Pismenost i Nepismenost u Svijetu

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA Filozofski fakultet Osijek DVOPREDMETNI STUDIJ Povijest i pedagogija Filozofija i pedagogija

PISMENOST I NEPISMENOST U SVIJETU

MENTOR: prof.dr.sc. Anita Klapan Sanja Merčep Marina Topalović

STUDENTICE:

svibanj 2011., Osijek

SADRŽAJ 1.Uvod....................................................................... .................3 2.Pismenost

i

nepismenost

u

svijetu...........................................4 2.1. Pismenost............................................................................4 2.2.

Razvoj

pismenosti

kroz

povijest............................................6 2.3.

Pismenost

u

21.

stoljeću.......................................................9 2.3.1.

Funkcionalna

pismenost...............................................................9 2.3.2.

Informacijska

pismenost.............................................................10 2.3.3.

Kritička

pismenost.......................................................................11 2.3.4.

Znanstvena

pismenost................................................................11 2.3.5.

Medijska

pismenost....................................................................12

2

3.

Pismenost

i

nepismenost

–

danas..........................................15 4. Zaključak.......................................................................... ......18 5.

Popis

literature......................................................................19

1.

Uvod

U ovom seminarskom radu reći ćemo nešto o pojmu pismenosti o kojem postoje različite definicije te stoga i različita shvaćanja pismenih i nepismenih osoba. Pismenost ćemo promatrati i u njenom povijesnom razvoju, ali naglasak ćemo staviti na pismenost 21. stoljeća, tzv. funkcionalnu pismenost koja postaje kriterij socijalizacije u društvu. Osobe koje

ju

ne

posjeduju

nisu

uspješne

u

društvu,

nemaju

potrebne

kompetencije i teže se uklapaju. Također, vrlo važna i u ovo naše vrijeme naprosto

neizbježna

je

medijska

pismenost

koja

oblikuje

našu

svakodnevicu. Bit će govora o pismenosti i nepismenosti u razvijenim i nerazvijenim zemljama i naravno u Hrvatskoj. 3

2.

Pismenost i nepismenost u svijetu

2.1. Pismenost

Pismenost je u užem smislu sposobnost čitanja i pisanja. Pojam je višeznačajan i mijenja se u skladu s informacijskim formama koje nameće razina tehnološkog i civilizacijskog razvoja društva. Kriteriji za definiranje pismenosti su različiti i razlikuju se od države do države. u nekim državama nepismenima se smatraju oni koji ne znaju čitati ili pisati, a u drugima oni koji ne znaju nijedno od toga. 4

Tijekom popisa stanovništva u Hrvatskoj 2001. godine pitanje o pismenosti postavljalo se osobama koje se nisu školovale ili su imale završena manje od četiri razreda osnovne škole. Smatralo se da je osoba pismena ako je izjavila da zna pročitati i napisati neki uobičajeni tekst. Pritom je bilo svejedno na kojem jeziku ili pismu, a rezultati se odnose na stanovništvo staro deset i više godina.

Međunarodni dan pismenosti (International Literacy Day) UNESCOova je inicijativa, čiji je cilj svake godine podsjetiti međunarodnu zajednicu na status pismenosti i obrazovanja odraslih na globalnoj razini. Ideja o održavanju ovog dana pojavila se u rujnu 1965. g. u Teheranu,

na

Svjetskoj

konferenciji

ministara

obrazovanja

o

iskorjenjivanju nepismenosti. Na konferenciji je predstavljena inicijativa za proglašavanjem jednog dana u godini Međunarodnim danom pismenosti, kako bi se na taj dan slavilo, ali i upozoravalo na važnost pismenosti na međunarodnoj razini. Kao dan obilježavanja odabran je 8. rujna, a UNESCO je s obilježavanjem Međunarodnog dana pismenosti započeo već 1966. godine. Ujedno je ova tema i dio UNESCO-vog Desetljeća pismenosti koje traje od 2003. do 2012. godine, a unutar kojega je 2009. i 2010. godina posvećena upravo snazi pismenosti. Vijeće Europe je 2005. godinu proglasio godinom obrazovanja u građanstvu, a Europska unija svoje politike cjeloživotnog učenja uvijek formulira

na

način

da

je

aktivno

građanstvo

postavljeno

kao

neizostavan element – pri čemu se ono javlja kao ključno sredstvo za ostvarenje strateških ciljeva Europske unije, ali i kao cilj vrijedan za sebe.

Pravo na obrazovanje osnovno je ljudsko pravo, iako to u prošlosti nije bilo uvijek tako. Danas je u svijetu 860 milijuna nepismenih, a od toga dvije trećine su žene. Od 100 milijuna djece koja nisu uključena u osnovnu 5

školu, više od 60% se odnosi na djevojčice. Žene sa srednjoškolskim obrazovanjem pet puta su više informirane o HIV-u i AIDS-u, a visoka stopa smrtnosti djece vezana je uz nepismenost majke, upozorava se u najnovijem

izvješću

UNESCO-a,

izdanom

povodom

obilježavanja

Međunarodnog dana pismenosti, 8. rujna. Nepismene osobe nalaze se pred većim rizikom od obolijevanja i u manjoj su mjeri skloni traženju medicinske pomoći za sebe, svoju obitelj ili svoju zajednicu.

2.2. Razvoj pismenosti kroz povijest

Najstariji primjeri pisanja potječu iz 4. milenija prije Krista, a pronađeni su u današnjoj Siriji. To su bile pločice, četvrtasti ili duguljasti blokovi ilovače koje su se mogle držati u ruci. Nekoliko takvih pločica činilo je knjigu. Umijeće pisanja razvilo se u Babilonu kako bi složeno društvo organizirali zakonima. Pisanje je izumljeno iz komercijalnih razloga – da bi 6

se znao broj stoke koji pripada određenoj obitelji. Pisani znak bio je sredstvo pamćenja, a prednost pločica bila je mogućnost zadržavanja bezgranične količine informacija i više nije bila potrebna prisutnost onog koji pamti da bi se pronašla informacija.

Krajem 2. tisućljeća pr. n. e., Feničani su izumili novi tip pisma koji je bio jednostavniji od klinastog (Stipčević, 1985.). Bio je to alfabet s grafički vrlo jednostavnim znakovima za pisanje pojedinih glasova. Sastojao se od 22 znaka kojima su se bilježili konsonanti. Feničani nisu imali znakove za vokale, njih kasnije uvode Grci. Grci su preuzeli njihov alfabet i proširili ga na druge narode.

Sokrat govori kako bi pravi naučenjaci trebali proći kroz život bez knjiga; one bi trebale služiti samo kao pomoć pri pamćenju, a čitanjem se može potaknuti samo ono što čitatelj već poznaje (Manguel 2001.). U Grčkoj je prevladavalo shvaćanje da su neke knjige namijenjene određenoj skupini. Tako su ženskoj publici bili namijenjeni rani romani, najčešće ljubavne priče, a muškarcima epovi i kazalište (Manguel, 2001.).

Za Arape pismo je imalo sveto, duboko, religijsko i simboličko značenje. Pisači materijal do 8. st. bila je koža, pergament i papirus, a nakon toga papir što dovodi do uspona u proizvodnji knjiga. Papir su preuzeli od Kineza (Stipčević, 1985.).

Trgovina knjiga bila je vrlo važna u gradovima. Knjižari su imali dućane uz džamije, a u njima su se sastajali učeni ljudi kako bi raspravljali o različitim temama te recitirali pjesme. U Bagdadu se od 9. do 13. st. odvijala proizvodnja knjiga bez premca u tadašnjem vremenu (Stipčević,

7

1985.). U velikim knjižnicama sastaju se učeni ljudi, razgovara se o znanosti i čitaju se literarni sastavci.

U 14. st. pojavljuju se tzv. Bibliae Pauperum (Biblije za siromašne). Bile su to knjige sa slikama (Manguel, 2001.). Svaka stranica sadržavala je dva ili više prizora koje su svećenici prepričavali i tumačili povezujući ih s moralnim poukama. Prema nekima, one su bile nerazumljive nepismenim ljudima, služile su naučenjacima i klericima koji si nisu mogli priuštiti pravu Bibliju. Međutim, i tada su vjerojatno bile dostupne siromašnima i nepismenima. Bile su to svete riječi prevedene na jezik koji je svatko mogao razumjeti. U tradicionalnoj kršćanskoj ikonografiji knjiga ili svitak pripadali su muškom božanstvu (Manguel, 2001). Knjiga je bila simbol Božjeg zakona. I Marija prikazuje s knjigom kao simbolom mudrosti, a u kasnijim prikazima dijete Krist na njenim rukama gužva knjigu pokazujući svoju intelektualnu premoć.

Učiti čitati i pisati izvan crkve bila je povlastica plemstva. Rano podučavanje dječaka i djevojčica bila je dužnost dadilja koje su čitanje i pisanje podučavale fonetski. Nakon što bi naučili slova, dječaci su dobivali muške učitelje ili privatne mentore, a majke su se brinule za obrazovanje djevojčica (Manguel, 2001.). Do 15. st. kao metoda upotrebljavan je skolasticizam. Bilo je to uvježbavanje učenika da razmotre tekst prema prije utvrđenim i odobrenim kriterijima, razumijevanje se ne smatra uvjetom za znanje (Manguel, 2001.). U školama najprije su poučavali čitanje i pisanje, a zatim predmete triviuma: gramatiku, retoriku i dijalektiku.

Kao posebnu vrstu čitatelja u Srednjem vijeku zanimljivo je spomenuti žene na japanskom dvoru. One su živjele zatvorene od vanjskog svijeta, a i sam jezik im je predstavljao ograničenje pošto ih nisu podučavali leksiku, 8

povijesti, pravu, filozofiji, a normalno su komunicirale pismima. Najvažnije je bilo da mogu glumiti prividnu ravnodušnost i neznanje. Pod tim okolnostima stvorile su vlastitu književnost i izmislile nove žanrove. Istovremeno su bile stvaratelji i uživatelji te književnosti. Pritom su usavršile fonetsku transkripciju jezika kojim im je bilo dopušteno govoriti, a taj je pisani jezik poznat kao «žensko pismo». Na njemu su stvorena neka od najvažnijih djela u japanskoj i svjetskoj književnosti (Manguel, 2001.).

U 19. je stoljeću i dalje bilo mnogo nepismenih. Uz to, crncima u SAD-u i bilo je zabranjeno učiti čitati (Manguel, 2001.). Vlasnici robova čvrsto su vjerovali u pisanu riječ. Smatrali su da ako netko može pročitati rečenicu, može i razmišljati i djelovati prema njoj pa je tako najlakše vladati nepismenom gomilom. U isto vrijeme, u New Yorku je utemeljena udruga za suzbijanje poroka (Manguel, 2001.). Bio je ti prvi cenzorski odbor u SADu, a uzrokovao je uhićenja mnogih malih izdavača i tiskara.

9

2.3. Pismenost u 21. stoljeću

Pismenost 21. stoljeća podrazumijeva osposobljavanje ljudi za čitanje s razumijevanjem, učenje vještina jasnog komuniciranja, osposobljavanje za rješavanje problema,

učenje

vještinama i navikama timskog rada,

osposobljavanje za rad s novim informacijskim tehnologijama, znanje stranih jezika i osposobljavanje

za trajno učenje. Pismenost je sada

usmjerena na stjecanje novih vrijednosti, stavova i navika. 21. stoljeće stoljeće znanja. U

je

ovom stoljeću razlikujemo funkcionalnu pismenost,

informacijsku pismenost, kritičku pismenost, znanstvenu pismenost te u najnovije vrijeme i medijsku pismenost.

2.3.1. Funkcionalna pismenost

Osoba je funkcionalno pismena ako se može uključiti u sve aktivnosti u kojima je pismenost potrebna za efektivno funkcioniranje njezine grupe i zajednice te kako bi joj omogućila da se nastavi služiti čitanjem, pisanjem i računanjem za svoj vlastiti razvoj i razvoj zajednice. Prevladava shvaćanje pismenosti kao sposobnosti čitanja, kombinirano s

pisanja i (povremeno) računanja,

definiranjem pismene osobe kao one koja je završila

osnovno obrazovanje. Pismena osoba je osoba ‘sa ili bez škole ako može pročitati i napisati sastavak u vezi sa svakidašnjim životom, odnosno koja može pročitati i napisati pismo bez obzira na kojem jeziku ili pismu može čitati, odnosno pisati.

10

2.3.2. Informacijska pismenost

Informacijska pismenost obuhvaća pismenost s obzirom na korištenje alata – to je sposobnost razumijevanja i korištenja praktičnih i pojmovnih alata u suvremenoj informacijskokomunikacijskoj tehnologiji. Pismenost s obzirom na izvor podataka je sposobnost razumijevanja oblika, formata, lokacije i pristupa različitim izvorima informacija, posebice dnevnim novostima. Društveno-strukturalna pismenost obuhvaća razumijevanje kako se informacija društveno formira. Istraživačka

pismenost

je

sposobnost

korištenja

i

korištenja

informacijske tehnologije u proučavanju znanstvene literature. Izdavačka

pismenost

je

sposobnost

formatiranja

i

publiciranja

istraživanja i ideja u elektronskom, tiskanom ili multimedijskom formatu. Nova tehnologijska pismenost podrazumijeva sposobnost stalnog prilagođavanja,

razumijevanja,

procjenjivanja

i

korištenja

novina

u

informacijskoj tehnologiji, te donošenje dobrih odluka s obzirom na primjenu novih tehnologija. Kritička pismenost je sposobnost kritičke procjene intelektualnog, društvenih i ljudskih snaga i slabosti, potencijala i ograničenja, koristi i cijene informacijske tehnologije.

11

2.3.3. Kritička pismenost

Značenje pismenosti se najčešće vezuje uz funkcionalne definicije te se sagledava kao skup vještina koje vode prema gospodarskom napretku i postignućima na međunarodnim usporednim testovima. Pismenost je društvena forma, stvorena s obzirom na širu društvenu praksu, odnose vrijednosti, ciljeve i interese. Cilj obrazovanja u ovoj definiciji piesmenosti ne bi trebao biti stvaranje “funkcionalne pismenosti”, već kritičke pismenosti, političke pismenosti koja omogućava razvoj stvarnog razumijevanja i kontrole svih područja društvenog života u kojima sudjelujemo.

2.3.4. Znanstvena pismenost

Znanstvena pojmovnih

pismenost

okvira

sudjelovanje

u

i

je

procesa

društvenim

i

znanje potrebnih kulturnim

i

razumijevanje za

donošenje

zbivanjima

te

znanstvenih zaključaka, gospodarsko

djelovanje. To je sposobnost pitanja, pronalaženja i davanja odgovora na pitanja o svakodnevnim

pojavama.

Znanstvena

pismenost

podrazumijeva

sposobnost čitanja znanstvenih radova s razumijevanjem, te sposobnost 12

donošenja zaključaka o vrijednosti znanstvenih podataka i primjenjivanje zaključaka u odgovarajućem kontekstu.

2.3.5. Medijska pismenost

Svrha obrazovanja postala je učenje shvaćanja složenih ideja spajanjem više riječi zajedno. Danas informacije o svijetu oko nas nisu sadržane samo u riječima na papiru, nego sve više u sveprisutnim brzim i snažnim slikama i zvukovima multimedijske kulture. Premda se posredovane poruke čine očitima i jasnima, one se koriste složenim audio-vizualnim jezikom koji ima vlastita pravila – gramatiku, i koji se može primjenjivati za oblikovanje složenih koncepcija i predodžbi o svijetu. Kako bi se olakšalo kretanje svijetom multimedijske kulture, trebamo biti vješti u «čitanju» i «pisanju» jezika slika i zvukova, jednako kao što smo učili čitanje i pisanje jezika tiskanih komunikacija. S tom je zadaćom razvijena koncepcija medijske pismenosti, osobito komponenta vizualne pismenosti. U središtu pozornosti medijske pismenosti su kritičke i kreativne vještine, tj. svladavanje znanja o tome kako napraviti veze između složenih ideja, kako stalno postavljati pitanja, oblikovati odgovore, identificirati zablude, što čini temelje intelektualne slobode i vježbanja demokracije. Pri tome se koncept teksta širi na bilo koji oblik poruke: verbalne, pisane, zvučne, vizualne, ili njihove kombinacije. Ponekad medijski tekst može obuhvaćati različite formate, primjerice: mnogi crtani filmovi često su popraćeni cijelom kampanjom pratećih proizvoda: lutkama, odjećom, lunch-paketićima, video-igrama, knjigama, tematskim vožnjama u zabavnim parkovima… 13

Pojam medijske pismenosti konačno je definiran na američkoj konferenciji o medijskoj pismenosti 1992. godine te je ona određena kao sposobnost

pristupa,

analize,

vrednovanja

i

odašiljanja

poruka

posredstvom medija. Pristup je to koji omogućava shvaćanje uloge medija u društvu, te upućuje na osnovne vještine, za analize i kreacije medijskih poruka. Koncept obuhvaća različite kompetencije: tehničke (sposobnost pristupa medijima), kritičke (razumijevanje medijskih sadržaja, sposobnost njihova tumačenja i kritičkog vrednovanja) te praktične (sposobnost stvaranja medijskih poruka). Važno je istaknuti i ono što medijska pismenost nije. Prvenstveno, nije puko donošenje medijskih sadržaja u učionice bez analize prirode i utjecaja medija i njihovih poruka na društvo. Nije ni blaćenje medija, isključiva proizvodnja medija, razmatranje medijske poruke ili iskustva iz jedne

perspektive,

traženje

stereotipa

ili

krivih

interpretacija

bez

istraživanja što ih je učinilo «normalnima». Konačno, nikako nije zabrana: NE GLEDAJ, nego poruka: GLEDAJ POZORNO, RAZMIŠLJAJ KRITIČKI. Predmet proučavanja medijske pismenosti su potencijalno štetni medijski sadržaji (nasilje, reklame, stereotipi ili pornografija), utjecaji medija

i

štetnih

sadržaja,

regulacija

i

samoregulacija

(konvencije,

nacionalni zakoni i etički kodeksi novinara i oglašivača), te nove tehnologije i njihova društvena uloga. To obuhvaća industrijalizaciju informacija, zabave i kulture, interaktivnu komunikaciju, nove medijske žanrove poput bloga itd. Važnost medijske pismenosti ponajprije se ogleda u utjecaju medija na glavne demokratske procese. Za demokratsko sudjelovanje građana potrebne su vještine kritičkog mišljenja i samoizražavanja. Medijska pismenost omogućuje prvenstveno djeci, budućim građanima-političke odabire, shvaćanje političkog diskursa i sudjelovanje u njemu. Time će i kao punoljetni, medijski pismeni, dobro obaviješteni građani donositi samostalne odluke o demokratskom izbornom procesu.

14

Medijska pismenost potrebna je zbog sveprisutnog visokog stupnja uporabe medija i zasićenja društva medijima. Kad se zbroje medijske poruke kojima smo okruženi, od televizijskih reklama, do plakata, interneta, pa čak i odjeće, izloženiji smo medijskim porukama u jednome danu više nego što su to naši djedovi bili u jednoj godini. Medijska pismenost uči kako ploviti tim morem poruka tijekom cijelog života. Današnji mediji utječu na oblikovanje mišljenja, uvjerenja i stajališta. Bez obzira na razlike u stupnju utjecaja medija, svi istraživači se slažu da mediji utječu na društvo. Shvaćanjem tih utjecaja medijska pismenost nas sprječava da postanemo ovisni o medijima. Suvremeno doba

obilježeno

je

sve

većim

utjecajem

vizualne

komunikacije

i

informacija. Živimo u multimedijalnom svijetu, a medijska pismenost uči kako interpretirati različite slojeve komunikacije koji se temelje na slici u suprotnosti s tradicionalnom tiskanom riječi. Pri tom se sve više ističe važnost informacija u društvu i potreba za cjeloživotnim učenjem. Medijska pismenost omogućuje učiteljima i učenicima da shvate odakle informacije dolaze, čiji su interesi istaknuti i kako pronaći alternativna stajališta. U središtu je proces ispitivanja. Pregled integracija medijskog opismenjivanja u nastavne planove razvijenih država svijeta, pokazuje da je ono unatoč svim nastojanjima još na razmjerno visokoj razini i da u većih zemalja ovisi o entuzijazmu pojedinih učitelja i škola. Školske se vlasti radije odlučuju za uključivanje medijske pismenosti u srednjoškolske nego u osnovnoškolske nastavne planove. S obzirom na uspješnost uključivanja medijske pismenosti u školske sustave države se mogu podijeliti u tri skupine: u prvoj su skupinu one u kojoj je medijska pismenost

dio

nastavnog

plana:

poput

Australije,

Finske,

Danske,

Kadande, Mađarske, Njemačke, Norveške, Irske, Slovenije, Švedske i Velike Britanije. U tim se državama službena školska politika pozitivno odnosi prema medijskoj pismenost. U nekim od njih je čak dio završnog ispita. Osigurano je odgovarajuće gradivo i drugi izvori potrebni za učenje, te postoje i društva učitelja medijskog odgoja. Drugu skupinu čine one države koje čine u kojima postoji minimalna uključenost medijske 15

pismenosti u školske satnice: poput Austrije, Hrvatske, Nizozemske ili USA. U tim zemljama medijsko opismenjavanje ovisi o motiviranosti pojedinih učitelja i potpori neslužbenih institucija. Službena školska politika nije prepoznala važnost medijske pismenosti i daje znatniju novčanu potporu za projekte. Treću skupinu čine države u kojima medijska pismenost nije uključena u nastavne planove. Poseban model ima Francuska, gdje medijski odgoj, prije svega na području filmskih studija ima dugu tradiciju kao dio neformalnog obrazovnog sustava.

3.

Pismenost i nepismenost – danas

Pismenost je u užem smislu sposobnost čitanja i pisanja, pojam je višeznačajan i mijenja se u skladu s informacijskim formama koje nameće razina tehnološkog i civilizacijskog razvoja društva. Kriteriji pismenosti su različiti od države do države. UNESCO je

1958. godine donio rezoluciju u

kojoj je rečeno da su nepismeni oni koji ne znaju napisati ili pročitati jednostavan tekst u vezi sa svakidašnjim životom. Također, UNESCO je 1967. godine 8. rujna proglasio svjetskim danom pismenosti. 16

Danas je u svijetu 860 milijuna nepismenih, a od toga dvije trećine su žene. Od 100 milijuna djece koja nisu uključena u osnovnu školu, više od 60% se odnosi na djevojčice. Pismenost u 21.stoljeću označava osposobljavanje ljudi za čitanje s razumijevanjem, učenje vještina jasnog komuniciranja, osposobljavanje za rješavanje problema,

učenje

vještinama i navikama timskog rada,

osposobljavanje za rad s novim informacijskim tehnologijama, znanje stranih jezika, osposobljavanje

za trajno učenje i stjecanje novih

vrijednosti, stavova i navika. U 21. stoljeću razlikujemo funkcionalnu, informacijsku, kritičku, znanstvenu i medijsku pismenost. Osoba je funkcionalno pismena ako se može uključiti u sve aktivnosti u kojima je pismenost potrebna za efektivno funkcioniranje njezine grupe i zajednice te kako bi joj omogućila da se nastavi služiti čitanjem, pisanjem i računanjem za svoj vlastiti razvoj i razvoj zajednice. Informacijska pismenost je sposobnost korištenja informacijske tehnologije u proučavanju znanstvene literature. Gledajući s kritičke perspektive, pismenost je društvena forma, stvorena s obzirom na širu društvenu praksu, odnose vrijednosti, ciljeve i interese.

Cilj obrazovanja ne bi trebao biti stvaranje “funkcionalne

pismenosti”, već kritičke pismenosti, političke pismenosti koja omogućava razvoj stvarnog razumijevanja i kontrole svih područja društvenog života u kojima sudjelujemo. Znanstvena pojmovnih sudjelovanje

pismenost

okvira u

i

je

procesa

društvenim

i

znanje potrebnih kulturnim

i

razumijevanje za

donošenje

zbivanjima

te

znanstvenih zaključaka, gospodarsko

djelovanje. U središtu pozornosti medijske pismenosti su kritičke i kreativne vještine, tj. svladavanje znanja o tome kako napraviti veze između složenih ideja, kako stalno postavljati pitanja, oblikovati odgovore, identificirati zablude, što čini temelje intelektualne slobode i vježbanja 17

demokracije.

Medijska

pismenost

je

sposobnost

pristupa,

analize,

vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija. Pristup je to koji omogućava shvaćanje uloge medija u društvu, te upućuje na osnovne vještine, za analize i kreacije medijskih poruka.

U današnjem društvu se ogromne razlike u pojmu pismenosti, točnije u tome kako koja država ima mogućnosti definirati je. Razvijene zemlje naravno mogu težiti i ostvariti pismenosti koja je funkcionalna, znanstvena ili kritička, dok se u nerazvijenim siromašnim zemljama teži osnovnom obvrazovanju i pružanju mogućnosti ostvarivanja osnove pismenosti, znači napisati i pročitati jednostavnu rečenicu. Australija, poznata još i pod nazivom „sretna zemlja“ kada govorimo o pismenosti, ima najveći postotak pismenih, prema zadnjim istraživanjima i preko 99%. Njihov gospodarski razvoj se temelji na ideji da je broj pismenih i obrazovnih ljudi najjači adut koji mogu posjedovati, te iz tog razloga i ulažu toliko u obrazovanje, te imaju najveću stopu upisa u osnovne, srednje i visokoškolske ustanove.

Amerika, iako su jedna od vodećih zemalja po prihodima po glavi stanovnika, nalaze se tek na 12 mjestu kad je edukacija u pitanju. Ne tako davno bili su jedana od vodećih zemalja u svijetu po pitanju obrazovanja, ali danas to više nije tako. Njihov sistem uređenja i upravljanja dovodi do velikih razlika, te danas više od 50% Amerikanaca ne može pročitati knjigu na razini 8razreda osnovne škole. Kako bi se to promijenilo uveli su program „First Book“

koji omogućava djeci kojoj je potrebno da dobiju

svoju knjigu i na temelju toga ne samo da se opismenjavaju već stječu i neke druge kompetencije. Južna Amerika – Bolivija je treća zemlja slobodna od nepismenosti nakon Kube i Venecuele. Kada je došlo do promjene političkog režima dolazi i do osvještavanja problema nepismenosti. U Boliviji su se ugledali na uspješan kubanski program „Yo, sí puedo“ (Ja, Da ja mogu). U nekoliko 18

godina pismenosti se povećala tako što su volenteri poslani širom zemlje i oni su opismenjavali ljude, te tako Boliviji omogućili napredak. Afrika se nažalost nalazi u najvećim problemima ne samo po pitanju pismenosti ali statistika im ne ide u prilog. Najveći broj nepismenih i neobrazovanih, posebno žene i djece. Nešto bolje situacija je u sjevernoj Africi ali ni približno dostatna za rješenje toga problema. Hrvatska,

prema

zadnjem

popisu

stanovništva

oko

70

000

nepismenih, što je oko 1,8%, a uskoro ćemo vidjeti što će novi popis pokazati. Prema svjetskim standardima i ne kotiramo loše uzmemo li u obzir sve činjenice, ali s obzirom na ostatak Europe i ono čemu gospodarski i politički težimo mogli bi i bolje. Šibensko-kninska županija ima najveći postotak nepismenosti 5,13%, a najmanji postotak Primorskogoranska sa 0,60%, dok 82% nepismenih u Hrvatskoj čine žene.

4.

Zaključak 19

Ovim seminarom pokušale smo prikazati pismenost (nepismenost) s više gledaišta. Od općeg pojma što ona uopće je, različitih vrsta i primjena, kroz njezinu povijest razvoja, današnjeg shvaćanja i područja koja se moraju ostvariti kako bi se zadovoljio pojam pismenosti u modernom društvu. Kratak pregled po kontinentima/državama, te glavni njihovi uspjesi, problemi i razlike među njima je nešto na što smo se ukratko osvrnuli ovdje što zbog nedostatka literature, što zbog toga zato što je to promjenjivo te istraživanja ne daju cjelokupnu sliku kakva ona uistinu je, već samo određene dijelove iz kojih onda sami moramo stvarati cjelokupnu sliku. Ono što je zaista važno i na što treba skrenuti pozornost je zaista velika razlika među zemljama. Naravno da ne mogu svi ostvariti sve kompetencije koje današnji standardi nameću ali osnovu razinu mislimo da treba zadovoljiti. To nikako ne može biti samo želja ili težnja zemalja koje nažalost to ne mogu same ostvariti, to treba biti globalan cilj, jer pismenost je posljedica napredka u svim područjima gospodarstva, obrazovanja i društva.

20

5.

Popis literature

1. Manguel, Alberto: Povijest čitanja, Prometej, Zagreb, 2001. 2. Stipčević, Aleksandar: Povijest knjige, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb,

1985. 3. Internet

21