Shlomith Rimmon-Kenan: Naracija ( Razine i Glasovi)

Shlomith Rimmon-Kenan:  NARACIJA: R A Z INE IN E I GLASOVI* GLASOVI* SUDIONICI U NARATIVNOJ KOMUNIKACIJSKOJ SITUACIJI Pokušavajući artikulirati mišljenja о naraciji, koja  je n a o d l i ča čann n a čin či n p r o m u l g i r a o B o o th (1961) (1961) p r e m a semiotičkom modelu komunikacije, Chatman (1978, str. 151) iznosi slijedeći dijagram: Stvarni auto r

Im plicitni plicitni Im plicitni plicitni Stvarni > -> ( P r i p o v j e d a č) -> (A d r e s a t) -> ------ » au tor čitatelj itatelj čitatelj itatelj

Od šest sudionika nabrojanih u tom dijagramu dva krajnja nalaze se izvan narativne transakcije u užem smislu: stvarni autor i njegova jednako stvarna protustrana, stvarni čitatelj. Oni su u tekstu »reprezen tirani« supstituirajućim posrednicima koje Booth i  br  b r o j n i d r u g i ( n p r . I s e r 19 1974 74;; P e r r y 19 1979 79)) n a z i v a ju »implicitnim autorom« i »implicitnim čitateljem«.1 Pokazuje se da je Boothov implicitni autor više od samog samog tekstualnog stava stava,, naime an antropo tropom m orfijski entitet, često označavan kao »autorovo drugo ja« (1961, str. 67. i dalje). Sukladno ovom mišljenju, ipplioitni je autor vladaiuća svijest radnje kao cje line, izvor normi utjelovljemh u djelu. PrThvaća se da je njegov odnos spram stvarnog autora velike  ps  p s iho ih o loš lo š k e k o m p l e k s n o s t i, i jed je d v a d a se i a n a liz li z ira ir a , osim što se napominje (Booth 1961, str. 75) da su implicitni autori često daleko superiorniji u inteli genciji i moralnim standardima u odnosu na zbilj * Prevedeno Preved eno iz knjige: Narrative N arrative Fiction: Contemporary Contempora ry Poetics, Poetic s, Lond Lo ndon/  on/  New York, Methuen 1983, str. 87—105. Preveo Zlatko Kramarić

82

ske muškarce i žene koji su stvarni autori. U svakom slučaju, ističe se da nije potrebno da obojica budu, i zapravo vrlo često nisu, identični. Autor može utje loviti u djelu druge ili čak baš suprotne ideje, vjero vanja, emocije od onih koje posjeduje u stvarnom životu; on također može utjeloviti različite ideje, vje rovanja i emocije u različitim djelima. Prema tome, dok je autor od krvi i mesa (flash-and-blood author) ovisan о promjenama u stvarnom životu, implicitni autor određenog djela shvaća se kao stabilan entitet, savršeno konzistentan samome sebi unutar djela. Razlikujući se od stvarnog autora, implicitni autor razlikuje se i od pripovjedača. Većina čitatelja in tuitivno osjeća da implicitni autori Browningova »My Last Duchess« (1842) ili Biercova »Oil of Dog« (1909—12), npr. ne priznaju norme pripovjedača tih tekstova. U prezentiranju distinkcije između impli citnog autora i pripovjedača, čini se da joj Chat man pridaje specifičnu semiotičku interpretaciju: Za razliku od pripovjedača, implicitni autor ima mogućnosti ne reći  nam ništa. On, ili bolje, o n o nema glasa, ne posjeduje neposredna sredstva ko m un uniciranja. iciranja. On Onoo nas obav obavještava ještava šuteć šuteći, i, kroz smisao cjeline, sa svim glasovima, svim sredstvi ma koje je odabralo da bi nas poučilo. (1978, str. 148) Prema tome, dok se pripovjedač može definirati sa mo okvirno, kao pripovjedački »glas« ili »govornik« teksta, implicitni autor je — u suprotnosti i po de finiciji — bezglasan i tih) U tom smislu implicitni autor mora se sagledati kao umna tvorevina koju je stvorio i sastavio čitatelj iz svih komponenata teks ta. Dakako, govorenje о implicit im plicitnom nom au toru to ru kao umnoj tvorevini koja se temelji na tekstu čini mi se mnogo po pouzdan uzdanije ije no zarni zarnišl šljan ja n je njega kao k ao pe person rsoni i ficirane »svijesti« ili »drugoga ja«. Isto kao i implicitni autor, i implicitni je čitatelj ta kođer umna tvorevina, i upravo se kao i prvi raz likuje i od stvarnog autora i od pripovjedača, te je na taj način potonji odvojen i od stvarnog čitatelja i od adresata. Sukladno Chatmanu, svaki tekst ima implicitnog au tora i implicitnog čitatelja, no pripovjedač i adresat  pr  p r e d s t a v l j a j u o p c i j u ( s t o g a su i s t a v l j e n i u z a g r a d e u njegovom dijagramu) (str. 150). Kada je posljed-

83

uji prisutan, komunikacija teče od implicitnog auJora preko prlpovjëïïaca do adresata i ¥őnacnö cto Implicitnog čitsnelja. Kada su pripovjedač I adresat odsutni, komunikacija se ograničava na implicitnog autora i implicitnog čitatelja. Ovo posljednje predstavlja jednu od dvije glavne  pr  p r o b lem le m a t i čn čnee točk to čkee k o je s a m p r o n a š l a u C h a tma tm a novoj shemi. Ako je implicitni autor samo umna tvorevina, ako je njegovo određujuće svojstvo (za razliku od pripovjedača) da ono »nema glasa, nema neposrednih sredstava komuniciranja« (str. 148), ta da se pokazuje proturječnim dodijeliti mu ulogu ad resara u komunikacijskoj situaciji.2Ovo ne iznosim da bih porekla značenje koncepta implicitnog auto ra ili njegovu korisnost u analizama ili samo pukom razumijevanju pripovjedačke fikcije. Naprotiv, vje rujem da je ovaj koncept važan, a često i krucijalan, u određivanju čitateljevog stava spram tako važne kom ponen ponente te kao što je pripovjedači pripov jedači (najviše (najviše u slu čajevima nepouzdanosti;* vidi str. 100—3). Tvrdim da, ako bi on trebao biti konzistentno različit od  stvarnog autora i pripovjedača, tada bi i pojam im  pli  p licc itn it n o g a u t o r a m o r a o b iti it i d e p e r s o n ifi if i c i r a n i s h v a  ćen više kao skup implicitnih normi negoli kao go vornik ili glas (tj. subjekt). Slijedi, prema tome, da implicitni autor ne može literarno biti sudionik u narativnoj komunikacijskoj situaciji.3 Moja druga primjedba na Chatmanovu shemu odno si se na njegov tretman pripovjedača i adresata. Dok se prva modifikacija koju predlažem odnosi na is ključivanje implicitnog autora i čitatelja iz opisa komunikacijske situacije, dotle moja druga sugesti  ja  j a ide id e za u k l j u čiv či v a n j e m p r ip o v j e d a ča i a d r e s a t a k a o konstitutivnih, a ne samo opcijskih, faktora u nara tivnu komunikaciju. Prema tome, ne mogu prihva titi iskaz da »kao što može, ali i ne mora postojati  pr  p r ipo ip o v jed je d a č, t a k o m ož ože, e, ali al i i n e m o r a p o s t o j a t i adresat« adres at« (Cha (C hatm tman an 1978, str. str . 150).4 Moje je staja sta jališ liš  te da uvijek postoji kazivač u pripovjednom tekstu, u najmanju ruku u smislu da svaka izjava ili zabiIježba izjave predmnijeva nekoga koji ju je izrekao.5 Čak i kada pripovjedni tekst predstavlja mjesta čis tog dijaloga, rukopise pronađene u boci ili zaborav* O tome to me više v iše u po pogla glavlju vlju »The »The text tex t and its reading«, str. 117—13 —130. (pir (pirim im,, prevodioca)

84

Ijena pisma i dnevnike, pored govornika ili pisaca tog diskursa postoji i »viši« pripovijedajući autori tet odgovoran za »bilježenje« dijaloga ili »prepisivar nje« napisanih zapisa. Za razliku od Chatmana, ja definiram pripovjedača samo s minimalnim elementima, kao posrednika ko  ji  j i ju. n a j m a n j o j m o g u ćo ćojj m j e r i p r i p o v i j e d a ili il i s u d j e  luje u nekoj aHIvnosti kch^a^sTùzi potrebama narax ije ij e ćIR ćIRsa~nje dnevnik dn evnikaa ili pism pis m a ^ješt prem p rem a tome oblik naracije, iako onaj koji piše ne moramamjeravati ili biti svjestan pripovijedanja. Chatman, s dra ge strane, vjeruje da »premda ne trebaju, dnevnički zapisi mogu pripovijedati, a često doista i pripovi  je  j e d a j u . P r i ča m o že b i t i u m e t n u t a u e p i s t o l a r n u f o r  mu u kojoj k ojoj svaka rečenica rečenica izr izraža ažava va samo samo trenu tren u tni tn i ne ne  po  p o s r e d n i o d n o s i z m e đ u k o r e s p o n d e n a t a « (1978, s tr. tr . 170). Umjesto Chatmanove dihotomije između odsut nog i prisutnog pripovjedača, predlažem da se razli kuju forme i stupnjevi perceptibilnosti pripovjedača u tekstu. To isto vrijedi za adresata. Prema mome shvaćanju, adresat je posrednik kojemu se pripovjedač u naj manjoj mogućoj mjeri implicitno obraća. Adresat ove vrste uvijek se predmnijeva, čak i kada pripo vjedač postane svoj vlastiti adresat. To je slučaj s Camusovim  L  L'E 'E tra tr a n g e r   (1942), kojega Chatman, za razliku od mene, smatra pripovjednim tekstom bez adresata. Samo četiri od Chatmanovih šest sudionika na taj su način relevantna za moju koncepciju naracije: stvarni autor, stvarni čitatelj, pripovjedač, adresat. Osim toga, kao što sam i sugerirala u uvodu, em  pi  p i r i j s k i p r o c e s k o m u n i k a c i j e i z m e đ u a u t o r a i čit či t a t e  lja manje je važan za poetiku pripovjedačke fikcije negoli njegov duplikat u tekstu. Prema tome, ovaj odjeljak bavit će se samo sa dva sudionika: fiktiv nim pripovjedačem i fiktivnim adresatom. Implicit ni autor i čitatelj spominjat će se bude li to potreb no.*

* Potpuniju analizu ovih tvorevina autonica iznosi u 3. poglavlju knjige — prim, prevodioca.

85

ODNO OD NOSI SI IZMEĐ U NARACIJE NARACIJE I PRICE PR ICE Vremenski odnosi

Budući da je naracija događaj kao i svaki drugi, ona može biti u različitim vremenskim odnosima s do gađajima u priči. Njih je Genette razvrstao u četiri grupe (1972, str. 228—34). Zdrav razum govori nam da događaji mogu biti prepričani tek nakon što se dogo do gode de (» k a s n iiia п ат атсГ сГГГ а<<Ј7 kkaa o u FielH Fie lHing ingovo ovom m Yom Jonesu Jonesu   (1749), Dickensovom Great Great Expectation Ex pectation s (ІббСУбІ) i Woolfovoj  Mrs  M rs D a llo ll o w a y  (1925), da spo menem samo nekoliko tekstova gdje je upotrijeb ljen taj najčešći oblik naracije. Distanca između na racije i događaja varira od teksta do teksta: prib ližno p etn aest ae st godina u Great Expectations,   jedan dan u  L  L'E 'E tra tr a n g e r . Ali naracija nakon događaja (obič no u prošlom vremenu) nije jedina mogućnost. Iz očitih razloga mnogo je rjeđa naracija koja prethodi događajima (»prethodna naracija«). To je vrsta  pr  p r e d s k a z i v a čk čkee n a r a c i j e k o j a u g l a v n o m u p o t r e b l j a v a  bu  b u d u će v r i j e m e , n o p o n e k a d i p r e z e n t . D ok tak ta k v i m  pr  p r i m j e r i m a o b i l u j u b i b l i j s k a p r o r o ča čann s t v a , d o t l e su rijetki suvremeni tekstovi koji su u potpunosti pi sani predskazivačkim stilom. Umjesto toga, ovaj tip naracije sklon je da se pojavljuje u pripovjednim tekstovima unutar pripovjednih tekstova koji imaju formu proročansta pro ročanstava va,, prok p rokletstav letstav a ili snova fiktivnih fiktivnih karaktera. Takvu je viziju s tumačenjem budućnosti dala Adamu Adam u An Ange gell Michael u K njigam njig am a X I—XII. I—X II. Miltonovog Paradise Lost (1667);  riječ je о pripo vjednom tekstu čiju je predskazivačku prirodu po tvrdila tvrdila histo rijsk a spoznaja suvremenog suvremenog čitatelja. čitatelja. Bi B i lo kakva prolepsa je, naravno, »džep« naracije. Treći tip naracije istovremen je s djelovanjem, npr. izvještavan] zvještavan] em ili pisan p isanjem jem dn dnevnik evnika. a.66 Č ini ini se da u Butorovoj  La M o d ific if ica a tio ti o n   pripovjedač, oslovljava  jući  ju ći s e b e u d r u g o m licu li cu,, v e r b a l i z i r a s v o je r a d n j e is is  tovremeno dok ih i provodi: provod i: Stavili ste svoje lijevo stopalo na bakreni žlijeb i svojim desnim ramenom pokušavate uzalud gur nuti pomičnu ploču malo dalje... tada, vaša put na torba... vi je podižete i osjećate svoje mišiće i tetive. (1957, str. 9). Kada kazivanje i djelovanje nisu istovremeni već na-

86

i_zmjenično slijede jedan iza drugoga, naracija pri  pa  p a d a ć e t v r t o m U p i j n a i m e , » u m e tnu tn u tom to m « t i p u . Kla Kla  sični sični prim jeri ovoga tipa tip a su "ep episto isto larn lar n i rom ro m ani, kao što je Laclosov  L  Les es lia li a iso is o n s d a n g e r e u s e s  (1782), u kojem pisanje pisama često služi i za pripovijeda nje dog događaja ađaja nedavne pro šlosti i za za an ticipiran je do do gađaja bliske budućnosti. Distancu između priče i naracije ne predstavlja sa mo vremensko određenje potonje. U načelu, nara cija također traje »(vrijeme koje je potrebno da se nešto kaže). Pa ipak, većina fikcije konvencionalno ignorira ovo trajanje i tretira naraciju kao da je tre nutačna (pripovjedni tekstovi unutar pripovjednih tekstova često su izuzetak od pravila). Paradoksalni rezultat ignoriranja ove konvencije duhovito je dra matizirao Sterne u Tristram Shandy   (1760). Nakon čitave godine pisanja Tristram shvaća da je sve ono što je zabilježio samo prvi dan njegova života. Na racija prema tome uvijek zaostaje za življenjem i, dosljedno tome, što om više piše, to će više imati о čemu da piše. Dakle, čini se nemogućim dovršiti pot hvat pisanja. Kao ni trajanje akta naracije, tako ni mjesto u ko  je  j e m se o n j a v l j a n e t r e b a s p o m i n j a t i , a n i s a m čit či t a  telj ne osjeća potrebu za takvom specifikacijom. Pri  po  p o v j e d n i t e k s t o v i u n u t a r p r i p o v j e d n i h t e k s t o v a o p e t  H e a r t o f D a r k n e s s  (1902), pri su izuzetak. Conradovo  He mjerice, potanko opisuje brod na kojemu se Marlowova naracija događa. Ovaj roman također ute m eljuje mnoge analogije između Mario Mario wov wovee na naracije racije i priče koju on pripovijeda: i naracija i događaji zbi vaju se u srcu tame, u oba je slučaja karakter (Mar low, Kurtz) reduciran, itd. Subordinacija odnosa: pripovjedačke razine

Do sada smo se najvećim dijelom bavili naracijom  pr  p r iče ič e .   No, može postojati i naracija u  priči. Karak ter čija su djelovanja objekt naracije može sam sebe redom uvesti u pripovijedanje priče. Unutar njego ve priče može biti, naravno, još neki drugi karakter koji pripovijeda drugu priču, i tako dalje u beskraj nom ponavljanju. Takvi pripovjedni tekstovi unutar  pr  p r i p o v j e d n ih t e k s t o v a t v o r e s t r a t i f i k a c i j u r a z i n a , a time je svaki unutarnji pripovjedni tekst subordiniran pripovjednom tekstu unutar kojega je umetnut.

87

U ovoj hijera h ijera rhijsk rh ijskoj oj stru k turi, tu ri, najviša je razina razina ona koja je izravno izravno sup superiorna eriorna prvom pripovjednom tekstu i bavi se njegovom naracijom (Genette je 19/2. naziv na zivaa »ekstra »ekstr a d ì 1eg egetićkom etićkom razi ra zinn om « , a njeg nj egov ovee »di’jeg jegeze« ok o k v irno irn o su s u analo ana logn gnee moj m ojoo j »priči«). »priči«). Na ovoj razini pripovjedač Chaucerovih The Canterbury Ta les les  (otprilike između 1390—1400) predstavlja hodo časnike, odrasli Pip u Great Expectations   govori о svom djetinjstvu, a Portnoy iznosi svoje jadikovke šutljivom psihijatru. Ekstradijegetičkoj razini izrav no je subordinirana dijegetička razina na kojoj se  pr  p r i p o v i j e d a j u s a m i d o g a đ a j i : h o d o ča čass n ičk ič k o p u t o v a  nje na svetilište Svetog Thomasa à Becketa, Pipovo zaljubljivanje u Estellu, Portnoyeve borbe s njego vom židovskom majkom. Događaji mogu uključiva ti govorne akte naracije — bilo usmene, kao kada se Chaucerovi hodočasnici izmjenjuju u pričanju pri če, bilo pismene, kao Sebastianovi romani u Nabokovom The Real Life of Sebastian Knight   (1941). Pri če koje su ispričali fiktivni karakteri, npr. junačka djela svećenika, sadrže drugi stupanj pripovijeda nja, dakle hipodijegetičku razinuTtirrazinu »ispod« druge razine diiegezeh' Naracija je uvijek na višoj  pr  p r ipo ip o v j e d a čk čkoo j r a z i n i n o p r i ča k o j u o n a p r i p o v i j e d a . Prema Prema tome, dijegetič dijegetičku razinu pripovijeda pripov ijeda ek ekss tra  dii dii eg egetič etičlki lki p rip ri p o v i ed edać, ać, a~h ipo ip o di jeg je g e tičk ti čkuu lra lr a z inu in u ~di jeg  j eget etičk ičkii ( i n t r a d i j e g e t i ćk ćkii l p r i p o v jed je d a č. Hipodijegetioke pripovijetke mogu imati različite funkcije u odnosu na pripovjedni tekst unutar ko  jega  je ga s u u m e t n u t e . Te f u n k c i j e p o n e k a d se p r e z e n t i  raju odvojeno, ponekad u kombinaciji, pa prema to me:  D jell a tna tn a f u n k c i j a :   neki hipodijegetički pripovjed 1  Dje ni "teks "teksto tovi vi p od u p iru ili ili prom pro m iču iču djelovanje djelov anje prvog prvog  pr  p r i p o v j e d n o g t e k s t a p u k o m čin či n jen je n ico ic o m d a su b ili il i is is   pr  p r i p o v i j e d a n i , be bezz o b z i ra (ili g o tov to v o be bezz o b zira zi ra)) n a svoj sadržaj. Thousand and One Nights   klasičan je  pr  p r i m j e r . S e h e r e z a d i n ž ivo iv o t ov ovis isii о n jez je z ino in o j n a r a c i j i , 1jedini uvjet koji njezine priče moraju ispuniti jest da zadrže zadrže S ultanovu pažnju. p ažnju. 2  E k s v l i k a t i v n a f u n h c i i a: h ipodijegetićka ipodijegetićka razin raz inaa  pr  p r u ž a o b j a š n j e n j e di j e g e tičk ti čkee razin razineV eV o d g o v a r aj u ći na neka od pitanja kao što su »Kakvi su biTI doga đaji koji ko ji su doveli do sad s adašn ašnje je situ a cije?«? U ovom  je  j e s l u ča čajj u p r i p o v i j e d a n j e p riče ri če,, a n e s a m a k t n a r a -

88

ci je, od prim p rim am e važnost važnosti. i. U Faulknerovom Fa ulknerovom  Ab  A b sa lom, Absalom   (1936) naracija Thomasa Sutpena о njegov njegovom om djetinjstv dje tinjstv u ko koja ja je upućena generalu g eneralu Co Com ps  p s o n u , p o s e b ice ic e о u v r e d l j i v o j k o n f r o n t a c i j i s c r n im slugom slugom (hipo-hipodijegetič (hipo-hipodijegetička razina) e ob jašn java jav a ka ko je Sutpen izgubio svoju nevinost i postao samo  po  p o u z d a n a , a m o r a l n a o s o b a k a k v a j e s a d a . 3 _T ematska, ematska, fu n k c ija ij a :  odnosi utemeljeni između hi.poćRJeg RJeget etllčke r^ijegetiČ K e razine raz ine su isti is ti on onii koji k oji su specifičniTza analogjjiirtj. sličnost i kontrast. Ova funkcija prevladavah ге Rea Rea l Lif Li f e of  of  Sebastian Knight . Iznijet ću jedan od mnogih prim  je  j e r a : p r i ča S e b a s t i a n o v a p o s l j e d n j e g r o m a n a T he  D o u b t f u l A s p h o d e l   (hipo-hipodijegetička razina) iz razito je analogna sa Vovom potragom za »stvarnim životom« njegova polubrata Sebastiana (dijegetička razina). Subjekt Sebastianova romana je čovjek na samrti kojf*treba otkriti tajnu, apsolutnu istinu, a koji umire prije no što je izustio riječ koja je mogla  pr  p r o m i j e n i t i ž i v o te s v ih o n i h k o j i s u se m o g li o k o r i s  titi tim otkrićem. Na sličan način, V očajnički po kušava stići do umirućeg Sebastiana u uvjerenju da »on ima nešto da mi kaže, nešto od neizmjerne važ nosti« (1971, str. 162), no Sebastian umire, i prekas no je da izuzetno otkriće siđe s njegovih usana (o ovoj i drugim analogijama u tom romanu, vidi Rimmon 1976b, str. 489—512). Analogija koja je bliska identitetu, stvarajući zrca lo od hipodijegetičke razine i reduplikaciju dijegetičke, poznata je na francuskom kao mise en abyme. To se može opisati kao ekvivalent nečega u pripovje dačkoj fikciji, kao Matisseovo čuveno platno sobe u kojoj minijaturna verzija iste slike visi na jednom od zidova. Sve od Gideovog izražavanja predilekcije z a mise en abyme,   koja je opisana u njegovim časo  pi  p i s i m a k a o t r a n s p o z i c i j a t e m e d j e l a do r a z i n e k a r a k  tera (1948, str. 41), о tehnici se mnogo raspravljalo, napose u francuskom jezičnom području (npr. Ricard o u 19 19667, 19 1971; Da D a lle ll e n b a c h 197 1977; Bal Ba l 19 1978). Č uve uveni ni  pr  p r i m j e r iz G ideo id eovv a v l a s t i t o g o p u s a j e s t The Counter  fe  f e i t e r s  (1949), gdje se karakter bavi pisanjem romana koji je istovjetan romanu u kojem se i pojavljuje.  Na  N a ž a l o s t , z bo bogg o g r a n ičen iče n o g p r o s t o r a ov ovee s t u d i j e , m i se en abyme   mogu spomenuti samo ukratko, ne upu

89

štajući se u mnoštvo njegovih tipova, funkcija i zna čajki. Prijelaz s jedne narativne razine na drugu u načelu se provodi provod i ak aktom tom na narac racije ije koji skreće skreće čita telj evu  paž  p ažnn ju n a p r o m j e n u . T a k o i u The Canterbury Tales: A on tad, tad , kako kak o uum m jede jed e i znade, znade, Dobre Dobre nam volje volje priču pričat p ričat stade. stade.  — 8. Opći proslov, II, 857  (Kanterberijske priče Znanje, Zagreb 1986, str. 24) Ponekad, međutim, taj prijelaz nije obilježen, te je  po  p o v r i j e đ e n a z a s e b n o s t r a z i n a . K a d a se p r i p o v j e d a č Melvilleova Pierre, or the Ambiguities   obraća čitate lju komentarom kao što je »Dok se Pierre i Lucy sada kotrljaju pod brijestovima, neka se kaže tko  je b i l a L uc ucyy T a r t a n « (1964, (1964, s t r . 45), o n t r e t i r a n a r a  cij ciju (ekstradiiegetič (ekstradiiegetička ka raz ra zina na)) kao d a j e bio bio suvre menik s pripo p ripovijed vijedan anim im do događ gađajim ajimaa (dlj (dljeg eget etič ička ka^^ ra  ging) i tre tr e b a stoga sto ga p o p u n iti »m rtve rtv e od lom ke « u p rici. Pripovjedačeve digresije u Tristram Shandy   imaju isti učinak kao kada se prekinulo predstavljanje go spođe Shandy: »Naredio sam da se ostavi da stoji u tom tom položaju položa ju pet m inuta: sve dok ne donesem stva ri iz kuhinje.. . upravo do tog vremena« (1967, str. 353). Osim toga, da bi ublažio razdvojenost naracije i priče, Tristram Shandy   također smješta i autora i  pr  p r i ču n a i s t u raz ra z i n u : u p r a v o t o čini čin i k a d a m o li » d ra ra  gog čitatelja« da pomogne Tristramu doći do njego va kreveta (1967, str. 285). Suvremeni tekstovi samosvijesti često se služe pri  po  p o v jed je d a čk čkii m r a z i n a m a d a b i i s p i t a l i g r a n i c u izm iz m e đ u stvarnosti i fikcije ili da bi sugerirali kako ne može  po  p o s t o j a t i s t v a r n o s t o d v o j e n a o d s v o je n a r a c i j e . Thru (1975) Christine Brooke-Rose ekstremni je primjer žamjetljivosti pripovjedačkih razina.8Roman opeto vano preokreće hijerarhiju, transformirajući objekt о kojemu se pripovijeda u pripovijedajućeg posred nika i vice versa. Vrlo uočljiva distinkcija između vanjskog i unutrašnjeg, omota i sadržanog, pripovi  je  j e d a j u će ćegg s u b j e k t a i o b j e k t a о k o j e m u se p r i p o v i j e  da, više i niže razine propasti, rezultira u paradoksu koji i sam tekst daje u sažetom obliku: »Bilo koga da si stvorio, stvorio si i samoga sebe« (1975, str. 53).

90

TIPOLOGI TIPOLOGIJA JA PRIPOVJEDAČ PRIPOVJEDAČ A Pripovjedačka razina koioi pripovjedač pripada, op seg njegova sudjelovanja u priči, stupanj percepti bi  b i l n o s t i n j eg egov ovee u log lo g e i t u k o n a čn čnii c i , n j e g o v a p o u z  danost k r u ci jalnT jalnT šuTa šuT a к tor i ućitate^ ev o m raz um ijevanju vanju T iTav iT avuu spram prićeTStoga prićeTStoga će će se se up upravo ravo prem a tim kriterijima prezentirati i posebne vrste pripo vjedača. Kriteriji se međusobno ne isključuju te do  pu  p u š t a j u u n a k r s n e k o m b i n a c i j e izm iz m e đ u r a z l i čit či t i h t i   pov  po v a. Pripovjedačka razina

Pripovjedač koji je, takoreći, »iznad« ili superioran ц od odno nosu su na priču koju" oju" pripovi pripov i jeda j est es t »e »eks ks tradiiegetički«, kao i razina~~koie je on dio (Genette 1972, ‘str. 255—6). Ovoj kategoriji pripadaju pripovjedači Fieldingova Tom Jonesa   (1749), Balzacova Père Goriota (1834),  Lawrenceova Sons and Lovers   (1913), no takođ tak ođ er i — što što ću uskoro usk oro i argu m en entirati tirati — onaj onaj iz Dickensova Great Expectations   (1860/61). S druge strane, ako je pripovjedač, također, i dijegetički ka rak ter u p rv o ip rip o v ie tk i koju ka kazz i va e k s tradi i egetićki pripovjedač. tada je on drugi stupanj odnosno (Genette 1972, str. 255— —6)  — 6).. P r i m j e r i s u M a rib ri b w u C o n r a d o v o m  H e a r t o f    No, mo  Da  D a r k n e s s  i svećenik u The Canterbury Tales. No, gu postojati i pripovjedači trećeg stupnja (tj. hipodi jeg  je g e tičk ti čkii ) , če čett v r t o g s t u p n j a ( h i p o - h i p o d ije ij e g e tičk ti čki) i) i t d . U Jamesovom The Turn of the Screw   (1898) ekstradijegetički pripovjedač je anonimno »ja«, intradijegetički je Douglas, a hipodijegetički pripovjedač je guvernanta. Opseg sudjelovanja u priči

I ekstradijegetički i intradijegetički pripovjedači mo gu biti ili odsutni ili prisutni u priči koju pripovije daju. Pripovjedač koii ne sudjeluje u priči naziva se »heterodilegetički« (Genette 1972, str. 255—6), dok je ona onajj~ koji sud sudjeluje jeluje u njoj, njo j, u na jm an ju ru  ku u nèkoj manifestaciji svojega »ja«, »homodijegetički« (str. 255—6). Ek^mlijegetički pripovjedači Tom Jonesa, Père Goriota i Sons and Lovers  u izvjesnom smislu nisu

91

sudionici u pričama koje pripovijedaju (stoga su ujedno i ekstradijegetički i heterodijegetički). Up ravo se zbog njihove odsutnosti iz priče i, s tim u vezi, njihovog višeg pripovjedačkog autoriteta, na takve pripovjedače prenosi svojstvo koje se često naziv ziva »omniscii »om niscii enei i a« (svep (sv epris risuu tno tn o st — op. prev.). prev.). »Omniscijencija« je možda preuveličan termin, po sebice ice u o d no nosu su n a su suvre vrem m en enee el elks trad tra d i jeg  je g e tič ti č k e   pri  povjed  pov jedač ače. e. U n a toč to č tom to m e , k a r a k t e r i s t i k e k o je s u u njemu konotirane još uvijek su važne, naime: blis kost, u nač načelu, elu, s ka karak raktero terovim vim naj skrovit skrov itii jim misli ma i osjećajimaT znanje о prošlosti, sadašnJostTl  budućn  budu ćnoo s t i ; n a z o čn čnoo s t n a m j e s t i m a g đ J e ~se ~se "pretpo"pretp ostavTjaT d a ~šu""kara¥teri b e z pratn pr atnje" je" (npr (n pr.. n a s a m o t nom no m lu tan ta n ju ih za vri ieme Ijubave scene u zaklju za ključča noj sobi); te znanje о tome što se događa na različitim m jestim a u isto isto vri]eme vri]eme “X E w en T 9 7 4 ~ stn

m=sjr 

Usporedimo Fieldingove, Balzacove i Lawrenceove  pr  p r ipo ip o v jed je d a če s P ipo ip o m u Great Expectations.  Kao i oni, i odrasli Pip je viši pripovjedački autoritet u od nosu na priču koju pripovijeda, takoreći, »odozgo«. Iako u načelu nije omniscijent, kada pripovijeda  pri  p riču ču o n z n a »sv »sve« e« о n j o j , k a o i p r e t h o d n i e k s t r a  dijegetički pripovjedači. On zna rješenje zagonetke koja se bavi identitetom misterioznog dobrotvora (krucijalan detalj koji on taji od čitatelja dugo vre mena); on posjeduje znanje о simultanim događa  jim  ji m a k o j i se d e š a v a j u n a r a z l i čiti či tim m m je s tim a , n p r. Estellino vjenčanje i razvod tijekom razdoblja ko  je n jez je z in o b o ž a v a telj te lj iz d j e t i n j s t v a p r o v o d i u L o n d o  nu i Cairn; on je svjestan karakterovih najdubljih emocija emocija,, npr. np r. po trebe treb e za za~os ~osve vettom 1ш јa motivira m otivira go spodu Havisham da manipulira Estellom navodeći  je d a s lam la m a s r c a m u š k a r a c a , itd it d . M e đ u tim ti m , za r a z li li  ku od drugih ekstradijegetičkih pripovjedača, Pip kazuje priču u kojoj sudjeluje njegova vlastita mlada~~veržija7 OrTje premaTtamë~homo а ne heterodi j eg eget etičkT ičkTpp r ip о vj e d a č. Kao i ekstradijegetički pripovjedači, i oni intradijegetićki također mogu biti ili heterodijegetički ili hőn modiiegetički. Šeherezada je fiktivni karakterű pri či koju pripovijeda ekstradijegetički pripovjedač. Međutim, u pričama koje sama pripovijeda, ona se ne  pojavljuje kao karakter. Ona je prema tome in-

92

tradijegetič tradijege tičko ko-heterod -heterodij ij egetički egetički pripo pr ipovje vjeda dačč. S dru dru  ge strane, Chaucerov svećenik i Lockwood u Wuthe ring Heights   (1847) pripovijedaju priče u kojima ta kođer i sudjeluju ikao karakteri: oni su prema tome intrad intra d ij eget eget ič ičko-homodi ko-hom odi j ege e getič tički. ki. Stupanj sudjelovanja homodijegetičkih pripovjedač ča (bi (bili oni eks tra tr a d ij egetič ege tički ki ili ili in tra tr a d ij egetički) egetički) va va  rira od slučaja do slučaja. Pip (ekstra-homodijege tički) i svećenik (intra-homodijegetički) igraju sre dišnju ulogu u dotičnim pričama koje pripovijedaju (protagonisti-pripovjedači) — ili, drugim riječima, oni pripo pr ipovv ijedaju ijed aju svoiu v lastitu ргісзаД ацШ -ййе ййеЯЯ ^; tički pripovledači. posRmmblî së Genettovim termi nima). S druge strane, Lockwoodova uloga je supsidij sidij arn ar n a (sv svjj edok edok-pripov -pripovjj ed edač). ač). Stupanj perceptibilnosti

On se proteže od maksimuma prikrivenosti (koji se često pogrešno zamjenjuje s potpumm~bđsustvom  pr  p r ipo ip o v jed je d a ča ča)) d o m ак si m
93

Brežuljci s one strane doline Ebro bili su dugi i bijeli. Na ovoj strani nije bilo sjene i nije bilo drveća i stanica se nalazila izme đu dvije željezničke linije na suncu. Točno na suprotnoj strani od stanice nalazila se vruća sjena zgrade i zavjese, napravljene od traka bambusovih kuglica, obješene preko otvorenih vrata bara, kako bi zadržavala muhe. (1965, st s t r . 51 51)1 )10 U kazališnom komadu ili filmu sve bi se ovo nepo sredno prikazalo. U pripovjedačkoj fikciji to se mo ra reći jezikom, a jezik je pripovjedačev.  I d e n t i f i k a c i j a k a r a k ter te r a :   Iskazi kao što su »Em2  Id  pia  pi a W o ò d h o u se, se , z g o d n a, p a m e t n a i b o g a t a , s u d o b  nim domom i sretnom dispozicijom. . .« (Austen 1974, str. 37), ili »Gospođa Dalloway reče da će sama ku  pit  p itii cv cvij ijeće« eće« (Vir (V irgg inia in ia W oo oolf, lf, G o s p o đ a D allo al low w ay ay,, SNL, Zagreb 1981, str. 7) pokazuju prethodno »po znavanje« karaktera od strane pripovjedača koji,  pr  p r e m a t o m e t m o že čit či t a t e l j u i d e n t i f i c i r a t i p o t o n j e g na samom početku teksta. Takvi iskazi također im  pl  p l i c i r a j u p r e t p o s t a v k u d a a d r e s a t - čit či t a t e l j ne   posje duje to znanje, pretpostavku koja karakterizira jed nu od pripovjedačevih uloga, tj. da komunicira s drugima a da oni to ne znaju. Austinov pripovjedač ide i dalje od identifikacije, kako bi omogućio cjelo kupnu karakterizaciju junakinje. Pripovjedač Woolfove, s druge strane, samo identificira, uvrštavajući dodatne detalje u umetnute iskaze bilo u obliku opservacija ostalih karaktera, bilo u obliku vlastitih misli gospođe Dalloway. Tu je susjedova ospervacija  po  p o m o ću k o j e s a z n a j e m o о C lar la r iss is s i n o j s t a r o s t i i b o  lesti: »Imala je u sebi nešto ptičje, šojčje, modrozeleno, lagano, živahno, premda je prevalila pedesetu i jako osijedjela poslije bolesti« (V. Woolf, Gospo đa Dalloway, SNL, Zagreb 1981, str. 8). Iako je pri  po  p o v jed je d a če čevv a n a z o čn čnoo s t m n o g o m a n j e z a m j e t l j i v a u  Mrs  M rs D a llo ll o w a y   no što je u  Em  E m m i ,   osjeća se čak i u  Mrs  M rs D a llo ll o w a y  kroz identifikaciju. 3 Vremenski sažetak:   »Sažetak predmnijeva želju da "se obiasnT obiasnT p roto ro tokk vrem ena, da se zadovolje p ita ita  nja u adresatovoj svijesti о tome što se dogodilo u međuvremenu. Saopćenje ne može drugo no skre

94

nuti pažnju na onoga koji se osjeća obveznim sa,činiti takvo saopćenje« (Chatman 1978, str. 223). Kratki sažetak Albínóvá čitava života u uvodu Nabo  La a u g h ter te r in the th e D ark, ar k,   isto kao i sažimanje šes kova  L naest godina u Flaubertovom Sentimental Education (...) impliciraju nazočnost pripovjedača isto kao i njegovo stajalište о tome što bi se trebalo detaljno reći, a što bi se moglo ispripovijedati s većom konciznošću. а k a r a k t e r a : Dok identifikacija karaktera 4 еЦ implicira jedino pripovjedačevo prethodno znanje о njemu ili poznavanje njega, dotle definicija sugerira i apstrakciju, generalizaciju ili sažimanje od strane  pr  p r i p o v j e d a ča ča,, ist is t o T ^ a ö l f z e l j u d a p r e z e n t i r a tak ta k v o oz načavanje kao autoritativnu karakterizaciju. Evo ka ko pripovjedač Henry Jamesa definira junakinju u The Portrait oj a Lady:

Isabel Archer bila je mlada osoba puna teo rija; njezina mašta bila je nevjerojatno ži vahna. . . Njezine misli bile su zbrka maglo vitih obrisa koja se nikada nije ispravila sudom ljudi izrazitog autoriteta. Što se tiče shvaćanja, ona je imala svoj vlastiti put, a on ju je vodio vodio u tisuću tisuću besmislenih besmislenih stran stra n p u  tica. (1964, str. 49) Takve definicije sklone su da dobiju veću vrijednost kada ih dadne ekstradijegetički pripovjedač no ka da ih dadne d adne intradijegetič intradijege tički. ki.  I j v j e s t a j i о to m e š to k a r a k t e r i ^ n i s u m isli is lill i ili 5.  Ij r e k /гГТ п р о у iedač ko koji ji može reći reći stvari stva ri ko kojih jih i>u ka rakteri ili nesvjesni ili koje oni namjerno prikrivaju, osjeća se u potpunosti kao neovisan izvor informa cije. Primjer iz Hardijeve Tess of the DVrbervilleš:

Svaki dan, svaki sat, donosio mu je još je dan mali dah njezine prirode, a njoj još je dan njegov. Tessa je pokušavala voditi suz držani život, no pomalo je naslućivala sna gu svoje v lastite životnosti. (1963, str. 148) 6. Komentar:  Komentar može biti ili о priči ili о naraciju Jedan oblik к ômenTaFà~prïcej ômenTa Fà~prïcejèè int in t erpr erpr e ta-

95

cija, 

kao kada pripovjedač Carson McCullersova ίΤΪ ΤΪΚΚ Γ Sojourner« Sojou rner« ob objašn jašnjav javaa stanje stan je du duha ha zakašnjele zaka šnjele iznenadne nježnosti karaktera prema sinu svoje lju  bavni  ba vnice, ce, za k o j e g a n i k a d a n i j e im a o n i t i v r e m e n a n i  ti strpljenja: »S potajnim očajem čvrsto je stisnuo dijete — kao da protejska emocija, kao i njegova ljubav mogu vladati bilom vremena« (1971, str. 346). Interpretacije često pružaju informaciju ne samo о svom neposrednom objektu, već i о interpre tatoru. Pripovjedač Jamesova The Sacrecl Fount  (1901), primjerice, razvija čitavu teoriju о mogućno sti odnosa nalik vampirskim između četiri gosta u vlastelinskom dvoru koji je posjetio. Iz njegovih ela  bo  b o r i r a n i h s p e k u l a c i j a s a z n a j e m o g o tov to v o ist is t o tak ta k o mnogo о njemu samome (njegovu visoko razvijenu maštu, njegovu umišljenost, njegovu sklonost da svađi ljudska bića, itd.), koliko i о karakterima čije  po  p o n a š a n j e o n i n t e r p r e t i r a . Možda još jače objelodanjivanje pripovjedačeva mo  p r o s u đ i v a nje. nj e.   Kao i ralnog stanovišta predstavlja"  pr mnoge interpretacije i definicije, i već navedeni odlomak iz The Portrait of a Lady   približava se  pro  p ross u đ i v a n j u . No No,, p o s t o j e i d r u g i o d lom lo m c i u i s tom to m romanu koji k oji su još bliži bliži prosuđivan prosu đivanju: ju: Može se tvrditi bez ustezanja da je Isabel  bil  b ilaa v j e r o j a t n o v r lo p o d l o ž n a g r i j e h u samosam o po  p o š t o v a n j a ; često čes to j e s u ž i v a n j e m i s p i t i v a l a  po  p o d r u čje čj e s v o je v l a s t i t e p r i r o d e ; o b ičav iča v a la  je  j e u z i m a t i s t v a r i z d rav ra v o za g o tov to v o , u z o s k u d  ne dokaze da je u pravu; osjećala je potre  bu  b u d a se n j e z i n o j l i čn čnoo s ti isk is k a z u j e p o š tov to v anje. (str. 50) Treći tip komentara, generalizacija,   nije ograničen nespecifični karakter, dogada] ili situaciju, vec pro širuje značenje pojedm^^^ slučaja na taj načih~đa ga sadržajno aplicira na grupu, društvo ili općenito ш Г čov ovječans ječanstv tvo. o. Takav T akav ie i po početak četak Tdlš Tdlštoj tojev eveTA eTAnne Karenjine:  »Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj na čin« (Ana Karenjina, NZMH, Zagreb 1976, str. 7). Za razliku od interpretacije, prosuđivanja i genera lizacije koji se odnose na priču, komentar naracije ne bavi se prikazanim svijetom već problemom nje

96

 B l e a k House^ gova reprezentiranja. U Dickensovoj  Bl Esther počinje svoje pripovijedanje na slijedeći na čin: »Imala sam prilično poteškoća u početku da na^  piš  p išee m sv svoj oj d io t i h s t r a n i c a , z a t o š to z n a m d a n isa is a m  pa  p a m e tna tn a . U v ijek ije k s a m t o zn znal ala« a« (1964, s t r . 30). E s ther apologetski komentira svoj osjećaj da nije do rasla pripovjedaču, no njezina rezerviranost n e  pot kopava fiktivnu stvarnost priče koju ona pripovije da. Uporedimo to s Beckettovim Wattom   gdje je hi storija obitelj Lynch popraćena fusnotom:

Pet generacija, dvadesetosam duša, devetstotinaiosam godina, takav je bio slavni re kord obitelji Lynch kada je Watt pristupio službi službi kod gospodina K no nott tta.1 a.1 1 Lica Lica pri prikaz kazana ana ovdje ovdje neistinita neistinita su. Konzekventn Konzekventnee kalkulacij kalkulacije, e, prema tome, dvostruko siu pogrešne. (1972, str. 101;

Takva upotreba fusnote u djelu fikcije neuobičaje na je i autom auto m atski skreć skrećee pažnju pažn ju na n a nazočnost nazočnost pripo vjedača, reflektirajući na njegovu vlastitu naraciju. Osim toga, fusnota proturječi informaciji koja je dana u tekstu, i tako umanjuje ili vjerodostojnost teksta tek sta ili pouzdan pou zdanost ost pripovjedača pripov jedača ili ili i jedn o i drugo. drugo. U svakom slučaju, ona naglašava status teksta kao umjetnine, izazivajući refleksije о fiktivnosti i teks1 tualnosti koje su tipične za pripovjedne tekstove sa mosvijesti. Pouzdanost 

Pouzdani je pripovjedač_onai za kojega se pretpostaylja~đabi njegovo prikazivanje priče i njegov ko mentar о njoj čitatelj prihvatio kao autoritativno saopćenje fiktivne istine. Nepouzdani je pripovje^ đač, s druge strane, onaj u čije prikazivanje priče i/ili njezino komentiranje čitatelj ima razloga po sumnjati. Mogu postojati, naravno, različiti stupnje vi nepouzdanosti, ali kako čitatelj može znati da li da vjeru vje ruje je ili ,ne v jeru jer u je u pripovjedačevo pripov jedačevo saopćenje? Koje mu indikacije tekst daje na temelju kojih bi se odlučio za jednu ili drugu mogućnost? Znakove nepouzdanosti možda je lakše specificirati, te bi po uzdanost, prema tome, mogla biti negativno defini rana samim samim njihovim odsustvom odsustvom..

97

Glavni su izvori nepouzdanosti pripovjedačevo ogra ničeno znanje, njegova osobna smetenost i njegova giskuiabilna'vrijednosna shema. Mladi pripovjedač Ы оП Бі čisti isti slučaj slučaj ograničenog ograničenog znanja znan ja  IJ  razunniijeva  razunniijevaп Ј Г У ,  npr. äH^escenticöji kazuje disturbantne doga đaje svoje nedavne prošlosti u Salingerovom T h e Catcher in the Rye   (1951). Drugi bi bio idiot-pripovjed vjedač ač,, kao k ao što je Faulkne Fau lknerov rov В еп ју u prvom od  lomku The Sound and the Fury  (1931). Međutim, od rasli i mentalno normalni pripovjedači također do sta često kazuju stvari о kojima ne znaju dovoljno. Tako Rosa u  Ab  A b s a lom lo m , A b s a lom lo m !  pripovijeda vrlo detaljno о Sutpenovoj borbi s njegovim crncima u nazočnosti njegove djece, i tada dodaje: »Ali me ne ondje nije bilo. Nije me bilo da vidim taj put dva sutpenovska lica.. .gdje gledaju odozgo kroz četvr tasti ulaz na tavan (Abšalome, sine moj!, Globus, Zagreb 1977, str. 27). Rosina je naracija sumnjiva ne samo zbog njezina ograničenog znanja već i zbog njezine osobne sme tenosti, njezine mržnje spram Sutpena, njezinog os  je  j e ća ćajj a p o v r i j e đ e n o s t i k o j u j e p r o u z r o čil či l a n jeg je g o v a u v  redljiva ponuda da će se njome oženiti samo onda ako uspiju da im prvo dijete bude muško. Dosljedno tome, ona ga predstavlja kao demona, karakterizacija jasno iskrivljena njezinim subjektivnim (čak i ako je opravdan) gnjevom. Ono što je sumnjivo na ovom mjestu jest Rosina evaluacija Sutpenova či na više no njezino izvještavanje о samim događaji ma (ka kaoo u prethodn om primjeru). prim jeru). Treći Treći p o ten cijaln cija lnii izvor ne nepo pouz uzda dano nosti sti je s t _iskri isk ri v1iaranie prinoviedačevog saopćenja diskutabilnom vrijednosnom shemom. Pripovjedačeve moralne vri je  j e d n o s t i s m a t r a j u se d i s k u t a b i l n i m a a k o n e o d g o v a  raju onima koje posjeduje implicitni autor dotičnog djela. Ako implicitni autor dijeli pripovjedačeve vri  je  j e d n o s t i , o n d a j e p o t o n j i u t o m p o g led le d u p o u z d a n ,  bez  b ez o b z i r a n a t o k o lik li k o p r i j e p o r n a m o g u izg iz g led le d a t i njegova shvaćanja nekim čitateljima. Nevolja je s  pr  p r e t h o d n i m isk is k a z o m , m e đ u t i m , š t o j e o p će ćepp o z n a t o da je do vrijednosti (ili »norme«) implicitnog auto ra teško doprijeti. Različiti faktori u tekstu mogu indicirati raskorak između normi implicitnog au tora i onih pripovjedačevih: kada činjenice protu rječe pripovjed pripo vjedač ačevim evim shvaćanjima, onda je  po  p o t o -

98

nji osuđen da bude nepouzdan (ali kako netko uop će uglav ug lavljuje ljuje »stvarne »stva rne činjenice« iza prip p ripov ovjj edače vih vih leđa?); kada ishod djelovanja potvrdi da je pripo vjedač pogriješio, sumnja se retrospektivno preba cuje i na njegovu pouzdanost u iznošenju ranijih do gađaja; kada se shvaćanja drugih karaktera konzistentno sukobljavaju s pripovjedačevim, može se  po  p o j a v i t i s u m n j a u čita čit a t e l j e v o j s v ije ij e s t i ; a k a d a p r i p o  vj ed edač ačev ev jezik sadrži u n u tarn ta rnje je ko kontrad ntradikc ikcije, ije, dv dvo o sjekle predodžbe i tome slično, to može imati uči nak bumeranga, rušeći pouzdanost onoga koji ih  je  j e u p o t r i j e b i o . Uzmimo kao konkretni primjer neobičan i zastrašu  ju  j u ći o d lom lo m a k iz A m b r o s e B ierc ie rcee o v a »O »Oil il of Dog«: Ime mi je Boffer Bings. Rodili su me časni roditelji, s jednim od skromnih životnih po ziva, moj otac koji je bio proizvođač psećeg ulja i moja majka koja je imala mali stu dio u sjeni seoske crkve, gdje je odstranji vala neželjene neže ljene bebe. Običavao Običavao sam b ac acaa ti  be  b e b e u r i j e k u čij či j a j e p r i r o d a s a v r š e n o o d g o  varala svrsi, ali te se noći nisam usudio na  pu  p u s t i t i u l j a r u s t r a h u j u ći o d r e d a r a . »N »Naa po po  sljetku«, rekao sam sam sebi, »ne može se ništa desiti ako je stavim u ovaj kotao. Moj otac nikad neće uočiti razliku između ovih kostiju i onih od šteneta, a nekoliko smrti koje može prouzročiti upotreba druge vrste ulja za jedinstvenu ol.can.  nisu značajne u  po  p o p u l a c i j i k o ia se t a k o r a p i d n o po pove većava ćava.« .« (1952. str. 880) Kontrasti i kikongruencije u pripovjedačevom jezi ku upozoravaju nas na moguću nepouzdanost u pri po  p o v jed je d a če čevv i m e v a l u a c i jam ja m a , m a d a n e i n u ž n o u n j e  govom iznošenju činjenica. Kako netko može go voriti о majci koja ubija neželjene bebe (štoviše, to radi u sjeni seoske crkve) kao »časnoj«? Kako netko može opisati prirodu rijeke u koju se te nesretne be  be  b e m o g u b a c i t i k a o s a v r š e n o o d g o v a r a j u ću ću?? N e d o  statni iskazi djeluju na sličan način: bacivši jednu  be  b e b u u k o tao ta o , B o f f e r u j e j e d i n a b r i g a k a k o d a o s i gura da njegov otac ne primijeti razliku između  be  b e b i n i h k o s t i j u i o n i h o d š t e n e t a . A š to a k o r e z u l t a t ove varke budu još nečije smrti? Pobogu, pa »one

99

nisu značajne u populaciji koja se tako rapidno po većava.« Posljedak djelovanja također sugerira da se strahote koje čini obitelj Bings ne mogu olako tretirati. Kada se intervencijom građana zabranilo nastavljanje njihova posla, otac i majka, nestrpljivi da nastave svoja zanimanja, pokušavaju oduzeti jed no drugome život i završavaju zajedno se kuhajući u kotlu: »Neprijatan slučaj obiteljske nesreće«, ko mentira pripovjedač uviđavnim tonom (str. 803). Interesantno, čak je i odlomak s toliko mnogo obi lježja nepouzdanosti problematičan. Umjesto da se smatra nepouzdanim, pa prema tome i predmetom ironije implicitnog autora i čitatelja, ne bi li se  pr  p r ipo ip o v j e d a č m o g a o s h v a t i t i k a o d a iro ir o n ičn ič n o k a z u je iskustva svog vlastitog mlađeg »ja«? Ne bi li kon trasti, inkongruencije i nedostatni iskazi mogli biti  pr  p r ipo ip o v jed je d a če čevv n a čin či n r a z o t k r i v a n j a u ž a s a i n e m o r a l  nosti u okviru kojih je on kao dijete bio nevin? Kao na protuargument, netko se može pozvati na to da čak i nakon događaja pripovjedač ne osjeća grižnju savjesti zbog nemoralnosti svog mladalačkog pona šanja, već samo »za nerazboriti postupak (bacanje  be  b e b e u p s e ći k o tao ta o ) k o j i j e p o v u k a o za s o b o m tak ta k o kobnu trgovačku nesreću« (str. 803). Drugim riječi ma, on žali za taktičnom omaškom a ne moralnim grijehom, i to je ono što implicitni autor potiče da čitatelj kritizira. No, tu također može djelovati i samo-ironija, implicirajući strahotu svega ostalog, i to upravo ograničavanjem eksplicitne indignacije  pr  p r e m a n a j n e u t r a i n i j e m o g u će ćem m m o r a l n o m činu. činu .  Ne  N e s i g u r n o s t se n e o g r a n ičav iča v a s a m o n a s luča lu čajj e v e g d je se i nepouzdanost i ironija mogu pripisati pripovje daču. U mnogim tekstovima teško je odlučiti da li  je p r i p o v j e d a č p o u z d a n ili n e p o u z d a n , a a k o j e n e   po  p o u z d a n — u k o j e m o p s e g u . U n e k i m tek te k s t o v i m a — koji bi se mogli nazvati dvosmislenim pripovjednim tekstovima — nemoguće je donijeti takvu odluku, te oni stavljaju čitatelja u poziciju konstantne os cilacije između međusobno isključivih alternativa. Guvernanta u Jamesovom The Turn of the Screw , uzmemo li najpoznatiji primjer, može se sagledati kao pouzdan pripovjedač koji kazuje priču о dvoje  pr  p r o g o n j e n e d jec je c e , a li se i s t o tak ta k o može mo že s m a t r a t i i nepouzdanim, neurotičnim pripovjedačem koji ne svjesno iznosi svoje vlastite halucinacije.

100

Prikriveni eks trad tra d i j egetički egetički pripov prip ovjj edač, edač, posebice kada je istovremeno i heterodijegetički, vjerojatno će biti pouzdan. Slučajevi kao što su Robbe-Grilletov  Le V o y e u r   (1955), gdje takav pripovjedač konti nuirano proturječi samome sebi i stoga postaje ne  po  p o u z d a n , izr iz r a z i t o s u n e u o b i ča čaje jenn i. M e đ u tim ti m , k a d a ek ek  stradijegetički pripovjedač postane očitiji, njegovi su izgledi da postane potpuno pouzdan sve manji,  bu  b u d u ći d a n jeg je g o v e i n t e r p r e t a c i j e , p r o s u đ i v a n j a , ge neralizacije nisu uvijek kompatibilne s normama im  pli  p licc itn it n o g a u t o r a . I n t r a d i j e g e t i čk čkii s u p r ipo ip o v j e d a či, či , p o  sebice kada su još i homodijegetički, u cjelini sklo niji pogreškama negoli ekstradijegetički, stoga što su ujedno i karakteri u fiktivnom svijetu. Kao takvi, oni su ovisni о ograničenom znanju, osobnoj smete nosti i problematičnim vrijednosnim shemama, če sto dovo dovodeć dećii do m og ogućnosti ućnosti nep n epou ouzd zdan anos osti.1 ti.11 ADRESATI Iako se donedavna poklanjala samo neznatna paž nja adresatima, oni su isto toliko važni za pripovje dačku fikciju koliko i pripovjedači (recentne studije о adresatu na kojima se temelji moj prikaz su Prin ce 1973, str. 178—96; Genette 1972, str. 265—7; Chat man 1978, str. 253—61). Adresat je ponekad potpuno  pe  p e r s o n i f i c i r a n a p o n e k a d i n ije ij e . U s v a k o m s luča lu čajj u , a d resat res at je po posred srednik nik коjemu_se коjemu_se^ o bra ća „p „pri ripo povj vjee3ać,, i sv 3ać svii k rite rit e riji rij i za Tda daššiFika kaHT HTuu poto p otonn jeg tak o đ er se prim jenju ju i na prethodnog. prethodnog. Koristeći pripovjedačku razinu kao mjerilo, možemo uočiti razliku između adresata koji je »iznad« prvog  pr  p r ipo ip o v j e d n o g t e k s t a , tj. tj . e k s t r a d i j e g e tičk ti čkoo g , i o n o g a koji je ujedno i karakter unutar prvog pripovjednog tek sta tj. tj. intrad intra d ij eg eget etiičkog. E kstradijegetič kstrad ijegetičkim kim ad adre re satima može se neposredno obratiti neki pripovje On e N i g h t s dač, npr. Sultanu u  A T h o u s a n d a n d One obraćala se Šeherezada, ili Marlowovu drugu priču  H e a r t o f D a r k n e s s   slušaju mornari na palubi  N  Nee u  He llie.  Adresat je po definiciji smješten na istoj pripo vjedačkoj razini kao i pripovjedač (Genette 1972, str. 265). Isti pripovjedni tekst može, naravno, sa državati i ek ekstrad stradij ij egetič egetičkog i intrad in trad ij egetič egetičkog a d re re  sata, upravo kao što može uključivati i oba tipa pri  po  p o v jed je d a ča.

101

Koristeći drugo mjerilo, tj. sudjelovanje u priči, možemo uočiti razliku između onih adresata koji imaju udjela u događajima koji im se pripovijedaju  Les es lia li a (npr. Mme de Merteuil, Valmont, ili Cécile u  L isons dangereuses)   i onih koji nemaju udjela (npr.  ps  p s i h i j a t a r u Portnoy's Complaint). Kao i pripovjedači, i adresati također mogu biti ili  pr  p r ikr ik r i v e n i ili o čiti. čiti . P r i k r ive iv e n i a d r e s a t n i j e n i š t a v iše iš e no nijemi naslovnik, dok se onaj očiti može zamije titi titi preko pre ko pripovjedač pripovjeda čevih interferenc interfere ncija ija njegovih n jegovih mogućih odgovora (Camus,  La C h u te , 1956), adresatovih dotičnih odgovora ili komentara (hodočasnici u The Cantebury Tales),  ili njegova djelovanja (Les liaisons liaisons dangereuses). da ngereuses).

Kao što je Chatman pokazao (1978, str. 260), ne sa mo pripovjedač već isto tako i adresat može biti ili  po  p o u z d a n ili n e p o u z d a n . E k s t r a d i j e g e t i čk čkoo m a d r e s a t u (sličnom ili identičnom s implicitnim čitateljem) pri znaje se pouzdanost bez koje bi njegov status kao i distinkcija spram stvarnog čitatelja bili bez znače nja. In I n trad tra d ij egetič egetički adresa ad resati, ti, s druge strane, strane , mogu m ogu  bit  b itii n e p o u z d a n i, a o d a t l e o n i p o s t a j u i p r e d m e t i r o  nije implicitnog autora i čitatelja. Do toga dolazi »kada se vrijednosti implicitnog čitatelja koje je evocirao implicitni autor ne slažu s adresatovim vri  je  j e d n o s t i m a k o j e j e e v o c ira ir a o p r ipo ip o v j e d a č« ( C h a tm a n 1978, str. 260—1). Tristram Shandy, gospodin i pri  po  p o v jed je d a č, u laz la z i u d ija ij a log lo g s a d r e s a t o m k o jeg je g n aslo as lovv Ijava s »Madam«, nepouzdanost kojega on stalno na glašava:  — K a k o s te m og ogli li,, M a d a m , b i t i tol to l iko ik o n e   pa  p a ž l jiv ji v i u čit či t a n j u p o s l jed je d n j e g o d lom lo m k a ? U njemu sam vam rekao da moj otac nije bio  pa  p a p ist. is t.   — Papist! Niste mi ništa takvo rekli, gospodine. Madam, preklinjem vas da do  pu  p u s t i t e d a to j o š jed je d n o m p o n o v im, im , to d a sam vam to rekao toliko jasno koliko se, u najmanju ruku, riječima mogla iskazati tak va stvar. — U tom slučaju, gospodine, mora da sam isputila stranicu. — Ne, Madam, ni ste ispustili izrečeno. — Tada sam zaspala, gospodine. gospo dine. — Mo Mojj pono ponos, s, Madam, ne do  pu  p u š t a taikvo o p r a v d a n j e . (1967, str. 82)

102

»Madam« bi se, prema tome, trebala odijeliti od implicitnog čitatelja (ili eks trad tra d ij egetičkog egetičkog adresata adre sata)) čije je pomno pom no išči išči tavan tava n je  j e r o m a n a t i m e p o s r e d n o iza iz a zvano. Sva pretho dna razm atranja atran ja о sudionici sudionicima ma u narativ na rativ noj komunikacijskoj situaciji, vremenskim i hije rarhijskim odnosima između naracije i priče, razli čitim vrstama pripovjedača i adresata, bavila su se  pr  p r i k a z i v a n j e m i d o g a đ a j a i g o v o ra. ra . D a k a k o , g o v o r  je  j e d o g a đ a j k a o i s v a k i d rug ru g i, a li p o s j e d u j e k a r a k t e  ristike specifične samo za njega i upravo one pove ćavaju interes za kompleksnosti problema naracije.

103 10 3 BILJEŠKE

1. Gibson (195 (1950) 0) govori gov ori »mock reader«. reade r«. 2. Također je tešk te škoo uvidjeti uvid jeti kako se za »ono »ono«« — neperson nep ersonalni alni implic im plicitn itnii entitet — može reći da može »birati« sredstva komunikacije (Chatman 1978, str. 148). 3. Vidi debatu između Balove i Bronzweara (1981, str. 193—210). 4. Takvi iskazi miniraju Chatmanovu opreznost ima li se u vidu da se njegova kategorija »ne-pripovjednih priča« može nazvati »minimalno pri povjed povjednom nom«« (npr. str. 147). Impres Im presija ija koja se s e javlja jest je st ta da un unatoč atoč svojoj željii da unaprijed otkloni potencijalne prigovore, Chatman doista vjeru vjeruje je u ne-pripovjedne priče prič e (vidi također str. 155. odlomku odlom ku iz Joyceovog Ulyssesa:   »Tamo nema pripovjedača«). 5. Fowler (1977, str. 78) izražava slično mišljenje suglašavajući se s Boothom Boothom.. S druge strane, čini se da su na Chatmanovo Chatmanovo mišljenje mišljen je utjecali lingvis lin gvisti ti Kuroda Kuro da (197 (1973, 3, 197 1975) d B an anfie field ld (197 (1973, 3, 197 1978a 8a,, 1978b 1978b,, 1981 1981), ), k oji oj i su glede ovoga pitanja prihvatili učenje K. Hamburger (1973. a izvorno pu blicirano 1956. godine u Njemačkoj). 6. Prihvati li se Derriđiino Derriđiino po poim iman anje je »différance«   (1973), tadanijedna tadanijedna naracija nikada ne hi mogla biti istovremena s djelovanjem. Ono što je konvencionalno prihvaćeno kao »istovremena naracija« nije ništa drugo nego naracija koja je minimalno distancirana od djelovanja. 7. Moja Moja rasprava pripovjed prip ovjedačk ačkim im razinama na najviše jviše se oslanja osla nja na Genettovu (1972, str. 238—51), ali su primjeri isključivo moji. Preferiram Balino »hipodijegetičko« (1977, str. 24, 59—85) više nego Genetteovo »metadiijegetičko«, zbog toga što drugo kolidira s poimanjem suprotnog zna čenja »meta« u logici i lingvistici (razina iznad a ne ispod). Genette se ispričava za ovu konfuziju na str. 239. Vidi daljnju raspravu u Bal, 1981, str. 41—59. 8. Ovaj vaj tek t ekst st spom sp omen enuli uli su u seriji ser iji New Accents Acce nts i Hawkes Hawk es (19 (1977) i Fowler Fow ler (1977) kao primjer prim jer za za različite eksperimentalne eksperim entalne tehnike. О podrobnijoj ras pravi pravi ovom ovo m e romanu vidi Rimmon-Ken Rimm on-Kenon on 1982. 9. To su Chatmanovi termini (1978, str. 197—252). Međutim, ja uključu  jem njegov nje govee » ipovje ipo vjedn dnee priče« u ka kateg tegor oriju iju prik pr ikriv riven enee na narac racije. ije. Boot Bo othh opisuje isti fenomen kao »dramatizirani« vs. »nedramatizirani« pripovje dači (1961, str. 151—3). 10. Istaknimo da »na ovoj strani« može indicirati kombinaciju pripo vjedačeva izvještavanja i percepcije fokalizatora. Vidi odlomke 6. i 8. 11. О različit različitom om pristupu nepouzdanosti, nepou zdanosti, uzevši u obzir da oni nisu obilježja pripovjedača već da su aspekt čitateljeve organizirane aktivnosti, i proširujući pojam na cijeli fiktivni svijet, vidi Yacobi 1981, str. 113—26.