Podzemni grad XXI // Valorizacija urbanističko-arhitektonske baštine industrijskih postrojenja i rudarskih naselja

PROJEKT:

NARUČITELJ:

Platforma 9.81, Zagreb

IZRAĐIVAČ:

Podzemni grad XXI

ASK Atelier d.o.o. , Zagreb

Azra Suljić, dia Danijela Malić Mikić, dia

DATUM / MJESTO:

svibanj 2011. / Zagreb

SADRŽAJ

1. UVOD

2. IDENTIFIKACIJSKI LISTOVI

2.1. Štrmac

2.2. Vinež

2.3. Ripenda

2.4. Pijacal, Podlabin

2.5. Krapan

2.6. Raša

2.7. Karlota

2.8. Rabac ‐ Teleferika

2.9. Te Vlaška

2.10. Štalije

2.11. Bršica

3. KONZERVATORSKE SMJERNICE

4. LITERATURA

Podzemni grad XXI // Valorizacija urbanističko‐arhitektonske baštine industrijskih postrojenja i rudarskih naselja

1. UVOD Tema ove studije je analiza i valorizacija

postojećih arhitektonskih struktura obuhvaćenih

trenutka, ali u mnogom predstavljaju vrijednost

projektom Podzemni grad XXI, povijesnog

arhitektonskog nasljeđa Istre.

To su djelomično i tipska rješenja u maniri datog

konteksta njihovog nastanka, te današnjeg stanja pojedinih

građevina,

ocjena

njihovih

potencijala... To su građevine koje u znatnoj mjeri definiraju krajolik raške doline i Labinštine. Koncentracija infrastrukturnih građevina, radničkih naselja, cijelih gradova na ovom prostoru (od Plomina do Raše) može postati i bitno određenje i oslonac daljnjeg prostornog planiranja. Zato se pristupilo pojedinačnoj valorizaciji te određivanju smjernica koje će pomoći kako u definiranju statusa zaštite kao industrijskog krajolika i pojedinačnih građevina, povijesnih cjelina tako i određivanju budućih namjena prostora i načina gospodarenja i upravljanja. Analizirane građevine nastale su s razvojem rudarstva ovog područja, prate period austrijske uprave (1861‐1918) talijanske uprave (1918‐ 1947) i jugoslavenske, a očitava se u stilskim obilježjima (od historicizma do moderne), primjeni tehnologije i materijala. Zbog

nedostatka

izvorne

arhitektonske

dokumentacije za većinu građevina nisu poznati autori, mada se rukopis može prepoznati za građevine iz talijanskog perioda. ASK Atelier d.o.o. 4


2. IDENTIFIKACIJSKI LISTOVI

ASK Atelier d.o.o. 5


LOKACIJA: Štrmac

OPIS LOKACIJE U vrijeme austrijske uprave, krajem 19. st. na

području naselja Štrmac, eksploatira se ugljen. Ostaci rudničke infrastrukture dograđene su s novim

industrijskim

objektima.

Dijelove

proizvodnog kompleksa moguće je razlučiti po vrijednosti te se razaznaju zgrade bivšeg rudnika (strojarnica, zgrada izvoznog stroja, trafostanica). VALORIZACIJA GRAĐEVINA U zoni industrije razlikuju se tri faze gradnje: zgrade historicizma, talijanskog racionalizma i

lokacija na ortofotu

recentne dogradnje. U odnosu na tri starije građevine, oblikovane klasičnim jezikom (dvostrešni krov, pilastri, lučni nadvoji nad prozorima i vratima, zgrada strojarnice iz perioda racionalizma jednostavne je prizmatične forme, pravokutnog tlocrta završena jednostavnim pločastim betonskim prepustom.

strojarnica

Horizontalni strip prozora u gornjoj zoni jedini je oblikovni element, kojoj je posvećena pažnja s detaljem kose klupčice i doprozornika. Prema dostupnim izvorima, do 1919. Štrmac i Vinež imaju ne samo rudničku infrastrukturu

industrijska zona

(drvene izvozne tornjeve), nego i onu stambenu i javnu (škola i kantina u Štrmcu, bolnica u Vinežu) te stambene zgrade. 1920. Štrmac dobiva željezni izvozni toranj. Zapadno od industrijske zone, odijeljeno prometnicom i visokim zidom, u ortogonalnoj mreži prometnica i pješačkih komunikacija, rudarsko naselje je do danas u cijelosti očuvano.

povijesna fotografija – pogled na naselje



S manjim intervencijama u formiranju ulaza i proširenja u terase te izgradnji vrtnih kućica, naselje čini 7 nizova od četiri jedinice (36x8m) i dva od dvije. Kuće s ujednačenim ritmom prozorskih otvora, zaštićenih drvenim škurama s prigrađena dva

kuća za inženjere – povijesna fotografija

volumena nužnika na kraju niza. Posebna je pažnja posvećena i oblikovanju ograda vrtova koje su izvedene od betonskih stupova s ispunom od tankih, betonskih prefabriciranih stijena prošupljeni motivom

kuća za inženjere – danas

istokrakog križa i kvadrata. Stanovi u prizemnim nizovima u osnovi od četiri stambene jedinice, zaključenim s četiri vanjska wc‐a, bili su promjenjive veličine (jednostavnom adicijom soba), ovisno o broju članova rudarske obitelji. Svaka kuća je imala i pripadajući dio vrta. Kao i u drugim rudarskim naseljima u okolici,

bivša zgrada škole

prisutna je socijalna komponenta u zoniranju, pa tako i ovdje službenici imaju izdvojeno stanovanje, nešto boljeg standarda. Izdvojene, dvije kuće za inženjere, prizemnice s potkrovljem, po lokaciji udaljenoj od industrije i radničkih kuća, ali i po nešto ambicioznijoj, kvalitetnijoj gradnji, govore o boljem standardu stanovanja. Zidane su sa soklom od grubo

pogled na kuće u nizu i bivšu zgradu škole

klesanog kamena i s ulazom u sredini naglašenim ili visokim zabatom u jednom ili krovnom kućicom u drugom slučaju orijentiranom prema dvorištu, na istok s temom skošenja krova 'na lastin rep'. Iako su neki otvori zazidani, a ulazi prerađeni kuće još uvijek imaju izvorno oblikovanje.

pogled na kuće u nizu



Istočno od naselja, odijeljeno prometnicom je bio smješten prostor industrije: šoht, izvozni stroj, kompresorska stanica... Tornja više nema, a današnja industrijska zona je dogradila nove građevine. Međutim, zgrade ugljenokopa su ipak očuvane i mogle bi se prezentirati. Posebnu vrijednost je činila oprema/postrojenja, ali i jednostavne, čiste

pogled na vanjske sanitarije kuća u nizu

forme, armiranobetonske nosive konstrukcije. Jednostavno oblikovana pročelja jednokatne zgrade škole (?) s elementima historicizma, na čijim se ožbukanim zidnim plohama ističu dekorativni oblici od crvene opeke, u vidu vijenaca, pilastara, nadvoja i prozorskih okvira, danas također služi većim dijelom za stanovanje.

detalj ograde kuća u nizu



LOKACIJA: Vinež

OPIS LOKACIJE Radnička naselja koja prethode Raši i Podlabinu

su Štrmac i Vinež. Prema oskudnim izvorima, izgrađena su do 1924. neposredno uz okna. Vinež je izdvojeno od proizvodne zone, (do danas je očuvana trafostanica i čelična konstrukcija vodotornja) imao i cijelo naselje od ukupno 18 tipskih višestambenih kuća za inženjere i poslovođe, građenih oko 1924. te prizemni stambeni niz uz Trg Labinske republike (tzv. Krvova placa) i bolnicu. Danas je taj prostor u središtu suvremenog


naselja, u neposrednoj blizini centralnih javnih sadržaja: osnovne škole, crkve, spomen parka borcima NOB‐a. Na dan 2. ožujka slavi se labinska republika, 40‐ dnevni štrajk labinskih rudara iz 1921.g, tijekom kojeg su izveli oružani otpor talijanskoj upravi (prva

antifašistička

pobuna)

i

pokrenuli

samostalnu proizvodnju u rudniku. Zbog svoje graditeljske vrijednosti, ali i zbog povijesne simbolike lokaliteta, točka Vinež zauzima posebno mjesto u povijesti Labinštine.

katastar

VALORIZACIJA GRAĐEVINA Cijeli kompleks rudarskog naselja je od iznimne vrijednosti jer pokazuje ostatke faze rudarenja kada je područje bilo pod austrijskom upravom. Tome je dokaz arhitektonsko oblikovanje ovih zgrada.

bolnica u Vinežu



Naselje u Vinežu, sjeverno od 'Krvove place'

formirano je od tri šire ulične osi međusobno povezane užim kolnopješačkim potezima tako da su sve parcele okružene javnom površinom čime ostvaruju i ravnopravne ulaze sa sve četiri strane zgrade.

Naselje

čini

18

višestambenih

povijesna fotografija naselja

jednokatnica. Iz katastarskog plana je vidljiva i podjela dvorišta na 4 dijela, tako da je vjerojatno četvrtina dvorišta pripadala stanu u prizemlju. Sve parcele su identične dimenzije 24x30m, tj. 720m2 Kuće su od regulacijske linije povučene 5 ‐ 6m, čime se dobio predvrt. Tipske zgrade, pravokutnog, osnosimetričnog tlocrta, s četiri stana u prizemlju i četiri stana na katu ukupno

pogled na nizove – povijesna fotografija

daju 144 stana veličine cca 56 m2. Ulaz u stanove na katu riješen je dvokrakim stepenicama, smještenim oko svakog ugla tako da zgrade nemaju zajedničke stubišne prostore. Između kuća su i tri neizgrađene zone, rezervirane za javnu površinu. Na okućnicama su još prisutne i dva tipa izvorne

pogled na nizove ‐ danas

ograde: betonskog parapeta i stupova s po dvije horizontalno ugrađene okrugle, metalne šipke ili betonska inačica drvenog plota. Projektirane su kao slobodnostojeće zgrade, zidane kamenom, s dvostrešnim krovištima dubokih streha. Sjeverno i južno pročelje s vertikalnim, jednokrilnim otvorima, a istočno i zapadno s dvokrilnim, zaštićenim škurama.

prizemni nizovi



Povijesne fotografije pokazuju da je u koridoru ulice, uz ograde bilo posađeno visoko zelenilo koje je danas isčezlo. Petstotinjak metara južnije od naselja je nekadašnja industrijska zona s dobro očuvanom trafostanicom

i

čeličnom

konstrukcijom

vodotornja. Iako je trafostanica, građevinski u dobrom stanju,

trafostanica

probijeno je više novih ulaza, mnogi njeni horizontalni potezi prozora, pretpostavlja se, zazidani, a ne samo površinska dekoracija. Detaljnijom konzervatorskim istražnim radovima bi se više saznalo o izvornom izgledu pročelja, posebno sjevernog. Trafostanica je izvedena od dva prizmatična volumena ravnih krovova povezanih vijencem i nadozidom nižeg. Istim detaljem jednostavnog vijenca i nadozidom u ravnini zida završen je i onaj niži.

vodotoranj



LOKACIJA: Ripenda (zgrada izvoznog stroja, trafostanica, vanjski prostor) OPIS LOKACIJE


Okno Ripenda je izgrađeno u posljednjoj fazi eksploatacije rudnika (2. polovici prošlog stoljeća). Zatvoreno je krajem 80tih. Okno se vertikalno (šoht) veže na 8. horizont te na većinu ostalih točaka podzemlja unutar kompleksa (Podlabin, Plomin 1 i 2, Smokovica, Krapan te potkopi uz hodnik Leone). Okno je početkom 90tih plombirano te je sva nadzemna infrastruktura i zemljište pretvoreno u radnu zonu. Ostaci rudničke infrastrukture su prisutni: temelji izvoznog šohta, zgrada izvoznog stroja te povijesna fotografija ‐ rušenje izvoznog tornja

trafostanica.

Nova izgradnja, zapuštenost i neiskorištenih objekata

uvelike

narušava

mikroambijent

mediteranske šume u blizini. U relativnoj blizini se nalazi naselje Ripenda.

povijesna fotografija ‐ rušenje izvoznog tornja



VALORIZACIJA GRAĐEVINA U svim građevinama Istarskih ugljenokopa pa i u zgradi izvoznog stroja u zoni Ripenda, prisutan je projektantski pristup u kojem se ne zadovoljavaju samo funkcionalni zahtjevi ovih infrastrukturnih građevina već se zadatku pristupa kreirajući ujedno i pažljivo oblikovane prostore i detalje.

ostatak konstrukcije temelja izvoznog šohta

Šteta je što projektant nije na pročelju pokazao nosive armiranobetonske okvire konstrukcije kao što je to slučaj npr. sa zgradom izvoznog stroja u Podlabinu. Na ovaj način čisti prizmatični volumen, završno obrađen glatkom žbukom, skriva puno zanimljiviju unutrašnjost. Zbog toga ove građevine, iako u derutnom

zgrada izvoznog stroja

stanju, vidimo kao primjer i trag prošlog vremena koji treba prezentirati kao vrijednost. Sačuvana je i zgrada trafostanice, također oblikovana

karakterističnim

jezikom

racionalizma, i iako vrijedan objekt, danas je opterećen dogradnjom s jugozapada i jedva primjetan.

unutrašnjost zgrade izvoznog stroja



LOKACIJA: Pijacal, Podlabin OPIS LOKACIJE Rudarsko‐industrijski kompleks Pijacal smješten je uz prometnicu Pula‐Rijeka i dio je urbanističke cjeline Pozzo Albona ili Pozzo Littorio (današnjeg Podlabina) u dijelu sjevernog podnožja brežuljka na kojem je labinski Stari grad. Izgradnja naselja započela je u razdoblju od 1938. do 1942. godine. zadnjeg od 12 posve novih gradova, planski izgrađenih prema tada najvišim svjetskim


standardima funkcionalističkog oblikovanja. Izvozni toranj nad oknom, tzv. šoht s "toplom vezom" i podzemne jamske prostorije na nivou hodnika Krapan registrirano su kulturno dobro upisani u Registar kulturnih dobara RH ‐ Listu zaštićenih kulturnih dobara. VALORIZACIJA GRAĐEVINA Pozzo Littorio uz Rašu, te Carboniu na Sardiniji bio je najvažniji ugljenokop na "nacionalnom teritoriju" tadašnje talijanske vlasti. Regulacijski

maketa regulacijskog plana Podlabina

plan novog grada koji nastaje oko rudarsko‐ industrijske zone izradio je Eugenio Montuori. Osim izvornog plana Podlabina i makete izrađene prema regulacijskom planu, koja tek u manjem dijelu definira izgled industrijskih građevina, nema saznanja o točnom vremenu nastanka ili autoru pojedinih građevina iz prve rudarsko‐ industrijske faze kompleksa.

toranj s liftom za spuštanje u šoht



Na regulacijskom planu i maketi, iako ponešto

različito u odnosu na izvedeno stanje osim šohta, vide se arhitektonski sklop zgrade uprave s centralnom garderobom rudara i kupaonama, zgrade izvoznog stroja, kompresorske stanice, trafostanice, te dvije industrijske hale. Tijekom talijanske vlasti labinski rudnik administrativno potpada pod ugljenokop u Raši. Nakon 2. svjetskog rata je pod upravom poduzeća Istarski

pogledi ‐ lift, lamparna, kupatilo, upravna zgrada

ugljenokopi ,,Raša", sve do 1988/89. godine kada je zbog nerentabilnosti rudnik zatvoren. Od vremena

nastanka

do

danas,

rudarsko‐

industrijski kompleks Pijacal se adaptira, dograđuje i nadograđuje, a nakon zatvaranja rudnika i prenamjenjuje. Tijekom procesa privatizacije 90‐ih godina 20. stoljeća, cijeli kompleks se ne samo intenzivno transformira, nego i devastira, u skladu s potrebama brojnih

strojna obrada i skladište

novih vlasnika. U halama se podižu međukatne konstrukcije koje zasijecaju izvorne visine otvora. Izvorni otvori zgrada se često negiraju i otvaraju novi, potpuno neprihvatljivih oblika. Nestaju elementi izvorne stolarije i bravarije. U industrijskim dvorištima interpoliraju se recentne građevine. Dvorišta se pretrpavaju i različitim pomoćnim skladištima, krupnim otpadom i građevinskim materijalom, dok se okućnice

krov kupatila

posve osobno interpretiraju. Većina prostora u zgradama koristi se za poslovne namjene, a van funkcije ostaju jedino šoht s toplom vezom i centralna garderoba s kupatilom. Tijekom 90‐ih godina 20. stoljeća, do tada kompletno sačuvana strojarska postrojenja rudnika, režu se i prodaju u staro željezo. Tada je uništen i veći dio arhive djelovanja

labinskog

rudnika,

uključujući

upravna zgrada i mramorna dvorana



najvjerojatnije i izvornu dokumentaciju iz vremena

gradnje

rudarsko‐industrijskog

kompleksa za talijanske vlasti. Ipak, bez obzira na navedene transformacije i devastacije bivši rudarsko‐industrijski kompleks Pijacal i dalje je čitka urbanistička jedinica Podlabina, koja specifično dominira u tkivu labinskog donjeg, novog grada. Osim šohta s toplom vezom i podzemnih jamskih prostorija, čine ga arhitektonski sklop upravne

strop mramorne dvorane

zgrade s centralnom garderobom rudara i kupaonom,

lamparnom,

kemijskim

laboratorijem, elektroradionicom, prostorom strojne obrade i skladištem, te ambulantom i mrtvačnicom, zatim glavni i pomoćni izvozni stroj, stara i nova trafostanica, kompresorska stanica, zgrada hladnjaka, skladište pijeska i tehničkih plinova, bravarija, stolarska radiona, te nešto sjevernije i termocentrala. Arhitektonski i oblikovno se posebno ističu upravna zgrada, zgrada izvoznog stroja i termocentrala. Upravna zgrada, dio je izvornog arhitektonskog sklopa za administrativnu upravu rudnika i prostora ulaska i izlaska rudara iz okna. Izvedena je u opeci i betonu, s ravnim krovom i ožbukanim pročeljima.

dimnjak termocentrale

Prema kompoziciji različitih arhitektonskih volumena i oblikovnim elementima kao što su tanki okviri u žbuci oko prozora, dimenzije otvora i njihov raspored, može se pretpostaviti da je dio Montuorijevog projekta oblikovanja Podlabina. Unutrašnjost zgrade je modernistički opremljena (drvene stubišne ograde, obloge zidova, popločenja). Danas je nadograđena. Zgrada izvoznog stroja je samostojeća građevina pravokutnog tlocrta, natkrivena ravnim krovom,

unutrašnjost kupatila



pročelja izvedenih u fasadnoj opeci, s kamenim

sokIom, "na špic" slaganih krupnih i grubih kamenova. Gabaritno i oblikovno markantni dio zgrade s velikom halom, izvorno jednoetažnim prostorom, a danas podijeljenim na tri etaže, ima na

zapadnom

i

istočnom

pročelju

niz

dominantnih visokih armirano‐betonskih snažnih polustubova. Oni su okvirni nosači konstrukcije ispunjene opekom, koji ka vrhu zgrade gotovo skulpturaIno ojačavaju. Kroz dva poteza uskih otvora na južnom pročelju su nekad prolazila čelična užad kojima su od izvoznog stroja, do kolutura izvoznog tornja, metalne konstrukcije visine 25 m, podizani i spuštani liftovi u okno za transport rudara i ugljena. Zgrada termocentrale, toranj s liftom za spuštanje u šoht

izvorno je bila

samostojeća građevina, pravokutnog tlocrta. U elevaciji se ističe zapadni potez zgrade koji je cijelom

dubinom

prostora

povišen.

Termocentrala je kompletno izgrađena od betona s karakterističnim okruglim otvorima u gornjoj zoni pročelja koji podsjećaju na Pulitzerov projekt termocentrale u Raši. Pokrivena je ravnim krovom. Toranj je kvadratnog tlocrta, ojačanih bridova, i prema vrhu se sužava. Toranj

toranj s liftom

termocentrale je uz tzv. šoht i zvonik crkve Gospe Fatimske jedna od glavnih vertikala Podlabina. Izvorna unutrašnjost, iako u lošem građevinskom stanju, sačuvana je u visokom prostoru centralne garderobe rudara i kupatila. Sačuvano je 39 postolja za tuševe, kabine, opločenje zidova. Na Pijacalu su djelomično sačuvane i tračnice za rudarske vagonete. Cijeli rudarsko‐industrijski kompleks je ograđen decentno izvedenim zidom.

toranj, lamparna, kupatilo



Obzirom na dugu, višestoljetnu tradiciju rudarenja na Labinštini industrijski kompleks Pijacal ima ne samo vrijedan arhitektonski i urbanistički, već i presudan povijesni, te memorijalni i simbolični značaj i za grad Labin i za cijelo šire područje Labinštine. Prošle godine započela je rekonstrukcija i adaptacija dijela upravne zgrade (direkcija) u gradsku knjižnicu. Neki od vrijednih objekata industrijsko – arhitektonskog nasljeđa su u lošem stanju (narušena statika, propadanje sekundarne konstrukcije, neadekvatna funkcija) te je potrebno pristupiti njihovoj sanaciji: šoht, veliko kupatilo. Prostornim planom predviđa se izrada cjelovitog Detaljnog urbanističkog plana za Pijacal.

pogled na termocentralu



LOKACIJA: Krapan OPIS LOKACIJE:

Krapan je naselje, zapadno od Raše, s oknom koji je izravno (sustavom potkopa i podzemnih hodnika) spojen sa oknom u Podlabinu. Tradicija rudarenja Labinštine počinje u Krapnu već krajem 18. st. (s francuskom vladavinom) i iz tog razloga Krapan nosi najviše arhitektonskih slojeva i to je ujedno i njegov najveći značaj u kontekstu projekta Podzemni grad XXI.

lokacija na ortofotu – sjeveroistočni dio

Krapan je uglavnom korišten za izvoz rude vagonima prema elektrani, separaciji i drugim sekundarnim pogonima. Nadzemna

infrastruktura

povezanost

željeznicom,

uključuje

brojne

uz

prometnu

lokacija

gospodarske

Krapan objekte:

strojarnice, radionice i skladišta. Nakon 2. svj. rata industrijski pogon preuzima industrija alatnih strojeva Prvomajska. Pogoni se

lokacija na ortofotu – jugozapadni dio

šire na suprotnu stranu planinskog usjeka. Većina ovog

industrijskog

kompleksa

danas

je

napuštena. Rudarsko naselje u kojem i danas žive potomci rudara nalazi se u neposrednoj blizini ulaza u potkop. Krapan je izravno spojen na cestu Labin‐Pula te naselje Raša. Naselje Krapan danas je spojeno sa Rašom.

višestambena zgrada rudara



VALORIZACIJA GRAĐEVINA Stambene zgrade naselja Krapan, nastale u razmaku od više od 150 godina u arhitektonskom smislu je teško valorizirati bez detaljnijih istražnih radova, obzirom na njihovo stanje i nedostatak arhivske dokumentacije. Osnovna tipologija je

višestambena zgrada rudara – detalj vijenca

višestambena kuća za rudarske obitelji te raskošnija kuća za predradnike i šefove. Higijenski uvjeti stanovanja u naselju su ispod standarda. Dvokatna stambena zgrada građena u kamenu, jednostavnih razdjelnih vijenaca danas u potpunosti napuštena. Uz nju je još nastanjena jednokatnica,

novijeg

krova,

vijencu

kuća inženjera bez naglašenih stilskih odrednica

neodgovarajućeg nagiba te vidljive strukture zidanja mješavinom kamena i opeke (na zabatu segmentni luk od opeke i kamena, za istražiti je da li je to zazidani otvor). Stambene građevine Krapna su za razliku od drugih naselja građene bez tipskih rješenja te nije čitljiv planski pristup u razvoju naselja.

kapela Sv. Barbare

U Krapnu je kapela sv. Barbare građena 1905. godine iz sredstava samih rudara, od fasadne opeke, jednostavno profiliranim polukružnim portalom i preslicom nad njim s jednim zvonom. Pravokutnog je tlocrta s pravokutnom apsidom. Kapela je već valorizirana Konzervatorskom podlogom za Prostorni plan uređenja općine Raša.

višestambena zgrada rudara



Ukupni značaj radničke stambene arhitekture

Krapna je znatno manji od drugih naselja, iako bi uz pažljivu obnovu njena bi vrijednost, kao odraz povijesnog razvoja naselja, mogla biti znatno veća. Željeznička stanica i trafostanica izgrađene u periodu

talijanske

uprave

donose

dvokatna višestambena zgrada rudara

novi

arhitektonski jezik: jednostavne volumene, ravnog krova, horizontalnih poteza otvora, tanke betonske okvire i klupčice... Trafostanica rudnika građena u vrijeme talijanske uprave, dobar je primjer racionalizma. Željeznička stanica donosi nam arhitekturu koju

željeznička stanica

nalazimo na lokaciji Karlota, kraj ulaza u tunel ili na trafostanici u Vinežu. Jednostavni potez prizemnih

građevina,

gdje

horizontalnost

naglašava prepuštena ploča ravnog krova te horizontalni strip prozora, a koju prekida viši, jednokatni volumen, krova završenog također jednostavnim prepustom betonske ploče uz niski nadozid ravnog krova. Ovaj viši volumen

povijesni Krapan ‐ vila Pinka

evidentno čini cjelinu sa sjeveroistočnim nastavkom, dok je zapadni vjerojatno stariji. Na kraju, treba spomenuti specifičnost Krapna u odnosu na druga naselja i stambenu izgradnju. To je tzv. vila Pinka (ili kuća Pinski), na žalost, izgorila 1989. građena vjerojatno na prelazu 19. u 20. st. za vrijeme austrougarske uprave za boravak više pozicioniranih službenika i uprave.

vila Pinka



Do ulaza u središnjoj osi u visoko prizemlje vodi dvokrako stubište. Ulaz je naglašen i stupovima koji nose balkon nad njim. Mansardni krov i historicizam su je činili pomalo strancem u okruženju. Predstavljala je najviši standard stanovanja jer je služila

kao

boravište

onih

na

najvišoj

hijerarhijskoj ljestvici u rudnicima.

ulaz u potkop koji je povezivao Krapan s Vinežom, Strmcom i Bršicom



LOKACIJA: Raša OPIS LOKACIJE Grad Raša procjenjuje se kao rijetko cjelovita i očuvana urbanističko‐arhitektonska cjelina Talijanskog racionalizma na našim prostorima. Planirana, projektirana i građena u kasnim 20tim i ranim 30tim godinama prošlog stoljeća, Raša je bila jedan u nizu novih industrijskih gradova (Cittá Nuova) koje je talijanska država u ekspanziji gradila da podupre tempo industrijskog razvoja. Grad Rašu, kao urbanističko‐arhitektonsku spomeničku cjelinu potrebno je posebno i detaljnije vrednovati unutar projekta Labin Podzemni grad XXI. U odnosu na velike projekte radničkih naselja njemačkog racionalizma li drugih primjera cité industrielle, 30tih godina 20. st. manje mjerilo Raše i Podlabina ipak su omogućili humanije mjerilo i okruženje za život kao nadomjestak teškom fizičkom radu. Raša se osobito ističe svojim urbanističkim rješenjem, arhitekturom glavnoga trga, javnih zgrada te tipologijom stambenih kuća. Grad je u početku bio planiran za 2000 stanovnika, a u slijedećoj se fazi trebao proširiti na njih 6000, što se nije realiziralo. To je grad izrazito jasne funkcionalne i socijalne podjele. Dvije trećine tog longitudinalnog naselja čine potezi radničkih kuća, od dijela naselja sa stanovima poslovođa i vilama upravitelja odijeljeni gradskim centrom. Projektirana od arhitekta Gustava Pulitzera Finalija. U timu suradnika se spominju i arhitekti Lah, Kossovel i Ukmar. Arhitekt Lah, specijalizirao se radeći kao suradnik Pulitzera Finalija na projektima dizajna brodske opreme. Pulitzera je u svijetu proslavila upravo arhitektura brodova, da bi mu u okviru Mussolinijeve planske izgradnje novih gradova 1935. godine bila povjerena izgradnja rudarskog naselja Raša koji se prepoznaje kao biser arhitekture i urbanističkog planiranja, unutar kojeg je ostvarena ravnoteža modernog, racionalističkog izraza s prirodnim okolišem i tradicijskim načinom građenja. Zorko Lah domaćoj javnosti gotovo potpuno nepoznat, specijalist za oblikovanje brodske opreme (projektirao unutrašnje uređenje ‘Galeba’ 1952., kao i njegovu obnovu 1962. godine).

lokacija na ortofotu – cijelo naselje Raša

lokacija na ortofotu – upravna zgrada

originalni plan Raše



Uz to Lah je projektirao, odnosno vodio projekte interijera niza putničkih, teretnih i mornaričkih brodova te državnih jahti u vrijeme Jugoslavije. Južno od jezgre naselja, s onu stranu potoka, smještena je industrijska zona s upravnom zgradom rudnika i originalnim zdanjem termocentrale kojom se napajao cijeli grad. Okno Raša, te pripadajuća infrastruktura (zgrada uprave rudnika), nalazi se na rubu naselja. Povezano je mrežom podzemnih hodnika na drugi potkop u Karloti te na slijepa okna Blato i Alfonso kojima se stizalo do dubljih horizonata. Osim za ulazak rudara, potkop je služio i za transport iskopane rude prema TE Vlaška, separaciji Štalije i dalje prema Luci Bršica. Transport se odvijao uskotračnom željeznicom za koju trasa još uvijek postoji. Nadzemne prostorije ‐ zgrada rudnika, dio službenih prostorija, rudarsko kupatilo, gospodarske prostorije, mrtvačnica, obližnja gradska termocentrala, itd. – nisu u funkciji od prestanka rada rudnika krajem 80tih. Objekti su u solidnom stanju te im osnovna fizika i statika nisu ugrožene (iznimka je termocentrala). Zbog svoje izuzetne spomeničke i ambijentalne vrijednosti, okno Raša i pripadajući kompleks se, uz podlabinski, smatra najvrednijom točkom ukupne rudničke infrastrukture kod nas. Područje naselja Raša i Krapan i njihove okolice s pripadajućim rudničkim kompleksima, postrojenjima i opremom te energetskim i infrastrukturnim objektima u funkciji rudarstva imaju (u smislu kategorije zaštite) svojstvo industrijskog krajolika. VALORIZACIJA GRAĐEVINA ‐termocentralu čine dva volumena kvalitetno izbalansiranih masa, čistih fasadnih ploha i slobodnostojeća vertikala dimnjaka; slična realizacija termocentrale kao u obližnjem Podlabinu (Pozzo Littorio) s karakterističnim oculusima i četiri okomita akcenta u gornjoj zoni pročelja, vertikalnim stripom ostakljenja cijelom visinom uličnog pročelja; detalji oko otvora na sjevernoj fasadi izvedeni su u fasadnoj opeci, dok je jugozapadni, niži dio s kamenim postamentom; u lošem je stanju, bez namjene. Kao dio kompleksa Istarskih ugljenokopa spomenik je talijanskom racionalizmu par excellence;

radničke kuće 1937. godine

ulaz u upravnu zgradu

termocentrala

termocentrala



‐ dimnjak termocentrale, značajna vertikala mjesta, kružnog tlocrta, sužen prema vrhu, izveden od opeke, nežbukan; predlaže se očuvati kao dio cjeline; ‐ upravna zgrada s kupatilom već nad glavnim ulazom demonstrira ambiciju arhitekta koji nas meko uvodi u zgradu zaobljenim bočnim stranama izvedenim u kamenu u dva ravnopravna ulaza natkrivena armiranobetonskom nadstrešnicom, razdijeljenom u mrežu šest pravokutnih polja staklenih prizmi. Izložba 'Art deco, umjetnost u Hrvatskoj između dva rata', koja se održala u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt ove godine, uvrstila je među svoje eksponate fotografije upravne zgrade kao jedan od primjera zadnje faze ovog stila u arhitekturi, tzv, streamline modern, razvijene u SAD‐u 30tih godina, a karakterizirale su je zaobljene forme, duge horizontalne linije i korištenje nautičkih elemenata. Takva stilska kvalifikacija je logična obzirom da Finali boravi u SAD‐u u to vrijeme i dolazi iz svijeta ahitekture brodova. Zgrada ima dva osnosimetrično postavljena troetažna krila, karakterističnog oblikovanja detalja za talijanski racionalizam (tanki betonski profili, koji integriraju niz otvora prizemlja i prvog kata kao klupčice tj. nadvoji ili u drugom katu, gušće postavljenih otvora kao 'lezene' uz prozore, što naglašava nosivu konstrukciju između otvora. Centralni volumen je također, maksimalno otvoren sa sedam horizontalnih 'strip' poteza ostakljenih staklenom opekom koja skriva konstrukciju iza. Na volumen upravne zgrade veže se zgrada kupatila, dvoetažna, s galerijom, bazilikalnog presjeka i osvjetljenja, vrlo slično rudarskom kupatilu Podlabina.

južno krilo upravne zgrade s rudarskim kupatilom u nastavku

prozori kupatila

unutrašnjost upravne zgrade – nosiva konstrukcija iza pročelja od staklenih prizmi



LOKACIJA: Karlota OPIS LOKACIJE Karlota je integralni dio industrijskog kompleksa

Raša. Smještena je u usjeku, pomalo skrivena od velikog kompleksa upravne zgrade i kupatila, neposredno uz ulaz u okno. Do ulaza u okno se dolazi kamenim stubištem, između termocentrale i upravne zgrade vezane na zgradu kupatila. Preko lokacije Karlota prolazio je transport


iskopane rude prema TE Vlaška, separaciji Štalije i dalje prema luci Bršica. Transport se odvijao uskotračnom željeznicom za koju trasa još uvijek postoji. Promet se u usjeku odvijao u dva nivoa (dva

katastar

mosta) za željeznicu i cestu. Uz lokaciju se nalaze napušteni i napola razrušeni stambeni objekti za rudare, trafostanica i alatnica, a dublje u pozadini, manji napušteni kamenolom koji je potrebno sanirati. VALORIZACIJA GRAĐEVINA Na lokaciji je u ruševnom stanju, bez krova

povijesna fotografija

očuvana jedna od dvije identične višestambene građevine zabilježene na starim fotografijama i na katastru. Višestambena, dvokatna zgrada, pravokutnog je simetričnog pročelja. glavni ulaz i stubište je smješteno centralno na dužem, zapadnom pročelju, naglašen lučnim otvorom na drugom katu.

povijesna fotografija



U glavnom pročelju centralni dio volumena je uvučen za cca 1m te na konzolama nosi galerije prvog i drugog kata s kojih se ulazi u stanove. Zgrada je natkrivena četverostrešnim krovom, duboke strehe. Naglašeni su ulovi zgrade gdje dominira zidno platno u odnosu na niz otvora galerije. Na starim razglednicama je vidljiv i naglasak na bridovima, izveden u tamnijoj boji.

pogled na pročelje

Također je vidljivo da je postojala još jedna, identična zgrada koje danas nema. Zgrada je zidana u opeci i kamenu, nedosljedno i nekvalitetno,

s

armiranobetonskim

konstruktivnim elementima, za razliku od npr. fino izvedenih klesanaca ulaza u tunel. Na

povijesnim

fotografijama

je

vidljiva

šesterokutna građevina uz ulaz u tunel koja je

pogledi na pročelja

kasnije zamijenjena izgradnjom novog kompleksa upravne zgrade i kupatila, oblikovana u duhu racionalizma. Ruševina trafostanice još jednom nam potvrđuje da infrastrukturne građevine Raše nisu u arhitektonskom

smislu

zanemarivane.

Asimetrična jednokatna građevina s nadvišenjem nad glavnim ulazom i nad jugoistočnim uglom ravnog je krova. Glavno pročelje je u prizemlju rastvoreno sa šest različitih otvora od kojih su četiri

objedinjeni

jednostavno

profiliranim

vijencem te oblogom od opeke. Iznad njih je vidljiv ostatak horizontalnog poteza otvora razdijeljenih dijelovima zida u opeci, uokviren tankim betonskim okvirom.

detalj pročelja u opeci



Primijenjeni su identični materijali i oblikovni elementi fasade kao na obližnjoj termocentrali. Jugoistočno pročelje je specifično po otvoru s vertikalnim stripom stakala, obrubljenim tankim betonskim okvirom. Uz njega su dva okrugla otvora, također uokvirena na isti način. Tanki betonski profil ujedno je i završni detalj na fasadi.

pogled na pročelje

Zanimljiv je detalj obloge fasadnom opekom, slaganom u donjem dijelu horizontalno, a u nadvoju vertikalno. Prema katastarskom planu i prema detaljima fasade izvedene u opeci, može se naslutiti da je sjeverni dio zgrade dograđen. Detaljnijim konzervatorskim istraživanjem se to može i utvrditi i predložiti obnova u izvornom obliku.

detalji jugoistočnog pročelja – okrugli prozori



LOKACIJA: Rabac ‐ Teleferika OPIS LOKACIJE Terminal za separaciju i utovar boksita ‐

Teleferika nalazi se u relativnoj blizini potkopa u Rapcu (pješačka razdaljina, uz obalnu liniju prema jugo‐zapadu). Transport se vršio na relaciji Cere – Luka Rabac. VALORIZACIJA GRAĐEVINA


Teleferika predstavlja ostatak nekadašnje žičare i luke za transport boksita tj. prihvatnom terminalu: terminal za prihvat košara sa teretom, pogon za separaciju, pokretna traka sa terminalom za utovar i privezište za brodove te armirano betonski podzid sa stupovima na kojima se stajali kablovi.

primjer teleferike

Teleferika je sagrađena za vrijeme talijanske uprave i bila je povezana osam kilometara dugom žičarom s mjestom Cere koje se nalazi u zaleđu Labina, sjeverozapadno od Rapca i u čijoj se okolici najintenzivnije iskorištavao boksit u periodu između dva svjetska rata. Nakon Drugog

ispust

svjetskog rata luka prestaje s radom, a žičara je demontirana. Armirano‐betonska konstrukcija duga cca 40 m, visoka oko 12 m s dvije simetrično postavljene jednokatne građevine s dva mola, iako danas bez funkcije, obilježile su zapadnu obalu Rapca.

teleferika



Infrastrukturne građevine Teleferike dio su industrijskog krajolika te su zajedno s tunelom dio rudarske baštine Labinštine. Visoka betonska stijena poduprta 'kontraforima' stvara moćnu scenografiju za buduće kulturne projekte.

ostaci građevina teleferike

Bez obzira što žičara već mnogo godina nije u funkciji, posljednjih desetak godina početak nove turističke sezone obilježava se tradicionalnim natjecanjem čamaca na vesla pod nazivom 'Voga Teleferika', od Teleferike do rive. Zbog svoje vrlo vrijednog mikroambijenta, blizine

ostaci građevina teleferike ‐ podzidi

mora, mediteranske šume (visoka stabla čempresa) te činjenice da se Rabac razvija u smjeru turističkog centra; lokacija Teleferika je potencijalno značajna za razvoj rekreativnih i turističkih funkcija.

ostaci građevina teleferike



LOKACIJA: TE Vlaška OPIS LOKACIJE:

Termoelektrana Vlaška je integralni dio projekta Novog industrijskog grada Raša. Termoelektrana je korištena za napajanje grada i industrijskih pogona električnom energijom koja se dobivala sagorijevanjem iskopanog ugljena. Elektrana je građena 1930tih, a puštena u pogon u periodu 1941‐44. i bila izravno spojena na transportnu infrastrukturu rudnika – uskotračna željeznica koja je izvozila rudu iz rudnika i transportirala je prema separaciji Štalije i luci Bršica. Za vrijeme talijanske uprave, proizvodila struju za


rudnik i okolna mjesta. Elektrana je smještena ispod uskotračne pruge (trasirana i usječena u brdo) i makadamske ceste, povučena na plato izvan isušenog prostora raškog polja. Za vrijeme 2. svj. rata, talijanske vlasti su transformatore i osnovni pogon elektrane smjestili u podzemni hodnik usječen u brdo (zbog opasnosti od bombardiranja koje je moglo obustaviti proizvodnju) koji predstavlja vrlo

pogled na termoelektranu

interesantan krajobrazni i arhitektonski ambijent. S platoa se pruža pogled na cijelo raško polje. Znatno je stradala u 2. svjetskom ratu (oštećena 1944. u partizanskoj diverziji), a obnavljana je 1946. i 1956. U pogonu je bila do 1976. do izgradnje termoelektrane Plomin.

pogled na termoelektranu



VALORIZACIJA GRAĐEVINA

Kompleks termoelektrane Vlaška tipičan je primjer industrijske arhitekture toga vremena. Kompleks se sastoji od tri volumena međusobno prislonjena volumena od kojih su dvije hale kosog krova s ugrađenim krovnim nadvišenjem s otvorima što daje zgradama bazilikalni presjek visine od 12 odnosno 20m. Treća zgrada je, ravnih krovova, podsjeća na prvu građevinu

rampa između pruge i platoa termoelektrane

separacije Štalije s jednostavnim prizmatičnim volumenom izvedenim kao ab skelet, a u najgornjoj zoni maksimalno rastvoren otvorima horizontalnog

formata

između

stupova.

Konstrukciju čini armiranobetonska skeletna konstrukcija na koju se oslanjaju rešetkasti nosači raspona cca 20m. Svojim zabatima dvije glavne hale gledaju prema sjeveru, prema raškom polju, prozorskim

oknima

sitne

mreže

stakala.

Jednovolumenski prostori koji su neka imali jedino

ugrađenu

galeriju

za

održavanje

postrojenja, bogato rasvijetljeni izgledaju danas kao dvorane velikih potencijala za neke nove namjene. Sanacijom i obnovom građevina te eventualnim uklanjanjem zapadne, dograđene strukture te

unutrašnjost termoelektrane

stavljanjem u funkciju pruge i/ili sanacijom pristupne ceste, platoa i rampi ostavile bi se pretpostavke i za novu namjenu u kontekstu projekta Podzemni grad. Zbog brojnih intervencija i nedostatka izvorne dokumentacije, o kvaliteti izvornog projekta govore isključivo današnje slike derutnih interijera osvijetljenih brojnim dominantno horizontalnim potezima otvora svih pročelja, ali i zenitalno.

unutrašnjost termoelektrane



Konstruktivni rasponi hala od 20 m stvaraju

impresivan prostor Njen izuzetan položaj, u odnosu na dolinu, atraktivnost konstrukcije i detalji rampe kojom se penje po strmom terenu od ulaznog nivoa i ceste do željezničke pruge, ostataka infrastrukturnih elemenata

na

pristupnoj

cesti/mostu

i

željezničkoj pruzi daju naslutiti potencijal cijelog rampa između pruge i platoa termoelektrane

kompleksa termoelektrane.

Neuređen makadam koji se na oba kraja spaja na regionalnu cestu, trasa željeznice (nije u funkciji). Osim divljeg deponija, kompleks posjeduje fotogeničnost ('stalkerovski' ambijent) i velike potencijale. Trenutno je lokalitet zapušten (divlji deponij), ali ga je moguće preoblikovati u vrlo vrijedan pejzažno‐arhitektonski element cijelog područja. Postojeći

makadam

(jedinu

komunikaciju)

rampa između pruge i platoa termoelektrane

moguće je uz minimalna laganja dovesti do veće razine upotrebljivosti (dobra trasa i dimenzija). Objekti nisu u solidnom stanju te im je osnovna fizika i statika ozbiljno ugrožena. Budući svi pripadaju periodu talijanskog racionalizma, imaju veliku vrijednost ako se sagledavaju unutar cjeline Raše – industrijskog grada ili velike cjeline Podzemnog grada XXI.

pristupni put termoelektrani



LOKACIJA: Štalije OPIS LOKACIJE:

Separacija Štalije bila je sekundarni pogon rudnika u kojem se vršila separacija ‐ čišćenje ugljene rude od drugih sastojaka iskopa (zemlja, kamen i sl.). Transport iskopane rude se odvijao uskotračnom željeznicom za koju trasa još uvijek postoji. Trasa je vodila od potkopa Krapan, Raša i Karlota prema sekundarnim pogonima rudnika


od kojih su Štalije bili najvažniji. Od Štalija je pročišćena ruda transportirana do točke utovara – u luku Bršica, danas dio slobodne zone Luke Rijeka kao Slobodna zona Bazen Raša. Dva dijela luke, Štalije i Bršica, zajedno se protežu u dužini 2,8 km, na približno 15 ha ograđenog i uređenog prostora, od ušća rijeke Raše do rta Trget. Zbog razvoja teretnog prometa lučko je područje 1951. dobilo spojnicu željezničke pruge

povijesna fotografija – pogled na separaciju

izgradnjom dionice od Lupoglava, a 1979. produžena je oko 3 km do Bršice. Luka i pruga koristile su se za izvoz raškog ugljena 1950‐ih i 1960‐ih (vezovi za ukrcaj ugljena). Potom su Štalije specijalizirane za generalni teret, osobito za prekrcaj i skladištenje drva, a Bršica za prihvat i otpremu žive stoke (privezište za dva broda i štale za 1000 grla krupne stoke) i opasnog tereta. Danas se terminal u Bršici koristi i za druge vrste tereta.

povijesna fotografija – pogled na separaciju



VALORIZACIJA GRAĐEVINA Objekti separacije Štalije su iz različitih perioda te

bi trebalo napraviti diferencijaciju između onih iz ranijeg perioda (talijanski racionalizam) koji imaju veću vrijednost i novijih intervencija. Stara separacija je rekonstruirana 1960. Stara zgrada separacije je armiranobetonske skeletne konstrukcija, građene nad prugom, i čitljive je na pročeljima te ispunjena opekom. Za razliku od starije zgrade separacije koja je čiste kubične forme, sjeverna građevina, građena također nad prugom, sastoji se od niza adiranih, prizmatičnih volumena u armiranobetonskom skeletu, velikih ostakljenih prozorskih otvora,

pogled na separaciju

sitne pravokutne mreže okana. Objekti nisu u solidnom stanju te im je osnovna fizika i statika ozbiljno ugrožena, djeluju dramatično u okolišu.


Samo istočni objekt (upravna zgrada) te trafostanica djelomično su odvojeni od ostatka kompleksa, u nešto boljem stanju te više arhitektonske vrijednosti. Osim objekata, dio lokaliteta su i velike asfaltirane površine koje se koriste za terminale i skladišta. Zbog dobre infrastrukturne povezanosti (regionalna cesta Labin‐Pula te lučkog terminala u Bršici) lokacija


ima visoki logistički potencijal. Posebno zanimljiva je upravna zgrada izvedena gotovo kao podzid iza zgrade separacije, vrlo čistog, rigidnog oblikovanja. Glavno pročelje ima dvije teme: u punom, žbukanom zidnom platnu,


cijelom dužinom pročelja u prizemlju niz stupova koji prati niz prozora kata kvadratnog formata. Bočne fasade su u potpunosti zatvorene plohe u fino klesanoj rustici.




LOKACIJA: Bršica OPIS LOKACIJE:

Lokacija predstavlja krajnju jugo‐istočnu točku mreže linija i točaka Labin – Podzemni grad XXI. Luka Bršica izgrađena je tijekom najintenzivnije eksploatacije rudnika Raša u vrijeme kada su izgrađeni rudnički gradovi Raša (Arsia) i Labin (Albona). Luka je služila za transport iskopane rude brodovima na lokacije industrije gdje se ruda koristila u crnoj metalurgiji ili energetici.


Početkom 40tih godina prošlog stoljeća, Bršica je bila 2. talijanska luka te je nakon Đenove imala najveći promet. Smještena je u dnu raškog zaljeva, na rubu isušenog raškog polja. Izgradnja grada Raše podrazumijevala je isušivanje mora tako da se cijelo područje iza luke nalazi ispod morske razine. Luka i pripadajuća infrastruktura nema podzemnih prostorija te je sa Podzemnim gradom vezana lokalnom prometnicom i uskotračnom prugom koja je služila za transport

pogled na luku

rude. Terminal za drvo izgrađen je 1979., 1982. terminal za stoku. Danas je Bršica dio slobodne zone Luke Rijeka kao Slobodna zona Bazen Raša, a terminal se koristi i za druge vrste tereta.

povijesna fotografija Brsice



Osim građevina stare kapetanije i carine tu su objekti vezani uz utovar i transport: dokovi, navozi, dizalice te kamenolom koji se još povremeno eksploatira. Na istočnoj strani lučkog zaljeva nalaze se napuštene upravne zgrade iz vremena 50tih te drveni montažni objekti koji se još uvijek koriste. VALORIZACIJA GRAĐEVINA Najznačajnije iako devastirane građevine u Bršici su stara kapetanija i carinarnica.

stara kapetanija – pogled s ceste

Smještene su na strateški izuzetnoj poziciji ‐ stijeni petnaestak metara nad sjevernim ulazom u luku, uz asfaltiranu regionalnu cestu. Preglednost nad lukom, fantastičan pogled prema raškom zaljevu, evidentno je bila važnija u odabiru lokacije nego zahtjevan pristup građevinama. (Proširenjem ceste u novije vrijeme dokinute su stepenice do kapetanije pa

stara kapetanija i carinarnica – pogled iz luke

je plato ostao teško pristupačan.) Prema oblikovanju, kapetaniju i carinarnicu, obzirom da podaci o vremenu gradnje i arhitektu nisu poznati, možemo smjestiti u period 1930tih godina. Carinarnica još nosi tragove povijesnih stilova koristeći u žbuci profilirane okvire prozora, ali i ravni, betonski prepust završetka ravnog krova. U stilskom smislu potpuno čista je stara kapetanija. Odnos volumena te terasa/balkon/kapetanski most na prvoj etaži koji lebdi nad stijenom, karakterističan je motiv tog perioda, a posebno na ovoj lokaciji, isturen prema moru nudi i simbolično značenje.

karakterističan prozor carinarnice



Oko građevina pronalaze se i ostaci uređenih terasa, stepeništa s ogradama u betonu i opeci, danas u potpunosti zapušteni. Gledajući tipske kuće u Sabaudiji, gradu koji je realizirao tim arhitekata 1933‐34., između kojih je i Eugenio Montuori, autor Podlabina (1938‐ 1942.) može se pretpostaviti da je netko iz tog kruga mlađe generacije arhitekata talijanskog racionalizma (Cancellotti, Montuori, Piccinato, Scalpelli) bio angažiran i na projektu kapetanije ili tim koji je nešto ranije projektirao Rašu.

tipske dvojne kuće u Sabaudiji



3. KONZERVATORSKE SMJERNICE

U utvrđivanju sustava mjera zaštite za građevine

Cjelokupni

u sklopu planiranih industrijskih naselja predviđa

Podzemni grad XXI ima karakter industrijskog

se očuvanje cjeline koju čine sve građevine.

krajolika i kao takav ga treba štititi.

Stoga je osnovna konzervatorska smjernica

uvrštavanje cijelih naselja u obuhvat UPU‐a dijela

U skladu s navedenim konzervatorske smjernice

naselja kako bi se detaljno propisali planski

su sljedeće:

parametri za cijelo naselje, a ne samo za njegove

održavanje, popravci i obnova građevina,

segmente.

restitucija i rekonstrukcija građevine ili

prostor

obuhvaćen

projektom

Većina građevina danas je prazna i njihova

dijelova građevine čije je povijesno stanje

izvorna namjena koje je bila u skladu s

(izgled i obrada pročelja, pokrov, gabariti i sl.)

industrijskom namjenom naselja i povijesnim

narušeno neadekvatnim zahvatima,

trenutkom više nije prihvatljiva.

adaptacija i prenamjena u mjeri u kojoj ne

Tako za zgrade koje su kroz povijest mijenjale

narušava postojeći arhitektonsko‐urbanistički

namjenu, treba pronaći namjenu koja je u skladu

integritet građevine i okoliša te osiguravaju

s vremenom u kojem živimo i prostornim

bolje održavanje zgrade,

karakteristikama samih građevina.

zamjena i uvođenje infrastrukture primjerene

Adekvatnim namjenama smatraju se različite

suvremenom načinu života ukoliko ona ne

društvene i poslovne namjene. Tako se u

mijenja izgled građevine,

navedene građevine mogu smjestiti djelatnosti iz područja

prosvjete

informatike,

medija,

i

odgoja,

trgovine,

isključivo kao cjelovit zahvat; parcijalna

znanosti, turizma

rješenja obnove pročelja, zaštite od sunca,

i

stolarije, bravarije i sl. nisu dopuštena,

ugostiteljstva, djelatnosti s područja likovnih i primijenjenih umjetnosti, obrtničke djelatnosti i

slično. Ukratko, sve one djelatnosti koje bi pridonijele kvaliteti života stanovnika, kao i

obnova građevina može se realizirati

uklanjanje neodgovarajuće i nekvalitetne gradnje u dvorištima,

uređenje i održavanje javnih površina i

turističkoj i kulturnoj ponudi naselja, a koje su

prostora u skladu s karakterom povijesno

kompatibilne sa stanovanjem u neposrednoj

stilskog okruženja

blizini te ga ničime ne ometaju i ne ugrožavaju. Iznimka su lokacije Štalije, termoelektrane Vlaška,

koje

bi

mogle

imati

i

prostorom

najvećim

mogućim

dijelom

pretvoriti u pješačku zonu, ukloniti i parkirane automobile te oblikovati prostor

gospodarsku/proizvodnu namjenu.

tako da može služiti za povremene kulturne i

javne manifestacije.



Zakonom propisanom postupku podliježu sljedeći zahvati:

svi

građevni

i

obrtnički

zahvati

na

pojedinačnim građevinama,

urbana oprema (javna rasvjeta, reklame, ograde i sl.),

uređenje javnih površina, parcela i dvorišta (hortikulturno i parterno),

prenamjena građevina,

zahvati na komunalnoj infrastrukturi.

Zaštitni i drugi radovi na kulturnom dobru unutar prostornih međa određenih rješenjem o zaštiti mogu se poduzeti samo uz prethodno odobrenje nadležnog konzervatorskog odjela. Vlasnik kulturnog dobra dužan je provoditi sve mjere zaštite koje se odnose na održavanje kulturnog dobra, a koje odredi nadležni konzervatorski odjel.



4. LITERATURA

Montuori, Eugenio (1981), Eugenio Montuori architetto, Milano

Montuori, Eugenio, Il piano regolatore di Pozzo Littorio (Arsia) – Istria, “Urbanistica” 5‐ 6, Anno XI, Settembre‐Dicembre 1942 – Anno XX

Milevoj, M. i Strenja, E. (1999), Labin tragom vijekova, Labin

Milevoj, M. (1990), Do socijalizma i natrag – labinska novinska kronika 1945‐90, Labin

Tomasella, Paolo (1998), Pozzo Litorio, La città del carbone, Territori e contesti d’arte, vol. 2, 87‐99, Pasian di Prato

“Carbonia, nuova cittá della Sardegna“ Architettura 9/1935.

Piccinato, Luigi, “Il significato urbanistico di Sabaudia“, “Urbanistica“ 5‐6, Anno XI, Settembre‐Dicembre 1942 – Anno XX

Vorano Tulio, Istarski ugljenokopi, četiri stoljeća rudarenja u Istri

Valušek Berislav, Gustavo Pulitzer Finali, Raša, Rijeka 2000.

Radović Mahečić Darja, Raša – grad‐ spomenik moderne arhitekture, Radovi Instituta za povijest umjetnosti god. 24/2000. (113‐126)

FOTODOKUMENTACIJA

I

PROJEKTNA

DOKUMENTACIJA:

Arhiv obitelji Montuori u Rimu

Platforma 9.81, Zagreb

Grad Labin

Urbis 72, Pula

ASK Atelier, Zagreb


Podzemni grad XXI // Valorizacija urbanističko-arhitektonske baštine industrijskih postrojenja i rudarskih naselja

Recommend Documents