FRANTZ FANON
PREZRENI NA SVIJETU
svucr
FRANTZ FANON PREZRENI NA SVIJETU
Ad A d o l f Dragič Dragi č ević evi ć , Vjek Vje k o s l av Mik Mi k ecl ec l n Vanja Sutlić Prijevod
Vera Frangeš Vanj sk a
oprema
Svetozar Domić
STVARNOST Za
i zdav ača
Pero Majstorović
FRANTZ FANON
PREZRENI NA SVIJETU Predgovor Jean-Paul Sartre Pogovor Vjekoslav Mikecin
E STVARNOST — ZAGREB
Naslov originala
FRANTZ FANON LES DAMNĆS DE LA TERRE Copyright Librairie Frangois Maspero editeur, Pariz, 1968.
Tisak: Riječka tiskara - Rijeka
SADRŽAJ Predgovor Predgovor (Jean-Paul (Jean-P aul Sartre) Sar tre) 1. O n a s i l j u ............................. O n asilju as ilju u internacionalnom kon kontekstu tekstu .
VII 1 45
2. Veličina Veličina i slabost slab ost sp spon ontan tanos osti ti .
55
3. Ne Neprilike prilike nacionaln nacio nalnee svijest svij estii .
83
4. O na naccion onaalno nojj k u l t u r i ................ Međuuvjetovanost nacionalne kulture i o slobodilačkih b o r b i ...............
121 143
5. Kolonijalni r a t i duševni poremećaji. poremećaji. . . . Od zločinačke impulzivnosti Sjevernoafrikanaca do na narod odno noos osllob obod odiilačko kogg r a t a ........................ Z a k l j u č a k ..............................
153 187 201
Pogovor Život i djelo F rantz ra ntzaa Fano Fa nona na (Vjekoslav (Vjekoslav Mikecin) Mikecin)
205
PREDGOVOR Nij N ijee tom to m e davn da vnoo da je Z e m lja lj a bro br o jila ji la d v ije ij e m ilij il ijaa rde rd e žite ži telj lja, a, ili il i p a k p e t sto st o tin ti n a m ilij il ijuu n a l jud ju d i i m ilij il ijaa rdu rd u i p e t stotina milijuna domorodaca. Prvi su raspolagali s Riječju, a drugi su se njome služili. Između onih i ovih — pro pr o d a n i kraljići, vazali, i jedna lažna potpuno izmišljena buržoazija služili su kao posrednici. U kolonijama istina se pokazivala u svoj svojoj golotinji; »metropole« su je željele odjevenu; bilo je potrebno da ih domoroci vole. Kao majke, u stano vitom smislu. Evropska se elita dala da stvori elitno domorodaštvo; izabirani su mladići, na čelo su im utiskivali usijanim željezom načela zapadnjačke kulture, trpali su im u usta zvučne zabušače, velike gnjecave riječi koje su se lijepile za zube. Nakon kratka boravka u metropoli, slali su ih kući, patvorene. Te žive laži nisu imale više što ka zati za ti svo sv o joj jo j braći; oni su praz pr azno no odzv od zvaa n jali. ja li. I z Pariz Pa riza, a, iz Londo Lon dona na,, iz A m ster st erdd a m a m i smo sm o odaš od ašilj iljal alii riječ rij eči: i: »Par »P artetenon! Bratstvo!«, i odnekud, u Africi, u Aziji, usta su se otvarala:» ... tenon! ... stvo!« Bijaše to zlatno doba. Svršilo je: usta su se sama otvorila; glasovi žuti i crni govorili su još o našem humanizmu, ali to je bilo zato da zam za m jere je re našo na šojj nečo ne čovj vječ ečno nost sti.i. S luša lu šali li smo sm o b ez zlo zl o v o lje lj e te učtive izvještaje gorčine. Najprije je to bila gorda začuđe nost: Kako? Oni govore sami? Pogledajte, uostalom, što smo od njih učinili! Nismo sumnjali da će prihvatiti naš ideal, jer su nas optuživali da mu nismo vjerni. Ovaj puta Evropa je vjerovala u svoje poslanstvo: ona je helenizirala Azijate, i stvorila tu novu vrstu, grko-latinske crnce. Mi smo sm o izm iz m e đ u sebe se be sas sa s vim vi m p rak ra k tič ti č n o doda do dava vali: li: p u stim st imoo ih da viču, to ih tješi; pas koji laje ne ujeda. V II
Došla Došla je druga generacija gener acija koja je pomakla pom akla pitanje. Nje N jezz ini in i pisci, n jezi je zini ni pjesnic pje snicii nastojali na stojali su nam, s nevj ne vjer eroo jatn ja tnoo m strp st rpljiv ljivoš ošću ću,, objas ob jasnit nitii kako ka ko naše vrije vr ijedn dnos osti ti slabo slabo pri p rist staj ajuu isti is tini ni njih nj ihov ovaa života živ ota,, te kako ka ko ih oni ne mogu ni odbaciti ni usvojiti. To je približno značilo: vi od nas stvarate čudovišta, vaš humanizam hoće da budemo uni verzalni, a vaša nas rasistička praksa partikularizira. Slu šali smo ih posve neobavezno: kolonijalni upravljači nisu plaćen pla ćenii da čita či taju ju Hegela, i zapravo zapr avo ga malo čitaju, a taj im filozof i nije potreban da bi doznali kako se nesretne svijesti zapleću u vlastitim proturječjima. Nikakav učinak. Ovjekovječimo, dakle, njihovu nesreću i iz nje se neće ni šta roditi. Ako i postoji kakav trag revindikacije u njiho vim kuknjavama, govorili su nam eksperti, to je težnja za integracijom... Što se tiče pobune, bili smo mirni: koji bi svjestan domorodac ustao da pobije divne sinove Evrope samo da bi postao Evropljanin kao i oni? Ukratko, potpo magali smo te melankolije i nismo smatrali lošim da se, jedn je dnom om,, dodij do dijeli eli nagrada nagrad a Goncour Go ncourtt i koje ko jem m crncu: prva prv a je bila 1939.X 1961. godina. Poslušajte: »Ne gubimo vrijeme u jalo vim litanijama ili odvratnim mimikrijama. Ostavimo tu Evropu koja ne prestaje govoriti o čovjeku, a da ga pri tom mrcvari svagdje gdje ga susreće, na svim uglovima svo jih j ih ulica, u svak sv akoo m k u tk u svije sv ijeta. ta. Već sto st o lje lj e ć ima im a . . . u ime tobožnje ’duhovne avanture’ ona guši gotovo čitavo čovje čanstvo«. To je nov ton. Tko se usuđuje da ga prihvati? Afr A frik ikaa nac, na c, č ovje ov jekk Trećeg Treć eg svije sv ijeta, ta, bivši biv ši kolonizirani. kolonizi rani. On dodaje: »Evropa je ušla u takvu suludu, zbrkanu brzi n u . .. te u strahov strahovitoj itoj vrtoglavici vrtoglavici ide ide prema prema provali provaliji ji od koje ko je je bolje da se što prije udaljimo.« udaljimo.« Drugim riječim riječima: a: ona je prokleta. prok leta. Istina je to koju ko ju je nepristojno nep ristojno i izreć izreći, i, mo ji sunarodnjaci sunarod njaci kon ko n ali u koju smo mi — zar ne, dragi moji tinenta — svi do srži uvjereni. Pa ipak, potrebno je iznijeti jednu ogradu. Kad jedan Francuz, na primjer, kaže ostalim Francuzima: »Mi smo proklet prok leti!« i!« — što se, se, kolik ko likoo ja znam ja znam,, događa gotovo svak sv akoo dnevno od 1930 — to je strastven stras tvenii razgovor razgovor,, srdžbe i ljubavi, govornik se saživljuje sa svim svojim sunarodnjacima. A onda općenito doda: »Osim ako...«. Jasno Jas no je o če čemu mu je riječ: riječ : ne smije sm ije se više viš e dopu do pusti stiti ti nika ni ka kva pogreška; ako se njegove preporuke ne slijede do slovno, tada, i samo tada, zemlja će se raspasti. Ukratko, to je jedna prijetnja koju slijedi jedan savjet, i ti su raz vili
govori to manje neugodni što proizlaze iz nacionalne intersubjektivnosti. Ali kad Fanon kaže za Evropu da srlja u propast, on je daleko od toga da zvoni na uzbunu, on post po staa vlja vl ja dija di jagn gnoz ozu. u. T a j je lije li ječč n ik n e n a m jer je r a v a o sudi su diti ti bez priziva — vidjela su se čuda — niti joj dati sredstva za o zdra zd ravl vlje jenn je: je : on kon ko n sta st a tira ti ra da je na u m oru. or u. I to izva iz vana na,, oslanjajući se na simptome koje je uspio prikupiti. Sto se tiče liječenja, to ne: njemu su u glavi druge misli; hoće li ona nestati ili će preživjeti, baš ga briga. S tog razloga njegova je knjiga skandalozna. A ako vi, veseli i zbunjeni pro p rom m rmlj rm ljaa te: te : »Što »Št o li on sve sv e neće ne će kazat kaz ati!« i!«,, pra pr a va će v a m priro pr iroda da skan sk anda dala la izmać izm aći: i: jer je r Fano Fa non, n, zapr za prav avo, o, »vam »v amaa ne kazuje«; njegovo djelo — tako vrelo za druge — za vas va s ostaje ledeno; u njemu se najčešće govori o vama, ali va ma nikako. Svršeno je s crnim Goncourtima i žutim Nobelima, i neće se više vratiti vrijeme koloniziranih laurea ta. Jedan bivši domorodac »francuskog jezika« privikava taj jezik novim potrebama, služi se njime i obraća se koloniziranima: »Domoroci svih nerazvijenih zemalja, uje dinite se!« Kakav pad: za očeve mi smo bili jedini sugo vornici; sinovi nas pak ne smatraju više valjanim sugo vornicima: mi smo predmet razgovora. Naravno, Fanon usput spominje naša čuvena zlodjela, Setif, Hanoj, Mada gaskar, ali ne troši snage da ih osudi: on ih koristi. Ako razotkriva taktike kolonijalizma, složenu igru odnosa koji sjedinjuju i suprotstavljaju koloniste i »metropolce«, to je radi svoje braće; njegov je cilj da ih pouči kako će nas izigrati. Ukratko, tim glasom Treći svijet sebe otkriva i sebi govori. Zna se da on nije homogen i da njega sačinjavaju i narodi koji su još porobljeni, zatim oni koji su stekli lažnu nezavisnost, oni koji se bore da dobiju suverenitet, te naposljetku oni koji su postigli punu slobodu, ali koji živ ž ivee pod po d stal st alnn o m p r ije ij e tnjo tn jom m od imp im p e r ija ij a lis li s tič ti č k e agre ag resij sije. e. Te su razlike plod kolonijalne historije, a to znači ugnje tavanja. Metropola se negdje n egdje zadovoljila zado voljila da plati p lati po kojeg vazala; negdje je, zavadivši kako bi vladala, iz te melja stvarala buržoaziju od koloniziranih, a negdje je učinila i jedno i drugo: kolonija je istodobno i kolonija eksploatacije i naseljavanja. Evropa je tako umnožila podj po djele ele,, supr su prot otno nost sti,i, sko sk o vala va la klase kla se,, a p o n ek ekaa d i rasi ra sizm zme, e, te nastojala svim sredstvima izazvati i povećati raslojavanje koloniziranih društava. Fanon ne prešućuje ništa: da bi se borila protiv nas, bivša se kolonija mora boriti protiv sebe IX
same. Ili bolje, to dvoje čini zapravo jedno. U vatri bitke sve unutarnje zapreke moraju nestati, nemoćna buržoazija afarista i nakupaca, gradski proletarijat, koji je još uvijek povlašten, lumpenproletarijat iz straćara, svi se oni moraju svrstati na pozicije seljačkih masa koje su istinski rezervoar nacionalne i revolucionarne armije; na točkama gdje je kolonijalizam odlučno zakočio razvoj, seljaštvo postaje, netom što se pobuni, radikalnom klasom: ono poznaje ugnjetavanje u svoj njegovoj nagosti, ono od njega trpi mnogo više nego radnici u gradovima, a da se obrani da ne umre od gladi potrebno je ništa manje nego razaranje svih struktura. Ako nacionalna revolucija doista pobijedi, ona će biti socijalistička; ako se zaustavi njezin polet, ako kolonizirana buržoazija uzme vlast, nova će država, unatoč formalnom suverenitetu, ostati u rukama imperijalista. Pokazuje to vrlo dobro primjer Katange. Jedinstvo Trećeg svijeta nije, dakle, stvoreno; pothvat je to koji je u toku i koji ide preko jedinstva, u svakoj zemlji, poslije kao i prije nezavisnosti svih koloniziranih pod rukovodstvom seljačke klase. Fanon objašnjava svojoj braći iz Afrike, Azije, Latinske Amerike ovo: mi ćemo zajedno posvuda ostvariti revolucionarni socijalizam, ili ćemo biti potučeni jedan po jedan od naših starih tirana. On ništa ne prikriva: ni slabosti, ni nesloge, ni mistifikacije. Ovdje je p okre ok rett kren kr enuo uo loše lo še;; tam ta m o, n akon ak on s ja jn ih usp us p jeh je h a, gubi gub i na svojoj brzini; drugdje se pak zaustavio: ako se želi da ponovo dobije zamaha, potrebno je da seljaci bace svoju buržoaziju u more. Čitaoca se oštro upozorava protiv najopasnijih otuđenja: lidera, kulta ličnosti, zapadne kulture, ali isto tako i vraćanja dalekoj prošlosti afričke kulture. Istinska je kultura Revolucija; to znači da se ona kuje dok je v ruće ru će.. F a n o n govo go vori ri p ov oviše išeni nim m g laso la som m ; mi, E v rop ro p ljan lj ani,i, možemo ga čuti: dokaz je tome da ovu knjigu držite u ruci; ne plaši li se možda da će iz njegove iskrenosti izvući korist kolonijalne sile? Ne. Ničega se ne plaši. Naše su metode zastarjele. One mogu pokatkad usporiti emancipaciju, ali one je neće zaustaviti. A i ne pomišljamo da bismo mogli popraviti naše metode: neokolonijalizam, taj lijeni san Metropola, je dim. »Treće snage« ne postoje, ili su to falšburžoazije koje je jo j o š k o lon lo n ijaliz ija lizaa m doveo do veo n a v last la st.. N a š m akij ak ijaa v e liz li z a m jed je d v a da ikako razumije taj budni svijet koji razotkriva jednu za drugom naše laži. Kolonist ima samo jedno pribježište: silu kad mu ona preostaje; domorodac ima samo jedan X
izbor: ropstvo ili suverenitet. Ta, zar je Fanonu uopće stalo hoćete li ili nećete čitati njegovo djelo? On svojoj braći razotkriva naše stare pakosti, siguran da za njih ne mamo zamjene. Njima on kazuje: Evropa je stavila šape na naše kontinente, treba ih odsijecati sve dok ih ne po vuče; trenutak radi za nas i ništa se neće dogoditi u Bi zert ze rti,i, u E lisa lis a b e thv th v ille il leuu , na a lžir lž irss kom ko m selu se lu,, ako ak o cije ci jela la z e mlja ne bude o tome obaviještena; blokovi zauzimaju su prot pr otne ne pozic po zicije ije,, oni on i se m eđu eđ u s obn ob n o r e s p e k tir ti r a ju, ju , isk is k o rist ri stim imoo tu paralizu, uđimo u historiju, i neka je naša provala po pr p r v i p u ta u čin či n i s v jets je tskk o m ; b ijm ij m o b i t k u , a u n e d o s tatk ta tkuu drugog oružja bit će dostatna i strpljivost noža. Evropljani, otvorite ovu knjigu, uđite u nju. Nakon ne koliko koraka u noći vidjet ćete strance okupljene oko va tre, približite se i poslušajte: raspravljaju o sudbini koju su namijenili vašim trgovinskim agencijama i plaćenici ma što ih brane. Možda će vas i zapaziti, ali oni će nasta viti međusobni razgovor i nimalo neće stišati glasa. Ta ra,vnodušnost pogađa u srce: očevi, stvorovi sjene, vaši stvorovi, bijahu mrtve duše, vi ste im dijelili svjetlost, samo su se vama obraćali, a vama nije bilo ni na kraj pa meti da odgovorite na one zombije rituale [rituali oživlja vanja mrtvih prema poznatom kultu vodu — op. prev.]. Sinovi vas ignoriraju: osvjetljava ih i grije vatra koja nije vaša. A vi, na pristojnoj udaljenosti, osjećat ćete se uljezima, noćnicima, ukočenima: svakom svoje po redu; u onim tminama iz kojih niče jedna druga zora vi ste zombije. Kad je tako, kazat ćete, bacimo ovu knjigu kroz pro zor. Zašto Za što je čita či tati ti k a d n ije ij e pisa pi sana na za nas? I z d va razloga; razlog a; pr p r v i je što Fano Fa nonn obja ob jašn šnja java va v a s svo sv o joj jo j braći bra ći i za n jih ji h razgolićuje mehanizam naših otuđenja: iskoristite to kako biste se sebi otkrili da ste zapravo vi objekti. Naše nas žr ž r tve tv e p o zna zn a ju p rek re k o s v o jih ji h rana ra na i okov ok ova: a: po tom to m e je n j i hovo svjedočenje nepobitno. Dovoljno je da nam pokažu Što smo od njih napravili, kako bismo spoznali što smo napravili od nas. Je li to korisno? Kako da ne, jer Evropi pr p r ije ij e ti v e lik li k a opas op asno nost st od u n ište iš tenn ja. ja . A li, li , v i će ćete te kaza ka zati, ti, mi živimo u Metropoli i osuđujemo ispade. To je istina: vi niste kolonisti, ali i ne vrijedite više od njih. Oni su vaši pioniri, vi ste ih poslali preko mora, oni su vas obo gatili; vi ste ih upozorili: budu li prolijevali previše krvi, vi ćete ih se s prezirom odreći; na isti način neka država — bilo koja — drži u inozemstvu čopor agitatora, provokaXI
je jedno jed nosta stava van: n: to oholo lice, opijeno svojom svoj om svemoći, i svojim strahom da je ne izgubi, ne sjeća se više jasno da je bilo čovj čo vjek ek;; smatr sm atraa sebe bičem ili puškom pušk om;; dospijeva dospijev a dotle da misli kako se pripitomljivanje »nižih rasa« pos tiže kondicioniranjem njihovih refleksa. Zanemaruje ljud sko pamćenje, neizbrisiva sjećanja; a zatim, povrh svega, posto po stoji ji ono što to lice možda mo žda nije ni je nika ni kadd znalo: m i posta jem je m o to što jesmo jes mo samo inti in tim m n om i korj ko rjen enito itom m negaci jom jo m onoga što su od nas učinili. učin ili. Tri Tr i generacije? generacije? T ek su od druge otvarali oči, sinovi su vidjeli kako tuku njihove očeve. Govoreći psihijatrijskim jezikom, eto ih »trauma tiziranih«. Za cio život. A one neprestano ponavljane ag resije, umjesto da ih natjeraju da budu podložni, baciše ih u nesnošljivu proturječnost, zbog koje će Evropljanin prije ili kasnije plaćati ceh. Nakon što su dresirani, što su se poučil pou čilii o stidu sti du,, boli i gladi, u n jih ji h o vim vi m će se tijeli tij elima ma pro buditi samo vulkanska srdžba čija je snaga jednaka snazi tlake kojoj su podvrgnuti. Govorili ste, zar oni i poznaju drugo osim sile? Naravno, najprije je bila samo sila ko lonista, a odmah potom samo njihova sila, što će reći: ista sila što se odbija na nas kao što nam naš odraz dolazi u susret iz dubine nekoga ogledala. Ne zavaravajte se; baš po tom to m bijes bi jesno nom m ludi lu dilu lu,, po toj to j žuči žuč i i gorčini, po toj to j n ji hovoj stalnoj želji da nas pobiju, po stalnom stezanju snažnih mišića koji su u strahu da se rasprsnu — oni su ljudi: po kolonistu, koji ih hoće kao ljude za najniže pos love, i protiv njega. Još slijepa, apstraktna mržnja jedino je njih nj ihov ovoo blago: blago: Gospodar je izaziv iza zivaa jer je r nasto na stoji ji da ih po živin ži vinči; či; ne uspi us pije jeva va da je slomi, slom i, jer je r ga njeg nj egov ovii interesi inte resi zau za u sta st a vlja vl jaju ju na pola puta pu ta;; tako ta ko su lažni lažn i domoroci još čov ječn je čniji iji,, i to zbog zbo g tla tl a čite či telj ljev evee moći i nemoći nemo ći koje ko je se pre pr e tvaraju, u njih, u tvrdoglavo odbacivanje životinjskog po ložaja. A ostalo se zna; naravno, oni su lijeni: a to je sabotaža. Podmuklice, lopovi: ma nemojte! Njihove sitne krađe označuju početak još neorganizirana otpora. To nije dostatno: ima ih koji se afirmiraju tako što se goloruki ustremljuju protiv pušaka; to su njihovi junaci; a drugi posta po staju ju lju lj u d i ubija ub ijaju jući ći Europlj Eur opljane. ane. Taman Tam anee ih: oni su raz bojnici i mučenici, a njihova patnja raspaljuje prestrav ljene mase. Da, Da, pres pr estra travl vljen jene: e: u ovom ov om novo no vom m času, času, kolon kol onijalis ijalistička tička se agresija u koloniziranih pretvara u teror . Pod tim ne podr po draz azum umij ijev evam am samo strah str ah što ga d o živl ži vlju juju ju pred našim neiscrpnim sredstvima represije, nego i ono što pobuđuje X IV
njihov bijes. Oni su stiješnjeni između našeg oružja koje je u n jih ji h uper up eren enoo i onih on ih s tra tr a h o v itih it ih p u lsir ls iraa n ja, ja , onih on ih u b i lačkih želja koje dolaze iz dubine srca, a koje ni oni sami uvijek ne raspoznaju: jer prvobitno nije njihovo nasilje, nego naše, ponovo vraćeno, koje raste i koje ih razdire; a prvi je pokret tih potlačenika da pokopaju duboko onu neiskazivu srdžbu koju osuđuje i njihov i naš moral i ko ja n ije ij e drug dr ugoo do li p o slje sl jedd n ja u tvr tv r d a n jih ji h o v e čovje čo vječn čnos osti ti.. Čitajte Fanona: doznat ćete da je, u vremenu njihove ne moći, ubilačko ludilo kolektivna podsvijest koloniziranih. Ta suzdržavana srdžba, ne mogavši provaliti vrti se u krugu i uništava same potlačenike. Da bi je se oslobo dili, oni idu dotle da se međusobno ubijaju: plemena se tuku međusobno, umjesto da se uhvate u koštac s pravim neprijateljem — i vi možete računati na kolonijalnu poli tiku da održite njihova suparništva; brat koji poteže nož na svojega brata misli da će razoriti jednom za svagda mrsku sliku njihova zajedničkog poniženja. Ali te pokaj ničke žrtve ne utažuju njihovu žeđ za krvlju; oni se neće skanjivati da idu na naše mitraljeze samo da budu naši sukrivci: oni će na svoju štetu ubrzati tu dehumanizaciju koju inače odbacuju. Pred nasmijanim očima kolonista oni će se štititi od sebe samih nadnaravnim branama, čas oživljavajući strašne drevne mitove, čas čvrsto se vezu jući ju ći b riž ri ž ljiv lj ivim im r itua itu a lim li m a : tako ta ko o p sje sj e d n u t b jež je ž iš od svo sv o je temeljne potrebe i kažnjavaš se manijama koje te spopa daju svakog trenutka. Oni plešu i to ih okupira; to opušta njihove bolno stegnute mišiće, a uz to plesnom mimikom skrovito, često nesvjesno, iskazuju Ne, koje oni ne mogu kazati i grozote koje se ne usuđuju počiniti. U stanovitim krajevima pribjegavaju ovom posljednjem utočištu: opsjed nutost kultovima. Ono što je nekoć bila u svoj svojoj jed nostavnosti religiozna činjenica, stanovita veza vjernika sa svetošću, oni to pretvaraju u oružje protiv beznađa i po niženja: zarevi i laoi [nadnaravni predstavnici posesivnih rituala kulta vodu — op. p rev.J, sveci svetaštva silaze u njih, upravljaju njihovim nasiljem, rasipaju ga u transu sve do potpuna iscrpljenja. Istodobno ta ih uzvišena lica štite: to znači da se kolonizirani brane od kolonijalnog otuđenja tako što povećavaju religiozno otuđenje. A na kra ju j u jed je d ini in i je r e z u lta lt a t da sabi sa biru ru d v a o tuđ tu đ e n ja i da se jedn je dnoo pojač po jačava ava d rug ru g im. im . Tako Ta ko u s tan ta n o v itim it im psih ps ihoz ozam ama, a, u m o rni rn i od svakodnevnih uvreda, halucinanti zamišljaju jednoga li jepog jep og jutr ju traa da č u ju kako ka ko ih p o zdra zd ravl vlja ja n e k i anđe an đeos oski ki XV
glas; ali neslane šale time ne prestaju: one se dalje iz mjenjuju s radostima. To je obrana, ali to je i kraj nji hove avanture: ličnost je razgrađena, bolesnik se upustio u ludilo. Dodajte uz to, za neke strogo odabrane nesretnike, ono drugo stanje opsjednutosti o čemu sam prethodno go vorio, to jest zapadnjačku kulturu. Na njihovu mjestu, ka zat za t ćete, ja bih još u v ije ij e k više vi še volio moje mo je zareve nego Akr A krop opol olu. u. Pa dobro: v i ste shva sh vatili tili.. A li ne posve, jer je r niste na njihovu mjestu. Još ne. Inače, znali biste da oni ne mo gu izabirati: oni skupljaju. Dva svijeta stvaraju dvije op sjednutosti: plešu cijelu noć, a ujutno se tiskaju u crkvama da čuju misu; iz dana u dan ozljeda se povećava. Naš ne prij pr ijat atel eljj izdaje izd aje svoj sv ojuu braću i postaje post aje sukr su kriv ivac ac s nama; nama; njegova braća čine to isto. Domorodaštvo je neuroza koju kolonist unosi u kolonizirane i koju održava s njihovim dopuštan dop uštan j em. em. Kolonizirani zahtijevaju i niječu istodobno čovječno sta nje: proturječnost je eksplozivna. A ona će i eksplodirati, vi to znadete kao i ja. Mi živimo u vremenu požara: budući da će porast pučanstva povećati oskudicu, da će se novorođeni plašiti života gotovo više nego smrti, bujica će nasilja raznijeti sve brane. U Alž A lžiru iru,, u Angoli, An goli, na oči gled ubijaju Evropljane. To je čas bumeranga, treće raz doblje nasilja: ono nam se vraća, pogađa nas, a mi, jed nako kao i prije, ne shvaćamo da je to naše nasilje. »Li berali« ostaju tupoglavi: oni priznaju da nismo bili do voljno uljudni s domorocima, da bi bilo ispravnije i mud rije da su im se dala stanovita prava u granicama moguć nosti; oni bi bili voljni da se domoroci puste masovno i bez prepreka u taj tako zatvoreni klub — u našu vrstu. A eto kako ka ko to barbarsk barb arskoo i ludo skid sk idan anje je uza ne štedi liberale nimalo više od najgorih kolonista. Metropolska je ljevica u neprilici: ona poznaje pravu sudbinu domoroda ca, nesmiljeno tlačenje kojega su ovi objekt, ona ne osu đuje njihov bunt, jer zna da smo sve učinili kako bismo ih izazvali. Pa ipak, smatra da postoje neke granice: tim bi gerilcima moralo biti na srcu da se ponašaju viteški; bio bi to najbolji način da dokažu kako su i oni ljudi. Pokat kad ona ih grdi: »Vi pretjerujete, mi vas nećemo više podrža po državati.« vati.« Baš ih je za to briga: vrije vr ijedn dnos ostt te podršk pod rškee koju im pruža takva je da s njome mogu slobodno obrisati stražnjicu. Netom što je njihov rat započeo, oni su opa zili zi li ovu ov u neum ne umol olji jivu vu istinu isti nu:: svi sv i m i kolik ko likoo nas je jedn je dnak akii smo, svi smo se s njima okoristili, oni nemaju što doka X VI
ziv zi v a ti, ti , oni neće neć e niko ni koga ga favo fa vorr izir iz iraa ti. ti . Post Po stoj ojii samo sam o jed je d n a oba veza, samo jedan cilj: svim sredstvima izagnati kolonija lizam. lizam. Najrazbo Najr azboritiji ritiji m eđu eđ u nama bit će će,, strogo uzeto, spremni da to odobre, ali se neće moći uzdržati da ne vide u tom odmjeravanju snage posve neljudsko sredstvo kojega su se latili podljudi kako bi sebi podijelili povelju čovječanstva: neka se ona dade što prije i neka onda uznastoje, miroljubivim činima, da je budu dostojni. Na še su lijepe duše rasističke. Koristilo bi im da čitaju Fanona; on savršeno po kazuje kako to nezadrživo nasilje nije besmisleno bjesni lo, ni provala divljih nagona, a niti posljedica želje za osvetom: to se sam čovjek ponovo uspostavlja. Vjerujem da Smo tu istinu znali, i zaboravili: nikakva umiljatost neće izbrisati znakove nasilja: jedino ih nasilje može uniš titi. A kolonizirani se liječi od kolonijalne neuroze tjera jući ju ći kolo ko loni nist staa o ružj ru žjem em.. K a d n jeg je g o v a srdž sr džba ba izb iz b ije, ij e, on po novo nalazi izgubljenu jasnoću, on sebe spoznaje onoliko koliko sebe Stvara; mi š udaljenosti smatramo njegov rat po p o bjed bj edom om barb ba rbar arst stva va;; ali al i ta j rat ra t sam sa m po sebi se bi vod vo d i sve sv e većoj emancipaciji borca i, u njemu i izvan njega, raz goni oni post postepe epeno no kolonijalne kolonijalne m rako ra kove* ve* Netom što započ započne ne,, on je nemilosrdan. Treba ostati zaplaŠen ili postati stra šan; a to će reći: prepusti se raspadanjima pat vorena života ili steći rodno jedinstvo. Kad seljaci dotak nu puške, stari mitovi blijede, a zabrane se jedna po jed na izokreću: oružje borca njegova je ljudskost. Jer, u prvo pr vo vrij vr ijee m e pobvme pobvm e tre tr e b a ubij ub ijaa ti: ti : s m a k n u t i jedn je dnog og Evropljanina znači jednim udarcem ubiti dva zeca — u k loniti istodobno i jednog tlačitelja i jednog potlaČenika: ostaju jedan mrtav čovjek i jedan slobodan čovjek; pre ži ž i v jeli je li osjeća po p r v i p u ta nacionalno tlo pod svojim ta banima. U tom se trenutku Nacija ne udaljuje od njega: on je susreće svagdje gdje jest — nikada više udaljenu, ćna se miješa s njegovom slobodom. Ali, nakon prvog iznenađenja kolonijalna vojska reagira: treba se ujediniti ili se dat i smaknuti. Plemenske nesloge slabe, teže da iščeznu: prvo, zato što revoluciju dovode u opasnost, a naročito zato što bi im jedini ishod bio da nasilje skrenu prema lažnim neprijateljima. Ako nesloge i. d a lja ostanu — kao u Kongu — to je stoga što ih podržavaju agenti kolonijalizma. Nacija je krenula: za svakog brata ona je svagdje gdje se bore ostala braća. Njihova je bratska ljubav naličje mržnje što je gaje prema vama: XVII
braća su po tome što je svatko od njih ubio i mogao bi od časa do časa ubiti. Fanon pokazuje svojim čitaocima granice »spontanosti« te nužnost i opasnost »organizaci je«. Ali, Ali , kolik ko likoo god bio golem zadatak zad atak,, revolucionarna se svijest produbljuje sa svakim razvojem pokreta. Pos ljednji kompleksi iščezavaju: neka nam još netko kaže o »kompleksu zavisnosti« vojnika ALN Imisli se na alžirsku Arm A rm iju ij u nacionalnog naciona lnog oslobođenja, oslobođ enja, op. op. pr.1 pr.1.. Oslobođen od naočnjaka, seljak postaje svjestan svojih potreba: one su ga ubijale, a on ih je nastojao ignorirati; on ih otkriva kao beskonačne zahtjeve. U tom narodnom nasilju — da bi se izdržalo pet godina, osam godina kao Alžirci — ne mogu se razdvajati vojne, društvene i političke nužnosti. Već i po tome što postavlja pitanje rukovođenja i odgo vornosti, rat uspostavlja nove strukture koje će biti prve ustanove mira. Evo dakle čovjeka uspostavljena u novim tradicijama, budućih kćeri jedne strašne sadašnjice, evo ga ozakonjena jednim pravom koje je u nastajanju, koje se rađa svakog dana usred ratnog požara: s posljednjim ubi je j e n im kolon ko lonist istom om,, ukrc uk rcan anim im za odlazak, odlazak , ili asimiliranim, asimili ranim, nestaje manjinske grupe i ustupa se mjesto socijalistič kom bratstvu. A ni to nije još dosta: taj borac ide brže nego što se predvi pre dviđa đalo; lo; možem mo žemoo i misl mi sliti iti da ne stavlja stav lja glavu u torbu kako bi se ponovo našao u položaju starog »metropolskog« čovjeka. Pogledajte njegovu strpljivost: možda on katkad sniva jedan novi Dijen Bijen Fu; ali on u to zapravo ne vjeruje: to je bijednik koji se, u svo jem je m siro si roma maštv štvu, u, bori p roti ro tivv snažno naoruža naor užanih nih bogata bogataša. ša. Očekujući odlučne pobjede, a često i ne očekujući ništa, on zamara svoje protivnike do ogađenosti. To neće ići bez strahovitih gubitaka; kolonijalna vojska postaje okrutna: sistematske premetačine, čišćenja, preseljavanja, kaznene ekspedicije; ubijaju se žene i djeca. On to zna: taj novi čovjek počinje svoj život čovjeka od kraja; on se smatra pote po tenc ncija ijaln lnim im m rtva rt vace cem m . On će biti bi ti smak sm aknu nut: t: i ne samo da prihv pri hvaća aća rizi ri zikk smak sm aknu nuća, ća, nego o n jem je m u posjed posj eduje uje i izv iz v jes je s nost; taj potencijalni mrtvac izgubio je svoju ženu, svoju djecu; vidio je tolika umiranja te više voli pobijediti nego pre p reži živj vjet eti; i; drug dr ugii će se okor ok orist istiti iti pobjedom pob jedom,, a ne on: on: od više je umoran. Ali taj umor srca u korijenu je nevje rojatne srčanosti. Našu čovječnost mi nalazimo s ovu stra nu smrti i očajanja, on je nalazi s onu stranu muka i smrti. Mi smo bili sijači vjetra; oluja je on. Dijete nasilja, XVIII
on iz njega crpi u svakom trenutku svoju ljudskost: bili smo ljudi na njegov račun, on postaje čovjek na naš ra čun. Jedan drugi čovjek: bolje kvalitete.
Fanon se ovdje zaustavlja. Pokazao je put: on je glas nik boraca, on traži jedinstvo, jedinstvo afričkog konti nenta protiv svih nesloga i partikularizama. Njegov je cilj postignut. Da je htio opisati historijsku činjenicu de kolonizacije, trebao bi govoriti o nama: a to zacijelo nije njegova namjera. Ali, kad smo zaklopili knjigu, ona živi u nama, unatoč njezinu autoru: jer mi osjećamo snagu naroda u revoluciji i ona u nama budi snagu. Postoji dakle jedan novi moment nasilja i mi se ovoga puta mo ramo vratiti sebi, jer nasilje nas upravo sada mijenja ono liko koliko ono mijenja lažnog domoroca. Na svakome je da razmišlja kako hoće. Ali, samo pod uvjetom da razmiš lja: u današnjoj Evropi, ošamućenoj od zadobivenih udara ca, u Francuskoj, u Belgiji, u Engleskoj, i najmanja je opuštenost u mišljenju zločinačka sukrivnja s kolonijaliz mom. Ovoj knjizi nije bio potreban nikakav predgovor. Utoliko manje što se ona ne obraća nama. Pa ipak, ja sam ga napisao, kako bih doveo do kraja dijalektiku: i nas se, svijet Evrope, dekolonizira: to će reći da se krvavom operacijom iskorjenjuje kolonist koji prebiva u svakome od nas. Pogledajmo se, imamo li za to odvažnosti, i vi dimo ono što se s nama zbiva. Potrebno je ponajprije suočiti se s ovim neočekiva nim prizorom: striptizom našega humanizma. Evo ga tu pos p osve ve gola, neli ne lije jepa pa:: bija bi jaše še to samo sa mo lažn la žnaa ideo id eolo logi gija ja,, izv iz v r s no opravdavanje opravdavanje pljačke; pljač ke; njegove ljubaznosti ljubazno sti i njegovo njegovo kaći pers pe rstv tvoo jam ja m čili či li su naše na še agre ag resij sije. e. Dobro Dobr o izg iz g led le d a ju t i nen ne n a silnici: ni žrtve ni krvnici! Ma nemojte! Ako niste žrtve, dok istodobno vlada, za koju ste glasali, i vojska, u ko joj jo j vaša vaš a m lada la da braća služ sl užee bez be z k r zm a n ja i g rižn ri žnje je sav sa v jest je sti,i, — vi ste onda nedvojbeno krvnici. Ako po p o d u zim zi m a ju »genocid »geno cid — pa p a k izab iz aber eret etee da b u d ete et e ž r tve tv e , da ris ri s k ira ir a te jed je d a n ili il i dva dv a dana zatvora, vi jednostavno izabirete da se izvučete iz neprilike. A nećete se izvući: morate ostati do kraja. Shva tite konačno ovo: da je nasilje započelo tek večeras, da ni izrabljivanja ni tlačenja nije bilo nikada na Zemlji, možda bi razvikano nenasilje moglo smiriti spor. Ali, ako X IX
je čitav čita v režim, reži m, uklj uk ljuč učuj ujuu ći i vaše nenasilne nena silne misli, u v je tovan stoljetnim tlačenjem, onda vaša pasivnost služi je dino da vas svrsta na stranu ugnjetača. Vi dobro znate da smo izrabljivači. Znate dobro da smo prigrabili zlato i kovine, zatim petrolej »novih kon tinenata« i donijeli sve to u naše stare metropole. Rezul tati su bili izvrsni: palače, katedrale, industrijska središ ta; a zatim, kad bi zaprijetila kriza, kolonijalna su tr žišta žišt a bila tu da je ublaže ubl aže ili uklon uk lone. e. Evropa, zasićena zasićena bo gatstvom, zajamčila je de jure humanost svim svojim ži teljima a čovjek, u nas, jest sukrivac, jer smo se svi okoristili kolonijalnim izrabljivanjem. Taj gojazni i blijedi kontinent naposljetku zapada u ono što Fanon točno zove »narcisizam«. Cocteaua je iritirao Pariz, »taj grad koji stalno govori o sebi«. A što drugo čini Evropa? A ona superevropska sablast, Sjeverna Amerika? Kakvog li brb ljanja: jednakost, bratstvo, ljubav, čast, domovina, i ne zna zn a m što još ne? To nas n ije priječilo prije čilo da istodobno dr žimo žim o rasisti ras ističk čkee govore — prlja pr ljavi vi crnac, crnac, prlja pr ljavi vi Židov, Židov , p r ljavi Arapin. Dobri, slobodoumni i tankoćutni duhovi — sve u svemu neokolonijalisti — smatrali su se uvrijeđe nima zbog te nedosljednosti; pogreška ili nečista savjest: ništa nije dosljednije u nas od rasističkog humanizma, jer Evropljanin je mogao postati čovjekom samo tako da pro izvodi robove i čudovišta. Sve dok je bilo domorodaštva ta obmana nije bila razobličena; u ljudskom je rodu pos tojao apstraktni zahtjev za univerzalnošću, koji je slu žio da se p rik ri k riju ri ju vrlo vr lo prozaični prozaičn i postupci: u prekom pre komors orskim kim zem ze m ljam lja m a ima jedna jed na rasa podlj po dljud udii koja bi uz našu po moć, možda za tri tisuće godina, dospjela do našeg stup nja razvoja. Ukratko, brkalo se rod s elitom. Danas do morodac otkriva svoju istinu; odjedanput, naš tako za tvoreni klub otkriva svoju slabost: bila je to samo manji na. Ima nešto još gore: budući da drugi postaju ljudi ma protiv nas, izlazi da smo mi neprijatelji ljudskog roda; elita otkriva svoju pravu narav: to je gangsterska banda. Naše drage v rije ri jedn dnos osti ti gube svoja svoj a krila; gledajući ih iz bliza, nemoguće je naći i jedne koja nije umrljana krvlju. Ako A ko treba tre bate te jedan jed an prim pri m jer, je r, sjet sj etite ite se onih ve veli likk ih riječi: kako je plemenita Francuska. Mi plemeniti? A Setif? A ovih osam godina zvjerskoga rata koji je stajao života pre ko milijun Alžiraca? A mučenje elektrodama? Međutim, shvatite da se nama ne predbacuje zato što smo iznevje rili ne znam koje poslanstvo: iz jednostavnog razloga što XX
nikakva poslanstva nismo ni imali. U pitanju je sama ple menitost; ta lijepa milozvučna riječ ima samo jedan smi sao: dodijeljeni status. Ali u očima novih i slobodnih lju di preko mora nitko nije ovlašten ni privilegiran da nekome nešto daje. Svatko ima sva prava. Nad svima; kad se jednog dana izgradi naš ljudski rod, neće to biti više pu p u k i z b ir ž ite it e lja lj a zem ze m a ljs lj s k e kug ku g le, le , nego neg o b eskr es kraa jno jn o jed je d in stvo njihovih uzajamnih odnosa. Ovdje ću se zaustaviti; vi ćete sami završiti posao bez muke; dovoljno je po prvi i posl po slje jedd n ji p u ta p ogle og leda dati ti ravn ra vnoo u lice n a šim ši m a ris ri s tok to k rat ra t skim krijepostima: one crkavaju; kako bi i mogle nadživ jeti je ti a rist ri stoo kra kr a tiz ti z a m p o d lju lj u d i k o ji ih je stvo st vorio rio.. Da bi b ra nio Zapad, jedan je buržoaski — i kolonijalistički — k o mentator pred koju godinu izumio ovo: »Mi nismo anđe li, ali nas barem peče savjest.« Kakvo priznanje! Neka da je naš kontinent imao druge splavi za spašavanje: Panteon, Chartres, Prava Čovjeka, kukasti križ. Sada se zna zn a što oni on i vrij vr ijee d e: i n e kan ka n e n as spaš sp ašav avat atii od brod br odol oloo ma drugačije nego kršćanskim osjećanjem naše krivnje. Kao što vidite, to je kraj: Evropa tone. Što se, dakle, do godilo? Jednostavno to da smo bili subjekti povijesti a sada smo njezini objekti. Odnos snaga se preokrenuo, dekolonizacija je u toku; sve što naši plaćenici mogu po kušati to je da uspore njezin dovršetak. Potrebno je još jednom da stare »metropole« poduz mu sve, da upregnu sve svoje snage u borbu koja je unaprijed izgubljena. Tu staru kolonijalnu okrutnost, ko ja je prib pr ibaa vila vi la s u m n jiv ji v u sla sl a v u B u g eau ea u d ima im a , pono po novo vo z a tje tj e čemo na kraju avanture udesetorostručenu i nedostatnu. U Alžir se šalju vojni kontingenti, tamo se drže već sedam godina bez ikakva rezultata. Nasilje je izmijenilo smisao; kao pobjednici služili smo se njime i činilo se da nas ono neće izmijeniti: nasilje je razaralo druge, a mi, ljudi, naš humanizam ostajao je nedirnut; ujedinjeni u pro p rofi fitu tu m etro et ropo polc lcii su n a ziv zi v ali al i b rats ra tstv tvoo m , lju lj u b a v lju lj u , z a jed je d ništvo svojih zlodjela; danas nam se to isto nasilje, posvu da blokirano, vraća preko naših vojnika, interorizira se i s nama vlada. Počinje put unazad: kolonizirani se ponovo uspostavlja, a mi, ultraši i slobodarci, kolonisti i »metropolci«, mi se raspadamo. Bijes i strah su već razgolićeni: pokazuju se otvoreno u alžirskom »lovu na Arape«. Gdje su sada divljaci? Gdje je barbarstvo? Ne manjka ništa, čak ni tam-tam: dok Evropljani pale žive musli mane, automobilske sirene trube u taktu »Francuski Al XXI
žir«. Nije Ni je tome to me davno, davn o, a Fanon Fano n na to podsjeća, kako su se psihijatri na kongresu rastužili nad domorodačkom de linkvencijom: taj se svijet, govorili su, međusobno ubija, i to nije normalno; moždana kora Alžirca mora da je ne razvijena. Drugi su pak utvrdili u Centralnoj Africi ka ko »Afrikanci vrlo malo upotrebljavaju čeone režnjeve«. Tim bi učenjacima bilo zanimljivo danas da proslijede is piti pi tiva vann je u Evrop Evr opi,i, a naročito naroči to kod Francuza. Jer mora da i mi već koju godinu bolujemo od čeone lijenosti: ro doljubi ubijaju pomalo svoje zemljake, u njihovoj odsut nosti napadaju na njihovog pazikuću i na njihov dom. To je tek te k početak: po četak: građa gra đansk nskii se rat ra t pred pr edviđ viđaa za jesen jese n ili za iduće proljeće. Pa ipak, čini se da su naši režnjevi u sa vršenom stanju: nije li prije posrijedi to da se nasilje, ne mogavši satrti domoroca, vraća samo sebi, akumulira se naposljetku u nama i traži oduška? Jedinstvo alžirskog naroda stvara nejedinstvo francuskog naroda: na cijelom teritoriju bivše metropole plešu plemena i spremaju se za borbu. Teror je napustio Afriku da bi se smjestio ovdje: jer je r postoje post oje jedn je dnos ostav tavno no pobj po bješ ešnje njeli li koji ko ji hoće da platimo našom krvlju sramotu što smo potučeni od domorodaca, a zatim postoje i ostali, svi ostali, također krivci (tko je nakon Bizerte, nakon rujanskih linčovanja izašao na ulicu da kaže: dosta?) mnogo staloženiji: liberali, tvrdi nad tvr dima u mlohavoj ljevici. I u njima raste zebnja. I mrzo volja. Kakva li straha! Oni prikrivaju svoj bijes mitovi ma, zamršenim ritualima; da bi odgodili konačan obračun i čas istine, oni su stavili na našu glavu Velikog vrača čija je dužn du žnos ostt da nas drži drž i po sva sv a ku cijen cij enuu u mrak mr aku. u. To ne služili ničemu; obznanjeno od jednih, odbačeno od dru gih, nasilje okolo kruži: jednog dana izbije u Metzu, dru gog dana u Bordeauxu; prošlo je ovuda, proći se onuda, i to je igra lasice. Mi sada idemo korak po korak stazom koja nas vodi u domorodaštvo. Ali, da bismo postali pra vi domoroci, potrebno je da naše tlo zaposjednu oni koji su bili kolonizirani a mi da pomremo od gladi. A to se neće dogoditi: ne, s nama vlada propali kolonijalizam, omlitavio i gord, on će nas zajašiti; to je naš zar, naš na š loa. I u v jer je r it ćete se, čitajuć čita jućii poslj po sljedn ednje je Fanonovo poglavlje, kako je bolje biti domorodac u času najgo re bijede, nego bivši kolonist. Nije dobro što je jedan polic po licijs ijski ki služ sl užbe beni nikk prin pr inuđ uđen en da muči mu či deset des et sati na dan: pri p ri tak ta k v o m tem te m p u njeg nj egov ovii se živci živ ci slamaju, slam aju, osim ako se krvnicima ne zabrani, u njihovu vlastitu interesu, da raXXII
de prekovremeno. Kada se hoće strogošću zakona braniti moral Nacije i Vojske, nije dobro da potonja sistematski demoralizira prvu. Nije dobro da jedna zemlja republi kanske tradicije povjeri stotine i tisuće svojih mladića pu čističkim oficirima. Nije dobro, zemljaci moji, vi koji poz najete sva zlodjela što ste ih počinili u naše ime, zaista nije dobro da ne prozborite ni s kime jedne jedincate ri ječi, ječi , pa čak ča k n i svlastitom vlas titom dušom, zbog zbog straha da sami sebe ne osudite. U početku, želimo u to vjerovati, niste zna li, zatim ste sumnjali, sada pak znate, ali uporno šutite. A osam osa m godina god ina š u tnje tn je p o n izu iz u je. je . I to je uzal uz alud udno no:: dana da nass je j e zasl za slij ijep eplj ljuu juć ju ć e sunc su ncee tor to r tur tu r e u z e n i tu i o svje sv jetl tlja javv a cije ci jelu lu Zem Z emlj ljuu ; pod po d tom to m svje sv jetl tloo š ć u n ema em a v iše iš e smij sm ijee h a k o ji isk is k ren re n o odzvanja, ni lica koje se ne maže da bi sakrilo srdžbu ili strah, ni čina koji ne odaje naše odvratnosti i naša sukrivništva. Danas je dovoljno da se sretnu dva Francuza pa da je m e d u n jim ji m a jed je d n a lešina leš ina.. A kad ka d kaže ka žem m : je d n a . .. Francuska Francuska je nekoć bilo bilo ime jedne zemlje; pripa zim zi m o da n e bude bu de u 1961 1961.. im e jed je d n e neur ne uroz oze. e. Hoćemo Ho ćemo li se izlij izl iječ ečit iti? i? Da. N a s ilje il je m ože, ož e, kao i A h ilo il o va strijela, zacijeliti rane koje je nanijelo. Mi smo danas okovani, poniženi, bolesni od straha strah a — do najniže gra nice. nice. Na sreću, to jo to jošš n ije ij e d o voljn vo ljnoo k o lon lo n ija ij a lis li s tič ti č k o j a ris ri s tokraciji: ona ne može do kraja ispuniti svoje natražnjačko poslanstvo u Alžiru a da ne okonča najprije koloniza ciju Francuza. Uzmičemo svaki dan pred metežom, ali bu dite sigurni da ga nećemo izbjeći: ubojicama je on potre ban; oni će nasrnuti na nas i udarati naslijepo. Tako će za z a v ršit rš itii v r ije ij e m e vrač vr ačaa i feti fe tišd šd:: m o r a t će ćete te se tuć tu ć i ili il i će ćete te trunuti u logorima. Ovo je posljednji moment dijalekti ke: vi osuđujete ovaj rat, ali još se ne usuđujete izjasniti solidarnima s alžirskim borcima; ne plašite se, računajte na koloniste i plaćenike: oni će vas pobiti. Možda ćete tada, pritjerani uza zid, konačno odriješiti to novo nasi lje što ga u vama stvaraju stara podgrijana nedjela. Ali to je, kao što se kaže, druga pripovijest. Povijest o čo vjeku. Čas se približava, u to sam uvjeren, kada ćemo se ujediniti s onima koji je stvaraju. JEA JE A N -P A U L S A R T R E rujna 1961.
Preveo s francuskog Vjekoslav Mikecin
de prekovremeno. Kada se hoće strogošču zakona hraniti moral Nacije i Vojske, nije dobro da potonja sistematski demoralizira prvu. Nije dobro da jedna zemlja republi kanske tradicije povjeri stotine i tisuće svojih mladića pu čističkim oficirima. Nije dobro, zemljaci moji, vi koji poz najete sva zlodjela što ste ih počinili u naše ime, zaista nije dobro da ne prozborite ni s kime jedne jedincate ri ječi, ječi , pa čak ča k n i svlastitom vlas titom dušom, zbog zbog straha da sami sebe ne osudite. U početku, želimo u to vjerovati, niste zna li, zatim ste sumnjali, sada pak znate, ali uporno šutite. A osam osa m godina god ina š u tnje tn je p o n izu iz u je. je . I to je uzal uz alud udno no:: dana da nass je j e zasl za slij ijep eplj ljuu juć ju ć e sunc su ncee tor to r tur tu r e u z e n i tu i o svje sv jetl tlja javv a cije ci jelu lu Zem Z emlj ljuu ; pod po d tom to m svje sv jetl tloo š ć u n ema em a v iše iš e smij sm ijee h a k o ji isk is k ren re n o odzvanja, ni lica koje se ne maže da bi sakrilo srdžbu ili strah, ni čina koji ne odaje naše odvratnosti i naša sukrivništva. Danas je dovoljno da se sretnu dva Francuza pa da je m e d u n jim ji m a jed je d n a lešina leš ina.. A kad ka d kaže ka žem m : je d n a . .. Francu Francuska ska je nekoć nekoć bilo bilo ime ime jedne zemlje; pripa zim zi m o da n e bude bu de u 1961 1961.. im e jed je d n e neur ne uroz oze. e. Hoćemo Ho ćemo li se izlij izl iječ ečit iti? i? Da. N a s ilje il je m ože, ož e, kao i A h ilo il o va strijela, zacijeliti rane koje je nanijelo. Mi smo danas okovani, poniženi, bolesni od straha strah a — do najniže gra nice. nice. Na sreću, to jo to jošš n ije ij e d o voljn vo ljnoo k o lon lo n ija ij a lis li s tič ti č k o j a ris ri s tokraciji: ona ne može do kraja ispuniti svoje natražnjačko poslanstvo u Alžiru a da ne okonča najprije koloniza ciju Francuza. Uzmičemo svaki dan pred metežom, ali bu dite sigurni da ga nećemo izbjeći: ubojicama je on potre ban; oni će nasrnuti na nas i udarati naslijepo. Tako će za z a v ršit rš itii v r ije ij e m e vrač vr ačaa i feti fe tišd šd:: m o r a t će ćete te se tuć tu ć i ili il i će ćete te trunuti u logorima. Ovo je posljednji moment dijalekti ke: vi osuđujete ovaj rat, ali još se ne usuđujete izjasniti solidarnima s alžirskim borcima; ne plašite se, računajte na koloniste i plaćenike: oni će vas pobiti. Možda ćete tada, pritjerani uza zid, konačno odriješiti to novo nasi lje što ga u vama stvaraju stara podgrijana nedjela. Ali to je, kao što se kaže, druga pripovijest. Povijest o čo vjeku. Čas se približava, u to sam uvjeren, kada ćemo se ujediniti s onima koji je stvaraju. JEA JE A N -P A U L S A R T R E rujna 1961.
Preveo s francuskog Vjekoslav Mikecin
1. 0 nasi nasiljlju u
Kako god mi nazvali dekolonizaciju: nacionalno oslobo đenje, nacionalni preporod, vraćanje nacije narodu, Com monwealth — koju god rubriku upotrijebili, koju god novu formulu uveli — dekolonizacija ostaje nasilna pojava. Na kojoj je god razini proučavali (osobni susreti, novi nazivi sportskih klubova, profil uzvanika na koktel-prijemima, kadrovi u policiji, u administrativnim vijećima, u nacional nim i, priva pr ivatnim tnim bankama), bankam a), dekolonizacija d ekolonizacija znači znači u biti bi ti sa sa mo zamjenjivanje jedne »vrste« ljudi drugom »vrstom« lju di. To je polpuna, totalna i apsolutna zamjena, bez prije laznih nijansa. Dakako, moguće je isto tako ukazati na rađanje nove nacije, uspostavu nove države s novim diplo matskim vezama i novom političkom i diplomatskom ori jent je ntac acij ijom om.. Ali, n a m a j e p r e d očima očim a u p r a v o o n a tab ta b u l a rasa koja obilježava početnu fazu svake dekolonizacije. Njezi Nj ezino no j e zn znače ačenn je izuz iz uzetn etno, o, j e r ve većć od sam sa m og p o četk čet k a sadržava minimalne zahtjeve koloniziranih, a zapravo joj je j e u s p jeh je h u p o tpun tp unoo i b itn it n o izm iz m ijen ij enje jenn o j so soci cija jaln lnoj oj p a n o r a mi. Iznimno značenje te izmjene jest u tome što je ona rezultat htijenja, traženja i zahtjeva. Ta potreba za izmje nom živi u svijesti i u životu koloniziranih muškaraca i žena kao nesvjestan, spontan i neoblikovan osjećaj. A isto je tak ta k o m og ogućn ućnos ostt t e p rom ro m jen je n e do doži živv ljen lj enaa k ao z a s tra tr a š u juća ju ća bu b u d u ćno ćnost st u sv svij ijee s ti jed je d n e d r u g e »v »vrs rste« te« l ju d i i žena: žen a: kolona.* * Autor upotrebljava tri tr i termina, term ina, kljuC kljuCna na za razumijevanje razum ijevanje kolonijalno kolonijalnogg konteksta. Koum je oijelac koji živi u koloniji i neposredno provodi koloni zaciju. eksploatirajući domoroca. Pripada imućnom, zemljoposiedničkom slo ju; ju ; ali Je u podređenom odnosu prema kolonljalistu iz metropole. Domorodac, na kojemu se kolonizacija provodi, naziva se u tekstu kolonizirani. (Prev.)
1
Dekolonizacija koja namjerava izmijeniti svjetski pore dak jest, i to se može uočiti, program potpunog nereda. No ona i ne može nastati iz magične operacije, prirodnog po tresa ili prijateljskog sporazuma. Dekolonizacija je, i to se zna, povijesni proces: a to znači da ona može postati razu mljiva i posve jasna i sebi i drugima samo onoliko koliko se bude javio historijski djelujući pokret, što joj daje oblik i sadržaj. Dekolonizacija je sukob dviju, po svom bitnom karakteru, antagonističkih snaga čija izvornost proizlazi iz načina njihova postojanja, a životnim ih sokovima napaja baš ba š ko kolo lonij nijaln alnoo stanj sta nje. e. Prv Pr v o im je su sučeljen čeljenje je bilo u znaku znak u sile, a daljnje zajedničko postojanje ili, bolje rečeno, posto jan ja n je temelj tem eljen enoo na odn odnosu osu između izm eđu ek eksp splo loat atat ator oraa kolona i eksploatiranih domorodaca nastavilo se sve jačim oslonom na bajunete i topove. Kolon i kolonizirani stari su znanci. I, zaista, kolon ima pravo kazati da »ih« poznaje. Jer je upravo kolon proizv pro izveo eo i proi pr oizv zvod odii i dalje kolonizirane. On svoj smisao, odnosno vlastiti probitak nalazi u kolonijalnom sustavu. Dekolonizacija nikad ne biva nezamjetna, odražava se na biću, bitno ga mijenja, ugnjetene i beznačajne proma trače čini privilegiranim protagonistima koje je povijest ve ličajno obuhvatila u svoj sklop. Ona u biće usađuje vlastiti mu ritam koji donose novi ljudi, daje mu nov jezik, novu čovječnost. Dekolonizacija zaista znači stvaranje novoga čovjeka. No to stvaranje ne ozakonjuje nikakva nadnarav na sila, kolonizirana »stvar« postaje čovjekom, i to jedna kim procesom kojim se oslobodila. Dekolonizacija, dakle, zahtijeva da se iznova razmotri kolonijalno stanje. Definicija mu se može čak svesti na po znatu izreku: »posljednji bit će prvi«. Dekolonizacija po tvrđuje tu izreku. I zato, na planu deskripcije, svaka deko lonizacija znači uspjeh. Prikazana u svojoj golotinji, dekolonizacija otkriva u svim svojim porama crvene mrlje, krvave noževe. Jer ako posl po slje jedn dnji ji tre tr e b a da bu budd u prvi pr vi,, to se može zb zbiti iti samo nak nakon on odlučne borbe na život i smrt dvaju protagonista. Ta čvr sta odluka zadnjih da izbiju na čelo reda, da se brzim ko racima (neki misle kako su i odviše brzi) uspnu po pozna toj ljestvici koja određuje organizirano društvo, može ko načno pobijediti ako se zaigra svim sredstvima, uključuju ći, naravno, i nasilje. Ne može se nek nekoo druš dr uštv tvo, o, koliko kolik o god bilo primi pri mitiv tivno no,, rastrojiti takvim programom, ako se već na samom početku,
2
već za stvaranja tog programa ne odluči srušiti sve zapreke. Kolonizirani, koji je odlučio ostvariti taj program i pokre nuti ga vlastitom snagom, pripravan je u svakom trenutku upotrijebiti silu. Od rođenja mu je već jasno kako se ovaj omeđeni svijet, pun zabrana, može dovesti u pitanje samo pos p osre reds dstv tvom om ap apss o lutn lu tnee sile. Kolonijalni je svijet rascijepljen svijet. Suvišno bi bilo, na planu deskripcije, podsjetiti na postojanje domorodačkih i evropskih naseobina, odvojenih škola za domaću i evrop sku djecu, kao što bi bilo suvišno podsjetiti na apartheid u Južnoj Africi. Pa ipak, zađemo li malo dublje u samu bit te podijeljenosti, barem ćemo uočiti i odrediti poneku od njihovih snaga. Neposredan pristup i upoznavanje koloni jalno jal nogg sv svij ijet eta, a, n jeg je g o v a u r e đ e n ja, ja , zem ze m ljop lj opis isne ne po podj djele ele,, omo gućit će nam da odredimo međe od kojih će početi preu strojstvo dekoloniziranog društva. Kolonijalni svijet jest svijet razdijeljen na dva dijela. Granična crta tih dijelova određena je vojarnama i policij skim stanicama. U kolonijama, institucionalno priznat sugo vornik koloniziranog domoroca, glasnogovornik ugnjetača jes je s t žan ža n d a r ili il i v o jnik jn ik.. U d r u š tvim tv im a k a p ital it alis isti tičko čkogg reži re žim m a, vjersko ili laičko obrazovanje, stvaranje moralnih refleksa koji se prenose od oca na sina, uzorno poštenje radnika, koji nakon pedeset godina poštenog i predanog rada dobi vaju odlikovanja, ljubav potkrijepljena skladom i mudroš ću, svi ti estetski oblici poštivanja postojećeg poretka stva raju oko eksploatiranih atmosferu podređivanja i inhibicije, što znatno olakšava nastojanja režimskih sila. U kapitalisti čkim zemljama, između eksploatiranih i vlasti posreduje mnoštvo propovjednika morala, savjetnika, »onih koji dez orijentiraju«. U kolonijalnim režimima, međutim, žandar i vojnik, svojom neposrednom prisutnošću i čestim interven cijama održavaju veze s koloniziranim domorocima i savje tuju ih kundacima i napalm bombama da budu mirni. Po srednik vlasti govori jezikom golog nasilja, ne ublažuje tlačenje, ne prikriva gospodstvo. Provodi ih i zastupa sa čistom savješću branitelja poretka. Posrednik unosi nasilje u domove domove i u glave koloniziranih. koloniziranih. Zona nastanjena koloniziranima nije komplementarna zoni nastanjenoj kolonima. Međusobno se sukobljuju, ali ne u ime nekoga višeg jedinstva. Po čistoj aristotelovskoj logici, pokoravaju se načelu uzajamna isključivanja: nema mogućnosti izmirenja, jedna je od njih suvišna. Grad je ko3
Iona od čvrste građe, sav je od kamena i željeza. Osvijet ljen je, asfaltiran grad, u kojem su kante za smeće uvijek krcate nepoznatim, neviđenim, pa čak ni u snu sanjanim otpacima. Gola stopala kolona ne mogu se nikad vidjeti, je dino možda u moru, ali nikad iz blizine. Ta su stopala za štićena solidnim cipelama dok su ceste njihovih gradova ta ko čiste, glatke, bez rupa, bez kamenja. Grad kolona je sit, lijen, njegova je utroba uvijek prepuna dobrih stvari. To je g rad ra d bijela bij elaca ca,, stran str anac acaa . Grad koloniziranih, odnosno grad domorodaca, cmačko selo, medina, ozloglašeno je mjesto ozloglašenih ljudi. Tu nije važno gdje se tko rodi ni kako se rodi, gdje se umire i zbog čega se umire. To je svijet bez međuprostora, čovjek je j e na čovjeku, ko koliba liba n a kolibi. G rad ra d domorodaca je grad gladnih, gladnih kruha, mesa, cipela, ugljena, svjetlosti. To je šćućuren šćućure n grad, gr ad, grad gr ad na koljeni kolj enima ma,, v alja al ja se u kaljuži. kalju ži. Grad crnaca, grad »smrdljivih Arapa«. Pogled kojim kolonizira ni domorodac motri grad kolona pogled je pohlepe, zavisti, to su snovi o posjedovanju. O svim mogućim vrstama posje dovanja: sjesti za kolonov stol, spavati u njegovoj postelji i, ako je moguće, s njegovom ženom. Koloniziran čovjek je zavidan čovjek. Kolon to vrlo dobro zna i zato, ulovi li taj zalutali pogled, gorko će, ali uvijek na oprezu izjaviti: »Oni bi h tje tj e li uz uzeti eti na naše še mjesto.« I, zaista, zais ta, nema nem a domoroca koji bare ba rem m jed je d a n p u t dn dnev evno no ne poželi da stup st upii na mjesto mjest o kolona. Taj na dva dijela rascijepljen svijet naseljavaju različite vrsti bića. Kolonijalna je osebujnost u tome što ekonomska stvarnost, nejednakost, neizmjerne razlike u načinu života ne zamagljuju ljudsku stvarnost. Kad se kolonijalni život prom pr omoo tri izbliza, oč očito ito je prav pr avii razlog raz log tak ta k ve raskom rask omadan adanosti osti svijeta u samom pripadanju ili nepripadanju nekoj vrsti, nekoj rasi. U kolonijama je ekonomska infrastruktura isto dobno i superstruktura. Uzrok je posljedica: čovjek je bogat je j e r je bijel, bije l, a bije bi jell je zato što je bogat. Potre Po trebn bnoo je stoga pro p roši širi riti ti m arks ar ksis ističke tičke an anali alize ze ka kadd je god u p itan it anju ju koloni jaln ja lnii proble pro blem. m. P a čak i po poja jam m pretka pre tkapi pita talis lističko tičkogg društv dru štva, a, koji je Marx dobro proučio, zahtijevao bi da ga u ovom slu čaju ponovno razmotrimo. Bit kmeta različita je od biti vi teza, ali je bilo potrebno pozvati se na božansko pravo da bi se legalizirala ta statutarna razlika. U koloniji je stranac koji je došao izvana, nametnuo se s pomoću topova i svojih strojeva. Unatoč uspješnom privikavanju, usprkos prilagođi vanju, kolon uvijek ostaje strancem. Glavno obilježje »vla daj uć ućee klase« klase« nisu radionice, ni vlasništvo na nadd zemljišnim zemljišnim 4
dobrima, ni račun u banci. Vladajuća je vrst prije svega ona koja je došla izvana, koja ne nalikuje na domoroce, to su oni »drugi«. Ono nasilje koje je bilo u načelu uređenja kolonijalnog svijeta i koje je neumorno odmjeravalo razaranje domaćih društvenih oblika, bezobzirno uništilo uporišta ekonomskih sistema, načine ponašanja ili oblačenja — postat će zahtjev i oružje koloniziranih masa kad nagrnu u zabranjene gra dove odlučivši se pretvoriti u povijesni čin. Uništenje kolo nijalnog svijeta danas je već veoma jasna i posve shvatljiva slika akcije koju može povesti bilo koji od pojedinaca kolo niziranog naroda. Razgraditi taj svijet ne znači samo nakon ukidanja granica otvoriti prolaz između dvije zone. Uništiti ga, znači baš uništiti do kraja jednu zonu, pokopati je u najveću dubinu zemlje ili je prognati s teritorija. Stavljanje kolonijalnog svijeta u pitanje ne znači za ko lonizirane racionalnu konfrontaciju stajališta. To nije ras pr p r av avaa o un univ iver erza zaln lnoo m , ne nego go b u n tov to v n ička ičk a p o tvrd tv rdaa jed je d n e s a monikle pojave shvaćene apsolutno. Kolonijalni svijet jest maniheistički svijet. Kolon se ne zadovoljava da fizički, uz pomoć po polic licije ije i ž a n d a r m e r ije ij e o g ran ra n iči p r o sto st o r k o lon lo n izir iz ira a nih: kao da želi prikazati totalitarni karakter kolonijalne eksploatacije, kolon čini od koloniziranog kvintesenciju zla.1 Kolonizirano društvo nije prikazano samo kao društvo liše no vrednota. Kolon se ne zadovoljava tvrdnjom da su vred note napustile kolonizirani svijet ili, još bolje, da nikad nisu ni prebivale u njemu. Domoroca se proglašava »nepropus nim« za etiku, on je odsutnost vrednota, ali i negacija vred nota. On je, priznajmo otvoreno, neprijatelj vrednota. U tom smislu, on je apsolutno zlo, razorni element koji ništi sve što mu se približi, element koji izobličuje, koji unakažava sve ono što se odnosi na estetiku i moral, u njemu su poh po h ran ra n jen je n e zloko zlo kobn bnee sile, on je n e s v jest je staa n i n ep epoo p r a v ljiv lj iv instrument slijepih sila. A narodni zastupnik Meyer mogao je ozb ozbilj iljno no u p oz ozoo riti ri ti fra fr a n c u sk skuu N a rod ro d n u s k u p š tin ti n u k ak akoo se Republika ne bi smjela obeščastiti uvođenjem alžirskog na roda u parlament. Vrednote se zapravo truju i kvare čim dođu u doticaj s koloniziranim narodom. Običaji kolonizira nih, njihove tradicije, osobito njihovi mitovi, puki su znako vi te bijede, te konstitucionalne izopačenosti. I stoga treba 1. U djelu je lu Peau noire, Masques blancs, Edition du Seuil, pokazali smo mehanizam meh anizam tog manihe ma niheističkog ističkog svijeta. svij eta.
5
staviti na istu razinu diditi, koji uništava parazite, preno sioce bolesti, i kršćansku religiju, koja u začetku suzbija hereze, instinkte, zlo. Opadanje žute groznice i porast broja pok p okrš ršte tenn ih ulaze ul aze u isti ist i račun. ra čun. Ali, triju tr ijum m faln fa lnii izvje iz vješta štaji ji mi sija govore zapravo o biti uzročnika otuđenja koji se javlja ju j u u ko kolo loni nizir ziran anih ih na naro roda da.. Govo Govorim rim o kršćanskoj kr šćanskoj religiji, relig iji, i nitko nema pravo da se tome čudi. Crkva u koloniji, to je crkva bijelih, crkva stranaca. Ona ne poziva koloniziranog čovjeka da slijedi put Gospodina, nego put bijelog čovjeka, pu p u t gosp gospoda odara, ra, p u t tlačite tla čitelj lja. a. A, kao što je poznato, na tom pu p u tu mnogo je zvanih zva nih,, a malo izabr iza bran anih ih.. Ponekad takav maniheizam ide do krajnjih granica svo je logike logi ke i d eh ehum uman aniz izir iraa koloniz kolo nizira irane ne.. Zapravo Zap ravo,, on ih an aniimalizira. I, zaista, jezik kojim kolon govori o koloniziranom, jezi je zikk je zoologije. Govo Govori ri se o gmižuć gmižu ćim k r etn et n jam ja m a žutih, o zadahu koji se širi iz domorodačkih sela, o hordama, o smra du, o nicanju, o klijanju, o gestikulacijama. Kad kolon želi dati vjeran opis ili pravu riječ, on uvijek poseže za riječima iz priča o životinjskom carstvu. Evropljanin rijetko govori u »slikama«. Ali kolonizirani čovjek, koji je prozreo plan kolona, odnosno parnicu što je kolon vodi protiv njega, zna odmah o čemu se radi. Ta galopirajuća demografija, te hi sterične mase, ta lica s kojih je i posljednji trag ljudskosti iščezao, ta gojazna tijela koja više ni na što ne nalikuju, ta gomila bez glave i repa, ta djeca koja kao da nikome ne prip pr ipaa d a ju, ju , ta lijen lij enos ostt izložena suncu, taj ta j rita ri tam m vegetacije, vegetacij e, sve to pripada kolonijalnom jeziku. General de Gaulle go vori o »žutim gomilama«, a Mauriac o crnim, smeđim i žu tim masama koje će uskoro nagrnuti. Kolonizirani čovjek sve to zna i kad god otkrije da je u riječima drugih postao životinja, od srca se smije. Jer on zna da nije životinja. I upravo u isto vrijeme dok otkriva vlastitu ljudskost, on pri prem pr emaa oruž or užje je za bo borbu rbu u kojoj će ta ljuds lju dsko kost st trijum trij umfa falno lno pobij po bijed editi. iti. Č im kolonizirani čovjek poč počne ne zatezati lance kojima je vezan i uznemirivati kolona, odmah mu šalju dobre duše koje mu na »kongresima kulture« tumače specifičnosti i bo gatstvo zapadnih vrednota. Ali, kad je god riječ o zapadnim vrednotama, kod koloniziranog se čovjeka javlja ukočenost, neke vrsti paraliza mišićja. U fazi dekolonizacije apelira se na razum koloniziranih. Predlažu im se sigurne vrednote, opširno im se objašnjava da dekolonizacija ne smije značiti isto što i regresija, da se moraju oslanjati na provjerene, čvrste i priznate vrednote. I tako se događa da neki koloni
6
zirani čovjek na riječ o zapadnoj kulturi potegne nož ili ba b a rem re m p r o v jer je r i je li m u p r i ruci ru ci.. U p r av avoo zbo zbogg n a s i lja lj a s po po moću kojega se učvrstila nadmoć bijelih vrednota i agresiv nosti kojom su izvojevale pobjedu nad načinom života i mišljenjem koloniziranih, a zahvaljujući pravednom obratu stvari, kolonizirani čovjek podrugljivo reagira na svako isti canje tih vrednota. U kolonijalnom kontekstu kolon se ne zaustavlja na svom putu uništenja koloniziranih, sve dok mu ovi jasno i glasno ne priznaju nadmoć bijelih vrednota. U razdoblju dekolonizacije kolonizirana masa izvrgava ru glu te iste vrednote, vrijeđa ih, riga ih na sva usta. Ta je pojava obično prikrivena, jer su neki kolonizirani intelektualci za dekolonizacije uspostavili dijalog s bur žoazijom kolonijalističke zemlje. U tom razdoblju domaći je p u k d o živ ži v ljen lje n ka kaoo n e izd iz d ife if e r e n c ira ir a n a m asa. as a. M a lob lo b rojn ro jnee domaće ličnosti koje su buržoaski kolonijalisti imali prilike tu i tamo tamo upoznati ne utječu dovoljno dovoljno na taj neposredan do življaj da bi mogle dovesti i do nekih nijansa u shvaćanju. Međutim, u vrijeme oslobađanja kolonijalistička buržoazija grozničavo nastoji uspostaviti veze s »elitama«. S tim elita ma počinje poznati dijalog o vrednotama. Kad koloni j koloni jaa l ist is t i čka buržoazija shvati da joj je postalo nemoguće dalje odr žavati prevlast nad koloni ja koloni jaln lnim im zem ze m lja lj a m a , o d lučuj lu čujee p o ve ve sti pozadinski rat na području kulture, vrednota, tehnike itd. No, ne smije se nikad zaboraviti da je golema većina koloniziranih naroda potpuno gluha za te probleme. Za ko lonizirani narod iskonska vrednota, upravo zato što je zbilj ska, jest zemlja: zemlja koja mora osigurati kruh i, na ravno, dostojanstvo. Ali to dostojanstvo nema ništa zajedni čko s dostojanstvom »ljudske ličnosti«. O toj idealnoj ljudskoj ličnosti on nikad nije čuo govoriti. Ono što je kolonizirani čovjek mogao vidjeti na svojoj zemlji bilo je to da su ga nekažnjeno mogli zatvoriti, tući, mučiti glađu; i da se nijedan profesor morala, nijedan svećenik nikad ni je po ponu nudi dioo d a u m jest je stoo n jeg je g a p r im i b a tin ti n e n i ti j e do došao šao d a s njim podijeli koru kruha. Biti moralist za koloniziranog čovjeka znači, vrlo konkretno, dokrajčiti bahatost kolona, slomiti njegovo drsko nasilje, jednom riječju: odlučno ga izbaciti iz vidokruga. Poznato načelo po kojemu bi svi ljudi trebali biti jednaki ilustrirat će se čim kolonizirani čovjek post po staa v i z a h tje tj e v d a b u d e jed je d n a k ko kolo lonu nu.. J o š jed je d a n k o r a k d a lje, i on će se boriti da bude iznad kolona. Zapravo, on je već odlučio da zamijeni kolona, da stupi na njegovo mje sto. Kao što se vidi, ruši se čitav jedan materijalni i moralni
7
svijet. Sto se intelektualca tiče, on je slijedio kolonijalista u apstraktnoj univerzalnosti i borit će se da se kolonu i koloniziranome omogući miran život u novome svijetu. No zato što ga je kolonijalizam svojim načinima mišljenja po stupno prožeo, on ne vidi da kolon, čim nestane kolonijal nog konteksta, nema više interesa da ostane i da koegzistira. Nije N ije slučajno slu čajno da se p rije ri je ikak ik akvi vihh prego pre govo vora ra između alžirske alžir ske i francuske vlade evropska takozvana »liberalna« manjina izjasnila: ona je zahtijevala ni manje ni više nego dvostru ko državljanstvo. A to znači da su, zbog apstraktno uteme ljenih pozicija, koloni bili prisiljeni učiniti konkretan skok u nepoznato. Moramo ipak priznati da kolon vrlo dobro zna kako se stvarnost ne da zamijeniti nikakvom frazeologijom. Kolonizirani čovjek otkriva da su mu život, disanje, otkucaji srca jednaki kao u kolona. Spoznaje kako koža ko lona nije ništa vrednija od domoročeve. Nije teško zamisliti kako je to otkriće temeljito potreslo svijet. Iz njega je proi pr oiza zašla šla no nova va i revo re volu luci cion onar arna na snaga sna ga ko koloni lonizira ziranih. nih. Ak Ako, o, zapravo, moj život vrijedi jednako kao i kolonov, njegov me pogled po gled neće više p op oput ut grom gr omaa spaliti spa liti,, umrtv um rtviti iti,, niti ni ti ću se od njegova glasa skameniti. Njegova me prisutnost neće više zbunjivati. Zapravo, ja ga prezirem. I ne samo da me nje gova prisutnost više ne zbunjuje nego mu već spremam ta kve zasjede da mu uskoro neće preostati nego da bježi. Kolonijalni je kontekst, kako rekosmo, obilježen dihotomijom koju on nameće svijetu. Dekolonizacija povezuje taj svijet oduzimajući mu radikalnom odlukom njegovu hete rogenost, ujedinjujući ga na osnovi nacije, a ponekad i rase. Poznata je okrutna uzrečica senegalskih patriota u vezi s manevrom njihova predsjednika Sengora: »Mi smo zahtije vali afrikanizaciju kadrova, a sad Sengor afrikanizira Evro pljane.« pljan e.« To znači da ko kolon lonizi izira rani ni čovjek može može iz apsolu aps olutne tne neposrednosti osjetiti je li nastupila dekolonizacija: jer mi nimalni zahtjev traži da posljednji budu prvi. Ali kolonizirani intelektualac unosi varijante u ovu peti ciju, a čini se da mu ne nedostaju ni obrazloženja: admini strativni kadrovi, tehnički kadrovi, specijalisti. Međutim, kolonizirani čovjek gleda na te povlastice kao na saboterski manevar i nerijetko se ponegdje čuje kako on izjavljuje: »Pa nije se zapravo ni isplatilo da postanemo neovisni ...« U kolonijalnim krajevima, u kojima je vođena istinska borb bo rbaa za oslobođenje, oslobođe nje, gd gdje je je na naro rodd k rva rv a rio ri o i gd gdje je je v rije ri je me trajanja oružane faze pospješilo povratak intelektualaca na pozicije narodnih masa, prisustvujemo pravom iskorje
njivanju superstrukture koju su ti intelektualci prenosili iz ambijenata kolonijalističke buržoazije. U svom narcisoid nom monologu kolonijalistička je buržoazija, posredstvom svojih učitelja, zapravo duboko utuvila u glave kolonizira nih da su bitne stvari, usprkos svim zabludam zab ludamaa koje koje se se mogu pr p r ipis ip isaa ti lju lj u d ima, im a, vječn vj ečne. e. R ad adii se, n a r a v n o , o b itn it n im v r e d notama Zapada. Kolonizirani je čovjek prihvatio utemeljenost tih ideja a u jednom od nabora njegova mozga kao da djeluje uređaj čiji je zadatak obrana grčko-latinskih zasa da. Ali, u toku borbe za oslobođenje, u trenutku kad kolo nizirani čovjek ponovno uspostavlja vezu sa svojim naro dom, ruši se taj umjetno stvoreni uređaj. Sve mediteranske vrednote, trijumf ljudske ličnosti, jasnoće i ljepote, postaju ukrasni predmeti bez života i boje. Sve te rasprave izgleda ju j u go gomi mile le m r tv i h r iječi. ije či. V red re d n o te za k o je se n e k a d m islilo isl ilo da oplemenjuju dušu sad ne služe ničemu, jer se ne tiču konkretne borbe u kojoj je narod angažiran. A prije svega individualizam. Kolonizirani intelektualac naučio je od svojih učitelja da se pojedinac mora afirmirati. Kolonijalistička je buržoazija u glave koloniziranih zabila ideju društva sastavljenog od pojedinaca u kojemu se svat ko zatvara u svoju subjektivnost, a bogatstvo predstavlja bog bo g atst at stvv o m isli. isl i. No, k o lon lo n izir iz iraa n i čov čovje jekk k o jeg je g a d o p ad adnn e sreća da živi s narodom za vrijeme oslobodilačke borbe, razotkrit će laž te teorije. Organizacioni oblici borbe pruža ju j u m u već po posv svee n e u o b ičaje iča jenn u fraz fr azeo eolo logg iju ij u . B r a t, ses se s tra, tr a, drug riječi su koje je kolonijalistička buržoazija prognala, je j e r za n j u moj b r a t zn znači ači lisn li snic icu, u, moj mo j d r u g šp špee k u lac la c iju ij u . K o lonizirani intelektualac prisustvuje, kao u nekom vjerskom autodafeu, rušenju svih svojih idola: egoizma, sujetne rekriminacije, infantilne imbecilnosti onoga koji uvijek želi da ima posljednju riječ. Ovaj kolonizirani intelektualac, koje ga je kolonijalistička kultura atomizirala, otkrit će i sadr žaj žaj nost seoskih seoskih skupština, sku pština, smisao smisao naro n arodn dnih ih komisi kom isija, ja, izvan izv an rednu plodnost sastanaka po kvartovima i ćelijama. Stvar poje po jedd inca in ca od s a d a n e p r e s taje ta je više vi še b i t i s tv a r sv svih ih,, j e r će s v e otkriti legionari, pa prema tome i masakrirati, ili će svi sv i bi b i t i sp spaš ašen eni.i. »Snaći »S naći se«, t a j a teis te isti tičk čkii o b lik li k s p a šav ša v a n ja, ja , u ovomu je kontekstu zabranjen. U posljednje se vrijeme mnogo govori o autokritici: no zar se ne zna da je ona prije svega afrička institucija? Bilo u sjevernoafričkim đemama ili na zapadnoafričkim sastan cima, tradicija zahtijeva da se o svim sporovima koji izbiju u selima javno raspravlja. To je svakako kolektivna auto-
9
kritika, doduše s pomalo humorističnim prizvukom, jer su svi mirni i zato što svi, napokon, želimo isto. Proračunatost, dvosmislene šutnje, primisli, sumnjičavost, pritajenost, sve to intelektualac malo-pomalo napušta što se više stapa s narodom. I s pravom se može reći da već na toj razini tri jum ju m fir fi r a zajed za jednic nica, a, zračeći v last la stit ituu sv svje jetlo tlost st i smisao. smisao. Ali događa se da dekolonizacija započne u krajevima koje borba za oslobođenje nije dovoljno uzdrmala. Tada se opet javljaju ti isti intelektualci, sad već kao smutljivci, petlj pe tljan anci ci,, lukavc luk avci.i. Kod n jih ji h ponov ponovno no izbija izb ijaju ju n etak et aknn uti ut i obli ci ponašanja i mišljenja koja su stekli dok su održavali veze s kolonijalističkom buržoazijom. Do jučer mezimci koloni jalizm jal izma, a, a da dana nass na nacio ciona naln lnee vlasti, vla sti, oni orga or gani nizi zira raju ju pljačku plj ačku narodnih dobara. Bezobzirni, guraju se naprijed s pomoću prlj pr ljaa v ih ko komb mbina inaci cija ja ili legalno leg alnogg p o tkra tk radd a nja nj a (uvozno-iz (uvozno-iz-vozna trgovina, anonimna društva, burzovne špekulacije, povlastic povl astice) e) one bije bi jede de ko koja ja je da dana nass naciona naci onalna lna.. Uporno za htijevaju nacionalizaciju trgovačkih poslova, to jest rezer vaciju tržišta i dobrih prilika samo za pripadnike nacije. Doktrinarno proglašavaju bezuvjetnom nužnost da se na cionalizira to potkradanje nacije. U jalovosti tog nacional nog razdoblja, u takozvanoj strogoj fazi, njihove uspješne plja pl jačke čke izaz iz aziva ivaju ju bije bi jess i na nasi silje lje na naro roda da.. Taj jadn ja dnii i neovisni narod, u današnjem afričkom i internacionalnom kontekstu, socijalno se osvješćuje sve brže. To će svakako uskoro shvatiti i uskogrudi pojedinci. Da bi asimilirao kulturu tlačitelja i da bi se na nju odvažio, kolonizirani je čovjek morao platiti svoj danak. Među ostalim, morao je prihvatiti oblike mišljenja koloni jaln ja lnee bu buržo ržoazi azije. je. To se od odra raža žava va u nesposobnosti nespos obnosti kolonizira kolo nizira nog intelektualca da vodi dijalog. Jer, on ne zna postati neesencijalan prema objektu ili ideji. No, kad se bori zajed no s narodom, pada iz oduševljenja u oduševljenje. Doslov no je razoružan narodnom dobronamjernošću i poštenjem. I zato je u neprekidnoj opasnosti da postane populist. Jedna je v r s t beni-oui-oui-a koji odobrava sve što narod kaže i to onda pretvara u mudru izreku. Ali felah, nezaposleni čo vjek, gladan čovjek, ne teži istini. On ne kaže za sebe da je istina ist ina,, on je j e to u svome biću. biću. Intelektualac se u tom razdoblju ponaša objektivno, kao vulgarni oportunist. Njegova manevriranja zapravo ne pre staju. Narod i ne pomišlja da ga odbaci ili dovede u škripac. Naro Na rodd samo tra tr a ži da on sav sa v prip pr ipad adne ne zajednici. zajed nici. Uk Uklap lapan anje je koloniziranog intelektualca u narodne mase usporeno je
10
zbog njegova čudnog i veoma razvijenog smisla za detalj. Ne bismo bism o mogl mo glii r eći d a n a r o d n em a smis sm isla la za an anal aliz izuu . Voli Vol i kad mu se objašnjava, drago mu je kad uspije povezati i shvatiti dijelove nekog rasuđivanja, voli znati kamo ide. Ali kolonizirani intelektualac, u početku zajedničkog života s narodom, daje prednost detalju i zaboravlja na obračun s kolonijalizmom, na pravi razlog borbe. Ponesen raznolikoš ću borbenog pokreta, pokazuje sklonost da se zaustavlja na lokalnim zadacima koje rješava s mnogo žara, ali gotovo uvijek odviše bučno. Ne vidi uvijek sve. U taj strašni stroj za miješanje i lomljenje koji se zove narodna revolucija uvodi pojam discipline, specijalnosti, pojedinih područja. Djelujući na određenim točkama fronte, gubi iz vida jedin stvo pokreta pok reta a u slučaju slučaju lokalnog poraza prepus pre pusti ti se sumnji, sumnji, pa p a čak i očaju. očaj u. N arod ar od,, m eđ eđuu tim ti m , ve većć od sam sa m og p o četk čet k a z au au zima globalne stavove. Zemlja i kruh: što treba uraditi da bismo bism o imal im alii z em lje i k r u h a ? T aj a s p e k t n a rod ro d n e b o r b e — nasrtljiv i naizgled ograničen i uzak — zapravo je najplod niji i najuspješniji o perativni perativ ni model. model. I problem istine treba da privuče našu pažnju. U naro du, oduvijek, istina je vezana samo za sunarodnjake. Nije dna apsolutna istina, nijedna rasprava o transparentnosti duše ne može oslabiti to stajalište. Na laž kolonijalnog sta nja kolonizirani čovjek odgovara istom laži. Prema svojim sunarodnjacima ponaša se otvoreno, a prema kolonima suz držano i zatvoreno. Istinito je ono što gura u propast kolo nijalni režim, i ono što pomaže uspon nacije. Istina je ono što zaštićuje domoroce i uništava strance. U kolonijalnom kontekstu ne postoje istinski stavovi. A dobro je samo ono što njima nanosi zlo. Vidi se prema tome da je iskonski maniheizam, koji je vladao kolonijalnim društvom, ostao netaknut u razdoblju dekolonizacije. I, zaista, kolon nikad ne prestaje biti nepri jate ja telj ljee m , an anta tagg o n isto is tom m , z a p r a v o čov čovje jeko kom m k o g a t r e b a u b iti. it i. Tlačitelj, u svojoj zoni podržava pokret dominacije, eksploa tacije, pljačke. U drugoj zoni kolonizirana stvar, iscijeđe na, opljačkana, opskrbljuje kako može i zna taj pokret koji se u neprekidnoj liniji proteže od obala kolonije do palača i dokova »metropole«. U toj statičnoj zoni površina je mir na, palme se talasaju pred oblacima, morski valovi poska kuju na žalu, sirovine putuju gore-dolje i time ozakonjuju pr p r isu is u tno tn o s t ko kolo lona na,, d o k k o lon lo n izir iz iraa n i čovjek čovj ek,, zg zgrčen rčen,, v iše iš e m r tav nego živ, nastavlja sanjati svoj beskrajan i uvijek isti san. Kolon stvara povijest. Njegov je život epopeja, odiseja-
11
da. On je apsolutni početak: »Mi smo stvorili ovu zemlju.« On je trajan uzrok svega: »Ako mi odemo, sve je izgubljeno, ova će se zemlja vratiti u srednji vijek.« Nasuprot njemu, otupjela bića, izjedena iznutra groznicom i »navikama pre daka«, predstavljaju gotovo kameni okvir novotarskom dinamizmu kolonijalne trgovačke aktivnosti. Kolon stvara povijest i svjestan je toga. A kako se ne pre p resta stano no poziva poziv a na po povi vije jest st metrop me tropole, ole, on jasno jasn o poka pokazuje zuje da je samo njezin produžetak. Povijest što je piše nije, da kle, povijest zemlje koju pljačka, nego povijest njegove na cije, i to onoliko koliko ta nacija otima, pljačka i izgladnju je druge. dru ge. Imobiliza Im obilizam m na ko koji ji je ko kolon lonizi iziran ranii čovjek osuđen može biti doveden u pitanje samo odluči li on sam dokraj čiti povijest kolonizacije, povijest pljačkanja, da bi tako ostvario povijest nacije, dekolonizacije. Taj svijet pregrada, svijet manihejski, nepomičan, za pra p ravo vo je sv svije ijett kipova kipo va:: kip ki p ge gene nera rala la koji koj i je osvojio zemlju, kip inženjera koji je konstruirao most. Svijet siguran u sebe, koji svojim kamenjem gnječi bičem ogoljele kičme. Eto, to je kolonijalni svijet. Domorodac je biće zatvoreno u toru, apartheid je samo jedan od oblika podjele kolonijal nog svijeta na pregrade. Prvo što domorodac nauči jest da ostane na svojem mjestu i da ne prijeđe granicu. Zato i jesu je su snov snovii domorod dom orodaca aca sno snovi vi mišića, mišića, snovi akcije, agre agr e sivni snovi. Sanjam da skačem, plivam, trčim, penjem se. Sanjam da pucam od smijeha, prelazim rijeku u jednom skoku, za mnom jure kola koja me nikad neće stići. U stanju kolonizacije potlačeni se ne prestaju oslobađati od devet sati navečer do šest ujutro. Tu agresivnost nataloženu u mišićima kolonizirani čo vjek u početku pokazuje prema svojim sunarodnjacima. To je razd ra zdob oblje lje ka kadd se crnci crn ci međusobn među sobnoo glože i ka kadd policajci i istražni suci ne znaju što bi počeli pred tim zaprepašćujućim sjevernoafričkim zločinstvima. Kasnije ćemo pokazati kako na tu pojavu p ojavu treb tr ebaa gledati. gleda ti.88 Kolonizirani Kolonizirani je čov čovjek jek u stanju neprekidne napetosti nasuprot kolonijalnom uređe nju. Svijet je kolona neprijateljski svijet koji odbija, ali u isto vrijeme i privlači. Pokazali smo već da kolonizirani čovjek neprestano sanja kako da zauzme mjesto kolona. Ne da postane kolon, nego da ga smijeni. Taj neprijateljski svijet, težak, agresivan, zato što svim svojim bodljama od 2. Kolonijalni rat i duševni poremećaji, glava 5.
12
bij bi j a k o lon lo n izir iz iraa n u m asu, as u, n e p r e d s t a v l ja p ak akaa o iz k o jeg je g a se želi što brže pobjeći, nego upravo raj nadohvat ruke koji čuvaju bijesni psi.. Kolonizirani je uvijek oprezan jer on, upravo zbog te škoća koje mu zadaje odgonetavanje mnogobrojnih znako va kolonijalnog svijeta, nikad ne zna je li ili nije prešao granicu. U odnosu na svijet koji je kolonijalist uredio, ko lonizirani je čovjek uvijek potencijalni krivac. Krivnja koloniziranoga nije osobna krivnja, to je zapravo jedna vrst pro p rokk lets le tstv tva, a, Da Dam m ok oklo lovv mač. M eđ eđut utim im,, k o lon lo n izir iz iraa n i u d u b ini in i svojega bića ne priznaje nikakvu instancu. On je svladan, ali ne i pokoren. U inferiornu je položaju, ali ne vjeruje u svoju inferiornost. Strpljivo čeka da kolonu popusti bud nost pa da mu on skoči za vrat. Njegovi su mišići nepre stano u stanju iščekivanja. Ne bi se moglo reći da je uzbu đen, zastrašen. Zapravo, on je uvijek pripravan ulogu go njene zvijeri zamijeniti ulogom lovca. Kolonizirani je čovjek progonjen čovjek koji sanja da postane progonitelj. Socijalni simboli — žandari, zvuk trublje u kasarnama, vojne parade i zastava — istodobno djeluju i kao poticaj. Nika Ni kako ko n e zn znače: ače: »Stoj! N e m iči se!« ne nego go:: »Spr »S prem emii se za napadaj.« I, zaista, kad bi kolonizirani i bio sklon da se uspava i da zaboravi, bahatost kolona i njegova briga da pr p r o v jera je ravv a izd iz d r žlji žl jivv o s t k olo ol o n ijal ij alnn o g sist si stem em a u v ije ij e k b i ga ponov pon ovoo p o d sje sj e tili ti li d a se k o n ačan ača n o b raču ra čunn n e može mo že o d g a đ a ti u beskraj. Taj poticaj da zaposjedne mjesto kolona održava uvijek isti tonus muskulature. Poznato je da u određenim emocionalnim uvjetima zapreke jačaju težnju za kretanjem. Odnosi kolon—kolonizirani jesu odnosi mase. Broju kolon suprotstavlja snagu. Kolon je ekshibicionist. Briga za sigurnošću tjera ga da na sav glas podsjeća koloniziranoga: »Ovdje sam ja gospodar.« Podržava gnjev u koloniziranome, ali ne toliko da provali iz njega. Kolonizirani je uhva ćen u gustu mrežu kolonijalizma. Ali, vidjeli smo da kolon u nutrini koloniziranoga postiže samo privid mrtvila. Mišićna napetost koloniziranoga povremeno se oslobađa u obliku krvavih eksplozija, kao što su borbe među plemeni ma, skupinama i pojedincima. Na N a po poje jedd inačn in ačnoo m p l a n u su suoča očava vam m o se do doslo slovn vnoo s n i j e kanjem zdrave pameti. Dok kolonizirani pušta da ga kolon ili policajac po cio dan mlati, vrijeđa, baca na koljena, on će samo na neprijateljski ili agresivni pogled drugoga ko loniziranog potegnuti nož. Jer, jedino mu još ostaje da svoje dostojanstvo dostojanstvo bran br anii pred p red sebi jednakima. Plemenski Plemen ski ra ra
13
tovi samo obnavljaju stare mržnje, duboko urezane u sjeća nje. Jurnuvši svom snagom svojih mišića u osvetu, koloni zirani nastoji uvjeriti sama sebe da kolonijalizam ne postoji, da je sve kao i prije i da se povijest zapravo nastavlja. I upravo tu, na kolektivnom planu, javljaju se u punoj svje tlosti poznate pojave izbjegavanja, kao da će nam to što smo zaronili u bratsku krv pomoći da ne vidimo ono što nam stoji na putu, da i dalje odgađamo neizbježivu odluku, onu koja vodi u oružanu borbu protiv kolonijalizma. Ko lektivno samouništavanje, koje je vrlo konkretno u ple menskim borbama, jedan je od prolaza kroz koje se oslo bađ b ađaa mišićna miš ićna na nape peto tost st kolonizi kol onizirano ranoga. ga. Sva ta pon ponaš ašan anja ja samo su reflek re fleksi si smrti sm rti pred pr ed pogibelj pogibelj u, samoubilačka samoubilačka pona šanja koja omogućuju kolonu, čiji život i dominacija time post po staj ajuu još sigur sig urnij nijim im,, da us usta tano novi vi tom prilik pr ilikom om kako ti ljudi nisu razumni. I vjerom zanesen, kolonizirani zaborav lja na kolona. Fatalizam oduzima tlačitelju svaku inicija tivu, jer uzrok zla, bijede, sudbine potječe od Boga. Poje dinac prihvaća disoluciju Bogom određenu, tupo se predaje kolonu i sudbini, i za neku vrst unutrašnje ravnoteže pri staje na spokojnost kamena. U međuvremenu život teče dalje, a u zastrašujućim mi tovima, koji se tako obilno množe u zaostalim zemljama, kolonizirani čovjek pronalazi zabrane za svoju agresivnost: zli duhovi nastupaju kad god se krene stranputicom, ljudi leopardi, ljudi zmije, psi sa šest šapa, zombi, zom bi, cijela jedna neiscrpiva zbirka životinjica i divova okružuje kolonizira nog čovjeka svijetom zabrana, pregrada, inhibicija, svije tom koji je kudikamo užasniji od kolonijalističkog. Ta ma gična nadgradnja, kojom je prožeto domorodačko društvo, igra u dinamizmu libidinalne ekonomije određenu ulogu. Jedna od značajka zaostalih društava jest ta da je libido stvar grupe, obitelji. Poznato je, a o tome su i etnolozi pisa li, da ima društava u kojima Čovjek što je u snu doživio seksualni odnos s tuđom ženom mora javno priznati te sno ve i platiti mužu ili oštećenoj obitelji kaznu u naravi ili je odraditi. A to usput dokazuje da takozvana pretpovijesna društva pridaju veliko značenje nesvjesnom. Ulijevajući mi strah, atmosfera mita i magije djeluje kao neosporna zbiljnost. Plašeći me, ona me integrira u tradiciju, u povijest mojega kraja ili mojega plemena, ali mi istodobno daje status, potvrdu prava građanstva. Po dručje skrivenog, u zaostalim zemljama, kolektivno je pod ručje, isključivo vezano za magiju. To što sam uhvaćen u
14
nerazmrsivu mrežu nepogrešivog opetovanja činova potvr đujem vječnost svojega svijeta, našega svijeta. Zo Z o m b i su, vjerujte, strašniji od kolona. I odsad nije problem u tome da se izravnaju računi s kolonijalizmom koji je opremljen željezom, nego da svatko dobro razmisli prije nego se po mokri, pljun pl junee ili izađe po noć noći. Nad N adnn a rav ra v n e m ag agične ične sile si le p o k a z u ju se ka kaoo ne neob obično ično »egotističke«. Snage kolona postaju beskrajno malene jer su oslabljene tuđinskim osobinama. On nema više razloga da se protiv njih bori, jer snagu predstavljaju zlokobne mitske strukture. Očito, sve se raspleće u trajnom sukobu na fantastičnom planu. Pa ipak, u borbi za oslobođenje, nekad razdijeljen na irealne sektore, obuzet neizrecivim strahom, ali i sklon da se izgubi u halucinantnim tlapnjama, taj se narod rasipa i pono po novn vnoo o rgan rg aniz izir ira, a, d a b i u k r v i i su suzz am a do došao šao do v r lo konkretnih i neposrednih konfrontacija. Nahraniti borce, po p o sta st a v iti stra st raže že,, p rite ri teći ći u pomoć pom oć o b ite it e ljim lj im a ko koje je n e m a ju n i onog najpotrebnijeg, zamijeniti muža koji je ubijen ili za robljen, sve su to zadaci koje treba da izvrši narod u oslo bodi bo dilačko lačkojj bo borb rbi.i. U kolonijalnom svijetu afektivnost koloniziranog zadrža va se na samoj površini kože poput žive rane otporne pro tiv nagrizan ja. Psihizam se povlač povlači, gubi g ubi se i izbija izb ija u obliku muskulatornih manifestacija koje daju povoda veoma uče nim ljudima da izjave kako je kolonizirani čovjek histeri čan an.. Ta uk ukrućena rućena afekti afe kti vnost, vnost, ko koju ju ko n trolira tro liraju ju koč kočnice nice nevidljive, ali izravno povezane s centralnom jezgrom ljud ske ličnosti, naći će zadovoljenje u erotizmu motoričkih disolucija krize. Na N a d rug ru g o m ćemo p r i m j e r u v id jeti je ti k ak akoo se a f e k ti v n o st koloniziranog iscrpljuje u više ili manje ekstatičnim pleso vima. I stoga svako proučavanje kolonijalnog svijeta mora uključiti razumijevanje plesa i posjedovanja. Za kolonizi ranog relaksacija je upravo ta orgija muskulature koja ka nalizira, preobražava i uklanja najizrazitiju agresiju i najneposrednije nasilje. Mjesto plesa je dopušteno mjesto. U određene sate, u određene dane ljudi i žene nalaze se na određenom mjestu i, pod strogim pogledom plemena, pot pun pu n o se p r e d a ju p an anto tom m imi im i k o ja im a sam sa m o p r ivid iv id n e red re d a , dok je zapravo vrlo sustavna; u njoj se već na prvi pogled i na različite načine, odmahivanjem glave, savijanjem kra lješnice, zabacivanjem cijelog tijela, može izraziti veličan stven napor kolektiva da progna iz sebe zle sile, da se oslo
15
bodi, da se iskaže. Sve je dopu dopušteno šteno . . . u n u tar ta r toga kruga. Brežuljak na koji su se uspeli da budu bliži Mjesecu, strma obala po kojoj klize kao da žele time pokazati kako je ples isto što i spiranje, pranje, pročišćenje — sveta su mjesta. Sve je dopušteno, jer su se zapravo i skupili da bi nagomi lana požuda i potisnuta grubost mogle iz njih provaliti po pu p u t vu vulk lkan ana. a. Simbo Si mbolične lične scene smrti sm rti,, slikov slik oviti iti prizo pr izori ri jah ja h a nja, brojna hinjena ubojstva potrebna su da sve to izbije van. Loša raspoloženja protječu bučno poput rijeka užare ne lave. Još samo jedan korak i bit ćemo posve u vlasti sila. Ti organizirani sastanci zapravo imaju svrhu da se podamo vlasti sila i oslobodimo od njih. Vampirizam znači da vlast zom bi, Legba veliki Bog Vodua. nad nama imaju divovi, zombi, Takvo raščinjavanje, udvostručenost i raspadanje ličnosti vrši bitnu »ekonomsku« funkciju nužnu za održavanje sta biln bi lnos osti ti kolonizi kolo niziran ranog og sv svij ijeta eta.. Dolazeć Dolazeći,i, mušk mu škarc arcii i žene bili su nestrpljivi, nemirni, »na rubu živaca«. Njihov povratak bio je mir, tišin tiš inaa i spokoj ko koji ji se ponovno v raća ra ća u selo selo.. Kasnije, u toku borbe za oslobođenje, bit ćemo svjedoci čudne pojave rađanja odbojnosti prema tim običajima. Ko loniziranog će natjerati uza zid, staviti mu nož pod grlo ili, da budemo precizniji, elektrodu na spolne organe i tako ga pri p risi sili liti ti da više ne v jeru je ruje je u te priče. Nakon Na kon dugog niza god godina ina ireal ir ealizm izmaa i p repu re pušt štan anja ja omamljujućim priviđenjima kolonizirani čovjek ustaje napokon s puškom u ruci protiv snaga koje su jedine osporavale njegovo biće: protiv snaga kolonijalizma. I kolonizirani mladić, koji raste u atmosferi željeza i pucnjave, može se zom bi, dvoglavim mirno narugati — a to i čini — precima zombi, konjima, mrtvima koji uskrsavaju, divovima kojima je do voljno da netko zijevne pa da mu se uvuku u tijelo. Koloni zirani otkriva stvarnost i preobražava je svojom praksom, prim pr imje jeno nom m sile i svo svojim jim planom pla nom za oslobođenje. Vidjeli smo da to nasilje, za sve vrijeme kolonijalnog razdoblja, nije vodilo ničemu, premda je izbilo na površi nu. Bilo je usmjereno prema emocionalnim izljevima plesa i transa, iskaljivalo se u bratoubilačkim borbama. Sad se pak p ak p os osta tavv lja p itan it anje je kak kakoo bi se to na nasilj siljee kao djelot dje lotvor voran an čin usmjerilo drukčije. Dok se ono nekad iživljavalo u mi tovima i tražilo zgodu za kolektivno samoubojstvo, sad mu novi uvjeti omogućuju da udari drugim smjerom. Oslobođenje kolonija postavlja danas pred suvremeni svijet jedno od najznačajnijih pitanja političke taktike i po
16
vijesti: kad se može reći da su prilike sazrele za pokret na cionalnog oslobođenja? Kakva treba biti avangarda tog po kreta? Budući da se dekolonizacija javljala u različnim oblicima, um se koleba i ne dopušta sebi da kaže koja je pr p r av ava, a, a k o ja laž la ž n a de deko kolo loni niza zaci cija ja.. V idje id jett ćemo em o d a je za angažiranog čovjeka izbor sredstava, taktike, izbor pona šanja i organizacije hitna stvar. Sve što je izvan toga slijepi je v o lun lu n tari ta rizz am i u k l juču ju čuje je k r a j n j e n a tra tr a ž n e rizi ri zikk e. Koje to snage u kolonijalnom razdoblju predlažu nasilju koloniziranog nove putove, nova središta ulaganja? To su pr p r ije ij e sv sveg egaa p o liti li tičke čke s tra tr a n k e , i n tel te l e k t u a l n a i k o m e rcij rc ijaa lna ln a »elita«. Međutim, za stanovite političke formacije značajno je d a on onee p r o k lam la m ira ir a ju n ačela ače la,, a l i n eće d a izba iz bace ce p a role ro le.. Sva djelatnost tih nacionalističkih političkih stranaka u ko lonijalnom razdoblju neka je vrst izborne aktivnosti: niz filozofsko-političkih rasprava o pravu naroda da odlučuju o sebi, o pravu ljudi na kruh i dostojanstvo, neprekidno za laganje za princip »jedan čovjek čovjek — jedan jed an glas«. glas«. Nacionalisti Naciona listi čke stranke ne zastupaju nužnost upotrebe sile, jer njihov cilj i nije radikalno rušenje sistema. Miroljubive, pobornice zakonitosti, zapravo pobornice novoga ... reda, te političke formacije postavljaju na sirov način pitanje kolonijalističkoj buržoaziji, pitanje koje je za njih od bitnog značenja: »Dajte nam više vlasti.« Pred specifičnim pitanjem nasilja, stav je elite dvosmislen: ona je oštra na riječima, a refor mistička na djelu. Kad nacionalistički politički kadrovi ne što izjave, onda bez ustručavanja pokazuju da zapravo tako ne misle. Interpretacija tog obilježja nacionalističkih političkih stranaka zahtijeva istodobno analizu kvalitete njihovih ka drova i njihovih pristaša. Pristaše nacionalističkih stranaka pr p r e d s tav ta v l j a j u g r a d s k i elem el em en ent.t. R ad adni nici ci,, u čite čit e lji, lj i, s itn it n i o b r t nici i trgovci koji su — razumije se s malim profitom — počeli po čeli isk is k o r išta iš tavv a ti k o lon lo n ija ij a lnu ln u situ si tuaa c iju ij u , im a ju sv svoo je po pose se bn b n e inte in tere rese se.. On Onii z a h tije ti jevv a ju d a se p o b o ljša lj ša n jih ji h o v po polo ložaj žaj,, po p o v ećaju eća ju plaće. pla će. Izm Iz m eđ eđuu t ih p o liti li tički čkihh p a r t i j a i k o lon lo n ija ij a liz li z ma dijalog nikad nije bio prekinut. Raspravlja se o izmje nama, o izbornim predstavničkim tijelima, o slobodi štam pe, pe , o slobo slo bodi di u d ruž ru ž iva iv a n ja. ja . R a s p r a v lja lj a se o refo re forr m am a. I zato neka se ne čudimo ako vidimo da se velik broj domo rodaca bori u filijalama političkih formacija metropole. Ti se domoroci bore za apstraktnu parolu: »vlast proletarija tu«, zaboravljajući da je u njihovim krajevima potrebno pr p r ije ij e sv svee ga v o d iti it i b o r b u po podd n acio ac ionn alis al isti tički čkim m p aro ar o lam la m a. 2 Prezreni na svijetu
17
Kolonizirani intelektualac investirao je svoju agresivnost u želju, koja se jedva i može prikriti, da se uklopi u koloni jaln ja lnii sv svije ijet.t. Stav St avio io je svo svoju ju ag agre resiv sivno nost st u službu služ bu vlas vl astit titih ih interesa, svojih osobnih. Na taj se način vrlo lako stvara neka vrst klase pojedinačno oslobođenih robova, slobod njaka. Intelektualac traži da se poveća broj slobodnjaka i da se omogući stvaranje autentične klase slobodnjaka. Ma se, međutim, ne žele otvaranje novih mogućnosti koje bi pospje po spješile šile us uspj pjee h pojedin poje dinac aca. a. One ne traž tr ažee za sebe statu sta tuss kolona, nego mjesto kolona. Kolonizirani u velikoj većini žele posjed kolona. Njima nije do natjecanja s kolonom, oni hoće njegovo mjesto. Propaganda najvećeg dijela nacionalističkih stranaka sistematski ostavlja po strani seljaštvo. A poznato je da je u kolonijalnim zemljama revolucionaran samo seljački sloj. Nem N emaa što izgub izg ubiti, iti, a može do dobi biti ti sve. De Dekla klasira siran, n, iscrp isc rplje ljenn od gladi, seljak je prvi od svih eksploatiranih otkrio da pomaž po mažee jedi je dino no na nasilj silje. e. Za nj ne nem m a kompro kom promisa; misa; nema nem a mo gućnosti nagodbe. Kolonizacija ili dekolonizacija samo je odnos snaga. Eksploatirani shvaća da njegovo oslobođenje zahtijeva uporabu svih sredstava, posebno sile. Kad je 1956. godine, nakon kapitulacije Guy Molleta pred alžirskim kolonima, Front nacionalnog oslobođenja u poznatom letku izjavio kako se kolonijalizam povlači samo ako mu se stavi nož pod grlo, zaista nijedan Alžirac nije smatrao da su to pre p reoo štre št re riječi. rije či. L etak et ak je samo izrazio izraz io ono što svaki sva ki Alžirac osjeća duboko u sebi: kolonijalizam nije stroj koji misli, nije tijelo obdareno razumom. On je nasilje u prirodnom stanju i popustit će samo pred još većim nasiljem. Kad je naposljetku sve postalo jasnim, kolonijalistička burž bu ržoa oazij zija, a, ko koja ja je do tad ta d a mirov mi rovala ala,, stup st upaa u akciju. akciju . Uvodi nov pojam koji je, zapravo, i stvorila kolonijalna situacija: nenasilje. U svom pojednostavnjenom obliku to nenasilje kaže intelektualnim i koloniziranim ekonomskim elitama da su interesi kolonijalističke buržoazije isti kao i njihovi i da je prema tome za zajednički spas nužno što prije spo razumjeti se. Nenasilje je pokušaj da se kolonijalno pitanje riješi za zelenim stolom prije svake akcije koja se više ne bi mogla mogl a zaus za ustav taviti, iti, p r ije ij e nego što pa padn dnee krv, kr v, p rije ri je bilo kakva poteza zbog kojega bi se mogli kajati. Ali ako mase, ne čekajući da se stolice slože oko zelenog stola, poslušaju samo svoj vlastiti glas i stanu podmetati požare i atentate, tad elite i vođe buržoaskih nacionalističkih stranaka nava
18
ljuju na kolonijaliste i zapomažu: »Situacija je vrlo ozbilj na! Ne znamo kako će to sve svršiti, trebalo bi naći neko rješenje, trebalo bi se nagoditi.« Pojam nagodbe ima veliko značenje u okviru dekoloni zacije i nije jednostavan. Kompromis se odnosi i na koloni jaln ja lnii s u s tav ta v i n a m lad la d u n a c ion io n a lnu ln u b u ržoa rž oazi ziju ju.. V last la stoo d ršci rš ci-ma kolonijalnog sustava postaje jasno da su mase kadre razrušiti sve. Sabotaže na mostovima, uništavanje farma, represije, rat,- sve to snažno pogađa privredu. Tu je moguć i kompromis za nacionalnu buržoaziju, koja strahuje da i nju ne odnese taj razbjesnjeli vihor, premda nije do kraja sagledala moguće posljedice toga tajfuna; stoga ona ne pre staje govoriti kolonima: »Mi smo još uvijek kadri zaustaviti poko po kolj, lj, m ase as e još jo š u v ije ij e k im a j u u n a s p o v jere je renn je, je , p o žu žurr ite it e ako ne mislite sve do kraja upropastiti.« I potrebno je uči niti samo još jedan korak pa da se vođa nacionalističke stranke ogradi od tog nasilja. U sav glas izjavljuje da nema nikakve veze s onima iz organizacije Mau Mau, s onim te roristima, s onim koljačima. U najboljem slučaju, povlači se na neku vrst »ničije zemlje«, između terorista i kolona, i vrlo rado prihvaća ulogu »posrednika«. To znači: budući da je nfemoguće da koloni razgovaraju s organizacijom Mau Mau, on će vrlo rado stupiti s njima u pregovore. Tako se događa da se pozadina nacionalne borbe, to jest dio na roda koji je uvijek stajao na drugoj strani, nekim čudnim skokom nađe u prvoj liniji pregovora i kompromisa, i to upravo zato što su uvijek dobro pazili da ne prekinu vezu s kolonijalizmom. Prije nego počnu pregovori, velik dio nacionalističkih stranaka zadovoljava se — u najboljem slučaju — da obja šnjava, da nalazi isprike za počinjena »divljaštva«. One ne zastupaju narodnu borbu i nerijetko čak i osuđuju, u za tvorenim krugovima, neviđene čine koje su štampa i javno mnijenje metropole proglasili ogavnim. Nastojanje da se na stvari gleda nepristrano legitimna je isprika te politike imobilizma. Ali taj klasičan stav koloniziranog intelektual ca i vodstva nacionalističkih stranaka u stvari nije obje ktivan. Zapravo, oni nisu sigurni da je to nestrpljivo nasi lje masa najuspješnije sredstvo za obranu njihovih osobnih interesa. Osim toga, oni i ne vjeruju u efikasnost metode sile. Za njih ne postoji mogućnost sumnje, svaki pokušaj da se silom dokrajči kolonijalno ugnjetavanje za njih znači očajni oč ajniččki, samoubilački samoubilački pote potez. z. Č injenica je da u njihovim njiho vim pred pr edoo d žb žbam am a ten te n k o v i ko kolo lonn a i lov lo v ačk ačkii av avio ionn i zau za u zim zi m a ju 19
izvanredno značajno mjesto. Kad im se kaže: treba prijeći na akciju, oni odmah vide bombe kako padaju po njihovim glavama, blindirana kola kako kruže ulicama, mitraljeze, polic po liciju iju . . . i ne pomiču pom iču se s mjest mj esta. a. Oni gube prije pr ije nego što su pošli. Njihovu nesposobnost da pobijede s pomoću sile nije potrebno dokazivati, oni je sami pokazuju u svagda njem životu i u političkim manevrima. Ostali su na djeti njastim pozicijama koje je Engels opisao u znamenitoj po lemici s Duhringom i njegovom hrpom djetinjarija: »Isto onako kao što je Robinson mogao nabaviti mač, možemo uzeti da se i Petko jednoga lijepog jutra pojavlju je s p u nim ni m revo re volv lver erom om u ruci, i onda se cio odnos „sile „sile" " preobrće. preo brće. P etko et ko koma ko mand ndira ira,, a Robins Ro binson on se mora mučiti. Molimo Molim o čitaoca da oprosti opro sti što se tako tak o konz ko nzek ekve vent ntno no vraća mo na priču o Robinsonu i Petku, koja zapravo spada u dječju sobu, a ne u nauku, ali što mi možemo na to? Mi smo pri p rinu nuđe đeni ni da savjesn sav jesnoo p rim ri m jen je n juje ju jem m o g. Diihringo Diihr ingovu vu aksiomatsku metodu, i nije naša krivica, ako se pri tome stalno krećemo u oblasti čiste djetinjarije. Dakle, revolver održa va pobjedu nad mačem, a iz toga će svakako pojmiti i najdjetinjastiji aksiomatičar da sila nije puki akt volje, nego da su za njezino ostvarenje potrebni vrlo realni preduvjeti, naime naime o r u đ a , među koj kojima ima manje manje savrše vršenno biva iva nadvl nadvlaa dano savršenijim; dalje, da ta oruđa moraju biti proizvede na, čime je ujedno rečeno da proizvođač savršenijih oruđa sile ili, jednostavno rečeno, oružja, pobjeđuje proizvođača nesavršenijih, i da se, jednom riječi, pobjeda sile temelji na pro p roiz izvo vodn dnji ji oružja oru žja,, a ova opet ope t na proiz pr oizvo vodn dnji ji uopće, uopće, dakle — na „ekonomskoj moći”, na „privrednom položaju", na m a t e r i j a l n i m sred stv ima koja sili stoje na raspola ganju.«3 I, zaista, reformistički vođe i govore samo: »Čime se mislite boriti protiv kolona? Noževima? Lovačkim puš kama?« Istina je da su za silu važna pomagala, jer naposljetku sve ovisi o raspodjeli tih instrumenata. Ali se događa da oslobođenje kolonijalnih teritorija nanovo osvjetljuje to pi tanje. Znamo, na primjer, kako je Napoleon u vrijeme špa njolske kampanje, koja je bila pravi kolonijalni rat, bio pri siljen da se povuče povuče unatoč svojim snagama koje k oje su za za prolje tne ofenzive godine 1810. brojile 400.000 ljudi. A ipak je 3. Friedrich Fried rich Engels, Engels, Anti Anti-Du Duhr hrin ing, g, dio II, glava 3, »Teorija sile«, izd. »Naprijed«, str. 171—172.
20
cijela Evropa strepila pred francuskom vojskom, pred nje zinim oružjem, pred hrabrošću njezinih vojnika, pred voj nom sposobnošću njezinih kapetana. Suočeni sa silnim mo gućnostima Napoleonovih trupa, Španjolci su, nadahnuti nesalomljivom nacionalnom vjerom, otkrili glasoviti geril ski način ratovanja što su ga, dvadeset i pet godina prije toga oga,, američke američke jedinice jedinice primijenile primijen ile u borbi borb i pro tiv engleskih engleskih trupa. Ali, gerilsko ratovanje koloniziranog ne bi značilo ništa kao instrument nasilja suprotstavljen drugom instru mentu nasilja da ono ne predstavlja nov element u global nom procesu utrke između trustova i monopola. Na N a p o četk čet k u k o lon lo n izac iz acij ijee j e d a n j e o d red re d m og ogao ao zap za p os osje jest stii golema područja: Kongo, Nigeriju, Obalu Slonove Kosti ... itd. Danas se nacionalna borba koloniziranog uklapa u po sve novu situaciju. Kapitalizam je, u doba svoje ekspanzije, u kolonijama gledao izvor sirovina koje se poslije kao ma nufaktura mogu baciti na evropsko tržište. Nakon faze aku mulacije kapitala, danas je u položaju da mijenja vlastite koncepcije o rentabilnosti posla. I kolonije su postale tržište. Kolonijalno stanovništvo postalo je klijentela koja kupuje. Ako se dakle posada mora vječno pojačavati, ako trgovina trgovina isla islabi bi,, to jest ako se m anu fakturn fak turnii i industrijski indu strijski proiz pro izvo vodi di više vi še n e m og oguu izvoz izv oziti, iti, to o n d a zn znači ači d a se v o jno jn o rješenje mora odbaciti. Slijepa dominacija robovlasničkog tipa nije više ekonomski rentabilna za metropolu. Monopolistička frakcija buržoazije u metropoli ne daje podršku vladi koja svoju politiku zasniva samo na maču. Industrijalci i bankari metropole ne očekuju od svoje vlade da desetkuje stanovništvo, nego da s pomoću eko nomskih konvencija zaštiti njihove »legitimne interese«. Postoji dakle objektivno saučesništvo između kapitaliz ma i snaga nasilja koje niču na kolonijalnom području. A treba još dodati kako kolonizirani nije više sam nasuprot ugnjetaču. On već dobiva političku i diplomatsku podršku od progresivnih zemalja i naroda. Ali prije svega, tu je konkurencija, nesmiljeni rat koji se vodi među financijskim grupama. Berlinska konferencija mimo je mogla podijeliti Afriku između tri ili četiri zastave. Danas, međutim, nije uopće važno potpada li ovo ili ono afričko područje pod francuski ili belgijski suverenitet: važno je da se sačuvaju ekonomske zone. Artiljerijska paljba, politika spaljene ze m lje ustupa ustup a mjesto eko ekonoms nomskoj koj podređenosti. podređenosti. Danas se više ne vodi represivni rat protiv Ovoga ili onoga nepokornog sultana. sultana. D anas se djeluje n a finiji, finiji, m anje krv av nač na čin i do do 21
nosi se odluka o mirnoj likvidaciji Castrova režima. Nasto ji se po pokk oriti or iti Gvinej Gvi neja, a, u k lan la n ja se Mosadik. Nacionalni Naci onalni vođa koji se boji nasilja griješi ako pretpostavlja da će nas ko lonijalizam »sve poklati«. Vojska se naravno i dalje poigra va lutkama iz doba osvajačkih ratova, ali su zato financij ski krugovi odmah učinili sve da je vrate u stvarnost. Stoga se od razumnih nacionalističkih političkih stra naka i traži da što jasnije postave svoje zahtjeve i da za jedno jed no s ko kolo loni nija jalist lističkim ičkim »pa »partner rtnerom«, om«, u pun punom om m iru i bez imalo strasti, potraže takvo rješenje koje će poštivati obje strane. Očito je da taj nacionalistički reformizam, koji se vrlo često čini kao karikatura sindikalizma, kad i odluči djelovati, čini to potpuno miroljubivim načinom: bijeli štrajk u onih nekoliko tvornica koje su smještene u grado vima, masovne manifestacije kao izraz podrške lideru, boj kotiranje autobusa ili uvezenih namirnica. Sve te akcije služe da se čine pritisci na kolonijalizam i da se ujedno omogući narodu da se iskali. Ta primjena hibernoterapije, ta kura uspavljivanja naroda ponekad ima i uspješnih re zultata. Tada se iz razgovora za zelenim stolom rađa poli tička promocija koja dopušta gospodinu M’bau, predsjedni ku Republike Gabon, da u povodu svoga službenog posjeta Parizu, svečano izjavi: »Gabon je nezavisan, ali između Ga bona bo na i F ranc ra ncus uske ke nije ni je se ništ ni štaa promij pro mijeni enilo, lo, sve ostaje osta je kao prije. pri je.«« I, zaista zai sta,, jed je d ina in a je prom pr omje jena na što je gospodin M’ba M’ba postao post ao pred pr edsj sjed edni niko kom m gab gabons onske ke repu re publ blik ikee i što ga je p ri ri mio predsjednik francuske republike. Kolonijalističkoj buržoaziji pomaže i umirujuće djelo vanje religije na kolonizirane. Svi oni sveci koji su pružili i drugi obraz, koji su opraštali uvrede, podnosili pljuvanja i psovke, a da ni trepnuli nisu, svi se oni prikazuju u priča ma i daju kao primjer. Elite koloniziranih zemalja, ti robo vi koji su postali slobodnjaci, ako dođu na čelo pokreta, pr p r ije ij e ili ka kasn snije ije neizbje nei zbježno žno će dov dovesti esti do s tva tv a ran ra n ja suroga suro gata ta borbe. Njim Nj imaa ropstvo njihove braće služi da postide pristaše ropstva, ili da pruže ideološki sadržaj otrcanog humanizma financijskim grupama koje konkuriraju njihovim ugnjeta čima. Ali oni nikad istinski ne pozivaju robove u borbu niti ih istinski pokreću. Naprotiv, u trenutku istine, za njih za prav pr avoo laži, razm ra zmeću eću se p r ije ij e tnja tn jam m a da će mobilizirati mase i da će to biti odlučno oružje koje će poput čarolije izazvati »propast kolonijalnog režima«. Unutar tih političkih stra pa p a k a i ka kadr drov ovaa ima im a i takv ta kvih ih bo bora raca ca koji. energič energ ično no okreću leđa: leđa : toj fars fa rsii nacio n acionaln nalnee neovisnosti. Ali" vrlo brzo njihove njih ove
22
intervencije, inicijative, njihovi ljutiti ispadi izazivaju ne raspoloženje stranačke mašine. Malo-pomalo ti elementi bi vaju izolirani i naposljetku otvoreno odbačeni. A u tom trenutku, kao da postoji neka dijalektička konkomitancija, navaljuje na njih kolonijalistička policija. I kako im grad više ne pruža nikakvu sigurnost, borci ih izbjegavaju, par tijsko ih vodstvo odbacuje, ti se nepoželjni ljudi izazovna pog p ogled ledaa po povl vlače ače n a selo. I t a d a , z a p a n jen je n i od čud čuda, a, o t k r iv a ju j u d a selja se ljačke čke m ase as e v elik el ikoo m b r zin zi n o m s h v a ća ćaju ju n jih ji h o v e go go vore i postavljaju im neposredno pitanje za koje oni ne maju spreman odgovor: »Recite, kada?« Tome susretu revolucionara, koji dolaze iz gradova, i seljaka, posvetit ćemo pažnju malo kasnije. Sad se moramo vratiti političkim partijama da bismo ukazali na određeno prog pr ogre resi sivn vnoo zn znače ačenn je n jih ji h o v a d jelo je lovv a n ja. ja . U sv svoo jim ji m go govv o ri ri ma politički vođe spominju naciju. Na taj način zahtjevi koloniziranog dobivaju neki oblik. Nema sadržaja, nema polit po litičko ičkogg n i so socc ijaln ija lnog og p r o g ram ra m a . P o s toji to ji sam sa m o jed je d n a n e određena, ali ipak nacionalna vanjska forma, okvir koji mi nazivamo minimalnim zahtjevom. Političari koji drže go vore, vore, kogi pišu u nacionalistič nacion alističkim kim nov novinam inam a potiču potiču na narod rod da mašta. Izbjegavaju subverziju, ali zapravo usađuju opa sne subverzivne subverzivne klice u svijest slušalaca i čitalaca. italaca. Č esto esto upotrebljavaju nacionalni ili plemenski jezik. I to je jedan od načina da se podržavaju snovi, da se fantaziji omogući da se vine izvan granica kolonijalističkog poretka. K tome ti političari imaju običaj da poneki put kažu: »Mi crnci, mi Arapi«, a taj izraz sav prožet podvojenošću u vrijeme kolo nijalnog razdoblja dobiva gotovo sakralno značenje. Na cionalistički političari igraju se vatrom. Jer, kao što je ne davno jedan afrički afrički politič po litičan an izjavio izjavio grup g rupii m ladih intelek in telek tualaca: »Razmislite dobro prije nego progovorite masama, one se vrlo brzo raspaljuju.« Dakle, kao što se vidi, histori ja j a se s v elik el ikim im luk lu k a v s tvo tv o m up uple leće će u k o lon lo n ija ij a lni ln i sv svij ijet et.. Kad politički vođa pozove narod na zbor, može se mirno reći da se osjeća krv u zraku. Pa i on sam, vrlo često, na stoji prije svega »pokazati« svoju šilu ...» kako je ne bi morao upotrijebiti. Ali uzbuđenje koje se tako održava — otići, vratiti.se, slušati govore,,gledati narod na okupu, polipiju kako stoji okolo, vojsku koja prolazi, hapšenja, protje rivanje lidera, — sav metež metež štvarar štvarar u narodu narod u dojam da je j e d p Š a o n jeg je g o v Qas i d a t r e b a n ešto eš to p o d u zetj ze tj.. U ,tim ti m t r e n u cima, kad nestaje ravhoteža, političke partije sve češće
upućuju ljevici pozive na mir, dok prema desnici pomno motre horizont, nastojeći odgonetnuti liberalne intencije kolonijalizma. I narod se služi nekim događajima iz života zajednice da bi se očuvao u snazi i održao svoje revolucionarne spo sobnosti. Na primjer: bandit koji se danima odupire poli cajcima što ga progone, onaj koji u nesvakidašnjoj borbi gine pošto je ubio četiri ili pet policajaca, onaj koji ubija sebe da ne bi »provalio« svoje drugove, svi oni za narod pre p redd sta st a v lja lj a ju sv svjeti jetion onik ike, e, uzo uzore re za akciju akc iju,, »heroje«. »heroje«. Sasvim sigurno, tu ništa ne pomaže ako ustvrdimo da je heroj za prav pr avoo krad kr adlji ljiva vac, c, lopov, po pokv kvar aren enja jak. k. Ako je čin zbog koje koje ga toga čovjeka progone kolonijalističke vlasti uperen isključivo protiv jedne osobe ili imanja koja pripadaju ko lonijalističkom svijetu, svije tu, onda je od određe ređenje nje jasno, oč očito ito.. Pro P ro ces identifikacije djeluje automatski. Potrebno je također istaknuti ulogu koju u procesu sa zrijevanja ima historija nacionalnog otpora protiv osvajača. Legendarni junaci koloniziranog naroda uvijek su bili oni koji su stajali na čelu nacionalnog otpora protiv zavojeva ča. Behanzin, Soundiata, Samory, Abdel-Kader, svi ti likovi neobično snažno oživljavaju u razdoblju koje prethodi akciji. To je znak da se narod sprema da ponovno zakorači vlastitim putovima i pokrene vrijeme koje je privremeno zaustavio kolonijalizam, ukratko da stvara Povijest. Rađanje nove nacije i razaranje kolonijalnih struktura rezultat je, kako ogorčene borbe nezavisnog naroda, tako i akcije perifernih nasilja, koja sužavaju granice kolonijal nog režima, a poduzimaju ih ostali kolonizirani narodi. Kolonizira Kolo nizirani ni na naro rodd nije nij e sam. Unatoč kolonijalistič jalističkom kom nastojanju, preko njegove granice prodiru vijesti, odjeci. On je shvatio da je nasilje kao vremenska nepogoda koja izbija tu i tamo i odnosi po komad kolonijalnog režima. To uspjelo nasilje ima za koloniziranoga ne samo informativno nego i operativno značenje. Velika pobjeda vijetnamskog naroda kod Dijen Bijen Fua, strogo uzeto, nije samo vijet namska pobjeda. Počevši od srpnja 1954. pitanje koje sebi po p o sta st a vlja vl jaju ju ko kolo loni nizir ziran anii na naro rodi di bilo je: je : »Što tr t r eb ebaa učiniti učini ti da bi se ostva ost vario rio još jo š jed je d a n Dijen Di jen B ijen ije n Fu? Fu ? Kojim Koji m pu putem tem t r e ba ići?« ići?« U moguć mog ućno nost st toga tog a D ijen ije n B ijen ije n F ua n iti it i jeda je dann kolo nizirani nije više mogao sumnjati. Radi se samo o tome da se skupe snage, da se organiziraju i odredi vrijeme njihova stupanja u akciju. Ta prisutnost n&silja ne mijenja samo kolonizirane nego i kolonijaliste koji se osvješćuju mnogo
24
bro b rojn jnim im D ijen ij en B ijen ij en F u ima. im a. Zbog Zb og tog to g a k o lon lo n ijal ij alis isti tičke čke v la la de sve više i više zahvaća svjesna panika. Njihova je na mjera da skrenu udesno oslobodilačke pokrete, da razoru žaju narod: dekolonizirajmo, brzo. Dekolonizirajmo Kongc pr p r i je neg negoo što p o sta st a n e d rug ru g i Alžir Al žir.. Izg Iz g lasa la sajm jmoo opći zakon zako n za Afriku, stvorimo »zajednicu«, zaklinjem vas, dekolonizi rajmo . . . Dek Dekolon oloniz izaci acija ja počinje počinje takvim takv im tempom da se Houphouet-Boignyju nameće nezavisnost. Na strategiju Di jen je n B ijen ije n F ua ua,, k o ju j e od odre redi dioo k o lon lo n izir iz iran ani,i, k o lon lo n ija ij a lis li s t od od govara strategijom uklapanja ... u poštivanje suvereniteta država. No, v rati ra tim m o se n a o n u a tm o s f e r u n a s ilja il ja,, n a s ilja il ja ko koje je se zaustavilo ispod same površine kože. Vidjeli smo da su, u toku njegova zrenja, mnogi remeni preuzeli njegov teret i pomogli mu da se oslobodi. Unatoč preobražajima što ih nad njim vrši kolonijalni režim izazivanjem plemenskih i po p o k r ajin aj inss k ih r ato at o v a, k o lon lo n izir iz iraa n i p rep re p o z n a je sv svog ogaa n e p r i j a telja, nalazi ime za sve svoje nevolje i usmjerava novim pute pu tem m sv svuu sn snaa g u o go gorčen rčenja ja,, m r ž n je i g n jev je v a . A li k ak akoo p r e lazimo iz nasilja atmosfere u nasilje akcije? Što je to iza zvaalo eksploziju zv eksploziju lonca? lonca? Č injenica je da taj ta j razvita raz vitakk nije ostavio netaknut ni mir kolona. Kolon, koji dobro »pozna« domoroce, primjećuje po mnogim znacima da se nešto mi jen je n ja. ja . Sve Sv e je m a n je d o b rih ri h d omor om orod odac aca, a, čim se tla tl a čite čit e lj p r i bliži bli ži n a s taje ta je š u tnja tn ja.. P o g led le d i su, p o n ek ekad ad,, o štri št ri,, a p o n a š a n ja i riječi izrazito agresivne. Nacionalističke su partije uzne mirene, povećavaju broj zborova, a istodobno rastu i snage policije, poli cije, stiž st ižuu v o jna jn a p o jačan ja čanja ja.. Ko Kolo lone ne,, os osob obito ito p o ljo lj o p r ivr iv r e dnike, izolirane na njihovim imanjima, prve hvata panika. Traže da se poduzmu energične mjere. I, zaista, vlasti poduzimaju veoma spektakularne mje re, zatvaraju jednog ili dva lidera, organiziraju vojne pa rade, manevre, nadlijetanje aviona. Demonstracije vojne sile, ratni manevri, miris baruta koji se sve više osjeća u zraku ne može vratiti narod. Bajunete i grmljavina topova samo još pojačavaju njegovu agresivnost. Stvara se drama tična atmosfera u kojoj svatko želi pokazati da je pripra van na sve. U takvim prilikama, puška okida sama, živci su prenapeti, strah je zagospodario, pa se lako puca. Dovo ljan je banalan povod, pa da odmah planu mitraljezi: tako je bilo bi lo u S etif et ifuu u A lžir lž iru, u, u cen ce n tra tr a lno ln o m C a r r iere ie ress u u M a roku, u Moramangi na Madagaskaru. Represije ne samo da ne razbijaju polet nego i ubrzavau razvitak nacionalne svijesti. U kolonijama na određenom
25
stupnju embrionalnog razvitka svijesti represije počinju stimulativno djelovati na svijest jer pokazuju da se između tlačitelja i potlačenih sve razrješava samo silom. Potrebno je ov ovdje dje ista is takk n u ti da političke poli tičke stra st rann k e nisu izbacile parolu par olu oružanog ustanka niti su pripremile takav ustanak. Sve re pre p resije sije,, svi činovi izazva iza zvani ni stra st raho hom m nisu nis u bili bil i plod volje po litičkih lidera. Oni su bili zatečeni događajima. U tom slu čaju kolonijalizam se mogao odlučiti na zatvaranje nacio nalnih vođa. Ali danas vlade kolonijalističkih zemalja vrlo dobro znaju da je opasno mase lišiti njihovih lidera. Jer se tada narod, budući da ga više nitko ne drži na uzdama, laća kuke i motike, diže bune i »bestijalno ubija«. Mase daju maha svojim »krvoločnim porivima« i prisiljavaju koloni jaliz jal izam am da oslobodi lidere lid ere,, a ove čeka težak tež ak zada za data takk da po novno uspostave mir. A kolonizirani narod, koji je sponta no uložio svoje nasilje u golem pothvat rušenja kolonijal nog sustava, ubrzo će doći u situaciju da izvikuje beznačaj nu i jalovu jalo vu parolu pa rolu:: »Oslobod »Oslobodite ite iksa ili ipsilon ipsilona.«4 a.«4 I tad će će kolonijalizam osloboditi te ljude i s njima pregovarati. Na stupa vrijeme narodnih n arodnih plesov plesova. a. U nekom drugom slučaju, aparat političkih stranaka može ostati pošteđen. Ali nakon kolonijalističke represije i spontane reakcije naroda partijama nije moguće da stignu svoje borce. Nasilje masa snažno se suprotstavlja vojnim silama okupatora, situacija se pogoršava, kvari. Vođe koji su na slobodi zaostaju. Pošto su iznenada postali nepotrebni sa svojom birokracijom i svojim razumnim programom, na stupaju, daleko od zbivanja, s najvećom laži »i govore u ime nacije kojoj su začepljena usta«. U većini slučajeva ko lonijalizam se pohlepno baca na taj iznenadni zgoditak, te bez b ezna načajn čajnee lju lj u d e p retv re tvaa r a u po posr sred ednik nikee i u tre tr e n oka daje daj e im nezavisnost uz obvezu da uspostave red. Kao što se vidi, svi su postali svjesni tog nasilja kao i činjenice da nije uvijek dobro na nasilje odgovoriti još većim nasiljem, nego da se treba pobrinuti kako da se ubla ži kriza. Sto je zapravo to nasilje? To je, vidjeli smo, intuicija koloniziranih masa da se njihovo oslobođenje mora ostva riti, a ostvariti se može samo upotrebom sile. Kakva je to 4. Događ Do gađaa se da je uhićeni uhićeni vo vođa đa istinski predstavn preds tavnik ik kolo kolo niziranih masa. U tom će slučaju kolonijalizam iskoristiti pri liku da masama nametne nove vođe. 2fo
mentalna aberacija zbog koje taj narod bez tehnike, izgladnio i slab, nenaviknut na organizatorske metode, suočen s ekonomskom i vojnom moći okupatora, vjeruje da ga je dino nasilje može osloboditi? Kako može vjerovati u svoju pobje po bjedu? du? Zato što nasilje, ako je metoda — a u tome i jest sva sablazan — može predstavljati borbeni program neke po litičke stranke. Šefovi mogu pozivati narod na oružanu borb bo rbu. u. T reb re b alo al o b i r a z m isli is liti ti o toj to j p rob ro b lem le m a tic ti c i n a s ilja il ja.. N i malo se ne čudimo tome što je njemački militarizam odlu čio da regulira problem svojih granica upotrebom sile, ali to da se, na primjer, angolski narod digao na oružje, da alžirski narod odbacuje svaku metodu koja nije nasilna dokazuje da se nešto zbilo ili da se zbiva. Kolonizirani lju di, robovi suvremenog doba, nestrpljivi su. Svjesni su da ih samo to ludilo može osloboditi kolonijalnog jarma. Novi odnosi vladaju u svijetu. Nerazvijeni narodi kidaju lance i, što je najčudnije, uspijevaju u tome. Može se nekome učini ti smiješnim da u doba sputnika ima ljudi koji još uvijek umiru od gladi, ali kolonizirane mase imaju za to svoja objašnjenja koja su mnogo bliža Zemlji. Istina je, međutim, da nijedna kolonijalistička zemlja nije danas kadra primi je j e n iti it i jed je d ini in i o b lik b o r b e k o ji b i moga mo gaoo im a ti izgl iz gled edaa n a uspjeh: dugotrajno zadržavanje zamašnih okupacionih snaga. Na N a u n u tra tr a š n jem je m p lan la n u k o lon lo n ija ij a list li stičk ičkee su zem ze m lje su suoče oče ne s proturječnostima, s radničkim zahtjevima, a to ih pr p r isil is ilja javv a d a u p o trij tr ijee b e i po poli licc ijsk ij skee sn snag age. e. O sim toga to ga,, s obzirom na današnju međunarodnu konjunkturu, tim su zemljama potrebne trupe da bi zaštitile svoje režime, jer, konačno, poznat je i mit o pokretima oslobođenja kojima upravlja Moskva. U paničnoj režimskoj argumentaciji to znači: »Ako se ovako nastavi, komunisti će pokušati da iskoriste metež kako bi se uvukli u te krajeve.« To što kolonizirani čovjek u svom nestrpljenju otvoreno pr p r i je ti n a s ilje il jem m d o k azu az u je d a je on sv svje jess tan ta n izuz iz uzet etno nogg z na na čenja sadašnjeg tre nu tka i. da ga nam n am jerava iskoristi iskoristiti. ti. Ali i u neposrednom iskustvu kolonizirani koji vidi kako mo deran svijet prodire i u'na juda ljenija m jesta Zemlje Zemlje postaje postaje potp po tpun unoo s v jest je staa n Ono Onoga ga što št o n e p os osje jedd uje uj e . Mase Ma se sp spoo z n aju aj u n a temelju neke vrsti ... djetinjastog rasuđivanja da su sve te stvari ukradene njima. Zbog toga u nekim nerazvijenim zemljama zemljama ■ mase'vr mase'vrlo lo brzo kroče kroče nap naprijed rijed i biva im jasno jasno;; već dKdje ili tri godine pošto sU postale nezavisne, da feu li
izigrane i da se »nije isplatilo« boriti ako se zaista ništa nije izmijenilo. Nakon buržoaske revolucije godine 1789. najsiromašniji francuski seljaci izvukli su bitne koristi iz pre p revv rata ra ta.. Međutim, Među tim, ba bana naln lnoo je tvr tv r d iti it i i govo govoriti riti da u na najv jve e ćem broju slučajeva, to jest da za 95 posto stanovništva zaostalih zemalja, nezavisnost ne uključuje istodobno i ne posre po sredn dnee prom pr omjen jene. e. P ažlji až ljivv p rom ro m atra at račč zapaz za pazit it će kako tinja tin ja neka vrst zapretanog nezadovoljstva koje i nakon ugašena požar po žaraa uv uvije ijekk p rije ri jeti ti da ponovno plane. plan e. Tvrdi se da kolonizirani žele i odviše brzo kročiti na prije pr ijed. d. Ali, ne smijemo smij emo zabo za bora ravi viti ti da se, i to ne tako tak o davno, ukazivalo na njihovu sporost, lijenost i fatalizam. Sad se pak pa k vidi vi di da na nasilj silje, e, u vrije vr ijem m e bo borb rbee za oslobođenje, i to u vrlo određenim oblicima, ne iščezava kao nekim čudom po što su podignute nacionalne zastave. Utoliko manje ono iščezava ukoliko se nacionalna izgradnja i dalje provodi u znaku i u okvirima odlučne borbe između kapitalizma i socijalizma. Ta borba daje gotovo univerzalnu dimenziju i najograničenijim zahtjevima. Svaki miting, svaki čin represije odjekuje čitavom međunarodnom arenom. Ubojstva u Shar pevi pe ville lleuu mjese mje secim cimaa su u zb zbuđ uđiv ival alaa javno jav no mnije mn ijenje nje.. Na str st r a nicama novina, na radio-televizijskim antenama, u privat nim razgovorima Sharpeville je postao simbol. Kroz prizmu Sharpevillea ljudi su pristupili problemu apartheida u Juž noj Africi. I nemoguće je pretpostaviti da se taj nagli inte res velikih za »sitne« događaje u režimima zaostalih zema lja može protumačiti isključivo kao demagoški manevar. Svaka buna, svaki ustanak na području Trećega svijeta ide u okvire hladnoga rata. Dva su čovjeka premlaćena u Sa lisb li sbur uryy ju i već se pokreće pokr eće čitav jedan jed an blok, blok, govori se o to dvoje ljudi pa se, u povodu tih udaraca pendrekom, postav lja posebno pitanje Rodezije i povezuje sa svom Afrikom i ostalim koloniziranim ljudstvom. Ali i drugi blok na isti način, na temelju razmjera koje poprimaju kampanje, utvrđuje lokalne slabosti vlastitog sistema. Kolonizirani na rodi bivaju svjesni činjenice da ni jedan klan ne ostaje više ravnodušan prema lokalnim incidentima. Oni više ne osta ju u gran gr anic icam amaa v last la stit itih ih regio re giona naln lnih ih ho horiz rizon onata ata j e r su obu hvaćeni atmosferom sveopćih previranja. Kad se, svakog tromjesečja, dozna da je šesta ili sedma flota krenula prema toj i toj obali, kad Hruščov prijeti da će raketnim oružjem spasiti Castra, kad Kennedy, u povo du Laosa, odlučuje da razmisli o poduzimanju krajnjih
28
mjera, tad kolonizirani ili tek oslobođeni domorodac stječe dojam da je, htio to ili ne, uvučen u tokove ogorčene borbe. I, odista, on je već u toj borbi. Uzmimo, na primjer, slučaj vlada novooslobođenih zemalja. Ljudi na vlasti troše dvije trećine vremena nadzirući okolinu kako bi suzbili opasnosti koje im prijete, a samo trećinu posvećuju poslovima zemlje. Istodobno traže podršku za sebe. Pokoravajući se istoj di jale ja lekk tic ti c i, n acio ac ionn aln al n e op opoz ozici icije je s p r ezir ez iroo m n a p u š t a ju p a r l a mentarne putove. Traže saveznike koji bi ih podržali u nji hovim brutalnim buntovničkim pothvatima. Atmosfera na silja, pošto je prožimala kolonijalnu fazu, nastavlja domini rati i nacionalnim životom. Jer, kao što smo vidjeli, Treći svijet nije izvan općih kretanja. Naprotiv, on se nalazi u samom središtu previranja. Stoga državnici zaostalih zema lja zadržavaju u svojim govorima agresivan i izazivački ton koji bi već po p r i r o d n i m zakonima morao iščeznuti. Na isti se način objašnjava tako često isticana neuglađenost novih šefova. Ali ono što se manje ističe, to je krajnja uglađenost tih istih šefova kad se obraćaju vlastitoj braći i drugovima. Nepristojno ponašanje je ponašanje prema drugima, prema nekadašnjim kolonijalistima koji dolaze da gledaju, da istražuju. Bivši kolonizirani stječe veoma često dojam da su zaključci tih anketa već unaprijed redigirani. Dolazak novinara treba da to samo potvrdi. Fotografije uz članak dokaz su da se piše na osnovi poznavanja činjenica i da su informacije dobivene na samom mjestu. Istraživanje ima da potvrdi ono što je očito: tamo dolje sve je krenulo naopako otkako nas više nema. Novinari se često tuže da nisu dobro primljeni, da ne rade u dobrim uvjetima, da nailaze na zid ravnodušnosti i neprijateljstva. Sve je to pri p riro rodn dno. o. N acio ac ionn alis al ističk tičkii vo vođe đe z n a ju d a m e đ u n a rod ro d n o j a v no mnijenje stvara isključivo zapadna štampa. Prema tome, kad nas neki zapadni novinar anketira, veoma rijetko to radi s namjerom da nam pomogne. Za vrijeme alžirskog rata, na primjer, najliberalniji francuski dopisnici nikad nisu prestajali upotrebljavati dvosmislene atribute u opisi vanju naše borbe. Kad im se zbog toga prigovorilo, oni su sasvim mimo odgovarali da su objektivni. Za koloniziranoga objektivnost je uvijek uperena protiv njega. Na isti na čin treba razumjeti i nov ton koji je pokopao međunarod nu diplomaciju u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda u rujnu godine 1960. Predstavnici kolonijalnih zemalja bili su agresivni, nasrtljivi, neumjereni, no kolonijalni narodi nisu nisu sm atrali da su prešli mjeru. Radikalizam Radikalizam afričkih afričkih glas
29
nogovornika pospješio je sazrijevanje čira i omogućio da se jasn ja snije ije uoč uočii sv svaa ne nepp rihv ri hvaa tljiv tl jivoo st veta, vet a, isključivog dijaloga dijalog a velikih kao i bijedna uloga koja je ostavljena Trećem svijetu. Diplomacija koju su inaugurirali tek odnedavno samo stalni narodi nije više diplomacija nijansa, prešutnih spora zuma, zuma, hipnotizersk hip notizerskih ih poteza. poteza. Č injenica injenica je da je te glas glasno no govornike poslao vlastiti narod da istodobno štite i jedin stvo nacije, i napredovanje masa na njihovu putu prema boljem bol jem životu, i p rav ra v o na naro roda da n a k r u h i slobodu. To je, dakle, živa, rasplamsala diplomacija koja tako čudesno odudara od nepokretnog, okamenjenog svijeta ko lonizacije. I kad Hruščov u Ujedinjenim narodima zamahu je i lupa lu pa cipelom cipelo m po stolu, n i jeda je dann se p reds re dsta tavn vnik ik ne nera razv zvi i jen je n ih zem ze m alja al ja tome tom e ne smije. On time tim e po pokaz kazuje uje kolonizira koloni zira-nim zemljama koje gledaju da on, mužik, koji uostalom posj po sjed eduj ujee rake ra kete te,, po postu stupa pa s tim bijed bij edni nim m ka kapi pita talis listim timaa ona ko kako to oni i zaslužuju. Sama činjenica da Castro u vojnoj uniformi sjeda za stol Ujedinjenih naroda svjedoči o njegovoj svijesti da i dalje postoje režimi nasilja. Treba se čuditi što se u Ujedinjenim narodima nije pojavio s puš kom u ruci; vjerojatno bi mu se u tom slučaju suprotstavili. Bune, očajničke akcije, odredi naoružani noževima i sjeki rama, sve to predstavlja konstituiranje nacionalnosti u ne pom po m irljiv irl jivoj oj bo borb rbii ko koja ja ka kapi pita tali liza zam m i socijalizam socijali zam su supr prot otsta stav v lja jedan protiv drugoga. Godine 1945. moglo je 45 tisuća mrtvih u Setifu proći nezapaženo; godine 1947. moglo je 90 tisuća mrtvih na Ma dagaskaru biti predmetom običnog novinskog člančića; go dine 1952. moglo je 200 tisuća žrtava represije u Keniji naići na relativnu ravnodušnost. Jer, činjenica je da među narodne suprotnosti nisu tada bile još dovoljno zaoštrene. Već su ratovi u Koreji i Indokini značili početak novog razdoblja. Međutim, odlučan trenutak ovoga sukoba svaka ko pred pr edstav stavljaju ljaju Budimpešta Budimpešta i Suez. Suez. Ojačani bezuvjetnom podrškom socijalističkih zemalja, kolonizirani kreću u napadaj, s oružjem koje imaju, na ne osvojivu tvrđavu kolonijalizma. Ako ta tvrđava ostaje ne ranjiva pod udarcima noževa i golih šaka, ona to više neće biti bi ti ako je odlučno smjesti smje stimo mo u ko kont ntek ekst st hladnog hlad nog rata ra ta.. U nastaloj konjunkturi Amerikanci veoma ozbiljno shvaćaju svoju ulogu zaštitnika međunarodnog kapitalizma. U početku savjetuju evropskim zemljama da provedu de kolonizaciju na prijateljski način. Nešto kasnije, bez okli
30
jev je v a n ja, ja , p rvo rv o p r o g laš la š a v a ju d a t r e b a p o što št o v a ti, ti , a od odm m ah zatim da treba i podržati princip: Afrika Afrikancima. Sje dinjene Države ne boje se danas službeno izjaviti da su zaštitnice prava naroda da odlučuju o sebi samima. Poslje dnje putovanje Mennea-Williamsa samo je primjer koji po kazuje koliko su Amerikanci svjesni činjenice da Treći svijet ne smije biti žrtvovan. Prema tome, sad su razumljivi razlozi zbog kojih je nasilje koloniziranog beznadno ako ga in abstracto uspoređujemo s vojnom mašinom ugnjetača. Ako ga, naprotiv, uklopimo u međunarodna kretanja, to nasilje postaje strašna prijetnja za ugnjetača. Uporne i trajne pobune i nemiri koje izazivaju organizacije Mau Mau poremećuju ravnotežu u kolonijama, ali ne dovode u opasnost metropolu. Za imperijalizam je, međutim, mnogo važnije što postoji mogućnost da se socijalistička propagan da proširi među mase i zarazi ih. To već znači ozbiljnu opasnost u toku hladnog razdoblja tog sukoba; ali u što bi se mogla tek izroditi, u slučaju pravoga rata, ta kolonija rastrovana ubilačkom gerilom? U tom trenutku kapitalizam postaje svjestan da za nje govu vojnu strategiju daljnji razvitak nacionalnih ratova može značiti samo gubitak. Stoga se u okviru miroljubive koegzistencije od kolonija zahtijeva da nestanu, a od kapi talizma da, u krajnjem slučaju, poštuje neutralnost. Po trebno je, međutim, prije svega izbjeći stratešku nesigur nost, okretanje masa prema neprijateljskim doktrinama, opasnost da desecima milijuna ljudi ovlada radikalna mrž nja. Kolonizirani narodi potpuno su svjesni tih imperativa kojima su podređena međunarodna politička zbivanja. Stoga Stoga čak čak i oni oni koji su su pprotiv rotiv nasilja n asilja odluč od lučuju uju i djelu d jeluju ju u vi jek je k u smisl sm isluu tog to g p lan la n e tar ta r n o g n a s ilja il ja.. D an anas as m iro ir o lju lj u b iva iv a koegzistencija između dva bloka podržava i izaziva nasilje kolonijalnih zemalja. Sutra bismo već mogli biti svjedoci pre p rebb a c iva iv a n ja te v lad la d a v ine in e n a s ilja il ja n a d rug ru g o po podd ručje ru čje,, po pošto što bu b u d u po potp tpuu no oslobo oslo bođe đeni ni sv svii k o lon lo n ija ij a lni ln i ter te r i tor to r i j i. N ije ij e isključeno da se pojavi pitanje manjina. Neke od njih, bez mnogo premišljanja, već preporučuju upotrebu nasilja za rješavanje svojih problema. I nije slučajno, kao što sazna jemo, jem o, d a u S jed je d inje in jenn im D rža rž a v ama am a c r n a čk čkii ek ekss tre tr e m isti is ti s tva tv a raju narodnu vojsku i naoružavaju se. Isto tako nije slu čajno da u takozvanom slobodnom svijetu postoje komiteti za zaštitu židovskih manjina u SSSR-u i da je general de Gaulle, u jednom od svojih govora, prolio po koju suzu nad milijunima potlačenih muslimana u komunističkoj
31
diktaturi. Kapitalizam i imperijalizam uvjereni su da su borb bo rbaa p roti ro tivv rasiz ra sizma ma i po pokr kret etii za nacional nac ionalno no oslobođenje samo i isključivo telekomandirani neredi potaknuti »izva na«. Stoga odlučuju primijeniti ovu djelotvornu taktiku: Radio Slobodna Evropa, komitet za pomoć podjarmljenim manjinama ... Bore se protiv kolonijalizma na isti način kao što su francuski pukovnici vodili subverzivni rat u Al žiru s pomoću organizacija SAS i psiholoških službi. »Slu žili su se narodom protiv naroda.« Zna se dobro do čega to dovodi. Ta atmosfera nasilja, prijetnji, ta prijetnja raketama ne zastrašuje i ne zbunjuje kolonizirane. Vidjeli smo da im cijela nedavna povijest pomaže da »razumiju« situaciju. Između kolonijalnog nasilja i miroljubivog nasilja koje vla da suvremenim svijetom postoji neka vrst saučesničke po dudarnosti, neka homogenost. Kolonizirani ljudi naviknuti su na tu atmosferu. Oni, napokon, pripadaju svome vreme nu. Ponekad se iznenadimo kad vidimo kako kolonizirani svojoj ženi umjesto oprave kupuje radio ili tranzistorski pri p rije jem m n ik. ik . Tome se ne bismo tre tr e b ali al i čuditi. Kolonizirani Koloni zirani znaju da se sad odlučuje o njihovoj sudbini. Žive u atmos feri sudnjega dana i misle da im ništa ne smije promaknuti. Zato oni vrlo dobro razumiju Fumu i Fumija, Lumumbu i Č ombea, ombea, Ahidža Ah idža i Moumiea, Moumiea, Kenija Ke nijatu tu i sve one one koje koje se se povrem pov remen enoo izba iz bacu cuju ju n a po povr vrši šinu nu da ih zamijene. zamijen e. Oni veoma dobro razumiju sve te ljude jer razotkrivaju snage koje stoje iza njih. Kolonizirani ljudi, zaostali ljudi, danas su politi po litičke čke život živ otin inje je u na najp jpla lann e tarn ta rnij ijem em smislu te riječi. riječi. Neovi Ne ovisno snost st je sigur sig urno no pod podigl iglaa mora mo rall i uzvisila dostojan dost ojan stvo koloniziranih. Ali oni još nisu stigli da izgrade društvo i utvrde vrednote. Nema još onog svijetlećeg žarišta koje bi gra gr a đ an anin inuu i čovjeku čovjek u pomoglo da se razv ra zvija ija i obogać obogaćuje uje osvajajući sve šira područja. Nalazeći se u nekoj vrsti ne određenosti, ti ljudi spremni su povjerovati da će se na nekom drugom mjestu o svemu donijeti odluka, i to za sve i u isti mah. Sto se tiče političara, oni su prema toj konjun kturi ktu ri neodlučni neodlučni i odabiru neutralnost. Moglo bi se mnogo toga reći o neutralnosti. Jedni je tumače kao neku vrst prljave trgovine koja se sastoji u pri manju pomoći sad zdesna sad slijeva. Neutralnost, ta tvo revina hladnoga rata, ako nerazvijenim zemljama i omogu ćuje da primaju ekonomsku pomoć od obje strane, ipak za prav pr avoo ni jedno jed nojj od tih ti h stra st rann a ne omogućuje da pruž pr užii onu 32
pomoć k o ja bi zais za ista ta b ila il a p o tre tr e b n a slab sl aboo r a z v ije ij e n im p o d ruč ru č jima. jim a. A stro st rono nom m sk skee sv svot otee k o je se u lažu la žu u v o jna jn a i str st r a ž iva iv a n ja, ja , inženjeri koji su postali tehničari nuklearnog rata, mogli bi b i u p e tna tn a e s t go godi dina na za šezd še zdese esett po posto sto po podi dići ći živ ži v o tni tn i s t a n dard nerazvijenih zemalja. Jasno je, dakle, da pravi interes nerazvijenih zemalja zemalja nije ni produži van je ni jačanje hlad hlad noga rata. Ali, događa se da ih nitko i ne pita za mišljenje. A kad im se pruži zgoda da nešto kažu, oni se ne zalažu. Mogu li oni zapravo što učiniti? Francuska, na primjer, eksperimentira atomskim bombama u Africi. Ako se izuz mu protesti, mitinzi i bučni diplomatski prekidi, za afričke narode ne bi se moglo reći da su baš osobito utjecali, u tom određenom sektoru, na držanje Francuske. Kod čovjeka Trećega svijeta neutralnost utječe na stva ranje stanovitoga psihičkog ustrojstva koje se u svagda njem životu javlja kao neustrašivost i hijeratski ponos što čudesno podsjeća na izazov. To odlučno protivljenje kom prom pr omisu isu,, t a čv čvrr sta st a v o lja lj a d a se n e v ežu ež u p od odsj sjee ća n a d rža rž a n je onih ponositih i mršavih mladića uvijek spremnih da se žrtvuju za jednu riječ. Sve to zbunjuje zapadnog promatra ča. Jer, strogo uzevši, postoji jedan upravo izazovni neraz mjer između onoga što bi oni htjeli biti i onoga što stoji iza njih. Ta zemlja bez tramvaja, bez trupa, bez novaca, ne ma opravdanja za prkos koji tako izazovno pokazuje. Nema sumnje, posrijedi je prijevara. Treći svijet često ostavlja dojam da uživa u drami i da mu je jedanput tjedno potreb na doza krize. Ti lideri ogoljenih zemalja, koji govore glas no,, neugodni su no su.. Č ovjek poželi poželi da ih ušutka. ušu tka. Međutim, las las kaju im. Poklanjaju im cvijeće. Pozivaju ih. Pa čak se, pri p rizn znaj ajem emo, o, o tim ti m a ju za n jih ji h . To j e n e u tra tr a lno ln o s t. Iak Ia k o je 98 posto po sto ne nepi pism smee nih, ni h, ipa ip a k o n jim ji m a p o sto st o ji go gole lem m a l i te r a tu r a . Oni nevjerojatno mnogo putuju. Vodeći političari nerazvi jen je n ih zem ze m alja al ja,, stu st u d e n ti n e r a z v ije ij e n ih zem ze m alja al ja,, sv svee s u to d r a gocjeni klijenti različitih avionskih kompanija. Afrički i azijski stručnjaci imaju mogućnosti da u jednom te istom mjesecu slušaju predavanja o socijalističkom planiranju u Moskvi, o prednostima liberalne ekonomije u Londonu ili na sveučilištu Columbia. Afrički sindikalisti napreduju brz b rzim im ko kora raci cim m a. Cim im se p o v jer je r i n e k a ulo ul o g a u u p r a v n im tijelima, oni već donose odluke da se konstituiraju u auto nomna središta. Nisu stekli pedesetogodišnju praksu u in dustrijskom društvu, ali znaju da je apolitični sindikalizam besm be smisl islica ica.. N isu is u se su suočil očilii s b u ržu rž u jsk js k o m m ašino aš inom m , n isu is u r a z vili vlastitu svijest u klasnoj borbi, ali možda to nije ni 3 Prezreni na svijetu
33
potre po trebno bno.. Možda. Možda. V idje id jett ćemo emo da je ta apsoluti apso lutizir ziraju ajućća vo lja, koja se često može izroditi u globalizam, jedna od bit nih značajki nerazvijenih zemalja. Vratimo se neobičnom sukobu između koloniziranog i kolona. Radi se, očito, o otvorenom oružanom sukobu. Po vijesni su primjeri: Indokina, Indonezija i, svakako, Sje verna Afrika. Ali ne treba nikad zaboraviti da je taj sukob mogao izbiti na bilo kojem mjestu, u Gvineji kao i u Soma liji, kao što i danas može izbiti svagdje gdje kolonijalizam poka po kazu zuje je tend te nden enci ciju ju da se i da dalje lje održi, na prim pr imje jerr u Angoli. Postojanje oružanog sukoba ukazuje na činjenicu da se narod odsad pouzdaje samo u sredstva nasilja. On, kojemu su uvijek i neprestano govorili da razumije samo jezik sile, odlučuje da i sam progovori jezikom sile. Zapravo, njemu je od oduv uvije ijekk kolon uk ukaz aziva ivaoo na p u t koji mora mo ra izabr iza brati ati ako hoće da se oslobodi. Kolonizirani je odabrao onu argumen taciju na koju ga je upozorio kolon, pa sad — po nekoj višoj ironiji — kolonizirani tvrdi da kolonijalist razumije samo jezik sile. Legitimnost kolonijalnog režima počiva na sili i on ni u jednom trenutku ne pokušava zamagliti tu pri p riro rodd u stvar stv ari.i. Svi ti spomenici, kao što su kipovi Faidh Fa idher er- bea be a ili Lyau Ly aute teya ya,, Bu Buge geau auda da ili na nare redn dnik ikaa Bland Bl andana, ana, svi ti osvajači postavljeni na kolonijalnom tlu kao da ne prestaju govoriti: »Mi smo tu zahvaljujući sili bajuneta ...« Lako je pogodi pog oditi ti što slijedi. slije di. U vrije vr ijem m e u stank sta nkaa svaki svak i kolon rasu ra su đuje na temelju sasvim određene računice. Ta logika ni malo ne začuđuje ostale kolone, a što je još značajnije, ne začuđuje ni kolonizirane. Prihvaćanje načela: »Ili oni, ili mi« nije ni u kojem slučaju paradoks, jer je kolonijalizam, kao što smo vidjeli, izrazita organizacija manihejskog svije ta, svijeta razdijeljenog ogradama. I kad, preporučujući ve oma određene metode, kolon zatraži od svakog predstavni ka manjine koja tlači da ubije 30 ili 100 ili 300 domoroda ca, on primjećuje da se nitko time ne zgraža, i da je, u krajnjoj liniji, sad pitanje samo da se vidi može li se to učiniti odjednom ili u više etapa.5 5. Očito Oč ito je da se tim likvida lik vidatorskim torsk im mjeram mjer amaa uništava i ono što se želi spasiti. Upravo je na to mislio Sartre kad je napisao: »Već sama činjenica da se one neprestano ponavljaju (radi se o rasističkim idejama) pokazuje da je simultano je dinstvo sviju protiv domorodaca neostvarljivo, da je ono sa
34
Takvo rasuđivanje, koje s matematičkom preciznošću pr p r e d v iđa iđ a n e s tan ta n a k k o loni lo nizi zira rano nogg n aro ar o d a , n e izaz iz aziv ivaa m o r a l no zgražanje koloniziranog. On je oduvijek znao da će se sukobi između njega i kolona odigravati u zatvorenom kru gu. Zato kolonizirani čovjek ne gubi vrijeme u kukanju i gotovo nikad ne očekuje da će njegova pravda biti zadovo ljena u kolonijalnom društvu. I, zaista, to što kolonova argumentacija ne može nimalo pokolebati koloniziranog, znak je da je ovaj postavio problem vlastitog oslobođenja upotrebljavajući isti jezik: »Organizirajmo se po grupama od dvjesta do petsto ljudi i neka se svaka grupa pobrine za jedno jed nogg kolona.« kolo na.« To nasilje znači za koloniziranog apsolutnu praksu. Pre ma tome, borac je čovjek koji radi. Pitanja što ih borcu upućuje organizacija nose obilježje takvih pogleda na stva ri: »Gdje si radio? S kim si radio? Što si učinio?« Grupa zahtijeva od svakog pojedinca da izvrši ireverzibilan čin. U Alžiru, na primjer, gdje su gotovo svi oni koji su pozivali narod u borbu za nacionalno oslobođenje bili osuđeni na smrt ili ih je gonila francuska policija, povjerenje je raslo usporedo s intenzitetom očajničkog poteza svakog pojedinca. Novi Nov i bo bora racc po posta staoo je p o u zd zdan an k a d m u više vi še n ije ij e bilo bi lo p o v r a t ka u kolonijalni siste sistem. m. Č ini se da je taj sistem vladao i u Keniji, u organizaciji Mau Mau koja je zahtijevala da svaki od njezinih članova osobno zada udarac žrtvi. Svaki je po jedin jed inac ac,, d ak akle le,, bio oso osobn bnoo o d go govo vora rann za s m r t te žrtv žr tve. e. R a diti, znači raditi o glavi kolona. Osobno izvršavanje nasilja ujedno je i mogućnost za one koji su zalutali ili ih je grupa otpisala da se ponovno vrate, da opet nađu svoje mjesto i da se nanovo uklope. Na taj je način nasilje shvaćeno kao vrhunsko posredovanje. Kolonizirani se čovjek oslobađa u nasilju i nasiljem. Ta praksa prosvjetljuje onoga koji djelu je j e r m u u k a z u je n a s red re d s tva tv a i cilj. cilj . P oe oezi zija ja C e sair sa irea ea u j a s noj i određenoj perspektivi nasilja dobiva proročansko zna čenje. Korisno je da se podsjetimo jedne od najznačajnijih stranica njegove tragedije u kojoj Pobunjenik (zamislite!) govori o sebi: mo puka vrtnja u zatvorenom krugu i da se može javiti jedino kao okupljanje snaga kojima je cilj pokolj koloniziranog sta novništva, a to su upravo oni besmisleni pokušaji što ih nepre stano poduzimaju koloni, pokušaji čiji bi učinak, da su ostvarljivd, bio propast samog kolonijalizma.« (Critique de la Raison dialectique, Paris 1960, str. 346.)
35
POBUNJENIK (namršteno) Moje ime: u vrij vr ijee đ en; en ; moje mo je prezim pre zime: e: ponižen; osobni po daci: revoltiran; moja starost: kameno doba. MAJKA Moja rasa: rasa: ljud lj udsk skaa rasa; moja mo ja vjera vje ra:: bratst bra tstvo vo . . .
POBUNJENIK Moja rasa: uniš un ište tena na rasa. Moja vjera vje ra . . . ali, ne stvarate je vi svojim razoružanjem ... nego ja i moj revolt i moje jadne stisnute šake i moja kovrčava glava (Vrlo smireno) Sjećam se jednoga novembarskog dana; nije mu bilo ni šest mjeseci, a gospodar je ušao u čađavu kolibu kao neki riđokosi mjesec i opipavao male mišićave udove, bio je to vrlo dobar gospodar, prelazio je milujući svojim krupnim prs p rsti tim m a prek pr ekoo njeg nj egov ovaa malog malo g bucmasto bucm astogg lica s jamicama. Gospodareve plave oči smijale su se, a usta su ga dražila na slatke stvari: bit će to dobar komad, reče pogledavši me, i još je mnogo lijepih stvari rekao gospodar: da se treba vrlo rano početi baviti njime, da dvadeset godina nije tako dugo da bi se od njega napravio dobar kršćanin, dobar rob, dobar i privržen podanik, dobar sluga komandanta i dobar nadglednik robova, budna oka i čvrste ruke. Taj čovjek, za mišljao je nad kolijevkom moga sina kolijevku mučitelja robova. Privukosmo se s bodežom u ruci ...
MAJKA Jao,
POBUNJENIK Ubijen . . . ubio sam ga vlastitim rukama ... Da: Da: smrć sm rćuu plodon plo donosn osnom om i rodnom rodn om . . . Bila Bil a je noć. Š u lja lj a li smo se kroz kr oz šećernu šećern u trst tr stik ikuu . Bodež Bo dežii su se smija sm ijali li zvije zv ijezd zdam ama, a, nama nam a nije ni je bilo do zvije zv ijezd zda. a. Šećerne trske parale su naša lica potocima zelenih oštrica.
36
MAJKA Sanjala sam o sinu koji će majci zaklopiti oči.
POBUNJENIK Izabra Izab raoo sam sa m drug dr ugoo sunc su ncee da o tvo tv o r im oči svo sv o jem je m sinu. sin u.
MAJKA Sine moj . . . zlo zl o m i o pak pa k o m smrću sm rću..
POBUNJENIK Maj M ajko ko,, živ ži v o m i ras ra s košn ko šnoo m smrć sm rću. u.
MAJKA jer je r si odve od većć m rzio rz io
POBUNJENIK jer je r sam sa m odve od većć volio vol io..
MAJKA Poštedi me, guše me tvoji okovi. Ja krvarim iz tvojih rana.
POBUNJENIK Svijet me ne štedi . . . Ne N e m a na s v ije ij e tu n i jed je d n og linčo lin čo vanog jadnika, ni jednog sirotog mučenika u kojemu ja ni sam bio ubijen i ponižen.
MAJKA Oče nebeski, oslobodi ga.
POBUNJENIK Srce moje, ti me nećeš osloboditi mojih sjećanja . . . Bila Bi la je n o ve vem m b a r ska sk a noć no ć . . . Iznen Izn enaa d a sije si jevv n u še tiši ti šinn o m k r iko ik o v i. Skočismo mi, robovi; mi gnojište; mi životinje strpljivih kopita. Ju J u r ili il i smo sm o kao ka o m a h n iti; it i; p rolo ro lom m i se p u cnja cn java va . . . Mi smo sm o udarali. 37
Zn Z n o j i krv kr v bili su nam na m osvježe osv ježenje nje.. Udarali smo kroz kro z kri kr i kove, a oni su postajali sve oštriji i podiže se velika vika na istoku, kuće za poslugu gorjele su, a plamen je blago zapl za plju jusk skiv ivao ao naše obraze. I tada naval na valism ismoo na gospodar gospo darevu evu kuću. Pucali su s prozora. Mi smo prov pr oval aljiv jival alii vrata. vra ta. Soba gospodareva bijaše širom otvorena. Soba je njego va bila raskošno rasvijetljena, a gospodar potpuno miran ... naši zastadoše ... ipak, gospodar je to ... Uđoh. Ti si, reče mi sasvim mirno ... Ja sam, da, baš ja, govorio sam mu, ja, dobar rob, vjeran rob, ja, najropskiji rob, i najednom nje gove oči postaše dva žohara prestrašena kišnim danima ... udarih, krv poteče: to je jedino krštenje kojega se danas sjećam.6
Razumljivo da u takvoj atmosferi svagdanji život posta je up upra ravv o nemoguć. nemog uć. Č ovjek ovj ek ne može više biti bi ti felah, felah , pok pokva va renjak i pijanac kao prije. Nasilje kolonijalnog režima i pro p rotu tunn a silj si ljee ko kolon lonizi iziran ranog og izra iz ravv n av avaj ajuu se i uzajam uza jamno no usk uskla la đuju na principu izuzetne podudarnosti. Ovaj će režim na silja biti to strašniji što pučanstvo metropole bude moćnije. Nasi Na silje lje u k r ilu il u kolon kol onizi iziran ranog og na naro roda da r azv az v ijat ij at će se razm ra zmje jer r no nasilju koje bude provodio osporavani kolonijalni režim. Vlade su metropole, u prvoj fazi ustaničkog razdoblja, ro bovi bov i ko kolona lona.. Ko Koloni loni u isti ist i mah ma h p rije ri jete te i koloniziranom kolonizir anom narodu i svojim vladama. Oni će i protiv jednih i protiv drugih upotrijebiti isto oružje. Ubojstvo gradonačelnika fiviana, po mehanizmu i po motivacijama, istovetno je s ubojstvom Ali Bumenđela. Za kolone ne postoji alternativa alžirskog Alžira ili francuskog Alžira, za njih je samo pita nje hoće li Alžir biti nezavisan ili kolonijalan. Sve je ostalo literatura ili pokušaj izdaje. Kolonova je logika neumoljiva, a kontralogika koloniziranog, koja se očituje u njegovu po našanju, neshvatljiva ako nam prethodno nisu bili jasni misaoni mehanizmi kolona. Čim se kolonizirani odluči na pro p rotu tunn asil as ilje je,, po polic licijsk ijskee rep re p resa re sali lije je mehani meh anički čki povlače za sobom represalije nacionalnih snaga. Ali ipak rezultati nisu jedna jed naki ki,, jer je r m itra it ralj ljes eskk a v a tra tr a iz av aviona iona i topovsk top ovskaa pa paljb ljbaa s brodova nadmašuje i po strahotama i po značenju odgo 6. Aime Cesaire Cesaire,, Les Armes Miracule Miraculeuse usess (Et les les chiens chiens se taisaient), Gallimard, str. 133—137.
38
vore koloniziranih. Teror koji se uvijek ponovno javlja na po p o slje sl jetk tkuu os oslo loba bađa đa od o p sje sj e n a i on onee k o ji su n a jo tuđ tu đ e n iji ij i u kolonijalnom svijetu. Na temelju neposrednih događaja oni zaključuju da sve lijepe priče o ljudskoj jednakosti posla gane na hrpu ne bi mogle zamagliti golu svagdanju istinu, koja pokazuje da sedam ubijenih ili ranjenih Francuza na pri p rije jela lazu zu S ak akam amod odii izazi iza ziva va zg zgrr a ž a n je u s v ije ij e s ti civ ci v iliz il izir iraa n ih, ih , dok pljačkanje naselja Gergur i sela Džerah, pokolji pu čanstva zbog kojih je i došlo do zasjede, nisu vrijedni »ni piš p išlj ljiv ivaa bob boba«. a«. P r o t i v s t r a h o te str st r ah ahoo tom to m , n a n a s ilje il je n a s i ljem ... Te stvari s gorčinom bilježe promatrači kad opi suju krug mržnje koji je tako očit i tako izrazit u Alžiru. U razvitku oružanih borbi postoji jedan trenutak koji bismo bism o mogli mo gli n a z v a ti n ep epoo v r a tnim tn im . On j e go goto tovo vo u v ije ij e k po po sljedica strašne represije koja ujedinjuje sve slojeve kolo niziranog naroda. Taj nepovratni trenutak dostignut je u Alžiru 1955. godine sa 12.000 žrtava u Philippevilleu i 1956. formiranjem Lacosteovih naoružanih gradskih i seoskih je dinica.7Tada je već svima, pa čak i kolonima postalo jasno da »se više ne može početi iznova« kao prije. Ali kolonizi 7. Treba se vrati vr atiti ti u to razdoblje d a bi se ocijenila važnost mjera što su ih francuske vlasti primijenile na alžirsko pu čanstvo. Tako u broju 4. od 28. ožujka 1957. godine u časopisu »Rćsiste »Rć sistence nce Algerie Algerienne nne«« možemo pro p ročita čitati: ti: »Odzivajući se preporuci što ju je dala Generalna skupština Ujedinjenih naroda, francuska je vlada donijela odluiku o for miranju gradske milioije u Alžiru. Dosta je bilo prolijevanja krvi, rekla je OUN. Odgovor Lacostea bio je: formirajmo mili ciju. Prekinite vatru, savjetovala je OUN. Lacoste je grmio: Naoružajm Naor užajmoo civile. civile. Zaraćene stra st rank nkee treb tr ebaa da stupe stu pe u prego pr ego vore i pronađu zajedničko, miroljubivo rješenje, savjetovala je OUN; Lacoste na nare ređu đuje je da od odsa sadd svaki E vrop vr oplja ljanin nin mora mo ra biti bi ti na naor oruža užann i pu pucat catii n a svakoga tko mu se uč učini ini sumnjivi sum njivim. m. Prije svega, vlast bi trebala suzbiti okrutnu, nepravednu repre siju koja je već na granici genocida, mislilo se tada. -Lacoste je, međutim međ utim,, odgovarao: Organ Or ganizir izirajm ajmoo sist si stem emats atsku ku repr re pres esiju iju,, organizirajmo sistematske progone Alžiraca. I simbolično je pred pr edao ao civilnu vlas vl astt vo vojnicim jnicima, a, a vo vojn jnuu civilima. Krug Kr ug se za tvorio. U središtu je ostao Alžirac, goloruk, izgladnio, progo njen, zlostavljan, premlaćen, linčovan i uskoro ubijen kao su mnjiv. Danas u Alžiru nema Francuza koji nije ovlašten, pa čak d pozvan da upotrijebi oružje. Ne postoji ni jedan jedini Francuz u Alžiru koji, mjesec dana pošto je OUN uputila svoj poziv n a m ir, nema nem a dozvole, odno o dnosno sno na nare ređe đenj njaa da otkriv otk riva, a, d a goni i progoni sumnjive.
39
rani narod ne vodi knjigovodstvo. Goleme praznine koje se jav ja v lja lj a ju u njegov nje govim im redov red ovim imaa bilježi bilje ži kao ne neku ku v rst rs t nužn nužnaa zla. Pošto je čvrsto odlučio da i on odgovori nasiljem, spre man je i na sve posljedice svoje odluke. Jedino zahtijeva da se ni od njega ne traži da vodi knjigovodstvo za druge. Mjesec dana pošto je u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda izglasan posljednji prijedlog, nije bilo Evropljanina ko ji ne 'bi 'bi bio umiješan umiješ an u najužasnijoj najužas nijoj istrebljivačkoj akciji mo mo dernih vremena. Demokratsko rješenje? U redu, prihvaća Lacoste, ukrotimo prvo Alžirce. Naoružajmo u tu svrhu civile i dajmo im slobodne ruke. Pariška je štampa uglavnom s rezer vom primila vijest o formiranju tih oružanih odreda. To su fa šistički odredi, rekli su. 'Da. Ali na planu individuuma i prava naroda što je fašizam drugo, nego kolonijalizam u krilu zema lja s kolonijalističkom tradicijom? To su sistematski legalizi rani i provjereni ubojice, kaže se. Ali zar Alžirci već stotinu i trideset godina na svom tijelu ne nose rane, rane koje su sve veće, sve mnogobrojnije i sve dublje? Budimo oprezni, opomi nje Kenne-Vignes, zastupnik MRP, neće li se formiranjem mili cije izazvati stvaranje jaza između dvaju alžirskih tabora? Da. Ali nije li kolonijalni status organizirano podjarmljivanje čita voga jednog naroda? Alžirska revolucija znači odlučno suprot stavljanje takvom podjarmljivanju i podijeljenosti. Alžirska se revolucija obraća okupatorskoj naciji s riječima: „Oslobo dite izmučeno i ranjeno alžirsko meso vaših pandža! Dajte riječ alžirskom narodu!” Uvođenje milicije pomoći će vojsci da lakše obavi svoj za datak, govorili su. Oslobddit ćemo jedinice i poslati ih da ču vaju granice prema Tunisu i Maroku. Vojsku koja će imati šest stotina tisuća ljudi, a to je gotovo čitava mornarica i zra koplovstvo. Golema, energična policija s izvanrednim sposob nostima koja je u svoje redove uključila d negdašnje mučitelje tuniskog i marokanskog naroda. Teritorijalne jedinice koje broje bro je sto tisuća ljudi. Treba raster ras tereti etiti ti vojsku. vojsku. Formirajmo Formirajmo gradsku miliciju. Lacosteovo histerično i kriminalno ludilo iza ziva divljenje čak i dalekovidnih Francuza. Ali zapravo već samo obrazloženje kojim se opravdava stvaranje takve milicije proturječno protu rječno je. Zadaci Zadaci su francuske franc uske vojske golemi golemi.. Otkad ima ima za oilj da zaveže usta Alžircima, njezina je budućnost zauvijek zapečaćena. Prije svega, ne dopušta joj se da analizira, da shvati, da ocijeni dubinu i čvrstoću alžirske revolucije; ruko vodioci četvrti, rukovodioci naselja, rukovodioci ulica, rukovo dioci zgrada, rukovodioci katova ... Horizontalnoj mreži do daje se vertikalna. U četrdeset osam sati registrirano je dvije tisuće prijava. Alžirski Evropljani spremno su se odazvali Lacosteovu pozivu
40
Na N a form fo rmuu lu: lu : »Svi su u rođ ro đ e nici ni ci isti«, isti« , od odgg o v ara: ar a: »Svi su ko ko loni isti.«8Kad koloniziranoga muče, kad mu ubiju ženu ili je j e obe obeščaste ščaste,, on se n iko ik o m e n e žali. žali . V lad la d a u g n j e t a či može mož e mirne duše imenovati svakog dana istražne i obavještajne komisije. Za koloniziranog te komisije jednostavno ne po stoje. I, zaista, već je gotovo sedam godina kako se u Alžiru čine zločinstva, a da još ni jedan Francuz nije bio doveden pr p r e d bilo bil o k oji oj i fra fr a n c u sk skii su sudd d a o d g o v ara ar a za u b o jstv js tvoo n e koga Alžirca. U Indokini, na Madagaskaru, u kolonijama domorodac je oduvijek znao da nema što očekivati s druge obale. Zadatak je kolona da onemogući čak i snove koloni ziranog o slobodi. Zadatak koloniziranog je pak da predvi di sve moguće kombinacije kolona kako bi ga mogao uniš na ubijanje. Odsad svaki Evropljanin mora u svom sektoru držati na oku preživjele Alžirce. Obavijesti, „brz odgovor” na terorizam, pritvaranje sumnjivih, likvidacija uhvaćenih ,,u bi jegu”, jeg u”, po poja jačava čavanj njee po polic licijs ijski kihh službi. Dabome, vojsci voj sci treb tr ebaa olakšati posao. Racijama u širinu dodaju se sad i racije u du binu; na nam m jest je stoo sitnoo sitn oobr brtn tničkog ičkog u b ijan ij anja ja uvodi se plans pla nsko ko ub ubi i janje ja nje.. Zaustav Zau stavite ite prol pr olije ijeva vanj njee krvi, sav sa v jetu je tuju ju Ujedi Uj edinjen njenii n aro ar o di. Najbolji način da se to postigne, odvraća Lacoste, jest da se sva krv što prije prolije. (Pošto je bio predan u ruke Massuov-im hordama, alžirski je narod sad povjeren brizi gradske milicije. Donijevši odluku o formiranju te milicije, Lacoste je otvoreno izjavio da neće dopustiti miješanje u SVOJ rat. On dokazuje da je moralni pad neizmjerno dubok. Istina je, La coste je sad već u klopci, ali kako je divno što svi propadaju s njim. Alžirski narod, nakon svake od tih odluka, pojačava napon svojih mišića i intenzitet 'borbe. Alžirski narod, nakon svakog od tih podmetnutih i organiziranih ubojstava, još snažnije iz građuje svijest i pojačava otpor. Da. Zadaci su francuske voj ske odista neizmjerni. Jer, i jedinstvo alžirskog naroda odista je neizmjerno!« 8. Stoga Stoga u početku sukoba nema zarobljenika. zarobljenika . Tek s pomo ću politiziranih kadrova rukovodioci uspijevaju uvjeriti mase: 1. da ljudi koji stižu iz metropole nisu uvijek dobrovoljci i da ima i takvih kojima se rat gadi; 2. da je u interesu sadašnjeg trenutka borbe pokazati kako ona u svojim akcijama poštuje stanovite međunarodne konvencije; 3. da je vojska koja zarob ljava neprijatelje prava vojska, stoga ne može više biti sma trana za skupinu drumskih razbojnika; 4. da su zarobljenici kao takvi ne baš beznačajno sredstvo za vršenje pritiska na neprijatelja kako bi se zaštitili naši borci koji su pali u zaro bljeništv bljen ištvo. o.
41
titi. U rasuđivanju maniheizam kolona rađa maniheizam koloniziranog. Teoriji »urođenik je apsolutno zlo« odgovara teorija »kolon je apsolutno zlo«. Pojava kolona značila je opću smrt autohtonog društva, kulturnu letargiju, petrifikaciju ličnosti. Za koloniziranog život se može roditi samo iz trule lešine kolona. U tome se sastoji podudarnost suprotnih termina tih dvaju rasuđiva nja. Ali događa se da to nasilje, upravo zato što predstavlja njegov jedini rad, za kolonizirani narod znači pozitivan i oblikujući faktor. Ta je nasilna praksa sveobuhvatna, jer je sv svak akii po pojed jedina inacc snažn sna žnaa ka kari rikk a velikog veliko g lanca, dio velikog i moćnog organizma koji se rodio kao reakcija na nasilje što ga je prvi izvršio kolonizator. Grupe se međusobno pre pozn po znaj ajuu i bu budu duća ća na naci cija ja već je j e sad sa d ne nedj djel eljiv jiva. a. Oruža Or užana na bo bor r ba m ob obiliz ilizira ira na naro rod, d, u pu pućuje ćuje ga u jednom jed nom jedinom jed inom pravcu, pravcu , jedno jed nosm smjer jerno no.. Pokretanje masa prouzrokovano borbom za narodno oslobođenje unosi u svaku svijest pojam zajedničke stvari, nacionalne sudbine, kolektivne povijesti. Stoga je druga faza, faza konstituiranja nacije, mnogo jednostavnija i lakša jer se razvija na temeljima koji su zaliveni krvlju i ogorčenjem. Tako sad postaje razumljiviji rječnik koji se upotrebljava u nerazvijenim zemljama. Za vrijeme kolo nijalnog razdoblja pozivalo se narod u borbu protiv ugnje tavanja. Nakon nacionalnog oslobođenja poziva ga se u borb bo rbuu p r o tiv ti v bijede bije de,, nep nepism ismeno enosti, sti, zaostalosti. zaostalost i. Borba Borb a se, kako tvrde, nastavlja. Narod uviđa da je život neprestana i vječna borba. Nas N asilje ilje ko kolon loniza izator tora, a, kao što smo rekli, rek li, sjedi sje dinj njuj ujee na na rod. S obzirom na svoju strukturu, kolonijalizam zapravo djeluje separatistički i regionalistički. Kolonijalizam se ne zadovoljava samo time što priznaje postojanje plemena ne go ih još učvršćuje i pojačava njihove razlike. Kolonijalni sistem potpomaže teritorijalnu razgraničenost i oživljava stare vjerske zajednice. Nasilje je u svojoj primjeni sve obuhvatno, nacionalno. Zbog te činjenice ono u svojoj biti teži ukidanju regionalizma i plemenske podijeljenosti. Ta ko se i nacionalističke partije ponašaju krajnje okrutno prem pr emaa ka kaid idim imaa i ob obre redn dnim im poglavicam poglav icama. a. Likvid Lik vidac acija ija tih plem pl emen ensk skih ih i v jers je rskk ih vođa p red re d u vje vj e t je narodno naro dnogg ujed uj edi i njenja. 42
Za pojedinca nasilje je protuotrov. Oslobađa kolonizira nog njegova osjećaja manje vrijednosti, njegovih sklonosti za kontemplaciju i očaj očaj.. Č ini ga neustrašivim neus trašivim,, diže ga u vlastitim očima. Ako je čak oružana borba i bila simbolič na, ako je on i bio demobiliziran ubrzanom dekolonizaci jom, jom , n a r o d će još jo š u v ije ij e k n a v r ije ij e m e u v id jeti je ti d a je oslob osl obo o đenje bila stvar sviju i svakog pojedinca i da liderova za sluga baš nije osobita. Otuda ona pojava agresivne suzdrža nosti prema protokolarnom mehanizmu koji nove vlade že le uspostaviti na brzinu. Ako su mase sudjelovale u nasilju i nacionalnom oslobađanju, onda one nikome drugome ne dopuštaju da se predstavlja kao »oslobodilac«. Ljubomorne su na uspjehe vlastite akcije i dobro paze da nekom živom bogu bog u n e p o v jer je r e s v o ju bu budd u ćno ćnost st,, s v o ju s u d b inu in u i s u d b inu in u domovine. Još jučer posve neodgovorne, danas žele razu mjeti sve i o svemu odlučivati. Prosvijetljena nasiljem, svi jest je st n a r o d a o d u p ire ir e se bilo bi lo k ak akvv o m sm iriv ir ivaa n ju. ju . Demagozi, Demag ozi, oportunisti, vrači, sad su pred teškim zadatkom. Praksa koja je mase bacila u najužasniju borbu prsa o prsa razvi la je u njih pravu pohlepu za konkretnim. Dugoročna pri mjena metoda opsjene postaje praktično nemoguća.
43
0 nasi silju lju u internacionalnom kontekstu
Na p r eth et h o d n im s tra tr a n ica ic a m a već smo be bezb zbro rojj p u ta ista is takk li da u nerazvijenim područjima odgovorni političar nepre stano poziva narod u borbu. U borbu protiv kolonijalizma, pro p rotiv tiv b ijed ij edee i zaost zao stal alos osti ti,, u b o r b u p r o tiv ti v tra tr a d icij ic ijaa ko koje je sprečavaju razvitak. Rječnik kojim se obraća narodu rječ nik je šefa generalštaba: »mobilizacija masa«, »poljopri vredna fronta«, »analfabetska fronta«, »pretrpljeni porazi«, »izvojevane pobjede«. Mlada se nacija u prvim godinama neovisnosti razvija u atmosferi bojnoga polja. Jer, činjeni ca je da politički vođa nerazvijene zemlje sa strahom gleda na neizmjerno dug put koji njegova zemlja mora svladati. Obraćajući se narodu, on mu poručuje: »Pritegnimo remen i bacimo se na posao.« Zemlja, koju je zahvatila neka vrst snažnog i stvaralačkog ludila, baca se na posao uz nad ljudske i nerazmjerne napore. Program nije samo izvlače nje iz zaostalosti nego dostizanje ostalih nacija uz pomoć svih sredstava. To što su evropski narodi dostigli tako vi sok stupanj razvoja rezultat je njihova zalaganja. Prema tome, dokažimo cijelom svijetu i sebi samima da smo i mi sposobni za takva ostvarenja. Takav pristup problemu daljnjeg razvitka nerazvijenih zemalja ne čini nam se ni ispravnim ni razumnim. Evropske države ostvarile su nacionalno ujedinjenje u trenutku kad su nacionalne buržoazije već držale u svojim rakama najveći dio svjetskog bogatstva. Trgovci i obrtnici, svećenstvo i bankari držali su u nacionalnim okvirima mo nopol nad financijama, trgovinom i znanošću. Buržoazija je p r e d s tav ta v lja lj a la n a jdin jd inaa m ičnij ičn ijuu i n a jn a p r e d n i j u klas kl asu. u. Do lazak na vlast omogućio joj je da poduzme odlučne zahva
45
te: industrijalizaciju, izgradnju prometnica i ubrzano istra živanje »prekomorskog tržišta«. U Evropi su različite države bile u trenutku ostvarenja svog nacionalnog jedinstva gotovo u istoj ekonomskoj si tuaciji, s malim razlikama (Engleska je, na primjer, imala neke prednosti u odnosu na druge). Nijedna nacija nije svojim rastom i razvitkom »vrijeđala« drugu naciju. Danas se, međutim, nacionalno konstituiranje u neraz vijenim krajevima javlja u potpuno novim oblicima. U tim krajevima, izuzevši samo neka pojedinačna ostvarenja spektakularnog karaktera, različite zemlje pokazuju istu odsutnost infrastruktura. Mase se bore protiv iste bijede, bran br anee se istim isti m po pokr kret etim imaa i svojim skv skvrčenim rčenim želucima uc ucr r tavaju podatke na mapama koje bismo mogli nazvati geo grafijom gladi. Svijet zaostalosti, svijet bijede i nečovječnosti. Ali i svijet bez liječnika, bez inženjera, bez upravlja ča. Nasuprot tome svijetu, evropske se nacije najbezočnije valjaju u izobilju. To evropsko izobilje prava je sramota, je j e r je izgra izg rađen đenoo na plećima robova, jer je r se na napaj pajalo alo rop skom krvlju i jer direktno potječe sa zemlje i iz dubina zemlje tog nerazvijenog svijeta. Blagostanje i progres Evro pe izgr iz građ ađen enii su na zno znoju ju i m rtvi rt vim m tijel tij elim imaa crnaca, crnac a, Arapa, Indijanaca i žutih ljudi. Mi smo odlučili da to više ne zabo ravimo. Kad neka kolonijalistička zemlja, pod pritiskom zahtjeva za nezavisnost neke kolonije, poručuje nacionali stičkim vođama: »Ako baš želite nezavisnost, uzmite je pa se vratite u srednji vijek«, onda je novooslobođeni narod sklon primiti i prihvatiti taj izazov. A kolonijalizam smje sta povlači svoj kapital i svoje tehničare i oko mlade drža ve steže obruč mehanizama koji ekonomski pritišću." Apo 9. U suvremenu suvrem enu internaciona inter nacionalnom lnom kontekstu kontek stu kapitalizam ne provodi ekonomsku blokadu samo prem p remaa afričkim afričkim ili azijsk azijskim im kolonijama. Sjedinjene su Države antikastrovskom operaci jom otvorile nov novoo razdoblje u povijesti povijesti mukotrpnog osloba osloba đanja čovjeka na američkoj hemisferi. Slučaj nezavisnih zema lja Latinske Amerike, koje sjede u Ujedinjenim narodima i imaju vlastitu valutu, trebao bi Africi poslužiti kao opomena. Te negdašnje kolonije, otkako su postale slobodne našavši se pod udarom željeznih željeznih zakona zapadnog zapadnog kapitalizma kapitalizma,, izvrgn izvrgnute ute su teroru i eksploataciji. Oslobođenje Afrike i razvitak ljudske svijesti pomogli su narodima Latinske Amerike da dokrajče staru igru diktatura u kojima su se izmjenjivali uvijek isti režimi. Na Kubi Castro
46
teoza neovisnosti pretvara se u prokletstvo neovisnosti. Ko lonijalna sila svojim moćnim sredstvima prisile prisiljava mladu naciju na regresiju. Kolonijalna sila otvoreno i gla sno kaže: »Kad već hoćete nezavisnost, uzmite je i crknite.« Naci Na cion onal alni nim m v o đ ama am a t a d a n e p r e o s taje ta je neg negoo d a se o b r a te narodu i od njega zatraže nadljudske žrtve. Tim izgladnje lim ljudima nameće se najstrožiji režim odricanja, od tih atrofiranih mišića traže se nerazmjerno veliki napori. Autarhični je režim uspostavljen i svaka pojedina država na stoji da s ono malo bijednih sredstava kojima raspolaže riješi problem velike nacionalne gladi, velike nacionalne bijed bi jede. e. S vjed vj edoc ocii smo m o b iliza ili zaci cije je n a r o d a k oji oj i po podd tere te reto tom m napora stenje i muči se pred licem site i ohole Evrope. Neke Ne ke zem ze m lje lj e T rećeg re ćeg s v ije ij e ta o d b acu ac u ju tak ta k v o r ješ je š e n je i nastoje ga naći u uvjetima i pod okriljem starih režima. Koristeći se svojim strateškim položajem, koji im daje sta novitu prednost u borbi među blokovima, te zemlje potpi suju ugovore, angažiraju se. Bivša porobljena zemlja po staje sad ekonomski ovisna zemlja. Bivša kolonijalna sila, koja je zadržala netaknute, a ponekad je čak i pojačala trgovinu kolonijalističkog tipa, pristaje da malim injekci jam ja m a po pom m aže až e b u d žet že t ne neza zavv isn is n e n acij ac ije. e. To p o k azu az u je k ak akoo post po stiz izan anje je n ezav ez avis isnn o sti st i k o lon lo n ija ij a lnih ln ih zem ze m alja al ja s t a v lja lj a s v ije ij e t pr p r ed jed je d a n od k lju lj u čn čnih ih p rob ro b lem le m a: n a cio ci o n aln al n o os oslo lobo bođe đenj njee koloniziranih zemalja otkriva i čini još nepodnošljivijim njihov stvaran položaj. Odlučna bitka koja se trebala rije šiti, kako se to činilo, između kolonijalizma i antikolonijalizma ili barem između kapitalizma i socijalizma, nema vi osvaja vlast i predaje je narodu. Tu herezu doživljavaju Jenkiji i Sjedinjene Države kao nacionalnu katastrofu, formiraju kontrarevolucionarne brigade, na brzinu stvaraju privremenu vladu, spaljuju žetvu šećerne trstike i napokon poduzimaju sve kako bi ugušili ustanak kubanskog naroda. Ali u tome neće uspjeti. Kubanski će narod tipjeti, ali i pobijediti. Brazilski je pred pr edsje sjedn dnik ik Janio Jan io Quad Quadros ros da daoo h isto is tori rijs jskk u .izja .izjavu vu da će njegov njego v narod svim sredstvima braniti kubansku revoluoiju. Možda će jednog jed nogaa d an anaa čak i Sjed Sj edin injen jenee Države u stu st u k n u ti pred pr ed voljom naroda. Mi ćemo tada razviti sve svoje zastave, jer će to biti odsudan trenutak za sve žene i muškarce cijeloga svijeta. Do lar, čiju stabilnost garantiraju zapravo robovi širom zemaljske kugle, na bušotinama nafte, na plantažama United Fruitsa i Firestonea, u rudnicima (Perua, izgubit će svoju apsolutnu moć nad tim robovima koji su je stvorili a i dalje je stvaraju praz nih glava glava i prazni pr aznihh želudaca. želudaca.
47
še to značenje. Ono što je danas važno i što se javlja na horizontu jest nužnost da se izvrši preraspodjela bogatstva. Č ovječanstvo ovječanstvo je dan danas as prisiljeno, prisiljeno , ne želi li biti uništen uništeno, o, dati odgovor na to pitanje. Općenito se moglo pomisliti da je za cijeli svijet, osobito za Treći svijet, došao trenutak izbora između kapitalistič kog i socijalističkog sistema. Nerazvijene zemlje, koje su iskoristile nesmiljenu utrku između ta dva sistema da bi osigurale pobjedu vlastitih nastojanja u borbi za nacional no oslobođenje, moraju bezuvjetno odbiti sudjelovanje u toj utrci. Treći se svijet ne smije zadovoljiti da sebe odre đuje u odnosu na vrednote koje su mu prethodile. Nerazvi jen je n e zemlje zem lje dužn dužnee su, međut me đutim im,, uložit ulo žitii sve na napo pore re da ista is tak k nu one vrednote koje su im svojstvene, metode i stil koji su specifični za njih. Konkretan problem koji stoji pred nama nije u tome da se po svaku cijenu opredijelimo za socijalizam ili komunizam, kako su to definirali ljudi dru gih kontinenata i drugih vremena. Mi vrlo dobro znamo da nam kapitalistički režim, s obzirom na svoj način života, ne može omogućiti da ostvarimo naš nacionalni i univer zalni zadatak. Kapitalistička eksploatacija, trustovi i mo nopoli, neprijatelj su nerazvijenih zemalja. Obrnuto, izbor socijalističkog režima, koji je sav okrenut narodu kao cje lini, koji počiva na načelu da je čovjek najdragocjenije do bro, omogućit om ogućit će na nam m da brže br že i ha harm rmon oničnije ičnije nap napred reduje ujemo mo i spriječit će stvaranje onih karikatura društva u kojima malobrojni pojedinci drže u rukama svu ekonomsku i poli tičku vlast ne osvrćući se na nacionalnu cjelinu. Ali da bi taj režim uspješno funkcionirao i da bismo u svakom trenutku ostali vjerni načelima koja su nas na dahnula, potrebno je i nešto više osim ljudske snage. Neke nerazvijene zemlje u tom smislu pokazuju izvanredno za laganje. Muškarci i žene, mladi i stari, oduševljeno prista ju n a tešk te škee p risi ri siln lnee rado ra dove ve i prog pr ogla laša šava vaju ju se robovima robov ima na na cije. Pojedinac koji se sav daje društvu, prezir prema sva koj brizi koja nije opća, sve to rađa nacionalni moral koji je u tje tj e h a čovjeku, ovje ku, ko koji ji m u vraća vr aća v jeru je ru u bud budućnost ućnost čovje čanstva, razoružavajući i najsuzdržljivijeg promatrača. Pa ipak smatramo kako je nemoguće da se takvi napori, i uz taj pakleni ritam, mogu dugo izdržati. Te mlade zemlje pri p rist stal alee su n a taj ta j izazov na nako konn be bezu zuvje vjetno tnogg povlačenja povl ačenja biv še kolonijalne vlasti. Zemlja se sad našla u vlasti nove eki pe i po potr treb ebno no je zapr za prav avoo po poččeti sve iznova, o svemu sve mu ponov no razmisliti. Kolonijalni je sistem, zapravo, bio zaintere
48
siran za stanovita bogatstva, za neke prirodne izvore, i to upravo one koji su bili neophodni za njegovu industriju: nije učinjena ni jedna ozbiljnija analiza tla i njegovih dubljih slojeva. Tako se događa da mlada nezavisna nacija biva biv a p r isil is ilje jenn a i d a lje lj e o d rža rž a v a ti s ta r u ek ekon onom omsk skuu m rež re ž u koju je izgradio kolonijalni režim. Ona svakako može izvo ziti u različite zemlje, u različite monetarne sisteme, ali te melji na kojima se zasniva njezin izvoz u biti se nisu izmi jeni je nili li.. K o lon lo n ija ij a lni ln i je reži re žim m čvrst čvr stoo i prec pr eciz izno no isple isp leoo sv svoj ojee mreže i prisiljeni smo zadržati ih želimo li izbjeći katas trofu. Trebalo bi možda sve početi iznova, izmijeniti i pri rodu, a ne samo smjer izvoza, ponovno istražiti tlo i nje gove dublje slojeve, rijeke, a naposljetku, zašto ne i sunce. Prema tome, da bismo to učinili, nije nam dovoljan samo čovjek i njegovo zalaganje. Potrebni su nam kapitali, teh ničari, inženjeri, mehaničari ... I reći ćemo otvoreno: mi ne mislimo da će se tim veličanstvenim naporima koje, na poziv pozi v sv svoo jih ji h vo vođa đa,, u laž la ž u n e raz ra z v ije ij e n i n a rodi ro di,, po post stići ići p r e d v i đeni rezultati. Ne izmijene li se uvjeti rada, trebat će nam još s tolje to ljeća ća d a h u m a n izir iz iraa m o s v ije ij e t k o ji su imp im p e r ija ij a lis li s tičk ti čkee sile učinil učinilee životin živo tinjsk jskim im.1 .10 Mi zaista ne smijemo prihvatiti te uvjete. Moramo se otvoreno suprotstaviti situaciji na koju nas žele prisiliti za pad p adnn e zeml ze mlje je.. T ime im e što št o su s n a š ih t e r i to r i j a po povv u k li sv svoo je zastave i policiju, kolonijalizam i imperijalizam nisu nam pla p lati tili li sv svee ono što n a m d u g u ju. ju . K a p ita it a lis li s ti su se sto st o ljećim lje ćimaa pona po naša šali li u n a šim ši m k r a jev je v im a ka kaoo p r a v i r a t n i zločinci. Izgoni, Izg oni, pokolji, po kolji, p r isil is ilnn i rad ra d ov ovi,i, rops ro pstv tvo, o, sv svee su to s r e d s tva tv a ko koji jim ma se kapitalizam služio da poveća vlastite rezerve zlata i di jam ja m a n a ta, ta , d a se još jo š više vi še ob obog ogat atii i u čv čvrr s ti sv svoj ojuu moć. moć. N ema em a tome davno kako je nacizam cijelu Evropu pretvorio u ko loniju. Vlade različitih evropskih zemalja postavile su svo je z a h tje tj e v e za r e p a r a c ija ij a m a i tra tr a ž ile il e d a im se u no novc vcuu i naravi nadoknade vrijednosti koje su im bile opljačkane: kulturne vrijednosti, slike, skulpture, vitraji vraćeni su vlasnicima. Na ustima Evropljana, odmah nakon godine 1945. mogla se pročitati samo jedna rečenica: »Njemačka 10. Neke zemlje, zahvaljuj zahv aljujući ući brojn br ojnom om evropskom stanov ništvu, započinju razdoblje nezavisnosti sa zidanim kućama i širokim drvoredima pa su sklone prepustiti zaboravu siromaš no i izgladnjelo zaleđe. I da ironija sudbine bude potpuna, svo jom jo m kolaiboracionističkom kolaiboracionističkom šutnj šut njom om po pona naša šaju ju se kao da su nji nj i hovi gradovi nastali zahvaljujući nezavisnosti. 4
Prezreni na svijetu
49
mora platiti.« I sam je kancelar Adenauer, u trenutku kad je započeo započeo proces pro ces p roti ro tivv Eichma Eic hmanna, nna, u ime njemačkog n a roda, još jedanput zamolio židovski narod za oproštenje. Adenauer je obnovio obveze svoje zemlje da nastavi plaća ti silne svote izraelskoj državi koje treba da posluže kao n a kn knad adaa za nacist na cističke ičke zločine.1 zločine.11 Također izjavljujemo da bi imperijalističke sile učinile tešku pogrešku i nepravdu koja se ne bi mogla izraziti rije čima ako bi se ograničile samo na to da s našeg teritorija povu po vuku ku vo vojsk jsku, u, a d m inis in istr trat ativ ivnn e i ekono ekonomsk mskee službe koje su imale zadatak da otkrivaju bogatstva, izvuku ih i upute pre p rem m a metro me tropola polama ma.. M oraln or alnaa repa re para racc ija ij a ko koju ju na nam m daje daj e na na cionalna neovisnost ne zasljepljuje nas, mi ne živimo od nje. Bogatstvo imperijalističkih zemalja i naše je bogatstvo. Na N a un univ iver erza zaln lnom om pla pl a nu ta tvrd tv rdnn ja, ja , oč očito, ito, nipošto ne znači znači da mi sebe želimo prikazati kao objekt tehničkog i umjet ničkog stvaralaštva Zapada. Govoreći konkretno, Evropa se — prev pr evrš ršiv ivši ši sv svak akuu m jeru je ru — zlatom zlat om i sirovin siro vinam amaa p r etrp et rpal alaa iz kolonijalnih zemalja, Latinske Amerike, Kine, Afrike. Sa svih tih kontinenata, nasuprot kojima Evropa danas stoji kao kula izobilja, već stoljećima putuju prema toj istoj Evropi dijamanti i petrolej, svila i pamuk, drvo i egzotični proizvodi. Evropa je u doslovnom smislu djelo Trećega svijeta. Bogatstvo u kojemu se ona davi ukradeno je od n e razv ra zvij ijen enih ih na naro roda da.. Nizozemske luke, luke , Liverpool, 11. Istina Ist ina je da Njemačka ipak nije do k raja ra ja isplatila repa racije za počinjena ratna zlodjela. Nije se tražilo da kao pobi jeđena jeđ ena zemlja namiri nam iri čitavu ratn ra tnuu štetu šte tu koja joj je bila odmje odmje rena, jer su je oštećene države uključile u svoj obrambeni anti komunistički sistem. Za istim ciljem teže kolonijalističke ze mlje kad u svoje negdašnje kolonije, pošto ih nisu uspjele uključiti u zapadni sistem, pokušavaju uvesti vojne baze i po morska uporišta. Zajednički su donijele odluku da se odreknu kolonijalnih pretenzija u korist strategije NATO-a, u korist slobodnog svijeta. Tako je Njemačka bila doslovno obasipana dolarima i strojevima. Zapadu je trebala jaka i moćna Njema čka. Sasvim je razumljivo da je takozvanoj slobodnoj Evropi bila potreb pot rebna na obnovljena i moćna moćna Njemač Njemačka, ka, sposobna sposobna da po po služi kao prvi obrambeni bedem protiv eventualnih crvenih horda. Njemačka je na zadivljujući način iskoristila evropsku krizu. Stoga je razumljivo što su Amerika i ostale evropske zemlje bile upravo ogorčene videći kako se Njemačka, još do jučer na koljenima, danas pojavljuje pojavl juje kao nesmiljeni nesmiljeni takmac na tržištu.
50
dokovi Bordeauxa i Liverpoola, poznati po trgovini robo vima, duguju svoju reputaciju milijunima deportiranih cr naca. I kad čujemo da 5ef neke evropske države s rukom na srcu izjavljuje kako on svakako mora pružiti pomoć ne sretnim nerazvijenim narodima, nismo nimalo ganuti. Na pro p roti tivv , m i ka kaže žem m o: »To je r e p a r a c ija ij a n a k o ju m i imam im amoo prav pr avo.« o.« Zato Za to i n e p r ista is taje jem m o d a pomoć pom oć n e raz ra z v ije ij e n im zem zem ljama postane program »milosrdnih sestara«. Ta pomoć treba da dovede do dvostrukog osvješćenja: s jedne strane, kolonizirani moraju postati svjesni da im se time daje ono što im se duguje; s druge strane, kapitalističke sile moraju po p o sta st a ti sv svje jesn snee d a su on onee to zais za ista ta dužne du žne plat pl atiti. iti.112 Ako ka pit p ital alis isti tičke čke zemlje zem lje,, zbo zbogg n e d o s tatk ta tkaa r a z b o r a — d a i n e go vorimo o nezahvalnosti — odbiju da plate, nesmiljena dija lektika njihova vlastitoga sistema pobrinut će se da ih zadavi. zadavi. Č injenica injenica je da mlade m lade nacije n acije ne privlače osobi osobito to pr p r iva iv a tni tn i k a p ita it a l. B rojn ro jnii s u r azlo az lozi zi k o ji o p r a v d a v a ju i o b ja ja šnjavaju tu suzdržanost monopola. Stoga, čim kapitalisti čuju, a naravno čuju uvijek prvi, da njihova vlada namje rava provesti dekolonizaciju, odmah se žure da povuku svoj kapital iz kolonije. Spektakularni bijeg kapitala poja va je koja se uvijek javlja u trenutku dekolonizacije. Privatne kompanije, ako se i odluče na investicije u ne zavisnim zemljama, postavljaju uvjete koji se u praksi po kazuju neprihvatljivim i neostvarivim. Vjerni načelu ne pos p osre redn dnee r e n tab ta b iln il n o s ti, ti , k o ja je n jim ji m a s v o jstv js tven ena, a, k a p ita it a lis li s ti su potpuno suzdržani prema bilo kakvom dugoročnijem ulaganju. Protivnici su, pa čak vrlo često i izraziti neprija telji programa planiranja koje predlažu nove ekipe na vla sti. Strogo uzevši, oni bi veoma rado pristali da novim dr žavama posude novac, ali pod uvjetom da taj novac posluži za kupovinu manufakturne robe, strojeva, ukratko da po jača ja ča r a d u tvo tv o rnic rn icaa m a m etro et ropo pole le.. 12. »Radikalno od odvoji vojiti ti izgrad izg radnju nju socijalizma socija lizma u Evropi Evr opi od 'odnosa s Trećim svijetom' (kao da smo s njime isključivo formalno bili povezani) znači, htjeli mi to ili ne, dati prednost kolonijalnom nasljeđu nad oslobođenjem nerazvijenih zema lja, znači htjeti izgraditi socijalizam luksuza na plodovima im perij per ij alkolo alk olonijal nijalističke ističke pljačke, plj ačke, po popu putt gan gangs gstera tera ko koji ji više ili ili manje ravnopravno međusobno raspoređuju plijen, a siroma šnima udjeljuju samo mrvice u obliku dobrih djela, zaborav ljajući pri tome da je sve bilo pokradeno upravo od njih.« Marcel Marcel Pđju, Pđju, Mourir Mour ir pour po ur de Gaulle aulle?, ?, članak objavljen u »Les Temps Modemes«, br. 175—176, listopad-studeni 1960.
51
Nep N epov ovje jere renj njee fin fi n an anci cijs jskk ih g rup ru p a Zapad Za padaa može se objas objas niti kao rezultat njihova nastojanja da se ne upuštaju ni u kakve rizike. Stoga one i traže političku stabilnost i smi renu socijalnu atmosferu, a to je nemoguće postići ako se ima na umu očajno stanje u kojem se nalazi cijelo pučan stvo neposredno nakon proglašenja nezavisnosti. Tada oni, u potrazi za garancijama koje bivša kolonija više ne može dati, zahtijevaju zadržavanje nekih garnizona ili pak ula zak nove države u ekonomske i vojne blokove. Privatne kompanije čine pritisak na vlastite vlade da se u tim zem ljama uvedu barem vojne baze kako bi osigurale zaštitu svojih interesa. U krajnjem slučaju te kompanije traže od svojih vlada da im pruže garanciju za investicije koje su odlučile uložiti u jednom od nerazvijenih područja. Međutim, malo je zemalja koje mogu ispuniti zahtjeve trustova i monopola. Zato kapitali, budući da nemaju osi guran prodor na tržište, ostaju blokirani u Evropi, imobiliziraju se. I utoliko se više imobiliziraju ukoliko kapitalisti odbijaju da investiraju na svojem vlastitom teritoriju. U tom slučaju, rentabilnost je zaista beznačajna, a fiskalna kontrola obeshrabruje i one na jod na jod važni važn ije. U daljnjoj perspektivi ta je situacija katastrofalna. Ka pit p itaa li više vi še n e c irk ir k u lir li r a ju ili im cirku cir kula laci cije je znatno znat no slabe. Švicarske banke odbijaju kapitale, Evropa se guši. Unatoč neizmjernim svotama koje se nemilice rasipaju za vojne potr po treb ebe, e, inte in tern rnac acio ionn aln al n i je k ap apita italiz lizam am na izdisaju. Ali, prijeti mu još jedna pogibelj. Jer, onoliko koliko je Treći svijet napušten i osuđen na regresiju, a u svakom slučaju na stagnaciju zbog egoizma i nemoralnosti zapad nih nacija, nerazvijeni će narodi odlučiti da se razvijaju u kolektivnu autarhiju. Zapadne industrije ostat će vrlo brzo bez sv svoj ojih ih prek pr ekom omor orsk skih ih trži tr žišt šta. a. S troje tro jevi vi će se gomilati gom ilati u skladištima, a na evropskom tržištu razvit će se nesmiljena bo b o rba rb a između izm eđu fin fi n an anci cijs jskk ih g rup ru p a i trus tr ustov tova. a. Z atva at vara ranj njee tvornica, otpuštanje i nezaposlenost prisilit će evropski ka pit p itaa l da po poved vedee otvo ot vore renu nu bo borb rbuu p rotiv ro tiv ka kapit pitali alisti stičkog čkog reži rež i ma. Monopoli će tek tada shvatiti, ako dobro razmisle, da je u njih nj ihoo v u inte in tere resu su da pomažu pom ažu ne nera razv zvije ijene ne zemlje, i to masovno i bez pretjeranih uvjeta. Prema tome, očito je da mlade nacije Trećega svijeta ne čine dobro što se tako pi tomo ponašaju prema kapitalističkim zemljama. Naša je snaga u našem svetom pravu i ispravnosti naših stavova. Štoviše, moramo reći i objasniti kapitalističkim zemljama da osnovni problem suvremene epohe nije rat između soci
52
jalis ja lističk tičkog og rež re ž ima im a i n jih ji h . T reb re b a p r e k inu in u ti s tim ti m h lad la d n im r a tom koji ionako ničemu ne vodi, zaustaviti proces nuklearizacije svijeta, uložiti velike investicije i nerazvijenim na rodima pružiti tehničku pomoć. Sudbina svijeta ovisi o od govoru koji će se dati na to pitanje. I neka kapitalistički režimi ne pokušavaju zainteresirati socijalističke režime za »sudbinu Evrope« pred tolikim ma sama obojenih i izgladnjelih. Podvig Jurija Gagarina, bez obzira na to što o tome misli general de Gaulle, nije uspjeh koji »služi na čast Evropi«. U posljednje vrijeme šefovi ka pita pi tali list stičk ičkih ih d rža rž a v a i p red re d sta st a v n ici ic i k u l t u r e zau za u z ima im a ju p r e ma Sovjetskom Savezu dvosmislen stav. Pošto su angažira li sve svoje snage da sruše socijalistički režim, danas uvi đaju da s njime moraju računati. I zato postaju ljubazni, sve više i više laskaju i neprekidno podsjećaju sovjetski narod na njegovu »evropsku pripadnost«. Raspravljajući o Trećem svijetu kao o nekoj plimi koja će navodno progutati cijelu Evropu, neće uspjeti da razjedine progresivne snage koje čovječanstvo žele povesti pre ma sretnom životu. Treći svijet ne namjerava pokrenuti križarski rat gladnih protiv cijele Evrope. On samo s pra vom očekuje da će mu oni koji su ga stoljećima držali u ropstvu pomoći da rehabilitira čovjeka i da odsad svugdje i za sva vremena trijumfira čovjek. Nar N arav avno no,, m i nism ni smoo toli to liko ko n a ivn iv n i d a p o v jeru je ruje jem m o k ak akoo će se sve to postići u suradnji s evropskim vladama i uz njihovu dobru volju. Taj divovski napor koji je potreban da bi se ponovno uveo u svijet čovjek, cijeli čovjek, izvršit će se uz presudnu pomoć evropskih masa koje su se — a to moraju i same priznati — u odnosu na kolonijalne pro blem ble m e često na našl šlee u red re d ov ovim imaa n a š ih z a jed je d n ičkih ičk ih go gosp spod odar ara. a. I zato je prije svega potrebno da se evropske mase najzad prob pr obud ude, e, d a r a zmis zm isle le m alo al o v las la s titi ti tim m mozgo mo zgom m i d a se p r e stanu neodgovorno igrati »uspavane Trnoružice«.
53
2. Veličina i slabost spontanosti
Razmišljanja o nasilju dovela su nas do svijesti o učes talom raskoraku i razlici u ritmu između kadrova naciona lističke stranke i masa. U svakoj političkoj ili sindikalnoj organizaciji postoji već poznati jaz među masama koje za htijevaju neposredno i opće poboljšanje svojega položaja i kadrova koji, odmjeravajući neprilike što bi ih vladajuća kasta mogla izazvati, ograničavaju i sužavaju svoje zahtje ve. Zbog toga često dolazi do izražaja otvoreno nezado voljstvo masa protiv kadrova. Nakon svakog istupa u obra nu svojih prava, dok kadrovi slave pobjedu, mase imaju prili pr ilično čno jas ja s a n os osje jećaj ćaj d a s u još jo š jed je d n o m p r e v a ren re n e . I što takvih protestnih manifestacija i sindikalnih sukoba bude više, mase će se sve više politizirati. Jer sindikalist je po litiziran tek onda ako shvati da lokalni sukob nije još odlučan sukob između njega i kaste poslodavaca. Kolonizi rani intelektualci, koji su u odgovarajućim metropolama pro pr o u čili k ak akoo f u n k c ion io n ira ir a ju p o litičk lit ičkee p a r tije ti je,, o r g a n izir iz iraa ju slične formacije koje treba da mobiliziraju mase i da vrše pr p r itis it isaa k n a k o lon lo n ija ij a lnu ln u ad adm m inis in istr traa c iju ij u . R a đ an anje jem m n acio ac ionn a lističkih partija u koloniziranim zemljama konstituira se intelektualna i trgovačka elita. Elite će najveće značenje pr p r ipis ip isaa ti o rgan rg aniz izac acij ijii ka kaoo tak ta k v o j, a f etiš et išiz izam am o rga rg a niza ni zaci cije je imat će često prednost pred racionalnim proučavanjem ko lonijalnog društva. Pojam partije import je iz metropola. Taj instrument suvremene borbe primijenjen je bez ikak vih izmjena na veoma raznoliku i neuravnoteženu stvar nost u kojoj istodobno postoje ropstvo, sluganstvo, trampa, obrt i burzovne operacije. Slabost političkih partija nije samo u mehaničkoj pri mjeni takve organizacije koja vodi proletersku borbu u
55
krilu kapitalističkog i visoko industrijaliziranog društva. Na ograni ogr aničenom čenom plan pl anuu tip ti p a organiz orga nizaci acije je treb tr ebal alee su se javit jav itii inovacije, prilagođivanja. Teška zabluda, urođena mana najvećeg broja političkih partija u nerazvijenim područji ma u tome je što se one, prema klasičnoj shemi, prvenstve no obraćaju najsvjesnijem elementu: gradskom proletarija tu, obrtnicima i činovnicima, dakle brojčano najmanjem dijelu koji ne predstavlja mnogo više od jedan posto sve ukupnog stanovništva. Ako je taj proletarijat kadar shvatiti partijsku propa gandu i pratiti njezinu literaturu, mnogo je slabije pri pre p rem m ljen lje n da se odazove bo borb rben enim im pa paro rolam lamaa i pozivima na nepoštednu bitku za nacionalno oslobođenje. Već smo toli ko puta naglasili: u kolonijalnim područjima proletarijat pr p r e d sta st a v lja lj a m alu g rup ru p u kolonizi kolo niziran ranog og n aro ar o d a koju koj u je ma zio kolonijalni režim. Embrionalni proletarijat u gradovima relativno je privilegiran. U kapitalističkim zemljama pr p r o leta le tarr ija ij a t ne nem m a što izgub izg ubiti iti,, jedi je dino no bi up upra ravo vo on mogao mogao možda sve dobiti. U koloniziranim zemljama proletarijat može sve samo izgubiti. To je zapravo onaj dio kolonizira nog naroda koji predstavlja nužnu i nezamjenljivu snagu bez ko koje je ko kolo lonn ijaln ija lnaa m ašin aš inaa ne b i mogla mogl a dob dobro ro funkci fun kcion oni i rati: ra ti: a to su tram tr amva vajj ci, taksisti, taksis ti, rudar ru dari, i, lučki radnici radnici,, tu tu mači, bolničari itd. Oni su ujedno i najvjernije pristaše nacionalističkih partija koji, zbog svoga povlaštenog polo žaja u kolonijalnom sistemu, predstavljaju »buržoasku« frakciju koloniziranog naroda. To je i razlog da se članstvo političkih nacionalističkih stranaka sastoji prije svega od gradskog elementa kao što su: nadglednici, radnici, intelektualci i trgovci koji većinom stanuju u gradovima. Njihov način mišljenja u mnogo če mu već ima obilježje tehničkog i relativno dobrostojećeg ambijenta u kojemu se kreću. Tu caruje »modernizam«. To je t a ista is ta s redi re dinn a k o ja će po poves vesti ti bo borb rbuu prot pr otiv iv m račnjačkih račnj ačkih tradicija, a za reformu načina života, i tako započeti otvo renu bitku protiv staroga granitnog pijedestala koji pred stavlja nacionalno nasljeđe. Nacio Na cional nalis ističke tičke p a r tije ti je u prete pr etežn žnoj oj većini ga gaje je veliko nepovjerenje prema seljačkim masama. Naime, te mase ostavljaju na njih dojam da su duboko utonule u nepokretnost i neodlučnost. Uskoro i članovi nacionalističkih parti ja (grad (gr adsk skii rad ra d n ici ic i i intel in telek ektu tualc alci) i) izriču izr iču o selu iste ist e neg nega a tivne sudove kao i koloni. Ali, želimo li shvatiti razloge
56
nepovjerenja političkih stranaka prema seljačkim masama, moramo znati da je kolonijalizam često jačao i konstituirao svoju vlast svjesno podržavajući zaostalost sela. Okružene marabutima, vračima i poglavicama, seljačke mase još uvi jek je k žive živ e u f eu eudd aln al n o m p o retk re tkuu , j e r tu p r e v las la s t sre sr e d n jov jo v je je kovnih struktura pomaže upravni i vojni aparat kolonijal nog sistema. Mlada nacionalna, osobito trgovačka buržoazija, vrlo brzo br zo u lazi la zi u k o n k u r e n tsk ts k u b i tk u (i to n a raz ra z n o v r sn snim im po pod d ručjima) s tom feudalnom gospodom: s marabutima i vra čima koji bolesnike sprečavaju da se obrate liječnicima, s đemima koji, obavljajući funkciju sudaca, isključuju advo kate, s kaidima koji izrabljuju svoju administrativnu i po litičku vlast da sklapaju trgovačke poslove i otvore nove pro pr o m etn et n e lin li n ije, ij e, s po pogg lav la v icam ic am a k o ji se u ime im e reli re ligg ije ij e i t r a dicije suprotstavljaju uvođenju novih trgovačkih veza i novih proizvoda. Da bi se nova klasa koloniziranih trgovaca i poslovnih ljudi mogla razviti, nužno je da nestanu te zabrane i zapre ke. Domorodačka klijentela, koja predstavlja lovište rezer virano za feudalce i kojoj je manje-više zabranjeno kupo vati nove proizvode, tržište je za koje se treba boriti. Feudalni kadrovi, prema tome, poput zida razdvajaju mlade i zapadnjački orijentirane nacionaliste od masa. Kad god elite nešto poduzmu u odnosu na seljačke mase, pogla vice plemena i klanova, tradicionalni autoriteti, udvostučuju svoje opomene, prijetnje, izopćenja. Ti tradicionalni autoriteti, koje je potvrdila okupatorska vlast, s velikim negodovanjem promatraju nastojanja elite da se infiltira u sela. Oni znaju da ideje, koje bi ovi mogli iz grada prenije ti u selo, osporavaju i samo načelo vječnosti feudalnih pri vilegija. Stoga njihov neprijatelj nije okupatorska vlast s kojom se oni, kad se sve zbroji, uglavnom dobro slažu, ne go oni modernisti koji namjeravaju raščiniti autohtono društvo i time im oteti kruh iz usta. Zapadnjački orijentirani elementi gaje prema seljačkim masama osjećaje slične onima u proletarijata industrijski razvijenih zemalja. Povijest buržoaskih revolucija i povi je j e s t p role ro lete ters rskk ih r e v o luc lu c ija ij a p o k azal az alaa j e d a su selj se ljaa čke m a se često kočnice revolucije. Seljačke su mase u industrija liziranim zemljama uglavnom najnesvjesniji, najslabije organizirani i najanarhičniji element. One očituju niz oso bin b inaa ka kaoo što št o su ind in d ivid iv iduu aliz al izam am , n ed edis isci cipl plin ina, a, s tra tr a s t za n ov ov
57
cem, sklonost naglim srdžbama ili dubokoj malodušnosti. U cjelini sve te osobine djeluju kao objektivno reakcionar no ponašanje. Vidjeli smo da nacionalističke stranke oponašaju meto de i doktrine zapadnih partija i da, prema tome, u najve ćem broju slučajeva ne usmjeravaju svoju propagandu pre ma seljačkim masama. Zapravo, racionalna analiza kolo niziranog društva, da je bila izvršena, pokazala bi im kako kolonizirani seljaci žive u tradicionalnom ambijentu čije su strukture ostale netaknute, dok je taj ambijent, u indus trijski razvijenim zemljama, načet razvitkom industrije. I upravo u krilu embrionalnog proletarijata, u kolonijama, nailazimo na individualistička ponašanja. Napuštajući selo, gdje demografija stvara nerješive probleme, bezemljaši, koji predstavljaju lumpenproletarijat, navaljuju u gradove, tiskaju se u straćarama, nastojeći se infiltrirati u luke i gradove koji su stvoreni kolonijalnom dominacijom. Se ljačke mase i dalje žive u statičnom ambijentu, a preko bro br o jna jn a u sta st a n emaj em ajuu drug dr ugog og izbora izb ora nego da emig em igrir riraj ajuu u gradske četvrti. Seljak koji ostaje na zemlji uporno brani svoje tradicije i u koloniziranom društvu predstavlja disci pli p linn iran ir anii elem el emen entt čija so socija cijalna lna s tru tr u k tur tu r a poč počiva iva na zajed zaje d nici. Istina je da taj nepromjenljivi način života, sapet u krute sheme, može izazvati povremene pokrete religioznog fanatizma, plemenske ratove. Ali u svojoj neposrednosti seljačke mase ostaju uvijek disciplinirane, altruistične. Po jedi je dina nacc ne nest staj ajee p red re d zajednicom zajedni com.. Seljaci gaje nepovjerenje prema čovjeku iz grada. On je od odjev jeven en kao E vrop vr oplj ljan anin in,, gov govori ori njegov njeg ovim im jezikom, radi ra di s njime, ponekad stanuje u njegovoj četvrti, stoga seljaci gledaju na nj kao na prebjega koji je napustio sve ono što pr p r e d s tav ta v lja lj a na nacio ciona naln lnoo naslje nas ljeđe. đe. L judi ju di su iz grad gr adaa »izdaj nici«, »prodani« koji — čini se — dobro žive s okupatorom i nastoje da u okviru kolonijalnog sistema naprave karije ru. Zato se često može čuti kako seljaci za gradske ljude kažu da su bez morala. Ne radi se tu o klasičnoj opreci između sela i grada. To je sukob između koloniziranog koji je lišen liš en sv svih ih pred pr edno nost stii kolonij kolo nijali alizm zmaa i onoga koji se sn snal ala a zi kako bi se i sam okoristio kolonijalnom eksploatacijom. I kolonijalisti se, uostalom, služe tom oprekom u svojoj borb bo rbii p roti ro tivv na naci cion onali alisti stičkih čkih p arti ar tija ja.. Oni dižu i b rđan rđ anee i te te žake protiv gradskog stanovništva. Huškaju zaleđe protiv obale, oživljavaju ulogu plemena, i ne treba se čuditi što
58
se Kalondži Kalondži okrunio za k ralja ra lja Kasaj a, kao što nas n as p rije ne ne koliko godina nije trebalo iznenaditi kad smo vidjeli kako zbor ganskih poglavica upravo ucjenjuje Nkrumaha. Političkim partijama ne polazi za rukom da svoje orga nizacije presade na seosko tlo. Umjesto da iskoriste posto jeće je će s t r u k tur tu r e , d a jući ju ći im na naci cioo n alis al ističk tičkii ili il i p r o g resi re sist stičk ičkii sadržaj, oni nastoje da u okviru kolonijalnog sistema kor jen je n ito it o izm iz m ijene ije ne tra tr a d icio ic ionn a lnu ln u s tva tv a rno rn o s t. V jer je r u ju k ak akoo mogu mo gu osloboditi put naciji da krene naprijed u isto vrijeme dok ona još uvijek stenje pod lancima kolonijalnog sistema. Ne izlaze u susret masama. Ne stavljaju svoje teorijske spoz naje u službu naroda, već nastoje da ga oblikuju prema unaprijed stvorenim shemama. Tako iz centra šalju u sela nepoznate ili odveć mlade rukovodioce koji, postavljeni od centralnih šefova, smatraju da duarom ili selom treba upravljati kao tvorničkom ćelijom. Tradicionalne šefove ne priz pr iznn aju aj u , a p o n ek ekad ad ih čak izv iz v r g a v a ju u v r e d a m a i rug ru g lu. lu . Historija buduće nacije prelazi veoma bezobzirno preko sitnih lokalnih historija, a to znači preko jedinoga nacio nalnog aktualiteta, dok bi naprotiv bilo potrebno harmoni čno uklopiti povijest sela, povijest tradicionalnih sukoba između klanova i plemena u odlučnu akciju u kojoj je na rod pozvan da sudjeluje. Stari ljudi koji su u tradicional nim društvima bili okruženi poštovanjem i koji su uživali nedvojben moralni autoritet, sad su pred čitavom javnošću učinjeni smiješnima. Okupacione službe ne ustručavaju se iskoristiti te mržnje i dobro su obaviještene o najbeznačainijim potezima ove karikature vlasti. I tako dolazi do poli cijske represije koja je uspješna upravo zato što djeluje na temelju točno prikupljenih obavijesti. Novi rukovodioci i važniji članovi nove skupštine bivaju uhapšeni. Pretrpljeni porazi potvrđuju »teorijsku analizu« nacio nalističkih stranaka. Tragično iskustvo pokušaja da se se ljačke mase mobiliziraju pojačava njihovo nepovjerenje i agresivnost protiv toga dijela naroda. Nakon trijumfa bor be za na naci cioo n aln al n o os oslo lobo bođe đenje nje p o n a v lja lj a ju se iste is te po pogg rešk re škee koje jačaju decentralizirajuće i separatističke tendencije. Plemenski separatizam kolonijalnog razdoblja ustupa mje sto regionalnom separatizmu u nacionalnom periodu i nje govu institucionalnom obliku: federalizmu. Ali događa se da seljačke mase, unatoč slabom utjecaju Sto ga na njih imaju nacionalističke partije, veoma odlučno sudjeluju bilo u procesu sazrijevanja nacionalne svijesti,
59
bilo da n a s tav ta v lja lj a ju ak akci ciju ju naciona naci onalis lističke tičke pa part rtije ije,, bilo da, a to je već rjeđe, jednostavno potpuno zamijene te sterilne stranke. Propaganda nacionalističkih partija uvijek nailazi na odziv među seljačkim masama. Sjećanje na pretkolonijalno razdoblje neprestano živi u selima. Žene još uvijek tiho pje p jevv a ju djeci djec i u uho pjesm pje smee koje su p r atil at ilee r atn at n ike ik e u njiho nji ho vim borbama protiv osvajača. Sa dvanaest, trinaest godina mladi seljaci već znaju imena predaka koji su bili svjedoci poslj po sljed ednj njeg eg u stan st anka ka,, a snov snovii duara, snovi sela, nisu snovi o bog b ogats atstv tvuu ili il i položenim položen im ispiti isp itim m a što ih san sa n jaju ja ju grad gr adsk skaa dje ca, nego snovi u kojima se identificiramo s ovim ili onim borce bo rcem m čija ij a na nam m h ero er o jsk js k a sm rt i priče pri če o njoj još i danas tjeraju suze na oči. U trenutku kad nacionalističke partije pokušavaju or ganizirati embrionalnu radničku klasu u gradovima, u seli ma dolazi do eksplozija koje su, prividno, sasvim neobjaš njive. Kao primjer spomenut ćemo poznati ustanak koji je izbio godine 1947. na Madagaskaru. Kolonijalističke službe otvoreno izjavljuju: radi se o pobuni. Mi pak danas znamo da su stvari, kao i uvijek, bile mnogo složenije. U toku dru goga svjetskog rata velike su kolonijalne kompanije pro širile svoje teritorije i osvojile sve preostale zemlje koje su još bile slobodne. U isto vrijeme počelo se govoriti o eventualnom naseljavanju židovskih, kabilskih i antilskih izbjeglica na otok. Pronio se glas i o skoroj invaziji koju će izvršiti južnoafrički bijelci u dosluhu s kolonima. Zato su kandidati s nacionalističke liste trijumfalno pobijedili na kon rata na izborima. Odmah zatim organizirana je repre sija protiv ćelija Demokratskog pokreta za oslobođenje Madagaskara (»Mouvement Democratique de la Renovation Malgache« — MDRM). Da bi postigao svoje ciljeve, kolo nijalizam se poslužio starim i prokušanim sredstvima: broj nim hapšenjima, međuplemenskom rasističkom propagan dom i stvaranjem stranke s neorganiziranim elementima lumpenproletarijata. Ta takozvana Partija razvlaštenih s Madagaskara (Parti des Desherites de Madagascar, PADESM) pružit će svojim otvorenim provokacijama legal no opravdanje kolonijalnim vlastima da održavaju red. Me đutim, dogodilo se da ta obična i poznata operacija ukida nja jedne partije, ta već unaprijed pripremljena operacija, u ovome slučaju dobije divovske razmjere. Seljačke mase, koje se već tri do četiri godine nalaze u defenzivnom polo žaju, iznenada osjećaju da su u smrtnoj opasnosti i odluču
60
ju j u da se silom silo m s u p rots ro tsta tavv e k o lon lo n ijal ij alis isti tički čkim m sn snag agam ama. a. Na Nao o ružan kopljima, a još češće samo kamenjem i štapovima, narod se diže na opći ustanak za nacionalno oslobođenje. Sto je zatim slijedilo, poznato nam je. Ti oružani ustanci samo su jedno od sredstava kojima se seljačke mase uključuju u nacionalnu borbu. Ponekad se seljaci odzivaju i povezuju s gradskim nemirima posta ne li nacionalistička partija žrtvom policijske represije u gradovima. Vijesti koje stižu u sela redovito su mnogo cr nje od stvarnosti: vođe su uhapšeni, vatra iz mitraljeza ne pre p ress taje ta je,, po poto toci ci c rne rn e k r v i t e k u g rado ra dom m , m ali al i ko kolo loni ni k u p a ju se u arapskoj krvi. I tako mržnja koja se godinama skup ljala, mržnja koja se više ne može obuzdati, bezumno pro valjuje. Najbliža policijska stanica osvojena je, žandari isječeni na komade, učitelj izmasakriran, liječnik je ostao živ samo amo zat zatoo što što je bio bio odsutan, odsutan, i t d . . . Na ta mjesta šalju šalju se kazneni odredi, avijacija bombardira. Razvija se ustanička zastava, ponovno oživljavaju stare ratničke tradicije, žene to oduševljeno pozdravljaju, muškarci se organiziraju i idu u planine na borbene položaje, počinje gerilski rat. Seljaci spontano izazivaju sveopću nesigurnost, kolonijali zam je zaplašen, stupa u rat ili počinje pregovore. Kako nacionalističke partije reagiraju na to odlučno ubacivanje seljačkih masa u nacionalnu borbu? Već smo pr p r ije ij e v idje id jeli li d a ve većin ćinaa n acio ac ionn a lis li s tičk ti čkih ih p a r t i j a n ije ij e u sv svom om pro pr o pa pagg an andd n o m p r o g ram ra m u p r e d v idje id jela la p o tre tr e b u oruž or užan anoo g obračuna. One nisu protiv ustanka, ali se ipak zadovolja vaju samo time što se pouzdaju u spontanost seljačkih masa. Uglavnom, prema tom novom elementu ponašaju se kao da se radi o nekoj mani koja je pala s neba i mole sudbinu da tako bude i dalje. Iskorišćuju tu nebesku manu, ali ne pokušavaju organizirati ustanak. Ne šalju kadrove na sela da politiziraju mase, da ih osvijeste, da podignu bo b o rbu rb u n a v iši iš i s tup tu p a n j. D rže rž e d a a k c ija ij a m asa, as a, n o šena še na v l a s ti ti tim pokretom, neće jenjati. Pokret u gradu ne prenosi se na pokret u selu. Svaki od njih slijedi put vlastite dijalek tike. Nac N acio iona nalis lističk tičkee p a r t i je n e tru tr u d e se d a p r e d selj se ljaa čke m a se, koje su u tom trenutku spremne na sve, iznesu borbene pro p rogr gram ame. e. On Onee im n e p o s tav ta v lja lj a ju n ika ik a k a v cilj, cilj , jed je d n o sta st a v n o se nadaju da će taj pokret potrajati unedogled i da ga bo b o m b a rdir rd iraa n ja ne neće će u g u šiti. ši ti. I ovo ovom m p r ilik il ikoo m još jo š j e d a n p u t dolazimo do zaključka da se nacionalističke partije ne služe mogućnošću koja im se pruža da integriraju seljačke mase,
61
da ih politiziraju, da dignu njihovu borbu na viši stupanj. Naprot Na protiv, iv, one i da dalje lje zadr za drža žava vaju ju svoj zločinač zločinački stav sta v nepo vjerenja prema selu. Političke se vođe zavlače u gradove, daju na znanje kolonijalizmu da nemaju baš nikakve veze s pobunjenicima ili pak odlaze u inozemstvo. Rijetko se priključe narodu u brdi br dim m a. Tako Tak o n a p r im jer je r u Ken Keniji, iji, u vrije vr ijem m e u stan st anka ka Mau Mau, nijedan nacionalist nije pristupio tom pokretu niti je po pokuš kušao ao b r a n iti it i te ljude. lju de. Nema Nem a plod pl odnih nih dogovora, dogovor a, ne nema ma ko konf nfro ronta ntacij cijee među raz ra z ličitim slojevima naroda. I zato, u trenutku postignute ne zavisnosti, koja je uslijedila nakon represije nad seljačkim masama i sporazuma između kolonijalizma i nacionalistič kih stranaka, nailazimo na još izrazitije međusobno nerazu mijevanje. Seljaci su nepovjerljivi prema strukturalnim re formama koje vlada predlaže kao i prema socijalnim ino vacijama, koliko god one bile objektivno napredne, i to upravo zato što odgovorni režimski ljudi u doba kolonijal nog režima nisu objasnili cijelom narodu ciljeve partije, nacionalnu orijentaciju, internacionalne probleme itd. ... Ono isto nepovjerenje koje su seljaci i feudalci gajili prema nacionalističkim partijama za vrijeme kolonijalnog raz doblja, nastavlja se i u nacionalnom periodu kao neprija teljstvo. Tajne kolonijalističke službe koje se ni nakon oslobođenja nisu povukle podržavaju nezadovoljstvo i još uvijek im polazi za rukom da stvaraju velike poteškoće novim vladama. Ukratko, vlada sad plaća račune zbog svo jega jeg a tromo tro mogg d ržan rž anja ja u toku to ku bo borbe rbe za naciona nac ionalno lno oslobođe oslobođe nje i zbog svojega stalnog prezira prema seljačkim masa ma. Nacija može imati i pametnu glavu, ali će njezino golemo tijelo ostati slabo, neposlušno i neusklađeno. Tad će se javiti težnja da se to tijelo svlada i slomi centraliziranjem administracije i obuzdavanjem naroda. To je jeda je dann od razlog raz logaa zbog ko kojega jega se često čuje da je neraz ner az vijenim zemljama potreban stanovit stupanj diktature. Ljudi na vlasti nemaju povjerenja u seljačke mase. Ali to se nepovjerenje može javiti i u mnogo težim oblicima. Ta ko je na primjer s nekim vladama koje, pošto je već pro teklo mnogo vremena od oslobođenja, smatraju da je zaleđe nemirno i opasno područje i da šef države i ministri mogu onamo otići jedino prilikom vojnih nacionalnih manevara. To je zaleđe praktički nepoznato. Paradoksalno je da na cionalna vlada svojim ponašanjem prema seljačkim masa ma podsjeća na kolonijalnu vlast. »Mi nikad ne možemo 62
sigurno znati kako će reagirati mase«, kažu novi šefovi i bez u s tru tr u ča čavv a n ja d o d aju aj u : »Samo »Sam o b a tin ti n a m a možem mo žemoo t u ze mlju izvući iz srednjega vijeka.« Ali vidjeli smo, nehat kojim su se političke partije za vrijeme kolonijalnog raz doblja odnosile prema seljačkim masama, mogao je samo otežati nacionalno ujedinjenje i spriječiti brži napredak nacije. Ponekad kolonijalizam nastoji razbiti, razjediniti nacio nalistički pokret. Umjesto da huška šejhove i poglavice pro p roti tivv g r a d sk skih ih » revo re volu luci cion onar ara« a«,, slu sl u ž b a k o ja o d rža rž a v a v ezu ez u s domorocima organizira plemena i rodove u partije. Nasu pr p r o t g rad ra d sk skoo j p a r t i j i k o ja j e u p r a v o po počela čela p r e d s t a v l j a t i »utjelovljenu nacionalnu volju« i stanovitu opasnost za ko lonijalni režim, pojavljuju se male grupe, iskrsavaju ten dencije, partije na etničkoj ili regionalističkoj osnovi. Cije lo se pleme pretvara u političku partiju koju kolonijalisti savjetuju iz neposredne blizine. Sad mogu početi i prego vori za okruglim stolom. Jedinstvena partija utopit će se u aritmetici različitih tendencija. Plemenske su partije protiv centralizacije, protiv jedinstva i napadaju diktaturu jedin stvene partije. Tu će istu taktiku, nešto kasnije, upotrijebiti i nacional na opozicija. Okupator je, između dvije ili tri partije koje su vodile oslobodilačku borbu, izabrao jednu. Modaliteti tog izbora dobro su nam poznati otprije: u trenutku kad jed je d n a od p a r t i ja d o stig st igne ne n acio ac ionn aln al n o jed je d ins in s tvo tv o i n a m e tne tn e se okupatoru kao jedini sugovornik, okupator pojačava ma nevre i što dulje odgađa vrijeme pregovora. To će odgađa nje poslužiti da se razmrve zahtjevi te partije i da se vodstvo privoli da iz partijskih redova ukloni neke »ekstre mističke« elemente. Ako se, međutim, ne pojavi ni jedna partija koja bi se mogla zaista nametnuti, okupator se zadovoljava time da pru pr u ž i p o d ršk rš k u onoj p a r t i ji k o ja m u se u čini čin i » n ajra aj razz u m n i jom«. N acio ac iona nali list stičke ičke p a r tije ti je k o je n isu is u s u d jelo je lovv a le u p r e govorima oštro napadaju sporazum što je postignut između te partije i okupatora. Stranka koja je dobila vlast iz ruku okupatora, svjesna opasnosti koju predstavljaju izrazito demagoški i nejasni stavovi protivničke partije, čini sve da je u n išti iš ti i p r isil is ilja javv a je n a ilega ile galn lnos ost.t. P rog ro g o n jen je n a p a r t i j a nema drugog izlaza nego da se povuče u predgrađa i na selo. Nastoji pokrenuti seljačke mase protiv »prodanih s obala i pokvarenih u centru«. U tu svrhu svaki izgovor dobro dolazi: religiozni argumenti, novatorski planovi nove
63
vlasti koji raskidaju s tradicijom. Zlorabe se sklonosti se ljačkih masa prema praznovjerju. Takozvana revolucionar na doktrina oslanja se zapravo na natražan, emotivan i spontan karakter sela. Ponegdje se šapuće da se u planina ma nešto pokreće, da je selo nezadovoljno. Sa sigurnošću se tvrdi da je u tom i tom mjestu žandarmerija otvorila vatru na seljake, da su poslana pojačanja, da je režim na rubu propasti. Opozicione stranke, koje nemaju određenog prog pr ogra ram m a i ko kojim jimaa je jed je d ini in i cilj da smije sm ijene ne vlad vl adaju ajuću ću eki pu, s tav ta v lja lj a ju sv svoj ojuu su sudb dbin inuu u r u k e spo spont ntan anee i ćudljive ćudljiv e se ljačke mase. Događa se i obrnuto: da se opozicija ne oslanja na seoske mase nego na progresivne elemente, na sindikate mlade nacije. U tom slučaju, vlada poziva mase da se su pro p rots tsta tavv e radn ra dnički ičkim m zah za h tjev tj evim imaa ko koje je ona osu osuđuje đuje ka kaoo avanturističke manevre uperene protiv tradicija. Ono što smo imali prilike dosad zaključiti o strankama vrijedi, mutatis mutandis, i za sindikate. U početku svog nastajanja sindikati su na kolonijalnom području zapravo samo lokal ni odvjeci sindikata metropole, a njihove borbene parole samo odjek parola metropole. Kad nastupi odlučna faza u borbi za oslobođenje, neki domorodački sindikalisti odlučuju stvoriti nacionalne sin dikate. Staru organizaciju, koja je bila uvezena iz metro pole, masovn mas ovnoo n ap apuu š taju ta ju domaći ljudi lju di.. Osniva Os nivanjem njem vlas vl asti ti tog sindikata gradsko stanovništvo dobiva nov instrument za pritisak nad kolonijalističkim režimom. Rekli smo da je pr p r o leta le tarr ija ij a t u ko kolo loni nijam jamaa embr em brio iona nalan lan i da pred pr edsta stavlj vljaa onaj dio naroda koji je u povlaštenom položaju. Nacionalni sindikati, stvoreni u toku borbe, organiziraju se u grado vima s programom koji je prije svega politički i naciona listički. Ali taj nacionalni sindikat, koji je stvoren u tre nutku najznačajnije faze borbe za nezavisnost, zapravo je legalna mobilizacija svjesnih i dinamičnih nacionalnih snaga. Seoske mase, prezrene od političkih partija, i dalje su ostavljene po strani. Sigurno je da postoji poneki sindikat radnika u poljoprivredi, ali samo zato da udovolji formal noj potrebi postojanja »jedinstvene fronte protiv kolonija lizma«. Sindikalni funkcionari koji su iskustva stekli u sin dikalnim organizacijama metropole nisu kadri organizirati seoske mase. Izgubili su svaku vezu sa seljaštvom i njihova je glav gl avna na b rig ri g a d a m ob obili ilizi ziraj rajuu metalce, metal ce, lučke radn ra dnike ike,, na na mještenike plinara, elektrana itd. ...
64
U kolonijalnoj fazi nacionalne sindikalne organizacije pr p r e d s tav ta v lja lj a ju ve veom omaa e fik fi k asn as n e u d a r n e g rup ru p e. S ind in d ika ik a ti u gradovima mogu u svakom trenutku imobilizirati ili barem zakočiti kolonijalističku privredu. Kako je, međutim, evropsko stanovništvo koncentrirano u gradovima, to su psiho ps ihološ loške ke po posl slje jedi dice ce d e m o n s tra tr a c ija ij a u p rav ra v o za to s tan ta n o v ništvo prilično velike: ostaju bez struje, bez plina, otpaci se ne odnose, roba trune po peronima. Te gradove, koji su zapravo samo mali otoci metropole, duboko potresa sindikalna akcija. Centar koji predstavlja tvrđavu kolonijalizma teško podnosi takve udarce. Ali »unutrašnjost« (seoske mase) ostaje izvan toga sukoba. Očito je dakle da postoji, u nacionalnim okvirima, ne razmjer u značenju što ga imaju sindikati i ostali dio naci je. Pošt Po štoo je p o stig st ignn u ta n ezav ez avis isnn o st, st , r a d n ici ic i o rga rg a n izir iz iraa n i u sindikate imaju dojam da se kreću u praznome. Ograničeni cilj koji su preda se prije postavljali pokazuje se već u trenutku ostvarenja kao vrlo sitan prema velikim zadaci ma nacionalne izgradnje. Nasuprot nacionalnoj buržoaziji, čije su veze s vlašću vrlo čvrste, sindikalni funkcionari uvi đaju da se više ne mogu ograničiti na puke radničke agita cije. Oduvijek bez kontakta sa seoskim masama, nesposobni da sa svo svoji jim m borbenim borbenim parolama parolam a p rod ru dalje od predgrađa, sindikati sve više i više zauzimaju političke stavove. Za prav pr avoo , on onii se p r ip rem re m a ju d a p reu re u z m u v las la s t. Č ine in e sv svee d a b i bu b u ržo rž o azij az ijuu n a t jer je r a l i u š k rip ri p ac: ac : p r o t e s t i r a j u p r o tiv ti v s tra tr a n i h baza ba za n a n a cio ci o n aln al n o m ter te r i tor to r i j u , n a p a d a j u trg tr g o v a čk čkee s p o r a zume, vanjskopolitičku orijentaciju vlade. Radnici koji su po p o stal st alii »neo »neovisni visni«« tap ta p k a j u u m jes je s tu. tu . N ep epos osre redn dnoo n a k o n po p o stiz st izaa n ja n ezav ez avis isnn o sti st i sin si n d ika ik a tim ti m a p o s taje ta je jas ja s n o d a će so cijalni zahtjevi, ako ih oni postave, naići na opće negodo vanje kod ostalog dijela naroda. Ta radnici su štićenici re žima. Oni predstavljaju najimućniji dio naroda. Agitacija koja bi išla za time da poboljša uvjete života radnicima ne samo da ne bi bila popularna nego bi vrlo vjerojatno izaz vala neprijateljske reakcije osiromašenih seoskih masa. I tako sindikati koji više nisu u mogućnosti da vode bilo kakvu sindikalnu akciju tapkaju u mjestu. Ta mučna situacija ukazuje na objektivnu potrebu soci jaln ja lnoo g p r o g ram ra m a k o ji b i n ap apoo k o n bio bi o od in t e r e s a za cije ci jelu lu naciju. Sindikati najedanput otkrivaju da i zaleđe treba osvijestiti i organizirati. Ali kako se nikad nisu potrudili da uspostave vezu sa seoskim masama, a kako upravo te mase predstavljaju jedinu spontanu revolucionarnu snagu 5
Prezreni na svijetu
65
u zemlji, sindikati će se u praksi uvjeriti koliko su ostali neefikasni i postat će im jasno da je njihov program ana kronističan. Sindikalni funkcionari, zaokupljeni političkim i radnič kim agitiranjem, mehanički pripremaju državni udar. Ali je i ovaj p u t u n u traš tr ašnn jos jo s t isklju isk ljučena. čena. Riječ je o ograničenu ogra ničenu sukobu između nacionalne buržoazije i sindikalnog radniš tva. Dok nacionalna buržoazija, nastavljajući nekadašnje tradicije kolonijalizma, nastupa sa svojim vojnim i policij skim snagama, sindikati organiziraju zborove i mobilizira ju n a de dese setke tke tisuća tis uća sv svoj ojih ih p rist ri staš aša. a. Seljac Sel jacii sliježu slijež u ram ra m en eni i ma jer znaju da ih i jedni i drugi smatraju samo za dodat nu snagu. Sindikati, stranke, vlada, na temelju jednoga nemoralnog makijavelizma, upotrebljavaju seljačke mase kao tromu, slijepu manevarsku snagu. Kao sirovu snagu. Ima i obrnutih slučajeva, kad seljačke mase preuzimaju odlučnu ulogu i u borbi za nacionalno oslobođenje i u općoj orijentaciji koju želi slijediti buduća nacija. Ta je pojava od najvećeg značenja za nerazvijene zemlje; stoga smo odlučili da je proučimo do u tančine. Vidjeli smo da se u nacionalističkim partijama želja za razbijanjem kolonijalizma podudara s još jednom: da se prij pr ijaa telj te ljss k i sp spor oraz azum umije ije s njim nji m . U k rilu ri lu tih ti h stra st rann ak akaa razv ra zvit it će se dva procesa. Prvo, intelektualne snage, koje su oba vile temeljitu analizu kolonijalne stvarnosti i međunarodne situacije, osuđuju ideološku besadržajnost kao i taktičko i strateško siromaštvo nacionalne stranke. Neumorno postav ljaju vođama ključna pitanja: »Što je to nacionalizam? Što vi podrazumijevate pod tim imenom? Što znači ta riječ? Nezavisn Neza visnost, ost, ali za koga? A p r ije ij e svega, kak kakoo mislite misl ite to postići?« Ali isto tak ta k o traž tr ažee da se temelj tem eljito ito ob obrad radee meto dološki problemi. Oni predlažu da se uz izbornu borbu upo trijebe i »sva druga sredstva«. Šefovi će iskoristiti prvu prili pr ilikk u, p rvi rv i ok okrš ršaj aj da se što p rije ri je otar ot aras asee tih ti h us usija ijani nihh gla va koje oni rado kvalificiraju kao mlade zanesenjake. Ali, kako ti zahtjevi nisu izraz ni usijanih glava ni mladenač kog poleta, to će revolucionarne snage koje brane te sta vove biti ubrzo izolirane. Poučeni iskustvom, šefovi će te »avanturiste«, te »anarhiste« nemilosrdno odbaciti. Partijska mašina neprijemljiva je za bilo kakvu inova ciju. Revolucionarna manjina osamljena je nasuprot pre strašenoj upravi koja strepi pri pomisli da bi mogla biti zahvaćena olujom čiji su joj izgled, snaga i smjer potpuno nepoznati. Drugi proces zahvaća vodeće ili potčinjene ka66
drove koji su zbog svoje djelatnosti izvrgnuti policijskim i kolonijalističkim progonima. Zanimljivo je napomenuti da su se ti ljudi probili u vodeće partijske krugove zahvalju jući ju ći u po porn rnom om r a d u , sp spre rem m n o s ti d a se ž r t v u ju i p r im jer je r n o m patr pa trio iotiz tizm m u . Ti lju lj u d i k o ji su do došli šli iz b aze az e često es to su m a li n e kvalificirani radnici, sezonski radnici, ponekad čak i neza posle po sleni. ni. B o r iti it i se u n acio ac iona naln lnoo j s tra tr a n c i za n jih ji h n e zn znači ači ba b a v iti it i se po poli litik tikom om,, n a p r o tiv ti v , to im j e jed je d ina in a m o gu gućno ćnost st i pu p u t da iz sta st a tus tu s a živ ži v o tin ti n je p r i jeđ je đ u u s ta tus tu s čov čovje jeka ka.. T i će lj lju di, koji teško podnose pretjerani legalizam partije, pokazati u okvirima aktivnosti koje su im povjerene smisao za inici jati ja tivv u , h r a b ros ro s t i b o rbe rb e n o st a tim ti m e će go gotov tovoo m e h an aničk ičkii post po staa ti su sum m n jiv ji v i r e p resi re sioo n im sn snaa g a m a ko kolo lonn ijaliz ija lizm m a. Z a tvoreni, suđeni, mučeni, pomilovani, oni se koriste vreme nom prisilne izolacije da bi ocijenili svoje vlastite stavove i učvrstili svoju odlučnost. U štrajkovima glađu, u prisilnoj solidarnosti zajedničke tamničke jazbine proživljavaju vla stito oslobađanje kao mogućnost koja im je dana da počnu oružanu borbu. A dotle se vani kolonijalizam, koji je sad već napadnut sa svih strana, pokušava nagoditi s umjere nim nacionalistima. Dolazi, dakle, do razdvajanja, koje nije daleko od ras kida, između ilegalističkih i legalističkih struja u partiji. Ilegalci osjećaju da su nepoželjni. Izbjegavani su. Uz kraj nji oprez, partijski legalisti izlaze im u susret, ali oni se već osjećaju strancima. Ti se ljudi sad povezuju s inte lektualcima, sa čijim su se stavovima imali prilike upoznati nekoliko godina prije. Pored legalne javlja se i ilegalna stranka koja sankcionira taj susret. Ali represije protiv tih nepopravljivih elemenata pojačavaju se što se više legalna pa p a r t i ja p r ibli ib ližž a v a ko kolo lonn ija ij a liz li z m u n a sto st o jeći je ći ga izm iz m ije ij e n iti it i »iz »iz nutra«. Ilegalna ekipa zapada u povijesni ćorsokak. Odbačeni od grada, ti se ljudi u prvo vrijeme sklanjaju na krajnju periferiju. Međutim, policijska mreža otkriva ih i prisiljava da konačno napuste gradove i povuku se s pod ručja političke borbe. Odlaze na sela, u brda, među seljač ke mase. U početku ih mase prihvaćaju pod okrilje i spa šavaju pred policijom. Nacionalistički borac koji je umjesto da se igra skrivača s policajcima po gradskim četvrtima odlučio da svoju sudbinu povjeri u ruke seljačkih masa nikad nije na gubitku. Seljačka kabanica obavija ga neoče kivanom nježnošću i sigurnošću. Prognani u unutrašnjost, odvojeni od gradskog ambijenta u čijem su krilu izgradili po p o jam ja m n a c ije ij e i po poli liti tičke čke bo borb rbe, e, t i su l jud ju d i sad sa d zap za p rav ra v o po po
67
stali partizani. Prisiljeni da se neprestano sele s mjesta na mjesto kako bi umakli policiji, da se kreću noću kako ne bi sv svrr atil at ilii pa pažn žnju ju n a sebe, imat im at će prili pr ilike ke da p ropu ro putu tuju ju svo jom jo m zemljo zem ljom m i da je upo upozna znaju. ju. Zabo Za bora ravl vljen jenee su kavane, kavan e, rasprave o izborima, pakosti policije. Njihove uši sad čuju pr p r av avii glas zemlje, zemlj e, a oč očii vide vid e veliku vel iku,, ne neizm izmjer jernu nu bijedu bij edu na na roda. Svjesni su dragocjenog vremena što su ga izgubili u ispraznim raspravama o kolonijalizmu. Naposljetku shva ćaju da se promjene režima ne postižu reformama, poboljšicama. Shvaćaju, kao u nekoj vrtoglavici koja ne prestaje, da politička agitacija u gradovima nema snage da izmijeni i sruši kolonijalni režim. Ti se ljudi počinju navikavati da razgovaraju sa selja cima. Saznaju kako su seljačke mase oduvijek smatrale da se problem njihova oslobođenja može riješiti samo nasiljem, oduzimanjem zemlje strancima, nacionalnom borbom, oru žanim ustankom. Sve postaje tako jednostavno. Otkrivaju monolitan, jedinstven koherentan narod koji traje i živi u nekoj vrsti nepokretnosti, ali koji je sačuvao netaknute mo ralne vrednote i privrženost naciji. Upoznaju plemenit na rod koji je voljan da se žrtvuje, spreman da se založi, ne strpljiv, ali ponosan narod. Razumljivo je da se susret tih polic po licijs ijski ki prog pr ogon onje jeni nihh bo bora raca ca s k r a jnje jn je uzb uzbuđ uđenim enim i po p ri ri rodi buntovničkim masama može pretvoriti u eksplozivnu mješavinu izuzetne snage. Ljudi koji dolaze iz gradova, uče od naroda otvarajući istodobno narodu tečajeve za vojnu i političku izobrazbu. Narod brusi oružje. Zapravo tečaje vi ne traju dugo, jer narod ponesen napetošću svoga mi šić šićja prisilja pri siljava va vođe da što prije pr ije krenu kren u u napad. Buknula je oruž or užan anaa bo borb rba. a. Ustanak izaziva zbrku među političkim strankama. Nji hova je doktrina uvijek proglašavala bezuspješnom svaku metodu koja se zasniva na sili, a i samo njihovo postojanje znači stalnu osudu svake pobune. Neke političke partije potaj po tajno no dije di jele le optim opt imist ističko ičko mišl mi šlje jenj njee kolona kolo na i zadovoljne zadovo ljne su što se nalaze izvan tog mahnitanja za koje se kaže da će biti bi ti ugu ugušen šenoo u krvi kr vi.. Ali v a tra tr a ko koja ja je b uk uknu nula la ubrzo je pop p oput ut ne neke ke ga galo lopir piraju ajuće će epidem epid emije ije zahv za hvat atil ilaa cijelu cije lu zemlju. Oklopljena kola i avioni nisu ispunili predviđena očekiva nja. Pred opasnošću koja se širi kolonijalizam počinje raz mišljati. Među potlačenim narodom čuju se glasovi koji upozoravaju na ozbiljnost situacije. Narod Na rod m eđ eđut utim im u svo svojim jim ko kolib libam amaa i snovima snovim a prihv pri hvaća aća nov nacionalni ritam. Tiho, u dubini svojega srca, pjeva 68
pro p rosl slav avlj ljen enim im bo borc rcim imaa b e s k r a jne jn e h imne im ne.. U s tan ta n a k je već zahvatio cijelu naciju. Došlo je vrijeme da stranke budu izolirane. Ipak, stranačko vodstvo prije ili poslije uviđa da taj ustanak treba proširiti i na gradove. Odluka nije slučajna. Ona je samo potvrda one dijalektike koja je prethodila razvitku oružane borbe nacionalnog oslobođenja. Iako selo pr p r e d s tav ta v lja lj a n ep eprr e su sušš a n izv iz v o r n a r o d n e sn snag age, e, a n a o r u ž a n e grupe stvaraju stanje opće nesigurnosti, kolonijalizam ipak još jo š u v ije ij e k n ije ij e oz ozbi biljn ljnoo p o su sum m n jao ja o u t r a jn o s t i o tpo tp o rno rn o st vlastitog sistema. Ne misli da mu prijeti ozbiljna opasnost. Vođa ustanka odlučuje, dakle, prenijeti rat u kuću neprija telja, to jest u mirne i nabusite gradove. Presađivanjem ustanka na gradsko tlo vodstvo se suo čava s teškim problemima. Vidjeli smo da je većina ruko vodilaca, rođenih ili odgojenih u gradovima, napustila svo ju j u p r iro ir o d n u s r e d inu in u zato za to što št o ih je p rog ro g o n ila il a k o lon lo n ijal ij alis isti tička čka po p o licija lic ija i što št o su n aila ai lazi zili li n a op opće će n e r a z u m ije ij e v a n je o p rezn re znih ih i mudrih političkih partija. Njihovo povlačenje u sela zna čilo je istodobno i bijeg pred represijom i izraz nepovjere nja prema preživjelim političkim organizacijama. U grado vima su njihova prirodna ticala nacionalisti koje su upo znali u tim političkim partijama. Međutim, znamo da su upravo ti rukovodioci svoju nedavnu povijest proživjeli da leko od zaplašenih i neodlučnih lidera što su se zapetljali u mrežu besk rajnih razmišljanja razm išljanja o zlodjelima zlodjelima kolonijali kolonijalizma. zma. Uostalom, prvi pokušaji ljudi iz makije da uspostave kontakt sa svojim starim prijateljima, i to upravo s onima koje smatraju za najprogresivnije, potvrđuju istinitost nji hovih slutnji i lišavaju ih i posljednje želje da sretnu stare znance. Zato će se ustanak sa sela proširiti na gradove pre ko onog dijela seljaštva koje je na putu prema gradu za ustavljeno u predgrađima i još nije našlo kost koju bi mo glo glodati u okviru kolonijalnog sistema. Ljudi, koje su po p o rast ra st p u čan čanss tva tv a n a selu se lu i k o lon lo n ija ij a lna ln a e k s p rop ro p r ija ij a c ija ij a p r i silili da napuste rodnu grudu, neumorno lutaju oko gra dova nadajući se da će im jednoga dana ipak biti dopušteno da uđu u njih. U toj masi, među tim ljudima pod straća rama, u tom lumpenproletarijatu ustanak će naći najbolje oružje za borbu protiv grada. Lumpenproletarijat, izglad njele gomile ljudi istrgnutih iz plemena i klanova, najspontanija je i najradikalnija snaga koloniziranog naroda. 69
U Keniji, u godinama koje su prethodile ustanku orga nizacije Mau Mau, moglo se zapaziti kako su britanske vla sti pooštrile mjere zastrašivanja lumpenproletarijata. Poli cijske snage i misionari udružili su svoje napore u godina ma 1950. i 1951. kako bi odoljeli golemom prilivu mladih Kenijaca koji su dolazili s polja i iz šuma i koji su se na kon bezuspješnih pokušaja da se probiju na tržište radne snage odali krađi, porocima itd. Kriminal maloljetnika u koloniziranim zemljama izravna je posljedica postojanja lumpenproletarijata. I u Kongu su se, počevši od 1957, poduzi pod uzima male le drak dr akon onsk skee m jere je re pro pr o tiv »mladih huligana« huligan a« ko ji j i su n aru ar u šav ša v a li jav ja v n i red re d i m ir prisi pr isilja ljava vaju jući ći ih da se v ra ra te natrag u sela. Otvarali su se popravni logori koji su pov p ovje jera rava vani ni evang eva ngeli eličkim čkim misija mis ijama ma,, jasno jasn o pod zaštitom belg be lgijs ijske ke vojske. Konstituiranje lumpenproletarijata pojava je koja se odvija po vlastitoj logici, i njezinu daljem širenju ne mogu stati na put ni misionarska revnost ni odluke centralne vlasti. Taj lumpenproletarijat, poput legla miševa, premda ga gaze i mlate kamenjem, i dalje glođe korijene stabla. Periferija potvrđuje biološku odlučnost koloniziranog da pošto-poto, ako us ustre treba ba i naj pod podzemnij zemnij im putovima, putovima, osvoji neprijateljsku tvrđavu. Konstituirani lumpenprole tarijat, koji svim svojim snagama ugrožava »sigurnost« grada, znači neizlječivu bolest, gangrenu koja je zahvatila srž kolonijalne dominacije. Tada se makroi, huligani, bes poslič posl ičari ari,, prije pr ijest stup upnn ici ic i na p rvi rv i poziv ba baca caju ju u borbu bor bu za oslobođenje kao najsnažniji trudbenici. Štrajkaši, deklasi rani beskućnici u toj odlučnoj borbenoj akciji pronalaze pu p u t p o v ratk ra tkaa naciji. nac iji. Oni se ne reh re h a b ilit il itir iraa ju pred pr ed koloni jaln ja lnim im druš dr uštv tvom om i njegov nje govim im moralom. moralo m. Na Naproti protiv, v, i sami priz pr iznn a ju v las la s titu ti tu nemoć da p rodr ro druu u grad gr ad na bilo koji dru dr u gi način osim silom granata i revolvera. Ti besposličari i neljudi rehabilitiraju se pred sobom i pred poviješću. I bludni blu dnice, ce, služa slu žavk vkee po 2000 fran fr anak aka, a, oč očajnice, ajnice, i svi oni i one koji se kreću između samoubojstva i ludila pronaći će ponovno pono vno sv svoju oju ravn ra vnote otežu žu,, p ok okre renu nuti ti se i odlučno odlučno zauzeti svoje mjesto u velikoj povorci probuđene nacije. Nacion Nac ionali alističke stičke str st r a n k e ne sh shva vaćaju ćaju tu novu po pojav javuu ko ja u brza br zava va njiho nj ihovo vo rasp ra spad adan anje je.. Prova Pr ovalom lom us usta tank nkaa u gra gr a dove mijenja se fizionomija borbe. Dok su prije kolonijalističke trupe bile usmjerene prema selima, sad strmoglavo ju j u r e prem pr emaa grado gra dovim vimaa da zašti za štite te živote i bog bogatstv atstva. a. Repr Re pre e sija rasipa svoje snage, opasnost prijeti sa svih strana. Či
70
tava zemlja, čitava kolonija pada u zanos. Naoružane gru pe s e lja lj a k a o sjeća sj ećaju ju k ak akoo p o p u š ta v o jni jn i o bruč. br uč. U s tan ta n a k u gradovima djeluje kao nenadan prodor svježega zraka. Vođe ustanka, videći kako oduševljen narod snažnim udarcima razara kolonijalističku mašinu, sve su nepovjerljiviji prema tradicionalnoj politici. Svaki novi uspjeh po tvrđuje ispravnost njihovih negativnih ocjena svega onoga što oni sad nazivaju naklapanjem, verbalizmom, obmanom i besmislenom propagandom. Počinju mrziti »politiku«, de magogiju. Stoga smo, na samom početku, svjedoci istinskog kulta spontanosti. Mnogobrojne seljačke pobune, gdje god se jave, svjedoče 0 prisutnosti nacije koja se snažno osjeća posvuda. Svaki kolonizirani borac pod oružjem sastavni je dio sad već posto po stojeće jeće n acij ac ije. e. T e p o b u n e u g r o ž a v a ju k o lon lo n ija ij a lni ln i režim rež im,, razvlače njegove snage i prijete da će ih tako raspršene svakog trenutka slomiti. Pobuna se pokorava jednostavnoj doktrini: treba učiniti sve da bi nacija mogla postojati. Ne ma nikakva programa, nikakvih rasprava ni rezolucija, ni kakvih tendencija. Problem je jasan: stranci moraju otići. Stvorimp zajedničku frontu protiv ugnjetača i ojačajmo je oružanom borbom. Dok traje uznemirenost kolonijalizma, nacionalna stvar napreduje i postaje briga svakog pojedinca. Pothvat oslo bo b o đ en enja ja ve većć j e z a c r tan ta n i zah za h v aća c ije ij e lu zem ze m lju. lju . T im r a z dobljem suvereno vlada spontanost. Inicijativa je lokalizi rana. Na vrhu svakoga brda stvorena je po jedna minija turna vlada koja preuzima vlast. U dolinama i u šumama, u džungli i u selima, posvuda nailazimo na neku nacional nu vlast. Svatko svojom akcijom pomaže opstanak nacije i zalaže se za njezin lokalni trijumf. Stvorena je nova stra tegija sveopće i radikalne neposrednosti. Cilj i program svake spontano nastale grupe jest lokalno oslobođenje. Ako je n a c ija ij a po posv svud uda, a, o n d a je o n a i tu. tu . J o š j e d a n k o r a k d alje al je,, 1 nacija je tu ponovno. Poistovećuje se taktika sa strategi jom. jom . P o liti li tičk čkaa v j e š tin ti n a jed je d n o s tav ta v n o se p r e t v a r a u r a t n u vještinu. Politički borac postaje ratnik. Boriti se u ratu ili ba b a v iti it i se p o liti li tikk o m sad sa d zn znači ači jed je d n o te isto. Taj razvlašćeni narod, naviknut da živi u uskom krugu bo b o r b e i n e p r ija ij a telj te ljss tva tv a , n a s t a v i t će, u sv svečan ečanom om rasp ra spol olož ože e nju, svoj posao pranja i čišćenja lokalnog lica nacije. U iskrenu kolektivnom zanosu zavađene obitelji odlučuju da sve oproste, da sve zaborave. Sve su češća pomirenja. Veli ke i duboke mržnje ponovno se bude da bi se mogle što
71
temeljitije iskorijeniti. Prihvaćanjem nacije razvija se svi jest. jes t. U po početku četku nacion nac ionaln alnoo jedin jed instv stvoo znači znači jedinst jed instvo vo grupe, pr p r esta es tann ak sta st a rih ri h sv svađ ađaa i kona konaččno prev pr evla lada dava vanj njee međusob međus ob nog nepovjerenja. To će pročišćavanje istodobno obuhvatiti onaj mali broj domaćih koji su svojom djelatnošću i surad njom s okupatorom nanijeli sramotu zemlji. Naprotiv, izda jice jic e i p roda ro dani ni b it će op optuž tuženi eni i kažnje kaž njeni. ni. Narod Nar od kroči svo jim pu pute tem m da dalj ljee i oz ozak akon onju juje je ono što je postigao, upozn upoznaje aje sebe i želi da vlada suvereno. Svaka stopa zemlje, probu đene na taj način iz kolonijalnog sna, živi u izuzetno po višenoj temperaturi. Po selima neprestano vlada atmosfera prisn pr isnos osti, ti, izraz izr azit itee plem pl emeni enitos tosti, ti, ne nezad zadrži ržive ve dob dobrote rote i ničim ničim nepokolebane pripravnosti da se za »opću stvar« položi i sam život. Sve to skupa podsjeća i na bratovštinu, i na crkvu, i na mistiku. Ni jedan domaći čovjek ne može ostati ravnodušan pred tim novim ritmom koji je zahvatio naciju. Susjednim plemenima šalju se izaslanici. Oni su prvi si stem veza s ustankom i prenose pokrete i gibanja na još nezahvaćena područja. Plemena koja su na glasu po nepre stanim sukobima sad u suzama i radosti polažu oružje za klinjući se međusobno na podršku i pomoć. Rame uz rame, br b r a tsk ts k i združe zdr uženi, ni, zajed za jedni nički čki se bo bore re do dojučer jučerašn ašnji ji n ep epri rija ja telji. Nacionalni se krug širi, nove zasjede pozdravljaju dolazak novih plemena na scenu. Svako selo pokazuje se kao samostalna i prijenosna djelatna snaga. Solidarnost među plemenima i selima, nacionalna solidarnost, očituje se ponajprije u sve većem broju udaraca koji se zadaju ne pr p r ija ij a telj te ljuu . Svak Sv akaa no nova va grup gr upaa ko koja ja na nasta stane ne,, sv svak akaa nova sal sal va koja odjekne znak je da svi gone neprijatelja, da se svi bore. Ta će se solidarnost još jasnije izraziti u toku drugoga razdoblja, koje je obilježeno neprijateljskom ofenzivom. Nako Na konn b u r e ko kolo loni nijal jalne ne se snage sna ge ponovn ponovnoo ok okup uplja ljaju ju,, reor re or ganiziraju i pronalaze nove metode borbe koje odgovaraju naravi ustanka. Ta će ofenziva staviti u pitanje euforičnu i edensku atmosferu prvoga razdoblja. Neprijatelj započinje napadaj i usredotočuje na određena mjesta značajne snage. Lokalna grupa biva vrlo brzo svladana, to lakše što je u samom početku prihvatila frontalnu borbu. Optimizam koji je vlada vl adaoo u prvo pr vom m razdo raz dobl blju ju ispu is punj njaa gru gr u p u neustrašiv neus trašivošću, ošću, moglo bi se čak reći nesavjesnošću. Grupa koja je jedanput stekla uvjerenje da njezino brdo predstavlja naciju, ne pri staje na odricanje, ne podnosi povlačenje. Gubici su veliki, a sumnje se sve više i više uvlače u svijest boraca. Grupa
72
doživljava lokalni napadaj kao odlučnu bitku. Ponaša se doslovno kao da se konačna odluka o sudbini zemlje rješava upravo na tome mjestu i u tom trenutku. Ali, kao što je poznato, ta je voluntaristička silovitost koja na brzinu želi razračunati s kolonijalizmom, upravo za to što je doktrina naglih odluka, osuđena da samu sebe ne gira. Najsvakodnevniji i najpraktičniji realizam smjenjuje dojučerašnja oduševljenja i iluzije o vječnosti. Pouka koju pru p ružž a ju činjeni činje nice, ce, m itra it ralj ljez ezoo m po poko koše šena na tije ti jela la n ameću am eću p r o blem da se svi d o sad sa d ašn aš n ji d o g ađ ađaj ajii po pono novn vnoo ocijen oci jene. e. Ob Običan ičan instinkt za održanjem nalaže da se usvoje prilagodljiviji, elastičniji stavovi. Takve strateške izmjene bile su značaj ne u prvim mjesecima borbe angolskog naroda za oslobo đenje. Sjećamo se da su 15. ožujka 1961. angolski seljaci u skupinama od dvije do tri tisuće ljudi napadali portugalske položaje po ložaje.. M uš uška karc rci,i, žene, žen e, djec dj eca, a, n a o r u ž a n i i n en enao aoru ružž an ani,i, s velikom hrabrošću i zanosom, zbijeni u guste redove, spuš tali su se u valovima na područja u kojima su vladali kolon, vojnik i portugalska zastava. Naselja i aerodromi bili su opkoljeni i izvrgnuti višestrukim napadajima, ali je zato na tisuće Angolaca bilo pokošeno kolonijalističkim rafali ma. Vođama angolskog ustanka nije trebalo mnogo da shvate kako je potrebno pronaći drugi put želi li se zaista osloboditi zemlja. I zato je prije nekoliko mjeseci angolski vođa Holden Roberto formirao Nacionalnu angolsku vojsku, imajući na umu razne oslobodilačke ratove i primjenu teh nike gerilskog ratovanja. U gerilskom ratu borba se ne vodi na mjestima gdje jesmo, jesm o, neg negoo o n d je ka kam m o n am jer je r a v a m o ići. ići. S v a k i b o rac ra c nosi zaraćenu domovinu među svojim bosim prstima. Vojska narodnog oslobođenja ne hvata se ukoštac s neprijateljem jed je d a n p u t za sv svaa v rem re m en ena, a, on onaa ide id e od m jest je staa do m jes je s ta, ta , po po vlači se u šume i izvan sebe je od radosti kad ugleda kako se u dolini podiže oblak prašine od neprijateljskih kolona. Plemena se pokreću, odredi se premještaju, mijenjaju te ren. Oni sa sjevera kreću prema zapadu, oni iz doline uspi nju se na brda. Ni jedan strateški položaj nije posve sigu ran. Neprijatelj misli da nam je za petama, ali mi smo uvijek, zahvaljujući našoj snalažljivosti, za njegovim leđi ma i napadamo ga upravo u trenutku kad misli da smo razbijeni. Sad gonimo mi njega. Unatoč svoj tehnici i ja kom naoružanju čini se da neprijatelj gubi snagu, da je klonuo. Mi tada pjevamo, pjevamo.
73
U međuvremenu rukovodioci ustanka ipak uviđaju da je po potr treb ebno no rad ra d iti it i s grup gr upam ama, a, pros pr osvj vjećiva ećivati ti ih i ideološki izgrađivati, stvoriti od njih vojsku i centralizirati vlast. Komadanje nacije koje se javilo u razdoblju oružanih bor bi tre tr e b a n a p u s titi ti ti i prev pr evla lada dati ti.. Rukovodioci ko koji ji su pobjegli iz gradova zbog jalove političke atmosfere koja je ondje vladala ponovno otkrivaju politiku, ali sad više ne kao tehniku uspavljivanja i opsjene, nego kao jedino sredstvo s pomoću kojega će se pojačati borba i pripremiti narod da razumno upravlja zemljom. Rukovodioci ustanka primje ćuju da je potrebno seljačke pobune, kako god one veličan stveno djelovale, kontrolirati i usmjeravati ih. Prisiljeni su negirati seljačke pobune kao pokrete i pretvarati ih u re volucionarni rat. Otkrivaju da uspjeh borbe pretpostavlja jasn ja snee ciljeve, prec pr ecizn iznuu m etodo eto dolog logiju iju i sv svije ijest st masa mas a o vre vr e menskim granicama i dometu vlastitih napora. Oslanjajući se na količinu mržnje kojom su mase zadojene, može se iz držati tri dana pa, u krajnjem slučaju i tri mjeseca, ali se ne može izvojevati pobjeda u nacionalnom ratu, ne može se razbiti strašna neprijateljska mašinerija, ne mogu se izmijeniti ljudi ako se pri tome zaboravi razvijati svijest borac bo raca. a. Ni og ogorčena orčena h rab ra b ros ro s t n i u v jerl je rlji jivv i pozivi na borbu borb u neće uvijek biti dovoljni. I sam razvitak oslobodilačkog rata, uostalom, pobrinuo se da vjeri rukovodilaca zada težak udarac. Jer, neprijatelj mijenja taktiku. Uz politiku represije prema potrebi se služi spektakularnim potezima popuštanja, metodama koje razjedinjuju narod, »psihološkom akcijom«. Povremeno, i to s uspjehom, pokušava oživjeti plemenske borbe, oslanja jući ju ći se n a prov pr ovok okat ator ore, e, provo pr ovodeći deći takoz tak ozva vanu nu ko kont ntra rasu subv bver er-ziju. Da bi postigao cilj, kolonijalizam će se poslužiti dvje ma kategorijama domaćeg življa. Prije svega, tradicional nim kolaboracionistima, poglavicama, kaidima, vračima. Seljačke mase koje su, kao što smo vidjeli, utonule u stati čan i nepromjenljiv život, bez povijesti, i dalje priznaju vlast vjerskih poglavara i potomaka starih obitelji. Cijelo pleme, plem e, kao jed je d an čovjek, slije sl ijedi di p u t ko koji ji mu pok pokazu azuje je t r a dicionalni vođa. Dodjeljujući im visoke pomoći, plaćajući ih suhim zlatom, kolonijalizam kupuje usluge tih ljudi koji uživaju povjerenje naroda. I lumpenproletarijat poslužit će kolonijalizmu kao zna čajna masa za manipuliranje. Stoga svaki pokret za narod no oslobođenje mora najveću pažnju posvetiti tom lumpen pro p role leta tari rija jatu tu.. On je u vije vi jekk sp spre rem m an na pobun pobunu, u, ali kad go godd
74
snage otpora povjeruju da mogu uspjeti bez njega, taj će se lumpenproletarijat, a to znači gomile izgladnjelih i de klasiranih, baciti u borbu i sudjelovati u obračunu, ali ovaj pu p u t n a s tra tr a n i u g n jeta je tača ča k o ji će op opet, et, n e p r o p u š taju ta jući ći n i j e dnu priliku da međusobno zakrvi plemena, na vrlo uspje šan način iskoristiti urođene mane lumpenproletarijata: ne razvijenu svijest i neznanje. Ta će se raspoloživa ljudska rezerva, ako nije odmah bila obuhvaćena ustankom, poja viti kao plaćenička vojska na strani kolonijalističkih trupa. Tako su u Alžiru harkisi i mesalisti regrutirani iz redova lumpenproletarijata; u Angoli su lumpenproleteri bili pret hodnica kolonama portugalske vojske; u Kongu ih opet su sreć srećemo u regionalističkim regionalističkim m anifestacijam anif estacijam a Kasaj a i Katange, dok su u Leopoldvilleu organizirali, po naređenju neprijatelja Konga, »spontane« demonstracije protiv Lumumbe. Protivnik koji analizira ustaničke snage i sve pomnije pro p rouu čav čavaa n e p r ija ij a t e l j a u cjel cj elin ini,i, to jes je s t čitav čit av k o lon lo n izir iz iraa n i narod, uočava kod nekih slojeva naroda odsutnost ideološ ke izgrađenosti i duhovne čvrstine. Otkriva da pored revo lucionare avangarde, koja je disciplinirana i dobro orga nizirana, postoji još mnoštvo ljudi čija angažiranost može svakog trenutka biti stavljena u pitanje zbog njihove pre tjerane naviknutosti na fiziološku bijedu, na poniženja i neodgovornost. Protivnik će te ljude upotrijebiti, bez obzira na visoku cijenu koju će za to morati da plati. Izazvat će tu spontanost udarcima bajuneta i primjernim kažnjavanjima. Dolari i belgijski franci preplavljuju Kongo, dok se na Ma dagaskaru poduzimaju financijske represivne mjere protiv Hova, a u Alžiru se prisilno regrutiraju domaći ljudi, za prav pr avoo taoci, taoci , u f ran ra n c u s k u vo vojs jskk u . Vo Vođa đa u s tan ta n k a p r isu is u s tvu tv u je doslovno rasulu nacije. Cijela se plemena konstituiraju u harkise i pod modernim naoružanjem kreću u rat protiv suparničkog plemena koje je za ovu priliku dobilo naciona lističku etiketu. Borbena jednodušnost, tako bogata i veli čanstvena u prvim danima ustanka, sad popušta. Razbijeno je na naci cion onal alnn o jed je d inst in stvv o , u s tan ta n a k sto st o ji p r e d od odlu lučnim čnim zao zao kretom. Uviđa se napokon da je politizacija masa historij ska nužnost. Onaj spektakularni voluntarizam, koji je jednim udar cem mislio ostvariti suverenu narodnu vlast, ona sigurnost s kojom smo mislili da možemo za sobom povući sve dije love nacije istim poletom i istim ideološkim radom, ta sna ga koja je bila sva naša nada, sve se to u sudaru sa stvar
75
nošću pokazalo kao velika slabost. Dokle je god zamišljao da može bez prijelaza dospjeti iz statusa koloniziranog čo vjeka do statusa suverenog građanina, dokle se god osla njao na iluziju o neposrednoj snazi vlastitih mišića, kolo nizirani čovjek nije zapravo napredovao na putu vlastitog osvješćivanja. Njegova svijest bila je i dalje rudimentarna. Kolonizirani se strastveno baca u borbu, a pogotovu, kao što smo vidjeli, ako se radi o oružanom sukobu. Seljaci su se s još većim oduševljenjem digli na ustanak, to prije što se nikad i nisu prestali upravo grčevito pridržavati takvih oblika života, zapravo antikolonijalnih. Oni su oduvijek, domišljajući se raznim lukavstvima i spretnim balansira njem koje podsjeća na ekvilibrističku vještinu, donekle uspijevali sačuvati vlastitu subjektivnost pred kolonijal nom nasrtljivošću. Na taj su način i došli do uvjerenja da kolonijalizam zapravo nije pobijedio. Ponos seljaka, njego vo sustezanje da se spusti u gradove, da se približi svijetu koji je izgradio stranac, njegovo neprestano povlačenje s onih mjesta kojima se približava kolonijalna administraci ja, ja , sve je to od oduv uvije ijekk pok pokaziv azivalo alo da on dihoto dih otomi miji ji kolona suprotstavlja vlastitu dihotomiju. Antirasistički rasizam, volja da se spasi goli život odgo vori su koloniziranog svijeta na kolonijalno ugnjetavanje i očito su dovoljan razlog da se stupi u borbu. Ali, ne može se podnijeti cio jedan rat, pretrpjeti tako teške represije, vidjeti na vlastite oči kako ti nestaje cijela obitelj da bi trijumfirati mržnja i rasizam. Rasizam, mržnja, zlopamće nje, »legitimna želja za osvetom« ne mogu napajati sna gom rat koji se vodi za oslobođenje naroda. Oni blijesci u svijesti koji tijelo nagone da krene nemirnim stazama ba caju ga u stanje gotovo patološkog sna, u kojemu lice pro tivnika zamagljuje moju svijest, a moja krv žudi za tuđom krvlju, u kojemu moja smrt pukom silom inercije zaziva drugu smrt, ta golema strast prvih trenutaka splasnut će bude bu de li se h r an anil ilaa samo vlasti vl astitom tom sup supstan stancijom cijom.. Istin Is tinaa je doduše da kolonijalističke snage, poduzimajući neprekidno nove mjere protiv koloniziranih, unose u borbu emocional ne elemente, pružaju borcima nove motive za mržnju, nove razloge da pođu u potragu »za kolonom kojega treba ubiti«. Ali rukovodilac svakim danom sve više shvaća da mržnja ne može biti program. Ne može se, osim iz perverznih po buda, bu da, račun ra čunat atii na n e p rija ri jate telj ljaa ko koji ji će u svakom slučaju uvijek naći razloga da pojača svoje zločinačke poteze, pro dubi jaz i tako baci čitav narod na stranu ustanka. Ali, isti
76
na je da protivnik — kao što smo istaknuli— nastoji prido bit b itii n ak aklo lonn o st n e k ih g r u p a sta st a n o v n ištv iš tvaa , n e k ih p o k r a jin ji n a i nekih vođa. U toku borbe daju se kolonima i policijskim snagama nove instrukcije. Ponašanje postaje rafinirano, »humanizira se«. Štoviše, doći će i dotle da se u odnose kolon-kolonizirani uvedu izrazi kao »gospodine« i »gospođo«. Tako će se sve više razvijati međusobna ljubaznost i su sretljivost. Kolonizirani zaista stječe dojam da se nešto mi jen je n ja. ja . Kolonizirani čovjek, koji se nije latio oružja samo zato što je umirao od gladi i gledao kako se njegovo društvo raspada nego i zato što je kolon gledao na nj kao na živo tinju i postupao s njim kao sa životinjom, veoma osjetljivo reagira na te susretljivosti. Psihološkim mjerama iskorje njuje se njegova mržnja. Tehnolozi i sociolozi razrađuju kolonijalistička manevriranja i objavljuju sve više radova o »kompleksima«: kompleks frustracije, kompleks ratova nja, kompleks koloniziranosti. O domorocu se govori s više pošt po štov ovan anja ja,, n a s toji to ji g a se raz ra z o r u ž a ti u z po pomo moćć p siho si holo logi gije je i, naravno, kojom paricom. Te bijedne mjere, te smišljeno dozirane vanjske korekture rađaju i nekim uspjesima. Glad koloniziranog tolika je, njegova glad za svim onim što bi ga humaniziralo — pa čak kad su posrijedi bez vrijedne stvari — toliko je nezasitna da te mrvice poneko ga i pokolebaju. Njegova je svijest tako neizgrađena, za mućena, da reagira i na najmanju iskru. Njegova početna neodređena žeđ za svjetlošću neprestano je u opasnosti da bu b u d e m isti is tifi fici cira rann a . S ilo il o v iti it i i sv svee o b u h v a tni tn i z a h tje tj e v i k o ji su po p o p u t m u n je b lje lj e s k a li n jeg je g o v im n eb ebom om p o s taju ta ju sv svee sk skrr o m niji i manji. Razbjesnjeli duh koji je sve htio rastrgnuti, oluja koja je htjela izvršiti pravu revoluciju, prijeti sad — ako borba potraje, a ona traje — da potpuno izgubi svoj početn po četnii lik. lik . K o lon lo n izir iz iran anii j e izv iz v r g n u t o p asn as n o sti st i d a se sv svaa kog časa da razoružati bilo kakvom koncesijom. Vođe ustanka sa zaprepaštenjem otkrivaju tu koleblji vost koloniziranoga. U prvi mah zbunjeni, oni sad zaobilaz nim putem dolaze do spoznaje o potrebi da se svijest masa pro p rouu či i r a d ika ik a lno ln o p r e s t r u k t u r ira ir a . B u d u ći d a r a t tra tr a je, je , ne ne pr p r i jate ja telj lj se o rgan rg aniz izir ira, a, jača, ja ča, sp spoz ozna naje je s t r a t e g i j u k o lon lo n izir iz ira a nog. Borba za narodno oslobođenje ne sastoji se u tome da se određeni prostor svlada jednim zamahom. Epopeja je svakodnevna, teška; patnje sad premašuju sve ono što se trpjelo u kolonij k olonijalnom alnom razdoblju. razdoblju. Č ini se se da su se i koloni koloni u gradovima izmijenili. Naši su ondje sve sretniji. Na N a pok po k o n
77
su poštovani. Dan za danom prolazi i ne smije se dopustiti da kolonizirani borac i narod, koji i dalje mora pomagati borb bo rbu, u, p rije ri jeđđ u n a d rugu ru gu stra st ranu nu.. Oni ne smiju sm iju povjero povj erovat vatii da je cilj već postignut. Kad im se ukaže na pravi cilj bor be, ne smij sm ijuu po pomi mislit slitii da je neo neostv stvari ariv. v. Jo Jošš jeda je danp nput ut treba tre ba sve objasniti, narod mora znati kamo ide i kako će onamo stići. Rat nije samo jedna bitka nego niz lokalnih sukoba od kojih zapravo ni jedan nije odlučujući. Potrebno je dakle štedjeti snage i ne baciti sve odjed nom na vagu. Rezerve su kolonijalizma bogatije, veće od rezerva koloniziranog svijeta. Rat traje. Protivnik se brani. Veliki obračun neće se zbiti ni danas ni sutra. Zapravo on već traje od prvoga dana i završit će se ne zato što više neće biti protivnika, nego zato što će on, zbog mnogih raz loga, uvidjeti da je u njegovu interesu da prestane s tim ratom i prizna suverenitet koloniziranom narodu. Ciljevi borb bo rbee ne smiju sm iju os osta tati ti tako tak o ne neod odre ređe đeni ni kao u prvi pr vim m danima. Ne bud budem emoo li pažljiv paž ljivi,i, izlažemo izlažem o se opasnosti opas nosti da narod, nar od, pri svakoj pa i najmanjoj neprijateljskoj koncesiji upita zašto se zapravo produljuje rat. Toliko smo navikli na okupatorov prezir, na njegovu odlučnost da pošto-poto održi svoj režim ugnjetavanja da svaka makar i prividno plemenita inicijativa, svaka pa i najmanja dobronamjernost biva po zdravljena sa čuđenjem i radošću. Kolonizirani čovjek sklon je tada da zapjeva. Treba zato koloniziranom nepre stano i uporno tumačiti i objašnjavati da ga protivnički ustupci ne smiju zaslijepiti. Tim se ustupcima, koji i nisu drugo nego puki ustupci, ništa bitno ne mijenja, a gledaju ći iz perspektive koloniziranog, možemo slobodno ustvr diti da se ustupkom ništa bitno ne mijenja ako on ne za hvaća samu bit kolonijalizma. Brutalnost kao oblik prisutnosti kolonizatora može čak i potpuno iščeznuti. Međutim, pokazalo se da ukidanje bru talnosti u biti znači smanjenje kolonizatorovih izdataka i efikasnu snagu protiv rasipanja njegovih snaga. Narod će to, naprotiv, skupo platiti. Konkretno i točno govoreći, on će to platiti pod cijenu još većeg podređivanja kolonizato ru. Stoga je potrebno podsjetiti na historijske primjere. Naro Na rodd će se moći moći osv osvjed jedočiti očiti kak kakoo su mnoge zemlje zemlj e te v a r ke koncesijama, to nastojanje da se pod svaku cijenu pri mijeni načelo koncesije, platile podjarmljivanjem i potčinjavanjem gospodaru, doduše ne tako vidljivim, ali zato još po potp tpun unijim ijim.. Na Naro rodi di i svi njegovi njeg ovi borci bor ci m oraj or ajuu pozn poznava ava ti historijski zakon po kojemu stanovite koncesije u biti
78
znače samo još jače prihvaćanje jarma. Zaprepašćuje lako ća kojom neki partijski lideri, koji su propustili obaviti pre p reth thoo d n e ideo id eolo lošk škee ocjen ocj ene, e, s k lap la p a ju n ep epoo jm ljiv lj ivee k o m p ro ro mise s bivšim kolonizatorom. Kolonizirani čovjek mora biti svjestan da mu kolonijalizam ništa ne daje na dar. Što god post po stig igne ne po polit litičko ičkom m ili il i oru or u žan ža n o m b o rbo rb o m n ije ij e r e z u l t a t do do br b r e vo volje lje ili il i p lem le m en enit itoo g src sr c a ko kolo lona na,, ne nego go samo sam o p o k azu az u je da kolonizator više ne može odugovlačiti s koncesijama. Dapače, kolonizirani čovjek mora napokon shvatiti da kon cesije ne daje kolonijalizam, nego on sam. Kad britanska vlada odluči da afričkom stanovništvu ustupi još koje mje sto u kenijskom parlamentu, tada samo krajnje nepošten, ili krajnje nesvjestan čovjek može izjaviti da je britanska vlada dala koncesiju. Zar se ne vidi kako upravo kenijski narod daje koncesije? Prijeko je potrebno da kolonizirani narodi, narodi koji su opljačkani, napuste poglede i stavove dosad karakteristične za njihov mentalitet. U krajnjem slučaju, kolonizirani čovjek može i pristati na koji kom prom pr omis is s ko kolo loni nija jali lizm zmom om,, a li n ika ik a d n a k o m pro pr o m itac it acij iju. u. To objašnjavanje, to neprestano osvješćivanje, to poste peno pe no s p o zn znav avan anje je p o v ije ij e sti st i d r u š t v a m og oguće uće je samo sa mo u ok okvi vi ru organizacije, i to takve koja obuhvaća čitav narod. Ta organizacija izgrađena je djelovanjem revolucionarnih ele menata koji su na samom početku ustanka došli iz gradova u sela ili su se priključivali postepeno, u toku borbe. To je ta jezgra koja predstavlja embrionalni politički organizam ustanka. Ali s druge strane i seljaci koji svoju svijest razvi jaj ja j u u d o d iru ir u s k o n k r e tnim tn im živ ži v o tnim tn im isk is k u s tvo tv o m p o k a z u ju sposobnost da stanu na čelo opće narodne borbe. Stvara se tako struja međusobnog izgrađivanja i obogaćivanja: izme đu nacije koja se bori i njezinih vođa. Tradicionalne insti tucije dobivaju nove sadržaje, dublji smisao, a ponekad se mijenjaju iz temelja. Sudovi za umir, đeme, seoske skupšti ne pretv pr etv araju ar aju se u revolucionarne revolu cionarne sud sudove, ove, u politič političko vojne komitete. U svakoj boračkoj formaciji, u svakom selu niču legije političkih komesara. Narodu, koji se već počinje su darati s grebenima nerazumijevanja, pomažu ti politički komesari prosvjećujući ga. Oni više ne strahuju pred pro ble b lem m ima im a k o ji bi, ak akoo se n e ob obja jasn sne, e, mogli mo gli z b u n iti it i na naro rodd . Borac pod oružjem s ogorčenjem gleda na brojne domoroce koji i dalje provode život po gradskim četvrtima kao da ih se ništa ne tiče ono što se zbiva u planinama, kao da ne znaju zn aju da je odlučna odlučna b itka itk a već poč počela. ela. Gradovi Gradov i koji kao kao da su tunukl tunukli, i, život koji ondje neprom nepr omijenjeno ijenjeno dalje da lje teče teče ostavljaju osta vljaju
79
na seljaka mučan dojam da velik dio nacije tek izdaleka prat pr atii dog događ ađaje aje.. Ta spo spozn znaja aja izaziva ogorčenje selja se ljaka ka i samo pojačava njihovu poznatu sklonost da prezru i osude gradsko stanovništvo u cjelini. Politički će komesar morati izoštriti njihove poglede time što će im objasniti da postoje slojevi naroda čiji se posebni interesi uvijek ne poklapaju s nacionalnim. Tada će narod spoznati da nacionalna neza visnost razotkriva mnogobrojne realitete koji su ponekad međusobno divergentni, pa čak i antagonistični, objašnjenje koje ima odlučnu važnost u tom određenom trenutku bor be, j e r n arod ar oduu pomaže da se oslobodi uopć uopćenog enog i neo neodr dre e đenog nacionalizma, da stekne socijalnu i ekonomsku svi jest. je st. Na Narod rod koji koj i je u po početku četku bo borb rbee preuzeo preuz eo od kolona p ri ri mitivni maniheizam: bijeli i crni, Arapi i Rumi, sada već, na temelju iskustva, uviđa da ima i takvih crnaca koji su veći bijelci od bijelaca i da nacionalna zastava, odnosno mogućnost da se izbori nacionalna nezavisnost ne mora automatski značiti da se neki slojevi naroda odreknu svo jih ji h priv pr ivile ilegi gija ja i svo svojih jih inte in tere resa sa.. Na Naro rodd prim pr imje jećuje ćuje da ima domorodaca koji jesu njegova braća, ali koji nisu izgubili sposobnost snalaženja; naprotiv, čini se da iskorišćuju rat kako bi učvrstili vlastiti materijalni položaj i moć koja je tek sad stala rasti. Domoroci trguju i izvlače pravu ratnu dobit na račun naroda koji se, kao i uvijek, žrtvuje do kra ja i svojom k r v lju lj u n a tap ta p a rodn ro dnuu grudu gru du.. Borac koji se pri pr i mitivnim oružjem suprotstavlja kolonijalističkoj ratnoj ma šineriji postaje svjestan da razarajući kolonijalno ugnjeta vanje istodobno pomaže izgradnju jednoga drugog aparata za eksploataciju. To je otkriće neugodno, žalosno i mučno. A sve se činilo tako jednostavno; s jedne strane bili su zli, s druge dobri. Umjesto nekadašnje idilične i nestvarne jas noće, nastupio je sumrak koji uznemiruje svijest. Narod otkriva da se nepravedna pojava eksploatacije može javiti i u crnom i u arapskom obliku. Viče »držite izdajicu«, ali treba ga ispraviti. Jer izdajstvo nije nacionalno, to je soci jaln ja lnoo izdajs izd ajstvo tvo,, tre tr e b a ga po poučiti učiti da viče viče »držite »držit e lopova lopova!«. !«. Na m uk ukoo trp tr p n u p u tu prem pr emaa racion rac ionaln alnom om spo spozn znavan avanju ju narod nar od će se m orati or ati osloboditi osloboditi i simplicizma simplicizma koji je bio bio ka kara rakt kter eristi isti čan za njegovo doživljavanje gospodara. Pred njegovim očima vrsta se drobi. Oko sebe on vidi neke kolone koji ne sudjeluju u zločinačkoj histeriji, koji se izdvajaju iz vrste. Ti ljudi, nekad svi bez razlike svrstavani u jedinstvenu ka tegoriju stranih došljaka, sad najednom osuđuju kolonijalni rat. Ali pravo zaprepaštenje nastupa kad pojedinci te vrste
80
pri p rije jeđđ u n a d rug ru g u str st r a n u , p o s taju ta ju crn cr n ci ili A r a p i i p r ihv ih v a te pa p a tnju tn ju,, m u čen čenje je i smrt sm rt.. Takvi primjeri razoružavaju mržnju koloniziranog koju je osjećao p r e m a čitavo čita vom m do dose selje ljeni ničko čkom m p u čan čanss tvu tv u . Ko Kolo lo nizirani okružuje te malobrojne ljude velikom ljubavlju i sklon je da im zbog svoje pretjerane osjećajnosti pokloni bezg be zgra rani nično čno p o v jer je r en enje je.. U m etro et ropo poli, li, k o ja je d o živ ži v ljav lj avan anaa kao neumoljiva i krvoločna maćeha, javljaju se mnogi, a pone po neka kadd i v rlo rl o u g led le d n i glas gl asoo v i k o ji se o p r e d jelj je ljuu ju, ju , o tvo tv o reno napadaju ratnu politiku svoje vlade i savjetuju da se konačno povede računa o nacionalnoj volji koloniziranog naroda. Vojnici samovoljno napuštaju kolonijalističke re dove, neki opet jasno izjavljuju da se neće boriti protiv slobode naroda, padaju u zatvor, muče se i žrtvuju u ime pr p r a v a toga to ga n a r o d a n a n ezav ez avis isnn o st i n a sam sa m o stal st alnn o u p r a v ljanje vlastitom zemljom. Kolon više nije samo čovjek kojega treba ubiti. Pokazu je se d a su n e k i p r ipa ip a d n ici ic i k o lon lo n ijal ij alis isti tičk čkee m ase as e bliži, bliž i, b es es krajno bliži nacionalističkoj borbi od stanovitih sinova na cije. Rasni se i rasistički nivo prerasta u dva smjera. Ne izdaju se više svakom crncu ili Arapinu automatske potvr de ispravnosti. Ne poteže se više puška ili nož čim naiđe kolon. Svijest s mukom prihvaća djelomične, ograničene i nepostojane istine. Sve to naravno stvara velike teškoće. Zadatak da se narodu pomogne kako bi što prije sazreo bit će to lakše svladan što bude jača organizacija i viša ideo loška razina njezinih rukovodilaca. Stupanj ideološke izgrađenosti raste usporedo s razvitkom borbe, s protivnič kim manevrima, s pobjedama i porazima. Vodstvo pokazuje snagu i autoritet time što javno iznosi i osuđuje pogreške, svaku pojavu slabljenja svijesti iskorišćuje da izvuče pou ku za budućnost i stvori nove uvjete koji će osigurati pro gres. Svaki lokalni gubitak iskoristit će se da se problem rasvijetli na nivou svih sela, cijele organizacije. Ustanak dokazuje sebi vlastitu racionalnost i zrelost kad god poje dini problem uspije izdići do problema nacije i time djelo vati u smjeru daljeg osvješćivanja čitavog naroda. Unatoč »okolini« koja ponekad pokazuje sklonost da povjeruje ka ko je izdiferencirano mišljenje opasnost za narodni blok i razjedinjuje ga, rukovodstvo se čvrsto pridržava načela što su se izgradila u toku nacionalne i opće borbe koju čovjek vodi za svoje oslobođenje. Postoji brutalnost i prezir pre ma suptilnim i pojedinačnim slučajevima, a to je tipično revolucionarna pojava; ali postoji i druga vrst brutalnosti 6 Prezreni na svijetu
81
koja čudesno podsjeća na spomenutu, a tipično je kontrarevolucionarna, avanturistična i anarhična. Ta gola brutal nost, apsolutna brutalnost, ako je odmah ne suzbijemo, do vest će za nekoliko tjedana do propasti cijelog pokreta. Nacio Na ciona nalis listički tički bo borac rac ko koji ji je pobjegao pobjeg ao iz grada, gr ada, ogorčen ogorčen demagoškim i reformističkim podvalama lidera, razočaran u »politiku«, otkriva u konkretnoj praksi novu politiku koja ni po čemu ne nalikuje na staru. To je sad politika odgovornih ljudi, rukovodilaca koji su se uklopili u po vijest i koji svojim mišićima i mozgovima preuzimaju vod stvo oslobodilačke borbe. Ta je politika nacionalna, revolu cionarna i socijalna. Nova stvarnost koju sad upoznaje kolonizirani ostvaruje se samo akcijom. Upravo ta borba, koja diže u zrak staru kolonijalnu stvarnost, razotkriva ne pozn po znate ate stra st rane ne,, iznosi na sv svje jetlo tlo da dana na nova značenja značen ja i uk uka a zuje prstom na proturječnosti koje ta stvarnost prikriva. Naro Na rodd ko koji ji se bori, n aro ar o d koji zahv za hval alju juju jući ći borbi bor bi oblikuje obli kuje i upoznaje tu novu stvarnost, napreduje, oslobođen koloni jalizm jali zma, a, upo upozor zoren en u n a p r ijed ij ed n a sve po poku kušaj šajee mistifikacije, mistif ikacije, na sve nacionalne egzaltacije. Samo nasilje koje provodi narod, nasilje što ga je organiziralo i prosvijetlilo rukovod stvo omogućuje masama da odgonetnu društvenu stvarnost, daje im njezin ključ. Bez te borbe, bez toga spoznavanja u pra p rakk si sve os osta taje je pu puko ko ka karn rnev eval alsk skoo tral tr alal alik ikan anje je.. Minimum izmjena, nekoliko reforma na vrhu, razvijena zastava, a duboko dolje neizdiferencirana i još uvijek »srednjovjekov na« masa u daljnjem neprestanom gibanju.
82
3. Neprilike nacionalne svijesti
Da se antikolonijalistička borba odmah na početku ne usmjeruje nacionalističkim pravcem, pouka je koju nam daje povijest. Dugo vremena kolonizirani upravlja sve svo je n a p o r e p r e m a d o k ida id a n ju n e k ih n e p r a v d a : p r isil is ilnn i rad ra d , tjelesne kazne, nejednake nadnice, ograničenje političkih pra p ravv a, itd. itd . T a b o r b a za d emo em o k raci ra ciju ju,, a p r o tiv ti v u g n jeta je tavv a n ja čovjeka izvući će se postupno iz neoliberalističke i univerzalističlče zbrke da bi se, ponekad i uz teške napore, pre tvorila u borbu za nacionalna prava. Međutim, neizgrađenost elita, nedostatak organske veze između njih i masa, njihova tromost i — recimo to slobodno — kukavičluk u odlučnim trenucima borbe urodit će tragičnim neprilikama. Nac N acio iona naln lnaa sv svij ijes est,t, u m jest je stoo d a b u d e k o o r d inir in iraa n a k r i stalizacija najdubljih stremljenja cijelog naroda, neposred ni i opipljivi rezultat narodne angažiranosti, zapravo je sa mo gruba i krhka forma bez sadržaja. Pukotine koje se u njoj mogu otkriti rječito svjedoče o lakoći s kojom, u mla dim nezavisnim zemljama, nacija ponovno prelazi u etnič ku grupu, a država u pleme. Upravo te pukotine upozora vaju na vraćanja unatrag koja su toliko opasna i štetna za nacionalni polet i za nacionalno jedinstvo. Vidjet ćemo da su te slabosti i teške opasnosti što se u njima kriju, histo rijski rezultat nesposobnosti nacionalne buržoazije nerazvi je j e n ih zem ze m alja al ja d a rac ra c ion io n a liz li z ira ir a n a r o d n u p rak ra k s u , to jes je s t da izažme njezinu mudrost. Klasična, gotovo urođena slabost nacionalne svijesti ne razvijenih zemalja nije samo posljedica deformacija kolo niziranog čovjeka koje su ostale kao trag kolonijalističkog režima. Ona je i rezultat tromosti nacionalne buržoazije,
83
njezine bespomoćnosti, izrazito kozmopolitske orijentacije i načina mišljenja. Nacio Na cional nalna na bu buržo ržoazi azija, ja, ko koja ja po potk tkra rajj kolonijalističkog koloni jalističkog režima preuzima vlast, još je nerazvijena. Njezina je eko nomska moć gotovo ništavna, i nikako se ne može mjeriti sa snagom buržoazije u metropoli na čije mjesto želi doći. Voluntaristički samodopadna, brzo je uvjerila samu sebe da može uspješno zamijeniti bružoaziju metropole. Ali nezavi snost koja ju je doslovno dotjerala u škripac izaziva u njoj katastrofalne reakcije i prisiljava je da bivšoj metropoli uputi prestrašene pozive za pomoć. Za intelektualce i tr govce, koji predstavljaju najobrazovaniji kadar nove drža ve, karakteristično je da su malobrojni, da su okupljeni oko centra i da rade u određenim djelatnostima: u trgovini, po ljoprivrednim poduzećima i slobodnim profesijama. U kru govima te nacionalne buržoazije nema ni industrijalaca ni ba b a nk nkar ara. a. Na Nacio ciona naln lnaa buržo bur žoaz azija ija n eraz er azvi vije jeni nihh zemal ze malja ja nije usmjerena prema proizvodnji, otkrićima, izgradnji, radu. Ona se isključivo posvetila aktivnostima posredničkog ka raktera. Biti neprestano u pokretu, u poslovnim kombina cijama, to je, čini se, njezina prava misija. Nacionalna bur žoazija ima mentalitet poslovnih ljudi, a ne sposobnih šefo va industrije. Velika je istina da joj pohlepnost kolona i sistem zabrana što ih je izgradio kolonijalizam ne pružaju veliku mogućnost izbora. U kolonijalnom sistemu nema mogućnosti postojanja ta kve buržoazije koja bi vršila akumulaciju kapitala. Zato je, čini se, historijska zadaća autentične nacionalne buržoazije u nerazvijenoj zemlji da negira sebe kao buržoaziju, da ne gira sebe kao instrument kapitala i da se potpuno potčini revolucionarnom kapitalu, to jest narodu. U nerazvijenoj zemlji autentična nacionalna buržoazija mora shvatiti kao svoju neopozivu obvezu da iznevjeri hi storijsku zadaću za koju je bila predodređena i da uči od naroda, to jest da narodu stavi na raspolaganje sav intelek tualni i tehnički kapital kojega se domogla prolaskom kroz kolonijalne univerzitete. Vidjet ćemo, na žalost, da nacio nalna buržoazija vrlo često zanemaruje taj herojski i pra vedan, plodan i ispravan put, da bi naprotiv spokojno kre nula antinacionalnim, strašnim putem klasične buržoazije, burž bu ržoa oask skee bu buržo ržoazi azije je ko koja ja je tako tak o plitko, tako tak o glupo i tako cinički buržoaska. Kako smo vidjeli, od jednog određenog časa cilj nacio nalnih stranaka postaje usko nacionalan. One mobiliziraju
84
narod parolom o neovisnosti, a sve ostalo prepuštaju bu dućnosti. Kad se tim strankama postave pitanja o ekonom skom programu države za koji se bore, o režimu koji kane uspostaviti, one se pokazuju potpuno nesposobne za bilo ka kav odgovor, upravo zato što nemaju nikakva znanja o pri vredi svoje zemlje. Privreda je uvijek bila izvan domašaja tih stranaka. Njih N jihov ovoo po pozn znav avan anje je s a d a šn šnji jihh i p o ten te n c ija ij a lnih ln ih p r iro ir o d n ih r e zerva zemlje i njezine utrobe knjiško je i površno. O tome mogu, dakle, govoriti samo apstraktno i općenito. Nakon prog pr ogla laše šenn ja n ezav ez avis isno nost stii t a n e r a z v ije ij e n a b u ržo rž o azija az ija,, m alo al o bro b rojn jnaa i bez k a p ita it a la, la , k o ja ne neće će d a p r i h v a ti r e v o luc lu c ion io n a rni rn i pu p u t, b ijed ij ednn o s tag ta g n ira ir a . O na n e može mo že p u s titi ti ti slob sl obodn odnog og m a h a svome duhu za koji je nekad pomalo neuvjerljivo tvrdila da ga je sputavala kolonijalna dominacija. Oskudica u sredstvima i siromaštvo u kadrovima godinama je vežu uz ekonomiju obrtničkog tipa. U svojoj neizbježivo ograniče noj perspektivi nacionalna se privreda zasniva na lokalnim proiz pr oizvo vodim dima. a. Ne m og ogav avši ši izg iz g r a d iti it i tvo tv o rnic rn icee ko koje je b i b ile il e rentabilnije za zemlju i za nju, buržoazija će okružiti obrt šovinističkom nježnošću u smislu novog nacionalnog dosto jan ja n s tva tv a , Sto će joj jo j u os osta talo lom m d o n ije ij e ti i o sje sj e tlji tl jivv u do dobi bit.t. K u lt lokalnih proizvoda, nesposobnost da pronađe nove putove dobit će svoj novi izraz u tvrdokornu hvatanju za zemljo radničku proizvodnju karakterističnu za kolonijalno raz doblje. Naci Na cion onal alna na ek ekoo no nom m ija o sta st a je n e p rom ro m ije ij e n jen je n a i u r azd az d o blj b ljuu ne nezav zavis isno nost sti.i. J o š u v ije ij e k su n a p rvo rv o m m jes je s tu b e r b e arahida, kakaoa i maslina. Ne unapređuje se ni obrada ba zičnih proizvoda. Ne izgrađuje se nikakva industrija. Siro vine se i dalje izvoze i tako ostajemo sitni poljoprivrednici u službi Evrope, specijalisti za sirove proizvode. Pa ipak, nacionalna buržoazija ne prestaje zahtijevati da se nacionaliziraju privreda i komercijalni sektori. Me đutim, za nju nacionalizacija nacionalizacija ne znači znači podređen je priv p rivred redee narodnim interesima, ne znači zadovoljenje potreba cijele nacije. Nacionalizacija za nju ne uključuje novo državno uređenje koje omogućuje i pospješuje uvođenje novih dru štvenih odnosa. Nacionalizacija za nju znači doslovno pre nošenje nezakonitih povlastica, naslijeđenih iz kolonijalnog razdoblja, na domaće ljude. A kako buržoazija ne raspolaže dovoljno ni materijal nim ni intelektualnim sredstvima (inženjeri, tehničari), to će ona svoje ambicije ograničiti samo na nastojanje da
85
zauzme položaje u trgovačkim i posredničkim agencijama što su nekad pripadali kolonima. Nacionalna buržoazija smjenjuje smjen juje nekadašnju neka dašnju evropsku eki ekipu, pu, to jest preuzi preuzima ma mje mje sta liječnika, advokata, trgovaca, predstavnika, špeditera. Smatra da je za čast zemlje i njezin vlastiti spas potrebno da zauzme ta mjesta. Odsad pa nadalje ona će tražiti da se velike strane agencije obraćaju njoj, bilo da žele ostati u zemlji ili tek namjeravaju doći u nju. Nacionalna buržoa zija otkriva da je njezina povijesna zadaća da bude posred nik. Kao što se vidi, buržoazija ne osjeća obvezu da preo braz br azii na naci ciju, ju, nego služi služ i samo kao prije pr ijeno nosn snii lanac lan ac ka kapi pita ta lizmu koji se danas krije iza maske neokapitalizma. Nacio nalna buržoazija obavlja svoju ulogu poslovnog agenta za padn pa dnee bu burž ržoa oazij zijee s ve velik likim im zadov zad ovolj oljstvo stvom m i dostojanstvom dostojan stvom i bez ikakvih kompleksa. Ta lukrativna uloga, mentalitet sitnih zarada, uski pogledi, odsutnost ambicije, sve to sim bolično od odaje aje nesposo nes posobnos bnostt na naci cion onal alne ne buržoa burž oazij zijee da ispuni historijsku zadaću buržoazije kao klase. Dinamičnost i pio nirska poduzetnost, želja za pronalascima i otkrivanjem novih svjetova osobine su koje pokazuje svaka nacionalna burž bu ržoa oazij zija, a, a ko koje je tako ta ko sram sr amno no ne nedo dosta staju ju domaćoj domaćoj buržoa bur žoa ziji kolonijalnih zemalja, u kojoj prevladava želja za do brim br im životom živ otom i už užitkom itkom,, i to zato što se na psihološkom pla pl a nu identificira sa zapadnom buržoazijom po čijim se uzo rima formirala. Ona oponaša zapadnu buržoaziju, i to upravo njezine negativne i dekadentne strane, a da nije preth pre thod odno no učinila učin ila ništ ni štaa na po podr dručju učju istraživ istr aživačkog ačkog rada ra da i otkrića kao što je u početku učinila zapadna buržoazija, koja je svakako zaslužna za ta dostignuća. Nacionalna bur žoazija nerazvijenih zemalja identificira se u svojoj počet noj fazi s posljednjom fazom zapadne buržoazije. Ne smije mo se zavaravati da će ona krenuti brzim koracima na prije pr ijed. d. J e r ona počinje od k raja ra ja,, oronu oro nula la je, a da nije ni je do živjela ni polet, ni snagu, ni voluntarizam mladenačkog i muževnog doba. Tom dekadentnom izgledu uvelike će pridonijeti zapad ne buržoazije koje se pojavljuju kao turisti zaljubljeni u egzotiku, lov i kockarnice. Nacionalna buržoazija organizi ra centre za odmor i razonodu i mondena lječilišta namije njena zapadnoj buržoaziji. Ta se djelatnost odvija pod ime nom turizma i priključuje se, za ovu priliku, jednoj od na cionalnih industrija. 2eli li netko da mu se pruži dokaz o tom pretvaranju nekadašnje kolonizirane buržoazije u or ganizatora »koktela« za zapadnu buržoaziju, dovoljno ga
86
je p o d sje sj e titi ti ti n a ono što se dog dogod odilo ilo u L a tin ti n s k o j Amer Am erici ici.. Kockarnice u Havani i u Meksiku, plaže u Riju, brazilske i meksičke djevojčice, trinaestogodišnje meleskinje pravi su žigovi izopačenosti te buržoazije. I upravo zato što je bez ideja, što je zatvorena u sebe, odvojena od naroda, optere ćena urođenom nesposobnošću da problematiku zahvati u cjelini kao funkciju totaliteta nacije, nacionalna će buržo azija preuzeti ulogu poslovođa evropskih poduzeća i prak tički zemlju pretvoriti u bordel za Evropu. Potrebno je još jedanput se osvrnuti na žalostan prizor koji pružaju neke republike Latinske Amerike. Na brzim krilima aviona u tren oka dolijeću krupni bankari i tehno krati Sjedinjenih Država i iskrcavaju se u »tropima« pre pu p u šta št a jući ju ći se d eset es etak ak d a n a sla sl a tko tk o m ž ivo iv o tu što im ga p r u ž a ju njihove »rezerve«. S ponašanjem gradske buržoazije identificira se i pona šanje nacionalnih zemljoposjednika. Krupni poljoprivred nici zahtijevaju već od samog proglašenja nezavisnosti na cionalizaciju poljoprivrednih poduzeća. Domišljajući se na različite i nepoštene načine, oni se napokon dočepaju ima nja koja su nekad bila vlasništvo kolona i tako šire i učvrš ćuju svoj utjecaj nad cijelom pokrajinom; ali se ne zalažu da unaprijede poljoprivredu, da je ojačaju ili da je na konkretan način uključe u nacionalnu ekonomiju. Nap N apro roti tivv , zemlj zem ljop opos osje jedn dnic icii će t r a ž iti it i od m jer je r o d a v n ih o r gana da u njihovu korist ustostruče nezakonite olakšice i povl po vlas astic ticee ko koje je su p r i je už uživ ivaa li d os osel elje jenn i ko kolo loni ni.. E k sp splo loaa ta ta cija poljoprivrednih radnika raste i ozakonjuje se. Manipu lirajući s dvije ili tri fraze, ti će novi koloni zahtijevati da po p o ljo lj o p riv ri v r ed ednn i r a d n ici ic i u laž la ž u n eiz ei z m jern je rnee na napp o re, re , da daka kako ko,, u ime nacionalnog napretka. Oni, naravno, neće poduzeti ni kakvu modernizaciju ni planiranje poljoprivrede, nikakvu inicijativu, jer inicijative, koje pretpostavljaju i najmanji rizik, izazivaju paniku tih krugova i unose nemir među zemljoposjedničku buržoaziju koja je neodlučna, oprezna i sve više kreće onim privrednim tokovima što ih je stvorila kolonijalistička privreda. Na tim područjima inicijative po duzima vlada. Vlada ih propisuje i potpomaže, moralno i novčano. Poljoprivredna buržoazija ne želi preuzeti ni naj manju odgovornost. Ona bježi pred svakom neizvjesnošću, pre p redd sv svak akom om av avan antu turr o m . Ne želi že li g r a d iti it i n a p ijes ij eskk u . T raži ra ži čvrsto tlo i brze rezultate. Dobit, koja je neizmjerno velika pre p rem m a n acio ac ionn aln al n o m do doho hotk tku, u, n e u laže la že po pono novn vnoo u inv in v estic es ticije ije.. Štednja spremanjem novca u čarapu ovladala je psihologi
87
jom tih ti h zemljo zem ljoposj posjed ednik nika. a. Poneka Pon ekad, d, osobito u godinama neposredno nakon proglašenja nezavisnosti, buržoazija se ne ustručava povjeriti stranim bankama dobit koju izvlači iz vlastite zemlje. Međutim, značajnije svote troše se na održavanje aparata, na automobile, na vile, dakle na sve ono što su ekonomisti dobro opisali kao obilježja nerazvije nih buržoazija. Rekli smo da kolonizirana buržoazija koja je došla na vlast, klasnom agresivnošću nastoji osvojiti one položaje ko je su p r ije ij e drža dr žali li stra st ranc nci.i. Već su sutr traa d a n na nako konn progla pro glašen šenja ja nezavisnosti dolazi ona u sukob s ostacima kolonijalizma: s advokatima, trgovcima, zemljoposjednicima, liječnicima, vi šim činovnicima i povest će nesmiljenu borbu protiv tih ljudi »koji vrijeđaju nacionalno dostojanstvo«. Energično pro p rokk lam la m ira ir a nacion nac ionali aliza zacij ciju, u, odnosno afrik af rikan aniza izacij cijuu ka kadr dro o va. Zapravo, zastava pod kojom napreduje sve više dobiva rasističku boju. Na brutalan način postavlja pred vladu ja san zahtjev: nama su ti položaji potrebni. I ne smanjuje nasrtljivost sve dotle dok ne zauzme i zadnji položaj što ga je zah za h tijev tij eval ala. a. Sa svoje strane, proletarijat u gradovima, gomile neza poslen posl enih, ih, sitni sit ni ob obrt rtni nicc i o pred pr edje jelj ljuu ju se za tu nacional nac ionalistič istič ku orijentaciju, ali budimo pravedni prema njima: oni u svojim stavovima samo oponašaju držanje vlastite buržoa zije. A kad nacionalna buržoazija uđe u konkurentnu utak micu s Evropljanima, obrtnici i ostali sitni privatnici dižu se protiv Afrikanaca koji nisu domoroci. Na Obali Slonove Kosti izbile su prave rasističke pobune protiv Dahomeja i Gornje Volte. Dahomejci i Voltanci, koji su zauzimali zna čajno mjesto u sitnoj trgovini, čim je proglašena nezavis nost Obale Slonove Kosti, postaju predmetom neprijatelj skih napadaja domaćeg stanovništva. Od nacionalizma pre šli smo na ultranacionalizam, šovinizam, rasizam. Od stranaca se traži na napuste zemlju, pale se njihove pro davaonice, ruše barake, linčuju ih, a vlada Obale Slonove Kosti savjetuje strancima neka se isele dajući tako zado voljštinu nacionalnim elementima. U Senegalu su antisudanski protesti inspirirali predsjednika Mamadu Dija da izjavi: »Senegalski je narod prihvatio mistiku Malija samo iz ljubavi prema vlastitim liderima. Njegovo pristajanje uz Mali nov no v je doka do kazz povj po vjer eren enja ja koje ko je on ima u svoje svo je vodstvo. vods tvo. Ali A li teri te rito tori rijj Senegala Seneg ala n ije zato postao manj ma njee uznem uzn emire iren, n, to više što je sudanska prisutnost u Dakaru bila i odviše glas
88
na a da bi se na nju moglo zaboraviti. Ta činjenica objaš njava zašto istup iz Federacije nije izazvao ne samo žalje nje nego je u širokim narodnim slojevima prihvaćen kao olakšanje i ni s jedne strane nije pružena podrška Federa ciji niti je izražena želja da se ona održi.«1 Dok su neki slojevi senegalskog naroda iskoristili prili ku koju im je bilo pružilo njihovo vodstvo da se otarase Sudanaca jer su im oni smetali bilo na trgovačkom ili na administrativnom sektoru, dotle su Kongoanci sa čuđenjem i sumnjičavo promatrali masovni odlazak Belgijanaca i stvorili odluku da izvrše pritisak na Senegalce u Leopoldvilleu i Elisabethvilleu i prisile ih na odlazak. Kao što se vidi, u oba je slučaja posrijedi isti mehani zam. I kad Evropljani suzbijaju nezasitnost intelektualaca i poslovne buržoazije mlade nacije, za gradske mase kon kurencija su Afrikanci druge nacije: na Obali Slonove Ko sti to su Dahomejci, u Gani Nigerijci, u Senegalu Sudanci. Kad zahtjev za negrifikacijom ili arabizacijom kadrova što ga postavlja buržoazija ne proizlazi iz autentičnog na stojanja, nego je samo posljedica želje buržoazije da se do kopa vlasti koju je prije imao stranac, u masama se javlja ju j u isti is ti zah za h tjev tj evi,i, s tom to m raz ra z lik li k o m što št o se sad sa d p o jam ja m crn cr n ca ili Arapina suzu je suzu je u t e r i to r i j a l n e g ran ra n ice. ic e. I zmeđ zm eđuu p o tvr tv r d a o jed je d ins in s tvu tv u k o n tin ti n e n ta k o je g lasn la snoo o d jek je k u ju i p o n a š a n ja m a sa inspiriranih politikom kadrova postoji niz različitih sta vova koji bi se mogli posebno opisati. Svjedoci smo nepre stanih oscilacija između afričkog jedinstva koje se sve više razvodnjava i žalosnog povratka na mrski i zajedljivi šovinizam. »Na senegalskoj strani, lideri koji su bili glavni teoreti čari afričkog jedinstva i često su za tu ideju žrtvovali svoje lokalne političke organizacije i vlastite položaje, unatoč do bronamjernosti, snose nedvojbenu odgovornost. Njihova po greška, naša pogreška bila je u tome što su pod izgovorom da se bore protiv balkanizacije propustili da povedu raču na o onoj činjenici pretkolonijalnog razdoblja koja se nazi va teritorijalizmom. Naša se pogreška sastojala u tome što u analizama nismo dovoljno pažnje posvetili toj pojavi, a ona je posljedica kolonijalizma, ali i sociološka činjenica, a ona se teorijom o jedinstvu, koliko se god ta teorija činila
1. M amado am adouu Dia, Nati N ation onss africaines et solidaritć solida ritć mondiale, PUF, str. 140.
89
vrijednom i simpatičnom, ne može iskorijeniti. Dopustili smo da nas zavede čudesna konstrukcija koja je najviše godila našem duhu. Zamijenivši stvarnost našim idealima, mislili smo da je dovoljno osuditi teritorijalizam i njegov prir pr irod odni ni proizvo pro izvod, d, m ikro ik roko kolo loni nijal jaliza izam, m, da ih prevladam prevla damoo i tako osiguramo pobjedu našem himeričnom pothvatu.«2 Od senegalskog šovinizma do plemenskog ulofskog šovinizma razmak je relativno malen. I, zaista, gdje god nacio nalna buržoazija svojim bijednim držanjem i nejasnim doktrinarnim pozicijama nije uspjela otvoriti oči cijelome na rodu i tražiti rješenja problema koji će biti korisni za cijeli narod, gdje god je ta nacionalna buržoazija pokazala da ne zna dati širinu svojim pogledima na svijet, svjedoci smo poja po java va p o v ratk ra tkaa na plem pl emens enske ke pozicije; svjedoci smo, smo, i to ogorčeni svjedoci egzaltiranog trijumfa etničkih grupa. Bu dući da je jedina parola koju buržoazija proklamira: »za mijenimo strance«, a sama se žuri da ostvari svoja prava na svim područjima i zauzme sva mjesta, to će i sitni obrt nici: taksisti, poslastičari, čistači cipela i ostali zahtijevati da se Dahomejci vrate svojim kućama ili, još dalje, da se i Fulbi vrate u svoje šikare i planine. Potrebno je sve to imati na umu da bi se shvatila činje nica kako u mladim nezavisnim zemljama tek tu i tamo trijumfira federalizam. Kolonijalna je dominacija, kao što se zna, stanovitim pokrajinama davala povlašten položaj. Privreda pojedine kolonije nije uključena u cjelokupnu na cionalnu privredu. Ona je komplementarna prema privredi »svojih« metropola. Kolonijalizam gotovo nikad ne iskoriš tava cijelu zemlju. Zadovoljava se time što istražuje pri rodna bogatstva, izvlači ih i izvozi u industrijska područja metropole stvarajući tako relativan prosperitet u pojedi nim sektorima, a ostali dijelovi kolonije sve više zaostaju u razvoju i bivaju sve siromašniji. Odmah nakon proglašenja nezavisnosti pripadnici nacije koji žive u bogatijim područjima, vođeni nekim visceralnim i primarnim refleksom, odbijaju da hrane druge pripadni ke nacije. Pokrajine bogate arahidima, kakaom, dijaman tima odskaču visoko iznad prazne panorame ostalog dijela nacije. Stanovnici tih bogatih pokrajina s mržnjom gledaju na ostale stanovnike i vide u njima zavist i želju za ubija njem. Uskrsavaju stara pretkolonijalna neprijateljstva, sta-
2. Mamadou Dia, nav. djelo.
90
re međuetničke mržnje. Baluba odbijaju da hrane Lulue. Katanga se konstituira u državu, a Albert Kalondži kruni se za k ralja ra lja Južnog Kasaj a. Afričko jedinstvo, ta maglovita formula u koju su afrič ki muževi i žene tako strasno vjerovali i čija je operativna vrijednost bila u tome što je činila strahovit pritisak na kolonijalizam, pokazuje sad pravo lice i raspada se na re gionalizme unutar istoga nacionalnog realiteta. Nacionalna burž bu ržoa oazi zija ja,, u sm jer je r e n a sam sa m o n a sv svoo je n ep epoo s red re d n e inte in tere rese se,, ne gledajući dalje od nosa, pokazala se nesposobnom da ostvari jednostavno nacionalno jedinstvo, nesposobnom da izgradi naciju na čvrstim i plodnim temeljima. Nacionalna fronta koja je prisilila kolonijalizam da se povuče raspada se i mora priznati poraz. Nes N esm m iljen ilj enaa b o r b a e tničk tn ičkih ih g r u p a i plem pl emen ena, a, ag agre resi sivn vnoo nastojanje da se zauzmu mjesta koja su odlaskom stranaca po p o stal st alaa slobo slo bodn dna, a, do dovo vode de i do v jer je r s k e ne nesn snoo šljiv šl jivoo sti. st i. U seli se li ma i po šumama, male bratovštine, lokalne religije, mara bu b u tsk ts k i o b red re d i po pono novn vnoo će d o b iti it i sn snaa g u i o bn bnoo v iti it i ciklu cik luss ekskomunikacija. U velikim gradovima, na nivou admini strativnih kadrova, dolazi do suprotstavljanja dviju najve ćih religija: islama i katolicizma. Kolonijalizam, koji se pred pojavom afričkog jedinstva tresao u temeljima, poprima svoje nekadašnje razmjere. Iskorištavajući sve slabosti pokreta, nastoji slomiti tu je dinstvenu volju. Kolonijalizam će mobilizirati afričke na rode time što će ih upozoriti na postojanje »duhovnog« su par p arnn ištv iš tva. a. U S en eneg egal aluu tak ta k v u u logu lo gu o b a v lja lj a lis li s t »Nov »Novaa A f r i ka« sijući mržnju protiv Islama i Arapa. Libanonci, koji drže u rukama najveći dio sitne trgovine na zapadnoj obali, izabrani su da budu meta narodne osvete. Misionari iz oportunističkih razloga podsjećaju mase na velike crne im pe p e r ije ij e k o ji su mnogo mno go p r i je ev evro ropp sk skih ih k o lon lo n ijal ij alis isti tički čkihh os osva va ja j a n j a b ili il i u n ište iš tenn i a r a p s k im inv in v azij az ijam am a. Č ak se u s u đ u ju iz ja j a v i t i d a je u p r a v o a rap ra p s k a inv in v a z ija ij a o tvo tv o rila ri la p u t e v r o p skom kolonijalizmu; govoreći o arapskom imperijalizmu, zapravo napadaju islamski imperijalizam. Muslimani uglav nom nemaju pristupa u upravne službe. U drugim pokraji nama dolazi do suprotne pojave: ondje se pokršteni staro sjedioci smatraju objektivnim i svjesnim neprijateljima nezavisnosti naroda. Kolonijalizam se na bestidan način služi svim tim lu‘kavstvima i presretan je što je uspio međusobno zavaditi Afrikance koji su do jučer bili povezani protiv njega čvrs
91
tim savezom. Ideja Bartolomejske noći sve više sazrijeva u nekim glavama, a kolonijalizam se tiho ceri slušajući veli ke riječi o afričkom jedinstvu. Unutar jedne te iste nacije religija cjepka narod na vjerske zajednice koje kolonijali zam pomaže i podržava svojim instrumentima, huškajući jed je d ne p rotiv ro tiv drug dr ugih ih.. Pone Po negd gdje je dolazi do posve neočekivanih pojav po java. a. U zem ze m ljam lja m a s prete pr etežn žnoo ka katol toličkim ičkim ili protest pro testan anski skim m pučan p učanstv stvom om m us uslim liman ansk skee m an anjin jinee po post staj ajuu neočekivano po božne. O b na navv ljaju lja ju se islam isl amsk skii blag bl agdan dani,i, a islamska islam ska se reli re li gija brani na svakom koraku od nasrtljivog apsolutizma katoličke religije. Mogu se čuti ministri kako takvim poje dincima poručuju da se mogu mirno preseliti u Kairo ako nisu zadovoljni. Ponekad američki protestantizam prenosi na afričko tlo svoje antikatoličke predrasude i preko reli gije izaziva suparnička nadmetanja među plemenima. Na razi ra zini ni k o n tine ti nenn ta t a se relig re ligioz iozna na na nape petos tostt može može ja ja viti i u obliku najvulgarnijeg rasizma. Afrika se dijeli na bije b ijelu lu i crnu. crn u. Naziv: Nazi v: A frik fr ikaa južno juž no ili sjeve sje vern rnoo od Sahare, Sahar e, kojim se u tu svrhu služe, ne uspijeva prikriti taj latentni rasizam. Tvrdi se da bijela Afrika ima tisućljetnu kulturnu tradiciju, da pripada mediteranskoj zoni, da je produžetak Evrope, da je sudionik grčkolatinske kulture. Na crnu Afri ku gleda se kao na neko inertno, brutalno, necivilizirano ... divlje područje. Od jutra do mraka čuju se odvratne pri mjedbe na račun žena koje preko lica nose veo, na račun polig po ligam amije ije i na navo vodno dnogg p rezi re zira ra s kojim koj im se A rapi ra pi odnose pre pr e ma ženskom rodu. Sve te primjedbe upravo po svojoj agre sivnosti podsjećaju na načine mišljenja koje smo imali pri like često zapaziti u kolona. Nacionalna buržoazija svakoga od ta dva velika područja, koja je do korijena asimilirala najtrulije kolonijalističke ideje, smjenjuje Evropljane i širi po k o n tin ti n e n tu rasi ra sist stičku ičku filozofiju filoz ofiju kob kobnu nu za bu budućnost dućnost Afrike. Svojom tromošću i majmunskim oponašanjem po spješuje stvaranje i širenje rasizma, jednoga od bitnih obi lježja kolonijalnog doba. Stoga nije ni najmanje čudno ako u jednoj zemlji koja se smatra afričkom naiđemo na izra zito rasističke načine mišljenja i paternalistička ponašanja koja nas se tako gorko doimlju kao da smo u Parizu, Bruxellesu ili Londonu. U nekim afričkim pokrajinama javlja se u svoj goloti nji razmetljivi i glasni paternalizam kao i uvredljiva tvrd nja koju je izmislila evropska kultura; kako je crnac ne sposoban da logički i znanstveno misli. Ponekad čak dola zimo do uvjerenja da su crnačke manjine zatvorene u ne
92
koj vrsti poluropstva koje opravdava onu sumnjičavost, od nosno nepovjerenje što ga zemlje crne Afrike gaje prema zemljama bijele Afrike. Nije rijetkost da građanin crne Afrike, šetajući velegradom bijele Afrike, doživi kako mu djeca dovikuju »negro«, odnosno da mu se službenici obra ćaju iskvarenim francuskim jezikom, zvanim »petit-negre«. Ne, nije ni je,, n a žalos žal ost,t, isk is k lju lj u čen čenoo d a s t u d e n ti crn cr n e A frik fr ikee upisani na visoke škole sjeverno od Sahare dožive kako ih njihovi školski drugovi pitaju postoje li kod njih kuće, znaju li za električno svjetlo, primjenjuju li članovi njiho ve obitelji antropofagiju. Ne, na žalost, nije isključeno da u nekim pokrajinama sjeverno od Sahare Afrikanci što su došli iz zemalja južno od Sahare sretnu domoroce koji ih mole neka ih odvedu »bilo kamo, ali samo da budu s crnci ma«. U nekim mladim državama crne Afrike zastupnici, odnosno ministri tvrde, i to vrlo ozbiljno, da opasnost za njihovu zemlju ne predstavlja ponovna kolonijalistička okupacija, nego mogućnost invazije »vandalskih Arapa koji dolaze sa sjevera«. Kao što se vidi, slabost buržoazije ne manifestira se sa mo na ekonomskom planu. Došavši na vlast pod zastavom uskog nacionalizma, odnosno u ime nacionalizma jedne ra se, buržoazija će, unatoč izjavama koje su vrlo lijepe po obliku, ali bez ikakva sadržaja, manipulirajući na potpuno neodgovoran način frazama koje izravno preuzima iz trak tata o moralu i političkoj filozofiji Evrope, pružiti dokaze o svojoj nesposobnosti da osigura pobjedu i najminimalnijem humanističkom katekizmu. Kad je buržoazija jaka, kad upravlja svijetom tako da njezina moć raste, tada se ona bez u s t r u ča čavv a n ja zala za laže že za d emo em o k rats ra tskk e , p a čak i u n ive iv e r z a lističke ambicije. Da bi se takva ekonomski jaka buržoazija pr p r isil is ilil ilaa n a o d stu st u p a n je od h u m a n isti is tičk čkee ideol ide olog ogije ije,, p o tre tr e b n i su zaista izuzetni uvjeti. Zapadna buržoazija, iako je u biti rasistička, uglavnom uspijeva prikriti taj rasizam dajući mu različite oblike, što joj omogućava da sačuva netaknutu pr p r o k lam la m acij ac ijuu o uz uzvi više šeno nom m lju lj u d sk skoo m d o sto st o jan ja n s tvu tv u . Zapadna je buržoazija podigla dovoljno pregrada i ogra da, a da bi se trebala stvarno bojati konkurencije onih koje zlorabi i prezire. Rasizam zapadne buržoazije u usporedbi s rasizmom crnaca i Arapa zapravo je rasizam prezira, po p o tcje tc jenn jiv ji v a n ja. ja . A li b u r žo žoas askk a ideo id eolo logi gija, ja, k o ja ka kaoo tem te m eljn el jnoo načelo proklamira jednakost među ljudima, pronalazi na čin da ostane logična prema sebi samoj pozivajući podljude
93
da se humaniziraju posredstvom one vrsti zapadnjačkog humanizma koju ona utjelovljuje. Rasizam mlade nacionalne buržoazije ima obrambeni karakter, to je rasizam koji počiva na strahu. Bitno se ne razlikuje od vulgarnog tribalizma, odnosno rodovskog ri valstva. Razumljivo je da pronicavi međunarodni proma trači nisu baš odviše ozbiljno shvatili romantično zanesenjaštvo o afričkom jedinstvu. Jer, pukotine koje se već na pr p r v i pog pogled led mogu uo uoččiti tako tak o su broj br ojne ne da nesum nes umnjivo njivo i jasn ja snoo u k azu az u ju kak kakoo je po potre trebn bnoo sve te sup supro rotn tnos osti ti razr ra zrij ije e šiti prije nego što kucne čas toga jedinstva. Afrički su narodi tek odnedavno postali svjesni sebe i odlučili da u ime cijeloga kontinenta učine radikalan priti sak na kolonijalni režim. A nacionalne buržoazije koje na stoje na brzinu od pokrajine do pokrajine prikupiti svoj kapital i uspostaviti nacionalni sistem eksploatacije stvara ju j u sve više po poteško teškoćća ko koje je treb tr ebaa da osu osujete jete os ostv tvar aren enje je te »utopije«. Budući da imaju određene i savršeno jasne cilje ve, odlučile su stati na put tom jedinstvu, tom koordinira nom naporu dvjesta pedeset milijuna ljudi da u isto vrije me svladaju i glupost, i glad, i neljudskost. Zato moramo bit b itii sv svje jesn snii da se afričko af ričko jedin jed instv stvoo može os ostv tvar ariti iti jedino pod priti pr itisk skoo m i pod vod vodstvo stvom m narod nar oda, a, a to znači znači ne vode vodećći računa o interesima buržoazije. Nacio Na ciona naln lnaa će bu buržo ržoazi azija ja i na un unut utra rašn šnje jem m planu pl anu i u institucionalnom okviru pokazati svu svoju nesposobnost. U stanovitom broju nekih nerazvijenih zemalja parlamen tarna je praksa u biti puka smicalica. Ekonomski slaba, ne mogući uspostaviti koherentne društvene odnose koji bi poč po čivali ival i na prin pr inci cipu pu klasn kl asnee moć moći, buržo bur žoazi azija ja bira bi ra rješen rje šenje je koje joj se čini najlakšim, to jest jednopartijski sistem. Ne posj po sjed eduj ujee onu čistu savj sa vjes estt i smire sm ireno nost st koje joj mcgu p ru ru žiti samo ekonomska moć i potpuno ovladavanje državnim aparatom. Ona ne stvara državu koja ohrabruje građanina, nego državu koja ga uznemiruje. Napr Na proti otiv, v, d ržav rž avaa koja koj a bi svojom snagom i u isto vrijem vri jemee svojom nenametljivošću trebala ulijevati povjerenje, razo ružati, uspavati, spektakularno se nameće, sukobljava se s građanima i maltretira ih dajući im na znanje da se nalaze u neprekidnoj opasnosti. Jednopartijski sistem moderan je oblik buržoaske diktature bez krinke, bez uljepšavanja, bez skrupula, jednom riječju: ciničan oblik. Ta diktatura, doduše, ne dospijeva daleko. Ne prestaje rađati vlastitu suprotnost. Kako buržoazija nema ekonom 94
skih sredstava da osigura prevlast i podijeli narodu po koju mrvicu, kako uostalom misli samo na to da što prije napu ni džep, i to na vrlo prozaičan način, zemlja sve dublje upada u marazam. Da bi taj marazam sakrila, da bi pri krila tu regresiju, da bi sebe samu ohrabrila i izmislila opravdanje za svoje bahato ponašanje, buržoaziji ne preostaje drugo nego da podiže monumentalne građevine u centru, odnosno da se upušta u takozvane troškove prestiža. Nac N acio iona naln lnaa b u ržo rž o a zija zi ja sv svee više vi še ok okre reće će leđ le đ a u n u tra tr a š n jim ji m stvarnim problemima zaostale zemlje i usmjeruje pogled prem pr em a m etro et ropo poli, li, p r e m a s tra tr a n im k a p ita it a lis li s tim ti m a k oji oj i je drže dr že u podređenu položaju. Kako ne dijeli s narodom svoje pro fite i ne daje mu baš ništa od milostinje koju joj udjeluju velike strane kompanije, nacionalna će buržoazija spoznati po p o tre tr e b u za p u čkim čki m vo vođo đom m k o jem je m u će p r ipa ip a s ti d v o s tru tr u k a uloga: da stabilizira režim i osigura trajnu prevlast bur žoazije. Takav vođa potreban je dakle buržoaskoj diktaturi nerazvijenih zemalja da bi učvrstila vlast. U razvijenim ze mljama, kao što je poznato, buržoaska je diktatura proiz vod ekonomske moći buržoazije. U nerazvijenim zemljama lider predstavlja moralnu snagu pod čijom se zaštitom na mjerava obogatiti slaba i goloruka buržoazija. Naro Na rod, d, k o ji je g o d inam in amaa gled gl edao ao ili il i sluš sl ušao ao sv svoj ojeg eg vo vođu đu,, pra p rate teći ći izda iz dale leka ka,, ka kaoo u ne neko kom m sn snu, u, n jeg je g o v e su suko kobe be s ko kolo lo nijalnom vlašću, spontano se pouzdava u tog patriota. Prije post po stiz izan anja ja n ezav ez avis isnn o sti st i v ođ ođaa je u g lav la v n o m bio oličen ol ičenje je n a rodnih težnja: nezavisnosti, političke slobode, nacionalnog dostojanstva. Ali već sutradan nakon ostvarene nezavisno sti taj isti vođa ne oličava više stvarne potrebe naroda, on više nije pobornik stvarnog dostojanstva naroda, koje se zasniva na kruhu, zemlji i predavanju domovine u svete ruke naroda, nego otkriva svoju pravu ulogu generalnog direktora društva nestrpljivih profitera, odnosno nacionalne burž bu ržoa oazij zije. e. Unatoč poštenju i iskrenim izjavama, vođa je objektivno strastven pobornik udruženih interesa nacionalne buržoa zije i bivših kolonijalnih kompanija. Njegovo poštenje, koje je p u k a d u šev še v n a sk sklo lono nost, st, po post stuu p n o iščezava. iščeza va. K o n tak ta k t s masama do te je mjere nestvaran da lider stječe uvjerenje kako su dovedeni u pitanje njegov autoritet i usluge što ih je učinio učini o domov dom ovini ini.. L ide id e r stro st rogg o o su suđđ u je n ezah ez ahvv a lno ln o st m asa as a i svakim se danom sve odlučnije svrstava na stranu eks plo p loaa tato ta tora ra.. T ak akoo sv svje jesn snoo p o s taje ta je su sukk riv ri v cem ce m m lad la d e b u r žo žoa a zije koja se odala korupciji i raskalašenu životu. 95
Ekonomski tokovi mlade države nezadrživo se usmje ravaju prema neokolonijalističkoj strukturi. Nekad kontro lirana nacionalna ekonomija, danas je doslovno dirigirana. Budžet živi od pozajmica i subvencija. Svaka tri mjeseca šefovi država ili vladine delegacije odlaze u bivše metropo le ili drugamo u potragu za kapitalom. Neg N egda dašn šnja ja ko kolo loni nija jaln lnaa sn snag agaa pov povećava ećava broj bro j svojih za htjeva, gomila koncesije i garancije i vodi sve manje raču na o tome da prikrije podređen položaj nacionalne vlasti koji joj ona nameće. Narod stagnira na žalostan način u nepodnošljivoj bijedi i postupno biva svjestan neviđene iz daje svojih šefova. Ta svijest postaje to oštrija što je veća nesposobnost buržoazije da se konstituira u klasu. Raspo djela dobara koju ona obavlja nije usklađena u odnosu na različite sektore, nije odmjerena prema različitim potreba ma, nije prioritetno izdiferencirana. Nova kasta djeluje još uvredljivije i odbojnije, dok golema većina, to jest devet desetina pučanstva, i dalje umire od gladi. Naglo, bestidno i bezobzirno bogaćenje popraćeno je odlučnim buđenjem i osvještavanjem naroda što najavljuje dolazak burnih dana. Buržoaska kasta, odnosno onaj dio naroda koji kao svoj pro pr o fit fi t p risv ri svaa ja cijelo bo boga gatstv tstvoo zemlje, izra iz razit zit će, na osno osnovi vi neke neočekivane logike, o drugim crncima i Arapima vrlo negativno mišljenje koje po mnogo čemu podsjeća na ra sističku doktrinu bivših predstavnika kolonijalne vlasti. Nar N arod odna na n eim ei m aštin aš tinaa i ne nekk on ontr troo liran lir anoo bogaćenje buržoaske buržo aske kaste i njezin otvoreni prezir prema ostalom dijelu naroda zaoštrit će mišljenja i stavove. Ali te nove prijetnje povlače za sobom jačanje autorite ta i početak diktature. Lider, — koji za sobom ima život borc bo rcaa i odan odanog og rodo ro dolju ljuba ba,, a sad služi kao jamstvo jam stvo po poth thva vata ta te kaste, zatvarajući oči pred drskošću, osrednjošću i kraj njim nepoštenjem buržuja — predstavlja barijeru između naroda i pohlepne buržoazije. Pridonosi usporavanju osvje šćivanja naroda. Priskače u pomoć kasti, krije pred naro dom njezine podvale i tako postaje najagilniji začetnik mistifikacija koje zaglupljuju mase. Kad god se obrati naro du, priča mu o svojemu životu koji je često bio herojski, podsje pod sjeća ća ga n a b itke itk e što ih je vodio u ime naroda, nar oda, na po bjed bj edee ko koje je je izvojevao izvo jevao u njegovo njegov o ime želeći želeći na taj ta j nač način in upozoriti mase da moraju i dalje u nj imati povjerenja. Mnoštvo primjera pokazuje kako su afrički rodoljubi uni jeli je li u op opre rezn znuu po politi litičku čku bo borbu rbu svo svojih jih pred pr edak akaa energičniji ener gičniji stil nacionalističkog karaktera. Ti su ljudi došli iz unutraS-
96
njosti. Na zaprepaštenje ugnjetača i na veliku sramotu na cionalne elite u gradovima rekli su da dolaze iz šume i da govore u ime crnaca. Ljudi koji su opjevali rasu, preuzeli na sebe svu prošlost, izopačenost i antropofagiju, na žalost, pono po novn vnoo su n a čelu ek ekip ipee k o ja o k reće re će leđ le đ a šu šum m i i p r o k la la mira kako je historijski poziv naroda da ih slijedi, da ih ponov pon ovno no i u v ije ij e k slij sl ijed edi.i. Vođa stišava narod. Pošto je proteklo mnogo godina otkako je izborena nezavisnost, a on je još uvijek nemoćan da narod pozove na konkretnu akciju, nemoćan da narodu osigura pravu budućnost, da mu omogući izgradnju vlastite nacije, prema tome i sama sebe, lideru ne preostaje drugo nego da krupnim riječima evocira povijest pokreta za ne zavisnost i sveto jedinstvo oslobodilačke borbe. Ne prista jući ju ći d a slom slo m i n a c ion io n a lnu ln u bu burr žo žoaz azij ijuu , l i d e r tra tr a ž i od n aro ar o d a da se okrene prošlosti i da se zanosi epopejom koja je do vela do nezavisnosti. Lider — objektivno — blokira narod, uporno nastojeći ili da ga izbaci iz povijesti ili da mu one mogući da se u njoj učvrsti. Za vrijeme oslobodilačke bor be v ođ ođaa j e bu budd io n a r o d i ob obećav ećavao ao m u d a će g a p o v esti es ti radikalnim i pobjedonosnim putem. I dok se danas sve više zalaže ne bi li ga uspavao, tri do četiri puta godišnje zahtijeva od njega da se sjeti kolonijalnog doba i da se osvrne na golem put koji je prijeđen. Mora se, međutim, priznati da su mase potpuno nespo sobne da u punoj mjeri ocijene veličinu prijeđenog puta. Ni s e lja lj a k k o ji i d a lje lj e r u j e z em lju lj u n i n ezap ez apoo slen sl enii k o ji i d a lje lj e ostaje nezaposlen ne uspijevaju se — unatoč proslavama, usprkos zastavama koje su ipak nove — uvjeriti da se zais ta nešto promijenilo u njihovu životu. Buržoazija na vlasti može dokazivati koliko hoće, mase se ne daju prevariti. Mase su gladne, a to što su danas policijski komesari Afrikanci ne ohrabruje ih baš odviše. Mase pokazuju nezado voljstvo, počinju se udaljavati i gubiti interes za naciju koja se ne brine da im osigura bilo kakvo mjesto. , ‘5 vrem vre m ena n a vrijem e lider lide r se ipak pokreće, pokreće, govori pi;eko r a d ija ij a , od odla lazi zi n a selo sel o d a stiša sti ša,, sm iri ir i i m isti is tifi ficc ira. ir a. On je to. to. p p tre tr e b n iji ij i što št o n e p o sto st o ji n ika ik a k v a s tra tr a n k a . U v r ije ij e m e bo b o rbe rb e za n ezav ez avis isnn o st p o s toja to jala la je, je , na naim ime, e, s t r a n k a ko kojo jom m je Upravljao taj isti lider. Kasnije se žalosno-raspala. Ostala je.ijoš sam sa m o f o rm a lna ln a s tra tr a n k a , njez nj ezin inoo ime, im e, g r b i geslo. ges lo. O r ganska stranka koja je trebala omogućiti da se misao, što se, izgradila polazeći od istinskih potreba masa, slobodno razvija pretvorila se u sindikat za zaštitu individualnih in 7
Prezreni Prezreni na svijetu
97
teresa. U zemlji koja je postigla nezavisnost stranka ne pomaže pomaž e na naro rodu du da izrazi izra zi svoje svoj e zahtje zah tjeve ve,, da postane posta ne svje svje sniji vlastitih potreba i da učvrsti svoju vlast. Stranka danas ima samo zadaću da direktive s vrha prenese naro du. Nema više onoga plodonosnog strujanja od baze prema vrhu i od vrha prema bazi koje uspostavlja i jamči demo kraciju u stranci. Naprotiv, stranka danas služi kao bari jer je r a ko koja ja mase mas e od odva vaja ja od njiho nji hova va vodstva. vodstv a. Borac gorko doživljava tu nepravdu. Tek sada uviđa svu opravdanost zahtjeva što su ih neki borci postavljali još u toku to ku oslobodila oslob odilaččke borbe. bor be. Oni su zapra za pravo vo od vodeć vodećih ih foruma zahtijevali da izrade teze, da jasno odrede ciljeve, da zacrtaju program. Ali pod izlikom da spašavaju nacio nalno jedinstvo, rukovodioci su kategorički odbijali da se pr p r ihv ih v a te toga tog a posla i up upor orno no su po pona navl vlja jali li da je njihov njih ovaa teza: nacionalnim jedinstvom suprotstaviti se kolonijalizmu. Tako su išli dalje naoružani borbenom lozinkom koja je bila bi la dign di gnut utaa na visin vis inuu do dokt ktrin rine, e, dok se sva ideološka ak akti tiv v nost ograničavala na niz varijacija o pravima naroda na samoopredjeljenje, o vihoru historije koji će nepovratno zbrisati kolonijalizam. Kad su borci zahtijevali da se taj vihor historije pobliže analizira, rukovodioci su im suprot stavljali nadu, nužnu i neizbježivu dekolonizaciju, itd. Nako N akonn o stv st v a ren re n ja nezavis nez avisno nosti, sti, stra st rann k a up upad adaa u nev neviđe iđe nu letargiju. Borci se više nikako ne sazivaju, osim prili kom takozvanih masovnih manifestacija, međunarodnih konferencija i proslava dana nezavisnosti. Lokalni strana čki kadrovi postavljaju se na administrativna mjesta, par tija se pretvara u administraciju, aktivisti se vraćaju u svoj svakodnevni život i preuzimaju prazan naziv građa nina. Pošto su sad ispunili svoju povijesnu misiju, pošto su doveli na vlast buržoaziju, energično se od njih traži da se povu po vuku ku ka kako ko bi bu burž ržoa oazij zijaa mogla nesme nes metan tanoo ispun isp uniti iti svoju misiju. No, vidjeli smo da nacionalna buržoazija nerazvije nih zemalja nije sposobna ispuniti bilo kakvu misiju. Na kon nekoliko godina raspadanje stranke toliko je očito da svaki pa i najpovršniji promatrač može zaključiti kako ne kadašnja stranka, od koje je danas ostao samo kostur, služi samo zato da imobilizira narod. Stranka, koja je u toku borb bo rbee po povu vukl klaa za sobom cijelu cije lu na nacij ciju, u, rast ra stače ače se. se. Inte In tele lekk tualci koji su se uoči samog proglašenja nezavisnosti pri družili stranci potvrđuju svojim sadašnjim ponašanjem kako su to učinili samo u želji da i sami sudjeluju u podje
98
li plijena. Stranka postaje sredstvo za postizanje pojedi načnih uspjeha. Međutim, i u novoj vladajućoj kasti javljaju se nejedna kosti u bogaćenju i prisvajanju. Neki od njih grabe na ne koliko strana i pokazuju se kao izvanredni stručnjaci za oportunizam. Sve je više favoriziranih, zavladala je korup cija, moral opada. Prevelik je broj proždrljivih gavrana za tako mršav plijen. Partija, koja je samo instrument vlasti u rukama buržoazije, pomaže da se učvrsti državni aparat, sputava i imobilizira narod. Stranka pomaže vlasti da obuz da narod. Sve se više pretvara u izrazito antidemokratsko sredstvo sile. Partija je objektivno, a ponekad i subjektiv no, ortak merkantilističke buržoazije. I kao što nacionalna burž bu ržoo azij az ijaa izbj iz bjeg egaa v a fazu fa zu izg iz g r a d n je d a bi se od odal alaa lak la k o m životu i uživanju, tako i na institucionalnom planu preska če parlamentarnu fazu i odlučuje se za diktaturu naciona lističkog tipa. Danas znamo da je taj kratkotrajni fašizam, koji je pola stoljeća vladao v ladao po po L atinskoj Americi, dijalektič dijalek tič ki rezultat polukolonijalne države u doba nezavisnosti. U tim siromašnim i nerazvijenim zemljama, u kojima je po p r a v ilu il u n a jve jv e će b o g atst at stvv o p raćen ra ćenoo n ajv aj v ećo ećom m bijed bi jedom om,, vojska i policija su stupovi režima. Vojska i policija koje — evo i d rug ru g o g a p r a v i l a n a k o je m oram or amoo p o d s jeti je titi ti — imaju kao savjetnike strane eksperte. Snaga te policije i moć te vojske proporcionalne su marazmu u koji je utonuo pr p r eo eost stal alii dio n acije ac ije.. N acio ac ionn aln al n a b u ržo rž o a zija zi ja sv svee se o tvo tv o r e n i je p r o d aje aj e v elik el ikim im s tra tr a n im k o m p an anij ijam am a. S tra tr a n c i se đo đoko ko- pa p a v a ju ko konn cesi ce sija ja d a jući ju ći mito mi to,, m nož nožee se afer af eree , m inis in istr trii se bogat bo gate, e, n jih ji h o v e žene že ne p o sta st a ju k u r tiz ti z a n e , zast za stuu p n ici ic i se tak ta k o đer snalaze i nema policajca ili carinika koji ne bi sudjelo vao u toj velikoj karavani korupcionaša. Opozicija postaje sve agresivnija, a narod u hipu shvaća njezinu propagandu. Neprijateljstvo prema buržoaziji sad je ve većć oč očito. ito. M lada la da b u ržo rž o a zija zi ja ko koja ja,, čini se, b o luje lu je od p r e rane senilnosti ne osvrće se na savjete kojima je obasiplju i ne shvaća da bi zbog vlastitih interesa morala barem do nekle prikriti tu eksploataciju. Afr A frii č k i tjed tj edaa n , izrazito kršćanski list iz Brazzavillea, upućuje ove riječi na adresu režimskih starješina: »Ljudi na položaju, vi i vaše supruge, bogati ste danas komforom, možda i obrazovanošču, lijepim kućama, druš tvenim vezama, mnogobrojnim misijama koje su vam po vjerene i koje vam otvaraju nove vidike. Ali, sve to bogat stvo zapravo je koprena koja sprečava da vidite bijedu što 99
vas okružuje. Imajte to na umu.« To upozorenje, što ga je Afr A frič ičkk i tjed tj edaa n uputio pouzdanicima gospodina Youloua, ne ma, očito je, u sebi ništa revolucionarno. Afr A frič ički ki tjedan tjed an želi samo upozoriti izgladnjivače kongoanskog naroda da će Bog kazniti njihovo ponašanje: »Ako u vašim srcima ne bude mjesta za one koji su ispod vas, neće biti ni za vas mjesta u kući Gospodnjoj.« Jasno je da se nacionalna buržoazija ne uznemiruje pre više zbog tih optužaba. Vezana za Evropu, čvrsto je odlu čila da iskoristi situaciju. Golemi profiti koje izvlači eks plo p loat atir iraa jući ju ći n aro ar o d p reb re b acu ac u ju se u inozemstvo. Vrlo često mlada buržoazija pokazuje da je prema režimu što ga je sama uspostavila nepovjerljivija nego strane kompanije. Ne želi investirati na nacionalnom tlu, a prema državi koja je zaštićuje i hrani ponaša se prilično nezahvalno. Na evrop skim tržištima kupuje strane vrijednosne papire i provodi vikend u Parizu ili u Hamburgu. Nacionalna buržoazija nekih nerazvijenih zemalja svojim ponašanjem podsjeća na članove gangsterske bande koji poslije svake pljačke sakri vaju vlastiti dio plijena pred drugovima i brižljivo pripre maju odstupnicu. To ponašanje također pokazuje da je nacionalna buržoazija više ili manje svjesno zaigrala igru koju će prije ili kasnije sigurno izgubiti. Ona osjeća da to stanje neće trajati vječno, ali je odlučila da ga iskoristi do kraja. Pa ipak, takvo iskorištavanje države i nepovjerenje pre p rem m a njoj nj oj neizb nei zbjež ježno no će izazva iza zvati ti nezadov nez adovoljs oljstvo tvo masa. U takvim uvjetima režim pooštrava mjere. Vojska postaje nuždan ždan oslonac oslonac sistematske sistem atske represije. U nedostatku parlamenta parlamen ta ona je arbitar situacije. No prije ili kasnije otkrit će svoje značenje i držati vladu u strahu od »pronunciamenta«. Očito je da nacionalna buržoazija nekih nerazvijenih ze malja nije ništa naučila iz knjiga. Da je malo pažljivije pr p r o m a tra tr a la zemlje zem lje L atin at insk skee Amerik Am erike, e, sasvim bi sigurno sigur no uočila opasnosti koje joj prijete. Tako dolazimo do zaključ ka da je ova mikroburžoazija, koja diže toliku galamu, osuđena da tapka u mjestu. U nerazvijenim zemljama bur žoaska je faza nemoguća. Može doći do policijske diktature, može se pojaviti kasta profitera, ali je izgradnja buržoaskog društva unaprijed osuđena na propast. Skupina nakinđurenih profitera koji se otimlju o novce jedne osiromašene ze mlje postat će prije ili kasnije slamčica u rukama vojske kojom vješto manipuliraju strani eksperti. Tako bivša me tropola provodi indirektnu vlast i preko buržoazije koju
100
hrani, i preko nacionalne vojske kojom manevriraju njezi ni eksperti a koja sputava, koči i terorizira narod. Ovih nekoliko zapažanja o nacionalnoj buržoaziji navodi nas na zaključak koji ne treba da izazove čuđenje. U neraz vijenim zemljama buržoazija ne bi smjela naći usvjeta za svoj razvitak. Drugim riječima, udruženi napor masa i in telektualaca s visoko razvijenom sviješću i s revolucionar nim načelima mora prepriječiti put toj suvišnoj i štetnoj burž bu ržoa oazi ziji. ji. Može li se ili ne može preskočiti buržoaska faza? To teorijsko pitanje već se pedeset godina postavlja u vezi s historijom nerazvijenih zemalja, a rješava se samo revolu cionarnom akcijom, a ne razmišljanjem. Buržoaska faza imala bi svoje opravdanje u nerazvijenim zemljama samo ako bi postojala nacionalna buržoazija ekonomski i tehnički dovoljno jaka da izgradi građansko društvo, da stvori uvje te za razvitak snažnog proletarijata, da industrijalizira po ljoprivredu i, naposljetku, da omogući stvaranje autentične nacionalne kulture. Onakp kako se buržoazija razvijala u Evropi mogla je, učvršćujući vlastite snage, izgraditi ideologiju. Ta je dina mična, obrazovana i laička buržoazija uspješno ostvarila po p o thv th v a t a k u m u lac la c ije ij e k a p ita it a la i n a c iji ij i d a la m inim in imuu m p r o speriteta. U nerazvijenim zemljama ne postoji, kao što smo vidjeli, istinska buržoazija, nego mala kasta grabežljivih, po p o h lep le p n ih i p r o ž d rlji rl jivv ih l j u d i sir si r o v a m e n t a l i teta te ta što št o se po pod d miruju dionicama koje im podjeljuje bivša kolonijalna sila. Ta kratkovidna, neinventivna buržoazija nesposobna je i za nove ideje. Sjeća se samo onoga što je pročitala u za pad p adnn im ud udžb žben enic icim imaa i n e p r im jetn je tnoo se p r e t v a r a u k a r i k a turu Evrope, a ne u njezinu kopiju. Borba protiv buržoazije nerazvijenih zemalja nije nika kav teorijski stav. Ne radi se o tome da se objasni osuda koju je nad njom izrekla povijest. Ne treba u nerazvijenim zemljama pobijati nacionalnu buržoaziju zato što bi mogla usporiti cjelokupan harmoničan razvitak nacije. Treba joj se energično suprotstaviti jer ona doslovno ne služi ničemu. Ta buržoazija pokušava osrednjost svojih zarada, ostvare nja i misli prikriti izgrađujući osobni prestiž kromaturom američkih kola, boravcima na rivijeri i vikendima u noć nim lokalima s neonskom rasvjetom. Ta buržoazija koja se sve više i više udaljava od naroda kao cjeline ne uspijeva više dobiti od Zapada čak ni one
101
spektakularne koncesije: investicije značajne za privredu zemlje i izgradnju nekih industrija. Međutim, broj montaž nih pogona raste i time se legalizira onaj tip neokolonijalističke izgradnje zemlje koji sputava svu nacionalnu pri vredu. Prema tome, ne može se reći da nacionalna buržoa zija samo usporava razvitak zemlje, oduzima vrijeme i da je sp spre rem m na do doves vesti ti na naci ciju ju u situa sit uaci ciju ju iz koje više nema nem a iz laza. U povijesti nerazvijenih zemalja buržoaska je faza, zapravo, sasvim nepotrebna. Kad ta kasta jednom nestane, kad padne žrtvom vlastitih suprotnosti, vidjet će se da se ni nakon stečene nezavisnosti ništa ozbiljno nije dogodilo, da sve treba početi iznova, treba poći od samoga početka. Preobražaj se ne može vršiti u strukturama koje je bur žoazija zasnovala u toku svoje vladavine, jer ta kasta iona ko nije učinila ništa osim što je od kolonijalizma preuzela u nasljeđe neizmijenjenu privredu, ideje i institucije. Ta će se buržoaska klasa to lakše neutralizirati što je ona, kao što smo vidjeli, brojčano, intelektualno i ekonom ski slaba. U koloniziranim područjima buržoaska kasta, na kon stjecanja nezavisnosti, crpe glavnu snagu iz ugovora sklopljenih s bivšom kolonijalnom silom. Mogućnosti da nacionalna buržoazija zamijeni kolonijalističkog izrabljivavača bit će to veće što ona bude imala više vremena da se nesmetano dogovara s bivšom kolonijalnom silom. Ali du boke bok e su supr prot otno nost stii un unose ose ne nem m ir u redove red ove te buržoazije, buržoaz ije, što na pažljivog promatrača ostavlja dojam nestabilnosti. Ne ma još homogenosti kaste. Mnogi intelektualci, na primjer, osuđuju takav režim koji se zasniva na vladavini nekolicine pojed po jedina inaca ca.. Ima Im a u ne nera razv zvij ijen enim im zemlja zem ljama ma i takv ta kvih ih intel int elek ek tualaca, činovnika i poštene elite koji iskreno osjećaju po trebu da se uvede planska privreda, da se stave izvan za kona različiti špekulanti, da se poduzmu oštre mjere protiv mistifikatora. Osim toga, ti se ljudi u stanovitoj mjeri za lažu za sudjelovanje narodnih masa u upravnim službama. U nerazvijenim zemljama, koje su tek stekle nezavis nost, gotovo uvijek postoji malen broj poštenih intelektua laca bez jasnih političkih ideja, ali instinktivno nepovjerlji vih prema toj trci za položajima i novcem, trci toliko ka rakterističnoj za početna razdoblja nezavisnog života dotad koloniziranih zemalja. Posebne prilike u kojima žive ti lju di (uzdržavanje brojne obitelji) kao i njihova prošlost (težak život i strog moralni odgoj) objašnjavaju njihov prezir koji oni tako otvoreno pokazuju prema snalažljivim špekulan tima. Te ljude treba iskoristiti i uključiti u odlučnu borbu
102
koju namjeravamo povesti za ozdravljenje cijele nacije. Stati na put nacionalnoj buržoaziji znači izbjeći dramatične zaplete prve faze nezavisnog života zemlje, nezgode nacio nalnog jedinstva, moralne padove, korupciju, ekonomsku regresiju a uskoro i izrazito antidemokratski režim koji počiva po čiva n a sili si li i p r ije ij e tnj tn j i. A li to u jed je d n o zn znači ači o p r e d ije ij e liti li ti se za jedini put koji vodi naprijed. Upravo prividna solidnost buržoazije usporava donoše nje konačne odluke i obeshrabruje izrazito progresivne i demokratske elemente mlade nacije. U nerazvijenim i tek slobodnim zemljama sav je kadar koncentriran u gradovi ma što ih je izgradio kolonijalizam. Nedostatak analitičkih po p o d atak at akaa o sv svem emuu p u čan čanss tvu tv u razl ra zloo g j e što su p r o m a tra tr a či skloni povjerovati u postojanje moćne i savršeno organizi rane buržoazije. A zapravo, to znamo tek danas, u nerazvi jeni je nim m zem ze m ljam lj amaa n e p o sto st o ji b u ržo rž o azij az ija. a. J e r bu burr žo žoaz azij ijuu ne čine mentalitet, ukus ili način života. Pa čak ni nada. Ona je p r ije ij e sv sveg egaa izr iz r a v n i pro pr o izv iz v o d o d ređ re đ en enee ek ekon onom omsk skee s t v a r nosti. U kolonijama ekonomska stvarnost zapravo je stvarnost strane buržoazije. Buržoazija metropole preko svojih pred stavnika i dalje je prisutna u kolonijalnim gradovima. Pri je p o stig st ignn u te n eza ez a v isn is n o sti st i b u r ž o a z ija ij a u k o lon lo n ijam ij am a j e s t za za pad p adnn a bu burž ržoo azij az ija, a, f i lija li jala la b u ržo rž o azij az ijee iz m etro et ropp o le, le , k o ja do do biv b ivaa legi le giti tim m no nost st,, sn snaa g u i sig si g u r n o st od do dom m aće bu burž ržoa oazi zije je.. U doba političkih agitacija za nezavisnost domaći intelek tualci i trgovci nastoje se identificirati s tom buržoazijom. Htijenje da se identificiraju s importiranom buržoazijom neprestano živi u njima. Buržoazija koja je bez rezerve i s oduševljenjem prihva tila mehanizam mišljenja metropole, koja je na zadivlju jući ju ći n ačin ači n o tuđ tu đ ila il a v l a s tit ti t u m isao isa o i izg iz g r a d ila il a s v o ju s v ije ij e s t na izrazito stranim temeljima, ogorčeno će ustvrditi da joj nedostaje ono što je bitno za svaku buržoaziju, a to je no vac. Buržoazija nerazvijenih zemalja zapravo je »duhovna« burž bu ržoo azij az ija. a. O n a n e m a n i ek ekon onom omsk skee moći, n i d inam in am ičnih ičn ih kadrova, ni širine pogleda koji bi joj omogućili da dostigne kvalitetu prave buržoazije. Stoga je to u početku i još dugo vremena kasnije samo činovnička buržoazija. Položaji što ih ima u državnoj upravi ulijevaju joj sigurnost i snagu. Ako joj vlast da vremena i mogućnosti, ta će buržoazija na kraju staviti koju paru u čarapu i učvrstiti svoj položaj,
103
ali nikad neće stvoriti pravo buržoasko društvo sa svim ekonomskim i industrijskim posljedicama koje ono pret posta po stavlj vlja. a. Nacio Na ciona naln lnaa je bu burž ržoa oazi zija ja od samog početka usmjer usm jeren enaa na djelatnosti posredničkog karaktera. Njezina se vlast te melji na sitnotrgovačkom i poslovnom mentalitetu. Nije u akciji njezin novac, nego njezin poslovni duh. Ona ne inve stira niti može postići akumulaciju kapitala potrebnu sva koj pravoj buržoaziji u početku. Kad bi nastavila tim tem pom, bila bi la bi joj p otre ot rebb na stolj st oljeća eća da učini tek prvi pr vi korak kor ak na putu industrijalizacije. U svakom slučaju naići će na nesmiljen otpor bivše metropole koja u okviru neokolonijalističkih konvencija poduzima sve mjere opreza. Ako ljudi na vlasti žele izvući zemlju iz stagnacije i pove po vesti sti je brzim br zim ko kora racim cimaa prem pr emaa razv ra zvit itku ku i n ap apre retk tku, u, mo raju smjesta nacionalizirati tercijarni sektor. Žudeći samo za novcem i užicima, pokazujući najveću bezobzirnost u stjecanju profita ili, bolje rečeno, u pljački i preziranju masa, buržoazija zapravo čini krupna ulaganja na tom podr po dručju učju.. B uržo ur žoaz azija ija će po potpu tpuno no zagosp zag ospoda odariti riti terc te rcija ijarn rnim im sektorom što su ga nekad držali u rukama koloni. To je za kolonijalnu ekonomiju jedan od najvažnijih sektora. Stoga je p retp re tpoo sta st a v k a sv svak akog og n a p retk re tkaa u tim zemlja zem ljama ma na najh jhit itnn i ja na naci cion onal aliz izac acija ija tog sekto se ktora ra.. Međutim, Međutim , ona ne smije imati imat i karakter strogog podržavljenja. Ne radi se o tome da se na čelo upravnih službi postave građani politički nesvjesni. Svaki pothvat te vrsti ubrzo bi pokazao kako su vlasti samo pomogle da se uspostavi diktatura činovnika odgoje nih u bivšoj metropoli, a koji će se ubrzo pokazati nespo sobnima da sagledaju sveukupnu nacionalnu problematiku. Sabotiraju nacionalnu ekonomiju, razbijaju njezine orga nizacije, a kao posljedica javljaju se korupcija, pronevjera, utaja i crna burza. Nacionalizirati tercijarni sektor znači na demokratski način organizirati kupoprodajna poduzeća. To ujedno znači i decentralizaciju tih poduzeća time što će se mase privući da sudjeluju u upravi. Sve se to može us pješno pješ no prov pr oves esti ti samo ako se postign post ignee politiza polit izacij cijaa masa. Ali pri p rije je toga tog a po potre trebn bnoo je da jed je d an anpp u t zauvij zau vijek ek rašč raš čistimo isti mo n a j važnije pitanje politizacije masa. O njemu se vodi računa uglavnom u svim nerazvijenim zemljama. Ali, po svemu su deći, ne pridaje mu se njegovo pravo značenje. Kad se ističe potreba za politizacijom naroda, odmah se nastoji pro pr o tum tu m a čiti da je to po potr treb ebaa za pod podrškom rškom n arod ar odaa u ak akci cija ja ma koje se poduzimaju. Kad vlada najavi da kani politizi-
104
rati narod, ona pri tome izražava želju da vlada s pomoću naroda za narod. Ne bismo smjeli više dopustiti da nas takav način govora zavede i prikri je je p r a v e n a m jer je r e b u r žoazije. Buržoaske vlade kapitalističkih zemalja već su odavno prevladale tu infantilnu fazu održavanja vlasti. One vladaju potpuno hladno oslanjajući se na svoje zakone, ekonomsku moć i policiju. Njima više nije potrebno da, pošto po što su ve većć u čv čvrr s tili ti li v las la s t, g u b e v r ije ij e m e n a de dem m ag agog ogij iju. u. Vladaju u ime vlastitih interesa i pouzdavaju se u svoju vlast. Stvorile su svoju legitimnost i čvrsto stoje na svo jim ji m p r av avim ima. a. Buržoaska kasta zemalja s tek odnedavno stečenom sa mostalnošću ne posjeduje ni cinizam ni sigurnost koji bi počivali po čivali n a moć mo ći s t a r ih b u ržo rž o azij az ijaa . O tud tu d a n jezi je zinn o n a s toja to ja nje da što bolje prikrije svoje pravo lice, da zavara i, ukratko, da stekne popularnost. Politizirati mase ne znači okupiti dva do tri puta godišnje desetke i stotine tisuća muškaraca i žena. Ti zborovi, te spektakularne manifesta cije samo su nastavak one stare taktike prije nezavisnosti, kad je buržoazija isticala vlastite snage kako bi i sebi i drugima' dokazala da je narod uza nju. Cilj za kojim teži po p o liti li tiza zaci cija ja m asa as a n i j e u tom to m e d a se on onee u čine čin e inf in f a n tiln ti lnim im , nego da se pospješi njihovo sazrijevanje. To nas navodi da razmotrimo ulogu političke stranke u nerazvijenim zemljama. Već smo pokazali kako veoma če sto simplicistički orijentirana nova buržoazija uporno do kazuje nužnost da se upravljanje nerazvijene zemlje povje ri čvrstoj ruci jake vlasti, pa čak i diktaturi. U tom smislu stranka preuzima dužnost kontrole nad masama. Partija se, dakle, javlja kao druga administracija i policija te i sama nadzire mase, ali ne zato da bi se osvjedočila kako one sudjeluju u upravi, nego da bi ih neprestano podsjećala na to da vlast od njih očekuje poslušnost i disciplinu. Ta diktatura, koja sebe smatra povijesno nužnom u prvom razdoblju državne samostalnosti, zapravo simbolizira odlu ku te buržoazije da u početku vlada nerazvijenom zemljom s pomoću naroda, ali uskoro i protiv njega. Postupno pre tvaranje stranke u neku vrst informacione službe znak je da je vlada u defenzivi. Ona masu doživljava kao bezličnu i slijepu snagu koju treba neprestano držati na uzdama obmanjujući je i prijeteći joj policijskim snagama. Partija služi kao barometar, kao informaciona služba. Stranački radnik, radn ik, posta posta je j e d en enuu n c ija ij a n t. N jem je m u se p o v jer je r a v a ju ka kazn znen enee ekspedicije po selima. Opozicione partije u začecima likvi
105
diraju se batinama i kamenjem. Spaljuju se kuće opozicio nih kandidata. Policija se sve više orijentira na provokativ ne metode. U takvim uvjetima može opstati samo jedna pa p a rtij rt ijaa , a 99,99 ,99 posto glasova glas ova dobiva dobi va vladin vla din kan kandid didat. at. Sta St a novit broj afričkih vlada postupa prema tom modelu. Sve opozicione stranke, koje su uostalom uglavnom progresivne (jer su se borile da osiguraju što veći utjecaj masa u uprav ljanju zemljom i pozovu na odgovornost bahatu poslovnu buržo bu ržoazi aziju), ju), uš ušut utkk a ne su pen pendr drec ecim imaa i zatvorim zatv orima, a, prisiljen prisi ljenee na povlačenje i ilegalnost. U mnogim afričkim područjima koja su stekla nezavis nost politička stranka ne ulijeva više nikakvo povjerenje. U prisutnosti člana stranke narod šuti, plašljiv je poput ovce i pohvalno govori o vođi i vladi. Ali kad se smrači, na ulici, malo podalje od naselja, u kavanama ili na rijeci treba čuti taj isti narod kako govori pa da se osjeti ono gorko razočaranje i očaj, ali i suzdržan gnjev kojim je obuzet. Umjesto da pomogne narodu kako bi što jasnije iz razio svoje jade, umjesto da sebi za glavni zadatak postavi stvaranje takvih uvjeta koji bi narodu omogućili da njego ve misli neprestano dopiru do partijskog vodstva, partija je zapr za prek eka, a, zabr za bran ana. a. S tra tr a na nački čki rukovo ru kovodioci dioci pon ponaša ašaju ju se kao kaplari i neprestano upozoravaju narod neka se bez riječi poko po kora rava va disciplin disc iplini.i. S tra tr a n k a koja koj a je tvrd tv rdila ila da je u službi naroda, da se bori za njegov pun procvat, čim je od koloni jaln ja lnee vlas vl asti ti preu pr euze zela la u p ravu ra vu zemlje, žuri žur i se da na narod rod što pri p rije je o tje tj e ra n a tra tr a g u spilje. spil je. I na plan pl anuu narodno naro dnogg jedins jed instva tva pa p a r t ija ij a čini po pogr grešk eškuu za pogreškom. pogrešk om. Takozv Tak ozvana ana nacionalna nacio nalna pa p a r t ija ij a po pona naša ša se kao etni et nička čka p a rtij rt ijaa . Zapravo, Zap ravo, to je pleme koje se konstituira u partiju, izdaje se za nacionalnu stran ku i govori u ime cijeloga naroda, a zapravo potajno — pone po neka kadd i otvor otv oren enoo — provodi prov odi p rav ra v u etničku etn ičku d ikta ik tatu turu ru.. Nije Nij e više po posr srije ijedi di buržoa bur žoaska ska,, nego plemens plem enska ka dikt di ktat atur ura. a. Ministri, šefovi kabineta, ambasadori, prefekti pripadaju etničkoj grupi vođa a ponekad su čak s njime i u izravnu srodstvu. Takvi familijarni režimi, čini se, uspostavljaju stare zakone endogamije; sva ta glupost i laž, ta intelek tualna i duhovna bijeda ne izaziva u nama osjećaj gnjeva, nego stida. Pravi su izdajnici Afrike upravo ti šefovi vlade, jer je r je p rod ro d aju aj u njez nj ezin inuu na najve jvećem ćem n ep epri rija jate telju lju:: a taj je glu gl u post. Kao posljed posl jedica ica trib tr ibal aliz izac acije ije vlas vl asti ti jav ja v lja lj a se region reg ionali ali zam i separatizam. Uskrsavaju i jačaju decentralističke te žnje, nacija se rasipa, raspada. Vođa koji je u sav glas izvi kivao parolu o »afričkom jedinstvu«, a pri tome mislio na
106
svoju malu obitelj, jednoga je lijepog dana osvanuo okru žen sa pet plemena koja također žele svoje ministre i svoje ambasadore; a on, kao i dosad neodgovoran i nesavjestan i bijedan, ogorčen je zbog »izdajstva«. Bezbroj smo puta dosada isticali kobnu ulogu lidera. Razlog je tome činjenica što je stranka u nekim krajevima organizirana kao gang i što najokrutniji pojedinac preuzi ma vodstvo. Narod sa zadovoljstvom govori o njegovoj moći, snazi, a često s divljenjem i gotovo bi se moglo reći s odobravanjem ističe kako pred njim dršću i njegovi naj bliži bl iži s u rad ra d n ici. ic i. D a bism bi smoo izb iz b jeg je g li t a k v e i slične sl ične n ep epri rili likk e , po p o treb tr ebnn o j e u činit čin itii sv svee k ak akoo p a r t i ja n e b i p o s tala ta la po poslu slušn šnoo oruđe u rukama lidera. Riječ lider engleskog je podrijetla i znači vodič, onaj koji vodi. Ne postoje više vodiči naroda. Nar N arod odii n isu is u s tad ta d a i n i j e im p o tre tr e b n o d a b u d u vo vođe đeni ni.. Ako već lider vodi mene, hoću da zna da ja istodobno vodim i njega. Ne smijemo dopustiti da nacija postane posao u ru kama jednog silnika. Zato je i shvatljiva panika koja vla da u vodećim krugovima kad god se jedan od lidera razbo li. Njih neobično zabrinjava pitanje nasljedstva, što će se dogoditi s državom ako umre lider? Ljudi iz vodećih kru gova koji su abdicirali pred vođom, koji su neodgovorni i nesavjesni i misle samo na udobnost vlastitog života, na koktele, na plaćena putovanja i na unosne poslovne kombi nacije ponekad ipak zastanu pred prazninom što se nalazi u samom srcu nacije. Zemlja koja istinski želi odgovoriti na pitanja što joj ih post po staa v lja lj a po povi vije jest st,, k o ja želi že li r a z v ija ij a ti sv svoj ojee g rad ra d o v e i p a m et svoga stanovništva, mora imati i istinsku stranku. Partija nije oružje u rukama vlade. Obrnuto, partija je oružje u rukama naroda. Narod određuje politiku, a vlada je pro vodi u djelo. Partija nije i nikad ne smije postati politički biro bi ro u k ojem oj em sjed sj edee sv svii članov član ovii v lad la d e i o stal st alii v e lik li k a n i reži re žim ma i ponašaju se kao da su u vlastitoj kući. Takav politički biro, bir o, n a žalost, žalo st, često es to p r e d s tav ta v lja lj a cije ci jelu lu p a r t i ju, ju , a njeg nj egoo v i članovi ne miču se iz grada. U nerazvijenim zemljama članovi koji stoje na čelu stranke morali bi bježati od gra da kao od kuge. Svi bi oni trebali, uz neke iznimke, živjeti na selu. Ne smije sve biti centralizirano u velikim grado vima. Nijedan izgovor administrativnog karaktera ne može posl po služ užiti iti ka kaoo o p r a v d a n je za b u jan ja n je iona io nako ko p ren re n a p u čen čenih ih i pr p r e k o m jern je rnoo r a z v ije ij e n ih g lav la v n ih grad gr adoo v a, u od odno nosu su n a p r e ostale krajeve koji predstavljaju devet desetina cjelokup-
107
nog teritorija. Stranku treba do kraja decentralizirau. To je jed je d ini in i na način čin da se p o k raji ra jinn e ko koje je se još nisu nis u same pro pro budi bu dile le p ok okre renu nu iz m r tvil tv ilaa i v rate ra te u život. Praktički bi trebalo da u svakoj pokrajini postoji naj manje jedan član političkog biroa, ali on ne bi smio biti šef te pokrajine, ne bi smio imati administrativnu vlast. Pokrajinski član političkog biroa nije pozvan da zauzme i najveći položaj u pokrajinskoj administraciji, on ne treba da se identificira s vlašću. Za narod stranka ne smije zna čiti autoritet, nego organ posredstvom kojega narod kao takav ostvaruje svoju vlast i provodi svoju volju. Što bude manje zbrke i dvojstva vlasti, partija će uspješnije ispuniti svoju vodeću ulogu i bit će odlučan zastupnik narodnih prav pr ava. a. Ali Al i ako se p a r t i ja iden id enti tifi fici cira ra s vlašću, po posta stati ti p ar ar tijskim radnikom znači isto što i odabrati najkraći put do post po stiz izaa nja nj a sebičnih seb ičnih cilje ci ljeva va;; članst la nstvo vo u p a r tiji ti ji osigurava osigu rava nam položaje u administraciji, napredovanja i uspon na hijerarhijskoj ljestvici, ukratko, ono nam otvara put u ka rijeru. Uspostavljanjem stranačkih direkcija u pokrajinama zaustavio bi se proces neprirodnog rasta gradova u neraz vijenim zemljama i neravnomjeran i nagao priliv seljačkih masa u gradove. Osnivati pokrajinske direkcije na samom početku po četku sam sa m os osta talno lnosti sti zemlje, kak kakoo bi se bu budi dila la narod nar odna na svijest, zadatak je što ga nužno mora poduzeti svaka ze mlja koja teži napretku. U protivnom slučaju, oko stranač kog vođe okupljaju se partijski funkcionari i režimski od ličnici. Povećava se i raste administracija, ali ne zbog po trebe za uvođenjem novih i specifičnih službi, nego zato što pridolaze novi rođaci i novi partijci koji čekaju na mje sto i žele se ubaciti u državni aparat. Svatko sanja o tome da se domogne grada i svojega zalogaja. Seoska naselja ostaju napuštena, a neobrazovane seoske mase, prepuštene same sebi i bez ičije podrške, otkidaju se od te slabo obra đene zemlje i kreću prema predgrađima povećavajući tako u velikoj mjeri lumpenproletarijat. Čas izbijanja nove nacionalne krize nije više daleko. Mi stoga držimo da je nužno dati prednost unutrašnjosti, zale đu. U krajnjem slučaju nema protivnih razloga da se kao sjedište vlade odabere neko drugo mjesto, a ne glavni grad. S glavnoga grada treba skinuti aureolu i osiromaše nim masama pokazati da smo napokon odlučili raditi za njih. Nešto je slično pokušala učiniti brazilska vlada s Brazilijom. Bahatost Rio de Janeira brazilski je narod do
108
življavao kao uvredu. Na žalost, Brazilija je postala jedna ko tako odvratna prijestolnica kao i stara. Jedina je korist tog pothvata spoznaja o postojanju puta koji vodi kroz praš pr ašuu m u. Ne, n e p o sto st o ji n ije ij e d a n oz ozbb ilja il jann razl ra zlog og zbog k o je je ga se kao glavni ne bi mogao izabrati jedan drugi grad i pr p r e m jest je stit itii v lad la d u u n ek ekii od s iro ir o m a š n ijih ij ih k r a jev je v a . P o jam ja m glavnog grada u nerazvijenim je zemljama naslijeđen od kolonijalizma. Ali u nerazvijenim zemljama moramo uspo stavljati što prisnije veze sa seljačkim masama. Moramo stvoriti nacionalnu politiku, a to prije svega znači politiku koja je u interesu masa. Ne smijemo dopustiti da izgubimo vezu s narodom koji se borio za nezavisnost i za konkretno po p o b o ljša lj šann je v las la s tite ti te eg egzi zist sten enci cije je.. Domaći činovnici i tehničari treba da duboko proniknu u dušu naroda, a ne da se gube u proučavanju statistika i dijagrama. Ne bi se smjeli osjetiti pogođenima kad je u pit p itaa n ju n jih ji h o v p r e m ješt je štaa j u » u n u traš tr ašnn jost jo st«« , kao što se ne bi smjel sm jeloo više vi še do dogo godi diti ti d a m lad la d e su supp rug ru g e z a p r ije ij e te r a s t a vom braka ako muževima ne pođe za rukom da spriječe pr p r ese es e lje lj e n je n a selo. Z ato at o s t r a n a čk čkii p o liti li tički čki b iro ir o m o ra n a stojati da izbori prvenstvo za osiromašena područja kako bi g r a d sa sv svoj ojim im lažn la žnim im i p o v ršn rš n im živo ži voto tom m do dospi spioo n a po p o slje sl jedd n je m jest je stoo u živ ži v o tu na naci cije je,, te n ajv aj v eće i sv svee te v r i je d nosti, a na koji se grad lijepi poput nekog stranog tijela. U nerazvijenoj zemlji stranka se ne smije zadovoljiti samo time da održava veze s masama. Mora biti organizi rana tako da neposredno izražava ono što žele mase. Par tija ne smije biti organizacija koja prenosi vladine direk tive. Ona je odlučan pobornik i nepodmitljiv zaštitnik ma sa. Da bismo izgradili takvu koncepciju partije, potrebno je d a se p r i je sv sveg egaa oslobo oslo bodim dimoo jed je d n o g a izra iz razi zito to z a p a d n jačja čkpg, izrazito buržoaskog i stoga prezrivog shvaćanja da su mase nesposobne upravljati same sobom. Iskustvo, među tim, pokazuje da mase izvanredno dobro shvaćaju najslože nije probleme. Alžirska je revolucija učinila najveću uslu gu alžirskim intelektualcima time što ih je povezala s na rodom i omogućila im da upoznaju golemu i neizrecivu bi jed je d u u ko kojoj joj taj ta j n a rod ro d živi, ali al i d a isto is todo dobn bnoo b u d u sv svje jedo doci ci njegova buđenja i postupnog osvješćivanja. Alžirski narod (te gomile izgladnjelih analfabeta, ti muškarci i žene što su stoljećima živjeli u najcrnjem mraku) nije uzmakao pre p redd ten te n k o v ima im a i av avio ioni nim m a, od odol olje jevš všii b o m ba bam m a i ps psih iholo ološ š kim mučenjima, a osobito ispiranju mozgova i korupciji, odupro se izdajicama i »nacionalnoj« vojsci generala Bello-
109
unisa. Taj je narod pobijedio usprkos kolebljivcima, slabićima i nedoučenim diktatorima. Taj je narod izdržao u sedmogodišnjoj borbi što mu je otkrila područja o kojima nekad nije ni sanjao da postoje. Danas tvornice oružja rade usred planina nekoliko metara pod zemljom, danas narodni sudovi djeluju na svim nivoima, mjesne planske komisije obavljaju razdiobu velikih imanja, izgrađuju Alžir buduć nosti. Pojedinac može pokazati i nerazumijevanje prema nekim pitanjima, ali kolektiv, selo kao cjelina, shvaća za divljujuće brzo. Svakako, potrudimo li se da upotrebljava mo jezik koji mogu razumjeti samo svršeni pravnici i eko nomisti, lako ćemo dokazati kako je potrebno da narodom upravljaju drugi. Govorimo li konkretnim jezikom i ako nismo obuzeti strašću da zamućujemo, da se otresemo na roda, uvjerit ćemo se da mase shvaćaju i najsuptilnije ni janse jan se.. P rib ri b jeg je g a v a n je tehničko teh ničkom m jezik jez ikuu znak je da na mase gledamo kao na laički element. Tim se jezikom ne da sa kriti namjera govornika da prevari narod, da ga zadrži izvan zbivanja. Upotreba nepristupačnog jezika samo je krinka iza koje se krije težnja da se narod još više osiro maši, da mu se istodobno oduzmu i materijalna dobra i suverenitet. Narodu se sve može objasniti samo pod uvje tom da istinski želimo da on to i shvati. Obrnuto, ako se smatra da se može vladati i bez njega i da bi upravo narod mogao dovesti u pitanje poslovne uspjehe mnogobrojnih pr p r iva iv a tnih tn ih d rušt ru štaa v a s og ogran raničenim ičenim jamstvo jam stvom, m, kojima kojim a je cilj cilj da se mase bace u još veću bijedu, onda je jasno što treba poduze po duzeti. ti. Ako netko misli da može nesmetano upravljati zemljom bez ikak ik akva va su sudj djee lov lo v an anja ja na naro roda da,, ako drži drž i da na narod rod već svo jom prisu pr isutn tnoš ošću ću k v a ri igru, igr u, bilo da je usp uspor orav avaa ili je zb zbog og svoje prirodne nesavjesnosti sabotira, onda ne smije biti dvoumljenja: narod treba isključiti iz te igre. Međutim, događa se upravo obrnuto; pozvan da sudjeluje u upravlja nju zemljom, narod ne samo da ne odgađa nego ubrzava rješenja. Mi smo Alžirci imali prilike, imali smo sreću da na vlastitoj koži u toku ovoga rata osjetimo neke stvari. U nekim seoskim pokrajinama odgovorni su politički i vojni borci borc i revo re volu luci cije je dolazili dolaz ili u situ si tuac acije ije ko koje je su zahti za htije jeva vale le toč toč no određena rješenja. Objasnit ćemo neke od tih situacija. U toku 1956. i 1957. francuski je kolonijalizam proglasio neke zone zabranjenima ograničivši u njima kretanje ljudi strogim propisima. Seljaci, dakle, nisu više mogli slobodno odlaziti u gradove da nabave potrebne namirnice. Trgovci
110
su u tom razdoblju zgrnuli velike pare. Cijene čaju, kavi, šećeru, duhanu i soli strahovito su narasle. Šverceri su za vladali na najbestidniji način. Nemajući novaca da plate u gotovu, seljaci su stavljali pod hipoteku žetvu, pa čak i zemlju, otkidali komad po komad djedovine da bi se ko načno pretvorili u kmetove tih istih trgovaca na vlastitoj zemlji. Čim su postali svjesni te opasnosti, politički kome sari poduzimaju hitne mjere i uspostavljaju racionirani sistem opskrbe: trgovci živežnih namirnica u gradovima pr p r imo im o r an anii su k u p o v a ti od do dom m aćeg n a b a v lja lj a ča ko koji ji im iz daje fakturu s točno naznačenim cijenama robe. Da bi u selu otvorio trgovinu na malo, trgovac je dužan prije svega da se prijavi političkom komesaru koji na temelju fakture određuje prodajnu cijenu. Propisane cijene istaknute su u trgovini, a jedan od članova mjesnog vijeća, prisutan u svojstvu nadzornika, mora felasima davati obavijesti o ci jen je n am a po k o jim ji m a se rob ro b a smij sm ijee p r o d a v a ti. ti . Ali Al i trg tr g o v ac ubrzo pribjegava lukavstvu: nakon nekoliko dana izjav ljuje da mu je skladište prazno, a robu potajno i dalje pre p repp rod ro d a je i b a v i se šv šver erco com m . P o liti li tičk čkee i v o jne jn e v las la s ti od odlu lu čno mu se suprotstavljaju. Novčane kazne su visoke, a pr p r iku ik u p lje lj e n i se n ov ovac ac ulaž ul ažee u m jesn je snee b lag la g ajn aj n e, u p o tre tr e b lja lj a v a u socijalne svrhe i za radove korisne čitavoj zajednici. U nekim slučajevima na kraće se vrijeme oduzima trgovačka dozvola. Ako se prekršaj ponovi, imetak biva zaplijenjen, a prodavaonica predana na upravu izabranom odboru koji bivš bi všem em v las la s n iku ik u isp is p laću la ćuje je m jese je sečnu čnu r e n tu. tu . Polazeći od takvih iskustava, narodu se tumače glavni zakoni ekonomije na temelju konkretnih slučajeva. Aku mulacija kapitala prestaje biti teorijom i javlja se sada kao zbiljsko i očito ponašanje. Narodu postaje jasno da trgova nje dovodi do bogaćenja i do proširivanja same trgovine. Tek sad seljaci počinju govoriti o nekim trgovcima koji su im davali zajmove uz lihvarske kamate, o tome kako su bi li potjerani sa svoje zemlje i kako su od posjednika postali radnici. Štoviše, narod razumije i to više postaje budan i svjestan da napokon sve ovisi o njemu i da mu je spas u unutarnjoj čvrstoći, u svijesti o vlastitim probicima, u pre po p o zn znav avaa nju nj u v l a s titi ti tihh n e p r ija ij a telj te ljaa . N arod ar od sh shvv aća da bo bogg at at stvo nije plod rada, nego obrnuto, rezultat smišljene i pro težirane krađe. Bogataši nisu više ljudi dostojni poštovanja, oni su sad samo krvoločne zvijeri, hijene i gavrani koji se napajaju narodnom krvlju. Politički su komesari morali ukazati da postoji i druga mogućnost kad više nitko neće
111
raditi za drugoga. Zemlja pripada onima koji je obrađuju. To je načelo, zahvaljujući objašnjavanjima, postalo temelj ni zakon alžirske revolucije. Seljaci koji su na svojim ima njima zapošljavali poljoprivredne radnike morali su dije love imanja ustupiti svojim nekadašnjim slugama. Nakon Na kon toga se us ustv tvrd rdilo ilo da je urod ur od po h e k taru ta ru utro ut ro-stručen, unatoč čestim upadima Francuza, natoč bombardi ranju i teškoćama u nabavi gnojiva. Partizani koji su imali prili pr ilike ke da za vrije vr ijem m e žetve žetv e vide vid e i od odmj mjer eree količinu količinu dobive nih plodova, tražili su objašnjenje za te pojave. Nije im bilo teško tešk o da sh shva vate te kak kakoo rad ra d nije ni je jedno jed nosta stava vann pojam, ka ka ko ropstvo ne dopušta rad i kako rad pretpostavlja slobo du, osjećaj odgovornosti i svijest. U krajevima u kojima smo korisno primijenili ta iskus tva, gdje smo bili svjedoci kako revolucija izgrađuje čovje ka, seljaci su jasno uočili činjenicu da čovjek poletnije radi što su mu jasniji ciljevi njegova truda. Narod je shvatio da rad ne znači samo utrošak snage ili stanovit napor mišića, nego da se više radi srcem i glavom nego snagom i znojem. U tim smo oslobođenim krajevima, gdje više nije postojala nekadašnja trgovina, morali izmijeniti proizvodnju koja je nekad bila isključivo usmjerena na gradove i izvoz. Stvo rili smo potrošačku proizvodnju za narod i za jedinice narodnooslobodilačke vojske. Učetvorostručena je proizvod nja leće i podignute su tvornice drvenog ugljena. Povrće i ugljen stizali su iz sjevernih krajeva na jug, u planine, dok su južni krajevi sjever opskrbljivali mesom. Fronta nacionalnog oslobođenja stvorila je tu suradnju i usposta vila veze. Nismo imali ni tehničara ni planera koji su zavr šili škole na Zapadu, pa ipak je u oslobođenim krajevima dnevni obrok sadržavao 3200 kalorija, što je dotad bilo nezamislivo. Ali narod se nije zadovoljio tom pobjedom. Počeo je postavljati teorijska pitanja. Na primjer: kako to da prije oslobodilačkog rata stanovništvo nekih pokrajina nije ni vidjelo naranče, iako su se na tone izvozile u ino zemstvo, kako to da velik broj Alžiraca ne zna za grožđe dok su milijuni grozdova bili poslastica na stolovima evrop skih naroda? Danas narod točno zna što mu pripada. Alžir ski je narod svjestan da zemlja Alžira i sve što je u njoj pri p ripp ad adaa njemu nje mu.. I ako još da dana nass nek nekome ome nije ni je jasna jas na odluč odluč nost Fronte nacionalnog oslobođenja u zaštiti narodnog vlasništva nad zemljom i odbijanje i same pomisli na ustupke, treba ih podsjetiti na činjenicu da je današnji na
112
rod Alžira zreo, odgovoran i svjestan. Ukratko, on je danas gospodar vlastite zemlje. Istaknuli smo kao primjer alžirski narod, ne zato da bi smo proslavili naš narod, nego jednostavno zato što smo željeli pokazati koliko je njegova borba utjecala na izgrad nju njegove svijesti. Jasno je da su drugi narodi došli do jed je d n a k ih r e z u lta lt a ta d r u k čijim čij im p u tem te m . U A lžir lž iruu je, a to se danas najbolje vidi, nasilan put bio neizbježiv, dok su se u nekim drugim zemljama jednaki uspjesi mogli postići po litičkim borbama i partijskim radom s narodom. U Alžiru smo shvatili da su mase dorasle zadacima koji se pred njih posta po stave ve.. U n eraz er azvv ijen ij enoo j zem ze m lji lj i isk is k u stv st v o p o k azu az u je da n ije ij e dovoljno ako dvjesta, trista ljudi razumije i odlučuje, nego da cijeli narod razumije i odlučuje makar to zahtijevalo i dvostruko, trostruko više vremena. Jer, vrijeme koje smo utrošili da objašnjavamo narodu, koje smo »izgubili« da humaniziramo radnika bit će nadoknađeno kad se prijeđe od riječi na djelo. Ljudi moraju biti svjesni kamo idu i zašto idu. Politički čovjek mora znati da će budućnost ostati nepristupačna sve dotle dok narodna svijest bude nerazvi jena, jen a, n eizg ei zgrr ađ ađen enaa i zam za m u ćena. ćena . N ama, am a, a fričk fr ičkim im po poli liti tičar čarim ima, a, mora biti potpuno jasna situacija u kojoj se nalazi naš na rod. Ali jasnoća naših stavova mora biti istodobno i dija lektička. Preporod cijeloga naroda ne dogodi se najedan put, pu t, njeg nj egov ovoo sv svje jesn snoo su sudd jelo je lovv a n je u n acio ac ionn aln al n o j izg iz g rad ra d n ji odvija se linearno, prije svega zato što su prometnice i mo gućnosti povezivanja vrlo slabe, zatim što je predodžba o vremenu još uvijek organičena na trenutke i dolazeće že tve, a to još nije svjetsko vrijeme i, napokon, što obeshra blj b ljen enoo st k o ju je k o lon lo n ijal ij aliz izam am us usad adio io du dubo boko ko u mozgov mo zgovee ljudi pritišće još uvijek. Ali ne smijemo zaboraviti da je pob p obje jedd a n a d slab sl aboo stim st imaa k o je su p os oslj ljed edic icaa m a t e r i jaln ja ln e i d u hovne potlačenosti zemlje nužnost koju ne može zanemariti ni jedna vlada. Kao primjer uzet ćemo rad u kolonijalnom režimu. Kolon je neprestano ponavljao kako je domorodac lijen. U nekim tek oslobođenim krajevima i danas se mogu čuti iste tvrdnje. Kolon je zaista želio da rob bude odušev ljen. Mistifikacijom, koja predstavlja vrhunski stupanj otu đenja, želio ga je uvjeriti da je zemlja koju obrađuje nje gova, da su rudnici u kojima gubi zdravlje njegovo vlas ništvo. Kolon je na čudesan način zaboravljao da živi od umiranja roba. Kao da mu kaže: »Crkni, samo da se ja obogatim.« Danas moramo drukčije pristupiti narodu. Ne smijemo mu reći: »Crkni, samo da se zemlja obogati.« Ako
8
Prezreni na svijetu
113
želimo povisiti nacionalni dohodak, smanjiti proizvodnju nepotrebne pa čak i štetne robe, razviti poljoprivredu i su zbiti nepismenost, moramo objašnjavati. Potrebno je da na rod shvati važnost uloga koji je u igri. Na žalost, i prečesto se zadovoljavamo osnivanjem nacionalnih organa na vrhu, i to uvijek u glavnom gradu. Savez žena, savez omladine, sindikat, itd. Pokušamo li samo načas pogledati što se na lazi iza tih gradskih službi, potražimo li mjesta gdje bi se morali nalaziti njihovi arhivi, zastat ćemo zaprepašteni pred pr ed prazni pra zninom nom,, pred pr ed ničim, ničim, pred pr ed blefom. Nedostaje Nedos taje osno vica, ćelije koje su vrelo života i kretanja. Masama treba omogućiti da se sastaju, da raspravljaju, da stavljaju pri jedlog jed logee i prim pr imaa ju dire di rekt ktiv ive. e. Građ Gr ađan anim imaa se mora mor a omoguć omogućiti iti da govore, da kažu što misle, da se domišljaju. Sastanak u ćeliji, u komitetu trebao bi biti gotovo liturgijski čin. Tu se čovjeku pruža iznimna prilika da sluša i govori. Svakim novim sastankom uvećava se broj asocijativnih veza u mozgu, a pred očima iskrsavaju sve humaniji obzori. Velik postotak mladih u nerazvijenim zemljama osebu jan ja n je prob pr oblem lem za njiho nj ihove ve vlade vla de i treb tr ebaa da mu pristu pri stupe pe s velikim razumijevanjem. Neaktivna i često nepismena gradska omladina prepuštena je djelovanju svih vrsti ra zornih utjecaja. Zaostaloj omladini često se nude zabave industrijaliziranih zemalja. Prirodno se duhovna i materi jaln ja lnaa razi ra zinn a na kojoj se na nalaz lazee članovi lano vi nekog druš dr uštv tvaa po klapa s razinom zabavnog života što im ga nudi društvo. U nerazvijenim zemljama omladina ima na raspolaganju ra zonodu koja je smišljena za omladinu kapitalističkih zema lja: kriminalne romane, električni biljar, pornografske fo tografije, pornografsku literaturu, filmove »zabranjene za omladinu ispod šesnaest godina«, a osobito alkohol ... Obi teljski život, školske dužnosti, relativno visok životni stan dard radničkih masa na Zapadu ipak su u stanovitom smi slu neka zaštita od kobnog djelovanja takve razonode. Ali u afričkim zemljama s neuravnoteženim duhovnim razvit kom, gdje je sudar dvaju svjetova snažno uzdrmao stare tradicije i razorio cjelovitost perceptivnog doživljaja, afektivnost i senzibilitet mladog Afrikanca osuđene su na mi lost i nemilost svega zla što ga zapadna kultura nosi u sebi. Njegovoj ob obite itelji lji najčešće ne nedo dosta staje je čvrstoć vrs toćaa i u n utra ut rašn šnja ja povezan pove zanost ost da se od odup upre re tome nasilju nas ilju.. Na po podr dručju učju dru dr u štven štv enee razonode raz onode i zabave zab ave vlada vla da bi tre tr e bala bal a djel dj elov ovat atii kao n ek ekaa v r st filtr fi ltra, a, stabil sta biliza izator tora. a. Omladin Om ladin ski rukovodioci najčešće griješe u tome što svoju ulogu
114
po p o isto is tove većuju ćuju s ulog ul ogom om o m lad la d insk in skih ih ruk ru k o v o d ila il a ca n a Z a padu pa du.. Go Govo vore re o tom to m e k ak akoo j e p o treb tr ebnn o r a z v ija ij a ti d u h i j a čati tijelo, učiniti da dođu do izražaja sportske osobine. Mislimo da se moraju osloboditi takvih shvaćanja. Omla dina nerazvijene zemlje često je besposlena. Treba joj, pri je svega, sve ga, omog om ogućiti ućiti d a rad ra d i. S tog to g a je p rije ri jekk o p o treb tr ebnn o da se omladinsko rukovodstvo institucionalno poveže s mini starstvom rada koje djeluje u čvrstoj suradnji s ministar stvom za planiranje, što je također jedna od nužnosti ne razvijenih zemalja. Afričku omladinu ne smijemo slati na igrališta, nego u polja i u škole. Njihov stadion nije mjesto usred grada, određeno za natjecanja, nego dio polja na zemlji koju treba krčiti, obraditi i ponuditi narodu. Kapi talistička koncepcija sporta bitno je različita od one kakvu bi tre tr e b a lo izg iz g r a d iti it i u n e raz ra z v ije ij e n im zem ze m ljam lj ama. a. A fričk fr ičkii po poli li tičari ne bi smjeli nastojati da »izgrađuju« sportaše, nego svjesne ljude koji imaju i sportska svojstva. Ako sport nije ugrađen u cjelinu nacionalnog života, odnosno ako nije dio te cjeline, ako se umjesto svjesnih ljudi stvaraju nacionalni sportaši, uskoro ćemo biti svjedoci negativne pojave profe sionalizacije, odnosno komercijalizacije sporta. Sport ne bi smio biti zabava i razonoda što ih sebi pruža gradska bur žoazija. Naš je najveći zadatak da u svakom trenutku bu demo svjesni onoga što se u nas zbiva. Ne smijemo razvi jat ja t i smisa sm isaoo i l jub ju b a v za izn iz n imn im n e po poje jedi dinc nce, e, ne smij sm ijem emoo s t v a rati heroje, tu drugu vrst lidera. Narod moramo uzdizati, razvijati njegovu pamet, dati mu sadržaj, omogućiti da se svestrano razvija, očovječiti ga. Ponovno nas zaokuplja naša osnovna briga, a željeli bismo bism o d a je s n a m a d ijel ij elee i os osta tali li a fričk fr ičkii p o liti li tičar čari,i, b rig ri g a da se narodu objasni smisao i nužnost njegova napora, da se rasvijetli bit rada i da se rad oslobodi od povijesne za magljenosti. Ponašati se odgovorno u nerazvijenoj zemlji znači biti svjestan da se tu, u krajnjoj liniji, sve temelji na odgoju i na osvješćivanju masa, odnosno, kao što se obično kaže, na njihovoj politizaciji. Cesto se čuju površna shvaćanja, koja graniče sa zloči nom, da politizirati mase znači isto što i održati im povre meno koji politički govor. Kad neki vođa ili rukovodilac na akademski način progovori o najvažnijim dnevnim događa jim ji m a, tim ti m e ka kaoo d a j e izv iz v r šen še n a n a š a ob obve veza za i isp is p u n jen je n n aš neodgodiv zadatak politizacije masa. Naprotiv, politizacija znači pokretanje i buđenje misli, znači rađanje misli. Ili, kao što je govorio Cesaire, »otkrivanje duša«. Politizirati
115
mase nije i ne može biti isto što i držati im političke go vore, nego znači založiti se s najvećom strašću da one shva te kako sve ovisi o njima, kako su svi naši neuspjesi i us pjesi pj esi njih nj ihov ovaa zasluga, zaslug a, ka kako ko ne postoji post oji demiur dem iurgg niti ni ti tako velik čovjek koji bi bio odgovoran za sve, nego da je narod sam demiurg, a da su čarobnjakove ruke zapravo samo ruke naroda. Da bi se te misli oživotvorile, da bi u punom smislu postale djelotvorne, ponovimo to i ovom prilikom, potr po treb ebno no je da obavimo obavi mo p o tpun tp unuu decent dec entral raliza izaciju ciju.. Nepre Nepre stano održavanje veza vrha s bazom i baze s vrhom treba da bude temeljno načelo kojega se moramo strogo pridrža vati, i to ne iz formalnih razloga, nego jednostavno zato što pošt po štov ovan anje je tog na načela čela os osig igur urav avaa na našš us uspj pjeh eh i pobjedu. pobjed u. Iz baze ba ze p rist ri stiž ižuu nov novee sn snage age ko koje je po pokr kreću eću v rh i na dijale dij alekti ktički čki ga način osposobljavaju da učini još jedan skok naprijed. To smo mi Alžirci vrlo brzo shvatili, jer se ni jedan član bilo ko koje je orga or ganiz nizac acije ije n a v r h u ne bi mogao poh pohval valiti iti da je zaslužan za i jedan spasonosan pothvat. U Alžiru se bori upravo baza, svjesna je da bez njezine svakodnevne, heroj ske i teške borbe vrh ne bi mogao opstati. Kao što zna i to da bi se baza bez vrha i uprave rasula, razjedinila i po stala anarhična. Ugled i snagu rukovodstvo može crpsti samo od naroda koji se bori. Doslovno rečeno: narod je taj koji slobodno bira svoje rukovodstvo, a nije rukovodstvo ono koje trpi narod. Mase moraju biti svjesne da vlada i partija služe njima. Dostojanstven narod, to znači narod svjestan svojega do stojanstva, nikad ne zaboravlja tu istinu. Za vrijeme kolo nijalne okupacije narodu su govorili kako je potrebno da za pobjedu ljudskog dostojanstva dade i život. Uskoro su afrički narodi shvatili da im dostojanstvo ne osporava sa mo okupator i da dostojanstvo i suverenitet imaju istu vri jedn je dnos ost.t. J e r, zaprav zap ravo, o, do dost stoja ojans nstve tvenn i slobodan sloboda n narod nar od ujed uj ed no je i suveren. Dostojanstven je narod odgovoran narod. I ničemu ne vodi nastojanje da se »pokaže« kako su afrič ki narodi nezreli i nedorasli. Svaka vlada i partija imaju narod kakav»zaslužuju. A kad-tad narod će imati vladu kakvu zaslužuje. Konkretno iskustvo u nekim krajevima potvrđuje ta na ša stajališta. Događa se da se borci na sastancima, rješava jući ju ći teške teš ke problem pro bleme, e, služe služ e formulo form ulom: m: »nema drug dr ugee ne ne go ...«. Ta voluntaristička skraćenica, u kojoj opasno pre vladava spontanost, pojednostavnjujući sinkretizam, odsut nost intelektualne razrade, često igra presudnu ulogu. Kad
116
god naiđemo na borca koji neće da na sebe preuzme odgo vornost, nije dovoljno da ga samo upozorimo kako je po griješio. Potrebno ga je učiniti odgovornim, pozvati ga da svoja razmišljanja razvije do kraja i da se sam osvjedoči koliko je taj njegov stav »nema druge nego ...« okrutan, neljudski i u krajnjoj liniji besmislen. Nitko, ni rukovodi lac ni borac, nije čuvar istine. U lokalnim zbivanjima tra ženje istine zajednički je posao. Neki imaju bogatija iskus tva, brže razmišljaju, imali su već prije prilike misaono pove po veza zati ti m no noge ge po poja jave ve.. Ali Al i m o r a ju p azit az itii d a ne p o tisn ti snuu narod, jer uspjeh prihvaćenih odluka zavisi od usklađenog i svjesnog zalaganja cijelog naroda. Nitko se ne može izvu ći iz igre. Svi će biti ili ubijeni ili mučeni, a u nezavisnoj zemlji svi će gladovati, bolovati od iscrpljenosti. Kolektiv na borba pretpostavlja kolektivnu odgovornost baze i kole gijalnu odgovornost vrha. Da, potrebno je da svi budu obi lježeni borbom koja se vodi za opće dobro. Nema čistih ruku, nema nevinih, nema promatrača. Svi mi blatimo ru ke u močvarama našeg tla i tonemo u sablasnu prazninu koja vlada u našim glavama. Onaj tko je samo gledalac kukavica je i izdajica. Dužnost je svakog rukovodstva da iza sebe ima mase. Da bi mase dale pristanak, potrebno je da budu svjesne, da shvate ulogu koja im je namijenjena, ukratko: da do stignu barem početni stupanj intelektualnog poimanja. Na rod se ne smije opčiniti i dopustiti da njime ovladaju emo cije i zbunjenost. Samo one nerazvijene zemlje kojima na čelu stoji revolucionarna elita proizašla iz naroda omogu ćuju danas masama da stupe na povijesnu scenu. Ali, po navljamo još jedanput, bitno je da se energično i konačno suprotstavimo stvaranju nacionalne buržoazije, odnosno po vlaštene kaste. Politizirati mase znači predočiti i približiti svakom pojedincu cijelu naciju. Znači učiniti da nacional no iskustvo postane iskustvo svakog pojedinog građanina. Kao što je dobro kazao predsjednik Seku Ture u svojoj po ruci drugom kongresu afričkih pisaca: »U području misli čovjek ima pravo da sebe smatra mozgom svijeta, ali u konkretnom životu, gdje svaki zahvat zadire u fizički i du hovni bitak, samo je svijet mozak čovjeka, jer se upravo na tom planu zbiva totalizacija snaga i misaonih jedinica, je j e r u n u t a r tih ti h o k v ira ir a d jelu je luju ju r azv az v o jne jn e i n a p red re d n e snage, sna ge, ostvaruje se njihovo jedinstvo i postiže konačan zbroj inte lektualnih vrednota čovjeka.« Upravo stoga što je nacio nalno, to jest što predstavlja kariku u spletu nacionalnog
117
zbivanja, individualno iskustvo prestaje biti pojedinačno, ograničeno i usko iskustvo i može se uzdignuti na visinu nacionalne i svjetske istine. Kao što je u toku borbe svaki borac bor ac bio usko povezan povez an sa čitavom nacijom, tako je i u raz ra z doblju nacionalne izgradnje potrebno da svaki građanin u svim svojim svagdanjim akcijama bude povezan s cijelom nacijom, da neprestano utjelovljuje dijalektičku istinu na cije, da ovdje i sada želi pobjedu cjelovita čovjeka. Ako izgradnja nekoga mosta ne pridonosi obogaćenju svijesti njegovih graditelja, bolje je da se takav most ne izgradi i da građani i dalje prelaze rijeku plivajući ili na splavu. Most ne smije pasti s neba, ne smije biti nametnut društvu višom silom, naprotiv, on treba da bude djelo mišića i svi jest je stii građ gr ađan ana. a. Sigur Sig urno no je da će biti bi ti po potre trebn bnii inženj inž enjeri eri i a r hitekti, ponekad sve odreda stranci, ali bitno je da odgo vorni domaći partijski radnici budu prisutni kako bi se tehnika infiltrirala u opustjele mozgove građana i da most sa svim pojedinačnostima i u cjelini bude prihvaćen, shva ćen i izveden. Potrebno je da ga građanin doživi kao nešto što pripada njemu. Tek tako sve postaje moguće. Vlada koja za sebe tvrdi da je nacionalna mora preuzeti na sebe odgovornost za čitavu naciju, a u nerazvijenim ze mljama jedan od najvažnijih sektora nacionalnog života upravo je omladina. Potrebno je uzdizati i razvijati svijest omladinaca, jer su to budući borci naše narodne vojske. Ako se obavi taj zadatak osvješćivanja omladine, ako na cionalni savez omladine ispuni svoj zadatak uključivanja omladine u naciju, moći će se izbjeći pogreške koje su opteretile, pa čak i ugrozile budućnost republika Latinske Amerike. Vojska nije nipošto ratna škola, nego škola u kojoj građani stječu svijest, to je politička škola. Vojnik zrele nacije nije plaćenik nego građanin koji oružjem štiti svoj narod. Stoga je bitno da vojnik bude svjestan činjenice da služi domovini, a ne oficiru, kako god ovaj bio častan. Treba iskoristiti civilne i vojne nacionalne institucije radi uzdizanja nacionalne svijesti, detribalizacije i ujedinjava nja. U nerazvijenim zemljama potrebno je što prije mobili zirati i žene i muškarce. Nerazvijena zemlja ne smije ići stopama feudalnih tradicija i davati prednost muškarcima na račun žena. Ženama mora biti omogućeno, i to ne samo u pojedinim ustavnim odredbama nego u svagdašnjem ži votu, da ravnopravno s muškarcima dobiju svoje mjesto u tvornicama, tvornicam a, u školama, školama, u skupštinama. Č injenica injenica da zapad ne zemlje svoje borce smještaju u kasarne još uvijek ne
118
znači da je to i najbolje rješenje. Nije potrebno militarizirati regrute. Služba može biti civilna ili vojna, ali bitno je da svaki sposoban građanin bude spreman da se u svakom trenutku uključi u borbenu jedinicu i da brani nacionalne i socijalne tekovine. Regrute treba uključiti u velike akcije i radove koji su od opće koristi. Vojsci treba onemogućiti da se pretvori u nezavisnu organizaciju koja će se kad-tad, upravo zato što je be besp spos osle lenn a i bez z a d a tak ta k a , po početi četi b a v iti it i p o litik li tikoo m i u g r o žavati vlast. Upravo zato što neprestano antišambriraju vlastima, salonski generali sanjaju o puču. To se može spri ječiti je čiti samo sa mo po polit litiz izac acij ijom om,, od odno nosn snoo n acio ac ionn aliz al izac acijo ijom m vo vojsk jske. e. Također je važno pojačati civilne jedinice. U slučaju rata cijela se nacija svrstava u borbene ili radne jedinice. Ne bi smjeli postojati profesionalni vojnici, a broj profesionalnih oficira trebao bi se svesti na najmanju mjeru, prije svega zato što se oficiri vrlo često biraju među akademski obra zovanim građanima koji bi mogli biti mnogo korisniji na drugim dužnostima: inženjer je tisuću puta potrebniji na ciji od oficira. Osim toga i zato što je potrebno spriječiti stvaranje kastinskog duha. U prethodnom razlaganju po kazali smo kako se nacionalizam, ta uzvišena pjesma koja je m ase as e po podd izal iz alaa n a b o r b u p r o tiv ti v u g n jeta je tača, ča, r a s p a d a po pošto što je izb iz b o ren re n a ne neza zavi visn snos ost.t. N acio ac ionn aliz al izam am n ije ij e n i po poli liti tička čka do dok k trina ni program. Ako zaista želimo zaštititi vlastitu zemlju od preživjelih nazora, od zastoja i lomova, potrebno je u najkraće vrijeme političkom i društvenom sviješću prevla dati nacionalnu svijest. Nacija i postoji samo kao program što ga je izradilo revolucionarno rukovodstvo, a mase ga s oduševljenjem smiono i vješto provode u život. Nacionalna stremljenja moraju biti neprestano u kontekstu općih zbi vanja svih nerazvijenih zemalja. Borba protiv gladi i mračnjaštva, protiv bijede i embrionalne svijesti mora biti pri sutna i u duhu i u mišićima žena i muškaraca. Rad masa i volju da nadvladaju nevolje zbog kojih su stoljećima bili odvojeni od duhovne povijesti čovjeka treba prenijeti na sve nerazvijene narode. Među nerazvijenim narodima po stoji neka vrst kolektivnog nastojanja, zajedničke sudbine. Treći svijet ne zanimaju vijesti o ženidbi kralja Baudouina ili o skandalima talijanske buržoazije. Mi se prije svega želimo upoznati s argentinskim i burmanskim iskustvima u bo b o rbi rb i p r o tiv ti v n ep epis ism m e n o sti st i ka kaoo i s d ikta ik tato tors rskk im n a m jer je r a m a vladajućih krugova. Ti nam podaci daju snagu, znanje i udesetorostručuju našu efikasnost. Kao što se vidi, vladi
119
koja istinski želi politički i socijalno osloboditi svoj narod potr po treb eban an je prog pr ogra ram m , ekono ekonomski mski progra pro gram, m, ali i do dokt ktrin rinaa o raspodjeli dobara i o društvenim odnosima. Zapravo, po trebno je izgraditi koncepciju čovjeka i budućnosti čovje čanstva, a to znači da ni jedna demagoška formula ni bilo kakvo ortačenje s bivšim osvajačem ne može zamijeniti prog pr ogra ram m . Na Narod rodii koji koj i su u po početku četku nesvjesni nes vjesni,, ali koji ubrzo po p o sta st a ju sve svjes svj esnij niji,i, na nasiln silnim im će pu putem tem zaht za htije ijeva vati ti taj prog pr ogra ram m . A frički fri čki i os osta tali li ne nera razv zvije ijeni ni narodi nar odi,, sup suprot rotno no od onoga što se obično o njima misli, vrlo brzo stječu političku i društvenu svijest. Međutim, postoji opasnost, a to se često i događa, da tu svijest steknu i prije nacionalne faze. Stoga se u nerazvijenim zemljama mogu sresti nasilni zahtjevi za socijalnom pravdom koji su paradoksalno povezani sa često veoma primitivnim tribalizmom. Nerazvijeni se narodi po našaju kao izgladnjeli ljudi. A to znači da su odbrojeni da ni onima koji provode raskošan život u Africi. Željeli bismo reći da njihova vlast ne može trajati vječno. Buržoazija koja krijepi mase isključivo nacionalizmom promašila je svoju ulogu i neizbježno sve češće zapada u niz neprilika. Ako nacionalizam nije razjašnjen, obogaćen i produbljen, ne preraste li u najkraće vrijeme u političku i društvenu svijest, u humanizam, on vodi u slijepu ulicu. Buržoasko vodstvo nerazvijenih zemalja ograničava nacionalnu svijest na puki formalizam. Samo masovno zalaganje muškaraca i žena na svjesnom i plodnom izvršavanju zadataka može toj svijesti dati sadržaj i čvrstoću. Tad zastava i vladina pal p alača ača p r e s taju ta ju b iti it i simbolim sim bolimaa nacije nac ije.. Na Nacija cija na napu pušt štaa ta rasvijetljena i izvještačena mjesta i povlači se na selo koje joj d a je život živ ot i snagu. sna gu. Živi Živ i izraz izr az na naci cije je p reds re dsta tavl vlja ja po pokr kre e nuta svijest čitavog naroda, jedinstvena i svjesna praksa muškaraca i žena. Zajednički izgraditi budućnost znači pri hvatiti odgovornost u povijesnoj mjeri. Inače dolazi do anarhije, represije plemenskih stranaka, federalizma, itd. Ako želi biti doista nacionalna, nacionalna vlada mora vla dati s pomoću naroda i za narod, za obespravljene i s po moću njih. Ni jedan vođa, kakva god bila njegova vrijed nost, ne može zamijeniti narodnu volju, a nacionalna vlada, pr p r ije ij e nego što se poč počne ne b rin ri n u ti za svoj među me đuna naro rodn dnii ugled, dužna je vratiti dostojanstvo svakom pojedinom građaninu, unijeti red u njegove misli, ispuniti mu oči humanim prizo rima, stvoriti ljudski krajolik nastanjen svjesnim i suvere nim ljudima.
120
4. O nacionalnoj kulturi
Da b ism is m o sud su d jelo je lovv a li u a frič fr ičkk o j r e voluciji, nije dovoljno da napišemo re volucionarnu pjesmu, nego da zajedno s narodom stvaramo tu revoluciju. S narodom će doći i pjesme, same od sebe. Da bism bi smoo o stv st v a r ili il i a u ten te n tič ti č n u a kc kcij ijuu , po p o tre tr e b n o j e da i sam sa m i b u d emo em o ž ivi iv i dio A f r i k e i n jez je z ine in e m isli is li,, dio n a rodn ro dnee sna sn a ge mobilizirane u svrhu oslobođenja, napretka i sreće Afrike. Izvan ove jedi ne borbe nema mjesta ni za jednog umjetnika ili intelektualca koji bi htio biti angažiran i do kraja mobiliziran zaje za jedn dnoo s n a rod ro d o m u v e l i k o j bici bic i A f r i ke i cijelog patničkog čovječanstva. SEKU TURE1
Svaki je naraštaj dužan, tapkajući kroz relativnu tamu, otkriti svoje poslanje, ispuniti ga ili iznevjeriti. U nerazvi jen je n im zem ze m ljam lj am a p r i jaš ja š n j e s u se g e n e r a c ije ij e m o r ale al e isto is todo dob b no odupirati kapitalizmu, koji ih je razjedinjavao, i pripre mati sazrijevanje današnje borbe. Mi, koji se sad nalazimo u srcu borbe, moramo napustiti svoje stare navike da obezvrednjujemo djelo otaca i da se pretvaramo kao da ne shvaćamo njihovu šutnju i pasivnost. Oni su se borili kako 1. Le leader politi po litiqu quee considćrć consi dćrć comm co mmee le repr re pris isen enta tant nt d’une culture. Referat na drugom kongresu crnačkih pisaca i umjetnika, Rim, 1959.
121
su najbolje znali i mogli, s oružjem koje su tada imali, a razloge zbog kojih njihova borba nije naišla na odjek u međunarodnoj areni treba tražiti u bitno različitoj među narodnoj političkoj situaciji, a manje u pomanjkanju heroizma. Bilo je potrebno da mnogi kolonizirani izjave: »Tako to ne može dalje.« Bilo je potrebno da se pobune mnoga plemena, da se uguši mnogo rasplamsalih ustanaka, da se suzbije mnogo demonstracija, pa da mi danas može mo s takvom sigurnošću vjerovati u pobjedu. Mi koji smo odlučili slomiti kičmu kapitalizma imamo povij po vijesn esnuu ulogu da us usm m jera je rava vam m o sve pobune, sve oč očajnič ajničke ke čine, sve u krvi suzbijene ili ugušene pokušaje. U ovom dijelu naše rasprave razmatrat ćemo legitim nost zahtjeva neke nacije, pitanje koje smatramo za te meljno. Treba priznati da politička stranka koja mobilizira narod ne vodi baš previše računa o toj legitimnosti. Poli tičke stranke polaze od doživljene stvarnosti i isključivo u ime te stvarnosti koja pritišće sadašnjost i budućnost muš karaca i žena pozivaju na akciju. Politička partija može čak i potresnim riječima govoriti o naciji, ali ono što nju zanima jest prije svega da narod koji je sluša uvjeri kako se, želi li da postoji, mora uključiti u borbu. Danas već znamo kako kolonijalizam u prvoj fazi nacio nalne borbe pokušava ekonomskim mjerama otupjeti oštri cu nacionalnih zahtjeva. Već na prve postavljene zahtjeve kolonijalizam odgovara lažnim razumijevanjem priznava jući ju ći s na nagla glaše šeno nom m skromn skro mnošću ošću da zemlja zem lja trp tr p i zbog teške zaostalosti koja zahtijeva da se učine značajni ekonomski i društveni zahvati. Zaista se i događa da neke spektakularne mjere, kao što je o tva tv a ran ra n je pon ponekog ekog rad ra d iliš il išta ta za nezaposlene, nezaposlen e, odgode za koju godinu kristalizaciju nacionalne svijesti. Ali prije ili kasnije kolonijalizmu biva jasno da nije kadar provesti ta kve ekonomske i socijalne mjere koje bi zadovoljile težnje koloniziranih masa. Pa i što se tiče želuca, kolonijalizam daje dokaz više svoje urođene nemoći. Kolonijalna država vrlo brzo spozna kako će je nastojanje da nacionalne parti je razo ra zoru ruža ža na isklju isk ljučivo čivo ekono ekonomskom mskom po podr dručju učju prisil pr isiliti iti na ustupke koje nije htjela učiniti ni na svom vlastitom teri toriju. I stoga nije slučajno što danas posvuda cvate Cartierova doktrina. Gorčina koju razočarani Cartier pokazuje prema tvrdo glavosti Francuske da uza se veže ljude za koje će morati da se brine, dok toliki Francuzi žive u bijedi, zorno prika
122
zuje nemoć kapitalizma da provede nesebičan program po moći i podrške. Stoga se ne smije više gubiti na vremenu po p o n av avlj ljaj ajuu ći d a je bo bolj ljee b iti it i g lad la d an i častan čast an,, neg negoo sit, ali al i tuđi sluga. Obrnuto, moramo napokon shvatiti da je kolo nijalizam nesposoban'koloniziranom narodu priskrbiti ta kve materijalne uvjete života koji bi ga učinili neosjetlji vim za vlastito dostojanstvo. dostojanstvo. Č im kolonijalizam postane svjestan opasnosti u koju bi mogao upasti zbog svojih tak tičkih socijalnih reforma, ponovno se oslanja na svoje stare reflekse, pojačava policijske snage, šalje vojne trupe i us po p o sta st a v lja lj a ter te r o ris ri s tičk ti čkii r ežim ež im k o ji b o lje lj e od odgg o v ara ar a njeg nj egov ovim im interesima i njegovoj psihologiji. JJ krilu političkih stranaka, najčešće na njihovoj peri feriji, javljaju se kolonizirani intelektualci. Zahtjev za na cionalnom kulturom, isticanje postojanja te kulture za te je ljude privilegirano borbeno područje. Dok političari razvi jaju ja ju sv svoj ojuu d jela je latn tnoo s t n a p o d r u čju zb zbilj ilje, e, d o tle tl e se i n tele te lekk tualci smještavaju u povijesne okvire. Kolonijalizam će vr lo malo poduzeti protiv intelektualaca koji su odlučili da se grubo suprotstave kolonijalnoj teoriji o pretkolonijalnom ba b a r b a r stv st v u , to p r i je što su idej id ejee k o je r a z v ija ij a t a m lad la d a kolo kol o nizirana »inteligencija« potekle od specijalista iz metropole. Stoga je suvišno isticati kako su već prije nekoliko deset ljeća brojni evropski učenjaci uglavnom rehabilitirali afrič ku, meksičku i peruansku civilizaciju. Mnoge je zapanjila strast s kojom su kolonizirani intelektualci branili postoja nje nacionalne kulture. Ali tko osuđuje tu pretjeranu strast zaboravlja začudo da je njegova psiha, njegovo ja sigurno zaštićeno francuskom ili njemačkom kulturom koje su već dale dovoljno dokaza o svome postojanju i koje nitko ne spori. Dopuštam da na egzistencijalnom planu potvrda o ne kadašnjem postojanju astečke civilizacije ne može imati nikakva utjecaja na prehranu današnjeg meksičkog seljaka. Dopuštam da svi mogući dokazi koji bi se mogli predočiti kao potvrda o nekadašnjem postojanju bogate civilizacije Songhaija ne mogu izmijeniti činjenicu da su današnji Songhai pothranjeni, da su nepismeni, da lebde između ne ba i zem ze m lje p r a z n ih g lav la v a i s lije li jepp a po pogl gled eda. a. A li ka kaoo što smo više puta istaknuli, to strastveno traganje za nacionalnom kulturom nalazi svoje opravdanje u težnji svih kolonizira nih intelektualaca da se distanciraju od zapadne kulture iz straha pred opasnošću da se u njoj ne izgube. Pošto su svjesni da su već na putu da se izgube, odnosno da budu
123
izgubljeni za svoj narod, ti se ljudi strastveno i bezumno vraćaju najdrevnijim pretkolonijalnim iskonima svoga na roda. Učinimo još korak dalje. Nije isključeno da je ta strast i ta bjesomučnost posljedica skrivenih nada da ćemo — napustivši ovu našu sadašnju bijedu, ovaj prezir prema sebi samima, ovaj život pun odricanja i samozataje — otkriti divno i raskošno razdoblje koje će nas i u vlastitim očima i u očima drugih podići i vratiti nam dostojanstvo. Ponavljam: odlučio sam otići vrlo daleko u svojim slutnja ma. Kolonizirani su intelektualci, možda i nesvjesno, odlu čili krenuti što dublje u prošlost upravo zato što nisu mogli osjetiti nikakvu ljubav prema suvremenoj povijesti svojega naroda niti su se mogli oduševiti njegovim trenutnim bar barst ba rstvo vom. m. Nema Nem a sumnj sum nje, e, oni su s izuzetnim izuz etnim oduševljen oduše vljenjem jem otkrili kako ta prošlost nije nipošto sramna, nego obrnuto: da je časna, slavna i dostojanstvena. Polaganje prava na nacionalnu kulturnu prošlost ne znači samo rehabilitaciju, ne služi samo kao opravdanje za buduću nacionalnu kultu ru. Ona je od presudnoga značenja za psiho-afektivnu rav notežu koloniziranog. Zar već nismo pružili dovoljno doka za o tome kako se kolonijalizam ne zadovoljava samo time da nametne svoj zakon sadašnjosti i budućnosti potlačene zemlje. Njemu nije dovoljno što je narod bacio u lance, što je njego nje govv mozak moz ak lišio svakog sva kog ob oblik likaa i sadr sa drža žaja ja.. Perverz Per verznošnošću svoje logike okomljuje se na prošlost potlačenog naroda, iskrivljuje je, unakažava i ništi. Taj pothvat da se obezvri jedi je di pret pr etko kolo loni ni jaln ja lnaa po povi vije jest st dob dobiva iva da dana nass svoje dija di jalek lektič tič ko značenje. Kad pomislimo na sve napore koji su uloženi kako bi se postiglo kulturno otuđenje, toliko značajno za kolonijal no razdoblje, postaje nam jasno da ništa nije bilo prepušte no slučaju i da je zadnji cilj kojemu je svjesno težila kolo nijalna dominacija bio: uvjeriti domoroce kako ih je kolo nijalizam izvukao iz mraka i kako bi odlazak kolona za njih značio povratak na barbarstvo, na život gomile, čopora. Kolonijalizam dakle nije nastojao da u podsvijesti domo rodaca bude doživljen kao neka blaga i dobroćudna majka koja štiti svoje dijete od neprijatelja što ga okružuju, nego kao majka koja neprestano sprečava neko u biti bolesno dijete da počini samoubojstvo, da se pusti na volju svojim zloćudnim instinktima. Kolonijalna majka štiti dijete od njega samoga, od njegova ja, od njegove fiziologije, biolo gije i njegove ontološke zle kobi.
124
U takvoj situaciji zahtjevi koloniziranog intelektualca ne znače luksuz, nego smišljen program. Kolonizirani inte lektualac koji se bori na području legitimnosti, koji želi pre p redd o čiti dok dokaze aze,, k o ji j e s p r e m a n d a se sv svuče uče do go gola la ka kako ko bi što bo bolj ljee p r ikaz ik azao ao p o v ijes ij estt sv svoj ojeg egaa tije ti jela la,, p r isil is ilje jenn je da pr p r o n ikn ik n e u d u b inu in u v las la s tito ti togg a n aro ar o d a. Takvo pronicanje nema isključivo nacionalni značaj. Kolonizirani intelektualac, koji je odlučio povesti borbu pr p r o tiv ti v k o lon lo n ijal ij alis isti tički čkihh laži, laž i, v o d it će t u b o rbu rb u za cijel ci jelii kontinent. Prošlost postaje vrednota. Kultura koja je istrg nuta iz prošlosti da bi zablistala u punom sjaju nije kultu ra njegove zemlje. Jer ni kolonijalizam u svojim nastoja njima da obezvrijedi autohtonu kulturu nije vodio računa o različitostima, nije prestajao ponavljati da je crnac div ljak, a za njega crnac nije ni Angolac ni Nigerijac. On je uvijek govorio samo o crncu. Za kolonijalizam taj je pro strani kontinent bio samo leglo divljaka, zemlja kojom ha ra praznovjerje i fanatizam, zemlja osuđena na prezir, pro kleta od Boga, zemlja ljudoždera, zemlja crnaca. Osuda poga po gađa đa čitav čit av k o n tin ti n e n t. K o lon lo n ija ij a list li stičk ičkaa t v r d n ja da je mračnjaštvo obilježje pretkolonijalnog razdoblja odnosi se na cijelu Afriku. Nastojanja koloniziranog da se rehabili tira i oslobo oslobodi di kolonijalističkih okova odvija se u jednakim jedna kim odnosima u kojima kolonijalizam vrši svoje pritiske. Kolo nizirani intelektualac koji je, duboko proniknuvši u zapad nu kulturu, odlučio navijestiti postojanje jedne druge kul ture, ne čini to nikad u ime Angole ili Dahomeja. Kultura koja se potvrđuje na taj način afrička je kultura. Crnac, koji nikad nije bio toliko crnac koliko je postao pod domi nacijom bijelaca, kad odluči da stvara kulturu, da je po tvrdi, dolazi do spoznaje kako mu povijest određuje točno pod po d ručje ru čje d jela je latn tnoo sti, st i, k ak akoo m u u k a z u je n a o d ređ re đ en enii p u t i kako je njegova zadaća otkriće crnačke kulture. Ne može se po pore reći ći d a su u p r a v o E v rop ro p lja lj a n i b ili il i i o sta st a li najodgovorniji za taj rasistički element u mišljenju ili ba rem u metodi mišljenja i da su neprestano suprotstavljali bij b ijel eluu k u l t u r u d r u g im » n e k u ltura ltu ram m a« a«.. K olon ol onija ijaliz lizam am n ije ij e želio gubiti vrijeme da opovrgava jednu po jednu kulturu različitih nacija. Stoga će i kolonizirani odmah odgovoriti u ime cijelog kontinenta. Posljednjih desetljeća književnost u Africi nije nacionalna, ona je crnačka. Pojam crnačke soli darnosti afektivna je ako ne i logična antiteza uvredama što ih je bijeli čovjek nanio ljudstvu. Samo je ta crnačka solidarnost, koja se suprotstavila preziru bijelaca, imala
125
snagu da ukloni zabrane i prokletstva. Kad su se gvinejski i kenijski intelektualci našli pred općim ostracizmom, pred sinkretističkim prezirom ugnjetača, njihova nova reakcija bila bi la je da se dive div e sebi i da se op opjev jevaju aju.. Bezuv Be zuvjet jetnu nu afirm af irma a ciju evropske kulture zamijenila je bezuvjetna afirmacija afričke kulture. Pjesnici proroci »crnoga svijeta« suprotsta vit će staru Evropu mladoj Africi, dosadni razum poeziji, sputavajuću logiku razigranoj prirodi; s jedne je strane krutost, ceremonija, protokol, skepticizam, s druge naiv nost, nemir, sloboda, pa i bujnost. Ali i neodgovornost. Crnački pjesnici proroci ubrzo prelaze granice konti nenta. Već se čuju iz Amerike crnački glasovi koji se uklju čuju u tu himnu i pjevaju je s još većom snagom. »Crni svijet« se rađa, i Busija iz Gane, Birago Diop iz Senegala, Hampate Ba iz Sudana, Saint-Clair Drake iz Chicaga spremni su da potvrde postojanje zajedničkih veza i istovetnih smjernica smjernica.. U tom je smislu poučan i primjer arapskog svijeta. Zna se da je većina arapskog teritorija bila pod kolonijalnom prev pr evlaš lašću. ću. Ko Kolon lonija ijaliz lizam am je u tim po podr dručjim učjimaa primijenio primij enio iste metode kako bi u glave domorodaca dobro utuvio da je u p retk re tkol olon onija ijaln lnoj oj po povi vijes jesti ti vladal vla daloo barba bar bars rstv tvo. o. Borba za nacionalno oslobođenje bila je popraćena pojavom po znatom pod imenom buđenja islama. Strast s kojom su su vremeni arapski pisci podsjećali narod na slavna razdoblja arapske povijesti odgovor je na laži okupatora. Narod se upoznaje s velikim imenima arapske književnosti, nekadaš nja arapska civilizacija ističe se s istim žarom i zanosom kao i afričke civilizacije. Arapski su lideri pokušali oživjeti utjecaj slavnog Dar E1 Salama koji je tako snažno svijetlio u dvanaestom, trinaestom i četrnaestom stoljeću. Na politi pol itiččko kom m plan pl anuu A raps ra pski ki savez od odjel jelot otvo voru ruje je tu vo lju za preuzimanjem povijesnog nasljeđa i teži da ga uzdi gne do najvišeg stupnja. Danas se arapski liječnici i pjesni ci, unatoč granicama, povezuju u težnji da stvore novu arapsku kulturu i civilizaciju. U ime arapstva ti se ljudi ujedinjuju, u to ime nastoje i misliti. Pa ipak, u arapskom je s v ijetu ije tu na nacio ciona naln lnii osjećaj sačuvao živost i pod kolon kol onijal ijal nom prevlašću kakva se ne može sresti u Africi. Stoga i nema u Arapskom savezu one neposredne bliskosti među ljudima. Obrnuto, paradoks je da svatko nastoji opjevati dostignuća vlastite nacije. I upravo zato što se kulturni fenomen oslobodio neizdiferenciranosti u kojoj se on javlja u afričkom svijetu, Arapi ne uspijevaju uvijek zatomili 1 26
svoju individualnost pred zajedničkom stvari. Kulturni do življaj pak nije nacionalan, nego arapski. Nije još pitanje u tome da se osigura nacionalna kultura, da se pokrenu poj p ojed edin inee na naci cije je,, ne nego go d a se p r i h v a t i a rap ra p s k a ili il i a f ričk ri čkaa k u l tura nasuprot sveopćoj osudi ugnjetača. Opaža se da su afrički i arapski zahtjevi intelektualca kolonizirane zemlje sinkretistički, da se postavljaju u ime čitavog kontinenta, dok arapski imaju i svjetske razmjere. Povijesni uvjeti koji su afričke intelektualce prisilili da rasno obilježe svoje zahtjeve, da više govore o afričkoj ne go o nacionalnoj kulturi, odvesti će ih u slijepu ulicu. Uzmi mo kao primjer slučaj Afričkog društva za kulturu. To su društvo osnovali afrički intelektualci u želji da se međuso bno u po pozn znaj aju, u, d a izm iz m ijen ije n e i sk skuu s tva tv a i r e z u lta lt a te istr is traa ž iva iv a n ja. ja . Cilj je dakle toga društva bio da se potvrdi postojanje afri čke kulture, da se ona odredi u okviru danih nacija, da se ukaže na unutarnje kretanje svake pojedine nacionalne kulture. Istodobno to je društvo imalo i drugu zadaću: da stane uz bok Evropskog društva za kulturu koje prijeti da se pretvori u svjetsko društvo za kulturu. U osnovi te odlu ke bila je dakle zabrinutost i nastojanje da budemo prisut ni i dobro naoružani u svjetskom susretu, naoružani kultu rom koja se rodila iz utrobe afričkog kontinenta. No usko ro će se pokazati kako je to društvo, nesposobno da odgo vori na tolike zadatke, svoju djelatnost svelo na ekshibi cionizam: pokazati Evropljanima da postoji afrička kultu ra, suprotstaviti se njihovoj nasrtljivosti i narcisizmu, to će uglavnom biti stav članova tog društva. Pokazali smo da je takav stav razumljiv i da se može opravdati kao reak cija na laži evropskih intelektualaca. Ali izopačenost cilje va toga društva postaje još teža s razradom pojma crnstva (negritude). Afričko društvo postat će kulturno društvo crnoga svijeta i dovest će do uključenja dijaspore crnaca, a to znači do uključenja milijuna Crnaca rasutih po ame ričkom kontinentu. Crnci u Sjedinjenim Državama, u Centralnoj i Latinskoj Americi osjetili su stvarnu potrebu da se priključe matič nojj ku no kulturi. lturi. Njihovi problem i nisu se bit b itnn o .razlikovali razlikov ali od pro p robb lem le m a a fričk fr ičkih ih crn cr n aca. ac a. A m eričk er ičkii b ijel ij elci ci n isu is u se p r em a njima ponašali drukčije od bijelaca što su tlačili afričke crnce. Vidjeli smo kako su Evropljani navikli da sve crnce trpaju u isti koš. Za vrijeme prvog kongresa Afričkog dru štva za kulturu, koji je održan godine 1956. u Parizu, ame rički su Crnci spontano pomislili da su njihovi problemi
127
istovjetni s problemima njihove afričke braće. Govoreći o afričkim civilizacijama, afrički su intelektualci smatrali da su nekadašnji robovi ipak uživali kakva-takva građanska pra pr a v a. Međutim Me đutim,, amer am erički ički Crnci Cr nci sve su se više uv uvje jera rava vali li kako se egzistencijalna pitanja što ih oni sebi postavljaju ne podudaraju s pitanjima pred kojima su se našli afrički crnci. Crnci iz Chicaga nalikovali su na Nigerijce ili Tanganjikance samo po tome što su se svi određivali u odnosu na bijelce bije lce.. Ali, na nako konn tih ti h p r v ih usp uspor ored edab aba, a, čim se sub subje jekt ktiv iv nost primirila, američki su Crnci primijetili da su objektiv na pitanja bitno različita. Autobusi slobode kojima američ ki Crnci i bijelci nastoje potisnuti rasnu diskriminaciju, po svojim načelima i po svojim ciljevima, imaju malo zajed ničkog s herojskom borbom angolskog naroda protiv mrs koga portugalskog kolonijalizma. Stoga su, u toku rada drugog kongresa Afričkog društva za kulturu, američki Crnci odlučili osnovati Američko društvo crnih intelektua laca. Crnačko jedinstvo naišlo je dakle na prve zapreke u poja po java vam m a ko koje je u k a zu zuju ju na ljud lju d sk skuu povijesnost. povijes nost. Crnač Crna čka kultura, crnačkoafrička kultura raspala se na mnoštvo kul tura, jer su ljudi koji su postavili sebi za cilj da je oživo tvore uvidjeli kako je svaka kultura prije svega nacionalna i da se problemi Richarda Wrighta i Langstona Hughesa bitn bi tnoo r azli az likk u ju od prob pr oble lem m a Leopolda Leop olda Seng Se nghor horaa i Joma Jom a Kenyatte. I neke arapske države, koje su prve intonirale veliku himnu arapskog preporoda, morale su uvidjeti da su geografski položaj i ekonomska zavisnost njihove zemlje jači ja či od proš pr ošlo lost stii ko koju ju su želje že ljeli li oživjeti. oživ jeti. Stoga su da dana našn šnje je arapske države organski povezane s mediteranskim kultur nim društvim dru štvima. a. Č injenica je da su te države izlo izlože žene ne suvre menim utjecajima, uključene u nove poslovne smjerove, dok su mreže iz velikog arapskog razdoblja iščezle. Ali naj značajnija je činjenica da su politički režimi nekih arap skih država toliko međusobno različiti i tuđi jedan drugo me da je svaki, pa čak i kulturni dodir među njima upra vo nemoguć. Očito je dakle da način na koji se ponekad pristupa pro blem bl emuu k u ltu lt u r e u ne nekim kim zeml ze mljam jamaa može izazvat iza zvatii velike nesporazume. Nekultura crnaca i urođeno barbarstvo Ara pa, ka kako ko to kaže kaž e ko kolon lonijaliz ijalizam, am, m oraj or ajuu logično logično dovesti dovest i do egzaltacije kulturnih pojava, i to ne više nacionalnih nego kontinentalnih i u velikoj mjeri rasnih. U Africi je intelektualčev stav crnačko-afrički ili muslimansko-arapski.
128
Taj stav nema nacionalnog obilježja. Kultura se sve više odvaja od svagdašnjice. Zbija se oko ognjišta užarenih strasti i teško pronalazi konkretne putove, iako bi joj samo oni mogli donijeti plodnost, cjelovitost i punoću. Ako je pothvat koloniziranog intelektualca povijesno ograničen, on ipak uvelike pomaže političarima da izdrže u bo b o rbi rb i i do dokk ažu až u n jez je z inu in u o p rav ra v d an anoo st. st . I s t i n a j e d a n ačin ači n d je je lovanja koloniziranog intelektualca poprima ponekad obi lježje kulta, religije. Ali analiziramo li podrobnije te sta vove, primijetit ćemo kako oni odražavaju svijest o opasnosti što im prijeti da izgube i posljednju vezu s naro dom. To propovijedanje vjere u postojanje nacionalne kul ture zapravo je strastveno i zanosno vraćanje bilo čemu. Da bi se spasio, da bi odolio nadmoćnoj kulturi bijelaca, kolonizirani osjeća potrebu da se vrati nepoznatom iskonu, da se, bilo što bilo, izgubi u tom barbarskom narodu. Upra vo zato što osjeća da postaje sve otuđeniji, odnosno da se pr p r e t v a r a u živ ži v u m e tu s v ih m o gu gućih ćih p r o turj tu rjee čn čnoo s ti k o ja pr p r ije ij e te d a p o sta st a n u n e s a v lad la d ijiv ij ivaa , k o lon lo n izir iz iraa n i se k u ša izvu iz vu ći iz močvare u koju je upao i svojim zadnjim tjelesnim i moralnim snagama preuzima na sebe odgovornost da stvo ri i potvrdi nacionalnu kulturu. Postaje svjestan obveze da pre p reuu zme zm e od odgo govv o rno rn o st za sv svee i za sv svak akog oga. a. Ne p r i s t a j e d a bu b u d e samo sam o b r a n ite it e l j ne nego go su sudd ion io n ik z ajed aj ednn ičke ičk e bo borb rbe, e, i ka kaoo takav ima pravo da ismije svoju kukavičku prošlost. To mukotrpno i bolno kidanje s dosadašnjim životom nužno je. Ne obavi li se to, doći će do izvanredno teških psi p sihh o a fek fe k tiv ti v n ih os osak akaće aćeno nost sti.i. Doći će do l j u d i be bezz ob obale ale,, bez gran gr anic ice, e, be bezz bo boje je,, b ez zav za v ičaja iča ja,, be bezz k o rije ri jenn a , u k r a tko tk o , do anđela. Stoga se ne moramo čuditi ako netko od njih izjavi: »Govorim kao Senegalac i kao Francuz ... kao Alžirac i Francuz ...« Suočen s nužnošću da prihvati dvije na cionalnosti, dvije određenosti, arapski i francuski, nigerij ski i engleski intelektualac, kad zaželi da bude uvjerljiv, odriče se jedne od tih dviju određenosti. Ali ponajčešće kad ne želi ili pak ne može birati, taj intelektualac prona lazi sva povijesna određenja koja su ga uvjetovala i smještava se u »univerzalnu »univerzalnu perspektivu«. Kolonizirani intelektualac baca se dakle s velikom po hlepom na osvajanje zapadne kulture. Poput usvojena dje teta koje neće prestati da istražuje nov obiteljski krug sve dok se u njegovoj psihi ne stvori barem najmanja klica si gurnosti, kolonizirani će intelektualac pokušati sve kako bi evropsku kulturu učinio svojom. Neće se zadovoljiti samo 9 Prezreni h a svijetu
129
time da upozna Rabelaisa ili Diderota, Shakespearea ili Edgara Poea nego će prisiliti svoj um na krajnje sudioniš tvo s tim ljudima. Gospođa nije bila sama Imala Im ala je m uža už a Vrlo otmjena muža On je citirao Racinea i Corneillea I Voltai Vo ltaire reaa i Rousseaua Roussea ua I oca oca Hugoa i mladog mlad og Musseta I Gidea i V a lery le ry ja ja I još jo š mnog mn ogee druge dru ge.1 .1 Ali čim nacionalističke stranke mobiliziraju narod u ime nacionalne nezavisnosti, kolonizirani će intelektualac pone po neka kadd cijelo to us usvoj vojen enoo znanje zna nje,, ko koje je je u jednom jedn om tre tr e nutku doživio kao nešto što ga otuđuje, odbaciti jednim potezom. No mnogo je lakš la kšee izja iz javi viti ti da odbacujemo odbacu jemo nego to zaista i učiniti. Intelektualac koji je s pomoću kulture pro pr o dro dr o u zapa za padn dnuu civiliza civil izacij ciju, u, ko koji ji je uspio da se s njom poisto poi stove veti, ti, odnosno da se preo pr eobr braz azi,i, biva bi va sv svje jesta stann da mu matična kultura koju prihvaća iz želje da potvrdi vlastitu vrijednost svakako ne pruža reprezentativne ličnosti koje bi se mogle m jeri je riti ti s mnog mn ogob obro rojni jnim m i blist bl istav avim im ličnostima civilizacije osvajača. Povijest, koju su uostalom pisali ljudi Zapada i koja je njima bila namijenjena, ponekad je i po voljno ocijenila neka razdoblja afričke prošlosti. Ali nepo sredno suočen sa sadašnjošću svoje zemlje, promatrajući otvorenih očiju i »objektivno« svagdanja zbivanja na kon tinentu, što ga želi učiniti svojim, taj intelektualac osjeća strah pred prazninom, sirovošću i divljaštvom. Osjeća kako se mora osloboditi te bijele kulture, napustiti je i potražiti nešto drugo, bilo što. Ne mogavši pronaći kulturnu snagu koja bi se mogla mjeriti sa snagom velike kulturne panora me što ju je prikazao osvajač, kolonizirani se intelektualac vrlo često vraća na stare strašću obilježene stavove, razvija psiho ps iholog logiju iju u kojoj p r e v lad la d av avaj ajuu os osje jetlji tljivo vost st i čulnost i ne ne vjerojatna uzbudljivost. To vraćanje unatrag, koje u počet ku znači traganje za načelnim utemeljenjem, svojim unu tarnjim mehanizmom i vanjskim izgledom izaziva grčenje mišića. 2. Rene Depestre, Face d. la nuit.
130
Na taj ta j se n ačin ači n može mo že u p rili ri lično čnojj m jer je r i o b jas ja s n iti it i stil st il ko ko loniziranih intelektualaca koji žele izraziti fazu svijesti u trenutku njezina oslobađanja. Neujednačen stil, neobično slikovit, jer slika je pokretan most koji podsvjesnim ener gijama dopušta da se rasprše po okolnim livadama. Nemi ran stil uzbudljiva ritma, od početka do kraja eruptivan, ali i stil žarkih i od sunca tamnih i preplanulih boja. Taj stil koji je svojedobno zapanjio Zapad nema rasnog obiljež ja, ja , ka kaoo što št o se obič obi čno n a s toja to jalo lo tum tu m ačiti ači ti,, ne nego go o d r ažav až avaa čo vjeka koji se uhvatio ukoštac sam sa sobom, prisiljen da sebi zadaje bol, da istinski krvari vlastitom krvlju, da se sam oslobodi jednog dijela svojega bića u kojemu se već kriju klice gnjileži. Bolna i kratkotrajna borba u kojoj je snaga neizbježivo morala zamijeniti načelo. Premda poetski ovaj postupak dopire do neočekivanih visina, intelektualno vrlo često zapada u slijepu ulicu. Kad intelektualac, dosegavši vrhunac stapanja sa svojim naro dom, kakav on bio da bio, najednom odluči udariti putem svagdašnjice, on iz svoje plemenite pustolovine može izvući strahovito jalove formule. Posebnu važnost daje običajima, tradicijama, pojavnostima, pa tako njegovo prisilno, bolno traženje-ne podsjeća ni na što, nego na trivijalno traganje za egzotičnošću. To je razdoblje u kojemu intelektualci sa zanosom govore o najmanjim pojedinostima koje obilježa vaju domaći svijet. Bo B o u b o u postaje svetinja, pariške ili ta lijanske cipele zapostavljaju se na račun domaćih papuča. Jezik osvajača najedanput počinje peći usta. Pronaći svoj vlastiti narod znači ponekad u tom razdoblju htjeti da bu deš crnac, ne crnac različit od drugih, nego pravi crnac, crnačko pseto, kako ga i naziva bijelac. Pronaći svoj narod znači postati bicot, postati što veći urođenik, stopljen do kraja: znači sam sebi potkresati krila koja su tek stala rasti. Kolonizirani intelektualac odlučuje da iskorijeni sve lo še navike stečene u kolonijalnom razdoblju i pokušava se na brzinu sjetiti dobrih navika naroda koji je vječni čuvar istine. Ogorčenje što ga taj postupak izaziva u kolonijalističkim krugovima zemlje samo pojačava njegovu odlučnost. Kad kolonijalisti, koji su se već naslađivali pobjedom nad asimiliranim intelektualcima, postanu svjesni da se i ti, po njihovu mišljenju već spašeni ljudi, ponovno pretvaraju u crnu gomilu, čitav se sistem počinje ljuljati. Svaki osvojeni crnački intelektualac, svaki obraćenik koji je odlučio da se vrati narodu ne znači samo neuspjeh kolonijalističkog pot hvata nego je i simbol uzaludnosti i površnosti uloženog
131
napora. Svaki kolonizirani crnac koji se ponovno vraća svojemu zavičaju znači radikalnu osudu i metode i režima, a kolonizirani intelektualac u sablazni koju je tim postup kom izazvao dobiva potvrdu o opravdanosti vlastitog pos tupka tup ka i ohrabren ohrabre n je da u njemu njem u ustraje. Ako se odlučimo da u djelima koloniziranih pisaca po tražimo različite faze koje obilježavaju taj razvojni put, otkrit ćemo proces koji se odvijao u tri etape. U prvoj etapi kolonizirani je intelektualac usvojio kulturu zavoje vača. Njegova se djela od početka do kraja podudaraju s djelima kolega iz metropole. Imaju evropsku inspiraciju i lako se dovode u vezu s određenim književnim strujanjima u metropoli. To je razdoblje integralne asimilacije. U toj se literaturi mogu sresti pamasovci, simbolisti, nadrealisti. Drugo razdoblje pokazuje koloniziranog koji već dolazi k svijesti i odlučuje se na traganje za izgubljenom prošloš ću. To stvaralačko razdoblje obilježeno je vraćanjem na stare tradicije, o čemu smo upravo govorili. Ali kako kolo nizirani intelektualac ne živi sa svojim narodom i kako su njegove veze s narodom samo izvanjske, on se ograničava na sjećanje. Davni događaji iz djetinjstva izvlače se iz dubi ne sjećanja, stare priče prepričavaju se u funkciji neke usvojene estetike i pogleda na svijet koji je stvoren u dru gim podnebljima. Ponekad u toj predborbenoj književnosti izbija humor i radost. U tom razdoblju straha, nelagode, smrti, pa i gađenja, čim se oslobodimo mučnine, već osje ćamo kako iza nje nadolazi smijeh. Napoko Na pokon, n, u trećem, tre ćem, tako ta kozv zvan anom om borbenom, borbeno m, razdob razd oblju lju kolonizirani intelektualac, pošto se prije već pokušao stopi ti s narodom i nestati u njemu, sad naprotiv budi narod. Više ga ne uspavljuje, nego, obrnuto, budi u njemu borbe nu svijest. To je razdoblje borbene, revolucionarne i na cionalne književnosti. Velik broj muškaraca i žena koji nikad prije nisu ni pomišljali da se bave književnim radom, u ovom razdoblju, našavši se u iznimnim situacijama, u zatvoru, u šumi ili uoči smrtne kazne, osjećaju potrebu da izraze naciju, da napišu rečenicu koja govori u ime naroda, da postanu tumači nove stvarnosti koja se rađa. No ipak ip ak će p r ije ij e ili ka kasn snije ije koloni kol onizira zirani ni intele int elekt ktua uala lacc uvidjeti da se nacija ne potvrđuje polazeći od kulture. Na ciju zastupamo sudjelujući u borbi što je narod vodi protiv okupatorskih snaga. Ni jedan kolonijalistički režim ne mo že zasnivati svoju legitimnost na nepostojanju kulture u osvojenim područjima. Nikad nećemo postidjeti kolonijali
132
zam predočavajući mu slabo poznato kulturno blago. Kolo nizirani intelektualac nije svjestan da upravo u trenutku kad se trudi da stvori kulturno djelo upotrebljava tehniku i jezik koje je posudio od osvajača. Zadovoljava se da tim sredstvima utisne pečat koji bi trebao biti nacionalan, a koji međutim čudesno podsjeća na egzotiku. Intelektualac koji se s pomoću kulturne djelatnosti želi vratiti svome na rodu ponaša se zapravo kao stranac. Ponekad čak pribje gava i dijalektima, želeći time pokazati svoju spremnost da se što više približi narodu, ali njegove misli i brige ne maju mnogo zajedničkoga sa stvarnim prilikama u kojima žive žene i muškarci njegove zemlje. Vrlo je često kultura pr p r em a ko kojoj joj taj ta j in tele te lekk tua tu a lac la c p o k a z u je sk sklo lonn o st samo sam o sk skuu p pa p a r tik ti k u lar la r isti is tičk čkih ih k u l t u r a . Želio Že lio b i p r ist is t u p i ti n a rod ro d u , a za za pra p ravo vo p r istu is tu p a sam sa m o n jeg je g o v im v a n jsk js k im m a n ifes if esta taci cija jam ma koje tek površno odražavaju bogat unutrašnji i neprestano nov život. Objektivnost koja odmah udara u oči i čini se da je obilježje naroda zapravo nije ništa drugo nego mrtav i već negiran rezultat mnogobrojnih i ne uvijek odgovara jućih ju ćih m an anif ifee s tac ta c ija ij a n e k e d u b lje lj e zb zbil ilje je k o ja je u jek je k u ob obno no ve. Umjesto da krene u potragu za tom zbiljom, dopušta da ga privuku te mumificirane prnje koje međutim u svojoj nepromijenjenosti upravo znače nijekanje, prevladavanje i iznalaženje novoga. Kultura nema transparentnosti narod nih običaja. Ona izričito izbjegava svako pojednostavnjiva nje. U svojoj biti oprečna je običajima koji uvijek pred stavljaju iskvarenu kulturu. Želja da se vratimo zaborav ljenim tradicijama ili da ih oživimo ne znači biti samo pr p r o tiv ti v p o v ijes ij esti ti ne nego go i p r o tiv ti v v las la s tito ti togg n aro ar o d a. K ad n a rod ro d krene u oružanu pa i u političku borbu protiv nesmiljenog kolonijalizma, tradicija dobiva drugi smisao. Ono što je pr p r ije ij e b ila il a teh te h n ika ik a p asiv as ivno nogg o tpo tp o ra, ra , s a d a može mo že d o živ ži v jeti je ti oštru osudu. Tradicije su u borbenoj fazi nerazvijene ze mlje vrlo labilne i njihovo je djelovanje centrifugalno. Sto ga i intelektualac vrlo često gubi korak s vremenom. Naro di koji su se borili pokazuju sve veći otpor prema demago giji, a prevelika revnost da ih ropski slijedimo može imati za posljedicu da budemo proglašeni običnim oportunistima ili barem onima koje je vrijeme pregazilo. Na N a p o d r u čju lik li k o v n e u m jetn je tnoo sti st i k olo ol o n izir iz iraa n i stvar stv arao aoci ci,, želeći po svaku cijenu stvoriti nacionalno djelo, svode svo ju u m jetn je tnoo s t n a ste st e reo re o tip ti p n o rep re p r o d u c ira ir a n je j e po poje jedi dino nost sti.i. Ti umjetnici, koji dobro vladaju suvremenom tehnikom i ak tivno su sudjelovali u velikim pokretima suvremenog sli
133
karstva i arhitekture, sad napuštaju i osporavaju tu njima stranu kulturu i u potrazi za autentičnim nacionalnim izra zom odlučuju se za ono za što smatraju da predstavlja konstante nacionalne umjetnosti. Ali zaboravljaju da su oblici mišljenja, način prehrane, suvremena tehnika infor macije, izražavanja i odijevanja dijalektički izmijenili na čin mišljenja i da su konstante, koje su u kolonijalnom raz doblju imale zaštitnu funkciju, pretrpjele strahovito radi kalne promjene. Stvaralac koji je odlučio da u svom djelu prikaže nacio nalnu istinu paradoksalno se okreće prema prošlosti, prema nesuvremenosti. Njegove su težnje u biti usmjerene prema prež pr eživ ivjel jelom om na načinu činu m išlje išl jenj nja, a, prem pr emaa površnom, površn om, mrtvo mr tvom m i već ustaljenom znanju. Kolonizirani intelektualac koji želi stvoriti izvorno djelo morao bi znati da je nacionalna istina pr p r ije ij e svega sve ga na naci cion onal alnn a stvar stv arno nost st.. On mora mo ra poć poćii od samog izvorišta znanja. Za vrijeme kolonijalnog režima kolonizirani slikar osta je rav ra v n o d u šan ša n prem pr emaa prob pr oblem lemim imaa na nacio cionaln nalnog og života. Opre Opr e djeljuje se za apstraktnu nefigurativnu umjetnost ili, još češće, specijalizira se za mrtvu prirodu. Naprotiv, u neza visnoj zemlji njegova nastojanja da se što više približi na rodu navode ga na vjerno predočavanje nacionalne stvar nosti. Njegovo izražavanje, međutim, lišeno je ritma, smi reno je i ukočeno, tako da više podsjeća na smrt nego na život. Stručnjaci sa zanosnim oduševljenjem stoje pred ta ko izvanredno prikazanom istinom, ali mi imamo pravo da se upitamo: je li to odista tako i nije li tim razdobljem u kojem narod krči svoj put prema povijesti ona već prevla dana, negirana i stavljena u pitanje. Do istih bismo zaključaka došli osvrnemo li se na poe ziju. Nakon razdoblja usvajanja tuđih uzora rimovanog pje p jesn sniš ištv tvaa jav ja v lja lj a se po poets etski ki rita ri tam m tam ta m -tam -ta m , poe poezija zija pobune, ali analitička, opisna poezija. Pjesnik ipak mora shvatiti da ništa ne može zamijeniti svjesno i nepovratno sudjelovanje u narodnoj oružanoj borbi. Navest ćemo još jedan odlomak iz Depestreove poezije: »Gospođa nije bila sama Imala Ima la je muža mu ža Muža M uža koji ko ji je sve sv e znao Ali A li iskren isk renoo govoreći nije ni je znao ništa Jer Je r nema nem a k u ltu lt u re bez ustu us tupa paka ka
134
Be B e z u s tup tu p k a v las la s tite ti te k r v i i mesa me sa Be B e z u s tup tu p k a samog sam ogaa sebe se be d rug ru g ima im a Be B e z u s tu p k a k o ji sig si g urno ur no v r ije ij e d i Kao klasicizam i romantizam . I sve sv e ono čim či m e n a p a jaju ja ju n a š d u h .3
Kolonizirani pjesnik koji teži stvoriti nacionalno djelo, koji je odlučio opisati narod, promašit će cilj ako prije ne goli progovori već nije bio spreman na ustupak o kojemu pje p jevv a D ep epes estre tre.. F r a n c u s k i p jes je s n ik Rene Re ne C h a r sh shvv a tio ti o je to dobro istakavši da »poetsko djelo izvire iz subjektivnog stava i objektivnog izbora. Poetsko je djelo dinamičko spa jan ja n j e o d r eđ eđen enih ih izv iz v o r n ih v r e d n o ta i u isto is to v r ije ij e m e u v jeto je to vano je odnosom prema onome koji taj odnos oživotvoruje«.4 Da, prva je dužnost koloniziranog pjesnika da jasno od redi narod kao subjekt svojega stvaralaštva. Ne može se odlučnim koracima krenuti naprijed ako nismo postali svje sni svog otuđenja. Sve smo uzeli od druge strane. Druga pa p a k s t r a n a n išta iš ta n a m n e d aje aj e , a d a n a s istod ist odob obno no n a b ez ez bro br o j zao za o b ilazn ila znih ih n a čina čin a n e p o k u š a v a u s m j e r iti it i u svo svom m prav pr avcu cu,, d a n a s s po pomo moću ću b ezb ez b roj ro j p o d v a la i l u k a v s tav ta v a n e po p o k u šav ša v a p riv ri v u ći, zave za vest sti,i, zar za r o b iti. it i. Uz Uzeti eti,, u m no nogo go čemu čem u znači isto što i biti uzet. Stoga nije dovoljno što se pokuša vamo izvući mnoštvom deklaracija i protesta. Nije dovoljno da se priključimo narodu u njegovoj prošlosti u kojoj on više nije, nego u trenutku kad se on tek sprema na pokret i nakon čega će sve najedanput biti stavljeno u pitanje. Mo ramo se prenijeti na ono mjesto prikrivenog neravnovjesja u kojem se nalazi narod, jer — nemojmo se varati — upra vo se tu oplemenjuju njegova čuvstva i osvješćuju njegove spoznaje. -Keita Fodeba, danas ministar unutrašnjih poslova repu blik bl ikee G vine vi neje je,, d ok je još jo š bio d ire ir e k to r A fričk fr ičkoo g b alet al eta, a, n ije ij e zloupotrebljavao stvarnost koju mu je nudio njegov gvinejski narod. U revolucionarnoj perspektivi reinterpretirao je sve ritmičke slike svoje zemlje. Učinio je i više. U njegovu malo poznatom pjesničkom djelu neprestano je prisutno nastojanje da se odredi historijski trenutak borbe, da se 3. Renć Depestre, Face d la nuit. 4. Renć Chare, Partage Formel.
135
ograniči područje na kojem će se voditi akcija i ideje oko kojih će se kristalizirati narodna volja. Evo pjesme Keite Fodebe koja je pravi poziv na razmišljanje, na razobličavanje i na borbu. ZORA AFRIKE (Zvuk gitare) Svitalo je. Seoce koje je plesalo sve do ponoći uz prat nju tam-tama polagano se budilo. U prnje odjeveni pastiri vodili su stada u dolinu svirajući frulu. Noseći kanarise djevojke su koračale jedna za drugom vijugavom stazom prem pr emaa izvor izv oru. u. U d vori vo rišt štuu m ardb ar dbuta uta skup sk upina ina djece pjevuši pjev ušila la je u koru ko ru stih st ihov ovee Kura Ku rana. na. (Zvuk gitare) Svitalo je. Borba dana i noći. Ali noć je malaksala i la gano izdiše. Nekoliko zraka sunca kao vjesnici pobjede da na, još uvijek plašljivi i blijedi, pomaljali su se na obzorju, posl po slje jedn dnje je zvij zv ijee zde zd e blago su nesta ne stajal jalee iza užar už aren enih ih grmova rumenih oblaka. (Zvuk gitare) Svitalo je. A tamo, u dnu prostrane ravnice s purpur nim rubom, obris pognuta čovjeka koji kopa: obris Namana, ratara. Na svaki udar njegove motike prestravljene pti ce odlijetale su i strelovitim zamahom krila spuštale se na mirne obale Džolibe, velike rijeke Nigera. Njegove hlače od sivog pamuka, natopljene rosom, povijale su travu na obje strane. Znojio se, neumoran, neprestano pognut, spretno rukujući svojim oruđem; trebalo je zatrpati sjeme prije velikih kiša. (Zvuk kore) Svitalo je. Još uvijek je svitalo. Ptice šu u krošnjama lepršale i najavljivale dan. Po rosnoj livadi jedan je dje čak, noseći preko ramena tobolac sa strijelama, zadihano trčao prema Namanu. Vikao mu je: »Brate Namane, seoski poglavica pogla vica zove zov e vas va s pod zborno zbor no stablo sta blo .«
136
(Zvuk kore)
Izn Iz n ena en a đ en tak ta k o ran ra n im p o ziv zi v o m , rata ra tarr o sta st a v lja lj a oruđ or uđee i upućuje se prema selu koje sad blista u sjaju tek rođenog sunca. Ozbiljniji nego ikad, Starci su već zasjedali. Kraj njih je, odjeven u uniformu, okružni stražar, nepomičan i spokojan pušio lulu. (Zvuci kore) Na N a m a n sjed sj edaa na o v č ju kožu ko žu.. P ogla og lavi vičč in žrec žr ec u sta st a je da ok bi skupštini priopćio volju Staraca. »Bijelci su poslali ok ružnog stražara da zatraži jednog čovjeka koji će poći u rat u njihovu zemlju. Ugledni su ljudi, nakon vijećanja, odlučili poslati najodabranijeg mladića naše rase da u ratu bijelih prikaže hrabrost koja je oduvijek resila naše ljude.« (Zvuci gitare) Nam Na m dn, dn , čiji či ji s u k r u p a n sta st a s i b u jan ja n je miši mi šića ća s v a k u ve večč e r slavile djevojke u skladnim stihovima, bio je za to odre đen. Ljupka Kadia, njegova mlada supruga, utučena tom viješću, prestala je načas tucati rižu, odložila je mužar u hambar i zatvorila se bez riječi u kolibu da oplače svoju nesreću supregnutim jecajima. Kako joj je smrt oduzela prvog prv ogaa m u ža, ža , n ije ij e m ogla og la s h v a t iti it i da j o j b ije ij e li o dvod dv odee i Nama Na mana na,, u k ojeg oj egaa je polag po lagala ala sve sv e svo sv o je o b n o vlje vl jenn e nade. na de. (Zvuci gitare) Sutradan je, unatoč njezinim suzama i jecajima, ozbiljan zv z v u k tam ta m -ta -t a m a o tpra tp ratio tio N a m a n a do m a le seos se oske ke lu k e gdje gd je se ukrcao na motorni čamac, koji ga je odveo u okružno mjesto. Navečer su djevojke, umjesto da po običaju plešu na glavnom trgu, došle bdjeti u Namanovu predsoblju i tu kraj zapaljena ognjišta razgovarale su sve do jutra. (Zvuci gitare) Ne N e k o lik li k o j e m jes je s ec ecii prošlo pro šlo a u selo n ije ij e dopr do prla la n ika ik a k v a vijest o Na/manu. Sirota Kadia toliko se bila zabrinula da
137
se obratila poznatom vraču iz susjednog sela. I Starci su o tome održali kratak sastanak koji je ostao obavijen tajnom. (Zvuci kore) Napo Na poko konn je jednoga jedn oga dana došlo došlo u selo Namanovo Namano vo pismo naslovljeno na Kadiju. Zabrinuta za svojega supruga, još je iste ist e noći, nako na konn mučno mu čnog, g, višesa viš esatno tnogg hodanja, stigla do okružnog mjesta gdje joj je prevodilac pročitao poruku. Nam Na m an se nalazi nal azi u sjev sj ever erno nojj Afri Af rici ci,, zdra zd ravl vlje je ga dobro dobro služi i pita za žetvu, za blagdane, za plesove, za stablo do govora, za selo . . . (Balafong) Te su noći starije žene dopustile mladoj Kadiji da u dvorištu najstarije od njih prisustvuje uobičajenom večer njem razgovoru. Seoski poglavica, sretan zbog dobivene vi jest je sti,i, priredi prir edioo je gozbu gozb u za sve sv e okolne oko lne prosjake. prosjak e. (Balafong) Opet je prošlo više mjeseci i svi su ponovno zabrinuti jer je r ništa niš ta nisu ni su saznal saz nalii o Namanu Nam anu.. Kadia Kad ia je već smišljala smišlja la da ponov po novoo pođe k vraču vra ču,, kad ka d joj jo j stiže sti že i drugo pismo. Naman je, n a kon ko n K orzi or zikk e i Italij Ita lije, e, sad bio u Njem Nj emač ačko kojj i ponosio ponosio se dobivenim odlikovanjem. (Balafong) Za Z a tim ti m je stigla stigl a obična dopisnica s viješć vij ešćuu da je Naman pao u njem nj emač ačko ko zarob zar oblje ljeniš ništvo tvo.. Ta je novos no vostt svom svo m teži te ži nom pritisnula selo. Starci su održali vijeće i odlučili da Nam Na m an ve većć sad ima im a pravo prav o zaple zap lesat satii Dougu, svet sv etii orlovski orlov ski ples, ples , koji ko ji ne može mo že zaples zap lesati ati tko tk o n ije učinio značajno značaj no djelo, ples ple s careva carev a m alin al inke ke,, čiji čij i je sva sv a k i kora ko rakk etapa u povije pov ijesti sti Malija. Bila Bil a je to utje ut jehh a za K a d iju kad ka d je vidje vid jela la da je n je zin zi n m u ž uzv uz v išen iš en na dosto do stojan janstv stvoo narodni naro dnihh junak jun aka. a. (Zvuci gitare) Vrijem Vrije m e je j e prolazi prolazilo lo . . . Prošle Prošle su dvije godi godine ne . . . Na man je još uvijek u Njemačkoj. Više nije pisao.
138
(Zvuci gitare)
Jedno Jed noga ga lije li jepo pogg dana da na seo se o ski sk i je pogl po glav avica ica p rim ri m io iz Dakara nekoliko redaka koji su najavljivali Namanov skori dolazak. Odjeknuli su zvuci tam-tama. Plesalo se i pjevalo do zore. Djevojke su skladale nove pjesme u čast njegova dolaska, jer stare koje su mu bile posvećene nisu govorile ništa o Dougi, slavnom plesu Mandinga. (Tam-tam) Ali A li,, m jes je s ec dana da na kas ka s n ije ij e , k a p lar la r Musa, Mu sa, v e l i k i N a m anov an ov pri p rija jate telj lj,, posla po sla ovo ov o trag tr agič ično no p ism is m o K a d iji: ij i: »Svi »S vita talo lo je. N a lazili smo se u Tiaroye-sur-Mer. U teškoj prepirci s našim bijelim poglavicama iz Dakra jedno je tane mučki pogo dilo Namana. On sada počiva u senegalskoj zemlji.« (Zvuci gitare) Odistp. je svitalo. Prvi zraci sunca, dodirujući blago po vršinu mora, pozlaćivali su njegove njeg ove zapjenušene zapjen ušene valove. valove. Pod daškom povjetarca, kao rastužene tom jutarnjom bit kom, palme su blago nagibale svoja debla prema oceanu. Bučn Bu čnaa jata ja ta gavr ga vran anaa s v o jim ji m su g r a k tan ta n jem je m n a jav ja v ljiv lj ivaa la tra tr a gediju koja je okrvavila svitanje u Tiaroyeu... a u zažarenom lazuru, upravo iznad Namanova tijela, krilio se go lemi orao. Kao da mu je govorio: »Namane! Ti nisi zaple sao ples koji nosi tvoje ime. Plesat će ga drugi.« (Zvuci kore)
Izabrao sam ovu dugu pjesmu prije svega zbog njezine neprijeporne pedagoške vrijednosti. Tu su stvari jasne. Ekspozicija je precizna i postupna. Razumijevanje pjesme nije samo intelektualni nego i politički čin. Shvatiti tu pje p jesm smuu zn znači ači s h v a t iti it i u log lo g u k o ju t r e b a o d igra ig rati ti,, s tav ta v k o ji treba odabrati, znači oštriti vlastito oružje. Nema kolonizi ranog koji ne bi razumio poruku što je ova pjesma u sebi nosi. Naman, junak evropskih bojišta, Naman koji se nikad nije prestajao boriti da očuva snagu i trajnost metropole, Nam N aman an u b ije ij e n p o lici li cijs jskk im m ecim ec imaa u t r e n u t k u k a d se po po novno sreće s rodnom zemljom, to je Setif godine 1945,
139
Fort-de-France, Sajgon, Dakar, Lagos. Svi oni crnci i Arapi koji su se borili za slobodu Francuske ili za britansku civi lizaciju, svi su oni u ovoj pjesmi Keite Fodebe. Ali Keita Fodeba vidi i dalje. Pošto je domaće ljude iskoristio na bojnom polju, kolonijalizam ih sad kao bivše borce bor ce up upoo tre tr e b lja lj a v a za razb ra zbij ijaa nje nj e oslobodilačkih oslobo dilačkih pok pokreta. reta. Savezi bivših boraca u kolonijama najjača su antinacionalistička snaga. Pjesnik Keita Fodeba pomogao je ministru unutrašnjih poslova da razbije zavjere što ih je pripremao francuski kolonijalizam. I, odista, francuska tajna služba namjeravala je uz pomoć bivših boraca srušiti, između osta log, tek izborenu gvinejsku nezavisnost. Kad kolonizirani čovjek koji piše za svoj narod pribje gava prošlosti, tada to mora učiniti s namjerom da otvori pu p u t bud budućnost ućnosti,i, da pozove na akciju akc iju,, da razb ra zbud udii nad nadu. u. No da bismo osigurali nadu, da bismo joj dali punoću, potreb no je da sudjelujemo u akciji, da se dušom i tijelom uklju čimo u nacionalnu borbu. Možemo govoriti o svemu, ali kad jednom odlučimo progovoriti o onom jedinstvenom po p o thv th v atu at u u život ži votuu Č ov ovjeka jeka da r astv as tvoo ri horizont hor izonte, e, da unese svjetlost u vlastiti zavičaj, da uzdigne sebe i svoj narod, tada je neophodno prionuti i snagom naših mišića. Odgovornost koloniziranog intelektualca nije samo od govornost prema nacionalnoj kulturi nego potpuna odgo vornost prema cjelokupnoj naciji, dok je kultura zapravo samo jedan njezin oblik. Kolonizirani intelektualac ne bi trebao odviše razmišljati o razini svoje borbe, o području na kojemu će povesti nacionalnu bitku. Boriti se za nacio nalnu kulturu znači zapravo boriti se za oslobođenje naci je, j e r je ono jedi je dinn i temelj tem elj n a ko kojem jemuu k u ltu lt u ra po posta staje je mo guća. Nema kulturne borbe koja bi se mogla voditi izdvo jeno jen o od n aro ar o dn dnee borbe. bor be. Na p rim ri m jer, je r, svi oni muška mu škarci rci i žene što u Alžiru goloruki nasrću na francuski kolonijalizam nisu ravnodušni prema nacionalnoj alžirskoj kulturi. Na cionalna alžirska kultura oblikuje se i dobiva sadržaj u toku tih borbi u tamnicama, na gubilištima, u napadnutim i razrušenim vojnim francuskim bazama. Nije N ije da dakk le po potr treb ebno no u r a n jati ja ti u prošlo pro šlost st da bi se u njoj pro pr o na našli šli elem el emen enti ti ko koji ji po pove vezu zuju ju narod nar od,, n asu as u pro pr o t koloni ja koloni jalilističkim nastojanjima što žele falsificirati i obezvrijediti na ciju. Potrebno je raditi i boriti se ukorak s narodom da bismo od odre redil dilii v las la s titu ti tu bu budu dućnost ćnost i prip pr ipre rem m ili tlo iz kojega već niču snažne klice. Nacionalna kultura nije folklor u ko jem je m u je a p s tra tr a k tni tn i pop populiza ulizam m mislio da je pra pr a v a istin ist inaa o
140
narodu. Ona nije naslaga okamenjenih apsolutnih čina koji se sve teže mogu povezati sa suvremenom narodnom zbi ljom. Nacionalna kultura su sva ona nastojanja što ih na rod čini na području misli da bi opisao, opravdao i opjevao akciju s pomoću koje se konstituirao u narod i održao. Pre ma tome, u nerazvijenim zemljama nacionalna kultura mo ra biti u središtu narodnooslobodilačke borbe koju te ze mlje vode. Afrički intelektualci koji se još uvijek bore u ime crnačko-afričke kulture, koji organiziraju sve više kon gresa, u ime jedinstva te kulture moraju napokon postati svjesni da se njihova djelatnost danas svodi samo na to da uspoređuju iskopine i sarkofage. Ne p os osto toji ji zaje za jedd n ištv iš tvoo s u d b ine in e sen se n eg egal alsk skee i g v inej in ejsk skee nacionalne kulture, nego zajedništvo sudbine gvinejske i senegalske nacije, što su pod jarmom istoga francuskog ko lonijalizma. Ne može se dokazati sličnost senegalske i gvi nejske nacionalne kulture samo time što su rukovodstva tih dvaju naroda odlučila postaviti probleme u srodne perspek tive: problem oslobođenja, sindikalne probleme, ekonomske prob pr oblem leme. e. P a čak i t a d a n e bi do došlo šlo do ap apso solu lutn tnoo g ide id e n tite ti te ta, jer se ritam naroda ne poklapa s ritmom njegovih ru kovodilaca. Nem Ne m a k u l t u r a ko koje je b i b ile il e m eđ eđus usoo bn bnoo do k r a j a isto is tovv etet ne. Zamišljati da se može stvoriti crnačka kultura znači pr p r ije ij e sv sveg egaa n ep epoo jmlj jm ljiv ivoo z a b o rav ra v iti it i d a crn cr n ci ka kaoo p o jam ja m išče zavaju, jer upravo oni koji su ih izmislili sad prisustvuju rastv ra stvar aran anju ju vlastite v lastite ekonomske i ku k u lturn ltu rnee nadmoći. nadmoći.55 Neć ećee bit b itii crn cr n ačk ačkee k u ltu lt u r e , j e r se n i j e d a n p o liti li tičar čar ne s m a tra tr a pozv po zvan anim im d a o sn snuu je c r n ačk ačkee r ep epuu b lik li k e. P rob ro b lem le m je u tom to m e da saznamo kakvo su mjesto ti ljudi namijenili svojemu narodu, kakvu vrst društvenih odnosa kane uspostaviti, kako zamišljaju budućnost čovječanstva. To je bitno. Sve ostalo je literatura i mistifikacija. Godine 1959. afrički intelektualci, okupljeni u Rimu, nisu prestajali govoriti o jedinstvu. Jedan od najžešćih po5. Prilikom posljednje podjele nagrada u Dakaru predsjed nik senegalske republike, Lćopolde Senghor, odlučio je uvrstiti u program proučavanje pojma crnstva. Ako je želja koju izra žava predsjednik republike Senegala povijesnog značenja, mi to možemo samo srdačno pozdraviti. Ako se, međutim, radi o tome da se na silu proizvede svijest o crnoj pripadnosti, onda to znači okretanje leđa historiji koja je već ustvrdila činjenicu o iščezavanju crnačke većine.
141
born bo rnik ikaa toga tog a k u ltu lt u rno rn o g jedin jed inst stva va,, Jacq Ja cque uess Rabe Ra bema manan nanjara jara,, danas je ministar u vladi Madagaskara i kao takav odlu čio je da sa svojom vladom zauzme neprijateljski stav pro p roti tivv alžirs alž irsko kogg n a rod ro d a u G en enera eralno lnojj sk skup upšt štin inii Ujed Uj edinj injeni enihh naroda. Da je ostao vjeran samom sebi, Rabe bi dao ostav ku na dužnost u vladi i osudio ljude koji su tvrdili da pre p redd s tav ta v lja lj a ju u tje tj e lov lo v ljen lj enje je vo volje lje malgaš mal gaškog kog narod nar oda. a. Onih devedeset tisuća mrtvih na Madagaskaru nisu ovlastili Ra ba da se u G en ener eraln alnoj oj sk skuu p štin št inii U jed je d inje in jeni nihh na naro roda da su supr prot ot stavi težnjama alžirskog naroda. Crnačko-afrička kultura izrasta iz narodne borbe, a ne iz pjesama, poezije ili folklora. Senghor, koji je također član Afričkog društva za kulturu i zajedno s nama sudjelo vao u rješavanju pitanja afričke kulture, nije se ustru čavao narediti svojoj delegaciji da pruži podršku francus kim tezama o Alžiru. Pripadništvo crnačko-afričkoj kultu ri, jedinstvenoj afričkoj kulturi, potvrđuje se prije svega u pr p r u žan ža n ju be bezu zuvj vjet etne ne po podr dršk škee na naro rodi dim m a u njihovo njih ovojj bo borbi rbi za oslobođenje. Ne može se težiti za širenjem afričke kulture, a da se istodobno ne borimo za konkretno uspostavljanje uvjeta te kulture, to jest za oslobođenje kontinenta. Nagl Na glaš ašav avam am da na nass n ikak ik akvv i razgo ra zgovo vori ri ili progla pro glasi si o ku kul l turi neće odvratiti od naše osnovne obveze, od obveze da oslobodimo naš nacionalni teritorij, da se neprestano bori mo protiv novih oblika kolonijalizma i da nipošto ne dopu stimo našim rukovodiocima da se nekritično dive jedan drugome.
142
Međuuvjetovanost nacionalne kulture i oslobodilačkih borbi
Kolonijalna dominacija, upravo zato što je totalna i što zanemaruje različitosti, uspjela je zadivljujuće raščiniti kulturni život podređenog naroda. Nepriznavanje nacional ne stvarnosti, novi pravni odnosi što ih je uspostavila oku pa p a tor to r sk skaa v las la s t, p o tis ti s k iva iv a n je do dom m o rod ro d aca ac a i n jih ji h o v a n ačin ači n a života na periferiju kolonijalnog društva, ekonomsko razvlaštenje, osiromašenje i sistematsko podjarmljivanje mu škaraca i 1žena omogućuju omogućuju to pred p redav avan anje je k ultu re zaboravu. zaboravu. Na n ašem aš em p r v o m k o n g res re s u p r i j e t r i go godi dine ne o b jasn ja snio io sam kako u kolonijalnom društvu dinamizam vrlo brzo ustupa mjesto statičnom zauzimanju stavova. Kulturno po p o d ručje ru čje sv sved eden enoo j e u n u t a r g ran ra n ica ic a o zn znače ačenn ih o g r a d a m a i puto pu toka kazim zima. a. P o sto st o ji m n o štv št v o n a jel je l e m e n tar ta r n i jih ji h o b r am b en enih ih mehanizama koji se svi iz više razloga mogu shvatiti kao pu p u k i n ag agoo n za sam sa m o o d ržan rž anje jem m . O b ilje il ježj žjee tog to g r a z d o b lja lj a j e s t u tome što se ugnjetač više ne zadovoljava objektivnim nepostojanjem nacije i kulture podjarmljenog naroda, nego sad ulaže sve napore kako bi koloniziranog prisilio da pri zna inferiornost vlastite kulture koja se temelji na porivi ma, da prizna nepostojanje vlastite nacije, u krajnjem slu čaju i neizgrađenost i nerazvijenost vlastite biološke strukture. U takvim prilikama reagiranja koloniziranih nisu jedin stvena. Dok mase zadržavaju netaknute čak i one tradicije koje su u najvećoj opreci s kolonijalnom situacijom, dok se stil narodnih rukotvorina sve više pretvara u stereotipni formalizam, intelektualac grčevito i izbezumljeno želi po svaku cijenu usvojiti kulturu okupatora, ne propuštajući pr p r i tom to m e d a Sto više vi še o b ezv ez v r ijed ij edii sv svoo ju n acio ac ionn a lnu ln u J n i l t u r u
143
ili se pak gubi u temeljitom, sustavnom, strastvenom i ubr zo neplodnom skupljanju i popisivanju vrednota vlastite kulture. Zajedničko je obilježje tih pokušaja u tome što oba za pad p adaa ju u ne nedo dopu pust stiv ivee prot pr otur urje ječnos čnosti. ti. Bježao on od vlas vl astite tite kulture ili ostajao u njoj, kolonizirani intelektualac ne može biti bi ti djel dj elot otvv ora or a n up upra ravo vo zato što preth pr ethod odno no nije ni je temeljito temel jito analizirao kolonijalne situacije. Kolonijalna situacija pot puno pu no zaus za usta tavl vlja ja raz ra z v ita it a k čitave na nacio ciona nalne lne ku kultu lture re.. Niti ima niti može biti nacionalne kulture, nacionalnog smjera kulture, kulturnih nacionalnih otkrića ili preobražaja u sklopu kolonijalne dominacije. Ponegdje se i ponekad jav ljaju smioniji pokušaji da se potaknu življa kulturna kre tanja, da se unesu novi sadržaji, oblici, ugođaji. Neposre dan, vidljiv i opipljiv učinak tih poticaja ništavan je. Ali, pokuša pok ušamo mo li do k r a ja p ron ro n ikn ik n u ti u posljedice posl jedice što ih ti po kušaji izazivaju, primijetit ćemo da je već u toku proces razbistrivanja nacionalne svijesti, da je dominacija stavlje na pod znak pitanja i da se javlja mogućnost oslobodilačke borbe. Pod kolonijalnom dominacijom nacionalna se kultura neprestano osporava i sistematski razara. Ubrzo biva osu đena na ilegalnost. Taj duh ilegalnosti odmah dolazi do izražaja u reagiranjima okupatora koji ljubav prema na cionalnim tradicijama tumači kao odanost naciji i opiranje kolonijalnoj dominaciji. To tvrdokorno čuvanje kulturnih oblika osuđenih od kolonijalnog društva već je samo za sebe nacionalna manifestacija. Ali takva manifestacija pod liježe zakonima inercije. Ne ide u napadaj, ne zahtijeva uspostavljanje novih odnosa. To je okupljanje oko jedne jezg je zgre re ko koja ja po posta staje je sve m an anja, ja, ne nepo pokr kret etni ni ja i praz pr azni ni ja. Poslije jednog ili dva stoljeća eksploatacije nastupa pot p otpu punn a ob obam amrl rlos ostt k u lturn ltu rnoo ga nacional naci onalnog nog života. Nacio nalna kultura pretvara se u skladište tradicionalnih plesova i načina odijevanja, razmrvljenih institucija. Zakočena je, bez stv st v a rala ra lački čkihh i razv ra zvoo jnih jn ih svo svojst jstav ava. a. Siromaš Sir omaštvo tvo naroda, narod a, nacionalna potisnutost i sputanost kulture zapravo su jedno te isto. Nakon stoljetne kolonijalne dominacije zatječemo samo još ukrućene, nataložene i okamenjele ostatke neg dašnje kulture. Gašenje nacionalnog života i agonija nacio nalne kulture uzajamno se uvjetuju. Stoga i jest naš glavni, zadatak da slijedimo razvitak njihove međuovisnosti u toku oslobodilačke borbe. Poricanje nacionalne kulture, prezir pre p rem m a svakoj sva koj m an anif ifes esta taci ciji ji na naci cion onal alnih nih ak akci cija ja i emocija,
144
stavljanje izvan zakona svake organizacije, sve to izaziva agresivne istupe koloniziranih. No to su samo neizdiferencirani, anarhični i nedjelotvorni refleksi. Kolonijalna eks ploa pl oata taci cija ja,, n e im a š tin ti n a i s v a g d a n je g lad la d o v a n je sv svee v iše iš e i više guraju kolonizirane u otvorenu i organiziranu borbu. Postupno i neprimjetno pretežna većina naroda sve jasnije uviđa i osjeća potrebu konačnog obračuna. Napetosti, kojih pr p r ije ij e n ije ij e bilo, bilo , sv svee više vi še r a s tu. tu . M e đ u n aro ar o d n i do dogg ađ ađaj aji,i, čitav čita v i blok bl okov ovii k o lon lo n ijaln ija lnoo g i m p e r ija ij a k o ji se ruše ru še,, p r o turj tu rjee čn čnoo s ti unutar kolonijalističkog sistema, sve to krijepi i pojačava borb bo rben enos ost,t, r a z v ija ij a i u čv čvrr šću šćuje je n a c ion io n a lnu ln u sv svij ijes est.t. Te nove napetosti, prisutne na svim razinama kolonijal ne stvarnosti, nalaze odjeka i u kulturi. Tako u domaćoj književnosti dolazi do relativne hiperprodukcije. Od loše reprodukcije ugnjetača, što je bila prije, domorodačka knji ževnost postaje sve bogatija unutrašnjim razlikama i sve više izražava volju za samosvojnošću. Inteligencija, koja je u razdoblju potlačenosti bila isključivo potrošačka, sad po staje produktivna. U početku ta književnost najradije go vori jezikom poezije i drame. Kasnije prelazi na romane, novele i eseje. Kao da postoji neka vrst unutrašnje organi zacije, Unutrašnje zakonitosti izraza na temelju koje se poet po etsk skee m an anif ifee s tac ta c ije ij e j a v l j a j u sv svee r jeđ je đ e što št o su jas ja s n iji ij i cilj ci lje e vi i metode oslobodilačke borbe. Biraju se potpuno nove teme. Sve manje srećemo one ogorčene i očajničke optužbe, ona otvorena i eklatantna nasilja koja, u krajnjoj liniji, umiruju okupatora. Kolonijalisti su, u prijašnjem razdoblju, ohrabrivali te pokušaje, podržavali ih. Ogorčene osude stanja, otvoreno iznesena bijeda, jasno izražena strast, sve to zapravo okupator prima kao neku vrst katarze. Poma gati takav način izražavanja znači za nj u stanovitu smislu izbjeći dramatizaciju, raščistiti atmosferu. Ali, ta situacija može biti samo prolazna. Jačanje nacio nalne svijesti u narodu usmjerava i određuje književne manifestacije koloniziranog intelektualca. Uzajamna pove zanost naroda poziv je intelektualcu da pođe dalje od jau ka. Optužba ustupa mjesto istrazi da bi se na kraju pretvo rila u osudu. Zatim slijedi lozinka. Kristalizacija nacional ne svijesti revolucionira književne rodove i teme stvarajući ujedno potpuno novu publiku. I dok se u početku koloni zirani intelektualac obraćao isključivo ugnjetaču, s namje rom da ga pridobije ili optuži na temelju etničkih i subjektivističkih kategorija, sad se sve više i više obraća vlasti tom narodu. 10
Prezreni na svijetu
145
Tek se od ovog trenutka može govoriti o postojanju na cionalne kulture. Na području literarnog stvaralaštva po novno se javljaju i produbljuju tipične nacionalne teme. To je istinska borbena književnost po tome što se čitav narod poziva na borbu za nacionalni opstanak. Borbena je po tom to m e što s tva tv a ra, ra , ob obli liku kuje je i izgr iz građ ađuj ujee na nacio ciona nalnu lnu svijes svi jestt otvarajući joj nove i neograničene perspektive. Borbena po tome što je odgovorna, po tome što je to volja vezana uza svoje vrijeme. I usmena književnost, čije su pripovijetke, epopeje, na rodne pjesme nekad predstavljale određeni i nepromjenlji vi repertoar, počinje se mijenjati. Pripovjedači, nekad puki recitatori određenih epizoda, nadahnjuju sad te epizode ži votom unoseći sve značajnije izmjene. To je želja da se aktualiziraju sukobi, da se moderniziraju oblici drevnih borbi bo rbi,, imen im enaa jun ju n ak aka, a, v r s ti oruž or užja. ja. Sve Sv e se više viš e jav ja v lja lj a aluzij alu zijaa kao pripovjedačka tehnika. Formulu: »Nekoć, prije mnogo, mnogo godina dogodilo se ...« zamijenila je dvosmislenija: »Ono što ćete sada čuti dogodilo se negdje, ali bi se to isto danas ili sutra moglo dogoditi i ovdje.« Primjer Alžira u tom je smislu vrlo poučan. Počevši od 1952—53. pripovje dači, koji su već postali dosadni ponavljajući uvijek isto, sad iz temelja mijenjaju i način izlaganja i sadržaje svojih prip pr ipov ovij ijed edak aka. a. Ne Neka kadd m alob al obro rojn jnaa i raza ra zasu suta ta,, pu publ blik ikaa sad post po staa je ko kom m pa pakt ktna na.. Epsko Eps ko pjes pj esniš ništv tvoo sa svojim svoj im tipi ti pizi zira raju ju-ćim kategorijama ponovno oživljuje. To je prava pučka pre p redd stav st avaa ko koja ja po ponov novno no dob dobiv ivaa k u ltu lt u rnu rn u vrije vr ijedn dnos ost.t. Kolo nijalizam se nije prevario kad je, počevši od 1955, počeo sistematski lišavati slobode te pučke pjevače. Susret naroda s novim epskim pjesništvom izaziva nov ritam disanja, zaboravljenu napetost mišića i razvija maštu. Kad god pripovjedač izlaže pred slušateljstvom neku novu epizodu, svjedoci smo prave invokacije. Pred publikom se otkriva postojanje novog čovjeka. Sadašnjost više nije is ključivo okrenuta sebi, ona se otvara prema budućnosti. Pripovjedačeva mašta ponovno je slobodna, on otkriva, stvara. Događa se čak da i osobe izrazito nepodobne za ta kav preobražaj, kao što su drumski razbojnici i skitnice, biv b ivaj ajuu njim nj imee ob obuh uhva vaćene ćene i m ije ij e n jaju ja ju se. U kolonizir kol oniziranoj anoj zemlji potrebno je korak po korak slijediti bujanje mašte i stvaralaštva u pučkim pjesmama i pripovijetkama. Pripo vjedač sve više nastoji da se približi narodnim očekivanji ma; prividno sam, a zapravo ponesen slušateljstvom, on ide u potragu za novim uzorima, za nacionalnim uzorima.
146
Komedija i farsa iščezavaju ili gube negdašnju privlačnost. A što se tiče dramatizacije, ona se više ne zbiva na razini krize svijesti intelektualaca. Izgubivši obilježje očaja i po bun b une, e, p o s taje ta je z ajed aj ednn ička ičk a s u d b ina in a n aro ar o d a , dio a k c ije ij e k o ja treba da otpočne ili je već u toku. Na N a p o d r u čju n a r o d n ih r u k o tvo tv o r ina in a p o k reću re ću se u k o čen čenii i kao od straha okamenjeni oblici. Radovi u drvu što su pri kazivali tisuće i tisuće uvijek istih lica i istih poza počinju se međusobno razlikovati. Bezizražajna ili bolna krinka oživljava, ruke teže da se odlijepe od tijela, da se pokrenu. Javljaju se kompozicije od dva, tri i četiri lika. Tradicio nalne škole potaknute su na stvaranje masovnom pojavom diletanata ili vlastitih otpadnika. Taj nov polet na tom po p o d r u čju često es to p rola ro lazz i ne neop opaž ažen en.. A ipa ip a k j e n jeg je g o v d o prin pr inos os nacionalnoj borbi od bitnog značenja. Nadahnjujući živo tom lica i tijela, uzimajući kao stvaralačku temu skupinu ljudi združenu istim postoljem, umjetnik samim tim poziva na organizirani pokret. Proučavamo li u keramici i grnčarstvu odjek buđenja narodne svijesti, primijetit ćemo iste pojave. I tu se napuš ta formalizam. Vrčevi, žare, pladnjevi — u početku poste peno pe no i n e p r im jetn je tnoo a k a s n ije ij e n a g lo — m i j e n j a ju ob oblik lik.. Ne kad malobrojne i međusobno kruto usklađene prema zako nima tradicionalne harmonije boje, sad postaju brojnije i življe pod utjecajem revolucionarnog preporoda. Neki okeri, neki modri tonovi što su, čini se, bili od pamtivijeka zabra njeni u stanovitim područjima kulture, sad ne izazivaju nikakvu sablazan. I plošnost ljudskoga lica koja je, po mi šljenju sociologa, značajka određenih područja, najedanput po p o sta st a je po posv svee r e lati la tivv n a . S tru tr u čn čnja jakk , od odno nosn snoo etno et nolo logg iz m e tropole, odmah primjećuje te promjene. U cjelini sve se te pr p r o m jen je n e o s u đ u ju u ime im e k o d ific if icir iran anoo g u m jetn je tničk ičkoo g stil st ila, a, u ime kulturnog života koji se razvio u krilu kolonijalne si tuacije. Kolonijalistički stručnjaci ne priznaju taj novi oblik i priskaču u pomoć tradicijama autohtonog društva. Kolonijalisti se javljaju u ulozi zaštitnika domorodačkog stila. Još pamtimo reagiranja (a taj primjer ima veću važ nost, jer se ne odnosi na isključivo kolonijalnu stvarnost) bij b ijee lih li h s t r u čn čnjj a k a za jazz ja zz k a d su se, n a k o n d rug ru g o g a s v jet je t skog rata, iskristalizirali i novi stilovi kao be-bop. Jazz, naime, smije biti samo srvana i očajnička čežnja nekoga istarog crnca koji pod djelovanjem čaše viskija proklinje sebe -i rasističku m ržnju ržn ju bijelaca. Č im crnac, međutim, među tim, po činje gledati drugim očima na sebe i na svijet, čim otkrije
147
nadu i rasistički svijet prisili na povlačenje, njegova truba — p riro ri rodn dnoo — po poččinje inj e gu gubi biti ti onaj prig pr iguše ušenn i promukao promuk ao zvuk. Novi stilovi u jazzu nisu nastali isključivo kao po sljedica ekonomske konkurencije. Oni su posve sigurno jedn je dnaa od po poslje sljedic dicaa neizbježivog, neizbjež ivog, prem pr emda da polaganog polaga nog prop pr opa a danja svijeta južnoameričkih država. I nije nikakva utopija pret pr etpo posta stavi vim m o li da će za pe pede dese sett godina godi na kao pobornici poborn ici jazza tog iskidanog jauka nesretnog i jadnog crnca — ostati još jedino jed ino bijelci, bije lci, v jern je rnii star st aroj oj i ne nepr prom omije ijenje njeno nojj predodžbi predodžb i određenih odnosa i oblika crnstva. Taj isti polet, promjene i nemir mogu se otkriti i u ple su, pjesmama i obredima. Još mnogo prije izbijanja politi čke ili oružane borbe za nacionalno oslobođenje, pažljivi čitalac može dakle osjetiti i zapaziti kako su na pomolu nove snage, kako se približava početak bitke. Neuobičajeni oblici izražavanja, nove teme što više nemaju snagu invokacije ne nego go p rikup rik upljan ljanja ja i zbijan ja u redove »s cilj ciljem em da ...«. Sve to pridonosi da se u koloniziranog probudi sen zibilitet, da ga uvjere kako je nedopustivo i neprihvatljivo ostajati na pozicijama promatrača i onih koji se bez otpora pre p repp u šta št a ju poraz por azu. u. I kao što novim težnj tež njam amaa i nemirim nem irimaa obogaćuje svoje rukotvorine, ples i glazbu, pisanu i usmenu književnost, kolonizirani izoštrava i moć svojih zapažanja. Svijet gubi obilježje prokletstva. Stvaraju se uvjeti za ko načan obračun. Bili smo svjedoci rađanja pokreta u kulturnim manifes tacijama. Vidjeli smo da su ti pokreti, ti novi oblici uvjeto vani sazrijevanjem nacionalne svijesti. Međutim, oni sad sve više nastoje da se objektiviraju, da se institucionalizi raju. Otuda i nužnost da se po svaku cijenu uspostavi nacija. Jedna od zabluda, koju je uostalom i teško braniti, jest nastojanje da se pronađe način kako bi se revalorizirala domorodačka kultura u kolonijalnoj dominaciji. Tako je i došlo do paradoksalne pretpostavke koja glasi: u koloniziranoj zemlji najelementarniji, najbrutalniji i najpovršniji nacionalizam najborbeniji je i najpogodniji oblik nacional ne zaštite kulture. Kultura je, međutim, prije svega izraz nacije, njezinih naklonosti i njezinih odbojnosti, njezinih uzora. Na različitim stupnjevima društva, oblikuju se razli čite naklonosti i odbojnosti, različite vrednote i različiti uzori. Nacionalna je kultura zbroj svih tih vrednovanja, rezultanta nutarnjih i vanjskih stremljenja cijeloga druš tva i svih njegovih slojeva. Budući da je kultura u koloni
148
jaln ja lnim im u v jeti je tim m a liše li šenn a d v o str st r u k e po pom m oći i n a c ije ij e i drža dr žave ve,, ona propada i nestaje. Nuždan uvjet kulture jest, dakle, na cionalno oslobođenje i uspostavljanje države. Nac N acija ija n ije ij e samo sam o p r e tpo tp o s tav ta v k a k u ltu lt u r e , n jez je z ina in a p rocv ro cvat ata, a, njezina neprestanog bogaćenja i produbljivanja. Ona je i nužnost. Kulturu oslobađa i otvara joj stvaralačke perspek tive prije svega borba za nacionalni opstanak. Kasnije će, međutim, nacija osigurati kulturi potrebne uvjete i prostor da se ona izrazi. Nacija ujedinjuje različite elemente koji su korisni i neophodni kulturi, jer samo s pomoću njih ona može postati vjerodostojna, punovažna, dinamična i stva ralačka. Zahvaljujući upravo nacionalnom obilježju, nacio nalna će se kultura otvoriti i prema drugim kulturama, moći će da djeluje na njih i da ih prožima. Ono što ne post po stoo ji n e može mož e n i d jelo je lovv a ti n i u v jeto je to v a ti zb zbil ilju ju.. P o tre tr e b n o je p r ije ij e sv sveg egaa d a u s p o s tav ta v lje lj e n a n a c i j a u d a h n e život, živ ot, u n a j biolo bio lošk škij ijem em smis sm islu lu rije ri ječi, či, n acio ac ionn aln al n o j k u l t u r i . Pratili smo dakle proces sve jačeg lomljenja starih kul turnih naslaga i u predvečerje odlučne bitke za nacionalno oslobođenje uočili preporod izraza, polet mašte. Ostaje nam još jedno temeljno pitanje. Kakvi odnosi vladaju između borbe odnosno političkog ili oružanog suko ba b a i k u ltu lt u re? re ? Ne iščeza išče zava va li k u l t u r a u tok to k u sam sa m og su suko koba ba?? Je li nacionalna borba kulturna manifestacija? Treba li ko načno priznati da oslobodilačka borba, koliko god a po steriori bila korisna za kulturu, predstavlja samo po sebi negaciju kulture? Oslobodilačka borba jest ili nije kulturna poja po java va?? Naš N ašee je m išlj iš ljee n je d a j e b o r b a što št o je n e k i k o lon lo n izir iz iraa n i narod organizirano i svjesno vodi za uspostavljanje nacio nalnog suvereniteta najpotpunija zamisliva kulturna mani festacija. Kultura ne dobiva istinsku vrijednost i snagu samo na temelju uspješnog ishoda borbe, ona ne zamire ni za vrijeme borbe. Već i sama borba svojim tokovima i nu tarnjim zbivanjima pomaže kulturi da razvije različite pr p r av avce ce i n a j a v i no nove ve.. Oslo Os lobo bodi dila lačka čka b o r b a n e v r a ća na naci cio o nalnoj kulturi njezine stare vrednote i oblike. Borba koja teži da iz temelja uspostavi nove odnose među ljudima ne može ostaviti netaknute ni oblike ni sadržaje tog naroda. Nak N akon on b o rbe rb e n e iščeza iš čezava va samo sam o ko kolo lonn ijal ij aliz izam am ne nego go i ko kolo lo nizirani čovjek. Ta nova ljudskost i za sebe i za druge ne može odrediti i novu čovječnost koja je već unaprijed zacrtana u ciljevi ma i metodama borbe. Borba koja mobilizira sve slojeve
149
naroda, koja je izraz težnja i nemira tog naroda, koja se bez ikak ik akvv a s tra tr a h a isklju isk ljučivo čivo os oslan lanja ja n a taj ta j narod, narod , mora mor a završiti s pobjedom. Vrijednost je takve vrsti borbe u tome što ostvaruje sve moguće uvjete potrebne za slobodan raz vitak i obnovu kulture. Nakon nacionalnog oslobođenja koje je izboreno na ovaj način ne javlja se ona mučna neodlučnost koju srećemo u nekim zemljama što su tek stekle nezavisnost, jer nacija načinom svog postanka i po stojanja bitno utječe na sudbinu vlastite kulture. Nacija koja je izrasla iz jedinstva akcije čitavog naroda, koja je utjelovljenje zbiljskih narodnih težnja, koja stvara državu pre p rem m a svo svojim jim po potr treb ebam amaa može op opst stat atii samo u uv uvjeti jetim ma izuzetne kulturne plodnosti. Kolonizirani intelektualci, koji vode brigu o kulturi svo je zemlje zem lje i žele joj da dati ti u niv ni v erza er zaln lnuu dimenziju dim enziju,, ne smiju sm iju se u ostvarenju svojih zadataka oslanjati isključivo na načelo neizbježne nezavisnosti, ne vodeći računa o svijesti naroda. Naciona Naci onalno lno oslobođ oslo bođen enje je kao cilj n ije isto što i metode i sa držaj koje narod naro d daje toj borbi. Č ini nam se da su buduć buduć nost kulture, bogatstvo nacionalne kulture uvjetovani i vrednotama kojima je bila nadahnuta oslobodilačka borba. A sad je prilika da otvoreno pokažemo farizejštinu ne kih ljudi. Borba za nacionalna prava, govori se tu i tamo, pre p redd sta st a v lja lj a fazu faz u ko koju ju je čovječans čovječanstvo tvo prevl pr evlada adalo. lo. Ovo je vrijeme velikih cjelina, pa zakasnjeli nacionalisti moraju u skladu s tim i ispraviti svoje pogreške. Mi ipak mislimo da je zablud zab luda, a, b rem re m en enit itaa teškim teš kim posljedica posl jedicama, ma, na nast stoj ojan anje je da se preskoči nacionalna etapa. Ako je kultura manifestacija nacionalne svijesti, ja ću bez oklijevanja reći da je, u ovom slučaju, nacionalna svijest najizgrađeniji oblik kulture. Svijest o sebi nije zatvaranje u sebe. Filozofsko razmiš ljanje poučava nas naprotiv da je ona jamstvo za poveziva nje s drugima. Nacionalna svijest koja nije nacionalizam jed je d ina in a na nam m može d ati at i inte in tern rnac acio iona naln lnuu dimenziju dim enziju.. Proble Pro blem m nacionalne svijesti, nacionalne kulture, zadobiva u Africi posebn pose bnee dimenz dim enzije. ije. R ađ ađan anje je na nacio ciona nalne lne sv svije ijesti sti u Africi vremenski se posve podudara s rađanjem afričke svijesti. Odgovornost Afrikanca prema vlastitoj nacionalnoj kulturi u isto je vrijeme i odgovornost pred crnačko-afričkom kul turom. Ta povezana odgovornost ne proizlazi iz metafizič kih načela, nego je svijest o postojanju jednog banalnog za kona prema kojemu bi svaka nezavisna nacija u Africi, gdje se kolonijalizam još uvijek grčevito održava, morala biti b iti op opkolj koljena, ena, k rhk rh k a i u ne nepr pres esta tano nojj pogibelji. pogib elji.
150
Ako je čovjek ono što on čini, onda ćemo reći da je za afričkog intelektualca danas najhitnija stvar izgrađivati vlastitu naciju. Ako je to izgrađivanje istinito, znači ako izražava očitovanu volju naroda, ako ono iznosi na svjetlo dana afričke narode u njihovoj nestrpljivosti, onda to na cionalno izgrađivanje nužno prati i otkriće univerzalnih vrednota i borbi za njih. Prema tome ne udaljava nacional no oslobođenje naciju od drugih nacija, nego je izvodi na po p o zo zorr n icu ic u p o v ije ij e sti. st i. U p r a v o s e u s r c u n a c i o n a l n e s v ije ij e s t i uzdiže i oživljuje internacionalna svijest. A upravo taj dvostruki poticaj nije ništa drugo nego žarište kulture uopće. (Referat održan na drugom kongresu pisaca i umjetnika crnaca, Rim, 1959)
151
5. Kolonijalni rat i duševni poremećaji
Ali rat se nastavlja. Morat ćemo još godinama liječiti raznovrsne, a ponekad i neizlječive rane što ih je našim narodima nanijelo kolonijalističko razaranje. Imperijalizam koji se danas suprotstavlja istinskom oslobođenju čovjeka ostavlja za sobom posvuda klice tru leži koje moramo nemilosrdno otkrivati i iskorjenjivati iz našeg tla i iz naših glava. Pozabavit ćemo se pitanjem duševnih poremećaja nastalih u toku borbe alžirskog naroda za nacionalno oslobo đenje. Možda će netko primijetiti da se ovakva psihijatrijska zapažanja ne uklapaju najsretnije u ovu knjigu ili pak da im u njoj uopće nije mjesto. Međutim, odista nismo u mo gućnosti postupiti drukčije. Nij N ijee n a š a k r i v n ja što št o s u u ov ovom omee r a t u p s ihij ih ijaa trij tr ijss k im po p o jav ja v ama, am a, p o rem re m ećaji eća jim m a u p o n a š a n ju i m išlj iš ljee n ju p r ida id a v a li toliko značenje i glavni pobornici »pacifikacije« i neki po jed je d inci in ci u k r i lu »p »pac acifi ificir ciran anog og«« p u čan čanss tva tv a . Č inje in jenn ica ic a j e d a se kolonizacija, u svojoj biti, javila odmah kao najveći opskrbljivač psihijatrijskih bolnica. Nakon 1954. godine u mnogim znanstvenim raspravama svratili smo pažnju fran cuskih i internacionalnih psihijatara na teškoće koje iskrsa vaju želimo li ispravno izliječiti koloniziranog, odnosno po stići da se on potpuno uklopi u socijalni ambijent koloni jaln ja lnoo g tip ti p a. Budući da je kolonijalizam sistematsko negiranje dru goga, bezumna odlučnost da se drugi liši svakoga ljudskog svojstva, prisiljava koloniziranog da se neprestano pita: »Tim sam ja zapravo?« 153
Obrambeni mehanizmi koji se rađaju iz toga snažnog sukoba koloniziranog s kolonijalnim sistemom organiziraju se u strukturu koja nam otkriva koloniziranu ličnost. Da bi se sh shvv a tila ti la ta »osjetljivos »osje tljivost«, t«, dovoljno dovolj no je samo proučiti pro učiti i ocijeniti broj i dubinu rana koje se zadaju koloniziranom samo u rasponu jednoga jedinog dana proživljenog u krilu kolonijalnog režima. U svakom slučaju moramo imati na umu da kolonizirani narod nije isto što i okupirani narod. Francuzi su pod njemačkom okupacijom ostali ljudi. Nijem ci su pod francuskom okupacijom ostali ljudi. U Alžiru se, naprotiv, ne radi samo o dominaciji nego i o čvrstoj odluci da se jednostavno prisvoji čitavo jedno područje. Alžirci, žene u žarovima, palme i kamile čine panoramu, prirodnu kulisu prisutnosti francuskog pučanstva. Nep N epri rija jate telj ljsk skuu , n ep epok okor ornn u i izrazi izr azito to bu bunt ntov ovnu nu priro pr irodu du pr p r e d sta st a v lja lj a ju u ko kolo loni nijam jamaa šikar šik are, e, komarč komar či, domoroci i groznice. Kolonizacija je uspješno provedena čim je ta od bo b o jna jn a p riro ri rodd a na napo poko konn ipak ip ak sv svlad ladan ana. a. Željezničke Želje zničke tračnice, koje presijecaju prašumu, isušene močvare, političko i eko nomsko nepostojanje domorodačkog pučanstva, sve je to u bit b itii jedno jed no te isto. Cim u razdoblju kolonizacije, kad joj još ne prijeti oru žani otpor, zbroj štetnih uzbuđenja prijeđe određenu gra nicu, ruše se obrambeni mehanizmi koloniziranih i oni u velikom broju dospijevaju u psihijatrijske bolnice. U tom, dakle, mirnom razdoblju uspješno provedene kolonizacije dolazi do teških i značajnih društvenih bolesti koje su iz ravna posljedica potlačenosti. Rat što ga alžirski narod već sedam godina vodi za na cionalno oslobođenje, upravo zato što u njemu sudjeluje sav narod, danas je postao pogodno tlo za pojavu duševnih por p orem emećaj ećaja.1 a.1 Na Nave vest st ćemo p rim ri m jer je r e samo neko nekoliko liko alžirskih alžir skih 1. U predgov pred govoru, oru, koji koj i nije ni je objavljen objav ljen u prvom i drugom izda izda nju naše knjige L’ L ’an V de la Revolution Algerie lgerienn nne, e, već smo istakli da čitav jedan naraštaj Alžiraca koji su se odali bescilj nu kolektivnu ubijanju, zajedno s psihoafektivnim .posljedica ma što ih ono uključuje, predstavlja ljudsko nasljeđe što ga Francuska ostavlja Alžiru. Francuzi koji osuđuju mučenja u Alžiru polaze s usko francuskog stajališta. Oni ne prekoravaju, nego samo upozoravaju na činjenicu kako je potrebno zaštititi svijest sadašnjih i eventualnih mučitelja i spriječiti moralnu iskvarenost francuske omladine. Sto se nas tiče, možemo samo sa zadovoljstvom pozdraviti ovakav razvitak stvari. Neka zapa*
154
i francuskih bolesnika koje smo liječili i čiji nam se sluča jev je v i čine os osob obito ito ilu il u s tra tr a tiv ti v n i. S uv uviš išno no je sp spoo m e n u ti d a n e pišemo piše mo z n a n s tven tv enuu r a s p r a v u . N a s toja to jatt ćemo em o izbje izb jeći ći sv svaa k u semiološku, nosološku ili terapeutsku raspravu. Rijetki te hnički termini što ćemo ih ovom prilikom upotrebljavati posl po služ užit it će n a m isk is k lju lj u čivo čiv o ka kaoo oz ozna nake ke.. I p a k se m oram or amoo po po sebno osvrnuti na dvoje: U pravilu, psihijatrijska klinika svrstava različite pore mećaje naših bolesnika u rubriku »reaktivnih psihoza«. Na taj se način glavna pažnja posvećuje događaju koji je iza zvao bolest, premda se tu i tamo spominje i uloga terena (psihološka, afektivna i biološka povijest subjekta) kao i uloga ambijenta. Č ini na nam m se da je za slučajeve što ćemo ćemo ih ovdje prikazati odlučujuća prije svega zakrvljena i okrutna atmosfera, neljudski postupci koji se sreću na svakom ko raku, dojam koji duboko prožimlje ljude da prisustvuju pra p ravo vojj ap apok okal alip ipsi si.. Slučaj iz Serije A tipičan je primjer reaktivne psihoze, ali prvi, drugi, četvrti i peti slučaj iz Serije B imaju mnogo složeniju uzročnost da bi se moglo govoriti isključivo o ne kom posebnom događaju kao o razlogu bolesti. U ovom slu čaju to je rat; taj kolonijalni rat, što vrlo često dobiva razmjere doslovnog genocida, jednom riječju: rat što je uzburkao i razorio svijet pravi je uzrok psihoza, reaktivnih psihoz psih oza, a, ak akoo ve većć želim žel imoo u p o trij tr ijee b iti it i t a j u v rije ri ježž e n i ter te r m in, in , pod po d o v jeto je tom m d a n a p rvo rv o m m jes je s tu ista is takk n e m o r a t uo uopće, pće, a pose po sebn bnoo k o lon lo n ijal ij alnn i r a t . N ak akoo n p r v o g a i d r u g o g a s v jets je tskk o g rata javile su se mnogobrojne publikacije o mentalnoj pa tologiji boraca koji su sudjelovali u ratnim akcijama i ci vilnog stanovništva koje je bilo žrtva bježanja i bombardi ranja. Dosad neviđena fizionomija nekih ovdje spomenutih slika bolesti potvrđuje, ako je to uopće još potrebno, da je taj kolonijalni rat poseban i s obzirom na patologiju koju uzrokuje. Još jedno opće prihvaćeno mišljenje zaslužuje, po našem sudu, neke manje ispravke: riječ je o relativno benignoj pr p r iro ir o d i t ih r e a k t i v n ih po pore rem m ećaja eća ja.. B ile il e su do dodu duše še op opisa isane ne,, žanja koja smo ovdje iznijeli, osobito ona koja se odnose na četvrti i peti slučaj iz Serije A, na žalostan način ilustriraju i dokazuju svu opravdanost zabrinutosti francuskih demokrata. Naša je n am jera je ra d a p r ije ij e svega pok pokažem ažemoo kak kakoo p retr re trpp ljen lj enaa mučerija, što se moglo i pretpostaviti, ostavljaju teške poslje dice dice razar ra zaraju ajući ći ličnost ličnost mučenika. mučenika. 1555 15
ali uvijek kao iznimni slučajevi, i sekundarne psihotizacije, odnosno slučajevi u kojima je ukupna ličnost nepovratno razorena. Mi, naprotiv, mislimo da je ovdje pravilo učesta lost malignih patoloških procesa. U pitanju su smetnje koje traju mjesecima, snažno napadaju vlastito »ja« i gotovo uvijek ostavljaju za sobom tragove krhkosti koja se može zamijetiti običnim okom. U svakom slučaju budućnost tak vih bolesnika teško je opterećena. Jedan će primjer ilustri rati naše stajalište. U jednoj afričkoj zemlji, koja je više godina bila neza visna, prihvatili smo nekog rodoljuba, bivšeg pripadnika pok p okre reta ta otpora otp ora.. Taj čov ovjek jek trid tr idee seti se tihh godina godi na došao je da nas zamoli za savjet i pomoć jer ga svake godine, što se više približava jedan određeni datum, spopada teška besanica praćena tjeskobom i fiksnom idejom samouništenja. Kritični datum odgovara danu kad je, po nalogu svoje or ganizacije, podmetnuo bombu na određeno mjesto. Deset osoba tom je prilikom izgubilo živote.8 Taj borac, koji ni jednog trenutka nije pomislio da se odrekne svoje negdašnje akcije, potpuno je svjestan cijene 2. Okolnosti u kojima kojim a su se javili ti poremećaji por emećaji zanimljive zanimljive su iz više razloga. Nekoliko mjeseci .pošto je njegova zemlja stekla nezavisnost, upoznao je neke pripadnike bivše okupa torske nacije. Bili su mu simpatični. Ti su ljudi pozdravljali stečenu nezavisnost njegove domovine i odavali najveće priz nanje hrabrosti što su je rodoljubi pokazali u borbi za nacio nalno oslobođenje. Naš je borac tada osjetio neku vrst vrto glavice. Sa strahom se upitao nije li možda među žrtvama bombe bilo ljudi ljud i sličnih sličnih njegovim njegovim sadašnjim sada šnjim sug sugov ovorn ornicim icima. a. Kavana u kojoj je izvršio atentat nesumnjivo je bila sastaja lište poznatih rasista, ali ništa nije moglo spriječiti bilo kakva prolaznika prolaz nika da u nju nj u svrati i nešto neš to popije. Od toga dana, kad mu se prvi put javila vrtoglavica, izbjegavao je svaku pomi sao na događaje koji .pripadaju prošlosti. Međutim, nekoliko dana prije kritičnog datuma ti su mu se poremećaji iz neobjaš njivih razloga ponovno javili, a otad mu se u točno određenim razmacima razmacima neprestano nepresta no obnavljaju. Drugim riječima, naši čini ne prestaju nas proganjati čak ni tada kad su njihove okolnosti, raspored i razlozi naknadno pret p retrpj rpjeli eli duboke promjene. promjene . U tome je jedna od teških zasjeda u koje nas uvlači Povi jest je st mogućnošć mogućnošćuu svojih mnogobrojnih rješenja. rješenj a. No, mož ožem emoo li izbjeći vrtoglavici? Tko bi mogao ustvrditi da vrtoglavica ne prijeti svakoj egzistenciji.
156
Sto ju je njegova ličnost morala platiti kako bi se postigla nacionalna nezavisnost. Takvi granični slučajevi smještaju pro p robb lem le m od odgo govo vorn rnos osti ti u o k v ire ir e rev re v o luci lu cije je.. Zapažanja koja iznosimo odnose se na razdoblje između godine 1954. i 1959. Neki od tih bolesnika liječili su se u Alžiru u bolničkim centrima ili na terenu, neki u sanitet skim jedinicama vojske narodnog oslobođenja. S E R IJA A U tu smo grupu svrstali pet slučajeva. To su Alžirci, odnosno Evropljani koji su, nakon određenih doživljaja, pok po k aziv az ival alii zn znak akoo v e d u š e v n ih p o r e m e ćaja ćaj a rea re a k tiv ti v n o g tip ti p a. PRVI SLUČ SLUČ AJ Imp Im p o ten te n cija ci ja jed je d n o g A lžir lž irca ca iza iz a zva zv a n a silo si lovv a n jem je m n jeg je g o ve žene že ne
B. je dvadeset šestogodišnji muškarac. Uputila nam ga je san sa n ite it e tsk ts k a slu sl u ž b a F r o n ta n acio ac iona naln lnoo g o slo sl o b o đe đenn ja zbog teških glavobolja i besanice. Nekad taksi-šofer, borio se od svoje osamnaeste godine u redovima nacionalističkih parti ja. ja . Od go godi dine ne 19 1955 55.. član čla n j e ćelije ćeli je F r o n te n acio ac ionn aln al n o g oslo oslo bođ b ođen enja ja.. Više p u ta sv svoo jim ji m j e tak ta k s ije ij e m p revo re vozi zioo do dobr broo v o ljce ljc e i političke funkcionare. Zbog sve teže represije Fronta na cionalnog oslobođenja odlučuje da proširi rat na gradske centre. B. dobiva zaduženje da prevozi »komandose« u bli zinu položaja za napadaj, a često da ih ondje i pričeka. Ipak, jednoga dana, nakon prilično značajne akcije, našavši se pred opasnošću da usred evropskog dijela grada bu b u d e p o tpun tp unoo op opko kolj ljen en,, B. m o r a n a p u s titi ti ti tak ta k si, si , a k o m an an dosi se raspršuju po nalogu. B. uspijeva umaknuti neprija teljskim progonima, sklanja se k prijatelju. Nekoliko dana kasnije, ne vraćajući se kući, prema uputi pretpostavljenih, stavlja se na raspolaganje najbližoj partizanskoj jedinici. Dulje vremena ne prima vijesti o ženi i dvadesetomjesečnoj djevojčici. Zna, međutim, da ga policija već tjednima traži u gradu. Pošto su protekle dvije godine otkako je otišao u partizane, dobiva list od žene koja ga moli neka je zaboravi. Obeščaftćena je. Neka više ne pomišlja na zajed nički život a njom. Potpuno zabrinut, traži od komandanta
157
dopuštenje da ilegalno posjeti obitelj, što ovaj odbija. Ipak, podu po duzet zetee su m jere je re da jeda je dann drug dr ugii prip pr ipad adni nikk Fron Fr onte te nacio nalnog oslobođenja stupi u vezu s njegovom ženom i rod binom. Nakon Na kon dv dvaa tje tj e d n a stiže ko kom m an anda dant ntuu B-ove jedinice opširan izvještaj sa svim pojedinostima. Cim je bio otkriven napušteni taksi u kojemu su pro nađena dva šaržera za automat, francuski vojnici u pratnji polici pol icije je pošli su u šoferov šofer ov stan. sta n. Ne na našav šavši ši ga u kuć kući,i, odveli su ženu i zadržali je više od tjedan dana. Ispitivali su je o kretanju njezina muža i prva dva dana grubo pljuskali. Trećega dana jedan pripadnik francuske vojske — ona ne zna točno reći je li to bio oficir — naredio je da svi iziđu, a zatim za tim ju je silovao. Na Nakon kon stanovit stan ovitog og vre vr e mena silovao ju je jedan drugi, ali ovaj put u prisutnosti ostalih rekavši joj: »Ako jednoga dana vidiš ponovno onog gada od tvog muža, ne zaboravi mu ispričati što smo ti učinili.« Ostala je još tjedan dana, a da je više nisu pod vrgli novom ispitivanju. Zatim je bila poslana kući. Sve je ispričala majci a ova ju je uvjerila da mora sve reći mužu. Cim joj se pružila prva prilika da stupi u dodir s mužem, ona mu priznaje svoju sramotu. Pošto je proživio prvi šok, a zabavljen uostalom svako dnevnim akcijama, B. se pomalo vraća sebi. Mjesece i mje sece sluša o silovanju i mučenju alžirskih žena; dolazi u pri p rili likk u da vidi vid i mužev mu ževee silova silo vanih nih žena, pa tako tak o njegove osobne nevolje, njegovo dostojanstvo osramoćenog muža ostaje u drugom planu. Godine 1958. povjerena mu je misija u inozemstvu. Kad je došlo vrije vr ijem m e da se ponov ponovno no v r a ti u jedinicu jed inicu,, svojom neuobičajenom rastresenošću i nastupima uporne besanice izaziva zabrinutost drugova i starješina. Povratak u jedi nicu odgađa se i šalju ga na liječnički pregled. To je tre nutak kad smo ga ugledali. Odmah je uspostavljen dobar kontakt. Vrlo pokretno lice, možda čak odviše. Smiješak ponešto pone što p r e tje tj e ran ra n . Povr Po vršn šnaa eu eufo forij rija. a. »Do »Dobro bro . . . dobro mi je . . . sad se bo bolje lje osjećam. osjećam. Daj mi nešto neš to za jačanje, jačan je, vita vi ta mine, pusti me da se vratim onamo.« Iz svega izbija dubok osjećaj straha. Odmah je smješten u bolnicu. Već drugoga dana ruši se kulisa njegova optimizma, B. je potište pot išten, n, zamišljen zam išljen,, bez teka, tek a, ne n ap apuš ušta ta postelju post elju.. Odbija razgovore o politici i pokazuje izrazitu ravnodušnost pre
158
ma svemu što je bilo u kakvoj vezi s nacionalnom borbom. Izbjegava slušanje vijesti o partizanskim borbama. Veoma je j e tešk te škoo p r o z reti re ti n jeg je g o v u p o tišt ti šten enoo s t, ali al i smo sm o ipa ip a k u rok ro k u od nekoliko dana rekonstruirali slučaj. Za vrijeme boravka u inozemstvu upušta se u seksualnu avanturu, ali bez uspjeha. Smatrajući da je razlog neuspje ha iscrpljenost kao prirodna posljedica napornih marševa i slabe prehrane, nakon dva tjedna pokušava ponovno; ali i ovaj put bezuspješno. Povjerava se drugu koji mu prepo ručuje vitamin B 12. Uzima ga u obliku tableta. Pokušava još jo š jed je d a n p u t, a li o p et be bezz u s p jeh je h a . Osim Os im toga to ga,, p r i je sam sa m og ogaa akta spopada ga neodoljiva želja da razdere fotografiju svoje djevojčice. Takva simbolična povezanost navodi na pom p omisa isaoo d a je p o s rije ri jedd i p o d sv svje jesn snaa ince in cess tuo tu o z na sk sklo lono nost. st. Ali, razgovori što smo ih s njime vodili i jedan njegov san (mala mačka njemu naočigled naglo gnjili šireći oko sebe nepodnošljiv zadah) upućuju nas da krenemo posve drugim smjerom. »Ta djevojčica, — kaže nam jednoga dana (riječ je o njeg nj egov ovoj oj kćerki kćer ki)) — im a u seb se b i n ešto eš to tru tr u lo.« lo .« Od tog to g do doba ba njegove su besanice vrlo teške, unatoč velikim dozama umirujućih sredstava pokazuje znakove uzrujanosti izazvane osjećajem straha i stvara teškoće bolničkom osoblju. Tad nam prvi put spominje svoju ženu smiješeći se: »Okusila je Francuza.« U tom času počinjemo rekonstruirati slučaj. Zaplet događaja postaje jasan. Saopćava nam da prije sva kog pokušaja seksualnog iživljavanja misli na svoju ženu. Smatramo da su podaci što nam ih je dao bitni. »Oženio sam se tom djevojkom, premda sam bio zaljub ljen u svoju rodicu. Ali njezini su je roditelji udali za dru goga. Tako sam pristao da se oženim prvom ženom koju su mi predložili roditelji. Bila je zgodna, ali ja je nisam volio. Nep N epre rest staa n o sam sa m u sebi se bi m islio: isl io: m lad la d si, k a d jed je d n o g a d a n a naiđeš na pravu djevojku, rastat ćeš se i sklopiti sretan br b r a k . S tog to g a i n isa is a m bio oso osobi bito to n jež je ž a n p r e m a sv svoj ojoj oj ženi. Događaji su me još više udaljili od nje. U posljednje vri jem je m e do dolaz lazio io sam sa m k u ći sam sa m o n a jelo je lo i sp spaa v a n je, je , n isa is a m go goto to vo ni riječi progovarao.« »Kad sam u Sumi doznao da su je Francuzi silovali, prv p rvoo sam sa m se razb ra zbje jesn snio io n a t e ga gado dove ve,, a o d m ah sam sa m zatim za tim pomi po misli slio: o: ’P a što, što , n i j e to n ajg aj g o re, re , n isu is u j e u b ili. il i. Može po početi četi život iznova. Nekoliko tjedana kasnije postalo mi je jasno da je silovana zato što au tražili mene. Silovali su je zapra vo da je kazne zbog toga što nije htjela govoriti. Bilo je
159
dovoljno da kaže ime samo jednoga borca pa da otkriju i razbiju čitavu mrežu, da me pronađu, a možda čak i zatvo re. Nije to bilo, dakle, obično silovanje iz dosade ili sadiz ma, što sam imao često prilike vidjeti u naselju, nego silo vanje hrabre i nepopustljive žene spremne na svaku žrtvu, samo da ne izda muža. A taj muž, to sam ja. Ta je žena spasila moj život i zaštitila organizaciju. Zbog mene je iz gubila gub ila čast. ast. Pa P a ipak, nije nij e mi rekla: rekla : ’Sve sam to zbo zbogg tebe pr p r e trp tr p jela je la’’. Nego mi je gov govori orila: la: ’Z ab abor orav avii me, započni započni nov život, ja sam obeščašćena’.« »Od toga časa odlučio sam da ću se, kad završi rat, vra titi svojoj ženi. Jer, moram ti reći i to da sam vidio kako seljaci brišu suze svojim ženama koje su bile silovane pred njihovim očima. To me veoma potreslo. Još ti moram pri znati da u početku nisam mogao shvatiti njihovo ponašanje. Ali sve više i više bili smo prisiljeni sudjelovati u takvim događajima i objašnjavati ih civilnom pučanstvu. Vidio sam kako se civili dobrovoljno nude za muževe silovanih djevo jak ja k a ko koje je su os osta tale le tru tr u dn dnee . Sve Sv e me to po potak taklo lo da ponovno razmislim o problemu svoje žene.« »Odlučio sam da je ponovno uzmem za ženu, ali ne znam još kako ću se osjećati kad se s njom sretnem. I često, gledajući sliku svoje djevojčice, pomislim da je i ona osra moćena. Kao da je sve ono što je vezano uz moju ženu po kvareno. Da su je mučili, da su joj izbili sve zube, slomili ruku, ne bi me smetalo. Ali to, može li se to uopće zabo raviti? Zar me baš morala obavijestiti o svemu tome?« Upitao me zatim nije li njegova »seksualna nemoć«, po mojemu mišljenju, posljedica nesreće koja ga je snašla. Odgovor: »Moglo bi biti.« Sjeda na krevet: »Što bi ti uradio da ti se tako nešto dogodi?« »Ne znam ...« »Bi li se vratio ženi?« »Mislim da bih se vratio ...« »Eto vidiš ... nisi baš posve siguran ...« Hvata se objema rukama za glavu i nakon nekoliko trenutaka izlazi iz sobe. Nako Na konn dv dvaa tjed tje d na na,, polazeć polaz ećii u svo svoju ju jedinic jed inicu, u, reka re kaoo mi je: »Č im postan post anem emoo nezavi nez avisni sni,, vraćam vr aćam se k svojoj ženi. Ako ne bude sve kako treba, doći ću ponovno u Alžir da te po tražim.«
160
DRUG DR UGII SLUČ AJ Ne N e u sm jer je r e n i nago na gonn za u b ija ij a n jem je m u sta st a n o v lje lj e n u čovj čo vjek ekaa koji je preživio kolektivni pokolj
Felahu S. je 37 godina. Živi u naselju nedaleko od gra da Constantinea. Nikad se nije bavio politikom. Od počet ka rata njegov je kraj poprište snažnih okršaja alžirskih ustanika i jedinica francuske vojske. Tako S. ima prilike često gledati mrtve i ranjene. Ipak i dalje ostaje po strani. Alžirskim borcima, kad usput naiđu, seljaci njegova nase lja povremeno priskaču u pomoć, kao što uostalom čini i cijeli narod. Ali jednoga dana, početkom 1958. godine, u blizi bli zini ni n a s e lja lj a do dogo godi dilo lo se u b o jstv js tvoo iz zasj za sjed ede. e. N e p r ija ij a telj te lj je p rip ri p rem re m io o p e rac ra c iju ij u i op opko kolio lio n a s e lje lj e u ko koje jem m u, u o sta st a lom, i nije bilo boraca. Sve je stanovništvo pozvano da se okupi na određenu mjestu, zatim je počelo ispitivanje. Nitk Ni tkoo n ije ij e o dg dgov ovar arao ao n a p ita it a n ja. ja . N ak akoo n n ek ekoo liko li ko sati sa ti stig st igao ao je h elik el ikoo p tero te rom m fra fr a n c u s k i o fici fi cirr i rek re k ao ao:: »Ov »Ovoo selo p r ev eviš išee izaziva. Uništite ga.« Vojnici počeše paliti kuće i puškama gurati žene koje su pokušale izvući nešto odjeće i spasiti malo namirnica. Neki seljaci iskoristili su opći metež i pobj po bjeg egli. li. Ofic Of icir ir izd iz d aje aj e n a r e đ e n j e d a se p r e o sta st a li sta st a n o v n ici ic i okupe na jednome mjestu i odvedu do isušenog korita rije ke. Tu počinje pokolj. Dvadeset i devet ljudi pobijeno je iz najveće blizine. S. je ranjen na dva mjesta mecima koji su mu prošli kroz desni but i lijevu ruku, drugi metak izazvao je lom lo m r a m e n e ko kosti sti.. S. se onesvješćuje onesvješćuje i dolazi dolazi k sebi okružen okr užen grupom grupo m bo raca ALN. Zadržan je na liječenju u sanitetskoj službi i otpušten čim je bio sposoban za pokret. Njegovo ponašanje po p o sta st a je sv svee čud čudnn ije ij e i on cije ci jeli lim m p u tem te m z a b r in jav ja v a prat pr atio ioce ce.. Zahtijeva da mu se da puška, iako je civil i tjelesno nespo soban. Odbija da bilo pred kime hoda. Nikome ne dopušta da hoda iza njega. Jedne noći, domogavši se oružja, nespre tno puca po usnulim borcima. Na brutalan način biva razo ružan, vezan i tako dolazi k nama u Centar. Ponajprije nam objašnjava da nije mrtav i da je sjajno pod po d va valio lio d rug ru g ima im a . M aloal o-po pom m alo u sp spij ijev evam amoo r e k o n s t r u i r a t i njegov neuspio pokušaj ubojstva. S. nije zaplašen, samo je krajnje razdražen. Povremeni nastupi jakih uzbuđenja pra ćeni su krikovima. Ne čini neprilika, ali zamara neprekid nim brbljanjem. Osoblje mora biti neprestano u pripravno sti zbog njegove odlučnosti da »ubije sve«. Za bolničkog 11
Prezreni na svijetu
161
liječenja napada predmetima koji mu dođu pod ruku sedam-osam bolesnika. Bolje ne prolaze ni bolničari ni liječ nici. Došli smo čak na pomisao nije li to slučaj jednoga od onih prikrivenih oblika padavice koja je praćena nepresta nom i nemotiviranom agresivnošću. Poduzima se terapija spavanjem. Nakon tri dana poči njemo s njim voditi svakodnevno razgovore, što nam omo gućava bolji uvid u razvitak patološkog procesa. Nesređenost postupno iščezava. Navodimo neke od bolesnikovih izjava: »Bog je uza me ... ali onda on nije uz one koji su pogi po ginu nuli li . . . Imao Im ao sam ve velik likuu sreću sre ću . . . U životu živo tu čovjek mora ubijati da ne bude ubijen ... Kad pomislim da nisam ništa znao o njima ... Među nama ima Francuza. Oni se pr p r e ruš ru š a v a ju u Arap Ar ape. e. Sve tre tr e b a pob pobiti. iti. D ajte ajt e mi automat. auto mat. Svi ti takozvani Alžirci, sve su to Francuzi ... i ne daju mi mira. Cim želim zaspati, dolaze mi u sobu. Ali, sad ih već znam. Svi žele da me ubiju. Ali ja ću se braniti. Sve ću ih odreda ubiti. Sve ću ih podaviti, a i tebe s njima. Vi mi radite o glavi. Ali to vam na ovaj način neće uspjeti. Ništa me neće spriječiti da vas poubijam. Male, velike, žene, djecu, pse, ptice, magarce ... sve ... Tada ću mirno spa vati ...« Govorio je iskidano, zadržavajući neprijateljski ponosan i prezriv stav. Nakon Nak on t r i tje tj e d n a iščezava razdr ra zdraže aženo nost, st, ali njegovo uporno zatvaranje u sebe i težnja za samoćom plaše nas i ukazuju na mogućnost pogoršanja bolesti. Ipak, nakon mje sec dana zahtijeva da ga otpustimo i želi izučiti zanat koji odgovara njegovu zdravstvenom stanju. Predan je socijal noj službi FLN. Pregledan ponovno nakon šest mjeseci. Njegovo Njegov o je s tan ta n je dobro. dobro . TREĆ I SLUĆ SLUĆ AJ Psihoza zastrašenosti depersonalizacijskog tipa nakon bezumnog ubojstva jedne žene
Dj ... je vojnik ALN, devetnaest mu je godina. Stiže u kliniku pošto je već mjesecima bolestan. Karakterističan izgled: duboka potištenost, suhe usne, vlažne ruke. Nepre stano duboko uzdiše. Jaka besanica. Dva pokušaja samo ubojstva otkako su se javili prvi znaci poremećaja. U raz
162
govoru se ponaša kao da ima akustične halucinacije. Povre meno mu se pogled na nekoliko trenutaka zaustavlja na jedn je dnoj oj točki to čki u p r o sto st o ru, ru , a lice li ce p r i tom to m e izra iz ražž a v a živost, živ ost, doimljući se promatrača kao da prisustvuje nekom prizoru. Nej N ejas asnn e misli. mi sli. Ne Neke ke p o jav ja v e u p s i h ija ij a t r iji ij i p o z n ate at e po podd ime im e nom naglog »zapora« mišljenja: započeta kretnja ili reče nica naglo se prekidaju, bez uočljiva razloga. Ali jedan element više od ostalih privlači našu pozornost: bolesnik nam govori o svojoj prolivenoj krvi, o svojim arterijama koje se prazne, o srcu koje povremeno prestaje kucati. Preklinje nas da mu zaustavimo krvarenje, neka ne dopu stimo »vampirima« da mu čak i u bolnici sišu krv. Katkad ne uspijeva ni govoriti pa traži olovku. Piše: »Nemam više glasa, sav moj život nestaje.« Ta proživljena depersonali zacija upozorava na vrlo težak dalji tok bolesti. U toku naših razgovora bolesnik nam često govori o nekoj ženi koja ga, čim se spusti noć, posjećuje i proganja. Pošto sam prethodno saznao da mu je majka umrla, da ju je on ve veom omaa volio vol io i d a je to za nj n e u tje tj e š a n g u b ita it a k (u tom trenutku glas mu postaje prigušen i navire mu po koja suza), usmjerio sam ispitivanje na sliku majke. Kako sam tražio da mi opiše tu nasilnu ženu što ga proganja, odgova ra mi da to nije neka nepoznata žena, naprotiv, on je vrlo dobro znade, ta on ju je i ubio. Postavlja se pitanje: nije li to jedan od slučajeva podsvjesnog osjećaja krivnje nakon majčine smrti kakve je Freud opisao u Tuzi i melankoliji. Molimo bolesnika neka nam o toj ženi, koju tako dobro poz p oznn aje aj e i k o ju je ub ubio, io, k aže až e n ešto eš to više. viš e. T ak akoo n am po polaz lazii za rukom rekonstruirati čitav događaj: »Krenuo sam u partizane iz grada u kojem sam studi rao. Nakon nekoliko mjeseci stigle su vijesti od kuće. Sa znao sam da je moju majku iz neposredne blizine ubio neki francuski vojnik, a da su mi sestre odvedene. Ni do danas nisam saznao što je bilo s njima. Užasno me potresla maj čina smrt. Kako je otac već godinama mrtav, jedina mi je želja bila da nešto postignem u životu kako bih pomogao majci i sestrama da bolje žive. Jednoga smo dana otišli na imanje pod kolonijalnom upravom. Tu je upravitelj, akti van kolonijalist, već ubio dva civila. Stigli smo noću k nje govoj kući. Ali, njega nije bilo. U kući je bila samo njegova žena. Kad nas je ugledala, počela je zapomagati neka je ne ubijemo: — Znam da ste došli zbog moga muža, ali njega nema ... Koliko sam mu puta govorila da se ne pe p e t lja lj a u p o liti li tikk u . — Od Odlu lučili čili smo p r iček iče k a ti muža. mu ža. No j a
163
sam gledao ženu i mislio na majku. Sjedila je u naslonjaču i činilo se kao da je odsutna. Pitao sam se zašto je ne ubi jemo. U jedno jed nom m t r e n u tku tk u os osje jetila tila je da je prom pr omatra atram. m. Vi čući, bacila se na me: — Molim vas ... nemojte me ubiti... Imam djecu. — Trenutak kasnije bila je mrtva. Ubio sam je nožem. K o m an anda dant nt me razor ra zoruža užaoo i na nare redi dioo da napu napustim stimoo kuću. Nakon nekoliko dana saslušao me komandant sekto ra. Mislio sam da ću biti strijeljan, ali me to nije uopće uzbuđivalo.8 Kasnije Kasn ije sam stao povraćati nakon jela i sla slabo bo spavati. Zatim je svake noći dolazila ona žena i tražila moju krv. A što je s krvlju moje majke?« Č im se spu spusti sti noć, noć, a bolesn bo lesnik ik pođe na n a počinak, počinak, u »so sobu bu nahrupe žene«, i sve su to iste žene. To su umnoženi pri mjerci jedne te iste žene. Svaka od njih ima rasporen trbuh. Sve su bez krvi, blijede i sablasno mršave. Te žene napa daju bolesnog mladića i traže neka im vrati njihovu krv. U tom trenutku šum vode koja teče ispunja prostor sobe, po staje sve jači dok se naposljetku ne pretvori u zaglušnu bu b u k u vod vodop opada. ada. Mladić Mlad ić gled gl edaa kak kakoo pod njegove njeg ove sobe sve više tone u krvi, u njegovoj krvi, dok se ženama vraća ru menilo, a rana im zacjeljuje. Mokar od znoja i izbezumljen od straha, bolesnik se budi i ne može se smiriti sve do zore. Mladi je bolesnik liječen nekoliko tjedana i halucinatorni fenomeni zapravo su iščezli. Ali je u njegovoj ličnosti ostala jaka jak a trauma. traum a. Č im po pomisl mislii na svoju svoju majku, javlja javlja se zastrašujući lik rasporene žene. Kako se god to činilo ne znanstveno, mi ipak mislimo da će jedino vrijeme koliko-toliko poboljšati stanje razbijene mladićeve ličnosti. Č ETVR ETVRTI TI SLUČ SLUČ AJ Policijski agent, Evropljanin, u stanju depresije sreće u bolničkom ambijentu jednu od svojih žrtava, alžirskog rodoljuba, koji boluje od stupora
A. ..., 28 godina, nema djece. Saznajemo da se on i njegova žena već godinama, na žalost, bezuspješno liječe da bi dobili dijete. Poslali su ga njegovi pretpostavljeni zbog poremećenog ponašanja. 3. Nakon sudskomedicinskog vještače vješ tačenja nja koje je ustvrdilo patološku pato lošku priro pr irodu du čina, ina, krivični krivični postupak — pok pokren renut ut na inic inici i jativu jat ivu generalštaba gener alštaba — obustavljen obusta vljen je.
164
Prvi susret uspio je. Bolesnik nam spontano govori o svojim teškoćama; sa ženom i njezinim roditeljima dobro se slaže. I s drugovima na radnom mjestu u dobrim je od nosima. Pretpostavljeni ga cijene. Samo ga uznemiruje što noću čuje krikove pa ne može spavati. Priča nam kako već nekoliko tjedana prije negoli pođe na počinak zatvara kapke na prozorima (ljetno je doba), dok je njegova žena očajna, jer se guši od vrućine. Osim toga, on trpa vatu u uši da bi ublažio zvuk prodornih krikova. Ponekad usred noći pali radio ili navija gramofon da ne čuje tu noćnu vi ku. A zatim nam A opširno izlaže izlaže svu svoju dram u: Već se nekoliko mjeseci nalazi u jednoj anti-FLN bri gadi. U početku je bio zadužen da nadzire neke ustanove i kavane. Ali nakon nekoliko tjedana prelazi na stalnu duž nost u komesarijat. Tu dolazi u priliku da vodi istrage što nikad ne ide glatko. glatko. »Č injeni injenica ca je da oni nikad ništa n išta ne priz pr izna naju ju.« .« »Ponekad bi im Čovjek najradije rekao«, objašnjava nam on, »kako bi oni, da osjećaju imalo samilosti prema nama, progovorili sami i ne bi nas prisiljavali da se satima mučimo izvlačeći iz njih riječ po riječ. Ali pokušajte im nešto reći. Na svako naše pitanje odgovaraju: ’Ne znam.’ Pa čak kad ih i za ime upitamo. Na pitanje gdje stanuju odgovaraju: ’Ne znam.’ Ne preostaje nam drugo nego da navalimo na njih. Samo, previše se deru. U početku sam se tome smija smijao. o. Ali A li me kasnije kas nije podilazila pod ilazila jeza. Danas Dana s je dovolj no da čujem kako netko urliče i odmah vam mogu reći dokle je stigao, odnosno do koje je točke doprla istraga. Mladić koji je dobio dva udarca šakom i jedan pendrekom iza uha govori na određeni način, viče i ponavlja da je nevin. Ako je dva sata visio obješen za ruke, njegov je glas drukčiji. Poslije ’kupke’ glas se ponovno mijenja. I tako dalje. Ali najstrašnije je nakon električne struje. Cini se svakog trenutka da će tip izdahnuti. Ima i takvih koji ne viču: to su oni najtvrđi. Misle da ćemo ih odmah ubiti. Ne, n a m a n i j e do tog to g a d a ih ub ubij ijem emo. o. Mi želim žel imoo d o b iti it i po datke. Njih treba prvo natjerati da viču. Prije ili kasnije oni to i čine. To je već pobjeda. A zatim dalje. Upamtite, mi bismo to rado izbjegli. Ali oni se ne trude da nam olakšaju posao. Sad čujem njihove glasove čak i u vlastitoj kuti. Osobito glasove onih koji su umrli u komesarijatu. Doktore, gadi mi se taj posao. Ako me izliječite, zatražit ću da me premjeste u Francusku. Ako me odbiju, dat ću ostavku.«
165
Na tem te m elju el ju slike sli ke bo boles lesnik nikaa od određ ređuje ujem m bolovanje. bolova nje. Kako boles bol esnik nik neće da os ostan tanee u bolnici, liječ lije čim ga priva pri vatno tno.. J e dnoga dana, malo prije zakazanog terapeutskog razgovora s A., hitno sam pozvan na odjel. Kad je A. došao u moj stan, moja ga je supruga zamolila neka pričeka, no on je rekao da će se radije prošetati do bolnice i tako poći meni u susret. Nakon nekoliko minuta sreo sam ga vraćajući se kući. Stajao je naslonjen na stablo, utučena izraza, drhtao je m ok okar ar od zn znoja oja i po pokaz kazivao ivao znakov znak ovee teške teš ke psihoze str st r a ha. Stavio sam ga u kola i odvezao u svoj stan. Ležeći na divanu, ispričao mi je da je u bolničkom institutu sreo jedno jed noga ga od mojih mo jih pa pacc ije ij e na nata ta ko koji ji je bio na saslu sa sluša šanju nju u po liciji (to je alžirski rodoljub) i sad je na liječenju zbog »stuporoznih poremećaja kao posljedice živčanog sloma«. Saznao sam da je policajac A. sudjelovao u mučenju moje ga pacijenta. Propisujem sedative koji smiruju bolesnika. Nakon Nak on njeg nj egov ovaa od odlas laska ka idem u pa pavi viljo ljonn u kojem je smješ smje š ten rodoljub. Osoblje ništa ne zna o susretu. Međutim, Alži rac je nestao i za njim se traga. Napokon ga pronalazimo u nužniku gdje je pokušao samoubojstvo (prepoznavši poli cajca, uplašio se da je došao po nj da ga ponovno odvede u policiju). A. me je i dalje posjećivao, i kad se njegovo stanje očito poboljšalo, zatražio je da se vrati u domovinu. Što se tiče alžirskog rodoljuba, bolničko se osoblje dugo i uporno trudilo da ga uvjeri kako je posrijedi zabuna, jer policija nema pravo da dolazi u bolnicu, kako je on iscrpljen i kako se nalazi u bolnici radi liječenja itd. PETI SL SLUČ AJ Insp In spek ekto tor, r, E vrop vr oplja ljanin nin,, m uči uč i v last la stit ituu ženu že nu i djecu
R ..., 30 godina, spontano nam se obraća za savjet. Policijski je inspektor i već nekoliko tjedana osjeća »da s njim nije baš sve u redu«. Oženjen je i ima troje djece. Puši mnogo: pet kutija cigareta na dan. Nema teka, noću ga more ružni snovi. Ti snovi nemaju neke posebne zna čajke. Osobito je zabrinut zbog onoga što naziva »krizom ludila«. Nikako ne podnosi da mu se opiru: »Doktore, obja snite mi ovo. Kad god naiđem na bilo kakvu zapreku, tu kao bih se. I izvan posla osjećam potrebu da mučim svako ga tko mi stane na put. Dovoljna je i najmanja sitnica. Eto,
166
na primjer, uputio sam se prema kiosku da kupim novine. Ljudi je mnogo. Treba čekati. Ispružio sam ruku da od pro p rodd av avača ača (koj (k ojii j e moj mo j p r ija ij a telj te lj)) u zmem zm em no novi vine ne.. N etk et k o m i red a pomalo izaz izazovn ovnoo dobaci: dobaci: ’Č ’Č ekajte eka jte dok na vas ne iz reda dođe red.’ U meni se odmah budi želja da ga udarim i po mislim: ’Dragi moj, da te ja nekoliko sati uzmem u svoje ruke, prošla bi te volja da izazivaš’.« Ne podnosi buku. I u svojoj kući neprestano bi sve tukao. I, zaista, tuče vlastitu djecu, pa čak, i ono dvadesetomjesečno, i to s najvećom okrutnošću. Ali više od svega prestravilo ga je što se jedne večeri, kad mu je žena prigovorila da previše tuče djecu (čak mu je j e r e k la: la : »Ti si zais za ista ta sasv sa svim im p o ludi lu dioo . . . « ) , oko okomi mioo i n a nju, oborio je i vezao za stolicu govoreći: »Naučit ću ja tebe jednom zauvijek da sam u ovoj kući ja gospodar.« Na sv svuu sreću sr eću d jec je c a su s ta la p la k a ti i zap za p o m ag agat ati.i. U tom to m trenutku, postavši svjestan posljedica svog postupka, oslo bađ ba đ a ženu že nu i o d lučuj lu čujee d a se ve većć s u t r a d a n o b r a ti lije li ječni čnikk u »specijalistu za živce«. Dodaje »da nikad nije bio takav«, da je rijetko kad tukao djecu i da se nikad nije svađao sa ženom. Sadašnji znaci javili su se nakon »događaja«: »Mi sad obavljamo službu pješadije. Prošlog tjedna, na primjer, bil b ilii smo u a k c iji ij i ka kaoo d a p r ipa ip a d a m o vo vojsc jsci.i. O na go gosp spod odaa u vladi kažu da u Alžiru nije rat i da pripadnici javne sigur nosti, to jest policija, treba da uvedu red. Ali u Alžiru je rat, a kad oni to uvide, bit će prekasno. Ono što ubija više od svega to su mučenja. Zar vam to ništa ne kaže? ... Mu čim, ponekad i deset sati neprekidno ...«
»Sto osjećate dok mučite druge?« »Umaram se ... Istina je, doduše, da radimo na smjenu, ali teško je pogoditi trenutak kad se posao može prepustiti drugome. Svatko misli da je već nadomak uspjeha i da žrtva samo što nije progovorila, pa stoga ne želi dopustiti da se netko drugi okiti njegovim perjem i nezasluženo stekne slavu. Dakle, nastaviti ... ili pustiti ...« »Događa se i to da momku ponudimo novac, novac iz vlastita džepa kako bismo ga privoljeli da prizna. Radi se o ovome: jesi li ili nisi sposoban da žrtvu prisiliš da pro govori. To je pitanje osobnog uspjeha, pitanje prestiža. Na kraju osjećaš da te bole vlastite šake. Tada upotrebljavamo „Senegalce”. Ali oni ili previše mlate i dokrajče čovjeka u pola po la s a ta, ta , ili il i p rem re m alo al o , a to o n d a n e služ sl užii ničem ni čemu. u. T reb re b a ipa ip a k imati pameti da bi se takav posao obavio uspješno. Treba znati kad je vrijeme da se pritegne, a kad da se popusti. 167
Za to treba dobar njuh. Kad je momak već sazreo, ne treba ga dalje mlatiti. Stoga moraš uraditi sve sam: onda se si gurnije može kontrolirati kako stvari napreduju. Ja sam pro p rotiv tiv onih oni h ko koji ji drug dr ugim imaa p r ep epuu štaj št ajuu da prip pr ipre rem m e momka, a sami svakog sata navraćaju da vide dokle su dotjerali. Najv N ajvaž ažni nije je je od svega sve ga da m omak om ak ne stekn ste knee dojam doja m da neć nećee izvući živu glavu. Jer, u tom bi slučaju pomislio: čemu da govori, kad mu to ionako neće spasiti život. Tako bi se iz gubila svaka mogućnost da nešto saznate. On se mora nadati: jedino će ga nada prisiliti da progovori.« »Ali najviše me muče te priče s mojom ženom. Tu nešto sasvim sigurno nije u redu. Doktore, to biste mi morali pomoći pomoći da raščistim.« raščistim .« Budući da je njegova uprava odbila da ga pošalje na odmor, a kako i on sam ne želi da mu se izda psihijatrijski nalaz, počinjemo liječiti bolesnika koji i dalje »vrlo aktiv no« obavlja svoje zadatke. Nije teško naslutiti slabost takva rješenja. Taj je čovjek vrlo dobro znao da neposre dan uzrok svih njegovih teškoća proizlazi iz djelatnosti što je ob obav avlj ljaa u istr is traž ažni nim m pros pr osto tori rija jam m a, iako iak o je pokušao pokuša o da svu odgovornost prebaci na »događaje«. Kako nije ni pomišljao (a bilo bi to i besmisleno) da prestane mučiti (u tom bi slučaju morao napustiti službu), molio me neka mu po mognem kako bi bez grižnje savjesti, bez smetnja u svomu vladanju i posve mirno mogao mučiti alžirske rodoljube.4 S E R IJA B U ovu smo seriju svrstali slučajeve ili grupe slučajeva za koje odlučujuće značenje ima atmosfera sveopćeg rata koja vlada u Alžiru. PRVI SLUČ SLUČ AJ Dva alžir al žirsk skaa dječa dje čaka ka u bija bi jaju ju svojega svo jega druga u igri, igri, Evropljanina Riječ je o jednom sudsko-medicinskom vještačenju. Dva alžirska dječaka (13 i 14 godina), učenici osnovne škole, 4. U ovom slučaju slu čaju suočavamo se s po potpu tpuno no izgrađenim su stavom koji ništa ne ostavlja netaknuto. Krvnik koji voli ptice ili posve smireno uživa u kakvoj simfoniji ili sonati samo je etapa u razvitku jedne egzistencije 'koja če već sutra biti obi lježena radikalnim i potpunim sadizmom.
168
optuženi su za umorstvo njihova evropskog druga. Priznali su zločin koji je rekonstruiran, a među spisima nalaze se i fotografski snimci. Na njima se vidi kako jedan od dječaka drži žrtvu dok je drugi bode nožem. Mladi okrivljenici ne povl po vlače ače iskaz isk aze. e. V od odili ili smo sm o s n jim ji m a d u g e razg ra zgov ovoo re. re . Do Dono no simo najznačajnije dijelove njihovih kazivanja. a) Trinaestogodišnji dječak. »Nismo bili s njime u za vadi va di.. Svakoga četvrtk a odlazili odlazili smo svi skupa sku pa na b rd a iznad iznad sela u lov praćkom. Bio je naš dobar prijatelj. Nije više išao u školu jer je želio postati zidar kao i njegov otac. Jednoga dana odlučili smo da ga ubijemo, jer Evropljani hoće da ubiju sve Arape. Mi ne možemo ubijati ’velike’, ali možemo njega, on je naš vršnjak. Nismo znali kako bism bi smoo ga ub ubil ili.i. H tje tj e li smo sm o g a b a c iti it i u jar ja r a k , ali al i se moglo mo glo dogoditi da bude samo ranjen. Zato smo ponijeli od kuće nož i ubili ga. »Zašto ste izabrali baš njega?« »Zato što se igrao s nama. Neki drugi ne bi pošao s nama na brdo.« »Ali bio je vaš prijatelj?« »Jeste, ali zašto oni hoće da ubiju nas? Njegov je otac milicajac i kaže da sve nas treba ubiti.« »Ali on ti to nije rekao?« »On? Ne, nije.« »Znaš li da je on sad mrtav?« »Znam.« »Što je to smrt?« »Kad je sve završeno i kad se ide u nebo.« »Jesi li ga ti ubio?« ubio?« »Da.« »Znači li ti to nešto što si ubio čovjeka?« »Ne, zato što i oni hoće nas da ubiju.« »Je li ti krivo što si u zatvoru?« »Nije.« b) Četrnaestogodišnji dječak. Taj se mladić posve razli kuje od svojega druga. Gotovo je već pravi muškarac, od rastao čovjek po kontroli mišića, po izražajnosti lica, po glasu i po tome kako i što odgovara. Ni on ne niječe da je ubio. Zašto je ubio? Ne odgovarajući na to, postavlja pita nje meni jesam li možda kad vidio kojega Evropljanina u zatvoru. Je li se Ikad Evropljanin našao u zatvoru pošto je ubio Alžirca? Odgovorio sam mu da zapravo još nisam sreo ni jednog Evropljanina u zatvoru.
169
»Pa ipak svakoga dana Alžirci ginu, je li tako?« »Da.« »Kako to onda da se u zatvorima nalaze samo Alžirci? Možete li mi to objasniti?« »Ne mogu, no reci mi zašto si ubio dječaka koji ti je bio prija pr ijate telj? lj?«« »Objasnit ću vam ... jeste li čuli za događaje u Rivetu?«5 »Jesam.« »Dva moja rođaka ubijena su toga dana. U nas kažu da su se Francuzi zakleli da će nas sve do jednoga poubi jati ja ti.. A je li ijed ije d an F ranc ra ncuz uz bio zatvo zat vore renn zbog svih svi h tih Alžiraca koji su pobijeni?« »Ne znam.« »Ne, nitko nije zatvoren. Htio sam otići u partizane, ali sam još premlad. Tada smo ja i X ... odlučili da ubijemo jedn je dnog og E vrop vr oplja ljani nina na.« .« »Zašto?« »A što je, po vašem mišljenju, trebalo učiniti?« »Ne znam. Ti si još dijete, a sve to što se događa za odrasle je.« »Ali oni ubijaju i djecu ...« »To još nije razlog da ti ubiješ svojega prijatelja.« »Ipak sam ga ubio. A vi sad činite što vas je volja.« »Je li ti učinio što nažao taj tvoj prijatelj?« »Ne, nije mi učinio ništa.« »Pa onda? ...« »Pa, eto, tako ...« DRUG DR UGII SLUČ AJ Kompleks samooptuživanja i samoubilačko ponašanje koje se krije iza »terorističkog čina« jednoga mladog dvadeset i dvogodišnjeg Alžirca
Toga su mladića u bolnicu uputile francuske pravosud ne vlasti. Mjera je poduzeta nakon sudskomedicinskog vje štačenja francuskih specijalista koji rade u Alžiru. 5. Rivet je selo koje koj e je stanovi stanovitog togaa dan danaa godine 1956. po posta sta lo poznato u gradu Alžiru i okolici. Toga su dana kasno u noć upali u selo odredi francuske milicije, izbacili iz kreveta četr deset ljudi i sve strijeljali.
170
Riječ je o čovjeku fizički iscrpljenom koji je u stanju potp po tpuu n e zb zbuu n jen je n o sti. st i. T ijelo ije lo m u je p r e k r ive iv e n o m od odri rica cam m a, a dvostruka fraktura vilice sprečava ga da bilo Sto jede. ViSe od dva tjedna morat ćemo ga hraniti s pomoću injekcija. Potkraj drugog tjedna nestaju smetnje u mišljenju, mo že se uspostaviti kontakt te napokon uspijevamo rekon struirati dramatičnu povijest tog mladića. U najranijoj mladosti posvetio se s izuzetnim žarom skautizmu. Bio je jedan od najviđenijih rukovodilaca Mu slimanskog skautskog pokreta. Ali sa 19 godina sasvim na pu p u šta št a sk skaa u tiz ti z am d a b i se isk is k lju lj u čivo čiv o p o sv svet etio io sv svom omee z v an anju ju.. Kao radnik u nekom mehanografskom centru marljivo uči i usavršava se maštajući da jednog dana postane u tomu velik stručnjak. Prvi studenoga 1954.* zatječe ga potpuno zaokupljena stručnim radom i u to vrijeme ne pokazuje nikakva smisla za nacionalnu borbu. Već je ionako bio pr p r ek ekin inuu o sv svaa k u ve vezu zu sa s tari ta rim m d r u g o v ima im a . S am za sebe se be kaže da se u to vrijeme ponašao kao onaj koji je »mobilizi ran na usavršavanju vlastitih tehničkih sposobnosti«. Ali, polovicom 1955. godine, za vrijeme obiteljskog sije la, najedanput mu se pričinja da ga njegovi smatraju iz dajnikom. Nakon nekoliko dana taj letimični dojam poma lo nestaje, ali on i dalje osjeća neki nutarnji nemir, neku nelagodu koju ne može objasniti sam sebi. Otada jede samo na brzinu, izbjegava obiteljski krug i pov p ovlači lači se u s v o ju sob sobu. u. I z b jeg je g av avaa sv svaa k i s u s r e t s lju lj u d ima. im a. U takvim uvjetima dolazi katastrofa. Jednoga dana, hoda jući ju ći ulico ul icom m oko d v a n a e s t i po sati, sa ti, čuje čuj e k ak akoo ga n e tko tk o jasn ja snoo i glasno naziva »kukavicom«. Osvrće se oko sebe, ali ne vidi nikoga. Ubrza korake i odluči da više ne ide na posao. Zatvara se u sobu i više ne izlazi ni za večeru. Te noći nastupa kriza. Cijela tri sata sluša različite uvrede koje odzvanjaju u njegovoj glavi i odjekuju kroz noć: »izdajniče ... kukavico ... sva tvoja braća ginu ... izdajniče ... izdajnič izdajničee . ..« .. « Obuzima ga neopisiv neopisiv strah: stra h: »Č itavih itavih osamnaest osam naest sati imao sam puls 130 otkucaja u minuti. Mislio sam da ću umrijeti.« Od toga trena ne može uopće jesti. Mršavi naočigled, živi u potpunu mraku, ne otvara vrata ni ukućanima. Tre ćega dana baca se na koljena, počinje grozničavo moliti i, * Dan ustanka alžirskog naroda. (Prev.).
171
kao što sam kaže, ostaje tako ničice oko dvadeset sati. Č etvrtog dan danaa iznenada, »k »kao ao lud«, lud«, s »brado »bradom m koja je ta kođer pridonijela njegovu luđačkom izgledu«, bez kaputa i kravate izlijeće na ulicu. Našavši se na cesti, ne zna kamo bi, ali ipak ip ak ide d alje al je i na nako konn stan st anov ovito itogg vrem vr emen enaa stiže u evropski dio grada. Njegova vanjština (izgleda kao Evrop ljanin) kao da ga štiti da ga ne zaustave i kontroliraju francuske patrole. Međutim, ostale Alžirce i Alžirke njemu naočigled liša vaju slobode, zlostavljaju ih, vrijeđaju, pretresaju ... A on k tome nema uza se nikakvih isprava. Ta spontana uljud nost neprijateljskih patrola prema njemu još više pojačava osjećaj osjećaj kriv k rivnje nje:: »Svi »Svi zn znaju aju da d a je uz Francuze. Č ak su i vojnici obaviješteni: ne zaustavljaju ga.« Č inilo mu se kao da ga i oči oči vezanih Alžiraca, Al žiraca, koji s rukama na zatiljku čekaju da ih pretraže, promatraju po gledom punim prezira. Obuzet nesavladivim uzbuđenjem, odlazi ubrzanim koracima. Stiže pred zgradu francuskoga glavnog štaba. Na ulazu stoji nekoliko vojnika naoružanih automatima. Pođe prema njima, baca se na jednoga od njih i pokušava mu oteti automat vičući: »Ja sam Alžirac.« Odmah su ga svladali, odveli u policiju i poduzeli sve kako bi ga prisilili da oda imena vođa i članova organiza cije kojoj pripada. Nakon nekoliko dana policajci i vojnici pr p r imje im jeću ćuju ju da je bo boles lestan tan.. Pošto Po što je liječnički lije čnički preg pr egled ledan an i pošto po što je us usta tano novl vlje jeno no da je duševn duše vnoo poremeć pore mećen, en, poslan je na bolničko liječenje. »Jedino što sam tada želio«, kaže nam, »bila je smrt. I na policiji sam, nakon mučenja, vje rovao i nadao se da će me ubiti. Bio sam zadovoljan što sam premlaćen, jer to dokazuje da su i mene svrstali u svoje neprijatelje. Nisam više mogao slušati one optužbe, a da nešto ne poduzmem. Nisam kukavica, nisam baba. Ni sam izdajnik.«8 TREČ REČ I SLUČ SLUČ AJ Neuro Ne urotič tično no ponaša pon ašanje nje mlad ml adee Fran Fr ancus cuskin kinje je čiji je otac, otac, visoki funkcionar, ubijen u zasjedi
6. U tok toku 19 1955. godine zabilježen zabilježen je izrazito izraz ito velik broj bro j ta kvih slučajeva. Na žalost, svi bolesnici nisu imali sreću da se smjeste u bolnicu.
172
Dvadeset jednogodišnja studentica došla je k meni za tražiti savjet zbog nekih blažih nastupa neuroze, što joj smetaju u njezinu studiju i društvenom životu. Dlanovi su joj jo j n ep eprr e sta st a n o oz ozno nojen jeni,i, p o v rem re m en enoo toli to likk o te se čini d a joj »voda curi iz ruku«. Gušenje u prsima popraćeno je teškim noćnim glavoboljama. Grize nokte. Pomnju osobito privlače lakoća i brzina kojima uspostavlja površan kontakt, dok se istodobno može naslutiti da se ispod toga krije duboka tjeskoba. Preko smrti svojega oca, koja nije davna, prelazi s takvom ravnodušnošću da to naše ispitivanje usmjerava na njezin odnos prema ocu. Jasan i potpuno lucidan način izlaganja, na granici bezosjećajnosti, otkrit će nam upravo svojim racionalizmom smetnje koje muče tu djevojku kao i karakter i podrijetlo njezina konflikta. »Moj je otac bio visoki funkcionar. Dio je odgovoran za golemu ruralnu oblast. Pošto je izbio ustanak, počeo je bjes bj esom omučno učno p r o g a n jati ja ti Alži Al žirc rce. e. Išlo Iš lo je to tak ta k o da dale lekk o da više nije ni jeo ni spavao, toliko ga je zanosila želja da uguši ustanak. Kao bespomoćan svjedok prisustvovala sam post po stuu p nu m o raln ra lnoo m p a d u sv svoo jeg je g a oca. N ap apok okon on sam sa m o d lu lu čila da ga više ne posjećujem i da ostanem u gradu. Jer, kad god bih došla kući, ne bih sklopila oka cijele noći; mučili su me jauci koji su neprekidno dopirali k meni ne gdje iz dubine; u podrumskim i ostalim nenastanjenim pro storijama mučili su Alžirce da bi saznali podatke. Ne mo žete ni zamisliti kako je užasno svu noć slušati jauke. Ponekad se pitam: kako ljudsko biće uopće može podnijeti da sluša gdje netko jauče od bola, a da ne govorim o sa mim mučiteljima. No to se nastavljalo. Na kraju više nisam ni dolazila kući. Ni kad je moj otac, a to se događalo rijetko, navraćao u grad da me obiđe, nisam ga mogla po gledati u oči, a da pri tome nisam osjetila užasnu zbunje nost i strah. Sve mi ga je teže bilo zagrliti.« »Važno je i to što sam dugo živjela na selu. Poznajem gotovo sve tamošnje obitelji. Mladi Alžirci, moji vršnjaci, kao djeca igrali su se sa mnom. Kad sam dolazila kući, otac bi mi rekao da su opet neki ljudi zatvoreni. Potkraj se više nisam usudila proći ulicom jer sam bila čvrsto uvjerena da ću posvuda naići na mržnju. U dnu duše i sama sam im zapravo odobravala. Da sam Alžirka, otišla bih b ih u p arti ar tiza zann e.« e. « Jednoga dana stiže brzojav s viješću da joj je otac teško ranjen. Odlazi u bolnicu i zatječe ga u besvjesnu
173
stanju. Nakon kratkog vremena otac je izdahnuo. Bio je ranjen za vrijeme kaznene ekspedicije: patrola je pala u zasjedu alžirske narodne vojske. »Sprovod mi se zgadio«, kaže ona. »Ti službeni predstav nici što su oplakivali smrt mojega oca, ’koji je svojim du boko m oral or alni nim m od odlik likam amaa osvojio domorodački domor odački p u k ’, bili su mi odvratni. Svi su znali da je to laž. Svima je bilo dobro poznat po znatoo da je otac imao pod svojom vlašću sve istražn istr ažnee i polic po licijsk ijskee cent ce ntre re u ob oblasti. lasti. Svi su znali: svakoga svak oga da dana na po deset ljudi izdahne na mučilištima, a ipak su u sav glas lagali o odanosti, odricanju, ljubavi prema domovini ... Moram priznati da riječi za mene nemaju više vrijednosti, u svakom slučaju nemaju velike vrijednosti. Smjesta sam se vratila u grad izbjegavajući susret bilo s kojim predstav nikom vlasti. Ponudili su mi pomoć, ali sam je odbila. Ne želim njihove pare. To je nagrada za krv koja je prolivena zaslugom mojega oca. Ja to ne želim. Radit ću.« Če t v r t i s l u č a j
Poremećaji u ponašanju Alžiraca mlađih od 10 godina
Riječ je o izbjeglicama, djeci boraca i civila koje su ubili Francuzi. Raspoređeni su po različitim centrima Tuni sa i Maroka. Pohađaju školu, provode slobodno vrijeme u kolektivnim igrama i šetnjama. Pod stalnim su liječničkim nadzorom. Na taj smo način imali prilike pregledati stano vit broj te djece: a) Velik broj djece pokazuje izričitu ljubav prema sli kama koje prikazuju roditelje. Sve ono što na neki način podsje pod sjeća ća na m ajku aj ku ili oca up uporn ornoo pron pr onala alaze ze i ljubomorno ljubom orno čuvaju. b) b) U mnogih mn ogih se opaža stra st rahh od buke. Vrlo su osjetljivi osje tljivi na svaki sva ki prijek pri jekor. or. Č eznu za mirom mirom i nježnoš nježnošćću. c) Mnogi od njih pate od besanice i somnambulizma. d) Povremena enureza. e) Sadističke sklonosti. Cesta igra: komad napetog pa pira pi ra koji koj i djeca dje ca bjesomučno bjesom učno prob pr obija ijaju ju.. Na svim olovkama vide se tragovi zuba, a nokte grizu s neviđenom upornošću. Učestale svađe unatoč postojanju duboke uzajamne ljubavi. 1744 17
PETI SLUČ SLUČ AJ Puerperalna psihoza u izbjeglih žena
Puerperalnim psihozama nazivamo duševne poremećaje rodilja. Mogu se javiti neposredno prije ili nekoliko tjeda na nakon poroda. Vrlo je teško ustvrditi uzroke koji uvje tuju tu bolest. Ipak se drži da su dva najvažnija razloga: por p orem emećen ećenee f u n k c ije ij e e n d o k r inih in ih žlij žl ijez ezdd a i » afek af ekti tivv n i šok«. Ovaj posljednji, iako donekle neprecizan izraz, znači zapra vo »veliko uzbuđenje«, kako se obično naziva u svakodnev nu govoru. Otkako je francuska vlada počela primjenjivati taktiku fortifikacijskih nasipa i spaljenih područja, na tuniskoj i marokanskoj granici nalazi se oko trista tisuća izbjeglica. Poznato je u kakvim bijednim prilikama žive. Komisije Međunarodnoga crvenog križa više su puta obišle ta pod ručja. Pošto su se uvjerile da su uvjeti pod kojima žive izbjeglice katastrofalni, dale su međunarodnim organizaci jam ja m a p r e p o ruk ru k u d a p o jačaj ja čajuu po pom m oć tim ti m lju lj u d ima im a . S ob obzi zi rom na bijednu prehranu u logorima, trebalo je očekivati da će se puerperalne psihoze javiti kod velikog broja trud nih žena. Učestali upadi francuskih trupa koje ostvaruju svoje »pravo da gone i progone neprijatelja«, bombardiranja i mitraljeska vatra iz zraka (poznato je da su napadaji fran cuske vojske na području Maroka i Tunisa tako česti da im se više ni broja ne zna, a Sakiet-Sidi-Yuossef, tunisko selo mučenik, najviše je okrvavljeno; razdvojene obitelji zbog bje b ježa žann ja) ja ) izaz iz aziv ivaj ajuu u tih ti h izb iz b jeg je g lica li ca os osje jećaj ćaj t r a j n o g s tra tr a h a i nesigurnosti. Jednom riječju: rijetke alžirske rodilje nisu pok po k aziv az ival alee zn znak akov ovee d u šev še v n ih p o rem re m ećaja eća ja.. Poremećaji se javljaju u različitim oblicima. To su ili stanja uznemirenosti koja se mogu razviti u bjesnilo, ili velike depresije i utučenost, sa čestim pokušajima samo ubojstva, ili, napokon, stanja zastrašenosti s popratnim po ja j a v a m a p lača, la ča, jad ja d iko ik o v a n ja, ja , tra tr a ž e n ja sam sa m ilost ilo stii itd. itd . I s a d rža rž a ji su delirija različiti: ideja proganjanja, bezumna agresivnost pr p r em a F ran ra n cu cuzi zim m a k o ji su po pošl šlii d a u b iju ij u no novo voro rođe đenče, nče, pre p redd o sjeća sj ećajj s k o re s m r ti (u tak ta k v im slu sl u čaje čaj e v ima im a bo boles lesnic nicee pr p r e k lin li n ju n e v idlj id ljiv ivee k r v n ike ik e da p o šted št edee d ije ij e te . . . ) . I ovom prilikom potrebno je upozoriti da se osnovni sadržaji straha ne uklanjaju smirivanjem ili nestankom spomenutih smetnja. Stanje zaliječenih bolesnica takvo je da se u njima i dalje zadržavaju patološka žarišta.
175
SERIJA C
Afe A fekk tiv ti v n o -in -i n tele te lekk tua tu a lne ln e promjene i duševni poremećaji nakon mučenja
U ovu smo seriju svrstali uglavnom teže bolesnike u kojih su se javili poremećaji za vrijeme mučenja ili nepo sredno nakon njega. Razdijelili smo ih na podgrupe, jer smo spoznali da svakoj metodi mučenja, nezavisno od teži ne oštećenja ličnosti, odgovara i karakteristična slika bo lesti. PODGRUPA br. 1 Posljedice nespecifičnog, odnosno takozvanog preven tivnog mučenja
Pod tim mislimo na brutalne metode koje se ne primje njuju radi mučenja, nego samo da bi se dobile obavijesti. Podatak da bol ima granicu iznad koje postaje nepodnošljiv ovdje je od izuzetne važnosti. Potrebno je, dakle, što prije doseći tu granicu. Ne radi se o smišljenoj i razrađenoj me todi, nego o grubom premlaćivanju: više policajaca muče istodobno, četiri policajca okružuju zatvorenika i udaraju ga šakama, dok mu jedan prži grudi cigaretom, a drugi ga pend pe ndre reko kom m tuče tu če po tab ta b a n ima im a . . . Neke od metoda meto da što se pr p r im jen je n juju ju ju u Alžiru Alž iru,, a za koje smo saznali sazn ali isključivo isklj učivo od onih koji su prošli ta mučenja, čine nam se iznimno okrutnima: a) Uštrcavan je Uštrcavan je vod vodee kroz u sta st a uz istodobno istodo bno da davan vanje je klistira klis tira od sapunice.7 sapunice.7 b) Z ab abij ijaa n je boce u rekt re ktum um.. Dva načina mučenja zahtijevaju stanje potpune »nepokretnosti«: c) Zatvorenik kleči ispruženih ruku u vodoravnom po ložaju s dlanovima okrenutim nagore, dok su mu poprsje i glava uspravni. Ni najmanja kretnja nije mu dopuštena. Iza leđa sjedi policajac s batinom u ruci spreman da udari čim se žrtva makne. 7. Ta vrst vr st mučenja uzrok je ve velik likog og broja bro ja smrtnih smrt nih slučaje slučaje va. Nakon klistira koji se daju pod velikim tlakom i koji uzro kuju teška oštećenja na sluzokoži probavnog trakta, dolazi do crijevnih mikroperforacija, a često i do zračnih embolija i peritonitisa.
176
d) Zatvorenik stoji licem okrenut prema zidu i dotiče ga uzdignutim dlanovima. I ovdje pri najmanjem pokretu ili znaku klonuća pljušte batine. Postoje Postoje dvije dv ije vrsti vrs ti muč m učenih: enih: 1. oni koji nešto znaju znaj u i 2. oni koji ne znaju ništa. 1. Oni koji nešto znaju rijetko se sreću u kliničkim odjelima. Doznajemo da je taj i taj Alžirac bio podvrgnut mučenju u francuskim zatvorima, ali ga ne nalazimo među boles bo lesnic nicim ima.8 a.8 2. Naprotiv, oni koji ne znaju ništa često nam se obra ćaju za pomoć. Ovdje nije riječ o Alžircima žrtvama racije i kaznenih ekspedicija. Ni oni ne dolaze k nama kao paci jen je n ti. ti . Rije Ri ječč j e sam sa m o o n e o r g a n izir iz iraa n im A lžir lž irci cim m a k o ji su lišeni slobode, dovedeni u policijske zgrade ili na farme pr p r e tvo tv o ren re n e u p r o s tor to r ije ij e za s a slu sl u šav ša v a n je i tam ta m o p o d v r g n u ti mučenju. Psihijatrijske slike bolesti
a) Ne N e m irn ir n e d epre ep resi sije je — četiri slučaja. To su tužni bo lesnici, .bezrazložno prestrašeni, potišteni, većinu vremena pro p rovv od odee u k r e v e tu, tu , i z b jeg je g a v a ju su suss rete re te,, izn iz n e n a d a u p a d a ju u velika uzbuđenja koja se teško mogu objasniti. b) An A n o rex re x ia m e n tali ta liss — p e t slučajeva. Takvi bolesnici zadaju zadaju velike velike tešk teškoć oćee jer je u njih pom anjkanje teka uvijek pra p raćen ćenoo s tra tr a h o m od b ilo il o k ak akvv o g fizičko fiz ičkogg d o d ira ir a s d r u g im ljudima. Bolničarku koja se pokušava približiti takvom bo lesniku, dotaknuti ga, uhvatiti ga za ruku, grubo odgumu. Isključena je mogućnost umjetnog davanja hrane ili bilo kakvih lijekova*. c) Opća nestabilnost i uznemirenost — jed je d a n a est es t sluča slu ča jeva je va.. Ti bolesnici ne mogu mirovati ni trena. Osamljeni su i teško ih je privoljeti na razgovor s liječnikom. Dva smo osjećaja osobito često zapazili u bolesnika prve pod p odgr grup upe. e.
8. Riječ je svakako o Alžircima koji su nešto znak, ali to nisu priznali ni pod mukama, jer je bilo poznato da svaki Alžirac, čim prizna, biva smjesta Ubijen. 9. Bolničko osoblje mora se danju i noću baviti takvim bolesnikom, objašnjavati mu, uvjeravati ga. Jasno je da se formula »osvijestimo bolesnika grubošću« ne može s uspjehom primijeniti na te pacijente. 12 Prezreni Prezr eni na »v »vijetu ijetu
177
Prije svega, osjećaj nepravde. Pošto Pošto su danima i noćima bez ikak ik akvv a razlo ra zloga ga bili bi li mučeni, u tim ljudi lju dim m a kao da se nešto slomilo. Jedan od njih doživio je osobito mučno iskustvo: nakon nekoliko dana uzaludnog mučenja policija zaključuje da je pred njima miroljubiv čovjek koji nema nikakve veze s bilo kakvom mrežom Fronte nacionalnog oslobođenja. Pa ipak, unatoč tom uvjerenju, policijski je inspektor navodno rekao: »Nemojte ga tako jednostavno pu p u stit st itii da od ode. e. P rite ri tegg n ite it e ga još malo, pa će biti bit i m irniji irn iji kadd izađe ka iza đe.« .«110 A zatim, ravnodušnost prema bilo kakvoj moralnoj ka tegoriji. Za takve se bolesnike ne postavlja pitanje pravde. Biti mučen, za njih znači biti slab. Prije svega, treba dakle nastojati da postanemo snažni, ne vodeći računa o tome jesmo jesm o li na s tra tr a n i p rav ra v d e ili ne nepr prav avde de.. Snaga Sn aga odlučuje. PODGRUPA br. 2 Posljedice mučenja električnom strujom
U ovu smo skupinu svrstali alžirske rodoljube koji su uglavnom prošli mučenja električnom strujom. Naime, dok je elek el ektr tričn ičnaa s t r u ja n ek ekad ad bila bi la samo jedn je dnaa od metoda met oda mu mu čenja, počevši od rujna 1956, u nekim policijskim odjelima sva se mučenja obavljaju isključivo s pomoću struje. Psihijatrijske slike bolesti
a) Loka Lo kaln lnaa ili opća cenepa cen epatij tijaa — tri slučaja. Riječ je o bolesnic bole snicim imaa ko koji ji se tuže tu že da ih po podilaze dilaze žmarci, da imaju im aju dojam kao da im čupaju ruke, da će im se glava razletjeti ili da će progutati vlastiti jezik. b) Apa A patij tija, a, abul ab ulija ija,, gubi gu bita takk intere int eresa sa — sedam slučajeva. To su pasivni i bezvoljni bolesnici koji žive od danas do sutra. 10. Ta preventivna preven tivna tort to rtur uraa pretv pr etvar araa se u nekim krajevima u »preventivnu represiju«. Tako se dogodilo u Rivetu gdje su ko loni, bez obzira na mir što je vladao u selu, u strahu da ne bu du zatečeni događajima, jer su se okolna sela počela buniti, odlučili poubijati buduće eventualne pripadnike Fronte nacio nalnog oslobođenja. Tako je samo u toku jednoga dana strije ljano više od četrdeset Alžiraca.
178
c) Elektrofobija (patološki strah od elektriciteta). Bo lesnik se plaši dotaknuti prekidač, upaliti radio, uzeti u ruke telefonsku slušalicu. Isključena je svaka mogućnost elektrokonvulzivnog liječ liječenja. enja. PODGRUPA br. 3. Na N a k o n p rim ri m a n ja »seruma istine«
Poznato je načelo na kojemu se zasniva ova terapija. Ako bolesnik pokazuje znakove da u njemu postoji unutra šnji nesvjestan sukob što nije mogao biti iskazan u razgo vorima, primjenjuje se kemijska metoda ispitivanja. Da bi se bolesnik oslobodio sukoba koji nadmašuje njegovu spo sobnost prilagođivanja, najčešće se upotrebljava penthotal u obliku intravenoznih injekcija. Liječnik intervenira u želji želji da bolesnika oslobo oslobodi di »stranog tijela«.11 Međutim, Međutim, jav ja v ile il e su se i n ek ekee tešk te škoće oće k o je su n as sp sprr ečav eča v ale al e da sli sl i jedi je dim m o p rog ro g resi re sivv n o r a s tv a r a n j e p sih si h ičkih ičk ih inst in stan ancc ija. ij a. Cesto smo bili svjedoci vidljiva pogoršanja stanja i pojave novih kliničkih, za nas posve neobjašnjivih slika bolesti. Stoga je ta tehnika uglavnom i napuštena. Mno^i vojni liječnici i psihijatri našli su u zgradi alžir ske policije nove mogućnosti istraživanja. Ako u slučajevi ma neuroze penthotal uklanja prepreke koje sprečavaju da evidentiramo unutrašnji konflikt, onda bi on alžirske ro doljube morao osloboditi političkih barijera i pomoći nam da tako lakše ishodimo njihovo priznavanje i davanje po dataka i bez upotrebe električne struje (liječnička tradicija nalaže da se po mogućnosti izbjegava nanošenje bola). To je m ed edic icin insk skii o b lik li k »s »sub ubve verz rziv ivno nogg r ata at a « . Scena počinje ovako: »Ja sam liječnik, a ne policajac. Ovdje sam zato da ti pomognem.« Tako se već za nekoliko dana stječ stječe povjerenje povjeren je zatvorenika.1 zatvorenik a.1* A tada: »D »Dat at su su ti 11. Zapravo, to uopće nije strano tijelo. Unutrašnji sukob samo je rezultat dinamičnog razvitka ličnosti u kojoj i ne može doći do stvaranja stranog tijela. Bit će točnije ako ka žemo da se radi o loše uklopljenu tijelu. 12. Upozoravamo na slučaj psihijatara koji djeluju u redo vima organizacije Presence frangaise. Kad im se povjeri zada tak da testiraju nekog zatvorenika, obično ga već u prvim raz govorima nastoje uvjeriti o svom velikom prijateljstvu s od vjetnikom braniteljem i o tome kako će ga (oni i odvjetnik)
179
nekoliko injekcija, jer ti si zaista već na kraju snaga.« Ne koliko dana liječe ga najbanalnijom terapijom: vitaminima, sredstvom za jačanje srca, šećernim šećernim injekcijama. injekcijama. Č etvrtog etvrtog i petog dana daju mu intravenozno penthotal. Napokon počinj p očinjee d av avan anje je po poda datak taka. a. Psihijatrijske slike bolesti
a) Stereotipija govora. Bolesnik neprestano ponavlja isti tip rečenice. »Nisam rekao ništa. Morate mi vjerovati, nisam rekao ništa.« ništa.« Takve stereotipi stereotip i je praćene praćene su nepre kidnim strahom. Bolesnik zapravo često nije svjestan jesu li ili nisu od njega dobili obavijesti. Osjećaj krivnje prema stvari za koju se bori i prema braći čija je imena možda odao pritišće ga na dramatičan način. Nema dokaza koji bi usp uspio io u m irit ir itii tu sv svij ijes estt što se rasp ra spad ada. a. b) Pomračena intelektualna i osjetna percepcija. Boles nik nije siguran da neki percipirani pre p redm dmet et zaista zais ta postoji. Sluša tuđ govor, ali ne povezuje njegovedijelove njegove dijelove u cjelovit cjelovit smisao. Ne razlikuje istinito od lažnoga. Sve je istinito i sve je lažno u isto doba. c) Patološki strah od svakog sastanka oči u oči. Taj strah potječe od bolnog osjećaja da čovjek svakoga časa može biti ponovno podvrgnut saslušavanju. In hibic bicija ija.. Bolesnik je neprestano u napetosti: prima d) Inhi riječ po riječ pitanje koje mu se postavlja, riječ po riječ pr p r ipra ip ravv lja lj a zamiš zam išlje ljeni ni odgovor. Otud Ot udaa do dojam jam o inhibicij inh ibiciji,i, s popr po prat atno nom m psihičkom psi hičkom tromošću, trom ošću, prek pr ekid idan anje jem m rečenica, rečenica, po navljanjem itd. Jasno je da se ti bolesnici uporno protive da prime bilo kakvu intravenoznu injekciju. PODGRUPA br. 4 Nak N akon on pran pr anja ja mozga
U posljednje se vrijeme mnogo govorilo o »psihološkoj akciji« u Alžiru. Ne kanimo dati znanstvenu kritiku tih zajedničkim snagama osloboditi zatvora. Svi zatvorenici koje su ispitivali ti psihijatri završili su ipod giljotinom. A psihijatri su u našoj prisutnosti s ponosom govorili o toj elegantnoj me todi todi borbe protiv pr otiv pokreta otpora otpora..
180
metoda. Zadovoljit ćemo se time da upozorimo na njihove ps p s ihij ih ijaa trij tr ijss k e po poslj sljed edice ice.. U A lžir lž iruu p o sto st o je d v ije ij e v r s ti c e n ta ta ra za mučenje po metodi »pranja mozga«. I. ZA INTELEKTUALCE INTELEKTU ALCE Načelo n a k o jem je m u se zas za s n iva iv a o v a m eto et o d a sas sa s toji to ji se u tome da se zatvorenik dovede u situaciju lica koje glumi neku ulogu. Nije teško pogoditi na koju se psihološko-sociološku ško školu lu to na nado do vezuje.1 vez uje.1** a) Glumiti kolaboraciju. Intelektualac je pozvan da pri hvati kolaboraciju, ali je istodobno dužan da pronađe i opravdanje za kolaboraciju. Mora dakle živjeti dvostrukim životom: on je rodoljub, i to poznat rodoljub, ali preven tivno uklonjen iz svakodnevnih zbivanja. Pothvat ima za cilj da iznutra napadne elemente koji sačinjavaju nacional nu svijest. Rodoljub ne samo što je prisiljen na kolabora ciju nego mu je preporučeno da »slobodno« raspravlja s pro p roti tivv n icim ic im a i k o leb le b ljiv lj ivci cim m a i d a ih u v jer je r i. To je ele el e g a n tan ta n način kako bi ga se navelo da privuče pažnju rodoljuba, odnosno da posluži kao provokator. Izjavi li slučajno da ne može naći protivnike, pronalaze mu ih oni ili mu kažu da se ponaša kao da se radi o protivnicima. b) U obliku predavanja prikazati vrijednost francuske akcije i opravdanost kolonizacije. Kako bi pomogli zatvore niku da dobro obavi povjereni zadatak, na raspolaganju su mu mnogobrojni »politički savjetnici«: oficiri službe za po slove domorodaca ili, još bolje, psiholozi, socijalni psiholozi, sociolozi itd. c) Iz I z n ije ij e ti a rgu rg u m ente en te a lžir lž irsk skee revo re volu luci cije je i p o b iti it i ih j e dan po jedan. 13. Poznato je da je u Sjedinje Sjed injenim nim Državama form fo rmira irana na sociop&ihološka škola. Predstavnici te škole drže kako drama suvremenog čovjeka proistječe iz činjenice da on više ne igra nikakvu ulogu jer ga društveni mehanizam prisiljava da bude samo kotačić jednoga velikog stroja. Stoga se preporučuje te rapija predstave koja čovjeku omogućuje da preuzima razli čite uloge. Bolesnik interpretira različite role, pa čak i neko liko uloga u jednom danu, ima mogućnosti da na simboličan način stupi na mjesto bilo 'koje ličnosti. Tvornički psihijatri u Sjedinjenim Državama, čini se, postižu čudesne psihoterapeutske uspjehe s radničkim grupama. Radnicima se omogućuje da se poistovete s herojima, što dovodi do velikog popuštanja napetosti u odnosima između poslodavaca i radnika.
181
Alžir nije nacija, nikad nije bio niti će ikad postati nacija. Ne postoji post oji »alžirski »alži rski narod«. narod «. Alžirsko rodoljublje potpuno je besmisleno. »Felasi« su ambiciozni kriminalci, prevareni bijednici. S vremena na vrijeme svaki je intelektualac dužan održati predavanje o toj temi, a njegovo izlaganje mora biti uvjerljivo. Na kraju mjeseca daju se ocjene (to su one zna menite »nagrade«) koje će kasnije biti jedan od kriterija pr p r i don donoš ošen enju ju od odlu luke ke tre tr e b a li ili još ne treb tr ebaa tog intele int elek k tualca pustiti na slobodu. d) Patološki uvjeti kolektivna života. Već i to da je netko sam ocjenjuje se kao pobuna. Stoga uvijek moramo biti bi ti s nek nekim im.. I š u tnja tn ja je zabr za bran anje jena na.. T reba re ba misliti mis liti glasno. glasno. Svjedočanstva
Radi se o akademski obrazovanom zatvoreniku koji je mjesecima podvrgnut pranju mozga. Sefovi logora jednoga mu dana čestitaju na uspjesima što ih je postigao i najav ljuju da će ga uskoro pustiti na slobodu. Poznavajući dobro neprijateljsku taktiku, zatvorenik je oprezan i ne shvaća tu vijest ozbiljno. Neprijateljska se taktika sastoji obično u tome da se zatvoreniku obeća kako će ga pustiti, a nekoliko dana prije predviđenog dana nje gova oslobođenja saziva se sastanak koji treba da izrekne kolektivnu kritiku. Na kraju sastanka obično se donosi odluka da se puštanje zatvorenika na slobodu odgađa, jer on još uvijek ne pokazuje dovoljno znakova koji bi potvr dili njegovo konačno ozdravljenje. Taj je sastanak, kažu psiholozi, o tkri tk rioo da u njem nj emuu i da dalje lje živi nacionalis nacion alistički tički virus. Ali, sad se više ne radi o triku. Zatvorenika zaista puš taju na slobodu. Oslobođen zatvora, čim stigne u grad, među svoje, bivši se zarobljenik hvali kako je izvrsno odglumio ulogu. Sretan je što ponovno može zauzeti negdaš nje mjesto u nacionalnoj borbi i odmah nastoji uspostaviti vezu s rukovodiocima ustaničke organizacije. U tom času strašna pomisao poput oštrice sijeva mu kroz glavu. Mo žda nikoga nije prevario, ni policiju, ni zatvorenika, a prije svega ni sama sebe. Kad će prestati ta igra? U tom trenutku potrebno je smirivati i ukloniti hipote ku krivnje. 182
Psihijatrijske slike bolesti
a) Patološki strah od svake kolektivne diskusije. Čim se sretne sa tri do četiri osobe, ponovno se javlja inhibici ja, ja , a n e p o v jerl je rlji jivv o s t i s u m n jičav ji čavoo s t sn snaž ažno no se očitu očit u ju. ju . b) Nesp Ne spos osob obno nost st da se obra ob razl zlož ožii i bran br anii n e k i sta st a v . Misao teče u antitetičnim sudovima. Sve što se iznosi kao tvrdnja može istog časa biti opovrgnuto istom snagom dokaza. To je j e sig si g u rno rn o n a jbo jb o ln ija ij a po posl slje jedd ica ic a ov ovog ogaa r a t a n a k o ju smo naišli. Opsjednuta je ličnost rezultat »psihološke akcije« koja je podvrgnuta interesima kolonijalizma u Alžiru. II. ZA NEINTELEKTUALCE U centrima kao što je Berrouaghia ne polazi se više od subjektiviteta da bi se izmijenilo ponašanje pojedinca. Tu se obrađuje tijelo koje se lomi u nadi da se tako može iskorijeniti nacionalna svijest. Riječ je o pravomu vojnič kom drilu. Zauzvrat, ljudi viče nisu podvrgnuti mučenjima i dobivaju dobivaju hranu. hranu . a) Moraju izjaviti da ne pripadaju FLN. To moraju vikati u zboru. Moraju to ponavljati satima. b) Z a tim ti m m o r a ju p r izn iz n a ti d a su p r ip a d a li F L N i d a su shvatili kako je to zlo. Dakle: dolje FLN. Nak N akoo n t e e tap ta p e do dola lazi zi d r u g a : b u d u ćno ćnoss t je A lžir lž iraa f r a n cuska, i ne može biti nego francuska. Bez Francuske Alžir se vraća u srednji vijek. Napo Na poko kon, n, sv svii smo sm o F ran ra n cu cuzi zi.. Ž ivje iv jela la F ran ra n c u sk skaa . Tu više nema težih oblika duševnih smetnji. Jedino što izmučeno i bolno tijelo traži odmor i smirenje. SE RIJ A D Psihosomatski poremećaji
Kolonijalni rat u Alžiru nije prouzrokovao samo porast duševnih poremećaja i pojavu mnogobrojnih specifičnih bole bo lesti sti.. Osim Os im p ato at o log lo g ije ij e m u čen čenja ja,, p ato at o log lo g ije ij e m u čen čenih ih i m u čitelja, u Alžiru vri patološka atmosfera, ona što liječnike nagoni da, nalazeći se pred bolesnikom kojega ne razumi ju, ju , ka kažu žu:: »Sve će to s v r š iti it i k a d s v r š i ov ovaj aj p r o k leti le ti rat.« ra t.«
183
U ovu četvrtu seriju odlučili smo uvrstiti bolesti usta novljene u Alžiraca, od kojih su neki odslužili kaznu u koncentracionim logorima. Karakteristično je za te bolesti da pripadaju u vrst psihosomatskih poremećaja. Psihosomatskom patologijom naziva se skup organskih smetnja čije očitovanje pospješuje konfliktna situacija." Psihosomatska, jer je psihičkog podrijetla. Ta patologija tumači se kao način na koji tijelo odgovara, odnosno prilagođava se konfliktu što mu je nametnut, pa se i smetnje istodobno tumače i kao simptom i kao ozdravljenje. Ili, još točnije, složno se tvrdi da organizam (ponavljam, riječ je o kortikovisceralnom, odnosno psihosomatskom jedinstvu, kako se to nekad nazivalo) svladava konflikt na neugodan, ali zato ekonomičan način. Ukratko, to je najmanje od svih mogućih zala što ga organizam bira da izbjegne kata strofu. Danas je ta patologija uglavnom već dobro poznata, iako nam se različite terapeutske metode koje se preporu čuju (relaksacija, sugestija) čine i odviše neodređenima. Za vrijeme drugoga svjetskog rata, za bombardiranja u En gleskoj i u opkoljenog stanovništva Sovjetskog Saveza, osobito u Staljingradu, povećao se broj duševnih bolesni ka. Na temelju opisa mnogobrojnih slučajeva danas je već svima dobro poznato da čovjek ne mora biti pogođen metkom da bi fizički i duševno patio zbog postojanja rata. Kao i svi ratovi, tako je i alžirski ostavio za sobom određen broj bro j ko kort rtik ikov ovis isce cera raln lnih ih bo bolesti. lesti. Ako izuzmemo bolesti bole sti što smo ih malo dalje uvrstili u grupu g), sve su smetnje koje smo sreli u Alžiru već bile opisane u vezi s »klasičnim ra tovima«. Grupa g) po našem je mišljenju specifična za ko lonijalni rat u Alžiru. Taj poseban oblik patologije (opća kontrakcija mišića) privukao je na sebe pažnju i prije ras pla pl a m sava sa vanj njaa revolu rev olucij cije. e. Ali liječ lije čnici nic i ko koji ji su ga opisivali pron pr onal alaz azili ili su u tome tom e u rođe ro đene ne domoroda domo rodaččke nedostatke, nedos tatke, osebujnost (?) njihova živčanog sustava, u kojem su našli, tvrde oni, dokaz o tome kako u koloniziranom stanovništvu 14. Taj naziv izražava izražava ideali ide alističku stičku konc koncepciju epciju i sv svee se više više napušta. Kortiko-visceralna terminologija, koju predlažu so vjetski učenjaci, osobito Pavlov, ima barem tu prednost što mozak vrača na njegovo mjesto, to jest smatra ga kao matri cu iz koje se rađa svaki psihizam.
184
pr p r e v lad la d a v a e k s tra tr a p ira ir a m ida id a lni ln i su suss tav ta v .18 .18 T a k o n tra tr a k c ija ij a , m e đutim, samo je popratna pojava, samo znak da se u mišićima ko kolo loni nizi ziranog odražava njegova njegov a nepopu nepopustlj stljivost, ivost, suzdr žanost i odbojnost prema kolonijalnoj vlasti. Psihijatrijske slike bolesti
a) Cirevi na želucu. Vrlo česta bolest. Bolovi uglavnom noćću, uz jako po no povraćanje, vraćanje, m ršavljenje, ršavlje nje, po potišten tišten os ost, t, neraspo nerasp o loženje, a u iznimnim slučajevima razdražljivost. Treba istaknuti i da su ti bolesnici većinom mladi — između 18 i 25 godina. Uglavnom nikad ne preporučujemo kirurški zahvat. U dva slučaja reseciran je želudac, ali se oba puta još u istoj ist oj go godi dini ni z a h v a t m o rao ra o po ponn o v iti. it i. b) Bu B u b rež re ž n e koli ko like ke.. I ovdje se javljaju bolovi koji kul miniraju noću. Jasno, gotovo nikad uzrok tome nisu kamenci. Ti se grčevi mogu očitovati, što je rjeđe, i u osoba između 14 i 16 godina. c) Smetnje u menstrualnom ciklusu žena. Ta patološka po p o jav ja v a do dobr broo j e p o zn znat ataa i ne nećem ćemoo se z a d r ž a ti n a n joj. jo j. M en en-struacija izostaje tri do četiri mjeseca ili je praćena teškim bolov bo lovim imaa k o ji u tje tj e ču n a k a r a k t e r i rasp ra spoo lože lo ženn je žene. žen e. d) Hip H iper erso som m nole no lenc ncija ija kao ka o posl po slje jedd ica ic a idio id iopp atsk at skoo g tre tr e m o ra. Radi se o odraslim mladini osobama kojima je onemo gućen svaki odmor zbog neprestanog i finog podrhtavanja cijelog tijela koje podsjeća na potpuni parkinsonizam. e) Prerano sijeda kosa. Kosa preživjelih zatvorenika koji dolaze iz prostorija za mučenje naglo sijedi u prame novima ili posve. Te su promjene često praćene dubokom astenijom, apatijom i seksualnom impotencijom. f) Paroksimalna tahikardija. Naglo ubrzanje pulsa do 120, 130 pa i 140 otkucaja u minuti. Te tahikardije praćene su tjeskobom i strahom od skore smrti, a završetak krize obilježen je jakim znojenjem. g) Opća kontrakcija, ukočenost miSića. Riječ je o muš kim bolesnicima koji osjećaju kako im postupno (samo u dva slučaja simptom se javio iznenada) biva sve teže svla dati neke pokrete: penjati se uza stepenice, hodati, trčati.
15. dto je živčani sustav sustav razvije razvijeniji., niji., to su funkcije funkcije sve ma nje ekstrapiramidalne. Kao što se vidi, sve se izvrsno slaže. 185
Razlog je teškoćama karakteristična ukočenost mišića, što neodoljivo ukazuje na oštećenje nekih dijelova mozga (sivi nukleusi). Ta se ukočenost postupno i lagano pojačava. Go tovo je nemoguće izazvati pasivnu fleksiju donjih udova ili postići po stići n ajm aj m an anje je op opuš ušta tanje nje.. Sav Sa v u grču, nemoćan da sn sna a gom vlastite volje postigne i najmanju relaksaciju, boles nik kao da je od jednog komada. Lice mu je ukočeno, ali istodobno izražava visok stupanj izgubljenosti. Bolesnik kao da ne može »demobilizirati svoje živce«. Nep N epre rest stan anoo je u sta st a n ju na nape peto tosti, sti, u stalno sta lnom m iščekivanju, između života i smrti, kao što nam je to jedan od njih opisao: »Pogle »P ogledajte dajte,, ukoč uko čio sam sa m se kao da sam već mrtav mr tav.« .«119
16. Suvišno je do dodat datii da se ovdje ne radi o histerič histeri čnim kon trakcijama.
186
Od zločinačke impulzivnosti Sjevernoafrikanaca do narodnooslobodilačkog rata
Nij N ijee do dovo volj ljno no b o r iti it i se sam sa m o za slob sl obod oduu sv svoj ojee ga n a rod ro d a. Potrebno je također neprestano, dok traje borba, tom na rodu, a prije svega samome sebi, ponovno otkrivati dimen ziju čovjeka. Potrebno je vratiti se natrag u povijest, obno viti povijest čovjeka prokletoga od ljudi i tako omogućiti susret vlastitog naroda s drugim ljudima. Zapravo, borac koji je angažiran u oružanoj borbi, u nacionalnoj borbi, sklon je da iz dana u dan mjeri poniže nja i uvrede što ih kolonijalni ugnjetač nanosi čovjeku. Ponekad mu se učini da bi trebao povesti sav svoj narod, da bi ga trebao izvući iz ponora, iz spilja. Cesto mu biva jasn ja snoo d a se n jeg je g o v z a d a tak ta k n e sast sa stoo ji isk is k lju lj u čivo čiv o u tom to m e d a rastjeruje neprijateljske snage, nego i klice očaja koje su se zakukuljile u tijelima koloniziranog čovjeka. Razdoblje pod po d jar ja r m lje lj e n o s ti bo boln lnoo je, je , ali al i b o rba, rb a, r e h a b ilit il itir iraa ju ći p od od jarm ja rm ljen lj enoo g čov čovje jeka ka,, do dovo vodi di do proc pr oces esaa r e inte in tegg r a c ije ij e k o ji je izvanredno plodonosan i značajan. Pobjedonosna borba ne koga naroda ne znači samo potvrdu i pobjedu njegovih pra va. Istodobno priskrbljuje tom narodu čvrstoću, punoću i homogenost. Jer kolonijalizam nije samo depersonalizirao koloniziranog. Ta se depersonalizacija očitovala i na kolek tivnom planu socijalnih struktura. I tako je kolonizirani narod sveden na mnoštvo pojedinaca koje postoji samo po tome što postoji kolonizator. Borba koju narod vodi za svoje oslobođenje potiče ga da prema prilikama odbaci ili rasprši tobožnje istine koje su u njegovu svijest usadili civilna kolonijalna služba, voj na okupacija i ekonomsko izrabljivanje. Samo i jedino bor ba b a može mož e r a s p r š iti it i te laži la ži o čov čovje jekk u što št o o b e s h r a b lju lj u ju i do do slovn slovnoo sakate sak ate i one najsvjesnije među nama.
187
Koliko smo puta u Parizu, Aixu, Alžiru ili u Basse-Terreu vidjeli kolonizirane kako žestoko prosvjeduju pro tiv mišljenja da su crnci, Alžirci, Vijetnamci lijeni. Pa ipak, moramo priznati da bi u kolonijalnom režimu izrazito marljiv felah ili crnac koji odbija svaku pomisao na od mor zaista bio patološki slučaj. Lijenost koloniziranog čo vjeka svjesna je sabotaža kolonijalne mašine; na biološkom pla p lann u to je zn značaj ačajan an su sust stav av samo sa moob obran ranee i, nap napos oslje ljetku tku,, to u svakom slučaju sigurno sprečava ugnjetača da do kraja zagospodari cijelom zemljom. Nepr Ne proh ohod odno nost st šuma šum a i močvara mo čvara,, kojom kojo m se one su supr prot ot stavljaju nadiranju neprijatelja, prirodni je saveznik kolo niziranog. Trebalo je to shvatiti i ne više dokazivati kako je crnac crn ac d ob obar ar radn ra dnik ik,, a fela fe lahh uz uzor oran an seljak sel jak.. Istin Is tinaa jednog crnca, istina jednog Arapina u kolonijalnom režimu u tome je da ni prst pr stom om ne m ak akne ne ka kako ko ne bi pomogao zavojevaču da još čvršće prigrabi svoj plijen. Dužnost koloniziranog, čija svijest još nije sazrela do odluke da zbaci kolonizatora, u tome je da se doslovno ne makne dok ga na to ne natje raju silom. To je vrlo konkretna manifestacija nesuradnje ili barem najmanje moguće. Zapažanja o odnosu koloniziranog prema radu mogu se pr p r imij im ijee n iti it i i n a odnos kolon kol onizi iziran ranog og prem pr emaa zakonu zako nu oku okupa pa tora, prema plaćanju doprinosa i poreza, ukratko: na odnos koloniziranog prema kolonijalnom sistemu. U kolonijalnom režimu zahvalnost, iskrenost, čast prazne su riječi. U toku po p o slje sl jedd n jih ji h go godin dinaa imao sam p rilik ri likee p rov ro v jeri je riti ti sta st a ru istinu: istin u: čast, dostojanstvo, poštivanje zadane riječi, sve to ima pun smisao samo u homogenoj nacionalnoj ili internacionalnoj zajednici. Ali kako ste vi i vaši bližnji likvidirani kao psi, ne preostaje vam drugo nego da upotrijebite sva sredstva kako biste ponovno uspostavili svoju ljudsku vrijednost. Potrebno je, dakle, da svom svojom snagom pritišćete tijelo mučitelja kako bi njegova iskrivljena svijest konačno po novno dobila univerzalnu dimenziju. U toku posljednjih godina imao sam prilike vidjeti kako su u borbenom Alžiru čast, samoprijegorna požrtvovnost, ljubav prema životu, pre p rezi zirr prem pr emaa smrt sm rtii po popr prim imili ili ne neuo uobi bičajen čajenee oblike. Ne Ne,, ne namjeravam veličati borce. Želim samo iznijeti poznatu istinu koju su priznali čak i najokorjeliji kolonijalisti: alžir ski borac bori se i gine na nesvagdašnji način i nikakvo povezi pov eziva vanje nje s islamom islam om ili obećanim r ajem aj em ne može objas obja s niti tolik samoprijegor kad je u pitanju zaštita naroda, braće. I up upra ravo vo ta ub ubita itačna čna tiši ti šina na — jer je r tijelo tij elo sigur sig urno no viče viče 188
— u b ija ij a m u čitel čit elja ja.. O v d je se p on onov ovno no srećem sr ećemoo s d r e v n im zakonom po kojemu se svaki pojedini element egzistencije mora pokrenuti kad je cijela nacija u pokretu, kad se čo vjek, boreći se za svoju neizmjernu ljudskost, istodobno i po p o tvrđ tv rđuu je. je . Od karakterističnih osobina alžirskog naroda što mu ih je p rip ri p isao is ao ko kolo lonn ijal ij aliz izam am z a d r ž a t ćemo se n a z a s tra tr a š u jućoj ju ćoj po p o jav ja v i k r im ina in a lite li teta ta.. P r i j e g od odin inee 19 19554. suci, suc i, po poli lica cajc jci,i, lije li ječ č nici kriminolozi složno su tvrdili da su prijestupi Alžiraca velik problem. Alžirac je, tvrdili su, rođeni prijestupnik. Stvorena je i teorija, pruženi su joj i znanstveni dokazi. Č itavi itavihh dvadeset godina godina ta je teorija teo rija bila jedan od predme ta u programu sveučilišne nastave. Alžirci, studenti medi cine postupno su i neprimjetno prihvaćali teoriju i tako su elite, prihvativši kolonijalizam, bez oklijevanja prihvatile i mišljenje o urođenim manama alžirskog naroda, to jest na roda koji rađa skitnice, varalice, lopove, prijestupnike. Odlučili smo da prikažemo tu službenu teoriju, da ukažemo na konkretne temelje iz kojih je izrasla i na znan stvene tvrdnje. Zatim ćemo pokušati obraditi te iste po datke. Alž A lžir iraa c često čes to ubij ub ijaa : činjenica je, reći će vam suci, da se četiri petine pokrenutih sudskih postupaka odnosi na tje lesne ozljede. Stopa kriminaliteta u Alžiru — tvrde oni — visoka je, jedna od najviših u svijetu. Nema sitnih prije stupnika. Kad se Alžirac stavlja izvan zakona, on to čini u najvećoj mjeri. Alž A lžir iraa c u b ija ij a o k rutn ru tnoo : prije svega, on se najradije laća noža. Suci koji »poznaju zemlju« stvorili su o tome čitavu malu filozofiju. Kabili se, na primjer, najradije služe re volverom ili puškom, a Arapi ravničari više vole nož. Neki suci čak postavljaju pitanje: ne osjećaju li možda Alžirci živu potrebu da vide krv? Alžirac, reći će vam oni, ima po p o tre tr e b u d a o sje sj e ti top to p lin li n u k r v i, d a se o k u p a u k r v i ž r tve tv e .17 Stanovit broj sudaca ide tako daleko da čak tvrdi kako za Alžirca ubiti čovjeka prije svega znači zaklati ga. Okrutnost Alžirca osobito se očituje u mnoštvu ozljeda, od kojih su mnoge bezrazložne i zadane pošto je žrtva podlegla. Autop 17. Poznato je, naime, naim e, da islam zabr za bran anju juje je uživanje mesa, sve d o k se nismo uvjerili da je životinja potpuno iskrvarila. Stoga se životinje uvijek kolju.
189
sije neoporecivo pokazuju: s obzirom na podjednaku težinu svih ozljeda što ih je nanio, ubojica ostavlja dojam zločinca koji je zapravo čin ubojstva htio ponoviti bezbroj puta. Alžira Alž iracc ubija ub ija bez razloga: veoma su često suci i policaj ci zabezeknuti pred motivima ubojstva: jedna kretnja, je dna aluzija, dvosmislenost, svađa zbog masline u zajednič kom posjedu, krava koja je zalutala u osminu tuđeg hekta ra zemlje ... U odnosu na pojedinačno, a ponekad i na dvostruko, trostruko ubojstvo, razlog od kojega očekujemo da će nam opravdati ili obrazložiti sva ta zlodjela, pokazuje se kao beznadno banalan. Stoga se često stječe dojam da socijalna grupa sakriva prave razloge. Svaka krađa koju počini Alžirac provalna je, pri čemu je uv uvije ijek, k, bilo ili ne bilo ubo ubojstv jstvo, o, n ap apad adnn u t vlasnik. vlasn ik. Svi ti elementi alžirskog kriminaliteta bili su, čini se, dovoljno specifični da se prijeđe na pokušaj sistematizacije. Budući da su u Tunisu i Maroku, iako manje, obavljena slična promatranja, počelo se sve više govoriti o sjevernoafričkom kriminalitetu. Više od trideset godina, pod ruko vodstvom profesora Porota, predavača psihijatrije na alžir skom sveučilištu, mnoge su istraživačke ekipe definirale načine na koje se taj kriminalitet očituje i predložile nje govo sociološko, funkcionalno i anatomsko objašnjenje. Poslužit ćemo se najvažnijim radovima alžirskog sveuči lišta posvećenih tome. Zaključci istraživanja koja su trajala više od dvadeset godina bili su, kao što smo već napome nuli, teme akademskih kolegija iz psihijatrije. Na taj ta j su na način čin alžir alž irsk skii liječnici, ko koji ji su diplom dipl omira irali li na alžirskim fakultetima, morali slušati i učiti da je Alžirac rođeni zločinac. Sjećam se kako je jedan od naših izlažući najozbiljnije te nametnute teorije na kraju dodao: »Teško je to p rog ro g u tati, ta ti, ali je znans zna nstv tven enoo ustvrđen ustvr đeno.« o.« Sjevernoafrikanac je kriminalac, poznat je njegov plja čkaški poriv, njegova silovita agresivnost vidljiva je na prv pr v i pogled. Sklon Sk lon je k rajn ra jnoo stim st imaa i stoga mu se nika ni kadd ne može vjerovati do kraja. Danas najbolji prijatelj, sutra je najveći neprijatelj. Neosjetljiv za nijanse, krajnje mu je tuđ kartezijanski način mišljenja; osjećaj za ravnotežu, za odnose, za mjeru u opreci je s njegovim najdubljim sklo nostima. Sjevernoafrikanac je nasljeđem opterećeni nasil nik. Nesposoban je da se svlada, da usmjeri vlastite nagone. Da, Alžirču je naprasitost urođena osobina. Ali, precizira se, ta je naglost izrazito nasilna i uglav nom ubilačka. Na taj se način uspijeva objasniti neuobiča
190
jen je n o p o n a š an anje je alži al žirs rskk o g m elan el ankk o lik li k a. F ran ra n c u s k i su se ps psi i hijatri našli pred teškim problemom. Bili su naviknuti da kod melankoličnih bolesnika računaju na suicidalne poku šaje. Sad, međutim, alžirski melankolik ubija. Ta se bolest moralne svijesti, koja je oduvijek bila praćena osjećajem vlastite krivnje i željom za samouništenjem, javlja u Alžirca kao nagon za uništenjem drugoga. Alžirski se melanko lik ne ubija. On ubija. To je ta ubilačka melankolija koju je tem te m e ljit lj itoo p roučio ro učio p r o feso fe sorr P o rot, ro t, a n jeg je g o v u čen čenik ik Mon Mon-serrat zastupa je u svojoj tezi. Kako alžirska škola tumači tu anomaliju? Ubiti sebe, kaže ona, znači prije svega okrenuti se sebi, usmjeriti po gled na sebe, znači izvršiti introspekciju. Alžirac se, napro tiv, opire unutrašnjem životu. Sjevemoafrikanac nema unutrašnjeg života. On se oslobađa svojih briga iskaljujući se na onima koji ga okružuju. Ne analizira. Budući da je melankolija po definiciji bolest moralne svijesti, razumljivo je d a se u A lžir lž irca ca može mo že j a v i t i sam sa m o p s e u d o m elan el ankk o lija lij a , j e r su nerazvijenost njegove svijesti i krhkost njegova moral nog osjećaja opće poznate činjenice. Ta nesposobnost Alžir ca da analizira situaciju, da izgradi mentalni vidokrug, potp po tpuu n o .je s h v a tlji tl jivv a ak akoo se po pozo zove vemo mo n a on onaa d v a k a u z al al na slijeda što nam ih predlažu francuski učenjaci. Ponajprije što se tiče intelektualnih sposobnosti. Alži rac je intelektualno debilan. Da bismo bolje shvatili taj pod po d atak at ak,, po potr treb ebnn o j e p o d sje sj e titi ti ti n a sem se m iolo io logg iju što j u je raz ra z radila alžirska škola, a po kojoj domorodac pokazuje ove osobine: — sla sl a b u ili il i n ika ik a k v u emo em o tivn tiv n o st; st ; — p o tpu tp u n u lak la k o v jer je r n o s t i p o v o d ljiv lj ivoo st; st ; — zatu za tuca cann os ost; t; — m e n taln ta lnii infa in fann tili ti lizz a m be bezz z n atiž at ižel elje je zap za p ad adnn jačko ja čkogg djeteta; — h iste is terr ične ičn e ispa is pade de i r e a k c ije ij e .18 .18 Alžirac nema cjelovite percepcije. Pitanja koja sebi po stavlja uvijek se odnose na pojedinosti, isključujući tako svaku mogućnost sinteze. Cjepidlaka je, hvata se za pred mete, gubi se u pojedinostima, nepristupačan je idejama, nesposoban da stvara pojmove. Govorni izraz sveden je na minimum. Kretnje su mu nagle i agresivne. Nemoćan da shvati pojedinačno, polazeći od cjeline, Alžirac apsolutizira 18. A. Porot, An A n n a les le s M&dic M& dico-P o-Psyc sychol hologiq ogiques, ues, 1918.
191
dio, uzima ga za cjelinu. Stoga su njegove reakcije totalne u odnosu na parcijalne izazove i beznačajne razloge kao što su jedna smokva, jedna kretnja, zalutali ovan na nje govu zemljištu. Urođena silovitost traži izlaz i dovoljan joj je i n a jm a n ji povo povodd da prov pr ovali ali.. To je agresi agr esivno vnost st u n a j čistijem čistij em ob oblik liku.1 u.199 Nako Na konn de desk skrip ripci cije, je, alži al žirs rska ka škola prel pr elaz azii na inte in terr p reta re ta ciju. Na kongresu psihijatara i neurologa francuskoga je zičnog područja godine 1935. u Bruxellesu profesor Porot iznijet će znanstvene osnove svoje teorije. Uzimajući riječ u diskusiji u povodu Barukova referata o histeriji, on je istakao da je »sjevernoafrički urođenik — čije su više (kortikalne) živčane djelatnosti slabo razvijene — primitiv no biće, a njegovim izrazito vegetativnim i instinktivnim životom upravlja međumozak«. Da bismo u potpunosti mogli ocijeniti značenje otkrića prof pr ofes esor oraa Poro Po rota ta,, po potr treb ebno no je da se pod podsjetim sjetimoo kak kakoo je značajka čovjeka, usporedimo li ga s ostalim kralješnjaci ma, upravo u tome što ima snažno razvijenu koru velikih hemisfera. Međumozak jedan je od najprimitivnijih dijelo va velikog mozga, a čovjek je prije svega kralješnjak u kojega je, za obavljanje viših funkcija, dominantna možda na kora. Za profesora Porota životnim aktivnostima sjevernoafričkog domoroca upravlja međumozak. A to zapravo zna či da je na neki način lišen moždane kore. Profesor Porot ne izbjegava tu proturječnost, pa u travnju godine 1939, zajedno sa svojim učenikom Sutterom, sadašnjim profeso rom psihijatrije u Alžiru, u časopisu »Sud Medical et Chirurgical«, tvrdi: »Primitivizam nije znak nezrelosti niti je po poslj sljed edic icaa zast za stoj ojaa u raz ra z v itk it k u inte in tele lekt ktuu aln al n ih sposobnosti. sposobnosti. Napr Na prot otiv, iv, on je d rušt ru štvv en enaa stva st varn rnoo st ko koja ja je dosegla završ za vrš nu fazu svoga razvojnog puta i na logičan se način prila gođuje životu različitom od našega.« Na kraju profesori 19. Iz u sta st a pred pr edsjed sjednik nikaa jednoga jednog a alžirskog suda čuli smo smo da se ta agresivnost Alžirca izražava u njegovoj ljubavi prema »fantastičnom«. »Za ovaj je ustanak«, govorio je on 1955, »posve krivo vjerovati da je politički. S vremena na vrijeme mora provaliti proval iti ta njihova njiho va ratni ra tnička čka strast!« Po mišljenju etnolo etnologa ga,, izgradnja serije testova i projektivnih -igara kadrih da kanali ziraju globalne agresivne instinkte domoroca, mogla -bi u go dina dinam ma 19 1955. i 1956. posve su suzbi zbititi revolu revolucij cijuu u pred pr edje jelilima ma Aurćsa.
192
govore i o samoj osnovici na kojoj počiva njihova znanstve na teorija: »Taj primitivizam nije samo način života, koji je j e p o slje sl jedd ica ic a po pose sebn bnog og od odgo goja, ja, n jeg je g o v i su k o rije ri jenn i mnog mn ogoo dublji 1 možda ih treba potražiti u specifičnoj arhitektonici ili barem u dinamičnoj hijerarhiji živčanih centara.« Kao što se vidi, silovitost Alžirca, učestalost i narav njegovih ubojstava, njegova neprestana želja da čini zločinstva, nje gov primitivizam, sve to nije slučajno. Riječ je o suvislu po p o n ašan aš anju ju,, o su suvv islu is lu n a činu čin u živ ži v o ta k o ji se može mo že p r o tum tu m a čiti znanstveno. Alžirac nema moždane kore ili, točnije, kao i drugim nižim vrstama kralješnjaka, njime upravlja međumozak. Kortikalne funkcije, ako i postoje, krhke su i slabašne i praktično nisu uključene u dinamiku postoja nja. Ne radi se, dakle, ni o kakvu misteriju ni paradoksu. To što se kolonizator ustručava da odgovorne dužnosti po vjeri domorocu, ne čini zbog rasističkog ili paternalističkog stava, nego jednostavno zbog ograničenih bioloških sposob nosti koloniziranog koje su znanstveno dokazane. Završit ćemo pregled s mišljenjem doktora Carothersa, stručnjaka Svjetske zdravstvene organizacije, što se odnosi na cijelu Afriku. Taj je internacionalni stručnjak, u knjizi objavljenoj godine 1954, skupio svoja najdragocjenija znanstvena iskustva." Doktor Carothers djelovao je u centralnoj i istočnoj Africi, ali se njegova znanstvena saznanja ipak poklapaju s rezultatima sjevemoafričke škole. Taj međunarodni stru čnjak zapravo drži da »Afrikanac veoma malo upotreblja va čeone režnjeve. Sve specifičnosti afričke psihijatrije, dakle, treba dovesti u vezu s tromošću čeonih režnjeva«.*1 Da bi bio razumljiviji, doktor Carothers poseže za veo ma uvjerljivom usporedbom. U tom smislu predlaže da se normalni Afrikanac smatra kao lobektomirani Evropljanin. Poznato je da je anglosaksonska škola smatrala kako je uklanjanje važnog dijela mozga radikalna terapija za neke teške slučajeve duševnih bolesti. Zbog opasnih razaranja ličnosti, za koja se ustanovilo da su posljedica takva za hvata, ta je metoda kasnije napuštena. Prema mišljenju doktora Carothersa, sličnost Između afričkog domoroca i lobektomiranog Evropljanina upravo zapanjuje. 20. Carothers, Psychologic normals et pathologique đe VAfricain, Etudes Ethno'Psychiatriques, Masson ćditeur. 21. Nav. djelo, str. 176. 13 Prezreni ne svijeta svije ta
193
Pošto je doktor Carothers proučio radove različitih autora što su praksu obavljali u Africi, predlaže zaključak koji nam daje cjelovitu sliku o Afrikancu. »To su podaci«, piše on, »o slučaj sl učajev evim imaa ko koji ji ne prip pr ipaa d a ju u evropsk evr opskuu ka kate te goriju. Prikupljeni su u različitim područjima istočne, za pad p adne ne i južn ju žnee Afrik Af rike, e, a po pojed jedini ini su a u tori to ri uglavno ugla vnom m bili slabo ili nikako obaviješteni o radovima ostalih. Međusob na sličnost sličnost svih tih t ih rado ra dova va veoma ve oma je značajna.«2 značajna.«22 Htjeli bismo na kraju napomenuti da je ustaničku aktiv nost maumauovaca doktor Carthers tumačio kao manifes taciju podsvjesnog kompleksa frustracije, čije bi se opeto vanje moglo spriječiti znanstvenim putem s pomoću spek takularnih psiholoških prilagođivanja. I tako jedna neuobičajena pojava: učestali kriminalitet Alžirca, beznačajnost ustanovljenih motiva, ubilački i uvi jek je k k rva rv a v i su suko kobi bi prob pr oble lem m su za prom pr omat atra rače. če. Ponuđen Pon uđenoo objašnjenje te pojave, koja je postala predmetom sveuči lišne nastave, u krajnjoj liniji, čini se, želi reći: osebujna struktura mozga sjevernoafričkog čovjeka objašnjava isto dobno tromost domoroca, njegovu intelektualnu i socijalnu nepodobnost i njegovu gotovo životinjsku impulzivnost. Zločinačka impulzivnost Sjevernoafrikanca samo je vanj ska slika posebnog živčanog sustava koji se očituje u nje govu ponašanju. Ta je reakcija neurološki objašnjiva, odre đena prirodom samih stvari, odnosno prirodom biološki organizirane stvari. Nesudjelovanje čeonih režnjeva u cere bra b raln lnoo j dina di nami mici ci o bjaš bj ašnj njaa va na nam m lijeno lije nost, st, krim kr imina inal,l, prov pr ova a le, nasilja, laži. A konačan sud dao mi je jedan šef policije, tada još zamjenik, rekavši: »Takvim prirodnim stvorenjima koja se slijepo pokoravaju zakonima vlastite naravi mora mo se suprotstaviti strogim i neumoljivim kadrovima. Pri rodu treba ukrotiti, a ne je urazumiti.« Disciplinirati, ukro titi, svladati, a u posljednje vrijeme i smiriti — te riječi najčešće upotrebljavaju kolonijalisti u okupiranim pod ručjima. To što smo tako opširno govorili o teorijama koje nam nude kolonijalistički učenjaci nismo učinili stoga da bismo poka po kazal zalii sve njiho nji hovo vo sirom sir omaš aštvo tvo i besmis bes mislen lenost ost nego da bismo po pokk renu re nuli li neo neobično bično važno važ no teore teo retsk tskoo i prak pr akti tičko čko pita pi ta nje. Zapravo, između tolikih pitanja i problema što ih je posta po stavil vilaa revo re volu luci cija ja i ko koje je je treb tr ebal aloo po politi litički čki ob objas jasnit nitii i 22. Nav. Nav. djelo, djelo, str. 178.
194
demistificirati, alžirski kriminalitet bio je na marginama diskusije. Ali razgovori vođeni o toj temi bili su toliko plod pl odon onos osni ni d a smo sm o u p r a v o z a h v a lju lj u jući ju ći n jim ji m a u s p jeli je li p roro dupsti i jasnije odrediti pojam osobnog i društvenog oslo ba b a đ an anja ja.. K a d se u sam sa m oj rev re v o luc lu c ion io n arn ar n o j b o rbi rb i p red re d k a drovima i borcima otvoreno pristupa problemu alžirskog kriminaliteta, kad se iznose podaci o broju krivičnih djela, pr p r o v ala al a i k r a đ a p o činje čin jenn ih u r a z d o b lju lj u p r i j e rev re v o luci lu cije je,, k ad se objašnjava da je način na koji je počinjeno neko krivič no djelo, kao i učestalost zločina, samo funkcija odnosa između muškarca i žene, između ljudi i države, što je svi ma razumljivo, kad vlastitim očima gledamo kako se ras pli p linn juje ju je p o jam ja m o u rođ ro đ e n o m zlo zl o činst čin stvv u alži al žirs rskk o g i s jev je v e m o afričkog čovjeka, pojam koji je duboko usađen i u svijest Alžirca, jer napokon, »mi smo zaista kolerici, svadljivci, zli ... to je istina«, tada se može reći da je revolucija uz napredovala. Potrebno je — a to je velik teoretski problem — u sva kom času i na svakom mjestu demistificirati, odbaciti uvre de koje se nanose čovjeku što je u nama. Ne smije se če kati da nacija stvori novoga čovjeka. Ne smije se čekati da se ljudi postupno i neprimjetno preobražavaju zahvaljujući isključivo njihovoj uvijek novoj revolucionarnosti. Istina je j e d a su t a d v a p roce ro cesa sa v ažn až n a, ali al i je p o tre tr e b n o po pomo moći ći sv svi i jest je sti.i. Da b i r e v o luc lu c ion io n a rna rn a p r a k s a m og ogla la b iti it i plod pl odon onos osna na i da bi djelovala u smislu potpunog oslobađanja čovjeka, potr po treb ebnn o je d a b u d e u k lon lo n jen je n i p o s lje lj e d n ji o sta st a tak ta k m isti is tič č noga. Osobito često osjeća se potreba da se događaj totalizira, da se sve obuhvati, da se svime upravlja, da se za sve bude odgovoran. Svijest tada s lakoćom pristaje da se vraća na početak, pa čak ako je potrebno da tapka u mje stu. Stoga u toku napredovanja jedne borbene jedinice kraj akcije ne treba da znači odmaranje, nego, naprotiv, trenu tak postupnog napredovanja svijesti, jer sve mora teći usporedo. Da, Alžirac je spontano odobravao sucima i policajci ma.** Taj alžirski kriminalitet doživljen kao narcisizam
23. Jasno je uostalo uostalom m da je ta identifikacija identif ikacija sa slikom koju je izgrad izgradio io Evrop Evropljan ljanin in bila vrlo dvosmislen dvosmislena. a. Odista dista,, Evrop vrop ljanin kao da je odavao poštovanje — isto tako dvosmisleno — nasilnom, strastvenom, okrutnom, ljubomornom, ponosnom, gordom Alžircu koji stavlja na kocku život za običnu sitnicu, 195
zacijelo se činio kao izražavanje prave muškosti. Stoga je bilo po potr treb ebno no po ponov novno no ga u k lju lj u čiti u ko kolo loni nijal jalnu nu povijest. Trebalo je, na primjer, pokazati kako se kriminalitet Alžiraca nastanjenih u Francuskoj bitno razlikuje od krimina liteta Alžiraca koji su izloženi neposrednoj kolonijalnoj eksploataciji. Još je jedna pojava privukla našu pažnju: u Alžiru se zločinstva praktički događaju u zatvorenim krugovima. Alžirci su se uzajamno pljačkali, uzajamno klali, uzajamno ubijali. U Alžiru Alžirac je rijetko napadao Francuze i iz bje b jega gava vaoo je da se su suko kobi bi s njim nj ima. a. U Fran Fr ancu cusk skoj oj,, međutim, međutim , alžirski će emigrant prijeći na intersocijalni, međugrupni kriminalitet. U Francuskoj alžirski kriminalitet opada. Usmjeren je pr p r ije ij e sv sveg egaa p r o tiv ti v Fran Fr ancu cuza za,, a m otiv ot ivii su mu posve nov novi.i. Jedan nam je paradoks uvelike pomogao da borcima otvo rimo oči: nakon godine 1954. opaža se gotovo potpuno išče zavanje zav anje op opććeg kriminala krim inala.. Č ovjek više više ne gine zbo zbogg zadje zadje vice ili bilo kakve sitnice. Nema više bjesomučnih ispada zbog toga što je susjed vidio čelo ili lijevo rame moje žene. Nac N acio iona naln lnaa bo borb rba, a, čini in i se, ka kann aliz al izir iral alaa je sve bjesove, na na cionalizirala sve afektivne i emocionalne poticaje. To su već ustvrdili francuski suci i advokati, ali trebalo je da toga postane svjestan i borac, trebalo mu je pomoći da shvati uzroke te pojave. Ostaje još samo da se stvari objasne. Možda je trebalo reći da rat, to privilegirano područje odražavanja konačno socijaliziranog nasilja, usmjeruje uro đene ubilačke aktivnosti protiv okupatora? Opće je poznata istina da veliki socijalni potresi smanjuju frekvenciju kri minaliteta i duševnih poremećaja. To opadanje alžirskog kriminaliteta moglo se, dakle, izvrsno objasniti ratom koji je Alži Al žirr po podi dijel jelio io n a d v a d ijel ij elaa i čitavu čitav u su suds dsku ku i u prav pr avnu nu mašinu prebacio na neprijateljsku stranu. Ona ista pojava koja se očitovala u toku oslobodilačkih borb bo rbii u oslobođe oslo bođenim nim zem ze m ljam lja m a M ag agreb rebaa t r a j e i da dalj ljee i po staje još izrazitijom nakon stjecanja nezavisnosti. Po svemu se čini da je kolonijalni kontekst dovoljno osebujan da poodnosno za jednu jedinu riječ, itd. Napomenimo usput da se u usporedbi s Francuzom iz Francuske Evropljani iz Alžira na stoje sve više identificirati sa slikom Alžirca suprotstavljeoog Francuzu.
196
stavi punopravni zahtjev za novom interpretacijom krimi naliteta. Mi smo to već učinili u interesu boraca. Oni danas već znaju da kriminalitet nije posljedica urođenih sklono sti Alžirca ni njegova živčanog ustrojstva. Alžirski rat, rat za nacionalno oslobođenje, otkrio je prave protagoniste. U kolonijalnoj situaciji, kao što smo već pokazali, domoroci su upućeni jedni na druge. Skloni su da jedan drugoga upo trijebe kao zaštitni zid. Jedan drugome priječi da vidi na cionalnog neprijatelja. I kad se nakon šesnaestosatnog na por p orno nogg r a d a k o lon lo n izir iz iraa n i rob ro b , m r ta v u m o ran ra n , isp is p r u ži na svoju hasuru i u taj čas kroz platneni zastor začuje plač nekog djeteta koje mu ne da da zaspi, tada je to dijete posv po svee sig si g u r n o m ali al i A lžir lž irac ac.. K a d trg tr g o v ac, ac , k o jem je m u j e već o tprije ostao ostao dužan nekoliko san tima, odbije da mu dade malo brašna ili ulja, obuzme ga silna mržnja i želja da ubije trgovca, a trgovac je sasvim sigurno Alžirac. Kad se jed je d n o g a d a n a n a đ e lice li cem m u lice li ce s k aid ai d o m k o ji ga t j e r a da po p o d m iri ir i po pore rez, z, a u p r a v o j e zbo zbogg p o r eza ez a tje tj e d n im a bjež bj ežao ao od njega, ni tada mu se neće pružiti prilika da svoju mržnju upravi protiv evropskog birokrata: i kaid je, naime, Al žirac. Kako je dnevno izvrgnut pokušajima umorstva kao što su: glad, izbacivanje iz neplaćene sobe, presahle grudi alžir skih majki, djeca pretvorena u žive kosture, zatvorena ra dilišta, nezaposleni radnici koji kao gavrani oblijeću oko poslov posl ovođ ođa, a, do dom m orod or odac ac n e može mo že a d a u sv svom om b liž li ž n jem je m u ne vidi okrutnog neprijatelja. Kad raskrvari nogu o kamen nasred puta, siguran je da ga je mogao postaviti samo Alžirac. I onih nekoliko maslina, što ih je nakanio obrati, noćas su pojela djeca, a i to su bila alžirska djeca. Da, u Alžiru, a i drugdje pod kolonijalnim režimom čovjek je kadar svašta učiniti za kilogram brašna. Kadar je ubiti mnogo ljudi. Da bi se to shvatilo, potrebno je imati mašte. Hi je možda dovoljno sjećanje. U koncentracionim logori ma ljudi su se međusobno ubijali zbog komadića kruha. Sjećam se jednoga strašnog prizora. Dogodilo se to u Oranu godine 1944. Iz logora, u kojem smo čekali na ukrcanje, vojnici su alžirskoj djeci bacali komadiće kruha o koje su se ona otimala i svađala s mnogo gnjeva i uzajamne mrž nje. To ponašanje veterinari bi mogli protumačiti uspore divši ga s poznatim »peck-orderom« karakterističnim za per p erad ad.. B ačen ače n a z r n a k u k u r u z a u t r e n o k a p r e t v a r a ju d v o riš ri š te ti borilište na kojemu se vodi nesmiljena bitka. Najjači pozo po zobl blju ju sv svaa zrn zr n a , a on onii p laš la š ljiv lj ivij ijii na naoo čigle čig ledd p r o p ad adaj ajuu .
197
Svaka kolonija pokazuje tendenciju da postane veliko dvo rište za živad, veliki koncentracioni logor u kojemu vlada samo zakon noža. Narod Nar odnoo nooslo slobod bodila ilački čki r a t sve je izmijenio izmijen io u Alžiru. Sva zaliha neke obitelji može biti ponuđena za večeru nekoj četi koja usput svrati. Obitelj će posuditi svoje jedino ma gare za prijenos ranjenog borca. I kad nakon nekoliko da na vlasnik sazna da mu je životinja stradala od mitraljeske vatre, neće zbog toga ni zapomagati ni prijetiti. Povjerovat će odmah da je životinja uginula, ali će sa strahom upitati je li se r a n jen je n ik spasio. U kolonijalnom režimu ljudi su pripravni da štošta uči ne za kilogram kruha ili za mršava ovna ... Odnos čovjeka pre p rem m a m a teri te riji, ji, čovjeka čovje ka prem pr emaa po povij vijest estii u kolonijalnom kolonij alnom razdoblju znači odnos prema golom životu. Za koloniziranog čovjeka koji živi u potlačenosti, kao na primjer u Alžiru, živjeti nipošto ne znači utjelovljivati vrednote, uključiti se u suvisle i plodne tokove nekoga svijeta. Živjeti znači ne umrijeti. Postojati znači sačuvati goli život. Svaka datula znači pobjedu. Ona nije plod truda, nego pobjeda, pravi trijumf života. Stoga i tada kad smo ukrali datulu ili do pus p usti tili li da na naša ša ovca pase pas e tuđu tu đu trav tr avuu , nismo nije ni jeka kali li ničije ničije vlasništvo niti smo prekoračili ili prekršili zakon. Učinili smo zapravo pokušaj ubojstva. Trebalo je vidjeti kako ka bils b ilske ke žene i m u šk škaa rci rc i tjed tj ednn ima im a odlaze u dolinu dolin u po zemlju i u malim je košarama odvlače na brdo pa da se shvati kako krađa nije ni neprijateljski ni protuzakonit čin, nego upravo pokušaj ubojstva. Jer, njihova jedina perspektiva jes je s t p e rsp rs p e k tiv ti v a želuca želuc a ko koji ji svakim sva kim danom po posta staje je sve skvrčeniji, pa iako su njegovi zahtjevi vrlo skromni, nešto mu se ipak mora dati. Protiv koga se treba pobuniti? Fran cuzi su u dolini, a s njima je vojska, policija i tenkovi. Nad Na d na nam m a ne nebe besa sa sa svo svojim jim obe obećanjim ćanjimaa o prav pr avdi di koja koj a nas čeka na drugome svijetu, a dolje u nizini Francuzi s kon kretnim obećanjima, pripremaju nam zatvore, batine, stratišta. U takvoj situaciji neizbježno ustajemo protiv sebe samih. Tako se rađa ona mržnja koju osjećamo prema sebi samima, a koja je obilježje segregiranog društva. Zločinstva Alžirca, silovitost i okrutnost njegovih umor stava nisu, dakle, posljedica nekoga posebnog živčanog su stava ili neke osebujne prirode, nego su neposredan proiz vod kolonijalnih prilika. Sto alžirski borci otvoreno ras pr p r a v lja lj a ju o tomu tom u proble pro blemu mu,, što se ne bo boje je sta st a viti vi ti pod znak pit p itaa n ja v jero je rovv a n ja ko koja ja im je usadio usa dio kolonijal kolo nijalizam izam,, što su
198
napokon shvatili da su, krijući se jedan za drugoga i dižući se jedan protiv drugoga, ubijali sami sebe, od presudne je važnosti za formiranje nacionalne svijesti. Ponovit ćemo: krajnji cilj borbe koju vodi kolonizirani borac mora biti zbacivanje tuđinske prevlasti. Ali on se istodobno mora bo b o r iti it i i d a isk is k o r ije ij e n i n e isti is tinn e što št o m u ih j e tla tl a čite čit e lj u sad sa d io u glavu. U kolonijalnom režimu, kakav je vladao u Alžiru, nazori što ih je propovijedao kolonijalizam nisu utjecali samo na evropsku manjinu nego i na same Alžirce. Cjelo vito oslobođenje čovjeka mora obuhvatiti sva područja nje gove ličnosti. Zasjeda ili okršaj, mučenje ili pokolj braće samo nas učvršćuje u našoj odlučnosti da se borimo do po bje b jede de,, o b n a v lja lj a n a š em o tiv ti v n i živ ži v o t i o bo boga gaćuje ćuje n a m m aštu aš tu.. Kad se jednom pokrene cijela nacija, tad se novi čovjek ne rađa kao naknadna posljedica stvaranja te nacije, naprotiv, on s njom nastaje, razvija se i trijumfira. Ta dijalektička nužnost objašnjava neprihvaćanje različitih oblika koloni jali ja liss tičk ti čkih ih p rila ri lagg o đ iva iv a n ja ili il i p o v r š n ih refo re form rm a. Ne Neza zavi visn snos ostt nije magična riječ koja rješava sve, ona je nuždan uvjet života istinski slobodnih muškaraca i žena, a to znači ljudi koji u svojim rukama drže sva materijalna sredstva potreb na da bi se obavio temeljit preobražaj društva.
199 199
Zaključak
Nap N apri rije jedd , dru dr u g o v i, n a jbo jb o lje lj e je d a ve većć sad sa d od odlu lučimo čimo p r o mijeniti kurs. Moramo sa sebe zbaciti mrklu noć u koju smo bili utonuli te izaći iz nje. Novi dan koji već sviće mora nas zateći čvrste, spremne i odlučne. Moramo napustiti svoje snove, ostaviti svoja stara vje rovanja i naša prijateljstva nastala prije našeg rođenja. Ne gubimo gub imo vrijeme vrijeme u jalovim jalovim litanijam a ili ili odvratnim od vratnim opon oponaša aša njima. Okrenimo leđa toj Evropi koja uporno govori o čovjeku masakrirajući ga gdje god ga sretne, na svim uglo vima svojih ulica, u svim dijelovima svijeta. Evropa već stoljećima zaustavlja napredak ostalog čo vječanstva podjarmljujući ga svojim planovima i svojoj slavi; već stoljećima u ime neke tobožnje »duhovne avan ture« ona guši gotovo cijelo čovječanstvo. Gledajte je, da nas tetura između atomske i duhovne dezintegracije. Pa ipak, što se tiče ostvarenja, za sebe može reći da je u svemu uspjela. EvTopa je strasno, cinički i nasilno preuzela upravljanje svijetom. Pogledajte samo koliko se sjena njezinih spome nika prostire i umnožava. Svaki evropski pokret doveo je do razmican razm icanja granica gran ica prostor pro storaa i misli. misli. Evropa E vropa se odrekla odrek la svake poniznosti, svake skromnosti, ali u isto vrijeme i svake ljubavi i nježnosti. Pokazala se štedljivom samo prema čovjeku, podlom, krvoločnom i ubilačkom samo prema čovjeku. Stoga, braćo, kako da ne shvatimo da imamo prečeg posl po slaa ne nego go slij sl ijee d iti it i t u E v rop ro p u. Tu Evropu koja će neprestano govoriti o čovjeku, koja će neprestano izjavljivati kako je zabrinuta samo za čovje 2011 20
ka; mi danas vrlo dobro znamo kojim je patnjama čovje čanstvo platilo svaku pobjedu duha te Evrope. Napr Na prije ijed, d, drugov dru govi,i, ev evro rops pska ka je igra ig ra nap napokon okon završena, završe na, moramo pronaći nešto drugo. Danas možemo postići sve, pod u vjet vj etom om da m ajm aj m un unsk skii ne oponašamo oponašam o Evropu, pod uvjetom da se oslobodimo želje da dostignemo Evropu. Evropska je mašina dosegla takvu ludu i nesređenu brzi br zinu nu da se otela ote la svako sva kom m u vod vodstvu, stvu, svakom sva komuu razumu; razum u; ona u strahovitu vrtlogu juri prema ponoru od kojega se treba udaljiti što brže. Istina je, međutim, da su nam potrebni uzori, sheme, pri p rim m jer je r i. Za mnoge mnog e od na nass ev evro rops pski ki je model na najpr jprivla ivlačnični ji. V idjeli idj eli smo n a pret pr ethh od odnn im stran str anic icam amaa do ka kakv kvih ih nas neprilika može dovesti to nasljedovanje. Evropske tekovi ne, evropska tehnika, evropski stil, sve to ne smije nas više privlačiti i zavoditi. Kad u evropskoj tehnici i u evropskom stilu tražim čovjeka, vidim puki slijed negiranja čovjeka, beskrajnu bujic bu jicuu ub uboj ojst stav ava. a. Položaj čovjeka, njegovi planovi, suradnja među ljudi ma u pothvatima koji pojačavaju čovjekov totalitet, sve su to novi problemi koji od nas zahtijevaju prava otkrića. Odlučimo se da ne nasljeđujemo Evropu, usmjerimo na pore po re sv svoj ojih ih mišića i sv svoji ojihh mozgova prem pr emaa drugim dru gim ciljevi ciljev i ma. Nastojmo pronaći cjelovitog čovjeka kojemu Evropa nije dala mogućnosti da trijumfira. Dva su stoljeća prošla od časa kad je jedna stara evrop ska kolonija u vrtje vr tjela la sebi u glavu da dos dostig tigne ne Evropu Evropu.. Uspjela je u tome do te mjere da su Sjedinjene Američke Države postale pravo čudovište u kojemu su evropske bri ge, bolesti i nečovječnost dosegle strahovite razmjere. Drugovi, zar mi nemamo ništa drugo nego da stvorimo treću Evropu? Zapad je htio biti avantura Duha. Stoga je u ime Duha, evropskog duha, razumije se, Evropa opravda vala svoje zločine i zakonitost ropstva u kojem ona drži četiri petine čovječanstva. Da, evropski je duh imao posebna utemeljenja. Evrop ska se misao odvijala u sve pustijim mjestima, u sve zapu šteni j j im kraj kr ajev evim ima. a. Tako Ta ko smo na navi vikl klii da u njoj njo j sve manje ma nje srećemo čovj eka. Trajan dijalog Duha sa samim sobom i sve opsceniji narcisizam pripremali su put nekoj vrsti poluludila u ko jem je m u umni um ni r a d po post staj ajee ne neka ka v r st pa patn tnje je,, u kojem koj emuu real re alit itet etii ne pripadaju živomu čovjeku koji djeluje i izgrađuje se,
202
nego su to riječi, različite sprege riječi, napetosti nastale iz značenja koja su sadržana u riječima. Uza sve to našlo se Evropljana koji su pozvali evropske radnike da raskinu taj narcisizam i da raskrste s tom nestvarnosti. Općenito uzeto, evropski radnici nisu se odazvali tom poziv po zivu. u. Dog Dogodilo odilo se to zato za to što su i ev evrr o p sk skii rad ra d n ici ic i po po vjerovali da su i oni uključeni u čudesnu avanturu evrop skoga Duha. Svi elementi rješenja velikih problema čovječanstva pos p osto toja jali li su, u r a z ličit li čitim im v r em en enim ima, a, u k r i lu ev evro ropp sk skee misli mi sli.. Međutim, akcija evropskih ljudi nije realizirala poslanje koje im je pripadalo i koje se sastojalo u tome da se snaž no inzistira na tim elementima: da se modificira njihov raspored, njihova bit, da se oni izmijene; ukratko: da se pro p robb lem le m čo čovv jeka je ka d ign ig n e n a n eu euss p o red re d ivo iv o v išu iš u r azin az inuu . Danas prisustvujemo zastoju Evrope. Izbjegavajmo, drugovi, taj nepokretan pokret u kojemu se dijalektika, malo-pomalo, izmijenila u logiku ravnovjesja. Postavimo nanovo pitanje čovjeka. Postavimo ponovno pitanje cere br b r aln al n e real re alnn o sti, st i, c e reb re b r a lne ln e m ase as e c jelo je lokk u p n o g a čov čovje ječan čan stva, jer treba povećati njezine mogućnosti, učiniti razno vrsnijom njezinu strukturu i jače humanizirati njezine por p oruk uke. e. Nap N apri rije jedd , braćo br aćo,, imam im amoo od odvi više še po posl slov ovaa a d a bismo bis mo se gubili u pozadinskim igrama. Evropa je učinila ono što je morala učiniti i, u krajnjoj liniji, učinila je to dobro; prestanimo je optuživati, ali recimo joj odlučno da više ne smije dizati toliku buku. Ne trebamo je se više bojati, ne mojmo joj dakle ni zavidjeti. Treći svijet nalazi se danas nasuprot Evropi kao gole ma masa čiji cilj mora biti da pokuša riješiti probleme ko jim ji m a t a E v rop ro p a n ije ij e m og ogla la d a t i r ješ je š e n ja. ja . Prema tome, važno je da se više ne govori o prihodi ma, o intenziviranju, o ritmu. Ne, ne radi se o povratku Prirodi. Radi se vrlo konkretno o tome da se ljudi ne vuku pr p r em a smje sm jero rovv im a k o ji ih s a k ate, at e, d a se mozg mo zguu n e n ameću am eću ritmovi koji ga kvare i ponizuju. Ne smije se dogoditi da pod po d izlik iz likom om d o stiz st izaa n ja E v rop ro p e čov čovje jekk a ba baca cam m o tam ta m o-am o- amo, o, kidamo ga od njega samoga, od njegove intimnosti, da ga čupamo i ubijemo. Ne, m i n e želim žel imoo do doseći seći niko ni koga ga.. A li želimo želi mo k r o čiti čit i n a pr p r ije ij e d , n ep eprr esta es tann o , d a n ju i no noću, ću, u d r u š tv u čovjek čovj eka, a, u d r u š tvu svih ljudi. Radi se o tome da se karavana ne odulji
203
odviše, jer onda pojedini redovi jedva naziru one koji su pre p redd njim nj ima, a, a lju lj u d i ko koji ji se ne prep pr epoz ozna naju ju sve se manje man je sreću, sve manje i manje govore jedni s drugima. Radi se dakle o tome da Treći svijet započne novu po vijest čovjeka koja će povesti računa o nekim plodnim te zama što ih je postavila Evropa, ali i o zločinima Evrope od kojih je najgori taj da je, u odnosu na pojedinca, patolo ški izopačila njegove funkcije i raskinula njegovo jedin stvo; u odnosu na kolektiv dovela je do raskida, do poslo jav ja v an anja ja,, do krv kr v av avih ih,, klas kl asnn ih na nape peto tost sti; i; napo napokon kon,, na golemu plan pl anuu čovječans čovje čanstv tvaa do dovel velaa je do rasn ra snee mržnj mr žnje, e, do ropstva, ropstv a, do izrabljivanja i, što je najgore, do krvavog genocida koji pre p redd s tav ta v lja lj a izopćenja izop ćenja m ilij il ijaa rde rd e i po ljudi lju di.. Nemojmo, Nemojm o, dak dakle, le, drug dr ugov ovi,i, p laćati la ćati d an anak ak E vropi vro pi stv st v a ra ra jući ju ći države drž ave,, inst in stit ituu c ije ij e i d rušt ru štvv a ko koji ji će b iti it i na nada dahn hnut utii njome. Č ovječanstvo od od nas čeka čeka nešto drugo; drug o; nešto drugo, drugo, a ne karikaturalno i u cjelini odvratno oponašanje. Želimo li Afriku pretvoriti u novu Evropu, Ameriku u novu Evropu, povjerimo onda Evropljanima sudbinu naših zemalja. Oni će to znati učiniti bolje od najnadarenijih me đu nama. Ali ako hoćemo da čovječanstvo uznapreduje za jedan stupanj, ako ga želimo dići na razinu koja je različita od one što ju je pokazala Evropa, onda moramo misliti, mo ramo otkrivati. Želimo li zadovoljiti iščekivanja naših naroda, moramo se okrenuti od Evrope. Još više, ako želimo odgovoriti na iščekivanja Evrop ljana samih, ne smijemo im poslati čak ni idealnu sliku njihova društva i njihove misli prema kojima oni s vre mena na vrijeme osjećaju golemo gađenje. Za Evropu, za nas same i za čovječanstvo, drugovi, tre ba b a se p rom ro m ijen ij enit itii iz tem te m elja, el ja, razv ra zvit itii no novu vu misao, pok pokuša ušati ti stvoriti novoga čovjeka.
204
Pogovor VJEKOSLAV MIKECIN ŽIVOT I DJELO FRANTZA FANONA Ako bismo se danas upitali koje su ličnosti — koji akti visti, mislioci i teoretičari, koji politički pisci egzemplar no izrazili napore, nastojanja, nedoumice, povlačenja, za lete, ukratko, revolucionarno kretanje i stupanje na povi jes je s n u scen sc enuu n ep eprr eg egle ledd n o g m n o š tva tv a p o r o b lje lj e n ih n a r o d a Trećega svijeta, onda odgovor može biti da u takve lično sti svakako svakako spada Fran F rantz tz Fanon. Kad kažemo kažemo narod n arodaa Trećega Trećega svijeta, odmah odm ah moramo m oramo upo zoriti na nepreciznost toga naziva. Ne znamo tko je, i ka da, prvi skovao taj naziv, međutim, on se očito odnosio pr p r i je sv svee ga n a on onee n a r o d e k o ji su su,, n a ov ovaj aj ili il i o n aj na način, čin, bili bi li po podd d omin om inac acij ijom om k o lon lo n ija ij a list li stičk ičkih ih sila si la;; d ak akle le,, od odnosi nosioo se prije svega na narode afričkog i azijskog kontinenta, a kasnije se proširio npr. i na narode Latinske Amerike. Plauzibilna je tvrdnja da se zemljopisna karta našega globusa od završetka drugoga svjetskog rata do danas kom ple p letn tnoo p r o m ijen ij enil ilaa . I, ak akoo o sta st a ne nem m o p r i u p o tre tr e b i n aziv az ivaa Treći svijet u netom naznačenom smislu, onda se ta promje na odnosi poglavito na taj svijet. A o toj promjeni — o pu p u tov to v ima im a t e p rom ro m jen je n e, o sn snaa g am a ko koje je s u je izve iz vele le i n j i hovim inspiracijama, o zbiljskim izgledima te promjene itd. — os osob obito ito n a afri af ričko čkom m k o n tin ti n e n tu — u p rav ra v o j e F an anoo n dao takvu analizu i ocjenu (makar i segmentamu i jedno stranu) koja ostaje nezaobilaznom pri svakom ozbiljnijem današnjem i budućem proučavanju afričkog dijela Trećeg svijeta na putu njegove emancipacije. Možemo Možemo se složiti slo žiti s Mohamed Moh amedom om A. A. Š erifom erifo m kad k ad kaže 1966. godine, analizirajući Fanonovo djelo u kontekstu revolu cionarnih promjena na afričkom kontinentu: »Djelo Fran205
tza Fanona nameće se s posebnom izrazitošću u intelektual nim strujama koje označuju ono što se naziva „buđenjem Trećeg svijeta”. Više nego strastan i stalno vidovit opis jedn je dnog ogaa sta st a nja nj a , ono je zamaš zam ašan an i m ag agist istra rala lann pokuš pokušaj aj sin teze historijskog iskustva kolonijalne moći i njegova naj radikalnijeg stavljanja pod znak pitanja.«1 Sartre ističe to isto, samo još oštrije i potresnije, u Pred govoru koji se ovdje objavljuje kao sastavni dio knjige Prezreni na svijetu. A isto, ili slično, ponavljaju mnogi ko mentatori Fanonova djela. Fanonov biograf David Caute u zaključku svoje knjige o Fanonu rezimira ovako svoje izlaganje: »Fanon je bio socijalist, neprijatelj kapitalizma, koloni jaliz ja lizm m a i ne neok okolo olonij nijali alizm zma; a; a ntir nt iras asis ističk tičkii revolu rev olucion cionar, ar, uv uv je j e r e n u efika efi kasn snos ostt i h uman um aniz izir iraj ajuu ću vrije vr ijedn dnos ostt ustaničkog usta ničkog nasilja; protivnik autoritarizma i režima aristokratskoga prik pr iklo lona na,, bez ob obzir ziraa ka kakv kvim im se imeni im enima ma oni nazival nazi vali; i; b ra ra nitelj najsiromašnijih ljudi na Zemlji — seljaka Trećeg svijeta ... Premda su njegova iskustva, poniženja i nevolje njegova života bili poniženja i nevolje pripadnika crnačke zajednice, njegova socijalna misao vrijedi nedvojbeno za bi jelce jel ce koliko koli ko i za crnce.«2 crnce .«2 Frantz Fanon je doista postao simbolom jednoga svije ta u nastupanju — njegova savjest i njegov borbeni zov u naporu da sa sebe skine jaram stoljetne potlačenosti. U tom pogledu njegovo misaono djelo već mnogi svrstavaju u klasiku, a stanovite njegove teze koje dotiču neka ključ na, specifično »afrička«, a i opća pitanja suvremenoga svi je ta i d an anas as su pre pr e d m e t živih de deba bata. ta. Stoga Stog a je i razum raz umljivo ljivo da je već do sada — nešto više od dvanaest godina nakon njegove prera p rerane ne smrti sm rti i nakon objelodanje objelodanjenn ja njegov njegovaa po poss ljednjeg djela Prezreni na svijetu — literatura o njemu i njegovu djelu relativno opsežna.8A možemo slobodno pret 1 M ohameđ A. Cheri Cherif, f, F r a n t z F a n o n e t la r e v o l u t io n a f r i c a i n e , »Presence Africaine« br. 58, 1966, str. 182. 2 David Caute, F r a n t z F a n o n , Editions Seghers, Pariz 1970. str. 167. 3 Upućujemo samo na manji dio značajnijih tekstova o Fa non u: B erq ue, C&sai &sairre, Dom enac h, M aspero, Nk rum ah d drugi: H o m a g e s d Fa F a n o n , u časopisu »Prćsence Africadne«, Pariz, 1962, I tromjesečje; Enrica Collotti-Pischel, F a n o n ism is m o e q u e s tio ti o n e c o lo n ia le , u časopisu »Problemi del socialismo«, Milano, rujan— listopad, 1962; Jean-Marie Domenach, S u r u n e p r i f a c e d e J e a n - P a u l S a r t r e , u časopisu »Esprit«, Pariz, ožujak 1962; Nguyen
206
po p o stav st avit itii d a će on onaa i u b u d u će b iti it i još jo š op opse sežn žnija ija i p r o d u b ljeni ja, bez obzira ob zira hoće hoće li se rad iti o pobijanju pob ijanju ili isprav ispra v ljanju ljan ju nek nekih ih njegovih uvida u vida i dijagnoza,4 ili pak o prihv pr ihv a ćanju i daljnjoj razradi nekih njegovih bitnih teza o svi je j e t u k o ji se p r e d n a š im očima očim a tak ta k o du dubo boko ko m ije ij e n ja. ja . Sam Fanonov životni put najrječitije govori o tome svijetu. Nghe Nghe,, Frantz Fanon et les problčmes de l’indćpendance, u časo pisu »La Pensć Pensće« e«,, br. 107. Pariz Par iz 1963; Jean Je an Pouillon, Pouillon, Decolo De colonis nisaa tion et Revolution, časopis »Les Temps Modernes«, br. 191, Pariz 1962; Franco Fomari, Violent e colpa, časopis »Aut Aut«, br. 74-75, Milano 1963; S. de Beauvoir, La Gali li i L a Force Fo rce des de s choses, choses , Ga mard, Pariz Pari z 19 1963; Gerhar Ger hardd Grohs, Frantz Fanon, ein Theoretiker der afrikanischen Revolution, časopis »Kolner Zeitschrift fiir Soziologie und Sozialpsychologie«, sv. 3, Koln 1964; Adolfo Gilly, Frantz Fanon et la revolution en Amerique Latine, časopis časopis »Par tisans*, br. 21, Pariz 1965; Harold Isaacs, Portrait of a Revolu tionary, časopis »Commentary«, srpanj 1965; Samuel Rohdie, Libe Li bera rati tion on and an d Viole Vi olenc ncee i n Alge Al geri ria, a, u: »Studies on the Left«, br. 3, New York 1966; Moh Mohamed amed A. Cherif, Cherif, Frantz Fanon et la revolution africaine, u: »Prćsence Africaine«, br. 58, Pariz 1966; K. Th. Schuon, Fanons Lehre von der befreienden Gewalt, u: »Das Argument«, br. 45, 1967; R. Barnard, Frantz Fanon, u: »New Society«, br. 275, 1968; P. Geismar i P. Worsley, Frantz Fanon: Evolution of a Revolutionary, u: »Monthly Review«, svibanj 1969; M. Staniland, Frantz Fanon and the African Po litical Class, u: »Africain Affairs«, siječanj 1969; Carlo Vietti, Vladimiro Zocca, Violenza e cultura in Frantz Fanon, u: »Ideo logies, br. 7, Firenze 1970; Fanon e U Terzo Mondo (debata u nastavcima, više autora), časopis »Terzo Mondo«, br. 16 i 17, 1972. U nas valja pogledati: Janine Matillon, Frantz Fanon i Prokletnici na zemlji; »Naše teme«, br. 11, 1962; Vjekoslav Mikecin, Frantz Fanon i »Prokletnici na zemlji«, »Telegram«, 24. 7. Z a o k r e t k a samosvijesti. »Praxis«, br. 3, 1969; Ivan Kuvačić, Za 1969. U novije vrijeme objavljene su i tri opsežne studije o Fanonu koje zaslužuju pažnju: Renate Zahar, Kolonialismus Euround Entfremdung, Zur politischen Theorie Frantz Fanons, Euro pfiisc pfiische he Verlagsanstalt, Verlagsanst alt, F ran ra n k fur fu r t a/M, a/M, 1969 (vid (vidii i talijan tali janski ski prijevod, prijevod, izd. izd. Feltrlnelll, Feltrlnell l, Milano Milano 1970; stud st udija ija je opskrbljena opskrb ljena i opširnom bibliografijom radova o Fanonu); David Caute, Frantz Co, London London 1970 1 £ d. Seghers, Seghers, Pariz Par iz Fanon, Collins Sons and Co 1970; Pietro Clemente, Frantz Fanon tra esistenzialismo e rivoluzione, Laterza, Bari 1971. 4 Vidi pored ostalog: Nguyen Nghe, Frantz Fanon et les probl&mes de Vind Vi ndip ipen enda danc nce, e, »La Pensće«, br. 107, 1963. Imre pr opos os des de s thks th kses es de Fanon Fan on,, »Action«, br. 7-8-9, ForMarton, A prop te-de-France 1965; Romano Ledda, Problemi della lotta politico e sociale nelVAfrica nera, »Crltica marxlsta«, br. 2, 1967.
207 207
I
Frantz Fanon rođen je 1925. godine u Forte-de-Franceu, glavnom gradu francuske kolonije Martinique, u obitelji carinskog inspektora, Martinikanca, čiji su očevi kao crnačko roblje bili davno prije dovedeni iz Afrike na Antile. Neki Ne ki od po poto tom m ak akaa n ek ekaa da dašn šnji jihh robova, rob ova, un unato atočč rasnoj ras noj dis kriminaciji, uspjeli su se postepeno dići do statusa tzv. srednje klase (svojevrsne domaće buržoazije) kojoj je pri pada pa daoo i Fano Fa nono novv otac; n a tom p u tu m an anje je su se opiral opi ralii poli p olitic ticii asim as imila ilacij cijee što j u je provodi prov odioo kolonizato koloni zator, r, nego što su se prihvaćali borbe za stvarnu nacionalnu emancipaci ju. ju . Od osmero osme ro djece, djece , koliko kolik o ih je imao Fano Fa nonov nov otac, pe pe tero je, nakon završetka srednje škole u Martiniqueu, nas tavilo studije na francuskim univerzitetima: među njima je bio i F rant ra ntz. z. Prije no što će dospjeti na univerzitetske studije, mla di Fanon 1943. godine donosi odluku da se priključi savez ničkim trupama, te tako početkom 1944. biva prebačen u Sjevernu Afriku; ovdje u blizini Constantinea (na tlu Alži ra koji će kasnije postati njegovom drugom domovinom) poh p ohađ ađaa k r a tak ta k ofic of icirs irski ki tečaj, da bi kasnije kas nije,, u sastavu sast avu francuskih trupa, sudjelovao u završnim borbama na raz bij b ijaa n ju h itler itl eroo v sk skih ih arm ar m ija. ija . U r a t u je bio ran ra n jen je n i odli kovan. Nakon kratkog boravka u okupiranoj Njemačkoj, Fanon je demobiliziran; vraća se u Martinique, gdje zajed no s bratom Jobyjem vodi izbornu akciju u korist pjesnika Aime Cesairea, kandidata na listi Komunističke partije za pr p r v u po posl slij ijer erat atnn u na naci cion onal alnu nu sk skuu pš pšti tinu nu Fran Fr ancu cusk skee (kandi (kan di data za tzv. prekomorske zemlje). Bilo je to svakako prvo značajnije Fanonovo političko istupanje sa sasvim određe nim političkim programom. S tim iskustvom on stiže 1946. godine u Francusku. Kao sudionik u ratu i ranjenik, Fa non dobiva stipendiju za studije i upisuje se na Medicin ski fakultet u Lyonu. Uz studij medicine njega zanimaju humanističke znanosti, filozofija i literatura: pohađa pre davanja poznatih filozofa na Sorboni (npr. Merleau-Pontyja), požudno čita raznovrsnu filozofsku literaturu, a izu čava osobito djela Hegela, Marxa, Lenjina, Husserla, Heideggera, Sartrea. Za ovoga posljednjega vezat će se i pris nim prijateljskim vezama. Usredotočujući svoj interes sve više prema psihijatriji i neurologiji, a oplođen temeljitom lektirom najistaknutijih modernih filozofa i socijalnih te oretičara, Fanon izvodi dalekosežne zaključke o uzrocima
208
i mehanizmu psihičkih i socijalnih alijenacija svojstve nih kapitalizmu, kojih su zastrašujuće žrtve posebno obo jeni je ni narodi ko kolon lonijaln ijalnih ih zemalja. Godine 195 1951. završava završa va medicinske studije s karakterističnim diplomskim ra dom: Un cas de maladie de Friedreich avec dilire de pos session. Malo zatim objavljuje u časopisu »Esprit« (br. 2, 1952) esej Le L e s y n d r o m e n o r d - a f r i c a i n u kojemu skicira program svojih daljnjih interesa i istraživanja. Iste godine (1952) pojavljuje se kod Editions du Seuil njegovo poznato djelo Peau noire, masques blancs (Crna koža, bijele obrazine). S tim djelom Fanon se predstav lja ne samo kao »stručnjak« neuropsihijatar velike spo sobnosti, nego i kao oštroumni istraživač i mislilac koji pre lazi okvire uže medicinske struke, te daje dalekosežne di jagnoze o suvremenoj suvrem enoj civili civ iliza zacij ciji.i. Oslanja Osla njajući jući se na gl glaso aso vitu Hegelovu dijalektičku opreku gospodar—sluga, Fa non raspoznaje sličnu opreku na relaciji bijelac koloniza tor—crnac kolonizirani, i na toj pozadini razotkriva naj grublje i najsuptilnije oblike otuđenja obojenoga stanov ništva; dapače, on svjedoči u prvome licu, jer je i sam iskusio poniženja i uvrede: psihijatrijski (medicinski) nalazi i obrade ovdje su sada u službi dubljih i obuhvatnijih za ključaka. »Crnac, piše Fanon, nije čovjek... Crnac je crni čov jek.« jek .« Ali, j e d a n r asiz as izam am F a n o n n e želi že li tući tu ći d r u g im r azis az is-mom — crnačkim npr. Kolonizirani čovjek, psihički aberiran, otuđen, može postati čovjekom samo ako »zauvijek pr p r e s tan ta n e rob ro b o v a n je čo čovj vjek ekaa čovjek čovj eku« u«.. Cio n jeg je g o v p r o g ram ra m i kao liječnika i kao socijalnog teoretičara, a vidjet ćemo, naposljetku, i kao borca, ovdje je već skiciran. Nak N akoo n k r aćeg aće g b o r a v k a ka kaoo lije li ječn čnik ik p r a k t i ča čarr u klin kl inic icii Saint-Alban u Losćreu (gdje radi zajedno s poznatim psi hijatrom španjolskog porijekla Tosquelleom i od kojega je, pr p r e m a v las la s titu ti tu p r izn iz n a n ju, ju , mnog mn ogoo n au aučio čio iz o b las la s ti »soci ja j a lne ln e tera te rapp ije« ij e«), ), F an anoo n se o d lučuj lu čujee d a k r e n e u A frik fr ikuu , j e r se ona već budi i nastupa. 2elio je otići u Senegal svojem pr p r ija ij a te lju lj u i (nekoć) u čitelj čite ljuu , p jes je s n iku ik u i p red re d s jed je d n iku ik u Sene Se ne gala L. S. Senghoru. Ali, ovaj se oglušio na tu želju, oči gledno iz političkih razloga; vjerojatno su mu se sada Fanonovl pogledi učinili odviše radikalnima u denuncijaciji kolonijalističke prakse. Začudo, u to vrijeme Fanon do biv b ivaa p o n u d u fran fr ancc u sk skoo g g u v e r n e r a A lžir lž iraa g en enee r a la R ob ober er ta Lacostea da može preuzeti mjesto šefa poznate psihijat rijske klinike u Blida-Joinvilleu u Alžiru. Fanon prihvaća 14 Prezreni na svijetu
209
ponu po nudu du i 1953. godino stiže u Blidu. Ovaj drug dr ugii su susr sret et s Alžirom (i s alžirskom stvarnošću), gdje je upravo započe la oslobodilačka epopeja alžirskog naroda protiv francus kih kolonizatora, bio je nedvojbeno ključan događaj u Fanonovu životu. Netom što je stigao u Blidu, on se svim svojim zanosom predaje vlastitu pozivu. Specifičnim tehni kama psihoterapije radi s masom duševnih bolesnika u cilju da ih socijalizira i vrati u »normalan« život. Ali, terapeutsku praksu on tijesno povezuje sa socijalno-političkom edukacijom. Njegove se spoznaje produbljuju, njego va se uvjerenja verificiraju na licu mjesta. U tom se raz doblju Fanon povezuje s alžirskim pokretom za oslobođenje od francuskih kolonizatora, pomaže ga ilegalno na razne načine i tako definitivno sazrijeva u izgrađenog i odluč nog borca i teoretičara antikolonijalnog pokreta uopće. Suočen sa strašnim činjenicama u radu s pacijentima, duševnim bolesnicima, liječnik — psihijatar Frantz Fanon donosi 1956. godine neopozivu odluku: napustiti posao li ječnik je čnikaa u bolnici bolni ci ko kolon loniza izator toraa i lati la titi ti se drug dr ugih ih sreds sre dsta tava va liječenja i prevencije na mnogo širem planu. Trogodišnji na porn po rnii posao i stečena ste čena isku is kust stva va na ps psih ihij ijat atri rijsk jskoj oj klinici klin ici u Blidi bili su samo još jedan dokaz za njegove prethodne teze. U tom pogledu koliko potresno toliko karakteristič no odjekuju njegove riječi što ih piše samome guverneru Lacosteu, obavještavajući ga o svojoj odluci: »Ludilo je jed je d a n od na načina čina na ko koji ji čovjek ovje k gub gubii svoju slobodu. U mo joj funk fu nkci ciji ji kao svjed svj edok ok tih ti h inte in terf rfer eren enci cija ja i tih ti h antago ant agoniza niza-ma morao sam ustvrditi sa zaprepaštenjem dokle je došlo otuđenje kod žitelja ove zemlje. Ako je psihijatrija medi cinska tehnika, koje je cilj dovesti čovjeka u položaj da se više ne osjeća stranim svojoj sudbini, moram kazati da Arabljanin, koji je neprestano otuđivan u svojoj zemlji, živi u stanju potpune depersonalizacije.«* Od 1957. godine nadalje Fanon djeluje kao istaknuta figura u fronti borbe alžirskog naroda protiv francuskih kolonizatora; Alžir je postao njegovom pravom domovi nom. On preuzima niz odgovornih zadataka i obavlja više 5 Vidi zbirku Fanonovih spisa P o u t la Rivolution Africaine, Maspero, Pariz 1959, str. 60. U vrijeme rada u klinici u Blida-Joinvilleu Fanon je objavio niz rasprava iz psihoterapije i sudjelovao na više stručnih kongresa i savjetovanja podnoseći stručne referate (vidi o tome bibliografiju u citiranoj knjizi Renate Zahar).
210
»diplomatskih« misija po nalozima Fronta nacionalnog os lobođenja lobođenja i Privrem Privre m ene vlade Alži A lžirske rske Republike Republike.. Piše bro j ne članke i rasprave o Alžiru — o alžirskom društvu i o ciljevima alžirske revolucije, koje objavljuje u Resi Re sista stanc ncee Alg A lgćć rien ri ennn e (glasilu Fronta nacionalnog oslobođenja čije je redakcije i sam član) a osobito u El Mudjahidu (ti su teks tovi dosta utjecali i na samu političku orijentaciju FNO-a). Godine 1959. pojavljuje se njegovo djelo U A n Ve de la Rev R evoo luti lu tioo n A lge lg e r ien ie n n e (Peta (Pe ta godina god ina a lžir lž irsk skee revo re volu luci cije je). ). U njemu on daje produbljenu analizu alžirskog društva, inđividuira stvarne snage antikolonijalne revolucije i, osla njajući se na iskustva borbe alžirskog naroda za nacional no oslobođenje, skicira svojevrsnu teoriju revolucionarne antikolonijalne borbe i za druge zemlje, čime zapravo an ticipira temeljne teze svojega glavnog djela Prezreni na svijetu. To je djelo snažno odjeknulo. U misijama koje obavlja na međunarodnom planu kao predstavnik novoga Alžira, Fanon dolazi u dodir sa svim istaknutijim vođama antikoloni ja j a ln e b o rbe rb e n a afri af ričko čkom m k o n tin ti n e n tu i r a z r a đ u je strategiju afričke borbene solidarnosti. U tom smislu zapa žena su njegova istupanja u svojstvu člana alžirske delega cije na prvom Panafričkom kongresu u Akri 1958. i na dru gom u Tunisu početkom 1960. godine. Na toj crti postaje 1960. godine i prvi stalni predstavnik Privremene alžirske vlade u Akri (gradu koji je u to vrijeme središte okuplja nja i izmjene iskustava svih istaknutijih progresivnih i re volucionarnih prvaka afričkih zemalja) kada razvija izu zetn zetnoo plodnu diplomatsku diplom atsku aktivnost. P rim jer Alžira Alžira na na stoji učiniti paradigmom za cijelu Afriku. Vrijeme je to neviđenoga revolucionarnog poleta na tlu gotovo cijele Afrike. Ali, i prvi znaci podmuklih razdora, zamki i intriga koje kuje neokolonijalizam. Tragično umor stvo Patricea Lumumbe početkom 1961. (inače Fanonova pr p r ija ij a telj te ljaa ) n a jbo jb o lje lj e s imb im b oliz ol izir iraa to sta st a n je. je . F an anoo n je toga to ga posv po svee s v jest je stan an,, i u g laso la sovi vito tom m m em o r ijal ij alnn o m tek te k s tu La mort de Lumumba: Pouvions-nous faire autrement? (Lumumbina smrt: Možemo li postupati drugačije?)9 obraća se Afrikancima, a napose onima koji predvode antikoloni ja j a lnu ln u borb bo rbu, u, ov ovim im g o rkim rk im k o n s tata ta tacc ija ij a m a : »A »Afr frik ikaa m o ra sh shvv a ti ti t i . . . da jedna Afrika neć nećee biti biti u stanju stan ju slomit slomitii koloni kolonijal jali i zam sve dok postoji ona druga koja će se nastojati nagodi • Vidi: Pour la Revolution Africaine, str. 217-232. 2111 21
ti s kolonijalizmom... Pogreška nas Afrikanaca bila je što smo zaboravili da, kad se neprijatelj povlači, to nikada ne čini časno. Nema nikada razumijevanja. Kapitulira, ali se ne mijenja... Ustuknuti pred ubojstvom nije nikada bila osobina imperijalizma. Pogledajte Ben M’Hidija, pogledajte Mumijea, pogledajte Lumumbu. Naša je pogreška u nesre đenoj nekohe nek oherentn rentnosti osti naše akcije. Č injenica injenica je da danas danas u Africi ima izdajica... Ne zaboravimo: u Kongu se od lučuje o našoj sudbini.« Fanon je u potpunosti predan alžirskoj i afričkoj borbi pro p roti tivv koloni kol onijal jalizm izma. a. Međutim Me đutim,, po politi litičke čke analize anal ize i procje proc je ne ne zaustavljaju se na općim tezama o potrebi borbe pro tiv kolonijalizma, nego Fanon toj borbi nastoji dati i odre đenu usmjerenost na socijalnom planu; nije naime dovolj no kazati: Afrika se mora osloboditi od kolonijalizma, ne go i to za što se ima osloboditi. Ali, dok piše svoj apel u povodu Lumumbina umorstva, Fanon je suočen sa strašnom sumnjom (ako ne možda i izvjesnošću); njegove fizičke snage počinju opadati, nje govo tijelo počinje razarati opaka bolest — leukemija. Na kon kraćeg boravka u jednoj moskovskoj klinici otpušten je s prep pr epor oruk ukom om da po poku kuša ša liječen lij ečenje je u SAD. SAD. Vrać Vra ća se u Afriku; možda je posve uvjeren u svoj svršetak, a možda se još nada. Bilo kako bilo, Fanon se stoički vraća revolu cionarnom poslu: koordinira revolucionarne akcije, održa va političke tečajeve za kadrove FNO i traži da kao pred stavnik novoga Alžira otputuje u Kubu na jedno drugo pop po p rište ri šte an anti tiim impe peri rija jali list stičk ičkee borbe. Tih mjeseci, rvajući se s bolešću, počinje užurbano ra diti na svojem djelu Prezreni na svijetti. Rukopis je bio gotov za štampu za nešto više od dva mjeseca. Ali, sada su već njegove snage posve na izmaku. Ujesen 1961. prebačen je na liječe lij ečenj njee u Wa Washi shingt ngton; on; umro um ro je u prosincu pr osincu iste godine. godine. Nepos Ne posred redno no uoč uočii smrt sm rtii u pismu pism u p r ija ij a telj te ljuu Rogeru Roge ru Taie bu na napis pisao ao je ove rije ri ječi či ko koje je na najb jbol olje je oc ocrt rtav avaj ajuu njegov njeg ov lik, (pismo navodimo prema studiji R. Zahar): »Roger, htio bih vam kazati ovo: smrt je stalno s nama i nevažno je znati možemo li je izbjeći, nego je važno jesmo li učinili doista sve što je moguće za našu stvar. Ono što me je tištilo ovdje u krevetu, dok sam osjećao kako s krvlju odlaze moje pos ljednje snage, nije bilo to što ću umrijeti, nego Što ću um rijeti u Washingtonu od leukemije, a mogao sam umrijeti pr p r ije ij e t r i mjesec mje secaa suočen s ne nepp rija ri jate telje ljem m , j e r sam znao od čega bolujem. Mi smo na ovoj Zemlji ništa, ako nismo, iz
212
nad svega, zatočnici jedne stvari, stvari narodfi, stvari pra vičnosti i slobode. Želio bih da znadete kako sam i onda kad su liječnici od mene posve digli ruke i dalje mislio kao u magli na alžirski narod, na narode Trećega svijeta, pa ako sam odolijevao, bilo je to zbog njih.« Fanon je umro mlad, u 36. godini života, a svega nekoli ko dana prije njegove smrti izašli su u svijet prvi štam pa p a n i p r im jer je r c i n jeg je g o v a d jela je la Prezreni na svijetu (koji se sada javljaju i na našem jeziku). Djelo je, dakle, dobilo na neki način način značenje značenje Fanonove Fanono ve oporuke. Oni kojima je poklo nio cio svoj život dobili su u tom djelu doista trajni spo menik — spomenik borbi potlačenih za ljudsko dostojan stvo i pravič prav ičnost. nost. Les L es d a m n is de la ter te r re — riječi su iz »Internacionale«. Preuzimajući te riječi za naslov svojem djelu, Fanon kao da je htio kazati: Prezreni na svijetu ustali su. I on govori u njihovo ime sa željom da im predoči njihov položaj i poka po kaže že p u tov to v e m og ogućeg ućeg izla iz lask skaa iz s u ž a n jstv js tvaa .7 U daljnjim redovima željeli bismo skrenuti pozornost na stanovite ključne teze iz Fanonova opusa, a napose iz knjige što je naš čitalac dobiva sada u ruke. II Središnji problem koji zaokuplja Fanona od prvih nje govih javnih istupa — a to je posebno vidljivo iz njegova djela Crna koža, bijele obrazine, objavljenog 1952. u Pari zu — jest problem koloniziranog, porobljenog čovjeka, ug lavnom tzv. obojenog čovjeka, a na prvom mjestu crnca. Stoljeća tlake, poniženja, prezira posijala su takva otuđe nja te se kolonizirani više i ne ćuti čovjekom, a oni koji su htjeli biti više nego puko roblje, bili su izvrgnuti pro cesu asimilacije što ju je nudio kolonizator kao uvjet ne kakve emancipacije. Stoga u Crnoj koži, bijelim obrazinama Fanon hladno ustvrđuje: »Kazat ću, makar se zamje rio svojoj braći po boji kože, da crnac nije čovjek... Cr nac je crni čovjek; to će reći da se on, zahvaljujući nizu afektivnih otklona, čvrsto ukotvio u jednom svijetu iz ko 7 Za rekonstrukciju Fanonove biografije služili smo se citi ranim studijama R. Zahar i D. Cautea.
213
jeg je g a bi morao mo rao izaći. izaći. Prob Pr oble lem m je vrlo vrl o važan. Mi samo ho ćemo da oslobodimo obojenog čovjeka od njega samoga.«8 Unatoč postojanju složene dijalektike društvenih klasa i slojeva, koja je Fanonu svakako znana, prva i temeljna suprotnost od koje on tada polazi kao o.bojeni, kolonizirani čovjek jest suprotnost bijelac—crnac. Da bi otkrio sve njezine aspekte i prema tome pokazao zašto je crnac sa mo crni čovjek, a to znači, zašto nije čovjek, Fanon kao liječnik-psihijatar uz pomoć psihoanalize ponire u najskri venije mehanizme otuđenosti kojima je izvrgnut crni čo vjek (i općenito kolonizirani čovjek). I on tu iznosi na vid jelo je lo zapr za prep epaš ašćuju ćujuće će činjenice. činjeni ce. Cijelo djelo Crna koža, bije le obrazine potresni je dokument o sudbini milijuna ljudi koji su pod izlikom civilizatorske i kulturne misije sto ljećima bili izvrgnuti najsurovijem tlačenju bijelih koloni zatora. Međutim, Fanon ne ostaje puki psihoanalitičar. »Analiza koju poduzimamo jest psihološka. Međutim, za nas ostaje očito da pravo razotuđenje crnaca uključuje osvješćenje koje je ogrubjelo od ekonomske i društvene stvarnosti... Otuđenje crnaca nije individualni problem. Uz filogenezu i ontogenezu postoji sociogeneza.«9 Da bi se naime otkrilo u potpunosti što je to famozni fenomen »crnoga čovjeka«, da bi se otkrilo kako se u egzi stenciji »crnoga čovjeka« događa zapravo drama čovjeka uopće, Fanon ukazuje na potrebu složenijeg ispitivanja. Bi jeli je li čov ovjek jek — kol k olon oniza izato torr up upot otri rije jebi bioo je, što organ org anizi iziran ranoo što po logici sam sa m e s tva tv a ri, ri , sve kak kakoo bi domoroca domor oca obeščovje obeščovječčio, kako bi u njemu ubio čovjeka i pretvorio ga u strašilo. Ta se pretvorba kod domoroca interiorizira, te ovaj postaje biće biće komple kom pleksa ksa.. »Bijela »Bij ela civiliza civ ilizacija, cija, ev evrop ropska ska k u ltu lt u ra n a metnula je crncu egzistencijalnu devijaciju. Pokazat ćemo zato kako je ono što se zove crnom dušom najčešće bijelčeva kons ko nstru trukc kcija.« ija.«110 Odstraniti te komplekse, razoriti tu konstrukciju o cr nom čovjeku, ovje ku, kak k akoo bi se uopć uopćee spasio Č ovjek, hoć hoćee se jedna jed na nova »antropologija« s jasnim revolucionarnim porukama, koju će Fanon razrađivati u svim svojim spisima i dati joj 8 F. Fanon, P e a u n o ir e , m a s q u e s b la n c s, Edition du Seuil, Pariz 1952, str. 26. 8 N. d., str. 28. 10 N. d., str. 31.
214
konačan oblik u djelu Prezreni na svijetu. U tome će duhu on napisati one briljantne stranice o putovima uspostav ljanja novoga čovjeka kroz antikolonijalnu borbu na prim je j e r u A lžir lž ira, a, po pose sebn bnoo alži al žirr sk skee žene, žene , u d jelu je lu Peta godina alžirske revolucije. A to je već bilo ocrtano u njegovoj knjizi Crna koža, bijele obrazine. Jer u zaključnom poglav lju te knjige on je obrazlagao: »Nismo toliko naivni da bismo mislili kako poziv na razum ili na poštenje čovjeka mogu promijeniti stvarnost za crnca koji radi na Robertovim plantažama šećerne trske; post po stoo ji samo sam o jed je d a n izlaz: izla z: b o rba. rb a. A tu b o r b u on će p r ihv ih v a titi i voditi ne nako na konn m arksističke ark sističke ili idealistič idea lističke ke analize a nalize,1 ,11 nego jednostavno zato što neće moći opstati drugačije do li kroz borbu borb u protiv pr otiv izrabljivan izrab ljivanja, ja, bijede i gladi.«1 gladi.«12 Dakle, jedini je izlaz borba. I Fanon odlazi da u njoj sudjeluje osobno. Ali, on se ni jednog trenutka ne zavara va da će ona biti kratkotrajna. Štoviše, ta borba koja mu se pokazuje kao jedini izlaz obuhvaća sve sfere života: ona je j e i p o litičk lit ička, a, i ek ekon onom omsk ska, a, i k u ltu lt u r n a ; on onaa n e zn znači ači pu pukk o obaranje kolonijalne („bijele”) vlasti, puki progon bijelaca — k olon ol oniz izat ator ora. a. To j e sam sa m o p r v i tem te m e ljn lj n i p r e d u v j e t d a se izgradi novi čovjek i istinsko bratstvo ljudi, bez obzira na bo b o ju n jih ji h o v e kože. »Novi odnosi« — piše on u vezi s alžirskom antikoloni jaln ja lnoo m rev re v o luci lu cijo jom m — »ne zn znače ače z a m jen je n u jed je d n o g b a r b a r stva s drugim barbarstvom, jednog uništavanja čovjeka s drugim uništavanjem čovjeka. Ono što mi, Alžirci, hoće mo jest da o tkrijem tkrije m o čovjeka ovjek a iza kolonizatora.«1 kolonizator a.«12 Zbog svega toga borba o kojoj je riječ mora biti teorijski rasvijetljena i jasno usmjerena u svim svojim aspektima. Fanon upravo upr avo to želi želi učiniti. učiniti. Ako se, dakle, Fanon javlja i kao teoretičar antikoloni ja j a l n e revo re volu luci cije je,, teo te o r e t i ča čarr eman em anci cipp acij ac ijee n a r o d a Trećeg Tr ećeg svijeta, sasvim je prirodno da ga zanimaju putovi i sred stva te emancipacije. Tako dolazimo do čvornog pitanja u njegovu teorij teorijskom skom djelu — do pitan ja nasilja i općenito do pit p itaa n j a masovnog revolucionarnog subjekta na širokoj fron ti antikolonijalne borbe. borbe. 11 Očito aluzija aluzija na stanovite s tanovite kabinetske k abinetske đok đ oktrlna trlnare re i dogdogmatlčare. “ N. d., str. 201-202. “ F. Fanon, L’ L ’A n V* de la Revolution Algćrienne, (III Izda nje) nje) Maspero, Maspero, P ariz ar iz 1962, str st r. 19. ■ 215
III II I
Može li kolonizirani zbaciti jaram i doista postati vlas titi gospodar i tvorac vlastite povijesti drugačije nego re voluciona volu cionarnim rnim metodama, metodam a, ili ili još preciznije preciz nije — nasiljem? nasiljem? Pitanje je to prisutno u svim Fanonovim spisima, a napo se u posljednjem djelu Prezreni na svijetu. Fanon je dale ko od toga da bude apologet nasilja kao takvog, nasilja u Sorelovu, mističnom i iracionalnom smislu. U tim razma tranjima on se oslanja i na stanovite Engelsove teze o na A ntid idiih iihri rinn ga (kojega uostalom i citira), te na gla silju iz Ant sovitu konstataciju (i na konzekvencije koje iz nje proizlaze) iz Komunističkog manifesta da je cijela dosadašnja historija bila bi la zapr za prav avoo h isto is torr ija ij a k lasn la snih ih bo borbi rbi,, na nasto stoje jeći ći je ispita isp itati ti na pr p r imje im jeru ru ko kolo loni nija jaln lnih ih zema ze malja lja.. Kolonizator je ognjem i mačem osvajao i izrabljivao za posj po sjee dn dnut utaa (kolo (k olonija nijalna lna)) po podr dručja učja.. Tamo Tam o gd gdje je vid ljivoga nasilja nije bilo, uspostavljano je rafiniranije, go tovo prikriveno nasilje — nasilje nad dušom koloniziranoga. Legije misionara, žreca, prosvjetitelja, rasistički nas trojenih antropologa itd., kružile su kolonijalnim područji ma uzduž i pop poprijek rijekoo i, objektivno, objektivn o, u najviše najv iše slučajeva slučajeva zatirale autohtonu kulturu. Fizički i duhovni pritisci pro izvodili su neprestano teška traumatska stanja: kolonizirani je bio izv iz v rgn rg n u t n ajra aj razz n o v r sn snij ijim im tor to r tura tu ram m a i poniženjima. poniženjim a. Brojne stranice Fanonova opusa opisuju do u detalje tu strašnu operaciju. Kako je, dakle, moguće ukloniti to traj no nasilje, i još više, kako je moguća rekuperacija koloniziranoga od posljedica nasilja kolonizatora? Fanon ne vidi druge mogućnosti nego da se jedno nasilje mora iskorije niti drugim nasiljem: »Što je, dakle, zapravo to nasilje? To je, vidjeli smo, intuicija koloniziranih masa da se nji hovo oslobođenje mora izvesti, a može se izvesti samo si lom lo m.«1 .« 14 Kolonizirani je, suočen s kolonizatorom, stoljećima po tiskivao svoju ljudskost i interiorizirao svoje poniženje; zdvojnosti i potištenosti očitovao je u međusobnim plemen skim obračunima, u opsesivnosti, u plesovima do iscrpljenja itd., a to već samo po sebi znači jednu vrst koloniziranog na silja, koje međutim valja usmjeriti u točnom pravcu. 14 F. Fanon: L e s d a m n i s d e la t e r r e (II izdanje), Maspero, Pariz 1968, str. 35.
216 21 6
»Vidjeli smo da to nasilje u čitavom kolonijalnom raz doblju, iako izbija na povrSinu, ne vodi ničemu. Vidjeli smo kako je bilo kanalizirano emocionalnim izljevima ple sa ili rituala. Vidjeli smo ga kako se iscrpljuje u bratou bil b ilačk ačkim im b o rbam rb ama. a. P o s tav ta v lja lj a se sad sa d a p i t a n j e d a se to n asi as i lje shvati u času njegove preorijentacije. I dok je ono ne koć nalazilo zadovoljstvo u mitovima i smišljalo priliku za kolektivno samoubojstvo, sada mu novi uvjeti omogućuju da prom p rom ijeni sm jer.«15 jer.«15 Prema tome, nasilje kojega se laća, i kojega se mora latiti kolonizirani, ima dvostruku ulogu: prvo, ono jedino može doista razbiti kolonizatora kao trajni izvor imperi jali ja list stičk ičkoo g n a s ilja il ja u sv svim im n jeg je g o v im vido vi dovi vim m a, i drug dr ugo, o, kroz kr oz to nasilje kolonizirani se ujedinjuju, prevladavaju plemen ski partikularizam, stvaraju nacionalnu zajednicu i osloba đaju se »kompleksa manje vrijednosti« i »kontemplativnih ili očajničkih stavova«. »Kad su sudjelovale kroz nasilje u nacionalnom oslo bođ bo đ en enju ju,, m ase as e n e d o p u š taju ta ju n iko ik o m e d a se p r e d sta st a v i kao „osloboditelj”. One su ljubomorne na rezultate svoje akci je i do dobb ro pa paze ze d a k ak akvv o m živo ži vom m bo bogu gu n e p rep re p u s te sv svoo ju bud bu d ućn ućnos ost,t, sv svoo ju s u d b inu in u , s u d b inu in u do dom m ov ovin ine.« e.«118 Sartre točno primjećuje kako Fanonova teorija nasilja ima majeutički, oslobodilački karakter. Ma koliko u sebi skrivala eventualne opasnosti (kako su to istakli stanoviti kritičari) da ugrozi sam humanistički telos široko zasnova na revolucionarnog pothvata, Fanonova teorija nasilja po čiva na načelima najviše čovječnosti. Može biti spora samo o tome kako nasilje kao nužnost pretvoriti u odgovaraju ću taktiku i strategiju, kako ga struktuirati i usmjeriti — u ovisnosti o rasporedu i odnosu unutrašnjih i vanjskih snaga. Istina, ponesen neposrednim iskustvima iz antikolonijalne borbe, iskustvima u kojima je i sam bio protagonist, Fanon mjestimice razmatra ulogu nasilja na način koji je mogao izazvati kritičke primjedbe kod onih koji revolucio narno misle. Uz to, ne treba zaboraviti da je Fanon bio bli b liza zakk m išlj iš ljee n jim ji m a fran fr ancc u sk skoo g e gz gzis iste tenn cija ci jali list stičk ičkoo g k rug ru g a (osobito Sartrea). Stoga on (a to primjećuju i mnogi kriti« N.
čari) tu i tamo nasilje razmatra iz horizonta egzistencijalis tičke, a ne npr. historijsko-materijalističke koncepcije dru štva, historije i čovjeka. Na to je još 1963. godine godin e upozorio Ngu Ngujen jen Nge (u citi ranom članku objavljenom u francuskom časopisu La Pen s e e ) koji inače Fanona ubraja u najznačajnije figure antikolonijalne revolucije.1 rev olucije.17 Jednako Jedn ako tako rasuđuje rasuđ uje kritički kritički i Imre Marton, kad kaže da Fanonova analiza (koja je inače dragocjena) više vodi računa o psihološkim nego socijal nim i ekonomskim momentima; prema Martonu, Fanon je zato i »ponukan da subjektivizira historiju Trećega svijeta, apsolutizirajući ono što dijeli svijet metropole od koloni jaln ja lnog og sv svije ijeta, ta, od odva vaja jaju jući ći tako ta ko politič poli tičko ko na nasi silje lje od ekonom skih mehanizama i cijepajući političku sferu kolonijalnog sistem sis temaa od ekono ek onomsk mskee sfere sfe re«1 «188. Razmatrajući pomno sve te i slične primjedbe i uvaža vajući ih u velikoj mjeri, dobar poznavalac Fanonova dje la Amady Aly Dieng smatra potrebnim naglasiti kako bi bila bi la »velika »veli ka po pogr grešk eškaa po potc tcije ijeni niti ti ili odba odbacit citii Fanonove Fan onove teze pod izlikom da su ne neke ke od n jih ji h pog pogrešn rešne«1 e«199. Netom Net om c itir it iraa n e k ritičk ri tičkee prim pr imje jedb dbee vode na nass zapravo zap ravo d ru ru gom središnjem pitanju Fanonove teorije antikolonijalne revolucije (koje je teorija nasilja samo dio) — pitanju o 17 Ng ujen N ge skr eće pozornost posebno na ovo Fanonovo razmatranje (i ocjenjuje ga kao tipično egzistencijalističke jer da brka psihološki i politički plan u analizi): »Za koloniziranog — kaže Fanon — to je nasilje apsolutna praksa ... Grupa zahti je j e v a d a s v a k i p o j e d in a c o b a v i k a k a v iriv ir iv e r z ib ila il a n Č i n . . . D j e lovati znači raditi za smrt kolonista. Prihvaćeno nasilje omogu ćuje u isti mah zalutalim i prognanim članovima grupe da se vrate, da ponovo nađu svoje mjesto, da se integriraju. Nasilje se tako shvaća kao glavno posredovanje. Kolonizirani se čovjek oslobađa u nasilju i nasiljem. Ta praksa prosvjetljuje djelatnika je j e r m u p o k a z u j e s r e d s t v o i c ilj il j .« (Fa (F a n on , n. d., d. , str. st r. 44—45.) 44— 45.) Doista, to Fanonovo razmatranje blisko je nekim Sartreovim tezama iz djela Critique de la raison dialectique. O tome valja vidjeti i monografiju: Pietro Clemente, F r a n t z F an on tr a e s i st s t e n z i a li s m o e r iv o l u z io n e , Laterza, Bari 1971, a također i mono grafiju Renate Zahar. 18 Vidjeti časopis »Action«, br. 7, Fort-de-France, 1965. (citi rano mjesto prema: Amady Aly Dieng, L e s d a m n e s d e la te r r e et les problem.es d’Afrique Noire, »Prćsence Africaine«, br. 62, 1967, str. 17). 10 Amady Aly Dieng, n. d., str. 15.
218
masovnom revolucionarnom subjektu, ili još preciznije o bitn bi tnom om nosiocu nosi ocu so socc ija ij a lne ln e (i na naci cion onal alne ne)) eman em anci cipp acije ac ije n a r o da Trećega svijeta. Polazeći od poznatog hegelovsko-marksističkog odnosa gospodara i roba, u kojemu rob (proleter) postaje, kroz pat nju i izrabljivanje, subjekt revolucionarnog prevrata i tvo rac novoga svijeta, Fanon taj odnos za afričke prilike za oštrava i modificira (»konkretizira«): U marksističkoj te oriji proleter i kapitalist su suprotnosti koje se međusobno uvjetuju i nadopunjuju. U kolonijalnom svijetu suprotnost kolonizator — kolonizirani dva su pola koja se potpuno isključuju. Domorodac je svijet zatvoren u sebe, on je na pros pr osto to »k »koo loni lo nizi zira rana na s tva tv a r« što št o sto st o ljeći lj ećim m a po podn dnos osii sv svee mo mo guće inhibicije — od fizičkih preko duhovnih (uništavanje njegove kulture, njegove vjere, njegovih moralnih zasada itd.). Stvarnost Trećega svijeta, stvarnost Afrike napose, po znaje, dakle, drugačiju diferencijaciju društvenih grupa, i drugačije njihove sukobe, drugačije proturječnosti, ukrat ko, drugačiju društvenu dinamiku no što je ona evropska. Tako na primjer domaća buržoazija nema one »nacionalne vokacije« kakvu je imala evropska buržoazija; ona ne mo že biti istinski nosilac nacionalne, a time ni ljudske eman cipacije. Ona je po logici stvari zahvaćena kompromiserstvom, korupcionaštvom itd.; ona u osnovi može biti samo pre p repp r e k a istin is tinsk skoj oj,, du dubo boko kojj a n tik ti k o lon lo n ija ij a lno ln o j r ev evoo luci lu ciji. ji. Ali, i urbani je proletarijat, koji je inače malobrojan, povlašten, te kao takav gotovo i ne može biti istinski revolucionarni subjekt. »Embrionalni proletarijat u gradovima relativno je po povv laš la š ten te n . U k a p ita it a list li stičk ičkim im zem ze m ljam lj am a p r o l e tar ta r i j a t n ema em a što izgubiti, on eventualno može sve dobiti. U koloniziranim zemljama proletarijat može sve izgubiti. On je u stvari onaj dio koloniziranog naroda, koji je nuždan i nezamje njiv za dobar rad kolonijalnog stroja: to su vozači tram vaja, taksisti, rudari, lučki radnici, tumači, bolničari itd. Elementi su to koji čin činee najv jerniju jer niju klijentelu nacionalist nacionalistič ič kih partija, i zbog povlaštenog položaja što ga imaju u kolo nijalnom sistemu oni predstavljaju „buržoaski” dio kolonizi ranog ran og naroda.« naro da.«220 Nar N arav avnn o , lati la tifu funn d isti is ti,, zem ze m ljop lj opos osje jedn dnic icii itd. it d. su n a istim is tim pozi po zici cija jam m a ka kaoo i n a c ion io n a lna ln a bu burž ržoo azij az ija. a. MF. Fanon, Les damnćs de la teme, cit. II izdanje, str. 64.
21*9
Ali, pored tih grupa postoji nepregledno mnoštvo prezre pre zre n ih seljačkih masa koje su »jedina spontano revolucionarna snaga« snaga«*1 *1, p rav ra v i masov m asovni ni subj su bjek ektt revolucije. revo lucije. Njima Njim a se mora obraćati revolucionarna avangarda, jer su one u doslovnom smislu riječi »kolonizirana stvar«; u njima je sabrano do krajnjih granica očajničko iskustvo stoljetnoga kolonijaliz ma. Ukratko, seljaštvo je u neku ruku pravi proletarijat Trećega svijeta. »Propaganda najvećeg broja nacionalističkih partija sis tematski je ostavljala seljaštvo po strani. A jasno je da je u kolonijalnim zemljama revolucionarno samo seljaštvo. Ono nema što izgubiti, a može sve dobiti. Deklasiran, moren glađu, seljak je među izrabljivanima taj koji najbrže otkriva da se nasilje jedino isplati. Za njega nema kom promis pro misa, a, ne nem m a mogu mo guććno nosti sti nag nagodb odbe. e. Kolonizacija Koloni zacija ili deko lonizacija loniza cija jedn je dnostav ostavno no je odno odnoss snaga.«22 Nije, dak dakle, le, slučajno slu čajno,, po podsj dsjeća eća Fanon Fan on,, što su seljaci os os tali izvan tzv. nacionalističkih partija, tj. partija »nacio nalnih buržoazija«. Prvi saveznici seljačkih masa, kao mogućeg masovnog subjekta revolucije, jesu i poluproleteri ili lumpenproleteri koji su iskorijenjeni, jer su se dijelom odvojili od zemlje a nisu se kao radnici integrirali posve u industrijska sre dišta. Da bi pokazao svu složenost pitanja o subjektu revolu cije i opravdao svoju tvrdnju o jedinoj istinskoj revolucio narnosti seljaštva, Fanon analizira podrobno položaj tzv. nacionalne buržoazije koja bi po stanovitoj logici morala bit b itii k lju lj u čni no nosilac silac an antik tikol olon oniijaln ja lnee revol re volucije. ucije. Uzima prim pr im je j e r tzv. na naci cion onali aliza zacij cijee proiz pr oizvo vodn dnih ih sred sr edsta stava va:: »Nacionali zacija za nju ne znači urediti državu tako da ona služi novim društvenim odnosima... Nacionalizacija za nju zna či zapravo prenijeti na domaće grupe nezakonite povlasti ce naslijeđe naslij eđene ne iz kolonijalnog razdoblja.«23 razdoblja.«23 Ona želi želi zauze zauze ti sva ona mjesta koja je držao kolonizator, ali ona za to nema dovoljno snage. Stoga se ona ubrzo pokazuje kao »posrednik«; ona postaje prenosni lanac kapitalizma biv ših metropola, koji je prisiljen da se sada kamuflira i da preu pr euzm zmee obličje obl ičje ne neok okap apit ital aliz izm m a i neoko neokoloni lonijalizm jalizma. a. « N . d., d., str. 75. 75. " N. d., str. 25. “ N. d., d., str. 08. 08.
220
Pitanje (u neku ruku načelno, teorijsko) koje se postav lja već pola stoljeća s obzirom na nerazvijene zemlje — može li se ili ne može preskočiti tzv. faza afirmacije na cionalne buržoazije po poznatoj shemi važećoj za Evropu — n e rje rj e š a v a se, s m a tra tr a F an anoo n , n a p lan la n u d o k t r ina in a r n ih d is is kusija, nego u revolucionarnoj praksi. »Buržoaska faza« bila bi o p r a v d a n a sam sa m o uk ukoo lik li k o b i on onaa p roiz ro izvv ela el a ja k p r o l e t a r i ja j a t k oji oj i b i m og ogao ao b i t i n os osil ilac ac isti is tinn s k e n acio ac ionn aln al n e i so socc ijaln ija lnee emancipacije. Na žalost, to nije put koji treba slijediti — — zak za k lju lj u ču čuje je F a n o n — j e r u n e r a z v ije ij e n im z e m ljam lj am a (eks(ek skolonijama) nema istinske buržoazije, to je zapravo us kogrudna, pohlepna kasta koja se brzo lijepi na dividende što joj ih osigurava stara (sada preobražena) kolonijalna sila. Stoga je »buržoaska faza u historiji nerazvijenih nepotreb na faza«. Dapače, netom što tu kastu budu počele razdirati vlastite suprotnosti, a zacijelo će je razdirati, vidjet će se kako se ni nakon izborene nezavisnosti nije ništa bitno ga desilo, da valja sve početi iznova. Koji je izlaz? Ako je zemlja oslobođena, potrebna je kraj nje revolucionarna odgovornost, decentralizacija i demo kratizacija vlasti, politizacija masa u najboljem smislu te riječi, itd., kako bi se izgrađivao doista novi ljudski svijet. »Ako nacionalna vlada želi biti nacionalna, ona mora upravljati s pomoću naroda i za narod, za razbaštinjene i s pomo po moćću raz ra z b a š tin ti n jen je n ih. ih . Ni jed je d a n lid li d er, er , m a k a k v a b ila il a n je je gova vrijednost, ne može nadomjestiti narodnu volju, i na cionalna vlada, prije no što se počne baviti internacional nim prestižem, mora vratiti dignitet svakom građaninu, opremiti mozgove, ispuniti oči ljudskim stvarima, stvoriti ljudski krajolik jer je nastanjen svjesnim i suverenim ljudi lju dim m a« a«.2 .244 Fanonove postavke o osno osnovno vnom m revolucionarnom revolucionarnom subjek subjek tu a time i njegove analize društvenih klasa i slojeva, te njegove postavke o konstituiranju nacije u kolonijalnim (Ui ekskolonijalnim) zemljama izazvale su najviše diskusija i sporova. Diskusije D iskusije o tome nisu ni do da danas nas okončane.2 okončane.2* 14 N. d., str. str. 130. * Zbog Zbog važnosti važnosti pitanja smatramo potrebnim potrebni m ukazati ovdje pa neke od tih diskusija koje nam se čine posebno posebno ka kara rakt kter erist istič ič nim. Riječ je o kritici Fanonovlh postavki koja je došla od marksistički orijentiranih autora. Tako spomenuti vijetnamski 221
Uvidi u tu složenu problematiku s kojima raspolažemo, i to u sklopu iskustava u posljednjem desetljeću nakon ob jav ja v ljiv lj ivaa n ja Fano Fa nono nova va djel dj elaa Prezreni na svijetu, čini se da ne daju posve za pravo Fanonu. Pa ipak, ne bismo smjeli zaključiti da se radi o posve proizvoljnoj, te prema tome posve posv e prom pr omaše ašeno nojj teo te o riji ri ji an anti tiko kolo loni nija jaln lnee revolucije. revolu cije. U na najjteoretičar Ngujen Nge u citiranoj raspravi piše: »Radnička klasa u kolonijama nije povlaštena klasa u smislu u kojem misli Fanon, to jest mažena od kolonista; ona je povlaštena u revo lucionarnom smislu te riječi zato jer je u povoljnijem položaju da izbliza vidi mehanizam kolonijalnog izrabljivanja, jer razu mije put budućnosti za cijelo društvo.« Nedavno ubijeni vođa oslobodilačke borbe u Gvineji — Bisao Amilcar Cabral, pisao je 1964. godine aludirajući na Fanonove teze: »Pitanje da se sagleda jesu li ili nisu seljaci glavna revo lucionarna snaga, od ključne je važnosti. Sto se tiče Gvineje — ja m o ram ra m o d m ah o d g o v o r iti it i sa ne. ne . S to g a m o ž e b iti it i č u d n o da mi na njima temeljimo ukupnost naše oružane borbe. Predstavlja ju ć i c ije ij e lu z e m lju lj u , n a d z iru ir u ć i i p r o izv iz v o d e ć i n je z in a b o g a tstv ts tvaa , oni su fizički vrlo jaki: ali mi znamo iz iskustva kakve smo napore podu zeli da bismo ih potakli na borbu borbu . . . Mi smo morali, morali, za za razliku od kineskih komunista, okrutno osvajati seljake.« Ca bral objašnjava da je većina rukovodećih kadrova u njihovu pokretu »vezana za gradske nadničare« (vidjeti A. Cabral, La L a lutte en Guinće, u časopisu »Revue Internationale du socialisme, br. 4, 1964). Marksist Romano Ledda, dobar poznavalac suvremene afrič ke društveno-političke scene, naziva Fanonovu teoriju o afričkom proletarijatu »proizvoljnom i kratkovidnom«. Jer »unatoč ra zini subjektivne svijesti, koja je i sama plod posebnih uvjeta u kojima je nastao i živi taj proletarijat, on je jedna od odlučnih avangardnih snaga u borbi protiv neokolonijalizma«. Sto se pak tiče seljaka, oni svakako mogu odigrati u tim zemljama »odlučnu revolucionarnu ulogu« (uostalom njih je oko 80 posto u ukupnom stanovništvu); oko toga se ne treba sporiti. Međutim, treba od govoriti precizno na pitanje — »jesu li oni u stanju biti samo stalna revolucionarna snaga koja može sama odigrati predvodničku ulogu u borbi protiv neokolonijalizma.« Ledda na to pi tanje daje niječan odgovor. (Vidi R. Ledda, P r o b l e m i d e ll a lo tta tt a po p o l it ic o e s o c ia le n e l l ’A f r ic a n e r a , »Critica marxista«, br. 2, 1967, str. 91 i 94). Doista, Fanon nije razradio temeljitije pitanja na koja skreću pozornost citirani autori: npr. pitanje odnosa objektivno revo lucionarnih seljačkih masa i avangarde. Ali, ne može se kazati da on to pitanje ne vidi. Uostalom, zar to nije čak izrečeno i u samom naslovu jednog poglavlja knjige P r e z r e n i n a s v i j e t u koje glasi »Veličina i slabost spontanosti«.
222
manju ruku njezina je vrijednost što se javlja kao antite za onom shematskom mišljenju i onoj teoriji o društvenim kretanjima koja je smatrala da se, na primjer, u afrič kim zemljama treba verificirati ono isto (ili barem slično) što se verificiralo, na primjer, na evropskom kontinentu. A plau pl auzi zibb iln il n a j e isti is tinn a d a se, n a p r im jer je r , a f r ička ičk a d r u š tve tv e n a stvarnost duboko razlikuje od one evropske, te da se s tim u vezi historijska uloga građanske klase (»nacionalne bur žoazije«) evropskih zemalja, da se određenje i historijska uloga proletarijata, seljaštva itd. pokazuju drugačijima ne go u afričkim zemljama. Priroda je tih klasa, zbog stje caja različitih historijsko-društvenih, kulturnih itd. okol nosti, uvelike različita. Fanon to jasno vidi: na to ga zapra vo tjera živo povijesno iskustvo u kojemu i sam sudjelu je. je . Baš Ba š o tom to m e on i go govo vori ri u cijel cij eloj oj kn knjiz jizi.i. P a ako i g r i je je ši u analizama i procjenama, greške su to ispitivanja, tra ženja najboljih formula (i kao takve poticajne); a što je vrlo važno, one su manje »Štetne« od svih onih odnekud pr p r en enes esee n ih go goto tovi vihh r e c e p a ta i f o rm u la što im a ju m alo ve ve ze s afričkom afr ičkom stvar stv arno nošću.2 šću.2** *• U tom je smislu Homano Ledda vrlo oštroumno primijetio: »Treba priznati da mladi afrički marksizam, zbog poznatih ra zloga, i općenito marksističko istraživanje, zbog dogmatizma na kojeg smo upozorili, nije donedavno dao značajnijeg doprinosa analizi te originalnosti. Njoj se općenito nametala ’evropska’ shema klasne borbe koja se teško može naći u afričkim dru štvima.« (N. d., str. 81). Bolje studije o društvenim klasama u Africi, uz netom citi ranu Leddinu, jesu: Raymond Barbć, Les Le s closes close s sociales en Afrique noire, posebni svezak časopisa »Economie et Politique«, Pa riz 1864; B. Verhagen, Bib B iblio liogr grap aphie hie des de s classes clas ses sociales soci ales en Afr A friq iquu e , CRISP, Bruxelles 1965; G. Balandier, Problematique des de s classes sociales en Afrique noire, »C&hiers internationaux de sociologies, siječanj—veljača 1965; Jack Woddis, Per uno stu classi so soda da li in Afri dio sulle classi Af rica ca,, »Critica marxista«, br. 1, 1965; Majhemut Diop, Classes et idćologie de classe au Sinćgal, 1965; A. Cabral, La lutt lu ttee en G u inie in ie,, »Revue Internationale du socialisme«, br. 4, 1964. Vrijedi spomenuti i neka djela sovjetskih autora auto ra koja smo smo konzultirali, a u kojima se govo govori ri 1 o klasama u Africi: Af A f r i k a v m iro ir o voj vo j e kon ko n o m ike ik e i poli po liti tikk e (grupa autora), Izd. »Meždunarodnye otnošenija«, Moskva 1965; A. Ju. Spirt, Ekspanzija inostrannogo gosudarstvenno-monopolistiieskogo ka pitala pit ala v A f r ike ik e , Izd. »Nauka«, Moskva 1986; V. B. Jordanski, Tupiki i perspektivi/ tropičeskoj Afriki, Izd. »Nauka«, Moskva A r m ija ij a i p o liti li tikk a v stra st rann a h Azil i Af A f r iki, ik i, Izd. 1970; G. J. Mirskij, Ar »Nauka«, Moskva 1970.
223
IV
Naše Naš e do dosa sada dašn šnje je izlag izl agan anje je o nek nekim im temeljn tem eljnim im znač zna čajka ajk a ma Fanonove teorije antikolonijalne borbe i socijalne re volucije u zemljama Trećega svijeta treba naposljetku biti kompletirano barem s kratkim ukazivanjem na još neke Fanonove teze o n o v o m d r u š t v u , koje bi se imalo roditi iz te borbe i te revolucije, te shodno tome o n o v o m č o v j e k u i n o v o j k u l t u r i što bi imali nastati iz negacije kolonijalizma i imperijalizma. Ako bismo pribjegli usporedbama, bilo bi svakako ne točno ustvrditi da Fanon ima viziju toga novog društva identičnu, na primjer, viziji marksističkog socijalizma. Pa ipak, možemo već preliminarno kazati da se Fanonova raz mišljanja u tom pogledu ipak inspiriraju d i j e l o m i na mark sističkoj teoriji. U P r e d g o v o r u Fanonovoj knjizi P r e z r e n i n a s v i j e t u Sar tre daje ovu interpretaciju Fanonovih pogleda: »Ako nacionalna revolucija doista pobijedi, ona će biti socijalistička; ako se zaustavi njezin polet, ako kolonizirana bur b uržo žoaz azija ija uzme vlast, vla st, nov novaa će država drž ava,, una unatoč toč formalnom formaln om suverenitetu, ostati u rukama imperijalista ... Fanon objaš njava svojoj braći iz Afrike, Azije, Latinske Amerike ovo: mi ćemo zajedno posvuda ostvariti revolucionarni socijali zam, ili ćemo biti dotučeni jedan po jedan od naših sta rih tirana. On ništa ne prikriva: ni slabosti, ni nesloge, ni mistifikacije mistifikacije . . . Č itao itaoca ca se se oštro oštro upo upozora zorava va protiv protiv naj opasnijih otuđenja: lidera, kulta ličnosti, zapadne kulture, ali isto tako i vraćanja dalekoj prošlosti afričke kulture. Istinska je kultura Revolucija.« (Vidi P r e d g o v o r u ovoj knjizi.) Tu su doista ocrtani, u najkraćim potezima, Fanonov politi pol itički čki credo cre do i Fano Fa nono nova va vizija viz ija novog društ dr uštva va.. Ali, Ali, mi se moramo upitati — što pobliže znači, kako to Sartre definira, Fanonov program revolucionarnog socijalizma? Ovo se pi tanje nameće to više što smo svjedoci različitih, često protu rječnih, pa i zbrkanih teorija, teza, deklaracija itd., o socija lizmu Trećega svijeta, ili još preciznije o »afričkom socija lizmu« koji se gradi, ili bi se imao graditi u bivšim kolo nijalnim zemljama. Treba odmah kazati da su tezu o »afričkom socijalizmu« formulirale u najviše slučajeva tzv. nacionalne partije
224
u afričkim zemljama, u kojima je glavnu riječ imala svoje vrsna domaća srednja klasa. A vidjeli smo s kakvom opreznošću i kritičnošću o njoj govori Fanon. Godine 1963. — dakle samo nešto više od godinu dana nakon Fanonove smrti i objavljivanja knjige Prezreni na svijetu — jedan od prvaka antikolonijalne borbe u Africi Julius Njerere objavio je teorijsko-programatski tekst pod naslovom: Temelji afričkog socijalizma. On je vrlo indika tivan upravo za ono što smo maločas kazali, a može pos redno pomoći da se bolje shvate i neke Fanonove teze o novom društvu. Uz to, on nam se čini prilično tipičnim za tadašnju teoriju »afričkog socijalizma«. Citirat ćemo ga sto ga nešto opširnije: o pširnije: »Evropski socijalizam nastao je iz agrarne revolucije i iz industrijske revolucije koja joj je slijedila. Prva stvara klase zemljoposjednika i klasu bezemljaša. Druga stvara moderni kapitalizam i industrijski proletarijat. Ove dvije revolucije posijat će nered u društvo, i ne samo da će se evropski socijalizam roditi iz toga sukoba, nego će i njegovi apostol apostolii uzdići uzdići klasnu borb b orbuu nnaa razin r azinuu filozofij filozofije. e. Klasna Klasn a bor bo r ba b a n ije ij e sh shvv a ćen ćenaa ka kaoo zlo, ne nego go k ao d o b rob ro b it i n u ž n o s t . . . Evropski socijalisti ne mogu misliti na socijalizam a da ga ne povezuju s njegovim ocem — kapitalizmom. Budući da sam odrastao u plemenskom socijalizmu, ja moram kazati da tu proturječnost smatram apsolutno neprihvatljivom ... je j e r on onaa zap za p rav ra v o tv r d i: be bezz k a p ita it a liz li z m a i su sukk o b a što št o ga je on stvorio u društvu ne može biti ni socijalizma... Afrič ki se socijalizam nije koristio agrarnom revolucijom ili in dustrijskom revolucijom. On nije nastao iz borbe klasa. Ja nisam siguran zapravo da riječ „klasa” uopće postoji u af ričkim jezicima; jezik izražava ideje onih koji ga govore, a ideja klase ili kaste ne postoji u afričkom društvu. Osnovica i cilj afričkog socijalizma jest proširena obitelj. Istinski afrički socijalisti ne smatraju ljude jedne klase svojom braćom a ljude druge klase svojim prirodnim ne pr p r ija ij a telj te ljim im a . . . On Onii s m a tra tr a j u sv svee lju lj u d e sv svoj ojom om b raćom ra ćom ka kaoo članove svoje obitelji koja je stalno u ekspanziji. Zato i glasi prvi član vjere Tanu: „Ja vjerujem u ljudsko br b r a tstv ts tvoo i u jed je d ins in s tvo tv o A f r ike ik e ”.«27 97 Julius Nyerere, Les Le s fon fo n d e m ents en ts d u socia so cialis lisme me africa afr icain, in,
»Prćsence Afrlcaine«, br. 47,1963, str. 16. 15 Prezreni u zvty vtyzbi
225
Je dinstv stvoo A frik fr ikee U poznatoj besjedi iz toga razdoblja — Jedin — N jere je rere re tum tu m ači da po podje djela la sv svij ijet etaa na blokove ne znači znači podj po djel eluu n a k a p ital it alis iste te i komunis kom uniste, te, nego je po srijed sri jedii su kob siromašnih i bogatih kojih ima u oba svijeta. Što se pak tiče siromašnih i nerazvijenih zemalja, on zaključuje: »Mis lim da ni jedna nerazvijena zemlja ne može sebi dopustiti da bude bilo što drugo nego socijalistička. Shodno tome smatram da se mi Afrikanci moramo organizirati na soci jalist jal ističko ičkom m planu pla nu.«2 .«288 Nara Na ravn vno, o, »so »socija cijalistički listički plan« ovd ovdje je je mišljen miš ljen u smis lu naprijed izložene koncepcije »afričkog socijalizma«. Drugi afrički prvak, pjesnik i predsjednik Senegala, Senghor, u svojim političko-pjesničkim meditacijama pokušava stvoriti neku mješavinu kvazimarksističko-kršćansko-crnačke ideologije i na toj osnovi formulirati teoriju »afričkog so A frič ičkk i pojam po jam i p u t socijalizma on isti cijalizma«. U tekstu Afr če kako se za Senegal ne postavlja zadatak da se »ukinu klase putem klasne borbe unutar nacije«, nego da se »uki ne međunarodna pocijepanost u razvijenim i nerazvijenim zemljama«20. A u raspravi Teorija i praksa senegalskog so cijalizma, kao i Njerere, ističe da u Senegalu npr. »nije bilo p r o leta le tari rija jata ta,, j e r n ije bilo bu buržo ržoaz azije ije . . . Tu su bile b ile samo samo stručno-profesionalne grupe čiji interesi, ma koliko bili raz ličiti, nisu bili oprečni«. Oslanjajući se na kršćansku filozofi ju Ch Char ardi dina na,, S en engh ghor or zakl za klju jučuje čuje:: »A »Ako ko je istina ist ina da je pos ljednji cilj čovjekove generičke djelatnosti njegovo ispunje nje u bogu putem ljubavi, mi moramo prije pronaći tu lju bav. bav . Naš socijali soci jaliza zam m n ije ij e drug dr ugoo do li tehn te hnička ička i du duhovn hovnaa or ganizaci gani zacija ja ljudskog ljudsk og dru d ruštv štvaa putem p utem inteligencije intelig encije i srca.«3 srca.«30Itd., 0Itd., itd. Nije Ni je na nam m n a m jer je r a da pod podvrg vrgnem nemoo de detal taljn jnij ijoj oj kritič kr itičko kojj analizi ove i mnoge slične stavove o tzv. afričkom socijaliz mu, nego da sugeriramo da se u tom kontekstu sagledaju i Fanonove postavke o »revolucionarnom socijalizmu«, ka ko ih naziva Sartre. 28 Citirano prema: Holman Jameson, Ya-t-il une voie afri ca c a in e d u s o c ia lis li s m e ? , »Presence Africaine«, br. 49, 1964, str. 60. 20 L. S. Senghor, N o t i o n e V o ie a f r ic a in e d u S o c ia lism li sm e , »Presence Africaine«, 1961; vidi str. 70—73. 30 L. S. Senghor, Theorie et Pratique du Socialisme Senć ga g a la is, is , 1962, citirano prema: L. V. Thomas, Senghor a la recher rć sen ce Africa Af ricaine ine«, «, br. br. 54, 54, 1965 1965,, ch c h e d e V h o m m e »negre«, »P rćsen str. 32.
226
Vidjeli smo da se i Fanon trudi da pokaže kako afrička stvarnost zahtijeva drugačije rasuđivanje o mogućim puto vima druStvenog preobražaja i o subjektima toga preobra žaja, nego Sto je ono važeće za evropske zemlje. Ustanovili smo i to, kako iskustva pokazuju, da su Fanonove teze ra njive. Međutim, ostaje nepobitno da je on u svojim razmiš ljanjima, u svojim traženjima puta k novom društvu, koje bi se imalo im alo u sp spoo s tav ta v iti it i u k o lon lo n ijal ij alnn im z e m ljam lj am a n ak akoo n de de kolonizacije, došao do svojevrsne socijalističke (marksizmu blisk bl iske) e) form fo rmuu le za te zem ze m lje. lj e. I li još jo š točni to čnije je,, to no novo vo d rušt ru štvv o on je zamišljao kao socijalističku zajednicu slobodnih, rav nopravnih ljudi u kojoj će biti iskorijenjeni i onemogućeni svi oblici rasnih, klasnih, etničkih, nacionalnih itd. sukoba i ugnjetavanja. Pri tome, on je jasno vidio ograničenosti, naivnosti pa i mistifikacije tzv. »afričkog socijalizma«, oso bito bi to u Seng Se ngho horo rovo vojj i sli s lični čnim m v e rzij rz ijaa m a . N jego je gove ve p ak o g ran ra n i čenosti i naivnosti, na koje su već ukazali brojni analitičari i kritičari, kritičari, nisu n isu te prirode. p rirode. U borbi protiv kolonijalne okupacije u njezinim najrazličiti j j im v idov id ovim imaa p o tlače tl ačenn i i o b e s p rav ra v lje lj e n i n a rod ro d (a osobite osobi te seljaštvo koje predstavlja njegovu apsolutnu većinu) mo ra se, prema Fanonu, organizirati na nivou nacije i postići nacionalnu slobodu i nacionalni suverenitet. To je preduv jet, je t, ali al i isto is todo dobn bnoo i p u t ljudske emancipacije. Primjer Alži ra u borbi protiv francuskog kolonijali kolonijalizma zma bio bio mu je dakako uzor. U djelu Peta godina alžirske revolucije, u kojemu on do u detalje prati i opisuje konstituiranje, kroz antikolonijalnu borb bo rbu, u, no nove ve n acio ac ionn aln al n e s v ije ij e s ti i en ener ergg ije, ij e, n ov ovee na nacio ciona naln lnee zajednice, zajednice, Fanon Fan on piše: »Nerazvijeni narod mora snagom vlastite borbe poka zati svoju sposobnost da se konstituira u naciju, a čistoćom svake svoje geste da je on, sve do u najsitnijoj pojedinosti, narod transparentan, da je svoj vrhovni gospodar ... U Al žiru prisustvujemo ponovnom uspostavljanju čovjeka. Tkc može zaustaviti taj korjeniti polet?« I dobacuje sarkastič no u lice kapitalističkoj Francuskoj koja čuva ljubomorno svoje nacionalne svetinje, a imperijalistički osvaja i ugnje tava drugu naciju: »Zar smo još u vremenu kada se čov jek je k m o ra b o r iti it i i u m i r a ti d a b i imao im ao p r a v o d a b u d e g r a đ a nin jedne nacije?«*1
•1 F. Fanon: Fanon: U A n V® de la Revolution Alg A lgćr ćrie ienn nne, e, clt. str 10, 1«. i 1T. 227 227
Međutim, »nacionalna revolucija« (Sartreov izraz) mora u isti mah biti i socijalna: ona mora dovesti do »uspostav ljanja novoga čovjeka«, do novih društvenih odnosa. U protiv pr otivno nom, m, sma sm a tra tr a F an anon on (a to smo već istakli), cio cio na napor por antikolonijalne borbe za nacionalnu nezavisnost neće doni jeti je ti n ikak ik akvi vihh zn znača ačajn jnih ih rezu re zulta ltata ta.. Dapače, Dapače, p rva rv a iskus isk ustva tva ste čene nezavisnosti, prva iskustva postignutog nacionalnog suvereniteta u Africi (i drugdje) pokazuju mu (a on ih vrlo briž br ižlji ljivo vo analizi ana lizira), ra), da se s nacion nac ionaln alnom om nezavisnošću mož ožee lako vratiti sve »staro smeće«. Ukratko, nacional ni program, tj. program zemlje koja je na ovaj ili onaj način stekla nacionalni suverenitet može biti samo socijalistički orijentiran, jer što se tiče nerazvijenih zemalja (posebno bivših kolonija) tzv. buržoaska faza je »nepotreb na faza«; stoga je »potrebno da se oštro i definitivno su prot pr otsta stavi vim m o razv ra zvoj ojuu na nacio ciona nalne lne bu buržo ržoazije, azije, ka kaste ste pov povlaš lašte te nih«, koja može nacionalnu svijest i nacionalni interes samo izopačiti i upotrijebiti kao pokriće svojih uskogrudnih in teresa. »Vidjeli smo na prethodnim stranicama« — upozorava Fanon — »da se nacionalizam, taj veličanstveni pjev koji je dizao mase protiv ugnjetača, rastvara odmah nakon stečene nezavisnosti. Nacionalizam nije politička doktrina, nije pro p rogr gram am.. A ako se svojoj zemlji zem lji doista doi sta želi da izbjegne izbjegn e ta vraćanja natrag, te zastoje, te lomove, potrebno je brzo pri p rije jeći ći od na nacio ciona naln lnee k po političkoj litičkoj i socijalnoj socijaln oj svijesti. svijes ti. Na cija ne postoji nigdje ako to nije u programu što ga je raz radilo revolucionarno rukovodstvo a mase prihvatile svjes no i oduše od uševlje vljeno.« no.«332 Iz pokreta za nacionalno oslobođenje izrasta, oslonjena na stoljećima potlačene revolucionarne mase (na prvom mjestu seljake) revolucionarna partija i vlast (država) koja pre p rem m a v an anii r ep epre reze zenn tira ti ra su suvr vrem emen enuu na naci ciju ju a prem pr emaa u nu nu tra biva oruđem tih istih revolucionarnih masa. Ali, tu su moguće najrazličitije negativne devijacije: pojava kulta vo đe, odvajanje političke avangarde od autentičnih težnji na roda, birokratizacija vlasti, neodgovornost, profiterstvo i pa p a rtik rt ikuu larn la rnii inte in tere resi si koje koj e se na nast stoj ojii p rika ri kaza zati ti kao inter in terese ese nacije itd. »Zemlja koja doista želi odgovoriti na pitanja što joj ih postavlja historija, koja želi razviti svoje gradove i svi ** F. Fanon, L e s d a m n ć s d e la t e r r e (II izd.), cit. str. 137.
228 22 8
je j e s t s v o jih žite ži telj ljaa , m o r a im a ti jed je d n u isti is tinn s k u p a r tiju ti ju . P a r tija nije oruđe u rukama vlade. Naprotiv, partija je oruđe u rukama naroda. On je taj koji utvrđuje politiku, a vlada je pr p r im jen je n juje ju je«« 33. Partija za koju se zalaže Fanon mora prije svega biti »izravni izraz masa«; ona nije zadužena da »prenosi vla dine naredbe«, ona mora biti »odlučan glasnik i nepodmit ljiv branitelj masa«. U tom smislu »potrebno je, prije svega, osloboditi se odviše zapadnjačke, odviše buržoaske, dakle, odviše potcjenjivačke ideje kako mase nisu sposobne so bom u p r a v lja lj a ti« ti « 34. Nar N arav avno no,, F an anoo n n e g u b i iz v ida id a d a t e »mase« no nose se sa sobom mnoge povijesne ograničenosti, ali isto tako on od bij b ijaa ka kaoo r ješe je šenn je r e v o luc lu c ion io n a rni rn i e litiz lit izam am,, k o ji bi se služio slu žio s tim masama kao pukom građom kako bi po svojim she mama stvarao novo društvo. Stoga se mase moraju u naj bolje bo ljem m smisl sm isluu rije ri ječi či p o liti li tizz ira ir a ti, ti , on onee se m o r a ju od odgg ajat aj ati,i, ali Fanon dodaje — slijedeći poznatu Marxovu misao — da i odgajatelji moraju biti odgajani. Tako Fanon dolazi u neku ruku do svojevrsne koncepci je k u ltu lt u r n e rev re v o luci lu cije je za T reći re ći s v ije ij e t k o ju će n a svo svojj n a čin kasnije razrađivati i provoditi Mao Ce Tung. Time na ravno ne mislimo kazati da je koncepcija kulturne revo lucije, kakva je poduzeta u Kini, imala svoga idejnog za četnika u Fanonu, niti da je koncepcija kulturne revolu cije uopće najbolji put negacije klasnoga svijeta. Dapače, ako već spominjemo primjer Kine, valja istaći da Fanonova svojevrsna koncepcija kulturne revolucije isključuje svaki vid karizmatičnosti u odnosu narod—vođa ili narod— polit po litičko ičko vo vods dstvo tvo,, p o liti li tička čka a v a n g a r d a itd. itd . On se zala za laže že za krajnju historijsku odgovornost i načela demokracije sma tra neodvojivim od socijalizma. Osobito mu je stalo da to naglasi za »nerazvijene zemlje«, jer, iako brani najbolju stvar (ljudsku slobodu, pravičnost i bratstvo), iako smo ga upoznali i kao teoretičara i zastupnika nasilja, on vrlo dob ro znade da se bez stanovitih čvrstih demokratskih načela ta najbolja stvar može prometnuti u apstraktno, kvazirevolucionamo, birokratsko nasilje. »Biti odgovoran u nerazvijenoj zemlji« — piše Fanon — »to znači shvatiti da sve počiva naposljetku na odgoju ma » N. d., str. 123. u N. d., str. 125.
229 229
sa, na podizanju svijesti, na onome što se odviše brzopleto naziva politizacijom ... Politizirati mase nije i ne može biti održavanje političkog govora. To znači založiti se strasno da mase shvate kako sve ovisi o njima... kako ne postoji demijurg, kako ne postoji slavan i za sve odgovoran čovjek, nego da je demijurg narod... Da bi se to ozbiljilo, da bi se doista utjelovilo, ponavljamo, potrebna je krajnja de centralizacija. Cirkulacija od vrha do baze i od baze do vrha mora biti strogo načelo, i to ne zbog formalizma, ne go jednostavno zato što je poštivanje toga načela jamstvo u spjeh spj ehaa i dobrobiti.« dob robiti.«335 Ova Fanonova razmatranja nedvojbeno posjeduju, ne samo za afričke zemlje na koje su se prije svega odnosila nego i mnogo šire, iznimnu aktualnost V Stupajući na historijsku scenu kao suvereni subjekti, na rodi kolonijalnih zemalja i općenito narodi Trećega svijeta nalaze se, prema Fanonu, pred ključnim problemom (oso bito u sv svje jetlu tlu iskus isk usta tava va indu in dust stri rijs jskk i visoko razv ra zvije ijenih nih ka kapi pi talističkih zemalja) kakve putove slijediti u prevladavanju svoje kulturne, ekonomske itd. nerazvijenosti. Shvaćajući kulturu svakoga naroda kao sumu njegovih napora u oblasti mišljenja i mašte, pomoću kojih dotični na rod procjenjuje i opravdava smisao svojega postojanja i napretka, Fanon osobito naglašava za novooslobođene zem lje potrebu afirmacije vlastite, vlastite, nacionalne kulture. Međutim, ta afirmacija nacionalne kulture za te zemlje ne bi smje la nipošto značiti povratak drevnoj, često mistificiranoj tradiciji. S druge strane, otvorenost nacionalne kulture pre ma kulturi svijeta uopće ne može značiti ni idolopoklonstvo prema kulturnom kozmopolitizmu, a najmanje onom »metropolskom«, što se lako može pretvoriti u kočnicu is tinske nacionalne, socijalne i ljudske emancipacije. Ovaj zahtjev jednako tako vrijedi i za program prevla davanja ekonomske i tehničke nerazvijenosti i općenito za reguliranje odnosa nerazvijenih i razvijenih zemalja. Međutim, ovdje dolazimo do stanovitih Fanonovih te za koje zaslužuju posebnu pažnju, a koje zadiru u neka te “ N. d., d., str. 133. 33.
230
meljna pitanja suvremenog svijeta uopće. Fanon, naime, pro p robb lem le m a tiz ti z ira ir a i sam sa m n o v ov ovje jekk o v n i po p o jam ja m n a p retk re tkaa koji le ži u osnovi naročitog shvaćanja proizvodnih snaga, svoj stvenog evropskoj (građanskoj) civilizaciji. Pogledajmo po bliže bli že pro p robl blem em.. Svijet kakav je naš danas, koji tako temeljito i brzo mi jen je n j a sv svoo ju m a t e r ija ij a l n u k u l t u r u — sv svoo ja o ruđ ru đ a, sv svoo ju t e h niku i tehnologiju, ukratko, svoje proizvodne snage, donosi stanovite probleme što moraju izazvati strahovanja. Svijet je to k o ji se n a s tan ta n o v itim it im točka to čkam m a na nala lazi zi,, s jed je d n e s tra tr a n e , u mogućnosti da zajamči u punom smislu svestranu ljud sku emancipaciju, a s druge, po nekim svojim znacima kre će prema bezizlazu. Pri takvu stanju, Fanonu se nameće pit p itaa n je — u k ojem oj em smis sm islu lu » n era er a zv zvij ijen enee zemlje zem lje«« t r e b a j u sli sl i jed je d iti it i ek ekon onom omsk skii i teh te h n ički ičk i viso vi soko ko r a z v ije ij e n a d ruš ru š tva tv a , a u kojem smislu mogu i trebaju one same ponuditi sebi i dru gima drugačiju alternativu, tj. odstupiti od prokušanih pra vaca razvoja. Fanonu je savršeno jasno da npr. afričke zemlje ne smi ju (a n iti it i o b jek je k tiv ti v n o mogu) mogu ) p r i h v a tit ti t i tez te z u o k u l t u » v last la stit itee tradicije«, a najmanje onakve tradicije, onakve »specifič ne« afričke »duhovnosti« o kakvoj su govorili neki »teore tičari cmaštva« (kao npr. Senghor); ta je teza, po Fanonu, zapravo obrambena reakcija na kulturnu asimilaciju (i nje zine posljedice) koju je provodio kolonizator, te kao takva pr p r ije ij e je do doka kazz n e p rev re v lad la d a n o s ti k o lon lo n ija ij a lnih ln ih k o m p lek le k sa i kolonijalnog mentaliteta, nego pravi program za budućnost; ona u krajnjoj liniji dokazuje ono što je htio kolonizator. Afričke zemlje moraju graditi svoje gradove, ceste, mos tove, tvornice; moraju industrijalizirati poljoprivredu itd., ali sve to ni jednog trenutka ne smije voditi novim društve nim antagonizmima i novom zarobljavanju čovjeka, nego humanizaciji čovjeka i njegova svijeta. Razmišljajući u terminima modernih kritičara tzv. teh ničke civilizacije, kritičara »tehničkog uma«, »buržoaskog racionalizma« itd., Fanon dospijeva do radikalne probleroatizacije karaktera rasta proizvodnih snaga u svjetskim razmjerima. razmjerima. Građanski G rađanski svijet, svijet, svijet kapitalizma, kapitalizma, sm atra Fa Fa non (kao niz lijevih teoretičara nakon njega, npr. Sweezy, Đ aran, Marcuse Marcuse itd. itd.)) pokazuje svoju iznimnu iznimnu vitalnost vitaln ost u razvoju proizvodnih snaga, u tehničkom napretku, ali u isti mah i totalni iracionalizam na planu društvenih odnosa, na humanističkom planu. Takav pravac razvoja zemlje Trećega 2 31
svijeta ne smiju slijediti, jer u najboljem slučaju mogu pos tati samo industrijski patuljci u društvu industrijskih di vova. U svojoj opravdanoj indignaciji prema imperijalističkoj, kolonijalističkoj Evropi, koja je svoju materijalnu, znan stvenu, kulturnu itd. snagu gradila, između ostaloga, i na pat p atnn jam ja m a n arod ar odaa Trećega Tre ćega sv svije ijeta, ta, Fano Fa nonn ide možda pred pr edal ale e ko; on ne specificira problem, on uopćava, i, u ponesenom pro p rote test stuu ko koji ji je bliži m oralis or alističkoj tičkoj indign ind ignaciji, aciji, nego pravoj prav oj historijsko-dijalektičkoj analizi situacije, približava se onim pesim pes imist ističkim ičkim (nihili (n ihilističkim) stičkim) teor te oret etičar ičarim imaa ko koji ji u sp spek ektak taku u larnom razvoju znanosti i tehnike (koje se u određenim društvenim odnosima otimaju čovjeku i figuriraju kao sa mostalna, od njih otuđena, prijeteća sila) vide izvor nepri lika suvremenog čovječanstva. Kažemo — približava se pesimističkim teoretičarima, a to samo znači da Fanon, nasuprot pozitivističkim, plitkim, sa mozadovoljnim optimistima i mitomanima tehničkog nap retka, osjeća i vidovito sagledava svu složenost problema modernog svijeta. Ali tu i jest izvor njegovih dilema i proturječja. Teško bismo mogli zanijekati legitimnost ovim Fanonovim ocjenama i upozorenjima, kad govori o putovima koje bi treb tr ebal alee slij sl ijed editi iti »n »nera erazv zvije ijene ne zemlje« u svojoj duhovnoj i materijalnoj transformaciji, u izgradnji »novoga čovjeka«: »Evropa već stoljećima koči napredak drugih ljudi i pod p odvr vrga gava va ih svo svojim jim plan pl anov ovim imaa i svojoj slavi. Stoljeć Stolj ećima ima ona guši gotovo cijelo čovječanstvo u ime neke tobožnje ,,duhovne avanture”. Pogledajte je danas kako tetura iz među atomske i duhovne dezintegracije ... Danas možemo učiniti sve pod uvjetom da ne oponaša mo Evropu, pod uvjetom da ne budemo opsjednuti željom da dostignemo Evropu.« I Fanon upire prstom na Ameriku, kao sastavni dio Evrope, uzimajući je kao zastrašujući primjer »tehničkog čuda«: »Prije dva stoljeća jedna bivša evropska kolonija utu vila je sebi u glavu da dostigne Evropu. Ona je u tome uspjela tako što su Sjedinjene Američke Države postale čudovište gdje su evropski nedostaci, bolesti i n e č o vječnosti dosegli užasne razmjere.«s razm jere.«saa ” N. d., d., str. 229—230 229—230..
232
Zemlje Trećega svijeta moraju početi graditi drugačiju, »novu povijest«. One moraju odlučno okrenuti leđa onoj Evropi koja je razbila »jedinstvo čovjeka«, koja je stvorila »krvave klasne napetosti«, koja je izazvala »rasnu mržnju« i izopćila izopćila milijun m ilijunee lju l judd i iz pov p ovijesti.3 ijesti.37 Ali, Fanon također uviđa da se »evropske« znanosti i tehnike, te neke »plodne teze« socijalnih učenja, ne mogu ignorirati: »potrebni su« — veli Fanon. — »uzori, sheme, pri p rim m jeri je ri«« . Ka Kako ko,, da dakk le, le , p o tpu tp u n o o d b iti it i » n a s lje lj e đ iva iv a n je E v rope«, za što se Fanon zalaže, a u isti mah raditi na novoj budu bu dućno ćnost sti.i. Ov Ovdj djee r a zab za b ire ir e m o p r o t u r ječj je čjee u F an anon ona. a. Fanon, naravno, ne odbacuje tehniku i tehnički napre dak; to bi uostalom bilo djetinjasto. Ali, on savjetuje oprez. Je li taj savjet legitiman? Cini se da jest, iako ni sam ne nalazi pravoga rješenja. Fanon zapravo aktualizira onu veliku dilemu — dramu koje smo svjedoci posljednjih desetljeća, a koja se tako živo pretresa i u Kini, i u Kubi, i u Sovjetskom Savezu, i u nas, nas, i među naj oštroumnij oštroum nij im kritičarima, kritičarim a, ko kontestatorim ntestatorim a itd. građanskog svijeta. Evo ukratko toga Fanonova stava. »Treći svijet danas stoji nasuprot Evropi kao golema masa čij čijaa nakana naka na mora biti da pokuša riješiti r iješiti probleme koje ta Evropa nije umjela riješiti. Ali, onda je nužno da se ne govori o dohotku, da se ne govori o intenzifikaciji, da se ne govori o ritmu. Ne, ne radi se o povratku Prirodi. Rad;, se vrlo konkretno o tome da se ljudi ne vode u pravcima koji sakate, da se mozgu ne nameću ritmovi koji ga vrlo brzo guše i poremećuju. Pod izgovorom dostizanja, ne smijemo čovjeka ispremetati, otkinuti od njega samoga, od njegove intimnosti, slo m iti ga i ubiti. Ne, m i ne želimo želim o do dost stići ići niko ni koga ga.. Ali, želimo želi mo ići n a p r ije ij e d neprestano, dan i noć, u društvu čovjeka, u društvu svih ljudi. Radi se o tome da se karavana ne razvuče, jer tada po p o jed je d ini in i r e d jed je d v a p rim ri m jeću je ćuje je on onaj aj k o ji je isp is p r ed njeg nj ega, a, a ljudi koji se ne prepoznaju, sve se manje susreću i sve m an anje je govore jedn je dnii drugi drugima ma.«* .«*88 S ovim i sličnim stavovima Fanon, dakle problematizi ra i stavlja pod znak pitanja stanovite »osigurane« moder ne teorije o nap napretku. retku. w N. d., str. 232. » N. d., str. 232. 233 23 3
Iz svega dosad rečenoga nije teško razabrati da se na posl po slje jetk tkuu u Fano Fa nona na zapr za prav avoo rad ra d i stalno sta lno o čovjeku, o nje nj e govu oslobođenju, o njegovu dostojanstvu. U tom smislu (bez obzira na ranjivost i utopizam niza njegovi teza) Fanonu svakako pripada počasno mjesto među najznačajnijim humanistima našega vremena. Započeo je kao pobunjenik pro pr o tiv kolon kol onija ijalno lnogg rasizm ras izma, a, bran br aneći eći čov ovjeka jeka u tzv. »crno me čovjeku«, a završio je kao teoretičar širokih vidika o pu tovima oslobađanja čovjeka uopće, ma gdje se on nalazio i kakve god boje kože on bio.
234
STVARNOST Zagreb, Rooseveltov trg 4 Glavni urednik: Marijan Sinković Tehnički urednik: Ruža Pandić Lektor: Nevenka Grgurević Korektor: Maca Denk
Br. MK 430
Prema rješenju Republičkog sekretarijata za prosvjetu, kul turu i fizičku kulturu broj 1175/1-1973 od 9. III 1973. godine knjiga se smatra proizvodom iz člana 36. stav 1. točka 7. Zakona o oporezovanju proizvoda i usluga i na nju se ne plaća porez na promet.
BIBLIOTEKA »SVIJET SUVREMENE STVARNOSTI«
IZAŠLO:
Religija I društvo Hugo Friedrich
Struktura modeme lirike Paul A. Baran — Paul M. Sweezy
Mouopolnl kapital John K. Galbraith
Nova Industrijska država Viktor B. Sklovski
Uskrsnuće riječi Herbert Marcuse
Kraj utopije Esej o oslobođenju Kostas Axelos
Uvod u buduće mišljenje Na putu k planetarnom mišljenju
