjelovita zemlja; – da se etniĉka ĉišćenja na podruĉju Bosne i Hercegovine ne ozakone nego isprave; – da se ljudsko pravo ne stavlja u neĉiju ratnu snagu i oruţje; – da se svi prognanici mogu vratiti u svoje domove uz puno osiguranje jednakih prava na njihov ljudski, nacionalni i vjerski identitet. 6. Iako gladni, bosi i goli, prognani i poniţeni, pa prema tome potrebni svake ljudske materijalne pomoći, mnogo više molimo i od ĉlanova Katoliĉke Crkve i od svjetske zajednice, da nas se tretira kao ljude i vjernike sa svojim temeljnim ljudskim i vjerskim pravima i jamstvima za ostvarenje tih prava. U ime biskupa vrhbosanske metropolije Vinko kardinal Puljić, Rim, 30. studenoga 1994. ____________ GK, 11. prosinca 1994, str. l; VB, god. V (CVIII), 1–4/1994, str. 63–64.

4. XII. 1994. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Izjava za "Glas Koncila" nakon što je imenovan za kardinala – poziv moćnicima svijeta da zaustave rat, a dobrotvorima zahvala i zamolba da nastave pruţati pomoć. Zahvalan Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. koji me imenovao ĉlanom Kardinalskog zbora Svete Rimske Crkve, vapijem svemogućem Bogu, Gospodaru povijesti, da i ovaj ĉin Petrova nasljednika urodi obiljem blagoslova za Crkvu i darom mira za sav hrvatski narod, napose u zemlji Bosni i Hercegovini kao i za sve narode koji u njoj ţive. 311

Sve moćnike ovog svijeta koji iz politiĉkih interesa ne ĉine ono što mogu da zaustave ovo uţasno divljanje krvavog rata, da spase ugroţenog ĉovjeka, da isprave nepravdu koja je nanesena tolikim prognanima sa njihovih ognjišta, pozivam da se u ovom povijesnom trenutku odgovorno zauzmu za civilizaciju ţivota na svim prostorima. Sve svoje svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove, sjemeništarce i redovniĉke kandidate kao i sav vjerni puk koji opsta na svojoj grudi, unatoĉ svim strahotama rata, kao i one koji moradoše poći sa svojih ognjišta, hrabrim pouzdanjem u Boga i pozivam na duboku povezanost u Kristu. Proţivljavajući ovo Došašće idimo u susret Kristu koji dolazi i daruje nam mir. Svim dobroĉiniteljima širom svijeta zahvaljujem za svako uĉinjeno dobro djelo kojim su pomogli i pomaţu tolikim gladnima, uplakanima i ozeblima na podruĉju vrhbosanske metropolije. Potiĉem da ne posustanu ĉiniti dobro i neka uĉine još jedan korak pritiska na politiĉke vlasti svojih zemalja kako bi nam omogućili biti ono što jesmo i ostati svoj na svome. Vapijući Bogu, upućujem i apel cijelom svijetu, posebno onima koji su još uvijek na strani ĉovjekoljublja: Zaustavite ovaj krvavi rat, poĉevši od Bihaća do Drine, i od Save do Jadranskog mora, kako bi svaki ĉovjek mogao biti ĉovjek u svojem dostojanstvu i pravima, na toj grudi gdje je nikao i gdje se jedino moţe osjećati kod kuće. Svima koji pate u ovoj kušnji rata izraţavam svoju blizinu, svoju solidarnost moleći dobrog Boga da nam skrati ove dane kušnje. Obnovivši svoju vjeru na grobu sv. Petra u Vjeĉnome Gradu Rimu, uz nasljednika Petrova, u jedinstvu s cijelom Katoliĉkom Crkvom, upućujem svima blagoslov Boţji predajući sve vas zaštiti Presvete Djevice Marije. /Sarajevo, poĉetkom prosinca 1994./ __________ GK, 4. prosinca 1994, str. 10.

6. XII. 1994. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ I NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ Apel svjetskoj javnosti i odgovornim drţavnicima da zaustave ratne zloĉine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i da se zaloţe za zaštitu temeljnih ĉovjekovih prava i prava naroda. Mi, kardinali u Zagrebu i u Sarajevu, kao predsjednici katoliĉkih biskupa u drţavama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u ime svoje subraće biskupa i svećenika, te u ime svih vjernika na ovim našim prostorima, obraćamo se vama i svima koji su u svijetu odgovorni i koji još mogu nešto uĉiniti da se zaustavi strahota zloĉina u našim drţavama. Vrijeme nam izmiĉe, ako već nije prekasno, a ovdje pred oĉima cijeloga svijeta umire ĉovjeĉnost, obezvreĊuje se svako meĊunarodno pravo i sustavno se gaze prava i dostojanstvo ljudskih osoba i cijelih narodnih i vjerskih zajednica. Znamo, odnosno moramo pretpostaviti, da su vama ĉinjenice poznate iz vaših vlastitih izvora. Tim smo više zapanjeni što ni velike sile, ni meĊunarodne ustanove i udruge ne poduzimaju ništa efikasno da bi se ovo zlo zaustavilo. A uvjereni smo da sigurno postoje moralna sredstva da se zaustavi nemoralna agresija. Svi dosadašnji pregovori nisu smanjili ni ublaţili patnje stotina tisuća neduţnih ljudi, a kamo li da bi zaustavili agresiju i uspostavili meĊunarodno pravo. Na svim podruĉjima koja su aktualno pod srpskom vlašću, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj, provodi se nezaustavljivo etniĉko ĉišćenje. Katolike i muslimane, zapravo sve graĊane koji nisu srpske narodnosti, tjera se iz njihovih kuća, prisilno ih se preseljava preko drţavne granice, najviše u Hrvatsku. Pri tome su podvrgnuti mnogim nasiljima, mnogi i fiziĉkom muĉenju, a mnogi su i ubijeni. Dogovori se ne poštuju. Obećanja se ne izvršuju. Istodobno velike sile traţe od onih koji su napadnuti da se pokoravaju svim diktatima meĊunarodne politike. Prijeĉi im se i zakonita obrana. Podruĉja koja su javno stavljena pod meĊunarodnu zaštitu, poput Sarajeva i Bihaća, su obasipana granatama a ţivoti ugroţeni od snajperista. Humanitarna pomoć nikako ili teško dolazi do ugroţenih pa su graĊani opkoljenih gradova, izloţeni zimi, bez hrane, lijekova, ogrjeva. I svjetska je javnost već navikla da se agresija ne zaustavlja ni pred bolnicama, da se razaraju zdravstvene ustanove, da se ubijaju bolesnici i ranjenici. Što je još preostalo od meĊunarodnog prava i opće prihvaćenih konvencija? 312

Gradovi u okruţenjima su logori u kojima su stotine tisuća ljudi izloţeni gladi, zimi i smrtnoj opasnosti. Iz Zagreba je nedavno krenuo konvoj s hranom i lijekovima za bolnicu u Bihaću, ali je već danima zaustavljen na poĉetku teritorija što ga kontroliraju Srbi i UNPROFOR. Sve ono što prodire u javnost o dogovaranju velikih sila i meĊunarodnih ustanova, a što se tiĉe agresije u našim drţavama, samo još više ljude zbunjuje i tjera u oĉaj. MeĊunarodne snage doista nisu izvršile ono što se od njih oĉekivalo, ali ako ugroţena podruĉja, osobito Sarajevo i Bihać, ostanu bez meĊunarodne zaštite, ljudi će ondje biti prepušteni strašnom istrebljenju, kakva smo, uostalom, doţivjeli u Vukovaru i u nekim drugim našim gradovima. Preostaje nam, makar i u posljednji trenutak, apelirati na odgovorne za zbivanja u svijetu, da efikasno zaštite naĉela i praksu humanosti, prava i dostojanstvo svakog naroda bez obzira na vjersku pripadnost. Iskustvo nas uĉi da je nadasve potrebno saĉuvati meĊunarodno priznate drţavne granice. Svako drugaĉije dogovaranje, makar i na visokim razinama, znaĉi priznavanje prava jaĉega, dopuštanje agresoru da se zloĉinima okoristi. Pravi mir moţe biti samo pravedan mir. Nepravde moraju biti ispravljene; meĊunarodno priznate granice poštivane; svi prognanici vraćeni na svoja ognjišta. Doista nam osim molitve i patnje preostaje samo to da se obratimo vama koji moţete utjecati na politiĉke odluke, da se zauzmete za pravednost, slobodu i pravedan mir. Zahvalni smo svima koji u svjetskoj javnosti diţu glas protiv zloĉina koji se ovdje dogaĊaju. Posebno zahvaljujemo za kršćansku solidarnost brojnih vjerskih zajednica i ustanova širom svijeta. Nadamo se da će se po kršćanskoj savjesti javiti i vodstvo Srpske Pravoslavne Crkve koja je nedavno u Banjaluci odrţala sabor svojih episkopa te mu mora biti poznato što se ondje dogaĊa. Moramo se nadati da nas nećete prepustiti nasilju. Apeliramo na moralnu odgovornost svjetskih ĉimbenika da sve naprave kako bi principi bili jaĉi od interesa. Molimo Boga da vas sve obdari pravom spoznajom i djelotvornom slogom. Kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki, Predsjednik HBK Kardinal Vinko Puljić , nadbiskup sarajevski U Zagrebu, 6. prosinca 1994. __________ GK, 18. prosinca 1994, str. 1. i 4; SV HBK, 1/1994, str. 15–17.

8. XII. 1994. BISKUPI VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR Pismo svećenicima, redovnicima i vjernicima – o zauzimanju Ivana Pavla II. i Svete Stolice, kao i krajevnih Crkava po svijetu, za pomoć Bosni i Hercegovini, te poziv izmuĉenim vjernicima da izdrţe i da ne napuštaju svojih ognjišta. Svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjernicima kao i svim ljudima dobre volje na podruĉju Vrhbosanske nadbiskupije. Poštovana i draga braćo i sestre! Zahvaljujući milosti svemogućega Boga, unatoĉ tolikih ratnih strahota, doĉekasmo i ove godine svete boţićne dane, za našu Nadbiskupiju tako znakovite. Kolikogod se, naime, ĉinilo da je već cijeli svijet postao umoran od bosansko-hercegovaĉkih problema, ipak se zbilo i zbiva toliko toga što nam govori da nismo ostavljeni sami u svojoj ţivotnoj nevolji. Doduše mi se moţemo duboko poţaliti na politiĉare i moćnike svijeta, jer bez imalo griţnje savjesti zaobilaze pravedna rješenja i tako odgaĊaju kraj rata, ĉime se naša tragedija nastavlja, no s druge strane upravo opipljivo doţivljavamo kako nas Bog i kroz ove kušnje vodi. Na nama se zapravo ostvaruje snaţna rijeĉ sv. Ivana apostola, koju ĉitamo na boţićnoj misi poldanici: "Onima koji ga primiše, dade moć da postanu djeca Boţja" (Iv 1,12). U ĉemu se oĉituje to Boţje vodstvo i po ĉemu smo mi njegova djeca? Prije svega mi smo ĉlanovi njegove velike obitelji – Crkve, koju ispovijedamo kao jednu, svetu, katoliĉku i apostolsku. I ta sveopća Crkva u svima nama, u dragoj nam Nadbiskupiji, gleda brata u nevolji, nadvija se nad nas kao nad novoroĊeno slabašno dijete. Ne samo gleda, 313

nego s nama suosjeća, ĉini toliko toga da nam pomogne, da nas obdari i obraduje. Svakako je tome najviše doprinio onaj komu je povjereno prvenstvo u Crkvi, a to je Sveti Otac Ivan Pavao II. Svi govori i poruke svih papa kroz povijest, koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu, nisu tako znakoviti kao njegovi. Oni su izreĉeni u mnogim audijencijama, ili su upućeni preko radio Vatikana, a mnogi su upućeni meni osobno da ih prenesem Vama, što sam već mnogo puta ĉinio. Ali i to mu se uĉinilo premalo: Papa je, unatoĉ vrlo lošeg zdravstvenog stanja, bio odluĉio doći u Sarajevo na Malu Gospu ove godine. Samo su ga spletkarenja vojnih i politiĉkih moćnika u tome sprijeĉila. Ali on je ipak progovorio. Poslao nam je ĉak sve svoje govore da ih na taj dan proĉitamo, a preko radio valova smo izravno ĉuli njegov glas u našoj prvostolnici. Koliko smo mi Svetom Ocu na srcu pokazao je takoĊer time što je našu metropolijsku stolicu poĉastio kardinalskom ĉašću. Ovih dana u Rimu, u osobnom susretu s njime, u audijenciji naših bogoslova i svećenika osjetili smo da njegovo srce kuca za nas. On stalno potvrĊuje svoju poruku i poruku Svete Stolice: naša krajevna Crkva nije zanemarena. Osobno sam svjestan da, uvrštavajući me u zbor kardinala, Papa ţeli odati priznanje našim vjernicima i svim našim sunarodnjacima; Papa ţeli stajati uz nas. Štoviše, on stalno inzistira i apelira na politiĉare da traţe pravedno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Ni ostale krajevne Crkve po svijetu nisu nas napustile. Braćo i sestre, premda je naša privreda potpuno uništena i već skoro ĉetiri godine većina nas ne moţe ţivjeti od "rada svojih ruku", ipak se svaki put naĊe komadić kruha na našem stolu, poklonjen od tolikih nepoznatih dobrotvora. MeĊunarodni Caritas, humanitarne ustanove i pojedinci uĉinili su nam nezaboravnu uslugu i bez njihova djelovanja naša tragedija bila bi neizbjeţna. UviĊamo li dakle, braćo i sestre, da preko takvih oĉitih znakova: Papinih zahvata, pomoći Crkve, ljubavi bezbrojnih dobroĉinitelja, da smo djeca Boţja; da nas voli i vodi? Od preko pola milijuna naših vjernika dvije trećine su u progonstvu i znam da teško trpe upravo zato što nisu kod svojih kuća nego u tuĊini. Jedna trećina je na rodnim ognjištima ali takoĊer podnosi neimaštinu i neizvjesnost. Teško je procijeniti komu je teţe: onima koji su otišli – i gdjegod su došli, nitko im se posebno ne raduje – ili onima koji su ostali, a sve se ĉini da i oni odu. Naime, i one koji su ostali prate razne tegobe. Neki su u ovakvim ili onakvim "okruţenjima" ili "okupiranim" podruĉjima, pa su u stalnom iskušenju: ostati i mnogo toga pretrpjeti ili otići, makar u još jednu neizvjesnost. Nadali su se da će rat i tragedija ipak brţe završiti. Sve im se više ĉini da rješenja nema još na pomolu. Ljudi su iscrpili sve rezerve koje su još imali, mnogi su ostali ranjeni, bolesni, invalidi. Djeca ili ne pohaĊaju školu ili je pohaĊaju u "ratnim uvjetima", radnici su bez zaposlenja, umirovljenici ili ne dobiju pravedno zasluţenu mirovinu, ili im se nudi tako simboliĉna da je neki ne ţele ni primiti. Posebno su u velikim teškoćama katolici u Sarajevu kao i svi njihovi sugraĊani; već dugo, predugo su bez vode, bez struje, bez plina, bez hrane, bez odjeće, a u neprestanoj ţivotnoj opasnosti. Nad gradom se pak nadvila prava zima s vrlo niskim temperaturama. Ljudski govoreći: teško je iz svega ovoga naći izlaz i oĉekivati rješenje. Mi ipak znamo da ni onima u drugim mjestima nije lakše. Moţda je kod njih stanje s temeljnim uvjetima ţivota nešto bolje jer nisu u potpunom okruţenju pa Caritas i druge organizacije lakše do njih doĊu. Ali i oni su takoĊer nezaštićeni, bez temeljnih ljudskih prava, prepušteni samovolji mjesnih moćnika i pljaĉkaša. Zato toliki, premda suznih oĉiju, ipak odlaze. Teško mi je procijeniti bilo ĉije razloge i uvući se u bilo ĉiju koţu, ali znam da to nije zalog našeg boljeg sutra. Stoga, iako svjestan koliko je teško, ipak u ime naših djedova koji su takoĊer mnogo trpjeli pa ipak nam saĉuvaše ovu lijepu zemlju, u ime vaše djece koju ostavljate bez domovine, u ime svih vaših pokojnika koji u zemlji Bosni išĉekuju uskrsnuće, molim i zaklinjem, braćo i sestre, ne klonite duhom! Strpite se, ĉuvajte svoja ognjišta, svoja svetišta, oĉinske grobove, djedovinu koju su oĉevi samo vama ostavili. Zbijmo, braćo i sestre, redove, meĊusobno se pomaţimo, dijelimo zajedniĉki ono malo dobra što ga primamo od dobrotvora, imajmo vjere i nade. Bog nam na tako opipljiv naĉin pokazuje da nas, unatoĉ tragedije rata, vodi i voli, on će pokazati i izlaz: "on sam hiti da nas spasi". To je ţivotna poruka Boţića nama danas! Vjerujemo li ovo? Pozivam takoĊer braću svećenike, redovnike i redovnice: ostanite vjerni svome poslanju i na svojim sluţbama. Nemojmo se umoriti pomaţući napaćenom narodu, da se meĊusobno povezujemo, posjećujemo i tješimo. Budimo svojim vjernicima ohrabrenje i utjeha! Bog nas je postavio u ovo vrijeme i u ove prilike; njemu smo odgovorni samo za ovaj trenutak povijesti u kojem ţivimo i djelujemo. On našim rukama i srcima piše stranice povijesti ove krajevne Crkve. Kroz patnju i trpljenje utkivamo sebe u bolju sutrašnjicu, potvrĊujući tešku i muĉeniĉku plodnu prošlost Crkve u ovoj vjekovima napaćenoj zemlji. Na sadašnjem našem radu, vjeri, pastoralnom angaţmanu poĉivat će budućnost kršćanstva na našim prostorima. Dobro bi bilo da si to ĉesto posvijestimo. Gospodin nam sigurno neće ostati duţan; što više, svatko će od nas u sadašnjem ţivotu i u vlastitoj duši osjetiti kako nam je Bog blizu. 314

Ţelimo, draga braćo i sestre, da svi za ove boţićne blagdane osjetimo kako smo djeca Boţja. Neka to doţive naša subraća prognanici i izbjeglice po Hrvatskoj i po svim zemljama svijeta; neka to doţive naši vjernici na podruĉju Nadbiskupije; svi naši sunarodnjaci neka osjete Boţju

blizinu i svi ljudi dobre volje. Svima vama u ime Nadbiskupskog ordinarijata i svojih suradnika iz Sarajeva ţelim ĉestitati Boţić i poroĊenje Isusovo, te blagoslovljenu novu godinu 1995., a neka nam Kralj mira u toj godini podijeli istinski mir za kojim već dugo ĉeznemo! Vinko kard. Puljić, nadbiskup Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup Sarajevo, na blagdan Bezgrešnog Zaĉeća BDM 1994. __________ VB, god. V (CVIII), 1–4/1994, str. 85–86.

12. XII. 1994. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo predsjedniku RH, dr. Franji TuĊmanu – obavijest o daljnjim stradanjima Hrvata i katolika i o pritiscima da se isele, a da se za njih nitko od hrvatskih politiĉara ne brine. Poštovani gospodine Predsjedniĉe! Ponovno Vam se obraćam u ovoj, za katolike Hrvate u banjaluĉkoj regiji, najnovijoj vrlo dramatiĉnoj situaciji. U mnogostrukim razgovorima s Vama i Vašim prvim suradnicima, od izbijanja rata u BiH, uvijek sam dobivao sugestije da izdrţimo i ostanemo na svojim ognjištima – što smo i mi svim silama ţeljeli. Ujedno ste mi davali ĉvrsta obećanja da nas nećete zaboraviti, da ćete nas najviše moguće zaštititi. Vi znate da sam Vam ţelio vjerovati, da nisam ţelio sumnjati u iskrenost Vaših sugestija i obećanja. Naši su ljudi, imajući silno povjerenje u svoga biskupa i svećenike i uglavnom uvaţavajući naše sugestije, bili spremni ĉak i na mnogostruke ţrtve, poniţenja, mnogovrsnu obespravljenost samo da bi ostali na pradjedovskim ognjištima; da bi na ovim našim vjekovnim prostorima saĉuvali i za budućnost snaţan korijen svoga naroda i Crkve kojoj pripadaju. Prihvatili su uvjerenje da svojim miroljubivim drţanjem, svojim ţrtvama koje podnose, pridonose i svome hrvatskom narodu u cjelini, kao i zajednici Katoliĉke crkve na ovim prostorima. Vama je zacijelo poznato jasno stajalište Svetog Oca i Svete Stolice da se Banjaluĉka biskupija mora saĉuvati i to u svom najvećem mogućem dijelu. I ja, kao aktualni banjaluĉki biskup, i moji svećenici, redovnici i redovnice, bili smo i još smo uvijek spremni na najveće ţrtve, ĉak i ţrtve ţivota, što su naši ubijeni svećenici i pokazali, kako Vam je poznato, da ispunimo zadatak koji smo dobili od Kristove crkve. Svojim dosadašnjim drţanjem svi mi što smo ostali na ovom podruĉju, koje trenutno kontroliraju srpske vlasti, pokazali smo i našim susjedima, i Vama, i Crkvi, i svijetu da smo miroljubivi, da smo u stanju i spremni ţivjeti s drugima oko nas u miru. Jedino što oĉekujemo jest da to ne bude mir roblja, tj. neizdrţivo mrcvarenje obiljeţeno potpunom obespravljenošću i besperspektivnošću. O nama su do sada odluĉivali drugi a da nas nisu pitali što ţelimo i kako nam je. Je li doista moralo biti tako? Ako za neke strane politiĉare i planere nismo ĉak ni ljudi, vjerujemo da smo ljudi za politiĉare iz našeg hrvatskog naroda, na ĉelu kojih ste Vi! Dosadašnjim svojim postupcima prema nama ovdašnje srpske vlasti poduzele su sve da se najvećem broju naših sunarodnjaka doista ogadi ţivot na ovim prostorima. Ĉini se da im ni to nije bilo dovoljno. To pokazuje i najnoviji njihov vrlo neĉovjeĉan postupak prema našim ljudima. Nekoliko stotina naših ljudi, prisilno mobiliziranih na najisturenije crte fronte na dobojskom, oraškom, bihaćkom i kupreškom ratištu, jedni dvadesetak dana, drugi već i stotinu dana, a neki ĉak i pet stotina 315

dana, toliko je psihiĉki i fiziĉki zgaţeno i iscrpljeno da će više od 90% njih biti invalidi, nesposobni za samostalan ţivot. Preklinjao sam u mnogim svojim apelima i ovdašnje moćnike, i Vas osobno, i Vaše prve suradnike da intervenirate kako bi se s nama humanije postupalo. Do sada, naţalost, ništa uĉinkovito nitko nije poduzeo! Zašto? I što se s nama, uz takvo bezdušno postupanje, zapravo namjerava? Najnoviji "lov" na naše ljude u ovih posljednjih tjedan dana koji su postali taoci na glamoĉkom i grahovskom bojištu i uţasno, sadistiĉko iţivljavanje nad njima i njihovim ukućanima, iako nitko od njih nije ni za što bio kriv, bojim se da je kod mnogih srušio i najveću spremnost da ostanu ovdje, gdje ih je Boţja Providnost donijela na svijet. Potpuna višednevna neizvjesnost o sudbini nekoliko stotina naših doslovce kidnapiranih ljudi i starijih, i nemoćnijih, i bogalja, i poluodjevenih, zdvajanje njihove rodbine i izostanak svakog zanimanja naših politiĉara za našu vrlo dramatiĉnu i krajnje kritiĉnu situaciju, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj, zasigurno će uroditi vrlo negativnim posljedicama za daljnji ostanak našeg puĉanstva na ovim prostorima u ovom broju. Stjeĉe se dojam da je sve ovo s nama tako izreţirano da nas se izbezumi i jednostavno prisili na odlazak, makar i u potpunu neizvjesnost. Da nam to ţele, i to ustrajno, neki od naših "susjeda", to mi odavno znamo; a i u posljednjoj su raciji mnogima, dok su ih tukli pred njihovim kućama (tako i mog brata pred mojom staricom majkom!) i silom odvlaĉili u noć i neizvjesnost, govorili: "Ako se sada napokon ne iselite svome TuĊmanu, ne preostaje nam drugo nego da vas sve pobijemo!" Mnogo više bi nas boljelo kada bi iza takvog "projekta" stajao bilo tko od sluţbenih hrvatskih politiĉara! Gospodine Predsjedniĉe, pitam Vas, kao najmjerodavniju politiĉku osobu koja se brine za cjelokupni hrvatski narod, što se uistinu kani s nama? Tko će, napokon, ovom dijelu našeg, hrvatskog puka, koji do sada nije niĉim uprljao hrvatsko ime, reći punu istinu o budućnosti koju su mu ovozemni moćnici namijenili? Ima li pravo i ovaj dio našeg naroda da se za njega poĉnu javno zauzimati aktualni hrvatski politiĉari, bilo iz Bosne i Hercegovine ili iz Hrvatske? Dokle ćemo biti pastorĉad vlastitog naroda, tuĊinci u vlastitoj kući, neţeljeni, iako za svakog normalnog ĉovjeka poţeljni susjedi? Dokad će nas gaziti, a da nemamo pravo na to se ni poţaliti? Za ĉije i kakve ciljeve naši ljudi ginu i trunu na bojišnicama? Kada će napokon doći jedan sluţbeni predstavnik visokih politiĉkih struktura i u ovaj kraj i zapitati naše ljude kako su, što im nedostaje, što bi ţeljeli? Što još treba da uĉinimo da nas vi, hrvatski politiĉari, prihvatite kao svoje sunarodnjake, ne manje vrijedne od onih u drugim mjestima i krajevima, gdje god ima hrvatskog puĉanstva? Molim Vas, shvatite da govorim u ime bar 35.000 obespravljenih Hrvata, poglavito katolika, iz moje Banjaluĉke biskupije i dijelova Vrhbosanske nadbiskupije, preostalih na podruĉju koje trenutno drţe Srbi (gdje nas je, kako znate, bilo mnogo više!), koji nemaju nijednog drugog glasnogovornika niti se njihov vapaj moţe daleko ĉuti. Traţimo samo jedno, što je zacijelo i Vama na srcu, da se prema nama odnose kao prema ljudima, s pravom da imamo i uţivamo osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode! Oĉekujemo da se u svim budućim pregovorima nedvosmisleno uzmu u obzir ti naši zahtjevi. Nemojte reći da traţimo previše i da su svi oko Vas, koji odluĉuju o nama, uĉinili i ĉine za nas sve što su mogli! Bog, a i povijest našeg naroda, sudit će svima nama prema našim djelima ili propustima! Trudimo se da taj sud bude što povoljniji! I ovom zgodom iskreno zahvaljujem na svemu što ste za nas uĉinili, što ste za nas poduzeli! Vjerujem da ću i ubuduće imati razloga zahvaljivati Vam! S poštovanjem! Dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 12. prosinca 1994. ________ UOO, str. 570–573.

14. XII. 1994. STALNO VIJEĆE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE Osuda zloĉina koji se ĉine nad katolicima i Hrvatima na banjaluĉkom podruĉju i poziv meĊunarodnoj zajednici da ih zaštiti.

316

Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije, na svojoj je sjednici odrţanoj 14. prosinca 1994. u Zagrebu, primilo najnovije vijesti o progonima katoliĉkih vjernika u banjaluĉkoj biskupiji. Sve su uĉestaliji upadi policije u kuće Hrvata katolika, osobito noću. Odvode se muškarci od 18. do 65. godine, ĉesto uz vrlo brutalan postupak zastrašivanja, prijetnji, batinanja i šalju na linije fronte da pod najstrašnijim uvjetima kopaju rovove i da budu štit prema suprotnoj strani. Mnogi su već nastradali. Drugi su dotuĉeni fiziĉki i psihiĉki. Nasilja nisu pošteĊene ni ţene, ni djeca, ni starci. Nekoliko desetaka tisuća katolika koji su još ostali u svojim domovima tako su prestrašeni najbezdušnijim postupcima tamošnjih srpskih vlasti. Nikakav politiĉki ili humanitarni forum, nikakva sredstva informiranja ne pokazuju zanimanje niti što ĉine za ovu našu braću i sestre, otpisanu i prepuštenu gorkoj sudbini. Oni nisu nikome nanijeli nepravdu, oni su dokazali i uz najveće ţrtve svoju pripravnost ţivjeli u dobru sa svojim susjedima. Oni od svog siromaštva dijele drugima pogoĊenim nevoljama. Ovi mirni graĊani banjaluĉkog kraja podnose strašni teror samo zato jer su pripadnici druge nacionalnosti. Zar se ne bi svatko ĉovjeĉan pobunio i digao glas protesta i ogorĉenja kada bi se u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje ovako postupalo s mirnim graĊanima samo zato jer su druge nacionalnosti? Kako to da se protiv nasilja u Banja Luci ne diţe glas protesta? Nigdje, ni u ovim prostorima niti bilo gdje u svijetu nije dopušteno progoniti ĉovjeka samo zato jer je druge nacionalnosti ili vjerske pripadnosti. To je opće moralno naĉelo koje obvezuje sve ljude, osobito one koji su na vlasti. Odatle je jasno da treba zaštititi ljudska prava svakog ĉovjeka gdjegod on ţivio i osuditi svaki zloĉin protiv ĉovjeka gdjegod se to dogaĊalo. Mi kao ljudi Crkve stojimo uz svakog nepravedno progonjenog ĉovjeka bez obzira na njegovu pripadnost i prostor ţivota. I mi stoga osuĊujemo ove i sve druge zloĉine protiv ĉovjeka, njegova dostojanstva i njegovih prava. Pozivamo predstavnike OUN, predstavnike Europske Unije, vladine i nevladine organizacije za ljudska prava, meĊunarodnu organizaciju Crvenog kriţa, novinare, poštovane episkope Srpske pravoslavne Crkve, graĊane srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, sve dobronamjerne i utjecajne ljude, da se zauzmu svim silama za progonjene u banjaluĉkoj biskupiji. Dok diţemo glas protesta protiv ovako brutalnih postupaka prema ljudima, gdjegod se oni dogaĊali, svim našim vjernicima preporuĉamo braću i sestre u banjaluĉkoj biskupiji. Pozivamo na ţarku molitvu za narod, svećenike, redovnike i redovnice okupljene oko banjaluĉkog biskupa msgra Franje Komarice. Zauzimajmo se ustrajno u svojim molitvama da svemogući Bog skrati njihove patnje i podari im mogućnost mirna i sigurna ţivota. Mir u pravednosti i istini najveće je dobro koje je danas potrebno svim graĊanima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Stoga sav naš napor i naša najusrdnija molitva ima taj cilj pred sobom. Mir je preduvjet ljudski dostojnog i ĉovjeĉnošću obiljeţenog ţivota svih ljudi na ovim izranjenim prostorima. Neka nas svojim mirom obdari novoroĊeni Spasitelj o blagdanima koji su pred nama. Sretan i blagoslovljen Boţić ţelimo svima a posebno onima koji najviše pate. Za stalno vijeće HBK, predsjednik HBK, Franjo kard. Kuharić U Zagrebu, 14. prosinca 1994. _________

GK, Boţić 1994, str. 4; SV HBK, 1/1994, str. 27–28.

16. XII. 1994. VRHBOSANSKI NADBISKUP, KARDINAL VINKO PULJIĆ Intervju vatikanskim dnevnim novinama "L'Osservatore Romano" – o kardinalskom imenovanju kao priznanju Sarajevu i Bosni i Hercegovini, te o mogućnosti izgradnje vjerskog i nacionalnog suţivota i snošljivost nakon što završi rat koji je u tijeku, zatim o dosadašnjem i budućem drţanju Katoliĉke crkve i o glasovima da se u BiH vodi vjerski rat.

317

Uzoriti, grimiz je znak muĉeništva, mogućnosti i spremnosti na muĉeništvo. Je li grimiz vrhbosanskom nadbiskupu, jednako kao i ĉovjeku Vinku Puljiću, priznanje takoĊer i ĉast napaćenom gradu Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini? – Papa je darovao gradu Sarajevu i Katoliĉkoj crkvi Bosne i Hercegovine, kao i cijelom hrvatskom narodu i svim graĊanima ove zemlje, mojim imenovanjem u kardinalski Zbor svete Rimske crkve posebno povjerenje, ljubav ali i ohrabrenje. Time je potaknuo sve nas u dostojanstvenu izdrţljivost svih muka u ovom krvavom ratu. Baš sada, kada je u ovoj zemlji toliko neizvjesnosti, Papa vuĉe jasne poteze, otvarajući nadu i pravo opstanka na ovim prostorima jednakopravnosti u razliĉitosti. Kako je katoliĉka zajednica u Sarajevu primila vijest da je Papa njegova nadbiskupa odluĉio imenovati kardinalom? – Trebalo je biti u katedrali na svetoj misi koju je predvodio Apostolski nuncij, kada je objavio narodu odluku Svetog Oca o tom imenovanju vrhbosanskog nadbiskupa za kardinala, pa da se mogne doţivjeti onu ushićenu radost u onom ispaćenom puku. Nakon ushićenja i suza radosnica spontano ĉovjek izrekne: Hvala Ti, Sveti Oĉe, što si obradovao ovaj narod. Ovo je stoljeće poĉelo i završava u Sarajevu. I 1914. i danas Sarajevo je bilo tragiĉni i bolni znak. U ĉemu je Europa zakazala? – Naţalost, tako je! Kao što je i u prvom i u drugom svjetskom ratu Europa prekasno nezainteresirano reagirala, pa je doţivljavala uţas divljaĉkog rata, tako i sada na kraju ovog stoljeća. Nezainteresirano promatra razvoj ovog rata koji u sebi nosi tako razorno djelovanje. Još nije prekasno, iako je kasno da zaustavi razvoj morbidne civilizacije, spasi ugroţavanje ĉovjeka, naroda i civilizaciju ţivota na prijelazu u novi milenij. Ovo ozakonjenje jaĉega nad slabijim i prljavi politiĉki interesi, koji se ostvaruju kroz genocid i uţasno rušenje ljudskog dostojanstva i njegovih prava, moţe koštati mira i cijele Europe. Vaš grad, kao i cijela Bosna i Hercegovina, desetljećima je bio znak vjerske i nacionalne snošljivosti, "radilište" civilizacije suţivljenja. Što je nedostajalo, ako je nedostajalo, tom radilištu da bi i dalje ostao znak snošljivosti takoĊer i nakon 1989? – Mi nismo krivi što smo se razliĉiti rodili na ovoj grudi Bosni i Hercegovini. TakoĊer nije grijeh voljeti tu grudu i ţivjeti svoje vlastito uvjerenje poštujući druge pokraj sebe. MeĊutim, za vrijeme komunizma bio je privilegiran jedan narod kroz ideju Jugoslavije, a to je bio srpski narod, koji je dominirao kroz vojsku, policiju, ekonomiju i školstvo. Kada se pojavila demokracija, obradovali smo se tome s nadom da ćemo biti jednakopravno vrednovani i u vlasti i u svagdanjem ţivotu. Naţalost, Jugoslavenska narodna armija nije prihvatila demokraciju nego se priklonila srpskoj opciji osvajanja teritorija. Nedostajalo je, dakle, onog procesa koji će uvaţavati razliĉitosti, ostvarivati jednakopravnost kako bi se svi na ovoj grudi osjećali kod kuće jer je vole, ţiveći svoje, poštujući druge i zajedniĉki izgraĊujući sretniju budućnost. Uzoriti, sve stvari, pa i one najuţasnije, imaju svoj kraj. U Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, jednako kao i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije, oruţje će jednoga dana, nadamo se, zašutjeti. Hoće li biti moguće ponovno izgraditi onaj suţivot? Što se od kršćana i drugih ljudi dobre volje oĉekuje da uĉine, kako bi se obustava vatre uistinu pretvorila u mir, kako ne bi prevladala tvrdokornost pobjednika ili bol pobijeĊenoga? – Rat mora jednog dana stati, samo je pitanje, koliko će nas preţivjeti? Oni, koji su zapoĉeli rat, ne ţele mir nego ostvarenje svoje opcije osvajanja teritorija i progona s tog teritorija svih koji su od njih razliĉiti. Naţalost, i moćnici ovog svijeta, proklamirajući "neutralnost", stali su na stranu jaĉega gazeći temeljno ljudsko pravo na ţivot i obranu ţivota. Zato su i oni sukrivci ovolikog stradanja nevinog puĉanstva. Zloĉin je misliti da nema pravo na ţivot onaj drugi samo zato što je razliĉit, a pogotovo radi toga provoditi zloĉine. To je morbidna civilizacija koja dobiva pravo na opstanak u današnjem ĉovjeĉanstvu. Nitko nije sam sebi dovoljan: niti jedan ĉovjek, niti jedan narod, niti jedna ţrtva. Svi trebamo jedni druge. Ĉim oruţje zašuti, trebat će graditi ţivot mira i ţivot suradnje, uvaţavanja i poštivanja jedni drugih u razliĉitosti. Bojim se, ako rat bude predugo trajao, da će se posijati previše otrova u srcima ljudi. Teško je biti graditelj mira dok se ĉovjek ne izlijeĉi od otrova mrţnje. Vaš se grad i Vaša domovina već treću zimu nalaze u ratu. Upravo je vrijeme došašća i ĉekamo da utjelovljeni Bog donese mir u ljudska srca. Prošle godine, upravo na sam Boţić 318

bombe su sijale smrt meĊu ljudima okupljenim na molitvu. Što danas u Sarajevu znaĉi išĉekivanje Boţića, što u Sarajevu znaĉi nada, ako je uopće ima? – Nade ima i bit će je, jer su ljudi izgubili povjerenje u moćnike svijeta i proklamirana naĉela, pa svu svoju sigurnost stavljaju u Boga. Zato će i ovaj Boţić, unatoĉ hladnoći od prljave politike i agresorskog uništavanja i od redovne zime na ovim prostorima, toplinom vjere i molitve raĊati nadu u ljudskim srcima. Unatoĉ neimaštini mali ĉovjek doţivljavat će Boţju blizinu, jer zloĉinci ovog svijeta ne mogu uništiti Boga u ljudskim srcima. Brojni su grobovi u Sarajevu (10.000 ubijenih civila u toku 1.000 dana rata), ali grobova nade ne smije biti. Ipak, moramo priznati da su neki ljudi skrahirali u zdravlju i psihiĉki i fiziĉki, pa se ponekad dogaĊaju i samoubojstva, što nas priliĉno zabrinjava. "Niste napušteni. S vama smo, bit ćemo s vama sve više i više", rekao je Papa. Što moramo ĉiniti svi mi, Europljani koji uţivamo mir, da bi odgovorili na tu obvezu? – Ozbiljno je pitanje, hoće li ovo zlo ostati samo kod nas. Strah nas je, ako ne bude zaustavljeno, da ne pokuca i na vrata Europe. Zato blizina dobrih ljudi, na ĉelu sa Svetim Ocem, jest u upornoj molitvi za mir, jer je mir dar Boţji, ali i u velikodušnom pomaganju humanitarnom pomoću, da ovaj narod preţivi. Zar je dodijalo ljudima koji posjeduju ĉiniti dobro? To pitanje postavljamo jer je sve manje pomoći koja pristiţe. Odmah moram dodati da humanitarna pomoć ne smije biti alibi za snaţno dizanje glasa i pritiska na moćnike ovog svijeta, da odgovorno uĉine kako bi rat stao i poštivala se donesena naĉela koja su temelj i Europske zajednice i Ujedinjenih naroda. Nesumnjivo treba stati uz poštivanje granica, nemijenjanje priznatih granica nasilnim putem i ne ozakoniti genocid na kraju dvadesetog stoljeća. Bojim se da mir koji uţivate ne moţe se nazvati mirom dok tolika braća pate. Kakav će boţićni ugoĊaj biti a ne misliti na braću koja pate? Katoliĉka crkva i Vi biskupi iz Bosne i Hercegovine, jednako kao i oni iz Hrvatske, više ste puta upućivali ţarke pozive na mir, na poštivanje neotuĊivih prava i dostojanstva svakoga ĉovjeka bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Što dalje Crkva i Vi biskupi kanite ĉiniti? – Neumorno nastaviti na istim moralnim i humanim naĉelima. Pozivat ćemo one koji mogu rat zaustaviti, da to istinski uĉine, koji mogu pomoći, da istinski pomognu. I dalje ćemo biti uz svoje svećenike i vjernike hrabreći ih i podrţavajući nadu u pobjedu dobra nad zlim, u pobjedu istine nad laţi, u pobjedu svjetla nad ovim mrakom rata. Ostaje nam moliti, pozivati i hrabriti. Istinski vjerujem u ĉudo mira, iako moćnici ovog svijeta više cijene svoje politiĉke interes nego mir. Ĉuju se katkada glasovi da je rat u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj zapravo vjerski rat, i da se ne radi o agresiji na te dvije zemlje i njihovo puĉanstvo. Je li to toĉno? Ako se ne radi o vjerskom ratu, a pokušava se taj rat prikazati kao vjerski, zbog ĉega se to radi i što se time, po Vašemu mišljenju, ţeli postići? – Poĉetak ovog rata je zapravo ateistiĉki, i to je ateistiĉki rat jer ga je zapoĉela vojska s ateistiĉkom ideologijom. To je bila zapravo srpska vojska, a njih je tek nekoliko postotaka kršteno i pripadnici su Srpske pravoslavne crkve, dok drugi nisu pripadali nijednoj vjerskoj zajednici. Da bi se opravdala pred svijetom, morala je uvjeravati i sebe i druge na neutemeljenim razlozima. Svaka vlast ţeli upotrijebiti vjerske zajednice za svoje interese. Zato je i u ovom ratu zloupotreba vjere itekako prisutna, kako bi se opravdalo prljave politiĉke interese, a to su osvajanje teritorija i genocid koji se na njima vrši. Ne vjerujem u takvog boga u ime kojega se takvo što moţe ĉiniti. Jer onaj, koji istinski Boga voli i njemu se moli, taj i ĉovjeka poštuje. U tom huškaĉkom aparatu mediji su odigrali prljavu ulogu, jer su sluţili politiĉkim interesima. Sveti Otac je ţarko ţelio 8. rujna pohoditi grad Sarajevo, ali mu to nije bilo moguće. On i dalje gaji svoju ţelju da pohodi Sarajevo, ĉim mu to bude moguće. Javno je to oĉitovao u Zagrebu 11. rujna, za vrijeme pastirskoga pohoda Hrvatskoj, i 28. studenoga, kada Vas je primio s Vašim svećenicima, bogoslovima, Vašom rodbinom i prijateljima. Što to znaĉi Sarajevu i kakvi su izgledi da se Papina ţelja, jednako kao i ţelja svega puka u Sarajevu, uistinu i ostvari? – Ne samo katolici nego i svi ljudi dobre volje u Svetom Ocu gledaju branitelja ĉovjeka i glasnika mira i molitelja za mir. Zato ne samo u Sarajevu, nego i u Bosni i Hercegovini, i katolici i ljudi drugih vjera polaţu veliku nadu da će njegov dolazak pokrenuti svijet, barem one 319

koji još uvijek u sebi nose ĉovjekoljublje, kako bi i mi mogli ţivjeti u miru dostojno ĉovjeka. Posebno Katoliĉka crkva, koja je stoljećima na ovim prostorima, iako je proţivljavala teške kušnje kroz vjetrometine rata, s velikom ĉeţnjom oĉekuje pohod vrhovnog pastira Katoliĉke crkve. Zato s velikom ĉeţnjom ĉekamo toplije i duţe dane i svjetlije obzore svjetskih zbivanja da se naša i Papina ţelja ostvari na ovim prostorima. I još jedno pitanje. Koja je Vaša poruka moćnicima ovoga svijeta, onima koji mogu pomoći napaćenim ljudima, i što od njih oĉekujete? – Toliko puta sam poruĉivao. Naţalost, s bolju konstatiram da su se oglušili na jauke i vapaje malog ĉovjeka, poniţenog i ugroţenog, da su oguglali na toliku nepravedno prolivenu krv i na tolika zla koja se dogaĊaju. Koliki napaćeni ĉovjek s prostora ove zemlje sa zavišću promatra kućne ljubimce, kolika prava uţivaju na Zapadu, a mi ni to nemamo, pa se pitamo, koja mjerila vrijede za nas ljude na ovim prostorima i za ţivotinje na Zapadu. Jednostavno bih im poruĉio: pomozite nam da i mi ţivimo kao ljudi! /Sarajevo, prosinca 1994./ _________

L´Osservatore Romano, 16. prosinca 1994, str. 7; OSN/II, str. 241–246.

28. XII. 1994. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo ministru vjera RS, Draganu Davidoviću – odgovor na neistinite i zlonamjerne optuţbe, te zauzimanje za istinsko poštivanje vjerske slobode i za prestanak genocida nad Hrvatima i katolicima. Gospodine Ministre! Dobio sam, kao svojevrsnu "boţićnu ĉestitku", Vaš dopis br. 208/94 od 24. prosinca 1994. godine. U njemu odgovarate na dopise ovog Biskupskog ordinarijata u kojima smo ţeljeli samo aţurirati VAŠA obećanja u pogledu jamstva i zaštite vjerskih prava i sloboda katolika u Republici Srpskoj, kao i nesmetanog rada Caritasa Banjaluĉke biskupije na istom tom podruĉju. Zbog ĉinjenice da ste odgovorili na naše dopise izraţavam Vam svoju zahvalnost! Za sadrţaj Vašega odgovora, pak, mogu izraziti samo svoje ĉuĊenje i ţaljenje. ĈuĊenje se odnosi na Vašu, za nas doista neshvatljivu i dakako neprihvatljivu, zamjenu vjerske i humanitarne problematike s politiĉkom i vojnom. Ne mogu vjerovati da mene, kao katoliĉkog biskupa, ţelite imati pred sobom kao sluţbenog politiĉkog ili vojnog predstavnika i hrvatskog naroda, a još manje RH. Pa ipak, pišete mi kao da sam ja odgovoran za sve aktualne, ali i ranije poteze hrvatskih politiĉara, i HR HB, i RH! Zašto to ĉinite kad dobro znate u kakvoj sam situaciji cijelo ovo ludo vrijeme i kao ĉovjek, i kao rimokatoliĉki biskup na ovom podruĉju, gdje me Providnost Boţja donijela na svijet i postavila da ţivim?! Ako se nisam trudio da u ovom dramatiĉnom vremenu za sve stanovnike ovih krajeva ne bude još više zla i ako nisam svim silama, unatoĉ brojnim poteškoćama i ţivotnim opasnostima, nastojao pridonositi mirnom suţivotu pripadnika rimokatoliĉke zajednice i svih drugih oko nas, poglavito Srba (pravoslavnih i drugih), i ako Vi to dosad niste uoĉili, onda ja za Vas doista nemam što više ni uĉiniti niti Vam reći. To što se, naţalost, nije ostvarilo mnogo od onoga što sam silno ţelio da se dogodi, odnosno da se sprijeĉi, nije moja krivnja, nego odgovornost mnogih drugih "silnika" ove jadne zemlje, ogrezle u grijehu i zlu. Oĉekivao sam i oĉekujem od Vas, kao odgovornog ĉovjeka u aktualnoj Vladi RS za pitanja vezana uz poţeljan nesmetan rad svih vjerskih zajednica na ovom prostoru, da budete u stanju razluĉiti kompetencije jednog biskupa od kompetencija Vašeg resornog kolege ili drugih odgovornih osoba u upravnim ili drţavnim jedinicama, kao što su već spomenute HR HB i RH. Što se tiĉe mojega ţaljenja, ono se prvo odnosi na dogaĊaje posljednjih tjedana na grahovskom i glamoĉkom podruĉju. Iako ti dogaĊaji nisu ni prvi, ni jedini ţalosni u ovom, sotonskim dahom okuţenom vremenu, kako je i Vama vrlo dobro poznato, protiv njih sam ja, kao i svaki human ĉovjek kojemu je ĉovjek svetinja, a ne ideologija ili politika, već odavno digao glas, i u usmenom i u pismenom obliku. Navodim samo jedan primjer stranih agencija 320

(DT/KNA): "Schärfsten Protest müsse er (Bischof Komarica) bei dem kroatischen Presidenten einlegen, wenn wahr sein sollte, was die serbische Seite über Greueltaten der Kroaten an den Serben berichte" (Vatikanstadt, 20. prosinca 1994.). Duboko ţalim što te moje proteste ni ovaj put našoj široj javnosti nisu objavili oni kojima su bili upućeni, niti oni meĊu nama koji su o njima obaviješteni i koji imaju mogućnosti da ih objave. Bog zna i On će nas najtoĉnije suditi po našim djelima ili pak nedjelima! Zlo se ne umanjuje ili spreĉava ĉinjenjem novog zla, pogotovo nad ljudima koji nemaju nikakve veze s onima koji ĉine zlo na nekom drugom mjestu! Ovo zlo u najrazliĉitijim oblicima koje se nama, katolicima na ovim prostorima, sustavno ĉini već dvije i pol godine, unatoĉ našoj osvjedoĉenoj miroljubivosti, ne mogu niĉim opravdati ovdašnji aktualni politiĉari i svi oni koji su "ex offo" duţni smatrati nas ljudima s pravom na osnovna ljudska prava. Ustrajno nas se udara po oba obraza; nemamo trećeg da i njega pruţimo, a nemamo ni prava – kao Krist – da kaţemo onima koji nas udaraju: Ako smo krivi, neka se dokaţe, a ako nismo, zašto nas udarate?! (usp. Iv 18,23). Izraţavam Vam nadalje svoje ţaljenje (ne zamjerku!) što se prema meni ponašate kao vuk prema ovci – iz basne. Dok sam ja, nakon povratka u Banjuluku, u nekoliko navrata, zbog prekida telefonskih i faxovskih komunikacija s Vašom kancelarijom na Palama, usmeno preko Vaših suradnika i pomoćnika iz banjaluĉke kancelarije, g. Jove Turanjanina, poruĉivao da se svakako što prije ţelim sastati s Vama i svim ostalim koje ste naveli za sastanak, Vi ne samo da niste odgovorili na te moje ponovljene ponude, iako ste tada bili u Banjaluci, kako nam je iz iste kancelarije bilo reĉeno, nego mi još "zamjerate što ja nisam našao za shodno da odgovorim na Vašu ponudu"! Svaki daljnji komentar ovdje je suvišan! Jednako tako izraţavam svoju ţalost zbog posljednjeg dijela Vašeg pisma gdje meni – na doista neuobiĉajeno prijeteći naĉin – imputirate neke toboţnje i to tuĊe "grijehe" i zbog njih mi već izriĉete presudu! Pa, za ime Boţje, zar se to zove sloboda vjerskog ţivota i omogućavanje nesmetanog pastirskog rada nama rimokatolicima na podruĉju RS? Ne mogu vjerovati da je to i sluţbeni stav Vlade RS! Kad bi, ne daj Boţe, bio, to bi za nas rimokatolike na ovim našim vjekovnim prostorima bilo mnogo gore nego u vrijeme najţešćih progonstava kršćana na ovim prostorima od strane otomanskih silnika ili protucrkvenih i protuvjerskih vlastodrţaca iz nedavne prošlosti! Vjerujem da je ova Vaša "boţićna ĉestitka" meni napisana prema neĉijem diktatu, a taj netko ne ĉini dobro ne samo nama, katolicima, nego i Vama! Šteta za Vas, osobno, gospodine Davidoviću, što će taj dopis ostati, kao sluţbeni dokument, i kao svojevrsna "boţićna ĉestitka" "ovdašnjim katolicima – izrazitim mirotvorcima", kako su nas do sada ĉesto oznaĉavali drugi visoki predstavnici srpskog pravoslavnog naroda RS. Tu Vašu "ĉestitku" ipak ne bih ţelio smatrati uvodom u najnovije teško fiziĉko i psihiĉko zlostavljanje naših vjernika u općini Banjaluka (ţupa Barlovci), kad su se ovi na boţićno jutro okupljali na slavlje Boţje ljubavi i dobrote! Sve što su tim neduţnim ljudima civilima toga dana uĉinile sluţbene osobe policije i vojske RS, ne samo da je nedopustivo, nego i silno ţalosno zbog ustrajavanja u fašistoidnoj praksi uništavanja nevinih ţivota – sadašnjih i budućih! Nakon mojih mnogih dosadašnjih, ali uzaludnih apela i molbi da se prestane provoditi genocid nad nama, doista više nisam siguran ima li se ĉovjek pravo ovdje kome obratiti kad je u pitanju minimalna zaštita njegove osobe ili imovine! Uostalom, radite i ubuduće kako hoćete, dok Vam Bog to dopušta! Ako smijem nešto da Vam zaţelim, onda samo jedno – neka Vas Duh Boţji prosvjetljuje da ĉinite dobro i to što više dobra! To isto ţelim i sebi! S poštovanjem! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 28. prosinca 1994. _______ UOO, str. 500–503.

321

322

GODINA 1995.

323

324

29. I. 1995. BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE Izjava s prvog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine – o ratnim stradanjima bosansko-hercegovaĉkih biskupija i o nebrizi meĊunarodne zajednice za poštivanje ljudskih i graĊanskih prava i sloboda. 1. U mnoštvu znakova koje je papa Ivan Pavao II. oĉitovao za dobro Katoliĉke Crkve u Bosni i Hercegovini, osobito u ovim teškim povijesnim trenucima, smatramo veoma znaĉajnim to što je, preko Kongregacije za evangelizaciju naroda, na molbu dijecezanskih biskupa, odobrio osnivanje Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Ponovno i ovim putem zahvaljujemo Svetom Ocu i Svetoj Stolici na toj odluci koja pomaţe da se još više uĉvršćuje jedinstvo katoliĉkih vjernika, svećenika i biskupa na našim prostorima. Mi smo, doduše, biskupi i prije agresije na Bosnu i Hercegovinu i za vrijeme ovoga rata pokazivali jedinstvo u odluĉivanju i djelovanju i preko Sabora biskupa Vrhbosanske metropolije, i naše zajedniĉke Bogoslovije koja je morala iseliti iz Sarajeva u Bol, i preko sluţbenog glasila "Vrhbosne", iako smo, zbog ratne, nacionalne i teritorijalne rascjepkanosti, bili toliko puta u nemogućnosti normalna komuniciranja. 2. Primili smo sa zahvalnošću pismo (od 26. 1. 1995.) predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, kardinala Franje Kuharića, nadbiskupa zagrebaĉkoga, koji nam je, meĊu ostalim, napisao: "Bit ćemo povezani s Vama u razmišljanjima i traţenjima rješenja pastoralnih pitanja u okviru svih mogućnosti Crkvenog zakonika i preporuka Svete Stolice. Crkva u Hrvata ipak ostaje jedno, makar pod vodstvom dviju Biskupskih konferencija i makar na prostorima dviju meĊunarodno priznatih drţava". I mi takoĊer naglašavamo da ćemo nastojati jednodušno djelovati za svako dobro Crkve u hrvatskom narodu kojemu pripadamo sviješću, poviješću, jezikom i duhom. U dogovoru s ĉlanovima HBK i uz sugestije Svete Stolice zalagat ćemo se, kao dva crkvena pravna subjekta, za najveći stupanj suradnje, povezanosti i jedinstva. 3. Ĉetiri katoliĉke biskupije u Bosni i Hercegovini: Vrhbosna-Sarajevo, Banja Luka, Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan doţivljavaju već više godina, svaka na svoj naĉin, svoju krvavu golgotu. Osim što su im podruĉja razdijeljena izmeĊu naroda u rat uvuĉenih, gdje su uspostavljena razliĉita politiĉka ratna ureĊenja, sama njihova biskupijska sjedišta odaju svu tragiku vremena i rata: Sarajevo danas obiljeţuje 1.000 dana neprijateljske opsade. U Banjoj Luci, posebno posljednjih tjedana, još se naglašenije i perfidnije provodi neviĊen progon i etniĉko ĉišćenje nad ostatkom nesrpskog puĉanstva. Unatoĉ svemu tome zahvalni smo Bogu da smo mogli odrţati ovo prvo zasjedanje na podruĉju naše Biskupske konferencije, u gradu Mostaru. 4. Zahvaljujemo svim katolicima svijeta, njihovim Biskupskim konferencijama, posebno onima koje su se ovih dana oglasile u javnosti, za njihovu blizinu, solidarnost, humanitarnu pomoć i zalaganje kod njihovih vlada kako bi došli do potpuna i pravedna mira u Bosni i Hercegovini. Mi ih i ovom prilikom molimo da ne zaborave našega ĉovjeka patnika i prognanika, ni njegovih ljudskih potreba i prava. Ima podruĉja u BiH gdje su katolici ostali samo zahvaljujući karitativnoj djelatnosti Crkve, jer su, naţalost, sve druge odgovorne strukture onemogućene, udaljene ili se same udaljile. 5. Ovu tragediju svoga hrvatskoga i katoliĉkoga naroda najviše doţivljavamo u tome što je više od polovice našega puka (preko 400.000 ljudi) moralo izbjeći sa svojih vjekovnih ognjišta, što ne vidimo perspektive njihova normalna povratka u dogledno vrijeme i što nad nama kruţe oblaci crnih strahova i slutnji i za prognane i za preostale. Uzalud nam je karitativna i humanitarna pomoć vjernika i ljudi dobre volje iz svijeta, ako nam se ne osiguraju ljudska i graĊanska prava i slobode da ţivimo i djelujemo u svojim mjestima, selima i gradovima Bosne i Hercegovine. Svejedno nam je hoćemo li biti gladni ili siti ako su nas agresori na ĉovjeka i narod osudili na smrt i svakodnevno nas progone i ubijaju. Duboko smo oţalošćeni zbog nedopustivih propusta meĊunarodne politiĉke zajednice koja je pokazala neshvatljivo popuštanje prema agresiji i "sili jaĉega", a ravnodušnost prema svemu puĉanstvu koje trpi neizmjerne nepravde, nasilja, rušenja, progonstva i klanja. Ona s "jaĉima" razgovara na koljenima, a ucjenama sa "slabijima"! Zaprepašteno se pitamo: je li moguće da su politiĉki interesi i prestiţi beskrajno vaţniji od ĉovjeka, od ljudi i naroda koji se bez ikakve krivnje nalaze pred genocidnim istrebljenjem nakon tolikih stoljeća svoje nacionalne opstojnosti, vjerske prakse i kulturne otvorenosti prema svima na ovim prostorima? 6. Zahvalni smo tolikim ljudima, obiteljima, ustanovama, osobito drţavnim institucijama u Republici Hrvatskoj, koje su primile stotine tisuća naših izbjeglica. Svjesni smo kako je to, uz 325

isto tako stotine tisuća vlastitih prognanika, nepredvidljiv i neugodan teret. Ujedno molimo da i ubuduće strpljivo i s razumijevanjem pomaţu našu izbjeglu i ranjenu braću. Razumijemo odluku odgovornih politiĉara u Hrvatskoj s obzirom na otkazivanje mandata mirovnim snagama Ujedinjenih naroda koje se u svome trogodišnjem boravku u Hrvatskoj nisu pokazale na visini povjerena im zadatka. Usrdno molimo Boga da se preko odgovornih meĊunarodnih i domaćih ĉimbenika vrati mir našemu hrvatskom narodu i svim ljudima i narodima, da se isprave nepravde i da se prognanici i izbjeglice jednoga dana sretno i sigurno vrate svojim kućama. 7. Znamo da je svaki ĉovjek bijednik, da su svi ljudi pred Bogom grešnici i da svi trebamo duboko okajavati svoje propuste i grijehe, što svaki pravi vjernik stalno ĉini. Ali znamo da postoje drţavne i društvene ustanove koje su zaduţene za suzbijanje zla u svojim sredinama. Molimo stoga odgovorne ustanove u hrvatskom narodu da pokaţu uĉinkovitost u uklanjanju društvenih zala koja se neprestano šire, kao što su droga, razne vrste kriminala, pobaĉaji, pornografija. Katoliĉka Crkva, majka i uĉiteljica, zalaţe se za odgoj ĉovjeka u dobru, da mu vrati autentiĉnu sliku Boţju kako bi svi ljudi na ovom svijetu mogli ţivjeti u miru u uzajamnu poštovanju. Ona se neće umoriti u insistiranju na pravdi, poštenju i istini i bit će uvijek spremna na suradnju sa svim institucijama koje rade na oblikovanju zdrava, duhovna i potpuna ĉovjeka. 8. "Krist je Mir naš" (Ef 2,14). Neće u ovoj zemlji biti mira bez našega aktivna meĊusobna pomirenja. Posebno pozivamo sve katoliĉke vjernike, svećenike, redovnike i redovnice na podruĉju na kojem se proteţe Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine da u ovim sudbonosnim danima svi odgovorimo zahtjevu Crkve za što većom vjernošću i sjedinjenjem s Bogom i za što jaĉim jedinstvom i pomirenjem meĊu sobom i s našima bliţnjima. Vinko kardinal Puljić, nadbiskup i metroplit vrhbosanski i predsjednik BK BiH Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i ap. admin. trebinjsko-mrkanski Mostar, 29. sijeĉnja 1995. __________ VB, god. VI (CIX), 1–4/1995, str. 58–59.

11. II. 1995. PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANÐELOVIĆ Govor na tribini o Bosni i Hercegovini u Münchenu – o uzrocima ratne tragedije i kako se Bosna i Hercegovina moţe odrţati. Dame i gospodo! Nakon ovih informacija dvojice profesora (dr. Ive Komšića i dr. Irfana Ljubijankića), zbilja mi je teško pronaći ono što bi bilo vaţno reći u ovom trenutku, i to iz dva razloga: 1. More je vaţnih stvari o kojima ovisi budućnost BiH, pa tim i naša budućnost, i 2. Ja ne mogu govoriti u ime Crkve, tek donekle u ime zajednice bosanskih fratara, jer se i mi, prije naših javnih nastupa i istupa, zajedniĉki konsultiramo. Stoga je najjednostavnije da govorim u svoje ime i da pokušam izreći ono, što će pripomoći našem zajedniĉkom razumijevanju. Bit će to samo dvije lako pamtljive toĉke: a) Kratki pogled ĉovjeka vjernika – bosanskog fratra – na uzroke: kako je do svega ovoga došlo, i b) spomen nekih principa bez kojih za sve nas nema sretne, a gotovo, vjerujem, nikakve budućnosti. 1. Najprije uzroci zla i nevolje u kojima smo se svi našli, svi narodi bivše Jugoslavije. Rekoh da govorim u svoje ime, pa nek to bude što oĉitije. Vraćajući se koncem 1975. godine iz Njemaĉke u Bosnu, u Sarajevo, bio sam tada, kao svi mladi ljudi, pun osjećaja za slobodu i demokraciju. Neizmjerno mi je bilo teško podnositi torturu komunistiĉkog reţima. Trebalo je traţiti mogućnost njegovog rušenja. Mnogo je ljudi radilo na tomu, no svima je bilo jasno da to neće ići lako. Na oruţani ustanak se nije moglo pomišljati, a ni na neke demokratske metode, npr. slobodne izbore. Trebalo je pronaći nešto što je moguće, i ljudi koji su se time bavili shvatili su da je jedina snaga koja moţe komunistiĉkom reţimu doći glave, nacionalizam, 326

i vrlo brzo su se poĉele osnivati, najprije u tajnosti, nacionalne stranke: HDZ u Hrvata, SDA u Muslimana, SDS u Srba. I devedesetih godina smo bili svjedoci kako su te nacionalne stranke, ĉini se i previše lako, srušile komunistiĉki reţim. Tada smo svi bili poneseni nacionalnim osjećajima, nismo ni primijetili da je to bio maĉ s dvije oštrice: jednom je sjekao glavu komunistiĉkom reţimu, ali je drugom zaprijetio da doĊe glave narodima, posebice najnejaĉemu. Najjaĉi i najbrojniji narod je, iz nacionalistiĉkih pobuda, poĉeo agresorski rat: srpski nacionalisti su izvršili agresiju najprije na Sloveniju, pa Hrvatsku i onda najkrvavije na Bosnu i Hercegovinu. Svi znamo što se dalje dogaĊalo – i tu poĉinje uloga Crkve. Crkva svojom vjerom u Boga, u Nebo, ne dozvoljava da nacija postane metafiziĉka kategorija, da postane najviša vrijednost, pa da se u ime nacije moţe i smije ubijati, otimati, uništavati. Crkva, posebice u ovom ratu, hrabro ustaje u obranu Boţjih principa, moralnih naĉela, jednostavno u obranu ĉovjeka, svejedno koje vjere ili nacije bio. Tim Boţjim humanizmom bili smo posebno zaraţeni mi bosanski franjevci, jer je takav bio sv. Franjo. On nas je stavio na stranu onih koji pate, koji su siromašni, koji su gladni. Ĉini mi se, da je to bilo vidljivo tijekom rata. I tada i zbog toga dolazi do nesporazuma, ĉak do sukoba s nacionalnim voĊama. Kako cijela Crkva, tako se na poseban naĉin ni mi bosanski fratri nismo dali upregnuti u nacionalistiĉki jaram. Bili smo jednostavno duţni iz vjere u Boga i iz duţnosti nasljedovanja sv. Franje ostati slobodni i moći kritizirati zlodjela svih, pa i onih iz svoga naroda. Smatrali smo da tim na duge staze najbolje pokazujemo svoje rodoljublje, svoju ljubav prema svom narodu. Ĉak smo znali, da se sve prednosti, sve pobjede izvojevane laţi, nepravdom, zlodjelima, kasnije osvete – i da narodu poslije bude gore. Tu je razlog što su nas neki iz Herceg-Bosne kritizirali. Istina, njihova je kritika nekada izgledala opravdanom, i to zato, što mi u ovim svojim stajalištima nismo uspijevali naći partnere meĊu vjerskim sluţbenicima druga dva naroda. No, krivnja nije bila na Katoliĉkoj crkvi ni na nama, bosanskim franjevcima. Ona se krije u ideologiji vjere: Muslimana i Srba, i jedna i druga su i previše vezane uz politiku, uz naciju. Pravoslavna crkva u Srba je Srpska pravoslavna crkva; a ĉovjek u BiH ĉija je vjera islam ujedno je i musliman, pisano velikim slovom, tako da se ima dojam, da su se vjerski sluţbenici druga dva naroda, opet na razliĉite naĉine, previše stavili u sluţbu nacionalne politike: Srpska crkva ne osuĊujući agresiju, a muslimanski vjerski sluţbenici u svom nastojanju da obrambeni rat proglase dţihadom, svetim ratom. I tu, na ovom podruĉju ljudi vjere moraju više ĉiniti. Mi smo, ĉini mi se, ĉinili svoje. Meni se i nekim mojim fratrima prigovara, što se sastajemo, što se druţimo s pripadnicima drugih vjera i drugih nacija. Ĉinimo to zato, što vjerujemo da je to jedini naĉin izlaska iz ove nevolje – i tim sam kod druge toĉke ovog uvodnog kazivanja. 2. Mi bosanski fratri u svom – ako tako mogu reći – politiĉkom djelovanju, polazimo od teze da je moguće obraniti i saĉuvati Hrvatsku ako se obrani i saĉuva Bosna i Hercegovina, ili bolje, ispravnije reĉeno, da je moguće spasiti, obraniti, saĉuvati hrvatski i muslimanski narod ako to pokušamo uĉiniti u okvirima cjelovite, nepodijeljene BiH. Svaka podjela BiH ide na ruku srpskom agresoru, ide na ruku ostvarenju velikonacionalistiĉkog sna velikosrba o stvaranju velike Srbije. Podjela BiH ne znaĉi stvaranje islamske Bosne nego njezinu konaĉnu propast – kao što podjela Bosne ne znaĉi stvaranje velike Hrvatske nego njezinu propast. Najjednostavnije reĉeno, podjela BiH znaĉi nastanak Velikosrbije i novi poĉetak robovanja drugih dvaju naroda. Uvjereni u to, moji fratri i ja traţimo kontakte sa svim ljudima dobre volje: ĉak smo ostali u onim krajevima gdje vladaju srpske postrojbe, to je banjaluĉka krajina, a da ne spominjem krajeve gdje vlast drţi Armija BiH. Ostajući u tim krajevima, ţelimo pokazati da je Bosna i Hercegovina i hrvatska – cijela, kao što je i muslimanska i srpska. Moţda je ovo utopija, san. Mi mislimo da nije i mislimo da će ta utopija, da će taj san postati stvarnost, ako se ostvare ove ideje o kojima je i danas ovdje rijeĉ, ako BiH ostane višenacionalna, višekulturna i viševjerska zemlja. Da bi to ipak bilo moguće, Bosnu treba utemeljiti ne na temeljima islama, ni pravoslavlja ni katoliĉanstva, ne na jednoj naciji: muslimanskoj, hrvatskoj ili srpskoj – nego na općepriznatim principima jednakopravnosti, slobode i demokracije. Mi se bosanski franjevci u svom djelovanju oslanjamo na te principe, jer oni izviru iz Knjige koja nam je u svojim poĉecima zajedniĉka, a to je Sveta Knjiga, Sveto pismo. Da se prisjetimo, i tim ću završiti, Sveto pismo ne poĉinje s osnivanjem Crkve, niti kršćana (a ni ĉasni Kur'an), a ni stvaranjem izraelskog naroda – nego stvaranjem svijeta: "U poĉetku stvori Bog nebo i zemlju." Ta vjera, da je Bog stvoritelj svih stvari i svih ljudi, je osnovica svega onoga što se poslije pripovijeda u Bibliji i ĉasnom Kur'anu. 327

Nema niĉega što bi bilo izvan Boţje providnosti, providnosti jednog nam Boga, zajedniĉkog stvoritelja. Ta jednakost pred njim moţe biti polazište traţenja spasa našoj Bosni, Bosni i Hercegovini. I posve za završetak. Srpski pisac, Sarajlija, Ljubo Jandrić, je napisao još neobjavljeni roman s naslovom: "Bosna bez Boga". A ja kaţem: Bosne će biti, ako bude Boga u njoj. Ljudi, posebice politiĉari, koji hoće zauzeti Boţje mjesto, najĉešće se pretvore u krvnike. /München, 11. veljaĉe 1995./ _________

Pleter, list Hrvata, München, god. V, 1/1995., str. 6–7.

18. II. 1995. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Propovijed u Rimu, prigodom preuzimanja naslovne crkve Sv. Klare – o nuţnosti opraštanja i pomirenja u Bosni i Hercegovini i o potrebi daljnje humanitarne pomoći ţrtvama ratnih stradanja. Predraga braćo i sestre, "Ljubite svoje neprijatelje, dobro ĉinite svojim mrziteljima... Praštajte i oprostit će vam se" (Lk 6,27.37). To su rijeĉi koje nam meĊu nama prisutni Isus upućuje veĉeras. Dolazim meĊu vas iz zemlje u kojoj je rat prouzroĉio tolika zla. Najveće zlo je naneseno ĉovjeku. U stvari, jednostavnije je ponovno izgraditi zgrade, nego li obnoviti ĉovjeka. Mrţnja i ţelja za osvetom otrovali su previše srdaca. Mnogi su se, poĉevši od nekih politiĉara, stavili u sluţbu mrţnje, te su, sijući mrţnju, stvorili uvjete za stvaranje vlastitih osvajaĉkih planova, da bi zatim nastavili put s moćnicima ovoga svijeta koji govore o vlastitom zalaganju za ĉovjeka, dok je ĉovjek zapravo ţrtva njihovih programa za sreĊivanje njihovih politiĉkih raĉuna. Preĉesto su sredstva društvenoga priopćavanja sluţila ovoj ratnoj opciji, hraneći mrţnju. Mrţnja je strašni otrov koji iznutra nagriza ĉovjeka, uništava odnose meĊu ljudima, zamagljuje pogled dobrote. Kako, dakle, obnoviti i izlijeĉiti ĉovjeka? Znamo da materijalne stvarnosti imaju svoj put obnavljanja i ponovne izgradnje. Zbog toga su potrebna materijalna sredstva, struĉnost u izvedbi i marljive ruke radnika. Takav bi rad bio dobrodošao u Bosni i Hercegovini, jer bi on pomogao izlijeĉiti mnoge rane. No, ne moţe postojati obnova ĉovjeka, bez obnove ljudskoga srca. Bog se utjelovio, postao ĉovjekom i donio nam dar praštanja i pomirenja upravo zato da bi poboţanstvenio ljudsko srce. Krist se pribliţava ĉovjeku snagom svoje ljubavi, kako bi svojim Duhom dodirnuo srce ĉovjeka i na taj ga naĉin promijenio. Ako će ljudsko srce biti spašeno od zla, tada moţemo reći da je uništena "tvornica zla" na ovomu svijetu. Toliko teško i lako oruţje, tolike propagandne laţi su smrtonosne, jer je ljudsko srce plijen zla koje ne poštuje ĉovjeka, niti ljudski ţivot, niti prava ljudske osobe, niti njegovo dostojanstvo, niti Boţji zakon. Istinska će sloboda niknuti onda kada će se ljudsko srce osloboditi spona zla i kada će se svaki ĉovjek brinuti za svoga bliţnjega. Samo tada će postojati preobrazba obitelji i društva, jer je u konaĉnici promijenjen pojedinaĉni ĉovjek. UviĊamo da ĉovjek pronalazi sebe samoga, svoje dostojanstvo i istinsku vrijednost, samo u Boţjem milosrĊu, u oproštenju i pomirenju, u Kristu koji je Put, Istina i Ţivot. Zato je Boţje milosrĊe, koje se oĉituje u pomirenju, novo stvaranje. Novo stvaranje u smislu izgradnje jednoga novoga, ispravno vrednovanoga i poštivanoga ţivota. Poslušali smo ovo tako zahtjevno EvanĊelje, ali jednako tako i razliĉito od onoga što svakodnevno mislimo i ţivimo. "Ljubite svoje neprijatelje, dobro ĉinite svojim mrziteljima ... Praštajte i oprostit će vam se" (Lk 6, 27.37). Kao što rekoh na poĉetku, dolazim iz strahota jednoga straviĉnoga rata. Kako meĊu tim ratnim strahotama propovijedati ove istine? Govoriti o pomirenju i opraštanju onima koji upravljaju tim ratnim strahotama i propovijedati ove istine? Govoriti o pomirenju i opraštanju onima koji upravljaju tim ratnim strojem znaĉi izazivati ih, jer taj govor nije u skladu s ratom i ratnim rušenjima. No, jednako tako valja znati da govor o pomirenju i opraštanju ne znaĉi opravdanje i potvrdu nepravdi. Ne postoji mir bez pravde. Baš 328

suprotno tomu, ovaj evanĊeoski govor pogaĊa obnovu ĉovjeka koji moţe preuzeti zadaću graditelja mira na temelju pravednosti i istine, ljubavi i poštivanja ljudskoga dostojanstva. Veĉeras, preuzimajući crkvu Sv. Klare kao naslovnicu u gradu Rimu, izriĉem puno zajedništvo s Rimskim biskupom, Svetim Ocem Ivanom Pavlom II. i ispovijedam zajedništvo vjere i s ovom ţupnom zajednicom s kojom ću, od danas pa nadalje, biti ujedinjen posebnim vezama ljubavi. Već sam dugo vremena povezan duhovnom vezom sa Sv. Klarom. Zapravo, jedna moja sestra, koja je redovnica, nosi redovniĉko ime Klara. Ova mi je crkva dodijeljena od Svetoga Oca kao kardinalska naslovnica upravo u jubilarnoj godini roĊenja Sv. Klare. Nadalje, u mojoj Nadbiskupiji ţive i djeluju mnogobrojni franjevci, muţevi, i ţene, koji se nadahnjuju na karizmi Sv. Franje Asiškoga, komu je Klara duhovna kćerka. Kao što vidite, mnogi su me i dragi vezovi ujedinili s vama. Zato, s posebnim osjećajima ljubavi i poštovanja pozdravljam u prvom redu vašeg ĉasnog i revnog ţupnika, mons. Giovannia Todescato, njegove suradnike, i klerike i laike, te sve vas, dragi ţupljani i ostali ovdje nazoĉni vjernici. Svoj smjerni pozdrav upućujem i preuzvišenim biskupima, gospodi veleposlanicima i ostalim graĊanskim vlastima, svećenicima i redovnicama koji su ţeljeli poĉastiti ovaj obred svojom prisutnošću. Zahvaljujem svima vama koji ste se pridruţili ovom euharistijskom slavlju, jer sam uvjeren da molite sa mnom na istu nakanu: za mir u mojoj muĉeniĉkoj zemlji i za sve koji trpe u njoj, kao i za mnoge druge koji trpe u raznim krajevima svijeta. Ponesite moje pozdrave svim svojim dragima koji veĉeras nisu mogli biti ovdje s nama nazoĉni. Osim molitve za mir koji je Boţji dar, moramo izgraditi mir pomoću opraštanja i svojim djelovanjem uprisutniti Boţje milosrĊe. Svi smo pozvani zauzeti se i raditi na tomu da ĉovjek postane više ĉovjek prema boţanskom planu, tj. sliĉniji Kristu, izgraĊujući Kraljevstvo Boţje na Zemlji. Nadam se, štoviše – siguran sam, da ću, po povratku u svoju Sarajevsku nadbiskupiju koja je razdirana i koja krvari s mnogih strana, imati u vama vjerne i stalne prijatelje, muţeve i ţene molitve i graditelje mira. Mi se, katolici Bosne i Hercegovine, nalazimo na rubu potpunoga uništenja. Ova se opasnost posebno nadvija nad Banjaluĉku i Sarajevsku biskupiju. Molite, predragi vjernici Sv. Klare, da stoljetno stablo kršćanstva u Bosni i Hercegovini ne bude posve iskorijenjeno! Na kraju koristim prigodu kako bih zahvalio svim ljudima dobre volje za pomoć koju su nam tako velikodušno pruţili do sada. Molim vas i preporuĉam da se ne umorite ĉiniti dobro. Povrh toga što vas pozivam na zauzimanje za humanitarnu pomoć, koja je još uvijek potrebna, pozivam vas na djelovanja s usmjerenjem, kako bi Katoliĉka Crkva u Bosni i Hercegovini mogla ţivjeti s jednakim pravima kao i ostale vjerske zajednice, pravoslavna i islamska, te da svaki ĉovjek moţe ţivjeti s jednakim dostojanstvom i pravima zajedno sa svim ostalim graĊanima naše Republike. Pomozite nam da nam bude osigurano sve ono što ţelite da bude zajamĉeno i saĉuvano za vas ovdje u Italiji – mir, sloboda, demokracija, zdravo blagostanje. Trebamo nastojati, u zgodno i nezgodno vrijeme, kako kaţe apostol Pavao, kod moćnika ovoga svijeta, kako bi se konaĉno na ozbiljan i djelotvoran naĉin zaloţili da pobjedi mir u zemlji koja je vama i zemljopisno i duhovno tako bliza. Kljuĉ rješenja, naţalost, nije u Bosni i Hercegovini, već u uredima moćnika ovoga svijeta. Potrebna je velika kriţarska vojna molitve i ţrtve, kako bi ih Gospodin prosvijetlio i pokrenuo im srca i volju. Moramo "istrgnuti" od Gospodina ovo ĉudo! Previše je krvi i suza do sada proliveno. Vrijeme je da se vikne i nebu i zemlji, da se kaţe gospodarima rata (signori della guerra): "Dosta! Imajte milosrĊa prema tolikim neduţnim ţrtvama, imajte hrabrosti zaustaviti tolike ratne zloĉine!" Povjeravam vas, povjeravam svoj narod i sve nedu ne rtve svijeta Onoj koja nam je dala Isusa. Molim Nju, Kraljicu mira, da isprosi dar mira, oproštenja i pomirenja, te da nas sve blagoslovi i štiti. Amen. /Rim, 18. veljaĉe 1995./ ___________ VB, god. VI (CIX),1–4/1995, str. 88–89.

329

28. II. 1995. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ I BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Apel domaćoj i svjetskoj javnosti – o stradanjima katolika-Hrvata u banjaluĉkoj biskupiji i o ravnodušnosti i pasivnosti politiĉara i meĊunarodnih foruma, te poziv da se zaštite osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode svih ljudi. Boraveći po prvi put kao kardinal u svom rodnom gradu Banjaluci i banjaluĉkoj biskupiji obraćam se zajedno s mjesnim biskupom mons. Franjom Komaricom domaćoj i svjetskoj javnosti slijedećim apelom: 1. Katolici-Hrvati i drugi u banjaluĉkoj regiji već pune tri godine su, naţalost, bez mnogih osnovnih ljudskih prava i sloboda: prava na dom, zaviĉaj, izvor egzistencije, sigurnost imovine, socijalnu zaštitu, slobodu kretanja, ĉak nerijetko i prava na ţivot. Takvo, krajnje nehumano stanje, postaje nepodnošljivo i za one najizdrţljivije. 2. Katolici su svojim izrazito miroljubivim drţanjem od samog poĉetka rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini zaduţili ne samo svoje susjede nego i domaću javnost i meĊunarodnu zajednicu da se zdušnije zauzmu te ih zaštite u njihovim osnovnim pravima i slobodama. 3. Neshvatljivo je ravnodušno i inertno drţanje najodgovornijih politiĉara – domaćih i svjetskih – koji, unatoĉ znanju što se na ovom podruĉju dogaĊa s neduţnim miroljubivim civilima, ništa uĉinkovitije ne poduzimaju da zaustave teške zloĉine protiv ĉovjeĉnosti. Djelatnici sredstava priopćavanja svojim neinformiranjem javnosti uvelike pomaţu svima, koji ĉine zlo i nasilje, da to mogu ĉiniti potpuno slobodno i nekaţnjeno. Svojim nezauzimanjem za zaštitu ovdašnjeg neduţnog i potpuno nezaštićenog stanovništva – katolika i drugih – oni se (moţda i ne htijući) stavljaju na stranu zloĉinaca. Kao vjernici i ujedno uĉitelji vjere i morala u Kristovoj Crkvi na ovim prostorima obavezni smo pred Bogom i savješću stati u obranu Boţjeg zakona i ljudskog dostojanstva svakog ĉovjeka. Duţni smo upozoriti sve one, koji odluĉuju o sudbinama ovih obespravljenih ljudi, da nose tešku odgovornost pred Bogom i poviješću. 4. Ponovno najodluĉnije diţemo svoj glas solidarnosti i zauzimanja za zaštitu ljudskog dostojanstva i osnovnih ljudskih graĊanskih prava i sloboda svih pogaţenih i obespravljenih ljudi, pozivajući sve plemenite ljude da nam se pridruţe u spasavanju ugroţenog ĉovjeka na ovom podruĉju kao i na svim drugim podruĉjima Bosne i Hercegovine, Balkana i europskog kontinenta. 5. S pravom oĉekujemo od svih ĉlanova Katoliĉke crkve, kao i svih drugih kršćana i vjernika u jednoga Boga na podruĉju banjaluĉke biskupije, vrhbosanske metropolije, Europe i cijeloga svijeta da se još odluĉnije poveţemo u molitvi Bogu, jedinom istinskom mirotvorcu, kao i u svim drugim mirotvornim akcijama za što skorije uspostavljanje pravednog mira na ovim i svim drugim ratom zahvaćenim podruĉjima. Vinko kardinal Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 28. veljaĉe 1995. ___________ VB, god. VI (CIX), 1–4/1995, str. 59–60.

14. III. 1995. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Poruka svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima – ohrabrenje u nevoljama i poziv odgovornima da zaustave ratna stradanja nevinih ljudi i pronaĊu pravedno rješenje za postojeće sukobe u Bosni i Hercegovini.

330

Sa svog redovnog zasjedanja, odrţanog u Zagrebu 13. i 14. oţujka 1995., upućujemo vam, braćo i sestre, svećenici, redovnici, redovnice i sav Boţji puĉe s podruĉja Bosne i Hercegovine, svoju pastirsku rijeĉ. Ţelimo vam i ovom zgodom kao i svaki put do sada, kad god nam je uspjelo sastati se, dati na znanje da smo s vama ujedinjeni u vjeri, nadi, trpljenju, kršćanskom svjedoĉenju i ljubavi prema Bogu i bliţnjemu. Sadašnje ratno stanje na podruĉju naših biskupija onemogućava nam normalan ţivot na našim vjekovnim prostorima. Preko polovice svih naših ţupa razrušeno je i opustošeno a vjernici diljem svijeta raspršeni. Nerijetkim svećenicima, redovnicima i redovnicama onemogućen je i sam boravak u njihovim ţupama i samostanima, a kamoli njihovo uobiĉajeno pastoralno djelovanje. Sve su to bolne ĉinjenice koje pritišću u prvom redu sve ĉlanove naših biskupijskih zajednica ali i drugu našu braću i sestre u Kristovoj Crkvi, koji s nama suosjećaju. Svjesni smo da prolazimo trenutaĉno svoj kriţni put i zajedniĉki Veliki tjedan, ali da je s nama Spasitelj svijeta, Krist Gospodin. Ta nam svijest daje potrebnu snagu da, unatoĉ Getsemanskom vrtu u kojem se poput Krista nalazimo, ne klonemo duhom niti posumnjamo u Boţju pomoć i utjehu. Krist je jasno rekao svojim uĉenicima: "Nije sluga veći od svog gospodara! Ako su mene progonili i vas će progoniti" (Iv 15,20). TakoĊer nam je svima dao na znanje da ćemo u ovom grešnom svijetu uvijek iznova doţivljavati tjeskobu, ali da se ne bojimo jer je on pobijedio svijet (usp. Iv 16,33). Zahvaljujemo svima vama što ustrajno nastojite ostati vjerni Kristovim zapovijedima, napose njegovoj zapovijedi ljubavi i praštanja. Na taj se naĉin najlakše odupiremo napastima Ċavla, toga oca laţi i ĉovjekoubojice od poĉetka (usp. Iv 8,44). Time pridonosimo pobjedi Kristova duha i uĉvršćenju njegova kraljevstva istine, pravde, ljubavi i mira. Dok svakodnevno upućujemo svoje ţarke molitve Gospodinu da proslavi svoje sveto ime i skrati dane naših stradanja, istodobno smatramo svojom obvezom traţiti od svih domaćih i meĊunarodnih politiĉkih i drugih odgovornih ĉimbenika da zaustave stradanja nevinih ljudi i konaĉno naĊu pravedna rješenja ovom tragiĉnom ratu u našoj domovini. Svjesni smo da pravi mir mogu ostvariti prije svega oni ljudi koji taj mir nose u svome srcu i u svojoj savjesti. Zato pozivamo sve vas da neumorno zajedno vapimo Kristu, boţanskom Mirotvorcu da on prosvijetli mutne savjesti i obrati ljudska srca zaraţena sebiĉnošću, pohlepom, mrţnjom i drugim zlima. Potiĉemo vas sve, braćo svećenici, redovnici, ĉasne sestre i vas dragi Boţji narode, da svoje svakodnevne patnje zdruţujete u ovom korizmenom vremenu svjesno sa najvećim Patnikom, Gospodinom našim Isusom Kristom po kojem će svi naši kriţevi uroditi plodovima dragocjenim za cijelu Crkvu i za blaţenu vjeĉnost u Nebu. Zazivamo na sve vas, bilo da ste u domovini ili rasuti po svijetu, blagoslov svemogućega i milosrdnoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Vaši biskupi: Vinko kardinal PuIjić, nadbiskup i metropolita vrhbosanski Msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Msgr. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i administrator trebinjsko-mrkanski Msgr. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski Zagreb, 14. oţujka 1995. ___________ VB, god. VI (CIX), 1–4/1995, str. 61–62.

31. III. 1995. BISKUPI VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR Uskrsna poslanica – poziv svećenicima, redovnicima i redovnicama i svim katoliĉkim vjernicima na hrabro nošenje kriţa i proţivljavanje "Velikog petka", te nagovještaj svanuća uskrsnog jutra. Zajednica Kristovih uĉenika išĉekuje i ove godine vazmene blagdane – proslavu velikog otajstva našeg otkupljenja. Isus Krist je iz ljubavi prema ĉovjeku prinio sebe kao ţrtvu za naše grijehe, izmirio nas s Ocem te nas svojim uskrsnućem pozvao na nadu koja naš pogled 331

usmjerava onkraj ovozemaljske prolazne stvarnosti i svega što nas u njoj ispunja tjeskobom i strahovima. Pashalno otajstvo ne zaustavlja pogled ĉovjeka na Velikom petku nego ga usmjerava prema zori Uskrsa i uskrsnuća. I ova mjesna Crkva se pripravlja za slavlje Uskrsa, po ĉetvrti put u strahotama rata. Odatle i velika opasnost da, umorni od išĉekivanja i potišteni zbog neostvarenih nadanja, klonemo duhom i poput uĉenika na putu u Emaus uzdahnemo: "A mi smo se nadali..." (Lk 24,21). Ove rijeĉi oţalošćenih uĉenika, koji su od Krista oĉekivali osloboĊenje naroda, odraţavaju u mnogome stanje u kojem se nalazimo. I mi smo kao Crkva i kao narod, nakon stoljeća ropstva i potlaĉenosti, oĉekivali i nadali se vremenu slobode i mira a došlo je vrijeme stradanja i strahota. Još jedanput su naša ljudska nadanja iznevjerena a naše ljudsko i vjerniĉko poslanje stavljeni su na tešku kušnju. Mnogi vide spas u bijegu od mjesta razoĉaranja i pokušaju da se sve zaboravi. Ljudski je pobjeći s "Golgote", povući se iz "Jeruzalema" u potrazi za utjehom i sigurnošću Emausa. Ali moţemo li mi kao ljudi, pripadnici svoga naroda zaboraviti sebe i svoju povijest? Smijemo li kao kršćani pobjeći od poslanja na koje smo pozvani? Uskrsli Krist u takvim trenucima pridruţio se oţalošćenim i nadom klonulim uĉenicima i ne prestaje se pridruţivati vjernicima kroz cijelu povijest spasenja. On se pridruţuje i nama danas pozivajući nas na vjernost i budeći nam nadu. Gdje ćemo mi danas, s teškim osjećajem napuštenosti i nemoći, naći zalog Kristove nazoĉnosti na ovom dijelu tegobnog puta naše narodne i crkvene povijesti? Gdje je vrelo naše nade u ovim vremenima stradanja, tjeskobe i sumnji? Jamstvo njegove prisutnosti na našoj Kalvariji i sigurnost naše nade izviru iz postojanosti vjere u Kristovo uskrsnuće. "Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša; vi ste štoviše u zabludi. Ali sad, Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvenac umrlih" (1 Kor 15,17.20). Ovaj usklik radosti sv. Pavla, koji odjekuje kroz sva stoljeća kršćanske prisutnosti u svijetu, središnja je poruka novozavjetnih knjiga i temelj je kršćanske vjere. Crkva kroz sva stoljeća, unatoĉ povremenim osjećajima napuštenosti i potištenosti, iznova doţivljava prisutnost uskrslog Krista koji je prati na putu do mjesta gdje ćemo ga prepoznati u lomljenju kruha i osjetiti da su nam srca plamtjela od radosti, koja nas goni da i drugima doviknemo radosnu vijest: "Zaista je Gospodin uskrsnuo!" (Lk 24,34). Stavljajući se u sluţbu širenja ove radosne vijesti, uĉenici su osjetili sigurnost, uspostavili zajedništvo i ponovno zadobili nadu kojoj je kalvarijski dogaĊaj bio zaprijetio. Kršćanin se ĉesto mora suoĉiti s neostvarenjem onoga ĉemu se nadao, ponajviše jer svoje nade nije temeljio na Isusu Kristu. I mi smo ţivi svjedoci sve varljivosti ljudskih obećanja i nade koju smo na njima gradili. Kolikogod velika bila nada i obećanje Kristovog uskrsnuća, ono ipak ne poriĉe, štoviše, potvrĊuje ĉinjenicu da put do uskrsnuća vodi dolinom patnje i umiranja. "Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uĊe u svoju slavu?" (Lk 24,26). I mi ćemo jednom ĉuti rijeĉi: "Zar nije trebalo da sve ono pretrpite i ostanete vjerni i postojani da biste dali svoje svjedoĉanstvo?!". Ĉovjek ţivi neprestano svoju Veliku subotu: sjeća se strahota Velikoga petka ali ţivi od nade uskrsnog jutra. Zbog teţine situacije koja je zadesila naš narod i ovu mjesnu Crkvu, moţe se ĉak reći da mi tek proţivljavamo naš Veliki petak: ĉovjek ove ispaćene Zemlje sjeća se proteklih strahota, ali istovremeno strahuje od onih koje bi ga mogle ponovno zadesiti. No, on je kao vjernik pozvan ne zaustaviti se tu nego snagom vjere podići svoj pogled i usmjeriti svoja nadanja prema uskrsnom jutru, koje će, prije ili kasnije, ipak osvanuti. Braćo i sestre ove ispaćene Nadbiskupije, pozivamo Vas: podignite svoje glave, ohrabrite srca. Mi nismo sami na našemu putu. Uskrsli je s nama. Mi ne kroĉimo svoj nego njegov kriţni put i stoga, radujući se njegovu Uskrsu, otvorimo srca nadi u naše ovozemaljsko i nebesko! Primjer Isusa Krista na poseban naĉin daje nadu i snagu svakom ĉovjeku koji trpi i biva nepravedno osuĊivan i poniţavan. Isus, jer je ostao dosljedan svom uĉenju o ljubavi prema svima, ĉak i neprijateljima, i mijenjanju svijeta bez primjene sile, bio je nepravedno osuĊen, muĉen i na kraju raspet na kriţu. A onda je uslijedilo uskrsno jutro kada je On zablistao kao proslavljeni Pobjednik nad zlom i smrću. Što nam je stradanje veće i ljudsko beznaĊe dublje, mi se jaĉe i ĉvršće nadamo i Uskrslom povjeravamo. Ĉestitajući braći svećenicima, redovnicima i redovnicama i svim vjernicima katolicima blagdan Uskrsa, ţelimo vas ohrabriti i pozvati: podignite glave svoje, usmjerite svoj pogled prema uskrsnom jutru i priklonite srca poruci koju ono sa sobom nosi. Njegovo znaĉenje se ne sastoji u pozivanju na suludo ţrtvovanje i obmanjivanje neĉim ispraznim i varljivim. Poruka uskrsnog jutra glasi: zlo i smrt u ţivotu pravednika kao ni u povijesti ĉovjeĉanstva nemaju zadnju rijeĉ. Samo dobrota i ljubav, potvrĊeni i proĉišćeni patnjom i ujedinjeni s Kristovom otkupiteljskom smrću, donose plodove ovozemaljskog i vjeĉnog ţivota! Pozivamo vas i potiĉemo: ostanite dosljedni primjeru Isusa Krista i ljubavlju prema ovoj patnjom izmuĉenoj i krvlju natopljenoj rodnoj grudi mijenjajte ovaj svijet koji je zahvaćen 332

suludim pirom zla. Vjerni svome vjerniĉkom poslanju osjetit ćete puninu radosti koju sa sobom nosi uskrsno jutro. Neka, braćo i sestre, zasja u vašim srcima pored sve tuge i patnje radost Uskrsa, pretvarajući se u snagu kojom ćete muke i poniţenja ovog našeg Velikog petka strpljivo podnositi da bi se u vašim ţivotima i u ţivotu našeg dragog hrvatskog naroda i Kristove Crkve u njemu u punini ostvarilo obećanje "ako smo umrli s Kristom, vjerujemo da ćemo i ţivjeti s njime" (Rim 6,8)! Kliĉući vam: Uskrsnuo je naš Gospodin! Ne bojte se!, upućujemo svim svećenicima, redovnicima i redovnicama i svemu vjernom puku Vrhbosanske nadbiskupije pozdrav i zazivamo Boţji blagoslov po zagovoru Djevice Marije. Neka mir Uskrslog bude sa svima vama!

Sarajevo, 31. oţujka 1995. _____________

Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup

VB, god. VI (CIX), 1–4/1995, str. 80–81; Stećak, god. II., br. 15, oţujak 1995, str. 4–5.

20. IV. 1995. SVEĆENICI VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE Pismo papi Ivanu Pavlu II. – o posljedicama rata i o odluĉnosti svećenika da ostanu uz vjerniĉki narod. Sveti Oĉe! Mi svećenici Vrhbosanske nadbiskupije – Sarajevo okupili smo se u franjevaĉkom malom sjemeništu u Visokom (u blizini Sarajeva) s našim ordinarijem, njegovom uzoritošću kardinalom Vinkom Puljićem, pomoćnim biskupom, preuzvišenim mons. Perom Sudarom i franjevaĉkim provincijalom mnogopošt. fra Petrom AnĊelovićem, razmatrajući kroz dva dana naše sadašnje probleme i prouĉavajući nove putove djelatnosti bilo pastoralne bilo karitativne i upravne. Svjesni smo poteškoća u kojima se nalazimo, pogoĊeni ratnim stanjem, etniĉkim ĉišćenjem i progonom dviju trećina našeg katoliĉkog puĉanstva. Naše crkve i svetišta su ili posve razorena ili veoma oštećena i poharana, mnogi naši vjernici su ratni invalidi, mnoge majke su ostale udovice, tisuće siroĉadi su bez oba roditelja ili bez oca. Naše ţupe se nalaze u tri razliĉita poloţaja: veliki dio njih su na podruĉju koje je okupirao srpski agresor, druga skupina su u oblasti pod muslimanskim nadzorom, manji dio, meĊutim, je na prostoru pod nadzorom hrvatske vojske. Naše stanje se ne poboljšava, naprotiv. Usprkos tome ţelimo sluţiti narodu, ţelimo motivirati izbjeglice da se vrate, ţelimo se i mi vratiti u one ţupe u kojima se nalazi i najmanja skupina vjernika i gdje je pristup moguć. Za ove naše planove potrebno je da nas pomogne cijela Crkva. Ipak, i mi smo ljudi sa svojim slabostima: umorni smo, mnoga naša braća su bolesna, mnogima manjkaju sredstva nuţna za pastoralne i apostolske aktivnosti. Nemamo mogućnosti ĉesto se okupljati kao prezbiterij zbog razliĉitih prepreka vojnih snaga, ne moţemo ĉak imati vezu bilo poštansku bilo telefonsku s našom nadbiskupskom kurijom. Usprkos svemu tome naša ţelja i naša zajedniĉka odluka je: ostati s narodom, stavljajući se posve njemu na raspolaganje. Spremni smo potaknuti drugu subraću istoga prezbiterija da se vrate, pozvati takoĊer redovnice da doĊu i ţrtvuju se za Bosnu i Hercegovinu. Nadamo se da ćemo na taj naĉin najbolje odgovoriti brojnim zahtjevima apostolata i svim izazovima u kojima se nalazimo. Ponizno molimo u ovom trenutku Vaš apostolski blagoslov i Vašu pobudu, jer nas je iznovice Vaša rijeĉ potakla da nastavimo i da se borimo za preţivljavanje ove mjesne Crkve, za dobro vjernika i svih ljudi. TakoĊer ţivimo u nadi da se ĉim prije ostvari Vaša i naša ţelja: apostolski pohod Vaše Svetosti Sarajevu. U ime prezbiterija: Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski Visoko–Sarajevo, 20. travnja 1995. ________ 333

BS, 2/1995, str. 153–154.

20. IV. 1995. SVEĆENICI VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE Apel svjetskoj javnosti da se u Bosni i Hercegovini zaustavi rat i svim ljudima osigura dostojan ţivot i temeljna ljudska prava, a prognanicima i izbjeglicama omogući slobodan i siguran povratak kućama. Dana 19. i 20. travnja 1995. godine u Visokom kod Sarajeva odrţan je sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije pod predsjedanjem kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa i metropolite vrhbosanskog. Uz kardinala Puljića na saboru su bili prisutni mons. Pero Sudar, pomoćni biskup, provincijal Bosne Srebrene fra Petar AnĊelović te 122 svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Sa ovog sabora upućujemo apel svjetskoj javnosti: Vrhbosanska nadbiskupija imala je prije rata u Bosni i Hercegovini 528.000 Hrvatakatolika. Iz Nadbiskupije je protjerano oko 350.000 koji sada borave u Republici Hrvatskoj i u drugim zemljama. U vrijeme ratnih sukoba ubijeno je i ranjeno više tisuća ljudi, razoreni su mnogi gradovi i sela, više od polovice crkava Nadbiskupije razoreno je i devastirano, uništeno je puno bolnica, škola i kulturnog blaga. Stoga molimo i traţimo: 1. Da se na prostorima Bosne i Hercegovine obustavi rat te se politiĉkim putem traţe rješenja svih problema. 2. Da se nastave sve mirovne inicijative kako bi se uspostavio što pravedniji mir. 3. Da se svim ljudima koji su ostali na svojim ognjištima omogući ţivot dostojan ĉovjeka te da im se i u praksi osiguraju temeljna ljudska prava: pravo na ţivot, pravo na dom i domovinu, pravo na ispovijedanje vjere, pravo na pozitivno oĉitovanje njegovog nacionalnog identiteta, pravo na rad, zdravstvenu skrb i sva ostala prava predviĊena meĊunarodnim dokumentima. 4. Da se svim prognanicima i izbjeglicama omogući slobodan i siguran povratak na njihova ognjišta i da se zaustavi iseljavanje iz Bosne i Hercegovine. 5. Zahvalni smo svim meĊunarodnim institucijama i organizacijama koje su pruţile i pruţaju humanitarnu i drugu pomoć. Ujedno podsjećamo da je ova pomoć još uvijek neophodna i molimo da se nastavi sa pruţanjem pomoći. U nadi da će ovaj apel stići do srdaca i savjesti odgovornih ljudi, svima ţelimo: Mir i Dobro! U ime prezbiterija Vrhbosanske nadbiskupije, Uzoriti kard. Vinko Puljić, nadbiskup Visoko–Sarajevo, 20. travnja 1995. ___________ VB, god. VI (CIX), 1–4/1995, str. 101; BS, 2/1995, str. 154–155.

20. IV. 1995. VRHBOSANSKI BISKUPI, KARDINAL VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR PROVINCIJAL BOSNE SREBRENE, FRA PETAR ANÐELOVIĆ Priopćenje za javnost – o stradanjima mjesne Crkve i njezinoj spremnosti da se zaloţi za pomirbu i pomoć svim stradalnicima rata te zauzimanje za povratak prognanika njihovim kućama. Svećenici Vrhbosanske nadbiskupije, na ĉelu sa svojim nadbiskupom kardinalom Vinkom Puljićem, pomoćnim biskupom Perom Sudarom i provincijalom Bosne Srebrene fra Petrom AnĊelovićem, odrţali su kao jedan prezbiterij (biskupijskih i redovniĉkih svećenika) uskrsni 334

susret ili Emaus 19. i 20 travnja 1995. u Franjevaĉkom sjemeništu i gimnaziji u Visokom, ţivopisnom i povijesnom mjestu središnje Bosne. Tom prilikom su u zajedniĉkom slavlju uskrsne Euharistije i dvodnevnom radu, predvoĊeni našim Kardinalom, razmišljali o svojoj ţivotnoj situaciji, osobito o posljedicama zloĉina koji su izvršeni na ljudima i dobrima ove zemlje u vrijeme agresije na BiH, posebno stradanja Vrhbosanske Crkve u njoj. Ohrabreni Duhom Isusa Krista, razapetoga koji je uskrsnuo, ţele i ovog puta izraziti svoje pouzdanje u Boţju providnost i pomoć, solidarnost sa svima koji su stradali i dalje stradavaju u ovom nepravednom ratu, a potom i svoju spremnost na zajedniĉko trpljenje i traţenje pravednoga rješenja radi postizanja mira meĊu svim ljudima i narodima Bosne i Hercegovine. U tom smislu upućuju ovo svoje priopćenje našoj javnosti kao poruku mira i dobra. Stradanje Crkve Vrhbosanska je nadbiskupija prije rata bila organizirana u 13 dekanata i 144 ţupe s 528.000 vjernika. Krajem 199l. godine u nadbiskupiji je pastoralno djelovalo 345 svećenika (156 biskupijskih i 192 redovniĉka) te oko 500 ĉasnih sestara. Veće slobode i najava demokratskih promjena utjecale su na ljude da se više politiĉki angaţiraju. To je takoĊer poticalo na unutarnje gibanje i vjersko oduševljenje u našem narodu. Sve više mladih se javljalo na studij teologije na Teološkom institutu, Katoliĉkom bogoslovnom fakultetu i Franjevaĉkoj teologiji. Svećenici i pastoralni radnici su sve više sudjelovali u javnom i kulturnom ţivotu, oĉekujući da nakon dugih zima i burnih oluja konaĉno mogu zaorati duboku i široku brazdu na njivi Gospodnjoj ove Crkve i zasijati sjeme što će donijeti stostruke plodove. MeĊutim, umjesto ispunjenja tih oĉekivanja dogodila se velika tragedija za našu Crkvu i narod: od 528.000 vjernika ostalo je oko 210.000, ne ubrajajući tu još podatke iz nekih ţupa koje su do temelja uništene. Srpski ekstremisti su istjerali oko 200.000 Hrvata katolika, a Bošnjaci su pokrenuli oko 150.000 Hrvata katolika s njihovih ognjišta. U Nadbiskupiji trenutno djeluje 70 dijecezanskih i 148 redovniĉkih svećenika, te 135 ĉasnih sestara. Još teţa stradanja su doţivjeli katolici Hrvati u Banjaluĉkoj biskupiji, a ne mala tragedija zadesila je i mnoge krajeve u Mostarsko-duvanjsko-trebinjskoj biskupiji. Crkva ispovijedanja i svjedoĉenja U ovom velikom stradanju, solidarna sa svim drugim stradalnicima, Vrhbosanska Crkva i u takvoj tragediji nije postala "pometena" (Ecclesia confusa – Dj 19,32), nego je postala u pravom smislu Crkva ispovijedanja i svjedoĉenja sve do muĉeništva (Ecclesia confessionis et martyrii), s ĉvrstom nadom u pobjedu dobra, zasluţenu nagradu svima onima koji ĉine dobro, a pravednu kaznu onima koji ĉine zlo (usp. Mt 25,30 ss.). Snagu pak za to crpila je iz duha evanĊelja i iskustva povijesti trpljenja kao kriţnog puta Crkve. Iz te snage nadahnuća Vrhbosanska Crkva ţivi i radi proroĉki i prognostiĉki danas i za sutra. U tom smislu valja shvatiti sve dosadašnje izjave Nadbiskupskog ordinarijata i Franjevaĉkog provincijalata o ulozi Crkve u sadašnjoj povijesnoj situaciji u Bosni i Hercegovini: o protivnosti ratu, sukobu meĊu ljudima i narodima, o potrebi suţivota meĊu ljudima razliĉite kulture i vjere te izgradnji pluralistiĉkog društva, poštivajući meĊusobne razlike i stvarajući mir u ljubavi. Isto tako Crkva je pokazala takav svoj stav u karitativnom djelovanju preko institucija Caritasa, Kruha sv. Ante, HKDD i drugih kulturnih ustanova, osobito KUD Napredak i Katoliĉke škole. Drţeći se društvenog nauka Crkve, Vrhbosanska nadbiskupija i Franjevaĉka provincija su izraţavale posebno svoju brigu za ĉovjeka na ovom podruĉju, osobito za katolike Hrvate u Bosni i Hercegovini, meĊu kojima oni djeluju u izgradnji ljudskih prava: prava na ţivot, na svoje društveno ureĊenje, na slobodu vjerskoga i nacionalnoga identiteta, prava na vlastiti vjerski i politiĉki subjektivitet. U tom smislu su sudjelovali u traţenju pravednoga rješenja za unutarnje ureĊenje Bosne i Hercegovine te velikim dijelom pridonijeli prihvaćanju modela federacije Hrvata i Bošnjaka, oĉekujući da se i drugi ukljuĉe u taj model. Neumorno na putu ĉovjeka

335

Slijedeći primjer i duh sadašnjega pape Ivana Pavla II, Vrhbosanska Crkva ţeli biti na putu ĉovjeka, pomaţući mu u ĉuvanju od zla i izgradnji dobra, da se kulturom ţivota nadvlada kultura smrti. U tom smislu se zalaţe za mir i slobodu ĉovjeka i naroda u Bosni i Hercegovini, a u sadašnjoj situaciji otrov mrţnje ţeli nadvladati praštanjem i pomirenjem, drţeći se evanĊeoske poruke: "Blago onima koji trpe zbog pravde" i onoga: "Ljubite i svoje neprijatelje"! Radi brige za katolike Hrvate u svojoj Nadbiskupiji, Crkva poziva sve svoje svećenike (biskupijske i redovniĉke) da budu s ĉovjekom i za ĉovjeka, posebno sa stradalnicima, i da se oni koji su privremeno u izgnanstvu što prije vrate i budu na uslugu ljudima ovdje. Isto tako Crkva je odluĉna u tomu da se što prije povrate u Sarajevo dva teološka fakulteta (Nadbiskupije i provincije Bosne Srebrene) i tu nastave svoju odgojno-obrazovnu ulogu. Vrhbosanska nadbiskupija posebno će se zalagati za povratak prognanika na svoja ognjišta i u svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Pomireni sa svima drugima, katolici Hrvati treba da u ovoj zemlji razvijaju svoje priroĊeno domoljublje. Ovu poruku mira i dobra upućujemo svim vjernicima naše Crkve i ljudima dobre volje. Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup Msgr. Pero Sudar, biskup fra Petar AnĊelović, poglavar franjevaca U Visokom, 20. travnja 1995. ______________ VB, god. VI (CIX),1–4/1995, str. 99–100; BS, 2/1995, str. 155–156.

U travnju, 1995. VRHBOSANSKI NADBISKUP, KARDINAL VINKO PULJIĆ Intervju belgijskom katoliĉkom dnevniku "Vers l'avenir" – o budućnosti Bosne i Hercegovine, pravednom miru, odnosima izmeĊu katolika i muslimana te o ulozi UNPROFOR-a i drţanju meĊunarodne zajednice, kao i drţanju i ulozi pravoslavnog klera u sukobima u BiH . Ponovno je Sarajevo ţrtva granata i pucanja. Ove godine, kako su katolici u glavnom gradu proslavili Uskrsne blagdane? Koju ste im Vi poruku nade uputili? – Naţalost, i ovaj Uskrs doţivljen je uz granatiranje, pucanje, nesigurnost i neimaštinu. Ipak, i ovaj blagdan Uskrsnuća mi, katolici, slavili smo kao izvor nade i ĉvrstog pouzdanja u Boga. Nije bilo zemaljskih oslonaca naše sigurnosti. Ostalo nam je da u molitvi tješimo svoje boli, lijeĉimo rane i jaĉamo izdrţljivost u našoj patnji. Upravo mi je to bila i uskrsna poruka – da u Boţjim oĉima gledamo svoju vrijednost i svoje dostojanstvo. Razmatrajući i slaveći otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća, mogli smo uvidjeti veliĉinu ĉovjeka u Boţjim oĉima. I zato smo gradili tu solidarnost u patnjama i molili za pravedni mir. Kako Vi gledate budućnost u BiH? Kako doći do pravednog mira? – Budućnost Bosne i Hercegovine vidim u tome da ona bude tako politiĉki ureĊena zemlja u kojoj ćemo se moći i Hrvati i Bošnjaci-muslimani i Srbi osjećati kod kuće u razliĉitosti i jednakopravnosti. Samo će se tako moći ova zemlja i dalje zvati Bosna i Hercegovina. U suprotnom bit će neprepoznatljiva. Pravedni mir se ne temelji na pravu jaĉega i ne gradi snagom oruţja niti na nesreći drugoga. U prvom redu pravedni mir mora se ostvariti na pravednim temeljima i na osnovnim pravima: pravu na ţivot, pravu na dom i pravu na identitet. Traţite li Vi pomilovanje ili kaznu za one koji su ubijali civile? Kako netko moţe traţiti objašnjenje za preobraţaj od "srpske strane", za stotine ljudi koji su ubojice? – Po evanĊeoskom zakonu ja osobno sam pozvan na praštanje i na odgoj drugih za praštanje i pomirenje. U borbi za ĉovjeka ţelim da svaki ĉovjek ljudski ţivi i ima ispravne stavove prema Bogu i prema ĉovjeku. MeĊutim, u jednom pravednom društvu, koje na demokratskim naĉelima izglasa pravedne zakone, zakoni su obvezujući, kako bi se u tom društvu ispravno ostvarivale odgovornosti i duţnosti. Svaki ubojica nosi suca u svojoj savjesti i, ako ga ljudski sud ne stigne, od tog suca neće nikada uteći. Tek tada, kada shvati svoj zloĉin i kada se poĉne istinski za njega kajati, moţe se poĉeti dogaĊati nutarnje oslobaĊanje. Sve dotle on je rob zla kojeg u sebi nosi. 336

Znam da krivci moraju odgovarati i pred pravednim ljudskim sudom, ali znam i to da se osvetom ne gradi sretna budućnost. Tim ljudima, jer su ubojice, treba omogućiti da postanu svjesni zla, jer se tek tada moţe poĉeti dogaĊati metamorfoza ili, kako mi vjernici kaţemo – obraćenje. To je dug proces i u jednom novinarskom pitanju nemoguće ga je cjelovito opisati. Vi dolazite iz gradova i sela koja ste obišli na "slobodnoj" teritoriji u BiH. Koji su Vaši dojmovi? Kakvo je stanje izmeĊu katolika i muslimana? Da li Federacija već funkcionira meĊu Hrvatima i Muslimanima? – Zaista sam obišao sve prostore svoje nadbiskupije do kojih sam mogao doći makar i uz veće napore. Osvjedoĉio sam se o velikim posljedicama koje je rat donio i ostavio. Sve je to posljedica srpske agresije u ovoj zemlji gdje smo ţivjeli razliĉiti i po naciji i po vjeri. Najveća posljedica jest zatrovanost ljudskih srdaca i nepovjerenje koje se uvuklo u ljude. Naţalost, ni odgovorni politiĉki ĉelnici na višoj i niţoj razini ne rade temeljitije na vraćanju povjerenja i na lijeĉenju ratnih rana. Zaţivljavanje Federacije ovisi od lokalnih politiĉkih ĉelnika koji negdje odmaţu a negdje pomaţu da ona zaţivi. Obiĉni ljudi jednostavno ţele mir, ţele povratak u svoje kuće i izgradnju takvog sustava koji će im omogućiti da u svojoj kući budu ono što jesu. Rat je uništio velik broj crkava u BiH. Da li je rat osnaţio vjeru? – Da, polovica crkava u Vrhbosanskoj nadbiskupiji je uništena. MeĊutim, zgrade ćemo mi ponovno graditi ako bude ţive Crkve, zajednice vjernika. A upravo ta ţiva Crkva je teško ranjena. Dvije trećine mojih vjernika nema više na terenu, na njihovim ognjištima. Istina je da je vjera na ispitu u ovim teškim ratnim kušnjama, a vrlo ĉesto se pokazalo da je vjera i snaga za ostanak na razini ljudskog dostojanstva. Zato se u mnogim vjernicima pojavila veća potreba za Bogom i zajedništvom u vjeri. Što Vi kaţete braniteljima koji ţele s Vama razgovarati prije odlaska na crte? – Nemaju vojnici puno prilike za razgovor sa mnom, a brojne obveze prijeĉe i meni da imadnem više vremena za njih. Ali, kada mi se pruţi prilika da govorim vojnicima, pozovem ih da u obrani svoga roda, svoga doma, svoje grude i domovine nose ljubav. Ta ljubav će im pomoći da se ne zatruju mrţnjom, da u ratu ostanu ljudi koji se znaju ĉovjeĉno postaviti prema onome koji je na drugoj strani. Upućujem ih da nikada ne izgube svoje ljudsko poštenje, svoje dostojanstvo i plemeniti ljudski osjećaj, kako bi znali štititi nemoćnika, slabog i iznemoglog a pogotovu onoga koji se nema ĉime boriti i braniti. Osjećate li podršku od katolika iz cijeloga svijeta? Koju poruku ţelite izraziti belgijskim katolicima? Vi moţete njima priĉati o radosti, ali takoĊer i o mukotrpnim patnjama koje ţive Bosanci? – Doţivio sam da se jako puno ljudi moli za mir u BiH. Poslušali su me i to nas hrabri u našim patnjama. Belgijskim katolicima ţelim zahvaliti za molitvu za mir u našoj zemlji, za humanitarnu pomoć koju su pruţali, a koji to još nisu sigurno će je pruţiti. Znam da taj narod ima srca za patnike. Jedno bi ih zamolio – neka istinski dignu glas pred domaćim i svjetskim politiĉarima, kako bi odgovornije poradili na zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini. Mi smo svaki put radosni kada projektil, upućen prema nama, ne pogodi svoj cilj. Zato ne moţemo govoriti o istim radostima ovdje kod nas i tamo gdje ljudi uţivaju u izobilju. Što Vi mislite o poslanju UNPROFOR-a? Mislite li da je relativno pasivna MeĊunarodna zajednica? – Mirovne snage su vrlo ĉesto pomogle da hrana stigne ljudima. TakoĊer su i posredovale u pregovorima. Ali njihova misija je ograniĉena pa su ĉesto bili poniţavani od srpske strane i izgubili su kredibilitet kao mirovne snage. MeĊunarodna zajednica je presporo reagirala i time je otvarala mogućnost jaĉemu da obavi svoj posao. Nedostaje istinski mehanizam kojim bi provela proklamirana prava i zaštitu ĉovjeka koji je ugroţen. A moţda i nije toliko u prvom planu ĉovjek koliko politiĉki interesi, i u tome je zapravo naša nesreća. Jeste li posjetili teritoriju "pod kontrolom Srba"? Kako tamo ţive katolici? – U drugom mjesecu pohodio sam Banjaluku i susreo onu malu zajednicu katolika koju predvodi hrabri biskup mons. Franjo Komarica i ponovno sam se osvjedoĉio o strahu koji kao mora pritišće te ljude. Oni i danju i noću ţive puni neizvjesnosti. Tamo je sustavno i smišljeno provedeno etniĉko ĉišćenje, odnosno genocid protiv nesrpskog stanovništva koje je miroljubivo bilo i lojalno vlasti. I tamo su katoliĉke crkve, kao i dţamije, porušene iako nije bilo rata, a groblja oskvrnuta. Najţalosnije je da tamo nema prisutnosti meĊunarodnih institucija kako bi se osvjedoĉili o tom stradanju. I svjetski novinari su vrlo rijetki. Teško mi je bilo onom svijetu 337

nešto posebno reći. Nisam im mogao reći – ostanite, jer ih ne mogu zaštititi. Nisam im mogao reći ni – poĊite, jer im ne znam reći, kamo. Zato se pitam s kakvom će savješću svijet ovih dana obiljeţavati pobjedu nad fašizmom, dok tamo vlada takav teror? Ipak se radi o hipokriziji u svjetskoj javnosti. Po Vama, koja je pozicija i uloga pravoslavnog klera u ovome konfliktu? Koji su odnosi izmeĊu Vas i njih? – Iz dogaĊanja na samom poĉetku ovog rata moţe se zakljuĉiti da su pravoslavni svećenici i njihovi episkopi znali strategiju tog rata, jer su se odmah povukli s onih prostora koje ne kontrolira srpska vojska. Ostavili su narod bez duhovne skrbi. MeĊutim, nije moje suditi što radi Pravoslavna crkva prema svojim vjernicima, nego mi ostaje zagonetno, kako je moguće u ime vjere i morala podrţavati ljude koji su nanijeli toliko zlo? O tome bih trebao najprije porazgovarati s njima, kako bih mogao donijeti mjerodavni sud. Za vrijeme cijelog ovog rata bilo je nekoliko meĊunarodnih susreta Katoliĉke crkve u BiH i predstavnika drugih vjerskih zajednica, pa tako i predstavnika Srpske pravoslavne crkve. Bilo je i nekoliko privatnih susreta s pojedinim biskupima. MeĊutim, ti susreti nisu bili dovoljno pripravljeni niti su bili uĉinkoviti. U zadnje vrijeme nisam dobio nikakve odgovore na pisma upućena patrijarhu Pavlu i dabro-bosanskom Mitropoliti. S moje strane postoji iskrena otvorenost za jedan istiniti i temeljiti razgovor, uz poštivanje naše razliĉitosti ali i potrebe zajedniĉkih dogovaranja. /Sarajevo, travnja 1995./ _______ OSN/II, str. 302–306.

3. V. 1995. BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE Pismo o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata – o sukobima u prošlosti i u današnje vrijeme i potrebi njihova objektivnog sagledavanja, te o nuţnosti pomirbe i opraštanja. Narodi Europe i svijeta u ovom mjesecu svibnju obiljeţavaju pola stoljeća od završetka II. svjetskog rata. I mi katoliĉki biskupi, svećenici i vjernici, kao Crkva u Bosni i Hercegovini, pridruţujemo se Crkvi u Hrvatskoj, koja se preko svoje Biskupske konferencije 28. travnja 1995. obratila Pismom javnosti. Kao biskupi ove Crkve ţelimo istaknuti ove misli i zajedniĉki poziv. 1. Gotovo cijelo 20. stoljeće obiljeţeno je na ovom našem tlu takoĊer i nepravdama, sukobima, krvlju i krivnjama. Dva su se svjetska rata vodila na ovim stranama. Prvome je ĉak bio povod upravo u Sarajevu, 1914. godine. I ovaj treći, meĊunacionalni sukob, odnosno agresivni rat vodi se i u Bosni i Hercegovini sve od rujna 1991. godine do danas. I još mu ne vidimo, naţalost, svršetka. 2. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini do dolaska turske okupacije ĉinio je preko 80% puĉanstva, a potom stoljećima ţivio zajedno s drugim narodima na ovim prostorima. Iako naš narod ima pravo na drţavno samoodreĊenje i svoju suverenost i slobodu, bio je ukljuĉivan, ĉesto mimo svoje volje, u razne povijesne drţavne tvorevine. Ţivot u netoleranciji ili ropstvu nije mogao donijeti pozitivne plodove s obzirom na ljudska, vjerska i nacionalna prava i slobode. Tako su meĊu narodima na ovim prostorima izbijali ţestoki sukobi, provodili se pokolji i genocidi, vršile okrutnosti nedostojne ĉovjeka. Nekada je to bilo pod formom drţavne politike, nekada po odmetnutim skupinama na njihovu vlastitu ruku. Sliĉne se okrutnosti, naţalost, ĉine do dana današnjega pred oĉima cijeloga svijeta. 3. Ĉinjenica je meĊutim da su ti isti ljudi i narodi istodobno i pripadnici pojedinih kršćanskih Crkava ili drugih vjerskih zajednica. Ĉinjenica je takoĊer da nisu ni blizu istraţeni svi povijesni uzroci, razlozi, povodi i nepobitne ĉinjenice s obzirom na ratna dogaĊanja, krvnike i ţrtve, na ovim prostorima. A napisane su cijele knjiţnice optuţaba, osuda i kleveta ne samo na raĉun hrvatskoga naroda nego i na raĉun Katoliĉke Crkve u tom narodu. Duţnost je ne samo svjetovnih povjesniĉara nego i onih crkvenih da struĉno istraţuju, skupljaju i pravedno ocjenjuju podatke i iznose autentiĉnu istinu o svemu što se dogaĊalo, jer vjerujemo da se samo pravom istinom mogu ispravljati poĉinjene nepravde, a pravdom doći do trajnog mira. 338

4. Kao ĉlanovi Katoliĉke Crkve, koji smo ujedno sinovi hrvatskoga naroda, pozivamo svu braću i sestre, vjernike i sunarodnjake s ovih naših prostora, da zajedno s nama biskupima u subotu 13. ili u nedjelju 14. svibnja prikaţemo Kristovu nekrvnu ţrtvu Ocu nebeskome za sve nevine ţrtve, koje su pale zbog nasilja i okrutnosti u I. svjetskom ratu (19l4–18), u razdoblju izmeĊu dva svjetska rata, u II. svjetskom ratu (1941–45), u periodu nakon rata, napose u "bleiburškoj tragediji", na velikom "Kriţnom putu", na montiranim procesima i bez procesa pod komunistiĉkim reţimom, sve do današnjih brojnih ratnih ţrtava. 5. Ovdje ne molimo samo za Hrvate katolike – biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i tolike vjernike – nego molimo i za sve nevine ţrtve u drugim narodima koji stradaše u okrutnosti ratnog vihora. Dok se s duţnim poštovanjem spominjemo tih nevinih ţrtava, ţelimo moliti i za one koji su bili krvnici i krivi za njihovu smrt. Molitvom ne ţelimo optuţivati nego istinski vapiti da Duh Gospodnji obnovi i lice ove zemlje i još više sva ljudska srca. 6. Uvjereni smo da će doći vrijeme kada će se moći zabiljeţiti sva tragedija koja je uĉinjena nevinu ĉovjeku bez obzira koje vjere ili narodnosti bio. Zato spominjanje tih ţrtava ne smije biti izazivanje novih rana. U duhu Poruke, koju je Sveti Otac, da mu je bilo omogućeno doći, trebao izgovoriti u sarajevskoj katedrali 8. rujna 1994, ţelimo ostvarivati zahtjev iz Gospodnje molitve: Oprosti nam duge naše, kako i mi otpuštamo duţnicima našim. "Ovim rijeĉima", napisao je Papa "dodirnuli smo kljuĉno pitanje. Sam Krist nas je na nj upozorio kada je, umirući na kriţu, rekao glede svojih ubojica: 'Oĉe, oprosti im jer ne znaju što ĉine' (Lk 23,34). Ljudska povijest, povijest naroda i nacija, puna je uzajamne mrţnje i nepravdi (...). Danas ţelimo moliti da se ponovi sliĉna gesta 'opraštamo i traţimo oproštenje' za našu braću na Balkanu! Bez takva stava, teško je graditi mir. Nizanje 'krivnja' i 'kazna' neće se nikad okonĉati, ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znaĉi zaboraviti! Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Boţja, snaga Krista koji djeluje u dogaĊajima ljudi i naroda. Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Koje su to napasti od kojih danas molimo Oca da nas oslobodi? To su one koje srce ĉovjeka pretvaraju u srce kameno, neosjetljivo za poziv na oprost i slogu. To su napasti etniĉkih predrasuda, zbog kojih je ĉovjek neosjetljiv na prava drugoga i na njegovu patnju. To su napasti razdraţenih nacionalizama koji dovode do presezanja nad bliţnjim i do ţudnje za osvetom. Sve su to napasti u kojima se izraţava civilizacija smrti (...). Mole sve ţrtve ovoga okrutnog rata koje u Boţjem svjetlu, za preţivjele, zazivaju mir i pomirenje" (GK 38/94, 7). U tom duhu molimo za sve nevine ţrtve ovoga stoljeća na našim prostorima. Ţalimo nad svim uĉinjenim nepravdama i zlima. Ţelimo da svaki ĉovjek moţe proţivljavati svoje ljudsko dostojanstvo, svoj vjerski i nacionalni identitet u slobodi i miru, tuĊe poštujući, a svojim se ponoseći. Neka naše ljudsko i vjersko pomirenje sa svima drugim bude zalogom trajnog mira. Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik BK BiH Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski Sarajevo, 3. svibnja 1995. ________ VB, god. VI (CIX),1–4/1995, str. 60–61.

4. V. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Uredu UNHCR-a i MKCK-a u Banjoj Luci – da se svim ljudima osiguraju osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode. Poštovani Naslove! Vama, kao i javnosti, dobro je poznato da sam kao katoliĉki banjaluĉki biskup u mnogo navrata, posebno u zadnje vrijeme, dizao svoj glas u obranu obespravljenih i nezaštićenih ljudi, kao i za zaštitu svakog ljudskog ţivota, bez obzira o kome se radilo. Naţalost, ti moji vapaji su najĉešće bili kao "glas vapijućeg u pustinji" – kojega je jedva tko ţelio ĉuti. Pa ipak, ja ţelim i dalje ustrajno apelirati na sve humane ljude u domovini i inozemstvu, bilo da su ĉlanovi humanitarnih organizacija ili politiĉkih stranaka ili nosioci vlasti, 339

da se zauzmu za zaštitu svih nezaštićenih osoba kako na podruĉju Republike Hrvatske, tako i Bosne i Hercegovine. Najnoviji dramatiĉni dogaĊaji na podruĉju Zapadne Slavonije u Hrvatskoj sa srpskim puĉanstvom, te na podruĉju banjaluĉko-bosanskogradiške regije u Bosni sa hrvatskim puĉanstvom – posebno današnje nasilno odvoĊenje u nepoznatom pravcu katoliĉkih redovnica, uglavnom starica, iz starodrevnih samostana u Bos. Aleksandrovcu i Novoj Topoli, o ĉemu ste i preko ovog Biskupskog Ordinarijata upoznati i Vi i ovdašnje vlasti – ne smiju ostaviti nikoga, iole humanog ĉovjeka ravnodušnim! Apeliram stoga još jednom na sve kompetentne osobe i institucije da osiguraju svim ljudima, posebno onima potpuno nezaštićenima, osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode, prvenstveno pravo na ţivot, na dom, na zaviĉaj i imovinu! Nemojmo se umoriti u humanoj borbi za zaštitu svakog ugroţenog i obespravljenog ĉovjeka, bez obzira kojoj vjerskoj ili nacionalnoj skupini pripadao! Mons. dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 4. svibnja 1995. _______ UOO, str. 634–635.

7. V. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Apel politiĉarima, crkvenim i humanitarnim organizacijama – nakon protjerivanja sestara Klanjateljica Krvi Kristove iz njihova dva samostana te paljenja samostana i rušenja crkve na Petrićevcu i ubojstva franjevca o. Alojzija Atlije. Nakon prisilnog protjerivanja svih redovnica iz dvaju starodrevnih samostana, u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, 4. svibnja ove godine, uslijedio je poţar na crkvi u selu Vujnovići na periferiji Banjaluke 5. svibnja. U noći izmeĊu 6. i 7. svibnja velikom koliĉinom eksploziva potpuno je uništena velika, nova ţupna i samostanska crkva u Petrićevcu – dijelu Banjaluke, a samostan franjevaca je zapaljen. Jedan od samostanske braće preminuo je od infarkta. Iste je noći potpuno srušena crkva u selu Šargovac na periferiji Banjaluke. Strah i panika zavladali su meĊu ovdašnjim katolicima, jer su potpuno nezaštićeni pred domaćim i novopridošlim srpskim ekstremistima. Kao taocima prijeti im realna opasnost neposrednog pogroma i progona u velikim razmjerima. Situacija je doista dramatiĉna, jer se, na temelju ponašanja ovdašnjih vlasti, stjeĉe dojam da oni više nemaju punu kontrolu nad sigurnosnom situacijom u Banjaluci i u banjaluĉkoj regiji. Preklinjemo sve politiĉare, domaće i svjetske, kao i predstavnike Crkve i humanitarnih organizacija da što prije i što odluĉnije sprijeĉe nove velike i teške zloĉine ubijanja i etniĉkog ĉišćenja potpuno nevinog i nezaštićenog katoliĉkog puĉanstva. Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 7. svibnja 1995. ______ UOO, str. 636.

8. V. 1995. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ I VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Apel javnosti – prosvjedi protiv zloĉina nad katolicima u banjaluĉkom kraju i cijeloj Bosni i izraţavanje nezadovoljstva drţanjem meĊunarodne zajednice. 340

U noći od 6. do 7. svibnja ove godine naoruţani ljudi istjerali su iz franjevaĉkog samostana na Petrićevcu, u predgraĊu Banja Luke, franjevce i ĉasne sestre. Pošto su se ovi udaljili nekoliko stotina metara od samostana i od crkve, samostan i crkva eksplozivom su razoreni. Nepokretni i bolesni franjevac fra Alojzije Atlija ostao je u svom krevetu i poginuo u rušenju samostana. Osim tog samostana uništene su posljednjih dana još neke katoliĉke crkve u tom kraju. TakoĊer su protjerane ĉasne sestre, a da ništa nisu mogle sa sobom ponijeti iz njihovih drevnih samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Ti tragiĉni dogaĊaji i to bezdušno nasilje obvezuju našu savjest da uputimo prosvjed svjetskoj javnosti i apel svima odgovornima za ljudska prava i meĊunarodne odnose da dignu takoĊer svoj glas protiv kršenja svih ljudskih prava u banjaluĉkoj regiji kojih su u tom kraju lišeni Hrvati katolici. Oni nemaju prava ni na rad ni na lijeĉenje ni na mirno stanovanje. Uopće nemaju prava na miran ţivot u svom domu i u svom kraju. A na tom podruĉju uopće nije bilo ratnih sukoba, Hrvati i Muslimani uopće nisu pruţali nikakav otpor srpskoj vlasti. Unatoĉ tomu, nasilno je protjerano 55 tisuća Hrvata katolika. Srušeno je 37 crkava; teško je oštećeno 17, lakše 21 crkva. Srušene su 24 ţupne kuće i gospodarske zgrade, a po kućama je ubijeno 400 katolika civila i 4 katoliĉka svećenika. Bolje ne prolaze ni graĊani Islamske zajednice. To traje već tri godine. Sve se to dogaĊa u Europi na kraju 20. stoljeća pred ravnodušnim pogledima onih koji su bili duţni zaštititi neduţne ljude i zaustaviti ta okrutna nasilja svim moralnim sredstvima koja im stoje na raspolaganju. Odgovornost za te zloĉine teško opterećuje savjest naredbodavaca i izvršitelja, ali i svih onih koji su mogli uspostaviti mir, sigurnost i slobodu za sve ljude ovih prostora. Pravednost zahtijeva da se razlikuje napadaĉ i ţrtva, da se jasno odredi odgovornost krivaca za rat i nasilja i da se odluĉno štiti ţrtve, jer imaju puno pravo da budu zaštićene. Propust duţnosti odgovornih za zaštitu ţrtve od nepravednog nasilja grijeh je protiv ĉovjeĉnosti i sudioništva u zloĉinu. Dopustiti da u ljudskim i meĊunarodnim odnosima vlada pravo jaĉega, i da se to pravo silom mjeri za postizanje nepravednih ciljeva, znaĉi rušiti temelje svake civilizacije. MeĊunarodna zajednica upravo ovih dana obiljeţuje 50. obljetnicu završetka 2. svjetskog rata kao pobjedu nad neĉovjeĉnim nasiljem. U isto vrijeme u ovom dijelu Europe dogaĊaju se ista nasilja i terorizam koji prijeĉi sigurno odvijanje prometa, ubija neduţne ljude, i svemu tomu nasilju ne vidi se kraja. Kako se moţe trpjeti da veliki grad poput Sarajeva bude veliki zatvor za ljude izloţene ubijanju i izgladnjivanju? Tako se dogaĊa u Sarajevu, u Bihaću i u nekim drugim gradovima. I ovom prilikom, naţalost, moramo izjaviti da se ĉesto više vjeruje krivim informacijama i obrazloţenjima o ratnim zbivanjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a ĉini se nasilje nad istinom o tim dogaĊajima. Istina i pravednost idu zajedno. Neka svi ljudi dobre volje shvate ovaj naš apel kao krik u ime obespravljenih ljudi koji su prepušteni u svojoj nemoći bezdušnom i nepravednom nasilju. Ţelimo probuditi savjest pred Bogom, svijetom i poviješću svih odgovornih koji imaju moć u ruci. Svoju molitvu upućujemo svemogućem Bogu za obraćenje ljudskih misli i srdaca kako bi se konaĉno zaustavilo ovo nasilje i ostvario pravedan mir u punoj slobodi i sigurnosti za sve ljude i narode ovdje i u cijelom svijetu. Sa svima koji trpe ostajemo bratski i kršćanski solidarni. Franjo kardinal Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki i predsjednik HBK Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik BK BiH Zagreb–Sarajevo, 8. svibnja 1995. ___________ VB, god. VI (CIX), 1–4/1995, str. 67; IKA–Dokumenti, 19/l995, 11. svibnja 1995, str. 21.

8. V. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo ministru unutrašnjih poslova RS, g. Ţivku Rakiću – o zloĉinima koji su se dogodili na banjaluĉkom podruĉju. Poštovani Naslove! 341

Dramatiĉni dogaĊaji koji zadnjih dana pogaĊaju katoliĉku zajednicu u banjaluĉkoj biskupiji na podruĉju banjaluĉke, laktaške, bosansko-gradiške i mrkonjić-gradske općine morali bi već biti sluţbenim, vlastitim putem poznati Naslovu. Ovaj Biskupski ordinarijat smatra svojom obavezom dodatno izvijestiti Naslov o najnovijim teškim zlodjelima koja su izvršena nad vjerskim sluţbenicima, objektima i institucijama Katoliĉke Crkve na podruĉju RS zbog manjkavosti elementarnih mjera naše zaštite od strane sluţbenih organa javnog reda i mira. 1. U kasnim veĉernjim satima (22.40 h) 02. 05. 1995. baĉena je eksplozivna naprava na vozila (putniĉka i teretna) Biskupskog ordinarijata i Caritasa banjaluĉke biskupije, koja su bila parkirana u našem dvorištu (ograĊenom) pred zgradom Ordinarijata. Na više vozila je prouzroĉena velika materijalna šteta. Obaviještena je Stanica policije Banjaluka-Centar, CJB-Banja Luka, ministarstvo vjera RS-Sarajevo i detašman ministarstva vjera RS u Banjoj Luci. Sluţbena komisija je bila na uviĊaju 03. 05. 1995. i utvrdila ĉinjeniĉno stanje. 2. U poslijepodnevnim satima 04. 05. dolazi grupa naoruţanih vojnika s autobusom pred samostan katoliĉkih redovnica u Bos. Aleksandrovcu, kupi nasilno i "bez pogovora" redovnice s njihovih radnih mjesta "sve u roku od 5 minuta", tako da "nisu pri tome mogle uzeti ni osobne dokumente", a kamoli što drugo. Isti su zloĉinci s kidnapiranim redovnicama zatim došli u drugi samostan (10-ak km udaljen) u Novu Topolu i uĉinili isto s tamošnjim redovnicama. Usput su sestre morale prijeći u oteto auto MKCK. Dovezene su do mosta na Savi u Bos. Gradiški, gdje su bile prisiljene "uz ĉuĊenje i negodovanje pograniĉne policije" da preko mosta pješice odu u RH. O nasilnom kidnapiranju i protjerivanju katoliĉkih redovnica obaviješten je CJB-Banja Luka, Komanda I. krajiškog korpusa u Banja Luci, predsjednik Izvršnog odbora SDS na Palama, ministarstvo vjera u Vladi RS. Sva imovina redovnica u oba samostana, kao i dio ekonomije banjaluĉke biskupije, od tada su nedostupni bilo kome od sluţbenih predstavnika Katoliĉke Crkve. Premda sam (i sam onemogućen u kretanju!) odmah inzistirao telefonski i pismeno, direktno i preko ministarstva vjera RS, da se omogući kontakt meni ili mojim suradnicima s onim vlastima koje su preuzele tu ogromnu crkvenu imovinu, do sada mi nije ni odgovoreno, a kamoli omogućen potreban kontakt! Nameće se dojam da same sluţbene vlasti RS stoje iza bezdušnog protjerivanja vjerskih sluţbenika i neduţnih redovnica (uglavnom starica), kao i iza bespravnog prisvajanja imovine Katoliĉke Crkve – samostana, crkava i ţupnih stanova. 3. U veĉernjim satima istoga dana (04. 05.) nekoliko autobusa u pratnji vojnih osoba stiglo je u naselje Dragoĉaj (ţupa Barlovci) na periferiji Banja Luke i 20-ak naoruţanih, uniformiranih osoba pošlo je od kuće do kuće nasilno skupljati preostale katolike i uz maltretiranje tjerati ih u autobuse. U meĊuvremenu je izgleda došla neka druga naredba i ljudi su ponovno istjerani iz autobusa i pušteni kućama. Strah i neizvjesnost su zahvatili cijeli kraj, ljudi ne smiju noćivati u svojim domovima, bojeći se maltretiranja, nasilnog odvoĊenja i ubijanja. 4. Sutrdan, 05. 05. u ranim jutarnjim satima zapaljena je crkva "Blaţene Djevice Marije" u selu Vujnovići (ţupa Petrićevac) na podruĉju banjaluĉke općine. Šteta je velika. Nije nam poznato da su organi javnoga reda i mira izašli na uviĊaj, iako su bili odmah obaviješteni. 5. Posebno dramatiĉno i tragiĉno je bilo u noći izmeĊu 06. i 07. 05. 1995. U istoj banjaluĉkoj ţupi (i naselju) Petrićevac uništena su preostala tri vjerska objekta Katoliĉke Crkve: velika crkva "Sv. Ante" i crkva "Sv. Filipa i Jakova" u naselju Šargovac srušene su miniranjem, a drevni samostan redovnika franjevaca zapaljen. Već oko 22.00 h, 06. 05. 1995., miniranjem je srušena crkva u Šargovcu. Oko 02.00 h, 07. 05. 1995., grupa naoruţanih uniformiranih zamaskiranih ljudi nasilno je provalila u samostanske prostorije, odvukla redovnike i redovnice iz njihovih soba, kao i dvoje civila, samostanskih radnika, fiziĉki ih maltretirala, tako da je jedan redovnik, o. Alojzije Atlija, inaĉe srĉani bolesnik, za vrijeme maltretiranja umro. Maltretiranje osoblja samostana – u prostoriji samostana i izvan njega – trajalo je preko sat i pol vremena. Tada su se napadaĉi povukli, nakon što su zapalili samostan i minirali crkvu. Iako je policija oĉito znala već oko 02.30 h da je "napadnut franjevaĉki samostan Petrićevac", jer se to ĉulo toki-voki aparatom jednog od napadaĉa, a prije 03.00 h je policija u obliţnjoj policijskoj stanici Budţak i osobno bila obaviještena, strašan zloĉin nad osobama i imovinom nije sprijeĉen. Zanimljivo je svakako i u ovom sluĉaju, kao i kod redovnica u oba već spomenuta samostana, da je prije naznaĉenih zlodjela dotiĉnima bio iskljuĉen telefon. Policija u podruĉnoj stanici Budţak ponovno je bila obaviještena u 03.45 h da samostan gori, zamoljena je bila za intervenciju i da se pošalju vatrogasci. Odgovoreno je: "Dobro!". Nešto prije 04.00 h minirana je crkva i zvonik. Tek oko 09.30 h došla je istraţna komisija, a izmeĊu 09.00 h i 09.30 h stigla su i dvoja vatrogasna kola. Poĉeli su s radom prije 10.00 h, 342

djelomiĉno gasili još uvijek bukteći poţar i otišli oko 12.00 h, bez da su potpuno ugasili vatru u već spaljenom samostanu. Iako je "israţni sudija" dozvolio da se "evakuišu knjige" iz bogate samostanske knjiţnice, koje još nisu sve bile izgorjele, policajci koji su došli da deţuraju oko ruševina i zgarišta, na vrlo grub naĉin potjerali su svećenike i redovnike kad su ovi došli da iz ostataka svog samostana pokupe ostatke, barem dio knjiga neprocjenjive vrijednosti. Šteta na uništenim crkvenim objektima je neprocjenjiva! K tomu, jedna osoba je nasilno umrla, jedna teško fiziĉki ozlijeĊena, osam osoba s teškim psihiĉkim i lakšim fiziĉkim ozljedama! – Sve je to plod oĉito dobro pripremljenog nezapamćenog vandalskog ĉina koji se mogao i morao sprijeĉiti od strane sluţbenih organa vlasti. – Iako sam već u ranu zoru obavijestio i CJB i Komandu I. krajiškog korpusa i pomoćnika ministra vjera u Vladi RS što se dogodilo i dogaĊa sa svećenicima-redovnicima i redovnicama na Petrićevcu, niti toga dana, niti sutradan nije bilo od tih organa vlasti, niti od vojske RS nikakve reakcije, niti dozvole za nas da iz ruševina barem spasimo ostatke naših svetinja i kulturnoga blaga. Svi odgovorni izbjegavaju s nama i susret i razgovor. Mi se, ĉini se, nemamo kome obratiti za zaštitu, iako sa sluţbenog mjesta od organa javne sigurnosti dobih i nedavno uvjeravanje da će se posebno zaštićivati upravo crkvene osobe i institucije. Takvo, vrlo ĉudno ponašanje sluţbenih organa vlasti dodatno nas zabrinjava! – Osim toga, iskljuĉivanje telefona, nereagiranje policije nakon saznanja da su napadnuti ljudi i imovina samostana, iskljuĉivanje struje, ogromno kašnjenje vatrogasaca – preko 5 sati! – za gašenje poţara na samostanu, a da ne govorimo o ogromnoj koliĉini eksploziva koja je morala biti osigurana za potpuno uništenje monumentalne crkve i zvonika, što nisu mogli nabaviti samo pojedinci bez jakog "zaleĊa", niti su "mineri" mogli biti neki samozvani "laici" u miniranju i rušenju, kao i neke druge poznate nam indicije, ostavljaju dojam barem dopuštenja, ako ne i aktivnog sudjelovanja nekih iz organa vlasti i(li) vojske u ovom zloĉinu etnocida, kulturocida, u zloĉinu protiv Katoliĉke Crkve, njenih sluţbenika i imovine, u zloĉinu protiv neduţnih graĊana RS, kojima se prema vaţećem Ustavu, a i prema izjavam vodećih politiĉara: "garantuje sva potrebna zaštita i sva druga osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode". 6. Noćas (izmeĊu 07. i 08. 05. 1995.) zapaljena je katoliĉka crkva u selu Majdan, ţupa Mrkonjić Grad. To je bila do sada jedina preostala tek neznatno oštećena naša crkva na cijelom podruĉju biskupije juţno od Banja Luke. 7. Uz do sada uništene (35) i oštećene (48) crkve i druge vjerske objekte (18) na podruĉju CJB Banja Luka, gdje nije bilo nikakvih oruţanih sukoba, najnovije uništenje ove 4 crkve, jednog velikog drevnog samostana i otuĊivanje još druga dva velika drevna samostana kao i protjerivanje potpuno neduţnih, osvjedoĉeno miroljubivih katoliĉkih svećenika-redovnika i redovnica, ne moţe se drugaĉije protumaĉiti nego kao nastavljanje planskog, nemilosrdnog, niĉim izazvanog uništavanja Katoliĉke Crkve u banjaluĉkoj biskupiji. – Za to će sigurno, prije ili kasnije, netko morati biti pozvan na odgovornost! Osim što i ovom prilikom upućujem – kao najodgovorniji predstavnik Katoliĉke Crkve na podruĉju RS – svoj najenergiĉniji protest zbog ovih najnovijih zloĉina koji se, s naše strane niĉim izazvani, dogodiše nad ĉlanovima i imovinom Katoliĉke Crkve, traţim od Naslova, kao i od drugih kompetentnih organa vlasti RS, da se javno distanciraju od svih zloĉina i da nas kao svoje miroljubive sugraĊane uĉinkovitije zaštitite! S poštovanjem! Mons. dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 8. svibnja 1995. _______ UOO, str. 510–514.

9. V. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo patrijarhu Srpske pravoslavne crkve, g. Pavlu – o zloĉinima koji su se dogodili 343

na banjaluĉkom podruĉju i o ugroţenosti vjernika Katoliĉke crkve, te molba da podigne svoj glas u njihovu obranu i zaštitu. Vaša Svetosti! Kao roĊeni Banjaluĉanin i katoliĉki biskup banjaluĉke biskupije, ţelim Vam prigodom Vašeg pohoda našem gradu i kraju iskazati dobrodošlicu kao nasljedniku Kristovih apostola i dragom u Kristu bratu. Kao i svaki drugi, tako i ovaj Vaš pastirski pohod ovdašnjim vjernicima Srpske Pravoslavne Crkve stoji u sluţbi Boţje istine, ljubavi, praštanja i mira. I istina i ljubav i praštanje i mir potrebni su u ovom ĉasu svim ljudima u ovom gradu i kraju više nego bilo što drugo. Mrţnja i osveta su, naţalost, u zadnje vrijeme ponovno kao vulkan izbili na obzorje naše svakodnevice. Na podruĉju zapadne Slavonije pogoĊeni su vihorom ratnih sukoba mnogi neduţni civili, pravoslavni Srbi i njihovi najbliţi. Duboko smo potreseni zlom kojega su ţrtve oni postali! I ovaj put iskreno suosjećamo sa svim nevinim ţrtvama, molimo za njih i iskreno im ţelimo pomoći. Rušilaĉki talas zla preplavljuje ove naše prostore, naţalost, već više godina. Dok smo se mi, katolici banjaluĉke biskupije svim silama ustrajno i dosljedno trudili oko mira, praštanja i ljubavi – ĉak i prema onima koji nam u svojoj duhovnoj slijepoći ĉine zlo, zadesili su nas, posebno posljednjih dana, ponovni teški udarci mrţnje i uništenja. Oni s naše strane nisu niĉim bili izazvani, osim moţda našom pasivnom rezistencijom, našom miroljubivom nazoĉnošću, dobrotom i praštanjem! Bezdušno su najprije kidnapirane, a potom protjerane preostale redovnice iz dva naša drevna samostana u Bos. Aleksandrovcu i Novoj Topoli, 4. 5. 1995., za koje se još 1992. godine osobno bio zauzeo moj poštovani subrat episkop banjaluĉki, gospodin Jefrem. O tom teškom i niĉim opravdanom zloĉinu protiv neduţnih redovnica, uglavnom starica, velikih dobroĉiniteljica okolnog srpskog stanovništva, kao i o nashvatljivoj obmani javnosti od strane ministra vjera u Vladi RS, da su navodno, "ĉasne sestre na sopstveni zahtjev prebaĉene na teritoriju Republike Hrvatske", slobodan sam Vašoj Svetosti priloţiti sluţbeni odluĉni demanti njihove provincijalne uprave iz Zagreba. U samostanske zgrade i ţupne crkve pored njih, ni meni osobno, ni mojim svećenicima do danas(!) nije dopušten pristup, niti nam je omogućen kontakt ni s kim od predstavnika lokalnih, ni viših vlasti! Istog dana u veĉernjim satima SRT, studio Banja Luka, iznijela je svojim gledaocima – po tko zna koji put! – teške klevete i insinuacije o banjaluĉkom biskupu i njegovom navodnom djelovanju. Bio je to – oĉito je sada – uvod u nemile dogaĊaje koji će neposredno uslijediti! Uslijedilo je 5. 5. 1995. paljenje podruĉne crkve u Vujnovićima (ţupa Petrićevac) na periferiji Banja Luke. Sutradan, 6. 5. 1995. miniranjem je srušena druga podruĉna crkva ţupe Petrićevac, u mjestu Šargovac. U noći izmeĊu 6. i 7. 5. 1995. brutalno su maltretirani redovnici – franjevci i redovnice u povijesnom samostanu Petrićevac, pri ĉemu je ţivotom stradao svećenik – redovnik, fra Alojzije Atlija, bolesni starac. – To je ĉetvrta, potpuno nevina svećeniĉka ţrtva moje biskupije u ovom ratu! Nakon toga su redovnici i redovnice protjerani. Zapaljen je njihov samostan, a miniranjem potpuno uništena nova, prostrana samostanska i ţupna crkva – svetište sv. Ante za cijeli banjaluĉki kraj, i veliki zvonik. Tako je jedna od naših najvećih banjaluĉkih ţupa ostala u roku od tri dana bez svih svojih bogosluţnih prostora – hramova! A Katoliĉka Crkva na banjaluĉkim prostorima bez još jednog – ĉetvrtog po redu – velikog samostana, kulturnog središta katolika ove regije. Već slijedeći dan, u noći izmeĊu 7. i 8. 5. 1995. zapaljena je jedina do sada nesrušena crkva u mojoj biskupiji juţno od Banja Luke, u mjestu Majdan kod Mrkonjić Grada. Sve to daje dojam da su neke, oĉito sotonske sile odluĉile nastaviti s uništavanjem Katoliĉke Crkve u mojoj biskupiji i u samom njezinom središtu, u mom rodnom gradu Banja Luci. Vašoj Svetosti je vjerojatno poznato teško stradanje, ne samo pravoslavnih kršćana, nego i katolika na ovom podruĉju još za vrijeme II. svjetskog rata, kada je 1/3 ţupa banjaluĉke biskupije zauvijek uništeno. Za vrijeme ovog, uţasnog rata u Bosni i Hercegovini, unatoĉ izrazito miroljubivog djelovanja svećenika i redovnika i miroljubivog drţanja daleko najvećeg broja vjernika moje biskupije, doţivjeli smo i doţivljavamo strašna, neizdrţiva zlostavljanja. Oteta su nam gotovo sva osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode. Ubijeno je preko 400 katolika civila u njihovim domovima, protjerano je više od 2/3 katolika (preko 55.000), potpuno uništeno 39 344

crkava, ĉetiri velika samostana (s preko stotinu ĉlanova!), oštećeno je teţe ili lakše još 40 crkava, a mnoga groblja su oskrvnuta. Unatoĉ Golgote koju proţivljavamo pune tri godine, nismo se umorili pozivati svoje vjernike na praštanje, mir i djela ljubavi (Caritas). Dizali smo neumorno glas u zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda svakog ĉovjeka, svake vjerske ili narodne zajednice. Zajedno sa svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima molili smo se Bogu i primjenjivali u praksi obavezujuće principe naše kršćanske vjere. Sam Bog koji poznaje svako ljudsko srce, znade da smo ţeljeli i ĉinili samo dobro, ne samo sebi, nego i drugima oko sebe. Ni u jednoj prilici nismo propovijedali i, ne daj Boţe, primjenjivali starozavjetno pravilo: Lom za lom, oko za oko, zub za zub, ranu za ranu (usp. Lev 24,20)! I u nedavnim dramatiĉnim dogaĊanjima sa srpskim pravoslavnim stanovništvom na podruĉju zapadne Slavonije uputio sam, kao i mnogo puta ranije tijekom ovog rata, više apela i molbi politiĉarima, predstavnicima Crkve i humanitarnim organizacijama da se zaštite svi ljudi, posebno nezaštićeni i neduţni civili. U prilogu Vam dostavljam odgovore najkompetentnijih predstavnika Katoliĉke Crkve i drţavne vlasti u Republici Hrvatskoj, datirane 5. 5. 1995., u kojima se istiĉe odluĉno zauzimanje Katoliĉke Crkve, "za poštivanje ljudskih prava graĊana srpske nacionalnosti" kao i odluĉnost politiĉkog i drţavnog vrha u Republici Hrvatskoj da "garantiraju Srbima u zapadnoj Slavoniji punu zaštitu". U ovoj, banjaluĉkoj regiji, gdje se decenijama njegovao – nadaleko poznat – izrazito ekumenski, prijateljski odnos katolika i pravoslavnih kršćana, kako meĊu sluţbenim predstavnicima naših sestrinskih Crkava, tako i meĊu obiĉnim vjernicima, zadnje tri godine svu vlast imaju politiĉari iz srpskog, pravoslavnog naroda. Tim je neshvatljiviji i tragiĉniji sav ovaj strašni – s naše strane niĉim izazvan – kontinuirani progon i pogrom katolika i potpuno zatiranje tragova Katoliĉke Crkve od strane naše kršćanske pravoslavne braće! Je li doista moguće, da oni isti politiĉari srpskog naroda, koji za sebe tvrde da su "odluĉni borci za spas pravoslavlja" i da "za svoje odluke redovito konzultiraju i arhijereje Srpske Pravoslavne Crkve", ne ţele uvaţiti njihove apele i odluĉne intervencije glede zaštite osnovnih ljudskih, pa tako i vjerskih prava i sloboda i ovdašnjih vjernika katolika, izrazitih mirotvoraca?! Moţe li biti istina da oni, u ime pravoslavlja, ţele ostvariti ono s Katoliĉkom Crkvom na prostorima moje biskupije što svi drugi nekršćani i nevjernici kroz mnoga stoljeća njezine kontinuirane nazoĉnosti nisu uspjeli – da je potpuno unište?! Neće li to biti strašna ljaga za pravoslavlje u srpskom narodu i ujedno još strašniji grijeh pred Bogom, Ocem svih ljudi i Sucem svih nas?! Još uvijek pamtim Vaše oĉinske i pastirske rijeĉi, utemeljene na EvanĊelju Isusa Krista, koje sam slušao prigodom našeg bratskog susreta u ovom gradu, prošle jeseni. Radostan sam i Bogu zahvalan bio što smo tada bili iste misli (usp. Fil 2,2). Uvjeren sam da je i sada kod Vaše Svetosti jednako prisutan Kristov Duh bogoljublja i ĉovjekoljublja, i da se Vaša Svetost nije umorila u zaštićivanju Boţjih ĉasti, Boţjih i ljudskih prava, univerzalnih za sve ljude, za svakog ĉovjeka. Zato sam slobodan zamoliti Vašu Svetost, da u Duhu Isusa Krista, Dobrog Pastira, dignete ponovno svoj glas – kako u molitvi Bogu tako i u jasnim apelima ovdašnjim odgovornim politiĉarima – za zaštitu potpuno obespravljenog i decimiranog katoliĉkog stanovništva na podruĉju banjaluĉke biskupije, za zaštitu i svih drugih ovdašnjih obespravljenih ljudi, kao i vjerskih sluţbenika i institucija Katoliĉke Crkve, kao što se i predstavnici Katoliĉke Crkve, odluĉno i dosljedno zalaţu za potpunu zaštitu i sva prava pripadnika Srpske Pravoslavne Crkve i svih drugih ljudi, gdje god su oni ugroţeni. Uvjeren sam da Vaša Svetost, koja oĉinski suosjeća sa stradanjima svoga srpskog pravoslavnog naroda, nije bezosjećajna nad ništa manjim stradanjima Vaše potpuno neduţne katoliĉke braće u mojoj banjaluĉkoj biskupiji. Jer svi smo mi djeca jednog te istog nebeskog Oca! Nek nas i dalje nadahnjuje i povezuje ljubav Isusa Krista – radi nas grešnih ljudi muĉenog, ubijenog i uskrslog! Bez obzira kako će se prema nama ubuduće ponašati naša kršćanska pravoslavna braća, naši susjedi Srbi, mi ćemo nastojati i dalje ih voljeti i samo im dobro ĉiniti! Uz duţno poštovanje Vašoj Svetosti, preporuĉujući u Vaše poboţne molitve sebe i sve ĉlanove moje skoro potpuno uništene biskupijske zajednice, iskreno Vas pozdravljam i ostajem u Kristu Spasu Vaš brat. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 9. svibnja 1995. _______ UOO, str. 332–336. 345

11. V. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo dr. Radovanu Karadţiću, predsjedniku Republike Srpske – o sistematskom uništavanju banjaluĉke biskupije, razaranjima vjerskih objekata, ubojstvima i masovnim progonima katolika-Hrvata. Gospodine Predsjedniĉe! Kao katoliĉki banjaluĉki biskup ţelim Vas ponovno, najdirektnije izvijestiti o najnovijim teškim zloĉinima nad potpuno neduţnim graĊanima RS, posebno nad sluţbenicima Katoliĉke Crkve, svećenicima, redovnicima i redovnicama i nad crkvenom imovinom – crkvama i samostanima. Izvješćujući prošlih dana ministarstvo vjera i MUP RS (kao i lokalne organe vlasti) o svakom pojedinom od teških zlodjela, oĉekivao sam opravdano od njih da ću dobiti barem odgovor. Do sada mi nije omogućeno, ne mojom krivicom, uspostaviti kontakt ni s jednom kompetentnom osobom glede rješavanja vrlo aktualnih pitanja vezanih uz ugroţene osobe i imovinu Katoliĉke Crkve. 1. Već Vam je poznato da su 4. 5. 1995. bezdušno protjerane preostale – sve redovnice, inaĉe poznati i veliki dobroĉinitelji okolnog srpskog stanovništva, iz starodrevnih samostana u Bos. Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Ni meni, a niti bilo kojem od mojih suradnika, do danas (11. 5. 1995.) nije objašnjeno tko je i zašto to dozvolio i uradio. TakoĊer nam nije dozvoljeno pribliţiti se zauzetim samostanima u ĉijem se podruĉju nalazi i ekonomija banjaluĉke biskupije. Nitko nas od sluţbenih organa vlasti, niti ministar vjera, niti njegov pomoćnik u Banja Luci, niti bilo tko od lokalnih politiĉara nije ni telefonom, ni pismeno, a kamoli osobno kontaktirao glede daljnje budućnosti ogromne crkvene imovine u spomenutim samostanima! Opravdano se pitamo: tko će nam objasniti ovakvo – u najmanju ruku ĉudnovato ponašanje aktualne vlasti? 2. TakoĊer ste ĉuli, a boraveći ovih dana u banjaluĉkom kraju i osobno se mogli osvjedoĉiti o doista neopravdanom, teškom zloĉinu protiv Katoliĉke Crkve, o zloĉinu etnocida i kulturocida nad hrvatskim miroljubivim narodom banjaluĉkog kraja. Rušenje drevnog franjevaĉkog samostana "Presvetog Trojstva" i monumentalne ţupne i hodoĉasniĉke crkve i svetišta "Sv. Ante" u banjaluĉkoj gradskoj ĉetvrti Petrićevac u ranim jutarnjim satima 7. 5. 1995., teško maltretiranje i ozljeĊivanje ĉlanova samostanske zajednice – pri ĉemu je jedan ĉlan, bolesni starac, fra Alojzije Atlija izgubio ţivot – nezainteresiranost obavještenih organa lokalne policije, kao i vatrogasne sluţbe, da se sprijeĉi ili barem umanji zloĉin, ostavlja dojam svjesnog, planiranog nastavka potpunog uništenja banjaluĉke biskupije od strane aktualnih vlasti RS. Ako se tome doda paljenje crkve "Blaţene Djevice Marije" u Vujnovićima 5. 5. 1995. i rušenje crkve "Sv. Filipa i Jakova" u Šargovcu 6. 5. 1995. (obje crkve su na podruĉju iste ţupe Petrićevac), te crkve "Sv. Mihovila ArkanĊela" u selu Majdan kod Mrkonjić Grada, 8. 5. 1995., onda je dojam o uništavanju i samih tragova nazoĉnosti katolika na ovom podruĉju još uoĉljiviji! – Vama je poznato da u ovom ratu na podruĉju moje biskupije nije bilo oruţanih sukoba izmeĊu Hrvata i Srba. – Vama je poznat naš odluĉni i konzekventni miroljubiv odnos prema svima našim susjedima. – Vama je poznato da smo se i ja i svi moji svećenici, redovnici i redovnice, kao i naši vjernici katolici maksimalno trudili oko širenja atmosfere nenasilja, praštanja i ljubavi prema onima koji su nam mnogo zla i nepravde u zadnje tri godine nanijeli! – Vama je poznato, da je do sada, unatoĉ izrazito miroljubivog drţanja katolika–Hrvata i drugih na podruĉju banjaluĉke biskupije, 2/3 mojih vjernika, tj. preko 55.000 moralo napustiti svoje domove i zaviĉaj, a preko 400 potpuno neduţnih civila u svojim domovima ubijeno i masakrirano – bez da su do sada naĊeni i kaţnjeni poĉinitelji. 346

– Vama je poznato da je potpuno uništenih 39 naših crkava, daljnjih 25 teško, a 23 manje oštećeno, 17 ţupnih i pastoralnih centara uništeno ili oštećeno, dva velika samostana uništena i još druga dva samostana bespravno prisvojena, a preko 100 redovnika i redovnica protjerano. – Vama je poznato raznovrsno, teško maltretiranje više desetina hiljada katolika ove regije, koji su unatoĉ svemu ţeljeli ostati na svojim ognjištima u miru i poštovanju sa svojim susjedima. – Vama je poznato, da unatoĉ našem miroljubivom drţanju već pune tri godine nemamo mnogih osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda, iako nam se to jamĉi i Ustavom RS i Vašim izjavama, kao i izjavama nekih od Vaših prvih suradnika. – Vama je poznato da sam osobno, u svakoj prigodi, kao kršćanin i katoliĉki biskup, dosljedno i neumorno dizao svoj glas u obranu Boţjeg zakona i ĉasti, kao i u zaštitu prava svakog ĉovjeka, svake vjerske ili narodne zajednice, pa tako i Srpske Pravoslavne Crkve i srpskog naroda; da sam jasno i nedvosmisleno osuĊivao sva zlodjela od koga god ona bila poĉinjena nad ljudima, narodima, njihovom imovinom, etniĉkim i kulturnim blagom. Pitam Vas, kao najmeritornijeg politiĉara u RS: – Da li se sve ovo s nama dogaĊa doista bez Vašeg znanja i odobrenja? – Zašto se nad nama, za koje i Vi znate da smo ustrajni mirotvorci, vrše već tri godine teška zlodjela i revanšizam zbog neĉijih mogućih sliĉnih nedjela? – Da li će nas katolike naša pravoslavna braća, predvoĊena Vama kao deklariranim pravoslavnim vjernikom, doista iskorijeniti iz ovih krajeva, što kroz mnoga ranija stoljeća nisu uĉinili ni nekršćani ni nevjernici? – Što smo mi katolici, koji ţelimo ţivjeti u ovom kraju na našim stoljetnim ognjištima, još trebali uĉiniti onim našim susjedima, pravoslavnim Srbima, koji nas ne ţele prihvatiti ni kao braću u istoj vjeri, ni kao dobrodošle miroljubive susjede? – Da li se Vi, kao deklarirani pravoslavni kršćanin, doista nadate Boţjem blagoslovu i dobru, kako za sebe osobno, tako i za svoj narod i sestrinsku SPC na ovim prostorima, kad ste dopustili, ili barem uĉinkovito ne sprjeĉavate, ovolika zla nad neduţnim svojim bliţnjima? Gospodine Predsjedniĉe, valja i meni i Vama jednoga dana stati pred boţanskog, pravednog Suca! Duţnost nam je prije toga ĉiniti pravdu u istini i ljubavi! I voljeti Boga i bliţnjega! U ime svih katolika moje, gotovo potpuno uništene biskupije, oĉekujem s pravom od Vas da nas poĉnete tretirati kao ljude koji takoĊer imaju pravo na sva ona osnovna ljudska prava i slobode kao i Vi i Vaš narod! Oĉekujem da ćete nam što skorije omogućiti pozitivno rješavanje svih otvorenih pitanja i aktualnih problema u kojima smo se kao katoliĉka zajednica na podruĉju pod Vašom kompetencijom našli. Mogu li se nadati da ste me ispravno shvatili i da ćete s nama, svojim miroljubivim susjedima, ubuduće postupati u duhu Boţjih zakona, koje – kako sami kaţete – poštujete? S poštovanjem! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 11. svibnja 1995. _______ UOO, str. 517–520.

12. V. 1995. VIJEĆE ZA PRAVDU, MIR I SKRB ZA SVE STVORENO PRI KONFERENCIJI FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA (RH, BiH, SLO) Apel svjetskoj javnosti za spas nesrpskog puĉanstva na banjaluĉkom podruĉju. Ovim se apelom Vijeće za pravdu, mir i skrb za sve stvoreno, pri Konferenciji franjevaĉkih provincija (HR, BiH, SLO) i Vijeću franjevaĉkih zajednica (HR, BiH), ţeli solidarizirati i pozvati na solidarnost s nesrpskim puĉanstvom koje je izloţeno svakovrsnom teroru na podruĉju Banja Luke, koje nadziru bosanski Srbi. Istovremeno ţelimo skrenuti pozornost svjetske javnosti na zloĉine koji se već tri godine tamo dogaĊaju, unatoĉ ĉinjenici da se na tom podruĉju nisu vodile nikakve ratne operacije. Neposredni su povod ovom apelu nedavno poĉinjeni zloĉini. Prema sluţbenom izvješću Biskupskog ordinarijata – Banja Luke, 7. svibnja srušeni su i zapaljeni franjevaĉki samostan i 347

ţupna crkva na Petrićevcu. Pod šokom rušenja i paljenja samostana umro je od srĉanog infarkta svećenik franjevac Alojzije Atlija, ofm, ranjen je gvardijan Dujo Ljevar, ofm, koji se s ostalim franjevcima i ĉasnim sestrama sklonio kod banjaluĉkog biskupa msgr. dr. Franje Komarice. Tih je dana ista sudbina snašla još tri katoliĉke crkve: u Vujnovićima, Šargovcu i Mrkonjić Gradu. Rušenje crkava najava je terora nad katoliĉkim puĉanstvom. Brojni su Hrvati uhapšeni, protjerane su ĉasne sestre iz Bosanskog Aleksandrovca i Nove Topole. Ovi najnoviji zloĉini nadovezuju se na niz zloĉina koji srpske naoruţane skupine ĉine već tri godine. Na tom podruĉju ţivjelo je oko 38% muslimanskog i 10% katoliĉkog puĉanstva. Do sada je protjerano više od 300.000 Muslimana i 55.000 Hrvata. Ubijeno je oko 400 Hrvata, 4 katoliĉka svećenika i deseci tisuća Muslimana, većim dijelom u logorima u Kozarcu, Prijedoru i Manjaĉi. Prema podacima Zajednice iseljenih Muslimana iz Bosanske krajine, iz same Banja Luke protjerano je 36.000 (90%) Muslimana, a srušeno je svih 16 dţamija, kao i velika većina u ostalim mjestima. Srušeno je 37 a oštećeno 38 katoliĉkih crkava. Srušene su brojne obiteljske kuće a velik se broj nesrpskog stanovništva zlostavlja, odvodi na prisilan rad na crte bojišnice. Imajući u vidu sva ova zlodjela lako je razumjeti situaciju u kojoj se nalazi preostalih 40.000 Muslimana i 20.000 Hrvata na tim podruĉjima. Banjaluĉki biskup msgr. dr. Franjo Komarica u svom apelu od 7. svibnja ove godine stanje opisuje ovako: "Strah i panika su zavladali meĊu ovdašnjim katolicima glede vlastite sudbine, jer su potpuno nezaštićeni pred domaćim novonadošlim srpskim ekstremistima. Kao taocima prijeti im realna opasnost neposrednog pogroma i progona i to u velikim razmjerima." U apelu kardinala Franje Kuharića iz Zagreba i kardinala Vinka Puljića iz Sarajeva kaţe se da nesrpsko stanovništvo nema "pravo ni na rad ni na lijeĉenje ni na mirno stanovanje. Uopće nemaju prava na miran ţivot u svom domu i u svom kraju. A na tom podruĉju nije bilo ratnih sukoba. Hrvati i Muslimani uopće nisu pruţali nikakav otpor srpskoj vlasti". Naravno, mora biti i neduţnih Srba koji takoĊer trpe teror od tih svojih sunarodnjaka na tom podruĉju. I oni su potrebni suosjećanja i solidarnosti. I oni ţele da se stane na kraj bezakonju terorizma. Zaprepašćuje nas ĉinjenica da unatoĉ ovim zloĉinima koji se svakodnevno dogaĊaju na tom podruĉju meĊunarodne organizacije poput Ujedinjenih naroda i Europske unije nemaju ni svoje promatraĉe koji bi bili svjedocima ovih zloĉina, i koji bi o njima mogli barem izvijestiti svjetsku javnost. UNHCR i MeĊunarodni crveni kriţ, koji se nalaze na tom podruĉju, svoju nemoć da zaštite neduţno puĉanstvo opravdavaju ograniĉenim mandatom. Ne moţemo a da se ne upitamo zašto utjecajni politiĉki krugovi u svijetu Ujedinjenih naroda odvraćaju pozornost od dogaĊaja na ovom podruĉju. Ne moţemo se oteti dojmu da su oni navikli da Srbi na podruĉjima koja nadziru mogu ĉiniti zloĉine svake vrste. Izgleda da se oni, u svojoj nespremnosti i oklijevanju da zaustave Srbe u ĉinjenju takvih zlodjela, ţele ponašati kao da se ta zlodjela ne dogaĊaju, ne ţele ni znati za njih. Ipak, s time postaju suodgovornima. Izgleda da se te odgovornosti ţele osloboditi time što kroz povećalo motre primjenjivanje meĊunarodnih standarda ljudskih prava i demokratskih naĉela na drugoj strani, primjerice u Zapadnoj Slavoniji (koju je hrvatska vlast nedavno oslobodila), postavljajući ĉak i više kriterije od onih koji vladaju u njihovim zemljama. Neki od njih ne vjeruju ni svojim izvjestiteljima i novinarima oĉevicima već se oslanjaju na izvješća predstavnika politike i medija koji su iskrivljivanjem istine prouzroĉili rat i tijekom rata se usavršili u umijeću proizvodnje laţi. Svejedno, mi apeliramo i na hrvatsku vlast da ustraje u poštivanju svih ljudskih prava na osloboĊenim podruĉjima Zapadne Slavonije i drugdje. Zbog toga što smo doţivjeli da Ujedinjeni narodi zaĉepljuju uši, obeshrabreni smo, utihnuli i gotovo zanijemili. MeĊutim, ponovno smo tjerani nutarnjom potrebom da barem krikom olakšamo svoju bol. Ovim krikom pridruţujemo se banjaluĉkom biskupu, msgr. dr. Franji Komarici: "Preklinjemo sve politiĉare, domaće i svjetske kao i predstavnike Crkve i humanitarne organizacije da što prije i što odluĉnije sprijeĉe nove velike i teške zloĉine ubijanja i etniĉkog ĉišćenja" na podruĉju Banja Luke. Proĉelnik Vijeća, Boţe Vuleta, OFM Sinj-Zagreb, 12. svibnja 1995. _____ Arhiv JKFP

13. V. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA 348

Pismo papi Ivanu Pavlu II. – o novim udarcima koje trpi Katoliĉka crkva u banjaluĉkoj biskupiji i o prijetnji njezina istrebljenja, ali i o spremnosti svećenika, redovnika i redovnica na nova iskušenja i ţrtve. Sveti Oĉe! U ovim danima najnovije, vrlo velike kušnje za cjelokupnu obitelj meni povjerene biskupije, posebno dragocjena nam je molitva i pomoć Vaše Svetosti kao i duboka solidarnost Apostolske Stolice. Dok Vam od svega srca zahvaljujem za najnovije izraze Vaše oĉinske skrbi i ljubavi prema svima nama u banjaluĉkoj biskupiji, a u povodu potpuno bezrazloţnog protjerivanja redovnica iz drevnih njihovih samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, rušenja crkava u Petrićevcu, Vujnovićima, Šargovcu, Majdanu, kao i starodrevnog franjevaĉkog samostana, protjerivanja redovnika-franjevaca, te uslijed maltretiranja redovnika i redovnica – nasilne smrti starca-bolesnika, redovnika i svećenika fra Alojzija Atlije, moram Vašoj Svetosti novom bolju saopćiti najnoviji teški udarac, novu kušnju koja nas je zadesila. To je nasilna smrt – ubijanjem, a zatim spaljivanjem – u prostorijama ţupskog ureda u ţupi Banjaluka–Presnaĉe, gdje je i biskupijsko svetište "sv. Terezije od Djeteta Isusa", ţupnika i ĉuvara svetišta preĉ. gosp. Filipa Lukende, i pastoralne suradnice, redovnice Druţbe sv. Vinka Paulskog, s. Cecilije Grgić, u ranim jutarnjim satima u petak 12. 5. 1995. godine. (Druga pastoralna suradnica, s. Agneza, radi bolesti, bila je privremeno u svom samostanu). Pastoralni centar je spaljen, a nova monumentalna ţupna i hodoĉasniĉka crkva potpuno je srušena. Tek sada smo dobili potpune vijesti o muĉeniĉkoj pogibiji ovih vrlo vrijednih i vjernih poslanika u njivi Gospodnjoj, istinskih svjedoka vjere u Krista i vjernosti Njegovoj Crkvi. Sliĉno kao i svi drugi svećenici, redovnici i redovnice u mojoj, doista vrlo teško iskušavanoj biskupiji, tako su i ţupnik Filip i sestra Cecilija bili odluĉni u svom ţrtvovanju, "pa ĉak ako i svoju vlastitu krv treba proliti" – za vjernike, povjerene njihovoj brizi i ljubavi, ali i za sve druge nekatolike, koji su traţili njihovu pomoć, duhovnu i materijalnu. Svjedoĉim za ove dvije najnovije ţrtve: svećenika i redovnice, kao i za druge, ranije ubijene svećenike (4) moje biskupije, da su to sve odreda doista potpuno nevine ţrtve ljubavi i vjernosti prema Bogu i svome poslanju u Crkvi Kristovoj. Svjedoci smo, posebno u zadnje vrijeme, provoĊenja u djelo onih Kristovih rijeĉi: "Udarit ću pastira i ovce će se razbjeći" (Mk 14,27). Ţeli se pošto poto naše vjernike obezglaviti i obeshrabriti, ubijajući im i maltretirajući pastire, i rušeći im crkve, samostane i pastoralne centre. Dobija se dojam da je to doista sotonsko djelo. Naši su vjernici veoma oţalošćeni i zbunjeni radi nezaustavljanja nasilja nad njima i radi potpune neizvjesnosti glede njihove sudbine. Jedini im je oslonac ustrajna nazoĉnost i ljubav svećenika, redovnika i redovnica, a evo i njih se ţeli nasilno protjerati ili likvidirati. Zaista bismo i mi mogli proplakati rijeĉima Tuţaljki (5,2.5.7.8.10), ali nam ni to nije slobodno! Pa ipak, znajte, Sveti Oĉe, ako je Boţja volja da bude, osim sadašnjih teških iskušenja i ţrtava, još prolijevanja nevine krvi uistinu miroljubivih naših vjernika, ali i svećenika, redovnika i redovnica, pa i samog biskupa – uvjeravam Vas, da ćemo ostati vjerni Kristovom zakonu praštanja, pomirenja i ljubavi. Svi mi, koji smo još uvijek ostali ovdje, na svojim stoljetnim ognjištima, ne ĉineći nikome zlo nego uzvraćajući na zlo dobrim, vjerujemo da nas Krist upravo ovdje treba, kao svoje svjedoke, kao poslenike u svom vinogradu. Ne moţemo prihvatiti kao istinu, da nas naša pravoslavna braća, ovdašnji srpski (ili neki drugi) politiĉari doista ţele istrijebiti sa ovih prostora, gdje smo kao katolici (Hrvati i drugi) nazoĉni preko jednog milenijuma i gdje ustrajno nastojimo sa svima oko nas ţivjeti u miru, slozi i ljubavi. Unatoĉ mnogostrukih i ĉestih oluja koje su uništavale i samo korijenje naše katoliĉke nazoĉnosti na ovim prostorima, kao što je sluĉaj i sada, usuĊujem se na cijelu svoju biskupijsku zajednicu primijeniti rijeĉi psalma: "Gurahu me, gurahu da me obore, ali mi Gospodin pomoţe. Gospodin je moja snaga i pjesma, on mi je spasitelj. Kaznom teškom kaznio me Gospodin, ali me smrti ne preda" (Ps 118,13–14.18). Sveti Oĉe, proţivljavamo doista sudbonosne dane za nas, katolike banjaluĉke biskupije i za našu budućnost na ovim prostorima! Pune tri godine traje naša agonija koja, ĉini se, doţivljava svoju kulminaciju. Doista se pitamo: zar nam nitko od utjecajnih ljudi iz humanog, civiliziranog svijeta ne ţeli pomoći? Dok se svi mi ţarko preporuĉujemo u molitvama dobroti i zaštiti Boţjoj, vapimo po tko zna koji put s puno nade i svojoj braći u istoj Kristovoj Crkvi da nam pomognu i molitvom i djelom, da ustrajemo u borbi protiv zla koje hoće i naša srca da nadvlada i da nad nama potpuno trijumfira; da bi se Bog po našem trpljenju što više proslavio a što više braće ljudi upoznalo Boţju dobrotu i praštanje i spasilo svoje duše. 349

U ime svih svećenika, redovnika, redovnica i ostalih ĉlanova moje biskupijske zajednice, koja proţivljava gorke ĉasove svoga Velikog petka, kao i u svoje osobno ime, najiskrenije Vam

zahvaljujem za Vašu doista veliku, oĉinsku ljubav, za Vaše molitve i Vaš blagoslov. Smjerno svi molimo Vašu Svetost da nam i za buduće dane udijelite svoj apostolski blagoslov. Vašoj Svetosti iskreno odani u Gospodinu, Dobrom Pastiru, Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 13. svibnja 1995. ______ UOO, str. 269–271.

16. V. 1995. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Pismo potpore banjaluĉkom biskupu Franji Komarici – u povodu rušenja više crkvenih zgrada i pogibije dvojice svećenika i jedne redovnice. Dragi Oĉe Biskupe, u agoniji Vaše Biskupije i u tjeskobi Vašega srca prisutan sam u Vašoj blizini. Rušenje Petrićevca i ubojstvo fra Alojzija Atlije, rušenje svetišta sv. Terezije od Djeteta Isusa i ubojstvo svećenika Filipa i ĉasne sestre Cecilije, te rušenje crkava u Vujnovićima, Šargovcu, Majdanu, kao i protjerivanje ĉasnih sestara iz Aleksandrovca i Nove Topole, sve su to rane na rane koje pogaĊaju srce i dušu. Suosjećajući s Vama u svemu tom na tom kriţnom putu, i sam sam tjeskoban zbog tih ţrtava, ali sam tjeskoban i zbog strašne nemoći moćnoga svijeta da zaštiti potlaĉene, da sprijeĉi zloĉine, da uspostavi pravedan mir. Ako su se takova barbarstva mogla dogaĊati u prošlosti, kad je toboţe svijet još bio neprosvijećen, kako se mogu dogaĊati danas kada se odrţavaju kongresi s mnoštvom delegacija o ljudskim pravima i kada se hvali ova civilizacija svojim kompjutorima i raznim inţinjerinzima? Ţrtva je prepuštena u potpunoj nemoći samovolji moćnih. Strašno je to da je ta samovolja motivirana mrţnjom i osvajanjem. Zaista, gledajući ljudskim oĉima, u toj bespomoćnosti ţrtva ne vidi izlaza. Jedino utoĉište koje nam preostaje je Bog, a Cirenci koji Vas prate na tom kriţnom putu to su oni jednostavni ljudi dobre volje kojima nije otupila savjest, koji nisu izgubili osjećaj za patnju drugoga i koji suosjećaju u svakoj nevolji s ĉovjekom. Na ĉelu te ipak duge procesije Cirenaca stoji vrhovni moralni autoritet svijeta, Sveti Otac Ivan Pavao II. Kad on govori, onda svjedoĉi pred cijelim svijetom za istinu, pravdu i ĉovjeka. Tako je svjedoĉio i o muĉeništvu svećenika Filipa, redovnice Cecilije i fra Alojzija Atlije. Svjedoĉio je o muĉeništvu cijele Vaše biskupije. IzmeĊu njega i potlaĉenog ĉovjeka ne stoji zid nikakvih interesa, nego je nesebiĉna ljubav. Cirenci su svi oni koji mole, pa raĉunajte i s našom molitvom, makar nevrijednom, ali ţelimo biti uz Vas i povjeriti Vas Boţjoj zaštiti po zagovoru Majke Boţje. Ĉitam Vaša pisma, vaše krikove upućene odgovornima, ali imam osjećaj da je to govor gluhim ušima i neosjetljivim srcima. Molimo i za njih da im Bog pamet rasvijetli i savjest probudi. Svaki dan, poloţeni u ruke Boţje, budite uvjereni da Vam je Bog blizu, Vama, Vašim svećenicima, redovnicima, ĉasnim sestrama i svim vjernicima. Vas i sve oko Vas i sve povjerene Vašoj pastirskoj brizi srdaĉno i bratski pozdravljam ţeleći Boţji blagoslov i zaštitu. Kard. Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki 350

Zagreb, 16. svibnja 1995. _______ IKA–Vijesti, 20/1995, 18. svibnja 1995, str. 8.

17. V. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo njemaĉkom kancelaru Helmutu Kohlu – o stradanjima koja podnose katolici banjaluĉke biskupije i molba da ih se zaštiti. Mnogopoštovani gospodine kancelaru! Dopustite mi da Vam se ponovno obratim. Već tri godine traje strašna agonija nesrpskog stanovništva, prije svega Hrvata i Bosanaca u ovom, od bosanskih Srba okupiranom podruĉju oko Banjaluke u sjeverozapadnoj Bosni. Zbog nepodnošljivih šikaniranja i oduzimanja (od strane Srba) gotovo svih osnovnih ljudskih prava i sloboda, velik broj stanovnika (80, odnosno 90%) bio je prisiljen napustiti svoju domovinu da bi kao izbjeglice i prognanici ţivjeli bez sigurne budućnosti u razliĉitim europskim zemljama, ukljuĉujući i Njemaĉku. Ovdje nije bilo ratnih sukoba, ponašali smo se iskljuĉivo miroljubivo, nismo našim susjedima ništa naţao uĉinili. Unatoĉ tome, prema nama se odnose kao da nismo ljudi. Za nas se, sve vrijeme naše agonije, unatoĉ našim silnim vapajima za pomoć, nitko ne zauzima! Napustili su nas svi politiĉari i svi borci za ljudska prava! Osim toga, kao katoliĉki bikup, u svom rodnom gradu moram bespomoćno promatrati kako moje vjernike, svećenike, redovnike i redovnice potpuno nevine brutalno ubijaju, kako se potpuno ruše crkve, samostani i druge crkvene ustanove, kako dakle moja biskupija jednostavno nestaje. Samo u posljednjih desetak dana ubijeni su dvojica mojih svećenika i jedna redovnica u njihovim ţupnim centrima i samostanu, redovnice iz dva samostana brutalno su protjerane, samostanske zgrade oduzete. Redovnici su protjerani iz još jednog svog samostana, njihov je samostan zapaljen i razoren, kao i velika ţupna crkva, daljnje ĉetiri filijalne crkve i na kraju jedna velika ţupna i hodoĉasniĉka crkva i pastoralni centar! Ţeli se potpuno izbrisati i ostatak katoliĉkih crkvenih i kulturnih institucija na ovom podruĉju, a većina drugih crkava i crkvenih ustanova već je prije potpuno uništena. Apsolutno bez razloga ovdje se neometano ĉini genocid, etnocid, kulturocid i namjerno uništavanje Katoliĉke crkve, gdje je kao najstarija vjerska zajednica kroz stoljeća preţivjela upade Mongola, Tatara, Otomana i na kraju ateistiĉke komuniste! Sada slijepi ekstremistiĉki voĊe bosanskih Srba, "u ime srpskog pravoslavlja" (!), ţele brutalno protjerati i uništiti nas katolike, naravno i muslimanske Bosance. Našim mirotvornim ponašanjem, našim praktiĉnim ekumenizmom s našim susjedima, pravoslavnim Srbima i Muslimanima, dokazali smo da smo voljni i sposobni ţivjeti u miru i poštujući druge u našoj jedinoj domovini! Zašto nas tako brutalno kaţnjavaju? Zašto nam nitko od "moćnika" ne ţeli pomoći u našim neizdrţivim nevoljama? Zašto se ovdje dopušta brutalni fašizam i rasizam, bez pravog zanimanja o tome što se ovdje doista dogaĊa? Mnogo sam puta pokušao zainteresirati odgovorne politiĉare u Hrvatskoj i u Europi za našu beznadnu situaciju. Bosanski su mi politiĉari odavno rekli da "za nas ne mogu ništa uĉiniti"! Do sada je, na ţalost, sve bilo uzalud! Sada smo došli u situaciju kada smo primorani reći: Netko nas mora zaštiti, vratiti nam oduzeta ljudska prava i slobode, ili ovim psihiĉki iscrpljenim ljudima napokon omogućiti da isele i stvore negdje novu domovinu! Rijeĉ je o gotovo 35.000 katolika (Hrvata i dr.) i pribliţno 40.000 Bosanaca! Molim vas, gospodine kancelaru, nemojte preĉuti ovaj vapaj jednog katoliĉkog biskupa iz jedne europske(!) biskupije, i zbog toga što ste mi prošle godine u Drezdenu na "Katholikentagu" obećali da ćete biti naš odvjetnik! Za to je krajnje vrijeme! Molim Vas, zauzmite se da se što prije dogodi meĊunarodna istraga o našoj situaciji! U ime mnogih obespravljenih ljudi u Banjaluci i okolici od srca Vam unaprijed zahvaljujem! S poštovanjem, 351

dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 17. svibnja 1995. _______ UOO, str. 637–638.

Sredinom svibnja, 1995. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Apel za Bosansku posavinu domaćoj i svjetskoj javnosti Već nekoliko dana traju ţestoki napadi srpskih oruţanih snaga na podruĉja slobodnog dijela Bosanske posavine. U tim napadima ne biraju se sredstva i koriste se ubojita sredstva velike razorne moći. Cijenu tih bezumnih napada na ova podruĉja plaćaju ponovno neduţni civili, ĉak ţene i djeca. Podsjećam domaću i svjetsku politiĉku javnost da su ova podruĉja, prije izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, bila naseljena najvećim dijelom hrvatskim puĉanstvom. Na podruĉju koje obuhvaća Bosanska posavina ţivjelo je više od 120.000 Hrvata, koji su nakon uţasne agresije 1992. godine bili najvećim dijelom protjerani i sada ţive u izbjeglištvu. Na slobodnom podruĉju Bosanske posavine ostalo je svega negdje oko 20.000 Hrvata, što upozorava na uţasne posljedice srpskih napada na ova podruĉja. Bosanska posavina je ĉinila i najkompaktniji dio vrhbosanske nadbiskupije, jer je na tom podruĉju ţivjela gotovo jedna ĉetvrtina katolika te nadbiskupije. U ĉetiri dekanata toga dijela nadbiskupije nalazilo se više od 40 ţupa, od kojih je sada djelomiĉno slobodno svega šest ţupa. Te ţupe su bile najveći rasadnik duhovnih zvanja, kako svećeniĉkih tako i redovniĉkih. Kao pastir ove mjesne Crkve podiţem svoj glas protiv nasilja koje se ĉini nad ovim neduţnim stanovništvom, koje ne ţeli ništa drugo doli obraniti svoja ognjišta i svoje pravo da ţive tamo gdje su ponikli. Već je prevelika nepravda nanesena većini puĉanstva na ovim prostorima time što su prije tri godine morali napustiti svoje domove i ţivjeti u izgnaništvu, a sada im se ţeli oduzeti i pravo na nadu da će se moći vratiti na svoja ognjišta. Stoga pozivam sve relevantne ĉimbenike domaće i svjetske politiĉke pozornice da se suprotstave ovom nemoralnom i genocidnom ĉinu tzv. etniĉkog ĉišćenja. Iako Bosanska posavina nije proglašena "zaštićenom zonom" smatram da je duţnost svih mjerodavnih instanci omogućiti, ne samo onima koji se još nalaze u Bosanskoj posavini da tamo mogu i ostati, nego omogućiti i povratak svima onima koji su već protjerani. Nijemo promatranje ovih dogaĊaja znaĉilo bi sudjelovanje u rušenju svih moralnih naĉela i uopće temelja civilizacije. Oĉekujem da će svi relevantni politiĉki faktori, domaći i svjetski, poduzeti sve što je u njihovoj moći kako bi sprijeĉili nasilje nad neduţnim stanovništvom Bosanske posavine i osigurali im njihova osnovna ljudska prava, u što svakako spada i pravo na dom i domovinu. /Sarajevo, sredina svibnja 1995./ _______ GK, 21. svibnja 1995, str. 4.

19. V. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Tadeuszu Mazowieckom, posebnom izaslaniku OUN-a za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji – o teškom stradanju katolika-Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva, kojima su oduzeta sva osnovna ljudska prava. Poštovana Ekscelencijo! 352

Kao katoliĉki biskup u Banjaluci (sjeverozapadna Bosna) obraćam Vam se ponovno u ime potpuno obespravljenih 80.000 katolika moje biskupije (Hrvata i dr.) koji se nalaze pod vlašću bosanskih Srba, a i u ime mnogo desetina tisuća drugih ljudi, poglavito Bošnjaka, koji su na ovom podruĉju u sliĉnoj situaciji. Svi ti ljudi ostali su bez svojih politiĉkih predstavnika koji bi u ime njihovo dizali svoj glas i borili se za njihova osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode. Savjest mi ne dopušta da nezainteresirano svakodnevno gledam strašne nepravde i zloĉine nad potpuno nevinim ljudima i to već pune ĉetiri (4) godine. Ponovno, po ne znam koji put, upućujem svoj vapaj i poziv za prijeko potrebnu pomoć ovim ljudima kojim su još odavno oduzeta i pogaţena osnovna ljudska prava: – pravo na nepovredivost osobe i imovine, – pravo na dom i zaviĉaj, – pravo na slobodu kretanja, – pravo na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje, – pravo na dobra potrebna za ţivot i osobno izdrţavanje, – pravo na rad i poštenu podjelu plodova rada, – pravo na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, – pravo na odgoj i izobrazbu vlastite djece, – pravo na dobar glas, – pravo na slobodu savjesti, – pravo na slobodno udruţivanje i suodluĉivanje u javnom ţivotu i poretku (itd.). Ako, naţalost, za neke naše susjede srpske nacionalnosti, koji su sebi nasilno prigrabili svu vlast odluĉivanja o drugima, mi nismo ljudi, nego u najbolju ruku robovi, pitamo Vas i sav civilizirani svijet kojega Vi predstavljate: jesmo li mi za Vas ljudi? Imamo li mi – u Vašim oĉima – pravo na posjedovanje osnovnih ljudskih prava? Ako imamo, zašto nitko od meĊunarodnih organizacija za zaštitu obespravljenih ljudi kroz cijelo ovo vrijeme naše tragedije nije došao k nama na banjaluĉko podruĉje i na podruĉje koje kontroliraju bosanski Srbi, da osobno ustanovi našu konkretnu, uţasnu situaciju i uĉinkovito nam pomogne? – Ovdje, u posljednje vrijeme postaje neizdrţivo za ovaj izrazito miroljubivi ostatak katoliĉkog (i drugog nesrpskog) puĉanstva! Uništavaju nam se i zadnji oslonci našeg ljudskog, vjerniĉkog, kulturnog i etniĉkog identiteta! Ubijaju se nevini ljudi u njihovim kućama, a vjerski sluţbenici u ţupnim centrima. Progone se redovnici i redovnice iz samostana, a vjernici iz svojih domova; da ne govorimo o izostanku najosnovnije naše fiziĉke i socijalne zaštite! Uţurbano se priprema progon s naših vjekovnih ognjišta ovdašnjih preostalih nekoliko desetina tisuća katolika (Hrvata i dr.). Molim Vas, poštovana Ekscelencijo, da, osim svoga najavljenog skorašnjeg posjeta zapadnoj Slavoniji u RH, što prije naĊete naĉina – Vi i Vaši suradnici – i posjetite i nas na banjaluĉkom podruĉju, jer je ovdje svaki dan sve dramatiĉnije! Nemojte svojim oklijevanjem dopustiti nove teške zloĉine koje ovdašnji bezakonici, nesmetano i nekontrolirano već tako dugo provode nad potpuno nevinim i obespravljenim ljudima. Oĉekujući Vašu što skoriju pozitivnu reakciju na naš vapaj, pozdravljam Vas, takoĊer u ime više desetina tisuća ljudi u ĉije ime Vam ovaj dramatiĉan poziv šaljem! S poštovanjem! Mons. dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 19. svibnja 1995. ______ Arhiv BOBL

19. V. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo papi Ivanu Pavlu II. – o nasilju nad katolicima i o opasnosti da ih se posve protjera s podruĉja Banja Luke. Sveti Oĉe! 353

U ovom dramatiĉnom i sudbonosnom ĉasu za sadašnjost i budućnost preostalih katolika (oko 27.000) moje biskupije na podruĉju Banje Luke, smatram svojom zadaćom da Vas izvijestim iznovice i zamolim za savjet. 1. Ni one najmanje zaštite ţivota i imovine naših vjernika, naţalost, zasad nema. 2. Obnavljanje ratnih sukoba na podruĉju Bosne i Hercegovine: na zapadnom dijelu ovog podruĉje, tj. u Bihaću, na jugu (Donji Vakuf, planina Vlašić) i na istoku (tzv. koridor, u predjelu Brĉkog), izaziva uznemirenost. A val izbjeglica koji dolaze stvara kod srpskog puĉanstva zabrinutost. Osim toga mnoge izbjeglice su došle iz Hrvatske, tj. iz zapadne Slavonije. 3. Srpske civilne vlasti nas ne štite. Pred svojim narodom traţe ispriku za nesreću u koju su uveli vlastiti narod te optuţuju katolike, Hrvate i druge. Mi smo dio hrvatskog naroda – katoliĉkog, neduţni smo, a ipak smo postali predmet osvete. Ona se vrši osobito prema našim crkvama, ustanovama, osoblju i pokušava se izbrisati naša ognjišta na kojima stojimo već stoljećima. 4. Već treći dan civilne vlasti ovdje u općini Banja Luka, gdje ima još oko 13.500 katolika, vrše popis. Taj popis obuhvaća osobe (katolike!) i imovinu naših vjernika. Ţele izvršiti pritisak kako bi narod otišao u Hrvatsku. Ne znamo da li se radi o kakvom sporazumu izmeĊu Srba i vlasti Republike Hrvatske. 5. Ĉini nam se da postoji velika vjerojatnost da će idućih dana ili sedmica biti izvršene evakuacije većeg dijela ovdje preostalih katolika. Ako nije moguće bolje zaštititi ovaj siromašni narod, evakuacija je uistinu potrebna. Ipak, ja vjerujem da je moguće zaštititi ovaj narod ako se to hoće. Ako je, meĊutim, sve samo jedna epizoda programa koji je već prije napravljen: da se iskorijeni sve što pripada Katoliĉkoj Crkvi na ovom podruĉju – a upravo takav utisak imamo – u tom sluĉaju ovo je jedna etapa više kriţnog puta koji za nas traje već 4 godine. 6. Molim Vašu Svetost da primi ovo bolno izvješće o stanju katolika na podruĉju Banje Luke, a isto tako molim da nam dadnete savjete što trebamo ĉiniti s ovim nezaštićenim narodom, jednako tako i savjete u pogledu budućnosti cijele banjaluĉke biskupije koja se nalazi pred iskorjenjivanjem. Dok izraţavamo volju i spremnost da ostanemo ovdje, molimo Vaš blagoslov. Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 19. svibnja 1995. _____ Arhiv BOBL

21. V. 1995. PROVINCIJAL HERCEGOVAĈKIH FRANJEVACA, FRA TOMISLAV PERVAN Poziv svjetskim politiĉarima da sprijeĉe iskorjenjivanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva na banjaluĉkom podruĉju. Mi, vjernici i svećenici franjevci, skupili smo se 21. svibnja 1995. u Mostaru na zgarištu spaljene franjevaĉke crkve Sv. Petra i Pavla na misu i molitvu za mir muĉeniĉkom stanovništvu u banjaluĉkom podruĉju na ĉelu s biskupom mons. dr. Franjom Komaricom. Obraćamo se i Vama, politiĉkim osobama, ustanovama i organizacijama, da se odmah najodluĉnije oprete ideji ekstremista u srpskom narodu, koji sustavno progone, zlostavljaju i ubijaju preostalo hrvatsko i ostalo nesrpsko stanovništvo u Banja Luci i u njezinoj okolici, pale i ruše obiteljske domove, crkve, samostane i druga kulturna zdanja. Nadamo se da će i štrajk glaĊu biskupa mons. dr. Franje Komarice pridonijeti "otvaranju oĉiju i buĊenju svijesti i savjesti" u svih koji su moćni zaštititi tamošnje stanovništvo. I mi se molitvom i postom zdruţujemo s Biskupom i paćeniĉkim narodom. S poštovanjem i nadom da će se mir i dobro nastaniti u svim ljudskim srcima te tako zavladati i u ovim našim krajevima! Fra Tomislav Pervan, provincijal Mostar, 21. svibnja 1995. ______ Arhiv FPM 354

22. V. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo dr. Franji TuĊmanu, predsjedniku Republike Hrvatske – o opasnosti da posve nestane katolika-Hrvata u banjaluĉkom kraju i o brizi jedino Crkve da im pomogne. Poštovani gospodine Predsjedniĉe! Iz mnogostrukih razgovora koje sam osobno imao s Vama i Vašim najbliţim suradnicima kroz tri zadnje godine, kao i iz poruka i apela koje sam drţavnom Vrhovništvu RH i politiĉkim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH slao preko svojih najbliţih suradnika ili pismeno, bili ste svi kontinuirano, od 1991. g. do sada, obavještavani o aktualnoj situaciji katolika–Hrvata i drugih, na podruĉju moje banjaluĉke biskupije. A naša situacija, posebno na podruĉju kojem cijelo ovo vrijeme komandiraju vlasti bosanskih Srba, što je i najveći dio moje biskupije, te na podruĉju bihaćke regije koja je pod kontrolom Bošnjaka–muslimana, cijelo ovo vrijeme je potpuno neizvjesna, a u pojedinim fazama bila je vrlo dramatiĉna. Sada ta dramatiĉnost dostiţe vrhunac! Vama je poznato da su ovdašnji Hrvati, njih oko 80.000, ostali bez najvećeg broja svojih izabranih politiĉkih predstavnika, a time i bez osnovne praktiĉne zaštite i orijentacije. Oni politiĉki predstavnici, koji nisu ubijeni, protjerani ili izbjegli, nisu, koliko mi je poznato, imali nikakvu vezu a kamoli potporu drugih stranaĉkih, politiĉkih ili drţavnih organa ili institucija hrvatskog naroda niti s podruĉja HR HB odnosno BiH, a niti s podruĉja RH (!). Sav teret i svu odgovornost za obespravljene i nezaštićene naše ljude preuzeli su svećenici, redovnici, redovnice i domaći biskup. Svojim ustrajnim ţrtvovanjem za svoje vjernike i sunarodnjake, unatoĉ trajne direktne ţivotne ugroţenosti (prva svećeniĉka i redovniĉka ţrtva je pala 16. 06. 1992. g., a zadnja, šesta po redu, 12. 05. 1995.), neumornim propovijedanjem o miroljubivosti, nenasilju i praštanju, saĉuvani su mnogi ţivoti, ne samo Hrvata, nego i Srba i drugih. Unatoĉ našeg izrazito miroljubivog drţanja, što je poznato i našim susjedima, ali i našim sunarodnjacima u drugim dijelovima BiH i RH, kao i Vama osobno, cijelo vrijeme, od napada na RH u ljeto 1991. pa do sada, mi smo svi ovdje, kao Hrvati i kao katolici, izloţeni najraznovrsnijem brutalnom teroru, od strašnog pritiska da idemo u osvajaĉku borbu protiv braće u Hrvatskoj do oduzimanja svih osnovnih ljudskih prava: prava na ţivot, dom, rad, socijalnu i zdravstvenu zaštitu i dr. Pod teškim, nerijetko i nesnosnim pritiskom već je moralo preko 55.000 katolika privremeno napustiti svoje domove i zaviĉaj i otići ne samo na podruĉje RH nego i u druge europske, pa i prekomorske zemlje. Mnogi od njih se svakako ţele vratiti na svoja pradjedovska ognjišta, interesirajući se svakodnevno, preko Vikarijata banjaluĉke biskupije u Zagrebu, za razvoj situacije u domaćem kraju i za mogućnost povratka. Preko Caritasa naše biskupije ulagali smo maksimalne napore da koliko-toliko opskrbimo ovdašnje naše preostale ljude (ali i druge) najosnovnijim ţivotnim artiklima kao i medicinskom pomoći. Zahvaljujući izvanrednom zalaganju preostalih lijeĉnika i medicinara, Hrvata (koje za njihov rad nikoja drţavna ni politiĉka institucija hrvatskog naroda nije bila spremna plaćati!), omogućili smo u prostorijama Biskupskog Ordinarijata u zadnjoj godini dana preko 70.000 pregleda, odnosno intervencija. – Pa ipak, naša situacija se dramatiĉno pogoršava, ne našom krivicom, nego ustrajnim dobro isplaniranim pritiskom ovdašnjih srpskih vlasti, da nas potpuno iskorijene s ovih naših vjekovnih prostora! – Mnogo, doista mnogo puta sam upozoravao vlasti bosanskih Srba, kao i politiĉke predstavnike hrvatskog naroda u BiH i RH, vodeće europske i svjetske politiĉare i predstavnike 355

humanitarnih organizacija na njihovu obavezu humanog i civilizacijskog ponašanja prema ovdašnjem izrazito miroljubivom hrvatskom puĉanstvu, moleći ih ujedno da ne ĉine, odn. da ne dopuštaju nad našim ljudima zlodjela protiv ĉovjeĉnosti, protiv osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda. – Najviše razumijevanja i potpore pruţio nam je Sveti Otac Ivan Pavao II. i Sveta Stolica, te predstavnici Katoliĉke Crkve u pojedinim zemljama. Svi drugi su do sada više manje obećavali, ali ne i uĉinkovito djelovali, koliko su prema našem osvjedoĉenju mogli i trebali! – Ponavlja se tako, naţalost, burna, dramatiĉna povijest katolika Hrvata ovoga podruĉja! Zbog indiferentnosti i nekih svojih vlastitih interesa, susjedi naših predaka iz druge polovine 15. stoljeća (tisuću ĉetiri stotine šezdesetih godina) oglušili su se na dramatiĉne vapaje za pomoć tadašnjih voĊa ovoga naroda pred najezdom osvajaĉa i istrebljivaĉa katolika cijelog ovog podruĉja. To je urodilo, kako Vam je poznato, vrlo tragiĉnim stoljetnim posljedicama za hrvatski narod i Katoliĉku Crkvu. Bili smo skoro potpuno uništeni na ovim prostorima. A to je direktno utjecalo i općenito na situaciju hrvatskog naroda i Katoliĉke Crkve na podruĉju Hrvatske – od tih davnih pa sve do naših dana. – Ovih oko 27.000 još uvijek nazoĉnih katolika (uglavnom Hrvata) na širem banjaluĉkom podruĉju u zadnjih nekoliko mjeseci – zbog trajne potpune nezaštićenosti i nemilosrdnog pritiska na iseljavanje, zbog uništavanja i ovih malobrojnih, preostalih naših crkava, samostana i svetišta, t.j. samih tragova naše vjerske, nacionalne i kulturne prošlosti i identiteta, zbog protjerivanja i ubijanja naših jedinih predvodnika, hranitelja i branitelja, svećenika i redovnika – nalazi se pred prisilnim odlaskom sa svojih stoljetnih ognjišta. Njihova dosadašnja uporna, miroljubiva nazoĉnost ovdje ulijevala je nadu i svima onima, ranije protjeranima koji su ĉeznuli za povratkom na ovdašnja svoja ognjišta. Sada ta nada rapidno kopni! A prijeti dalekoseţno, fatalno uništenje Katoliĉke Crkve i hrvatskog narodnog korpusa na podruĉju moje banjaluĉke biskupije, t.j. sjeverozapadne Bosne, još kroz nedavna stoljeća poznate pod znakovitim imenom CROATIA TURCICA – TURSKA HRVATSKA. Mi još uvijek ţelimo ostati na svojim ognjištima, u Banja Luci i banjaluĉkom kraju i to kao ljudi – ravnopravni s drugima oko nas u svim osnovnim ljudskim pravima i slobodama, dakle i s našim vjerskim – katoliĉkim i nacionalnim identitetom. Smatramo to jednim od svojih neotuĊivih prava, koje ne moţe niti smije dovesti u pitanje nikakva drţavna niti politiĉka odluka ili ureĊenje! Ako nam u ostvarivanju toga našeg legitimnog prava ne pomognu naša braća po vjeri, po krvi i jeziku, bojimo se da nam ni drugi neće pomoći! Gospodine Predsjedniĉe, nakon prvog, strašnog, već unaprijed planiranog udara na našu opstojnost na ovim prostorima (u god. 1992.) nisam došao k Vama niti bilo komu, na ĉelu prognaniĉke kolone mojih sunarodnjaka i kondijecezanaca. Njih, koji su već tada bili prisiljeni napustiti svoja vjekovna ognjišta, prihvatili su moji najbliţi suradnici, pomogli im i preporuĉili ih drugoj braći po vjeri i krvi – kod Vas u slobodnoj Hrvatskoj i u drugim sredinama. Ja sam, odlazio sam od preostalih ovdašnjih svojih "sirotana" k Vama i drugima, oko Vas i po bijelom svijetu, traţeći za njih kruha i ruha, ali prvenstveno traţeći razumijevanja i potpore za našu ustrajnu ţelju da ostanemo na svojim vjekovnim ognjištima, i to ne kao robovi, niti već sada svi u grobovima, nego kao ljudi sa svojim dostojanstvom, pravima i slobodama koje su zagarantirane svim ljudima u civiliziranom svijetu. Ni sada za njih ne ţelim ništa drugo! Ovdje je kormilo mog ţivotnog broda i ja ga ne kanim napustiti osim višom silom, smrću ili sl.! Zajedno sa svojim poţrtvovnim svećenicima, redovnicima i redovnicama, dijelit ćemo sa svojim napaćenim i obespravljenim narodom, kao i do sada, njihovu situaciju i ujedno oko sebe širiti miroljubivost, praštanje i kulturu multietniĉkog i multivjerskog suţivota, što je svojstveno i našem hrvatskom narodu, a pogotovo pripadnicima Katoliĉke Crkve. Bit ćemo i dalje uz svoj narod, svoje vjernike, svijetla obraza i neslomljive vjernosti! Ali, to sve u ovom ĉasu više nije dosta! Ĉaša teških nepravdi i trajne obespravljenosti, nezaštićenosti i neizvjesnosti već je prepuna! Trebamo HITNO konkretnu, uĉinkovitu pomoć u oduzetim nam i pogaţenim – osnovnim ljudskim i graĊanskim pravima i slobodama! Treba netko od kompetentnih hrvatskih politiĉara ovome narodu reći što se s njime namjerava: ţrtvovati ga ili spasiti ga! Ponovno Vas, po tko zna koji put, preklinjem: POMOZITE NAM! Radi se o danima! NaĊite naĉina da konaĉno neki od provjerenih politiĉkih voĊa hrvatskog naroda preuzmu o nama, o našoj sadašnjosti i budućnosti trajnu brigu! Prije nego što, ne daj Boţe, bude kasno i za nas i za Vas! 356

Vjerujem da ćete nam pomoći, ne samo deklarativno nego i konkretnim pozitivnim mjerama! Zato Vam u ime svih oko mene iskreno zahvaljujem! S poštovanjem Mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 22. svibnja 1995. _______ UOO, str. 588–592.

24. V. 1995. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Pismo Billu Clintonu, predsjedniku Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava – apel za zaštitu progonjenih Hrvata-katolika banjaluĉke biskupije. Gospodine Predsjedniĉe! Vama kao Predsjedniku Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava u ime Hrvatske biskupske konferencije i u svoje osobno ime upućujem najdramatiĉniji apel za zaštitu progonjenih Hrvata katolika u banjoluĉkoj biskupiji u Bosni. Poznato Vam je da im se ruše crkve, da su ovih dana ubijena dva svećenika i jedna redovnica, da se nad svima vrši neĉovjeĉno nasilje kako bi konaĉno napustili svoja stoljetna prebivališta, da taj teritorij pod srpskom vlašću bude etniĉki ĉist. Nitko od meĊunarodnih institucija, koje jako mnogo govore o ljudskim pravima, ne dolazi na lice mjesta da vidi kako se na tom podruĉju bezdušno i neĉovjeĉno krše sva temeljna ljudska prava. Zar ţrtva nema nikakvih prava da bude zaštićena od nasilnika? Moţete li preko svoje veleposlanice u Ujedinjenim narodima zahtijevati da u Banju Luku doĊe netko da bude svjedok zla koje se dogaĊa? Zar se na koncu 20. stoljeća, pred oĉima civiliziranog svijeta, bez ikakve reakcije u prilog ţrtve mogu dogaĊati takva nasilja? S osobitim poštovanjem Franjo kardinal Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki Zagreb, 24. svibnja 1995. _______ GK, 4. lipnja 1995, str. l.

29. V. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Predragu Radiću, predsjedniku SO Banja Luka – zahtjev da se Hrvati–katolici zaštite od daljnjih nasilnih istjerivanja iz kuća i da se obznani gdje su oni koji su nedavno nasilno odvedeni. Poštovani gospodine Predsjedniĉe! Nakon što sam Vas u subotu, 27. 05. 1995. u ranim poslijepodnevnim satima telefonski izvijestio o nasilnoj deportaciji miroljubivih, neduţnih i nezaštićenih Vaših sugraĊana, Hrvata– katolika s podruĉja naselja Šargovac – Mjesna zajednica Šargovac, a da se, prema tadašnjim paniĉnim vijestima s terena, sliĉno sprema i na podruĉju naselja Prijeĉani i Vujnovići – Mjesna zajednica Zaluţani, potvrdili ste mi da "iza takvih nehumanih akcija ne stoji sluţbena vlast". Obećali ste mi da ćete sve poduzeti da se zaustavi takav nasilni i samovoljni progon katolika s podruĉja banjaluĉke općine, te da ćete me "obavijestiti o daljnjim akcijama" kako bismo uspaniĉenim ljudima spomenutih i susjednih naselja koji nam se obraćaju mogli prenijeti pravu istinu i koliko-toliko smiriti situaciju. 357

O poĉetku najnovijeg nasilnog deportiranja katolika–Hrvata iz banjaluĉke općine, a ljudima je na mnogim mjestima reĉeno uz prijetnju sile da će "svi morati napustiti ovo podruĉje slijedećih dana", odmah sam obavijestio i predsjednika RS, dr. R. Karadţića, moleći ga da "poduzme sve kako ne bi došlo do krvoprolića", te da "se sprijeĉi takvo krajnje samovoljno, nehumano postupanje sa neduţnim i nezaštićenim civilima" i "da u skladu s obećanjem koje ste mi dali, zaštitite svoje sugraĊane od direktne ugroţenosti njihovih osoba i imovine". U telefonskom razgovoru sa sluţbenikom MUP-a na Palama, g. Arsenijem, potvrĊeno mi je sluţbeno stanovište ministarstva da je na temelju moga dopisa od prije desetak dana, "već izdana naredba CJB-u Banja Luka da se hrvatsko stanovništvo i njegova imovina dodatno zaštite od ugroţavanja samovoljnih oruţanih pojedinaca i grupa", ali "da će se po tom pitanju odmah dati ponovno jasne direktive CJB-u Banja Luka". Ni juĉer, ni danas do kasnih poslijepodnevnih sati nismo uspjeli, uz sve napore, stupiti u kontakt ni s Vama niti bilo kojim sluţbenim licem iz naše općine! Još uvijek nikakvih sluţbenih vijesti nemamo o nasilno odvedenim ljudima (preko 50 osoba/?/) meĊu kojima je preko dvadesetero djece. Ima i starih i bolesnih ljudi. Njihova rodbina je jako uspaniĉena, traţeći od nas pomoć i zaštitu za te odvedene ljude, ali i za sebe same, jer su izloţeni šikaniranju, oruţanim prijetnjama samovoljnih grupa, nekih stranih ljudi – došljaka, koji se, izgleda, potpuno slobodno, "prema instrukcijama sluţbenika Mjesnih zajednica u Šargovcu, Zaluţanima i Budţaku", iţivljavaju nad potpuno nezaštićenim starosjediocima, katolicima–Hrvatima u naseljima: Šargovac, Vujnovići, Novakovići, Kuljani, Zaluţani, Derviši, Prijeĉani, Budţak, Kumsale, Debeljaci, Presnaĉe, Ramići i Dragoĉaj. Molimo Vas stoga još jednom da se, konaĉno, sluţbeno, ali i putem radija i TV oglasite Vi ili koja druga, doista kompetentna osoba s jasnim direktivama što se kani s našim ljudima. Vi i viši organi u RS tvrdite jedno, a sluţbeni organi vlasti u Mjesnim zajednicama tvrde potpuno suprotno! Netko, Vi svakako, mora znati zašto se tolerira nastavak oĉiglednog nasilja nad nama katolicima u našoj općini, kad "sluţbene vlasti iza toga ne stoje"? Gdje su prije dva dana nasilno kidnapirani moji vjernici, kao i veća grupa muškaraca iz sela Debeljaci i Presnaĉe, koji su takoĊer odvedeni "u nepoznatom pravcu" prije ĉetiri dana? Molim Vas da to saopćite barem rodbini dotiĉnih, koji se nama neprestano svi zdvojni obraćaju za pomoć. Obećali ste i meni odgovor i ja ga još uvijek oĉekujem, kako bih ga mogao proslijediti onima koji ga od mene traţe, jer do Vas, a niti do bilo koga drugog sluţbenog lica nije im dostupno! Ponovno Vas molim, sprijeĉite zlo nad svojim neduţnim, miroljubivim sugraĊanima, da ono ne postane još veće! Pustite nas konaĉno na miru, kad znadete da nismo nikome ništa skrivili, da i dalje u mirotvorstvu ţivimo na svojim stoljetnim ognjištima! NaĊite naĉina da nas se kao ljude uĉinkovito zaštiti, kako je, uostalom, i obećano i nareĊeno sa "više instance"! S poštovanjem! Mons. dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 29. svibnja 1995. _______ UOO, str. 439–440.

1. VI. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Tadeuszu Mazowieckom, posebnom izaslaniku OUN-a za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji – da se zauzme za nesrpsko puĉanstvo banjaluĉkog podruĉja. Mnogopoštovana Ekscelencijo! Zahvaljujem Vam za današnji telefonski razgovor. Hvala za Vašu spremnost da ozbiljno shvatite krajnje dramatiĉnu, gotovo neizdrţivu situaciju katolika (Hrvata i drugih) u banjaluĉkoj regiji pod kontrolom bosanskih Srba. Preostale vjernike moje biskupije u općini Banjaluka (ima ih pribliţno 12.000), koji su ostali, unatoĉ svim šikaniranjima i obespravljenosti, sada srpski ekstremisti prisiljavaju da napuste svoje kuće. Nekoliko stotina njih nalazi se doslovce na ulici; gotovo svim obiteljima 358

prijeti se silom da posve napuste svoje kuće i svoju domovinu. Sluţbena politiĉka tijela ne poduzimaju ništa kako bi te ljude zaštitili. Politiĉke voĊe ovdašnjih Srba ne dopuštaju mnogim Srbima iz zapadne Slavonije da se tamo vrate, kako bi imali izgovor za potpuno istjerivanje još preostalih Hrvata! Molim Vas, mnogopoštovana Ekscelencijo, da se zajedno s drugim institucijama, kao što su EZ, MKCK, UNHCR, ali i preko politiĉkih institucija (Hrvatska Vlada, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Kontaktna skupina i dr.) energiĉnije zauzmete! Mirni i miroljubivi katolici, Hrvati i dr., kao i Bosanci u ovoj banjaluĉkoj regiji, moraju i u budućnosti imati ţivot dostojan ĉovjeka. Ne dopustite da trenutno pravo jaĉega, jedne relativno male skupine ekstremista iz srpskog naroda, na fašistiĉki naĉin potpuno iskorijeni nevino nesrpsko stanovništvo u banjaluĉkoj regiji! Oĉekujemo od Vas, kao i od svih utjecajnih ljudi, da jasno pokaţete na našem primjeru svoju humanost, svoje opredjeljenje za temeljna ljudska prava! Ne dopustite da ovdje trijumfira obešĉašćenje ĉovjeka, da se ne dogodi da ovdje sutra nitko ne ţeli ţivjeti. Vi to moţete sprijeĉiti, Vi ćete to ţeljeti sprijeĉiti! U ime obespravljenih ljudi u mom rodnom gradu Banjaluci i na podruĉju moje biskupije zahvaljujem Vam unaprijed i pozdravljam Vas s osobitim poštovanjem. Dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 1. lipnja 1995. ______ UOO, str. 639–640.

2. VI. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo dr. Radovanu Karadţiću, predsjedniku Republike Srpske – izvješće o daljnjem nasilnom istjerivanja katolika iz njihovih kuća s ciljem da ih se posve iskorijeni te molba da se to zlodjelo zaustavi. Gospodine Predsjedniĉe! Prije sedam dana, 27. 05. 1995., bio sam prinuĊen javiti Vam da je zapoĉelo nasilno istjerivanje katolika, poglavito Hrvata, iz njihovih domova i sa njihovih vjekovnih ognjišta na podruĉju banjaluĉke općine u prigradskim naseljima Šargovac i Prijeĉani. Molio sam Vas, "da u skladu s Vašim obećanjem koje ste mi dali, zaštitite svoje sugraĊane od direktne ugroţenosti njihovih osoba i imovine". Petnaest obitelji je toga dana autobusom okuĉanske registracije odvedeno u nepoznatom pravcu, na pravu "Odiseju", kako ćemo saznati tek nakon ĉetiri dana. Kako se istjerivanje nezaštićenih mojih vjernika iz njihovih domova nastavilo, osim u spomenutim, i u drugim dijelovima našega grada i općine, ja sam se ponovno obraćao i predsjedniku SO Banja Luka mr. Predragu Radiću, MUP-u RS na Palama, te potpredsjedniku RS, prof. dr. Nikoli Koljeviću, traţeći od njih da se zaustave ovi najnoviji zloĉini etniĉkog ĉišćenja nad neduţnim i nezaštićenim civilnim stanovništvom, katolicima – starosjediocima banjaluĉke regije. Nikakvog odgovora, a pogotovo ne pozitivnog, nisam ni ovaj put ni od koga do sada dobio. Jedini odgovori, koje su mnogi moji maltretirani i iz svojih domova na silu istjerani vjernici dobili od nadleţnih lica mjesnih zajednica u Zaluţanima, Šargovcu, Budţaku, Dragoĉaju, Trnu i dr. bili su uglavnom isti: "Vi, ustaše, morate ići, jer je tako nareĊeno s više instance, konkretno od g. mr. Rajka Kasagića, predsjednika Izvršnog odbora SO Banja Luka". Kroz ovih zadnjih sedam dana istjerano je iz njihovih domova s podruĉja gradske ţupe Petrićevac 56 obitelji, a još je oko 500 obitelji pod prijetnjom da moraju napustiti svoje domove i zaviĉaj! Iz gradske ţupe "Marija Zvijezda" na ulicu je nasilno izbaĉeno 38 obitelji, a još je "na redu" oko 350 obitelji! Iz gradske ţupe Budţak ovih dana je izbaĉeno 16 obitelji, a "oruţani sluţbenici" prijete izbacivanjem još oko 380 obitelji! Iz gradske ţupe Motike nasilno je istjerano ovih dana 10 obitelji, a predstoji izbacivanje još oko 180 obitelji! 359

Iz centralne gradske ţupe izbaĉeno je 43 obitelji, a ima još oko 1.000 domaćinstava koja "ĉekaju na red"! U prigradskoj ţupi Presnaĉe ovih dana je na pet katoliĉkih kuća baĉen eksploziv, a ugroţeno je protjerivanjem oko 380 obitelji! U prigradskoj ţupi Barlovci na dvije kuće je baĉen eksploziv, izbaĉeno je iz svojih domova 23 obitelji, a prijeti se izbacivanjem još oko 500 obitelji! U prigradskoj ţupi Ivanjska oko 80 obitelji je opljaĉkano i ne smiju stanovati u svojim domovima, a preostalim vjernicima, njih oko 570 obitelji, prijeti se protjerivanjem! U prigradskoj ţupi Šimići potpuno je opljaĉkano oko 50 domova u koje se njihovi vlasnici ne mogu više vratiti, a još oko 150 obitelji strepi za svoje ţivote i imovinu! Popisi katoliĉkog stanovništva sa toĉnim podacima o broju osoba i o imovinskom stanju, poput već provedenog na podruĉju banjaluĉke općine, na temelju kojega se vrši protjerivanje naših ljudi, obavlja se i na nekim drugim općinama šire banjaluĉke regije, konkretno u općinama Laktaši, Prijedor, Prnjavor, Sanski Most. Dolaze nam vijesti iz tih općina koje najavljuju istu praksu kao u gore spomenutim ţupama na podruĉju banjaluĉke općine! Od poĉetka rata prisiljeno je bilo napustiti podruĉje banjaluĉke općine preko 20.000 katolika, a s teritorija RS, samo iz podruĉja moje, banjaluĉke biskupije preko 55.000 katolika! Vama je, gospodine Predsjedniĉe, kao i svima oko Vas, dobro poznato da naše susjede Srbe (a ni druge) na ovom podruĉju, gdje s njima zajedno kao starosjedioci odavno ţivimo, nismo niĉim ugrozili, da smo se kroz cijelo ovo nesretno ratno vrijeme prema svima izrazito miroljubivo odnosili! Po ne znam koji puta pitam se, a pitam i Vas i sve druge odgovorne ljude na ovom podruĉju: Je li moguće da smo, unatoĉ našem humanom i kršćanskom drţanju, za Vas postali nepodnošljivi balast kojega se pod svaku cijenu ţelite i morate riješiti? Ne mogu nikako vjerovati da Vi, odnosno srpski narod na ovom podruĉju, gdje je i naš jedini zaviĉaj, niste u stanju ni spremni s nama, svojim miroljubivim susjedima zajedno ţivjeti kao s ljudima, a ne kao s robovima. Dok Vam pišem ove retke gorke istine o sadašnjoj krajnje nehumanoj situaciji u kojoj smo se kao katolici na podruĉju RS bez naše krivnje našli, ponovno Vas preklinjem da zaustavite nepravde koje nam se nanose od strane sluţbenih općinskih organa i njihovih pomoćnika na podruĉju banjaluĉke regije, i da se ne osvećujete na nama, potpuno neduţnim Vašim sugraĊanima! Valja nam svima, i meni i Vama, jednoga dana doći pred boţanskog Suca! S poštovanjem! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 2. lipnja 1995. _______ UOO, str. 528–530.

3. VI. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Predragu Radiću, predsjedniku SO Banja Luka – o progonu Hrvata-katolika iz njihovih domova i o drugim nasiljima na banjaluĉkom podruĉju. Poštovani gospodine Predsjedniĉe! Sedmodnevna jedinstvena "Odiseja" petnaest obitelji Vaših mirnih i potpuno obespravljenih sugraĊana, Hrvata katolika, vjekovnih starosjedilaca naselja Šargovac, koji su pod prijetnjom ubistava morali bez igdje iĉega napustiti svoje domove, juĉer poslije podne ušla je u novu, još neizvjesniju fazu! Potpuno nezaštićeni, kao janjci osuĊeni na klanje, oni se, pored vlastitih domova u neposrednoj blizini, na podruĉju svoje općine, u kojoj su roĊeni i za koju su godinama privreĊivali, sada moraju potucati kao prognanici od nemila do nedraga! A osim tih petnaest obitelji s dosta male djece, prošlih dana je nasilno prisiljeno odreći se svojih domova još preko 300 obitelji i to prema nalogu Opštinskog kriznog štaba, kojemu je na 360

ĉelu, kako tvrde egzekutori ovog najnovijeg vala etniĉkog ĉišćenja nas katolika Hrvata, predsjednik Vlade naše općine. Proces zloĉinaĉkog etniĉkog ĉišćenja, kako znadete i vidite, i dalje se planski provodi, iako se u zadnje vrijeme ta ogavna rijeĉ ţeli od strane sluţbenih vlasti zamijeniti s "humanim preseljenjem" ili "zamjenom imovine"! – I Vama je poznato da je to vrlo providan i krajnje neljudski postupak, kako u ovom našem sluĉaju, tako i svagdje gdje god se on primjenjuje! Neće nasilnicima donijeti ni sreću, ni blagoslov! Vama je poznato da je na podruĉju naše općine prema već od ranije "postojećem planu" došlo nedavno do radikalnijeg nastavljanja s uništavanjem naših najvećih svetinja – crkava i samostana, te do ubijanja i protjerivanja naših svećenika, redovnika i redovnica, koji su se ovdje bili stavili potpuno u sluţbu mira i pomirenja! Vama je takoĊer poznato da jedini katoliĉki biskup na podruĉju RS, starosjedilac ovog grada – kojemu ste Vi kao politiĉka liĉnost sada na ĉelu – već pun mjesec dana "ne smije bez izriĉite dozvole nadleţnih organa" (koju nikako da dobije!) napustiti svoj dom, ĉak ni da ode do svoje starice majke kojoj su Vaše općinske vlasti prije tri mjeseca iskljuĉile telefon, da ne bi mogla dozvati u pomoć ni susjede, a kamoli policiju, kad je šikaniraju i tjeraju iz njezinog doma isti oni koji to rade i na mnogim drugim mjestima s našim vjernicima "po nalogu sluţbenih vlasti" tj. organa mjesnih zajednica i naše općine. Najnoviji noćašnji napad eksplozivnom napravom na ţupni pastoralni centar u strogom centru grada (u neposrednoj blizini policijske stanice), pri ĉemu je priĉinjena velika materijalna šteta, svjedoĉi o kontinuiranom pritisku na nas, preostale katolike da napustimo svoj grad i zaviĉaj. Iako se nad nama vrše doista neshvatljivo veliki i niĉim opravdani zloĉini, posebno pojaĉano posljednjih mjesec dana, dodatno nas zbunjuje sluţbena šutnja najmeritornijih politiĉkih osoba, odn. svojevrsno "razumijevanje" i "opravdavanje" svih ovih zloĉina od strane nekih ovdašnjih politiĉkih lica, a pogotovo od strane sluţbenih sredstava javnog priopćavanja (Srpskog radija i televizije, Studio Banja Luka, te dnevnog lista RS "Glasa Srpskog", koji izlazi na podruĉju naše općine!). Iako mi ne odgovarate na moja pisma, što je takoĊer signifikantno i odudara od uobiĉajenih normi ponašanja u civiliziranom svijetu, ja Vas, gospodine Predsjedniĉe, ponovno molim da na temelju onih ovlaštenja koja Vam daje ipso facto Vaše vodeće mjesto u našoj općini, odluĉnije i uĉinkovitije poĉnete braniti temeljne principe humanosti i civilizacije kojoj pripadamo! A to su osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode za svakog Vašeg sugraĊanina bez ikakve razlike, a od kojih su nama, kako Vam je poznato i iz mojih mnogobrojnih dopisa, mnoga oduzeta još prije tri godine! Budući da Vas osobno poznajem kao ĉovjeka kojemu nisu nepoznate vrijednosti tih temeljnih principa i koji je spreman da ih brani, kad god se oni dovode u pitanje, još uvijek se nadam da moja ponovljena molba Vama nije i neće biti uzaludna! Imate znanja, imate volje, imate i vlast u rukama! Zaustavite progon neduţnih svojih sugraĊana katolika – Hrvata! Vratite bespravno protjerane moje vjernike u njihove domove i u posjed njihove otete imovine! Omogućite nam da se makar i na zgarištima i ruševinama naših bogomolja nesmetano okupljamo na molitvu i vjerske obrede! Omogućite nam, kao naš gradonaĉelnik, kojega smo i mi svojevremeno izabrali na to odgovorno mjesto, da u svome rodnom gradu ne budemo ni robovi, ni tuĊinci, niti prije vremena u grobovima! S poštovanjem! Mons. dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 3. lipnja 1995. _______ UOO, str. 441–443.

6. VI. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA

361

Pismo kardinalu Franji Kuhariću, predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije – zahvala hrvatskim biskupima za izraze solidarnosti te vijesti o nasilnom izgonu Hrvata–katolika iz njihovih kuća i naselja. Vaša Uzoritosti, dragi i vrlo štovani brate u biskupstvu! Kao predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije, koja upravo zapoĉinje sa svojim redovnim zasjedanjem, upućujem Vama i svoj braći nadbiskupima i biskupima izraze svoje povezanosti s Vama po ljubavi Kristovog Presvetog Srca koje nas sve ujedinjuje. Kako bih rado bio i ovaj put u Vašem, uvijek dragom mi društvu, razmišljajući o prevaţnim nam zajedniĉkim zadacima u Crkvi Kristovoj! Ali, to mi onemogućavaju nevolje i nova, teška iskušenja koja proţivljavam sa svojim svećenicima, redovnicima i redovnicama, te ovim još preostalim dijelom Boţjeg naroda moje biskupije. Zato Vam ţelim barem na ovaj naĉin dati do znanja, da Vas i iz ovog mog mjesta zatoĉeništva pratim s ljubavlju i molitvom, kako bi i sadašnji zajedniĉki Vaš rad bio što plodniji za Kristovo kraljevstvo u srcima naših sunarodnjaka i suvremenika! Ţelim Eminencijo Vama osobno, kao i svakom drugom od braće (nad)biskupa od sveg srca zahvaliti i za najnovije Vaše izraze solidarnosti s našim patnjama i molbama. – Kako znadete, sve smo poduzeli što smo znali i mogli da nikome nikakvo zlo ne uĉinimo, da ne uzvratimo zlo zlim, da praštamo, volimo i pomaţemo ĉak kad su u pitanju i oni koji nas progone, koji nam doista veliko zlo nanose! Molili smo se Bogu ustrajno i zaufano, ĉinili dodatne pokore i zavjete, obraćali se molbama i Svetoj Stolici i politiĉkim predstavnicima i humanitarnim organizacijama, ukazujući na nedopustive zloĉine i na nepravde koje se nastavljaju provoditi nad našim potpuno neduţnim, nezaštićenim i već odavno obespravljenim vjernicima. Najnoviji, po svome intenzitetu do sada najţešći, progon katolika na podruĉju banjaluĉke općine (gdje nas je i bilo procentualno najviše), a koji traje već pun mjesec dana, ţeli oĉito zadati smrtni udarac nazoĉnosti Katoliĉke Crkve na ovom podruĉju. Ide se namjerno i planski za iskorjenjivanjem svega katoliĉkog i to s naših višestoljetnih ognjišta, iz iskljuĉivo katoliĉkih – hrvatskih naselja i sela na sjevernoj periferiji Banjaluke, kao što su: – u ţupi Petrićevac: Petrićevac, Šargovac, Rakovac, Vujnovići, Novakovići; – u ţupi Motike: Motike i Ĉivĉije; – u ţupi Budţak: Budţak i Derviši; – u ţupi "Marija Zvijezda": Prijeĉani, Ĉesma i MaĊir; – u ţupi Barlovci: Barlovci, Kuljani, Zaluţani, Ojdanići, Orlovac, Dikevci, Stranjani, Matoševci; – u velikoj ţupi Ivanjska: Abrići, BrĊani, Cerici, Dvorani, Gagrice, Gradina, Kozara, Mamenice, Miloševići, Radinjaĉa, Ru ţći, Taraševac, Valentići, Vuĉića Gaj, Vukovići, Ţabari; – u ţupi Trn: Trn, Bukovica i Jablan; – u ţupi Šimići: Novi Šimići, Kose, Srednji Šimići, Stari Šimići, Uţari, Torlak i Miĉije. U zadnjih desetak dana iz preko 350 domova nasilno su izbaĉeni naši vjernici, a svakodnevno se vrši pritisak na naše vjernike da napuste svoje domove – ne samo preko lokalnog radija i TV Banjaluka – nego i konkretno, preko sluţbenih predstavnika mjesnih zajednica, te mnogih naoruţanih grupa koje neometano idu od kuće do kuće, sijući paniku i strah do izbezumljenosti. Svakodnevno saznajemo za dramatiĉne sluĉajeve teškog fiziĉkog maltretiranja naših starijih i bolesnih ljudi. Lokalna policija tvrdi, kako "ima nalog da ne izlazi na teren ako Hrvati (tj. "ustaše") zovu u pomoć". Svi ĉekamo i nadamo se odnekud konkretnoj pomoći, ali ona nikako da stigne. Ako se u najskorije vrijeme ne dogodi neki zaokret u ovom krajnje nehumanom ponašanju ovdašnje aktualne vlasti prema nama, i ako politiĉki predstavnici hrvatskog naroda u BiH i RH ne budu odluĉniji u svome htijenju da za nas ovdje izbore i osiguraju kakav-takav podnošljiv ţivot, treba oĉekivati egzodus najvećeg broja preostalog katoliĉkog puĉanstva s ovog, gore spomenutog podruĉja, ali i onih drugih ostataka naših vjernika iz šireg podruĉja ove regije – sve skupa preko 20.000 ljudi. Koliko saznajem, sadašnji, ovdašnji politiĉari (poglavito ekstremisti) inzistiraju na razmjeni puĉanstva. Ukoliko se s time suglase i hrvatski politiĉari (poglavito na podruĉju RH) /!/, katolici – Hrvati će s ovoga podruĉja nekadašnje "Turske Hrvatske" morati potpuno nestati! Osobno doista ne vjerujem da se tako nešto i mora dogoditi, pa zato, uz molitve i ţrtve, ne posustajem upućivati i molbe za pomoć i zaštitu povjerenih mi vjernika svim plemenitim ljudima u Crkvi i izvan nje. 362

Vaša Uzoritosti, Vama i ostaloj braći u episkopatu zahvaljujem što Vam smijem iznijeti dio mojih svakodnevnih briga, moju strepnju i moja nadanja. Uvjeren sam da to ne iznosim uzalud, nego da ću kod Vas naći uvijek potrebno razumijevanje i bratsku solidarnost i podršku.

Ostajući s Vama i nadalje ujedinjen u istom izabranju i poslanju Krista, Dobrog Pastira, bratski Vas i srdaĉno pozdravljam! Vaš subrat Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 6. lipnja 1995. _______ Arhiv BOBL

8. VI. 1995. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE Apel veleposlanicima u Hrvatskoj da se zaloţe kod svojih vlada za zaštitu hrvatskog puĉanstva u banjaluĉkoj biskupiji. Ekscelencije! Ĉlanovi Hrvatske biskupske konferencije i ĉlanovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine sa svoga zajedniĉkog zasjedanja u Zagrebu, 6.–8. lipnja 1995., upoznati sa straviĉnim stanjem katolika vjernika, svećenika i njihova pastira biskupa msgr. Franje Komarice u banjaluĉkoj biskupiji (BiH), obraćaju Vam se ovim urgentnim Apelom: Već ĉetiri godine traje progon i genocid nad katoliĉkim hrvatskim puĉanstvom u banjaluĉkoj biskupiji. Biskup se neumorno obraća molbama i Svetoj Stolici i politiĉkim predstavnicima pojedinih drţava i humanitarnim organizacijama svijeta, upozoravajući na nedopustive nepravde i zloĉine koji se nastavljaju provoditi nad neduţnim, nezaštićenim i obespravljenim vjernicima. Tragedija je utoliko veća što ti vjernici od samoga poĉetka rata nisu pruţili nikakav oruţani otpor svojim progoniteljima, osim svoje ĉiste savjesti i ţelje za mirnim ţivotom i ostankom na svojim ognjištima. Najnoviji višetjedni i po svom intenzitetu najţešći progon katolika na banjaluĉkom podruĉju kao da ţeli zadati smrtni udarac nazoĉnosti Katoliĉke Crkve na ovom podruĉju. Svi nas postupci uvjeravaju da se namjerno i planski ide za tim da se iskorijeni sav katoliĉki narod, i to s katoliĉkih višestoljetnih ognjišta i iz iskljuĉivo katoliĉkih i hrvatskih naselja na sjevernoj periferiji Banja Luke. Poimence navodimo ugroţene katoliĉke ţupe s naseljima: – u ţupi Petrićevac: Petrićevac, Šargovac, Rakovac, Vujnovići, Novakovići; – u ţupi Motike: Motike i Ĉivĉije; – u ţupi Budţak: Budţak i Derviši; – u ţupi "Marija Zvijezda": Prijeĉani, Ĉesma i MaĊir; – u ţupi Barlovci: Barlovci, Kuljani, Zaluţani, Ojdanići, Orlovac, Dikevci, Stranjani, Matoševci; – u ţupi Ivanjska: Abrići, BrĊani, Cerici, Dvorani, Gagrice, Gradina, Kozara, Mamenice, Miloševići, Radinjaĉa, Ruţići, Taraševac, Valentići, Vuĉića Gaj, Vukovići, Ţabari; – u ţupi Trn: Trn, Bukovica i Jablan; – u ţupi Šimići: Novi Šimići, Kose, Srednji Šimići, Stari Šimići, Uţari, Torlak i Miĉije. U posljednjih nekoliko dana nasilje je pojaĉano: iz stotina domova izbaĉene su katoliĉke obitelji a na ostale se svakodnevno vrši pritisak da napuste svoje kuće. To nasilje ĉine ne samo 363

brojne naoruţane skupine koje nesmetano idu od kuće do kuće, nego i sluţbeni predstavnici mjesnih zajednica i lokalni radio i televizija. Svakog se dana dogaĊaju teška fiziĉka maltretiranja starijih i bolesnih osoba. Nakon svega genocidna pothvata na podruĉju banjaluĉke regije od 80.000 katolika još ih je ostalo oko 20.000 kojima sada prijeti iskorijenjenje. Svi smo svjedoci da su na tome podruĉju, kao i mnogim drugim mjestima Bosne i Hercegovine, pogaţene sve Povelje i Deklaracije o ljudskim i vjerskim pravima i graĊanskim slobodama. Još se jednom pitamo: je li moguće da je svjetska politika zaista tako nemoćna pred takvim srpskim progonom i genocidom nad nesrpskim puĉanstvom? Je li moguće da ni Vama nije dopušten pohod i ulazak u Banja Luku da se uvjerite u istinitost ovih tragiĉnih podataka? Duboko ogorĉeni zbog gaţenja svih ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava nad našom subraćom u banjaluĉkoj biskupiji, i zaprepašteni nad neuĉinkovitošću svjetskih diplomacija u zaustavljanju ovoga uţasa, ipak vjerujemo da se Vaše Ekscelencije mogu kod svojih Vlada uspješno zaloţiti da se genocid zaustavi i progon prestane, da se prognani vrate i zavlada pravedan mir. Dok ovim ţarko apeliramo na Vas i na Vaše Vlade, molimo svemogućega Boga da progonjenima dadne potrebnu snagu, progonitelje obrati u ljude koji će poštovati ljudska prava, a odgovornim politiĉarima udijeli svjetlo i moć u njihovu odluĉivanju i djelovanju. S osjećajima osobita poštovanja Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki i predsjednik HBK Vinko kard. Puljić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik BK BiH Zagreb, 8. lipnja 1995. _________ VB, god. VI (CIX), 1–4/1995, str. 68.

9. VI. 1995. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Govor diplomatskim predstavnicima u Zagrebu, u prigodi predaje Apela za zaštitu hrvatskog puĉanstva u banjaluĉkoj biskupiji. Zahvalivši diplomatima što su se odazvali, kardinal Kuharić je rekao: – Izabrali smo ovaj naĉin da vas upoznamo sa situacijom u banjaluĉkoj biskupiji, da u nuncijaturi Svete Stolice, u prisutnosti predstavnika Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, ĉujete jedan krik ţrtava koje su bespomoćne, bez ikakve zaštite, prepuštene okrutnoj samovolji. Sada je u središtu naše pozornosti tragedija banjaluĉke dijeceze, premda su ljudska prava pogaţena u daleko širim prostorima. Ĉinjenica je da nesrpsko puĉanstvo ţivi pod pritiscima svuda gdje ţivi pod srpskom vlašću: u Vojvodini, u okupiranim dijelovima Hrvatske, u cijeloj Bosni. Radi se zaista o kriku ţrtava koje vjeruju u dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, u osjećaj pravde odgovornih politiĉara svijeta i koje vjeruju u mogućnost da Europa, Ujedinjeni Narodi mogu pronaći naĉin da ih jakom rijeĉju zaštite od progona. Mi koji imamo iskustvo neslobode, progona kroz dugo vrijeme, posebno smo osjetljivi što se tiĉe ljudskih prava. Vjerujemo u poredak svijeta u kojem će biti ostvarene deklaracije, konvencije i tolike izjave o ljudskim pravima. Prava tih ljudi moraju biti zaštićena. Ne moţemo prihvatiti izjednaĉenje ţrtve i napadaĉa. Treba razlikovati tko je napadnut, zašto je napadnut, koji je cilj napada, kako to pogaĊa stotine tisuća obitelji koje su protjerane iz svojih domova, i to nasiljem, koje su ostale bez iĉega, ostale su zapravo bez prava na egzistenciju, na ţivot. Humanitarna pomoć koja je ublaţavala nevolje tih obespravljenih ljudi bila je izraz da u Europi i svijetu ima srca, i da ljudi suosjećaju s onima koji trpe, da ţele pomoći. Ali efektivno zaštititi mogu samo politiĉke odluke koje su jasne u principima, koje imaju u vidu ĉovjeka. Ĉovjek ne smije biti ţrtva niti igra bilo kakvih sebiĉnih interesa. Stoga stavljamo vama na srca, vjerujući u vaše srce, u vaš osjećaj pravednosti, u vašu dobru volju da zaista budete zaštitnici ljudskih prava svuda gdje se ona krše. Ovaj apel shvatite kao naše povjerenje u vaše razumijevanje. Izvijestite svoje vlade da ne smiju gledati bez efektivnih naĉina pomoći tolikima koji trpe nasilja. Kardinal Puljić ima iskustvo što znaĉi ţivjeti u jednom opkoljenom gradu u kojem nema vode, plina, ţiveţnih 364

namirnica, u zimi nema grijanja, i gdje stotine tisuća stanovnika ţive pod stalnom prijetnjom smrti. Mi tvrdimo da je svijet bio sablaţnjen nad tolikim logorima, ali morao bi biti sablaţnjen i nad sadašnjim logorima. To su opkoljeni gradovi pod stalnim napadima, to su okupirana podruĉja na kojima nema nikakvih ljudskih prava. To traje već ĉetvrtu godinu. Dozvolite nam da budemo zabrinuti zbog nemoći da se nije našlo moralno dopuštenog naĉina da se zaustavi ta patnja kojoj su podvrgnuti toliki ljudi. Bez obzira na vjersko, nacionalno i politiĉko uvjerenje, Crkva ima u vidu svakoga ĉovjeka, zato je zainteresirana za pravedan mir. Nepravedan mir nije mir. On bi bio samo nastavak ropstva i nasilja. Zato shvatite ovaj naš naĉin susreta kao izraz naše patnje, kao krik progonjenih, ali i kao povjerenje u vašu diplomatsku mogućnost. /Zagreb, 9. lipnja 1995./ _______ GK, 18. lipnja 1995, str. 5.

9. VI. 1995. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Govor diplomatskim predstavnicima u Zagrebu, u prigodi predaje Apela za zaštitu hrvatskog puĉanstva u banjaluĉkoj biskupiji. Ja ću samo nakratko uzeti rijeĉ. Od srca pozdravljam sve. I ovaj moj glas neka bude glas onih koji su gladni, i onih koji su u strahu, koji su na rubu da izgube svaku sposobnost razuma. Nekoliko tisuća ljudi banjaluĉke biskupije spavaju gladni po šumama. Zar je moguće da svijet pušta danas da toliki ljudi umiru od gladi? Moram postaviti to pitanje. Zar je moguće da se ne ostvaruju rijeĉi onih drţavnika koji su rekli da neće dozvoliti davljenje Sarajeva? Ja sam u ponedjeljak izašao iz Sarajeva. U nedjelju sam na Duhove misu slavio sa svojim narodom u Sarajevu. Prepao sam se kad sam vidio kako taj narod izgleda iscrpljen i izmoţden. Sve je više onih koji nisu normalni. Zar je moguće da pred takvim stanjem, kao pred neĉim normalnim, stoje ljudi koji mogu pomoći? Toliko puta sam rekao da zavidimo ljudima na Zapadu koji su u zatvoru, jer oni imaju vodu, struju, hranu. Oni imaju i sigurnost jer ih nitko ne smije ubiti bez smrtne presude. Koji puta zavidimo i domaćim ţivotinjama na Zapadu. Na ulici ih nitko ne smije ubiti. A svjedok sam krvi koja se svakodnevno prolijeva na sarajevskim ulicama. Jednostavno ne znam odgovoriti na pitanja u vezi sa svim tim. Zar je to moguće? Jednostavno bih vrištao od muke. Pomozite dok ne bude prekasno! Zahvaljujemo svima koji nam pomaţu da preţivimo. Jednostavno ĉovjek stoji pred tom stvarnošću i stvarnim pitanjem: Zar je to moguće? Nakon svih divno proklamiranih stvari o pravima ĉovjeka, i to na kraju 20. stoljeća, u godini obiljeţavanja pedesete obljetnice pobjede nad holokaustom, kada se obećava da se to nikada više neće ponoviti – "nikada više". Vjerujte tom narodu koji je vrlo bolno doţivio ovo obiljeţavanje pedesete obljetnice. Fašizam nije svršio. Tamo je – i to pod idejom da ne moţemo zajedno ţivjeti. A mi smo tamo roĊeni. Mi ţelimo biti na svojim ognjištima. Zar je moguće da ja ne mogu obići svoju rodnu Banju Luku i doći na grobove svojih roditelja? Zar je moguće da se toliki ne mogu vratiti na svoja ognjišta? Ljudi ne traţe puno – samo da ţive slobodno, da ţive od svoga rada i da budu ono što jesu. Ja sam pun povjerenja da će se ovaj glas ĉuti i da će ovaj glas imati uĉinkovitosti na terenu. /Zagreb, 9. lipnja 1995./ ______ Arhiv NBOS

16. VI. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismeno obraćanje politiĉkim duţnosnicima, humanitarnim organizacijama, predstavnicima vjerskih zajednica te svim humanim i plemenitim ljudima Europe i svijeta, da se zauzmu za zaštitu pogaţenih ljudskih prava na banjaluĉkom podruĉju i u Bosni i Hercegovini. 365

Braćo, ljudi! Obraćam vam se baš kao takvima, kao braći ljudima! Ĉinim to danas, na treću obljetnicu nasilnog odvoĊenja iz njegovog ţupnog pastoralnog centra u Novoj Topoli (u banjaluĉkoj regiji) ţupnika vlĉ. g. Ratka Grgića, poznatog mirotvorca, za ĉiji nam grob sluţbene vlasti još uvijek ne ţele dati nikakve informacije! Obraćam Vam se ponovno, po tko zna koji put, u ime više stotina tisuća mojih sunarodnjaka i drugih susjeda, kojima se već više od tisuću dana bezrazloţno osporava pravo da budu ljudi! To se dogaĊa pred Vašim vratima, pred Vašim oĉima, pred Vašim savjestima! To se dogaĊa u ovom kraju moje domovine Bosne, gdje nismo ţeljeli rat, niti ga protiv naših susjeda vodili, gdje smo se ustrajno, uz nadljudske napore i uz izrazitu pomoć Boţju, zalagali za mir, za praštanje, za poštivanje svih osnovnih ljudskih i graĊanskih prava naših susjeda i svih ljudi, za zaštitu i afirmaciju ĉovjekovog dostojanstva i svega što su ljudi, u zajedniĉkim naporima – unatoĉ razumljivim razliĉitostima, etniĉkim, kulturološkim ili religioznim – kroz mnogo generacija na ovim prostorima ostvarili! Nismo pristali i ne pristajemo na obnovu fašizma i uvoĊenje rasizma na ovom dijelu našeg europskog kontinenta, jer ih smatramo apsolutno neprihvatljivima za bilo koji narod ili bilo koju etniĉku, vjersku ili ideološki opredijeljenu grupu meĊu nama, pod kraj dvadesetog stoljeća! Naţalost, u našim humanim, miroljubivim nastojanjima, koja ni Vama nisu ostala nepoznata, ostavljeni smo od mnogih politiĉkih i drugih utjecajnih ljudi, koji su nam mogli i trebali pomoći! Iako su nam već ĉetvrtu godinu oduzeta ili ugroţena skoro sva osnovna ljudska prava (poglavito pravo na ţivot, na imovinu, na dom, zaviĉaj, rad, socijalnu zaštitu, na ravnopravnost, na dobra potrebna za ţivot, na vjersku pripadnost i dr.!), iako smo nebrojeno puta apelirali na sve meritorne politiĉke i humanitarne ĉimbenike u domovini i izvan nje, naša se, krajnje dramatiĉna situacija, ne mijenja na bolje! Svjesni svoje neduţnosti, ponovno pitamo sve naše muĉitelje, kao i sve Vas koji promatrate što se s nama dogaĊa: – Zašto ĉinite i zašto dopuštate da se ĉine strašni zloĉini protiv ĉovjeĉnosti nad nama, Vašom miroljubivom braćom ljudima?! – Što ţelite postići s provoĊenjem ili dopuštanjem da se nad nama potpuno sprovedu u djelo, za ĉovjeka i europsku civilizaciju krajnje nedostojni, nacizam, fašizam i rasizam, koji su ovdje na djelu sada, dok obiljeţavate 50. obljetnicu pobjede nad njima? – Jeste li uistinu osvjedoĉeni da ste uĉinili sve što ste mogli da uĉinkovitije i odluĉnije zaštitite ove neduţne, izrazito miroljubive ljude u njihovom dostojanstvu i pravima, i da im pomognete u njihovim miroljubivim nastojanjima? – Hoćete li doista svjesno dopustiti da se i ubuduće difamiraju, progone, maltretiraju i ubijaju nevini ljudi, djeca, ţene, starci i neumorni borci za pravedni mir i suţivot na ovim našim prostorima? Nevine ţrtve sedmero izrazitih mirotvoraca: svećenika, redovnika, redovnica i preko 400 vjernika-civila moje, banjaluĉke biskupije, brutalno ubijenih u svojim domovima, kao i mnoge druge nevine ţrtve ovdašnjeg stanovništva na podruĉju Banjaluke i Sjeverozapadne Bosne (podruĉje moje biskupije) zaduţuju me da u njihovo ime sprijeĉim nove moguće ţrtve niĉim izazvanog niti opravdanog divljanja bezakonja i prava jaĉega! Preklinjem i ovaj put svakoga od Vas, koji drţite do svoga ljudskog dostojanstva, da osobno odluĉnije pridonosite povratku oduzetih ljudskih prava i dostojanstva svim obespravljenim i pogaţenim ljudima u mome zaviĉaju i domovini Bosni i Hercegovini, kao i svagdje gdje je to potrebno! Svima Vama, koji ste se i do sada, odluĉno i ustrajno zauzimali za obespravljene ljude, ovdje kod nas ili u kojoj drugoj sredini, za praštanje, pomirenje i pravedni mir meĊu ljudima i narodima – iskreno zahvaljujem! "Zaista, kaţem vam, što god uĉiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni uĉiniste! ... Što god ne uĉiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne uĉiniste!" (Mt 25,40.45). Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 16. lipnja 1995. _______ UOO, str. 644–646. 366

20. VI. 1995. BANJALUĈKI BISKUP, FRANJO KOMARICA Pismo Miroslavu Palameti, doministru u Vladi HR Herceg-Bosne – o nebrizi hrvatske vlasti u HR Herceg-Bosni za katolike banjaluĉkog kraja. Poštovani gospodine Doministre! Dopisom ovog Biskupskog ordinarijata br. 293/95, od 02. 05. 1995, popratio sam dopis g. D. Davidovića, ministra vjera u Vladi RS, kako sam od njega bio zamoljen. Ujedno sam Vas u istom dopisu zamolio "da, koliko god je to moguće, udovoljite zamolbi episkopa Zahumskohercegovaĉkog, gospodina Atanasija, da u miru i dostojanstvu obavi svoj pastirski pohod vjernicima, manastirima i crkvama na podruĉju Hrvatske Republike Herceg-Bosne". Nije mi poznato što ste odgovorili g. ministru Davidoviću, a nisam smatrao potrebnim kasnije to ni provjeravati, jer smo u cijelom tom sluĉaju mi posluţili samo kao svojevrsni "poštari", doĉim, koliko nam je poznato od istog episkopa Atanasija, Vi meĊusobno imate direktne kontakte. MeĊutim, u današnjem, ponovno negativnom odgovoru g. ministra Davidovića na našu više puta ponavljanu molbu, da dopusti dolazak k nama u banjaluĉku biskupiju apostolskog nuncija, mons. Francesca Monterisia, istiĉe se kako je "sigurno da nikakav odgovor (od Vas) nije stigao u ovo Ministarstvo". I ne samo to! Kao obrazloţenje ponovnog uskraćivanja odobrenja za dolazak nuncija mons. Monterisia (a nakon što je traţio od nas da za njega traţimo dozvolu "samo za privatnu posjetu biskupu F. Komarici" – i mi tako postupili), piše mi i ovo: "Vi ste upoznati da je Vlada Hrvatske Republike Herceg-Bosne traţila reciprocitet u odnosima drţavnih vlasti prema vjerskim zajednicama. Iako smo smatrali da je ovako stanovište nedopustivo i da ugroţava slobodu rada vjerskih institucija, radi ravnopravnog tretmana Srpske pravoslavne crkve, mi smo bili prinuĊeni da se tako ponašamo i da prihvatimo reciprocitet kao metod rada. To smo saopštili i Njegovoj ekscelenciji, g. Monterisiju prilikom njegove posete na Palama. Pomenuli smo da bi pozitivan odgovor na naš zahtev o pastirskoj poseti episkopa Zahumsko-hercegovaĉkog G. Atanasija (br. 01–56/95 od 01. 05. 1995.) uveliko doprineo poboljšanju klime u kojoj deluje Rimokatoliĉka crkva. Ne znamo da li je bilo šta raĊeno po tom pitanju, ali je sigurno da nikakav odgovor nije stigao u ovo Ministarstvo. Naravno i ovo se mora uzeti kao bitan razlog našeg negativnog stava za dobijanje saglasnosti u vezi Vaše molbe". Nuncij mons. Monterisi je trebao k nama stići prekosutra, 22. 06., i boraviti do ponedjeljka, 26. 06. 1995. godine. Duboko smo oţalošćeni ovakovim nekulturnim i nehumanim postupcima predstavnika civilnih vlasti s najvišim predstavnicima Katoliĉke Crkve. Ali, još više smo zbunjeni ovom tvrdnjom, a bit ćemo još i više konsternirani, ako odgovara istini da su se predstavnici Vlade HR H-B i Vlade RS meĊusobno quasi dogovorili o nekom reciprocitetu svoje benevolentnosti prema vjerskim zajednicama, konkretno Katoliĉkoj Crkvi i SPC. To je sada prvi put za nas da o tome nešto ĉujemo! Ako je to istina, što to zapravo znaĉi, i zašto nas, kojih se to krvavo tiĉe, niste do sada obavijestili? Ne moţemo vjerovati da Vi u Vladi HR H-B o nama katolicima Hrvatima izvan HR H-B donosite takve vaţne odluke, a da nas prije tih odluka niti konzultirate, niti nas o tim odlukama obavještavate! Osim toga, ako doista o nama brinete, što Vam je "ex offo" i duţnost, a što mi i oĉekujemo, kako da do sada niĉim niste to dali do znanja, ĉak ni sada, u posebno dramatiĉnim danima ubijanja naših svećenika i redovnika, uništavanja naših samostana, svetišta i crkava i zabrane vjerskih okupljanja u više naših ţupa na podruĉju šire banjaluĉke regije!? – Dok g. ministar Davidović javno na televiziji pokazuje razumijevanje za takve gnusne zloĉine i skoro kao da opravdava rušenje naših crkava i samostana, te ubijanje naših svećenika, nije nam poznato da ste mu kao resorski kolega uputili sluţbeni protest ili barem izrazili ĉuĊenje ili ţaljenje zbog takvih njegovih stavova. Bilo bi nam svima vrlo utješno saznanje, da se naši sluţbeni politiĉki predstavnici za nas katolike Hrvate na ovim našim višestoljetnim prostorima brinu barem onda kad ih ne košta mnogo truda. 367

Gospodine Doministre, molim Vas da mi što prije odgovorite na ova dva pitanja: – što ste odgovorili Vladi RS na spomenuti njihov dopis glede pastirskog pohoda episkopa Atanasija njegovim vjernicima i crkvama na podruĉju HR H-B? – što ste i kako ste s istom Vladom dogovorili o nama ovdašnjim potpuno obespravljenim katolicima i našoj daljnjoj sudbini? Trebam Vaše odgovore da ih što prije mogu proslijediti kako ministru Davidoviću, tako i nunciju mons. Monterisiju. Unaprijed Vam zahvaljujem! S poštovanjem! Mons. dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 20. lipnja 1995. _______ Arhiv BOBL

20. VI. 1995. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Predavanje na European Bridge u Leuvenu – o razlozima izbijanja sukoba u Bosni i Hercegovini te kako Crkva i kršćani mogu doprinijeti zaustavljanju rata i ponovnoj uspostavi pravednoga mira. Vrlo štovane dame i gospodo! Najprije vas ţelim srdaĉno pozdraviti. Zahvaljujem organizatorima za poziv i za veliku ĉast da mogu drţati ovo predavanje i na taj naĉin reći nešto o situaciji kod nas. Nadam se da će i ovo doprinijeti da se rasvijetli istina o dogaĊanjima zadnjih godina u bivšim jugoslavenskim republikama. Ali naša namjera nije govoriti o prošlosti, ĉak ne toliko ni o sadašnjosti, nego je naša namjera daleko više da usmjerimo pogled u budućnost. Naziv moje teme je: Poslanje kršćana pri konfliktima u bivšim jugoslavenskim republikama. Odmah na poĉetku ţelim reći da nema više "bivše Jugoslavije", kao što nema ni Rimskog carstva. I rat se ne vodi u nekakvoj "bivšoj" drţavi, nego u konkretnim, od meĊunarodne zajednice priznatim drţavama: Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Moţda će netko dobiti dojam da ja suviše govorim o Bosni i Hercegovini, iako tema obuhvaća sve zemlje u ovoj regiji. Meni se to ĉini razumljivim samo po sebi, jer je rat u ovoj zemlji usmjerio pozornost cijeloga svijeta na ovu zemlju. Završetak rata u Bosni i Hercegovini znaĉi i završetak konflikata u svim ovim zemljama. Stoga ću se i ja ponajprije pozabaviti mogućnostima razrješavanja problema upravo u Bosni i Hercegovini. Moram takoĊer dodati da tema ne obuhvaća cjelokupnu problematiku, jer kršćani nisu jedini u ovoj zemlji. Na prvi pogled mogao bi se dobiti dojam da kršćani trebaju dati svoj doprinos u razrješavanju problematiĉne situacije koju su oni sami prouzroĉili. Jer tako ĉesto smo mogli slušati da se kod nas radi o vjerskom ratu. U tom sluĉaju znaĉilo bi da smo mi sami krivi za svu propaćenu nepravdu i da sami moramo naći izlaz iz ovog pakla. S druge strane ostaje nejasno na koje se kršćane to odnosi, dakle koji kršćani u svijetu moraju ispuniti svoje poslanje da bi mogli otkloniti konflikte u novonastalim drţavama. Jesu li to samo kršćani u Bosni i Hercegovini, ili pak moraju kršćani u cijelom svijetu dati svoj doprinos da bi razriješili probleme u ovim drţavama. Iako naša namjera nije prizivati duhove prošlosti nego gledati prema budućnosti, ipak moramo kratko usmjeriti pogled u prošlost, da bismo mogli bolje razumjeti sadašnjost i stvarati temelje za budućnost. Više od 15 stoljeća ţive u Bosni i Hercegovini katolici, i tako su najstarija meĊu tri velike vjerske zajednice. Na ovom podruĉju su najprije dvije kršćanske vjerske zajednice, a od sredine 15. stoljeća takoĊer i Muslimani, ţivjeli manje ili više mirno jedni pored drugih. Direktnije razmirice su poĉele nakon Prvog svjetskog rata kada je meĊunarodna zajednica našla za ovo podruĉje rješenje koje je samo jedan narod dovelo u privilegiran poloţaj. Budući da je takav poloţaj vrijedio i nakon Drugog svjetskog rata, te pojaĉan kroz komunistiĉku ideologiju, vodilo 368

je to sve većim napetostima izmeĊu privilegiranog srpskog naroda, na jednoj strani, i nesrpskih naroda, na drugoj strani. Nakon što se ĉinilo da je komunizam u cijeloj Europi pao i nakon što se ĉinilo da su demokratski procesi bili nazoĉni i u bivšoj Jugoslaviji, odreĊene snage u Jugoslavenskoj narodnoj armiji su pokušale zaustaviti te procese i tako saĉuvati stare odnose. Prije svega su bili srpski ĉasnici oni koji su pokušali silom koja im je stajala na raspolaganju odstraniti demokratske procese i, po mogućnosti, provesti stari projekt Velike Srbije. MeĊunarodna zajednica koja je u svakom sluĉaju ţeljela vidjeti Jugoslaviju i nadalje na ţivotu, igrala je odreĊenu ulogu pri zapoĉinjanju rata. U jesen 1991. je iznenada zapoĉela agresija na neka mjesta u jugoistoĉnoj Hercegovini. U proljeće 1992. Bosna je bila napadnuta od JNA. Ova se armija u tijeku rata pretvorila u potpuno srpsku armiju i napala je sve nesrpske narode. Preuzela je sve naoruţanje i tako je ono dospjelo u srpske ruke. Istovremeno je meĊunarodna zajednica nametnula embargo na oruţje, kojim su bile pogoĊene slabije i napadnute strane, jer su Srbi već bili dovoljno naoruţani. Posljedice jedne takve politike nasuprot sukobu u bivšoj Jugoslaviji su bile: zastrašujuće etniĉko ĉišćenje, više od dvije stotine tisuća mrtvih, nasilje svih vrsta sve do silovanja tisuća ţena. Nesrpsko stanovnišvo je bilo prisiljeno bjeţati pred koncentracijskim logorima, pljaĉkom, nasiljem i ubojstvima. Tako je nesrpsko stanovništvo bilo prisiljeno ţivjeti na 30% teritorija Bosne i Hercegovine. Budući da se radi o osvajaĉkom ratu gdje se raĉuna samo veliĉina teritorija, došlo je, naţalost, u nekim podruĉjima do borbi izmeĊu Muslimana i Hrvata. Ovaj rat je još više produbio ionako duboke rane i negativne materijalne posljedice. Nakon washingtonskog sporazuma je prestao krvavi rat, ali još nije nastalo povjerenje za zdravi i jednakopravni suţivot. Ĉini se logiĉnim upitati se, ako već govorimo o poslanju kršćana pri konfliktima u ovim drţavama, da li su, i kakav doprinos oni dali za poĉetak ovog rata. Iz reĉenoga se vidi da ovaj rat nema veze s vjerom, nego da su ga zapoĉele ateistiĉke snage bivšeg komunistiĉkog sistema, nošene ţeljom za ostvarenje projekta Velike Srbije. Ovdje sada vlada ne samo nepovjerenje meĊu narodima, nego su ova podruĉja daleko više opterećena neprijateljstvom i mrţnjom. Posljedice ovog uţasnog rata su iz dana u dan sve veće. Stoga se postavlja pitanje o izlazu iz ove situacije. Iako kršćani kao takvi nisu zapoĉeli ovaj rat, ipak mogu igrati odreĊenu ulogu u zaustavljanju rata i otklanjanju posljedica. Jasno je da ova situacije neće biti razriješena izvana. Prije svega moraju narodi u ovoj zemlji dati svoj doprinos za stvaranje mira. U tom kontekstu se postavlja pitanje: što moţemo uĉiniti mi kršćani da bismo bili u mirovnom procesu aktivno zastupljeni? Kako moţemo ispuniti svoje poslanje? I tko moţe odluĉiti o tome, u ĉemu se naše poslanje sastoji? MeĊunarodna zajednica nas je stavila pred dvije alternative: s jedne strane smo mogli napustiti naše kuće i bez iĉega krenuti u svijet. S druge strane smo mogli, protiv njezine volje, ostati i braniti svoju domovinu. Prva mogućnost bi nas uĉinila prosjacima koji bi bili ovisni o milostinji dobrih ljudi. Druga mogućnost znaĉi jednu stalnu neizvjesnost. Mora se boriti, mora se braniti, ĉesto ţivjeti bez temeljnih prehrambenih sredstava i, ne na zadnjem mjestu, dozvoliti da naše ljudsko dostojanstvo bude gaţeno nogama. Svaki ĉovjek ima pravo na samoobranu. Nitko ne smije od drugoga zahtijevati da se odrekne tog prava. Mnogi moji vjernici su se toga odrekli i sada ţive posvuda u svijetu kao ljudi drugoga reda. Sanjaju o danu kada će se moći vratiti na svoje ruševine. U Banjaluĉkoj biskupiji su katolici na svaki mogući naĉin pokušali da ne moradnu ratovati. I što su doţivjeli? Sada bivaju zlostavljani, deportirani i ubijani. A meĊunarodna zajednica to jednostavno promatra. To znaĉi da se rješenje ne sastoji u tome da se prisiljava slabijega da se odrekne svog legitimnog prava na samoobranu. Rješenje problema se takoĊer ne sastoji u tome da se rat završi nagraĊivanjem napadaĉa na raĉun napadnutog. I jedno i drugo nije u skladu s kršćanskim naĉelima. Time se vraćamo na gornje pitanje: koji kršćani u svijetu trebaju ispuniti svoje poslanje da bi se stvorio mir? S potpunom odgovornošću tvrdim: kršćani u Bosni i Hercegovini ne mogu riješiti sadašnju problematiĉnu situaciju. Kršćani iz cijelog svijeta moraju ispuniti svoje poslanje, da bi se u ovim zemljama uspostavio pravedni mir. I to ne samo kroz humanitarnu pomoć. Na taj naĉin bi samo prikrivali pogreške svojih politiĉkih predstavnika. Oni prije svega moraju postati svjesni svoga poslanja u svijetu. A ono se sastoji u odupiranju nasuprot zlu. Mi se moramo danas pitati: na kojim naĉelima izgraĊujemo svoju civilizaciju i svoju budućnost? Hoćemo li budućnost graditi na pravu jaĉega, ili moţda na naĉelima pravednosti? Prvotna mogućnost je karakteristiĉna za odnose meĊu ţivotinjama, a nikako ne za meĊuljudske odnose. Druga mogućnost, naprotiv, znaĉi da se budućnost ţeli graditi na naĉelima EvanĊelja. Stoga i mi ţelimo svoju budućnost graditi na pravednosti. Tko nam onda moţe predbaciti da na ovaj naĉin djelujemo protiv naĉela EvanĊelja? Ali ja ne ţelim reći da samo drugi kršćani, dakle kršćani izvan Bosne i Hercegovine, moraju djelovati za mir u našoj zemlji i da mi samo trebamo ĉekati na jedno gotovo rješenje. Ali ja kaţem da mi sami ne moţemo iznaći rješenje, sve dok nam to politiĉari u meĊunarodnoj 369

zajednici onemogućavaju. Mi moramo i ţelimo ispuniti naše poslanje u procesu uspostavljanja mira. Naš je cilj pravedni mir. Put prema miru usred sadašnjeg neprijateljstva je vrlo dug i naporan. Da se postigne mir ne znaĉi samo odloţiti oruţje. Mora se najprije ispuniti mnoge druge preduvjete. I Katoliĉka crkva ţeli pri tome pomoći. Mi smo cijelo vrijeme pozivali ljude na mir i suţivot i nećemo prestati pozivati do posljednjeg daha. Preduvjete za istinski mir, koje svaki kršćanin na vlastiti naĉin mora ispuniti, vidim u slijedećim toĉkama: Obraćenje srca. Obraćenje ljudskog srca od zla k dobru je posebno aktualno u ovoj ratnoj situaciji kad je tama mrţnje i osvete sve prisutnija u ljudima. Potrebno je mijenjati taj mentalitet i izgraĊivati svjetliji put u budućnost. Ako se ljudsko srce ne izmijeni i ne oslobodi mrţnje neće biti ni bolje budućnosti. Ovaj ĉin nazivamo obraćenjem. Obraćenje ne moţe nastati ako ĉovjek ne okaje svoje vlastite grijehe i zla djela. To je poĉetak procesa stvaranja unutarnje slobode koja je temeljni preduvjet mira. Odgoj za mir. Mir nije nešto statiĉno nego je dinamiĉki proces rasta i zrenja. Za vrijeme komunizma ljudi nisu odgajani za mir nego su uvijek zastrašivani neprijateljima. Televizijski program je bio ĉesto, takoĊer i prije rata, ispunjen krvlju i mrţnjom – s namjerom da se za sve zlo u prošlosti i sadašnjosti optuţi samo jedan narod. Sliĉno su mladi ljudi bili odgajani u školama. Neki su ĉak sredstvima ideologije odgajani ne za mir nego za rat. Zbog toga uopće nije ĉudno da sada vlada tako uţasan rat. Mi moramo u ovom neprijateljstvu pozivati i odgajati ljude za mir. Pri tome ne dostaje samo prenošenje znanja nego se mora stvarati uvjerenja, sudove i obiĉaje pomoću kojih će svaki ĉovjek stvarati mir. Bez istine nema mira. Ovaj rat je utemeljen i na laţima koje su godinama širene u javnosti. Tako su ljudi uvijek iznova huškani. Pri tome su mediji igrali veliku ulogu. Nakon što je laţ raširena, poĉelo je govoriti oruţje. Da bi se stvorilo istinski i dugotrajni mir mora se vratiti Kristu koji je Istina. On je Istina koja sama za sebe daje svjedoĉanstvo, bez da pri tome koristi snagu oruţja. Bez otkrivanja i prihvaćanja ove i takve Istine nema ni poĉetka stvaranja mira. Strahota nasilja i smrti ni u kojem sluĉaju nije dokaz istine. Razvoj i solidarnost – dva kljuĉa za mir. Svijet je svoju solidarnost s nama u ovom ratu dokazao kroz velikodušnu humanitarnu pomoć. Ali to nam još ne dozvoljava da govorimo o uspostavljanju mira, nego o pomoći da ne umremo od gladi. Jer biva dozvoljeno da se rat nastavi. Nijedna drţava ne moţe niti ţeli trajno prehranjivati stanovništvo neke druge drţave. Stoga je potrebno što hitnije raditi na razvoju ove drţave, da bi njezini ljudi mogli zaraĊivati kruh svagdanji. Molimo svjetsku javnost da bude solidarna s nama u tome, jer je to jedan od ispravnih putova za stvaranje mira. Ţivot – dar Boţji. Ako se govori o pravima i dostojanstvu ĉovjeka, onda se misli ponajprije na uvaţavanje ţivota kao temeljnog prava ĉovjeka i na vrijednost koja mu je od Boga darovana. To poĉinje zaĉećem i ne prestaje smrću. Ako to ne bi bilo u temelju civilizacije onda je svaki od nas nesiguran, jer ne zna kada i na koji naĉin moţe njegov vlastiti ţivot doći u pitanje. Bog daruje ţivot i on je jedini gospodar ţivota. TakoĊer mora biti vrednovano i sve ono što je Boţji dar za ţivot. To znaĉi da se i ĉovjekov okoliš mora poštivati. Sloboda je dar Boji na koji ĉovjek ima pravo. Bog nam je darovao slobodu time što nas je stvorio kao svoju sliku. Sam Bog poštuje ljudsku slobodu i raĉuna s njegovom odgovornošću. Budući da ĉovjek ţivi s drugima i za druge, njegova je sloboda ograniĉena. Svaki pojedinac mora biti svjestan svoje odgovornosti u pogledu darovane slobode i treba je u pogledu na druge ostvariti. Svaka drţava mora u svoje temelje ugraditi ĉovjekovu slobodu kao temeljno ljudsko pravo. Bez toga nema pravoga mira. Mir – dar Boţji. Mir je objekt nadanja, a izvor nade je u Bogu. Ĉovjek koji ţivi u miru s Bogom davat će mir i dalje u svojoj okolini. On ima sve preduvjete da moţe ţivjeti u miru s ljudima oko sebe. Crkva ţeli posredovati ljudima mir darovan od uskrslog Krista. Stoga je Crkva u sluţbi mira. Dijalog. Crkva govori na Drugom vatikanskom saboru o dijalogu na razliĉitim razinama: izmeĊu Boga i ĉovjeka, izmeĊu Crkve i svijeta, itd. Crkva shvaća dijalog o miru kao izazov našeg vremena. Da bi se stvorio mir, nuţno je od rata prijeći na dijalog. Pri tome treba vladati meĊusobno prihvaćanje i poštivanje. To je kraj svakog rata. Oprostiti i moliti za oproštenje. I, na kraju, dolazi se do opraštanja. Ako je pamćenje princip povijesti, onda je praštanje princip budućnosti. Ratni zloĉinci moraju odgovarati pred sudom za svoje zloĉine, ali mi kršćani ne smijemo zaboraviti da Krist od nas zahtijeva praštanje. Osveta na principu "oko za oko" vodi nas prema samouništenju. Stoga moramo jedni drugima oprostiti i moliti za oproštenje, da bismo mogli izgraĊivati budućnost za nas same, ali prije svega za one kojima je oteta sadašnjost. U tome se, prema mom mišljenju, sastoji poslanje kršćana pri konfliktima, ne samo u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, nego u svakoj zemlji. Svaki kršćanin mora i treba na svoj vlastiti 370

naĉin ispuniti svoje poslanje da bi prestali sukobi u ovim dvjema drţavama, a u svijetu budu sprijeĉeni. Ako se ovo ne bi ĉinilo, onda bi put bio slobodan da svatko jaĉi ima pravo uništiti slabijega. Time bi bila uništena i civilizacija 20. stoljeća, i ona sama bi pala na ispitu ljudskosti i morala. Ako bi došlo do toga, onda bi pred budućnošću, i to u cijelom svijetu, stajao veliki upitnik. /U Leuvenu (Francuska), 20. lipnja 1995./ __________ VB, god. VI (CIX), 1–4/1995, str. 90–92.

22. VI. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Franzu Bogenu, veleposlaniku Republike Austrije u Bosni i Hercegovini – o prisilnom izgonu katolika iz njihovih kuća i o njihovoj potpunoj obespravljenosti. Ekscelencijo, mnogopoštovani gospodine ambasadore Bogen! U ime katolika Banjaluĉke biskupije pozdravljam Vas ovdje u Banjaluci. Vaša nazoĉnost za nas je svijetla zraka nade koja pokazuje da ipak nismo posve zaboravljeni, prepušteni samovolji fašistoidnih vlastodrţaca, koji s nama ĉesto postupaju gore nego s robovima! Kao što već znate, katolici, prije svega Hrvati, ali i drugi, u ovoj su regiji najstarija vjerska zajednica i etniĉka grupa. Zahvaljujući sudbonosnim vjerskim dogaĊajima naši su preci morali podnositi nepravdu jaĉih i brutalnih susjeda! Unatoĉ uništavanju naših kulturnih i vjerskih korijena, progonstvima i protjerivanju, uspjelo nam je našim mirotvornim ponašanjem i na temelju naše kršćanske vjere ţivjeti i obnavljati vrijednosti europske kulture ţivota i civilizacije u ovoj regiji! To ţelimo i u budućnosti! Ali kako? Kao što znate, bosanski su Srbi, zahvaljujući svojoj vojnoj nadmoći, ali i suglasnosti utjecajnih europskih i svjetskih moćnika, poĉinili fašistiĉko i rasistiĉko etniĉko ĉišćenje i temeljito uništenje pripadnika naše etniĉke grupe i vjerske zajednice na svim podruĉjima koja su okupirali već 1992. godine. Tri ĉetvrtine Banjaluĉke biskupije u sjeverozapadnoj Bosni (oko 16.000 km2 površine, s pribliţno 120.000 vjernika) nalazi se pod srpskom radikalnom ekstremnom vlašću. Prema rijeĉima, ali i djelima sluţbenih predstavnika vlasti bosanskih Srba, ne-Srbi ovdje nemaju što traţiti! Ako unatoĉ tome ţele ostati u svojim stanovima, kućama, svojim rodnim mjestima, i to odluĉni da ţive u miru s drugima i poštujući druge, onda osjete da nisu ljudi ĉak ni drugog reda. Ĉesto se s njima postupa gore nego sa ţivotinjama! Nevjerojatno, ali istinito! Već ĉetvrtu godinu u našoj jedinoj domovini ţivimo, ne kao stranci, nego posve obespravljeni! Premda smo neduţni, miroljubivi i spremni pomoći svakome, ĉak i onima koji nas bez razloga mrze, šikaniraju, obešĉašćuju i zlostavljaju na razne naĉine. Za to postoje bezbrojni dokazi! Ĉesto sam kao biskup, jer nema nikog drugoga tko bi nas politiĉki zastupao, morao podići svoj glas, kako kod srpskih, tako i kod hrvatskih i bosanskih, ali i kod europskih politiĉara u obranu i ponovno dobivanje osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda. Premda je naša doista nepodnošljiva situacija i potpuno nesigurna budućnost dovoljno poznata svim domaćim i meĊunarodnim politiĉkim predstavnicima, još se uvijek ništa ne poduzima! Zašto? Zašto ne smijemo i ubuduće ţivjeti kao ravnopravni ljudi, kao katolici i Hrvati ovdje gdje su nam korijeni stoljećima stari? Ţeli li netko ovdje provesti ili dopustiti rasizam i fašizam kako bi imao izgovor za sliĉne postupke drugdje u susjednim zemljama i na našem europskom kontinentu? Kada bi doista tako bilo, ja i mnogi oko mene s tim se nikada ne bismo sloţili! 371

I ubuduće ćemo od svih moćnika zahtijevati ono što oni za sebe zahtijevaju – poštovanje univerzalnih ljudskih prava i sloboda, prestanak genocida i kulturocida, prestanak potpunog iskorjenjivanja ovdašnjih starih vjerskih zajednica! Zahtijevamo ţivot dostojan ĉovjeka za sve, povratak svih izbjeglica, osiguranje vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta za svakog ĉovjeka i svaku vjersku, etniĉku i kulturnu grupu! Zahtijevamo da nam meĊunarodna, prije svega Europska zajednica, dozvoli i pomogne da i ovdje, u našoj domovini, predstavljamo sva humana i pozitivna dostignuća europske civilizacije i kulture. Nadamo se da će nas plemeniti, iskreni i humani Europljani shvatiti i podrţati u našoj odluĉnosti da ostvarimo civilizaciju ljubavi i zajedniĉkog ţivota, naroĉito u ovom sloţenom dijelu europskog kontinenta! Zahvaljujem što sam Vam mogao s pouzdanjem iznijeti svoje misli! Srdaĉno Vas pozdravlja, s osobitim poštovanjem, Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 22. lipnja 1995. ________ UOO, str. 647–649.

17. VII. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo dr. Radovanu Karadţiću, predsjedniku Republike Srpske – o uništavanju crkava i drugih katoliĉkih objekata u banjaluĉkoj biskupiji i o spreĉavanju Caritasa da pribavlja i dijeli humanitarnu pomoć. Gospodine Predsjedniĉe! Od godine 1992. pa do prošlog mjeseca mnogo puta sam bio prisiljen obratiti se Vama osobno, kao i većem broju Vaših politiĉkih suradnika zbog velikih i mnogostrukih stradanja vjernika – katolika, ĉlanova moje banjaluĉke biskupije. Bio sam na to obavezan jer se radi o radikalnom zatiranju Katoliĉke Crkve na ovim prostorima, gdje je ona prisutna više od jednog milenijuma. 1. Vama je dobro poznato da je najveći broj katolika u ţupama moje biskupije cijelo vrijeme ovog uţasnog rata uporno ustrajavao u miroljubivosti. Na takav stav su ih stalno poticali svećenici, njihovi duhovni voĊe, svojim rijeĉima i primjerom. Tim je neshvatljivije, niĉim izazvano i ne tek sluĉajno, nego sistematsko uništavanje naših crkvenih objekata – od mjeseca septembra 1991.(!) pa sve do ovih zadnjih dana. Do sada su potpuno uništene, odn. za upotrebu onesposobljene: 20 ţupnih crkava i 22 podruĉne (filijalne) crkve. Teško su oštećene 2 ţupne i 13 podruĉnih crkava. Lakše je oštećeno 8 ţupnih i 8 filijalnih crkava. Osim toga, srušeno je ili teško oštećeno 27 pastoralnih centara, ţupnih i samostanskih zgrada! Na desetak grobalja, posebno u banjaluĉkoj i laktaškoj općini, oskvrnuti i devastirani su mnogi grobovi – spomenici! 2. S daljnjim uništavanjem i otuĊivanjem crkvene imovine ne prestaje se ni u zadnje vrijeme. Da se to ĉini vrlo ĉesto, ako ne i redovito, sa znanjem ili po nalogu aktualnih predstavnika vlasti ili stranaka u pojedinim općinama, odn. mjesnim zajednicama, svjedoĉe i mnogi konkretni sluĉajevi. U zadnje vrijeme se to odnosi na općine: Banjaluku (uništavanje biskupijskog središta u Presnaĉama), Laktaše (uništavanje, otuĊenje i bespravna uzurpacija crkvene imovine u samostanu, ţupi i ekonomiji biskupije u Bos. Aleksandrovcu, i u ţupnom pastoralnom centru Trn), Gradišku (bespravna uzurpacija i otuĊenje samostanske i ţupne imovine u Novoj Topoli). Najnoviji sluĉaj sluţbenog nareĊenja da se uništava imovina Katoliĉke Crkve ponovio se ovih dana u Mrkonjić Gradu. Na podruĉje te općine, gdje nije bilo nikakvih oruţanih sukoba, još u junu 1992. g. u ţupi Liskovica spaljen je novi ţupni pastoralni centar, a ţupna crkva "Sv. Ilije Proroka" najprije spaljena, a zatim miniranjem srušena. Od cijele ţupe ostalo je tek nekoliko obitelji! U selu Majdanu zapaljena je ove godine u maju nova podruĉna crkva "Sv. Nikole". U samom Mrkonjić Gradu spaljena je 18. 10. 1992. godine velika, temeljito obnovljena, ţupna crkva "Sv. apostola Filipa i Jakova". Ostali su zidovi crkve, i novi ţupni 372

pastoralni centar. Sve je to bilo ograĊeno kovanom ţeljeznom ogradom visine 120 cm i u duţini od oko 100 m, koju su vjernici svojim prilozima i dobrovoljnim radom podigli prije osam godina. Prije nekoliko dana, 12. 07. 1995., došla su nepoznata lica u pratnji policije, i kako je kasnije izjavio Slobodan Rajković, općinski naĉelnik za privredu i komunalne poslove, prema usmenoj naredbi predsjednika SDS u Mrkonjić Gradu, dr. Luke Ĉulića, srušili su svu crkvenu ogradu i odvezli je u dvorište poduzeća "Gradnja". Uzalud su bile intervencije od strane ţupnika i dekana i predstavnika ţupnog pastoralnog vijeća. Reĉeno im je od istog g. Ĉulića kako je "veliki pritisak od strane boraca, da se katoliĉka crkva mora ukloniti iz Mrkonjić Grada ...". Nakon rušenja crkvene ograde treba uslijediti rušenje zidova spaljene crkve s nakanom, kako se nesluţbeno saznaje, da se na tom mjestu otvori pijaca! Pitam Vas, kao najodgovorniju politiĉku osobu i kao pravoslavnog hrišćanina: da li je to doista i stav SDS i Vaš osobno? Znam da se tako, naţalost, već dogodilo s mojim crkvama u nekim drugim mjestima gdje nam je pristup vlastima do sada bio onemogućen. Ali, da se to sada nareĊuje i u ovom gradu, u kojem je (kao i na mnogo drugih mjesta), katoliĉki ţupnik za vrijeme II. svjetskog rata spasio ţivote i imovinu mnogim pravoslavnim Srbima (meĊu ostalim i Peri Areţini, ocu knjiţevnika Duška Areţine), doista ne moţe sluţiti na ĉast onima koji to sada ĉine u ime srpskog naroda. Dok sam se osobno zauzeo kod općinskih vlasti i predstavnika HDZ u Livnu da se tamošnja, poţarom djelomiĉno oštećena, pravoslavna crkva popravi i dok su se tamošnji katoliĉki svećenici potrudili da spase od uništenja sve dragocjenosti iz te crkve, ovdje općinski i stranaĉki predstavnici srpskog naroda nareĊuju potpuno uništenje zadnjih tragova katoliĉkih crkava!? U ime kojega boga se to ĉini? U ime hrišćanskog, u kojega Vi vjerujete, sigurno ne! Hoćete li i Vi odobriti ove i sliĉne postupke lokalnih vlasti, koji idu za potpunim uništenjem Katoliĉke Crkve u ovoj općini i drugdje gdje je to sluĉaj? 3. U noći izmeĊu 11. i 12. jula 1995. godine spaljena je u podmetnutom poţaru još jedna crkva na podruĉju banjaluĉke općine, crkva "Sv. Josipa" u prigradskom naselju Ĉesma. To je osma(!) katoliĉka crkva u ovom kraju koja je uništena u posljednja dva i pol mjeseca, osim samostana i pastoralnih centara. Odnesena su ovih dana crkvena zvona sa zvonika nedavno srušene crkve u mjestu Šargovac i iz starodrevnog groblja "Sv. Ivo" u Trapistima. Ponovno je oštećen veći broj grobova i spomenika u Delibašinom Selu i MaĊiru. Nasilno je provaljeno u ţupne pastoralne centre u ţupama Barlovci i Motike, u noći izmeĊu 25. i 26. 06. 1995.! Opljaĉkane dijelove namještaja iz nekih naših pastoralnih centara moţe se naći u kancelarijama ovdašnjih mjesnih zajednica ili stanica policije! 4. Osim što još uvijek nije nikako riješena teška i potpuno neizvjesna i sadašnjost i budućnost više stotina naših katoliĉkih obitelji koje su u posljednja dva i pol mjeseca, posebno na banjaluĉkoj općini, istjerane iz svojih domova ili stanova ili prisiljene da ih napuste, sve ovdašnje katoliĉko, i velik broj nekatoliĉkog stanovništva, koje Caritas banjaluĉke biskupije doslovce prehranjuje, na rubu je gladi. Za oko 40.000 lica Caritas je u vremenu od 01. 04. do 15. 07., tj. u tri i pol mjeseca mogao podijeliti po osobi oko 4,5 kg razliĉitih ţiveţnih namirnica, a higijenskih artikala i ostalog samo tek oko 6 dekagrama. Ne moţemo shvatiti, a pogotovo ne odobriti, ovakvo krajnje nehumano kaţnjavanje neduţnog civilnog stanovništva, ne samo neSrba, nego i velik broj Srba, koje naš Caritas redovito pomaţe, jer se kamionima našeg Caritasa ne dozvoljava da dovezu prijeko potrebnu hranu, higijenski materijal (i ostalo). Zašto nam se s najkompetentnijih mjesta uvijek iznova sluţbeno zabranjuje pomagati socijalno nezbrinutim našim sugraĊanima koji svakodnevno od nas mole pomoć?! Gospodine Predsjedniĉe, o Vama osobno ovisi hoće li se i dalje nekaţnjeno provoditi samovolja i bezakonje pojedinih ljudi ili grupa koji predstavljaju vlast u RS! Hoće li se zbilja, s Vašim znanjem i dopuštenjem, ostvariti ţelja pojedinih moćnih ekstremista iz redova srpskog pravoslavnog naroda da uništi i ovo još malo preostalog katoliĉkog stanovništva i ovaj mali broj preostalih naših vjerskih objekata i institucija? Hoće li se doista i s Vašim znanjem i dalje našem biskupijskom Caritasu onemogućavati dopremanje prijeko potrebne pomoći za ugroţeno stanovništvo (ne samo katoliĉko!) šire banjaluĉke regije? Hoće li biti za nas ovdje ţivota – dostojna normalnog, civiliziranog ĉovjeka? Kome još, osim Vama, treba da uputimo ova pitanja kako bismo dobili oĉekivane, pozitivne odgovore? Od onih Vaših suradnika, kao i od predstavnika općinskih vlasti, kojima smo ih do sada upućivali, nismo dobili nikakve ili smo dobili samo negativne odgovore! Uĉinite ono što vrlo lako moţete, a kao deklarirani hrišćanin i trebate da uĉinite: omogućite nam da i dalje ţivimo kao miroljubivi ljudi sa svojim ljudskim dostojanstvom i pravima na našim stoljetnim ognjištima! Bit će tako i Vama i Vašem narodu bolje – i na ovom i na drugom svijetu! S poštovanjem! Mons. dr. Franjo Komarica, 373

banjaluĉki biskup Banja Luka, 17. srpnja 1995. ________ UOO, str. 531–534.

19. VII. 1995. VRHBOSANSKI NADBISKUPSKI ORDINARIJAT Priopćenje za javnost u kojem se odgovara na protukršćanske optuţbe reis-ul-uleme Mustafe Cerića, izreĉene u Tuzli 16. srpnja 1995. godine. Dok se zadnjim snagama duha i razuma branimo da nam se Srebrenica, kao kulminacija našeg stradanja i patnji ali i zlokobna potvrda potpune prepuštenosti samima sebi, ne pretvori u presudni udarac svim našim nadanjima, s tugom i sa zebnjom nas ispunjaju izjave najviših vjerskih i drţavnih vrhova ove Republike. Pitamo se: zar nam se, kao po pravilu, uz tragedije koje nas tako i nemilosrdno zatiru, a nismo ih skrivili, moraju dogaĊati i nesreće u koje sami upadamo. I dok kršćani današnjice glasom Ivana Pavla II. bez prestanka osuĊuju zlodjela protiv ĉovjeka u Bosni i Hercegovini, pletući ĉvrsti lanac karitativne ljubavi, koji nas već ĉetiri godine drţi na ţivotu, ovdje ih se bez ikakve diferencijacije optuţuje za zloĉin u Srebrenici i cijeloj zemlji. Kako je moguće tako nešto ustvrditi nakon što je ta ista vojska i ista ideologija porušila ili popalila stotine crkava i samostana, preorala grobalja, stotine tisuća, na isti naĉin kao i Srebreniĉane, prognala i u ovoj zemlji desetine tisuća katolika, a to znaĉi kršćana pobila?! Tko u takve tvrdnje moţe povjerovati nakon što su istu sudbinu do ţivjele crkve i dţamije Jajca, Posavine, Banje Luke? Ako 'kršćani' ili bilo tko ruši ne samo svoje – kršćanske, nego bilo ĉije svetinje i zatire najveću svetinju – ĉovjeka, svima bi nam, a napose vjerskim sluţbenicima, trebalo biti jasno da nisu ni nazovi kršćani ni nazovi vjernici. Ĉemu onda zbog njih optuţivati one koji s njima nemaju ništa zajedniĉko ili one koji su njihove ţrtve kao i vjernici muslimani? Uvjereni kršćani, voĊeni vjerom u Boga, ljubavlju prema ĉovjeku, traţe danas putove dijaloga i zajedniĉkog djelovanja s braćom muslimanima za dobrobit ĉovjeka i ĉovjeĉanstva. To je uvjerenje i nastojanje Katoliĉke Crkve u svijetu a i u ovoj zlom napaćenoj zemlji. Zato su katolici ovoga grada i u nedjelju u katedrali iskreno molili za prognanu braću ljude iz Srebrenice ali im i u pomoć materijalno pritekli. Oni u njima ne mogu ne prepoznati svoje tragiĉno juĉer i ne plašiti se svoga ţalosnog sutra. Unatoĉ sve teţem stanju koje se nad nas navilo, i osjećaju gorĉine koji nas sve ispunja jer se svakom istinskom ĉovjeku i sinu ove Zemlje u Srebrenici, po tko zna koji put, ponovila Srebrenica, ne moţemo ne upozoriti na svu pogubnost nerazboritog pristupa ovom kao i svim našim stradanjima. Zbunjuju nas sve uĉestalije neprihvatljive izjave prema kojima agresor ljude izgoni s njihovih ognjišta i iz ove zemlje samo zato što su muslimani. Te ocjene u sluţbenim novinama zbunjuju a izjave s najvećeg vrha vrijeĊaju! Zbog ĉega je onda iz ove zemlje od Banje Luke i Krajine s ognjišta istjerano više od pola milijuna katolika? Jesu li brzo zaboravljeni ili se s njima kao graĊanima ove zemlje više ne raĉuna? Ili se pak identitet drugih ovdje više ne priznaje? Ne moţemo ne osuditi politiĉke Poncije Pilate današnje politike koji peru ruke od neduţne ovdašnje ljudske krvi, produţavajući našu agoniju. Ali ne moţemo ne upozoriti na domaća posve kriva tumaĉenja njihovih 'kršćanskih' namjera. Jedan od glavnih ciljeva ove agresije jest zapaliti sve moguće vatre u kojima bismo trebali izgoriti. Crkva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji poziva sve odgovorne na razboritost kako nam zajedniĉka tragedija ne bi postala povodom rastakanju preostalih snaga dobra koje ovoj zemlji i njezinim ljudima trebaju da bismo se uspješno odupirali zajedniĉkom zlu i gubljenje u nepovrat prilike da sami sebi pomognemo. Nadbiskupski ordinarijat Sarajevo, 19. srpnja 1995. _________ GK, 30. srpnja 1995, str. 3.

374

2. VIII. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo kardinalu Franji Kuhariću, nadbiskupu zagrebaĉkom i predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije – vijesti o tjeranju ljudi da na bojišnicama kopaju zaklone, zatim o prelasku mnogih ljudi u Hrvatsku i zamolba da im se pomogne. Vaša Uzoritosti, dragi u Kristu brate! Nakon višetjedne nemogućnosti da Vam pošaljem informacije o aktualnoj situaciji u mojoj biskupiji na širem banjaluĉkom podruĉju, koristim ovu dragocjenu zgodu, koja mi se nenadano ukazala, da Vam se opet javim. Zapravo, jedino još Vama, braći u episkopatu mogu reći što mi je na srcu, sa sigurnošću da ćete me razumjeti i pomoći kao i do sada molitvom Gospodinu, ali i na druge naĉine koji su Vam dostupni. Naša se agonija nastavlja u valovima. Nakon uţasnih dana i noći kroz više tjedana u mjesecima svibnju i lipnju, kada smo pokušavali na sve strane, i prema Nebu i po zemlji, slati vapaje za spas, malo je jenjao najgori oblik pritiska. Ali, pritisak na naše ljude nikad nije prestao. Više stotina obitelji – prema našim saznanjima njihov broj se bliţi TISUĆU – prisiljeno je do sada ovih zadnjih mjeseci odreći se svog doma, svoje kuće, svog stana, svog zaviĉaja. Zadnjih pet-šest dana je nasilno izbaĉeno (i fiziĉki isprebijano) više desetina naših obitelji, ne samo u banjaluĉkoj općini, nego i u nekim drugima (M. Grad, S. Most, Prijedor). Dodatna drama za te jadne, neduţne, miroljubive ljude sastojala se do nedavno u nemogućnosti da odu na podruĉje Hrvatske ili bilo kamo u slobodu. Stotine tragiĉnih sluĉajeva, sve tragiĉniji jedan od drugog, dogaĊalo se pred našim oĉima! Ĉinili smo što smo u datom momentu mogli i umjeli da barem malo ublaţimo velike nevolje naših vjernika, kojima nitko drugi nije htio (ako je i mogao) pomoći. Desetine i desetine muškaraca od 17 do 65 godina svakodnevno i svakonoćno su bili hvatani u njihovim kućama, na njivama ili cestama (ukoliko bi se usudili javno kretati) i odvoĊeni najĉešće u nepoznatom smjeru. Za neke smo saznali tek nakon mjesec i više dana, za druge ovih dana kad su bjeţali (zajedno sa srpskom vojskom) s bojišnica, gdje su bili prisiljeni pod granatama kopati zaklone, a za mnoge još ne znamo gdje su i što je s njima, a nekoliko njih su naši ţupnici sahranili, jer su na bojišnici bili ubijeni. Sve molbe, ţalbe, vapaji koje sam slao i predstavnicima politiĉkih struktura hrvatskog naroda u BiH, odn. HR H-B i u RH ostali su bez pravog odgovora. Jedan ili drugi javno izreĉen odgovor tih politiĉara je više bio nama na štetu nego na korist. Pogotovo nam je dodatno štete nanijelo višekratno vrlo nespretno (da li i nenamjerno?) izvještavanje u hrvatskim sredstvima javnog priopćavanja o tragiĉnim dogaĊajima s našim ljudima na ovim podruĉjima! To nas je sve dodatno zbunjivalo i ostavljalo u dojmu da nas se ţeli namjerno potopiti, umjesto da nam se pruţi dragocjeni pojas za spašavanje! Bilo je dana i tjedana kada smo morali biti svjedoci oĉajne ţelje naših vjernika, istjeranih iz vlastitih domova doslovce na ulicu, da krenu pješice u koloni prema Savi s nakanom da je ili preplivaju ili nekako drugaĉije preko nje preĊu u Hrvatsku. Bilo je riziĉno i opasno po ţivot uopće se kretati, a neizvjesnost da će se stići i do ţeljenog cilja zadrţala je najveći dio tog jadnog našeg prognanog naroda na ovom podruĉju. Znademo za više sluĉajeva oĉajniĉkih pokušaja da se domogne ţuĊene slobode koji su završili tragiĉno! U zadnje vrijeme je došlo do nekog "popuštanja" prema našim ljudima, koji poštopoto ţele napustiti ovaj svojevrstan, nepodnošljivi "pakao", tako da uz velike sume novca (malo ih je koji to mogu imati!) mogu krenuti preko sadašnje Jugoslavije i MaĊarske u Hrvatsku ili nekamo dalje. Sada se izgleda "otvorio" jedan bliţi izlaz kod Srpca i Davora preko Save, tako da je, prema našem saznanju, već više stotina naših ljudi ovih dana prešlo ĉamcima Savu, nakon što su platili, osim velike pristojbe za napuštanje općine, više stotina DM za prijevoz. "Na red" ĉeka – prema još nepotvrĊenim podacima – najmanje nekoliko tisuća (!) naših ljudi! Molim Vašu Uzoritost da preko Vaših svećenika (odn. Caritasa) priskoĉite barem u prvo vrijeme u pomoć tim našim vjernicima koji Vam dolaze! A ukoliko se ovih dana ratni okršaji još više rasplamsaju, ĉega se 375

svi ovdje boje, onda će se to zasigurno još drastiĉnije odraziti na našoj i ovako nezavidnoj situaciji. Treba oĉekivati nove napade i na naše ljude i crkvene objekte, nakon ovih iz posljednjih dana oruţanih napada na nas ovdje u Biskupskom ordinarijatu i uništene još jedne podruĉne crkve u Ĉesmi, ţupa "Marija Zvijezda". Neka nam se smiluje dobri Bog i poštedi od najgorega, da gubeći pred silom zla svoja ognjišta, pa ĉak i svoje ţivote, ne izgubimo duše! Bio je kod nas prije tjedan dana i apostolski nuncij za BiH, mons. F. Monterisi. Ţeljno smo ga oĉekivali! Ţelimo vjerovati da je i sama ĉinjenica njegovog dolaska k nama znak dobre nade, da ćemo uz pomoć Boţju i Kristove Crkve i dalje moći ovdje svjedoĉiti neprolazne i nezamjenjive vrednote EvanĊelja, koje kulminiraju u ljubavi i prema samom neprijatelju! Pitali smo i njega, kao i sve druge kompetentne crkvene i necrkvene ljude: što još treba da uĉinimo i kako drugaĉije da se vladamo pa da nas se prihvati i podrţi kao ljude? Ima li neĉeg većeg i vrednijeg nego što su do sada ĉinili i propovijedali naši svećenici, redovnici i naši vjernici – radi Isusa i njegovog EvanĊelja bez svega ostali, pa ĉak i vlastitu krv prolili! Nismo se o druge oko nas ogriješili, ĉinili smo i uvijek iznova ĉinimo dobro i onima koji nas mrze i progone! Što još treba da ĉinimo? Danas ĉujem od nekih mojih vjernika da je Hrvatima onemogućen ulazak u općinske zgrade našeg rodnog grada – Banjaluke. Naime, portir nakon legitimiranja vraća ljude, uz obrazloţenje da je Hrvatima zabranjeno ulaziti! Tako ljudi nemaju mogućnosti ni doći do općinskih ĉinovnika, a kamoli se poţaliti ili ĉak dobiti minimalnu zaštitu! Zahvaljujem dobrom Bogu koji nam svima daje snage da ne klonemo duhom; da su naši svećenici i redovnici još uvijek "na svojim mjestima", doslovce na mrtvim straţama, gdje svaki dan ili noć mogu biti ţivotno ugroţeni. Njihova svijest, da ne mogu tek tako napustiti povjereno im stado, koje jednako kao i oni pati, ĉini ih istinskim svjedocima vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi! Ovdje kod nikoga od nas nema ni traga od pogubne krize svećeniĉkog ili redovniĉkog identiteta. Tako je sada, tako neka i ostane do Boţje volje! Iako sam, naţalost, još uvijek ograniĉen samo na svoju kuću i dvorište – upravo puna tri mjeseca – nastojim biti sa svim svećenicima i redovnicima u kontaktu, barem posredno. Hvala Bogu, da je većini od njih do sada bilo moguće kretati se, pa doĊu i do mene! A i ja njih potiĉem da meĊusobno budu povezani što bolje i ĉvršće, kako bismo zajedniĉki lakše izdrţali ovaj nesnosni psihiĉki pritisak i odgovornost za ljude i Crkvu na ovim prostorima. Dragi Uzoriti, hvala Vam i ovaj put za Vaše molitve i trajno zanimanje za našu Golgotu. Hvala i za ovu mogućnost da Vam, kao vrlo cijenjenom starijem subratu mogu saopćiti dio moje svakodnevne muke. Preporuĉujem i dalje u Vaše dragocjene molitve sve ĉlanove moje teško iskušavane biskupijske zajednice, posebno svećenike, redovnike i redovnice! Gospodin neka se po našem skromnom sluţenju proslavi! Bratski Vas i srdaĉno pozdravljam – odani Vam u Kristu, Dobrom Pastiru, Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 2. kolovoza 1995. _____ Arhiv BOBL

10. VIII. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Uredu UNHCR-a i ICRC-a u Banjoj Luci – o izgonu katoliĉkog puĉanstva iz njihovih kuća i molba za zbrinjavanje tih ljudi. Cijenjeni Naslove! U ime katolika – Hrvata i drugih – na podruĉju šire banjaluĉke regije apeliram na Vas u ovom posebno dramatiĉnom ĉasu za naš biološki opstanak u svome zaviĉaju: ZAŠTITITE NAS! 1. Općenito je poznato da smo kroz cijelo vrijeme ratnih sukoba na podruĉju BiH bili miroljubivi sugraĊani naših općina. 2. Premda neduţni, a obespravljeni, nikome nismo ugrozili ni ţivot, ni imovinu. 3. Iako nije bilo ratnih sukoba u našem kraju, pod prisilom je napustilo svoj zaviĉaj oko 3/4 našeg stanovništva, oko 60.000. 376

4. U zadnjih tjedan dana je nasilno istjerano iz svojih kuća na podruĉju banjaluĉke općine, prema nepotpunim podacima, više tisuća osoba koje nemaju trenutno osnovnih uvjeta za ţivot: sigurnost, smještaj, ishranu, medicinsku zaštitu. MeĊu njima je 80 % starije dobi. 5. Kao i do sada, spremni smo na maksimalnu solidarnost sa svim našim sugraĊanima, domaćim i izbjeglicama. Ne vidimo prave potrebe da se prijeko potrebno rješavanje problema izbjeglica srpske nacionalnosti iz drugih krajeva rješava tjeranjem nas, domicilnog stanovništva. 6. Traţimo od svojih lokalnih vlasti da nam jasno kaţu što kane s nama: hoće li nas i mogu li nas zaštiti ili nas ţele s podruĉja naših općina protjerati. Ako nas lokalne vlasti ne mogu zaštititi, neka se predloţi druga, uspješnija solucija. 7. Apeliramo na Vas da pomognete lokalnim vlastima u rješavanju ovog vrlo dramatiĉnog problema koji ne moţe trpiti odlaganje, a da ne doĊe do nepredvidivih negativnih posljedica! 8. Ni Vi, ni aktualne vlasti ni srpskog, ni hrvatskog naroda u BiH, ne moţete reći da niste bili pravovremeno upoznati sa našom aktualnom, krajnje dramatiĉnom situacijom! Molim Vas pomozite! S poštovanjem! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 10. kolovoza 1995. ______ Arhiv BOBL

14. VIII. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo kardinalu Vinku Puljiću, vrhbosanskom nadbiskupu i metropoliti (istoga dana identiĉno pismo je poslano kardinalu Franji Kuhariću, nadbiskupu zagrebaĉkom) – o drami banjaluĉkih katolika kojima prijeti potpuno protjerivanje iz vlastitih kuća. Vaša Uzoritosti, dragi i vrlo cijenjeni brate u Kristu! U dugom nizu mojih javljanja Vama u ove dramatiĉne tri godine rata i ovo današnje javljanje ima za svoj sadrţaj dramu ovdašnjeg katoliĉkog puĉanstva koje se sve do sada iskazalo svojom upornom ţeljom za mirnim suţivotom sa svojim susjedima ovdje na svojim vjekovnim ognjištima. Radi se o – izgleda – konaĉnom nasilnom dovršenju davno zapoĉete akcije etniĉkog ĉišćenja nesrpskog stanovništva, dakle i svih nas katolika, Hrvata i drugih. Danas u prijepodnevnim satima poĉela je deportacija velikog broja ljudi, naših vjernika, koji su prošlih dana, a neki još prije nekoliko tjedana, nasilno istjerani iz svojih domova, najĉešće bez mogućnosti da uzmu sa sobom bilo što, ĉak ni dokumente. To su ţupljani ţupa banjaluĉkog dekanata: Banjaluka-Centar, Presnaĉe, Petrićevac, "Marija Zvijezda" – Trapisti, Budţak, Motike, Barlovci, Trn, Ivanjska i Šimići. Akciju predvode predstavnici civilne zaštite SO Banja Luka po nalogu – kako sami tvrde – najviših predstavnika bosanskih Srba. Današnjem danu su prethodili vrlo dramatiĉni dani cijelog prošlog tjedna, kad su ovuda prolazile kolone izbjeglica srpske nacionalnosti s podruĉja doskora okupiranog dijela Hrvatske. Već u pretprošlu subotu (5. ovog mjeseca) rekao mi je u telefonskom razgovoru predsjednik SO Banjaluka da "svi Hrvati do jednog moraju u najskorije vrijeme napustiti Banjaluku i cijelu ovu regiju, jer je to nalog koji je došao od samog najvišeg vrha". Naši su ljudi svakodnevno i svakonoćno na vrlo brutalan naĉin bili izbacivani iz svojih kuća, neki fiziĉki povrijeĊeni a ĉetvero je i ubijeno: Franjo Petrušić u ţupi Presnaĉe, Blaţenka Stojnić i Anica Mijatović iz ţupe Petrićevac te Marko Dujić iz ţupe Motike, svi u ili pred svojim kućama. Naši nam se vjernici ojaĊeni obraćaju da ih spasimo, zaštitimo, da barem ostanu na ţivotu. Jedino se nama, svećenicima i mogu obratiti, jer ih drugi nitko i neće da pravo sasluša, predstavnici vlasti nikako, a humanitarne organizacije ih šalju nama. Predstavnici vlasti izbjegavaju i sam telefonski kontakt s nama, a kamoli da nam odgovore što s nama kane i zašto ovo dopuštaju da se s nama, njihovim miroljubivim sugraĊanima, starosjediocima dogaĊa. Policija ne ţeli uopće da intervenira kad ju se obavijesti o nasilju nad našim ljudima, tvrdeći da "to nije njihov posao", da je "za sve odgovorna konkretna mjesna zajednica" odnosno "krizni štab općine". Nastojao sam kontaktirati s predstavnicima meĊunarodnih humanitarnih organizacija koje imaju ovdje svoje predstavništvo: Crveni kriţ i Visoki komesarijat UN za 377

izbjeglice, moleći ih da oni posreduju kod srpskih vlasti za zaštitu naših potpuno nezaštićenih ljudi, koji su se, protjerani iz vlastitih domova, sklanjali kod rodbine, poznanika, dok i njih nije istjeralo, tako da se iz dana u dan i iz sata u sat broj beskućnika u vlastitom zaviĉaju rapidno povećavao. Prema našim saznanjima – koja su radi oteţane komunikacije i kretanja – nepotpuna, većina naših vjernika, koji su do sada izdrţali ovo teško trogodišnje ĉistilište, izvan je svojih kuća, ovih dana i noći ĉesto u šumarcima i bez bilo kakvog krova nad glavom. To su doista velike brojke; najmanje 6.000, ali se bojim da ovih dana taj broj bude i preko 10.000 naših vjernika, iz spomenutih ţupa, koji će biti doslovce na ulici. Sam Bog zna što nas uskoro sve ĉeka, ali mi smo spokojni, sve je u Boţjoj ruci, a mi ĉinimo što znamo i moţemo da pruţimo duhovnu utjehu i malo materijalne pomoći, jer i sami nemamo skoro ništa od Caritasove pomoći, budući da već više mjeseci ona nije mogla biti ni dovezena. Doista nas boli srce kad gledamo svoj narod, koji nas je do sada tako vjerno slušao, kad smo ga poticali na mirotvorstvo, na opraštanje, na ljubav i prema onima koji nam zlo ĉine, koji sada od nas oĉekuje da ga spasimo i zaštitimo, a mi to nismo u stanju. Preostaje samo molitva za sve njih, kao i za druge ljude, te strpljivo tješenje uplakanih, isprepadanih, izmaltretiranih. Kao i mnogim drugima, tako je i mojoj starici majci jedan od lokalnih duţnosnika, sekretar mjesne zajednice u prigradskom naselju Šargovac, neki doseljenik Trivić, noţem vukao po vratu, prijeteći joj da će je "kao biskupovu mater s guštom zaklati ako za petnaest minuta ne napusti svoju kuću", u kojoj se ona nalazi već šezdeset i tri godine. I druga moja sva rodbina, kao i svi njihovi susjedi su nasilno protjerani "za petnaest minuta" ili "za sat vremena". U noći izmeĊu 8. i 9. o. mj. baĉena je bomba u samostan redovnica "Novi Nazaret", u naselju Budţak, uništena je jedna, a oštećeno više soba. Hvala Bogu da se u tom momentu u toj sobi nije nitko nalazio. Ne znamo što nas ĉeka svake nove noći, ali se pouzdajemo u Boţju zaštitu kao i Gospe i naših nebeskih Zaštitnika. Osim u uţoj banjaluĉkoj regiji, nasilno protjerivanje katolika Hrvata se nareĊuje i na široj banjaluĉkoj regiji. Tako u općini Prnjavor, u ţupama Prnjavor, Kulaši, te Dragalovci izdana je prošlih dana sluţbena naredba, ponavljana preko lokalnog radija mnogo puta, da svi Hrvati (i muslimani) moraju što prije napustiti svoje domove i iseliti se. Traţe ti sluţbeni organi da "ţupnici i biskup organiziraju iseljavanje". Ne samo u tom sluĉaju nego i na drugim mjestima i u drugim sluĉajevima ţeli se sluţbenim predstavnicima Katoliĉke Crkve podvaliti ta krajnje prljava rabota iseljavanja vlastitog naroda, odnosno pripadnika naših ţupa i ove biskupije. Kao i uvijek do sada, kad su nas htjeli oblatiti da mi sami ţelimo sebe iseliti, tako i sada najodluĉnije to odbacujemo. Mi ćemo i ubuduće svojim vjernicima (kao i svim drugim ljudima dobre volje oko nas) pomagati u svakom obliku, poštujući njihovo dostojanstvo i štiteći njihova osnovna ljudska prava i slobode koliko god to moţemo, barem uvijek iznova upozoravajući i humanitarce i politiĉare da su ovim mnogim ljudima – ni krivim ni duţnima – već odavno oduzeta skoro sva osnovna ljudska prava! Po tko zna koji put ţelimo i sada ponoviti naše pitanje svima koji nas ovako bezdušno maltretiraju, kao i onima koji to znaju i ništa ne poduzimaju – ĉak ni deklarativno – apelom, da nas se zaštiti: što smo još trebali uraditi i kako smo se drugaĉije trebali ponijeti i da nas prihvatite kao ljude koji imaju pravo na svoje ljudsko dostojanstvo, na osnovna ljudska prava? Ne shvaćamo doista naše susjede, koji nas tjeraju iz svoje sredine iako dobro znaju da smo miroljubivi, da im nismo ni suzu a kamoli kap krvi prolili. Koliko god smo mogli, pomagali smo im unatoĉ mnogovrsnog njihovog šikaniranja i nikakve zahvalnosti, praštali smo im i opet praštamo. Ţao nam ih je! Vaša Uzoritosti, doista ne znam što će s nama, katolicima naše, banjaluĉke biskupije na podruĉju Bos. Krajine ubuduće biti. Vama nije nepoznato da su nekadašnji ovdašnji katolici, kao ĉlanovi ţupa starodrevne zagrebaĉke biskupije, morali pred silom bezakonja skoro nestati s ovih podruĉja, jer su to ondašnji silnici tako htjeli. Ako i današnji silnici javno na TV kaţu za svoju borbu da je to "borba protiv katolicizma" onda nam valja raĉunati i s adekvatnim posljedicama po budućnost katolicizma na ovim njegovim mnogostoljetnim prostorima. Do sada smo vjerovali da Bog svojih ne napušta a da silnicima mrsi nakane. To i u ovim ĉasovima vjerujemo i tako se vladamo. Neka se i po sadašnjim našim velikim tjeskobama koje s vjerom, pouzdanjem i mirom podnosimo, bodreći se meĊusobno, proslavi Bog i uĉvrsti njegovo kraljevstvo istine, pravde, ljubavi i mira! Vama osobno hvala za sve što ste do sada uĉinili za nas! Vjerujem da nas ni ubuduće nećete zaboraviti! Bratski Vas štuje i srdaĉno pozdravlja u Kristu odani Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 14. kolovoza 1995. ______ 378

Arhiv BOBL

15. VIII. 1995. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Pozdravni govor Papinom izaslaniku, kardinalu Rogeru Etchegarayu – o stradanju i nestajanju banjaluĉke biskupije i vrhbosanske nadbiskupije, te o cinizmu svijeta pred "etniĉkim ĉišćenjem" i "humanim preseljenjem". Već 1.150 dana zloĉinaĉka ruka s okolnih brda sije smrt ulicama ovog grada. Štoviše, ljudi ne ginu samo na ulicama nego i u svojim domovima. U ovom gradu nema mjesta gdje moţete biti sigurni da Vas neće pogoditi neki od raznovrsnih smrtonosnih projektila. Ljudi ovog grada su, ni krivi ni duţni, osuĊeni na višegodišnji zatvor u kojem imaju jedino pravo ţivjeti od danas do sutra, ĉekajući kada će i na njih doći red da postanu bogalji ili poĊu pod zemlju. Izmoreni glaĊu stanovnici noću hodaju noseći vodu iz malobrojnih izvora u gradu. Ono malo hrane što opasnom igmanskom cestom uĊe u opkoljeni grad nije dovoljno ni za ţivot na rubu gladi. Mnoge normalne svakidašnje stvari, kao što je tuširanje, ovdje spadaju u mislene imenice. Broj ubijenih civila već je dosegao cifru od 12.000, od ĉega je više od 1.500 djece. Više od 10% poginulih graĊana su Hrvati katolici. Rijeĉ je samo o civilima a kako je na ratištima nije teško zamisliti. Svjesni smo da je Banjaluĉka biskupija u ovom prljavom ratu i politiĉkim intrigama otpisana. Tako su se umjesto genocida, koji se na tim prostorima dogaĊa bez ikakvih ratnih djelovanja, poĉele propagirati rijeĉi "humano preseljenje" i "etniĉko ĉišćenje", što boli jednako kao i metak ubojice. Zar se poĉelo razmišljati naĉinom na koji razmišljaju zloĉinci nastojeći opravdati tolike nepravde nanesene malom ĉovjeku? Zar opljaĉkati i oteti nekome sve što ima, prognati ga s rodne djedovske grude u nepoznato, znaĉi "humano preseliti". Zar jednostavno pobiti na tisuće ljudi a da im se ne zna za grob i spomen, i to samo zato što je drugaĉiji, znaĉi "etniĉki oĉistiti"?! I to sve pred oĉima svijeta koji ravnodušno gleda i smišlja sliĉne rijeĉi kako bi opravdao svoju zaspalu svijest. Nije istina da se sve to ne moţe zaustaviti! Nakon Banjaluĉke biskupije na red je da bude dokrajĉena raznim politiĉkim krojenjima dvorišta i avlija došla i ova Vrhbosanska nadbiskupija. I dok nam se dogaĊaju svi ti uţasi, moćnici govore o potrebi politiĉkog rješenja. Politika to ĉini putem medija, nastojeći opravdati zloĉinca i uvjeriti nas da svakodnevno ubijanje, progoni, ţeĊ, glad i tolike patnje nisu stvarnost nego neka laţna slika koju smo sami stvorili. Zapravo, time nas izjednaĉuju sa zloĉincima i proglašavaju nas krivim što ne ţelimo i ne moţemo odobriti genocid, zloĉin i vlastiti nestanak s rodne grude. Dvije trećine ove mjesne Crkve, izuzetno bogate duhovnim zvanjima i kršćanski odgojenim obiteljima, uništeno je, a ni ostaloj trećini nitko ne jamĉi ni opstanak ni sigurnost. Postajemo sitniš za potkusurivanja interesa politiĉkih sila. Svakodnevno se laţe i vara malog ĉovjeka, gazi ga se i fiziĉki i psihiĉki. Ĉini se kako svjetskoj i domaćoj javnosti odgovara da bude što više jadnih, siromašnih i ovisnih. U ime sulude agresorske politike, koju svijet nije htio zaustaviti, iz vlastitih domova je prognano više od dva i pol milijuna ljudi a više od 200.000 ih je pobijeno. Mnogima odgovara ovaj rat, jer je uslijed embarga oruţje daleko skuplje, što donosi dobru zaradu. Drugi pišu o nama kako bi, dok su oĉi naroda uprte u naše patnje, u svojoj zemlji mogli provesti zacrtanu politiku. Mnogi mediji, pokazujući nas, dokazuju sebe. Sluţimo im da poloţe ispit svojih novinarskih sposobnosti. Mi Hrvati katolici, koji nismo prihvatili da nas "humano presele" postadosmo suvišak i smetnja mnogima. Srpski terorizam nas progoni; domaći nas politiĉari ostaviše a oni, koji ovdje vladaju, ne priznaju nas svojima. Štoviše, vjerske voĊe Islamske zajednice poĉeše nas optuţivati da se kao kršćani borimo protiv njih, iako su i naše crkve srušene, svećenici i vjernici prognani te zajedno s njima postadosmo ţrtve ovog rata. Naţalost, u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ne moţemo prepoznati Isusa dok se huška na mrţnju koja je izvor ovih zala. Dok Vam iznosim ovu crnu sliku gorkog i krvavog ţivota, ţelim reći kako veliko znaĉenje za nas ima zauzimanje Svetog Oca i svih ljudi dobre volje. Zato uvelike cijenimo i Vaš dolazak. Nismo zatrovani mrţnjom i u našem srcu uvijek ima mjesta za druge i drugaĉije, ali smo zatrpani s bolju i jadom. Ipak, u tom mraku palimo svjetlo nade i okupljamo se u molitvenom zajedništvu. Kroz suze pjevamo i nadamo se. Pred oĉima nam je slika svetog Maksimilijana Kolbea dok je umirao u bunkeru gladi zajedno s drugim osuĊenicima. I mi smo jednako tako osuĊeni, ali ipak pjevamo, Boga slavimo i nadamo se da je Boţja pravda iznad svih ovih zala. 379

Boli nas što Svetom Ocu, vrhovnom pastiru Katoliĉke Crkve i glasniku mira, nije bilo moguće doći u našu sredinu. Hvala mu što Vas šalje da u njegovo ime podijelite ovo zajedništvo molitve i nadanja te da budete i svjedok našeg umiranja. Na savjesti je Europe i svijeta nestajanje nas, koji ţelimo svoje ţivjeti i ostvarivati ljudska prava na svojim ognjištima. Tko god propagira "humana preseljenja", propagira fašizam za koji smo mislili da je prošlost. Ipak, imperijalistiĉke zemlje se ne odriĉu prava da uništavaju manjega. Diţemo glas protiv nepravde, protiv zloĉina, protiv neistine, protiv nijekanja i gaţenja ĉovjeka, njegovih prava i dostojanstva. Ponesite Svetom Ocu najiskrenije pozdrave i poruĉite mu da ga ĉekamo poput ptica koje umiru pjevajući hvale Bogu i ostajući vjerni Isusu Kristu. Pa kad jednog dana nestane katolika na ovim prostorima krivnjom politike i interesa, neka barem ne zaborave gdje su nam grobovi, gdje su naša svetišta, gdje smo htjeli biti ljudi i ţivjeti svoje uvjerenje a poštujući tuĊe. /Sarajevo, 15. kolovoza 1995./ ________ Stećak, srpanj/kolovoz 1995, str. 7.

16. VIII. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo papi Ivanu Pavlu II. – izvješće o protjerivanju katolika s banjaluĉkog podruĉja i o manjem broju koji je još preostao, te o svećenicima koji su otišli s prognanicima i onima koji su ostali na svojim mjestima. Sveti Oĉe! Katolici moje biskupije, banjaluĉke biskupije, koji se nalaze na teritoriju koje kontroliraju bosanski Srbi, neprestano i mirno kroz ĉitave tri godine nastojali su da ostanu u svojim kućama, ali ovih dana se ĉini da je trud nasilno prekinut. Pred dva dana, 14. kolovoza 1995., zapoĉela je gruba deportacija mnogih vjernika koji su posljednjih dana istjerani iz svojih kuća ili stanova a da nisu imali mogućnosti ni da uzmu osobne isprave ili prtljag. Radi se prije svega o ţupama u općini Banja Luka, Laktaši i Prnjavor. Iz svih tih ţupa već je pod pritiskom otišlo 60-70% vjernika. Sada se stanje pogoršalo i ĉini se da će morati otići svi naši vjernici iz ţupa Banja Luka-Centar, Petrićevac, Presnaĉe, Budţak, "Marija Zvijezda"-Trapisti, Barlovci, Motike, Trn, Ivanjska, Stratinska i Šimići. Od oko 12.500 katolika (koliko nam je poznato), koliko je u navedenim ţupama bilo još pred nekoliko dana, bojimo se da ih odlazi više od 10.000. Većina je već otišla – morali su naime napustiti svoje kuće i sada traţe naĉina da budu transportirani u Hrvatsku. Koliko znamo, u ova posljednja tri dana već je deportirano više od 3.000 osoba. Deportacija se izvodi prema nalogu "politiĉkog vrha" bosanskih Srba, kako to istiĉu ĉlanovi civilne zaštite koji organiziraju i provode cijelu ovu akciju. Sve do posljednjeg trenutka nastojao sam sve uĉiniti da se zaštite naši mirni i neduţni katolici, njihovi ţivoti i imovina, kako bi mogli ostati u svojoj postojbini. Uputio sam mnoge apele takoĊer i ovih posljednjih dana predstavnicima srpskog i hrvatskog naroda te meĊunarodnim humanitarnim organizacijama. Naţalost, nisam uspio – nema nikakvog rezultata; naprotiv, represije su nastavljene na najbrutalniji naĉin (ubojstva, rušenje crkava i ţupnih kuća). Dosada, u posljednja dva tjedna, ubijene su "samo" ĉetiri osobe iz ţupa Petrićevac (2), Presnaĉe (1) i Motike (1). Dao Bog, da ostanu samo ove ĉetiri. TakoĊer u općini Prnjavor nareĊeno je isto: "Svi katolici moraju biti spremni za odlazak". Radi se o tri ţupe: Prnjavor, Kulaši i Dragalovci, to jest oko 3.000. katolika koliko ih još ima. Koliko će ih otići poslije svega toga – ne moţemo reći, samo Gospodin zna; vjerojatno će se isto dogoditi i u općini Banja Luka. Na ovom podruĉju je dosad bilo 26 svećenika (svjetovnog i redovniĉkog klera), 2 brata i 27 redovnica. Dosad smo nastojali sve uĉiniti kako bismo mogli ostati s narodom koji nam je povjeren, spremni takoĊer na ţrtvovanje vlastitog ţivota. Dokaz su 7 neduţnih ţrtava nesebiĉne ljubavi i vjernosti prema Bogu i Njegovoj Crkvi – 6 svećenika i 1 redovnica: vlĉ. Ratko Grgić, vlĉ. Ivan Grgić, vlĉ. Petar Jurendić, vlĉ. Marko Šalić, p. o. Alojzije Atlija, OFM, vlĉ. Filip Lukenda i s. Cecilija Grgić. 380

Svi drugi svećenici, redovnici i redovnice kroz sve ovo vrijeme su više puta bili u smrtnoj opasnosti. Sveti Oĉe, zahvaljujemo dobrom Bogu, koji nam je dosad davao snagu da ĉitavo ovo vrijeme dajemo svjedoĉanstvo i koji je štitio naše miroljubive korake, korake bratske ljubavi, pomirenja i dobrih djela prema svima koji borave u ovom kraju. Sad je došao trenutak da takoĊer veći dio svećenika, redovnika i redovnica mora napustiti podruĉje i krenuti s vjernicima prema budućnosti još nesigurnoj. Ţelimo biti sa svojim vjernicima takoĊer u izagnanstvu i ĉvrsto se nadamo da ovaj izlazak nije konaĉni izlazak iz naše zemlje i da ovo nije potpuno uništenje prisutnosti Katoliĉke Crkve u ovom podruĉju (Banja Luka i okolica), gdje se nalazimo kroz mnoga stoljeća, od srednjeg vijeka. Kao što mi je savjetovao Njegova Ekscelencija mons. Monterisi, nuncij apostolski (ali i bez toga savjeta), ja osobno namjeravam ostati u Banjoj Luci. Skupa sa mnom ostaje nekoliko svećenika za ĉitavo ovo podruĉje. Imamo jedan stari samostan otaca trapista ovdje u Banjoj Luci – u njemu je još šest otaca. U ovom kraju (na podruĉju moje biskupije koje je pod kontrolom bosanskih Srba) ima još ţupnika s ostatkom njihovih vjernika, naime u ţupama: Kotor Varoš i Vrbanjci oko 800 vjernika, u Bosanskoj Gradišci i Dolini oko 800 vjernika; u ţupama: Prijedor, Šurkovac, Ljubija, Sanski Most, Sasina, Kljuĉ i Mrkonjić Grad – ukupno 4.000 vjernika. Ne znamo hoće li takoĊer ti vjernici biti prisiljeni da napuste svoje kuće. Zasad je s njima još 11 svećenika i ţele ostati. U ţupi Bosanska Gradiška nalaze se takoĊer dvije redovnice u njihovom samostanu. Sveti Oĉe, nastojeći ispuniti naše poslanje u ovom kraju koji ima pravo na prisutnost Katoliĉke Crkve, u duhu EvanĊelja i Crkve uvijek smo bili povezani s Vama, ne samo u molitvama, nego takoĊer slijedeći uputstva Svete Stolice. Ponizno molimo takoĊer sada Vašu Svetost da proĉita ove retke i da dadne svima nama, svećenicima, redovnicima i redovnicama, i vjernom narodu uputstva koja ćemo nastojati slijediti. Molimo apostolski blagoslov. Vašoj Svetosti u Kristu Dobrom Pastiru odani Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 16. kolovoza 1995. _______ Arhiv BOBL

19. VIII. 1995. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Pismo Aleksiju, patrijarhu moskovskom i cijele Rusije – o iseljavanju Srba iz Hrvatske i o stradanjima katolika i muslimana u Bosni i Hercegovini, te zauzimanje za uspostavu pravednoga mira. Vaša Svetosti! Ispriĉavam se što malo kasnim s odgovorom na Vaše cijenjeno pismo. Razumijem i dijelim Vašu zabrinutost zbog nedavnih dogaĊaja na bivšem okupiranom podruĉju drţave Hrvatske koje se nazivalo Krajina. Suosjećam sa svakim ĉovjekom koji trpi bez obzira na njegovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Ĉinjenica je da je Hrvatska oslobaĊala svoje podruĉje da bi se na njega vratilo 117.000 prognanih Hrvata katolika. Ali je ĉinjenica i to da Hrvatska vlada nije ţeljela da graĊani Hrvatske, srpske nacionalnosti, napuštaju svoje domove. Neprestano je ponavljan apel Predsjednika Republike graĊanima srpske nacionalnosti da im se jamĉe sva prava, sloboda i sigurnost i da ne napuštaju svoja ognjišta. MeĊutim, veoma ţalim da je to stanovništvo odlazilo unatoĉ svih jamstava, a odlazilo je na nalog svojih vlasti a takoĊer i na poziv Srpske Pravoslavne Crkve. Kao potvrdu stava Srpske Pravoslavne Crkve posjedujemo izvještaj Europskih promatraĉa, kojima je šibenski pravoslavni biskup Longin u Kninu 15. lipnja rekao da će "u sluĉaju da hrvatska vojska napadne Krajinu, Srpska Pravoslavna Crkva savjetovati ljudima da napuste Republiku Srpsku Krajinu" (Izvješće ECMM od 16. lipnja 381

1995). Stoga sam uvjeren da mnogi hrvatski Srbi nisu po vlastitoj odluci napustili svoje domove. Na televiziji smo mogli slušati zbunjene izbjeglice koji nisu znali odgovoriti niti kuda idu niti zašto odlaze. Iako je s hrvatskoga okupiranog podruĉja silom otjerano 296.000 Hrvata i drugih nesrpskih manjina, hrvatska Vlada nipošto nije usvojila takvu metodu etniĉkog ĉišćenja, koga se pribojavate. Kad bi se pokazale takve tendencije, Crkva u Hrvatskoj bi bila prva koja bi ustala u obranu ljudskih prava i graĊanskih sloboda bez obzira na vjersku pripadnost. MeĊutim, imam dojam da Vam nisu dostupne objektivne informacije o situaciji u Hrvatskoj. Pomno pratimo rad i ponašanje civilnih i policijskih organa na sada osloboĊenim podruĉjima tzv. Krajine i svjestan sam da ima pojedinaĉnih nekontroliranih ispada, ali sam dobio garancije hrvatskih vlasti da se ulaţu maksimalni napori kako bi se saĉuvala imovina srpske manjine u Hrvatskoj i omogućili uvjeti za povratak svih onih koji ţele ţivjeti na svojoj rodnoj grudi. Kao što ste i sami upoznati, svi sakralni objekti u vlasništvu Srpske Pravoslavne Crkve su neoštećeni i posebno zaštićeni. Naţalost, u tom istom podruĉju, kao što su u nedavnoj izjavi hrvatski biskupi konstatirali, mi Hrvati nalazimo pustoš i otkrivamo porušene i spaljene domove naših vjernika, razorene i obešĉašćene katoliĉke crkve, kapele, groblja i, jednom rijeĉju, pogaţeno svjedoĉanstvo našega tisućljetnog katoliĉkog ţivota. Ja sam neposredno po poĉetku hrvatske oruţane intervencije istakao hrvatskoj javnosti da, ukoliko postoji moralno pravo samoobrane, onda isto tako postoji i moralna duţnost da ta samoobrana bude u granicama etiĉkih normi, da ne prijeĊe u mrţnju i osvetu, te da se poštuju moralna naĉela u odnosu prema protivniku i njegovoj imovini. Osobno koristim svaku priliku istaknuti temeljne principe EvanĊelja glede pravednog mira i kršćanskih postupaka protiv svakog oblika nasilja i nepravde. Nedavno sam u osloboĊenom dijelu zapadne Slavonije posebno istaknuo potrebu opraštanja, tolerancije i izbjegavanja osvete. Apelirao sam i apeliram od poĉetka nametnutog nam rata na vjernike da saĉuvaju civilizaciju EvanĊelja, civilizaciju vjere i civilizaciju ljubavi. Ja i moja subraća u episkopatu, skupa sa svećenicima, redovnicima i redovnicama i cjelokupnom Crkvom u Hrvata ne prestajemo moliti Boga za milost da moţemo u ovim teškim trenucima neokaljano vršiti Boţju volju prema evanĊeoskim zakonima i neprestano molimo za pravedan mir. I dok ţalim zbog patnji ratom pogoĊenog stanovništva u Hrvatskoj, ne mogu prešutjeti ţalost zbog teških progona i ubijanja Muslimana iz Srebrenice i Ţepe, nehumanog izgladnjivanja stanovnika Bihaća, sistematskog etniĉkog ĉišćenja hrvatskoga i muslimanskog stanovništva u podruĉju Banja Luke koje se već godinama odvija pred oĉima cijeloga svijeta. A dok Vam ovo pišem odvijaju se progoni i nasilno iseljavanje Hrvata iz Vojvodine, a etniĉko ĉišćenje na podruĉju Banja Luke se dovršava. Taj nepravedni rat i dalje stoji kao maĉ nad glavom tisuća neduţnih ljudi kako u Bosni i Hercegovini tako i u samoj Hrvatskoj. Stoga u potpunosti dijelim Vaše mišljenje da "kršćanima ostaje naravna duţnost pozivati na uzajamno opraštanje i slogu, odbacivanje nasilja i na mirno rješavanje postojećih meĊunarodnih pitanja". Crkva u Hrvatskoj to ĉini danomice u svakom nastupu naših dušobriţnika, a banjaluĉki biskup mons. Franjo Komarica i sarajevski nadbiskup kard. Vinko Puljić su ţivi primjeri vjere, trpljenja i zalaganja za kršćanski apostolat i pravedan mir. Zalaţemo se za pravedna rješenja, imajući u vidu da je svaka osoba, pa bila ona muslimanske, pravoslavne ili katoliĉke vjere, slika Boţja koja zasluţuje dostojanstven ţivot, u duhu naše Sarajevske deklaracije. Ponovit ću ono što sam nedavno poruĉio svjetskoj javnosti i hrvatskom narodu. Dosta je patnji! Dosta je suza i krvi! Dosta je rana i smrti! Neka odgovorni za sudbinu naroda i svijeta donesu pravedne odluke da se gradi bolji svijet pravednosti i slobode, mira i ljubavi za sve ljude i narode. Preporuĉimo stoga naše zajedniĉke napore Svemogućem Bogu po zagovoru Blaţene Djevice Marije, da nam pomogne na putu traţenja istine, pravednosti i mira. S osobitim poštovanjem Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Zagreb, 19. kolovoza 1995. _________ IKA–Dokumenti, 34/1995, 24. kolovoza 1995, str. 18–19.

382

28. VIII. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo nadbiskupu i metropoliti zagrebaĉkom, Franji kard. Kuhariću – o protjerivanju vjernika i gašenju mnogih katoliĉkih ţupa te o laţnoj propagandi da Katoliĉka crkva organizira iseljavanje ljudi. Vaša Uzoritosti! Prošla su puna dva tjedna otkako sam Vam posljednji put pisao o aktualnoj situaciji s katolicima svoje biskupije u široj banjaluĉkoj regiji. Ta dva tjedna, ukljuĉujući i ovaj nastupajući, treći, ući će u povijest kao najdramatiĉnije razdoblje za pripadnike Katoliĉke crkve na ovim prostorima u posljednja tri stoljeća. Od vremena Beĉkih ratova krajem 17. stoljeća nije se katolicima dogodilo ovo što je u posljednja dva tjedna – masovna i potpuna deportacija s njihovih vjekovnih ognjišta! Prema dostupnim mi informacijama, redom se nasilno potpuno gase sve ovdašnje naše ţupe u Banjaluĉkom dekanatu: Petrićevac, Motike, Barlovci, Ivanjska, Šimići, Stratinska, Presnaĉe, Budţak, "Marija Zvijeszda"-Trapisti, a u centralnoj gradskoj ţupi ima, prema našim saznanjima, još nekoliko stotina vjernika. U Prnjavorskom dekanatu su potpuno prazne ţupe: Sokoline, Vrbanjci i Kulaši, još je vrlo malo vjernika ostalo u ţupi Dragalovci i u nekoć velikoj ţupi Kotor Varoš, a samo nekoliko stotina u ţupi Prnjavor. Iz Bosansko-gradiškog dekanata ovih dana odlaze posljednji preostali vjernici iz ţupa: Bosanska Gradiška, Dolina, Nova Topola, Bosanski Aleksandrovac, dok u ţupi Trn, na domak Banjaluke, ima još nekoliko desetaka vjernika. Prošlih su dana ovdašnje civilne vlasti /odnosno domaći Crveni kriţ/ zapoĉele popis i deportaciju vjernika ţupa Prijedorskog dekanata: Šurkovac, Ljubija, Prijedor, Ravska, te Sanski Most i Sasina. Ţupe: Bosanska Dubica, Bosanska Kostajnica i Bosanski Novi još su ranije opustjele. Sudbina ostatka ostataka naših vjernika jajaĉkoga dekanata iz preostalih ţupa: Mrkonjić Grad, Kljuĉ i Liskovica potpuno je neizvjesna! U meĊuvremenu je u noći izmeĊu 18. i 19. kolovoza miniranjem srušena jedina preostala crkva u cijelom tom kraju, velika ţupna crkva Uznesenja Blaţene Djevice Marije u Sanskom Mostu. Unatoĉ nedostatku i goriva i teških strojeva, i jednoga i drugoga je bilo da se srušena zgrada prošlih dana potpuno ukloni, ĉak i da se njezini temelji izvade! A u noći izmeĊu 24. i 25. kolovoza odveden je iz svog ţupnog ureda /u Prijedoru/ mladi ţupnik mr. Tomislav Matanović "na sigurno mjesto", a iste je noći teškim strojevima srušen, a ostaci su uklonjeni, veliki pastoralni (još nedovršeni) centar u kojem su se odrţavala redovita bogosluţja nakon rušenja ţupne crkve sv. Josipa u rujnu 1992. godine. Ţupnik Matanović još se uvijek nalazi u kućnom pritvoru u roditeljskoj kući, koja je potpuno opljaĉkana, kao i ţupni stan! A u Mrkonjić Gradu istjeran je 25. o. mj. iz svog ţupnog stana, "prema nalogu općinskih vlasti", ţupnik i dekan preĉ. gosp. Adolf Višaticki. Kako je u podrumskim prostorijama bio ureĊen bogosluţni prostor za tamošnje preostale vjernike, sada je svima njima onemogućeno bilo kakvo vjersko okupljanje. I ţupne crkve, kao i ţupni stanovi (i ekonomije) u ţupama: Motike, Barlovci, Kulaši i Stratinska posljednjih su dana devastirani i opljaĉkani. Bojimo se da će se sliĉno dogoditi i s drugim našim preostalim crkvenim objektima. Katoliĉka se crkva na ovim prostorima planski i potpuno iskorjenjuje, iako su njezini ĉlanovi cijelo ovo nesretno vrijeme ustrajavali u mirotvorstvu, praštanju i ljubavi prema neprijatelju. Zbog takvog razvoja dogaĊaja i naši svećenici koji su, uz nebrojene osobne ţrtve i stalnu opasnost za vlastiti ţivot ostali uz povjereni im narod, sada su de facto primorani napustiti svoje opustjele ţupe i poći istim putem kao i gotovo svi naši vjernici – u progonstvo. Posljednjih su dana, u nekoliko navrata, u ovdašnjim sredstvima javnog priopćavanja optuţivani naši svećenici, odnosno Katoliĉka crkva, da organiziraju iseljavanje naših vjernika iz njihovih domova i ţupa. Tako prijedorski "Kozarski vjesnik" od 25. kolovoza 1995., na str. 2, izmeĊu ostalog, piše: "Rijeĉ je o novim igrama katoliĉkog klera iz Kuharićeve kancelarije ... Njima (tj. svećenicima) je od svevišnjeg Kaptola nareĊeno da odmah, trenutaĉno, ili kako oni kaţu, iz prisutne nazoĉnosti, napuste svoje ţupe i svoje prebivalište. To je još jedna od prljavih 383

rabota uzoritoga gospodina Franje Kuharića jer, napuštanjem svoje pastve, svećenici katoliĉke provenijencije diţu na noge preostali katoliĉki ţivalj i pravac 'lijepa njihova'". Sliĉno se javno govori i u Prnjavoru i Kotor Varošu. Već smo mnogo puta u ove tri godine slušali sliĉne podvale na naš raĉun. Sve smo to izdrţali, jer smo bili svjesni da smo sluge Krista, najvećega Patnika, poniţenoga, obespravljenoga, popljuvanoga, protjeranoga, zgaţenoga. Zahvalni na njegovoj velikoj milosti i dalje smo spremni raditi za njegovo Kraljevstvo svim silama tamo gdje nas On u svojoj Crkvi treba! Osim jedne grupe redovniĉkih i dijecezanskih svećenika, koji su još prije tjedan dana otišli za vjernicima, i ovih se dana nova grupa sprema napustiti (nadajmo se samo privremeno) ovaj kraj, odnosno ovu biskupiju. Osim redovnika franjevaca za koje sam molio njihovog provincijala, mnogopoštovanog fra Petra AnĊelovića, da ih dalje rasporedi u pastvi i zatraţi potrebnu jurisdikciju od mjesnoga ordinarija, slobodan sam Vašu uzoritost zamoliti da primi na znanje imena mojih svećenika koji su već stigli, odnosno idućih dana stiţu na podruĉje Vaše nadbiskupije. Ujedno Vas molim da u dogovoru s mojim vikarom za prognane i izbjegle kondijecezance, preĉ. dr. Miljenkom Aniĉićem, i generalnim vikarom preĉ. gosp. dr. Antom Orlovcem, razmotrite mogućnosti pastoralnog angaţiranja meĊu našim vjernicima, sada (i ranije) prispjelim na podruĉje Vaše nadbiskupije, te im date potrebne dekrete. To su svećenici: preĉ. dr. Anto Orlovac, preĉ. Blahomir Blagoš Prucha, vlĉ. Berislav Grgić, vlĉ. Josip Jerković, vlĉ. Boţo Pinjuh, vlĉ. Milan Begić, vlĉ. Vladimir Tomić, preĉ. Anto Marijan, vlĉ. Marijan Stojanović, preĉ. Kazimir Višaticki. Tko će od njih ostati na Vašem terenu, ja sada ne mogu znati! Vidjet će se! Vaša Uzoritosti, svi mi, koji smo inkardinirani u našu Banjaluĉku biskupiju, ţeljeli bismo da ta naša biskupija i dalje opstane, makar i u smanjenom obliku. Bila bi, prema našoj prosudbi, kobna i velika šteta, s dalekoseţnim posljedicama, ako se najkompetentniji ljudi u Katoliĉkoj crkvi i u hrvatskom narodu ne bi u dovoljnoj mjeri pobrinuli o budućnosti katolicizma na ovim prostorima upravo u ovim presudnim vremenima! Što se mene osobno tiĉe, i dalje svakako kanim ostati na svome mjestu, premda nemam jamstva za sebe, kao ni za sve ono što ĉini srce biskupije kao institucije. Za sada ovdje još ostaje šest dijecezanskih svećenika, pet franjevaca, tri svećenika trapista i dva ĉasna brata trapista. TakoĊer ostaje još deset redovnica. Sve to – do Boţje volje! Vama, Uzoriti, i ovom zgodom zahvaljujem od srca na iskrenoj sućuti s našim stradanjima i nadanjima! Gospodin Vam sve to obilno naplatio! Iskreno Vas štujući, bratski Vas i srdaĉno pozdravljam – odani Vam u Kristu Dobrom pastiru. Franjo, biskup banjaluĉki Banja Luka, 28. kolovoza 1995. _______ UOO, str. 276–279.

29. VIII. 1995. ŢUPNIK I GVARDIJAN FRANJ. SAMOSTANA KR. SUTJESKA, FRA STJEPAN DUVNJAK Pismo ţupljanima u izbjeglištvu – o premještanju prognanika na druga mjesta i o povratku na svoja ognjišta. Štovani i dragi ţupljani! Ne bih ţelio da Vam ovo pismo uveća zbunjenost i oĉaj koji su, kroz dvije godine izbjegliĉke muke, narastali i poput raka Vam izjedali svaku radost i zdrav ţivotni zanos. Na razmišljanja i stajališta koja slijede potaknuli su me brojni Vaši telefonski pozivi i upiti izraţeni s osjećajem razoĉaranja zbog nagovještaja o Vašem premještanju na slijedeću, a vjerojatno i zadnju postaju Vaše nemoći i zanijekanosti svakog osobnog i zaviĉajnog dostojanstva i ponosa. Tako su nam svima veoma brzo utihnuli radost i zanos zbog veliĉanstvenog uspjeha vojnoredarstvene akcije u okupiranim hrvatskim podruĉjima. Osobno sam se ponadao da će se tu na svoju grudu povratiti oni koji su je napustili i peĉalbarili po europskim i prekomorskim zemljama, a mi da ćemo, prema dogovorenom, poći svojim kućama i svojoj hrvatskoj zemlji. Tu nadu mi je bila utvrdila i izjava na HRT-u. Na novinarski upit: tko će naseliti od Srba ispraţnjena podruĉja? – odgovor je bio: Hrvati koji sada ţive u tuĊim zemljama. 384

Svjestan sam svih posljedica koje mogu nastati iz ovakva obraćanja, ponajprije za mene, a moţda i za Vas. MeĊutim, vjernost vlastitoj savjesti i sluţbi koju obavljam gone me da u kriznom ĉasu izreknem svoje mišljenje i stajalište, jer me Vi za njih pitate. Njih sam isticao i u osobnim susretima s Vama prigodom svojih posjeta. Svjestan sam da nesmisao rata ostavlja iza sebe nepopravljive tragove nepravde, pa i kad pravedno svrši porazom zaĉetnika i izvršitelja zlih i nepravednih ratnih planova. Poslije svakog rata ostaju neke nemogućnosti, unatoĉ svim ţeljama i htijenjima da ih se ukloni. Uvjeren sam da Vašem povratku svojim kućama ne stoji nemogućnost kao neotklonjiva zapreka. – Vaš povratak omogućuje dogovor o Federaciji koji jamĉi povratak svih izbjeglica i prognanika, koji nije raskinut, sudeći barem prema izvješćima vremenske prognoze HRT-a koji izvještava i o vremenu u Federaciji Bosne i Hercegovine. – Po kojem to kriteriju moţe ţivjeti oko 10.000 Hrvata, primjerice u Kiseljaku i Busovaĉi, a ne moţe dva puta više u Kaknju i Kraljevoj Sutjesci? Razdaljinu dobro znate. – Pravedno rješenje rata u Bosni i Hercegovini traţi Vaš povratak. – Poštovanje, ljubav i znanstven odnos prema povijesno-kulturnoj baštini Hrvata u Bosni i Hercegovini nameće zadaću politiĉkom vrhu Hrvata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj da Vam ĉasnim i pravednim pregovorima omogući povratak kućama. Mislim da je opravdano pitanje: zašto ne struji ista ljubav prema Dvoru Kotromanića kao i prema Zvonimirovu Gradu? Zar nisu i Kotromanići iz Rima krunu dobivali i u zadnjoj nevolji tamo traţili utoĉište? – Osobno mislim da se ne trebate pomaknuti s postaje do koje ste stigli dok Vam se jasno ne kaţe moţete li se ili ne moţete vratiti svojim kućama. No, to reći nije vlastan nijedan ĉinovnik iz Ureda za prognanike, stranaĉki ĉinovnici ili neki ţupnik, već predsjednici Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Koliko saznajem, argumenti za Vaše premještanje su slijedeći: – Tamo će Vam biti bolje, jer ćete se useliti u kuće i moći ćete nešto raditi. Ja vas smatram toliko odraslim i zrelim da Vi sami znate što je za Vas dobro. Isto tako znam da ste svi, koji ste htjeli raditi, svakodnevno odlazili u voćnjake, vinograde i na cestovna gradilišta i radili, mnogi za robovsku plaću. Vrhunac neuvjerljivosti argumenata svih izaslanika moćnog anonimnog ureda za premještanje ljudskih bića poput najobiĉnijih paketa jest uvjeravanje jednog svećenika u blizini Vašeg izbjegliĉkog centra, da će Vam i vašu crkvu prenijet i to sve kamen po kamen. Naravno, da se ništa ne sruši i da za to ne bude osuĊen. Tako moţe misliti, planirati i uvjeravati zaslijepljeni um koji ne vidi bezboţnost svojih projekcija. Budući da ste bez ikakve moći i zaštite, kao što sam i sam, moram ukazati i na vjerojatne i moguće posljedice koje će uslijediti, ako budete uporni u svom ostajanju do konaĉne istine o povratku ili nepovratku svojim kućama: – Moţe Vam se uskratiti hrana i izbjegliĉki status. To iskustvo već imate. – Kazat će Vam se da niste nikakvi Hrvati i zato je bolje da idete natrag "balijama". – Ukoliko doĊete svojim kućama na svoju ruku, ma kakva nepravda Vam se dogodi, nećete uţivati zaštitu politike koju niste slušali, osim ako Vaša nevolja bude politiĉki profitabilna. – Ako Vam se dopusti da ostanete na izbjegliĉkoj postaji koju ste dostigli, a na kraju se ne mognete vratiti kućama – osobno ne vjerujem da je to nemoguće, ako postoji politiĉka volja – onda ćete dobiti nešto što nitko nije htio, uz ukor što se niste na vrijeme odluĉili. Na kraju, istiĉem da nade u povratak nisu ni uzaludne niti nerealne, ali i Vi morate kazati jasno što ţelite i traţiti od svojih politiĉkih predstavnika, da se zauzimaju za Vaša htijenja. Jer, ako ne moţemo otići kamo hoćemo, ne moramo i ne smijemo otići kamo nećemo. Poštujem svaku osobnu odluku, jer je ona izraz osobnog promišljanja i osobne slobode, ali ta sloboda se ukrepljuje u odluci i slobodi zajednice. Snagu zajednice su imali u vidu oni koji su Vas razmjestili na sto mjesta da nigdje ne budete jaki. Budući da s relevantnih mjesta nije zanijekana istinitost i iskrenost o Federaciji, a time i mogućnost Vašeg povratka, onda ne vidim razloga zašto još negdje morate otrpjeti prije nego što doĊete svojim kućama. Moţda pak netko hoće da Vas tretira kao robu koja se ĉestim pretovaranjem gubi tko zna gdje. Na taj naĉin niste nigdje nitko i ništa. Odavde ste izbjegli kao netko i ne bih Vam ţelio da se sami ili da Vas drugi pretvore u nikoga i ništa. Uz iskrene pozdrave u nadi da sam još uvijek Vaš, Fra Stjepan Duvnjak, gvardijan Kraljeva Sutjeska, 29. kolovoza 1995. ______ Arhiv FSKS

385

2. IX. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo dr. Klausu Kinkelu, njemaĉkom Saveznom ministru inozemnih poslova – priopćenje o "etniĉkom ĉišćenju" koje se provodi i o nadi u povratak prognanika. Vrlo poštovana Ekscelencijo, gospodine Savezni ministre inozemnih poslova! 1. Iz svog rodnog grada Banja Luke u Bosni, gdje se kao katoliĉki biskup banjaluĉke biskupije nalazim u kućnom pritvoru već ĉetiri mjeseca, obraćam Vam se kao jednom od ĉlanova meĊunarodne Kontaktne grupe za Bosnu i Hercegovinu. Ĉinim to takoĊer u ime više od osamdeset tisuća izrazito miroljubivih, prognanih katolika iz moje biskupije, kao i u ime onog velikog mnoštva prognanih Bošnjaka (a takoĊer i Srba), kojima je isto tako surovo oduzeto jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo na domovinu! 2. Vama osobno, kao i njegovoj ekscelenciji Saveznom kancelaru gospodinu Helmutu Kohlu dovoljno su poznati veoma neĉovjeĉni postupci sadašnjih vlastodrţaca ovdje prema mnogim ovdašnjim neduţnim i miroljubivim ljudima, katoliĉkim Hrvatima, ali takoĊer i mnogim drugima. U svom pismu od 31. svibnja 1995. piše mi njegova ekscelencija gospodin Savezni kancelar izmeĊu ostaloga: "Strašna nasilja bosanskih i hrvatskih Srba protiv katoliĉkih svećenika i vjernika u biskupiji Banja Luka ispunjavaju me dubokim zgraţanjem i brigom. Umorstvom, razaranjem i progonom pokušaje se uništiti kršćanski ţivot u biskupiji Banja Luka ... Savezna vlada će poduzeti sve što moţe da u podruĉje Banja Luke doĊu meĊunarodni promatraĉi za ljudska prava. U tom smislu ona je predoĉila u Savjetu sigurnosti Ujedinjenih Naroda i u okviru Europske Unije povrede ljudskih prava na prostoru Banja Luke ... Ţelio bih Vas snaţno uvjeriti da će Savezna vlada, a takoĊer i ja osobno sve uĉiniti da se zaustave strašna nasilja na podruĉju Banja Luke". Sliĉno se izrazio takoĊer njegova ekscelencija gospodin Michael Moussalli, predstojnik za civilne poslove Ujedinjenih Naroda, u svom pismu od 1. lipnja 1995., kad mi je pisao: "Mi smo mogli pomno pratiti i hitno izvijestiti o teškim povredama ljudskih prava koje se nanose hrvatskoj zajednici na podruĉju ... Ja i moje kolege ćemo nastaviti zahtijevati da se hrvatsku zajednicu u Banjoj Luci ostavi u miru i da se s njom postupa dostojanstveno i s poštivanjem. Ja i moje kolege ostajemo Vam na raspolaganju da Vam pomognemo na svaki naĉin koji Vi budete smatrali da je moguć. Nastavite nas usmjeravati u našim akcijama i rijeĉima". 3. Posljednja faza potpunog i nemilosrdnog etniĉkog ĉišćenja nesrpskog stanovništva na podruĉju Banja Luke provodi se ovih sedmica i dana. Iz 37 ţupa moje biskupije protjeruju se posljednji ostaci dosad preostalih katolika! U svim tim ţupama ostat će svega jedva nekoliko stotina, i to u potpunoj nesigurnosti! Daleko najveći dio kuća ovih protjeranih ljudi pljaĉka se i nisu od nikoga nastanjene. 4. Ovdašnje srpske vlasti koriste izbjeglice vlastitoga naroda samo kao izgovor da potpuno iz ovog kraja istrijebe nesrpsko, ovaj put uglavnom mirno hrvatsko stanovništvo. Srpske izbjeglice iz Krajine ostaju ovdje samo u relativno malom postotku. Mnogi od njih su dolazili k meni i našim svećenicima s molbom, da im pomognemo da se opet vrate u Hrvatsku. Oni stalno tvrde da nisu ţeljeli napustiti svoja prebivališta u Krajini (Hrvatska), nego da su bili prisiljeni na odlazak od vlastitih ljudi, uglavnom od vojske u Krajini. 5. Ako uskoro, a svi se tome nadamo, bude potpisan mirovni plan za cijelu Bosnu i Hercegovinu, tada će se sigurno moći i morati dogoditi proces repatrijacije svih nacionalnih i vjerskih skupina. Tada će konaĉno biti omogućen takoĊer pristup meĊunarodnim promatraĉima za ljudska prava u ovo podruĉje Banja Luke, o ĉemu govori takoĊer njegova ekscelencija gospodin Savezni kancelar u svom pismu! Mnogi se prognanici s podruĉja Banje Luke, kako 386

Hrvati tako i Bošnjaci (i ostali), nadaju da će se tada moći vratiti, osobito oni ĉije su kuće doduše opljaĉkane ali su ostale nenaseljene (ponajviše u seoskim i brdskim podruĉjima). Vrlo cijenjena Ekscelencijo, molim Vas u ime svih prognanika da, prema svojim mogućnostima, u radu Kontaktne grupe ne zaboravite nas na podruĉju Banja Luke i u sjeverozapadnoj Bosni! Primite unaprijed najdublju zahvalnost svih nas za sve što Vi ĉinite za ovdašnje nevoljne i obespravljene ljude! S osobitim i dubokim poštovanjem Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 2. rujna 1995. ______ Arhiv BOBL

4. IX. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo kard. Angelu Sodanu, drţavnom tajniku Svete Stolice – o nastavljanju i privoĊenju kraju "etniĉkog ĉišćenja" katolika s podruĉja banjaluĉke biskupije i o nadi u politiĉko rješenje koje će omogućiti povratak prognanika svojim kućama. Vaša Eminencijo! Slobodan sam izvijestiti Vas o najnovijoj situaciji u mojoj biskupiji. Već puna tri tjedna provodi se temeljito etniĉko ĉišćenje preostalih katolika (i drugog nesrpskog stanovništva) na najvećem dijelu moje biskupije koji je pod kontrolom bosanskih Srba. Prema priliĉno sigurnim podacima, u tom se vremenu moralo iseliti više od 15.000 naših vjernika. I oni naši miroljubivi vjernici koji su bili najuporniji u svojoj spremnosti da u ove tri godine podnose mnogovrsne nepravde i zlostavljanja, sada moraju bez izbora napustiti svoje domove, svoja sela, naselja i ţupe. Moraju ići i ljudi u dubokoj starosti, kao i teški bolesnici. Najveći broj njihovih domova odmah se pljaĉka, nitko se u njih ne useljava. Ovamo pristigle izbjeglice srpske nacionalnosti iz podruĉja Hrvatske (Krajine) ili nekih općina zapadne Bosne samo u manjem broju ostaju ovdje, a sluţe ponajprije kao izgovor organima vlasti da se i preostali broj naših vjernika odavde nasilno protjera. Naši vjernici moraju otići, jer su tako o njima odluĉili aktualni politiĉki moćnici, odn. "kako su se naše Vlade dogovorile", kako mi je u telefonskom razgovoru izriĉito rekao 05. kolovoza o. g. Gojko Kliĉković, predsjednik Štaba za prihvat izbjeglica RS. MeĊunarodne humanitarne organizacije asistiraju tom krajnje nehumanom zloĉinu nad neduţnim stanovništvom, kako bi on bio "humano" proveden. Nitko od kompetentnih politiĉkih faktora ili institucija, koliko mi je poznato, ne protestira protiv ovog najnovijeg oĉitog gaţenja jednog od osnovnih ljudskih prava, prava na dom i domovinu, neduţnih, miroljubivih katolika ovog kraja, Hrvata i dr. Kao sluţbeni predstavnici Katoliĉke crkve ostali smo, naţalost, potpuno sami, prepušteni uništavajućoj lavini neĉovještva. Naše molbe za pomoć i zaštitu temeljnih naĉela europske civilizacije i vapaji koje smo neumorno upućivali svim ljudima koji su nam mogli i bili duţni pomoći, nailazili su uglavnom na gluhe uši i sebiĉna srca, osim kod Svetog Oca Ivana Pavla II., Svete Stolice i pojedinih Biskupskih konferencija, odnosno braće biskupa. Svima spomenutima, a posebno Njegovoj Svetosti, dugujemo neizmjernu zahvalnost na ustrajnoj i predragocjenoj pomoći, poglavito molitvenoj, ali i svakoj drugoj! Ta je pomoć bila i ostala presudna u nadljudskim nastojanjima naših svećenika, redovnika, redovnica i vjernika da ustraju u svjedoĉenju EvanĊelja, u ljubavi, praštanju i pomirenju s onima koji nam zlo ĉine, na što nas je sve i Sveti Otac pozvao prije upravo godinu dana, prilikom svoga planiranog posjeta Sarajevu i ostvarenoga Zagrebu. Zbog prisilnog izbacivanja iz vlastitih domova a zatim deportiranja izvan teritorija naše biskupije, što sustavno provode sluţbeni organi svih općina na ovom podruĉju, svakodnevno se smanjuje broj preostalih vjernika. Njih je trenutno – razliĉito od ţupe do ţupe – od desetak do nekoliko stotina. 387

Naši su ţupnici još uvijek sa svojim vjernicima u ţupama Prnjavor, Bosanska Gradiška, Dolina, Kljuĉ, Ivanjska, Šimići, a na podruĉju Banjaluke u ţupama Budţak i "Marija Zvijezda" (oo. trapisti), kao i u katedrali. Već će se od iduće nedjelje situacija za neke od spomenutih ţupa zacijelo pogoršati. Ţupnik u Prijedoru već je 12 dana u kućnom pritvoru u kući svojih roditelja, bez mogućnosti kontaktiranja s nama, kao i sa svojim ţupljanima ĉiji se broj svakodnevno rapidno smanjuje. Ĉinimo sve da ga oslobodimo i dovedemo u Biskupski ordinarijat. Juĉer je, u nedjelju, ţupnicima koji su se sa ţupa morali povući k nama u Biskupski ordinarijat uspjelo otići na ţupe i slaviti s preostalim vjernicima sv. mise u ţupama Trn, Ljubija, Šurkovac, Stara Rijeka i Sasina, gdje su crkve već davno srušene. Danas je otišla u Hrvatsku još jedna skupina od pet svećenika – ţupnika, tri dijecezanska i dva franjevca. Oni će se ukljuĉiti u pastoral naših prognanih vjernika na podruĉju njihovog privremenog boravka u izbjeglištvu. Otišle su i dvije redovnice Druţbe Klanjateljica Krvi Kristove. Na ovom je podruĉju još devetorica dijecezanskih svećenika, šest franjevaca i pet redovnika – trapista, te jedanaest redovnica Druţbe Klanjateljica Krvi Kristove. Dio naših prognanih vjernika – prema odluci hrvatskih politiĉara – privremeno se sada naseljava na podruĉje naše ţupe Glamoĉ, u Livanjskom dekanatu, jedinom koji je trenutno pod kontrolom bosanskih Hrvata. Iz te su ţupe još 1992. godine bili protjerani svi naši vjernici, ţupnik, teško muĉen, odveden je u zatvor u Knin, a ţupna crkva i stan srušeni. U posljednjih nekoliko dana tamo je ponovno stiglo nekoliko stotina katolika, ranijih ţupljana, kao i ovdašnjih naših prognanika, a ĉini se da će ih još stići. Ĉvrsto se nadamo da će buduća politiĉka rješenja budućnosti BiH nuţno ukljuĉivati i obvezu ovdašnjih lokalnih i viših politiĉkih predstavnika da dopuste i omoguće svim prognanicima i izbjeglicama, pa tako i našim vjernicima koji to budu ţeljeli, da se vrate u svoj zaviĉaj, mjesta njihovog roĊenja i dosadašnjeg boravka, i da će taj proces meĊunarodna zajednica moći kontrolirati. Mislim da je i u duhu nauka Crkve da se odluĉno zauzima za poštovanje i obranu temeljnih naĉela naše civilizacije, tj. za osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode svakog ĉovjeka, svake etniĉke, religijske ili neke druge skupine ljudi. Smatram svojom duţnošću ostati ovdje, u središtu svoje biskupije, zbog preostalih vjernika, te zbog potrebnog i poţeljnog što skorijeg povratka mnogih naših protjeranih vjernika u njihove ţupe, ali i zbog moralne podrške svim drugim svojim sugraĊanima koji, ţeljni duhovne i materijalne pomoći, svakodnevno kucaju na vrata moga doma. Dakako – svoj ţivot i djelovanje stavljam u ruke Boţje, moleći Njegov blagoslov i zaštitu za sve ĉlanove svoje decimirane biskupije, preporuĉujući se ujedno i u Vaš dragocjeni memento! Uz duţno poštovanje, ostajem Vašoj Eminenciji, odan u Gospodinu! Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 4. rujna 1995. _______ UOO, str. 280–282.

4. IX. 1995. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Intervju tjedniku "Slobodna Bosna" /Sarajevo/ – o neslaganju hijerarhije s oficijelnom politikom, pa i HDZ-a, suradnji vjerskih zajednica, navodnom pokrštavanju Bošnjaka, o budućnosti Bosne i Hercegovine i Sarajeva i Hrvata-katolika u njima. Prije poĉetka agresije na BiH, prema Vašim izvorima, Vrhbosanska nadbiskupija imala je 520 hiljada katolika u 144 ţupe. Nakon ĉetiri godine uţasnog rata moţete li nam predoĉiti sliku aktualnog stanja? – Naţalost, u ovim vrtoglavim nemilim zbivanjima nametnutog rata teško je imati toĉan uvid u cjelovito stanje stanovništva. Negdje poĉetkom ove godine na podruĉju Vrhbosanske nadbiskupije ţivjelo je blizu 200.000 Hrvata – katolika, ali svi nisu na svojim ognjištima. Taj odljev ljudi je trajan iz raznoraznih razloga, a najviše iz nevolja prouzroĉenih ratom. Ĉesto upotrebljavam općenitu procjenu da je dvije trećine ove Nadbiskupije nestalo i uništeno. Sav se 388

tresem kada govorim o brojkama, jer ljudi nisu brojke nego osobe. U te brojeve su utkane ljudske sudbine o kojima mislimo kada govorim o brojkama. Te sudbine su bolne i tragiĉne. Ĉitajući Vašu knjigu "O stradanjima s nadom", uoĉili smo konzistentnost Vaših uvjerenja i zalaganja. MeĊutim, oĉito je da postoji nesklad Vaših nastojanja i oficijelnih politika, pa i politike vladajuće HDZ. Politika polazi od Nacije, Drţave..., a Vi od ĉovjeka. Da li je to osnovni nesklad? – Osnovni nesklad stavova Crkve i politike jest uzrokovan time da svaka politika pred sobom ima interes, plan i naĉin vladanja, a Crkva mora stajati ĉvrsto na naĉelima vjere i morala te štititi vrijednost svakog ĉovjeka. Istovremeno, vrednujući ĉovjeka, Crkva nikad ne izdaje u biti ni nacionalne interese. Narod nije isto što i politiĉke voĊe. Oni se smjenjuju, a narod ostaje, noseći i gradeći svoju baštinu i kulturu koji ga obiljeţavaju u njegovom identitetu. Zastupajući prave vrednote, ĉovjeka, moral i etiku, Crkva brani i bitne interese svakog naroda. Ovdje ne bih izdvajao nijednu vladajuću stranku, jer svakoj od njih je preĉi partijski interes od interesa ĉovjeka. U pozdravnom govoru koji ste odrţali prigodom blagdana Marijina uznesenja, kazali ste da ste svjesni "da je banjaluĉka biskupija u ovom prljavom ratu i politiĉkim intrigama otpisana". Istom prigodom vrlo oštro ste kritizirali ono što se naziva "humano preseljenje". Postoji li, ipak, neka nada da se banjaluĉka biskupija spasi? Kako? – O Banjaluĉkoj biskupiji govorim i vjerom i srcem. Vjerom kao nadbiskup konstatiram da je ona prije rata imala oko 120.000 katolika koji su najvećim dijelom bili Hrvati. Od toga je na podruĉju pod kontrolom srpskih oruţanih snaga ţivjelo oko 80.000. Oni su zauzeli miroljubivi stav i odluĉili ostati na ognjištima, prihvaćajući srpsku vlast bez da u ruke uzimaju oruţje. Treba jasno reći da rat nije razlog etniĉkog ĉišćenja. To je davno zamišljeni projekt ugraĊen u ovaj agresorski rat. Taj genocid, kojeg je MeĊunarodna zajednica nazvala etniĉkim ĉišćenjem, kako bi opravdala svoju neuĉinkovitost, u mahovima se sustavno provodio od poĉetka, da bi ovih dana došlo do završnice. Bez rata su porušene mnoge katoliĉke crkve, isto se dogodilo i s dţamijama, a ljudi su proganjani pod terorom, silom i nasiljem. Kada je rijeĉ o Hrvatima katolicima, po kućama je pobijeno blizu 500 ljudi, i to sa svrhom da se izazove strah i da poĉnu bjeţati. Ubijeno je 5 svećenika i 1 ĉasna sestra. Srušena su dva samostana, brojne crkve, ţupne kuće ... U Banjaluci je ostao hrabri biskup mons. Franjo Komarica kao pravi kormilar na laĊi koju potapaju. A progovorit ću o tome i srcem. Tamo sam roĊen, odrastao i proveo drago djetinjstvo te pastoralno djelovao kao svećenik. Tamo je moja rodna kuća opljaĉkana i okupirana; tamo su grobovi mojih roditelja i tolikih preĊa. Sada tamo nema više nikoga od mojih najbliţih; sve je opustjelo. Došli su divlji ljudi, puni mrţnje i bijesa. Nisu odatle izišli s punim traktorima, nego su jedva ţivu glavu izvukli, a neki nisu uspjeli uzeti ni osobna dokumenta. Kako to spasiti? Banjaluku smo zvali ljepoticom na Vrbasu, a sada su, tako kaţu prognanici, ulice uţasno zatrpane smećem. Domaći Srbi bjeţe, jer u takvom divljaštvu ne ţele ţivjeti. Sad kad više nema Hrvata i Bošnjaka-muslimana, poĉinju pljaĉkati starosjedioce s obrazloţenjem da nisu dovoljno Srbi. Oštre prituţbe ste iznijeli i na poloţaj i status Vrhbosanske nadbiskupije. Molimo Vas da s više pojedinosti objasnite Vaše zamjerke. – Od poĉetka ovog nemilog rata, ostao sam na naĉelima da svatko ima pravo na ţivot, na dom i na identitet. Vidimo da to nema proĊu u procesu koji ide k tome da svatko stvori svoje "dvorište i avliju". Tako istina postaje ono što sluţi vlasti i politici. A što sam s tim zamjerkama mislio, pokazat će razvoj situacije. Jedino mogu reći da se bojim da i ova drevna Vrhbosanska nadbiskupija ne nestane s ovih prostora. Vi ste, štovani Kardinale, u više navrata isticali znaĉaj suradnje vjerskih zajednica u BiH. Molimo Vas da ocijenite tu situaciju. – Istinski vjernik, ako se Boga boji, Boga poštuje i Bogu se moli, vrednuje i cijeni ĉovjeka. Zato sam smatrao da svaka vjerska zajednica treba poći od tih naĉela vjere i morala. Naţalost, ostao sam osamljen kao voditelj ove nadbiskupije, za razliku od politike koja se bori za vlast. Zato nerijetko dolazi i do nerazumijevanja u meĊureligijskim relacijama. Bez obzira kako politika stvar riješila i kako nam moćnici svijeta "krojili kapu", trajno ću zlo nazivati zlom, a to je prije svega: progon s ognjišta, tzv. "humano preseljenje" na prisilu, nijekanje ĉovjekovih prava, nijekanje i prekrajanje povijesne istine i prekrajanje povijesti onako kako odgovara 389

vladajućoj politici, izgradnja vlastite sreće na raĉun drugog ... To je zlo bez obzira koja politiĉka vlast to ĉinila. Zato meĊureligijski dijalog mora poći od prihvaćanja i poštivanja stvarnosti i traţenja onoga što moţe graditi mostove meĊu ljudima. Tko huška na mrţnju, taj pripravlja put zloĉinima. Postoji desetak atribucija ovog rata: prljavi, etniĉki, vjerski, krstaški, genocidni i sl. Kako ocjenjujete ovu bujicu atribucija i kako biste vi okarakterisali ovaj rat? – Kada je ĉovjek nemoćan, ostaje mu jedino rijeĉ kojom ţeli izraziti svu bol. Tako su nastali i ovi atributi. Ipak treba reći da je ovo isplaniran rat osvajanja terena, pri ĉemu se progoni drugi i drugaĉiji. Svjetska politika je išla za tim da lokalizira rat i sprijeĉi njegovo proširenje. Taj rat se ipak uklapao u razne interese moćnika, jer su smatrali kako je bolje da se mediji nama pozabave, pa će tako lakše kod kuće provesti svoje interese. Pod embargom je oruţje skuplje pa je to unosno za tvornice oruţja. Mediji su polagali svojevrsne ispite uspješnog djelovanja na raĉun naše bijede. Velike sile su odmjeravale svoje bodove i izravnale svoje raĉune "na vašim leĊima". Tako smo im postali sitniš za potkusurivanje. Već se 1991. govorilo o onome što se sada provodi. Dakle, postoje mimo nas oni koji vuku prljave konce. U Sarajevu redovno boravi desetak akreditiranih ambasadora i veći broj otpravnika poslova. MeĊu njima nije i otpravnik poslova Svete stolice. Kako to tumaĉite? – Sveta Stolica nema dovoljno osoblja da bi ga mogla namještati svugdje gdje je to potrebno. Veliki je problem komunikacija pa nije jednostavno toliko ulagati u ovim ne baš velikim mogućnostima. MeĊutim, ĉinimo jedan svojevrsni pritisak da, unatoĉ svih poteškoća, ovdje trajno boravi predstavnik Svete Stolice. U javnosti se dosta špekulisalo o pokrštavanju Bošnjaka u BiH. Da li je rijeĉ o glasinama, pojedinaĉnim primjerima ili pojavi, i kakav je Vaš stav o svemu tome? – I to je bila svojevrsna prljava politiĉka propaganda. MeĊutim, postoje odreĊeni pritisci sa strane agresora. Mnogi su katolici jednostavno prisiljeni da ne smiju više govoriti što su. Bilo je ĉudnih teroristiĉkih gesta koje su nazivali krštenjem, kao što je crtanje noţem znaka kriţa na ĉovjeku. To je zloĉin i nema baš nikakve veze s krštenjem. TakoĊer je bilo sliĉnih teroristiĉkih ĉina na drugoj strani u ime Alaha, i tako redom. MeĊutim ne treba izjednaĉiti reakciju ţrtve i smišljenu akciju terorista i agresora. U vezi s krštenjem ţelim pojasniti stav Crkve što se tiĉe pravoslavnih: oni koji su kršteni u Pravoslavnoj crkvi ne mogu se ponovno krstiti, jer Katoliĉka crkva ta krštenja smatra valjanim. Krst na krst ne ide, odnosno jednom kršten ponovo se ne krštava. MeĊutim, ponekad se dogaĊa da pojedina osoba traţi ukljuĉenje u puno zajedništvo Katoliĉke crkve. Tu smo takoĊer vrlo oprezni i takoĊer nije vezano uz krštenje. Ako je jedan roditelj katolik u miješanim brakovima, to lakše dopuštamo, ali uvijek uz slobodno pismeno traţenje stranke i uz odobrenje Ordinarija. Što se tiĉe onih koji nisu kršteni pa traţe krštenje, takoĊer smo oprezni. Ako je osoba iz miješanog braka, od kojih je jedan roditelj katolik, onda uz slobodno pismeno traţenje daje se dopuštenje za pripravu. Ako kroz višemjeseĉnu pripravu ustraje u traţenju krštenja, opet se traţi dopuštenje Ordinarija. U Katoliĉkoj crkvi krštenje je svetinja i s time se ne igramo. Bilo je nekih zlouporaba – a opet iz prljavih politiĉkih rabota – ali smo se javno od toga ograĊivali i upozoravali. MeĊutim, postoje neke zloupotrebe kroz razne humanitarne akcije koje nemaju veze s Katoliĉkom crkvom. Od toga smo se ogradili i protivimo se tome da se nehumanim naĉinima i dijeljenjem pomoći vrbuje ljude na odreĊenu vjeru. Nakon ĉetiri godine krvavog rata na ovim prostorima, moţete li reći kakva je budućnost Bosne i Hercegovine i Hrvata-katolika koji ovdje ţive? – Budućnost ovisi od domaće i svjetske politike. Mali ĉovjek je ţrtva tog mlina. Vladajuće stranke imaju svoje planove i dogovore koje ugraĊuju u projekte velikih sila. Nas se i ne pita. Ostaje nam samo kritizirati i vikati da shvate kako smo i mi ljudi. Jedno se javno govori a drugo dogovara. Zato ne ţelim trošiti rijeĉi na to. Što se tiĉe Hrvata-katolika u ovoj nadbiskupiji, naţalost, izgleda da smo smetnja vladajućoj stranki da provede svoje planove. Kakvu budućnost predviĊate, a kakvu biste ţeljeli Sarajevu?

390

– Kada se riješi problem Sarajeva, riješit će se i problem Bosne i Hercegovine. Neke stvari ćemo ostaviti za kasnije. Ţelio bih da Sarajevo bude grad svih onih koji su nikli u ovom gradu ili obikli u njemu. Naţalost, premalo je starih Sarajlija koji su ovdje ţivjeli prije rata. Izmijenjena je struktura ovog grada. Je li se to dogodilo smišljeno zato što nisu bili dovoljno radikalni ili se to dogodilo tijekom ratnih zbivanja, ostavit ću za kasniju analizu, poslije rata. Ne bih više volio da se djeca u školi moraju stidjeti onoga što jesu, kao što je to bilo i kao što se sada dogaĊa. Ne bih volio da neĉiji vjerski i nacionalni znak bude "crvena krpa" izazova i mrţ-

nje. Htio bih da znamo poštivati identitet jedni drugih. Ne bih volio da povijest kroje oni koji imaju vlast, jer to nije znanost nego sluţba reţimu. Htio bih da svi budemo ovdje kod kuće, svoje ţiveći a tuĊe poštujući, i da svi mogu biti stvarni graĊani ovog grada i ove zemlje. /Sarajevo, kolovoza 1995./ ___________ Slobodna Bosna, god. I, br. 1, 4. septembra 1995, str. 18–20; OSN/II, str. 306–311.

7. X. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo kardinalu Angelu Sodanu, drţavnom tajniku Svete Stolice – o masovnom protjerivanju katolika tijekom kolovoza i rujna, kad su mnoge ţupe ostale skoro posve ispraţnjene, te o drugim zloĉinima nad katoliĉkim vjernicima i svećenicima. Vaša Eminencijo! Vaše ljubazno pismo od 5. rujna 1995. vrlo je obradovalo ne samo mene, nego i preostale svećenike, redovnike i redovnice oko mene kojima sam priopćio njegov sadrţaj. Iskreno Vam zahvaljujem na Vašoj velikoj brizi o sadašnjem dramatiĉnom stanju i daljnjoj budućnosti preostalih ĉlanova Katoliĉke crkve na podruĉju moje Banjaluĉke biskupije, koje kontroliraju bosanski Srbi. Kako su zbog vojnih operacija tijekom rujna o. g. sve komunikacije s vanjskim svijetom nama bile onemogućene, nisam Vam mogao ranije poslati odgovor, odnosno obavijest o našoj sadašnjoj situaciji. To ĉinim sada, s molbom da ga primite na znanje i da o tome – bude li prikladno – obavijestite i samog Svetog Oca. Unaprijed Vam na tome najtoplije zahvaljujem. l. U drugoj polovini kolovoza i prvih dana rujna deportirano je iz naših ţupa – iz šire banjaluĉke regije – prema našim saznanjima pribliţno 20.000 preostalih katolika. Sada u 11 ţupa Banjaluĉkog dekanata ima još 4.926 katolika, za ĉija imena mi znamo; u Bosanskogradiškom dekanatu u 5 ţupa 370 katolika, u Prnjavorskom dekanatu u 4 ţupe oko 750 katolika (u 2 ţupe toga dekanata nema nikoga!). Za 9 ţupa Prijedorskog dekanata nemamo toĉnih podataka o tome koliko je katolika ostalo nakon ovog posljednjeg vala progona, jer su nam onemogućeni bilo kakvi kontakti s cijelim tim krajem. Tamo bi moralo biti najmanje još nekoliko stotina naših vjernika. Na podruĉju Vrhbosanske nadbiskupije, koje je takoĊer pod kontrolom bosanskih Srba, u ţupi Teslić, gdje se još uvijek nalazi jedini preostali svećenik te nadbiskupije na cijelom okupiranom podruĉju, ima oko 1.200 katolika. Nemamo podataka koliko je njih moralo otići iz drugih mjesta te nadbiskupije u ovom posljednjem valu etniĉkog ĉišćenja od onog malog broja koji je bio još ostao u Doboju, Brodu, Derventi, Modriĉi, Odţaku i Šamcu, te Brĉkom i Bijeljini. Pouzdano se moţe reći da na ovom podruĉju još uvijek ima najmanje 7.300 rimokatolika, k tomu još pribliţno 5.000 grkokatolika u 7 ţupa Bosanskog dekanata koji pripada Kriţevaĉkoj eparhiji. Sa mnom i preostalim katolicima, na ovom je podruĉju i 9 dijecezanskih svećenika, 9 redovniĉkih (6 franjevaca i 3 trapista), 1 dijecezanski svećenik u mirovini te 2 redovnika-trapista. Ovdje je još i 11 redovnica Druţbe Klanjateljica Krvi Kristove. Bogosluţje smijemo imati samo u 8 od ukupno 40 ţupa na ovoj regiji (ukljuĉene su i neke iz Vrhbosanske nadbiskupije) u kojima, prema našem saznanju, ima katolika. I u pet 391

grkokatoliĉkih ţupa petorica grkokatoliĉkih svećenika, koliko ih ima ovdje, takoĊer imaju bogosluţje. 2. Ţao mi je što moram reći da se sustavno onemogućava djelovanje Katoliĉke crkve na ovom prostoru. Osim mnogih naših porušenih crkvenih objekata, protjeranog našeg puka, devastacije i uništavanja, te nasilnog otuĊivanja preostalih crkvenih objekata, svećenicima se ne dozvoljava dolazak preostalim vjernicima, a vjernicima se ne dozvoljava okupljanje, makar na grobljima, na nedjeljno bogosluţje. Kamo vodi takav izrazito protuvjerski stav sadašnje vlasti – ne znam, ali iz iskustva znam da ne vodi dobru! Zar se na nekoj višoj – meĊucrkvenoj ili politiĉkoj razini doista ništa ne moţe uĉiniti da se nama ovdje ipak osiguraju osnovna ljudska prava, ukljuĉujući i vjerska i etniĉka, odnosno prava manjina?! 3. Jednog od svećenika moje biskupije, ţupnika u Prijedoru, mr. Tomislava Matanovića, još je prije mjesec i pol dana iz ţupnog ureda odvela policija, prvo u kućni pritvor, u njegov roditeljski dom, a nakon toga su ga, zajedno s njegovim roditeljima, 19. rujna o. g., odveli u nepoznatom smjeru. Sva moja nastojanja kod lokalnih vlasti i MeĊunarodnog crvenog kriţa da se pusti na slobodu – jer je potpuno nevin – dosad nisu urodila plodom! – Moţe li Sveta Stolica preko naše Nuncijature išta poduzeti kod srpskih vlasti, odn. politiĉara, da naš svećenik bude što prije osloboĊen? Zar nije i previše naših svećenika, potpuno nevinih, muĉeno i ubijeno?! – Nedavno, 15. rujna, idući svojim preostalim vjernicima, ţupnik ţupe Šimići, vlĉ. Pero Ĉolić, snajperom je pogoĊen u glavu. Samo je Boţjim ĉudom ostao na ţivotu! – Ali, to je naša stvarnost, svakodnevna izloţenost udarcima zla i nepravde! Hvala Bogu koji nas krijepi u našoj odluĉnoj nakani da upravo na ovom podruĉju, gdje vladaju mrţnja i nepravda, svakodnevno donosimo ljubav i Boţji zakon pravde i praštanja. 4. Stigle su do nas vijesti, doduše još nesluţbene, da se uskoro planira protjerivanje i ovog preostalog katoliĉkog puĉanstva s podruĉja koja će doći pod upravu bosanskih Srba. Mi ne moţemo vjerovati da će se to i ostvariti i da će na to pristati odgovorni meĊunarodni politiĉki i humanitarni ĉimbenici. Pravo na vlastiti dom i zaviĉaj, a to znaĉi i mogućnost povratka svih protjeranih i izbjeglih, morali bi svakako osigurati svi meĊunarodni dogovori o budućnosti ove napaćene zemlje! U svakom sluĉaju, ja osobno, kao roĊeni Banjaluĉanin i sada kao katoliĉki biskup u Banjaluci, ţelim ovdje ostati – sve dok Sveti Otac drukĉije ne odluĉi! Osim ako me sila i bezakonje nasilno ne uklone! Danas je 157 dana otkako sam – kao graĊanin ovoga grada – u kućnom pritvoru. Sve to vrijeme nisam napustio svoj dom i dvorište doma i katedrale – osim jednom – nekoliko koraka preko susjednog vrta do pravoslavnog episkopa, kad je u posjetu bio apostolski nuncij msgr. Francesco Monterisi. Sam Bog zna koliko mi je teško zbog ove nasilne sprijeĉenosti u obavljanju biskupske sluţbe na podruĉju mojih preostalih ţupnih zajednica! Ali, ako je volja Boţja da i na takav naĉin – trpeći – pridonosim miru i pomirenju – rado to prihvaćam! Inaĉe, vjerujem da bi se Sveta Stolica za mene zauzela kod srpskih vlasti da mi se omogući i zajamĉi slobodno kretanje i nesmetano obavljanje moje biskupske sluţbe u svim ţupama gdje nema oruţanih borbi. 5. Iako već dugo proţivljavamo dane i noći sve dramatiĉnije jedne od drugih, ostajemo postojani u vjeri i nadi da nas dobri Bog štiti i ţeli i dalje ovdje zaštiti i upotrijebiti kao svoje oruĊe. Doista je Njegov dar to što smo dosad mogli ovdje ostati – ne prkoseći nikomu, nego sluţeći Crkvi i u ime Crkve svim svojim susjedima. Osjećamo potporu i Svetog Oca i Svete Stolice i mnoge druge braće i sestara po cijelom svijetu koji nas svojim molitvama podrţavaju da ustrajemo sa svjetlom Kristovog EvanĊelja u ovoj uţasnoj tami zla, bezakonja i grijeha, a da i nas same ne zahvati ta pogubna tama! Uvjereni smo, Eminencijo, da će se ostvariti Vaše rijeĉi iz posljednjeg pisma: da "naš Bog uvijek ostaje Gospodarom povijesti, koji je u stanju poniziti moćnike, a uzvisiti ponizne, ĉak u trenutku kada se to ne oĉekuje". Primite i ovaj put izraze mog najdubljeg poštovanja! Vaš u Kristu, Dobrom Pastiru, Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 7. listopada 1995. _______ UOO, str. 285–288.

8. X. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA 392

Pismo Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu – najnovije vijesti o stradanju u banjaluĉkoj biskupiji. Preuzvišeni Naslove! Javljam Vam se s najnovijim vijestima o aktualnim dogaĊajima s katolicima na banjaluĉkom podruĉju. Usrdno Vas molim da ih primite na znanje i razmotrite mogućnost uĉinkovite pomoći! 1. Protjerivanje naših vjernika iz njihovih domova uz primjenu fiziĉkog nasilja, na ţalost, i dalje traje, posebno na podruĉju Banjaluke. Nekoliko desetaka naših vjernika zatraţilo je prošlih dana lijeĉniĉku intervenciju u našem Caritasu, nakon izbacivanja iz stanova, odn. fiziĉkog i psihiĉkog zlostavljanja. Nekoliko je osoba na ţalost i podleglo. I ţupnik iz Ivanjske (općina Banjaluka), fra Tomislav Jurić, nakon oruţanog napada na ţupni stan, jedva spašavajući glavu, morao je napustiti ţupu i nalazi se kod mene u Ordinarijatu, gdje je još nekoliko svećenika protjeranih iz svojih ţupa. 2. Juĉer me, prvi put dosad, telefonom nazvao prof. dr. Nikola Koljević, potpredsjednik RS, ţeleći saznati od mene za mogućnosti prihvaćanja protjeranih osoba hrvatske nacionalnosti (katolika) u preostale prostore naših dvaju samostana – trapista i redovnica Druţbe Klanjateljica Krvi Kristove te u zgradi Biskupskog ordinarijata – sve u Banjaluci. Rekao je da mu je ţao zbog svega što se s nama dogaĊa, da se "treba strpiti još 10–15 dana, pa će biti više zakonitosti i prava za sve", a da "sada treba nastojati spasiti gole ţivote". Rekao sam mu da se o tome već vodio razgovor još na poĉetku listopada i da sam ja tada izrazio i našu spremnost da, kao i dosad, poduzmemo sve kako bismo mogli svim ugroţenima /pruţiti pomoć – dop. pr./, a da je nekoliko naših objekata nasilno uzurpirano i porušeno, a nekoliko smo objekata i sami ponudili za smještaj izbjeglicama srpske nacionalnosti. – Zajedno s predstavnicima MeĊunarodnog crvenog kriţa danas je bio kod mene (jer ja nemam dozvolu napustiti svoj dom) savjetnik g. Koljevića, g. Zoran Mioĉević, a prisutni su bili i oo. trapisti te redovnice iz spomenutog samostana. Tek sam danas mogao uruĉiti "promemoriju" nakon posljednjeg sastanka s predstavnicima vlasti, jer nitko od njezinih predstavnika nije k meni došao (iako su obećali). Kopiju dostavljam! U tom razgovoru sam ponovio velike dosadašnje nevolje, nezaštićenost naših ţivota i imovine i oduzimanje gotovo svih osnovnih ljudskih prava i sloboda – a o graĊanskim da i ne govorim, unatoĉ našem upornom miroljubivom drţanju i strpljivom podnošenju sveg bezakonja i nepravdi. Bez dodatne sigurnosti za ţivote naših ljudi bilo bi vrlo opasno okupljati ih na jedno mjesto, jer su tada moguća meta naoruţanim pojedincima ili grupama koje nas neprestano zlostavljaju. Osim toga, mi smo ovdje miroljubivo domicilno stanovništvo – graĊani ove sredine – konkretno RS! Postali smo – bez ikakve dokazane krivnje krivi i nepoţeljni u našem jedinom zaviĉaju. Što zapravo s nama kane? Hoće li nam dati minimum ljudskih prava i sloboda ili ćemo i dalje – ako budemo uporni da ostanemo ovdje – biti na udaru bezakonja i sile, odnosno biti robovi?! TakoĊer sam posebno inzistirao da ovdašnje vlasti – prema vlastitom svjedoĉenju – znaju gdje je naš ţupnik iz Prijedora, vlĉ. Tomislav Matanović, a drţe ga na za nas nepoznatom mjestu i Bog zna u kakvom stanju! On ni za što nije kriv niti je protiv njega poveden bilo kakav sudski postupak! Traţimo da ga se pusti na slobodu, a takoĊer traţimo da nam se kaţe gdje je i kako je nekoliko stotina naših vjernika iz ţupa Sasina, Sanski Most, Stara Rijeka, Ljubija, Šurkovac, Ravska, Prijedor i Novi Grad – o kojima se ništa ne zna nakon posljednjih oruţanih sukoba u toj regiji. Obećano mi je da će MeĊunarodnom crvenom kriţu omogućiti da posjeti ta podruĉja i vidi gdje su ti ljudi i u kakvom su stanju. Ţelim se doista nadati mirnijim danima, kako je spomenuti gospodin i obećao, ali je veliko pitanje koliko on i drugi oko njega imaju ovlasti na ovom podruĉju. 3. Na temelju i sadašnje i dosadašnje velike tragedije i daljnje neizvjesnosti za našu budućnost na ovim prostorima, slobodan sam Vas zamoliti da naĊete naĉina, te pismeno ili usmeno kontaktirate s predsjednikom g. Slobodanom Miloševićem, koji je, kako nam je poznato, potpisnik i jamac sigurnosti i osnovnih ljudskih prava i na ovom podruĉju RS! Temeljno pitanje, koje sam postavio g. Koljeviću i koje treba postaviti i g. Miloševiću, jest – što kane s nama na ovom podruĉju RS, tj. pod vlašću naših susjeda – bosanskih Srba?! Naša ĉetverogodišnja agonija mora što prije završiti ako nas imalo smatraju ljudima! Uz izrazitu Boţju pomoć uspjelo nam je dosad saĉuvati naša srca, lice i ruke od neĉovještva! Zar napokon nismo zasluţili da nas prepoznaju kao ljude koji imaju pravo na osnovna ljudska prava?! – Ako 393

smatrate da se osobno trebam obratiti g. Miloševiću – uĉinit ću to! Vama iskreno i ovaj put na svemu zahvaljujem! Odani u Gospodinu, Franjo Komarica, biskup Banja Luka, 8. listopada 1995. _______ UOO, str. 298–300.

8. X. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo nadbiskupu zagrebaĉkom, Franji kard. Kuhariću – o aktualnoj situaciji vjernika i svećenika koji su još preostali na podruĉju banjaluĉke biskupije pod srpskom kontrolom. Vaša Uzoritosti! Danas se navršava šest punih tjedana otkako sam Vam posljednji put pisao. Ujedno je danas 159. dan kako sam sluţbeno sprijeĉen da napustim svoj dom i dvorište svoga doma i katedrale i poĊem u uobiĉajene sluţbene i nesluţbene posjete svojim preostalim ţupama, svojim svećenicima, redovnicima, redovnicama i ostalim uplašenim vjernicima. – Zbog višetjednog prekida svih komunikacija izmeĊu nas i naše ĉak i bliţe okoline, a pogotovo sa svijetom, svaka je korespondencija izostala. Kako i sada struje više nemamo nego što je imamo, ne znam kad će mi uspjeti da Vam i ove retke pošaljem – jedinom mogućom vezom – "preko bijeloga svijeta". Vrlo sam ĉesto u duhu povezan s Vama kao i s ostalom svojom braćom u episkopatu, jer sam siguran da ni Vi mene i sve nas, u ovoj našoj "suznoj dolini Vrbasa", niste iskljuĉili iz svoga sjećanja, zanimanja i molitve. Premda nam ovdje nedostaju mnoge informacije o ţivotu naše domovinske Crkve, jer smo u svojevrsnoj izolaciji, posebno posljednjih mjesec dana, nadam se da su sva braća u episkopatu, dakako i Vaša Uzoritost, dobro, zdravo i u meĊusobnoj povezanosti, i da ćete se vjerojatno – po obiĉaju – ponovno sastati uz jesensko zasjedanje BK. Moţda će to biti uz Vaš susret sa Svetim Ocem u Rimu, kamo sam i ja pozvan, kako sam nedavno saznao, ali na ţalost neću moći poći, pa će me zastupati generalni vikar. U svakom sluĉaju, molim Vas da, kad Vam bude zgodno, prenesete svoj braći u episkopatu i moje srdaĉne pozdrave i iskrenu zahvalnost za molitve i svakovrsnu drugu pomoć koju su direktno ili indirektno omogućili vjernicima moje teško iskušavane "sirotice" biskupije, kako za one koji su nedavno ili još poodavno morali prisilno u progonstvo, tako i za ovu "preostalu šaku sirotana i svojevrsnih muĉenika" koji su još uvijek na svojim stoljetnim ognjištima ili u njihovoj blizini, moleći i podnoseći nebrojene nevolje za Boţji mir i povratak Boţjega zakona na ove prostore. Moţda će Vas zanimati aktualna situacija s nama preostalima na ovom podruĉju, na kojemu smo kao domoroci nasilno postali tuĊinci, a kao mirotvorci kaţnjeni gubitkom svih osnovnih ljudskih prava – osobnih i vjerskih, etniĉkih i manjinskih. Naša agonija, kako Vam je poznato, nije od juĉer. Ona traje već ĉetiri godine i u ovo posljednje vrijeme dostiţe svoj vrhunac. Kako samo zvuĉe aktualno rijeĉi mnogih psalama koje i mi izgovaramo kao molitvu Crkve! Ĉesto se u njima prepoznajemo! Recimo, rijeĉi iz Ps. 71: "Govore o meni moji dušmani, i koji me vrebaju, sloţno se svjetuju: Bog ga je napustio, progonite ga i uhvatite, jer nema tko da ga spasi!" – Ili one iz Ps. 118: "Gurahu me, gurahu, da me obore, ali mi Gospodin pomoţe. Gospodin je moja snaga i pjesma, on mi je spasitelj. Ne, umrijeti neću, nego ţivjeti i kazivat ću djela Gospodnja!". Doista je tako! Kad nam se ĉinilo da su nas zaboravili i otpisali naši "najroĊeniji", oni koji bi se za nas, tako mi mislimo, "ex offo" trebali zauzeti, kad smo uzalud oĉekivali bar verbalni prosvjed pred domaćom i svjetskom javnošću zbog uţasnih nepravdi i nedjela nad potpuno neduţnim tisućama i tisućama ljudi – i bili silno ţalosni što se dobri i humani ljudi ne udruţe i odluĉnije zauzmu za poštovanje Boţjega zakona, Boţje ĉasti, a onda i ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava, tada nam je sam Gospodin na vrlo ĉudnovat naĉin slao svoju utjehu i okretao našu sudbinu, prema svojoj svetoj volji, na naše dobro! 394

Nakon svakodnevnog deportiranja naših prognanih ljudi u drugoj polovini kolovoza i prvih dana rujna, otišlo je gotovo 20.000 ovdašnjih naših vjernika. Potom je uslijedio zastoj, pa ni svi koji su protjerani iz svojih kuća i stanova, a to se još uvijek svakodnevno dogaĊa, nisu u mogućnosti ni otići ni ostati. Posebno je teško s preostalih stotinjak naših vjernika u kotorvaroškom kraju, te s nekoliko stotina, prema našim saznanjima, u dolini Sane – od Sanskoga Mosta do Prijedora. Sam Bog zna koliko ti jadni ljudi svakodnevno i svakonoćno trpe! Nije mnogo bolje ni na banjaluĉkom podruĉju gdje je još uvijek ostalo (to su najnoviji podaci koje smo uspjeli pribaviti) nešto više od 5.000 katolika. I na prnjavorskom podruĉju ostalo ih je nešto više od 500, a na bosansko-gradiškom pribliţno 350. Na podruĉju Teslića, gdje je još uvijek jedini vrhbosanski svećenik na teritoriju pod bos. Srbima ima oko 1.200 katolika, ali upravo saznajem da će danas ili idućih dana morati ići veća skupina katolika koji su sve do sada izdrţali. Dakle, još uvijek ima na ovom podruĉju pod kontrolom Srba preko 7.300 katolika za koje mi znamo, a ima ih i u Doboju, Brodu, Brĉkom, Šamcu (Vrhb. nadb.). Na ovom istom prostoru je još 9 dijecezanskih svećenika, 6 franjevaca i 3 oca trapista, plus 2 brata laika-trapista i 1 umirovljeni moj svećenik, te 11 redovnica Druţbe Klanjateljica K. K. Prijedorski ţupnik, mr. Tomislav Matanović, koji je još u noći izmeĊu 24. i 25. kolovoza odveden od lokalne policije iz svog ţupnog stana u kućni pritvor u roditeljsku kuću, 19. rujna je zajedno s roditeljima odveden u nepoznatom pravcu. Nesluţbeno smo saznali da je još na ţivotu. Sve sam poduzimao preko MeĊunarodnog crvenog kriţa kao i preko lokalnih politiĉkih duţnosnika, koji su izbjegavali sa mnom kontakte, da svećenika oslobodim; još uvijek naţalost nema nikakvog konkretnog uspjeha. Moţda bi mogli – kad bi htjeli – hrvatski politiĉari traţiti od srpskih politiĉara našeg svećenika. Ali, kako mi nije poznato da su još davno nestaloga našeg ţupnika iz Nove Topole vlĉ. Ratka Grgića, odvedenog 16. lipnja 1992., ikada sluţbeno zatraţili, makar i kao mrtvog u tim mnogim razmjenama, tako naţalost, ni u ovom sluĉaju nemamo od koga, osim od Boga, oĉekivati pomoć. Neka se on smiluje ţupniku Tomislavu, ali i svim ostalim svećenicima, redovnicima i vjernicima. Jer, mi smo zapravo svi taoci, odnosno ratni plijen! Tako se prema našim ljudima ponašaju ĉak i sluţbeni predstavnici lokalnih vlasti! MeĊunarodne institucije za takvu neljudsku praksu, ako i saznaju, ne mare, a nitko drugi za tu prljavu rabotu ne postavlja pitanje! Petnaestoga je rujna ţupnik iz Šimića na Kozari, idući autom svojim udaljenim preostalim vjernicima u filijalu Miĉije, pogoĊen snajperskim hicem u glavu! Pravo je Boţje ĉudo što mu je metak samo odnio dio koţe na glavi, a nije probio lubanju. On je sav u krvi uspio doći do svojih vjernika gdje mu je ukazana prva pomoć. Sada se, hvala Bogu, dobro oporavlja, ali ne moţe više ići na ţupu koja je i inaĉe gotovo potpuno iseljena, a crkva devastirana, kao i ţupni stan. Devastirane su i uništene crkve i ţupni stanovi i u Barlovcima, Kotor Varoši, Dolini, Kulašima, Stratinskoj, Sasini, Motikama, a na drugim ţupama to je još prije uništeno. Samo u 8 ţupa smijemo još imati sv. mise; imamo još 4 crkve u kojima se, iako su oštećene, moţe slaviti misa. Osim kod mene u Ordinarijatu, gdje je 6 svećenika i 2 redovnice, svećenici su u samostanu "Nazaret" /4 franjevca/, u samostanu "Marija Zvijezda" – Trapisti, te u Ivanjskoj, Prnjavoru i Bosanskoj Gradiški. Grkokatoliĉki svećenici, s kojima ĉešće kontaktiram, njih petorica, u svojim su ţupama Banjaluka, Prnjavor, Lišnja, Devetina i Kozarac! Svi se pitamo: "Što kane s nama?" Mi kanimo ovdje ostati, sluţeći Crkvi i u ime Crkve svima oko nas koji su takoĊer u velikim potrebama, duhovnim i materijalnim! Imamo vjere, nade i ljubavi, premda su nam uzeli Caritasove kamione! Nadam se da nas ni ubuduće nećete zaboraviti! Hvala Vama i svima! Odani Vam u Kristu Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 8. listopada 1995. _______ UOO, str. 292–295.

12. X. 1995. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA I BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE 395

Izjava o nastavljanju terora na podruĉju banjaluĉke biskupije i u nekim krajevima Hrvatske i bivše Jugoslavije. Ĉlanovi HBK na svome redovitom zasjedanju od 10. do 12. listopada u Zagrebu zajedno s ĉlanovima BK BiH upoznati su s najnovijim vijestima o stanju biskupa, svećenika i vjernika banjaluĉke biskupije pod nadzorom srpskih vlasti. U posljednje ĉetiri godine na tom se podruĉju, koje nije bilo izravno zahvaćeno ratnim djelovanjem, sustavno istrebljuje nesrpsko stanovništvo, ruše se i uništavaju crkve, crkvene zgrade, druge bogomolje kao i kuće progonjenih stanovnika. Ta drama gašenja svih ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava te graĊanskih sloboda pribliţava se, ĉini se, svome vrhuncu. Podaci govore da je nakon svakodnevnih deportiranja progonjenih ne-Srba tijekom druge polovice kolovoza i prvih dana rujna o. g. otišlo oko 20.000 banjaluĉkih katolika. Dio ljudi koji je protjeran iz svojih kuća i stanova, a to se još uvijek svakodnevno dogaĊa, nije u mogućnosti ni ostati ni otići. Na tom podruĉju ostalo je, uz biskupa mons. Franju Komaricu, 10 biskupijskih svećenika, 6 franjevaca, 3 trapista svećenika, 2 brata laika i 11 redovnica druţbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove te više od 7 tisuća katolika. Na tom se podruĉju moţe slaviti misa još samo u 8 ţupa u prostorima koji se naĊu na raspolaganju, jer su za bogosluţje prikladne još samo 4, i to oštećene crkve. Posebno je zabrinjavajuće stanje veleĉasnog Tomislava Matanovića, ţupnika iz Prijedora, koji je još 19. rujna o. g. zajedno s roditeljima odveden u nepoznatom smjeru. Zaprepašćuje ĉinjenica da ni MeĊunarodni crveni kriţ niti ikoja druga humanitarna ili politiĉka organizacija nije poduzela nešto uspješno da se te ljude oslobodi. Dok tu svoju patniĉku braću preporuĉujemo u usrdne molitve Bogu, apeliramo na sve meĊunarodne ustanove, koje su po svojoj duţnosti pozvane štititi ljudska prava, da se zauzmu za tu obespravljenu katoliĉku zajednicu na banjauĉkom podruĉju i u drugim krajevima BiH. Sliĉnu tragediju proţivljavaju i ţupe Ċakovaĉko-srijemske biskupije u istoĉnom Srijemu, ali i u drugim dijelovima SR Jugoslavije. Mnogi su vjernici – ponajviše Hrvati katolici – već prognani, a oni koji još tamo ţive u neprekidnom su strahu i neizvjesnosti. Pesebno su ugroţeni ţupnici, njihove crkve i ţupni domovi. Intervencije vlasti da zaštite ugroţeno puĉanatvo ne postiţu potrebni uĉinak. Iako se nagovješćuju znakovi prestanka ratnih djelovanja i uspostave trajnijeg mira, ĉemu se istinski radujemo, takvi se progoni, na ţalost, nastavljaju. No svakome mora biti jasno da pravedan mir ukljuĉuje i pravedna rješenja za te prognanike i za sve koji su protiv svoje volje morali napustiti vlastiti dom. Njihovo pravo na povratak te na miran i siguran ţivot u svom zaviĉaju moraju biti zajamĉeni. MeĊunarodna zajednica i nadleţne vlasti neposredno odgovorne na pojedinim podruĉjima imaju obvezu stvarati uvjete za ostvarivanje tih prava. Svim prognanima iskazujemo svoju bliskost i solidarnost, moleći se Svemogućem Bogu da skrati dane njihove i naše patnje. U Zagrebu, 12. listopada 1995. ________ GK, 22. listopada 1995, str. 3.

17. X. 1995. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ Govor na susretu Svetog Oca i biskupa s prostora bivše Jugoslavije – prikaz dalje i bliţe povijesti juţnoslavenskih naroda i odnosa meĊu njima, kako bi se razumjeli najnoviji sukobi, te o zauzimanju Crkve u sadašnjim prilikama. Na Vaš oĉinski poziv, danas su okupljeni oko Vas, u Vašem domu, biskupi novih triju biskupskih konferencija, koje ste potvrdili u tri drţave: biskupi Hrvatske biskupske konferencije, biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, biskupi Biskupske konferencije Slovenije, zatim biskupi iz Makedonije, biskupi iz Crne Gore, Srbije i Vojvodine. To je podruĉje bivše Jugoslavije. Srdaĉno Vam zahvaljujemo za Vaš poziv kojim ste nas sabrali da ĉujete nas i naša razmišljanja o pitanju mira u našim prostorima. Pozvali ste nas da zajedno razmišljamo na kojim naĉelima ostvariti mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje trpe teške posljedice nametnutog rata. 396

Prije nego zapoĉnemo ovaj radni susret, ĉast mi je i posebna radost da Vam u ime svih nas izrazim najsrdaĉniju ĉestitku povodom 17. godišnjice Vašeg izbora za rimskog biskupa, nasljednika sv. Petra. Upravo juĉer, na blagdan sv. Hedvige, Boţja Vas je Providnost, svojom boţanskom odlukom, pozvala iz "daleke zemlje" da Vam povjeri Crkvu Boţju, po svem svijetu raširenu, da joj predsjedate kao uĉitelj istine i kao predvodnik u ljubavi. U tijeku 17 godina Vašeg sluţenja Crkvi obilovala je u Vama milost Duha Svetoga da hrabro, jasno i odluĉno naviještate vjeru i Boţja naĉela ţivota u doba relativizma, hedonizma, subjektivizma kada se, naţalost, mnogi odvraćaju od istine polazeći za uĉiteljima koji im gode ušima (usp. 2 Tim 4,3). Vjernost Isusu Kristu, ljubav prema Crkvi, naviještanje zahtjevnog EvanĊelja suvremenoj civilizaciji pribavlja Vam mnoge protivnike, nanosi Vam i patnje, a vrhunac je bio atentat na Vaš, nama dragocjeni ţivot. MeĊutim, vjerni sinovi i kćeri Crkve i svi ljudi dobre volje zahvalni su Vam da, braneći Istine Boţje, branite na najistinskiji naĉin nepovredivo pravo ljudske osobe, dostojanstvo obitelji i dostojanstvo svakog naroda, s pravom na slobodu i mir. Dok uporno propovijedate rijeĉ Boţju bilo to zgodno ili nezgodno – sa svom poukom i strpljivošću (2 Tim 4,2), branite nepovredivost ţivota svakog ljudskog bića, poĉevši od njegova zaĉeća pa sve do smrti. Istina, pravednost, poslušnost Boţjim zakonima temelji su osobnog i obiteljskog ţivota, uvjeti su pravednih odnosa u miru meĊu narodima i drţavama. Mi Vam za sve to od srca zahvaljujemo. Mi Vam osobito zahvaljujemo za Vaše stalno nastojanje da se u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini zaustavi nasilje, da zašuti oruţje i da se uspostavi pravedni mir u kojemu će svi ljudi i narodi, kao i nacionalne manjine, biti poštivani, sigurni i slobodni u pravednom miru. Molimo svemogućeg Boga, po zagovoru Presvete Bogorodice, koju ste na osobit naĉin izabrali za Majku svoga ţivota i svoga Pontifikata, da Vas stalno krijepi puninom darova Duha Svetoga, da Vas tješi u kušnjama, da Vas uzdrţi u dobrom zdravlju i da svojim blagoslovom umnaţa uspjehe Vaših putova, Vaših susreta, Vašeg naviještanja EvanĊelja. Osobito smo Vam i ovom prilikom zahvalni da ste uĉinili veliku radost Crkvi u Hrvatskoj i hrvatskom narodu kad ste posjetili Zagreb i Hrvatsku 10. i 11. rujna prošle godine, povodom 900. obljetnice osnutka zagrebaĉke biskupije. Sada neka mi bude dozvoljeno navesti nekoliko misli i ĉinjenica s obzirom na temu našeg susreta. Tema je mir. Da bismo temu mira što dublje analizirali, potrebno je poznavati neke povijesne ĉinjenice. Poznavanje povijesti nuţno je da bi se razumjeli uzroci bilo kojeg konflikta meĊu narodima. Dobro poznavanje povijesti pomaţe takoĊer kako pronalaziti i predlagati pravedna rješenja. "Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje" (Iz 32,17). Za takav mir mi molimo, takav mir ţelimo. Na takav mir imaju pravo svi ljudi i svaki narod. To nije mir ropstva; to nije mir kapitulacije pred nasiljem jaĉega; to nije mir koji bi brisao razliku izmeĊu dobra i zla, koji bi izjednaĉio neduţnu ţrtvu i nepravednog napadaĉa. Naţalost, moţemo tvrditi da su kroz povijest ratovi meĊu narodima imali svoje uzroke u nepravdama, kada su jaĉi htjeli nametnuti svoju volju slabijima, kada su ţeljeli osvojiti tuĊe i pokoriti drugoga. Kazao sam da je potrebno poznavati povijest da bi se razumjeli problemi u sadašnjosti. Ţelim samo u kratkim crtama iznijeti bitne povijesne ĉinjenice koje se tiĉu Hrvatske i hrvatskog naroda. Hrvatski narod svakako spada meĊu najstarije narode Europe koji na podruĉju svoje sadašnje domovine ţivi svoju povijest gotovo 14 stoljeća. Prošlih godina slavili smo 13 stoljeća pokrštavanja Hrvata u zajedništvu Rimokatoliĉke Crkve. U prvim stoljećima naše povijesti na našem tlu, na obalama Jadranskog mora, konstituirana je hrvatska drţava. Imali smo svoje knezove i svoje kraljeve. Godine 925. vatikanski dokumenti po prvi put biljeţe hrvatskoga kralja Tomislava. Prije toga 879. godine hrvatski vladar Branimir pisao je Papi Ivanu VIII. i u tom vremenu raskola izmeĊu Istoĉne i Zapadne Crkve on svjedoĉi Papi svoju opredjeljenost i vjernu poslušnost zajedništvu Rimske Crkve. Papa Ivan VIII. odgovara mu prelijepim pismom 7. lipnja 879., da je na blagdan Spasova slavio misu nad grobom sv. Petra i zazvao Boţji blagoslov na Branimira, njegovu zemlju i njegov narod. U vrijeme Pape Grgura VII., hrvatskog kralja Zvonimira krunio je papin legat Gebizon 1075. godine. Kralj Zvonimir opet obećaje papi vjernost i obvezuje se da će u svom kraljevstvu provoditi crkvenu reformu, štititi udovice, brinuti se za pravednost da jaki ne potlaĉi slaboga. MeĊutim, sjeverni dio Hrvatske potpao je pod vlast ugarskog kralja Ladislava, koji je 1094. osnovao u Zagrebu biskupiju. Pošto je izumrla dinastija hrvatskih kraljeva, hrvatski velikaši s ugarskim kraljem Kolomanom uĉiniše ugovor "Pacta conventa" 1102. godine. Snagom toga 397

ugovora Hrvatsko kraljevstvo ulazi u personalnu uniju s ugarskim kraljevstvom: zajedniĉki im je kralj, ali Hrvatska kao i Ugarska zadrţavaju svoje politiĉko ureĊenje. Srbi su poslije došli na podruĉja Hrvatske koja su bila okupirana od Turaka! Kad je utrnula ugarska kraljevska dinastija, Hrvatski sabor 1. sijeĉnja 1527. izabire za kralja Ferdinanda Habsburgovca, austrijskog vladara. Tako ulazi u personalnu uniju s austrijskim vladarima, ali uvijek zadrţavajući svoj sabor, svoj naslov i svoga bana, koji je upravljao hrvatskim kraljevstvom u ime austrijskog cara, a hrvatskog i ugarskog kralja. Godine 1918. raspada se austrougarska monarhija. Hrvatski sabor proglašuje neovisnost Hrvatske od Austrije i Ugarske. Otpor protiv Austrije i Ugarske u to vrijeme vodila je skupina hrvatskih politiĉara koji su odluĉili da se Hrvatska ujedini sa Srbijom. To je uĉinjeno 1. prosinca 1918. godine. To ujedinjenje nije bilo po volji hrvatskog naroda. Srpska je vojska zapravo okupirala Hrvatsku. U Zagrebu su bile demonstracije protiv tog ujedinjenja i to su beogradski politiĉari nazvali "osloboĊenjem". Na glavnom trgu grada Zagreba srpska je vojska pucala u demonstrante 5. prosinca 1918. i ubila je nekoliko ljudi. Progon Hrvata je već zapoĉeo. Ta se nova drţava zvala, diktirana više mirom u Versaillesu, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Srpski politiĉari smatrali su tu drţavu povoljnom mogućnošću da ostvare ideju velike Srbije u kojoj će Srbi biti dominantan narod. Ta je drţava bila sastavljena od raznih naroda, kultura, jezika, vjera. Da bi se mogla odrţati bilo je nuţno poštivati razlike, identitete, povijesti svakog naroda. To se moglo ostvarivati samo na dosljednom poštivanju pravednosti i prava. Toga nije bilo. Na opravdane zahtjeve hrvatskog naroda, da bude ravnopravan i slobodan ekonomski, politiĉki, kulturno, odgovaralo se nasiljem, progonima, sve do ubijanja istaknutih predstavnika hrvatskoga naroda. Tragiĉan dogaĊaj u povijesti te drţave dogodio se 20. lipnja 1928 godine, ni deset godina nakon ujedinjenja. U beogradskom parlamentu izvršen je atentat na hrvatske parlamentarce koji su bili izabrani od hrvatskog naroda i koji su politiĉkim metodama, demokratski, nastojali u parlamentu izboriti ravnopravnost i slobodu hrvatskog naroda. Zastupali su prava svih individualiteta u toj drţavi. Ali toga dana dvojica parlamentaraca su ubijena na licu mjesta, trojica teško ranjena, meĊu njima Stjepan Radić, voĊa hrvatske borbe za ravnopravnost i slobodu. On je nakon tog atentata umro 8. kolovoza 1928. godine. Kralj Aleksandar KaraĊordević uveo je diktaturu i drţavi Srba, Hrvata i Slovenaca dao ime Jugoslavija, da se i na taj naĉin naglasi centralizam i unitarizam vlasti. Nakon tog atentata neki su predstavnici hrvatskog naroda pokrenuli revolucionarni pokret za osloboĊenje, pod nazivom Ustaša – ustanici za slobodu. Progon Hrvata je bio nesnosan. Hrvatski i makedonski emigranti organizirali su atentat protiv kralja Aleksandra, koji je ubijen 9. listopada 1934. u Marseilleu. Nakon tog atentata i porastom nacistiĉke vlasti u Njemaĉkoj kao i fašistiĉke u Italiji, zapadne sile inzistirale su da se u Jugoslaviji gradi demokracija kako bi se riješili problemi meĊunarodnih odnosa. Pod tim pritiskom nasljednik ubijeng Stjepana Radića, dr. Vlatko Maĉek pušten je iz zatvora. Opozicija je mogla organizirati svoje djelovanje i provedeni su relativno demokratski izbori 5. svibnja 1935. godine. Glavna i najbrojnija hrvatska politiĉka stranka, s voĊom dr. Vlatkom Maĉekom, u Hrvatskoj je pobijedila na izborima više nego s apsolutnon većinom. Nakon toga su poĉeli pregovori s vladom u Beogradu, da se riješi hrvatsko pitanje. Nakon višegodišnjih pregovora, 1939. godine došlo je do sporazuma kojim je Hrvatska dobila odreĊenu autonomiju, što nije bilo po volji srpskim nacionalistima. Da nije bilo rata u Europi, bila bi se ta autonomija razvijala sigurno u pravcu veće hrvatske samostalnosti u okviru Jugoslavije. MeĊutim, jugoslavenska vlada ušla je u Trojni pakt: Berlin-Rim-Tokio 25. oţujka 1941. godine. 27. oţujka iste godine došlo je do drţavnog udara u Beogradu, nakon ĉega je Njemaĉka napala Jugoslaviju zajedno s Italijom. Jugoslavija se raspala. Kao posljedica raspada Jugoslavije, konstituirana je Nezavisna drţava Hrvatska, ali je njezina nezavisnost bila veoma ograniĉena zbog njemaĉke i talijanske okupacije, zbog unutarnjeg sukoba Hrvata i Srba. U te sukobe ukljuĉila se i Komunistiĉka partija Jugoslavije s ciljem da doĊe do vlasti. Bilo je to tragiĉno vrijeme kad su ţrtve padale na svim stranama i kada je sistem vlasti bio totalitaran. Kad je svršio 2. svjetski rat, dakle u miru, izvršen je veliki masakr nad Hrvatima. Komunistiĉka partija, na ĉelu s Josipom Brozom, zvanim Tito, rekonstruirala je Jugoslaviju tako da je ureĊena federativno, a u sastav te federacije su ušle 6 republika: Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i dvije autonomne pokrajine u okviru republike Srbije: Vojvodina i Kosovo. Po Ustavu svaka republika imala je pravo na izlazak iz federacije. To je tako bilo na papiru.

398

MeĊutim, stvarna vlast u drţavi bila je koncentrirana u Beogradu, što je imalo za posljedicu politiĉki, ekonomski, kulturni centralizam, a u takovom sistemu nisu bila poštivana u punoj mjeri zakonita prava i autonomnost drugih republika, osobito Hrvatske. Kad je 1989. zapoĉela u Istoĉnoj Europi, u zemljama pod komunistiĉkom vlasti takozvana "revolucija stoljeća" za slobodu od totalitarizma i od ovisnosti od centralne vlasti jaĉega, taj proces demokratizacije nije mogao mimoići ni Jugoslaviju. Narodi su postavljali zahtjeve za slobodom. U Beogradu je politiĉko vodstvo preuzeo Slobodan Milošević u komunistiĉkoj partiji Srbije i najavio, ne izriĉito ali ukljuĉeno, zapravo stvaranje velike Srbije: svi Srbi moraju ţivjeti u jednoj drţavi i dijelovi republika u kojima oni ţive pripadaju Srbiji. Odbijao je svaku ideju – nakon što su u republikama provedeni izbori i nakon što su u 4 republike (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija) konstituirani demokratska vlast i višestranaĉki parlamenti – da se provede temeljita rekonstrukcija drţave u konfederaciju, tj. u savez samostalnih drţava koje bi ugovorom odredile svoje odnose meĊusobno. Slobodan Milošević ukinuo je Ustav time što je ukinuo autonomiju Vojvodine i Kosova. U Srbiji i Crnoj Gori došla je na vlast Komunistiĉka partija s promjenom imena u Socijalistiĉka. Tako su na podruĉju Jugoslavije bila suoĉena dva politiĉka sistema: demokratski i totalitarni. Vojska i naoruţanje Jugoslavije bilo je uglavnom pod komandom srpskih generala i srpske vlasti. Ta snaga je upotrebljena najprije protiv Slovenije, zatim protiv Hrvatske, a onda je donijela rat u Bosni i Hercegovini. Srpska manjina u Hrvatskoj kao i u Bosni i Hercegovini bila je naoruţana, indoktrinirana da pod izlikom vlastite ugroţenosti pruţi otpor vlastitih republika. Poĉelo je s terorizmom u koji se ukljuĉila jugoslavenska armija s ciljem da toboţe saĉuva Jugoslaviju i socijalizam. MeĊutim, socijalizam više nije bio u središtu paţnje nego osvajanje teritorija, radikalno etniĉko ĉišćenje na osvojenim podruĉjima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, što je sve uzrokovalo masakr civila, sistematsko rušenje crkava, dţamija, kuća, škola, ĉak i bolnica. Tako su nanesene patnje stotinama tisuća obitelji koje su ostale bez iĉega. To je posljedica da se silom ostvari ideja velike Srbije na ruševinama Jugoslavije. To su povijesne ĉinjenice. Kada je ove godine Hrvatska oslobodila okupirana podruĉja iz kojih su bili protjerani Hrvati kao i pripadnici drugih nesrpskih etniĉkih zajednica, pronaĊena je pustoš. Opljaĉkane su, razorene i spaljene gotovo sve kuće Hrvata u kojima je prije stanovalo preko 100 tisuća stanovnika. Sve katoliĉke crkve, kapele, kriţevi na raskršćima, samostani, ĉak i neka groblja, sve je to razoreno. Neke su crkve potpuno nestale, brojne su tako teško razorene da ih je nemoguće popraviti, ostale su tako jako iznutra opustošene i izvana oštećene da će to biti teški i skupi popravci. OslobaĊanjem teritorija pod nazivom "Oluja" osloboĊeno je 68 katoliĉkih ţupa, ali nijedna nema pošteĊene crkvene objekte. Prognanici koji se vraćaju nalaze samo ruševine, zidove kuća u kojima raste šikara, a i njihove zemlje većinom su obrasle korovom. To su ĉinjenice. U skladu s katoliĉkim naĉelima, oslobaĊanje hrvatskih okupiranih podruĉja, koja su uvijek povijesno pripadala Hrvatskoj i koja su kao takova priznata najnovijim meĊunarodnim dokumentima (Rezolucije UNO), bilo je moralno pravo Hrvatske drţave. Bez tog oslobaĊanja bio je nemoguć povratak prognanima i bilo je nemoguće uspostaviti normalan promet u Hrvatskoj, jer su glavne prometne veze izmeĊu sjeverne i juţne Hrvatske bile ĉetiri godine prekinute. Pregovorima, unatoĉ strpljivosti kroz ĉetiri godine, nije se uspjelo postići pravedno rješenje mirnim putem. Prognanici pak, nakon ĉetiri godine progonstva, nalazili su se u veoma teškoj situaciji koja je već prelazila u oĉajno stanje. Naša je Crkva za cijelo vrijeme rata, poštujući moralno naĉelo da se ţrtva ima pravo braniti od nepravednog napadaĉa, ipak neprestano inzistirala da se obrana drţi moralnih naĉela, i u obrambenom ratu da ne prelazi u nasilje koje bi bilo izraz osvete i mrţnje. Na tome je Crkva inzistirala i u ovoj vojnoj operaciji. Predsjednik Republike Hrvatske Franjo TuĊman, kad je poĉela akcija oslobaĊanja, upućivao je srpskom stanovništvu opetovani poziv da ostanu mirni u svojim domovima, da im se jamĉe sva ljudska prava i da poloţe oruţje. MeĊutim, srpsko je stanovništvo ipak bjeţalo, odvozeći svoje stvari a da im to nitko nije prijeĉio. Koji su razlozi da su Srbi bjeţali? Smatramo da su tri vaţna razloga: 1. Toliko su bili indoktrinirani idejom velike Srbije da nisu htjeli nipošto prihvatiti realnost drţave Hrvatske da bi u njoj ţivjeli kao njezini ravnopravni graĊani. 2. I njihove vlasti su dale zapovijed da odlaze. Pravoslavni episkop Longin, koji je boravio u Kninu, kazao je, nešto više od mjesec dana prije "Oluje", da će oni pozvati srpski narod na odlazak iz Hrvatske ako Hrvatska napadne takozvanu "Krajinu". 3. Razlog je osjećaj krivnje. Mnogi su sudjelovali u pljaĉki, paljenju i rušenju kuća Hrvata, u rušenju katoliĉkih crkava i crkvenih objekata. Susjed koji je susjedu zapalio kuću ili 399

mu još nekoga iz obitelji ubio, nije imao hrabrosti doĉekati toga susjeda kad se bude vratio iz progonstva. Naša je Crkva apelirala i apelira i na hrvatske prognanike da ne padnu u napasti mrţnje i osvete. Naţalost, bilo je sluĉajeva pljaĉkanja srpskih kuća i paljenja, ali protiv toga smo protestirali. Hrvatska je vlada objavila da će svima koji ĉine takva nasilja biti suĊeno. To su ĉinjenice koje mnogima nisu poznate pa su lako vjerovali propagandi koja je iznosila u svjetsku javnost neistine i krive optuţbe protiv Katoliĉke Crkve i hrvatskog naroda. U toj propagandi napadani ste i Vi, Sveti Oĉe, premda ste se neprestano zauzimali za pravedan mir i za poštivanje prava svih ljudi. Ovaj rat ostavlja teške posljedice na materijalnom, moralnom i duhovnom polju. Rane su duboke i trebat će ih lijeĉiti. MeĊunarodne institucije trebale su na poĉetku jakom rijeĉju suprotstaviti se agresiji protiv demokracije i slobode drugih, ali – naţalost – to nije uĉinjeno. Razni interesi prijeĉili su pravedne postupke. Stoga se rat produljio i nanio teške patnje velikom mnoštvu ljudi. Sada meĊunarodna zajednica ulaţe napore da se mir uspostavi, a mi molimo da to bude što prije i da taj mir bude pravedan za sve, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Pred nama je pitanje kako lijeĉiti rane, kako uspostaviti nove odnose meĊu ljudima i narodima, kako ostvariti duhovnu i moralnu obnovu ljudskih srdaca. Slobodni narodi mogu uspostaviti odnose suradnje i prijateljstva, ali zato meĊunarodno priznate granice meĊu drţavama moraju biti nepovredive. Onda će to biti granice susreta a ne sukoba. Smatramo da je naš poziv naviještati pravedan mir, pomirenje i opraštanje. A mir je djelo pravde. Sveti Oĉe, zahvaljujemo za svu Vašu paţnju i ljubav u traţenju pravednog mira i molim za sve nas Vaš Apostolski blagoslov. /U Vatikanu, 17. listopada 1995./ _________

IKA – Dokumenti, 42/1995, 19. listopada 1995, str. 17–19.

17. X. 1995. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Govor na susretu Svetog Oca i biskupa s prostora bivše Jugoslavije o stanju Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini. l. Sveti Oĉe! U ime Hrvata katolika iz Bosne i Hercegovine, njezinih pastira, redovnika, redovnica i svega puka Boţjeg, ĉestitam Vam 18. godišnjicu izbora za vrhovnog pastira Katoliĉke crkve. Izraţavam duboku zahvalnost što nas oĉinski pratite podrškom, molitvom i brigom. Vaš glas mira i potpore jest ohrabrenje svima nama na prostorima zahvaćenim ratom koji ima teške posljedice. Vaša oĉinska zauzetost osobito puno znaĉi bratu biskupu mons. Franji Komarici u Banjaluci, koji se zajedno sa svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernim pukom nalazi u izuzetno teškim prilikama. U ime pastira i vjernika s prostora Bosne i Hercegovine upućujem molitvu Bogu da Vas poţivi na dobro cijele Katoliĉke crkve. 2. Govorim u ime Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koja pravi poĉetne korake svog osamostaljenja. Ţivimo u zemlji koja je prema popisu iz 1991. godine imala 4,365.650 stanovnika. Od toga je bilo 43% Muslimana, 31% Srba pravoslavaca i 18% Hrvata katolika. Crkveni ţivot je organiziran u ĉetiri biskupije s tri biskupijska sjedišta: – Vrhbosanska-sarajevska nadbiskupija je prije ovog rata imala 520.000 katolika u 144 ţupe; – Banjaluĉka biskupija brojila je prije rata oko 120.000 katolika u 47 ţupa; – Mostarsko-duvanjska biskupija u 66 ţupa imala je oko 180.000 katolika; – Trebinjska biskupija brojila je 17.000 katolika u 15 ţupa. Katoliĉka crkva ukorijenjena je u same poĉetke dolaska Hrvata na prostore Bosne i Hercegovine koji se dogodio prije više od 13 stoljeća. Tijekom povijesti doţivljavala je svoje uspone i krize. U doba osmanlijske agresije sredinom petnaestoga stoljeća Bosna i Hercegovina brojila je 80% katoliĉkog puĉanstva. Od tada na ovamo broj se hrvatskih katolika neprestano 400

smanjivao, bilo zbog turskih progona, bilo zbog srpskih doseljenja, bilo zbog drugih ekonomskih motiva. 3. U jesen 1991. iznenada je otpoĉela ratna agresija na neka hrvatska mjesta u jugoistoĉnoj Hercegovini a u proljeće 1992. Bosnu je napala Jugoslavenska narodna armija koja se pretopila u srpsku vojsku te je s podruĉja Srbije i s podruĉja Bosne i Hercegovine nanosila teške ţivotne udarce svemu nesrpskom stanovništvu. Uţasnim etniĉkim ĉišćenjem, genocidom i svakovrsnim nasiljem (pljaĉka, rušenje kulturnih i vjerskih objekata, koncetracijski logori, itd.) sve do besramnih silovanja tisuća ţena, brojno je nesrpsko puĉanstvo bilo primorano u progonstvo i izbjeglištvo ili bilo kako se organizirati u obrani. Posljedica tog agresivnog rata bio je i sukob Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini, koji se srećom zaustavio washingtonskim sporazumom 10. oţujka 1994. godine. 4. Posljedice tih krvavih višenacionalnih sukoba više su nego krvave za Katoliĉku crkvu u Bosni i Hercegovini, koja je od poĉetka sustavno i u svakoj prilici branila i etiĉka naĉela i etniĉka prava svih ljudi i naroda kao i svakog ĉovjeka. – U Vrhbosanskoj-sarajevskoj nadbiskupiji dvije trećine ţupa sa svećenicima i narodom je uništeno. Istina, još je u 70 ţupa nazoĉan svećenik ali u mnogima nema više vjerskih objekata i tu je ostao vrlo mali broj, uglavnom starih i nemoćnih vjernika. Oko 614 crkvenih objekata je ili uništeno ili oštećeno (ţupne i filijalne crkve, groblja, samostani, ţupne kuće ...). Tri su svećenika redovnika ubijena. Neki svećenici, redovnici i redovnice su prošli koncetracijske logore zajedno sa svojim narodom. – Od Banjaluĉke biskupije ostala je livanjska dekanija koja je proţivljavala svoje ratne rane. Mjesni biskup s deset dijecezanskih svećenika, tri trapista, tri franjevca i jedanaest redovnica ostao je kao u zatvoru u Banjaluci, a tu je još svega oko 5.000 Hrvata katolika. Na ţivotu su, barem do ovih dana, još samo ĉetiri crkve. Detaljno stanje teško je znati jer sada proţivljavaju najteţe dane. Pet svećenika i jedna redovnica su ubijeni a još uvijek se ne zna za sudbinu jednog svećenika. Sve crkve su rušene bez ratnih djelovanja. – U Mostarsko-duvanjskoj biskupiji oko 20.000 vjernika je u progonstvu a 15 ţupa je potpuno ili djelomiĉno okupirano. – Trebinjsko-mrkanska biskupija ima 4.000 prognanih vjernika a šest ţupa je okupirano ili se nalazi na crti bojišnice. 5. Mi, biskupi Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini, znamo da su mnogi naši katolici kroz duga i burna stoljeća doprinosili duhovnom stanju i rastu Crkve, Kristova Tijela, patnjom, muĉeništvom i podnošenjem nepravdi. Katoliĉka crkva u Bosni i Hercegovini je najvitalnija Crkva prema Istoku. U njoj su obitelji s brojnom djecom i katoliĉkim kućnim odgojem, a iz njih se raĊaju brojna duhovna zvanja ne samo za mjesne Crkve nego i za Crkvu u Hrvata. Imajući sve to u vidu: – ne moţemo prihvatiti da danas, pred oĉima cijelog civiliziranog svijeta, moramo posve nestati; – ne razumijemo politiĉka gibanja i traţenja rješenja koja ignoriraju najstariji narod na tim prostorima; – ne shvaćamo mir koji ozakonjuje etniĉko ĉišćenje i genocid jer ga ne smatramo pravednim mirom; – ne razumijemo kako se "pravedni mir" moţe temeljiti na snazi oruţja i pravima jaĉega. Teško je sugerirati rješenje ako se ne uvaţavaju osnovna etiĉka i moralna naĉela: pravo na ţivot, pravo na dom, pravo na identitet – vjerski i nacionalni. Do sada smo u Vama, Sveti Oĉe, doţivljavali puno razumijevanje i oĉinsku podršku. Zato pred Vas izlaţemo ovu svoju muku, vjerujući da je Katoliĉkoj crkvi stalo, ĉitajući volju Boţju, da tamo ostane i preţivi. /U Vatikanu, 17. listopada 1995./ __________ VB, god. VI (CIX), 1–4/1995, str. 51–52.

17. X. 1995. KATOLIĈKI BISKUPI IZ BOSNE I HERCEGOVINE, HRVATSKE, SR JUGOSLAVIJE, MAKEDONIJE I SLOVENIJE 401

Priopćenje nakon susreta sa Svetim Ocem u Vatikanu – o zadacima koji stoje pred Crkvom u gradnji pomirbe i suţivota razliĉitih naroda i vjera. 1. Sveti Otac, uvijek zabrinut za materijalnu i duhovnu sudbinu naroda balkanskoga podruĉja, sazvao je u utorak, 17. listopada 1995, u nazoĉnosti nekoliko svojih suradnika iz Rimske Kurije, biskupe iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, SR Jugoslavije, bivše jugoslavenske republike Makedonije i Slovenije. Cilj je susreta bio zajedno, s pastoralnog stajališta, istraţiti prilike mjesnih zajednica nakon ĉetiri godine rata i u teškom ostvarivanju mira. 2. Gotovo sve od dvadeset i ĉetiri biskupije iz pet drţava predstavljali su njihovi biskupi. Nedostajao je banjoluĉki biskup mons. Franjo Komarica, kojemu je onemogućeno napustiti svoje sjedište, te ga je stoga predstavljao njegov generalni vikar mons. Anto Orlovac. Kao što je Sveti Otac uĉinio u svom govoru na poĉetku, posebno se je molilo za njega i za povjereno mu stado. TakoĊer su iz zdravstvenih razloga bili odsutni ljubljanski nadbiskup Alojzij Šuštar, kojega je predstavljao njegov pomoćni biskup Alojzij Uran, i dubrovaĉki biskup Ţelimir Puljić. 3. Na poĉetku sastanka kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, i zajedno s njime kardinal Vinko Puljić, sarajevski nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, srdaĉno su Papi zahvalili što je upriliĉio taj susret, izrazivši mu takoĊer usrdne ĉestitke na poĉetku osamnaeste godine njegove Papinske sluţbe. Svi nazoĉni su u narednim prilozima jednako tako izrazili svoju zahvalnost što imaju priliku kao pastiri zajedno razmatrati pouke što ih treba izvući iz patnji što ih je proizvelo toliko nasilje, i mogućnosti i zahtjeve što ih pruţa budućnost. Radovi su se proveli u ozraĉju duboke duhovnosti, s potresnim svjedoĉanstvima istinskoga kršćanskoga ţivljenja onih tako izmuĉenih zajednica. 4. U tijeku sastanka sudionici su preuzeli razliĉite zadaće za svoje buduće sluţenje u sklopu pastoralnih nauma za novo naviještanje EvanĊelja uoĉi trećega tisućljeća: a – ojaĉati djelo pomirenja meĊu osobama i etniĉkim skupinama, sve pozivajući da odbace mit ogorĉenoga nacionalizma te da njeguju zdravo domoljublje, potiĉući tako iskreni suţivot; b – sve pouĉavati za ţivljenje kršćanskoga opraštanja u cilju lijeĉenja rana proizvedenih mrţnjom, drevnom i suvremenom; c – poticati nove molitvene pothvate da bi Gospodin udijelio milost obraćenja srdaca, koje je nezaobilazna pretpostavka istinske duhovne obnove; d – na mjesnoj, nacionalnoj i regionalnoj razini osnaţiti dijalog s pravoslavnom braćom, iskazujući spremnost za susretanje s njihovim biskupima u bratskoj ljubavi i kršćanskoj revnosti, u duhu najnovije enciklike "Ut unum sint"; e – u uzajamnom poštovanju unapreĊivati susrete s muslimanima u svrhu osiguravanja za sve dostojne budućnosti; f – nastaviti, i ako je moguće, umnoţiti djela dobrotvorne ljubavi – kako materijalne tako i duhovne, na svim razinama, ne razlikujući ljude prema narodnostnoj ili religijskoj pripadnosti; g – osobitu pozornost poklanjati izbjeglicama, odakle god oni dolazili, i tako iznova u svojstvenoj razliĉnosti tkati društveno tkivo u pojedinim zemljama i meĊu njima: brat brata ne smije tek podnositi, treba ga ljubiti; h – uspostavljati bratimljenja meĊu biskupijama i ţupama bolje stojećih Crkava i onih koje su u dotiĉnim podruĉjima najteţe pogoĊene, te bez odlaganja zapoĉinjati obnovu svetih mjesta koja su ratom razorena, jer su to znakovi nade i sredstva zajedništva. S tim u vezi Sveti Otac odredio je ustanovljenje posebne zaklade kojoj je on namjenio prihode od autorskih prava za svoju knjigu Prijeći prag nade; i – pobuditi zanimanje sredstava društvenog priopćavanja kako bi istinitije izvješćivala o stvarnosti u tim zemljama, osobito o nazoĉnosti, patnjama i djelovanju Katoliĉke Crkve; j – što zauzetije širiti papinski nauk i crkveni društveni nauk s posebnom pozornošću za ono što se odnosi na razorne uĉinke nacionalizma i zahtjev poštovanja prava manjina. 5. Na kraju susreta svi su sudionici izrazili svoje zadovoljstvo zbog napora meĊunarodne zajednice i odgovarajućih vlada za postizanje mira, ali ipak izraţavajući ţelju da taj mir bude pravedan i trajan i radi toga utemeljen na općenito priznatim moralnim naĉelima. Iz Vatikana, 17. listopada 1995. ___________

OR. 19. listopada 1995, str 1; IKA – Dokumenti, 42/95, 19. listopada 1995, str. 19–20.

25. X. 1995. 402

NADBISKUP KOADJUTOR ZADARSKI, IVAN PRENÐA Priopćenje na meĊunarodnom simpoziju u Rimu, u povodu 30. obljetnice saborskog dekreta "Presbyterorum Ordinis" – Svećenik kao promicatelj pravde i mira u pokomunistiĉkom društvu u prijelazu i u ratnim prilikama. Smatramo korisnim prikazati ovom Simpoziju skupno svjedoĉanstvo našega svećenstva koje zrije u dvostruko posebnim povijesnim okolnostima: u prijelazu od komunistiĉke vladavine na demokratski sustav i u tijeku dugoga i strašnog rata za osloboĊenje svoga naroda. Te dvije okolnosti snaţno su djelovale na društvo pa stoga i na svećeniĉki ţivot i dušobriţnu djelatnost. Apostolska pobudnica "Pastores dabo vobis" u broju 18, glave II, uĉi da "... svećenik treba biti, u odnosu sa svim ljudima, ĉovjek poslanja i dijaloga. Duboko ukorijenjen u Kristovu istinu i ljubav, te nadahnut ţeljom i nalogom svima naviještati spasenje, on je pozvan sa svim ljudima uspostavljati odnose bratstva, sluţenja, zajedniĉkog traţenja istine, promicanja pravde i mira, ponajprije s braćom drugih kršćanskih Crkava i vjeroispovijesti, ali takoĊer s vjernicima drugih religija, s ljudima dobre volje, naroĉito sa siromasima i onima koji su slabiji..." (PDV II,18). S krizom i zatim slomom komunistiĉke vladavine u nekadašnjoj Jugoslaviji za Crkvu su se naglo otvorile nove mogućnosti rada i novi dušobriţniĉki vidici. Moramo priznati da ni biskupi ni svećenstvo nisu bili ni psihološki ni glede organiziranosti pripremljeni za to dogaĊanje, zbog ĉega su se dobrim dijelom pouzdali u improvizacije bez jasnog viĊenja cjelovite strategije koju smo morali postupno izgraĊivati usred mnogih teškoća. Poznato je stanje Crkve u komunistiĉkim drţavama i vladavinama. Lišena svojih osnovnih prava, istisnuta i izdvojena iz društva, progonjena i gaţena nepravednim zakonima, prisiljena na šutnju, Crkva je bila svedena u okvire svojih crkava i sakristija. Osobito su svećenici bili izvrgnuti trajnim zlostavljanjima, poniţenjima, osudama. Reţim je htio imati svećenike pokorne, nedjelatne, zastrašene. Slomom komunistiĉkog reţima Crkva je izašla iz katakomba i našla se usred graĊanskog društva u velikom previranju. Zapoĉeo je proces demokratizacije i ponovnog uspostavljanja graĊanskih i vjerskih sloboda. Crkva je ponovno stekla slobodu pastoralnog djelovanja. Kao što smo već rekli, Crkva se je našla nespremna suoĉiti se s novim pastoralnim zadaćama u novim društveno-politiĉkim prilikama. To moţemo oslikati nekim znakovitim primjerima. 1. Crkva se morala suoĉiti s neoĉekivanim otvaranjem novih problema, kao na primjer s uvoĊenjem vjeronauka u javne škole, mogućnošću nastupanja na drţavnim sredstvima javnog priopćivanja, slobodom organiziranja laika u katoliĉka društva i njihova djelovanja na razliĉitim podruĉjima javnoga ţivota (politiĉke stranke, sindikati, javna glasila itd.). Da bi odgovorila svim tim potrebama, Crkva je pokrenula sve svoje svećenike, kako biskupijske tako redovniĉke, pozivajući ih da velikodušno prihvate dodatna radna opterećenja kako bi naviještali EvanĊelje na svim tim podruĉjima koja su dosad bila hermetiĉki zatvorena za svećenike i za Crkvu. 2. Proces demokratizacije je, kako se s pravom moglo i oĉekivati, izazvao duboka uznemirenja i napetosti u graĊanskome društvu i na svim podruĉjima: od centralizirane i planirane socijalistiĉke ekonomije do slobodnog trţišta; od strogo kontroliranih sredstava javnog priopćivanja do neobuzdanog umnaţanja javnih glasila koja u najgorem smislu oponašaju zapadne uzore (neobuzdani konzumizam, pornografija, neukusne "sapunice" itd.); od monolitnoga komunistiĉkog sustava do višepartijskog koji je donio sa sobom ţestoku borbu za vlast, produbljujući podjele meĊu graĊanima. U našem je sluĉaju taj proces doveo do stvaranja novih drţava na ruševinama umjetne drţave kakva je bila Jugoslavija u oba svoja izdanja. Naţalost, ta se promjena nije ostvarila mirnim putem. Crkva je zaista na sve naĉine nastojala naviještati evanĊeoska naĉela koja bi bila trebala voditi taj teški prijelaz, ali se našla pred teškim povredama ljudskih i narodnih prava kao i prava raznih etniĉkih manjina te je morala platiti tešku cijenu zbog agresivnog rata koji su srpski politiĉari i vojnici pokrenuli protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine. 3. U stanju takvoga rata izvan svake ĉovjeĉnosti i svakog poštivanja ţenevskih konvencija naši su se svećenici našli pred zadatkom u punini ţivjeti svoju ulogu branitelja osnovnih prava ljudske osobe, pred zadatkom ublaţavanja patnji svih ratnih ţrtava bez ikakva razlikovanja, da budu apostoli mira i pomirenja. Svećenici, kao voĊe i odgojitelji Boţjega naroda (PO 6), oduprli su se napasti nacionalistiĉke ideologije mrţnje, osvete i nesnošljivosti, te su nasuprot njoj na temelju kršćanskog nauka i prakse nastojali pouĉavati i poticati prema uĉenju apostola Pavla, "sa svom strpljivošću i poukom" (2 Tim 4,2). Za uvid u djelovanje našega svećenstva u tome smislu dovoljno je prelistati brojne izjave i apele Hrvatske biskupske konferencije, posebice zagrebaĉkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, sarajevskog nadbiskupa kardinala Vinka 403

Puljića i banjaluĉkog biskupa Franje Komarice, koji meĊu svojim svećenstvom već dosad imaju desetak ubijenih svećenika, ţrtava mrţnje protiv vjere i Katoliĉke crkve i ţrtava vlastite vjernosti pastira koji nisu napustili svoje stado. U tim tragiĉnim prilikama katoliĉki svećenici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posvjedoĉili su svoju apostolsku hrabrost suĉeljavajući se s teškim opasnostima uz cijenu vlastitoga ţivota i sudjelujući u teškim ratnim patnjama i iskušenjima svojih vjernika, nastavljajući svoje djelo promicatelja mira i pomirenja. Nazoĉni meĊu desetinama tisuća izbjeglica i prognanika, svećenici sudjeluju u svim njihovim poniţenjima i gubicima, nastavljaju pastirsko poslanje i poput proroka Izaije u progonstvu ĉuvaju ţivu nadu u povratak i u pravedan mir (usp. Iz 32, 17). 4. U prilikama dok rane još krvare, a potresna raspoloţenja su duboka i izvan kontrole razuma, nije lako svećeniĉko djelovanje naviještanja mira i pomirenja. Oni doista moraju svladati zapreke najprije sami u sebi da bi mogli pomagati svojim vjernicima da i oni tako postupe. Stoga je svećenicima potrebna snaţna i trajna potpora i poticaj sa strane nas biskupa, ali takoĊer sa strane vjernika s kojima ĉesto dijele uvjete ţivota koji nisu dostojni ĉovjeka. Stoga moramo ponovno zahvaliti Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. koji je, pohodivši Hrvatsku u rujnu godine 1994., ne samo našim vjernicima nego, usuĊujemo se reći ponajprije nama biskupima i našim svećenicima, ulio novu nadu, nove duhovne energije i pruţio svoju osobnu potporu i potporu cijele Katoliĉke crkve. Ţelimo zakljuĉiti ovo naše Priopćenje istiĉući svećeniĉko sluţenje posebno u pogledu odgajanja Boţjega naroda u prilikama društveno politiĉkog prijelaznog razdoblja i rata. Prijelazno dogaĊanje izvan Crkve dira i Crkvu iznutra, jer ona mora prijeći od pastoralne strategije koja je bitno bila usmjerena na obranu i oĉuvanje, na strategiju novih dostignuća i pastoralnog stvaralaštva. U tijeku svih ovih ratnih godina nije nam bilo moguće pohaĊati svoje ţupe na podruĉjima zaposjednutima od agresora, svećenici su bili zatoĉeni ili protjerani zajedno sa svojim vjernicima, bili su lišeni osnovnih ljudskih prava i sredstava za ţivot. Ţupe su bile fiziĉki razorene: crkve spaljene i sravnjene sa zemljom, ţupne kuće, podruĉne kapele, vjeronauĉne dvorane i ĉak groblja podvrgnuta su jednakom razaranju. Osim toga rat je korjenito promijenio demografsku, nacionalnu i konfesionalnu strukturu cijelih podruĉja u Hrvatskoj i osobito u Bosni i Hercegovini, gdje je banjaluĉka biskupija praktiĉki izbrisana s lica zemlje, a ona sarajevska teško osakaćena. Proţivljavamo stoga ovo povijesno razdoblje Crkve u svojoj domovini svijesni izazova s kojima se moramo idućih godina suoĉiti i koji nam nameću naroĉito se posvetiti nekim pogledima svećeniĉkoga zvanja i duhovnosti, što u zakljuĉku ukratko iznosimo: 1) Iskazivanje pastoralne ljubavi, ako je potrebno sve do krvavoga muĉeništva, a svakako muĉeništvom koje je ugraĊeno u vršenje svećeniĉkog sluţenja u neredovitim uvjetima rata i poraća, gdje se oĉituje teško fiziĉko i psihiĉko opterećenje svećenika zbog pedesetgodišnjega komunistiĉkog progonstva i petogodišnjega rata koji još traje. 2) Sluţba materijalne i duhovne dobrotvornosti izbjeglicama, iseljenima i protjeranima kao uvjet i pretpostavka za uspješno pastoralno djelovanje. Ta zadaća poziva naše svećenike da uvjerljivo ţive siromaštvo i neprivezanost uz zemaljska dobra. 3) Nova evangelizacija svih društvenih prilika poslije komunizma i rata, ponajprije društveno pomirenje bivših komunista i protivnika komunizma, pomirenje u pravednosti i poštivanju uzajamnih prava i duţnosti sa srpskom manjinom, proţimanje moralnim naĉelima javnog ţivota i politiĉke vlasti na svim razinama, preuzimanje zadatka da Crkva bude takoĊer kritiĉka savjest društva, što traţi osobitu pozornost i zauzimanje za evangelizaciju politiĉkoga ţivota u njegovim ljudima, ideologijama i ustrojstvima. 4) Novo stvaralaštvo u pastoralnim metodama za društvo koje je duboko ranjeno u pedeset godina bezboţnoga komunistiĉkog reţima, u pet godina rata i obrane vlastite drţavne nezavisnosti i suverenosti, od miješanja sa zapadnjaĉkim uzorcima demokracije koja je neprijateljska ili agnostiĉka u odnosu na kršćanski uzorak. Sve to nuţno traţi prosvijetljeno i hrabro dušobriţništvo, osobito na podruĉju školstva, javnih glasila, uljudbe, politike u pogledu zakonodavstva i velikih gospodarstvenih i razvojnih usmjerenja, obitelji i obrane ţivota. I ovaj kratki pregled dovoljan je za shvaćanje golemih zadaća koje se idućih godina nalaze pred našim svećenicima. Stoga im je potrebna solidarnost i razumijevanje subraće u onim Crkvama koje mogu ponuditi vlastita iskustva na tim podruĉjima kao i svoju duhovnu i materijalnu pomoć. Moţda bi se iz ovog Simpozija mogla roditi stvarna suodgovornost svećenstva razliĉitih biskupija za pomoć našim svećenicima koji zajedno s nama biskupima zaista "podnose tegobu dana i ţege" u prilikama koje su teţe nego ikada. Hvala! /Rim, 25. listopada 1995./ __________ IKA–Dokumenti, 46/1995, 16. studenoga 1995, str. 19–20; VB, god. VI (CIX), 1–4/1995, str. 34–36. 404

4. XI. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo nadbiskupu zagrebaĉkom, Franji kard. Kuhariću – da se zauzme kod hrvatskih vlasti za susret njihovih predstavnika s predstavnicima vlasti Republike Srpske, radi rješavanja nekih problema. Vaša Uzoritosti! Dozvolite da Vam se obratim molbom za Vašu dragocjenu intervenciju, ako je to ikako moguće. Danas su bili kod mene u Biskupskom ordinarijatu sluţbeni predstavnici vlasti RS. U otvorenom razgovoru o ovdašnjim aktualnim problemima oni su me zamolili da se obratim Vama kao najutjecajnijoj osobi Katoliĉke crkve u RH da intervenirate kod nadleţnih Vlasti RH zbog jednog vrlo urgentnog problema za cijelo ovo podruĉje, tj. cjelokupno ovdašnje puĉanstvo. To je mogućnost dobivanja elektriĉne struje iz hidroelektrane u Boĉcu – izmeĊu B. Luke i Jajca. U kontekstu aktualnih razgovora u Americi, na kojima će, kako mi rekoše, takoĊer biti rijeĉi o puštanju elektriĉne energije kao vrlo potrebne humanitarne pomoći stanovništvu, današnji moji sugovornici apeliraju na mene i na Vas kao utjecajne /!?/ predstavnike Crkve, da kod predstavnika Vlasti RH što prije potaknete poţeljan i potreban susret dviju politiĉkih delegacija, koje bi spomenuti problem, kao i druge aktualne probleme, uspješno, za obje strane, poĉele rješavati. Vašoj je Uzoritosti poznat moj odluĉan, principijelan stav da ţelim pomoći gdje god i koliko god mogu i to u duhu Kristovog naloga (Lk 6,27), tj. svima bez razlike, te koliko god mogu spreĉavam zlo i nesreću kako bi ih bilo što manje. To sam rekao i mojim poštovanim sugovornicima, obećavši im da ću Vam odmah pisati i osobno Vas zamoliti, a preko Vas i kompetentne politiĉare u Zagrebu, da pomognu i nama i svim ljudima ove regije kojima je pomoć potrebna. Situacija je ovdje dodatno dramatiĉna upravo zbog nedostatka elektriĉne energije. Ne samo da smo svi u mraku, nego stradavaju posebno djeca, bolesnici i starije osobe. Iznoseći svojm sugovornicima nezavidnu situaciju malog preostaloga broja katolika, Hrvata i dr. na ovom podruĉju, kao i odvoĊenje u nepoznato dvojice svećenika moje biskupije, vlĉ. Ratka Grgića, ţupnika iz Nove Topole – još u lipnju 1992. /!/, i vlĉ. mr. Tomislava Matanovića, ţupnika iz Prijedora, u kolovozu 1995. g., dobio sam od njih ĉvrsta uvjeravanja da će sve poduzeti kako bi se što prije rasvijetlili sluĉajevi s odvedenim svećenicima i poboljšala sigurnosna i opća situacija preostalih katolika Hrvata na ovom podruĉju. U oĉekivanju da ono što su obećali doista i poĉnu provoditi u djelo, još Vas jednom molim da se, s obzirom na ovu moju molbu, osobno zauzmete kod kompetentnih osoba da proces smirivanja ratnih sukoba i pomirenja takoĊer i meĊu politiĉarima, predstavnicima i hrvatskoga i srpskoga naroda, što prije zapoĉne i na ovoj, konkretnoj razini (a ne samo uz pomoć i na terenu Amerikanaca). Vašoj je Uzoritosti dobro poznato da smo mi ovdje širili nenasilje, upornu miroljubivost i kršćansku ljubav prema svima i, unatoĉ svemu tome, stalne smo ţrtve. Smijemo li se napokon nadati – osim Boţjem, koje smo i dosad imali – i ljudskom milosrĊu? Nada nas još nije potpuno izdala! Iskreno Vam unaprijed zahvaljujem što ćete nam i u ovom sluĉaju pomoći! Uz izraze duţnog poštovanja ostajem Vašoj Uzoritosti odan u Gospodinu Isusu, Dobrom Pastiru. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Banja Luka, 4. studenoga 1995. _______ UOO, str. 304–305.

11. XI. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA 405

Pismo apostolskom nunciju u BiH, msgr. Francescu Monterisiju – najnovije vijesti o prilikama mjesne Crkve i preostalih katolika na banjaluĉkom podruĉju. Preuzvišeni gospodine, apostolski nunciju! Ponovno Vam se javljam s najnovijim vijestima iz sjedišta svoje biskupije koja je, na ţalost, svedena na "reliquiae reliquiarum". Nadam se da ste, dobrotom preĉ. Apostolske nuncijature u Beogradu, primili na znanje i nekoliko mojih dopisa i vijesti koje sam im bio dostavio pismeno i usmeno. 1. I dalje se, na ţalost, svakodnevno sustavno, uz teške fiziĉke i psihiĉke torture, tjeraju naši preostali vjernici iz njihovih stanova i domova u Banjaluci i Kotor Varošu. I ovog je tjedna od teških ozljeda podlegao jedan naš stariji zasluţni vjernik u centru Banjaluke (I. S., g. 1912), a nekoliko njih s teškim je ozljedama završilo u bolnci. Ovdje još uvijek vlada pravo jaĉega, a mi nemamo prava ni da se poţalimo! Ako to uĉinimo bude nam, na ţalost, još gore! Ovo što se neprestano ĉini s potpuno neduţnim i miroljubivim ljudima našega grada (i kraja) doista prelazi sve granice sadistiĉkog iţivljavanja! Ţao mi je jadnih ljudi, a ne mogu im mnogo pomoći! Što da se ĉini?! 2. U posljednja dva tjedna posjetili su me u dva navrata sluţbeni predstavnici vlasti RS. Radilo se o mogućnosti smještaja istjeranih i prognanih ljudi iz Banjaluke i drugih općina u preostale prostorije naših triju jedinih kuća – u moju kuću i u dva preostala samostana u Banjaluci. Traţio sam od njih potrebno osiguranje za te kuće i ljude koji bi u njima bili. U svojoj kući već imam 22 prognanika, pa sam morao dvije sobe naših ambulanti isprazniti i staviti tim jadnim ljudima na raspolaganje. U dva samostana smješteno je za sada 25 naših izbjeglih vjernika, uglavnom s podruĉja ţupa Sasina i Sanski Most. Ima još mnogo naših nezbrinutih protjeranih ljudi koji se na razne naĉine snalaze za smještaj, a mi im pomaţemo koliko god moţemo u hrani i odjeći (...). Prošlih je dana jedna grupa od 184 naša vjernika "zamijenjena", te je otišla prema jugu, na teritorij HR HB, a nekoliko desetaka njih prešlo je preko Save u RH. Znamo za veći broj ljudi koji su trenutaĉno beskućnici, i trebalo bi im omogućiti ili povratak njihovim domovima ili odlazak nekamo gdje će imati minimum za ţivot. Tko bi im u tome mogao pomoći kad se sve odgovorne institucije i politiĉke, i drţavne, i humanitarne prave gluhima?! 3. U spomenutim razgovorima s predstavnicima vlasti RS oni su me, izmeĊu ostalog, zamolili za intervenciju, preko kard. Kuharića u Zagrebu, kod vlasti RH da Banjaluci i cijelom ovom kraju, u obliku humanitarne pomoći, daju elektriĉnu energiju. Rado sam to uĉinio, moleći ujedno svoje sugovornike da i oni nama ovdje omoguće ţivot dostojan ĉovjeka. Posebno sam od njih traţio (tko zna koji put!) da se pusti na slobodu bez ikakvog suda ili presude naš zatoĉeni ţupnik u Prijedoru vlĉ. Tomislav Matanović. TakoĊer sam traţio da nam se napokon priopći gdje je naš davno odvedeni ţupnik iz Nove Topole, vlĉ. Ratko Grgić, i što je s njim. Obećali su da će uĉiniti što mogu, ali još nema nikakvih rezultata! 4. Prije tri dana (8. studenoga o. g.) morale su naše redovnice Druţbe Predragocjene Krvi, prema naredbi civilne zaštite općine Bosanska Gradiška, napustiti svoj samostan sv. Antuna (osnovan 1898.) u tom gradu. Mogle su ponijeti samo svoje osobne stvari. Sada su kod mene, a u prostorije njihovog samostana treba useliti vojska. Vlasti o tom pitanju (nasilno uzimanje samostana) nisu razgovarale ni sa mnom, ni s Upravom te redovniĉke zajednice. 5. Juĉer me u mom domu posjetio specijalni izaslanik Vlade SAD za ljudska prava, pomoćnik drţavnog sekretara, John Shattuck. U dvadesetminutnom razgovoru dao mi je do znanja da se za nas zna i da nas svakako ţeli podrţati u našim miroljubivim naporima i zauzimanju za poštovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda. Izriĉito je naglasio da "i biskup i svi njegovi vjernici moraju ovdje ostati", a da će se "svima nasilno protjeranima morati omogućiti povratak i ţivot – ne ropski nego ljudski". – Daj Boţe da se to i ostvari! 6. Još Vam jednom ţelim, vrlo poštovana Ekscelencijo, izraziti duboku zahvalnost za Vašu trajnu brigu o svima nama, pripadnicima banjaluĉke biskupije. Preko Vas ţelim od sveg srca zahvaliti i Njegovoj Svetosti, Ivanu Pavlu II., kao i svima pri Svetoj Stolici koji nas nose u srcu, imaju u molitvama i koji nas ustrajno bodre da ne klonemo u sadašnjim iskušenjima, nego da i dalje ustrajavamo u podnošenju nepravdi, u praštanju, pomirenju i u nastojanjima da se ne uništi Kristovo kraljevstvo na ovim prostorima! "Viribus unitis" – meĊusobno i s Gospodinom zajedno sigurno ćemo i u tome uspjeti! Neka se i ubuduće proslavlja Bog! – Primite i ovaj put izraze duţnoga poštovanja! Vaš u Kristu odani Franjo Komarica, biskup banjaluĉki 406

Banja Luka, 11. studenoga 1995. ________ UOO, str. 306–308.

24. XI. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pastirska poruka mira, u povodu mirovnog sporazuma iz Daytona. Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i ostalim vjernicima Banjaluĉke biskupije na podruĉju biskupije i u progonstvu: "MILOST VAM I MIR OD BOGA OCA NAŠEGA I GOSPODINA ISUSA KRISTA" (Rim l,7) Rata je dosta! Ţelimo mir! To je najvaţnija, najradosnija i najviše oĉekivana poruka koja se ovih proteklih dana proširila na sve strane svijeta – "urbi et orbi", tj. našoj napaćenoj domovini i svima u svijetu koji su iskreno dijelili s nama ovu strašnu višegodišnju ratnu tragediju. Za nas katolike banjaluĉke biskupije kao i za sve druge miroljubive ljude oko nas, ovaj sluţbeni dogovor najodgovornijih ljudi za voĊenje rata i uspostavu i provoĊenje mira nedvosmisleno potvrĊuje ispravnost našeg dosadašnjeg miroljubivog drţanja! Poznate su nam svima rijeĉi Boţje istine iz Sv. pisma koje glase: "Gospodin obećava mir narodu svome, vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem vrate" (Ps 85,9). – Znaĉi, ako ţelimo uţivati istinski mir, mir kojega moţe dati samo Bog, valja nam se doista svim srcem svojim obratiti Bogu, a ne trĉati više za ovozemaljskim laţnim bogovima i samoizabranim i samozvanim boţanstvima! Valja nam pojedinaĉno i zajedniĉki vapiti Bogu rijeĉima psalmiste: "Obnovi nas Boţe, Spasitelju naš i odbaci zlovolju prema nama! Pokaţi nam Gospodine, milosrĊe svoje i daj nam svoje spasenje!" (Ps 85,5.8). Ako Boţja istina glasi da će se "Ljubav i Vjernost sastati, a Pravda i Mir zagrliti" (Ps 85,11), to znaĉi da će ţuĊeni mir i pravda za nas, ali i za sve druge ljude oko nas, biti ostvareni tek onda i onoliko, kad i koliko se mi vjernici u Boga – Ĉovjekoljupca budemo trudili oko ispunjavanja glavne Boţje zapovijedi: zapovijedi milosrĊa, praštanja i ljubavi (usp. Lk 6,27–28). Najodgovorniji politiĉari i drţavnici zajedniĉki su se obvezali na odluĉno provoĊenje mira i uklanjanje teških, krajnje nehumanih posljedica rata. Svima su jasno stavili do znanja da će na prostoru cijele naše domovine ponovo biti zagarantirana najveća mjera poštivanja ljudskih prava i sloboda. MeĊu prvima od tih prava i sloboda jest pravo na zaštitu vlastitog ţivota i imovine, pravo na svoj dom, stan, svoj zaviĉaj, pravo na slobodu vjere, slobodu kretanja, pravo na rad i mogućnost normalnog ţivljenja, pravo na vlastiti identitet. To znaĉi da se i svakom našem obespravljenom, prognanom ili izbjeglom vjerniku (kao i drugima u sliĉnom sluĉaju) garantira ponovno vraćanje svih prava i sloboda, odnosno ponovni povratak u njihove domove, na njihova ognjišta, te ţivot u njima – siguran i dostojan ĉovjeka! – O nama samima ovisi hoćemo li svojom miroljubivošću, ali i svojim odluĉnim zanimanjem za poštivanja Boţjih i ljudskih prava, pomoći svim onim dobronamjernim politiĉarima i drţavnicima, koji su se obvezali za rad na opće dobro svih svojih sugraĊana! Kao što smo neumorno tvrdili kroz cijelo vrijeme nesretnih ratnih zbivanja u našoj domovini, da mi ţelimo istinski miran suţivot sa svim svojim sugraĊanima i susjedima, da ih sve ţelimo poštivati, jer nas na to obvezuje sam Bog u kojega vjerujemo, tako i sada ponavljamo sebi i svima drugima: Bog u koga vjerujemo jest Bog Ĉovjekoljubac i On mora i ubuduće imati "stanarsko pravo" u cijeloj našoj domovini! U svim našim selima i gradovima mora se naći ljudi koji će Boga poštivati i voljeti i tako biti u stanju i braći ljudima praštati kad je potrebno, voljeti ih i pomagati im u svakom pogledu. – Mir, kakav svi trebamo, nuţno je povezan s pravdom, ali i s praštanjem i ĉovjekoljubljem! – Svi smo mi pozvani da budemo apostoli mira, pravde, praštanja i ĉovjekoljublja! Ako se doista odazovemo tom Boţjem pozivu, ako nam bude doista stalo do ponovnog uspostavljanja Kristova kraljevstva – istine, pravde, ljubavi i mira – i na podruĉju drage nam domovine, onda će se zasigurno ostvariti ono što nam poruĉuje Boţja Rijeĉ u Svetom pismu: "Gospodin će opet dati blagoslov i sreću, i zemlja naša urod svoj!" (Ps 85,13). Svima Vama, moja draga vjerna i napaćena braćo i sestre u Kristu Isusu, od srca ţelim da Vam sam Gospodin, izvor mira, dadne mir uvijek i u svemu! Neka Gospodin bude s vama svima! (usp. 2 Sol 3,16). Vaš biskup Franjo 407

Banja Luka, 24. studenoga 1995. ________ UOO, str. 156–157.

25. XI. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo dr. Mati Graniću, potpredsjedniku Vlade i ministru vanjskih poslova Republike Hrvatske – da se hrvatski politiĉari pobrinu i za katolike koji su još preostali na banjaluĉkom podruĉju, a i za one prognane u Hrvatskoj. Poštovani gospodine potpredsjedniĉe! Na temelju najnovijeg mirovnog sporazuma iz Daytona (SAD), koji uskoro treba biti i sluţbeno potvrĊen, više od dvije trećine ţupa moje Banjaluĉke biskupije ostat će i definitivno (do neke moţebitne buduće drukĉije nagodbe) pod neposrednom upravom bosanskih Srba. Vama je dobro poznato naše dosadašnje konstantno miroljubivo drţanje, što je rezultiralo vrlo dragocjenom posljedicom za naše susjede Srbe, jer od nas ni u jednom trenutku nisu bili ugroţeni ni njihovi ţivoti, ni imovina, ni hramovi niti njihov identitet. Upravo smo nastojali u praksi pokazivati da smo sposobni za suţivot s drugima, uz puno poštovanje tuĊih specifiĉnosti i njihovih prava i sloboda. Pa ipak, što je posljedica našeg takvog nastojanja, ĉime nam se uzvratilo? Od nas se, pred oĉima domaće i svjetske javnosti, uĉinilo tor s ovcama, odnosno stokom, osuĊenom na uništenje, ne samo biološko, nego i naših tragova koji su dokaz da smo ovdje postojali kao organizirana crkvena zajednica i kao dio hrvatskog narodnog bića! Prije odlaska na pregovore u Dayton, telefonom me nazvao (prvi put!) potpredsjednik RS, prof. dr. Nikola Koljević. U kratkom razgovoru pitao sam ga, izmeĊu ostalog, što oni s nama kane; što mi katolici-Hrvati trebamo uĉiniti, a da to već nismo, i kako da se ponašamo pa da nas naši sugraĊani i susjedi Srbi napokon poĉnu smatrati ljudima s kojima je poţeljno ţivjeti. Ostao mi je duţan odgovor, kako reĉe, "do povratka iz SAD-a". Zakljuĉeni mirovni sporazum predviĊa, kako sam dosad uspio saznati, "visoki stupanj zaštite svih ljudskih prava i sloboda na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine", dakle i na teritoriju Republike Srpske. Ako se nama, na podruĉju RS, u praksi osporavalo da smo uopće ljudi, onda se lako moţe dogoditi da se taj dio sporazuma ne primijeni na ovom podruĉju! Posve ozbiljno shvaćam sve politiĉke i drţavne ĉimbenike, domaće i meĊunarodne, koji svojim potpisom i ugledom jamĉe vraćanje i zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda svim ljudima na ovom podruĉju. Ali, logiĉno me razmišljanje nuka da, u ime svih oko mene obespravljenih, a na temelju dosadašnjeg gorkog iskustva, pitam kako će to biti i hoće li se rijeĉi pretvoriti i u konkretnu praksu? Ako se nijedan politiĉki predstavnik hrvatskog naroda ne zauzme za Hrvate ovog podruĉja (Bos. Krajine) kao i na cijelom podruĉju RS, tko će to onda uĉiniti? Moţda neki politiĉar Bošnjak, neka meĊunarodna komisija, ili pak naši susjedi Srbi? Naši mi ljudi ovdje kaţu da su i dalje spremni na miroljubivost, praštanje i dodatne ţrtve. Ali se ne smatraju pozvanim (niti zaduţenim) da budu "deţurni tor sa stokom za klanje i uništenje, potpuno istrebljenje". Oni me mole da se ponovno obratim vodećim politiĉarima hrvatskog naroda i da ih pitam što će sada biti s nama? Tko će zastupati najosnovnije interese preostalog hrvatskog puĉanstva na ovim prostorima, kao i onog, mnogobrojnijeg, koje je odavde protjerano, ali se svakako ţeli vratiti na svoja vjekovna ognjišta, u svoje ţupe, svoja sela i gradove?! Slobodan sam zamoliti Vas da nam javite kome da se od aktualnih hrvatskih politiĉara obratimo, koji bi nas doista htio i mogao zaštititi i zastupati naše najosnovnije interese. Hvale su vrijedna obećanja koja nam daju vrlo ugledni i utjecajni politiĉari i drţavnici iz Europe i izvan nje, koji znaju za našu situaciju i ţele nam pomoći. No, ta se potrebna pomoć moţe najuĉinkovitije realizirati preko sluţbenih hrvatskih politiĉara. Hoće li se napokon moći, nakon uskoro potvrĊenog mirovnog sporazuma, ţivjeti normalnijim ţivotom? Iako meĊu nama još uvijek postoji sumnja, naše su nade mnogo veće! Nemojte nam ih Vi (ili drugi oko Vas) uništiti! Zahvaljujući na svemu što ste za nas uĉinili i što ćete ubuduće ĉiniti, izraţavam Vam i ovaj put duţno poštovanje! Dr. Franjo Komarica, 408

banjaluĉki biskup Banja Luka, 25. studenoga 1995. _______ UOO, str. 603–604.

26. XI. 1995. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Govor na X. meĊunarodnom seminaru zdravstvenih radnika u Vatikanu, koji je organiziralo Papinsko vijeće za apostolat zdravstvenih radnika – o stradanjima u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, te o pomoći koju je Katoliĉka crkva pruţala. Na poĉetku izlaganja sve zajedno i svakog osobno od srca pozdravljam na ovom eminentnom skupu. Zahvaljujem kardinalu Angeliniju za poziv da iznesem neka ţivotna iskustva iz ovog rata. Uvod Ţelim vam prikazati zemlju i grad iz kojeg dolazim. Bosna i Hercegovina je drţava koju su Ujedinjeni narodi priznali 1992. godine, a obuhvaća 51.129 kvadratnih kilometara. Prema popisu stanovništva iz 1991. u njoj je ţivjelo 4,365.600 stanovnika i to u slijedećim postotcima: 43% muslimana, koji su se tijekom rata prozvali Bošnjacima, 41% Srba pravoslavaca i 18% Hrvata katolika. U toj zemlji postoje ĉetiri katoliĉke biskupije s tri biskupijska sjedišta: Sarajevo (sjedište nadbiskupije i metropolije), Banjaluka i Mostar, te Trebinje, koje je administratura mostarskog biskupa. Glavni grad je Sarajevo koje je prije ovog rata imalo 550.000 stanovnika. Ovaj je grad odraţavao razliĉitost vjera, kultura i nacija, kakva je bila i cijela Bosna i Hercegovina. Rat Potkraj 1991. godine bivša JNA (Jugoslavenska narodna armija) već je pokazivala svoje namjere da za korist velikosrpske politike okupira Bosnu i Hercegovinu. Agresija je zapoĉela uništavanjem pojedinih predjela u istoĉnoj Hercegovini koja su na podruĉju Trebinjske biskupije. Sve naoruţanje, koje je iz Slovenije i Hrvatske povlaĉila vojska bivše Jugoslavije, strateški je razmještano po Bosni i Hercegovini. Ovaj rat, kreiran od beogradske politike pod vidom osvajanja terena i stvaranja jednonacionalne tzv. Velike Srbije, iskazao je posebno divljaštvo nad Sarajevom. Poĉetkom travnja 1992. poĉeli su nemili dogaĊaji i ratno uništavanje po Sarajevu. Na samom poĉetku ratnih zbivanja Srpska pravoslavna crkva izmjestila je sjedište iz Sarajeva a većina pravoslavnih svećenika je pred poĉetak napada otišla iz njega. Izgleda kao da su znali što će se dogoditi tom gradu. Kada je Sarajevo zasuto granatama i teškim bombardiranjem, bilo je pravo ĉudo na koji su se naĉin ljudi u gradu organizirali i ĉime su ga sve branili. U prvi mah ljudi su oĉekivali da to neće dugo trajati i da će ta ludost ubrzo prestati. MeĊutim, redale su se dan za danom uţasne detonacije, brojne paljevine, razna uništavanja, brojna ranjavanja i smrt po ulicama i stanovima. Vlasti u gradu nisu se spremale za rat pa su bili zateĉeni. Nisu pripravljene ni najosnovnije rezerve za snabdijevanje hranom i drugim potrepštinama, a da se i ne spominju posebne rezerve ili oruţje i oruĊe neophodno za obranu grada. Osim potpune blokade grada i oko 600 teških topovskih i tenkovskih cijevi postavljenih na planinama oko Sarajeva i uperenih prema gradu, ratna strategija srpskog agresora obuhvaćala je: zaustavljanje dotoka vode i plina, uništenje telekomunikacija, elektriĉnih vodova, blokadu kretanja i unutar grada, ubijanje i ranjavanje što većeg broja ljudi i razaranje svega što ljudima moţe koristiti. Ubrzo je u gradu poĉelo nestajati hrane i lijekova, a to se nastavilo i traje već ĉetvrtu godinu. Vojni struĉnjaci govore o milionima eksplozivnih naprava koje su eksplodirale nad ovim gradom. Posljedice ratnih stradanja

409

1. Suoĉavanje s ratnim uţasom. Rat je unio dezorijentaciju organizacije ţivota i rada. Uništene komunikacije udaljile su ljude jedne od drugih, iako fiziĉki nisu bili toliko udaljeni. Uništene telefonske veze unijele su posebnu neizvjesnost s pitanjem: što se dogodilo s najbliţima te kako i kome javiti da pruţi potrebnu pomoć? 2. Strah pred uţasnim eksplozijama. Bilo je dana kada su granate eksplodirale gotovo svake minute ili sekunde, a sa sobom su nosile pitanje: koga je ubila i što je uništila? 3. Uţas nad smrću i razni masakri. Pojedini, koji su se ohrabrili izići na ulicu u potrazi za kruhom i drugim potrebama, ĉesto su postali ţrtve eksplozija na ulicama, a mnogi su izgubili ţivot i u svom domu. 4. Sahranjivanje mrtvih. Bilo je dana kada se mrtve nije moglo skloniti s ulica zbog uţasne borbene vatre, a poseban problem bilo je sahraniti ih na grobljima koja su bilo pod oruţanim djelovanjem. DogaĊalo se da se najbliţe moralo pokapati po parkovima ili drugim skrivenim mjestima. Tada je morala izostati svaka doliĉna oprema i naĉin kako se u civiliziranom svijetu ispraćaju mrtvi na posmrtni poĉinak. Blizu 12.000 civila pobijeno je u ovom ratu po ulicama grada Sarajeva, a od toga je oko 1.500 djece. 5. Zbrinjavanje ranjenika. Raĉuna se da je u Sarajevu kroz ovo vrijeme rata ranjeno preko 50.000 civila. Dogodile su se razne vrste ranjavanja, od gubitka ekstremiteta do onesposobljavanja za pomoć samom sebi i ovisnosti o tuĊoj pomoći. Posebnu traumu ostavlja ranjavanje male djece koja, tek što su roĊena, bivaju cijeli ţivot onesposobljena. 6. Nestašica osnovnih ţivotnih potrepština. Vrlo brzo su potrošene zalihe ţiveţnih namirnica i svih drugih stvari potrebnih za normalni ţivot. Humanitarna pomoć, koja je pristizala, bila je u vrlo malim koliĉinama ali i jednoliĉna, bez dovoljno sastojaka potrebnih organizmu za normalan rad. 7. Posljedice nedostatka izvora energije. Velika poteškoća nastala je nestankom elektriĉne energije i plina, kao izvora zagrijavanja i spremanja hrane. Sve drveće u gradu vrlo je brzo posjeĉeno i iskorišteno da se ljudi barem malo zagriju i sebi priprave štogod toplog za jelo. 8. Poseban problem bio je nedostatak vode. Voda je neophodna ne samo za kuhanje i higijenu nego i za zadovoljavanje najtemeljnije – ljudske potrebe – za piće. U ljudima se pojavio strah da i ono malo vode, do koje se dolazilo na teţak naĉin, ne bude zatrovano raznim otrovima. 9. Nemogućnost odrţavanja osobne higijene i higijene sredine u kojoj se ţivi. Vrlo ozbiljan problem predstavljalo je odrţavanje osobne higijene i higijene sredine u kojoj se ţivi. Rezerve higijenskih sredstava potrošene su vrlo brzo, a ono malo što je stizalo s humanitarnom pomoću bilo je nedovoljno za potrebe tako velikog broja stanovnika. U nedostatku vode bilo je teško odrţavati najnuţniju osobnu higijenu pa je došla u pitanje ĉistoća sredine u kojoj se ţivjelo. Budući da nije bilo vode, u kanalizacijama su se poĉeli razvijati razni insekti, miševi i štakori koji su se slobodno kretali cijevima. Na ulicama je bilo sve više smeća jer su razrušeni i oštećeni stanovi oĉišćeni samo koliko je to najnuţnije. Velik problem predstavljalo je deponiranje smeća. Njega je bilo sve više i na ulicama, jer se nije odvozilo radi opasnosti po ţivot. 10. Razne psihiĉke traume. Budući da se dane i noći provodilo u skuĉenim a ĉesto i vlaţnim prostorima, bez svijetla i u potpunom mraku, pojavio se podrumski sindrom. To je ostavljalo posljedice posebno na djeci. Brojne neispavane noći ostavile su posljedice na ljudima, stvarajući kod njih razne neuroze, posebno uzrokovane velikom neizvjesnošću za sutra i strahom od gladi jer je uistinu zavladala neimaština a zalihe su potrošene. Roditelji su posebno patili jer nisu mogli zadovoljiti najnuţnije potrebe djece. Razne vrste depresija predstavljale su velika opterećenja koja su uzrokovala noćnu moru pred tolikim krvoprolićem i masakrima, a osobito vidne bile su na starim i nemoćnim osobama koje su se osjećale osamljenima, kao i kod djece ĉiji su roditelji poginuli ili ostali nepokretni zbog teškog ranjavanja. Pojavile su se nutarnje tjeskobe uzrokovane pitanjem: što je s najbliţima koji su nestali i kojima se izgubio svaki trag? – itd. 11. Prekinute veze s najbliţima. Pokidane su veze meĊu ĉlanovima obitelji, izmeĊu muţa i ţene, djece i roditelja, prijatelja i poznanika. Jedni su odvedeni u rat, drugi su nestali, a s trećima je izgubljena svaka veza. Unošenje svjetla u mrak rata Katoliĉka crkva je u tome uţasu rata pokušala snaći se i pruţiti svakovrsnu pomoć ljudima u ovom teškom proţivljavanju rata s brojnim kušnjama. 1. Svećenici, redovnici i redovnice na ĉelu s biskupima ostali su uz narod i svojom prisutnošću bili su svojevrsno ohrabrenje u izdrţavanju svih nevolja koje rat donosi. 410

2. Okupljanje na molitvu i slavljenje Euharistije unatoĉ ratne opasnosti, ĉime je stvarano zajedništvo koje je odigralo prevaţnu ulogu da se nadiĊe osjećaj osamljenosti i napuštenosti. U tom zajedništvu vjere doţivljavala se Boţja blizina ali i blizina braće ljudi. Kroz razgovor s Bogom i meĊusobno na takvim vjerniĉkim okupljanjima ljudi su pomalo praznili svoje napetosti i skupljali duhovne energije potrebne za izdrţavanje tih poteškoća. Poseban izvor duhovne snage bila je molitva, osobna i zajedniĉka, dijeljenje sakramenata, posebno ispovijedi i priĉesti, te rijeĉ Boţja. Znajući za to pohaĊao sam zajednicu vjernika, hrabreći rijeĉju Boţjom i svećenike i narod. Moglo se oĉito primijetiti da su nakon takvog susreta u slavlju svete Mise ljudi nosili u oĉima nadu i vraćali se ohrabreni svojim domovima. 3. Organiziranje humanitarne pomoći kroz Caritas. Iako je bila blokada prometnica, traţili smo naĉine da se pomoć doveze i uveze u Sarajevo te dostavi ljudima, kako bi im pomogli u najosnovnijim potrebama za preţivljavanje. Uz dovoz hrane pokušali smo organizirati pomoć u lijekovima, traţeći dobroĉinitelje i dostavljajući im popis najosnovnijih lijekova. Dio je išao u drţavne bolnice a drugi dio dijeljen je u Caritasovim ljekarnama, ĉime se pokušalo biti blizu ljudima po cijelom gradu, jer se na taj naĉin izbjegavalo veliko kretanje po ulicama koje su bile vrlo opasne, a nije bilo ni gradskog prometa. Zato smo organizirali i lijeĉnike u okviru Caritasa po ţupnim centrima ili po drugim, za tu svrhu osposobljenim prostorima. U tu svrhu je otvoren i Zdravstveni centar sv. Vinka u samom središtu grada, gdje je smještena ljekarna, ambulanta i savjetovalište. Tu je otvorena i javna kuhinja u kojoj su tisuće ljudi dobile topli obrok. Na osobit naĉin pokušalo se pomoći ţenama u nevolji, kojima su davani savjeti u njihovim teškim nevoljama i ţivotnim dilemama. 4. Patronaţna sluţba. Kako je po stanovima ostajalo sve više starih i nemoćnih ljudi, potrebnih pomoći, organizirali smo patronaţnu sluţbu koja je obilazila stare i nemoćne radi zdravstvene skrbi, ali i humanitarne pomoći. 5. Nabavka peći za grijanje i njihovo montiranje posebno u stanovima starih i iznemoglih ljudi. U tim pećima moglo se upotrijebiti sve što moţe gorjeti kao izvor energije. U vremenu dok je bilo plina pomoglo se mnogima u dovoĊenju plina u stanove. 6. Uspostavljanje prekinutih veza. Ne samo putem Caritasa nego sam i sam osobno, kao i drugi svećenici i sestre, koji smo uz velike rizike uspijevali izlaziti i ulaziti u grad, unosili i iznosili brojna pisma i pošiljke. To je bio ĉesto jedini naĉin da ljudi saznaju nešto o najbliţima ili dobiju financijsku pomoć. TakoĊer smo organizirali preko našeg Vikarijata u Zagrebu dostavu novĉane pomoći. Naime, u Zagrebu bi ljudi uplatili odreĊenu novĉanu sumu svojima, a Nadbiskupija bi preko Caritasa izdavala tu sumu u Sarajevu. U vrijeme borbe za preţivljavanje i goli opstanak, to je bila itekako velika pomoć. 7. Medijska djelatnost za zaustavljanje otrova mrţnje i za izgraĊivanje kulture ţivota i prenošenje putem radija ţivotnih vrijednosti te redovito prenošenje svete Mise. Unošen je optimizam u ljude preko radio valova "Vrhbosne" i izdavanje raznih listova i knjiga, ĉime je razbijana informativna blokada. 8. Kulturna djelatnost. Kroz okupljanje mladih u okviru Crkve i u okviru Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" pokušalo se nadići divljaštvo rata. 9. Otvaranje Katoliĉkog školskog centra u okviru kojeg djeluje osnovna škola, gimnazija i Srednja medicinska škola. Time je otvorena perspektiva djeci koja su u ratnom ozraĉju huškanja i mrţnje dobila priliku redovito pohaĊati nastavu i slušati govor o pozitivnim vrijednostima. Uvaţeni skupe! Pokušao sam u najkraćim crtama prikazati teške patnje ljudi u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini te posebno u opsjednutom Sarajevu, kao i ono što Katoliĉka Crkva ĉini da pomogne ljudima u tim teškim stradanjima. Kao što su neopisive boli i stradanja svakog ĉovjeka i svake osobe, tako nije moguće ni izdaleka prikazati što su za te ljude znaĉili briga, njega, skrb i pomoć svećenika, redovnika, redovnica, na ĉelu s njihovim biskupima. MeĊutim, mi znamo da svevišnji dobri Bog, "koji vidi u tajnosti" to zna. On i njegova ljubav prema svakom ĉovjeku bili su ono što nas je u radu vodilo, hrabrilo i jaĉalo, a On će nam svima biti istinska nagrada. Isus Krist nije davao teološke i znanstvene odgovore na pitanje trpljenja i patnje, nego je jednostavno "sišao na zemlju i postao ĉovjekom" te iz ljubavi prigrlio kriţ. Od tada do danas taj kriţ jest smisao, i mi u Sarajevu i Bosni i Hercegovini nastojali smo ga dijeliti, nositi i na njemu zajedno s drugima umirati. U tom hodu smo pokušali obrisati suzu patniku, pomoći gladnome, obući gologa, pohoditi i izlijeĉiti bolesnoga. Sve nam je to bilo moguće zahvaljujući potpori i brizi Svetog Oca, brojne braće u biskupskom i svećeniĉkom redu te mnoštva onih s kojima nas veţe krsna milost ili moţda samo ljubav prema ĉovjeku. I u današnjem vremenu naš Gospodin od svakog svog uĉenika zahtijeva da bude milosrdni Samaritanac. Potrebno je ranjenom pomoći i zacijeliti mu rane. MeĊutim, ova prispodoba, kada se radi o MeĊunarodnoj zajednici, tu ne prestaje. MeĊunarodna zajednica je duţna ne samo lijeĉiti rane nego prije svega zaustaviti onoga koji te rane nanosi ili, što više, ubija tolike ljude, kojima više tjelesno nije moguće pomoći. Ona je duţna i pred Bogom i pred svijetom iznaći 411

naĉine da zaštiti slabijeg i potlaĉenog. U suprotnom lijeĉenje rana gotovo da gubi svaki smisao. Kolikog i kakvog smisla ima lijeĉiti ranjenoga a svjesno dopustiti da kasnije taj isti bude ponovno ranjen ili ubijen? Kolikog i kakvog smisla ima govoriti o ljudskim pravima a svjesno dopuštati da ona iz dana u dan budu tako drastiĉno gaţena? Katoliĉka Crkva nastoji i nastojat će pomoći svakom ĉovjeku u potrebi, ali će i trajno dizati glas u obranu prava i dostojanstva svakog ĉovjeka. /Rim–Vatikan, 26. studenoga 1995./ ______ Arhiv NBOS

26. XI. 1995. BISKUP MOSTARSKI, RATKO PERIĆ Osvrt na Daytonski sporazum o Bosni i Hercegovini. Katoliĉka je Crkva od poĉetka ovoga balkanskog besmislenog agresorskog rata isticala 3–4 smislena temeljna naĉela za ljude dobre volje kojima je ţivjeti u civilizacijskom okruţju. Ponavljala ih je i podvlaĉila u brojnim dokumentima Svete Stolice i u izjavama naših Biskupskih konferencija. Naĉela naslonjena na EvanĊelje i na ljudska meĊunarodno priznata prava. Kako su se ta naĉela, viĊena u kontekstu parafiranoga daytonskog dokumenta i njegovih jedanaest aneksa, na stotinu i više stranica, primijenila na novu drţavnu, politiĉku i vojnu tvorevinu BiH? Koliko je taj sporazum pravedan, provediv i trajan? 1) Povratak na dijalog i na pregovore. Crkva nastoji, gdje je to ikako moguće, da se svaki spor i nesporazum riješi uvjeravanjem, razgovorom i dogovorom. I u ckrvenim i u necrkvenim pitanjima. Na crkvenom podruĉju, ako je nemoguće postići završni pomirbeni ĉin punim konsenzusom, slijedi presuda viših vlasti. I treba poslušati, ako se ţeli u Crkvi ostati. Za Balkan i na Balkanu dijalog se u povijesti više vodio, naţalost, tokmakom i tenkom nego za diplomatskim stolom. Tako je bilo najĉešće i u ovom ratu. Neprijeporna je i bolna ĉinjenica da nijedan dosadašnji dijalog, konferencija ili rezolucija, pa i svjetske razine, o dovršenju agresorskog rata i uspostavi pravedna mira ne bijaše duga daha. Amerika je, osjećajući valjda unutrašnju "griţnju savjesti" uoĉi dogodišnjih predsjedniĉkih izbora, poĉetkom studenoga ove godine proglasila da u svoje ruke uzima razrješenje sudbine BiH. Odluĉila je poluĉiti konaĉan sporazum: pozvati sva tri ratom obuhvaćena predsjednika (s "aneksima" hrvatske i srpske delegacije iz BiH), petoricu kontaktibilaca i svoju vodstvenu ekipu da nakon trotjedna pregovaranja 21. studenoga potpišu sastavljene dokumente koji bi jamĉili prestanak rata i nastanak mira u BiH. Vidjelo se u posljednjem trenutku, pa i po izjavama sudionika, da je to bio i popriliĉno prisilan dijalog i svestrano ucjenjivaĉki sporazum. Budući da ni ovo nije definitivan mir – jer će još biti sjedniĉenja po Parizu i Londonu (vjerojatno i po Bonnu, Lisabonu, Washingtonu, Daytonu, ĉak i Moskva zove) – prerano bi bilo govoriti o potpunu okonĉanju ĉetverogodišnjega sukoba i uspostavljanju ĉvrsta mira. Mi molimo Boga da do takva pravedna i trajna mira doĊe što prije, i preko ovakva sporazuma! 2) Apsolutna hitnost prestanka vatre na svim bojištima. Da se taj princip poštovao do rata ne bi ni došlo. Barem ne bi bilo pobijeno onih gotovo 200 tisuća, najviše nevinih, i 2 milijuna neduţno prognanih i izbjeglih. Što se više govorilo o hitnosti prestanka vatre to su bile munjevitije granate po BiH i Hrvatskoj do juĉer. Politiĉki se svijet još nije sloţio u poimanju je li ovo "agresorski" ili "graĊanski" rat. Kao da još nije ugašen svaki fitilj agresorskom ratu, koliko ga god daytonski dokumenti zaobilazili tako nazvati, odnosno "graĊanskom" ratu, koliko ga god poneki pregovaraĉ tako nepopustljivo propagirao. Pred nama je bliska budućnost u kojoj će se jasno pokazati jesu li u Daytonu stvoreni dobri uvjeti za trajan mir ili još bolji za novi "graĊanski" rat. Pogotovo će se moći vidjeti o kakvu se miru radi kad se nakon tri mjeseca, prema objavljenu saţetku daytonskog sporazuma, skine embargo i dadne agresorima i braniteljima ubojito oruţje u ruke. Hoće li se tada mir stvarati dijalogom ili opet ratom. Ako se u Daytonu uspjelo da ne bude više takva agresorskog ratovanja, barem se nešto uspjelo. 3) Nedopustivost teritorijalnih osvajanja silom. Mnogi ratovi u svijetu nastajali su upravo zbog nacionalnih granica i radi drţavnih osvajanja. U ovome ratu, pa i u novinskom saţetku daytonskoga radnog sporazuma, granice su izmeĊu Hrvatske i BiH odnosno izmeĊu Srbije i BiH, u velikoj mjeri otvorene, neću reći od tanane svile, a samoj BiH izmeĊu dva entiteta upravo od ĉelika, i to na crtama razdvajanja 4 km široke, gdje će se smjestiti znaĉajan broj od 412

onih 60 tisuća NATO-vojnika, s posebnim ovlastima. Sve to u jedinstvenoj drţavi s tri konstitutivnana naroda! Sarajevo je ostalo nepodijeljeno, bez Berlinskog zida. A BiH – sa svojim biskupijama: Vrhbosnom, Banjalukom, Mostarom i Trebinjem – išarana, doslovno razbucana, na jedno 50% drugoj strani za sada nepristupaĉna. Crte su povuĉene, uvaţavajući sva balkanska "zlaĉela" etniĉkog ĉišćenja, prisilna seljenja, silovanja, progona, ubojstava. Do juĉer gotovo etniĉki ĉista podruĉja dana su suprotnoj, protivnoj strani. Da dovrši svoje djelo do kraja? Reĉeno je, doduše, da se svatko moţe vratiti na svoje spaljeno ognjište. Zašto onda podjela u dva "entiteta" s dvjema vojskama? Da jednim, pa i većinskim narodom upravljaju vlastodršci drugoga naroda? Samo se nisu mogli sporazumjeti u zraĉnoj luci Wright Pattersonu za općinu Brĉko kome će ona pripasti: Nesrbima kojih je 1991. godine bilo 69.199 ili Srbima kojih je bilo 18.133. To jest 80% naprama 20%! Dobili su domaću zadaću da godinu dana razmišljaju o toj velikoj nepoznanici po europskim metropolama, da se konaĉno riješi – arbitraţom. Znakovita pravda i mir! Pravedan mirovni sporazum? Od Crkve nitko nije bio pitan, pogotovo za unutrašnje gvozdene granice, barem nitko od nas biskupa nije bio konzultiran: ni kardinal Puljić, pod većinskim muslimanima; ni biskup Komarica, pod apsolutnim Srbima; ni mostarski, pod većinskim Hrvatima. Jer da je bio itko pitan i da mu se išta uvaţilo, ne bi nikada dao glasa na ovakvu crtovnu ĉaroliju. BiH je uvijek bila rebus, a sada bi mogla biti i pravi i pravni i drţavni dţumbus. Nekadašnje, obrukane komunistiĉke vlasti pozvale su mjesnu Crkvu, odnosno dr. don Boţu Milanovića, da dadne mišljenje u vezi s Istrom poslije 2. svjetskog rata. I uvaţeno je na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine ono što je istarsko svećenstvo dokazalo i reklo. Suvremene svjetske i domaće vlasti nisu ocijenile uputnim ikoga upitati i konzultirati iz odgovornih crkvenih redova. Pa ĉak vrhovni crkveni dostojnici javno kaţu da još ni ne znaju što su zapravo naši predstavnici demokracije potpisali, a pogotovo što bi mogli još potpisati. Zašto ovo govorim? Zar nisu, uostalom, svemu svijetu poznati stavovi Crkve preko mnoštva izjava naših Biskupskih konferencija? U sklopu te ne/podjele i ne/su/ţivota (ne znam uopće kako bih to napisao) Hrvate je "federiralo" s muslimanima ili obratno. Zašto i jedne i druge nije jednako federiralo sa Srbima? Zašto ovima pola BiH-a kad ih je samo trećina bila od svega puĉanstva u BiH 1991. godine? Uĉimo da je Pravda: suum cuique, svakom njegovo! Ili, pravedan i trajan mir stjeĉemo pod uvjetom da šutimo što za agresiju dogovaraju premiju? 4) Nuţnost meĊunarodbne suradnje da se dadne ţivot zemlji razorenoj ratom. U kojoj će mjeri MMF, ameriĉka, njemaĉka, EU novĉarnica otvoriti svoje šaltere našem jedinstvenom drţavnom suverenitetu, dvojnom entitetu, trostrukom nacionalnom identitetu, ĉetverodijelnom teritoriju sa srpskim i muslimanskim koridorima – a Hrvatima ni hrvatske Posavine, ni posavskog uzajamnog koridora, ni koridora s ostalom federacijom! – eto uskoro ćemo moći vidjeti, budemo li ţivi. Vidjet ćemo i što će biti s odgovornima za "ratne zloĉine" kako ih daytonski sporazum iskljuĉuje iz politiĉkog ţivota, a haaški sud već proziva u dosluhu s daytonskim politiĉkim pregovorima. Jesu li na pomolu politiĉki montirani procesi? Jedan mi vjernik juĉer telefonira: – Biskupe, moţda rat doista i završi, ali tko nam kaţe da se pakao "suţivota" ili "ne-su-ţivota" ne nastavlja? Nisam takav pesimist, odgovorih. Vjerujem u Boga. On je kadar dati svoj Mir preko iskrenih ljudi mirotvoraca, koji će se sinovima Njegovim zvati. – A je li ijednom pregovaraĉu u Daytonu stalo do Boţjega mira i do "Boţjega sina" koji Krist navješćuje? Zar im nije više stalo do stare poslovice: Podijeli pa vladaj!? Ne vjerujem ipak da će Bog parafirati i protokolirati ikakav "mirovni sporazum" koji je protiv njegove Volje i njegova Mira. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apost. upravitelj trebinjsko-mrkanski Mostar, 26. studenoga 1995. ________ GK, 3. prosinca 1995, str. 2.

28. XI. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Predsjedniĉkom vijeću HR Herceg-Bosne – da se zaštiti napuštena imovina izbjeglog srpskog stanovništva. 413

Poštovani Naslove! Ovih dana banjaluĉka sredstva javnog priopćavanja prenose tvrdnje inozemnih agencija da hrvatske vojne formacije uništavaju napuštenu imovinu srpskog stanovništva na podruĉju općina Mrkonjić Grad i Šipovo, koje drţe pod svojom kontrolom. Mi, odavde iz Banja Luke, nemamo mogućnosti provjeriti je li to istina ili ne. Ali, dosljedni svome miroljubivom drţanju i odluĉnom zalaganju za poštivanje i zaštitu osoba i imovine svih ljudi bez razlike, i ovaj put javno i odluĉno diţemo svoj glas u zaštitu osoba i imovine srpskog stanovništva u spomenutim podruĉjima, kao i drugdje – ukoliko su dotiĉni ugroţeni. Poznato Vam je da su katoliĉki biskupi i Bosne i Hercegovine i Hrvatske i do sada jasno, svaki puta kada je to bilo aktualno, najodluĉnije dizali svoj glas protiv zlodjela – tko god ih ĉinio – a u zaštitu svakog ugroţenog pojedinca, svake etniĉke ili vjerske zajednice. Vjerujem da i cijenjeni Naslov sigurno ţeli sprijeĉiti svako kršenje ljudskih i graĊanskih prava i sloboda na podruĉju svoje kompetencije. Zato Vas molim da i gore spomenute optuţbe od strane inozemnih i domaćih mass-medija opovrgnete ili da najodluĉnije poradite oko spreĉa-

vanja neodgovornih pojedinaca ili grupa koji se skrivaju iza hrvatskih vojnih formacija i svojim neodgovornim postupcima prljaju obraz naroda kome pripadaju. S poštovanjem! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 28. studenoga 1995. ______ UOO, str. 605.

3. XII. 1995. BISKUPI VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR Boţićna poslanica svećenicima, redovnicima i redovnicama i svim vjernicima – o miru i pomirenju te nadanju da će nepravde rata biti ispravljene. Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, draga braćo i sestre u Kristu Isusu! Već petu godinu pišemo vam boţićnu ĉestitku bez istinske ljudske i kršćanske radosti: Teško je osjetiti radost, pa i uz blagdan radosti, ako vlastiti narod krvari a mjesna Crkva umire. Ipak sve "ratne" Boţiće smo slavili puni nade u Boţju providnost. Tu nadu smo hranili spoznajom da nas Bog kroz svu našu tešku povijest nije ostavio ni zaboravio. Ove godine, kao da se i u ovoj izmuĉenoj i krvlju natopljenoj zemlji razgovijetnije ĉuje boţićna pjesma "Svim na zemlji mir i veselje ..." Ušli smo u vrijeme došašća, pripremajući se za radosni blagdan roĊenja Gospodina i Spasitelja našega Isusa Krista. Od pamtivijeka je ovaj blagdan i u našim krajevima slavljen kao obiteljski blagdan, na koji smo se pripravljali pomirenjem s Bogom u sakramentu ispovijedi, ali i izmirenjem sa svim ljudima iskrenim meĊusobnim praštanjem. Boţić je blagdan mira i pomirenja. Nakon što se ĉovjek otrgnuo iz Boţje oĉinske ruke, pao je u grijeh iz kojeg vriju svi meĊuljudski nemiri i sukobi. Srce ĉovjeka, koji se udaljio od Boga, trebalo je postati izvorom trajnog, vjeĉnog nemira u kojem se trebao izgubiti. Ali Bog se u svojoj ljubavi nije pomirio s gubitkom ĉovjeka. Vjeĉni Sin Oĉev je uzeo tijelo ĉovjeka, postao "nama sliĉan u svemu osim u grijehu", da bi nas vratio u oĉinski zagrljaj bez kojeg je svaki mir lomljiv i zastrašujući. Do tog mira se stiţe prihvaćanjem Svjetla istinitog, koje rasvjetljuje svakog ĉovjeka (usp. Iv 1,9), ljude vodi k Bogu i daje im vlast da postanu djeca Boţja (usp. Iv 7,12). To je Svjetlo obasjalo srca pastira i pokazalo put mudracima s Istoka u traganju za novoroĊenim Kraljem koji izmiruje ĉovjeka s Bogom i ĉovjeka s ĉovjekom. Njihova i naša 414

Zvijezda sjaji i danas i pokazuje put prema Knezu mironosnom. I danas odzvanja svemirom anĊeoska pjesma koja daje slavu Bogu, a ljudima naviješta mir. Mogu li naše uplakane i umorne oĉi prepoznati tu Zvijezdu danicu na nebu naše nutrine? Ĉujemo li ušima duše što su je ĉuli jednostavni pastiri? Boţić je blagdan mira onima koji ga pretvaraju u blagdan pomirenja. Bog je u svojoj ljubavi uĉinio prvi korak smilovanja i praštanja prema ĉovjeku da bi ĉovjeka osposobio za hod mira i pomirenja. Upravo svi mi smo osjetili svu teţinu odsutnosti mira i posljedica ĉovjekove nespremnosti da sluţi miru, tom velikom Boţjem daru i djelu pravde. Boţić je blagdan mira, jer poziva ĉovjeka na praštanje. Mi osjećamo kako je teško praštati u uvjetima teške nepravde! Ali dobro znamo da nam kao ljudima i kršćanima praštanje ostaje stalni poziv i zadatak na koji se ne smijemo i ne ţelimo oglušiti. Kroz ĉetiri godine teškog iskušenja na koje smo bili stavljeni, doţivjeli smo mnogo zla, mnogo nepravdi, ali smo se trudili i da ne budemo otrovani mrţnjom. I sada dok se svijet raduje naznakama vraćanja mira na ova podruĉja, mi smo ponovno ispunjeni tugom zbog duboke nepravde. Kako ne zaplakati sa stotinama tisuća naših vjernika i drugih neduţnih ljudi koji mir plaćaju gubitkom doma, rodnog kraja i domovine? Nama je uskraćeno pravo ostati svoji na svome i kao vjernici uzdizati Bogu molitve sa oltara u crkvama koje smo podizali s toliko ljubavi i odricanja u teškim vremenima stalnog hrvanja izmeĊu ţivota i umiranja. Tako nas vihor ratnoga zla i teţina njegova tereta najviše pogaĊa upravo na kraju rata, jer pokopava sva naša nadanja i stremljenja da ćemo se ipak vratiti tamo odakle smo nepravdom protjerani. No braćo i sestre, ni u takvoj situaciji nema mjesta za beznaĊe i malodušje, nema mjesta za mrţnju i proklinjanje, jer samo ako budemo ljubili i praštali bit ćemo pobjednici. Ako, nošeni vjerom u Boga, smognemo snage u tjeskobi vapiti i moliti, on će i na nama ispuniti svoja obećanja: "Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – rijeĉ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu. Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se, i ja ću vas uslišati. Izmijenit ću udes vaš i sabrati vas iz svih naroda i sa svih mjesta kamo vas odagnah" (Jer 29,11–12.14). Već 15 stoljeća ţivi Crkva Kristova na ovim prostorima. Preĉesto je bila proganjana i satirana, gaţena i uništavana. Ne zaboravimo, braćo i sestre, da – usprkos svoj teţini dogaĊaja u ovom ratu – ovo ipak nisu najteţa stradanja ove mjesne Crkve, koja je ipak, hranjena vjerom u Boga, sve preţivjela i milošću Boţjom opstala. Spremnost i odluĉnost dijela naših vjernika da ostanu tu gdje su nikli i ponikli, podnoseći svu teţinu ratne stvarnosti, saĉuvala je ovoj Crkvi dah ţivota i zalog budućnosti. I vas, što ste poput lastavica, pred mrazom mrţnje i vihorom smrti morali napustiti svoja ognjišta, svoja gnijezda da spasite gole ţivote sebi i svojim mladima, zove ova zemlja pradjedova. Bez vašeg povratka, gdje je to god moguće i ĉim je moguće, neće moći opstati i ostati ni oni što su do sada ostali. Idemo ususret miru, koji je, iako proţet ljudskom nepravdom, veliki dar Boţji, ali i velika odgovornost i izazov koji traţi ţrtvu i odricanje. Trebat će ĉistiti zgarišta i podizati na ruševinama nove domove; trebat će ţivjeti zajedno s onima koji su nas proganjali i koje smo mi progonili; trebat će praštati i stvarati zalog budućnosti. Koliko god to izgledalo teško i nemoguće, neka ipak u ovo boţićno vrijeme, glasnije nego ikad ranije, odzvanja u našim ušima obećanje Boţje: "Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena" (Iz 11,1). I ove će se godine samo mali broj naših vjernika pripremati za proslavu Boţića onako kako su to ĉinili njihovi oci i djedovi, svi naši dragi preĊi. Najveći broj će i ovaj Boţić zaliti suzama prognaniĉkim, oplakujući poginule, nestale i ranjene. Poput starih Izraelaca, reći će: "Kako da pjevam pjesmu Sionsku u zemlji tuĊinskoj"! Svjesni smo da milozvuĉni tonovi boţićnih pjesama najljepše odzvanjaju u nama dobro poznatim crkvama, u kojima smo od djetinjstva primali sakramente i pohaĊali nedjeljne mise, u crkvama koje su rasle zajedno s nama i mi s njima. Isto tako smo svjesni da je teţak teret odvojenosti od doma i domovine kao i od crkava. S njima zajedno se urušio i dobar dio našeg ţivota. Našu će nadu, unatoĉ svega ili zbog svega, nahraniti ĉvrsta vjera i još ĉvršća odluka da poput starih Izraelaca iz dubine srca i za ovaj Boţić zavapimo: "Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!" Predraga braćo i sestre! Bog se rodio od Djevice, postao ĉovjekom da bude Bog s nama. On nam je danas bliţi nego ikad. Budimo i mi njemu blizi povjerenjem i spremnošću izvršiti svoje poslanje danas i ovdje. Neka se ohrabre srca slomljena, uzdignimo ruke klonule. Naše spasenje je u Bogu, prijatelju ĉovjeka. U toj vjeri i nadi ţelimo vam ĉestit Boţić i sveto poroĊenje Isusovo, a u mladom ljetu podario nam Bog mir i pomirenje! Pozdravljajući vas, zazivamo na sve vas Boţji blagoslov i zagovor blaţene Djevice Marije, majke Kristove i naše Majke. Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup U Sarajevu, 3. prosinca 1995., na 1. nedjelju Došašća. 415

_________ VB, god. VI (CIX), 1–4/1995, str. 86–88.

6. XII. 1995. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Otvoreno pismo Ivanu Milasu, ĉuvaru Drţavnog peĉata i predsjedniku Kluba zastupnika HDZ u Hrvatskoj – neslaganje s njegovom tvrdnjom da se bosanski Hrvati ne ţele vratiti svojim kućama u Republici Srpskoj. Poštovani gospodine Milas! U sinoćnjoj emisiji HRT "U krupnom planu", emitiranoj u 21.00 h, koju je vodio g. Jozo Ćurić, a koja je gledana i ovdje u Banjaluci, Vi ste, kao jedan od sudionika, na pitanje jednog od gledatelja (parafraziram): "Što će biti s onim prognanicima iz BiH koji bi se trebali vratiti svojim domovima i u svoj zaviĉaj koji su prema daytonskom sporazumu na podruĉju RS?“ – ustvrdili (opet parafraziram) da "nitko od prognanih Hrvata neće htjeti ţivjeti pod tuĊom vlašću, odnosno tuĊom vojskom i policijom". Iz konteksa Vaših odgovora proizlazi da Vi bolje znadete što hoće ili neće naši ljudi, Hrvati katolici iz onih podruĉja banjaluĉke i vrhbosanske, te mostarsko-trebinjske biskupije, koji dolaze pod lokalnu srpsku vlast, nego što to znaju i oni sami i njihovi svećenici i biskupi, koji su s njima dan i noć zajedno, dijeleći s njima i dobro i zlo, prolijevajući za njih i svoju krv i dajući za njih i svoje ţivote! Odgovorno tvrdim da nemate pravo govoriti u ime svih tih naših prognanika koji se ne ţele odreći jednog od osnovnih ljudskih prava – prava na vlastiti zaviĉaj. Mi, koji smo cijelo ovo nesretno ratno vrijeme ustrajali na svojim ognjištima, kao i desetine tisuća naših vjernika, Hrvata katolika s podruĉja Bosanske Krajine, koji svakodnevno pitaju svoje svećenike: "Kad ćemo se vratiti u svoj zaviĉaj?" – nedvojbeno jasno demantiramo takav Vaš javno iznesen stav o našem "htijenju" ili "ne htijenju" da ţivimo s drugim u miru, dostojanstvu i meĊusobnom poštivanju! Iako ste visoki i vrlo uvaţeni duţnosnik Republike Hrvatske, ne vjerujem da takvim svojim javno izreĉenim porukama prenosite nama i sluţbeni stav drţavnog vrha RH. Meni su, naime, poznate – Vašima – sasvim opreĉne tvrdnje i sugestije najodgovornijih drţavnih predstavnika RH! Ako nam, naţalost, tuĊinci kroje kapu bez da su uzeli mjeru naše glave, zar to morate ĉiniti i Vi, naš sunarodnjak, od kojega s pravom oĉekujemo da nas uvaţi kao ljude, koji smatramo za sebe da imamo pravo na osnovna ljudska prava, meĊu kojima je i pravo na dom, zaviĉaj, domovinu, kao i na slobodu kretanja i slobodu odluĉivanja o sebi po svojoj savjesti! I predugo smo do sada, gospodine Milas, potpuno neduţni, bili od jednih gaţeni, a od "svojih" zaboravljeni. Nemojte nas barem Vi i barem ubuduće više obespravljivati i onako izmrcvarene potpuno dotući i uništiti! Ne bi to donijelo sreću ni blagoslov niti Vama, osobno, niti onima koje Vi ţelite ili po svojoj funkciji predstavljate! Ako nam ne ţelite pomoći kao ljudima, koji imamo svoje dostojanstvo i koji se trudimo da osvjetlamo obraz kako svome hrvatskom narodu, tako i Katoliĉkoj Crkvi kojoj pripadamo, onda Vas molim u ime mnogo desetina tisuća vjernika moje biskupije (kao i u ime mnogih drugih) da nam ne odmaţete onakvim javnim izjavama kakve ste sinoć davali! S poštovanjem! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 6. prosinca 1995. _______ UOO, str. 609–610.

7. XII. 1995. 416

KOMISIJA "JUSTITITA ET PAX" PRI HRVATSKOJ BISKUPSKOJ KONFERENCIJI Izjava za javnost u svezi s parafiranim sporazumom u Daytonu i skorim njegovim potpisivanjem u Parizu. Dio javnosti, frustriran pojedinostima iz daytonskog sporazuma, obraća se Katoliĉkoj Crkvi u Hrvata, a nerijetko je i proziva. Budući da naši najviši crkveni predstojnici – kako su sami javno izjavili – ne samo da nisu bili pitani za mišljenje, nego ni naknadno obaviješteni o sadrţaju pregovora, Crkva ne moţe snositi odgovornost za posljedice daytonskog sporazuma. Suoĉeni s velikom tajnovitošću mirovnih sporazuma u Daytonu – a tajnovitost nas uznemiruje i plaši – svjesni smo da nismo dostatno upoznati s detaljima sporazuma. No, Komisija se ne ţeli postaviti u ulogu eksperta za mirovne sporazume, nego se osvrće na ono što je o sporazumu i njegovim posljedicama poznato u javnosti s moralnog stajališta. Svjesni smo ĉinjenice da je mir dobro u sebi, te nas raduje mogućnost uspostave mira na prostorima koji su dosad bili zahvaćeni ratom. Oĉekuje se da mirovni pregovori polaze od nepravdi uĉinjenih ţrtvi, od prava povratka prognanih i izbjeglih u svoj zaviĉaj i jamstva mirnoga i dostojanstvenog ţivota svim graĊanima i od nuţnosti poštivanja i zaštite ljudskih, nacionalnih i vjerskih prava. Moralno je nedopustiva politika etniĉkog ĉišćenja i preseljenja stanovništva. Polazeći od tih moralnih postavki, dijelimo zabrinutost katolika i drugih graĊana Bosne i Hercegovine da daytonski sprazum ne osigurava pravedan mir i ne jamĉi stvarnu zaštitu temeljnih ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava. Zabrinjava nas mogućnost da se tim mirovnim sporazumom nagraĊuje agresor, a dodatno oštećuje ţrtva. Ţalimo što se – poslije tolikih ţrtava ljudskih ţivota, nudi eksperiment dosada nepoznatoga drţavnog ureĊenja za Bosnu i Hercegovinu, koje uvodi podjelu na upravna podruĉja koja smjeraju etniĉkoj ĉistoći, te predstavlja opasnost novih sukoba. Pridruţujemo se mišljenju da je razdioba nadleţnosti u Bosni i Hercegovini po naĉelu 49 : 51 posto nepravedna. TakoĊer se pridruţujemo bolnom kriku katolika Bosanske posavine što se tim sporazumom legalizira agresorovo osvajanje jedne od najvećih i najvaţnijih kolijevaka duhovnih zvanja Crkve u Hrvata, što vodi istrebljenju tamošnjih katoliĉkih zajednica. Uznemiruju nas izjave da su u procesu postizanja mirovnog sporazuma zaobiĊeni zakoniti predstavnici Hrvata Bosne i Hercegovine. Ohrabrenje hrvatskih drţavnih tijela i politiĉkih institucija da daytonski sprazum omogućuje rješavanje nekih problema – pretpostavljamo i onih zbog kojih smo uznemireni – mirnim i politiĉkim putem, ostavlja nam nadu da će se neka pitanja u budućnosti pravednije riješiti. Mons. Marko Culej, predsjednik Komisije "Justita et pax" HBK Zagreb, 7. prosinca 1995. ________

IKA – Dokumenti, 50/95, 14. prosinca 1995, str. 20–21.

8. XII. 1995. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Otvoreno pismo potpisnicima i svjedocima mirovnog Daytonskog sporazuma. Mi niţepotpisani ĉlanovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, koji se već više mjeseci ne moţemo ni susresti, dosljedni crkvenim stavovima u vezi s ratom i mirom u BiH, uoĉi potpisa "Daytonskog sporazuma" u Parizu ovoga mjeseca, obznanjujemo još jednom svoje stajalište priopćeno više puta i na više naĉina i Svetoj Stolici i biskupskim konferencijama svijeta, kao i domaćim i svjetskim politiĉarima koji su mogli mnogo ranije stišati razbuktavanje agresorskog rata i uspostaviti pravedan i trajan mir u BiH. Svojim izjavama obratili smo se javnosti skupno ili u zajedništvu s biskupima Republike Hrvatske barem 25 puta u posljdnje 4 godine. Ovdje donosimo odlomke iz naših 12 izjava: Iz pisma biskupa BiH Svetom Ocu, 18. XII. 1992: "Iako su svjetske organizacije: Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, Europska zajednica, Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji jasno proglasile napadaĉa i osvajaĉa – Srbiju i Crnu Goru te bivšu Jugoslavensku 417

narodnu armiju, koja je svoje oruţje izruĉila bosansko-hercegovaĉkim Srbima, ipak u konkretnoj praksi kao da se ne razlikuje tko je glavni zaĉetnik i zloĉinac a tko ţrtva, tko napadaĉ a tko napadnut (...). Molimo Vašu Svetost da Sveta Stolica u skladu sa svojim mogućnostima djelovanja poradi na tome da vlade moćnih zemalja preuzmu zadaću i odgovornost za ono što im nalaţu meĊunarodni dokumenti o poštovanju temeljnih ljudskih prava, prinuĊujući agresora i otimaĉa da svima prognanima i izbjeglima omogući povratak u njihove domove, pri ĉemu ne moţe biti govora ni o kakvu prekrajanju drţavnih granica" (Glas Koncila, 2/1993, 3) Iz pozdrava biskupa BiH Svetom Ocu, 12. I. 1993: "Svjesni smo, Sveti Oĉe, Vaše moralne snage i autoriteta koji uţivate i Vi osobno i Sveta Stolica u cijelom svijetu. Stoga Vas molimo da ostanete s nama. Smatramo da nije volja Boţja da nas nestane na onim prostorima na kojima ţivimo već 13 stoljeća, gdje smo, unatoĉ dramatiĉnim povijesnim kušnjama, s pomoću Boţjom, uspjeli oĉuvati svoju vjeru u Isusa Krista, svoju povezanost s Petrovim nasljednikom i svoj nacionalni identitet. I danas, unatoĉ svim promjenama i tragiĉnim zbivanjima, mi ostajemo kao i dosad spremni za miran suţivot i s pravoslavcima i s muslimanima i s pripadnicima ostalih vjeroispovijesti" (GK, 4/93, 3). Iz apela biskupa BiH, Mostar, 2. VIII. 1993: "Ponovno apeliramo na sve odgovorne politiĉke faktore u domaćoj i svjetskoj javnosti da zauzetije porade oko pravednog rješenja sadašnjega i budućeg ţivota svih stanovnika Bosne i Hercegovine. (...) Molimo sve one koji vjeruju u Gospodara povijesti i Kneza mira da se pridruţe našim molitvama svemogućem Bogu da skrati dane ovoga progonstva i omogući nam miran i sretan ţivot, u ovoj našoj bosanskohercegovaĉkoj crkvenoj pokrajini, zajedno s ostalim narodima" (GK 33/93, 4). Iz poruke biskupa BiH, Zagreb, 1. IX. 1993: "Kao biskupi katoliĉkih dijeceza u Bosni i Hercegovini istiĉemo da Crkva po svom evanĊeoskom poslanju naviješta Kristov spas i mir ljudima na ovim prostorima bez obzira na bilo kakve granice. Raduju nas sva pravedna mirovna rješenja kojima se zaštićuje svaki ĉovjek i narod u njegovim ljudskim, vjerskim i nacionalnim pravima. Duboko nas uznemiruju razne vijesti i dogaĊaji koji navode na zakljuĉak da bi planirana republiĉka razgraniĉenja mogla dovesti do nasilnih etniĉkih razraĉunavanja i ĉišćenja, suprotnih Boţjem zakonu i ljudskom pravu. U takvoj pretpostavci ne moţemo nikada pristati na mogući nestanak natpoloviĉnog dijela organizirane Katoliĉke Crkve s naših biskupija na njihovim povijesnim i sadašnjim prostorima Bosne i Hercegovine. Sreća jednoga ĉovjeka ili naroda ne gradi se gaţenjem ljudskog dostojanstva i osnovnih prava drugoga ĉovjeka ili naroda. Jedno je od tih temeljnih prava i ţivot na stoljetnim vlastitim ognjištima" (GK 37/93, 3). Iz izjave biskupa BiH, Bol, 29. XI. 1993: "Odbacujemo sve nepravde i neljudska nedjela poĉinjena u ovom ratu te u ime Boţjeg zakona i dostojanstva ĉovjeka osuĊujemo svaku metodu i praksu obespravljenja ĉovjeka i naroda, progona puĉanstva, "etniĉkog ĉišćenja", genocida, rušenja vjerskih bogomolja, iz koje god ljudske skupine ili narodne politiĉke zajednice to dolazilo. Mi predstavnici vrhbosanske nadbiskupije, banjoluĉke, mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske biskupije, ne pristajemo ni na kakva precrtavanja naših stoljetnih biskupijskih granica, niti na otpisivanje naših crkvenih podruĉja bez pristanka i odobrenja našega katoliĉkoga svećenstva i puka koji je kao hrvatski narod vjekovima konstitutivan i bitan u Bosni i Hercegovini. OsuĊujemo medijsku pristranost u ovom ratu, svaku manipulaciju koja je na štetu istine i pravde, i izvjestiteljske poticaje na osvetu i mrţnju" (GK 50/93,1). Iz apela biskupa BiH, Sarajevo, 6. I. 1994: "Stoga mi, u ime Crkve koju predstavljamo, upućujemo odluĉan poziv svim politiĉarima, svim sudionicima u pregovorima, svim vojnim zapovjednicima da budu svjesni kako oni sada upisuju svoje ime u povijest ĉovjeĉanstva i europske civilizacije! Da li usvajaju naĉelo neotuĊivih prava svake ljudske osobe i svakog naroda da ţivi u pravednom miru ili vode pregovore s naĉelom da su sila i moć oruţja odrednice prava i pravednosti?!" (GK 3/94,1). Iz promemorije predsjedniku Republike Hrvatske, Zagreb, 12. I. 1994: "Sudjelujući u tim pregovorima u ime hrvatskog naroda njegovi politiĉari, s Vama na ĉelu, pristaju na podjelu Bosne i Hercegovine. Veoma nam je ţao što su ti pregovaraĉi ignorirali i ignoriraju dosadašnje apele, kojima su biskupi Bosne i Hercegovine izjavljivali da ne pristaju ni na kakvo mijenjanje granica svojih biskupija niti na nestanak, s tih prostora, većeg dijela hrvatskoga naroda i Katoliĉke Crkve, koja mu je inaĉe bila i ostala vjekovima najvjernija voditeljica i zaštitnica (...). Jedan od prekršenih principa jest ovaj: Europa je od poĉetka stajala uz naĉelo da neće priznati ni pedalj osvojene zemlje. A sada se pregovori vode, i pod njezinim pritiskom i na temelju otimaĉine i agresijom osvojenih podruĉja. Stjeĉe se dojam da se osvajaĉa ţeli zadovoljiti, što će biti samo na ţivotnu štetu druge strane. Drugi nepravedan princip koji se primjenjuje jest ovaj: Dioba Bosne i Hercegovine, praktiĉno i stvarno (makar se teoretski netko i zalagao u suprotnom smjeru) vodi ne samo sankcioniranju dosadašnjih etniĉkih progona, nego i sutrašnjem potpunu dovršenju etniĉkog ĉišćenja. A takva 'preseljenja' i pothvati za vrijeme rata nisu ništa drugo nego zlodjela! (...) Bez obzira na sve moguće prijedloge o ustroju Bosne i Hercegovine, 418

smatramo svojom duţnošću i pravom još jednom odluĉno zahtijevati od svih koji pregovaraju u ime hrvatskog naroda da svakako osiguraju za sve Hrvate katolike, kao i za pripadnike drugih nacija i konfesija, osnovna ljudska i graĊanska prava i slobode, ukljuĉujući i vjerska i nacionalna prava" (GK, 4/1994, 3). Iz apela biskupa BiH, Banja Luka, 13. II. 1994: "Nije zadaća nas crkvenih predstavnika davati konaĉna rješenja za unutrašnje politiĉko ureĊenje u Bosni i Hercegovini. Poštujući povijesne okvire svoje vrhbosanske metropolije, s kojima se uglavnom poklapaju povijesne granice Bosne i Hercegovine – a koju je diplomatski priznala Sveta Stolica i sav svijet – otvoreni smo svakoj razumnoj politiĉkoj opciji koja se drţi općih normi prava i pravde. Ponovno naglašavamo nuţnost prestanka besmislena ratovanja, ostvarenje svih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda, ravnopravnost svih triju konstitutivnih naroda na tlu Bosne i Hercegovine, zaustavljanje i vraćanje prognanih na njihova vlastita ognjišta, nesmetanu dostavu humanitarne pomoći svima ţivotno ugroţenima" (GK, 8/1994, 1). Iz izjave biskupa BiH, Bol, 6. V. 1994: "Naţalost, spomenuti (washingtonski) sporazum, zasad razdvaja našu metropoliju: na podruĉje pod nadzorom Hrvata i Muslimana te na podruĉje pod kontrolom bosanskih Srba. S bolju konstatiramo da su s mnogih dijelova pod kontrolom Srba već protjerane ili pobjegle desetine tisuća Muslimana i Hrvata, a nad onima koji su, unatoĉ nemalim poteškoćama, još uvijek ostali i ţele ostati na svojim vjekovnim ognjištima, nastavlja se teška diskriminacija i "etniĉko ĉišćenje". Na taj se naĉin dovodi u pitanje daljnja opstojnost više od 40% vjernika vrhbosanske nadbiskupije, oko 80% banjoluĉke biskupije, a oko polovice podruĉja mostarsko-duvanjske i trebinjske biskupije, što mi kao biskupi tih biskupija, kao ni cijela Katoliĉka Crkva, ne moţemo prihvatiti. Ponovno najodluĉnije diţemo svoj pastirski glas u obranu i vraćanje osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda – kako za katoliĉke vjernike tako i za sve druge obespravljene ljude na podruĉju cijele naše metropolije" (GK, 21/94, 3). Iz pisma biskupa BiH Svetom Ocu, Sarajevo, 7. IX. 1994: "U ovoj općeljudskoj tragediji Katoliĉka Crkva u Bosni i Hercegovini tako je pogoĊena da se nalazi u stvarnoj pogibelji nestajanja. Naši vjernici, pritisnuti nevoljama, masovno napuštaju svoja ognjišta. Vijest da ni Vi, Sveti Oĉe, kao poglavar Katoliĉke Crkve i najveći mirotvorac ovog vremena, niste mogli ostvariti svoj planirani pohod k nama, uvelike je povećala strahove našeg vjernog puka. (...) Katoliĉka Crkva u hrvatskom narodu na ovim prostorima razapeta krvari već trinaest stoljeća, ali nije nestala! Kako se pomiriti s ĉinjenicom da ona nestane danas, na svršetku dvadesetog stoljeća, i to samo tijekom tri godine?! Ipak vjerujemo da je Boţja ljubav ona snaga koja će nam pomoći da ovdje opstanemo. Zato molimo da nas blagoslovite s groba svetog Petra" (GK, 38/94, 6). Iz apela biskupa BiH, Rim, 30. XI. 1994: "Ratna se agresija vodila i još uvijek vodi na podruĉju Bosne i Hercegovine. Ali ta je agresija, s njezinim krvavim posljedicama, u krugovima svjetskih politiĉkih snaga: Organizacije Ujedinjenih naroda, napose u Vijeću sigurnosti, u Europskoj uniji, u administraciji Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava, zbog njihovih vlastitih interesa, nailazila sve dosad na razliĉite stavove, od ljudske i moralne neosjetljivosti do politiĉkog popuštanja i otvorena podrţavanja vrlo nehumana projekta oĉita agresora, preko raznih 'mirovnih' planova do sadašnje Kontaktne skupine. A sada kao da se svi nalaze pred odobrenjem praktiĉne pobjede ratnog bezumlja, zla i gaţenja etiĉkih zasada, ljudskih, nacionalnih i vjerskih prava kao i graĊanskih sloboda. Mi, biskupi Katoliĉke Crkve u Bosni i Hercegovini znamo da su brojni naši katolici kroz duga i burna stoljeća doprinosili duhovnom stanju i rastu Crkve Kristova tijela patnjom, muĉeništvom i podnošenjem nepravdi. Ali ne moţemo prihvatiti da danas, pred oĉima cijeloga civiliziranog svijeta, moramo posve nestati, etniĉki oĉišćeni sa svojih povijesnih prostora. Zato apeliramo na biskupske konferencije Europe i svijeta da u naše biskupije pošalju svoje predstavnike koji će se uvjeriti u istinitost i dramatiĉnost ovoga našeg vapaja. TakoĊer ih molimo da porade kod vlada svojih drţava: – da se Bosna i Hercegovina, već meĊunarodno priznata, oĉuva kao cjelovita zemlja; – da se etniĉka ĉišćenja na podruĉju Bosne i Hercegovine ne ozakone nego isprave; – da se ljudsko pravo ne stavlja u neĉiju ratnu snagu i oruţje; – da se svi prognanici mogu vratiti u svoje domove uz puno osiguranje jednakih prava na njihov ljudski, nacionalni i vjerski identitet" (GK, 50/94 1). Iz izjave biskupa BiH, Mostar, 29. I. 1995: "Ĉetiri katoliĉke biskupije u Bosni i Hercegovini: Vrhbosna-Sarajevo, Banja Luka, Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan doţivljavaju već više godina, svaka na svoj naĉin, svoju krvavu golgotu. Osim što su im podruĉja razdijeljena izmeĊu naroda u rat uvuĉenih, gdje su uspostavljena razliĉita politiĉka ratna ureĊenja, sama njihova biskupijska sjedišta odaju svu tragiku vremena i rata: Sarajevo danas obiljeţuje 1.000 dana neprijateljske opsade. U Banjoj Luci, posebno posljednjih tjedana, još se naglašenije i perfidnije provodi neviĊen progon i etniĉko ĉišćenje nad ostatkom nesrpskog 419

puĉanstva. Mostar je podijeljen u dva dijela. Trebinje je apostolskom upravitelju nepristupaĉno. Unatoĉ svemu tome zahvalni smo Bogu da smo mogli odrţati ovo prvo zasjedanje na podruĉju naše Biskupske konferencije, u gradu Mostaru (...). Ovu tragediju svoga hrvatskoga i katoliĉkoga naroda najviše doţivljavamo u tome što je više od polovice našega puka (više od 400.000 ljudi) moralo izbjeći sa svojih vjekovnih ognjišta, što ne vidimo perspektive njihova normalna povratka u dogledno vrijeme i što nad nama kruţe oblaci crnih strahova i slutnji i za prognane i za preostale. Uzalud nam je karitativna i humanitarna pomoć vjernika i ljudi dobre volje iz svijeta ako nam se ne osiguraju ljudska i graĊanska prava i slobode da ţivimo i djelujemo u svojim mjestima, selima i gradovima Bosne i Hercegovine. Svejedno nam je hoćemo li biti gladni ili siti ako su nas agresori na ĉovjeka i narod osudili na smrt i svakodnevno nas progone i ubijaju. Duboko smo oţalošćeni zbog nedopustivih propusta meĊunarodne politiĉke zajednice koja je pokazala neshvatljivo popuštanje prema agresiji i sili jaĉega, a ravnodušnost prema svemu puĉanstvu koje trpi neizmjerne nepravde, nasilje, rušenja, progonstva i klanja: Ona s 'jaĉima' razgovara na koljenima, a ucjenama sa 'slabijima'! Zaprepašteno se pitamo: je li moguće da su politiĉki interesi i prestiţi beskrajno vaţniji od ĉovjeka, od ljudi i naroda koji se bez ikakve krivnje nalaze pred genocidnim istrebljenjem nakon tolikih stoljeća svoje nacionalne opstojnosti, vjerske prakse i kulturne otvorenosti prema svima na ovim prostorima?" (GK, 6/95, 1. 3). Kako je vidljivo iz tih odlomaka naših izjava, mi, niţepotpisani ĉlanovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine imali smo jasan i dosljedan stav – i to od poĉetka rata pa sve dosad – za prestanak agresorskog rata i za uspostavljanje ĉvrstoga, trajnog i pravednog mira, zauzimajući se za pravo svakog ĉovjeka i naroda u ovoj zemlji. Zato pozdravljamo zaustavljanje ovoga agresorskog rata po ovom mirovnom sporazumu. Molimo Boga da ovom ratu zaista bude kraj. MeĊutim, obuzima nas ozbiljna sumnja da na temelju ovako napravljenog mirovnog sporazuma moţe doista zavladati i potrajati tako poţeljan pravedan mir. Mirovni sporazum, koliko nam je poznat, sadrţi nekoliko vrlo ĉudnih proturjeĉja, pogubnih nesigurnosti i bremenitih pitanja: 1. Proglašena cjelovita Bosna i Hercegovina ovim sporazumom podijeljena je u dva entiteta. 2. Kako moţe biti jedna drţava sa tri vojske? 3. Kakva je to pravda po kojoj se pola te zemlje daje trećinskom narodu te zemlje? 4. Tko moţe biti ovlašten da potpiše sporazum po kojem se prostori većinskog stanovništva Bosanske posavine prepuštaju vlasti manjinskog stanovništva? 5. Ovim sporazumom potvrĊeno je i ovlašteno etniĉko ĉišćenje i pravo jaĉega te se u istu razinu stavljaju ţrtva i agresor. 6. Tko sve treba ostvariti mirovnim sporazumom predviĊeni povratak stotinama tisuća prognanika i izbjeglica u njihove domove i zaviĉaje i tu im omogućiti sva ljudska i graĊanska prava i slobode? Oĉito je da taj mirovni sporazum, postignut u Daytonu, a koji treba biti potpisan u Parizu, umjesto silno ţeljena mira unosi novi nemir i nedoumice u pogledu povratka i zaštite osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda, u kojima su sadrţana i vjerska i etniĉka prava i slobode svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Kao biskupi katoliĉkih vjernika, o ĉijoj se budućnosti takoĊer radi u ovom sporazumu, s pravom oĉekujemo da se svi odgovorni faktori i institucije – meĊunarodni i domaći – koji su sudjelovali u kreiranju toga mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, odluĉno obveţu na ispravljanje nepravdi i ostvarenje što pravednijeg mira za sve miroljubive stanovnike ove zemlje. Kao sluţbeni predstavnici Katoliĉke Crkve u jednom od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, u hrvatskom narodu, i ovaj put izraţavamo svoju spremnost da i sami pomognemo u ostvarivanju svih konstruktivnih i provedivih rješenja ovoga uţasnog rata i u uspostavljanju istinskog mira na podruĉju naše Biskupske konferencije, tj. na podruĉju cijele Bosne i Hercegovine. Vinko kardinal Puljić, nadbiskup, Sarajevo Mons. Franjo Komarica, biskup, Banja Luka Mons. Ratko Perić, biskup, Mostar Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup, Sarajevo Sarajevo – Banja Luka – Mostar, 8. prosinca 1995. godine. _____________ GK, 17. prosinca 1995, str. 1. i 2; VB, god. VI (CIX), 1–4/1995, str. 63–66.

420

11. XII. 1995. BISKUP FRANJO KOMARICA I SVEĆENICI BANJALUĈKE BISKUPIJE Potpora stavovima biskupa Bosne i Hercegovine o Daytonskom sporazumu i njihovu zauzimanju za povratak svih prognanih na vlastita ognjišta. Mi, preostali katoliĉki svećenici i redovnici banjaluĉke regije, zajedno sa svojim biskupom Franjom, okupljeni na duhovno-pastoralnom sastanku u Banjaluci 11. prosinca 1995: 1. Izraţavamo svoju punu solidarnost sa jasnim stavom biskupa naše BK BiH, kojeg su iznijeli u svom "Otvorenom pismu" od 08. 12. o.g. 2. Ponovno, odluĉno i snaţno diţemo svoj glas za vraćanje oduzetih osnovnih ljudskih i graĊanskih prava i sloboda svih vjernika, ali i svih drugih ljudi na ovom podruĉju i svugdje gdje su ta prava i slobode ugroţene. 3. Podrţavamo legitimno pravo svih prognanika na ponovan, siguran povratak i normalan ţivot na njihovim pradjedovskim ognjištima. 4. Oĉekujemo od politiĉara, ne samo hrvatskog, već i srpskog i muslimansko-bošnjaĉkog naroda, ali i od svih meĊunarodnih politiĉkih ĉimbenika, koji su daytonskim mirovnim sporazumom preuzeli na sebe obveze, da omoguće i zagarantiraju svima – koji to ţele – siguran povratak iz progonstva, odnosno izbjeglištva, "bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, progona i diskriminacije naroĉito na osnovu etniĉkog porijekla, religije i politiĉkog stava". 5. Izraţavamo i ovom prilikom svoju iskrenu solidarnost s protjeranim katoliĉkim pukom i njegovim duhovnim pastirima iz Bosanske Posavine, te dragocjene oaze duhovnih zvanja u našoj domovinskoj Crkvi. 6. I ubuduće ţelimo – kao i do sada – odluĉno i iskreno se zalagati za praštanje, pomirenje i miran suţivot svih ljudi dobre volje u našoj Domovini. Biskup Franjo Komarica i svećenici i redovnici banjaluĉke regije Banja Luka, 11. prosinca 1995. ______ Arhiv BOBL

11. XII. 1995. SVEĆENICI PROGNANICI IZ BANJALUĈKE BISKUPIJE Otvoreno pismo Saboru Republike Hrvatske, Saboru HR Herceg-Bosne, predstavnicima Kontaktne skupine i domaćoj i svjetskoj javnosti – o podršci biskupu Franji Komarici, poteškoćama prognanih banjaluĉkih katolika, Daytonskom sporazumu i osobito o povratku prognanika svojim kućama. Mi prognani svećenici, biskupijski i redovniĉki, s podruĉja banjaluĉke biskupije, zabrinuti za budućnost naše biskupije, osjećamo potrebu obratiti Vam se ovim otvorenim pismom. Povod za ovo naše javljanje je stanje naših prognanih vjernika u Republici Hrvatskoj i drugdje, parafiranje daytonskih sporazuma i oĉekivano potpisivanje mirovnog sporazuma u Parizu. Ţelimo naglasiti da podrţavamo uporna nastojanja naših biskupa oko mira, osobito dokazanog mirotvorca banjaluĉkog biskupa msgr. dr. Franje Komarice. On je od poĉetka odvaţno i odluĉno, neprestano i dosljedno dizao svoj glas protiv nasilja i nepravdi svih vrsta, a zauzimao se za poštivanje osnovnih prava svih ljudi i svakoga naroda i za miran suţivot meĊu svima. Pri tome je, kao prvotni cilj, imao pred oĉima zaštitu ne samo ţivota vjernika katolika i pripadnika hrvatskog naroda i oĉuvanje naše mjesne Crkve od potpunog nestanka, nego je istu takvu zaštitu traţio za sve ljude i sve narode. Istupajući i djelujući u tom pravcu, pazio je posebno da u niĉemu ne umanji i ne povrijedi prava i zakonite teţnje i interese drugih ljudi, drugih naroda i pripadnika drugih vjera. U tome svi mi bezrezervno stojimo uz njega, odobravajući njegovo drţanje i podrţavajući njegovo mirotvorstvo. Uza sve to, katoliĉki vjernici i hrvatski narod u našoj biskupiji, zajedno sa svojim duhovnim pastirima, doţivjeli su velika stradanja. Upravo su oni bili najveća ţrtva osveta za neke dogaĊaje 421

i akcije na drugim podruĉjima BiH i Hrvatske. Zbog toga su iz ovog podruĉja prognani gotovo svi Hrvati i katolici, a brojni meĊu njima izgubili su svoje ţivote, daleko od ratnih zbivanja. Dok smo od jednih bili gaţeni i ubijani, oĉekivali smo da će se za nas više zauzeti hrvatska javnost iz Republike Hrvatske i slobodnog dijela BiH, ali su zbivanja bila prekrivena velom neke ĉudne šutnje i zaborava. Nitko ne moţe tvrditi da to nije bilo poznato, jer su baš na našem podruĉju nastali prvi zloglasni logori: Omarska, Manjaĉa, itd. To je još više povećalo našu patnju i bol. Umjesto zaštite doţivjeli smo gotovo posvemašnji izgon. Naţalost, i ovdje gdje se nalazimo mimo svoje volje, imamo ne malih poteškoća. Prati nas nesigurnost glede budućnosti, doţivljavamo razliĉita razoĉaranja i poniţenja i osjećamo se kao graĊani drugog reda. Nismo navikli da nas se smješta u tuĊe kuće, na tuĊa imanja, jer smo odgajani pošteno raditi i ţivjeti od plodova svoga rada. Strano nam je prisvajanje bilo ĉega što ne pripada nama. Tako nas je odgajala naša Crkva i to nosimo duboko u sebi. Naš narod ima svoje kuće, stanove, imanja, koja je morao pod prisilom napustiti, i toga se ne ţeli odreći. Uvjereni smo da imamo pravo onamo se vratiti i ne ţelimo da nas se premješta prema neĉijim planovima i ciljevima. Nedavno je parafiran mirovni sporazum u Daytonu, a oĉekuje se i njegovo potpisivanje u Parizu. Pozdravljamo svako nastojanje oko uspostave mira, ali, naţalost, moramo reći da daytonski sporazum ne smatramo pravednim mirom. Njime kao da su ozakonjene nepravda, "etniĉko ĉišćenje", razaranja, ubojstva kojima smo – neduţni – bili izloţeni. Ako se tim sporazumom garantiraju sva ljudska prava i povratak svih ljudi na svoja ognjišta, izjavljujemo da mi upravo to ţelimo i traţimo, da budemo u svemu ravnopravni drugima te da se moţemo nesmetano vratiti na svoje. Spremni smo i sposobni, što smo i dosad dokazali, ţivjeti u miru i slozi sa svim ĉestitim ljudima, bez obzira na sve razlike. Zato od hrvatske i svjetske javnosti i politiĉkih predstavnika traţimo: – da nas se uporno ne ignorira kao da i ne postojimo; – da nam se omogući povratak na ognjišta, vrati ili nadoknadi imovina; – da nam se osigura: zaštita ţivota, pravo na rad i stjecanje imovine, vjerske i nacionalne slobode i sva druga ljudska prava. Sve ovo što traţimo za sebe i svoj narod, takoĊer zahtijevamo i za sve druge ljude i narode, jer nas tako uĉi EvanĊelje koje ţelimo navješćivati i ţivjeti. U ime prognanih svećenika banjaluĉke biskupije Dr. Anto Orlovac, generalni vikar banjaluĉke biskupije U Zagrebu, 11. prosinca 1995. ______ Arhiv BOBL

14. XII. 1995. STALNO VIJEĆE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE Izjava u povodu potpisivanja u Parizu mirovnog sporazuma o Bosni i Hercegovini. Danas – 14. prosinca 1995. potpisuje se u Parizu mirovni sporazum, utvrĊen tokom mjeseca studenoga u Daytonu u SAD. Ovaj se mirovni sporazum odnosi izravno na Bosnu i Hercegovinu, no ujedno se preuzimaju obveze za sreĊivanje meĊudrţavnih odnosa izmeĊu SR Jugoslavije, s jedne strane, te susjednih drţava Bosne i Hercegovine i Hrvatske, s druge strane. Završava se strašni rat. Postavljaju se osnove i preuzimaju sveĉane obveze za uspostavu mira, prava, ĉovjeĉnosti. Mir – tranquillitas ordinis – poredak je koji svakome jamĉi sigurnost i dostojanstvo te tako uspostavlja društvo s jednakim pravima i duţnostima za sve svoje ĉlanove. U takvom se mirnom poretku i ljudi, povezani u zajednice konfesionalne, nacionalne i druge, osjećaju sigurni i zaštićeni. To bi imalo znaĉiti da će se postupno ostvarivati obnova ţivota, stabilnost prava, privredni i duhovni razvitak svih ljudi i svih zajednica nastanjenih na podruĉjima ukljuĉenima u mirovni sporazum. Ipak, na pitanje o pravednosti ovoga mirovnog sporazuma odgovori nisu jednodušni. Mnogi vide da nepravde njima nanesene nisu ispravljene, dapaĉe da je zloĉin nagraĊen. S jedne smo strane duţni prihvatiti mir kao prestanak rata i zahvaliti Bogu na tom daru, a odati priznanje i ljudima koji su se iskreno trudili da do mira doĊe. To nas, meĊutim, ne prijeĉi da suosjećamo sa 422

ţrtvama nepravde i da budemo na njihovoj strani. Mirovni sporazum postavlja okvir. Pitanje je kako će se popunjavati slika zadana tim okvirom. Povijest nas uĉi da nisu svi mirovni sporazumi sprijeĉili nove sukobe, ĉak i velike ratove. Tako nam i ovaj mirovni sporazum postavlja mnoga pitanja i upućuje na mnoge odgovornosti. Mi se pitamo: kakva odgovornost da se poredak mira, pravednosti i ĉovjeĉnosti zaista uspostavi stoji pred katolicima, pred Katoliĉkom Crkvom na ovim našim prostorima. Razmišljajući o svojoj Crkvi, istiĉemo na prvom mjestu da Crkva mora postojati da bi mogla djelovati. Teţimo stoga da se obnovi i uspostavi crkveni ţivot tamo gdje je on zamro: u Hrvatskoj – posebno u dijelu Ċakovaĉke i srijemske biskupije, kamo biskup, njegovi svećenici i vjernici nisu mogli pristupiti već više od ĉetiri godine; u Bosni i Hercegovini – tamo gdje tamošnji biskupi, svećenici i vjernici ne mogu dosad doći, a znaju da je sve njihovo porušeno, uništeno. Obnova crkvenog ţivota, novi poĉetak, znaĉi stavljanje evanĊeoskog kvasca u tijesto uzburkanog, razorenog, grijehom ranjenog ĉovjeĉanstva. U tom smislu traţimo samo jedno: neka nam se ne prijeĉi ţivjeti kao Crkva tamo kamo nas je Bog postavio i uzdrţavao kroz stoljeća. Katoliĉka zajednica ţivi i djeluje uz druge, razliĉite od nje. Ona se ne zatvara u sebe, ne umanjuje prava drugih, ne uskraćuje im poštovanje i pripravnost na suradnju za dobro ĉovjeka. Pravoslavnoj Crkvi, Islamskoj vjerskoj zajednici i ljudima drugih konfesionalnih i filozofskih nazora oĉitujemo tu svoju pripravnost da bismo i zajedniĉki pridonijeli moralnoj i duhovnoj obnovi pojedinaca i zajednica za izgradnju budućnosti dostojne ĉovjeka, vjernika, kršćanina. Svjesni smo zapreka koje su se ukorijenile i narasle u srcima ljudi u godinama stradanja i nezamislivih okrutnosti. Ljudski govoreći, te zapreke izgledaju nesavladive. Ali, "Bogu ništa nije nemoguće" (Lk 1,37). To je osnova na kojoj gradimo svoje povjerenje u Boga i u ĉovjeka. Klica dobra koju je Stvoritelj darovao ĉovjeku, svojoj slici, pogaţena je grijehom, ali u Kristu se obnavlja, njegovim se kriţem i uskrsnućem raĊa novi ĉovjek "po Bogu stvoren u pravednosti i svetosti istine" (Ef 4,24). To je radosna vijest koju smo primili i koju prenosimo kao Crkva Boţja ovdje i sada. Grijeh je posijao pustoš i smrt. Ţivotu i razvitku treba vremena, poţrtvovnosti, ljubavi. Zar se nećemo usmjeriti tim pravcem? Sjetimo se Boţje rijeĉi: "Danas preda te stavljam: ţivot i sreću, smrt i nesreću... ţivot, dakle, biraj!" (Pnz 30,15.19). Na prostorima Hrvatske i posebno Bosne i Hercegovine stacionirat će se i kretati strane vojske, strane humanitarne organizacije, strani novinari – ljudi razliĉitih naroda i kultura. Oni dolaze kao pomoć. No, bi li njihova prisutnost sada bila potrebna da se odmah na poĉetku zaustavilo ruku koja ubija (usp. Ivan Pavao II.)? Nije li to poniţenje i njihovo i naše? Ne bi li nas i to iskustvo moglo potaknuti da što prije uzmemo svoju sudbinu u svoje ruke, da se iz stradanja i grijeha izdignemo na dostojanstvo djece Boţje i subjekta vrijedna poštovanja i povjerenja u zajednici naroda i drţava? Naša nas vjera u Boga upućuje i obvezuje da djelujemo na tom putu i prema tom cilju. Ususret nam dolazi Boţić. Bog postaje ĉovjek radi nas i radi našega spasenja. Već gotovo dvije tisuće godina odjekuje poruka Boţja: "Slava na visini Bogu a na zemlji mir ljudima" (Lk 1,14). Ta poruka mira na poseban naĉin lijeĉi duše ranjene ratom. No ovaj je mir plod priznavanja, poštivanja i slavljenja Boga. Na poštivanju Boţjih prava osnivaju se prava ĉovjeka. Dati slavu Bogu preduvjet je uspostave mira u srcu i u društvu ljudi. Zahvaljujući Bogu za dar mira, noseći teret ţalosti i nepravde sa svima koje on tišti, uzdajući se u snagu Boţje milosti koja djeluje u srcu ĉovjeka i povijesti naroda, upućujemo vama, braćo i sestre, boţićne ĉestitke, dijeleći "radost i nadu, ţalost i tjeskobu" sa svima vama. Gospodin vam dao svoj mir! Stalno vijeće HBK: Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebaĉki, predsjednik HBK Srećko Badurina, biskup šibenski, potpredsjednik HBK Josip Bozanić, biskup krĉki Ţelimir Puljić, biskup dubrovaĉki Dr. Vjekoslav Milovan, genralni tajnik HBK U Zagrebu, 14. prosinca 1995. _________

IKA – Dokumenti, 51/1995, 21. prosinca 1995, str. 21. 423

14. XII. 1995. UPRAVA FRANJEVAĈKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE Izjava o mirovnom sporazumu o Bosni i Hercegovini, postignutom u Daytonu. Sa sastanka Uprave Franjevaĉke provincije Bosne Srebrene u proširenom sastavu, odrţanog u samostanu Svetog Bone u Visokom 13. i 14. prosinca 1995. godine, upućujemo javnosti IZJAVU 1. Mirovni sporazum o Bosni i Hercegovini, postignut u Daytonu, smatramo doprinosom miru u našoj drţavi utoliko što stvara pretpostavke da se ona pitanja koja su dosad rješavana ratom – ratom koji je uzrokovao ubijanja, razaranja, raseljavanja – sada pokušaju rješavati na civiliziran naĉin, politiĉkim sredstvima. 2. Sam sporazum ne smatramo uopće pravim, konaĉnim i pravednim rješenjem, jer se u njemu više vodilo raĉuna o interesima agresora nego ţrtve, o interesima susjednih i drugih zainteresiranih drţava nego o onima kojih se on neposredno tiĉe: o narodima Bosne i Hercegovine kojima je taj mir najpotrebniji. 3. Potpise na daytonski sporazum u ime hrvatskog naroda u Bosni smatramo nelegitimnim, jer ih nije stavio nitko komu je hrvatski narod u Bosni povjerio pravo da ga zastupa. 4. Sporazum smatramo nepravednim jer nanosi štetu Hrvatima u Bosni. Pri tom ne mislimo samo na Bosansku Posavinu, koja je tek vrhunac i metafora svih nepravdi nanesenih bosanskim Hrvatima. Oni su otjerani sa svih podruĉja koja kontroliraju Srbi, ali velikim dijelom i s podruĉja koja kontroliraju Muslimani. Ne zaboravljamo i ne odobravamo ni progon drugih naroda s podruĉja koja kontrolira hrvatska strana. Taj izgon Hrvata, ali i drugih naroda, sluţbene politike svih triju naroda nastoje zacementirati, nudeći im podruĉja koja nisu njihova i onemogućavajući im da se vrate na svoja ognjišta. Takvu politiku ne moţemo prihvatiti, a kamoli podrţati, i zato izraţavamo svoj ogorĉeni prosvjed zbog manipulacije narodom za uskogrudne ambicije autokratskih politika. Zgraţamo se zbog bezoĉna vrijeĊanja hrvatskog naroda ĉak s najviših politiĉkih mjesta, samo s namjerom da ti isti politiĉari opravdaju nepravde koje su nanijeli vlastitom narodu. 5. Izraţavamo najdublju sućut i solidarnost sa svim prognanima, iznevjerenima i nepravedno ţigosanima. Spremni smo skupa s njima raditi na ostvarenju prava, pravde i dostojanstva svakoga ĉovjeka kao najdivnijeg Boţjeg stvorenja. 6. U tom smislu mi bosanski franjevci svima obznanjujemo svoj, od poĉetka nepromijenjeni stav: da ostajemo u Bosni; da se vraćamo onamo odakle smo protjerani; da ne idemo ni na koje tuĊe ponuĊene prostore. Ujedno pozivamo hrvatski puk iz Bosne da nas u tom postupno ali ustrajno slijedi. Fra Petar AnĊelović, provincijal U Visokom, 14. prosinca 1995. ________ BS, 1/1996, str. 8–9.

23. XII. 1995. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Intervju za novine "Glas Slavonije " /Osijek/ - o Daytonskom sporazumu, zatim o razmimoilaţenju Crkve i drţavotvorne politike Hrvata u BiH, optuţbama Islamske zajednice protiv kršćana te o opasnosti da u BiH nestane Hrvata - katolika. Uzoriti Monsinjore, iako ste uporno upozoravali da se pri crtanju zemljovida ne precrtavaju ljudi, u Daytonu se desilo upravo to. Bili smo, kako ste rekli, sitniš pri trgovini velikih. Da li je, u ovim sloţenim uvjetima, rješenje moglo biti bolje i praviĉnije? - Da bi se odgovorilo na ovo pitanje trebalo bi napraviti vrlo široku analizu i prikazati razvoj situacije koja je do ovoga dovela. MeĊutim, moţda smo i previše blizu da bismo mogli s 424

odstojanja realno prosuĊivati stvari. Ipak, tvrdim da je sigurno moglo biti bolje i praviĉnije i sa strane odgovornosti MeĊunarodne zajednice i sa strane domaćih politiĉara. Osnovno pitanje jest, što su htjeli oni koji su tu stvar vodili na takav naĉin? Nepravda je najprije to što se traţilo takvo rješenje prema kojem nitko ne smije biti kriv, pa se izjednaĉilo ţrtvu i agresora. Neke su se opcije na poĉetku zacrtale pa je prema tome sve i išlo. Prepuštam ljudima s mudrijim prosuĊivanjem da jednog dana temeljito analiziraju sva ta dogaĊanja. Vrhbosanska nadbiskupija, poharana i opustošena, sad je i legalno podijeljena. Kako vidite mogućnosti duhovnog ţivota i materijalne obnove Crkve u BiH, i da li bi moglo do i do novog teritorijalnog ustrojstva od razine ţupa pa nadalje? - Nikakvih prestrojavanja ni ţupa ni granica Vrhbosanske nadbiskupije za sada neće biti. Ostajemo uporno kod nastojanja da moţemo pastoralno djelovati na svim prostorima naših biskupija, oĉekujući da se ostvare temeljna prava povratka na ognjišta i prava na zaviĉaj. A tko moţe predvidjeti kud će ići granice i kako će sve to izgledati? Crkva nikad ne ţuri nego uporno nastoji duhovno odgajati svoje vjernike. Tijekom cijelog rata imali ste najcjelovitiji uvid o stanju na teritoriji BiH. Obišli ste sve ţupe na slobodnoj teritoriji. Upozoravali ste do te mjere, da se govorilo o oporbi Crkve glede drţavotvorne politike Hrvata u BiH. Koliko ste bili u pravu i koliko su ĉelnici Hrvata u BiH sami krivi, jer po nekim procjenama najveći gubitnici u ovom ratu zapravo su Hrvati? - "Neohrvati", koji se sada tako energiĉno pozivaju na grb i zastavu, zaboravljaju da danas nema Hrvata u Bosni i Hercegovini tamo gdje nije bilo Katoliĉke crkve u BiH. Ne koristi mi prozivati politiĉare jer oni nisu nikada znali reći - moj grijeh - nego su uvijek traţili deţurnog krivca. Što me pitate o politici Hrvata u BiH kad znate da su oni samo glasnogovornici već prije kreirane politike na nekom drugom mjestu. Jest, trebali bi biti drţavotvorni narod, ali smo sada drţavotvorni gubitnici. MeĊutim, Crkva će ostati uporno traţeći pravo svakog ĉovjeka i slobodu svoga djelovanja. Naţalost, predstavnici bošnjaĉko-muslimanske vlasti, hodaju i po svijetu, a posebno po arapskim zemljama, ne ţele spominjati da i mi postojimo, posebno na prostorima pod kontrolom Armije BiH. Tako u diplomaciji nema predstavnika hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine. Tome su dobrano doprinijeli i politiĉki predstavnici hrvatskog naroda iz BiH, koji su se povukli iz središnje vlasti. Diplomacija iz Republike Hrvatske ne predstavlja nas Hrvate iz inozemstvu, nego drţavu Hrvatsku. Rekli ste jednom prilikom da Islamska vjerska zajednica optuţuje Crkvu u BiH da se, kao kršćani, borimo protiv njih, i da u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, naţalost, ne prepoznajete istog Isusa Krista, zbog mrţnje i nanesenog zla. Kako lijeĉiti mrţnju i kako uspostavom ekumenskog dijaloga pomoći smirivanju duhova u BiH? - Oni, koji su instrumentalizirali vjerske osjećaje, moraju ozbiljno zauzeti korektan stav, da prestane huškanje na mrţnju. Potrebno je poći od prihvaćanja i poštivanja razliĉitosti i uĉiti se ĉuti drugoga. Ako budemo istinski pošli od moralnih i vjerskih osjećaja - da ozbiljno s Bogom raĉunamo, onda ćemo itekako vrednovati ĉovjeka. Ĉovjek, koji istinski Boga moli, ne moţe nositi mrţnju. Zato je prvi korak - poĉeti pomirenje u sebi, stvarati mir u savjesti kroz pomirenje s Bogom, i taj mir nositi ĉovjeku. Potrebna je dobra volja i onda je to moguće. Mirovno rješenje, kojega se dio odnosi na Sarajevo, prijeti novim sukobima ili trajnom latentnom krizom. Jezikom brojki i odnosa, Hrvati su u njemu izrazita manjina. U jednom obraćanju Svetom Ocu iz sarajevske katedrale, govorili ste o Hrvatima kao o pticama koje umiru pjevajući, kao o sumornoj metafori u budućnosti. - Naţalost, to nije metafora za budućnost nego krik sadašnjosti. Mi nismo imali onih koji bi se ozbiljno zauzeli za nas, nego su nas prepustili samima sebi. Po direktivi napustili su sjedište u glavnom gradu svi politiĉki ĉelnici hrvatskog naroda u BiH, a postoje i bošnjaĉko-muslimanski na sva naša traţenja prava poĉeli su nas ucjenjivati u stilu - dobit ćete svoja prava kada naši muslimani dobiju prava u Stocu, Ĉapljini ... Tako poĉinjemo biti igraĉke u prljavoj politici HDZ-a i SDA. No, sadašnja klima poĉinje biti malo bolja. Ţivimo u nadi da će se to što je krivo ispravljati, te da će biti pozitivno usmjeravano. Zahvaljujući skrbi Katoliĉke crkve, Hrvati su opstali u Bosni. Posebice se u Sarajevu oĉitovala briga Svetog Oca Pape. Nedavno ste imali prilike razgovarati sa njime. Kakvo je njegovo mišljenje o dometima mirovnog sporazuma i budućnosti Crkve na ovim prostorima, i da li će doći do njegovog posjeta o kome se ponovo govori? 425

- Tijekom cijelog rata stav je Svetog Oca i nas biskupa BiH da se što prije zaustavi rat i prestane krvoproliće. Sveti Otac u tome ovaj sporazum u Daytonu vidi pozitivno. MeĊutim, Crkva se ne moţe odvojiti od ţivota naroda, a pravedno rješenje za narode otvara prostor za djelovanje Crkve. Što se tiĉe dolaska Svetog Oca u Sarajevo, moram priznati da su me iznenadile ĉudne vijesti o kojim nisam ništa znao ni ja ni Apostolski nuncij u BiH, a ni Sveti Otac. Kako organizirati Papin dolazak po ovakvoj zimi, kada ljudi imaju tako skromnu odjeću i obuću? U ĉemu će ga nekoliko sati ĉekati na otvorenom po ovoj hladnoći? Osim toga, dani su zimi prekratki a da bi se mogao organizirati bogati jednodnevni pohod Svetog Oca. Ĉekat ćemo bolje, svjetlije i toplije dane. U sjevernoj Hrvatskoj nalazi se veliki broj izbjeglica i prognanika, kako Hrvata tako i drugih, posebno iz sporne Posavine. Moţete li im uputiti rijeĉi utjehe i nade, što bi ujedno bila i Vaša boţićna poruka? - U prvom redu ţelim pozdraviti sve i ohrabriti ih u ovim kušnjama da ne gube nadu i da ne dopuste manipulaciju u bilo kakve politiĉke igre. Posebno neka ne nasjedaju na glasine onih koji toboţe u njihovo ime misle kako nema smisla vraćati se na svoje ognjište. Bez obzira na politiĉka rješenja, mi se trebamo vratiti na svoja ognjišta i tamo se ostvarivati u svojoj samostojnosti. Zajedno s pomoćnim biskupom vrhbosanskim mons. Perom Sudarom uputio sam boţićnu poruku pa Vas molim da je putem Vašeg glasila prenesete. /Sarajevo, prosinca 1995./ __________ Glas Slavonije, 23-26. prosinca 1995, str. 16; OSN/II, str. 316-319.

426

427

GODINA 1996.

428

429

22. I. 1996. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo dr. Mati Graniću, potpredsjedniku Vlade i ministru vanjskih poslova Republike Hrvatske – negodovanje zbog iseljavanja katolika. Štovani gospodine Ministre! Dopisom Vikarijata moje biskupije od 16. o. mj., kao i iz usmenog razgovora s kompetentnim predstavnicima mojih svećenika, upoznati ste s trenutaĉnom dramatiĉnom situacijom u selu Majdan, ţupa Mrkonjić Grad, koje, iako 95% hrvatske, katoliĉke populacije, nakon svih dosada proţivjelih drama i patnji, sada moraju po neĉijoj naredbi napustiti svoja stoljetna ognjišta i iseliti se. Bili ste i u moje ime zamoljeni da se to naše "selo zaštiti, te ljudi ostanu u svojim kućama", jer su tako i sami ţeljeli. Premda ste mojim predstavnicima u razgovoru izriĉito rekli da ćete se svakako zaloţiti da ljudi ostanu i da ih se zaštiti, netko je od politiĉkih ili vojnih predstavnika naredio ljudima da se moraju pakovati i već organizirao iseljavanje. Cijelo selo, tj. 105 kuća odnosno obitelji, prema nama dostupnim, provjerenim informacijama, treba biti iseljeno već ovog tjedna, tj. do 27. o. mj. Meni IFOR do sada nije omogućio da osobno posjetim te svoje ţupljane i tamošnjeg ţupnika, iako sam u više navrata od njih to molio, a poznato mi je da su drugi (politiĉari) iz ovog kraja već tamo bili, dakako uz pomoć IFOR-a. U kratkom razgovoru s g. predsjednikom Zubakom u Tuzli 13. o. mj. posebno sam ga molio da se zauzme za siguran ostanak našeg puka u Majdanu. Jednako tako sam to traţio i od zamjenika g. Bildta, g. Michaela Steinera u Sarajevu, da se, kao i za ostanak srpskog stanovništva u Sarajevu, zauzme i za hrvatsko (katoliĉko) puĉanstvo u Majdanu. Naţalost, nikakvog pozitivnog rezultata! Kao biskup banjaluĉki ne mogu i neću nikada pristati da se tako bezdušno uništavaju jedna za drugom moje starodrevne ţupe! Duboko ţalim što se ovako nehumano postupa s potpuno neduţnim ljudima! Ovu, kao i sve druge sliĉne akcije, najodluĉnije osuĊujem! Da li Vi ipak moţete u ovom konkretnom sluĉaju nešto promijeniti na bolje? S poštovanjem! Banja Luka, 22. sijeĉnja 1996. ______

Dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki

Arhiv BOBL

23. I. 1996. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Komandi IFOR-a u Bosni i Hercegovini, Sektor sjeverozapad, u Gornjem Vakufu – protivljenje daljnjem iseljavanju katolika iz njihovih mjesta. Cijenjeni Naslove! Obraćam Vam se kao banjaluĉki biskup sa sjedištem u Banja Luci. Mojoj biskupiji pripada i općina Mrkonjić Grad, koja je daytonskim sporazumom dodijeljena entitetu Republike Srpske. Na podruĉju te općine bile su dvije katoliĉke ţupe s oko 2.500 ĉlanova katolika-Hrvata u Mrkonjić Gradu zajedno sa obliţnjim selom Majdan, te u ţupi Liskovica, u istoimenom selu blizu Mrkonjić Grada. Većina od spomenutog broja bila je prisiljena tijekom ratnih godina napustiti svoje domove. Ostalo je skoro cijelo selo Majdan sa oko 105 domova i oko 500 ţitelja hrvatske nacionalnosti, u Mrkonjić Gradu 30 obitelji s oko 120 ĉlanova i u Liskovici 6 obitelji s 15 ĉlanova. Nakon daytonskog sporazuma, koji garantira svima ostanak na njihovom imanju i u vlastitim domovima, kao i povratak svih prognanih, na ovom podruĉju se dogodilo upravo obrnuto. Ovih dana svi preostali Hrvati (katolici) po neĉijem nalogu i uz neĉije dopuštenje iseljavaju se iz svojih domova i odlaze na podruĉje Federacije BiH (odn. u neizvjesnost). 430

Katoliĉki ţupnik u Mrkonjić Gradu, prema sugestijama svoga biskupa (niţepotpisanog), svakako je htio u duhu daytonskog sporazuma potaknuti svoje ţupljane da ostanu u svojim domovima i poduzeo i kod predstavnika IFOR-a kao i kod hrvatskih politiĉara potrebne korake u tom pravcu. Unatoĉ obećanjima od strane hrvatskih politiĉara, da će zaštititi te svoje sunarodnjake, to nije uĉinjeno, nego ih se pred oĉima IFOR-a iseljava. Biskup je traţio preko meĊunarodnih civilnih predstavnika za implementaciju daytonskog sporazuma u Sarajevu (Karl Bildt, Michael Steiner) da se što prije doĊe u podruĉje sela Majdan i u Mrkonjić Grad, i protumaĉi tamošnjim ljudima da imaju pravo i mogućnost ostati u svojim domovima i mjestima. Biskup je takoĊer traţio od predstavnika IFOR-a da mu omoguće posjetiti svoje ţupljane u spomenutim mjestima, kako bi im mogao dodatno pruţiti podršku u njihovoj ţelji da ostanu na svojim ognjištima. Nije mu do sada bilo omogućeno, a nije nitko došao ni od drugih institucija da tim ljudima dadne potrebne upute i garancije. To što se dogaĊa sa stanovnicima hrvatske nacionalnosti u selu Majdan i u Mrkonjić Gradu u potpunoj je suprotnosti sa zakljuĉcima daytonskog sporazuma. Kao nadleţni biskup ne mogu se nikako sloţiti s takvim odlukama samozvanih politiĉara (ili predstavnika vojske) koji samovoljno odluĉuju o ljudima i njihovim sudbinama, tj. oduzimaju im jedno od osnovnih njihovih prava – pravo na zaviĉaj i vlastiti dom. Mi smo se do sada na ovom podruĉju, kao katolici, trudili u miru i meĊusobnom poštovanju ţivjeti sa svojim susjedima. To naši susjedi i Srbi i Bošnjaci-Muslimani dobro znaju. Ţelimo ostati na svojim vjekovnim ognjištima. Mjesto Majdan (95% hrvatske populacije) jedno je od najstarijih mjesta Hrvata u toj regiji, još iz 12. stoljeća. Zašto ti ljudi ne bi imali pravo i dalje ostati na svojim ognjištima kad su se do sada pokazali i kadri i spremni ţivjeti sa svojim susjedima u dobrosusjedskim odnosima?! Duboko ţalimo što su nazoĉne meĊunarodne institucije i ovaj put zakazale i nisu sprijeĉile ovaj veliki zloĉin etniĉkog ĉišćenja nad potpuno neduţnim hrvatskim (katoliĉkim) puĉanstvom u Majdanu i općini Mrkonjić Grad. Nadamo se da to nije poĉetak i definitivnog protjerivanja svih nas koji smo kao ne-Srbi još uspjeli ostati na podruĉju Republike Srpske. Ovo što traţimo za sebe – poštivanje naših osnovnih ljudskih prava – takoĊer traţimo i za pripadnike drugih naroda oko nas, za Bošnjake-Muslimane i za Srbe, gdje god je to aktualno! Pomozite nam svima da ta naša neotuĊiva prava ponovno zadobijemo! S poštovanjem! Banja Luka, 23. sijeĉnja 1996. _______

Dr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki

Arhiv BOBL

25. I. 1996. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Poslanica svećenicima, redovnicima, redovnicama i puku Boţjem: "Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Boţjim zvati" – o stradanjima i obnovi Crkve kroz povijest i u nedavnoj prošlosti, te o nuţnosti praštanja i pomirenja. Uvod Od kada je Crkva u Vrhbosanskoj metropoliji zahvaćena agresijom i ratnim stradanjima, mi smo se biskupi mnogo puta u raznim prilikama obraćali vama, dragi vjernici. U ovim teškim i presudnim vremenima kako za Crkvu i hrvatski narod tako i za sve ljude naše domovine Bosne i Hercegovine još jedanput vam ţelimo uputiti rijeĉ ohrabrenja i nade. Pozdravljamo na prvom mjestu vas koje je ovaj rat ucvilio smrću vaših najbliţih. Dijelimo s vama bol i molimo Gospodara ţivota i smrti da ţrtvama ljudske mrţnje u svojoj boţanskoj ljubavi udijeli puninu vjeĉnoga ţivota. Pozdravljamo vas, prognani i izbjegli, koji ste spašavajući gole ţivote morali napustiti svoje domove i pradjedovska ognjišta, podnoseći teške nevolje progonstva. Naše misli lete i k vama koji ste, unatoĉ svim pogibeljima, ostali u svojim domovima ĉuvajući nadu našeg opstanka u ovoj zemlji pradjedova. Sve vas, braćo i sestre, pozdravljamo molitvom i ţeljom: "Mir vama!" Da. Ta ţelja i molitva vrije iz naših srdaca i uzdiţe se prema Nebu kao vapaj kroz sve vrijeme ratnih stradanja, a napose ovih dana kada meĊunarodna zajednica traţi naĉina da pomogne ljudima kojima je teška zadaća osigurati puĉanstvu ove zemlje ţivot u miru. 431

I. PETNAESTSTOLJETNA POVIJEST STRADANJA I OBNOVE CRKVE 1. U ovom vremenu koje će, bez sumnje, odluĉujuće utjecati na budućnost Katoliĉke Crkve u Bosni i Hercegovini, svi ţarko vapimo: Boţe, podari nam svoj mir! Pri tom molimo rijeĉima psalmista: "Boţe obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!" (Ps 80,4). Zajedno s vama drţimo korisnim podsjetiti se na snagu Kristove Radosne vijesti koja je tako snaţno uhvatila korijena u ovoj zemlji natopljenoj muĉeniĉkom krvlju. Zato vas, braćo i sestre, pozivamo: podignimo pogled duha prema onima što proĊoše prije nas nepokolebljivo noseći sliĉno breme ţivotnoga kriţa. S nama je i za nas je Petar naših dana, papa Ivan Pavao II. dne 8. rujna 1994. u Sarajevu nazoĉan ţeljom, molio i vapio: "Oĉe naroda, koji su pogoĊeni nesrećom rata i to, naţalost, ne prvi put". Da, znamo dobro da ovo nije ni prvi ni jedini put, ali je ovaj put Kristovo stado ove zemlje rastrgano i rastjerano, a njegova Crkva poprskana krvlju muĉenika. Ni povijest Crkve, pa makar bila zapisana u tvrdi kamen, nije nam uspjela prenijeti poruku koliko je puta Crkva u Bosni i Hercegovini bila bacana u prah i pepeo i odrezivana poput mladice kad je god ponovno nicala iz skrivena korijena. Bila je to povijest borbe izmeĊu ţivota i smrti, nade i tjeskobe. Nikla i na ovim prostorima s prvim proljećem kršćanstva, Crkva već u IV. stoljeću trpi prvo pustošenje za vrijeme prodiranja Gota. Od tog se udara nije uspjela još posve oporaviti a već slijede Avari, pa za njima Slaveni-Hrvati. Prvi ostavljaju pusto, a drugi, poliveni kupelju krštenja i oplemenjeni duhovnim preporoĊenjem, opustošenu zemlju diţu iz pepela i pretvaraju je u svoju domovinu. Rez raskola na Kristovoj haljini, koji je prošao tijelom ove Crkve, nikad nije zacijelio nego se pretvorio u trajnu kušnju. Tako razdirana i iskušavana zemaljskim silama i jaĉana nebeskim milostima ona će doĉekati i nekom ĉudesnom snagom preţivjeti i ĉetiristoljetni turski zulum. Sva ta stradanja i patnje nauĉit će Crkvu da svoju snagu ne traţi ukapajući se u zemaljske dubine nego uzdiţući se u nebeske visine postojanošću vjere i snagom molitve iz koje je crpla spremnost na ţrtvu i trpljenje. 2. Svjestan da su stoljetne kušnje s jedne, one izvanjske strane, opustošile, ali s druge, unutarnje, uĉvrstile Katoliĉku Crkvu u ovim krajevima, veliki papa Leon XIII. odluĉio je 5. srpnja 1881. "nakon toliko stoljeća i ţalosnih obrata, ostvariti ono što su Naši slavni predšasnici nekad ţarko ţeljeli kako bi doveli u bolje stanje crkvene poslove u spomenutim krajevima, tj. da prikladno izvedemo i dovršimo uspostavu crkvene hijerarhije u njima (...) na veću slavu svemogućega Boga, na uzvišenje i porast katoliĉke vjere (...), na istom podruĉju uspostavljamo novu crkvenu pokrajinu koja će se sastojati od ĉetiri biskupije. (...) Sjedište grada Sarajeva, dodjeljujući mu vrhbosanski naslov, (...) ĉinimo i proglašavamo nadbiskupskim i metropolitanskim sjedištem. (...) A njemu doznaĉujemo, pridajemo i dodjeljujemo ova tri sjedišta: dva koja podiţemo kao nova u gradovima Banjoj Luci i Mostaru, i treće, već uspostavljeno, mrkansko-trebinjsko"4. Od ovog providonosnog ĉina Svete Stolice, koja je ovu Crkvu patnicu kroz stoljeća majĉinskom ljubavlju pratila, tješila i hrabrila, uliven je novi zamah ţivotu i radu ove crkvene pokrajine. Od tada je ona ĉvrsto povezana u jednu cjelinu. Njezini će pastiri svim marom prionuti uz provedbu smjernica i poticaja što su im naznaĉeni u apostolskom pismu uspostave redovite hijerarhije. Otvaraju malo i veliko sjemenište koja će "odgovoriti potrebama te nadbiskupije i ostalih biskupija koje joj pripajamo kao sufraganske" 5. U šezdeset i dvije godine djelovanja (1882–1944) Travniĉko sjemenište i Nadbiskupska gimnazija dali su narodu i ovoj crkvenoj pokrajini tisuće maturanata. Vrhbosanska katoliĉka bogoslovija u sto godina postojanja, od kojih sedamdeset i ĉetiri godine djelovanja, odgojila je vrhbosanskoj metropoliji 557 svećenika6, i tako na najbolji naĉin ostvarila nadu pape Leona XIII. "da će na taj naĉin izaći što više izvrsno odgojenih evanĊeoskih radnika iz svjetovnoga klera koji će vjerno i veselo obraĊivati vinograd Gospodnji" 7. Iako ni vrijeme izmeĊu dva svjetska rata nije bilo bez poteškoća i potrebe ĉuvanja vjernosti i obrane identiteta bosansko-hercegovaĉkih katolika, sjeme Boţje rijeĉi ipak je brţe i vidljivije raslo i dozrijevalo. Snaga naše domovinske Crkve, 4

Papa Leon XIII., Apostolsko pismo Ex hac augusta, 5. srpnja 1881. u: "Spomenica Vrhbosanska 1882–1932", Sarajevo 1932, str.18–19. Hrvatski prijevod u: Mladi teolog, 1/1981, 85–86. 5 Ondje, str. 21; Mladi teolog, str. 87–88. 6

Usp. M. Hrskanović, Odgojitelji, profesori i studenti Vrhbosanske bogoslovije Travnik–Sarajevo, u: Vrhbosanska katoliĉka bogoslovija 1890–1990, Sarajevo-Bol 1993, str. 462. 7 Leon XIII., Ondje, str. 21; Mladi teolog, str. 88.

432

izraţena u slozi i zajedništvu pastira, potvrĊena vjernošću svećenstva i vidljivom zauzetošću vjernika, snaţno je proţimala svekoliko biće našeg naroda. Vanjsko zajedništvo i unutarnja snaga osposobilo je ovu Crkvu da hrabro doĉeka još jedan teţak udarac i neslomljivo izdrţi polstoljetno komunistiĉko-ateistiĉko nastojanje da je slomi. Oni što su zajedno rasli u zajedniĉkom Sjemeništu i Bogosloviji potvrdili su svoju vjernost krvlju, muĉeništvom, zatvorima, progonstvom. Crkva je u BiH još jedanput vraćena u svojevrsne katakombe u kojima preţivjeli biskupi, svećenici i redovnici ĉuvaju plamen vjere u duši odanog im puka. Duboko urasla u ovu zemlju i u biće hrvatskog naroda u njoj i ĉvrsto vezana za vrednote neba, Kristova se Crkva ni ovog puta nije dala iskorijeniti. Naprotiv, ona je u teškim uvjetima nedostatka slobode, poput ţive rijeke, nezaustavljivo tekla svome ušću. Bliza narodu, zapravo jedno s njim kao i kroz cijelu svoju povijest, tiho i gotovo "šutke" ga je odgajala i uĉila ţivotu u skladu s moralnim vrednotama EvanĊelja. Koliko je god to bilo teško i koliko god ĉovjek po svojoj naravi tu bio lomljiv, trud Crkve nije bio uzalud. Taj vjerni bosanski i hercegovaĉki puk, unatoĉ ili usprkos svim zabranama i poteškoćama, nije samo punio prošteništa i postojeće hramove Boţje, nego je svojim "udoviĉinim novĉićem" nove gradio po ovoj zemlji. Nit crkvenog zajedništva nije ni u ovim vremenima prekinuta nego uĉvršćena. Ĉim se ukazala prilika, biskupi 1969. godine ponovno otvaraju svoju zajedniĉku Bogosloviju u Sarajevu, potvrĊujući meĊusobnu slogu i potiĉući druge da ih slijede u tom nastojanju. Nastoje da u profesorskom zboru i odgojnom timu budu zastupljene sve ĉetiri mjesne Crkve, sve ĉetiri bosanskohercegovaĉke biskupije. 3. Povijest je Crkve redovito neraskidivo povezana s poviješću naroda u koji je utjelovljena, ali i s poviješću podruĉja na kojem ţivi. I samo ovako kratak pogled na trnovit put kojim je ona ovom zemljom prošla daje naslutiti kolikom je cijenom samo u posljednjem stoljeću plaćala svoju vjernost onomu koji ju je zasijao na ovo tvrdo ali drago tlo. Ovdje je svaka smjena drţave praćena trogodišnjim, ĉetverogodišnjim ili ĉak petogodišnjim ratom i zalivena krvlju njezine djece. Gotovo u jedno stoljeće "stadoše" ĉetiri po zlu velika rata i smjena pet-šest drţava8. Svaki od ovih ratova donio je progone i raseljavanja, razaranja i uništavanja kulturnog i crkvenog blaga. Iako je u svakom od njih svoju opstojnost i svoju vjernost naĉelima EvanĊelja plaćala najskupljom cijenom i tako smanjivana do uistinu malog stada 9, Crkva je iz svojih preostalih snaţnih korijena unutarnjom snagom ponovno nicala i na starim oĉuvanim temeljima stasala. Jednom rijeĉju sve je vihore nadţivjela. Stradanje Crkve kao nikad dosad 4. I dok se oĉima nade ĉini da svome smiraju ide još jedan teţak i po posljedicama koban rušilaĉki vihor u kojem smo, prema mnogim procjenama, stradali kao nikad dosada, nad nama se poput Damoklova maĉa, po tko zna koji put, njiše prijeteće pitanje našeg fiziĉkog opstanka. Posljedice ĉetverogodišnje agresije na Bosnu i Hercegovinu Katoliĉka Crkva još nije u stanju potpuno procijeniti. Dvije biskupije – Banjaluĉka i Trebinjsko-mrkanska – gotovo su opustošene. U Banjaluĉkoj, na ĉijem podruĉju nije bilo ratnih djelovanja, od oko 80.000 vjernika katolika ostalo ih je oko 5.000. Od 75 crkava ostalo je samo pet u kojima se obavlja bogosluţje. Od 42 crkvene zgrade (samostanski i ţupni pastoralni centri) samo je pet u upotrebi. Svi ostali su potpuno uništeni ili nasilno otuĊeni. Nisu ni groblja a ni drugi znakovi katoliĉke nazoĉnosti na ovom podruĉju ostali pošteĊeni. Iz Trebinjsko-mrkanske biskupije potpuno je nestala jedna ţupa, jedna posve iseljena, jedna posve nepristupaĉna, a tri djelomiĉno zauzete. Oko 3.000 vjernika u progonstvu. U Mostarsko-duvanjskoj biskupiji devet je ţupa što potpuno što djelomiĉno uništeno. Oko 10.000 vjernika prognano. Iz Vrhbosanske nadbiskupije protjerano je više od dvije trećine vjernika katolika. Naime od 528.000 ostalo je oko 170.000. 8

Tako nakon rata 1875–78. Tursku smjenjuje Austrija;1914–18. Austriju smjenjuje Kraljevina SHS; 1941–44. Kraljevinu Jugoslaviju smjenjuje NDH i NDH smjenjuje komunistiĉka Jugoslavija te 1991–95. Jugoslaviju smjenjuju samostalne drţave, u našem sluĉaju Bosna i Hercegovina. 9 Statistike kaţu da Bosna u 15. stoljeću broji oko 900.000 ţitelja od kojih 25.000 pravoslavnih, 90.000 krstjana i 750.000 katolika. Samo šezdeset godina nakon turske agresije (1463) uĉinci su vidljivi. Popis iz 1528. kaţe da je od ukupnog broja stanovnika 9% pravoslavnih, 30% muslimana i 57% katolika. Sto godina kasnije, 1624. u Bosni je 11% pravoslavnih, 67% muslimana i samo 22% katolika, a 1800. bilo je 18% pravoslavnih, 73% muslimana i samo 9% katolika. Godine 1878. ima 43% pravoslavnih, 38% muslimana i 18% katolika, da bi jedno stoljeće nakon toga, g. 1971. bilo 37,2% Srba, 38% Muslimana i 20% Hrvata, a 1991. bilo je 31,3% Srba, 43,7% Muslimana i 17,3% Hrvata.

433

Samo je neznatan broj crkava, samostana, filijalnih i grobljanskih kapelica kao i ţupnih kuća ostao. S tugom moramo ustvrditi da je Katoliĉka Crkva u Bosni i Hercegovini svedena na jednu trećinu od predratnog svoga stanja. 5. I unatoĉ neprocjenjivim i nenadoknadivim materijalnim štetama, ove vidljive rane, koliko god teške, ne mogu se ni usporediti s onim duhovnima. Velik broj okrutno ubijenih i poginulih, ranjenih i muĉenih ostavio je teške, nikome do kraja znane, posljedice u dušama preţivjelih roĊaka i prijatelja, kako onih koji su ostali na svojim ognjištima, tako i onih koji ţive u progonstvu. Vihor zla i nasilja zameo je u dušama mnogih ljudi duhovne i moralne vrednote. Borba za goli ţivot, praćena stalnom neizvjesnošću, jedne je razgolićila, druge ogolila a najveći broj duhovno opustošila i poljuljala u njihovoj vjeri i uvjerenju. Vojnu silu koja je po gradovima i selima ubijala ljude, razarajući i uništavajući materijalna dobra, pratila je jedna druga još pogubnija sila koja je ubijala duše. Dok je zakon sile i jaĉega na jednoj strani povlaĉio granice i podizao barikade, zakon je propagande i laţi na drugoj dokidao sve moralne norme, brišući granicu izmeĊu istine i laţi, dobra i zla, ljubavi i mrţnje, dopuštenog i nedopuštenog. Na tako opustošenu podruĉju društvenog ţivota i ljudske savjesti danas cvjeta kriminal, nemoral, droga, poniţenja i razoĉaranja. Mali i priprosti ĉovjek, gurnut na rub egzistencijalne provalije i do krajnjeg stupnja poniţen u svom dostojanstvu, osjeća da je postao sredstvom kojim moćnici ostvaruju svoje ciljeve na najnedostojniji naĉin. Na mnogim mjestima gorki plodovi mrţnje, netrpeljivosti i osvete rastaĉu biće pojedinca i naroda. Psihološki rat protiv ĉovjeka, njegova dostojanstva i temeljnih vrednota već pokazuje svoje smrtonosne rane. Kao dodatna mora tome stanju jesu i razliĉita politiĉka viĊenja naše budućnosti, narodne i crkvene – a koja su unijela podjele u hrvatski puk u Bosni i Hercegovini. Zlo u najrazliĉitijim svojim oblicima kao da je u srcima mnogih sinova i kćeri našega naroda ugrozilo ljubav prema ovoj domovini i spremnost da ostanu ili se vrate na svoje. II. PRAŠTANJE I POMIRENJE SU ZALOG NAŠE BUDUĆNOSTI

434

l. Mi biskupi Vrhbosanske metropolije a sada Biskupske konferencije BiH, ohrabreni bespridrţajnom i jasnom potporom Svetog Oca, tijekom cijelog rata nismo prestali dizati svoj glas protiv zla i zloĉina, protiv sile i nasilja, braneći pravo neduţnih i nezaštićenih. Taj glas, naţalost, ne našom krivicom, nije dopirao do onih koji su sebi uzeli pravo da crtaju karte svojih interesa ili "entiteta", precrtavajući i nijeĉući pri tom ĉovjeka, ne osvrćući se na njegova temeljna ljudska prava koja svoje uporište imaju u Boţjem zakonu. Nismo se, niti se moţemo sloţiti i s jednom nepravdom, bez obzira tko je ĉinio i tko bio njezinom ţrtvom. Ostajući vjerni Kristu i naĉelima njegova EvanĊelja, pozdravljajući sve mirovne napore, ponovno i ovaj put mi osuĊujemo sve dogovore koji nijeĉu temeljno pravo na dom, zaviĉaj i domovinu. Ne moţemo a da ne vidimo suze na licima stotina tisuća prognanih i izbjeglih i da ne osjetimo bol u njihovim srcima za domom i zaviĉajem koji su im zanijekani ili ozbiljno dovedeni u pitanje. Njihove su suze i naše suze, njihova je bol i naša bol. Svjesni teškog poloţaja u kojem se u ovom ratu našao ali u kojem će se i u miru naći svaki ĉestiti graĊanin Bosne i Hercegovine a s njim, ĉini se na poseban naĉin, hrvatski narod i Katoliĉka Crva u njemu, pozivamo sve ljude dobre volje da udruţimo snage u odluĉnu odupiranju zlu svake vrste. Iz ponora zla u koji smo gurnuti ili smo se dali gurnuti nećemo moći izići bez Boţje pomoći i dobre volje svih dobronamjernih sinova i kćeri ove zemlje. Pritisnuti ruševinama ljudske zablude da se ratom i nasiljem mogu rješavati nesporazumi meĊu ljudima i narodima, mi u ime Boga i ĉovjeka pozivamo sve da zajedniĉki, snagom vjere u Boga i snagom ljubavi prema ĉovjeku, krik boli pretvorimo u poklik nade. Mi vjerujemo da ne ţivimo na ovim prostorima, već stoljećima, jedni s drugima protiv Boţje volje. Ako nam je, po Boţjem promislu, ova zemlja zajedniĉka domovina, moţemo li ostati i opstati kao ljudi i vjernici bez iskrena nastojanja oko meĊusobna razumijevanja i iskrene suradnje? Moţemo li se nadati sretnijoj budućnosti, ako se oglušimo o zov Providnosti i povijesti "na suradnju i skladan suţivot"10? Agresija i tragiĉan rat pokazali su svima kamo ĉovjeka i narode vodi strah od drugog ili drugaĉijeg. Zato pozivamo sve, a u prvom redu katolike, ĉlanove naših biskupijskih zajednica, da skupimo snage i odluĉnosti kojom ćemo u ovaj nepravedni okvir ugraditi pravednu sliku mira. Mi dobro znamo da mira nema bez pomirenja, a pomirenja bez opraštanja. Zato u ovom vremenu za koje se nadamo i molimo da naviješta svršetak rata i poĉetak mira, mi u svoje ime i u ime svih onih koji su sakramentom krštenja postali ĉlanovima Katoliĉke Crkve, pruţamo ruku pomirenja. Sve one, koji su se od sinova Katoliĉke Crkve na bilo koji naĉin osjetili nepravdom pogoĊeni, molimo za oproštenje. U ime mira i suţivota, u ime onih što su umorni od zla i nepravde, od straha i neizvjesnosti, mi opraštamo svima koji su nama nanijeli nepravdu i zlo, da bi se i nama Bog smilovao (usp. Mt 6,12). Mi i na ovom mjestu izraţavamo punu ekumensku otvorenost prema Srpskoj pravoslavnoj Crkvi u Bosni i Hercegovini. Vjerujemo da nas na ovim prostorima trajnog susretanja dviju sestrinskih Crkava na poseban naĉin obvezuje Kristova molitva za jedinstvo njegove Crkve. Ništa manja nije naša dijaloška otvorenost i spremnost na suradnju s Islamskom vjerskom zajednicom u ovoj zemlji kako bismo dali svoj duţni udio u izlasku neduţnih ljudi iz zaĉarana kruga zla. Nikakva i niĉija politika ne moţe nam biti zaprekom u našem vjerskom poslanju sluţenja ĉovjeku. Sluţiti ĉovjeku u Bosni i Hercegovini danas je moguće samo ako mu se pomaţe na putu mira i meĊusobna uvaţavanja. 2. Nošeni ţeljom za mirom i pomirenjem svi mi, sinovi i kćeri ove zemlje, stjeĉemo neotuĊivo pravo traţiti od meĊunarodne zajednice, koja nam je nametnula ovakav okvir mira, da nam pomogne pretvarati ga u mir po mjeri pravde i praviĉnosti, a to znaĉi po mjeri ĉovjeka. Njezina je zadaća omogućiti da ova zemlja bude slobodna i prohodna za sve ljude koji u njoj kao u svojoj domovini ţele mirno i civilizacijski ţivjeti. Samo će to omogućiti zaţivljavanje proklamiranih naĉela po kojima se svi prognani i izbjegli imaju pravo vratiti u svoje domove i na svoja ognjišta. Mi još jedanput podsjećamo na temeljnu istinu da ĉovjek u svome domu i narod u svojoj domovini ne mogu nikad biti na tuĊem, niti u manjini. Njihovo je temeljno pravo ţivjeti svojim identitetom, ali i obveza poštovati tuĊi. Kao ţivi dio Kristove Crkve istiĉemo svoje boţansko i ljudsko pravo propovijedati EvanĊelje, i u duhu EvanĊelja ţivjeti i djelovati na cijelom podruĉju Bosne i Hercegovine, kao što smo na tom istom prostoru ĉinili više sve tamo od prvih stoljeća kršćanstva. Tog se prava ne moţemo odreći i nijedno politiĉko rješenje koje nam to na bilo koji naĉin prijeĉi ne moţemo i nećemo prihvatiti! Svim svojim nastojanjem ţelimo doprinijeti da isto pravo bude priznato i drugim vjerskim zajednicama. Apostolska je Stolica u jeku ovog rata osnovala Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine. Tim ĉinom jasno potvrĊuje naše zajedništvo koje nas je kroz sve poteškoće resilo 10

Sarajevska propovijed pape Ivana Pavla II. izgovorena u Castel Gandolfu, 8. rujna 1994.

435

i odrţalo. Ona uĉvršćuje našu cjelovitost ali i naglašava našu vjerniĉku i ljudsku obvezu "da evanĊelje i dalje bude naviještano u svakom dijelu vaše domovine" 11. Mir se ne moţe nametnuti ni odrţati silom i nepravdom. On zrije i donosi plodove samo u srcu ĉovjeka kojemu nije ugroţeno ljudsko dostojanstvo i nisu zanijekana njegova temeljna prava. Ovaj rat protiv ĉovjeka ima svoje izvorište u nijekanju Boga i ĉovjekove nuţne ovisnosti o Bogu i Boţjem zakonu. To nijekanje i odbacivanje stvorilo je prostor za laţ i mrţnju u ljudskim dušama. Mir će se poĉeti ostvarivati kad iskreno kaţemo svoj NE! laţi i mrţnji, i kad bez predrasuda prihvatimo svakoga ĉovjeka ne gledajući kojem narodu, kulturi ili religiji pripada. Bez Boga nema istinskog mira 3. I dok svim ljudima dobre volje upućujemo poziv na pomirenje i izgradnju pravednijeg društva, sa strepnjom se pitamo: hoće li se pomirenje i ostvariti? Je li moguć mir i pomirenje? Jesmo li svi nakon svih razaranja i kušnja sposobni iskreno moliti za oproštenje i oprostiti? Sigurno je da nam na tom putu stoje mnoge teške prepreke, a najveća je svakako ljudsko srce. Potrebna je temeljita obnova srca, što u vjerniĉkom smislu znaĉi obraćenje. Obraćenja nema bez prihvaćanja Boga i njegovih zapovijedi, što ukljuĉuje i prihvaćanje ĉovjeka i svih moralnih vrednota. Naše je vjerniĉko izmirenje s drugima moguće tek nakon izmirenja sa samim sobom. A pomirenja sa samim sobom nema bez izmirenja s Bogom. Zato najprije pozivamo braću svećenike i redovnike, ĉasne sestre i cijeli puk katoliĉki u ovoj napaćenoj ali nama obećanoj zemlji na temeljitu duhovnu obnovu. Samo s Bogom u srcu smoći ćemo snage za teško poslanje što je nama, ţivoj zajednici Kristovih uĉenika danas u ovoj zemlji palo u udio. Zašto sa svom poniznošću ne priznati da smo i sami od krvi i mesa, i zato u svojim ljudskim silama krhki i lomljivi?! Treba nam puno Boţje milosti u ovim teškim vremenima. Gdje ćemo naći snage, na koga se osloniti? S apostolskim prvakom sv. Petrom pitamo: "Kamo da idemo, Gospodine? Ti imaš rijeĉi ţivota vjeĉnoga!" (Iv 6,68). Krist je temelj naše nade. U njemu moţemo i ono što bi nam bez njega bilo nemoguće. Imajmo pouzdanja u njega, Gospodara povijesti i ljudskih ţivota! Mi smo sinovi muĉenika i pozvani smo vjerovati u neprolazne plodove muĉeniĉke krvi što poĉiva u zemlji na kojoj ţivimo. U Boţjoj blizini nestat će naše meĊusobne udaljenosti. Toplina njegova boţanskog Srca kadra je zapaliti naša ljudska srca novim ţarom. Obnovljena vjera pradjedova pomoći će nam da iz ove vatre kušnje i patnje iziĊemo duhovno proĉišćeni i ojaĉani. Neka na našem osobnom i zajedniĉkom kriţu ovoga teškog stradanja umru sve naše podijeljenosti i podvojenosti a uskrsne naša sloga i zajedništvo. Neka se u nama uĉvrsti volja i odluka ostati svoji na svome. Svoju ljubav prema ovoj zemlji naši su pradjedovi stoljećima plaćali ţivotima. Zahvaljujući njihovoj vjernosti i spremnosti na ţrtve poruka Kristova EvanĊelja nije zamukla i ova rodna gruda nije nikada prestala biti i naša. Moţemo li mi danas preuzeti na sebe odgovornost da nas na pragu trećeg tisućljeća nestane iz ove lijepe zemlje? Ova zemlja, istina, nije samo naša, nego i svih onih kojima je dobri Bog u njoj poklonio dar ţivota, ali niĉija nije više nego i naša. Zato izraţavamo svoju zahvalnost svima koji su htjeli i mogli ostati u njoj. Poznate su nam tegobe kroz koje su svi oni prošli. Razumijemo i one što su suznih oĉiju i s tugom u srcu morali ostaviti svoja obiteljska gnijezda da bi od bezakonja, mrţnje i smrti oĉuvali ţivote sebi i svojoj djeci. Potiĉemo ih i hrabrimo sve da se vrate na svoja obiteljska ognjišta, što je njihovo neotuĊivo pravo i to im mora biti omogućeno. III. MATERIJALNA OBNOVA CRKVE

11

Papin (snimljeni) pozdrav svećenicima u Bosni i Hercegovini, koji je trebao biti odrţan u sarajevskoj katedrali 8. rujna 1994.

436

l. Obnovljeni u vjeri i uĉvršćeni u nadi imat ćemo snage i hrabrosti za oproštenje i pomirenje, ali i za potrebnu materijalnu obnovu. Znamo dobro koliki su razmjeri razaranja naših sela i naših ţupnih zajednica. Tisuće obiteljskih kuća je srušeno ili spaljeno. TakoĊer velik broj crkava i ţupnih kuća i samostana. Mnogi se s pravom pitaju: kamo se vratiti? S tim su pokretaĉi agresije i rata raĉunali i sve to uĉinili da bi se što većem broju ljudi onemogućio povratak. Ako na to pristanemo, pretvorit ćemo se u tuĊince i lutalice cijelom kuglom zemaljskom. Razumljivo je kolebanje i neodluĉnost za povratak svih prognanih i izbjeglih. Ali tko je bar na ĉas osjetio radost u srcima i sjaj u oĉima onih koji su se već vratili na svoja makar razorena i spaljena ognjišta, zna da je ta teška zadaća svih nas moguća. Zato pozivamo braću svećenike, redovnike i sestre redovnice da se najprije oni srcem i dušom ukljuĉe u bezrezervno nastojanje oko povratka u ţupe i samostane odakle su protjerani. Ţivimo u vremenima koja iziskuju potvrdu naše vjernosti prema Bogu i ljubavi prema Crkvi i ĉovjeku. Katoliĉka Crkva u Bosni i Hercegovini treba danas misionara ljubavi. Iz njezina krila stoljećima je tekla ţiva rijeka duhovnih zvanja. Marno i samoprijegorno mnogi su od njih radili, a rade i danas na njivi Gospodnjoj u hrvatskom narodu, gdje god ga je bilo i ima. Poţeljna i potrebna obnova Crkve neće biti moguća ako ne bude svećenika, redovnika i redovnica koji će hrabro poći u sva podruĉja naše domovine gdje su višestoljetni korijeni naše nazoĉne djelatnosti. 2. Opća Crkva nudi nam svoju velikodušnu pomoć. U više navrata ponavljana Papina poruka, da nismo sami i da će Crkva sve više biti s nama, postaje svakim danom vidljivija na djelu. Mi ćemo, ako Bog da, pokraj srušenih crkava podići najprije montaţne sakralne objekte. Neka u njima naše sada raspršene ţupne zajednice prepoznaju znak nade i povratka ţivota. Kad oko ovih središta okupljanja budu obnovljeni ili nanovo podignuti obiteljski domovi, moći ćemo misliti i na obnovu i izgradnju crkava. 3. U obnovu ove zemlje, koju svjetska zajednica najavljuje, trebamo i ţelimo se i mi ukljuĉiti. Sva naša dosadašnja i miroljubiva nastojanja nisu mogla sprijeĉiti razaranja i pustoš. Sudjelovanjem u sveopćoj obnovi zemlje mi smo pozvani potvrditi svoju vjeru u ţivot, u budućnost i u Boţju providnost. Braćo i sestre, ne zaboravimo da ima malo mjesta gdje bismo u ovoj zemlji mogli zakopati nove temelje naše nazoĉnosti a da ne naĊemo neke naše stare temelje, moţda i davno zaboravljene. Posvuda su nazoĉni ţivi korijeni naše tisućljetne djelatnosti. Ova je zemlja i nama dana kao obećana. Samo na njoj nećemo biti tuĊinci i pridošlice, bez obzira kako ova vremena bila teška i ljudski nepredvidljiva. Samo je ovo naša oĉinska gruda! Pozivamo djelatnike slobodnog poduzetništva da svojim hrabrim ulaganjem gdje je to god moguće pruţe drugim svojim sunarodnjacima pogodne uvjete u kojima će ţivjeti od svog rada. Pomaţući ovim ispaćenim i rada ţeljnim ljudima doprinijet ćete najprije preţivljavanju onih što su ovdje ostali, a zatim ohrabriti neodluĉne na povratak u svoj zaviĉaj. To je ujedno i najdjelotvorniji naĉin pomaganja da preţivi Crkva i narod na ovim prostorima. Mir je meĊu ljudima moguć ako ga gradimo s Bogom. Mi znamo i javno ispovijedamo da je "Krist naš mir" (Ef 2,14). S ĉvrstom vjerom u Krista ţelimo u zajedništvu sa svim ljudima dobre volje graditi mir i budućnost ove zemlje u kojoj nam je Bog povjerio dar ţivota. Znamo da samo svojim ostankom i povratkom kao i zauzetim sudjelovanjem u obnovi gradimo mir. To

je naša zadaća, jer tako postajemo mirotvorci i ostajemo sinovi Boţji. Naša nada ne raste iz zemlje. Ona raste "odozgor"! U toj vas nadi hrabrimo i potiĉemo. S tom nadom od srca vas blagoslivljamo i pozdravljamo! Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik BK BiH Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apost. administrator trebinjsko-mrkanski Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski U Sarajevu, na blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. sijeĉnja 1996. __________ VB – Pos. izd. BKBiH; VB/PPIA, str. 78–93.

437

8. II. 1996. BISKUPSKI ORDINARIJAT MOSTAR Izjava o dogaĊajima u Mostaru, a koji su se zbili nakon odluke Europskog upravitelja Hansa Koschnicka o razdiobi Mostara. U vezi sa zbivanjima u Mostaru Biskupski ordinarijat smatra uputnim izdati sljedeću izjavu: 1. U gotovo ĉetverogodišnjem besmislenom ratovanju i u gotovo svim pregovorima i ugovorima o miru u Bosni i Hercegovini Mostar se vrlo ĉesto spominjao. Ne samo po oštrini agresije jugoslavenske vojske, odnosno srpsko-crnogorskih odreda 1991–92. godine, i po muslimansko-hrvatskom sukobu 1993–94., nego i po sporazumima u Washingtonu i Daytonu. Od samoga poĉetka bilo je jasno da se radi o ratu za osvajanjem teritorija, a u Mostaru o prevlasti nad glavnim gradom Hercegovine. 2. Ljeti 1993., u jeku tragiĉna muslimansko-hrvatskog konflikta, stalo se govoriti o protektoratu Europske unije nad Mostarom. Biskupski ordinarijat u Mostaru iznio je svoje stajalište i nekim domaćim i inozemnim politiĉkim predstavnicima. Ordinarijat je u pismu od 28. kolovoza 1993. tadašnjem predstavniku hrvatskoga naroda istaknuo da nam se "prijedlog o protektoratu ne sviĊa, jer nam se ne ukazuje ni moralno dopustivim, ni politiĉki umjesnim, ni potrebnim, ni pametnim, ni pravednim". Za tu tvrdnju donio je više razloga, naglašavajući: – "Zar je samo Mostar zasluţio takav tretman Europske zajednice u ovolikoj poplavi bezakonja i zla u raznim gradovima i selima diljem cijele Bosne i Hercegovine"? – "Da je kojim nesretnim sluĉajem grad Mostar posve pao u ruke vojnih susjeda – nasilnika, i da su iz ovoga mjesta protjerani Hrvati, duboko sumnjamo da bi ikome palo na pamet da uvodi ikakav protektorat nad ovim gradom"; – "Kako sudionicima Ţenevske konferencije ne dolazi ideja da se uvede protektorat Europske zajednice nad onih dvjesta mjesta Bosne i Hercegovine koja su posljednjih mjeseci etniĉki oĉišćena ili postala zatoĉeništvima do posljednjeg Hrvata od strane susjeda-agresora"? – "Zastrašujuće je neugodna ĉinjenica da Europska zajednica stalno ponavlja kako neće priznati nasilno osvojena podruĉja, a u praksi vidimo, naţalost, kako sve poduzima da se slabija strana prisilno pomiri s onim što joj je prisilno oteto"; – "Ne znamo je li tko više od nas katolika i Hrvata imao toliko povjerenja u tu istu Europsku zajednicu, u kojoj ţivi katoliĉka većina, da će svojim dopuštenim ekonomskim, politiĉkim i diplomatskim naĉinima razoruţati agresorsku ruku i zaustaviti krvavo balkansko kolo. A ostali smo duboko razoĉarani njezinim drţanjem, koje je i sam Sveti Otac nazvao 'sramotom Europe'"; – "Europskoj ćemo zajednici biti veoma zahvalni za kulturnu, humanu, humanitarnu i obnoviteljsku pomoć"; – "U ovome gradu mora biti mjesta za sve ljude i sve narode svih vjera i opredjeljenja, koji su ţvjeli i imaju pravo na ţivot na ovome tlu" (Za pravedan mir, Mostar 1995, str. 200–202). 3. TakoĊer 28. kolovoza 1993. Ordinarijat je uputio pismo T. Stoltenbergu i P. Owenu, supredsjedateljima Ţenevske konferencije, istiĉući da bi odluka "da se Mostar stavi pod protektorat Europske zajednice" bila "skrajnje nepravedna, nemoralna i politiĉki promašena" (Ondje, str. 205). 4. Tijekom vremena poĉelo se govoriti da se ne radi o "protektoratu", nego o "administraciji". O tome su nas uvjeravali i u njemaĉkom Ministarstvu vanjskih poslova u listopadu 1993., a sam je, već odreĊeni administrator EU u Mostaru, gosp. Hans Koschnick 25. svibnja 1994. rekao da ne ţeli ĉuti rijeĉ "protektorat", ako ništa drugo zbog povijesnoga perioda u kojem je i nad Njemaĉkom bio protektorat, nego da se radi iskljuĉivo o pomoći Mostaru. 5. I doista, ekonomska je pomoć pritjecala ovom gradu od poĉetka uprave, od srpnja 1994. do danas: osobito u popravku školskih i drugih javnih zgrada. Tako, i oštećeni franjevaĉki samostan i spaljena zgrada biskupske rezidencije primili su materijalnu pomoć za obnovu, i to kao "kulturni spomenici" ovoga grada, na ĉemu je ovaj Ordinarijat posebno zahvalan. 6. Administrator EU u svome osvrtu na svoje jednogodišnje djelovanje u Mostaru, 17. srpnja 1995. napisao je, izmeĊu ostalog, da je meĊu mjesnim ĉelnicima (svih podruĉja: politiĉkim, vojnim i ĉak crkvenim prvacima) još uvijek nazoĉno shvaćanje da se radi o nametnutom (kolonijalnom) sustavu koji oni moraju tolerirati, ali politiĉke ciljeve ne dijele i aktivno ne podupiru (str. 4). Mostar je u Daytonskom sporazumu od studenoga 1995. posebno spomenut i za nj je doneseno rješenje da bude 6 općina jednoga grada, i to 3 za hrvatsku, 3 za muslimansku stranu. Odmah se pristupilo razgraniĉenju općina. Hrvatska je strana pristala ĉak i na to da se 438

podignu zgrade za federalnu i kantonalnu upravu, ali pod uvjetom da se za tu "zonu" oduzme podjednako teritorija koje kontrolira hrvatska i muslimanska strana. U tom dijelu prije dvije godine ovaj je Ordinarijat kupio od općine zemljište za izgradnju reprezentativnoga crkvenog kompleksa i radio na pripremanju terena. A ovih dana kani postaviti temeljni kamen crkve Kristova uskrsnuća. 7. Budući da je 7. veljaĉe 1996. tzv. sedma općina politiĉki ("kolonijalno") nametnuta, u korist jedne a na štetu druge strane, slijedila je reakcija hrvatskoga politiĉkog vodstva, koje je izdalo priopćenje gdje spominje "ĉetvrtu muslimansku općinu u kojoj većinu ĉini muslimansko puĉanstvo". Zbog te nametnute i neopravdane odluke izbili su takoĊer javni prosvjedi u gradu. Razumljiva je bol onih koji su na tim mjestima izgubili svoje sinove ili muţeve. Ali su neprihvatljiva nedemokratska politiĉka nametanja kao i izgredniĉki postupci pojedinaca. Ovaj Ordinarijat izraţava povjerenje u predstavnike hrvatskoga naroda da će svojim politiĉkim razborom stišati nastale napetosti i u ovoj situaciji izboriti pravedno rješenje koje će sluţiti općem dobru svih ljudi koji ţive u Mostaru, središtu cijele Hercegovine. Mostar, 8. veljaĉe 1996. __________

Biskupski ordinarijat Mostar

IKA–Dokumenti, 07/1996, 15. veljaĉe 1996, str. 22.

13. II. 1996. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Priopćenje na sastanku s predstavnicima Europskog parlamenta u Strassburgu – o stanju Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini, njezinu gledanju na Daytonski sporazum i zauzimanju za izgradnju mira i za uspostavljanje suţivota. Stanje Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini Katoliĉka Crkva je najstarija vjerska zajednica na podruĉju Bosne i Hercegovine. Prije dolaska Osmanlija u 15. st. oko 80% stanovništva bili su katolici. Poslije ĉetiri stoljeća osmanlijske vlasti, g. 1881. ponovno je uvedena redovna crkvena hijerarhija i uspostavljene ĉetiri biskupije: Sarajevo, Banjaluka, Mostar-Duvno i Trebinje. Prema popisu stanovništva iz 1991. bilo je tada u Bosni i Hercegovini 18% katolika. Naţalost, u ovom ratu nad njima je podignut "Damoklov maĉ" i fiziĉka opstojnost katolika u ovoj zemlji bila je ugroţena. Banjaluĉka biskupija je prije rata brojila 120.000 katolika, od kojih je 80.000 došlo pod kontrolu srpske vojne vlasti. U ovome inaĉe od rata pošteĊenom podruĉju oni su zajedno s muslimanima sustavno proganjani i zlostavljani. Ostalo je sada samo oko 5.000 katolika. Od 75 crkava na tom podruĉju, preostalo ih je još samo pet u kojima se moţe obavljati bogosluţje. Ostale crkve su ili nasilno oduzete ili su razorene. Trebinjska biskupija: jedna ţupna zajednica je posve razbijena; jedna je nestala; jedna je potpuno iseljena; jedna je nedostupna; jedna djelimiĉno okupirana. Oko 3.000 katolika je protjerano. Biskupija mostarsko-duvanjska: devet ţupnih zajednica je u cijelosti ili djelimiĉno uništeno i oko 10.000 vjernika prognano. Sarajevska biskupija je prije rata imala 528.000 katolika. Sada na tom podruĉju ţivi još samo 170 do 200 tisuća katolika. Na podruĉju Nadbiskupije potpuno je ili djelomice uništeno 614 crkvenih objekata (crkava, samostana, kapela, ţupnih kuća, itd.). Mora se, na kraju, još reći da 99% katolika pripada hrvatskom narodu, kulturi i jeziku. Teško je toĉno navesti brojke ubijenih, silovanih i onih koji su bili u zatoĉeniĉkim logorima. Samo u banjaluĉkoj biskupiji ubijeno je pet svećenika, a u biskupiji sarajevskoj tri. Osvrt na Daytonski mirovni sporazum a) Pozitivne strane sporazuma 1. Najvaţnije je da je došlo do prestanka daljnjih strahota (prolijevanje krvi, ubijanje, progoni, odvoĊenje u zatoĉeništvo, itd.). 439

2. Prometne veze su otvorene i obitelji koje su u ratnim godinama bile razdvojene opet se spajaju. 3. Humanitarna pomoć opet stiţe ljudima tako da više nema velike gladi, premda još uvijek vlada siromaštvo. 4. Kod ljudi je probuĊena nada da će mir sada biti uspostavljen i da meĊunarodna zajednica sada konaĉno traţi jedno rješenje. Europska Unija poduzima ovom prilikom konkretne korake pomoći u izgradnji. b) Negativne strane sporazuma 1. Ţrtve i napadaĉi se u pogledu krivnje izjednaĉuju. Uzrok se ne razlikuje od posljedice. 2. Stvarnost, tj. etniĉko ĉišćenje i pravo jaĉega se ozakonjuju. 3. Nerazumljiv je procentualni razmjer na temelju kojega su stvorena dva entiteta: Srbima je dano 49% teritorija a Muslimanima i Hrvatima 51%. Zbog ĉega je tako uĉinjeno? 4. U vrijeme ratnih djelovanja postavljene su mirovne snage Ujedinjenih Nacija koje su svojom proklamiranom neutralnošću zapravo bile na strani jaĉega. Sada, kad je mir potpisan, šalju se vojne snage koje će imati efektivniju zadaću. Šteta da to nije uĉinjeno ranije i drukĉije. 5. Mi ne moţemo biti zadovoljni time da podruĉje Bosanske posavine, gdje katoliĉki Hrvati tvore većinu, bude tako jednostavno otpisana. Time se ono što je ratom osvojeno ozakonjuje. Problematika izgradnje mira 1. Problem je osporavanje nazoĉnosti katolika Hrvata u Sarajevu i u drugim podruĉjima gdje smo mi ostali zajedno s Muslimanima, pošto mi ovu zemlju gledamo kao zajedniĉko vlasništvo. Poseban je problem što se pred oĉima svijeta provodi islamiziranje Sarajeva uz pomoć medija, školskih knjiga i vojske. Upravo tu gdje smo se zajedniĉki branili sada se postavlja pitanje mogu li katolici u jednoj tako islamiziranoj vojsci biti ravnopravni. Vi ovdje u Europi, koji ţelite saĉuvati Bosnu i Hercegovinu kao višeetniĉku, višenacionalnu i višereligioznu drţavu, dajete li nam pravo da traţimo ravnopravnost, da svoju kulturu, svoj identitet zajedno s drugima ĉuvamo? 2. Problem je što se rješenje za Mostar ţeli iznaći izvan rješenja za Federaciju. A oba ta rješenja su meĊuzavisna. Ne moţe se rješavati jedno bez drugoga. Problem Mostara mora biti riješen, ali ne odvojeno od drugih podruĉja Federacije: Sarajevo, Bugojno, itd. Ţelio bih Vas ovdje zamoliti da se ne izjednaĉuje cijeli narod s onima koji su nam u Mostaru nanijeli tešku sramotu. Narod treba svoja prava izboriti mirnim prosvjedima. Mi se stoga ne moţemo nikako sloţiti s time da se zlim ĉinima hoće postići dobro. Naĉela Katoliĉke Crkve u Bosni i Hercegovini 1. Bosna i Hercegovina je drţava meĊunarodno priznata u svojim granicama. Pariškom poveljom je odreĊeno da se granice ne mogu mijenjati silom. Diplomacija Svete Stolice je zajedno s ĉlanicama Europske Unije i Ujedinjenih Nacija priznala Bosnu i Hercegovinu u njezinim granicama. Na tom principu stoji Katoliĉka Crkva u Bosni i Hercegovini. 2. Izgradnja pravednoga mira poĉiva takoĊer na mogućnosti sigurnog slobodnog kretanja svih graĊana Bosne i Hercegovine na svim podruĉjima drţave. 3. Pravedan mir zahtijeva pravo na povratak kući i u vlastiti zaviĉaj. 4. Mora se stvoriti takav politiĉki mehanizam koji će štititi svakoga pojedinca u njegovim pravima i njegovu identitetu i jamĉiti mu sigurnost. Jednako tako se mora štititi narode u njihovim prirodnim razliĉitostima, njihovoj kulturi, njihovu jeziku i njihovu vjerskom osvjedoĉenju. Djelovanje Katoliĉke Crkve u Bosni i Hercegovini 1. Da bi se opet uspostavilo povjerenje i zalijeĉile ratne rane, mi biskupi Bosne i Hercegovine smo izdali jednu pastirsku poslanicu u kojoj smo vjernicima biskupija izloţili svoju poruku o pomirenju, opraštanju i poštivanju razlika s istodobnim ţivljenjem vlastitoga identiteta. 2. Potrebno je mlade generacije odgajati za ţivot u toleranciji. Zato smo poĉeli otvarati školske centre koje vodi Crkva, u kojima ţelimo ugraditi europska naĉela. Takve centre smo već otvorili u Sarajevu, Zenici i Tuzli. To ţelimo uĉiniti i u drugim gradovima, prvenstveno u Travniku, ukoliko nam vlast vrati jednu zgradu koja nam je bila oduzeta u vrijeme komunizma. Molimo takoĊer i Vas da nas u tome nastojanju poduprete. 440

3. Da bismo mogli povratiti naše vjernike na njihova ognjišta, najprije moramo natrag dovesti svećenike i osigurati vjernicima barem skromne prostore za bogosluţje. Bez pomoći iz inozemstva ne moţemo u tome imati nikakvog uspjeha. Prave crkvene zgrade podizat ćemo tek kad budu ponovno podignute obiteljske kuće. 4. Mi ćemo poticati humanitarne i druge organizacije da, ĉim to bude moguće, pomognu podizanje maloga poduzetništva kako bi ljudi mogli ţivjeti od vlastitoga rada. Tako bi oni mogli brţe zalijeĉiti ratne rane. Ja od Vas u Europskoj Uniji oĉekujem potporu i snaţnu pomoć. Danas sam meĊu Vama da zahvalim onima koji su uistinu hrabro upoznali naše prilike i zauzeli se za pravdu i obranu ĉovjeka. Posebno zahvaljujem za cjelokupnu pomoć koja nam je pruţena da smo mogli preţivjeti. Oĉekujem od Vas da pokaţete koja naĉela vrijede u Europi i koliko je Europska Unija sposobna zaprijeĉiti zlo i zaštititi ljude. /U Strassburgu, 13. veljaĉe 1996./ ______ Arhiv NBOS

22. III. 1996. BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE Promemorija predstavnicima civilne vlasti u Bosni i Hercegovini – temeljna naĉela ureĊenja pravednog ţivota u miru i ravnopravnosti svih naroda. Mi, ĉlanovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine sa svoga V. redovitog zasjedanja u Sarajevu, 21. i 22. oţujka 1996., kojem prisustvuju apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francesco Monterisi i delegat Hrvatske biskupske konferencije mons. Ţelimir Puljić, upućujemo ovu Promemoriju najodgovornijim drţavnim predstavnicima u Bosni i Hercegovini. Duboko smo svjesni da prestanak ratovanja još uvijek ne znaĉi ostvarenje mira. Znamo takoĊer da izgradnja povjerenja i potrebnih uvjeta za pravedan mir predstavlja dugotrajan i mukotrpan proces u kojem moramo sudjelovati svi, u prvom redu najodgovorniji ljudi u civilnoj vlasti. U nadi da će biti poduzete potrebne mjere u zaustavljanju i ispravljanju nepravdi i u izgradnji mira, ţelimo i ovom prigodom ponovno naglasiti temeljna naĉela za koja drţimo da su obvezatna za sve. Sustavi demokratskih zemalja poĉivaju na temeljnim ljudskim pravima, kao što su pravo na ţivot, na dom i zaviĉaj. Ĉak i bez obzira na te sustave nedopustivo je, po naravnom zakonu, da se nasilno progone ljudi iz njihovih domova. I prema dodatku Statuta Haaškog suda, uništavanje i prisvajanje privatne i javne imovine tretira se kao ratni zloĉin. A upravo se to dogaĊalo i, naţalost, još se uvijek dogaĊa na prostorima Bosne i Hercegovine, gdje se nije štitilo ljude, njihova prava i slobode. Ta se praksa, u ime Boţjeg zakona i ljudskog dostojanstva, mora ĉim prije i potpuno zaustaviti. Stoga je nemoralno izglasavati zakone koji prihvaćaju i odobravaju nepravdu. Jednako su neprihvatljivi prikriveni naĉini kojima se potpomaţe potpuna obespravljenost ljudi. Omogućavanje sigurna povratka svima prognanima i izbjeglima u njihove, makar i razorene, domove jest prvi i glavni uvjet za pravedan mir. Odgovorni ljudi na lokalnom, regionalnom, drţavnom i meĊunarodnom planu duţni su povratnicima zajamĉiti sigurnost i suprostaviti se neredu, nasilju i nepravdi. Nasilno seljenje, pljaĉke, razbojništva i brojne ţivotne nesigurnosti i dalje se nastavljaju na nekim podruĉjima, tako da i oni koji su imali najviše optimizma poĉinju sumnjati u mogućnost opstanka Bosne i Hercegovine u kojoj će svatko moći, na svome, uţivati puna ljudska i graĊanska prava i slobode. Iako je daytonskim sporazumom zaustavljeno – Bogu hvala – krvoproliće na ovim prostorima, ipak su u konkretnoj provedbi toga "sporazuma" širom otvorena vrata ozakonjenju "etniĉkih ĉišćenja", daljnjih progona, gubljenja imovine i nemogućnosti povratka prognanika. Unatoĉ svemu tome, ţeljni trajnog i pravednog mira, pozivamo sve odgovorne da uznastoje ispravljati nepravdu i uspostavljati pravdu. Upozoravamo na više bitnih i hitnih potreba: – omogućiti svakoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici ravnopravan pristup sredstvima javnog priopćavanja, kako bi svatko mogao predstavljati i ĉuvati svoj identitet; – vratiti svu nacionaliziranu i uzurpiranu imovinu vjerskim zajednicama, mislimo na hitnost povratka sjemeništa i gimnazije u Travniku, kao i drugih školskih zgrada; – omogućiti nabavu i dostavu humanitarne pomoći bez nepodnošljivih administrativnih opterećenja; 441

– prilagoditi carinske propise, da ljudi mogu što lakše nabaviti graĊevinski materijal za obnovu kuća i stanova; – dijeliti novĉanu pomoć za rekonstrukciju razorenih crkvenih objekata ne samo kao spomenika kulture nego i kao izraza vjerskih sloboda. Neka najnovija istraţivanja u svijetu pokazuju da su pripadnici hrvatskog naroda i vjernici Katoliĉke crkve u Bosni i Hercegovini najveća ţrtva ovog rata. Unatoĉ tomu, oni su, prema istom istraţivanju, najskloniji praštanju i pomirenju. Tu smo spremnost na praštanje i poziv na pomirenje i mi biskupi na osobit naĉin istaknuli u svojoj Poslanici od 25. sijeĉnja 1996. Ta istina i naš poziv ne znaĉi odreknuće od svojih legitimnih vjerskih, nacionalnih, kulturnih i svih drugih prava nego, naprotiv, znaĉi obranu neotuĊivih prava da svi ţive na svome u punoj ravnopravnosti i slobodi. Katoliĉka se crkva, dosljedna svome mirotvorstvu i zalaganju za svakog ĉovjeka, ne moţe odreći svoga djelovanja ni na jednom dijelu svojih biskupija u Bosni i Hercegovini. To što traţimo za vjernike Katoliĉke crkve, jednako oĉekujemo i za pripadnike svih drugih vjerskih zajednica. A Bog, "koji snagom u nama djelatnom moţe uĉiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti i zamisliti" (Ef 3,20), udijelio nam svima svoj mir i blagoslov.

Sarajevo, 22. oţujka 1996. _____________

Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik BK BiH Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski

VB, god. VII (CX), 2/1996, str. 96–97; BF, god. IV/1996, br. 5, str. 230–231.

31. V. 1996. NADBISKUP VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ Govor na plenarnom zasjedanju Vijeća biskupskih konferencija Europe, odrţanom u Mariazellu od 30. svibnja do 2. lipnja 1996. – o ratnim posljedicama i aktualnom stanju i djelovanju Crkve u Bosni i Hercegovini. Draga braćo u biskupstvu! Dolazim iz Bosne i Hercegovine kao predsjednik Biskupske konferencije te zemlje i ţelim prikazati sadašnje stanje. Najprije iskreno pozdravljam sve vas u ime svoje braće biskupa koje ovdje predstavljam! Radi vrlo ĉeste krive predstave u sredstvima priopćavanja i drugdje, napominjem da SFR Jugoslavija više ne postoji, jednako kao što više ne postoje Austro-Ugarska i Ĉehoslovaĉka ili Rimsko i Otomansko carstvo. Zato nema potrebe govoriti o ex-Jugoslaviji kao ni o nekakvom ratu na prostorima ex-Jugoslavije. Raspadom SFR Jugosalvije nastale su konkretne i od meĊunarodne zajednice priznate zemlje: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedanija te 'de facto' priznata Jugoslavija. Osim toga, rat se nije vodio u svim ovim zemljama, nastalim raspadom SFR Jugoslavije, nego samo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. U novonastalim drţavama Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini formirane su samostalne biskupske konferencije. Dajem Vam u ruke tri dokumenta: 1. Pismo biskupa BK BiH od 25. sijeĉnja 1996., u kojem prikazujemo povijesnu ukorijenjenost nas Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini te naša stradanja u ovom strašnom ratu. Glavna poruka jest poziv na pomirenje i praštanje, te na materijalnu i duhovnu obnovu Katoliĉke Crkve u ovoj zemlji, gdje ţivimo s drugima i drugaĉijima sa ţeljom da budemo jednakopravni. 2. Promemoriju biskupa BK BiH od 22. oţujka ove godine, u kojoj upozoravamo politiĉku javnost na stavove Katoliĉke Crkve u borbi za pravedni mir. Svraćamo njezinu pozornost i na neka zastranjenja u politiĉkom ţivotu koja su smetnja pravednom miru te suzuju crkvenu djelatnost na prostorima BiH. Crkva traţi za svaku vjersku i narodnu zajednicu jednaku mogućnost pristupa k sredstvima priopćavanja, kako bi svaka od njih mogla sebe predstaviti i 442

oĉuvati vlastiti identitet. Biskupi BK BiH zahtijevaju povratak imovine koja je vjerskim zajednicama oduzeta u komunistiĉkom sistemu poslije Drugog svjetskog rata, te carinske povlastice na uvoz graĊevinskog materijala kako bi ljudi mogli obnoviti oštećene kuće i stanove. Biskupi takoĊer smatraju da financijska pomoć za rekonstrukciju BiH ne moţe ići samo za obnovom spomenika kulture, nego da treba pomoći u obnovi crkvenih objekata što je izraţaj vjerske slobode. 3. Prikaz sadašnjeg stanja. Osobito se u svom izlaganju ţelim osvrnuti na ratne posljedice i aktualno stanje i djelatnost Crkve u Bosni i Hercegovini. Najprije podsjećam na tragiĉne posljedice ovog rata u biskupijama na prostorima BiH: – U Banjaluĉkoj biskupiji, na prostorima pod srpskom kontrolom, ţivjelo je oko 80.000 katolika, a sada ih je ostalo tek nešto više od 5.000. Iako na ovim prostorima nije bilo ratnih djelovanja, katolici su jednako kao i muslimani nasilno progonjeni sa svojih ognjišta a dio njih je i ubijen. Od 75 crkava na tom prostoru ostalo je još samo pet u kojima se obavlja bogosluţje. Od 42 crkvene zgrade (samostanski, ţupni i pastoralni centri) samo je pet u upotrebi. Svi ostali su ili potpuno uništeni ili nasilno otuĊeni. Ni groblja kao ni drugi znakovi katoliĉke nazoĉnosti na tom prostoru nisu ostali pošteĊeni. – Iz Trebinjsko-mrkanske biskupije potpuno je nestala jedna ţupa, jedna je posve iseljena, jedna posve nepristupaĉna, a tri su djelomiĉno zauzete. Oko 3.000 katolika je u progonstvu. – U Mostarsko-duvanjskoj biskupiji devet je ţupa potpuno ili djelomiĉno uništeno. Oko 10.000 katolika je prognano. – Iz Vrhbosanske nadbiskupije (Sarajevo) protjerano je više od dvije trećine vjernika katolika. Naime, od 528.000 katolika, koliko ih je bilo prije rata, ostalo je ne više od 200.000. Uništeno je preko 610 crkvenih zdanja, ne raĉunajući groblja i kapelice na grobljima. Pored pastoralnog i karitativnog djelovanja, Katoliĉka Crkva na prostorima BiH se najviše zauzima: 1. za pravedni i trajni mir, za ostvarenje osnovnih prava svakog ĉovjeka u jednakopravnosti i razliĉitosti; 2. za povratak svih prognanih i izbjeglih na njihova ognjišta, te omogućavanje sigurnog opstanka i ostvarenje jednakopravnosti na rodnoj grudi; 3. za što brţe otvaranje perspektiva kako se ne bi ţivjelo od humanitarne pomoći nego od vlastitog rada. U skladu sa svim nabrojenim, Katoliĉka Crkva nastoji odgajati buduća pokoljenja za poštivanje identiteta svakog naroda i zajedniĉkog ţivota svih. Zato otvara katoliĉke školske centre, koje pohaĊaju djeca iz razliĉitih etniĉkih i vjerskih skupina, a nazvala ih je: škole za Europu. U svome radu Crkva doţivljava nemale poteškoće i napade ekstremnih snaga iz vlasti na te škole. Ipak, gajimo nadu da ćemo uz pomoć dobrih ljudi sa Zapada ustrajati u tom radu. Poseban prioritet Crkva je stavila na obnovu zgrada Vrhbosanske katoliĉke bogoslovije i Franjevaĉke teologije u Sarajevu, koje su zbog teških ratnih dogaĊanja izmještene u Hrvatsku. TakoĊer traţimo od drţavnih i gradskih vlasti povratak naše zgrade u Travniku, gdje bi bila smještena multietniĉna škola i malo sjemenište. Zahvaljujem svima za svako uĉinjeno dobro djelo, za svaku molitvu i potporu u našim stradanjima. Prije svih zahvaljujem Svetom Ocu, koji je neumorno dizao svoj glas i koji nas je od poĉetka razumio u našim bolima i patnjama. Osobitu zahvalnost izraţavam svim predstavnicima Katoliĉke Crkve u Europi, koji su došli na naše prostore i osvjedoĉili se o stvarnom stanju, te ta iskustva prenijeli u svoje zemlje. Vrlo aktivno su se zauzele za naš opstanak na tim prostorima slijedeće biskupske konferencije: – Biskupska konferencija Hrvatske, koja za nas ima posebno znaĉenje jer pripadamo istom narodu. Osobita potpora za nas jest njezin predsjednik kardinal Franjo Kuharić, koji je pohodio Sarajevo u vrlo teškim vremenima te bio osobito bliz s našim patnjama. – Biskupska konferencija Austrije, koja je kroz akciju "Nachbar in Not" i preko Caritasa puno pomogla na humanitarnom planu. Ĉetvorica biskupa su i osobno došli u njezino ime u Bosnu i Hercegovinu, a nedavno je stiglo u Sarajevo i meĊureligijsko izaslanstvo na ĉelu s biskupom Johannom Weberom na "Put mira". – Biskupska konferencija Njemaĉke, koja je preko biskupa delegata upoznala vrlo dobro stanje Katoliĉke Crkve te se preko organizacija RENOVABIS, Kirche in Not i Caritasa zauzela za naše preţivljavanje, opstanak i otvaranje perspektiva. – Biskupska konferencija Italije, koja je poslala izaslanstvo u BiH na ĉelu s kardinalom Camillom Ruinijem. Oni su i materijalno poduprli naše multietniĉke škole. Posebnu zahvalnost izraţavam predsjedniku Vijeća BK Europe, praškom nadbiskupu kardinalu Miloslavu Vlku, koji je prošli Boţić proveo u Sarajevu. Zahvaljujem i kardinalu Simonisu (Nizozemska) i svima koji doĊoše u Bosnu i Hercegovinu i svojom nazoĉnošću 443

postadoše znak tamošnjim katolicima i drugim ljudima dobre volje da nisu zaboravljeni niti ostavljeni sami. Zahvalni smo svima koji su pokrenuli molitvenu akciju za mir, humanitarnu pomoć za preţivljavanje te politiĉki utjecali da se zlo zaustavi i zaţivi mir. Na prostorima Bosne i Hercegovine prisutne su tri opcije politiĉkog rješenja: 1. Politiĉki realitet podjele na tri podruĉja, a svako pod kontrolom jednog od tri entiteta, što u biti koĉi sve dosadašnje dogovore i potpise. Time se ozakonjuje pravo jaĉega i etniĉko ĉišćenje. 2. Sadašnja vlast u glavnom gradu Sarajevu teţi za unitarnom Bosnom i Hercegovinom u kojoj bi glavnu vlast imao većinski muslimanski narod. Ta teţnja posebno je vidljiva u muslimanskom radikalizmu u medijima, vojsci i školstvu. 3. Postoje politiĉke struje koje proteţiraju graĊansku drţavu u kojoj bi vaţilo pravilo: jedan ĉovjek jedan glas. To je već viĊeno u bivšoj Jugoslaviji, gdje je majorizacijom nijekan identitet. Vaţno je naglasiti da se ne smiju izjednaĉiti uzroci i posljedice. Do ove tragiĉne situacije dovela je srpska agresija koju je meĊunarodna zajednica tolerirala i privilegirala prema sadašnjim dogovorima, dodijelivši im gotovo polovicu BiH. Iz toga je nikao radikalizam koji teţi stvaranju islamske drţave. Na podruĉjima pod srpskom kontrolom ne postoji ni sloboda kretanja, pa se o povratku ne moţe ni misliti. Na podruĉjima pod muslimanskom i hrvatskom kontrolom postoji ograniĉena sloboda kretanja ali ne i stvarna mogućnost povratka na ognjišta. Uza sve ovo moram napomenuti da postoji nerazumljiv stav meĊunarodne zajednice prema Katoliĉkoj Crkvi. Dobija se dojam da njezinim predstavnicima smeta to što je Katoliĉka Crkva ostala na jasnim stavovima pravde, ĉuvanja narodnog identiteta i zaštite svakog ĉovjeka. Unatoĉ tome, mi ćemo i dalje pozivati sve odgovorne na poduzimanje svih potrebnih koraka na stvaranju pravednog mira. Takav mir će biti moguće ostvariti tek kada svaki narod mogne biti u svom identitetu jednakopravan s drugim, te kada budu zajamĉena temeljna prava svakog ĉovjeka. Ţelim ovdje osobito naglasiti da je Katoliĉka Crkva u BiH otvorena za ekumenski i meĊureligijski dijalog uz poštivanje drugih, ali i uspostavljanje odnosa na jednakopravnoj bazi. Ona ostaje i dalje budna i ne dopušta manipulaciju u politiĉke svrhe, jer se ţeli boriti za svakog ĉovjeka i protiv svake nepravde. Mi na prostorima Bosne i Hercegovine ţelimo opstati i preţivjeti, jer smo nositelji zapadne kulture. Zato oĉekujemo od Zapada da u svakom smislu pomogne naš opstanak i pozitivno djelovanje. /Mariazell, 31. svibnja 1996./ ____________ IKA–Vijesti, 23/1996, 6. lipnja 1996, Prilog, str. VII–VIII.

11. VI. 1996. BISKUP BANJALAUĈKI, FRANJO KOMARICA Govor na sastanku MeĊunarodnog helsinškog odbora za ljudska prava, u Washingtonu – o potpunoj obespravljenosti nesrpskog puĉanstva u banjaluĉkoj biskupiji. Cijenjeni, pozdravljam Vas kao prijatelje istine i prijatelje obespravljenih ljudi! Zahvaljujem Vam za Vaš interes za istinu o sadašnjoj situaciji u mom rodnom gradu Banjaluci i cijelom banjaluĉkom kraju. Ĉinim to u ime svih svojih sugraĊana bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost i politiĉko opredjeljenje. Vi znate da sam ja katoliĉki biskup, a ne sluţbeni politiĉki predstavnik ni naroda kojemu pripadam, a to je hrvatski narod, niti drugih naroda u mome gradu – srpskog ili bošnjaĉko-muslimanskog. Naţalost, iz moga rodnog grada nema momentalno ni jednog politiĉara da tumaĉi interese svojih sugraĊana, a posebno onih desetina tisuća obespravljenih i protjeranih Banjaluĉana. 444

Kao kršćanin smatram svojom velikom obvezom da pomaţem svakom ĉovjeku u njegovoj legitimnoj ţelji i potrebi da afirmira svoje ljudsko dostojanstvo i svoja osnovna ljudska prava i slobode. Već je šesta godina kako su desetinama tisuća mojih sugraĊana oduzeta skoro sva ljudska prava: pravo na siguran ţivot, pravo na imovinu, pravo na stan, dom; pravo na domovinu; pravo na vlastiti identitet; pravo na rad i osiguranje sredstava za ţivot; pravo na socijalno zdravstveno osiguranje; pravo na slobodu kretanja; pravo na slobodu vjere; pravo na slobodan odgoj vlastite djece; pravo na slobodu savjesti; pravo na ravnopravnost, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili drugu pripadnost. O njihovim graĊanskim pravima i slobodama ne moţe se ni govoriti. Sve se to dogaĊa izrazito miroljubivim graĊanima ĉija je jedina krivica što ne pripadaju onom politiĉkom stavu, koji svim sredstvima i na najbrutalniji naĉin ţeli ostvariti u cijeloj toj regiji etniĉki ĉiste prostore. Daleko najveći broj mojih sugraĊana, Hrvata i Bošnjaka-muslimana, ali i odreĊeni broj Srba, ţeli i dalje ţivjeti zajedno na tom prostoru – gdje smo ţivjeli kroz mnoga desetljeća i stoljeća. Katolici (Hrvati i drugi) Banja Luke i šire banjaluĉke regije pokazali su svojim dosadašnjim ponašanjem da su u stanju i da su spremni ţivjeti zajedno u miru s pripadnicima druga dva naroda. To im sadašnji politiĉari, naţalost, nisu dopustili niti im još uvijek dopuštaju. Unatoĉ našega miroljubivog ponašanja i provoĊenja u djelo najveće Kristove zapovijedi – zapovijedi ljubavi ĉak i prema onima koji su nam zlo uĉinili i ĉine, nas se brutalno i bezobzirno kaţnjava, i to ne samo od strane ekstremnih nacionalista nego i od strane meĊunarodnih demokrata, koji nam svojom indolentnošću, naţalost, ne omogućavaju ponovno zadobivanje naših temeljnih ljudskih prava. Pitamo stoga one koji nam i dalje osporavaju osnovna ljudska prava: Zašto nam to ĉinite? Jesmo li mi za Vas uopće ljudi, ako nam ne dozvoljavate da imamo ona prava koja i Vi za sebe traţite? Ako smo krivi, molimo Vas da to dokaţete, ako nismo onda ste Vi u opasnosti da postanete zloĉinci kada dopuštate da nam se gazi naše dostojanstvo i naša ljudska prava. Ameriĉki narode, Vama je Bog dao slobodu i plemenitost duha i srca. Vaša je zemlja divan vrt u kojem slobodno uspijevaju razni cvjetovi nacionalnih i religioznih boja i mirisa. Vama je zajedniĉka boja i miris, miris slobode i ĉovjekoljublje. Vi posebno njegujete i ţelite afirmirati ljudska prava i ljudsko dostojanstvo, kao i dragocjene vrednote naše civilizacije: multietniĉnost, multireligioznost i multikulturalnost. Vi u tome moţete posluţiti kao ideal i uzor i nama! Radi istih ţelja i napora koje Vi imate i ulaţete, mi smo, naţalost, strašno kaţnjeni! Vi to znate! Hoćete li mirne savjesti i dalje dopustiti da se u mom rodnom gradu Banjaluci i mojoj domovini Bosni Hercegovini gazi potpuno nevin ĉovjek, Vaš brat! Ja se nadam da nećete! Zato Vam zahvaljujem. /U Washingtonu, 11. lipnja 1996./ ______________

GK, 7. srpnja 1996, str. 6; IKA – Vijesti, 26/1996, 27. lipnja 1996, str. 18.

3. VII. 1996. BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE Izjava ususret općim izborima u Bosni i Hercegovini. 1. Opći okvirni sporazum o miru u Bosni i Hercegovini, poznat kao daytonski, predvidio je da se pripreme i odrţe slobodni, regularni i demokratski izbori na podruĉju cijele BiH. Ti bi izbori trebali pospješiti ostvarenje istinskih demokratskih sadrţaja i ciljeva te omogućiti preko novoizabranih predstavnika na lokalnoj razini, kao i na razini cijele meĊunarodno priznate drţave BiH, više reda, zakonitosti i garancija svih osnovnih ljudskih prava, kao i graĊanskih prava i sloboda. Nedavno je i sluţbeno potvrĊeno od strane Privremene izborne komisije da će se izbori za podruĉje cijele BiH odrţati 14. rujna 1996. To pretpostavlja da su najodgovorniji predstavnici, domaći i iz meĊunarodne zajednice, za pripremanje i provoĊenje izbora u BiH uvjereni da su svi potrebni uvjeti za odrţavanje spomenutih izbora ispunjeni barem u onom obliku koji jamĉi ostvarenje ciljeva predviĊenih daytonskim sporazumom. 445

2. Ne sumnjamo u ozbiljan rad spomenute Komisije. Ipak se ne moţemo oteti dojmu da su mnogi predviĊeni uvjeti, koji su do sada trebali biti ispunjeni, ostali samo pusta ţelja, odnosno mrtvo slovo na papiru. Istiĉemo samo jedan od nezaobilaznih uvjeta, predviĊen odredbama aneksa 7 mirovnog sporazuma, naime, da sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti na svoja ognjišta. Našoj i meĊunarodnoj javnosti poznato je da se u najvećem broju sluĉajeva povratak izbjeglica i prognanih osoba ne samo nije provodio, nego se ĉak i nasilno spreĉavao. Nespremnost domaćih aktualnih politiĉara kao i neodluĉnost meĊunarodnih posrednika u provoĊenju ovog znaĉajnog dijela daytonskog sporazuma, rezultira sudbonosnim neuspjehom. Ujedno dovodi u pitanje istinsku ţelju svih zauzetih za provedbu daytonskog sporazuma, da napaćenu puĉanstvu naše domovine Bosne i Hercegovine osigura uistinu miran ţivot uz poštovanje njegova dostojanstva te osnovnih ljudskih prava svakoga ĉovjeka. 3. Ipak ţelimo se nadati da će svi pozvani za pripremu i odrţavanje skorašnjih izbora, prevaţnih za budućnost naroda BiH, u preostalom predizbornom vremenu uloţiti dodatne napore i omogućiti svim graĊanima BiH, koji imaju pravo da biraju ili da budu birani, da to svoje pravo i ostvare. To ukljuĉuje, izmeĊu ostalog, i obvezu da aktualni politiĉki predstavnici u BiH o tome objektivno i profesionalno obavijeste sve biraĉe na podruĉju BiH, a posebno one u izbjeglištvu. Smatramo takoĊer potrebnim istaknuti, da "Pravila i propisi privremene izborne komisije" (usp. toĉku 2.) istiĉu da će Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) i druge ukljuĉene meĊunarodne organizacije uloţiti svaki napor, da sve dotiĉne vlasti u BiH olakšaju nesmetan i siguran dolazak graĊana na glasovanje u općine gdje su bili registrirani 1991. Onima kojima iz bilo kojega objektivnoga razloga neće biti moguće doći u svoju općinu, bosansko-hercegovaĉke vlasti moraju omogućiti glasovanje u mjestima boravka, i to s civilnim dokumentima koji jamĉe identitet osobe. 4. Dosljedni crkvenom koncilskom stavu (usp. "Radost i nada", 74–75), podsjećamo katoliĉke vjernike s podruĉja BiH, koji imaju pravo izaći na predstojeće izbore, bez obzira nalazili se na bosansko-hercegovaĉkom podruĉju ili izvan njega, da imaju i pravo i duţnost sluţiti se pravom glasa u korist općeg dobra. Neka biraju one politiĉare za koje oĉekuju da će besprijekorno i razborito nastupiti protiv nepravde, nasilja, gaţenja ljudskih prava i sloboda i koji će se politiĉkom hrabrošću zaloţiti za dobro svih ljudi. Vinko kardinal Puljić, predsjednik Biskupske konferencije BiH Sarajevo, 3. srpnja 1996. ________________

GK, 14. srpnja 1996, str. 1; IKA – Vijesti, 28/1996, 11. srpnja 1996, Prilog, str. III.

9. VII. 1996. VODITELJ KATOLIĈKE MISIJE ZA PROGNANIKE IZ BiH, FRA JOSIP BOŢIĆ Otvoreno pismo gosp. Zvonimiru Ĉiĉku, predsjedniku Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava – osvrt na objede protiv franjevaca. Štovani gospodine Ĉiĉak! Ţao mi je što ću ovo malo vremena i papira utrošiti pišući Vama, doista neozbiljnoj i neodgovornoj osobi u HHO-u, toj humanoj i plemenitoj organizaciji koja je sva posvećena brizi za ĉovjeka i bdije nad njegovim osnovnim ljudskim pravima. Nije mi namjera i ne ţelim raspravljati s Vama. Ne mogu se spustiti tako nisko i toliko se poniziti, i suviše sam kroz ove ratne godine i kao ĉovjek i kao svećenik poniţavan i konaĉno protjeran. Zato ovo i ne pišem toliko Vama osobno, Vi to ne moţete razumjeti, koliko više Vašim poslodavcima, oni će to razumjeti, jer oni itekako znaju što hoće. 446

Ne znam što je reĉeno na radiju (Slobodna Europa, od 3. 7. o. g.), prijatelji su me na to upozorili pa ne bih o tome. Tek iz dnevnog tiska od 4. i 5. srpnja o. g. sam saznao o ĉemu se tu moglo raditi. Naime, Vi tvrdite da se sa propovjedaonica govori 'da Srbe treba protjerati i da ljudi iz BiH ne izlaze iz naseljenih kuća', te velite: 'Istovjetni sluĉaj s propovjedaonice dogaĊa se i u Gvozdu (Vrginmostu)'. Otkud Vam to? Jeste li Vi uopće svjesni kakvu i koliku neistinu i podvalu ste time izrekli? Ja mogu shvatiti da Vi imate potrebu da nešto kaţete, ali onda morate imati šta kazati, a ne izmišljati i sluţiti se neistinama i klevetama. Mogu razumjeti da netko moţe biti osobno nesretan i frustriran i da ţeli napakostiti i obraĉunati se s nekim, ali nikako ne na ovaj naĉin kao što Vi ĉinite, klevetanjem nevinih pojedinaca ili zajednice, u ovom sluĉaju Crkve ĉiji sam sluţbenik. Ĉinite nepravdu i kršite elementarna ljudska prava na dobar glas, baš Vi koji ste pozvani da branite ta prava svakog ĉovjeka. Vama bi trebala biti poznata donedavna formulacija 'pop, fratar, s propovjedaonice' i sliĉno, te njezina teţina i dometi. Niste Vi to, valjda, zaboravili? Štovani g. Ĉiĉak, kada ste kao ĉlan te ĉasne ustanove u kojoj radite došli u Gvozd (Vrginmost) ili u druge krajeve gdje su se, ne svojom voljom, našli ovi jadni i nesretni ljudi iz BiH, nasilno istjerani iz svojih kuća i protjerani sa svojih ognjišta, da vidite gdje ţive i da ĉujete nešto od njih. Moţda su i to ljudi koji bi trebali imati nekakva ljudska prava i zaštitu Vaše ustanove! Ovi ljudi iz BiH, kako ih Vi zovete, nisu uzeli oruţje u ruke, nisu se dignuli na pobunu protiv postojeće vlasti, priznavali su tu vlast, bili joj lojalni, ĉak je i pomagali, od sebe otkidali i davali i pomagali, samo da ostanu u svojim kućama i na svojim ognjištima, ali sve to nije pomoglo! Bezdušno su gaţeni i poniţavani i na kraju istjerani i prognani! Što je s njihovim ljudskim pravima? Mislite li Vi, gospodine Ĉiĉak, da su ovi ljudi sretni i zadovoljni sada ovdje u tuĊim kućama i na tuĊim imanjima? DoĊite pa ih pitajte: kako spavaju u tuĊim posteljama i što sanjaju? Stari je ovo hrvatski i katoliĉki narod kojega je Crkva uĉila i odgajala, i on dobro zna što je njegovo a što tuĊe, i da je "oteto uvijek prokleto"! Po Vama, Mrkaljima, Arsenijevićima, Ðukićima i druţini, ovaj bi narod iz Bosne i sada ovdje u Hrvatskoj trebao u zbjegove ili nekamo u šumu. Kad ste Vi i Vaši istomišljenici progovorili jednu jedinu rijeĉ u zaštitu ovih ljudi i njihovih ljudskih prava, ako ih uopće i smatrate ljudima? Imaju li i oni kakva prava, tko se za njih brine i zauzima? Vi ćete kazati: fratar s propovjedaonice! Samo naivni mogu povjerovati takvim Vašim tvrdnjama, jer dobro je znan stav našeg biskupa dr. Komarice i nas svećenika Banjaluĉke biskupije prema ĉovjeku, ma tko on bio: Srbin, Musliman, Hrvat ili ne znam tko. Mi smo ponosni na svoj stav i svoje drţanje u ovom ratu, iako smo baš zbog toga i najviše stradali. Znaju to i dobronamjerni Srbi, i oni dolje oko Banje Luke i ovi ovdje. Znamo mi isto tako što je propovjedaonica i ĉemu ona sluţi, i nismo je niti ćemo je obezvrijediti i zloupotrijebiti. Sumnjam da ćete Vi na takav naĉin, kako Vi radite i postupate, pomoći. DoĊite ovamo u Gvozd (Vrginmost), razgovarajte s ljudima, oni će Vam dati prave informacije s kojima ćete

moći izići u javnost. Ovako ste ne samo neuvjerljivi već i nepravedni, izmišljate i klevećete ljude. I na kraju, nikomu ne pomaţete, ĉak naprotiv – odmaţete i sramotite ustanovu koju vodite! Fra Josip Bo ić, voditelj Katoliĉke misije za prognanike iz BiH Gvozd (Vrginmost), 9. srpnja 1996. _________ Vjesnik (Zagreb), 10. srpnja 1996, str. 5.

27. VII. 1996. BISKUPI VRHBOSANSKI, KARDINAL VINKO PULJIĆ I PERO SUDAR 447

Priopćenje u povodu paljenja i miniranja katoliĉkih i muslimanskih vjerskih objekata u srednjoj Bosni. U povodu paljenja crkve Preĉistog Srca Marijina u Graĉanici kod Bugojna 14. srpnja 1996., dţamije u Prozoru, i miniranja crkve sv. Ante u Bugojnu 25. srpnja 1996., vjernicima, svećenicima i vjerskim sluţbenicima, kojima su ove svetinje bile znak nade i utjehe, izriĉemo svoju blizinu i solidarnost praćenu molitvom. Zloĉin što je prije tri i pol godine svom snagom i bjesnoćom provreo na prostorima srednje Bosne i u svom vrtlogu zameo na desetine crkava, dţamija i vjerskih objekata, tiho, uz potpunu šutnju drţavnih glasila i uz znanje odgovornih na vlasti, sve ovo vrijeme ih je dokrajĉivao. Rušenjem i demoliranjem svetinja, koje po svojoj svrsi pozivaju na mir i pomirenje, oni kojima ništa nije sveto ţele i onima koji se ne daju u njihovo kolo zla, uskratiti svaki drugi izbor. Uzalud su bili vapaji stradalih, molbe pogoĊenih, upozorenja dobronamjernih. U ime Vrhbosanske nadbiskupije, ĉiji vjernici su s prostora srednje Bosne protjerani, a svetinje porušene ili devastirane, još jedanput diţemo svoj glas prosvjeda i pouke da niĉiji zloĉin nad katoliĉkim svetinjama ne moţe opravdati zloĉine nad tuĊim svetinjama. Osvetom se ne mogu braniti svetinje Katoliĉke Crkve! Sve molimo i zaklinjemo da ih tako ne brane! U nemogućnosti da nešto više uĉinimo na zaštiti svojih i tuĊih svetinja, mi ih istom mjerom ţalosti i tuge osuĊujemo. Dok nas najnoviji dogaĊaji u Graĉanici, Prozoru i Bugojnu ţaloste, licemjerne i jednostrane reakcije na njih s više strana nas plaše. Odgovorna vlast i ustanove uporno osuĊuju zlodjela, a poĉinitelje i njihove naruĉitelje nagraĊuju. Javna glasila, izigravajući demokratiĉnost, nude svoje stranice neistinitim, jednostranim i otrovnim porukama, a sve u navodnoj ţelji i nakani da izgrade drţavu u kojoj će vladati mir i jednakost. Nama ne preostaje drugo nego po tko zna koji puta ponoviti da se neistinom i zavaravanjem stiţe samo do vlastite propasti i tragedije, koja nam je ovdje, htjeli ne htjeli, zajedniĉka i iz koje ima samo jedan, zajedniĉki izlaz istine i dobrote. Pored svih znakova i oĉitih privida da nam iz zaĉaranog kruga zla nema izlaza, mi biskupi Vrhbosanske nadbiskupije uzdiţemo molitve dobrom Bogu za sve ljude i narode ove zemlje. I dok mi za njih molimo, ne moţemo ne upozoriti odgovorne na vlasti da će oni, bez obzira na sve, za ova zlodjela i stradanje nevinih odgovarati pred savješću i poviješću! U ovom sumraku zla ojaĊene i preplašene ljude je moguće zloupotrijebiti, prodajući im zlo za dobro i laţ za istinu. Tim jaĉe potiĉemo katoliĉke i sve druge vjernike i ljude dobre volje da se iz ljubavi prema ovoj grudi i prema dobru, svom snagom odupru zlu i nasilju i da se ni ovim zlodjelima ne daju obeshrabriti. Vinko kard. Puljić, nadbiskup Vrhbosanski Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup Sarajevo, 27. srpnja 1996. ____________

GK, 4. kolovoza 1996, str. 2; IKA – Vijesti, 31/1996, 1. kolovoza 1996, Prilog, str. III;

2. VIII. 1996. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Intervju za dnevne novine "Vjesnik" /Zagreb/ – o svojim putovanjima i javnim nastupima u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama. Preuzvišeni, u samo mjesec dana dvaput ste bili pozvani u Sjedinjene Ameriĉke Drţave. Upravo ste se vratili iz drugoga posjeta, u tijeku kojega ste razgovarali s mnogim politiĉarima u ameriĉkom Kongresu, Senatu, u ameriĉkoj administraciji i Bijeloj kući. Razgovarali ste i s predstavnicima razliĉitih vjerskih zajednica, pa i Ţidovske zajednice, s predstavnicima meĊunarodnih humanitarnih organizacija, s novinarima, a drţali ste i predavanja na ameriĉkim sveuĉilištima. Koji je bio cilj Vašeg posjeta? – Za moj dolazak posebno je bila zainteresirana Ameriĉka biskupska konferencija, koja je i prije pokazivala veliko razumijevanje za naše probleme. U prijelomnim trenucima raspada 448

Jugoslavije, kada je trebalo doći do priznavanja Hrvatske, Biskupska konferencija SAD bila je dalekovidnija i konstruktivnija od ameriĉke administracije. Ta je administracija – kako je naglasio jedan moj sugovornik – svojim krivim procjenama poĉinila kardinalne pogreške, što je rezultiralo velikom dramom, najprije u Hrvatskoj, a onda i u Bosni i Hercegovini. Nakana mi je bila da apeliram na ameriĉke duţnosnike i na ameriĉku javnost da se odluĉnije zauzmu za zaštitu i za oĉuvanje principa koje istiĉu. Tvrde da su demokrati i humanisti, da im je stalo do ĉovjeka, ljudskih prava, demokracije i slobodnog trţišta, pa ţelim da se u politiĉkom djelovanju doista zauzmu za te principe, a ne samo za vlastite interese. Ljudska prava osobito su ugroţena u Bosni i Hercegovini. Budući da su se već ukljuĉili u rješavanje bosanskohercegovaĉke krize, trebali bi se odluĉnije zauzeti za provedbu barem onoga što su potpisali, a to je Daytonski sporazum. Zanimalo me je što su nakanili s Daytonskim sporazumom, zašto su taj sporazum potpisali, a na terenu se samo djelomice provodi. To je i njih zanimalo. Vojska je uĉinila svoje, što je za pohvaliti, ali zašto civilni dio sporazuma tako sporo napreduje? Pitao sam ih zašto su velike sile tako razjedinjene i što oni kane s nama. Ţele li doista dijeliti Bosnu nakon što su je priznali kao cjelovitu zemlju? Dobiva se dojam, kazao sam, kao da priznajete etniĉko ĉišćenje. To nas zbunjuje; to se lako moţe ponoviti u drugim dijelovima Europe i svijeta, jer mogu nastati nove Bosne. Koliko ćete poţara morati gasiti? Posebno sam spominjao sluĉaj moga zatvorenog svećenika Tomislava Matanovića, ţupnika iz Prijedora, i njegovih roditelja, kao i sluĉaj nama još uvijek nepoznate sudbine svećenika Ratka Grgića, ţupnika iz Nove Topole, kojeg su srpski vojnici kidnapirali iz njegova ţupnog stana još 16. lipnja 1992. godine. Vlasti u entitetu Republici Srpskoj ne daju pravi odgovor. Na takvim je sluĉajevima ugroţen Daytonski sporazum. Ako se tako jasni sluĉajevi ne mogu rasvijetliti, što je onda s daleko kompliciranijima? Što su Vam odgovorili? – Njihov općeniti odgovor bio je da oni poznaju našu situaciju i da podrţavaju naš jasan i miroljubiv stav, našu širinu i konstruktivnost, demokratiĉnost, naše uvaţavanje drugih ljudi, naroda i vjerskih zajednica, te našu spremnost da i drugima priznamo sva prava koja za sebe traţimo. Sve to oni visoko cijene. Ponovno sam ĉuo ono što mi je još prošle jeseni, dok sam bio u kućnom pritvoru, kazao jedan izaslanik ameriĉkog predsjednika Clintona: "Vaš stav nas zaduţuje da vam više i odluĉnije pomognemo. Vi morate tamo ostati, a vaši iseljeni moraju se vratiti. Tamo mora ponovno zaţivjeti normalan ţivot za sve ljude, uz poštivanje njihova dostojanstva i svih ljudskih prava". Ja sam im zahvaljivao i molio ih da prijeĊu s rijeĉi na djela. Oĉekujem, kazao sam, da nakon što ste rekli A, kaţete i B. To jest da nam, doista, na terenu pomognete. Razgovori su bili vrlo otvoreni. Svjestan sam da moja pitanja nisu bila uvijek ugodna. Ali, dolazim iz sredine koja je sve više nego ugodna. Bio sam svjestan da govorim u ime stotina tisuća ljudi koji nemaju pravo ni da otvore usta, a kamoli da izreknu sav jad, svu muku i bol koje nose. Smatram sebe zaduţenim da budem njihov glasnogovornik. Svi ti obespravljeni ljudi u mojoj Banjoj Luci, u cijeloj banjoluĉkoj regiji, Bosni i Hercegovini i šire, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili politiĉku pripadnost, za mene jesu ljudi i duţan sam da im pomognem, da budem maksimalno jasan i objektivan. Je li bilo rijeĉi o rujanskim izborima u BiH? U kakvoj su oni svezi s predsjedniĉkim izborima u SAD? – Pitao sam ih zašto inzistiraju na izborima u BiH kada nisu ispunjeni neki osnovni preduvjeti. Zar ne misle da prijeti opasnost da će i sami biti sukrivci ako izbori moţda budu izmanipulirani. Oni su svjesni da preduvjeti nisu ni izdaleka ispunjeni, ali misle da su bilo kakvi izbori bolji nego nikakvi. Ĉini mi se da je to jeftin odgovor, jer to ne mora biti istina. Neki sugovornici kazali su mi da se izbori u BiH moraju odrţati radi ameriĉkih izbora, te da je kakav-takav uspjeh Daytonskog sporazuma vrlo vaţan za sadašnjega predsjednika SAD. Kako sam ĉuo, on ţeli pokazati svojim biraĉima – što je posve legitimno – da je puno u svijetu uĉinio za zaštitu temeljnih vrednota demokracije i za prestiţ ameriĉkog naroda. Jeste li traţili ostanak IFORA i nakon ameriĉkih izbora? – Govorio sam da bi svakako bilo potrebno da IFOR ostane još neko vrijeme, kako bi ovdje doista proradila pravna drţava. Ona će lakše proraditi ako bude zajamĉena meĊunarodna nazoĉnost, ako svi oni koji su se posluţili silom i uveli zakon dţungle, jasnije dobiju do znanja kako i od njih ima netko jaĉi, i da se više ne smiju ponašati kao za rata. Što Vam je odgovoreno? 449

– Većina smatra da će ameriĉke i druge snage IFOR-a ostati, ako ne u postojećem sastavu, onda u velikom kontingentu. Neki su mi spominjali da je ameriĉki predsjednik obećao narodu da će se ameriĉki IFOR-ovci morati povući prije Boţića, a zatim i druge višenacionalne snage. Moj je dojam da će prevagnuti mišljenje onih koji su za ostanak IFORA i nakon ameriĉkih izbora. Drago mi je bilo da meĊu takvima nisu samo demokrati, nego i republikanci. Neki su mi demokrati rekli da ameriĉki predsjednik mora ispuniti obećanje. Ali o tome ne ţelim previše govoriti, jer to su razmišljanja vojne i politiĉke naravi, a tiĉu se ameriĉke strategije. Molio sam Amerikance da ostanu dosljedni, odluĉni i vjerodostojni u onome što su zapoĉeli. Amerikancima je, oĉito, najviše stalo da se njihovi vojnici što prije vrate ţivi i zdravi. – To je apsolutno legitimno. Treba, meĊutim, imati na umu da ovdje ima ljudi koji su ginuli potpuno nevini i koji će moţda ponovno ginuti ako se povuku oni koji mogu izbiti oruţje iz ruku neodgovornih pojedinaca i grupa kojima nije ništa sveto, a najmanje ljudski ţivot. Kako su se hrvatske politiĉke stranke pripremile za rujanske izbore u BiH, osobito na banjaluĉkom podruĉju i u Posavini? – Dobivam dojam da su one u izborni proces krenule nedovoljno aţurno i nedovoljno pripremljene. Ĉuo sam s više strana kako su srpske i muslimansko-bošnjaĉke stranke već pripravile programe i planove – kad je rijeĉ o širem banjoluĉkom podruĉju i Posavini. Naţalost, to nije sluĉaj s politiĉkim predstavnicima hrvatskoga naroda. Bojite li se manipulacija? – Da. Bojim se da i ono što se moţe uĉiniti, neće biti uĉinjeno svrsishodno, ako ne bude jedinstvenoga stava politiĉkog i drţavnog vodstva hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i u BiH, kao i onih koji tu politiĉku, drţavnu platformu trebaju provoditi u djelo. Kakav je stav hrvatskoga vodstva prema povratku Hrvata u banjaluĉko podruĉje, a kakvo je stanje na terenu? – Najmjerodavniji drţavni predstavnici Republike Hrvatske govorili su mi: "Biskupe, recite svojim vjernicima i svećenicima da se svi Hrvati iz banjaluĉkog i posavskog podruĉja trebaju vratiti na svoja ognjišta." MeĊutim, taj se stav na terenu nije sinkronizirao ni štitio. Dapaĉe, ljude se zbunjivalo i odvraćalo od razmišljanja o povratku, a ljudima koji su ostali, nije se dovoljno davalo ni najosnovnijega minimuma za svakodnevni ţivot. Oni koji su nas trebali politiĉki predstavljati, donekle su nas zaobilazili, ne samo svojom krivicom. Što oĉekujete od vodstva hrvatskoga naroda? – I dalje sam uvjeren da svi mi imamo pravo oĉekivati upravo od drţavnoga i politiĉkog vrha hrvatskoga naroda da se odluĉnije i jasnije zauzme za našu sadašnjost i budućnost. Jer, oni koji su ostali i koji su prognani iz banjaluĉkog i posavskog podruĉja, sada su u dramatiĉnoj situaciji. Oni vape za povratkom na svoja ognjišta i za ţivotom dostojnim ĉovjeka. Uostalom, Ustav Republike Hrvatske predviĊa u toĉki 7. da ona ima pravo i duţnost posebno skrbiti za sve ugroţene Hrvate izvan Hrvatske. Ako je itko meĊu tim Hrvatima ugroţen, onda su to Hrvati iz one polovice Bosne koja nije u Federaciji. Zato doista oĉekujem od hrvatskog vodstva u Republici Hrvatskoj i Republici BiH da budu dosljedni, da nas priznaju Hrvatima i da nam se tamo omogući ţivot dostojan ĉovjeka. Uvjeren sam da će nakon izbora u tom pogledu od strane Republike Hrvatske sigurno biti i neke konkretne pomoći. Najmjerodavniji politiĉki ljudi rekli su mi kako će njihova razmišljanja teći u tom smjeru. Imate li nešto za poruĉiti prognanim katolicima banjaluĉke biskupije u Hrvatskoj i u svijetu, u povodu rujanskih izbora? – Te ljude doista ne zaboravljam. Svakodnevno molim Boga da nam skrati dane stradanja, da nam oplemeni dušu, da u jadu i nevolji ne klonemo duhom. Znajte da se smatram zaduţenim za vas i da diţem glas Bogu. Apeliram i na politiĉare, domaće i one u svijetu, kako bi se odluĉnije za vas zauzeli, kako bi u vama gledali ljude i omogućili vam sva vaša ljudska i graĊanska prava. Sada je jedno od vaših graĊanskih prava i sloboda vrlo aktualno, a to su izbori. Imate pravo izići na izbore i sebi izabrati politiĉke predstavnike koje smatrate ispravnima za sluţbu narodu kojem pripadaju, kao i za sluţbu drugim narodima. Jer, tko vlastiti narod diţe u nebesa, a sve ostale gazi, taj nije ĉovjekoljubac, i to završava u zloĉinu. Dakle, provjerite jeste li na popisu biraĉa – do ponedjeljka, 5. kolovoza. Ako vas nema, upišite se, jer nećete moći glasovati. O tome jeste li na popisu biraĉa, dobrano ovisi budućnost hrvatskog naroda i Katoliĉke crkve u vašem zaviĉaju. 450

Glasovanjem nećete ugroziti svoje sadašnje stanje. Ne morate odmah poći u neizvjesnost u kojoj vam moţda još uvijek prijeti i strah od gubitka ţivota. Izlaskom na izbore vi pokazujete da se ne odriĉete svoga naroda i dubokih korijena u svome rodnom kraju u Banja Luci, Prijedoru, Kotor Varošu, Tesliću, Doboju, Bosanskoj Gradiški i u drugim mjestima u cijeloj Bosni i Hercegovini. Tu su vaši vjekovni korijeni, grobovi vaših predaka. Hrvatski narod, Katoliĉka crkva i drugi narodi i vjerske zajednice tu moraju imati jednako stanarsko pravo. I imat će ga ako meĊu vama bude velikodušnih i odvaţnih srdaca, koja će reći: ţelim i svojem bliţnjemu pomoći. A pomoći ću mu ako dadnem glas za njegovu sretnu budućnost. /Banja Luka, 2. kolovoza 1996./ _________ Vjesnik (Zagreb), 2. kolovoza 1996, str. 3.

7. VIII. 1996. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Pismo u povodu izbora u Bosni i Hercegovini u rujnu 1996. Svoj braći, svećenicima, redovnicima i redovnicama i svemu puku vjernomu mir i blagoslov Boţji! Mi biskupi Bosne i Hercegovine, već smo domaćoj i svjetskoj javnosti sa svoga VI. redovitog zasjedanja 2. i 3. srpnja ove godine uputili zajedniĉku izjavu pod naslovom "U susret izborima u BiH". Iznijeli smo svoje viĊenje stanja pred izbore. Tom smo prilikom sve vas, braćo i sestre, pozvali da odgovorno izaĊete na izbore, bez obzira nalazili se na bosanskohercegovaĉkom podruĉju ili izvan njega, jer je vaše pravo i duţnost sluţiti se pravom glasa u korist općeg dobra. Budući da su velike politiĉke smutnje i brojna zbivanja u našoj domovini BiH i oko nje mnoge ljude dovele u razliĉite nedoumice, smatrali smo potrebnim sastaviti i ovo pismo. Ţelimo, s tim u vezi, ostati dosljedni nauĉavanju Kristove Crkve, oslanjajući se na stavove iznesene na Drugome vatikanskom saboru u konstituciji "O Crkvi u suvremenom svijetu" – "Gaudium et spes". Nitko nije stvoren kao otok sam za sebe. Bog nas je zamislio i stvorio kao društvena bića, te smo upućeni jedni na druge. "Opće dobro obuhvaća sve one uvjete društvenog ţivota u kojima ljudi, obitelji i udruţenja mogu potpunije i lakše postići svoje usavršenje" (GS 74). Naše je pravo i duţnost organizirati se u nastojanju da unaprijedimo društveni ţivot i ostvarimo opće dobro. Zato smo pozvani da na trajnim vrijednostima temeljimo svoje udruţivanje i dadnemo svoj doprinos izgradnji boljega svijeta. A te trajne vrijednosti jesu: ostvarenje slobode i temeljnih ljudskih prava, obrana dostojanstva svakoga ĉovjeka i jednakopravnost svakoga naroda te zaštita narodnoga, kulturnog i vjerskog identiteta. U tom duhu mogu se organizirati razne politiĉke stranke koje nude svoje programe, nastojeći privući biraĉe i zakonito zadobiti vlast u odreĊenom narodu i zemlji. Tako izabrani ljudi u vlasti imaju odgovornost pred biraĉima koji su im dali povjerenje. Zato i pozivamo svakog pojedinca koji ima pravo glasa da iziĊe na izbore te po savjesti svojim glasom dadne povjerenje onima za koje smatra da će sutra biti odgovorni da zacrtane programe i provedu. Iako se pozivom na odgovorno i savjesno glasovanje nikome ne sugerira kojoj će stranci dati svoj glas, ipak katolicima svraćamo pozornost na ĉinjenicu da savjest ukljuĉuje moralno i vjersko vrednovanje. Zato još jednom istiĉemo i sve potiĉemo da birate one predstavnike za koje oĉekujete da će besprijekorno i hrabro nastupati protiv nepravde, nasilja, gaţenja ljudskih prava i sloboda i koji će se politiĉkom hrabrošću zaloţiti za dobro svih ljudi (usp. GS 75). Zato će katolik po savjesti dati svoj glas onima za koje smatra da su se pokazali promicateljima jednakopravnosti i dobrosusjedskih odnosa, poštovateljima istine i pravde i širiteljima pravoga mira. Neka vaš glas dobije kandidat koji se istinski bori protiv etniĉkog ĉišćenja ili takozvanog "humanog preseljenja", zbog ĉega su mnogi od nas, unatoĉ rodnoj grudi, zaviĉaju, svetištima i grobu otaca, postali beskućnici i u svijetu i u vlastitom narodu, jer vjernik svojim glasom ne moţe to podrţati. Vaš glas zavrijeĊuju ljudi spremni na poštivanje svakog ĉovjeka i svih njegovih prava: od prava na ţivot do prava na dom i identitet. Ukaţite povjerenje onima koji cijene vaše svetinje 451

utkane u osobnu i zajedniĉku povijest. Prva zadaća ljudi koje birate treba biti zdušno zauzimanje: za povratak svih izbjeglih i prognanih na njihova ognjišta, za obnovu domova i svetišta, za lijeĉenje ranjenih u tijelu i duši te ostvarenja takva pravno-politiĉkog sustava koji će omogućiti sigurnost i prosperitet svim ljudima. Budući da se radi o sudbonosnim vremenima za naš opstanak i ostanak na prostorima Bosne i Hercegovine, gdje je Katoliĉka Crkva stoljećima ĉvrsto ukorijenjena, smatramo svojom duţnošću pozvati sve na zajedniĉku zauzetost kako, radi općeg dobra, ne bi izostao nijedan glas. Svakom pojedincu ţelimo dozvati u svijest da ovim izborima na sebe preuzima odgovornost za budućnost svoju i svoga naroda. Nitko nema pravo šutjeti niti svojim izostankom pustiti da ne budu na vlasti nositelji pravedne politike koja će nas, nakon ovoga uţasnog pokušaja istrebljenja i iseljenja, ponovno ukorijenjivati i afirmirati na ovome bosansko-hercegovaĉkom tlu. Ne ţelimo ţivjeti na tuĊi raĉun ni na tuĊem vlasništvu, nego ţelimo ostvarivati svoja ljudska i graĊanska prava, kao svoji na svome, poštujući druge i drugaĉije. Vi glasanjem za predstavnike u općinama iz kojih potjeĉete potvrĊujete pravo na vlastiti povratak. Zato svaki od vas ima duţnost u javnosti utkati svoje vjerniĉko uvjerenje kako bi zajedniĉkim zauzimanjem bile ostvarene moralne vrijednosti na svim razinama: društvenoj, politiĉkoj, ekonomskoj, pravnoj. Politiĉkim i medijskim djelatnicima posebno ţelimo svratiti pozornost da ne zlouporabljuju vjerske osjećaje. Hrvatu katoliku mora ostati stran mentalitet i ţelja za stvaranjem 'narodne Crkve', ideja koja se u posljednje vrijeme provlaĉi kroz našu javnost. Takvu su se stavu u godinama poslije Drugoga svjetskog rata energiĉno oduprli naši biskupi s nadbiskupom kardinalom Alojzijem Stepincem na ĉelu, ĉuvajući jedinstvo i katolicitet Crkve u Hrvata i po cijenu ţivota. Naţalost, ponovno smo svjedoci nastojanja nekih krugova da se kroz 'dogaĊanje naroda' stvara 'crkva' suprotna onoj koju u Vjerovanju zovemo – jedna, sveta, katoliĉka i apostolska. U nedavnoj je prošlosti 'dogaĊanje naroda' kao posljedicu imalo prevelik broj mrtvih, ranjenih, prognanih i opljaĉkanih. Suprotstavljamo se manipulaciji s Crkvom i s vjerskim osjećajima te sa spomenutim kardinalom ponavljamo da 'Crkva nije niĉija trublja', niti se oglašava prozivajući druge ili dajući politiĉke izjave. Njezino trajno poslanje jest nauĉavanje vjere i morala te voĊenje naroda Boţjeg putem koji je Krist zacrtao. Pozivamo sve vas, braćo i sestre, da ne dopustite instrumentalizaciju svojih vjerskih osjećaja niti da vas plaše ili smute oni koji pod demokracijom smatraju mogućnost neodgovorna vrijeĊanja svih i svakog. Pokaţite i dokaţite ukorijenjenost u vjeru otaca te budite odani Bogu, Crkvi i grudi na kojoj ste nikli i obikli i za koju vas veţu svetišta i pradjedovski grobovi. U zauzimanju za opće dobro svojim glasom zasvjedoĉite ţelju da u našu budućnost ugradite prave ljudske i boţanske vrijednosti. Iznova vas pozivamo na usrdnu molitvu za pravedan mir kojega nema bez istine izreĉene u ljubavi i bez ispravljanja nepravdi. Zato uputimo svoj vapaj svemogućem Bogu da na predstojećim izborima povjerenje zadobiju ljudi spremni ispravljati nepravde u ovoj napaćenoj zemlji i graditi trajan mir, po ĉemu će se moći 'sinovima Boţjim zvati' (Mt 5,8). Svoju prošlost, sadašnjost i budućnost povjeravamo Blaţenoj Djevici Mariji, našoj nebeskoj zaštitnici, moleći njezin zagovor za uspješne i pravedne izbore i za ostvarenje sretnije budućnosti na ovim prostorima. Dana 14. rujna Crkva slavi Uzvišenja sv. Kriţa. Neka i naš ka-

toliĉki narod u Bosni i Hercegovini po hrabru nošenju svoga kriţa prispije k slavi uskrsnuća, koju već sada proţivljavamo "zalogom Duha" (2 Kor 5,5). Na sve vas zazivamo Boţji blagoslov i upućujemo pozdrav: Kristov mir bio uvijek s Vama! Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vhbosanski Mons. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Mons. Ratko Perić,biskup mostarsko-duvanjski i ap. adm. trebinjsko-mrkanski Mons. Pero Sudar, pom. biskup vrhbosanski Sarajevo, 7. kolovoza 1996. ______________

IKA – Vijesti, 32/1996, 8. kolovoza 1996, Prilog, str. IV; SR, br. 162, rujan 1996, str. 1. i 6.

28. VIII. 1996. 452

FRANJEVCI PROVINCIJE BOSNE SREBRENE Izjava u povodu izbora 1996. godine. Izbori su uvijek ozbiljna prigoda za kritiĉki osvrt na prošlost, iz ĉega onda izrasta odgovorno opredjeljenje za onu politiku i politiĉare, koji će na najbolji naĉin odgovoriti potrebama naroda i drţave, kako u sadašnjem trenutku, tako i u budućnosti. Ovogodišnji pak izbori su od osobite vaţnosti, jer se nadamo da ćemo, pronalazeći pravedno politiĉko rješenje za Bosnu i Hercegovinu i narode koji u njoj ţive, uĉvrstiti mir i sprijeĉiti svaku ratnu opasnost. Kritiĉki osvrt na prošlost. Obraćajući se prigodom ovih izbora na poseban naĉin hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini, smatramo da svi trebamo u svom kritiĉkom promišljanju polaziti od dviju ĉinjenica – od izbora 1990. godine, kada smo svoje politiĉko povjerenje gotovo potpuno dali stranci HDZ, i od referenduma 1992. godine, kada smo se isto tako gotovo u cjelini odluĉili za drţavu BiH. No, ovakvo opredjeljenje nas ne prijeĉi, da otvoreno sagledamo sva politiĉka zbivanja tijekom ĉetiriju ratnih godina i utvrdimo uzroke naših golemih stradanja kroz to vrijeme – od pojedinaĉnih ubojstava, uništavanja vjerskih i kulturnih dobara do genocida nad ĉitavim narodima. Prosudba politiĉkih dogaĊanja u svjetlu vjere. Pri objektivnoj prosudbi politiĉkih dogaĊaja nama vjernicima su od velike pomoći vjerska naĉela koja pronalazimo u Kristovom evanĊelju i nauci Crkve, a ona su na najjasniji naĉin izreĉena u svima nam poznatim "Deset Boţjih zapovijedi" i "Dvije zapovijedi ljubavi – prema Bogu i bli njemu". To su za nas uvijek bile i ostale temeljne poruke o jednakom dostojanstvu svakoga ĉovjeka kao Boţjeg stvorenja i djeteta, bez obzira na rasu, boju koţe, naciju ili vjeru. Bile su i ostale za sve nas svjetlo pomoću kojega razlikujemo dobro i zlo, istinu i laţ, mrţnju i ljubav. Po njima razlikujemo prave od laţnih vjernika. Na ovom mjestu je vaţno još nešto naglasiti: Ova vjerska naĉela vrijede jednako za privatni kao i za politiĉki ţivot ĉovjeka. Iz njih, naime, izrastaju stajališta Crkve kojima ona ţeli poticati i usmjeravati odgovornost i djelovanje kršćana u svagdanjem politiĉkom ţivotu. Takve su crkvene upute na poseban naĉin potrebne nama danas i ovdje. Navodimo dvije. U prvoj se govori o potrebi suţivota meĊu razliĉitim narodima u svijetu i o opasnosti nacionalizma: "Vjernike, skupljene iz svih naroda, ne dijeli od ostalih ljudi ni posebna vlada ni posebni govor, ni politiĉko ureĊenje. Stoga neka ţive Bogu i Kristu prema ĉestitim obiĉajima svoga naroda; kao dobri graĊani neka istinski i djelotvorno gaje ljubav prema domovini, no neka se ipak posvema klone prezira tuĊeg naroda i ogorĉenog nacionalizma, pa neka promiĉu opću ljubav meĊu narodima" (2. vat. sabor: Misijski dekret "K narodima", br. 15). Drugom se pak uputom osuĊuje svako politiĉko nasilje i tiranija: "OsuĊuju se, meĊutim, svi oblici politiĉkog ureĊenja koji su na snazi u nekim zemljama, a koji spreĉavaju graĊansku i vjersku slobodu, umnoţavaju ţrtve politiĉkih strasti i zloĉina te se, umjesto da vlast upotrebljavaju na opće dobro, njome sluţe u korist jedne stranke ili samih vlastodrţaca" (2. vat. sabor: Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu "Radost i nada", br. 73). Naš izlazak na izbore. Iz dosada reĉenoga moglo nam je postati jasno da na predstojećim izborima ne smijemo dati svoj glas onim politiĉkim programima, strankama i ljudima koji su nam domovinu i narode u njoj doveli u sadašnju katastrofu. To je takozvano negativno opredjeljenje, ali nam ono pomaţe da se sljedeći put mudrije opredijelimo. Što pod tim mislimo?! Mi, bosanski franjevci, suputnici i supatnici bosanske povijesti i našeg hrvatskog naroda u njoj, smatramo svojom velikom odgovornošću pozvati naše vjernike i sve ljude dobre volje: – Da svoj glas dadnu strankama i ljudima koji se pokazuju demokratskim, a ne onima koji hoće opet uvesti jednopartijski sustav u drţavi ili u pojedinom narodu. Imamo više stranaka i više kandidata pa neka ovi izbori ne budu glasovanje za samo jednoga kandidata ili za samo jednu stranku, nego izbor izmeĊu više kandidata i više stranaka, kako je normalno u svakoj pravoj demokraciji; – Da svoj glas dadnu onim strankama i ljudima koji rade na potvrdi prava i vrednota koje je sam Bog dao ljudima, kao što su: pravo na ţivot, na dom i domovinu, na rad i zaradu, na slobodu savjesti i vjere, na druţenje i suţivot s ljudima druge vjere i nacije, na mir, itd. Ljudima ne ţele dobro oni koji ih naseljavaju u tuĊe kuće i koji ih odvraćaju od povratka u njihove domove i u njihov zaviĉaj. Takva je politika nemoralna, ne smijemo je po savjesti prihvatiti niti birati one politiĉare koji takvu politiku provode; – Da svoj glas dadnu onim strankama i ljudima koji opstanak, jedinstvo i dobrobit svoga naroda izgraĊuju u duhu solidarnosti i meĊusobnog poštivanja meĊu narodima, a ne na ideologiji pobjedniĉkog ili podaniĉkog mentaliteta, suprotnosti i mrţnje meĊu njima, kako se to 453

dogaĊalo u pogubnim ideologijama fašizma, nacizma i komunizma. Homogeniziranje naroda na takvom poimanju jedinstva teška je politiĉka zabluda, u potpunoj suprotnosti Boţjoj poruci o jedinstvu ljudi i naroda i cijeloga ljudskog roda kao jednog Boţjega naroda, uvaţavajući sve opravdane razlike meĊu njima; – Da svoj glas dadnu onim strankama i ljudima koji politiku shvaćaju kao sluţenje a ne gospodarenje ljudima i narodima, koji su spremni poštivati ljudska i nacionalna prava a ne gaziti ih. To znaĉi da ne glasuju za one koji su potakli ili još uvijek potiĉu agresiju i rat, koji su nemilosrdno ljude ubijali, ĉinili nasilja, rušili sela i gradove, crkve, tvornice i škole, te širili ili još uvijek šire ideologiju o nemogućnosti suţivota meĊu ljudima razliĉitih naroda, vjera i kultura. Bosna i Hrvati. I ovim izborima odgovorit ćemo na pitanje o Bosni i Hrvatima u njoj. Taj će odgovor biti pozitivan ako izaberemo sebi za politiĉke voĊe one ljude koji zagovaraju Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i nezavisnu drţavu, u kojoj će se Hrvati osjećati kao svoji na svome i stvarno biti ravnopravni sa svim drugim narodima koji u njoj ţive. Naglašavajući svoju vezanost za Bosnu, svoje bosansko rodoljublje, mi pritom istiĉemo i svoje hrvatstvo. Ponosni smo na sve one Hrvate koji su prije nas ovdje boravili, radili i umirali, pa smo zato to ţalosniji zbog nestajanja Hrvata u Bosni i Hercegovini, koje se dogaĊa progonstvima, humanim preseljenjem ili genocidom. Potrebni su nam politiĉke voĊe koje će svemu tome stati na kraj i koji će sve one prognane iz Bosanske Posavine, Bosanske Krajine, Srednje Bosne i iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine vratiti na njihova ognjišta i u njihove domove. Izborom ovakvih ljudi puno ćemo uĉiniti za oĉuvanje Bosne i Hercegovine i Hrvata u njoj. Zato: – izaberimo one politiĉare koji će zastupati prave interese i vrednote Hrvata u BiH; – glasujmo za one predstavnike koji će povratiti sve naše prognanike na njihova pradjedovska imanja i u njihove domove; – izaberimo one zastupnike koji će sve uĉiniti da ostanemo u svojim domovima i zaviĉajima, na svojim svetištima i hrvatskoj baštini u Bosni i Hercegovini. U ime bosanskih franjevaca: Fra Petar AnĊelović, provincijal Sarajevo, 28. kolovoza 1996. ___________ GK, 8. rujna 1996, str. 2;BS, 4/l996, str. 185–197;IKA-Vijesti, 36/1996, 5. rujna 1994, Prilog, str. III–IV.

7. X. 1996. FRANJEVAĈKA TEOLOGIJA PROVINCIJE BOSNE SREBRENE Pismo Odboru za polititiĉku i teritorijalnu cjelovitost Bosanske Posavine (Vidovice u BiH), kojim se daje podrška njegovu angaţiranju. Štovana gospodo! Bosanska Posavina stoljećima je opstojala kao podruĉje s većinskim hrvatskim puĉanstvom sve do njezina zaposjednuća od strane srpskog agresora 6. listopada 1992. Dogodilo se to nakon višemjeseĉne obrane pred naletom nadmoćnijeg neprijatelja, ali i pod nekim još nerazjašnjenim okolnostima. Hrvatsko puĉanstvo toga kraja nasilno je moralo napustiti svoj vjekovni zaviĉaj i svoja ognjišta, a mnogi su izginuli ĉasno braneći svoje tlo. Srpska osvajaĉka vojska opljaĉkala je, i potom spalila, sve što je hrvatsko, odnosno nesrpsko. Porušeni su sakralni objekti kao stoljetni duhovni i kulturni znakovi katoliĉkih kao i muslimanskih ţitelja. Uništen je i samostan Plehan, duhovno i kulturno ţarište posavskoga kraja. Uništene su takoĊer sve ţupne i podruĉne crkve. 454

Ţiveći u izbjeglištvu Hrvati Bosanske Posavine ţivo su se nadali da će doći trenutak oslobaĊanja njihova kraja. Oĉekivali su odluku od onih koji su je bili nadleţni donijeti. MeĊutim, takva odluka nikad nije donesena. Oĉito su postojali politiĉki prioriteti, koji su teško razumljivi budući da je Posavina gospodarski ponajbolji dio BiH. I kao kruna svega Daytonskim sporazumom, u studenom 1995. godine, ona je, izuzevši "odţaĉki dţep" i obranjeno oraško podruĉje, predana Srbima, koji su time za sve svoje zloĉine raskošno nagraĊeni. Na ţalost, Daytonske dokumente potpisao je i predstavnik hrvatskoga naroda u BiH, i to ĉlan izaslanstva koji za to nije imao ovlasti, nakon što je to odbio uĉiniti onaj koji je uistinu bio nadleţan. No, na kraju ostaje nada kao zadnje uporište. Tu nadu potkrepljuje djelatnost svih vas u Odboru, koji se uporno borite za teritorijalnu cjelovitost Bosanske Posavine. Time svraćate pozornost svim ljudima dobre volje, kao i odgovornim ĉimbenicima meĊunarodne zajednice, na tešku nepravdu poĉinjenu prema Hrvatima toga kraja. Kao znak tog djelovanja jest i "Memorandum za politiĉku i teritorijalnu cjelovitost Bosanske Posavine" dr. Marka Babića, te knjiga od istog autora "Bosnian Posavina". U tim plemenitim i duboko humanim nastojanjima imate punu moralnu potporu Franjevaĉke teologije, visoke filozofsko-teološke ustanove franjevaĉke provincije Bosne Srebrene. Ţelimo da, uz Boţju pomoć, ustrajete na tom putu za svekoliki boljitak Hrvata toga kraja kao i svih ljudi dobre volje! S iskrenim poštovanjem!

Za Franjevaĉku teologiju: Dr. fra Marko Karamatić

U Samoboru, 7. listopada 1996. ________ BFTS, god. XXIV, br. l/1997, str. 16-17.

7. XI. 1996. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Karlu Bildtu, Visokom predstavniku OUN-a za Bosnu i Hercegovinu – u kojem se zauzima za povratak prognanih Srba svojim kućama. Štovani gospodine Bildt! Danas me posjetio g. Mile Marĉeta – u ime Srpskog naroda ĉlan tima Koalicije za povratak u Bosni i Hercegovini. Na našem susretu bila je prisutna i gĊica Christine Vasek iz Vaše kancelarije u Banjaluci. Gospodin Marĉeta mi je iznio tešku situaciju u kojoj se nalaze njegovi sugraĊani, nekadašnji stanovnici Drvara, a sada dislocirani na više mjesta po Republici Srpskoj. On tvrdi da se najveća većina tih ljudi ţeli ponovno vratiti u svoje kuće u drvarskoj općini. Sliĉno tvrdi i za ĉlanove srpske populacije iz drugih općina zapadne Bosne. Tuţi se na aktualne politiĉke predstavnike srpskoga naroda u BiH, koji ne ĉine dovoljno za svoje sunarodnjake u pogledu njihove repatrijacije, a što je predviĊeno Daytonskim sporazumom. TakoĊer tvrdi da sadašnji predstavnici vlasti u općini Drvar nisu do sada njemu, odnosno predstavnicima Srba s podruĉja drvarske općine omogućili razgovore o aktualnim problemima koji pritišću srpsku populaciju u izbjeglištvu. Zato moli mene, kao katoliĉkog biskupa, da se zauzmem kod Vas, odnosno Vašeg ureda, kao i kod trojice ĉlanova Predsjedništva BiH, za sve izbjeglice i prognanike, kako srpskog, tako i druga dva konstitutivna naroda u BiH. UsuĊujem se nadati da je Vašoj Ekscelenciji, kao i Vašem zamjeniku Njegovoj Ekscelenciji M. Steineru, dobro poznato da sam se do sada kao starosjedilac u Banjaluci, tj. u BiH odluĉno zauzimao za zaštitu svih osnovnih ljudskih, kao i graĊanskih prava i sloboda za svakoga ĉovjeka, bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu i bilo koju drugu pripadnost i opredjeljenje. A meĊu tim pravima je svakako i pravo na vlastiti dom, na imovinu, na zaviĉaj. Zato i ovaj put apeliram na Vas da shodno svojoj kompetenciji još odluĉnije i vjerodostojnije zahtijevate od svih domaćih politiĉkih predstavnika da sprovode u djelo Daytonski sporazum koji ih sve obavezuje, a koji predviĊa i mirnu repatrijaciju stanovništva koje to ţeli. Iako je već skoro 455

godina dana prošla od potpisivanja istog sporazuma, za mnoge obespravljene i silom protjerane stanovnike BiH nije uĉinjeno mnogo u pogledu ponovnog zadobivanja njihovih osnovnih ljudskih prava i sloboda. Izbjeglicama i prognanicima koji se ţele vratiti na svoja ognjišta treba svakako to i omogućiti, kao i maksimalnu zaštitu njihovih ţivota i imovine, te osigurati minimalne uvjete za ţivot dostojan ĉovjeka. Molim Vas da naĊete naĉina osobno ili preko svojih najbliţih suradnika za neposrednije kontakte i sa spomenutim timom Koalicije za povratak izbjeglih i prognanih u BiH kako biste bili što objektivnije upoznati s aktualnom dramatiĉnom situacijom "maloga ĉovjeka". U ime svih obespravljenih koji sebe smatraju takoĊer ljudima s pravom na sva ljudska prava i slobode, ja Vam iskreno zahvaljujem. S poštovanjem! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 7. studenoga 1996. ______ Arhiv BOBL

22. XI. 1996. BISKUP BANJALUĈKI, FRANJO KOMARICA Pismo Elizabeti Rehn, specijalnoj izvjestiteljici OUN-a za ljudska prava na podruĉju bivše Jugoslavije – da se još više zauzme za poštivanje osnovnih ljudskih prava, osobito za povratak prognanika svojim kućama. Poštovana gospoĊo Rehn! Ţaleći što Vas zbog sluţbenog izbivanja izvan Banjaluke ne mogu osobno pozdraviti prigodom Vašeg sluţbenog posjeta mome domu i katoliĉkoj zajednici (Hrvatima i dr.) u mome rodnom gradu Banjaluci, izraţavam Vam na ovaj naĉin iskrenu dobrodošlicu! Još uvijek mi je u svjeţem sjećanju naš susret u mome domu ovdje u Banjaluci desetak dana nakon prošlogodišnjeg potpisivanja daytonskag sporazuma. Tada sam se još uvijek nalazio u "kućnom pritvoru". Znam da sam i Vama tom zgodom naglasio kako smo "kao vjernici spremni i sposobni na pozitivan naĉin sudjelovati u izgradnji bolje budućnosti naroda ove regije i zemlje". TakoĊer sam Vam dao do znanja kako "oĉekujemo od Vas i od svih humanih i miroljubivih ljudi u Europi i svijetu da nam pomognete u našem ljudskom nastojanju za trajnim poštovanjem ljudskog dostojanstva i temeljnih prava i sloboda, ukljuĉujući etniĉke i vjerske slobode za svakoga u našoj izmuĉenoj domovini". Sada, nakon godinu dana ţelim Vam zahvaliti za sve napore koje ste osobno uloţili za afirmaciju principa na kojima poĉiva europska civilizacija i demokratsko društvo. Vjerujem da ste i sami svjesni kako svi Vaši napori, kao i napori drugih plemenitih ljudi još uvijek nisu urodili ni pribliţno onim plodovima koje ste Vi ţeljeli, a mnoge stotine tisuća mojih sunarodnjaka i stanovnika moje napaćene domovine Bosne i Hercegovine s velikom ĉeţnjom išĉekivale. Da nije tako, zar bi bilo potrebno prije nekoliko dana (14. 11. 1996.) na vaţnom politiĉkom sastanku o (ne)provoĊenju mirovnog sporazuma iz Daytona u Parizu ponovno naglašeno zatraţiti da se, izmeĊu ostalog, "odluĉnije i kansekventnije poĉnu (!) uvaţavati ljudska prava, da se uspostavlja istinska demokracija s graĊanskim pravima i slobodama, da se omogući sloboda kretanja na cijelom podruĉju Bosne i Hercegovine, da se olakša povratak i ponovno naseljavanje izbjeglica i prognanika, uz garanciju sigurnosne zaštite njihovih ţivota i imovine, te da se odluĉnije nastoji oko dugoroĉnog pomirenja u narodu cijele Bosne i Hercegovine – uz rasvjetljavanje sluĉajeva svih zatoĉenih i nestalih"! S pravom oĉekujem, ne samo ja, nego i mnoštvo obespravljenih mojih sugraĊana, pripadnika sva tri konstitutivna naroda u BiH, da se sluţbeni predstavnici za provoĊenje civilnih aspekata konsolidacijskog plana za BiH, tj. "Kontaktna skupina" i Predsjedništvo BiH vjerodostojnije, odluĉnije i meĊusobno jedinstveno zauzmu za ostvarivanje gore spomenutih temeljnih odrednica, odnosno prioriteta meĊu njima. 456

Ponovno Vas molim da se Vi osobno odluĉno stavite na stranu svih obespravljenih, na stranu svih miroljubivih mojih sunarodnjaka i sugraĊana, na stranu onih koje nitko od sluţbenih aktualnih politiĉara ne ţeli zastupati, koji ne svojom krivicom, kako naţalost sada izgleda, ne pripadaju nikome! Vama su dovoljno poznati mnogi dramatiĉni dogaĊaji koji su se zbili na banjaluĉkoj (široj) regiji s izrazito miroljubivim katoliĉkim stanovništvom kojemu su oduzeta ili ugroţena mnoga ljudska i graĊanska prava i slobode. Europska civilizacija Vas, i sve oko Vas zaduţuje da barem sada odluĉnije pomognete pri vraćanju oduzetih prava i sloboda svim tim ljudima! Molimo Vas da na podruĉju cijele BiH, posebno u Banjaluci i RS aţurirate rad nezavisnog sudstva i mogućnost nesmetanog izvršenja sudskih presuda, da omogućite siguran povratak u vlastite domove i stanove istjeranim Banjaluĉanima, te konaĉno, puštanje na slobodu od strane lokalne policije nevino zatoĉenog katoliĉkog svećenika, ţupnika iz Prijedora o. Tomislava Matanovića i njegovih roditelja (24. 08. 1995.), kao i rasvjetljavanja sluĉaja kidnapiranog ţupnika u Novoj Topoli (općina Gradiška) o. Ratka Grgića (16. 06. 1992.)! Nećemo, a i ne smijemo se umoriti u ispravljanju nepravdi i u afirmaciji ĉovjeka, njegovih prava i sloboda! Još jednom Vam zahvaljujem za prevaţan i dragocjen posjet mome rodnom gradu i mome domu! Primite iskaze iskrenog poštovanja! Dr. Franjo Komarica, banjaluĉki biskup Banja Luka, 22. studenoga 1996. ______ Arhiv BOBL

Poĉetak prosinca, 1996. ZAJEDNIĈKO VIJEĆE HRVATSKE BK I BK BOSNE I HERCEGOVINE Poruka za Iseljeniĉki dan (nedjelja poslije Boţića – 29. prosinca 1996.) – o prognanicima i izbjeglicama i posebno o njihovu povratku na rodnu grudu. Ove godine, po naputku Svetog Oca, Iseljeniĉki dan obiljeţavamo kao dan selilaca i izbjeglica. Uz mnoge iseljenike i doseljenike koji već godinama ţive izvan svojih zaviĉaja i domovina, u novije doba oruţana nasilja su pokrenula rijeke prognanika i izbjeglica. Stotine tisuća su nasilno protjerani i ostali bez svega svoga, ĉesto i bez najdraţih. Sele ih iz mjesta u mjesto, iz jednog prihvatnog logora, hotela ili šatorskog naselja u drugo. Kamo god ih preselili, nisu kod kuće; koliko god se netko istinski trudio prema njima biti dobar, njima nije i ne moţe biti dobro.A i kako bi? Kako moţe biti dobro ĉovjeku, ako ga iskorijene iz mjesta pod suncem, gdje ga je Svevišnji pozvao rasti i plodove donositi, da bi ga obespravljena "presaĊivali" u tuĊe i na tuĊe, dajući mu razumjeti da je samo igraĉka u rukama moćnika? Svjedoci smo ovih tragiĉnih dogaĊaja u mnogim zemljama svijeta, kao i u obje naše domovine: Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ako je posljednjih mjeseci manje onih koji bijegom doslovno spašavaju gole ţivote, mnogi još uvijek moraju napuštati oĉinski dom i domovinu jer ih i dalje jedni nepravedno s oĉinske grude gone a drugi olakim obećanjima na tuĊe mame. Nepravda zaĉeta nasiljem i prema svemu što nije "njihovo", i beskrupulozna igra s ljudima, nadahnuta bezboţnom ţeljom za vlašću, donose gorke plodove ljudske patnje. Progon ljudi s njihovih stoljetnih obitavališta prikriva se prijetvornim nazivom humanoga preseljenja nerijetko i od onih koji se "diĉe" zaslugama za svoje narode. Plan etniĉkog ĉišćenja i etniĉke podjele se privodi kraju. Ĉuvajući se makar i prešutnog odobravanja ovog etniĉkog ĉišćenja i preseljenja ljudi, jer bi se teško ogriješila o ĉovjeka i o vlastito od Boga primljeno poslanje, Crkva je duţna traţiti naĉina kako pomoći najprije protjeranima da ne klonu duhom i ne izgube nadu u povratak, jer bez njega ne mogu biti ostvarena njihova temeljna ljudska prava. Teţiti za pravdom, baš kad je nema, i za praviĉnošću, kad joj sile ovoga svijeta nisu sklone, prvotna je zadaća Crkve Kristove. Upravo zato, obiljeţavajući Dan iseljenika, ne moţemo ne pozvati sve prognane i izbjegle da se i sami ne odreknu svojih prava i svog ljudskog dostojanstva. Bolna posljedica agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu su stotine tisuća izbjeglih i prognanih u ove obje drţave. Crkva 457

se trudi organizirano pomoći tim ljudima ne samo duhovno nego i materijalno. U ovoj "pustinji" ljudskoga Krist joj dovikuje da posegne za onim što se u nje našlo (usp. Mt 14,14-21) jer se i iz njezine ruke imaju nasititi gladni kruhom, ali i ohrabriti klonuli duhom. Teška ali neizbjeţna je to zadaća Crkve i u ovim vremenima i pred ljudima koji je ili neće ili ne mogu razumjeti. Onima, pak, koji bez nasilja sele iz mjesta u mjesto, iz kraja u kraj, Crkva ţeli pomoći u oĉuvanju ljudskog dostojanstva, nacionalne, vjerske i uljudbene istovjetnosti. Ona poziva i potiĉe odgovorne na vlasti da im omoguće dostojne uvjete rada, stanovanja, školovanja te vjerskih i drugih okupljanja i izraţavanja u skladu s njihovom baštinom. Pomaţući ljudima ne samo da preţive nego da ţive na svoj naĉin, Crkva ih potiĉe oĉuvati veze s njihovim korijenima, zaviĉajima, ţupama i grobovima njihovih predaka. Zauzimajući se za najugroţenije ona svjedoĉi da je i danas moguće i potrebno slijediti Krista u evanĊeoskoj, nenasilnoj obrani ĉovjeka, ne samo slike i prilike nego i djeteta samoga Boga. Kad je rijeĉ o iseljenoj braći i sestrama Crkve u Hrvata, u tome smo stekli velika i posve odreĊena iskustva. Naša Crkva već dugi niz godina okuplja svoje vjernike diljem svijeta u hrvatskim katoliĉkim misijama, centrima i ţupama. Mnoge od tih misija, napose u Europi, ovih godina obiljeţavaju 25. obljetnicu djelovanja. Ove nas godine Sveti Otac napose upozorava kako se suvremenim selidbama miješaju ljudi ne samo razliĉitih narodnosti nego i razliĉitih religija. "Gajeći poštovanje i uvaţavanje prema pripadnicima drugih religija, Crkva ţeli", istiĉe Papa, "s njima uspostaviti djelotvornu suradnju, te u ozraĉju povjerenja i dijaloga nastoji suraĊivati u rješavanju iseljeniĉkih pitanja u suvremenom društvu". Javlja se pitanje: kako tim seliocima i izbjeglicama, uz pruţanje pomoći da preţive i ţive svoj identitet, navijestiti i radosnu vijest - Isusa Krista, a da ne dobiju dojam da im se s koricom kruha ţeli nametnuti nešto "tuĊe". ProviĊati tim ljudima za smještaj i prehranu, zauzimati se za njihovu slobodu na svim podruĉjima, a ne ponuditi im najveći dar - Isusa Krista, bilo bi odustajanje od kršćanskog poslanja. Stoga Papa upozorava: "Hitna potreba pomagati selioce u teškim prilikama u kojima ĉesto ţive, ipak ne smije zakoĉiti naviještanje najviših stvarnosti na kojima poĉiva kršćanska nada. Naviještati EvanĊelje znaĉi svima obrazloţiti nadu koja je u nama" (usp. 1 Pt 3, 15). Nema uvjeta, u kojima bi se ĉovjek i cijeli narod mogli naći, koji bi Crkvu opravdali da ne naviješta Kristovo otajstvo. Njezino socijalno djelovanje pretpostavlja naviještanje, jer: "Kao što nema naviještanja EvanĊelja bez popratne dobrotvornosti, tako nema istinske dobrotvornosti bez evanĊeoskog duha - to je dvoje najtješnje povezano", podvlaĉi Sveti Otac. Pomaţući prognanim i izbjeglim pripadnicima drugih vjeroispovijesti ne samo materijalno nego i duhovno, zahtijevajući od nadleţnih vlasti da im omoguće ţivljenje njihova vjerskog uvjerenja, Crkva poštuje njihovu slobodu i naviješta Isusovo poštivanje ĉovjekove slobode. Sveukupno naše zauzimanje za njih nije samo naravno ĉovjekoljublje, nego je to prije svega svjedoĉenje naše nadnaravne vjere u Krista. U tom duhu Papa uĉi da je "put crkvenog misionarenja: ljudima svake rase, jezika i narodnosti ići ususret sa simpatijom i ljubavlju, sudjelujući u njihovim sudbinama s evanĊeoskim duhom, lomeći im kruh Istine i Ljubavi". Samo tako ti ljudi zasigurno neće doţivjeti da im namećemo naše vjerovanje, ali će osjetiti "dah" Isusova Duha i njegove ljubavi. Dobrota i poštivanje prema onima koji drugaĉije vjeruju nije slabost nego iskonska snaga EvanĊelja. To nas ni kao Crkvu ni kao narod neće ugroziti nego proĉistiti. Hoćemo li imati snage u ovim vremenima pomutnje i potamnjenja temeljnih vrednota i istina prepoznati ovu istinu?! Ljubavlju i snošljivošću prema svima "obrazlaţemo nadu koja je u nama i utiremo putove povjerenja", bez ĉega ćemo teško ostati vjerni duhovnoj baštini koja nam je pomogla opstati na baštini pradjedova. Naša nam krvava povijest dovikuje da evanĊeoske istine ovom narodu i Crkvi u njemu nisu nikad bile zapreka ni ograniĉenje, nego zaštita i obogaćenje. Uvjeti, u kojima smo ţiveći svoju vjeru ĉuvali svoju samobitnost, gonili su nas traţiti i oĉekivati otvorenost i dobrohotnost drugih. I to nas nuka naviještati i ţivjeti Isusovu ljubav, poštivajući i promiĉući slobodu svakog ĉovjeka i svake ljudske i vjerske zajednice. Samo tako ćemo kao Crkva ostati, kako nas poziva Papa u svojoj Poruci, "prostor gdje ljudi trebaju moći vidjeti Isusa i iskazati mu ljubav", ĉije je poslanje "logikom Kriţa dati sve uvjerljivije svjedoĉanstvo besplatne i neograniĉene Otkupiteljeve ljubavi". Nastojeći tako u Isusovo ime i na Isusov naĉin sluţiti i prognanima i izbjeglima, ali i onima što odavna ţive u tuĊini, ne smijemo i ne moţemo zaboraviti svoju prvotnu i najţarĉu ţelju da se svi prognani vrate onamo odakle su protjerani. To je naš zavjet oĉuvanja EvanĊelja tamo gdje je prije šesnaest stoljeća naviješteno. Danas se dubina ukorijenjenosti EvanĊelja u nama mjeri mjerom ljubavi prema domu i domovini. Povratak prognanih i pomoć tom povratku napose u Bosnu i Hercegovinu sada nije samo pitanje prava na izbor mjesta ţivljenja, nego je i pitanje 458

vjere. Tebi iseljena Crkvo u Hrvata naše sutra upire svoj pogled nade. Nisi li baš ti pozvana svojim iskustvom tuĊine ohrabriti i pomoći nam da se ne dogodi da, "grijući" se na suncu tuĊine, nestanemo. Neprijatelj ĉovjeka koji je rušio naše domove i naše svetinje traţi naĉina kako dokrajĉiti nadu, ugasiti ljubav i ubiti ponos u našim srcima. Danas Hrvat katolik ne moţe ţivjeti od vjere EvanĊelja i ljubavi prema domovini mimo govora o povratku na svoje, gdje je to moguće. Naše prognanike ĉekaju ne samo porušene kuće, nego i razorene crkve, svetišta i samostani. Zloĉinci su rušili crkve i zvonike ţeleći pokazati da moć zla i mrţnje moţe zauvijek izbrisati tragove našeg hrvatskog i katoliĉkog ţivljenja na tim prostorima. Svojim povratkom i obnovom ne samo kuća nego i sakralnih objekata mi ćemo dokazati da je moć praštanja i ljubavi kadra zasaditi još dublje korijenje naše nazoĉnosti. Pomaţući, dakle, ljudima da opet podignu krov nad glavom, ne smijemo zapostaviti ni obnovu njihovih crkava. One će biti najoĉitiji znak da su ti ljudi opet kod kuće, opet svoji na svome. Prenoseći vam, dragi hrvatski katolici u obje naše domovine i širom svijeta, izraze skrbi Crkve za prognane, izbjeglice i selioce po srcu Petra naših dana pozivam vas traţiti puta i naĉina za ostvarenje njegovih poticaja u našim prilikama. Zajedno sa svim hrvatskim katoliĉkim biskupima zazivam na sve vas Boţji blagoslov vapeći u molitvi s psalmistom: "Boţe, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!" (Ps 80, 4). Ţelim svima sretan Boţić i blagoslovljenu 1997. godinu! Mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, predsjednik Vijeća za migraciju /Sarajevo, u prosincu 1997./ ___________ IKA-Vijesti, br. 50/1996, od 12. 12. 1996, Prilog, str. VI.

20. XII. 1996. KATOLIĈKI BISKUPI BOSNE I HERCEGOVINE Apel domaćim i meĊunarodnim politiĉkim duţnosnicima, da doprinesu promicanju i zaštiti ljudskih i graĊanskih prava i sloboda u Bosni i Hercegovini. Kao sluţbeni predstavnici Katoliĉke Crkve u Bosni i Hercegovini, gdje nam je mjesto roĊenja i prebivanja, osjećamo se suodgovornima za budućnost svoje domovine i njezinih ţitelja. Vjerujući u Boga Ĉovjekoljupca, smatramo svojom duţnošću poštovati svakog ĉovjeka, njegovo dostojanstvo, njegova neotuĊiva prava i slobode. TakoĊer smatramo svojom duţnošću, u duhu EvanĊelja i nauke Crkve kojoj pripadamo, odluĉno i ustrajno zauzimati se za sve obespravljene osobe, zajednice i narode. Predstojeći veliki kršćanski blagdan Boţića dodatno nas potiĉe da se ponovno obratimo i vama kojima je takoĊer na srcu ĉovjek i kao pojedinac i kao ĉlan svoje nacionalne i drţavne zajednice. Nakon uţasnog ratnog stradanja i duhovne i materijalne pustoši, koju je rat u našoj Bosni i Hercegovini iza sebe ostavio, svi smo obvezni da udruţenim snagama otklanjamo meĊu ljudima štetne barijere nepovjerenja, uklanjamo ruševine zabluda, lijeĉimo rane zla, mrţnje i osvete te gradimo odluĉnije pravedan mir utemeljen na praštanju i ljubavi u ovoj napaćenoj zemlji. Dok ustrajno potiĉemo svoje prve suradnike – svećenike, kao i sve ostale ĉlanove svojih biskupijskih zajednica da se odluĉno zauzimaju u prijeko potrebnu procesu pomirenja meĊu ljudima, apeliramo takoĊer i na sve vas kojima je dano da donosite sudbonosne politiĉke odluke za budućnost ljudi i naroda ove zemlje, da budete jedinstveni i odluĉni u promicanju i zaštiti sveopćih naĉela europske uljudbe, tj. ljudskih i graĊanskih prava i sloboda! Ova zemlja, i svi koji je smatraju svojom domovinom, moraju imati u vašim oĉima pravo na vladavinu zakonitosti graĊanskog reda, pravde i slobode. Svim obespravljenima mora se što prije omogućiti da ponovno zadobiju svoja prava! Svim nepravedno zatvorenima i prognanima mora se omogućiti sloboda, siguran povratak u njihov zaviĉaj i ţivot dostojan civiliziranih ljudi! Od onih koji imaju veće odgovornosti oĉekuje se više i pravde i ĉovjekoljublja, i vjerodostojnosti i odluĉnosti! Pomozimo iskreno jedni drugima kako bismo svi bili sretniji i uspješniji u izgradnji civilizacije pravde, ljubavi i mira u ovom dijelu Europe! 459

Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski Msgr. Franjo Komarica, biskup banjaluĉki Msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i ap. adm. trebinjsko-mrkanski Msgr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski Sarajevo, 20. prosinca 1996. __________ GK, 29. prosinca 1996, str. 1; VB/PPIA, str. 105–106.

460

461

462

POGOVOR Razumljivo je da Crkva u svome poslanju – pastirskoj brizi za spasenje ĉovjeka – mora biti osjetljiva i zainteresirana i za pitanja ljudskih prava, njihovog proklamiranja, zaštite i poštivanja. Nedavni okrutni rat na prostorima bivše Jugoslavije, osobito u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, koji je bio obiljeţen kršenjem, preziranjem i gaţenjem svih ljudskih i nacionalnih prava, za Crkvu je bio izazov i stavljao je pred nju zadatak kojega ona nije smjela zaobići, i nije to ni uĉinila. O drţanju Katoliĉke crkve tijekom rata u Bosni i Hercegovini i o njezinim nastojanjima da ţrtvama nasilja pruţi pomoć, humanitarnu i drugu, a u tom sklopu i o zauzimanju za poštivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, kako osobnih tako i nacionalnih, već je objavljeno nekoliko knjiga dokumenata. To se odnosi na djelovanje sarajevskog nadbiskupa (i kardinala) Vinka Puljića, banjaluĉkog biskupa Franje Komarice, mostarskih biskupa Pavla Ţanića i Ratka Perića, te provincijala franjevaĉke provincije Bosne Srebrene, fra Petra AnĊelovića. TakoĊer je u razliĉitim publikacijama objavljeno mnoštvo dokumenata i drugih nekih crkvenih velikodostojnika, crkvenih struktura i institucija, formalnih i neformalnih skupina svećenika i redovnika, kao i pojedinaca. Na poĉetku ove knjige, pod naslovom: Kratice vrela u kojima su dokumenti objavljeni ili arhiva u kojima se mogu naći, naznaĉene su i te knjige i publikacije, kao i odgovarajući arhivi. Evo ovdje samo ukratko nekih naznaka o angaţiranju Katoliĉke crkve, odnosno njezinih proĉelnika i predstavnika, oko poštivanja i zaštite osnovnih ljudskih prava i graĊanskih sloboda u Bosni i Hercegovini tijekom minulog rata. Katoliĉki vjerski sluţbenici, viši i niţi, i katoliĉki kler, u svojim su redovitim propovijedima na bogoštovnim skupovima pruţali vjernicima potrebno ohrabrenje u poteškoćama i stradanjima, upućivali na moralno ponašanje, pozivali na pomirenje i opraštanje. Odbacivali su svako nasilje i nepravdu. OsuĊivali su zloĉine i zauzimali se za poštivanje ĉovjekove osobe i njegova dostojanstva. Osim u propovijedima, predstavnici Katoliĉke crkve su javno istupali svojim izjavama i molbama, apelima i proglasima u sredstvima društvenog priopćavanja: tisku, radiju i televiziji. TakoĊer su se na razne strane obraćali svojim privatnim pismima i sluţbenim dopisima. Kad govorimo o zauzimanju Katoliĉke crkve u vrijeme rata, onda se prvenstveno misli na njezino vodstvo i predstavnike: hijerarhiju i kler, u prvom redu iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a potom i iz cijele nekadašnje Jugoslavije. Protiv rata i nasilja, protiv ubijanja ljudi i uništavanja materijalnih dobara, a za mirne demokratske promjene i preobrazbu bivšeg politiĉkog sustava, za pravedno rješavanje problema i sporova meĊu pojedinim narodima otvorenim dijalogom i pregovorima, te za slobodno izjašnjavanje o drţavnom samoodreĊenju, zatim za poštivanje osnovnih ljudskih prava i dostojanstva svakog ĉovjeka i svakog naroda, zauzimali su se odluĉno, ustrajno i dosljedno: – biskupi, odnosno Biskupska konferencija Jugoslavije; – biskupi Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u većim ili manjim skupovima, odvojeno i zajedniĉki, odnosno Hrvatska biskupska konferencija i njezina tijela: Stalno vijeće i Komisija "Iustitia et Pax", i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, nakon što su one uspostavljene u novo- nastalim drţavama; – zagrebaĉki i sarajevski nadbiskup zajedniĉki; – nadbiskupi i biskupi pojedinaĉno, osobito zagrebaĉki, kardinal Franjo Kuharić, sarajevski, sada takoĊer kardinal, Vinko Puljić, i banjaluĉki, Franjo Komarica; – Konferencija viših redovniĉkih poglavara Jugoslavije; – Unija viših redovniĉkih poglavarica Jugoslavije; – Konferencija franjevaĉkih provincijala Jugoslavije, kasnije nazvana Juţnoslavenska konferencija franjevaĉkih provincijala, i njezina Komisija "Iustita et Pax", odnosno Komisija za pravdu, mir i ekologiju; – Provincijski kapituli i provincijska uprava (definitorij) franjevaĉke provincije Bosne Srebrene; – provincijali franjevaĉke provincije Bosne Srebrene i provincije Uznesenja Bl. Dj. Marije u Hercegovini; – veće i manje skupine svećenika, dijecezanskih i redovniĉkih, u Bosni i Hercegovini, kao i neki pojedinci. Više su puta ĉlanovi hijerarhije Katoliĉke crkve istupali zajedniĉkim apelima i izjavama takoĊer s vjerskim visokodostojnicima Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice i Ţidovske zajednice. 463

Proĉelnici ili poglavari i predstavnici Katoliĉke crkve su u svojim mnogobrojnim javnim istupima i dopisima redovito izvješćivali o ratnim strahotama i stradanjima. Upozoravali su na gaţenja i oduzimanja ljudskih prava i graĊanskih sloboda općenito, i zahtijevali da se ona zaštite, povrate i poštuju. Veoma su ĉesto iznosili i konkretna zlodjela i navodili konkretno koja se ljudska prava najviše krše i najĉešće uskraćuju, te pozivali i molili da se to dalje ne ĉini i da se poštivanje ljudskih prava i graĊanskih sloboda uistinu ostvaruje i uĉinkovito osigura. Osobito su upozoravali na povrede i traţili da se zaštite, osiguraju i poštuju: – pravo na ţivot - nasuprot ubijanjima, pojedinaĉnim i masovnim, ne samo na ratištu nego i na podruĉjima gdje rat nije voĊen, i ne samo vojnika nego i civila: djece, ţena i staraca; – pravo na slobodu, sigurnost i nepovredivost ljudske osobe - nasuprot samovoljnim uhićenjima i stavljanjima u zatvore i zatoĉeniĉke logore, i nasuprot svakovrsnim poniţavanjima, zlostavljanjima, silovanju djevojaka i ţena i okrutnim muĉenjima; – sloboda savjesti, mišljenja i vjere, te javnog i privatnog ispovijedanja i oĉitovanja vjere nasuprot propagandi i raspirivanju mrţnje prema pripadnicima druge vjere te nemilosrdnog uništavanja sakralnih objekata, spomenika i znamenja drugih vjerskih zajednica; – jednakopravnost svih pred zakonom i podjednaka zaštita za sve od strane izvršne vlasti i sudstva - nasuprot diskriminiranju pa i potpunoj obespravljenosti i nezaštićenosti ljudi drugoga naroda, druge vjere, drugaĉijeg svjetonazora i mišljenja; – pravo na njegovanje, ĉuvanje i unapreĊivanje vlastitog nacionalnog i vjerskog identiteta i kulture - nasuprot gušenju i uništvanju svega što pripada drugim narodima i pripadnicima drugih vjera, i što predstavlja njihovu povijesnu i kulturnu baštinu; – pravo na privatno vlasništvo i njegova nepovredivost - nasuprot otimanju, pljaĉki i uništavanju tuĊih dobara i imovine; – pravo na rad i pravednu naknadu za svoj rad - nasuprot otpuštanju ili izbacivanju s posla, uskraćivanju zasluţene plaće i tjeranju na prisilni rad bez ikakve naknade i bez ikakvih humanih ţivotnih uvjeta; – pravo na zdravstvenu zaštitu i pomoć te na mirovinsko osiguranje - nasuprot uskraćivanju lijeĉniĉke i bolniĉke skrbi i zasluţenih mirovina. Ĉesto i odluĉno se Katoliĉka crkva zauzimala za poštivanje prava na vlastiti dom i domovinu. Suprotstavljala se nasilnom protjerivanju ljudi, pojedinaĉnom i masovnom, iz vlastitih kuća i stanova i iz zaviĉaja, i oštro osuĊivala politiku tzv. "etniĉkog ĉišćenja" i "humanog preseljavanja". Neumorno je pozivala i zauzimala se za povratak na vlastita ognjišta i mjesta svih prognanika i izbjeglica koji to ţele. Ustajala je takoĊer i u obranu graĊanskih i politiĉkih prava i sloboda. Isticala je pravo svakog graĊanina da bira i da bude biran na višestranaĉkim i slobodnim izborima i da sudjeluje u vlasti na svim razinama, te pozivala i poticala vjernike da se tim svojim pravom odgovorno sluţe. Traţila je da se poštuju prava nacionalnih manjina kao i prava naroda na samoodreĊenje. Zagovarala je nepovredivost drţavnih granica i zauzimala se za izgradnju i oĉuvanje Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, suverene, samostalne, multietniĉke, multireligijske i multikulturalne drţave. Katoliĉka crkva se nije brinula jednostrano samo za svoje vjernike i za naciju kojoj pripada velika većina njezinih ĉlanova, a to je hrvatska nacija. Predstojnici i predvodnici Katoliĉke crkve su u svojim istupima priznavali i izriĉito traţili i branili osnovna ljudska prava, individualna i nacionalna, jednako za sve ljude, pripadnike bilo koje nacije i bilo koje vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao što su i izriĉito osuĊivali sve zloĉine, bez obzira tko ih je poĉinio, na kojem mjestu i protiv kojeg ĉovjeka ili naroda. Crkva nije imala moći da rat sprijeĉi ili da ga zaustavi. Nije imala vlastitih mehanizama i sredstava da onemogući kršenje ljudskih prava, da osigura njihovo poštivanje i provedbu. Ona je jedino mogla iznositi svoj nauk i stajalište. Mogla je upozoravati na razliĉite povrede ljudskih prava i sloboda. Mogla je apelirati i moliti da se ta prava i slobode priznaju, poštuju i u ţivot sprovode. Ona je u Bosni i Hercegovini to uistinu i ĉinila. Naprijed nabrojene crkvene strukture i ustanove i istaknutiji vjerski poglavari su se svojim pismenim podnescima obraćali lokalnim, regionalnim i drţavnim vlastima kao i vojnim zapovjedništvima u Bosni i Hercegovini. Svojim proglasima i apelima ĉesto su se oglašavali pred domaćom i svjetskom javnošću. Obraćali su se i meĊunarodnim forumima i njihovim visokim duţnosnicima, tako: Organizaciji Ujedinjenih Naroda i generalnom tajniku gosp. Boutrosu Ghaliju, specijalnim izvjestiteljima OUN-a za ljudska prava na podruĉju bivše Jugoslavije, gosp. Tadeuszu Mazowieckom i gĊi. Elisabeth Rehn, zatim Konferenciji za europsku sigurnost i suradnju, Europskoj zajednici, Vijeću Europe, i drugima. Utjecali su se takoĊer i pojedinim svjetskim drţavnicima, npr. predsjedniku Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava, gosp. Billu Clintonu, i kancelaru Njemaĉke, gosp. Helmuthu Kohlu, kao i papi Ivanu Pavlu II. 464

Naţalost, mnoga priopćenja i upozorenja, mnoge izjave i proglasi, mnogi apeli i molbe nisu proizveli ţeljeni i oĉekivani uĉinak ni kod odgovornih u samoj Bosni i Hercegovini ni u meĊunarodnoj zajednici. Zauzimanje Katoliĉke crkve, usmjeravano, podrţavano i praćeno takoĊer poticajima i angaţiranjem samoga Svetog Oca Ivana Pavla II., kao i duţnosnika vatikanske diplomacije u meĊunarodnim forumima, nije nailazilo na nuţne i adekvatne reakcije meĊunarodnih struktura i institucija i moćnih europskih i svjetskih drţavnika i politiĉara. Zato su crkveni velikodostojnici toliko puta izraţavali i svoje ĉuĊenje i nezadovoljstvo zbog, kako su oni stvar vidjeli, neosjetljivosti, pasivnosti, nezainteresiranosti, nejedinstva i neodluĉnosti meĊunarodne zajednice da rat u Bosni i Hercegovini zaustavi i da zaštiti nevine ljude, njihove ţivote i osnovna ljudska prava i slobode. Katoliĉka crkva je, sigurno, svoje ĉinila. Vjerujem da to ova knjiga nedvojbeno pokazuje. Mislim i da će svi objektivni promatraĉi morati priznati da je drţanje Katoliĉke crkve gledom na rat u Bosni i Hercegovini i mnoga zla koja je on sa sobom donosio bilo ispravno, i da je njezina uloga bila veoma znaĉajna. Ipak, tek će povijest moći reći nešto više i objektivno o tome koja su još veća zla u Bosni i Hercegovini, kroz protekla teška ratna vremena, zaslugom Crkve izbjegnuta i koji su pozitivni rezultati stvarno postignuti.

465