UNIVERZITET U SARAJEVU FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU POSTDIPLOMSKI STUDIJ IZ KNJIŽEVNOSTI
Predmet: Književne teorije XX vijeka Seminarski rad
Student: Aida Bajraktarević I zeničke brigade 5 A Zenica
1
HALUCINIRAJUĆI granicama “pola”1 I.
FOUCAULTA
ili
o
diskurzivnim
Uvodni dio
Analitičko-interpretativni cilj analize romana Halucinirajući Foucaulta engleske spisateljice Patricie Duncker je prije svega ispitati način na koji je prikazana destabilizacija roda i seksualnosti kroz lažni prijenos, figuru za ukrštenu identifikaciju, budući da je to, između ostalog, svojstveno navedenom romanu. Roman postavlja pitanje kako tumačiti ime kao mjesto identifikacije i kako tumačiti ime kao priliku za reteoretizaciju ukrštanja do kojeg dolazi u svakoj praksi identifikacije. Teorijsko-kritičko polazište ima svoje poprište u tezama i stavovima koje su formulisali američka filozofkinja i socijalna antropološkinja Judith Butler, francuski psihoanalitičar Žak Lakan, francuski povjesničar duha, poststrukturalist i postmoderni kritičar Michel Foucault. Navedeni teoretičari i teoretičarke svojim promišljanjima potvrđuju stavove obrazložene u ovome radu. U analizi spomenutog romana postavljam pitanje kao tumačiti odnos između identifikacije i imena junaka u romanu Patricie Duncker, polazeći od činjenice da je književnost vrlo važna u razotkrivanju kodova homofobije, te da su književni tekstovi, naročito oni koje su napisale spisateljice naklonjeniji marginaliziranim skupinama u svakom smislu,mijenjajući mapu književnog stvaranja.
II.
Analiza romana Halucinirajući Foucaulta
Nisam pogriješio s prirodom tog djeteta. Ali sam svakako bio zaveden njenim spolom. ( Patricia Duncker: Halucinirajući Foucaulta, str.171.) Ne smije se vjerovati (samo) vanjskim pojavnostima.
(Helene Cixous)2
1
Sintagma –o diskurzivnim granicama „pola“- preuzeta je od Judith Butler. Pogl. Butler, Judith:Tela koja nešto znače, o diskurzivnim granicama „pola“, prev. Slavica Miletić, Beograd: Samizdat B92, 2001. 2 Citat preuzet iz Kapidžić-Osmanagić, Hanifa, „Razlika seksualna-razlika tekstualna“, u Novi izraz, 2003, vol. 6, no. 18, str. 55.
2
II.1. Sažetak radnje romana Narator romana i (glavni) lik, dvadesetdvogodišnji neimenovani mladi Britanac, postdiplomac na Univerzitetu Cambridge, radi svoju doktorsku tezu istražujući djela Paula Michela, francuskog romanopisca, koji je osvojio svijet svojim nadarenim pisanjem, ali i šokirao ga otvorenim ispoljavanjem vlastite homoseksualnosti. Objavivši pet romana i jednu kratku priču, osvaja Prix Goncourt, zatim iznenada poludi, ne napisavši nikada više neko novo djelo. Pripovjedač/narator ne zna šta se dogodilo piscu, niti to namjerava saznati, vjerujući da činjenice iz Michelovog privatnog života ne mogu doprinijeti istraživanju i analizi njegovog književnog opusa. Tokom studija emocionalno se veže za studenticu lingvistike koju „jednostavno“ zove Germanistica, po njenoj istraživačkoj opredijeljenosti. Naime, ona piše doktorsku tezu o njemačkom filozofu, romantičaru Schilleru, ali posjeduje i vlastitu zbirku svih romana Paula Michela. Pripovjedač nije upućen u sudbinu Paula Michela sve dok ga njegova djevojka ne obavijesti da je Paul Michel već devet godina zatvoren u jednoj francuskoj instituciji za mentalno oboljele. Pripovjedač odlazi u Francusku namjeravajući pronaći i spasiti pisca, osjećajući da i njegova djevojka očekuje to od njega. Htio je znati šta je Paula Michela odvelo u ludilo? Zašto je prestao pisati i najvažnije od svega šta je povezivalo njegov rad i filozofa Michela Foucaulta? Potraga ga odvodi u Arhiv grada Pariza. Tamo pronalazi pisma Paula Michela Foucaultu. Kao i Germanisticina pisma Schilleru to su ljubavna pisma, koja Foucault nikada nije pročitao budući da nikada nisu poslana primaocu. Konačno uspijeva pronaći “ludog” pisca, koji je nakon šest godina boravka u bolnici Sainte-Anne prebačen u bolnicu Sainte-Marie u Clermont-Ferrandu. Počinje njihovo svakodnevno druženje, koje djeluje rekovalescentno na samog pisca, a naratora dovodi do razrješenja nesuglasica-nejasnoća, omogućavajući mu da izvede na površinu zamisao skrivenu u djelima Paula Michela. Zajedno provode dva ljetna mjeseca u Nici, doživljavajući ljubavnu vezu. Paul Michel gubi život u saobraćajnoj nesreći, nesumljivo izvršivši samoubistvo, popivši smrtne doze alkohola i paracetamola. Narator i Germanistica prisustvuju sahrani. Narator završava svoju doktorsku tezu, drži katedru na svom koledžu, ali jedan ružan san, halucinirajuće snage, stalno se vraća, san u kojem se pojavljuje Paul Michel zimi, u polju, iza kojeg se naziru obrisi čovjeka kojeg narator ne poznaje. II. 2. Odnosi između protagonista romana Svijest naratora o sjedinjenosti pisca Paula Michela i skrivene drame njegove usamljenosti proživljavane u njegovim tekstovima dobiva jasne oblike na kraju njegovog traganja. Narator shvaća da taj proces nije piščevo djelo, već 3
kraj njegovog traganja, njegov cilj, gral. Njegov odnos prema piscu nije isključivo odraz odnosa između postdiplomca i opsesivnog, samotnog posla pisanja doktorske teze, nego je prije svega posljedica ljubavi između čitatelja i pisca. Da bismo razumjeli na koji način narator okončava svoje intelektualno traganje i pronalazi utočište u istini, trebalo bi u kratkim crtama prijeći razvojni put glavnog/-ih lik(ov)a, obrativši pažnju na one dijelove romana koji pomažu da se upotpuni prikaz odnosa lik(ov)a prema piscu čija djela čita/-ju, istražujući ih/ga. Narator romana, pišući doktorsku tezu o književnom djelu Paula Michela, ne pokazuje interes za njegov privatni život. Ali u svojoj privatnosti kroz vezu sa Germanisticom glavni lik se susreće sa drukčijim mišljenjem. Germanistica upućuje izazov pripovjedaču: “Znaš, ako nisi zaljubljen u predmet svoje teze, ona će biti vrlo dosadna. Zar ti nisi zaljubljen u Paula Michela?”(HF,str. 15.) Ona sama piše ljubavna pisma Schilleru. Pitanje koje Germanistica upućuje naratoru je pružanje drugog izbora, druge perspektive, nove mogućnosti koja priziva sasvim novi svijet. Ona nastoji pokazati kako se njen doživljaj književnih djela razlikuje od muškog, nije bolji, niti gori, samo različit, tako da odnose između čitatelja i djela doživljava bitno drugačije od naratora.3 Germanistica posjeduje primjerke svih romana Paula Michela: Svi zajedno, poredani hronološki, nagomilani na privilegiranom mjestu pored njenog radnog stola. (HF, str. 13.) Pročitala ih je , ali bilo je veoma teško izvući iz nje detaljno mišljenje o svemu tome. Narator se prisjeća kako je jednog dana riskirao i u njenom stanu potražio policu sa romanima Paula Michela. Zbunjen i zadovoljan pronalazi ih na privilegiranom mjestu, ispunjenim gomilama njenih zabilješki. Njene oštroumne bilješke svjedoče da je ”Svaka knjiga bila ispunjena s isto toliko njenog teksta koliko je i on sam napisao. Ona mu je odgovarala, u potpunosti.“ (HF, str. 13.) Na dnu stranice jednog romana “napisala je 'Čuvaj se Foucaulta', kao da je taj filozof bio posebno okrutan pas”. (HF:14). Znala je da narator piše o Paulu Michelu i Foucaulta, ali u početku nije iznosila svoje mišljenje o tom odnosu. Saznavši da ga ipak ima, naratoru njena šutnja izgleda čudno, zlokobno. Zaključuje da ona vjerovatno ima svoje razloge da ništa ne kaže. Ipak jednog dana kroz razgovor dotiču se teme njegove disertacije te Germanistica konstatira da je „Paul Michel uvijek tragao za svojim edipovskim čudovištem- Foucaultom“. (HF, str. 18.) Tada prvi put i spominje Foucaultovo ime. Narator pokušava odgonetnuti veze između ta dva pisca, te uočava očiglednu činjenicu da je “Foucaultov zlokobni popis opsesija predstavljao odličan sažetak svih tema proze Paula Michela.” (HF, str. 19.)
3
Na ovom mjestu bitno je navesti i tezu koju je iznijela profesorica Nirman Moranjak-Bamburać, koja smatra da nasuprot patrijarhalnoj moći izranja feministička alternativa: moć dijeljenja, moć brige za svijet oko sebe, moć intuicije, moć savjesti i odgovornost. Navedeno prema: Moranjak-Bamburać, Nirman: „Žene i moć, Politika osnaživanja“, http: //www. openbook. ba/procolharum/nirman/zene.htm, dostupno 27. 03. 2006.
4
Germanistica poziva naratora na zajedničku večeru sa svojim ocem, kojeg prema radnom mjestu zove Bank of England, i on je kao i Paul Michel homoseksualac. Budući da biti gej nije bila tabu tema u tom društvu, oni započinju razgovor o piscu Michelu, narator tada izjavljuje da ne zna šta mu se desilo poslije nervnog sloma. (HF, str.24.) Germanistica ljutito reaguje na takav odgovor. Pretvorena u stup optužbe, obavještava ga da je pisac već devet godina u psihijatrijskom azilu Sainte-Anne u Parizu, gdje ga dan za danom ubijaju svojim lijekovima. Osjetivši potrebu da se brani, narator se brani riječima: ”Ja ne pišem o njegovom životu. Ja proučavam njegovo književno djelo ...Ne možeš tumačiti pisanje u odnosu na život. Suviše je jednostavno. Pisanje ima vlastita pravila.“ (HF, str. 25.) Germanistica se slaže sa tim stavom, ali njen otac postavlja pitanje zašto je onda važno znati da je Paul Michel u ludnici. Ona odgovara:“Ako nekoga voliš, ti onda znaš gdje je,šta mu se desilo. I izlažeš sebe opasnosti da ga spasiš ako možeš.“ (HF, str. 26.), bacivši rukavicu izazova u lice naratora. Iz naratorove perspektive saznajemo da je Germanistica nestala na tri dana, javivši se iz Londona sa isprikom da je tražila i našla nešto za njega. Sutradan se vraća noseći primjerak Gai Pied Hebdoa sa člankom o Paulu Michelu. Kroz novinski članak narator saznaje da je, doživljavajući se autsajderom, Michel uživao u poziciji homoseksualca kojeg društvo ne prihvaća, ali uvijek je insistirao na kontraverznom stanovištu da mi nismo rođeni comme ça, nego da smo odabrali da to budemo. (HF, str. 31.) Analogno tome da nije bilo tog osjećanja neprihvaćanja, on sam možda i ne bi izabrao homoseksualnost. Štaviše, on dolazi u sukob sa udruženjem za prava homoseksualaca, koje je tražilo razumijevanje i proširivanje građanskih sloboda na lezbijke i gej muškarce, s obrazloženjem da je homoseksualnost rezultat prirodnog biološkog determinizma. Takvi pokreti snažno su ugrožavali njegovu homoseksualnost, u najmanju ruku udaljavali su ga od onoga što ga je najsnažnije privlačilo: imati status seksualnog otpadnika, čudovišta, pervertita. Ovakvo ponašanje može se tumačiti kao izraz revolta pisca Michela kojim se odupire konvencionalnom moralu i ograničavanju ličnosti u bilo kojem pogledu. Opisujući Michelovo ponašanje kao otpadničko, Dunckerova je pretvorila Michelovo tijelo u izazov: “Njegova (Foucaultova) Historija seksualnosti je za mene bila kao izazov, stisnuta pesnica.“ (HF, str. 162.)4
4
U svom radu Foucaultov diskurz o tijelu, pregled pojmova, kritičarka Alma Skopljak uočava da je: “ Tijelo –ludaka, bolesnika, zločinca-mjesto je očitovanja odnosa moći i znanja, mjesto stvaranja predstava, instrument znanja koji istovremeno omogućava vladavinu, zalog koji će spriječiti pojedinca da se odupre i oslobodi moći institucija vlasti! Kroz ovakvo viđenje tijela kao mjesta/prostora u kojem se očituju odnosi moći i proizvodi homogeno dejstvo vlasti, Foucault analizira odnose moći i znanja, tvorbu individue koja će kao proizvod određene društvene sredine biti istoj i korisna, pored toga što je istovremeno od nje i zavisna! Tijelo koje analizira Foucault je ujedno predmet znanja i element u odnosima vlasti i očuvanju iste! Foucaultov govor o tijelu (Historija seksualnosti, Nadzirati i kažnjavati, Nenormalni , pa i Riječi i stvari) zapravo je analiza historije, državnih aparata koji, stvaranjem predstava, pomoću ljudskog tijela pokušavaju ostvariti „san o discipliniranom društvu!“, Navedeno prema: Skopljak, Alma: Foucaultov diskurz o tijelu, pregled pojmova“, objavljen u RAZLIKA/DIFFERANCE, Časopis za kritiku i umjetnost teorije, god. 4, br. 10/11, Tuzla, 2005, str. 281.
5
1984. godine, četiri dana nakon smrti Michela Foucaulta, Paul Michel uhapšen na groblju Pere Lachaise. Nađen je kako vrišti i plače, prevrće nadgrobne spomenike željeznom polugom, zato što je Faucault, čitalac kojemu je Michel pisao, umro. Čuvar groblja pokušao ga je zaustaviti, nakon čega ga je pisac napao, razbivši mu lobanju, nadlakticu i nanijevši mu druge povrede po licu i leđima. Opisan kao izbezumljen i opasan, primljen je nakon par dana u psihijatrijsku bolnicu Sainte-Anne, dijagnosticirana mu je paranoidna šizofrenija, te mu je zakonski oduzeta sloboda kretanja. Taj je članak bio skriveni izazov, prvi zahtjev koji mu je ikad postavila. On donosi odluku da ide u Pariz, saznati gdje je Paul Michel i spasiti ga. U toj fazi započinje naratorovo identificiranje sa Germanisticom prihvatanjem njenog stava da je čin pisanja jednak činu ljubavi, jer je kao i ljubav ispunjen rizicima i snažnim emocijama, vodi u nepoznato. Prisjećajući se tog perioda, narator opisuje Germanisticu kao “divovski izvor“, „sama izvanredna energija za sve moje pothvate“, „postala je nježnija“.(HF,str.39.) Jedne prilike zapazivši da ga netremice promatra, upitao ju je: “Kakva je, po njenom mišljenju, bila važnost Foucaulta za čovjeka kao što je Paul Michel?...Nagovijestila sam da je bio kao otac, zar ne? Razmišljala sam o tome. To je, na neki način, tačno. Među njima ima skoro dvadeset godina razlike. Za Paula Michela, Foucault je bio najradikalniji mislilac svoga vremena. Pripadao je generaciji koja je odbacila Sartrea. Oni su bili protiv vrijednosti bezbožnog liberalnog humanizma. Bili su ekstremniji. Ali Edipov model zapravo ne funkcionira, zar ne? Paul Michel nikad nije zavidio Foucaultu on nikad nije bio čudovište kojemu se zavidi i kojeg se ubija. On je bio voljeni, nevidljivi čitatelj kojeg se zavodi. Mislim da je Paul Michel svaku knjigu napisao za Foucaulta. Za njega i protiv njega.“(HF, str. 39. ) Odgovor koji Germanistica daje naratoru primjer je vrlo kritičkog hvatanja u koštac sa pojmom implicitnog čitatelja koji se u koncepciji Wolfganga Isera pojavljuje kao komunikacijski partner i sklop estetičkih vrijednosti projiciran implicitnim autorom (Biti). Teorija recepcije postala je poprište produktivnog preispitivanja teoretskog prijepora nastalog oko pitanja ko koga kontrolira: ”tekst čitatelja/-icu putem odgovarajućih uputstava, koja se implicitno ili eksplicitno nadaju receptivnoj svijesti, ili čitatelj/-ica tekst, tako što ga dopunjava vlastitim doživljajnim shemama i tako izvrće prioritete predmnijevanog i kazanog u korist vlastitih konzumetskih taktika, načelno suprotstavljenih tekstualnim strategijama. Jedan od osnovnih konstruktivnih principa bilo kojeg teksta je odgovarajuće predviđanje, preciznije rečenožudnja za kreativnim/-om čitateljem/-ljicom. (Moranjak- Bamburać 2003: 96.) Pripovjedač napušta Cambridge odlazi u Francusku, namjeravajući posjetiti Paula Michela. U Parizu za pripovjedača počinje novi eksperiment: „Našao (sam) se pred svjetlucavim crnim trouglovima piramida u dvorištu Louvrea... taj oblik je počeo imati smisla, učvrstio se u formu obećanja koje 6
sam joj dao... u tom trenutku me je spopao čudan osjećaj da mi je nešto bilo pokazano, objašnjeno, ali da ja još uvijek nemam način da proniknem u šifru, nikakvo sredstvo razumijevanja tih praznih, ravnih površina. Bilo je kao da vidim neki novi jezik, zapisan prvi put. Stajao sam posmatrajući znak koji nije htio da mi otkrije svoje značenje.“(HF, str. 58. ) Čitajući roman Paula Michela u naratoru se rađa čudnovata svijest da je izabran iz razloga koje nije shvatao, te tog dana preko ogromne pustinje njegovog ludila po prvi put čuje glas pisca koji mu šapuće zastrašujuće stvari: “Paul Michel je živio na rizik. Nikad nije posjedovao neku imovinu. Nikad nije imao pravi posao. Živio je u malim sobama...Tragao je po ulicama, u kafeima, barovima, vrtovima Pariza. Duž kanala, ispod autoputeva, kraj rijeke, u bibliotekama, galerijama, pisoarima. Selio se iz sobe u sobu, neprekidan, beskrajan niz različitih adresa. Posjedovao je svega nekoliko knjiga... Nije ulagao ni u šta. Nije imao bliskih prijatelja. Nikad nije išao kući svojim roditeljima. Trošio je sav svoj novac na barove i mladiće... Ali svakog ljeta se vraćao u Midi. Dane je provodio čitajući i pišući, pišući neprekidno nacrt za nacrtom... Posmatrao je svijet kao da je bio teatar u kojem se odvijala neprekidna predstava, koja se beskrajno odigrava, čin za činom. Ničeg se nije plašio. Živio je na rizik.(HF, str. 60.) U Arhivu grada Pariza pronalazi Michelova pisma Foucaultu. U njima Paul Michel piše: ”Pitaš me čega se najviše plašim. Ti već znaš, inače ne bi pitao. To je gubitak mog čitatelja, čovjeka za kojeg pišem. Moj najveći strah je da ću jednog dana neočekivano, iznenada izgubiti tebe.”(HF, str. 78.) Pripovjedač smatra da su ona zaslužila da se na njih odgovori, zahtijevala su odgovor. Dunckerova slojevito oslikava veze između pisaca i njihovih čitatelja. Njeno korištenje fiktivnih članaka i pisama čini nas dijelom naratorovog procesa istraživanja i otkrića, uvučeni smo u tu vezu baš kao i sam narator. Konačno narator uspijeva pronaći “ludog” pisca, koji je nakon šest godina boravka u bolnici Sainte-Anne prebačen u bolnicu Sainte-Marie. Imena bolnica sjedinjena u složenicu Anne-Marie daju ime susjede Michelove majke koja se, iako kao sporedni lik, pojavljuje u romanu. Ako je vjerovati Lacanu, prvi/izgubljeni objekat želje, potisnut u nesvjesno, je majčino tijelo, što rezultira željom da se postane falus, da se pronađe utočište. Da igra sa imenima u romanu nije slučajna potvrđuje i detalj da je pravo ime filozofa Faucaulta –Michel upotrijebljeno kao prezime fiktivnog lika pisca, u romanu. Psihijatrica Pascale Vaury upozorava naratora da Paul Michel nije pisac kojeg traži, već bolesnik koji sve vrijeme jako pati. “Ludilo je snažniji oblik patnje od bilo koje druge bolesti… To je najstrašnija stvar koja vam se može desiti. Ona uništava svaki aspekt vašeg života. Ona vas u potpunosti uništava.“(HF, str. 96.)
7
Prilikom prvog susreta sa Paulom Michelom,na piščevo pitanje ko je on, pripovjedač odgovara: ”Ja sam tvoj čitatelj. Tvoj engleski čitatelj.” (HF, str. 104.) Te riječi izazivaju snažnu reakciju: “Cijelo tijelo mu sijevnu u sekundi, kao zapretena vatra dotaknuta vjetrom, onda se ugasi u potpunu tamu. Sjedio je sleđen. Zatim reče, jasno, polako, I bez ikakve prijeteće kretnje iza sve tišeg glasa:' Napolje. Prije nego te ubijem.' “(HF, str. 104.) Ustuknuvši pred strašnim očima Paula Michela, potresen i uplašen, pripovjedač napušta zaključane hodnike uma. Skoro histeričan od razočarenja, nezadovoljstva i bijesa, cijelo poslijepodne tumara ulicama Clermonta. Ali, vrativši se u iznajmljeni pansion, njegova gazdarica, nakostriješena od uzbuđenja, obavještava ga da je “njegov” luđak na telefonu. Izvinjavajući se, u potpunosti nepredvidljiv Paul Michel ga poziva da dođe sutradan jer “ne srećem baš puno svojih čitatelja”. Počinje bizaran ritam koji poprima kvalitet halucinacije. Iz dana u dan se susreću, narator provodi sve vrijeme sa fascinantno zabavnim Paulom Michelom, šetajući po parku, razgovaraju satima, bez prekida o časnim sestrama, svecima, ludilu, usamljenosti, svijetu. Ponekad su šuteći sjedili i pušili. Narator mu je kupovao sendviče, žvake, konzerve piva i koka-kole, čokoladu, kolače iz slastičarne, cigarete, tjerao ga da hoda po suncu, insistirajući da mora povratiti snagu. Vlasnicima iznajmljenog pansiona, bračnom paru Louet, svaku večer prepričava razgovore sa Paulom Michelom. Oni, postajući fascinirana publika, kupuju knjigu o šizofreniji i otkrivaju da je samo u Francuskoj bilo 500.000 osoba sa dijagnozom šizofrenije, te da ona može snaći svakoga u bilo koje vrijeme. Razgovarajući o pisanju, Michel otkriva: “Svoj prvi roman pišeš sa očajanjem prokletih. Plašiš se da nikad više nećeš napisati ništa drugo… I naravno, kao i svaki neiskusni idiot, nisam mogao odoljeti da ne stavim sve unutra. Sve što sam ikad mislio da je značajno, važno.”(HF, str. 111.) Michele ističe da pred ljude i tekstove stavlja iste zahtjeve, a to je da trebaju biti otvoreni, nositi mogućnost da budu svako i da ih mijenja svaki onaj s kim se susreću, tada će funkcionirati dinamika između pisca i čitatelja. Ali narator primjećuje da se to ne može primijetiti u Michelovim tekstovima: “Tebe nigdje nema u tvojim tekstovima. Tu je samo taj hladni, apstraktni, bezlični glas... ako misliš da književno djelo treba biti otvoreno, onda bi trebao proizvoditi grube površine, ne ove glatke, savršene spomenike koje pišeš. Oni su divni, divni. Ja ih volim. Znam to. Proveo sam godine i godine čitajući ih iznova i iznova. Ali oni nisu otvoreni. Nisu. To su zatvoreni tekstovi… Ima studeni u toj ljepoti, tom cinizmu, toj objektivnosti. Zastrašujuće ravnodušnosti. Okrutnosti, skoro.” (HF, str.117.) Upoznavši Michela, narator ga drži najstrastvenijim čovjekom kojeg je ikad sreo, te ne može vjerovati da je on napisao te knjige. Smatra da on uopće nije onakav kako piše. Michel mu odgovara pitanjem:
8
“Možda je udaljenost mojih tekstova mjera moje lične uključenosti? Možda je ta studen koju opisuješ potrebna iluzija?”(HF, str. 118.) Jednom su pričali o usamljenosti, jednoj od glavnih tema Michelovih romana, koju nikada nije tematizirao direktno. Narator shvata da su Paul Michel i skrivena drama usamljenosti proživljavana u njegovim tekstovima bili potpuno i strašno sjedinjeni. Taj proces nije bio Michelovo djelo, već djelo naratora. Michel je bio kraj njegovog traganja, njegov cilj, gral, knjiga od koje je on tražio da oda svoje tajne. Michel razlikuje dvije vrste usamljenosti, usamljenost apsolutne samoće da se živi sam, radi sam, ne mora biti bolna, za mnoge pisce je potrebna. A druga je: „Ali ima jedna druga vrsta usamljenosti koju je strašno podnositi.“ Zastao je.“A to je usamljenost viđenja drukčijeg svijeta od onog kojeg vide ljudi oko tebe, Njihovi životi ostaju udaljeni od tvog. Ti vidiš taj bezdan, oni ne. Ti živiš među njima. Oni hodaju po zemlji. Ti hodaš po staklu. Oni sebe uljuljkuju u konformizam, s pažljivo izgrađenim sličnostima. Ti si maskiran, svjestan svoje apsolutne razlike. Zato sam ja uvijek živio u barovima- les lieuy de drague- jednostavno da bih bio među drugima koji su bili kao ja.“(HF, str. 119.) Iako se sâm Foucault nikada ne pojavljuje u romanu, Dunckerova tematizira prijestup, seksualnost, ludilo, kategorije nenormalnih, sve vječite teme djela ovog velikog filozofa, čineći ga prisutnim, poput kakva duha, koji proganja ne samo Paula Michela, već i neimenovanog naratora, otvarajući za radoznala/-u čitatelja/-icu nepregledno polje asocijacija. Družeći se sa Paulom Michelom, narator primjećuje da on: ”Nije poznavao granice ni osjećaj obuzdavanja. Bio je izvan njihove kontrole. Nisu imale pristup u njegov um, a on je to savršeno dobro znao. Bio je slobodan čovjek. Ponekad kao dijete, tražeći pohvalu, odobravanje.(HF, str.111.) Narator zapaža stvarnu razliku između njega i svih drugih pacijenata: „Bila je u njegovim očima: njegove čudne, sjajne oči bile su potpuno jasne, bez trunke oklijevanja, još uvijek čvrste, nemilosrdne, pronicljive.“(HF, str. 113.), te donosi odluku da mu pomogne napustiti bolnicu. Ljekarska komisija prihvaća nalog za privremeno puštanje Paula Michela, oni provode dva mjeseca otpusta u Midiju u blizini Nice kod Michelovih prijatelja. Nejasna čežnja njihovog odnosa prelazi u ljubavnu vezu. Narator nastoji isplanirati budućnost, zamišlja zajednički život u Parizu, nakon što Michel prođe ljekarsku komisiju. Nade koje su ga obuzele ne prate i samog Michela koji drži da narator previše ozbiljno shvata svoju ulogu spasitelja. Jedne noći ogromna tamna masa oluje pojavila se nad gradom kao predznak nesreće: “Zrak je bio naelektrisan, apokaliptičan... Munje su svojim iznenadnim bljeskom svaki predmet oko nas osvjetljavale zlokobnom svjetlošću... Onda, zastrašujuće blizu, dugačak, nazubljen klin munje presiječe dolinu napola. A onda poče kiša.“(HF, str. 159.) Narator je u tim trenucima doživljavao Michela kao mirnu, pronicljivu, ravnodušnu osobu, koja posmatra svijet kao što posmatra i oluju-hladnim pogledom kojeg se on tada plašio. Učinak te 9
oluje promijenio je sezonu, septembar je neizbježno došao, promijenivši nešto između dvojice ljubavnika. Paul Michel se više nije skrivao iza cinizma. On više ne pokušava potisnuti svoj odnos sa Foucaultom. Kroz njegovu ispovijest saznajemo da su se sreli tokom studentskih nemira. Paul je već bio objavio svoj prvi roman, a Foucault je bio prva osoba koja je dala komentar na njegov rad. Romanopisac u Foucaultu pronalazi osobu „čiji um radi po istim kodovima, čiji je rad isto toliko anoniman, pa ipak toliko toliko ličan i toliko lucidan, koliko i tvoj.“ (HF, str. 160.) Foucault ga nikada nije kontaktirao, već mu je pisao u svojim objavljenim radovima. Mnogi primjećuju uznemirujuću sličnost njihovih tema. Oni čitaju jedan drugoga sa strašću ljubavnika, zatim počinju pisati jedan drugom. „Odluka koju smo donijeli, pisati jedan drugom... bila je intimna i strašna. Bila je to tajna koja se nikad ne može podijeliti. Bio je to čudan skriveni gest uzajamnog pristajanja... On je bio čitatelj za kojeg sam pisao...On je čuvao tajnu nikad me nije izdao.“ (HF, str. 162.) Narator reaguje tvrdeći da to nije tajna, već činjenica koju svako može vidjeti, čitajući obojicu, jednog uz drugog. Ali Michel tu vezu naziva „neizgovorenim paktom... To je među nama bilo apsolutno jasno... jedan drugome smo znali tajne, slabosti, strahove. Stvari koje su bile skrivene od svijeta. On je želio da piše beletristiku. Bojao se da nije zgodan. Da mu mladići neće udvarati. Ja sam za njega živio taj život, život kojem je zavidio i za kojim je čeznuo. Ja nisam imao nikakav autoritet, nikakvu poziciju. Bio sam samo bistar, karizmatičan momak s velikim darom za pričanje priča. On je uvijek bio slavniji od mene... francuski kulturni spomenik. Ja nisam nikad bio poštovan. Ali ja sam pisao za njega, samo za njega. Ljubav između pisca i čitatelja se nikad ne veliča. Nikad se ne može dokazati da postoji. Ali on je bio čovjek kojeg sam najviše volio... čitatelj za kojeg sam pisao“ (HF, str. 163.) U tim posljednjim trenucima provedenim zajedno narator se osjećao neizmjerno sretnim. Donio je odluku da se bori za Michela jer mu ništa na svijetu nije bilo važnije od njega. Dobivši sve prošle bitke da ga nađe i oslobodi, naivno i nesumnjičavo je vjerovao da će dobiti i sljedeću, ne pretpostavljajući šta mu on još ima za reći. Dječiju igra sa bocama i pijeskom na plaži Michel uspoređuje sa vlastitim radom:“To je ono što je bilo moje pisanje. Poruke u boci.“ „A ti nemaš više poruka za poslati?“ „Ne.“ „I šta je ostalo romanopiscu da radi kad je poslao sve svoje poruke... Rien que mourir.“ (HF, str. 165.) Bijesan, narator odbija takav stav. Tematiziranje povratka Midiju upisivanje je kružnog putovanja junaka ka prijelomnim događajima iz života. Nastavljajući razgovor, Michel ga pita da li je ikada volio neku ženu, prepričavajući mu svoj doživljaj sa tog istog mjesta od prije petnaest godina. On, koji je uvijek živio, putovao sam, koji svoju sobu još od djetinjstva nije dijelio s nekim, dakle, koji je izabrao je samoću, izolaciju, usamljenost budući da je to bio jedini način na koji je mogao raditi, 10
i na koji je mogao braniti sebe, tog ljeta sklapa prijateljstvo sa jednim dječakom, upoznavši ga jednog jutra dok je postavljao mrežu klopki po bazenima u stijenama. Bio je očaran snagom tog djeteta, njegovim zamuckujućim francuskim, njegovim potpunim odsustvom straha dok bi posmarao svijet. “Čudno prijateljstvo je bljesnulo među nama… Pitao me je šta pišem i izgovarao čitave rečenice iz moje bilježnice, sa čudnovatom koncentracijom, boreći se da shvati njihovo značenje. Sjećam se da mi je rekao koliko voli čitati… Sve što je pročitao zvučalo je preodraslo za njegov uzrast; čudni, neprikladni tekstovi, Zole, Flouberta, T. C. Lawrencea, Oscara Wildea. ... Otkrio sam da nije imao majku, a da mu otac nikad nije kupio nijednu knjigu za djecu. Jednostavno je pustio dijete da prebire po njegovim policama za knjige... Nikad mi nije rekao svoje ime. Nikad me nije upitao za moje... Pitao me je zašto sam uvijek sam. Rekao sam mu da sam pisac i da većina pisaca rade nasamo... Taj dječak je bio moja prva ljubav. A ja sam bio njegova... Ali bilo je tu nečeg važnijeg. Postali smo prijatelji. Kakva je jednakost moguća između djeteta od jedanaest i čovjeka u tridesetim? Prijateljstvo, saučesništvo, povjerenje čine sve stvari jednakim. Ti me podsjećaš na njega.“ (HF, str. 167-170.) Paul Michel se zaljubio u svog prijatelja, štaviše ljubav će biti obostrana. Taj detalj navodi na dvoje: prvo, na priču o homoseksualnoj želji, jer Michel se zaljubljuje u dječaka, tek u noći kad se rastaju dolazi do preokreta ili otkrića. ”Ja sam prvi njega ugledao i primijetih počešljane kovrdže, okupane zlatom, ružičaste obraze pocrnjele od sunca i s pjegama… njegova dvosmislenost se razbi od mene sa svom silinom mora koje udara u velike stijene. Nisam pogriješio s prirodom tog djeteta. Ali sam svakako bio zaveden njenim spolom.”(HF, str. 171.) Te noći djevojčica mu daje obećanje: ”Ako nekoga voliš- ti znaš gdje su i šta im se dogodilo. I izlažeš sebe opasnosti da ih spasiš. Ako zapadneš u nevolju, obećavam da ću doći da te spasim... a kad budem bolje znala čitati na francuskom, pročitat ću svaku riječ koju napišeš. Ja ću biti tvoj čitatelj. Zar to nije najčudnije obećanje, petit? Bili su Englezi. Njen otac je bio šarmantan čovjek. Radio je u Bank of England. Ponekad se pitam da li me se sjeća.” (HF,str. 171-172.) Kako pripovjedač privodi priču kraju, tako čitatelj/ica može osjetiti radost zbog ostvarenog obećanja, jer Germanistica nikad nije zaboravila Paula Michela. Održala je svoje obećanje, poslala je naratora da ga spasi. „Bio je u pravu za njenu snagu, njen osjećaj za svrhu, i njeno potpuno odsustvo straha. Shvatio sam tada zašto je bio tako privučen dječakom na plaži. Oni su bili isti, gledali su svijet hladnim očima.“ (HF,str. 185.) Sljedećih sedmica ispričao sam Germanistici sve. Trebalo mi je da pričam. Ali u toj priči je bio jedan odlomak koji nisam nikad ispričao: susret Paula Michela s dječakom na plaži. Nikad nisam ispričao tu priču jer je to bila njena tajna, tajni pakt koji je imala s njim. Ali sam čitao i ponovo čitao njeno 11
pismo Paulu Michelu. Sada razumijem šifru. Pismo je mogao napisati bilo ko od nas dvoje. Ona je održala obećanje. Sada je bilo na meni da i ja održim svoje. (HF, 186.) Početak i kraj romana izvještava nas o pripovjedačevom oniričkom iskustvu. Taj san je referencijalni zahvat u tkivo romana, mizenambimski postupak koji umnožava odražene ideje i činjenice iz romana. Odnos spisateljice prema likovima Svoje prvo prozno djelo, postmodernistički, višestruko kodirani roman Halucinirajući Foucaulta Dunckerova počinje snom u kojem se pojavljuje „ja“, pripovjedač, koji nikad nije predstavljen, nikad imenovan. U recepciji tog romana može se postaviti pitanje kako bi trebalo tumačiti odnos između identifikacije i imena junaka u prozi Dunckerove? Da li se ona kao autor identifikovala sa muškom pozicijom, to jeste da li njen roman pretpostavlja muškog pripovjedača ili stavlja muškog junaka u prvi plan? Ukrštene identifikacije i ukršteno pisanje ne treba tumačiti kao seksualne predstave, već kao voluntarističku proizvodnju njenog jastva. Naime, govoreći o svome stvaralaštvu Dunckerova ističe da su je uvijek zanimale stvari koje napuštaju okvire „moralnosti“ i onoga što je zakonski prihvatljivo.5 Narator romana primjećuje da je Paul Michel bio romanopisac, a Foucault je bio filozof, ali je među njima bilo čudnovatih veza: “Obojica su bila zaokupljena marginalnim, prigušenim glasovima. I jedan i drugi su bili opčinjeni grotesknim, bizarnim, demonskim... On (Paul Michel) je vidio svijet kao cjelinu, ali iz jednog iskrivljenog ugla.“ (HF, str. 7.) Pišući Foucaultu, Paul Michel tvrdi: “Obojica živimo na rubu. Ti si me naučio da obitavam u krajnosti. Ti si me naučio da su granice življenja, mišljenja jedine pijace gdje se znanje može kupiti, po visokoj cijeni.“(HF, str. 77) Navedene opaske sadrže i ono što odlikuje rad Dunckerove, čije se pisanje također može okarakterisati kao ono koje je fascinirano graničnim, ekstremnim ličnostima i događajima. Ona je spisateljica koja odbija kategorizacije, što jasno svjedoči i njena bibliografija. Patricia Duncker se vješto snalazi u pisanju naučnih članaka i akademskih studija, (budući da je specijalizirala englesku i njemačku književnost u periodu romantizma), ali i kao teoretičarka feminizma i rodnih studija, te novelistkinja i romanospisateljica. Patricia Duncker u romanu Halucinirajući Foucaulta izvodi dva „unakrsna prevođenja“, jedno preko roda, a drugo preko polnosti; ona usvaja poziciju muškarca i muške homoseksualnosti. Kako treba da shvatimo to usvajanje? Tog pripovjedača koji nikad nije imenovan možemo tumačiti kao mjesto na kojem se konvencije anonimnosti zamjenjuju konvencijama tradicionalnog muškog pripovjedača. To „ja“ je znak koji izmiče, znak koji omogućuje 5
Duncker, Patricia, http://www. contemporary writers. com/authors/profile/?p=auth33, dostupno 15. 01. 2008.
12
povlačenje u anonimnost i time postaje „prećutni uslov koji se ponovo pojavljuje kao netematska tekstualna smetnja u samoj matrici heteroseksualne konvencije“.6 Čini se da tekst Patricie Duncker idealizuje muško autorstvo premještanjem identifikacije. U krajnjoj liniji, mi znamo da je to tekst Patricie Duncker, što možda nagovještava da ona diktira ono što bezimeni pripovjedač zapisuje. Dunckerova se prvo skriva iza te ženske konvencije, nestaje da bi na kraju „posjedovala“ tekst koji je naizgled dala nekom drugom. Drugim riječima, ona zahtijeva za sebe „autorska prava tako što ih prenosi na osobu koja predstavlja zakon; taj prijenos je neka vrsta podvale koja olakšava polaganje prava na tekst kojeg se ona samo prividno odriče.“ 7 Lažni prijenos, figura za ukrštenu identifikaciju, istovremeno omogućuje i prikriva mehanizme želje. Prema Judith Butler identifikacija je uvijek ambivalentan proces, zauzimanje pozicije koja je u isti mah preuzimanje kontrole, lišavanje i žrtvovanje, prevarantski dar, prividno žrtvovanje, gdje se žensko autorstvo naizgled povlači pred muškim, stavljanje potpisa preko potpisa, koje se pretvara u uzbudljivu razmjenu, razmjenu u kojoj žrtvovanje i prisvajanje konvergiraju i gdje ime postaje dvoznačno mjesto zabranjenog uzimanja, mučnog davanja.8 Neprozirnost „ja“ je uvjet fantazmatske preraspodjele autora-subjekta u pripovijedanju. To „ja“ je predstavljeno kao neprozirno zabranom njegove želje, koja postavljajući pitanje mogućeg zadovoljavajućeg imena, zabranjuje izgovaranje tog imena.9 Onaj ko se ne usuđuje izgovoriti svoje ime umnožava imena na mjestu tog neizgovaranja uspostavljajući mogućnost fikcije kod tog zamjenjivanja, on istovremeno ponavlja i mijenja zabranu, ali i koristi je obezbjeđujući mogućnost njenog opetovanja i podrivanja. Kako da protumačimo Dunckericino neprestano „igranje“ sa imenima likova u djelu? Pripovjedačeva djevojka je Engleskinja, postdiplomac, i poput drugih likova u romanu čija imena signaliziraju sinegdohijsko sažimanje njihove životne preokupacije, nazvana je Germanisticom. Da igra sa imenima u romanu nije slučajna potvrđuje i detalj da je pravo ime filozofa Faucaulta – Michel upotrijebljeno kao prezime fiktivnog lika pisca, u romanu. “Ludi” pisac je nakon šest godina boravka u bolnici Sainte-Anne prebačen u bolnicu Sainte-Marie. Imena bolnica sjedinjena u složenicu Anne-Marie daju ime susjede Michelove majke koja se, iako kao sporedni lik, spominje u romanu kao osoba koja se povremeno brinula o njemu. Prema Judith Butler ime funkcioniše kao neka vrsta zabrane, ali i kao povod koji stvara mogućnosti. Ime je znak simboličkog poretka, ono što zakonski definiše prihvatljiv subjekt kroz uspostavljanje polne razlike i prisilne heteroseksualnosti. U Drugom seminaru Lakan naglašava da je „imenovanje društveni ugovor kojim dva subjekta istovremeno pristaju da prepoznaju isti 6
Judith Butler: navedeno djelo, str. 185. Isto, str. 187. 8 Isto, str. 184. 9 Butlerova navodi da je homoseksualnost počela da se vezuje za neizgovoreno i neizgovorljivo ime tokom suđenja Oskaru Vajldu. 7
13
objekat“.10 Ta je društvena funkcija imena mehanizam stabilizacije niza mnogostrukih i prolaznih identifikacija, koje Lakan shvata kao kružni tok ega, ali ne i kao subjekt unutar simboličkog. Imaginarna relacija je slaba zato što je tu spoljni objekt odlučio biti sopstvo. Rastojanje između ega, koji se drugdje identifikuje, i tog drugdje, kao mjesta definisanja ega, ne može se ukinuti, što tu identifikaciju opterećuje kao nesklad i neuspjeh. Ime kao dio drutvenog sistema znakova pomiče slabost imaginarne identifikacije i poklanja joj društvenu trajnost i zakonitost. Imenovanjem, nestabilnost ega dobiva simboličku funkciju i postojanost. Lakan tvrdi da je trajno pojavljivanje ljudskog subjekta u vremenu „u pravom smislu prepoznatljivo samo posredstvom imena. Ime je vrijeme objekta“. 11 Tu ulogu imena-obezbjeđivanje identiteta subjekta u vremenu-Slavoj Žižek u Uzvišenom predmetu ideologije smatra njegovom ideološkom dimenzijom. Po Žižeku, lično ime nema nikakav sadržaj, ono je funkcija govora kojom se označava jedan identitet. Filozof Sol Kripke smatra da je lično ime kruta oznaka koja obezbjeđuje identitet subjekta u vremenu. Obojica naglašavaju društveni ugovor koji imenu daje moć da onome što imenuje podari trajnost i prepoznatljivost. Društveni je ugovor zasnovan na Zakonu Oca, patrilinearnom ustrojstvu koje obezbjeđuje da patronimska imena istrajavaju u vremenu kao nominalne zone falusne kontrole. Kad je lično ime razvijeno kao patronim, može se shvatiti kao skraćenica za društveni ugovor ili simbolički poredak koji strukturira subjekte imenovane pozicijom u patrilinearnoj društvenoj strukturi.12 Sinegdohijska zamjena imena u prozi Dunckerove je svjesno podrivanje identiteta, zasnovanom na Zakonu Oca, i konvencionalnih predstava o rodnom i tjelesnom integritetu, predstava koje istovremeno odbijaju i razotkrivaju homo/bi/seksualnost likova. Ipak, priča o ženskoj moći u ovom romanu ima smisla budući da su muški likovi romana usmjereni na ženu kako bi uspostavili svoju subjektivnost. Bez posredničkog zauzimanja „muške drugosti“ -žene, nema identiteta muškarca, tako da je/su glavni lik/ovi figura/e koja/e se puni/e značenjem zahvaljujući ženskom liku, Germanistici. Njena ljubav i prijateljstvo dio su „zajedničkog projekta pisanja i paralelnog življenja“.13
10
Nav. prema: Butler, Judith: Tela koja nešto znače, o diskurzivnim granicama „pola“, prev. Slavica Miletić, Beograd: Samizdat B92, 2001. str. 192. 11 Isto, str. 192. 12 Isto, str. 193-194. 13 Koristan pregled mogućnosti paralelizma u stvaralaštvu donosi prof. dr. Hanifa Kapidžić-Osmanagić u radu Knjiga Helene Cixous o Jacquesu Derridi,Čitati Cixous Derridu dok čitaju jedno drugo, Novi izraz, Časopis za književnu i umjetničku kritiku, god. VII, knj. VIII, br. 33-34, Sarajevo, 2006. str. 116.
14
LITERATURA
Butler, Judith: Tela koja nešto znače, o diskurzivnim granicama „pola“, prev. Slavica Miletić, Beograd: Samizdat B92, 2001. Duncker, Patricia: Halucinirajući Foucaulta, prev. Gordana Lonco, Sarajevo, Šahinpašić, 2006. Duncker, Patricia: http://www.contemporary writers. om/authors/profile/? p=auth33, dostupno 15. 01. 2008. Kapidžić-Osmanagić, Hanifa: „ Knjiga Helene Cixous o Jacquesu Derridi,Čitati Cixous Derridu dok čitaju jedno drugo“, Novi izraz, Časopis za književnu i umjetničku kritiku, god. VII, knj. VIII, br. 33-34, Sarajevo, 2006 Moranjak-Bamburać, Nirman: „Žene i moć, Politika osnaživanja“, http: //www. openbook. ba/procolharum/nirman/zene. htm, dostupno 27. 03. 2006. Skopljak, Alma: „Foucaultov diskurz o tijelu, pregled pojmova“, objavljen u RAZLIKA/DIFFERANCE, Časopis za kritiku i umjetnost teorije, god. 4, br. 10/11, Tuzla, 2005.
15
