UNIVERZITET CRNE GORE EKONOMSKI FAKULTET
MATERIJAL ZA PREDMET GLOBALIZACIJA SVJETSKE PRIVREDE
PODGORICA, 2012
________ _____________ __________ _________ ________ _________ __________ _________ ________ _________ __________ _________ ________ _________ __________ _______ __
1
SADRŽAJ UVOD 1. GLOBALIZACIJA 1.1. Suština i obilježja globalizacije globalizacije 1.2. Globalizacija kao podstrekač rasta ili destrukcije privrednog razvoja 1.3. Protivurečnosti globalizacije 2. ULOGA TRANSNACIONALNIH TRANSNACIONALNIH KORPORACIJA KORPORACIJA U PROCESIMA GLOBALIZACIJE GLOBALIZACIJE 2.1. Transnacionalne korporacije korporacije kao nosioci procesa globalizacije. globalizacije. 2.2. Konkurentske prednosti transnacionalnih transnacionalnih korporacija 2.3. Transnacionalne korporacije korporacije kao faktor posticaja posticaja ekonomske globalizacije 2.3.1. Pozitivna uloga transnacionalnih korporacija 2.3.2. Negativna uloga transnacionalnih korporacija 2.4. Osnovne prijetnje rasta transnacionalnih transnacionalnih korporacija 2.4.1. Monopolizacija tržišta 2.4.2. Prijetnja suverenitetu suverenitetu malih država 2.4.3. Prijetnja ekologiji 2.5. Globalizacija globalizatora 3. ULOGA MEĐUNARODNIH FINANSIJSKIH ORGANIZACIJA U PROCESIMA PROCESIMA GLOBALIZACIJE 3.1. 3.2. 3.3. 3.4.
Neoliberalna globalizacija Uloga Bretonvudskih Bretonvudskih institucija u procesu globalizacije globalizacije Aranžmani MMF-a i finansijske krize Socijalna politika i Strategije MMF-a i SB za smanjivanje smanjivanje siromaštva
4. POSLEDICE GLOBALIZACIJE GLOBALIZACIJE 4.1. Globalizacija u ekonomskom kontektu 4.2. Posledice i problemi globalizacije 4.2.1. Položaj zemalja u tranziciji u uslovima »nove ekonomije« 4.2.1.1 Siromaštvo 4.2.1.2. Nezaposlenost 4.2.2. Primjer Kine ili kako zemlje u razvoju mogu imati korist od uključivanja u proces proces globaliza globalizacije cije 4.3. Globalizacija –za i protiv 4.3.1. Paradoksi globalizacije 4.3.2. Mitovi globalizacije 4.4. Globalizacija kao šansa i mogućnost za sve ZAKLJUČAK
________ _____________ __________ _________ ________ _________ __________ _________ ________ _________ __________ _________ ________ _________ __________ _______ __
2
UVOD Termin “globalizacija” danas sve više dobija izuzetnu emocionalnu konotaciju. Jedni smatraju, da je to koristan proces, koji ima ključno ključno značenje značenje za razvoj razvoj svjetske svjetske ekonomije u budućnosti, budućnosti, i da je on neizbježan i nepovratan. Drugi se odnose k njemu neprijateljski, čak sa strahom, smatrajući da globalizacija vodi prema povećavanju nejednakosti među zemljama i njihovim granicama, povećava nezaposlenost, smanjuje životni standard i služi kao kočnica na putu socijalnog progresa. Međutim, i jedni i drugi su bez čvrstih argumenata argumenata i jasne vizije o njenom daljem toku i krajnjiim posledicam posledicamaa 1 po ukupne ukupne odno odnose se i procese procese u svijetu svijetu . Stoga da bi se objektivno sagledali i naznačili magistralni tokovi, kao i pozitivne i negativne strane procesa globalizacije nameće se potreba za odgovorom na pitanja: pitanja: šta je globalizacija globalizacija?? da li je u pitanju apstraktna apstraktna teorijska teorijska kategorija, kategorija, cjelovit cjelovit sistem, sistem, društveno-istorijska novina ili zakonomjeran proces u razvoju ljudskog društva? Sam koncept globalizacije se može razumjeti, s jedne strane, kao proces permanentnog tehnološkog napretka, univerzalizacije ili čak amerikanizacije sveta koji nužno nacionalne ekonomije svodi na lokalne jedinice pri čemu se proglašava smrt nacionalne države, njenog suvereniteta i autonomije. Uprkos postojećem rivalitetu teorijskih koncepata o ovom procesu 2, tema globalizacije uveliko je poznata, poznata, pa će ovde ovde biti skicirani skicirani samo samo osnovni osnovni segme segmenti nti ove dinamike dinamike savreme savremenog nog društva. društva. Tako prema Lesleju Sklairu, savremeni svijet je globalna cjelina u kojem su nacionalne države samo jedan jedan skup aktera. aktera. Globaln Globalnii svijet se sasto sastoji ji od niza transna transnaciona cionalnih lnih delatnost delatnosti,i, odnosno odnosno od tri tri sfere: ekono ekonomsk mske, e, politič političke ke i kulturn kulturno-id o-ideo eološk loške, e, unu unutar tar kojih kojih deluju deluju transn transnac aciona ionalni lni akteri akteri.. One odgovaraju djelovanjima transnacionalnih kompanija, transnacionalne kapitalističke klase, kulture i ideologije konzumerizma. Sa druge strane postoje mišljenja da je globalizacija samo nastavak imperijalizma, odnosno kolonijalizma i svjetske dominacije iz jednog ili nekoliko svjetskih centara. Dilema koja se ističe kao ključna u raspravama i razmatranjima fenomena globalizacije glasi: Da li globalizacija dovodi do povećavanja nejednakosti država u cijelom svijetu ili, suprotno tome, ona upravo doprinosi smanjivanju nejednakosti među državama u njihovom ekonomskom razvoju? I dok se na jedn jednom om polu polu nala nalaze ze oni oni koji koji ovaj ovaj proce process smat smatra raju ju pože poželjn ljnim im i koris korisni nim m zbog zbog jačan jačanja ja konkurencije, stvaranja preduslova za kreiranje zdravijeg tržišta i mogućeg smanjenja jaza između bogatih bogatih i siromašnih siromašnih zemalja, zemalja, na drugom drugom kraju nalaze nalaze se oni koji smatraju smatraju da globalizac globalizacija ija 3 produbljuje produbljuje nejedna nejednakosti kosti i dovodi dovodi do permane permanentne ntne periferiza periferizacije cije siromašni siromašnijeg jeg dijela dijela naše naše planete planete . Pored pitanja ekonomske nejednakosti država u svijetu, globalizacija nosi i druge izazove i dileme. Potreba da se stvore uslovi za brži privredni razvoj, potreba za očuvanjem životne sredine i društvene stabilnosti, efikasno međunarodno održavanje mira, sužavanje tehnološkog i socijalnog jaza između između boga bogatih tih i siromašnih, siromašnih, uloga i uticaj multinaciona multinacionalnih lnih kompanija kompanija u modernom modernom svijetu, svijetu, obezbjeđenje viših zdravstvenih standarda, zajedničko shvatanje ljudskih prava i očuvanje kulturnog identiteta u sve homogenizovanijem svijetu, samo su neke od tema koje prate rasprave o procesu globalizacije. Na početku početku XXI vijeka vijeka svjetska svjetska ekon ekonomija omija kao sveukupno sveukupnost st nacionalnih nacionalnih privreda privreda i njihovih njihovih ekonomskih i političkih međusobnih odnosa dobija novo svojstvo: globalizacija postaje važna forma i istovremeno nova etapa internacionalizacije državnog života. Ona obuhvata sve važne procese 1
Поте Потенци нциал ал и опас опасно ност сти и глоб глобал ализ изац ации ии, Подг Подгото отовл влен ено о сотр сотруд удни ника ками ми МВФ МВФ,12 апре апреля ля 2000 http tp :/ :/// ww www w.i.imf mf .o .org rg /e /ext xter erna nall/np/e /exr xr /i/ib b/20 2000 00//ru russ/0 /041 4120 200 0r.htm года,ht 2
L. Skler navodi četiri osnovna rivalska shvatanja globalizacije: svetsko-sistemski pristup, model globalne kulture, model globalnog društva i model globalnog globalnog kapitalizma (Skler, 2003). 2003). Poznata Poznata je i podjela „debatera“ o globalizacij globalizacijii na hiperglo hiperglobal balist iste, e, skepti skeptike ke i transfo transforma rmacion cionist iste e iznese iznesena na od strane strane D. Hel Helda da (Held, (Held, 2003). 2003). Između Između ostalo ostalog, g, globalizacija se interpretira i kao intenzifikacija procesa modernizacije (Gidens, 1998:69; Robertson, 2003:186-188), puka puka interna internacio cional naliza izacija cija (Skler (Skler,, 2003:3 2003:32), 2), preruše prerušeni ni kolonij kolonijaliz alizam am ili postmo postmoderna derna tendenc tendencija ija (Hardt (Hardt i Negri, Negri, 2003:105-122), odnosno tek ideološka misaona konstrukcija u funkciji maskiranja stvarne dinamike savremenog društva (Volerstin, 2003; Kellner, 2002:286). 3 "Aspekti globalizacije" Centar za proučavanje informacionih tehnologija, BOŠ, 2003. http://www.bos.org.yu/cepit/globalizacija/html/predavaci/predavaci.htm
________ _____________ __________ _________ ________ _________ __________ _________ ________ _________ __________ _________ ________ _________ __________ _______ __
3
socijalno ekonomskog razvoja svijeta, koji ubrzano dovode do ekonomskog rasta i modernizacije. Istovremeno globalizacija rađa nove protivurečnosti i probleme u svetskoj ekonomiji. Danas su sve zemlje svijeta u različitom stepenu zahvaćene procesom globalizacije. Globalizacija otkriva široke mogućnosti za istinski svjetski razvoj, iako je tempo njene rasprostranjenosti neravnomjeran. Proces integracije u svjetsku privredu u nekim zemljama ide brže nego u drugim. U zemljama koje su uspjele da se uključe u integracione procese primjećuju se brži tempo rasta privrede i smanjenje siromaštva. Politika spoljne orjentacije donijela je ubrzan razvoj i blagostanje značajnom dijelu Istočne Azije, potpuno preobrazivši taj region, koji se 40 godina unazad nalazio među najsiromašnijim u svijetu. Sa druge strane, povećan životni standard omogućio je i veći razvoj demokratije i kretanja naprijed u rešavanju takvih ekonomskih problema kao što su zaštita životne sredine i poboljšanje uslova rada. Kao rezultat globalizacije, liberalizacije tržišta i tranzicionih reformi, otvorio se prostor za ulazak međunarodnih, regionalnih i globalnih kompanija na svjetsko tržište. Transnacionalne korporacije, globalni strateški timovi i savezi su nosioci novih razvojnih trendova. Trend globalizacije i istovremeno lokalizacije su procesi okrenuti budućnosti. Ne uključivati se u te nove trendove, zatvarati se u vlastite kriterije efikasnosti i uspješnosti unutar nacionalne države je izbor ekonomskog i sveukupnog zaostajanja. Kako pomoći zemljama u razvoju, pogotovo najsiromašnijim? Vodi li globalizacija do povećavanja nejednakosti ili ona može pomoći da se iskorijeni siromaštvo? I da li je istina da će zemlje koje se uključe u integracione procese neizbježno biti podvrgnuti nestabilnosti? Ključno pitanje koje bezuslovno traži odgovor jeste: Da li imamo kapaciteta da kanališemo proces globalizacije na način da on omogućava pružanje vrhunskog dobra najvećem broju ljudi? U ovom radu daje se kratak pregled nekih aspekata globalizacije i pokušava se odrediti put, koji će otkriti mogućnosti korišćenja plodova procesa globalizacije, a ujedno i očuvanje trezvenosti pri ocjeni potencijala globalizacije i rizika globalizacije.
__________________________________________________________________________
4
1. GLOBALIZACIJA Pojam globalizacije može se shvatiti i definisati na različite, ponekad i kontradiktorne načine. Globalizacija predstavlja objektivan proces formiranja, organizacije, funkcionisanja i razvoja novog svjetskog globalnog sistema na osnovu produbljujuće veze i međusobno isprepletanih veza u svim sferama međunarodne zajednice. To je proces privrednog, političkog, socijalnog i kulturnog djelovanja na nadnacionalnom nivou, proces koji na globalnom nivou mijenja ustaljene političke, privredne, socijalne i kulturne odnose. Bitna determinanta ovog procesa je tehnološki razvoj koji omogućava prostorno i vremensko smanjivanje svijeta. Pojam «globalizacija « je višestruk. Na širem planu - to je prerastanje nacionalnih i regionalnih problema u svjetski i formiranje novih privrednih, socijalnih i prirodno - bioloških globalnih sredina. U konkretnom smislu – to je proces transformacije ekonomskih i privrednih struktura u cilju ustanovljavanja cjeline i jedne svjetske geoekonomske realnosti. Konkretnom sferom globalizacije javlja se takođe i naučno tehnička tehnologija, globalna etika, nove prijetnje međunarodnoj sigurnosti i stabilnosti ( međunarodni terorizam, transnacionalni prestupi, globalni razmještaj oružja masovnog uništenja) i dr. Svijet koji nastaje svijet je radikalne diskrepancije između bogatih i siromašnih, i ovo ostaje fundamentalna činjenica društvene strukture savremenog svijeta. Dinamika savremenog društva ili globalizacija nije nešto što se tiče (samo) velikih sistema, već ona utiče na naš svakodnevni život, kao i na svakodnevne interakcije i ponašanje prema drugima. Javljaju se globalna homogenizacija školstva, globalna kontrola hrane, globalna kontrola bolesti i liječenja, a diskursi o globalnoj kulturi odavno su poznati.
1. GLOBALIZATION The term globalization can be understood and defined in different, sometimes contradictory ways. Globalization presents the objective process of formation, organization, functioning and development of t he new world global system on the basis of deepening connection and mutually entangled relations with all spheres of the international community. That is the process of economic, political, social and cultural operation at the supranational level, the process that at the global level changes the stable political, economic, social and cultural relations. The important determinant of such process is the technological development that enables the spatial and timely reduction of the world. The term «globalization« is multiple. On the broader plan- that i s the development of national and religious problems into the world problem and formation of the new economic, social and natural-biological global areas. In the concrete sense – that is the process of transformation of the economic and industrial structures in order to establish the entity and a world geo-economic reality. By the concrete sphere of globalization the scientific technical technology also appears, as well as the global ethics, new threats to the international safety and stability (international terrorism, trans-national offences, and global arrangement of weapons of mass extermination), etc. The world that is creating is the world of radical discrepancy between the rich and the poor and this stays the fundamental fact of social structure of the modern world. Dynamics of the modern society or globalization is not something that applies (only) to the big systems, but it has influence also on our everyday life, and everyday interactions and behaviour towards the others. The global homogenization of the educational system, global control of food, global control of illnesses and healing appear, and the discourses on global culture are well known for a long time.
__________________________________________________________________________
5
1.1. Suština i obilježja globalizacije U poslednjih 20 -30 godina postali smo svjedoci jedinstvenog skupljanja i preplitanja u velikom obimu pojava i procesa, od kojih bismo svaku mogli nazvati epohalnim događajem posmatrajući posledice za cijelu svjetsku zajednicu. Duboke promjene koje su se izrodile u geopolitičkim strukturama svjetske zajednice i transformacija socijalno političkog sistema daju nam osnovu da govorimo o završetku jednog istorijskog perioda i stupanju savremenog svijeta u bitnu novu fazu svog razvoja.4 Pod globalizacijom se podrazumijeva proširivanje i produbljivanje socijalnih veza i institucija u prostoru i vremenu na taj način što s jedne strane, na svakodnevni život ljudi sve više rastući uticaj pokazuju dešavanja koja su se desila u drugim djelovima zemljine kugle, a sa druge strane uticaji pojedinih regiona mogu imati važne globalne posledice. Jednostavno rečeno, globalizacijski procesi u privredi razlikuju se od klasičnih modernizacijskih procesa5. Visoka tehnologija ne nalazi se više samo u središtu, već se koristi ondje gdje zarađuje najviše novca. Rad se na sličan način kreće prema mjestima gdje su nadnice najviše. U tom procesu cijene, rente, nadnice, kamate i dividende postaju ujendačenije. Nadnice rastu u zemljama s niskim nadnicama i padaju u zemljama s visokim nadnicama - proces koji ekonomisti poznaju kao “ujednačavanje faktora”. Zato se čini da bi upravo nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju trebale, dugoročno gledano, imati više koristi od globalizacije privrede nego bogate zemlje. Globalizacija pretpostavlja da mnoštvo socijalnih, ekonomskih, kulturnih, političkih i drugih veza dobija svetski karakter. U isto vrijeme ona podrazumijeva porast nivoa međusobnog dejstva kako u dijelu pojedinih država, tako i među državama. Ono što je novo za savremene procese globalizacije je širenje socijalnih veza na takve sfere djelatnosti, kao što su tehnološka, organizaciona, administrativna, pravna i druge, a takođe dolazi do postojane intenzifikacije tendencija ustanovljivanja međusobnih veza kroz mnogobrojne oblike savremene komunikacije i nove informacione tehnologije. Pored navedenog globalizaciju karakteriše sledeće: 1. širenje: mnogostrukost i zbijenost veza društva i države; 2. produbljavanje intenzifikacija i novi nivoi odnosa, međuzavisnosti i povezanosti; 3. sabijanje prostora i vremena - prostor postaje svjetski – univerzalni, a vrijeme reagovanja skraćeno; 4.izmještanje – iz lokalnog okruženja i restrukturiranje u „beskrajnim okvirima prostora-vremena“.6 Prije svega je neophodno da razlikujemo formu globalizacije u ramovima imperija (takvih kao što je npr. Velika Britanija) koje su se prostirale na ogromna prostranstva i objedinjavali ih u jedan politički i ekonomski sistem, od savremenih formi globalnih pojava koje karakteriše kao prvo, ogromne investicije industrijski razvijenih zemalja u privredama jedne zemlje u drugu, kroz multinacionalne korporacije, a kao drugo kroz visok nivo kretanja kapitala. U početku razvoj međusobnih veza među narodima i zemljama proticao je u formi ekspanzije Evrope, zatim Zapada u cjelini, a nakon toga je globalizacija počela da označava u suštini evropsku, zapadnu globalizaciju. Danas su procesi regionalizacije i globalizacije obuhvatili cio svijet. Intenzifikacija tih procesa je uslovila širenje funkcija i sfera odgovornosti nacionalnih država, s jedne strane, a sa druge strane je dovela do erozije njihovih mogućnosti da efektivno izlaze na kraj sa pred njima postavljenim zahtjevima. Roba, kapital, ljudi, znanje, oružje, narkotici itd. počeli su se lako prenositi preko državno teritorijalnih granica. Transnacionalne mreže, socijalna kretanja i odnosi su prožele skoro sve sfere ljudske djelatnosti. Postojanje globalnih sistema trgovine, finansija i proizvodnje povezalo je sudbinu kolektiva, država, pa i cijelih nacija širom svijeta. Na taj način državno teritorijalne granice postaju sve više providne / transparentne/ 7. 4
Бортова М.П. Современные проблемы транснационализации производства и капитала http://www.cfin.ru/press/management/2000-3/13.shtml
5
Globalizacija ,nacionalne države, regionalizacija,identitet Dr.sc. Anđelko Milardović /Dr.sc. Đuro Njavro/Aleksandar Vukić http://www.cpi.hr/download/links/hr/5350.pdf 6 Prof. dr Miomir Jakšić, Ekonomski fakultet Beograd,2001 Globalizacija i povlačenje države 7
Глобализация как мировой процесс и ее последствия , http ://lib .socio .msu .ru / i http :// referat.kulichki .net /
__________________________________________________________________________
6
Slično tome, pod globalizacijom se podrazumijeva i ogromno povećanje obima svjetske trgovine i dugih procesa međunarodne razmjene u uslovima sve otvorenije i integrisanije svjetske privrede, koja ne priznaje granice. Riječ je ne samo o tradicionalnoj spoljnoj trgovini robama i uslugama, nego i o valutnim tokovima, kretanju kapitala, razmjene tehnologije, informacija i ideja, i preseljenja ljudi. Savremenu etapu globalizacije karakterišu i različite barijere i ograničenja koje postoje među zemljama svijeta, kao i to što nema opštih pravila regulisanja za privrede zemalja u razvoju i razvijene zemlje. Stupanjem u XXI vijek dolazimo do nove epohe globalizacije koja će imati kako pozitivno dejstvo na sve zemlje svijeta, tako i negativne karakteristike. Osnovne karakteristike globalnog svijeta: 8 Uprkos smanjenju barijera u trgovačkim tokovima samo tržište kapitala se javlja istinski globalnim. Samo kapital bez prepreka migrira u mjesta koja su mu najbolja za primjenu. A kapital izlazi ne iz siromašnih zemalja Juga, već se preliva iz sefova bogatih zemalja sjevera. Kapital se nalazi u rukama banaka, velikih trustova, konsultativnim kompanijama, korporacijama sjeverne polulopte: 81 % direktnih investicija odlazi na sjeverne zemlje sa visokim životnim standardom - SAD, Britaniju, Njemačku, Kanadu. U tim zemljama koncentracija kapitala povećala se za četvrt vijeka za 12 %. •
•
•
Ne daje se svakoj zemlji šansa da bude dio privilegovanog sistema. Ali praktično sve države stavljene su pod presing – one su dužne da se adaptiraju izazovu globalizacije, prema nivou najuspješnijih proizvođača među svjetskim kompanijama. Globalizacijom praktično nisu zahvaćene Afrika, skoro sva Latinska Amerika, cio Bliski istok (sa izuzetkom Izraela), ogromni prostori Azije. Principi slobodnog svetskog tržišta primjenjuju se na odabran način. Globalizacija može biti uzrok brzog razaranja i odlaska na začelje svetskog razvoja zbog sve veće konkurencije. Pod njenim uticajem države postaju objekti oštrih i brzih ekonomskih promjena. Podanici se u svojim zemljama osjećaju nezaštićenim pred naletom novih ideja, koje su suprotne po značenju glavnim dogmama nacionalnih Vlada. Bogatstvo kod vlasnika tehnologije i resursa niče bukvalno pred očima, ali isto tako brzo i pada ukoliko vlasnik «omekša» i ukoliko se usudi da žrtvuje sopstveni identitet. Direktne strane investicije ne daju uvijek plodotvorne rezultate. I oni koji su istrajno naglašavali mogućnosti investitora sad mogu da uvide da tim gigantskim korporacijama nisu neophodni inicijatori ekonomskih promjena, već očuvanje nerazvijenosti. TNK grade takve unutrašnje strukture, koje pojačavaju unutrašnju socijalnu nejednakost, omogućavajući i ostvarujući u datoj zemlji nepotrebnu proizvodnju i nepotrebnu tehnologiju. Isključivanje cijelih društava iz procesa globalizacije povećava rizik od etnonacionalnih konflikata, terorizma, ratnih konflikata.
Teško je poricati da priliv kapitala daje zemljama u razvoju nove mogućnosti i da im se pružaju nove šanse. Između 1990 i 1997 godine finansijski tok sredstava iz razvijenih zemalja u zemlje u razvoju povećao se dramatično - od 44 milijarde dolara do 244 milijarde dolara. Skoro polovinu tih sredstava predstavljale su direktne strane investicije, što, moglo bi se reći da daje zemljama primaocima šansu. Ali ubrzo se saznalo da ogromne sume odlaze isto tako brzo kako i dolaze, ukoliko situacija u datoj zemlji počne da gubi svoju privlačnost. U kratkom vremenskom periodu zapadni privatni kapital napustio je sredinom 1997 godine Tajland, zatim južnu Koreju, zatim Indoneziju izazvavši u tim zemljama šok nacionalnih razmjera. Suštinsko obilježje globalizacije je da označava objektivan i zakonomjeran proces povezivanja, prožimanja i objedinjavanja svijeta uprkos njegovoj privrednoj, političkoj, kulturnoj pa i civilizacijskoj raznovrsnosti. Ujedinjavanje svijeta u ljudsku zajednicu, čovječanstvo, nastaje kao rezultat tehnološko-informatičke revolucije i njome izazvane kompresije vremensko-prostorne distance, stvaranja globalnog tržišta i moćnih transnacionalnih ekonomskih i političkih organizacija •
8
Глобализация как мировой процесс и ее последствия ,http://lib.socio.msu.ru/ i http://referat.kulichki.net/
__________________________________________________________________________
7
kao i formiranja svijesti o međuzavisnosti odnosno neminovnosti povezivanja, prožimanja i objedinjavanja svijeta. 9 Termin globalizacija svojim značenjem obuhvata širok spektar ekonomskih, političkih i kulturnih trendova savremenog svijeta. U ekonomskom smislu, označava globalan uticaj klasičnog liberalizma (ili ideje "slobodnog tržišta") na svjetsku ekonomiju, dok se u političkom smislu pod globalizacijom najčešće podrazumijeva dominacija zapadnih (npr. američkih) formi političkog, ekonomskog i kulturnog života. U kulturnom smislu, kao sinonim se često upotrebljavaju riječi „vesternizacija” , "pozapadnjavanje" i "amerikanizacija", označavajući trend preuzimanja dominantnih vrijednosti i ideala zapadne civilizacije od strane drugih kultura i civilizacija. Henry Kissinger, bivši državni sekretar Sjedinjenih Američkih Država, rekao je da je globalizacija samo ”drugo ime za dominantnu ulogu Sjedinjenih Država” 10. Pored političke, ekonomske i kulturne forme, pod ostalim aspektima globalizacije svakako treba izdvojiti razvoj i distribuciju informacijsko – komunikacijskih tehnologija, Interneta, kao i razvoj industrije informatičkih tehnologija kao bitne odlike savremenog svjetskog ekonomskog sistema. Pored navedenog globalizacija podrazumijeva i mogućnost razvoja jedinstvenog svjetskog sistema tj. izgradnju složenih transnacionalnih entiteta i njihovu moguću koordinaciju od strane viših instanci. David Held, Anthony McGrew i Anthony Giddens 11 iznose nekoliko dimenzija globalizacije: 1) ekonomska dimenzija – internacionalizacija kapitala, proizvodnih odnosa i klasa, praćena monopolizacijom tehnologije i finansijskog kapitala omogućila je posredstvom tržišne konkurencije intenzivno planetarno povezivanje svih činilaca privrednog života; 2) društveno institucionalna dimenzija – zamjena naturalne i patrijarhalno-agrarne civilizacije prevladavajuće robnim odnosom i otvorenim građanskim društvom; 3) infrastrukturna dimenzija – sve brže i svestranije strukturalno povezivanje sve većeg broja društava, kapitala, robe, usluga, radne snage i informacija na velikim udaljenostima gdje Internet i rad na daljinu imaju značajnu ulogu; 4) politička dimenzija - kriza međunarodnog pravnog suvereniteta i unutrašnje legitimnosti nacionalne države, formiranje regionalno-svjetskih institucija upravljanja, sve veći utjecaj transnacionalnih i nadnacionalnih institucija, kao i "kanalizacija" modela zapadne demokratije na svjetskoj sceni; 5) ideološko-kulturna dimenzija – ideologija u vidu moćne svjetske industrije svijesti postala je ključna poluga globalnog poretka moći. Njoj pripadaju masovni mediji, veliki dio kompjuterske industrije, obrazovanja, znanosti i umjetnosti koji dobivaju industrijski karakter i vrše difuziju zapadnog sekularnog smjera i kulturnih obrazaca; 6) vojna i geostrateška dimenzija – smjena bipolarne strukture unipolarnom strukturom organizovanja fizičke sile s tendencijom stvaranja fronta vojne hegemonije dominantnih svjetskih sila, te novih načina odobravanja i ozakonjenja militarizacije; 7) ekološka dimenzija – svjetska opasnost od ekološki destruktivnog načina proizvodnje (iscrpljivanje sirovina, zagađenost, klimatski poremećaji) koja dovodi u pitanje opstanak svijeta.
1.2. Globalizacija kao podstrekač rasta ili destrukcije privrednog razvoja Globalizacija se ne javlja kao nova pojava. Po mišljenju analitičara, 100 godina unazad globalizacija svjetske privrede nije bila ništa manja nego sad. Međutim za razliku od tog vremena značajno je porastao stepen razvoja i dubina integrisanosti komercijalnih i finansijskih usluga. Najizrazitijim primjerom toga javlja se integracija finansijskih tržišta, koji je dostignut zahvaljujući savremenim sredstvima elektronskih veza. 9
Dr Srđan Milašinović,Policijska akademija Globalizacija- mogućnost izbora, http://prezentacije.mup.sr.gov.yu/upravazaobrazovanje/casopis/1-05/BEZ4.pdf 10 Kissinger,H.: "Globalisation: America's role for the millenium", The Irish Independent, 13. listopada 1999. 11
http://triplec.uti.at/files/tripleC1(2)_Fuchs.pdf, 2005.
__________________________________________________________________________
8
Značaj ovog procesa doveo je do oštre polarizacije na pobornike i kritičare globalizacije. Neki pobornici globalizaciju vide kao jedan novi proces, koji se može mjeriti prodorom Interneta; oni smatraju da je to jedina ideologija koju treba propovijedati, te da ona predstavlja trijumf tržišta. Na drugoj strani su kritičari, koji glasno negoduju zbog svih loših stvari koje pripisuju globalizaciji. Neki od njih smatraju da globalizacija nije sasvim novi proces, tj. da on postoji vjekovima, stalno napredujući uz povremeno veliko nazadovanje. Smatraju da svaka zemlja, a ne samo SAD, u praksi gleda na tržište kao na sredstvo, a ne ideologiju, koje je na domaćem terenu prilagođeno sistemu raspodjele zarada i moralnih vrijednosti određenih lokalnim društvenim normama 12. Kritičari se dijele na one iz bogatih zemalja koji se plaše posljedica globalizacije po njih same, i na one koji globalizaciju napadaju zbog toga što ih, ponekad sa dobrim razlogom, mimoilazi. Ali kada prevaziđu negodovanje, isti često daju predloge u skladu sa liberalizacijom koja u konačnom ishodu doprinosi globalizaciji. Oni smatraju da je nemoguće ostvariti globalizaciju u nejednakom svijetu. Drugo, problemi životne sredine nisu prouzrokovani potrošačkim mentalitetom Juga, već stilom života ljudi na Sjeveru. Konačno, Zapad mora da učini nešto u vezi svog pogrešnog pristupa migraciji jer sistem koji uključuje privlačenje najumnijih i najboljih iz siromašnih zemalja stalno podiže nove barijere prema ostalim ljudima iz zemalja u razvoju. Najuočljivije obilježje nove svjetske privrede jeste sve veća povezanost između visoko i nisko razvijenih zemalja. Uostalom, visoko razvijene privrede Evrope, Japana i Sjedinjenih Država bile su u znatnoj meri povezane trgovinskim tokovima još 60-ih. Velika novina tekućeg vijeka je mjera u kojoj su siromašne nacije svijeta postale dio globalnog sistema trgovanja, finansija i proizvodnje, prije kao partneri i igrači na tržištu nego kao kolonijalni podanici. Za poklonike globalizacije, ovakav razvoj obećava veće dobiti od trgovine i brži rast za ova oba dijela svijeta podijeljena visinom dohotka. Za skeptike, integracija bogatih i siromašnih obećava sve veću nejednakost kod prvih i veću dislokaciju kod drugih. 13. Nacionalne privrede se sve više integrišu u četiri fundamentalna područja – trgovinu, finansije, proizvodnju i rastuću mrežu ugovora i institucija. 1. Veća trgovinska povezanost je jasna: gotovo svake godine od Drugog svetskog rata, međunarodna trgovina rasla je brže od globalne proizvodnje, rezultirajući u većem učešću izvoza i uvoza u GDP-u 14 (BDP)praktično svake zemlje na svijetu. 2. Za finansije je karakteristično da direktne strane investicije (u kojima inostrani kapital dobija kontrolni paket u preduzeću) posebno su rasle brže nego ukupni tokovi kapitala. 3. Oštar rast direktnih stranih investicija podvlači ogromnu i sve veću ulogu multinacionalnih korporacija u globalnoj trgovini, a naročito u globalnoj proizvodnji. Činjenica koja zapanjuje u tokovima međunarodne trgovine jeste procjena da se trećina robne trgovine zapravo sastoji od prometa među filijalama jedne kompanije, nasuprot transakcijama među različitim izvoznicima i uvoznicima. 4. Četvrti bitan aspekt globalizacije je sve veća harmonizacija među privrednim institucijama. Dio toga je stvar imitacije. Većina zemalja u razvoju je, sticanjem nezavisnosti nakon Drugog svetskog rata, izabrala netržišne strategije razvoja. Ti modeli razvoja, kojima je rukovodila država, propali su 80-ih godina, uslijedio je masovan prelazak ka tržišno zasnovanom rastu, sa vodećom ulogom privatnog sektora. Nakon čiste imitacije, međutim, znatno su porasle obaveze po međunarodnim ugovorima koji se tiču trgovine, investicione politike, poreske politike, prava intelektualne svojine, bankarske supervizije, konvertibilnosti valuta, politike inostranih investicija, pa čak i kontrole podmićivanja. Rastuća mreža ugovora povezuje države u zajednicu multilateralnim obavezama (kao 12
"Aspekti globalizacije" Centar za proučavanje informacionih tehnologija, BOŠ, 2003 . http://www.bos.org.yu/cepit/globalizacija/html/predavaci/predavaci.htm 13 Glokalni svet Alexandria Press i Nova srpska politička misao 2003, http://www.alexandria-press.com/online/glokalni_svet.htm 14
GDP - je engl. skraćenica od Gross Domestic Product, u prevodu bruto domaći proizvod- BDP. Bruto (ukupan) - znači da obuhvata sve proizvedene proizvode i usluge. Domaći - znači da se računaju aktivnosti koje se izvršavaju u zemlji, što uključuje aktivnosti koje se odvijaju u zemlji, a vrše ih strane firme i isključuje aktivnosti firmi koje posjeduju državljani posmatrane zemlje ali se vrše u inostranstvu. Proizvod - znači da se mjeri ukupno ostvareni rezultati poslovanja. GDP se izražava tekućim (tržišnim) i stalnim cijenama, kod kojih je izolovan uticaj inflacije .
__________________________________________________________________________
9
što je grupa G-77, koju čine 132 zemlje članice) 15, regionalnim obavezama (Evropska unija i drugi trgovinski blokovi) i bilateralnim obavezama (na primjer, dvonacionalni poreski ugovori između SAD i drugih vlada). Uticaji globalizacije, kako za razvijene tako i za zemlje u razvoju, trenutno su predmet intenzivnog istraživanja i žestokih debata o ekonomskoj politici. Trenutno se istražuju četiri grupe pitanja 16. Prvo, da li će globalizacija promovisati brži privredni rast, posebno unutar četiri petine svjetske populacije (4,5 milijarde ljudi) koja još uvek živi u zemljama u razvoju? Drugo, da li će globalizacija podsticati ili podrivati makroekonomsku stabilnost? Da li su iznenadni i neočekivani kolapsi privreda u kojima se razvija tržišna ekonomija (poput onoga u Meksiku 1994. i Istočnoj Aziji 1997. godine) rezultat dubokih tokova u procesu globalizacije, ili su to primjerci “kolateralne štete”, nastali na putu u prosperitet, kojima se moglo upravljati i koji su se možda mogli izbjeći? Treće, i, ako je tako, da li je taj problem ograničen na nekvalifikovane radnike u razvijenim privredama, ili je ta nejednakost dublji rezultat pojačih tržišnih sila u svim djelovima sveta? Četvrto, kako državne institucije na svim nivoima – regionalnim, nacionalnim i međunarodnim – treba da prilagode svoje moći i odgovornosti u svijetlu nastajanja globalnog tržišta? Privredni rast - Pretpostavke Adama Smita 17 o ogromnoj koristi od trgovine u središtu su mnogih novih matematičkih modela "endogenog rasta". Ovi modeli naglašavaju da dugoročan rast zavisi od veće produktivnosti i inventivnosti, a da podsticaji za jedno i za drugo (kao što je Smit pretpostavio) zavise od obuhvatnosti tržišta. Ukoliko inovatori prodaju na stalno rastućem svjetskom tržištu, u većini slučajeva će biti podstaknuti na inovacije. Ukoliko je produktivnost povećana poboljšanjem proizvodnog procesa među brojnim pogonima i ako svaki pogon ima fiksne troškove proizvodnje, onda će veće tržište omogućiti da ti fiksni troškovi budu podijeljeni na veću proizvodnju. Ovi argumenti dijelom su poduprti empirijskim podacima poslednjih godina. Zemlje u razvoju koje najbrže rastu tokom poslednje dvije decenije su zemlje koje su uspele da obezbijede novi rast podstaknut izvozom, posebno industrijske robe. Privrede koje su pokušavale same da se razvijaju štiteći se od uvoza visokim trgovačkim barijerama sporije rastu od otvorenijih, izvozno orijentisanih privreda. Moderne teorije, međutim, još uvek naglašavaju da koristi koje globalizacija donosi privrednom rastu ne mogu zapravo svi imati. Rezultati pokazuju da zemlje sa velikim prirodnim resursima, kao što su izvoznice nafte u Persijskom zalivu, nisu konkurentne u većini industrijskih sektora. To je, izgleda, uslov koji je u skladu sa nižim dugoročnim rastom, moguće zato što industrija prije nego primarna proizvodnja (poljoprivreda i rudarstvo) nudi bolje mogućnosti za inovacije, učenje kroz rad i napredak u produktivnosti na duži rok. Ekonomska teorija predlaže da neka vrsta netržišne intervencije – koja se kreće od zaštite industrija u razvoju do njihovog subvencionisanja – može imati povoljne efekte u takvim okolnostima. Međutim, o praktičnim stranama tih intervencija u stvarnosti se žestoko raspravlja i one se mogu dovesti u pitanje. Makroekonomska stabilnost - Kako je tokom poslednje dvije decenije globalizacija uzimala maha, dramatično su rasli razni vidovi međunarodnih finansijskih tokova. Direktne strane investicije, portfolio investicije kroz fondove za određene zemlje, bankarski krediti, krediti po osnovu izdavanja obveznica, derivati (svopovi, opcije, terminske pozajmice), reosiguranje i drugi finansijski instrumenti izuzetno su porasli. I razvijene zemlje i zemlje u razvoju sve su više strancima otvarala svoja tržišta kapitala. U 1997. godini MMF je preduzeo korake ka unošenju amandmana na članove Statuta kojima se zagovara slobodno kretanje kapitala. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj 15
Na Konferenciji UNCTAD-a, juna 1964. godine 77 zemalja u razvoju je formiralo G77 kako bi govorile jednim snažnim jezikom http://www.globalizacija.com/doc_sr/s0039raz.htm 16 Glokalni svet Alexandria Press i Nova srpska politička misao 2003, http://www.alexandria-press.com/online/glokalni_svet.htm 17
Čuvena je opaska Adama Smita u "Bogatstvu naroda" kako su "otkrića Amerike i prolaza ka Istočnoj Indiji oko Rta dobre nade dva najveća i najvažnija događaja zabilježena u istoriji čovječanstva". Mislio je da se "spajanjem, po nekom mjerilu, najudaljenijih djelova svijeta, omogućava da oni pomognu jedni drugima u ispunjenju potreba onoga drugog, da jedni drugima povećaju uživanja i da podstiču jedni drugima industriju, pa se čini da je njihova opšta tendencija korisna". Otkrića, naravno, nisu bila dovoljna da garantuju ove koristi. I sam Smit je priznao da imperijalna pljačka lišava domorodačko stanovništvo Novog svijeta i Istočne Indije najvećeg dijela koristi od globalizacije njegovog doba.
__________________________________________________________________________
10
(OECD), Svjetska trgovinska organizacija (WTO) i Banka za međunarodna poravnanja (BIS) su, takođe, sve više tražile međunarodne standarde za liberalizaciju i superviziju međunarodnih investicionih tokova. Opšta tvrdnja ekonomskih teorija je da će pojedine zemlje imati koristi od trgovine finansijskom imovinom na isti način kao i od trgovine robama. Finansijske transakcije, po teoriji, donose dvije vrste koristi: veću diverzifikaciju rizika i međuvremenske dobitke (bolju sposobnost uzimanja i davanja kredita kroz vrijeme, konzistentniju sa željenim modelom investiranja i potrošnje). Teorija, međutim, nagovještava i neka ograničenja u optimističkom pogledu na ove stvari, a iskustva stečena tokom međunarodne finansijske liberalizacije daju stvarne razloge za oprez. Pravo značenje meksičkog sloma i finansijske krize u Istočnoj Aziji još je daleko od toga da je jasno, ali oba iskustva su pokazala da nesputani finansijski tokovi iz razvijenih zemalja ka tržištima u razvoju mogu izazvati duboku destabilizaciju. Problem je, što finansijska tržišta podliježu izvjesnim ključnim "nedostacima tržišta" koje globalizacija pogoršava, a ne ograničava. Jedna vrsta nedostatka je tendencija nedovoljno regulisanih i potkapitalizovanih banaka ka bezobzirnom kockanju sa deponovanim novcem, s obzirom na to da, kako to vide vlasnici/direktori banaka, profit banke ostaje njima, dok se gubici prenose na državu. Tako međunarodna finansijska liberalizacija lošim kapitalizovanim bankarskim sistemima predstavlja poziv na preveliko zaduživanje i moguću finansijsku krizu. Drugi nedostatak je finansijska panika koja nastaje kad grupa kreditora iznenada odluči da povuče zajmove od dužnika, iz straha da drugi kreditori čine to isto. Svaki kreditor traži izlaz jer će onaj poslednji ostati kratkih rukava, pod pretpostavkom da dužnik nema likvidnu imovinu kojom bi pokrio naglo povlačenje kredita. Ovakva panika bila je ranije poznata kao navala na banke, koja je mučila banke u SAD prije uvođenja federalnog sistema osiguranja 1934. godine. Čini se da ona preovlađuje u međunarodnom kreditiranju, posebno u bankarskim pozajmicama tržištima u razvoju18. Ova dramatična iskustva navode na razmišljanje o mnogim uglovima posmatranja pritisaka ka brzoj liberalizaciji međunarodnog kretanja kapitala. Dok zvanični Vašington još uvek snažno zagovara liberalizaciju, dižu se glasovi koji traže usporavanje kapitalnih tokova da bi se spriječila panika na finansijskim tržištima. Ideje uključuju oporezivanje međunarodnih transakcija 19; direktna ograničenja kratkoročnih bankarskih pozajmica iz inostranstva kao standard bankarske supervizije i pravila veće otvorenosti. Zbog svega navedenog teorija i praksa liberalizacije tržišta kapitala našle su se u začaranom krugu. Raspodjela dohotka - Možda nijedan aspekt globalizacije nije tako kontroverzan kao navodni efekti porasta trgovine na raspodelu dohotka. Postoji čitav niz tvrdnji da je globalizacija glavni faktor u rastućoj nejednakosti, kako u razvijenim tako i u nerazvijenim zemljama 20. Tokom poslednjih 25 godina, međunarodna ekonomska teorija uglavnom se usredsrijedila na dvije vrste trgovine: unutarindustrijsku i međuindustrijsku. Prva vrsta, u kojoj Sjedinjene Države Evropi prodaju automobile dok istovremeno uvoze evropske automobile, navodno se zasniva na koristima specijalizacije pod uslovom rastućih prihoda ekonomije obima. U unutarindustrijskoj trgovini, po ovoj teoriji – svi dobijaju. Potrošači i u Sjedinjenim Državama i u Evropi uživaju u širem obimu proizvoda i niko ne trpi gubitak prihoda, ni apsolutno, ni relativno. Druga vrsta-međuindustrijska trgovina podrazumijeva izvoz roba visoke tehnologije iz SAD u Aziju, u zamjenu za uvoz jeftinih, radno-intenzivnih proizvoda iz Azije. U ovom slučaju, motiv za trgovinu je razlika u proporciji faktora proizvodnje. Proizvodnja roba Sjedinjenih Država bogata je fizičkim kapitalom i vještinom – razvijena telekomunikaciona oprema, na primer – dok je proizvodnja robe koja se uvozi radnointenzivna: kao što je obuća ili odjeća. U teoriji se smatra da oba regiona imaju koristi od ovakve 18
I u Meksiku, krajem 1994. i u nekoliko istočnoazijskih zemalja 1997. (Indonezija, Malezija, Filipini i Južna Koreja), nekad oduševljeni inostrani bankari iznenada su prestali da daju nove kredite i produžuju stare. Povlačenje fondova odvelo je zemlje u razvoju u vrtlog, sa opadajućom proizvodnjom i rizikom od trenutnog kašnjenja u otplati duga. Hitno odobravanje spasonosnih pozajmica, kojim je rukovodio MMF, usmjereno je ka sprečavanju kašnjenja u otplati dugova, ali se time ne rešavaju osnovni uzroci krize. 19 Poznati predlog Džejmsa Tobina o porezu na međuvalutne transakcije kako bi se obeshrabrile kratkoročne valutne špekulacije, ili čileanskog poreza na priliv kapitala. 20 Glokalni svet Alexandria Press i Nova srpska politička misao 2003, http://www.alexandria-press.com/online/glokalni_svet.htm
__________________________________________________________________________
11
trgovine, mada radnici unutar neke zemlje mogu dosta da izgube. Recimo, u Sjedinjenim Državama radnici u industriji obuće i odjeće mogu da izgube posao suočeni sa konkurencijom jeftine radne snage, dok kvalifikovani radnici u Aziji razumljivo mogu izgubiti kad se iz Sjedinjenih Država uvozi roba čija proizvodnja zahtijeva visok stepen kvalifikacije. Kako je unutarindustrijska trgovina generalno najsnažnija među zemljama sa sličnim dohocima (na primer, trgovina SAD-Evropa), dok je međuindustrijska trgovina najsnažnija među zemljama sa različitim dohotkom (na primer, trgovina SAD-azijske zemlje u razvoju), grananje uticaja trgovine između bogatih i siromašnih na raspodjelu dohotka više ugrožava određene socijalne grupe. Zbog toga su rastuće veze između bogatih i siromašnih postale ugaoni kamen političkih izazova globalizacije. Uprkos napornom radu istraživača, još nema saglasnosti oko efekata globalne privrede na podjelu dohotka među razvijenim privredama i onima koje se razvijaju. Uopštenije govoreći, izvoz kapitala u zemlje sa niskim dohotkom može pogoršati nejednakosti izazvane većom trgovinom. Neki sporedni podaci ukazuju da rastuća nejednakost nije samo problem razvijenih zemalja, već i zemalja u razvoju. Ako se razlika u visini plate u korist kvalifikovanih radnika povećava i u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju, posrijedi je nešto više od efekta koji izaziva međuindustrijska trgovina. Dio te priče mogu biti tehnološke promjene. Drugi mogući faktor jeste da globalizacija na tržištu radne snage podstiče novi pristup "pobjednik uzima sve". U obrazloženju te tvrdnje kaže se da se tržište za vještine kvalifikovanih radnika u svim oblastima stalno povećava, bilo da je reč o sportu, industriji, nauci ili zabavi, dok nekvalifikovani nemaju posebne koristi od stalnog rasta tržišta. Zbog toga će veličina svjetskog tržišta imati različit uticaj na kvalifikovane i nekvalifikovane radnike, povećavajući plate u korist kvalifikovanih širom svijeta. Upravljanje privredom - Globalizacija ima dubok uticaj na politiku na svim nivoima. Nacionalna tržišta relativno gube značaj u odnosu na međunarodna tržišta. To je uloga koju nacionalna država ima, prema lokalnim i regionalnim vladama, s jedne strane i prema multinacionalnim političkim institucijama, s druge strane. Početkom XXI vijeka međunarodno tržište sve više potiskuje nacionalno tržište. Pošto su decenijama eksperimentisale, gotovo sve zemlje su shvatile da je nacionalno tržište prosto suviše malo za efikasan obim proizvodnje u skoro svim industrijskim granama, pa čak i u mnogim uslužnim djelatnostima. Efikasna proizvodnja se mora usmjeriti ka svjetskim tržištima. Globalizacija se dokazala kao katalizator međunarodno prihvaćenih pravila ponašanja u trgovini, finansijama, poreskoj politici i mnogim drugim oblastima, čime je podstakla nastanak Svjetske trgovinske organizacije i drugih međunarodnih institucija, kao novih bedema međunarodnog sistema koji se rađa. U isto vrijeme, opštine, lokalne uprave i regioni unutar jedne države sve više zahtijevaju svoju kulturnu i političku autonomiju. Država više nije njihov ekonomski zaštitnik i, u mirnim djelovima svijeta, nacionalna vlada se više ne doživljava kao presudan instrument sigurnosti. Zbog svega gore navedenog postavljaju se pitanja na koja još uvijek nemamo odgovor: Gdje će se u budućnosti donositi odluke, gdje će biti smještena poreska moć i gdje će biti zakonodavna vlast: na lokalnom nivou, na nivou ispod nacionalnog, na nacionalnom nivou, ili u međunarodnim institucijama (unutar geografskih regiona poput Evropske unije i na međunarodnom nivou)? U mjeri u kojoj se zakonodavna, poreska, pa čak i sudska vlast pomjere ka međunarodnoj sceni, kako će se u budućnosti upravljati međunarodnim institucijama? Što će predstavljati ravnotežu između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, naročito kako se populaciona i ekonomska ravnoteža tokom vremena budu mijenjale u korist zemalja koje se sada razvijaju? Danas je jasno da je globalizacija politički, tehnološki i kulturni isto toliko koliko i ekonomski fenomen. Problem je što i pristalice i protivnici globalizacije upadaju u zamku pretpostavki da se ljudski resursi ili politika mogu posmatrati nezavisno od geografskog područja. Iako se termin "globalizacija" učestalije koristi zadnjih dvadesetak godina, mišljenje motivisano sviješću o sve manjem uticaju fizičke udaljenosti na faktore u društvenim procesima staro je koliko i razvoj prvih brzih tehnologija transporta. Fizičku distancu kao faktor društvene interakcije danas sve više eliminiše informacijsko - komunikacijska tehnologija koja se tako našla u samoj srži današnjih rasprava o globalizaciji. __________________________________________________________________________
12
Na svom putu ka susretu svjetova, ka stvaranju globalnog prostora, ruku pod ruku sa globalizacijom idu modernizacija, tranzicija, i preraspodjela svjetske moći. Svako ko se suprotstavi tom moćnom mega-toku ili ostane izvan njega pretvoriće se u geto. U istoriji globalizacije svijeta ( političkog, kulturološkog, ekonomskog i svakog drugog ujednačavanja) zabilježeno je više različitih nastojanja da se svijet ujednači do krajnjih mogućih granica (hrišćanska osvajanja, islamska osvajanja, fašizam, komunizam..) ali nikad ranije globalizacija nije više imala šansi na uspjeh kao danas. Ranije globalizacije su išle putem države kao institucije uz primjenu sile, danas se to dešava posredstvom transnacionalnih kompanija i uz pomoć kapitala, koji svojom moći novca naprosto jedne kupuje a druge razoružava 21.
1.3. Protivurečnosti globalizacije Ako bismo izabrali jedan pojam koji simbolizuje duh današnjeg vremena to bi bio pojam »globalizacije«. Globalizacija je za jedne objektivan i spontan planetarni proces, za druge ona je isključivo projekat dominacije Zapada, amerikanizacije svijeta. Henry Kissinger, bivši državni sekretar Sjedinjenih Američkih Država, rekao je da je globalizacija samo ”drugo ime za dominantnu ulogu Sjedinjenih Država” 22. Dok za jednu struju ona označava integraciju svijeta, za druge ona neizbježno izaziva fragmentaciju, sve dublji socijalni jaz između svjetova i sukob civilizacija. Globalizacija neizbježno donosi smrt nacionalne države i kulture; drugi će pak isticati da ona donosi povećanu važnost nacionalnih država, revitalizaciju nacionalnih identiteta i kultura. Ako dobitnici u globalizaciji nalaze isključivo civilizacijski napredak nove blagodeti za čovječanstvo, za gubitnike «ona je samo destruktivna sila i novo prokletstvo». 23 Globalizacija je protivrečan proces koji povezuje svijet, ali ga i hijerarhizuje i baca u duboke podjele i polarizacije. Sve uža manjina razvijenog sveta postaje sve bogatija: zemlje G8 24 čine tek 15 odsto svetskog stanovništva, ali proizvode više od 50 odsto svjetske proizvodnje (22.963:40.700 milijardi dolara) i posjeduju 85 odsto svjetskog bogatstva. Nasuprot njima, na siromašnoj periferiji dvije milijarde ljudi je gladno, svaki četvrti stanovnik planete živi od jednog dolara dnevno, a od gladi umire sto hiljada ljudi dnevno. Demografski i socijalni problemi enormno rastu, stanje prirodnih resursa, vode, kiseonika, zagađivanja i sl. kreću se ka riziku ratnog uništenja čovečanstva i planete. Pod dejstvom ovih protivrečnih sila buknuli su nacionalni, vjerski, kulturni i politički konflikti. Očekivanja da će krajem hladnog rata nastupiti detant, zaokret ka miru, razoružanju i demokratskoj integraciji nisu se obistinila. 25 Forma globalizacije je rezultat interesa i pogleda na svijet; pa za neoliberalnu formu globalizacije možemo reći da je protivrečna - sadrži dva potpuno različita lika. Suštinsko obilježje globalizacije predstavlja dvostrukost - uporedna svijetla i tamna strana; antiglobalistički fundamentalizam predstavlja put u "geto-društvo"; što nam govori o neophodnosti demokratizacije globalnog poretka. 26 Raznovrsnost pojma globalizacije pokazuje da je nužno kritičko teorijsko razmišljanje o globalizaciji i da ono treba da obuhvati svu složenost tog fenomena i različite interese s kojima se on suočava. Postoje nekolike očigledne protivrečnosti na osnovu kojih se, današnji period nesumnjivo može okarakterisati kao tranzicioni. Navešćemo samo neke od protivrečnosti koje su karakteristične za proces globalizacije 27: Prva je protivrečnost između globalizacije i lokalizacije. 21
Sevko Kadric: Globalizacija - izmedju iluzije i stvarnosti (4.2.2004.) http://www.nspm.org.yu/Debate/103_11_septembar.htm
22
Kissinger,H.: "Globalisation: America's role for the millenium", The Irish Independent, 13. listopada 1999.
23
Dr Vladimir Vuletić,Filozofski fakultet u Beogradu:Rivalski pristupi u izučavanju globalizacije,. Beograd 2003: BOŠ. 10
24
G8 je skupina industrijski najrazvijenijih i privredno najmoćnijih zemalja svijeta. Ovu grupu čine dvije zemlje sa sjevernoameričkog kontinenta: SAD i Kanada, četiri evropske zemlje: Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija, jedna azijska zemlja Japan te Rusija zbog velike političke važnosti, http://sh.wikipedia.org/wiki/G8 25
Prof. dr Jovica Trkulja,Pravni fakultet u Beogradu,Globalizacija kao potčinjavanje ili šansa http://www.bos.org.yu/materijali/aspekti.pdf
26
Miroslav Pečujlić˝, Globalizacija - dva lika sveta, Gutenbergova Galaksija, 2002, strana 213
27
BONAVENTURA DE SOZA SANTOS procesi globalizacije Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja,2002
__________________________________________________________________________
13
Današnjim vremenom dominiraju paralelni procesi globalizacije i lokalizacije. U stvari, što su međusobna zavisnost i globalne akcije intenzivnije, to društveni odnosi, uopšteno gledano, postaju manje lokalni; tako se otvara put ka novim pravima na izbor koja prelaze granice čiji je čuvar donedavno bila tradicija, nacionalizam, jezik ili ideologija, a često i kombinacija svih tih činilaca zajedno. Ipak, naizgled protivrečno toj težnji, javljaju se i novi regionalni, nacionalni i lokalni identiteti koji nastaju zahvaljujući ponovnom isticanju prava na korjene. Teritorijalni lokalizmi su, na primer, omiljeni među narodima koji su vjekovima bili izloženi genocidu i kulturnom tlačenju i koji konačno ponovo traže pravo na samoopredjeljenje u okviru teritorija svojih predaka, imajući pri tom izvjesnu mogućnost da u tome uspiju. Takav je slučaj s domorodačkim stanovništvom u Latinskoj Americi, Australiji, Kanadi i na Novom Zelandu. Nasuprot tome, translokalizovanim lokalizmima sklone su translokalizovane društvene grupe kao što su arapski imigranti u Parizu ili Londonu, turski imigranti u Nemačkoj ili latinoamerički u SAD. Za te grupe teritorija je ideja o teritoriji kao načinu života u smislu bliskosti, neposrednosti, pripadanja, zajedništva i uzajamnosti. Štaviše, to ponovno uspostavljanje lokalizama, koje se obično dešava na međudržavnom nivou, može se odvijati i na naddržavnom nivou. Dobar primjer je Evropska unija koja, iako deteritorijalizuje društvene odnose između građana država članica, iznova teritorijalizuje društvene odnose s drugim državama i „ stvara Evropsku tvrđavu”.
Druga protivrečnost vezana je za odnos između nacionalne države i transnacionalne nedržave, odnosno, odnosi se na razliku izmedju dosadašnjih, uglavnom nacionalnih država i transnacionalnih korporacija kao nosilaca globalizacije. Jedna od najprotivrečnijih tema u raspravama o globalizaciji je pitanje uloge države u eri globalizacije. Neki misle da je država zastarjela stvar, na putu da izumre, ili da je u najmanju ruku njena sposobnost organizacije i regulisanja društvenog života veoma oslabila; drugi misle da je država i dalje glavni politički entitet, ne samo zato što je narušavanje suvereniteta veoma selektivno već i zato (a to se smatra još važnijim) što samu institucionalizaciju globalizacije „ od multilateralnih agencija do ukidanja ekonomske regulative” kreiraju nacionalne države. Oba stava imaju u vidu samo jedan dio tekućeg procesa. Nijedan ne ukazuje dužnu pažnju trasformacijama u cjelini jer su one, zapravo, protivrečne i uključuju kako procese afirmacije države „ u onoj mjeri u kojoj se može zaključiti da države nikada nisu bile toliko važne koliko danas” tako i procese privatizacije zasnovane na veoma važnim interakcijama, komunikacijama i transnacionalnim protocima u koje se država, za razliku od prethodnog razdoblja, gotovo uopšte ne miješa. Nacionalne države kontrolišu teritorije; to korporacije ne mogu, ali korporacije kapitalom mogu kontrolisati vlast u svakoj pojedinoj državi. Nacionalne države mogu legitimno raspolagati vojnom silom i silom državnog aparata dok korporacije to ne mogu, zato se i zalažu da izgrade međunarodni pravni sistem sa međunarodnim institucijama koje kontrolišu institucije nacionalnih država. 28 I dok zagovornici globalizacije kao obećanog i željenog poretka očekuju da ona riješi osnovne probleme čovječanstva i uredi svijet danas kroz upravljanje svjetskom ekonomijom i svjetskom ekologijom, da reguliše moć transnacionalnih /multinacionalnih/ korporacija, uspostavi kontrolu ratovanja i podstakne transnacionalne demokratiju, uspostavi kontrolu i planiranje radjanja, u praksi globalizacija znači da će bogati na najlegalniji način postajati još bogatiji a siromašni će biti srećni ako od tog obećanog carstva na zemlji mogu biti eksperiment ili prostor posrednog sukobljavanja i boriće se da ne budu zapostavljeni u tim procesima ne birajući sredstva.
Treća protivrečnost dešava se na kulturnoj ravni gdje se globalizacija iskazuje nametanjem "univerzalne" masovne kulture i vrijednosti (posebno američkih) koje ona protežira što bi trebalo da potisne nacionalni identitet i kulturne osobenosti nerazvijenih društava. U tu svrhu angažuju se 28
(Primjer takvih institucija je i Haski tribunal za ratne zlocine u Hagu, "Partnertvo za mir" i sl.). Problem je da se na tom sudu ili na sličnim međunarodnim institucijama sudi i raspravlja o problemima na nivou nacionalnih država ali se ne sudi onima koji su vršili posredan uticaj na te države.
__________________________________________________________________________
14
ugledne naučnoistraživačke ustanove (Heritage Foundation, American Enterprise Institute i dr.), kao i moćne medijske kuće (CNN, The Financial Times, The Wall Street Journal i dr.), s ciljem manipulisanja svjetskog javnog mnjenja i ubjeđivanja da je liberalna mondijalizacija konačan oblik idealnog sistema i društva. Bivše realsocijalističke zemlje počinjanjem procesa tranzicije, izgubile su dotadašnje oblike značenja i kulturnog identiteta kojim su strukturisali stvarnost pokušavajući da kompenzuju materijalnu oskudicu. Velika promjena "smisla" koja se time dogodila prouzrokovala je velike probleme za razumijevanje i prihvatanje globalizacije na pravi način. 29 Tako globalizacija na kulturnom planu uzima sve više maha, što se manifestuje iskorjenjivanjem ljudi ne samo ideološki i teritorijalno, već i gubljenjem nacionalnog identiteta. Procesi kulturnonacionalnog iskorjenjivanja nailaze na suprotstavljanje najčešće zahtjevima za obnavljanje nacije države posredstvom jačanja etničkog nacionalizma. Tako se iskorjenjivanje, izolacija i desocijalizacija individua i društvenih grupa javlja kao model koji se preporučuje savremenom svetu. Pjer Burdije kaže, s punim pravom, da se u tom svetu individue individualizuju time što se desocijalizuju, dodajući: "Ova neoliberalna filozofija jest takođe "neodarvinizam" u tom smislu u kome preživljavaju samo najjači.” Ona isključuje svaku solidarnost..."(Bourdieu, 1999). Otpori globalizaciji osnaženi su ne samo usled gubljenja kulturnoetničkog identiteta kao forme iskorjenjivanja nego najvećim dijelom zbog lišavanja ljudi životne izvjesnosti i budućnosti. Usled stalnih i brzih promena, koje prate procese globalizacije, znanje i iskustvo postaju nesigurni jer zastarijevaju.
Četvrta protivrečnost odnosi se na različito viđenje teorije i stvarnosti. Ako uporedimo ekonomsku teoriju i ekonomsku istoriju – dvije različite oblasti ekonomije koji rijetko kad komuniciraju – primijetićemo neke zanimljive obrasce u odnosu između teorije i prakse: često je to odnos izmedu prostih teorija i korisnih teorija, odnosno veliki jaz izmedu zvučnih i apstraktnih teorija i onoga što se dešava u stvarnosti. 30 Bogate države imaju tendenciju da siromašnima nameću teorije koje oni same niti koriste, niti su ikada koristile. Zbog toga postaje strahovito važno da se prozre kroz retoriku i vidi šta se stvarno dešava. Istorija ekonomske politike (ono što su ljudi stvarno radili) ne postoji kao akademska disciplina, za razliku od istorije ekonomske teorije (ono što su teoretičari tvrdili da treba da se radi). Taj jaz izmedu teorije i stvarnosti postaje još očigledniji kada isti teoretičari koriste različite teorije za različite ciljeve. 31 Teorija na kojoj se zasniva današnji svjetski poredak, proriče da će slobodna trgovina stvoriti ,,izjednačavanje cijena faktora proizvodnje", drugim riječima, da će cijene radne snage i kapitala biti iste u cijelom svijetu. Postoje makroekonomisti koji s jedne strane smatraju da je svejedno koju djelatnost izabrati jer je,,izjednačavanje cijena faktora proizvodnje" odmah iza ugla ili zato što imaju ,,komparativnu prednost" u tim delatnostima, uprkos tome što je izbor ekonomske djelatnosti ključan za životni standard. Na nacionalnom nivou, sa druge strane, oni su spriječeni da 29
BONAVENTURA DE SOZA SANTOS procesi globalizacije Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja,2002
30
Aristotel je smatrao da tržnice moraju da se nalaze dalje od velikih gradova. Arheolozi nam govore da ljudi nisu slušali njegove savete; tržnice su bile deo velikih gradova. Knjiga Adama Smita [Adam Smith] Bogatstvo nacija (1776), govorila je Englezima da moraju da se upuste u slobodnu trgovinu. Istorija pokazuje da je Engleska, tokom čitavog jednog veka pošto je dotična knjiga izašla, bila zabarikadirana iza više uvoznih carina nego Fran-cuska, iako Francusku svi danas smatraju najjačom tvrdavom protekcionizma. Čikaška škola ekonomije – koja, grubo gledano, stoji iza teorijske osnove Svjetske banke – govori cijelom svijetu da se vlasti ne smiju miješati u ekonomiju. U stvarnosti, gradonačelnik Čikaga troši milione dolara da bi stvorio pogodno tlo za razvoj visokotehnoloških preduzeća. Dakle, u istom gradu, u isto vreme, postoji ogroman jaz izmedu retorike i stvarnosti. Retoriku nameću drugima, dok sami rade nešto sasvim drugo. Džordž Buš [George Bush] propovijeda slobodnu trgovni za sve. U stvarnosti, SAD subvencionišu i štite i svoje poljoprivrednike i svoja visokotehnološka preduzeea. Pol Krugman, čovjek koji je imao veliki uticaj na norveške stavove o privrednoj politici, žali se na to što u njegovoj domovini, u SAD, njegove omiljene teorije nemaju nikakvog uticaja na praktičnu politiku. 31 Adam Smit u svojoj knjizi "Bogatstvo naroda" – koja je izašla tokom Američke revolucije – tvrdio je da će američke kolonije napraviti veliku grešku ako pokušaju da štite svoju industriju. Jedan od bitnih razloga zbog kojih su se SAD otcijepile, bio je taj što je Engleska, kao što su i sve druge kolonijalne sile uvijek činile, zabranjivala bilo kakvu industrijsku proizvodnju u sjevernoamerčkim kolonijama (izuzetak su bila proizvodnja katrana i drva za jarbole, koji su Englezima bili potrebni). Međutim, na jednom drugom mestu u svojoj knjizi, Adam Smit tvrdi da samo nacije koje imaju industriju uopšte mogu da pobijede u ratu. Aleksandar Hamilton [Alexander Hamilton] – prvi ministar finansija SAD – pročitao je Smitovu knjigu i, prirodno, izabrao da se američka privredna politka bazira na Smitovom shvatanju (zasnovanom na iskustvu) ko pobeđuje u ratovima, a ne na njegovim teorijskim stavovima o slobodnoj trgovini. SAD su štitile svoju industriju skoro 150 godina.
__________________________________________________________________________
15
misle to isto, jer su izabrali pojmove pomoću kojih ne mogu da prave razliku izmedu različitih djelatnosti. Na nacionalnom nivou, standardna ekonomska teorija ,,dokazuje" da će jedna imaginarna nacija sastavljena samo od spremačica biti podjednako dobrostojeća kao nacija sastavljena samo od berzanskih brokera. Ekonomisti, dakle, imaju različite aršine prilikom davanja savjeta stanovništvu drugih zemalja i potpuno drugačijih shvatanja koje koriste kada savjetuju sopstveno stanovništvo. Ako se zemlja specijalizuje tamo gde ima ,,komparativne prednosti", to znači da se specijalizovala za djelatnost u kojoj je relativno efikasnija u odnosu na drugu zemlju. Umjesto ,,izjednačavanja cijena faktora proizvodnje" na mnogim mjestima se dešava ,,polarizacija cijena faktora proizvodnje" – bogate zemlje postaju bogatije, dok siromašne postaju siromašnije. Problem je još veći ukoliko apstrahujemo upravo one faktore koji stvaraju bogatstvo, faktore koje bogate države imaju, a siromašnim državama nedostaju: inovacije, sinergijske efekte i ekonomije obima32 kao i privredne delatnosti u kojima ovi elementi nastaju.
Petu protivurečnost globalizacije, po svojoj kontrasnosti svakako izdvaja ocjena Svjetske banke navedena u Referatu o svjetskom razvoju 2000/2001 da «od 6 milijardi stanovnika naše planete na smjeni milenijuma 2,8 milijardi živi sa manje od 2 USA$ na dan, a 1,2 milijardi sa manje od 1 USA$ na dan ?!« Iako se navedeni podatak ne može tretirati kao posledica globalizacije, nego kao činjenica da je veliki dio čovječanstva udaljen od nje, to ipak ne uklanja problem koji globalizacija mora riješiti ako želi da nosi epitet univerzalnosti i integralnosti. 33 Pomenute protivrečnosti jasno pokazuju najvažnije pravce u kojima se danas kreće proces globalizacije. U toj svjetlosti, lako je vidjeti da su razmimoilaženja, paralelna događanja i sukobi toliko značajni da ono što nazivamo globalizacijom nije zapravo ništa drugo do niz različitih procesa globalizacije i, na kraju krajeva, različitih i ponekad protivrečnih globalizacija.
32
Fiksni troškovi su troškovi koji ostaju isti, nevezano za obim proizvodnje ili broj pruženih usluga. Na primjer, avioni troše manje-više istu količinu goriva nevezano za to koliko putnika prevoze. Stoga troškovi goriva imaju fiksni karakter. Preduzeće ostvaruje efekte ekonomije obima ako uspe da dostigne nivo tehnologije koji omogućava visok udeo fiksnih troškova u ukupnim troškovima i nivo proizvodnje koji omogućava raspodelu troškova na veliki broj jedinica usluga ili proizvoda, čime smanjuje cenu svakog proizvoda. Recimo, ako želimo da prevezemo samo jednog putnika avionom, morali bi da mu naplatimo astronomsku cenu karte samo da bi pokrili troškove, a kamoli ako želimo da ostvarimo i profil. Međutim, ako prevozimo 300 putnika, cijena karte po putniku biće sasvim prihvatljiva. Uopšteno, što je veći udio fiksnih troškova u ukupnim troškovima i što više jedinica proizvoda ili usluga možemo da proizvedemo, utoliko ćemo ostvariti veće efekte ekonomije obima. To će nam, na primjer, dati prednost u konkurenciji jer ćemo imati niže cijene. Ekonomije obima takođe stvaraju nesavršenu konkurenciju i barijere za ulazak novih preduzeča na tržište (barriers to entry). 33 Veselin Drašković , Radislav Jovović: Globalizacija u ekonomskom kontekstu,maj 2006 http://www.mnje.com/III/04%20Draskovic.pdf
__________________________________________________________________________
16
2. ULOGA TRANSNACIONALNIH KORPORACIJA U PROCESIMA GLOBALIZACIJE Još jedan pojam koji je uz globalizaciju sve više u upotrebi, jest i pojam transnacionalizacija34. Rast i sve veće ekonomsko značenje transnacionalnih korporacija i transnacionalnih tokova roba, kapitala, informacija i znanja na svjetskom tržištu i globalnom ekonomskom prostoru, najbitnija je odlika transnacionalizacije. U savremenom svijetu kao glavni pobornik procesa globalizacije javljaju se krupne proizvodno –prodajne i finansijski objedinjene – transnacionalne korporacije (TNK) koje pokazuju izuzetno jak uticaj na hod razvoja svjetske privrede. A šta su ustvari transnacionalne kompanije (u nastavku TNK), gdje su nastale, i kakav je njihov stvarni uticaj na privrede i stanovništvo i koji su njihovi „strateški partneri“? Odgovor na ta pitanja osvijetliće nam jasnije i potpunije pravu prirodu ovog ne samo ekonomskog, već, kako smo ukazali, i društvenog, kulturološkog i socio-psihološkog fenomena današnjice. TNK su najsnažnija poluga globalizacije, i koliko su one dominantan fenomen našega vremena najbolje govore sledeće brojke. One ostvaruju 25% ukupne svjetske proizvodnje, 66% ukupne svjetske trgovinske razmene i 75% ukupne svjetske tehnološke razmjene. Ove nove globalističke elite nemaju svoj zavičaj. Ovde se ne misli samo na zavičaj u geografskom, već u svakom drugom smislu, zavičaj kao dio identiteta, kulturnog nasleđa, porijekla,.. Uporedo sa invazijom transnacionalnih kompanija a kao rezultat njihovog djelovanja dešavaju se korjenite promjene sociološke, kulturološke, ideološke, pa čak i duhovne suštine stanovništva, koje kao predmet izučavanja neki autori zovu globalizacija, a drugi kolonizacija. Cilj ovog poglavlja je analiza situacije, koja postoji na međunarodnom tržištu, a u vezi je sa aktivizacijom poslovanja TNK, razmatranje uzroka i posledica te aktivizacije, a takođe i njenih pozitivnih i negativnih posledica za svjetsku ekonomiju.
2. ROLE OF TRANSNATIONAL CORPORATIONS IN THE PROCESSES OF GLOBALIZATION Another term that is more and more in use along with the globalization is the term trans-nationalization 35. Growth and more and more economic meaning of trans-national corporations and trans-national flows of goods, capital, information and knowledge at the world market and global economic area is the most important characteristic of trans-nationalization. In the modern world as the main supporter of process of globalization big producing-selling and financially conjoint trans-national corporations (TNC) appear showing extremely strong influence on the movement of development of world economy. And what are in fact the trans-national companies (hereinafter referred to as TNC), where were they established, and what is their real influence on the economies and populations and what are their “strategic partners”? The answer to those questions will elucidate more clearly and more completely the real nature of this not only economic, but also, as we pointed to earlier, the social, cultural and socio-psychological phenomenon of nowadays. TNC are the most powerful lever of globalization, and how much they are the dominant phenomenon of our time the following figures shows. They achieve 25% of total world production, 66% of total world trade, and 75% of total world technological trade. These new global elites do not have their homeland. It does not refer herein only to the homeland in the geographical sense but in every other sense, the homeland as the part of identity, cultural heritage, origin... Parallel with the invasion of trans-national companies, and as the result of their action it occurs the radical changes of sociological, cultural, ideological, even of the spiritual essence of population that as the subject of study some authors call globalization, and the other ones colonization. The objective of this chapter is the analysis of situation that exists at the international market and it is connected with the activization of management of TNC, examination of causes and consequences of such activization, and also of the positive and negative consequences it has for the world economy.
34
J. Lončar: Globalizacija – pojam, na stanak i trendovi razvoja Geoadria, 10/1, 91-104, 2005.
35
J. Lončar: Globalization – term, emergen ce, and trends of development Geoadria, 10/1, 91-104, 2005.
__________________________________________________________________________
17
2.1. TNK kao nosioci procesa globalizacije „Kada dolazimo u dodir sa nekom vladom koja ne voli Sjedinjene Američke Države, uvijek pitamo: ko vam je miliji - Velika Britanija, Njemačka, Francuska? Raspolažemo mnogim zastavama, izaberite“. Robert Stivenson, potpredsednik „Forda“ 36
Procesi transnacionalizacije proizvodnje i kapitala, čiji izraz su stale transnacionalne korporacije, javljaju se osnovnom i pokretačkom silom savremene globalizacije svjetske ekonomije. Istovremeno globalizacija vodi ka rastu međuzavisnosti država, kao rezultat čega proizilazi postepeno rušenje nacionalnog ekonomskog državnog suvereniteta i pojava novih nadnacionalnih ekonomskih formiglobalnih korporacija- transnacionalnih upravljačkih struktura. Novi razvijajući svjetski poredak sve više se ispoljava kao ekonomski poredak. Globalna privreda postepeno biva sveopštim imperativom. Ako je ranije svjetska ekonomija bila polje na kome su djelovale suverene države, to danas svjetska privreda postaje samostalni subjekat koji djeluje na polja nacionalnih država. Pri tome izrasta nešto bolje, osim prosto jedne ekonomije koja je svjetski mehanizam. Dolazi do promjene naviknutih sposobnosti upravljanja i vladanja: iz sfere vojno – političke ti mehanizmi prelaze u polit - ekonomsku sferu. Ekonomija počinje da sebe pokazuje kao politika i ideologija. Kao rezultat geopolitički imperativi ustupaju mjesto geoekonomskim. Posebne «države» u svjetskoj privredi čine nekoliko stotina krupnih kompanija giganata koje dovode do toga, da se osnovne proporcije svjetske proizvodnje i prodaje nalaze pod dejstvom ekonomske politike tih kompanija. Važno sredstvo takvog djelovanja nastupa usaglašavanje politike ulaganja kapitala između nekoliko gigantskih firmi, koje faktički određuju razvoj važnih grana svjetske privrede. Pod transnacionalnom korporacijom podrazumijeva se krupno ujedinjavanje koje koristi za svoju privrednu djelatnost međunarodno stanovište i pretpostavku formiranja i razvoja međunarodnog proizvodno-sirovinskog, trgovinskog i finansijskog kompleksa s jednim centrom odlučivanja i donošenja rešenja u baznoj zemlji i sa filijalama, predstavništvima i ćerkama kompanijama u drugim zemljama. Osobenošću TNK se smatra spajanje odnosno ujedinjavanje centralizovanog rukovodstva s određenim stepenom samostalnosti koji se nalazi u njoj i u raznim zemljama pravnih lica i strukturnih podrazdjela ( filijala, predstavništva i ćerki kompanije). Da bismo korporaciju svrstali kao transnacionalnu obično se primjenjuju sledeći kriterijumi : broj zemalja u kojima djeluje korporacija, ( ne manje od pet) broj zemalja, u kojima su razmješteni proizvodni kapaciteti korporacije (ne manje od tri) poziciju lidera na izvornom tržištu dio inostranih operacija u dohotku ili prodaji korporacije (ne manje od četvrtine) internacionalni sastav personala i višeg rukovodstva korporacije. U skladu sa godišnjim izvještajem organizacije UNCTAD za 2002 godinu kao 10 najkrupnijih korporacija svijeta po nivou transnacionalnih aktiva, prodaji, a i po broju zaposlenih u inostranstvu navedene su: Vodafone Group (81%), British Petroleum , ВР (77%), Exxon - Mobil (68%), Viendi Universal (60%), Fiat (57%), Royal Dutch / Shell (57%), Telefonica (54%), General Electric (40%), Toyota Motor (35%), General Motors (31%). Evolucija transnacionalnih korporacija i stepen njihovog uticaja na svetsku privredu Transnacionalne korporacije su u svom razvoju prošle nekoliko etapa i zato ih možemo uslovno podijeliti na pet pokoljenja . Prvo pokoljenje TNK ( od perioda njihovog rađanja krajem XIX vijeka do početka Prvog svjetskog rata 1914-1918 godine) zanimale su se u osnovi razradom i dobijanjem sirovinskih resursa u 37
• • • • •
38
36
Danilo Tvrdišić ,Transnacionalne organizacije i bezavičajnost, август 2007.г, http://www.pravoslavlje.org.yu/broj/971/tekst/transnacionalneorganizacije-i-bezavicajnost/print/lat 37 Зорин С.Ф.,Современные транснациональные корпорации и их роль в мировой экономике. 2005г. 38
Зорин С.Ф.,Современные транснациональные корпорации и их роль в мировой экономике. 2005г .
__________________________________________________________________________
18
kolonijalnim zemljama Azije, Afrike, Latinske Amerike, a takođe i njihovom preradom u zemljamavladarima kolonija. Po formi te TNK su bile predstavljene kartelima i sindikatima. Drugo pokoljenje TNK razvijalo se u periodu između dva svjetska rata (1918-1939 godine) i počele su se baviti najprofitabilnijom djelatnošću proizvodnje oružja i vojne tehnike za zadovoljenje vojnih potreba i vojne tehnike vodećih zemalja Evrope, Amerike i Japana. Te TNK su se formirale u vidu trustova, privlačeći u svoju strukturu, putem spajanja i apsorbovanja, nacionalne firme i preduzeća, gradeći na taj način međunarodne korporacije za što efektivnije vođenje međunarodnog biznisa. Treće pokoljenje TNK počelo se stvarati nakon Drugog svetskog rata (1945 godine) i naročito posle raspada svih imperija i njihovih kolonijalnih sistema (1950-1960 godine). TNK trećeg pokoljenja su bili generatori i oni su rasprostranili naučno - tehnička dostignuća u oblasti novih grana nauke i industrije ( atomska energija, elektronika, proizvodnja uređaja itd). Osnovne forme tih organizacija su koncerni i konglomerati, koji su se objedinjavali u strateške alijanse za ojačanje svojih pozicija u oštroj konkurentskoj borbi za tržište prodaje robe svoje proizvodnje. Četvrto pokoljenje TNK se postepeno stalo formirati u periodu od 1970-1980 godine u uslovima razvoja ubrzanog naučno – tehničkog progresa i povezanosti svjetske privrede pod dejstvom rastuće konkurencije na svjetskom tržištu. Upravo u tom periodu ubrzani su procesi spajanja i apsorbovanja, koji su doveli do koncentracije kapitala i proizvodnje u TNK, a koje su sa svoje strane uspješno razvile krupni međunarodni biznis. Peto pokoljenje TNK pojavljuje se i počinje cjelishodnije da se razvija u XX vijeku, u uslovima ubrzanih procesa regionalnih ekonomskih integracija. Svjetske integracione tendencije i pojave na jedinstvenom ekonomskom prostranstvu u određenim regionima otvaraju široke mogućnosti za vođenje međunarodnog biznisa od strane TNK na svim kontinentima. Neprekidno rastuće i postojano produbljujuće trgovinsko - ekonomske, finansijsko – valutne, naučno - tehničke i proizvodne veze među savremenim TNK govore o globalnom karakteru njihovog biznisa. Za TNK novog pokoljenja kao oslonac su izuzetno važni savremena nauka i inovacioni biznis, koji ih promovišu u glavne generatore naučnih ideja i koncepcija. Pri formiranju korporacija u raznim zemljama odlučujuću ulogu su igrali razni faktori. U SADfinansijski kapital, u Japanu - uzajamno vlasništvo nad akcijama, a takođe i postojanje sopstvenih informacionih, trgovinskih, finansijskih i transportnih sredstava, u Južnoj Koreju i Japanu – koordinacija i podrška države. U savremenim uslovima preovladavajući tip ujedinjavanja su višegranski međunarodni koncerni. Jedan od uzroka te pojave se javlja ograničenost tradicionalnih tržišta, kao osnova ispunjavanja potreba akcionara i menadžmenta u postojanom rastu korporacije. Početkom XXI vijeka transnacionalizacija proizvodnje i kapitala postala je ne samo neposrednim uslovom funkcionisanja i razvoja krupnih korporacija, no i faktorom koji određuje u značajnoj mjeri tempo i proporcije razvoja cijelog svjetskog sistema privređivanja. Razmjer djelatnosti TNK značajno se povećava zahvaljujući otvaranju istočnoevropskog i postsovjetskog ekonomskog prostranstva, rastu Kine kao svjetske fabrike i krupnog tržišta sirovina, umanjenju trgovinskih barijera zahvaljujući djelatnosti WTO (ranije GATT-a). Početkom XXI vijeka u svijetu postoji više od 70 hiljada transnacionalnih korporacija i 850 hiljada njihovih filijala. Prilog 1. Materinske kompanije se uglavnom nalaze u razvijenim zemljama (50,2 hiljade), a veći broj filijala nalazi se u zemljama u razvoju (495 hiljada). Oko polovine svjetske industrijske proizvodnje i više od 2/3 spoljne trgovine otpada na TNK. Oni kontrolišu skoro 80% patenata i licenci na inovacije, novu tehnologiju i know –how. Pod kontrolom TNK nalaze se određena robna tržišta: 90 % svjetskog tržišta pšenice, kafe, kukuruza, duvana i željezne rude, 85 % - tržišta bakra i boksita , 80 % - tržišta čaja i olova , 75% - tržišta sirove nafte, prirodnog kaučuka i banana. Do polovine izvoznih operacija SAD ostvaruju se od strane američkih i inostranih TNK, u Velikoj Britaniji analogne operacije ostvaruju do 80 % TNK, u Singapuru – do 90%. S učešćem različite infrastrukture TNK su omogućili posao za 150 miliona ljudi zaposlenih u savremenoj industrijskoj proizvodnji i pružanju usluga. 39
40
39
Pogledaj dodatak - Spisak najvećih TNK svijeta-tabela.
40
Зорин С.Ф.,Современные транснациональные корпорации и их роль в мировой экономике. 2005г.
__________________________________________________________________________
19
Skoro 90% svetskog obima tržišta direktnih stranih investicija (SDI) nalazi se u rukama matičnih kompanija razvijenih država, od čega predstavnici SAD, Francuske, Velike Britanije, Njemačke i Japana - 60 %. Realno kontrolišuća sfera uticaja TNK je značajno šira kad se uzmu u obzir ugovori sa drugim firmama i druge forme učešća.
2.2. Konkurentske prednosti TNK Osobenost savremenih TNK sastoji se u tome, što oni zastupaju u nekom smislu «dvojni standard», s jedne strane TNK su zainteresovane za dalju liberalizaciju i demokratizaciju svjetskog ekonomskog prostora, a sa druge – zakoni slobodnog tržišta koji djeluju u globalnim razmjerama ne djeluju unutar TNK, gdje se faktički realizuje i sprovodi plansko upravljanje, određeno strategijom korporacije, a ne tržištem. Ovo protivurečje karakteristično je i za proces globalizacije, čijom pokretačkom snagom, se sa jedne strane javlja liberalizacija i internacionalizacija, a sa druge – preraspodjela sfera ekonomskog uticaja i ustanovljavanje novog svjetskog poretka. Djelatnost transnacionalnih korporacija tijesno je povezana sa interesima država iz kojih proizilaze. Kao pravilo, ciljevi zemalja iz kojih proizilaze, vodećih TNK imaju jarko izraženu nacionalno – egoističku obojenost, a upravo to im omogućava visok nivo životnog standarda svojih građana i učvršćivanje moći i autoriteta svojih država na svjetskoj areni. Slična situacija pogoduje razvoju jednostranog globalizma, proklamovanog od strane tih zemalja isključivo zbog sopstvenih interesa. U hodu dostizanja od strane svake države svog cilja, među TNK i ostalim svijetom dolazi do protivurečnosti, koja je povezana sa borbom za resurse goriva, sirovine i rada. Naročito važno značenje pri tome dobija globalno suparništvo za tržište prodaje. Na taj način, globalna ekonomija postaje arena rešavanja međudržavnih ekonomskih konflikata, iz čega se može izvući zaključak o tome da se fundametalni interesi i država i transnacionalnih korporacija, baziraju na istoj teritoriji gdje se objektivno poklapaju, jer postoji mogućnost da TNK ne dozvole baznim državama da dobiju pristup resursima drugih zemalja. Osim toga razmještajući svoje firme po inostranstvu TNK izbavljaju svoje države od neophodnosti savladavanja protekcionističkih barijera u slučaju njihovog uvođenja. TNK ojačavaju pozicije svoje države na teritoriji drugih zemalja, gradeći pri tom djelove svog vlasništva u vidu filijala i ćerki preduzeća. Takav sistem vlasništva u inostranstvu osigurava realni međunarodni uticaj države. Isto tako rast ekonomske moći TNK neizbježno povlači za sobom jačanje globalnog političkog uticaja korporacija na svjetskoj areni i samim tim slabljenje političke vlasti Vlada država gdje se nalaze. TNK pokazuju blagotvoran uticaj na međunarodne odnose, prije svega na međunarodnu sigurnost, jer onako kako podstiču međuzavisnost određenih zemalja, tako i podstiču međuzavisnost određenih zemalja protiv agresije nekih zemalja, na način što zemlje povezane sistemom TNK, čine loše odnose jedne zemlje naspram druge nemogućim ili u krajnjoj mjeri neugodnim. Smisao globalizacije svodi se prema utemeljavanju neizbježne pune planetarne integracije, prelaza od mnogo država, naroda, nacija i kultura zemalja, prema jednoj svjetskoj državi. Glavni uzrok ovako prodirućeg razvoja TNK u drugoj polovini XX vijeka je nesumnjivo visoka efektivnost njihovog poslovanja u poređenju sa kompanijama koje posluju samo u jednoj zemlji. Pogledajmo osnovna konkurentska preimućstva koja predstavljaju suštinu te efektivnosti TNK : 41
•
•
•
•
41
prednosti upravljanja i pristupa prirodnim resursima, kapitalu i rezultatima naučno istraživačkim i eksperimentalno konstruktorskim poslovima u cijelom svijetu. horizontalna diverzifikacija u razne grane ili vertikalna integracija po tehnološkom principu u okvirima jedne grane, osigurava u tom ili nekom drugom slučaju ekonomsku stabilnost i finansijsku stabilnost TNK, mogućnost izbora pri razmještaju preduzeća kompanije u raznim zemljama uzimajući u obzir obim njihovih nacionalnih tržišta, tempo ekonomskog rasta, cijena dostupnosti ekonomskih resursa, a takođe političke stabilnosti, niska cijena finansijskih resursa zahvaljujući sve širim mogućnostima njihovog privlačenja,
Mунтян M.A:Глобализация или транснационализация ? монография Mосква ,2002 http://www.viperson.ru/wind.php?id=205739&soch=1#
__________________________________________________________________________
20
• •
•
•
•
ekonomija u razmjerama preduzeća, stavljanje na raspolaganje, a koristeći za interese TNK, državne spoljnoekonomske politike u raznim zemljama, mogućnost da za račun SDI prevlada različite barijere na putu izvođenja svojih roba na tržište bilo koje zemlje a za račun izvoza, neprekidna informisanost o konjukturi robnih, valutnih i finansijskih tržišta u raznim zemljama, što dozvoljava, odnosno, omogućava da operativno usmjerava tok kapitala u te zemlje, gdje se nalaze takvi uslovi za dobijanje maksimalne koristi. pristup kvalifikovanom kadru i mogućnost njihove selekcije. 42
2.3. TNK kao faktori koji potpomažu ekonomsku globalizaciju Obim koncentracije i centralizacije kapitala, rast broja prisvajanja i apsorbovanja krupnih industrijskih i finansijskih kompanija, izlazak ekonomskih strateških interesa firme za predjele preko granica matične zemlje, koje postepeno gube svoje ekonomsko značenje i daju sve više mogućnosti za slobodu premještanja faktora proizvodnje i roba – sve se to javlja kao granica globalizacije svjetske privrede. Razvoj procesa globalizacije povezan je sa datumima dešavanja koja su značajna za sveukupno međunarodno ekonomsko društvo, kao što su: Konferencija Evropske zajednice u Luksemburgu 1985 godine, na kojoj je bio prihvaćen Jedinstveni evropski akt, kojim su proglašene četiri slobode kretanja: ljudi, roba, usluga i kapitala. Konferencija GAT-a u Punta del Este 1986 godine, otvorena Urugvajska runda pregovora, gdje je glavna tema bilo pitanje smanjenja poreskih tarifa i zabrana drugih ograničenja na putu trgovine robama i uslugama. Zahvaljujući ubrzanom razvoju i usavršavanju sredstava komunikacionih veza i transporta, napravljene su jedinstvene mogućnosti za brzu razmjenu ideja, roba, finansijskih resursa. Na osnovu novih kompjuterskih sredstava registracije, obrade i prenosa ogromnih obima informacija, praktično na bilo koje rastojanje sa velikom brzinom pokazalo je mogućim priključiti lokalne sisteme u jedinstvenu globalnu finansijsku mrežu. Zanimljiva je činjenica, da je u značajnoj mjeri dati zadatak ispunjen i u okvirima jedne te iste TNK. Glavnim oblikom internacionalizacije privrednog života dugo vremena je bila međunarodna trgovina. Na sadašnjoj etapi svjetskog razvoja međunarodnih ekonomskih odnosa osnovom globalizacije je stala internacionalizacija ne razmjene već proizvodnje. •
•
43
Pod transnacionalizacijom proizvodnje i kapitala podrazumijevaju se : 44
1. nove pojave, suštinske promjene, koje proizilaze u svjetskoj privredi, i to: rast broja i aktivnosti transnacionalnih korporacija (TNK) i transnacionalnih banaka (TNB) 2. nova etapa procesa internacionalizacije svjetske privrede koja se razlikuje od prethodnih zbog: promjene samog karaktera uvlačenja zemalja i preduzeća u međunarodnu podjelu rada, čije izvorište je u u internacionalizaciji naučno tehničkog progresa i procesa proizvodnje, kada svjetsko tržište faktički diktira standarde svojstava i tehničko ekonomskih pokazatelja proizvodnje izdatih od matične kompanije, kao i od njenih filijala i ćerki kompanija. 3. forma internacionalizacije privrednog života, čijim rezultatom se javlja razvoj međunarodne proizvodnje u okvirima TNK, uključenih u preduzeća matične kompanije, njenih filijala i ćerki kompanija i proizvodnja takvih vidova proizvoda, koji učestvuju u međunarodnom unutarfirminom kooperiranju. 42
SDI –strane direktne investicije
43
WTO (ranije GATT-a) Svjetska trgovinska organizacija (WTO / STO) je međunarodna organizacija koja predstavlja institucionalni i pravni okvir multilateralnog trgovinskog sastava u područjima carina i trgovine robama, uslugama i intelektualnom vlasništvu. Osnovana je i službeno je otpočela s radom 1995. godine 44 Mунтян M.A:Глобализация или транснационализация ? монография Mосква ,2002 http://www.viperson.ru/wind.php?id=205739&soch=1#
__________________________________________________________________________
21
4. novi visočiji nivo internacionalizacije proizvodnje i kapitala, kada dolazi do njegovog prelaska u nova svojstva. 5. proces transnacionalizacije je neraskidivo vezan sa širenjem razmjera djelatnosti TNK, sa transformacijom TNK kao realnih subjekata tržišnih odnosa 6. nove forme organizacije privrednog života, koje potpomažu njenu internacionalizaciju. Proces transnacionalizacije posmatra se kao proces širenja međunarodnog djelovanja industrijskih preduzeća, banaka, kompanija iz sfere usluga, njihovog prelaska van granica matične zemlje, što dovodi do prerastanja nacionalnih kompanija u transnacionalne. Za ovakav oblik je karakteristično preplitanje kapitala za račun gašenja firmi određenih zemalja, izgradnja zajedničkih kompanija, privlačenje finansijskih sredstava inostranih banaka, ustanovljavanje korisnih dugotrajnih veza u inostranstvu industrijskih kompanija i banaka jedne te iste zemlje. Kao fenomen savremene svjetske privrede, proces transnacionalizacije ima pod sobom objektivnu osnovu: produbljujuća internacionalizacija privrednog života, nauke, tehnike, proizvodnje, oštro povećanje uloge i širenje geografskih okvira kooperacionih veza, koje omogućavaju objedinjavanje u krupne međunarodne naučno proizvodne forme elemenata proizvodnih struktura različitih zemalja. U osnovi trgovine različitih TNK između sebe i sa drugim kompanijama sve češće leže ne jednostrane komercijalne pogodbe, već dugoročne proizvodne veze na bazi odgovarajućih saveza. Globalizacija ekonomskog poslovanja treba liberalizaciju trgovine, inostranih investicija, međunarodnih finansijskih operacija. Generalno usaglašavanje o tarifama i trgovini i Svetska trgovinska organizacija javile su se kao posledica neophodnosti rešavanja datog problema. – Razvoj komunikacija - Operativni prenos informacija – je osnova funkcionisanja TNK. Evolucija globalnih korporacija neraskidivo je vezana sa evolucijom sredstava informisanja. Po mjeri razvoja novih, sa sve bržim kanalima protoka informacija pojavljuju se sve noviji aspekti globalnog biznisa. Kao poslednja tendencija javljaju se nove kompanije sa novom vrstom proizvoda, biznis sa ofšor programiranju, internet komercijala itd.... - Kulturna razmjena i ujednačavanje kulturnih vrijednosti - Globalizacija i kulturna razmjena su međusobno povezane i nerazdvojive. Samo tako opšti sistem kulturnih vrijednosti čini mogućim svjetski uspjeh krupnih korporacija, i upravo prihod kompanije nosi sa sobom dio kulture njene zemlje. Nesumnjivo u procesu globalizacije dolazi do miješanja i ujedinjavanja različitih kultura. Nacionalne tradicije i religiozna nesloga odlaze u drugi plan, ostavljajući na scenu univerzalnu vrijednost - slobodno tržište. – Razvoj transportne infrastrukture - Pronalazak kontejnerskog transporta značajno je snizio rokove i cijenu prevoza tereta. Cijena transporta prekomorske robe suštinski je pala. Taj faktor je postao važan stimulans u podjeli i specijalizaciji svjetskog tržišta industrijske proizvodnje. Fenomen Kine – svjetska proizvodnju elektronike, obuće i tekstila bila bi nemoguća, ako bi cijena morskog prevoza prevazilazila korist koja se ostvari od prevoza proizvoda. – Međudržavna konkurencija za resurse - U stremljenju da podignu nivo života građana, zemlje izlaze na svjetsko tržište investicija, pri čemu streme da predlože i ponude investitorima najbolje uslove i unosnost poslovanja kod njih. Često međunarodne kompanije nude mnogo bolje uslove radnicima, od lokalnih firmi. To daje transnacionalnim korporacijama značajnuo preimućstvo u borbi za nova tržišta. -Razvoj svjetskog finansijskog i fondovskog tržišta - Glavni partneri transnacionalnih korporacija u međunarodnom poslovanju za poslednjih pola vijeka postale su transnacionalne banke, koje su se i rodile u razvijenim zemljama i koje su prošle dugu i složenu evoluciju paralelno i čak usklađeno s TNK. Kao važan faktor ekonomske nezavisnosti i svjetskog uticaja korporacija javlja se razvijeni međunarodni finansijski sistem, koji se sastoji iz razvijene mreže banaka, robnih, finansijskih i fondovskih berzi. 2.3.1. Pozitivna uloga TNK Pozitivna uloga koju igraju TNK pri ulasku na razvijeno tržište je nesporna. Transnacionalna korporacija ostvaruje investicije, donosi nove tehnologije proizvodnje i upravljanja, povećava GDP (BDP), pozitivno utiče na platni bilans, povećava prihod od izvoza ili smanjuje uvoz. Sve te __________________________________________________________________________
22
promjene neosporno jačaju privredu neke zemlje i povećavaju nivo životnog standarda njenih građana. Stvaranje međunarodnih proizvodnih formi novog tipa javlja se kao zakonomjerni rezultat razvoja procesa međunarodne podjele rada i proizvodne kooperacije. Rast koncentracije proizvodnje i kapitala kako na nacionalnom, tako i na međunarodnom nivou sprovodio se dobijanjem, uglavnom kupovinom, nacionalnih i inostranih preduzeća, koje su sačuvale svoju privrednu i pravnu samostalnost i koji su povezani sistemom učešća, dogovorom o opštem interesu, ličnih unija, finansiranjem, proizvodnom i naučno – tehničkom saradnjom. Taj proces u mnogome odražava stremljenje TNK prema diverzifikaciji proizvodnje i sprovodi se podjelom u samostalna proizvodna odjeljenja koja su raznorodna po karakteru proizvodnje. Transnacionalizacija proizvodnje i kapitala postala je ne samo neposrednim uslovom funkcionisanja i razvoja TNK, nego i faktorom, koji određuje u izvjesnoj mjeri tempo i proporcije razvoja cjelokupnog sistema svjetske privrede. Po mjeri rasta u poslovanju TNK i njihovoj ulozi u spoljnoekonomskoj sferi, transnacionalizacija proizvodnje i kapitala, postaje sve više bitan faktor njihovog ekonomskog rasta. Količina TNK se postojano povećava: onako kako je početkom 70- tih godina, po podacima UN, u svijetu brojilo 7 000 TNK, a početkom 80- tih 13 000, u 1997 godini njihov broj je porastao do 40 000 (u račun ne ulazi 250 hiljada filijala TNK u 150 zemalja).Danas postoji oko 63.000 transnacionalnih preduzeća koja imaju oko 690.000 podružnica širom svijeta(UNCTAD,2000,str. 9). Ti podaci dozvoljavaju da izvučemo zaključak o tome da dinamika globalizacije «povećava obrt ». U 90-tim godinama razmjer širenja sfere djelatnosti TNK značajno se povećao zahvaljujući : 45
• • • • • • •
Padu gvozdene zavjese na istočno-evropskom i postsovjetskom ekonomskom prostoru Ubrzanju globalizacije finansijskih tržišta Intenzifikaciji procesa privatizacije Produbljivanju međuzavisnosti niza zemalja i nacionalnih privreda Povećanju konkurencije Regionalnim integracionim procesima i sa tim u vezi novim mogućnostima premještanja kapitala Pojavi novih tehnologija, naročito u oblasti veza i telekomunikacija
Koristeći radnu snagu iz raznih zemalja TNK izazivaju univerzalnu potražnju, i na taj način igraju važnu ulogu u internacionalizaciji tržišta rada i formiranja jedistvenih međunarodnih standarda za kvalifikacije. Međutim, nezavisno od ogromnog broja TNK koje funkcionišu na svjetskom tržištu, nivo njihovog monopola je neuobičajeno visok. To je naročito primjetno u naučnim granama proizvodnje, što se objašnjava potrebom u dotičnim granama za ogromnim investicijama i za visokokvalifikovanim kadrom. Posledstvom visokog stepena internacionalizacije proizvodnje kod krupnih TNK došlo je do pojačanog vladanja njihovog upravljanja na svjetskom robnom tržištu i u vodećim granama svjetske privrede. Rešavajuća uloga monopola-giganata na svjetskom tržištu određena je time što oni zauzimaju vodeću poziciju ne samo u proizvodnji i komercijalnom izvozu, već i u trgovini patentima i licencama, ustupanju tehničkih usluga, ostvarenju poslova po ugovoru, tako da je u njihovim rukama skoncentrisan osnovni dio naučno tehničkih dostignuća i proizvodno prerađivačkog iskustva. Iz razloga što je monopolistički kapital zainteresovan u prvom redu za razvoj onih grana, gdje on može sebi omogućiti položaj sa dovoljno prihoda, tj. u granama sa visokom produktivnošću rada, tehničkom opremljenošću proizvodnje, visokim nivoom organizacije i upravljanja proizvodnje, odgovarajuće niskim troškovima proizvodnje, to se i svakodnevno ulaganje kapitala u internacionalnim razmjerama i ostvaruje se upravo u takvim granama. Sve to deformiše proporcije društvene proizvodnje i vodi prema još većem zaoštravanju protivurečnosti kako među samim gigantima tako i među njima i nemonopolarizovanim sektorom. Sve ovo dovodi do daljeg razvoja monopolističkih odnosa u savremenim uslovima, koji dozvoljavaju da se potpuno otkrije suština 45
Зорин С.Ф.,Современные транснациональные корпорации и их роль в мировой экономике. 2005г.
__________________________________________________________________________
23
TNK, njihovo stremljenje za upravljanje u svjetskom sistemu privrede i potčinjavanje svojim interesima male i srednje nemonopolarizovane proizvodnje. Specifična osobenost monopolističkih odnosa u savremenim uslovima sastoji se u tome, da TNK imaju mogućnost da saznaju potrebe tržišta i da u izvjesnom stepenu formiraju plan za potrebnošću kojih proizvoda prije nego počne njihova proizvodnja. Sve to svedoči o tome da se upravljanje i vladanje TNK na svjetskom tržištu slaže sa njihovim upravljanjem u svjetskoj proizvodnji. Monopolistički odnos u okviru svjetskog tržišta nastupa ne samo kao sfera projavljivanja suštine TNK, već i kao rezultat njihovog funkcionisanja i razvoja. Ukoliko realizacija monopolskog prihoda postane moguća samo u saznavajućem ograničenju obima razmjere proizvodnje, tako i po upoređivanju sa postojećim društvenim potrebama za date proizvode, kao i sa već izgrađenim proizvodnim mogućnostima, odnosno, okvirima, koji su sagrađeni monopolističkom regulacijom, dolazi do stvaranja neophodnih uslova za postojanje samih monopolističkih odnosa. Transnacionalne korporacije, formirajući međunacionalne proizvodne komplekse, dobijaju mogućnost da šire iskoriste preimućstva međunarodne podjele rada i međunarodne kooperacije u proizvodnji i pokazuju dubok uticaj na cio karakter međunarodnih ekonomskih odnosa, u tom broju i na postojanje svjetske trgovine. Širenje sfere primjene svojih aktivnosti dozvoljava TNK da imaju sledeće prednosti : TNK koriste za svoje interese ne samo prirodne i ljudske resurse, nego i naučno tehnički potencijal drugih zemalja TNK prodiru na tržište drugih zemalja i postaju «svoji», zaobilazeći poreske barijere iz zemalja iz inostranstva Imajući filijale u raznim zemljama, TNK zaobilaze ograničenost unutrašnjeg tržišta u baznoj zemlji TNK povećavaju razmjere preduzeća i obim proizvodnje do najisplativijeg dohodovnog nivoa. 46
•
•
•
•
Transnacionalne korporacije dobijaju preimućstva i posledstvom izvlačenja koristi iz razlike između svog ekonomskog položaja i ekonomskog položaja zemalja u koje ulažu svoj kapital. Raspolažući filijalama i ćerkama kompanijama u drugim zemljama, TNK dobijaju mogućnost da: Dobijaju preimućstva, otvarajući proizvodne kapacitete u zemljama sa jeftinim sirovinama i niskim stavkama za plate radnika Imaju mogućnost boljeg planiranja i dobijanja koristi u zavisnosti od nivoa oporezivanja na dohodak Usaglašavaju svoje proizvodne i prodajne šeme u skladu sa specifičnim uslovima nacionalnih tržišta raznih zemalja Ostvaruju politiku djelovanja ćerki kompanija i filijala koja je potrebna centralnoj kompaniji 2.3.2 Negativna uloga TNK •
•
•
•
U osnovi svih negativnih mišljenja o globalizaciji leži opasnost od gubitka suvereniteta i smanjenja bezbjednosti države. Ali izolacija privrede – je još gori izbor koji možemo suprotstaviti toj opasnosti. Da li su TNK tako opasne? Uticaj TNK na privredu određenih zemalja ponekad je značajno upečatljiv. Naročito se to zapaža u zemljama u razvoju. Obično, u te zemlje TNK unose teška, zastarjela i ekološki opasna postrojenja. U zemljama u razvoju kao pravilo djeluju filijale i ćerke kompanije, koje se bave zauzimanjem sirovinskih resursa i njihovom preradom. Začeci onoga što danas nazivamo TNK datiraju još prije više od stotinu godina kada su takve „industrijske hidre“ potresale SAD do samih ustavnih korijena usled njihovog neograničenog i nesputanog djelovanja. Ovo je dovelo do usvajanja Šermanovog i Klejtonovog dekreta, dva zakona protiv nesputanog djelovanja trustova koji su na snazi i danas. Ovo je važno iz razloga što isti oni 47
46
Зорин С.Ф.,Современные транснациональные корпорации и их роль в мировой экономике. 2005г.
47
Danilo Tvrdišić ,Transnacionalne organizacije i bezavičajnost, август 2007.г, http://www.pravoslavlje.org.yu/broj/971/tekst/transnacionalneorganizacije-i-bezavicajnost/print/lat
__________________________________________________________________________
24
koji su pobornici liberalnih ekonomskih tokova, konkretno vladajuća svjetska politička oligarhija, a preko djelovanja MMF, Svjetske banke, TNK i drugih finansijskih institucija (koje se, između ostalog, zalažu za nesputano tržište čak i tamo gde ono nema samoregulišuću ulogu, nemiješanje države čak i tamo gdje postoje prirodni monopoli, ukidanje carina, smanjivanje poreske osnovice za strani kapital itd.), u sopstvenom dvorištu se rukovode potpuno drugačijom ekonomskom logikom i principima. Danas, sto godina nakon usvajanja ta dva zakona u Kongresu SAD, ti industrijski koncerni su mutirali u, već pomenute, velike „industrijske hidre“ čije djelovanje je često u suprotnosti sa makroekonomskom politikom zemlje koja je predmet ovoga vida kolonizacije. Evo nekoliko „standardnih“ primjera takvoga djelovanja. U 1999. godini, npr. Latinska Amerika je primila 90 milijardi dolara stranih investicija. Istovremeno, ovaj region je prijavio deficit od 56 milijardi dolara. Objašnjenje ovog ekonomskog „paradoksa“ je u tome da ova cifra predstavlja odliv po osnovu dividendi i profita koji su odnijeli strani vlasnici i nepovratno izneli dobit van zemalja domaćina. Drugi primjer pokazuje da je glavna „otimačina“ završena u poslednjoj deceniji prošloga vijeka. U zlatnim danima za eksploataciju prirodnih bogatstava Rusije, tokom osmogodišnje vladavine Jeljcinovog režima, preko 500 milijardi dolara ruske aktive prenijeto je preko TNK i otišlo na Zapad, legalno ili tajno. Nasuprot tome, Zapad je investirao manje od 5 milijardi dolara prije nego što je Boris Jeljcin ponovo izabran za predsednika 1996. godine! Znači 5 milijardi dolara unutra, 500 milijardi napolje. Možda je to ekstreman primer „beneficija“ ovog vida globalizacije . Slijedi primjer u kojima se pored objašnjavanja ekonomske suštine uključuju i prepliću sociološki, etički, kulturni i drugi aspekti ovog vida globalizacije (kolonizacije): 48
Primjer : Slučaj Šel Izuzetan primjer je priča o nigerijskom plemenu Ogoni, čije je cjelokupno životno stanište, Arkadija, sa prebogatom vegetacijom površine 1050 kilometara kvadratnih, detaljno opustošeno radom naftnog koncerna Šel . Posledice ovakvog vida ekonomske „pomoći“ ove kompanije su: masovna umiranja ljudi na tom području, drugi su se iselili, dok su treći bili prinuđeni na vođenje gerilskog rata protiv Šela. Vođa pokreta za opstanak Ogonskog naroda, Ken Saroviva, dobitnik međunarodne Goldmanove nagrade za zaštitu životne sredine 1995. godine, ubijen je pod nerazjašnjenim okolnostima nedugo pošto je uspio da internacionalizuje problem zemlje naroda Ogoni. A kako je Nigerijska vlada reagovala na ekološku katastrofu, na smrt i iseljavanje sopstvenog stanovništva sa svojih ognjišta? Vlada Nigerije je pravno zaštitila svog „strateškog partnera“ od deranžiranja i svih nastalih troškova, ali i onih troškova kojima bi bio izložen u slučaju da mora plaćati odštetu žrtvama zagađenja! Ovo je samo jedan u moru primjera subverzivnog delovanja TNK na zemlje „periferije“ i na njihov društveno-ekonomski sistem. Za neke možda nikada nećemo saznati, jer je industrija uklanjanja tragova, dostigla tako visok stepen da samo kardinalna greška u nekoliko „šrafova“ istovremeno može zakratko poremetiti uhodani „mehanizam“ beskrupuloznih plutokrata novog svjetskog poretka. Nažalost, vrlo često smo svjedoci kako se oni u praksi, ustvari, potpuno otvoreno izruguju svim normama ljudskih prava i vrijednosti, koje su, da ironija bude potpuna, sami, preko svojih političkih eksponenata, deklarativno ustanovili kao civilizacijsku normu... Ne postoji dovoljno jak mehanizam na suprotnoj strani koji bi takvu vrstu ponašanja sankcionisao. Što je manji suverenitet države, uticaj ovih „industrijskih hidri“ se progresivno povećava i obrnuto. Filijale i ćerke kompanije TNK, orjentišu se na razvoj uzvozne proizvodnje u zemljama u razvoju. U zemljama u razvoju TNK su pojačali razvoj putem strategije industrijalizacije nacionalnih ekonomija, koje su trebale značajno povećanje proizvodnih mašina i uređaja. Međutim, filijale TNK 49
48
49
Danilo Tvrdišić ,Transnacionalne organizacije i bezavičajnost, август 2007.г, http://www.pravoslavlje.org.yu/broj/971/tekst/transnacionalneorganizacije-i-bezavicajnost/print/lat Kathambi Kinoti U susret postavljanju međunarodnog okvira za korporativnu odgovornost: Norme Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima u poslovnoj sferi Objavljeno u: Association for Women’s Rights in Development (AWID) Resource Net, Friday File Issue 213 Friday, February 11, 2005
__________________________________________________________________________
25
čiji je cilj razvoj izvozne proizvodnje čine to na drugi način. Koristeći niske cijene na mjesnoj prodaji i male plate radnika, međunarodne firme prave u zemljama u razvoju preduzeća koja proizvode takve proizvode koji su određeni za izvoz u bazne zemlje ili druge države. TNK koje imaju ćerke kompanije i filijale u zemljama Centralne Amerike, Karipskog bazena i Meksika, slabo su povezane sa unutrašnjim tržištem tih zemalja, malo koriste mjesne sirovine i polufabrikate i guše dio njihove proizvodnje u korist izvoza u inostranstvo. Za Brazil, Južnu Koreju i neke druge zemlje karakteristična je suprotna pozicija, jer su ovdje preduzeća TNK dovoljno tijesno integrisana u mjesnu privredu. U ovom slučaju zemlje primaoci izvlače više koristi od djelatnosti inostranog kapitala kako u planu razvoja proizvodnih snaga tako i u modernizaciji socijalno ekonomskih struktura. Višestruk je uticaj TNK na proces akumulacije u zemljama u razvoju . Inostrane kompanije raspolažu velikim potencijalima za razliku od mjesnih firmi, za ostvarivanje ulaganja kapitala. U redu zemalja i teritorija TNK su stali kao važan izvor širenja reprodukcije. Širenje priliva kapitala u formi direktnih investicija sprovodi se strukturnim reformama u zemljama trećeg svijeta. To je našlo izraz u rastu dijela ulagačkog kapitala u proizvodna preduzeća u velikom broju u mašinskoj i naftnoj industriji. Značajne su pozicije TNK u prihodu od izvoza određenih vrsta sirovina. Nezavisno na opštu tendenciju sa većim stepenom saglasnosti politike TNK potrebama zemalja u razvoju, uticaj TNK na tehnološki progres u tim zemljama je višestruk. Čak u proizvodno razvijenim zemljama prenos tehnologije je prilično ograničen. Predaja novih tehnologija odgovara u nekim slučajevima zemljama u razvoju i povezana je sa elektronikom i telekomunikacijama. Osnovni dio investiranja TNK u elektroniku zemalja u razvoju ostvaruje se u sastavljanju i proizvodnji komponenti u «ofšor» preduzećima. Uticaj TNK na socijalno ekonomsku strukturu zemalja u razvoju u velikom stepenu zavisi od sposobnosti tih zemalja, koji je određen nihovim opštim nivoom razvoja, traženjem efektivnih formi i metoda korišćenja TNK za svoje nacionalne interese . 50
51
TNK, koje funkcionišu na teritorijama proizvodno razvijenih zemalja takođe pokazuju sve više rastući uticaj na ekonomiju i politiku tih država. Po mjeri toga kako međunarodne kompanije raznih profila utiču na strukturni element nacionalne ekonomije i industrijski razvijenih zemalja , oni pokušavaju djelovati na proces proizvodnje, realizaciju i preraspodjelu proizvoda što neizbježno dovodi do razvoja protivurečnosti između ekonomskih interesa zemalja i interesa TNK. U momentu zaoštravanja političkih odnosa, unutrašnjih i međunarodnih ekonomskih kriza te protivurečnosti dobijaju naročitu oštrinu. TNK su često podvrgnute kritici od strane zemalja u razvoju za eksploataciju jeftine radne snage, tako i od zapadnih zemalja zato što TNK premještajući proizvodnju u manje razvijene regione planete, lišavaju radnih mjesta građane proizvodno razvijenih zemalja. Današnje okolnosti dozvoljavaju da se napravi uvid u to da proces globalizacije takvog faktora proizvodnje kao rad samo počinje. Svojim poslovanjem TNK su često nametali državama u razvoju svoje uslove, ne obraćajući pažnju na njihove interese i na rastuću strukturu proizvodnje, rasipajući i eksploatišući njihove prirodne resurse, uništavajući životnu sredinu, a takođe prebacujući u bazne zemlje značajan dio dohotka. U vezi sa gore rečenim UN su donijele rešenje o neophodnosti razrade univerzalnog kodeksa ponašanja TNK, regulišući njihovo poslovanje, što svjedoči o tome da procesi transnacionalizacije proizvodnje i kapitala kao dio ekonomske globalizacije trebaju korekciju i posmatranje izvana, ukoliko ne raspolažu sopstvenim mehanizmom kontrole. Kako pokazuje praksa , odsustvo ili slabljenje kontrole od strane države koja prihvata poslovanje TNK dovodi do negativnih posledica za tu zemlju. To proizilazi kada se jačanje inostranog sektora ostvaruje na račun gušenja mjesnih kompanija. Jedan od oštrih problema zemalja u razvoju nastupa 50
Mунтян M.A:Глобализация или транснационализация ? монография Mосква ,2002 http://www.viperson.ru/wind.php?id=205739&soch=1#
51
Зорин С.Ф.,Современные транснациональные корпорации и их роль в мировой экономике. 2005г.
__________________________________________________________________________
26
kada dođe do odliva kapitala, prebacujući taj kapital u proizvodno razvijene zemlje, što značajno sužava bazu nacionalne akumulacije, a samim tim i društvene proizvodnje. Prilog 2 52
Transnacionalne korporacije i društvo - Za ograničenje negativnih posledica međunarodnog poslovanja bilo je prihvaćeno rešenje UN o neophodnosti razrade univerzalnog kodeksa ponašanja TNK, kojim bi se regulisalo njihovo poslovanje, što svjedoči o tome da su procesi transnacionalizacije proizvodnje i kapitala neophodni da se koriguju i posmatraju izvana, jer ne ovladavaju unutrašnim mehanizmom kontrole. U julu 2003 godine Komisija za prava čovjeka pri UN odobrila je projekat konvencije “Norme odgovornosti transnacionalnih korporacija” prebacujući na krupni biznis iste obaveze, kao što imaju države . Norme se odnose na obaveze koje imaju kompanije imaju u svojoj oblasti poslovanja i uticaja. One uvode obaveze od strane države kako bi obezbijedila da multinacionalne i druge poslovne korporacije poštuju ljudska prava, kao i da odrede broj i razrade sve obaveze poslovnih subjekata. Neke od ovih obaveza su: 53
•
• •
• • • •
•
Da obezbijede jednake šanse i nediskriminatorni tretman svim licima bez obzira na pol, nacionalnost, godine, religiju, socijalni i drugi status. Da poštuju nacionalni suverenitet Da poštuju ljudska prava uključujući pravo na razvoj, odgovarajuću hranu i pitku vodu, najviši dostignuti standard fizičkog i mentalnog zdravlja, odgovarajuće uslove stanovanja, privatnost, obrazovanje, zaštitu od prinudnog rada kao i eksploataciju dece. Da zaštite okruženje. Da izbegavaju korupciju i održavaju transparentnost u radu. Do obezbede zaštitu potrošačima i javnu bezbjednost. Da se pridržavaju principa obazrivosti što znači da izbjegavaju ili smanje rizik od nesreća ili nanošenja štete okolini i ljudima. Da obezbede odštetu pojedincima ili zajednicama koje su pretrpjele štetu zbog nepoštovanja normi od strane multinacionalnih korporacija.
Norme ne pokrivaju potpuno sve aspekte djelovanja multinacionalih kompanija. Na primjer, pitanja spajanja kompanija ili preuzimanja jedne kompanije od strane druge. Zatim, zanemareno je pitanje privatizacije preduzeća koja su bila društvena. Tamo gdje su ranije javne usluge obavljala društvena preduzeća korporacije često idu prečicom i preuzimaju veća javna dobra, ograničavajući svima na primjer pristup vodi. Norme nisu međunarodni ugovor i nisu obavezujuće za državu i korporacije. Ovo vjerovatno predstavlja najveću brigu jer se ne može obezbijediti njihova primjena. Njih, međutim, mogu koristiti vlade za donošenje zakona i uobličavanje politika. Zagovarači ljudskih prava mogu koristiti Norme prilikom zagovaranja, a nacionalni i međunarodni tribunali se mogu pozivati na njih. Iako biznismeni ne bi pominjali socijalnu odgovornost, konkurencija među kompanijama uvijek će ih tjerati da traže neku prednost. To mogu biti nove tehnologije, ali glavnim faktorom će uvijek biti sniženje rashoda: prenos poslovanja u zemlje sa niskim troškovima, smanjenje personala i sl. Ali čak i najagresivnije kompanije će morati da se podvrgnu pritisku vlada i drugih organizacija(UN), i čak će nekomercijalne organizacije morati da misle ne samo o finansijskom već i o socijalnim pitanjima. Sva ova pitanja idu u susret velikim kompanijama, ali u bilo kom momentu neka od kompanija konkurenata može da ih zaustavi da se pridržavaju od svojih socijalnih obećanja jer ih mogu izbaciti sa spiska krupnih kompanija u svijetu. S te tačke posmatranja već duže od dva vijeka vodi se spor o tome za što su potrebne velike kompanije i za čije interese oni rade - to je spor bez kraja. Aktivno učestvovanje u društvenom životu od strane TNK vodi ka tome da se njihovo djelovanje može označiti kako sa pozitivnih tako i sa negativnih aspekata . 54
52
Pogledaj dodatak- Predstavništva Transnacionalnih kompanija u okruženju i zemljama u tranziciji.
53
Norme Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima u poslovnoj sferi mogu se naći na adresi: http://daccessdds.un.org/doc/UNDOC/GEN/G03/160/08/PDF/GO316008.pdf?OpenElement. Objavljeno u: Association for Women’s Rights in Development (AWID) Resource Net, Friday File Issue 213 Friday, February 11, 2005
__________________________________________________________________________
27
Pozitivne crte djelatnosti TNK: 1. Organizacija filijala i ćerki kompanija tamo gdje su one više od svega neophodne. Raste zaposlenost stanovništva, tržište se puni proizvodima, neophodnim potrepštinama itd... 2. Povećanje poreskih uplata kao rezultat poslovanja TNK 3. Postojani progres poslovanja TNK jer troše na naučno istraživačke djelatnosti više novca od nekih država, 4. TNK dodjeljuju novčana i proizvodna sredstva za modernizaciju lokalnih grana proizvodnje 5. Omogućavaju povećanje broja zaposlenih za lokalno stanovništvo 6. TNK garantuju veću platu i bolje socijalne usluge, a takođe pomažu usavršavanju i podizanju nivoa obrazovanja radnika 7. TNK potpomažu uključivanju lokalnih proizvođača u procese međunarodne podjele rada Negativne crte djelatnosti TNK: 1. TNK imaju izuzetan uticaj na privredu zemalja i mogu da ostvaruju svoje interese, a sve na štetu zemlje domaćina (gušeći svojom moći lokalne firme) 2. Često TNK pokušavaju da „zaobiđu” zakon ( da prikriju prihode, prebacuju kapital iz jedne zemlje u drugu i sl.) 3. Uspostavljaju monopolske cijene 4. Svojom proizvodnjom mogu da narušavaju životnu sredinu zemlje domaćina 5. Doprinose destabilizaciji situacije na tržištu rada za račun toga što je plata radnika filijale mnogo veća od plate radnika u mjesnim firmama 6. Mogućnost negativnog uticaja na politiku upravljanja u datoj zemlji 7. Diktiraju uslove kojima zakidaju interese zemlje., itd
2.4. Osnovne prijetnje globalizacije i rasta TNK Kao povod u bilo kakvoj analizi globalizacije javlja se mogućnost sprečavanja negativnih posledica. Cio svijet se već ubijedio da globalizacija pored novih mogućnosti donosi i nove prijetnje. Eksperti UN svrstavaju u TNK bilo koju kompaniju koja ima proizvodne kapacitete u inostranstvu. TNK je posebna forma organizacije privredne djelatnosti firme, osnovana je na kooperaciji rada radnika u preduzećima, razmještenih u raznim zemljama po svijetu i objedinjennih jednim istim faktorom vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, pri čemu je to poslovanje usmjereno na gušenje konkurencije i jačanje snage na svjetskom robnom tržištu, što se javlja suštinom ekonomske politike TNK. Osobenim crtama TNK se javljaju: ogroman obim vlasništva i privredne djelatnosti, visok stepen transnacionalizacije proizvodnje i kapitala kao rezultat rasta inostrane proizvodnje i prodaje u vodećim TNK. Gradeći inostrana proizvodna preduzeća, TNK se orjentišu prije svega na prodiranje na tržišta razvijenih zemalja. U prosjeku na dio dohotka od inostrane djelatnosti u odnosu na jednu krupnu korporaciju otpada 40%. Značaj TNK u međunarodnoj proizvodnji, trgovini, finansijama i u svim drugim sferama naprestano se uvećava. Jezgro svjetskog privrednog sistema čini oko 100 TNK, koje su skoncentrisale u svojim rukama praktično neograničenu ekonomsku vlast i učvrstile u sebi oko trećinu svih inostranih ulaganja kapitala. Svih 100 krupnih korporacija smješteno je u industriji razvijenih zemalja. Ali po mjeri razvoja svjetske privrede mjesto određenih TNK u toj 100 se mijenja. Za spisak 100 krupnih TNK karakteristično je sledeće : 55
•
54
Najveću grupu čine američke TNK
Бортова М.П. Современные проблемы транснационализации производства и капиталаhttp://www.cfin.ru/press/management/2000-
3/13.shtml. 55
Зорин С.Ф.,Современные транснациональные корпорации и их роль в мировой экономике. 2005г .
__________________________________________________________________________
28
• •
Grupu TNK koja najbrže raste – japanske TNK Evropske TNK zauzimaju najznačajnije pozicije u takvim granama kao što su farmaceutska i hemijska
Današnje TNK posmatraju cjelokupnu svjetsku privredu kao sferu svojih ekonomskih interesa. Uopšte pri obrazovanju korporacija u različitim zemljama odlučujuću ulogu igraju razni faktori:u SAD- finansijski kapital, u Japanu- uzajamno upravljanje akcijama, a takođe postojanje sopstvenih informacionih , trgovinskih, finansijskih, transportnih kapaciteta, u Južnoj Koreji i Japanukoordinacija i podrška države. Analiza karaktera socijalno ekonomskih odnosa unutar TNK dovodi do zaključka da u savremenim uslovima preovladavajući tip objedinjavanja su postali međunarodni koncerni. To je svezano i uslovljeno cijelim redom uzroka, od kojih su najvažniji : jačanje koncentracije proizvodnje i kapitala, djelovanje naučno tehničkog progresa, sposobnost diobe mnogih novih osnovnih grana industrije,diverzifikacija proizvodnje, prelaz na upravljanje decentralizovane strukture, razvoj lične unije i sistema učešća, jačanje finansijskih i drugih veza unutar određenih firmi i finansijskih grupa.
2.4.1. Monopolizacija tržišta Osnovna prijetnja od poslovanja TNK - je monopolizacija lokalnih tržišta. Imajući značajne finansijske resurse, kompanije kupuju manje konkurente, ili ih uništavaju uz pomoć dampinga, a onda povećavaju cijene, dobijajući od toga značajnu korist. Takve radnje su opravdane u kapitalnim i naučnim granama industrije. Tako je kompanija Boing, apsorbovala nekoliko američkih kompanija- proizvođača aviona i faktički podijelila sa evropskim Airbasom tržište svjetske civilne proizvodnje aviona na dvije strane. Takođe poznata je i istraga cjenovnog dogovora asocijacije Mastercard i Viza, svjetskih lidera poslovanja sa elektronskim platežnim karticama, koji su prekomjerno povećavali tarife za svoje članove. Monopolizacija se javlja kao neosporno zlo za bilo čiju privredu, jer povećanje cijena vodi ka rastu inflacije, dobijanju neravnomjernih dohodaka, gubitka kontrole u proizvodnji i efektivnosti u raznim granama. Izuzetno značajnim sredstvom borbe protiv monopola javlja se posao antimonopolističkih organa, koji prate stanje konkurencije na tržištu. Jedinstven mehanizam zaštite je državna podrška lokalnim proizvođačima sa ciljem podrške neophodnog nivoa konkurenciji. Globalizacija se u mnogim istraživanjima posmatra prije svega kao globalizacija prijetnje, kao pojava od koje je neophodno naći neke adekvatne forme zaštite. Ukoliko bismo globalizaciju posmatrali na taj način odnosno kao jedinstveno, monopolsko upravljanje svijetom taj postulat bi možda bio ispravan. Međutim, takva tačka posmatranja je pogrešna, jer globalizacija pod upravom jednog centra predstavlja savremenu zabludu. Poznati ruski filozof Nikolaj Danilevski je u svom radu «Rusija i Evropa» napisao: » Progres se ne sastoji u tome da stalno idete u jednom smjeru ( u tom slučaju brzo bi se prekinuo), već u tome da se ide na više strana, gradeći poprište istorijske djelatnosti čovječanstva u svim smjerovima.« Globalizacija ne smije biti instrument monopolizacije vlasti i upravljanja. U protivnom slučaju približavanje prema njoj biće opredijeljeno samo kroz sistem prijetnji i mehanizama reakcije na njih. To je pozicija slabih, koji reaguju na spoljnje razdražujuće subjekte, nesposobnih za aktivnu unutrašnju i spoljnju politiku. Neophodno je prihvatiti da globalizacija nije samo prijetnja, nego u prvom redu mogućnost. 2.4.2. Prijetnja suverenitetu malih država Globalizacija ne poznaje nacionalne granice. Postavlja se pitanje kakva će biti uloga država u budućnosti? Niti vlade država ne znaju kako da se postave u odnosu na proces globalizacije. Značajno se povećavaju međunarodne investicije kroz transnacionalne kompanije. Dolazi do velikog kretanja kapitala. Globalizacija može donijeti i opasnost isključenja dijela svjetske populacije, probleme povećanja stope nezaposlenosti, promjenu podjele nacionalnog dohotka itd. Raskorak izmedu bogatih i siromašnih se povećava. Globalizacija ima utjecaja na ljude u svim zemljama. Radnici u zemljama u razvoju često se susreću sa strogom i krutom politikom Medunarodnog __________________________________________________________________________ 29
monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke. Sa kontinuiranim porastom investicija TNK i porastom u udjelu svjetske trgovine, globalizacija suočava ljude s globalnom ekonomijom preko njihovih radnih mjesta. Globalizacija ima uticaja i na plate i na radne uslove zaposlenih. Značaj globalizacije se ogleda u:56
1. Rast i značaj direktnih stranih ulaganja što omogućava veću ulogu TNK. 2. Internacionalizacija finansijskih tržišta. 3. Razvoj i raširenost komunikacijskih i transportnih usluga. 4. Deregulacija i liberalizacija tržišta. 5. Privatizacija javnog sektora. Uticaj TNK na privredu malih zemalja neprekidno raste. Imajući ogromnu finansijsku moć i značajan uticaj kojim pružaju političku podršku, krupne korporacije mogu diktirati uslove ne samo konkurentima već i cijelim državama. Obično je takav diktat podržan od strane političara i diplomata, sredstvima masovnih (mas-medija) informacija i čak putem direktnog podmićivanja činovnika. Proces globalizacije kao rezultat ima sticanje ogromne moći od strane transnacionalnih korporacija i to naročito u razvijenim zemljama gde one mogu da oblikuju politiku i utiču na vlast. U najnerazvijenijim zemljama one često krše ljudska prava i ponašaju se na način na koji ne bi mogle u svojim zemljama na Sjeveru. Transnacionalne korporacije upravljaju preko nacionalnih granica tako da pojedinačne vlade ne mogu da u potpunosti regulišu njihovo delovanje. Korporacije ponekad izbegavaju odgovornost tako što koriste zakon koji im dozvoljava da prebace svoju kompaniju ili posluju pod okriljem drugih korporacija. Čak i kad zemlje imaju nacionalne zakone koji regulišu djelatnosti korporacije, ti zakoni su često neadekvatni ili se ne odnose na transnacionalne kompanije, naročito u razvijenim zemljama. Korporacije često rade u oblastima koje su bogate prirodnim resursima, ali nisu razvijene, gde one eksploatišu sredinu i lokalno stanovništvo, utičući čak i na njihovo premještanje i ugrožavajući njihovo kulturno nasleđe. Nemoguće je postići trajni razvoj i ublažiti siromaštvo, a ne zaštiti ljudska prava i dostojanstvo svih ljudi. Globalizacija dovodi u pitanje efikasnost državne kontrole i u tome nema bitnijih razlika u odnosu na prošlost, kada je ona osporavana i interno i eksterno: državni suverenitet je oduvijek bio problematičan i pod znakom pitanja i tu globalizacija ne donosi mnogo novog: snažne države centra su bili lideri liberalnog kapitalizma i njenovog širenja, a slabe zemlje periferije njegovi sledbenici. Postoje četiri pristupa suverenitetu države: (1) međuzavisni suverenitet: moć države da kontroliše aktivnosti unutar granica i međunarodno; (2) domaći suverenitet: vlast u svojim granicama; (3) Vestfalski suverenitet: isključivanje drugih država iz unutrašnjih poslova države; (4) međunarodni suverenitet: međunarodno priznanje suvereniteta države od strane drugih država. 57
Teško je dokazati da globalizacija bitno mijenja svaki od ovih pristupa državnom suverenitetu, koji je oduvijek bio evolutivan, procesualan, mješovit i izložen osporavanjima. Nije nikada postojalo Zlatno doba države sa apsolutnim suverenitetom koji bi danas ugrozila globalizacija. Internacionalizacija je stari fenomen, još od Antike i Mediterana postojala su osvajanja, međudržavni odnosi, trgovina, protok ideja. Rotšildi, Istočno-indijske kompanije, emigracije i imigracije, sve su to prapočeci ovih procesa, ponekad i izraženiji nego danas. 56 57
Зорин С.Ф.,Современные транснациональные корпорации и их роль в мировой экономике. 2005г .
Prof. dr Miomir Jakšić, Ekonomski fakultet Beograd Globalizacija i povlačenje države.
__________________________________________________________________________
30
Tvrdo jezgro globalizacije je finansijska globalizacija - koja po pojednostavljenim tumačenjima ukida i sam ekonomski suverenitet države: fiskalni da autonomno prikuplja poreze i vodi budžetsku politiku i monetarni da štampa novac. Po osnovnim ekonomskim pokazateljima, kao što su obrt roba, dohodak, količina saradnika, krupne korporacije nadmašuju mnoge zemlje u razvoju. Uporedo sa tim povezuju se osnovne primjedbe analitičara povodom mogućnosti negativnog i političkog uticaja kompanija na male zemlje. Takođe važan faktor koji se često gubi iz vida pri uporednoj analizi korporacija i zemalja, javlja se i različita priroda njihovog funkcionisanja. Ako je osnovni mehanizam poslovanja tržišta - odnos potražnje i ponude, a suština države – omogućavanje pridržavanja opštih pravila i normi uz pomoć represivnog aparata onda dolazimo do zaključka da se te dvije funkcije sijeku neznatno, bitno ograničavajući mogućnost uzajamnog uticaja. 2.4.3. Prijetnja ekologiji Promjena klime - za poslednjih 20 godina klima se toliko promijenila da može doći do globalne katastrofe i dovesti do velikih ljudskih gubitaka. Problem promjene klime dugo se nije smatrao kao neka opšta prijetnja, ali u današnje vrijeme ona sve više biva važan element međudržavnih pregovora. Razvijene zemlje sve više se upoznaju sa činjenicom da njihovo djelovanje na prirodnu sredinu mijenja klimatske karakteristike i zato počinju da uvode jedinstvene standarde i mehanizme kontrole za određene vidove proizvodnje. Pod pritiskom vlada i društvenih organizacija, uvode se sve žešće ekološke norme i povećavaju se norme za zaštitu životne sredine, proizvodne korporacije zbog toga prenose prljavu proizvodnju u siromašne zemlje. Taj neizbježni proces se kreće u smjeru “istiskivanja” ekološki vrijednih proizvoda . Zemlje u koje se ta proizvodnja prenosi dobijaju kompenzaciju u vidu rasta proizvodnje i izvoza, otvaranja novih radnih mjesta i priliva investicija. Isto tako po mjeri rasta uticaja globalnih organizacija za zaštitu životne sredine i razvoja najsiromašnijih zemalja, ta tendencija će neizbježno da pada. Potrošački odnos prema prirodi nije u modi čak ni kod samih kompanija, koje se trude oko svog imidža u očima društva. XX vek je iznjedrio problem trajnog, čak ireverzibilnog preoblikovanja planete. Krčenje šuma (posebno tropskih) uništava svjetski ekosistem. Industrijski razvoj propraćen je zagađenjem tla i vode i emisijom štetnih gasova koji nagrizaju ozonski omotač i zagađuju vazduh. Posledice globalnog zagrijavanja izvjesno će pogoditi čitavu planetu. Izdizanje nivoa mora uskratiće čovječanstvu zamašne količine zemlje. Naravno, to je samo jedan od brojnih problema. Prisutni su i drugi, poput nestašice pitke i čiste vode, koja je sve aktuelnija (tek 3% svjetske vode je slatko, 2% od toga je okovana u ledu). Šezdesetih godina problem je u zapadnom svijetu uočen i dat mu je veliki značaj. Urađeno je dosta na redukciji "prljave" industrije, filtritanju i pronalaženju alternativnih energetskih izvora. Međutim, socijalističke države, u svom pregnuću da dosegnu, pa i premaše stepen industrijske proizvodnje Zapada, nisu usvojile isti obrazac . Isto važi i za zemlje u razvoju danas, koje nisu spremne da bilo kakvom regulativom na ovom području kompromituju svoje napore industrijalizacije. Globalizacija nameće i nove vrijednosti, od kojih je jedna izvjesno i zaštita životne sredine. Ali, mogu li one biti opšteprihvaćene? Zemlje u razvoju prolaze danas kroz fazu ubrzane industrijalizacije, zagađujući životnu sredinu, ali se pozivaju na argument da su razvijene zemlje kroz tu fazu prošle i same, ne kukajući pritom za prirodom koja nestaje. Stoga je mala vjerovatnoća da će same izdvojiti sredstva (koja u načelu i nemaju) za neophodna prilagođavanja čistijoj industriji. Politički pritisak na njih u tom pravcu imao bi neželjene posledice u vidu pospješenja antizapadnih sentimenata. 58
59
Rešenje je u pomoći koju im valja uputiti, a koja neće poteći iz altruističkih pobuda, čak ni ako se ispostavi da je na duge staze za same razvijene zemlje bolje da investicionim programima ublaže nejednakosti i održe stabilnost u sistemu koji im omogućava dobrobit. Međutim, tu volju bi mogli da 58
Зорин С.Ф.,Современные транснациональные корпорации и их роль в мировой экономике. 2005г .
59
Vladimir Petrović Beogradska Otvorena Škola,Globalizacija i buduænost,"Aspekti globalizacije" Centar za proučavanje informacionih tehnologija, BOŠ, 2003. http://www.bos.org.yu/cepit/globalizacija/html/predavaci/predavaci.htm
__________________________________________________________________________
31
indukuju globalni ekološki problemi koji podjednako tangiraju građane Japana i Etiopije. Čista računica nalaže bogatim zemljama da pokreću inicijative i investiraju u preventivne tehnike, i tako finansiraju čistiju industrijalizaciju siromašnih zemalja. SAD, kao vodeća zemlja totalitarne globalizacije, nisu bile potpisale protokol iz Kyota . 60 Njihova procjena je bila da će čak i minimalno smanjenje emisije CO2 štetiti njihovoj privredi i da bi bilo nepovoljno za ekonomski rast. Iz tog razloga nisu potpisale protokol i tražili su da ga primenjuju i Kina, Indija i druge zemlje u razvoju koje bilježe brz rast, bez obzira što su tako doprinosile daljem zagađenju planete. Na konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama na kojoj su učestvovali predstavnici 190 zemalja, održanoj u Nusa Dua, Bali (Indonezija) decembra 2007 napravljen je plan pregovora o sporazumu koji će zameniti Protokol iz Kjota, čija važnost ističe 2012. U nacrtu dokumenta sa konferencije, sa kojim se većina učesnika složila, prihvaćen je plan da se do 2009. godine postigne globalni sporazum o borbi protiv zagrijavanja, a navodi se da od industrijski razvijenih zemalja treba zahtijevati da do 2020. smanje ukupnu štetnu emisiju za 25 do 40 odsto i poziva na još veće smanjenje kasnije. Evropska unija se obavezala da do 2020. smanji štetnu emisiju za 20 do 30 odsto ispod nivoa bilježenog 1990 .godine. Sporne tačke bile su specifične smjernice za razvijene zemlje, kako bi do 2008. smanjile emisiju ugljen dioksida i drugih štetnih gasova kao i sukob između zemalja u razvoju i industrijskih zemalja o formulaciji obveza siromašnijih država u budućem sporazumu o klimatskim promjenama. Nakon kompromisnog prijedloga prvo se Evropska unija saglasila s kompromisom, a zatim je i izaslanstvo Sjedinjenih Američkih Država nakraju ipak prihvatilo dogovor. Postignuti dogovor po prvi put obavezuje SAD i Kinu da postave ciljeve za smanjenje štetnih gasova. 61
2.5.Globalizacija globalizatora Tradicionalno je mišljenje da je globalizacija osvajanje svjetskog tržišta od strane kompanija iz Evrope i Amerike. Ali u 2005 godini desile su se neke pojave koje su pokazale cijelom svijetu da to nije tako. Pokušaji kineskih kompanija Haier i China National Offshore Oil Corporation ( CNOOC ) da apsorbuju poznate američke konkurente Maytag i Unocal izazvali su buru nacionalizma u Sad –u i bili odbačeni pod pritiskom „Kineske ekspanzije” . Očigledno da je globalizacija – svestrani proces, i američkim patriotama je trebalo da se pomire sa osvajanjem kineskih korporacija kao što su u svoje vrijeme i oni morali da se pomire sa dolaskom japanaca. Iako pitanje nacionalne pripadnosti ove ili one TNK već sasvim svejedno i nije jednoznačno, i u većini slučajeva se svodi samo na mjesto gdje je postavljena glavna kancelarija, on produžava da iritira društvo. Na pitanje prodaje nacionalnog dostojanstva kao glavna prijetnja javljaju se ne samo razvijene zemlje već i zemlje u razvoju od strane razvijajućeg Istoka. Tržište radnih resursa se aktivno globalizuje, čineći neefektivnim korišćenje radne snage koja je po volji Evropi i Americi. Današnja globalizacija sve više postaje decentralizovana - nije pod kontrolom bilo koje grupe nacija, još manje velikih korporacija. Njeni učinci osjećaju se podjednako i u zapadnim zemljama i na drugima mjestima. Ovo je činjenica kako za globani finansijski sistem, komunikacije i medije tako i za promjene koje utiču na prirodu samog državnog upravljanja. Primjeri "obratne kolonizacije" postaju sve učestaliji. Obratna kolonizacija odnosi se na uticaj nezapadnih zemalja na trendove u zapadnim. Primjeri su mnogobrojni: latinizacija Los Anđelesa, pojavljivanje globano orijentisanog sektora visokih tehnologija u Indiji ili prodaja brazilskog TV programa Portugalu. 62
63
60
UN-ova konferencija koja je rezultirala navedenim protokolom se održala u Kyotu u novembru 1997.godine.Protokolom iz Kjota predviđeno je da 36 industrijski razvijenih zemalja smanji emisiju ugljen dioksida i drugih štetnih gasova koji se okrivljuju za globalno zagrevanje za prosečno pet odsto ispod nivoa iz 1990. u narednih pet godina. Protokol je zahtjevao od potpisnica da smanje emisiju gasa CO2 , koji uzrokuje globalno zagrijavanje , za samo 5% 61 http://www.b92.net/info/vesti/u_fokusu.php?id=179&start=0&nav_id=275981 62
Зорин С.Ф.,Современные транснациональные корпорации и их роль в мировой экономике. 2005г.
63
Anthony Giddens prevela Petra Rodik, www.diskrepancija.org/casopisi/2br/prijevodi/giddens.html
__________________________________________________________________________
32
Na kraju možemo zaključiti da je razvoj transnacionalnih korporacija prirodni proces evolucionih promjena u svjetskoj ekonomiji. Osnovnom prijetnjom takvog razvoja se javlja globalna monopolizacija određenih tržišta i uloga države je da se aktivno bori protiv takve prijetnje. U isto vrijeme treba priznati da je većina primjedbi povodom opasnosti globalizacije jako preuveličana i protivurječna. Transnacionalne korporacije su postale punopravan i značajan subjekat međunarodnih ekonomskih odnosa i javljaju se kao neophodan činilac povećanja globalne proizvodnje rada i povećanja životnog standarda ljudi na cijeloj planeti.
3. ULOGA MEĐUNARODNIH FINANSIJSKIH ORGANIZACIJA U PROCESIMA GLOBALIZACIJE Imajući u vidu činjenicu da su se Međunarodne finansijske organizacije, naročito Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, u poslednjih pola vijeka pojavile kao glavne snage u usmjeravanju evolucije svjetske privrede, da su one djelujući iza scene praktično diktirale reformske politike u zemljama u razvoju i zemljama u tranziciji, cilj ovog poglavlja je da se upoznamo sa najznačajnijim Međunarodnim finansijskim institucijama i njihovim funkcionisanjem. Dominantne političke tendencije koje uobličavaju ekonomski aspekt globalizacije uključuju liberalizaciju trgovine, deregulaciju raznih aktivnosti države i drugih subjekata, privatizaciju državnih funkcija i usluga, javljanje novih moćnih međunarodnih aktera na ekonomskom planu i jačanje njihovog uticaja, kao što su Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svetska trgovinska organizacija, transnacionalne korporacije, multinacionalne kompanije i neformalne grupe kao što su G7 i G8. Osnovni trendovi koji danas uobličavaju makroekonomiju polaze sa neoliberalnog stanovišta, koji podrazumijeva potpunu slobodu kretanja robe, kapitala i usluga, smanjivanje javnih izdataka za socijalne usluge, deregulaciju u svakoj oblasti koja može da doprinese umanjenju profita, privatizaciju i eliminisanje koncepta javnog dobra. Ipak, globalizacija kao takva ne može se identifikovati sa neolibelarnom ekonomskom politikom, koja je tek trenutni politički izbor međunarodnih finansijskih institucija, vlada i drugih međunarodnih aktera. 64 Ovi akteri stvaraju nova pravila u međunarodnim odnosima, ekonomiji, trgovini i međunarodnom pravu. Jača svijest o ljudskim pravima - raste broj konvencija i dokumenata koji regulišu ljudska prava i broj njihovih potpisnika. Jačanje svijesti o zajedničkoj sudbini svih naroda i njihovoj povezanosti sa sudbinom planete dovodi do povećanja broja međunarodnih sporazuma o zaštiti životne sredine na globalnom nivou (očuvanje ozonskog omotača, očuvanje mora i okeana, dezertifikacija, klimatske promene i dr.). Nastaju i novi multilaterarni sporazumi: o trgovini, intelektualnoj svojini, komunikacijama itd, a na međunarodnom nivou se dogovaraju globalni (Milenijumski ciljevi UN) i regionalni ciljevi razvoja.
3. ROLE OF THE INTERNATIONAL FINANCIAL ORGANIZATIONS IN THE PROCESSES OF GLOBALIZATION Taking into account that the International financial organizations, especially the World Bank and the International Monetary Fund, in the last half century appear as the main forces in directing of evolution of the world economy, that acting behind the scenes they dictated practically the reform policies in the countries in development and countries in transition, the objective of this chapter is to make us familiar with the most important International financial institutions and their operation.
64
mr Mirjana Dokmanović Ekonomska globalizacija i paradoksi ,,Ženski centar za demokratiju i ljudska prava, Srbija, Temida br.4/2003
__________________________________________________________________________
33
The dominant political tendencies forming the economic aspect of globalization include the trade liberalization, deregulation of various activities of the state and other subjects, privatization of the state functions and services, appearance of the new powerful international active participants at the economic plan and strengthening of their influence, such as the World Bank, the International Monetary Fund, the World Trade Organization, trans-national corporations, multinational companies and informal groups such as G7 and G8. The basic trends forming the macro economy today are based on the neo-liberal viewpoint that includes the complete freedom of flow of goods, capital and services, reduction of public expenditures for social services, deregulation in every area that can contribute to reduction of profit, privatization and elimination of the concept of public property. However, globalization as it is cannot be identified with the neo-liberal economic policy that is only the immediate political choice of the international financial institutions, governments and other international active participants.65 These active participants create the new rules in the international relations, economy, trade and international law. Awareness of the human rights heightens – the number of conventions and documents regulating the human rights and the number of their signatories increases. The heightening the awareness of common destiny of all nations and their connection with the destiny of planet leads up to the increase of number of international agreements on the environmental protection at the global level (preservation of the ozone layer, preservation of seas and oceans, desertification, climatic changes, etc.). The new multilateral agreements on trade, intellectual property, communications, etc. are also made, and at the international level the global (UN Millennium objectives) and regional objectives are being agreed upon.
65
mr Mirjana Dokmanović Economic globalization and paradoxes, Women’s Center for Democracy and Human Rights, Serbia, Viktimological Society of Serbia Temida No.4/2003
__________________________________________________________________________
34
3.1. Neoliberalna globalizacija U ekonomskoj sferi neoliberalni projekat, u jedan "dvoglavi lik" stapa dvije potpuno suprotne dimenzije: a) ekonomsku efikasnost (superiornost); b) socijalno inferiornu stranu globalizacije. Neoliberalizam se javlja kao moćan generator silovito ubrzanog ritma globalizacije, instrument sve bržeg stvaranja sve većeg ekonomskog bogatstva svijeta. Svijet postaje bogatiji nego što su naši preci i u najnevjerovatnijem uzletu mašte mogli da zamisle. U savremenom društvu, univerzalizacija svijeta, tj. globalizacija, bez obzira da li se odvija kao "otjelotvorenje gvozdene istorijske nužnosti ili je samo jedan veliki mit ili isključivo projekat amerikanizacije svijeta" predstavlja manifestaciju objektivnih zakonitosti koncentracije i centralizacije mega kapitala. Potrebno je praviti jasnu razliku između sve više globalnog karaktera proizvodnje i razmjene robe, što predstavlja progresivan proces potpomognut revolucionarnim napretkom informatike, telekomunikacija i transporta, i rušilačkih posledica po društvo koje potiču, ne iz procesa globalizacije kao takvog, već iz neprestanog potčinjavanja života sistemu kojeg goni anarhična potjera za privatnim profitom. Tu tendenciju znalački je opisao Pjer Burdije (Pierre Bourdieu), profesor sociologije na Collége de France, kao neoliberalni društveni model koji počiva na principu izdvajanju ekonomije od društva. Ekonomijom kaže on "vladaju prirodni univerzalni zakoni, a vlade treba da izbjegnu da im se suprotstavljaju". To za posledicu ima proces prožimanja i povezivanja svijeta, stvaranje njegove sve šire međuzavisnosti, smanjivanja do potpune eliminacije, mogućnosti nacionalnog ili državnog samousamljivanja, izolovanja ili autarhičnog opstanka. Istovremeno, vrhovni princip neoliberalnog tržišnog društva je rentabilnost, a individuum, kako primećuje R. Petrela, "postaje bezvrijedan čim prestane biti rentabilan". Time globalizacija svijeta kao proces, tiho ili burno, nasilno ili prirodno, postaje sve neizbežnija i nezaustavljivija, a što se više bližimo našem vremenu i sve brža i sveobuhvatnija . Neosporno je jedno: globalizacija je složen društveni, ekonomski, kulturološki, tehnološki, politički i geopolitički proces u kome je pokretljivost kapitala, tehnologije, organizacija, ideja i ljudi dobila rastuću globalnu i transnacionalnu formu. 66
67
Rastuće siromaštvo u svijetu i produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih 68 neposredna je posledica neoliberalne makro ekonomske politike. Neoliberalizam kao set ekonomskih politika prisutan je već skoro tri decenije. Neo znači da se odnosi na novu vrstu liberalizma koja počiva na nadogradnji «starog» ekonomskog liberalizma Adama Smita. On i drugi pobornici «slobodnog» koncepta ekonomije zalagali su se za odsustvo državne intervencije u ekonomiji, smatrajući da je slobodna trgovina i ukidanje ograničenja u proizvodnji najbolji način za razvoj nacionalne ekonomije. Ove ideje bile su liberalne u smislu odsustva bilo kakve kontrole i podsticaja slobodne konkurencije na tržištu, što je za kapitaliste zapravo značilo slobodu da prave velike profite. Prvobitni ekonomski liberalizam je bio zauzdan tridesetih godina prošlog veka, kada je Velika Depresija zaustavljena zahvaljujući kenzijanskoj politici. Džon Majnard Kejnz je stavio pod lupu liberalni koncept zapadne ekonomije upitavši se - da li je to za kapitalizam stvarno najbolji mogući ekonomski koncept? Po njegovom mišljenju, za razvijanje kapitalizma je neophodno ostvarenje pune zaposlenosti, što može da se ostvari samo ako država i centralna banka intervenišu radi povećanja zaposlenosti. Ovakve ideje su imale velikog uticaja na Ruzveltov New Deal koji je imao neposredne efekte na živote mnogih ljudi u SAD, povećavši njihovu mogućnost zaposlenja i ostvarenja boljeg životnog standarda.
66
Prof. dr Miroslav Pečujlić,Pravni fakultet u Beogradu,GLOBALIZACIJA – DVA LIKA SVETA,Gutenbergova Galaksija, 2002
67
Dr Srđan Milašinović,Policijska akademija Globalizacija- mogućnost izbora,http://prezentacije.mup.sr.gov.yu/upravazaobrazovanje/ casopis/1-05/BEZ4.pdf 68 Prema zvaničnim statističkim podacima Svetske banke, tokom poslednje decenije 20. vijeka stvarni broj ljudi koji žive u siromaštvu porastao je za skoro 100 miliona, simultano sa prosječnim godišnjim rastom svjetskog dohotka od 2,5% (nav. prema Stiglic, 2002:19). Raspon u prihodima između 20% populacije na vrhu po primanjima i 20% koje se nalazi na dnu tabele bio je 30:1 u 1960, 60:1 u 1990. i 74:1 u 1997. godini (nav. prema Dokmanović, 2002:31).
__________________________________________________________________________
35
Shvatanje po kojem država mora da unapređuje javna i zajednička dobra postalo je široko rašireno, te je i uticalo na ekonomsku politiku mnogih nacija svijeta, koja je dovedena u pitanje za vrijeme kapitalističke krize od prije četvrt vijeka. Stalni pad profitne stope podstakao je korporativne elite da ožive ekonomski liberalizam. Rastuća globalizacija kapitalističke ekonomije i nestajanje prepreka kretanju kapitala preko državnih granica stvorili su idealne uslove za neo-liberalizam na globalnoj sceni. Glavne karakteristike neoliberalnog koncepta uključuju: 1. Zakon tržišta koji podrazumijeva potpunu slobodu kretanja kapitala, dobara i usluga; oslobađanje privatnih preduzeća od bilo kakve vrste državnih stega i kontrole, bez obzira na mogućnost nastajanja šteta za društvo; veću otvorenost prema međunarodnoj trgovini i investicijama; smanjivanje nadnica radnicima i ukidanje njihovih prava; slabljenje sindikata; odsustvo kontrole cijena. Teza koja se koristi za ubjeđivanje masa glasi: «Neregulisano tržište je najbolji način za postizanje ekonomskog rasta od kojeg će, u krajnjoj liniji, svi imati koristi.» 2. Kresanje javnih izdataka za socijalne usluge kao što su zdravstvo i obrazovanje; smanjenje mreže ustanova za brigu o siromašnima; smanjenje izdataka za održavanje puteva, mostova, sistema vodovoda – sve u ime umanjenja uloge države u ekonomiji. 3. Deregulacija – smanjivanje državne regulative u svakoj oblasti koja može da doprinese umanjenju profita, uključujući zaštitu na radu, zaštitu životne sredine i sigurnost posla. 4. Privatizacija – prodaja državnih preduzeća, dobara i usluga privatnim investitorima, uključujući banke, ključne industrijske grane, železnicu, autoputeve, elektroprivredu, bolnice, škole, fakultete... 5. Eliminisanje koncepta «javnog dobra» ili «zajednice» i njegovo zamjenjivanje sa konceptom «individualne odgovornosti». Ovo su istovremeno i osnove koncepta programa «strukturalnog prilagođavanja privrede» koje se nameću zemljama u razvoju kao jedino moguće rešenje za ekonomsku krizu i rast povećanja proizvodnje. Neoliberalizam nameću moćne finansijske međunarodne institucije kao što su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. 69
Korisni efekti procesa neoliberalno definisane globalizacije po ekonomsko i društveno blagostanje u osnovi su slični pozitivnim efektima specijalizacije i širenja tržišta kroz trgovinu koje su isticali još klasični ekonomisti. Globalizacija podstiče veću međunarodnu podjelu rada i efikasniju alokaciju štednje, povećavajući time produktivnost i životni standard prosječnog pojedinca. S druge strane, olakšan pristup stranim proizvodima omogućava potrošačima da se opredeljuju između šireg spektra sve kvalitetnijih dobara i usluga po nižoj cijeni. Preduzeća se suočavaju sa sve većom konkurencijom. Takođe, zahvaljujući otvorenijim pristupom sve brojnijim finansijskim instrumentima na različitim tržištima, zemlji se omogućava veća mobilizacija štednje . U tradicionalno definisanom procesu globalizacije, osnovni izvori privrednog rasta i strukturnih promjena unutar same nacionalne ekonomije jesu međunarodna trgovina i konkurencija kao i tehnološki progres. Svaka tržišna ekonomija je dinamički sistem u kome se odvija kontinuirani proces strukturnih promena. Ekonomski progres je u tržišnoj ekonomiji u velikoj mjeri rezultat uspešne adaptacije ekonomskog sistema na strukturne promjene. Uz pretpostavku podsticanja daljih adekvatnih i kontinuiranih promjena između različitih sektora ekonomskog sistema, strukture zaposlenosti i raspodjele dohotka, prema mišljenju tradicionalnih ekonomista, za očekivati je da će društvo, u cjelini posmatrano, imati koristi od opisanog procesa ekonomskog razvoja. Distribucija dobitaka neće biti ravnomerno raspoređena po svim segmentima društva. Nekim društvenim grupama globalizacija donosi natprosječne koristi, nekima djelimične, a neki pate. Istovremeno, koristi globalizacije se ne raspoređuju ni automatski ni ravnomjerno od zemlje do zemlje. Činjenice upućuju na rastuću polarizaciju kako između razvijenih i nerazvijenih zemalja, 70
69
mr Mirjana Dokmanović Ekonomska globalizacija i paradoksi , ,Ženski centar za demokratiju i ljudska prava, Srbija, Viktimološko društvo Srbije Temida br.4/2003 70
mr Mirjana Dokmanović Ekonomska globalizacija i paradoksi , ,Ženski centar za demokratiju i ljudska prava, Srbija, Viktimološko društvo Srbije Temida br.4/2003
__________________________________________________________________________
36
tako i unutar ovih grupa zemalja. Pojedine razvijene zemlje, poput Francuske, Njemačke, Italije, suočavaju se sa problemom nezaposlenosti, a Japan sa neizvjesnostima na finansijskom tržištu. Za razliku od ovih zemalja, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, kao i Australija, Danska, Irska, Novi Zeland i Holandija bilježe povoljne ekonomske performanse. Neke nerazvijene zemlje (ili zemlje u razvoju) poput Hong Konga, Singapura, Južne Koreje i Tajvana, čak u razvojnom smislu prelaze iz grupe zemalja u razvoju u ekonomski napredniju grupu. Međutim, mnoge zemlje koje se nalaze na dnu svjetske ljestvice zemalja, mjereno nacionalnim dohotkom per capita, suočavaju se sa teškim uslovima i problemima: nedovoljnim ljudskim resursima, siromašnom sirovinskom osnovom i političkom nestabilnošću, građanskim ratovima i regionalnim konfliktima. Mnoge od tih zemalja takođe pate usled visokog nivoa javnih rashoda, spoljnih dugova, makroekonomske nestabilnosti i lošeg vladinog upravljanja. Iako pojedine zemlje u razvoju uspijevaju da preduzimanjem makroekonomskih i strukturnih reformi podstaknu privredni rast, nizak nivo njihovog per capita dohotka zahtijevaće godine i godine održavanja visokih stopa privrednog rasta kako bi se smanjio jaz između njih i razvijenih zemalja. Dok privatizacija i deregulacija, preduzimljivost i motivacija, slobodna cirkulacija kapitala – silovito povećava ekonomsku efikasnost, stopu oplodnje kapitala, na drugoj strani imamo slučaj da privatizacija najvećim dijelom dovodi do koncentracije bogatstva u manji broj ruku nego što je to bio slučaj u prethodnom periodu, kao i do toga da stanovništvo mora da plaća više za zadovoljavanje svojih potreba. Iako se obično sprovodi u ime povećanja efikasnosti privrede eliminisanje koncepta «javnog dobra» ili «zajednice» koje je postojalo u bivšim socijalističkim zemljama i njegovo zamenjivanje sa konceptom «individualne odgovornosti» kao i demontiranje socijalne države i drastično sužavanje ekonomske pomoći – neizbježno vodi k malignim socijalnim posledicama. Na siromašne se vrši pritisak da sami nađu rešenja za nedostatak obrazovanja, zdravstvene njege i socijalne sigurnosti, a ako u tome ne uspiju, onda se optužuju da se «nisu snašli», da «neće da rade» i slično. Nasuprot socijalnom kapitalizmu, projektu "države blagostanja", koji je istovremeno povećavao bogatstvo i rasprostirao dobrobit na sve šire socijalne slojeve, neoliberalna formula sve brže uvećava bogatstvo uske elite ali istovremeno povećava socijalnu nejednakost i vodi globalizaciji siromaštva. 71
3.2. Uloga Bretonvudskih institucija u procesu globalizacije Proces kreiranja međunarodnih finansijskih institucija započeo je za vrijeme ili neposredno nakon drugog svetskog rata, sa prvenstvenim ciljem eliminisanja postojećih antagonizama između pojedinih grupacija zemalja, kao i sa ciljem izgradnje jednog efektivnog sistema međunarodnih prava i dužnosti. Ovdje se u prvom redu misli na prava i obaveze u sferi ekonomije, budući da je iskustvo pokazalo da ekonomska neuravnoteženost u velikoj mjeri utiče na političko djelovanje. Ogromna inflacija u Njemačkoj neposredno nakon I svjetskog rata, kao rezultat obnavljanja razorene zemlje, dovela je do velikih socijalnih poremećaja i između ostalog rađanja fašizma. Duboka ekonomska depresija koja je potresala evropski kontinent ali i američki kontinent, bila je praćena masovnom nezaposlenošću. U nastojanju da se slični problemi u budućnosti izbjegnu, došlo je do kreiranja Bretonvudskih institucija , a u Evropi do stvaranja OEEC-a i Evropske ekonomske zajednice. Osnovna intencija je bila da kroz ove institucionalne mehanizme, zemlje mogu sarađivati 72
71
Prof. dr Miroslav Pečujlić,Pravni fakultet u Beogradu,GLOBALIZACIJA – DVA LIKA SVETA,Gutenbergova Galaksija, 2002
72
Današnji svjetski finansijski poredak začet je 1945. osnivanjem finansijskih institucija na konferenciji u Bretton Woodsu, država New Hampshire, SAD. Tim sporazumima je, između ostalog, uveden fiksni međunarodni paritet valuta, ili jednostavnije rečeno, vrijednost američkog dolara bila je vezana za zlato, a ostalim svjetskim valutama dodijeljene su fiksne vrijednosti u odnosu na dolar. Glavne institucije osnovane u Bretton-Woodsu su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Prvobitni sporazum ostao je na snazi do 1971. godine, kada je Amerika, koja je do tada akumulirala veliki manjak platnog bilansa, odlučila da više neće ispunjavati sve financijske obveze predviđene sporazumima. Tako je napuštena konvertibilnost dolara za zlato, i odlučeno kako će se odnosi između valuta formirati spontano na fluktuirajućem međunarodnom valutnom tržištu. Od tada svako ko se želi informisati o trenutnom kursu, mora svakodnevno čitati financijske izvještaje.Godine 1973. svjetsku privredu dodatno je uzdrmala odluka zemalja OPEC-a (organizacija zemalja proizvođača i izvoznika nafte) da ograniči isporuku nafte sa najbogatijih svjetskih naftnih polja u najčešće islamskim zemljama, čime se htjela podići cijena nafte i uzvratiti na podršku zapada Izraelu u arapsko-izraelskim ratovima 1967. i 1973. godine. Ograničenje ponude najvažnijeg svjetskog energenta uzrokovalo je trenutno četvorostruko povećanje cijena, što je izazvalo domino efekt u gotovo svim privrednim djelatnostima.
__________________________________________________________________________
37
u raznim oblastima i međusobno pomagati jedna drugoj, mada se suštinski iza ovih namjera nalazilo vjerovanje da se svjetski mir jedino može osigurati kroz ekonomski prosperitet svih ili velike većine zemalja. Nema sumnje da su međunarodne finansijske institucije u posljednjih pedeset godina, prešle put od garanta stabilnosti svjetskog finansijskog sistema, preko spacioca zemalja povjerioca i dužnika, tokom svjetske dužničke krize (osamdesetih godina), do konačno uloge svojevrsnog savjetnika i finansijera procesa tranzicije u post-socijalističkim zemljama (tokom devedesetih godina). Uloga međunarodnih finansijskih institucija je veoma često okarakterisana kao pozitivna. Međutim finansijska kriza u jugoistočnoj Aziji 1997. godine i programi Međunarodnog monetarnog fonda koji su uslijedili, sav teret krize prenijeli su praktično na stanovništvo u jugoistočnoj Aziji, umjesto da ga dijelom prenesu na teret međunarodnih privatnih investitora. U naučnim i poslovnim krugovima, naročito i nakon azijske krize, sve češći su stavovi da su programi međunarodnih finansijskih institucija, u provom redu MMF-a, praćeni, neadekvatnim i previše bolnim mjerama, koje ne obezbjeđuju ekonomski oporavak zemlje . 73 Tendencije jače liberalizacije kretanja kapitala u posljednjih dvadesetak godina podržavaju i promovišu Svjetska banka i MMF svojim koordiniranim politikama strukturnog prilagođavanja, te WTO intenzivirajući slobodno tržište implementacijom sporazuma Urugvajske runde pregovora (na kojima je dogovoreno globalno smanjenje carinskih stopa za oko 40%). Problem radikalne liberalizacije je u tome što su njeni troškovi neravnomjerno raspoređeni, pa zato lako izazivaju organizovani otpor. Čileanski slučaj je dobar primjer: stopa siromaštva je porasla sa 17 % u 1970. god. na 38 % u 1986, a u 1983. god. stopa nezaposlenosti je dostigla trećinu radne snage.74 U autoritarnom Čileu organizovani otpor je brzo slomljen nakon državnog udara potpomognutog od strane CIA-e i svrgavanja sa vlasti na izborima postavljenog Aljendeovog režima 1973. godine. Slična sudbina zadesila je i druge zemlje latinoameričkog kontinenta, a najdrastičniji efekti nove ekonomske politike zabilježeni su u Meksiku. U prvoj godini pristupanja NAFTA-i 75 plate su umanjene za 40-50%, dok su troškovi života porasli za 80%. Istovremeno, ugašeno je preko 20.000 malih i srednjih preduzeća, dok je više od hiljadu državnih privatizovano. Zbog svega gore navedenog možda i nije grubo reći da neoliberalizam pretvara svijet u supermarket za najbogatije i najmoćnije, na čijim su policama za kupovinu izloženi radnici, imigranti, pa čak i cijele zemlje. Uprkos svim kontraargumentima, čelnici nadnacionalnih institucija (pogotovo u MMF-u) čvrsto zastupaju stav u svojim izjavama 76 kako je »jedini način razvoja siromašnih potpuno otvaranje njihovih tržišta«. Uporedna slika dva istorijska razdoblja: perioda od 1960–1980 i razdoblja 1980– 2000, koja odgovara vladavini dva različita ekonomska modela, ogoljeno pokazuje da je, prema svim pokazateljima, napredak u poslednje dvije decenije globalizacije izrazito manji, da je znatno usporen ili potpuno zaustavljen. Rast bruto nacionalnog dohotka bez izuzetka i drastično je opao. U grupi najsiromašnijih zemalja pad je dramatičan, od godišnje stope od 2%, rast je pao na samo 0,5%. U grupi srednjih zemalja pad je od 3,6% na 1%. U drugom razdoblju nezaposlenost je i u zemljama Evropske unije uvećana 3–6 puta. Socijalna nejednakost između i unutar društava postaje sve veća. U 90 zemalja svijeta ekonomska situacija je gora nego prije deset ili dvadeset godina; preko 1,5 milijarde stanovnika živi sa 1 dolarom dnevno. Na drugoj strani 255 svetskih milijardera kontroliše više bogatstva nego što iznosi kombinovani godišnji dohodak zemalja u kojim živi 45% svetskog stanovištva (UN Report 1999). Sve je brži ritam stvaranja sve dublje provalije. Disparitet u prihodima između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja iznosio je početkom 19 vijeka 1:3, da bi se "meteorskom brzinom" popeo na 1:13 početkom XX vijeka. No, dok su šezdesetih godina prošlog vijeka, u ekonomiji "države blagostanja", razlike iznosile 1:30, u vrijeme vladavine neoliberalizma 73
Vidjeti: Gordana Pešaković, “Međunarodne finansijske institucije i Jugoslavija: od obnove i razvoja preko dezintegracije i obnove”, Ekonomski anali, 3/1999 74 Gosta Esping-Andersen, Globalizacija i socijalna država, zbornik radova, RSP i SSSH, Zagreb, 1998. str. 42-43. 75
NAFTA - sporazum o slobodnoj trgovini između Kanade, SAD i Meksika, 1994. godine
76
Horsta Koehler, Der Spiegel 45 / 05.11.2001., str. 98-103.
__________________________________________________________________________
38
(devedesetih) one su skočile na 1:60, a posle samo 7 godina na 1:74, i potom na 1:84 (UN Report. 1999; W. Robinson, 1995). Najzad, zemlje najbrže globalizacije bilježe istovremeno visoke stope ekonomskog rasta (5–6,5%) i drastično povećavanje socijalne nejednakosti, za gotovo jednu petinu:15–20% Takozvane države blagostanja („well-fare states“) za većinu svojih tekućih problema mogu zahvaliti strukturnoj promjeni sistema svjetske privrede koja je za neke i sinonim za globalizaciju. Te promjene, uveliko ograničavaju (pa čak idu i ka tendenciji potpunog ukidanja!) snagu djelovanja nacionalnih država, tako da ove, sve da to i žele, (više) nisu u stanju pružiti svojim građanima ono na šta su ovi već decenijama navikli. Nadnacionalni kapital nema mnogo milosti prema socijalnoj politici, ravnomjernoj brizi za sve slojeve stanovništva, a posebno za one koji nisu u stanju da stvaraju profit. Sve veća nezadovoljstva masa koja se tim povodima javljaju, usmjerena su na svoje vlade kojima su, sa druge strane, ruke vezane. 78 Samo po sebi se razumije da siromašna društva (kakva su uglavnom društva trećeg, pa i tzv. drugog svijeta) nemaju šta da traže u „ravnopravnoj utakmici“. Kao novi problem nameće se bojazan da ni ona najbogatija i najstabilnija društva neće moći da izdrže tu trku "Crne rupe globalizacije", ljudi i teritorije isključeni iz napretka, nalaze se u svakom velikom gradu "prvog svijeta" - u američkim gradskim getoima, francuskim naseljima Sjevernoafrikanaca, japanskim Yoseba-četvrtima, azijskim mega-gradovima. One su naseljene milionima beskućnika, svijetom prostitucije, kriminala i droge, bolesnih i nepismenih.“ 79 A.K. Shina Cumar, konsultant UNDP , u jednom svom usmenom izlaganju dokazivao je da sa stanovišta ekonomije blagostanja, ne mora biti poželjan svaki privredni rast. 80 Tako, npr, privredni rast koji generiše nezaposlenost, povećanje nejednakosti, okrutnost u relacijama između pojedinaca i društvenih grupa, rast koji sužava ljudske slobode i prava kao i veze sa kolektivnom tradicijom, rast koji ne nudi humane perspektive u budućnosti, nego samo sve veću gomilu roba i usluga, takav rast nije poželjan sa stanovišta ekonomije blagostanja, ukratko – takav rast ne generiše ni socijalni ni ekonomski razvoj. 77
U svijetu prekrivenom planetarnom mrežom međuzavisnosti, život u izolaciji postaje neizvodljiva "robinzonijada". No, adaptacija nije imperativ samo stoga što "sila boga ne moli", ona predstavlja i nasušnu potrebu vlastitog društva, način preuzimanja superiornijih civilizacijskih tekovina, moderne tehnologije, efikasnijeg tržišnog privređivanja.
3.3. Aranžmani MMF-a i finansijske krize Zbog mišljenja mnogih kako MMF i Svjetska banka negativno djeluju, u smislu da globalizaciju vide kao izjednačavanje svih bez obzira na razlike, kao i to da ove organizacije ne suzbijaju finansijske krize (što im je cilj djelovanja) nego ih upravo uzrokuju, potrebno je analizirati kako ove institucije funkcionišu i što se konkretno događalo u nekim finansijskim krizama. Stara i zavodljiva liberalistička teza po kojoj je sve tradicijsko, lokalno, i specifično nacionalno samo smetnja protoku roba, ljudi i kapitala najjasnije se izrazila u teorijama modernizacije po kojima zemljama u razvoju preostaje samo jedan put izlaska iz siromaštva - put kojim su prošle razvijene zemlje zapada. Posledice nekritičkog prihvatanja takvih ideja bolno osjećaju mnoge zemlje: od Meksika, preko "azijskih tigrova", do Argentine. Kretanja u sistemu međunarodnih odnosa, posebno u posljednjih pet decenija, u prvi plan su istakla razvojnu dimenziju i funkciju međunarodnih finansijskih institucija, budući da su one u proteklom periodu nesumnjivo odigrale ulogu promotera i regulatora ekonomskog rasta u svim djelovima svijeta. U proteklom periodu, u prvom redu za Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku, bilo je mnogo izazova. U prvom redu tu spadaju, poslijeratna obnova Zapadne Evrope, sveukupno 77
Prof. dr Miroslav Pečujlić,Pravni fakultet u Beogradu,GLOBALIZACIJA – DVA LIKA SVETA,Gutenbergova Galaksija, 2002
78
Ekonomski aspekti globalizacije,Dejan Petrović, Srbija i Crna Gora, Izvod iz neobjavljenog rada « Filozofske implikacije globalizma i antiglobalizma », Beograd, 2004 79 Miroslav Pečujlić: Planetarni kentaur, NSPM, Beograd, 2003, str. 39 .
80
Данијел Цветићанин, Утицај модела приватизације на друштво у транзицији
__________________________________________________________________________
39
podržavanje ekonomskog razvoja širom svijeta, napuštanje bretonvudskog sistema čvrstih deviznih kurseva sedamdesetih godina, kriza spoljnih dugova osamdesetih godina itd. U isto vrijeme ostvareni su nesumnjivo značajni rezultati. Životni standard porastao je u mnogim zemljama, tržišta roba i kapitala postala su integrisana, omogućujući i zemljama u razvoju veće mogućnosti ekonomskog rasta. Osim toga otpočeo je i proces uključivanja nekadašnjih centralno-planskih privreda u svjetski tržišni ekonomski sistem. MMF i Svjetska banka su nesumnjivo odigrale veoma važnu ulogu u ovom razvoju ispunjavajući u velikoj mjeri svoje originalne mandate: nadgledanje međunarodnog monetarnog sistema i unapređenje dugoročnog privrednog rasta i razvitka. Za MMF glavna pitanja tiču se njegove uloge u koordiniranju međunarodnih ekonomskih politika, odnosno efikasnosti njegovog nadzora u ostvarivanju toga cilja, zatim u kojoj mjeri su njegova sredstva i kreditna politika adekvatni da zadovolje potencijalne finansijske potrebe zemalja članica, odnosno koliko su uspješni njegovo programi stabilizacije i prilagođavanja. S druge strane fundamentalni cilj Svjetske banke je pomoć zemljama zajmoprimcima u nastojanjima da se smanji globalno siromaštvo i poboljšaju uslovi življenja. U aktivnostima Svjetske banke, pitanjima kao što su razvoj ljudskih resursa, zaštita spoljnog okruženja (životna sredina), kao i razvoj privatnog sektora, dat je visok stepen prioriteta. U minulih pola vijeka Svjetska banka je podržala više od 5.000 razvojnih projekata u preko 140 zemalja, dodjeljujući više od 300 milijardi dolara raznih zajmova. Banka i njene afilijacije godišnje dodjeljuju oko 4-5 milijardi dolara za privatne investicione projekte. 81 Uprkos ovom progresu siromaštvo i dalje ostaje jedan od ključnih problema svjetske privrede. Svjetska banka je tokom pedesetih i šezdesetih godina, sve sa ciljem smanjenja globalnog siromaštva, otpočela sa ulaganjima u infrastrukturne objekte i podsticala procese brze industrijalizacije. Sedamdesetih godina akcenat je bio na integrisanju razvoja sela i urbanih projekata. Početkom osamdesetih godina, u svijetlu narastajućih makroekonomskih i dužničkih poteškoća Svjetska banka je svoju politiku usmjerila na obnavljanje privrednog rasta, a krajem decenije poseban značaj posvećen je zaštiti životne sredine, kao i u borbi protiv siromaštva. Svjetska banka i njene afilijacije nastoje da unaprijede i stvore bolje uslove u spoljnom okruženju za privatne poslove i prikupe sredstva za privatna preduzeća, podržavajući dugoročna ulaganja u infrastrukturne projekte u nerazvijenim zemljama. Banka ima različiti pristup kada su u pitanju pojedine grupacije zemalja – članica. Za zemlje sa ”niskim dohotkom” i zemlje u tranziciji, naglasak se daje na pravne i regulatorne okvire i propise, bankarski sistem i privatizaciju. Za zemlje sa “srednjim dohotkom” koje sprovode reforme, podržava se uspjeh zemalja koje razvijaju svoj privatni sektor i privlače u znatnom obimu privatan kapital. Na kraju, kod zemalja sa ubrzanim razvojem u fokusu Svjetske banke je razvijanje kapitalnih tržišta za finansiranje njihovih dugoročnih investicija. Jedan od značajnijih zadataka Svjetske banke je i pomoć u restruktuiranju bankarskog sektora za poslovanje na komercijalnoj osnovi i povećanje obima kreditiranja. Osim toga neophodno je i jačanje domaćeg finansijskog sektora i u tom pravcu Banka podržava razvoj lokalnog tržišta hartija od vrijednosti, banaka za finansiranje stambene izgradnje, lizing kompanija, ulaganje kapitalnih fondova, penzionih fondova, kao i drugih oblika institucionalnih ulaganja. Posebna pažnja posvećuje se finansiranju malih i srednjih preduzeća, posebno u istočnoevropskim zemljama u tranziciji. Svjetska banka koristi veoma široku lepezu instrumenata pomoći zemljama klijentima u nastojanju da one postanu agilnije i fleksibilnije u današnjem novom ekonomskom okruženju. Ovo je naročito značajno sa stanovišta privrednih kapaciteta tih zemalja, kako bi se lakše prebrodili spoljni šokovi kojima su one izložene i kako bi se te zemlje lakše prilagodile savremenim promjenama u svjetskoj privredi. •
•
•
81
World Bank Annual Report, 1995, 1996, 1997, http://www.worldbank.org.
__________________________________________________________________________
40
Istovr Istovreme emeno, no, dok su se razvija razvijale le aktivno aktivnosti sti Svjets Svjetske ke banke banke,, poste postepen penoo se osjećal osjećalaa potreb potrebaa za finansijskim institucijama naglašenijeg regionalnog karaktera, sa jačim regionalnim korijenima u smislu menadžmenta i znanja. Tako je 1959. godine osnovana Interamerička banka za razvoj (InterAmerican Development Bank – IDB), a nekoliko godina kasnije i Afrička banka za razvoj (African Development Bank – AFDB), kao i Azijska banka za razvoj (Asian Development Bank - ADB). Konačno 1990 godine dolazi do stvaranja Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), dok u okvirima Evropske unije kao komunitarna institucija djeluje Evropska investiciona banka (EIB). Cilj regiona regionalnih lnih finansi finansijsk jskih ih instituc institucija ija je una unapre pređen đenje je integra integracio cionih nih proces procesaa i ekono ekonomsk mskoo jačanj jačanjee nerazvijenih privreda u odgovarajućem regionu svijeta, pružanjem adekvatne finansijske i tehničke pomoći. pomoći. U tom smislu smislu može se reći da one djeluju kao svojevrsna svojevrsna dopu dopuna na aktivnostima aktivnostima Svjetske banke. banke. Razvojne funkcije regionalnih finansijskih institucija su sledeće: pomoć pomoć u pripreman pripremanju ju i koordina koordinaciji ciji naciona nacionalnih lnih planova planova razvoja razvoja;; tehnička pomoć u sastavljanju i primjeni specifičnih razvojnih projekata; dodjeljivanje dugoročnih zajmova za projekte razvoja; unapređivanje privatnih i društvenih investicija; olakšice za istraživanje i podrška vladama u određenom regionu svijeta; saradnja sa ostalim međunarodnim institucijama . 82 Danas je na djelu proces slabljenja kritike globalne demokratije i jačanje tendencija ka "autoritarnoj svjetskoj državi". Pred našim očima odvija se instrumentalizacija međunarodnih organizacija (OUN, EU i dr.) od strane globalne elite moći i ustoličuje se autoritarni svjetski poredak na principima hijerarhije i dominacije. Zato s razlogom možemo govoriti o invaziji autoritarnog svjetskog poretka na nacionalne države, o razaranju embrionalnih elemenata multicentrizma i autonomije. U tom smislu kako to kaže Anthony Giddens "ograničavanje suvereniteta nacionalnih država je neminovan proces proces i njihova njihova se snaga snaga danas danas sve više ogleda ogleda u sposobnost sposobnostii da sve veći dio svog suvereniteta suvereniteta prenesu prenesu na međunarod međunarodne ne institucije institucije". ". •
• • • • •
Posmatrano sa druge strane, neoliberalna politika, ( koju zastupaju MMF i SB) sa uklanjanjem trgovinskih barijera, privatizacijom i deregulacijom, ima za cilj da stvori povoljnu klimu za direktna strana ulaganja kojima bi se pokrenule stagnirajuće ekonomije i ostvario priliv strane valute. Međutim, transnacionalne kompanije iskorišćavaju takvo okruženje i otvaraju proizvodne kapacitete u zemljama Juga gde postoje velike rezerve jeftine radne snage, fleksibilni zakoni o zapošljavanju i poreske poreske stimulacije. stimulacije. To može da ima i pozitivne pozitivne i negativne negativne efekte. efekte. S pozitive pozitive strane, strane, dolazak dolazak transnacionalnih kompanija koje ulaze u sektore sa velikim potrebama za radnom snagom na Jugu, kao što su industrija tekstila i obuće, obrada podataka i honorarni rad u uslužnoj delatnosti, doveo je u nekim zemljama do porasta zaposlenosti . 83 Kao negativan primjer ističe se Indonezija koja se pod Suhartovim režimom prije finansijske krize opisuje kao “primjeran učenik globalizacije”. Kad je 1998. godine bio primoran na ostavku, ponio je sa sobom oko 10 milijardi dolara iz sredstava Svjetske banke, koje Indonežani još uvek otplaćuju. 84 Usredsrijeđenost Svjetske banke na ekonomski razvoj u Indoneziji primjer je kako se ignorišu posledice posledice neoliberalne neoliberalne politike na ljudske ljudske živote. živote. Realnost Realnost je da se neoliberaln neoliberalnom om politikom politikom segregacija radne snage i “trka ka dnu” u oblasti zarada radnika nastavlja, a ne ublažuje. Sporazum Svjetske trgovinske organizacije o tekstilu i odeći, na primjer, koji počiva na sistemu izvoznih kvota za tekstil za zemlje koje izvoze u Evropsku uniju, Kanadu i Sjedinjene Američke Države, istekao je krajem 2004, a tokom 2005. se postepeno napušta. 85 Od 2005. godine, sve države članice Svjetske 82
Radovan Kovačević, “Međunarodne finansijske institucije”, Institut za spoljnu trgovinu, Beograd, 1998, str.101.
83
Rochelle Jones Zašto se Milenijumski cilj broj 3 ne može postići sve dok multilateralne institucije ne prestanu da nameću ostatku sveta neoliberalnu politiku, politiku, Resource Resource Net Friday Friday File, File, Issue 212, 212, Friday February 4, 2005 http://www.glob http://www.globalizacija.co alizacija.com/doc m/doc_sr/s00 _sr/s0019neo.h 19neo.htm tm 84 Pilger, J. 2003. The New Rulers of the World. London: Verso -Kad je Džon Pilger australijski novinar intervjuisao ondašnjeg glavnog ekonomistu Svetske banke, Nikolasa Sterna, zamolio ga je da objasni zašto Svetska banka i MMF nisu progovorili protiv režima, koga je Komisija UN za ljudska prava kritikovala zbog neravnopravnosti neravnopravnosti i diskriminacije. diskriminacije. Stern je odgov odgovorio orio da je “ekonomija “ekonomija Indonezije napredovala usled integracije u globalnu globalnu ekonomiju... to je bio diktatorski režim, pa ljudi nisu imali neka ljudska prava” 85 ICFTU (International Confederation of Free Trade Unions) 2004. Behind the Brand Names: Working conditions and labour rights in Export Processing Zones. Available from http://www.icftu.org. December 2004.
________ _____________ __________ _________ ________ _________ __________ _________ ________ _________ __________ _________ ________ _________ __________ _______ __
41
trgovinske organizacije imaju neograničen pristup evropskom, kanadskom i američkom tržištu. Zemlje kojima je nekada bila dodeljena visoka kvota, sada moraju da budu konkurentnije na tržištu. Međunarodna konfederacija slobodnih sindikata (International Confederation of Free Trade Unions ICFTU) ICFTU) izražava izražava zabrinutost zabrinutost da će porast konkurentnost konkurentnostii u međunarodn međunarodnom om tekstilnom i odjevnom odjevnom sektoru dovesti do novih kršenja prava radnika, jer će kompanije nastojati da ulažu u zemlje gde je cijena radne snage niska, a zakoni o zapošljavanju slabi. Kina je već pokazala znake konkurentske prednosti prednosti u ovom regionu regionu jeftine jeftine radne radne snage. snage. Način na koji internaciona internacionalni lni finansijski finansijski sastav sastav funkcioniše funkcioniše u kriznim kriznim situacijama situacijama može biti zastrašujući. »Mali krug ljudi u vrhu MMF-a i američkog državnog trezora rješavali su svjetsku finansijsku krizu krajem 1990-tih improvizacijama, a svjetski finansijski sastav je bio nevjerojavno blizu kolapsu kolapsu »- pogled pogled iznutra dao nam je Paul Bluestein Bluestein u svom djelu The Chastening: Chastening: Inside 86 Crisis that Rocked the Global Financial System and Humbled the IMF. Navedeni Navedeni primjer primjer poka pokazuje zuje kako postoji tzv. "globalizac "globalizacijski ijski demokratsk demokratskii deficit", deficit", kako ga naziva naziva 87 Jose Joseph ph S. Ny Nyee , (dekan (dekan na Harvar Harvardd Univers University' ity'ss Ke Kenne nnedy dy School School of Go Gover vernme nment), nt), odn odnosn osnoo nedostatak demokratičnosti, transparentosti i uračunljivosti Bretonvudskih institucija koje se pod pritiskom pritiskom antiglobal antiglobalista ista i navede navedenih nih istupa istupa (Štiglitz, (Štiglitz, Miller, Miller, Bluestein Bluestein,, Nye, Nye, itd.) još još više zatvar zatvaraju. aju. Rezultati primjene i iskustvo finansijskog programa MMF-a u aranžmanima pojedinih zemalja su kontroverzni: •
•
•
naglašava se da je karakter finansijskog programa deflacijski i da "proizvodi" siromaštvo; recesijske posledice primjene programa dovode se u vezu sa nedovoljnim finansijskim sredstvima koje program osigurava. Kruto insistiranje na neto spoljašnjoj aktivi kao i drugim normama izvršenja izaziva recesijske posljedice; najuspješnija grupa zemalja u politici strukturnog prilagođavanja i rasta (u istočnoj Aziji) nije se kruto držala "ortodoksije" MMF-a. Veća uključenost domaćih stručnjaka i političkih strukt struktura ura,, sudeć sudećii po tim iskust iskustvim vima, a, garant garantuje uje bolje bolje utvrđiv utvrđivanj anjee naciona nacionalnih lnih razvojn razvojnih ih prioriteta prioriteta i bolju prilagođenost prilagođenost određenih određenih politika politika potrebama potrebama rasta; iskustvo iskustvo poka pokazuje zuje kako MMF do sada nije pokazivao dovoljno sklonosti lokalnim programima, odnosno izradi programa programa koja koja bi uključivala uključivala odgova odgovarajuće rajuće uključiv uključivanje anje domać domaćih ih stručnjaka; stručnjaka; krutost primjene finansijskog programa, odnosno stroga uslovljenost kreditne podrške opravdava se tzv. "katalitičkim efektom" ostvarenja stabilizacijskog programa. Međutim, rezultati te katalize nisu nimalo zadovoljavajući.
U tom smislu rezultati stand-by aranžmana MMF-a po kriterijumima rasta, investicija i štednje za tranzicijske zemlje srednje Evrope ocjenjuju se vrlo lošim. Rezultati primjene cjeline aranžmana pokazuju pokazuju da tek u trećoj godini počinje proces proces oporavka oporavka i rasta. rasta. 88 Postoji razmišljanje (G. Soros89) kako bi trebalo kreirati nova specijalna prava vučenja unutar MMFa i njima popuniti devizne rezerve siromašnih, a bogate zemlje bi ih donirale. No stvaranje kvazinovca (poput SPV-a) kako bi se povećali stvarni izvori nije jednostavan ('low-cost') metod niskih troškova. Tako je npr. u Poljskoj uz pogoršanje uslova trgovine (terms of trade), ograničenje rasta realnog realnog kredita kredita i strogo strogo ograni ograničen čenje je fiskalno fiskalnogg deficit deficita, a, definis definisani anihh progra programom mom,, pojača pojačalo lo pad proizvodnje proizvodnje.. U periodu od 1990. 1990. do 1993. god. god. nijedna evropsk evropskaa tranzicijska tranzicijska zemlja zemlja nije uspjela uspjela da izdrži program do kraja ili bez prekida, osim Češke i Slovačke. Stoga se može postaviti teza da je "big bang" bang" model model reform reformee (koji (koji predst predstavl avlja ja kumul kumulativ ativno no sprovo sprovođen đenje je tranzic tranzicijsk ijskih ih reform reformii i strukturni udar) u tim zemljama produbio pad proizvodnje, a naročito je drastičan bio pad investicija. To znači da se pad proizvodnje i investicija ne bi dogodio u tolikom obimu da je primijenjen npr. 86
Paul Bluestein: The Chastening: Inside Crisis that Rocked the Global Financial System and Humbled the IMF, PublicAffairs, 2002., iz The Economist, svibanj 2002., vol. 363, No. 8271, str 90. 87 Joseph S. Nye: Globalization's Democratic Deficit: How to Make International Institutions More Accountable, Foreign Affairs, July/August 2001..http://www.foreignaffairs.org/20010701facomment4989/joseph-s-nye-jr/globalization-s-democratic-deficit-how-to-make-international2001 institutions-more-accountable.html 88 T. Killick, IMF Programmes in Developing Countries, Design and Impact, Overseas Development Institute, Routledge, London - New York, 1995., str. 170-180, iz Zdunić, Babić: Globalizacija i lib. hrv. fin. sustava, studija EIZ, Zagreb, 1997., str. 9 89 George Soros: On Globalisation, PublicAffairs, 2002., iz The Economist, svibanj 2002., vol. 363, No. 8271, str 90
________ _____________ __________ _________ ________ _________ __________ _________ ________ _________ __________ _________ ________ _________ __________ _______ __
42
gradualistički model reformi. Uz to, politika realnih kamatnih stopa i intervalutarnog kursa, te reform reformaa finansi finansijsk jskog og sastav sastavaa nisu pok pokaza azale le pov povolja oljann uticaj uticaj na formiran formiranje je naciona nacionalne lne štednje štednje;; 90 naprotiv, uticaj na štednju ostao je slab i nepredvidiv. »Slobodna trgovina je dobra za rast, dakle sigurno je i slobodno kretanje kapitala«, bila je analogija vašingtonskih savjetnika koji su forsirali otvaranje azijskih tržišta. 1997. godine, nakon azijske krize, uvidjela se vrlo važna razlika: tokovi kapitala podložni su paničnim paničnim reakcijama reakcijama i maničnom maničnom reagovanju reagovanju na negativna negativna kretanja, kretanja, dok su kretanja kretanja robe puno stabilnija. Štiglic kaže kako je "bilo dokaza kako je štetno prenaglašavanje prednosti mobilnosti kapitala i zanemarivanje rizika vezanih uz to, ali je MMF pogledao na drugu stranu." 91 Najčešće Najčešće pitanje koje postavljaju postavljaju antiglobalist antiglobalistički ički aktivisti je: "U promijenjenim promijenjenim uslovima (od doba njiho njihova va nast nastan anka ka)) pitan pitanje je je kolik kolikoo ima svrhe svrhe dalje dalje post postoj ojan anje je dviju dviju stož stožer ernih nih instit instituc ucija ija Bretonvuds Bretonvudsa; a; MMF-a i Svjetske Svjetske banke. Ipak, uprkos problemima i kritikama, kritikama, one i dalje djeluju, djeluju, u velikoj mjeri kao posljedica osjećaja da su globalnoj privredi potrebne nadnacionalne institucije, barem barem na privred privrednom nom nivou. nivou."" 92 Uz nave navede deno no,, pitan pitanje je koje koje se rijet rijetko ko post postav avlja lja je i trošk troškov ovna na efika efikasn snos ostt ovih ovih instit instituc ucija ija;; administrativni budžeti MMF-a i Svjetske Banke (zajedno ugrubo 2 mlrd. US$ godišnje) su značajno veći od kumulativnog budžeta svih ostalih komponenti sastava Ujedinjenih naroda. Siromaštvo je neodvojivo povezano sa politikom i odlukama koje se kreiraju u “Zelenoj sobi” Svjetske trgovinske organizacije, vetom i uslovima koje na zajmove nameću SAD i druge bogate zemlje iza zidova Svjetske banke i MMF. Te institucije nikom ne odgovaraju kad se radi o ljudskim pravima, pravima, stoga se nameće nameće kao imperativ, da se obuzd obuzdaa takav razvoj događaja i istraže alternative alternative ekonomskoj liberalizaciji i konvergenciji neoliberalne politike. To ne podrazumijeva samo reformu međunarodnih institucija koje jačaju neravnopravnosti na koje nailazimo na Sjeveru i Jugu, nego i povratak povratak sokratovsko sokratovskogg prava na preispitivanje preispitivanje istine. istine. Po mišljenju mišljenju nekih ekon ekonomista omista teorije rešavanja problema kao što je neoliberalizam, koriste postojeće strukture kao okvir za akciju i postvaruju postvaruju postojeći postojeći svjetski svjetski poredak poredak sa njegovim njegovim pratećim pratećim neravnoprav neravnopravnostima nostima moći i boga bogatstva tstva koje koje pojačav pojačavaju aju te neravn neravnopr oprav avnos nosti. ti. Ok Okviri viri djelov djelovanj anjaa u smjeru smjeru ublaž ublažava avanja nja siromaš siromaštva tva su beskorisni beskorisni ukoliko ukoliko ne sadrže sadrže ozbiljno ozbiljno ponovno ponovno razmatr razmatranje anje global globalnog nog ekonom ekonomskog skog sistema. sistema. Po poslednjim procjenama eksperata američkog Kongresa, reforme koje je Međunarodni monetarni fond (MMF) primijenio da bi spriječio ili bolje riješio svjetske finansijske krize u nekim kritičnim područjima područjima nisu nisu uspjele uspjele.. U izveštaju izveštaju Generalno Generalnogg finansijsk finansijskog og ureda ureda (GAO) (GAO) o sposob sposobnosti nosti MMF-a MMF-a da da predvidi, predvidi, spriječi spriječi i rešava rešava finansijske finansijske krize u svijetu, svijetu, navo navodi di se da su se već u "Svjetskim "Svjetskim ekonomski ekon omskim m perspektivam perspektivama", a", najvažnijoj najvažnijoj procjeni procjeni koju objavljuje MMF, često loše predviđale predviđale moguć ogućee rec recesij esijee ili ili klju ljučni čni ekono konoms mski ki indi indika kato tori ri popu poputt trg trgovin ovinsk skog og defi deficcita ita. 93 Stručnjaci GAO su utvrdili da je MMF bio u stanju da predvidi samo 15 od 134 recesije koje su zabilježene u 87 zemalja u razvoju od 1991. do 2001, odnosno samo 11 odsto takvih slučajeva. Isto toliko je loš i bilans prognoza trgovinskih deficita. GAO je objavio da bi u 75 odsto svojih prognoza o trgovinskom deficitu u narednoj godini MMF bio mnogo tačniji da je samo predvidio da će se deficit iz tekuće ponoviti i u sledećoj godini. Danas se WTO (STO) zauzima za veću povezanost s institucijama UN-a, poput UN Development Prog Progra ramm mmee (UND (UNDP) P),, UN Indu Indust stria riall De Deve velo lopm pmen entt Orga Organis nisat atio ionn (UNI (UNIDO DO), ), Među Međuna naro rodn dnim im monetarnim fondom (IMF), Svjetskom bankom, i posebno s United Nations Conference on Trade and Development (UNCTAD). Znajući kako su WTO i Bretonvudske institucije blisko povezane, možemo se nadati da će i MMF i Svjetska banka poput WTO postupno otvarati vrata javnosti, uvažavati oponente, i liberalizovati proces donošenja odluka. 90
IMF, S. Schadler - editor: IMF Conditionality: Experience under Stand-by and Extended Arrangements, Occasional Paper 128, Washington D.C., Sept. 1995., str 43. iz Zdunić, Babić: Globalizacija i lib. hrv. fin. sustava, studija EIZ, Zagreb, 1997., str. 9-10 91 Fortune, studeni 2001., vol. 144, No. 11, str. 80 92
Mladen Staničić: Globalno gospodarstvo i globalizacija, Ekonomski pregled 51 (9-10), Zagreb, 2000., str. 925,926
93
Loše procene MMF, jun.2003 http://danas.co.yu/20030623/biznis6.html
________ _____________ __________ _________ ________ _________ __________ _________ ________ _________ __________ _________ ________ _________ __________ _______ __
43
3.4. Socijalna politika i strategije MMF-a i SB za smanjivanje siromaštva Od kraja osamdesetih godina međunarodne finansijske institucije priznale su potrebu razmatranja politika prilagođavanja u svijetlu problematike smanjenja siromaštva. Osnova pristupa Svjetske banke smanjivanju siromaštva – ustanovljena u Izveštaju o svjetskom razvoju (World Development Report) od 1990. godine – je unapređenje rasta putem radno intenzivne proizvodnje, ulaganja u osnovne usluge (zdravstvo, obrazovanje) i obezbjeđivanja mreža sigurnosti (ili ciljnih šema radi pomoći podložnima siromaštvu). Ovi ciljevi se odslikavaju u promjenama u pristupima prilagođavanju ranih devedesetih godina, sa većim naglaskom na: preokretanje troškova umesto deflacije; većoj fleksibilnosti vremenskog i faznog uklanjanja subvencija i reformi cijena (npr. omogućavanje opstanka subvencija za životne namirnice ili gorivo nakon devalvacije); preraspodjeli socijalnih ulaganja u osnovne usluge koje koriste siromašni (npr. osnovno obrazovanje i sisteme zdravstvene zaštite); i na razvoju kompenzacionih programa, uglavnom šema zapošljavanja ili socijalnih fondova zajedno sa reformskim programima umjesto da se to radi naknadno. Ostale mjere uključuju zahtjev da okvirne smjernice politike i procjene zemalja sadrže analizu pitanja koja se odnose na siromaštvo kao i porast istraživanja i sakupljanje podataka o siromaštvu na nacionalnom nivou (tj. preko procjena siromaštva), sektoralnom nivou i putem uporednih analiza više zemalja. Osamnaest programa od 32 programa u 1992. godini i šest od 17 programa prilagođavanja u 1993. godini uključili su posebne mjere za zaštitu siromašnih (Svetska banka 1993, citirano kod Haddad et al. 1995.). U izvještajima je posebno naglašeno da je došlo do povećanja programa sa uslovljenostima koje se odnose na socijalne troškove, sa ispod pet procenata u periodu 1984.-1986. godine na 30 procenata 1990.-1992. godine (na osnovu podataka Svjetske banke – drugi tvrde da je to povećanje umjerenije, od tri do šest procenata). Stepen uticaja ovih promjena nije dovoljno jasan. Limitirani podaci nisu ohrabrujući, ali vjerovatno nije bilo dovoljno vremena da političke promjene proizvedu znatniji uticaj. Tokom osamdesetih godina u zemljama uključenim u prilagođavanje smanjeni su troškovi usmjereni ka socijalnom sektoru i prioritetnim uslugama za siromašne u poređenju sa zemljama koje nisu primjenjivale strukturalno prilagođavanje djelimično zbog snažnijeg pritiska na zadovoljavanje obaveza servisiranja dugova prema ovoj drugoj grupi zemalja. Socijalni programi uvedeni zajedno sa programima prilagođavanja dosegli su samo do malog procenta ciljne grupe i sve češće su korišćeni kao politička sredstva. Iako je zabilježen napredak u vezi uključivanja problematike siromaštva u dokumente prilagođavanja, “nema dokaza da se osjetljivost na siromaštvo primenjuje u formulisanju makroekonomskih politika stabilizacije” (Forster and Lee 1996). Čak i tamo gde su izvršene procjene siromaštva, one nisu uključene u preporuke za promjenu ekonomske politike . U većini slučajeva uticaj mreža socijalnih ustanova na siromaštvo je bio beznačajan i neravnomjeran zbog složene prirode strukturalnog siromaštva i ograničenja prilaza njegovom razrešenju. Uglavnom su dominirali politički ciljevi putem favorizovanja šema sa većom vidljivošću na uštrb onih koji bi trebalo da utiču na smanjivanje siromaštva. Šeme vođene zahtjevima uglavnom su više odgovarale već organizovanim grupama i često su imale ograničen domet do siromašnih. “Socijalni fondovi uvedeni u kontekstu prilagođavanja doprli su samo do malog dijela siromašnih.” (Stewart and van Geest 1995). U Gani je do toga došlo samo 0,3 procenta stanovništva i samo pet procenata radnika sa malim platama; u Egiptu je od toga imalo koristi 0,5 procenata ukupne populacije; u Hondurasu 13 procenata, a u Meksiku impresivnijih 27 procenata (Graham 1994.). U Zimbabveu je samo 26 procenata siromašnih u gradovima, kojima su bile namenjene subvencije za namirnice, njih i dobilo. 94 Politikama ekonomskih reformi je nedvosmisleno potrebno značajno preispitivanje u cilju smanjivanja siromaštva. Potrebno je i više djelovanja u vidu, na primjer, većeg naglaska na siromaštvo u političkom dijalogu i integracija strategija za smanjivanje siromaštva sa programima prilagođavanja. Potrebna je ekonomska politika koja će ograničiti troškove prilagođavanja. Pojedine mjere kao što su plaćanje naknada za korišćenje zdravstvene zaštite i obrazovanja imale su škodljive 94
mr Mirjana Dokmanović Ekonomska globalizacija i paradoksi , ,Ženski centar za demokratiju i ljudska prava, Srbija, Viktimološko društvo Srbije Temida br.4/2003
__________________________________________________________________________
44
posledice na grupe sa nižim primanjima i stoga one treba da se preispitaju (Killick 1995; Stewart 1995.). Potrebno je reformisati sisteme socijalne zaštite kako bi odgovorile na probleme siromaštva umesto da se oslanja na nedelotvorne mreže zaštite (Graham 1994.). 95 Neoliberalna politika i multilateralne institucije koje je nameću, igraju ključnu ulogu u podrivanju suvereniteta i povećanju siromaštva. Institucije poput Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije i Međunarodnog monetarnog fonda oslabile su sposobnost nacionalnih vlada da donose odluke o ekonomskoj i socijalnoj politici, kroz sprovođenje “globalizacije odozgo”. Procesi donošenja odluka unutar MMF i Svjetske banke zasnivaju se na sistemu investicija. Što više neka zemlja “prilaže” organizaciji, to ima više prava glasa. Takav nedemokratski sistem donošenja odluka doveo je do toga da zemlje Sjevera nameću neoliberalnu politiku zemljama Juga. Svjetska trgovinska organizacija (STO) učvršćuje konvergenciju neoliberalne politike u međunarodni politički sistem kreirajući pravila po kojima se odvija međunarodna trgovina. Nacrte sporazuma prave vlade “Velike četvorke” – SAD, Kanada, Evropa i Japan i ti nacrti se onda daju na raspravu predstavnicima 20-30 država, dok se stotinak zemalja u razvoju po pravilu isključuje. Državama se nameću uslovi za uzimanje zajmova, a neo-liberalna mantra o liberalizaciji, privatizaciji i regulaciji postaje osnov kojim se podrivaju demokratski procesi i učešće unutar države, što dovodi do rascjepa između civilnog društva i vlade. Nedavni kolaps trgovinskih pregovora u Kankunu 2003. godine predstavlja primjer koliko malo se promijenilo u makroekonomskoj politici od Sietla 1999. godine . 96
Svjetska privreda ne može sebi dozvoliti ponavljanje istočnoazijske krize, sa svim teškim posljedicama koje je imala u Rusiji i u drugim područjima. Ta kriza nastala je nakon finansijske krize iz osamdesetih godina u Južnoj Americi, problema sa deviznim kursevima u Evropi 1992. godine i krize sa obveznicama u Meksiku 1994. godine. Zajednička nit ovih kriznih ciklusa ležala je u krajnje nepredvidiljivoj i hirovitoj prirodi tokova kapitala. Šteta od brzog odliva novca bila je evidentna u svakoj od navedenih kriza. S druge strane talasi ulivanja kapitala isto tako mogu imati destabilizujuće efekte, budući da uzrokuju precjenjivanje valutnog kursa, što vodi rastu cijena svojine i precjenjenom ekonomskom ambijentu. U mnogim zemljama u razvoju ekonomska reforma je blisko povezana sa paketima strukturalnog prilagođavanja koje promovišu međunarodne finansijske institucije (Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka) zajedno sa programima kreditiranja. 97 Posebno u Podsaharskoj Africi i Latinskoj Americi programi strukturalnog prilagođavanja dominirali su u donošenju političkih odluka tokom osamdesetih i početkom devedesetih godina. Pojedine istočnoazijske zemlje (Filipni, Indonezija, Malezija) takođe su prošle kroz proces prilagođavanja, a nedavno i južnoazijske zemlje (Indija, Pakistan, Bangladeš). Iskustva u strukturalnom prilagođavanju se u velikoj mjeri razlikuju, iako su u Aziji uglavnom povezana sa kontinuiranim rastom, dok su u Latinskoj Americi, a posebno u Africi, povezana sa negativnom stopom rasta i povećanjem siromaštva. Postoji jedan broj izuzetaka u vezi sa ovim opštim kretanjima. Rani razgovori o strukturalnom prilagođavanju uglavnom su se ticali kratkoročne stabilizacije i makroekonomskih rezultata, a van toga uklanjanja poremećaja i povećanja ekonomske efikasnosti. Tek je 1987. godine sa publikacijom UNICEF-a “Prilagođavanje s ljudskim likom” 98, debata o siromaštvu i prilagođavanju dobila na značaju. Od tada je razvijena značajna teorijska, empirijska i politički orijentisana literatura o toj temi .99 U zemljama strukturalnog prilagođavanja međunarodne finansijske institucije su nastojale da razdvoje problematiku siromaštva od politika prilagođavanja, uz obrazloženje da su za povećanje 95
mr Mirjana Dokmanović Ekonomska globalizacija i paradoksi , ,Ženski centar za demokratiju i ljudska prava, Srbija, Viktimološko društvo Srbije Temida br.4/2003 96 Rochelle Jones Zašto se Milenijumski cilj broj 3 ne može postići sve dok multilateralne institucije ne prestanu da nameću ostatku sveta neoliberalnu politiku, Resource Net Friday File, Issue 212, Friday February 4, 2005 http://www.globalizacija.com/doc_sr/s0019neo.htm 97 Sally Baden , Ekonomska reforma i siromaštvo: Rodna analiza, Oktobar 1997 http://www.globalizacija.org.yu 98
“Adjustment with a Human Face”, Cornia et al. 1987.
99
Demery and Squire 1996; Killick 1995; Stewart 1995
__________________________________________________________________________
45
siromaštva odgovorne ili ekonomska kriza koja je postojala prije prilagođavanja ili državna politika (povezana sa ličnim interesima i nedostatkom političke volje). One smatraju da bi politike prilagođavanja dugoročno poboljšale položaj siromašnih putem rasta radno intenzivne proizvodnje i kroz obezbjeđivanje novih mogućnosti i većih prihoda za siromašne, posebno u seoskim oblastima. Tamo gde je prilagođavanje imalo negativan uticaj, smatralo se da je to privremeno i koncentrisano u gradskim oblastima. Međutim, prethodnih godina je postalo očigledno da siromaštvo u zemljama koje prolaze kroz ekonomsku reformu nije privremeno po svojoj prirodi. Štaviše, postoje znatni dokazi da su same politike prilagođavanja doprinijele povećanju siromaštva. Rast se nije dešavao onoliko brzo koliko se to bilo predviđano u tim ekonomijama, a tamo gde je do toga i došlo, to se nije desilo “u korist siromašnih”, odnosno od rasta su uglavnom imale koristi slojevi sa većim prihodima. Ne samo da je prilagođavanje često povezano sa pogoršanjem raspodjele prihoda, nego je većina zemalja u kojima se vrši prilagođavanje takođe iskusila povećanje apsolutnog siromaštva. Kretanja kod socijalnih pokazatelja su mješovita, sa padom stope smrtnosti odojčadi i djece, dok je na drugim mjestima zabilježeno smanjenje upisa u školu i povećanje stope mortaliteta majki. 100 Pokretački mehanizmi svjetske ekonomije, koji sada postoje, umnogome su usmjereni ka bogatijim zemljama – naročito prema glavnim industrijskim demokratijama koje pripadaju grupama G7 i G8. Grupisanje koje je ustanovljeno u septembru 1999. godine, u izvjesnoj mjeri bi moglo ispraviti nepravdu. Nova grupacija GX, uključuje zemlje G7, zajedno sa Kinom, Brazilom, Indijom, Rusijom, Meksikom, Južnom Korejom i Južnom Afrikom. Vrlo je moguće da grupacija ovih zemalja, postane najznačajnija institucija za upravljanje svjetskom privredom. GX će imati stalan status i svoj rad će kooridinirati sa G7 i Međunarodnim monetarnim fondom. 101 Imajući u vidu ogroman jaz između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja svijeta ovakve inovacije su svakako veoma dobrodošle. Tokom posljednjih trideset godina, dohodak po glavi stanovnika u zemljama u razvoju, rastao je u prosjeku brže nego u industrijskim zemljama. Ali zemlje koje su na dnu ekonomske ljestvice, imale su stope rasta koje su bile na nuli ili čak negativne. Godine 1965. prosječan dohodak per capita u zemljama koje pripadaju G7 bio je dvadeset puta veći nego u najsiromašnijim zemljama. Zaključno sa 1997. godinom, razmjera je narasla na 40:1. 102 S druge strane većina problema koje sputavaju ekonomski razvoj siromašnih zemalja ne dolazi iz same svjetske ekonomije, niti vodi porijeklo u diskriminatorskom ponašanju bogatijih nacija. Njihova su ishodišta u samim tim društvima – u autoritarnim vladama, korupciji, sukobima, pretjeranoj regulaciji. Mobilni investicioni kapital zaobilazi ove zemlje jer je nivo rizika u njima naprosto neprihvatljiv. Borba protiv siromaštva zahtijeva sistematizovano investiranje u ljudski kapital i infrastrukturu, i to tako da ono bude povezano, kako sa socijalnim i političkim kriterijumima, tako i sa ekonomskim proračunima. Istraživanja su pokazala, da ako bi se i čitavih 75% dohotka per capita razvijenih društava redistribuiralo u najsiromašnije zemlje, prosječan dohodak bi se u njima povećao za samo 20%.103 Resursi koje plasiraju spoljni činioci, pomoći će da se otpočnu neophodne unutrašnje promjene i ako su valjano uloženi, pružaju šansu za razvoj, čak i onima koji su u najgorem položaju. Usmjeravanje investicija ka ljudskim resursima, promovisanje aktivnih intervencija u sektoru ponude i vezivanje tih aktivnosti za strukturalne promjene u državi i civilnom društvu – sve je to od mnogo većeg značaja za nerazvijene nego za ekonomski razvijene zemlje.
100
Sally Baden , Ekonomska reforma i siromaštvo: Rodna analiza, Oktobar 1997http://www.globalizacija.org.yu
101
Entoni Gidens ,Globalizacija – shvacena ozbiljno, http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2000/246/246_23.html
102
Entoni Gidens ,Globalizacija – shvacena ozbiljno, http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2000/246/246_23.html
103
Robin Marris, “Ending Poverty”, Thames & Hudson, London, 1999, p.105.
__________________________________________________________________________
46
Može se zaključiti da je model koji figurira kao najoptimalniji, onaj koji implicira usmjeravane pomoći ka vladama i ostalim akterima koji pokazuju visok stepen posvećenosti i stručnosti u radu za one koji su u lošem položaju. Zaokret u obrascima distribucije pomoći, bio bi koristan ako bi ona bila upućena – uprkos nepovoljim okolnostima – siromašnim zemljama koje su otpočele proces demokratske transformacije države i društvo, kreiranjem efikasnih vlada i uslova za razvoj tržišne razmjene. 104
104
Prema Etanu Kepsteinu, ako bi sve donatorske zemlje napravile takvu “protiv-siromaštva efikasnu” distribuciju pomoći, godišnje bi 80 miliona ljudi bilo izvučeno iz egzistencijalne bijede. U septembru 1999. godine, najbogatije zemlje složile su se da se veliki dio duga koje su najsiromašnije zemlje svijeta imale prema kreditorima, otpiše. Britanski ministar finansija Gordon Brown, predložio je između ostalog formiranje “svjetskog saveza protiv siromaštva” u novom stoljeću, a predloženo je da se učini koordinirani napor da se podstakne cilj Ujedinjenih nacija da se do 2015. godine bijeda u svijetu prepolovi.
__________________________________________________________________________
47
4. POSLEDICE GLOBALIZACIJE Sve veličine ekonomske globalizacije danas – obuhvatnost, međupovezanost, brzina kretanja dobara, kapitala i informacija širom svijeta – neuporedivo su veće nego ikada ranije. Zastupnici neoliberalnog razvoja ekonomskih tokova žele reći da se kompletna svetska ekonomija odvija na potpuno slobodnom, ni-od-kogauslovljenom tržištu i da je lična, odnosno državna sposobnost jedini kriterijum uspjeha odnosno neuspjeha na tom polju. Uprkos internacionalizaciji i regionalizaciji, uloga i pozicija većine zemalja u razvoju, u svjetskoj ekonomiji se mijenja nevjerovatno sporo. Današnja globalizacija donosi nezamislivo ujedinjeni svet za bogate pojedince, za elite, ali i rapidno rastuću podjelu unutar društava pa se globalna međunarodna podela rada rasparčava na djelove, na bogate i siromašne države, na gubitnike i dobitnike globalizacije. Ako bi globalizacija zaista bila uspješna kao što se to /možda/ želi, onda bi njeni povoljni efekti imali uticaja na najveći dio svjetskog stanovništva, a ne samo na one /izabrane?/ grupe koje uglavnom često imaju udjela i u njenoj implementaciji. Globalizacija nije izbor. Ona je stvarnost. Danas postoji samo jedno globalno tržište, a jedini način da jedna zemlja obezbijedi rast kakav želi njen narod jeste da se uključi u svjetska tržišta dionica i obveznica, da pridobije multinacionalne korporacije da investiraju u nju i da proizvode svojih fabrika prodaje na svjetskom tržištu roba i usluga, jednom riječju, da postane aktivni učesnik ekonomske globalizacije.
4. CONSEQUENCES OF GLOBALIZATION All sizes of the economic globalization today – wideness, fast movement of goods, capital and information throughout the world – are matchlessly larger than ever before. The advocates of neo-liberal development of the economic flows want to say that the complete world economy goes at the free, by no one conditioned market and that the personal, that is the state capability is the only criterion for success or failure in that field. Despite internationalization and regionalization, the role and position of the most of countries in transition is changing in the world economy unbelievably slowly. The nowadays globalization brings inconceivably united world for the rich individuals, for the elites, but also the rapidly growing separation within the societies so that the global international division of labour splits into parts, into the rich and the poor states, the losers and the winners of globalization. If the globalization would be so successful as it is /perhaps/ wanted to be, then its positive effects would have influence on the most part of the world population, and not only on those /selected?/ groups that mainly often take part in its implementation too. Globalization is not the choice. It is the reality. Nowadays there is only one global market, and the only way that one country provides the growth as its people want is to involve into the world markets of shares and bonds, to enlist the multinational companies to invest in it and to sell the products of its factories at the world market of goods and services, in one word, to become the active participant of the economic globalization.
__________________________________________________________________________
48
4.1. Globalizacija u ekonomskom kontektu Ključna pitanja o budućnosti globalizacije lome se upravo na polju ekonomije. Stoga i ne čudi što su, uprkos tome što ona poseduje razvijenu metodologiju za prognoziranje trendova i analizu budućih tokova, mišljenja vodećih teoretičara suprotstavljena do isključivosti. I dok se te borbe ekonomista-nobelovaca vode na način zaista razumljiv samo stručnjacima, ostatak svijeta trpi posledice makroekonomskih poteza. Jedan od, za naše potrebe najinteresantnijih problema je jaz koji odavno postoji između Sjevera i Juga i koji je povećan zamahom neoliberalne ekonomske globalizacije osamdesetih i devedesetih godina. Sva je prilika da će se i dalje produbljivati. Ideologija slobodnih tržišnih uslova u načelu čini bogate bogatijima a siromašne siromašnijima. Uprkos upozorenjima stručnjaka svake godine se smanjuje iznos kojim razvijene zemlje pomažu one koje to nisu. Ovim vidom pomoći, ustanovljene 1968. na Generalnoj skupštini OUN predviđeno je da razvijene zemlje izdvajaju 1% GNP-a (eng. skraćenica od Gross National Product, u prevodu BNP- bruto/ukupan nacionalni proizvod) 105 za sanaciju ovih problema. Ambiciozno zamišljen projekat nikada nije ovaploćen u praksi, niti projektovana brojka dosegnuta. Čak se neprekidno smanjivala tokom osamdesetih, da bi 1993. iznosila manje od 0,34% u prosjeku država koje je izdvajaju. 106 Očito je da politička situacija u svijetu nakon urušavanja SSSR-a nije doprinijela povećanju kvota pomoći koje razvijene zemlje ovim povodom daju siromašnim (jer jednostavno više ne strepe od izvoza komunizma u iste), više se ne smatra moralno nepodnošljivom činjenica da 50 miliona stanovnika Zemlje godišnje umire od posledica neuhranjenosti. 107 SAD su u smanjivanju pomoći za nerazvijene prednjačile, smanjivši pomoć sa 9,37 na 6,9 milijardi dolara, što iznosi 0,09% američkog GDP-a (engl. skr.od Gross Domestic Product, u prevodu bruto domaći proizvod- BDP). Ispostavlja se da međudržavna saradnja u cilju uspostavljanja stabilnijeg svjetskog sistema nije ključ za razumijevanje ekonomskih tokova u XXI vijeku. U njega ulazimo sa pažnjom fokusiranom na druge aktere (i dobitnike) procesa globalizacije – transnacionalne odnosno multinacionalne kompanije. One su međutim, zainteresovane prije svega za profit, lišene interesovanja za osobenosti nacionalnih prilika (izuzev ukoliko ih te osobenosti lišavaju profita). S jedne strane, njihova aktivnost ruši granične barijere, vrši pritisak na nacionalne države, čvršće integriše planetu i stvara bezbrojne niti međuzavisnosti koje vode stabilizaciji svjetskog sistema. S druge strane, u praksi se pokazuje da takav sistem ne ide na ruku smanjenju privrednih nejednakosti, već ih produbljuje, da se visoka tehnologija velikom brzinom razvija i primjenjuje u bogatim državama, a postaje sve nedostupnija siromašnim. Takođe, transnacionalne kompanije ne mogu (još uvijek) uticati na demografsku politiku nacionalnih država. Odnos koji istraživač ima prema ovim fenomenima nužno ga sa ekonomskom diskursa prevodi u sferu ideološkog. Naime, ekonomska argumentacija u sebi nosi jasni kriterijum vrijednosnog određenja. Na primjer, na podatku 108 „da je disparitet između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja, koji je početkom XIX vijeka bio 1:3 danas iznosi 1:84, da preko 1,5 milijardi stanovnika živi sa jednim dolarom dnevno dok su 255 svetskih milijardera zajedno bogatiji od zajedničkog godišnjeg dohotka zemlja u kojima živi 45% stanovnika „može se sagraditi antiglobalistička teorija. Apologete globalizacije, sa druge strane mogu se koristiti statistikama koje ne prenebregavaju fakat da je raslojavanje u modernom svijetu zaista veće, ali ističu da se komparativno poboljšava materijalno stanje pojedinaca. 109 105
Bruto društveni proizvod ili bruto nacionalni proizvod (GNP) predstavlja ukupnu produkciju roba i usluga jedne nacinoalne ekonomije, u određenom periodu po tržišnim cijenama. On uključuje sve dohotke domaćih lica ostvarene ekonomskim aktivnostima u zemlji i inostranstvu. GNP mjeri ukupan dohodak zarađen od strane nacije. Bruto (ukupan) - znači da obuhvata sve proizvedene proizvode i usluge.Nacionalni - znači da uključuje prihode od ekonomskih aktivnosti državljanja, bez obzira da li se oni vrše u zemlji ili inostranstvu i isključuje sve outpute koje su u toj zemlji proizveli stranci, odnosno oni koji nemaju državljanstvo posmatrane zemlje.Proizvod - znači da se mjere ukupno ostvareni rezultati poslovanja. GNP se izražava kako u tekućim tako i u stalnim cijenama (cijenama iz neke godine u kojoj je privreda bila relativno stabilna). 106 Vujo Vukmirica, Ekonomiks i državni menadžment, Beograd 1996, str.515 . 107
Prema: Slobodan Pokrajac, Tehnologija, tranzicija i globalizacija, Beograd 2002, str.141.
108
Vladimir Petrović,Beogradska Otvorena Škola,Globalizacija i budućnost,2003/2004, http://www.bos.org.yu/cepit/globalizacija/html/teme/tema6/Vladimir%20Petrovic.pdf 109 David Dollar, Aart Kraay, Spreading the Wealth, «Foreifn Affairs jf2002, str120-133.
__________________________________________________________________________
49
Krajem devedesetih godina XX vijeka, 200 najbogatijih ljudi svijeta su udvostručili vrijednost svoje imovine za svega nekoliko godina. Imovina trojice najbogatijih ljudi svijeta premašuje BNP svih najsiromašnijih zemalja svijeta sa preko 600 miliona stanovnika. Jedan procenat najimućnijih ima veći prihod nego 57% najsiromašnijih. U tom periodu 20% svjetske populacije na vrhu tabele po prihodima ostvarilo je 82% svjetskog izvoza, 68% stranih direktnih investicija i 93% internet priključaka. S druge strane, u ekstremnoj bijedi živi 1,2 milijarde ljudi. 110 Ekonomska globalizacija, globalizacija finansija, trgovine, investicija i tehnologije od sedamdesetih godina naovamo, dovela je do tehnološkog buma i bržeg protoka kapitala nego u svim prethodnim periodima. Dovela je i do neslućenih ekonomskih i tehnoloških mogućnosti za pojedince. Istovremeno, dovela je do smanjenja broja onih koji mogu da uživaju u blagodetima ekonomske globalizacije. Liberalizacija ekonomije dovodi do niza neželjenih posledica kao što su: povećanje nejednakosti između regiona, između država i unutar država, između pojedinaca i stalni rast siromaštva povećani stepen ranjivosti ljudi zbog društvenih rizika, kao što su nezaposlenost i kriminal smanjenje mogućnosti za određene regije, države i zajednice i određene slojeve stanovništva da uživaju pogodnosti i koristi koje sa sobom donosi globalizacija •
• •
Svim savremenim procesima globalizacije, od liberalizacije trgovine preko rastuće moći multilaterarnih korporacija do napretka u informacionoj i komunikacionoj tehnologiji, zajedničko je da utiču na ljudskih prava. Sadašnja ekonomska globalizacija zasnovana na neoliberalizmu podstiče i omogućava produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih. Zalaganje za tržišne slobode i slobodno kretanje kapitala, investicija i robe stvorili su «tržišni fundamentalizam» koji topi suverenitet nacionalnih država i stvara pogodno tlo za konflikte svih vrsta. Povoljnosti i koristi od ekonomske globalizacije su neravnopravno raspoređene. Sadašnji model ekonomske globalizacije produbljava istorijske i postojeće nejednakosti po rasnoj, etičkoj, polnoj i ekonomskoj osnovi u društvu i na Sjeveru i na Jugu, podrivajući mogućnost uspostavljanja održivog i pravičnog razvoja za sve. Koliko je to sve dovedeno do paradoksa, možda najrečitije govori podatak da moćne korporacije raspolažu većom imovinom od mnogih (= većine) svjetskih država, a da se na tu listu mogu upisati čak i neki pojedinci! Argument kako je posrijedi napredak svjetske ekonomije može biti validan, ako se ograniči na pojedince koje smo upravo pomenuli. Ali ako se kao ravnopravno postavi moralno pitanje istovremenog osiromašenja većinskog svjetskog stanovništva, onda na takav stav pada značajna sjenka. To neoliberalno usmjereni intelektualci nazivaju „borbom na otvorenom tržištu“. Pritisak "individualizacije" primorava da se nova društvena pravila istovremeno i otkrivaju i konstruišu. Oslobođeni subjekti, koje tradicionalne uloge više ne vezuju i više njima ne upravljaju, moraju pomoću vlastitih komunikativnih napora, da stvore odnose koji će ih obavezivati.” 111 Multilaterarne institucije, uključujući Svjetsku banku, MMF i WTO(STO), promovišu tip globalizacije kojom dominiraju liberalizam trgovine i privatizacija. Ovakav model globalizacije i podsticanja ekonomskog rasta rezultirao je pogoršanjem ekonomskih, socijalnih i kulturnih uslova pod kojima žive najosjetljivije grupe i doprinio rastu siromaštva i društvene isključenosti. Sve ovo gore navedeno uopšte nije sporno, ali se postavlja pitanje da li je “oslobođene subjekte” o njihovim nastupajućim ulogama, bilo ko o tome pitao! Te odluke su, iako sve njih najdirektnije pogađaju, donesene negde drugo. Zato nije čudo što se na sve većim prostorima globalizacijskih gubitnika proces globalizacije doživljava naprosto kao nastavak već dobro poznate kolonizacije, odnosno zapadnog imperijalizma. Tako će biti sve dok globalna nejednakost bude bivala sve jače izraženom. Činjenica da ni mnogi građani “imperijalističkih” zemalja ne osjećaju sve blagodeti proklamovanog progresa, ni malo ne umanjuje opravdani strah stanovnika svih neprivilegovanih zemalja drugog, trećeg i ostalih svjetova. Možda upravo ovdje treba tražiti korijene rastućeg terorizma, koji je više nego demokratski raspoređen – ugrožava sve podjednako! 110
Ekonomska globalizacija i paradoksi , mr Mirjana Dokmanović,Ženski centar za demokratiju i ljudska prava, Srbija Članak objavljen u časopisu Viktimološkog društva Srbije Temida br.4/2003: 15-22. 111 Ekonomski aspekti globalizacije,Dejan Petrović, Srbija i Crna Gora, Izvod iz neobjavljenog rada « Filozofske implikacije globalizma i antiglobalizma », Beograd, 2004
__________________________________________________________________________
50
4.2. Posledice i problemi globalizacije Nezavisno od faktora koji su uzrokovali globalizaciju, veoma je važno reći nešto i o posledicama globalizacije, koje itekako utiču na oblikovanje naših života i koje, kao i svi ostali aspekti globalizacije, imaju svoje dobre i loše strane. 112 Prva takva posledica jeste uniformnost. Naime, da bi jedna zemlja postala dio globalnog tržišta, i na taj način uživala blagodeti ekonomske globalizacije, ona mora da prihvati određena pravila: privatni sektor mora biti glavni pogon ekonomskog rasta, mora se održavati što niža stopa inflacije kao i stabilnost cijena, moraju se smanjiti troškovi javne uprave i veličina državne birokratije, moraju se ukinuti ili smanjiti carine na uvoznu robu, subvencije, javna potrošnja, moraju se ukinuti ograničenja za strana ulaganja, ukinuti državni monopoli, sprovesti masovna privatizacija javnog sektora, deregulisati tržišta kapitala… Ukoliko bi neka vlada, bez obzira kom političkom spektru pripadala, odstupila od ovih pravila, prouzrokovala bi masovno povlačenje investitora, rast kamatnih stopa, inflaciju, pad životnog standarda, a samim tim i nezadovoljstvo svojih glasača. To pokazuje da su sile tržišta i definitivno odnijele pobedu nad politikom, i da su vlade primorane da prihvate disciplinu globalnog tržišta. Druga bitna posledica jeste nadmoć džinovskih TNK nad nacionalnim ekonomijama. One se mogu ponašati veoma neodgovorno i često u svojoj želji za ekspanzijom i maksimizacijom profita mogu nanijeti veliku štetu radnicima, ekonomiji ili životnoj sredini određene zemlje. Ipak, paralelno sa jačanjem ekonomske globalizacije jača i otpor protiv anonimnih sila kapitalizma, bilo u vidu religijskog fundamentalizma, vatrenog nacionalizma ili protesta protiv samitaWTO/STO u Sijetlu. Možda su TNK postale isuviše moćne da bi ih kontrolisale države, ali zato raste novi vid kontrole od strane sve organizovanijeg i sve moćnijeg globalnog civilnog društva u nastajanju. TNK shvataju da kazne za neetičku trgovinu i neodgovornost rastu, naročito kada se susretnu sa bojkotom svojih proizvoda od strane potrošača. Treća veoma važna posledica globalizacije tržišnih privreda jeste i globalizacija rizika. Rizik prati sva globalna tržišta, ali je naročito vezan za finansijska tržišta. U kompjuterizovanom globalnom svijetu novac više nije vezan za određeno mesto. I pri najmanjoj sumnji da postoji mogućnost nepovoljnih ekonomskih kretanja u određenoj zemlji, kapital se za tren oka masovno povlači iz te zemlje što može izazvati ne samo lokalne ekonomske probleme već i recesiju svjetskih razmjera 113. Četvrta posledica je veliko približavanje nekad prostorno udaljenih kultura, i to kultura koje istorijski i prostorno nikada nisu bile bliske, a ponekad su bile i neprijateljske. Ukratko, pod jednom globalnom kapom dolazi do bliskog kontakta naroda i kultura sa istorijom dugotrajnih sukoba kao i kultura koje su eksluzivističke. Iz ovog razloga, mada je tehnološki i informacijski veoma povezan, svijet je ipak teško zamisliti kao jednu političku zajednicu koja bi oslonac imala u jednoj homogenoj kulturi. Peta posledica je činjenica da je proces neoliberalizma u svijetu doveo do velikih ekonomskih i političkih nejednakosti između država u svijetu. Zbog različitih početnih pozicija u pogledu resursa, istorijskih okolnosti, neke zemlje u procesu globalizacije su izuzetno ojačale kako ekonomski tako i politički. Ne samo što su njihove privrede dobile snažan zamajac, već je ojačala i njihova suverenost do nivoa položaja hegemona u svetskoj politici (SAD su najbolji primjer). Šesta posledica je uzurpacija međunarodnih institucija, pa i poništavanje samih osnovnih liberalnih vrijednosti od strane današnje najjače sile sveta, a sve to zarad navodne zaštite samih liberalnih vrijednosti. Naime, ugled SAD u svijetu u 21-om vijeku izgleda da naglo opada. Američka politika više ne povezuje svijet. Ona ga dijeli i dovodi u sukobe. 114 112
Prof. dr Jovica Trkulja,Pravni fakultet u Beogradu,Globalizacija kao potčinjavanje ili šansa i Dr Vladimir Vuletić,Filozofski fakultet u Beogradu,Rivalski pristupi u izučavanju globalizacije , 2003, http://www.bos.org.yu/materijali/aspekti.pdf 113 To se desilo 1997. godine kada je izbila azijska kriza – nakon naglog pada tajlandske valute špekulante je uhvatila panika, ogromna sredstva su se bez upozorenja povlačila iz azijskih zemalja, što je po principu domino efekta vrlo brzo zahvatilo i ostale zemlje, najprije Rusiju a zatim i Brazil. Teritorijalno nevezani kapital preko noći je pobjegao sa azijskih tržišta. Azijska kriza je pokazala da neograničena globalna mobilnost kapitala može imati katastrofalne posljedice za ekonomsku stabilnost. Nakon toga se sve više javljaju zahtjevi u korist jačeg upravljanja globalnom ekonomijom, naročito finansijskim tržištima gdje moraju postojati strožiji standardi transparentnosti i jasnosti. Dok izvesne samoregulišuće tendencije na tržištima dobara i usluga i mogu da postoje, te tendencije su znatno slabije na globalnim finansijskim tržištima
__________________________________________________________________________
51
Sedma posledica je jačanje Azijskog regiona i začetak neke vrste novog multipolarnog svijeta sa nekoliko prepoznatljivih snažnih regiona: Azijskog (Kina, Indija, Japan), regiona Evropske Unije, SAD i zasad nejasnog statusa Rusije. Perspektiva ovakvog svijeta je krajnje neizvjesna. Posledice globalizacije na nacionalne države su dvojake. S jedne strane, ubrzana modernizacija, liberalizacija ekonomskog i političkog života, formalno uvođenje pluralizma i parlamentarizma, pravne države i ljudskih prava, oslobađanje civilnog društva itd. Ali, s druge strane, posledice su ograničavanje suverenosti, strukturalna zavisnost i stvarna podređenost nacionalnih država, represivna međunarodna podjela rada, tehnološko kmetstvo, dužničko i ekološko ropstvo, nadeksploatacija radne snage i prirodnih resursa, deformisani privredni razvoj, razvoj nerazvijenosti itd. Talas protesta i demonstracija pristalica antiglobalizma115 koji zapljuskuje Evropu upozorava da se, nakon pada Berlinskog zida i univerzalizacije "zapadnog modela", savremeni svijet našao na onoj tački sa koje se ili prevladavaju njegove imanentne granice, ili on retardira u nove diktature i totalitarizam. Suprotno očekivanjima, umjesto mira i demokratizacije globalnog poretka, nastupila je trka za globalnom preraspodjelom moći, praćena novim težnjama za dominacijom i ekspanzijom. Stoga je epohalna dilema da li će svjetsko-istorijski proces globalizma rezultirati globalizacijom emancipacije i demokratije ili trijumfom dominacije i totalitarizma? Antiglobalistički pokreti i demonstracije širom svijeta ukazuju da je civilizacijska superiornost najrazvijenijih zemalja na čelu sa G8 evidentna, i da je njihova uloga pokretača ekonomskog, tehnološkog, informatičkog i kulturnog razvoja, kao i nosilaca demokratskih sloboda nesporna. Ali, njihova neporeciva postignuća i superiornost zapadne civilizacije imaju drugu stranu medalje – njihovu odgovornost za muke i zla svijeta. Kao osnovne probleme XXI vijeka možemo navesti: nestanak (asimilacija) malih država i demografski problem Ukoliko na realan način posmatramo međunarodne odnose možemo razdvojiti velike sile i male države (po parametrima kao što su njihova ekonomska, vojna, kulturna i tehnološka moć). Očito je da mnogoljudne, bogate i kulturno jasno profilisane države imaju manje razloga za bojazan od nestanka u XXI vijeku od mini-država koje na svjetskoj političkoj sceni uglavnom statiraju. Pregled njihovih šansi i očekivanja u budućnosti daje određenu sliku političke kostelacije snaga u XXI vijeku. Sagledavanja XXI veka kroz slabljenje Zapada može se dosta efikasno argumentovati. Hantington je mišljenja da kontrola Zapada nad svjetskim resursima postojano opada od 1920, i da će 2020. situacija biti sledeća: 116 • •
Očito je da će XXI vijek donijeti globalne izazove i prijetnje, ali i da će do sada neviđeni demografski i ekonomski uzlet natjerati mnoge međunarodne subjekte (Japan, EU, Kinu, Indiju, Rusiju...) da redefinišu svoj položaj u planetarnoj preraspodjeli moći, što ne znači ništa drugo do osporavanje neformalne hegemonije koju SAD danas posjeduju. 117 114
Od zemlje sa velikim ugledom kao vodeće demokratske zemlje svijeta, agresivna i licemjerna politika naročito administracije Buša mlađeg posle 11 septembra 2001, dovela je do toga da su SAD postale zemlja prema kojoj rastu negativna raspoloženja čak i u Zapadnoj Evropi koja sa njom dijeli najsličniji kulturni obrazac. 115 Samit G8 pod krvavom sJenkom demonstracija antiglobalista u Đenovi jula 2001. godine jasno je razgolitio tamne strane globalizacije, posebno onih njenih segmenata koji se odnose na nove model zavisnosti, na ekonomske i političke osnove globalne moći. U tom kontekstu postala je jasnija skrivena unutrašnjost najrazvijenijih društava. "To su društva demokratskih institucija i institucionalnih kulisa, društva u kojima su akteri moći vidljivi i nevidljivi, u kojima je moć koncentrisana i rasuta, demokratska javnost moćna i nemoćna, proklamovani ciljevi često su u obrnutom odnosu sa praktičnim koracima, pritiscima i podrškama, kao što su principi unutrašnje u raskoraku sa principima spoljne politike" (R. Nakarada). 116 Semjuel Hantington, Sukob civilizacija i preoblikovanje svetskog poretka, Podgorica – Banja Luka 2000, str.99. 117
Stoga su danas SAD suočne sa dilemom i definisanjem svog statusa nakon kraha njihovog arhiprotivnika. Ogromne vojne i političe obaveze koje su preuzele izazivaju podvojene komentare – za jedne su one garant američke suprematije, a za druge izlišan trošak koji optrećje ekonomiju. Ekonomski bum devedesetih, koji je zaustavio opadajući trend bruto nacionalnog proizvoda SAD, odložio je ovo pitanje, ali je sva šansa da će ga XXI
__________________________________________________________________________
52
Ipak, teško da će se ikada ponoviti situacija sa kraja Drugog svetskog rata, u kojoj je američka ekonomija ostvarivala gotovo 50% svjetskog bruto nacionalnog dohotka. Ona danas stagnira na i dalje impozantnih 30%. 118 Međutim, jedna prognoza Svjetske banke smatra da će se to radikalno izmijenti, skupa sa poretkom najvećih svjetskih privreda, koji danas izgleda ovako: SAD, Japan, Kina, Njemačka, Francuska, Indija, Italija, V.Britanija, Rusija, Brazil, a 2020 se očekuje sledeći redosled: Kina, SAD, Japan, Indija, Indonezija, Njemačka, Koreja, Tajland, Francuska, Tajvan. 119 Ova tendencija koja nagovještava prodor nezapadnih ekonomija daje povoda za prepostavke ne samo o slabljenju SAD-a, već i zapadne civilizacije u cjelosti. Kao da oživljavaju špenglerovska tumačenja o njegovom umoru i propasti. Mada se većina autora slaže da u XXI vijek svijet ulazi pod neformalnom dominacijom zapadne civilizacije, malo ko je spreman da tvrdi da će Zapad na čelu sa SAD podjednako nadmoćan dočekati i njegov kraj. Trenutno najmoćnija država na svijetu, SAD može pokušati da političkim i vojnim pritiscima to mjesto očuva i tako produži da crpi propratnu ekonomsku dobit, izazivajući osjećanje ugroženosti i animozitet kod svojih suparnika, a i nestabilnost u posebno osjetljivim svjetskim regijama. S druge strane, SAD se mogu i drugačije postaviti prema rađanju multipolarnog sveta i omogućiti da tranzicioni period, u kojem ogroman dio čovječanstva XXI vijek i dočekuje, prođe i da se izrodi stabilnija globalna struktura. Doduše, čini se da bi za takvu orjentaciju bila potrebna nesebičnost (ili barem dalekovidost) bez presedana u dosadašnjoj istoriji čovječanstva. Pitanje budućnosti SAD-a umnogome će riješiti i pitanje karaktera koji će globalizacija poprimiti. Ono je i dalje predmet sporenja ozbiljnih naučnika. 120 Za sagledavanje i bolje razumijevanje uvida u sjutrašnjicu, razumno je poći od pokazatelja demografije u budućnosti.121 Prilog 3. Procjene zvaničnih institucija o naseljenosti planete u XXI vijeku doduše variraju, ali je u svakoj varijanti nepogrešivo prisutan jedan trend koji se bez pretjerivanja može nazvati demografskom eksplozijom: 122
Ove brojke nam govore prije svega, da se od 1825. do 1925, stanovništvo planete udvostručilo. Za naredno udvostručenje je (uprkos užasu Drugog svjetskog rata) bilo dovoljno pedeset godina, a taj pedesetogodišnji ciklus će se po svoj prilici još jednom ponoviti (1976-2025.). Takav tempo je veoma zabrinjavajući. Naime, još 1825. Tomas Maltus je zaključio da broj stanovnika raste geometrijskom, a stopa proizvodnje hrane tek aritmetičkom progresijom, što zapravo znači raskorak u kojem će bijeda, glad, rat i smrt unositi strahotnu ravnotežu. 123 Njegove procjene u pogledu rasta stanovništva su se obistinile, ove druge ne baš, ali ostaje činjenica da demografska eksplozija ugrožava budućnost čovječanstva. Mračnu prognozu daju i stručnjaci Rimskog kluba (neformalne organizacije ambiciozno osnovane 1968. radi iznalaženja rešenja za globalne probleme čovječanstva) koji smatraju da će, ukoliko se ne pooštre mjere demografske kontrole, do 2025. od posledica gladi umirati najmanje 170 miliona ljudi godišnje. 124 Imajući to u vidu, ne zvuči utješno podatak da će se do sredine XXI vijeka milom ili silom broj stanovnika planete ustaliti usled vek postaviti u još većoj težini. Njima se pridružuju i druge zabrinjavajuće tendencije – porast stope kriminala, distribucije droge, i određeni uzmaci u kvalitetu obrazovnog sistema. 118 Zbignjev Bžežinski, Velika šahovska tabla, Podogricva-Banja Luka 2001, str.27. 119
Slobodan Pokrajac, Tehnologija, tranzicija i globalizacija, Beograd 2002, str.163.
120
Henri Kisindžer, Diplomatija, Beograd 1999; Zbignjev Bžežinski, nav.delo, Semjuel Hantington, nav.delo, str.335-354.
121
Pogledaj dodatak - Rast populacije- Grafik sa predavanja- prof.dr Danijela Jaćimović Ekonomski fakultet Podgorica 2006 godine.
122
Tabela prema podacima iz - Pol Kenedi, Priprema za XXI vek, str.326-335.
123
Tomas Maltus, Porast pučanstva i siromaštvo, u: Paul A. Samuleson, Ekonomska čitanka, Zagreb 1975, str.17-23.
124
Mihajlo Mesarović, Eduard Pestel, Čovječanstvo na raskršću, Zagreb, s,.a, str.63-67.
__________________________________________________________________________
53
ispošćenja planetarnih resursa. 125 Jezu povećava bojazan da su ove demografske procjene nepouzdane, jer danas niko ne može predvidjeti stepen mortaliteta izazvanog širenjem AIDS-a ili eventualnim pojavama novih virusa (recimo SARS). 126 Kako globalizacija utiče na demografske trendove i oni na nju postaje jasnije ako se bliže sagleda neujednačenost dinamike porasta stanovništva u raznim krajevima svijeta. Ona je daleko veća u zemljama u razvoju (95% svetskog porasta desiće se tamo) nego u evroatlantskim državama visokog standarda i umjerenog priraštaja. Grubo rečeno, čini se da je priraštaj nizak u onoj šestini stanovništva zemljine kugle koja raspolaže sa pet šestina njenog bogatstva, a da je visok ili izuzetno visok u onih pet šestina koje imaju samo šestinu bogatstva. 127 Značaj ovog podatka za proučavanje fenomena globalizacije ne može se precijeniti. Taj trend garantuje produbljenje jaza između siromašnih i prenaseljenih država Trećeg sveta, koje demografska eksplozija neće načiniti bogatijim, i razvijenih postindustrijskih država sa stanovništvom koje po strukturi stari. Problem je u tome što se uglavnom ove poslednje ubrajaju u promotere globalizacije, dok bi ove prve mogle doći do zaključka da su u tom procesu izigrane. Socijalni pritisak može da destabilizuje zemlje u razvoju, koje mahom nisu uspjele (niti će) da svoju privredu organizuju na izvoznoj osnovi i tako obezbijede zaposlenja i visok standard svom stanovništvu. Za njih će globalizacija značiti globalizaciju siromaštva. Uslijediće migracije stanovništva iz zone razvoja u zonu zemalja visokog standarda (uprošćeno, sa mladog i siromašnog Juga na stari, bogati Sjever), što sa jedne strane može produbiti integracije i smanjiti kulturološke 128 razlike, ali će vjerovatnije generisati napetosti između došljaka i starosjedilaca, zatvaranja granica imigrantima ili njihovu getoizaciju. 129 Ova apokaliptička slika budućnosti nije determinisana. Demografska politika ograničavanja, koja se sa posebnim žarom sprovodi u Indiji i Kini dobar je primjer jasne i osviješćene državne intervencije u pravcu sanacije problema. Međutim, u svijetu složenih međuzavisnosti, pod talasima globalizacije, nacionalna država je primorana da redefiniše svoju ulogu, a njeni okviri se čine preuskim za sinhrono rešavanje globalnih problema. S druge strane, nadnacionalne strukture koje se pomaljaju još uvijek nemaju dovoljno razrađene mehanizme, niti sistem demokratske kontrole, a njihovi pokušaji pritom izazivaju pretjeranu pažnju i osporavanje 130 . Dalji razvoj globalizacije će umnogome predodrediti tok XXI vijeka. Stvaranje globalnog tržišta i njegovo otvaranje može se sagledavati kao garant mirnog prosperiteta, ali i kao tendencija da se postojeći odnos moći i raspodjele bogatstva i resursa održi i legitimiše. Takođe, slamanje carinskih barijera ne garantuje i nestanak graničnih, što pokazuje neprekinuti porast međunarodno priznatih država u XX vijeku (usled dekolonizacije, a zatim raspada SSSR-a). Veći broj nacionalnih država, granica, netrpeljivosti u svijetu u kojem neravnoteža između tehnološke revolucije u bogatim državama i populacione revolucije u siromašnim teško da obećava stabilnost. Promjene se dešavaju dinamikom jedva shvatljivom savremeniku, što takođe onemogućava promišljenu aktivnost, a bogata potrošački orjentisana društva postaju temeljeno nespremna za korjenite reforme kojima bi se mogla preduprijediti ekološka (a i socijalna) katastrofa koja očekuje planetu od 10 milijardi stanovnika. Situacija u Africi je hronično problematična. Njeno stanovništvo se od 1970. do danas povećalo sa 281 na 647 miliona. Taj trend je propraćen i masovnom urbanizacijom. Čini se da će 2025. od projektovanih 2 milijarde Afrikanaca 55% živjeti u gradovima, koji neće moći da im obezbijede ni zadovoljenje najosnovnijih potreba. 131. 125
Pol Kenedi, Priprema za XXI vek, str.39.
126
Na planeti je 2001. bilo registrovanih 40 miliona obolelih od AIDS-a, (od kojih 28,5 miliona u Africi). Prognoze UN su da će se, ukoliko se efikasna terapija ne pronađe ovaj broj do 2020. uvećati na 68 miliona (55 miliona u Africi). Prema: www.un.org/ecosocdev/geninfo/afrec/voll6no2/162aids1.htm 127 Pol Kenedi, Priprema za XXI vek, str 52-56. 128
Alvin Tofler, Šok Budućnosti, str.27
129
Semjuel Hantington, Sukob civilizacija i preoblikovanje svetskog poretka, Podgorica – Banja Luka 2000, str.220-228.
130
Primjer: Smilja Avramov, Trilateralna komisija. Svetska vlada ili svetska tiranija?, Beograd 1998
131
Prema: Pol Kenedi, Priprema za XXI vek, str.241
__________________________________________________________________________
54
Postavlja se takođe i pitanje ko je spreman za XXI vek? Dinamične i fleksibilne transnacionalne kompanije, koje mogu svoj kapital i proizvodni sistem glatko pomjerati po skliskoj površini zemlje, imaju dobre šanse. Ali, ove kompanije proizvode profit i teško da su zainteresovane (a i pozvane, budući da nemaju politički legitimitet) za opštu politiku, a još manje za socijalne programe kojima bi zaštitile one kojima XXI vijek nosi pogoršanje kvaliteta života. Iz sasvim drugih razloga nacionalne države, od kojih se po pravilu očekuje odgovor na globalni izazov, ne obećavaju. Reforme koje su nužne za predupređivanje ekološke katastrofe po pravilu su neizvodljive. Male i siromašne države nisu u stanju da ih izvedu. Ekspanzivne privrede to ne žele da urade. Bogata demokratska društva ne mogu, zbog svoje potrošačke orijentacije, da se odaju reformama koje bi stanovništvu uvele određena ograničenja zarad koristi koja će se osjetiti za par decenija. Pa čak i kada bi se ustanovila potreba za korjenitom reformom, bilo bi potrebno da se najveći broj svjetskih igrača usaglasi i koordinira da bi ona bila efikasna. Deklarativno postoji saglasnost po ovom pitanju (barem u sferi ekologije), premda je zajedničke djelatnosti zabrinjavajuće malo. Postoji nada da će se, kako problemi budu postajali očiti, stepen saglasnosti povećati, ali i strijepnja da će destabilizacija svjetskog sistema dovesti do reakcije u vidu protekcionizma i preticanja potencijalnih suparnika. Takav eksplozivan razvoj mogao bi se preduprijediti održavanjem stabilnosti na globalnom nivou, detekcijom kriznih žarišta i prevencijom eskalacija u pojedinim regionima, naposletku strateškom mudrošću i dobrom namjerom upravljača ekonomski najmoćnijih država. 132
4.2.1. Položaj zemalja u tranziciji u uslovima »nove ekonomije« Svijet se globalizuje. Granice između država nestaju i nema prepreka njihovom međusobnom poslovanju. Cijela zemaljska kugla postaje jedinstveni ekonomski prostor. Proizvodnja postaje globalna. Nema više međunarodnog marketinga, međunarodnih finansija i međunarodne ekonomije, sve dobija predznak "globalnog". Globalizacija, čije su glavne komponente liberalizacija i univerzalizacija, smanjuje, a u nekim djelovima potpuno ukida nacionalni suverenitet nad ekonomskom politikom. 133 Ti procesi stavljaju vlade malih zemalja pred nove izazove. Kako u tim uslovima, prenošenja suvereniteta na nadnacionalne, međunarodne institucije, kreirati nove politike s ciljem osiguranja boljeg života vlastitim građanima i osigurati dugoročan razvoj vlastitom društvu? Bez obzira na intenzitet globalizacije, obveza države za brigu o svojim građanima i njihovom boljem životu ostaće još dugo. Male i manje razvijene zemlje prirodne su žrtve globalizacije ako njihove vlade ne kreiraju politiku koja će iskoristiti pozitivne, a smanjiti negativne efekte globalizacije. Pad Berlinskog zida i poraz socijalističkog ekonomskog modela uveo je istočnu, jugoistočnu i centralnu Evropu u proces tranzicije. Suprotno veoma rasprostranjenim ali naivnim vjerovanjima da će kapitalistički privredni sistem, oslonjen na privatnu svojinu i konkurenciju, brzo i sam po sebi regenerisati ekonomski rast i viši životni standard, pokazalo se da je za ozbiljniji privredni zamah potrebno ispunjenje i mnogih drugih uslova. Postavlja se pitanje : kakve su rezultate u procesu tranzicije postigle bivše socijalističke privrede? Postignuti rezultati su posledica, između ostalog i privatizacije, koja se odvijala u tim zemljama u poslednjoj dekadi XX vijeka. Možda najkraći, a najprecizniji odgovor sadrže sledeće tabele. Tabela 1. rezultati tranzicije Naziv zemlje Hrvatska Češka Estonija Mađarska Letonija Litvanija Poljska
Broj stanovnika u milionima 4,6 10,3 1,4 10,0 2,4 3,7 38,7
GDP(02)/GDP(89) u% 87 105 93 112 77 77 130
Očekivano trajanje života 1992 2000 73,8 71,3 74,9 69,3 70,6 69,0 71,3 69,1 70,4 70,4 72,1 71,1 73,3
132
Vladimir Petrović,Beogradska Otvorena Škola,Globalizacija i budućnost,2003/2004, http://www.bos.org.yu/cepit/globalizacija/html/teme/tema6/Vladimir%20Petrovic.pdf 133 Данијел Цветићанин, Утицај модела приватизације на друштво у транзицији
__________________________________________________________________________
55
Slovačka Slovenija
5,4 2,0
109 118
70,9
73,3 75,5
Albanija BiH Bugarska BJR Makedonija Rumunija SCG
3,4 4,3 8,1 2,0 22,3 8,6
121 54 80 76 87 50
72,0
73,2
71,2 69,9
70,8 73,1 69,8
Jermenija Azerbejdžan Belorusija Gruzija Kazahstan Kirgizija Moldavija Rusija Tadžikistan Turkmenistan Ukrajina Uzbekistan
3,0 8,1 10,0 5,4 14,9 4,7 4,3 145,4 6,2 5,4 49,3 25,0
78 64 93 38 86 70 39 71 57 91 47 106
72,6 70,6 69,8 72,8 69,6 69,0 67,6 67,6 70,2 65,0 69,4 69,2
72,9 71,6 68,5 73,2 64,6 67,8 66,8 66,1 67,6 66,2 68,1 69,0
Pažljivije posmatranje podataka iz tabele 1 134 upućuje na zaključak da je poslije prve dekade tranzicije, svega 23,2% stanovništva zemalja u tranziciji doživjelo da privreda ostvari u 2002 godini veći bruto domaći proizvod (GDP ili BDP) od bruto domaćeg proizvoda u 1989 godini. Demografski pokazatelji, takođe su pogoršani, pa je prosječno trajanje života u zemlji povećano samo za 24,8 % stanovništva. Tabela 2. Rezultati tranzicije 135 Hrvatska Češka Estonija Mađarska Letonija Litvanija Poljska Slovačka Slovenija
Stopa nezaposlenosti 1995 2001 14,5 15,8 2,9 8,9 9,7 12,6 10,2 5,7 18,1 13,1 17,5 17,4 14,9 17,3 13,1 19,8 7,4 5,9
Izdaci za zdravstvo i školstvo (%GDP) 1995 2001 12,5 13,2 10,6 9,8 9,6 10,6 9.5 8,5 10,9 10,3 9,0 10,5 9,4 10,6 8.9 9.5 13,2 ...
Albanija BiH Bugarska BJR Makedonija Rumunija SCG
13,9 ... 13,7 37,7 9,5 24,9
14,6 39,7 19,7 28,9 8,8 27,5
... .... 7,7 13,8 6,3 ...
5,8 .... ... ... 4,0 ...
Jermenija Azerbejdžan Belorusija Gruzija Kazahstan Kirgizija Moldavija Rusija Tadžikistan Turkmenistan Ukrajina Uzbekistan
6,7 0,7 2,7 3,1 13,0 14,5 ... 9,2 2,0 ... 0,3 0,3
9,6 1,3 2,9 11,1 10,4 17,4 7.3 9,8 2,3 ... 3,7 0,4
5,1 4,9 10,4 1,7 7,5 10,5 12,6 6,3 3,6 5,1 10,0 11,0
3,6 4,3 11,6 1,0 5,3 5,7 7,1 6,3 3,5 9,7 6,5 7,0
Literatura devedesetih godina bogata je kritikama procesa tranzicije ( i globalizacije) kao i podacima o opadanju kvaliteta humanog razvoja u tim zemljama. Tako se navode sledeća pogoršanja: Skraćivanje očekivanog trajanja života Porast nejednakosti u bogatstvu Porast i održavanje nivoa mortaliteta Porast nejednakosti među polovima Porast siromaštva Pogoršanje sistema obrazovanja Porast nejednakosti u prihodu Porast nezaposlenosti,itd. •
•
•
•
•
•
•
•
134
Izvori: Transition Report, 2003, EBRD, Human Development Report, 1995, 2002, UNDP
135
Izvori: Transition Report, 2003, EBRD, Human Development Report, 1995, 2002, UNDP
__________________________________________________________________________
56
Tranzicija bar u prvoj fazi nije put u pravednije društvo blagostanja, nego u efikasniji privredni sistem i u cjelini bogatije društvo. 136 Raspodjela bogatstva je neizvjesna i sporna, a nije isključena mogućnost bar u prvoj fazi da srednji i siromašni slojevi postanu još siromašniji. Da bi novi poredak sačuvao koliko toliko humani lik, a gruba tranziciona utakmica imala nekakva pravila, neophodno je da se uspostavi sistem čvrstih i na sve jednako primenljivih institucionalnih okvira . Liberalni model, nesputan snažnim pravnim poretkom vodi u privredne kolapse, dok isti model uz jaku državu i vladavinu prava obezbjeđuje privredni rast i prosperitet. Važno je napomenuti da su jasna i dosledna pravila potrebna ne samo za regulisanje unutar pojedinih zemalja, nego i regulisanje među nacionalnim privredama. Kada je riječ o tranzicionim ekonomijama, jedan od ključnih elemenata njihove tranzicije jeste njihova reintegracija u svetsku privredu. Ove zemlje su, prije okretanja socijalizmu i centralno planskom upravljanju privredom, imale nacionalni dohodak per capita jednak jednoj polovini ili dvije trećine dohotka ostvarenog u najrazvijenijim zemljama zapadne Evrope, da bi nakon ovog višedecenijskog eksperimenta ostale daleko iz njih. 137 Proces njihove reintegracije, putem trgovine, finansijskih tokova i drugih elemenata, podrazumijeva vrijeme potrebno da se uklone posledice tako kreiranih dislokacija, disproporcija i izolacija. Ključnim se čini pitanje koliko je postignuto u ovom procesu tokom proteklih godina transformacije? Napredak je ostvaren u liberalizaciji trgovinskih i finansijskih aranžmana, iako postoje značajne razlike između zemalja u obimu trgovinske liberalizacije. Najveći broj zemalja je gotovo u potpunosti uklonio restrikcije kada je riječ o tekućim transakcijama i preduzeo korake ka liberalizaciji finansijskih tokova. Reintegracija tranzicionih ekonomija u svetsku privredu je u toku, a uspjeh u tom procesu je različit od zemlje do zemlje. One zemlje koje su u tom procesu najdalje odmakle, u smislu opšteg napretka u politici reforme, naprednije su i u samom procesu reintegracije, ali i po svojim ekonomskim karakteristikama. Međutim, čak i najnaprednije zemlje u tom smislu, ostvarile su veće rezultate u trgovinskim tokovima u odnosu na finansijske tokove.
4.2.1.1 Siromaštvo Oko 40 miliona ljudi u Centralnoj i Jugoistočnoj Evropi, te u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, oslobodilo se siromaštva u periodu 1998-2003, što je rezultat brzog rasta i smanjene nejednakosti. Broj osoba u Regionu koje žive u siromaštvu 2003. iznosio je 61 milion, odnosno 12 % stanovništva. To se poredi sa 20 % stanovništva koje je 1998. živjelo u siromaštvu. Pregled potrošnje u domaćinstvu koristio se da bi se formirao indikator za poređenje životnog standarda u 27 zemalja koje su obuhvaćene izvještajem Svjetske banke 138. Za većinu zemalja korišćena je apsolutna linija siromaštva od 2 dolara dnevno, s obzirom na troškove grijanja i tople odjeće koju zahtijeva hladna klima. Dodatnih 153 miliona ljudi u Regionu koji žive od 4 dolara dnevno ili manje smatraju se prije ekonomski ugroženim nego siromašnim. Preporod rasta u periodu 1998-2003 dobrim dijelom su podstakle zemlje Zajednice Nezavisnih Država (ZND). Uloga Rusije je ključna, s obzirom na njeno bogatstvo u nafti i važnost u regionalnoj trgovini i migracionim tokovima. Istovremeno, integracija u Evropskoj uniji (EU) pomogla je da se tržišta prošire i da se reforme zaokruže u zemljama koje su joj pristupile. U periodu 1998-2003. siromaštvo se smanjilo u većini zemalja u Regionu. Najveći stepen apsolutnog siromaštva nalazi se u siromašnim zemljama Centralne Azije, kao što je Tadžikistan, sa stopom siromaštva od 70 odsto, i na Južnom Kavkazu, gde je npr. Gruzija 2003. imala stopu siromaštva od 50%. Ipak, najveći broj siromašnih i ugroženih u zemljama u tranziciji u Regionu nalazi se u velikim zemljama sa srednjim prosječnim dohotkom, kao što su Kazahstan, Poljska, Rusija i Ukrajina. U najvećoj opasnosti nalaze se mladi, stanovnici ruralnih područja i manjih 136
Данијел Цветићанин, Утицај модела приватизације на друштво у транзицији
137
mr Mirjana Dokmanović, Ekonomska globalizacija i paradoksi ,Ženski centar za demokratiju i ljudska prava, Srbija Članak objavljen u časopisu Viktimološkog društva Srbije Temida br.4/2003: 15-22. 138 Rast, siromaštvo i nejednakost u Istočnoj Evropi i u bivšem Sovjetskom Savezu, Svjetska banka 2005. Ovo je nastavak dokumenta Učiniti da tranzicija bude korisna za sve, Svjetska banka 2000
__________________________________________________________________________
57
gradova. Takođe su u velikoj opasnosti nezaposleni, zatim nedovoljno obrazovane osobe i osobe koje pripadaju socijalno zapostavljenim manjinama, kao što su Romi. U nekim od zemalja u kojima je došlo do brzog rasta – na primer u Rusiji i Kazahstanu – došlo do pomjeranja raspodjele prihoda prema siromašnima. To je imalo za posledicu brže smanjenje siromaštva nego što se očekivalo. Nasuprot tome, u Gruziji i Poljskoj raspodela se nije pokrenula prema siromašnima, tako da je u tim zemljama siromaštvo u stvari poraslo. Siromaštvo se najbrže smanjilo u glavnim gradovima. UN su odredile borbu protiv siromaštva kao jednu od osnovnih aktivnosti UN, međunarodne zajednice i država članica UN u XXI vijeku. Kao konkretni ciljevi određeni su prepolovljivanje broja siromašnih koji pate od gladi i žive od manje od 1 dolara prihoda dnevno do 2015. godine u odnosu na 1990. godinu. U svom poslednjem izveštaju UN o ostvarivanju Milenijumskih ciljeva razvoja, Kofi Anan, generalni sekretar UN, istakao je da po prvi put u istoriji čovječanstva ono ima potrebne resurse i znanje za iskorjenjivanje siromaštva i gladi, no realizacija tog cilja najviše zavisi od ostvarivanja pravničnog i ravnomjernog razvoja 139. Uprkos sadašnjoj tendenciji pada stope siromaštva u zemljama tranzicije nasuprot rapidnom povećanju siromaštva devedesetih godina, zabrinjava da je ono u porastu u 37 od 67 siromašnih zemalja. Ako bi se sudilo po kretanju svjetskog prosjeka, glad u svijetu se polako ali sigurno smanjuje, no zabrinjavaju velike regionalne nejednakosti i činjenica da se u istoj dekadi, devedesetih godina prošlog vijeka, desila ogromna prekomjerna proizvodnja hrane i porast broja neishranjene dece u Aziji i Africi (do 50% u južnocentralnoj Aziji i podsaharskoj Africi). Ovo je prvenstveno posledica strukturalnih uzroka, kao što su dugoročne ekonomske i agrarne politike, socijalne nejednakosti i endemni konflikti. 140 U današnjem «globalnom selu», jasno je da je sigurnost složen pojam koji zahtijeva integrisan pristup. Imajući u vidu ovu činjenicu, UNDP pomaže zemljama jugoistočne Evrope u pružanju podrške strukturama uprave, lokalnom razvoju, unapređenju informacione tehnologije i preventivnoj borbi protiv virusa HIV/SIDA-e. 141 UNDP i druge agencije UN-a se bore za ostvarivanje osam milenijumskih razvojnih ciljeva usmjerenih na poboljšanje sigurnosti ljudi na globalnom nivou, koje sve države članice trebaju ispuniti do 2015. Ti ciljevi su: 1. iskorjenjivanje ekstremnih oblika siromaštva i gladi; 2. univerzalno osnovno obrazovanje; 3. veća jednakost polova i veći uticaj žena; 4. smanjenje mortaliteta djece; 5. poboljšanje zdravlja majki; 6. borba protiv virusa HIV/SIDA-e, malarije i drugih bolesti; 7. osiguranje održive čovjekove okoline; 8. razvoj globalnog partnerstva za razvoj. Za razliku od prethodnih konferencija UN-a, na konferenciji o milenijumskim razvojnim ciljevima su se jasno definisali ciljevi država i dugoročni planovi na osnovu kojih se može pratiti rad vlada i u krajnjem slučaju tražiti njihova odgovornost putem izbora. 4.2.1.2. Nezaposlenost Globalni ekonomski rast sve manje uspijeva u prevođenju novih i boljih poslova koji vode ka smanjivanju siromaštva.Unutar ovog globalnog trenda različiti regioni pokazuju različite rezultate u smislu stvaranja poslova, produktivnosti, povećanja nadnica i smanjivanja siromaštva. 142 139
Implementation of the UN Millennium Declaration, Report of the Secretary-General, General Assembly, fifty-eight session, Follow-up of the Millennium Summit, A/58/323, September 2, 2003, str. 9. 140 mr Mirjana Dokmanović, Ekonomska globalizacija i paradoksi ,Ženski centar za demokratiju i ljudska prava, Srbija Članak objavljen u časopisu Viktimološkog društva Srbije Temida br.4/2003: 15-22., 141 Gosp. Moises Venancio, Rezidentni predstavnik, Razvojni program Ujedinjenih naroda, BiH,http://www.css.ba/docs/pub08_hr.doc , 142
Izvještaj izdat od strane kancelarije Međunarodne organizacije rada (MOR), gdje se ukazuje 4. izdanje Ključnih indikatora tržišta rada (Key Indicators of the Labour Market – KILM) ukazuje da trenutno polovina radnika u svetu ne zarađuje dovoljno kako bi podigli sebe i svoje porodice iznad linije siromaštva od dva dolara dnevno. KILM pokriva kvantitativne teme kao što su učešće tržišta rada, zaposlenost, neaktivnost, elastičnost
__________________________________________________________________________
58
Polazeći sa globalnog stanovišta, dok u pojedinim oblastima azijske ekonomske ekspanzije postoji solidno povećanje u poslovima i poboljšanju uslova života, druge oblasti kao što su Afrika i djelovi Latinske Amerike imaju povećanje broja ljudi koji žive u nepovoljnim uslovima, naročito u poljoprivrednom sektoru. U Izveštaju izdatom od strane kancelarije Međunarodne organizacije rada (MOR), a na osnovu ključnih indikatora tržišta rada -KILM 143 govori se da za milione radnika novi uslovi često jedva obezbeđuju dovoljno prihoda kako bi se izdigli iznad linije siromaštva. Ukupni broj radnih žena i muškaraca koji žive od manje od 2 dolara dnevno nije opao u protekloj deceniji, iako na nivou od 1,38 milijardi predstavlja manji dio svjetske zaposlenosti tek ispod 50 procenata, što je pad u odnosu na 57 procenata u 1994. godini. Poslednjih godina slabi veza između ekonomskog rasta i rasta zaposlenosti, u značenju da se rast automatski ne prevodi u nove poslove. Indikator “elastičnosti zapošljavanja” omogućava da se vidi odnos između ekonomskog rasta – mjerenog u GNP 144(BND) – i dvije varijable koje doprinose rastu, pozitivna ili negativna promjena u zaposlenosti i produktivnosti. Dvogodišnja studija je otkrila da za svaki 1 procentni poen dodatnog rasta GNP(BND) ukupna globalna zaposlenost je rasla samo 0.30 procentna poena između 1999. i 2003. godine, što je pad u odnosu na 0.38 procentna poena između 1995. i 1999. godine. Sa rastom zaposlenosti između 0.5 i 0.9 procentna poena za svaki dodatni procentni poen rasta GNP(BND), najintenzivniji rast zaposlenosti zabilježen je na Srednjem Istoku i u Severnoj i Podsaharskoj Africi. Pregled drugih indikatora, pokazao je da je većina rasta zaposlenosti u ovim regionima u kategoriji “samozapošljavanja” koje uključuje uglavnom žene i muškarce u neformalnoj ekonomiji gde su radni uslovi često loši. Primjera radi, broj radnika koji žive od manje od jednog dolara dnevno povećao se za 28 miliona u Podsaharskoj Africi između 1994. i 2004. godine. 145 Kao kontrast ovome, ekonomska ekspanzija u Istočnoj Aziji bila je dovoljna za stvaranje rasta zaposlenosti, rasta produktivnosti i smanjivanja visokog nivoa siromaštva u regionu. Latinska Amerika, ipak, doživjela je pad u rastu intenziteta zaposlenosti između 1999. i 2003. godine. Istovremeno, broj siromašnih radnika u regionu sa jednim dolarom dnevno povećao se do 4.4 miliona. Poslednjih godina, ekonomski rast u Latinskoj Americi je bio relativno više radno intenzivan za žene nego za muškarce, što odslikava sužavanje jaza u učešću muškaraca i žena u radnoj snazi u regionu. I u Zapadnoj Evropi i u Sjevernoj Americi uslužni sektor doživljava najsnažniji rast – i u smislu dodatne vrijednosti i rasta zaposlenosti. Između 1991. i 2003. godine za svaki procentni poen rasta u uslužnom sektoru, zaposlenost je porasla za 0.57 procenata u Sjevernoj Americi i za 0.62 procenata u Zapadnoj Evropi. 146 Četvrto izdanje KILM-a pokazuje da su između 1990. i 2000. godine nadnice globalno posmatrajući brže rasle u visokostručnim nego u niskostručnim zanimanjima. Iako ovi nalazi ne pokazuju opšte određenje statusa nadnica za nisko stručne radnike, oni sugešu rast nejednakosti u pogledu plata između visokostručnih i niskostručnih radnika tokom devedesetih. Povećanje nejednakosti nadnica u razvijenim ekonomijama uglavnom je pripisano većoj potražnji za visokostručnim radom koje ima malo na tržištu i manjoj potražnji za radnicima sa nižim stepenom obrazovanja. Drugi faktori objašnjenja, iako manjeg uticaja, uključuju povećanje trgovine sa zemljama u razvoju i povećanje migracije nekvalifikovanih radnika. U zemljama u razvoju faktori koji utiču na povećanje nejednakosti nadnica uključuju industrijske premijume za nadnice koje potiču iz promjena u trgovinskoj politici koje favorizuju radnike u specifičnim industrijama, zapošljavanja, sektoralna zaposlenost, produktivnost rada i nezaposlenost, i kvalitativna pitanja kao što radni sati, nadnice, status zaposlenosti, vreme nezaposlenosti i druga. Izveštaj naglašava da je u mnogim ekonomijama u razvoju problem uglavnom nedostatak mogućnosti za pristojan i produktivan rad, više nego sama nezaposlenost. Žene i muškarci rade dugo i teško za veoma malu naknadu jer im je to jedina alternativa nemanju prihoda. 143 Ključnih indikatora tržišta rada (Key Indicators of the Labour Market), 4th Edition, ILO, Geneva, 2005, CD-ROM version; ISBN: 92-2-017568-1. Za dodatne informacije: http://kilm.ilo.org/2205/press . 144 Bruto društveni proizvod ili bruto nacionalni proizvod (GNP) predstavlja ukupnu produkciju roba i usluga jedne nacinalne ekonomije, u određenom periodu po tržišnim cenama. On uključuje sve dohotke domaćih lica ostvarene ekonomskim aktivnostima u zemlji i inostranstvu. GNP mjeri ukupan dohodak zarađen od strane nacije. 145 Izvor: ILO © http://www.ilo.org/public/english/bureau/inf/pr/2005/48.htm 146
Izvještaj izdat od strane kancelarije Međunarodne organizacije rada (MOR) je pronašao dokaz za divergenciju u performansama zaposlenosti između Sjeverne Amerike i Zapadne Evrope između 1991. i 2003. godine, sa padom rasta intenziteta zaposlenosti u prvoj oblasti i povećanju u drugoj između 1991. i 1999. godine, sa daljim značajnim padom u Sjevernoj Americi i osrednjim padom u Zapadnoj Evropi između 1999. i 2003. godine.
__________________________________________________________________________
59
povećanje obima neformalne ekonomije, koja u načelu ima niske plate i manje povoljne uslove rada, te oskudicu visokostručnih radnika. 147Prilog 4. Dominacija u globalnom svijetu, odnosno međusobnim trgovinskim odnosima između pojedinih država preovladava kao oblik međuodnosa. Dominirajuće države su one za koje bi rekli da u međunarodnoj razmjeni trebaju malo toga ili ništa od drugih država. One takođe mogu da izvrše snažan pritisak na države kojima dominiraju s ciljem ostvarenja određenih političkih, ekonomskih i drugih interesa. Svaka od država svijeta uvučena je u ovu matricu međusobnih zavisnosti, bilo kao ona koja dominira u međusobnim odnosima ili je u tim odnosima podređena. 148 Uloga SAD kao moderatora globalne ekonomije i oštrina globalne konkurencije zahtijevaju liberalizaciju tržišta rada. Zahtjev za liberalizacijom tržišta rada posledica je dva fenomena nove ekonomije: 1) seljenje glavnine radne snage iz proizvodnih u uslužne djelatnosti i 2) seljenje radnih mesta iz razvijenih u manje razvijene ekonomije. Ovi savremeni fenomeni nove ekonomije djeluju suprotno. Tako se sa stanovišta država svjetske središnjice fleksibilizacija tržišta rada javlja kao odgovor na zahtjev njihove nove nacionalne ekonomske strukture (visok udio uslužnog sektora) i želje da se iskoriste niski troškovi rada u državama u koje sele radna mesta. S gledišta država svetskog predgrađa i svjetske periferije fleksibilizacija tržišta rada javlja se kao imperativni zahtev razvijenih država, ali i vlastite želje da se kroz jeftinu radnu snagu osigura dolazak stranih proizvođača i time ostvari povoljniji položaj na svetskom tržištu. U Centralnoj i Istočnoj Evropi tranzicija prema tržišnoj ekonomiji dovela je do rasta produktivnosti ali pada u zaposlenosti. Nove države članice EU pokazuju značajnu prednost u uslovima međunarodne konkurentnosti sa nivoom jediničnog troška rada od oko 70 procenata od američkog nivoa. Povećanje konkurentnosti, ipak, nije dovelo do koristi za stanovništvo u pogledu stvaranja poslova i plata. Region pokazuje neke od najviših stopa nezaposlenosti u svijetu i mnogi koji ne rade jednostavno su digli ruke od traganja za poslom, što se pokazuje u velikoj stopi neaktivnosti u regiji. U pogledu drugih nalaza, KILM pokazuje: 149 Dok je najozbiljnije radno siromaštvo u porastu u Africi, ono opada u Aziji i u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Stope nezaposlenosti mladih su tipično najmanje dvostruko visoke u odnosu na stope odraslih, a ponekad čak znatno više. Ipak, u većini zemalja, stope nepismenosti su više kod odraslih nego kod mladih, što sugeriše da se mladi bolje pripremaju za tržište rada. Razvijene ekonomije i Evropska unija se suočavaju sa rastućim brojem “nedovoljno iskorišćenih” resursa rada, uključujući nezaposlene i radnike sa skraćenim radnim vremenom koji su u potrazi za punim radnim vremenom. I u Francuskoj i u Italiji stopa “nedovoljno iskorišćenog” rada dostigla je 21% u 2004. godini, sa 17 procenata 1994. godine u Francuskoj i 12 procenata u Italiji. Mladi imaju sve više poteškoća da nađu posao na svetskom tržištu rada, dok je istovremeno sigurnost radnih mesta zaposlenih, čija se prosječna starost ubrzano povećava, sve manja, navedeno je u analizi Ujedinjenih nacija o trendovima na tržištu rada. 150 Nezaposlenost u svijetu je znatno povećana od 1995, uprkos jakom privrednom rastu u poslednjoj deceniji od prosječno 3,8 odsto godišnje i povećanju broja ljudi koji imaju posao za 16,5 odsto, na 2,9 milijarde. 151 Uprkos ekonomskom rastu od 4,3 % u 2005. godini, broj nezaposlenih je porastao za 2,2 miliona. Uzevši u obzir povećanje aktivnog stanovništva, stopa svjetske nezaposlenosti ostaje 6,3 %, iako je •
•
•
147
Pogledaj dodatak- Stopa nezaposlenosti u zemljama u tranziciji.
148
Fleksibilizacija tržišta rada kao zahtev globalizacije,Prof. dr Danica Drakulić, Ekonomski fakultet, Subotica, Srbija i Crna Gora i mr Drago Pupavac, Politehnički fakultet, Rijeka, Hrvatska objavljeno 2005 na sajtu http://www.globalizacija.com/doc_sr/s0069glo.htm 149 Izvor: ILO © http://www.ilo.org/public/english/bureau/inf/pr/2005/48.htm 150
Komisija UN za socijalni razvoj je osnovana s ciljem sprovođenja akcionog plana borbe protiv siromaštva, usvojenog na Svjetskom samitu o socijalnom razvoju u Kopenhagenu 1995. godine. 151 “Broj ljudi bez posla u svijetu je porastao u toku 2005. godine, jer veliki ekonomski rast ne može da kompenzuje povećavanje broja stanovnika koji traže posao", naročito mladih, istaknuto je od strane ILO (Međunarodna organizacija rada-International Labour Organisation) kritikujući "aktuelni model globalizacije" u svom godišnjem izvještaju o tendencijama zapošljavanja u svijetu.
__________________________________________________________________________
60
padala u posljednje dvije godine. 152 Broj nezaposlenih je, međutim, istovremeno 2006. dostigao istorijski maksimum od 195,2 miliona, a globalna stopa nezaposlenosti je povećana na 6,3 odsto, sa oko šest procenata 1995. Polovinu nezaposlenih u svijetu čine mladi između 15 i 24 godine, iako oni predstavljaju samo četvrtinu radno sposobnog stanovništva. Broj radnika se povećao za 1,5 %, na 2,85 milijardi, ali polovina njih zarađuje dva dolara dnevno, što je ispod praga siromaštva. 153 Prema analizi UN, žestoka konkurencija kao posledica globalizacije dovela je do smanjenja sigurnosti radnih mesta, opadanja prinadležnosti vezanih za posao i slabljenja uloge organizovanog rada. U periodu između 1995. i 2005. nezaposlenost mladih je povećana sa 12,1 %, na 13,7 %, oko tri puta više od rasta ukupne populacije u mnogim područjima u svijetu. 154 Istovremeno s povećanim zapošljavanjem u „sivoj zoni“ ekonomije, u porastu je i samozapošljavanje i zapošljavanje pod ugovorom na kratak rok. Svi ovi činioci stvorili su takav svijet u kojem mladi ljudi bez privilegija i bogatstva nisu u stanju da zasnuju radni odnos, dok je sigurnost radnih mesta starijih, čiji se udio u svijetu ubrzano povećava, sve manja.
4.2.2. Primjer Kine ili kako zemlje u razvoju mogu imati korist od uključivanja u proces globalizacije S razvojem globalizacije i porastom svih problema koji je prate, prepirke o njenoj prihvatljivosti za svjetsko društvo postaju sve žešće.Osnovno pitanje je da li mogu zemlje u razvoju imati korist od globalizacije? Mnoge činjenice govore o suprotnom. Latinoameričke zemlje su preživjele dužničke krize u 80—tim, a azijatske je pogodila finansijska kriza krajem 90- tih godina. Pozivi za borbu protiv globalizacije čuju se sve više. I samo Kina, nezavisno od slične poleđine, služi kao primjer uspjeha. Na koji načina je ona to zaradila i kakvu korist mogu izvući za sebe zemlje u razvoju? Uopšte govoreći primjer Kine možemo posmatrati kroz tri opcije kojima se ona služila: 1. upoređivati stepen otvorenosti ekonomije sa nivoom razvoja 2. sprovoditi reforme u skladu sa nivoom razvoja 3. posvetiti posebnu pažnju privlačenju Direktnih stranih investicija 155 1. upoređivati stepen otvorenosti ekonomije sa nivoom razvoja Još na početku razvoja ekonomske nauke, kako je isticao F. List u 1841 godini, smatralo se da pri sprovođenju otvorene ekonomke politike ne smijemo zaboraviti odgovarajuću zaštitu. To je označavalo da je otvorena ekonomija dužna voditi računa o uporednom odnosno ujednačenom stepenu razvoja. Primjer postepenog otvaranja ekonomje u Kini potvrđuje taj princip. Otvorenost korak za korakom - Ekonomska otvorenost u Kini povećavala se korak za korakom prije svega geografski, počinjući od specijalnih ekonomskih zona, preko reona, do regiona pa dalje. Kao drugo, ona se povećavala postepeno u raznim granama, od prerađivačke industrije koja je bila najkonkurentnija, do slabog seoskog domaćinstva i sfere usluga. Isto se dešavalo i u trgovini i u sferi finansija. Tokom 90-tih Kina je postala izvozno orjentisana zemlja. Na kraju pristupanje Kine Svetskoj trgovinskoj organizaciji je povećalo otvorenost ne samo ekonomije već i otvorenost finansijske sfere. Otvorenost u zatvorenom režimu - Snižavanje carina i nivoa protekcionizma u privredu se uvodilo postepeno. Opšti nivo carina se smanjio sa 35,9% u 1996 godini na 12% 2005.godine. Proces otvaranja privrede Kine uči nas tome, da određen stepen protekcionizma, kada je usklađen sa nivoom razvoja zemlje može dati zemlji mnogo. Ali ostaje još red diskusionih pitanja. Koliki treba biti stepen otvorenosti u sadašnjem trenutku? Ko to rešava - tržište ili vlada? Više od ičega 152
http://www.poslovnimagazin.biz/vesti/mladi-u-svetu-sve-teze-dolaze-do-posla-2-226
153
Izvor: ILO © http://www.ilo.org/,http://www.mladi.info/?id=1133&sekcija=vijesti
154
http://www.poslovnimagazin.biz/vesti/mladi-u-svetu-sve-teze-dolaze-do-posla-2-226 -12. Februar 2007.
-12. Februar 2007.
155
Как развивающиеся страны могут получить пользу от глобализации: пример Китая, 27 апреля 2004 года, „China & World Ekonomics” (№6, 2003) Фан Ган, (Fan Gang), директор Национального института экономических исследований , Жан Ксяоджин, (Zhang Xiaojing) профессор Института экономики Академии социальных наук Китая
__________________________________________________________________________
61
protekcionizam vodi prema ekonomskim poremećajima. Kako smanjiti te poremećaje do podnošljivog stepena, kako povećati efektivnost – to su sve ozbiljna pitanja na koja treba dati odgovor svaka zemlja koja je riješila pristupiti zaštiti svojih proizvođača. 2. Reforme u skladu sa nivoom otvorenosti odnosno razvoja U Kini se reforme i otvorenost nikada nisu podijelile. Zašto onda mi ističemo značaj reformi , kada usmjeravamo kurs ka otvorenosti privrede? Samo zahvaljujući reformama možemo povećati značajnu sposobnost nacije i povećati dobit od politike otvorenosti. Uopšte govoreći za državu koja hoće korist, nacija mora ispuni red uslova sprovodeći politiku otvorenosti. Efekat «praga brzine» pokazuje važnost prihvatljive sposobnosti i na drugoj strani mi možemo to da ocijenimo i kroz aspekte kao što su: ljudski kapital, finansijski razvoj i nivo menadžmenta. Iz toga slijedi da su neophodne reforme, ali i koordinacija između otvorenosti i reformi. Ukoliko nema odgovarajuće koordinacije prilikom sprovođenja raznih reformi u raznim sferama, zakonomjerno se pojavljuju «uska grla», kako u određenim granama tako i u odnosima među njima. Praksa kineskih reformi - Politika otvorenosti i reforme u Kini su se provodile istovremeno i vremenom je bilo teško odvojiti rezultate jedan od drugog. Reforma spoljne trgovine je uključivala u sebe: slom monopola, likvidaciju plana po uvozu i izvozu, slobodno konvertovanje jena, snižavanje državne kontrole nad izvozno-uvoznim operacijama, značajno snižavanje carina. Opšti rukovodeći princip sprovođenja reformi je postao razvoj privrede u integrisan, potpun i standardan sistem, koji odgovara zahtjevima WTO(STO). Kao sledeći korak sprovođenja reformi došlo je do: smanjenja količine i vrsta roba koje država kontroliše, regulisanje tržišta sa ciljem uređivanja jednakih pravednih uslova za sve učesnike. Npr. likvidacija sistema nezakonitih iznuđivanja (prekomjernih poreza) i poboljšanje upravljanja trgovinom; poboljšanje korišćenja opštih mjera zaštite svog tržišta (npr. kao što su antidamping , sistem garancija itd). Reforme u korporativnom sektoru za poboljšanje mikro menadžmenta u mnogom spadaju i poklapaju se sa reformama u spoljnoj trgovini. Još se 1988 godine govorilo o tome da je neophodno da kompanije koje vode spoljno ekonomsko poslovanje preuzmu na sebe odgovornost za svoje prihode i rashode. Reforme u Vladinoj upravi za poboljšanje makro menadžmenta predstavljala je verziju predhodnih reformi u minijaturi. Ministarstvo spoljne trgovine i Ekonomskih integracija je u 2003 godini bilo reorganizovano u Ministarstvo trgovine i integrisalo je u sebe kako spoljnu, tako i unutrašnju trgovinu, da bi odgovorilo na zahtjeve postavljene od strane WTO-a (STO-a). Sve ove reforme imale su za cilj da koordiniraju reforme ekonomije i rast njene otvorenosti, povećanje apsorbcione sposobnosti zemlje i brži razvoj privrede. 3 Posebna važnost direktnih stranih investicija Kina je uvijek smatrala direktne strane investicije veoma važnim. Npr. One mogu da osigurati takve faktore ekonomskog rasta kao kapital, tehnologiju i čak institucionalne reforme. Preovladavanje direktnih stranih investicija nad portfolio investicijama omogućilo je Kini do nekog stepena da ublaži posledice Azijske finansijske krize 1998 godine, a takođe i neke posledice globalizacije. Direktne i portfolio investicije - Od 1979 do 2002 godine Kina je dobila $623.418 miliona inostranih investicija u u kojima je dio direktnih stranih investicija bio 71,6 %. Iako je Kina bila jedan od najvećih primalaca direktnih stranih investicija među zemljama u razvoju, ona se nalazila daleko iza SAD-a. U saglasnosti sa ispitivanjem MMF-a, Kina je dobila u 2001 godini samo 20 miliona portfolio investicija (0,16 % od svjetskog obima), a u to vrijeme je SAD privukao sumu od tri milijarde dolara što predstavlja ¼ od svjetskog obima. Mali obim portfolio investicija lako se može negativno odraziti na Kinesku privredu. Kada finansijski sektor postane više otvoren kao što se očekuje ta negativna proporcija će takođe biti ispravljena. Raspodjela direktnih stranih investicija u Kini - Više od 60% investicija je otišlo u prerađivačku industriju u isto vrijeme kada je na seosko domaćinstvo otpadalo svega 2 % , a finansijski sektor i obezbjeđenje su dobijali manje od 1 %. Po grubim ocjenama dobijenim u 2001 godini samo 21,6 % inostranih investicija je bilo usmjereno prema sektoru usluga, uključujući transport, skladištenje, poštu, kulturu, sport, obrazovanje , nauku idr. __________________________________________________________________________
62
Na taj načina raspodjela investicija odražava politiku kineske vlade, koja je postavila prerađivačku industriju kao avangardu na putu razvoja svoje ekonomije. Doprinos direktnih stranih investicija - Kineski izvoznici širili su svoju ekspanziju sa veoma velikom brzinom. Kompanije sa inostranim kapitalom predstavljale su 50,1% opšteg obima izvoza u 2001 godini, a u prvoj polovini 2003 proporcija je dostigla 53,9%. Doprinos u širenju izvoza bio je čak značajniji ako uzmemo u obzir da su državne kompanije u to vrijeme doživjele znatno opadanje. Doprinos direktnih stranih investicija u razvoju Kineskog izvoza možemo ocijeniti sa 60 – 80 % . Veoma je važno to što su direktne strane investicije igrale ključnu ulogu u građenju kineske izvozno orjentisane ekonomije. Zaposlenost - Direktne strane investicije su omogućile povećanje radnih mjesta za radnike. Za poslednje nekolike godine dio radnika zaposlenih u firmama sa inostranim kapitalom, kolebao se između 2,7 i 2,8%. Iako ta cifra nije puno značajna ona smanjuje problem nezaposlenosti u Kini. Ako pokušamo da predstavimo problem koji bi iznikao ako bi nezaposlenost porasla za 1% nije teško shvatiti svu važnost pravljenja radnih mjesta od strane inostranih investitora. Naličje kineskog ekonomskog rasta Kineski eksplozivni ekonomski rast utiče na ostatak svijeta, radikalno mijenjajući globalni proizvodni lanac i stavljajući pred izazov globalni tržišni sistem. 156 Ukoliko Kina nastavi bilježiti rast i u naredna dva desetljeća, globalni sistem će se suočiti s ogromnim izazovima. Zapravo, pitanje i nije može li globalni sistem izdržati neravnotežu koju je prouzrokovala Kina, već koliko će biti ozbiljna ta neravnoteža . Ekonomski rečeno, Kina nema izbora: mora ukloniti strukturalne prepreke koje stoje na putu ubrzanom razvoju. Iznad svega, istinski siguran i održiv ekonomski razvoj zahtijeva da izgradi veću potrošačku bazu kod kuće. Naravno, trebaće više vremena da se reguliše globalna neravnoteža povezana s kineskim ekonomskim rastom nego što bi to bilo u nekim drugim slučajevima, jednostavno zato što ga SAD pozdravljaju, jer je i u interesu Amerike. Ali dugoročni interes Kine, pa i svijeta, zahtijeva da se ozbiljno pozabavi unutrašnjim strukturalnim reformama. 4.3. Globalizacija – za i protiv Motivi i ciljevi globalizacije su zasnovani na procesu putem kojeg kapital, robe, usluge i ponekad rad prelaze nacionalne odnosno državne granice i zadobijaju transnacionalni karakter. Tok ideja, ukusa i vrijednosti im se pridružuje pri čemu pomaže da se preoblikuje slika svijeta u svijet koji će postati globalni sistem i globalno jedinstvo. Drugim riječima, globalizacija nije proces u kome kapital, robe i ukusi teku iz određenih centara u ostatak svijeta. Dok određeni centri kontrole postoje na Zapadu, postoji i obrnut tok, kao i različiti drugi tokovi na različitim nivoima. To je kompleksan savremeni proces koji karakterišu različite dimenzije. 157 Prvo, ona označava objektivne planetarne procese: tehnološku evoluciju i smanjivanje distance i vremena potrebnog za sve razgranatije komunikacije. Kada mlazni avion putuje brzinom 100 puta većom od starih brodova na jedra, što znači da su fizičke distance sto puta manje, planeta se "sužava, smanjuje". Drugo, sve je tješnja povezanost i međuzavisnost društava, sve je širi krug djelatnosti koje postaju transnacionalne, kojima se ne može upravljati isključivo unutar pojedinačnih država. Naročito ekonomija, taj krvotok svijeta, vodi sve gušćoj mreži povezanosti i međuzavisnosti. Sve je izrazitija nadmoć transnacionalnih ekonomskih sila: mobilnog finansijskog kapitala i korporacija nad lokalnim ekonomijama i državama. Treće- Internet – simbol informatičke revolucije – gdje na jedan pritisak dugmeta u krug objektivnih tokova ulazi i uticaj "zbivanja sa distance", uticaja događaja u jednom lokalitetu na život individua i zajednica na drugoj strani planete. 156
Zang Jun je direktor Kineskog centra za ekonomske studijeUniverziteta Fudan u Šangaju Čeka li Kinu sudbina Japana? 12. decembar 2005. http://www.danas.co.yu/20051212/biznis2.html 157 Chandra Muzaffar,GLOBALIZACIJA I RELIGIJA, NEKE REFLEKSIJE, 2004. http://www.cpi.hr/hr-1420_tekstovi_o_globalizaciji_na_hrvatskom.htm i http://www.medzlis.com/textovi/globalizacija.doc
__________________________________________________________________________
63
Najzad, globalizacija označava rasprostiranje istovjetnih formi (industrijalizma, a zatim i postindustrijalizma, tržišne ekonomije i višepartijskog političkog sistema) na gotovo cjelokupni socijalni prostor svijeta. Rasprostiranje sličnih formi nastaje kao plod usvajanja superiornijih formi kroz proces modernizacije, ili pak dominacije, nasilnog nametanja. Obilje različitih koncepcija koje postoje, sabiraju se, u dvije krajnje različite, velike teorijske slike globalizacije: struju hiperglobalista i struju skeptika. 158
Za HIPERGLOBALISTE globalizacija je gvozdena istorijska neizbežnost. Svijet koji je vladao pet vjekova i izgledao vje čit: svijet nacionalnih ekonomija, suverenih država i samosvojnih kultura pripada prošlosti. 1) Nezadržive ekonomske sile: transnacionalni finansijski kapital, korporacije i svjetski ekonomski arbitar (MMF) pretvaraju nacionalne ekonomije u svoje lokalne jedinice. 2) Globalizacija ozna čava smrt nacionalne države, ona je potpuno ispraznila njihovu autonomiju i suverenitet. 3) Informatičko-medijska revolucija i njeni kulturni proizvodi: TV serije, vesti i filmovi najavljuju kraj nacionalne kulture i identiteta. 4) U krug hiperglobalista mi ćemo uključiti i čuvenu Fukujaminu sliku svijeta, njenu najavu »kraja istorije«. Veliki istorijski rivali, fašizam i komunizam, nestali su sa scene, tržište i demokratija postali su univerzalna socijalna formula koja je osvojila sve prostore svijeta. Umjesto višepolarnog stvoren je uniformni, unipolarni svijet. „Dramatične borbe, ratovi i konflikti pripadaju prošlosti, došli smo do kraja istorije, do harmoničnog poretka „(F. Fukuyama, 1992). Pogled na svijet SKEPTIKA iz temelja je razli čit. 1) Ekonomska globalizacija je samo mit – svijet je danas manje integrisan nego što je bio uo či I svetskog rata i ere »Zlatnog standarda«. Tok suprotan globalizaciji predstavlja i regionalizacija, stvaranje tri velika finansijska i trgova čka bloka – evropskog, pacifi čko-azijskog i ameri čkog – koji ne ujedinjuju ve ć dijele svijet. 2) Početak XXI vijeka ne samo što ne najavljuje smrt nacionalne države, ve ć predstavlja eru proliferacije novih nezavisnih država. Nacionalne države ne samo što nisu pasivne žrtve ve ć su kreatori globalizacije; one uspostavljaju pravila koja oblikuju svjetsku ekonomiju. Upravljanje ekonomskom globalizacijom i nadnacionalnim institucijama, pokazuje se kao prevashodno zapadni projekat, njegov cilj je održavanje supremacije Zapada. Odlu čujuće obilježje međunarodnog poretka, kao i ranije, nije me đuzavisnost, ve ć zavisnost. 3) Umesto integracije svijeta, na djelu je njegova fragmentacija – sve dublja nejednakost mo ćan je podsticaj fundamentalizmu i agresivnom nacionalizmu, koji svijet dijeli u razli čite i sukobljene civilizacijske blokove i etni čke enklave. Suprotne teorijske slike izražavaju temeljno razli čit odnos prema novoj realnosti koja se ubrzano formira. Prvo, različit odnos uslovljen je spoznajnim razlozima – previ đanjem temeljne razlike između dvije potpuno razli čite dimenzije globalizacije. Jednu njenu dimenziju čini: trajni i nezadrživi objektivni proces globalizacije – kompresije vremena i prostora, sve tješnje međuzavisnosti društava i uspona transnacionalnih sila i institucija.
158
D. Held u svojoj čuvenoj klasifikaciji (D. Held, et. al; D. Held, A. McGrew, 2000).
__________________________________________________________________________
64
Druga dimenzija je promjenljiva istorijska forma koju međuzavisnost zadobija – ona može da bude demokratska ili autoritarna, humanija ili asocijalnija. 159 Forma globalizacije je plod interesa i pogleda na svijet vladajućeg krila globalne elite moći. Razmatrajući pozitivne i negativne aspekte globalizacije, nalazimo da svo dobro koje iz nje proizilazi ima i drugu lošu stranu. Sam motiv – maksimaliziranje profita – odgovoran je za njene nedostatke, pa možemo reći da bi globalizacija mogla biti jedan od najozbiljnijih izazova integritetu ljudske civilizacije. POZITIVNI ASPEKTI GLOBALIZACIJE 160 1. Direktna strana ulaganja (SDI) su pomogla da se smanji siromaštvo kroz otvaranje novih radnih mjesta i povećanje dohotka. 2. Ekspanzija trgovine i stranih investicija ubrzala je društvenu pokretljivost i ojačala srednju klasu. 3. Nove komunikacijske i informacione tehnologije su pomogle širenje saznanja na mnogim naučnim poljima i u mnogim disciplinama. 4. Komuniciranje je jeftinije i lakše. Troškovi telefoniranja i putovanja su opali. 5. Društva, mada heterogena, sada mogu biti kooperativnija jer postoji više sredstava za međusobno sporazumijevanje. 6. Globalizacija olakšava čovječanstvu da iskaže međusobnu solidarnost u slučaju prirodnih ili ljudskom rukom izazvanih nesreća. 7. Pitanja poput ljudskih prava i javne odgovornosti su stavljena na vrh liste. 8. Poboljšanje međusobnog razumijevanja među različitim kulturama. NEGATIVNI ASPEKTI GLOBALIZACIJE 1. Degradacija okoline izazvana neograničenom eksploatacijom od strane transnacionalnih kompanija čiji je jedini cilj da umnogostruče profit. 2. Mada je siromaštvo smanjeno u određenoj mjeri, stvorene su druge ekonomske neusklađenosti. 3. Osnovne životne potrebe su zapostavljene na račun profita. Mnoge države Juga zaokupljene su privlačenjem stranih investicija u industrijske grane koje su primamljive stranim tržištima, zanemarujući pri tom najosnovnije potrebe svoga naroda. 4. Globalizacija pomaže u otklanjanju nacionalne/državne kontrole prekograničnih finansijskih tokova. Dramatični odliv kapitala iz nekih zemalja u druge uzrokovao je slom nekih valuta, posebno u jugoistočnoj Aziji. 5. Tehnološki napredak praćen odlivom kapitala na mjesta sa niskim troškovima proizvodnje na Jugu uzrokovao je na Sjeveru rastuću nezaposlenost, što ugrožava ljudski dignitet. 6. Globalizacija je popularizirala potrošačku kulturu. To se izvrglo u materijalizam u kome ljude više interesuje ono što imaju nego osnovni aspekti humanosti. 7. Globalni potrošački mentalitet sada formira globalnu kulturu u kojoj domaće kulture Juga bivaju zamijenjene zapadnima. 8. Globalna industrija zabave vrši propagandu površne kulture, koja umrtvljuje duh. 9. Formalni sistemi obrazovanja naglašavaju tehničke i organizacione sposobnosti, udovoljavajući zahtjevima tržišta, a zapostavljaju tradicionalne predmete izučavanja. 10. Iako je bum informativnih tehnologija doveo do širenja informacija, postoji mnoštvo informacija koje su beskorisne i beznačajne i koje ljude navode da se bave trivijalnim stvarima. 11. Globalizacija je internacionalizirala čak i bolest, i teže je kontrolisati njeno širenje. Kako odgovoriti na izazov globalizacije? 161 Prije svega etički i moralni standardi moraju biti unijeti u neke ekonomske aktivnosti kao kratkoročna i srednjoročna strategija. Tržište mora biti regulisano 159
Razlike između «objektivnog» procesa i «forme» («projekta») nisu odsječne, u realnosti se prepliću. Niz objektivnih elemenata, tehnološke inovacije, forme tržišnih odnosa, globalne elite moći prerađuju, fomiraju prema svom subjektivnom projektu, interesima i filozofiji. I obrnuto, forma, projekat globalizacije tokom vremena se "objektivizira", dobija vid objektivnog procesa, "prirodnog" i jedino mogućeg toka čiji drukčiji, alternativni oblik je gotovo nemoguće i zamisliti. No, uprkos tome, nužno je razlikovanje objektivnog procesa i povećavanja međuzavisnosti i forme koju ona zadobija. http://www.bos.org.yu/cepit/idrustvo/pecujlic/ 160 Mунтян M.A:Глобализация или транснационализация ? монография Mосква ,2002 http://www.viperson.ru/wind.php?id=205739&soch=1# 161
Chandra Muzaffar,GLOBALIZACIJA I RELIGIJA, NEKE REFLEKSIJE, 2004. http://www.cpi.hr/hr-1420_tekstovi_o_globalizaciji_na_hrvatskom.htm i http://www.medzlis.com/textovi/globalizacija.doc
__________________________________________________________________________
65
etičkim principima. Izazov za intelektualce je da naprave etičku ekonomski smislenu politiku koja bi se ugradila u proces globalizacije i bila u skladu sa humanom ekonomijom. Ekonomske dimenzije globalizacije nisu jedini faktor koji treba preispitati. Kultura mora biti vođena univerzalnim moralnim načelima čime bi stroga etika uzdržavanja u jednoj kulturi služila da se spriječi dominacija nad drugom. Internacionalizovanje etičkih vrijednosti kroz savjest pojedinca i zajednice je jedina realna šansa za napredak.
4.3.1. Paradoksi globalizacije Obim i dinamika savremenih promjena koje sobom donosi globalizacija (imamo u vidu posljednje dvije decenije) su, čini se, revolucionarniji nego ikad. Možda se u tome mogu tražiti opravdanja za protivurječna i često ekstremna teorijska objašnjenja globalizacije? Koliko god najnovije promjene izgledale revolucionarno, kompleksno, dinamično i nesistemski, ipak se one na određeni način događaju zakonomjerno, pa i programirano. 162One imaju i svoju interesnu podlogu (jer su interesi integratori ekonomskog ponašanja) i unutrašnju logiku, koja se na razne načine objašnjava (opravdava i/ili kritikuje), zavisno od teorijskih pozicija autora i metodoloških pristupa, koji su često jednostrani, koliko god da mozaično i demokratično prikazuju globalni pluralizam. Ne očekuju se, naravno, cjelovita i neprotivurječiva teorijska objašnjenja, ali se još manje može razumjeti nekritičko i vulgarizovano apsolutizovanje zapadnih vrijednosti i pogleda kod pojedinih autora, uz zanemarivanje sopstvene razvojne specifike (ekonomske, istorijske, kulturne, institucionalne i dr.). Pri tome ne mislimo na aktuelne (posebno ne institucionalne, demokratske, motivacione i druge pozitivne sistemske elemente), nego na neke fenomene koji su na praktičnim uzornim modelima Zapadu odavno prevaziđeni, a retorički se vrlo vješto zamagljuju plaštom globalizacije, da bi se opravdale postsocijalističke reforme, koje mnogi ocjenjuju kao neuspješne za većinu naroda, ali veoma uspješne za uski krug ljudi (mahom povlašćenih, koji su ponekad i u ulozi narodnih predstavnika). 163 Novo vrijeme rađa nove paradokse. Danas , početkom XXI vijeka, biva jasnije da život pobija teoriju: u epohi globalizacije ispoljavaju se paradoksi koji predstavljaju prijetnju visokom životnom standardu razvijenih zemalja i na taj način traže neophodnost traženja novih spasilačkih teorija. Paradoksi koji su direktno vezani sa globalizacijom. 164 PARADOKS PRVI - Svuda u razvijenim zemljama danas se u većoj ili manjoj mjeri osjeća deficit radne snage zbog znatnog smanjenja nataliteta među stanovništvom tih zemalja, pri čemu je smanjena brojnost, a povećana starosna populacija. Ovaj problem bi bio mnogo izraženiji da nema radne snage iz drugih djelova svijeta. Za ekonomski razvijene zemlje imigranti predstavljaju apsolutno blago zato što oni onemogućavaju smanjenje proizvodnje u tim zemljama. Smatraju se blagom i zbog napuštanja naselja u siromašnim državama, gdje je velika nezaposlenost, a siromaštvo i bijeda nose obilježje masovnosti. Paradoksalno je da od rasta integracije, jedne od zamajaca globalizacije, veoma male koristi imaju oni koji značajno doprinose stvaranju dobara i bogatstava – radnici, među kojima naročito migranti. Migranti danas predstavljaju «nevidljivu državu» unutar Evropske unije i industrijski razvijenih država Severne Amerike. 165 Zbog nedostatka odgovarajuće pravne zaštite raste nesigurnost rada i radnog mesta, sve više migranata se seli sa polja formalnog rada na neformalne, privremene i povremene poslove, bez sigurnosti u pogledu odgovarajuće nadnice i adekvatne zaštite na radu. Ali pri tome nezadovoljstvo ispoljavaju i mnogi predstavnici domicilnog stanovništva. Oni osjećaju u svojoj zemlji prijetnju stabilnosti društva, 162
Veselin Drašković , Radislav Jovović: Globalizacija u ekonomskom kontekstu,maj 2006 http://www.mnje.com/III/04%20Draskovic.pdf
163
Veselin Drašković , Radislav Jovović: Globalizacija u ekonomskom kontekstu, – vidi šire u: V. Drašković 2005.
164
РУСЛАН ГРИНБЕРГ, ДИРЕКТОР ИНСТИТУТА ЭКОНОМИКИ РАН, ЧЛЕН-КОРРЕСПОНДЕНТ РАН,“Конец истории” ,http://russiatoday.ru/2006/no_21/21_reflections.htm 165 Ujedinjavanje tržišta EU podstaklo je mobilnost radne snage na području cijele Evrope. Uprkos tome što se privrede zemalja EU i drugih razvijenih zemalja velikim dijelom baziraju na korišćenju ove jeftine, fleksibilne i dostupne radne snage, ona je nezaštićena populacija čija su prava van zaštitne legislative kako domicilne države tako i države odakle dolazi. Migranti se sve više suočavaju sa raznim ograničenjima: ne mogu da glasaju na lokalnim i državnim izborima, ne mogu da osnivaju svoja udruženja, a u mnogim zemljama ne mogu da se zapošljavaju u javnom sektoru.
__________________________________________________________________________
66
političkog i ekonomskog života, prijetnju zbog erozije svoje kulture, smatraju neopravdanom socijalnu podršku imigranata od strane svoje države itd. Jednom riječju dolazi do nesklada, koji prijeti raskolom, a lako je predvidjeti da može doći i do konflikta. PARADOKS DRUGI –Povećavaju se nejednakosti između razvijenih i nerazvijenih zemalja. U osnovi globalizacije leže objektivne potrebe ekonomskog razvoja svih zemalja. Šireći povezanost, zemlje postepeno otklanjaju prepreke, razmjenjujući i premještajući robu, novac, usluge i ljude. Objektivno to kretanje po takvom obrascu u ekonomskom i političkom smislu je postojano, pri čemu se svijet smatra jedinstvenom cjelinom. Realnost je postala dovoljno blizu tom idealu krajem XX vijeka. Mnogi su pri tome pretpostavljali, da će ekonomska globalizacija automatski podstaknuti proizvodne snage i nivo životnog standarda ne samo kod razvijenih, već i kod drugih zemalja svijeta. U svarnosti, međutim, situacija se pokazala veoma protivurječna i ne uvijek predvidiva. Neke od razvijenih zemalja su imale smjelosti i mobilisale su unutrašnje resurse i privukle inostrane izvore finansiranja, i to je omogućilo visoki tempo njihovog ekonomskog rasta. Pri tome je siromaštvo od ranije još obuhvatalo značajan dio stanovništva planete ( poznato je da danas u svijetu više od 1 milijarde ljudi živi ispod granice siromaštva), a razlike u nivou blagostanja između razvijenih zemalja i većine ostalih država ne samo da se ne smanjuju već se u mnogim slučajevima čak povećavaju. Pojavila se jasna protivurečnost između razvijenih zemalja koje su iskoristile potencijal globalizacije za formiranje novih mogućnosti ekonomskog rasta i većeg dijela zemalja svijeta koje nisu iskoristile taj potencijal. Zaključak koji slijedi je da globalizacija svjetske privrede nije uvijek izazivač modernizacije i aktivizacije ekonomskog rasta. TREĆI paradoks je da globalizacija podstiče ne samo tradicionalne nejednakosti između Sjevera i Juga, već i unutar Sjevera, u državama koje se tradicionalno smatraju najvećim dobitnicima globalizacije. U Kanadi, zemlji koja je po indeksu ljudskog razvoja UNDP godinama na vrhu tabele, prihodi 5 miliona najsiromašnijih porodica opali su tokom devedesetih u prosjeku za 5%, dok su prihodi najbogatijih porasli za 7%. Slične tendencije jačaju i u Nemačkoj, Italiji i drugim razvijenim ekonomijama, dok se skandinavske države socijalnog blagostanja suočavaju sa sve jačim pritiscima za smanjivanjem izdataka za socijalnu brigu i društvene djelatnosti. Od zapadnih zemalja, siromaštvo je najraširenije i najizraženije u SAD. Čak 68 miliona Amerikanaca, dakle svaki četvrti, živi u siromaštvu; 2 miliona Amerikanaca su beskućnici; osamdesetih godina XX vijeka prihod najimućnije petine Amerikanaca povećan je za 83% dok je prihod najsiromašnije petine opao za 14%. Paradoks je da rastuće bogatstvo i boljitak koji sa sobom donosi globalizacija i integracija tržišta istovremeno dovodi do rasta nejednakosti i diskriminacije. ČETVRTI paradoks savremene globalizacije je rast siromaštva među zaposlenima. Rast neformalnog sektora podrazumijeva da se tradicionalni radno-pravni mehanizmi i prava i pogodnosti koje uživaju radnici u formalnom sektoru ne primjenjuju na one koji rade u neformalnoj ekonomiji. U nesigurnim tržišnim uslovima povećanje gubitka posla dovodi do smanjenja prihoda u domaćinstvu, a što navodi radnike da sve više ulaze na tržište rada u potrazi za zaposlenjem. Oni koji ne mogu naći posao u formalnoj ekonomiji ili ne posjeduju odgovarajuće obrazovanje i radno iskustvo, primorani su da se okrenu neformalnom sektoru u kojem su uslovi rada još gori. Transnacionalne kompanije su tako otkrile da upošljavanje na privremenim ili povremenim poslovima znatno snižava njihove troškove, a samim tim se istovremeno povećava siromaštvo stanovništva. PETI od značajnih društveno ekonomskih paradoksa možemo nazvati « efekat bumeranga». On se pojavio zahvaljujući tome što su tehnološki, radni i drugi standardi savremene proizvodnje koji su se formirali u naprednim zemljama, u hodu globalizacije su se raširili i na veći broj zemalja sa različitim stepenom razvoja. Zahvaljujući savremenim tehnologijama i sredstvima komunikacije manje razvijene zemlje su počele da proizvode savremene robe i usluge sa određenih specijalnostima, sa sve manjim troškovima, uglavnom na štetu radne snage kojoj su smanjili plate, na smanjenje socijalnih garancija itd. Kao rezultat toga – ono što je izvorno izniklo u razvijenim zemljama - a to je da iz svojih zemalja iznesu zastarjelu ili ekološki opasnu proizvodnju (fabrike) na druge, za njih korisnije teritorije, dovelo je zaoštravanja konkurencije između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. __________________________________________________________________________ 67
Upravo su te razvijene zemlje ratovale i ratuju za otvaranje granica, za praktičnu realizaciju znamenite «četiri slobode» - slobode premještanja roba, usluga, novca i ljudi. Nezaobilazni paradoks sastoji se u sledećem - sa iščezavanjem barijera zemlje u razvoju postaju konkurenti svijetu «zlatne milijarde», pri čemu uspješno osvajaju međunarodna tržišta 166. Moguće je bilo pretpostaviti mogući izlaz u tome da će npr. razvijene zemlje u isto vrijeme razviti i preći na još veću proizvodnu tehnologiju, i da će im to dozvoliti da ponovo uspostave izgubljene tržišne pozicije. Isto tako se pokazalo da prelazak na nove tehnologije počiva na značajno manjem tempom upoređujući ga sa razvojem procesa osvajanja svjetskog tržišta od strane zemalja u razvoju. U isto vrijeme i obnavljanje tržišnih pozicija od strane razvijenih zemalja, ako bi ono bilo uspostavljeno korišćenjem novih tehnologija ili na neki drugi način, takođe bi prijetilo novom krizom, povezanom sa ponovnom proizvodnjom jednih istih roba istih svojstava i u tom slučaju bi zemlje u razvoju počele gubiti zadobite ekonomske i socijalne pozicije, kod njih bi se smanjila zaposlenost i došlo bi do smanjivanja plata itd. Sad se javlja problem izbora: Da li razvijene zemlje da smanje potpuno ukinu obrazovni nivo stanovništvu, jer treba smanjiti proizvodne troškove, smanjiti plate, smanjiti odsustva i uvesti drakonsku ekonomiju na socijalne usluge, npr. na besplatne i povlašćene obroke , što sve rezultira time da te zemlje moraju da blokiraju procese globalizacije i da pribjegnu protekcionizmu. Svijet u današnje vrijeme stoji pred prijetnjom praktične realizacije druge varijante: u razvijenim zemljama počinje zatvaranje granica za robe i usluge pod bilo kakvim izgovorom, ponekad čak i izmišljenim. Na kraju stradaće potrošači u tim zemljama, ali će korist imati proizvođači.
4.3.2. Mitovi globalizacije U svom najširem smislu, globalizacija predstavlja zakonomjeran istorijski proces ujedinjavanja čovječanstva, odnosno proces univerzalizacije svijeta. Ideje univerzalizacije i objedinjavanja svijeta u ljudsku zajednicu nisu nove, niti nepoznate u istoriji čovječanstva. Najaktuelnije pitanje u vezi sa shvatanjem «globalizacije» u njenom konkretnom značenju – kao dio ili potpunu likvidaciju ustanovljenih od strane država ograničenja međunarodne trgovine i kao rezultat podizanja složenog svjetskog sistema proizvodnje i razmjene, koji dobija sve više integracioni karakter je: u čemu su sadržane posledice globalizacije i kakav karakter imaju te posledice- pozitivan ili negativan, kao i to, da li su one mit ili stvarnost? 167 Mit 1 - Zbog globalizacije ljudi gube posao - Trgovinska politika ne utiče na opšti broj radnih mjesta, nego ona utiče na njihovo razvrstavanje po sektorima privrede. Protekcionističke politika dovodi do većeg broja radnih mjesta u granama koje proizvode robe koje konkurišu uvoznim robama, ali u isto vrijeme smanjuju broj radnih mjesta u granama koje su orjentisane na izvoz, što znači smanjuje se samo proizvodnja roba koje je bilo moguće zamijeniti za uvoznu proizvodnju, ako bi zbog zaštitnih tarifa i kvota ta roba ne bi postala suviše skupa ili nedostupna. Konačno izvozna roba je ona cijena koju plaćamo za uvoz isto onako kako stranci plaćaju za robu koju izvozimo. Zato ako se uvode tarife, i samim tim smanjuje se obim uvoza, istovremeno se smanjuje i obim izvoznih roba kojima se za taj uvoz plaća. Kao rezultat svega ovoga zaposleni radnici u izvoznim granama gube posao. Zahvaljujući globalizaciji tokovi kapitala usmjereni su u zemlje sa sa malo plaćenom radnom snagom, što znači da globalizacija odmaže i onemogućava eksploataciju najsiromašnijih radnika. Ako je pretpostavka o tome tačna, da su tokovi kapitala usmjereni tamo gdje je radna snaga jeftinija od drugih, zašto onda siromašne zemlje sa niskim nivoom plate ne znaju šta će od priliva stranih investicija? U 1990 godini 81% direktnih američkih investicija u inostranstvo odlazilo je na tri regiona - Kanadu, Evropu i Japan. Još 18 % uloženog kapitala ostalo je zemljama u razvoju sa rastućim nivoom životnog standarda - npr. Indoneziji, Brazilu, Tajlandu, Meksiku...Na cijeli ostali svijet, računajući i cijelu Afriku otpada samo 1 % investicija. Investitori usmjeravaju kapital tamo, 166
Možemo reći da je još unazad deset godina bilo teško zamisliti sva svojstva kineske obuće, a danas takva obuća može uspješno da konkuriše proizvodnji vodećih firmi – priznatih svjetskih proizvođača obuće. Za poslednjih nekoliko godina uvoz obuće iz Kine i Vijetnama u Zapadnu i Centralnu Evropu povećao se na 700 procenata- i u Zapadnoj Evropi skoro 100 hiljada ljudi , zaposlenih u proizvodnji obuće je izgubilo posao. 167 Палмер Том, Глобализация - это здорово! Статья представляет собой сокращенный вариант лекции, с которой Том Дж. Палмер ( Tom G. Palmer) выступал перед студентами целого ряда американских университетов. Т. Палмер — старший научный сотрудник Института Катона и директор Университета Катона 06/07/2007, http://www.3dway.org/node/7009
__________________________________________________________________________
68
gdje je od njega moguće dobiti maksimalan profit, u regione sa skupom, a ne samo jeftinom radnom snagom. Mit 2- Globalizacija dovodi do smanjenja ekoloških standarda i lošijih uslova rada - Još jedno pogrešno mišljenje sastoji se u tome, da se tokovi kapitala usmjeravaju tamo gdje postoje najniže potrebe za dobrim uslovima rada i niski ekološki standardi. Da li se to slaže sa činjenicama? Investitori ulažu kapital tamo gdje od njega mogu dobiti maksimalnu korist t.j. kao pravilo u zemlje sa visokom produktivnošću rada, a odgovarajuće tome, i sa visokim životnim standardom, a u takvim zemljama ljudi posvećuju više pažnje ekologiji i uslovima u kojima žive i rade. Isto možemo reći i za potrebe za uslove rada. Ne bez osnove je kao pravilo redovna težnja radnika u zemljama trećeg svijeta da se zaposle u fabrikama koje pripadaju inostranom kapitalu jer je plata veća, a i uslovi rada su bolji. Mit 3 -Slobodno tržište uspostavlja »zakon džungle«- Uobičajena optužba protiv društva u kome vlada slobodno tržište je da ono uspostavlja “zakon džungle”, gdje je “čovek čoveku vuk”, da ono odbacuje saradnju u korist takmičenja, i da veliča materijalno bogatstvo nasuprot duhovnim vrijednostima, filozofiji ili dokolici. Upravo je suprotno: džungla je zapravo društvo u kome vlada prinuda, otimačina i parazitizam, društvo koje uništava živote ljudi i životni standard. Miroljubivo tržišno nadmetanje proizvođača i isporučilaca je proces duboko prožet saradnjom u kome svi dobijaju, i gdje svačiji životni standard raste (u poređenju sa onim kakav bi bio u neslobodnom društvu). A nesumnjivo materijalno blagostanje slobodnih društava obezbjeđuje opšti standard koji nam omogućava da daleko više uživamo u dokolici u poređenju sa drugim društvima i da tragamo za duhovnim vrijednostima. Upravo su zemlje u kojima vlada prinuda, sa malo ili nimalo slobodnog tržišta, mjesto gde mukotrpnost svakodnevnog života ne samo da materijalno osiromašuje ljude već ubija i njihov duh. Nasuprot gore navedenim mitovima koji zagovaraju proces globalizacije, postoji nekoliko mitova koji se tiču nejednakosti u kontekstu globalizacije i koje treba razotkriti . 168 Mit 1. Ekonomije su se tradicionalno razvijale na bazi jeftinog rada - Mit je da su se ekonomije tradicionalno razvijale na bazi jeftinog rada i da je to cijena koja treba da bude plaćena za razvoj nacionalne ekonomije. Zemlje koje su najviše globalizovane imaju niži rast društvenog proizvoda i manje stope smanjivanja siromaštva od onih koje su manje globalizovane. Poslovi koji počivaju na stranim investicijama su nestabilni, nezaštićeni zakonskom regulativom i neosjetljivi za zdravlje radnika i uslove rada. Sama činjenica da su to bolje plaćeni poslovi jeste relativna – u odnosu na koga su bolje plaćena? Prije bi se moglo konstatovati da su prosječni dohoci od zemlje do zemlje veoma različiti, ali da su oni uglavnom nedovoljni da pokriju osnovne potrebe radnika. Primjer Azijskih tigrova je inspirisao mnoge zemlje u razvoju da se fokusiraju na izvoznoorijentisani rast kao obrazac uspješnog razvoja koji počiva na jeftinoj radnoj snazi. Međutim, uspjeh koji su u razvojnom smislu napravili Azijski tigrovi pojednostavljeno se svodi na njihovu sposobnost da se oslone na jeftin rad. Potpuno se zanemaruje činjenica da su one imale koristi zahvaljujući američkim investicijama tokom razdoblja hladnog rata, što na drugim mjestima svijeta nije bio slučaj. Takođe, američka vlada je u značajnoj meri intervenisala u njihovim ekonomijama, putem svojih protekcionističkih mjera, kao i direktnom politikom i olakšicama koje nisu činjene na drugim mjestima. Mit 2. Privatizacija će voditi povećanju efikasnosti socijalnih usluga - Mit je da će privatizacija voditi povećanju efikasnosti socijalnih usluga i poboljšati odgovor javnog sektora na potrebe siromašnih. Naime, neoklasična teorija implicira da će privatizacija koristiti potrošačima jer perfektna konkurencija, ako nema smetnji djelovanju tržišta (kao što je, na primer dostupnost dobara) gura cijene naniže. Privatizacija često znači zaokret od javnog ka privatnom monopolu sa povećanjem cijena, gubicima u zaposlenosti i niskim kvalitetom usluga.
168
dr Tatjana Đurić Kuzmanović, Viša poslovna škola,Novi Sad, Srbija, Globalizacija – feministička ekonomska perspektiva ,“Myths and Reality: Feminist Perspectives on Globalization” (“Mitovi i realnost: feminističke perspektive globalizacije”), Univerzitet Graz, Austria i FeministATTAC Austria, 11-14 septembar 2003. godine, http://www.globalizacija.com/doc_sr/s0022glo.htm
__________________________________________________________________________
69
Mit 3. Makroekonomska politika se mora vrednovati na tržišno zasnovanim kriterijima - Mit je, konačno, da se makroekonomska politika mora vrednovati na tržišno zasnovanim kriterijima. Danas je očigledno da slobodna trgovina ne donosi isključivo poboljšanje, naročito ako su u pitanju manje razvijene zemlje. Otvaranje zemlje ili njenih regija slobodnoj trgovini može potkopati ekonomiju kojom se uzdržava lokalna zajednica. Područje koje je zavisno od malog broja proizvoda koji se prodaju na svjetskom tržištu veoma je osjetljivo na promjene u cijenama kao i na tehnološke promjene. Trgovina, kao i drugi oblici ekonomskog razvoja, uvijek zahtijeva institucionalne okvire. Tržišta ne mogu biti stvorena isključivo ekonomskim sredstvima, a mjera do koje je pojedina ekonomija izložena svjetskom tržištu zavisi od niza kriterijuma. Istina, opirati se ekonomskoj globalizaciji i odlučiti se za ekonomski protekcionizam bila bi jednako promašena taktika i za bogate i za siromašne nacije. 169 4.4. Globalizacija kao šansa i kao mogućnost za sve Globalizacija se često nekritički poistovjećuje s postindustrijskim društvom, iako je ovaj drugi termin prvi upotrebio D. Bell davne 1965. godine u knjizi »Dolazak postindustrijskog društva«, dakle, mnogo prije pojave termina globalizacija. Kasnije su za označavanje postindustrijskog društva korišćeni mnogi nazivi: informatičko, inovaciono-informatičko, tehnotronsko, superindustrijsko, digitalno, programsko, društvo znanja, itd. Ono se može nazvati i postformacijsko društvo. U uzročno-posljedičnom kontekstu, postindustrijsko društvo je uzrok, a globalizacija posljedica. 170 Proces globalizacije je veoma tijesno povezan s formiranjem novih oblasti ekonomije: »knowledge economy« (ekonomija zasnovana na znanju, ili ekonomija znanja) i »information economy« (ekonomija zasnovana na informacijama ili ekonomija informacija). Informacije i znanje se u teoriji i praksi sve više tretiraju kao direktne proizvodne snage (immediately productive force) i već odavno se razmatraju kao strategijski faktor proizvodnje. Informacije imaju mnoga svojstva kao i svaka druga roba, tako da se na tržištu pojavljuje ponuda i tražnja informacija, koje imaju svoju cijenu, korisnost, troškove proizvodnje i prenosa, i sl. Jedinstven značaj daju im osobine da se mogu višestruko koristiti (jer se ne troše prilikom upotrebe, ali zastarijevaju i gube vrijednost), razni potrošači ih koriste na različite načine, skuplja im je proizvodnja (kreiranje) nego umnožavanje (kopiranje), pojavljuju se stalno u novim sadržajima i oblicima, imaju izraženu konkurenciju (posebno u filmskoj, televizijskoj, video i kompjuterskoj proizvodnji i prodaji), itd. 171 Informatička tehnologija omogućuje odvajanje proizvodnje od prirodnih resursa, kapitala od proizvodnje, proizvođača od proizvodnog procesa, egistencije ljudi od fizičkog rada, itd. Znanje, informacije, umijeće, inovacije i nove ideje revolucionarno pomjeraju granice društvenog i ekonomskog rasta i razvoja, postaju ključno bogatstvo i proizvodni resurs i dominantno usmjeravaju kretanje »globalnog poretka« prema tzv. postindustrijskoj eri Znanje je odlučujući faktor poslovnog uspjeha i konkurentske prednosti globalne privrede u sadašnjosti i budućnosti. Nesvakidašnje i višestruke promjene i podsticaji na ekonomskom planu, kao i novo vrijeme je nametnulo i nove parametre moderne ekonomije: znanje, informacije, istraživanja i razvoj, inovacije i informatičke tehnologije. Osnovni pravac promjena u ekonomiji uslovljen je tehnološkim promjenama, a on bitno utiče na zaposlenost i njenu strukturu, alternativnu zaposlenost, produktivnost, virtualizaciju poslovanja, mrežno poslovanje, povećanje mogućnosti intrafirmske razmjene, smanjenje posredničke uloge, stvaranje nove vrijednosti zasnovane na znanju, smanjenje životnog ciklusa proizvoda, povećanje stepena zadovoljenja potreba korisnika, itd. 169
Giddens, A.: "Runaway World: How Globalisation is Reshaping Our Lives", Profile Books, London, 1999
170
Veselin Drašković , Radislav Jovović: Globalizacija u ekonomskom kontekstu,maj 2006 http://www.mnje.com/III/04%20Draskovic.pdf
171
Danas se vjerovatno najznačajniji oblik konkurencije sprovodi između pojedinaca, kompanija i država u znanju, jer ono sve više postaje osnova i pretpostavka za stvaranje bogatstva kao vječitog ekonomskog motiva i predmeta izučavanja. Treća revolucija znanja dogodila se s Internetom, a omogućila je upravljanje i organizovanje na potpuno novi način, zasnovan na produktivnom korišćenju znanja. Ono je sve više potrebno za normalno funkcionisanje i preživljavanje. Na sreću, znanje je postalo svima lako (i relativno jeftino) dostupno: bilo gdje i bilo kada, ono je tu, lebdi oko nas u vazduhu, u neograničenom kompjuterskom prostoru prvenstveno zahvaljujući brzom razvoju World Wide Web-a. Ono se ne može ni izolovati, ni ograditi, ni ograničiti: informaciona infrastruktura omogućuje da se širi svijetom gotovo trenutno. Na taj način, obrazovanje se pretvorilo u izuzetno efikasnu „tehnologiju“ koja prati savremene promjene. Informacije i znanje se značajno razlikuju od tradicionalnih proizvodnih resursa prvenstvenosvojom neiscrpnošču i neograničenošću, kao i nemogućnošću preciznog mjerenja troškova stvaranja »informacionog proizvoda«.
__________________________________________________________________________
70
Glavni promoteri ekonomske globalizacije su transnacionalne korporacije, transnacionalne banke, međunarodni finansijski centri moći, međunarodne i regionalne organizacije. 172Osnovni oblici manifestovanja globalizacije su finansijski, investicioni i trgovinski procesi, a osnovna strategija njene realizacije je istovremeno lokalna i globalna, jer je to preduslov unifikacije međunarodnih standarda ekonomskog ponašanja. Globalne strategije su dominantno zasnovane na znanju, a nacionalne ih podržavaju i prilagođavaju im se u manjoj ili većoj mjeri. Tu alternative praktično ne postoji (osim fatalistička). Globalizacija ruši, zamagljuje i marginalizuje sve ranije kriterijume podjele (političke, ideološke, nacionalne, klasne, rasne, vjerske i sl.) i potčinjava ih racionalnom i univerzalnom ekonomskom kriterijumu, koji, po prirodi stvari, vodi dominaciji i moći onih koji raspolažu mobilnim kapitalom, tehnologijom, znanjem i informacijama. Krupni kapital u raznim oblicima ruši sve barijere i preko njega se na globalnom planu skoro sve rješava. Svijet XXI vijeka će sigurno, po mnogo čemu, biti globalan. Pa ipak, i pored nezapamćene otvorenosti i međusobne zavisnosti, koje prate globalizaciju, a omogućene su bumom informacionih, komunikacionih i transportnih tehnologija, ne primjećuje se značajnije povećanje ekonomske, građanske, pravne, institucionalne, političke, kulturne i civilizacijske homogenizacije svijeta, te možemo reći da globalizacija izaziva dalekosežne posledice, koje se tiču svakoga. Globalni disbalansi su moralno neprihvatljivi i politički neopravdani. To što je neophodno uraditi nije realizacija utopije, već serija koordiniranih radnji širokog obima, koja varira od reformi djelova globalnih ekonomskih sistema do jačanja uprave na lokalnom nivou. Sve to može i treba da bude dostignuto u kontekstu otvorenog društva i privrede. Svjetska komisija o socijalnim dimenzijama globalizacije, 173 24. februara 2004. godine je izdala novi izvještaj pod nazivom «Pravična globalizacija: Stvaranje prilika za sve». Osnovna premisa izvještaja je da se sadašnji oblik globalizacije MORA promijeniti. Vlade, parlamenti, posao, sindikat, građansko društvo i međunarodne organizacije dužne su da preuzmu na sebe opštu odgovornost za izgradnju slobodnog, pravednog i plodotvornog globalnog društva. Komisija je predložila set pravila, koji predstavljaju pokušaj izlaska iz ćorsokaka kroz pomjeranje fokusa pažnje na interese i stremljenja ljudi, a takođe i kroz bolje korišćenje potencijala same globalizacije. Neki od tih predloga su sledeći: 174 Usredotočiti pažnju na ljude - Kamen temeljac za pravičniju globalizaciju je u susretanju zahtjeva za sve ljude: za poštovanjem njihovih prava, kulturnog identiteta i autonomije; pristojnog rada; osnaživanju lokalnih zajednica u kojima žive. Demokratsku i efektivnu državu -Država mora biti sposobna da upravlja integracijom u globalnu ekonomiju i mora da obezbjeđuje socijalne i ekonomske prilike i sigurnost. Održivi razvoj - Zahtjev za pravičnom globalizacijom mora biti poduprt nezavisnim stubovima ekonomskog razvoja, društvenog razvoja i zaštite životne okoline na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i globalnom nivou. Ovo zahtijeva zdrave institucije za unapređenje prilika i preduzetništva u dobro funkcionišućoj tržišnoj ekonomiji. Pravična pravila - Pravila globalne ekonomije moraju da nude pravične mogućnosti i pristup svim zemljama i da priznaju raznolikost u nacionalnim kapacitetima i razvojnim potrebama. Globalizacija sa solidarnošću - Solidarna odgovornost pomaže državama i ljudima koje globalizacija isključuje ili marginalizuje. Globalizacija im mora pomoći da prevaziđu nejednakosti i unutar i između država i da doprinese eliminaciji siromaštva. Veća odgovornost prema ljudima - Javni i privatni akteri na svim nivoima koji imaju moć da utiču na ishode globalizacije moraju biti demokratski odgovorni prema politikama i aktivnostima koje sprovode, a svoju moć moraju da koriste poštujući druge.
172 173 174
Veselin Drašković , Radislav Jovović: Globalizacija u ekonomskom kontekstu,maj 2006 http://www.mnje.com/III/04%20Draskovic.pdf Svjetska komisija o socijalnim dimenzijama globalizacije snovana od strane Međunarodne organizacije rada (MOR) februara 2002. godine Честная глобализация: возможности для всех, 22 апреля 2004 года
__________________________________________________________________________
71
Dublje partnerstvo - Mnogi subjekti su angažovani u ostvarivanju globalnih društvenih i ekonomskih ciljeva – međunarodne organizacije, vlade i parlamenti, poslovni subjekti, svijet rada, civilno društvo i drugi. Dijalog i partnerstvo među njima su osnova demokratskog instrumenta za stvaranje boljeg svijeta. Efikasne Ujedinjene nacije - Snažniji i efikasniji multilaterarni sistem je ključno sredstvo za stvaranje demokratskog, legitimnog i koherentnog okvira globalizacije. Umjesto da analiziramo posledice i naknadno razvijamo mehanizme socijalne zaštite, treba da institucionalizujemo propise i strukture kojima će se obezbediti dobrobit stanovništva. Ekonomsko planiranje stoga mora da sadrži i ekonomsku i socijalnu politiku kojom će se podržati ravnopravna raspodjela resursa, sveobuhvatno pružanje osnovnih usluga i zaštita ljudskih prava.
ZAKLJUČAK Danas se kao sudbinsko javlja pitanje ne da li se uključiti u globalizaciju, nego kako to učiniti, kako joj se prilagođavati, a pri tom izbjeći njene najnepovoljnije efekte i ostvariti, u maksimalno mogućoj mjeri, napredak vlastitog, posebno malog društva i države. Kako se adaptirati globalnom poretku, a da to ne bude prosta recepcija "zapadnog modela", niti poništavanje vlastitog identiteta? Da li je uopšte moguće istovremeno preuzimanje univerzalnih tekovina i afirmacija vlastitog stvaralaštva, samosvojnosti? 175 U tom kontekstu posebno je protivrečan položaj zemalja u tranziciji koje su se na vjetrometini globalizacije našle pred dilemom: da li izaći na svjetski drum, krenuti putem demokratije, slobode, pravne države i vladavine prava ili se upustiti ka novim diktaturama i totalitarizmu? Pod dejstvom novih oblika dominacije i modela zavisnosti, veoma su sužene mogućnosti autonomnog demokratskog razvitka zemalja u tranziciji. Realno je očekivati da će, nakon svojevrsnog "čistilišta" u kojem se danas nalaze, doći do diferencijacije postkomunističkih zemalja i njihovog uključivanja u procese globalizacije po različitim modelima zavisnosti. Ipak, problem globalizacije kao planetarnog procesa moguće je posmatrati i kao pozitivan proces koji može pomoći srednje i slabo razvijenim zemljama u njihovom ekonomskom razvoju, odnosno koji ih može uvesti u svijet globalne privrede, tržišta i informatike. U smislu stvaranja kompatibilnosti tržišta rada i proizvodnje, globalizacija može dovesti do funkcionalnijeg i ekonomičnijeg korišćenja prirodnih resursa. Osim toga, pristup savremenoj visokoj tehnologiji bio bi daleko slobodniji svim zemljama koje su do sada zaostajale. Nesumnjivo je riječ o vrlo složenom procesu kojega su, na primjer, ujedinjavanje Evrope i stvaranje globalnog tržišta samo jedan dio. 176 Po mjeri razvoja globalizacije praktično u svim zemljama došlo je do značajnog poboljšanja uslova života. Pri tome najveći nivo uspjeha dostigle su zemlje sa razvijenom ekonomijom i mali broj iz zemalja u razvoju. Širenje provalije među prihodima u zemljama sa visokim nivoom dohotka i zemalja sa niskim nivoom dohotka može izazvati zabrinutost. Duboku bojazan izaziva i to što značajan broj stanovništva zemljine kugle prebiva u krajnjem siromaštvu. Međutim, bilo bi pogrešno izvući zaključak da su uzroci toga razdora u procesu globalizacije i da ništa ne treba uraditi za ispravljanje takvog položaja. Zemlje sa niskim nivoom dohotka nisu se mogle integrisati u svjetsku ekonomiju tako brzo kao i ostale zemlje, djelimično zbog izabrane politike i dijelom zbog određenih faktora kontrole. Ni jedna zemlja ma kako siromašna ne može sebi dozvoliti da ostane u izolaciji van svjetske privrede. Međunarodna javnost je dužna da pokuša ( putem jačanja međunarodnog finansijskog sistema, putem trgovine i pomoći) da pomogne siromašnim zemljama u njihovom naporu da se integrišu u svjetsku privredu, da dostignu brži tempo rasta i smanje siromaštvo. Upravo tim putem možemo omogućiti pristup povoljnostima globalizacije za sve ljude u svim zemljama. 175
Aspekti globalizacije sa pregledom osnovnih pojmova,Prof. dr Jovica Trkulja,Pravni fakultet u Beogradu,Globalizacija kao potčinjavanje ili šansa, http://www.bos.org.yu, http://www.dosije.co.yu/Html/Humanisticke_3_l.html, http://www.bos.org.yu/materijali/aspekti.pdf 176 Darko Dukovski,Globalizacija: I strah i nada malih Europskih Naroda,(povijesna perspektiva) ,2006, http://www.ekonomist.co.yu/magazin/em92/med2.htm
__________________________________________________________________________
72
Postavljaju se pitanja na koja još uvijek nemamo odgovor. Da li globalizacija više predstavlja odnose ekonomske međuzavisnosti ili ekonomske zavisnosti? 177 Da li ona ima više dobitnika ili gubitnika? Koliko ima haosa u globalnom poretku i na kojim je poljima globalizacija masovni fenomen, a na kojim nije? Itd. Moramo živjeti s nealternativnošću globalizacije kao izvora sukoba, šansi, rizika i konkurencije. Moramo joj se prilagođavati i pokušavati od nje izvući što više koristi, iskoristiti što više šansi i mogućnosti koje ona pruža, ublažiti njena brojna negativna dejstva i pri svemu tome sačuvati što više svojih pozitivnih ekonomskih specifičnosti. Budućnost, mada plaši, nije determinisana, čovjek je i dalje njen aktivni stvaralac sa snagom da je mijenja, ili, Kenedijevim riječima za kraj: "Ipak, ostaje činjenica da je zbog toga što ne znamo budućnost, nemoguće sa sigurnošću reći da li će globalni trendovi odvesti ka užasnim katastrofama ili će biti skrenuti s tog puta zadivljujućim napretkom u ljudskom prilagođavanju."
177
Veselin Drašković , Radislav Jovović: Globalizacija u ekonomskom kontekstu,maj 2006 http://www.mnje.com/III/04%20Draskovic.pdf
__________________________________________________________________________
73
PRILOG 1.
http://www.unctad.org/en/docs/wir2005_en.pdf
__________________________________________________________________________
74
http://www.unctad.org/en/docs/webiteiia200610_en.pdf
http://www.imf.org/external/pubs/ft/weo/2006/02/index.htm
__________________________________________________________________________
75
Prilog 2.
__________________________________________________________________________
76
