MARTIN MARIX EVANS
BITKE I. SVJETSKOG RATA
(Prijevod Radojka Krce)
Split, Marjan tisak, 2005. Tekst izvorno objavljen pod nazivom: Over The Top: Great Battles of the First World War Arcturus, 2003, London, UK
SADRŽAJ:
I.UVODNI POTEZI 1.Invazija 2.Bitka kod Monsa i veliki uzmak 3.Prva bitka na Marni 4.Prva bitka kod Ypresa
II.STATIČAN RAT 5.Nueve Chapelle 6.Druga bitka kod Ypresa 7.Galipoljska kampanja 8. Bitka na Sommi 9.Messines i Paschendaele
III.PREMA POBJEDI 10.Njemačke proljetne ofenzive 11.Saveznici napadaju
OSTALA LITERATURA
BIBLIOGRAFIJA
POPIS ZAPOVJEDNIKA
-2-
UVOD Pisanju ove knjige pristupio sam želeći dobiti uvid u okvir u kojem se Prvi svjetski rat vodio. Ovdje neće biti govora ni o političkoj pozadini, ni o njegovim uzrocima i posljedicama, o čemu se opširno pisalo u mnogim drugim knjigama. Ova me je tema osobno privukla zbog mojih obiteljskih korijena - s jedne strane vučem porijeklo iz sjeverne Engleske i Škotske, a s druge strane imam irskoameričke i francuske krvi - prema tome moje gledište nije isključivo anglocentrično. Prvi je svjetski rat bio dotad nečuvenog obima i dogodio se u vremenu neviđenih inovacija. Tijekom četiri kratke godine prvi put su upotrijebljena tri velika nova oružja - plin, tenkovi i avioni. Mitraljezi i suvremeno brzometno topništvo već su bili dobro poznati, ali nova znanstvena otkrića o korištenju velikog topništva - određivanje dometa na temelju bljeska i, nešto kasnije, po odjeku eksplozije - povećala su njihovu učinkovitost za tisuću puta. Ako svemu ovome pridodamo nepopustljivu obrambenu crtu Zapadnog fronta nađete se pred problemom, i u taktičkom i strateškom pogledu, koji se ne da razriješiti. Bolje reći nije se dao skoro četiri godine. Također je uvriježeno mišljenje da su generali i časnici iz Prvog svjetskog rata bili jako okrutni i bezosjećajni ljudi koji su glupo vodili svoje vojnike na klanje; ipak, promatrati stvari na takav način znači dopustiti sebi toliku zgroženost patnjama od koje se gubi moć razumijevanja. Mnogo je zanimljivije i korisnije pokušati se uvući u kožu ljudi iz toga vremena i razmotriti s čime su bili suočeni i kako su na kraju naučili nove strategije i nove načine borbe s neizmjernim izazovima novog načina ratovanja. Okolnosti u kojima su se bitke odvijale pokušao sam predstaviti u pogledu terena, ljudskih resursa, vremena, oružja i planiranja, ali i s gledišta zapovjednika i boraca iz prvih redova. Bila mi je namjera na ovaj način čitateljima pružiti okvir u kojem mogu prihvatiti ili odbiti moja gledišta, i stvoriti svoje vlastito mišljenje o vođenju vojnih operacija u Prvom svjetskom ratu.
-3-
I. UVODNI POTEZI 1.INVAZIJA KOLOVOZ 1914. U NEDJELJU 28. lipnja 1914. godine, neiskusan chauffeur izgubio se u nepoznatom gradu. U želji da pomogne nadvojvodi Franzu Ferdinandu, prijestolonasljedniku Austro-ugarskog carstva, grof Franz Harrach mu je ponudio svoj automobil za posjet provinciji Bosni i Hercegovini, smještenoj između Jadranskog mora i nezavisne Srbije, zemlje bez izlaza na more. Taj posjet nije bio uspješan. Pri dolasku u Sarajevo član srpske tajne družine Crna ruka bacio je bombu na automobil u kojem je nadvojvoda sa svojom suprugom prolazio u povorci duž Appel keja, koji se pružao uz rijeku Miljacku. Ta bomba, bacio ju je Nedjeljko Čabrinović, promašila je drugi automobil u nizu, u kojem su oni sjedili, i samo uspjela oštetiti treći. Povorka je po planu nastavila vožnju prema gradskoj vijećnici, ali je odlučeno da se izostavi posjet muzeju i da carska svita što prije krene kući, istim putem kojim su i došli. Nažalost, vozač Leopold Lojka bio je nedovoljno upućen i u prolazili pored Latinskog mosta skrenuo je desno u ulicu Franza Jozefa. Tako je Gavrilu Principu koji je čekao u kavani Moritza Schillera na raskrižju pružena prigoda koju je priželjkivao. Kad se Lojka zaustavio i počeo voziti unatrag prema Appel keju, Princip je prišao automobilu i ispalio dva hica iz automatskog Browninga. Nadvojvoda i njegova supruga smrtno su ranjeni. Balkan je već bio ratno poprište. Već u Prvom balkanskom ratu od 1912-1913. Otomansko, odnosno tursko, carstvo izgubilo je svoje zemlje sjeverno od Grčke, koje su postale Albanija i južna Srbija, a pokušaj nagodbe oko posljedica tog sukoba doveo je 1913. godine do obnove rata. Iako su Srbi dobili teritorij, pretendirali su dobiti i luku na Jadranskom moru, u čemu su ih podržavali Rusi. Strahovanja europskih naroda dovela su do stvaranja trostrukog Saveza, tzv. Alijanse, između Njemačke, Austro-Ugarske i Italije, a kao protuteža dolazi do stvaranja trostrukog Saveza, tzv. Antante, između Britanije, Francuske i Rusije. Predodžba o Antanti koja okružuje Alijansu nimalo nije smirila Nijemce, posebice Cara Wilhelma II., unuka kraljice Viktorije, koji se zanosio ambicijama o natjecanju s britanskim carstvom. Tako je 5. srpnja Njemačka spremno ponudila svoju podršku Austro-Ugarskoj, zabrinuta zbog srpskog ekspanzionizma koji je ubojstvo Nadvojvode samo potvrdilo. Odluka da se s pritiscima otiđe toliko daleko da to može dovesti i do rata u Europi nije baš jednostavno donesena. Bilo je jasno da će Rusi podržati Srbe, ako ovi budu ugroženi. A ako Rusi budu ugroženi, tada će se uplesti i Francuzi, a možda i Britanci. Jedino nije bilo previše jasno kako će se ponašati Talijani. Istodobno je trebalo razmotriti kojom će se brzinom dogadaji odvijati. Trebalo je vremena za mobiliziranje vojske, a Nijemci su bili sigurni da se mogu kretati brže od Rusa, pa ako dođe do rata i ako se budu morali boriti protiv Francuza i Rusa, ta brzina im je već na startu davala izglede za poraz Francuza prije nego Rusi uopće budu spremni za borbu. S druge strane, kad se mobilizacija jednom pokrene, ubrzana korištenjem visoko razvijene željezničke mreže, bit će je teško zaustaviti. Trebalo je uspostaviti ravnotežu između preranog početka i pokretanja stroja koji se ne bi mogao zaustaviti. Bio je izazov kojemu potencijalni protivnici naizgled nisu bili dorasli. Nakon što su pružili Austro-Ugarskoj bezuvjetnu potvrdu podrške, Nijemci su ih na tome ostavili. Njemački je car otišao na krstarenje a njegovi su se ministri okrenuli drugim stvarima. U Beču je zavladala neodlučnost. Francuski premijer, Rene Viviani, i predsjednik, Raymond Poincare, od 20. do 23. srpnja krenuli su u državni posjet Rusiji. Posljednja je stvar koju je Austro-Ugarska željela bilo je pružiti šansu dvojici članova Antante za vođenje pregovora i donošenje zajedničkih zaključaka o prijetnji usmjerenoj prema Srbiji. Pored toga,
-4-
mnogi su možda Srbiju smatrali odgovornom za događaje u Sarajevu, ali to je trebalo i jasno pokazati. Što zapravo nikad nije učinjeno. Usprkos tome je sastavljen ultimatum pod uvjetima koje Srbija nije nikako mogla prihvatiti. Otposlan je uvečer 23. srpnja i u njemu se zahtijevalo da Srbi zaustave protuaustrijsku propagandu, Narodnu Odbranu-udrugu koju se pogrješno smatralo krivom za smrt Franza Ferdinanda - stavi izvan zakona, a počinitelji zločina uhite. Kao svjesno neprihvatljiv zahtjev traženo je jamstvo da će Austro-Ugarska sama sudjelovati u njihovu uhićenju. Srbi su mlako odgovorili. Upravo su završili ratovati i bili su preslabi za upuštanje u neki drugi rat s bilo kime, a nekmoli s ogromnim carstvom na svojem sjeveru. Prihvatili su ultimatum, pod uvjetom da se njihov status nezavisne zemlje ne kompromitira, odnosno Austro-Ugarska odgovori od neposrednog sudjelovanja u istrazi koja se provodila u Srbiji. Takav su odgovor poslali 25. srpnja, ali je on odmah odbijen. Austro-Ugarska je 26. srpnja zapovjedila mobilizaciju na srpskoj fronti, a 28. srpnja objavljen je rat Srbiji. Rusi su se počeli mobilizirati 30. srpnja, na što su Austrijanci već sutradan uzvratili općom mobilizacijom. Nijemci su slijedili 1. kolovoza i objavili rat i Rusiji. Toga istog dana počeli su se mobilizirati i Francuzi. Njemačka je 2. kolovoza ušla u Luksemburg i sljedećeg dana objavila rat Francuskoj. INVAZIJA SRBIJE Iako je Srbija bila pretežito planinska zemlja, njezina je sjeverna granica bila ranjiva. Tu je granicu činila rijeka Dunav sa svojom velikom nizinom i glavnim gradom Beogradom, na mjestu gdje se u Dunav ulijeva rijeka Sava, koja čini ostatak granice prema zapadu, do spoja s rijekom Drinom. Drina teče s juga i označava granicu Srbije s Bosnom. Istočno od Drine nalaze se visoke planine i pružaju se sve do doline rijeke Morave, koja teče na sjever do Beograda, a s čije se istočne strane opet uzdižu planine. Srpsku je vojsku formalno predvodio prijestolonasljednik Aleksandar, premda je ona praktički bila pod nadzorom zapovjednika njegovog štaba, feldmaršala Radomira Putnika, 67-godišnjaka koji je na tom položaju bio od 1904. godine. Srpska je vojska bila iskusna sila od četvrt milijuna ljudi, iako dosta izmorena, a dvadeset pet posto ljudstva bilo je nenaoružano. Ono su malo pušaka što su imali dobivali iz različitih izvora, najviše iz Njemačke gdje su se proizvodile puške Mauzer. Imali su samo 380 brzometnih topova. Zalihe topničkog streljiva uglavnom su bile istrošene a, što je bilo mnogo ozbiljniji problem, mogućnosti proizvodnje baruta bile su veoma ograničene. Dakle, u popunama zaliha naoružanja ovisili su o Antanti, i prisiljeni na pritiske uzvratiti prihvaćanjem agresivnog stava. Kako je vojska uglavnom bila razmještena u Makedoniji za zaštitu zemlje od bugarskog napada, stanje je na njihovoj sjevernoj granici bilo je vrlo ozbiljno. Austrijskim je snagama zapovijedao feldmaršal Oskar Potiorek, vojni guverner Bosne i čovjek odgovoran za provođenje sigurnosnih mjera u vrijeme atentata na nadvojvodu Ferdinanda. On je pod sobom imao Petu i Šestu armiju, dok je Druga armija bila pod zapovjedništvom njegovog ozbiljnog suparnika za mjesto vrhovnog zapovjednika armijskog stožera, feldmaršala grofa Conrada von Hotzendorfa. Potiorek je iz želje za moći dugo žudio za vrhovnim zapovjedništvom - Armee Oberkommando (AOK), pa je konačno 21. kolovoza postao izravno odgovoran caru, tako da Conrad nije imao veze s balkanskom kampanjom, na čemu mu je i sam Conrad tada vjerojatno bio zahvalan. Logičan slijed akcije bio je izravan prodor prema Beogradu, ali Austrijanci su se usredotočili na zajedničku granicu na zapadu Srbije, na Drini, i planirali su je prijeći kako bi mogli napredovati jugoistočno po rijeci Jadar. Istodobno bi prešli Savu kod Šapca, i tako uštinuti sjeverozapadni ugao zemlje a da pritom ne budu uvučeni u planine. Potiorek je nadalje planirao Šestom armijom od Sarajeva skroz udariti prema istoku do Užica, čime bi odsjekao put Srbima koji bi ostali na sjeveru. Da bi ih
-5-
tu zadržao, Druga je armija trebala napasti na Savi, a druge snage, takozvana Banatska grupa, trebale su krenuti istočno od Beograda, dolinom Morave. Potioreka je razbjesnilo što je Druga armija dobila premještaj u Galiciju, na rusku frontu, ali mu je ipak bilo dozvoljeno koristiti je do 18. Kolovoza; tako je na raspolaganju imao 370.000 ljudi, iako se taj broj trebao smanjiti na 290.000. U međuvremenu je broj srpskih rezervista narastao na 350.000. Granatiranje Beograda preko Dunava započelo je 29. srpnja a učinjeno je i više manjih pokušaja za prelazak preko rijeka u Srbiju. Glavni je napad izvršen 12. kolovoza, ali austrijska Peta armija tijekom tri dana nije uspjela prijeći Drinu. Teren je bio težak, strm, šumovite su se obale spuštale do široke i brze rijeke, postavljanje opreme za premošćivanje bilo teško i sporo. Austrijska je Druga armija prešla rijeku istočno od mjesta određenog za prijelaz, kod Šapca na Savi. Putnik je sada bio siguran da je shvatio njihov plan, pa je premjestio svoje snage na zapad, Drugu armiju s desne strane, Treću armiju u sredinu i Prvu na jug, kako bi se zaštitio od mogućeg neprijateljskog napredovanja iz pravca Sarajeva. Prvi se sukob dogodio istočno od Drine, na fronti koja je s boka bila okružena dolinom Jadra prema jugu i rijekom Dobravom prema sjeveru i, dok je dio Druge armije zadržavao Austrijance kod Šapca, borbeno je povlačenje otupilo moć glavnim austrijskim snagama. Kad su zadržani, napadnut je mostobran kod Šapca i Potiorek je zatražio proširenje ovlasti za upotrebu austrijske Druge armije i njeno dovođenje na drugu stranu rijeke. Odobren mu je samo jedan korpus, a i taj je povučen baš kad se činilo da svojim napadom 19. kolovoza počinje slamati otpor Srba. Osmom su korpusu austrijske Pete armije naneseni tako strahoviti gubitci da se morao povući preko Drine i tako ugroziti Trinaesti korpus. Potiorek je Četvrtom korpusu Druge armije zapovjedio da drži Šabac kako bi spriječio opkoljavanje Trinaestog korpusa, ali je do 22. kolovoza Peta armija bila istjerana iz Srbije a Srbi se usmjerili na enklavu u Šapcu, razbivši je do 24. kolovoza. Jedino je prisustvo brodova austrijske mornarice, monitora, što su krstarili rijekom Savom spriječilo potpunu katastrofu kad su se njihovi drugovi počeli povlačiti preko rijeke. Srbi su pobili više od 20.000, a zarobili oko 5000 pripadnika invazionih snaga. Austrijanci su ponovno napali na Drini u rujnu, baš kad su Srbi, na zagovor Rusa, krenuli na sjever od Beograda. Peta i Šesta armija na koncu su uspjele prijeći rijeku ali su se nakon toga našle u planinskom području južno od Jadra, a daljnji prodor prema sjeveroistoku im zapriječila srpska Druga armija. Sukob se pretvorio u rovovsko ratovanje sve dok Austrijanci u studenome nisu ponovno pokušali prodor. Srbi su popustili pod naletom i bili prisiljeni bezglavo se povući na crtu koja je prolazila jugozapadno od Beograda do Užica. Sam je Beograd pao u ruke Austrijanaca 2. prosinca. U tom kriznom razdoblju kralj Petar je oslobodio svoje vojnike zakletve službovanja i dozvolio im časni otpust iz vojske ako to oni zažele. Ali sam je izjavio kako je usprkos svojim godinama spreman za borbu. To je imalo ogroman učinak na srpski moral. Sljedećeg je dana uslijedio protivnapad i Austrijanci su bili obasuti zastrašujuće preciznom topničkom paljbom koja je potrajala deset sati. Srbi su zaposjedali planinske vrhove pa su austrijski pokušaji da im se primaknu bili odbijeni i osujećeni. Austrijanci su uzmaknuli, želeći se domoći udaljenih obala Drine i Save, ali su bili zadržani zauzećem Beograda, kojeg nisu htjeli ispustiti. Srbi su željezničku prugu koja je povezivala Solun s Bečom, i koja je prolazila kroz Beograd, iskoristili za prijevoz svojeg teškog topništva. Borbe su na prilazu Beogradu bile žestoke. Srbi su se noću nesmetano kretali i odsijecali jednu po jednu neprijateljsku postrojbu, sve dok 15. prosinca nisu ponovno ušli u svoj glavni grad. Austrijanci su izgubili otprilike 20 posto od ukupno 400.000 ljudi koje su u napadu na Srbiju angažirali. Ali srpska sloboda nije dugo potrajala. Srbija je naime bila smještena na pravcu kojim je prolazila željeznička veza s Turskom, saveznicom Njemačke. Na njihov teritorij pretenzije su imali i Bugari, pa su se i oni u rujnu 1915. pridružili Središnjim silama, kako se sada nazivala nekadašnja trostruka Alijansa, u kojoj više nije bilo Italije. Tako je u listopadu iste godine
-6-
Srbija bila napadnuta udruženim snagama Njemačke, Austrije i Bugarske. Nijemci i Austrijanci su prodrli sa sjevera i 9. listopada još jednom zauzeli Beograd. Saveznici su 5. listopada u Solunu iskrcali francuske i britanske trupe, s namjerom da priskoče u pomoć Srbiji, ali se bugarska Druga armija već bila rasporedila i nagomilala na granici kako bi im prepriječila put. Srpske snage u Prištini ostale su bez pravog vodstva i rastrojena se vojska ponovno povukla, protjerana natrag u Crnu Goru i Albaniju, sve dok savezničkim ratnim brodovima nije evakuirana na Krf. Ukupan je broj ubijenih i ranjenih iznosio 100.000, a još ih je 160.000 bilo zarobljeno. Ponovno ustrojena srpska vojska kasnije će se još jednom boriti na solunskom frontu, ali i tamo će pretrpjeti ogromne žrtve. Tijekom cijelog rata Srbija je mobilizirala 707.343 ljudi. Pretrpjela je ukupne gubitke od 352.236 vojnika, od čega je bilo 116.708 mrtvih, što je postotak gubitaka od 46 % , sa smrtno stradalih 16,5 %. STVARANJE ZAPADNOG FRONTA Njemačka se vrhovna vojna komanda, Oberste Heeresleitung (OHL), dugo pripremala za borbu na dvije fronte. Bilo je jasno da je trostruki Savez Britanije, Francuske i Rusije, takozvana Antanta, predstavljao stalnu prijetnju. Takvim okruženjem Nijemci su se planirali pozabaviti još prije isteka XIX. stoljeća, potaknuti paktom između Francuske i Rusije iz 1892. godine. Grof Alfred von Schlieffen bio je vrhovni njemački zapovjednik petnaest godina prije umirovljenja 1906. godine, pa je osobno rukovodio i pratio planiranje i razvoj te strategije. U svom je najjednostavnijem obliku strategija je predviđala obranu na istoku upotrebom tek slabih snaga, dok se Francuze ne okruži sa sjevera preko Belgije i posve ih se uništi. Tek tada bi se puna pozornost usmjerila na poraz Rusa. Donekle je pogrješno taj plan pripisivati samo Schlieffenu, jer se ta zamisao svake godine preispitivala i korigirala i postojalo je nekoliko verzija koje bi se mogle primijeniti u različitim okolnostima. Dakle, nasuprot općem uvjerenju, nije se radilo o nikakvom strogom, neizmjenjivom velebnom planu, niti je sačuvan točan sadržaj tog plana, jer su presudni dokumenti bili uništeni u bombardiranju 1945. godine. Podrazumijevalo se da će gradnja utvrđenih crta obrane i razvoj topništva voditi k nepomičnim bojišnicama, pa je glavni cilj bio postići veliku pokretljivost i fleksibilnost u razmještaju trupa. Sada je na mjesto zapovjednika došao feldmaršal Helmuth von Moltke, sin pobjednika francusko-pruskog rata. On je na raspolaganju imao prilično brojnu vojsku od oko 864.000 ljudi. Zbog tako velikog broja ljudi, smanjen j e omjer časnika aristokratskog porijekla i povećan je broj kvalitetnih profesionalnih vojnika na zapovjednim mjestima. Ali čak i tako velik broj ljudstva nije bio dostatan za vojnu operaciju Schlieffenovog tipa bez pozivanja rezervista. Ipak, Francuzi su u svojim planovima previdjeli procjenu da je von Moltke spreman upravo to učiniti. S druge strane, Nijemci su bili itekako svjesni francuskih namjera da ponovno povrate izgubljene provincije Alzas i Lorenu, zapadno od rijeke Rajne, kojih su se morali odreći u francusko-pruskom ratu. Tako je jačina njemačkih snaga na istočnoj francuskoj granici bila dovoljna za pružanje otpora očekivanom napadu, a da se pritom ne oslabi desno krilo koje bi trebalo prodrijeti kroz Belgiju i jurnuti u okruženje uz kanal La Manche. Belgija je bila ključ problema za obje strane. Bila je odlučno neutralna, kao i Nizozemska. Nijemci su za dolazak na sjevernu francusku granicu trebali za svoje trupe zatražiti pravo prolaza, ali nisu oklijevali i bez toga se kroz nju probiti. Belgija nije pristala na suradnju s Francuskom u kreiranju zajedničke obrane. Utvrdila je Antwerpen, Liege i Namur. Francuska je utvrdila Verdun i Toul, uz niz uporišta izgrađenih između tih gradova. Brdoviti i šumom obrasli Ardeni smatrali su se za mobilno ratovanje nepogodnim područjem. General Joseph Joffre je posebno skrbio da ničim ne kompromitira belgijsku neutralnost, jer bi svaki takav prekršaj digao Britaniju na oružje, pa je zato svoje trupe držao podalje od granice.
-7-
I Francuzi su, poput Nijemaca, s vremena na vrijeme korigirali svoje vojne planove. Posljednji je bio Plan XVII za mobilizaciju i razmještaj trupa francuske vojske. Pošto su 1870. godine doživjeli pravi pokolj, sada su, uz gradnju strateških željezničkih putova, bili sigurni da u pogledu brzine mogu konkurirati Nijemcima. Pitanje je bilo kamo usmjeriti svoje snage. Joffre je zaključio da će Nijemci krenuti južno od utvrda podignutih u Liegeu i Namuru, pa se pripremio za borbe na zapadu, na rijeci Meuse, i na istoku u Loreni. Britanci nisu željeli biti uvučeni u nekakav kopneni rat u Europi; posebno je Britanska mornarica bila sklonija napadima na obalne ciljeve nego čuvanju morskog prolaza za Vojni ekspedicijski korpus. Napokon je predratnim planovima predviđeno osnivanje BEF-a (Britanskog ekspedicijskog korpusa), koji nije bio baš nekakva velika vojska. Sastojao se od četiri pješačke i jedne konjičke divizije, uz još dvije regularne divizije koje su ostale kod kuće kao jezgra buduće proširene vojske koja bi u dogledno vrijeme mogla zatrebati. Postojalo je još i četrnaest teritorijalnih divizija, sastavljenih od dragovoljaca rezervista, koje se naknadno moglo pozvati. Na osnovi zapažanja iz rusko-japanskog rata izračunalo se da će u prvih šest mjeseci rata BEF izgubiti 75 posto vojnika. Zapovjednik britanskog stožera, general Sir Henry Wilson, očekivao da će Nijemci upotrijebiti svoje rezerve od samog početka, pa je stoga predvidio da će rat biti kratak i žestok. Ali novi ministar rata, feldmaršal Lord Kitchener, imenovan na tu funkciju 4. kolovoza, vjerovao je da će rat neizbježno biti dug, pa je mudro pozvao dobrovoljce da se masovno odazovu i tako do kraja kolovoza formirao šest novih divizija, i čak dvadeset i devet divizija sedam mjeseci kasnije. Ali, Britanci su u početku mogli pridonijeti s tek 120.000 čvrstih, iskusnih i dobro obučenih profesionalnih vojnika. Tako su na početku rata na zapadu snage suprotstavljenih snaga izgledale ovako. Na njemačkoj su se strani, od sjevera prema jugu, nalazile: sjeverno od Aachena Prva armija s 320.000 ljudi pod zapovjedništvom generala Alexandera von Klucka, a nasuprot Liegea i južne Belgije Druga armija s 260.000 ljudi pod zapovjedništvom feldmaršala Karla von Bülowa. Druga je armija trebala odlučno nasrnuti na utvrde, dok je Prva trebala svom silom prodrijeti prema zapadu. Zatim je tu bila i Treća armija s 180.000 ljudi pod zapovjedništvom generala Maxa von Hausena, a sa zadaćom okupacije Luksemburga Četvrta armija s 180.000 ljudi pod zapovjedništvom Albrechta, vojvode od Wüttemberga. Sjeverno od Metza nalazila se Peta armija s 200.000 ljudi pod zapovjedništvom prestolonasljednika Wilhelma od Prusije, a na jugu Šesta armija s 220.000 ljudi, pod zapovjedništvom prestolonasljednika Rupprechta od Bavarske. Na rajnskom je frontu u Alzasu bila Sedma armija s 125.000 ljudi, pod zapovjedništvom generala Augusta von Heeringena. Francuske su snage od juga prema sjeveru imale raspoređene Prvu armiju, smještenu nasuprot planina Vosges, od Belforta do Lunevillea, s 256.000 ljudi pod zapovjedništvom generala Augustea Dubaila, te Drugu armiju s 200.000 ljudi pod zapovjedništvom generala Noela de Castlenaua, utaborenu u Nancyu. Treća je armija od 168.000 ljudi pod zapovjedništvom generala Pierrea Ruffeya pokrivala frontu sjeverno-istočno od Verduna, dok je u području zapadno od Sedana bila Četvrta armija s 193.000 ljudi pod zapovjedništvom generala Fernanda de Langle de Carya. Peta se armija razvila od Sedana u pravcu Maubeugea na rijeci Sambrei, između Valenciennesa i Charleroia i brojila je 254.000 ljudi pod zapovjedništvom generala Charlesa Lanrezaca. BEF se mobilizirao i počeo s iskrcavanjem 9. kolovoza i do 20. kolovoza se već bio koncentrirao oko Maubeugea. U Belgiji je ukupno 117.000 ljudi pod zapovjedništvom kralja Alberta bilo rasporedeno od Namura do Diesta na rijeci Gette, a dvije su divizije bile upućene za zaštitu utvrđenih područja kod Namura i Liegea, što se činilo vrlo čudnim rasporedom trupa i izravno se pripisivalo nesposobnosti Belgijanaca da se vide u ulozi saveznika Francuzima. U belgijskim je utvrdama bilo smješteno oko 90.000 vojnika. Gledajući s današnjeg stajališta, očigledno je da je sjeverni bok bio slabo branjen i izložen
-8-
napadu. Saveznici su ipak bili podcijenili rezerviste koje su Nijemci bili spremni od početka ubaciti u bitku, a uz to su krivo procijenili ravnotežu snaga od juga prema sjeveru. INVAZIJA NA BELGIJU U nedjelju 2. kolovoza Nijemci su pokušali uvjeriti Belgijance da Francuzi tek što nisu upali u Belgiju s namjerom napada na Njemačku, pa su zatražili odobrenje da i sami udu u Belgiju zbog svoje samoobrane. Naravno, to je bila izmišljotina, samo izgovor za njemačku akciju koja je uslijedila. Kralj Albert sa svojim savjetnicima odlučio je da neće potražiti pomoć ni od Francuza ni od Britanaca, ali da će odbiti njemački zahtjev i počekati da vidi kako će se stvari odvijati. Nijemci su sljedećeg jutra dobili njegovu poruku takvog sadržaja. Te je večeri car Wilhelm poslao Albertu osobnu poruku prijateljstva na koju su Belgijanci uzvratili tako što su zapovjedili uništenje mostova kod Liegea i željezničkih mostova i tunela na granici s Luksemburgom. Specijalna borbena grupa Druge armije pod zapovjedništvom generala Otta von Emmicha na to je 4. kolovoza ušla u Belgiju i napala Liege. Obrambene su utvrde kod Liegea bile ogromne. Grad je bio okružen prstenom od dvanaest utvrda, ogromnih građevina od betona i čelika ukopanih u tlo, s ukupno 400 topova medu njima, od kojih su najveći bile haubice kalibra 210 mm. Njih je kao podrška okruživalo pješaštvo s reflektorima i strojnicama. Nažalost, u utvrdama nije bilo dovoljno ljudi, samo jedna pješačka divizija - Treća divizija pod zapovjedništvom generala Gerarda Lemana, ali i ona u početku stacionirana u samom gradu. Ipak, obrana se uzdala u neuništivost samih utvrda, na što su Nijemci i Austrijanci odavno odlučili uzvratiti napadom novim topovima. Njemačka tvrtka Krupp izradila je haubicu promjera 420 mm, oruđe tako veliko da se moralo prevoziti željeznicom i postavljati na posebno izgrađena betonska postolja. Austrijska tvrtka Škoda proizvodila je nešto manje haubice od 305 mm, koje su se mogle rastaviti i prevoziti cestovnim putovima. Do početka rata Nijemci su imali priličan broj austrijskih topova i pet Krupovih kompozicija, te još dva topa novijeg tipa koji su se mogli prevoziti cestovnim putem. Ali prije upotrebe ovih topova Emmichovi ljudi su morali osigurati pristupe Liegeu. Što je bilo lakše reći nego učiniti. Zastarjela belgijska vojska odjevena u uniforme iz prethodnog stoljeća pokazala je sasvim neočekivanu odlučnost u pružanju otpora. Čim su Nijemci pokušali postaviti pontonske mostove preko rijeke Meuse, Belgijanci su otvorili vatru na njih. Vojna je akcija obilježena kao građanski otpor neregularnih jedinica, gerile. Uslijedio je pokolj civila i spaljivanje kuća. Napad je s jednog krila krenuo niz rijeku sa sjevera i potrajao do poslijepodneva 6. kolovoza, kad je Erich Ludendorff uspio 34. brigadom probiti se kroz utvrde kod Liersa i Pontissea i zauzeti uzvisine sjeverno od grada, te osvojiti Citadelu. Istog je dana njemački cepelin Z VI izvršio zračni napad bacajući umjesto zračnih bombi izmijenjene topovske granate, ali je bio pogođen puščanom paljbom, probijen i prisiljen na povlačenje. Za sobom je ostavio devet mrtvih civila, za koje se smatra da su prve žrtve zračnog bombardiranja. Kad je izvršen prodor kroz vanjski obrambeni prsten, Leman je odlučio povući pješaštvo i tako ga sačuvati za kasnije akcije, a utvrdama je zapovjedio nastavak pružanja otpora, usprkos činjenici što su bile namijenjene za frontalni napad, a sada im se neprijatelj našao i sa stražnje strane. Ludendorff je zauzeo Liege 7. kolovoza, a njemačko je poljsko topništvo nastavilo s napadima na utvrde. Utvrda Fort de Barchon kapitulirala je sljedećeg dana, kad je 27. brigada uništila parapete i ubila trideset ljudi. Veliki su topovi stigli 12. kolovoza i dokončali uništavanje utvrda. Lemanov je stožer 15. kolovoza u Fort de Lonconu bio strahovito bombardiran, pri čemu je eksplodiralo skladište oružja i streljiva. Tom su prilikom pretrpljeni i veliki ljudski gubitci. Leman se predao, a branitelji sljedeće utvrde prema jugu, koja se zvala Fort de Hollogne, bili su tako potreseni tim činom da su se i oni odmah nakon toga predali.
-9-
Sljedećeg je dana otpor potpuno prestao. Sama je operacija bila planirana za 48 sati. Trajala je šest puta duže, iako u njemačkom napredovanju nije bilo puno zastoja, jer su Nijemci jednostavno prodirali naprijed, ostavljajući za sobom Belgijance koji su još uvijek nisu odustajali od borbe. Suradnja Joffrea i kralja Alberta iznevjerila je očekivanja. Francuzi su i dalje bili uvjereni da će Nijemci uskoro krenuti na jug, prijeći rijeku Meuse i, ako ikako budu mogli, prodrijeti na sjever Francuske. Kad bi se to dogodilo, Belgijanci su trebali biti spremni napasti neprijatelja s desnog boka. Ipak, Belgijanci su ispravno zaključili da su se našli sučelice glavnini njemačkog prodora i odlučili obraniti prijelaz preko rijeke Gette, pozivajući Francuze da podu na sjever i pridruže im se u obrani. Kako ni Francuzi niti Belgijanci nisu jedni druge mogli uvjeriti u prihvaćanje svoje strategije, nastao je veliki procjep u obrambenim redovima, kroz koji su se Nijemci mogli provući na zapad od Liegea, do Namura i dalje do Charleroia i Monsa. Joffreove operacije po planu XVII nisu se odvijali prema očekivanjima. Nakon zauzeća Mulhousea 8. kolovoza, Francuzi su doduše uspjeli odbiti upad njemačkog VII. korpusa u Alzas iz Belforta, ali sjevernije, istočno od Nancya, prodor XX. korpusa generala Ferdinanda Focha privukao je Nijemce na sjever, pa su se za nekoliko dana Francuzi morali ponovno vratiti natrag na južne visove Vosgesa i u doline ispod njih. Prije nego će se sve do konca rata ova fronta ustaliti, bit će još žestokih u tom području. XX. je korpus bolje i brže napredovao od svojih snaga potpore, koje su mu se nalazile s njegove lijeve i desne strane, pa su se do 21. kolovoza Francuzi našli na istoj poziciji s koje su i krenuli i bili su suočeni s oštrim borbama za zadržavanje uspostavljene bojišnice. U međuvremenu je na belgijskom frontu Joffre bio uskoro primoran odustati od svoje zamisli za otvaranje bitke na rijeci Meuse, sjeverno od Ardena. Neučinkovito je izviđanje terena u Ardenima ohrabrilo Francuze na prebacivanje svoje Treće i Četvrte armije na sjever i istok. One su naletjele na njemačku Četvrtu i Petu armiju, i bile odbačene natrag. Treća je kolonijalna divizija do 22. kolovoza pretrpjela preko 70 posto gubitaka. Više nije postojala mogućnost korištenja tog ljudstva za presijecanje njemačkih linija komunikacije ili za napade s boka u Belgiji. U sjevernoj je Belgiji Prva armija pod zapovjedništvom von Klucka natjerala Belgijance na uzmak, iako ne bez gubitaka. U pokušaju okruženja Tirlemonta, njemačka je konjica uz podršku pješadije 12. kolovoza prešla rijeku Demer kod Haelena. Korpus generala Georga von der Marwitza ustanovio je da je belgijska konjička divizija zauzela prijelaz pa su tako prodirući i zauzimajući belgijske položaje iza živica i zgrada porušene zemlje bili izloženi topničkoj paljbi. Nijemcima je nedostajalo oštroumnosti u pokušajima prodora naprijed; nove položaje pokušavali su osvojiti nizom jednostavnih napada. U jednom su se trenutku konjičke snage dvaju strana borile prsa o prsa, ali se konjica pod zapovjedništvom belgijskog generala de Wittea uglavnom borila s nogu, izvan sedla. Njemačka je konjica čak pokušala napasti belgijske mitraljeske položaje. Koplja i sablje pokazali su se neučinkovitim u borbi s puškama, strojnicama i topovima, pa su Nijemci, prema belgijskim izvješćima, pretrpjeli na tisuće gubitaka. To se smatralo velikom pobjedom, ali prije bi se moglo nazvati demonstracijom beskorisnosti napoleonovske taktike u ratovanju dvadesetog stoljeća. U međuvremenu se francuska Peta armija, pod zapovjedništvom Lanrezaca, premjestila i zauzela položaje na zapadnoj obali rijeke Meuse južno od Namura i zatim nešto dalje na zapad uz rijeku Sambre. Francuzi su se 15. kolovoza kod Dinanta sukobili s Nijemcima , južno od Namura, pri čemu je ranjen i mladi časnik iz 33. Regimente Charles de Gaulle. Ali su obje strane bile oprezne, posebice oni na crti uz rijeku Sambru, jer se radilo 0 području velikih gradova i mnogo malih gradića, industrijskom području s mnogo tvornica, općenito jednom urbanom okruženju u kojem je bilo teško nadzirati postrojbe, a samo je ratovanje bilo isprekidano i nesigurno. Usprkos Joffrovoj zapovijedi da krene prema sjeveru i pridruži se
- 10 -
BEF-u koji se kretao iz pravca NIaubeuga i Belgijancima, Lanrezac se smjestio na uzvišenom području južno od Sambre i postavio predstraže da čuvaju mostove, pa je tako ostavio otvoren prolaz na sjevernoj strani Sambre. Situacija na samoj rijeci za njegove trupe nije bila tako jednostavna kako je Lanrezac bio pretpostavljao. Sambra naime krivuda kroz široku ravnicu i teče od sjevera na jug, ali i sa istoka na zapad, jer se dogada da na mnogim mjestima jedna obala zavija s boka prema drugoj obali. Osim toga, i mostova je bilo daleko više nego su Francuzi očekivali, tako da je 21. kolovoza njemačka Druga pričuvna divizija naišla na nebranjen most blizu Auvelaisa, na pola puta između Charleroia i Namura, i prešla ga, a to se isto dogodilo malo zapadnije i s 19. divizijom. Istog su dana teški topovi došli do Namura i napali prsten utvrda uz njega. Krupovi i Škodini topovi su u 10.00 sati počeli s granatiranjem četiriju utvrda sa sjevera i istoka obrambenog prstena. One su dva ili tri dana izdržavale napade, a onda su Nijemci pomaknuli topove prema zapadnijim utvrdama. Posljednja je utvrda, Fort de Suarlee, pala 25. kolovoza u 17.00 sati. Obrambena je crta sada bila u njemačkim rukama. Jedino što je preostalo Belgijancima na sjeveru bilo je vratiti se natrag u Antwerpen. Lanrezacova odluka da ostane na položajima južno od Sambre pokazala se razboritom. S njegove desne strane, iza rijeke Meuse, pod pritiskom Nijemaca polako su uzmicale francuska Četvrta i Treća armija, pa je tako bio otvoren put za njemačku Treću armiju koja je, s desnog boka Lanrezacu, prodirala prema rijeci Meusi, južno od Namura. Kako njegov vlastiti zapovjednik Joffre, kao ni Britanci pod zapovjedništvom feldmaršala Sir John Frencha, koji su mu pružali potporu s lijeve strane, nisu znali za njegove namjere, iskrsnule su poteškoće. Britanski časnik zadužen za vezu s francuskom Petom armijom, poručnik Edward Spears, jako se uznemirio, ali je ipak odlučio još jednom provjeriti i dobio obavijest da Francuzi i dalje namjeravaju napredovati na sjever prema Belgiji. U međuvremenu je od izvidnice britanskog Kraljevskog zrakoplovnog korpusa dobio obavijest da Nijemci snažno prodiru na zapad. 22. kolovoza zaputio se k Sir Johnu u Le Cateau da ga o tome izvijesti i tada po prvi put susreo kolone izbjeglica, vedri duh francuskih trupa ga je u velikoj mjeri impresionirao, premda ga je i zbunila njihova nezainteresiranost za kopanje rovova i za organiziranje obrane. Na putu se susreo s feldmaršalom i pokušao ga je nagovoriti da posjeti Lanrezaca kako bi razriješili neke nesporazume, ali French nije mogao na to gubiti vrijeme već je Spearsa poveo sobom natrag u Le Cateau. Tamo je pukovnik G. M. W. Macdonogh, šef obavještajne službe BEF-a, potvrdio da Nijemci očigledno napreduju i opkoljavaju Francuze, i da će njihov III. korpus Prve armije još te noći dospjeti na cestu za Bruxelles samo 21 km daleko od Monsa. Činilo se da bi zapadnije njihov II. korpus mogao pokušati prići Britancima s boka i opkoliti ih. Joffrov je stožer odbacio takva predviđanja smatrajući ih pretjeranima, pa je odluka o napredovanju prema Soigniesu, daleko sjevernije od Monsa, ostala na snazi. Spears je krenuo natrag do francuske Pete armije. Usput je čuo sve jaču tutnjavu topova. Nekoliko je ljudi još radilo u polju, dok su male skupine seljaka obučenih u svoju najbolju odjeću s prašnjavim zavežljajima u rukama nekuda žurile. Zatim je naišao na zaostale postrojbe armije, od kojih su neke stajale čekajući daljnje zapovijedi, a druge ostale zaglavljene u prometnim zastojima unatoč želji za poštivanjem zapovijedi za pokret. Tada su se pojavili i prvi ranjenici koje su prevozili u konjskim zapregama ili su omamljeni hodali na kraju kolone. U pokušaju protivnapada Francuzi su pretrpjeli strahovite gubitke. Odjeveni u svoje tradicionalne uniforme, u plave kaputiće i crvene hlače, galantno su na ljetnom suncu krenuli naprijed da bi bili pokošeni pješačkim oružjem i poljskim topovima. Odbijeni su oko 8 km, ali se bojišnica još neko vrijeme uspjela održati. Pojavila se zabrinjavajuća šupljina između Lanrezacova lijevog krila i Britanaca koji su uz kanal napredovali kroz Mons. Spears se vratio u Le Cateau i pričekao dok Francuz nije dovršili svoju večeru. Njegovo su izvješće o stanju Pete armije potvrđivali i Macdonoghovi obavještajni prijavci. Mladi se poručnik u nazočnosti zapovjednika BEFa prilično odvažno usudio izreći svoje mišljenje da
- 11 -
Lanrezac neće niti krenuti naprijed ni napasti. A onda su ga poslali da, mučen neizvjesnošću, čeka u sobi punoj zapovjednika koji su pravili planove napada za koji se on tako gorljivo nadao da nikad neće biti izvršen. Kasnije je pričao kako se tada osjećao poput nesretnog časnika koji jenosio poruku za napad Lako naoružanoj brigadi kod Balaclave, zlogukog glasnika. Nekih dvadeset minuta kasnije vrata su se otvorila i vrhovni zapovjednik glavnog stožera, generalpukovnik Sir Archibald Murray, pozvao je više časnike da se dođu pozdraviti s Frenchom i objavio im da neće biti nikakvog napada. BEF će ostati na kanalu kod Monsa. Istodobno je stigla poruka od Lanrezaca u kojoj traži da BEF napadne desno krilo Druge armije von Bülowa, sasvim nepraktičan prijedlog ako se uzme u obzir prisustvo von Kluckove Prve armije odmah do njihovih borbenih položaja. Nijemci su sada bili na crti što se od zapada prema istoku pružala južno od glavne ceste Lille-Namur, ostavivši za sobom razrušene i već napaćene predjele. Von Bülow je 23. kolovoza objavio Belgijancima da su njegove trupe napadnute u gradu Andenne, između Huya i Namura na rijeci Meuse. Slijedom tog događaja odobrio je spaljivanje tog grada do temelja i zapovjedio strijeljanje 110 građana. Te akcije, poduzete 20. i 21. kolovoza, nisu bile jedinstvene. Tako je pedeset građana bilo ubijeno kod Seillesa, a na groblju u Taminesu nalaze se 384 groba označena kao vječna počivališta ljudi strijeljanih od Nijemaca. Iz straha da će im civili pružati otpor, Nijemci su prilikom zauzimanja nekog grada uvijek uzimali taoce. U Namuru su ih uzeli po deset iz svake ulice. Čim bi Nijemci primili izvješće da su ih zaskočili neki dotad neopaženi napadači, odmah bi za odmazdu pogubili taoce. Takve su se odmazde pravdale tvrdnjom da je belgijska vlada odobrila akcije civila protivno zakonima rata, zanemarujući pritom kršenje međunarodnog ratnog prava koje su Nijemci počinili upadom u drugu zemlju. Navodni se napadi nisu niti istraživali niti potvrđivali; za početak pokolja civila dovoljne su bile neprovjerene glasine i panika. Takav njemački stav imao je potporu i kod kuće. Na sjeveru nekatoličke Njemačke u tisku i preko glasina kolale su priče kako belgijska rulja predvođena katoličkim svećenicima muči njemačke vojnike koji su na svoju nesreću bili zarobljeni i vadi im utrobu. Na katoličkom jugu Njemačke javljalo se o zvjerstvima koja su heretični Francuzi činili u Alzasu, ubijajući svećenike i časne sestre. Akcije civila bile su trn u oku njemačkom viđenju ugledne i disciplinirane društvene zajednice. U Francuskoj i Belgiji takve su ljude smatrali borcima za slobodu. Uništavanje imovine civila i javnih kulturnih dobara u Louvainu je dovelo do hladnokrvno planiranog konačnog učinka. Grad je zauzet bez velike muke, a građani se, premda neprijateljski raspoloženi, nisu pobunili. Vrlo slična situacija je bila i zapadnije, u Brusselesu koji je sljedeći okupiran 20. kolovoza. Belgijske su se trupe povukle do Antwerpena, oko 40 km na sjeverozapad. Situacija se u Louvainu polako pogoršavala. Ako bi neki vojnik bio ranjen, a da se nije znalo na koji način, jedan bi talac zbog toga platio svojim životom. Sve je više Nijemaca bivalo ranjeno i sve je više talaca bilo ubijeno. A onda je 25. kolovoza belgijska armija izvršila napad kako bi smanjila pritisak na svoje saveznike na crti Sambre-Meuse. Jurišni napad četiri divizije što su krenule s obrambenih crta kod Antwerpena izvršen je kod Mailenesa i duž željezničke linije za Brusseles, očito s namjerom da se ugroze željezničke pruge kojima je pristizala opskrba iz Njemačke. Njemački XI. pričuvni korpus jedno se vrijeme povlačio pred žestokim napadom prije nego je napokon uspio uspostaviti grudobran, ali su te noći Louvainom lutali odbjegli konji i vojnici, a opća paljba nikako nije jenjala. Grad Louvain kao i gradići Malines i Termonde do temelja su uništeni. 28. kolovoza u Louvain se zaputio Hugh Gibson, prvi tajnik američkog poslanstva. Tamo je vidio ne samo spaljene kuće nego i uništenu knjižnicu, osnovanu još 1426. godine, u kojoj se čuvalo više od 200.000 svezaka i preko 600 srednjovjekovnih rukopisa. Iz mnogih su zgrada stanovnici iseljeni a one zatim zapaljene; i nakon puna tri dana uništavanje se nastavilo. Taj je pokolj šokirao svijet. Na svoje iznenađenje, Nijemci su proglašeni barbarima, a njihovi
- 12 -
prosvjedi kako su Belgijanci sami krivi za tu odmazdu ostali su bez odjeka. Nijemci su ocijenjeni okrutnim tiranima najodvratnije vrste a `hrabra je mala Belgija' postala simbolom jedinstva njihovih protivnika. Saveznici su sada mogli paradirati kao šampioni slobode, demokracije i civilizacije. 2.BITKA KOD MONSA I VELIKI UZMAK 23. KOLOVOZ - 5. RUJNA 1914. U KAKI UNIFORME odjevenim Britancima zapovjeđeno je da 20. kolovoza krenu prema Monsu i sad su već bili daleko izmakli pred Francuzima koji su im bili s desna. Već su se sukobili s jednom izvidnicom njemačke konjice. Ujutro 22. kolovoza oko 7.00 sati konjički eskadron C 4. straže irskih kraljevskih draguna iz svog je tabora u blizini Casteaua krenuo u patrolu cestom prema Soigniesu. Zaustavili su se i sišli s ceste da napoje konje i tako sada zaklonjeni od pogleda sa sjeveroistoka na cesti pred sobom ugledali koplja njemačke konjice koja je preko neke uzvisine prilazila cestom. Bojnik Tom Bridges zapovjedio je natporučniku C. D. Hornbyu da odmah krene naprijed s prvim vodom konjanika koji još nisu bili ni sjahali, a on je krenuo za njima s četvrtim vodom. Hornby je poveo svoje ljude u juriš s isukanim sabljama. Bridges je doveo svoje ljude, zapovjedio im da sjašu i otvore vatru. Kaplar Edward Thomas ustrijelio je njemačkog časnika. To je bio prvi britanski hitac u ratu, prvi na kopnu Europe u proteklih stotinu godina. Pet zarobljenika iz 4. Kiirassier regimente odvedeno je na ispitivanje. Prisustvo Britanaca moralo je predstavljati veliki šok za Nijemce. Njihovi su obavještajci dali naslutiti da su posljednji položaji BEF-ovih prethodnica možda negdje kod Tournaia, prema Lillu, i da se glavnina postrojbi još uvijek iskrcava u belgijskim i francuskim lukama. Zapravo, one su već deset dana boravile u Francuskoj prije nego su 21. kolovoza prešle u Belgiju. Do kanala Mons-Conde dospjele su uvečer 22. kolovoza i, umjesto prethodno planiranog nastavka prodora, naređeno im je da se ukopaju. S lijeve strane, između Condea i Monsa, nalazio se II. korpus pod zapovjedništvom generala Sir Horace Smith-Dorriena, a s desna je uz cestu Bavay-Binche, između Monsa i rijeke Sambre na francuskoj granici, bio I. korpus pod zapovjedništvom general pukovnika Sir Douglasa Haiga. Svaki je zapovjednik pod sobom imao dvije divizije koje su se sastojale od tri brigade pješaštva s konjičkim trupama, topništvom i inženjerijom. Osim toga BEF je imao i konjički korpus pod zapovjedništvom general-pukovnika Edmunda Allenbya, s jednom konjičkom divizijom koja je bila smještena u pozadini položaja II. korpusa, na kanalu uz željezničku prugu MonsValenciennes. Ukupno je nastupajućoj von Kluckovoj Prvoj armiji od oko 135.000 ljudi i 480 topova bilo suprotstavljeno oko 72.000 vojnika s oko 300 topova. BITKA KOD MONSA Kod Nimyja, sjeverno od samog Monsa, kanal je bio premošćen s četiri mosta: cestovnim mostom na cesti prema Bruxellesu, željezničkim mostom na glavnoj pruzi Bruxelles-Pariz, pokretnim mostom na riječnoj ustavi broj 6 i jednim mostom prema parku. Tu koncentraciju prijelaznih punktova branila je 9. brigada 4. regimente kraljevih mušketira na lijevoj strani briselske ceste, i 8. brigada 4. Middlesex regimente s desne strane. Na tom je mjestu pred položajima Middlesex regimente kanal bio izbočen od jugoistoka na sjever, dok je zapadno je od i kanala. Mušketiri su uz željeznički most postavili dvije strojničke posade, a strijelci su se
- 13 -
smjestili na tlu vlažnom od kasne večernje oluje i čekali zoru. Kraljevskoj je inženjeriji povjerena dužnost dizanja u zrak mostova ako se bude trebalo povlačiti. U sumaglici koja se upravo raščišćavala, nedjeljnog jutra 23. kolovoza, mušketiri su otvorili vatru na njemačku konjičku izvidnicu koja je pokusno projahala niz cestu prema kanalu kod Nimya. Izvidnica se odmah povukla. Njemačko je topništvo u 9.00 sati otvorilo vatru, a za njim su krenule ogromne mase sivih redova 84. pješačke regimente, koja je napredovala prema mostovima, i 31. pješačke, koja je jurišala pored željezničke postaje nešto istočnije, gdje ih je dočekao nepopustljivi protivnik, pripadnici 4. Middlesex regimente. Britanci su na prodor Nijemaca bili upozoreni telefonskim ~;;~.ivom sa željezničke postaje Nimy- Maisieres na drugoj strani plovnog kanala, tako da su ih dočekali spremni. Britanski su mušketiri bili izvježbani gađati u cilj i do petnaest puta u minuti. Takva puščana paljba uz dodatnu potporu strojnica zastrašujuće je učinkovito desetkovala njemačko pješaštvo. Govorilo se kako su Nijemci vjerovali da su suočeni s britanskim snagama uglavnom opremljenim strojnicama. ipak, to nije umanjilo njihovu hrabrost, jer su se unatoč gubicima neprestano vraćali i napadali. Njihova je topnička paljba trajala bez prekida, a na nju je s britanske strane mlako uzvraćeno tek na samom početku dana. Kuće u gradu i tvornice i skladišta uz kanal zaklanjali su vatrenu crtu, ali su 48. i 108., teške baterije Kraljevskog topništva iz 3. i 4. divizije, svojim teškim topovima kalibra 57 mm davale stalnu podršku kako je jutro odmicalo. Kako je sve više njemačkih baterija pristizalo, topnički se front širio na zapad. U Nimyu su strojnički položaji C satnije bili izloženi teškoj paljbi Nijemaca. Zapovjednik satnije, natporučnik Ashburner, bio je ranjen, posada topova na nasipu pobijena i uskoro su Britanci pokazali znake iscrpljenosti od stalnog pritiska von Kluckovih ljudi. Umjesto masovnih napredovanja Nijemci su izabrali britke napade u malim skupinama i, što su se više primicali, nasipi su im uz kanale pružali veći zaklon. Posljednji medu strojničarima, poručnik M. J. Dease, bio je ranjen pet puta i na kraju su ga uspjeli evakuirati u previjalište gdje je umro. Običan vojnik Frank Godley preuzeo je dužnost i obavljao svoju zadaću skoro jedan sat, pokrivajući povlačenje svojih drugova, prije nego je potpuno klonuo. Ta-da je svoju strojnicu bacio u kanal i napokon bio zarobljen. I Dease i Godley su odlikovani Viktorijinim križem, kao prvi pripadnici britanske vojske u tom ratu. Na željezničkoj je postaji B satnije 4. Middlesex regimente utvrdila peron vrećama cementa. Tu su se uspjeli održati skoro do podneva, pojačani s dvije satnije 2. kraljevske irske regimente. Kad su se počeli povlačiti, jedan se vojnik popeo na krov kako bi ih mogao odozgo pokrivati vatrom. Nakon što su napokon uspjeli zauzeti položaj, Nijemci su ga ubili. Njemački je pritisak duž cijele bojišnice bio snažan. Na istoku, iza postaje Obourg, skupina vojnika naišla je na nebranjen prijelaz. Jedan njemački vojnik, zvao se Niemeyer, kod je Nimya pod paljbom skočio u kanal kako bi pokrenuo strojeve za zatvaranje pokretnog mosta i svojim drugovima omogućio prijelaz. U 13.10 sati stigla je zapovijed za povlačenje na jug, na drugu liniju obrane. Pucajući po sve bližem neprijatelju Britanci su se vratili dolje do ceste za Bruxelles, preko glavnog trga i natrag prema obližnjim uzvisinama. Napadači su zapalili više od stotinu kuća i ubili dvadeset dva civila. Zatim su uzeli taoce i natjerali ih da stupaju pred njima, a kad su stigli u Mons za taoca su uzeli čak i gradonačelnika Jeana Lescartsa. U borbama koje su slijedile poginulo je sedmoro tih nesretnika. Na zapadu uzduž ravnog dijela kanala l. kraljičina osobna garda West Kent suočila se s 12. odredom brandenburških grenadira. Grenadiri su uvečer 22. kolovoza dospjeli u okolicu St. Ghislaina i pred sobom ugledali ravnu, močvarnu livadu što se pružala do raštrkanih kuća i gospodarskih zgrada između kojih su pasle krave. Sljedećeg se dana činilo da se u svakoj kući skriva poneki britanski strijelac. Grenadiri su izgubili oko pet stotina vojnika, što ranjenih a što ubijenih. Ali položaji su bili ugroženi prijelazom neprijatelja preko kanala kod Nimya i još nešto istočnije, pa se pokušalo dignuti u zrak mostove. Kod Mariette je natporučnik Wright iz postrojbe Kraljevske inženjerije dvaput bezuspješno pokušao proći ispod mosta njišući se na
- 14 -
rukama, kako bi spojio žice. Kod Jemappesa, bliže Nimyu, dva su vojnika uspjela to izvesti, premda su radili cijelo vrijeme izvrgnuti neprijateljskoj vatri. Njihova je hrabrost nagrađena s dva Viktorijina križa i jednim DSO odličjem. Kad se spustila večer Britanci su se povukli, a i iscrpljeni Nijemci su tražili priliku za predah. U bitci kod Monsa BEF je imao ukupno 1600 žrtava, ubijenih, ranjenih ili zarobljenih. Toj akciji u Britaniji su pridali prilično preuveličan značaj, iako je u njoj samo donekle zaustavljeno njemačko napredovanje. Britanske trupe su se u njoj iskazale i nanijele oko 5.000 gubitaka u ljudstvu neprijatelju, ali se konačan ishod teško mogao nazvati pobjedom. Događaj su još više uresile novinske izmišljotine o Andelima iz Monsa. U Večernjim novostima od 29. rujna neki je Arthur Machen izvijestio kako su se uvečer 23. kolovoza na nebu iznad Monsa pojavili anđeli, strijelci iz Agincourta. Kasnije je mnogi ljudi koji su i sami tamo bili povjerovalo u tu priču, ali je sam Machen priznao da je sve to izmislio. Mnogo se sličnih priča moglo čuti tijekom rata. Čest je slučaj da se iscrpljenim ljudima u kritičnim trenutcima priviđaju tajanstveni likovi, koji put čak i kako uz njih stupaju. Ernest Shackleton je sa svojim drugovima imao upravo takav dojam dok su se herojski probijali Južnom Georgiom, ali Andeli iz Monsa bili su čista izmišljotina. Gubitci Britanaca moraju se sagledati i u kontekstu dotadašnjih francuskih žrtava u Bitci za granice, kako su se borbe na istoku, kod Ardena i na rijeci Sambri često znale nazivati. Više je od četvrt milijuna Francuza već bilo ubijeno, ranjeno, zarobljeno ili nestalo. Kasno toga dana, 23. kolovoza, dok se bližila ponoć, poručnik Spears stigao je u Le Cateau obavijestiti Sir Johna Frencha da je general Lanrezac već izdao zapovijed da se njegova Peta armija povuče. Bilo je očito da Britanci više neće moći braniti položaj kod Monsa. Na svu sreću von Bülow je odlučno zatražio odgovoriti von Klucka od pokušaja zaobilaženja britanskih položaja skretanjem na zapad. Usprkos radio vezi, istina prilično primitivnoj, sposobnost ponovnog procjenjivanja situacije i promjene njemačkih planova bila je dovoljno ograničena da dopusti britansko povlačenje, bez riskiranja dodatnih problema napada s boka. Ali i Britanci su imali nesreću da ih predvodi vrhovni zapovjednik s ozbiljno poljuljanim samopouzdanjem. U početku uvjeren da će se zajedno sa svojim saveznicima sjuriti u Belgiju, on je sada morao pristati na povlačenje. Takvu je mentalnu promjenu teško mogao prihvatiti. Stekao je duboko nepovjerenje prema svim francuskim zapovjednicima, a posebice prema Lanrezacu. Tako je 24. kolovoza u 1.00 sat ujutro Sir John French izdao zapovijed za povlačenje, ali nije dao detaljne upute kako se povlačiti i u kojem pravcu. Smith-Dorrienu i Haigu je prepušteno da to sami riješe kako znaju i umiju. Joffre je sada jasno vidio čitavu situaciju. Ujutro 24. kolovoza obavijestio je francusko Ministarstvo rata o tome kako su se morali povući na svim frontama da bi tako stvorili obrambene položaje s kojih će u dogledno vrijeme moći krenuti u protunapad. Na zapadu su se povlačili i Britanci i francuska Peta armija, ali su ovi potonji, koji su bili s desna, odstupili znatno dalje prema jugu od Britanaca. Do sumraka 24. kolovoza Britanci su se povukli iza Malplaqueta, poprišta Marlboroughove najskuplje pobjede iz 1709. godine, do crte južno od Bavaya. Nije to uopće bio lagan manevar, jer se zbog odgađanja donošenja odluke o povlačenju nisu mogli kretati dovoljno brzo kako bi prekinuli svaki dodir s Nijemcima. Posebice se II. korpus tijekom cijelog povlačenja morao boriti, jer su von Kluckovi ljudi shvatili kako ima izgleda Britance taktički nadigrati. Tako se dogodio čitav niz akcija u zalaznici, medu kojima i neki skupi i beskorisni konjički napadi koji su se u napredno obrađenom poljoprivrednom području prekrivenom ogradama i jarcima posve izjalovili. 1. češajrska regimenta borila se cijeli dan blizu Audregniesa, između Monsa i Valenciennesa, prije nego ju je nedostatak streljiva i gotovo potpuno okruženje napokon prinudilo na predaju. Prestrašene ali neporažene, ostale su se britanske snage držale zajedno i bile spremne sljedećeg dana nastaviti prodor na jug, prema St. Quentinu. Da bi u tome uspjele trebalo je zaobići Mormalske šume, uz čiju je sjeverozapadnu stranu vodila rimska cesta iz Bavaya do Le Cateaua, a s istoka se nalazili rijeka Sambre od Maubeugea do Landreciesa i kanal
- 15 -
Sambre-Oise. Nijemci su bili za petama i sljedeće je večeri Haigov I. korpus naletio na njihovu izvidnicu u blizini Landreciesa. Za razliku od Britanaca, Nijemci šumu nisu smatrali preprekom za prolaz svoje vojske. Peta je divizija stoga ušla u šumu i spremala se tu provesti noć, dok je 27. regimenta planirala svoje vojnike smjestiti kod građana Landreciesa. Bili su obaviješteni o bijegu Britanaca na jugozapad. Na prilazu tog malog gradića, gdje cesta vodi na sjever do Le Quesnoya, Nijemci su, pretvarajući se da su Francuzi, uspjeli nakratko prevarili predstražu postrojbe 1. koldstrimske straže. Ali izvidnica je pobijena, a u gradu je Haig sa svojim stožerom poduzeo mjere osiguranja grada od napada. Bilo je mračno. Nitko nije znao što se zbiva i bojali su se da biih brzo napredovanje moglo odsjeći od ostalih trupa. Haig je poslao poruku u francuski štab, tražeći od njih pomoć. Smith-Dorrienu u Le Cateau je postavljen upit što on može učiniti, ali je on odgovorio kako te noći ne može pokrenuti svoje postrojbe, jer su mu ljudi bili iscrpljeni, kao i većina britanskih snaga. U dva tjedna koliko su bili u Francuskoj, marširali su do Belgije, borili se, a sada se, još uvijek uz borbu, opet moraju vratiti na jug. Na svu sreću, međusobnim su susretima Nijemci bili jednako tako zatečeni kao i Britanci, a i oni su bili umorni. Promarširali su kroz cijelu Belgiju da bi došli dovde. BITKA KOD LE CATEAUA Upute koje su Francuzi dali SmithDorrienu bile su jasne; on se sljedećeg dana, 26. Kolovoza, mora još jednom povući. Jednako tako je bilo jasno s kojim se problemom Smith-Dorrien suočio pri izvršavanju te zapovijedi. Lanac brda kod Solesmesa, sjeverno od Le Cateaua, kojeg je napustila britanska 4. divizija, sad su zauzeli Nijemci. Prema tome, Allenbyeva konjica nije mogla pokrivati povlačenje Drugog korpusa. Čak je prijetila i opasnost da bi tijekom povlačenja moglo doći do opkoljavanja sa strane njemačke Prve armije, koja se sve više primicala. Smith-Dorrienu nije preostalo ništa drugo nego ostati na tom brdu južno od Le Cateaua, uz cestu za Cambrai i boriti se. Svoju 5. diviziju postavio je južno od Le Cateaua i razvio je prema Troisvillesu sa zapada i istočno prema dolini rijeke Selle, 3. diviziju lijevo od njih sve do Caudrya i 4. diviziju, tek pristiglu iz Engleske, još dalje, južno od Beauvois-enCambresisa, na pola puta za Cambrai. Rano ujutro njemačke su postrojbe ulazeći u Le Cateau naletjele na ljude iz 1. regimente devonsko-cornwallskog lakog pješaštva i 1. istočnosurreyske regimente, koje još nisu uspjele zauzeti položaje na brdu iza grada u koji su pohitale nakon kratkog ali žustrog okršaja. Zatekle su se na posve otvorenom prostoru žitnih polja sa stogovima požnjevene slame razbacanim po blagim brežuljcima. Bez ikakvih prirodnih zaklona, jedva su uspjeli nekako iskopati nekoliko rovova prije nego su Nijemci počeli s bombardiranjem. Topništvo se nalazilo odmah bilo iza prve crte fronte koju je držalo pješaštvo i odmah ispred crte koju je postavila pričuva, dakle s doista dobrom podrškom. Na krajnjem lijevom krilu 4. divizija je bila napadnuta i morala se povući s tog položaja kako bi se suprotstavila njemačkim nastojanjima da joj priđu s boka, ali su se ipak najteže borbe vodile na desnoj strani, iznad rijeke Selle. Njemačka 5. divizija, osvježena svojim kratkim boravkom u šumi, zauzela je dolinu rijeke Selle i visoravan istočno od nje i tako razotkrila krilo britanske 5. divizije na prijevoju prema zapadu. U međuvremenu njemačko topništvo nije prestajalo tući položaje II. korpusa. Glavni je teret pao na 2. regimentu kraljeva yorkshireskog lakog pješaštva (KOYLI) i 2, suffolšku regimentu. On nisu uspjele dobiti potporu 2. manchesterske regimente, 2. argyllske regimente i škotske Regimente sutherlandskih gorštaka. Britansko se topništvo obranilo od njemačkog pješaštva, ali je protubaražna vatra pogodila i britansko pješaštvo kao i topnike. Napredovanje Nijemaca s desnog boka prinudilo je topništvo da svoje topove okrene pod pravim kutom u odnosu na
- 16 -
početnu crtu vatre kao da, kasnije je primijetio jedan časnik, stvara otvoreni kvadrat u maniri Wellingtonove vojske. Oko podneva generalbojniku Sir Charlesu Fergussonu, zapovjedniku 5. Divizije, postalo je jasno da više ne mogu držati taj položaj. Smith-Dorrien se složio i zatražio promišljeno i uredno povlačenje iz tog bjesomučnog okršaja na prijevoju. Fergusson je zapovijed primio u 14.00 sati, a do isturenih jedinica je ona stigla do 15.00 sati. Ali, bilo je i takvih koji je nikad nisu primili. Pripadnici KOYLI-a i suffolške regimente su se borili do samog kraja. Britanci su očajnički pokušali spasiti topove, pa su tako natporučnik Douglas Reynolds i vozači Fred Luke i Job Drain iz 37. bitnice haubica za to odlikovani s Viktorijinim križevima. Toga je dana izgubljeno trideset osam topova i ubijeno, ranjeno ili zarobljeno 7.812 ljudi. Djelomično je do tih gubitaka došlo i zbog izostanka potpore koju je trebao pružiti francuski Konjički korpus generala Sordeta a koja je, po uvjerenju Britanaca, tjedan dana prije bila uskraćena. Njegovi su ljudi skupa s rezervistima francuske teritorijalne divizije pored Cambraia blokirali njemački pokušaj okruženja s lijevog boka. Kad je pala noć neke su se izolirane jedinice našle u nedoumici što im je činiti. Nisu stizale nikakve zapovijedi, jer su njihovi nosioci stradali ili bili zarobljeni. Probijali su se na jug ili zapad što su bolje mogli, ulazeći u manje okršaje s njemačkim jedinicama koje su pored njih prolazile, pokušavajući se priključiti II. korpusu. Neki su čak došli do obala La Manchea, drugi su se uspjeli pripojiti svojim drugovima. Dvojica su se morali skriti u Bertry, selo u kojem je nekad bio stožer SmifhDorriena. Jednog su kasnije otkrili i ubili, a drugi je preživio rat i njegovim su spasiocima odali dužno poštovanje. Iscrpljene su postrojbe cijelu noć posrtale prema St.Quentinu. Dok su borbe kod Le Cateaua dostizale svoj vrhunac, u St. Quentinu j e u tijeku bio sastanak. General Joffre se tu nakratko zaustavio na svojim stalnim obilascima, kako bi se našao sa svojim zapovjednicima i pružio im riječi ohrabrenja. Medu prisutnima na tom sastanku najvažniji su bili feldmaršal Sir John French sa svojim zamjenikom, stožernim generalom Sir Henrv Wilsonom, te general Charles Lanrezac. Joffre je tražio najsvježije informacije o situaciji, o čemu ga je izvijestio Wilson. Lanrezac je stigao odmah nakon toga i također podnio svoje izvješće, koje je zaključio primjedbom da on nije mogao, sukladno Joffreovoj općoj zapovijedi broj 2, ostaviti svoje lijevo krilo u St.Quentinu jer su Britanci već bili krenuli. Tada se oglasio French, izjavivši je bio izložen velikoj opasnosti jer francuska Peta armija nije mogla ustrajati niti protiv brojčano slabijeg neprijatelja. Wilson je ovo preveo Lanrezacu, jer je Sir John govorio samo engleski, i pomalo ublažio njegove riječi, iako Lanrezac nije imao nikakvih iluzija u pogledu Frenchovog stava. Joffre je ostao smiren i nije ništa komentirao, nego je pregledao sve odredbe Općih uputa. Određeno je da će francuska Četvrta i Peta armija i BEF, zajedno s teritorijalnim jedinicama generala d'Amade, na krajnjoj ljevici stvoriti obrambenu crtu na rijekama Sommi i Oisi, dok se Šesta francuska armija tek formirala kod Amiensa. French je tvrdio da nije znao za Upute, a Wilson je morao priznati da su Upute stigle tijekom noći i da ih ni on nije dospio proučiti. Sastanak je priveden kraju u lošem raspoloženju, bez nekih zaključaka i bez važnijih dogovora. Lanrezac je odbio ručak. Joffre se zadržao, vjerojatno da smiri Frencha. U svakom slučaju se u zapovijedima koje je izdao tijekom sljedećih nekoliko dana, mogla vidjeti njegova zabrinutost i želja da pomogne BEF-u. Povlačenje se nastavilo. U Etreuxu na kanalu Sambre-Oise, južno od Landreciesa, na mjesnom se groblju nalazi ploča na kojoj piše: DRUGI BATALJUN KRALJEVSKE MUNSTERSKE MUŠKETIRSKE PUKOVNIJE ETREUX 27. KOLOVOZA 1914. Cijela će akcija biti zapamćena kao klasičan primjer funkcionalnog djelovanja zalaznice. Taj bataljun nije samo izdržao napad jakih neprijateljskih snaga na svom početnom položaju i tako osigurao nesmetano povlačenje svoje divizije, nego je tijekom povlačenja privukao na sebe napad brojčano nadmoćnog neprijatelja. Konačno je bio odsječen kod Etreuxa od pet do
- 17 -
šest puta brojnijeg neprijatelja, ali je nekoliko sati i dalje pružao snažan otpor, a regimenta se konačno predala tek kad joj je praktički ponestalo streljiva i samo mali broj ljudi ostao neozlijeđen. Nijemci su srdačno čestitali preživjelima na borbi koju su vodili. Nema nikakvih izgleda da nešto drugo ugrozi primat spomeniku blizu Etreuxa - svakako ništa što ne bi zauzelo tek drugo mjesto iza Munsteraca. Joffre možda nije puno govorio na sastanku u St. Quentinu, ali je zato stupio u akciju. Tako je 23. kolovoza njemačkom desnom krilu suprotstavio sedamnaest i po divizija. Za prijevoz snaga s istoka na zapad je koristio željeznicu, upošljavajući trideset i dva vlaka dnevno za prijevoz dvadeset pješadijskih divizija i tri konjičke divizije s fronte Alzas-Lorene do središta i na lijevo krilo. General Michel Maunoury je sa svojom vojskom iz Lorene došao formirati novu Šestu armiju s devet pješačkih i dvije konjičke divizije. Sve se to postiglo do 6. rujna. U međuvremenu je njemačka vojska širila bojišnicu kao i pravce opskrbe i komunikacije, cijelo vrijeme podnoseći gubitke zbog loše i skupe taktike napada. Osim toga su Nijemci bili suočeni s odlučnim napredovanjem Rusa u istočnoj Pruskoj, pa su dva korpusa koja su opsjedala Namur nakon ostvarenja svojeg cilja poslana na Istočnu frontu. Još je više postrojbi bilo zauzeto opsadom Maubeugea i Antwerpena. Do 6. rujna Francuzi su se pregrupirali i imali četrdeset i jednu diviziju na zapadu nasuprot samo dvadeset pet divizija vidno oslabljenje njemačke vojske. Nije trebalo proteći puno vremena da se ova razlika pokaže u događajima koji su slijedili. BITKA KOD GUISEA Da bi omogućio nastupanje ovakvih promjena, Joffre je morao analizirati sva daljnja napredovanja von Bülowa i von Klucka, tako da je dan poslije onog neugodnog sastanka u St. Quentinu zapovjedio Lanrezacu da krene u protunapad - na zapad, protiv Druge armije von Bülowa, koja je sada nadirala sve više na jugozapad, a ne na jug kako se očekivalo. Ta zapovijed nije odmah prihvaćena i izvršena je tek 28. Kolovoza, kad se Joffre osobno susreo sa svojim podređenima i ponovno je izdao, sada ne samo usmenim nego i pismenim putem. U međuvremenu su se Britanci brzo povlačili s Lanrezacovog lijevog boka. Napad je zahtijevao masovnu pregrupaciju na fronti Pete armije jer je postojala opasnost razotkrivanja jednog od bokova sa sjeverne strane. Lanrezac je bio ohrabren saznanjem da je Haig spreman pružiti pomoć, a razbjesnio se kad je French povukao ponudu svoga podređenog. Maglovitog jutra 29. kolovoza, na rijeci Oise, na mjestu gdje ona protječe od istoka na zapad kroz Guise, X. i III. korpusi Pete armije bili su postavljeni prema sjeveru a s njihove lijeve strane, na mjestu gdje rijeka skreće jugozapadno i spaja se s kanalom koji dolazi iz Sambre, XVIII. je korpus bio spreman napasti zapadni bok. I. korpus pod zapovjedništvom generala houisa Francheta d'Espereya bio je u pričuvi. Njemačka garda i X. korpus bili su iznenađeni kad su naišli na otpor na Oisi kod Guisea, a1i su pri kraju dana ipak nekako uspjeli skromno napredovati. Francuski napad na zapadu nije daleko dospio. Situacija je izgledala prilično bezizlazno ali onda je Franchet d'Esperey pokrenuo I. korpus na sjeveru, ponovo okupivši X. i III. korpus, i tako odbio Nijemce. Joffreu su najveću poteškoću predstavljali BEF-ovci. Kitchener je bio zapovjedio Sir John Frenchu da svede žrtve na minimum i bude spreman potpuno se povući ako se pokaže mogućnost da bi Francuzi mogli biti poraženi, jer BEF nije bio izravno pod francuskim zapovjedništvom, iako je s njima surađivao. Sir John je bio duboko potresen onim čemu je dotad svjedočio, posve opravdano jer Lanrezac nije s njim komunicirao niti mu pružao podršku ni kod Monsa, a niti kasnije. Da bi problem bio još veći, došlo je do lomova unutar samog BEF-a. Smith-Dorrien je bio prisiljen Frencha protiv svoje volje postaviti za zapovjednika II. korpusa, a Haig je svojeg zapovjednika smatrao nedoraslim tom poslu.
- 18 -
Frenchov je šef stožera Murray doživio slom zbog velikog napora. Čak ni osobna Joffreova intervencija nije uspjela djelovati na Sir Johna koji je tražio deset dana odmora za svoje postrojbe kako bi se ponovo pribrale; činilo se kao da su Britanci bili spremni potpuno se povući. U Parizu je sve više rastao strah od očigledno nesmiljenog približavanja Nijemaca. Vojnog je guvernera Pariza generala Victora Michela zamijenio veteran, osvajač Madagaskara, general Joseph Gallieni, koji je poduzeo snažnu akciju jačanja obrane glavnog grada. U noći 29. kolovoza Joffre je izdao zapovijedi za dizanje u zrak mostova na rijekama Oise i Somme, ali se pokazao malodušnim kad se radilo o obrani Pariza, istaknuvši kako je njegova ikonografska važnost obično pretjerivanje, baš kao što će kasnije smireno razmišljati o mogućem gubitku Verduna. Njega je od obrane bilo čega više zanimao konačan poraz neprijatelja. I Nijemci su imali sve više problema. Tako su 24. kolovoza izvršili snažan napad prema Grand Couronneu i Nancyju, izravno u stupicu osmišljenu planom generala Sere de Rivieresa iz 1875. Godine, ostavivši prazninu između Toula i Epinala. Nakon četiri dana taj je napad izgubio svoju početnu žustrinu i Nijemci su počeli pomalo uzmicati, a solidnoj obrani pripomogla je i kiša. U središtu su Treća, Četvrta i Peta armija dobile zapovijed za pokret na jugozapad od rijeke Meuse. Planski ciljevi su izgubili jasnoću i nije bilo razvidno pokušava li Moltke izvesti potpuno opkoljavanje sa zapada, opkoljavanje i s istoka i sa zapada ili opće napredovanje na širokoj fronti. Privremeni neuspjeh što ga je von Bülow pretrpio kod Guisea doveo je do toga da su von Klucku rekli da se približi, skrene prema unutra i napusti svoje jugozapadne položaje, dospije do srednjeg toka rijeke Somme i tako ugrozi Lanrezacovu lijevu stranu. Problem s Britancima dospio je čak i do britanskog Kabineta. Na molbu francuske vlade, Kitchener je l. rujna odjeven u svoju feldmaršalsku odoru došao u Francusku posjetiti Sir John Frencha. Deprimiran i kolebljiv zapovjednik obaviješten je da njegova vlada od njega zahtijeva pružanje potpune podrške njegovim francuskim saveznicima. Dva dana kasnije Joffre je ublažio neugodnu situaciju time što je na mjesto Lanrezaca postavio Francheta d'Espereya. Postrojbe iscrpljene naporima nastavile su marširati, saveznici su se povlačili, a Nijemci im bili za petama. Ljudi su se rušili iscrpljeni od vrućine, jer je sunce na savršenom ljetnom nebu žestoko peklo. Britanski su konjanici vodili svoje iscrpljene konje još uvijek prema jugu, a jednoličnost i nevoljnost tog pohoda prekinuo bi tek pokoji povremeni okršaj u zalaznici. Njemačka 4. konjička divizija je pokrivajući desno krilo IV. pričuvnom korpusu l. rujna kod Nerya, južno od šume Compiegne, rano ujutro, prije nego je sunce uspjelo raspršiti jutarnju izmaglicu, naletjela u blizini mjesne crkve na britansku 1. konjičku brigadu. Tu se nalazilo i Kraljevsko konjičko topništvo i L bitnica je otvorila vatru. Njemački su topovi odgovorili na paljbu i u borbi koja se zapodjenula Britanci su za samo nekoliko minuta izgubili pedeset četiri čovjeka. Natporučnik E. Bradbury, iako smrtno ranjen, zapovjedio je da se vatrom pruži podrška topu kojeg su opsluživali časnički namjesnik G. Dorrell i narednik D. Nelson dok su ih vozač Osborne i topnik H. Derbyshire opskrbljivali streljivom. Druga su dva topa izgubljena. Britanska je konjica sjašila i otvorila vatru iz pušaka. Topnici su uzvraćali vatrom cijelo jutro, dok ih nisu zamijenili strijelci 1, middlesexske regimente i l. regimente škotskih strijelaca, koji ne samo što su otjerali njihove napadače, nego su i povratili izgubljene topove i zarobili još osam njemačkih poljskih topova. Britanci su se povukli kad je u pomoć svojima stiglo njemačko pješaštvo. Tom su prigodom trojica Britanaca odlikovana Viktorijinim križem, uključujući i preminulog natporučnika Bradburya. Istoga je dana britanski I. korpus poveo akciju u šumi Retz blizu Villers-Cotteretsa. U toj su se akciji dva voda grenadira, našavši se okruženi kod Rond Pointa de la Reine, doslovno borili do posljednjeg čovjeka.
- 19 -
Joffre je neprestano bio pod velikim pritiskom. 1. rujna je izdao Opću uputu broj 4., kojom je pojasnio promjenu osovine napredovanja von Kluckove armije i odredio položaje južno od Sene na koje će se možda trebati povući. Također je dao naslutiti da bi mobilne trupe pariškog garnizona mogle igrati važnu ulogu u sljedećoj akciji. U svojem brzojavu poslanom francuskom ministru rata spomenuo je da su Britanci pozvani da sudjeluju, ali da im on to nije mogao zapovjediti. I baš je toga dana Kitchener jasno dao do znanja Sir Johnu Frenchu koja je njegova dužnost. Veza s postrojbama koje je Moltke nadzirao postajala je sve slabija. Signal kojeg je von Kluck poslao radijem 31. kolovoza u 21.00 sat nije stigao do njegovog nadređenog sve do 2. rujna rano ujutro, a prenosio se s jednog radija na drugi i konačno stigao do obavještajnog stožera u Metzu u kasnim satima 1. rujna, a onda je opet prenesen do Luksemburga. Zapovijedi koje je von Moltke tom prigodom poslao stigle su do von Klucka u Compiegne sljedećeg dana i obvezujući ga da nastavi jugoistočno. Desno krilo Prve armije još uvijek je bilo na cestama za Pariz. Njezine su postrojbe ušle u Senlis, neke zaobilazno po gradskim bedemima, a sretnici koji su možda usput pronašli neko piće, marširajući ravno kroz središte mjesta. Skupina francuskih pozadinaca otvorila je vatru na skupinu Nijemaca koji su sjedili u kavani i ispijali piće. Vlasnik kavane odmah je izguran van i ubijen. Nijemci su daljnju akciju francuskih vojnika spriječili uzimanjem civila u živi štit i postavivši ih preda se. Nijemci su nastavili napredovati, ali kad su došli blizu Pariza neočekivano je stigla zapovijed da krenu na istok prema Meauxu na rijeci Marni. Neki su Nijemci u napredovanju pokazali i pretjerani entuzijazam. Neki besprijekorno odjeven konjanički časnik stigao je u La Fere u automobilu s vozačem i ušao u poštu kako bi poslao neke razglednice kući. Na izlasku iz pošte uhitili su ga pripadnici teritorijalnih postrojbi koje je njegova pojava toliko zapanjila da nisu dospjeli odmah primjereno reagirati. Kasnije 2. rujna Joffre je dodao još jednu zapovijed onima iz prethodnog dana. Posebno je zamolio Britance da, ako dođe do povlačenja, drže položaje na bojišnici između Meluna, sjeverno od šume Fontainbleau, do Juvisya na sjeverozapad uz Senu, mjesta u blizini današnjeg aerodroma Orly. Smekšan svojim uključivanjem u obavještajnu mrežu, French je tu zapovijed rado prihvatio. Sada su se stvari pomalo razbistrile. Šesta armija je štitila Pariz sa sjeveroistoka, a BEF je bio s njome u vezi na jugoistoku. Slijedila je jedna praznina na dnu apstraktnog slova V pred crtom razvoja Pete armije, koja se pružala na sjeveroistok i tamo doticala s novo formiranom Devetom armijom pod zapovjedništvom generala Ferdinanda Focha. Njima se zdesna nalazila Četvrta armija pod zapovjedništvom Langle de Caryja. Našavši se 3. Rujna sjeverno od njih, von Moltke je bio uvjeren kako su njegove armije odlično razmještene. Prva njemačka armija pokrivala je područje sjeveroistočno od Pariza, a Druga je armija, pod zapovjedništvom von Bülowa, bila na Marni. Ali već sljedećeg dana je shvatio da je u zabludi. Južno od rijeke Marne von Kluck je zauzeo središte V crte saveznika, a Druga armija se nalazila na dan hoda sjevernije od njega: trideset njemačkih divizija bi lo je u nestabilnoj formaciji. Bili su suočeni sa stalno rastućom snagom saveznika. BEF je dobio pojačanje od četiri svježe brigade iz Engleske. I Francuzi su svakodnevno dobivali pojačanje. Saveznici su sada nasuprot Marni imali trideset šest divizija. Zahvaljujući Joffreovoj smirenosti i strpljenju, jednako kao i izdržljivosti trupa, dugo se povlačenje bližilo kraju.
- 20 -
3.PRVA BITKA NA MARNI RUJAN 1914. IAKO NAM SE, gledano iz današnje perspektive, čini da su položaji saveznika i njihovih njemačkih protivnika u prvim danima rujna bili sasvim jasni, ne može se zaboraviti da je nedostatak informacija vrlo često znao izazvati pravu zbrku. Tradicionalan je zadatak konjice u ratu bio sakupljati informacije, špijunirati teren i obavještavati svoje generale o tome. Dok je pješaštvo još uvijek marširalo, a opskrbu još uvijek vukli konji, sada su tu bile i željeznice koje su prenosile ogromnu masu ljudi do mjesta sasvim blizu neprijatelju, pa su se tako svježe i odmorne trupe mogle brzo kretati. Čitav se tijek rata ubrzavao. Došlo je do promjena i u promatranju. Sada su avioni došli na svoje. Umjesto da budu igračke u rukama bogataša i pružaju im ekscentričnu zabavu, postali su sredstvo za dobivanje pouzdanih i detaljnih podataka o kretanjima i snazi protivnika. Izviđanje terena iz zraka još se nije bilo razvilo u preciznu znanost, pa je u stožer stizalo mnogo pogrešnih podataka, ali general Joffre osobno je čestitao BEF-u na vrijednim informacijama njegovih obavještajaca iz Kraljevskog zračnog korpusa. Čak i kad bi dobile neku informaciju, armije su je mogle dalje distribuirati. I Nijemci i saveznici imali su iste poteškoće s radio vezama. Osim toga, Joffre se oprezno služio telefonom djelomično zbog toga što se linija mogla prisluškivati, a djelomično i zato jer su se takve poruke mogle krivo interpretirati. Zato je on više volio pisanu poruku koja se mogla nekoliko puta iščitati i tako osigurati da akcija koju treba poduzeti odgovara izdanoj zapovijedi. Te su se pisane zapovijedi morale isporučiti generalima armija razbacanih po Francuskoj, a najbrži se automobili često nisu mogli kretali brže od strojnog koraka postrojbi na zakrčenim cestama. Ako uzmemo u obzir sve te čimbenike, iznenađujuće je koliko je mnogo točnih informacija uopće primljeno i suvislih zapovijedi izdano u tako kratkom vremenu. Nijemci nisu ojačavali svoje desno krilo kako je to Schlieffen bio zamislio. Bojali su da njihove linije komunikacije kroz Belgiju nisu dovoljno sigurne, pa su tamo poslali ljude s alzaškog fronta, a Prva armija uopće nije dobila odmor. Posrtala je naprijed, zajedno s transportom opskrbe, u kolonama koje su se stalno produljivale, dok joj umor nije otupio učinkovitost ugroženu k tome i izostankom pravog uvida u cijelu situaciju. Von Moltke je imao potpuno pogrješnu percepciju o cijeloj situaciji. Bio je svjestan da će Prva armija pod zapovjedništvom von Klucka, koja mu se nalazila na desnom krilu, biti ugrožena nastavi li prodirati prema jugoistoku, pa joj je 4. rujna izdao zapovijed da se okrene na zapad kako bi izbjegla napad francuske Šeste armije i pariških postrojbi. Nakon toga Nijemci bi se morali usredotočiti na istok obuhvatnim manevrom koji je uključivao napade Četvrte i Pete armije iz Argonna i Ardennesa prema jugoistoku i Šeste i Sedme armije kroz Alzas-Lorenu prema jugozapadu. Ukratko, spremao se napad na jedan od najjačih i najteže branjivih dijelova francuske fronte. PITANJE ODLUKE Ali ni razmišljanja saveznika nisu bila niti malo jasnija ili bolje koordinirana od razmišljanja njihovih protivnika. Sir John French još nije bio odlučan hoće li uključiti BEF u borbu zajedno s Francuzima i o tome se dosta raspravljalo, ali na više lokacija istodobno. U stožeru francuske Pete armije u mjestu Bray na Seni, u nazočnosti poručnika Spearsa, generala Francheta d'Espereya, generala Henrya Wilsona i pukovnika Macdonogha, razmatralo se što se može učiniti povodom brzojava kojeg su primili od Joffrea 4. rujna u 12.45 sati, a u kojem
- 21 -
im on predlaže da "bi moglo biti povoljno sutra ili prekosutra povesti bitku sjedinjenim snagama Pete armije, britanske vojske i mobilnih postrojbi iz Pariza..." Nalazili su se u vjenčaonici gradske vijećnice i, prije nego je razgovor započeo, Macdonogh je izvršio pažljivi pregled tog prostora, čak podižući stolnjake i zavirujući ispod stolova kako bi se uvjerio da su potpuno sami. Zatim je u kratkim crtama izložio situaciju onako kako je on vidio, a d'Esprey je potvrdio da se i on s time slaže. Nakon toga su smislili plan kako će Šesta armija udariti na zapadno krilo njemačke Prve armije, francuska će ih Peta armija napasti s jugoistoka, a BEF će povezati te dvije armije ulaskom u bitku iz pravca jugozapada. Wilson je na sebe preuzeo obvezu preporučivanja tog plana Sir Johnu Frenchu. U 16.50 sati zapovjednik Maurin je Joffreu odnio poruku u kojoj su bile iznesene sve pojedinosti akcije. U međuvremenu se general Gallieni u Melunu sastao sa Sir Archibaldom Murrayem, nakon što je primio Joffreov brzojav u kojem ovaj predlaže napredovanje Šesta armija na položaj južno od rijeke Marne kod Langnya, blizu Pariza. Da bi se to moglo izvesti Britanci su morali krenuti prema jugu i načiniti mjesta Francuzima. Rezultat je njihovih razgovora bio plan po kojem će postrojbe Šeste armije stići na sjevernu obalu rijeke Marne između Langnya i Meauxa do 5. rujna uvečer i preći rijeku sljedećeg dana. Tu bi se našli s Britancima koji su se već bili povukli jugoistočno i svojim desnim krilom zavili udesno kako bi svoje položaje okrenuli u pravcu kazaljki na satu i usmjerili ih na istok. Tako bi sada obje armije bile razvijene u pravcu sjever-jug. Ali nisu uzeli u obzir što će učiniti Peta armija. Kad se Sir John u 19.00 sati vratio u Melun, već je bilo zapovjeđeno da se ovaj plan provede i on je dao svoj pristanak. Po svojem povratku general Wilson je otkrio da je plan kojeg je dogovorio s Franchetom d'Espereyom propao, a osim toga, kako je Spears kasnije zaključio, Wilsonu i tako nije bilo jasno što je zapravo bilo dogovoreno. Opreza radi, Sir John je poslao Joffreu poruku u kojoj mu javlja kako je, imajući u vidu stalne promjene situacije, htio dobiti na vremenu i bolje prostudirati okolnosti, pa je stoga odugovlačio s odlukom o povlačenju. Dok je Joffre bio na večeri u Bar-sur-Aube primio je poruku Francheta d'Espereya iz Maurina da su Britanci voljni krenuti u ofenzivu. Kasnije je razgovarao i s Gallienijem preko telefona. Sadržaj tog razgovora nije zabilježen, ali se o njemu izvješćivalo u nekoliko različitih verzija. Ipak je jasno da je Joffre bio odlučio prihvatiti plan Pete armije, a ne Gallienijev. Zapovijedi Šeste armije su izmijenjene kako bi ona ostala sjeverno od Marne. Kad je glasnik s konferencije u Melunu stigao u Bar-sur-Aube s rezultatima razgovora između Gallienija i Murraya, Joffreu je konačno postalo jasno koliko u planovima ima oprečnosti, pa je poslao brzojav Britancima kojim im javlja da je usvojen plan Francheta d'Espereya. Sir John French je taj brzojav dobio tek 5. rujna u 7.00 sati, baš dok se Šesta armija generala Maunourya postrojavala na crti sjever-jug za pokret prema rijeci Ourcq koja utiče u Marnu istočno od Meauxa, a u isto se vrijeme britanska armija odmicala u posve krivom smjeru. Njemačka se Prva armija bila pobrinula za zaštitu svojeg desnog krila, vojnici IV. pričuvnog korpusa pod zapovjedništvom generala Hansa von Gronaua. Zapovijed izdana 4. rujna, kojom se zahtjeva opsežnije pregrupiranje trupa u pokretu, nije stigla do von Klucka sve do jutra sljedećeg dana, kad su postrojbe Prve armije već odmicale na jugoistok, ostavljajući Pariz sa svoje desne strane. Na taj je način ona praznina između Prve i Druge armije produbila, još više ističući problem kojeg je njegov šef stalno pokušavao razriješiti. Tog je poslijepodneva potpukovnik Richard Hentsch, vođa von Moltkeove obavještajne službe, stigao u von Kluckov stožer da bi objasnio kakve opasnosti očekuju Prvu armiju. Nijemci nisu bili svjesni prave opasnosti jer su smatrali da je BEF poražen, a novo formiranu francusku Šestu armiju dosad se držalo samo neznatnim problemom. Von Klucku je zapovjeđeno da tijekom nekoliko sljedećih dana premjesti svoje snage na sjeverozapad. Njegovi su ga izvidači izvijestili o kretanju francuskih trupa od zapada prema istoku i njihovoj očiglednoj namjeri napada na
- 22 -
izloženo krilo Prve armije, ali on ni tu informaciju nije dovoljno ozbiljno shvatio. Na svu sreću za von Klucka i njegovu armiju, general von Gronau se našao prvi na udaru jer su francuske 55. i 56. pričuvna divizija i Marokanska brigada bile stupile u akciju dan ranije nego je bilo planirano. Joffreu je bilo jasno da se saveznicima pružila veličanstvena prilika za odbijanje njemačkog napada. Njegova je Šesta armija sad već prodirala prema rijeci Ourcq, Peta je armija bila spremna napasti prema sjeveru, a na desnom je krilu Fochova Deveta armija osiguravala položaj južno od močvare St. Gond, sjeveroistočno od Sezannea, odakle rijeka Grand Morin protječe zapadno do Marne. Njegove su vojske držala Alzas-Lorenu. Jedini je sumnjivi element bio BEF. Iako je u 9.15 sati primio telefonski poziv kojim se potvrđuje da će Britanci sada postupiti po zapovijedima od 4. rujna, Joffrea je zabrinuo dojam da se njime izražavala i nesigurnost oko položajima koje će oni moći zauzeti obzirom na povlačenje iz prethodne večeri. Poslavši prethodno poruku, odlučan francuski general je krenuo u posjet Sir Johnu. U emocionalnom susretu zamolio je britanskog zapovjednika da pruži podršku svojim saveznicima, a Sir John je obećao da će BEF učiniti sve što bude mogao. Spears je poslan da ponovno uspostavi zapovjednu vezu s Petom armijom, ali je on na svoje žaljenje utvrdio da je lažni izvještaj o britanskoj odlučnosti za povlačenje, razbjesnio Francheta d'Espereya. Činilo se gotovo nemogućim popraviti nastalu štetu, ali mir je vremenom ipak vraćen. Sad je sve bilo spremno za napad od 6. rujna, premda su zamršena diplomacija i pogrješke u komunikaciji zamalo potpuno ugrozile ovaj smion pothvat. BITKA JE ZAPOČELA Poslijepodne 5. rujna za francusku je Šestu armiju bilo vrlo uzbudljivo. Dok su se Marokanska divizija i 276. pričuvni bataljun kretali naprijed prema Penchardu i Monthyonu, sjeverozapadno od Meauxa, došli su pod neprijateljsku vatru. Marokanski su chasseurs (lovci, lagana pješadija) krenuli u napad sa spremnim bajunetama, spremni čak i glave otkidati, a 276. bataljun im je bio slijeva, na prilazima Villeroya. S povišenog je terena sprijeda na njih je usmjerena njemačka topovska vatra. Pogodena je prikolica topovskih kola sa streljivom prateće bitnice topova kalibra 75 mm, a eksplozija koja je uslijedila visoko je u zrak razbacala njezine topnike. Francuski topovi kalibra 75 mm brzo su stupili u akciju, a pješaštvo preko ječmenih polja krenulo prema Monthyonu. U tom jurišu preko strništa plavi su se kaputići i crvene hlače vojnika iz 19. satnije isticali poput zvijezda-vodilja. Na žarkom suncu njemački su strojničari imali vrlo malo problema u pronalaženju svojih ciljeva. Zatim su napadači gazeći kroz nepokošeno žito uletjeli u polje zasađeno ciklom. Natporučnik Guerin se srušio smrtno pogođen. Sjurili su se niz padinu i pronašli zaklon s kojega su mogli uzvratiti vatrom. Poručnici su stajali, gledajući kroz svoje dalekozore i izvikujući zapovijedi. Naročito se isticao poručnik de la Cornilliere, sa svojim bijelim rukavicama. I bio je sljedeći koji je pao pokošen. Poručnik Charles Peguy bio je manje razmetljiv u odijevanju ali je stajao prkosno uspravno, usprkos molbi njegovih ljudi da legne dolje. "Nastavite s paljbom!" bile su njegove posljednje riječi. Nakon nekoliko trenutaka i on je pao, a Francuska je izgubila pjesnika i uglednog mislioca. Bila je to prava ekshibicija hrabrosti i ludosti, onakve vrste od kakve su Britance odgovarali još u burskom ratu: veličanstven čin kojeg se moglo vidjeti i narednih dana, ali nipošto prikladan modernom ratovanju. Samo godinu dana prije smrti u poljima bremenitim od bogata uroda Peguy je napisao: "Blaženi oni koji su poginuli u pravednom ratu. Blaženo žito koje je zrelo i žito koje je vezano u snopove". Kao reakcija na borbe koje su se vodile na prilazima rijeci Oureq, Nijemci su ojačali to krilo. Do 6. rujna ujutro Von Kluck je najprije pomaknuo II. korpus s juga Marne na položaj zapadno od Ourcqa i na sjever od IV. pričuvnog korpusa, a IV., III. i 1X. korpus su pomaknuti
- 23 -
tijekom sljedeća tri dana. Snaga Prve armije umanjena je na jugu da bi se pojačali bokovi, ali je zato nasrtaj na Maunouryjevu Šestu armiju bio skoro neobranjiv. Njemačko teško topništvo bilo je smješteno dosta iza von Kluckovih prvih crta, izvan dometa francuskih brzih poljskih topova. Francuzi su se teškom mukom probijali naprijed pod paljbom granata kalibra 105 mm. Peguyevi su preživjeli drugovi prešli cestu sjeverno od Meauxat Marcillya na maloj rijeci Therouanne. S njihove južne strane Zuavi su napali Chambry. Posljednji u nizu napada pokrenut je u 20.00 sati. Borbe su tog dana rezL~ltirale skromnim napredovanjem Francuza, ali je mnogo važnija činjenica da je von Kluckovo pojačavanje zapadnog krila bilo nedovoljno da natjera Francuze na uzmak. Trebalo je na sjever pozvati još neki korpus na sjever. Na istoku, ispod Sezannea, general je Foch preuzeo obvezu da će njegova Deveta armija držati teren južno od močvare St. Gond i da će zauzeti položaj na platou na sjeveru. Marokanska je divizija IX. korpusa dobila zapovijed da zauzme Congy, sjeverno od nesigurnog terena i u njezinu izvršavanju prodrla kroz močvare prije ponoći. Do 2.00 sata stigla je u Bannes, a do 4.00 sata se izvukla iz močvare i nastavila cestom prema svom cilju. Iznenada su reflektori prošarali noćnu tamu i Nijemci su na njezine pripadnike otvorili vatru. Marokanci su bili prisiljeni uzmaknuti i kad je svanulo Nijemci su počeli prodirati s obiju strana močvare, istočno i zapadno. Divizijski stožer na uzvisini u Mondemontu zasut je granatama. 77. pješačka regimenta poslana je na istok da ponovno zauzme ToulonlaMontaigne i ali se u prodoru stazama kroz močvaru neočekivano našla točno pred neprijateljem. Srećom, granate ispaljene na nju zabadale su se prije eksplozije duboko u blato i tako nisu počinile veću štetu, ali kad se regimenta uspjela izvući iz močvare ostala je prikliještena i nije mogla dalje. Tek što je marokanska Blondlat brigada bila povučena sa svojeg neuspješnog napada na Congy, poslali su je da ponovno osvoji Saint-Prix na zapadnoj strani močvare. Opet im je njemačka vatra spriječila napredovanje. Žestoke borbe nisu urodile nikakvom pobjedom niti je osvojen novi teritorij. Peta armija Francheta d'Espereya bila je tu sa svoje dvije divizije. 6. divizija pod zapovjedništvom generala Henri-Philippea Pčtaina bila je desno od središta, a njoj s lijeva bila je 5. divizija, pod zapovjedništvom generala Charlesa Mangina. Šesta se divizija sučelila s Nijemcima na povišenom terenu oko Montceaux-les-Provinsa, zapadno od šumovitog kraja koji leži zapadno od Sezannea. Petainov je XVIII. korpus počeo prodirati, ali su ustuknuli zbog iznenadnog granatiranja teškim granatama kalibra 105 mm, sve dok se sam general nije popeo gore i prošao kroz njihove pokolebane redove. Ohrabreni njegovim primjerom, njegovi su vojnici do 9.00 sati zauzeli Saint-Bon i uspjeli konsolidirali svoje položaje. Gurnuli su naprijed poljske topove i onda je u 14.45 sati uslijedio još jedan napad. Bombardiranje Montceaux-les-Provinsa započelo je u 16.30 sati. Tri bitnice poljskih topova i jedna teška topnička skupina od ukupno 125 topova, uglavnom kalibra od 75 i 125 mm, potpuno su sravnile mjesto sa zemljom. Ipak, medu razorenim kućama mogla su se tu i tamo vidjeti preživjela strojnička gnijezda, a neke zgrade dalje od središta grada uspjele su ostati nedirnute. Svaki pokušaj napredovanja bio je osujećen s paljbom iz strojnica ili, još strašnije, baražnim granatiranjem. Visoko nad poljem letio je jedan usamljeni avion. Divizijski topnički zapovjednik ga je dodijelio šestoj diviziji, a dobio ga je u zamjenu za vagon municije od nekog kolege koji nije previše vjerovao u veliku korist aviona. Ipak, toga je dana bio od neprocjenjive koristi, jer je razotkrio položaje njemačke teške artiljerije koji su uskoro izbačeni iz funkcije. Čim su teški topovi ušutkani, francuski su topovi kalibra 75 mm uspjeli barem donekle uzvratiti nekim strojnicama, pa su zapovjednika XVIII. korpusa, generala grofa de Maud'huy, uskoro izvijestili da su južni prilazi gradu u francuskim rukama. General time nije bio zadovoljan, već je tražio potpun a ne djelomičan uspjeh.
- 24 -
Ispaćeni su Britanci zaustavili svoje povlačenje započeto kao odgovor na Gallieni-Murrayev plan i osvježeni novim pojačanjima pristiglim dva dana ranije ponovno krenuli u napad. Poručnik Spears je ujutro 6. rujna u blizini Rozay-en-Briea bio očevicem `male lijepe bitke', kako ju je sam nazvao, kad je treća konjička brigada I. korpusa pod zapovjedništvom Sir Douglasa Haiga naletjela na prvi odred Dragunske garde pod zapovjedništvom von Klucka i zapodjenula borbu. Inače nije bilo nikakvog suprotstavljanja nesigurnom napredovanju Britanaca. Tog poslijepodneva Spears je promatrao kako konjica tjera Nijemce iz Touquina, jugozapadno od Coulommiersa. Putujući naokolo, sljedećeg je dana u rano poslijepodne taj mladi časnik za vezu stigao u Coulommiers. Očekivao je zateći konjicu u gradu, ali je našao samo dva britanska časnika, koji su upravo stigli na željezničku postaju, i nijednog Nijemca. Stanovnici su mu pokazali gdje je bio njemački stožer i posljedice dokonog vandalizma kojim su Nijemci okaljali njihov grad. Spears je susreo i neke ozbiljno potresene ljude koje su Nijemci bili zadržali kao taoce i kojima još nije bilo jasno kako preživjeli. Ipak je na njega najveći dojam ostavio veliki broj praznih vinskih boca razbacanih posvuda uokolo u tolikim količinama da su morali čistiti put kako bi mogli proći sa svojim automobilom. Britanci su i dalje oprezno napredovali. Sir John French je izrazio strahovanja da će rijeka Marna biti snažno branjena i BEF je sada napredovao s, kako su tvrdili njihovi saveznici, krajnje pretjeranim oprezom. Francuska Šesta armija se do kasne večeri 6. rujna zatekla očigledno izložena i ranjiva_. Iako je napredovanje postignuto, to ih je ipak skupo stajalo, a izvidnički je avion izvijestio o kretanju još jednog njemačkog korpusa u pravcu sjevera. Trebalo im je pojačanje. U 8.00 sati Gallieni je zapovjedio da se sedma divizija, tek pristigla s istoka previše opterećenom ali još uvijek učinkovitom željeznicom, pomakne na Maunouryev front. Pristigla je samo jedna polovica divizije i ona je privremeno smještena kod gradana u Pantinu sjeverno od Pariza. Drugu polovicu divizije nisu očekivali sve do sljedećeg dana. Zabrinuti časnik zadužen za prijevoz izvijestio je Gallienija da će se sedma divizija zbog nestašice vagona morati prebaciti u nekoliko puta. Njegov mu je zapovjednik odgovorio da polovicu divizije moraju prebaciti željeznicom dok se ostale treba prebaciti cestovnim prijevozom. Kad je spomenuto da za to nema dovoljno kamiona, zapovjeđeno je da se u tu svrhu unajme taksisti. Četrnaesta će brigada putovati taksijem. Upozorena je policija, pa su se po cijelom gradu počeli zaustavljati taksiji, putnici izbacivati van, a vozačima zapovjedeno okupljanje kod Esplanade des Invalides, odakle su ih poslali na La Villette, gradsku tržnicu mesom na sjevernom rubu grada. Poručnik Lefas iz transportne divizije bio je zadužen za prvi konvoj od 250 taksija. Rekao im da ih voze do gradića Tremblay-lesGonesse na cesti N2 na sjeverozapadu, koji se nalazi odmah južno od današnjeg aerodroma Charles de Gaulle. Tamo su stigli 7. nzjna u 2.00 sata. Nitko im se nije nadao. Lefas je svoje sljedeće zapovijedi primio u 4.20 sati, nakon što se njegovom konvoju pridružila i druga skupina taksija, automobila i komercijalnih autobusa. Sada su trebali otići do Dammartin-en-Goele, nešto dalje od Pariza. Tamo su stigli u 7.00 sati. Lefas im je zapovjedio da se parkiraju pod stablima. Vozačima je konačno sinulo o čemu se radi neprijateljski avion! Poslušali su i nastavili ćekati, drijemajući na svojim sjedištima ili šćućureni na putničkim sjedištima. Pored njih su prolazile razne postrojbe francuskih trupa. Napokon su stigli hrana i piće, a zatim još jedan konvoj s ostatkom zaliha, a oni su još uvijek čekali. A onda, kad je došla večer, dobili su zapovijed da voze natrag u Pariz. Trebali su pokupiti 104. pješadijsku regimentu iz La Barričre na cesti N3 koja vodi iz Pariza za Meaux i krećući se na jugozapad prošli pored još jednog konvoja koji je cestom N2 prevozio 103. regimentu u Nanteuille-Haudouin, gdje će im se uskoro pridružiti 104. regimenta. Na taj je način prebačeno sveukupno pet pješadijskih bataljuna, oko 4.000 ljudi; ne tako ogroman broj, ali vitalan doprinos Šestoj armiji koja se našla u škripcu.
- 25 -
Ona mala lijepa akcija koju je Spears bio vidio 6. rujna označila je uzbunu u njemačkoj Drugoj armiji. General von Bülow još je jednom uvidio da bi njegovo desno krilo lako moglo biti napadnuto, jer ga von Kluckova Prva armija nije zaštitila. Dojavio je von Moltkeu da svoje desno krilo povlači natrag iza rijeke Petit Morin. Kad se razrijedila rana jutarnja izmaglica, francuska je Peta armija nesigurno krenula naprijed prema Montceauxu. Njemački je otpor bio tek simboličan. U 11.30 sati Franchet d'Esperey je izdao zapovijed u kojoj je objavio da se neprijatelj povlači po dužini cijelog fronta i da je cilj još toga dana dosegnuti Petit Morin. Ali nije sve bilo tako veselo, jer se na istoku Deveta armija, pod zapovjedništvom generala Focha, našla u strahovitom okršaju, a X. korpusu Pete armije uskoro je zapovjeđeno da uspori kako bi ostao u dodiru s ostalim postrojbama i kako bi im mogao pružiti pomoć. Iako je general barun Max von Hausen bio bolestan, zapravo je bolovao od tifusa, njegov agresivni duh se nije nimalo zamaglio. Shvativši da je von Kluck prikliješten na zapadu, odlučio se za proboj kroz središte francuskih položaja gdje će se, barem je on tako mislio, nedavno formirana Deveta armija pokazati slabijom. U suradnji s Drugom armijom svoje je 23. i 33. pričuvnu diviziju Treće armije poslao da skupa s l. i 2. gardijskom divizijom Druge armije napadne Fochove postrojbe. Desnu su stranu Fochovih položaja držale 116. i 19. Regimenta, na maloj rijeci Somme (jednoj drugoj Somme) na pola puta između Sezannea i Chalons-sur-Marnea. Bila je maglovita noć i iznenadna je topovska paljba trgnula ljude iz sna prije nego što su se pred njima tiho i uz potpuno iznenađenje stvorili gardisti s isukanim bajunetama. Ljudi su izjurili iz svojih taborišta, pokušavajući pružiti otpor. Kad bi otvorili vatru, ako su se uopće uspjeli domoći oružja, pogađali ju jednako toliko svojih ljudi koliko i Nijemaca. Neke su se jedinice uspjele uredno povući, ali većina ih je bila raspršena i uzdrmana napadom. Francuzi su se povukli natrag prema Fere-Champenoiseu. Vidljivost je bila smanjena zbog izmaglice i sitne kišice. Stvorili su se džepovi otpora, ali su se ponovno raspršili. General Eydoux, zapovjednik XI. korpusa, ponovno je okupio ljude i do 7.30 sati je mogao izvijestiti da se položaj stabilizirao odmah na zapad od Fere-Champenoisea, u Connantreu. Foch je bio u teškom položaju, uglavnom zbog nedostatka informacija. Zbog lošeg vremena se nije moglo letjeti, jer je vidljivost bila nikakva. Kad se obratio za pomoć Četvrtoj armiji koja mu se nalazila s desna, dobio je odgovor da nisu u mogućnosti dovoljno brzo promijeniti smjer svojeg djelovanja. Ali zato je Franchet d'Esperey prihvatio njegovu molbu za pomoć. Peta armija je Fochu stavila na raspolaganje X. korpus, koji je zajedno s 42. divizijom Devete armije trebao sudjelovati u napadu zapadno od močvara. Ali nisu Foch i njegovi ljudi bili ti koji su zadržali njemačke gardiste, bili su to glad i iscrpljenost. U 13.00 sati Nijemci su se jednostavno zaustavili. Bili su deset sati u pokretu, bez hrane, pića i odmora. Nije stiglo nikakvo pojačanje. Njemački je napad protiv IX. Korpusa, u pravcu St. Prixa, na drugoj strane močvare naletio na protunapade. Ljudi su s obje strane bili iscrpljeni, ali je Foch i dalje zahtijevao mnogo više od svojih trupa pa su, nevoljko ali ipak sigurno, prikupili snagu i uzvratili Nijemcima, često u malim skupinama skrivajući se od stabla do stabla u kišom namočenoj šumi. Njemačko je napredovanje potpuno zastalo. Kad je pala noć Foch je vidio da su se njegovi položaji doista jedva održali. Ali, kako je on primijetio u razgovoru sa svojim ljudima, i neprijatelj je bio umoran. U tom je trenutku donio odluku da krenu u još jedan napad i pripisuje mu se da je izjavio nešto što zaista nije nikad rekao: "Moje je desno krilo progonjeno, moje lijevo krilo uzmiče. Odlično. Prelazim u napad sa središnjicom". A zapravo je planirao napad kako bi ponovno osvojio područje kod Fere-Champenoisea. Kako je bio uvjeren da su i njegovi protivnici jednako iscrpljeni, naredio je svojoj 42. diviziji da se pomakne s lijeve na desnu stranu fronte, a X. korpusu, pod zapovjedništvom Francheta d'Espereya, da popuni prostor na zapadu. Kad su 9. rujna otkucavali rani jutarnji sati, 42. je divizija krenula na svoj dugi marš sa zapada na istok. U Fochovom središtu Nijemci su zauzeli dvorac u Montdemontu, koji se nalazio
- 26 -
između močvara i grada Sezannea, i jednom odredu topništva i pješaštva trebao je dobar dio dana da ga ponovno zauzmu. Kad se smračilo 42. divizija je još jednom stigla pred FereChampenoise i krenula u napad. Nije bilo nikakvog odgovora. Neprijatelj je već bio otišao.
NIJEMCI SE POVLAČE Tog istog dana potpukovnik Hentsch je nastavio svoj obilazak armijskih stožera po zapovijedi von Moltkea. Već je 8. rujna ocijenio stanje Pete, Četvrte i Treće armije i pristao da Treća armija povuče svoje desno krilo koje je bilo sučelice Fochu, kako bi ostali u vezi s Drugom armijom na zapadu. Večerali su u stožeru von Bülowa, gdje su došli do zaključka kako je nužno povući odluku o zatvaranju praznine između Druge i Prve armije. Zatim su sljedeće jutro proveli vozeći se naokolo, cestama zakrčenim trupama, ambulantnim kolima i kolima s opskrbom, do von Kluckovog stožera u blizini La Ferte-Milona. Tu je doznao da se Britanci nalaze s druge strane Marne. Odmah je, u svojstvu vrhovnog zapovjednika, izdao zapovijed za povlačenje Prve i Druge armije na crtu koja presijeca Fismes na rijeci Vesle. S von Kluckom nije razgovarao osobno, nego preko njegovog šefa stožera. Nakon Hentschovog odlaska, zapovjednici Prve armije su zaključili da je rijeka Vesle posve neostvariv cilj i izjavili kako će se oni, umjesto toga, povući natrag do rijeke Aisne, između Soissonsa i Compiegnea. Von Moltke je 1. rujna potvrdio neizbježno povlačenje svih njemačkih armija od Verduna do Somme. Tri dana kasnije odmijenio ga je osobno ministar rata, general Erich von Falkenhayn. U međuvremenu je inženjerija Prve armije poslana u pozadinu da kopa nove obrambene rovove. Vijest o povlačenju šokirala je zapovjednike Prve armije na bojišnici. Francuska tvrđava Maubeuge je dva dana ranije napokon pala, oslobađajući trupe za pojačavanje njemačkih armija. Njima s desna, na sjeveru, IX. i III. korpus slamali su posljednji otpor koji im je pružala 61. pričuvna divizija pod zapovjedništvom Maunourya. Doista, francuska se Šesta armija borila do zadnjih atoma svoje snage i bila je na rubu sloma, ali lokalna situacija nije dala nikakvog nagovještaja da bi moglo doći do još veće katastrofe koja je Nijemcima prijetila s juga, od BEF-a i francuske Pete armije. Poručnik Spears je tog jutra 9. Rujna bio u pokretu. Centar za izvješćivanje Pete armije preselio je u Montmirail, južno od Chateau-Thierrya. Svugdje su se vidjeli dokazi napredovanja Franchet d'Espereyevih trupa. Spears je morao povremeno zastajati da ustrijeli ranjene konje na koje je usput nailazio. Male skupine mrtvih Francuza i Nijemaca svjedočile su o nebrojenim manjim okršajima. Njemački rovovi, na čuđenje Francuza iskopani s propisanim poprečnim gredama za zaštitu od bočne vatre, bili su prepuni praznih boca. Dok su se približavali svom odredištu, prošli su pored velikih dijelova francuskog trećeg korpusa, koji je bio spreman za još jedan napad. Britanci su njemačke položaje na Marni napali 8. rujna, granatirajući snage koje su se povlačile, a I. korpus, pod zapovjedništvom Sir Douglasa Haiga, nenapadnut je ujutro 9. rujna prešao Marnu kod Saulcherya i Charlya, između La Ferte-sous-Jouarrea i Chateau-Thierrya, preko mostova koje su Nijemci ostavili netaknutima. Zatim je krenuo na uzvisinu iznad sjeverne obale. Za to je vrijeme II. korpus, pod zapovjedništvom Smith-Dorriena, prešao rijeku malo zapadnije kod Mery-sur-Marnea i Nanteuil-sur-Marnea. Sir John French je zadržao III. korpus, pod zapovjedništvom generala Edmunda Allenbya, sve dok ona druga dva nisu učvrstila svoje položaje. To se zaustavljanje nije nimalo svidjelo francuskoj Šestoj armiji koja je imala poteškoća, ali i to je samo još jedan primjer odluke donesene bez uvida u cijelu
- 27 -
situaciju. Sir John se ponašao u skladu s odredbama koje je izdao Joffre u 1.45 sati tog jutra, da se BEF lijevim krilom probije sjeveroistočno do Soissonsa, dok je Maunoury trebao krenuti na sjever. U vrijeme kad se taj plan javno obznanio, nije se razmišljalo o tome da su Nijemci već bili ponovno zauzeli Nanteuil. Prijelaz kod la Fertea nije bio baš lagan. Tu su Nijemci bili postavili obrambene položaje oko mostova i otvorili tešku vatru na 11. pješačku brigadu. Neki su se ljudi uspjeli uspeti preko brane i napasti njemački obrambeni bok, a u tome im je podršku pružilo i topništvo. 4. inženjerska divizija sagradila je pontonski most za prebacivanje trupa preko rijeke. Kad se približilo poslijepodne, bilo je jasno da Nijemci uzmiču. Do kože promočeni saveznici vukli su se po vjetru i kiši koji su im oči držali otvorenima, avion je bio prizemljen i beskoristan. Nijemci su vodili akcije u zalaznici u kojima su izgubili i ljude i topove. do noći je francuska Peta armija stigla u Chateau-Thierry. Na istoku su Francuzi još uvijek držali položaje kod Verduna, a Nijemci su izgubili bitku s njima na Grand Couronneu iznad Nancya. Bojišnica se protezala od Švicarske na istok i tako će ostati još sljedeće dvije godine. Von Bülow je 10. rujna dobio opću zapovijed od svoje vlastite i von Kluckove armije i nastavio je s povlačenjem. Francuska se Šesta armija kotrljala u pravcu sjevera, prešavši rijeku Ourcq i uspostavivši dodir s lijevim krilom britanskog korpusa - BEF-a, da bi nakon sljedeća dva dana stigla do rijeke Aisne. Fochova je Deveta armija 13. rujna bila u Reimsu, a Peta se probila sjeverno od grada sve do Berry-au-Baca na rijeci Aisne. Dolina rijeke Marne pruža se od Pariza na istok, a u samu Marnu utječu brojne pritoke od kojih Ourcq dolazi sa sjevera i u krivulji se spaja s Marnom kod mjesta Meauxa. Sjeverno od ove doline tlo se uzdiže i još jednom spušta do doline rijeke Aisne, koja teče od istoka prema zapadu i spaja se s rijekom Oise kod mjesta Compiegne. Od Reimsa teče pritoka rijeke Vesle koja prolazi kroz Fismes i spaja se s rijekom Aisne iznad Soissonsa. Sjeverno od Aisne i istočno od Soissonsa tlo se naglo uzdiže do visokog grebena ravnog vrha kojeg presijecaju uske doline oko malih potoka koji otječu na jug, a koji je na sjeveru omeđen dolinom rijeke Ailette. Ovim je grebenom vodila cesta iz Reimsa za Soissons, poznata kao Chemin des Dames, ili damska cesta, jer je nekad bila sigurna ruta za osjetljive putnike, kćeri kralja Louisa XV. Ona je bila od ključne važnosti i u njemačkim obrambenim crtama i tako će ostati u godinama koje su slijedile. Crta još nije bila utvrda u kakvu će se kasnije pretvoriti. Britanska 11. pješačka brigada 4. divizije uspjela je 12. rujna prijeći široku rijeku kod Venizela, istočno od Soissonsa i zapadno od njezinog spoja s rijekom Vesle, preko mosta koji je očuvan tek toliko da su ljudi preko njega mogli proći u vrsti po jedan. Došavši sa sjeveroistoka iz Soissonsa zauzeli su crtu od St. Marguerite do glavne ceste. Francuska Šesta armija pokušala je 13. rujna s bočne strane zaobići von Kluckovu armiju kod Compiegnea, ali nije uspjela, iako je izvela uspješne prijelaze kod Attichya i Vic-sur-Aisne, na pola puta između Compiegnea i Soissonsa. Do 14. rujna i druge su divizije prešle rijeku preko ostataka uništenih mostova ili koristeći se čamcima i pontonskim mostom: prva kod Bourga, druga kod Chavonnea, treća kod Vaillya, peta kod Missya, a gardijska brigada kod Chavonnea i Pont-Arcya. One su se probile do vrhova brda na istočnom kraju njihove fronte sve do Chemin des Dames sjeverno od Maizya, a francuska Peta armija je s njihove desne strane zauzela položaj koji je postao poznat pod imenom Caverne du Dragon (zmajeva špilja). Britanci su svoj položaj zauzeli 14. rujna, boreći se u gustoj magli rano ujutro da bi se učvrstili sjeverno od Vendresse. Bio je to događaj prepun zbrke. Britanske regimente Sussex i King's Royal Rifles pokušale su poslati zarobljenike u pozadinu, ali su ti zarobljeni Nijemci krećući na jug naletjeli na postrojbe svoje vlastite vojske i bili ubijeni. Britanska postrojba Coldstream Guards pomiješala se s njemačkim trupama i njezini su pripadnici imali sreću što su prvi shvatili što se događa. Kad se magla razbistrila, Britanci su bili potisnuti sa svoje najdalje točke napredovanja kod Cernyen-Laonoisa, ali su ostali na crti koju će držati sve do 1917. godine.
- 28 -
Nijemci su im se suprotstavili teškim topovima koje su oslobodili iz Maubeugea i s pojačanjima u obliku nove Sedme armije, sastavljene od trupa dovedenih iz Alzas Lorene. Cijelo su se to vrijeme njemački rovovi produbljivali. 15. rujna obje su strane započele topničku paljbu, a Nijemci su pokušali izvesti i protunapad, postigavši određeni uspjeh protiv Šeste armije zapadno od Soissonsa. Britanska se Northamptonshire regimenta 17. rujna probila na sjever sve do Cernya, ali francuski napad sjeverno od Craonnea nije bio uspješan i Britanci su se morali povući, ako su željeli izbjeći opkoljavanje. Statična se bojišnica sada protegnula od Švicarske do fronte kod Champagne, uključujući i rijeku Aisne, ostavljajući samo zapadno područje pokretnim. Ali zasad nije bilo trupa sposobnih to iskoristiti. Svi su bili izmoreni, a prednost je rovova u tome što je potrebno manje ljudi za njihovo čuvaju nego što je slučaj kod položaja na otvorenome, tako da se dio ljudstva uvijek mogao odmarati. Svrha je rovova u ovoj fazi bila još jednom izvršiti pripremu za otvoreno ratovanje. Obje su se strane bile odlučile uskratiti počinak svojim protivnicima, pa su izvršile neprekidan niz malih napada, kojima se vrlo malo postiglo. Glavna se akcija u sljedeća dva tjedna trebala izvesti daleko na sjeveru, okolo Antwerpena. Tamo je 9. rujna kralj Albert poveo još jedan juriš iz utvrđenog i opsjednutog grada, a Nijemcima je trebalo pet dana da ga svladaju. Joffre je zahtijevao još jedna akcija 26. rujna, ali ona nikad nije izvedena jer su Nijemci pokrenuli bitku koja će se nastaviti u Belgiji još sljedeća tri tjedna. 4.PRVA BITKA KOD YPAESA LISTOPAD - STUDENI 1914. Polovicom rujna 1914. godine novi njemački zapovjednik general Erich von Falkenhayn morao je donijeti odluku o strategiji kojom bi porazio Francusku i Britaniju. Njegove su linije opskrbe prema zapadu bile slabe, jer su željeznice provoznom osiguravale samo jednu jedinu prugu, kroz Liege, Bruxelles i Valenciennes, pošto su Francuzi prilikom povlačenja porušili mostove preko rijeke Meuse. Belgijska armija je u Antwerpenu pokazala da je još uvijek spremna na borbu i uspjela je probiti labavu rutu opskrbe kroz svoju zemlju. Dakle, postojali su valjani razlozi za osiguranje Belgije i sprječavanje saveznicima izlaska na njezinu obalu. Tome su suprotstav jeni i neki drugi argumenti. Jedan je bio mogućnost obnove akcije u Loreni, gdje su se Francuzi izvan Nancya borili s Nijemcima do potpune pat pozicije. Druga je bila novi napad u području Meuse pored Verduna. Njemački su zapovjednici naveliko raspravljali, a rezultat je bio podosta traljav i previše je razvukao raspoložive snage. Napad južno od Verduna trebao se odigrati istodobno s napadom na fronti kod Aisne, dok će se Šesta armija pod zapovjedništvom prijestolonasljednika Rupprechta od Bavarije pridružiti akciji na dalekoj desnici. Saveznike je zanimao njihov lijevi bok, Picardy, Artois i Flandrija. Francuzi su, osim želje da okruže njemačku vojsku u tom području i destabiliziraju njihov položaj na rijeci Aisne, posebice bili zainteresirani za zauzimanje većeg dijela njezinih industrijskih područja i regija bogatih sirovinama na sjeverozapadu. Joffre je Šestoj armiji pod zapovjedništvom Maunourya zapovjedio da se probije sjeverno na rijeku Oise, a stvorio je i novu Drugu armiju, pod zapovjedništvom generala Noela de Castelnaua koji je i prije toga zapovijedao nekadašnjom Drugom armijom. Nova se armija formirala južno od Amiensa i trebala je opkoliti neprijatelja iz pravca Bapaume i Arrasa. U međuvremenu, želeći skratiti svoje pravce opskrbe i komunikacije s Britanijom, BEF se povukao s fronte kod Aisne i krenuo prema Boulogneu i Calaisu s namjerom da zauzme položaj uz Belgijance.
- 29 -
BOJIŠNICA RASTE NA SJEVER Manuoury je s opreznim napredovanjem započeo 16. rujna, a Castlenau je krenuo 23. rujna. Obje su armije došle u dodir s njemačkim snagama, a Castlenauov je II. korpus doživio mnogo neugodnosti s Nijemcima kod Roye. Nijemci su stigli u Bapaume 26. rujna i sljedećeg dana u Thiepval, koji se nalazi iznad rijeke Ancre i mjesta koje će u bitci kod Somme doći na za glas. Francuzi su tamo stigli skoro u isto vrijeme i kroz jutarnju maglu čuli nekakvu lupu, kao da netko postavlja bodljikavu žicu. Otvorili su vatru i ubih seljaka Boromeea Vaquettea, koji je tako postao prva žrtva bitke na fronti kod Somme. Francuzi su nastavili osnaživati svoju Drugu armiju, a fronta se protezala sve više na sjever. Tu strategiju su po predvidanjima iz toga vremena nazvali `Utrka do mora', , premda od te utrke, naravno, nije bilo ništa. Svaka je strana pokušavala opkoliti protivnika nizom bočnih kretanja. Falkenhayn je slao dodatne postrojbe Rupprechtu na potpuno jednak način na koji je Joffre dodavao postrojbe svojim armijama i oba su generala nastojala produžiti frontu sve dok, krajem mjeseca, Francuzi nisu bili toliko razvučeni da je postojala mogućnost probijanja bojišnice, pa se čak razmišljalo i o povlačenju. Joffre je bio uvjeren da su u pitanju pretjerano pesimistična predviđanja, pa je 4. listopada imenovao generala Focha za svojeg zamjenika sa zadatkom usklađivanja akcija Druge armije, nove Desete armije pod zapovjedništvom generala Maud'huya i pričuvnih postrojbi s lijeve strane. Foch se sa svojim poslovičnim entuzijazmom energično prihvatio zadaće i za nekoliko dana fronta se tako stabilizirala da su se Nijemci kao perspektivnijem prizorištu akcije okrenuli Belgiji. PAD ANTWERPENA Prva je zadaća bilo prekidanje stalnih provokacija iz Antwerpena. Stalni su napadi iz utvrđenih gradova već predstavljali neugodnost i bilo je jasno da fronta neće polučiti uspjeha dok postoji tako velika prijetnja na desnom krilu. S gledišta saveznika ta je luka bila loše smještena, jer rijeka Scheldt ili Schelde utječe u Sjeverno more prolazeći kroz teritorij Nizozemske. Dakle, bio je to vodeni put koji je pripadao neutralnoj sili i zaraćene strane ga nisu mogle koristiti. Tako je postojala mogućnost samo kopneni prilaza iz Zeebruggea ili Ostendea. Sama je luka ležala unutar koncentričnih krugova od utvrda sagrađenih još u prošlom stoljeću koje su, kao i sve ostale belgijske utvrde, bile laka meta za moderne teške topove. Treći belgijski prodor opsade pokušan je 27. rujna, ali sada su Nijemci već bili znatno ojačali svoje položaje, tako da je pokušaj lako odbijen. Sljedećeg je dana general von Beseler na položaj postavio 173 teška topa i otvorio vatru na položaje obrane grada. U pokušaju stvaranja boljih crta ciljanja, branitelji su oko utvrda sasjekli stabla pa čak i razorili kuće, ali time su sebi, brzo se pokazalo, stvorili dva nova problema. Prvo, utvrde su se sada dobro isticale. Drugo, svaki put kad su pokušali uzvratiti vatrom, njihovi relativno slabi topovi su barutnim dimom jasno razotkrivali svoj položaj. Antwerpen je trpio gubitke i zbog bombardiranja iz njemačke letjelice, cepelina ZIX, koji je djelovao iz Dusseldorfa. Stoga je poručnik Reggie Marix iz kraljevske mornaričke zračne službe 8. listopada u svojem Sopwith Tabloidu poletio iz Antwerpena sa zadatkom da iz zraka napadne cepelinov hangar. Na krov hangara spustio je dvije bombe od po 9 kg. Na njegovu sreću, letjelica je bila u hangaru i došlo je do spektakularne eksplozije u kojoj su se i cepelin i hangar raspršili u sitne komadiće. Ali pothvat je umalo bio koban i za Marixa, jer je i njegova letjelica odbačena gotovo 150 metara u zrak. Svoj je oštećeni Sopwith ipak zamalo uspio vratiti natrag u bazu, sve dok mu vatra sa zemlje nije stvorila nove probleme zbog kojih je bio prisiljen na nužno slijetanje. Posudivši od jednog ljubaznog belgijskog civila bicikl, uspio je
- 30 -
na vrijeme stići natrag i pridružiti se svojoj postrojbi koja se sljedećeg dana povukla u Dunkirk. Njemačko bombardiranje je 29. rujna prouzročilo eksploziju skladišta streljiva u utvrdi Wavre, kod Sainte Catherine. Taj je položaj napušten 2. listopada. Dan kasnije, 30. rujna, uništen je rezervoar koji je snabdijevao grad vodom, pa je ta voda poplavila dio obrambenih utvrda. Ostale utvrde iz vanjskog obrambenog prstena počele su se rušiti i do 9. listopada sve je bilo evakuirano. Britanski ministar mornarice, prvi lord admiraliteta Winston Churchill, nagovorio je svoje kolege da pošalju pomoć i tri su brigade kraljevskih mornaričkih trupa stigle 6. listopada, baš kad se belgijska vlada povlačila u Ostende i kad se civilno stanovništvo evakuiralo. Britanska se 7. divizija, pod zapovjedništvom generala Sir Henrya Rawlinsona, iskrcala kod Zeebruggea, pa su i Francuzi poslali svoje marince, ali su Nijemci dotad već bili prešli rijeku Nethe kod Lierrea, jugoistočno od Antwerpena, i Belgijanci su bili prisiljeni uzmaknuti na istok, prema Ghentu. Obrana Antwerpena ubrzo je slomljena i grad se predao 10. listopada u 15.00 sati. Prva mornarička brigada povukla se 9. listopada na sjeverozapad, na nizozemski teritorij, i tu do 22.00 sata položila oružje i otišla u zatočeništvo do kraja rata. Cijeli grad, zapaljen granatiranjem, bio je jedna velika buktinja, a noćnu su tamu uz to osvjetljavali i plamteći rezervoari nafte, koje su Belgijanci zapalili tijekom povlačenja. Vojnici i civili zajedno su marširali na istok. Kad je kralj Albert uspostavio svoje uporište u Nieuportu na obali, gdje protječu rijeka Ieperlee i kanal de l´Yser iz Ypresa, nastavak kanala Ypres-Comines kanala južno od grada, sastaju se s rijekom Yser kroz Dixmude u krajoliku prošaranom odvodnim kanalima i napokon se ulijevaju u more, počeli su se stvarati elementi nove bojišnice. Situacija je bila veoma zbrkana. Mali odred Nijemaca već je 3. listopada uspio ući u Ypres, ali se dva tjedna kasnije morao povući. Britanske trupe prebačene s fronte uz rijeku Aisne 14. listopada ponovno su zauzele Bailleul, jugozapadno od Ypresa, ali su Nijemci dan ranije već bili osigurali Lille, na jugoistoku. Takozvane `planine' Flandrije grle Ypres s jugozapada do sjeveroistoka. Zapravo, tu o nikakvim planinama ne može biti ni govora, ali na izrazito ravnom terenu čak i skromne uzvisine mogu pružiti izvanrednu prednost vojsci koja ih nadzire. Te su uzvisine dio dugog, zakrivljenog, valovitog lanca koji se pruža od Mont de Catsa, jugozapadno od Poperinghea, na oko 158 m visine, preko Mont Noira na 125 m, Mount Kemmela na 158 m, Wytschaetea, na sjevernom kraju grbe poznate kao Messines Greben na 82 m, Humka 60 na 60 m, Humka 62 višeg za 1, 83 m, pa onda kroz Polygon šumu na sjever do Broodseindea i napokon do Passchendaelea, na 50 m visine. Iako za jednu planinu nije impresivan, taj niz gledan s vrha Broodseinde planine Mount Kemmel, udaljene 16 km, čini tako blizu kao da ga se rukom može dodirnuti, a strme strane grebena koje vode sjeverno u Passchendaele osiguravaju ne samo promatračnicu nego i obrambeni položaj zavidne snage. Kiša koja se slijeva s grebena stvara rječice, potoke, a onda i rijeke koje sve teku na sjever i istok do Nieuporta. Kanal kroz Ypres predstavlja značajnu prepreku, ali čak i naizgled slabašan vodotok Steenbeeka i njezinih pritoka, što se iz Zonnebekea probijaju između Pilckema i Langemarcka preko St. Juliena na putu da se susretne s ostalim potocima, istodobno stvara i prirodni opkop i vitalni odvodni jarak za navodnjavanje poljoprivrednog zemljišta. Zapravo, mnogi od ovih potoka primaju vodu iz jaraka iskopanih baš zbog toga da bi isušili zemlju, jer bi bez njih tlo bilo posve natopljeno vodom. A to tlo nipošto nije iste kakvoće, varira od pjeskovitog tla do ilovače i kasnije je tijekom rata pažljivo pregledano i označeno na kartama kako bi se znalo gdje su pogodna mjesta za kopanje jaraka, a gdje postoji mogućnost pojave blatnih rupa. Taj će kraj u povijesti kasnije postati poznat kao Ipreški klin. Njega, kao i bojišnicu s obje njegove strane tek su trebali stvoriti događaji iz listopada i studenoga.
- 31 -
STVARANJE ARTOIS FRONTE Britanski ekspedicijski korpus kretao se prema savezničkim prvim crtama s desne strane grupacije koju su činile dvije divizije francuskih trupa na kanalu od Boesinghea do Dixmudea. Između tog grada i obale bilo je i šest belgijskih divizija. Na jug, nasuprot La Basseea i Aubersa, trebao je iz Bethunea pristići II. korpus pod zapovjedništvom SmithDorriena, kako bi rasteretio Francuze na njihovim južnim položajima. Ujutro 12. listopada pokušali su krenuti u napad protiv, kako im je rečeno, slabo branjenih položaja, ali su naletjeli na koncentriranu paljbu pušaka i strojnica. Sljedećeg dana izvršen je još jedan napad u kojem je l. dorsetshireska regimenta prodrla dovoljno daleko da se nade potpuno opkoljena kad su selo Givenchy kojeg je branila 1. berdfordshireska regimenta Nijemci teško granatirali i ponovno zauzeli. Tek je malo vojnika iz Dorsetshireske regimente uspjelo pobjeći. Njemački VII. korpus tada je podvostručio svoje napore u probijanju kroz britanskih obrambenih položaja. Do 22. listopada bilo je jasno da II. korpus mora uzmaknuti. Na jugu se 5. divizija povukla do Givenchya, a dalje sjevernije 3. divizija se povukla do položaja na Neuve Chapelleu, mjesta koje je 1. kraljevska zapadnokentska regimenta veličanstveno branila. Sljedećeg je dana Lahore divizija indijske armije, tek pristigla iz Marseillesa, počela smjenjivati dio II. korpusa blizu Bethunea, a za njom je uskoro slijedila i Meerut divizija. U tijeku pristizanja te pomoći bitka se nastavila i 27. listopada njemačka 14. divizija izvela je žestoki napad na Neuve Chapelle, kojeg su branili strijelci 2. irske streljačke regimente, sada već ozbiljno desetkovani. Do 9.00 sati četiri petine strijelaca je poginulo, ranjeno ili zarobljeno, dok su ostale istjerali iz sela. Nakon što je Neuve Chapelle došao u njemačke ruke i kad su borbe gore na sjeveru, kod Ypresa, dosegnule vrhunac, na neko se vrijeme crta razdvajanja nastala u bitci kod La Basseea stabilizirala. STVARANJE YPREŠKOG KLINA Sedma divizija je 14. listopada ušla u Ypres i udružila se s 3. konjičkom divizijom u IV. korpus, koji je krenuo dalje naprijed u osvajanje prijevoja istočno preko ceste za Menin. S desna mu se na grebenu Messines nalazila 2. konjička divizija. Stvorena je slaba crta, s koje je trebao krenuti napad za ponovno osvajanje Belgije. U međuvremenu su tamo gdje je bilo moguće iskopani rovovi za zaštitu od neprijateljske vatre, ali na mnogim se mjestima dogodilo da je raskvašena zemlja jednostavno curila u kaljužu u koju su se oni pretvarah, pa se moralo podići parapete od vreća s pijeskom. Nisu to još uvijek bili potpuno povezani obrambeni položaji kakvi će uskoro postati opće poznati, nego samo pojedinačni zakloni, kako se vjerovalo, privremene namjene. Plan za osvajanje Menina 19. Listopada Nijemcima je bio poznat, jer su uspjeli zarobiti britanskog časnika koji je prenosio zapovijedi što su na osnovu njega donesene. Istodobno su se Nijemci i ojačali, pomicanjem Četvrte armije pod zapovjedništvom vojvode Albrechta na položaj između Menina i Roulersa. Britanski je pokušaj napada na Menin bio odbijen, 7. divizija se povukla, a piloti koji su nadlijetali bitku izvijestili su o masovnim pokretima njemačkih trupa u zaledu. Britanska se snaga pojačala dolaskom I. korpusa pod zapovjedništvom generala Sir Douglasa Haiga, ali su Nijemci koji su im bili sučelice i dalje bili brojčano nadmoćniji. Njihova se Četvrta armija sastojala od XIIL, XV., XVI. i II. bavarskog korpusa. Saveznici su, pak, oko Ypresa imali Konjički korpus pod zapovjedništvom generala Marie Henry de Mitrya, s francuskim teritorijalnim trupama ispred Boesinghea; britansku 3. Konjičku diviziju pred Poelcapelleom; 7. diviziju pod zapovjedništvom generalbojnika Thompsona Cappera, sada podređenu generalpukovniku Sir
- 32 -
Henryju Rawlinsonu, zapovjedniku djelomično formiranog IV korpusa; 2. diviziju I. korpusa Meninsku cestu, na potezu od Zonnebekea do Zandvoordea; i dvije divizije Konjičkog korpusa pod zapovjedništvom generalpukovnika Edmunda Allenbya, koje su držale položaj na prijevoju Nlessines. 1. divizija je bila u pričuvi. Ali ipak su Britanske snage bile brojčano daleko ispod njemačkih, tako da je njemački car Wilhelm II., uvjeren da svjedoči njemačkom proboju do mora, već bio zauzeo rezidenciju u Thieltu, istočno od Roulersa, spreman za pobjednički ulazak u Ypres. Nakon propalog pokušaja osvajanja Menina Nijemci su izvršili strahovit pritisak na iscrpljene Belgijance i postojala je opasnost od raspada bojišnice na potezu od Dixmuda do mora. Ta se crta poklapala sa željezničkom prugom koja je prolazila visoko iznad odvodnih kanala i jaraka, obzidanim nasipom i potencijalno savršenom branom. Cestovni tuneli kroz njega bili su začepljeni, pa je kralj Albert 21. listopada zapovjedio da se otvore morske ustave kod Nieuporta. U sljedeća četiri dana došlo do poplave ponegdje široke i čitavu milju koja se brzo širila, jer su se vrata ustava za vrijeme plime otvarala, a zatvorila za oseke. Pažljivo usmjerena voda stvorila je neprohodnu prepreku i tako suzila belgijsku frontu na zapadu na usko grlo pješčanog tla i na sam grad Nieuport. Uvidjevši da nema nikakvog izgleda tuda prodrijeti, njemačka je Četvrta armija bezuspješno nasrnula na Belgijance i Francuze okolo Dixmuda, prije nego se usmjerila dalje prema jugu: prema Ypresu. Južno od grebena Messines, na prilazima Armentieresu, III. je korpus postao žrtvom loše organizirane obavještajne službe i zbrke koja je nastala. Generalpukovnik W. P. Pulteney zapovjedio je 13. listopada njihovo napredovanje, ali je ovaj korpus naletio na Nijemce koji su se ukopali zapadno od Balleuila. Tako je selo Meteren najprije bilo zauzeto, a zatim evakuirano, zbog krivih izvješća da Nijemci u njemu organizirali snažnu obranu. I Nijemci su jednako tako bili zbunjeni i tog istog dana su napustili Balleuil. Armentieres nije okupiran sve do 17. listopada. Sljedećeg je dana Pulteney krenuo naprijed prema Lillu, ali je tri dana kasnije bio napokon prisiljen povući se, nakon što je 18. brigada 2. sherwoodsko-fosterske divizije bila opkoljena i praktički potpuno zbrisana. Njemački napad na klin kod Ypresa počeo je 21. listopada. 7. divizija podnijela je svu težinu ofenzive u središtu, dok su se Mitryeva konjica i francuski IX. korpus oduprijeli udarcu na sjeveru. Kod Langemarcka su Nijemci ubacili svoj pričuvni korpus. Narodna predaja kaže da su to uglavnom bili studenti dragovoljci, koji su, puni patriotskog entuzijazma i bez ikakvog vojnog iskustva išli u napad pjevajući i vodeći se ruku pod ruku. Doista se radilo o slabo uvježbanim rezervistima, ali više je medu bilo starijih ljudi nego mladih studenata i svi su jednako nepromišljeno, nevješto i nespretno srljali naprijed, po svoj usput ni riječi ne zapjevavši. Ta priča o pjevanju ipak ima korijene u stvarnom događaju. U noći s 22. na 23. listopada, 213. pričuvna pješačka regimenta napala je Bixschoote, kojeg su branili Francuzi. Poručnik Block je u svojem dnevniku zabilježio sljedeći događaj: jedna se postrojba bila izgubila i, bojeći se da bi ih mogli gađati njihovi vlastiti vojnici, počeli su pjevati Wacht am Rhein. I tako je iz tog događaja, uz doprinos njemačkih službenih vojnih izvjestitelja, nastala ova legenda. Pa ipak su gubitci regimente rezervista u okršaju koji je postao poznat pod imenom Kindermord zu Ypern, Pokolj nevinih kod Ypresa, bili užasni - oko 1.500 mrtvih i 600 zarobljenih. Kiša i hladnoća bili su prvi nagovještaji nepovoljnih uvjeta koji će ovdje prevladavati sljedeće četiri godine. Do 24. listopada borbe su se vodile neprestano i danju i noću, a Nijemci su probijali bojišnicu. Odmah sjeverno od Gheluvelta, na cesti za Menin, uspjeli su osvojiti uporište u šumi Polygon, gdje ih je zadržao bataljun Kraljevske warwickshireske regimente, brzo pojačan regimentom Northumberlandskih husara, s regimentom pripadnika konjičke milicije i Konjičkom regimentom teritorijalnih snaga. Borba koja se vodila u gustoj šumi bila je zbrkana, bez jasne crte razgraničenja, tako da je bilo mnogo žrtava od `prijateljske vatre'. Drugi bataljun Worcestershireske regimente koja je trebala uživati u pričuvi nakon brutalnog
- 33 -
iskustva od prethodnog tjedna žurno je poslana cestom za Menin pored Hoogea i razmjestio svoje trupe u plitkoj dolini (sada tuda prolazi autoput) jugozapadno od šume. Paljba iz pušaka više je štetila nego što je koristila, tako da su vojnici izvukli bajunete, usput kličući kako bi ih njihovi mogli raspoznati od neprijatelja. Jurnuli su naprijed, čisteći sve pred sobom, sve dok nisu došli na drugi kraj šume. Tu su svojim povicima uzbunili Nijemce i na izlazu iz šume došli pod jaku vatru, tako da su se brže-bolje ukopali. Šuma Polygon sada više nije bila u rukama organizirane sile prepoznatljivih postrojbi, nego skupina ljudi iz različitih regimenti, koji su šćućureni u plitkim rovovima pokušavali pružiti otpor Nijemcima. Sljedećeg je dana, na jesenskom suncu, postalo jasno da i Nijemcima treba predaha, pa su saveznici iskoristili tu prigodu i zamijenili izložene trupe i tako ne samo uveli nekakav red u svoje kaotične redove, nego se i pripremili za napad. Nijemci su također planirali napad: od 27. do 31. listopada još se šest divizija premjestilo na bojišnicu sučelice grebena Messines i ceste za Menin otkud je 29. listopada, u gustoj magli, započeo masivan napad na slabe britanske položaje oko Gheluvelta. Dvije su satnije - jedna iz 1. regimente coldstreamske straže i jedna iz l. Black Watch regimente (Kraljevskih gorštaka) bile na sjeveru od ceste za Menin. Obje su bile daleko ispod svoje pune snage, a prema njima su se kretala tri bataljuna 16. bavarske pričuvne pješačke regimente. Nisu ih opazili sve dok se nisu približili na 50 metara do britanskih položaja. Britanci nisu imali nikakvu topničku podršku: zbog nestašice streljiva bili su ograničeni na devet rundi po jednom topu, a i to što su imali bilo je namijenjeno neprijateljskim bitnicama. Osim toga, coldstreamerski su gardisti bili hendikepirani zbog loše opreme. Patrone su im zapinjale u puškama, a iz istog su razloga iz upotrebe bile izbačene i dvije strojnice. Nijemci su ih napali i bili odbijeni, ponovno napali i po drugi put ustuknuli, a zatim se i treći put tvrdoglavo zaletjeli, pokušavajući probiti obranu Black Watcha. Coldstreamerski gardisti, sada prisiljeni boriti se na dvije fronte, ne samo da su izdržali napad, nego su s ostacima škotskih gorštaka slomili neprijateljski upad u svoje redove i obnovili svoje položaje. Južno od ceste nasrnuli su pripadnici 1. regimente grenadirske straže, u tako velikom broju da su Bavarci jedva uspjeli okrenuti svoje bjevo krilo i započeti borbu prsa o prsa s isukanim bajunetama ili s puškama koje su koristili kao palice. Kritičnu je situaciju ublažila hrabrost i odlučnost poručnika J. A. O. Brooka, koji je zapovijedao s postrojbom 2. Gordonovi gorštaci. Njega su bili poslali s nekom porukom ali je on, vidjevši da je obrana probijena, sakupio stotinjak ljudi i poveo ih u protunapad. Ponovno je zauzeo rov, radije nego se izložio opasnosti topovske paljbe u odlasku po pomoć. Njegovi su se gorštaci pridružili napadu koji je uslijedio s ciljem ponovnog zauzimanja sljedećeg rova iz kojeg su Bavarci već upućivali tešku vatru. Bojišnica je bila osigurana na oko 90 metara unatrag od položaja koje su još jutros držali, uz gubitak od 470 grenadira i oko 100 škotskih gorštaka. Brooke to nije doživio. Posmrtno je odlikovan Viktorijinim križem. Sljedećeg se dana napad nastavio i ovdje i na Messines grebenu gdje su u blizini Wytschaetea A1lenbyeva konjica i novo pristigli francuski XIV. korpus natjerani na povlačenje. 6. bavarska pričuvna divizija izvršila je odlučan napad na Gheluvelt, koji je umalo bio zauzet, te je položaje gađalo i njemačko topništvo, a njihovi su avioni ispustili prve bombe na sam Ypres. Kod Zandvoordea su branitelji sastavljeni od pripadnika Life Guards regimente i odreda strojničara Regimente kraljevske konjičke garde potpuno zbrisani, Regimenta kraljevskih velških mušketira sasječena, a sela Gheluvelt i Hollebeke su zauzeta. Ali bojišnica se još uvijek držala. Topništvo je 31. listopada ponovo počelo gađati Gheluvelt. Bombardiranje plitkih rovova trajalo je tri sata. Kraljevsko je poljsko topništvo bilo prisiljeno povući svoje topove, a njemačko se pješaštvo okupljalo za još jedan napad, prolazeći kroz ostatke britanskih trupa koje su uzmicale i ukopavale se da bi pružile posljednji otpor na cesti za Ypres. Osim otpora tih malobrojnih pripadnika britanskih trupa, činilo se da je cesta konačno otvorena za Nijemce. Na Hooge Chateau, stožer prve i druge divizije, pala je granata i pobila ili ranila sve
- 34 -
stožerne časnike. Situacija je bila doista očajna. Britanci su pretrpjeli ogromne gubitke. Od osamdeset četiri bataljuna koji su sačinjavali britanski ekspedicijski korpus (BEF), osamnaest ih je spalo na samo deset posto snage, a drugih šezdeset šest je oslabljeno za dvije trećine. Haig i French su već bili odlučili zatražiti pomoć od Francuza, kad su iznenada primili dobru vijest. Ljudstvo 2. worcesterske regimente bili su u pričuvi, ako se tako uopće može razumno opisati ležanje u šumi Polygon. Brigadni general Charles Fitzclarence, nositelj Viktorijinog križa, koji je zapovijedao 1. gardijskom brigadom, zatekao ih je tamo i, kad je shvatio da mu se neočekivano pružila prigoda da začepi onu prazninu kod Gheluvelta gdje su se pripadnici Regimente južnovelških graničara još čvrsto držali oko dvorca, zapovjedio je da krenu u napad. Kad su pojurili prema svojem cilju oko stotinjak ih je podleglo vatri granata, ali ih je dovoljno preživjelo da se sreća preokrene u njihovu korist. Nijemci su odbačeni s travnjaka velikog zdanja, a izvjesni poručnik Slaughter, koji je očito s pravom nosio svoje ime, strojnicom im je još više zagorčao povlačenje. Toga je dana napadnut i prijevoj Messines. Francuzi su bili prisiljeni na uzmak sjeverno od Wytschaetea, iako su se kod šume Croonaert bili bespoštedno okomili na II. bavarski armijski korpus. To je ono povijesno mjesto gdje je kaplar Adolf Hitler dobio Željezni križ jer je spasio ranjenika ispod vatre. Britanci su se tvrdoglavo držali ruševina kod Messinesa, a mir koji je vladao u šumi Ploegsteert bio je ozbiljno uzdrman topovskom paljbom. Prva Teritorijalna pješačka regimenta tog je dana doživjela vatreno krštenje u namjeri da probije neprijateljsku obranu i jedva ga je preživjela. Londonska regimenta bila postrojba teritorijalnih snaga, čvrsto povezanih s regimentom Kraljevskih mušketira (regimentom grada Londona), koja je bila dijelom regularne vojske. 14. londonska škotska regimenta bila je dobila zapovijed pružiti podršku konjici koja je držala prijevoj, pa je izvršila jurišni napad kroz neprijateljsku vatru kako bi zauzela svoj položaj. Trećina njezinih pripadnika bila je pokošena. Kasnije te noći na mjesečini su ugledali sjenovite obrise ljudi kako im idu u susret. Ne dobivši odgovora na dogovorenu lozinku, otvorili su vatru. Ali još se jednom pokazao hendikep britanskih vojnika zbog slabog naoružanja. Puške su im se zaglavile. Ljudi su se morali na brzinu snalaziti kako bi svoje zaglavljene puške ponovno osposobili, ali su ipak zaustavili napadače. Izdana im je zapovijed za povlačenje, ali ona do regimente nikad nije stigla. U sljedećem su napadu bili potpuno opkoljeni i svega ih je nekolicina uspjela izvući živu glavu samo zahvaljujući slučajnom dimu zapaljenog stoga sijena koji im je pokrivao povlačenje. U nedjelju l. studenog Nijemci su zauzeli i Wytschaete i Messines, ali im je hrabra francuska 32. divizija pružila otpor i zaustavila njihovo daljnje napredovanje. Sljedećeg se dana prijevoj Messines još jednom našao u rukama savezničkih trupa. Obje su strane uzele kratak predah. Nijemci su bili zatečeni svojim neuspjehom no ipak odlučni pobijediti, ali su već bili pretrpjeli znatne gubitke i trebali su svježe trupe. Saveznici su bili potpuno iscrpljeni. Britanske su regimente bile strahovito smanjene, mnogima je nedostajalo tri-četiri pa i više časnika, a ljudstvo desetkovano, pa im je prijetilo potpuno gašenje i prestanak postojanja. Tako je 5. studenog 7. divizija povučena s bojišnice sa samo 2.3801judi, oko četvrtine od ukupnog broja. Relativan mir prekidala je uporna topovska vatra, puškaranje i manji napadi, tako da branitelji Klina nisu imali predaha. Britanska 8. divizija iskrcala se u Francuskoj 6. studenog, ponudivši tračak nade, ali se razaranje Ypresa granatama i zapaljivim bombama i dalje nastavilo, a iz mjesta su istjerani i posljednji civili. Nijemci su 10. studenog nahrupili u Dixmude i zauzeli grad, nakon što su se za njega već tri tjedna bezuspješno borili. Taj su grad još početkom listopada bili zauzeli francuski marinci pod zapovjedništvom admirala Ronarc'ha. Tih 7.000 ljudi od tada je tvrdoglavo pružalo otpor svim nastojanjima da ih se istjera iz grada. Francuski su topovi bili smješteni na uzvisini zapadno od grada, a topnička izvidnica je bila smještena u obližnjem mlinu. Prvi napad uslijedio je 16. listopada, a bijesan juriš obnovljen je 19. listopada. Grad se pomalo pretvarao
- 35 -
u prah i pepeo. Napadi su se nizali jedan za drugim, jedino su bili malo popustili kad se 30. listopada pozornost obratila na Ramscapelle, zbog poplave koja se tada dogodila. Kada je poplava prošla položaj kod Dixmudea izgubio je na važnosti, pa nije bilo nikakvo iznenađenje kad je 10. studenog iza uobičajene topovske paljbe uslijedio masovan pješački napad koji je taj položaj potpuno razorio. Njemačko je napredovanje bez većih problema zaustavljeno na samoj rijeci i na tome se dijelu fronte stanje za neko vrijeme stabiliziralo. Kod Ypresa je 11. studenog ozbiljan po kiši i magli započeo još jedan napad. Topovska je vatra započela u 6.30 sati, jača i bolje usredotočena nego ikad ranije. Tanka bojišnica koju su držale britanske trupe i francuski Zuave vodila je preko ceste za Menin i, pošto je bila samo slabo ukopana, pretrpjela je mnogo žrtava još i prije nego su ljudi specijalne okupljene skupine Linsingen uopće pokrenuti. Na čelu napadne kolone (klina) nalazili su se pripadnici 1. i 4. postrojbe pruske garde. Crta je prekinuta na cesti za Menin. Borbom iscrpljen 4. odred Zuava nije mogao zaustaviti prodor Prusa koji su nagrnuli niz cestu iz pravca Gheluvelta i zatim se raspršili u šumi Nonne Bosschen. Na izlasku iz šume zasula ih je s boka vatra 4. regimente kraljevskih mušketira koja se nalazila južno od ceste, te od 1. regimente kraljičinih osobnih kamerunskih gorštaka, smještene sjeverno od ceste. Uz njih su jedine još uvijek organizirane formacije na bojišnici bile: oko 200 ljudi iz Regimente škotske garde, nešto ljudi iz regimente Black Watch, 2. regimenta oxfordshireskog i buckinghamshireskog lakog pješaštva i, na rubu Polygon šume, 450 ljudi iz Kraljeve osobne Lancaster regimente; ostali su bili topnici, konjušari, kuhari - svatko sposoban držati pušku. Pod jakom vatrom napredovanje Prusa je zaustavljeno i oni su bili prisiljeni povući se natrag u šumu. U 14.00 sati pokrenula se 2. regimenta oxfordshireskog i buckinghamshireskog lakog pješaštva, zajedno sa satnijom Northamptonshireske regimente i 5. poljskom satnijom Kraljevske inženj erije, koja nije željela biti izostavljeni iz akcije, s namjerom čišćenja šume Nonne Bosschen od pripadnika neprijateljske 1. regimente pješačkih gardista. Prema jednom izvješću, neprijatelja su iz šume istjerali poput fazana. Južno od šume većina pripadnika 1. regimente pješačkih gardista s nekolicinom drugova iz 3. regimente pješačkih gardista došla je do mjesta koje je bilo u vidokrugu 2. topničke divizije. Pod vatrom britanskih topova neki su pali a preživjeli su se povukli i potražili zaklon u kolibama u blizini šume. Jednu je kolibu pogodila granata i raznijela je u stotine komadića, a drugu je zauzelo pet kuhara iz 5. poljske satnije. Ti su ljudi činili posljednju crtu obrane britanskih trupa koje su branili Ypres. Elita njemačke armije bila je odbačena i kad se dim razbistrio pokazalo se da je niska obala rijeke iza koje su Nijemci potražili zaklon bila posve prekrivena mrtvim truplima. Na drugim dijelovima bojišta bolje je prošao neprijatelj. Wytschaete je još jednom osvojen, a crta razdvajanja na jugu se sada protezala od Ploegsteerta do Wulvergema, Croonearta i St. Eloia. Na sjeveru je išla od Steenstraata, sjeverno od Langemarcka, pa zaokretala okolo prema Broodseindeu, a otud na zapad, ostavljajući Gheluvelt u njemačkim rukama. U kaosu manjih incidenata tijekom sljedećeg tjedna prva je bitka kod Ypresa nekako privedena kraju. Obje su strane imale ogromne gubitke. Britanci su imali 58.155 žrtava, uključujući 5.951 vojnika iz indijskog korpusa, a Francuzi su izgubili oko 50.000 ubijenih i ranjenih od ukupno 995.000 ljudi koliko su ih izgubili u čitavoj 1914. godini. Belgijanci su ovdje ostali bez 18.522 ljudi, uz dotad izgubljenih preko 12.330 žrtava od ukupno mobiliziranih 217.000. Nijemci su izgubili 134.315 ljudi uz dodatnih 31.265 nestalih ili zarobljenih, što čini skoro četvrtinu njihovih ukupnih gubitaka u 1914. godini. Šteta koja je nanesena BEF-u za Britance je bila ogromna, a za redovitu britansku vojsku nepopravljiva. Njihova je mirnodopska snaga 1. srpnja brojila 255.000 ljudi, uglavnom na službi u prekomorskim zemljama, što znači da je do kraja kolovoza BEF imao nekih 120.000 ljudi u Francuskoj i Belgiji. Ukupan broj mobiliziranih te godine bio je 713.514, tako da je izvor popune teritorijalnih postrojbi bio dobrano ispražnjen. U 1914. godini bilo je 95.614 žrtava. Iako je Kitchenerov poziv dobrovoljcima, upućen u kolovozu, proizveo navalu svježeg
- 36 -
ljudstva, trebat će proteći osamnaest mjeseci prije nego oni budu izvježbani i spremni za borbu. Na putu su već bili ljudi iz ostalih dijelova Kraljevstva, Australije, Kanade i Novog Zelanda, a indijska je vojska već bila podnijela velike žrtve, ali u tom trenutku britanska `tanka crvena crta' bila je manje crta a više niz nenanizanih perli. Na svu sreću, čini se da Nijemci nisu bili svjesni te činjenice. U posljednjem okršaju Prve bitke kod Ypresa leži naznaka onoga što tek slijedi. Po prvi put je jednom napadu, ovaj put od strane Nijemaca, prethodilo poduže topničko bombardiranje. Trajalo je samo dva sata, što je neznatno u usporedbi s onim što će se događati kasnije, ali je bilo znakovito za buduću taktiku. kako se pokazalo, u svim je vojskama glavno oružje na bojnim poljima 1914. godine bila puška, uz strojnicu na drugom mjestu. Sukob je dotad uglavnom bio obilježen velikom mobilnošću postrojbi, što je priječilo veće isticanje teškog topništva, osim nekih iznimki, uglavnom kod osvajanja utvrda, gdje bi se ratovanje moglo okarakterizirati statičnim. Kiša, hladnoća, blato i iscrpljenost su usporavali akciju. Kako bi se postrojbe mogle povući s bojišnice na odmor i popunu, kopani su rovovi koje je moglo braniti brojčano manje ljudi. Generali su s obe strane raspored na bojištu smatrali `tek privremenim i nisu predvidjeli utjecaj koji će dalekometno granatiranje teškim topovima imati na napadom ostvarene pomake. Doista, trebat će steći skupo i krvavo iskustvo da bi se to napokon shvatilo. Čak niti činjenici da je borba kod Ypresa bila stisnuta na ograničenu dubinu i širinu fronte nije posvećena dovoljno ozbiljna pažnja. Utvrđivanjem crta obrane stvorena je neprekinuta prepreka od Sjevernog mora do švicarske granice. Neke su praznine, posebice u Vosges planinama, ostale nepopunjene i u studenom, ali će početkom 1915. godine biti popunjene u nezamislivim ratnim uvjetima na padinama i vrhuncima idealnim samo za zimske sportove. Širenje rata zahtijevat će da ljudi idu ispod, preko i kroz ove linije. Opkoljavanje niti napadi s boka više nisu bili mogući.
II. STATIČAN RAT 5.NEUVE CHAPELLE OŽUJAK 1915. TIJEKOM RELATIVNOG zatišja te zime suprotstavljene strane bile su zaposlene oko svojih rovova. Gledišta saveznika uvelike su se razlikovala od njemačkih. Medu saveznicima najutjecajniji Francuzi htjeli su ponovno pridobiti izvore sirovina, željezne rudače i ugljena, koji su sada bili iza njemačkih položaja u pokrajini Artois, južno od belgijske granice, te industrijske centre poput Lillea, a uz to još izbaciti uljeza sa svoje zemlje. Ovome se pridružuju Britanci, solidarni ne samo s Francuzima nego i s Belgijancima u želji da potjeraju Nijemce tamo od kuda su došli. Stoga su rovovi saveznika bili polazište napada nakon kojih će se u slučaju uspjeha morati kopati novi, za sljedeće napade. Trebali su uspostaviti takav sustav koji će velikom broju ljudi omogućit kretanje naprijed pod stalnom zaštitom od neprijateljskog napada - mrežu `zečjih brloga' za privremenu upotrebu. Štoviše, britanski pristup bio je prilično agresivan, nikad neprijatelju pružiti prigodu za odmor, stalno napadati neprijateljske rovove i mrežu rovova neprestano proširivali i usložavati. Francuzi su imali drukčije mišljenje. U nekim područjima, poput Argonskih šuma i planina Vosges bilo je teško boriti se tijekom zime, pa su neki veći pomaci izostali s obje strane. Joffre je stoga donio odluku da položaje treba utvrditi tako da mogu zadržati napad, a opskrbu prilagoditi taktici
- 37 -
povremenih napada s obrambenog položaja, izbjegavajući opće napada. Otud francuska kategorizacija dijelova fronte na aktivne i pasivne. Nijemci su imali posve oprečne potrebe. Njihov se rat odvijao na dvije fronte. Istočna ruska fronta protezala se kroz široke otvorene prostore, prevelike da ih se pokrije nizom rovova, što bi osim toga zahtijevalo i vrlo mnogo ljudstva. Skučenost Zapadne fronte je već zbog toga što je imala dva jasno određena kraja i bila relativno kratka nudila mogućnost smanjivanja broja ljudi povećavanjem sigurnosti rovova. Falkenhayn je zapovjedio da rovovi na bojišnici moraju biti dovoljno duboki i prostrani. Uz njih je trebalo izgraditi zaklone protiv granatiranja, a na svaki uspješan napad moralo se bez odlaganja odgovoriti protunapadom snagama dovoljno snažnim za održanje integriteta fronte. Na prikladnom tlu, kakvi su kredom bogati brežuljci uz rijeku Somme, morala su se kopati duboka podzemna skloništa, prekriti podnim daskama i opremiti električnom rasvjetom i tako pretvoriti u sasvim udobne vojarne. Vjerovalo se kako ovdje, dok se njihovi drugovi daleko na istoku uistinu bore relativno mali broj postrojbi može spriječiti napredovanje saveznika. Obje su strane koristile američki izum, bodljikavu žicu, u početku razapetu na drvenim stupovima ili tronošcima, a kasnije na željeznim zašiljenim kolcima koji su se mogli zabijati u zemlju poput vadičepa. Britanci su iskopali i druge redove rovova, kao potpore prvoj crti, pa čak i treće, pričuvne položaje, i sve su tri crte obrane bile povezane komunikacijskim rovovima od straga prema naprijed, koji su krivudali kako bi se smanjila izloženost bilo kojeg dijela bočnoj vatri ili učinku eksplozije granate. Nijemci nisu uveli drugu crtu fronta sve do svibnja 1915. godine, nakon bitke kod Neuve Chapellea, i upravo je ta bitka dala Britancima i Nijemcima naslutiti kako će rat izgledati barem sljedeće dvije godine. Nijemci su svoje borbe u 1914. godini uvijek završavali povlačeći se na povoljan položaj uvijek kad je to bilo moguće. Kod ipreškog su klina zaposjeli povišeni teren prijevoja Passchendaele i držali veći dio najboljeg terena iznad rijeke Aisne. U pokrajini Artois zauzeli su prijevoj Vimy i prijevoj Aubers zapadno od željezničke pruge koja je spajala sjever i jug, između Lilla, Douaia i Cambraia. Ta je željeznička pruga činila dio sustava koji je uključivao smjer prema Antwerpenu na sjeveru i, najvažniju dionicu od svih, jugoistočnu prugu kroz Hirson, Mezieres i Sedan do Metza. na tu se bočnu liniju sa zapadnog kraja nadovezivao spoj prema Kelnu, kroz Liege i Namur. General Joffre, i sam inženjer po struci, bio je svjestan važnosti tog željezničkog sustava za neprijatelja, pa ga je planirao na tri mjesta razbiti. To bi ne samo natjeralo Nijemce na povlačenje, nego bi vjerojatno spriječilo prebacivanje njemačkih trupa u Rusiju, gdje bi se eventualna pobjeda Nijemaca mogla katastrofalno odraziti na Zapadnu frontu. Flandrija na sjeveru lako se pretvarala u jednu veliku močvaru, pa je kroz nju kretanje znalo biti znatno otežano, dok su strmi brežuljci uz rijeku Meuse i planine Vosgesa bili jednako neatraktivni iz različitih razloga. Joffre je ta područja sa zadovoljstvom ostavljao neaktivnima. Nizinu rijeke Woevre, jugozapadno od Metza, trebalo je napasti s juga a otvoreni dio zemlje u sjevernoj Champagni s pozicija istočno od Reimsa. Da bi dokazali svoju lojalnost i ujedno izvršili udar na željeznicu južno od Lilla, Britanci su trebali prodrijeti istočno prema prijevoju Aubers, dok je Francuzima ostao napad na prijevoj Vimy. Ali za početak je trebalo razbiti klin oko sela Neuve Chapelle. Osim kopanja rovova, tijekom te zime obje su se strane borile s još jednim problemom, nestašicom granata. Sredinom studenoga 1914. godine von Falkenhayn je izračunao da ima granata za još samo četiri dana borbe, uzevši u obzir količinu koja se koristila u bitci kod Ypresa. Do kraja listopada 1914. godine Britanci su uveli racionirano snabdijevanje svojih topova - kako smo vidjeli, na devet granata dnevno. U razdoblju od izbijanja rata do 10. rujna 1914. godine, francuske su zalihe granata za kalibar topova od 75 mm pale s 530.000 na 33.000. Obje su se strane pokušale razborito opskrbiti prije samog rata, ali nijedna nije ni slutila kakvom će se brzinom strjeljivo trošiti, zapravo kolika će biti potražnja. Nestašica je
- 38 -
ipak bila donekle ograničena na posebne vrste granata. Britanci su imali prevelike zalihe teških brodskih projektila, ili točnije rečeno eksploziva (kordita) kojim su ih trebali ispaljivati, jer su pogrješno iako s razborito vjerovali da će se budući ratovi uglavnom voditi na moru. Tako je mornarica upotrijebila manje od 30.000 projektila u cijelom ratu. Daljnji problem je nastao zbog pogrješne procjene o očekivanoj vrsti ratovanja. Mobilan rat s dosta manevara, kakav se predviđao, tražio je veći boj šrapnela koji se koriste protiv ljudi i konja, na otvorenom terenu. Ono što su uistinu dobili bilo je ratovanje od utvrde do utvrde, koje zahtjeva drugačije oružje - jake eksplozive i teške topove, minobacače i haubice. Suočeni s ograničenim zalihama granata, svi su se napadi godine 1915. pažljivo planirali, štedeći granate prije bitke i koncentrirajući topništvo tamo gdje će biti od najveće koristi. Njemačka je obrana bila do pojedinosti unesena na karte. Primitivan crtež na temelju iz zraka snimljenih fotografija pomogao u je stvaranju preciznih karata njemačkih položaja, jer na prostoru sjeverozapadno od sela Neuve Chapelle nije postojao kompleks dubokih rovova. Kroz duže razdoblje kalibrirali su se topovi, odnosno ispaljivale granate i bilježila mjesta njihova pada kako bi se korigirao domet, ali nikad u velikom broju, kako se ne bi pobudilo sumnju u planiranje napada u tom području. Kraljevski leteći korpus uveo je sustav `sata' za izvješćivanje o padu granate kako bi se poboljšalo topničko izviđanje. Korišteni su celuloidni diskovi sa koncentričnim prstenima označenim slovima Y, Z, A, B, C itd., od središta prema van, i s brojčanim oznakama sati na rubu vanjskog kruga. Na taj bi se način kratkom porukom koja je sadržavala samo broj i slovo javljalo o smjeru i udaljenosti greške u doletu granate. Poruka bi se Morzeovim znakovima poslala putem radija, a topnici su na terenu komunicirali putem Panneau signala, velikih komada tkanine posloženih na unaprijed utvrđen način. Dim, vatra i magla mogli su stvoriti smetnje, a niti tadašnje radio veze nisu bile previše pouzdane, ali tehnologija je bila iskorištena s prilično entuzijazma. Kraljevski leteći korpus se spremao i za zračne napade za podršku vojsci. Oni su se uglavnom usredotočivali na razaranje važnih komunikacijskih točaka, posebice željezničkog mosta kod Menina i željezničkog čvora kod Courtraia. Tijekom akcije natporučnik G. I. Carmichael je pogodio stup mosta kod Menina, a željeznička postaja kod Courtraia je bila oštećena. BITKA ZAPOČINJE Gubici koje su Britanci pretrpjeli prethodne godine su nadoknađeni i britanski se ekspedicijski korpus sada sastojao od dvije armije. General Sir Douglas Haig zapovijedao je Prvom armijom, čija su udarna snaga trebali biti IV. korpus pod zapovjedništvom Sir Henrya Rawlinsona i Indijski korpus pod zapovjedništvom Sir Jamesa Willcocka. 10. ožujka u 7.30 sati 342 topa su otvorila vatru na njemačke položaje. Većinom su to bili poljski topovi koji su šrapnelima gađali bodljikavu žicu na crti razdvajanja i rovove, postižući raznolike rezultate. Indijci, koji su bili okrenuti prema jugu klina, ustanovili su da je žica uništena, osim dijela na njihovoj krajnjoj desnici, a isto je iskustvo imala i 25. brigada koja je bila u središnjici. Njima s desna, 23. brigada i posebice 2. Middlesex regimenta i 2. regimenta škotskih kamerunskih strijelaca zatekle su žicu netaknutu, a njemačke su ih strojnice strašno pokosile. Sprva se govorilo kako je akcija u cijelosti uspjela jer nije bilo ranjenih, ali kasnije se pokazalo da niti jedan ranjenik nije niti bio u mogućnosti vratiti se i da ih većina poginula. Oni koji su krenuli u napad u 8.00 sati uglavnom su imali sreću jer im se praktički nitko nije suprotstavio. Bile su to sljedeće regimente strijelaca: 2. linkolnska, 2. kraljevska berkshireska i 2/39. garhwalska. One su brzo počistile sve rovove koji su im bili zadani za cilj i počekale na dolazak novog vala strijelaca koji su trebali nastaviti s akcijom. Da bi se Nijemce spriječilo u izvršenju protunapada, topništvo je baražnom vatrom zasulo njemačku pozadinu. Riječ `barrage' je izvedena od francuske riječi `bar', što znači blokirati ili
- 39 -
zaustaviti protok i u to vrijeme još nije imala šire značenje: zasićenje vatrom. Ta je baražna vatra trebala ustrajati sve dok se ne zauzme prvi cilj, a onda se još petnaest minuta trebala preusmjeriti na samo selo. Zapravo su prvi ciljevi bili u rukama Britanaca i Indija.ca daleko brže nego što se moglo pretpostaviti, ali nisu im bila dostupna sredstva da se to obznani i da se na to odgovarajuće reagira. Poruke su se mogle slati jedino putem teklića, jer su telefonske linije bile uništene, a bežična veza još nije postojala. Kad je 2. streljačka brigada ipak uspjela poslati poruku, zapovjeđeno im je da ostanu tamo gdje jesu. Kroz to su se vrijeme, sat i po nakon početka akcije, Nijemci počeli oporavljati. Za slučaj ovakvih napada Nijemcima je propisano ojačati krila prije nego se dovedu pričuvne postrojbe za popunjavanje praznina. Na sjeveru, lijevo od Britanaca, 11. jagerski bataljun je aktivirao dvije strojnice, a s desne je strane došlo do zastoja uzrokovanog neprerezanom bodljikavom žicom, što je braniteljima omogućilo prestrojavanje. Oko 11.30 sati strojnice na lijevom boku su pogođene zakašnjelom topovskom paljbom. Nekadašnji klin ispunio se trupama koje su željele iskoristiti ostvarenu prednost, ali nisu mogle napredovati. Mladi časnici, koji su se nalazili na čelu, prenijeli su izvješća svojim nadredenima u pozadini, ali nisu primili nikakve zapovijedi za napredovanje. S lijeve su strane jageri izbačeni iz Ferme de Lestrea, seoskog majura koji su Britanci nazvali Majur opasan opkopom. Minobacačka bitnica 24. brigade ispalila je preko dvije stotine minobacačkih granata na taj položaj i oko podne se 2. zapadnojorkširska regimenta pridružila Middlesex regimenti u njegovu zajedničkom zauzimanju. Do 13.00 sati 23. i 25. brigada postigle su sve svoje ciljeve, ali 24. brigada koja je kroz ove jurišne trupe trebala proći u sljedećem valu napada još uvijek nije za to dobila zapovijed. U međuvremenu se konsolidirala nova britanska prethodnica. Negdje oko 15.00 sati Rawlinson je izdao zapovijed da IV. korpus krene na Aubers, na sjeveroistoku, ali kako je teklić tu zapovijed trebao donijeti na samu bojišnicu, regimente Sherwood Foresters i Northamptonshire pokušale su napasti tek kad se već počeo spuštati sumrak. Iako su se sada nalazili iza njemačkih rovova, nisu bili na slobodnom, nebranjenom terenu. Nijemci su se utaborili naselju od nekoliko kuća zvanom Mauquissart, sjeveroistočno od Neuve Chapellea, uz most preko malog potoka Layes, istočno od sela i kod skupine kuća smještenih između, a koje su Britanci na svojim kartama označili kao `bezimene kolibe'. Topništvo ih prije napada nije uspjelo neutralizirati jer, kako se prije bitke nije ni znalo da one postoje, nisu bile niti zabilježene, pa se njihova udaljenost nije precizno znala. Zbog sumraka i kiše koji su otežavali napad nije se protiv tih njemačkih uporišta mnogo postiglo, pa su se napadači uskoro povukli. Nijemci su naprijed premještali svoje pričuvne postrojbe kako bi popunili šupljinu na svojoj prednjoj crti, a zahvaljujući svojim topničkim položajima na uzvisini prijevoja Aubers uspjeli su osujetiti britanske napore u organiziranju novog napada. Vojnici Indijske brigade koji su uspjeli doći do rubova Bois du Biez, šume jugoistočno od sela smještenog preko potoka, naišli su na neprijateljsku izvidnicu i povukli se kad su vidjeli da Nijemci dobivaju pojačanje od dva bataljuna. U mraku su Nijemci ipak uspjeli stvoriti novu obrambenu crtu. Britanci su svoj napad ponovili sljedećeg jutra, dok su Nijemci pokušavali dovesti dovoljno trupa za protunapad, ali to nisu uspjeli učiniti na vrijeme. Britansko je topništvo gađalo na slijepo, utrošivši mnogo streljiva na prazna polja, što zbog magle a što zbog potrage za novo iskopanim rovovima. Situacija je postala još složenija zbog nepreciznih informacija i pogrješnog izvješćivanja. Pripadnici 1. regimente grenadirske garde krenuli su u napad s točke u blizini onog majura, ali su naišli na otpor kod potoka Layes, a koji se na kartama posebno isticao. Zapravo i nisu bili tako daleko dospjeli i kad je topništvu zapovjeđeno da otvori baražnu vatru pred njima ona je bila previše daleko da bi im bila od koristi. Postrojbe koje su se bok uz bok nalazile uokolo nisu uspjele jedna drugoj pružiti pomoć, jer su im zapovijedi dolazile iz Indijskog korpusa s jedne i iz IV. korpusa s druge strane, a oni se nisu
- 40 -
uspjeli povezati. Informacije su s prve linije fronta pristizale u pozadinu po zapovjednoj hijerarhiji, a zapovijedi su se natrag prenosile obrnutim redoslijedom. Ali bočna je komunikacija bila minimalna a, pored toga, časnici na samoj bojišnici ionako nisu imali ovlasti zapovjediti niti napad niti povlačenje. Nijemci su tijekom dana sprječavali bilo kakvo napredovanje protivnika, a kad se spustila noć njihov se VII. korpus uspio probiti na novu crtu razdvajanja. Obje su strane 12. ožujka namjeravale obnoviti borbe. Britanci su odlučili svakako najprije kalibrirati svoje topništvo na nove njemačke položaje prije nego što pokušaju napasti, ali su njemački topovi otvorili vatru na njih u 4.30 sati. Nijemci nisu bili ništa precizniji od Britanaca dan ranije, jer su i njihove granate uglavnom padale iza obrambenih položaja, ali su ipak bile pogođene britanski zalihe. Nijemci su krenuli na juriš u 5.00 sati, kroz sumaglicu. Britanci su bili dobro smješteni u svojim novim rovovima i počeli su metodično gađati, raznijevši paradno nanizanu vojsku u komadiće. Nijemci nisu bili samo zaustavljeni, već desetkovani i natjerani na povlačenje. Pripadnici 2. regimente škotske garde zauzeli su Četverokut, kompleks njemačkih rovova lijevo od Mauquissarta, i zarobili četiri stotine ljudi, a 1. worcestershireska regimenta se uspjela probiti naprijed. Oni su izbacili Nijemce iz njihovog uporišta kod Mauquissarta i poslali o tome poruku svojima u pozadinu, ne samo kako bi ih o tome izvijestili, već i da bi bili osigurali da je njihovo topništvo obaviješteno 0 njihovom prisustvu na dijelu njemačke obrambene crte. Očito ta poruka nije uspjela prenijeti barem jednu od tih informacija. Granatiranje iz britanske pozadine se nastavilo i granate su ih toliko zasipale da su bili prisiljeni uzmaknuti. Britancima se još jednom pružila prilika za napredovanje i opet je nisu iskoristili. Otprilike u isto vrijeme, oko 11.00 sati, dakle skoro četiri sata nakon što je njemački napad bio odbijen, u njihov su armijski stožer stigle dvije informacije. Prvo, topništvo se bojalo da se neće moći prije podneva pripremiti za novo bombardiranje, koje su planirali prethodnog dana. Drugo, l. worcestershireska regimenta već je bila zauzela njemački položaj kod Mauquissarta i Nijemci su bili odbačeni sa cijele prve crte. Štoviše, stizala su i izvješća o tome da su britanske trupe prešle cestu kroz Mauquissart i da se sada probijaju prema Aubersu. Sir Douglas Haig je stekao dovoljno hrabrosti zapovjediti konjici pod zapovjedništvom generala Huberta Gougha i North Midland diviziji da krenu iz Estairesa i da se pridruže bitci. Topničko bombardiranje započelo je sa zakašnjenjem u 14.30 sati, a zatim i napad na prijevoj Aubers. Pozvane su Regimenta škotske garde, 1. regimenta grenadirske garde, Regimenta kraljevih osobnih škotskih graničara i 2. regimenta Gordonovih gorštaka da zauzmu položaj, a strijelci Strjeljačke brigade dobili su zadaću slabljenja uporišta na mostu preko Layesa. Tog je dana bilo oblačno i sumrak se rano spustio, pa su hrabri napori napadača bili još impresivniji, iako ne baš tako uspješni. Tada su napadi otkazani i zapovjeđeno je da se osvojeni teritorij osigura. Britanci su u neku ruku imali razloga biti zadovoljni rezultatima postignutim u bitci kod Neuve Chapellea. Pokazali su sposobnost proboja njemačke obrambene crtu i srčane borbe s jednakom odlučnošću kao i kod njihovih francuskih saveznika. Po prvi put su koristili fotografiranje iz zraka kako bi mogli detaljno ucrtati položaje na kartu i tako već u začetku pomoći svojim napadačkim postrojbama u saznavanju točnog položaja neprijateljske obrane. Kao prvo, topništvo je djelovalo besprijekorno, prerezavši uspješno šrapnelima bodljikavu žicu i pogodivši rovove vatrom iz haubica. Njegova je baražna vatra jednako tako dobro djelovala i u budućnosti postala standardnom praksom. Neki su se problemi mogli pripisati lošoj sreći. Tmurno je vrijeme sprječavalo učinkovito zračno izviđanje koje je služilo topništvu tijekom borbe, a vlažna je zemlja otežavala kretanje. Ali najveće poteškoće ipak su proizlazile iz same strukture zapovijedi, što nema nikakve veze s lošom srećom, i propusta da se zapovjednicima na prvoj liniji obrane dade sloboda
- 41 -
djelovanja. Uništavanje telefonskih linija nije samo komunikaciju između topnika i izvidnika gađanja učinilo neučinkovitom, nego je potkopalo i gotovo cijeli nadzor bitke. Planiranje se dovoljno dobro pobrinulo za početnu fazu i to nesumnjivo s uspjehom, jer su Britanci i Indijci pretrpjeli relativno vrlo malo gubitaka. Veći su gubitci stigli kasnije, kada su ljudi pasivno stajali iščekujući zapovijedi, a zbunjeni časnici u pozadini pokušavali uhvatiti smisao djelomičnih i konfliktnih izvješća koja su im pristizala. Neuspjeh je topništva, ako je to uopće bio neuspjeh, nastao ne zbog nestašice streljiva, nego zbog nedostatka informacija o mogućim ciljevima. Gotovo do kraja rata ostat će nerješiv problem kako doznati što se točno događa na bojišnici, donijeti odluku što bi trebalo sljedeće učiniti i kako prenijeti zapovijedi borbenim postrojbama. Značajnu je prednost imao branitelj, koji se mogao više osloniti na svoje linije komunikacije i koji se borio na dobro poznatom terenu. Britanci su pažljivo analizirali iskustva iz borbe. Čini se da je Sir Johnu Frenchu bilo jako stalo do preusmjeravanja odgovornosti sa sebe za bilo kakav propust, tako je generala Rawlinsona smatrao odgovornim za zastoj u slanju svojih pričuva. Istina je da je velik problem predstavljala zakrčenost putova i nemogućnost napredovanja kroz zaštitnu baražnu vatru, a tome treba pridodati i neuspješnu komunikaciju koju smo već spomenuli. Također je žurno poslao poruku u Englesku tvrdeći da ga je nestašica topovskog streljiva kalibra 170 mm i granata za haubice od 115 mm prinudilo na obustavu napada. Za tu tvrdnju nema baš puno dokaza, ali se počelo razmišljati kako su za BEF-ove nedaće krivi neuspjesi domaćih proizvodača. Ta je tvrdnja postala javna tema dva mjeseca kasnije, kada je 14. svibnja The Times objavio članak u kojem pukovnik Charles Repington kaže kako je ofenziva Artois bila ugrožena zbog nestašice visoko eksplozivnih granata. To je izazvalo pad liberalne vlade, uspostavu koalicije i imenovanje Davida Lloyda Georga za ministra streljiva, kao i zatvaranje gostionica zato što su radnici provodili previše vremena po njima pijući, a nedovoljno u izradi oružja. Zamisao da bi Britanci bili uspješniji da su bili proizveli više granata bila je potpuno pogrješna. Bombardiranje je bilo ograničeno na samo trideset pet minuta, bilo je dobro usmjereno, i, usprkos tome što su se u nedostatku snažnog streljiva koristili šrapneli, bilo je veoma učinkovito. Presudni su čimbenici uspjeha u početnom napadu bili iznenađenje i brzina; prvi su se ciljevi zauzimali za sat vremena. Nažalost, uvjerenje da bi se bolji rezultati postigli s više granata na raspolaganju održalo se još tri skupe godine i nije se zamijenilo učinkovitijom taktikom. Kako pokazuju događaji kod Neuve Chapellea, napredovanje Britanaca u drugoj fazi onemogućilo je neodgovarajuće trajanje baražne vatre, što je bila posljedica pogrješnog informacijskog i komunikacijskog sustava, a ne nedostatka granata. Sir Douglas Haig je ipak iz svega ovoga izvukao valjan zaključak i priopćio ga istražiteljima Lloyd Georgea. Od ranije zagovaratelj strojnica, zahtijevao je laganije oružje s odvojenim postoljem koji trupe koje kreću u napad mogu lako podignuti i nositi sa sobom. Model Vickers Maxim je s postoljem težio preko 40 kilograma, i to samo oružje bez streljiva; za prijenos njega i pripadajućeg streljiva trebala je posada od šestero ljudi. Rješenje tog problema bio je model strojnice Lewis, koji je težio oko 12 kg i koji se lako prenosio, ali na pomolu je već bila nova opasnost: plin. 6.DRUGA BITKA KOD YPRESA TRAVANJ 1915. DANA 1. TRAVNJA Haig je pod zapovjedništvo generalpukovnika Sir Herberta Plumera stavio Kanadsku diviziju i tako je ona postala dio njegovog V. korpusa. S povećanim brojem ljudstva Britanci su sada mogli zauzeti frontu u Ipreškom klinu sjeverno čak do Poelcapellea,
- 42 -
prepuštajući francuski IX. i XX. korpus Joffreu kako bi ih on mogao iskoristiti na nekom drugom mjestu. Britanci su sada bili odgovorni za dvije južne trećine klina, dok su Francuzi držali položaje odmah s njihove lijeve strane, s Belgijancima koji su bili u obrambenoj liniji duž poplavljenog područja i obalnog područja u blizini Nieuwporta. Belgijski fronta, tako često zaboravljana, bila je tema priče jednog očevidca koju su u svojoj knjizi Prije godinu dana, objavljenoj 1916. godine prepričali potpukovnik E. W. Swinton i natporučnik grof Percy: Ispred bojišnice nalazi se vodena pustoš koja se stapa s nebom, a u daljini se u sumaglici jedva nazire druga obala rijeke. To je nepregledno sivilo tu i tamo bilo ispresijecano cestom koja je dobrim dijelom vodila po nasipu, ili je pak bilo prekinuto s nekoliko stabala i živicama ili ostacima gospodarskih zgrada koje su stršile van iz poplavljenog zemljišta na čijim su otocima sa svake strane bile postav jene prethodnice. Trupla davno poginulih njemačkih vojnika i nadute strvine krupne stoke i ovaca s ukočenim nogama koje su stršile u zraku plutali su okolo bez cilja, a velika jata divljih ptica bila su u ovom nevoljnom i pustom prizoru jedini znak života. Ovu bi tišinu povremeno proparali pucnji iz puške koji su odzvanjali s fronta, povremeno bi se iz udaljenosti javio i pokoji top, a iznad glava se čuo zvižduk granata, njihovo rasprskavanje, a zatim potmula tutnjava u daljini. Ništa nije moglo predstavljati jači kontrast ovoj relativnoj pasivnosti nego priroda borbe koja se odvijala na pješčanim dinama gore na sjeveru (blizu Nieuporta). Tamo se iz dana u dan vodila očajnička borba na kratkoj udaljenosti, jer su protivnički rovovi smješteni samo nekoliko metara jedan od drugoga. Ovdje, umjesto blata i vode, trupe moraju izdržati vjetar koji naokolo raznosi pijesak u oblacima, pecka za oči tako da bi bilo potrebno nositi zaštitne naočale koje imaju motociklisti. Ispod tog nemirnog pijeska nošenog vjetrom, konfiguracija se krajolika neprestano mijenja, nove se dine stvaraju na jednom mjestu, a nestaju s drugoga. Možda je najbolji opis ovog krajolika prekrivenog tim mekim bezobličnim bijelim humcima dao jedan francuski časnik, koji je rekao da mu nalikuje na zemlju tučenog vrhnja. Iako je front kod Ypresa bio tih u usporedbi s bitkom koja se ovdje odvijala prethodne jeseni, borbe su se nastavile bez mnogo publiciteta. Dana 3. travnja došlo je do snažne eksplozije kad je mina postavljena na kraj jednog podzemnog rudnika odnijela u zrak devedesetak metara njemačkog rova južno od Klina. Obje su se strane prepucavale snajperima, a neprijateljski su napadi uzeli svoj danak mrtvih i zarobljenih. Swinton i Percy su 6. travnja zabilježili kako su im zarobljenici pričali o njemačkim planovima o upotrebi otrovnih plinova kojima bi trebali ugušiti svoje protivnike, ali čini se da na to na to nitko nije obratio dovoljno pažnje. Osam je dana kasnije general Putz, zapovjednik francuskog odreda belgijske armije, dobio sličnu obavijest od vojnika Jagera iz 234. pričuvne pješačke regimente, koji je bio zarobljen u blizini Langemarcka. Njegova je priča bila tako puna pojedinosti da su čak posumnjali kako se radi o planiranom pokušaju obmane, ali zapravo je sve što im je rekao bilo istinito. Štoviše, Augusteu Jageru 1932. godine u Leipzigu bilo suđeno i bio je proglašen krivim za odavanje informacija neprijatelju. Nijemci su ratovanjem u 1914. godini postigli neprocjenjivo dobar položaj s kojeg su imali pogled na sva kretanja oko Ypresa. S uzvisine Humka 60, južno od sela Zillebeke i samo oko 2 km udaljenog od središta grada, mogli su prostim okom promatrati ceste koje su vodile prema jugu i prema istoku. S tog se mjesta crta razdvajanja protezala prema sjeveroistoku između Hoogea i Gheluvelta, oko šume Polygon, a onda na sjever do Broodseindea gdje je skretala na sjeverozapad prema Poelcapelleu i napokon na zapad do kanala Steenstraat. Humak 60 je bila ljudska tvorevina sačinjena od mulja i iskopane zemlje s usjeka kojim prolazi željeznička linija iz Cominesa. Nijemci su ga osvojili od Francuza u prosincu 1914. godine, a u veljači je izvršen bezuspješan pokušaj za njegovo vraćanje. Sada je trebalo isprobati složenije planove.
- 43 -
Još su 1914. godine trupe ukopane u rovovima i na jednoj i na drugoj strani razmišljale o načinima proboja neprijateljske obrambene crte. Očigledna je mogućnost bila iskopati tunel ispod njih i podstaviti eksploziv kako bi ih uništili. Tako su 20. prosinca 1914. godine Nijemci digli u zrak deset rudarskih okna pod rovovima koje je držala Sirhind brigada u blizini Festuberta, s impresivnim rezultatima. Da bi im mogli uzvratiti milo za drago, Britanci su ne samo unovačili rudare nego i profesionalne kopače tunela koji su navikli kopati u zemlji a ne u stijeni. U to su se vrijeme odvodni kanali u Manchesteru radili metodom koja se zvala nabacivanje ilovače. Radnik koji je kopao tunel sjeo bi opasan uz drveni okvir, koji se zvao križ, i zabadao alatku poput lopate u radnu površinu sa svojim nogama i sabijao je u ilovaču. Ova je metoda bila podesna za čvrsta tla od ilovače ali su uvjeti pod zemljom na obrambenoj crti uvelike varirali od jednog do drugog mjesta. U području oko rijeke Somme prevladavalo kredasto tlo, koje je bilo jako podesno za iskapanje, dok su u pokrajini Artois, pokraj Neuve Chapellea, bili relativno plitki rudnici, pa se iskopavanje u raskvašenoj zemlji jedva moglo vršiti. Dana 8. ožujka 1915. godine izabrane su tri lokacije za tunele blizu Humka 60 i nazvane su Ml, M2 i M3. Prva su dva tunela trebala krenuti iz Rova 40, a treći iz Rova 38, koji je bio isturen položaj samo 46 metara udaljen od njemačke linije fronta. Kopanje je započela 171. `Tunelska' satnija Kraljevske inženjerske jedinice, koja se sastojala od rudara iz Monmouthshirea i kopača tunela iz Manchestera. Prvo su morali kopati oko 5 metara dubine kroz mješavinu pijeska i ilovače. Gotovo odmah su naišli na truplo koje su pokušali podignuti sa zemlje, ali im se ono odmah raspalo u rukama. Ipak se taj užasan zadatak iskopavanja raspadnutih leševa francuskih vojnika koji su ovdje poginuli nekoliko mjeseci prije morao dovršiti i njihovi ostaci ponovno zakopati u živo vapno, prije nego se moglo početi s iskanjem tunela. Kad se potopilo okno rudnika, moglo se započeti s kopanjem tunela. Radovi su se odvijali u dnevnim i noćnim smjenama. Nestabilna mješavina pijeska i ilovače bila je namočena vodom i u polutekućem stanju. Morali su je podupirati drvenim oplatama kroz koje je stalno curilo blato. Za prozračivanje rudnika na frontu su morali prebaciti stare zračne pumpe, ali su se one pokazale nekorisnima, pa je preživljavanje u rudniku ovisilo o primitivnim mjehovima koje su morali neprestano ručno pumpati. Na pročelju tunela su uz svjetlo voštanica u jednoj smjeni radila po dva čovjeka, sve dok nedostatak kisika ne bi uzrokovao smanjivanje plamena i njegovo potpuno gašenje. Sve ovo je trebalo obavljati u potpunoj tišini. I Nijemci su počeli kopati tunele sa suprotne strane. Dana 16. ožujka, ušiju pritisnutih na daske svojeg tunela, Britanci su čuli zvukove kopanja. Došlo je do utrke tko će prije dovršiti posao. U novom i užasnom razvoju događaja koji su sličili srednjovjekovnom opsadnom ratovanju, detonirane su kamuflete, mali eksplozivni naboji kojima se htjelo srušili radove na protivničkoj strani i ljude žive zakopati; ponekad bi se znalo dogoditi da jedna ekipa kopača tunela susretne protivničku ekipu i tada bi u utrobi zemlje došlo do borbe prsa u prsa. Tuneli blizanci M3a i M3 su nastali iz M3 okna i u ovom je prvom kopač Albert Rees iznenada ustanovio da se njegova alatka za kopanje zabola u prazan prostor. S kolegom kopačem Garfieldom Morganom otišao je po potporučnika Thomasa Blacka i sva su se trojica kroz potpunu tamu vratila kako bi ispitali o čemu se radi. Kad su stigli do otvora Black je upalio svoju svjetiljku i u istom trenu je došlo do eksplozije: na njih je ispaljen hitac iz puške. Preživjeli su i pobjegli. Nakon sat vremena dopuzali su natrag i vidjeli da je otvor miniran. Prerezali su žice detonatora i eksploziv povezali sa svojim detonatorom. Ipak, nakon tjedna zatišja radovi na M3 su nastavljeni. Do 15. travnja Britanci su postavili eksplozive u sve tunele. M 1 je miniran s po 1.225 kg eksploziva u svakom odvojku tunela, u M2 je postavljeno po 907 kg, a najmanje ga je bilo u M3, po 227 kg u svakoj komori. Iza eksploziva tuneli su napunjeni vrećama pijeska u dužinu od 3 m, kako bi se eksplozija usmjerila naprijed i prema gore. Eksploziv je aktiviran u subotu 17. travnja u 19.00 sati. Njemački rovovi što su
- 44 -
se nalazili iznad žestoko su uzdrmani i 150 ljudi u njima je bilo ubijeno i zatrpano; i sam je vrh humka odletio u zrak. Istog su trena stigle dvije regimente: 1. kraljičina regimenta (West Kent) regimenta i 2. Kraljeva regimenta škotskih graničara, koje su pomele humak i, naišavši na manji otpor svega petnaestak ošamućenih preživjelih, počeli se ukopavati. Nijemci su odmah uzvratili s topničkom paljbom i izvršili protunapad rano u nedjelju ujutro, ali su bili poraženi. Britanci su dobili pojačanje strojničkih postrojbi na motorkotačima, pa je tako odbijen i mnogo teži napad ponovljen u 7.00 sati. Borbe su se nastavile cijeli dan i sutradan, a i Britanci i Nijemci su naizmjenično u sukob ubacivali svježe postrojbe, koje su na protivnika navlačile sve žešću topničku vatru. Napokon su 21. travnja borbe malo popustile, kad su Nijemci bili prisiljeni priznati gubitak tog položaja. Dotad je vrh humka prekrivalo već više od 5000 mrtvih. Između 14. i 17. travnja 1. kanadska divizija pod zapovjedništvom generalpukovnika Sir Edwina Aldersona preuzela je od 11. francuske divizije dio bojišnice južno od ceste YpresPoelcapelle, na prijevoju Gravenstafel. Kanađani nisu bili previše impresionirani stanjem koje su naslijedili. Naviknuti na snagu i žestinu potpore svojeg 75 mm topništva, Francuzi su bili skloni svoje prednje rovove braniti s manje ljudstva i povlačiti se iz njih kad bi ih napali, te prepustiti topništvu da granatama odbije neprijateljski napad. Parapeti u rovovima bili su tanki i krhki, jedva su mogli zaustaviti metak, i nije bilo ničega čime bi se ljudi koji bi se u njima zatekli mogli zaštititi od krhotina granata što su dolijetale iz pozadine. Gotovo da i nije bilo poprečnih i komunikacijskih rovova. Kanađani su odmah prionuli nužnim popravcima, ali kako je kopanje dublje od metra oslobađalo podzemne vode, morali su izgraditi prsobrane visoke 1, 2 m. Pobočni rovovi i obližnje rupe od granata bili u `jadnom stanju i veoma prljavi... očigledno su se koristili kao zahodi i mjesta za ukop mrtvaca', riječi su jednog kanadskog časnika. Francuzi su daleko u pozadini bili izgradili mnogo solidnije obrambenu crtu, nazvali su ih crtom GHQ, koja je vodila od jezera Zillebeke, zapadno od položaja HellFire Cornera, mjesta Potijze i Wieltje i skretala na sjeverozapad, protežući se pravcem današnjeg modernog autoputa. Kao pričuvni položaj mogla je poslužiti svrsi, ali sve dok joj je fronta bila istočnije i sjevernije, uglavnom su zbog nje nastajala uska grla u kretanje trupa. Lijevo su od Kanađana bila je 45. alžirska divizija, a iza nje 87. francuska teritorijalna divizija, dio Groupement d' Elverdinghe pod zapovjedništvom generala Putza. Mora se priznati da se njih nikako ne bi moglo opisati kao elitne postrojbe, a1i čak i puno iskusnije postrojbe imale bi teškoća u izlaženju na kraj s onim s čime su se one suočile poslijepodne 22. travnja. U 17.00 sati Nijemci su otvorili ventile 5.730 plinskih cilindara, koristeći se laganim sjeveroistočnim vjetrom koji je usmjerio više od 160 tona klora preko francuskih položaja. Nijemci su plin prvi put upotrijebili u siječnju kod Bolimova, na ruskoj fronti, kad je bilo previše hladno da bi suzavac kojeg su tom prigodom upotrijebili mogao uopće djelovati. Klor je bio nusproizvod tvornica boja I. G. Farbena, a kemičar Fritz Haber izmislio je način na koji plin ispuštati iz cilindara. Nijemci već tjednima bili spremni koristiti plin, `N - municiju', kako su ga zvali. Štoviše, strojničko odjeljenje 246. pričuvne pješačke regimente, dijela 54. pričuvne divizije, izvijestila je kako se plinski napad planiran za travanj nije izvršio jer vjetar nije bio povoljan. Klor u najmanju ruku uzrokuje jaku iritaciju očiju i izaziva teškoće u disanju. U većim dozama oštećuje plućno tkivo. U krajnjim slučajevima pluća se mogu ispuniti tekućinom, proizvodeći učinak sličan utapanju. Nijedan vojnik se dotad nije susreo s takvim oružjem i nitko se nije mogao od njega zaštititi osim njemačkih specijalaca odgovornih za njegovo puštanje. Taj napad nije bio dio strateškog plana za proboj do mora. Sami Nijemci nisu bili sigurni koliko je klor koristan i za njih je ovo donekle bio svojevrstan pokus. Štoviše, Albrecht je u trenutku dok su Nijemci i na istočnoj fronti ulagali velike napore zbog
- 45 -
nedovoljnog broja raspoloživih postrojbi pred Četvrtu armiju postavio tek ograničene ciljeve. Nadao se načiniti klin između belgijskih i francuskih snaga na zapadnoj obali kanala i zauzeti dovoljan dio obale prema jugu da time osujeti mogućnost obrane ypreškog klina, ali su čak i ti ciljevi mijenjani kroz nekoliko sljedećih dana, postajući manje ili više ambicioznima kako se situacija razvijala. Suznih, i pluća napetih do pucanja, oni Tirailleursi i pripadnici Afričkog lakog pješaštva koji su to bili u stanju, pobjegli su; ostali su poumirali. Kanađani su gledali kako im se oblak žutozelenog plina kotrlja u susret. Napredovanje Nijemaca iza tog oblaka plina odvijalo se s puno opreza, iako su imali dobru podršku svoga topništva. Na sjeveru su kod Steenstraata u jurišu prešli most preko kanala i ušli u Het Sas, prekinuvši spoj između francuskih i belgijskih grenadira. Izmedu Kanađana i kanala kod Boesinghea nije bilo ničega osim najtvrdoglavijih Francuza, sada raspoređenih uz samu obalu kanala. Odgovor saveznika bio je ishitren i nužno nekoordiniran. Do 18.00 sati Nijemci su zauzeli prijevoj Mauser koji se pruža na zapad od sađene šume Bois des Cuisiniers (Britanci su je zvali Kitchenerovom šumom), ali nova britanska i francuska obrambena crta se već stvarala, sastavljena uglavnom od kanadskih trupa uz dodatak od otprilike 500 Zuava. Telefonske su linije bile prekinute granatiranjem, poruke su odlazile u krivom smjeru i trenutno je vladalo potpuno neshvaćanje opće situacije i potpuna zbrka. Mnoga izvješća koja su dolazila u glavni stožer bila su potpuno pogrješna i neminovno su dovodila do krivih odluka. U 18.45 sati u stožer generala Smitha Dorriena počele su stizati vijesti na temelju kojih je ubrzo procijenjeno kako se s lijeve strane Kanađana otvorio procjep širok 7,3 km. Ključni faktori za sprječavanje njemačkog proboja bili su upravo Alderson i Kanađani. Što je prije bilo moguće Aldersonu su na raspolaganje stavljene sve raspoložive postrojbe, premda je bilo prilično zbrkano izvedeno zbog poteškoća oko prenošenja zapovijedi pojedinim postrojbama i zbog problema oko uspostavljanja komunikacija između tih postrojbi i njihovog privremenog zapovjednika. Pa unatoč tome, 1. kanadska pješačka brigada je otpuštena iz pričuve Druge armije kod Vlamertinghe i tako su njezin 2. i 3. bataljun odmah poslane naprijed. Od britanskih postrojbi, 2. istočnoyorkshireska regimenta, 4. streljačka brigada, 2. istočnokentska regimenta (Buffsi) i 3. (Middlesex) regimenta vojvode od Cambridgea osigurale su Aldersonu dovoljno ljudstva za pokrivanje prijevoja sjeverno od St Jeana, pa na zapad sve do kanala, ali dalje naprijed, između farme Hampshire Farm, sjeverno od Wieltjea, i kanala još uvijek je postojala velika pukotina koju je sada pokrivalo samo jedno usamljeno francusko strojničko gnijezdo. Kod Steenstraata je puštanje plina bilo nepotpuno, pa su Francuzi i Belgijanci uspjeli pružiti žilav otpor. Na središnjici su Nijemci neodlučno zastali, srećom nesigurni u stvarne položaje saveznika. Dalje na istok to je početno oklijevanje brzo prošlo prošlo, pa je do 18.00 sati osvojen Langemarck i 51. pričuvna divizija je krenula na St Julien. Do noći je Kitchenerova šuma bila opkoljena i četiri su britanska topa bila zarobljena. Na mjestu gdje cesta iz St Juliena do Poelcapellea prelazi potok Lekkerboterbeek, dva su se voda 3. satnije kanadskog 13. bataljuna (3. brigade, 1. kanadske divizije) uporno borila sve dok više nisu mogla pružati otpor znatno nadmoćnijem neprijatelju. Južno od njihove pozicije kod Vancouvera, 10. poljska bitnica kanadskog poljskog topništva bočnom je vatrom zaustavila Nijemce što su se kretali prema St Julienu, da bi se zatim povukla s tog isturenog položaja. Za hrabro držanje u pružanju zaštite u ovoj operaciji strojničar 13. bataljuna desetnik Frederick Fisher odlikovan je Viktorijinim križem. Sljedećeg je dana poginuo. Reakcija generala Focha na cijelu tu situaciju bila je točno onakva kakva se i očekivala napad! Od Kanadana se zatražilo da krenu u akciju zajedno s francuskim saveznicima, koji su im bili s lijeve strane. Još uvijek zbunjeni zbog upada Nijemaca kod Het Sasa i Lizernea, Francuzi svoj dio plana nisu uspjeli provesti, ali Kanađani su žustro napredovali. Negdje oko
- 46 -
ponoći dva su bataljuna, 10. i 16., krenula u napad s područja istočno od farme Mišolovka u čišćenje Kitchenerove šume. Ono malo topovske podrške koju su imali bilo je usredotočeno na sjevernom rubu šume, pa je uskoro nakon početka napada teška paljba počela razrjeđivati kanadske redove. Oni su jurili naprijed, bajunetama zauzeli rov na južnoj strani šume i krenuli naprijed jureći između stabala. Usprkos neprijateljskoj vatri nisu posustajali, nego su jurili vičući da bi izgledalo kako ih ima mnogo više i energično se koristili svojim bajunetama. Ipak, bez francuske podrške s lijeva, krilo im je ostalo otvoreno. Povukli su se u njemački rov južno od šume i svih 500, koliko ih je preostalo od prvotnih 1.500, ukopalo se i lavovski borilo kako bi preokrenuli situaciju. Nijemci su očigledno bili uzdrmani kanadskom agresivnošću i više nisu pokušali iznova napasti. U međuvremenu su 2. i 3. bataljun osiguravali teren jugozapadno od šume, u blizini farmi Oblong i Hampshire, a dvije satnije 3. bataljuna ispunile su pukotinu između ruba šume i St Juliena. 7. bataljun se pokrenuo kako bi pojačao vankuverski sektor. Učvrstila se nova crta obrane. Ostale snage kojima je raspolagao Smith Dorrienu sastojale su se od malih postrojbi okupljenih pod privremenim zapovjedništvom. Nije to bio previše učinkovit način za organiziranje vojske, ali alternative nije bilo. Takozvani `Geddes's Detachment' osnovan je, između ostalih, od dijelova regimente pukovnika Geddesa, 2. istočnokentske regimente (Buffsa) i 3. Middlesex regimente. Zapovjeđeno im je da zauzmu položaj između kanadskog lijevog i francuskog desnog krila. Istodobno su 1. i 4. bataljun 1. kanadske brigade bili poslani u skoro isto područje. Trebalo je malo vremena da se stvari srede. U osvit zore su pokušali napredovati, ali šesnaest topova koje su imali na raspolaganju za vatrena podrška, od toga osam topova kalibra 170 mm i osam haubica kalibra oko 150 mm, izvršilo je previše slab pritisak na njemačke položaje na prijevoju Mauser, pa je napredovanje oslabilo. Napredovanje Francuza koje se u isto vrijeme očekivalo ponovno je izostalo, jer je glavnina pojačanja koja je Foch mogao osigurati bila progutana u bitci kod Steenstraata. Doista, tamo je njemački napad bio toliko žestok da je uspio po drugi put te noći probili spoj između Francuza i Belgijanaca. Unatoč tome, Foch je obećao feldmaršalu Frenchu da će ponovo zauzeti sav onaj teritorij koji su francuske trupe izgubile. Kako se primicalo poslijepodne 23. travnja, počele su pristizati nove britanske postrojbe koje je trebalo žurno ubaciti na prvu crtu. Ali mnoge od njih već su bile iscrpljene u borbama na jugu, praktički na kraju snaga i prilično loše obaviještene o situaciji na sjeveru Klina. Napad su pokušali izvesti dio Geddesovog Detachmenta, 5. kraljeva osobna regimenta i 1. yorkško-lancasterska regimenta, zajedno s ostatcima od 13. brigade žestoko desetkovane kod Humka 60, s onu stranu ceste Ypres-Pilckem. Ponovno su doživjeli neuspjeh, djelomično zbog zabune koju su unijeli Zuavi i stoga što je nedostajalo koordinacije s njihovom topovskom podrškom. Ali do kraja dana ipak je uspostavljena nekakva crta kojom su se povezali s Francuzima na kanalu. Vojvoda je Albrecht još uvijek bio odlučan zauzeti Klin, pa je za svoj sljedeći cilj izabrao kanadski dio bojišnice sjeverno i istočno od St Juliena. Tu se osam bataljuna, ili bolje rečeno vojna formacija brojčano približno odgovarajuća toj snazi, ali sastavljena od različitih postrojbi, suočila s više od trostruko brojnijim Nijemcima. Topovi su počeli bombardirati 24. travnja u 16.00 sati i veliki se zastor oblaka klora kotrljao niz plitku dolinu Stroombeeka, preplavivši polovicu 15. i 8. bataljuna (odnosno 3. i 2. brigadu Prve kanadske divizije). Primitivne pamučne maske za lice koje su imali bile posve neučinkovite protiv plina. Sa svojih su izvidničkih položaja u Poelcapelleu Nijemci nadzirali topovsku paljbu koja je sustavno žestoko tukla po rovovima. Desna streljačka satnija 8. bataljuna vidjela je svoje drugove ovijene plinom, pa je otvorila vatru na njemačko pješaštvo koje je jurišalo s plinskim maskama na licu, a to isto su učinili i topovi 2. bataljuna poljskih topnika, koji su za streljivo koristili šrapnele. Medu ljudima koji su bili zahvaćeni plinom još je bilo dovoljno sposobnih za borbu i odlučnih oduprijeti se, unatoč svim nevoljama koje su imali s oružjem koje je često
- 47 -
zatajivalo. Kanađani su pružali doista junački otpor, ali to nije moglo duže potrajati. Do kraja dana, kad su rubovi njihovih obrambenih položaja napokon probijeni, Kanađani su bili istjerani iz St Juliena ali su još uvijek držali položaje odmah iza ovih, u blizini Gravenstafela i Stroombeeka. Glavni stožer je odlučio kako treba izvršiti protunapad za ponovno osvajanje se1a, a general Alderson je stožernom brigadiru Sir Charlesu Hullu, koji je pod sobom imao 10. brigadu britanske 4. divizije, povjerio zapovijedanje `šarenim sastavom' sastavljenim od raznih postrojbi dodijeljenih Kanađanima. Ovaj je do jutra 25. travnja uspio stupiti u vezu sa samo pola njih, ali je svejedno krenuo s GHQ crte prema Kitchenercvoj šumi i St Julienu. Kroz to se vrijeme 2. seaforthska gorštačka regimenta približila na oko 450 metara do šume, dok su 1. regimenta princeze Victorije (Kraljevski irski grenadiri) i 2. regimenta kraljevskih dublinskih grenadira bile zaustavljene na oko 200 m od sela. Poginula su sedamdeset tri časnika i 2.346 vojnika, ali je pukotina kod St Juliena začepljena. Njemačka se sila sada okomila na položaje 28. divizije kod Broodseindea, te na Kanađane i na 8. regimentu durhamskog lakog pješaštva, koji su još uvijek bili na prijevoju Gravenstafel. Britanci su morali još jednom uzmaknuti. 26. travnja stvoreni su impresivni planovi za ponovno osvajanje izgubljenog teritorija. Francuzi su trebali snažno napasti sa svojom 152. divizijom i dijelovima 5. i 18. divizije, te s Alžirskom i 87, teritorijalnom divizijom u pričuvi. Tek pristigla Lahore divizija, koja se priključila Indijskom korpusu, trebala je napasti sjeverno od St Jeana i ponovno zauzeti prijevoj Mauser. Njima su se s desna nalazile Northumberlandska brigada i 10. kanadska brigada. Lahore divizija je doživjela jednaku sudbinu kao i njihovi prethodnici, Geddes Detachment: čim su njezini pripadnici došli u vidokrug Nijemaca, njihove su ih strojnice pokosile. Bojnik je F.A. Robertson iz 59. Scinde streljačke-graničarske regimente pograničnih snaga kasnije je izjavio: Vladalo je uvjerenje da su njemački rovovi udaljeni oko dvjesto metara. Kada su naši prvi redovi prešli preko vrha ustanovilo se da do njih ima još skoro tisuću dvjesto do tisuću petsto metara... Nastao je strašan pokolj. Ljudi su bili suprotstavljeni svim mogućim strojevima koje užas može izmisliti. Britanci i Indijci još su uvijek jurili naprijed, ali trebalo im je još oko 150 m do prvih njemačkih položaja. Tada su u 14.20 sati Nijemci još jednom pustili plin koji je preplavio Lahore diviziju. Oni koji su preživjeli morali su se povući. Izgubili su 1.8291judi, uključujući pet zapovjednika bataljuna. Feldmaršal French zapovjedio je Smith-Dorrienu da nastavi napadati kako bi ponovno osvojili izgubljene položaje, baš kao što je Foch govorio Putzu. Tijekom sljedećih nekoliko dana izvršene su neke još jalovije operacije s istim groznim rezultatima. Obzirom na dominaciju njemačkog topništva po cijelom klinu sve do Poperinghea, SmithDorrien se zalagao za povlačenje na stabilnije položaje bliže Ypresu. Tvrdio je kako se borba vodi za teritorij koji su izgubili Francuzi i da će se, ukoliko se i oni ozbiljno ne potrude u njegovu ponovnom osvajanju, malo toga moći učiniti. Ako se imaju u vidu britanski gubitci istočno od Klina, takav je komentar bio prilično neumjesan, ali njegova opća ocjena stanja ipak je bila posve realna. Prepirka koju je tada zapodjenuo s Vrhovnim zapovjednikom bila dosta žučljiva. Zato je 27. travnja French zapovjedio Smith-Dorrienu da svoje mjesto prepusti generalu Plumeru. Plumer je odmah donio planove za povlačenje, baš kako je Smith-Dorrien i zagovarao. Foch je prosvjedovao, ali je 1. svibnja Joffre priznao kako mu je mnogo važnija predstojeća akcija u blizini Arrasa, zbog čega njegove trupe ne bi mogle biti na raspolaganju Britancima kao dodatno pojačanje. Sir John French je bio primoran zapovjediti Plumeru da se povuče na nove položaje. Poslijepodne 2. svibnja Nijemci su ponovno koristili plin, sada na farmi Mišolovka. Ovaj put im vjetar nije pomogao jer je puhao promjenjiv povjetarac koji je raspršio klor, pa napad nije uspio. U tišini rane noći 3. svibnja 27. i 28. divizija su se povukle na novu bojišnicu koja se
- 48 -
protezala od farme Mišolovka do Frezenberga, a odatle do prijevoja Bellewaarde pred jezerom i od Hoogea do istočnog kraja šume Utočište. Taj se proboj izvršio bez jedne jedine žrtve. Ljudi iz 7. brigade 3. kanadske divizije (Kanadsko lako pješaštvo princeze Patricije)) nisu bili previše oduševljeni svojim novim položajima na prijevoju Bellewaarde, sučelice Westhoeka. Utvrdili su kako su rovovi svega nekoliko stopa duboki, pa su ostatak noći proveli kopajući dublje i gradeći parapete s vrećama pijeska. Kad je svanuo dan, njemački su ih izvidnički avioni ugledali i ispustili rakete kako bi izvijestili svoje topništvo o neprijateljskim položajima. Tako je 4, svibnja poginulo 122 ljudi iz 7. brigade 3. kanadske divizije, ali su preživjeli ipak izdržali napad i učvrstili svoje položaje. Usprkos sve većim gubitcima, Nijemci nisu odustajali od uništenja Ypreškog klina. Tako su 5. svibnja u 8.45 sati ponovno koristili plin za pripremu napada na Humku 60. Do noći je ta krvava pustoš ponovno bila u njihovim rukama, zajedno s još tri tunela koja su iskopali ljudi iz 171. tunelske satnije. Petnaest kopača je otrovano plinom, uključujući kopača Morgana. On se povraćajući i posrćući zaputio prema Ypresu i uspio doći do prihvatne postaje, odakle je evakuiran u Etaples. Trebalo mu je jedanaest tjedana da se oporavi kako bi opet mogao stupiti na dužnost. Najteži udarac je pretrpljen 8. svibnja~ U 6.00 sati otvorena je topovska paljba na britanske rovove i do kraja jutra 1. suffolška regimenta se povukla iz Frezenberga do Verlorenhoeka, gdje danas autoput prelazi preko stare ceste. Tako je 2. regimenta northumberlandskih grenadira ostala sama na položaju istočno od farme Mišolovka a sjeverno od proboja i od 7. brigade 3. kanadske divizije, dok joj je s desne strane, južno od pukotine ostao 4. korpus kraljevskih strijelaca. Nijemci su te postrojbe pokušali opkoliti s krila. S vremenom su stekli početno uporište desno od 7. brigade 3. kanadske divizije i Kanađani su se morali povući do vrha prijevoja kako bi se mogli pregrupirati i nastaviti borbu. Protunapadi su trebali spriječiti bilo kakav daljnji napredak Nijemaca kod Verlorenhoeka i uz pojačanje jedne satnije 4. streljačke brigade 7. brigada 3. kanadske divizije se uspjela održati. Dok im koncem tjedna nije stigla smjena izgubili su 392 čovjeka; ostalo ih je 154, ali su uspjeli zatvoriti pukotinu u obrambenim položajima sjeverno od njih. Od l. suffolške regimente ostalo je samo trideset ljudi. 3. monmouthshireska regimenta ostala je na 122 čovjeka a 12. londonska rendžerska regimenta na pedeset četiri, ali do 13. svibnja, kad je završila bitka za prijevoj Frezenberg, Nijemci se ipak nisu uspjeli probiti. Dana 17. svibnja francuski i belgijski grenadiri konačno su uspjeli izgurati Nijemce iz Steenstraata i odbaciti ih preko kanala na sjeveru K1ina kod Ypresa. Ali Nijemci još uvijek nisu bili potpuno poraženi. U svom konačnom napadu, 24, svibnja, ispustili su plin na frontu u dužini 7 km i uspjeli zauzeti prijevoj Bellewaarde i farmu Mišolovka, te tako zauzeli sve više položaje oko Ypresa. Tako će Klin kod Ypresa ostati u nepromijenjenom obliku još sljedeće dvije godine. Iz razorenog grada koji je dva tjedna bio nemilosrdno granatiran otišli su i posljednji stanovnici. To što grad ipak nije pao u njemačke ruke svakako treba zahvaliti izvanrednoj hrabrosti kanadskih i britanskih vojnika i njihovih saveznika, i domišljatoj improvizaciji njihovih neposrednih zapovjednika. BEF je pretrpio 59.275 žrtava, od toga 6.341 Kanađana, oko 10.000 Francuza i 1.530 Belgijanaca. Nijemci su izgubili ukupno 34.933 ljudi, dok se točan broj stradalih pripadnika odreda marinaca i XXII. pričuvnog korpusa do danas ne zna. Novi napadi izvršeni 9. svibnja južnije, na prijevoju Aubers i kod Vimya, privukli su pozornost generala, ali nisu uspjeli pridonijeti bitnim pomacima crte razdvajanja. Proći će još čitava godina prije nego saveznici uspiju zaista napredovati i to će skupo platiti - na Somi. 7.GALIPOLJSKA KAMPANJA 1915.
- 49 -
KAD JE PRVA BITKA kod Ypresa u studenome 1914. godine obustavljena zbog kiše i blata, a zapadni se front učvrstio na mjestu od obale Sjevernog mora do Švicarske, oči su Britanaca bile uprte na neka alternativna ratišta. Tamo je, ispod srpskog fronta i preko jedine tijekom cijele godine pouzdane morske rute do istočnog fronta u Rusiji, ležala Turska. Uski vodeni prolaz Dardaneli, koji je povezivao Mediteransko i Crno more, vodio je do glavnih ruskih luka Odese i Sevastopolja, a tuda je prolazila i polovica ruskog izvoza i skoro sve izvozne pošiljke žita. Štoviše, pošto je bila poražena u balkanskim ratovima prethodnih godina, Turska je prihvatila pomoć Njemačke u ponovnoj izgradnji svoje vojske. Budući da rat samo što nije bio objavljen, Turska i Njemačka su stvorile savez. Istodobno je britanski prvi lord admiraliteta Winston Churchill obavijestio Turke da Britanija ne može dozvoliti isporuku dva broda koja su trenutno bila u izgradnji u britanskim brodogradilištima. Odnosi su se brzo narušili, pa su dva njemačka ratna broda poslana Turcima da nadoknade deficit i tako je 1. studenog 1914. godine Turska objavila rat saveznicima. Rat na Bliskom Istoku ugrožavao je Sueski kanal. Tursko se Carstvo pružalo na jug sve do Perzijskog zaljeva i borbe koje bi se vodile u tom području ugrožavale bi zalihe nafte kao i komunikacijske linije do Indije i Dalekog Istoka, što je pridonosilo poticanju konflikta zbog kojeg je došlo do prekidanja veze s Rusijom. Tako je došlo do zamisli da se izvrši snažan udar na Tursku kroz Dardanele i ponovno otvore rute za Rusiju, kao i da se potaknu kolebljivci u istočnoj Europi na suzdržavanje od saveza s Njemačkom. Francuzi su bili prvi koji su sugerirali pokretanje akcije na ovom ratištu ekspedicijom do Soluna, na pročelju Egejskog mora, kako bi zajedno s Rumunjskom i Bugarskom udarili na Austro-Ugarsku. Joffre se suprotstavio razvodnjavanju snaga na Zapadnom frontu, a Kitchener se složio da se za tako velik pothvat trupe ne mogu odvojiti. Možda tek za neku manju akciju, kojom bi se spriječilo da Turska udari prema jugu. Rusi su tražili barem neki diverzijski napad kojim bi se smanjio pritisak na njihove trupe na Kavkazu, gdje su ih Turci bili napali. Kitchener je razmišljao o Dardanelima, a Churchill je tu zamisao prihvatio s oduševljenjem. Admiral Sir John Fisher predložio je kombinirani pomorsko-kopneni napad na Tursku, uz uvjet da se on izvrši bez odlaganja. Problem je bio prostudiran prije rata i pokazalo se da je kombinirani napad najbolje rješenje. Određeni broj britanskih ratnih brodova koji su već bili odslužili svoje trebao se povući iz upotrebe i njih se moglo izdvojiti za ovu svrhu. Trebalo je zapravo još samo nabaviti statična postolja za topove kojima bi se u prah razorilo turske tvrdave, te brodove za čišćenje mina iz uskog vodenog prolaza. Topovi kalibra 305 mm koji su bili na ovim starim brodovima bit će zamijenjeni topovima kalibra 380 mm sa novog britanskog ratnog broda Queen Elizabeth koji se slučajno zatekao na Mediteranu zbog kalibriranja topova, na vojnoj vježbi u koju bi se lako moglo uključiti uništavanje turskih tvrđava iz sigurne udaljenosti. Viceadmiral Sackville Carden pripremio je detaljan plan kojeg je razmotrilo Ratno vijeće u Londonu. Dogovoreno je da bi pomorska ekspedicija u veljači trebala bombardirati i zauzeti Galipoljski poluotok s Istambulom kao ciljem te ekspedicije. Turski teritorij opkoračuje crtu razdvajanja između Europe i Azije. Istočno od Grčke i, u to vrijeme, Bugarske koje izlaze na Crno more na sjeveru i Egejsko more na jugu, europski je dio zemlje razdvojen od azijskog sa sjevera prema jugu Bosporom, a iznutra Mramornim morem i Dardanelskim tjesnacem. Zapadnu stranu tjesnaca čini poluotok koji sužen na sjeveru i proširen u središtu ide do jugozapada i na kraju izlazi na usku obalu na jugu, kod Rta Helles. Tjesnac je branilo šest drevnih tvrđava s modernijim topovima, devet modernih betonskim utvrdama zaštićenih bitnica i oko deset mobilnih topovskih bitnica, te deset minskih polja - svako veličine između šesnaest do pedeset tri mine - kojima je tek 8. ožujka 1915. godine bilo pridodano i jedanaesto minsko polje s dvadeset položenih mina.
- 50 -
POMORSKE AKCIJE Bombardiranje turskih instalacija bilo je izvršeno već 3. studenog 1914. godine, ali su snage koje su se sada okupile bilo znatno veće. Britanska Prvi divizion uključivao je sljedeće brodove: Inflexible, Agamemnon i Queen Elizabeth; Drugi je divizion uključivao Vengea.nce, Albion, Cornwallis, Irresistible, i Triumph, dok se francuski Treći divizion sastojao od ratnih brodova Suffren, Bouvet, Charlemagnei Gaulois. Britanskom je eskadrom zapovijedao Carden s šefom stožera komodorom Rogerom Keyesom, dok je francuskom eskadrom zapovijedao kontraadmiral P. F. A. H. Guepratte. Planirano je da će napad započeti 19. veljače dalekometnim bombardiranjem iza kojeg je trebalo uslijediti srednjometno granatiranje i konačno borba izbliza. U 9,51 sati započela je akcija protiv vojnih utvrda na vrhu Galipoljskog poluotoka i na kopnu na drugoj strani ulaza u tjesnac. U 14,00 je sati Carden zapovjedio početak druge faze, a nekih tri sata kasnije započele su bliže borbe koje su napokon rezultirale reakcijom sa strane Turaka i njihovim uzvratom na vatru. Zimski dan se već počeo bližiti kraju, pa je akcija prekinuta. Nije bila previše impresivna. Trebalo se još više približiti neprijatelju. Akciju su ometale oluje, ali je 25. veljače viceadmiral John de Robeck na brodu Vengeanceipak poveo Cornwallis u dva napada, dok je Guepratte to isto učinio sa svojim brodovima Suffren i Charlemagne približivši se u neposrednu blizinu utvrda koje su gađane tjedan dana ranije. U međuvremenu su još četiri velika broda bombardirala turske utvrde s velike udaljenosti. Sljedećeg se dana ljudstvo Plymouthskog bataljuna Kraljevske pomorske divizije iskrcalo na poluotok kod Sedd el Bahra, a marinci su se iskrcali kod Kum Kale na azijskoj obali kako bi uništili topove i utvrde. Oni su se slobodno kretali sve dok im se turske trupe nisu suprotstavile 4. ožujka. Kroz to su se vrijeme nastavili pomorski napadi u samom tjesnacu. Čišćenje mina u podmorju nije se odvijalo kako treba. Ribarske koćarice unovačene za taj posao imale su civilnu posadu, koja se po svemu nije brinula zbog opasnosti nailaska na podmorsku minu, ali je bila vrlo nesretna što se nalazi na meti topova. Čišćenje se i dalje obavljalo noću i bilo je ometano reflektorima i granatiranjem. Keyes je pokušao zaštititi brodove, ali je shvatio kako je mnogo korisnije posade minolovaca popuniti dragovoljcima Kraljevske mornarice. Pritisak iz Londona da se stvar ubrza toliko je iscrpio Cardena, da je 15. ožujka bio prisiljen priznati kako više ne može izdržati. Na mjesto zapovjednika promaknut je De Robeck. Carden je već bio odlučio poslati teške brodove kako bi uništili obalne baterije i tako omogućili minolovcima bolje obavljanje njihova posla. De Robeck je 18. ožujka zapovijedao napadom koji je imao za cilj to postići. Plan mu je bio Liniju A, u kojoj su s lijeva na desno bili brodovi Queen Elizabeth, Agamemnon, Lord Nelson i Inflexible, upotrijebiti za gađanje dalekometnom paljbom tvrdave u Narrowsu kod Chanak Kale, nakon čega bi francuski divizion, Linija B, prošao kroz njih i nastavio s napad izbliza, nakon čega bi minolovci mogli prići i nastaviti sa svojim poslom. Flota je ušla u Dardanele u 10,30 sati, kad se digla izmaglica koja je otkrila obalu pod vedrim nebom i ugodnim suncem. S kopna su se oglasile bitnice poljskih topova i haubica, ali s malim učinkom. Jedan sat kasnije Linija A je otvorila vatru i nastavila s granatiranjem preko pola sata prije nego je krenula naprijed Linija B. Do 13,45 sati glavni topovi na obali bili su ušutkani, a tvrdave u tjesnacu pretrpjele su velika oštećenja. De Robeck je tada zapovjedio Francuzima da se povuku i dok su oni plovili duž azijske obale na brodu Bouvetje iznenada odjeknula snažna eksplozija i on je gotovo u trenutku potonuo, povukavši sa sobom na dno 640 ljudi. Saveznici su pomislili da je vjerojatno stradao od slučajnog pogotka granate u brodsko spremište streljiva, ali zapravo se
- 51 -
radilo o jednoj od onih mina postavljenih 8. ožujka paralelno s obalom. Ostali britanski bojni brodovi tada su se ponovno primaknuli s minolovcima, ali su ovi potonji opet uzmaknuli nakon što su došli pod paljbu s obale. Sljedeća je žrtva bio brod Inflexible, koji je naletio na minu, a odmah za njim iz istog razloga i Irresistible. Oba su broda postali žrtve istog neotkrivenog minskog polja na kojem je potopljen i francuski brod. De Robeck je poslao Keyesa s razaračem Wear ide po ratne brodove Ocean i Swiftsure, da pokušaju izbaviti Irresistible. Keyes je brodu Ocean signalizirao da preuzme tegljenje pogodenog broda, ali mu je odgovoreno kako je voda previše plitka i da mu se ne mogu približiti. Keyes je mogao vidjeti kako se oba ratna broda vrte gore-dolje, bez ikakve svrhe pucajući što su brže mogli, , pa im je rekao da se povuku. Oceanje udario o minu, zatim pogođen granatom u kormilo, nakon čega ga je posada morala napustiti. Četiri su ratna broda bila izgubljena. Smrkavalo se kad je Keyes otišao podnijeti izvješće svojem admiralu, a zatim se još jednom vratio vidjeti može li se neki od tih pogođenih brodova još uvijek spasiti. Nijedan se nije mogao vidjeti, ali je Keyes bio siguran, kako je kasnije napisao, da su se nalazili na pragu pobjede. Neki su njegovi zemljaci mislili drugačije. Dana 5. ožujka, general pukovnik Sir William Birdwood, kojeg su bili poslali da nadzire napredovanje, signalizirao je Kitcheneru kako će mornarici za dovršenje povjerene joj zadaće biti potrebna pomoć kopnene vojske. Tako je 12. ožujka britanski ministar rata u Londonu pozvao generala Sir Iana Hamiltona i naredio mu da preuzme zapovijedanje nad kopnenim snagama. Njemu se pridružio i general bojnik W. P. Braithwaite, imenovan Hamiltonovim šefom stožera. On je zatražio moderan avion i iskusnu posadu, ali mu je to odmah bilo odbijeno. Na tom su sastanku ustrojene zapovijedi grupaciji koja će kasnije postati Mediteranskim ekspedicijskim korpusom: mornarici se mora omogućiti ponovni napad prije nego vojska poduzme bilo kakvu akciju, nakon čega će vojska započeti svoja djelovanja na Galipoljskom poluotoku, a ne na azijskoj obali. U petak 13. ožujka u 17,00 sati Hamilton je sa svojim stožerom napustio željezničku postaju Charing Cross u Londonu. Cijeli je proces bio nagao i površan, i zbog toga je imao slabe izglede za uspjeh. Kraljevska mornarica se pripremala za ponovni napad. Posada koćarica-minolovaca poslana je kući a na njihovo su mjesto doveli dragovoljce. Razarači su opremljeni sredstvima za čišćenje mina i do 20. ožujka je oko pedesetak minolovaca različitih vrsta bilo spremno stupiti u službu pod britanskom, te još desetak pod francuskom zastavom. Stigla je i Kraljevska mornarička zračna služba pod zapovjedništvom zrakoplovnog komodora C. R. Samsona, kako bi ustrojila svoju bazu na otoku Tenedos (Bozcaada), oko 40 km južno od ulaza u tjesnac. Bila je to ona ista postrojba iz koje su dolazili ljudi koji su osujetili cepeline iz svoje antverpenske baze. Kopnene su se snage okupljale na Lemnosu (Limnos), otoku oko 80 km zapadno od tjesnaca, gdje je već bilo pristiglo 2.000 Kraljevskih marinaca i 4.000 australskih i novozelandskih vojnika. Baš tu, na Lemnosu, 22. ožujka su se susreli Hamilton i de Robeck. Hamilton je, poput Birdwooda, ozbiljno sumnjao u mogućnost da sama mornarica ovlada Dardanelima, usprkos činjenici što nije bilo velikog broja žrtava, ako se izuzme katastrofa koja je pogodila Bouvet, svega 70 ljudi - pripadnika kraljevske mornarice. On je 19. ožujka, ukratko nakon svog dolaska, napisao Kitcheneru: ...tjesnac se neće moći zauzeti ratnim brodovima... i ... ako moje trupe budu sudjelovale, one neće imati pomoćnu ulogu kako se predvidjelo. Uloga će vojske biti veća od iskrcavanja vojnika s ciljem uništenja utvrde; mora biti promišljena i pripremljena vojna operacija, te izvršena punom snagom kako bi otvorila prolaz za mornaricu. Što se točno govorilo na sastanku od 22. ožujka nije jasno. Po onome što su tvrdili Hamilton i kopnena vojska, Mornarica je prebacila zadatak na njih; mornarica je pak tvrdila da je dogovorena kombinirana operacija. Ipak je jasno da je odbačena mogućnost da sama Mornarica izvede planiran i obnovljen napad, suprotno od savjeta malodušnog Keyesa.
- 52 -
Prošao je čitav mjesec dana prije nego je vojska krenula u akciju. To je odlaganje za Tursku bilo bogomdano. Iskoristili su tu priliku kako bi obnovili i proširili obranu i kako bi reorganizirali obranu Dardanela i Galipoljskog poluotoka. Njihov je ministar rata Enver Pasha za zapovjednika obrane imenovao njemačkog feldmaršala Limana von Sandersa. Turci su slavili taj događaj kao veliku pobjedu, pa su se u religiozno nacionalističkom orgijanju okomili na armenske kršćane, koje su smatrali izdajicama i petokolonašima. Poduzeli su sustavnu kampanju koju je nadzirao ministar unutarnjih poslova Talaat Pasha kako bi šikanirali i ugnjetavali Armence do te mjere da oni počnu pružati otpor, što im je samo bio izgovor za vršenje nasilja nad njima; koristeći se metodom koja je već bila dobro poznata i koja se i do danas koristi. Procjenjuje se da je izginulo oko tri četvrt milijuna Armenaca. Prosvjedi zapadnih promatrača jednostavno su bili ignorirani. PLANOVI ZA INVAZIJU Za Britance je mjesec dana bilo vrlo kratko razdoblje za organiziranje invazije na Galipolje. Takva operacija nikad ranije nije bila poduzeta; možda je bilo slučajeva iskrcavanja na obale na kojima nije bilo rovova i koje su bile nebranjene, ali ovdje se radilo o prvoj vojnoj operaciji potpuno nove vrste koja će svoj vrhunac doživjeti kod Iwo Jime i u Normandiji u Drugom svjetskom ratu. Dakle, ne samo što nije bilo presedana, pa se nije ni znalo kakve se vještine traže, nego se uopće nije poznavalo ni mjesto koje su planirali napasti. Karte su bile primitivne ili ih uopće nije bilo. Ministarstvo obrane je izdalo kartu Galipolja godine 1908. u mjerilu 1:250.000 ili jedan centimetar prema 2,5 km, koja je davala opću sliku područja, ali nije bila dovoljno precizna za planiranje vojnih operacija. Avion komodora Samsona, osim što je uvježbavao izviđanje iz zraka kako bi mogao novim radio uređajima javiti mornarici položaje neprijatelja, fotografirao je turske rovove i područja okružena bodljikavom žicom. Te su fotografije ozbiljno zabrinule Hamiltona, ali su stvarne poteškoće tog terena još uvijek ostale nepoznate. U tom trenutku Hamilton je imao oko 75.000 ljudi. 29. divizija pod zapovjedništvom generalbojnika Aylmera Hunter-Westona, sastojala se od 86. brigade sa streljačkim regimentama 2. kraljevskih mušketira, l. lancashireskih musketira, 1. munsterskih mušketira i 1. dablinskih mušketira; 87. brigade s regimentama 2. južnovelški graničari, l. kraljevski škotski graničari, 1. Inniskilling mušketiri i l.graničarska regimenta; i 88. brigade s 4. worcestershireskom regimentom, 2. hampshireskom regimentom, 1. essexskom regimentom i 1/5. kraljevskom škotskom regimentom, uz prateće topništvo i inženjerske postrojbe: sveukupno 17.000 ljudi. Kraljevska se pomorska divizija, pod zapovjedništvom generalbojnika Archibalda Parisa, sastojala od 1. mornaričke brigade (bataljuni Drake, Nelson i Deal , Kraljevski marinci); 2. mornaričke brigade (bataljuni Howe, Hood i Anson); i 3. brigade kraljevskih marinaca (bataljuni Chatham, Portsmouth i Plymouth): sveukupno 10.000 ljudi. Australski i novozelandski armijski korpus, skraćeno nazvan ANZAC, pod zapovjedništvom generalpukovnika Sir Williama Birdwooda, brojio je 30.000 ljudi. Prva se australska divizija, pod zapovjedništvom generalbojnika W. T. Bridgesa sastojala od 1. australske brigade (1., 2., 3., 4. bataljuna i New South Wales bataljuna); 2. australske brigade (5., 6., 7., 8. bataljuna i Victoria bataljuna); i 3. australske brigade (9. Queensland bataljun, 10. južnoaustralski bataljun, 11. zapadnoaustralski bataljun i 12., južno i zapadno australski i tasmanski bataljun). Novozelandskom i australskom divizijom zapovijedao je generalbojnik Sir A. Godley i sastojala se od Novozelandske brigade (bataljuni Auckland, Canterbury, Otago i Wellington); i 4. australske brigade (13. New South Wales, 14. Victoria, 15. Queensland i Tasmania, i 16.
- 53 -
South i West Australia bataljun). Korpus je uključivao i 7. indijsku planinsku topničku brigadu (21. Kohat bitnica i 26. Jacoboba bitnica) i cejlonski seljački streljački korpus. Francuski je korpus brojao 16.000 ljudi i zvao se Corps Expeditionaire d' Orient (Istočni ekspedicijski korpus) pod zapovjedništvom generala d'Amadea. Sastojao se od jedne divizije kojom je zapovijedao general Masnou. Metropolitanska brigada bila je sastavljena od 175. regimente i od Regiment de marche d'Afrique (dva bataljuna Zuava i jedan Legije stranaca). Kolonijalna brigada bila je sastavljena od 4. i 6. kolonijalne regimente (svaka po dva bataljuna, jedan senegalski a jedan kolonijalni), i uz to šest bitnica topova kalibra 75 mm i dvije topova kalibra 65 mm. Ostale trupe bile poslane u to područje tek nakon prvih iskrcavanja. Najvažnija odluka koju je trebalo donijeti bilo je mjesto iskrcavanja. Poluotok je imao usko grlo na sjeveru kod Bulaira; ali to je bilo ne samo odlično branjeno područje nego je sve dok tjesnac nije bio pod britanskim nadzorom, Turcima bilo lako preko morskog tjesnaca slati pojačanja. Štoviše, kad kopnena vojska uskoro krene na istok, više neće moći računati na podršku mornarice; Turci bi mogli napasti i sa sjevera i s juga, a postojala je mogućnost da se i Bugarska uključi u rat na turskoj strani. To je izgledalo prilično rizično. Južnije je tjesnacem dominirao plato Kilid Bahr kojeg je Kitchener odredio za svoj cilj, a za kojeg se pretpostavljalo da je dobro branjen. Još južnije od njega su se preko poluotoka pružale Achi Baba visoravni s gradom Krithia na svojoj južnoj padini. Na suprotnoj strani od Kilid Bahra pružala se prostrana dolinaod grada Maidosa koji gleda na tjesnac, na zapad s brežuljcima do sjevera, od Mal Tepea na istoku i kulminirajući u obalnom masivu Sari Bair. Hamilton je svoje planove za operaciju predstavio na sastanku s mornaričkim zapovjednicima u luci Mudros na Lemnosu koji se održao 10. travnja. Predložio je da se 29. divizija iskrca na obalu na južnom kraju poluotoka, na Rtu Helles, i krene u zauzimanje Achi Babe, dok će se snage ANZAC-a iskrcati na obalu između Gaba Tepe i mjesta koje su saveznici nazivali Fisherman's Huts, kako bi prešli Sari Bair do Mal Tepe, odsjekli Turke na jugu i zauzeli zapadnu obalu tjesnaca i tako omogućili mornarici trećeg ili četvrtog dana operacije omogućili prolaz. Bilo je planirano poduzeti dvije diverzije za zbunjivanje neprijatelja. Kraljevska je mornarička divizija trebala izvesti pokret kao da će se iskrcati kod Bulaira, a i Francuzi su se trebali iskrcati kod Kum Kale na azijskoj obali kako bi tamo navukli eventualna turska pojačanja. Bio je određen dan za iskrcavanje - 23. travnja - i bilo je zaista čudesno kako je jedan tako složen poduhvat uistinu ostvaren do tog vremena. Nevrijeme je invaziju za dva dana odgodilo. Problem koji je mučio Turke bio je pogoditi mjesto gdje će Britanci pokušati napasti. Liman von Sanders je odlučio da se treba osigurati protiv iskrcavanja na azijskoj obali i tako je dvije divizije, 11. i 3., smjestio sasvim na jug, iza Kim Kale. Na sjever je, sučelice zaljeva Saros, kod Bulaira postavio 5. diviziju, dok je 7. diviziju smjestio južno od zaljeva. Rt Helles je pokrivala 9. divizija, a u središtu je, sjeverno od Boghalija, bila 19. Divizija, kao mobilna pričuva pod zapovjedništvom Mustafe Kemala, spremna krenuti na sjever, jug ili istok, već prema potrebi. Kemal je bio poznat kao kritičar Nijemaca, uvjeren da Turska može riješiti svoje probleme bez strane pomoći, ali je bio priznat i kao odličan časnik i kasnije će i postati liderom svoje zemlje, poznat po imenu Kemal Ataturk. Zapadna obala između područja Bulaira i rta Helles nije bila pokrivena vojskom. Gledan s morske strane, rt Helles ne izgleda privlačno. Na njegovom samom jugoistočnom uglu nalazi se stara tvrđava Sedd el Bahr, u pozadini humak 141, i mala plaža na zapadu. Zapadno od toga uzdižu se stijene s razrušenim svjetionikom, koje se nastavljaju i dalje na zapad s humkom 138 za sobom, a onda se opet spuštaju do druge male plaže iza koje su opet stijene koje oblikuju zapadni vršak s humkom 114 za sobom. Te su plaže označene slovima V i W. Sjeverno od humka 114, iza ugla na zapadnoj obali, bila je Plaža X, a sjevernije, Plaža Y, koja zapravo i nije plaža već vododerina u stijenama. Na istočnom se krilu od Sedd el Bahra,
- 54 -
nasuprot zaljevu Morto, kod mjesta Eski Hissarlik nalazila Tottova bitnica. To je mjesto bilo označeno kao mjesto iskrcavanja S. U unutrašnjosti od Plaže V nalazila se niska zemljana uzvisina s rovovima i bodljikavom žicom na vrhu, koji su priječili lagano napredovanje, a osim toga to su područje s obje strane gađali poprečnom vatrom s utvrda koje su se nalazile na višem terenu. Na Plaži W tlo se uzdizalo kroz klanac u obliku lijevka, s bodljikavom žicom na njegovom ulazu. Vojnike su do obale trebale prevesti teglenice koje su vukle pinase s mornaričkom posadom sve dokle je to bilo moguće, nakon čega bi mornari nastavili veslati. Novina je bila i upotreba neke vrste primitivnog desantnog broda. Naime, zapovjednik E. Unwin pretvorio je brod za prijevoz ugljena River Clyde u brod za iskrcavanje, koji je mogao prevoziti 2.000 vojnika koji su na obalu istrčavali kroz otvore usječene u njegove bokove i preko mauna na obalu. Taj se brod prepun vojnika iz regimenti Kraljevskih munsterskih mušketira i Hampshireskih mušketira uputio na istočni kraj Plaže V, dok su strijelci iz Kraljevskih dublinskih mušketira došli do obale u remorkerima. Njihov se zapovjednik divizije smjestio na krstarici Euryalus, a glavni je zapovjednik, Ian Hamilton, zauzeo svoje zapovjedno mjesto na ratnom brodu. Nalazio se na brodu Queen Elizabeth, gdje je upravo prije polaska primio brzojav kojim ga obavještavaju da je Rupert Brooke, pjesnik koji je na ovoj ekspediciji bio kao pješadijski časnik, umro od komplikacija koje je dobio od sunčanice; ne baš sretna vijest za početak. Viši časnici, koji su na brodovima imali razne vlastite operativne dužnosti, bili na neki način izolirani od same akcije i od informacija o njezinom napretku. ISKRCAVANJE KOD RTA HELLES Rano ujutro 25. travnja u 5.00 sati britanski su ratni brodovi započeli baražnom vatrom gađati Rt Helles i sat vremena kasnije je River Clyde krenuo na Plažu V. Čamci koje su teglili remorkeri borili su se protiv jakih struja, pa je River Clyde morao usporiti kako bi ih mogao pratiti. U 6,22 sati brod je pristao na tihu plažu. Istog trena Turci su otvorili vatru iz sigurnog zaklona svojih neoštećenih rovova. Neki su se pripadnici Dublinskih mušketira iskrcali iz svojih čamaca, ali mnogi u tome nisu uspjeli, nego su smrtno pogođeni dok su još sjedili u čamcima. Oni sretnici, njih oko tristo do sedamsto, koji su se iskrcali našli su zaklon ispod male zemljane uzvisine na udaljenom kraju plaže. River Clyde se nije primaknuo dovoljno blizu da bi ljudi mogli izaći na obalu, a teglenica koja je trebala premostiti tu udaljenost do obale bila je potopljena topovskom vatrom. Zapovjednik Unwin osobno je skočio u vodu kako bi primaknuo maune, a mornar 1. klase Williams skočio mu je u pomoć. Njih su dvojica uspjeli postaviti maune na njihova mjesta, ali kad su trupe nagrnule kroz otvore i počele trčati prema plaži, Turci su ih pokosili. Unwin je izgubio kontrolu kad je Williams pogođen, ali su mu ostali pritrčali u pomoć i oni su se uporno borili kako bi zadržali taj improviziran gat dok je još ljudi pokušalo prijeći i još ih više bilo izloženo pogibelji i ranjavanju. Oni koji su se na brodu zaklonili od vatre iz pješačkog oružja bili u opasnosti od topovske vatre s azijske obale, ali su na svu sreću granate promašile svoj cilj. Do 9,30 sati iskrcavanje je potpuno zapelo. General Hunter-Weston, koji je bio na moru, znao je vrlo malo ili skoro ništa o tome, pa je poslao sljedeći val vojnika. Brigadni general H. E. Napier približio se plaži V s dijelom regimenta Worcestershireskih i Hampshireskih mušketira, te sa stožerom 88. brigade. Dočekalo ih je vrlo malo čamaca, jer ih je malo i ostalo cijelih. Ljudi s River Clyde-a izvikivali su upozorenja, ali Napier nije obraćao pažnju. Vidjevši toliko mnogo ljudi na maunama, skočio je prijeko kako bi ih poveo u akciju. Svi su bili mrtvi. Kad je čuo povike da ne može izaći na obalu, Napier je izjavio da će on ipak pokušati. Poginuo je istog trenutka, očigledno nemajući ništa veću moć zapažanja od njegovog pretpostavljenog.
- 55 -
Na Plaži W ljudi iz regimente Lancashireskih mušketira bili su zahvaćeni oslabljenom vatrom čim su njihovi čamci dotaknuli obalu. Nisu uspjeli niti malo napredovati plažom jer su poginuli u čamcima, u vodi ili uz bodljikavu žicu. Na sjevernom su se kraju, tamo gdje se stijene uzdižu prema Tekke Burnuu, ljudi uspjeli uspeti i osvojiti visoki teren, svladavši u žestokoj borbi turske posade strojnica. Nakon toga je ta plaža postala od vitalne važnosti. U ovoj je akciji šest Viktorijinih križeva, da se izrazimo pučki, dodijeljeno `za dobro jutro'. Hunter-Weston je doznao o tom uspjehu. Napokon, ti su ljudi došli s broda na kojem je on general, pa je tom iskrcavanju osigurao pojačanje. Koštalo ga je preko pet stotina žrtava, što iznosi samo trećinu ukupnih gubitaka na Plaži V. Izvidjevši kakva je situacija na Plaži V, Hamilton je u 10,21 sati signalizirao Hunter-Westonu da tamo više ne šalje ljude. Iskrcavanju na Plaži X nije pružen praktički nikakav otpor, pa je u 9,00 sati nastupio drugi val iskrcavanja u kojem su se pripadnici Graničarske regimente i Inniskillingski mušketiri iskrcali na obalu, pod zapovjedništvom brigadnog generala W. R. Marshalla. Satnija graničara poslana je u 10,30 sati za podršku regimenti Kraljevskih mušketira na humku 114 i uskoro su nakon toga graničari u jurišu bajunetama odbili turski napad. Iako je u 12,00 sati Marshall primio heliografsku poruku s Plaže Y da im se na obali nisu suprotstavili, nije dobio nikakvu zapovijed da im se pridruži i zapravo su do kraja tog dana postrojbe s Plaže Y bile potpuno povučene. Na istočnoj strani Rta, regimenta Graničara Južnoga Walesa zauzela je svoj grudobran na mjestu iskrcavanja S i, kako nisu dobili nikakve daljnje zapovijedi, tu su ostali cijeli dan, dok se tamo preko puta zaljeva, njima s lijeve strane, na Plaži V odigravao pravi pokolj. Kad je pala noć, preostali ljudi s River Clydea mogli su po mraku jednostavno išetati na obalu, a plaža W i plaža X su bile ujedinjene kako bi se stvorio jedan jedini mostobran. Na Plaži V je postojalo malo uporište, a mjesto iskrcavanja S je bilo sigurno. Britanci su bili na obali i mogli su proširiti svoje uporište, ali ih je čitava operacija nepotrebno skupo koštala zbog nedostatka kontrole i komunikacije, zbog nedostatka inicijative od strane njihovih časnika u donošenju zapovijedi na licu mjesta, kao i zbog toga što nisu uspjeli osigurati ništa drugo osim glatkog i uspješnog izvršenja početnim planom predviđenih velikih gubitaka u ljudstvu. ISKRCAVANJA U UVALI ANZAC Stvari se nisu odvijale onako kako je bilo planirano niti na sjeveru, na plaži Z. Remorkeri s vojnicima ANZAC-a približili su se poluotoku kad je već bilo mračno. Čamci su bili spušteni u 2,00 sata, a u 4,00 sata su se konačno približili obali. Niži doporučnik Aubrey Mansergh s broda HNIS Queen zapovijedao je najvećim čamcem s kojim je njegov prvi časnik predvodio manje čamce prema istoku. Kad su dotaknuli kopno, prvi časnik je shvatio da se nalaze na pogrešnom mjestu, ali je bilo prekasno za mijenjanje smjera tako velike flotile. U svakom slučaju, dok su tako oklijevali, oni iza počeli su ih gurati naprijed, misleći da imaju problema s velikim valovima koji se razbijaju o obalu. Tako se nisu iskrcali na plaži Z, koja je kasnije postala poznata pod imenom Brighton Beach, nego prilično sjevernije. Karta koju su kasnije pripremili na osnovi zarobljenih turskih dokumenata sadržavala je opis terena u unutrašnjosti, Sari Baira. Prema toj karti, teren se s vrha grebena naglo spušta prema sjeverozapadu i čini jednu nepravilnu i duboku guduru, a njezine su kosine sjeveroistočno od Ari Burnua u svojem protezanju povremeno gole i strme. Brojni izdanci niknuli na kosini postupno se spuštaju u šipražjem prekriveno podnožje humka ispresijecano mnoštvom vododerina. Tako je izgledao teren na koji su se snage ANZAC-a iskrcale, umjesto na teren dolje na jugu, gdje su, kako karta kaže, jugozapadne padine Sari Baira bile daleko manje strme ali su bile ispresijecane brojnim dolinama i prekrivene makijom. Iako odbojne, ipak su bile daleko pogodnije za
- 56 -
operacije iskrcavanja od surovih stijena uokolo plitkog zaljeva koji je postao poznat kao Uvala Anzac. Ne iznenađuje činjenica što Turci nisu ni predvidjeli da bi ovdje uopće moglo doći do nekakvog iskrcavanja i da je uskoro već oko 4.000 ljudi bilo na obali. Dobili su zapovijed da osvoje Sari Bair i krenuli su izvršiti tu zadaću penjući se po vododerinama što su bolje mogli. Natjerani u bijeg, branitelji su se raspršili i do 7,00 sati se nekoliko ljudi već bilo dovoljno visoko popelo da su mogli vidjeti prijeko, na drugu stranu tjesnaca. Do 8,00 sati broj ljudi na obali se podvostručio i oni su u manjim skupinama počeli tražiti put uzbrdo uz negostoljubive brežuljke. Mustafa Kemal je o tom iskrcavanju obaviješten oko 6.30 sati i odmah poslao je svoje ljude na zapad da im se suprotstave, a zatim i sam krenuo za njima, kako bi se osobno uvjerio u ono što se tamo događa. Odobrivši umornim trupama kratki odmor, sam je krenuo naprijed. Iznenada su se pojavili Australci, progoneći turske trupe koje su bježale iz Chunuk Baira. Kemal im je zapovjedio da istaknu bajunete i zalegnu, jer su bili iscrpili sve zalihe streljiva. Australci su se pak zaklonili. Kemalov je bataljun uskoro pristigao, a podršku mu je pružila i čitava 57. regimenta. Turci su uspjeli zadržati položaj na visini. Radilo se o minutama i nema sumnje da je samo ovaj događaj osujetio pobjedu saveznika na Galipolju. Trenutna procjena situacije i brzina kojom je Mustafa Kemal uspio staviti svoje trupe u akciju bili su u potpunoj oprečnosti s mlakim i nerazboritim držanjem britanskih zapovjednika. Tijekom cijelog tog dana, borbe su bile prilično konfuzne ali žestoke. Kad je pala noć Birdwood se smatrao obaveznim signalizirati Hamiltonu kako bi trupe trebalo evakuirati, ali mu je naređeno da ostane, s ohrabrujućom vijesti da je jedna australska podmornica potopila turski brod u Dardanelima. I tako su ostali, ali su se ukopavali kako bi spasili gol život. Borbe su se nastavile i sljedeća dva dana. U njima su Turci pokušali natjerati snage ANZAC-a natrag u more, a ovi su se opet htjeli domoći vrha, dok je kraljevska mornarica čitavo vrijeme pridonosila teškim granatiranjem. Tada je postalo jasno da nijedna strana neće uspjeti i odjednom se na čitavo područje spustilo primirje. KONSOLIDACIJA Na Rtu Helles Turci su se divljom hrabrošću bacili na Britance i praktički odmah bili sasječeni. Francuzi su zauzeli istočni kraj crte razdvajanja i izveli nekoliko uzastopnih napada u razdoblju od 28. travnja do 4. lipnja, pomičući crtu naprijed prema Krithiji u nizu bitaka koje su dobile ime po tom gradu. Do početka lipnja saveznici su bili iscrpljeni i pretrpjeli su ozbiljne gubitke. Na anzaškoj fronti 19. svibnja u 3.00 sata ujutro ljudi su se počeli pripremati za napad . Primijećeno je da su se turske trupe prethodnog dana premjestile sjeverno od Rta Helles. Čim su se Australci smjestili i pričvrstili bajunete, vidjeli su kako se protivnici kreću niz vododerinu Wire Gulley i obje su strane otvorile vatru. Duž cijele bojišnice iz neprijateljskih su rovova počeli iskakati ljudski likovi i jurišati naprijed. Australci i Novozelanđani nisu imali poteškoća u stalnom održavanju vatre i potpuno su desetkovali neprijatelja. Napad je trajao dva sata, sve dok se nije pojavilo sunce. Nakon nekog vremena ANZAC-ovci su naučili da treba pričekati kad se turski časnici usnu iz rova, a zatim dozvole ljudima da ih sustignu i lijepo se i uredno poredaju za odstrjel. Kad su se Turci napokon povukli, već su imali oko 10.000 žrtava i polovica njih je ležala između položaja - mrtva, u smrtnoj agoniji ili ranjena. Bio je to prizor teško opisiv prizor. General Birdwood je poslao Hamiltona da predloži pregovore o kratkom primirju kako bi se moglo pomoći ranjenima i zakopati mrtve prije nego se taj prizor pred njihovim položajima ne pretvori u užasnu masovnu grobnicu. Dok se taj prijedlog razmatrao, tog poslijepodneva 20. svibnja, i same su trupe bile podigle zastave Crvenog križa i Crvenog polumjeseca i dozvolile bolničarima slobodno kretanje s nosilima po ratištu. Generalbojnik H. B. Walker,
- 57 -
koji je sada zapovijedao 1. australskom divizijom, otišao je pregovarati s turskim časnicima. Dogovorili su se da to kratko primirje bude 24. svibnja, pa su tog dana od 7.30 do 16.30 sati privremeno prestala sva neprijateljstva. Na bojištu medu suprotstavljenim stranama ležalo je oko 4.000 mrtvih, a još tijela je bilo popadalo po parapetima rovova. Cijeli taj dan prošao je u velikom poslu, ljudi su bili nervozni zbog mogućih neprijateljskih varki, pokušavali što više doznati o neprijateljskom razmještaju trupa i podnosili grozan smrad od leševa koji su se raspadali. Kad se približio kraj tog kratkog predaha, ponovna je borba započela negdje oko 16.45 sati. Sada je već bila sasvim drukčija situacija. Zaraćene su se strane gledale drugim očima, shvaćajući da se i nasuprot njima nalaze ljudi poput njih. Ako je ikoga trebalo prezirati zbog cijelog tog krvoprolića, bili su to političari koji su sve to i zakuhali. Došlo je i ljeto, ljeto puškaranja, napada granatama i bolesti. Zbog nestašice vode bilo je teško održavati higijenu pa su buknule razne bolesti, zbog nedostatka imuniteta mnogo više kod Turaka nego kod saveznika. U Londonu, Kitchener je bio uvjeren da bi i mali broj svježih postrojbi mogao poremetiti ravnotežu snaga, pa je zato planirano daljnje iskrcavanje. Dopremljeno je i streljivo, pod cijenu i da to izazove nestašicu u Francuskoj. Kraljevska mornarica je poslala monitore. čudna plovila plitkog gaza namijenjena plovidbi u pličini i opremljena topovima promjera od 35,5 cm. Poslali su i nova plovila admirala Fishera, amfibije, oklopljene barke za iskrcavanje na obalu koje su mogle prevoziti do 500 ljudi. Izvršene su i neke pripreme za izgradnju privremene luke na mjestu iskrcavanja, koja bi služila za prihvat brojnijih snaga, nagovješćujući time pravila logističke potpore koja su se primijenila u sljedećem svjetskom ratu. NOVA ISKRCAVANJA Plan je bio izvršiti diverziju na fronti kod Krithije, povesti usklađeni napad s ANZAC-ovih mostobrana prema masivu Sari Bair i iskrcati novu postrojbu u Suvla zaljevu kako bi moglo uništiti tursko desno krilo. Ta je nova postrojba bio IX. korpus, pod zapovjedništvom generalpukovnika plemenitog Sir Fredericka Stopforda. Hamilton je htio da zapovjednik bude izabran između Sir Juliana Bynga ili Sir Henrya Rawlinsona, ali je odlučeno da su oni neophodni BEF-u u Francuskoj, pa je tako jednom šezdeset jednogodišnjaku bez iskustva u borbenom zapovijedanju povjereno zapovjedništvo 10. irskom divizijom pod zapovjedništvom general pukovnika Sir Bryana Mahona, poznatog po oslobađanju Mafekinga, i 11. sjevernom divizijom pod zapovjedništvom generalbojnika F. Hammersleya, koji je predvodio svoje postrojbe u iskrcavanju na obalu. Te su trupe bile Kitchenerovi dragovoljci, bez iskustva ali dobro motivirani, pa se Hamilton složio da su prihvatljivi, ako ne već idealni za taj zadatak. Od najveće važnosti se smatrala tajnost cijelog pothvata, i to ne samo ograničavanje informacija na nužno potreban minimum, nego opća tajnost pri kojoj se čak i časnicima uskraćivalo bitne informacije bez kojih nisu mogli donositi valjane odluke o eventualnoj promjeni plana za slučaj nepredviđenih okolnosti. Očito se u lekciji dobivenoj 25. travnja nije ništa naučilo. ANZAC je potajno pojačan 13. zapadnom divizijom pod zapovjedništvom general bojnika F. C. Shawa, aveć od ranije je pojačan 29. indijskom pješačkom brigadom, jednim bataljunom Sikha i s tri bataljuna Gurkha strijelaca. Boriti se na tako nepristupačnom i zbrkanom terenu bio je velik izazov. Na južnom kraju njihovog mostobrana bio je iskopan tunel koji je omogućio potajno pripreman napad kod Lone Pinea koji se zbio 6. kolovoza u 17,30 sati. Napad je uspio, uz stanovitu cijenu. Poginulo je oko 4.000 ljudi, a sedmorica su bili odlikovani Viktorijinim križevima. Gore na sjeveru, kod Russellovog vrha i Neka, australska je laka konjica izgubila 4351judi od ukupno 450 koliko ih je krenulo u napad. Još sjevernije dvije su skupine uvečer 6. kolovoza krenule u uspon uz brežuljke, jedna se probijala iz one
- 58 -
vododerine kod Fisherman's Hutsa, dok se druga uspinjala strmim dolinama sjeverno od njih. Do zore su neki od njih uspjeli ostati na visovima, ali su se i Turci primicali kako bi ih obranili. Sljedećeg dana nije bilo jasno tko zapravo drži taj položaj, a onda su ANZAC-ovci u ranim satima 8. kolovoza obnovili napad. Postignut je određen uspjeh. Bojnik C. J. L. Allanson je poveo skupinu vojnika iz 1 / 6. regimente Gurkha i 6. South Lancashire regimente do vrha humka Q, ali su odatle bili otjerani, možda čak i prijateljskom paljbom iz mornaričkih topova. Wellingtonski bataljun Novozelandske pješačke brigade uspio se probiti do vrha Chunuk Baira, gdje su ih zamijenile 6. Loyal North Lancashire regimenta i 5. wiltshireska regimenta, nakon što su bili skoro potpuno pobijeni. Borbe su se nastavile i sljedeća dva dana, ali su Turci izdržali. Britancima, Indijcima i snagama ANZAC-a otvorio se s ovih visova pogled na položaje IX. korpusa u zaljevu Suvla. Invaziju u zaljevu Sulva karakterizirao je toliki nedostatak energije i inicijative, da je ona gotovo sličila kakvom nestašluku. Međutim, preostalom dijelu savezničkih snaga nije bilo nimalo do smijeha. Već je samo iskrcavanje bilo prepuno nespretnosti. Trupe su nakon iskrcavanja ostavljene da tu stoje, umjesto da ih se odmah povelo u napad, a njihovi su se zapovjednici zadovoljili čekanjem na svoje topništvo i zalihe. Istodobno su se dotad slabo branjeni položaji pojačavali novim turskim trupama. Povrijedivši koljeno, Stopford je cijelom tom zbrkom rukovodio sjedeći na brodu. Pa ipak, do jutra 8. kolovoza su usprkos nesposobnom zapovjedniku cijele akcije prvi ciljevi uglavnom bili postignuti. Turci su na tu frontu žurno uputili dvije nove divizije. Britanci se za to vrijeme nisu micali. Sav očajan, Hamilton je osobno otišao na obalu kako bi požurio akciju. Kada su sljedećeg dana pokušali izvesti napad, turska su pojačanja već cijelih trideset minuta bila na svojem položaju, ali su saveznici zadržali visove. Bojišnica se dobro učvrstila. Dana 12. kolovoza 1 / 5. norfolška regimenta jednostavno je `nestala' u jednom napadu, povevši sa sobom barem jednog od nekadašnjih članova Kraljevskog štaba kod Sandringhama. Galipolje je opet utonulo u svoju rutinu. Hami1ton je 21. kolovoza poveo masivan napad na Scimitar humak i humak 60 na južnom kraju Suvla fronte. Napad nije uspio. 22. kolovoza je Stopforda odmijenio generalbojnikom H. de B. de Lisleom iz 29. divizije. Mahon je odbio služiti pod njegovom zapovijedi. Hammersley se razbolio. Sir Ian Hamilton je napokon i sam smijenjen 15. listopada i na njegovo je mjesto došao generalpukovnik Sir Charles Monro. Kad je Novozelandanin Alexander Aitken stigao s pojačanjima kako bi se pridružio Otago bataljunu 30. rujna, te su nove snage dovele njegovu jedinicu do jedne trećine pune snage. Ostao je samo jedan časnik, bojnik White. Čitava je brigada bila u sličnoj situaciji. Zaposjeli su rovove i zemunice na strmim padinama, pokušavajući spavati danju kako bi noću bili spremni i budni za napade. Nakon tjedan dana provedenih na bojišnici povlačili bi ih kako bi se mogli `odmoriti u pričuvi', ali taj se odmor sastojao od kopanja zaklona, raznošenja obroka i podizanja drvenih greda i valovitog lima uzbrdo za gradnju zemunica. Britanske su kraljevske inženjerske postrojbe poslali kao pojačanje Novozelanđanima. Guy Turral je stigao odmah nakon svojeg dvadeset drugog rođendana i u pismu prijatelju poslanom 22. studenog spomenuo kako tamo vlada strašna hladnoća. Bio je fasciniran problemima u planiranju i iskapanju rovova i zemunica na strmim obroncima humaka i načinom istodobnog kopanja izdvojenih rovova i njihovog konačnog povezivanja u željeni kompleks povezanih zaklona. Rekao je i da u svemu tome uživa, jer mu otkad se pridružio kopačima tunela "nije ni upola tako loše kako ljudi zamišljaju..." EVAKUACIJA Ali kampanja se bližila kraju. Monro je izvršio brz obilazak i preporučio povlačenje. Kitchener je bio šokiran i suprotstavio se toj ideji, pošto je toliko toga uložio u taj pothvat, a u
- 59 -
studenom je čak otišao tamo i sam razvidjeti situaciju. Ipak je bio primoran prihvatiti prijedlog. Donesena je odluka o evakuaciji kojom će zapovijedati Birdwood. Dana 29. studenoga je još više zahladnjelo, čak je pao i snijeg pa su ljudi, posebice oni u poplavljenim rovovima na ravnom terenu u zaljevu Suvla, dobili ozebline. U sljedeća se dva tjedna moglo zapaziti da ljudi s bezazlenim ranama ili lakšim bolestima odlaze s bojišnice i više se ne vraćaju. Počele su se širiti glasine. Aitkenov vod je 13. prosinca dobio zapovijed javiti se u Otago Gulley u 17.00 sati. Već je bio mrak kad su zastali pored Fisherman's Hutsa, a onda tiho pošli na gat, ukrcali se u maunu i s njome se prebacili na transportni brod, usput potajno bacivši sve streljivo koje su imali u vodu. Turrall je bio zadivljen načinom na koji se operacija vodila, ali i jako razočaran jer je prije njenog završetka morao otići. Opisao je domišljate načine na koje puške mogu pucati još dugo nakon napuštanja rovova, korištenjem zapaljenih voštanica i probušenih kanti za vodu. Dana 23. prosinca je napisao: Naravno, svi su htjeli biti ostati do kraja. Posljednja dvadeset četiri sata bila jako dirljiva i da su to Turci shvatili, bila bi to po svoj prilici krajnja propast za naše ljude... Čini se da su neki vojnici iz naših kolonija bili ogorčeni zbog evakuacije i da su krivili domovinu zbog tog neuspjeha, ali ja se zbog toga ne uzrujavam jer oni uglavnom ne shvaćaju mnoge važne čimbenike u cijelom ovom slučaju. Takav je zaključak teško prihvatiti od nekoga tko je na Galipolju proveo tek nešto malo više od mjesec dana. Ali jasno je vidljivo Turralovo poštovanje prema borbenim sposobnostima ljudi s kojima je služio, kao i njegova frustracija zbog toga što su ga odatle odveli. Evakuacija je zapravo bila najbolje voden dio cijelog pohoda. Odlasci iz uvale Anzac započeli su 13. prosinca, a do 18. su prosinca uspjelo se evakuirati više od polovice ljudi, oko 40.000, a da Turci nisu ništa primijetili. Ostali ljudi prebačeni su prije nego je osvanulo jutro 21. prosinca. Zaljev Suvla bio je ispražnjen do 5.00 sati toga dana. Evakuacija sektora Helles započela je u Novoj godini. Do 7. siječnja ostalo je samo 19.000 ljudi i tada je Liman von Sanders izveo napad. Topništvo je zasulo Britance takvom paljbom kakvu još nisu bili doživjeli na toj fronti. U sumrak je u juriš krenulo pješaštvo, ali je naletjelo na koncentriranu paljbu pušaka i strojnica koja ih je doslovce pokosila i mnogo ih je na mjestu poginulo. Do sljedećeg vala nije nikad ni došlo, jer su turski vojnici odbili napustiti svoje rovove, tako da napad nije uspio. Povlačenje se nastavilo u tišini koja je potrajala sljedeća dva dana, tako da su zadnji ljudi napustili položaje oko 4,45 sati`u nedjelju 9. siječnja. Izvučeno je više od 35.000 ljudi, 3.600 konja i mazgi, 125 topova i 300 vozila. U povlačenju je većina preostalih zaliha hrane i streljiva otišla u zrak u snažnoj eksploziji. Tijekom evakuacije nije bilo ljudskih žrtava. U cijelom tom pohodu pretrpljeni su ogromni gubitci. Saveznici su izgubili oko 252.000 ljudi, a Turci vjerojatno još 50.000 više. Ono što je u početku izgledalo kao hrabra i maštovita zamisao pretvorilo se u pat poziciju djelomično zato što je operacija nadilazila tehničke mogućnosti saveznika, koji su imali neučinkovitu podršku topništva i sustave veza koji nisu bili na potrebnoj tehničkoj razini. Ali još više se ovaj neuspjeh može pripisati vođenju s odstojanja i propustu da se donošenje odluka i odgovornost prenesu na niže časnike, skupa sa za to potrebnim informacijama o stvarnom stanju na bojištu. Zato je u mnogim situacijama dolazilo do zastoja baš tamo gdje se tražila brzina, bilo je neodlučnosti ondje gdje je trebala odlučnost, pa se tako ubiralo neuspjehe ondje gdje se po svemu moglo nadati uspjehu. 8.BITKA NA SOMMI SRPANJ - STUDENI 1916.
- 60 -
Erich von Falkenhayn, zapovjednik njemačkog glavnog stožera, znao je da su Francuzi bili daleko više motivirani od svojih saveznika. Bio je napadnut njihov teritorij, njihova je domovina bila zauzeta. Osim toga, Francuzi su imali mnogo više ljudi pod oružjem i pretrpjeli su daleko veće gubitke od Britanaca. Rat se možda mogao dobiti prije nego Britanci ojačaju i prije nego na ratište stignu trupe iz kolonija i dominiona britanskog carstva. Uništenjem francuske vojske `izbit će se (Engleskoj) najbolji mač iz njezine ruke'. VERDUN Cilj je pažljivo odabran; trebao je biti upravo takav za kojeg bi Francuzi sve žrtvovali da bi ga osvojili. Ogromne tvrđave nad Verdunom, gradom od legendarne važnosti za Francuze, trebale su postati njihovo stratište. Zapravo, Joffre je bio voljan prepustiti to mjesto neprijatelju; nije imalo nikakve strateške važnosti za njegovu kampanju. Ali su zato utvrde izgrađene nakon poniženja doživljenog u francusko-pruskom ratu u političkom smislu imale za Francuze ogromno simboličko značenje, pa su politički gospodari nadglasali vojnika. Tako su, kad je 21. veljače 1916. godine 1.400 njemačkih topova otvorilo vatru na Verdun, Francuzi ipak uzvratili. Njihova se obrambena filozofija zasnivala na 1'attaque a l'outrance - beskompromisnom napadu. Značilo je to da svaki položaj kojeg neprijatelj osvoji treba pod svaku cijenu ponovno preoteti. Von Falkenhayn je kod Verduna upravo na to računao, na prihvaćanje izazova i potpuno iscrpljivanje Francuza. Von Falkenhayn je ipak donekle bio u zabludi. Pošto za Joffrea taj položaj nije bio od primarne važnosti, na obrambenim crtama nije bilo dovoljno ljudi, ali ni topova jer su mnoge povukli iz utvrda. Uspjeh je došao mnogo lakše nego što se očekivalo, Nijemci su uvučeni u borbu prsa o prsa koju se početnim planom svakako htjelo izbjeći. Do 25. veljače tvrđava Fort Douaumont pala je u njemačke ruke. Zauzelo ju je devet ljudi iz njemačke 24. Brandenburg regimente, koji su se popeli kroz nebranjen otvor puškarnice i svladali pedeset sedam ljudi, koliko ih je unutra bilo. Nije uslijedio očekivani protunapad. Novi ondašnji zapovjednik general Petain štedio je svoje ljude i tim svojim opreznim pristupom navukao Nijemce. Ipak, do ožujka su Francuzi bili pretrpjeli 89.000 žrtava, a Nijemci 81.000. Francuska je bila tu i junački branila svoju domovinu, ali što su činili Britanci? Kad su brežuljci iznad malog gradića na rijeci Meuse postali masa blata i krvi, i dok je očigledno beskrajan vrtlog gutao francuska pojačanja, britanski zapovjednik Sir Douglas Haig više nije mogao odolijevati pritisku koji su na njega vršili kako bi spasio situaciju izvođenjem napada na zapadu, i to što prije, najkasnije do kraja lipnja. Haig se složio, iako bi više volio da je sve mogao odgoditi do rujna i tako imao dovoljno vremena za ustroj svojih snaga i završetak njihove obuke. Močvaran teren Flandrije bio je neprivlačan, pa je zato za mjesto napada izabran južni kraj britanske linije, tamo gdje se ona sastajala s francuskom u Picardyu. Bitka će se odigrati na rijeci Somi. Dok je Haig obavljao pripreme, užas na Verdunu se nastavljao. 19. travnja Petain je promaknut na mjesto zapovjednika Središnje armijske grupacije, a na njegovo je dotadašnje mjesto došao Robert Nivelle. Njegov je način ponašanja bio mnogo bliži ukusu publike; dramatični napadi i zvučne izjave koje je davao u žaru bitke, poput njegove opće zapovijedi od 23. lipnja - Oni neće proći! (Ils ne passeront pas!) Nijemci su 1. lipnja izvršili napad na utvrdu Fort Vaux. Dvije stotine i pedeset ljudi pod zapovjedništvom bojnika Sylvaina-Eugenea Raynala branilo je svaki njezin pedalj. Vanjske su crte obrane pale već prvog dana, a iscrpljeni Francuzi bili su tijekom sljedećeg tjedna prisiljeni na povlačenje kroz vlažne i hladne prolaze. S vanjskim su svijetom mogli komunicirati samo na jedan način, putem golubova, a i njih su ih imali tek četiri. Slali su pozive u pomoć na koje nisu dobivali odgovora, a posljednji je golub 4. lipnja poletio prema glavnom stožeru kroz plinske oblake i na dolasku u stožer uginuo. Sljedećeg je dana ponestalo
- 61 -
pitke vode, ali se Raynal predao tek 7. lipnja. Nijemci su prvi poraz doživjeli u srpnju kod Fort Souvillea i nakon toga su bili pomalo prisiljeni na uzmak. Do kraja kolovoza broj žrtava kod Verduna na strani Francuza dosegao je nevjerojatnu brojku od 315.000 ljudi. Krvoproliće kod Verduna imalo je snažan odjek do i tijekom bitke na Somi, a razmjer francuskih gubitaka odredio je odnos prema žrtvama u Picardyu. KITCHENEROVA ARMIJA Novačenjem su i Nijemci i Francuzi dobili ogroman broj obučenih ljudi, spremnih da se bore za domovinu i sposobnih da budu brzo dovedeni u borbenu spremnost. Ali 500.000 dragovoljaca koji su se odazvali na Kitchenerov poziv nisu imali takvo vojno iskustvo. Osim toga, još veći problem je bio u nedostatku časnika koji bi ih predvodili. U Engleskoj su pronašli pet stotina časnika Indijske armije, a Ministarstvo rata je pozvalo još 2.000 mladića koji su upravo završili školovanje, dakle bez ikakve vojne obuke i iskustva. I dočasnika je jednako tako bilo vrlo malo. Ti će nedostatci izazvati užasne posljedice. Novačenje tolikog broja ljudi, izvršeno tako navrat-nanos, pokazalo je jake regionalne osobine u postrojbama unovačenih ljudi. Čitavi su bataljuni bili sačinjeni od ljudi iz jednog jedinog grada; štoviše, cilj ovog novačenja i jest bio stvaranje takvih skupina - Grimsby Pals, Manchester Pals. Oni nisu bili nikakva `instant vojska', ali je do proljeća 1916. godine general Haig je raspolagao sa sve više novih, neisprobanih ali gorljivih i odanih boraca kojima je trebao pojačati svoju iskusniju vojsku u Francuskoj. Njima još treba pridodati i snage britanskog carstva - jedinice profesionalne indijske armije, žilave i ležerno hrabre pripadnike ANZAC-a upravo pristigle s Galipolja, Kanađane koji su se već iskazali kod Ypresa i njihove susjede, ljude iz Newfoundlanda. Jednostavno, ljudstvo uopće nije bilo tako velik problem kao neiskustvo i nedostatak borbene vještine. Ovdje se bojišnica formirala krajem 1914. godine i tekla je od sjevera, oko mjesta Gommecourt, preko doline rijeke Ancre, i južno ispred mjesta La Boisselle, Fricourt i Mametz do močvarne nizine rijeke Some. Ovdje su Francuzi stajali sučelice Nijemcima više od godinu dana. Obje su se strane usredotočile na bitke na drugim frontama, tako da je stanje na Sommi bilo relativno mirno i Nijemci su to jako dobro iskoristili. Zapadni rub prijevoja postao je prva crta obrane, njezini su istureni dijelovi bili učvršćeni kako bi pokrili male doline a rovovi su bili smješteni tako da pružaju najbolje vatreno polje. Izgrađene su još dvije crte iza ove, a ključna su sela pretvorena u uporišta povezana mrežom komunikacijskih rovova. Čitavo je područje bilo pomno pregledano kako bi topništvo dobilo točne koordinate vjerojatnih pravaca protivničkog napada. Najvažniji od svega bili su duboki bunkeri koje su Nijemci duž cijele linije fronta iskopali u kredi ispod svojih površinskih utvrda. Ovdje su mogli preživjeti neizbježno bombardiranje koje će prethoditi napadu saveznika. General Sir Henry Rawlinson i njegova Četvrta armija izveli su glavni napad, uz pomoć Francuza koji su napadali s juga i Treće armije koja je uglavnom izvršavala diverzantske akcije kod Gommecourta na sjeveru. Četvrta armija trebala je izvršiti napad na fronti od Serrea na sjeveru do Montaubana na jugu, s ciljem zauzimanja prijevoja Pozieres i time otvaranja prolaza trima konjičkim divizijama pod zapovjedništvom generalpukovnika Sir Huberta Gougha koje su trebale nastavili naprijed do Bapaume. Kad bi taj plan uspio, Goug bi držao položaj na istočnom krilu, dok bi Rawlinson okrenuo svoje snage na sjever i tako okružio njemačke položaje. Između Serrea i klina kod Gommecourta bila je praznina od oko jednog kilometra gdje napad nije planiran i koja je Treću armiju pod zapovjedništvom generala Sir Edmunda Allenbya ostavila nezaštićenom. Bitka je trebala započeti 25. lipnja. Rawlinson je bio zabrinut zbog nove armije. Francuzi su bili mišljenja, a s time su se i Britanci slagali, da treba napredovati u valovima, tako što će ljudi iz pozadine prolaziti kroz
- 62 -
redove svojih drugova i na taj način napredovati. Rawlinson je smatrao kako je neiskusne trupe nemoguće na tako rafiniran način nadzirati u jurišu na neprijateljske rovove pa se, poučen iskustvom iz uspješne njemačke ofenzive kod Verduna, odlučio za upotrebu topništva koje bi trebalo razoriti njemačke rovove i pokositi njihove branitelje, i tako omogućiti njegovim snagama nesmetano napredovanje i zauzimanje položaja. To se trebalo postići najjačim topovskim bombardiranjem u tom ratu, koje je trajalo pet dana. Ali provedbene zapovijedi koje su na osnovi ovoga izdavane uveliko su se razlikovale postrojbe do postrojbe. Osim toga, prva zabluda je rođena iz pogrešne pretpostavke kako se osnovnom zapovijedi izdanom odozgo može postići jednu jedinu i k tome jednoobraznu uspješnu vojnu taktiku. Haig je sugerirao juriš na neprijatelja nakon mnogo kraćeg bombardiranja, čime bi se iskoristio učinak iznenađenja, a zalagao se i za pokušaj istodobnog zauzimanja dvaju crta njemačkih rovova odjednom a ne postupno, kako je Rawlinson predlagao. Ipak, Haig je poštovao načelo po kojem odluku treba donijeti zapovjednik, i tako je Rawlinsonov plan bio potvrđen s malom izmjenom, jer je usvojen i Haigov prijedlog o obuhvaćanju šireg fronta. Zadatak je topništva bio dvojak: uništiti rovove i presjeći bodljikavu žicu koja se nalazila pred njima. Uz sav uložen napor, nije bilo dovoljno teških topova, a polovica onih koje su Britanci koristili bila je posuđena od Francuza. Štoviše, nije se znalo za postojanje dubokih bunkera, pa čak i tamo gdje su rovovi bili uništeni trupe koje su ih branile imale su prilične izglede za preživljavanje. Lakši topovi imali su zadaću presijecanja bodljikave žice i pritom su se koristili šrapnelima koji bi se prilikom eksplozije raspršili u stotine čeličnih kuglica. Ako su granate bile precizno ispaljene i tempirane te su kuglice mogle presjeći žicu. No, ako bi prerano eksplodirale ne bi pogodile žicu, a kod zakašnjelog tempiranja jednostavno bi se ukopale u zemlju. Naposljetku, streljivo je inače bilo loše: previše granata uopće ne bi eksplodiralo, pa je ratište bilo obasuto neeksplodiranim zrnima. Bombardiranje je bilo zaista žestoko, ali rezultati su bili daleko ispod Rawlinsonovih očekivanja. Kišne oluje od 26. i 27. lipnja prekinule su glatko odvijanje napada po predviđenom rasporedu, pa je donesena odluka o odgađanju napada do 1. Srpnja, kako bi se do tada i tlo moglo isušiti. Napad je trebao započeti u 7,30 sati, kada se dovoljno razdani za precizno završno bombardiranje, premda će se time, nažalost, i braniteljima omogućiti dobar pogled na napadače. U ranu zoru, dok još nije svanulo, Britanci su se u prednjim rovovima ponovno prestrojili. Tapkajući u mraku i čučeći skriveni od neprijateljskog protugranatiranja čekali su znak za pokret. LA BOISSELLE Cesta koja iz Alberta vodi na sjeverozapad do Bapaumea najprije se penje, a zatim spušta u dolinu rijeke Avoca. Odatle počinje dug i stalan uspon odmah desno od La Boissellea do vrhunca grebena Pozieres, skoro na pola puta do svog odredišta. Samo mjesto La Boisselle smjestilo se na maloj izbočini u dolini. Na tu je frontu trebala napredovati 34. divizija. Čitav su dan granate obasipale njemačke položaje koji su se nalazili na suprotnom humku, a dvije gomile eksplozivnog punjenja bile spremne za razbijanje eventualnog preostalog otpora. Obzirom na takve okolnosti generalbojnik E. C. Ingouville-Williams bio je uvjeren da njegovi ljudi mogu prodrijeti s lijeva uz udolinu Mash i uz udolinu Sausage desno od La Boissellea, u stvaranju klina oko sela i omogućavanju nastavka rutinske operacije čišćenja, dok se dalje tijekom dana nastavi napredovanje do Pozieresa. Na bojišnici s druge strane ceste nalazile su se 102. brigada s 1. i 4. tynesideskom škotskom bojnom s lijeve strane i Northumberlandskim mušketirima i 2. i 3. tynesideskom škotskom bojnom s desne strane, odmah do 101. brigade s 10. Grimsby Pals regimentom, 11. suffolškom regimentom i 13. i 14. kraljevskom škotskom regimentom na krajnjoj desnici. Kao
- 63 -
podrška se jedan kilometar u pozadini, na potezu Tara-Usna, nalazila Tynesideska irska regimenta. Napad je započeo 1. srpnja u 7,28 sati, eksplozijama eksplozivnih punjenja. Opkop Y, koji se nalazio odmah do ceste, bio je napunjen s 23.000 kilograma amonala, a Lochnagar, koji se nalazio jugoistočno od sela, s još 30.000 kilograma. Učinak je bio razarajući. Ogromni su se stupovi zemlje podigli u nebo, a zatim su se veliki grumeni kredaste zemlje u kaskadama stropoštali na zemlju. Iz stroja su izbačena sva uporišta planirana za uništenje, a kad su topovi na trenutak utihnuli kako bi se postavile nove ciljne koordinate, mogla se čuti svirka škotskih gajdi kako bodri ljude da krenu u napad. U osam uzastopnih valova napada trupe su se s prvih borbenih crta uspele iz svojih rovova i u pravilnoj vrsti, kako im je bilo zapovjeđeno, predvođene časnicima krenule poprijeko do petstotinjak metara udaljenih njemačkih rovova. Za njima su niz blagu padinu krenuli Irci iz regimente Tyneside. Tijekom žestokog prošlotjednog bombardiranja, Nijemci su bili skriveni u svojim bunkerima, mučeni neprestanim potresima jer su im rovovi i bodljikava žica koja ih je okruživala bili izloženi vatri britanskih topova. Ali su ipak preživjeli. I bodljikava žica preživjela ove napade, uglavnom zbog neprecizne upotrebe šrapnela. Tišina koja je nastupila kad je baražna vatra prestala bila je signal ljudima da ustanu u obranu svojih položaja. Strojnice su žurno izvučene iz sigurnih skloništa i postavljene na svoja postolja dok se kroz dim pomaljao zapanjujući val napadača. Vrste ljudi kao u paradi su teškim koracima kročile naprijed. Kad su Nijemci otvorili vatru počelo je pravo klanje. Strojnice su pokosile prve redove jurišnika kao klasje zrelog žita. U nebo su poletjele rakete da dozovu njemačku topovsku paljbu, granate su počele eksplodirati među preživjelima posvuda uokolo, proizvodeći najveće razaranje tog dana. Za svega nekoliko minuta čitavi su redovi vojnika nestali, nekoliko sretnika je pronašlo zaklon u rupama od granata, ali ih je najveći broj bio ubijen ili ranjen. Pa ipak su dolazili, niz padinu i kroz dolinu. Točno po planu, britansko je topništvo povećalo svoj domet i sada su njihove granate padale iza njemačke crte na pričuvne položaje, dopuštajući onima na prvoj crti da nesmetano ospu smrtonosnom vatrom redove 34. regimente. Irci iz Tynesida krenuli su s Tara-Usna crte kako im je bilo zapovjeđeno i sad su jurišali su niz padinu i preko doline neprestano doživljavajući velike gubitke. S lijeve strane, ispred sela, bili su zaustavljeni kao i ostali, ali su s desne strane uspjeli nastaviti po planu i između nekolicine preostalih od prvog vala napada krenuli naprijed na njemačke položaje. Krenulo ih je tri tisuće, a na koncu ih je ostalo manje od pedesetak još uvijek sposobnih za borbu. Do kraja dana gotovo cijela njemačka obrambena crta je ostala netaknuta. Samo 34. divizija je 1. srpnja izgubila 6.392 ljudi, od toga 1.927 poginulih. BEAUMONT HAMEL Najsjeverniji sektor glavnine napada bio je kod Beaumont Hamela, sela smještenog sjeverno od rijeke Ancre, na pročelju male doline. Istočno odatle teren se uzdizao na široku, plodnu zaravan koja je bila utvrđena sustavima rovova München i Frankfurt, a valovita zemlja koja se pružala na zapad pružala je Nijemcima odlične obrambene položaje duž grebena Hawthorn. Neposredno prije Beaumont Hamela taj se greben strmo spuštao u široku dolinu, a onda je opet slijedio blagi uspon do sela Auchonvillers, koje se nalazilo iza britanskih položaja. S uzvisine grebena Nijemcima se pružao pogled na britanske rovove na bojišnici kao i na komunikacijski sustav pristupnih rovova koji ih je opsluživao, tzv. Jakovljeve ljestve. Geoffrey Malins bio je prvi čovjek imenovan na tek ustrojeno mjesto službenog filmskog snimatelja Ministarstva rata. Tijekom posljednjih dana lipnja poslali su ga u ovaj sektor kako bi snimio pripreme za napad i sam odsudni dan akcije. Vrijeme je bilo grozno, izvještavao je.
- 64 -
Dok je snimao tijekom sljedećih nekoliko dana, Malins je u nekoliko navrata zamalo i sam pogođen. Nijemci su na granatiranje saveznika uzvraćali snažnim eksplozivnim i plinom punjenim granatama. U svitanje 1. srpnja Malins je ustao sa svojeg hladnog ležaja u rovu kako bi snimio ljude na Sunken Roadu (potonuloj cesti), položaju nastalom nakon kopanja tunela koji je vodio od njihovih prvih položaja do mjesta u blizini njemačke obrambene crte gdje će iskočiti iz tunela i iznenaditi branitelje. Neprijateljska je vatra bila sve jača, jača nego ikad prije, a put im je bio zakrčen ranjenicima koji su se vraćali u pozadinu i zapregama sa streljivom za prve crte. On se provukao kroz tunel jedva dovoljno širok za dvojicu i prenizak da bi se u njemu moglo uspravno stajati i napokon došao do mušketira iz Lancashirea koji su čučali u zaklonima koje im je pružala stara cesta, spremni za napad. Nakon što ih je snimio, požurio je natrag kako bi pronašao povoljan položaj za snimanje granatiranja rudnika ispod poljske utvrde Hawthorn i samog napada. Malins je kasnije napisao: Vrijeme: 7,19 ujutro... Počeo sam okretati ručicu, dva okretaja u sekundi, ni više, ni manje... Svakako je već bilo vrijeme. Činilo mi se kao da je već satima okrećem. Pogledao sam na mjerač filma. Već sam iskoristio preko tisuću stopa... možda mi ponestane filma prije nego mina eksplodira. A onda se dogodilo. Tlo mi se počelo tresti pod nogama. Ljuljalo se i njihalo. Čvrsto sam se oslonio o stalak kamere da ne izgubim ravnotežu. A onda se, poput ogromne spužve, zemlja podigla u zrak na visinu od nekoliko stotina metara. I dizala se sve više i više, a onda se uz užasnu buku poput grmljavine opet sručila do je, ostavljajući za sobom cijelu planinu dima. Pomaknuo sam kameru na naše parapete. Inženjerci su se okupljali gore na vrhu i nadirali jedan za drugim... A onda je odjeknuo signal za napad iz rovova preda mnom naše su čudesne trupe krenule prema vrhu. Kakav je to bio veličanstven prizor! Krenuli su gore svi kao jedan. Dok sam snimao vidio sam kako ih se ogroman broj ruši natrag prije nego su se stigli uspeti preko parapeta; drugi su padali s one druge zaklona. Tako je za pokoljenja koja dolaze snimljen tako dobro poznat film, koji se neprestano prikazuje u kinima i na televiziji; ogroman stup zemlje koji se penje u nebo kod poljske utvrde Hawthorn. Kako je dim bio potpuno pomračio prizor, Malins nije uspio vidjeti daljnji razvoj borbe. Možda je tako i bolje, jer niti ovdje, kao ni kod La Boissellea, topništvo nije uništilo njemačke branitelje, a smrtonosna tuča metaka iz strojnica i kiša granata iz njemačkih topova spriječila je većinu napadača da uopće dosegnu njemačke žičane prepreke, da niti ne govorimo o rovovima. U bitku su ubačene pričuvne postrojbe, 1. Essex regimenta i 1. kraljevska newfoundlandska regimenta. Mali otok uz kanadsku obalu poslao je cijelu regimentu upomoć domovini i to joj je bilo vatreno krštenje. Njihov je napad trajao samo pola sata. Napali su kod Beaumont Hamela, južno od mjesta koje je danas poznato kao Hawthornski krater, nasuprot klinu oko položaja Y gudure. Od ukupno 752 ljudi koji su krenuli u juriš samo ih je šezdeset osam prošlo bez ozljeda. Krenuli su u napad iz pomoćnih rovova, petstotinjak metara iza britanske linije fronta, i morali su proći kroz otvore na svojoj vlastitoj ogradi od bodljikave žice. Kad su nagrnuli naprijed, vatra iz neprijateljskih strojnica ih je odmah pokosila. Ali preživjeli su nastavili i dalje juriti naprijed, čak do pred same njemačke položaje, gdje su i posljednja nekolicina poginula. Na tom tlu gdje su podnijeli tolike žrtve danas se nalazi memorijalni park, još uvijek ispresijecan rovovima. Do kraja dana Britanci nisu osvojili gotovo ništa. Samo je šačica ljudi bila uspjela doći do ruba Hawthorn kratera, ali Nijemcima je bilo ostavljeno dovoljno vremena za zauzimanje suprotne strane, tako da Britanci nisu uspjeli zadržati ni taj osvojen položaj. Proći će još više od četiri mjeseca prije nego Britanci krenu u novi napad.
- 65 -
THIEPVAL Između Beaumont Hamela na sjevernom kraju fronte napada i La Boissellea u središtu, prekrivajući zapadnu padinu dolje do rijeke, šuma Thiepval je nudila kakav-takav zaklon, a prve su crte prolazile uz njezin istočni rub. Na sjeveru kod St. Pierre-Diviona rijeka zavija prema istoku, a na jugu se nalazila fortifikacija poznata kao Leipziška reduta. Između Thiepvala i St. Pierre-Diviona bila je sagradena ogromna utvrda, Švapska reduta, skupa s kompleksom rovova koji su karakterizirali cijelu njemačku bojišnicu. Početni napad 1. Salford Pals regimente i Newcastle Commercials regimente krenuo je neposredno ispred Thiepvala, s mjesta gdje je nekad stajao stari dvorac, a gdje sada obzorjem dominira masivni spomenik nestalima. Niti jedan čovjek iz šest valova postrojbi nije stigao do njemačkih položaja. Posljednji valovi, koji su bili mudro zadržani i poštedeni uzaludne pogibije, popunili su rovove i zasuli vatrom neprijatelja. Na jugu, od avenije Campbell, ljudi iz 32. divizije uspjeli su se probiti prije početka bombardiranja i onda jurišom osvojili položaj kod Leipziške redute. Pokušaje da im se pošalje pojačanje spriječila je vatra iz strojnica, ali su rijetkim primjerom fleksibilne upotrebe topništva za dodatnu zaštitu tog osvojenog položaja ipak bile izdvojene dvije haubice. U šumi su bili ljudi iz Ulster divizije, prilično borbeno raspoloženi. Po starom je kalendaru 1. srpnja bila godišnjica bitke na rijeci Boyne i ovi su oranžisti to smatrali odličnim znakom. Prije pola noći otpuzali su prema njemačkim linijama i, začuvši zvuk vojničke trube, zaboravili na zapovijed da jurišaju u pravilnoj vrsti, ako je takva zapovijed uopće bila izdana. Čim je prestala baražna vatra, jurnuli su naprijed i, prije nego su se Nijemci uopće uspjeli izvući iz svojih zaklona, Ulsterovci su se sjurili u prve rovova. Odatle su još jednom jurnuli prema Švapskoj reduti. Tu im je pružen žilav otpor, jer branitelje nisu zatekli u njihovim zaklonima. U međuvremenu su Nijemci kod Thiepvala, sada rasterećeni od frontalnog napada, mogli svoje topove okrenuti na bok Ulsterovaca, tako da su u sljedećem valu napada četiri bataljuna iz Belfasta dočekana teškom poprečnom vatrom. Borbe za Švapsku redutu bile su duge i žestoke. Čitavi su se svežnjevi granata bacali u rovove, gdje su eksplodirali medu braniteljima. Cijevi peći koje su stršile iz njemačkih zaklona poslužile su Britancima da kroz njih ubace granate u njemačke stambene prostore. Položaj je sredinom jutra ipak zauzet i Britanci su zarobili oko 500 njemačkih vojnika. Trupe su sad bile ostale bez vodstva i bez veze sa svojim divizijskim zapovjednicima. U kratkom napadu prema Thiepvalu otkriven je jedan prazan rov koji je mogao poslužiti za napad na taj položaj s leda, ali oni nisu imali ni zapovijedi i ni časnika koji bi ih u takav pothvat poveli. Ono što je Ircima iz Belfasta bilo zapovjedeno i što su oni očekivali činiti da nisu uvučeni u borbu za Švapsku redutu, bilo je zauzeti drugu crtu koja se protezala južno od Grandcourta s Stuff redutom (Feste Staufen) što se nalazila na pravcu napada kroz Švapsku redutu. Oni su jurišali naprijed, ali daleko ispred rasporeda planiranog napada, što se pokazalo fatalno. Nisu im se suprotstavile nikakve neprijateljske trupe, ali ih je njihova vlastita topovska paljba zaustavila u napadu, držeći se krutog rasporeda napada na unaprijed utvrđene ciljeve. Nekolicina preživjelih mogla je vidjeti njemačke trupe kako se okupljaju u Grandcourtu i pripremaju za protunapad, nakon čega su se uspjeli vratiti do svojih drugova. Na tom tek osvojenom položaju Ulsterovci su ostali posve izolirani. Napadi na oba krila su propali i ti ljudi, koji su se samo trebali probiti do druge crte njemačke obrane, sada su ostali bez ikakve potpore pred sve brojnijim neprijateljskim snagama. Njemački napadi na Švapsku redutu bili su neumorni. Kako je pojedini napad bio odbijen, broj žrtava se sve više penjao, a količina streljiva sve više smanjivala. Do večeri su se Ulsterovci morali povući na staru njemačku obrambenu crtu, gdje su im napokon u pomoć
- 66 -
došle trupe iz zapadnog Yorkshirea. Neprijatelj će te iste položaje zauzimati sljedeća tri mjeseca. Ulsterovci su imali gubitke od oko 2.000 mrtvih i 2.700 ranjenih. Stotinu i šezdeset pet ih je bilo zarobljeno. Diljem Britanije gradovi i sela prolazili su kroz slične patnje i stradanja. U nekim su selima nestajali čitavi nogometni timovi. Čitavi su školski razredi bili mrtvi ili ranjeni. Sudar suprostavljenih strana bio strašan. U najekstremnijem slučaju, u Serreu sjeverno od Beaumont Hamela, 11. (servisni) bataljun Istočnolancashireske regimentie krenuo je u napad u 7,20 sati. Do 7,50 sati već ih je 234 poginulo i 360 bilo ranjeno. Razliku su činili nestali i zarobljeni. Drugovi iz Accringtona su bili potpuno zbrisani. JUŽNO KRILO Pokušaj obmane Nijemaca da će se napad dogoditi na sjeveru donekle je uspio. Kad je eksplodirao rudnik ispod kote Kasino sjeverno od Carnoya, na njemačkoj crti obrane između Mametza i Montaubana, postigao se učinak iznenadenja, pa su i Francuzi i Englezi krenuli zajedno u napad. Uz francusku 39. diviziju bila je britanska 30. divizija, koja se sastojala od Liverpool Palsa i dijela Manchester Palsa u prvim redovima, uz podršku ostatka Manchester Palsa i bataljuna regularne vojske Kraljevskih škotskih mušketira. Na jugu bojišnice topništvo je bilo potpuno francusko, brojčano mnogo snažnije od njemačkog. Francuzi su imali osamdeset pet bitnica, a Nijemci samo osam. Pored toga, tehnika koju su koristili se vidno razlikovala. Francuzi su gadali sporom baražnom paljbom poljskog topništva, stvarajući stalnu vatrenu zavjesu, dok su Nijemci pribjegavali nizu bombardiranja udaljenih ciljeva po unaprijed utvrđenom rasporedu. Samo su teški topovi korišteni za stvaranje baražne vatre. Pješaštvo je napredovalo do same granice djelovanja topništva, tako da se Nijemcima nije davalo predaha niti prigode za pregrupiranje i pružanje otpora. Prvi su rovovi bili brzo svladani. S desne je strane jedna strojnica pred Montaubanom otvorila vatru i Drugovima nanijela teške gubitke, ali ju je konačno utišao neki top ispaljen s britanske strane. Kad su Britanci ušli u ruševine Montaubana, mogli su vidjeti njemačke trupe kako se potpuno povlače iz sela, pa su doveli svoje topništvo da ih tuče u bijegu. Na drugom su kraju sela britanske trupe gledale odozgo na široku dolinu i nisu vidjele ništa drugo doli nekoliko neprijateljskih vojnika u sivim uniformama koji su se brzo povlačili. Situacija je bila mnogo gora pred Mametzom. 9. devonska regimenta krenula je iz Mansel Copsea u napad kroz plitku dolinu. Kapelica na groblju u Mametzu bila je savršeno mjesto za postavljanje strojnice koja bi pokrivala pravac njihovog napredovanja. Kad su Devonci krenuli niz padinu, počeo je pokolj. Pa ipak je 7, divizija neprestano i uz velike žrtve napredovala sve do sela i do 15,00 sati ušla u selo i očistila ga od posljednjih branitelja. Time su Britanci dobili 5 km njemačke fronte. S teritorijem kojeg su s njihove desne strane osvojili Francuzi u savezničke je ruke dospjelo 10 km fronte. U pozadini je Haigova omiljena konjica čekala kako bi izvršila proboj. Generalpukovnik W. N. Congreve, zapovjednik XIII. korpusa, požurio je poslati telefonsko izvješće u kojem je javio Rawlinsonu o povoljnoj situaciji. Ovaj mu je odgovorio da se čvrsto drži postavljenih ciljeva. U svom je dnevniku Rawlinson lakomisleno zabilježio "Naravno, danas konjicu nikako ne mogu zaobići". Konjici je u 15.00 sati zapovjedeno povlačenje, upravo kad im se ukazala prigoda koju su toliko priželjkivali. Činjenica je da je do sredine poslijepodneva Rawlinson imao tek vrlo nejasnu ideju 0 onome što se dogodilo. Časnici koji su bili na fronti slali su optimistička izvješća koja su bila prožimana još većim optimizmom kako su se prosljedivala dalje u pozadinu. Kako je Rawlinson od samog početka bio čovjek skloniji devizi `otkini i zadrži' nego `navali', tako je i sada želio stvari obavljati sporo ali sigurno. I bio je spor.
- 67 -
Kad se smračilo i kad je topovska vatra utihnula, začula se nova buka - plač i jecaji stotina ranjenih koji su ležali na ničijoj zemlji. Dogovorena su neslužbena primirja tamo gdje se Nijemci nisu više osjećali ugroženim od Britanaca, kao kod Gommecourta, a za mraka su i sami Nijemci pomogli prenositi žrtve natrag do britanskih položaja. Na drugim je mjestima svaki pokušaj pomoći ranjenicima samo izazivao novu paljbu iz strojnica. Previjališta na prvoj crti bila su prepuna ranjenika i pokušaji da se žrtve vlakom prebace u pozadinu pokazali su se potpuno nedovoljnim. Nemajući vremena za procjenu ozbiljnosti povreda, medicinsko je osoblje samo dodatno otežavalo situaciju, šaljući u prenapučenim transportima u pozadinu i teške i lake ranjenike. Konačan ishod borbi tog dana bio je tako užasan da se to gotovo uopće ne može niti zamisliti. Osim samo manjeg dijela na jugu, praktički uopće nije osvojen novi teritorij. U početku je čak bilo teško odrediti gubitke. Na prozivci je ustanovljeno da je bilo 8.170 poginulih, 35.888 ranjenih i 17.758 nestalih. Kako su prolazili dani i tjedni, neki bi se zalutali pojedinci odjednom pojavili, a u blatu i rupama od granata pronalazili su ljude koji su čudom ostali živi. Ispitivanja su pokazala da su neki koji su se vodili kao nestali zapravo poginuli, a neki pak da su zarobljeni. Konačno svodenje računa pokazalo je da je 19.240 poginulo ili umrlo od posljedica ranjavanja, 35.493 bilo ranjeno, 2.152 nestalo i 585 zarobljeno, što je iznosilo ukupno 57.470. Njemački gubitci nisu precizno izračunati, ali se procjenjuje da ih je oko 2.200 zarobljeno, a po prilici je 6.000 bilo ubijeno ili ranjeno. Britanski su gubitci do dana današnjega u nacionalnoj povijesti ostali bez premca. Bitka se nemilosrdno odvijala tjedan za tjednom. Južno od Alberta do ceste za Bapaume postignute su male, teško izborene pobjede. La Boisselle je osvojen 5. srpnja. Dva tjedna kasnije palo je susjedno selo Orvillers. Do 11. srpnja Nijemci su napustili položaj kod šume Mametz, ali ne prije nego je elita 38. divizije (Velšana) tamo izginula. Rano ujutro 14. srpnja uspješno osvajanje Bazentin le Granda i Bazentin le Petita bilo je zasjenjeno hrabrim, ali vrlo skupim podvigom regimenta Deccanske konjice i 7. dragunske garde, koje su napale položaj Visoke šume, gdje se fronta zaglavila nekoliko idućih tjedana. Borba za šumu Delville započela je 15. srpnja napadom koji je izvršilo 3.1501judi iz Južnoafričke brigade. Do 20. srpnja, kad im je došlasmjena, samo je 147 1judi bilo sposobno nositi oružje. Broj mrtvih premašio je broj ranjenih za četiri prema jedan. Šuma je osvojena tek 25. kolovoza. Od 21. srpnja do 4. kolovoza Australci su vodili borbu da dodu do vjetrenjače kod Pozieresa. Napadima na Guillemont, Ginchy i Thiepval Britanci su polagano napredovali. Nastavilo se prekrasno ljetno vrijeme, sunčano i toplo. Pojavili su se rojevi muha. Bilo ih je posvuda, gnjavile su trupe u pokretu, nasrtale na trupe u rovovima. Crvi su se ugojili hraneći se truplima razasutim po poljima Picardya. I štakori su došli na svoje. Bitka se neumoljivo nastavljala. Vrlo sporo došlo se do spoznaje da taktika pješaštva ne odgovara izazovu neprijatelja. I dalje se pouzdavalo samo u topničku podršku, iako je još 3. kolovoza zapovjednik XIV. korpusa, generalpukovnik grof od Cavana, izdao memorandum svojim zapovjednicima divizija u kojem sugerira promijene. Zalagao se najprije za zaštitu topovima kalibra 170 mm, sasvim izbliza, koji bi u napadu gadali šrapnelima, a zatim odmah za kopanje rovova na ničijoj zemlji kako bi se načinili zakloni za pojačanja na osvojenim položajima. Dalje je zapovjedio da trupe u napadu trebaju nositi samo najnužniju opremu. Po njemu, `neophodno potrebnim pokazalo se' samo 50 komada naboja, pola tuceta bombi (granata), krušna torba, boca s vodom, puška i bajuneta. Taj pristup većina ljudstva vrlo je sporo prihvaćala. TENKOVI Dana 13. rujna poslana je poruka svim trupama kojom ih se željelo potaknuti na još veće
- 68 -
napore u sljedećem napadu. U poruci je stajalo kako će se u napadu koristiti novo i dotad neisprobano oružje i obećavalo okolnosti u kojima `bi se mogli poduzeti rizici s prednosti koja ne bi bila mudra kad bi okolnosti bile za nas manje povoljne'. Medu vojskom su se širile razne glasine. Mnogi su vidjeli neka velika obličja pokrivena teškim nepromočivim ceradama i bili svjesni da se ovdje ne radi o pokretnim rezervoarima za vodu kao što se govorilo da jesu. Ali o čemu se radilo i za što su sve ta obličja bila sposobna, to nitko nije znao. Bi li to moglo biti rješenje za ovo polagano klanje? Još je u početku rata postalo jasno da su sustavi rovova zaštićeni bodljikavom žicom i opremljeni strojnicama, još uz podršku topova s unaprijed određenim koordinatama gadanja, skoro neosvojivi za pješaštvo i za konjicu. Pukovnik Ernest Swinton utvrdio je popis svih osobina koje bi trebalo posjedovati neko novo sredstvo za savladavanje rovova, a kojim bi se otklonila potreba napuštanja statičnog načina ratovanja. Takvo vozilo, otporno na metke, moralo bi biti `sposobno uništavati strojnice, kretati se izvan cesta i preko rovova, probijati se kroz dotad neprolazna mjesta i penjati se po zemljanim nasipima'. Nadahnuće je pronašao u mnogim čudnim strojevima izumljenim za upotrebu u poljoprivredi, koji su pokazali kako su vozila opremljena gusjenicama sposobna krčiti sebi put po neravnom terenu. Prvi primjerak takvog vozila bio je Mali Willie, sagraden 1915. godine. Imao je visok trup i gusjenice niskog profila. Uskoro se pojavila i usavršena verzija, Majka. Romboidni profil smanjio joj je ukupnu visinu, a gusjenice su išle oko romba, što je omogućavalo uspješnije prelaženje rovova, nasipa i kratera od granata. Ta su vozila bila vrlo primitivna, čak i prema standardima koji su postignuti kasnije tijekom rata. Težila su 28 tona, pokretali su ih nepouzdani motori od samo 105 konjskih snaga i izvan ceste su se kretali gotovo puževim korakom, prevaljujući svega oko 500 m na sat i trošeći za to ogromne količine benzina. Oklop im je bio tanak, dovoljan da izdrži vatru iz malog oružja, ali su ga granate lako probijale.Pogodci u oklop iz strojnica otkidali su dijelove oklopa i stvarali pravi pljusak metalnih krhotina u unutrašnjosti vozila. Stoga je, da bi se zaštitila, posada na glavama imala čudne kožne kacige sa zaštitnim naočalama i štitnike žičnog tkanja. Buka i zadimljenost u unutrašnjosti vozila bili su nezamislivi. Načinjena su dva modela tenka Mark L `Muški' je bio naoružan teškim mornaričkim topovima smještenim u okretne kule na bokovima. `Ženski' je imao par Vickerovih strojnica. Za zaštitu od granata, tenk je odozgo bio prekriven žičanom mrežom, zaštitnim sredstvom koje je uskoro napušteno jer je stvaralo više nevolja nego koristi. Navigacija i upravljanje bili su vrlo složeni. Dva su kočničara nadzirala svaki po jednu gusjenicu, a zapovjednik je trenutačni položaj računao pomoću kompasa i mjerenjem vremena potrebnog za svladavanje zadane udaljenosti. Vidljivost je bila vrlo slaba, pa se više puta znalo dogoditi da tenkovi otvorile vatru na vlastite postrojbe. Radio komunikacija se razvila tek kasnije tijekom rata, pa su prvi tenkovi poruke mogli slati samo koristeći sustav veze koji je do tada rabilo pješaštvo, dakle telefon, ali samo ondje gdje su telefonske žice ostale netaknute i tenkovi ih svojim prolazom nisu prerezali; u suprotnom, koristili su se golubovi pismonoše. Kad se ipak uvela radio veza, ona se mogla koristiti samo dok je tenk mirovao. Usprkos svim tim nedostatcima, novo je oružje imalo značajan učinak na ratovanje. Kako nije zazirao od novih tehnologija, Haig je zatražio da mu do 1. srpnja pošalju barem 100 tenkova, ali ih je do 15. rujna imao na raspolaganju još uvijek samo četrdeset devet. Sumnjalo se je li uopće korisno upotrebljavati tenkove u tako malom broju, ali kako je bitka već do sada toliko užasno koštala, trebalo je pronaći rješenje kako zauzeti neprijateljske rovove. Topništvo je pri baražnoj vatri trebalo ostavljati prilaze kojima bi mogli prodirati tenkovi, a za njima je trebalo prodirati pješaštvo. Tajno oružje pojavilo se na bojišnici 11. rujna. Sedamnaest ih je zakazalo prije nego su do nje došli. Sedam ih nije ni krenulo. Ali dvadeset pet ih je ipak postiglo izvanredan učinak. U tami pred svitanje su se na opće čudenje ljuljali i kotrljali naprijed. Filmski snimatelj Malins našao
- 69 -
se s regimentama Kraljevih škotskih graničara, Škotskih strijelaca i Argyllsko-sutherlandskih brc~ana ispred Martinpuicha kako bi ovjekovječio to čudo. S tenkom koji im je krčio put, zauzeli su selo. na istočnom krilu samo je jedan tenk D1 uspio doći do šume Delville. Zajedno s bombašima 6. kraljeve regimente lakog pješaštva iz Yorkshirea, kretao se istočnom stranom šume kako bi napao rov Hop i prolaz Ale. Desetnik Lee Lovell, koji je išao za njim, kasnije je pričao: Tenk se gegao rigajući vatru iz svojih topova, a mi smo mogli vidjeti kako Švabe proviruju, ne znajući što činiti, ostati ili pobjeći. Mi bombaši smo se zaklanjali iza tenka. i naokolo zurili i jedva čekali baciti na njih svoje bombe. Ali bombe nam uopće nisu trebale. Nijemci bi čekali dok se naš tenk ne približi na svega nekoliko metara, a onda bi pobjegli - bolje rečeno, že jeli su pobjeći! Tenk bi ih pokosio, sve njihove strojnice, cijeli položaj, a mrtvi i ranjeni koji nisu mogli uteći jednostavno bi nestajali. Tenk bi ih jednostavno pregazio. Rovovi koji su toliko dugo osigu.ravali njemačke položaje na rubu šume Delville nestali su. Ali i tenk je napokon stradao od izravnog pogotka njemačke granate. Na desnoj strane stvari se nisu tako dobro odvijale. 9. norfolšku regimentu zalutali je tenk natjerao da potraži zaklon u nekom usputnom rovu, a gardisti tenkove koji su ih trebali predvoditi u napadu nikad nisu dobili. U zbrci koja je nastala regimenta grenadirske garde odvojila se od regimente coldstreamskih gardista. Ali usprkos ranjivosti i gubitku dvije trećine ljudstva, uspjeli su do podneva zauzeti uporište Triangle (Trokut). Tog je dana poginuo Raymond Asquith, sin britanskog premijera, a budući premijer Harold Macmillan je bio ranjen. Ispred šume Delville jedan jedini tenk D3 je kao po priručniku gazio neprijateljske žičane prepreke. Zauzet je rov Switch, a pješaštvo je jurnulo naprijed na sljedeći niz rovova. Novozelandani su se uspjeli učvrstiti na položaju na vrhu grebena. Pokušaj tenkovskog napada u Visokoj šumi je bio uzaludan, jer je teren bio neprolazan za ta nova vozila. Ipak, zahvaljujući uspjesima postignutim na krilima, londonske teritorijalne postrojbe uspjele su, premda to skupo plativši velikim žrtvama, izgurati Nijemce s njihovih položaja i do sredine dana šuma Visoka šuma je napokon bila u britanskim rukama. Sjeverno od ceste koja spaja Albert i Bapaume, Kanađani su krenuli prema selu Courcelette. Tamo su prestigli svoje tenkove i zauzeli selo. Kraljevski letački korpus je bio veoma aktivan. Napali su sedamdeset neprijateljskih topovskih baterija i srušili devetnaest njemačkih letjelica. Pružajući podršku trupama na zemlji, britanski su piloti mitraljirali neprijateljske rovove. Na bojišnicu između šume Delville i Visoke šume pristigla je nova 41. divizija, kojoj je podršku pružalo sedam od ukupno deset tenkova dodijeljenih tom sektoru. U toj je diviziji vladao tako velik entuzijazam da su na putu do prvih njemačkih rovova prestigli strojeve. Odatle su slijedili vozila satnije D niz liniju Switch i do podne se tenk D16 našao u glavnoj ulici Flersa. Primijetio ga je britanski izvidački avion i vijest je brzo stigla u glavni stožer. To napredovanje trupa je po standardima statičnog rata bilo izuzetno uspješno, ali je broj žrtava bio ogroman, a većina je tenkova dotad već bila zaglavljena, uništena ili u kvaru. Nijemci su žurno poslali svoja pojačanja i napredovanje je zaustavljeno. Nikad nije došlo do proboja kojemu su se Britanci nadali, a konjica, koja je spremno čekala u pričuvi, bila je vraćena natrag u svoje tabore. Nema nikakve sumnje da je taj dan bio uspješan, ali se Winston Churchill, pokretač izgradnje tenkova, ipak požalio: `Moji su jadni kopneni bojni brodovi pušteni preuranjeno i u maloj količini'. No, sigurno je da za tadašnji stupanj tehnološkog razvoja ni pet puta veći broj tenkova ne bi mnogo više pomogao; naime bili su prespori i nepouzdani. Ipak, ono što su postigli bilo je od neprocjenjive vrijednosti. Ne samo što su sudjelovali u prodoru od gotovo 2000 metara u neprijateljski teritorij, nego su i snažno uzdrmali moral neprijatelja, a britanskoj su vojsci pružili neprocjenjivo ohrabrenje u stravičnim i dotad nepamćenim borbenim uvjetima.
- 70 -
NIJEMCI SE POVLAČE Do polovice rujna 1916. godine, Nijemcima je konačno postalo jasno da neće uspjeti zadržati Francuze i Britance na rijekama Sommi i Ancre. Već su bili izgubili svoje prednje položaje na južnom kraju fronta, i kad je Thiepval konačno pao, područje južno od rijeke Ancre sada je trebalo braniti na ravnom terenu; terenski uvjeti im više nisu išli u prilog. Osim toga, imali su velike gubitke i kod Verduna, pa obrana velikog klina pred Bapaumeom i Peronneom više nije služila nikakvoj svrsi. Trebala im je bila nova crta obrane na istoku, koja bi bila dobro utvrđena i koja bi se nalazila na terenu po svojim prirodnim osobitostima pogodnom za obranu. Tada bi saveznici ponovno morali krenuti u iscrpljujuće napade. Kako je ljeto prolazilo bližila se zima, zamorna se krvava bitka nastavila. Nekakav se mali napredak osjetio na južnoj polovici bojišta, ali pred Beaumont Hamelom i uz rijeku Ancre, bojišnica je ostala ista kao što je bila l. srpnja. Ipak, pokazalo se kako je uobičajeno jutarnje bombardiranje 13. studenog, naveliku žalost Nijemaca, označilo početak opsežnog napada kojeg je pokrenula Peta armija, kako su sada zvali pričuvnu vojsku pod zapovjedništvom generala Sir Huberta Gougha. Kraljevska mornarička divizija jurnula je kroz neprijateljske položaje i zauzela Beaumont, a s njihove je lijeve strane nagrnula S1. brdanska divizija i zauzela ono što je preostalo od Beaumont Hamela. Iznad sela prema sjeveroistoku, 16. brđanska regimenta lakog pješaštva uspjela se probiti sve do rovovskog položaja Frankfurt, gdje je zaustavljena, ali je ipak postalo jasno da su njemački položaji iz sredine ljeta napokon zauzeti. Dana 18. stadenog Haig je zaključio kako je već dovoljno postignuto, pa je sljedećeg dana proglašen kraj bitke kod Somme. Tijekom tri i po mjeseca trajanja bitke saveznici su zauzeli prostor od gotovo 193 četvorna kilometra tijekom, ali se broj žrtava popeo na oko 600.000. Nijemce je strahovito mnogo koštao otpor koji su na Sommi pružili Britancima i Francuzima. Izvršili su više od 300 protunapada i pretrpjeli više od pola milijuna žrtava, nanijevši tako nepopravljivu štetu svojim iskusnim postrojbama. Daljnje će borbe otkriti kako je stanje u njemačkoj vojsci u drugoj polovici rata obilježio sveopći gubitak kvalitete. Gubitci saveznika bili su jednako tako veliki: kod Britanaca 415.000, a kod Francuza 195.000 žrtava. Ali dosad su ljudi Kitchenerove vojske, nekadašnji neiskusni domoljubi, postali pravi profesionalci, u bitci prokušani. Osim toga, pristizalo imje sve više novog ljudstva. Iako su Britanci nove njemačke obrambene položaje nazivali usamljenom Hindenburškom utvrdom, zapravo je to bila posljedica pogrešnog tumačenja podataka dobivenih od jednog ratnog zarobljenika. Radilo se o cijelom nizu utvrđenih položaja koji su započinjali na sjeveru kod Lilla, preko položaja Wotan što se pružao na jug prema prostoru zapadno od Cambraia, otkud je jedan ogranak vijugao natrag prema Arrasu i Vimyu, a glavna se obrambena crta odvajala južno, u Siegfriedovoj crti do St Quentina. Na tom se dijelu koristio i prazan nedovršeni kanal Du Nord, te postojeći kanal St. Quentin. Obrambene crte nastavljale su se dalje položajima sjeverno od rijeke Aisne na Chemin des Dames i na istok, sve do Metza. Ako su okolnosti s kojima su se Saveznici suočili u srpnju na Sommi bile zastrašujuće, ove su sada bile još impresivnije. 9.MESSINES I PASSCHENDAELE LIPANJ - STUDENI 1917.
- 71 -
KRAJEM 1916. GODINE Francuzi su uspjeli ponovo osvojiti gotovo cijeli onaj teren koji su im Nijemci oduzeli kod Verduna, a umjesto Joffrea glavnim zapovjednikom francuske vojske postao je pobjedonosni general Robert Nivelle. On je smislio plan moćnog napada na njemačke utvrde iznad rijeke Aisne, u koordinaciji s napadom na Artois sjeverno od Arrasa, na prijevoju Vimy, te istočno od grada. Prijevoj Vimy 9. travnja su napali Kanađani i zauzeli ga, te time stekli važan položaj s kojeg se pružao odličan pogled na južne obronke ispod Ypresa. Manje je bio uspješan napad što ga je izvršio britanski XVII. korpus, dio Allenbyeve Treće armije, istočno od tog mjesta na rijeci Scarpe. Iako su zaglibili u kiši i snijegu, ipak su zarobili S.OOO ljudi i značajno pomaknuli crtu razdvajanja prema naprijed. Francuska operacija na Chemin des Dames bila je prava katastrofa. Francuske Peta i Šesta armija uspjele su osvojiti nešto malo teritorija u napadu 20. travnja, ali nisu uspjele izvršiti proboj kroz Nivelle, koji su toliko samouvjereno predvidale. Tada su u borbu ubacili i Četvrtu i Desetu armiju, ali im to nije donijelo nikakve rezultate. Broj njemačkih žrtava popeo se na 163.000, ali su Francuzi pretrpjeli još veće gubitke. Imali su 187.000 poginulih, ranjenih ili zarobljenih. Nakon dvije i po godine ratovanja to se pokazalo pragom tolerancije za francuske trupe. Kod mjesta Chalons-sur-Marne jedna je francuska postrojba 29. travnja odbila poslušati izdanu zapovijed, a taj se neposluh uskoro proširio poput zaraze. Ova `pobuna' zapravo je većim dijelom bila ograničena na odbijanje napada; obrambene su se akcije i dalje nastavile, tako da Nijemci nisu bili niti svjesni postojanja takvog problema. Ali, kako su se nevolje pojačavale, pojavili su se prvi dezerteri. Napokon je 15. svibnja Nivelle smijenjen s mjesta zapovjednika i na njegovo je mjesto postavljen general Petain. Njegov zadatak nije bio samo privesti pobunu kraju, nego i povratiti samopouzdanje i borbeni duh kod svojih vojnika. To je napokon i postigao, ali proći će još puno vremena prije nego francuska vojska ponovno postane snažna sila. Tako je uglavnom sav teret pritiska na njemačke okupatore Belgije i Francuske pao na Britance. Ispunile su se i nade da će Amerika ući u rat, ali da bi od toga bilo kakve koristi, morat če se to odvijati umjerenim tempom. U međuvremenu je Haig u prosincu 1916. promaknut u feldmaršala i sada je mogao samostalno djelovati, bez Francuza. Zapovijedao je vojskom koja se bitno razlikovala od one vojske od prije godinu dana, koja je očvrsnula u paklu Somme i bila iskušana u akciji kod Artoisa. Topništvo je poboljšano, dostupan je bio veći broj topova, usavršena njihova upotreba i povećane zalihe streljiva. I pješaštvo je sada bilo bolje organizirano i koristilo je bolju taktiku, a u prosincu 1916. godine objavljena i su dva priručnikazasnovana na nedavnom iskustvu i eksperimentiranju. Za uspjeh bitke smatrala se presudnom uloga polagane baražne vatre, a pješački vod je bio preoblikovan. Sada je imao četiri borbena odjeljenja, bombaše ili grenadire, odjel Lewis strojnica, odjel strijelaca naoružanih puškama i strijelce grenadire. Tenk je jednak tako bio uspješno testiran i sve je više bio prihvaćen kao potpora pješašatvu, a ne kao nekakav veliki metalan konj. Haig je za područje svoje vojne operacije izabrao Flandriju. Nalazila se blizu njegovih linija opskrbe, njegovim ljudima bila dobro poznata, a nudila mu je priliku i za proboj kojim bi belgijska obala ponovno došla u britanske ruke. Na taj bi se način Nijemcima uskratilo korištenje luka za koje se vjerovalo da su bitne za djelovanje njihovih podmornica. Pobjeda u Flandriji omogućit će Britancima pokret na jug i premetanje njemačkih položaja od sjevera prema jugu - ili se barem tako vjerovalo. MESSINESKI PRIJEVOJ Kopanje tunela trajalo je više od godinu dana. Britanci, Kanađani, Novozelandani i Australci dali su svoj doprinos u stvaranju rovokopačkih satnija. Sa skrivenih položaja udaljenih i gotovo 2000 metara od njemačkih položaja, spuštali su šahte tako duboko da se u njih moglo
- 72 -
postavljati mine i do 30 metara ispod neprijateljskih linija. Dvadeset jedan tunel se potajno širio potezom od Hoogea na sjeveru do Humka 60, St Eloia, zapadno od Wytschaete i Messinesa do točke sjeveroistočno od šume Ploegsteert. Kad su prolazi iskopani ispod njemačkih položaja bili spremni, u njih su spuštene eksplozivne naprave napunjene amonalom. Eksploziv su donijeli noću u ruksacima tekim preko 20 kg i koje su vukli kroz tunel kako bi ih postavili na mjesto i priključili detonatore. Ukupno je postavljeno oko 500 tona amonita, raspodijeljenog na dvadeset i jedno mjesto. Druga armija generala Sir Herbert Plumera bila je spremna za napad: na sjeveru joj se nalazio X. korpus, u središtu IX. Korpus, a na jugu II. ANZAC korpus. Pripreme su bile veoma detaljne. Iza kavane DeZonne u Dickebuschu načinjen je umanjeni model Wytschaetea, kako bi napadači mogli dobro proučiti teren koji ih očekuje. Lokalni mještani su to znali i Nijemci su bili bez sumnje o tome bili obaviješteni. Dana 15. svibnja Nijemci su protuakcijama i prokopavanjem svojih tunela u blizini Humka 60 ugrozili britanski potkop koji se tamo nalazio, ali su saveznici zaključili da Nijemci ipak neće tako brzo napredovati i otkriti ga prije početka napada. Ipak, ostala je mogućnost njemačkog povlačenja na sigurnije položaje. Tijekom sedamnaest dana pred napada topništvo je uporno gadalo njemačke položaje, a njihovi su topovi odgovarali. 7. lipnja u 3,10 sati postavljeni eksploziv je aktiviran. Kad je devetnaest ogromnih mina eksplodiralo tlo kao da je odletjelo u zrak; dvije su mine zatajile. Jedna od njih nesretno je eksplodirala tek 1955. godine. Položaj one posljednje danas više nitko ni ne zna. U njemačkom garnizonu u Lillu pomislili su da su napadnuti, pa su svi odjurili na svoje položaje. Strahoviti udar osjetio se i u Engleskoj, gdje su pomislili kako se radi o potresu. Kad se učinak svih tih mina zbroji, bila je to najveća eksplozija ikad izvedena, ako se izuzme nuklearno naoružanje. Britansko topništvo je s 2.266 topova smjesta krenulo u akciju, a devet je pješačkih divizija pojurilo naprijed, neke toliko naglo i nepromišljeno da su i same stradale od krhotina eksplozije. Nijemci što su se zatekli na prvoj crti bili su potpuno smlavljeni. Procjenjuje se da ih je 10.000 poginulo ili živo zakopano tijekom tih prvih nekoliko sekunda. Preživjeli su bili toliko ošamućeni da su se listom predavali. Bilo ih je toliko mnogo da se nije moglo odvojiti dovoljno ljudi za njihovo čuvanje, tako da su im Novozelandani otkinuli dugmad s hlača i poslali ih natrag ruku zauzetih u pokušaju skrivanja svoje čednosti. Na položaju Humak 60 12. regimenta durhamskog lakog pješaštva je krenula naprijed, dok je 11. regimenta princa od Walesa (West Yorkshire) osigurala vrh humka i dala se na kopanje novih rovova okrenutih na istok. Do 7,00 sati Novozelandani su zauzeli Messines, a Australci su već prešli Rov 127 u blizini šume Ploegsteert. Britanska 25. divizija zauzela je greben sjeverno od Messinesa. 36. ulsterska divizija utrkivala se s južnjacima, 16. irskom divizijom u prodoru prema Wytschaeteu i prijevoju smještenom južno od tog mjesta. Dvije divizije: 41. i, njoj s lijeva, 47. londonska divizija teritorijalnih snaga nagrnule su između St Eloi i Humka 60, dok je dalje na sjeveru 23. regimenta napredovala terenom za koji su se tako često vodile borbe, južno od ceste za Menin. Kako se baražna vatra pomicala naprijed, a pješaštvo je slijedilo, tako su i tenkovi krenuli naprijed kao podrška proboju kroz rovove, posebno prilagodeni tenkovi donosili su opskrbu, a i topovske bitnice su bile u pokretu kako bi mogle pružiti stalnu potporu napredovanju pješaštva. Do 15,15 sati cijeli je prijevoj zauzet i trupe su se počele spuštati istočnom padinom brijega. Dobro ukopani osvajači grebena Messines 8. su lipnja odbili njemački protuudar i njemački vrhovni zapovjednik prestolonasljednik Rupprecht počeo je planirati povlačenje s niskog terena na istok, sve do rijeke Lys. Do 11. lipnja Britanci su i dalje napredovali istočno od Messinesa, tako da se crta razdvajanja s položaja Humak 60 sada tekla prema jugu sve do rijeke Douve, a nakon toga skretala jugozapadno do St. Yvona i šume Ploegsteert. Izvanredan
- 73 -
pothvat razveselio je britansku javnost željnu dobrih vijesti, ali su saveznici za njega ipak platili veliku cijenu. U pohodu je ukupno stradalo 24.562 Britanaca, što poginulih što ranjenih, od toga 10.521 pripadnika ANZAC-a, a izgubljeno je i jedanaest tenkova. Nijemci su imali nešto manje gubitke. Od ukupno 23.000 žrtava, 7.264 je bilo zarobljeno, a materijalni gubitci su im iznosili 154 topa, 218 strojnica i 60 minobacača. Nije to bila laka pobjeda, ali po uobičajenim proračunima Britanci su se trebali nadati dva do tri puta većem broju žrtava od onog na strani braniteljima, a k tome većina gubitaka pretrpljena je u napadima što su uslijedili nakon zauzimanja prijevoja. Plumeru nije bilo dozvoljeno povećati svoja osvajanja. Haig je namjerio ojačati onaj Ypreški klin, prije nego nastavi dalje brežuljkastim terenom i prema belgijskoj obali. Umjesto povjeravanja zapovjedništva nad ovom operacijom Plumeru koji je tako dobro poznavao Klin i pokazao sposobnost preciznog planiranja, a k tome i maštovitost i potreban instinkt, on je zadaću povjerio čovjeku kojeg je smatrao `povjerljivijim', generalpukovniku Sir Hubertu Goughu, prijatelju i kolegi iz konjičkog roda vojske i od kojega je očekivao da bi mogao izvršiti uspješan proboj. TREĆA BITKA KOD YPRESA Tijekom šest mjeseci nakon trijumfa kod Messinesa, po prekrasnom ljetnom vremenu, Britanci su koncentrirali svoje ljude i materijal spremajući se za žestoki juriš. Prelijetajući to područje i izvidajući sa svojih promatračnica na prijevoju Passchendaele, Nijemci su vidjeli što se sprema. A1i ni Nijemci nisu stajali skrštenih mku. 10. srpnja su izvršili napad na Nieuport, krajnju točku bojišnice na belgijskoj obali, i tom prigodom zarobili više od 1.000 ljudi. Zatim su 12. srpnja granatirali Klin, ispalivši 50.000 granata i upotrijebivši i novi bojni otrov - iperit. Ovaj plin nije bio otrovan, ali je uzrokovao plikove po koži i pri udisanju na plućima i u probavnom traktu. Izazivao je bol, slabljenje organizma, a u jačim je dozama bio i smrtonosan. Gotovo 2.500 vojnika bilo je zatrovano plinom, od toga ih je osamdeset sedam umrlo. Granate punjene njime bacane su na Britance i tijekom sljedeća tri tjedna i u tom su razdoblju zatrovale dodatnih 14.726 žrtava, od toga ih je 500 umrlo. Britanci su se osvetili 17. srpnja teškim bombardiranjem koje će potrajati sve do početka planirane bitke, tijekom kojega su ispalili 4.283.550 granata, uključujući i 100.000 punjenih plinom kloropikrinom. Peta armija pod zapovjedništvom Gougha trebala je izvesti udarni napad između Zillebeke i Boesinghe, na bojišnici koja se pružala povišenim terenom prijevoja duž ceste za Menin, do Gheluvelt platoa na jugu i kroz niz udolina podijelljenih mrežom potoka u obliku riblje kosti, pa se ponovo uzdizala do Passchendaelea na sjeveru. S lijeve je strane francuska Prva armija pod zapovjedništvom generala Francoisa Anthoinea trebala osigurati bok, dok je Plumerova Druga armija trebala izvršiti istu zadaću na jugu. BEF je u sektoru Ypresa raspolagao s 3.091 topa i 406 aviona, a Goughova Peta armija je imala devet divizija i 136 tenkova. Oni su se suočili s njemačkom Četvrtom armijom koja je imala trinaest divizija i oko 600 aviona, i na jugu još šest divizija Šeste armije. Ako napad bude uspješan, trebalo je pokrenuti operaciju s boka i jugozapadno od Ostendea iskrcati 1. diviziju iz specijalno sagradenih plovila za iskrcavanje i uz tenkovsku potporu. Kako se približavao dan napada vrijeme se pokvarilo i počela je padati kiša koja se nastavila sve do 31. srpnja. I doista, na dan napada teren je bio posve razmočen, jer je palo preko 20 mm kiše po četvornom metru. Predvidajući kako bi do napada moglo doći 28. srpnja, Nijemci su se noć prije povukli oko 2.700 m iza svojih rovova nasuprot Boesinghea. Francuzi su zajedno s gardijskom divizijom iskoristili tu njihovu pogrješku i odmah prešli kanal, zauzeli rovove i počeli graditi mostove za učvršćenje tog neočekivanog pomaka svojih prvih crta.
- 74 -
Treća bitka kod Ypresa započela je 31. srpnja u 3,50 sati. Napredovanje se brzo odvijalo iza polagane baražne vatre, dok se granatiranje pomicalo prema naprijed ustaljenim ritmom usklađenim s pokretom postrojbi. Na sjeveru je Gardijska divizija napredovala iz pravca Boesinghea lijevo od željezničke postaje, nailazeći pri tom na manji otpor, i do 5,00 sati je osvojila svoj prvi cilj, Crnu Crtu. Povezali su se s Francuzima s njihove lijeve strane pa su, premda ih je s vremena na vrijeme zaustavljala vatra strojnica iz bunkera, oko 8,30 već bili na prijevoju s kojeg se pružao pogled na rijeku Steenbeek. Sat je vremena kasnije 1. gardijska brigada, koja im je pružala potporu, već je na drugoj strani imala jednu satniju koja se ukopavala. Njima s desna 38. velška divizija je proživljavala mnogo teže trenutke. Na prve su poteškoće naišli u pokušaju osvajanja Željeznog Križa, koji je kasnije uspjela osvojiti 14. velška regimenta, te samog prijevoja. 1 l. regimenta južnovelških graničara i 17. regimenta kraljevskih velških mušketira prije ostvarenja svojeg cilja, prijelaza preko rijeke Steenbeek, morale su se pozabaviti poluokruglim ukopanim betonskim bunkerima na utvrđenim farmama duž prijevoja. Osim njih, i 51. divizija brdana također je naletjela na ukopane bunkere, osvajajući prijevoj desno od položaja 38. divizije. Regimente 1/6. seaforthskih brdana i 1 / 6. gordonskih brdana uz pomoć tenka G 50 zauzele su šumu Macdonald's i farmuuz nju. Njima s jugoistoka napredovala je 39. divizija terenom koji se pružao prema Kitchenerovoj šumi koju su Kanac~ani onako hrabro bili zauzeli još prije dvije godine; podršku su joj pružala četiri tenka iz G bataljuna Tenkovskog korpusa. Tenkovskije korpus osnovan tek četiri dana prije toga; prethodno je bio poznat kao Korpus teških strojnica, pod imenom koje je za cilj imalo zaštitu tajnosti njegovog osnivanja. Deseto odjeljenje 19 satnije krenulo je uvečer 28. srpnja i trebalo mu je sedam sati za napredovanje od nekih 4.500 m. Jedan se tenk bio sudario s lokomotivom uskotračne željeznice, pa su oboje skliznuli s ceste od balvana i trebalo ih je izvući natrag. Cijelog su dana ležali pod kamuflažnom mrežom, a sljedeće su noći još jednom krenuli na svoju startnu poziciju. Kad je počeo napad za prolazak kroz blato koristili su bodljikavu žicu i nakon sat vremena se približili ostacima Kitchenerove šume. Strahovali su da su ceste možda minirane, ali nisu nikako mogli skrenuti sa glavnog puta. Uskoro su tri od četiri tenka zapela i nisu se mogli pomaknuti s mjesta. Posljednji je ipak dospio do bunkera zvanog Alberta i izbacio ga iz upotrebe. Topništvo toliko važno za napredovanje pješaštva, učinilo je kišom razmočen teren sasvim nepodesnim za tenkove. Za razliku od zadovoljavajućeg napretka postignutog prvog dana bitke na sjevernom sektoru, duž ceste za Menin se dogadaji nisu odvijali tako povoljno. Plumerova Druga armija također je napala 31. srpnja, napredujući cijelom dužinom svoje fronte od položaja koje su držali Novozelandani južno prema Warnetonu, do položaja 41. divizije koja se nalazila s druge strane kanala Ypres-Comines. Gough je mogao biti zadovoljan s onim što su njegovi ljudi toga dana uspjeli postići. Osvojen je dobar dio terena na sjeveru. Ali, tamo gdje je bilo najpotrebnije, na cesti za Menin i prema Gheluvelt platou, stvari se nisu odvijale onako kako je trebalo. A kiša još uvijek nije prestajala. I prvi tjedan kolovoza je obilježila kiša koja nije prestajala, posve netipično za to doba godine. Do sredine mjeseca na području Klina je dnevno padalo i preko 90 mm kiše po četvornom metru, tako da su rupe od granata bile ispunjene vodom koja se zajedno sa zemljom pretvorila u ljepljivu kaljužu. Nijemci su neprestano kretali u protunapade, povremeno osvajajući dijelove terena s kojih bi ih saveznici ubrzo opet otjerali. U drugim su pak situacijama bili neuspješni i bili bi pokošeni preciznom vatrom iz topova i strojnica. U prvim su fazama ove treće bitke kod Ypresa Britanci imali ukupno 31.850 poginulih i ranjenih. 7. kolovoza Druga regimenta kraljevskih mušketira došla je smijeniti gardiste koji su ih izvijestili o očekivanom protunapadu preko rijeke Steenbeek. U tami je jedan časnik krenuo naprijed kako bi ispitao stvar. Poveo je svoje ljude preko vode i uzbrdo prema grmljem
- 75 -
obrubljenu obalu. Odjednom su s tla ustala dva lika i britanski je časnik zapucao iz svog revolvera. Na to je iz grmlja iskočilo više od četrdeset ljudi i dalo se u bijeg. tako su mušketiri razotkrili bit njemačke obrambene taktike: snažan protunapad kombiniran s jako utvrđenim uporištima. TENKOVSKA BITKA I dalje je nastavilo kišiti i neprestani su napadi nagrizali položaje duž ceste za Menin, dok se stvarao plan za novi opći napad. Poručnik Edwin Vaughan koji je zapovijedao 1/8. kraljevskom Warwickshire regimentom pisao je kako je imao osjećaj kao da propada u zemiju kad su mu rekli kako je crta iza St. Juliena prošarana betonskim polukružnim bunkerima koji cijeli teren prekrivaju neprekinutom vatrenom crtom. 16. kolovoza je započela operacija koja će kasnije postati poznata kao bitka kod Langemarcka. Na sjeveru je napredak bio prilično impresivan, ali južnije su borbe bile sve žešće i njemački otpor sve jači. Nakon što je Vaughan u granatiranju izgubio polovicu svojih ljudi, a da pritom još nije ni ugledao neprijatelja, njegovi su ljudi u rano poslijepodne počeli zauzimati improviziranu prvu crtu u rupama od granata ispred St. Juliena. Rečeno im je da tu ostanu do sljedećeg jutra. Desno krilo 34. brigade zadržali su bunkeri duž ceste St Julien-Poelcapelle, Maison du Hibou i Trokuta, ali je sam Langemarck ipak pao oko 7,00 sati, a napredovanje se nastavilo i dalje, iako su sada bili izloženi žestokim protunapadima. Tijekom toga dana samo je napad na tom krilu polučio nekakav značajniji uspjeh - Langemarck je sada bio u britanskim rukama. Na južnom boku, ujedno i najvažnijem, nije bilo pomaka. To nije mogla niti činjenica što je cijela operacija nazvana bitkom za Langemarck. Bunkeri na cesti St. Julien-Poelcapelle još uvijek su priječili napredovanje. Bilo je očito da će cijena pješačkog napada biti previsoka, ako ne i nepodnošljiva. Zato je odlučeno da se u napadu na Maison du Hibou i Cockcroft iskušaju toliko oklevetani tenkovi. Tenkovi 19., 20. i 21. satnije trebali su krenuti cestama ili onim što je još od njih ostalo. Svakog od njih pratio je po jedan vod 1/8. worcestershireske i 7. kraljevske warwickshireske regimente, održavajući razmak od nekih dvjestoiinjak metara i sa zapovijedi da krenu u zauzimanje ciljeva ili u pomoć tenku kad vide da se iz otvora na krovu tenka pojavljuje signalna lopatica. Nije bilo nikakve pripreme topništva, jer je napad trebao predstavljatipotpunoiznenadenje. Napredovanje je trebala pratiti polagana baražna vatra dimnim granatama čija je dimna zavjesa po trećim crtama neprijateljskih rovova trebala prikriti što se zapravo dogada. Tenkovi su se pokrenuli 17. kolovoza u 20.30 sati. Razorene ceste bile su zakrčene ljudima i mazgama, koji su se sklizali i s mukom pokušavali dostaviti zalihe do prvih crta i prenijeti ranjenike dalje u pozadinu. Trebalo im je pet i po sati za pomak od nekih 2 i po km. 18. kolovoza u 20,00 sati za njima su krenule i prateće postrojbe. Po dva su tenka bila određena za svaki glavni cilj - Maison du Hibou, Cockcroft, farmu Trokut i Vancouver, a po jedan za farmu Hillock i za topnička gnijezda na suprotnoj strani ceste za Poelcapelle. Bila su im na raspolaganju samo dva muška tenka, kako su nazivali tenkove opremljene s topovima kalibra 57 mm, pa je glavna snaga ležala na tzv. `ženskim' tenkovima, opremljenim samo strojnicama. Krenuli su za St. Julien odmah nakon 1,00 sati 19. kolovoza i prešli rijeku Steenbeek, ali su na oko 90 metara lijevo od starog mosta u St. Julienu, na mjestu gdje su inženjerske postrojbe postavile privremeni pontonski most, naišli na prve poteškoće. Taj je privremeni most odmah utonuo pod težinom tenkova, pa su skupa s njime i dva tenka potonula u vodu, uključujući i jednog muškog, namijenjenog napadu na Cockcroft. U zoru su se nastavili uspinjati cestom, držeći se kamenih kocaka posred ceste, koje su se bolje očuvale od asfaltom prekrivenih rubova; iza njih se nalazilo blato i ustajala voda koja nije mogla otjecati zbog granatama oštećenih i začepljenih jaraka uz cestu. Satnik D. G. Browne otkrio je
- 76 -
da njegov tenk G 47zasipaju meci, pa su njegovi topnici uzvratili vatrom iz svojih Lewis topova. Cilju se nije mogao približiti zbog uzvisine koja se uzdizala uz cestu, tako da je još neko vrijeme nastavio s paljbom s udaljenosti, a onda je odjednom sve utihnulo. Kasnije je napisao kako se uz topovske otvore iznenada pojavio `veliki oblak dima, a blato je poletjelo u zrak... zatim drugi oblak, pa i treći'. Nijemci su granatirali položaj, sada vjerojatno već napušten. G44 se pozabavio s Humakock farmom, a dva su tenka krenula u napad iz pozadine, dok se pješaštvo usmjerilo na planirane ciljeve. Kod Cockcrofta jedan se ženski tenk zaglavio, uspjevši se približiti na 50 m do cilja. Garnizon se razbježao. Muški tenk koji je napao Maison du Hibou također se zaglibio i nije se mogao pomaknuti, ali je još uvijek mogao tući vatrom iz svog topa. U tom su napadu Nijemci uglavnom izginuli, a bilo je i nešto ranjenih. Britanci su zauzeli i farmu Trokut i Vancouver. Ukupni britanski gubitci u cijeloj toj operaciji brojali su samo petnaest ranjenih. Bilo je 7,00 sati. Operacija je pružila uvjerljiv dokaz koliko tenk u odgovarajućim okolnostima može biti i te kako koristan. Ali sve to nipošto nije značilo završetak te teške bitke. 21. kolovoza ponovljen je napad s Menin ceste na jugu do Trokuta na sjeveru, i osvojen je vrlo mali dio terena. Nastavila se nemilosrdna bitka za šikaru Invernes i šumu Glencorse, s mnogo većim gubitcima u ljudstvu i bez ikakvih daljnjih pomaka. Šest dana kasnije, u nastojanju što šireg napredovanja, Britanci su napali preostale polukružne bunkere. U osvit ponedjeljka 27. kolovoza počelo je kišiti, dodatni centimetar padalina tog dana, uz sunce koje se pojavljivalo u intervalima. U rano poslijepodne njemački vojnici iz 414. pješadijske regimente iz Wurttenberga, koji su stajali šćućureni u svojim rovovima prekriveni platnenim ceradama koje su ih štitile od izvidanja iz zraka, začuli su topovsku paljbu i još više pojačali svoje prve crte. U svom su izvješću dojavili kako su ih istodobno gadali iz zraka i baražnom vatrom, uz upotrebu plinskih granata. A zatim su ugledali i tenkove kako su im se približavaju cestom iz pravca St. Juliena. Britanci su, kao i Nijemci, napredovanje svojih trupa pratili baražnom vatrom. Vaughan je bio uvjeren kako je njihov plan razotkriven. U roku od pet minuta njegove su se prve crte posve raspršile. Četiri su tenka uspjela proći, ali su dva bila odmah zaustavljena. Ljudi su potražili bilo kakav zaklon dok se njihova baražna vatra polagano pomicala prema prijevoju. Situacija se naizgled nije nimalo promijenila do 18.30 sati i Vaughan je kroz blato otrčao do topovskih gnijezda, gdje su mu rekli da svoje ljude povede do Trokuta i napadne polukružni bunker kod Springfielda. Uspio je sakupiti samo petnaest ljudi sposobnih i voljnih poći s njime i poveo ih je prema preostalim tenkovima. Medutim, strojevi su privlačili vatru Nijemaca pa je on stoga svoje ljude gurnuo naprijed, u prethodnicu. Neprijateljska je vatra kod Trokuta bila nešto slabija i ljudi iz 8. worcesterske regimente i 7. warwickske regimente što su bili zalegli na tlo ustali su i pridružili se Vaughanovoj grupi. Jedan je tenk zaobišao Springfield i otvorio vatru, ali je bio raznesen njemačkom granatom kad je, po njemačkom izvješću, zapeo za panj jablana. No tenk je ipak bio izvršio svoju zadaću, pogodivši ravno u otvor onog polukružnog bunkera kcji mu je određen za glavni cilj. Neprijateljska je vatra utihnula, a branitelji bunkera izašli su s podignutim rukama i zapovjeden im je odlazak u britansku pozadinu. Kad su krenuli, a već se bilo počelo smrkavati, pokosila ih je njemačka strojnica. Vaughan je kroz tamu čuo povike i jauke ranjenika koji su našli zaklon u rupama od granata sada toliko ispunjenim kišnicom da je ljudima prijetila opasnost od utapanja. Od devedeset ljudi s kojima je prije dva dana krenuo u akciju, Vaughanu je preostalo samo petnaest sposobnih za borbu. Na cesti za Menin položaji bojišnice ostali su gotovo isti kao i na početku bitke. Govori se kako je šuma Glencorse devetnaest puta prelazila iz britanskih u njemačke ruke i obratno. Na sjeveru je pao Langemarck i ostvaren je pomak prvih crta za oko 4 km. I Springfield, početni i središnji cilj napada, napokon je pao. Ali ovo su bili jedini rezultati borbi koje su potrajale
- 77 -
gotovo četiri tjedna i koje su Britance skupo koštale. Imali su 68.010 poginulih, ranjenih ili nestalih, a veličina u borbama osvojenog terena gotovo da nije bila vrijedna spomena.
POVRATAK TAKTICI `ODGRIZI I ZADRŽI' Feldmaršal Haig sada se već bio razočarao u Gougha. Ugled napadača koji je Gough uživao posljednjim dogadajima uopće nije bio opravdan, premda je teško zamisliti tko bi uopće mogao u takvim okolnostima uspješno napredovati. Sada je bilo jasno da agresivnost nije presudna i da su potrebnije smirenije glave koje će stvari držati pod nadzorom. Beznadan položaj u kojem su se Britanci našli na Menin cesti bio je veoma ozbiljan i mogao je lako ugroziti cijelu kampanju. Nema nikakve sumnje da je Gough iz više razloga zaslužio smjenu kad je od njega zatraženo odobrenje za Plumerovo proširenje fronte Druge armije na sjever i preuzimanje na sebe dijela problema. U međuvremenu je general Petain nastavio vršiti pritisak na Haiga da održi aktivnost britanskih postrojbi i tako osigura Francuzima više vremena za oporavak od pobune. General Plumer je bio metodičan čovjek. Oko sebe je okupio vrlo sposobne ljude, kako je pokazala i operacija na prijevoju Messines, koja je protekla glatko. Njemačka taktika žestokih protunapada jurišnih postrojbi zahtijevala je promjenu i britanske taktike, pa je Plumer na to reagirao preporukom da se ciljevi ograniče na ono što se realno može zauzeti i uspješno sačuvati, umjesto da se pokušava s dramatičnim probojem. Za pripremu mu je trebalo tri tjedna, a kroz to je vrijeme i ubitačna kiša popustila. Od 9. rujna već deset dana gotovo da uopće nije kišilo. Tlo se gotovo potpuno isušilo. Bili su iskopani novi rovovi, a ceste su popravljene, iako ni to nije prošlo bez gubitaka. U tom je `tihom' razdoblju broj mrtvih i ranjenih i dalje rastao. U prva je dva tjedna rujna zabilježeno više od 10.000 žrtava. Bitka za prijevoj kod ceste za Menin, kako su je kasnije nazvali, započela je 20. rujna u 5,40 sati. Bojišnica se proširila od točke na kojoj se kanal sastaje s željeznicom, južno od Klein Zillebekea, pa do Langemarcka na sjeveru Klina. Topnički udjel u toj bitci bio je isplaniran do pojedinosti. Trupe su napredovale iza polagane baražne vatre koju su osiguravali topovi koncentrirani na jednom mjestu u razmaku svaki pet metara. Snaga tenkova demonstrirana kod Cockcrofta i Springfielda kao da je bila zaboravljena. Tenkovi su se opet koristili na stari način, po neravnom terenu, doduše ne više onoliko razmočenom. Zato nije nikakvo čudo što su toliko malo doprinijeli dnevnim događajima. Unatoč žestokom njemačkom otporu, napredovanje južno od ceste za Menin je bilo uspješno, ali je njemačko uporište na Tower Hamletsu, zapadno od Gheluvelta, izdržalo napad. Na samoj cesti za Menin 11. regimenta Princa od Walesa (West Yorkshire) i 69. rovovska minobacačka bitnica zauzele su dugo priželjkivan cilj - šikaru Inverness. Postrojbe ANZAC-a brzo su zauzele ono što je ostalo od šume Glencorse, o kojoj se toliko dugo raspravljalo posljednja dva mjeseca. Bile su to postrojbe 6. bataljuna 2. victorijske brigade 1. australske divizije. Na lijevoj strani njihovi drugovi iz 3. Queensland brigade zauzeli su Nonne Bosschen i do 7,45 sati se našli na zapadnom rubu šume Polygon - što je predstavljalo značajan korak naprijed. Ispred samog Langemarcka naišli su na tvrd orah, rov Eagle (Orao). Prije nego su ga uspjeli osvojiti, 12. streljačka brigada i lako pješaštvo 6. oxfordshireske i buckinghamshireske regimente lakog pješaštva morali su se pozabaviti jakim uporištem na farmi Eagle, ali su ga zauzeli i uspjeli zauzeti južni kraj rova. S njihove lijeve strane 11. streljačka brigada nanijela je neprijatelju velike gabitke, ali je i sama pritom izgubila dvije trećine ljudstva prije nego je
- 78 -
osvojen jedan dio rova. Ostatak rova još uvijek je bio u neprijateljskim rukama i takvo je stanje potrajalo još tri dana. Tada su 23. rujna 12. kraljevski streljački korpus i 10. streljačka brigada obnovili napad. Kako je fronta bila previše uska za upotrebu topništva, njemački su položaji bili izloženi vatri minobacača, a s oba krila su u skupinama nadirali bombaši, bacajući granate u rovove. Zatim je uslijedio uspješan napad bajunetama. Uzduž cijele bojišnice njemački su protunapadi bili odbijeni, mnogi od njih preciznom i razarajućom topovskom paljbom. Šuma Polygon nalazi se u pregib u višeg terena i ključ je pristupa do prijevoja na sjeveru i do Passchendaelea. Tu su se Australci utvrdili na zapadnim vanjskim rubovima, ali je glavni dio šume ipak ostao u rukama Nijemaca. Početak njihovog istjerivanja iz šume bio je planiran za 26. rujna, ali su dan ranije Nijemci izvršili snažan protunapad na položaje sjeverno od ceste za Menin. Tada su 1. kraljičina West Surrey regimenta i 9. gorštačka regimenta lakog pješaštva bile prisiljene na povlačenje, ali su ipak uspjele ponovno osvojiti dio terena uz podršku s boka koju su im pružile 2. worcesterska i 4. kraljeva liverpoolska regimenta, koje su uspjele zadržati svoje položaje. Stoga je sljedećeg dana dio njihove zadaće bio uništiti nove njemačke položaje, kao i zauzeti cijelu šumu Polygon. Tako su zaseoci Tower Hamlets, južno od Meninske ceste, napokon pali u britanske ruke. Ljudi iz 15. victorijske brigade i 5. australske divizije krenuli su u taj napad s takvim poletom da su 29. i 31. regimenta, koje su trebale biti samo podrška, same svladale njemački 59. bataljun. Privremeni zastoj 1/4. suffolkške regi~nente, koja je doživjela granatiranje pred sam početak napada, usporio je 31. regimentu i izložio je vatri iz Cameron Housea, pa je početak napada morao biti odgoden sve dok one nisu uspjele ponovno uspostavili medusobnu vezu. Tako je propao pokušaj zauzimanja jugoistočnog ugla šume. Napredovanje s njihove lijeve strane bilo je mnogo uspješnije. Australski 53. bataljun 14. New South Wales brigade pustošio je i probijao se naprijed s ciljem zauzimanja Buttea, velikog nasipa s kojega se danas pruža pogled na istoimeno groblje, a 55. i 56. bataljun uspjeli su izvršiti proboj i doći do istočne strane šume. Australska 4. divizija do nogu je potukla neprijatelja, probijajući se naprijed s ciljem stvaranja uporišne crte koja se pružala od ugla šume do ciglane i sušionice opeka u Zonnebekeu. Bok uz bok s Australcima bila je 26. rujna i 2. suffolška regimenta, na položaju koji je gledao na jezero Zonnebeke. Oni su krenuli u napad zajedno s 10. regimentom kraljevskih velških mušketira, koji su im bili s lijeva. Nakon proboja kroz močvarno područje koje je nekoć stvorio potok Zonnebeke, bili su izloženi vatri iz strojnica što je dolazila sa željezničke postaje. To je uporište dugo pružalo otpor, tako da se bojišnica na zapadnoj strani sela svijala unatrag prije nego skrene na sjever do Humka 40, do kojeg su ljudi iz 2. kraljevske škotske regimente i 7. regimente kraljevog shropshireskog lakog pješaštva uspjeli doprijeti, ali ga nisu zauzeli. Bunkeriuokolo Kansas Crossau kolovozu su izdržali napade, ali su ih tog 26. rujna zauzela četiri bataljuna Sherwoodskih šumara iz 178. brigade 59. divizije. Krajem dana još uvijek je zjapila ozbiljna praznina na južnom boku australskih postrojbi u šumi Polygon, ali je sljedećeg dana stigla vijest da je uporište Cameron House zauzeto u 5,40 sati, te da su se 98. i 100. brigada 33. divizije probile naprijed da dopune prve crte. Nakon tri dana relativnog zatišja, taj je sektor pretrpio snažne njemačke protunapade, pa je uporište Cameron House na kratko izgubljeno, da bi ga 9. leicestershireska regimenta ipak uspjela ponovno zauzeti. Dana je 2. listopada padala kiša, kao i sljedećeg dana. Tako je nastavilo svakodnevno kišiti sve do kraja mjeseca. Činilo se kao da je predodređeno da vrijeme bude lijepo tijekom priprema za bitku, a da kiša počne padati čim dode do pokreta trupa vitalnih za očuvanje osvojenog. Izorana i uništena zemlja upila je svu tu kišu i putovi kojima se vojska morala kretati još su jednom pretvoreni u kaljužu. Što je bilo najvažnije, postalo je gotovo nemoguće pokretati topove, koji su bili ključni za zaštitu trupa koje su polazile u napad, i koji su mogli razbiti koncentraciju njemačkih trupa u njihovim pripremama protunapada.
- 79 -
A Nijemci su se u baš tom trenutku spremali za napad. Njihovi položaji iznad Zonnebekea i sučelice šumi Polygon bili su preplavljeni trupama spremnim za juriš nakon bombardiranja koje se dogodilo tog jutra 3. listopada. Britanci i Australci bili su jednako tako spremni za akciju, iako bez uvodnog bombardiranja, tako da su bili zahvaćeni pravim vatrenim vrtlogom kad su njemačke postrojbe zapucale. 2. brigada australske 1, divizije nalazila se južno od jezera Zonnebeke i kad je, nekoliko minuta kasnije, započela britanska baražna vatra, krenula je u juriš na njemačke položaje. Iznenadenje je u potpunosti uspjelo. Snalažljiviji medu Nijemcima pobjegli su glavom bez obzira, ostavljajući za sobom ostale koji su stradali od bajuneta ili su bili zarobljeni. Australci su u jurišu pregazili četiri poljska topa koji su Nijemcima služili kao protutenkovsko oružje i pojurili uz strmu padinu u zauzimanje prijevoja Broodseinde. Uspjeli suzauzeti prijevoj zajedno s 8. bataljunom l. divizije, koji im je bio s desne strane i koji je bio prisiljen ući u sektor 2. australske divizije kako bi izbjegao poplavljenu dolinu i usput uništio niz bunkera što su mu se ispriječili na pravcu kretanja. Na cesti Becelaere-Broodseinde naišli su na neprijateljsku vatru iz četiri topa kalibra 77 mm, koje su zarobili i tako ih kaznili zbog njihove drskosti. Sjeveroistočno od šume Polygon napad se odvijao jednako dobro. Tamo su se uz bok Australaca borili 2. regimenta Gordonovih brdana, 8. devonshireska regimenta i 2. graničarska regimenta, koje su se također primicale svajem cilju. Dalje prema jugu, tamo gdje cesta preko prijevoja zavija na jugoistok kod Jay Cottagea, 22. manchesterska regimenta je napadnuta s pooložaja Joiner Rest i u pomoć joj je morala priskočiti 21. manchesterska regimenta kako bi se napredovanje moglo nastaviti. Imali su problema na desnom boku, napredovanje se usporilo pa su bili primorani formirati krilo okrenuto na jug koje će pružiti zaštitu pravcu napredovanja 62. brigade 21. divizije. Istočno od šume Polygon zemlja se blago spušta na jugoistok i do plitke doline rijeke Reutelbeek iza koje stoji, ili u to je vrijeme ležao Gheluvelt. Teren pred Gheluveltom bio je jako težak pa je akcija na južnom boku slabo napredovala. Nijemci su snažno uzvraćali protunapadima koji su proizvodili različite učinke - od vrlo teških gubitaka južno od Tower Hamleta uz nikakvo napredovanje, preko skromnog napredovanja u sektoru između Meninske ceste i šume Polygon, pa sve do zapanjujućeg uspjeha na Broodseinde prijevoju. Australci su krenuli u napad i sjeverno od Zonnebekea, kako bi zauzeli bojišnicu koja se protezala od sela Broodseinde na sjeveru i zatim se spuštala niz padinu do mjesta Tyne Cot, gdje su im štitili Novozelandani. Zauzeli su visoravan Abraham Heights i prodrli iza Gravenstafela sve do Waterlooa, odakle se pružao pogled na rijeku Ravebeek koja protječe zapadno od Passchendaelea, uvire u splet kanala i opet izbija kao rijeka Stroombeek. Dijelovi 34. i 33. brigade, 1 l. manchesterske regimente i 7. južnostaffordshireske regimente, uz suradnju tenkova iz D bataljuna Tenkovskog korpusa, napokon su zauzeli i Poelcapelle na sjeveru. Kako se dan bližio kraju, kiša se pojačavala i pretvorila se u pravu oluju. Protunapadi su utihnuli, ali nije bilo daljnjeg napredovanja. Rupe od granata ponovno su se napunile kišnicom. Nijemci su bili duboko nezadovoljni akcijama koje su poduzete tog dana, a šef stožera preijstolonasljednika Rupprechta primijetio je kako je `bio prisiljen razmotriti treba li se... povući s fronte u Flandriji toliko daleko da saveznike prisili na posve nov raspored topništva'. Britanci su bili naduti od ponosa. Ali što im je sada činiti? Kiša je i dalje bez prestanka padala. Tijekom sljedeća četiri dana palo je više od 25 mm kiše na raskvašeni Klin. Gough i Plumer su predložili obustavu napada, ali Haig nije htio ispustiti Passchendaele, koji mu je sada bio na dohvat ruke. Njihov je bio samo središnji dio prijevoja - i zasigurno je bio dovoljan još samo jedan jurišni napad za njegovo potpuno zauzimanje. Osim toga, tu se nije niti moglo zaustaviti: taj je položaj bio neodrživ kao obrambena crta i bit će potrebno uzmaknuti. Kako bi to objasnio političarima i javnosti kod kuće? Zar je sav trud uložen od 31. srpnja bio uzaludan? Oni će nastaviti.
- 80 -
Problem je bio u tome što su uvjeti koji su sada vladali sprječavali pokrete topništva. A pješaštvo je bez potpore topova bilo osudeno na propast. Bitka za Poelcapelle je započela 9. listopada, ali osim krajnje lijeve strane fronte vrlo je malo postignuto, obzirom na znatne gubitke koje su pretrpjeli na tom kobnom blatnjavom terenu. Na sjeveru su se dobro smjestili Britanci, dok su Australci bili solidno utvrđeni desno od središta, na Broodseinde prijevoju. Ali između ta dva položaja ljudi su zapeli u kaljuži, dok je dolje na jugu, ispred Gheluvelta, neodoljiva sila naišla na nepokretan objekt. PASSCHENDAELE Dolje u polju počeli su novi pritisci na saveznike. Obavještajne su službe javile da Centralne sile okupljaju armiju od četrdeset dvije divizije na talijanskoj fronti i hitno su od BEF-a zatražena dodatna pojačanja. Vlada koju je u ožujku u Rusiji nakon revolucije uspostavio Kerensky, a kojoj je sada prijetila opasnost od Lenjinovih boljševika, bila je uzdrmana, zbog čega se u vrlo skoroj budućnosti moglo očekivati premještanje njemačkih divizija s Istočne na Zapadnu frontu. A činilo se kako je do Passchendaelea potrebno prevaliti još tako malu udaljenost, premda kiša nikako nije prestajala. Haig je čvrsto odlučio nastaviti. Gough je zatražio od Plumera da odgodi napad. Ovaj je to odbio. Osovina napada od 12. listopada, prve bitke za Passchendaele, bila je na crti koja je prolazila sjeveroistočno od poplavljenih prilaza prijevoju, od Tyne Cota do Poelcapellea, s postrojbama ANZAC-a na jugu i britanskim trupama na sjeveru. Njemačke su obrambbene crte bile znatno manje izložene pritisku topništva. Ondje gdje je njihove položaje ipak bilo moguće granatirati, jer je zbog ružnog vremena bilo isključeno izviđanje iz aviona, granate bi se duboko zarivale u glib, i potom štrcale u zrak kišu blata, ali ne bi uspijevale presjeći bodljikavu žicu niti uništiti neprijateljske bunkere. Izvlačenje topova iz blata kako bi poslužili kao potpora napadima postalo je gotovo neizvedivo. Gore na prijevoju 4. australska divizija je pokušala prodrijeti cestom za Passchendaele, ali je uspjela vrlo malo postići jer je 3. divizija s njezine lijeve strane bila još jače pritisnuta njemačkim otporom. Pretrpjeli su ogromne gubitke za minimalne pomake naprijed. S njihove lijeve strane 34. bataljun 3. divizije pri pokušaju pokreta je potpuno uništen topničkom vatrom, ali je zato 35. bataljun bio daleko sretnije ruke, ako se u tim okolnostima takav izraz uopće može upotrijebiti. On je uspio pregaziti šumu Augustus i neki su se njegovi dijelovi čak uspjeli uspeti na prijevoj, gdje su naišli na izolirane ostatke britanske 66. divizije koja se još držala nakon napada od 9. listopada. Nekolicina ih je čak stigla do samog sela Passchendaele, ali nisu bili dovoljno snažni da tamo i ostanu. Napredujućiiz pravca Waterlooa, Novozelandani su bili strašno izmrcvareni. Bodljikava žica na cesti za Gravenstafel nije bila prerezana, a cesta je bila pokrivena mnoštvom bunkera. Pa ipak, 2. Otago regimenta 2. brigade Novozelandske divizije došla je do žice na mjestu gdje je na cesti ostala mala praznina, ali samo da bi tamo bila sasječena paljbom strojnica. 1. Otago regimenta joj je pokušala priskočiti u pomoć, čak pužući ispod žice. Ali bilo je to uzalud. Dalje na sjeveru napadi su polučili jednako jalove rezultate. Gardisti su se neuspješno nastojali probiti na rub šume Houthulst, a 18. istočna divizija u pokušaju osvajanja Poelcapellea nije se uspjela probiti dalje od istočnog ruba sela. U kratkom i brzom napadu koji se dogodio deset dana kasnije, 22. listopada, 8. norfolška regimenta je zauzela Pivovaru, a 10. essexska regimenta je zauzela Meunier House. Bila je to prva bitka za Passchendaele u kojoj praktički nije bilo osvajanja novog teritorija, ali su pretrpljeni masovni gubitci u ljudstvu. Britanci su bili gotovo potpuno iscrpljeni. Jedinice ANZAC-a su dale sve od sebe. Nijemci su s Istočnog fronta dobili pojačanje od dvanaest
- 81 -
divizija u početku namijenjenih bojištima u Italiji, ali su umjesto toga dospjele na frontu kod Ypreškog klina, ali bilo je to sve što su uspjeli postići. Donesena je odluka o obustavi svih operacija dok se vrijeme ne poboljša i, zaista, kiša je uskoro malo popustila. Haigu su još bile na raspolaganju i odlične trupe spremne za novi napad kad to vrijeme dopusti - Kanađani. Kanađani su se u Ypreški klin vratili 18. listopada, predvodeni novim zapovjednikom, Kanadaninom Sir Arthurom Curriem, koji je sada već bio postao generalpukovnik. Jedva su mogli prepoznati teren. Sela koja su oni poznavali su bila sravnjena sa zemljom, čitave su šume nestale, rijeke su se pretvorile u močvare. Jedine točke po kojima su se još mogli orijentirati u tom potpuno zatrtom krajoliku bili su jedva vidljivi tragovi cesta za Zonnebeke i Gravenstafel. Currie se nevoljko upustio u tu operaciju, predvidajući gubitak od 16.000 žrtava, ali je ipak učinio nakon što je prethodno izvršio pažljive pripreme. Najprije je uložio ogroman napor u izgradnju cesta i kolosijeka kojima će moći dovlačiti topove i zalihe. Tijekom tih radova Nijemci su ih neprestano granatirali, a upotrijebili su i novi plin, difenil klorarsin, takozvani `plavi križ', koji je prodirao kroz postojeće plinske maske i izazivao nekontrolirano kihanje i povraćanje. Nijemci su razmišljali o promijeni svoje obrambene taktike. Britanska taktika napada tzv. `žabljim skokom', u kojoj je sljedeći val prolazio kroz prethodni dok se ovaj već ukopavao, uz stalnu baražnu vatru i topničko osujećivanje njemačkih protunapada, pokazala se vrlo uspješnom protiv slabo branjenih njemačkih položaja na prijevoju uz Meninsku cestu i u šumi Polygon. U takvim uvjetima niti jedan njemački protunapad nije prolazio bez mnogo žrtava. Ali i vrlo čvrsta obrana položaja kod Broodseindea jednako je tako pretrpjela neuspjeh. Stoga su sada uveli koncept `predpolja' u kojem će se lagano branjene prve crte odvojiti od glavnih obrambenih položaja za jedno 500 do 1000 metara i time stvoriti neka vrsta posredničkog terena koji bi bio zasut topovskom paljbom čim bi se predstraže povukle. Tako su na prijevoju Passchendaele tri regimente 11. bavarske divizije čekale Kanadane, i svaka je od njih imala po jedan bataljun na prvim crtama obrane, dok su ostala dva držala položaje u pozadini. Četiri su dana granate po cijeloj dužini zasipale njemačku frontu. Posebice su bile usmjerene na ukopane i nadzemne bunkere koji su se nalazili na pravcu planiranog napada, ali se to uspjelo prikriti u sveopćoj kiši granata koja je padala posvuda oko njih. Problem koji je stvarala močvara, nekadašnja rijeka Ravebeek, Kanadanima s lijeve strane i zapadno od sela Passchendaele, riješen je jednostavno njezinim zaobilaženjem. Tako je 26. listopada u 5,40 sati započela druga bitka za Passchendaele. Napredovanje britanskih 7. i 5. divizije s obje strane Meninske ceste bilo je otežano močvarama koje su sada štitile Gheluvelt. Kanadski 46. bataljun je zajedno s australskim 18. bataljunom sa svoje desne strane krenuo u napad po jutarnjoj izmaglici, koja se uskoro pretvorila u dosadnu kišu. Napredovao je duž grebena i preko ceste koja vodi od Broodseindea za Passchendaele. Kanađani su uspjeli zauzeti svoje ciljeve, ali uz ogromne gubitke oko 70 posto ukupnog broja ljudi. Dobro je napredovao 43. bataljun 9. kanadske brigade koji se kretao prema prijevoju Bellevue, sjeverno od rijeke Ravebeek, uništavajući granatama polukružne bunkere, ali je 58. bataljun s njihove desne strane bio zaustavljen kod nadzemnog bunkera Laamkeek. Sa humka iznad njih Nijemci su uspjeli usmjeriti topovsku paljbu na napadače, pa ih se većina morala povući, premda su neki i dalje nastavili s prodorom. 43. bataljun poručnika Robert Shanklanda, pojačan ljudima iz 9. strojničke satnije, čvrsto je držao svoj položaj na izdanku prijevoja Bellevue, koji je nekoć bio u njemačkom posjedu. Do podne im je u pomoć pristigao i 52. bataljun i tako su objedinjeni do snage brigade krenuli u osiguranje položaja na ostatku izdanka. Uspjeli su zauzeti jedan po jedan strojnicama naoružan polukružni bunker, koristeći se već uhodanom taktikom. Male bi skupine vojnika, zaštićene vatrom iz strojnica, otpuzale do samog bunkera i kroz puškarnice ubacile ručne granate. Bio je to težak, prljav posao, odbojan i Britancima i Novozelandanima, ali je do večeri obrana bila osigurana. Tu je Robert
- 82 -
Shankland zaslužio svoj Viktorijin križ. S njihove lijeve strane i 63. kraljevska mornarička divizija je uspjela osvojiti nešto teritorija ali je i tu, jednako kao i na Meninskoj cesti, sve ono što se nije nalazilo na uzvisini sada pretvorilo u jezero. ali barem su Kanađani zauzeli dva uporišta na višem terenu. Tijekom tri dana tog prvog napada na Passchendaele Kanađani su izgubili 2.481 vojnika, od toga 585 poginulih. Currie je odbio odmah krenuti u novi napad, pa su prošla još tri dana u popravcima cesta i dopremi svježih popuna. Novi je napad započeo 30. listopada. Kanađani su ovaj put čvrsto zagrizli, želeći odlučno probiti njemačke obrambene crte. Toga su dana trojica odlikovana Viktorijinim križem, ali su opet pretrpljeni teški gubici, kao i u prethodnom trodnevnom napadu: 884 poginula i 1.429 ranjenih. Sljedećih su nekoliko dana Nijemci često pokretali odlučne protunapade, ali uglavnom bezuspješno. Currie je uzeo sedmodnevni odmor prije početka sljedeće operacije. 1. i 2. kanadska divizija odmijenile su 3. i 4. diviziju, a izvršene su i pripreme za sljedeći proboj, koji je uslijedio 6. studenog i u kojem je sudjelovao i preostali dio Plumerovih snaga, stvarajući samo gužvu sa strane, dok su Kanadanima prepustili tešku borbu. Na rubu baražne vatre koja je nemilosrdno tukla po Nijemcima 27. bataljun 6. brigade 2. kanadske divizije kretao se tako brzo da je u 6,00 sati uspio zaskočiti neprijatelja prije nego je ovaj uspio razmjestiti ljude uz strojnička gnijezda pred selom Passchendaele. Selo se u potpunosti našlo u kanadskim rukama do 8,45 sati. Na sjevernom su kraju sela strojnice iz ukopanih bunkera pružale čvrst otpor, ali su ih 27. i 31. bataljun uskoro ušutkali. S njihove se lijeve strane pod teškom vatrom probijao 28. bataljun 6. brigade, koji je krenuo iz močvarnih dubina oko rijeke Ravebeek. Prema izvješću brigade, dubina močvare je bila do koljena, a na nekim mjestima i do struka. S druge strane močvare, na izdanku grebena Bellevue, l. i 2. bataljun 1. brigade 1. kanadske divizije na prepad je zauzeo garnizon nadzemnog bunkera kod Mosselmarkta, a pedeset i četiri su se čovjeka, cijela posada bunkera, predala bez borbe. U okolnim rupama od granata skrivali su se Nijemci koji se nisu htjeli predati već su pružili otpor, ali su do 8,00 sati ipak bili svladani. Na krajnjoj ljevici, iza močvare koja se proširila oko nekadašnje pritoke rijeke Lekkerboterbeek, 3. bataljun je naišao na jaku vatru iz pravca vinogradarskih klijeti. Vodnik Colin Barron tu je zaslužio Viktorijin križ kad je krenuo jurišom na to neprijateljsko uporište i zarobio tri strojnička gnijezda, i posade im njihovom vlastitom strojnicom natjerao u bijeg. I ta je akcija bila brza i odlučna, ali ponovno uz velike žrtve. Broj žrtava se popeo na 2.238, od toga 734 poginulih ili smrtno ranjenih. Skupa s Britancima, Kanađani su uložili i posljednji napor i 10. studenoga po strahovitom pljusku gurnuli crtu fronte na sjever. Konačni je položaj bio oblikovan u osjetljivi klin nad Passchendaeleom, kojeg su Nijemci nemilosrdno tukli tijekom sljedeća četiri dana, iako su Kanađani uspjeli prodrijeti dolje niz istočnu stranu prijevoja i tako još bolje osigurati svoje položaje. 14. studenoga je počelo popuštanje, a 15. je objavljeno da je Treća bitka kod Ypresa završena. Ukupan broj žrtava iz svih postrojbi bio je: 244.897 Britanaca (uključujući dominione i snage kraljevstva), 8.525 Francuza i otprilike 230.000 Nijemaca. Neki su ovu epizodu ocijenili beskorisnom; ispravnije bi bilo tvrditi kako je bilo pogrešno upuštati se u daljnje borbe nakon neospornih uspjeha ostvarenih krajem rujna. S pravom ili ne, Haig je čini se bio istinski uvjeren kako su Nijemci koncem rujna bili na samom rubu sloma. Činjenica je i to da su sami Nijemci svoje gubitke smatrali katastrofalnima. Dok oni više nisu imali nikakvih postrojbi u pričuvi, saveznici su se mogli obratiti Amerikancima. Ipak, ono što se ne može osporiti jest hrabrost i izdržljivost vojnika koji su sudjelovali u trećoj bitci kod Ypresa, i presudna uloga topništva za krajnji ishod bitke.
- 83 -
III. PREMA POBJEDI 10.NJEMAČKE PROLJETNE OFENZIVE OŽUJAK - SRPANJ 1918. NAKON IZBIJANJA REVOLUCIJE u Rusiji, u jesen 1917. godine, Rusi su izišli iz savezničke koalicije i 3. ožujka 1918. godine potpisali primirje s Nijemcima. Otpuštanje trupa s Istočne i slanje na Zapadnu frontu nije bilo tako masovno kao što se očekivalo; na istoku je i dalje ostalo oko milijun trupa, na tragu Ludendorffovih čudnih ambicija o stvaranju carstva. Njegov je šef Hindenburg čak govorio kako mu je potrebno široko polje rada na istoku da bi u sljedećem ratu mogao manevrirati svojim lijevim krilom. Pa ipak je smanjeni pritisak na istočnoj fronti već bio doveo do jačanja njemačkih trupa na zapadu. U studenom 1917. godine na Zapadnom frontu je bilo angažirano oko 150 njemačkih divizija; do veljače 1918. godine taj je broj porastao na 180, a do kraja ožujka iste godine tamo su već bile 192 divizije. Pripremao se plan za odlučan udarac protiv Saveznika, Kaiserschlacht, Kaizerova (careva) bitka. Nijemci su bili svjesni činjenice da je njihova vojska 1916. i 1917. godine pretrpjela ogromne gubitke. Izgubili su većinu iskusnih časnika i dočasnika, a uz njih i značajan broj kvalitetnih trupa prokušanih na bojišnici. Osim toga, zbog nedostatka konjice ili tenkova, sav je teret ofenzive trebao pasti na pješaštvo. Uvele su se nove taktike koje su odgovarale takvoj situaciji, uglavnom vezane uz upotrebu jurišnih trupa. Drugo je strateško oružje bilo topništvo, sada okupljeno u pozadini u do tada nevidenoj snazi. Njemački su se vode sastali kod Monsa 11. studenog 1917. kako bi denijeli odluke o svojoj strategiji za predstojeću godinu. Naravno, nisu ni bili svjesni toga da će se baš tu, u blizini, za dvanaest mjeseci izmijeniti zadnji hici između zaraćenih strana, jer će na snagu stupiti primirje i objava završetka rata. Očigledan je bio napredak u organizaciji savezničkih prekooceanskih konvoja, jer se uspjelo spriječiti njemačke podmornice u potapanju njihovih brodova za opskrbu. Takoder je svima bilo jasno da će savezničke snage biti daleko brojnije priključenjem američkih trupa i time biti u relativnoj prednosti. Razmatrali sLl se prijedlozi pokretanja napada na Francuze oko Verduna ili potpunog izbacivanja Britanaca sa Zapadnog fronta. Ovaj potonji prijedlog imao više pristalica. Planiran je napad na saveznike na spoju francuskog i britanskog sektora i stvaranje barijere protiv Francuza na rijeci Sommi, nakon čega bi njemačke armije krenule na sjever kako bi tamo potpuno pregazile Haigove armije. Na drugom sastanku 27. prosinca dogovorena je izrada pet mogućih planova. Bili su to: George, ofenziva u sektoru Ypresa, Mars, ofenziva na Arras, Michael, prije spomenuta ofenziva na rijeci Sommi, te Castor i Pollux, ofenzive oko Verduna. Nakon što je obišao frontu, Ludendorff se odlučio za ofenzivu Michael. Taktička metoda ove ofenzive iznesena je u studiji satnika Hermanna Geyera Der Angriff im Stellungskrieg, Napad u pozicijskom ratovanju, objavljenoj 26. siječnja 1918. godine. Ta se metoda koristila malim specijaliziranim postrojbama (udarnim grupama) čiji je zadatak bio prodrijeti kroz neprijateljske obrambene crte, istražiti slabosti, zaobilazeći uporišta i tako utrti put trupama koje će ući za njima i uništiti te položaje. Što se tiče naoružanja, prethodnice su bile naoružane lakim strojnicama i granatama, dok su konvencionalne trupe što su ih slijedile sa sobom nosile prijenosne rovovske minobacače i poljske topove s konjskim zapregama. Put im je trebalo otvoriti bombardiranje nazvano `vatreni valcer', kojeg je izumio pukovnik Georg Bruchmuller. Sastavnice su takvog bombardiranja bile bacanje mješavine granata - s jakim eksplozivom, dimom, suzavcem i otrovnim plinom - na bojišnicu i ometajuća topovska paljba po neprijateljskom topništvu. Satnik Pulkowsky je usavršio varijantu britanske metode koja se
- 84 -
koristila prije bitke kod Cambraia: domet topova nije se korigirao na osnovi probnog gadanjastvarnih ciljeva, nego kalibriranjem svakog pojedinog oruda daleko u pozadini. Svako tako testirano oružje bi se, uzevši u obzir i meteorološke uvjete, namijenilo odrec~enom cilju naznačenom na karti. Ovim se htjelo postići potpuno iznenadenje i pometnja na obrambenim položajima neprijatelja. Nisu samo Nijemci uvodili taktičke novine. Saveznička se taktika upotrebe pješaštva u napadima pokazala učinkovitom, s time što su saveznici usvojili organizacijske i taktičke preporuke s kraja 1916. godine, a topnička protubitnička paljba dosegla je naprednu i tehnički rafiniranu razinu, korištenjem tehnika flash-spotting i soundranging. Ali Nijemcima je nedostajalo iskustva u napadu, a Britancima u obrani, jer su i jedni i drugi u prethodnih dvanaest mjeseci imali obrnute uloge. Britanski je obrambeni sustav doživio teorijske izmjene, koristeći se njemačkim iskustvima, i sada kad se fronta protezala na jug sve do rijeke Oise bila je prigoda to realizirati u praksi. Namjera je bila obrambene crte produbiti do 19 km, s lagano branjenom i bodljikavom žicom zapriječenom Prednjom zonom s pojačanim strojničkim gnijezdima koja trebaju štititi prednje rovove. Iza nje je bila Zona bitke, široka oko 1,5 do 3 km, u kojoj je neprijatelja, usporenog i obezglavljenog djelovanjem prednje zone, trebalo uništiti paljbom iz teških topova i reduta. Pozadinska je zona obuhvaćala daljnjih 6,5 do 13 km iza zone bitke, u kojoj se i dalje nastavljalo s uništavanjem preostalih neprijateljskih snaga. Ta organizacija fronte objavljena u memorandumu glavnog stožera 14. prosinca 1917. godine, ali ju je trebalo razraditi. Fronta Pete armije, s dvanaest divizija pod zapovjedništvom generala Sir Hurberta Gougha, protezala se od Gouzeaucourta, između Cambraia i St. Quentina, do Barisisa, južno od rijeke Oise. Sjeverni je dio već preko godinu dana bio u britanskim rukama, ali je od St. Quentina prema jugu bio nekada u francuskim rukama, pa je bio vrlo slabo pokriven rovovima. Osim toga, suha je zima omogućila prolaz kroz nekadašnje močvare na putu do Oise. Na sjeveru je Treća armija, s četrnaest divizija, pod zapovjedništvom generala plemenitog Juliana Bynga, bila mnogo sretnije ruke, ali ipak je trebalo još mnogo toga učiniti. Problem ljudstva donekle se riješio korištenjem kineskih fizičkih radnika, ali do kraja ožujka Byngove obrambene crte nisu bile dovršene, a Goughove fortifikacije na jugu sastojale su se samo od utvrđene prve crte i vrlo malo izvan toga. To je bilo i prirodno, jer su njegove trupe uglavnom bile razmještene na samoj bojišnici. Za razliku od Britanaca, Nijemci su razvili svoju Sedamnaestu armiju s osamnaest divizija i 2.236 topova, pod zapovjedništvom generala Otto von Belowa, na sjeveru sučelice Arrasa. Druga armija s dvadeset divizija i 1.789 topova, pod zapovjedništvom generala Georga von der Marwitza, nalazila se sjeverno od St. Quentina, a Osamnaesta armija s dvadeset sedam divizija, 2.448 topova i devet tenkova, pod zapovjedništvom generala Oskara von Hutiera, sučelice rijeke Oise. Njemački su topovi brojčano premašili britanske topničke snage u omjeru pet prema dva. Kao datum početka operacije Michael određen je 21. ožujka. Saveznici su bili svjesni njemačkih namjera, ali nisu znali kada niti gdje će napad biti izvršen. Na sam dan napada u 4,40 sati još uvijek to nisu sa sigurnošću znali, jer je 10.000 njemačkih oruda otvorilo vatru na 70 km dugom frontu. OPERACIJA MICHAEL Bombardiranje se izvršilo u pet faza. U prvoj fazi, od 4,40 do 6,40 sati, uglavnom je korišten plin i nešto snažnih eksplozivnih zrna, na širokoj ciljnoj crti. Od 5,30 sati vatra oruda manjeg kalibra usredotočila se na pješaštvo. U 6,.00 sati su preživjeli mogli promatrati radanje sunca. Od 6,40 do 7,10 sati bombardiranje se nastavilo u valovima svakih deset minuta, donekle ometano maglom koja je priječila precizno odredivanje dometa za sljedeću fazu. U 7,10 sati
- 85 -
uslijedila je paljba po britanskim uporištima iz svih oruda. Od 8,20 do 9,35 sati opet se vratilo na paljbu u razmacima od deset minuta, sve do završne faze, petominutnog gadanja teškim eksplozivnim punjenima rovova na prvim položajima i sveopćeg granatiranja pozadine. Na sve ovo kraljevsko je topništvo odgovaralo što je bolje moglo, ali su njihovi topnici morali nositi plinske maske, a vidljivost im je smanjila magla i njemačke dimne granate. Nakon toga se, zaštićeno sporom baražnom vatrom i s plinskim maskama na licu, pokrenulo britansko pješaštvo. Britanska se linija urušila. Do 11,10 sati samo je petnaest reduta iz Prednje zone bilo aktivno. Nije nedostajalo onog tvrdoglavog i junačkog otpora, ali bilo je premalo preživjelih, bili su previše raštrkani i bez nade u pristizanje pojačanja. Na sjeveru Goughova sektora dvije su se divizije čvrsto suprotstavile pokušaju zauzmanja Klina Flesquieres i razbijanja V. korpusa koji je te večeri bio uspješno povučen. Oni koji su mogli vrlo su se mudro povukli, a Gough je to jednako mudro odobrio. U 14,00 sati zapovjedio je odlaganje akcije i dao upute II. korpusu da te noći svoje topove povuče iza kanala Crozat. Do kraja dana Britanci su izgubili 38.500 ljudi, od toga ih je 21.000 zarobljeno, skupa s preko 500 topova i oko četiri tenka. Nijemci su pretrpjeli 40.000 žrtava; od toga ih je 10.851 bilo ubijeno, ali su zauzeli četvrtinu britanske Zone bitke. Iako je tog dana bilo manje ubijenih, ukupan broj žrtava premašio je onaj iz prvog dana bitke na Sommi 1916. godine. Sljedećeg je dana pritisak je nastavljen i Gough je bio prisiljen izvršiti nekoliko povlačenja tijekom borbe, tako da se do večeri Haig preplašio kako bi moglo doći do proboja fronta između njegovih armija. Ovlastio je Bynga da se povuče ako to bude potrebno zbog zadržavanja veze medu postrojbama, ali najozbiljniji je proboj dalje na jugu zapravo ostvarila Hutierova armija, ispred mjesta Roye. Ujutro 23. ožujka Ludendorff je promijenio plan. Slutio je da će Britanci doživjeti slom i da predstoji proboj njihove obrane. Zato je Hutieru rekao da krene na jug, Marwitzu da progoni neprijatelja duž Somme, a Belowu da napadne južno od Arrasa, jer se čelo kolone počelo razbijati. Velika mu je želja bila djelovanjem Šeste i Sedamnaeste armije rastaviti Britance od Francuza i prvu vratiti natrag dok Osamnaesta otjera Francuze jugozapadno. Kad je započelo povlačenje, postalo je jasno da Nijemci neće moći iskoristiti svoju pobjedu, jer se nisu mogli kretati brže od Britanaca. Nisu imali niti tenkove niti konjicu kojima bi mogli opkoliti neprijatelja, a konfiguracija terena predstavljala je veliku prednost za Britance. Iza njih se prije svega nalazilo pusto područje koje su Nijemci ostavili za sobom pri povlačenju 1917. godine i uz njega pustoš bojnog polja iz 1916. godine. Nisu bili ugroženi nikakve ključni punktovi s ove strane Amiensa kroz koji je prolazila željeznica iz Pariza za luke na kanalu. 25. ožujka general John J. Pershing je ponudio Petainu bilo koju od četiri divizije koje je u tom trenutku imao spremne u Francuskoj. Južno od Somme Treća armija generala Georgesa Humberta bila je izložena velikim naporima. Nijemci su u napredovanju neprestano gubili sve više ljudi, svoje najbolje postrojbe, jurišne trupe, a dotok zaliha postajao im je sve duži i ranjiviji. U međuvremenu je Haig mplio Petaina da mu pošalje pomoć koju je bio obećao, ali se francuski general bojao da bi Nijemci mogli izvršiti sličan udar u Champagni i zato nije htio odvojiti više trupa. Sastanak na kome se o tome raspravljalo žurno se održao u Doullensu 26. ožujka. Na tom je sastanku bio osobno nazočan predsjednik Francuske Republike, Poincare, sa svojim premijerom Clemenceauom i s generalima Petainom i Fochom. Britance je predstavljao Lord Milner, ministar bez lisnice, koji je zapravo bio glasnogovornik britanske vlade u Versaillesu, zatim šef Imperijalnog generalštaba, general Sir Henry Wilson, i Haig osobno. Britanski je zapovjednik bio obožavatelj Focha i uskoro je uspio nagovoriti skup da ga imenuje za koordinatora zajedničke akcije svih savezničkih armija na zapadnoj fronti: drugim riječima, da time postane vrhovni zapovjednik savezničkih snaga. Tog istog dana general bojnik George Carey zadnjim je očajničkim otporom organizirao obranu Amiensa privremenim pregrupiranjem jedinica koje
- 86 -
su postale poznate kao Careyeve snage, a koje se sastojala od 500 ljudi iz američke 6. inženjerske divizije. S desne je strane, jugozapadno od Noyona, britanska 2. konjička divizija pješice izvršila protunapad kako bi pružila podršku Francuzima. S lijeve je strane stajala 7. regimenta lakog pješaštva vojvode od Cornwalla, kako bi omogućila povlačenje XVIII. korpusa, njegovo pregrupiranje i uspostavu nove obrambene crte. Od njih sto, samo se jedanaest uspjelo pridružiti glavnini snaga. Do kraja tog mjeseca napredovanje Nijemaca već je bilo izgubilo onaj početni zamah. Ludendorffov je cilj sada bio sužen na zauzimanje Amiensa. Dana 30. ožujka doživjeli su odlučan poraz kod Moreuila, samo 16 km od Amiensa. Protunapad kojeg je 4. travnja izvršilo 600 australskih i 400 britanskih boraca spriječio je pad Villers-Brettoneuxa i ta se linija stabilizirala, a protezala se istočno od Arrasa do Alberta i Montdidiera. Nijemci su 24. travnja napali Villers-Brettoneux, i to na prijevoju s kojeg se pruža pogled na Amiens i nastavili sporo napredovati s četiri A7V tenka. Nespretna su se njemačka vozila kotrljala niz padinu do jugozapadnog kraja sela, da bi oko 9,30 sati naletjela na tri britanska tenka Mark IV Poručnik Frank Mitchell zapovijedao je jednim od tih britanskih `kopnenih brodova', kako su tenkove zvali, i tom prigodom zapisao sljedeće: Tamo, tek nekih tristotinjak metara pred nama, približavalo se nekakvo okruglo zdepasto čudovište iza kojeg su nadirali valovi pješaštva, a da je lijevo su puzale još dvije takve oklopljene kornjače. Eto, napokon smo se susreli s našim protivnicima. Po prvi put u povijesti tenk se susreo s tenkom! Tenkovi su izmijenili vatru i na kraju je Mitchellov topnik svojim teškim topom (kalibra 57 mm) postigao savršen pogodak. Tenk A7V se prevrnuo, a posada je poispadala van iz njega. Borbi se pridružilo i još sedam novih britanskih lakih tenkova, tzv. Whippetsa, pa su Nijemci bili prisiljeni odstupiti natrag u selo. Te su noći 15. i 13. australska brigada izvršile protunapad. Do sredine jutra Nijemci su bili potpuno odbačeni. Saveznici su pretrpjeli teške gubitke. Britanci su izgubili 108.000 ljudi, a uz to ih je još 70.000 bilo zarobljeno. lirancuzi su izgubili 77.000 ljudi. Broj njemačkih žrtava popeo se na 239.000, ali je tu bio uključen nesrazmjeran udio njihovih najboljih trupa. Jedan se njemački časnik pri ulasku u Albert zaprepastio ugledavši svoje vojnike kako pijani iutaju ulicama i pljačkaju sve što im je palo pod ruku, umjesto da progone Britance u povlačenju. Njemačka vojska više nije bila onakvog kova kakva je nekoć bila. Saveznici su imali i znatne materijalne gubitke, oko 1.300 topova, 2.000 strojnica i oko 200 tenkova, ali su to bili u mogućnosti brzo nadoknaditi, sada kad se britanska industrija maksimalno usredotočila na proizvodnju oružja, pa je mogla proizvesti i do 10.000 strojnica i 100 tenkova mjesečno. OPERACIJA GEORGETTE Sljedeći je udarac zadan 9. travnja u operaciji Georgette, napadu koji su Nijemci izvršili između Armentieresa i Bethune, na rijeci Lys zapadno od Lillea, koji je bio proporcionalno smanjena verzija napada planiranog na sastanku u Monsu. General Plumer se 17. ožujka bio vratio iz Italije kako bi opet preuzeo zapovjedništvo nad Drugom armijom; ali sada se našao u obrambenoj akciji, dok je samo nekoliko mjeseci ranije on natjerao Nijemce na uzmak. Bojišnica se prelomila kod Laventiea, 18 km zapadno od Lillea, gdje slaba portugalska postrojba, njihova 2. divizija, nije mogla podnijeti pritisak, pa se akcija pomaknula na sjeverozapad, jer su skupa s Britancima morali uzmaknuti do Estairesa na rijeci Lys. Na jugozapadnom je krilu tog otvora čvrsto stajala 55. divizija, a Nijemci su prodrli sjeverno prema južnom rubu Ypreškog klina. Armentieres je bio evakuiran dana 11. travnja i Haig je izdao svoju poznatu Dnevnu zapovijed kojom apelira na hrabrost svojih ljudi:
- 87 -
Mnogi su od nas sada umorni. Želim im poručiti da će pobjeda pripasti onoj strani koja bude najduže izdržala... Za nas nema drugog izlaza osim borbe do kraja. Svaki se položaj mora braniti do posljednjeg čovjeka: nema povlačenja. Nalazeći se u škripcu i s vjerom u pravednost naše borbe, svatko se od nas mora boriti do kraja. Sigurnost naših domova i sloboda čovječanstva u ovom kritičnom trenutku ovisi o ponašanju svakog od nas ponaosob. Sljedećeg su dana Nijemci bili u šumi Ploegsteert i zauzeli su Messines, Wytschaete i St. Eloi. Proboj prema Dunkirku već je polako popuštao kad su se Nijemci počeli približavati Hazebroucku, ali tamo su ih zadržali Britanci. Optimistični Kaiser je stigao u Armentieres kako bi i osobno sudjelovao, kako se barem nadao, u pobjedonosnom napredovanju, ali samo da bi se još jedanput razočarao. Dana 13. travnja 34. i 59. divizija su odbile njemački napad kod Bailleula, prepuštajući Nijemcima samo 800 metara osvojenog teritorija, a zatim su se borbe nastavile kod Messinškog prijevoja, gdje su jedinice ANZAC-austrajnom hrabrošću izvršile protunapad. Krvavo osvojeni prijevoj kod Passchendaelea bio je evakuiran 15. travnja i Plumer je povukao svojih pet divizija na položaje oko Ypresa, na crtu koja je bila približno ista onoj iz 1915. godine. Britanske su divizije bile prilično desetkovane, a novi ljudi koji su došli zamijeniti žrtve iz treće bitke kod Ypresa bili su mladi, nepotpuno uvježbani, ali su se ipak hrabro borili. Petain je pak uspio dovesti pet francuskih divizija kako bi pojačale taj sektor. Nijemci su tada uložili najveće napore kako bi osigurali visoki teren južno od grada, niz brjegova od Mount Kemmela, preko Mont Noira, do Mont des Catsa. Francuska 28. divizija držala je Mount Kemmel, a 154. regimenta je bila kod Dranoutera na jugoistoku. Nijemci su 20. travnja izvršili žestoko bombardiranje plinom na ipreškoj bojišnici, a drugo je bombardiranje, izvršeno 25. travnja u 3,30 sati, bilo usredotočeno na Francuze. Sedam se njemačkih divizija kretalo naprijed uz potporu teškog topništva. Britanci su uzmaknuli do jezera Dickebusch, sjeverno od Francuza koji su preuzeli glavnu snagu tog napada. Francuska je 30. regimenta bila zbrisana i kad je 99. regimenta pokušala izvršiti protunapad i sama je napadnuta. Nijemci su se uvukli zapadno od svog cilja, a preživjeli su se Francuzi povukli na Locre. Tu se bojišnica održala, a i Britanci su na sjeveru uspjeli zadržati svoje položaje. Trinaest je njemačkih divizija napad ponovilo 29. travnja. Napad nije uspio i time je završila Druga bitka za Lys. Pretrpljeni su veliki gubitci: 76.300 Britanaca i 35.000 Francuza. Ali su zato i Nijemci imali 109.300 žrtava i, što je još bilo i gore, nisu se uspjeli probiti do obale. Ludendorff je i dalje vjerovao da će postići pobjedu u Flandriji, ali uz nazočnost Francuza saveznička se obrana pokazala tvrdim orahom. Stoga će još jednom, kao i kod Verduna, izvesti napad protiv kojega će angažirati sve svoje snage, uspješno se suprotstaviti i na taj način oslabiti pokušaj prodora Nijemaca prema La Mancheu. Nasrnuo je prema Parizu preko rijeka Aisne i Marne. OPERACIJA BLIJCHER-YORCK: AMERIKANCI NA MARNI U mirnodopsko vrijeme izravna ruta iz Soissonsa do Reimsa ide preko visokog grebena, Chemin des Dames. Prema jugu zemlja se spušta strmo do rijeke Aisne, koja je još bila natopljena francuskom krvlju zbog Nivelleovog loše prosudenog napada od pred godinu dana. To je sada postala tiha fronta, koju su držale četiri divizije francuske Šeste armije i četiri britanske divizije IX. korpusa; sve su bile u stanju `mirovanja'. Izvidanje terena bilo je zanemareno; već dva mjeseca nije snimljena niti jedna fotografija iz zraka, a prošao je čak mjesec dana otkad su zadnji put izvršeni obični letovi izvidanja. Ludendorff je za taj napad okupio trideset divizija. Dana 27. svibnja u 1,00 sat cijelo su područje zasule granate i Nijemci su krenuli u juriš. Njihov je uspjeh bio strahovit. Do podne su bili na rijeci Aisne, a do mraka i na rijeci Vesle. Nju su prešli 28. svibnja i krenuli u pravcu Marne, do koje su stigli
- 88 -
dva dana kasnije. Saveznici su poraženi do nogu, iako su na nekim mjestima pružali junački otpor. Kod Ville-aux-Bois-lesPontavertes dvije britanske postrojbe, 2. bataljun devonshireske regimente i 5. gibraltarska bitnica 45. brigade kraljevskog poljskog topništva, borile su se dok i posljednji čovjek nije bio ubijen ili zarobljen. Obje su postrojbe odlikovane francuskim odličjem Croix de Guerre. Kaiser je osobno posjetio vidikovac na položaju California, smješten visoko iznad sela Craonne, kako bi uživao u pobjedi svoje vojske. Sve je slutilo da se njemačka bujica neće zaustavljati sve do Pariza. 1. lipnja se u Versaillesu sastalo savezničko vrhovno ratno vijeće, na kojem je na zamolbu generala Taskera H. Blissa, američkog stalnog predstavnika, prisustvovao i general Pershing. Broj američkih vojnika u Europi sada se već bio popeo na 667.119, od čega je 60 posto pripadalo borbenim postrojbama, premda one još nisu prošle vatreno krštenje u pravoj bitci. Razgovori koji su se na tom sastanku vodili bili su žučni ali nesuvisli. Foch je zahtijevao da Amerikanci žurno pošalju čak i neobučene trupe u Francusku; Pershing je insistirao na uravnoteženim snagama, dovoljnoj logističkoj potpori borbenih postrojba, i izjavio kako je spreman povući svoje trupe sve do rijeke Loire ako to bude nužno. Danas je razvidno da američka vojska ne bi bila mogla kasnije te godine normalno funkcionirati da tada nije postignut upravo takav dogovor. U međuvremenu su dvije divizije AEF-a, druga i treća, hitale na Marnu. Negdje iza podneva 31. svibnja, 7. mitraljeski bataljun 3. divizije probio se sjeverno od mjesta Conde-en-Brie, prevalivši sa svojim Ford T kamionima 177 km za samo dvadeset dva sata. Chateau Thierry je ležao oko 13 km istočno, na mjestu gdje Marnu premošćuje više mostova. Cijela rijeka izbjeglica i pripadnika razbijenih postrojba kretala se na jug. Amerikanci su nadirali, ali kad im je ponestalo goriva i kad su s gotovo praznim spremnicima naišli na strmi brijeg, iskrcali su svoje oružje i streljivo i nastavili pješice. Kod mjesta Nesles-la-Montagne, odakle se pruža pogled na otvorenu poplavljenu dolinu rijeke Marne, naišli su na francusku bitnicu koja je zauzimala njemačke položaje sjeverno od rijeke. Južno od glavnog toka rijeke Marne, kanaliziran rukavac rijeke je formirao otok. Satnik Charles H. Houghton krenuo je preko mosta na taj otočić, a odatle se prebacio na glavni most preko Marne, sučelice tržnici grada Chateau Thierrya, koji se zavukao pod brijeg na kojem se uzdiže dvorac po kojem je i grad dobio ime. Sjeverno od grada su se strmo uzdizali i drugi brežuljci. Drugi, željeznički most, prelazio je preko rijeke istočno od onog otočića. Houghton se povezao s francuskom 52. kolonijalnom divizijom pod zapovjedništvom generala Marchanda, koji mu je zapovjedio da svoje ljude razmjesti na sjevernu obalu otoka i južno od istočnog mosta kako bi mogao pokrivati povlačenje. Francuzi su već bili minirali mostove i spremili se da ih po potrebi dignu u zrak. Do 16,30 sati prvi su dijelovi 7. strojničkog bataljuna bili na položajima, a jedan dio satnije A pod zapovjedništvom poručnika Johna T. Bissella razvio se sjeverno od istočnog mosta kako bi skupa s jednom francuskom postrojbom pokrio sjeveroistočne prilaze gradu. Dana 1. lipnja u 4,00 sata Nijemci su puni samopouzdanja marširali u koloni po jedan cestom koja vodi iz Braslesa, na sjevernoj obali rijeke Marne, s namjerom da udu u Chateau Thierry. Odjednom su po njima zapucale strojnice, ostavljajući velike praznine u njihovim redovima. Preživjeli su se bacili u žito uz cestu. Tijekom tog dugog dana izvršeno je nekoliko pokušaja zauzimanja sjevernog kraja istočnog mosta. Američki položaji južno od rijeke žestoko su granatirani. Nijemci su pored barikada od razbijenog pokućstva podignutih po ulicama polako potiskivali Francuze natrag kroz grad, sve dok nije preostala još samo mala enklava oko sjevernog dijela zapadnog mosta. Kad se smračilo na samom je mostu započela borba prsa o prsa sve dok u jednom trenutku uz zaglušnu buku cijeli most nije otišao u zrak. Američke su strojnice tukle po trgu na suprotnoj obali rijeke, gdje su se Nijemci bili natiskali u velikom broju. Na toj neprijateljskoj strani rijeke poručnik Bissell se sa svojim ljudima upravo približavao zapadnom mostu kad je ovaj odletio u zrak. Nijemci su ih ugledali i započela je igra mačke i miša kroz razorene ulice, prije nego Bisseil nije uspio svoje ljude vratiti preko
- 89 -
istočnog mosta. Kad su strojnice nakratko obustavile vatru kako bi im se omogućio prijelaz preko mosta, za njima je u stopu krenula i manja skupina Nijemaca. Poručnik John R. Mendenhall, koji je zapovijedao satnijom B, obustavio je djelovanje i pokušao prestrojiti svoje ljude, jer je opet nastala praznina između američkih postrojbi rasporedenih južno od rijeke. Na svu sreću, Nijemci za taj zastoj nisu doznali za ovu priliku i preustrojeni su ih strojničari uspjeli potisnuti natrag. Bitka se nastavila tijekom cijelog sljedećeg dana. Od neprestane žestoke paljbe Hotchkiss topovi B satnije sasvim su se usijali. Francuzi su 3. lipnja postavili eksploziv na nosače istočnog mosta, koji su istu večer aktivirali. Prolaz neprijatelju preko Marne bio je zapriječen. Stožernom se brigadiru Jamesu G. Harbordu 7. svibnja ostvarila želja da zapovijeda AEF-om na bojnom polju, pa je napustio svoje mjesto šefaPershingovog stožera i preuzeo zapovjedništvo 4. mornaričke brigade 2. divizije. Tako se 31. svibnja našao sjeveroistočno od Pariza, zajedno s ostalim pripadnicima 2. divizije generalbojnika Omara Bundya, hitajući u susret njemačkim prethodnicama. Cesta N3, koja vodi iz Chateau Thierrya do Pariza, penje se strmim brijegom prema zapadu, ostavljajući slijeva kotu 204 na kojoj se danas nalazi spomenik Amerikancima, a zatim prolazeći kroz selo Vaux i dalje između Couprua na jugu i Lucy-le-Bocagea na sjeveru, prema glavnom gradu. Usporedo s njom, oko 5 km sjevernije, kroz usku dolinu protječe mala rijeka Clignon, i prolazi kroz Torcy-en-Valois i Bussiares, štiteći sa zapada snage u prodoru iz pravca istoka. Dana 1. lipnja general Jean Degoutte, koji je zapovijedao francuskim XXI. korpusom; naložio je svojoj 43. diviziji obranu linije od sjeverozapada do jugoistoka preko doline, kroz sela St Gendeloulph, Bussiares, Torcy, Belleau i Bourresches. Ali nisu je uspjeli obraniti. Stoga su mu za pomoć dodijelili 2. američku diviziju, kojoj je zapovjedio da drži jug šume Belleau - Bois de Belleau - i blokira glavnu cestu. Harbordovi su marinci krenuli za Lucy-le-Bocage sa strane Belleaua, a američka 3. pješačka brigada zauzela je južni sektor, s francuskom 167, divizijom koja se naslanjala na lijevo krilo 2. divizije. Uvečer 2. lipnja, kad se već spuštala noć, marinci su stigli do Lucy-le-Bocage, tako da su marširali po mraku držeći se rukom za rame prethodnika, ruksaci su im visjeli sa strane, a sitna se rosulja pretvorila u pravu kišu. Kad su stigli na cilj, požurili su što prije organizirati položaje. Tražeći savjet od jednog francuskog časnika, jedan se marinac zapanjio kad su mu savjetovali povlačenje. "Povlačenje, zašto do vraga! Pa tek smo stigli!" odgovorio je. Ne zna se točno tko je izgovorio tu rečenicu. Možda je to bio pukovnik Wendell C. Neville, ili natporučnik Lloyd S. Williams. Vojnik Malcolm C. Aitken iz 5. mornaričke brigade pripisao je to dopukovniku Fredericku Wiseu. Bez obzira tko je to rekao, vrlo jezgrovito ocrtava stav Amerikanaca. Sljedeća tri dana i tri noći marinci su konsolidirali svoje položaje i odbili ponovljene njemačke napade. William Francis iz 5. mornaričke brigade ovako je opisao te tri noći napada: Nijemci su sišli nizbrdo pucajući na nas iz svih oružja, strojnica, pušaka i zasipljući nas ručnim granatama. Mi smo odmah uzvratili puščanom vatrom i ručnim granatama, kao da se dobacujemo bejzbolskim lopticama. Nismo ih mogli vidjeti, ali smo znali da su samo nekoliko metara od nas i da namjeravaju zauzeti naš rov... To je potrajalo cijelu noć... Bili smo iscrp jeni od neispavanosti, nitko od nas već danima nije spavao... Dana 5. lipnja Harbord je dobio zapovijed da zauzme šumu Belleau. Francuski su izvori govorili kako je taj položaj slabo čuvan i da ima nedovoljnu topovsku podršku, pa je stoga pogodan za iznenadan napad. A zapravo, u šumi je bila smještena cijela 461. njemačka regimenta, s više od 1.000 ljudi. Marinci su krenuli u napad ujutro 6. lipnja i utvrdili položaj sučelice šume, preko žitnog polja. Hrabro su usred dana napali ravno preko polja, pretrpjevši pritom velike žrtve. Zauzeli su rub šume i selo Bourresches na njezinu jugoistočnom uglu. Žrtvovali su 1.087 ljudi, poginulih, ranjenih ili zarobljenih. Odmah južno od njih, 23. pješačka
- 90 -
regimenta pogrešno je shvatila zapovijed da ostane u stalnom kontaktu s krilom marinaca, pa je puna entuzijazma odmaknula previše naprijed i bila užasno desetkovana, dvadeset sedam ih je poginulo, a 225 bilo ranjeno ili proglašeno nestalima. Marinci su 8. lipnja ponovili napad, ali nisu osvojili niti malo teritorija. Sljedećih je dana svakom napadu prethodilo topovsko bombardiranje koje je rušilo stabla i kršilo stijene, ali nimalo nije uspjelo uzdrmati Nijemce. Postrojbe su u toj zbrci odlomljenih stabala i komada stijena neprestano gubile orijentaciju. Marinci koji su puzali preko otvorenog prostora u iznenadnoj topovskoj paljbi pokušavali su pronaći zaklon i spasiti živu glavu sklanjanjem iza stijena. Nisu mogli nositi svoje ranjenike, pa su morali slušati kako se njihovi vapaji upomoć gube u tišini noći, kad bi te napuštene jadnike napokon dostigla smrt. Poput Amerikanaca, i Nijemci su bili odlučni pobijediti u šumi Belleau. Smatrali su kako je od vitalnog značenja pokazati svojim neprijateljima, ali i svojim vlastitim suborcima da se Amerikance, koji su slovili kao strah i trepet, ipak može pobijediti. Ipak obje su se strane u dva tjedna vrlo teških borbi potpuno iscrpile. Dok su Nijemci obavljali smjenu svojih ozbiljno osakaćenih trupa, i marinci su uspjeli uhvatili kratak predah, dobivši smjenu u 7. pješačkoj regimenti 3. divizije. Iskoristili su tu priliku da pokopaju svoje mrtve. Ali čak je i to bilo prekidano neprekidnim granatiranjima. Do povratka marinaca na položaje 22., 23. i 24. Lipnja, nije postignuta nikakva značajna promjena položaja. Ponovljeni su napadi samo potvrdili čvrstinu njemačkih položaja. AIi napokon je pristigla odgovarajuća potpora za provedbu želje za zauzećem šume. 2. divizija je sada dobila i tri francuske bitnice - dvije iz 37. regimente lakog topništva i jednu iz 333. regimente teškog topništva - i 25. lipnja u 3,00 sata započeli s gađanjem njemačkih položaja u sjevernoj polovibi šume Belleau. Paljba nije prestajala punih 14 sati. U 17,00 sati je iza tutnjave baražne vatre krenuo napad. William Francis se kasnije prisjećao: Ovoga smo puta krenuli nas oko 700 - toliko nas je bilo preostalo od našeg bataljuna... Zapovjedili su nam da ne uzimamo zarob jenike... Imali smo odličnu baražnu potporu našeg topništva i projektili su padali samo nekoliko metara ispred nas... Napokon smo stigli do vrha brijega; Nijemci su bili ukopani u rovovima u njegovu podnožju, a odmah iza se nalazilo veliko žitno polje, pšenica je bila do visine struka. Kad smo stigli na vrh brijega Nijemci su otvorili vatru iz svojih strojnica, pušaka i rovovskim minobacačima i zasuli nas ručnim bombama. Tada smo odjednom, kao da smo poludjeli, povikali poput krda divljih Indijanaca i psujući pojurili nizbrdo i ususret vatri iz strojnica. Ljudi su padali sa svih strana, ali se nismo zaustavljali, nego smo izvikivali bojne poklike, u trku osipajući vatru iz našeg oružja. Kako se itko od nas uspio probiti... to mi nikada neće biti jasno... Ja sam naišao na skupinu Nijemaca u njihovom rovu i istjerao ih van... Kako smo samo srezali Nijemce kad su pokušali prijeći preko žitnog po ja. Pšenica je bila dovo jno visoka da nam omogući dobro gađanje, i kad bi nekog od njih pogodili, skočio bi u zrak poput zeca i onda pao do je. Zapovjedeno nam je da ne uzimamo zarobljenike, da ih sve poubijamo, ali je to bilo nemoguće jer nismo bili ni svjesni da ih tamo toliko ima. Nije bilo sumnje da Amerikanci posjeduju hrabrost i vještinu za borbu, ali 4. mornarička morala je žrtvovati polovicu svojih snaga da bi to dokazala. OPERACIJA GNEISENAU Dana 9. lipnja, u pokušaju zaobilaženja blokade koju su Amerikanci pomogli sagraditi na Marni, Ludendorff je pokrenuo operaciju Gneisenau, napad na rijeci Matz, nešto dalje na zapad, sjeverno od Compiegnea. Hutierova je Osamnaesta armija poražena do nogu kad su francuski topovi otvorili vatru nešto ma1o prije pola noći, ali je vatreni valcer' ipak uspio ugušiti plinom gotovo 4.000 ljudi. Foch je insistirao na dubinskoj obrani i kad je jedanaest
- 91 -
Hutierovih divizija u 3,00 sata krenulo u napad, toga su dana prevalile 10 kilometara. General Humbert je povukao svoje 38. i 15. diviziju prema jugu do ruba šume Laigue, sjeveroistočno od Compiegnea, a Hutier je ispunio prostor koji mu je ustupljen, sada ostavljajući svoje istočno krilo otvorenim. General Charles Mangin, koji je bio u nemilosti otkad mu je godinu dana prije propala kampanja kod Chemin des Damesa i koji je bio opet pozvan i dobio zapovjedništvo nad četiri francuske divizije i nad dijelovima američke 2. i 3. divizije, sada je bio spreman. Bez uvodnog bombardiranja, ali uz podršku aviona i 163 lagana Renault tenka, krenuo je u napad 1 l. lipnja u 11,30 sati. Hutier se našao u situaciji da gubi i ljude i osvojeni teren. Devetnaest je topova i tisuće ljudi zarobljeno, a dva su sela ponovno osvojena prije nego su se Nijemci uspjeli snaći i konsolidirati svoje redove kako bi se mogli nositi s ovom situacijom. Sljedećeg su dana izvršeni daljnji prodori u novostvoreni klin. Do večeri 13. lipnja uspostavljena je ravnoteža. Kako niti jedna strana nije vidjela mogućnost daljnjeg napredovanja, usprkos spremnosti `Mesara' Mangina da žrtvuje još svojih ljudi, bitka je okončana. Na Marni su Amerikanci planirali ponovno osvojiti dio teritorija od Nijemaca i zauzeti Vaux, zapadno od kote 204, s pogledom na Chateau Thierry. Imali su mjesec dana vremena za upoznavanje teritorija i za prestrojavanje nakon strke koja je nastala u pokušaju što kvalitetnijeg sprječavanja daljnjeg njemačkog napredovanja. Bilo je vremena za izradu detaljnih planova. Prognanike iz tog sela ispitali su kako bi doznali točan položaj svake ulice i svake kuće u mjestu. Topništvo je bilo na svom položaju, a veze su bile dobro organizirane. S lijeve je strane bila smještena 23. pješačka divizija, na potezu od Bourreschesa do Trokut ciglane, sjeverno od današnje ceste N3. S desne je bila 9. Divizija, potpomognuta s 2. inženjerskom, i za njima Francuzi, kojima je cilj bilo osvajanje kote 204. Dana 1. srpnja u 5,00 sati otvorena je topovska baražna vatra koja je potrajala punih trinaest sati. Kad je napad krenuo, baražna se vatra pretvorila u kotrljajuću, a zatim u statičnu baražnu vatru oko sela, kako bi se spriječi1o protunapade kad selo bude zauzeto. Za sat vremena Vaux je bio u američkim rukama. Francuskoj 153. pješačkoj regimenti bilo je nešto teže osvojiti visove kote 204 i bili su prisiljeni ukopati se, a da nisu uspjeli raščistiti brijeg. Kad je 2. američka divizija 4. srpnja bila smijenjena, iznad njemačkih položaja se pojavio mali balon ispunjen plinom. Nakon što se prizemljio, na njemu je pronadena pričvršćena ova poruka. "Zbogom Druga-Zdravo, Dvadeset šesta". Informacija je bila ispravna. HAMEL Taj je dan bio važan ne samo za krajnji zapad fronte kod Somme, nego i u kontekstu cijelog rata. Prije nego se počne razmišljati o većem napadu, trebalo je učvrstiti britansku liniju fronte istočno od Amiensa, jer je istureni dio na izdanku brda kod sela Hamel pružao Nijemcima priliku da bočnom vatrom gadaju svako napredovanje sa zapada. Taj je zadatak dodijeljen Australskom armijskom korpusu pod zapovjedništvom generalpukovnika Sir Johna Monasha, čovjeka kojemu se, između ostalih, Haig divio zbog njegovog pedantnog rada u stožeru kao i zbog agresivne kreativnosti njegovih planova. On nije bio profesionalan vojnik, nego židovski inženjer koji se pridružio australskim teritorijalnim postrojbama nakon izbijanja rata. Monash je smatrao da pješaštvo treba čuvati osvojeni teren i da ga treba štititi u napredovanju najboljom mogućom tehnologijom i ne opterećivati ga nepotrebno teškim teretima. Nakon minimalnog demoraliziranja neprijatelja bombardiranjem napad se trebao odvijati iza spore baražne vatre tenkovima uz blisku potporu pješaštva. Australska 4. divizija je osigurala pješaštvo, na fronti je bilo razmješteno šezdeset britanskih teških tenkova Mark V, a tome su pridodane i 2., 3. i 5. australska divizija, koje su se trebale pozabaviti protunapadima. Planovi
- 92 -
su bili detaljni i precizni, ali su u posljednji tren dovedeni u pitanje. Američka 33. divizija bila je obučavana zajedno s Australcima, a u tu su operaciju još bile uključene i dvije satnije iz 131. regimente i dvije iz 132. pješačke regimente. Pershing je napisao: "... Britanci su ulagali stalne napore da uvedu s naše postrojbe u njihove linije". Dao je sve od sebe da spriječi njihovo uključivanje u Monashov napad, ali je naposljetku ipak na to pristao zato što su, tako je barem izjavio, planovi već bili toliko uznapredovali da se nije moglo dopustiti odustajanje od njih. Sa svoje strane, ljudstvo 33. divizije nipošto nije htjelo biti izostavljeno! Napad na Hamel izvršen 4. srpnja bio malo remek-djelo. Baražna je vatra bila savršeno isplanirana i kontrolirana, tenkovi su izvršavali svoje zadaće točno po planu, a pješaštvo je pokupilo preživjele njemačke branitelje. Tog je dana kod Hamela desetnik Thomas A. Pope zaslužio Kongresnu medalju časti (najveće američko odličje za hrabrost). U jurišnom je prepadu zauzeo čvrsto utvrđeno strojničko gnijezdo, bajunetom poubijao polovicu posade i ostale držao na nišanu sve dok njegovi ljudi nisu pristigli i zarobili ih. RAF je bacanjem iz zraka opskrbio australske strojnice s još 100.000 komada strjeljiva. Bilo je to prvi put u povijesti da se opskrba izvršila bacanjem iz zraka. Cijela je operacija trajala samo devedeset tri minute - priča se da je Monash bio ljut jer se operacija produžila za tri minute više od vremena koje je on isplanirao. Zauzimanje Hamela postalo je modelom kombiniranog napada topništva, tenkova i pješaštva uz potporu iz zraka. Pershing je nevoljko priznao da je ponašanje američkih trupa bilo sjajno, ali nije uopće komentirao Monashovu sposobnost. Will Judy iz Chicaga služio je vojsku kao stožerni pisar 33. divizije. Zapisao je sljedeće: Jutros su u naš stožer umarširale satnije A i G iz 132. pješačke divizije. Bili su pr javi, umorni i izbezum jenog pogleda... Ljudi su bili tihi; činilo se kao da su sjetni; na licima im se uopće nije ocrtavala slava bitke. Svaki je od njih nosio nekakav suvenir koji je zarobio od neprijatelja - kapu, puce, značku, pušku... Ova je bitka od povijesne važnosti za nas Amerikance, jer ovo je prvi put, nakon onih naših revolucionarnih dana i borbi s Britancima, da su se američke trupe borile prsa o prsa s neprijateljem. OPERACIJA FRIEDENSTURM Neočekivani početni uspjeh operacije Blucher-Yorck početkom lipnja, koja je doduše sada prekinuta, ohrabrio je Ludendorffa da pokuša novi proboj kako bi prešao Marnu i ugrozio Pariz. Ta peta veća njemačka ofenziva iste godine, pod nazivom Friedensturm, bila je usmjerena istočno i zapadno od Rheimsa. Saveznička je obavještajna služba dobro funkcionirala; ofenziva se očekivala. Prvi napad, izvršen 15. srpnja na fronti kod Champagne, istočno od Rheimsa, bio je potpuni promašaj. General Henri Gouraud bio je usvojio Petainovu koncepciju tampon zone s uzmakom, obrambeni sustav u dubinu kod kojeg su prve obrambene crte lagano naoružane a kako se ide u dubinu fronte položaji postaju progresivno sve jače naoružani. Njemačke su granate padale na uglavnom prazne rovove, a u samom napadu Nijemci su naletjeli na džepove branitelja koji su oslabili njemačko pješaštvo što je nagrnulo preko prve crte izrovane granatama. Zaustavila ih je francuska Četvrta armija, koja je pod zapovjedništvom imala i američku 42. diviziju. Zapadno od Chateau Thierrya francuska je Šesta armija pod zapovjedništvom generala Degouttea držala položaj na južnoj obali rijeke Marne. U sektoru od Chateau Thierrya do Varennesa, na vrhu velike sjeverne krivulje koju čini rijeka Marna, bila je pojačana dijelovima američke 28. divizije i 3. divizijom generalbojnika Josepha T. Dickmana. S Dickmanove su desne strane bili Francuzi u koje on baš nije mnogo vjerovao, pa je odmah do njih postavio svoju 38. pješačku diviziju pod zapovjedništvom pukovnika Ulyssesa Granta McAlexandera, sa zadatkom da drži položaje od Varennesa i doline rijeke Surmelin na jug, i
- 93 -
duž rijeke Marne do Mezya, gdje rijeka skreće na zapad. Njima su s lijeve strane bile smještene 30. pješačka i 7. pješačka divizija, nasuprot Glanda, te 4. pješačka s postrojbama uglavnom dosta odmaknutim od rijeke. Ali Degoutte nije odobravao takav raspored, po kojem bi toliko malo trupa držalo obalu rijeke. Insistirao je da Amerikanci trebaju Nijemce dočekati s `jednom nogom u vodi'. Američki su se zapovjednici prividno složili s Degoutteovim primjedbama ali su, čim je on otišao, vratili vojsku na početne položaje. Njemački prodor je bio značajan, jer su zauzeli teritorij južno od rijeke prema zapadu, skoro sve do samog Chateau Thierrya. Nazočnost se Amerikanaca počela osjećati i u zraku. Prva američka zrakoplovna lovačka postrojba, formirana od 94., 95., 27. i 147. eskadrile, prebačena je u taj sektor krajem lipnja i ostala je praktički jedina saveznička zračna postrojba korištena tijekom borbi na rijeci Marni. Dana 14. srpnja oni su primijetili kako Nijemci okupljaju svoje snage. Toga je dana poginuo Quentin Roosevelt, najmlađi sin bivšeg američkog predsjednika Theodorea Roosevelta, tek obučen pilot, čiji je avion pogođen i oboren pored Chamerya. Još je jednom francusko i američko topništvo porazilo Nijemce u topničkom dvoboju, otvorivši vatru upravo prije ponoći. Okupljeni su Nijemci bili pogodeni prije nego što su otvorili vlastitu baražnu vatru, a prve su minute 15. srpnja bile ispunjene sijevanjem i praskanjem topova s obje strane. Pukovnik William Mitchell vinuo se u zrak u svojem avionu Nieuport XXVIII i nisko nadletio rijeku, gdje je vidio pontonske mostove i njemačke trupe već rasporedene i spremne za prijelaz. Tada su izdane zapovijedi da se iz zraka bombardiraju i mitraljiraju svi prijelazi. Francuzi koji su bili s desne strane brzo su uzmaknuli, a odredi 28. divizije koji su bili s njima zbog pogrešne su komunikacije ostali izolirani i prepušteni sami sebi. Pukovnik McAlexander je bio predvidio da će propasti njegova podrška s desnog boka i njegova je F satnija bila okrenuta na istok od prijevoja s kojeg se pruža pogled na Reuilly. Podršku im je s juga, u šumi Bois de Conde, osigurao dio francuske divizije u povlačenju konkretno američka borci iz Pennsylvanije, iz 109. Pješačke regimente 28. američke divizije. Natporučnik Jesse W. Wooldridge iz G satnije postavio je vod vojnika pod zapovjedništvom poručnika Calkinsa na obalu rijeke. Ostatak satnije je bio smješten iza željezničke pruge s koje se pružao pogled na žitno polje koje je ležalo između njih. Njima su s desne strane, gore prema Varennesu, bile na sličan način rasporedene satnije H i E. Točno u 1,00 sat Nijemci su spustili svoje pontonske mostove u rijeku i, prelazeći preko, naletjeli na tešku automatsku paljbu sa suprotne obale. Nijemci su izgubili čitav sat dragocjenog vremena da savladaju Calkinsov izoliran i isturen položaj: Calkins je bio ranjen, ali je preživio. Do 7,00 sati tri su njemačke satnije već bile uspostavile mostobran na željezničkom nasipu kod Mezya, a do 8,00 sati su potpuno uništene u divljem napadu 38. pješačke divizije. Nijemci su bili uvjereni da će napad elitnih trupa njemačke gardijske divizije skršiti ovaj neočekivan otpor Amerikanaca. U osvit zore poslali su svoje dvije regimente preko Marne protiv 38. pješadijske divizije. Vidjevši Nijemce kako napreduju kroz žitno polje, malobrojni Amerikanci se nisu htjeli predati, nego su pucali, jurišali s bajunetama i bombardirali elitne snage koje su ih napale. Kako se dan bližio kraju McAlexander je zapovjedio trupama iz pričuve da prijedu u napad. Zrakoplovna eskadrila Billya Mitchella, zajedno s dvije francuske eskadrile Breguet XIV aviona, mitraljirala je trupe koje su pokušale prijeći rijeku i spustila na njihove pontonske mostove bombe od 10 i 20 kg, ukupno 45 tona eksploziva. Kad je pala noć Nijemci više nisu imali ni prst osvojenog teritorija u američkom sektoru na južnoj obali. Sljedećeg je dana Mitchell ponovno izvršio pritisak na Nijemce. Na njegov su poziv četiri RAF-ove eskadrile DH9 dnevnih bombardera iz britanske 9. brigade bombardirali njemačka skladišta s opskrbom kod Fere-en-Tardenoisa, uz pratnju dvije eskadrile SESA, dvije eskadrile Sopwith Camela i američke Prve lovačke eskadrile. Njemački su zrakoplovci brzo uzvratili udarac, pogodili i srušili dvanaest britanskih bombardera, ali su ostavili svoje prednje trupe na milost i nemilost ostalih savezničkih aviona. Tako je 7.500 pripadnika njemačkih
- 94 -
trupa, koje su se nalazile uglavnom u francuskom sektoru južno od Marne, bilo potisnuto natrag tijekom sljedeća tri dana. Američka je 3. divizija dobila počasni naziv "Stijena s Marne". Njemačke su proljetne ofenzive počele uzmicati. Broj žrtava je bio ogroman; od ožujka su Nijemci izgubili više od 1,062.850 ljudi, od toga je BEF zarobio 13.067 ljudi. Izgubljena su i dvadeset dva tenka i više od 200 letjelica. Amerikanci su imali gubitke od preko 50.000 poginulih, ranjenih, nestalih ili zarobljenih, a žrtve Britanaca i imperijalnih kolonija se popeo na 450.000 ljudi. Francuzi su pretrpjeli čak i veće gubitke - ukupno 490.000 žrtava. Ali dok su Nijemci iscrpli sve svoje zalihe ljudstva, tijekom srpnja je na europsko bojište pristiglo novih 313.410 Amerikanaca. Američki se čelik u velikim količinama isporučivao preko Atlantika. Britanske su tvornice masovno proizvodile naoružanje i streljivo. Od sada će strateška inicijativa i materijalna prednost neumoljivo biti na strani saveznika. 11.SAVEZNICI NAPADAJU SRPANJ - STUDENI 1918. Do kraja lipnja AEF je u Francuskoj imao više od milijun svojih ljudi, ali je svaka divizija na fronti bila pod zapovjedništvom Britanca ili Francuza. Oko Klina na Marni, isturenog dijela obrambenih položaja koji je s poteza Soissons - Reims uzduž rijeke Vesle stršio južno od Chateau Thierrya, , okupilo se šest američkih divizija - 2., 3., 4., 26., 28. i 42. - prava jezgra jedne armije. General Pershing zagovarao je stvaranje američke armije, a Foch je prihvatio prijedlog da ta armija preuzme dio bojišnice na istoku, ali prije poduzimanja takve akcije trebalo je dovršiti započeti posao kod Klina na Marni. SMANJENJE KLINA SOISSONS – MARNA Ludendorffovih je pet velikih ofenziva napravilo dvije ogromne udubine (klina) na savezničkim obrambenim crtama i bilo ih je nužno obje smanjiti. Pošto im se izjalovio proboj na Marni, Nijemci su bili zreli za prijem odlučujućeg udarca. Foch im je planirao najprije zadati udarac sa zapadnog krila, južno od Soissonsa, a onda ih s juga potjerati od Marne. Operacija Soissons povjerena je energičnom i agresivnom generalu Manginu i njegovu XX. korpusu Desete francuske armije, kojemu je još trebalo priključiti američku 1. diviziju, l. marokansku diviziju i 2. američku diviziju. Prvom divizijom je sada zapovijedao generalbojnik Charles P. Summerall, a 2. divizijom Harbord, koji je jednako tako promaknut u generalbojnika. Nijedna od tih postrojbi tjedan dana prije početka napada nije bila ni blizu polaznih položaja. Prva je divizija upravo bila završila svoju prvu samostalnu operaciju, zauzimanje Cantignya na južnom boku Klina kod Amiensa, a druga je divizija još uvijek bila na Marni, nakon akcije zaustavljanja Nijemaca kod šume Belleau. Obje su se divizije morale požuriti kroz šumu Retz preko ceste koja vodi iz Pariza za Soissons (sada N2) i navečer 17. srpnja još uvijek su bile na putu prema položajima s kojih će započeti svoj iznenadni prepad. Saznavši za njemačke planove o napadu predviđenom za 15. srpnja, general Petain je od generala Focha zatražio odobrenje da se odgodi Manginov napad. Foch je odbio, pravilno prosudivši da Ludendorff neće moći dovesti pojačanja u taj sektor u roku kraćem od dva dana. Tajnost je bila neophodna, tako da je 1. divizija marširala noću i zato im je trebalo četiri noći da stignu na cilj. Bojnik Raymond Austin iz 6. regimente poljskog topništva 1. divizije napisao je 31. srpnja svojoj majci na Ohio Wesleyan sveučilištu: "Vidio sam kako mnogi vozači spavaju na sjedalu, a kod svakog bi zaustavljanja ljudi čvrsto zaspali na zemlji ili
- 95 -
oslonjeni o stablo... Potpuno sam otupio i mišlju i djelom, a posljednje su mi se noći počele `prividati' neke stvari. Udaljeni su mi se predmeti, poput zvijezda, svjetala, stabala itd., počeli primicati i odmicati i cesta se vukla poput tračnica kad ih gledaš s kraja vlaka..." Bio je jako impresioniran ogromnim brojem topova koje su vukli za sobom, vojnicima iz cijelog svijeta, kamufliranim tenkovima. Sve to bilo je na putu do svojih početnih borbenih položaja. Ceste su bile prepune vozila i vojnika. Pješaštvu je bilo najteže. Vojnik Francis iz 5. regimente marinaca 2. divizije napisao je: Cesta je bila uska i doslovno preplavljena opremom na putu prema fronti. Znam da ni Broadway nikad nije doživio takvu noćnu gužvu; bilo je nemoguće vidjeti i dva koraka pred sobom... Pos jednjih smo pet-šest kilometara morali marširati strojevim korakom do nekog mjesta tamo Bogu iza leda. U međuvremenu me tako stisn.ulo oko srca da sam morao odahnuti sat vremena i odmoriti se, jer sam pješačio gotovo posve zgrbljen, ali sam uspio dostići svoje baš pred sami napad, u 4 sata ujutro. Ljudi su marširali u mraku. Da se ne bi izgubio, svatko se držao za rame onoga pred sobom. Stigli su točno na vrijeme da spuste svoje naprtnjače i krenu u akciju. Dolazeći s juga, cesta SoissonsChateau Thierry prolazi pored gradova Villemontoire, Buzancy i Berzy-le-Sec, uz rub platoa koji se pruža na zapad. Visoku zaravan presijecaju mnogobrojne strme malene doline u kojima su utvrđena sela Vierzy, Ploisy i Missyaux-Bois činila obranu gradovima koji dominiraju na glavnoj cesti. Saveznici su u zoru 18. srpnja iza polagane baražne vatre krenuli baš prema toj cesti, praćeni velikim brojem tenkova. U početku je 1. divizija brzo napredovala, ali se njemačko topništvo uskoro oglasilo, a pokazalo se da su i žitna polja prepuna njemačkih strojničkih gnijezda. Na jugu je 2. divizija nadirala naprijed prema rubu Vierzy gudure. William Francis je izjavio kako je marincima dan posve dobro započeo, ali kad se spustila večer naišli su na ozbiljan otpor iz Vierzya: Morali smo se penjati uz strmi nasip; puzali smo do vrha i onda su Nijemci osuli vatru, a mi nismo mogli otkriti njihove strojnice. Konačno smo primijetili da gadaju s vrha zgrada, pa smo ih `skinuli' dolje, a jednu smo `skinuli' i sa stabla... S lijeve je strane od nas bila velika pustopoljina. Gledao sam ostale dečke kako je prelaze tenkovima i na konjima. Bilo je prekrasno vidjeti Francuze kako sa svojim dugim kop jima jure za Nijemcima... Francis je to malo uljepšao, pa nije zvučalo tako strašno. Nedostatak odmora između dolaska i početka napada stvorio je kod pripadnika 2. divizije takvu zbrku u komunikaciji, da je zauzimanje Vierzya bilo izvedeno prilično traljavo. Pa ipak su tog dana uspjeli prevaliti cijelih 7,25 kilometara. U samom su centru Marokanci naišli na jaki otpor Nijemaca, što im je usporilo napredovanje ali su se ipak uspjeli probiti više od 5 km naprijed, dok je 1. divizija s njihove lijeve strane zaostala zbog slabog napredovanja francuske 153. divizije koja im je bila sa sjevera. Teška paljba koja je dolazila iz Missy-aux-Boisa ih je nakratko zadržala, ali su ipak dnevno napredovali oko 5 km. Tijekom te noći njemački su bombarderi u pratnji lovačkih aviona napali bombama i raketama. Saveznički napad se nastavio 19. srpnja u 4.00 sata. Cilj je bio prijeći cestu sjever-jug. 1. divizija je to trebala učiniti sjeverno od Buzancya, a 2. divizija oko Hartennesa. Niti jedna nije uspjela. Nijemci su zagospodarili nebom; neiskusni piloti Prve američke lovačke eskadrile nisu bili dorasli njemačkoj borbenoj eskadrili. Preko noći su njemačkim topovima i strojnicama u pomoć pristigle dvije nove divizije i tako učvrstile njemačke obrambene položaje. Neuspjeh francuske 153. divizije pri čišćenju gudure Missy-aux-Bois opet je zakočio američku 1. diviziju, a tenkovi koji su im davali potporu bili su zaustavljeni kod gudure Ploisy. Tijekom dana situacija je postajala sve složenija, pa je 1. divizija morala odgoditi daljnje napredovanje dok se ponovno ne srede neka organizacijska pitanja i ne uspostavi prava veza s francuskim teškim topništvom koje im je trebalo davati podršku.
- 96 -
Ništa bolje nije prošla ni 2. divizija. I oni su prolazili kroz razne poteškoće. Marokanci koji su bili između 1. i 2. divizije držali su korak s 1. divizijom, ali su s desne strane mnogo slabije napredovali, pa su 2. diviziju stavili izloženu neprijatelju. Druga divizija se probila u borbi kroz žitna polja sve do prilaza Tignyu, gotovo do pred sami cilj, ali je pretrpjela ogromne gubitke. Izviješteno je da je imala 3.788 žrtava. Te ih je noći trebala odmijeniti 58. francuska kolonijalna divizija, koja je za potporu imala 15. topničku poljsku diviziju, ali su se Alžirci slomili pod njemačkim protunapadima, pa američko poljsko topništvo nije moglo napustiti bojište prije 25. srpnja. Za 1. diviziju bitka još nije bila gotova. Borila se već treći i četvrti dan, i napokon prešla cestu Chateau Thierry i zauzela visove sjeverno od rijeke Crise, koji su dominirali iznad grada Soissonsa. Tijekom noći između 22. i 23. srpnja odmijenila ju je britanska 15. škotska divizija, nakon što je doživjela gubitke od skoro 7000 ljudi, od čega 1.000 poginulih. Na suprotnoj strani ovog klina, jugozapadno od Rheimsa, u udolini s obje strane male rječice Ardre bile su smještene britanska 51. brdanska divizija i 62. zapadna konjička divizija. One su nadirale prema čvrstim njemačkim položajima smještenim na uzvisini kod Foret de la Montagne de Reims. Na samom su vrhu klina bile 26. američka divizija i 167. francuska divizija, koje su se probijale kroz Torcy, Givry i Belleau. Britance je očekivala duga i teška borba, a cilj im je bio osvojiti Marfaux i Bligny. A onda ih je 23. srpnja general Henri Berthelot, zapovjednik Pete francuske armije u sklopu koje su bili i Britanci, postavio na čelo klina u napadu, udovoljavajući Fochovoj zamolbi da oslabi pritisak na zapadno krilo klina. Škotski gorštaci s lijeve strane nisu baš mnogo napredovali, ali zahvaljujući akcijama koje je na desnoj strani 62. divizija izvela u šumi uz potporu ljudi iz Novozelandskog motorističkog korpusa, osvojili su Cuitron i Marfaux. Sljedećeg dana Škotski su gorštaci uz podršku Francuza zauzeli Espilly, ali su do tada već pretrpjeli toliko puno žrtava da su se morali odmoriti. Priuštili su sebi samo jedan dan odmora i zatim nastaviti s borbama još četiri dana. Shvativši da se ti istureni položaji ne mogu obraniti, Nijemci su 24. srpnja odustali od te zamisli i počeli se uz žestok otpor povlačiti. BITKA NA RIJECI OURCQ Neuspjeh Nijemaca protiv američke 3. divizije južno od rijeke Marne poklopio se s otvaranjem savezničke ofenzive kod Soissonsa. Nijemci su se odmah počeli povlačiti s južne strane Klina kod Marne, pa je tako 21. srpnja 3. divizija prešla preko rijeke. Nijemci su se povlačili cestom koja vodi od Jaulgonnea na sjeveru prema dolini rijeke Ourcq. Borbeno im je povlačenje trebalo omogućiti vraćanj e ogromnih zaliha koje su bili prikupili za svoju nedavnu ofenzivu. 3. divizija ih je 25. srpnja istjerala iz sela Le Charmel, a u noći između 26. i 27. srpnja neprijatelj se ponovno vratio na bojišnicu na rijeci Ourcq, spreman tu se zaustavi i štititi povlačenje svojih trupa s ostalih dijelova tog isturenog položaja. Dana 28. srpnja 28. divizija je doprla do položaja kod Courmonta, odakle se pružao pogled na široku dolinu rijeke Ourcq. Sa 3. Divizijom s lijeva i 42. Rainbow divizijom s desna , zaposjeli su bojišnicu koja je zaokruživala selo Villerssur-Fere, negdje na pravcu današnje ceste D6. Tog istog dana svi su vrhunci okrenuti na istok uz cestu SoissonsChateau Thierry pali u ruke saveznika. Nijemci su kao i obično dobro odabrali položaje svojih obrambenih crta. Rijeka Ourcq teče od Roncheresa sjeverozapadno do Fere-en-Tardenoisa, istočno od kojeg se prema Seringesu uzdiže kota 184. Negdje na pola puta dužine rijeke, a na udaljenijem kraju od Amerikanaca, nalazilo se selo Sergy, jugoistočno od kojeg se nalazila kota 212. Ove su kote dominirale dolinom. Rijeka je bila nabujala od kiša, pa je bila duboka i do tri, a široka oko 12 m. Mostovi su bili srušeni. Tri su američke divizije forsirale prijelaz preko rijeke rano ujutro 28. srpnja.
- 97 -
Četvrtapješačkaregimenta 3. divizije imala je neznatne poteškoće pri zauzimanju Roncheresa, a 28. divizija je bila zadržana zbog neuspjele zamijene s 39. francuskom divizijom, koja je zakasnila poslati vodiče, tako da je sunce već bilo izašlo prije nego je bila spremna za pokret. Naletjeli su na žestoku vatru koja im je bila upućena s farme La Motte pa nisu premostili rijeku prije 15,00 sati. Kad su napokon uspjeli prijeći, zaustavila ih je njemačka vatra s kote 212 i iz pravca Bois des Grimpettes, sjeverno od Roncheresa, pa su se morali ukopati na samo 400 m od obale rijeke. 42. divizija krenula je u susret teškoj vatri koja je dolazila iz Sergya i s Meurcy farme, od koje su u početku uzmaknuli, ali su ipak prešli rijeku do 10,30 sati. Ovdje ih je otkrio njemački izvidnički avion i usmjerio na njih topničku paljbu s bitnica smještenih na južnom rubu šume Forčt de Nesles. Njihovo je uporište u prilazima Sergya bilo gadano s kote 212 i iz šuma Les Jomblets i La Planchette koje su bile na njezinom vrhu. Njemačka 4. gardijska divizija bila je izvršila protunapad i izbacila ih iz tog sela, ali su u ponovnom napadu Amerikanci opet zauzeli položaj na zapadnim rubovima Sergya. Napadi i protunapadi koji su potrajali cijeli dan doveli su do toga da je selo naizmjence bilo u rukama jednih ili drugih, sve dok se napokon, negdje oko 20,00 sati, 42. divizija nije utvrdila barem u jednom dijelu mjesta. Obje su strane tijekom cijele noći uznemirivale jedna drugu diverzantskim prepadima, a kad je osvanulo sljedeće jutro njemačka je 4. divizija teškim bombardiranjem i odlučnim napadom još jednom uspjela istjerati Amerikance iz Sergya. Cijela 42. divizija uzvratila je napadom i kod Sergya i kod Meurcy farme i kod Seringes-et-Neslesa s lijeve strane. Sergy je do podneva opet bio u američkim rukama, a drugi ciljevi, uključivši i kotu 184, do kraja dana, ali uz nepoštednu borbu. Njima s desna je bila 3. divizija, koja uopće nije napredovala sjeverno od Roncheresa nasuprot Meuniere šume, pa ih je te noći tako iscrpljene odmijenila 32. divizija, dok je iznemogla 42. divizija dobila pojačanje od dva bataljuna 47. pješačke regimente 4. divizije. Cijelu tu noć Nijemci su bez prekida tukli po američkim položajima. 28. divizija je uspjela doći do predgrada Ciergesa, a 32. je uspjela očistiti šumu Gimpettes. Pošto je 28. divizija sad već bila iscrpljena nakon dvotjednih borba, 32. divizija je preuzela i protegnula svoje položaje na lijevo duž crte obrane 42. divizije. Borbe su se nastavile, a Amerikanci su neprestano napadali osvajajući nešto malo terena i uporno odbijajući popustiti, iako su bili stalno izloženi strojničkoj i topovskoj vatri kojima su ih Nijemci obasipali u ustrajnim protunapadima. A onda je 1. kolovoza njemačka vatra popustila. Izgurani su sa svojih glavnih položaja sučelice rijeke Ourcq, pa nisu imali drugog izbora osim povlačenja. Bitkom osakaćena 42. divizija je dobila zamjenu. Novopristigla 4. divizija pridružila se 32. diviziji, pa su zajedno krenule naprijed uz sve manji otpor neprijatelja. Do 6. kolovoza već su došle do rijeke Vesle kod Fismesa. Duboki obrambeni klin je ponovno osvojen. U bitkama koje su se vodile od 15. srpnja do 5. kolovoza obje su strane pretrpjele velike gubitke. Saveznici su imali 160.852 poginulih, ranjenih i nestalih. Od toga su Francuzi podnijeli najveći teret: 95.165 žrtava. Britanci su izgubili ukupno oko 16.000 ljudi, a Talijani koji su sudjelovali u obrani Rheimsa imali su 9.334 žrtve. Amerikanci su izgubili 40.353 ljudi. Ukupan broj njemačkih žrtava iznosio je 168.000, od toga 29.367 zarobljenih. Uz njemačke divizije povučene s bivše Ruske fronte i iscrpljene u dugim ofenzivama, toliki gubitak se nikako nije mogao nadoknaditi. Foch je čvrsto odlučio održati taj pritisak na neprijatelja sve do potpune iscrpljenosti, ne dajući mu predaha. Sada je na redu za akciju bio BEF. BITKA ZA AMIENS Pripreme za napad na Sommu i za potiskivanje Nijemaca iz Amiensa upravo su bile završene. Britanski III. korpus je na sjevernoj obali rijeke trebao osigurati lijevo krilo, dok je francuska
- 98 -
Prva armija trebala to isto učiniti na desnom krilu, južno od ceste Amiens-Roye. Četiri australske divizije pod zapovjedništvom Monasha držale su prostor između rijeke Somme i željezničke pruge Amiens-Nesle, dok su četiri kanadske divizije pod zapovjedništvom generalpukovnika Arthura Curriea držale položaje između Australaca i Francuza. Polje su trebala zauzeti 324 borbena tenka Mark V, uz potporu 184 opskrbna tenka i dva bataljuna laganih Whippet tenkova. Prikupljeno je blizu 700 teških topovskih oruda i dvostruko toliko poljskih topova. Položaji njemačkog topništva već su bili ucrtani na kartama, zahvaljujući novim tehnikama određivanja položaja putem zvuka (sound ranging), kombinirano s izviđanjima koja su izvele RAF-ove postrojbe. Akcija se cijelo vrijeme priprema držala u strogoj tajnosti. Nijemci nisu bili svjesni nazočnosti Kanadana, a zabunu je još više povećala pojava jedne kanadske postrojbe kod Ypresa i razmjena lažnih radio signala. Nijemci su na osnovi toga pomislili kako se ostatak kanadskog korpusa okuplja u području Calaisa. Kad je postalo očito da je varka uspjela, Kanađani su vlakom hitno poslani na Sommu. Nijemci su 6. kolovoza izveli prepad sjeverno od rijeke i potisnuli britanski III. korpus koji se sljedećeg dana morao boriti za ponovno osvajanje svojeg teritorija. To ipak nije odgodilo planiranu glavnu savezničku ofenzivu. Dana 8. kolovoza u 4,20 sati saveznici su otvorili topovsku vatru na njemačke položaje. Unaprijed ucrtan položaj njemačkihbitnica omogućio je saveznicima precizno gađanje i njemačko je topništvo teško bombardirano. Prvi val polaganog bombardiranja trajao je samo tri minute, prije nego što se podigao za daljnjih 100 metara i započeo opći juriš. U jutarnjoj izmaglici napad se odvijao točno po planu. Nijemci su bili potpuno zatečeni, bez uvodnog bombardiranja koje bi ih moglo upozoriti na opasnost koja im prijeti. Osim toga, oni tijekom posljednjih nekoliko mjeseci nisu dospjeli izgraditi niti snažnije utvrditi svoje položaje, kako je to bio slučaj 1. srpnja 1916. Godine, kad su bili stvorili `hindenburšku liniju'. Do 7,00 sati Australci su zauzeli svoj prvi cilj, prijevoj koji se uz rijeku proteže od Warfusee-Abancourtado Cerisy-Gaillya, a do 10,30 sati i svoj drugi cilj, koji je uključivao sela Morecourt i Harbonnieres. Kanadski su položaji započinjali dalje zapadno, ali su se do 11,00 sati uspjeli spojili s Australcima. Tenkovi su svoju zadaću dobro izvršili, iako su pretrpjeli značajne gubitke. Više od 100 ih je u okršaju s neprijateljem bilo izbačeno iz stroja, a dvaput ih se više pokvarilo ili bilo imobilizirano. Njemačko se poljsko topništvo uporno držalo na svojim položajimai uspjelo saveznicima zadati značajnu štetu. Kod Le Quesnela, na južnom krilu Kanadana, poljski su topovi uništili devet od deset tenkova i samo je taj jedan uspio preživjeti, tako da je napredovanje Kanadana bilo zadržano. Napredovanje Australaca na krajnjem sjeveru bilo je usporeno zbog privremenog neuspjeha koji su pretrpjeli ranije, kad je britanski III. korpus ostavio njihovo krilo izloženo neprijatelju baš u trenutku kad su se primaknuli pobjedi. Britanci svoj cilj, izdanak brda Chipilly oko kojeg je rijeka zaobilazila, nisu zauzeli sve do sljedećeg dana kad im je u pomoć pristigla 131. pješačka regimenta 33. američke divizije. Teški su topovi rano tog dana utihnuli; napredovanje je nadmašilo njihov domet. Do 13,30 sati saveznici su otišli dalje nego što su planirali, prevalivši izmec~u 10 do 13 km. Trupe naviknule na ratovanje u rovovima, sada su bile zatečene brzinom i dosegom svojeg napredovanja. Ali zamišljeno istodobno vodenje borbe s lakim tenkovima i konjicom pokazalo se neizvedivim; konjica pri nailasku na strojnice nije bi mogla djelovati, iako su tenkovi bili učinkoviti, a kad bi se ostvarili uvjeti za brzo napredovanje konji bi daleko pretekli tenkove. Zasebno su ostvarivali dobre rezultate, ali nikako ne zajedno. Lagani tenk, srednji Mark A, poznat i pod imenom Whippet, težio je 14 tona, za razliku od Marka V, koji je dosezao 35 tona. Navodno je cestom mogao dosegnuti brzinu od 13 km na sat, i tako borbeni tenk nadmašiti za skoro 4 km na sat. Posada se sastojala od troje ljudi koji su na raspolaganju imali četiri Hotchkiss strojnice. Poručnik C. B. Arnold, topnik Ribbans i vozač Carney vozili su se u svojem tenku Musical Box odmah uz željezničku prugu koja je
- 99 -
dijelila Australce od Kanadana, kad su ugledali dva tenka Mark V koje je upravo pogodila poljska bitnica od četiri topa smještena izmec~u Warfusee i Bayonvillersa. Arnold je napravio poluokret u lijevo i naletio točno ispred bitnice, koja je sada zapucala iz dvije strojnice. On je uzvratio, ali je vatra promašila bitnicu. Tada je napravio U zaokret oko nekih stabala i bitnici prišao sa stražnje strane. Topnici su htjeli pobjeći, ali su ih Arnold i Ribbans pokosili. Australci su spremno iskoristili prigodu i zauzeli cijelu bitnicu. Arnold je zatim uništio dvije skupine Nijemaca koje su uznemirivale savezničku konjicu dolje niz prugu kod Guillaucourta, prije nego je zaokružio između Bayonvillersa i Harbonnieresa i osuo rafalima iz strojnica skupinu Nijemaca koja je upravo skupljala opremu i spremala se na odlazak. Ribbans je izbrojio da ih je bilo više od šezdeset mrtvih i ranjenih. U svojem izvješću o toj akciji Arnold je na jednom mjestu sugerirao da se ubuduće nikakvo gorivo ne nosi izvan tenka; neprijatelj je naime pogodio kante s gorivom na njegovu tenku, zbog čega se unutrašnjost tenka ispunila otrovnim parama. Nakon toe opaske nastavio je s opisom akcije. Dalje istočno je oko 14.00 sati na cestama koje prelaze preko željezničke pruge otvorio vatru na transport kombiniran od kamiona i konjskih zaprega, koji se upravo povlačio. Nakon toga se okrenuo i potražio drugi cilj. Iznenada je začuo glasan prasak i njihov je tenk zahvatio plamen. Posada je izašla iz tenka. Carney je odmah ustrijeljen, a Arnold i Ribbans su se počeli kotrljati po zemlji ne bi li ugasili vatru koja im je zahvatila odjeću i tako se odjednom našli okruženi Nijemcima. "Bili su uistinu bijesni", primijetio je Arnold. Bilo je to pravo mobilno ratovanje. Konjica je napokon dobila prigodu za napad. Kanadska konjička brigada zauzela je Beaucourt-en-Santerre, a konjička brigada Queen's Bays je zamalo zauzela Harbonnieres, ali je svršetak posla morala prepustiti Australcima. Draguni iz 5. brigade zarobili su jedan željeznički top kalibra 30 cm i 600 ljudi, dok su husari iz 15. i 19. oko 2 km ispred Kanadana koji su im bili u osiguranju jurišali prema Guillaucourtu kako bi osvojili rovove ispod njega i zadržali ih dok ne dodu Whippet tenkovi i pješaštvo. R~F je prošao mnogo gore, u 205 borbenih letova izgubio je četrdeset četiri aviona, dok su pedeset dva bila ozbiljno oštećena. Na početku dana ih je ometala izmaglica, ali kasnije su tijekom jutra izveli nekoliko vrijednih letova u koordiniranim akcijama s pješaštvom, u kojima su mu uglavnom pružali podršku iz zraka. Kako je dan odmicao dobili su zadatak da bombar-diraju mostove na Sommi i na taj način Nijemcima presijeku odstupnicu. Njemačko ih je zrakoplovstvo žestoko napalo, uključujući i one iz eskadrile pokojnog barona von Richthofena, kojom je sada zapovijedao izvjesni Hermann Goring. Richthofenov Cirkus, kako su tu eskadrilu običavali zvati, tijekom tih akcija bio je praktički posve uništen. Govoreći o tom 8. kolovozu Ludendorff j e kasnij e izj avio da j e to bio `najcrnji dan njemačke vojske'. Pet njemačkih divizija tog je dana bilo potpuno uništeno. Australci su zarobili gotovo 8.000 Nijemaca i 173 topa, dok su Kanađani zarobili 5.000 ljudi i 161 top. Ukupni gubitci saveznika iznosili su oko 6.500 ljudi. Njemački službeni izvještaj navodi kako su oni imali oko 30.000 žrtava, a sama bitka u njemu se opisuje kao najveći poraz njemačke vojske od početka rata. Australci su pak izjavili kako je `sve to bila vrlo dobra ekshibicija'. Nakon daljnja dva dana borbe Haig je priveo bitku kraju. Tenkovi, trupe i topništvo bili su umorni, ne iscrpljeni, nego ozbiljno umorni i željni odmora. Pravci opskrbe i doseg topničkog gadanja bili su napregnuti do krajnjih granica. Obustava akcija je bila razborit čin, posebice jer nije bilo pokazatelja da su Nijemci sposobni za protunapad: cijena njihove proljetne ofenzive bila je prevelika. BEF je postigao začudujuće rezultate, demonstrirajući punu snagu kombiniranih operacija na širokom prostoru. Topništvo nije samo pokazalo svu svoju razornu moć, nego je to obavilo s ogromnom preciznošću. Od 530 njemačkih topova na bojištu, 504 topa su već prije bitke bila locirana i zato su bili brzo uništeni. Pješaštvo i oklopne postrojbe su učinkovito surac~ivale, a veza između topništva i pješaštva je funkcionirala besprijekorno. Sustav je bio ugoden poput klavira, a zapovjednici su na svojem instrumentu savršeno svirali.
- 100 -
NAPREDOVANJE DO HINDENBURŠKE LINIJE Njemački otpor na kanadskoj i australskoj fronti se pojačavao i Haig je odlučio gurnuti Byngovu Treću armiju dalje na sjever, prema Bapaumeu. Bojno polje iz srpnja 1916. još uvijek je bilo prekriveno tragovima tog sukoba, ispresijecano starim rovovima i omotano zardalom bodljikavom žicom. Bilo je to uistinu ružno mjesto za borbu. Haig je stoga planirao prijeći na sjever od rijeke Ancre. Foch je bio za to da se napad proširi i na sjever i na jug, ali s težištem u središnjici, ali su ga od toga odgovorili ljudi koji su bili bliži akciji. Neodlučnost saveznika je bila pandan njemačkom oklijevanju. Pričuvne postrojbe koje su pristizale u zamjenu poraženim divizijama bile su uzdrmane optužbama svojih demoraliziranih suboraca za nepotrebno produživanje rata. Lokalni zapovjednici priželjkivali su premještanje na bolje položaje, ali je Ludendorff zahtijevao da ostanu tamo gdje jesu. Njemačka vojska je počela pucati po šavovima, usprkos činjenici da je na fronti na Sommi imala četrdeset dvije divizije nasuprot trideset dvije savezničke. Izmedu Arrasa i Beaumont-Hamela i dalje na istok prema Hindenburškoj liniji, zemlja još nije bila toliko razorena ratom, pa se to smatralo dobrom prilikom da se iskoriste preostali tenkovi. Do kraja kolovoza vrijeme je bilo jako toplo, pa su se tenkovi, ionako bučni, smrdljivi i dovoljno zagušljivi, pretvorili u pećnice ispunjene nepodnošljivim isparenjima. Hotchkiss topovi u lakim tenkovima, tzv. Whippetsima, koji su inače imali zračno hladenje, sada su se počeli pregrijavati i zaglavljivati, a članovi posada su počeli padali u nesvijest. Čudo od oružja još je jedanput pokazalo svoja ograničenja, opet je brzina pješaštva odredila ritam. Byng je napao 21. kolovoza i malo napredovao, ali ne dovoljno da bi to zadovoljilo Haiga. Rawlinsonovi su ljudi sljedećeg dana ponovo zauzeli Albert. Još jednom su se u izvješćima pojavila imena koja su prizivala užasna sjećanja, ali uz manju cijenu i u kraćim razmacima: Thiepval, 24. kolovoza; šuma Mametz, 25. kolovoza; šuma Delville, 27. kolovoza. Prva je armija 26. kolovoza otvorila bitku na rijeci Scarpe, istočno od Arrasa. Ludendorffu je postalo jasno da je neizbježno još jedno povlačenje na Hindenburšku liniju, i da će iz Flandrije trebati prebaciti dodatne trupe kako bi se ugušio otpor dalje na jugu. Napuštena je svaka nada u zauzimanje luke na La Mancheu. Bapaume je pao u ruke Novozelandanima 29. kolovoza, a stalno krvavo prisiljavanje Nijemaca na povlačenje i dalje se nastavilo. Iako im je sada već postalo posve jasno da bi mogli izgubiti rat, impresivna je bila njihova želja za borbom i naplatom maksimalne cijene saveznicima za svaki osvojeni komad terena. Zapadno od Peronne, iznad močvarne doline rijeke Somme, njemački su položaji na Mont St. Quentinu kontrolirali pristupe gradu. Dok su došli u prigodu suočiti se s ovom preprekom, Australci su već bili ozbiljno prorijedeni. Iako su za taj napad imali na raspolaganju dva bataljuna, to je predstavljalo tek polovicu njihovih uobičajenih snaga. Tek nekih 600 ljudi moralo je izbaciti iz rovova dobro ukopane daleko brojnije njemačke snage. Koristeći svoju superiornost u topništvu, Australci su krenuli u napad u osvit zore 31. kolovoza, sjurili se u rovove i sasjekli Nijemce od jednog do drugog uporišta. Do 8,00 je sati sve bilo gotovo. Australci su zarobili više ljudi nego što su ukupno brojale njihove postrojbe. Kolovoz je bio loš mjesec i za napadače na francuskoj fronti. Ustrajno agresivan Mangin je postigao nove pobjede na rijeci Aisne i kod Noyona. Sljedeći je izazov na fronti kod Somme bila Hindenburška linija. Prva armija generala Pershinga oformljena je 10. kolovoza, a on je 12. kolovoza posjetio feldmaršala Haiga i zahtijevao da mu vrati pet divizija koje su se obučavale i služile pod britanskim zapovjedništvom. Haig nije bio oduševljen s tim zahtjevom, ali je ipak popustio. Iako je već bio odobren Pershingov plan stvaranja američke Prve armije i smanjenja klina na crti obrane kod St. Mihiela, Haig je smatrao da nije pametno oslabiti snagu koja je neprijatelja tjerala na povlačenje u Picardyu. Maršal Foch je
- 101 -
intervenirao, nagovorivši Pershinga da ostavi 27. i 30. diviziju Britancima, a 33., 78. i 80. divizija su otišle kao pojačanje na istok. Pershing je 29. kolovoza uspostavio stožer američke Prve armije kod Lignyen-Barroisa, oko 40 km jugoistočno od St. Mihiela, i počeo raditi na preuzimanju fronte u Loreni. Čim je ovaj plan prihvaćen, osnovna je koncepcija promijenjena. Foch je iznio Pershingu svoj plan koji je predvidao djelovanje po svim njemačkim položajima između Verduna i Ypresa. Bio je to zahvat daleko većih razmjera od svih dotadašnjih. Te je položaje podržavala željeznička pruga iz Strasbourga koja je prolazila sjeverno od rijeke Meuse. Kad bi Amerikanci mogli udariti na nju kroz Argonnsku šumu, mogli bi je presjeći u području Sedana i Mezieresa, ostavljajući Nijemce ovisnima o pravcima opskrbe samo kroz Belgiju. Nije se uzela u obzir činjenica da bi željeznica mogla biti ranjivija dalje na istoku. Pored toga, mora se priznati da je zamisao 0 tri velike savezničke armije koje kreću u napad rame uz rame bila vrlo privlačna. Ako se htjela iskoristiti prigoda za okončanje rata u 1918. godini, operacije su morale početi prije nego hladno zimsko vrijeme ugrozi njihovo provodenje - to znači, početkom listopada. Prije toga je Pershing morao zbrisati klin kod St. Mihiela i onda opet prikupiti svoje snage kako bi preuzeo bitku kilometrima dalje na sjeverozapadu. Bila je ta uistinu vrlo teška zadaća, ali je Pershing pristao, usprkos velikim dvojbama. BITKA ZA ST. MIHIEL Nakon što je njemačka invazija na Marni 1914. godine bila zaustavljena zauzimanjem visoravni kod rijeke Meuse, obnovljeni su pokušaji zaobilaženja Francuza kod Verduna. Rijeka Meuse teče južno od Verduna, a visoravan leži na istoku, završavajući baš južno od St. Mihiela, dok se istočno od visoravni nalazi dolia rijeke Woevre, koja se pruža dalje do Metza. U posljednjim su danima rujna Nijemci zauzeli južni dio visoravni i prešli rijeku Meuse, da bi ih francuski XVI. Korpus odmah natjerao natrag u St. Mihiel, ostavljajući isturenu liniju fronte kroz Combres na sjeveru, Chauvoncourt, preko rijeke iz St Mihiela, na zapad i kroz Apremont i Seicheprey, te uzduž brežuljaka nad dolinom rijeke Rupt de Mad na jugu. Dvije su zamisli utjecale na američki pristup u planiranju pokušaja smanjenja klina (isturene linije fronte): tajnovitost i učinkovitost. Okupljanje Prve armije trebalo je skriti od neprijatelja što je više moguće. Ta je operacija trebala biti kamen kušnje za provjeru sposobnosti armije - ali ne za provjeru borbenog duha njezinih ljudi, jer je on bio izvan svake sumnje i već jasno dokazan, nego za provjeru organizacije i funkcioniranja stožera. Stožer je bio pod vodstvom natporučnika Hugha Druma, šefa stožera Prve armije i pukovnika Georgea C. Marshalla mladeg, koji je bio posuden iz AEF stožera i kasnije postao stožerni general, da bi u Drugom svjetskom ratu zapovijedao cijelom američkom armijom. Njih su dvojica bili odgovorni za okupljanje 550.000 američkih vojnika, 110.000 Francuza, 3.010 topova, 40.000 tona streljiva, 267 tenkova i 65 vlakova za evakuaciju. Kao podršku, pukovnik je Mitchell okupio zračne snage dotad nezapamćene veličine. Na raspolaganju je imao 609 američkih aviona, od toga 108 Liberty DH4. Uz francuske, britanske i talijanske doprinose, okupio je zračnu snagu od 696 borbenih lovaca, 366 izvidničkih aviona, 323 dnevna bombardera i 91 noćna bombardera. Uz još dvadeset balona za izvidanje, zračna je flota brojila 1.496 zračnih letjelica. Francuzi su bili smješteni sučelice vrhu klina isturene obrambene crte kod St. Mihiela, dok su američke divizije - l., 42., 89., 2., 5., 90. i 82. - bile nanizane uz južnu stranu te crte. Istočna strana crte bila je uglavnom u djelokrugu Francuza; izuzetak je bila 26. američka divizija. Bilo je planirano da 1. i 42. divizija s juga i 26. sa zapada krenu prema prvoj crti, susretnu se kod Vigneullesa, uvuku u klopku što veći broj Nijemaca i satjeraju ih u sami vrh klina, dok su preostale napadačke snage trebale nadirati prema crti Michel, utvrđenom položaju kojeg su Nijemci sagradili u pozadini ovog isturenog klina. Napadači su nailazili na mnogostruke
- 102 -
redove bodljikave žice i rovova, a 89. i 5. su divizija trebale još raskrčiti i zakrčene šume. Danas se zna da je u pripremi napada na takve položaje potrebno prethodno uništiti zapreke od bodljikave žice granatama, Bangalore torpedima (eksplozivnim nabojima u dugim tubama) ili tenkovima, koji su ključni i za svladavanje neprijateljskih strojnica. George Patton, koji je dotad već postao potpukovnikom i zapovjednikom tenkovskog korpusa, želio je osigurati savršeno djelovanje svojih tenkova u predstojećoj bitki. Zajedno s francuskim kolegom izvršio je noćno izvidanje provjerio cijelu tenkovsku rutu, jer su lagani Revaulttenkovi kojima je njegov korpus bio opremljen imali tanak oklop i u postizanju željenog cilja pouzdavali su se više u brzinu - vrtoglavih 3,7 km na sat - nego li u grubu silu. Paljba je započela 12. rujna u 1,00 sat. Bombardiranje je potrajalo četiri sata, a onda su ljudi krenuli. Napredovali su u dugim kolchaama u koje su stalno pristizali u valovima novi ljudi, neke su skupine naprijed rastezale telefonske linije i nosile medicinsku opremu i alat, spremne pozabaviti se žicom i rovovima. Otpora skoro uopće nije ni bilo. Zračni rat Billya Mitchella odvijao se odlično. Noć prije napada masivni britanski bombarderi Handley Page 0/400 gadali su Metz i Thionville, dok su francuski bombarderi napali ciljeve unutar isturenog klina obrane. Francuske eskadrile i američka Druga lovačka skupina uzletjele su sa zadatkom mitraljiranja iz zraka i pružanja potpore pješaštvu, dok je 103. eskadrila Treće lovačke skupine bombardirala koncentrirane transporte i trupe. Francuzi su također nadlijetali duboko u klin i bombardirali ga naizmjeničnim prelijetanjem sa sjevera i juga. Američka se Prva lovačka skupina sjurila sa sjevera i, spustivši se na samo 30 metara iznad zemlje, smrskala njemački avion koji je pokušavao suzbiti sveukupnu dominaciju u zraku koju je Mitchell već bio postigao. Protekla su još dva dana prije nego što su se Nijemci uspjeli dovoljno pribrati da se u zraku suprotstave Amerikancima i njihovim saveznicima. Tenkovi 304. bataljuna Američkog tenkovskog korpusa djelovali su kao podrška 42. divizije, a George Patton ih je slijedio pješice. Kada je prošao razvučenu telefonsku liniju, nastavio je dalje s ekipom od četiri kurira koji su prenosili poruke. Doznavši da su se njegovi tenkovi zaustavili ispred sela Essey požurio je naprijed velikim koracima, pušeći usput svoju lulu, kako bi obodrio sebe i vratio samopouzdanje svojim ljudima. Tada je primijetio kako neki američki časnik zauzima isturen položaj r~a malom brežuljku. Popevši se gore, Patton je ustanovio da se radi o stožernom brigadiru Douglasu McArthuru, šefu stožera 42. divizije, koji je s tog mjesta hladno promatrao bitku. Patton je doznao da su tenkovi stali jer su se bojali da je most u Esseyu miniran. Hodajući `poput mačke, očekujući da bi svaki tren mogao odletjeti u zrak', Patton je prešao preko mosta, a tenkovi su krenuli za njim. Nijemci su bježali što su brže mogli ili su se predavali neprijatelju u ruke. Ovaj je napad za njih zaista bio iznenadan, jer su Amerikanci pretražujući kuće iz kojih su upravo istjerali Nijemce nailazili na hranu posluženu na stolu i na posvuda razbacanu odjeću. Iako je napad bio impresivan, onaj istureni klin na obrambenoj crti još nije bio zatvoren. Te je noći dio 26. divizije sa sjeverozapada krenuo duž Grande Tranchee de Calone. Iako u ratu izbrazdan rovovima, taj je pravac nekoć bio uređen prilaz velikom dvorcu, obrubljen grmovima ruža. 26. divizija je prošla rubom tog nasipa i do 2,00 sata zauzela Vigneulles. Sljedećeg jutra 1. divizija je pristigla s juga i spojila se s njima do 10,00 sati. Do večeri su već svi ciljevi bili osigurani. Sada je trebalo učvrstiti američke položaje u ovom sektoru i nakon toga prijeći na drugi dio operacije - masovni transfer Prve armije na novu frontu u sektoru između rijeka Meuse i Argonne. Amerikanci su bili oduševljeni svojim uspjehom. Ali to i nije bilo nekakvo čudo kakvim se možda činilo. 8. rujna Ludendorff je izdao zapovijed da se klin isprazni i Nijemci povuku na crtu Michel. Njemačke su postrojbe na terenu tu poruku primile dva dana kasnije. Njemačko topništvo je već bilo u povlačenju kad je započeo napad. Dakle, američka se Prva armija sukobila s neprijateljem koji je morao planirano potpuno povlačenje pretvoriti u borbeno uzmicanje. Čak i uz tako povoljne okolnosti, američko napredovanje je bilo prilično zbrkano,
- 103 -
o čemu su izvijestili mnogi časnici i dočasnici s prvih crta, a što su primijetili i Francuzi, koji su do kraja bili skeptični u pogledu sposobnosti Amerikanaca za zapovijedanje tolikim brojem ljudi. Usprkos ovim činjenicama, operacija je bila od velike važnosti za Amerikance. Zarobili su 16.000 ljudi, što pokazuje koliko velik broj Nijemaca je bio uključen u ovu operaciju, i k tome 450 topova. Sami su imali samo 7.000 ubijenih, ranjenih ili nestalih. Napokon je došlo vrijeme za testiranje njihovih zapovjednih sposobnosti u pravoj bitci i, što je još važnije, trebalo je čistom pobjedom podići moral i borbenu spremnost novostvorene neovisne američke armije. Bez takvog iskustva ona se ne bi bila u stanju suočiti s predstojećim iskušenjem, bitkom kod rijeke Argonne. Ipak, bio je to samo jedan u nizu fatalnih udaraca koje je Foch zadao Nijemcima za samo nekoliko dana. HINDENBURŠKA LINIJA NA ZAPADU Saveznici su s određenom dozom strahopoštovanja gledali na obrambeni kompleks kojeg su Nijemci sagradili u jesen i zimu 1916. godine. Nijemci su vjerovali da saveznici nisu svjesni pravih osobina te obrambene crte, što se zasnivala na obrani u dubinu. Umjesto jednog jedinog rova, ili niza rovova, cijelo je područje bilo prekriveno brojnim redutama i uporištima, branjenim strojničkim gnijezdima. Bila je to cijela mreža rovova s pažljivo postavljenim blokovima i nizovima bodljikave žice kako bi se napadače natjeralo u unaprijed predviđen prostor koji je bio na meti topovske paljbe. Niz uporišta protezao se od Sjevernog mora sve do planina Vosges. Na zapadu se položaj Wotan, Droucourt-Queant skretnica, protezao južno od Lillea i spajao s položajem Siegfried blizu Cambraia. Taj najsnažniji dio linije bio je dubok 16 km i protezao se na jug sve do mjesta La Fere na rijeci Oise. Britanci su došli u posjed rasporeda Siegfried položaja kad su 6. kolovoza zauzeli jedno njemačko zapovjedno mjesto. Tako su doznali sve pojedinosti rasporeda obrane od Bellicourta do La Ferea. Nešto slabije učvršćen položaj Wotan prvi je pao u ruke saveznika. Prva armija pod zapovjedništvom generala Sir Henrya Hornea krenula je u napad na taj položaj 2. rujna. Kanadske su trupe gazile sve pred sobom. Ludendorff je zapovjedio potpuno povlačenje i na Sommi i u Flandriji. Nijemci su napustili cijeli onaj teritorij koji su bili osvojili u proljeće te godine. Haig je shvatio da je došao presudan trenutak. Vlada u Londonu još uvijek je razmatrala neke eventualne vojne pohode koje bi trebalo poduzeti u 1919. godini. Ovdje su na fronti uzastopni napadi stalno podrivali njihove trupe, koliko god one bile uspješne, a Nijemci su se polako raspadali pred njihovim očima. Bilo je od vitalne važnosti uložiti krajnje napore da se uskoro postigne pobjeda, dok ratna zbivanja još idu u prilog saveznicima. Tako je 9. rujna Haig otišao u London kako bi tamo mogao iznijeti svoje mišljenje po kojem su se pričuvne postrojbe u Engleskoj trebale smatrati pričuvom za frontu u Francuskoj. Imajući na umu gubitke kojima je on u prošlosti kumovao, ocijenili su ga s dozom opreza kao opasnog optimista, ali dogadaji koji će uslijediti podržat će Haigovu analizu i potvrditi da su njegove armije bile najučinkovitije u ovoj fazi rata. Lokalne akcije za osvajanje položaja s kojih bi se mogao izvesti neki veći napad su se nastavile. Selo Havrincourt, koje je posljednje zauzeto u bitci kod Cambraia, još je jednom palo u britanske ruke dana 12. rujna, usprkos velikim naporima Nijemaca da baš tu učvrste crte svoje obrane. Rawlinson je popravio svoj položaj dalje na jugu, izvršivši napad 18. rujna. Tenkove je trebalo sačuvati za glavni napad, pa je tom prigodom izvršio napad samo uz podršku topništva, bez uvodne baražne vatre, već samo s više koncentriranim gađanjem ciljeva i polaganom pratećom baražnom vatrom. Selo Epehy je pružilo žilav otpor, pa je III. korpus slabo napredovao, ali su se uspjeli probiti Australci sa svojom 1. i 4. divizijom, koje su
- 104 -
napredovale na fronti 6,5 km u dubinu i 3, 5 km u širinu, zarobivši pritom 4.2431judi, 76 topova, 300 mitraljeza i 30 rovovskih minobacača, uz vlastite žrtve od 1.260 ljudi od ukupno 6.800 koliko ih je u napadu sudjelovalo. Nijemci su Australce sada već smatrali svojim najžešćim neprijateljem. Saveznici su sada prvi put bili u prigodi izvršiti koordinirane ofenzive na odabrane dijelove Zapadne fronte. Planirano je da Francuzi zajedno s Amerikancima 26. rujna napadnu njemačke borbene položaje kod Argonnea. Sljedećeg su dana Britanci trebali krenuti prema Cambraiu, a armije stacionirane u Flandriji trebale su svoj napad izvesti 28. rujna. Položaj Siegfried je trebao biti napadnut 29. rujna. Pristup Cambraiu priječio je Canal du Nord (Sjeverni kanal), zapravo napola dovršen prokop koji na nekim mjestima još nije bio ispunjen vodom. Na istoku se pružalo močvarno tlo iznad kojeg su se uzdizali brežuljci s kojih su ih Nijemci mogli izviđati i gađati. Kanađani pod zapovjedništvom Curriea bili su suočeni s tom zastrašujućom situacijom. Za svoj napad Currie je odabrao suhi dio kanala prema jugu. Mislio je tu otvoriti prolaz kroz koji će provući dvije divizije i onda ih raštrkati u pozadini da se uz njihovu potporu provuče i treća divizija. Mogao je dobiti samo šesnaest tenkova, tako da su topnički planovi morali biti precizni i odlično upravljeni. Zračnu mu je podršku trebalo pružiti preko 1.000 aviona, koji su trebali ispustiti 700 tona bombi i ispaliti 26.000 komada streljiva iz svojih strojnica. Bio je to tehnički vrlo dobro razrađen plan o kojemu se godinu dana ranije nije moglo ni sanjati. Plan napada je funkcionirao savršeno. Dana 27. rujna u 5,30 sati započela je akcija i do kraja dana Kanađani su osvojili ne samo sve zacrtane ciljeve, nego i više od toga. Nijemci su pružali žestoki otpor, ali su do kraja drugog dana saveznici uspjeli prodrijeti oko 10 km u dubinu fronte koja je obuhvaćala oko 20 km. Ipak, prodor je polako počeo usporavati umor; do 1. listopada uspjelo se napredovati samo još 1,5 km. Saveznici su svojim trofejima pridodali još 7.000 zarobljenika i 205 topova. Saveznici su sada pozornost obratili na svoj glavni cilj - Siegfried položaj. Ovdje se njemačka obrana poslužila kanalom St. Quentin, koji s istočne strane zavija oko grada do Bellenglisea, odakle ide na sjever do Riquevala i ulazi u tunel ispod Bellicourta i Bonya, a onda ponovno izlazi na otvoreni prostor i kreće prema Cambraiu. Južno od tunela kanal prolazi kroz dubok usjek i tu su ga Nijemci utvrdili betonskim polukružnim bunkerima, a na obale su, kao i na sam kanal, postavili zapletene nizove bodljikave žice. Kanal je u onom dijelu koji je bio bliži St Quentinu bio skoro presušio, ali je još uvijek bio pun blata. Bilo je jasno da će se tenkovi moći koristiti samo na onom otvorenom dijelu iznad tunela, ali tu je ujedno neprijateljska obrambena crta bila najdublja, a saveznici su se nalazili odatle još daleko na zapadu, b1izu pravca kojim sada prolazi autocesta A26. Još je jednom težak zadatak dopao Monasha i Australce. Trebali su probiti njemačku crtu iznad tunela, ali sada su već bili jako iscrpljeni i nisu imali dovoljno ljudi za takvu akciju. Monash je 1. i 4. diviziju povukao s bojišnice. One su bile zamijenjene svježim, iako neiskusnim postrojbama, američkom 27. i 30. divizijom pod zapovjedništvom generala Georgea W. Reada. Zajedno s osamdeset šest tenkova, one su trebale svladati njemačke isturene položaje, a Australci će sa sedamdeset šest tenkova proći između njih i zgaziti sve na glavnoj crti obrane. Da bi nadoknadili nedostatak borbenog iskustva kod Amerikanaca, pridodali su im 200 australskih časnika i dočasnika, što je predstavljalo prilično optimističan pothvat. Osim toga, generalpukovnik Sir Walter Braithwaite je predložio Rawlinsonu da 32. divizija kao potpora izvrši i jedan napad dolje prema jugu, što je prihvaćeno i dodano u plan bitke. Akcija je započela 27. rujna u 5,30 sati, kad je 106. regimenta 27. američke divizije krenula u napad. Amerikanci su dobro napredovali i zauzeli barem one najisturenije neprijateljske položaje. Nijemci su u protunapadima uspjeli ponovno povratiti uporišta koja su bili izgubili i do kraja dana broj se američkih žrtava popeo na 1.540. Dva dana kasnije, planirajući sljedeći
- 105 -
napad, suočili su se s ozbiljnim problemom. Budući da ni sami nisu znali koliki im se broj trupa nalazi na fronti, što će se dogoditi ako budu zatražili podršku zračnih snaga? Hoće li te bombe padati i po njihovim suborcima? Napad se ponovio 27. rujna, ali ovog puta bez polagane baražne vatre. Gusta je magla ponovno izazvala zbrku u redovima saveznika. Kad su Australci pristigli, zatekli su Amerikance kako se još uvijek hrabro bore ne bi li zauzeli svoje ciljeve. Tenkovi nisu bili pravo rješenje; suočeni s fleksibilnijom upotrebom poljskog topništva i protutenkovskim naoružanjem, skoro ih je više od pola bilo neutralizirano. Sada je u akciju stupila i američka 30. divizija, koja je bila jednako tako gotovo potpuno uništena. Poslijepodne su se Australci, koji su prodirali sve dublje, spojili s Amerikancima koji se nisu htjeli predati niti pridružiti ponovno svojim jedinicama, pa su nastavili dalje prodirati zajedno, ali ipak do večeri nisu stigli do svojih konačnih ciljeva. Broj žrtava koje je 30. divizija pretrpjela popeo se na 1.881, a do zaključno tri dana kasnije, kad se bitka napokon stišala, Australci su pretrpjeli gubitke od 1.500 žrtava. Pokušaj probijanja Hindenburške crte kod Bonya i Bellicourta nije uspio, ali tog dana, 29. rujna, to nije bio jedini napad koji je bio u tijeku. Koliko god se kanal St Quentin činio nenadmašivom preprekom, ipak su napravljeni opsežni planovi za njezino savladavanje. Pošto su Amerikanci odlučili crtu napasti sa sjevera, l./6. južnostaffordshireska regimenta se podigla iza polagane baražne vatre s položaja koje je dva dana prije bila osvojila 138. brigada. Raspoređeni u manje skupine i unatoč magli uspjeli su doći do neprijateljskih položaja, a onda su se s isukanim bajunetama sjurili u njihove rovove. Uskoro su osvojili zapadnu obalu i pregazili rijeku kako bi svladali navodno neosvojive položaje koji su se nalazili nasuprot. Do 8,30 sati Bellenglise je bio osvojen. Kroz to je vrijeme 1./5. južnostaffordshireska regimenta je pomoću čamaca prešla rijeku, također iskoristivši prednost slabe vidljivosti. Sasvim blizu južnog kraja tunela nalazi se most Riqueval koji premošćuje kanal nasuprot križanju sa cestom Le Cateau i omogućuje lokalnim seljacima lakši pristup poljima na zapadnoj obali. Ali za slučaj eventualnog napada bio je miniran i spreman za rušenje. Magla je bila tako gusta da je natporučnik A. H. Charlton morao koristiti kompas kako bi most uopće pronašao. Kad se njegova satnija pojavila iz magle, odmah ju je zasula strojnička vatra s jednog položaja u rovu na zapadnoj strani, koja je ubrzo ušutkana jurišom bajunetama koji je uslijedio. Paljba je bila znak za uzbunu skupini od četiri diverzanta koji su se iskrali iz njemačkog bunkera pod mostom i otrčali aktivirati eksploziv postavljen pod njegovu konstrukciju. Charlton im je sa svojim ljudima krenuo u susret, ubili su svu četvoricu i presjekli žice detonatora. Ostali članovi satnije pojurili su preko mosta i raščistili rovove i bunkere, kako bi na taj način osigurali prolaz svojoj brigadi. Trupe potpore krenule su naprijed i, prošavši preko uspješno osvojenog terena, nastavile i dalje napredovati. Magla se u pozadini još nije dizala, stvarajući zbrku medu postrojbama koje su se pokušavale probiti naprijed, a ranjenicima otežavajući pronalaženje previjališta u pozadini. Kad se magla raspršila tenkovi su se našli na meti, ali se ipak nastavilo napredovati, a velike kolone zarobljenika počele su svoj put u suprotnom smjeru, prema prihvatnim logorima. Kad se rano poslijepodne magla potpuno raščistila, zapovjednici su bili nagrađeni najradosnijim prizorom u ovom dugom ratu, pravim probojem fronte. 46. divizija tog je dana zarobila 4.2001judi, osamdeset posto od ukupnog broja zarobljenika koji su pali u savezničke ruke na toj fronti. Pritom su saveznici imali nešto manje od 800 žrtava. Ali najznačajnije je bilo to što su uspjeli skoro 5 km probiti najjači obrambeni sustav koji su Nijemci ikad uspjeli sagraditi.
- 106 -
BITKA KOD ARGONNEA Američka se fronta pružala preko puta južnog dijela šume Argonne, istočno prema rijeci Meuse, gdje rijeka protječe zapadno od visoravni nad Verdunom. Ogromna masa ljudi krenula je na put dug 96 km - ukupno 600.000 vojnika, 93.000 konja s pratnjom i opremom. Krenuli su iz pravca obrambenog klina kod St. Mihiela, koristeći pritom samo tri glavne i nekoliko sporednih cesta. Taj je posao dobro obavljen i trupe su stigle na svoj cilj do 26. rujna. Stožer tako neiskusne armije ipak je pokazao začuđujuće dobre organizacijske sposobnosti. Amerikanci su se našli suočeni s krajolikom koji je dijelom bio bregovit, a u ostalim dijelovima čak i viši. Na zapadu je rijeka Aisne dijelila visoravan Champagne od obližnjih planina Argonnske šume, koje se protežu prema sjeveru. Na istočnom kraju šume protječe mala rijeka Aire i teče na sjever prije nego što skrene na zapad kod St Juvina, a zatim nastavlja svoj tok pored Grandprea, da bi se konačno spojila s rijekom Aisne sjeverno od Binarvillea. Krajolik istočno od rijeke Aire nešto je pitomiji, a linije brežuljaka valjaju se od istoka na zapad, na mjestima naglašene gustom šumom i istaknutijim vrhuncima. Cijelo se područje blago spušta do doline rijeke Meuse, koja leži u širokoj poplavnoj nizini. Iza rijeke teren se strmo penje na visoravan Meuse. Njemački su se položaji protezali istočnije, južno od Varennesa, kroz visoravan Vauquois, koju je nekoć okrunjivalo lijepo selo. Do rujna 1918. godine to je selo bilo ne samo sravnjeno sa zemljom, nego je na mjestu gdje su nekad stajale kuće sada zjapio ogroman, 18 metara dubok krater. Obrambena crta se nastavljala na istok do sjevernog djela Bethincourta i prelazila rijeku Meuse oko 16 km sjeverno od Verduna. Nakon 1915. godine, tijekom relativno tihog razdoblja, Nijemci su sagradili položaj na drugoj crti fronte, smješten na brežuljku Montfaucon. Iako je brežuljak bio prilično skromne visine, ipak je dominirao cijelim tim područjem na kilometre uokolo. Sa zapadne ga strane pokrivaju visovi Argonne, a oni se nastavljaju i prema sjeveru. Osim toga je kroz Apremont, Gesnes i dalje kroz Sivry na rijeci Meuse prolazio i Giselherstellung, još jedan od njemačkih sustava brižno sagrađenih obrambenih rovova, polukružnih betonskih podzemnih i nadzemnih bunkera, koji je predstavljao dodatno uporište na drugom obrambenom položaju. Iza njega se nalazio i treći niz položaj, smješten na brežuljcima kod Romagne i koji se protezao na zapad sjeverno od Grandprea, dok je jedan odvojak išao dolje do Exermonta, istočno do Brieullesa i do Kriemhildstellunga, prave Hindenburške linije. I četvrti je položaj, iako nedovršen, pružao ozbiljnu prepreku. Bio je smješten na Barricourt visoravni i odatle se protezao na zapad do Buzancya i do Dunsur-Meusea na istoku. Ovo je ipak vrlo pojednostavljen opis čitavog sustava, jer je između tih glavnih crta postojala još čitava mreža mnogih skretnica, međurovova, pojasa bodljikavih žica, utvrđenih majura, polukružnih plitkih bunkera i pomoćnih rovova. Pershing je toj prepreci sada trebao suprotstaviti svoje neiskusne trupe, jer njegove su najiskusnije divizije trebale odmor nakon bitke koja se okončala tek dva tjedna ranije. S lijeve strane, sučelice Argonnskoj šumi, nalazio se I. korpus pod zapovjedništvom Hunter Liggetta, sa 77., 28. i 35. divizijom. Istočno od Vauquoisa bio je V, korpus, pod zapovjedništvom generalpukovnika Georgea H. Camerona, s 91., 37. i 79. divizijom. Uz Francuze je bio III. korpus pod zapovjedništvom general pukovnika Roberta L. Bullarda, s 4., 80. i 33. divizijom. Baražna vatra je započela pola sata prije ponoći u srijedu 25. rujna, kad je dalekometno teško topništvo otvorilo vatru na birane ciljeve, da bi mu se 26. rujna u 2,30 sati pridružile postrojbe topničkih korpusa i divizija. Novaci iz neiskusnih divizija bili su zaprepašteno su osluškivali tu zapanjujuću buku i zadivljeno promatrali jarkim svijetlom obasjanu noć. U 5.30 sati pedeset devet operativnih tenkova iz 354. bataljuna 1. tenkovske brigade Američkog tenkovskog korpusa pokrenulo se s 35. Divizijom, da bi se pridružili 137. i 138.
- 107 -
pješačkoj regimenti u napadu zapadno od Vauquoisa, prema Cheppyju. U bataljunskom se izvješće spominje kako je na dan napada magla bila jako gusta, što je usporavalo napredak, premda je sam otpor bio slab. Stigli su do brežuljka južno od Cheppya do 9,15 sati, kad su ih počeli granatirati njemački topovi, jer se magla bila upravo digla. George Patton, ne želeći ostati u stožeru, preuzeo je neposredno zapovjedništvo nad 1. brigadom i zapovjedio 354. diviziji polazak u napad. Put su im blokirala dva onesposobljena francuska Schneider tenka, ali su njihovi okretni Renault tenkovi krenuli lijevo i desno od brežuljka i pritom bili izloženi topničkoj vatri koja je dolazila iz pravca Varennesa, u njemačkoj pozadini. Ta je vatra uskoro prestala. Nesumnjivo ju je ušutkala 28. divizija njima s lijeve strane, a dio 354. i 137. pješačke regimente pozabavio se rovovima južno i zapadno od Cheppya, dok je ostatak tenkovskog bataljuna otišao pomoći 138. pješačkog. Selo je bilo zauzeto. Patton je bio ozbiljno ranjen i više nije sudjelovao u ratu, a nakon tih prvih nekoliko dana niti njegovi tenkovi. Desno od 35. divizije, 91. divizija je energično gurala naprijed prema šumi Cheppy. Nitko joj se praktički nije suprotstavio. Kad se magla podigla izložila ih je topničkoj vatri iz pravca Butte de Vauquoisa s lijeve strane, kao i vatri iz brojnih strojnica skrivenih u šumi. Ostatak divizije požurio je preko otvorenog terena i našao zaklon u šumi. Na sjevernoj su strani šume bili zadržani neko vrijeme kod farme La Neuve Grange, ali su do podneva uspjeli stići u selo Very. Tamo su se ukopali sjeverno od sela da bi prenoćili, dok im je u pozadini inženjerska postrojba ubrzano radila na obnavljanju cesta kojima će se prebaciti zalihe do šume Cheppy. Tog su dana uspjeli napredovati 8 km. Na krajnjem desnom krilu 80. i 33. divizija jednako su tako napredovale kako bi uspostavile obrambenu crtu duž rijeke Meuse, dok je na krajnjoj ljevici 77. divizija prešla cestu Varennes-Vienne-le-Chateau, ali je zapela na isturenim obrambenim položajima utvrđenim bunkerima oko Abri de Kronprinz, betonskih uporišta koja se i danas nalaze u toj šumi. U dolini rijeke Aire 28. divizija je imala problema s napredovanjem, jer je bila izložena bočnoj vatri koja je dolazila iz šume s njihove lijeve strane, vatri koja će nanijeti gubitke i usporiti sve postrojbe koju budu napredovale kroz tu šumu u predstojećim tjednima. Najteže je prošla 79. divizija, koja je krenula prema zapovjednom mjestu na uzvisini Montfaucon. S te savršene promatračnice Nijemci su navodili svoje topništvo na unaprijed određene ciljeve izravno na pravcu napredovanja Amerikanaca, koji su pretrpjeli poražavajuće gubitke. Zbog toga je 4. divizija s njihove desne strane bila zadržana i tako omogućila Nijemcima učvršćenje položaja u Nantilloisu i u šumi Brieulles. Tu su bili i zrakoplovci pukovnika Billya Mitchella, usprkos protivljenju kopnenih trupa. Prva je lovačka skupina preletjela u niskom letu i srušila četiri balona i osam aviona, dok je Druga lovačka skupina preletjela na većoj visini i oborila sedam njemačkih aviona. Mitchell je osobno preletio preko bojnog polja i vidio da je došlo do ozbiljnog zastoja u kretanju trupa u blizini Avocourta. Naredio je Prvoj skupini dnevnih bombardera da izvrše diverzijski napad na Dun-sur-Meuse kako bi odvratili pozornost Nijemaca i dislocirali njihove linije opskrbe. Usprkos svim tim naporima, može se ustvrditi da je u ovoj bitci zračna podrška bila relativno slaba, bez pojačanja sa strane Francuza i Britanaca, kako je to bio slučaj kod St. Mihiela, gdje su se oni pridružili Amerikancima u zajedničkoj akciji. General Max von Gallwitz, zapovjednik armijske skupine koja se sastojala od Treće i Pete njemačke armije, u početku je posumnjao da je ovaj napad samo varka kako bi se prikrio obnovljen žestok napad u području Woevrea, ali je ubrzo procijenio kako se ipak radi o glavnom američkom napadu i zato prebacio svježe trupe u napadnuta područja. Bio je uvjeren da će njegove obrambene crte izdržati nasrtaje tako neiskusnih trupa. Njegov su optimizam opravdali dani koji su slijedili. Prva crta njemačke obrane je lako pala, ali potrebna su bila još tri dana da se osvoji druga crta koja je prolazila kroz Montfaucon. Američke su postrojbe bočno nadirale prema vrhu Montfaucona i napokon su ga svladale 27. rujna, u napadu u kojem su pretrpjele velike
- 108 -
gubitke. Tako su Amerikanci osvojili točku s koje su mogli izviđati položaje na Kreimhild crti. U međuvremenu je 77. američka divizija prodirala kroz Argonnsku šumu, često dezorijentirana u gustoj šumi, a vrlo često i napadnuta iz zasjede. Iako bi se na otvorenom prostoru mogao očekivati i brži napredak, nedostajalo je suradnje između tenkova i pješaštva, tako da su i jedni i drugi bili više izloženi napadu i pretrpjeli mnogo veće žrtve nego što bi to bio slučaj da su nastupali zajedno. Dana 28. rujna zapadna skupina tenkova 354. bataljuna napredovala je iz Montblainvillea i ušla u Apremont do podneva. Kako ih nije pratilo pješaštvo, premda su očistili mjesto od Nijemaca, nisu ga mogli zadržati. Pripadnici 28. keystoneske divizije iz Pennsylvanije već su dan ranije bili zauzeli Varennes, ali su se sada na visokim strmim obalama Le Chene Tondua, odakle se pružao pogled na Apremont, našli pod vatrom njemačkih topova. Pozvali su u pomoć 354. bataljun, ali u pomoć im je tek uvečer pristigla mala pješačka jedinica koja im je pomogla osigurati grad u koji su bili stigli oko podneva. Istočna skupina tenkovskog bataljuna je 29. rujna stigla sve do Exermonta, ali je još jednom prestigla pješaštvo, veoma oslabljenu 35. diviziju, pa se morala povući. Taj su grad uspjeli zauzeti tek 4. listopada. Topnička je podrška jednako tako bila slabo usklađena i previše se pouzdavala u gađanje na slijepo. Amerikance su očekivale i mnoge druge poteškoće iza bojišnice. One malobrojne uske ceste koje su zavijale na sjever prolazile su kroz područje koje je skoro četiri godine bilo ničija zemlja, teren devastiran granatiranjem. Inženjerska je postrojba ulagala velike napore da izgradi nove ceste, ali bi sav njezin trud bio uništen čim bi bio završen, bilo od neprijateljske vatre ili pri pokušaju prebacivanja teških topova ili tenkova preko takvih novoizgrađenih cesta. Iako je prvi dan ofenzive bio suh, od onda je neprestano kišilo i prevrnuti su se topovi morali izvlačiti iz blata pomoću pješaštva koje ih je vuklo konopima. Pershing je bio razočaran s napredovanjem svojih trupa, pa je otišao posjetiti zapovjednike svoga korpusa; u svojim memoarima nije spomenuo da mu je tada trebalo devedeset minuta da prevali svega 4 km. U nedjelju 29. rujna francuski premijer Clemenceau je pokušao posjetiti Montfaucon, a1i nije stigao do odredišta jer je naišao na veliku gužvu i kaos na cesti. Svima je bilo jasno da su divizije koje su pred tri dana krenule u napad bile na rubu snaga i izdržljivosti. Tako je 35. divizija pretrpjela veoma teške gubitke i posve izgubila organizacijsku strukturu, pa su joj u zamjenu poslali l. diviziju, dok je 82. divizija krenula odmijeniti izmrcvarenu 28. diviziju. Na središnjem dijelu bojišnice 3. i 32. Divizija zamijenile su 91., 37. i 79. diviziju. Pershing je zabilježio i ovo: `Na našu veliku žalost, veteranska 2. divizija nije bila ovog puta pri ruci, jer je na veliku molbu maršala Focha poslana u pomoć francuskoj Četvrtoj armiji pod zapovjedništvom generala Gourauda, koja je bila zadržana kod Somme-Pya'. Pershingov je veliki pohod naprijed jednom morao biti zaustavljen. FRANCUSKA FRONTA Napad koji je izvršen 26. rujna uključio je i Francuze. Francuska 161. divizija prodirala je na sjever, zapadno od Argonnske šume, a uz nju još tri regimente američke 93. divizije, postrojbe koja nikad tijekom rata nije djelovala kao cjelovita divizija. Bile su to 369., 371. i 372. pješadijska regimenta ili, da se poslužimo žargonom tog vremena, crnačke regimente, kojima su uglavnom zapovijedali bijelci. Te su regimente uvježbavane zajedno s Francuzima, nosile su uglavnom francuske odore i bile naoružane uglavnom francuskim naoružanjem. Za razliku od svojih američkih saveznika, Francuzi nisu sumnjali u te ljude i to im se povjerenje isplatilo. Dana 26. rujna 369. regimenta je tijekom napada zapadno od Cernay-enDormoisa ostala u pričuvi, ali su je ubrzo prebacili naprijed kako bi pomogla svladati otpor Nijemaca kod grada
- 109 -
Rouvroy-Riponta na rijeci Dormoise. Zauzela je taj grad, a sljedećeg je dana zauzela i Fontaine-en-Dormois, osvojivši tako položaj na padinama grebena Bellevue Signal na sjeveru. Dana 28. rujna regimente 371. i 372. priključile su se 369. regimenti i s njom stvorile zajedničku liniju. S njihove je druge strane bila francuska postrojba s kojom su nastavile zajednički prodor osvojivši Ardeuil s lijeva i Sechault s desna. Hrabrost crnačkih vojnika bila je izuzetna, ali su pretrpjeli velike žrtve. Do dana kada su napokon dobili smjenu broj poginulih, ranjenih i nestalih popeo se na 2.2461judi, s time što je 372. regimenta smijenjena posljednja, 7.listopada. Ali dotad su već izazvali divljenje i dobili puno povjerenje jedne od najžilavijih francuskih divizija, 2. marokanske, koja se borila na njihovu lijevom boku. Francuska Četvrta armija borila se sjevernije, zapadno od američke prve armije koja se zatekla u Argonnu i sada su obje napredovale kroz područje Champagne, na kojem su se vodile žestoke borbe. S vrha Ferme de Navarin, sjeverno od Suippesa, teren se blago spušta u dolinu kojom prolazi cesta Somme-Py (Sommepy-Tahure na suvremenim kartama), a onda se jednako tako blago ponovno uzdiže dijelom dok ista cesta prolazi kroz prostrana i uredno obradena polja do pošumljenog prijevoja Blanc Monta. Američka 2. divizija tu je stigla 1. listopada. Taj udaljeni prijevoj koji je dominirao cijelim krajem sve do Reimsa na zapadu i Argonnske šume na istoku Nijemci su čvrsto držali i Francuzi ih nisu nikako mogli odatle ukloniti. Na lijevoj strani linije napada nalazili su se marinci iz 5. regimente, na desnoj je strani bila 6. regimenta, a iza njih 9. regimenta s 23. pješačkom. Marinci su trebali napasti prijevoj Blanc Mont s lijevog boka, pješaštvo je trebalo napasti s desnog boka, a pričuvne su jedinice držale središte. U zoru 3. listopada 2. divizija je započela svoj planirani napad, uz podršku topništva i tenkova. Marinci iz 5. regimente zaobišli su greben i zauzeli Essen Hook, dok je 6. regimenta krenula prema prijevoju kroz kišu topovskih granata i metaka. Do podne je prijevoj bio osvojen. Pješaštvo je s desne strane također postiglo izvanredan napredak. Do 8,40 sati je napadalo farmu Medcah na cesti za Mazagran, odmah pod prijevojem, ali Francuzi koji su im bili s desna nisu s njima držali korak. Zaostajali su i za marincima kojima su bili s lijeve strane. Kad se spustila večer, na oba su se krila dijela bojišnice koji je držala 2. divizija stvorili istureni klinovi, pa su trupe na tim mjestima bile s tri strane izložene neprijateljskoj vatri. Sljedećeg dana, ostavivši ljude da pokrivaju isturene bokove, marinci su krenuli u napad prema Blanc Montu i uspjeli se spojiti na vrhu prijevoja, gdje im se danas nalazi podignut spomenik. Za to je vrijeme 2. divizija držala frontu široku oko 457 m koja je ulazila 2,4 km u njemačke položaje. Tu je ostala sve do 5. listopada kako bi omogućila Francuzima prilaz prvoj crti. Bio je to dug dan, zapravo je trajao 25 sati, jer su se te noći satovi prebacili s ljetnog na zimsko vrijeme. Sljedećeg su se dana vojnici 2. divizije ponovno povukli. U noći 8. listopada dobili su zamjenu - 71. pješačku brigadu 36. divizije. Pješaštvo se ukopalo na mjestu do kojeg su marinci iz 5. regimente uspjeli prodrijeti, St Etienne-a-Arnes, na njemačkom četvrtom nizu obrambenih crta. Kad su izgubili prijevoj, suočeni sa stalnom agresijom 2. divizije i njihovih francuskih suboraca, Nijemcu su odstupili. U toj je bitci 2. divizija pretrpjela 4.973 žrtve, od toga 726 mrtvih, 3.662 ranjena i 585 nestalih. Sada im je trebao odmor, ali neke ga postrojbe ipak nisu dobili. Njihova je 15. regimenta poljskog topništva ostala s 36. divizijom, Lone Star, sve dok nisu stigli do rijeke Aisne. Na rijeku su stigli 27. listopada. Zanimljiv je podatak da su neprijateljsko prisluškivanje osujetili slanjem poruka na jeziku Choctaw Indijanaca.
- 110 -
PERSHINGOV PROBLEM Početkom listopada general Pershing je bio izložen stalnom pritisku da postigne što bolji napredak na froniti Meuse-Argonne. Napredovanje saveznika se uspješno odvijalo na svim frontama, osim na ovoj, gdje su Nijemci čvrsto branili svoju crtu obrane. Maršal Foch je čak otišao tako daleko da je izdao pismenu zapovijed američkim snagama da se prebace pod francusko zapovjedništvo s druge strane Argonnske šume. Pershing je to ljutito odbio. Do 4. listopada je već bio pregrupirao svoje trupe i na frontu doveo iskusnije divizije i bio je spreman za još jedan napad. Nijemci su također iskoristili tu četverodnevnu pauzu. I oni su doveli svježe trupe na Kriemhild liniju i bili su spremni za žestoki juriš. S druge strane, Pershingove najbolje postrojbe sastojale su se uglavnom od pričuvnih trupa, a velike je kasnije gubitke pretrpio i iz drugih razloga. Velika epidemija `španjolske' gripe, koja se te godine pojavila, smanjila je njegove redove za 16.000 ljudi samo u prvom tjednu tog mjeseca. Do 1. studenog broj bolesnih u AEF-u se popeo na 306.719, od toga 19.429 sa smrtnim ishodom, a do potpisivanja primirja i završetka rata još je oko 53.000 ljudi umrlo od gripe, što je premašilo broj poginulih u akciji. U dolini rijeke Aire Pershing je doveo svoje ljubimce, l. diviziju, kao zamjenu za preostale ljude iz 35. divizije koji su bili u dronjcima, prljavi i izmrcvareni. Ceste su bile zakrčene kolima natovarenim opskrbom, koja su se kretala naprijed, i kolima prve pomoći u povratku s fronte, a koja su cijelo vrijeme ometali njemački topovi. Napad je izveden 4. listopada u 5,00 sati bez uvodnog bombardiranja. Ipak, Nijemci nisu bili potpuno iznenađeni. Još je jednom kod Amerikanaca zakazala koordinacija. Njihove su trupe bile izložene takozvanoj `prijateljskoj vatri', kojom ih je obasipalo vlastito topništvo jer su im granate padale previše blizu i nisu pogađale planirane ciljeve. Ljudi iz 1. divizije požurili su naprijed kroz malu šumu i preko ceste. Pregazili su jedan njemački topnički položaj. Vojnici iz različitih desetina međusobno su se izmiješali, a zapovjednici su spremno i bez premišljanja preuzeli vodstvo nad tim izmiješanim skupinama i još jednom krenuli u napad. Nakratko su se zaustavili kod Flevillea, nakon što su posve slučajno, bez prethodnog plana, zauzeli i dolinu Exermont. Dana 7. listopada 82. divizija je prošla kroz položaje 1. divizije i krenula na zapad, prema pošumljenim brežuljcima s kojih se pružao pogled na Cornay. Taj je neočekivan manevar iznenadio Nijemce i smanjio pritisak na 28. i 77. diviziju, omogućivši ovoj drugoj da povrati `izgubljeni bataljun', postrojbu koja se našla u okruženju ali je hrabro odolijevala puna četiri dana. U toj se razorenoj šumi vršitelju dužnosti zapovjednika, desetniku Alvinu C. Yorku, pružila prigoda da upotrijebi svoju vještinu drvosječe iz Tennesseeja. Njegova je patrola uspjela iznenaditi i zarobiti skupinu od petnaestak Nijemaca, ali se tada našla pod neprijateljskom vatrom. Pronašli su zaklon i, dok su njegovi drugovi čuvali zarobljenike, York nije prestajao uzvraćati vatru. Skupina Nijemaca krenula mu je u susret, ali je York najprije pucao u posljednjeg u koloni, zatim u onog ispred i tako redom, sve dok svih šest nije pokosio poput divljih gusaka. Na povratku iz patrole York je natrag doveo tri svoja ranjena druga i 132 zarobljenika, a u šumi je ostavio petnaest mrtvih Nijemaca. 16. pješačka divizija dobila je zadaću zauzimanja kote 272, zadnje uzvisine prije Kriemhild linije. Ujutro 9. listopada teren je bio prekriven teškom zavjesom magle. Bilo je nemoguće pružiti zaštitnu topovsku vatru, ali je 16. divizija ipak jurišom osvojila brdo, usprkos svojim gubitcima. Dolina što se pred njima pružala na sjever bila je ograđena glavnim njemačkim obrambenim sustavom. Od početka ove ofenzive ukupno napredovanje u Argonnu povećano je za ukupno 16 km, zahvaljujući 1. diviziji koja je sada već bila toliko iscrpljena da ju je u daljnjem napredovanju morala odmijeniti 42. divizija. Pershing je osjetio kako se ukazala potreba za smjenu nekih zapovjednika. Za zapovjednika V. Korpusa je umjesto generalpukovnika Georgea H. Camerona postavio generalbojnika
- 111 -
Charlesa P. Summeralla, koji je dotad zapovijedao 1. divizijom. Generalbojnici Hunter Liggett i Robert L. Bullard promaknuti su na viša zapovjedna mjesta, generalbojnik Joseph T. Dickman preuzeo je I. korpus, a generalbojnik John L. Hines III. korpus. Pershing je želio, ustvari očajnički trebao, ljude koji će Amerikance žešće gurati u nove proboje. Bullard je preuzeo zapovjedništvo nad novoosnovanom američkom Drugom armijom, koja se sastojala od postrojbi razmještenih na St. Mihiel fronti i Vosgesu, a od 16. listopada zapovjedništvo nad Prvom armijom u Argonneu je preuzeo Liggett. Divizije koje su se nalazile na bojišnici sredinom listopada bile su kvalitetnije od onih koje su započele ovaj ratni pohod. Sada je raspored trupa izgledao ovako: s desne su strane bile tri regularne divizije s II. korpusom, u sredini su bile dvije prokušane divizije - 42. i 32. - s V. Korpusom, a s lijeve su strane bile 77. i 82. divizija s I. korpusom. Pershing je priželjkivao proboj kroz središnjicu, gdje su 42., 32. i 5. bile okrenute prema visovima Romagnea i Cunela. Kota Dame Marie na brdu Romagne, zapadno od Romagne-sous-Montfaucona, je bila najjužniji položaj Kriemhild linije. Od l. listopada 32. divizija je postigla izvjestan napredak na uzvisini kote Dame Marie i, skupa s ostalim postrojbama na bojišnici, obnovila jurišni napad koji je Pershing bio planirao 14. listopada. Konačno su se 42. i 32. uspjele probiti kroz čvrstu njemačku obranu. Trebalo im je za to tri dana i uzelo je mnogo žrtava. Brigadir Douglas Mac Arthur sada je zapovijedao 84. brigadom 42. divizije i 16. listopada je poveo svoje ljude s fronte u zauzimanje kote Chatillon. Na zapadu su 77. i 82. divizija napokon postigle svoje ciljeve iz Grandprea i St. Juvina u ovladavanju dolinom rijeke Aire, zajedno s Francuzima koji su na lijevom boku teškom mukom uspjeli ostvariti napredovanje niz dolinu rijeke Aisne. Na istoku je grad Brieulles na rijeci Meuse bio u američkim rukama. Veći dio Kriemhild linije je pao i Nijemci su se sada morali povući na svoju posljednju crtu obrane, Freyastellung. Američka Prva armija sada je bila na položaju kojeg je planirala zauzeti do trećeg dana tog ratnog pohoda, 29. rujna. Armija kojom je zapovijedao general Liggett bila je izmrcvarena. Samo u posljednja dva dana 42. divizija je izgubila 2.895 ljudi, ubijenih ili ranjenih. 32. divizija se pretvorila u svoju sjenu. Broj `lutalica', vojnika koji razdvojenih od svojih postrojba popeo se na oko 100.000 i gotovo ih se moglo smatrati dezerterima. Opskrba i transport su bili u rasulu. Sljedeća dva tjedna nije bio naređen nijedan veći napad. Iscrpljene su postrojbe dobile zamjenu i postavljeni su temelji za končan i odlučan napad. Ni neprijatelj nije bio u puno boljem stanju. Još 29. rujna njemačko je vrhovno zapovjedništvo predlagalo završetak rata, a sa svakim novim udarcem kojeg su Nijemci dobili izgledi u konačan ishod na bilo koji način različit od poraza bili su sve manji. U međuvremenu su saveznički politički i vojni lideri vodili posljednje razgovore o uvjetima primirja. Liggett je bio spreman do kraja listopada. Njegovo je topništvo bilo pojačano s četiri mornarička topa kalibra 355 mm, uzdignuta na željezničke vagone. Ali na raspolaganju je imao samo osamnaest laganih Renault tenkova, koji su bili dodijeljeni 2. diviziji. Cilj napada kojeg je Liggett odabrao bila je njemačka linija između Buzancya i Barricourta, a zadaća je dodijeljena 2. i 89. diviziji. Kada to bude obavljeno, bojišnica na Meusei se trebala pomaknuti naprijed. Napad je započeo 1. studenog u 3,30 sati, baražnom vatrom. Borba nije bila laka, ali su Amerikanci već bili mnogo naučili. Frontalni napadi bili su stvar prošlosti, a dobitnom se kombinacijom pokazao klasičan spoj podrške poljskog topništva i napada s boka protiv sada već isprekidane njemačke linije. Sljedećeg se dana napredovanje nastavilo. Opkoljeni s istočne strane i suočeni s 80. divizijom koja se nalazila lijevo od 2. divizije, Nijemci su se morali povući. Povukle su se i neprijateljske postrojbe koje su držale položaje dalje na zapadu, što je rezultiralo napredovanjem francuske Četvrte armije na drugoj strani šume. Dana 3. studenog 5. divizija je započela izvanredan trodnevni pohod koji ih je odveo preko rijeke Meuse na crtu razdvajanja između Brieullesa i Dun-sur-Meusea. Do 5.
- 112 -
studenog američka je Prva armija već bila zauzela sve visoke terene, pa je imala pogled na poplavnu nizinu rijeke Meuse sve tamo od Remillya, oko 8 km jugoistočno od Sedana do Sassya, tu na sjeveru od Dun-sur-Meusea. Amerikanci su bili ushićeni, a Francuzi velikodušni u svojim pohvalama. SJEVERNO OD FRONTE Dok je američka Prva armija pritiskala njemačku armiju s lijevog boka, vršio se pritisak i na neprijateljski desni bok. Britanci su se 4. rujna vratili u Ploegsteert i 28. rujna otvorili četvrtu bitku za Ypres. Učinili su to zajedno s dvanaest belgijskih divizija pod zapovjedništvom kralja Alberta i generala Degouttea, u sjevernom sektoru, i deset britanskih i šest francuskih divizija koje su uglavnom bile pozicionirane tamo gdje su saveznici bili započeli svoju ofenzivu u lipnju 1917. godine. Prvog su dana Belgijanci projurili kroz Houthulst šumu i dalje do Passchendaelea. Britanci su ponovno osvojili Wytschaete. Napredovalo se brzinom od 7,25 km na sat, a na nekim mjestima i do 9,7 km na sat. 29. rujna su prodrli prilično daleko, ali je kiša, kao i uvijek, otežavala napredovanje, posebice opskrbu prednjih trupa. Situacija je postala jako ozbiljna 2. listopada kad je francuskim i britanskim trupama ponestalo hrane. Tada su im poslali osamdeset aviona koji su ispustili 15.000 obroka. Male su vreće sadržavale pet do deset paketića obloženih zemljom da se pri padu ne bi razbili. Čak je trinaest tona obroka po prvi put zračnim putem tako dostavljeno trupama na terenu. Opustošeni je krajolik nesumnjivo bio ozbiljna prepreka daljnjem napredovanju, pa je bitka završila 2. listopada. Britanci su došli samo 3 km od Menina, cilja njihovih napada još tamo iz davne jeseni 1914. godine. Britanci su izgubili 4.695 ljudi, mrtvih ili ranjenih, a Belgijanci 4.500. Zajednički su zarobili 10.000 ljudi, 300 topova i 600 mitraljeza. U klinu kod Ypresa rat je skoro bio završen. Dana 14. listopada pala je i posljednja granata na ruševine koje su nekad bile Ypres. Pričalo se da bi čovjek, sjedeći na konju, mogao vidjeti sve na drugi kraj grada. Prešavši preko kanala St. Quentin, Britanci su, zajedno sa svojim američkim saveznicima, prodirao naprijed duž pravca sramotnog povlačenja iz 1914. godine. Dana 8. listopada američki je 301. bataljun teških tenkova uspješno djelovao pružajući podršku američkom II. korpusu i britanskim 6. i 25. diviziji kod napada na Brancourt, južno od ceste za Le Cateau, a 17. listopada njihovih je devetnaest tenkova preko improviziranih mostova prešlo rijeku Selle i odmah krenulo u akciju. Posljednju su akciju izvršili 23. listopada jugoistočno od Le Cateaua. Da nije bilo lošeg učinka plina na njihovo pješaštvo, mogli bi se bili pohvaliti još jednim nadmoćnim uspjehom. Američka 91. divizija sada se našla na gotovo pola prevaljenog puta kroz južnu Belgiju. Dana 31. listopada započeli su napredovati prema gradu Audenardeu, zapravo Oudenardeu, koji se spominje uz pobjedu vojvode od Marlborougha iz 1708. godine, preko terena za koji se smatralo da će ga biti lako osvojiti. Ali to uopće nije bio slučaj. Rijeka Escaut (Scheldt) na kojoj taj grad leži predstavljala je prirodnu obrambenu prepreku koju su Nijemci htjeli po svaku cijenu zadržati. Mostovi su bili uništeni, a ostaci su im djelomično zapriječili riječni tok i tako preplavile polja. Precizna topnička paljba dodatno je stvarala probleme 91. diviziji. U međuvremenu je 37. divizija zajedno s 91. bila uspjela prijeći preko rijeke malo dalje uzvodno. Zajedničkim su snagama uskoro sagradile veoma iskoristiv mostobran. Ali stigla je zapovijed da se zaustave, jer ostatak francuske armije iz Belgije nije bio spreman za napredovanje. Novi je napad planiran za 10. studenog, ali je odgođen kad se vidjelo da se Nijemci masovno povlače i na koncu potpuno otkazan. Kanađani su se zatekli u Monsu 11. studenog, na mjestu prve akcije u kojoj je BEF sudjelovao. Primirje je trebalo stupiti na snagu u 11,00 sati. U 10,58 sati u Vi11e-sur-Haine,
- 113 -
istočno od grada, začuo se pucanj i vojnik George Price je pao mrtav. Na zapadnom je frontu zavladao mir. Neki su se veselili, dok su oni drugi stajali osupnuti tišinom.
- 114 -
DODATNA LITERATURA Literatura koja je objavljena o Prvom svjetskom ratu veoma je opsežna. Mnoge su knjige dosad objavljene samo na francuskom ili njemačkom i trebalo bi ih prevesti kako bi postale dostupne i ostalim čitateljima. Knjige kojima sam seja koristio navedene su u odjeljku `Odabrana bibliografija'. O knjigama koje osobno smatram posebice korisnim ovdje sam dao i kratak komentar. Potpuni se bibliografski podaci o njima nalaze u bibliografiji. Nedavno je objavljen prvi svezak povijesti Hewa Strachana Prvi svjetski rat. Knjiga ima ukupno tri sveska i obvezna je lektira onima koji se žele ozbiljne pozabaviti proučavanjem rata. Preporučam i knjigu Martina Gilberta Prvi svjetski rat, vrlo opširno ispričanu priču, te knjigu Johna Keegana Prvi svjetski rat, koja obraća veću pozornost na vojni aspekt rata. Knjiga Malcolma Browna Zbornik imperijalnog ratnog muzeja Prvog svjetskog rata i izdanje Oxford University Pressa Ilustrirana povijest koju je uredio Hew Strachan tematska su djela, s temama poput, primjerice, rata na moru i uloge žena u ratu. Lvn Macdonald je u svojim knjigama prikupila izjave ogromnog broja ratnih veterana, koje omogućuju neprocjenjiv uvid u iskustvo boraca. Moja kompilacija Američki glasovi govori o iskustvima `prašinara' (tako su vojnike pješaštva posebice zvali u ratu 1914.-1918.). Vrlo je koristan i Vojni atias Arthura Banksa, u kojem se nalaze brojni dijagrami od strateškog i taktičkog značenja, a uz to sadrži i vrlo korisno poglavlje o oružju. Knjiga Dim i vatra Johna Terrainea je rani rad u kojem autor ispravlja zablude o ratnoj propagandi, dok bi oni koji pokušavaju stvoriti mišljenje o vođenju rata s vojnog stajališta svakako trebali pročitati knjigu Bojne taktike na zapadnom frontu Paddya Griffitha i Zaboravljena pobjeda Gatya Sheffielda. U Americi, kao i drugdje, nedostaje razumijevanja i uvažavanja američkog udjela u ovom ratu. Garv Mead u svojoj knjizi Prašinari daje opsežan prikaz, a moja knjiga Povlačenje. zašto do vraga! ilustrirana je priča o AEF-u u Francuskoj. I knjiga Davida Traska AEF i koalicijsko ratovanje predstavlja vrlo jasnu i pristupačnu analizu ovog rata.
- 115 -
BIBLIOGRAFIJA *Aitken, Alexander, Od Galipolja do Some (Gallipoli to the Somme), Oxford University Press, London, 1963. *Banks, Arthur, Vojni atlas Prvog svjetskog rata (A Military Atlas of the First World War), Heinemann, London, 1975 and Leo Cooper, 1989. *Barrie, Alexander, Rat u podzemlju (War Underground), Spellmount, Staplehurst, 2000. *Beckett, Ian F. W., Veliki rat od 1914.-1918. (The Great War 1914 - 1918), Longman, Harlow, 2001. *Blond, Georges, prijevod H. Eaton Hart, Rijeka Marna (The Marne), Macdonald, London, 1965. *Bourdon, Yves, Mons, kolovoza 1914. (Mons, Augustus 1914.), ASBL, Mons, 1987. *Brown, Malcolm, Zbornik imperijalnog ratnog muzeja iz 1918. (The Imperial War Museum Book of 1918), Sidgwick & Jackson, London, 1998. *Brown, Malcolm, Zbornik imperijalnog ratnog muzeja iz Prvog svjetskog rata (The Imperial War Museum Book of the First World WarJ, Sidgwick & Jackson, London, 1991. *General Staff (AEF) (Glavni stožer, Američke ekspedicijske snage), Povijesni zapisi dvjesto pedeset i jedne divizije njemačke armije koje su sudjelovale u Prvom svjetskom ratu (Histories Of Two Hundred and Fifty-One Diuisions of the Gernlan Army which Participated in the WarJ, WDD 905, US War Office, 1920, and London Stamp Exchange, 1989. *Gilbert, Martin, Prvi svjetski rat (First World War), Weidenfeld & Nicolson, London, 1994. *Gray, Randal, s Christopher Argyllom, Kronika Prvog svjetskog rata (Chronicle of the First World War), 2 sveska, Facts on File, New York, Oxfard and Sydney, 1990. *Griffith Paddy, Bojne taktike Zapadnog fronta (Battle Tactics of the Western Front), Yale University Press, New Haven and London, 1994. *Griffiths, William R., Veliki rat, serija vojne povijesti West Pointa (The Great War, West Point Military Flistory Series), Avery, Wayne, NJ, 1986. *Hammerton, J.A., Popularna povijest Velikog rata (A Popular History of the Great War), šest svezaka, Fleetway House, London, 1934. *Holt, Tonie i Valmai, Bojna polja Prvog svjetskog rata (Battlefields of the First World War), Pavilion, London, 1993. *Keegan, John, Prvi svjetski rat (The First World War), Hutchinson, London, 1998. Lawson, Eric i Jane, Prvi zračni vojni pohod (The First Air Campaign), Combined Books, Conshohoken, PA, 1996. *Livesey, Anthony, Atlas Prvog svjetskog rata (Atlas af World War L), Viking, London i New York, 1994. *Lomas, David, Prva bitka kod Ypresa 1914. (First Ypres 1914.), Campaign Series, Osprey, Oxford, 1998. *Macdonald, Lyn, 1914.: Dani nade (1914: The Days of Hope), Michael Joseph, London, 1987; Penguin Books, 1989. *Macdonald. Lyn. 1915.: Smrt nevinih (1915: The Death of InnocenceJ, headline, London, 1993. *Macdonald. Lyn. Soma (Somme), Michael Joseph. London. 1983. *Macdonald. Lyn. Zvali su ga Passchendaele (They Called it Passchendaele), Michael Joseph.London,1978. *Macdonald. Lyn, Do posljednjeg čovjeka, proljeće 1918. (To the Last Man, Spring 1918.), Viking, London, 1998. *Mackenzie. Compton, Sjećanje na Galipolje (Gallipoli Memories), Cassell, London, 1929 i Panther, 1965.
- 116 -
*Marix Evans. Martin, Američki glasovi iz Prvog svjetskog rata (American Voices of World War I, Fitzroy Dearborn, London i Chicago, 2001. *Marix Evans, Martin, Bitke na Somi (The Battles of the Somme), Weidenfeld 8s Nicolson, London.1996. *Marix Evans, Martin, Passchendaele i bitke za Ypres (Passchendaele and the Batties of Ypres), Osprey, Oxford, 1997. *Marix Evans, Martin, Povlačenje, zašto do vraga! Tek smo stigli! (Retreat Hell! We Just Got Here!), Osprey, Oxford, 1998. Masefield, John, Galipolje (GallipoliJ, Heinemann, London, 1916. *Mead. Garv, Prašinari: Amerika i Prvi svjetski rat (The Doughboys: America and the First World WarJ, Allen Lane, the Penguin Press, London i New York, 2000. *Sheffield, Gary, Zaboravljena pobjeda, mitovi i stvarnost Prvog svjetskog rata (Forgotten Victory, the First World War Myths and Realities), Headline, London, 2001. *Stallings, Laurence, Prašinari: Priča o američkom ekspedicijskom korpusu 1917.-1918. (The Doughboys: The Story of the AEF 1917 - 1918), Harper & Row, New York, 1963. *Strachan, Hew, Prvi svjetski rat, svezak L: Na oružje (The First Worid War, Volume I: To Arms), Oxford University Press, Oxford, 2001. *Strachan, Hew, uredio, Oxfordska ilustrirana povijest Prvog svjetskog rata (The Oxford Illustrated History of the First World WarJ, Oxford University Press, Oxford, 1998. *Swinton, E. D., i grof Percy, Prije godinu dana (A Year Ago), Arnold, London, 1916. *Terraine, John, Eseji o rukovodenju i ratu (Essays on Leadership & War), The Western Front Association, Reading, 1998. *Terraine, John, Dim i vatra: ratni mitovi i antimitovi od 1861.1945. (The Smoke and the Fire: Myths & Anti-Myths of War 1861- 1945), Sidgwick & Jackson, London, 1980 i Leo Cooper, London, 1992. *Thomas, John W., ml., Nataknite bajunete! S američkim mornaričkim korpusom u Francuskoj 1917.-1918. (Fix Bayonets! With the US Marine Corps in France 1917 - 1918), Charles Scribner's Sons, New York, 1925 i Greenhill, London, 1989. *Trask, David F., Američki ekspedicijski korpus i koalicijsko ratovanje 1917.-1918. (The AEF & Coalition Warmaking 1917 - 1918), University Press of Kansas, Lawrence KS, 1993. *Turrall, R. Guy, Pisma (Letters), neobjavljeno *Vaughan, E. C., Očajnička slava (Some Desperate Giory), Warne, London, 1981.
- 117 -
ZAPOVJEDNICI: SAVEZNICI AMERIČKI Bliss Tasker, general Bullard Robert L., general pukovnik Dickman Joseph T., generalbojnik Liggett Hunter, general MacArthur Douglas, stožerni brigadir Patton George, potpukovnik Pershing John J., general BELGIJSKI Albert, belgijski kralj BRITANSKI I IMPERIJALNI Allenby Sir Edmund, generalpukovnik Birdwood Sir William, generalpukovnik Byng pl. Sir Julian, qeneralpukovnik Cameron George H., generalpukovnik Carden Sackville, viceadmiral Carey George, generalbojnik Grof od Cavana, generalpukovnik Congreve Walter, generalpukovnik Currie Arthur, generalpukovnik De Robeck John, viceadmiral Fisher Sir John, admiral French Sir John, feldmaršal Geddes, pukovnik Gough Hubert, general zbora Haig Sir Douglas, generalpukovnik Hines John h., generaibojnik Horne Sir Henry, general zbora Keyes Roger, komodor Lord Kitchener, feldmaršal Macdonogh GMW, pukovnik Monash Sir John, generalpukovnik Monro Sir Charles, generalpukovnik Murray Sir .Archibald, generalpukovnik Plumer Sir Herbert, generalpukovnik Pulteney W.P., generalpukovnik Rawlinson Sir Henry, general zbora Smith-Dorrien Sir Horace, general zbora Summerall Charles P., generalbojnik Willcock sir James, general zbora Wilson Sir Henry, general zbora FRANCUSKI Anthoine Francois, general zbora Berthelot Henri, general zbora
- 118 -
De Castlenau Noel, general zbora De Lis1e H., generalbojnik De Mitry Marie Henry, general zbora De Langle de Cary Fernand, general zbora Degoutte Jean, general zbora Dubail Auguste, general zbora Eydoux, general zbora Foch Ferdinand, general zbora Franchet d'Esperey Louis, general zbora Gallieni Joseph, general zbora Gouraud Henri, general zbora Guepratte P. F. A. H.. admiral Humbert Georges, general zbora Joffre Joseph, general zbora Lanrezac Charles, general zbora Leman Gerard, general zbora Mangin Charles, general zbora Maunoury Michel, general zbora Maurin, zapovijednik Nivelle Robert, general zbora Petain Henri-Philippe, general zbora Putz, general zbora Ruffey Pierre, qeneral zbora Sordet, general zbora SRPSKI Putnik Radomir, feldmaršal ZAPOVIJEDNICI: CENTRALNE SILE NJEMAČKI Albrecht, Nadvojvoda od Württemberga Below Otto von, general zbora Bülow Karl von, general zbora Emmich Otto von, general zbora Falkenhayn Erich von, general zbora Gallwitz Max von, general zbora Gronau Hans von, general zbora Hausen Max von, general zbora Heeringen August von, general zbora Hindenburg Paul von, feldmaršal Hutier Oskar von, general zbora Kluck Alexander von, general zbora Ludendorff Erich, general zbora Marwitz Georg von der, general zbora Moltke (mlađi) Helmuth von, feldmaršal Rupprecht, bavarski prijestolonasljednik Sanders Liman von, feldmaršal Schlieffen Alfred von, grof
- 119 -
Wilhelm II., car Wilhelm, pruski prestolonasljednik AUSTRIJSKI Grof Hotzendorf Conrad von, feldmaršal Potiorek Oskar, feldmaršal TURSKI Kemal Mustafa (Kemal Ataturk) Enver Pasha
- 120 -
