SVEUĈILIŠTE U MOSTARU FILOZOFSKI FAKULTET STUDIJ FILOZOFIJE
Marija Kovčo
SPOZNAJA BOGA U FILOZOFIJI TOME AKVINSKOG Seminarski rad
Mentor: doc. dr. sc. Ivica Musić
Mostar, travnja 2014.
SADRŽAJ
UVOD .............................................................................. Error! Bookmark not defined. 1. FILOZOFIJA U SREDNJEM VIJEKU ...................... Error! Bookmark not defined.
2. ŢIVOT TOME AKVINSKOG .................................... Error! Bookmark not defined. 2.1.
Što je filozofija? ................................................... Error! Bookmark not defined.
2.2. Izvori filozofije ...................................................... Error! Bookmark not defined. 2.3. METAFIZIKA .................................................... Error! Bookmark not defined. 3. FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA ........................... Error! Bookmark not defined.
ZAKLJUĈAK .................................................................. Error! Bookmark not defined. LITERATURA ................................................................ Error! Bookmark not defined.
2
UVOD
3
1. FILOZOFIJA U SREDNJEM VIJEKU Pod tomizmom se razumijeva filozofsko- teološka misao samoga Tome Akvinskog
koje je Katoliĉka crkva prihvatila kao svoju sluţbenu filozofiju, 1 d ok se u širem smislu tom rijeĉju oznaĉuje nauk Tominih sljedbenika, tomista, od 13. s toljeća do danas, koji su uĉiteljevu misao isprva branili od napada, zatim je tumaĉili i razvijali prema intelektualnim i kulturnim prilikama svoga vremena. Stoga se tomizam
tomista nipošto
ne smije poistovjetiti s Akvinĉevom autentiĉnom mišlju.2 Tako Toma Akvinski kaţe da su u Bogu istovjetni onaj koji spoznaje (qui seit), spoznato (scitum) i sredstvo spoznaje (medium, species rei), dok je u ĉovjeku sve to razliĉito. Nije isto predmet znanja, onaj koji zna i sredstvo. Subjekt znanja je umna duša (anima intellectiva), predmet znanja je vanjska stvar, dok je sredstvo izglednost stvari
(species rei, tj. ono što se pokazuje i ono što opaţamo kao općenito) koja je u duši. Prema
tome, nije u duši kamen, nego izglednost. Filozofijsku spoznaju treba priopćiti
dalje jer je ĉovjek propadljivo biće, pa bi samim tim i spoznaja propala. 3 Tomini sljedbenici njegovu filozofiju nazivaju vječnom filozofijom. No, pod tim se ne misli da je Toma riješio sve filozofske probleme, nego da
naĉela njegove filozofije
imaju trajnu vrijednost, da izraţavaju temeljne osobine stvarnosti i naravna naĉela zdravog ljudskog razuma. 4
U Tominom uĉenju o drţavi jasno se vidi njegova društvena opredijeljenost : priznavanje monarhove vlasti kao Boţje volje, vrednovanje pokoravanja kao najveće vrline podanika, zatim zahtjev za strogim kaţnjavanjem svih heretika i vatreno branjenje vrhovne vlasti pape kao Kristovog namjesnika. Što jasno govori o Tominoj katoliĉkoj filozofiji i teologiji.5 Cilj drţave je opće dobro zajednice, što se ne smije miješati s Crkvom, ĉija je zadaća voditi ĉovjeka do nadnaravnih dobara u vjeĉnome ţivotu.6 Skolastika, kršćanska filozofija srednjeg vijeka, svoj vrhunac dosegla je u mislima i djelima Sv. Tome Akvinskog, iako je on prije svega bio teolog. U skladu s
1
Usp. V LADIMIR F ILIPOVIĆ, Filozofijski rječnik, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984., str. 335. 2 Usp. K UŠAR S., nav. dj., str . 457. 3 K UŠAR , str. 22-23. 4 Usp. ZELIĆ I., nav. dj. str. 113-114. 5 Usp. DANKO GRLIĆ , Leksikon filozofa, Naprijed, Zagreb, 1983., str. 418. 6 Usp. ZELIĆ I., nav. dj., str. 113. 4
tim, trebamo imati na umu, da se njegova filozofija uvijek gleda u svjetlu njezina odnosa prema teologiji. 7
Na planu metafiziĉke misli kontinuitet izmeĊu srednjega vijeka i antike posebno je primjetljiv. No i tu ima originalnih doprinosa
srednjovjekovnih mislilaca. Znaĉajan je doprinos Tome Akvinskoga: on je u 13. stoljeću ostvario temeljitu obnovu metafiziĉke misli i to prelazom od aristotelske metafizike, u kojoj oblikovnica {forma) stoji u središtu, na metafiziku bitka ( esse)
koja je više neoplatonske provenijencije te je pritom ispravio i samu neoplatonsku zamisao u jednoj bitnoj toĉki unijevši u nju koncepciju bića kao stvorenoga. U samoj toj neoplatonskoj koncepciji imao je svoje mjesto takoĊer aristotelski sustav graĊen na vaţnosti oblikovnice {forma). Ta obnova metafiziĉke misli nije se mogla afirmirati za stalno niti dalje razvijati sve svoje inherentne mogućnosti u okviru antikno -srednjovjekovne filozofije; njezina kriza javlja se već kod Duns Skota te kod V. Ockhama i drugih.
Unatoĉ tome ona ostaje pravi podvig vlastit srednjemu vijeku. 26 . kušar str. 27.
U 13. stoljeću Toma Akvinski vodi ţestoku borbu s protivnicima filozofije koji su na temelju Svetoga pisma osporavali Aristotelovo
mišljenje o vjeĉnosti svijeta. Toma naime iz filozofijskih razloga brani Aristotela dokazujući kako je filozofijski moguće misliti (tj. nije apsurdno) d a j e Bog odvijeka stvorio svijet. Drugim
rijeĉima, pojam stvaranja kao takav nuţno ne kazuje ništa o tome je li svijet stvoren ,,u vremenu" ili pak je stvoren „odvijeka", i jedno i drugo moţe se misliti bez protuslovlja; samo iz objave Boţje znano je da on ima poĉetak ,,u vremenu". - kušar, str. 36.
Tomin tekst o rasporedbi spekulativne filozofije pokazuju napor oko sistematizacije znanja i
umijeća te o tome kako ljudsko znanje nipošto nije zapreka na putu k Bogu
nego, štoviše, ono je poput stepenica na tom putu, kroz njega Bog progovara onima koji umiju slušati. Druga dva Tomina t eksta upućuju nas na spoznajnoteorijsku i metafiziĉku problematiku -
opet „vjeĉna" filozofijska pitanja koja zahtijevaju uvijek novo
promišljanje.- Kušar, str. 74.
7
Usp. IVAN M ACAN, Filozofija spoznaje,
August Šenoa, Zagreb, 1997., str. 189. 5
2. ŽIVOT TOME AKVINSKOG 1. 5. Osvrt
Toma je najveći kršćanski filozof i jedan od najvećih filozofa uopće. On predstavlja vrhunac skolastike. Naroĉito je Katoliĉka Crkva cijenila njegov doprinos u filozofiji i stalno ga je preporuĉivala kao uzor, a po katoliĉkom kalendaru slavi ga se 28. sijeĉnja.8 Bio je poznat kao Doctor Angelicus - A nĊeoski Uĉitelj.9 Neki su kritiĉari Tomi zamjerali prisutnost elemenata razliĉitih filozofskih sustava koji se, po njima, ne mogu uklopiti zajedno, ali pravi poznavatelji Tomine filozofije naglašavaju upravo suprotno. Oni smatraju da kritiĉari ne uviĊaju o ne elemente u Tominoj filozofiji koji daju sklad i jedinstvo cjelini. 10
8
Usp. ZELIĆ I., nav. dj., str. 113. Usp. CRITCHLEY S., nav. dj., str. 151. 10 ZELIĆ I., nav. dj., str. 113. 9
6
3. SPOZNAJA BOGA
U pitanju Tomine misli o spoznaji moramo dotaknuti i glavne ontološke postavke bez kojih Tomina filozofija spoznaje ne bi bila razumljiva. Spoznajni problem kod
Svetog Tome sigurno nije neko opravdanje objektivnosti naše spoznaje pred
subjektivnim idealizmom. Toma se s takvim problemima u svoje vrijeme nije susretao.
On je, poput sv. Augustina, uvjeren da svaka skeptiĉna tvrdnja, kako ljudski um nije sposoban za pravu spoznaju, neosnovana i treba je odbaciti. 11 Sv. Toma
iznosi svoju središnju filozofsku tezu, naime da je cijela prva
filozofija usmjerena prema spoznaji Boga kao posljednjoj svrsi te se stoga naziva božanskom znanošću. Naglasimo, dakle, da Toma pojmu Bog pripisuje
sveopće
antropološko znaĉ enje koje nadilazi odreĊ ene religijske i konfesionalne okvire. Rijeĉ je o Bogu na koga misle svi ljudi kada u bilo kojem kontekstu izuste njegovo ime. To
znaĉi da je u spomenutim dokazima rijeĉ i o Bogu filozofije, i o Bogu Biblije, i o onome kome se ljudi klanjaju u prirodnim onome kojega politeisti stavljaju na
religijama, i o onome kojega ateisti poriĉ u, i o
krivo mjesto poistovjećujuć i ga s nekim osobama,
stvarima i vrednotama ovoga svijeta. Tomini dokazi povijesnim hodom cijeloga ljudskog
ţele ići u korak sa samim
roda u traţenju Boga, bez obzira na to je li to
traţenje išlo pravim ili krivim putovima. 12 Namjera Tome Akvinskog je objava istine koju ispovijeda katoliĉka vjera, meĊutim prirodni zakon nije dovoljan u svemu onome što se odnosi na Boga, on moţe dokazati izvjesne dijelove vjere, ali druge ne. Moţe dokazati postojanje Boga i besmrtnost duše, ali ne i Trojstvo, Inkarnaciju i Strašni sud. Kaţe da je vaţno odvojiti one dijelove vjere koji se mogu razumom dokazati od onih koji ne mogu. U skladu s
tim, od ĉetiri knjige na koje je Suma Teologije podijeljena, prve tri odnose se na otkrivenje samo ukoliko je ono u sukladnosti sa zakljuĉcima do kojih smo došli razumom. U ĉetvrtoj knjizi tretiraju se ona pitanja koja s e ne mogu spoznati izvan objave.13
11
Usp. M ACAN I., nav. dj., str. 190. Usp. K UŠAR S., nav. dj., str. 461-462. 13 Usp. PRIMORAC Z. – ŠAKOTA I., nav. dj., str. 95. 12
7
Dakle, po uĉenju sv. Tome, jedini izvor naše spoznaje je osjetni opaţaj, a um u sebi ne nosi nikakve uroĊene spoznaje ili ideje. Naravni objekt svoje spoznaje duša pronalazi u biti materijalnih stvari. Tu se oĉituje i drugi vaţan moment Tomine teorije o spoznaji: nauk poznat pod nazivom obraćanje k osjetnim slikama ( conversio ad phantasmata).
Na pitanje: moţe li ljudski um zbiljski spoznavati, ne obraćajući se k
osjetnim slikama, Toma odgovara negativno. To je oĉito već i zato što je nemoguća spoznaja predmeta koje bi morao opaţati neki tjelesni organ, ako je taj organ na neki naĉin povrijeĊen. S druge strane, u svojim se spoznajama ili objašnjenjima moramo sluţiti primjerima iz osjetnog svijeta. A razlog je za to što naš um, dok je povezan s materijalnim tijelom, ima kao svoj vlastiti objekt spoznaje narav ili bit materijalne stvari. Ta narav je ono što se
u skolastiĉkoj terminologiji naziva štostvo (quidditas), zato
što kod dotiĉnog bića odgovara na pitanje što.14 Kozmološki dokazi polaze iz podruĉja gibanja koje u filozofskom jeziku predstavlja prijelaz iz potencije u akt. Dakle, gibanje materije pretpostavlja prvoga
pokretaĉa koji sve ostale pokreće, a nitko njega ne pokreće. Drugi put je iz kauzalnosti po kojemu je u svijetu vidljiv niz tvornih uzroka, a prvi tvorni uzrok, koji ne ovisi o drugima i nije prouzrokovan, jest Bog. Zatim put iz
kontingentnosti: sva bića na svijetu
su kontingentna, pa prema tome nemaju u sebi razloga svoje egzistencije. Po principu
dostatnoga razloga moraju imati razlog svoga egzistiranja u nekom drugom biću – Bogu. Ĉetvrti put je put iz stupnjeva savršenosti. Finalnost u svijetu nuţno pretpostavlja neku inteligenciju koja je cilj na koji je usmjerena ta svhovitost, a to je Bog. 15
U mislima Svetog Tome najznaĉajnija teza je da je naša spoznaja univerzalna i nuţna, štoviše, univerzalnost je bitan dio znanosti, pa ukoliko je ona univerzalnija, toliko je i znanstvenija. Upravo je zbog toga metafizika u najstroţem smislu znanstvena disciplina. Ona je i najvaţnija znanost - Philosophia Prima.16
14
Usp. MACAN I., nav. dj., str. 192. Usp. J UKA S. - MUSIĆ I. - B UNTIĆ M., nav. dj., str. 101. 16 Usp. BOŠKOVIĆ H., nav. dj., str. 140. 15
8
9
ZAKLJUČAK
10
LITERATURA
11
