JAN ART ŠOLTE
GLOBALIZACIJA KRITIČKI UVOD
Preveo s engleskog LJUBIŠA VUJOŠEVIĆ
Predgovor VUČINA VASOVIĆ
CID 6 VI BAMOTE ogElbEv.,:k ,
11 3.. 6p. - -
c.
KA
Ca11510110rAJY 1
.612ito - - -
4c)--o s - - - F
KY.iiEETA
PODGORICA 2009.
Predgovor SCHOLTEOVA NELIBERALNA DEMOKRATSKA GLOBALIZACIJA
Uvod Globalizacija je nesumnjivo jedna od najznačajnijih i najaktuelnijih tema novijeg vremena sa dalekosežnim teorijskim i praktičnim implikacijama. Kao ključni projekt tumačenja i rekonstrukcije sveta, s obzirom na velike promene i izazove s kojima se svet suočava, globalizacija je već postala predmet pažnje i brojnih istraživanja, studija i predmeta na mnogim univerzitetima, centrima, institutima i međunarodnim organizacijama i forumima. Prosto je nemoguće pratiti svu onu bogatu produkciju i aktivnost oko globalizacije koja se svetlosnom brzinom umnožava širom sveta. No, uprkos ovom novom „bauku" koji kruži svetom, mnoge njegove strane ostaju još nedovoljno prozračne i teško dohvatljive. I globalizacija, čini se, spada u one teme za koje se čoveku čini da mu je sve jasno dok ga neko ne upita da mu objasni šta je to. I nije čudno što je danas moguće sresti razna njena tumačenja i vrednovanja. Uz to, ona je postala i razlog brojnih i oštrih podela, pa i sukoba. To, naravno, nije čudno jer ona stvara različite efekte u različitim sredinama i što se može funkcionalizovati s obzirom na različite motive i interese. Ona je, u stvari, nešto što se više prepoznaje po svojim rezultatima nego po svojim osobinama. Drugim rečima, kao što reče jedan autor, nemoguće je zaobići problem globalizacije, ali je teško specifikovati šta on uključuje. To se može dobro videti iz začuđujuće površnih određenja koja pretenduju da budu definicije globalizacije. Na tom tragu neki su definisali globalizaciju kao nešto što nadilazi sve drugo. Kao što je jedan naturščik-globalista rekao: „mi ne znamo šta je globalizacija, ali moramo delovati". Mnogi je određuju kao „stage (pozornicu) kapitalizma", ili „kasnu modernost" bez objašnjenja suštine takvih fraza. Neki čak kažu da je globalizacija „novi način mišljenja". Cirkularne i tautolške definicije poput, na primer, onih da je „globalizacija tekući proces nastajanja globalnog"', takođe nisu od pomoći. Kritičari, s druge strane, ističu praznilo globalomanije ili: kao što neki kažu, praznilo te „globalne biblije". Globalizacija se može posmatrati i na znatno dublji način i s različitih strana. Zavisno od toga s koje se ona strane posmatra, dobiće se i odgovarajući utisak o njoj. Koliko su te strane različite, toliko će i utisci o njoj biti različite. Stoga
Archer M., "Predgovor" u M. Albbrow —E. King (eds)., Globalization, Knowledge and Society: Readings from International Sociology, London, Sage, p. 1, 2.
VI
PREDGOVOR
je moguće naći različita gledanja. Jedni smatraju da je globalizacija ostvarena, a drugi da se globalizacija nije nikad ni desila. Neki misle da globalizacija počinje još u antičko vreme, a neki da ona traje samo nekoliko poslednjih dekada. U pogledu objašnjenja, analitičari identifikuju različite kulturne, ekonomske, političke i tehnološke razloge i dinamiku globalizacije. S takvim kontrastnim startnim pozicijama, mnoge debate o globalizaciji zapadaju u ćorsokak. Mnoge diskusije referiraju više na ono što se želi nego što je stvarno najbolje, često su uprošćene, neprecizne i empirijski tanke, istorijski loše informisane ili politički naivne. Globalizacija postaje atraktivno područje gotovo za sve discipline i mnoge naučne poslenike koji žele brzu afirmaciju, naučnu i javnu, a možda i političku promociju, a posebno, u ime inovativnosti, neki novi jezik i termine koji neretko ni njima samima nisu jasni. Nažalost, produkcija ovakvog tipa globalističke literature je enormna. Dok ovaj „veliki prasak" globalizacije trešti na sve strane, jedan broj umnih naučnih poslenika, da kažemo poznatijih naučnih „muza", nije naročito glasan i više verovatno razmišlja nego što govori o globalizaciji i njenim efektima. Ova umerenost i oprez umnih i visprenih autora mnogo više govori o stvarnom stanju nego tone literature instant-iskovanih eksperata za globalizaciju. Ovim, naravno, ne želimo da kažemo da među savremenim analitičarima i teoretičarima nema onih čija su proučavanja i dela dostojna poštovanja. Isto tako, ne može se reći da u novije vreme nema i priličan broj manje ili više visprenih branilaca, kao i oštrih kritičara savremene globalizacije. No, iako je globalizacija centralni deo naučne i političke pažnje, još uvek u njenom razumevanju i eksplikaciji ima prilično „belih polja". Stoga Scholte upozorava na potrebu za dubljim prosuđivanjem sadržaja i implikacija globalizacije. On savetuje da se mora još raditi na konsolidovanju pojmova, metoda i evidencije kojima je moguće identifikovati i meriti globalizaciju. Tema je evazivna i to nalaže obavezu za brižljivo sagledavanje i za kreativno i kritičko prosuđivanje efikasnosti, sigurnosti, pravde, demokratije i „ekološkog integriteta". Globalizacija je i suviše značajna da bude obrađivana povremeno i oportunistički. U stvari, Scholteovi ciljevi u pisanju ove knjige bili su koliko jasni i dobro selekcionirani toliko i ambiciozni i teški. Utoliko više što mu se činilo da je postojeća globalistička književna produkcija u mnogo čemu površna i nezadovoljavajuća. Njegovi osnovni ciljevi (ovde dati u znatno kraćem vidu) su bili: 1. Da se razvije i uobliči jasniji, specifičniji i poseban pojam globalizacije; 2. Da se pruži multidimenzionalno i višeslojno razumevanje globalizacije; 3. Da se adresiraju — brižljivo i sistematski — pitanja koja se tiču uslovljenosti i konsekvenci; 4. Da se zadovolji istorijska perspektiva koja smešta savremene razvoje u dugoročni kontekst; 5. Da se poštuje zamršena međuigra kontinuiteta i promene u globalizaciji; 6. Da se zasnuju argumenti po širini i dubini kako u kvantitativnom tako i u kvalitativnom smislu; 7. Da se priznaju različitosti iskustva globalizacije;
PREDGOVOR
VII
8. Da se istražuje, pažljivo i sistematski, rang normativnih pitanja, posebno u relaciji prema sigurnosti, pravičnosti i demokratiji; 9. Da se reflektuje o implikacijama znanja koje je razvijeno kroz (a)—(h) za političku akciju; 10. Uz izbegavanje preteranog pojednostavljivanja, štivo treba da bude pristupačno i angažujuće za prosečnog čitaoca. Pri tome, možda valja reći da su sasvim ignorantske kritike globalizacije neretko preoštre i jednostrane. Stoga je Scholte delimično u pravu kad ističe da takvo totalno odbacivanje nije fer. Na kraju, mnogi ključni pojmovi (klasa, kultura, novac, zakon, razvoj, internacionalno itd) u socijalnoj analizi su neodređeni ili nedovoljno određeni. U samom razurnevanju i tumačenju globalizacije nije jednostavno razlučiti analize i studije koje su inspirisane određenim političkim ideološkim razlozima i interesima svojih naručilaca ili ličnih političkih naklonosti od studija koje predstavljaju objektivne i autentične analize zasnovane na pouzdanim istraživanjima i uvidima. Čini se da je malo tako velikih tema, a koje su u tolikoj meri natopljene ideološko-političkim razlozima i motivima kao što je to globalizacija. I da je malo takvih tema koje su privukle tolike mase njenih branilaca perom. U tome je moguće naći kod nemalog broja tih ishitrenih stvaralaca, pored nekih prihvatljivih, pa i lucidnih delova, i one delove koji se ne mogu braniti. Pošto takve stvari ne mogu da podnose racionalnu kritiku, njihovi autori najčešće zamenjuju ranije jasne termine i pojmove nekim visokoparnim, konfuznim i okruglim, nekad naoko primamljivim, formulacijama i kvazi-inovacijama koje tobože „nameće" novo vreme. Nije lako proceniti koliko svega toga nameće novo vreme, a koliko nove „klase" ili „sekte" kvazi-javnih kulturnih i političkih poslenika. Globalizacija i neoliberalizam, prema ovim shvatanjima, idu ruku pod ruku. Oni postaju neka vrsta projekta budućnosti koji se mora shvatiti i ostvarivati, a propoved je najbolji način za to. Zato oni postaju ne samo predmet mnogih naučnih studija, umetničkih radova, nego i partijskih platformi i programa. Ovi tokovi više naduvanih i praznih nego smislenih reči ulaze i u intelektualni i praktični svet i postaju novi osnov ne samo spoljnih već i unutrašnjih raskola. O globalizaciji se svuda raspravlja, a rečnik globalizacije postaje skoro glavni deo svetskog rezona i jezika. Tome treba dodati i nemali analitički haos. Ona se koristi kao reč za pokrivanje i pozitivnih i negativnih trendova i procesa. Nije teško primetiti da najviše istraživanja dolazi sa Severa i na engleskom jeziku. Isto tako, najviše studija o globalizaciji pritiče iz ograničene socijalne baze urbane, bele, profesionalne, judejsko-hrišćanske sredine, srednjih godina. Taj sastav, naravno, ne reprezentuje i ne može da pokrije adekvatno iskustvo globalizacije. No, ovo ne treba shvatiti kao ignorisanje svega onoga što se misli i piše o globalizaciji. Treba reći da, pored onoga što je istaknuto, postoji i nemali broj dubokih i korisnih analiza globalizacije bilo da polaze sa namerama koje žele da promovišu ili da kritikuju savremenu globalizaciju. U knjige koje sadrže
VIII
PREDGOVOR
i promovisanje i kritiku globalizacije, možda uz nešto veću naklonost prema ovom drugom, spada i Scholteova knjiga : Globalizacija.• kritički uvod. Ova knjiga, objavljena 2001. već je doživela drugo izdanje, s nekim dopunama, 2005. godine. Knjiga ima tri dela i tri cilja: da razjasni (elucidate) i elaborira pojam globalizacije; da ispita i istraži njene implikacije na svetsku politiku; da raspravi i reflektuje ključne normativne probleme — uslove i prospekte za humaniju globalnu politiku koja je pogodnija i odgovornija za najveće potrebe globalne zajednice. U prezentaciji sadržaja i smisla ove knjige, a i nekih drugih radova autora, mi se nećemo pridržavati njihove striktne sistematizacije, već ćemo obratiti više pažnje na neke njene osnovne ideje i poruke.
I. KO JE JAN AART SCHOLTE (JAN ART ŠOLTE) Možda je suvišno ili čak nije sasvim primereno upućivati čitaoce, u jednom od podnaslova teksta, na Scholteov naučni značaj, ako se ima u vidu da je on napisao više vrednih radova iz jeene složene i toliko značajne savremene problematike kakva je globalizacija. Pa, ipak, čini se da vrednost njegovih radova stoji iznad predstave o njegovom liku i rejtingu u široj naučnoj javnosti i da bi zbog toga trebalo još jednom podsetiti na značaj i vrednost njegovih radova. Ovo je manje čudno ako se ima u vidu da je Scholte rođen 1959. u Hagu i da sa tim godinama nije lako dostići visine i rejting poznatih umova u zapadnoj društvenoj i političkoj teoriji. Nama izgleda da ovaj, može se reći, mlađi ili sredovečni autor, sa manje od pedeset godina, a više od 100 manjih i većih vrednih naučnih radova, zaslužuje da se ubrzo svrsta na tron poznatijih imena zapadne političke misli o globalizaciji. Scholte je profesor na PAIS i direktor Centra za studije globalizacije i regionalizacije na Warwick univerzitetu. Pre dolaska u Warwick, 1999, radio je na univerzitetu Sussex, u Brightonu, i Institutu za socijalne studije u Hagu. Scholte je i visiting-profesor i konsultant na mnogim drugim poznatim univerzitetima i u međunarodnim organizacijama. Koeditor je Enciklopedije o globalizaciji i editor časopisa Global Governance. U novije vreme je koordinator glavnog opsežnog međunarodnog projekta Građenje globalne demokratije.2 Iako nije u široj svetskoj javnosti dosegao rejting pripadnika najužeg kruga poznatih imena u oblasti društveno-političkih nauka, Scholte nesumnjivo pripada prvom redu savremenih poznavalaca i tumača globalizacije i moguće je očekivati da kroz ovu široku trajektoriju saznanja i umovanja dospe do samih vrhova društveno-političkih nauka. Ne može biti slučajno da se i veoma renomirana imena savremene društvene misli toliko pohvalno izražavaju o delima ovog autora. Tako i Anthony McGrew u svom napisu o „Globalizaciji i globalnoj politici" preporučuje Scholteovu knjigu Globalizacija: kritički uvod kao „odličan uvod u globalizacionu debatu od njenih uzroka do njenih konsekvenci za globalnu političku ekonomiju iz perspektive kritičke političke eko2
Vidi naslove nekih njegovih značajnijih radova u literaturi priloženoj na kraju teksta.
PREDGOVOR
IX
nomije."3 Heiwood ističe da je ta knjiga (2001) „sveobuhvatan i autoritativan uvod u globalizaciju i diskusije oko njenog značaja". James Rosenau „smatra da je to knjiga koja može da posluži kao uvodni tekst u svim područjima. To je vrsta rada koja može pomoći promovisanju pokreta u usmeravanju akademskih institucija, i njenih učilišta i njihovih istraživačkih centara da treba da idu ka jedinstvu znanja u svetu koji je više nego ikad povezan sa neteritorijalnim procesima, strukturama i normama" (International Studies Review). Martin Shaw ocenjuje Scholteovu knjigu „kao najpristupačniji tekst koji je napravljen: ta knjiga može biti preporučena studentima sa uverenjem da sadrži koherentan pogled na globalizaciju koji može biti testiran naspram drugih argumenata i informacija. Scholteova knjiga je najkorisnija verzija globalizacione paradigme" (Millenium). Clanstvo u mnogim organizacijama, kao i obilazak mnogih zemalja, sredina i institucija, uz naporedo proučavanje ogromne referentne literature, omogućilo mu je širi uvid u složenu tematiku globalizacije i tokove kojima se kreće savremeno društvo. Matrica njegovog poimanja sadašnjeg i budućeg sveta građena je na prilično zamašnom vidokrugu, znanju i sistemu vrednosti. Globalizacija, inače, po svom sadržaju, zahteva poznavanje više naučnih disciplina, od ekonomije, finansija, preko političkih i pravnih nauka, do filozofije, psihologije, antropologije, demografije i geografije. Bez odgovarajućeg poznavanja navedenih disciplina, Scholte, sasvim sigurno, ne bi mogao proizvesti pomenuto delo. S druge strane, ove prednosti nose izvestan teg nešto drukčijih osobina. Rad u ovoj oblasti i datoj sredini ograničen je u izvesnoj meri istorijom, okolinom, obrazovanjem, poretkom i mogućnostima promocije. Rejting koji se dobije u društvu i značajne funkcije u političkoj ili naučnoj sredini ne otpisuju se tako lako, ma koliko saznanje i moral na to nagonili. To je verovatno omekšalo oštrinu njegove misli i kazivanja, pa i dovelo do nekih kompromisa. II. POJAM I ZNAČAJ PROUČAVANJA GLOBALIZACIJE Scholte nudi prilično raskošno diversificirano, višedimenzionalno i višeslojno objašnjenje strukture, smisla i perspektive globalizacije. On je, reklo bi se, posmatra sa više strana i1i iz više uglova. Na prvi pogled, moglo bi se činiti da se Scholte u mnogo čemu i često ponavlja. Nešto od toga može biti i tačno. Pri tome valja imati u vidu da iza toga stoji dublja namera autora da sažetim, ponekad i dijagramskim formama, podseti čitaoca na ono što je već rečeno i tako ga pripremi za jasnije razumevanje onih dubljih sadržaja, finih distinkcija i sličnosti u sortiranju različitih sklopova i strana inače složenog i ćudljivog fenomena globalizacije. Scholte je sistematičan i velikim delom temeljit. On želi, pre svega, da makar i ovlaš definiše osnovni pojam koji je predmet rasprave, a zatim ga analitički i višestrano razglaba i najzad izvlači neke sintetičke zaključke i poruke.
A. McGrew, "Globalization and Global Politics", u Icnjizi: J. Baylis — S. Smith, The Globalization of World Politics, Oxford University Press, Oxford, 2005 (2001). p. 40. 3
X
PREDGOVOR
U sklopu toga, on prvo upozorava na značaj definicije, njene premise i poente i njenu upotrebljivost. Ovi uputi imaju nesumnjivo didaktičku i metodološku valjanost i upotrebljivost. Prvo, definicija, kaže Scholte, služi da podigne znanje. Drugo, ni jedna konceptualizacija nije normativno i politički neutralna. Treće, svaka definicija je relativna, odnosno relativizirana kontekstom. Svako razumevanje ključnih pojmova reflektuje istorijski momenat, kulturni okvir, geografsku lokaciju, socijalni status, individualnu personalnost ili normativnu i političku obavezu ili sklonost (commitment). Četvrto, ni jedna definicija nije definitivna. Znanje je konstantni proces invencije i reinvencije. Peto, rečnik definicije znači da svaka formulacija treba da bude jasna, konzistentna i uverljiva koliko je to moguće. Definicija fundamentalno oblikuje opis, objašnjenje, evolucije, preskripcije i akcije. Ako je definicija klizava, onda su i razmišljanje i zaključak klizavi. Globalizacija se, u stvari, odnosi na širenje onoga što se obuhvata terminima „globalni, transplanetarni, transsvetski, suprateritorijalni socijalni prostori". Pri tome, valja naglasiti da savremeni porast transplanetarnih i supranacionalnih veza nije doneo kraj teritorijalnoj geografiji i asociranim ekonomijama, državama i identitetima.4 Globalni i teritorijalni prostori koegzistiraju i komuniciraju na kompleksne načine. Slično tome određuju globalizaciju i mnogi drugi analitičari.5 Iako su ovi Scholteovi uputi na značaj i sadržaj definicije interesantni i korisni, ipak se čini đa nisu bez izvesnog preterivanja. Definicija može da kaže dosta o nekoj stvari, ali češće ona izna više indikativnu ili upućujuću valjanost nego suštinsku određenost, iako teži da fiksira samu srž stvari. Mnogi složeni pojmovi, u koje, svakako, spada i globalizacija, otimaju se definiciji, ma koliko čovek poznavao datu problematiku i nastojao da bude što precizniji. Kad bi đefinicije bile dovoljno objašnjenje stvari, onda teorije i šire eksplikacije ne bi ni bile potrebne. Uostalom, i sam Scholte daje šira objašnjenja i teorije o globalizaciji upravo zato što definicije ne mogu da pokriju celu složenu i varijetetnu sadržinu i suštinu globalizacije. No, u svakom slučaju, njegov kratki ekskurs u smisao definisanja je interesantan i koristan. Definicije u Scholteovoj prezentaciji, doduše dopunjene nekim eksplikativnim dodacima odnosno razlozima, imaju donekle i neka druga, pre svega, indikativna svojstva. One upućuju ili otkrivaju neke političke inklinacije autora. Sadržaj pojma i procesa globalizacije kao porasta transplanetarne povezanosti objašnjava se kao proizvod kombinacije sledećih konstitutivnih elemenata: a. Određenih zaokreta (turns) u kapitalističkom razvoju; 4
J. A. Scholte, Globalization. A critical introduction, sec. ed. Palgrave, Macmillan, 2005 (2000), New York, p. 3. 5
A. McGrew, Op. cit. p. 24. Slično tome i mnogi drugi analitičari određuju globalizaciju. Tako i McGrew đefiniše globalizaciju kao " istorijski proces koji uključuje fundamentalnu promenu ili transformaciju u prostornu meru ljudske socijalne organizacije koja povezuje udaljene zajednice i širi pristupačnost odnosa vlasti preko regiona i kontinenata".
XI
PREDGOVOR
b. Sposobnog regulativnog aparata koji je snabdeven učešćem domaće države, supradržave i privatnih vladavinskih mehanizama; c. Nekoliko okolnosti u konstruisanju identiteta; d. Značajnih aspekata modernog racionalističkog znanja. Na drugom mestu on konkretnije obrađuje mukotrpni problem definisanja globalizacije. U tom smislu, on se osvrće na autore koji razlikuju pet opštih koncepcija: globalizacija kao internacionalizacija; globalizacija kao liberalizacija; globalizacija kao univerzalizacija; globalizacija kao vesternizacija; i globalizacija kao reparcelisanje sa širenjem transplanetarnih socijalnih veza. Ovo daje osnovu nekim autorima da govore o globalizacijama, a ne o globalizaciji u singularu. Ovakva razuđenost pojma i fenomena globalizacije otežava njegovo razumevanje i analizu. To Scholte brzo uočava i nalazi izlaz iz ove moguće „klopke" tako što odmah naglašava da su prva četiri obeležja globalizacije suvišna. Samo poslednje daje globalizaciji distinktivno značenje i istovremeno identifikuje ključni istorijski razvoj. Snage koje generiraju glavnu ekspanziju globalnog socijalnog prostora su proizvodnja, upravljanje (governance), identitet i znanje. III. ISTORIJA GLOBALIZACIJE
Dileme oko nastanka globalizacije Staro ili novo; ciklično ili kontinuirano Dva su pitanja posebno značajna za istoriju globalizacije. Prva dilema je: da li je globalizacija stara ili nova pojava. Druga dilema je: da li je ona ciklični ili kontinuirani fenomen. Neki tvrde da u globalizaciji ne postoji ništo novo. Postojale su i pre velike migracije i investiranja u zemlje trgovine. Stalno su se smenjivale globalizacija i fragmentacija u međunarodnoj istoriji. Drugi pak vide razlike između ranije i aktualne globalizacije. Ronald Robertson ističe da „sazrevajuće (germination) faze" globalizacije nastaju između ranog 15. veka i sredine 18. veka. Neki drugi, poput Christophera Chase-Dunna, smatraju da je globalizacija počela u kasnom 19. veku. Prema Scholteovom mišljenju moderna globalizacija počinje sredinom 20. veka. Neki misle da ta era počinje sa pronalaskom aviona i kompjuterske mreže. Treba, svakako, reći da je to teško utvrditi, jer neke pouzdanije statistike o tome ne postoje. Scholte naglašava i to da će se globalizacija nastaviti.
1. Smisao istorijskog osvrta Kao i neki drugi autori, Scholte se osvrće na istorijski razvoj globalizacije kao deo eksplikativnog postupka koji nam približava dublje razvojne tokove, smisao i uporišta globalizacije. Globalizacija nije invencija jednog poretka, određenih snaga i vremena, već nešto što se začinjalo, raslo i razvijalo u dužem vremenskom periodu zajedno sa razvojem ljudskih dostignuća u brojnim
XII
PREDGOVOR
društvenim oblastima i naučnim disciplinama. Globalizacija, kao što su neki autori već primetili, nema istorijsko poreklo u smislu egzaktne početne tačke. Ona se javljala u različitim parcijalitetima još od davnih dana. Stoga postoje i različite hronologije, periodizacije i klasifikacije faza globalizacije. Ali, i pored toga što je, kao što Scholte kaže, svaka periodizacija veštačka, a statistike nepouzdane, jer ih uglavnom vode države, ipak se gotovo pouzdano zna đa sujoš pre nekoliko milenijuma različite civilizacije imale određene koncepcije sveta. Raspoloživi prostor ne daje mogućnosti da se šire ili detaljnije govori o genezi, formama i razvoju globalizacije od prvih pretpostavljenih začetaka do njenog savremenog stanja i izgleda. Umesto toga, možda neće biti naodmet da se, makar i u nešto reduciranom i komprimiranom vidu, pokaže geneza globalizacije, koja se može naći kod nekih istraživača.
2. Hronologija internacionalnog društva 500-100 BC — Stara ili helenistička Grčka 1300-1650 Rano moderno evropsko društvo 1650-1950 — Evropsko društvo sa Zapadom 1950— Globalno društvo. Iako se, u određenim začecima i fragmentima, globalizacija javila poodavno, kao što se može videti iz prethođno pokazane periodizacije internacionalnog društva, tek se od sredine 19. veka začinju transplanetarni odnosi u širem smislu, kakvih ranije nije bilo. Glavni ubrzani rast globalizacije, uključujući supranacionalne aspekte, dešavaju se sredinom 20. veka. Kapitalizam i racionalizam dali su sledeći zamah globalizaciji: neverovatnom brzinom raste broj organizacija različitog profila, posebno velike kompanije, broj ugovora po raznim osnovama, a s tim i regulativni pravni mehanizmi. U tom okviru valja pomenuti razvoj tehnike, tehnologije, komunikacija i drugih aktivnosti, koje su se već u periodu 1850-1950. transformisale u snažne pogone: proizvodnje; tržišta; novca; finansija; ekologije; vojske; i svesti. IV. OTVARANJE PANDORINE KUTIJE GLOBALIZACIJE
1. Sta je globalizacija — Različite interpretacije Scholte objašnjava globalizaciju kroz predstavljanje različitih dimenzija i pogleda na nju i njenih različitih efekata i mogućih puteva. On brižljivom analitičkom metodom daje ne samo lepezu mogućih ili stvarnih obeležja i shvatanja globalizacije nego i ukazuje na njene razloge, pokretače, efekte i bela polja sa mogućnostima popravljanja priiično faličnog aktualnog stanja. Pri tome, jasno se razlikuju eksplikativne, odnosno objašnjavajaće od prospek tivnih ideja i vizija. Uz to, analiza i sinteza se koriste naporedo ili prepliću na interesantan način.
PREDGOVOR
XIII
U razmatranju globalizacionih debata, više u opisnom smislu on upućuje na sadžaj i razlike između pojedinih gledanja. On pokazuje i na interesantan način sabira bogato šarenilo pogleda koje su mnogi autori isticali i time stvara obilnu građu za formiranje svojih gledanja i predloga za rekonstituisanje savremene i uspostavljanje novih drukčijih tokova globalizacije. Kroz taj višedimenzionalni spektroskop Scholte razlučuje pojedine interpretacije globalizacije, pokazujući istovremeno da pojedine od njih mogu da istaknu samo jednu osobinu ili stranu globalizacije, a zapostave ostale. Osobine mogu biti manje ili više stvarne, ali i imaginarne ili virtuelne. Da li će i ko će koju od tih osobina, realnih ili improvizovanih, favorizovati, zavisi od mnogih okolnosti. Ne treba zaboraviti da globalizacija postaje ona najviša planetarna visina i širina s koje je moguće kontrolisati i u neku ruku upravljati zemljom i diktirati kakva će budućnost zemlje uopšte biti, u odgovarajućim okvirima, naravno. Ne treba sumnjati da će oko tog uzvišenog nebeskog mesta biti oštrih sukoba. Jedna strana će se boriti svim sredstvima da zadrži i produži, možda i pojača, dominaciju svetom, a druga da ravnopravno učestvuje u raspodeli moći i upravljanja svetom. Interesantno je i čudno, pa donekle i paradoksalno, da su motivi i odlučnost zapadnih sila, posebno Amerikanaea, da produže svoju suprematiju jači nego napori i težnje druge strane da izbore neku ravnopravnost ili ravnotežu sa Zapadom u upravljanju svetom. Amerika bi, čini se, ravnopravnost na globalnom planu doživela kao svoj poraz. Ova američka hegemonistička logika i tradicija uspostavila se, sticajem okolnosti, odavno i traje dugo. To znatno doprinosi i velikim razlikama, pa i sporovima u tumačenju globalizacije. Neki autori, kaže Scholte, izjednačavaju globalizaciju sa međunarodnim odnosima, a neki ističu razliku među njima. Neki, u smislu skale, vide globalizaciju kao prožimajući (pervasive) i napredujući (overriding) fakt savremenog društva, dok drugi odbacuju globalizaciju kao fantaziju. S obzirom na hronologiju, neki tvrde da je globalizacija skoriji razvoj, a drugi da je ona počela još davno u prošlosti. U smislu objašnjenja, jedni je razmatraju u materijalističkim terminima kapitalizma i tehnologije, a drugi ističu ideacione snage vezane za identitet i znanje. U smislu socijalne promene, neki naglašavaju da je globalizacija fundamentalno rekonfiguracija savremenog društva, dok drugi tvrde da stara socijalna struktura perzistira bez afekata. U normativnom smislu, neka vrednovanja daju prednost globalizaciji dok drugi negiraju njene konsekvence. Ono što je posebno interesantno i značajno jesu napori našeg autora ne samo da dopre do različitih objašnjenja globalizacije već i da ustanovi neka pouzdanija pitanja i kriterijume za formiranje određene interpretacije ili nekog njihovog manjeg ili većeg skupa. U svetlu ovih napomena, on prvo daje registar pitanja shodno kojima autori zauzimaju određeno shvatanje. To su sledećih pet pitanja: 1. Centralni predmet (issue) za istraživanje s obzirom na globalizaciju; 2. Materijalm ih11 ideacioni generatori globalnih socijalnih odnosa;
X1V
PREDGOVOR
3. Ključni akteri koji pokreću globalizaciju; 4. Glavne strukture koje su proizvodile globalizaciju; 5. Ključne dinamike istorije koje su vodile globalizaciju. Na osnovu ovih i drugih pomoćnih mehanizama koji se odnose na socijalnu akciju i socijalnu strukturu, Scholte formira šestostranu tipologiju teorija. Tu su glavna socijalna objašnjenja globalizacije. Treba reći da je ovo planetarni problem i da on, na jedan ili drugi način, dodiruje svakoga. Zašto se i s kakvom dinamikom desilo širenje transplanetarnih veza. Šta je uslovilo nastajanje i razvoj globalizacije? Da bi se što tačnije predvideli budući tokovi kretanja globalizacije i usmeravali u željenom ili što pogodnijem smeru, nužno je osvetliti i razumeti snage koje pokreću globalizaciju i koje su do nje dovele. Valjano objašnjenje, kao što s pravom ističe Scholte, pruža osnovu za pouzdano predviđanje, preskripciju i akciju". Uz to, valja reći da je ovde reč više o idealnim tipovima i da bi se unutar svakog od njih, s obzirom na njihovu unutrašnju razuđenost, mogli napraviti i podtipovi globalizacije. Drugim rečima, svaki od ovih pristupa je u manjoj ili većoj meri pluralan. U sklopu toga, Scholte ističe šest teorija globalizacije: liberalizam, politički realizam, marksizam, konstruktivizam, postmodernizam i feminizam. Pedagoški efektno i bez simplifikacija, ali i bez mistifikacija, on daje šira objašnjenja pojedinih teorija, a u anterfileima i njihov komprimirani sadržaj, sa po dve poente. U ovom drugom, zgusnutom smislu, on pojedinačno određuje pomenutih šest teorija na sledeći način: 1. Liberalizmi se odlikuju (a) glavnim fokusom na tržišta i (b) tumačenjem globalizacije kao rezultata tehnoloških napredovanja i stvaranjem olakšavajućih institucionalnih infrastruktura; 2. Politički realizmi ističu (a) kao glavni fokus inter-državne odnose a (b) globalizacija se objašnjava u smislu kompeticije između glavnih država i/ili hegemonije SAD; 3. Marksizmi (a) stavljaju glavni akcenat na način proizvodnje i klasne odnose a (b) globalizacija se objašnjava kao proizvod kapitalizma; 4. Konstruktivizmi (a) akcentiraju socijalnu konstrukciju realnosti a (b) globalizacija se objašnjava u smislu mentalnih (re)konstrukcija socijalnog sveta; 5. Postmodernizmi. Scholte ima pravo kad govori o postmodernizimima a ne o postmodernizmu. Ovo naročito zato što postoje različita tumačenja i imenovanja onoga što se pod postmodernizmom razume. Tu naročito, kao sinonime, valja istaći „poststrukturalizam" i „postkolonijalizam". Najkraće, moglo bi se reći da postmodernizmi, nasuprot konstruktivizmu, u objašnjenju globalizacije naglašavaju značaj strukturalne vlasti u konstrukciji identiteta, normi i znanja. No, ovde nam Scholte dočarava još i složenu i varljivu igru između moći i znanja. Kako moć strukturira znanje i kako određene strukture znanja podržavaju određene hijerarhije moći (vlasti). Nije postmodernista Foucault jedini koji je tvrdio daje svaka epoha obeležena prevalirajućim saznanjem (episteme)
PREDGOVOR
XV
ili modelom-načinom saznanja. Vladajuća struktura znanja ili razumevanja, odnosno diskursa određuje šta može ili ne može biti u datom socio-istorijskom kontekstu: tj. šta će prolaziti kao „istina" i „realno" a šta će nestati kao „mitsko" ili „imaginarno". To je, naravno, dirigovano znanje funkcionalizovano potrebama i zahtevima vlasti. No, paradoks je u tome što, iako je sve to poznato, iako se zna koliko je to znanje nakošeno ili iskrivljeno uplivom vlasti, s tim se ne može izići na kraj. Postoji istina, ali ona je nemoćna i, po pravilu, može biti opasna. Moguće je da se znaju i bolja rešenja od onih koja je zvanično znanje lansiralo, ali to ostaje u senci oficijelnog znanja i mišljenja. Istorija nam uverljivo govori da, i pored svih modernizama, i postmodernizama čovek i društvo nisu našli leka za ovu tešku boljku. Takva moć postaje protivnik znanja jer ga ona podriva. Zato će i znanje imati više uspeha ukoliko bude ćutljivije ili se jednostavno priključi moći. Onda če to biti i moć i znanje, a malo će se ko pitati kakvo je to znanje. Legura formalno proklamovanog znanja i moći stvara jak osnov legitimnosti. Zbog toga nam izgleda da je sažeto određenje globalizacije u anterfileu (postmodernizmi pod (a) ističu kao glavnu stvar moć znanja i (b) globalizacija se objašnjava kao rezultat imperijalizma racionalizma) donekle nedorečeno, jer nije sasvim jasno o kakvoj moći i o kakvom znanja je reč. Je li reč o objektivnom stvarnom znanju ili o ideološki funkcionalizovanom znanju. Za postmoderniste, kaže Scholte, dominantan okvir znanja u „modernom" društvu je racionalizam. Taj način razumevanja naglašava zemaljski svet, subordinaciju prirode ljudskoj kontroli, objektivističku nauku i instrumentalističku efikasnost. Modemi racionalizam stvara društvo koje je opsednuto ekonomskim rastom, tehnološkom kontrolom, birokratskim nadgledanjem i disciplinom nad željama. Štaviše, kažu postmodernisti, racionalistički model znanja ima jednu inherentnu ekspanzionističku logiku koja ga vodi kroz proces kulturnog imperijalizma da subordinira ako ne i da rastroji druge epistemologije. Samo nekoliko postmodernističkih spisa se fokusiralo na problem globalizacije PER SE. Ekstrapolirajući iz njihovih generalnih premisa teorije, globalizacija je mogla biti shvaćena kao proces pri čemu zapadni racionalizam nameće sebe duž cele planete nad urođeničkim (indigenous) kulturama i drugim nemodernim svetovima života. Različiti autori u tom žanru su povezali moć znanja u modernom globalizujućem svetu sa rasizmom, seksizmom u US hegemonijom. Sa drugim isticanjima način saznanja kao moći, postmodernisti i postkolonijalni argumenti su uspeli u inkorporiranju ideacionih elemenata u objašnjenje globalizacije uz zadržavanje pitanja politike u prvom redu. Postmodernističke teorije osvetljavaju značaj moderne racionalističke epistemologije kao MINDSET (stanje duha) koji je bio vitalan za tehno-naučno napredovanje i birokratske institucije koje su učinile globalizaciju mogućom. Kao i marksizam, postmodernizam pomaže da se ide iznad relativno površnih računica
XVI
PREDGOVOR
liberalizma i političkog realizma u dublje socijalne uslove koji su podstakli globalizaciju.6 Ali ističućž to, postmodernistička objašnjenja imaju svoja ograničenja. Gde je marksističko poimanje globalizacije ograničeno njegovim metodološkim materijalizmom, postmodernistički argumenti su ograničeni svojim metodološkim idealizmom. Zato ono što bi bilo poželjno jeste više objašnjenje koje povezuje ideacione i materijalne snage nego favorizovanje jedne ili druge strane. 6. Feminizam (a) glavni fokus usmerava na rodne odnose a (b) globalizaciju objašnjava kao proizvod muških ponašanja i patrijarhalnih subordinacija.
2. Prepreke globalnog međunarodnog društva U analizi globalizacije neretko se više naglašavaju faktori koji pokreću globalizaciju nego faktori koji je ometaju ili ograničavaju. Ključne vrednosti kojima bi se svetsko društvo trebalo upravljati, prema Povelji Ujedinjenih nacija, su: međunarodni mir i sigurnost, državna suverenost, samo-određenje, ne-intervencija, nediskriminacija i , generalno, nepovredivost, integritet i nenasilje svih država. Ta skupina vrednosti i obrazaca ponašanja su projekat i zahtev prvenstveno najrazvijenijih i najmoćnijih zemalja. Čudno je i paradoksalno da se u praksi upravo tvorci ovih pravila najmanje pridržavaju ovih svojih proizvoda. Na osnovu iskustva moglo bi se reći da su ih oni namenili drugima a ne sebi. No, bilo bi, isuviše uprošćeno i neobjektivno ako bi se naša analiza zadržala na toj pretpostavci ili tvrdnji. Mora se reći da pored već pomenute postoji i niz drugih prepreka za utemeljenje i ostvarenje humanističke i demokratske globalizacije. Scholte se potrudio da prepozna i istakne neke od tih prepreka evropskom i svetskom internacionalnom društvu: a. Nema zajedničke kulture da podupre globalno međunarodno društvo koja bi išla kroz sve države i civilizacije. Ukoliko bi neki to i želeli, drugima to ne bi odgovaralo. Među moćnima mnogo je onih koji se bore za kulturnu asimilaciju. b. Globalni ugovori će biti mogući ako odgovaraju interesima velikih. c. Velika nejednakost između država. I ta nejednakost između bogatih i siromašnih ljudi raste. d. Postojanje različitih regiona sa različitim kulturama. U tom regionalno-kulturnom pluralizmu sveta ne mogu se prihvatanjem normi i vrednosti ujednačiti neke posebne kulture, uključujući tu i zapadne kulture. e. Od 1945. godine postojalo je zamrzavanje i obožavanje internacionalnih granica kako je globus bio zatvoren lokalnim suverenim jurisdikcijama. f. Doktrina neintervencije stvorila je inverziju tradicionalne dileme sigurnosti u mnogim državama, posebno u postkolonijalnim i postkomunističkim 6 J. A. Scholte, Glođalization. A critical introduction, sec. ed. Palgrave, Macniillan, 2005 (2000) New York, p. 59.
XVII
PREDGOVOR
državama. U tim državama pretnja bezbednosti dolazila je iznutra: preovlađujući model ratovanja, warfare, je pre interni nego internacionalni. g. Globalno međunarodno društvo može se razviti u određenu formu svetskog društva, i organizaciono i normativno, ako bude uključivalo kosmopolitske norme, kao što su ljudska prava, koja posvećuju (sanctify) i nadoknađuju, odnosno daju odštetu (indemnify) ljudima bez obzira na njihovo građanstvo. Ono uključuje globalne norme kao što su zaštita okoline, koja postavlja nove odgovornosti, legalne kao i moralne, na suverene države, naročito one države koje stvaraju najviše zagađenja. To uključuje rapidno ekspandirajuće uloge za NGO kao što su Greenpeace ili Amnesty International, koje preuzimaju rastući značaj u svetsko politici. Za mnoge pojam svetskog društva takođe uključuje nove pretnje i nejednakosti, koje, čini se, koegzistiraju lako sa više pozitivnih normi od kojih su neke pomenute. Valja se takođe osvrnuti na velike disparitete u bogatstvu. Uz to, očigledna nevoljnost nekih moćnih država da se priklone internacionalnim sporazumima o okolini učinilo je evidentnim povlačenje SAD iz Protokola iz Kjota. SAD takođe odbija da participira u Medunarodnom krivičnom sudu. h. Konačno, tendencija međunarodnog društva da evoluira u svetsko društvo pokrenulo je značajno pitanje oko kontinuiranog primata državne suverenosti. Državna suverenost je bila definišuća karakteristika međunarodne politike za tri i po veka. U novim globalističkim uslovima državna suverenost se topi. Ali, to ne može da ide tako brzo i tako glatko. S druge strane, svetsko društvo nije jednostavno izgraditi. Utoliko više što to nije statična institucija. Suprotno, to je dinamična institucija koja se razvija.
3. Kapitalizam i globalizacija Faktori proizvodnje u globalizaciji Nama se čini da bi donekle trebalo izoštriti neke Scholteove stavove koji se, u stvari, tiču odnosa kapitalizrna i globalizacije. Kapitalizam i globalizacija su postavljeni u komplementarnom odnosu. Kapitalizam je trebao da podstiče globalizaciju kao nužan tok društvenog razvoja, a globalizacija da bude okvir i način legitimacije kapitalističke invazije sa svojim osnovnim vrednostima i sredstvima funkcionisanja. U tome bi valjalo razlikovati tri determinirajuća sloja koji su, pored ostalog, imali naglašen ekonomski karakter. Ekonomija je ovde zamenila vojne i političke efektive i na miran način probijala puteve dominacije zapadnih supersila. Vojna i politička gotovost, dakako, nisu nestali, ali su bili u rezervi i kad je trebalo pružali su logističku podršku. Pet ključnih slojeva odnosa kapitalizrna i globalizacije su sledeći. Prvo, kao što inače ističe Scholte, sam kapitalistički razvoj je lučio potrebu za globalizacijom. On je to podsticao na četiri načina: tržišnom ekspanzijom, računskim praksama, mobilnošću imovine (asset) i uvećanim arenama
XVIII
PREDGOVOR
komodifikacije. Drugo, kapitalizam je ohrabrivao globalizaciju ukoliko su globalne računske prakse pružale glavne prilike da se unapredi akumulacija. Treće, kapitalizam je promovisao globalizaciju zahvaljujući prilikama da se podigne akumulacija što su nudili globalni izvori (sourcing). Cetvrto, globalna mobilnost omogućila je kapitalistima da izbegnu reducirane stope profita koje su se usaglasile sa korporativističkim aranžmanima u OECD zemljama od kasnih 1960-ih. U savremenoj globalizaciji dozvoljeno je krupnom biznisu da postigne jednu povoljnu poziciju nad vladom i radom, utoliko što je kapital davao mnogo veću transplanetarnu mobilnost nego dve druge pomenute institucije. Transvetske relokacije — ili samo pretnje od takvih koraka rebalansirale su trilaterini pregovarački aranžman znatno u korist krupnog kapitala. Mnogi radnici i vlade su se osetile ograničene na manje dnevnice, korporativne poreze, biznis regulaciju i različite javne troškove za socijalno osiguranje. Drugi sloj i razlog odnosa globalizacije i kapitalizma bio je odgovor na strategiju izvesnih prosocijalističkih ili državnocentralističkih trendova i poredaka mnogih nerazvijenih zemalja koji se širio sredinom dvadesetog veka. Mnoge dekolonizovane zemlje Afrike, Azije, Karipske i Latinske Amerike uspostavile su svoju kontrolu i jurisdikciju nad kapitalističkim razvojem. Ambicije tih zemalja rasle su kao i njihove želje da izgrade samostalne napredne ekonomije u okviru centralizovanih država. Treća dimenzija odnosa kapitalizma i globalizacije može se prepoznati u zahtevu da zapadne zemlje nadoknade štetu za dugotrajno izrabljivanje i siromašenje nerazvijenih zemalja. To je ostao samo lep san nerazvijenih zemalja bez mogućnosti njegovog ostvarenja. Odgovor razvijenih zemalja je bio da širenjem i intenziviranjem globalizacije i ubrzanim povećavanjem transplanetarne mobilnosti ubrizgaju krupnom kapitalu sredstva kojima će se suprotstaviti naporima za glavnu redistribuciju svetskog bogatstva. I, zaista, osim Kine, malo je ostalo od državnog socijalizma danas na Jugu i Istoku.' Četvrto, kapitalizam je podsticao globalizaciju onoliko koliko je trgovina koja je cirkulisala u transplanetarnim prostorima nudila glavne dodatne prilike za akumulaciju viška. Drugim rečima, globalne komunikacija, globalno putovanje, globalni novac, globalni finansijski instrumenti i globalna potrošna dobra učinili su više nego što su podigli mogućnosti za akumulaciju kroz primarnu proizvodnju i tradicionalnu manufakturu. Tamo je i tehnika prodirala i dobijali su se veliki profiti. Tako je i globalizacija doprinosila stvaranju nečega što bi se moglo nazvati hiperkapitalizam. Peto, svemu tome valja dodati i to da se globalizacija ne bi mogla odvijati bez upravljačkih aranžmana koji promovišu taj proces. Drugim rečima, globalizacija nije rezultat spontanosti. U prilog tome, dovoljno je podsetiti da više od 6.400 multilateralnih organizacija ili mreža poslenika nastoji da 7
J. A. Scholte, Globalization..., Op. cit. p. 139.
XIX
PREDGOVOR
nadgleda i reguliše svaki sektor globalne aktivnosti, od kontrolnog režima missile tehnologije —koji želi da spreči širenje missile tehnologije (proizvodnje raketnog nuklearnog oružja) u nestabilne režime — do internacionalne unije komunikacija koja postavlja globalne komunikacione standarde. Izvan vlada i njihovih funkcionera, građanske i privatne organizacije su dobile globalno prisustvo (sa oficijelnim izvorima koji beleže nekih 47.098 internacionalnih NGOs u 1991) prekogranične prirode za promovisanje zajedničkih interesa.8 Globalizaciju valja razlikovati od internacionalizacije i regionalizacije. Internacionalizacija je saradnja u kojoj države ostaju nepromenjene a kod globalizacije se brišu one rigidne razlike. Regionalizacija je, u stvari, sporazum između nekoliko država. Ali ona je daleko od toga da je više kooperativna, već može da generira moćne izvore tenzija i fragmentacije. Vlast nije više organizovana duž nacionalnih ili teritorijalnih linija. Štaviše, postojanje enormnih globalnih nejednakosti u ekonomskoj, vojnoj i socijalnoj vlasti stvorilo je izvitoperenu globalnu politiku u kojoj interesi manjine često imaju prednost nad interesima većine čovečanstva. Da li pravednija i demokratska globalna politika može modelirati odnose savremenih globalnih tokova i uslova i dalje je stvar intenzivne debate među teoretičarima, praktičarima i aktivistima. V. GLOBALIZACIJA — ZA KOGA? Pored pitanja šta je i kako je nastala, postavlja se i sledeće značajno pitanje: globalizacija, ali za koga? Da li je globalizacija dobra ili loša stvar? Da li je ona dobra za sve ili samo za neke, a za druge loša? Da li ona kvari ili poboljšava ljudske uslove? Da li ona proizvodi raj ili pakao? Tu su mišljenja takođe podeljena. Neki smatraju da je globalizacija emancipatorska snaga. Za njih globalizacija povećava efikasnost, održivost, blagostanje, demokratiju, zajednicu, pravdu i mir. Mnogi je hvale kao slobodan prostor sveta za međusobnu komunikaciju i razmenu. Ona maksimira efikasnost i profit. Mnogi internet entuzijasti preuveličavaju broj on line veza i skalu elektronične komercijale. Ukratko, oni koji su skloni hiperbolama proslavljaju sadašnji globalizovani svet.9 S druge strane, mnogi istraživači i teoretičari je kritikuju. Mnogi aktivisti civilnog društva i akademski disidenti ističu da globalne korporacije sada vladaju svetom.10 Mnogi napadaju globalne upravljačke agencije poput Međunarodnog monetarnog fonda, Svetske banke i WTO za uzrpaciju
Prilog: Anthony McGrew, Globalization and global Politics. U knjizi: John Baylis—Steve Sxnith, The Globalization of World Politics, Third ed., Oxford University Press, 2005. 9 W. J Holstein et al, "Stateless Corporation", Business Week, 14 may. 1990. 10 J. R. Barnet — Cavanagh J., Global Dreams: Imperial Corporations and New World Order. New York, Simon and Schuster, 1994; J. Brecher — T. Castello, Global Village or Global Pillage: Economic Reconstruction from the Bottom to Up. Boston, MA, South and Press, 1994; D. Barker 8
XX
PREDGOVOR 11
vlasti, države i lokalnih vlada. Neki se ne libe da globalizaciju tretiraju kao „globalnu pljačku", „globalni aparthejd" i „globalnu zamku". Za njih globalni odnosi podrivaju sigurnost, jednakost i demokratiju. Po nekima razgovor o tom fantomu i globalnoj ekonomiji je prazna priča, a mnogo toga je mitsko.12 Drugim rečima, govor o globalnom civilnom društvu ili globalnoj kulturi je nonsens. „Uprkos retorici globalizacije, Kažu Hirst i Thompson, ogoman deo svetske populacije živi u zatvorenim svetovima, gde su se našli igrom slučajnog rođenja. Za prosečnog radnika ili farmera sa porodicama nacionalna država je zajednica sudbine. Bogatstvo i dohodak nisu globalni, oni su nacionaino i regionalno distribuirani između siromašnijih i bogatijih država i lokaliteta.13 VI. VIŠESLOJNI STRUKTURALNI I DINAMIČNI PORTRET GLOBALIZACIJE Posebno su vredni Scholteovi napori da uhvati portret globalizacije ne samo u njenoj složenosti i višeslojnosti nego i u njenoj dinamičnosti. On objašnjava savremenu globalizaciju u smislu složenog sklopa odnosa između sledećih faktora: ćetiri aspekta kapitalizma, pet crta države i drugih upravljačkih aktera; tri kvaliteta nacionalne i drugih konstrukcija identiteta i četiri implikacije racionalnog znanja. Ovo postaje posebno interesantno i značajno ako se zna da su mnogi autori objašnjavali globalizaciju sa jednim ili sa par razloga (poput tehnologije, USA vlasti, kapitalizma ili kulturnog imperijalizma). To je, naravno, lakše ali i pliće. I Scholtove ranije interpretacije su dosta šture, kao što on i sam kaže, i katkad mogu nanositi štetu razumevanju i delovanju u vezi sa globalizacijom. Zato se poduzeo složenog zadatka da u novom izdanju ove knjige ponudi nešto bogatiju interpretaciju globalizacije. Uz pomenutu gotovo molekularno razlučenu globalizaciju, on daje i njenu dinamiku.
1. Struktura globalizacije A. Kapitalistička proizvodnja a. Globalna tržišta da bi se povećali prodajni volumeni i unapredile ekonomske skale. b. Globalni izveštaj cena i poreskih obaveza da bi se podigli profiti. c. Globalni izvori da se smanje cene proizvodnje. d. Suprateritorijalni proizvodi da bi se povećali kanali akumulacije.
J. Mander n.d. Invisible Government — The World Trade Orgaization: Global Government for the New Millennium? San Francisco Intemational Forum for Globalization. D. Barker — J. Mander, Invisible Government, Op. cit. 12 P. Hirst and G. Thompson, Globalization in Question, Op. cit. 1992. 13 P. Hirst -Thompson G., Op. cit., p. 266-267.
—
11
XXI
PREDGOVOR
B. Regulacija a. Naredba upravljačkih agencija infrastrukture utiče na globalnu afekciju. b. Državne liberalizacije prekograničnih transakcija. c. Legalne garancije svojinskih prava za globalni kapital. d. Uspostavljanje i porast transsvetskih mehanizama upravljanja. e. Transplanetarna standardizacija tehničkih specifikacija, legalnih principa i administrativnih procedura. C. Konstrukcija identiteta a. Nacionalno sopstvo („selves") se konstituiše u odnosu na strane — „druge" unutar globalnog okvira; b. Priznanje različitih nacionalnih identiteta kroz transplanetarne dijaspore. c. Afirmacija različitih neteritorijalnih identiteta kroz transsvetske mreže. D. Racionalistićko znanje a. Sekularističke konstrukcije socijalnog sveta u smislu planete Zemlje; b. Antropocentrička orijentacija za planetarnu kuću ljudske vrste; c. Naučni pojmovi objektivnih istina sa transplanetarnom validnošću. d. lnstrumentalistički argumenti efikasnosti protiv „iacionalnih” teritorijalnih podela.
2. Pokretači i predvodnici globalizacije Scholte se ne libi da se upusti, i donekle pročešlja, i složeno zlatno runo filozofije globalizacije. Prvo, šta je ili ko je to predvodio globalizaciju? Drugo, koliki je i kakav je karakter i značaj identiteta i znanja.
A. Šta je ili ko je vodio globalizaciju? Nema saglasnosti ni u pogledu toga ko je predvodio globalizaciju. Mnoge deskripcije, merenja, evaluacije i preskripcije koje se tiču globalizacije nisu bile ukorenjene u eksplicitnoj teoriji. Sadašnja Scholteova knjiga nastoji da prevaziđe tu manjkavost postavljajući odgovarajući eksplikativni okvir. Ukratko, valja reći da su u dihotomnim objašnjenjima date, pre svega, razlike između idealističkog i materijalističkog metoda; drugi ključni momenat teorijske debate postavlja individualističko naspram strukturalističkom razumevanju globalizacije; najzad, treči metodološki problem za globalističke studije tiče se odnosa između analitičara i analiziranog. Ne ulazeći dublje u dalja razmatranja ovih pojedinačno posmatranih dihotomija i njihovih osnovnih činbenika, odnosno pokretača, reći ćemo samo toliko da o objektivističko-subjektivističkom spektrumu, kao i u slučaju idealističko-materijalističkog i u agent-strukturalnim debatama, Scholteovo gledanje zauzima srednju perspektivu. Ova pozicija polazi od pretpostavke da znanje i drugi aspekti realnosti formiraju dualitet recipročnog uzrokovanja. Drugim rečima, to znači da su struktura i agencija međusob-
PREDGOVOR
XXII
no recipročne. Na osnovu toga, moglo bi se reći da Scholte ide eklektičkim postupkom kojim objedinjuje neke elemente suprotstavljenih metodoloških pristupa.14
B. Uticaj globalizacije na znanje Jedno od značajnih, a čini se donekle zapostavljenih pitanja je ono koje se odnosi na karakter uticaja globalizacije na strukturu znanja. Treba, svakako, odati zahvalnost Scholteu što je u razmatranje globalizacije uključio, pa donekle i zaoštrio ovo pitanje. To je i izraz ili dokaz njegovog obimnog znanja, interesovanja i sposobnosti da na tako svestran način razmatra i prosuđuje jedno od najsloženijih pitanja savremenog doba. Iz pitanja koja postavlja može se uočiti i dubina njegovog interesovanja i rezonovanja. Da li su se globalni modeli razumevanja promenili od kako je društvo dobilp nove kvalitete? Da li je globalizacija generisala fundamentalno različite ontologije (pojmove realnosti), epistemologije (koncepcije znanja) i metodologije (načini konstuisanja znanja)? Scholte pomalo sa čuđenjem primećuje da je najveći broj gledanja na globalizaciju ćutljiv o njenim konsekvencama za okvire saznanja. Mnogi istraživači globalizacije ne razmatraju strukturu znanja kao važan deo njihovih studija. On samouvereno i kritički primećuje da te analize implicitno sugeriraju da se nisu razvile neke značajnije promene u tom području. To, naravno, ne znači da nije bilo autora koje su ti problemi interesovali i koji su im posvećivali određenu pažnju. Treba, svakako, priznati i izvestan doprinos tih autora. Oni sugerišu da je globalizacija promovisala promene u načinima na koje ljudi shvataju svoju situaciju. U ontološkom smislu, npr., neki autori povezuju globalizaciju sa bazičnim promenarna u razumevanju prostora i vremena.'S U smislu epistemologije, globalizacija se različitim argumentima povezuje sa savremenim trendovima religijskog oživljavanja.16 U smislu metodologije određeni naučnici gledaju na globalizaciju kao priliku da se manje ili više odmaknu od disciplinarnih podela i drugih ustanovljenih akademskih konvencija." Scholte zaključuje da je savremena globalizacija u nekom smislu ohrabrila izazove prevalirajućem racionalističkom okviru znanja. Dokaz za to je činjenica da su čak i neki uvereni (staunch) zastupnici racionalizma težili da 14 Ovde se mogu prepoznati i neke sličnosti sa Gidensovim shvatanjem. Vidi: Giddens A., The
Constitution of Society: Outline of the Theory of Structuration, Cambridge, Polity, 1984. 15 R. Robertson, Globalization: Social Theory and Global Culture, Sage, London, 1992.
16 Robertson R.- J. Chirico, "Humanity, Globalization and Worldwide Religious Resurgense: A Thoretical Exploration", vol. 46, no 3. 17 Tu su i neke Scholteove sličnosti.Vidi: A. J. Scholte, "Globalization Studies Past and Future: A Dialogue of Diversity", 1, No. 1 (September); Breton G.- Lambert M., eds., United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization, Paris, 2003.
Sociological Analysis,
Globalizations, Vol. Universities and Globalization: Private Linkages, Public Trust.
PREDGOVOR
XXIII
postanu refleksivniji u njihovom načinu razumevanja. Ima, naravno, i autora koji govore o nastupanju ere postmodernizma. Tako geograf David Harvey pod rečju „postmodernosti" razume globalni kapitalizam i kulturne promene.18 U sličnom tonu razmišlja i sociolog Martin Albrow koji tvrdi da „globalno doba" stoji iznad modenosti, jer globalnost podriva racionalnost i nacijudržavu kao primarne osnove socijalne organizacije.19 Bilo je, naravno, i onih koji su se trudili da nekom atraktivnom etiketom svrate pažnju i afrimišu ili identifikuju postmodernizam kao „informacijalizovano", medijazirano", „hiperrealno", „virtuelno" i „simulirano" socijalno iskustvo u kojem ljudi gube stabilan osećaj identiteta i znanja. No, ni ova atraktivna retorika pristalica postmodernizma nije bitnije pokolebala Scholtea. Ni ta dobra volja i samokritična svest, napominje Scholte, nisu ni u kom slučaju zamenili racionalizam kao predominantnu strukturu znanja u današnjem svetu.20 Jedan broj autora koji prelaze crtu modernizma ipak ne govore o postmodernizmu, nego o „supermodernizmu". Šireći i produbljujući moderne socijalne strukture kroz svet, ističe Giddens, globalizacija generira „visoku", „naprednu", „radikalnu" ili „super" modernost.21 Ulrich Beck stvara jednu novu konstrukciju tako što povezuje globalizaciju sa „novom" i „refleksivnom" modernošću, odnosno „modernizacijom modernizacije" koja zamenjuje industrijsko društvo „rizičnim društvom" koje funkcioniše sa nesigurnošću.22 Nije uvek jasno šta ta inače privlačna i donekle uzbudljiva sintagma „rizično društvo" sve može da znači odnosno nosi u sebi ili nagoveštava. Ali, to je već drugi problem. Scholteova knjiga situira globalizaciju i socijalnu promenu negde između argumenta visoke modernosti i teze o postmodernosti. Ma koliko priznaje neke postmodernističke momente, Scholte ne pristaje da se bezrezervno otisne u postmodernističke magle. On velikim delom realistički i jasno rezonuje i piše. To se može jasno otčitati iz mnogih njegovih uglavnom realističkih tokova misli. Glavni strukturalni impetusi za savremenu intenzivnu globalizaciju, kaže Scholte, dolaze iz modernih socijalnih modela kao što su kapitalistička proizvodnja, birokratska vladavina, komunitarni identitet i racionalističko znanje. Slično tome, najveći deo istorijskih promena vezan za globalizaciju može se razumeti kao promena unutar kontinuiteta modernosti: hiperkapitalizam je još kapitalistički; policentrička vladavina je još birokratska; heterogeni identiteti još teže da budu formirani kroz komunitarnu „mi-oni" dinamiku, refieksivni racionalizam je još uvek racionalizam. 18
D. Harvey, The Condition of Postmodernity: An Enquiry into the Conditions of Cultural Change, Blackwell, Oxford, 1989. 19 M. Albrow, The Global Age: State and Society Beyond Modernity, Polity Press, Cambridge, 1996. 20 J. A. Scholte, Globalization... Op. cit p. 27. 21 A. Giddens, The Consenquences ofModernity, Cambridge, Polity, 1990; A. Giddens, Modernity and Se f Identity: Self and Security in Late Modern Age, Cambridge, Polity Press, 1991. 22
U. Beck, Risk Sociely: Toward a New Modernity, Sage, London, 1986.
XXIV
PREDGOVOR
C. Karakter i mesto identiteta Globalizacija otvara neka značajna pitanja ne samo u sferi filozofije (ontologije, gnoseologije i metodologije) već i u sferi antropologije i sociologije. I oko tih pitanja vode se žučne rasprave. Da li globalizacija pravi ljude sličnijim ili različitijim? Da li globalizacija ohrabruje homogenizaciju ili heterogenizaciju identiteta? Jedni autori smatraju da globalizacija stvara svetsku „kulturnu sinhronizaciju" i približava se zapadnom dominantnom modelu. Globalizacija stvara jedan svet kulture koji se centrira na konzumerizmu, mas-medijima, Amerikani i engleskom jeziku. Zavisno od gledanja pojedinaca na to, ta homogenizacija obuhvata ili progresivni univerzalizam ili opresivni imperijalizam. Nasuprot tome, drugi povezuju globalizaciju sa dugotrajnom ili povećanom kulturnom različitošću. U okviru ovog smera ima više vrsta podsmerova mišljenja. Jedni smatraju da će mnoge grupe čuvati svoj nacionalni, religijski i druge partikularističke identitete kao reakciju i odbranu prema univerzalizirajućem „McWorld" svetu.23 Za Huntingtona politika identiteta u savremenoj globalizaciji obeležena je sukobom civilizacija (konfučijanske, istočno-ortodoksne, hindu, islamske, judeo-hriščanske itd). Drugi ističu da globalizacija stvara fragmentaciju sa cvetanjem subdržavnih identiteta kao što su etnonacionalizam i urođenički narodni pokreti. Uz to, neki čak misle da globalni odnosi povećavaju prilike za razvoj neteritorijalnih identiteta i solidarnosti, npr. povezanih sa klasom, srodstvom, rasom, religijom, seksualnom orijentacijom. Neki ističu da ona donosi porast više interkulturnih konstrukcija bivanja i pripadanja. Iz te perspektive, globalizacija je podstakla nove bezbrojne kulturne kombinacije i zamaglila (blurred) razlike između nacija i između civilizacija. Nemali broj autora je zbog toga povezao globalizaciju sa „kreolizacijom" 24 i „hibridizacijom". Mnogi komentatori, medu kojima je i Scholte smatraju da su te tendencije stvorile potrebu za alternativnim formama i etikama politike identiteta, daleko ođ starih komunitarnih navika dualističkih „rni-oni" opozicija između čisto definisanih i separiranih grupa.
VII. ŠTA SA DRŽAVOM
Odumiranje, potiskivanje ili prestrukturiranje Jedno od ključnih pitanja tiče se odnosa globalizacije i države. Oko toga su razlike velike i značajne. Neki smatraju da se globalizacijom prevazilazi država i nacija. Vladavina u globalizaciji uključuje nešto više od države. Vlast je u globalizaciji višeslojna i „rasuta" kroz municipije, provincije i
R. B. Barber, Jihad vs. McWorld, Ballantine, New York, 1996. U. Hannerz, "The World in Creolization", tlfrica, Vol. 57, p. 54659; Transnational Connections: Culture, People, Places. Routledge, London, 1996. 23
24
PREDGOVOR
XXV
supradržavne makroagencije. Pored toga, različiti privatni sektori i akteri civilnog društva preuzimaju regulativne uloge. Tako države preživljavaju pod globalizacijom, ali nisu više jedina a kadkad nisu ni glavna mesta odlučivanja. U stvari, država postaje nemoćna žrtva globalizacije. Tu treba uključiti i one koji se poput Boba Jessopa ne slažu s takvim trendom razvoja, ali ga dobro tumače u smislu pomeranje pod pritiskom globalnog kapitala od kejnzijanske države blagostanja ka onome što on zove „šumpeterijanska workfare state" (država pune zaposlenosti) koja subordinira socijalnu politiku zahtevima fleksibilnosti radnog tržišta (radne snage) i ograničenjima međunarodne konkurencije.25 Druga grupa ima negativno mišljenje koje smo već prethodno istakli. Treći opet, kako smo već videli, smatraju đa ova globalistička transformacija ne menja bitnije mnoge od funkcija i sadržaja države. Oni smatraju da globalizacija nije uradila ništa što bi podrivalo državu.26 Država je zadržata sposobnost da upravlja globalnim ekonomskim aktivnostima. Zastupnici kontinuiteta smatraju đa država ostaje primarna regulativna snaga čak i u najviše globalističkom sektoru, finansijama. Scholte spada u onu grupu autora koji smatraju da država ne nestaje, ali menja svoje mesto, formu i funkcije. U svakom slučaju, ne može biti sumnje u to da je globalizacija napravila veliki kopernikanski obrt u rasporedu dosadašnjeg reda stvari i moći. Ona je izvršila veliki broj većih promena. Prvo, ona je pronašla odnosno formirala, iako još nedovoljno definisane, nove regulativne i upravljačke mehanizme savremenim svetom i imenovala ih jednim zbirnim terminom „governance". Drugo, ona je zamenila mesta politike i ekonomije. Na mesto osnovnog regulativnog okvira društva dolazi ekonomija, a politika se potiskuje na marginalno ili sekundarno mesto. Glavni regulativni mehanizmi postaju slobodno tržište, deregulacija i velike finansijske aglomeracije. Treće, država gubi svojstvo suverenog subjekta na određenoj teritoriji i postaje jedan od brojnih subjekata u sklopu globalističkog konglomerata. Četvrto, iako je država izmeštena iz centra i smeštena na neki od koncentričnih krugova globalnog ustrojstva, globalizacija i država nisu suprotstavljene. One su kompatibilne i međuzavisne u savremenom društvu. Praktično, državno regulisanje unapređuje globalizaciju na četiri glavna načina: snabdevanjem infrastrukture; liberalizacijom međunarodnih transakcija; garantijama svojinskih prava za globalni kapital; sponzorisanjem globalnih governance aranžmana.27 25 B. Jessop, "Towards a Schtunpeterian Workfare State? Preliminary Remarks on Post Fordist
Political Economy", Studies in Political Economy, Vol. 40, Spring 26 E. J. Thamson — D. S. Krasner, "Global Transactions and Consolidation of Sovereignty", in O. Czempiel and J. N. Rosenau eds, Global Changes and Theoretical Challenges, Lexington Books, Lexington, MA, 1989; D. Thompson, "Democratic Theory and Global Society", Journal of Political Philosophy, Vol. 7, No. 2 (June), 1999. 27 D. Thompson, Op. cit.
XXVI
PREDGOVOR
Peto, još nije jasno kakve sve posledice može da proizvede takvo decentriranje države i uspostavljanje društvenog i političkog mehanizma u disperziranim punktovima političke moći i upravljanja koji odžavaju integritet i upravljanje društvom putem dogovora pojedinih političkih subjekata. Šesto, od osnivanja UN 1945. godine stvara se široki krug globalnih i regionalnih subjekata okruženih mnoštvom ne-državnih agencija i mreža koje žele da utiču na upravljanje globalnim poslovima. Naporedo sa globalnim upravljačkim kompleksom je embrionalno transnacionalno civilno društvo. Pri tome, valja imati u vidu, kao što kaže McGrew da postoje znatne nejednakosti između agencija transnacionalnog civilnog društva u smislu uticaja i pristupa ključnim centrima vlasti i njihovom kapacitetu da oblikuju globalnu agendu.28 Kad je reč o terminu „governance", on je postao predmet različitih tumačenja i razumevanja, odnosno nerazumevanja. Za sada on znači regulaciju u generičkom smislu; governance se odnosi na procese u kojima ljudi formulišu, implementiraju, osnažuju i prikazuju pravila koja vode njihove zajedničke poslove. Mnogo od governance se dešava preko vlade-države, odnosno odgovarajuće vlasti na lokalnom i globalnom nivou. Međutim, governance uključuje mnogo više od toga. Ona se prostire van države i subdržavnih institucija i uključuje suprastate (makro-regionalne i globalne) režime isto tako. Štaviše, governance se može protezati na privatne regulativne mehanizme naporedo sa aranžmanima javnog sektora. „Governance", praktično, pokriva ceo okvir socijetalne regulacije.29 U stvari, globalizacija je raskinula sa etatističkim modelom vladavine i ohrabrila stvaranje policentrične mnogostrane i umrežene regulacije. Ali ova mreža brojnih globalnih institucija ne znači da je država u opadanju. Države ostaju, kao što kaže Scholte, glavni zglobovi u nastupajućoj policentričnoj vladavini, iako je globalizacija podstakla nekoliko značajnih promena u njihovim atributima. Drugim rečima, funkcije države su transformisane, ali ne i erodirane. Ona sad ima pregovaračku poziciju u jednom širem globalnom kontekstu, dok je pre bila najjača sila u jednom ograničenom okviru. Suverenost se deli među agencijama javne vlasti na različitim nivoima od lokalnog do globalnog. Sad je vestfalska jedinstvena država zamenjena dezagregiranom državom. Sva politika kao sleđenje poretka i pravde igra se u globalnom kontekstu.30 Pri tome, dominantni okvir neoliberalne politike u savremenoj globalizaciji je pogodovao ekspanziji privatnih punktova upravljanja i kontroli, odnosno oblikovanju tokova globalizacije od strane krupnog kapitala i njihovih moćnih državnih zaštitnika. 28 29
A. McGrew, Op. cit. p. 33. J. A. Scholte, Isto, p. 140,141.
3o A. McGrew, Op. cit. str. 34
PREDGOVOR
XXVII
VIII. TRI GRACIJE I STUBA NELIBERALNE DEMOKRATSKE GLOBALIZACIJE Nama se čini da osnovno i čvrsto jezgro koje drži na okupu celu Scholteovu konstrukciju i perspektivu globalizacije predstavlja trijada: sigurnosti, jednakosti i demokratije. I ovde Scholte prilazi oprezno i analitički kroz pretresanje različitih debata i njihovih rezultata. Istovremeno, on tretira ove tri veličine, odnosno stepen njihovog ostvarenja kao parametre u prosuđivanju kvaliteta i domašaja globalizacije.
1. Sigurnost (security) Kad je reč o sigurnosti, valja reći da je ona prilično složena i teško preciznije odrediva osobina društveno-političkog poretka. Sigurnost ima različite dimenzije: sigurnost tela, ekološki integritet, materijalno blagostanje, kulturnu zaštitu, vladavinu prava, fiziološke, psihološke i kulturne aspekte. itd. Moglo bi se reći da globalizacija još više komplikuje problem stabilnosti, odnosno sigurnosti. I to, kao i mogi drugi problemi izaziva velike i žučne rasprave. U celini, debata o globalizaciji teče polarizovanim zahtevima i kontrazahtevima o ljudskoj sigurnosti. Na jednom ekstremu su entuzijasti koji vezuju globalizaciju sa krajem istorije (Fukuyama). Na drugom kraju alarmisti koji upozoravaju na „globalni metež" „novog svetskog poretka".31 Na krajevima ovih shvatanja, kao i u njihovom međuprostoru postoji i niz drugih predviđanj a. Neki su smatrali da će se širenjem i produbljivanjem globalizacije sve više sužavati mogućnosti konflikata između država i ljudi. Mir će uzimati sve više maha a nasilje iščezavati. Oružani konflikti između država, oni kažu, nestaju. Nije retko čuti ni one koji govore o „postmodernim državama" za koje je rat nezamisliv. Drugi ističu „dolazak anarhije", „globalnog besporetka". balizacija, kažu oni, razvija netoleranciju i nasilje, ultranacionalizam, rasizam, verski fundamentalizam i terorizam. Već je očigledno da se građanski ratovi razmnožavaju od kako je globalizacija oslabila državu posebno na Istoku i Jugu. Tehnologija globalizacije (kompjuteri, projektili, sateliti) proizvodi varvarizam tehno-rata i voajerizam medijskog rata. Pod egidom borbe za demokratiju provociraju se i vode, u stvari, globalni ratovi oko izvora nafte, dijamanata, pitke vode itd. Sve je to praćeno ogromnim razmerama prostitucije, ilegalnih radnji sa novim tehnologijama koje se obilato koriste za kriminalne radnje. U širem smislu ovoga kruga spadaju oni koji smatraju da je, pored tela, ugrožen ekološki integritet i ekonomska sigurnost. Oni bez ikakvog kolebanja ističu da
Glo-
Z. Brzezinski, Out of Control: Global Turmoil on the Eve of the Twenty-First Centrury, Charles Scribner's Sons, New York, 1993. 31
XXVIII
PREDGOVOR
su globalizacija i razvoj antitetički.32 Očekuju nas, prema njihovom mišljenju, „budućnost bez posla" i „kraj rada". I kultura se veže za sigurnost u dvostrukom smislu. Neki smatraju da se odgovaxajućirn tehnikama olakšava komunikacija ljudi, na primer, kroz turizam, elektronske mas-medije i internet i tako doprinosi većem kulturnom razumevanju i postavljanju osnova za svetsku zajednicu. Na drugoj strani, ističe se da je nauka mrtva, relativizam cveta, intelekturalna sigurnost se rastura. U osnovi, globalizacija, kao što kaže Scholte, ima i pozitivne i negativne uticaje na sigurnost. Nije moguće ni za jedno od jedanaest područja (mir, kriminal, ekološka integralnost, zdravlje, siromaštvo, finansijska stabilnost, zaposlenost, radni uslovi, identitet, znanje, socijalna kohezija), koja je on istraživao, reći da globalizacija ima na njega isključivo pozitivne ili negativne efekte. Sve zavisi od načina isprepletenosti različitih uticaja i uslova, u čemu je globalna povezanost samo deo te jednačine. Antiglobalistički protestanti greše ako pretpostavljaju da bi rušenje transsvetskih odnosa po sebi rešilo probleme ljudskih odnosa.33 Mnogi od štetnih efekata globalizacije na ljudsku sigurnost nisu bili nužni ili ih je bilo moguće izbeći. Nije bilo neizbežno da uvećana transplanetarna povezanost perpetuira ili pogoršava vojne konflikte, kriminal, degradaciju okoline, finansijsku nestabilnost, siromaštvo, radne uslove ili kulturnu destrukciju. Gde savremena globalizacija ima negativne efekte, razloge za to treba tražiti u političkim opredeljenjima (često na neoliberalnim linijama) pre nego u transsvetskim odnosima kao takvim. Alternativni pristupi prema globalizaciji mogli bi da ublaže ili da eliminišu te štete — ili čak da stvore pozitivne rezultate. Međutim, posle nezadovoljstva zbog preterivanja i loše vođenih politika, neke druge savremene teškoće ljudske sigurnosti bile su u velikoj meri suštinske prepreke prema promeni ka više globalnim odnosima. Na primer, veći i brži transplanetarni pokreti ljudi i proizvoda stvorili su veće probleme kontrole bolesti; ti problemi su inherentni globalizaciji, bez obzira na prihvaćeni politički okvir. Slično tome, labour-saving tehnologije (zaštite na radu) u mnogim delovima globalnog kapitalizma stvorile su ekstra teškoće za obezbeđenje plaćanja zaposlenih. Savremena globalizacija širokog raspona je takođe nametnula nezaobilazne izazove građenja novih strategija kulturne i psihološke sigurnosti koji adresiraju kontekst više pluralnih i hibridnih identiteta. Takođe, pomeranjem od teritorijalne geografije, globalizacija je donela nezaobilazne probleme razvoja različitih osnova socijalne kohezije koji bi zamenili stariju nacionalističko-državnu formulu. Još uopštenije, globalizacija je, svakako, doprinela velu (backdrop) neizvesnosti koja teži da prati svaku značajniju socijalnu promenu. 32 C. Raghavan et al., "Globalization or Development", Third World Resurgence, No, 74 Đktobar, 1996 33 J. A. Scholte, Globalization, op. cit. p. 311.
XXIX
PREDGOVOR
Ljudska nesigurnost je nesumnjivo glavni politički izazov u savremenoj globalizaciji. Ni jedan socijalni poredak ne može pružiti apsolutnu sigurnost, naravno, ali evidencija sakupljena u ovom delu daje dobar razlog za pitanje da li globalizacija treba da proizvodi toliko nesigurnosti koliko je težila da učini do sada.34 Posmatrano u celini, zaključuje Scholte, evidencija o tim stvarima je pre negativna.35
2. Jednakost Pored sigurnosti, socijalna jednakost je druga fokalna poenta normativne debate o globalizaciji. Da li ljudi imaju jednake šanse da participiraju u globalnim odnosima; ili globalizacija arbitrarno zaobilazi, marginalizuje i prećutkuje veliki deo populacije sveta? Da li to utiče na lošu distribuciju dobara u svetu? Da li je globalizacija snaga za socijalnu pravdu ili eksploataciju? I ovde postoje znatne podele. Jedni ističu da će svako biti bogatiji u globalnoj ekonomiji. Ističu se kao primeri Čile, Kina, Mađarska, Kuvajt i Uganda. Oni takođe afirmišu globalne kompanije i industrije koje nude ženama da rade i jednakost polova. Dosta je urađeno na rasnoj jednakosti i ljudskim pravima generalno, uključujući i decu. Pri tome, moglo bi se reći da su Svetska banka i NGO više pomogle ruralnom razvoju nego država. Drugi misle da globalizacija pospešuje i produbljuje arbitrarne socijalne hijerarhije. Ona favorizuje privilegovanu stranu. Kao što su u Brazilu neki na osnovu iskustva procenili: globalizacija je sistem u kojem manjina dobija mnogo, a množina i suviše malo. Mnogi tvrde da globalno tržište podriva kejnzijansku državu blagostanja kao mehanizma za smanjenje socijalnih nejadnakosti. Globalizacija perpetuira, a možda i povećava nejednakosti između zemalja. Zato je ona postkolonijalni imperijalizam koji je osnažio ne samo eksploataciju Juga od Severa, nego i bivše socijalističke zemlje dodao listi žrtava. Za siromašne zemlje globalizacija znači stalne ekonomske i finansijske krize, neizmerne efekte strukturalnog prilagođavanja programima koje nameću IMF i Svetska banka, dalju subordinaciju u svetskoj trgovini i kulturni imperijalizam globalnih komunikacija. Neke feminističke analize povezuju globalizaciju sa nejednakostima polova. Na delu je zanemarivanje žena koje su nezaštićene u mnogim oblastima. Isto tako, globalizacija nastavlja i intenzivira rasne nejednakosti, struk turalne barijere za putovanja, komunikacije, organizacije, finansije i tržište. IMF i Svetska banka sprovode institucionalni rasizam. Mas mediji svemu tome pomažu. Globalizacija ubrzava proces „globalne deseljanizacije (depeasantization)" gde seoska populacija postaje gradski slam. To znatno podstiče nejednakosti seoskog stanovništva. 34 35
J. A. Scholte, Globalization, Op. cit. p. 315. Isto, str. 32.
XXX
PREDGOVOR
Sva politika shvaćena kao sleđenje poretka i pravde, kao što ističe McGrew, igra se u globalnom kontekstu.36 Pri tome, ovaj autor upozorava da su nejednakost i isključivanje endemske crte savremene globalne politike. Treba reći da i neki drugi autori to ističu, ali više, reklo bi se, uzgredno, u prolazu. Pored onoga na što je već ukazao, on ističe i najznačajnije razloge za to: prvo, enormne nejednakosti vlasti između država; drugo, globalno upravljanje je oblikovano nepisanim ustavom koji teži da privileguje interese i agendu globalnog kapitalizma; treće, tehnokratska priroda velikog dela globalnog odlučivanja, od zdravlja do bezbednosti, teži da isključi mnoge sa legitimnim osnovom na kraju. Ta tri faktora proizvode kumulativne nejednakosti vlasti i isključivanje — reflektujući nejednakosti vlasti između Severa i Juga — sa rezultatom da je savremena globalna politika tačnije opisana kao izvitoperena („distorted") globalna politika; a izvitoperenost se tumači tako da one države i grupe s većim izvorima vlasti i pristupa ključnim mestima globlnog odlučivanja nužno teže da imaju veću kontrolu ili uticaj nad agendom i rezultatima globalne politike. Ukratko, globalna politika ima malo demokratskih kvaliteta"37 Da li je demokratskija globalna politika zamisliva i šta bi ona značila i na šta bi ličila je stvar normativnih teoretičara. McGgrew je zove izvitoperena (distorted) globalizacija zato što je natopljena značajnim asimetrijama vlasti. Scholte je autor koji želi da izbegne preterivanja i bude kooperativan, ali ipak ne može da se uzdrži od oštre kritike postojećeg stanja. Zato on i pomera ovo pitanje s kraja u centar. On na početku podseća da je globalizacija nova savremena istorija. Važno je zapaziti napredak u i pomoću globalizacije, ističe on. No, taman kad je ovaj celofanski omotač počeo da pakuje, Scholte zastaje i kao da mu neki unutrašnji glas poručuje da napredne pomake globalizacije ne treba preuveličavati. Sve te izdašne mogućnosti i sredstva ima relativno mali broj ljudi. Ne treba zaboraviti da svega 15% populacije ima pristup internetu. Mnogo više napreduje Sever, gradovi, profesionalne i svojinske klase nego siromašne i nepismene mase. Žene i obojeni imaju manji pristup dobrima. Globalizacija u mnogo čemu ide ruku pod ruku sa marginalizacijom šire populacije. Ukratko, velike nejednakosti su prisutne u savremenoj globalizaciji. No, na ovoj tački, moglo bi se pomisliti da Scholte pravi izvesni salto mortale. Za ove devijacije on ne okrivljuje globalizaciju. On, naprotiv, naglašava moguća pozitivna dejstva globalizacije i želi njeno napredovanje. U tu svrhu on pominje tekuće trendove u tehnološkim inovacijama i regulaciji koji favorizuju dalju ekspanziju transplanetarnih veza. I kapitalizam kao način proizvodnje koji promoviše globalizaciju i racionalizam kao način znanja koji stimuliše globalizaciju danas su duboko usidreni. Može se očekivati i dalje napredovanje globalizacije. 36
A. McGrew, "Globalization and Global Politics", u knjizi J. Baylis — Steve Smith, The Globalization of Warld Politics, Oxford University Press, Oxford, 2001, p. 34. 37 A. McGrew, Op. cit, p. 35.
XXXl
PREDGOVOR
Mesto na koje on upire prstom kao na razlog postojećih nedaća i pervertiranja globalizacije u svoju suprotnost, u mnogo čemu, on vidi u samom karak teru, odnosno neoliberalističkoj inspiraciji i ustrojstvu aktualne globalizacije. On se tu pridružuje nekim autorima koji su još ranije isticali slične razloge. Tako Elmar Rieger i Stephan Leibfried, kad govore o „limitima globalizacije ", misle na limite koji dolaze od neoliberalističke globalizacije.38 Ključno pitanje za budućnost je manje „wether" (da li) a više „whither" (kuda) ide globalizacija? Trend u tom smislu je umnogome nedovršena revolucija. 39 Dakle, na pitanje da li globalizacija povećava jednakost ili ne odgovor bi mogao da bude sledeći: Dosadašnja evidencija i zaključci pokazuju da globalizacija pruža važne mogućnosti za stvaranje veće socijalne jedakosti, ali drugi značajni faktori i uticaji to ometaju ili onemogućavaju. Drugim rečima, Scholte zaključuje da su efekti globalizacije bili negativni, ali da ta negativnost potiče od političkog neoliberalističkog izbora (policy choice) pre nego od globalizacije per se.
3. Demokratija Treće važno područje savremenih normativnih debata o globalizaciji je demokratija. Možda je nedovoljno reći samo „važno područje" ako se zna da se upravo oko toga vode žučne rasprave i da je to jedan od kriterijuma napredovanja i uopšte stanja i smisla globalizacije. Ova plima globalizacije i rasprava o njoj donekle podseća na nekadašnji talas bihejviorizma koji se zaorio pre više od pola veka kao sprega nauke i politike, uz izdašnu podršku i podsticaj političkog establišmenta, i brzo bacio u zasenak druge metode političke analize i istraživanja. Samo što globalizacija poseduje veće i raznovrsnije efekte od bihejviorizma. Ona ima veću težinu prosto zato što ne potiskuje samo neke dosadašnje smerove mišljenja i teorije nego, može se reći, dovodi u pitanje mnoga dosadašnja dostignuća političke nauke i demokratije. Drugim rečima, ona se ne nastavlja na dosadašnju istoriju nego raskida s njom i uspostavlja novo stanje za koje još nije izvesno ni da li može a kamo li kako će funkcionisati. Nije sasvim jasno ni šta se sve krije iza ovakvog talasa i nasrtaja globalizacije. Ono što postaje svakim danom sve jasnije jeste činjenica da globalizacija nije samo nužna nadolazeća sekvenca istorije i napredovanja već i nova snažna ideologija kojom se možda prikrivaju i pokrivaju hegemonističke aspiracije određenih sila. Ovim se ne misli držati neki poželjni opelo globalizaciji već više ukazati na njene protivrečne osobine i nastojanja, naročito vladajućih sila, da te pro-
E. Rieger- S. Leibfried, Limits to globalization: Welfare state and the World Economy, Cambridge, Polity, 1993. 39 M. Shaw, Theory of the Global State: Globaliry as Unjnshed Revolution, Cambridge, Cambridge University Press, 2000. 38
XXXII
PREDGOVOR
tivrečnosti iskoriste za sebe. Isto tako, ovde nije namera da se obezvređuje ili umanjuje značaj nekih zaista vrednih dela posvećenih globalizaciji. Ovde je reč o nastojanju da se osvetle i prepoznaju mogući protivrečni polovi, odnosno sastojci globalizacije i promovišu njene pozitivne strane. Po sebi je razumljivo da se demokratija menja tokom istorije. I savremeno društvo ne može izbeći dublje strukturalne promene prostora, načina vladavine i identiteta, odnosno promene geografije, režima i zajednice. U skladu s tim promenjenim i promenljivim uslovima ili okolnostima dolazi i do potrebe za rekonstrukcijom demokratije. Pri tome se postavilo i ključno pitanje: U kom smislu ili smeru treba rekonstrisati demokratiju? Nije nikakvo čudo što se na ovaj implicitni „poziv" javilo mnogo kandidata sa već manje ili više pripremljenim projektima demokratskog razvoja. Isto tako, nije čudno što je među njima bilo najviše teoretičara i istraživača neoliberalne provenijencije. Ironično je da je veliki broj država prihvatio liberalnu demokratiju u momentu kad je, kao što su mnogi misle, državna demokratija potrošila svoje vreme. No, ubrzo je počelo da paradoksalno zvuči stanje u kojem se kao pobednik promoviše liberalizam, a država pomera na margine političkog poretka. Iako nije deifikovao državu, niti je smatrao svemoćnom i sveprisutnom političkom silom, liberalizam je računao sa državom kao centralnom političkom institucijom, naravno, uz znatno ograničene nadležnosti. Globalizacija je tražila decentriranje i liberalne države i oslobađanje puta za uspostavljanje neoliberalnog poretka u kojem će ekonomija sa razrađenim finansijskim sistemom, deregulacijom i slobodnim tržištem biti osnovni regulativni mehanizam društva. Anthony McGrew ističe da u globalizaciji „ključni principi liberalne demokratije... su postali izuzetno problematični` .4° Neoliberalizam je bio način da se liberalizam oslobodi državnih i drugih političkih ograničenja za slobodnu cirkulaciju ljudi, kapitala, robe i usluga. U njemu su mnogi videli i „kraj utopije". No, ubrzo zatim, slučaj je hteo da upravo u vreme kad neoliberalni kapitalizam briše ili potiskuje sve moguće alternativne puteve društvenog i demokratskog razvoja, nastupa njegova duboka kriza. Postalo je jasno da je plitko i dogmatski misliti i verovati da postoji samo jedan put razvoja i da je to upravo neoliberalizam. Novije vreme je dalo dosta povoda mnogim istraživačima da ovu široko rasprostranjenu mantru razvijenog sveta realnije sagledaju i potraže drukčija ili bolja rešenja za napredniji i održiviji razvoj savremenog sveta. To je, čini se, na vreme uočio i Scholte. On je zapazio da neoliberalizam nije pogodan okvir za razvoj poželjne i progresivne globalizacije. Uz to, on ukazuje na manjkavosti postojećeg stanja i neoliberalzma, s jedne strane, i na prednosti globalizacije očišćene od neoliberalizma, s druge strane.
A. McGrew, "Gobalization and Territorial Democracy: An Introduction", In A. McGrew, ed. The Transformation of Democracy? Gobalization and Territorial Democracy. Cambridge, Polity Press, 1997, p. 12.; A. McGrew, "Democracy", in Robertson and J. A. Scholte eds. Encyclopedia of Goobalzzation, London, Routledge, 2006. 40
PREDGOVOR
XXXIII
Prvo, ort ukazuje na zastarelost postojećeg stanja i njegove razloge. U sklopu toga Scholte govori: o ograničenjima etatističke liberalne demokratije; o neznanju građana (formalno obrazovanje, mas-mediji, civilno društvo, transparentnost upravljačkih agencija); o nedostacima institucionalnog procesa (javni referendumi, legislacija, sudski procesi, uključivanje civilnog društva); o strukturalnim nejednakostima (nejednakost zemalja, klasna nejednakost, kulturna nejednakost, rodna nejednakost, druge nejednakosti). Na prvom mestu on ističe tezu da stari okvir liberalne demokratije sa naglašavanjem nacionalne samodeterminacije kroz teritorijalnu državu nije više pogodna formula za „vladavinu naroda" u policentričnom upravljanju globalnim svetom.41 Rašireno neznanje među građanima o globalizaciji i njenom upravljanju znatno je ograničilo mogućnosti za demokratsku regulaciju transplanetarnih odnosa. Proces odlučivanja koji upravlja globalizacijom i teče kroz državne, poddržavne, supradržavne i privatne regulativne institucije, pokazao je mnoge nedostatke u sferi javne participacije i odgovornosti. Duboko usađene strukturalne nejednakosti po mnogim linijama su znatno suzile šanse građana za uključivanje u upravljanje savremenom globalizacijom. Uzimajući u celini prethodno iznete obrazovne manjkavosti, institucionalne falinke i strukturalne subordinacije, savremena giobalizacija je pokazala vrlo slab demokratski kredibilitet. Nastajuće policentrično upravljanje globalnim poslovima imalo je niske nivoe participacije i odgovornosti prema obrazovanoj javnosti. Demos u celini bio je neinformisan i neuključen kad se došlo do regulirajućih pitanja kao što su klimatske globalne promene, globalne finansijske krize, globalna militarizacija i globalni turizam. Claude Ake i drugi imaju jake razloge da tumače dosadašnju globalizaciju kao „politiku obezvlašćivanja"42. Pošto demokratija, primećuje Scholte, normalno sadrži većinsku vladavinu sa manjinskim pravima, vladavina danas, sa više globalnim svetom, brzo je pala na manjinsku vladavinu bez prava većine. Na taj način, regulaciji rastućih transplanetarnih veza nedostaje demokratska legitimnost. Vlast je legitimna kada narod kojim se vlada priznaje da njihovi vladari imaju pravo da vladaju nad njim. Legitimnost se može izvlačiti iz brojnih izvora pored demokratije, uključujući harizmatsko vođstvo, tehničku ekspertizu i moralnu pravdu. Međutim, manjkavosti u demokratskoj legitimnosti, s obzirom na vladavinu u savremenoj globalizaciji, tako su velike da nijedna količina harizme, efikasnosti ili moralnosti ne može da to kompenzira. Kao rezultat, regulisanje globalnih odnosa je do sada počivalo više na prinudi nego na demokratskoj saglasnosti. Mnogo od te prinude bilo je represivJ, A. Scholte, Globalization, Op. cit. p. 348. 42 C. Ake, "Globalization, Multicukulturalism and the Shrinking Democratic Space", u M. G. Schechter ed. Future Multilaterism: Political and Social Framework, United Nations University Press, Tokyo 1999. p. 182. 41
XXXIV
PREDGOVOR
no, u smislu vređanja ljudskih prava, nedozvoljavanja izvora (pomoć, zajmovi itd) i vojne intervencije. Druga prinuda je bila u nešto blažoj formi. Medutim, demokratski deficiti u savremenoj globalizaciji nisu u celini suočeni sa pasivnošću i rezignacijom. Suprotno, otpor prema nepostojanju glasanja u vladanju globalnim poslovima rastao je u novije vreme. Mnogo „anti-globalizacijske" aktivnosti je vođeno ogorčenošću zbog neodgovarajuće i nedemokratske politike koja se vodila kroz oficijelne vladajuće mehanizme. Ostaje da se vidi da li će tekuće nezadovoljstvo biti praćeno nekim pogodnijim reformama političkih procesa ili će efekti biti obrnuti. U svakom slučaju, ključna tačka koju treba istaći jeste da globalni prostori nisu inherentno nedemokratični. Mnoge od inicijativa koje su pomenute indiciraju da globalizacija i demokratizacija mogu biti komplementarne. Buduće jačanje demokratije traži ne ostupanje od transplanetarne povezanosti, nego koncertrisano istraživanje za nove pojmove i prakse koje mogu učiniti „vladavinu naroda" da deluje u postteritorijalnoj, postetatističkoj i postnacionalističkoj politici. IX. (RE)KONSTRUISANJE BUDUĆIH GLOBALIZACIJA Posle opisa postojećeg stanja globalizacije, njenih pozitivnih i negativnih strana, Scholte nudi neku vrstu vizije budućih globalizacija. Odmah treba podsetiti da on ne govori o globalizaciji u singularu već o globalizaciji u pluralu. Scholte se potrudio da odgovori na ove manjkavosti predlogom za promene. Ti očekivani ili već nastali tokovi promena, prema njegovom mišljenju, su sledeći. Prvo, rekonceptualizacija demokratije, udaljavanje od zastarelih pretpostavki teritorijalnog prostora, državnog regulisanja i nacionalnog identiteta; drugo, preoblikovanje civilnog obrazovanja da bi se osnažili-ojačali svi građani da deluju u toj novoj situaciji; treće, izgradnja efektivnih institucionalnih mehanizama javne odgovornosti (accountability) s obzirom na nastajanje policentričnog modela upravljanja; četvrto, efektivne progresivne strukturalne redistribucije izvora i vlasti s ciljem da svi stakeholders (akcionari, poverioci, zaposleni i drugi) u pitanjima savremene javne politike imaju u većoj meri jeđnake, odnosno povoljne šanse za političku participaciju, transparentnost i odgovornost u procesu upravljanja; i peto, pothranjivanje pozitivne prakse interkulturnog priznanja, komunikacije i pregovaranja.
1. Od preispitivanja tekuće do konstrukcije buduće globalizacije U prosuđivanju normativnih dostignuća savremene globalizacije dosadašnje rasprave su isticale dvostruke opšte argumente. Globalizacija je do danas imala mešovite posledice za ljudsku sigurnost, socijalnu jednakost i demokratiju, uključujući određene značajne negativne reperkusije. Drugo, opadajuće ili negativne strane su rezultirale ne iz transplanetarne povezanosti kao takve,
PREDGOVOR već iz političke orijentacije (uglavnom neoliberalističke) koja je preovlađivala tokom skorijih dekada u vezi sa rastućim globalnim odnosima. Druga od ovih teza sadrži kritiku i poruku da bi promene u političkim pristupima globalizaciji (posebno reorijentacija na udaljavanje od neoliberalizma) mogle da proizvedu više sigurnosti, jednakosti i demokratije. Tako je politički izbor presudan. Nije tačno, kao što neki komentatori katkad ističu, da nema alterntative (There is No Alternative — TINA) liberalizmu, deregulaciji, privatizaciji i fiskalnom konzervativizmu kao političkom okviru da vodi uvećanu transplanetarnu povezanost. Radije, u moto mnogih kritičkih aktivista globalizacije treba da stoji: drugi svet je moguć. Ako je moguć drugi ne-neoliberalni kurs, onda treba, kao što je James Mittelman istakao, „ponovo pisati program globalizacije" („rewrite the script of globalization"?43 To, naravno, nije ni malo jednostavno. Jedno je ustanoviti dijagnozu, a sasvim drugo propisati adekvatan tretman. O tim problemima upravo govori Scholte. Prosto je začuđujuće, koliko Scholte, u poređenju sa mnogim drugim autorima, ulaže napora da normativno projektuje one ideje koje se mogu u praksi ostvariti. U sklopu svojih preporuka za izvođenje globalizacije na pravi put razvoja društva i demokratije on ističe sledeće opcije-smerove: prvo, generalnu političku strategiju; drugo, podizanje ljudske sigurnosti; treće, podizanje socijalne jednakosti; četvrto: podizanje demokratije.
A. Generalna politička strategija Pristup Scholtea tom problemu je interesantan i veoma značajan. On prvo projektuje nekoliko moaućib generalnih kurseva koji bi se mogli preduzeti a zatim identifikuje i opravdava širi pristup koji se ovde prihvata. Prvo se prikazuje spektar mogućih aeneralnih orijentacija prema globalizaciji. On tu ponovo ističe četvorostranu tipologiju političkih pristupa prema globalizaciji: neoliberalizam_ ridžektionizam, reformizam i transformizam. Svaki od ovih pris--tupa je posebno obrađivan i prikazivan više ili manje, u pozitivnom i negativnom svetlu. Kao svoju preferabilnu poziciju i širu strategiju Scholte ističe kombinaciju ambicioznog reformizma i opreznog transformizma. A zatim se predlažu konkretne mere koje će voditi ka ostvarenju jednakosti, sigurnosti i demokratije. I, na kraju, daju se glavni izazovi kojima se suočava implementacija ambicioznog reformizma i opreznog transformizma u globalizacionoj politici danas. On govori o globalizacijama u pluralu, kako je ranije istaknuto, da bi izbegao jedan univerzalistički blueprint (nacrt) globalizacije, bilo da je to liberalistički, socijaldemokratski, socijalistički, ekocentristički, teistički ili neke druge boje. Post-vašingtonski konsensus ne bi trebao da bude u smislu ustanovljavanja jednog uniformnog političkog okvira za sve; više od toga
H. J. Mittelman, The Future of Globalization, Penerbit University Kebangsan, Bangi, Malaysia, 1999. p. 15. 43
XXXVI
PREDGOVOR
otvorenija budućnost bi ohrabrila različite izborne jedinice da slede različite i autonomno formulisane politike prema globalizaciji. Kapacitet za efektivnu regulaciju globalnih problema treba da bude razvijen kroz multistepenastu vladavinu a ne samo kroz transsvetske institucije. Iako je zasad neostvariva, ta transformacija je u horizontu mogućeg.
B. Podizanje ljudske sigurnosti U krug mera za podizanje ljudske sigurnosti Scholte ubraja: a. Ljudska prava. To pretpostavlja par sporazuma — jedan o civilnim i političkim pravima a drugi o kulturnim, ekonomskim i socijalnim pravima — mogu se potegnuti do statusa legalno obaveznog i ostvarivati transplanetarnim dilom o pravima. b. Kontrola oružja. Treba uspostaviti kontrolu naoružanja i telo koje će se o tome starati. c. Upravljanje konfliktima. Značajno je ustanovljavanje formalnog režima „održavanja mira" ili čak „ostvarivanje mira". Zato se formiraju i obučavaju specijalne jedinice. d. Ekološka sigurnost. Reduciranje ekološke degradacije treba da ide iznad sadašnjih ekoloških mera. e. Tretiranje zdravlja. Globalno javno zdravlje dobija manje pažnje u savremenom odlučivanju nego bilo koje drugo područje ljudske sigurnosti koje je dosad diskutovano. Potrebna su veća javna ulaganja u proučavanje lekova za bolesti koje zanemaruje privatni biznis. f. Socijalno osetljivo ekonomsko restruktiriranje g. Oslobađanje đugova h. Finansijsko regulisanje i. Mogućnosti zaposlenja j. Radnički standardi k. Kulturna različitost 1. Etička ulaganja Različite legalne i institucionalne reforme mogu takođe podupirati kulturnu sigurnost, tj. sigurnost i uverljivost u identitete i prateće okvire značenja. Na primer, školski uđžbenici mogu učiniti više da upoznaju mlade ljude s multipliciranim istorijama i civilizacijama. Države bi mogle učiniti više na odavanju većeg priznanja manjinskim kulturama. Makro-regionalne i transsvetske agencije mogle bi da obezbede više mesta u EU komitetima regiona gde mikronacije imaju glas. Supradržave ekonomske vladavine bi se mogle reformisati u smeru veće kulturne senzitivnosti. U nešto opštijem smislu, institucije kao i individue mogu pothranjivati kulturnu sigurnost u globalizovanom svetu sa razvojem onoga što bi se moglo nazvati „interkulturalni" pristup politici identiteta. Kroz dijalog, a ne konfrontaciju. Vladajuči principi bi bili: međusobno priznanje, respekt, odgovornost
~►XXVII
PREDGOVOR
i ograničavanje (kad tenzije rastu). Interkulturalni reciprocitet kontrastira fundamentalno sa „mi-oni" okvirom komunitaraca, pristupom koji teži da degradira, isključi i supresira „druge". U interkulturalnom kosmopolitizrnu niko ne nameće svoj svet kao univerzalni model. U rečima budističkog reformatora, „Mi ne želimo da imamo jedan vrednosni standard kao meru za druge; svaka kultura ima svoje sopstvene intrinstične vrednosti koje ne treba meriti naspram drugih". Za kulturnu solidarnost kroz kulturne razlike. U tom duhu se srelo 6.500 ljudi različitih vera u Parlamentu svetskih religija u Ćikagu 1993. da afirmišu zajedničku globalnu etiku bez međusobnog vređanja identiteta.
C. Podizanje socijalne jednakosti U pravcu očuvanja ljudske sigurnosti i druge inicijative u smislu ambicioznog reformizma i opreznog transformizma idu na smanjenje socijalnih nejednakosti u globalizaciji. Iskorenjivanje siromaštva, poboljšanje radnih uslova i povećanje socijalne kohezije mogu smanjiti nejednakosti u životnim šansama između različitih socioekonomskih grupa. Stvaranje održivog strukturalnog prilagođavanja, uklanjanje preteranih tereta dugova i stabilizacija finansijskih tržišta mogu smanjivati procep između Severa i Juga. Politika alternativnog identiteta može smanjiti kulturne hijerarhije i promovisati kulturnu bezbednost. Scholte predlaže sledeće mehanizme koji se tiču problema socijalne nejednakosti: a. Supradržavni antimonopolski mehanizmi. b. Promene u globalnim pravilima intelektualne svojine. c. Globalno redistributivno oporezivanje. d. Uklanjanje ofshore finansija. e. Redistribucija Sever-Jug kroz globalne ekonomske režime. f. Osetljivost pola. Poboljšavanje jednakosti između muškaraca i žena. g. Žene u globalnom vođstvu. Više žena na značajnim ekonomskim, političkim i drugim upravljačkim mestima. h. Poklanjanje više pažnje na rasu, urbano-ruralno i hijererhije po godinama. Imajući u vidu ovih osam sugestija, postaje jasno da globalne javne politike i druge mere u smislu ambicioznog reformizma treba da se mešaju sa opreznim transformizmom i tako naprave suštinske promene u nejednakosti koje su se razvile u globalizaciji. Istina, mnogi socijalisti su zaključili da tenzije između kapitalizma i distributivne pravde idu tako duboko da samo puna transformacija načina proizvodnje može ukloniti arbitrarne hijerarhije iz društvenih odnosa. Ali, iako se taj argument prihvati u principu, ostaje moguće i poželjno da se slede reforme koje smanjuju socijalne nejednakosti unutar kapitalizma posebno ako prihvatljive i moguće postkapitalističke alternative nisu neposredno u planu.
PREDGOVOR
XXXVIII
D. Podizanje demokratije Pre svega treba reći da prethodne dve mere i pravci reforme, sigurnost jednakost, istovremeno dovode i do poboljšanja uslova za razvoj demokratije u jednoj zemlji. Ali pored toga ima i drugih faktora koji znatno podstiču i pomažu razvoju i funkcionisanju demokratije. Uz to, valja imati u vidu da lokalnu i nacionalnu demokratiju u uslovima globalizacije treba posmatrati kao deo globalne demokratije. Tvrdnje da državna i lokalna vlada nemaju ulogu u demokratizaciji globalizacije su pogrešne. Uz napomenu da je reč o obrazovnim, institucionalnim i strukturalnim problemima, Scholte navodi sledeće komponente demokratije. a. Subsidijarnost. b. Javno obrazovanje. Obrazovanje je i sredstvo javne mobalizacije za progresivne promene. c. Transparentnost. Treći značajan korak u promovisanju demokratije. d. Izborna politika. Više pažnje globalnim problemima u kampanjama, programima i kandidatskim debatama. Javni referendumi takođe unapređuju demokratiju. e. Neteritorijalne izborne jedinice. Uvođenje neteritorijalnih kao i teritorijalnih predstavnika u skupštine. Neteritorijalne jedinice bi se odnosile na godine, kastu, klasu, dijasporu, nemoć, veru, pol, rasu ili seksualnu orijentaciju. Na primer, predstavnici biznis egzekutiva, nemoćnih, verske zajednice, farmeri, seksualne manjine, žene, radnici. Takav princip je već delovao u nacionalnom kongresu Indonezije. Mešavina teritorijalnih i neteritorijalnih domova bi bolje reflektovala realnost savremene politike identiteta. f. Parlamentarno nagledanje. Monitoring i kontrola politike u globalizaciji od predstavničkih institucija. Na primer, nacionalni kongresi bi mogli da vrše bliže ispitivanje nad ratifikacijom i implementacijom sporazuma koji se tiču globalnih poslova. Državni parlamenti bi takođe mogli da vrše mnogo rigorozniju kontrolu o uključivanju vlade u transdržavne mreže i supradržavne agencije. Parlamentarno ispitivanje privatnih upravljačkih mehanizama moglo bi da podigne javnu transparentnost i odgovornost tih instrumenata. U svim tim odnosima državne legislature mogu da uspostave veću demokratsku kontrolu nad neizabranim tehnokratima koji drže najveći deo inicijativa u vladanju globalnim poslovima danas. Na transdržavnom nivou kontrola se može podići formiranjem više interparlamentarnih instrumenata. Pored toga, mogli bi se konstituisati direktno izabrani transsvetski parlamenti. Ali to je na duži rok. Za sada, oni bi bili nepoželjni. g. Sudski procesi. Uspostavljanje relevantnih sudova, inspektorata i ombudsmana.
XXXIX
PREDGOVOR
h. Javna kontrola privatnog upravljanja (governance). To bi mogla da obavljaju tela poput IASB i ICANN. Bile bi korisne i veze sa parlamentarnim telima i asocijacijama civilnog društva. Puna demokratizacija zahteva eventualno uklanjanje regulacije globalnih poslova preko privatnih tela. Upravljačke agencije za javne poslove koje su formalno imenovane od i odgovorne prema privatnim interesima fundamentalno protivreče demokratskim principirna. i. Razvoj civilnog društva. Bolji kvalitet civilnog društva doprinosi poboljšanju i širem javnom obrazovanju, javnom debatama, javnoj participaciji, javnoj transparentnosti i javnoj odgovornosti.
2. Prema implementaciji Važno je istaći one generalne okolnosti koje unapređuju ili unazađuju implementaciju projekta rekonstrukcije globalizacije na ambiciozno reformističkim i oprezno transformističkim zamislima i linijama.
A. Povoljne okolnosti Sasvim je sigurno da neki uslovi guraju u većoj meri humanu globalizaciju nego što to sada čini preovlađujući tok neoliberalističke orijentacije. Više nego ranije postoje uslovi za reformističku i transforrnističku promenu. Inovacije u informacionim i komunikacionim tehnologijama pogoduju bez presedana transplanetarnoj koordinaciji. Transsvetske upravljačke institucije i organizacije globalnog civilnog društva razvile su se više nego ikad ranije. Tu više nije reč o fikciji društvenih nauka. Uz to, ljudi su svesniji te potrebe; više obrazovani; uslovi su poboljšani. A i konsensus oko globalizacije je porastao. Politika ranog 21. veka u velikoj meri se preusmerava na drukčiju globalizaciju zahvaljujući porastu osećanja alter-globalizacije. To je, naravno, uslovljeno činjenicorn da je sve više ljudi nezadovoljno liberalističkim tokom globalizacije.
B. Izazovi Ali ne treba potcenjivati snage neoliberalne globalizacije. Pristupi slobodnog tržišta imaju jako uporište: od komercijalnih krugova krupnog kapitala, od oficijelnih krugova naročito ekonomskih i finansijskih stručnjaka i mejkera; od naučnika i mas-medija. Izazov destrukcije neoliberalističke ortođoksije ostaje sumnjiv. Podrška laisez faire-u, tržišno-vodenoj globalizaciji ima duboke materijalne i ideacione korene. Materijalno, neoliberalne pristupe globalizaciji su stvorili bogati, privilegovani i moćni pobeđnici. Danas malo vodećih korisnika od neoliberalne globalizacije sledi poruke poznatog ekonomiste Stiglitza. Druga, i glavna prepreka koja stoji na putu alter-globalizaciji je jaka monopolska tendencija koja se razvila u kapitalizmu pod neoliberalnom politikom
XL
PREDGOVOR
u prošlim dekadama. Glavni korporativni igrači u savremenoj globalizaciji postali su vrlo moćni i vrlo oštri. Alternativna globalizacija mora biti oprezna i ne okretati uvek krupni kapital protiv sebe. Treći veliki izazov za proponente preusmerene globalizacije je tekuća koncentracija upravljačke funkcije u vlasti SAD koja je udvostručena sa suk cesivnom administracijom SAD prema razvoju pune globalne javne politike. SAD ima više uticaja nego što je demoratski zdrava i zrela. Problem je velikim delom i nacionalni. Politička kultura SAD, posebno vladajućih krugova, ima odredena obeležja (mesijanizam, manihejstvo, militarizam) koji čine njihovu elitu nespremnom da se angažuje na punom multilateralizmu. Iako je to bivši predsednik Bush svojevremeno proklamovao, administracija nije tome pridavala značaj za zadnje pola veka intenzivne globalizacije. Četvrto, mitovi vestfalskog stila suverenosti nastavljaju široku aktuelnost i atraktivnost. Mnogi ljudi još insistiraju đa unilateralna, supremna sveobuhvatna i apsolutna vlast (često locirana u državi) može i treba da preovlađuje. Te krugove treba ubediti da post-državno upravljanje nije samo neizbežno u globalnijem svetu nego i potencijalno više slobodarsko. Vestfalske ideje više odmažu nego što pomažu mogućnosti kolektivnog samoopredeljenja s obzirom na transplanetarne probleme. Peto, uspešna implementacija globalne politike suočava se sa izazovom izgradnje dovoljno institucionalnog kapaciteta. Zaokret od neoliberalizma ka globalnoj socijaldemokratiji pretpostavlja da tela javnog vladanja imaju sredstva da regulišu društvene i političke odnose efektivno. U nekim slučajevima agencije trebaju veći iznos sredstava, brojniji personal, veće fondove, više opreme, više službi, itd. Lokalna tela nemaju sredstava za transformisanje globalizacije. Predlozi za povećanje izvora regionalnirn i transsvetskim autoritetima nailaze na veliki otpor. Čak i MMF, dok promoviše neoliberalnu agendu, vodi borbu posle 1970-ih da dobije veća sredstva naročito od Kongresa SAD. Šesto, važna je mobilizacija šire populacije za te nove vidove globalizacije. Zatim, nužno je napredovanje obrazovanja i kampanje za specijalne probleme: da se fomiraju izborne jedinice (constituences) za transsvetske antimonopolske mehanizme, transplanetarno centralnu banku, redistributivne globalne poreze, i politike alternativnog identiteta. Pri tome, različiti progresivniji tokovi globalizacije ne mogu se nametati ili nametnuti odozgo. Neoliberali greše kad najčešće slede svoju agendu logikom i politikom s vrha prema podnožju, odnosno pristupom koji nije održiv na duži rok. Scholte, stoga, savetuje da zastupnici promene ne smeju ponavljati tu grešku. Na kaju, Scholte upozorava da je nova globalizacija moguća, ali i da će biti teška. Ova knjiga je samo deo humanijeg nacrta preusmerenja globalizacije. Treba mnogo raditi na iznalaženju pravih puteva koji će biti efikasni u otklanjanju smetnji i prepreka za formiranje alternativnih trajektorija prema humanijim globalizacijama. Što ljudi više razumeju globalizaciju, više mogu da realizuju svoje potencijale i da oblikuju njihove preferabilne smerove. Ako se može reći da je i ova knjiga započela sa izvesnim frustracijama „da mi ne
PREDGOVOR
XLI
znamo šta je globalizacija, ali moramo da delujemo", ona završava sa izvesnim optimizmom koji pomaže čitaocu da bolje shvati i većim kapacitetom i sposobnošću deluje na ostvarenje moguće humanije globalizacije. Treba odati priznanje autoru što je ključne probleme ove velike, protivrečne i zamršene teme uspeo da predstavi na jedan jasan i razložan način, uz bogatu građu i argumentaciju i, što je, isto tako važno, da uputi obrazloženu kritiku postojećem stanju, uz predloge za nove, pravednije i humanije puteve moguće globalizacije. Treba reći i to da izvesna ponavljanja koja se javljaju u ovoj knjizi nisu izraz nemarnosti autora koliko izraz njegove težnje da bude što jasniji i uverljiviji u jednoj problematici koja inače nije tako laka za razumevanje. Ono što može donekle da čudi čitaoca, posebno naučnu javnost, jeste Scholteovo ispuštanje slobode, koja je verovatno trebala da nađe mesto koje je po svom značaju ravnopravno sa tri već istaknute najznačajnije osobine humanističke globalizacije: sigurnošću, jednakošću i demokratijom. Matrica njegovog poimanja sadašnjeg i budućeg sveta je građena na prilično zamašnom vidokrugu i sistemu vrednosti. No, i najradikalnijim piscima nije lako izbeći izvesna ograničenja istorijom, sredinom, obrazovanjem, poretkom i mogućnostima promocije. Rejting koji se dobije u društvu i značajne funkcije u političkoj ili naučnoj sredini ne otpisuju se tako lako, ma koliko saznanje i moral na to nagonili. To je verovatno omekšalo oštrinu njegove misli i kazivanja, pa i dovelo do nekih kompromisa. Isto tako, valja imati u vidu da su kompromisi neretko nužni ne samo radi neke ekvilibristike ili opstanka, odnosno bolje pozicije u društvu, već i zbog složenosti same realnosti i projekata koji pretenduju na svoju svrhovitost i realizaciju. Ovom prilikom treba izraziti zahvalnost i prevodiocu koji je uspeo da shvati prave namere autora i nade adekvatan način da ih predstavi na našem jeziku. Vučina Vasović
LITERATURA
Agnew, John-Combridge, Stuart, Mastering Space: Hegemony, Territory and International Political Economy, Rotledge, London, 1995. Axford, Barrie, The Global System: Economics, Politics and Culture, Polity Press, Cambridge, 1995. Barber, B., Jihad vs McWorld, Ballantine Books, New York, 1996. Baylis John- Steve Smith, The Globalization of World Politics, Third ed., Oxford University Press, Oxford, 2001, 2005. Fukuyama, Francis, The End of History and the Last Man, Penguin Books, London, 1992. Gilpin, R., Global Political Economy, Princeton University Press, Princeton, 2001. Held D. — McGrew, A., et. al., Global Transformations: Politics, Economics and Culture, Polity Press, Cambridge, 1999. Held, D. — McGrew, A., Globalization-Anti-Globalization, Polity Press, Cambridge, 2002.
XLII
PREDGOVOR
Hirst P. — Thompson, G, Globalization in Question, 2nd ed., Cambridge, Polity Press. 1999. Huntington, Samuel, The Clash of Civilizations and the Remaking of the World Order, Touchstone, New York, 1996. Robertson, R., The Three Waves of Globalization — A History of Developing of Global Consciousness, Zed Press, London, 2003. Scholte J. A., International Relations of Social Change, Buckingham, Open University Press, 1993. Scholte, J. A., „Globalization and Collective Identities" in J. Krause and N. Renwick eds., Identities in International Relations, London, Macmillan, 1996. —„Global Capitalism and the State", International Affairs 73 (3) 1997.
—Contesting Global Governance: Multlateral Economic Institutions and Global Social Movement. Cambridge, Cambridge University Press, 2000. (koautor sa R. O'Brien, A.-
M. Goetz and M. Williams.)
—Civil Society and Global Finance. London, Routledge, 2002 (ed. sa A. Schnabel). —Civil Society Voices and International Monetary Fund. Ottawa, North-South Institute,
2002.
— Globalization: A Critical Introduction, Basingstoke: Palgrave, Macmillan, 2000,
2006.
—Reconstructing Contemporary Democracy, Gothenburg University, 2006-7
(Uz to valja pomenuti preko stotinu drugih manjih ili većih Scholteovih radova). Scruton, Roger, The West and the Rest: Globalization and the Terrorist Threat, Continuum, London, 2002. Sklair L., The Transnational Capitalist Class, Oxford, Blackwell, 2001. Slaughter A. M., A New World Order, Princeton University Press, Princeton, 2004. Sorensen, G., „Sovereignty: Change and Continuity in a Fundamental Institution", Political Studies, 1999, vol. 47, no. 3. —The Trandformation of the State: Beyond the Myth of Retreat, Basingstoke; Palgrave Macmillan, 2004. Stiglitz, J, Globalization and Its Discontents, New York, Norton, 2002. Waters, M., Globalization, Routledge, London, 2000.
GLOBALIZACIJA
LISTA SKRAĆENICA ABM ACP ADR AIDS
Anti-ballistic missile (antibalistička raketa) African, Caribbean and Pacific (Afrički, Karipski i Pacifički) American Depository Receipt (Američki depozitorni račun) Acquired imunodeficiency syndrome (sindrom stečene imunodeficijencije — sida) AMF Asian Monetary Fund (Azijski monetarni fond) ANC African National Congress (Afrički nacionalni kongres) Asia-Pacific Economic Cooperation (Azijsko-pacifička ekonomska saAPEC radnja) ARPANET Advanced Research Projects Agency Network (Mreža agencija naprednih istraživačkih projekata) ASEAN Association of South East Asian Nations (Asocijacija jugoistočnih azijskih zemalja) Asia—Europe Meetings (Susreti Azija—Evropa) ASEM American Telephone and Telegraph Company (Američka telefonsko-teleAT&T grafska kompanija) ATM Automated teller machine (automat za dobijanje gotovine — bankomat); Asynchronous Transfer Mode (vremenski neusklađen oblik prenosa) BBC British Broadcasting Corporation (Britanska radiodifuzna korporacija) BIT Bilateral Investment Treaty (Bilateralni investicioni ugovor) Bharatiya Janata Party (Baratija džanata partija) BJT BP British Petroleum (Britanski petrolej) BRICS Brazil, Russia, India, China and South Africa (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) BSE Bovine Spongiform Encephalitis (infektivno zapaljenje mozga) CDF Comprehensive Development Framework — of the World Bank (Okvir sveobuhvatnog razvoja — Svjetske banke) Convention on the Elimination of A11 Forms of Discrimination Against CEDAW Women (Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena) Chief Executive Officer (glavni izvršni službenik) CEO CERD Committee on the Elimination of Racial Discrimination (Komitet za ukidanje rasne diskriminacije) Chlorofluorocarbon (hlorofluorugljenik) CFC Common Foreign and Security Policy — of the EU (Zajednička spoljna i CFSP bezbjednosna politika — EU) CHIPS Clearing House Interbank Payment System (Medubankarski klirinški sistem) CIETAC China International Economic Trade Arbitration Commission (Kineska komisija za posredovanje u međunarodnoj ekonomiji i trgovini)
LUI CITES
CJD CLS CNN COIAB COSATU CSGR CSO CSR CUT DBS DOT DSB EAC EASDAQ ECU EDS EPZ ERM ESF EU FAO
FATF
FDI FfD FLAG FZP FSC
FT
FTA FTAA G7 G8 G10 G20 G24
LISTA SKRAĆENICA Convention of International Trade in Endangered Species of Wild Fauna and Flora (Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje fiore i faune) Creutzfeldt-Jakob disease (Krojcfeld Jakovljeva bolest; teški poremećaj nervnog sistema; Alchajmerova bolest...) Continuous Linked Settlement (Trajno neraskidiv ugovor) Cable News Network (Kablovska mreža vijesti) Coordination of lndigenous Peoples Organizations of Brazil (Udruženje organizacija domorodaca Brazila) Confederation of South African Trade Unions (Konfederacija radničkih sindikata Južne Afrike) Centre for the Study of Globalisation and Regionalisation (Centar za proučavanje globalizacije i regionalizacije) Civil society organization (organizacija civilnog društva) Corporate social responsibility (korporativna društvena odgovornost) Central Workers' Union — of Brazil (Centralno udruženje radnika — Brazila) Direct Broadcast Satellite (Direktni radiodifuzni satelit) Digital Opportunity Task Force - of the G8 (Snage za rješavanje digitalnih problema — pri G8) Dispute Settlement Body — of the WTO (Organ za rješavanje sporova — pri STO, tj. Svjetskoj trgovinskoj organizaciji) East African Community (Istočnoafrička zajednica) European Association of Securities Dealers Automated Quotation (Automatizovana kotacija Evropskog uđruženja trgovaca obveznicama) European Currency Unit (Evropska obračunska jedinica - eki) Electronic Data Services (Elektronske službe podataka) Export Processing Zone (Sektor za obradu podataka o izvozu) European Exchange-rate Mechanism (Evropski mehanizam za odredivanje valutnog kursa) European Social Forum (Evropski socijalni forum) European Union (Evropska unija) (United Nations) Food and Agriculture Organization (Organizacija Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu) Financial Action Task Force (Policija za kontrolu finansijskih poslova) Foreign Direct Investment (Neposredno strano ulaganje) Financing for Development (Finansiranje razvoja) Fibreoptic Link Around the Globe (Optičkokablovska veza Free production zone (zona slobodne proizvodnje) Forest Stewardship Council (Savjet za kontrolu šuma) (finansijski magazin —prim. Free Trade Area (Zona slobodne trgovine) Free Trade Area of the Amerika (Američka zona slobodne trgovine) Group of Seven (Grupa Sedmorice) Group of Eight (Grupa Osmorice) Group of Ten (Grupa Desetorice) Group of Twenty (Grupa Dvadesetorice) Group of Twenty-Four (Grupa Dvadeset četvorice)
oko Zemlje)
Financial Times
prev.)
LISTA SKRAĆENICA G77 GATT GCC GDI GDP GDR GEF GEO GLOBE GM GRI GSP HAI HD1 HINWI HIPC HIV IAEA IAIS IASB IATA IB ICANN ICAO ICBM ICC ICFTU ICJ ICT IEC IFAC IIF
LUII
Group of Seventy-Seven (Grupa Sedamdeset sedmorice) General Agreement on Tariffs and Trade (Opšti sporazum o tarifama i trgovini) Gulf Cooperation Council (Savjet za saradnju u Zalivu) Gender-related Development Index (Rodno-orijentisani indeks razvoja) Gross Domestic Product (Bruto nacionalni proizvod) Global Depository Receipt (Globalni depozitorni račun) Global Environment Facility (Globalne mogućnosti sredine) Global Environment Organization (Globalna organizacija za životnu sredinu) Global Legislators Organization for a Balanced Evironment (Globalna organizacija zakonodavaca za uravnoteženu životnu sredinu) Genetically Modified (Genetički izmenjen) Global Reporting Initiative (Inicijativa za globalno izvještavanje) Generalized System of Preferences (Opšti sistem prioriteta) Health Action International (Međunarodna zdravstvena akcija) Human Development Index (Indeks ljudskog razvitka) high net worth individual (potrošačka korpa dostojna pojedinca) Highly Indebted Poor Countries Initiative (Inicijativa za prezadužene siromašne zemlje) Human Immunodeficiency Virus (Virus ljudske imunodeficijencije) International Atomic Energy Agency (Međunarodna agencija za atomsku energiju) International Association of Insurance Supervisors (Međunarodno udruženje nadzornika osiguranja) International Accounting Standards Board (Međunarodni odbor za knjigovodstvene standarde) International Air Transport Association (Međunarodno udruženje za vazdušni saobraćaj) International Baccaiaureate (Međunarodni bakalaureat — bačelor; početni akademski stepen) Intemet Corporation for Assigned Names and Numbers (lnternet korporacija za registrovana imena i brojeve) International Civil Aviation Organization (Međunarodna organizacija civilne avijacije) Intercontinental Ballistic Missile (Interkontinentalne balističke rakete) International Criminal Court (Međunarodni krivični sud) / Inuit Circumpolar Conference (Eskimska cirkumpolarna konferencija) International Confederation of Free Trade Unions (Međunarodna konfederacija udruženja slobodne trgovine) International Court of Justice (Međunarodni sud pravde) Information and Comunications Technologies (Tehnologije za informacije i komunikacije) International Electrotechnical Commission (Međunarodna elektrotehnička komisija) International Federation of Accountants (Međunarodna federacija knjigovođa) Institut of International Finance (Institut za međunarodne finansije)
LUIII
LISTA SKRAĆENICA
International Lesbian and Gay Association (Međunarodno udruženje lezbejki i homoseksualaca) International Labor Organization (Međunarodno udruženje radnika) ILO International Monetary Fund (Međunarodni monetarni fond —MMF) / IMF International Metalworkers Federation (Međunarodna federacija metalskih radnika) INTELSAT International Telecommunications Satellite (Satelitzameđunarodne Telekomunikacije) International Criminal Police Organization (Međunarodna organizacija Interpol kriminalističke policije) International Organization of Employers (Međunarodna organizacija poIOE slodavaca) International Organization of Securities Commissions (Međunarodna orIOSCO ganizacija komisija za pitanja bezbjednosti) Intelectual Property Right (Pravo intelektualne svojine) IPR Inter-Parliamentary Union (Međuparlamentarna unija) IPU Irish Republican Army (Irska republikanska armija) IRA Integrated Services Digital Network (Digitalna mreža objedinjenih usluISDN ga) International Securities Market Association (Međunarodno udruženje za ISMA bezbjednost tržišta hartija od vrijednosti) International Organization for Standardization (Međunarodna organizaISO cija za standardizaciju) Information Technology (Tehnologija informacija) IT International Telephone & Telegraph Corporation (Međunarodna telefonITT ska i telegrafska korporacija) International Telecommunication Union (Međunarodna unija za telekoITU munikacije) International Union for the Conservation ofNature (Međunarodna unija IUCN za očuvanje prirode) International Union of Food, Agricultural, Hotel, Restaurant, Catering, IUF Tobacco and Allied Workers' Associations (Međunarodna unija radničkih udruženja u isporuci gotove hrane, poljoprivredi, hotelijerstvu, restoraterstvu, duvanskoj i srodnim djelatnostima) International Union of Local Authorities (Međunarodno udruženje lokalIULA nih vlasti) London Court of Arbitration (Londonski arbitražni sud) LCA lesbian, gay, bisexual and transgender (lezbejka, homoseksualac, biseksuLGBT alac i transvestit) London Inter-Bank Offered Rate (Londonska inter-banka za ponudu kaLIBOR matnih stopa) London Metal Exchange (Londonska berza metala) LME Long term Capital Menagement (Dugoročno upravljanje kapitalom) LTCM Merger(s) and Acquisition(s) (Integracije i pripajanja) M&A Multilateral Agreement on Investment (Multilateralni sporazum o inveMAI sticijama) Milenium Development Goals (Milenijumski ciljevi razvoja) MDGs ILGA
LISTA SKRAĆENICA MERCOSUR MFA MOU MSF NAFTA NASDAQ NATO NEPAD NGO NIC NIEO NPT NWICO NYSE OAS OAU ODA OECD OIC OPCW OPEC OPM OSCE OSSREA PANA PC PGA
PRSP PSI
Mercado Comun del Sur /
LIX
Southern Common Market (Južno zajedničko tržište) Multi-Fibre Arrangement (Splet više vlakana) Memorandum of Understanding (Memorandum o razumijevanju) (Lekari bez granica) North American Free Trade Agreement (Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini) National Association of Securities Dealers Automated Quotation (Nacionalno udruženje za automatsku ponudu hartija od vrijednosti) North Atlantic Treaty Organization (Organizacija sjevernoatlantskog pakta) New Partnership for Africa's Development (Novo partnerstvo za razvoj Afrike) Nongovernmental organization (nevladina organizacija — NVO) Newly Industrializing Country (Novoindustrijalizovana zemlja) New International Economic Order (Novi međunarodni ekonomski poredak — NMEP) Treaty on the Non-Proliferation ofNuclear Weapons (Ugovor o ograničenju proizvodnje nuklearnog naoružanja) New World Information and Communication Order (Novi svjetski informacioni i komunikacioni poredak) New York Stock Exchange (Njujorška berza) Organization of American States (Organizacija američkih država) Organization of African Unity; now African Union (Organizacija afričke unije; sada Afrička unija) Overseas Development Assistance (Prekomorska pomoć za razvoj) Organization for Economic Cooperation and Development (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) Organization ofthe Islamic Conference (Organizacija islamske konferencije) Organization for the Prohibition Of Chemical Weapons (Organizacija za zabranu hemijskog oružja) Organization of Petroleum Exporting Countries (Organizacija zemalja izvoznica nafte) Papua Organization (Organizacija slo— bodne Papue) Organization for Security and Cooperation in Europe (Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju — OEBS) Organization for Social Science Research in Eastern and Southern Africa (Organizacija za sociološka istraživanja u Istočnoj i Južnoj Africi) Pan African News Agency (Sveafrička agencija vijesti) Personal computer (Personalni računar) Peoples' Global Action against „Free" Trade and the World Trade Organization (Narodna globalna akcija protiv „slobodne" trgovine i svjetske trgovinske organizacije) Poverty Reduction Strategy Paper (Strateški dokumenat za smanjenje siromaštva) Public Services International (Međunarodni javni servisi)
Medecins sans frontieres /Doctors WithoutBorders
Organisasi Papua Merdeka Free
LX RITIMO RSS
S&P SADC SARS SDI SDR SDRM SEZ SWIFT TBC TINA TOEFL TRIPS UN UNCTAD UNDP UNEP UNESCO UNFPA UNHCR UNI UNICEF UNIFEM UNPO UTC UTO VAT VHP WACLAC
LISTA SKRAĆENICA
Reseau d'Information Tiers Monde; Third World Information Network (Informaciona mreža trećeg svijeta) Rashtrrya SwayamsevakSangh (National Volunteers Organisation; Nacionalna organizacija dobrovoljaca— največa i najuticajnija organizacija za preporod Indije — prim. prev.) Standard and Poor's (Standard i sirotinja) Southern African Development Community (Zajednica za razvoj Južne Afrike) Severe acute respiratory sindrome (težak akutni respiratorni sindrom) Strategic Defense Initiative (Inicijativa za stratešku odbranu) Special Drawing Right (Specijalna menična prava vučenja) Sovereign Debt Restructuring Mechanism (Mehanizam za rekonstrukciju dugova suverena) Special Economic Zone (Specijalna privredna zona) Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunications (Društvo za svjetske međubankarske finansijske telckomunikacije) Tuberculosis (Tuberkuloza) There is no alternative (Nema alternative) Teaching of English as a Foreign Language (Podučavanje engleskog kao stranog jezika) Trade-Related Aspects of Intellectual Property Rights (Tržišno orijentisani oblici prava na intelektualnu svojinu) United Nations (Ujedinjene nacije) United Nations Conference on Trade and Development (Konferencija Ujedinjenih nacija za trgovinu i razvoj) United Nations Development Programme (Razvojni program Ujedinjenih nacija) United Nations Environmental Programme (Program Ujedinjenih nacija za očuvanje životne sredine) United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization (Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu) United Nations Fund for Population Activities (Fond Ujedinjenih nacija za aktivnosti stanovništva) United Nations High Commisioner for Refugees (Visoki komesar Ujedinjenih nacija za izbjeglice) Union Network International (Međunarodna unija digitalnih mreža) United Nations Children's Fund (Dječji fond Ujedinjenih nacija) United Nations Development Fund for Women (Razvojni fond Ujedinjenih nacija za žene) Unrepresented Nations and Peoples Organization (Organizacija nereprezentovanih nacija i naroda) Universal time coordination (koordinacija opšteg vremena) World Federation of United Towns (Svjetska federacija zbratimljenih gradova) Value-added tax (Porez na dodatu vrijednost — PDV) Vishwa Hindu Parishad (Organizacija za očuvanje indijskog društva) World Associations of Cities and Local Authorities Coordination (Koordinacija svjetskih udruženja gradova i lokalnih vlasti)
LISTA SKRAĆENICA
LXI
World Confederation of Labour (Svjetska konfederacija radnika) World Conservation Union (Svjetska unija za očuvanje prirode) World Economic Forum (Svjetski privredni forum) World Health Organization (Svjetska zdravstvena organizacija — SZO) World Insurance Network (Svjetska mreža za osiguranje) World Intelectual Property Organization (Svjetska organizacija za zaštitu intelektualne svojine) WMCASPM White Middle-Class Anglo-Saxon Protestant Male (Beli muškarci anglosaksonske protestantske srednje klase) Weapons of Mass Destruction (Oružje za masovno uništavanje) WMD World Resources Institut (Svjetski institut za resurse) WRI World Social Forum (Svjetski socijalni forum) WSF World Summit on the lnformation Society (Svjetski samit o informatičWSIS kom društvu) Waal Street Journal (berzansko-finansijski časopis —prim. prev.) WSJ WSJ-E Wall Street Journal — Europe Edition (evropsko izdanje) World Trade Organization / World Tourism Organization (Svjetska trgoWTO vinska organizacija — STO/ Svjetska turistička organizacija—STO) World Wildlife Federation / World Wide Fund for Nature (Svjetska fedeWWF racija za živi svijet divljine / Svjetski fond za zaštitu prirode) Year 2000; milennium bug for computers (godina 2000; milenijumska Y2K buba za računare) WCL WCU WEF WHO WIN WIPO
UVOD Okvir za analizu Promjena i kontinuitet Normativna i politička pitanja
„Mi ne znamo šta je globalizacija, ali moramo da radimoi" Tako je nedavno govorio seoski aktivista iz Tajlanda (Sopa, 2002). Njegov uzvik — pri čemu je neizvjesno da li takvo uvjerenje rađa frustraciju — lijepo predstavlja aktualno znanje i politiku globalizacije. Pitanje nije moguće zaobići, ali je teško pobliže odrediti šta sve ono uključuje. Zainteresovani građani osjećaju potrebu da odgovore, ali većini nije jasno na koji način. Globalizacija se redovno opisuje kao jedan od najvećih izazova za ljudski rod danas, ali šta da se uradi tim povodom? Šta je to globalizacija? Kada se globalizacija pojavila i raširila? Zašto se, uopšte, globalizacija pojavila? Kako, ako uopšte, globalizacija prouzrokuje društvenu promjenu? Kakve nam koristi i štete donosi globalizacija? Ukoliko globalizacija sa sobom donosi neko dobro, kako da povećamo njene pozitivne ishode? Ukoliko, pak, globalizacija ima i neke štetne posljedice, kako da ih izbjegnemo? Ova pitanja, koja zaokupljaju glavninu savremene političke rasprave, čine jezgro kojem je ova knjiga posvećena. U javnosti, širom svijeta, „globalizacija" se shvata kao jedan od određujućih pojmova savremenog društva. Bivši premijer Malezije Mahathir Mohamad jeđan je od mnogih koji je dvadeset prvi vijek proglasio „globalnim stoljećem" (Nederveen Pieterse, 2000: 4). Generalni direktor Svjetske trgovinske organizacije (STO) Renato Ruggiero opisao je globalizaciju kao stvarnost koja „nadjačava sve druge" (WTO-2, 1996b). Premda ovakve izjave mogu skliznuti u hiperbolu, jasno je da znatan dio čovječanstva stavlja na kocku značajne uloge svoje politike, sudbine, karijere, identiteta i svojih uvjerenja pod pretpostavkom da je sadašnjica globalni svijet u stalnom usponu. Pri tom, zamoljeni da bliže odrede šta podrazumijevaju pod „globalizacijom", mnogi ljudi odgovaraju s oklijevanjem, neodređeno i nedosljedno. Štaviše, mnoge rasprave o globalizaciji obiluju grubim pojednostavljivanjem, pretjerivanjem i poželjnim mišljenjem. Uprkos poplavi publikacija na ovu temu, analize globalizacije, uglavnom, ostaju pojmovno neprecizne, empirijski mršave, istorijski rđavo obaviještene, ekonomski i/ili kulturno nepismene, a normativni proglasi mogu da skliznu u plitke i politički lakomislene. Premda je globalizacija široko shvaćena kao presudno značajna, ljudi uglavnom imaju
2
GLOBALIZACIJA: KRITIČKI UVOD
oskudnu predstavu šta ona, u stvari, iziskuje i kako da se postave u odnosu na nju. Kao što je medijski magnat Ted Turner primijetio, „globalizacija napreduje krupnim koracima, dok Ijudska sposobnost da je razumije i na nju odgovori hoda sitnim koracima" (HDR, 1999: 100). Ova visoko nezadovoljavajuća situacija — koja je takođe često pogodila i moje lično mišljenje o globalizaciji — jeste ono što me je podstaklo da napišem ovu knjigu. Premda, ni slučajno, ona nije dospjela ni blizu rješenju problema, ja se nadam da će tekst pomoći čitaocima da se uhvate ukoštac — i da imaju uspjeha — s onim što je vodilo zabuni i prekidalo raspravu. Kao što njen naslov nagovještava, knjiga nudi jedan kritićki uvod. Ona je kritička u odnosu na široko rasprostranjeno nemarno korišćenje riječi „globalizacija". Ona je kritička i s obzirom na mnoge (često divlje) zahtjeve koji se postavljaju u vezi sa globalizacijom. Ona je kritička u odnosu na mnoge već ispoljene posljedice, kao i prema neodgovarajućim političkim odgovorima na ove negativne efekte. U interesu kritike, međutim, knjiga takođe ima za cilj da saznanju i politici globalizacije ponudi i neke pozitivne puteve. Argument se odvija u tri osnovna koraka. Prva faza (Dio I: poglavlja 1-4) uspostavlja okvir za analizu. Druga faza (Dio II: poglavlja 5-8) ispituje udar na društveni poredak. Treća faza (Dio III: poglavlja 9-12) razmatra norrnativna i politička pitanja. Ostatak uvoda sažima argument razvijen kroz ovu trodjelnu strukturu knjige.
Okvir za analizu Četiri poglavlja u I dijelu razmatraju, redorn: ključna pitanja u raspravama o globalizaciji; opštu definiciju procesa; hronologiju trenda; objašnjenje uzročne dinamike uključene u globalizaciju. Ova poglavlja zajedno specifikuju pristup usvojen u ovoj knjizi i upoređuju tu perspektivu s glavnim rivalskim gledištima iznijetim na raznim mjestima u literaturi o globalizaciji. Poglavlje I, o raspravama o globalizaciji, ispituje bogatu zbirku tvrdnji i protivtvrdnji izrečenih u vezi s globalizacijom. S obzirom na definiciju, na primjer, neki ljudi izjednačavaju „globalne" odnose sa „međunarodnim" odnosima, dok drugi naglašavaju razliku između ta dva pojma. S obzirom na razmjere, neki analitičari shvataju globalizaciju kao preovlađujuću i odlučujuću činjenicu savremenog društva, dok je drugi odbacuju kao fantaziju. S obzirom na hronologiju, neki kažu da je globalizacija skorašnje dešavanje, dok drugi datiraju njene početke daleko nazad u istoriju. Kada je riječ o objašnjenju, neka objašnjenja globalizacije iznesena su u materijalističkim terminima kapitalizma i tehnologije, dok drugi naglašavaju duhovne snage povezane sa identitetom i saznanjem. Povodom pitanja o društvenoj promjeni, neke procjene potvrđuju da globalizacija vrši temeljno pregrupisavanje savremenog društva, dok drugi tvrde da stare društvene strukture ostaju netaknute. U normativnim okvirima, neke procjene favorizuju globalizaciju, dok druge osu-
UVOD
3
đuju njene posljedice. Kada je riječ o politici, različiti ljudi promovišu rivalske novoliberalističke, negatorske, reformističke i transformističke tokove djelovanja. Ukratko, Poglavlje 1 sažima pitanja sadržana u tekućim razmatranjima o globalizaciji. Poglavlje 2 mnogo detaljnije fokusira sporna pitanja definisanja globalizacije. Istaknuto je pet opštih koncepcija: globalizacija kao internacionalizacija; globalizacija kao liberalizacija; globalizacija kao univerzalizacija; globalizacija kao vesternizacija i globalizacija kao respacijalizacija (preraspodjela prostora) s širenjem transplanetarnih društvenih veza. U njemu se dokazuje da su prve četiri definicije suvišne. Jedino posljednji pojam daje „globalizaciji" -osobeno žnačenj)— i u isto vrijeme identifikuje ključni savremeni istorijski razvoj. ~statku knjige, međutim, globalizacija upućuje na dolazak i širenje onoga što se naizmjenično naziva „globalni", „transplanetarni", „transsvjetski" i, u izvjesnom pogledu, „suprateritorijalni" đruštveni prostori. Tako reći — kao što naglašavamo u Poglavlju 2 — savremeni rast transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti nikako nije označio kraj teritorijalne geografije i njoj odgovarajućih privreda, država i identiteta. Globalni i teritorijalni prostori međusobno koegzistiraju i imaju veoma složene uzajamne odnose. Poglavlje 3 smješta globalizaciju u istoriju, s posebnom pažnjom na sporna pitanja hronologije i periodizacije. Ovdje tvrdim da se, ukoliko globalizaciju shvatimo kao širenje transplanetarnih i suprateritorijalnih odnosa, njen trend razvio u posljednjih pedeset godina. Istina, vjesnike globalizacije možemo pronaći stotinama godina unazad, a značajne veze širom svijeta postojale su još od sredine devetnaestog vijeka. Međutim, kao što u Poglavlju 3 prezentovana evidencija pokazuje, najveća ekspanzija transplanetarnih odnosa — uključujući svestranu pojavu suprateritorijalnosti — odigrala se u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Štaviše. u ovom trenutku globalizacijski trend pokazuje izvjesne znake zaustavljanja. ako ne i nazadovanja. Poglavlje 4 ispituje objašnjenja globalizacije. Ovo pitanje je ključno sve dok objašnjenje čini osnovu za predviđanje, propise i akciju. Procjene posljedica globalizacije. i upotrebljivi politički odgovori, uglavnom zavise od interpretacije snaga koje generišu sam trend. Prva polovina poglavlja razmatra određen broj međusobno suprotstavljenih teorija o globalizaciji, uključujući i liberalizam s njegovim naglaskom na tržišnu ekonomiju, politički realizam s naglaskom na političku moć, marksizam s naglaskom na dinamiku kapitalizma, konstruktivizam s naglaskom na intersubjektivne komunikacije, poststrukturalizam s naglaskom na moć znanja i feminizam s njegovim naglaskom na rodne odnose. Druga polovina poglavlja razmatra eklektički istorijsko-sociološki pristup, usvojen u ovoj knjizi. Imajući na umu ovu perspektivu, tvrdim da je rast transplanetame povezanosti uglavnom rezultat udruživanja: (a) izvjesnih promjena u razvoju kapitalizma; (b) osnaženog regulativnog aparata posredstvom državnih, nadržavnih i privatnih mehanizama upravljanja; (c) nekoliko okolnosti u konstruisanju identiteta i (d) značajnih oblika modernog racionalističkog saznanja.
4
GLOBALIZACIJA: KRITIČKI UVOD
Ukratko, Dio I utvrđuje da je globalizacija osobena i značajna pojava u novijoj svjetskoj istoriji koja u sebe uključuje više odlučujućih snaga modernih društvenih odnosa. Istina, mnogi razgovori o globalizaciji su konfuzni, suvišni, površni i pomodni. Međutim, pojam se može graditi na način koji uzima u obzir značajne okolnosti savremenog društva koje drugi rječnici i analize ne otkrivaju.
Promjena i kontinuitet Nadovezujući se na opšti okvir analize razvijene u I dijelu, druga grupa od četiri poglavlja određuje kojim putevima i u kojem obimu globalizacija utiče na društveni poredak. Globalizacija je u isto vrijeme i uzrok i posljeđica. Ona je ujedno explanandum (nešto što treba objasniti) i explanans (nešto što — djelimično — objašnjava). Dok u Poglavlju 4 razmatramo društvene snage koje podstiču rast transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti (to jest-globalizaciju kao rezultat), u poglavljima 5-8 bavićemo se pitanjima kako ova rekonfiguracija geografije zauzvrat utiče na druge vidove društvene strukture (to jest na globalizaciju kao uzročnu snagu). Riječju, da li globalizacija, zajedno sa reorganizacijom društvenog prostora, takođe ohrabruje šire društvene transformacije? U Poglavlju 5, gdje govorimo o globalizaciji i proizvodnji, tvrdimo da su transplanetarne veze, u isto vrijeme kada su djelimično izrasle iz kapitalizma, imale povratnog odjeka u preoblikovanju i širenju kapitalizma. Savremena ubrzana globalizacija dala je skroman prilog izazovima za promjenu kapitalizma, to jest ekonomije zasnovane na višku akumulacije. Naprotiv, nastanak transsvjetskih prostora ohrabrio je glavna proširenja kapitalističke proizvodnje, uključujući i oblasti informisanja, komunikacija, finansija, masovne potrošnje i biotehnologije. Širenje globalnih odnosa donijelo je sa sobom i nekoliko značajnih promjena načina na koje se odvijaju ovi procesi stvaranja viška akumulacije. Primjeri uključuju tzv. offshore aranžmane i svjetska korporativna udruženja. Međutim, globalizacija nije dovela u pitanje samu strukturu kapitalizma. Ako išta drugo, onda je i tekuća sve globalnija situacija postala jedan oblik hiperkapitalizma. Posmatrajući globalizaciju i upravljanje, u Poglavlju 6 nagovještavamo da povećana transplanetarna povezanost podstiče prelazak sa državnog na policentrični način kontrole. Ovo poglavlje najprije odbacuje dosta česte tvrdnje da jača globalizacija podstiče opšte povlačenje, čak i nestanak teritorijalne države. Nacionalne vlade zadržavaju veliki obim kontrole i ne pokazuju znake kretanja ka svom nestanku. Međutim, globalizacija je ohrabrila promjene u nekoliko značajnih obilježja države, na primjer, kada je riječ o njenom mandatu u odnosu prema administrativnim jedinicama kojima pruža svoje usluge i o političkim sredstvima koja koristi. Staviše, staro državno usmjerenje na centralnu državnu vlast u jednoj zemlji kao na jedino mjesto odlučivanja više
UVOD
nije održivo u globalno razvijenijem svijetu. Širenje transplanetarnih odnosa pothranjuje rastuću ulogu poddržavnih, supradržavnih i nedržavnih agencija. Na ovaj način, široka globalizacija tokom savremene istorije pomaže da se otvori era policentrizma, sa raznovrsnim i razuđenim upravljanjem. U Poglavlju 7, u kojem govorimo o globalizaciji i identitetu, tvrdimo da skorašnja, ranije neviđena ekspanzija svjetskih odnosa ima tendenciju da oslabi nacionalnu pripadnost, naročito tamo gdje je ovaj osjećaj sopstvenosti i zajedništva povezan sa uspostavIjenom državom. Države-nacije ostaju značajne, ali one gube doskorašnji monopol na izgradnju kolektivnog identiteta koji su čvrsto čuvale od početka do sredine dvadesetog vijeka. Pri tom, globalizacija ohrabruje odvajanje mnogih pojmova nacionalnog jedinstva od postojećih država. Širenje transplanetarnih odnosa stoga je pomoglo rastu mikro-nacija na poddržavnom nivou, regionalnih nacija na supradržavnom nivou i nacionalnih dijaspora širom svijeta. Istovrerneno, globalizacija je povećala broj drugih, neteritorijalnih konstrukcija identiteta, na primjer, onih koji su povezani sa vjerom, klasom, rodom/polom, ili čovječanstvom kao cjelinom. Iznad svega, globalizacija podstiče umnožavanje identiteta, sa mnoštvom raznih nacionalnih i neteritorijalnih osnova postojanja i pripadanja. Ćesto se ovo umnožavanje stiče u jednoj osobi, koja onda trpi hibridni osjećaj svoje sopstvenosti koja obuhvata mješavinu od po nekoliko nacionalnosti i neteritorijalnih pripadnosti. Poglavlje 8 upotpunjuje pristup ove knjige promjenama i postojanosti društvene strukture ispitujući posljedice globalizacije na Ijudsko znanje. U isto vrijeme kada djelimično izlazi izvan modernog racionalizma, širenje transplanetarnih odnosa takođe ostavlja traga i na strukturu saznanja. S jedne strane, rastuća globalnost često podstiče širenje moderne racionalnosti: to jest sekularističkog, antropocentričkog, instrumentalnog, naučno-tehničkog mišljenja. S druge strane. globalizacija takođe ohrabruje neke antiracionalističke reakcije, u oblicima kao što su oživljavanje religija i postmodernizam. Pri tom, širenje transsvjetskih odnosa potpomaže neke promjene u ontologijama, metodologijama i estetikama. Uopšte, savremena globalizacija podstiče prelazak sa neupitnog racionalizma na mnogo razložniju racionalnost. Sve u svemu, Dio II ukazuje da se intenzivna globalizacija, kao glavna rekonfiguracija društvene geografije, u prethodnih pedeset godina odvijala u sprezi sa nekoliko značajnih promjena u drugim osnovnim društvenim strukturama. Rast transplanetarnih i suprateritorijalnih prostora ohrabrio je, i bio ohrabren pojavom: (a) novih oblika kapitalističke proizvodnje; (b) višeslojnog i razuđenijeg upravljanja; (c) višedimenzionalnih i hibridnijih identiteta, i (d) povećanog provjeravanja racionalističkog saznanja. U isto vrijeme, širenje transsvjetskih veza pokazalo je malo znakova o skorom kraju kapitala, države, nacije i moderne racionalnosti. Kao i uvijek u istoriji, globalizacija uključuje zamršenu međuigru promjene i kontinuiteta.
GLOBALIZACIJA: KRITIČKI UVOD
Normativna i politička pitanja Kao što ćemo pokazati u III dijelu ove knjige, promjene i kontinuiteti povezani sa globalizacijom mogu imati i pozitivne i negativne uticaje na kvalitet života. Normativna evaluacija naglašena u trećoj grupi poglavlja posebno osvjetljava teme o ljudskoj bezbjednosti, društvenoj jednakosti i demokratiji. Pojedini čitaoci su mogli očekivati da podjednako budu osvijetljena i pitanja o ekonomskoj djelotvornosti kao temeljnoj političkoj preokupaciji. Na primjer, većina ekonomista izabraće da o globalizaciji uglavnom sudi u okvirima dobitaka i gubitaka koje ona nosi sa sobom u pregrupisavanju oskudnih svjetskih resursa. Međutim, perspektiva koja je odabrana u ovoj knjizi shvata ekonomšku djelotvornost i ekonomski rast kao drugorazredne u odnosu na — i u njihovoj službi — bezbjednost, jednakost i demokratiju. Zato produktivnost nije razmatrana kao normativno pitanje u pravom smislu. U Poglavlju 9, posvećenom „globalizaciji i (ne)bezbjednosti", istražujemo kako porast transplanetarnih i suprateritorijalnih veza među ljudima utiče na uslove bezbjednosti i opasnosti u društvu. Rasprava ispituje ljudsku bezbjednost u mnogolikim oblicima, pokrivajući mir, kriminal, ekološku cjelovitost, zdravlje, siromaštvo, finansijsku stabilnost, zapošljavanje, uslove rada, identitet, znanje i društvenu povezanost. Evidencija je izmiješana sa mnogim vidovima rizika. U nekom pogledu, globalizacija doprinosi povećanju ljudske bezbjednosti, na primjer, putem suzbijanja ratnih pobuda, poboljšanjem sredstava humanitarne pomoći, novim prilikama za zapošljavanje i bogatijim kulturalnim pluralizmom. Međutim, s druge strane, globalizacija pomaže da budu nastavljeni ili da se prodube oružani sukobi, uništavanje životne sredine, epidemije, siromaštvo, finansijske krize, nezaposlenost, eksploatacija radnika, kulturna razgradnja i društvena dezintegracija. Ipak, nijedna od ovih pozitivnih ili negativnih posljedica po ljudsku bezbjednost nije suštinska za razvijenu globalnost samu po sebi. U svakom od ovih slučajeva, rezultat je plod prilagodavanja politike rekonfiguraciji društvene geografije. Politički izbor je ključ. Poglavlje 10 bavi se vrućim pitanjima „globalizacije i (ne)jednakosti". Ovo pitanje je ispitano u okvirima raspodjele životnih šansi s obzirom na klasu, zemaju, rod/pol, rasu, podjelu selo/grad, starost i (ne)sposobnost. Ponovo se evidencija suočava sa pomiješanošću. Na pozitivnoj strani, intenzivna globalizacija u posljednjih nekoliko decenija, u izvjesnim slučajevima, poboljšala je izglede mladih ljudi, siromašnih zemalja, žena i drugih podređenih društvenih grupa da realizuju svoje mogućnosti. Ali, na negativnoj strani, još izraženije, globalizacija je u drugim slučajevima osnažila ili povećala razne samovoljne hijerarhije u savremenom društvu. Ponovo, dakle, značajna varijabla u odnosu izmedu globalizacije i (ne)jednakosti nije, uopšte govoreći, globalizacija kao takva, nego prije svega politički pristup takvome trendu. Globalniji svijet mogao bi da ima više jednakosti ako bi ljudi izabrali da to urade. Poglavlje 11 otvara problem „globalizacije i (ne)demokratije". Ovdje su tvrdnje da globalniji svijet nudi ljudima veće mogućnosti za kolektivno samo-
UVOD
7
određenje suočene sa argumentima da je globalizacija produbila nedostatke demokratije. S jedne strane, savremeni period povećavanja transplanetarne povezanosti paralelan je sa širenjem liberalno-demokratskih institucija u određenom broju država. Međutim, građani su daleko od adekvatnog učešća i kontrole u tekućem upravljanju globalnim odnosima. Mnogi od ovih demokratskih nedostataka proizlaze iz neznanja, jer škole, mas-mediji, organizacije civilnog društva i same državne agencije propuštaju da u potrebnoj mjeri edukuju javnost o globalizaciji. Druge slabosti demokratije leže u institucionalnim uređenjima, u kojima izbori, parlamenti i sudovi propuštaju da obezbijede odgovarajuće mehanizme participacije javnosti i javne odgovornosti u upravljanju globalnim odnosima. Pri tom, razne duboke društvene nejednakosti, razmotrene u Poglavlju 10, uzrokuju izrazito štetne posljedice po demokratiju u savremenom globalizujućem svijetu. Još jednom, međutim, problem nije sama globalizacija, nego način na koji se ona prihvata. Inače, moguće su i druge, demokratskije globalizacije. Dakle, okolnosti u svakoj od osnovnih oblasti normativnog značenja — ljudska bezbjednost, društvena jednakost i demokratija — uglavnom su se razvile kao rezultat političkih izbora u odnosu na globalizaciju. U mjeri u kojoj su ishodi nesrećni, različite politike mogu da poprave stvari. Pod naslovom „(Re)konstrukcija budućih globalizacija", Poglavlje 12 razmatra razne strategije i mjere koje bi mogle da usmjeravaju rastuću transplanetarnu povezanost u pozitivnijim pravcima. Poslije kritičkog prikaza novoliberalističkih, negatorskih, reformističkih i transformističkih pristupa oblikovanju globalizacije, ova knjiga se opredjeljuje za odbranu jedne mješavine „ambicioznog reforrnizma" i „opreznog transformizma" kao najpraktičnijeg naprednog postupka u današnje vrijeme. Predložene su brojne mjere koje bi ljudima mogle da donesu suštinski veću bezbjednost, društvenu jednakost i demokratiju u okviru sveukupnog društvenoQ poretka koji se ubrzano strukturiše pod uticajem hiperkapitalizma, policentričnog upravljanja, hibridnih identiteta i refleksivne racionalnosti. Takođe su procijenjene prilike za i prepreke na putu ostvarivanja ovih altemativnih globalizacija. Ukratko, Dio III unapređuje optužnicu protiv novoliberalističke globalizacije, ali ne donosi presudu protiv globalizacije kao takve (osobene karakteristike novoliberalizma izložene su detaljno u Poglavlju 1). Ukoliko današnja globalizacija često povećava nesigurnost, nejednakost i demokratske nedostatke, ovi negativni ishodi mogu se pripisati sistemu novoliberalističke politike koja drži u šaci (ne)upravljanje transplanetarnim i suprateritorijalnim prostorima još od 1980-ih godina. Alternativni, bolji pristupi dostupni su za budućnost. Riječju, ova knjiga ima za cilj da unaprijedi razumijevanje globalizacije koje može biti od koristi u oblikovanju procesa u pozitivnim smjerovima. Radi odgovarajuće informacje, ključna pitanja sveukupnog argumenta navedena su u pregratku na str. 29. Citaoci će takode naći pregratke i na drugim mjestima u ovoj knjizi koji sažimaju sadržaj pojedinih poglavlja.
8
GLOBALIZACIJA: KRITIČKI UVOD
Osnovne teze o globalizaciji globalizaciju je najbolje razumjeti kao rekonfiguraciju društvene geografije obilježenu rastom transplanetarnih i suprateritorijalnih veza među ljudima (2) premda se tako definisana globalizacija pojavljivala i ranije, trend se odvija najvećom brzinom, u najvećem stepenu i sa najvećim uticajem od sredine dvadesetog vijeka (3) u odnosu na uzročnost, globalizacija kao razvitak strukturne geografije blisko je povezana sa konkurentskim razvojima strukture proizvodnje, upravljanja, identiteta i saznanja (4a) savremena snažna globalizacija označena je kontinuitetom utoliko ukoliko ovaj trend nije izbrisao primarne preegzistentne društvene strukture kao što su teritorijalna geografija, kapitalistička proizvodnja, državno upravljanje, nacionalni identitet i racionalističko saznanje, ali (4b) globalizacija je podstakla i značajne promjene izvjesnih obilježja teritorijalnosti, kapitala, države, nacije i moderne racionalnosti, i (4c) ohrabrila je rast dodatnih oblasti i oblika akumulacije, nedržavnih oblika upravljanja, nenacionalnih oblika identiteta i neracionalističkih oblika saznanja (5a) savremena intenzivna globalizacija ima neke značajne pozitivne posljedice u odnosu na ljudsko društvo, društvenu jednakost i demokratiju, ali (5b) noviji rast transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti bez presedana takođe je povezan sa raznim pojačanim nesigurnostima, pogoršanim nejednakostima i produbljenim demokratskim slabostima (6a) ovi pozitivni i negativni ishodi ne proističu iz globalizacije kao takve, nego iz političkih izbora o kojima se može raspravljati i koji se mogu mijenjati i (6b) savremena globalizacija mogla bi donositi mnogo bolje rezultate u okvirima ljudske bezbjednosti, društvene jednakosti i demokratije s promjenom političkog kursa sa novoliberalizma ka mješavini ambicioznog reformizma i opreznog transformizma, premda ni političke prepreke za ostvarenje ove preorijentacije ne smiju biti potcijenjene. (1)
DIO I
OKVIR ZA ANALIZU
Budući da je sve što je u nekoj vezi sa globalizacijom duboko sporno, ništa što je rečeno o njoj ne smije se uzeti zdravo za gotovo. Svako objašnjenje problema mora da ima otvoreno i jasno polazište. Veoma dugačak prvi dio ove knjige mora stoga da pažljivo ustanovi opšti okvir za analizu globalizacije. S obzirom na ovaj cilj, Poglavlje 1 postavlja pozornicu za raspravu istraživanjem mnogih tačaka neslaganja o globalizaciji. Poglavlje 2 ispituje razne pojmove o globalizaciji i posebno specifikuje definiciju koja predvodi analizu u ovoj knjizi. Poglavlje 3 razmatra hronologiju globalizacije koja odgovara ovoj koncepciji. Poglavlje 4 zatim obraduje različita objašnjenja globalizacije i prikazuje objašnjenje s kojim nas upoznaje ova knjiga. Sa ovako razvijenim okvirom za analizu u rukama, posljedice globalizacije mogu se sistematski istraživati u drugom i trećem dijelu knjige.
POGLAVLJE 1
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI Osnovna pitanja ovog poglavlja Odakle početi? Kontinuitet ili prornjena? Oslobođenje ili okovi? Šta da se radi? Zaključak
Osnovna pitanja ovog poglavlja • globalizacija je temeljno sporno pitanje • mnoge rasprave odnose se na početne premise u vezi sa definicijom, razrnjerama, hronologijom i objašnjenjem globalizacije • druge rasprave tiču se načina i obima u kojima globalizacija mijenja ili ne mijenja društvo, uključujuči njegove osnovne strukture proizvodnje, upravijanja, identiteta i saznanja • dodatni argumenti usredsređuju se na normativne procjene globalizacije, naime, da li ona poboljšava ili podriva ljudsku bezbjednost, društvenu jednakast i demokratiju • dalja neslaganja vrte se oko političkih odgvvora na globalizaciju, posebno između novoliberalističkih, negatorskih, reformističkih i transformističkih strategija
Na putu između Inganga i Mbale, udarajući trnokopima, radnici kopaju kanal da bi postavili kabl od optičkih vlakana koji će povezivati periferijske oblasti istočne Ugande u globalnu telekomunikacionu mrežu. U Nju Delhiju, vozači taksija pitaju putnike iz inostranstva koliko daleko žive, mjereno satima letenja avionom. Da bi obilježio postsovjetska vremena, reklamni pano u Moskvi upućuje potrošača u „Super Shop" (izuzetnu prodavnicu — prim. prev.) koja se zove „Global USA" (globalne Sjedinjene Američke Države —prim. prev.) i koja se nalazi na kraju ulice koja počinje kod Lenjinovog mauzoleja. Drugi znak, koji se uzdiže iznad favela Sao Paola, nagovara vozače u prolazu pozivom „Globalizuj Isusa!", dok islamista u Teheranu proslavlja globalnu upravu kao dolazak Mahdija, dvanaestog imama. U delti Nila, mjesni trgovac kojeg unajmljuje jedna prekogranična kompanija da kupuje krompir za potrebe evropskih pržionica obožava život sa mobilnim telefonom, modnim
14
OKVIR ZA ANALIZU
spektaklima, satelitskom televizijom i sportskim automobilom, premda i dalje na sebi nosi GALABIJU (tradicionalni arapski bijeli ogrtač —PRIM. PREV). Butik (mala prodavnica modne odjeće —PRIM. PREV.) u Portlandu, Oregon, prodaje „globalnu odjeću", dok restoran na londonskom Brompton Road-u (putu za Brompton —PRIM. PREV.) prodaje „globalnu hranu". Od Pekinga do Johanesburga, od Davosa do Porto Alegrea, bujica svjetskih samita (skupova na najvišem političkom nivou —PRIM. PREV.) i svjetskih foruma (predstavnika najbogatijih zemalja —PRIM. PREV.) raspravlja o posljedicama globalizacije vezanim za ljudsku bezbjednost, društvenu jednakost i demokratiju. Ovi kratki snimci prikazuju samo nekoliko od bezbrojnih događaja — uzduž i poprijeko kontinenata, starosnih grupa, klasa, kultura, rasa, polova, urbanih i ruralnih naseobina — putem kojih se autor susrijetao sa „globalnošću" pišući (i sada dopisujući) ovu knjigu. Nesumnjivo, svaki čitalac može pridodati svoje vlastite kolekcije ovakvih događaja, premda vjerovatno manje raštrkanih od gore navedenih primjera. „Globalni govor" postao je standardna propusnica za novinare, političare, menadžere, reklamere, bankare, zabavljače, funkcionere, kompjuterske eksperte, aktiviste i istraživače širom planete. Rječnik „globalizacije" ušao je u gotovo sve velike svjetske jezike. Svakodnevni život danas donosi neprekidne izvještaje o globalnim komunikacijama, globalnim finansijama, globalnim zdravstvenim problemima, globalnim tržištima, globalnim migracijama i globalnoj pravdi. „Globalizacija" je postala značenjima prenatovarena riječ. Ljudi povezuju njen pojam sa gotovo svakom smisaonom savremenom društvenom promjenom, sa argumentima o nenadano iskrslom dobu informacija, o uzmaku države, o smrti tradicionalnih kultura i o dolasku postmoderne epohe. U normativnim okvirima, neki ljudi povezuju globalizaciju sa napretkom, prosperitetom i mirom. Za druge, međutim, riječ priziva lišavanje, nesreću i propast. Niko nije ravnodušan. Mnogi su zbunjeni. Da bi se na početku unio neki red u ovu analitičku zbrku, ovo uvodno poglavlje mapira mnoge tvrdnje i protivtvrdnje izrečene o globalizaciji. Istovremeno, stranice koje slijede lociraju argumente iz spomenutih rasprava, izoštrene u ovoj knjizi. Iz ovog razmatranja čitaoci mogu da pribave i izvještaj o sprovedenim istraživanjima o globalizaciji i prikaz posebnih perspektiva zamišljenih između korica ove knjige. Prvi odjeljak bilježi izuzetno različita polazišta koja ljudi usvajaju kada razmišljaju o globalizaciji. Drugim riječima, ovi paragrafi nagovještavaju pitanja koja su detaljno razmotrena u ostatku prvog dijela. Drugi odjeljak poglavlja ispituje razne afirmacije i negacije društvene promjene koju su analitičari povezali sa globalizacijom. Ovi paragrafi stoga uvode pitanja koja su potpunije razmotrena u Dijelu II. Treći odjeljak okuplja mnogostruka odobravanja i osude globalizacije, dok četvrti odjeljak razvija širok spektar političkih pravaca koje je moguće zagovarati s obzirom na globalizaciju. Ova dva posljednja odjeljka stoga izvještavaju o pitanjima koja su naširoko razmotrena u Dijelu III.
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
15
Raznovrsnost objavljenih argumenata o globalizaciji, naravno, ne smije biti preuveličana. Poslije svega, mnoga istraživanja ovog predmeta šire se iz sjevernih zemalja i objavljuju se na engleskom jeziku. Staviše, najveći broj proučavanja globalizacije dolaze iz ograničene društvene baze urbano nastanjenih, bijelih, profesionalnih, judeo-hrišćanskih, sredovječnih ljudi. Prepuna ovakvih pristrasnosti, postojeća literatura — ma koliko bila raznovrsna — ne pokriva adekvatno mnoga iskustva globalizacije.
Odakle početi? Mnoge rasprave o globalizaciji nikada ne odu dalje od svađe o početnim premisama u vezi sa definicijom, razmjerama, hronologijom i okvirom za objašnjenje. U vezi sa definicijom, ljudi često zamišljaju globalizaciju u radikalno različitim značenjima, pričajući, pri tom, od samog početka, svako svoju priču. U vezi sa razmjerama, ljudi donose veoma različite procjene o obimu globalizacije. Na jednom kraju spektra izvjesni posmatrači tvrde da je današnji svijet potpuno globalizovan; na suprotnom polu ultra-skeptici negiraju da se dešava ikakva globalizacija. Kada je riječ o hronologiji, neki nalaze tragove globalizacije još u antičkoj istoriji, dok drugi otkrivaju njene početke u svega nekoliko decenija unazad. S obzirom na objašnjenje, analitičari su identifikovali široko razlikovanje kulturne, ekonomske, političke i/ili tehnološke dinamike globalizacije. Sa tako oprečnim polazištima, mnoge rasprave o globalizaciji bile su osuđene na propast.
O čemu je riječ? Prepirke i zabune povodom globalizacije često počinju s pitanjem o definiciji. Doista, mnogi ljudi prizivaju pojmove o globalizaciji a da pri tom ne kažu otvoreno šta podrazumijevaju pod tim terminom. Na primjer, razni komentatori opisuju globalizaciju kao „pozornicu kapitalizma" ili „poznu modernost" bez specifikovanja sadržaja takvih fraza. Neki autori iznose neodređene primjedbe, kao, na primjer, da je globalizacija „novi način mišljenja". Cirkularne definicije takođe nisu od neke pomoći, sa tvrdnjama kao što je ova: „globalizacija je tekući proces postajanja globalnim" (Archer, 1990: 1). Ovako i na druge načine, „globalizacija" često postaje etiketa za pokrivanje svega što neko zamisli. Otuda, nije nimalo čudno što su kritičari otkrili prazninu „globalnog brbljanja". Još rane 1943. godine jedna američka kongresmenka se požalila da je sve to „globaloney" (globalna glupost — pram. prev; Luce, 1943). Ipak su takva masovna negiranja nepravična. Poslije svega, mnogi ključni pojmovi u socijalnoj analizi mogu da se koriste labavo i neodređeno. Koliko često nalazimo hermetična objašnjenja „klase", „kulture", „novca", „zakona", „razvoja", „internacionalnosti" itd.? Staviše, neke upotrebe „globalizacije" ne-
16
OKVIR ZA ANALIZU
izmjerno su poučnije nego razvučeni globalni razgovor. Ozbiljna akademska literatura o ovom predmetu razvila se u toku prethodne dvije decenije. Sve u svemu, zabuna opstaje zato što su specifičnije ideje o globalizaciji često veoma različite. Možemo razlikovati najmanje pet izrazitih shvatanja globalizacije. Ove definicije su, u nekom pogledu, u međusobnom odnosu, a u određenom obimu se i preklapaju, ali su njihova značenja suštinski različita. Jedan popularni pojam zamišlja globalizaciju u obliku internacionalizacije. Iz ove perspektive „giobalno" je jednostavno još jedan pridjev da se opišu prekogranični odnosi između zemalja, a „globalizacija" obilježava rast medunarodne razmjene i međuzavisnosti. U ovom smislu, Paul Hirst i Grahame Thompson prepoznali su globalizaciju u obliku „ogromne i sve jače bujice trgovine i kapitalnih investicija između zemalja" (1996: 48). Evidencija takve „globalizacije" može se, naizgled, naći u povećanim kretanjima ljudi, bolesti, poruka i ideja između (sve većeg broja —prim. prev.) zemalja. U drugoj upotrebi globalizacija se sagledava kao liberalizacija. Ovdje „globalizacija" upućuje na proces otklanjanja državnih ograničenja na kretanja između zemalja s ciljem da se uspostavi jedna „otvorena", „bezganična" svjetska privreda. U tom pravcu, jedan analitičar nagovještava da „globalizacija postaje istaknuta krilatica za opisivanje procesa medunarodne ekonomske integracije" (Sander, 1996: 27). Evidencija takve „globalizacije" u nedavnim decenijama može se naći u naširoko preduzetom smanjivanju ili čak ukidanju regulativih trgovinskih prepreka, ograničenjima razmjene stranih valuta, kontrole kapitala i viza (za građane određenih zemalja). Treće shvatanje izjednačava globalizaciju sa univerzalizacijom. Doista, kada su 1940-ih godina Oliver Reiser i Blodwen Davies kovali glagol „globalizovati", oni su mu pripisali značenje „univerzalizovati" i predvidjeli „planetarno spajanje kultura" u jedan „globalni humanizam" (1944: 39, 201, 205, 219, 225). U ovoj upotrebi, „globalno" znači „cijelosvjetsko" ili „širom svijeta", a „globalizacija" je proces širenja raznih predmeta i iskustava među ljudima na svim predjelima planete Zemlje. Cetvrta definicija razmatra globalizaciju kao vesternizaciju (pozapadnjačenje —prim. prev.) ili modernizaciju, posebno u „amerikanizovanom" obliku (Spybey, 1996; Taylor, 2000). Prateći ovu ideju, globalizacija je kretanje kojim se društvene strukture epohe modernosti (kapitalizam, racionalizam, industrijalizam, birokratizam, individualizam i tako dalje) šire po cijelom svijetu, prirodno rušeći zatečene kulture i lokalna samoodređenja u ovom procesu. „Globalizacija" u ovom smislu ponekad se opisuje kao imperijalizam MekDonaldsa, Holivuda i CNN-a (Shiller, 1991; Barber, 1996; Ritzer, 1996; Gowan, 1999). Martin Khor je, slično ovome, izjavio da je „globalizacija ono što mi u trećem svijetu već nekoliko stoljeća nazivamo kolonizacija" (Khor, 1995; vidi takođe Biel, 2000; Ling, 2000). Peti pristup — koji je razvijen u ovoj knjizi — prepoznaje globalizaciju kao respacjalizaciju (reorganizaciju prostora —prim. red). Slijedeći ovu interpretaciju, globalizacija zahtijeva rekonfiguraciju društvene geografije porastom
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
17
transplanetarnih veza među ljudima. U ovom smislu, na primjer, David Held i Anthony McGrew definišu globalizaciju kao „proces (ili niz procesa) koji utjelovljuju transformaciju prostorne organizacije društvenih odnosa i transak cija" (Held i dr., 1999: 16; takođe Massey, 1994; Short, 2001; Rosenau, 2003). Najzad, neki autori povezuju savremenu globalizaciju sa tendencijom deteritorijalizacije, tako da društveni prostor više ne može biti određen bez ostatka u oblicima teritorijalnih mjesta, teritorijalnih razdaljina i teritorijalnih granica (O Tuathail, 2000). U ovom smislu, ova kniga ističe uspon suprateritorijalnosti u savremenoj globalizaciji. Svako od ovih pet shvatanja može da sačini jedan razrađen i, na jedan ili drugi način, plodan izvještaj o savremenoj istoriji. Međutim, uprkos nekim preklapanjima između ovih različitih pojmova, središta svakog od njih se međusobno značajno razlikuju. Tako, na primjer, ljudi koji globalizaciju shvataju kao internacionalizaciju i ljudi koji je prepoznaju kao respacijalizaciju razvijaju veoma različita shvatanja ovog problema.
Činjenica ili maštarija? I kada su saglasni i kada nisu u pogledu opšte definicije globalizacije, ljudi često daju veoma različite procjene o obimu njenog razvoja. S jedne strane, analitičari koje bismo mogli opisati kao „globaliste" tvrde da savremeni društveni odnosi postaju potpuno globalizovani. Globalisti takođe nastoje da shvate globalizaciju kao pojedinačno najvažniju činjenicu savremene istorije. S druge strane, ultraskeptici odbacuju svaki pojam o globalizaciji kao mit. Između ovih ekstrema, drugi analitičari shvataju globalizaciju kao značajan trend, ali kao trend koji koegzistira sa drugim važnim razvojima i koji još nije završen. Ova znatno umjerenija objašnjenja takođe često naglašavaju neočekivano pojavljivanje globalizacije između zemalja, klasa i drugih društvenih grupacija. Izjave globalista o sveprisutnosti i sve-značajnosti globalizacije potiču kako od energičnih pobornika njenog trenda tako i od njenih neumoljivih protivnika. Pobornicima se pridružuju brojni korporacijski savjetnici i prvaci novih tehnologija. Na primjer, gurui upravljanja, kao što su Kenichi Ohmae i John Naisbitt, napisali su bestselere u kojima slave „svijet bez granica" (Ohmae, 1990; Naisbitt, 1994). Veliki broj poslovne štampe najavljuje „izvandržavna preduzeća" koja će ostvarivati najveću proizvodnost i profite slobodno poslujući s kraja na kraj globalnog prostora (Holstein i dr., 1990). Slično, mnogi entuzijasti interneta redovno preuveličavaju broj on line konekcija i stepen elektronske trgovine. Mnogi reklameri, novinari, političari i drugi skloni hiperbolisanju takođe proslavljaju današnji svijet kao temeljno globalizovani svijet. Neki kritičari tekućih usmjerenja globalizacije takođe iznose stroge zahtjeve u vezi sa razmjerama njenog procesa. Na primjer, brojni aktivisti civilnog društva i akademici-disidenti smatraju da globalne korporacije danas
18
OKVIR ZA ANALIZU
vladaju svijetom (Barnet i Cavanagh, 1994; Brecher i Costello, 1994; Korten, 1995; Berger i dr., 1998-9; Barlow i Clarke, 2001). Na sličan način, mnogi iz istih krugova osuđuju globalne agencije moći, kao što su Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (STO), za uzurpaciju vlasti od strane država i lokalnih uprava (Barker i Mander, bez datuma; Georg i Sabelli, 1994; Burbach i Danaher, 2000). U međuvremenu, brojni obnovitelji religija i reakcionarni nacionalisti protestuju da bujica globalizacije briše tradicionalne kulture. U ovom smislu, vođa Nacionalnog fronta u Francuskoj, Jean-Marie Le Pen, kritikovao je svoju zemlju kada je otišla na „klanicu euro-globalizacije" (Globe and Mail, 3. maj 2002: A7) Bilo kao pobornici ili kao kritičari globalizacije, globalisti smatraju da je njen trend od istaknute i odlučujuće važnosti u savremenoj istoriji. U ovom smislu, nekolicina pisaca je shvatila tekući rast globalnih komunikacija kao toliko značajan koliko i širenje štamparija od prije 500 godina, pronalazak pisma prije 5000 godina, ili razvitak ljudskog govora prije 40 000 godina (Ploman, 1984: 37; Gates, 1995: 8-9). Sa svoje strane, bivši predsjednik Brazila, Fernando Henrique Cardoso, naglasio je da su posljedice globalne svijesti toliko velike za naše vrijeme kao što je, prije pet vjekova, bilo Kopernikovo otkriće da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obrnuto (Cardoso, 1996). Na strani krajnje suprotnoj globalističkim izjavama, ultra-skeptici poriču postojanje bilo kakve stvari kao što bi bila globalizacija. Za ove analitičare, svaki razgovor o globalnom je prazan žargon, pomodarstvo, hvalisanje, mit i retorika. Tvrdnje o globalizaciji nisu drugo do neumjereno pretjerivanje, ako ne i potpuna sanjarija. Sumnjivci odbacuju razgovor o „globalizaciji" kao pomodan rječnik o viševjekovnim uslovima svjetske politike. Proučavanja ovog sablasnog predmeta su stoga čisto gubljenje vremena. Sklopimo ovu knjigu! Sa skeptičkog stanovišta, mnogo toga što je rečeno o takozvanoj „globalnoj" privredi je mitsko (Zysman, 1996; Hirst i Thompson, 1999: 2, 6; Helliwell, 2000). Značenjski „globalne" kompanije su stvarno duboko utjelovljene svaka u svojoj zemlji, a njihovo postovanje je potpuno upleteno u logiku međudržavnih odnosa (Kapstein, 1991-2; Ruigrok i Van Tulder, 1995; Doremus i dr., 1998). Doista, za ove analitičare navodna „globalizacija" nije i neće učiniti ništa da promijeni osnovnu činjenicu svjetske politike, to jest suverenih država (Krasner, 1994; Nicholson, 1999). Takozvane institucije za „globalno" upravljanje nisu demonstrirale nikakvu moć odvojeno od svojih državnih djelova. Slično, svaka priča o „globalnom" civilnom društvu i „globalnoj" kulturi jeste budalaština. Drugi, poput autora ove knjige, našli su se između globalističkih i ultraskeptičkih krajnosti. Iz ovakve perspektive globalizacija je zaista osoben i značajan razvitak u savremenog svjetskoj istoriji. Međutim, njene razmjere i posljedice zahtijevaju da budu pažijivo odmjerene i određene. Niti je globalizacija jedini, niti najznačajniji trend u današnjem društvu. Dakako, ona se odvija uporedo — i tijesno povezana — sa drugim važnim društvenim trendovima, kao
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
19
što su promjene u strukturi proizvodnje, upravljanju, identitetu i znanju koje ćemo razmatrati u Dijelu II. Pri tom, rnnoge odmjerene procjene obima globalizacije često su naglašavale neočekivan razmah ovog procesa. Shodno takvom izvještaju, neke zemlje (poput SAD) i regioni (poput Zapadne Evrope) iskusili su, uopšte uzev, mnogo više globalizacije nego drugi (poput Mongolije i podsaharske Afrike). Takođe, urbani centri, u cjelini, gomilaju više globalnih odnosa nego ruralne oblasti. Globalni odnosi, takođe, pokazuju tendenciju neočekivanih sukoba sa starosnim grupama, klasama, kulturama, polovima i rasama. Riječju, dimenzije globalizacije su mnogo složenije nego što i globalisti i ultraskeptici mogu da shvate.
Staro ili novo? Uporedo sa definicijom i razmjerama, sljedeće pitanje polaznih načela u raspravama o globalizaciji odnosi se na hronologiju. Da li je širenje globalnih odnosa novo za savremenu istoriju? Ili , da li je trend započeo prije nekoliko generacija, vjekova ili čak milenijuma? Da li je globalizacija ciklična pojava koja dolazi i odlazi s vremena na vrijeme? Kao što se z nože očekivati, hronologija na koju se određeni autor poziva zavisi od definicije koju prihvata. Na primjer, analitičari koji đefinišu globalizaciju u okvirima internacionalizacije ili liberalizacije često shvataju ovaj proces kao povratan trend koji se već pojavljivao u ranijim stjecištima istorije modemih državnih sistema. U ovom smislu, Ian Clark razlikuje naizmjenične faze „globalizacije" i „fragmentizacije" u međunarodnoj istoriji (Clark, 1997). Brojne studije naglašavaju da su, u proporcionalnim okvirima, nivoi trgovine, stalnih migracija i investicija između zemalja bili jednako visoki (ako ne i viši) u poznom devetnaestom vijeku kao i u predvečerje 2000. godine (upor. Zevin, 1992; Wade, 1996; Hirst i Thompson. 1999; O'Rourke i Williamson, 1999). Na osnovu ovakve evidencije, mnogi komentatori tvrde da u savremenoj globalizaciji nema ništa novo. I druga objašnjenja pripisuju globalizaciji dugu istoriju, ali je radije posmatraju u linearnim prije nego u cikličnim okvirima. Ovi autori uglavnom smatraju da je globalizacija, u malom obimu, započela ovdje-ondje prije 100 do 500 godina i da je neviđene razmjere dostigla u tek minulim decenijama. U ovom obliku, Roland Robertson govori o „fazi klijanja" globalizacije između ranog petnaestog i sredine osamnaestog vijeka i o periodu njenog „uzleta" od sredine devetnaestog vijeka (1992: 58-9). Sa svoje strane, privredni analitičar Michael Porter i teoretičar svjetskih sistema Christopher Chase-Dunn smjestili su početak globalizacije u pozni devetnaesti vijek (Porter,1986; ChaseDunn, 1989: 2). S druge strane, u ovoj perspektivi istorije globalizacije sagledavaju se značajne kvantitativne i kvalitativne razlike između devetnaestog vijeka i današnjeg dana (Baldwin i Martin, 1999; Bordo i dr., 1999; Keohane i Nye, 2000).
20
OKVIR ZA ANALIZU
U međuvremenu, drugi argumenti naglašavaju da je globalizacija u cjelini novost za današnje vrijeme. Prema ovim tumačenjima, globalni odnosi osvanuli su tek sa mlaznim avionom i kompjuterskom mrežom. Iz ovakve perspektive, tekuća istorija iskušava „prvu globalnu revoluciju" i iznenadan skok u „nove stvarnosti" (Drucker, 1989; King i Shneider, 1991). Prihvatajući shvatanje globalizacije kao rast transplanetarnih i, još specifičnije, suprateritorijalnih društvenih odnosa, ova knjiga najviše izvlači iz drugog od tri upravo rezimirana hronološka okvira. Globalne veze imaju izvjesne prethodnice u ranijim vjekovima, ali se one pojavljuju kao preovlađujući, osnovni aspekti društvenog života uglavnom od sredine dvadesetog vijeka. Razni pokazatelji predstavljeni su u Poglavlju 3 da bi prikazali eksponencijalni porast globalnosti u skorašnjim decenijama. Tako reći, tačne razmjere globalnih odnosa teško je odrediti utoliko što se većina društvenih podataka (bujice trgovine i investicija, politička participacija, aktivnosti razonode i tako dalje) prikuplja u odnosu prema državnim i drugim teritorijalnim jedinicama. Mi još nemamo zadovoljavajuću globalnu statistiku. Dalje rasprave koje se tiču istorijske putanje globalizacije odnose se na njen budući kurs. Sudeći prema nekim predviđanjima, dvadeset prvi vijek iskusiće nastavljanje — ako ne i dalje ubrzavanje — tekućeg visokog nivoa globalizacije. Druga perspektiva nagovještava da će se globalizacija usporiti ili zaustaviti kad bude dostigla određeni nivo rasta. Treća prognoza shvata globalizaciju kao cikličan trend, tako da je nedavna faza porasta globalnih odnosa prolazna i da će je naslijediti faza njenog smanjivanja (Rugman, 2001; James, 2001). Četvrto predviđanje najavljuje budućnost de-globalizacije kao posljedicu nacionalističkih i lokalističkih otpora. Analiza sprovedena u ovoj knjizi očekuje dalju globalizaciju u doglednoj budućnosti, premda će politički izbori suštinski uticati na nivoe i pravce njene ekspanzije.
Šta rukovodi globalizacjom? Kao i kada je riječ o definiciji, razmjerama i hronologiji, nema konsensusa ni u pogledu snaga koje pokreću globalizaciju. U stvari, mnoga proučavanja ove teme naširoko izbjegavaju pitanje objašnjenja. Njihove deskripcije, mjerenja, procjene i preporuke povodom globalizacije nemaju korijena u nekoj izričitoj teoriji. Ova knjiga pokušava da izbjegne ovaj nedostatak postavljajući jedan okvir za objašnjenje u svojem četvrtom poglavlju. Premda većina istraživanja globalizacije prećutkuje svoje teorijske perspektive, može se uočiti velika razlika između idealističkih i materijalističkih pristupa. Metodološki, idealistička objašnjenja shvataju globalizaciju kao proizvod mentalnih snaga kao što su imaginacija, pronalazak, metafora, identitet i ideologija. Primjeri teorija koje naginju ka idealizmu uključuju u sebe društveni konstruktivizam, postmodernizam i postkolonijalizam. Suprotno, metodološki materijalisti shvataju globalizaciju kao rezultat konkretnih snaga kao
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
21
što su priroda, proizvodnja, tehnologija, zakoni i institucije. Primjeri teorija koje naginju materijalizmu uključuju u sebe liberalizam, politički realizam, marksizam i društvenu ekologiju. U suprotnosti i prema iđealizmu i prema materijalizmu, eklektički pristup, prihvaćen u ovoj knjizi, drži se uvjerenja da i konkretne i mentalne okolnosti u značajnoj mjeri oblikuju i usmjeravaju globalizaciju. Stoga, kao što je izloženo u Poglavlju 4, i kao što je ponovljeno u temama za poglavlja za Dio II, analiza pridaje uzročni značaj pitanjima identiteta i znanja jednako kao i pitanjima proizvodnje i upravljanja. Doista, misaone i materijalne aspekte globalizacije treba shvatiti kao saodređujuće, tako da svakog od njih u značajnoj mjeri oblikuje onaj drugi. Produbljujući idealističko-materijalističko razvođe, druga ključna tačka u teorijskoj debati suprotstavlja individualističko i strukturalističko razumijevanje globalizacije. Metodološki individualistički argumenti shvataju globalizaciju kao ishod odluka određenih društvenih aktera (kao što su poslovni ljudi, građani, funkcioneri i političari). Suprotno, metodološki strukturalistička gledišta shvataju globalizaciju kao proizvod snaga utjelovljenih u društveni poredak (kao što su kapitalizam, državno uređenje, nacionalizam, racionalizam i tako dalje). Tako teorijske rasprave o globalizaciji ponavljaju stare sporove u društvenom istraživanju između voluntarista i determinista o tome u kojem stepenu ljudski rad (čitaj, ljudski izbori) oblikuje istoriju. Držeći se srednjeg metodološkog puta, objašnjenje koje ovdje nudimo zauzima takozvano „struk turacionističko" stanovište, gdje se struktura i djelatnost uzajamno uzrokuju (Giddens, 1984; Scholte, 1993: pogl. 7). Zato je knjiga puna osvrta na odluke pojedinih aktera (posebno u Dijelu III) i na dublje društvene snage (posebno u Dijelu II) , kao i na veze između njih. Treći veliki metodološki problem za proučavanja globalizacije jeste odnos između anlitičara i analiziranog. S jedne strane, slijedeći pretpostavke „društvene nauke", mnogi autori zauzimaju pozitivističko stanovište da su akademska istraživanja odvojena od društvene stvarnosti koju proučavaju i da ne treba da na nju imaju ikakvog uticaja. Sa ovog metodološki objektivističkog stanovišta, istraživači globalizacije mogu smatrati znanje koje proizvode kao politički neutralno. S druge strane, metodološki subjektivisti (poput nekih radikalnih postmodernista) tvrde da znanje u cjelosti izvire iz iskustva osobe koja ga gradi. Ovi ultra-relativisti mogu takode da tvrde da sva mišljenja imajuidnaku vrijednost, ne ostavljajući prostora za moralno odlučivanje između rivalskih stanovišta. U objektivističko-subjektivističkom spektru, kao i u idealističko-materijalističkim i agent struktura debatama, ova knjiga zauzima srednju poziciju, sa pretpostavkom da znanje i drugi aspekti stvarnosti grade dualitet uzajamnog uzrokovanja. Drugim riječima, razumijevanje globalizacije odražava društvene uslove koji okružuju njenu konstrukciju; i u isto vrijeme ovo razumijevanje povratno djeluje i pomaže u oblikovanju ovih širih konkretnih okolnosti. Tako akademsko znanje o globalizaciji ima ne samo intelektualni značaj nego i političke posljedice. Prihvatajući pretpostavku o uzajamnom odredivanju teorije i prakse, knjiga ne pokušava da zaobiđe normativna pitanja
22
OKVIR ZA ANALIZU
i političke izazove. Naprotiv, u cijeloj knjizi, dužna pažnja posvećena je političkim posljedicama iznesenih argumenata. Suvišno je reći, upravo spomenuta teorijska pitanja — kao što su ona o definiciji, razmjerama i periodizaciji — zahtijevaju mnogo više razrade nego što je gore učinjeno. Stoga će sva ova pitanja biti šire razmatrana u daljim poglavljima Dijela I. Cilj ovog uvodnog poglavlja samo je u tome da identifikuje presudna pitanja polaznih osnova koja svako objašnjenje globalizacije treba da odredi.
Kontinuitet ili promjena? Uporedo sa argumentima u vezi sa definicijom, razmjerama, periodizacijom i objašnjenjem, rasprave o globalizaciji dobrim dijelom prerastaju u debate o promjeni u savremenom društvu. Mnogi ljudi dijele intuiciju, ovdje artikulisanu od strane sociologa Antony Giddensa, da „pojavljivanje globalizovanih poredaka znači da je svijet 'u' kojem živimo drugačiji od onog iz prošlih vremena" (1991: 225; takođe Burbach i Robinson, 1999; Giddens, 2002). Primajući filadelfijsku Medalju slobode 1994. godine, praški dramski pisac i političar Vaclav Havel izjavio je da, dok je ranije rat obezbjeđivao glavni stimulans društvene transformacije, danas snage promjene izviru uglavnom iz globalizacije. Bezbrojni društveni komentatori bili su u iskušenju da, u jednom ili drugom momentu, iznesu dalekosežnu objavu o svjetsko-istorijskom značaju savremene globalizacije. Pa kakav je, viđen izbliže, karakter društvene promjene u kontekstu tekuće globalizacije? Doista, da li narasla globalnost u savremenom životu značajno preoblikuje osnovne strukture društvenih odnosa? Postoji li išta istinski novo u ovom pretencioznom „novom svjetskom poretku"? Ili, da li globalizacija produkuje samo površne promjene (na primjer, na nivou predmeta, institucija, posmatranja itd.), dok osnovni društveni poredak ostavlja netaknutim? Kao što smo već spomenuli, pristup prihvaćen u ovoj knjizi tvrdi da jedna društvena organizacija ima pet međusobno povezanih osnovnih viđova: to jest aspekata koji se tiču geografije, proizvodnje, upravljanja, identiteta i znanja. Iz ove perspektive, globalizacija dovodi do društvene transformacije tako da ovaj trend, u geografskom pogledu, podstiče promjene preovlađujućih oblika privrede, uređenja, socijalne psihologije i kulture. Kao što pokazuju predstojeći paragrafi, analitičari su razvili veoma raznovrsne procjene o tipu i obimu društvene promjene u svakoj od ove četiri oblasti.
Proizvodnja S obzirom na privredu, neka istraživanja povezuju globalizaciju sa korjenitom transformacijom načina proizvodnje, dok druga objašnjenja vide samo kontinuitet. U prilog argumentu o „svekupnoj promjeni", mnogi pisci u obla-
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
23
sti proučavanja poslovanja tvrde da su globalna tržišta, globalna konkurencija i globalno upravljanje temeljno preoblikovali vizije, organizaciju i ponašanje privrednih subjekata (Porter, 1990; Pucik 1992; Bleeke i Ernst, 1993; Taylor i Weber, 1996; Bartlett i Ghoshal, 1998). Nebrojeni autori takođe su naglasili povezanost između globalizacije i tehnološke revolucije u prevozu, komunikacijama i u obradi podataka. Ovi razvojni procesi mijenjaju i ono što se proizvodi i kako se proizvodi. U tom svjetlu, mnogi posmatrači označavaju globalnu ekonomiju kao informacionu, saznajnu, postindustrij1993; sku, mrežnu ili uslužnu privredu (Bel, 1973; Katz, 1988; Carnoy Castells, 1989, 1996-7; Bryson i Daniels, 1998; Neef, 1998; Shapiro i Varian, 1999). U velikom istraživanju, Alvin i Heidi Toffler su posvjedočili da je ljudska istorija otvorila „treći talas" društva saznanja poslije „prvog talasa" seljačkog života i „drugog talasa" industrijske civilizacije (Toffler, 1980; Toffler i Toffler, 1994). Pored toga, neki komentatori povezali su sve šire globalne odnose sa slabljenjem ili čak sa propašću kapitalizma. Tako, neki izvještaji povezuju globalizaciju sa „poznim kapitalizmom" (tvrdeći da se ovaj način proizvodnje približava svom kraju) ili sa „postkapitalističkim društvom" (napominjući da je svijet već iskoračio iz kapitalizma) (Jameson, 1991; Drucker, 1993). Ove potvrde strukturalne promjene u ekonomij izazvale su jednako snažne protivtvrdnje o kontinuitetu opšteg načina proizvodnje. Na primjer, neki analitičari insistiraju na centralnoj ulozi industrijske proizvodnje u globalnoj privredi (Cohen i Zysman, 1987). Još šire, marksisti i drugi naglašavaju temeljnu postojanost kapitalizma u savremenoj globalizaciji (Magdoff, 1992; Chesnaid, 1994; S. Amin, 1996, 1997; Marshall, 1996; Went, 1996, 2000; Burbach 1998; Berger 1998-9). 1997; McChesney Treća opšta linija argumenta razmatra odnose između globalizacije i kapitalizma kao jednu od promjena unutar kontinuiteta. Ovakvi izvještaji nalaze da širenje globalnih odnosa izaziva promjene (ili, da se poslužimo žargonom, „restrukturisanje") puteva kojima se odvija akumulacija viška vrijednosti. Na primjer, globalizacija može da dovede do nove svjetske podjele rada, do jačanja regionalizma, povećane koncentracije proizvodnje u džinovskim korporacijama, povećane akumulacije zahvaljujući rastu potrošnje, potrošačkog mentaliteta i finansijskog kapitala, i pokretu od takozvanih „fordističkih" ka „postfordističkim" režimima kontrole rada. Međutim, iza ovih promjena, kapitalizam i dalje odlučno čuva za sebe mjesto temeljnog načina proizvodnje. Kao što je rečeno u Poglavlju 5, ovaj izvještaj slijedi treći široki pristup. Ubrzana široka globalizacija u savremenoj istoriji tijesno je povezana sa nekoliko važnih promjena u razvitku kapitalizma, ali je ona, bez sumnje, babica postkapitalističkog društva. Naprotiv, globalizacija ostavlja kapitalizam postojanim kao nikad prije, ako ne i još jačim, sve do tačke na kojoj bi neko mogao govoriti o početku „hiperkapitalizma".
i dr.,
i dr.,
i dr.,
i dr.,
i dr.,
24
OKVIR ZA ANALIZU
Upravljanje Zajedno sa pitanjima o privredi, mnogo rasprava o globalizaciji i društvenoj promjeni usredsređuje se na pitanja vlasti, odnosno upravljanja (Praksh i Hart, 1999; Nye i Donahue, 2000; Keohane, 2001; Held i McGrew, 2002; Kahler i Lake, 2003). Da li je razvitak globalnijeg svijeta doveo do temeljnih promjena u načinu upravljanja društvenim životom? Da li savremeno društvo dobija nov oblik upravljanja zahvaljujući globalizaciji? Mnoge rasprave o globalizaciji i vlasti odnose se na prirodu i sudbinu države. Na primjer, razni komentatori tvrde da savremena globalizacija lišava državu suvereniteta (Camilleri i Falk, 1992; Wriston, 1992; Sassen, 1997). Još šire, brojni analitičari povezuju porast globalnih odnosa sa „oslabljenom nacionalnom državom", sa „propadanjem nacionalne države" i „uzmicanjem države" (Cable, 1995; Schmidt, 1995; Strange, 1996). Drugi pisci idu još dalje i povezuju globalizaciju s „krizom nacionalne države", „zastarjelošću države" i „odumiranjem nacionalne države" (Horsman i Marshall, 1994; Dunn, 1995; Ohmae, 1995; Khan, 1996; Bauman, 1998: pogl. 4; Hudson, 1999; Bamieh, 2000). U drugim izvještajima, države su prikazane kao bespomoćne žrtve globalizacije. Ovakve tvrdnje pokreću mnoštvo opovrgavanja. Na primjer, izvjesni autori su izričiti u stavu da globalizacija nije učinila ništa što bi podrilo suverenitet države (Thomson i Krasner, 1989; Krasner, 1993). U skladu s ovim gledištem, ukoliko to želi, država može da se oslobodi globalnih odnosa, koji bi, u protivnom, ograničili njenu autonomiju. Slični argumenti naglašavaju da globalni tokovi (u komunikacijama, ekologiji itd.) ne podrivaju nužno državu i da je, zapravo, u nekim slučajevima, mogu ojačati (Mann, 1997). Isto tako, ova shvatanja brane stanovište da je država očuvala suštinske mogućnosti da upravlja globalnim privrednim aktivnostima (Boyer i Drache, 1996; Weiss, 1998; Hirst i Thomson, 1999). Doista, kao što tvrde teoretičari kontinuiteta, države (posebno one velike) ostaju osnovna upravljačka snaga čak i u tom značenjski najglobalizovanijem privrednom sektoru, to jest u finansijama (Kapstein, 1994; Pauly, 1997; Helleiner, 1998, 1999). Treći opšti dio u raspravama o globalizaciji i vlasti — pristup koji je takođe razvijen u Poglavlju 6 ove knjige — usredsređen je manje na održivost države po sebi a više na promjene njenog karaktera. Ovi argumenti drže do toga da, premda savremena globalizacija nije dovela u opasnost egzistenciju države, sam proces je uključio promjene u njene oblike i funkcije (Jessop, 1994; Camilleri i dr., 1995; Panitch, 1996; Evans, 1997; Scholte, 1997; Shaw, 1997). Na primjer, prema mišljenju nekih autora, suverenost đobija suštinski različito značenje i dinamiku u globalizujućem svijetu (Lapidoth, 1992; Spruyit, 1994; Gelber, 1997; Schrijver, 1997; Clark, 1994: pogl. 4). U tom pogledu, Bob Jessop uočava promjenu pod pritiskom globalnog kapitala od kejnzijanske države potpunog socijalnog osiguranja prema onoj koju on naziva „šumpeterovska država pune zaposlenosti" koja socijalnu politiku podređuje zahtjevima fleksi-
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
25
bilnosti tržišta radne snage i ograničenjima međunarodne konkurencije (1993: 9). U isto vrijeme, Philip Cerny opisuje „ konkurentsku državu" koja preduzima mjere (u mjenjačkim, fiskalnim, monetarnim, upravnim i trgovinskim politikama) da bi privukla i zadržala slobodni globalni kapital (1990: pogl. 8; 1997; takođe Bratton i dr., 1996). Razni izvještaji o načinu upravljanja u globalizujućem svijetu — uključujući i ovu knjigu — takođe opisuju sve opštije strukturalno udaljavanje od statičkog takozvanog „vestfalskog sistema" koje je započelo u poznom dvadesetom vijeku (Rosenau i Czempiel, 1992; Rosenau, 1997; Herod i dr., 1998; Held i dr., 1999; Scholte, 2001; Keane, 2003). Za ove analitičare, upravljanje pod uslovima široke skale globalizacije došlo je dotle da u sebe uključi više od država. Vlast poprima sve više nivoa i pravaca posredstvom poddržavnih (opštinskih i provincijskih) tijela i naddržavnih agencija (makro-regionalnih i transsvjetskih) kao i putem državnih organa. Pri tom, razni sudionici privatnog sektora i civilnog društva prihvataju kontrolne uloge. Na ovom pravcu argumenta, države preživljavaju pod globalizacijom, ali one više nisu jedine — i u nekim slučajevima ni najvažnije — strane upravljanja.
Identitet Jedno drugo pitanje o globalizaciji i društvenoj promjeni koje je izazvalo nemale polemike odnosi se na identitet i njemu pridružene konstrukcije o društvenim odnosima. U akademskim krugovima, ove rasprave pokrenute su uglavnom u antropološkim i sociološkim radovima (Featherstone, 1990; King, 19991; Mlinar, 1992; Robertson, 1992; Friedman, 1994; Appadurai, 1996; Cvetkovich i Kellner, 1997; Jameson i Miyoshi, 1998; Meyer i Geschiere, 1998; Tomlinson, 1999). Međutim, i popularnija istraživanja su se takođe bavila pitanjem da li globalizacija čini ljude međusobno sličnijim ili različitijim. Da li globalizacija podstiče homogenizaciju ili heterogenizaciju identiteta? S jedne strane, mnogi komentatori (a posebno oni koji globalizaciju shvataju kao liberalizaciju i vesternizaciju) tvrde da ovaj proces izaziva transsvjetsko „kulturalno usaglašavanje" (Hamelink, 1983: pogl. 3; Tomlinson, 1995; Norberg-Hodge, 1999b; Warnier, 2003). Kao što je rekao Theodore Levitt, jedan od rodonačelnika globalnih tržišta, „svuda sve biva sve više slično svemu drugom, kao što se i svjetska struktura potreba nezaustavljivo homogenizuje" (1983: 93). Za ove analitičare, globalizacija harmonizuje i ujedinjuje, često uništavajući tradicionalne oblike života ukoliko ovi odstupaju od dominantnih zapadnih modela. Kao posljedica, kulturalna raznolikost došla je svojem kraju. Globalizacija širi samo jednu svjetsku kulturu usmjerenu na potrošački mentalitet, mas-medije, amerikanizam i engleski jezik. Zavisno od nečijeg opredjeljenja, ova homogenizacija iziskuje ili progresivni univerzalizam ili ugnjetački imperijalizam.
26
OKVIR ZA ANALIZU
Suprotno, druge dijagnoze — uključujući i analizu izvedenu u Poglavlju 7 ove knjige — povezuju globalizaciju sa preživljavanjem ili čak sa rastom kulturalne raznovrsnosti (Appadurai, 1990; Hannerz, 1992: pogl. 7; Cable, 1994). Prije svega, ovakva naglašavanja izvještaja, globalne komunikacije, tržišta, itd. često su prilagođena da odgovaraju raznim lokalnim okolnostima. Kroz takozvanu „globalizaciju", globalne novinske izvještaje, globalne proizvode, globalne društvene pokrete i slično provlače se raznorazne pojave i prave raznovrsni utisci, zavisno od lokalnih posebnosti (Robertson, 1995; K. R. Cox, 1997). Takođe, masovna globalizacija nije odvojila nebrojene ljude od daljeg zagrljaja sa nacionalnim posebnostima (Smith, 1990; Foster, 1991; Buell, 1994). Doista, mnoge grupe favorizuju nacionalne, vjerske i druge posebne identitete kao reakciju na i kao odbranu od univerzalizacije „Mek Svijeta" („McWorld") (Barber, 1996). Za sljedbenike Samuela Huntingtona, politike identiteta pod savremenom globalizacijom označene su kao sukob civilizacija: konfučijanske, istočno-pravoslavne, induske, islamističke, jevrejsko-hrišćanske, itd. (Huntington, 1993, 1996). Drugi tvrde da globalizacija unapređuje rasparčavanje, s procvatom poddržavnih identiteta kao što su etnonacionalizam i samonikli narodni pokreti (Halperin i Scheffer, 1992; Wilmer, 1993; Connor, 1994; Brysk, 2000). Pri tom, neki izvještaji nagovještavaju da globalni odnosi uvećavaju mogućnosti za razvoj neteritorijalnih identiteta i solidarnosti, na primjer, za povezivanje klasa, rodova/polova, rasa, vjeroispovijesti i seksualnih opredjeljenja. Dalja tendencija u raspravama o globalizaciji i identitetu osvjetljava uspon interkulturalnih konstrukcija o biću i pripadanju. Iz ove perspektive, takođe razvijene u Poglavlju 7, globalizacija je ohrabrila nebrojene nove kulturne kombinacije i zamutila razlike između nacija i između civilizacija. Razni autori, u ovom pogledu, povezuju globalizaciju sa „kreolizacijom" (miješanje evropskih i lokalnih, prije svega, afričkih jezika —prim. prev.) i „hibridizacijom” (ukrštanje različitih vrsta, sorti, kultura, itd. — prim. prev.) (Hannerz, 1987; Nederveen Pieterse, 1995; Hedetoft i Hjort, 2002). Brojni komentatori, međutim, napominju da ove tendencije stvaraju potrebu za alternativnim oblicima i etikama politike identiteta, izvan starih komunitarističkih navika dualističkih „mi—oni" suprotnosti između uredno definisanih i odvojenih grupa (Blaney i Inayatullah, 1994; Shapiro, 1994; Scholte, 1996, 1999; Shapiro i Alker, 1996; Linklater, 1998).
Znanje Premda se mnoge rasprave o globalizaciji i društvenoj promjeni usredsređuju na pitanja proizvodnje, vlasti i identiteta, moguće je, takođe, razmišljati o uticajima znatnije globalizovanog svijeta na strukturu saznanja. Da li se preovlađujući oblici razumijevanja mijenjaju kao što društvo poprima sve globalnije kvalitete? Da li globalizacija uzrokuje suštinski različite ontologije (pojmove
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
27
o stvarnosti), epistemologije (teorije saznanja) i metodologije (puteve izgradnje saznanja)? Mnogi izvještaji o globalizaciji prećutkuju njene posljedice po osnove saznanja. Doista, mnogi istraživači globalizacije, očigledno, nisu shvatali struk turu saznanja kao značajan dio svojih proučavanja. Prećutno, ove su analize, stoga, naglašavale da se u ovoj oblasti nisu desile nikakve značajnije promjene. Međutim, neki komentatori, pretresajući pitanja o saznanju, nagovještavaju da globalizacija promoviše promjene način na koje ljudi shvataju svoju situaciju. Riječima ontologije, na primjer, izvjesni autori povezuju globalizaciju sa temeljnim promjenama u shvatanjima prostora i vremena (Robertson, 1992). Riječima epistemologije, razni argumenti povezuju globalizaciju sa savremenim trendovima oživljavanja vjeroispovijesti (Robertson i Chirico, 1985). Riječima metodologije, neki naučnici shvataju globalizaciju kao priliku da se napuste disciplinarne podjele i druge ustanovljene akademske konvencije (Breton i Lambert, 2003; Scholte, 2004c). U ovoj knjizi, ova pitanja postavljamo u Poglavlju 8 i zaključujemo da savremena globalizacija, u izvjesnom pogledu, podstiče izazove preovlađujućem racionalističkom okviru saznanja. Kao rezultat, čak i vjerni branitelji racionalizma nastoje da budu popustljiviji kađa je riječ o njihovom načinu razumijevanja. Međutim, ova u većoj mjeri samokritična svijest širi racionalizam kao preovlađujuće znanje o strukturi savremenog svijeta.
Sistemsko preoblikovanje? Prethodno ispitivanje jasno pokazuje da na pitanja o globalizaciji i društvenoj promjeni nema lakih odgovora. Da li globalna ekonomija reprodukuje kapitalizam ili uvodi postkapitalističke načine proizvodnje? Da li globalna politika produžava etatizam ili kreira postetatistički način upravljanja? Da 1i globalna kultura oživljava nacionalizam ili razvija alternativne oblike identiteta? U okvirima saznanja, da li globalizacija zadržava racionalizam ili promoviše nove oblike razurnijevanja? Smještajući zajedno mnoga zapažanja o globalizaciji i društvenoj promjeni, može li iko zakljuc"iti da ovaj proces ima epohalni značaj? Da li globalno razvijeniji svijet iziskuje temeljno drugačije društvo? Da li savremena globalizacija pokreće sistemski prelazak sličan onome koji je u ranijim vremenima premostio jaz između feudalizma i kapitalizma, ili između srednjovjekovlja i moderne? Ponovo, mišljenja su podijeljena. Za neke analitičare, savremena globalizacija donosi osvit postmodernog doba. Na primjer, geografDavid Harvey stavlja oznaku „postmoderna" na globalni kapitalizam i prateće kulturne promjene (Harvey, 1989). Na istoj strani, sociolog Martin Albrow izjavljuje da „globalno doba" leži izvan modernosti, zato što globalnost navodno istiskuje racionalnost i nacionalnu državu kao neposredne osnove društvene organizacije (Albrow, 1996). U međuvremenu,
28
OKVIR ZA ANALIZU
drugi teoretičari izjednačavaju postmodernu s globalnim svijetom „informisanog", „medijatizovanog", „hiperrealnog", „virtualnog", „licemjernog" društvenog iskustva u kojem ljudi gube postojan smisao identiteta i znanja (Axford, 1995; Luke, 1995; O Tuathail, 1996: pogl. 7; Peterson, 2003). U suprotnosti s ovakvim tezama o preoblikovanju, drugi izvještaji vide samo nastavljanje moderne u savremenoj globalizaciji. Iz ovakvih perspektiva, globalizovaniji svijet pokazuje iste osnovne moderne atribute kao i prethodni društveni odnosi. Globalnost je jednako kapitalistička, jednako industrijalistička, jednako birokratska, jednako militaristička, jednako nacionalistička, jednako individualistička, jednako racionalistička kao i raniji oblici modernosti. Doista, neki analitičari shvataju globalizaciju kao produžetak modernizacije. Ovakvi autori tvrde da, širenjem i produbljavanjem uporišta moderne društvene strukture širom svijeta, globalizacija uzrokuje „visoku", „uznapredovalu", „radikalnu" ili „super" modernost (Giddens, 1990, 1991; Augć, 1992; Spybey, 1996). U varijaciji na ovu temu, Ulrich Beck je povezao globalizaciju sa „novom" i „razumijevajućom" modernošću, sa „modernizacijom modernizacije" koja zamjenjuje industrijsko društvo rizičnim društvom podložnim nesigurnostima (Beck, 1986, 1997). Izvještaj ove knjige o globalizaciji i društvenoj promjeni pada negdje između argumenta u prilog visoke modernosti i teze o postmoderni. Iz perspektive prihvaćene u Dijelu II, postoji bliska ali ne i nužna veza između globalnosti i modernosti. Glavni strukturalni podstreci savremenoj intenzivnoj globalizaciji dolaze zapravo od modernih društvenih modela kao što su kapitalistička proizvodnja, birokratska vlast, komunitaristički identitet i racionalističko (sa)znanje. Takođe, u ovom trenutku, mnoge istorijske promjene povezane sa globalizacijom mogu se razumjeti kao promjene unutar kontinuiteta modernosti; hiperkapitalizam je i dalje kapitalistički; policentrično upravljanje je i dalje birokratsko; raznovrsni identiteti još teže da budu oblikovani kroz komunitarističku „mi—oni" dinamiku; refleksivni racionalizam je još uvijek racionalistički. Tako reći, međutim, transplanetarna i suprateritorijalna povezanost mogla bi, sasvim razumljivo, biti pokrenuta i održana pomoću ne-modernih društvenih sila. Tako, čak iako je Giddens u pravu da je „moderna neraskidivo globalizujuća" (1990: 63, 177), iz toga ne slijedi da samo moderna može dozvati globalizaciju ili da je globalizacija neodvojivo modernizujuća. I druge globalizacije (uključujući i postmoderne globalizacije) su moguće, kao što upravo najavljuju razne alternativne društvene djelatnosti unutar tekuće globalizacije.
Oslobođenje ili okovi? Odmah poslije rasprava o početnim premisama i argumentima o društvenoj promjeni, treća grupa rasprava o globalizaciji osvjetljava normativna pitanja. Riječju, da li je globalizacija dobra ili rđava stvar? Da li proces poboljšava ili
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
29
slabi položaj čovjeka? Da li trend proizvodi utopiju ili pakao? Da li globalizacija vuče istoriju ka vrhuncu napretka ili u dolinu propasti? O ovim pitanjima, mišljenja su takođe podijeljena. S jedne strane, mnogi ljudi dočekali su globalizaciju kao emancipatorsku silu. Za ove entuzijaste, globalni odnosi povećavaju djelotvornost, održivost, blagostanje, demokratiju, zajednicu, pravdu i mir. Globalizacija je „dobitak—dobitak" scenario gdje je svaki pripadnik svjetskog društva na dobitku. Nasuprot ove ružičaste slike, mnogi drugi ljudi odbijaju ono što različito opisuju kao „globalnu grabež", „globalni apartheid" i „globalnu prevaru" (Brecher i Costello, 1994; Alexander, 1996; Martin i Schumann, 1996). Prema mišljenju kritičara, globalni odnosi miniraju bezbjednost, jednakost i demokratiju. Ostatak ovog odjeljka detaljnije razmatra normativne rasprave o globalizaciji ispod ova tri opšta naslova.
Bezbjednost Prva od ovih tema, bezbjednost, obuhvata razna pitanja povezana sa ljudskirn iskustvima o bezbjednosti i povjerenju. Da li globalizacija podstiče zaštitu ili ranjivost, stabilnost ili nesigurnost, blagostanje ili bijedu, društvenu integraciju ili otuđenje, opuštenost ili pritisak, nadu ili strah? Da li je globalniji svijet ujedno i opasniji svijet, objektivno i/ili naizgled? Bezbjednost ima razne dimenzije: tjelesnu sigurnost, ekološku cjelovitost, materijalno bogatstvo, kulturnu zaštitu, vladavinu zakona i tako dalje. Doista, jedan od rezultata savremenih rasprava o globalizaciji bilo je proširivanje bezbjednosnog programa u sr jetskoj politici izvan vojnih djelokruga država (Booth, 1991; Krause i Williams, 1997; Thomas i Wilkin, 1999). Još vladaju velika neslaganja u pogledu uticaja globalizacije na razne dimenzije i pitanja bezbjednosti. Tradicionalno središte bezbjednosti tiče se mira i nasilja. Analitičari koji globalizaciju povezuju sa širenjem slobodne trgovine i demokratije često ove razvoje stavljaju u odnos sa smanjivanjem ratnih sukoba. Primjetno je, naglašavaju oni, da su između zemalja u globalizovanijim djelovima svijeta nestali ratni sukobi. U ovom pogledu, globalizacija uključuje porast međunarodne saradnje i jednosvjetsku zajednicu. U tako širokom zamahu, Hans-Henrik Holm i Georg Serensen u svojim procjenama globalizacije opisuju pojavljivanje „postmodernih država" za koje je ratovanje nešto nezamislivo (1995: 204; takođe Shaw, 2000). Iz suprotnog ugla, vjesnici nesreće predviđaju „dolazeću anarhiju" „globalnog nereda" (Harvey, 1995; Kaplan, 2000). Iz ove pesimističke perspektive, globalizacija gaji netrpeljivost i nasilje, kao što se pokazuje u ultra-nacionalizmu, rasizmu, vjerskom fundamentalizmu, ratnom gospodstvu (warlordism) i terorizmu. Građanski ratovi se množe dok globalizacija slabi državu, posebno na Istoku i Jugu. Tehnologije globalizacije (računari, rakete, sateliti) proizvode varvarizam tehnološkog rata i voajerizam medijskog rata. Na vidiku su,
30
OKVIR ZA ANALIZU
navodno, i globalni ratovi oko prirodnih bogatstava: nafte, dijamanata, čiste vode i drugog. Bolovi globalne privredne prestrukturacije, često podsticani politikom koju sponzorišu globalne institucije poput MMF-a, potpiruju urbane nerede (Walton i Seddon, 1994). U isto vrijeme, globalni seks turizam, globalna trgovina prostitutkama i poštom naručeni biznis sklapanja brakova pove1997; Kempadoo ćavaju nasilje nad ženama (Pettman, 1996; Skrobanek i Doezema, 1998). Globalizacija takođe proizvodi nove oblike nezakonitosti kao što su računarski kriminal i pranje novca, transsvjetske kriminalne mreže i kolumbijski (Williams, 1994; kao što su sicilijanska Shelley, 1995; Mittelman i Johnston, 1999; Berdal i Serrano, 2002). Druga velika bezbjednosna preokupacija u raspravama o globalizaciji jeste ekološka cjelovitost. O ovoj temi optimisti naglašavaju da globalne konferencije, globalni istraživački programi i globalni pokreti za očuvanje sredine podižu svijest širom savremenog svijeta (McCormick, 1989). Tehnologije globalizacije mogu —na primjer, u slučaju digitalnih računara — znatno poboljšati upravljanje sredinom. Globalni zakoni i institucije mogu da obezbijede neop1993; Young hodne uslove za ekološku zaštitu i regeneraciju (Haas 1996). Da bi osvojile jedan izvanredan primjer, globalne konvencije i grupe za nadgledanje uspješno „iscjeljuju nebo`° od potrošnje ozona (Tanner, 1997). Za druge posmatrače, međutim, globalizacija donosi sa sobom ekološku upozorava na katastrofu. Od 1960-ih bujica Kasandri (proročica „predstojeću provaliju", „krug koji se zatvara" i „globalni slom" (Peccei, 1969; 1992). Mnogi globalni ekološki problemi Commoner, 1971; Meadows navodno prijete ljudskom opstanku, uzimajući u obzir iscrpljenost prirodnih bogatstava, pretjeran porast svjetskog stanovništva, nuklearno uništenje, kisjele kiše, promjenu klime, izumiranje vrsta, HIV/AIDS (sida BSE („bolest ludih krava"), SARS i GM (genetski modifikovane) žitarice. U međuvremenu, globalna privreda pozabavila se zagađenjem neviđenih razmjera, a globalne institucije poput Svjetske banke izmislile su ekološki neodrživi „razvoj" (Rich, 1994; Reed, 1996). Briga o globalnoj ekološkoj pljački smještena je u srce, od strane Becka imenovanog, „rizičnog društva” (Beck, 1988). Odmah poslije tjelesne bezbjednosti i ekološke sigurnosti, smatra se da globalizacija uopšte ima dalekosežne implikacije na ekonomsku bezbjednost. Entuzijasti naglašavaju postignuća u proizvodnji i privredni rast kao navodni rezultat činjenice da svijet postaje jedna otvorena tržnica (Bergsten, 1996; 1999: pogl. 2). Štaviše, kažu da globalna Bryan i Farrell, 1996; Burtless trgovina potkrepljuje zadovoljstvo potrošača nudeći više proizvoda većem broju ljudi, a po nižim cijenama. Kada je riječ o zapošljavanju, globalne investicije otvaraju poslove na raznim stranama, a tehnološki napredak povezan sa globalizacijom smanjuje tegobe ljudskog rada u mnogim industrijskim granama. Globalizacija takođe služi kao lokomotiva privrednog razvoja, posebno u takozvanim „novoindustrijalizovanim zemljama" (NICs) kao što su Malezija i Južna Koreja i u takozvanim „tržištima u usponu" kao što su Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika (BRICS). U međuvremenu, kada udare nesreće,
i dr.,
Cosa Nostra
Cali Cartel
i dr.,
—prim. prev.)
i dr.,
—prim. prev),
i dr.,
i dr.,
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
31
globalne komunikacije i globalne organizacije obezbjeđuju dostavu humanitarne pomoći takvom brzinom i u tolikam obimu kao nikad ranije. Ukratko, za njene pobornike, globalizacija je formula za materijalni prosperitet bez presedana širom planete. Prema mišljenjima kritičara, međutim, globalizacija ima kobne posljedice po ekonomsku bezbjednost (Mander i Goldsmith, 1996). Globalni kapitalizam, upozorava William Greider, „izgleda, izmiče kontroli u susret nekoj vrsti pakla" (1997: 12). „Ludi novac" iz „kazino kapitalizma" na globalnim finansijskim tržištima prijeti čak i najvećim bogatstvima (Strange, 1986, 1998). Divlja kolebanja mjenjačkih kurseva stranih valuta, cijena robe i drugih finansijskih vrijednosti mogu uništiti sredstva za život u jednom dahu. Globalni odlivi kapitala bacaju na koljena i tako velike nacionalne privrede kao što su Meksiko, Koreja, Rusija, Argentina, Brazil i Turska za svega nekoliko dana. Na Jugu i na Istoku, globalne finansije opteretile su i male i velike zemlje sputavajućim dugovima. Istovremeno, pritisci globalnog nadmetanja smanjili su prilive pomoći siromašnim zemljama. „Goobalizacija" i „razvoj" su u sukobu, kažu kritičari (Raghavan i dr., 1996; McMichael, 1996a; Thomas i Wilkin, 1997; Hoogvelt, 2001). „Strukturalno prilagođavanje" u liku globalizacije smanjuje socijalna davanja za siromašne slojeve društva (Cornia i dr., 1987-8; Ghai, 1991; Chossudovsky, 1997). Nezaposlenost raste u mjeri u kojoj nebrojene kompanije mijenaju svoja sjedišta i smanjuju svoj obim kao odgovor na globalnu utakmicu. Puna zaposlenost postala je neostvarljiva. Neki analitičari čak predviđaju „budućnost bez posla" i „kraj rada" (Aronovitz i DiFazio, 1994; Rifkin, 1995). Povodom ljudi koji ostaju stalno zaposleni, oni su navodno obuzeti „trkorn do kraja" za poboljšanje radnih uslova između „neuspješnih i cicijaških" globalnih preduzeća (Brecher i Costello, 1994; Tilly, 1995; Kapstein, 1996). U ovom „svjetskom ratu" „nezajažljivog kapitalizma" (Robinson, 1996a: 13, 27), vlade i radnici čine sve da dobiju „povjerenje" globalnih tržišta. Mnoga idejna zanimanja u raspravama o globalizaciji i bezbjednosti odnose se na kulturu. Da li globalne okolnosti čine ljude bezbjednim u njihovom postojanju, rnišljenju i komuniciranju? Povodom ovog pitanja optimisti proslavljaju kulturalni pluralizam i inovacije koje globalni odnosi pretenciozno promovišu. U skladu sa ranije opisanim tvrdnjama o heterogenizaciji i hibridizaciji, ovi komentatori tvrde da globalizacija otvara prostor za cvjetanje hiljada cvjetova. Štaviše, kažu nam entuzijasti, globalne komunikacije putem masovnog turizma, elektronskih mas-rnedija i interneta omogućavaju veće međukulturalno razumijevanje i postavljaju temelje za istinsku svjetsku zajednicu. Nasuprot njima, drugi komentatori ističu da globalizacija podriva bezbjednost identiteta i znanja. Iz njihove perspektive, globalni odnosi podrazumijevaju kulturalni imperijalizam (upor. Tomlison, 1991; Petras 1993; Golding i Harris, 1997). Novi svjetski poredak globalizacije uspostavlja „zapadna" i posebno „američka" značenja koja u isto vrijeme potiru starije tradicije i ograničavaju razvitak novih alternativa. Posljedični gubitak kulturnih izvora
32
OKVIR ZA ANALIZU
je ne samo tragičan sam po sebi nego i ograničava sposobnosti čovječanstva da stvaralački i djelotvorno odgovori političkim, ekološkim i ekonomskim izazovima. S druge strane, neki analitičari naglašavaju da intenzivno miješanje kultura u procesu globalizacije dovodi u pitanje, i pojedinačno i u cjelosti, već utvrđene istine. Cak i prosvjetiteljska vizija o ljudskom napretku postaje njegova žrtva. Nauka je mrtva, vlada relativizam, intelektualna sigurnost nestaje. Sve u svemu, rasprave o globalizaciji prenatrpane su suprotnim tvrdnjama i protivtvrdnjama o ljudskoj bezbjednosti. Na jednom kraju, entuzijasti povezuju globalizaciju sa „krajem istorije", gdje su obezbijeđeni mir, održivost, napredak i istina (Fukuyama, 1992). Na drugom kraju, paničari upozoravaju na „globalni metež" „novog svjetskog nereda" (Brzezinski, 1993). Ova pitanja pobliže ćemo razmatrati u Poglavlju 9, gdje je o njima sakupljena evidencija gotovo u cjelini negativna. Međutim, slabost ovih nesrećnih ishoda prije leži u izborima politika u odnosu prema savremenoj globalizaciji nego u njenom procesu kao takvom.
Jednakost Pored bezbjednosti, socijalna jednakost je druga žarišna tačka normativnih rasprava o globalizaciji. Da li ljudi imaju jednake mogućnosti da učestvuju u globalnim odnosima; ili da li globalizacija samovoljno zaobilazi, marginalizuje i ućutkuje većinu svjetskog stanovništva? Da li ljudi pravično raspodjeljuju troškove i plodove globalizacije; ili da Ii proces povećava nepravičnu raspodjelu dobara u svijetu? Da li je globalizacija snaga u prilog društvene pravde ili u prilog eksploatacije? Mnoga tumačenja globalizacije i jednakosti naglašavaju negativnost, navodeći da proces održava i čak često produbljuje despotske društvene hijerarhije. S obzirom na klase, na primjer, mnogi tvrde da globalizacija povećava prednosti već privilegovanih društvenih slojeva. Razlike u prihodima bivaju sve veće u gotovo svim zemljama budući da bogati krugovi prisvajaju lavovski dio materijalnih dobara od globalizacije. Riječima seoskog aktiviste iz Brazila, „Globalizacija je sistem u kojem nekolicina prisvajaju premnogo, a mnozina premalo" (Cervinski, 2004). Istovremeno, tvrde mnogi, globalna tržišta podrivaju kejnzijansku državu blagostanja kao mehanizam za smanjivanje socijalnih nejednakosti (Teeple, 1995; Gray, 1998; Mishra, 1999). Kritičari takođe često izjavljuju da globalizacija produžava ako ne i produbljuje nejednakosti u odnosima između zemalja (Hurrell i Woods, 1999). U ovim izvještajima, globalizacija je postkolonijalni imperijalizam koji ne samo što obnavlja iskorišćavanje Juga od strane Sjevera nego i područja kojima su doskora upravljali komunisti dopisuje na listu žrtava. Za siromašne zemlje, globalizacija navodno znači stalnu finansijsku i prateću ekonomsku krizu, ojađujuće efekte strukturalnog podešavanja programima koje postavljaju MMF i
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
33
Svjetska banka, dalje podređivanje svjetskoj trgovini, ekološke probleme bez ekoloških dobiti i kulturni imperijalizam globalnih komunikacija (Thomas i Wilkin, 1997). Gledano očima pesimista, globalizacija osujećuje nade i očekivanja da će dekolonizacija pružiti Jugu jednake mogućnosti i samoopredjeljenje u svjetskim poslovima. U međuvremenu, brojne feminističke analize povezuju globalizaciju sa rodnim nejednakostima (Duggan i Dashner, 1994; Eisenstein, 1998; Mies, 1998; Peterson i Runyan, 1999; Wichterich, 2000; Signs, 2001). Na primjer, žene, tobože, imaju manje pristupa globalnim komunikacijskim mrežama nego muškarci, kao i globalnim finansijskim tržištima, globalnom korporacijskom upravljanju i globalnim institucijama vlasti. Globalni trgovinski sistem navodno ima rodno različite efekte koji žene stavljaju u nepovoljan položaj (Joekes i Weston, 1994; Moon, 1995; Fontana, 2003). Zene obavljaju mnoštvo slabije plaćenih i manje zaštićenih poslova u industrijama globalnih usluga („elek tronskim fabrikama za izrabljivanje") i u „globalnim fabrikama" u zonama izvozno orijentisane proizvodnje (Elson i Pearson, 1981; Fuentes i Ehrenreich, 1983; Runyan, 1996; Pearson, 1998). U isto vrijeme, jadi globalne privredne prestrukturacije (na primjer, smanjivanje javnih usluga) navodno su, neproporcionalno, zadesili žene (Vickers, 1991; Beneria i Feldman, 1992; Aslanbeigui i dr., 1994; Rajput i Swarup, 1994; Sparr, 1994; Marchand i Runyan, 2000). Isto tako, shodno nekim kazivanjima, globalni odnosi održavaju i pojačavaju rasne nejednakosti. Slično ženama, obojeni, kroz ono što neki imenuju kao „globalni aparthejd", nailaze na strukturalne prepreke u pristupanju globalnim pufiovanjima, komunikacijama, organizacijama, finansijama i tržištima (Falk, 1993; Mazrui, 1994: Richmond, 1994). Nekoliko kritičara je naglasilo — implicitno ili ekspiicitno—da su globalne agencije poput MMF i Svjetske banke utočišta institucionalnog rasizma (Budhoo, 1990: 7, 48-9; Rich, 1994: 24-9). U međuvremenu, smanjivanje ekonomske sigurnosti na Sjeveru kao rezultat globalizacije značajno je ohrabrio porast rasne netrpeljivosti u društvu u cjelini. Rasizam je takođe sasvim očigledan u imigracionim kontrolama protiv obojenih u takozvanoj „otvorenoj" svjetskoj ekonomiji (Alexander, 1996: 181 3, 253). Još suptilnije podređivanje dešava se kroz globalno mas-medijsko prikazivanje crnaca „i kao žrtava nesreće i kao egzotičnih dodatnih troškova” (Alexander, 1996: 252). Drugi komentatori osvjetljavaju i druge nejednakosti povezane sa globalizacijom osvrtom na seljaštvo (Flora, 1990; McMichael, 1996b). Seoska područja navodno imaju mnogo manje koristi od globalnih tokova nego gradovi zato što globalizacija produžava naklonost prema urbanom u pardigmama razvoja. U međuvremenu, „globalni poljoprivredno-prehrambeni sistem" navodno favorizuje krupni industrijski i finansijski kapital u seoskim područjima na račun malih seoskih gazdinstava i bezbjednog snabdijevanja hranom (LeHeron, 1993; McMichael, 1993, 1994; Whatmore, 1994). Posebno, tekuća transformacija svjetske privrede znatno je ubrzala proces „globalnog raseijačenja" i tako raspoloživo seosko stanovništvo pretočila u nabujale urbane slamove (gradske ili prigradske sirotinjske četvrti — pržrra. prev) (Araghi, 1995).
34
OKVIR ZA ANALIZU
I dok mnogi kritičari shvataju globalizaciju kao propast za socijalnu jednakost, drugi daju pozitivnije dijagnoze. Na primjer, entuzijasti dokazuju da je svakome — ili će biti — već bolje od globalne ekonomije. Optimisti često ukazuju na primjere Čilea, Kine, Mađarske, Kuvajta i Ugande. Mnogi ljudi, u procesu tranzicije, mogu da se bore za jedan globalizovaniji svijet, a neke klase i zemlje mogu da dobiju više, ili prije nego druge. Međutim, ako se slijedi ispravna politika, suštinska dobra biće u doglednoj budućnosti dostupna svima. Optimisti naglašavaju da su globalne kompanije i industrije već ponudile ženama više mogućnosti za plaćeno zapostenje, dok globalne upravne agencije i globalni društveni pokreti pomažu da se rodna ravnopravnost postavi na viši nivo. Globalni sistemi takođe čine mnogo na razvijanju principa rasne ravnopravnosti i opštih ljudskih prava, uključujući i djecu i osobe sa posebnim potrebama. Globalne institucije vlasti kao što je Svjetska banka i globalne nevladine organizacije (NGO) kao što je Oxfam, kažu pojedinci, obraćaju pažnju na razvoj sela mnogo plodotvornije nego što su to državni programi ikad činili. Dakle, da li globalizacija potpomaže privilegovane i eksploatiše povrijeđene? Ili globalizacija otvara nove puteve ka većoj jednakosti? Poglavlje 10 ustanovljava niz dostupnih dokaza i zaključuje da, dok globalizacija nudi značajne mogućnosti za izgradnju veće socijalne jednakosti, da su drugi dosadašnji značajni pokazatelji negativni. Štaviše, da ponovimo, navedene slabosti proizlaze iz političkih izbora prije nego iz globalizacije kao takve.
Dejnokratija Treća oblast u središtu zanimanja savremenih normativnih rasprava o globalizaciji jeste demokratija (McGrew, 1997b; Holden, 2000). U kojoj mjeri „nastanak globalnog" uključuje „vladavinu naroda"? Da li globalizacija unapređuje podriva javnu svijest o, upletenost u i kontrolu odluka koje oblikuju njenu sudbinu? Da li globalizacija širi ili sužava rasprave o javnim poslovima? Kako globalizacija utiče na participaciju, transparentnost i odgovornost u procesima upravljanja? Mnogi komentatori slave globalizaciju kao slučaj demokratizacije bez presedana. Nastavljajući traganje za ciljem hladnog rata liberalna demokratija raširila se u više država nego ikad prije (Huntington, 1991; Shin, 1994; Diamond i Plattner, 1996). Vojne klike više ne vladaju u Latinskoj Americi i Aziji. Aparthejd je ukinut u Južnoj Africi. Srušen je (berlinski zid u Evropi. Višepartijska politika, „slobodni i pravični" izbori za predstavničke institucije i zakonske garancije ljudskih prava postale su svjetske norme za nacionalne države. Globalne institucije vlasti i globalno civilno društvo naveliko promovišu ljudska prava i norme takozvanog „dobrog upravljanja". Globalni mas-mediji podstiču demokratske aktiviste od Kine do Nigerije, od Gruzije do Čilea.
ili
— prim. prev.)
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
35
Mnogi analitičari takođe podržavaju svrhovito demokratsko djelovanje tehnologija globalizacije (Abramson I DR., 1988; Rheingold, 1993; Budge, 1996; Hill i Hughes, 1998). Biranim riječima, Walter Wriston je sa zanosom istakao da „doba informacija ubrzano daje snagu ljudima u raznim djelovima svijeta i na način koji je samo nekoliko godina ranije izgledao nemoguć" (1992: 170-1). Elektronske komunikacije omogućile su građanima pristup dosad neviđenim izvještajima i neviđenom brzinom. Telefon, e-mail, radio i televizija omogućavaju građanima da razmijene mišljenja s autoritetima vlasti kao nikada prije. Elektronske komunikacije takođe omogućavaju aktivistima civilnog društva širom planete da razmijene mišljenja i da usaglase strategije u globalnim demokratskim kampanjama za napredne društvene promjene (Frederick, 1993; Lee, 1996; Harcourt, 1999). Međutim, nasuprot ovom odobravanju, skeptici opisuju globalizaciju kao suprotnost demokratiji (Gill, 1996; Robinson, 1996a: 20-1; Klein, 2000; Hertz, 2001). Razni autori povezuju ovaj novi svjetski poredak sa „demokratijom niskog intenziteta" i „poliarhijom" (vladavina mnogih —PRIM. PREV.) U KOJOJ malobrojna elita ima kontrolu (Gills I DR., 1993; Robinson, 1996b). Apokaliptičkim riječima, Claude Ake opisuje „smrtnu prijetnju" globalizacije koja nepovratno sužava demokratski prostor i političku participaciju čini uzaludnom (1999: 179-80). Posebno, mnogi kritičari osvjetljavaju tobožnju manjkavost globalizacije svijeta demokratije putem države. Naravno, neki prigovarači odbacuju načelo da država ikada može da bude primjeren nosilac za demokratsku samoupravu. Za ove nevjernike, formalna demokratija glasačke kutije je besprimjerno prikrivanje društvene nepravde. Kakvu namjenu, pitaju oni, imaju referendumi (izjašnjavanja naroda —PRIM. PREV.) i višepartijski izbori koje organizuje država ako ovi obredi ne čine ništa da se dokrajče klasne nejednakosti, provalije između Sjevera i Juga, rodna hijerarhija (polna nejednakost — PRIM. PREV.) I potčinjenost manjina? Prema mišljenjima ovih kritičara, moderna država nikada nije bila demokratska, dok je njene unutrašnje slabosti globalizacija samo jasnije postavila u centar pažnje. Drugi analitičari tvrde da su, dok je u ranijoj epohi država bila značajan predstavnik narodne volje, snage globalizacije presudno potkopale demokratske mogućnosti vlada pojedinih zemalja (Connoly, 1991; Held i McGrew, 1993; Mc Grew, 1997b). Na primjer, kažu ovi komentatori, države ne mogu ukrotiti tiraniju globalnih korporacija (Korten, 1995). Globalna tržišta finansija, takođe, često ograničavaju mogućnosti za demokratizaciju posredstvom države (Armijo, 1999). Pri tom, države — posebno male države — ne mogu da obezbijede demokratiju za svoje građane s obzirom na globalna upravljačka društva kao što su Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) i STO. Na ovom pravcu argumenta, teritorijalni mehanizmi, kao što je država, ne mogu — pogotovo ne sami — da obezbijede demokratsko upravljanje suprateritorijalnim pojavama kao što su globalne komunikacije i globalni ekološki problemi. Zajedljivo, dosad neviđen broj država prihvatio je liberalnu demokratiju baš
36
OKVIR ZA ANALIZU
u momentu kada je državna demokratija već prošla kroz svoj istorijski najpovoljniji period. Povodom pojmova o elektroničkoj demokratiji, skeptici naglašavaju digitalnu vododjelnicu u kojoj samo manjina svjetske populacije — prije svega, visoko privilegovana manjina unutar nje — ima pristup internetu (Loader, 1998). Kada je riječ o kućnom glasanju putem interaktivne televizije, ova praksa će „privatizovati politiku i osmišljene javne rasprave zamijeniti nepromišljenim trenutnim izlivima privatnih predrasuda (Barber, 1996: 270). U međuvremenu, nove tehnologije informacije i komunikacije snabdijevaju vlastodršce nesagledivim mogućnostima bespravno nametljive prismotre i manipulacije javnim mnjenjem. Ipak, kritičari nijesu samo negatori. Mnogi od njih shvataju globalizaciju optimistički kao mogućnost da se rekonstruiše demokratija. Rezultirajući novi okviri mogli bi dati glas i odgovoriti potrebama i željama javnosti bolje nego što su stari državocentrični mehanizmi ikad i igdje to mogli. Na primjer, neki komentatori pozdravljaju globalizaciju kao snagu koja se suočava sa nazadovanjem i kao načelo pomoći, čime je vladajuća sila uvijek smještena na što je moguće bliži položaj u odnosu prema građanima. Drugi reformatori naglašavaju potrebu za demokratizacijom upravljanja na regionalnom nivou, na primjer, u odnosu prema Evropskoj uniji (EU). U međuvremenu, drugi analitičari razvijaju ideje o „kosmopolitskoj demokratiji" putem transsvjetskih institucija (Held, 1995a, b; Archibugi i dr., 1998). Brojni su i predlozi da se u Ujedinjenim nacijama, uporedo sa Generalnom skupštinom država, formira Narodna skupština predstavnika građana. Na drugi način, takođe, zagovornici inovacija u demokratskoj praksi podržavaju razvitak civilnog društva kao „ samoniklu raznovrsnost" koja teži javnom dobru (Falk, 1992, 1995; Smith i Guarnizo, 1998; Smouts, 1999; Kaldor, 2003). Isto tako, mnogi teoretičari politike shvataju globalizaciju kao podsticaj za razvoj novog i djelotvornijeg oblika građanstva (Steenbergen, 1994; Lacarrieu i Raggio, 1997; Castles i Davidson, 2000; Vanderberg, 2000). Ukratko, prema mišljenjima ovih autora, demokratija je istorijska slučajnost, a globalizacija, mijenjajući obrise upravljanja, zahtijeva da demokratija bude ponovo u modi. Kao i u pitanjima bezbjednosti i jednakosti, značajan nesklad postoji kada je riječ o upletenosti globalizacije u demokratiju. Za neke je globalniji svijet blagodet kolektivnog samoodređenja, dok je za druge propast. Relativne vrijednosti raznih argumenata procijenjene su u Poglavlju 11, gdje je zaključeno da savremena globalizacija doista proizvodi veoma ozbiljne demokratske manjkove, ali i značajne mogućnosti da se oni nadoknade.
Šta da se radi? Na vrhu neslaganja o početnim pretpostavkama, ocjenama društvene promjene i normativnim vrednovanjima, ljudi takođe zauzimaju korjenito različite pozicije s obzirom na političke pravce koje bi trebalo prihvatiti u odnosu na
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
37
globalizaciju. Gotovo niko ne tvrdi da je sve dobro u svijetu tekuće globalizacije, ali su komentatori razvili naširoko raznovrsne preporuke da se situacija popravi (Higgott, 2000). Možemo razlikovati četiri široka pravca politike koji odgovaraju savremenoj globalizaciji. S jedne strane, novoliberalisti podržavaju globalizaciju kao put prema tržištu na kojem javne vlasti samo pomažu i ni na koji način ne dolaze u sukob sa dinamikom ponude i potražnje. Nasuprot, protivnici zastupaju „re-globalizaciju" i vraćaju se na pre-globalni status quo ante (pređašnje stanje — prim. red). Treći pristup, reformizam, tvrdi da globalizacija treba da se promišljeno usmjerava u skladu sa državnim politikama, uključujući suštinski povećano globalno upravljanje. Konačno, transformističke strategije se, prilično raznorodno, približavaju anarhističkim, socijalističkim, postmodernističkim i drugim radikalnim shvatanjima u odbrani revolucionarne globalizacije koja prevazilazi preovlađujuće društvene strukture kao što su kapitalizam ili racionalizam.
Novoliberalizam Kao što nas i samo ime podsjeća, „novo"-liberalizam razvija novi pravac jedne stare priče. On sabira nekoliko vjekova modernog mišljenja koje počinje raspravama Johna Lockea i Adama Smitha. Novoliberalizam se oslanja na proglase laissez-faire (neograničena sloboda konkurencije — prim. prev.) klasičnog liberalizma, koji su obećavali da će nesputane snage tržišta ljudskom društvu „prirodno" donijeti napredak, slobodu, demokratiju i mir. Posebno, teoretičari liberalne trgovine još od sedamnaestog vijeka tvrde da državne granice ne smiju biti vještačke prepreke (sa carinama i drugim zvanično uspostavljenim ograničenjima) za djelotvorno raspoređivanje resursa u svjetskoj privredi. Medu rane intelektualne predstavnike novoliberalizma između tridesetih i šezdesetih godina dvadesetog vijeka ubrajamo i Friedricha von Hayeka i Miltona Friedmana. Od 1970-ih novoliberali oživljavaju klasične liberalističke argumente u prilog „slobodnih tržišta" u odnosu prema jednoj privredi koja postaje sve više globalna (Gi11, 1995a; Chomsky, 1998; Gore, 2000; Went, 2000; Gamble, 2001; Hovden i Keene, 2002; Scholte, 2003; Steger, 2004, 2005). U skladu s novoliberalističkim načelima, globalizaciji treba pristupati sa znatne udaljenosti od zvaničnih uplitanja u poslove tržišta, posebno putem mjera liberalizacije, deregulacije, privatizacije i fiskalnih ograničenja. Ovaj politički paket često se spominje pod imenom „Vašingtonski konsensus", kao što je ekonomista John Williamson nazvao preovlađujuće gledište savezne uprave SAD i u Vašingtonu osnovanih globalnih ekonomskih institucija u 1980-im inama (Williamson, 1990, 1997). Riječju, novoliberalisti reaguju protiv državnih strategija upravljanja pri.7Ddo n koje su preovladivale (bilo u socijalističkom, ili fašističkom obliku, ili
38
OKVIR ZA ANALIZU
u obliku države blagostanja) širom svijeta između 1930-ih i 1970-ih godina. Pored liberalizacije, novoliberalisti podržavaju oslobađanje od što većeg broja državno uspostavljenih ograničenja u međudržavnim kretanjima novca, robe, usluga i kapitala. Logično, novoliberalizam bi trebalo da podrži i neograničeno prekogranično kretanje radne snage, ali u praksi njegovi zagovornici rijetko insistiraju na ostvarivanju takve obaveze. Deregulacijom (smanjivanjem broja propisa, odnosno uvođenjem zakonskih olakšica — prim, prev.) novoliberalisti zahtijevaju ukidanje raznih državnih kontrola, na primjer, kontrole cijena, zarada i kursa stranih valuta u mjenjačnicama. Privatizacijom novoliberalisti preporučuju znatno smanjivanje državne svojine nad sredstvima za proizvodnju i prelazak velikog broja usluga iz državnih agencija u privatni sektor. Fiskalnim ograničenjima novoliberalisti zahtijevaju strogu kontrolu državnih troškova s ciljem ograničavanja dugova javnog sektora i smanjivanja poreskih stopa. To ne znači reći, kao što neki komentatori pogrešno pretpostavljaju, da novoliberalistički pristupi globalizaciji ne priznaju ulogu države i drugih institucija vlasti. Deregulacija ne znači odsustvo regulacije. Naprotiv, novoliberalizam priznaje potrebu za zakonima i institucijama koje potpomažu tržišta i podržavaju njihovo uspješno poslovanje, na primjer, garantovanjem imovinskih prava i poštovanjem ugovora. Štaviše, kada se stanovništvo protivi, implementacija novoliberalističkog programa može da zavisi od snažnog pritiska države i/ili naddržavnih institucija kao što je MMF (A. Gamble, 1994). Međutirn, u novoliberalističkim očima, agencije javnog sektora ne bi smjele da snage tržišta preusmjeravaju ni u pravcu globalnog niti bilo kojeg drugog područja. Dakle, novoliberalizam propisuje prelazak od državnog intervencionizma prema tržišno-ovlašćenom upravljanju. Novoliberalizam je uopšte preovladao kao vladajući politički govor u prilog globalizaciji počev od ranih 1980-ih godina. Mnoge vlade — uključujući posebno vlade velikih država — prihvatile su novoliberalističku orijentaciju prema globalizaciji u posljednjoj četvrtini dvadesetog vijeka. Sa strane globalnih institucija, agencije poput MMF-a i STO-a i Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) neprestano povezuju globalizaciju sa liberalizacijom (oslobođenjem tržišta —prim. prev). Od 1990-ih agencije UN uveliko su prihvatile novoliberalističku orijentaciju, iako uz još veća oklijevanja i ograničenja. U međuvremenu, mnogi nacrti za regionalizaciju u savremenoj globalizujućoj privredi usredsređuju se na liberalizaciju prekograničnog saobraćaja između zemalja dotičnog regiona. Pobornici novoliberalizma uživaju u obilju poslovnih krugova, pogotovo finansijskih tržišta i menadžera globalnih preduzeća. Poslovna udruženja poput Međunarodne organizacije poslodavaca (IOE) ili Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), na isti način, figuriraju kao bastioni novoliberalizma. U mas-medijima, najveće, biznisu posvećene novine i magazini, kao što su Wall Street Journal (WSJ) i The Economist, generalno podržavaju novoliberalističku politiku, ili imaju poslovne i privredne programe na vodećim radio i TV stanicama. U akademskim sredinama, na uobičajenim predavanjima o poslovanju i ekonomiji veličaju se vrline globalnog slobodnog
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
39
tržišta i sa stanovišta neuglednih i sa stanovišta čuvenih univerziteta. Drugi istraživači popularizuju novoliberalističke politike kroz uticajne institute intelektualnih usluga kao što je Institut za međunarodnu privredu u Vašingtonu, DC (Bergsten, 1996). S ovako čvrstim osloncem na elitne krugove, novoliberalizam se postavlja u red političke ortodoksije u odnosu na savremenu globalizaciju. Doista, novoliberalističke ideje nailaze na široko bespogovorno prihvatanje kao „zdrav razum". Uživajući najjaču moguću podršku u zvaničnim, poslovnim, medijskim i akademskim krugovima, novoliberalističke mjere u odnosu na globalizaciju često su najlakše za prihvatanje. Međutim, kao što ćemo pojasniti u kasnijim poglavljima, ovaj pristup često je velikodušno služio moćnim interesima, posebno interesima vladajućih klasa i zemalja. Ovo ne znači tvrditi da su novoliberalističke politike potpuno i dosljedno primijenjene. Uvijek postoje neslaganja izmedu ideologije i prakse. Posebno, mnogi državni i privredni moćnici razvodnjavaju ili ne priznaju dolazak „slobodnog tržišta" ako je njegovo odomaćenje nepovoljno po njih. Na primjer, kao što je već spomenuto, samo nekoliko pobornika globalnog laissez faire-a preduzelo je iogične korake podrške nerestriktivnom svjetskom kretanju radne snage. Štaviše, Evropska unija i administracija SAD mnogo godina su ometale napore da se liberalizuje trgovina poljoprivrednim proizvodima, mjeru koja bi bila od suštinske koristi mnogim siromašnim zemljama. U ovim i drugim prilikama, praktična primjena novoliberalističkih načela razvija očigledno dvostruke standarde. Ali, uprkos ovim nedosljednostima — ili možda baš zahvaljujući njima — novoliberalizam je ostao vladajuća politička orijenatacija u odnosu na globalizaciju već duže od četvrt vijeka. Istina, branioci liberalizma, deregulacije, privatizacije i fiskalnih ograničenja nastoje da budu manje dogmatični od sredine 1990-ih. Dok glavna struja ekonomista uporno iznosi „antiglobalističke" argumente (Deardorff, 2003; Segerstrom, 2003; Bhagwati, 2004), mnogi novoliberalisti danas priznaju da njihovi politički dokumenti zahtijevaju da budu sročeni i ostvareni s većim poštovanjem prema posebnim kontekstima nego što je često činjeno u jevanđeoskim 1980-im i ranim 1990-im godinama. Isto tako, nedavni „Prošireni vašingtonski sporazum" („Augmented Washington Consensus") uključuje više mjera u vezi sa korupcijom, transparentnošću, finansijskim propisima i standardima, izgradnjom institucija, neodrživim teretom dugova, vremenskim usklađivanjem i raspoređivanjem kontrola kapitala, mrežama socijalne sigurnosti, smanjivanjem siromaštva, udruženjima gradana, dogovorima civilnog društva i tako dalje (Birki i Perry, 1998; Stiglitz, 1998, 2002; Coyle, 2000; CFGS, 2001; Rodrik, 2001; World Bank, 2001, 2002). Štaviše, u svom središtu. „Vašington plus" („Washington Plus") njeguje novoliberalistički pristanak na globalizaciju putem marketizacije (širenja tržišta — prim. prev). Doista, u ~i om smislu, prilično je obmanjujuće govoriti — kao što neki već čine — o „postnstonskom sporazumu", prema kojem bi naširoko utemeljena strategija ista (Martib, 2000).
40
OKVIR ZA ANALIZU
Kao što ćemo prikazati u Dijelu III, ova knjiga se svrstava među kritike novoliberalizma. Ona prosuđuje da je, premda neke liberalizacije, deregulacije, privatizacije i fiskalne discipline povećavaju proizvodnost savremene globalizujuće privrede, veličina ovih postignuća mnogo manja od onoga što je potrebno da se obezbijedi napredak za sve. Naprotiv, kao i u drugim istorijskim vremenima, „slobodno tržište" uopšte usmjerava nesrazmjerne koristi onima koji su već privilegovani i povećava marginalizaciju gubitnika. Neobuzdana globalna tržišta takođe teže da podstaknu veće kulturalne destrukcije, ekološku degradaciju i zloupotrebe ljudskih prava. „Postvašingtonske" reforme sigurno znače poboljšanje ultra-liberalizma iz perioda 1980-95, ali one ne upućuju na nedostatke svojstvene tržišno-usmjerenoj strategiji globalizacije.
Politika odbacivanja Druga tri, ovdje istaknuta, opšta politička pristupa globalizaciji na različite načine reaguju na štetne efekte novoliberalizma. Sa svoje strane, negatori ili odbacivači (engl.: rejectionists) proširuju argurnentaciju sa promašaja laissezfaire globalizacije na zaključak da svaki oblik transsvjetske povezanosti ima nesrećne posljedice. Prema mišljenjima ovih kritičara, globalizacija je, prema svojoj iskonskoj prirodi, duboko i nezgodno nesigurna, nepravedna, nedemokratična i neodrživa. Budući da su ove negativne posljedice svojstvene globalizaciji, odbacivači, ili ridžektionisti kažu da proces treba zaobići u svakom obliku. Samo uz povratak nacionalnim i mjesnim okvirima ljudi mogu ponovo izgraditi dobro društvo. „De-globalizacija" zahtijeva oporavak ekološke cjelovitosti, ekonomskog blagostanja, kulturalne bezbjednosti, samoopredjeljenja i mira (Mander i Goldsith, 1996; Hewison, 1999; Hines, 2000; Bello, 2004). Odbacivački pozivi de-globalizaciji dolaze u različitim oblicima, uključujući i ekonomski nacionalizam, kao i neke struje buđenja vjere i radikalnog environmentalizma (borba za očuvanje sredine — prim. prev). Ekonomski nacionalisti (grupa koja uključuje neke staromodne socijaliste kao što je Komunistička partija u post-sovjetskoj Rusiji) stavljaju naglasak na ponovno uspostavljanje samoopredjeljenja zemalja njihovim raskidom sa globalnim privrednim aktivnostima (Raghavan i dr., 1996). Buditelji vjere među nekim budistima, hrišćanima, Indusima, Jevrejima i muslimanima propisuju „lokalna putovanja" da bi oživjela iskonska vjerovanja i obredi njihove vjere. (Tako reći, ne biraju svi vjerski odgovori na globalizaciju liniju odbacivanja. Vidi, na primjer, Muzaffar, 1993, povodom modernističkog islamskog pristupa globalizaciji, i Sulak, 1999, povodom modernističkog budističkog gledišta.) U međuvremenu, neki „radikalno zeleni" ekologisti nastoje da obnove predmoderno poštovanje prirode i harmoniju sa njom u okviru samodovoljnih mjesnih zajednica (Norberg-Hodge, 1999a; Shuman, 2000).
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
41
Odbacivači su istinski anti-globalizatori u savremenoj politici. Zbunjujuće, mnogi komentatori takođe su primijenili oznaku „antiglobalističkog pokreta" za reformiste i transformiste koji pokušavaju ne da ukinu globalizaciju, nego da je preusmjere sa novoliberalističkog na alternativne puteve. Ovakve kritičare bilo bi preciznije zvati „re-globalizatorima" nego „de-globalizatorima". Reformisti i transformisti su pobornici „alter-globalizacije" (poslije francuske alter-mondijalizacije) ili „kontra-globalizacije" prije nego „anti-globalizacije". Jedino su odbacivački krugovi stvarni protivnici globalizacije kao takve. Cak je i ova opozicija kvalifikovana do tog stepena da se, paradoksalno, i odbacivački anti-globalizatori često oslanjaju na globalne telekomunikacije, internet, vazdušni saobraćaj i svjetske mreže civilnog društva da bi udovoljili svojim željama. Činjenica da su čak i najveći protivnici globalizacije u nju umotani nagovještava neodrživost odbacivačkih strategija. Doista, ova knjiga zauzima gledište da su snage koje podupiru globalizaciju rnomentalno dovoljno jake da dovrše proces. (Re)konstrukcija nacionalističkih i lokalističkih društvenih poredaka, oslobođenih od globalnih veza, stoga, nije izvodljiva. Kao što je nagoviješteno u Poglavlju 4, svi opšti uslovi razvitka kapitalizma, podešavanja upravljanja, politika identiteta i struktura saznanja nesumnjivo ukazuju na održivu globalizaciju u predvidljivoj budućnosti. Ideja o ukidanju ovih moćnih trendova nije ostvarljiva u vidokruzima tekućeg vremena. Nije izazov poništiti i ukloniti globalizaciju, nego razumjeti i oblikovati proces tako da zaobide zamke novoliberalizma.
Reformizam S ciljem izgradnje takve alternativne globalizacije, mnoge strategije preduzimaju nešto što bi se moglo imenovati kao reformistički pristup. Slično odbacivačima, reformisti se protive novoliberalističkoj globalizaciji zbog nametanja velikih kulturnih, ekoloških, privrednih, političkih i psihičkih nepravdi. Međutim, suprotno odbacivačima, reformisti potvrđuju da je globalniji svijet tu da bi opstao, i oni pokušavaju da što pozitivnije preusmjere globalizaciju na ne-tržišne tračnice. Kao što samo ime nagovještava, reformisti smatraju da kapitalizam može da bude snaga u prilog društvenog dobra ukoliko je „re-formisan", to jest reorganizovan na neki ne liberalistički način koji podstiče ekonomsku djelotvornost i stabilnost, utemeljuje pravičnu distribuciju, ograničava ekološku štetu, izbjegava kulturalno nasilje i unapređuje demokratiju. Posebno, reformisti se osianjaju na društveno-demokratske tradicije kao što je kejnzijanska ekonomiia i država blagostanja. U tom pogledu, od dalekosežnih proaktivnih državnih podržanih jakim i demokratski kontrolisanim aparatom vlasti, očekuda ostvare društveno progresivnu kapitalističku ekonomiju. Na primjer, _e is[i podržavaju kontrolu prekograničnog kretanja dobara kada takva
42
OKVIR ZA ANALIZU
ograničenja smanjuju tržišnu nepostojanost, društvene nepravde i troškove za očuvanje sredine. Reformisti se takođe često zalažu za antimonopolske mjere i druge zvanične kontrole radi ograničavanja korporativne moći. Štaviše, reformisti propisuju razne zakonske garancije o minimumu standarda (uključujući osnovne prihode, zaštitu na radu i kontrolu zaštite sredine) s ciljem da se zaštite ranjiva područja od razornog djelovanja nesputanog kapitalizma. Druge reformističke politike aktivno su pokušale da ojačaju povoljne prilike za strukturalno zapostavljene društvene grupe, kao što su obojeni, nezaposleni, mali privrednici i žene. Mnoge reformističke politike za pripitomljavanje globalnog kapitalizma mogu se obavljati posredstvom države. U tom pogledu, mnogi reformisti se zalažu za ponovno osvježavanje državno utemeljene socijalne demokratije da bi se izašlo u susret novim globalnim realnostima (Boyer i Drache, 1996; Hutton, 1996; Martin i Schumman, 1996; Giddens, 1998; Hirst i Thompson, 1999; Held, 2004). Ovi komentatori često pokazuju nezadovoljstvo time što tobožnje socijaldemokratske vlade nisu učinile ništa posebno da ovladaju globalnim kapitalom. Cardoso i Lula u Brazilu, Blair u Britaniji, Schroder u Njemačkoj i Mbeki u Južnoj Africi učinili su, prema mišljenjima ovih kritičara, previše ustupaka novoliberalizmu. Posebno, kao što su priznali mnogi socijaldemokrati, ovi propusti vlada pojedinih država nastaju zato što globalni kapital ne može biti djelotvorno pripitomljen jedino posredstvom države. Da bi bila djelotvorna, reformistička strategija globalizacije takođe zahtijeva proširivanje globalnog upravljanja (Lisabonska grupa, 1994; Carlsson i DR., 1995; Deacon, 1997; Reinicke, 1998; Cable, 1999; Falk, 1999; Kaul I DR., 1999, 2003; Brand. 2000; Nederveen Pieterse, 2000; Drache, 2001; Simmons i de Jonge Oudraat, 2001; Nayyar, 2002; Deacon i DY, 2003; Held i Koenig-Archibugi, 2003). Na primjer, ovi reformisti dokazuju, djelotvorna zaštita od monopola zahtijeva autoritet globalne utakmice koja djeluje uporedo sa državama i regionalnim anti-trust planovima. Takođe, radne norme i drugi oblici socijalne zaštite ne mogu biti optimalno obezbijeđeni u okruženju globalnog kapitalizma ukoliko svjetske konvencije sa priznatom snagom prinude ne dopune i podstaknu odlučujuće državne statuse. Slično, obavezujući globalni ekološki režimi kojima upravlja Svjetska organizacija za zaštitu sredine neophodni su jednako kao i država i lokalni zakoni. Potpuno razvijena globalna centralna banka zahtijeva da se uspostave veća stabilnost i pravda na globalnom finansijskom tržištu. Redistributivni globalni porezi (na primjer, na mjenjačke transakcije stranim valutama, vazdušna putovanja, ispuštanja ugljenih gasova i profite transnacionalnih korporacija) zahtijevaju raspoređivanje prednosti globalnog kapitalizma na društveno pravednije načine. Naravno, globalna socijaldemokratija mora da bude demokratska. Reformisti stoga takođe insistiraju da demokratija treba da bude preoblikovana tako da propisano povećanje globalnog upravljanja uključi odgovarajuće oblike i nivoe državne participacije i državne odgovornosti. Reformistički predlozi za
RASPRAVE O GLOBALIZZACIJI
43
takvu demokratizaciju globalizacije uključuju stvaranje globalnih skupština, ispravljanje propusta u globalnom upravljanju putem nacionalnih zakonodavstava, preinačenje obrazaca glasanja za globalne institucije i uspostavljanje energičnog globalnog civilnog društva. Reformističke strategije, u cjelini, imaju slabiji položaj upolitici globalizacije od novoliberalizma i politike odbacivanja. Socijaldemokratski predlozi za pripitomljavanje globalnog kapitalizma dobili su mnogo manje podrške nego „postvašingtonske mjere" za poboljšanje globalnog tržišta (uočite značajnu razliku izmedu naglašenih pojmova). Niti reformističke vizije šireg globalnog upravljanja imaju masovnu privlačnost kakvom raspolažu nacionalisti i obnovitelji vjere u svojim kampanjama u prilog de-globalizaciji. Dajući ovu, uopšte uzev, površnu podršku reformističkoj globalizaciji, strategija mora da odredi nekoliko relativno značajnih konkretnih rezultata, osim da možda nagovori novoliberaliste na veću modernizaciju. Doista, novoliberalistički režimi su pokazali veliku vještinu u prikupljanju reformističkih tema (kao što su „civilno društvo" ili „održivi razvoj") i njihovom cijeđenju od pretežno socijaldemokratskog sadržaja. Međutim, reformizam ima značajne zagovornike. Na primjer, nekoliko zemaljskih vlada je objavilo proglase u prilog jačanja globalnog upravljanja. U tom pravcu, francuski predsjednik Jacques Chirac (kad je ova knjiga pisana — prim. prev.) je, barem retorički, podržao stvaranje Ekonomskog i Društvenog savjeta bezbjednosti u Ujedinjenim nacijama. U međuvremenu je nekoliko nacionalnih skupština (na primjer, u Belgiji, Kanadi i Njemačkoj), počev od 1999. godine, usvojilo rezolucije u korist globalnih poreza na novčane transakcije. Vizija globalne socijaldemokratije takođe je poduprla ideje o „časnom zanimanju" razvijene još od 1999. godine u Međunarodnoj organizaciji rada (ILO) i shvatanja o „pravno utemeljenom pristupu razvoju" proslijeđena u Razvojnom programu Ujedinjenih nacija (UNDP). Staviše, UNDP popularizuje mnoge predloge globalne reforme putem publikacije Human Development Report (Izvještaj o ljudskom razvitku), koji izlazi jednom godišnje od 1990. godine. Brojni aktivisti civilnog društva, uključujući nekoliko istaknutih sudionika u odlučivanju Svjetskog socijalnog foruma (WSF), podržavaju veće globalno upravljanje na planu socijaldemokratskog usmjerenja. Slično, Međunarodna konfederacija slobodnih sindikalnih udruženja (ICFTU) podržava „međunarodnu politiku i institucije za usmjeravanje procesa globalizacije u službi ljudskim potrebama i željama" (ICFTU, 1998: 9). Kao što nam pokazuje smisao navedenih primjedbi, ova knjiga gaji velike simpatije prema reformističkim vizijama globalne socijaldemokratije, mada uz nekoliko ograničenja. S jedne strane, reformisti nastoje da preduzmu jedan pretežno materijalistički pristup, nudeći mnoge predloge za preoblikovanje kapitalizma i upravljanja, a zanemarujući pitanja identiteta i saznanja. Doista, reformističke ideje uglavnom su preuzimane iz Zapadne Evrope, a njihovi nosioci su malo pažnje posvećivali interkulturalnim usaglašavanjima, koja su nužna da bi se izgradila jedna demokratski održiva strategija na globalnom
44
OKVIR ZA ANALIZU
nivou. Još šire, reformisti takođe neadekvatno pristupaju metodološkim pojedinostima i politikama za implementaciju svojih programa. Najzad, reformističke ideje o globalnoj demokratiji veoma često samo prebacuju obrasce nacionalne demokratije na globalni nivo, dok globalizacija s pravom zahtijeva dalekosežnije inovacije u demokratskim poslovima.
Transforfnizam Četvrta grupa strategija u odnosu na globalizaciju pokriva politike koje idu ispred reformizma u odbrani temeljnije društvene promjene. Pojavljivanje globalnijeg svijeta ovi pristupi shvataju kao priliku da se izgradi jedno sasvim drugačije društvo. Transformiste, za razliku od reformista, ne zadovoljava samo uspostavljanje novih zakona i institucija koje bi postojeći društveni poredak učinile boljim. Radije, oni podržavaju namjeru da se vladajuće društvene strukture zamijene radikalno novim uređenjima. Dok reformisti prihvataju izvorna načela uredivanja savremenog života kao što su kapitalizam i racionalizam, transformisti smatraju ovaj poredak nepopravljivim i gledaju da iskoriste globalizaciju da bi izgradili jedno temeljno drugačije društvo. Kao i novoliberalizam, politika odbacivanja i reformizam, transformističke strategije pojavljuju se u različitom ruhu. Na primjer, mnogi u novoj generaciji anarhista i socijalista vide globalizaciju kao trenutak da se zaustave i prevaziđu kapitalizam i s njim povezano nasilje (Gills, 1997; Rupert, 2000; Bircham i Charlton, 2001; Epstein, 2001; Broad, 2002; Graeber, 2002; Danaher i Marks, 2003; Kingsnorth, 2003; Notes from Nowhere, 2003; Sandbrok, 2003; Mertes, 2004; Eschle i Maiguascha, 2005; Starr, 2005). Ovi radikali često odbacuju, kao zastarjele, tradicionalne socijalističke strategije rušenja kapitalizma proleterskim osvajanjem države. Umjesto toga, oni podržavaju nove globalne društvene pokrete ugnjetenih koji uključuju domoroce, seljake, seksualne manjine i žene, kao i radničku klasu. Sa svoje strane, brojni postmodernisti zalažu se za radikalno drugačije oblike politika globalnog identiteta i radikalno nove oblike globalnog znanja (O Tuathail, 1996; Shapiro i Alker, 1996). Sa religioznim naglaskom, izvjesni teolozi shvataju rasprostranjenu globalnost kao kontekst za postracionalističku duhovnu revoluciju (Kung, 1990; Rifkin, 2003). Transformističke vizije globalizacije uglavnom se zbivaju izvan uobičajenih politika: izvan vlada i političkih stranaka; izvan uticajnih medija i velikih izdavača; izvan vodećih univerziteta i akademskih skupova; zapravo, često izvan zvaničnih organizacija bilo koje vrste. Umjesto toga, transformisti često rade mimo javnosti, putem labavih i decentralizovanih mreža. Slučajni posmatrač, stoga, može lako da previdi ove aktivnosti. Primjeri transformističkih inicijativa u savremenoj politici globalizacije uključuju narodne seoske aktiviste iz svih krajeva svijeta posredstvom udruženja Vfa Campesina, uključujući i medijski poznate Zapatiste Čiapas države u južnom Meksiku (Bovć i Dufour, 2001; Olesen, 2002). Pri tom, globalno ori-
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
45
jentisani socijalizam podstakao je napore nekih alternativnih radničkih pokreta koji djeluju izvan tradicionalnih sindikalnih udruženja (Waterman, 1998). Studenti i drugi mladi igraju značajnu ulogu u transformističkim grupama kao što su Urediti ulice u Britaniji, Montrealsko antikapitalističko okupljanje u Kanadi, Ya Basta u Italiji i Mreža neposredne akcije u SAD. Postmodernistička politika ističe razne disidentske, akademske i umjetničke krugove, uglavnom u zemljama OECD-a. Teologija oslobođenja našla je pristalice medu radikalnim sveštenicima u globalnoj Katoličkoj crkvi, dok propovjednici buđenja hinduizma i islamisti takođe pletu svoje transplanetarne mreže. U cjelini, međutim, transformističke politike u odnosu na globalizaciju privlače još slabiju podršku nego reformističke strategije. Ove vizije nisu dobile nikakvo značajnije uporište u zvaničnom upravljanju globalizacijom. Broj transformističkih aktivista i akademika ostao je mali, a relevantni narodni pokreti, naročito, uopšte uzev, pate zbog veoma ograničenih izvora. Za sada izgleda krajnje nevjerovatno da transformističke kampanje mogu ostvariti prevlast u politikama globalizacije. Cak i u njihovoj sadašnjoj slaboj poziciji, ovi radikali su iskusili nekoliko veoma žestokih ugušivanja (preduzetih aktivnosti — prim. prev.) od strane vlasti. Transformističke inicijative takođe imaju svoja sopstvena ograničenja. Na primjer, ove vizije pokazuju sklonost da ostanu nedorečene, govoreći mnogo više o tome čemu se suprotstavljaju nego o tome šta predlažu. Staviše, nije uvijek jasno da bi novi svjetovi, koji su, zahvaljujući vizijama transformacije, na ponudi, doista otklonili ograničenja i propuste trenutno vladajućih društvenih struktura. Na primjer, transformistički pokreti često se muče sa svojim unutrašnjirn dobnim, klasnim, oblasnim, polnim i rasnim hijerarhijama. Takođe, bijeli muškarci, anglo-saksonski protestanti, pripadnici srednje klase (WMCASPM-s) suvereno vladaju pokretima za ukidanje vladavine! U posljednjem poglavlju ova knjiga preduzima izvjestan oprez prema transformističkim strategijama i izvlači više iz reformističkih programa globalne socijaldemokratije (uz ranije iznesena ograničenja). Kritike transformista na račun drugih pristupa globalizaciji daju životno važan učinak u podsticanju istraživačkih rasprava o tome šta jeste i stvaralačkih predviđanja o tome šta može da bude. Međutim, transformističke strategije globalizacije nisu dovoljno razvijene ni intelektualno ni politički da bi bile djelotvorne u bliskoj srednje dalekoj budućnosti. Doista, tekovina globalne socijaldemokratije, već u djelokrugu sljedeće generacije, mogla bi da obezbijedi zreliju osnovu za dublje progresivne transformacije na duže vrijeme.
ili
Zaključak Kao što pokazuje ovo uvodno poglavlje — i kao što ponavlja sažetak u pregratku koji slijedi — jedina opšta saglasnost o globalizaciji jeste u tome da je ista osporavana. Ljudi imaju široko različita gledišta o definiciji, obimu, hronologiji, objašnjenju, učinku i politici. Svi uključujući i svakog čitaoca ove knjige
46
OKVIR ZA ANALIZU
moraju da u ovim raspravama sagledaju svoj put u pravcu razumijevanja i praktikovanja globalizacije. Ostala poglavlja vraćaju se spornim pitanjima razmotrenim u uzastopnim odjeljcima ovog uvodnog poglavlja. Poglavlja 2-4 razmatraju početne premise. Poglavlja 5-8 ispituju uticaje na društvenu strukturu. Poglavlja 9-11 istražuju učinke na položaj čovjeka. Poglavlje 12 razmatra političke mogučnosti.
Kratak pregled rasprava o globalizaciji Početne premise • rivalske definicije: internacionalizacija ili nešto drugačije? • različite procjene obima: globalizam ili skepticizam? • suprotstavljanje hronologija: stara ili nova? • različita objašnjenja: materijalističko ili idealističko, individualističko ili strukturalističko? Implikacije za društvenu promjenu • stari kapitalizam, novi kapitalizam ili postkapitalizam? • postojani etatizam ili postetatističko upravljanje? • homogenizacija ili heterogenizacija identiteta? • stari pravci ili novi prevrati u saznanju? • produžetak modernosti ili zora postmoderne? Uticaji na položaj čovjeka • pojačana ili smanjena bezbjednost? • više ili manje društvene jednakosti? • povećana ili smanjena demokratija?
Politički odgovori • novoliberalističko oslanjanje na snage tržišta? • odbacivačko oslanjanje na lokalizam? • reformističko oslanjanje na državne politike? • transformističko oslanjanje na društvenu revoluciju?
Međutim, prije ulaska u tu detaljniju raspravu, stoji pitanje šta otkrivaju prethodni izvještaji o istraživanju i politici u vezi sa postojećim stanjem saznanja o globalizaciji? Jasno, veliki broj mišljenja već je izrečen na tu temu. Doista, zahvaljujući rastućim proučavanjima mi smo danas u mnogo boljem položaju nego što smo bili samo jednu deceniju ranije da tu globalizaciju shvatimo. Bilo kako bilo, naše razumijevanje ostaje ograničeno u veoma važnim tačkama. Premda je određena literatura postala pojmovno mnogo istančanija i empirijski mnogo stroža, opšti nivo rasprava o globalizaciji još je nezadovoljavajuć. Premnogo diskusija još je odjeveno u prenaglašenu, preuopštenu i razmetljivu predrasudu. Premalo istraživanja probija disciplinarne granice
RASPRAVE O GLOBALIZACIJI
47
da bi zajedno iznijela na svjetlo dana razne dimenzije globalizacije: ekološke, ekonomske, geografske, istorijske, zakonske, političke i psihološke. Možemo se nadati da će ova knjiga uzdrmati ova ograničenja; međutim, ona se teško može suprotstaviti drugim ključnim nedostacima. Kao što je već napomenuto, nisu svi učesnici u raspravama o globalizaciji jednako obrazovani, bijeli, pripadnici srednje klase, judeo-hrišćani, stariji ljudi koji govore engleski, sa stalnim boravištern na Sjeveru (uglavnom u SAD i u Velikoj Britaniji). Znamenite knjige o globalizaciji pojavile su se i u Argentini (Ferrer, 1997; Seoane i Taddei, 2001), u Brazilu (Ianni, 1992, 1996; Gomez, 2000), u Kini (Wang Ning, 2002), u Japanu (Kaneko, 1999; Inoguchi, 2001), u Poljskoj (Aniol, 2002), u Rusiji (Gorbachev Foundation, 2003), u Južnoj Africi (Mhone i Edigheji, 2003), u Tajlandu (Sulak, 1999) i drugdje. Međutim, ovi radovi su malobrojni i objavljeni u malim tiražima. Kao rezultat, mnoga gledišta o globalizaciji su ili marginalizovana ili ućutkana. Za mnoge rasprave mnogi nikad nisu ni čuli. Ova knjiga može da upozori čitaoca na ove sporedne glasove, ali ne može govoriti u njihovo ime.
POGLAVLJE 2
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE Osnovna pitanja ovog poglavlja Uspon G-riječi Premise za definiciju Suvišni pojmovi o globalizaciji Put naprijed Ograničenja Zaključak
Osnovna pitanja ovog poglavlja • Opšti pojmovi o globalnosti imaju dugu istoriju, ali se rasprava o „globalnosti" (uslov) i „globalizaciji" (trend) uglavnom razvila počev od 1980. godine. • Jasna i precizna definicija globalnog ključna je za napredovanje kako saznanja tako i politike u savremenom društvu. • Shvaćene u značenju internacionalizacije, liberalizacije, univerzalizacije vesternizacije (pozapadnjačenja), ideje globalizacije otkrivaju malo šta novo i mogu imati neugodne političke implikacije. • Značajan novi uvid učinjen je kada je globalizacija shvaćena u prostornim okvirima kao širenje transplanetarnih i u novijc vrijeme, naročito, suprateritorijalnih — veza medu ljudima. • Globalnost u smislu transsvjetske povezanosti pokazuje se kroz mnogostruke oblasti društvenog života, uključujući komunikacije, putovanja, proizvodnju, tržišta, novac, finansije, organizacije, vojsku, ekologiju, zdravlje, pravo i svijest. • Pojmovi o globalizaciji kao razvoju transplanetarnih i suprateritorijalnih veza među ljudima zahtijevaju da budu pažljivo ocijenjeni da bi se izbjegla globalistička pretjerivanja.
ili
Definicija nije ono najvažnije, ali ono najvažnije zahtijeva definiciju. Znanje o globalizaciji suštinski je funkcija načina na koji je ova riječ definisana. Stoga, svako proučavanje globalizacije treba da uključi u sebe pažljivo i kritičko ispitivanje samog termina. Nejasan i zavodljiv središnji pojam kompromituje sveukupno shvatanje same pojave. S druge strane, jasna i razotkrivajuća definicija podstiče pronicljivo, zanimljivo i pouzdano saznanje, razumijevanje koje ljudima pomaže da oblikuju svoju sudbinu rukovođeni svojim izborima.
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
49
Pojmovi o globalizaciji umnogome su preokupirali intelektualnu imaginaciju u protekle dvije decenije. I u akademskim i u laičkim krugovima mnogi su naslućivali da ovaj pojam može da obezbijedi ključ za razumijevanje savremenog društva. „Globalizacija" nije jedino (ili nužno najbolje) mjesto da se ude u jedno takvo istraživanje, naravno, ali ona generiše mnoštvo provokativnih I, ponekad, visoko pronicljivih komentara današnjice. Pa, šta leži u ovoj riječi? Šta je, zaista „globalno" kada je riječ o globalizaciji (Maclean, 1999)? Ovo poglavlje razvija definiciju u pet glavnih koraka. Prvi odjeljak razotkriva razvoj rječnika o globalizaciji u akademskom i laičkom mišljenju. Drugi odjeljak razrađuje neka opšta načela o prirodi i ulozi definicije. Treči odjeljak identifikuje nekoliko analitičkih stranputica s obzirom na globalizaciju: to jest definicije koje proizvode suvišno i, u nekom pogledu, beskorisno znanje. Cetvrti odjeljak pojmovno određuje globalizaciju kao širenje transplanetarnih i, u današnje vrijeme još specifičnije, suprateritorijalnih društvenih odnosa. Da bih naglasio da ova analiza ne podliježe globalističkim pretjerivanjima, u petom odjeljku dodao sam šest ključnih ograničenja za ovu definiciju. Prvo, teritorijalna geografija zadržava svoj značaj pored povećane suprateritorijalnosti. Drugo, globalizacija je međusobno povezana sa drugim društvenim prostorima, prije nego odvojena od njih. Treće, globalno nije inherentno protivrečno lokalnom. Četvrto, globalizacija nije suštinski kulturalno homogenizujući proces. Peto, globalni odnosi šire se neujednačeno kroz regione i društvene sektore, tako da ljudi doživljavaju globalizaciju u različitom obimu. Šesto, globalizacija je u potpunosti stvar politike, koja neke ljude čini moćnima, a druge lišava moći.
Uspon G-riječi Premda riječ „globalizacija" nije skovana sve do polovine dvadesetog vijeka, ona ima poduži pedigre (rodoslov). U engleskom jeziku, imenica „globe" (kugla) potiče iz petnaestog vijeka (izvedena iz latinskog globus), a okrugao oblik zemlje počinje da se označava prije nekoliko stotina godina (Robertson, 2001: 6, 254; MWD, 2003). Pridjev „globalan" ušao je u upotrebu u poznom sedamnaestom vijeku i počeo da označava „planetarne razmjere" u poznom devetnaestom vijeku, pored svog ranijeg značenja „okrugao" (OED, 1989: VI, 528). Glagol „globalizovati" pojavio se 1940-ih, zajedno sa terminom „globalizam" (Reiser i Davies, 1944: 212, 219). Riječ „globalizacija", kao proces, najprije je ugledala svjetlo dana u engleskom jeziku_1952:_odine, u rečnik je_ ušla dvije godine kasnije, a počela se šire upotrebljavati u 1980-im godinama (Robertson �1983). Rječnik o globalizaciji takođe se širio i u drugim jezicima tokom nekoliko proteklih decenija. Mnogi primjeri uključuju termine: lil 'alam u arapskom, quanquihua u kineskom, mondialisation u francuskom, gorobaruka u japanskom, globalžzatsia u ruskom, globalizacion u španskom i kureselepme
50
OKVIR ZA ANALIZU
u turskom. Među velikim svjetskim jezicima, jedino svahili (još) nema prihvaćen pojam o globalizaciji, a ovaj izuzetak je najlakše objasniti širokom upotrebom engleskog jezika u elitnim krugovima afričkih država u kojima se koristi svahili. Čak i geografski uže korišćeni jezici sada uključuju riječi kao što su globalisaatio (finski), bishwavyapikaran (nepalski), luan bo ot (timorski), i tako dalje. Razgovor o „globalizaciji" sazreo je među akademicima, novinarima, političarima, poslovnim svijetom, oglašivačima/propagandistima i zabavljačima. Svakodnevna konverzacija danas uključuje redovne osvrte na globalno tržište, globalne komunikacije, globalne konferencije, globalne opasnosti, globalnu sredinu, itd. Nedavno proizvedena dječja majica bila je ispisana riječima „Globalna Generacija" — i, doista — današnja djeca to mogu biti. Kada novi rječnik već zadobije ovako široku rasprostranjenost širom i uzduž kontinenata, jezika i načina života, može li on biti upravo objašnjen kao modni krik? Ili, da li nova riječ naglašava značajnu promjenu u svijetu, kada je nova terminologija neophodna da bi se razmotrilo novo stanje? Na primjer, kada je Jeremy Bentham iskovao riječ „međunarodni" 1780-ih godina, pojam se održao jer je kroz njega odjekivao rastući trend onoga vremena, naime, uspon nacionalnih država i prekograničnih transakcija između njih (Bentham, 1789: 326; Suganami, 1978). Takođe, ne izgleda vjerovatno da je aktualno bujanje globalnog jezika slučajno. Popularnost nove terminologije vjerovatno odražava široko rasprostranjenu intuiciju da savremeni društveni odnosi podrazumijevaju značajnu promjenu karaktera. Izazov je — zapravo, urgentna potreba — krenuti od krilatice ka čvrstom pojmu. Kao svjesno upotrijebljeno pomodno analitičko sredstvo, pojmovi o globalnom pojavili su se silovito, u isto vrijeme i nezavisno, u nekoliko akademskih oblasti, u ranim 1980-im godinama. U sociologiji, n a primjer, Roland Robertson počeo je da „tumači globalnog" 1983. godine (Robertson, 1983). Istovremeno, u proučavanju poslovanja (menadžmenta), Theodore Levitt je pisao o „globalizaciji tržišta" (Levitt, 1983). Tih godina na svjetlo dana pojavila su se neka istraživanja međymarosinih odnosa koja su svoj fokus usredsredila na „globalnu međuzavisriost" (Rosenau, 1980; Maghroori i Ramberg, 1982). Ekoamisti, geografi i drugi preuzeli su pojam u poznim 1980-irrn godinama. ~d 1990-ih globalizacija prerasta u veliki apstraktni porast industrije. Problem se sada razmatra i izvan granica disciplina, kontinenata, teorijskih pristupa, političkog spektra. Bezbrojni akademici utrkuju se da potvrde temu dana. Broj referencija na riječ „globali[s/z]ation" (globalizacija) u naslovima publikacija u Kongresnoj biblioteci Sjedinjenih Američkih Država povećao se sa 34 u 1994. na 693 u 1999. i 5245 početkom 2005. godine (Waters, 1995; LoC, 1999, 2005). Pogoci Gugla (Google) u „globali[s/z]ation" na svjetskoj mreži (World Web Wide) narasli su na 23,3 miliona u vrijeme kada je ova knjiga ušla u štampu. Gomila istraživačkih instituta, điplomskih programa, nastavnih modula, udžbenika i veb-stranica danas se usredsređuju na problem. Nedavno pojavljivanje nekoliko antologija o globalizaciji, priprema prve Enciklopedije
DEFINTSANJE GLOBALIZACIJE
51
globalizacije i razvoj jednog on line „Kompendijuma globalizacije" dodatno potvrduju uspostavljanje jednog novog polja istraživanja (Beynon i Dunkerley, 2000; Higgott i Payne, 2000; Lechner i Boii, 2000; Robertson i White, 2002; HeId iMcGrew, 2003; Michie, 2003; Global Compendium, 2005; Robertson i Scholte, 2006). Od 2000. godine pojavilo se takode nekoliko profesionalnih grupa: udruženja za globalne studije u Britaniji i SAD, i mreža za proučavanje globalizacije sa članstvom iz cijelog svijeta. Neki teoretičari čak su predstavili globalizaciju kao središte jedne alternativne paradigme društvenog istraživanja (up. Shaw, 1994; 1999; Cerny, 1996; Mittelman, 2002). Ideje o globalizaciji čak teže da budu nedokučive, kao što su preovlađujuće. Mi osjećamo da rječnik nešto znači — i to nešto značajno — ali smo daleko od toga da znamo šta to nešto jeste. Anthony Giddens je primijetio da „postoji samo nekoliko termina koje koristimo toliko često a koji su, u stvari, tako loše osmišljeni kao što je globalizacija" (Giddens, 1996). Uporna dvosmislenost i konfuzija oko termina pothranjuju pozamašan skepticizam u obliku „globaloney"(glo-glupost), „global babble" (globalno brbljanje), „glob-blah-blah" (glob-bla-bla), „glo-yak-yak" (glo jak jak). Jedan kritičar je zajedljivo odbacio ideju o pridavanju analitičke težine pojrnu o globalizaciji kao „ludost" (Rosenberg, 2001, 2005). Istina, neki od ovih prigovarača imali su sumnjive namjere, kao što je poseban interes za ortodoksnu teoriju, ili intelektualnu lenjost koja odbija da preispita pojmovna polazišta. Međutim, drugi sumnjivci sasvim su s pravom zahtijevali punu konceptualizaciju prije nego počnu da globalizaciju shvataju kao ozbiljnu obrazovnu kategoriju. Premise za definiciju Prije nego se odazovemo na izazov čvršće konceptualizacije globalnog, bilo bi dobro razmotriti prirodu i cilj definicije. Vježbanje imenovanja i identifikovanja stvari mnogo je više nego prosta leksikografska znatiželja. Pet tačaka zaslužuju da budu posebno naglašene. Prvo, definicija služi — ili bi trebalo da služi — da unaprijedi znanje. Definicija treba da utre put za jači uvid. Tako, da bi bio od najveće pomoći, novi pojam, kao što je globalnost/globalizacija, treba da bude definisan na taj način da otvara novo razumijevanje. Riječ ne treba da samo ponavlja. ono što već žri"amo pomoću druge ferminologije. možemo Drugo, nijedna konceptualizacija nije normativno i politički neutralna: stoga je nužno pažljivo razmisliti o prioritetima i snazi relacija koje svaka definicija odražava — i takođe pomaže da budu (re)proizvedene. Razl.ičite. definicija globalizacije mogu da.podstaknurazličite vrijednosti i interese. Doista, izvjesni kritičari nalaze da je riječ „globalizacija" toliko opterećena nametnutim ideološkim sadržajem da oni najradije ovaj termin izbjegavaju u svojim naučnim analizama (Grzybowski, 2004). Farski govornici formulišu političke izjave kada biraju između termina jahanisasi i jahanishodan. Prva riječ, „čini-
52
OKVIR ZA ANALIZU
ti globalnim", nosi u sebi konotaciju američki vođenog imperijalističkog projekta, dok druga, „bivati globalan", nosi konotaciju jednog otvorenog procesa, potencijalno bogatog raznovrsnim ishodima u budućnosti. Treće, svaka definicija je relativna s obzirom na kontekst. Svako razumijevanje ključnog pojma odražava istorijski trenutak, kulturni ambijent, geografski položaj, društveni status, individualni personalitet i — kao što smo već rekli — normativnu i političku obavezu. Doista, u detaljima, ako ne i uopšte, svako objašnjenje neke ideje je jedinstveno. Svaka osoba razvija stanovište koje odgovara njenom ličnorn iskustvu i njenim očekivanjima. Nema univerzalno prihvatljive definicije. Zahtijevati od nekoga da prihvati jedno određeno mišljenje bilo bi isto što i zahtijevati od mnogih ljudi da se odreknu sebe samih. Cilj definicije nije u tome da otkrije jedno razumijevanje koje bi obezbijedilo njeno univerzalno prihvatanje, nego da ostvari uvid koji će moći da djelotvorno komunicira i otvori raspravu sa drugima. Četvrto, nijedna definicija nije konačna. Definicije ključnih pojmova su neophodne da bi se postigla jasnoća, usredsređenost i unutrašnja dosljednost argumenata. Međutim, saznanje je stalan proces pronalaženja i ponovnog pronalaženja. Zato je svaka definicija nepouzdana i podložna ponovnom ocjenjivanju. Definicija je prije u pokretu nego što je nepokretna. Smisao pokušaja definisanja nije u tome da se na njega stavi tačka nego da pođstiče raspravu koja doprinosi daljem redefinisanju u mjeri u kojoj se situacija mijenja i (za nadati se) mudrost produbljuje. Peto, promjenljivost definicije znači da svaka njena formulacija treba da bude što je više moguće jasna, precizna, sažeta, izričita, dosljedna i ubjedljiva. Svojom jasnoćom, dobra definicija spremno hvata uvid i čini ga komunikativnim. Svojom preciznošću, ona postavlja problem i oštro ga fokusira. Svojom sažetošću, ona obuhvata najdublje razumijevanje u najmanje riječi. Svojom izričitošću, ona ostavlja minimum neiskazanog i zaključivanju čitaoca. Svojom dosljednošću, ona pruža unutrašnju povezanost od početka do kraja argumenta. Svojom ubjedljivošću, ona se uvjerljivo odnosi prema empirijskoj evidenciji i potrebama politike. Sigurno, nijedna definicija nikad ne ispunjava sve ove kriterijume, ali bolje formulisani pojmovi dospijevaju bliže idealu. Naravno, ne slažu se svi sa ovim premisama. Na primjer, neki komentatori tvrde da je globalizacija maglovit pojam i nalaze da je gotovo bezvrijedan pokušaj da se ona definiše na jasan, specifičan, sažet i osoben način. Prema ovom opuštenijem pristupu, globalizacija je rastegljiv mnogoznačan termin koji može da bude upotrijebljen na bilo koji način koji odgovara njegovom korisniku. Stoga mnogi političari okrivljuju nedefinisanu „globalizaciju" za raznolikost političkih teškoća, ponekad i da bi skrenuli pažnju sa svojih ličnih grešaka. Mnogi društveni aktivisti okupljaju se pod zastavom jedne neodređene „anti-globalizacije", tako da je ovaj pokret okupio veoma različite (a ponekad i upadljivo protivrječne) elemente. Mnogi autori i izda-
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
53
vači stavljaju „globalizaciju" u naslove radova koji veoma malo govore o samoj temi. Dok takvi razvučeni pristupi mogu da budu politički i komercijalno korisni, oni su duboko nezadovoljavajući za ozbiljne društvene analize i političke implikacije koje iz njih proizlaze. Definicije temeljno oblikuju opise, objašnjenja, procjene, propise i postupke. Ako je definicija jednog suštinskog pojma klizava, onda će znanje izgrađeno na njoj vjerovatno biti nesigurno, a radnje preduzete na osnovu takvog znanja mogu da skrenu s pravog kursa. Nažalost, kao što pokazuje sljedeći odjeljak, mnoga mišljenja o globalizaciji nisu slijedila jedno ili više gornjih načela definicije. Međutim, činjenica da su mnogi pojmovi zalutali ne znači da više nema puta naprijed za samu riječ. Naprotiv, mnogo toga je stavljeno na kocku u raspravama o globalizaciji — i teorijski i praktično — da bi se ođustalo od putovanja.
Suvišni pojmovi o globalizaciji Veoma uzbudljiva, ako ne i najuzbudljivija analiza globalizacije je manjkava zato što je suvišna. Takvo istraživanje ne pridržava se prvog od gornjih kriterijuma, naime, da izgradi novo razumijevanje koje nije dostižno putem drugih pojmova. Četiri osnovne definicije vode u dno vreće: globalizacija kao internacionalizacija; globalizacija kao liberalizacija; globalizacija kao univerzalizacija i globalizacija kao vesternizacija. Argumenti koji jedino grade na ovim shvatanjima ne uspijevaju da ostvare uvide koji nisu dostupni korišćenjem ranijeg rječnika. Smještena na bilo koju od ove četiri linije, „globalizacija" ne obezbjeđuje nijedan analitički vrijedan dodatak. Komentatori koji odbacuju novotarije i preobražavajuće sposobnosti globalizacije u savremenoj~ istoriji gotovo uvijek definišu termin na jedan od ova četiri suvišna načina. Staviše, ova shvatanja mogu izazvati političke prigovore.
Internacionalizacija Kada se globalizacija tumači kao internacionalizacija, riječ se odnosi na rast transakcija i međuzavisnost između zemalja. Iz ove perspektive, više globalan svijet je onaj u kojem više poruka, ideja, robe, novca, investicija, zagađivača i ljudi prelaze granice između nacionalnih-državnih-teritorijalnih jedinica. Za neke autore, kao što su Hirst i Thompson, globalizacija je jedan posebno intenzivan oblik internacionalizacije, tako da je globalno poseban podskup internacionalnog (1999: 7-13). Mnogi drugi analitičari su manje upućeni i termine „globalno" i „internacionalno" prosto koriste kao sinonime koji mogu zamjenjivati jedan drugog. Mnogi pokušaji da se globalizacija kvantifikuje shvatali su ovaj proces intemacionalizaciju. Tako, na primjer, Dani Rodrik mjeri globalizaciju nima tekućih transakcija kao proporciju BNP (bruto nacionalnog proiz-
kao
54
OKVIR ZA ANALIZU
voda, Rodrik, 2001). Slično, indeksi globalizacije do kojih su došli konsultanti A. T. Kearneya i magazin Foreign Policy (FP) u 2001. i Centar za proučavanje globalizacije i regionalizacije (CSGR) u 2005. godini uglavnom su izračunavani sa osvrtom na izvještaje o prekograničnirn aktivnostima između zemalja. Dakle, rezultati se pretežno odnose na FDI (Foreign direct investment — neposredno strano ulaganje. — prim. prev) , medunarodni saobraćaj, članstvo u međunarodnim organizacijama, međunarodni telefonski saobraćaj, itd. Štaviše, kalkulacije mjere i upoređuju indikatore na teritorijalnoj osnovi, tako da je jedna zemlja navodno više ili manje globalizovana od druge (Kearney/FP,2001, 2002, 2003, 2004; CSGR, 2005). Ideje o globalizaciji kao internacionalizaciji privlačne su zato što one iziskuju minimum intelektualnog i političkog podešavanja. Globalni odnosi ove vrste mogu biti ispitivani na istim ontološkim i metodološkim temeljima kao i međunarodni odnosi. Globalna ekonomija mogla bi da bude ista vrsta istraživanja kao i međunarodna ekonomija. Proučavanje globalne politike ne mora se suštinski razlikovati od tradicionalne međunarodne politike. Globalna kultura mogla bi da bude shvaćena kao ekvivalentna međunarodnoj kulturi. Globalizacija kao internacionalizacija pruža jednu prijatnu poruku da nešto novo može u potpunosti da bude shvaćeno kao nešto već poznato. Doista najviše shvatanja globalizacije kao internacionalizacije naglašava da savremeni trendovi ponavljaju ranija istorijska scenarija. Posebno, ove analize često napominju da su, u proporcionalnim okvirima, nivoi prekogranične trgovine, neposredno investiranje i stalna migracija bili jednako veliki ili još i veći u poznom devetnaestom vijeku nego sto godina kasnije. Napominje se da je globalizacija (čitaj povećana međunarodna međuzavisnost) oblik modernog državnog sistema i svjetske privrede koji se s vremenom povlači i nadolazi. Tako, današnji društveni istraživači mogu biti mirni i sprovoditi svoja istraživanja manje ili više kao što su to činile ranije generacije. Ipak, ove tvrdnje o posebnoj bliskosti i istorijskom ponavljanju predstavljaju čvrstu osnovu za odbacivanje definicije globalizacije kao internacionalizacije. Ako globalnost nije ništa drugo do li internacionalnost— izuzev možda njeni veći iznosi — zašto se onda mučiti sa novim vokabularom? Nikome nije trebao pojam o globalizaciji da bi dokučio smisao ranijih iskustava o velikim medunarodnim interakcijama i međuzavisnostima, i ovaj pojam je, slično, i danas suvišan. Ideje o globalizaciji kao internacionalizaciji mogu da budu i politički neugodne. One otvoreno nagovještavaju da su svjetski društveni odnosi — i da jedino mogu i biti — organizovani u oblicima oblasnih jedinica, državnih vlada i nacionalnih zajednica. Kao takav, rječnik o internacionalnosti nastoji da omalovaži, umanji i ućutka druge oblike organizovanja, upravljanja i identiteta koji postoje i koji su visoko vrednovani od strane, na primjer, domaćeg stanovništva, regionalista i raznih vrsta kosmopolitista.
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
55
Liberalizacija Drugi opšti anahtički ćorsokak u raspravama o globalizaciji poistovjećuje ovaj pojam sa liberalizacijom. U ovom slučaju, globalizacija označava proces uklanjanja zvanično postavljenih ograničenja za kretanje materijalnih dobara izmedu zemalja radi formiranja jedne „otvorene" i „neograničene" svjetske privrede. Prema ovom shvatanju, globalizacija se odvija kada vlasti smanjuju ili ukidaju propise kao što su trgovinske prepreke, restrikcije u razmjeni stranog novca, kontrole kapitala i vizni zahtjevi. Karisteći ovu definiciju, proučavanje globalizacije postaje rasprava o savremenim novoliberalističkim makroekonomskim politikama. S jedne strane ovog argumenta, mnogi akademici, poslovni ljudi i kreatori politike podržavaju novoliberalističke recepte, s obećanjem da će liberalizacija na svjetskom nivou, privatizacija, deregulacija i fiskalne olakšice vremenom donijeti napredak, slobodu, mir i demokratiju za sve. S druge strane, kritičari koje često nazivaju „antiglobalizacijskim" pokretom suprotstavljaju se novoliberalističkim politikama, tvrdeći da laissez-faire svjetska privreda proizvodi veće siromaštvo, nejednakost, sukobe, kulturno uništavanje, ekološku opasnost i manjak demokratije. Da budemo sigurni, globalizacija velikih razmjera i široka ekonomska liberalizacija često su se pokazale kao suparnice u posljednjih četvrt vijeka. Na primjer, prosječne carinske stope za nepoljoprivredne proizvode pale su na rekordno nizak nivo. Štaviše, nešto je sasvim drugo sjediniti dva pojma, tako da globalizacija i liberalizacija postanu jedna te ista stvar. Pri tom, jedno takvo poistovjećivanje može da dovede do sumnjive — i potencijalno škodljive — političke implikacije da je novoliberalizam jedini prihvatljiv politički okvir za sve globalniji svijet. Doista, u unakrsnom ispitivanju većina „antiglobalizacij skih" demonstranata je pokazala spremnost da odbaci novoliberalističku globalizaciju prije nego globalizaciju po sebi. Istina, neki od ovih kritičara prihvatili su odbijajuća, merkantilistička stanovišta, koja brane „deglobalizaciju" u svijetu autarkične regionalne, nacionalne i lokalne privrede. Međutim, mnogi protivnici novoliberalizma traže različite pristupe globalizaciji — „altet-globalizacije" ili „protiv-globalizacije koji bi bolje unaprijedili ljudsku bezbjednost, socijalnu pravdu i demokratiju. I mnogi pripadnici vodećih krugova tvrdili su u posljednje vrijeme da se globalizacija može spasiti zaštitom socijalnih, sredinskih (environmental) i ljudskih prava. Oni, stoga, priznaju da novoliberalističke politike nisu suštinske za globalizaciju. U svakom slučaju, jezik globalizacije ne mora nužno da oproba argumente za i protiv laissez-faire ekonomije. Već nekoliko vjekova ljudi raspravljaju o ueorijama i praksama „slobodnih" tržišta bez prizivanja razgovora o globalizaii_ Na primjer, nikome nije trebao pojam o globalizaciji kada je međunarod• ~~nomija iskusila suštinsku liberalizaciju u trećoj četvrtini devetnaestog ▪ \Iarrison, 1998). Isto tako, globalizacija kao liberalizacija ne otvara ~= -ikakve nove vidike. TI
56
OKVIR ZA ANALIZU
Univerzalizacija Treći ćorsokak pojavljuje se u analizi globalizacije kada se ovaj pojam shvati kao univerzalizacija. U ovom slučaju, globalizacija se koristi da bi se opisao proces rasprostiranja raznih predmeta i iskustava na ljude u svim nastanjenim djelovima Zemlje. U tom smislu, „globann" znači rasprostranjen „širom svijeta" i „svuda". Tako postoji „globalizacija" gregorijanskog kalendara, duvana, radnih kostima, države, jela s karijem, bungalova, nastavnih programa, Barbika, lovačkih pušaka itd. Cesto, globalizaciji kao univerzalizaciji pribjegava se da bi se standardizacija i homogenizacija čvršće ugradile u svjetsko kulturno, ekonomsko, pravno i političko pribižavanje. Na primjer, neki ekonomisti procjenjuju globalizaciju s obzirom na stepen u kom su se cijene pojedinih proizvoda i usluga izjednačile u što većem broju zemalja (Bradford i Lawrence, 2004). Ipak, ni ovaj treći oblik shvatanja ne otvara nov i značajan uvid. Da budemo načisto, u savremenoj istoriji dogodilo se nekoliko upadljivih globalnih procesa na svjetskom nivou. Staviše, supstancijalna kulturalna destrukcija u skorije vrijeme izgleda daje kvalifikaciju tezi o homogenizaciji (premda, kao što ćemo vidjeti kasnije u ovom poglavlju, kulturna kretanja u stvarnosti su znatno složenija). Međutim, univerzalizacija je jedan drevni oblik svjetske istorije. Doista, Clive Gamble piše o „našoj globalnoj predistoriji", dokazujući da transkontinentalno širenje ljudskih vrsta — koje je počelo prije milion godina — konstituiše početnu instanciju globalizacije (1994: ix, 8-9). Razne prikladno imenovane „svjetske religije" vjekovima su se rasprostirale duž velikih prostranstava na Zemlji, a nekoliko od ovih vjeroispovijesti su imale izrazito univerzalističke pretenzije. Nijedan pojam o globalizaciji nije izmišljen da bi opisao univerzalizaciju u davnim vremenima, a nema ni potrebe da se gradi novi rječnik da bi se analizirala ova drevna pojava. Staviše, utoliko što pojmovi o globalizaciji kao univerzalizaciji povlače obmanjujuće pretpostavke o globalizaciji kao homogenizaciji, ova definicija može da ima nesrećne političke posljedice. Kulturni protekcionisti (zaštitnici domaće kulture — prim. prev.) mogli bi da dospiju u situaciju da se protive globalizaciji po sebi, dok su oni, u stvari, jedino protiv jednog od njenih mogućih rezultata. Doista, kao što sljedeća poglavlja pokazuju, kada je vodena na određeni način, globalizacija može da podstiče kulturalnu raznovrsnost, preporod i inovaciju.
Vesternizacija Četvrto opšte shvatanje globalizacije ovu definiše kao vesternizaciju (pozapadnjačenje). Kao takvu, globalizaciju shvataju kao poseban oblik univerzalizacije, u kojem se društvene strukture modernosti (kapitalizam, industrijalizam, racionalizam, urbanizam, individualizam itd.) rasprostiru širom čovječanstva, u procesu koji razara domorodačke kulture i lokalnu autonomiju. Globa-
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
57
lizacija shvaćena na ovaj način često je interpretirana kao kolonizacija, amerikanizacija i (riječima iranskog intelektualca Ale Ahmada) „vestoksifikacija" (trovanje Zapadom" — Prema mišljenju ovih kritičara, razgovor o globalizaciji je hegemonistički diskurs, ideologija pretpostavljenog napretka koji maskira zapadnjačko dalekosežno potčinjavanje ostatka svijeta (Petras i Veltmeyer, 2001). Svakako, može se formulisati ubjedljiv dokaz da je tekuća globalizacija uglavnom proizvod djelovanja snaga modernosti kao što su racionalističko saznanje, kapitalistička proizvodnja i birokratsko upravljanje (upor. Giddens, 1990). Istovremeno je i rana globalna svijest vjerovatno omogućila nastanak modernosti (Robertson, 1992: 170). Zauzvrat, savremena globalizacija često je unosila modele modernih, zapadnjačkih društvenih odnosa, široko i duboko, širom planete. Ponekad je ova vesternizacija uključivala i nasilna nametanja koja su doista mogla pravdati njene opise u smislu imperijalizma. Štaviše, istina je da su institucije upravljanja, preduzeća, mas-mediji, akademska društva i udruženja građana u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi važila za najvatrenije promotere savremene globalizacije. Jedna je stvar tvrditi da globalizacija i vesternizacija imaju neke dodirne tačke, a sasvim druga izjedačavati ova dva razvitka. Konačno, modernost i zapadna civilizacija pojavljuju se u mnogim drugim oblicima osim u obliku savremene globalnosti. Staviše — a politički je važno to i priznati — globalizacija načelno može biti shvaćena i u nezapadnjačkom obliku, na primjer, kao budistička globalizacija, konfučijanska globalizacija, islamska globalizacija, kao moguće buduće postmoderne globalizacije (upor. Pettman, 2005). Tazašto bi globalizacija bila suštinski imperijalistička, kođe, nikako budući da postoje i emancipatorski globalni društveni pokreti jednako kao i eksploatatorski globalni procesi. U svakom slučaju, vesternizacija, modernizacija i kolonizacija imaju mnogo dužu istoriju nego savremena snažna globalizacija. Možda bi trenutno preovlađujući oblici globalnosti mogli da budu analizirani kao posebni aspekti, faze i vidovi modernosti. Pri ovakvom čitanju, definicija globalizacije zahtijevala bi da se specifikuje šta modernost čini izuzetnom. Cak ni u ovom pristupu vesternizacija i globalizacija nisu istorodne. Sve u svemu, mnogo priče o globalizaciji analitički je suvišno. Gore skicirana, četiri tipa definicije, međusobno globalno pokrivaju priličan broj akademskih. korporacijskih, novinarskih, zvaničnih i popularnih rasprava. Kritičari „globalonije" (globaloney: globalna glupost s pravom napadaju istorijsku nepismenost koja obilježava mnoge novatorske zahtjeve pridružene ovim shvatanjima globalizacije. Naravno, ovo nije sugestija da su rasprave o međunarodnoj međuzavisnosti, novoliberalizmu, univerzalizmu nasuprot kulturalnoj raznovrsnosti, modernosti i imperijalizmu beznačajne. Doista, dobro oblikovan pojam globalizacije može da baci dosta svjetla na ova pitanja. Međutim, ne može biti od neke naročite pomoći ako se globalizacija definiše — i ako se tretira kao
prirn. prev).
ili
nije jasno
globalnu
—prim. prev.)
58
OKVIR ZA ANALIZU
njihov ekvivalenat — kao internacionalizacija, liberalizacija, univerzalizacija ili vesternizacija. Pri tom, ne samo što prežvakavamo staro znanje nego i gubimo veliku priliku da se domognemo — i da ih koristimo — određenih ključnih okolnosti našeg vremena.
Put naprijed Srećom, četiri gore kritikovane definicije ne iscrpljuju moguća shvatanja globalizacije. Značajan nov uvid u istorijski relativno nove uslove moguć je na osnovu petog pojma. Ovaj pristup izjednačava globalizaciju sa širenjem transplanetarnih — i u posljednje vrijeme specifičnije suprateritorijalnih — veza među ljudima. Globalni (u smislu transplanetarnog) društveni odnos jeste onaj koji (kao neka internet soba za ćaskanje i određena prenosiva oboljenja) može da poveže osobe smještene u bilo koju nastanjivu tačku na Zemlji. Globalizacija podrazumijeva smanjivanja prepreka za takve transsvjetske društvene kontakte. Sa globalizacijom ljudi povećavaju mogućnosti — fizičke, zakonske, jezičke, kulturološke i psihološke — da se udružuju jedni s drugima ma gdje bili na planeti Zemlji. U ovoj petoj upotrebi, globalizacija se odnosi na promjenu u prirodi društvenog prostora. Ovo shvatanje razlikuje se od četiri gore razmatrana pojma globalizacije, od kojih svaki pretpostavlja (često prikriveno prije nego otvoreno) kontinuitet utemeljujućeg karaktera socijalne geografije. Da bi razjasnili ovo ključno pitanje, stranice koje slijede najprije bilježe opšti značaj prostora u društvenim odnosima, a zatim se obraćaju oblicima transplanetarnih i, još specifičnije, suprateritorijalnih veza između osoba. Dalekosežne metodološke implikacije ovog razumijevanja globalizacije takođe su zabilježene, mada zaključni odjeljak poglavlja osvjetljava nekoliko osnovnih primjedbi definiciji globalizacije kao porastu transplanetarne povezanosti. Radi razjašnjenja rječnika, u ovdje prihvaćenom pristupu, riječi „globalan", „transplanetaran" i „transsvjetski" koriste se kao sinonimi. Utoliko su one korišćene kao međusobno zamjenljive i u ostatku ove knjige. Referencije na pojam „suprateritorijalnost" prisutne su uvijek kada ovaj osobeniji kvalitet globalnosti ulazi u igru.
Prostor Termin globalnost odjekuje prostornošću. On govori nešto o areni i mjestu ljudskih radnji i iskustva: o onome gdje (where) društvenog života. Posebno, globainost određuje planetu — Zemlju kao cjelinu — kao samosvojno polje društvenih odnosa. Govor o globalnom pokazuje da ljudi mogu uzajamno opštiti ne samo u izgrađenim, mjesnim, provincijalnim, oblasnim i makro-regional-
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
59
nim carstvima nego i u transplanetarnim prostorima gje je Zemlja i sama jedno mjesto. Zašto naglašavati pitanja o prostoru? Većina društvenih analiza shvata prostorni aspekt kao neistraženu datost. Ipak je geografija određujuća odlika društvenog života (upor. Lefebvre, 1974; Gregory i Urry, 1985; Massey, 1994; Thrift, 1996; Brenner et al., 2003). Odnosi između ljudi uvijek se odvijaju negdje: u nekom mjestu, u naselju, na posjedu, na gradilištu. Bez prostorne komponente nijedan opis društvene situacije nije cjelovit. Štaviše, bez geografske dimenzije nijedno socijalno objašnjenje takođe nije cjelovito. Prostor je važan. Uzmimo jedan prikladan primjer: geografske razlike podrazumijevaju da pustinjski nomadi i stanovnici gradova vode veoma različite živote. Prostor je ključno obilježje — i uzrok i posljedica — društvenog života. S jedne strane, geografsko okruženje oblikuje načine na koje ljudi formulišu saznanje, odnose se prema prirodi, pokreću proizvodnju, doživljavaju vrijeme, organizuju upravljanje, izgrađuju identitete i formiraju zajednice. Istovremeno, kultura, ekologija, privreda, istorija, politika i psihologija takođe oblikuju prostorne obrise društvenih odnosa. Određena ovim zgusnutim međusobnim vezama, velika promjena prostorne strukture pogađa društvo kao cjelinu. Rekonfiguracija socijalne geografije temeljno je uzajamno povezana s promjenama oblika saznanja, proizvodnje, upravljanja, identiteta i socijalne ekologije. Tako transformacija socijalnog prostora — poput globalizacije velikih razmjera — prerasta u krupniju dinamiku društvene promjene.
Globalnost: transplanetarni odnosi i suprateritorijalnost Globalizacija, prema ovdje prihvaćenom stanovištu, ima dvije osobine. Opštija osobina, transplanetarna povezanost, već vjekovima igra ulogu u ljudskoj istoriji. Specifičnija osobina, suprateritorijalnost, relativno je nova u savremenoj istoriji. Utoliko što skorašnji rast globalnosti označava nagli raskid sa teritorijalističkom geografijom koju poznajemo od ranije, ovaj trend može imati velike posljedice na šire društveno preoblikovanje. Globalnost, u širem smislu transplanetarnih („uzduž i poprijeko planete”) odnosa, obuhvata društvene veze između ljudi sa svih strana svijeta i bilo kojeg mjesta na zemaljskoj kugli. Globalno polje, u ovim slučajevima, jeste samosvojni društveni prostor. Globus, planeta Zemlja, nije jednostavna zbirka manjih geografskih jedinica kao što su oblasti, zemlje i naseobine; ona je i sama za sebe specifična arena društvenog života. U tom smislu, između „međunarodnih odnosa" (kao razmjene između zemalja) i „globalnih odnosa" (kao razmjene između planetarnih oblasti) može se povući fundamentalna razlika. Prirodno, ovaj opštiji oblik globalnosti — transplanetarne veze između ljudi — jeste, bez pogovora, novost koju je donijelo nekoliko proteklih decenija.
60
OKVIR ZA ANALIZU
Kao što naglašava sljedeće poglavlje, daleka i interkontinentalna dobra imala su i imaju tradicionalan značaj u ljudskoj istoriji. S druge strane, kao što ćemo pokazati u Poglavlju 3, savremene transplanetarne veze su gušće od veza u bilo kojoj ranijoj epohi. Mnogo više ljudi, mnogo češće, mnogo šire i mnogo intenzivnije uključeno je u planetarnu arenu kao jedinstveno društveno mjesto. Količine svjetskih udruženja, komunikacija, bolesti, finansija, investicija, putovanja i trgovine nikada nisu bile toliko velike kao što su danas. Međutim, posebnosti skorašnje globalizacije uključuju više od količine, učestalosti, obima i dubine transplanetarnih društvenih veza. Kvalitativno, takođe, mnoge današnje globalne veze su drukčije. Za razliku od ranijih vremena, savremenu globalizaciju označava ogromna raširenost suprateritorijalnosti. Kao što i sama riječ nagovještava, „suprateritorijalni" odnosi su društvene povezanosti koje suštinski prevazilaze teritorijalnu geografiju. Oni su relativno oslobođeni od teritorije, to jest od prostornih oblasti koje su mapirane na kopnenoj površini Zemlje i njima pripadajućih vodenih i vazdušnih područja. Teritorijalni prostor je omeđen trima osama: geografskom dužinom, geografskom širinom i nadmorskom visinom. U teritorijalnoj geografiji, mjesto se odnosi na lokaciju određenu ovom trodimenzionalnom mrežom; razdaljina se odnosi na veličinu teritorije koja razdvaja teritorijalno utvrđena mjesta; granica se odnosi na teritorijalna razdvajanja djelova Zemljine površine. (Više o teritorijalnoj geografiji vidi u: Gottman, 1973; Sack, 1986; Storey, 2001; Paasi, 2003; Elden, 2005). Ipak, teritorijalna odredišta, teritorijalne razdaljine i teritorijalne granice ne određuju cjelokupnu geografiju današnjih transplanetarnih tokova. Ove globalne veze takođe imaju kvalitete transsvjetske istovremenosti (to jest, one se rasprostiru širom planete u isto vrijeme) i transsvjetske trenutačnosti (to jest, one se kreću svuda po planeti, za šta im gotovo i nije potrebno neko vrijeme). Tako se, prema pretpostavci, širom planete svakog sekunda popije prosječno 3000 šoljica neskafe (Nescafe, 2003), a telefonske linije omogućavaju momentalnu komunikaciju preko okeana jednako kao i preko ulice. Globalni odnosi sa suprateritorijalnim obilježjima nisu odgovarajuće mapirani na teritorijalnoj mreži. Suprateritorijalni oblici globalnosti očigledni su na brojnim stranama savremenog života. Na primjer, prevoz putnika i robe mlaznim avionima na svim razdaljinama na planeti u toku 24 sata. Mreže telekomunikacija omogućuju trenutno uspostavljanje veza između mjesta širom planete, tako da pozivni ili računski centar za korisnike u Sjevernoj Americi može da bude smješten u Indiji, dvadeset časovnih zona daleko. Globalni mas-mediji simultano plasiraju poruke primaocima u cijelom svijetu. Američki dolar i evro primjeri su novca u trenutnom transplanetarnom opticaju. U globalnim finansijama, razni oblici instrumenata štednje ili investicija (na primjer, priobalni, tzv. offshore bankarski depoziti ili evro-obveznice) teku istovremeno u transsvjetskim domenima. Ekološki, razvoji kao što je klimatska promjena, smanjivanje ozona u
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
61
stratosferi i gubici biološke raznovrsnosti odvijaju se simultano na globalnom nivou. Ideacionalno, mnogi ljudi imaju suprateritorijalno iskustvo prostora, na primjer, prilikom gledanja televizijskog snirnanja spuštanja na Mjesec i globalnih sportskih dogadaja istovremeno sa stotinama miliona drugih ljudi rasijanih širom planete. Kampanje za globalna ljudska prava ne mjere svoju podršku samoj stvari kao funkciju teritorijalne udaljenosti i teritorijalnih granica koje leže izmedu žrtava i njihovih advokata. Ovim i mnogim drugim slučajevinra, tekuća globalizacija konstituiše više od međusobnog sažimanja prostora i vremena koje se odvijalo u toku nekoliko posljednjih vjekova. U ovom dugotrajnom trendu, razvoji tehnologija transporta kao što su motorni brodovi, željeznice i avioni postepeno su smanjivali vrijeme potrebno da se pokrije određena udaljenost na Zemljinoj površini. Tako, dok su, u trinaestom vijeku, Marku Polu bile potrebne godine da dovrši putovanje kroz Evroaziju, godine 1850. prekomorska plovidba od jugoistočne Azije do sjeverozapadne Evrope mogla se obaviti za 59 dana (PTT, 1951: 11). U dvadesetorn vijeku, motorizovanim brodovima i suvozemnim vozilima trebalo je, progresivno, sve manje vremena da bi povezali date teritorijalne lokacije. Međutim, ovakav transport i dalje zahtijeva suštinski znatne vremenske rokove da bi se prevalile velike razdaljine i još se suočava sa strogim kontrolama i teritorijalnim granicama. teritoDok se ovaj stariji trend u susret zbijenom svijetu odvijao rijalne geografije, novije širenje transplanetarne istovremenosti i momentalteritorijalizovanog prostora. nosti prihvata društvene odnose suštinski U slučajevima suprateritorijalnosti, mjesto nije teritorijalno fiksirano, teritorijalna udaljenost se pokriva bez utroška vremena, a teritorijalne granice ne predstavljaju posebne prepreke. Razlika između teritorijalnog zgušnjavanja prostora-vremena i radanja suprateritorijalnosti je kvalitativna i nameće dublju strukturalnu promjenu geografije. Brojni društveni istraživači u raznim akademskirn disciplinama uočili su ovu rekonfiguraciju prostora, mada bez prizivanja termina „suprateritorijalnost" đa bi opisali promjenu. Prije pola stoljeća, na primjer, filozof Martin Heidegger proglasio je dolazak „ne-udaljenosti" i „ukidanje svake mogućnosti udaljenosti" (1950: 165-6). Cetrdeset godina kasnije, geograf David Harvey raspravljao je o „procesima koji tako revolucionišu objektivne osobine prostora i vremena da nas primoravaju da promijenirno, ponekad sasvim korjenito, način na koji shvatamo svijet" (1989: 240). Sociolog Manuel Castells istakao je „umreženo društvo" („network society"), u kojem novi „prostor proticanja" postoji uporedo sa „prostorom mjesta” (1989: 348; takođe Castells, 1996-7; 2001). Antropolog Marc Auge opisao je trenutačnost koja postavlja „neku osobu u odnos prema cijelom svijetu" (1994: 95). U oblasti međunarodnih odnosa, John Ruggie je pisao o „neteritorijalnim regionima" u savremenom svijetu (1993: 172). Može li se ovakva geografska transformacija na duži rok pokazati epohalnom kao što je zaokret ka teritorijalizmu to bio u jednom ranijem istorij-
unutar
izvan
62
OKVIR ZA ANALIZU
skom trenutku? Poslije svega, društveni odnosi ne djeluju svuda i uvijek u makroprostornim okvirima, koji su suštinski teritorijalni. Na primjer, ukoliko uopšte pridaju nekakvo značenje teritorijalnim pokazateljima, kulture sa metafizičkom kosmologijom im pridaju samo sporedno značenje. Doista, da bi određena mjesta locirao na geografskoj karti, u starom svijetu niko nije izumio teritorijalnu mrežu, sve dok to nije učinio Zhang Heng, u Kini, u drugom vijeku prije Hrista (Douglas, 1996: 22). Srednjovjekovni stanovnici Evrope nisu imali pojam o teritoriji određen trodimenzionalnom geometrijom primijenjenom na Zemljinu površinu (Zumthor, 1993; Hanawat i Kobialka, 2000). Slike svijeta koje prikazuju kontinente u oblicima koji su, u geografskom pogledu, imalo slični danas opštepoznatim teritorijalnim oblicima, niko nije crtao prije kasnog petnaestog vijeka. Bilo je potrebno još dvije stotine godina da se pojave prve mape sa određenim državnim jedinicama (Campbell, 1987; Whitfield, 1994). Sve do velike poplave kolonijalizma pri kraju devetnaestog vijeka, teritorijalna Iogika nije vladala u kreiranju makrosocijalnih prostora na planeti Zemlji. Od tada pa sve do treće četvrtine dvadesetog vijeka, društveni prostori makro-oblika (to jest, u suprotnosti sa neposredno sagledanim mikro-socijalnim prostorima kao što je izgrađena okolina) gotovo uvijek dobijaju teritorijalni oblik. Doista, neko bi mogao reći da je struktura teritorijalizma upravljala društvenom geografijom. U teritorijalističkoj situaciji ljudi identifikuju svoje mjesto u svijetu prije svega u odnosu na teritorijalni položaj (u mnogim slučajevima teritorijalne referentne tačke su trajno utvrđene, dok se kod nomadskih naroda mogu mijenjati). Štaviše, u teritorijalističkim društvenim odnosima veličina teritorijalnih rastojanja između mjesta i postojanje odnosno nepostojanje teritorijalnih (posebno državnih) granica između njih snažno utiče na učestalost i značaj kontakata koje ljudi sa različitih teritorijalnih odredišta međusobno ostvaruju. Međutim, kao i svaka društvena struktura, teritorijalizam kao preovlađujući oblik geografije bio je specifičan za poseban istorijski i kulturni kontekst. Istina, danas mnogi ljudi još koriste riječi „geografija" i „teritorija" kao sinonime kako bi isključili mogućnost da društveni prostor ima i druge oblike osim teritorijalnih. Ipak, svjetska geografija danas, u znatnoj mjeri, razlikuje se od one iz perioda prije sredine dvadesetog vijeka. Slijedeći nekoliko decenija bujanja i širenja suprateritorijalnih veza, teritorijalnostje izgubila svoj monopolski položaj. Teritorijalne oblasti i dalje su veoma važne, ali one više ne određuju cjeloviti makroprostorni okvir. Kao što ćemo detaljnije naglasiti u Poglavlju 3, većina rasta suprateritorijalnosti je od skoro. Kao i kod svakog razvitka i ovdje se mogu naći preteče dugog trajanja. Međutim, suprateritorijalna povezanost svoj najveći obim uglavnom je postigla u toku posljednjih 50 godina. Raniji periodi nisu znali za džet putovanja, interkontinentalne rakete, svjetske migrante i njihove prekogranične pošiljke, satelitske komunikacije, faksimile, internet, istovremeno transplanetarno TV emitovanje, interkontinentalne lance proizvodnje,
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
63
transsvjetske trgovačke kompanije, globalne kreditne kartice, stalni program globalnih sportskih takmičenja, ili ogroman stepen transplanetarnih antropogenih ekoloških promjena. Savremena istorija je suprateritorijalna u tolikom stepenu koji nikad ranije nije bio poznat. Istina, oduševljenje u otkrivanju nečeg novog — značajna rekonfiguracija društvene geografije — ne smije podsticati preuveličavanje njegovog obima. Globalizacija u specifičnijem značenju širenja suprateritorijalnosti manje je ekstenzivna od globalizacije u opštijem značenju porasta transplanetarnih veza. Suprateritorijalni vidovi savremene globalizacije dostižu velike transformativne potencijale, ali konstituišu samo dio jednog šireg trenda, pa procjena stvarnog odvijanja društvene promjene zahtijeva da bude odgovarajuće pripremljena.
Globalno, svjetsko, internacionalno i transnacionalno Dalje pojašnjavanje ideje globalnosti, koje je ovdje predloženo, može se pribaviti ako se termin uporedi sa srodnim pojmovima kao što su „svjetske", „internacionalne" i „transnacionalne" veze. Svaka od ovih riječi baca svjetlo na društvene odnose izvan društva shvaćenog u koordinatama nacija-državazemlja. Međutim, ova četiri pojma podrazumijevaju stvari različite važnosti i ne smiju se brkati međusobno. Na prvi pogled, „svjetsko" bi moglo da bude sinonim „globalnom" budući da je u savremenom modernom društvu „svijet" uopšte shvaćen kao planeta Zemlja. Doista, ova knjiga se poziva na „transsvjetsko" kao „sinonim za „transplanetarno". Takozvana Stenfordska škola američkih sociologa ispitivala je teme o globalizaciji pod naslovom „svjetska teorija društva" (Meyer i dr., 1977; Boli i Thomas, 1999). U Njemačkoj, Niklas Luhmann i saradnici razvijali su argumente o postojanju Weltgesellshaft, to jest svjetskog društva (Luhmann, 1982; Albert i Hilkermeier, 2004). Na polju međunarodnih odnosa brojni naučnici su takođe prihvatili pojam „svjetsko društvo" da bi opisali mrežu ljudskih interakcija (Burton, 1972; Bull, 1977). Međutim, „svjetsko" bi moglo da označava cjelovitost društvenih odnosa i u drugim a ne samo u planetarnim kontekstima. Ljudi iz drugih razdoblja i kultura prepoznavali su svoj „svijet" na neglobalne načine. Na primjer, na svojim mapama stari Kinezi prikazivali su svoj „svijet" u granicama Srednjeg carstva opkoljenog periferijama varvara. Druge antičke civilizacije razvijale su se u „svijetu" Mediterana. Srednjovjekovni Evropljani shvatali su „svijet" kao prostor unutar odnosa između Boga, ljudi i prirode, ne pribjegavajući izradi bilo kakvog atlasa. Zato je „svjetsko" veoma uopšten pojam. Globalnost (u smislu povezanosti na cijelom prostoru carstva planete Zemlje) igrala je određenu ulogu u nekim društvenim „svjetovima" tokom istorije, ali ni slučajno u svima.
64
OKVIR ZA ANALIZU
Štaviše, savremeni svijet ima višestruke prostorne dimenzije pored globalne. Svjetski društveni odnosi danas imaju regionalne, državne, lokalne, domaćinske i druge geografske vidove, uporedo sa transplanetarnim aspektima. Tako je „svijet" jedna društveno-geografska cjelina, dok je „globalno" samo jedna od njegovih prostornih osobina. Razlika između „globalnog" i „internacionalnog" takođe je već naglašena, ali je treba ponoviti. „Internacionalni" promet odvija se između državnih jedinica, dok se globalne transakcije obavljaju unutar planetarne jedinice. Dok su međunarodni odnosi inter-teritorijalni, dotle su globalni odnosi trans-teritorijalni, a ponekad i supra-teritorijalni odnosi. Tako je i globalna privreda različita od međunarodne privrede, globalna politika od međunarodne politike i tako dalje. Najzad, počev od 1970-ih godina, brojni istraživači prihvatili su govor o „transnacionalnim" odnosima da bi analizirali društvenu razm enu između drzave l naullnitli11Vg ui uaL vu ~i.~v... , . ~ r ., ~~_ _,_ane l Nye, ly / / J. V VU Jllv ima zaslugu u osvjetljavanju ne-državnih odnosa između zemalja i ne-nacionalnih oblika društvenih veza (na primjer, transnacionalne vjerske i klasne solidarnosti). Međutim, ideje transnacionalizma pružaju manje kada on pristupi razmatranju specifičnijeg shvatanja o karakteru ovih ne-državnih i ne-nacionalnih pojedinosti. Naprotiv, pojmovi globalnih odnosa pozitivno identifikuju transplanetarna i suprateritorijalna obilježja raznih društvenih odnosa. Druga primjedba na rječnik transnacionalnosti jeste u tome da on još shvata naciju-državu-zemlju kao svoje polazište i da u tom pogledu čuva ostatke metodološkog nacionalizma i etatizma. Doista, transnacionalni odnosi se najčešće shvataju kao transakcije preko državnih granica. S druge strane, ideje globalnosti zaobilaze dihotomije domaće/strano, unutrašnje/spoljašnje, i zato podstiču jasnu i značajnu metodološku reorijentaciju. aLaiijv
Metodološke implikacije Ako savremena društvena geografija po svom karakteru više nije teritorijalistička, onda joj treba prilagoditi tradicionalne navike društvenog istraživanja. Metodološki teritorijalizam se koristi preovlađujućim i snažnim osloncem na konvencije društvenog istraživanja. Širenje transplanetarnih i suprateritorijalnih veza zahtijeva značajnu promjenu (istraživačkog — prim. prev.) pristupa. Metodološki teritorijalizam odnosi se na praksu razumijevanja i istraživanja društvenih odnosa kroz prizmu teritorijalne geografije. Teritorijalistički metod znači formulaciju pojmova, postavljanje pitanja, izradu hipoteza, prikupljanje i interpretaciju evidencije, kao i donošenje zaključaka u prostornom okviru koji je u potpunosti teritorijalan. Ove intelektualne navike su tako ukorijenjene da ih većina istraživača društva ponavlja manje ili više nesvjesno. Metodološki teritorijalizam leži u srcu trenutno preovladujućih zdravorazumskih pojmova geografije, ekonomije, upravljanja, istorije, književnosti, kul-
DEFINISANJE GLOBALIZAGIJE
65
ture i društva. Ogromna većina društvenih i političkih geografa shvata svijet u okvirima ograničenih teritorijalnih (posebno državnih) jedinica. Makroekonomisti prirodno proučavaju proizvodnju, razrnjenu i potrošnju u odnosu prema nacionalnoj (čitaj: teritorijalnoj) i internacionalnoj (čitaj: inter-teritorijalnoj) stvarnosti. Ljudi koji proučavaju politiku, prema konvenciji, shvataju upravljanje kao teritorijalno pitanje, to jest kao stvar lokalnih i zemaljskih vlada, da bi se povremeno susreli i sa „internacionalnim" (čitaj: inter-teritorijalnim) organizacijama. Na sličan način, većina istoričara istražuje kontinuitet i promjenu u vremenu s obzirom na teritorijalne sklopove kao što su mjesta i oblasti (upor. Marlish i Buultjens, 1993; Geyer i Bright, 1995; Schaefer, 2003). Književnost je uglavnom klasifikovanau okvirima nacionalno-teritorijalnih rodova: engleska književnost, indonežanska književnost itd. Antropolozi, sa svoje strane, gotovo bez razlike shvataju kulturu i zajednicu s osvrtom na teritorijalne jedinice u smislu lokalnog i nacionalnog stanovništva (Ekholm i Friedman, 1985). U međuvxemenu, teritorijalni poslovni prostor često je navodio sociologe na zaključak da društvo, po definiciji, dobija teritorijalni (često nacionalni) oblik: dakle, albansko društvo, bolivijsko društvo, kinesko društvo i tako dalje (Mann,1986: 13-17; Wallerstein, 1986). Kao i svako analitičko sredstvo, i metodološki teritorijalizam sadrži neka pojednostavljenja. Stvarna društvena praksa uvijek je bila složenija. Pa ipak, ova pretpostavka nudila je održivu intelektualnu prečicu ranijim generacijama naučnika. Metodološki teritorijalizam odražavao je društvene uslove pojedine epohe kada su teritorijalno uivrđena mjesta, smještena između ograničenih teritorijalnih jedinica i međusobno odvojena teritorijalnim rastojanjima, činila daleko najvažniji okvir za makrosocijalnu geografiju. Međutim, teritorijalna analiza nije vanvremen ili univerzalno primjenljiv metod. Pojava sistema država, razvitak trgovačkog i industrijskog kapitalizma i uspon nacionalnih identiteta su, razumljivo, podstakli istraživače ranijih vremena da prihvate metodološki teritorijahstičke perspektive. Zato današnja globalizacija velikih razmjera — uključujući suštinsko širenje suprateritorijalnosti — treba da stimuliše rekonstrukciju metodologije na alternativnim, neteritorijalističkim premisama. Ovaj poziv na raznovrsna intelektualna zasnivanja bez sumnje izaziva otpor u nekim interesnim grupama. Teško je, i čak bolno, mijenjati zdravorazumska uvjerenja da bi se iznova postavljaii temelji za razumijevanje društvenih odnosa, izdržali poremećaji i zabune s kojima se susrijećemo u tranziciji između jednog niza gotovo napuštenih načela i ustanovljavanja novog. Staviše, post-teritorijalna metodologija ima političke implikacije kojima bi se mogli suprotstaviti posebni interesi. Na primjer, post-teritorijalno društveno znanje logički bi uskratilo primat i državocentričkog istraživanja i državocentrističkog upravljanja. Dati metodološkom teritorijalizmu novu životnu snagu u savremenom sve globalnijem svijetu moglo bi biti veoma opasno. Na primjer, teritorijalističke pretpostavke su očigledno nepodobne za razumijevanje — i rješavanje
66
OKVIR ZA ANALIZU
— transplanetarnih ekoloških problema. Isto tako, ako znatni djelovi kapitalizma danas funkcionišu relativno autonomno u odnosu na teritorijalni prostor, onda stari intelektualni okviri ne mogu adekvatno rješavati pitanja distributivne pravde, koja su, bez izuzetka, neodvojiva od procesa akumulacije profita. Slično tome, politička teorija koja današnjem svijetu nudi samo teritorijalnu izgradnju zajedništva, građanstva i demokratije već je zastarjela. Stoga ulozi sadržani u zahtjevu za post-teritorijalnim istraživanjima daleko nadmašuju prostu akademsku radoznalost.
Manifestacije globalnosti Karakter i obim globalizacije kao širenja transplanetarnih veza — uključujući mnoge (uglavnom skorašnje) veze suštinskog kvaliteta — mogu se bliže objasniti putem istraživanja transsvjetskih aktivnosti. Ovakva ispitivanja pokazuju da globalnost može da snažno pogodi sve vidove društvenog života. Tako reći, kao što je istaknuto u završnom dijelu ovog poglavlja, nema dokaza da se globalni odnosi imalo približavaju osnovnoj karakteristici socijalne geografije, ni danas ni u doglednoj budućnosti. Veliki dio globalnosti manifestuje se kroz komunikacije, to jest kroz razmjenu ideja, informacija, slika, signala, zvuka i teksta. Transsvjetska komunikacija može se aktivirati putem proizvodnje i prodaje knjiga, putem poštanskih usluga, telegrafa, telefona, faksimila, teleksa, tekstualnih poruka, video-konferencija, računarskih mreža, novina, časopisa, radija i televizije, videa i filma. Suprateritorijalnost stupa u globalne komunikacije kada, na primjer, određene publikacije (kao što su knjige o Harry Potteru) i zapisi (kao što su Eminem CD) istovremeno objave širom planete. Staviše, satelitska radiodifuzija i prekookeanski kablovi omogućavaju da komunikacija bude aktivirana u isto vrijeme između bilo kojih tačaka na Zemlji, bez obzira na teritorijalna rastojanja i teritorijalne granice koje leže između njih. Tako mnogi ljudi, sa svih kontinenata, mogu besplatno biti u vezi sa svojim kol-centrima. Internet je suprateritorijalna komunikacija par excellence budući da momentalno prenosi cio asortiman vizuelnih i zvučnih signala u sve krajeve planete u kojima postoje terminali za njihovo slanje i primanje. Veliki dio današnje globalnosti čini „i-svijet" „i-trgovina", „i-prijateljstva", „i-upravljanja" i „i-mejY` (elektronska pošta — prirn. prev.). Doista, u septembru 2001. internet je omogućio ljekarima u Njujorku, SAD, da izvrše prekookeansku telehiruršku intervenciju, uz pomoć robota, nad bolesnikom u Strazburu, u Francuskoj (Pogue, 2001). Shvatanje da internet podrazumijeva nove oblike društvene geografije dobro je predstavljeno terminom „cyberspace" (Kitchin, 1998; Kitchin i Dodge, 2002). Drugi dio globalnosti ostvaruje se u transplanetarnom kretanju ljudi. Globalna putovanja preduzimaju mnogi radnici-migranti, profesionalci, hodočasnici, izbjeglice, turisti, pustolovi, usvojena djeca i drugi. Značajni oblici
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
67
transsvjetskog prevoza uključuju u sebe karavane, brodove, vozove, motorna vozila i avione. Mlazni avioni, pogotovo, unijeli su u savremena globalna putovanja nešto veoma blisko suprateritorijalnom kvalitetu, tako da avioputnici mogu da u toku dana prelete razdaljinu između bilo koje dvije lokacije na Zemlji. Transkontinentalni saobraćaj omogućava održavanje brojnih globalnih skupova i susreta, kao što su hadžiluk, profesionalni kongresi, turistički aranžmani, privredni i trgovački sajmovi i skupštine Ujedinjenih nacija, Transplanetarni pokreti domaćeg i polno uslovljenog radništva uveli su globalizaciju u mnoga domaćinstva i javne kuće (Ehrenreich i Hochschild, 2002). Neki trgovački putnici imaju cijelu planetu za svoju kancelariju, radeći iz hotelskih soba i aerodromskih holova jednako kao iz stalnih domaćih poslovnih centrala. Povećani broj penzionera podstiče „penzionersku migraciju" u njihovim poznim godinama života (King i dr., 2000). Sukobi u Avganistanu, Bosni, Somaliji i drugdje prouzrokovali su globalne talase izbjeglica i azilanata. Premda kontrole na državnim granicama u mnogim slučajevirna ograničavaju globalna putovanja, svake godine milioni ljudi putuju uzduž i poprijeko planete kao da je riječ o običnom naselju. Dalja globalnost ostvaruje se u određenim proizvodnim procesima, u takozvanim „globalnim fabrikama" (Fuentes i Ehrenreich, 1983) ili „globalnim robnim lancima" (Gereffi i Korzeniewich, 1994). Različite faze proizvodnje nekog artikla smještene su na nekoliko (možda veoma raštrkanih) lokacija širom planete. Tako, u načelu, istraživački centar, projektni biro, kancelarija za nabavku, proizvodni pogon, dorada, skladište, kontrola kvaliteta, obrada podataka, odjeljenje za oglašavanje i servis za popravke, koji su elmenti jedne proizvodno-trgovinske cjeline, mogu biti pojedinačno smješteni u razne oblasti, države i kontinente. Globalna proizvodnja uključuje trgovinu unutar same transsvjetske kompanije, kao i, ako ne i više, internacionalnu trgovinu uzmeđu više zemalja. Kroz takozvano „globalno pronalaženje izvora" proizvođač povlači željene impute iz transplanetarnog polja radije nego da bude ograničen na izvore jedne zemlje ili regiona. Razlike u cijenama radne snage, sirovina, propisa i poreza na pojedinim lokacijama često se pokazuju značajnijim u poslovnim proračunima od cijena transporta na velikim i prekograničnim rastojanjima između izabranih lokacija u lancu globalne proizvodnje. Ovaj vid manufakture posebno je razvijen u proizvodnji tekstila, odjeće, motornih vozila, kožne galanterije, sportskih artikala, igračaka, optičkih instrumenata, potrošne elektrike, poluprovodnika, aviona, građevinskih mašina i alata. Proces globalne proizvodnje ima suprateritorijalna obilježja utoliko što se događa simultano i u tijesnoj koordinaciji širom transsvjetskog prostora. Globalnost se može manifestovati i u potrošnji isto kao i u proizvodnji. Mnogi proizvodi se distribuiraju i prodaju na globalnim tržištima, ponekad u kontekstu čvrsto koordinisanih suprateritorijalnih strategija. Na ovaj način, potrošači rasuti širom planete dobijaju isto dobro ili uslugu, a često i pod istim brend-imenom, npr. Nike, Pepsi-Cola ili Toyota. Upravo 1980-ih godina, Howard Perlmutter iz Whartonove poslovne škole identifikovao je
68
OKVIR ZA ANALIZU
136 industrija u kojima je globalna marketinška strategija navodno postala od životnog značaja za njihov komercijalni uspjeh (Main, 1989: 55). Glavnina globalnih proizvoda uključuje mnoge sirovine, GM fabrike (fabrike za izradu vođenih raketa — prim. prev), konzerviranu i vakumski spakovanu hranu, flaširana pića, cigarete, dizajniranu odjeću, kućne artikle i aparate, ljekove, muzičke zapise, audio-vizuelne proizvode, štampane publikacije, on line informacije, finansijske instrumente, kancelarijsku opremu, oružje, transportna i putnička vozila, putničke usluge i drugo. Citicorp je proglasila sebe „globalnom bankom", a Peter Stuyvesant svoj proizvod „globalnom cigaretom". Transsvjetski proizvodi došli su dotle đa u svakodnevne živote unose više humanosti, ili putem stvarnih nabavki ili putem pustih želja izazvanih globalnim oglašavanjem. Globalne komunikacije, globalna putovanja, globalna proizvodnja i globalna tržišta, svako sa svoje strane, promovišu globalni novac, a i sami su njime omogućeni. Drugim riječima, određene knjigovodstvene jedinice, sredstva plaćanja, čuvanje vrijednosti i posredovanje u razmjeni dostižu transplanetarni opticaj. Na primjer, „američki" dolar, „japanski" jen, „britanska" funta i druge prestižne valute mnogo su više od nacionalnog novca. Kao suprateritorijalni novac, koriste se svuda na zemaljskoj kugli u isto vrijeme i putuju (elektronskim i vazdušnim saobraćajem) svuda po svijetu bez efektivnog protoka vremena. Pri tom, Special Drawing Right (SDR — specijalna prava vučenja; vještačka rezerva likvidnosti neke zemlje za otplatu dugova — prim. prev.) i evro izrasli su iz MMF-a i Evropske unije (EU), navedenim redom, kao supradržavni novac s transsvjetskim opticajem. Mnogim bankarskim karticama može se podići gotovina u lokalnoj valuti pomoću ATM-a (automatskih blagajni ili bankomata —prim. prev.) povezanih sa suprateritorijalnim mrežama kao što su Maestro i Cirrus. Nekoliko kreditnih kartica, kao što su Visa, Master Card i American Express, mogu se koristiti za plaćanja u bezbrojnim ustanovama, u gotovo svim državama svijeta (Mandell, 1990; Ritzer, 1995). Rijetki izuzeci, poput Irana, ostaju po strani stavljanjem kreditnih kartica van zakona. Premda još ne u široj upotrebi, digitalni novac može se uložiti u moderne bankarske kartice (tzv. elektronske novčanike) sa više valuta odjednom, čime se ostvaruje nešto poput globalnog novčanika. Globalnost se javlja i u mnogim oblastima finansija. Na primjer, većina mjenjačkih transakcija stranim valutama danas se odvija širom globusa, na danonoćnom tržištu koje povezuje poslovne prostore Njujorka, Sidneja, Tokija, Singapura, Hongkonga, Ciriha, Frankfurta i Londona. U globalnom bankarstvu, ulagači stavljaju svoje ušteđevine u nekoj globalnoj valuti i/ih 1h polažu u globalne banke i/ili u globalne granske lokacije, kao što su tzv. „offshore" finansijski centri. Ove aktivnosti odudaraju od teritorijalnog bankarstva, u kojem klijenti povjeravaju svoje ušteđevine lokalnim ili nacionalnim bankama u zemljama stalnog boravka. Transsvjetskim plaćanjima, radnici-migranti koriste globalne bankarske mreže da doznače dio svojih zarada rođacima na drugom kraju planete. U međuvremenu, globalne bankarske pozajmice vrše
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
69
se kada zajmodavci (ili sindikati zajmodavaca, ponekad rasijani u po nekoliko zemalja) dodjeljuju kredite u nekoj globalnoj valuti. Tako, na primjer, grupa banaka osnovana u Austriji, Holandiji i Ujedinjenom kraljevstvu može da dodijeli zajam u US dolarima zajmotražiocu iz Dominikanske Republike. Kamatna stopa na takav kredit, u opštem pogledu, ne prevazilazi nacionalni procenat, ali je u funkciji suprateritorijalnih mjerila poput ponudne kamatne stope londonske Inter--banke (LIBOR — London Inter-Bank Offered Rate). U isto vrijerne, mikrokreditne sheme u lokalnim bankama mogu biti povezane sa globalnim institucijama poput Svjetske banke. Na isti način, globalne veze (često nazivane „eurobonds") uključuju transsvjetsku valutu, kao i zajmodavice, investitore, udruženja menadžera i obezbjeđenja mjenjačnica koji se šire kroz sve više zemalja. Globalne finansijske transakcije takođe se odvijaju na sličan način s obzirom na srednjoročne mjenice (medium-terms notes) i kratkoročne instrumente kao što su blagajnički zapisi i trgovinski ugovori. Na tržištu akcija, u međuvremenu, globalne akcije su akcije onih kompanija koje: (a) možemo naći na listarna više velikih berzi hartija od vrijednosti širom planete, i/ili (b) kojima raspolažu investitori na svim kontinentima. Sa svoje strane, i derivati imaju globalni karakter kada se, na primjer, isti ugovor (o njihovoj budučoj istovremeno prodaje/sklapa na pijacama proizvodnji ili prodaji u Čikagu, Singapuru i Londonu, kao i putem elektronskih veza između njih. Politike osiguranja takođe mogu da imaju globalno pokriće u globalnoj ihli ih vode globalne kompanije u globalnim finansijskim centrima. Pri tom, mnogi privatni i institucionalni investitori rukovode globalnim sektorima. Oni šire svoje fondove putem banaka, akcija, obveznica, instrumenata tržišta novca, trgovinskih ugovora i politika osiguranja širom planete. Doista, suprateritorijalnim poslovanjem broker može da kupuje i prodaje finansijske instrumente u bilo kom dijelu planete istovremeno, telefonskim pozivom pritiskom na miša svog računara. Nekoliko velikih finansijskih tržišta kao što je Automatski sistem ponuda Nacionalnog udruženja osiguravajućih društava (Nasdaq), ustanovljen 1971. godine, i njegov evropski duplikat (Easdaq), pokrenut 1996. godine, nemaju čvrsto određeno teritorijalno odredište za svoje sastanke. Ukratko, dobar dio današnjih mjenjačkih, bankarskih, dioničarskih, akcionarskih i osiguravajućih poslova obavlja se globalno i sa primjetnim zanemarivanjem teritorijalnog prostora. Kroz sve ove spomenute aktivnosti ljudi mogu da budu globalno povezani posredstvom organizacija, to jest udruženja koja koordiniraju aktivnosti pojedinaca razasute po cijeloj planeti. Mnoge od ovih organizacija ostvaruju uglavnom poslovne ciljeve kao globalne kompanije (često neprecizno imenovane kao „multinacionalne"). Među hiljadama primjera nalazimo i takve kao što su Inter Press Service, Mitshubishi, Nokia, Novartis, Standard Chartered Royal Dutch/Shell. Pri tom, mnogi poslovi su razvili razne oblike transsvjetskih koalicija, često nazivanih „strategijske alijanse" (na primjer, zajednički poduhvati, podugovorni aranžmani, franšize itd). Očigledni primjeri uključuju i vazduhoplovne grupe One World (Jedan svijet) i Sky Team (Nebeski tim).
— prim. prev.)
luti
va-
ili
i
70
OKVIR ZA ANALIZU
Druge transplanetarne organizacije imaju uglavnom kontrolne funkcije, pa bi, shodno tome, mogle da budu prigodno nazvane upravljačke institucije. Na primjer, aktivnosti koje preduzimaju MMF, STO i UNESCO sprovode se širom planete. Neka regionalno, u okviru jedne zemlje i lokalno osnovana upravljačka tijela, kao što su EU, Administracija SAD i Londonska gradska vlada, takođe imaju značajan globalni domašaj. Uporedo sa poslovnim i upravnim agencijama, i mnoga udruženja civilnog društva takođe imaju globalne organizacije. One uključuju vjerski organizovane grupe poput Svjetskog udruženja budista, radničke pokrete poput ICFTU (Međunarodna konfederacija nezavisnih sindikata —PRIM. PREV), nevladine organizacije poput Amnesty International, koalicije seljaka poput Via Campesina i filantropska društva poput Fordove fondacije. Pri tom, mnoge lokalizovane organizacije civilnog društva globalno se organizuju putem koalicija i drugih mreža. Na primjer, globalna Oxfam mreža okupljala je u 2000. godini blizu 3000 lokalnih udruženja u oko 80 zemalja (Hajnal, 2002: 57, 60). Druge organizacije uključuju tajne operacije kao što su transsvjetske mreže kriminalaca (Berdal i Serrano, 2002). Globalnost se manifestuje i u nekim vojnim aktivnostima. Savremeni arsenali uključuju brojno globalno oružje koje ima domašaj do gotovo najudaljenijih mogućih ciljeva na Zemljinoj kugli. Primjeri uključuju špijunske satelite, dugoleteće bombardere, avione osmatrače i bespilotne interkontinentalne rakete. Globalni rat događa se kada se oružana borba vodi sa raznih udaljenih tačaka, rasutih širom planete. Na primjer, premda je bojno poprište bilo u Iraku, rat protiv Baath režima Saddama Husseina vođen 2003. godine uključivao je komandna sjedišta u Kataru i SAD, vazdušne baze u Evropi i Kuvajtu, trupe i naoružanje sa nekoliko kontinenata i satelite u vasioni. Na sličan način, Britanska armija ostvarivala je 2002. godine globalno prisustvo svojih kontingenata u preko 80 zemalja, dok je 250 000 američkih vojnika 2005. godine bilo stacionirano u 120 zemalja (FT, 12. jul 2005). Takozvane „snage za brzo reagovanje" mogu biti razmještene bilo gdje na Zemljinoj kugli za samo nekoliko sati. Mirovne operacije UN uključuju multinacionalne armije koje se mogu razmjestiti bilo gdje na Zemlji. Određene paravojne grupe, kao što su A1-Quaida i Irska republikanska armija (IRA), takođe operišu kao transsvjetske mreže. Napad od 11. septembra 2001. godine na Njujork i druge američke gradove, kao nikad ranije, ukazao je na mogućnost udara neformalnih globalnih milicija koje koriste globalne komunikacije i globalne finansije. Ekološki, planetarni sistem podrške života funkcioniše od momenta kada su se na Zemlji pojavili prvi organizmi. Međutim, neki sadržaji DRUŠTVENE ekologije mogu da i sami imaju globalna obilježja. Nekoliko velikih antropogenih (to jest čovjekovim djelovanjem izazvanih) promjena okoline imalo je naglašeno transsvjetsku dimenziju. Na primjer, antropogeni efekat staklene bašte navodno proizvodi planetarnu klimatsku promjenu, popularno poznatu kao „globalno zagrijavanje" ili „otopljavanje". Ni uzroci ni posljedice ovog trenda ne mogu biti teritorijalno specifikovani i ograničeni. Isto tako, stratosfersko oštećenje ozona (i njegovo obnavljanje) uveliko je preraslo u proces nezavisan
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
71
od pitanja razdaljina i granica. Kada je riječ o biosferi, savremeni globalni svijet suočava se sa velikim smanjivanjima raznovrsnosti ekosistema, u broju životnih vrsta i u varijetetima gena unutar pojedinih vrsta. U savremenom genetskom inžinjeringu, ponovna kombinacija DNA tehnika omogućuje da jedan gen bude uzet od nekog organizma bilo gdje u svijetu i da bude stavljen u neki drugi organizam na nekoj drugoj lokaciji. Drugo značajno globalno ekološko pitanje usredsređuje se na broj ljudi koje Zernlja kao planeta može da izdržava u isto vrijeme. Daljnje prilike životne sredine koje poprimaju globalne dimenzije uključuju radioaktivni otpad, atmosferske padavine sumpor-dioksida (takozvane „kisjele kiše"), uništavanje tropskih vlažnih šuma, širenje pustinja, podizanje morskog nivoa, zagađivanje mora, kontrola okeanskih rezervi ribe, velike brane, moguće buduće nestašice slatke vode i obradive zemlje, i odlaganje otpada na udaljene prostore. Premda ozbiljnost raznih ekoloških problema može da bude sporna, nijedan od njih nije ograničen na pojedinu zemlju ili region. Ponekad tijesno povezana sa ekološkim pitanjima, brojna pitanja ljudskog zdravlja takođe imaju globalne dimenzije (WHO, 2001; Lee, 2002, 2003; Pirages, 2006). Još su prijeistorijske prirodne sile vode i vjetra raznosile mikroorganizme po Zemlji. Pri tom, ljudi su vjekovima prenosili brojne infektivne bolesti širom kontinenata i između njih, uključujući kugu, velike boginje, crni prišt, koleru, sifilis, male boginje, tuberkulozu i grip. Savremeno doba, sa svoje strane, povećava magnitudu i brzinu globalnih širenja raznih humanih, biljnih i životinjskih bolesti. Primjeri uključuju SIDU/AIDS, SARS, BSE (bolest ludih krava prev), bolesti stopala i usta i viruse blizance. Za viruse i bakterije, planeta je jedna mikrobska bara u kojoj patogeni agensi ne nose pasoše. Druga pitanja ljudskog zdravlja koja se bave njihovim transplanetarnim aspektima podrazumijevaju tjelesna oštećenja povezana sa upotrebom duvana, zabranjenim korišćenjem droga i radnim uslovima. Godine 2002. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) upozorila je na „globalnu" pandemiju pretjerane težine među pripadnicima srednje klase širom planete. Nije potrebno posebno naalašavati: uspješna strategija za postavljanje i rješavanje ovih zdravstvenih pitanja takođe zahtijeva djelimično globalan pristup. Mnoao globalnosti nalazimo i u oblasti prava. Brojna formalna pravila i propisi dobijaju transsvjetski karakter. Najraznovrsniji primjeri uključuju raane oblike kontrole naoružanja, krivične zakone, dogovore o zaštiti sredine, konvencije o ljudskim pravima, tehničke standarde i trgovinske propise. Pri tom. neke agencije koje se bave zakonima razvile su transsvjetske mreže kancelarija, dok policijske snage uspostavljaju transplanetarnu saradnju putem međunarodne organizacije kriminalističke policije — Interpola. Globalni supradržavni sudovi uključuju Međunarodni sud pravde (IC3), (privremene) sudove za ratne zločine i nedavno osnovani Medunarodni krivični sud (ICC). Pri tom, neki nacionalni sudovi procesuiraju slučajeve koji se dotiču transsvjetskih pitanja kao što su zahtjevi za zaštitu prava globalne intelektualne svojine postavljeni pred američke sudove.
— prim.
ad hoc
72
OKVIR ZA ANALIZU
Konačno, globalnost je evidentna u društvenim odnosima u sferi globalne svijesti. Drugim riječima, ljudi često misle globalno. Kao dodatak posjedovanju mikrokosmičkih pojmova o društvenoj stvarnosti neke oblasti ili zemlje, ljudi mogu imati i makrokosmičke pojmove, u kojima se planeta Zemlja shvata kao jedno „globalno selo". Globalno osviješćeni ljudi shvataju planetu kao osnovni izvor zaliha za svoju ishranu, kao mjesto svoje zabave, svojih prijetnji i svojih prijatelja. Neki radnici kao što su ganski trgovci ili filipinske spremačice vide cio svijet (kao suprotnost pojedinom mjestu ili zemlji) kao svoje potencijalno radno mjesto. Transsvjetska svijest oblikuje se u određenim jezicima (na primjer, engleski, esperanto i španski), određenim ikonama (na primjer, Coca-Cola etikete), određenim narativima (na primjer, sapunska opera), određenoj modi (na primjer, blue jeans), određenim ritualima (na primjer, slanje razglednica) i drugim simbolima. Svijest o planet kao jedinstvenom društvenom prostoru vidljiva je i u događajima kao što su globalna sportska tak mičenja (uključujući i globalne navijačke grupe pojedinih timova), globalne izložbe, globalni filmski festivali, globalne turneje muzičkih super-zvijezda, globalne konferencije i globalne panike (Taylor, 1997; Guilianotti, 1999). Od 1982. godine Diznijev svijet privukao je na hiljade posjetilaca svojom atrakcijom „Zemlja —vasionski brod", to jest vožnjom kroz svjetsku istoriju (Schafer, 2005). Preko 750 opštih dobara stavljeno je na Uneskovu listu Svjetske baštine dobara od „neprocjenjive vrijednosti za čovječanstvo" od 1972. godine, kada je otpočeo ovaj program (WHC, 2004). Počev od 1949. godine, Ujedinjene nacije podstiču globalnu kulturu obilježavanjem više od 125 raznih dekada, godišnjica, nedjelja i dana, uključujući sukcesiju Dekada razvoja, Međunarodnu godišnjicu urodenika i Svjetski dan SIDE (Drori, publikacija u pripremi). Pri tom, globalna svijest raste kada ljudi uspostavljaju društvene veze u transplanetarnim i suprateritorijalnim okvirima, na primjer, izgradnjom transsvjetske solidarnosti utemeljene na klasi, rodu, generaciji, profesiji, rasi, religiji, seksualnom opredjeljenju i ljudskosti kao takvoj. Priče o vanzemaljcima iz drugih djelova vasione izgleda djeluju u sljedećem smislu: kada je stranac shvaćen ne kao pripadnik druge nacije sa druge teritorije, nego kao drugi oblik života sa druge planete, definišući pri tom čovječanstvo i Zemlju kao jedno. Upravo opisane i u sljedećem pregratku ukratko pobrojane mnogobrojne primjere globalnosti razmotrićemo detaljnije nešto kasnije, u dijelu ove knjige u kojem su ove aktivnosti stavljene u odnos prema pitanjima dublje društvene strukture. Njihovo sadašnje koncizno ispitivanje samo prikazuje širinu i učestalost transplanetarnih prilika — posebno uključujući suprateritorijalne — u savremenom društvenom životu. Kumulativno, sve ove globalne komunikacije, globalna putovanja, globalna proizvodnja, globalni novac, globalne finansije, globalne organizacije, globalne armije, globalna ekologija, globalno zdravlje, globalni zakoni i globalna svijest pokazuju da savremeni društveni odnosi ne mogu da budu objašnjeni bez iscrpnog osvrta na transsvjetske prostore.
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
Kratak pregled manifestacija globalnosti Komunikacije • Pošta • Telekomunikacije • Mas-mediji
Putovanja
• • • • •
Radnici-migranti Hodočasnici Izbjeglice Turisti Trgovački putnici
Proizvodnja
• Trans-svjetski lanci proizvodnje • Globalni izvori sirovina
Tržišta
• Globalni proizvodi • Globalni marketing i strategija prodaje
Novac • • • •
Globalne monete Bankarske kartice s pristupom u globalne ATM mreže Globalne kreditne kartice Digitalna gotovina u elektronskim novčanicama
Finansije
• • • • •
Tržišta stranos novca Bankarstvo (štednja, platni promet, krediti) Tržišta hartija od vrijednosti Trgovina sirovina Poslovi osiguranja
Organi-acije
• Globalna trgovačka preduzeća
• Globalne upravljačke agencije • Globalna udruženja civilnog društva
Vojska
• Globalno naoružanje • Globalne vojne akcije
Ekolog Ja
• Globalna atmosfera (klimatske promjene, ozonske rupe, radioaktivni otpad, kisjela kiša) • Globalna biosfera (gubitak biološke raznovrsnosti, istrebljenje šuma)
73
74
OKVIR ZA ANALIZU
• Globalna hidrosfera (podizanje nivoa mora, zagađenje luka, nestašica vode za piće) • Globalna geosfera (širenje pustinja, smanjivanje obradivog zemljišta)
Zdrav je
• Globalne infektivne bolesti • Globalni vidovi dijete, upotreba droga i radni uslovi • Globalne akcije za poboljšanje zdravlja
Zakoni
• Globalni propisi i kontrola • Transsvjetske mreže pravnika i policija • Globalni sudovi
Svjest • • • •
Planeta kao jedinstveno mjesto Globalni simboli Globalni događaji Transsvjetska solidarnost
Ograničenja Prethodna diskusija napravila je jak argument šta jeste globalizacija u okvirima promjene u društvenom prostoru koja je značajna i kvantitativno i kvalitativno. Međutim, jednako je značajno naglasiti šta rast transplanetarnih veza i širenje suprateritorijalnosti ne sadrže. Posebno, presudno je odbiti sljedećih šest non sequiturs (ono što ne slijedi — prim. prev): globalizam, postvarenje, suprotnost globalno—lokalno, kulturna homogenizacija, univerzalnost i politička neutralnost.
Globalizam Prvo, dakle, porast transplanetame i suprateritorijalne povezanosti ni na koji način ne znači da je teritorijalni prostor izgubio na značaju. Mi ne smijemo da zamijenimo metodološki teritorijalizam globalizmom koji gleda jedino na transplanetarne odnose i ignoriše značaj teritorijalnih prostora. Mi ne živimo u „svijetu bez granica" gdje je teritorija već „zastarjela" (Ohmae, 1990; 1995; O'Brien, 1992; Rosecrance, 1995; Badie, 1995). Premda savremena istorija svjedoči o kraju teritorijalizma (gdje je društveni prostor stvarno podložan smanjivanju na teritorijalne rešetke), mi sigurno ne vidimo kraj teritorijalnosti. Reći da društvena geografija više ne može da bude shvaćena samo u okvirima teritorijalnih prostora sigurno ne znači reći da je teritorijalnost izgubila značaj. Naprotiv, organizovanje teritorijalne proizvodnje, mehanizmi teritorijalnog upravljanja, teritorijalna ekologija i teritorijalni identiteti ostaju visoko
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
75
značajni i na pragu 21. vijeka, čak iako teritorijalnost ne monopolizuje situaciju kao radije. Na primjer, mnoge komunikacione veze kao što su aerodromi, putevi, željezničke i brodske linije ostaju teritorijalno nepromijenjene. Nekoliko novijih ekonomskih studija naglašavaju da teritorijalna udaljenost zadržava snažan uticaj na trgovinu industrijskom robom jednako kao — možda više iznenađujuće — finansijska aktiva (Portes i Rey, 1999; Aviat i Coeurdacier, 2004). Drugim riječima, ljudi radije prave prekogranične poslove sa zemljama koje su teritorijalno bliže. Pri tom, teritorijalne granice nastavljaju da vrše jak uticaj na kretanje ljudi i materijalnih dobara (Helliwell, 1998). Potrebni su mjeseci da se prikupi nekoliko desetina zvaničnih đokumenata potrebnih za legalan izvoz iz Indije. U međuvremenu, nebrojeni lokalizovani proizvodi ostaju prikovani za posebna teritorijalna tržišta. Teritorijalno vezani poljoprivredni i rudarski proizvodi umnogome ustrajavaju neprodati dok u isto vrijeme mnogi suprateritorijalni proizvodi, poput informacija i komunikacija, izbijaju na dobar glas. Dok US dolar i visa platna kartica momentalno proputuju cijelu planetu, mnogi drugi oblici novca nastavljaju restriktivni opticaj na datom teritorijalnom području, a nacionalne valute ne pokazuju znake potpunog nestanka (Gilbert i Helleiner, 1999). Mnogi ljudi danas još drže svoje bankarske račune u lokalnim filijalama ili uopšte nemaju posla sa bankama. Mnoga ekološka razaranja povezana su sa specifičnim teritorijalnim lokacijama, na primjer, pretjeranom ispašom, salinacijom, ili deponovanjem otrovnog otpada. Jezikom socijalnih udruženja, neki posmatrači su tvrdili da teritorijalno povezani identiteti rnogu postati prije više nego manje značajni u svijetu smanjenih teritorijalnih prepreka (Mlinar, 1992; Harvey, 1993). Izvjesno, teritorijalne politike oko Palestine i Tajvana, kao i uvijek, ostaju usijane. Dakle, kraj teritorijalizma nije označio početak globalizma. Dodavanje suprateritorijalnih osobina nije ukinulo teritorijalne aspekte geografije (Brenner, 1998, 1999). Doista, kao što pokazuju sljedeća poglavlja u ovoj knjizi, savremena globalizacija je tijesno povezana s određenim oblicima reteritorijalizacije kao što su porast mikro-nacionalističkih politika, urbanizacija i razvoj globalno povezanih gradova, kao i bujanje offshore aranžmana. Možda najžešća reteritorijalizacija koja se pridružuje najnovijoj globalizaciji jeste regionalizacija (Gamble i Payne, 1996; Frankel, 1998). Neke od ovih regionalizacija su se dogodile između država, u slučaju Flandrije u Belgiji i Sibira u Rusiji. Druge regionalizacije imaju transdržavni karakter, kao što je Baskijska oblast u Francuskoj i Španiji i Kurdski pokret u Iranu, Iraku, Siriji i Turskoj. I druge regionalizacije događaju se na međudržavnom nivou, u projek tima kao što je Istočnoafrička zajednica (EAS) i Azijsko-pacifička ekonomska saradnja (APEC). Znatan broj regionalizacija ima nezvaničan karakter, kao što su inicijative za građansku akciju poput Evropskog socijalnog foruma (ESF) ili akademske mreže poput Organizacije za društvenonaučno istraživanje u Istočnoj i Južnoj Africi (OSSREA). Dakle, društveni prostor u današnjem svijetu jeste i teritorijalan i suprateritorijalan. Doista, u društvenoj praksi ova dva kvaliteta se uvijek prožimaju.
76
OKVIR ZA ANALIZU
Suprateritorijalnost je samo relativno deteritorijalizovana, a savremena teritorijalnost je samo djelimično suprateritorijalna. Teritorijalni odnosi više nijesu čisto teritorijalni, a suprateritorijalni odnosi nisu sasvim neteritorijalni. Tako, na primjer, svaki korisnik interneta pristupa virtuelnom prostoru računara (cyberspace) sa neke teritorijalne lokacije. Globalni proizvodi, globalne finansije i globalne komunikacije uvijek „slete" na teritorijalna odredišta. Suprateritorijalne vojne tehnologije, kao što su špijunski sateliti, uglavnom su usmjerene na teritorijalne ciljeve. Takozvani „globalni gradovi", kao London i Tokio, još imaju svoje longitude (geografske dužine), latitude (geografske širine) i altitude (nadmorske visine). Globalne ekološke promjene imaju teritorijalno specifične udare: na primjer, podizanje nivoa morske površine u priobalnim zonama izaziva drugačije posljedice nego u visinskim predjelima. Ukratko, savremeno društvo ne poznaje „čistu" globalnost koja bi postojala nezavisno od teritorijalnih prostora. Današnji, ubrzani rast suprateritorijalnosti vrši relativno povlačenje od teritorijalnosti prije nego njeno potpuno uklanjanje iz društvenog života. U ovom smislu, riječ deteritorijalizacija može da ima obmanjujući sadržaj i zato je izbjegnuta u ovoj knjizi (O Tuathail, 1998; 2000). Današnji globalni odnosi, prije suštinski nego apsolutno, nadilaze teritorijalni prostor. Premda teritorijalnost ne postavlja neprevladive prepreke suprateritorijalnosti, globalni talasi još su prinudeni da se ostvaruju na teritorijalnim lokacijama. Današnji svijet se globalizuje, ali još nije sasvim globalizovan. Međutim, danas teritorijalnost veoma malo, ukoliko uopšte, postoji nezavisno od suprateritorijalnosti. Mnogi savremeni regionalni, državni, oblasni i lokalni uslovi koegzistiraju — i nalaze se pod njihovim uticajem — sa globalnim okolnostima. Doista, teritoriju su izmijenili njeni sukobi sa suprateritorijalnošću. Na primjer, kao što je naglašeno u Poglavlju 6, teritorijalne države se ponašaju drugačije u globalizujućem nego u teritorijalizujućem svijetu. Na isti način, teritorijalni identiteti dobijaju drugačiju dinamiku kada su udruženi sa globalnim dijasporama (kao, na primjer, Jermeni i Siki). Teritorijalno-okolinska pitanja, kao što je lokalna nestašica vode, dobijaju drugačije značenje kada postanu dio transsvjetskih problema. Sve u svemu, tekuća globalizacija ne zamjenjuje kompaktnu formulu prostornosti (teritorijalizam) drugom formulom (globalizmorn). Prije, porast suprateritorijalnosti nameće geografiji veću složenost, a proširuje se i na društvenu kulturu, ekologiju, privredu, istoriju, politiku i socijalnu psihologiju. Relativna jednostavnost teritorijalističkog-etatističkog-nacionalističkog svijeta iščezava.
Postvarenje Prethodno pitanje, koje razmatra međuodnos teritorijalnosti i suprateritorijalnosti prostora, upozorava nas na još jednu opreznost: opreznost s obzirom na postvarenje. Dok je globalnost poseban pojam, ona nije posebna konkretna
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
77
situacija. Ona je korisna analitički, da bi se teorijski odvojile različite sfere društvenog prostora. Međutim, u konkretnom smislu, globalnost nije neko samostalno područje, odvojeno od regionalnog, nacionalnog, provincijalnog, lokalnog i gradskog okruženja. Ne postoje čisto globalne prilike, odvojene od drugih prostora, kao što ni urbanizovane, izgrađene lokacije, provincije, zemlje ili regije nisu sasvim odvojene od drugih geografskih područja. Tako društveni prostor ne treba razumjeti kao sklop diskretnih stvari, nego kao međuodnos sfera u jednoj jedinstvenoj cjelini. Događaji ili razvoji nisu ili globalni, ili nacionalni, ili nekog drugog porijekla, nego presjek globalnog i drugih prostornih osobina. Giobalno je dimenzija društvene geografije prije nego prostor po sebi sa svojim kvalitetima. Ona je heuristički korisna da bi se istakao globalni karakter savremenog društvenog prostora, ali mi zato ne smijemo gurnuti globalno u neku „stvrr" koja bi bila odvojena od regionalnih, nacionalnih, lokalnih i porodičnih „stvari". Na primjer, vlada može da bude smještena na „ nivou" jedne zemlje, ali je ona mjesto gdje se susrijeću supranacionalni, nacionalni i subnacionalni prostori. Tako su države upućene u transsvjetsko pravo i regionalne aranžmane jednako kao i u nacionalne propise i odnose između pokrajinskih, oblasnih i lokalnih vlasti. Isto tako, preduzeća i drugi učesnici u današnjim globalizujućim okolnostima jesu tačke susreta su-konstitutivnih transsvjetskih, regionalnih, nacionalnih i lokalnih vidova geografije. Zato je rječnik međusobno povezanih „veličina" preporučljiviji od rječnika odvojenih „nivoa". Izbjegavanje postvarenja posebno je važno u ovim ranim danima globalnih studija. Nekoliko vjekova međunarodne studije veoma su patile od postvarenog razlikovanja između nacionalnog i internacionalnog, gdje je ono „unutrašnje" i „domaće" bilo ontološki odvojeno od „spoljašnjeg" i „stranog". U praksi, naravno, „unutrašnjost" i „spoljašnjost" država su međusobno duboko prožete. Ove stare greške postvarenja internacionalnog ne smiju se prenositi na nova istraživanja globalnog.
Dvojnosti globalno/lokalno Međuzavisnost dimenzija društvenog prostora (kao suprotnost postojanju odvojenih područja) naglašava da je greška — kao što su mnoge i učinjene — postaviti suprotnost između globalnog i lokalnog. Takva dvojnost, u novom obličju, ponovo uvodi staru pogrešnu dihotomiju domaće/međunarodno. Tipično, polarizacije lokalno/globalno prikazuju lokalno kao ono što je „ovdje", neposredno i intimno, dok je, suprotno njemu, globalno „tamo", udaljeno i izolovano. Lokalno je konkretno, utemeljeno, autentično, puno značenja, dok je globalno apstraktno, neutemeljeno, izvještačeno i bez značenja. Lokalno tobože osigurava bezbjednost i zajedništvo, dok globalno odomaćuje opasnosti i nasilje. Lokalno je bezazleno, globalno je prepredeno. Lokalno je arena autonomije i snage, globalno je stvarnost zavisnosti i dominacije. Na osnovu
78
OKVIR ZA ANALIZU
takvih pretpostavki, neki kritičari odbacuju globalizaciju s pozivom na lokalizaciju (Hewison, 1999; Hines, 2000). Međutim, dvojnost globalno/lokalno ne odolijeva udaru bližeg istraživanja. Poslije svega, ljudi mogu jedni sa drugima održavati veoma bliske i intimne trans-svjetske odnose putem džet putovanja, te telefona i interneta. S druge strane, mnogi najbliži susjedi (vrata do vrata) u savremenim gradovima jedan drugome ne znaju čak ni ime. Suprateritorijalne zajednice ljudi (na primjer, po osnovu pripadnosti istom klasnom položaju, invalidnosti, vjeroispovijesti ili seksualnoj orijentaciji) mogu doživjeti duboki strah, mržnju i netrpeljivost. Globalna strujanja često uvlače u sebe obične ljude koji vode svakodnevni život (slušaju radio i jedu brenđiranu brzu hranu), dok su razne manifestacije lokalne kulture uspješne i promišljene. Domaće stanovništvo koristi transsvjetske mreže i zakone da bi reklamiralo svoju samosvojnost, dok mnoge lokalne elite nameću represiju nad svojim distriktima. I lokalne vlasti mogu biti nepristupačne, bezosjećajne, tajanstvene, proizvoljne i neuračunljive kao i vlasti u globalnim sferama. Decentralizacija vlasti obezbijedila je veću demokratsku kontrolu u regionima Španije, ali je donijela ugnjetavanje u mnogim gubernijama Ruske Federacije. Ukratko, ne postoji ništa otuđujuće što bi po prirodi bilo svojstveno globalnom i ništa oslobađajuće po prirodi svojstveno lokalnom. Umjesto toga, i lokalno i globalno i podstiču i suzbijaju određene mogućnosti. Doista, kao što smo već napomenuli, ove dvije dimenzije neodvojive su u društvenoj praksi; tako je imenovanje jednog stanja „ iokalnim", a drugog stanja „globalnim" proizvoljno i zbunjujuće. Na primjer, globalno pokretljive kompanije mogu da prave lokalno prilagođene marketinške strategije, dok lokalno vezano seosko stanovništvo može biti globalizovano posredstvom televizije ili religije. Društveno stanje nije pozitivno ili negativno s obzirom na to da li je lokalno antiglobalno, dok je situacija u isto vrijeme i globalna i lokalna.
Kulturalna homogenizacija Složenost mnogodimenzionalnog društvenog prostora takođe sugeriše da je greška — kakvu prave mnogi posmatrači — vezivati globalizaciju za homogenizaciju. Rast transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti ipso facto (samim činom) ne smanjuje kulturalnu raznovrsnost. Poslije svega, globalno, regionalno, nacionalno, provincijalno, kao i lokalni oblici društvenog prostora mogu se uplitati u nebrojeno različite kombinacije. Doista, ubacivanjem četvrte dimenzije u geografski spektar — dakle, povećavanjem njegove složenosti — globalizacija može da upravo poveća kulturalni pluralizam. Istina, savremeni svijet doživio je znatnu kulturalnu destrukciju. Na primjer, jezici nestaju u stepenu koji nas zabrinjava jednako kao i stepen izumiranja vrsta (Wurm, 1996). Kulturno nasljeđe starosjedelačkog stanovništva potkopava se ili briše širom planete. „Nauka" trijumfuje svuda u svijetu kao najpouzdaniji oblik saznanja, često bezobzirno postupajući prema vjerovanju
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
79
i drugim oblicima mišljenja (Drori i dY., 2003). Visoka plima konzumerizma, tj. potrošačkog mentaliteta, kao što izgleda, širom svijeta izaziva kulturalno poravnanje koje nameće mnoštvo globalnih činilaca kao što su Carrefour, Michael Jackson, Microsoft i kreatori oglasa iz Medison avenije. S druge strane, sagledavanja kulturalne homogenizacije u kontekstu globalizacije mogu biti preuveličana. Na primjer, ono što se na površini pojavljuje kao jedan transplanetarni jezik može, u stvari, njegovati široko raznovrsne jezike i shvatanja u različitim društvenim kontekstima. Tako engleski jezik sa pijace u Najrobiju nije engleski Škotskih visoravni, a španski jezik u favelama istočnog Los Anđelesa nije španski poslovnih četvrti Santjaga (Rhedding-Jones, 2002). Isto tako, kao što su pokazala istraživanja prihvaćenosti, različiti dijelovi transsvjetske publike mogu da učitavaju različita značenja u holivudski blokbaster (uspjeh). U ovom pogledu, možemo se zapitati do koje mjere različiti posmatrači stvarno „gledaju" isti globalni film (Tomlinson, 1991). Na isti način, globalni trgovci često moraju da prilagođavaju dizajn i reklamu transsvjetskih proizvoda kako bi bili što privlačniji u različitim kulturalnim sredinama. Cak i McDonald's, ikona globalne amerikanizacije, u svojim restoranima širom svijeta itekako podešava jelovnike lokalnim ukusima, s košerom (čistoćom) Big Meka u Jerusalimu, Mek Nugetom od povrća u Nju Delhiju i MekHuevom u Montevideu (Watson, 2000: 122). Čak i globalni zakoni poput radnih standarda mogli bi biti različito primijenjeni, u skladu sa lokalnirn kontekstima. Tako je globalizacija u isto vrijeme i (g)lokalizacija (Robertson, 1992: 173-4; Kraidy, 1999; Salcedo, 2003). U svakom slučaju, gubici kulturalne raznovrsnosti nisu suštinski za globalizaciju kao takvu. Naprotiv, transplanetarni i suprateritorijalni odnosi mogu udovoljiti zamašnoj kulturalnoj heterogenosti (upor. Breidenbach i Zukrigl, 1998). Na primjer, sterilizacija žena i dalje je predmet žestoke globalne kulturalne prepirke (Boyle, 2002). Brojne svjetske religije okupiraju stranice interneta, a svakakve vrste ljudi, od radnih dijaspora do seksualnih manjina, osnivaju transsvjetska udruženja. Doista, globalizacija nudi mogućnosti ponovnog uspostavljanja kulturalnih osobitosti. Na primjer, domaće stanovništvo koristi mehanizme UN i elektronske mas-medije da promoviše svoju partikularnost (Dowmunt, 1993; Wilmer, 1993). Razni pokreti vjerskog preporoda koriste globalne komunikacije poput interneta i satelitske televizije s ciljem značajnijeg efekta u unapređivanju svojih potreba. Kao što ćemo pokazati u Poglavlju 7, globalizacija podstiče rast mnoštva drugih suprateritorijalnih identiteta. Prevladavanjem teritorijalnih udaljenosti koje su nekad uzrokovale značajnu segregaciju kultura, globalnost može i da podstiče inovativna miješanja tradicija. Na primjer, omladina etničkih manjina u Frankfurtu na Majni kombinovala je elemente afro-američke rep muzike i hip-hop kulture sa elementima sjevernoafričkog i turskog nasljeđa radi stvaranja novih oblika izražavanja svojih polutanskih identiteta u današnjoj Njemačkoj (Bennett, 1999). Takozvana „svjetska muzika" miješa različite vrste muzike sve do tačke u kojoj prvobitni
80
OKVIR ZA ANALIZU
elementi više nisu prepoznatljivi. Isto tako, fuzionisano kuvanje kombinuje elemente tradicionalnih kuhinja iz široko rasprostranjenih krajeva planete s ciljem izrade novih jelovnika. Neki posmatrači shvataju ove razvitke kao dokaz da je savremena globalnost sve manje zapadocentrična (Qppiah i Gates, 1997: IX; Leclerc, 2000). U svakom slučaju, jasno je da globalizacija može da heterogenizuje, kao i da homogenizuje stvari. Može da bude, i ima, mnogo globalizacija (Berger i Huntington, 2002). Globalizacija može — a mnogi smatraju da treba — da stremi širokom spektru motiva raznolikosti. Sveopšta ravnoteža između kulturalnih udaljavanja i približavanja ne leži u globalizaciji kao takvoj, nego u načinu na koji se rukovodi transsvjetskim odnosima. Odnosi društvene moći koji oblikuju transplanetarne veze posebno su važni u ovom pogledu. Tako je stepen u kojem kulturalni imperijalizam pogađa savremenu istoriju problem nezasitosti zapadne modernosti prije nego rezultat globalizacije po sebi.
Univerzalnost Dalje određivanje pojmova globalizacije kao povećane transsvjetske i suprateritorijalne povezanosti mora zabilježiti da njen trend nije dotakao cijelo čovječanstvo u jednakom obimu. Globalnost povezuje ljude ma gdje na planeti, ali odatle ne slijedi da ih ona povezuje svugdje ili svugdje u istom stepenu. Da ponovimo riječi ranijih poricanja, prema ovdje predloženoj definiciji: globalizacija nije univerzalizacija. Naprotiv, učestalost transplanetarne savremene povezanosti umnogome zavisi od veza sa teritorijalnim lokacijama i društvenim statusom. Doista, neki ljudi nastavljaju da žive život relativno netaknut globalnošću. U okvirima teritorijalnog položaja, globalne mreže uglavnorn uključuju populacije Sjeverne Amerike, Zapadne Evrope i Istočne Azije više nego narode u drugim svjetskim regionima. Na primjer, premda je McDonald's imao preko 25 000 prodajnih mjesta u 119 zemalja u junu 1999, četiri petine tih lokala bilo je smješteno u samo 10 zemalja (Watson, 2000: 122-3). Varijacije u gustini globalnosti takođe se događaju između regiona unutar samih zemalja. Na primjer, primorske provincije u Kini trpe veću globalizaciju nego one u unutrašnjosti te zemlje. U SAD, stanovnici Silikonske doline više su upućeni u globalne komunikacije nego stanovnici Dakote. Širom Zemlje, obrasci savremene globalizacije slijede linije urbano—ruralno, gdje se varoši i gradovi uglavnorn više suočavaju sa transplanetarnom povezanošću nego li seoska područja. S obzirom na društveni položaj, bogati ljudi, gledano u cjelini, pristupaju transsvjetskim odnosima mnogo više nego siromašni. Dok bogati ljudi žure između globalnih banaka i aerodromskih holova, na stotine miliona slabo plaćenih ljudi koji žive u današnje vrijeme nikada nisu obavili ni jedan telefonski razgovor. S obzirom na rad, muškarci su uopšte mnogo više povezani sa inter-
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
81
netom nego žene (HDR, 1999: 62). Drugi obrasci nejednakog ulaska u globalne tokove i koristi od njih mogu biti sagledani i u pogledu civilizacije i rase. Savremena globalnost nije ekskluzivno sjeverni, urbani, elitni, muški, zapadni, bijeli zabran. Na teritorijalnim marginama, na primjer, transsvjetske veze šire se i prema udaljenim selima u Africi (Piot, 1999; Mendonsa, 2001). Na društvenim marginama, beskućnici u Rio de Žaneiru često traže televiziju, češče čak nego tekuću pitku vodu (Mariana, 2002). Premda globalnost može postati preovlađujući, odnosno vladajući kulturalni okvir, raspodjela dobara i odnosi moći uzrokuju izuzetno nejednaku brzinu transplanetarnih i suprateritorijalnih odnosa u današnjem svijetu.
Politička neutralnost Prethodne primjedbe o nejednakim mogućnostima za korišćenje i oblikovanje transsvjetskih veza u cjelini osvjetljavaju politički karakter globalizacije. Ljudska geografija nije više politički neutralna od bilo kojeg drugog oblika društvenih odnosa, kakve su, na primjer, kultura ili ekonomija. Prostor uvijek uključuje politiku: procese sticanja, rasporedivanja i manifestovanja društvene moći. Društveno polje nikada nije ravno. Tako transplanetarne i suprateritorijalne veze gotovo uvijek sadrže odnose moći i odgovarajuće sukobe moći, bilo latentne bilo otvorene. Globalne veze su stjecišta sukoba i saradnje, hijerarhije i jednakosti, prilike i njene negacije. Doista, ništa u globalizaciji nije apolitično. Čak i prividno bezazlena pitanja o transplanetarnoj tehničkoj harmonizaciji izazivaju sukobe moći. Na primjer, u 19. vijeku britanska i francuska vlada nadmetale su se oko toga da prvi meridijan (neophodan za mjerenja geografskih širina i univerzalnog standardnog vremena) prode kroz njihove prijestonice, što je rezultiralo Griničom kao pobjednikom. U još skorije vrijeme, različiti računarski sistemi ponudili su korisnicima različite stepene inicijative i kontrole (Rayrnond, 1999). Iluzorno je misliti da se išta u globalnosti može odvojiti od pitanja moći — i stoga od pitanja pravde. Zato svaka analiza globalizacije mora ispitivati političke aspekte koji su uključeni u proces. S jedne strane, ove politike podrazumijevaju aktere, to jest odnose moći između pojedinaca, familija, udruženja, preduzeća i organizacija vlasti. Pri tom, politike globalizacije podrazumijevaju i đruštvene strukture, to jest odnose moći između starosnih grupa, civilizacija, klasa, rodova, rasa, ljudi različitih seksualnih opredjeljenja i druge. Kao i svaki značajniji istorijski trend, rast transplanetarnih i suprateritorijalnih veza neke ljude čini moćnijim a druge slabijim. Dakle, kao politički proces, globalizacija govori o utakmicama između različitih interesa i rivalskih vrijednosti. Širenje globalnosti je — i ne može ne biti — normativno opterećeno i politički nabijeno. Značajno je odrediti čija je
82
OKVIR ZA ANALIZU
snaga u porastu a ko trpi pod tekućim vladajućim praksama globalizacije i shvatiti da li bi alternativne politike mogle imati bolje političke implikacije. Doista, većina politika globalizacije bavi se pitanjima izbora. Istina, moćnije sile, povezane s glavnim igračima, dublje društvene strukture i dugoročniji istorijski procesi unapređuju skorašnju zavidnu ekspanziju transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti. Međutim, svi društveni igrači — uključujući i pisca i čitaoce ove knjige — imaju mogućnosti (doduše ne jednake) da se odazovu i učestvuju u oblikovanju ovog trenda. Moguće su i višestruke globalizacije. Ništa nije nužno u pogledu obima, brzine, pravca i posljedica trenda. Posebno, kao što smo već naglasili, globalizacija kao geografski proces i novoliberalizam kao politički projekat nisu jedna te ista stvar. Alternativni putevi globalizacije mogu biti poželjniji od pravaca koji su vladali prije četvrt vijeka. Lične i kolektivne odluke (i aktivne i pasivne) mogu da dovedu do suštinske razlike. Ovi etički izbori i politički pokreti podrazumijevaju način na koji neko definiše globalizaciju. Kao i uvijek, teorija i praksa su uzajamno neodvojive. Ko dospijeva u poziciju da definiše globalizaciju, a ko profitira (ili gubi) od složene definicije? Posebno, da li dato shvatanje globalizacije pomaže potčinjenim i ugnjetenim iii ih još povređuje? Svaka definicija i odgovarajuće razumijevanje globalnosti odražava određene interese i političke pozicije i ubacuje se u borbe za održavanje ili promjenu vladajućih odnosa moći. Zato dio opravdanja za ovdje prihvaćenu definiciju globalizacije mora biti politički. Da bi se posvetili izazovima savremenog društva, ljudima je potrebno shvatanje globalizacije koje ne samo obezbjeđuje intelektualno objašnjenje nego im i pomaže da donose relevantne, mudre, odgovorne i snažne odluke. Kao što ćerno sugerisati u trećem dijelu ove knjige, pojmovi globalnosti kao transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti mogu da dobro posluže promociji ljudske bezbjednosti, društvene jednakosti i demokratiji u savremenoj istoriji.
Zaključak Ova knjiga tvrdi da, kada su definisani na poseban geografski način, pojmovi „globalnost" i „globalizacija" mogu biti vrijedni dodaci pojmovnom aparatu za razumijevanje društvenih odnosa. Da, mnogi glob-razgovori posljednjih godina nisu donijeli ništa novo. I da labavo mišljenje i nepromišljena politika obezvređuju mnoge ideje „globalizacije". Međutim, ove slabosti ne obezvređuju pojam u svakom obliku. Poslije svega, široko nemarno korišćenje drugih ključnih ideja—da imenujemo samo neke, kao što su „klasa", „demokratija", „racionalnost" i „duša" — nije razlog da se odbace svi ovi pojmovi. Naprotiv, definicija globalizacije kao preoblikovanja prostora društvenog života otvara novo saznanje i pokreće ključne političke izazove tekuće istorije na konstruktivno kritički način. Pojmovi „globalnost" i „globalizacija" mogu
DEFINISANJE GLOBALIZACIJE
83
da, kao nijedan drugi rječnik, uhvate tekući i prisutni ogromni rast transplanetarne — a često i suprateritorijalne — povezanosti. Jedan takav uvid nudi visokoobećavajuće polazište za istraživanje i djelanje u savremenoj istoriji. Da ponovimo, ovo shvatanje globalizacije ima osoben fokus. Ona je različita od ideja internacionalizacije, liberalizacije, univerzalizacije i vesternizacije. Transteritorijalne veze globalnosti razlikuju se od inter teritorijalnih veza internacionalnosti. Prekogranične transakcije globalnosti razlikuju se od transakcija otvorenih granica liberalnosti. Transplanetarna simultanost i trenutačnost suprateritorijalnosti razlikuje se od svjetske širine univerzalnosti. Geografski fokus globalnosti različit je od kulturalnog fokusa zapadne modernosti. Premda se globalizacija, u obliku u kojem je definisana u ovoj knjizi, uponečemu preklapa sa internacionalizacijom, liberalizacijom, univerzalizacijom i vesternizacijom, ona nije ekvivalentna ni jednom od ovih starijih pojmova i trendova. Naravno, shvatanje globalizacije predstavljeno u ovom poglavlju ni u kom slučaju ne namjerava da bude posljednja riječ o tome šta ovaj termin može da znači. Kao što smo već naglasili, nijedna definicija nije konačna. Ciij ove knjige nije da objavi krajnji proglas, nego da ponudi uvijek privremene ideje koje ohrabruju na dalja razmišljanja, rasprave i, bez sumnje, skoru popravku ovog teksta.
POGLAVLJE 3
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI Osnovna pitanja ovog poglavlja Najave globalnosti: do devetnaestog vijeka Početna globalizacija: do polovine dvadesetog vijeka Savremena ubrzana globalizacija Zaključak
Osnovna pitanja ovog poglavlja • shvaćena kao transsvjetska povezanost, u ljudskoj istoriji (barem sporadično i u elementarnim oblicima) globalnost postoji već vjekovima • transplanetarni odnosi, uključujući neke sa suprateritorijalnim svojstvima, dospjeli su do neviđenih visina počev od sredine devetnaestog vijeka • najveći, izuzetno ubrzan rast globalnosti, uključujući izrazito suprateritorijalne aspekte, dogodio se počev od sredine dvadesetog vijeka
Gdje istorijski smjestiti globalizaciju? Kada je globalizacija prvi put postala sastavni dio društvenih odnosa? Kako se globalizacija širi u vremenu? Kako uporediti obim današnje globalnosti sa njenim razmjerama u ranijim periodima? Koliko dugo će globalizacija igrati ulogu u budućem društvu? Odmah pored rasprava u vezi sa definicijom, neke od najčešćih i najdubljih rasprava o globalizaciji odnose se na njenu istoriju. Naravno, ova dva pitanja su nerazmrsivo povezana. Različite definicije povlače za sobom različite hronologije i periodizacije. S obzirom na istoriju globalizacije glavna rasprava vodi se oko pitanja da li je ovaj razvitak nov ili star. S jedne strane, pobornici teze o njenoj mladosti tvrde da je globalizacija sasvim mlada. Globalisti nastoje da prisvoje gledište da savremeno društvo iskušava nešto što ranija vremena nisu poznavala. S druge strane, pobornici argumenta tipa „stari-šešir" tvrde da današnja globalizacija ponavlja ranija scenarija i/ili da je dio mnogo dužih istorijskih procesa. Shvatanja globalizacije kao internacionalizacije, liberalizacije, univerzalizacije i vesternizacije drže se duže hronologije. Ako, kao u ovoj knjizi, globalizaciju shvatimo kao širenje transplanetarnih i, još bliže, suprateritorijalnih odnosa među ljudima, onda njen tok ima i dugoročne i izrazito savremene aspekte. Tragove nekih vidova globalnosti
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
85
možemo pratiti vjekovima unazad, dok se veći razvitak transplanetarnih veza dogodio tek od sredine devetnaestog vijeka naovamo, a obimna suprateritorijalnost se prvi put pojavila u tek minulim decenijama. Tako je današnja globaIizacija i stara i nova. Prije nego što izložimo ovu trodjelnu periodizaciju globalizacije, valja istaknuti nekoliko pitanja. Prvo, treba naglasiti još jednom da istorijska procjena iznesena u ovom poglavlju odražava posebnu definiciju globalizacije. Shvatanja globalizacije kao internacionalizacije, liberalizacije, univerzalizacije ili vesternizacije povlače za sobom različita objašnjenja istorije. Drugo, čak i definicije globalizacije kao porasta transplanetarne povezanosti mogu imati različite hronologije i periodizacije, pogotovo ako ta objašnjenja ne osvjetljavaju izvor suprateritorijanosti do stepena postignutog u ovoj knjizi. Tako, na primjer, Roland Robertson razlikuje pet faza globalizacije između ranog petnaestog i poznog dvadesetog vijeka (1992: 58-9). Sa svoje strane, David Held i Anthony McGrew razlikuju četiri epohe globalizacije: predmodernu, modernu, moderno-industrijsku i savremenu (1999: 26). Treće, svaka periodizacija je samo vještački valjana. U praksi, društveno-istorijski razvoji ne mogu se podijeliti u potpuno odvojene faze. Tako se ni prelasci između ovdje utvrđene tri faze globalizacije nisu jasno i potpuno dogodili u okvirima određenih datuma. Međutim, i istorijska stenografija (brzo bilježenje — prim. prev.) ovih perioda donosi neke plodove od opšte koristi. Četvrto, premda nedavne decenije globalizacije pokazuju progresivno ubrzanje, trend nije nužno linearan. U načelu, rast transplanetarnih i suprateritorijalnih odnosa među ljudima mogao bi da ubuduće bude usporen, zaustavljen, ili čak da krene unazad. Bilo kako bilo, zahvaljujući jakim snagama koje trenutno podstiču globalizaciju (što ćemo razmotriti u Poglavlju 4), mnogi aktualni znakovi ukazuju na značajan dodatni rast globalnosti u godinama koje dolaze. Najzad, s obzirom na podatke koji su, u ovom i u drugim poglavljima, izneseni kao dokaz o stepenu globalnosti i o iskoraku globalizacije u različitim vremenskim periodima, treba se držati izvjesne opreznosti. Shodno stanju stvari, često je neophodno izvoditi globalnu povezanost iz međunarodnih podataka, što redovno prati opasnost da se sklizne u (izlišno) shvatanje globalizacije kao internacionalizacije. Neke statistike govore, na primjer, o međunarodnim telefonskim pozivima, međunarodnim udruženjima civilnog društva i međunarodnim bankarskim pozajmicama. Ovakvi podaci ipak potcjenjuju obuhvat globalnih veza, s obzirom da unutarnacionalne telekomunikacije, unumacionaine aktivnosti civilnog društva koje se bave globalnim problemima _-utarnacionalne elektronske finansije takođe pokazuju i suprateritorijalne 2nosti. Nažalost, mnogi već izgrađeni pokazatelji i dalje su ukorijenjeni dološkom teritorijalizmu koji, u najboljem, samo djelimično priznaje anetarne tokove i koji, doista, ne rnože da osobenosti globalnosti bez mui:e odvoji od internacionalizma.
86
OKVIR ZA ANALIZU
globalnih
mjerila jeste prioritet za savremenu Doista, razvitak specifično društvenu statistiku (up. EU, 1998). Istorijski, termin „statistika" dijeli zajednički korijen sa terminom „država" (engleski: „statistics" i „state" — a, kao praksa, statistika je, uglavnom, državno-vođena aktivnost (Poovey, 1998: 308). Staviše, danas se često jednako traže svjetski-utemeljeni koliko i državno-utemeljeni podaci. Na primjer, globalno demografsko mapiranje potrebno je radi djelotvornog globalnog ekološkog planiranja. Tendencije nejednakosti unutar svjetskog stanovništva kao cjeline razlikuju se od tendencija nejednakosti između zemalja (Bhalla, 2002). Međutim, mnoge, izrazito statistike još nisu dostupne. Šta, međutim, znači posjedovati jedno posebno mjerilo globalizacije? Nekoliko istraživača (kao što su Kearney i CSGR timovi, koje smo spomenuli u Poglavlju 2, nastojali su da sačine „popis globalizacije" koji bi dopustio upoređivanja niv a globalizacije i između država i kroz vrijeme. Ipak, takvi pokušaji su u velikoj mjeri problematični, sve do tačke u kojoj je tim naučnika „opisao 2004: globalizaciju kao unutrašnje nemjerljiv metrički sistem" (Riezman 25; takođe Lockwood, 2004). Prema tome, prije nego što bi se oslonio na jedno mjerilo tendencije (globalizacije ovaj izvještaj slijedi tragove istorijskog rasta globalnosti s osvrtom na širok spektar pokazatelja, od kojih gotovo svi pokazuju uzlazne putanje.
prim.
prev),
global-
ne
o
i dr.,
—prim. prev),
Najave globalnosti: do devetnaestog vijeka Globalizacija nema istoriski početak, u smislu neke tačno utvrđene polazne tačke. Svaki pokušaj da se ustanovi „prvi globalni čin" bio bi proizvoljan. Prije nego što bi se, potpuno sazrela preko noći, poput padobranca, spustila na istorijsku scenu, globalnost se postepeno pojavljivala poput mnoštva povremenih i rasutih došaptavanja. Ako se vratimo nekoliko milenijuma unazad, vidjećemo da su razne drevne civilizacije imale predstave o svijetu — u mjeri u kojoj su ga poznavale — kao o jedinstvenom prostoru. Na primjer, drevni Kinezi su imali pojam e koji se odnosio na svakog ko živi pod nebesima. Slično, pojam starih Grka iz šestog i petog vijeka prije Hrista shvatao je cijeli naseljivi svijet kao jedinstveno područje (Heidel, 1937; Kroebner, 1945; Hannerz, 1996). Negdje između 425. i 375. godine prije Hrista, Sokrat i Platon su tvrdili da je Zemlja prije loptasta nego ravna, što je načelo koje je kasnije razvio Aristotel (Heidel, 1937: pogl. 7). Tokom trećeg vijeka prije Hrista kartografi Aleksandrijske biblioteke mapirali su svijet koji se prostirao od Indije do Atlantske obale Evrope (Jacob, 1996). religije nastale su tokom šestog i pePrve (upečatljivo opisane) tog vijeka prije Hrista u obliku zoroastrizma (ili zaratustrizma i budizma. Hrišćani su irnali polazni transplanetarni pojam o svom budućem zajedništvu daleko prije nego što je Isaac Watt objavio svoju himnu „Isus će
tian xia oikoumen
svjetske
—prim. prev.)
GLOBALIZAGIJA U ISTORIJI
87
vladati svuda gdje i Sunce" („Jesus ShaIl Reign Wherever the Sun") 1719. godine. Slično, muslimanske vjernike osmog i potonjih vjekova nadahnjivala je umma, vizija islamske zajednice širom svijeta. Rani međucivilizacijski dodiri takođe su davali prototipski globalne osobine raznim prijemodernim sklopovima. Na primjer, starogrčko društvo je nastalo iz mješavine indoevropskih, egipatskih, feničanskih i mjesnih egejskih uticaja (Bernal, 1987). Manje ili više neprekidni dodiri među ljudima širom Evroazije, od Kine do Španije, postoje od drugog vijeka nove ere i nadalje, uključujući glasoviti Put svile, odnosno transkontinentalne trgovine od Čangana (staro ime za kineski grad Ksian —prim. prev.) do Konstantinopolja (staro ime za Carigrad —prim. prev.; Mc Nail, 1963: pogl. 7). Janet Abu-Lughod opisuje „svjetski sistem" trinaestog vijeka koji se prostirao od Flandrije do Kine (J. Abu-Lughod, 1989). Prijemoderne najave globalizacije izranjale su i u drugim brojnim aktivnostima. Na primjer, međusobno smjenjivanje „dolara srednjeg vijeka” koji su služili kao platežno sredstvo širom sredozemnog svijeta: naime, vizantijski solidus od petog do sedmog vijeka; muslimanski dinar u kombinaciji sa solidusom od osmog do sredine trinaestog vijeka; firentinski fiorino u toku sljedećih 150 godina (Cipolla, 1956: pogl. 2). Prethodnice „transnacionalnih korporacija" možemo vidjeti u bankama i trgovačkim kućama italijanskih gradova-država iz dvanaestog vijeka, koji su puštali grane, tj. osnivali podružnice širom Evrope (Braudel, 1979a: 390-5). Izmedu trinaestog i petnaestog vijeka, ovi bankari su vršili pozajmice na daljinu u Engleskoj, Flandriji i na Balkanu. Prototipski globalni trgovci prodavali su kafu između i širom kontinenata još u trinaestom vijeku. Nadiranje Mongola iz srednje Azije u četrnaestom vijeku raširilo je žljezdanu kugu po Kini, Indiji, Srednjem istoku i Evropi (McNeill, 1976: pogl. 4). U isto vrijeme. nekolicina pisaca, između ostalih Dubois, Dante i Marsilio da Padova, predlagali su naddržavno upravljanje, koje bi, u najmanjem, obuhvatalo cio hrišćanski svijet (Hinsley, 1963: pogl. 1). I rana putešestvija knjiga u daleke krajeve bila su znakovi buduće transsvjetske komunikacije (Febvre i Martin, 1958). Prethodna evidencija pokazuje da globalnost nije, kao što neki smatraju, samo osobina i proizvod zapadne rnodernosti. Kao što ćemo dokazivati u Poglavlju 4, moderni kapitalizam i racionalizam su izgleda podstakli najveća širenja i ubrzanja globalizacije u savremenoj istoriji. Međutim, bilo bi pogrešno reći da je transsvjetska povezanost isključivo zapadna i moderna. S druge strane, stvarni transplanetarni odnosi, koji pokrivaju sve kontinente, nisu nigdje postojali u značajnijoj mjeri sve do sredine drugog milenijuma nove ere. Globalna imaginacija koja je u petnaestom i šesnaestom vijeku nadahnjivala moreplovce u pokušajima da oplove Zemljinu kuglu prvi put je ostvarena 1522. godine. Prvi poznati globus, kao opis svijeta (to jest planete Zemlje — prim. prev), konstruisao je Martin Behaim u Nirnbergu 1492. godine (Brotton, 1999: 75). Kartografi u Evropi skicirali su mape cjelokupne Zemljine površine počev od šesnaestog vijeka, uključujući izradu štampanog
OKVIR ZA ANALIZU
88
globusa, u Veneciji 1688. godine, većeg od jednog metra u prečniku, a koji je sadržavao značajne detalje većine svjetskih obala (Agnew, 1998: pogl. 1; Wils, 2001:9-10). U poslovnoj areni, rana moderna vremena iskusila su trgovinu robljem koja je obavljana između Afrike, Amerike i Azije, kojom je na silu prevezeno oko 8-10.5 miliona nenamjernih migranata preko Atlantika (Curtin, 1969: 87). Takozvana „kolumbijska razmjena" poslije 1492. godine omogućila je rasprostiranje američkih prehrambenih proizvoda, kao što su kasava (maniok, tropska biljka čiji se korijen melje u brašno za proizvodnju hljeba, dvopeka čokolada, krompir i paradajz, po cijelom svijetu, dok je i sl. — transatlantski prenos teških bolesti, kao što su velike i male boginje, sifilis i tifus, ostavio razorne posljedice na Acteke, Inke i druge domorodačke narode zapadne hemisfere (Crosby, 1972; McNeil, 1976; Watts, 1997). Druga prekookeanska trgovina donijela je čaj, šećer od trske, začine, duvan, krzno i drago kamenje u sve krajeve svijeta. Da bi rukovodile ovom tgovinom, engleske, holandske, francuske i danske istočnoindijske kompanije, kao i druge prototipske „globalne korporacije" isplele su mreže između svojih centrala i prekomorskih službi. U oblasti novca i finansija, rana moderna vremena doživjela su kretanje zlata i srebra širom planete. U osamnaestom vijeku, dvije poslovne banke, Hope & Co i Barings, špekulisale su razmjenom robe u nekoliko zemalja (Born, 1977). U međuvremenu, poslovne kuće u Amsterdamu i Ženevi pozajmljivale su novac državama širom Evrope, kao i novoformiranoj američkoj federaciji (Cameron i Bovykin, 1991). S ovakvim razvojem trgovine i finansija, Immanuel Wallerstein, Fernand Braudel i drugi naglašavaju da od svojih najranijih dana kapitalizam ima svjetske komponente (Wallerstein, 1974; Braudel, 1979b). Doista, tokom osamnaestog vijeka brojni transatlantski trgovci sa sjedištem u Londonu smatrali su sebe „građanima svijeta" (Hancock, 1995). Osvrćući se na posjedničku klasu svojega doba, David Hume je pisao: „Ovo su ljudi koji nisu vezani za državu, koji svoje prihode ostvaruju u svakom kutku planete u kojem izaberu da se nastane" (1741-2: 363). Na sličan način, kao što je moglo biti napisano i 200 godina kasnije, Adam Smith je, u zaključnim odjeljcima Bogatstva naroda, izjavio: „Trgovac je u velikoj mjeri nezainteresovan u kojem mjestu obavlja svoju trgovinu; i sasvim bezazleno nezadovoljstvo može đa ga navede da svoj kapital i, zajedno s njim, cjelokupnu industriju koju ovaj podržava preseli iz jedne zemlje u drugu" (1776: 519). Globalna svijest igrala je ulogu i u drugim oblicima prosvjetiteljskog mišljenja osamnaestog vijeka. Filozofi, kao što su bili A. R. J. Turgot, Johann Gottfried Herder i markiz de Condorcet, bavili su se istorijom čovječanstva kao cjelinom i, štaviše, uočili tendenciju prema društvenom ujedinjavanju svijeta (Kilminster, 1997: 262-4). Turgot je, na primjer, predviđao da će „na kraju, poslovne i političke veze ujediniti sve djelove planete" (1750: 41). Doista, prosvjetiteljstvo je i samo bilo jedan interkontinentalni pokret, koji je povezi-
prim. prev),
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
89
vao mislioce „od Edinburga do Napulja, od Pariza do Berlina, od Bostona do Filadelfije" (Gay, 1966: 3). Sto se tiče upravljanja, pojmovi međunarodnog prava utvrđuju se od šesnaestog vijeka nadalje i ističe zahtjev da određenu grupu svjetovnih pravila treba primjenjivati u cijelom „civilizovanom" svijetu. Medu društvenim pokretima, kampanje protiv ropstva u osamnaestom vijeku uključivale su transatlantsku saradnju kvekera (quakers — drhtavci; pripadnici protestantske sekte Društvo prijatelja u Engleskoj i Americi — prim. prev). U međuvremenu, Sedmogodišnji rat 1756-63. godine (izmedu Austrije, Francuske, Rusije, Švedske, Njemačkog carstva i Spanije, s jedne strane, i Pruske, Engleske i Portugalije, s druge strane —prim. prev.) mogao bi se razumjeti kao prvi „svjetski rat", s njegovim istovremenim bojnim poljima u Evropi, Sjevernoj Americi i Južnoj Aziji. Međutim, razmjere svih ovih protoglobalnih aktivnosti ostaju i dalje ograničene. Rana transplanetarna trgovina uključivala je samo neke artikle koje je, u relativno malim količinama, šačica kompanija prodavala neznatnoj manjini svjetskog stanovništva. Hudson Bay Company (Kompanija Hadsonski zaliv) slala je jednu prekookeansku poruku godišnje, dok današnje velike globalne korporacije svakodnevno šalju na hiljade e-maila. Slično, finansijska poslovanja na daljinu u ranim modernim vremenima bila su prava rijetkost i imala su, bez izuzetka, obostran karakter, povezujući finansijere iz jedne zemlje sa korisnicima iz druge zemlje. Globalna svijest relativno se doticala malog broja umova u tim ranim vremenima, pa je čak i za tako neznatnu manjinu globalnost uobičajeno bila prolazna intuicija prije nego središnje dobro utemeljena misao. Štaviše, đrugi oblici globalne povezanosti nisu se uopšte javljali u ljudskoj istoriji prije devetnaestog vijeka. Nije bilo antropogenih svjetskih ekoloških promjena poput globalnog zagrijavanja i ozonskih rupa. Nije bilo dostupnih globalnih institucija koje bi djelotvorno primjenjivale globalne propise. Nije bilo aktivnih globalnih poštanskih usluga ni telekomunikacija. Istina, nekoliko stvaralačkih umova u sedamnaestom vijeku upravo su počinjali da zamišljaju mogućnost suprateritorijalnih komunikacija. Shakespeareov Puck u Snu ljetnje noći razmišljao je o tome da „ putujući napravi krug oko Zemlje za četrdeset minuta" (1595-6: 38), dok je majka Shipton iz Jorkšira proricala da će „misao obletati svijet za tren oka" („around the world thought will fly in the twinkling of an eye` ; Young, 1991: 1). Bilo kako bilo, aktualna globalna komunikacija kakvu danas doživljavamo nije bila poznata. Doista, suprateritorijalnost nije bila prisutna u gore opisanoj početnoj globalnosti. Novac i finansije u ranom stadijumu razvitka kapitalizma nisu imali obilježja trenutne i istovremene razmjene koja bi uključivala bilo koje mjesto na Zemlji. Na primjer, premda je u ono vrijeme brzina (prevoznih sredstava —prim. prev.) bila na zavidnom nivou, ipak je bilo potrebno nekoliko dana da finansijska uzbuna prevali nekoliko stotina kilometara od Londona do Amsterdama u 1745, ili od Londona do Pariza u 1825. godini (Neal, 1985). Ni globalni proizvodi nisu bili distribuirani, procjenjivani i prodavani u okviru strategije
90
OKVIR ZA ANALIZU
marketinga, čvrsto usklađivane na svjetskom nivou. Dakle, u mjeri u kojoj su postojale prije devetnaestog vijeka, transplanetarne veze su se odvijale u teritorijalnom prostoru.
Početna globalizacija: do sredine dvadesetog vijeka Stvarno nastale transplanetarne veze — uključujući neke sa izrazito suprateritorijalnim obilježjima — razvijale su se u poznom devetnaestom i ranom dvadesetom vijeku. Sto godina poslije 1850. doživjele su dolazak glavnine nove globalne komunikacijske tehnologije, umnožavanje i učvršćivanje globalnih tržišta, narasle elemente globalnih finansija, dva „svjetska rata" i jačanje suprateritorijalne povezanosti određenih organizacija. Doista, globalna epidemija svinjskog gripa 1918-19. pogodila je veći broj ljudi (50 miliona umrlih) nego današnja pošast side (do sada 20 miliona umrlih). Međutim, treba razlikovati dva perioda globalizacije. Prema razmjerama, kvalitetu i učinku, globalizacija iz vremena devetnaestog vijeka ne može se upoređivati sa silno ubrzanim porastom intenzivne transplanetarne povezanosti koji se odigrao počev od sredine dvadesetog vijeka. Najrelevantnije statistike devetnaestog vijeka pokazuju daleko mnnje brojeve. Doista, svjetski lanci proizvodnje i upozoravajući antropogeni globalni ekološki problemi nisu postojali u ranijim vremenima. Niti je globalnost u devetnaestom vijeku imala išta slično stepenu suprateritorijalnosti koja obilježava današnje vrijeme.
Komunikacije Globalne komunikacije razvile su se u devetnaestom vijeku kao nikad ranije. Učvrstile su se međukontinentalne poštanske usluge. Dalekosežne prekookeanske telegrafske linije šire se počev od 1850-ih godina. Prekogranične telefonske veze i radio-komunikacije razvijaju se od 1890-ih godina. Telegraf, izumljen 1837. godine, bio je prvo sredstvo stvarne suprateritorijalne komunikacije. Podvodni telegrafski kablovi postali su dostupni u ranim 1950-im preko nekoliko mora u Evropi. Prekoatlantska telegrafska veza ušla je u stalnu upotrebu već 1866. godine. Pet godina kasnije telegrafske linije postepeno su se širile između Australije, Kine, Evrope i Japana, premda prvi transpacifički kabl nije proradio sve do 1903. godine (Ahvenainen, 1981). Sa ovim vezama, informacija je mogla da obiđe planetu prije za nekoliko dana nego za nekoliko mjeseci. Nekoliko novinskih agencija, poput Rojtersa, osnovane su da bi iskoristile ove mogućnosti. Značaj telegrafa za uspon suprateritorijalnosti proročki je, sredinom vijeka, prikazao Nathaniel Hawthorne, koji je, riječima jednog od likova svojih književnih djela, naglasio da je, „zahvaljujući elektricitetu, materijalni svijet postao veliki nerv koji vibrira hiljadama milja i neumorni momenat vremena" (1851: 273).
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
91
Pozni devetnaesti vijek uveo je u upotrebu i glasovnu komunikaciju na daljinu putem telefona, izumljenog 1876. godine. Prvi telefonski razgovor između zemalja postao je moguć postavljanjem linije koja je povezala London i Pariz 1891. godine. Dvosmjerne telefonske poruke preko Atlantskog okeana najprije su omogućene putem radio-talasa 1926. godine. U toku sljedećih pet godina radio-telefonija je uspjela da poveže Buenos Ajres i Madrid, Bataviu (danas Džakarta) i Amsterdam, London i Kejptaun, Sidnej i Okland. Već 1933. godine, oglas Američke telefonske i telegrafske kompanije (AT&T) s pravom je mogao da poruči da je „svijet međusobno povezan telefonsm" (Young, 1991). Kada je riječ o radiju, prvo bežično emitovanje između zemalja dogodilo se 1899. godine, i to preko Engleskog kanala (Lamanša — PRIM. PREV). Prvi transatlantski radio-signal uspješno je primljen 1901. godine. Svjetske usluge u bežičnim komunikacijama razvijaju se od 1924. godine. Prvi istinski transplanetarni radio-događaj odigrao se u januaru 1930, kada je govor kralja Georgea V, sa otvaranja Londonske mornaričke konferencije, putem 242 radio-stanice, bio istovremeno emitovan na svih šest kontinenata. Sredinom 1930-ih godina, svijet je raspolagao sa 57 miliona radio-prijemnika, sa više od 1100 radio-stanica i 1354 međunarodnih radio-programa (Huth, 1937). Tako reći, sve do sredine dvadesetog vijeka globalne komunikacije su, u cjelini uzev, bile sasvim ograničene. Ranu svjetsku telegrafiju i telefoniju obilježavali su relativno mala brzina, veoma mali kapaciteti, poslovično oskudna pouzdanost i krajnje visoki troškovi. Na primjer, telegrafskim porukama između Australije i Evrope u poznom devetnaestom vijeku trebalo je po nekoliko dana da budu uručene; poruka od 20 riječi koštala je 10 funti, ili oko pet prosječnih nedjeljnih plata iz onog vremena. Stvarna cijena telefonskog poziva između Londona i Njujorka u 1927. godini bila je gotovo hiljadu puta viša od prosječne cijene u 1996. godini (FT, 23. decembar 1996: 17). Stvari su se popravile uvođenjem koaksijalnih kablova 1030-ih godina, ali je fax aparatu, izloženom na Sv jetskom sajmu 1939. godine, bilo potrebno 18 minuta da otpremi jednu stranicu teksta (Gelertner, 1995). Premda je televizija izumljena 1926, emitovanje je ostalo na lokalnom nivou sve do 1960-ih godina. Digitalni računar pojavio se najprije 1946, ali su računarske mreže ostale nepoznate sve do 1969. godine. PUTOVANJA
Devetnaesti vijek donio je sa sobom i globalne seobe ljudi u ranije neviđenim razmjerama. Pedeset godina poslije 1850. iskusilo je stvaranje novih velikih dijaspora. Budući da je oko 50 miliona ljudi emigriralo iz Indije i Kine u pravcu raznih tropskih odredišta, dok se gotovo isti broj zauvijek preselio iz Evrope u Ameriku, Australaziju i Južnu Afriku (Lewis, 1978: 14). Doista, putne ispra-
OKVIR ZA ANALIZU
92
ve i stroga kontrola prekograničnih kretanja ljudi bili su u to vrijeme u svom začetku (Torpey, 2000). Privremena transsvjetska putovanja takođe su se namnožila u ovom periodu. Na primjer, crni pjevački horovi iz SAD pravili su turneje po Evropi, a rodonačelnik organizovanog putovanja Thomas Cook predvodio je svoju prvu ekskurziju oko svijeta 1872. godine. Prvi svjetski sajam, koji je izložio eksponate sa svih strana svijeta, priređen je u Londonu 1851. godine. Moderne Olimpijske igre pokrenute su u Atini 1896. godine. Počev od 1920. godine, privlači u Meku na desetine hiljada hodočasnika godišnje. Nekoliko ključnih razvoja u globalnoj infrastrukturi podstaklo je porast transsvjetske pokretljivosti. Suecki i Panamski kanal, pušteni u rad 1867, odnosno 1903. godine uveliko su smanjili trajanje prekookeanskih putovanja, što je učinilo i uvođenje parnih brodova umjesto jedrenjaka. Istovremeno, obimna izgradnja željeznice ogromno je olakšala transkontinentalna putovanja. Rani dvadeseti vijek doživio je pojavu motornog vazdušnog saobraćaja. Usluge avionske pošte počele su 1918, a prvi neprekidni transatlantski let obavljen je 1919. godine. Već 1957. godine više putnika prešlo je preko Atlantika avionom nego brodom. Godine 1933, tim pilota preletio je evroazijsko prostranstvo, od Amsterdama do Batavije (Džakarte za samo četiri dana. Godine 1942. tek poraženi kandidat za predsjednika SAD bio je u prilici da iskusi ono što je sam nazvao ,,jednim svijetom" obletjevši planetu za samo 160 sati (Willkie, 1943). Međutim, u 1940-im godinama, Wendell Willkie je imao veoma malu kompaniju i lične tegobe zbog naglih promjena vremenskih zona. Atinska olimpijada iz 1896. godine okupila je svega nekoliko desetina atletičara iz malog broja zemalja i privukla veoma malo interesovanje novinara (MacAloon, 1981: pogl. 7). Ranim globalnim turizmom bavila se jedva šačica ljudi. Paketaranžmani — koji su podržavali ideju da svako može da ode na odmor u bilo koji kraj svijeta — nisu organizovani prije 1949. godine. I premda je raketa na tečno gorivo izumljena 1927. godine, interkontinentalni projektili nisu se pojasceni u narednih 30 godina. vili na (vojno-istorijskoj
hadžiluk
— prim. prev),
—prim. prev.)
Tržišta Pored transzemaljskih komunikacija i transplanetarnih putovanja, period početne globalizacije doživio je takođe neviđen rast transplanetarnih robnih tržišta i globalno zaštićenih naziva proizvoda (tzv. proizvoda sa markom U oblasti osnovnih proizvoda (polufabrikata i robe široke potrošnje prvobitno globalno tržište bakra, na primjer, učvršćivano je 1850-ih godina i kasnije, međusobno povezujući robni transport iz Australije, Čilea, Kube, Engleske i SAD. Londonska tržnica metala (LME), osnovana 1876, realizovala je svaku pogodbu o bakru, olovu i cinku, bez obzira u kom kraju svijeta je isporuka započela i nezavisno od toga da li su tovari ikada pri-
prev). — prim. prev),
—prim.
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
93
stigli na englesku obalu (EIU, 1957). I globalna određivanja cijena razvijaju su se u to vrijeme, u pogledu žita i pamuka, pogotovo između robnih tržnica u Buenos Ajresu, Kairu, Kalkuti, Cikagu, Liverpulu, Njujorku, Rio de Žaneiru i Vinipegu (Baer i Saxon, 1949). Globalna tržišta brendirane upakovane robe (roba sa markom opštepriznatog kvaliteta —PRIM. PREV.) počela su se razvijati u poznom devetnaestom vijeku, potpomognuta izumima automatskog punjenja boca, konzerviranja i hlađenja (namirnica —PRIM. PREV). Na primjer, proizvodi kao što su CAMPBEL supe i HEINZ hrana postali su svakodnevni artikli u domaćinstvima u više zemalja, od sredine1880-ih godina. KOKA-KOLA je već prodavana u Britaniji, Kanadi, Kubi, Meksiku i SAD za nekih 20 godina od kada se ovo piće pojavilo 1886. godine. Kancelarijski pribor firme Remington Typewriter, poljoprivredne mašine firme International Harwester i alati firme Western Electric počeli su se, takođe, prodavati između i širom kontinenata u poznom devetnaestom vijeku. Do 1880-ih Singer je pokrivao tri četvrtine svjetskog tržišta mašina za šivenje (Chandler, 1986: 415-16). Sa širenjem kolonijalnog naseljavanja i drugih prekookeanskih migracija u tom periodu, iseljenici iz Evrope, Azije i Sjeverne Amerike ponijeli su sa sobom potrebu za „domaćim" proizvodima u sve krajeve planete. Godine 1899, Walter Thompson bila je prva reklamna agencija koja je otvorila kancelariju izvan zemlje porijekla, predskazujući razvitak globalnih kampanja komercijalnih promocija (Mattelart, 1989: 3). Asortiman globalnih proizvoda nastavio je da raste u ranom dvadesetom vijeku. Svjetski marketing započeo je za Bayerove aspirine, Gillette britve (i nožiće za brijanje —PRIM. PREV), National Cash Registers (registar-kase —PRIM. PREV.) I Otis Elevators (liftove — PRIM. PREV). Početkom 1908, Henry Ford ocijenio je svoj najbolje prodavani automobil, model T, kao „auto godine" (Spybey, 1996: 41). Godine 1929, koka-kola je fiaširana u 27 zemalja, a prodavana u 78. Suprateritorijalni karakter pića i napitaka otvoreno je prepoznat u toku Drugog svjetskog rata, kađa su popularisana kao „globalni otmjeni predznak" (Pendergrast, 1993). Temelj za druge dobro znane globalne proizvode postavljen je kada se pojavila NESCAFE 1938. godine, long-play (dugosvirajući —PRIM. PREV.) gramofon 1948, Marlboro kauboj 1954. i prvi McDonald's restoran 1955. godine. I globalna tržišta osnovnih proizvoda nastavila su da se razvijaju u prvoj polovini dvadesetog vijeka. Dok je nastavljena razmjena LME i druge robe, države su preduzele prve korake (posredstvom multilateralnih robnih ugovora) da uspostave svjetsku kontrolu cijena određenih proizvoda, uključujući šećer, kafu, kaučuk i kalaj. Tokom Drugog svjetskog rata, Saveznici su osnovali nekoliko takozvanih zajedničkih odbora ili komisija (Combined Boards) radi globalnog usklađivanja proizvodnje i raspodjele nekoliko desetina strateških sirovina i fabričkih izrađevina. Poslije rata, Međunarodni savjet za borbu protiv gladi (International Emergency Food Council) ukratko je sačinio program za suzbijanje gladi u svijetu, u 1946-7. godini.
94
OKVIR ZA ANALIZU
Međutim, globalizacija tržišta prije sredine dvadesetog vijeka ne smije biti precijenjena. Proizvodi za transplanetarnu distribuciju i prodaju bili su malobrojni u to vrijeme. Štaviše, čak i u ovim ograničenim slučajevima, marketinške strategije patile su od nedostatka čvrste koordinacije na svjetskom nivou, što je postalo moguće u posljednjih pola vijeka zahvaljujući digitalnim računarima, uznapredovalim komunikacijama i elektronskim mas-medijima.
Novac i finans je Početna globalizacija novca i finansija takođe se dogodila u devetnaestom i ranom dvadesetom vijeku. Zasnovan na čistoći (sterling-based), zlatni standard, koji je preovlađivao od oko 1870. do 1914. godine, omogućio je određenim nacionalnim valutama svjetsku cirkulaciju (De Cecco, 1974). Britanska funta bila je prvi globalni novac toga vremena, ali su i holandski gulden, japanski jen, meksički srebrni dolar i druge novčane jedinice korišćeni u nekim trgovinskim i finansijskim poduhvatima koji nisu bili neposredno vezani svojim „domaćim" zakonodavstvima. Jedan službenik American Express kompanije izumio je putnički ček 1890. godine (Manđell, 1990: 28). Poslije završetka Prvog svjetskog rata, zlatni mjenjački standard bio je nepotpuno i privremeno obnovljen 1920-ih godina. Tako reći, trgovina stranim novcem u ovoj fazi globalizacije bila je sićušna u upoređenju s njenim obimom u novijim decenijarna, dok su vlade raspolagale malim rezervama stranih valuta. Krajem 1913. godine, zvanične rezerve stranog novca širom planete vrijedile su jedva milion dolara (Cohen, 1977: 284), naspram 1600 milijardi dolara u 1997. godini (BIS, 1998: 105). Između 1930-ih i 1950-ih godina novac je gotovo u potpunosti teritorijalizovan. Istina, u to vrijeme mnoge zemlje su bile udružene u takozvani sterling blok ili u dolar blok. Pri tom, kao i u kolonijama, novac u mnogim autonomnim oblastima bio je čvrsto povezan s novcem u njihovim dalekim metropolama. Međutim, ovakvi aranžmani podrazumijevali su strogo ograničene regionalne i imperijalne teritorije, a ne planetu kao cjelinu. Doista, za vrijeme važenja oba zlatna standarda, ogroman novac, i u papirnim novčanicama i u kovanicama, bio je upućivan u teritorijalno daleke predjele i preko teritorijalnih državnih granica. Osim ograničenih iznosa novca otpremanih putem telegrafa, novčane tokove u to rano vrijeme nije krasila suprateritorijalna pokretljivost, u velikoj mjeri omogućena tek u dvadesetom vijeku, zahvaljujući vazdušnom transportu i elektronskom transferu novca. Početna globalizacija nije uključivala ni poseban naddržavni novac (kao što su SDR — specijalna prava vučenja), globalne bankarske veze ili globalne kreditne kartice. U finansijama, zlatni standard i kolonijalizam podstakli su mnoge komercijalne banke da razviju mrežu prekomorskih ogranaka. Pred smiraj Prvog svjetskog rata, institucije sa sjedištem u Britaniji držale su između jedne
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
95
četvrtine i jedne trećine svih bankarskih depozita u zemljama među kojima su bile Argentina, Australija, Brazil i Novi Zeland (Jones, 1993: 40). Glavne banke toga vremena pozajmljivale su ogromne sume novca preko državnih granica i pretrpjele međunarodnu krizu dugova 1870-ih godina, kada je opadanje svjetske privrede zaustavilo mnoge naplate. Doista, prva latinoamerička kriza dugova prema evropskim bankama dogodila se još u 1820-im godinama. Međutim, globalno bankarstvo u devetnaestom i u ranom dvadesetom vijeku bilo je jako ograničeno teritorijalnim razdaljinama i državnim granicama. Ako izuzmemo iseljenike-koloniste, veoma mali broj ljudi je bio spreman da otvori račun u banci izvan zemlje stalnog boravka. Mogućnosti poreski povoljnog inostranog (OFFSHORE) bankarstva još nisu bile na vidiku (a zatim samo u malom obimu) sve dok Luksemburg nije usvojio odgovarajuće zakone 1929. godine, čemu su se pridružili Genzi (eng. Guernsey — ostrvo na Larnanšu —PRIM. PREV) 1936, Džersi (eng. Jersey — najveće ostrvo na Lamanšu —PRIM. PREV.) i Holandski Antili 1940. godine. U 1930-im godinama, bogati kanadski i američki građani počeli su da koriste Bahamska ostrva da bi smjestili svoje depozite i holding-kompanije (akcionarska društva — PRIM. PREV.) (Hampton, 1996). Izrazito GLOBALNA dugovna pokretačka sila (to jest sila koja može da zahvati svako mjesto na Zemlji i da ima svjetski relevantne posljedice) pojavila se poslije Prvog svjetskog rata. Njemačka država dugovala je ogromne reparacije državama Antante, a koje su jedne drugima dugovale oko 26.5 milijardi dolara ratnog duga, od čega najveći dio u korist SAD, koje su, zauzvrat, odobrile Njemačkoj značajne zajmove da bi isplatila ratne reparacije. Nekoliko multilateralnih konferencija u nizu suočilo se sa ovim složenim spletom svjetskih finansijskih obaveza od 1920. godine sve dok svi ratni dugovi i reparacije nisu bili okončani u 1932. gođini. Međutim, globalno udružene poslovno-bankarske pozajmice u to vrijeme još nisu bile poznate. Na tržištima vrijednosnih papira, medutim, zlatni standard je omogućio izdavanje stranih obveznica u poznom devetnaestom vijeku. Na primjer, obveznice emitovane u Evropi konsolidovale su kalifornijsku zlatnu groznicu kao i izgradnju željeznica u obje Amerike, u Kini i u Rusiji. Tako je, u cjelini uzev, caristički režim u Rusiji pozajmio svotu u vrijednosti od 1.5 triliona (1500 milijardi —PRIM. PREV.) današnjih američkih dolara na pariskoj berzi obveznica u periodu od 1880. do 1913. godine. Kada je riječ o akcijama ili dionicama, spiskovi stranih kompanija na berzama u Amsterdamu i Londonu (u odnosu prema ukupnim kotacijama) igrali su jednako značajnu ulogu u 1870-im kao i u 1980-im godinama (Neal, 1985: 226). S druge strane, u poređenju sa današnjim iznosima od po nekoliko triliona funti (hiljada milijardi —PRIM. PREV), nijedan popust na spiskovima stranih akcija u svjetskim finansijama, odobren zbog inflacije, u devetnaestom vijeku, nije mogao dostići ni cifru od pet miliona funti. U svakom siučaju, ovakve transakcije sa dionicama, u devetnaestom vijeku, imale su izrazito bilateralni, odnosno međunarodni karakter. To jest,
96
OKVIR ZA ANALIZU
štediše iz jedne zemlje ulagali su u drugu zemlju, koristeći pri tom ili valutu svoje zemlje ili valutu zemlje primaoca. Ovakve transakcije nisu uključivale globalna udruženja rukovodilaca ovi h fondova, niti globalna udruženja investitora, niti globalne ministarske resore. Štaviše, trgovačkim posrednicima nedostajala je tehnologija za neposrednu svjetsku trgovinu. Ni globalni elektronski kliring, niti bilo koji drugi sistem trgovinskog poravnanja nisu bili dostupni. Ukratko, izvjestan novac i finansije poprimili su određena globalna obilježja u periodu 1870-1914. godine. Ova obilježja ponovo su se pojavila, privremeno i u ograničenom obimu, 1920-ih godina. Međutim, ove monetarne i finansijske transakcije zadržale su ozbiljan teritorijalni karakter. One su se uglavnom događale između teritorijalnih jedinica i pod prinudom rastojanja i granica.
Organizaci e Početne globalne komunikacije, putovanja, tržišta, novac i finansije, ohrabrile su — a u isto vrijeme i bile njome ohrabrene — izgradnju prototipskih globalnih organizacija u devetnaestom i ranom dvadesetom vijeku. Ove institucije uključivale su brojne igrače, vladine agencije (prikrivene iza vladavine zakona) i organizacije civilnog društva. Kada je riječ o preduzećima, prekogranične aktivnosti određenih banaka, rudarskih preduzeća, poljoprivrednih preduzetnika i zanatlija bile su stvarno preduzimane. Još u devetnaestom vijeku, nekoliko industrijskih koncerna ne samo da su svoje proizvode prodavali širom nekoliko zemalja nego su i ustanovili podružnice za obavljanje proizvodnje izvan matične zemlje. U prvom takvom primjeru, američki proizvođač vatrenog oružja Kolt otvorio je fabriku u Britaniji 1852. godine (Stopford i Strange, 1991: 13). Slično, njemački Simens izgradio je postrojenja u Rusiji 1855, a Kikoman iz Japana uspostavio je proizvodnju soja-sosa u SAD 1892. godine (Jones, 1996). U ranim godinama dvadesetog vijeka nekoliko stotina firmi djelovalo je širom kolonija ili u po nekoliko državnih nadlježnosti istovremeno. S druge strane, ove kompanije nisu formirale lance globalne proizvodnje, u smislu da u široko raspršenim lokacijama razmjeste različite nivoe proizvodnog procesa. Većina civilnih udruženja takođe su počela dobijati globalna obilježja između devetnaestog i polovine dvadesetog vijeka. Na primjer, određeni broj hrišćanskih misionarskih društava i nekoliko islamskih obnoviteljskih pokreta organizovali su, u to vrijeme, svoje pojedinačne prozelitističke napore (širenje vjere — prim. prev.) uzduž i poprijeko pojedinih kontinenata. Svjetski cionistički kongres (pokret za uspostavljanje jevrejske države u Palestini — prim. prev.) ustanovljen je 1897. godine. Transatlantski mirovni pokreti održali su niz susreta 1840-ih godina i ponovo pri kraju vijeka (Beales, 1931; Calvocoressi, 1987). Česta prekogranična savjetovanja sprovodili su pred kraj devetnaestog vijeka pobornici ženskog prava glasa (Berkovitch, 1999). Udruženje za
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
97
sveopšti napredak crnaca Marko Gervej (Marcus Garvey's Universal Negro Improvement Assocation) obuhvatalo je više od 900 ogranaka na svih pet kontinenata sredinom 1920-ih (Leanne, 1994: 86-9). Radnički pokret održavao je svoju Prvu internacionalu 1864-72, Drugu internacionalu 1889-1914. i Treću internacionalu (Kominterna) 1919-43. godine. Do 1914. godine sindikati su osnovali preko dvadeset pet sindikalnih sekretarijata za podršku radnika u posebnim industrijama (Lorwin, 1953; Holthoon i Linden, 1988; Silver, 2003). U međuvremenu su poslovni krugovi osnovali Međunarodnu privrednu komoru 1920. godine. Na planu humanitarne pomoći, Međunarodni crveni krst i pokret Crveni polumjesec pojavili su se 1863, a fond Sačuvajmo djecu (Save the Children Fund) započeo je djelatnost 1919. godine. S obzirom na environmentalizam (pokret za zaštitu sredine —PRIM. PREV), prve prekogranične inicijative za očuvanje prirode preduzete su pri kraju (devetnaestog — PRIM. PREV.) vijeka (McCormick, 1989). Takođe, početkom dvadesetog vijeka, Mahatma Gandhi pokrenuo je kampanju za društveni preobražaj u Južnoj Africi, Indiji i Britaniji. Međutim, poput upravljačkih tijela, o kojima će biti riječi nešto kasnije, sve ove prototipski globalne organizacije i udruženja civilnog društva urnnogome su bila lišena suprateritorijalnog karaktera. Uopšte uzev, oni su djelovali između zemalja prije nego širom planete kao jedinstvenog prostora. Teritorijalno razmješteni članovi organizacije (to jest, podružnice neke kompanije ili granska udruženja) uživali su visok stepen samostalnosti u odnosu na svoju globalno centralnu kancelariju. Doista, infrastruktura globalnih komunikacija ranijih vremena nije bila u stanju da upravlja tijesno usaglašavanim svjetskim kampanjama i politikama. Štaviše, ove prototipski globalne organizacije imale su jako ograničenu pokretljivost, sa ograničenim mogućnostima preseljavanja kancelarija i postrojenja na neka druga mjesta u svijetu. VOJSKA
Globalizacija vojnih aktivnosti sve više je bivala očigledna počev od sredine devetnaestog v ijeka u, na primjer, takozvanom „novom imperijalizmu" ogromno povećanih prekomorskih kolonijalnih carstava. Pola tuceta zapadnoevropskih država udružilo se 1890-ih godina sa SAD radi održavanja velikih vojnih snaga udaljenih hiljadama kilometara od njihovih prestonica. Američka i španska vojska borile su se na Filipinirna, belgijski vojnici u Kongu, britanske trupe u Avganistanu, holandska vojska na ostrvima od kojih je nastala Indonezija, francuske snage u zapadnoj Africi, njemačke jedinice u istočnoj Africi. Vojni pohodi neviđenih svjetskih razmjera organizovani su u prvoj polovini dvadesetog vijeka pod prikladnim imenom „svjetski ratovi". Velike ratoborne države usaglašavale su vojne operacije na bojištima u Africi, Aziji, Evropi i Tihom okeanu. U pogledu naoružanja, Drugi svjetski rat doživio je
98
OKVIR ZA ANALIZU
pojavu radara i dugoletećih aviona-bombardera. Godine 1945. njemačke snage ispalile su rakete Vl i V2 na London, čime su dugometni projektili uvedeni u bitku (Neufeld, 1995). ZAKONI
Devetnaesti vijek doveo je do povećanog razvoja globanosti i u oblasti zakona. U to vrijeme, međudržavni ugovori dostigli su neviđene brojke, a većina njih je dobila multilateralni prije nego bilateralni oblik. U periodu 1851-1950. godine zaključeno je 20 puta više multilateralnih sporazuma nego u periodu 1751-1850 (Ku, 200: 4). Multilateralne diplomatske konferencije takođe su intenzivirane poslije 1815. godine, kongresima, kao što su bili Berlinski 1884-5. i Pariski kongres 1919. godine, koji su se obraćali mnogim djelovima planete. Druga polovina devetnaestog vijeka svjedočila je stvaranju prvih stalnih upravljačkih agencija sa transplanetarnim pošiljkama (Murphy,1994). Ova tijela uključivala su Međunarodnu telegrafsku (sada telekom) uniju (ITU), osnovanu 1865. I Opštu (sada univerzalnu) poštansku uniju, osnovanu 1874. godine. Sistematsko svjetsko nadziranje bolesti počelo je odmah poslije masovnog izbijanja kolere u 1840-im godinama, sa prvom multilateralnom naučnom konferencijom o bolestima bez granica, održanom 1851. godine. Institucije za transplanetarno praćenje i prognozu vremena takođe su se pojavile prije isteka (devetnaestog —PRIM. PREV.) vijeka. Važni globalni standardi postavljeni su u ovom periodu. Dogovori o univerzalnom usklađivanju vremena (UTC; časovne zone, itd. — PRIM. PREV.) u odnosu na prvi meridijan koji prolazi kroz Grinič (mjesto blizu, a kasnije predgrađe Londona —PRIM. PREV.) zaključeni su 1884. godine. Institucionalizovana svjetska tehnička standardizacija (ujednačavanje —PRIM. PREV) počela je osnivanjem Međunarodne elektrotehničke komisije (IEC) 1906. godine. Međunarodna organizacija za standardizaciju, izvorište danas gomilajućih ISO brojeva, počela je sa radom 1947. godine. U toku 1920-ih i 1930-ih godina (dvadesetog vijeka —PRIM. PREV), Liga naroda (preteča Ujedinjenih nacija —PRIM. PREV) dostigla je neviđene razmjere — premda možda sa plitkom pozadinom — svjetskog upravljanja. Interpol je pokrenuo prekogranično gonjenje prekršilaca zakona (težih slučajeva krivičnih djela —PRIM. PREV.) 1923. godine. Osnivanje Banke za međunarodna poravnanja (BIS) 1930. godine značilo je uvođenje prve multilateralne institucije specijalno posvećene nadzoru prekograničnih finansijskih tokova. Osnova za još veću ekspanziju globalnog upravljanja postavljena je 1940-ih godina stvaranjem sistema Ujedinjenih nacija (UN), Breton Vuds (Bretton Woods institucija (MMF i Svjetska banka) i Opšteg sporazuma o trgovini i carinama (GATT).
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
99
Saznanje Svi gore spomenuti elementi početne materijalne globalizacije doprinijeli su prodoru globalnog mišljenja u sve brojnije kontekste i u sve šire krugove ljudi, od devetnaestog vijeka naovamo. Novopokrenute visokotiražne novine počele su da svojim svuda lako dostupnim čitaocima pribavljaju informacije iz svih djelova planete. U međuvremenu, prototipske globalne organizacije dale su izraz i raznim krugovima, jednom po jednom, produbile osjećaj transplanetarnog zajedništva. Nisu zaboravljene ni suprateritorijalne religije i radnička solidarnost. Štaviše, pozni devetnaesti vijek bio je svjedok nekoliko projekata za unapređenje svjetske rasne solidarnosti. Na primjer, bijeli anglosaksonski imperijalni federalizam pribirao je sljedbenike širom Britanske imperije 1870-ih i 1880-ih,
Sažeta hronologija početaka globalizacije: 1850-1950-e godine 1851. prvi svjetski sajam 1852. uspostavljanje prve inostrane manufakturne podružnice 1863. početak rada prve svjetske humanitarne organizacije 1864. formiranje prve svjetske organizacije radnika 1865. formiranje prve globalne agencije za upravljanje 1866. prvi stalni prekookeanski telegrafski kabl 1870. pojavljivanje prvog svjetskog monetarnog sistema 1872. prva turistička ekskurzija oko svijeta 1890. izum putničkog čeka 1891. prva prekogranična telefonska veza 1896. prvi globalni sportski događaj, Atinska olimpijada 1899. prvi prekogranični radio-prenos 1918. uvođenje avio-pošte 1919. prvi direktni transatlantski let 1920. proglašenje Lige naroda 1926. prvi transatlantski telefonski poziv 1929. prvi prekomorski bankarski aranžmani I930. osnivanje Banke za međunarodna poravnanja 1944. osnivanje Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke 1945. Vl i V2 balistički projektili ispaljeni iz Njemačke na London 1945. osnivanje organizacije Ujedinjenih nacija 1947. potpisivanje Opšteg ugovora o carinama i trgovini 1949. prvi paket aranžman 1951. prva međunarodna kreditna kartica 1952. prva avionska redovna vožnja 1954. izum Marlboro kauboja 1956. prvi prekookeanski telefonski kabl
100
OKV1R ZA ANALIZU
a prvi međunarodni Sveafrički kongres održan je 1893. godine. U međuvremenu, prva generacija feminist(kinj)a poznog devetnaestog i ranog dvadesetog vijeka razvila je izvjesnu rodno utemeljenu svjetsku solidarnost. U tom smislu, književnica Virginia Woolf izrekla je svoju čuvenu izjavu: „Kao žena, ja nemam domovinu. Kao ženi, moja domovina je cijeli svijet" (1938: 197). Isto tako, globalno mišljenje nastavilo je da se pojavljuje u ovom periodu i u drugim obrazovanim i akademskim krugovima. U ranom devetnaestom vijeku, teoretičar društva Claude-Henri de Saint-Simon objavio je „ religiju čovječnosti" koju je inter alia (između ostalog — prim. prev.) promovisao u pariskim novinama pod imenom Le Globe (Zemlja; Globus — prim. prev.; Taylor, 1975: 51). Karl Marx i Friedrich Engels prepoznali su globalnu stranu kapitalizma, kada su, u Komunističkom manifestu, pisali o „sveopštoj uzajamnoj zavisnosti nacija" (1848: 64). Rodonačelnici sociologije, kao što su Emile Durkheim i Leonard Hobhouse, takođe su iznosili jasna zapažanja o nastupajućoj globalnosti (Scholte, 1993: 21). Tedan ili dva istraživača poznog devetnaestog vijeka naslutili su prekogranične ekološke probleme kao što su kisjele kiše i globalno zagrijavanje (McCormick, 1989: 182; Myers, 1996: 1). Više od 50 000 dijamanata udruženo je da bi se formirao globus dragulja (koristeći smaragde za more i rubine za kopno) u Iranu 1869. godine. Napori da se izradi globalna karta zvijezda počeli su 1890, uključujući dvanaest opservatorija (zvjezdarnica —prim. prev.) širom planete, premda cjelovit katalog neba nije objavljen sve do 1964. godine (Daston, 1999). Esperanto („jezik budućnosti” - prim. prev.) je pokrenut 1887. godine da bi se izišlo u susret novozapaženoj potrebi za jednim zaista globalnim jezikorn koji bi prevazišao teritorijalne granice. Godine 1926. Fabijansko društvo u Londonu izgledalo je prikladno da organizuje seriju predavanja o „svijetu koji se smanjuje" (Toynbee, 1948: 97). Nekoliko godina kasnije Jose Ortega y Gasset izjavio je da „egzistencijalni sadržaj prosječnog čovjeka današnjice uključuje cijelu planetu" (1930: 29). Tako reći, globalna svijest u to vrijeme nije bila odlučujuća za svakodnevni život. Svega nekoliko ljudi posjećivalo je fabijanska predavanja, a gotovo niko nije govorio esperanto. Doista, istraživanje koje je 1962. godine sproveo UNESCO dovelo je do procjene da 70% svjetskog stanovništva nije upoznato sa događajima izvan njihovog mjesta boravka (Connor, 1994: 27). Relativno mali broj ljudi pokazivao je snažno osjećanje globalne klasne, rodne, rasne ili vjerske solidarnosti. Teritorijalni identiteti, posebno oni povezani sa državom i nacijom, nastojali su da uklone sve druge oblike izgradnje zajednice. Evidencija prikazana u Sažetku hronologije na prethodnoj stranici jasno pokazuje da je globalnost — kao transplanetarna povezanost — uzela više oblika i dosegla suštinski šire razmjere u poznom devetnaestom i ranom dvadesetom vijeku nego ikad ranije. Staviše, ovaj period je takođe doživio da odredeni globalni odnosi — kao što je radio, pregršt brendiranih proizvoda (sa zaštitnim znakom i imenom —prim. prev.) i nekoliko trgovinskih aranžmana — poprimaju neke od suprateritorijalnih osobina. Međutim, kao što pokazuje
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
101
sljedeći odjeljak, nešto je sasvim drugo pretpostavljati — kao što su tvrdili neki posmatrači — da savremena globalizacija ponavlja obim i značaj trendova od prije sto godina. SAVREMENA UBRZANA GLOBALIZACIJA
Dakle, shvaćena kao rast transplanetarnih i — još specifičnije — suprateritorijalnih prostora, globalizacija se uglavnom odvija od sredine dvadesetog vijeka. Premda transsvjetski odnosi nisu sasvim novi, brzina i obim njihovog širenja postali su kvalitativno značajniji u posljednjih pet decenija. Ove godine nesumnjivo su doživjele najveći porast broja, vrsta, snage i uticaja globalnih društvenih pojava. Uzmimo jedan opšti pokazatelj, neumoljivo precizno izračunat CSGR index globalizacije za svijet kao cjelinu pokazuje impresivan porast od 0.18 u 1982. do 0.40 u 2001. godini (CSGR, 2005). KOMUNIKACIJE
Neka od najizrazitijih savremenih ubrzanja globalizacije dogodila su se u oblasti komunikacija, posebno onih elektronske suprateritorijalne prirode (Cairncross, 1997; Mowlana, 1997). Odgovarajuća infrastruktura silno je narasla počev od sredine dvadesetog vijeka. Prekookeanski kablovi postali su dostupni za telefonske pozive i telegrafske poruke od 1956. godine, kada je prva takva spona povezala Škotsku i Njufaundlend. Direktno pozivanje između zemalja (bez posredovanja državnih telefonskih centrala —PRIM. PREV.) uvedeno je između Londona i Pariza 1963. godine, iste godine kada je u duhu detanta (popuštanje zategnutih vojno-političkih odnosa — PRIRN. PREV.) uspostavljena „vruća linija" između Kremlja (SSSR) i Bijele kuće (Amerika). Godine 1990. transsvjetska telefonija sa direktnim pozivanjem bila je pristupačna u više od 200 zemalja. U istom periodu, uvođenje satelita ogromno je povećalo noseće kapacitete globalne komunikacione infrastrukture. Orbitalni sateliti postali su dostupni 1958. godine, a za njima i geostacionirani sateliti (koji imaju nepomičan položaj iznad Zemlje) 1963. godine. AT&T lansirao je prvi telekomunikacioni satelit 1962. godine. Medunarodna telekomunikaciona satelitska organizacija (INTELSAT), osnovana 1964. godine, danas povezuje više od 20 orbitalnih satelita sa hiljadama zemaljskih stanica u preko 200 zemalja (INTELSAT, 2005). Pri tom, drugi operatori, pored ovih, koriste još oko 150 drugih komunikacionih satelita (Demac, 1986). U međuvremenu su kablovi sa optičkim vlaknima ponudili stalno rastuće kapacitete za globalne komunikacije od njihovog pronalaska u poznim 1960im godinama. Maksimalno opterećenje pojedinačnog vlakna optičkog kabla poraslo je na 6000 istovremenih razgovora u ranim 1980-im godinama i na 600 000 istovremenih telefonskih poziva sredinom 1990-ih godina. Uvodenje,
OKVIR ZA ANALIZU
102
počev od 1980-ih godina, širokotračnih (broadband) tehnologija kao što je Digitalna mreža objedinjenih usluga (ISDN) i veoma brzi Asinhroni način prenosa (ATM) omogućilo je optičkim kablovima da prenose ne samo glas nego i ogromne koncentracije digitalizovanih podataka, tekstova, tonskih zapisa, grafičkog materijala i pokretnih slika (filmova). Nekoliko prekookeanskih i transkontinentalnih kablova sa optičkim vlaknima postavljeno je počev 1988. godine. Dok je podmorski telefonski kabl postavljen 1956. godine mogao da nosi 60 poziva istovremeno, dotle Optičkokablovska veza oko Zemlje (FLAG) konstruisana 1996-2002. može da prenese do 600 000 razgovora istovremeno. Drugi veliki projekat, Globalno-unakrsna optičko-kablovska mreža (Global crossing fibre-optic network) povezuje više od 200 gradova širom planete sa više od 100 000 milja dugačkog kabla. Zahvaljujući ogromnim kapacitetima ponuđenim putem satelita i optičkih vlakana, prekogranični telefonski saobraćaj porastao je sa 33 milijarde minuta u 1990. na 70 milijardi minuta u 1998. godini (HDR, 1999: 25). Telefonski priključci takođe su se namnožili u posljednjih pola vijeka. Svjetska suma od 150 miliona fiksnih linija u 1965. porasla je na 851 milion u 1998. godini. Faks-mašine, po umjerenoj cijeni, pojavile su se na tržištu sredinom 1980-ih godina, a već sredinom 1990-ih dostigle su broj od gotovo 30 miliona širom svijeta prodatih aparata. Noviji razvoj u oblasti telefonije uključuje videofonsku i videokonferencijsku tehnologiju. Pri tom, sniženi troškovi i poboljšane funkcionalne mogućnosti učinile su od mobilnog telefona masovno potrošačko dobro. Svjetski broj ovih izuma povećao se sa manje od milion primjeraka u 1985. godini na 700 miliona pri kraju 2000. i na više od milijarde u 2004. godini (FT, 8. oktobar 1998: VIII; FT, 8. oktobar 1999: VIII; FT, 20. jun 2001: 13). Pozne 1990-e doživjele su na satelitu zasnovane sisteme mobilne telefonije u kojoj se primalac u bilo kom dijelu svijeta može dobiti biranjem samo jednog telefonskog broja. Nove generacije mobitnih telefona posjeduju širok izbor mogućnosti, na primjer, prenošenje teksta, faksiranje i e-mail slikovnih i glasovnih poruka. Noviji razvoj infrastrukture globalnih komunikacija takođe je kreirao velike suprateritorijalne prostore za računarske mreže. Prva prekookeanska kompjuterska veza, koja je tada koristila telex kao sredstvo komunikacije, uspostavljena je 1963. godine. Komunikacija između raširenih kompjuterskih mreža uspostavljena je najprije 1969. godine u takozvanom ARPANET-u između istraživača i četiri univerziteta na zapadu SAD. ARPANET je uveo i e-mail u upotrebu, tri godine kasnije. Računarske mreže uspostavljene širom kompanije, takozvane „intranets", pojavile su se u poznim 1980-im godinama radi koordinacije proizvodnih i prodajnih aktivnosti, širom planete, bez obzira na to gdje i kako su razmještene njene kancelarije i zaposleni. Drugi ključni događaji u razvitku globalnih računarskih mreža uključuju uvođenje poslovnih silikonskih mikročipova 1971. godine, personalnih kompjutera (PCs) 1981. i uskoro potom (u obliku i veličini tašne za dokumenta nosivih laptop (sa baterijskim napajanjem — računara.
prim. prev.)
—prim. prev.)
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
103
Javno dostupan internet, širom svijeta razapet „meganetwork" (velika mreža —PRIM. PREV), koji povezuje milione pojedinačnih računara, pojavio se 1980-ih i ubrzo doživio ogromnu ekspanziju. Broj kompjuterskih sistema priključenih na internet, tzv. „hosts" (eng. riječ HOST je višeznačna: vojska, roj, gomila, anđeli, ali i: domaćin, odnosno gost —PRIM. PREV.) popeo se sa 213 u 1981. na 313 000 u 1990. i 318 000 000 u 2005 (ISC, 2005). Procjene o tekućem i projektovanom korišćenju interneta znatno se razlikuju; međutim, objektivne procjene govore da je 2004. godine 934 miliona ljudi bilo na vezi (ON LINE; CIA, 2004). Internet uključenje je brže nego bilo koje uključenje u okvirima raniije komunikacionih tehnologija. Internet je takođe razvio grafičku dimenziju, tzv. World Wide Web (svjetska kompjuterska mreža —PRIM. PREV), koji je postao dostupan za opštu javnu upotrebu 1991. godine. Milioni suprateritorijalnih „stranica" („sites") na Webu (mreži) obezbjeđuju gotovo istovremeni pristup svakakvim informacijama za čitaoce širom svijeta. Pretraživačka mašina GOOGLE pokrivala je više od 8 milijardi veb stranica tokom 2005. godine (Google, 2005). Kao i računarske mreže, i suprateritorijalne komunikacije putem televizije su novost savremene ubrzane globalizacije. Prvi prekookeanski televizijski prenosi preko satelita ostvareni su 1962. godine. Prvo satelitsko televizijsko emitovanje uživo dogodilo se povodom Beatles koncerta 1967. godine. Od tada su na stotine miliona ljudi istovremeno gledali druge globalne događaje kao što su sportska takmičenja, spuštanje čovjeka na Mjesec i ratni izvještaji. Broj TV prijemnika širom planete porastao je sa 75 miliona u 1956. godini (prvoj godini masovne proizvodnje cjenovno pristupačnih TV aparata) na 1400 miliona u 1997. godini (Brown, 1990: 115; UNESCO, 1999: IV. S. 3). Gustina pokrivenosti svjetskog stanovništva TV aparatima gotovo je udvostručena sa 121 aparat na 1000 stanovnika u 1980. na 235 aparata na 1000 stanovnika u 1995. godini (HDR, 1999: 4). Samo jedna država, Butan, pokušala je da isključi televiziju iz svojeg zakonodavstva, a čak je i ona popustila i ovaj medijum legalizovala 1999. godine. Televizjski prenosi preko direktno emitujućeg satelita (DBS), koji su počeli 1976. godine, preduzeli su dodatni korak zaobilazeći stanice na Zemlji i izravno emitujući signal individualnim korisnicima posredstvom paraboličkih krovnih tanjira (satelitskih antena —PRIM. PREV). Globalne TV stanice, kao što su Kablovska mreža vijesti (CNN), BBC World (Britansko radio društvo — za cio svijet —PRIM. PREV.) I Al-Jazeera (Al Džazira) namnožile su se počev od 1980-ih godina. CNN danas isporučuje svoj program u preko 200 zemalja i drugih teritorija. Kada je riječ o jednom starijem globalnom mas-mediju, svjetska suma radio-aparata dramatično je porasla na preko 2,4 milijarde u 1997, više od 40 puta u odnosu na prosječnu količinu u 1930-im godinama (UNESCO, 1999: IV. S.3). Radio-tranzistor, stavljen u upotrebu 1955. godine, ponudio je veću prenosivost i znatno poboljšan prijem. Još skorije, digitalni radio-aparati koji primaju satelitsko prenošenje otvaraju nove mogućnosti za jeftina, a moćna globalna emitovanja. Vrijeme emitovanja svjetskih programa velikih, držav-
104
OKVIR ZA ANALIZU
no-sponzorisanih radio-stanica udvosručeno je između 1960. i 1988, čak do iznosa od nekih 16 000 sati nedjeljno (UNESCO, 1989: 154). Bezbrojni prateći izvještaji globalno usmjerenih informacija emituju se putem lokalnih i nacionalnih radio-stanica. PUTOVANJA
Transplanetarna kretanja ljudi takođe su poprimila neviđene razmjere počev od sredine dvadesetog vijeka. Ogromno proširena infrastruktura asfaltiranih puteva i avionskih koridora pridružila se već postojećim transkontinentalnim željeznicama i transsvjetskim brodskim linijama i tako globalno putovanje učinila pristupačnijim nego ikad ranije. Prosječan dnevni broj putnika koji, širom svijeta, prelaze državne granice porastao je sa 69 hiljada u 1950. godini na više od 2 miliona u 2000. godini (French, 2000: 6). Decenije poslije 1960. godine donijele su ogromno povećanje broja aviona, aerodroma, avionskih linija i letova. Brzina, domašaj i nosivost letilica poboljšani su pojavom poslovnih mlaznjaka u kasnim 1950-im, aviona velikih dimenzija 1969. i nadzvučnih transportera (nosača tereta —PRIM. PREV.) u ranim 1970-im godinama. Mlazni motori doprinijeli su izvjesnom napretku suprateritorijalnog kvaliteta u vazdušnom saobraćaju, međusobno povezujući gotovo svaku tačku na Zemlji u trajanju od najviše 24 sata. Svjetski obim vazdušnog saobraćaja između zemalja porastao je od 25 miliona putnika godišnje u 1950. na više od 400 miliona u 1996. godini. Broj putničkih letova u unutrašnjem saobraćaju i između zemalja na redovnim komercijalnim linijama dostigao je gotovo 1.5 milijardu godišnje u 1997. godini (ICAO, 1998). Putnički kilometri ostvareni na redovnim avionskim linijama povećali su se sa 1.8 triliona (hiljada milijardi —PRIM. PREV.) u 1991. na 2.9 triliona u 2001. godini (ICAO, 2003). Avionima i drugim sredstvima prekograničnog saobraćaja, ljudi su ostvarili 425 miliona odmora u inostranstvu u 1990. godini; broj se popeo na 693 miliona u 2001. godini, a očekuje se da će u 2010. godini porasti na 937 miliona (FT, 7. januar 1997: VII; WTO-1, 2002). Ukupni prihodi od putovanja između zemalja porasli su više od dvadeset puta, sa 19 milijardi dolara u 1970. na 389 milijardna dolara u 1996. godini, po stopi daleko višoj od svjetskog rasta bruto nacionalnog proizvoda (WTO-1, 1991: 11; UN, 1997:184). U međuvremenu, mnogi ljudi, širom svijeta, selili su se na duže vrijeme. što dobrovoljnih iseljenika, što prinudnih izbjeglica, u ranim 1990-im godinama, između 100 i 120 miliona ljudi iselilo se iz svoje matične zemlje (Sutcliffe, 1998: 325; Stakler, 2000: 7). Blizu 4 miliona filipinskih domaćih radnika redovno je zaposleno u 130 zemalja širom planete (Hawkesworth, 2003: 51; takođe, Parrenas, 2001). Novčane pošiljke odseljenih radnika (koje, u smjeru Sjever—Jug, u 2002. godini dostižu 88 milijardi dolara) čine značajan dio BNPa (bruto nacionalnog proizvoda — PRIM. PREV.) u nekoliko zemalja (UN, 2002).
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
105
Štaviše, transsvjetska kretanja profesionalaca sa Juga ka Sjeveru proizvela su tzv. „odliv mozgova" („brain drain") na desetine hiljada godišnje (Stalker, 2000: 107). Studiranje u inostranstvu doista je postalo opšte mjesto u visokom obrazovanju, uključujući, prema procjenama, 1.5 miliona ljudi u 1993. godini (Stalker, 2000: 108). Nova pojava azilanata (ljudi koji traže utočište u tuđoj zemlji —prim. prev), širom svijeta, razvila se 1980-ih godina i dostigla svoj vrhunac od 700 000 u evropskim zemljama, članicama OECD-a, 1992. godine, da bi se tri godine kasnije smanjila na 300 000 (Castles i Miller, 1998: 88-9). Tako reći, stroge državne restrikcije oštro su ograničile globalnu pokretljivost ljudi, posebno onih sa niskim radnim kvalifikacijama. U tom pravcu je istinit ugandski nedavno izrečen vapaj beznađa da je „teže dobiti vizu od Britanske visoke komisije (u Kampali) nego dospjeti na nebo" (UMU, 2003).
Organizacije Ne iznenađuje što je rast globalnih komunikacija i putovanja išao ruku pod ruku s rastom globalnih organizacija počev od 1960-ih godina. Uspon globalnosti dogodio se ne samo u pogledu broja institucija koje su imale transplanetarno polje djelovanja nego i u pogledu stepena suprateritorijalne pokretljivosti i koordinacije koje označavaju njihove operacije. U oblasti poslovanja, broj firmi koje rade istovremeno u više zemalja namnožio se više od 9 puta sa 7000 u poznim 1960-im godinama na 61 000 (sa preko 900 000 stranih podružnica među njima) u 2003. godini. Ukupan svjetski iznos direktnih stranih ulaganja (FDI) kretao se od 68 milijardi dolara u 1960. do 1700 milijardi u 1990. i 7100 milijardi dolara u 2002 (UNCTAD, 1994: 131; UNCTAD, 2003: 1; UNCTAD, 2004: 8). Uporedo sa globalnom organizacijom putem direktnih investicija, kompanije su takođe formirale na hiljade transsvjetskih strateških udruženja, posebno od 1980-ih godina naovamo (Gilroy, 1993; Dunning, 1999). Udruženja organizovanog kriminala, kao što su kolumbijski Medelin kartel i kineski Triads još su doprinijeli obimu transsvjetskog „biznisa". Ukupan tekući godišnji prihod ovih globalno poslujućih mafija mogao bi iznositi oko 1500 milijardi dolara (HDR, 1999: 42; Mittelman i Johnston, 1999). U isto vrijeme s kvantitativnim rastom, savremeni korporativni odnosi postali su takođe mnogo globalniji i u pogledu kvaliteta. S jedne strane, transplanetarne komunikacije omogućile su snažnije suprateritorijalno usklađivanje savremenih poslovnih operacija. Pri tom, FDI danas ima mnogo veću transsvjetsku pokretljivost, sa kompanijama koje su spremnije i u mogućnosti da svoje pogone premještaju unutar globalnog prostora. U jednom očiglednom primjeru, atletičarski snabdjevač Nike u periodu od 5 godina zatvorio je 20 fabrika i otvorio 35 drugih na novim položajima često na hiljade kilometara dalekim (Abegglen, 1994: 26).
106
OKVIR ZA ANALIZU
Slično širenju prekograničnih firmi, najveće istorijsko množenje i rast prekograničnih organizacija civilnog društva (CSOs) dogodili su se, takođe, poslije 1960. godine. Od preko 20 000 aktivnih društava ove vrste (poznatih i pod nazivom u prevodu — prema podacima Unije međunarodnih udruženja iz 2000. godine, manje od 10% bile su stare više od 40 godina (UIA, 1998: 1764; UTA, 2001: 33, 35). U ovom svjetlu, Lester Salamon (1994: 109) govori o „globalnoj 'revoluciji udruživanja' što može dokazati njihov značaj za pozni dvadeseti vijek kakav je imalo množenje nacionalnih država za pozni devetnaesti vijek". Druga nebrojena transsvjetska udruženja (poput mnogih novinskih grupa na internetu) imaju manje formalan i više prolazan karakter. Na primjer, Narodna globalna akcija protiv „slobodne" trgovine i Svjetske trgovinske organizacije (PGA) podržala je javne demonstracije protiv STO u poznim 1990-im godinama kao labavu transplanetarnu mrežu bez kancelarija i činovnika.
non- governniental organisations — NGO; ne organizacije — NVO — prinz. prev),
nevladi-
Zakoni Agencije za globalno upravljanje slično su se, posljednjih decenija, razvile u neviđenim razmjerama. Brojni rast ovih organizacija bio je relativno umjeren, dok su mnoga transsvjetska društva za pravnu regulaciju stvarana u periodu početne globalizacije. Tako reći, sistem UN pribavlja razne pomoćne agencije i programe počev od 1960-ih godina, a OECD se osniva 1962. godine. Štaviše, najviše transsvjetskih institucija za upravljanje u novijim decenijama doživljava neviđenu ekspanziju svojih kompetencija, svojeg članstva, svojih službenika i budžeta. U isto vrijeme, namnožili su se i transplanetarni zakonski instrumenti. U drugoj polovini dvadesetog vijeka zaključeno je 70% više multilateralnih ugovora nego u cijelom prethodnom vijeku (Ku, 2001: 4). Određen broj ovih zakona odnosi se na takozvane „globalne zajedničke površine" (pojam odomaćen 1979-ih godina) kao što su Antarktik, duboko morsko dno i svemir. Kao što će biti izloženo u Poglavlju 6, ovi razni transsvjetski okviri pridodali su širok i uticajan suprateritorijalni kvalitet savremenim propisima. U ovom smislu, ne iznenađuje što je fraza „globalno upravljanje" iskovana u poznim 1980-im godinama i ubrzo ušla u opštu upotrebu 1990-ih godina. Na razgovor o potrebi globalne javne politike takođe nećemo dugo čekati.
Proizvodnja Kao što smo već primijetili, procesi transsvjetske proizvodnje i udružena trgovinska preduzeća unutar firme nisu postojali u ranim fazama globalizacije. Ove aktivnosti najprije su zadobile suštinske dimenzije u 1960-im godinama, kada se suprateritorijalno usklađivanje posebno razvijalo u proizvodnji polu-
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
107
provodnika i elektronike široke potrošnje. Postepeno se trend širio na lančane procese u proizvodnji odjeće, motornih vozila i raznih uređaja. Mnogo kasnije, mnoge uslužne industrije pokrenule su globalnu proizvodnju, na primjer, smještajem pogona za obradu podataka na Karibe, u Indiju i Irsku. Kao što pokazuju prethodna razmatranja, globalna proizvodnja razvijala se uglavnorn, mada ne i isključivo, na radnointenzivnim i niskoplaćenim proizvodnim lokacijama, posebno na Jugu. Doista, mnoge države sa ogromnom i, u cjelini, relativno nekvalifikovanom radnom snagom tragaju za korporacijama primamljivim za njihovo zakonodavstvo sa specijalnim porezima i propisima. Ove prednosti generalno se primjenjuju u određenim područjima poznatim po imenima kao što su specijalne ekonomske zone (SEZs), izvozno orijentisane zone (EPZs) i zone slobodne proizvodnje (FPZs). U ovim enklavama (teritorijama unutar tuđih država — prim. prev.) takozvane „offshore" (priobalne) manufakture, globalne kompanije mogu da uživaju razne subvencije, poreske olakšice, povoljne investicione uslove, obustavu restriktivnih društvenih i ekoloških propisa i druge pogodnosti (World Bank, 1992; ILO, 1998). Slično globalnim procesima proizvodnje koji se u njima odvijaju, priobalne zone su novost za savremenu istoriju. Premda se prvi od ovih sporazuma pojavio u poznim 1950-im godinama (u Kolumbiji i Irskoj), države domaćini sazdale su većinu ovih specijalnih oblasti od sredine 1970-ih godina. Do poznih 1980-ih godina bilo je oko 260 EPZs u 67 zemalja, prije svega u Aziji i na Karibima (Lang i Hines, 1993: 82). Broj je kasnije umnogostručen, 1990-ih godina, na primjer, nekoliko zemalja pod ranijom komunističkom vladavinom pridružilo se ovom trendu. U 2002. godini, nekih 3000 EPZs bilo je na svom mjestu u 116 zemalja širom planete (ILO, 2003:2).
Tržišta Savremena globalizacija donijela je daleko veću transplanetarnu raspodjelu gotovih proizvoda u globalnoj trgovini. Vrijednost prekogranične trgovine porastao je sa 629 milijardi u 1960. godini na 7430 milijardi u 2001 (Balaam i Veseth, 2001: 111; WTO-2, 2002: 13). Veliki broj novih trasnportnih tehnologija suočio se sa ovim rastom. Mnoga vozila postala su veća i brža. Kontejneri standardnih veličina od dvadeset i četrdeset (kubnih) stopa (1 stopa iznosi 30,48 cm — prim. prev), uvedeni u upotrebu u poznim 1960-im godinama, lako se prenose kamionima, vozovima, brodovima i avionima, tako omogućavajući uzajamno povećavanje dobara širom planete. Štaviše, službe brze vazdušne dostave ostvarile su suprateritorijalni kvalitet u nekim isporukama. Kompanije kao što su DHL, UPS i TNT već od poznih 1960-ih godina nude isporuke širom svijeta i u svako doba dana. Potpomognuto ovim i drugim tehnološkim razvojima, najveće širenje globalnih proizvoda događa se počev od sredine dvadesetog vijeka. Danas
108
OKVIR ZA ANALIZU
su mnogi supermarketi (veletrgovine — prim. prev.) i robne kuće uglavnom snabdjeveni bjelosvjetskim proizvodima. Između hiljada globalno brendiranih imena spomenimo samo njih nekoliko: Twinings čajevi danas se prodaju u 120 raznih mješavina u više od 100 zemalja. Kiwi kremovi za cipele prodaju se u 130 zemalja. Globalna Interflora mreža od 58 000 cvjećara omogućava prijateljima da razmjenjuju bukete u i između 140 zemalja. Svakog mjeseca Reader s Digest dospijeva do gotovo 100 miliona ljudi u više od 60 zemalja, sa svojih 48 izdanja na 19 jezika. Promovišući svoj vjerski proizvod, za svojih deset miliona članova u 159 zemalja mormonska Crkva Isusa Hrista obezbijedila je Book of Mormon (Mormonska knjiga) sa prevodima na 86 jezika. Globalna trgovina takođe dobija zlonamjerne oblike u svjetskoj trgovini ljudskim organima, zabranjenim drogama, ženama i djecom. Ne samo nebrojena roba nego i mnogi od njenih prodavaca na malo postali su globalni počev od 1970-ih godina (Treadgold, 1993). Poznati primjeri takvih lanaca uključuju u Italiji začete Benetton prodavnice odjeće, u Japanu su pokrenute prodavnice koje rađe od 7 do 11 uveče, a u Svedskoj robne kuće IKEA. Alternativno, današnji globalni potrošač — snabdjeven prodajnim katalogom, kreditnom karticom i telefonom, televizorom ili internet vezom — može kupovati širom planete a da ne izađe iz kuće. Trgovina po osnovu poštanske porudžbine i prodajna mjesta teletrgovine doživjeli su eksponencijalni razvoj, dok se e-commerce (elektronska trgovina —prim. prev.) putem Svjetske kompjuterske mreže (WWW) proširilo nekoliko hiljada puta sa manje od 3 milijarde dolara u 1996. na gotovo 6.8 hiljada milijardi dolara u 2004. godini (Bacchetta i dr., 1998: 23; HDR, 1999: 60; Global Reach, 2004b). Nekoliko robnih berzi (na prirnjer, Njujorška trgovačka berza i Sidnejska poslovna berza) uspostavile su međusobne elektronske veze koje omogućavaju istovremenu svjetsku trgovinu između njih. Dakle, savremena ubrzana globalizacija tržišta dostiže rast viši od eksponencijalnog rasta kada je riječ o broju zahvaćenih proizvoda i trgovina. Jednako je značajna veća intezivnost suprateritorijalnosti na današnjim tržištima. Napretci u transplanetarnoj telefoniji, računarskim mrežama i vazdušnorn saobraćaju omogućili su menadžerima da značajno povećaju suprateritorijalnu koordinaciju aktivnosti raspodjele, reklame i prodaje. Mjesne okolnosti često nastavljaju snažan uticaj na marketinške odluke na nivou individualnih trgovinskih radnji, ali je osnovni strateški okvir u rnnogim kompanijama postao globalan.
Novac Kao što smo već rekli, sredinom dvadesetog vijeka novac je bio potpuno teritorijalizovan. Ugovor iz Breton Vudsa iz 1944. godine da se zlatni standard temelji na dolaru i režim utvrdenih mjenjačkih kurseva u potpunosti je operacionalizovan 1959. godine. Pod mehanizmima Ugovora iz Breton Vudsa, ame-
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
109
rički dolar postao je globalna valuta, u toj mjeri da je, ranih 1970-ih godina, ukupna vrijednost dolara koji su cirkulisali izvan SAD nadmašila vrijednost zlatnih rezervi koje je čuvala Federalna banka za rezerve. U ovim okolnostima, Niksonova administracija ukinula je konvertibilnost dolar—zlato 1971. godine. Međutim, suprotno povratku na monetarni teritorijalizam, koji je pratio ranije slomove zlatnog standarda, 1914. i ranih 1930-ih godina, krah režima Breton Vudsa nije učinio ništa da zaustavi globalizaciju novca. Suprotno, u novoj situaciji plivajućih mjenjačkih kurseva, njemačka marka, japanski jen, švajcarski franak i desetine drugih nacionalnih valuta pridružile su se US dolaru kao globalne rezerve vrijednosti, obračunske jedinice i sredstva za razrnjenu. Danas na hiljade milijardi dolara vrijedne nacionalne novčanice koriste se u nebrojenim transakcijama koje nikada ne dotaknu „domaće" tlo. U meduvremenu je ukupna vrijednost zvaničnih rezervi za mjenjačke poslove u svijetu porasla sa 100 milijardi dolara u 1970. na 1579 milijardi u 1997. godini (Spero, 1990: 41; BIS, 1998: 105). U isto vrijeme pojavio se i drugi globalni novac u obliku supradržavnih valuta. Ranije spomenuti SDR ustanovljen je 1969. godine kao rezervna denominacija pod nadzorom MMF-a. Dvije emisije SDR-a, jedna 1970-2, đruga 1979-81, pridodale su oko 30 milijardi dolara u ovoj valuti svjetskim zalihama novca. Godine 1997, vijeće guvernera MMF-a odobrilo je jedno do sada neratifikovano udvostručavanje primjene SDR-a. Najznačajniji regionalni supradržavni novac, evro, ušao je u elektronski opticaj 1999, a materijalni oblik poprimio u 2002. godini. Evro je imao svoje prethodnike u Evropskoj obračunskoj jedinici, ustanovljenoj 1961. godine kao denominacija za određene ugovore i obveznice, i Evropskoj novčanoj jedinici (EKI), ustanovljenoj 1978. godine i šire korišćenoj. I EKI i SDR prebivali su u računarskim memorijama u računovodstvene svrhe, dok se evro uvukao ljudima u novčanike radi transakcija njihovog svakodnevnog života. Još nekoliko drugih oblika suprateritorijalnog novca jesu novost iz perioda ubrzane globalizacije: međunarodne kreditne kartice iz 1951, čipovane ili „pametne" elektronske kartice iz 1981. i debitne kartice (s direktnim skidanjem potrošenog iznosa sa bankovnog računa —PRIM. PREV.) IZ 1990-ih godina. U 2002. godini više od milijarde VISA kreditnih kartica izdato je u preko 150 zemalja sa transakcijama koje su iznosile oko 2400 milijardi dolara. VISA, ime koje je izabrala Americard banka 1976. godine, objašnjava viziju univerzalne ili u-trgovine koja se obavlja „svuda, uvek i na svaki način" (Visa, 2003). U međuvremenu, suparnička MASTERCARD odobrena je u više od 32 miliona izdatih primjeraka u 210 zemalja i drugih područja (Mastercard, 2003). Ove i kartice drugih banaka nude vlasniku mogućnost da podigne gotovinu sa ATM-a (bankomata —PRIM. PREV), koji su uvedeni u upotrebu 1969, a 2003. godine dostigli cifru od 900 000 u preko 120 zemalja (Mastercard, 2003). Razvojima koje smo tek opisali, teritorijalne valute izgubile su gotovo monopolski položaj koji su, u pogledu novca, imale sredinom dvadesetog vije-
110
OKVIR ZA ANALIZU
ka. Štaviše, monetarna globalizacija od 1970-ih daleko nadvisuje sve drugo, osvjedočeno u vrijeme zlatnog standarda ili ranije. Prije svega, uključeni iznosi novca veći su nego ikada. Pri tom, suprateritorijalni kvalitet ovog novca znatno je uznapredovao, pogotovo s izumom elektronskih finansija.
Finansije Neviđena finansijska globalizacija događa se u savremenoj istoriji s obzirom na mijenjanje stranih valuta, bankarstvo, tržišta obveznicama, pomoćne poslove i poslove osiguranja. Prosječan obim dnevnih transakcija na svjetskom tržištu stranim valutama stostruko je porastao za četvrt vijeka, između 1973. i 1998. godine, sa 15 na 1500 milijardi dolara. Uvođenje evra i drugi pronalasci podstakli su porast dnevnog prometa na solidan iznos od 1210 milijardi dolara u 2001. godini, koji je opet porastao na prosječan dnevni iznos od preko 1900 milijardi dolara krajem 2004. godine (BIS, 2001a, 2001c: 98-100; CLS, 2004; Gilpin, 2001: 261). Danas se više proda i kupi na deviznim berzama (forex markets) za samo 6 sati nego što je Svjetska banka pozajmila u svojoj cjelokupnoj istoriji (Clark, 2001: 17). Trajno neraskidiv ugovor (CLS) uveden 2003. godine, istoga dana garantuje zaključenje ugovora o novčanim transakcijama između vodećih globalnih komercijalnih banaka. U međuvremenu, sektor trgovine na malo doživio je svjetski razmah „mjenjačnica" gdje korisnici usluga mogu svratiti sa ulice da kupe ili prodaju određenu sumu novca na lični zahtjev. U bankarstvu, druga polovina dvadesetog vijeka suočila se s pojavom globalne štednje. Na štednim računima, štediše koriste svjetske bankarske mreže da bi plasirale svoje fondove bilo gdje na planeti. Svjetska suma bankarskih depozita čiji vlasnici nisu stanovnici zemalja u čijim bankama su pohranjeni ovi depoziti porasla je sa 20 milijardi dolara u 1964. na 7900 milijardi u 1995. godini (IMF, 1993: 60-70; BIS, 1996: 7). Poslovne banke u velikim svjetskim finansijskim centrima suočile su se s porastom udjela efektiva koje pripadaju nerezidentnim ulagačima sa oko 5% u 1960. na oko 40% u 1990. godini (Porter, 1993: 54). Pri tom, nekoliko hiljada milijardi američkih dolara vrijednosti bankarskih depozita danas leži u offshore finansijskim centrima, koji su, od šačice ustanovljene prije 1950. godine, izrasli u 60 zakonodavstava krajem vijeka (Doggart, 1993; Roberts, 1994; Palan, 1998, 2003; Hampton i Abbot, 1999; TCO, 2001). Među velikim centrima Kajmanska ostrva danas ugošćavaju više od 500 offshore banaka (uporedo sa samo šest grana lokalnog biznisa), dok je više od 200 registrovano u Luksemburgu, a preko 70 u Gernziju (Roberts, 1995). Uporedo sa elektronskim transferima, globalizacija finansija takođe dozvoljava da novac trenutno bude preseljen iz jedne u drugu banku, bez obzira na njihovu međusobnu udaljenost. Ključni kanali ovih transakcija jesu kompjuterizovani CHIPS sistemi (the Clearing House Interbank Payment System
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
111
— klirinški, kompjuterizovani međubankarski platni sistem— prim. prev.) i SWIFT (the Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunications — Društvo za svjetske međubankarske finansijske telekomunikacije — prim. prev). Počevši 1970. godine, CHIPS je širom planete prilježno dnevno procesuirao plaćanja u prosječnim iznosima od 148 milijardi američkih dolara u 1980. godini, koja su u 2005. godini dostigla nevjerovatnu sumu od 1370 milijardi i 270 000 transakcija dnevno (CHIPS, 2005). SWIFT operacije, koje su ušle u promet 1977, u 2004. godini prenosile su prosječno 9,1 milion poruka dnevno (s prosječnim vremenom prenosa manjim od 20 sekundi) između više od 7500 finansijskih institucija u 202 zemlje (SWIFT, 2005). Savremena globalizacija takođe je imala uticaja i na bankarske pozajmice kao nikad ranije. Kredit sa globalnog bankarskog računa prvi put je ostvaren 1957. godine, kada je Moskovska narodna banka uzela pozajmicu od 800 000 dolara u Londonu. Drugim riječima, banka osnovana u jednoj zemlji vrši pozajmicu u drugoj zemlji koristeći globalno cirkulišuću valutu s porijeklom iz treće zemlje. Suprateritorijalno pozajmljivanje od strane transplanetarnih udruženja poslovnih banaka počelo je u značajnijoj mjeri u ranim 1970-im godinama i od tada poprima masovne razmjere. Vrijednost novih kredita svjetskih udruženih banaka dostizali su iznos od oko 1000 milijardi dolara godišnje u poznim 1990-im godinama (BIS, 200b: 120, 122). Ukupni otvoreni bilansi ovih pozajmica (tzv. nenaplaćena potraživanja — prim. prev.) rasli su sa manje od 200 milijardi dolara u ranim 1970-im godinama do znatno iznad 8000 milijardi u 2001. godini (BIS, 1998: 144; BIS, 2001b: 10). Druge globalne pozajmice u velikoj mjeri su se događale počev od 1960-ih putem zvaničnih multilateralnih finansijskih agencija kao što su MMF, Svjetska banka i regionalne banke za razvoj u Africi, Americi, Aziji, na Karibima i u Evropi. Osnovni kapital MMF-a porastao je deset puta od 1960-ih i dostigao gotovo 300 milijardi dolara u 1999, godini. Stvarna suprateritorijalna tržišta obveznica započela su 1960-ih godina sa izumom tržišta evroobveznica. Prva emisija evroobveznica pokrenuta je u julu 1963. godine, kada su italijanski visoki državni autoriteti napravili dug u Londonu, izražen u američkim dolarima, uz posredovanje finansijskih menadžera u Belgiji, Britaniji, Njemačkoj i Holandiji. Godišnji obim novih evroobveznica porastao je na 5 milijardi dolara u 1972, 43 milijarde u 1982, i 371 milijardu u 1995. godini (Kerr, 1984: 30-1, 51; OECD, 1996b). Do kraja 1980-ih samo je pomoćno tržište za američke domaće obveznice ostalo šire od ovog tržišta globalnih obveznica (Honeygold, 1989:19). Neto emisija svih prekograničnih obveznica i vrijednosnih papira porasla je sa 247 milijardi dolara u 1994. na 1157 milijardi u 1999. godini (BIS, 2000b: 112). Na tržištima dionica, ponude američki orijentisanih korporacija Gillette i ITT na Londonskoj robnoj berzi bile su rijetki primjeri ekstrateritorijalnih dioničkih spiskova u 1950. godini. Četrdeset godina kasnije, izvozno orijentisane kompanije obezbjeđivale su gotovo polovinu ponuda na berzama u Amsterdamu i Frankfurtu, trećinu na tržnicama u Cirihu i Parizu, a više od jedne
112
OKVIR ZA ANALIZU
petine na Londonskoj robnoj berzi (O'Brien, 1992: 45). Nekoliko globalnih kompanija, kao što su Nestle i Alcatel Alsthom, emitovalo je dionice jednako kao i desetine berzi širom svijeta. Godine 1990-e takođe su doživjele pojavu American Depository Receipts (ADRs) i Global Depository Receipts (GDRs). Ovim instrumentirna, dionice kompanija osnovanih u Aziji, Istočnoj Evropi i Latinskoj Americi stavljaju se u pakete i prodaju u globalnim finansijskim centrima. Globalnost je izrasla ne samo u suprotnosti prema instrumentima individualne zaštite nego i putern njihovog udruživanja u ministarstva za finansije. Brojni investitori (posebno institucije kao što su penzioni fondovi, osiguravajuća društva, zalagaonice i fondovi za osiguranje od poslovnih gubitaka) danas rade kao transplanetarna ministarstva. Mnoge od ovih investicionih kompanija i dalje produbljuju svoj suprateritorijalni karakter registracijom offshore podružnica, posebno u Luksemburgu, na Bahamima, u Dablinu i na ostrvlju Lamanša. U međuvremenu elektronske komunikacije su omogućile investitorima i trgovcima da istovremeno ispostavljaju i ostvaruju narudžbine za prodaju i kupovinu obveznica — u načelu, širom planete. Staviše, od 1985. godine, mnoge robne berze uspostavile su međusobne svjetske elektronske veze. Prije 1980. godine, transakcije obveznicama i dionicama između rezidencijalnih i nerezidencijalnih investitora bile su neznatne. Vrijednost prekogranične prodaje akcija porasla je (prema dolaru iz 1994.) sa 1.4 milijarde dolara u 1987. na 2.6 milijardi u 1994. godini (Scott i Wellons, 2000: 17). U 1997. godini, vrijednost prekograničnih transakcija dionicama bila je ekvivalentna sa 672 % BND Italije, 253 % BND Njemačke i 213 % BND SAD-a (BIS, 1998: 100). U 1980. godini, iznos za SAD bio je samo 9 % BNP-a (Economist, 18. oktobar 1997). Naveći broj plaćanja povezanih sa globalnom trgovinom obveznicama obavljen je kroz jedan od dva kompjuterizovana transplanetarna zavoda za obračune. Euroclear je osnovan u Brislu 1968, dok Cedel posluje od 1971. u Luksemburgu. Ove divovske knjigovodstvene operacije ispunjavaju ulogu u globalnoj trgovini obveznicama slično CLS-u u razmjeni stranih valuta i CHIPS-u i SWIFT-u u suprateritorijalnom bankarstvu. Euroclear je sam procesuirao vrijednost od 118 000 milijardi evra u akcijama, robi i investicijama u 2003. godini (Euroclear, 2005). Globalizacija je takođe rasla od 1970-ih zahvaljujući finansijskim derivatima. Ovo tržište pokrenula je Čikaška merkantilna berza 1972. godine, a postepeno se širilo povećavanjem broja prodajnih mjesta širom svijeta. Globalna tržišta robe, opcija i drugih robnonovčanih ugovora razvila su se zahvaljujući kursevima stranih valuta, kamatnim stopama, cijenama akcija i dionica, tržišnim pokazateljima i drugom. Ukupan svjetski godišnji promet samo u organizovanoj razmjeni derivata (dakle, ne računajući poveliki udio neposredne trgovine) dostigao je cifru višu od 350 000 milijardi u 1997. godini (BIS, 1998: 155-6). Procijenjeni iznos nenaplaćenih potraživanja po osnovu ugovora o neposrednoj trgovini dostigao je 88 000 milijardi dolara krajem 1999. i
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
113
197 000 milijardi dolara pri kraju 2003. godine (BIS, 2000a: 26; BIS, 2004: 1). Slično najvećim savremenim tržištima akcija, poslovanje finansijskim derivatima uglavnom je elektronsko i koristi telefonske veze i terminale za pokazivanje informacija koji povezuju prodavce iz cijelog svijeta. Štaviše, nekoliko mjenjačnica novčanih derivata u različitim vremenskim zonama (na primjer, London i Singapur, Čikago i Sidnej) uspostavile su međusobne neposredne veze da bi omogućile transsvjetsku neprekidnu robnu trgovinu određenih proizvoda i opcija. Transplanetarna povezanost raširila se i u sektoru osiguranja. Sve veće osiguravajuće kompanije danas posluju u svim velikim globalnim finansijskim centrima. U međuvremenu, šest najvećih brokera (posrednika) osiguranja razvili su Svjetsku mrežu osiguranja (WIN) koja im omogućuje da poslove širom planete obavljaju sa svojih kancelarijskih računara. Ukratko, finansije se suštinski oslobađaju teritorijalističkih okvira koji su određivali poslove u bankarstvu, akcionarstvu, mjenjačkim poslovima i osiguranju prije sredine dvadesetog vijeka. Ostvareni iznosi su nejednaki, ali se kreću u okvirima od nekoliko hiljada milijardi američkih dolara na dan. Ovakve brojke zamjenjuju iznose ostvarene u trgovinskom prometu na drugim globalnim tržištima i investicijama u svjetskim procesima proizvodnje. Razumljivo je, stoga, da se mnogo brige o „nekontrolisanoj globalizaciji" usredsređuje na finansijski sektor.
Društvena ekologija Mnoge druge brige o smjeru savremene globalizacije usredsređuju se na njen uticaj na životnu sredinu. Antropogene globalne ekološke promjene nisu se događale u značajnijem obimu prije sredine dvadesetog vijeka. Prije ranih 1970-ih godina, nijedno pitanje o transplanetarnom ugrožavanju životne sredine nije imalo trajnije mjesto u političkim programima. Od tada, međutim, državne vlade su potpisale više od sto multilateralnih ugovora o pitanjima sredine. Naučnici su preduzeli na desetine velikih inicijativa za proučavanje svjetskog ekološkog razvitka. Milioni gradana širom planete pridružili su se nevladinim organizacijama za zaštitu sredine kao što su Svjetski fond za zaštitu prirodc (WWF) i Greenpeace (Zeleni mir). Tri globalna ekološka problema privlače najveću pažnju. Prvi, smanjivanje ozona u stratosferi, povećano 1960-ih, a počelo bivati alarmantno 1980-ih godina. Od sredine 1990-ih, ozonski omotač koji Zemljinu površinu štiti od biološki aktivnog ultravioletnog zračenja iz svemira stanjuje se za oko 3 % u jednoj deceniji (GACGC, 1995: 1). Glavni udarac na stratosferski ozon dolazi od hlorofluorkarbonata (CFCs), izumljenog 1931. godine i široko korišćenog u industriji proizvoda široke potrošnje od 1950-ih godina naovamo. Drugo naširoko razmatrano suprateritorijalno pitanje o životnoj sredini prostonarodno poznato kao „globalno zagrijavanje" —uključuje antropogeno
114
OKVIR ZA ANALIZU
povećavanje gasova staklene bašte i njihovih posljedica na klimu na planeti. Ovo ljudsko uplitanje u hemijski poredak atmosfere rezultat je industrijske proizvodnje ugljenika, metana, halokarbona i nitrooksida. Ova aktivnost datira od početaka industrijalizacije sredinom osamnaestog vijeka, ali glavni, ubrzani rast gasova staklene bašte događa se od druge polovine dvadesetog vijeka. Na primjer, isparenja ugljenika usljed sagorijevanja fosilnih goriva rasla su od oko 1.5 milijardi tona godišnje 1950-ih do oko 5.5 milijardi tona godišnje 1980ih godina (GACGC, 1995: 12; Porter i Brown, 1996: 6). Nivo ugljen-dioksida zapreminski je porastao sa 200-270 čestica na milion (ppmv) u prijeindustrijskom dobu na 370 ppmv na početku dvadeset prvog vijeka (GUARDIAN, 24. jul 2001: 5). Međunarodna konferencija o klimatskim promjenama, održana 1988. godine, zaključila je da je antropogeni efekat staklene bašte povećao srednju temperaturu na površini Zemlje negdje između 0.3 i 0.6° C od poznih godina devetnaestog vijeka naovamo (IPCC, 1995: 22). Ovo globalno zagrijavanje može imati brojne posljedice, uključujući prosječno podizanje nivoa površine mora, pojačanu eroziju tla, promjenu oblika bolesti i povećano izumiranje prirodnih vrsta života. Gubitak biološke raznovrsnosti dovoljno je veliki da konstituiše treći glavni slučaj globalne ekološke promjene. Na primjer, procjenjuje se da je tri četvrtine vrsta usjeva nestalo tokom dvadesetog stoljeća (Porter i Brown, 1996: 12). U međuvremenu, kada se vrste gase nestaju cijeli nizovi gena. Uglavnom zahvaljujući eksponencijalnom rastu u ljudskoj potrošnji prirodnih dobara u toku posljednjih 150 godina, brzina nestanka vrsta povećala se između 1000 i 10 000 puta (Wilson, 1988: 13). Razni stručnjaci računaju da je u poznim godinama dvadesetog vijeka, u prosjeku, svakodnevno nestajalo između 20 i 200 vrsta (Myers, 1993: 179; GACGC, 1995: 32). Odmjerene procjene pokazuju da se gubitak kretao od približno jedne vrste godišnje početkom vijeka do šest vrsta u 1950. godini, da bi u 1990. skočio na 10 000 vrsta godišnje (Myers, 1993: 155). Uprkos ovakvom eksponencijalnom rastu nestanaka, biodiverzitet (biološka raznovrsnost — PRIM. PREV.) kao globalni resurs je i dalje potcijenjen. I drugi globalni ekološki problemi, ukratko spomenuti u Poglavlju 2, nastali su uglavnom počev od sredine dvadesetog vijeka. Kada je, na primjer, riječ o kisjelim kišama, godišnja svjetska emisija sulfur-dioksida porasla je sa nekih 70 miliona metričkih tona u 1950. na oko 180 miliona metričkih tona u 1990. godini (Porter i Brown, 1996: 8). Transplanetarna radioaktivna prašina sa nuklearnih postrojenja proširila se od prvih detonacija atomskog oružja 1945. na civilna postrojenja 1986. godine eksplozijom nuklearnog reaktora u Černobilu. Istrebljivanje tropskih vlažnih šuma (ili „kišnih šuma") takođe se događalo u drugoj polovini dvadesetog vijeka, smanjujući pri tom jedan od osnovnih Zernljinih izvora fotosinteze i veliku koncentraciju biomase (presudnu za nastanak novih vrsta). Podizanje brana na rječnim tokovima širom svijeta u novijoj istoriji pretočilo je deset triliona metričkih tona vode iz okeana na kontinente i za 60 centimetara pomjerilo osu Zemljine rotacije od Sjevernog pola prema zapadnoj Kanadi (Myers, 1996: 1). Godišnja svjetska
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
115
potrošnja svježe vode učetvorostručena je između 1950-ih i 1990-ih, dok su se svjetske zalihe svježe vode po glavi stanovnika smanjile za više od jedne trećine, povećavajući strah od rastuće globalne nestašice vode za piće (Porter i Brown, 1996: 11). U isto vrijeme, četvrtini a možda i trećini Zemljine kopnene površine, zavičaju 600-900 miliona ljudi, prijeti ozbiljna opasnost pretvaranja u pustinju (McCormick, 1989: 117; GACGC, 1995: 33). Kada je riječ o pravom karakteru, uzrocima, veličini, stepenu i mjesnom rasporedu antropogenih globalnih promjena životne sredine, kao i o žestini njihovog uticaja na ljude i druga živa bića, mišljenja su još podijeljena. Međutim, suštinsko suprateritorijalno obilježje ovih pojava i stopa njihovog sveopšteg rasta od sredine dvadesetog vijeka su izvan svake sumnje.
Vojska Nadasve je očigledna velika ekspanzija vojne globalizacije počev od 1950-ih godina. Premda „treći svjetski rat" još nije na pomolu, takozvani hladni rat između SAD i SSSR proširio se na svaki kutak planete. U ime čuvanja čovječanstva od komunizma, američke vojne snage intervenisale su svuda od Turske do Koreje, Vijetnama i Grenade, da ne spominjemo sijaset tajnih operacija i ratova za druge. Sa svoje strane, sovjetske trupe i vojni savjetnici nagomilali su se na Kubi, u Avganistanu, Etiopiji i Angoli, kao i, u velikom broju, širom istočne Evrope i duž sovjetske granice sa Kinom. Druge globalne vojne akcije nastavljene su poslije okončanja hladnog rata. Na primjer, državne armije sa udaljenih djelova planete susrijetale su se u Somaliji, Bosni, Kosovu i Iraku. Pri tom, broj mirovnih operacija UN, započetih 1956. godine, dostigao je u 1990-im godinama neviđene razmjere. Kao što će biti razmotreno u Poglavlju 9, globalno paramilitarno i terorističko nasilje toliko je naraslo da je postalo glavni izvor ljudske nesigurnosti u savremenoj istoriji. Decenije od 1950-ih takođe su se suočile sa snažnim razvojem globalnog naoružanja. Interkontinentalni balistički projektili (ICBMs) sa nuklearnim bojevim glavama izumljeni su u SAD 1957. godine i u SSSR tri godine kasnije. Prvobitno lansirane sa zemlje, balističke i krstareće rakete sada mogu da budu ispaljene sa podmornica, kamiona i aviona. Prvobitno noseći konvencionalne bombe i nuklearne naprave, rakete sada mogu da transportuju hemijsko oružje i biološke agense. U međuvremenu, unapređivanja vođenih sistema značajno su povećala preciznost tako da i dalekometni projektili mogu đa pogode (svaku) metu (Mackenzie, 1990). Američka vojska isplaniralala je satelitski zasnovanu protivraketnu odbranu još 1980-ih godina, ali se i dalje suzdržava od potpunog razvoja odbrambenog sistema popularno nazvanog „rat zvijezda" (Fitzgerald, 2000; Wirtz i Larsen, 2001).
116
OKVIR ZA ANALIZU
Sv j est Numerički podaci o globalnoj svijesti nisu dostupni. Međutim, izgleda pouzdano izjaviti da su, uopšte gledajući, ljudi danas svjesniji nego ikada ranije da je planeta jedinstveno mjesto i da više naginju shvatanju o Zemlji u cjelini kao domu ljudskog roda. „Svjetski rekordi" nisu ni bili registrovani prije dvadesetog vijeka, sve do pojave prvog izdanja Guinnessove knjige, koje se pojavilo 1955. godine. Popularna metafora „globalno selo" skovana je 1960-ih godina (McLuhan i Fiore, 1968), dok je Gaia hipoteza da planeta postoji kao pojedinačno živo biće formulisana u 1970-im (Lovelock, 1972; 1979). Dan planete Zemlje prvi put je obilježen 1970. godine. Prije sto godina globalna svijest uopšte bila je ograničena na promjenljiva shvatanja uskih elitnih krugova. Danas, sa globusima u učionicama, svjetskim vremenskim izvještajima u vijestima i globalnim proizvodima u kredencima, transsvjetske dimenzije društvenog života dio su svakodnevne svijesti stotina miliona osoba širom planete. Globalna svijest možda je ostvarila svoj najveći polet transvjetskim emitovanjem fotografija, godine 1966. snimljenim iz svemira, koje prikazuju Zemlju kao jedno mjesto (u svemiru). Danas simbol globusa izranja u svakom kutku svakodnevnog života. Na početku dvadeset prvog vijeka globalnost je široko i duboko otjelovljena u akademskom, komercijalnom, službenom i popularnom mišljenju. Sezonsko-praznični putnici diče se globalnim zbirkama suvenira. U isto vrijeme, svakodnevno, čak i najnepokretnije gledaoce televizija u istom trenutku vodi svuda po planeti. Svake nedjelje vijesti nam donose nove senzacije, globalna sportska takmičenja i globalne konferencije o važnim pitanjima. Novije decenije donijele su sa sobom porast takozvane „svjetske muzike" i „svjetske književnosti" koje u sebe uvlače i nadmašuju teritorijalne kulture. U znak priznavanja rastućeg značaja transplanetarnih prostora, neke (iako još nedovoljno) statistike danas se temelje na globalnoj osnovi. Na primjer, dobavljači finansijskih podataka izumjeli su nekoliko pokazatelja za vrijednost dionica, uključujući FT/S&P Actuaries World Index (Fajnenšel Tajmsov svjetski popis bogatih i siromašnih —prim. prev), pokrenut 1987, i International Herald Tribune World Stock Index (Svjetski popis robe Međunarodnog Herald Tribjuna —prim. prev), pokrenut 1992. godine. Ubrzana globalizacija od sredine dvadesetog vijeka doprinijela je i porastu transsvjetske solidarnosti. S jedne strane, velike ljudske nesreće, praćene bolestima, glađu i prirodnim katastrofama i ratovima izmamile su globalna saosjećanja i pomoć u obimu i s takvom učestalošću koji nisu viđeni u ranijim vremenima. Transsvjetski društveni pokreti posvećeni zaštiti potrošača, brizi o životnoj sredini i ljudskim pravima nikada ranije nisu bili udruženi sa radničkim i mirovnim pokretima. Štaviše, kao što ćemo razmatrati u Poglavlju 7, mnoštvo transplanetarnih veza produbljuje se u savremenoj istoriji s obzirom na klasu, (radno) nesposobne, po1, generaciju (posebno na kulturu mladih), profesiju, religiju, rasu i seksualnu orijentaciju. Ljudi koji žive u uslovima
117
GLOBALIZACIJA U ISTORIJI
Kratak pregled pokazatelja ubrzane globalizacije u savremenoj istoriji telefonske linije (fiksne i mobilne)
od 150 miliona 1965. do preko 1500 miliona u 2000. godini.
mobilni telefoni
od 0 1978. do preko 1 milijardu u 2004.
korisnici interneta
od 0 1985. do 934 miliona u 2004.
radio uređaji
od 57 miliona sredinom 1930-ih do 2400 miliona u 1997. godini
televizijski prijemnici
od 75 miliona 1956. do 1400 miliona u 1977. godini
putnici u međunargdnom aviosaobraćaju
od 25 miliona 1950. do 400 miliona u 1996.
prihodi od međunarodnog saobraćaja
od I9 milijardi dolara 1970. do 389 milijardi u 1996. godini
slobodne carinske izvozne zone
od 0 u 1957. do 3000 u 2002. godini
rezerve stranih valuta
od 100 milijardi dolara 1970. do 1579 milijardi u 1997. godini
dnevni promet stranih valuta
od 15 milijardi dolara 1973. đo 1900 milijardi u 2004. godini
bankovni depoziti nerezidenata
od 20 milijardi dolara 1964. do 7900 milijardi u 1995. godini
međunarodne bankarske pozajmice
od 9 milijardi dolara 1972. do 1465 milijardi u 2000. godini
nenaplaćene bankarske pozajmice
od 200 milijardi dolara ranih 1970-ih do 10.383 milijarde u 1997. godini
izdavanje globalnih obveznica
od 0 u 1962. do 371 milijardu dolara u 1995. godini
ugovori na crno
od 0 1971. do 197 triliona 2003.
svjetske zalihe FDI
od 66 milijardi dolara u 1960. do 7100 milijardi u 2002. godini
međunarodna trgovina
od 629 milijardi dolara 1960. do 7430 milijardi u 2001. godini.
međunarodne kompanije
od 7000 u poznim 1960-im do 65.000 u 2001. godini
međunarodne CSO
od 1117 u 1956. do preko 20.000 u 2000. godini.
aodišnji nestanak vrsta
od 6 u 1950. do 10.000 u 1990. godini
118
OKVIK ZA ANALIZU
globalizacije u sve većem obimu konstruišu značajne vidove svog identiteta u suprateritorijalnim okvirima.
Zaključak Dakle, shvaćena kao rast transplanetarnih i suprateritorijalnih društvenih veza, globalizacija je uglavnom novost za savremenu istoriju. Tek od sredine dvadesetog vijeka globalnost nastupa kontinuirano, shvatljivo i preovlađujuće u životima velikog dijela čovječanstva. Po nekoliko puta dnevno, stotine miliona ljudi danas doživljava neposredan, a često i istovremen pismeni, slušni i/ili vizuelni bliski susret sa drugim ljudima koji su u prethodnom trenutku bili daleko od njih. Još jednom, savremena globalizacija nije povratak ranijih vremena, posebno ne povratak poznog devetnaestog vijeka. Argumenti o ponavljanju između dva perioda uglavnom se oslanjaju na upoređenju upravo tri pokazatelja: naime, nivoa prekograničnog robnog prometa, stranih direktnih investicija i stalnih migracija. Brojni ekonomisti zapažaju da su, na osnovu izvjesnih proporcionalnih proračuna, međunarodna trgovina i investicije postigle sličan razvitak u periodu 1890-1913. kao i u 1990-im godinama (Baker i dr., 1998; 5, 9, 339; Balaam i Veseth, 2001: 168). Štaviše, i broj stalnih migranata bio je sličan u ova dva perioda, gledano u apsolutnim iznosima. Zaključivanje da je došlo do šireg istorijskog povratka samo na osnovu ove evidencije nije održivo (upor. Baldwin i Martin, 1999; Sutcliffe i Glyn, 2003). S jedne strane, ovakvi izvještaji previđaju mnoge druge slučajeve globalnosti čiji su stvarni nivoi neuporedivo viši u odnosu na one doživljene u devetnaestom vijeku. Uzmimo, na primjer, obim savremenih telekomunikacija, vazdušnog saobraćaja, transsvjetskih dobara, transplanetarnih finansijskih transakcija, transsvjetskih organizacija civilnog društva, globalnih propisa, globalnih festivala i globalne svijesti u opštem javnom mnjenju širom svijeta. Pri tom, ponavljanje ove teze zanemaruje razne ključne aspekte savremene globalizacije koji su, u cjelini, bili nepoznati u poznom devetnaestom vijeku, kao što su digitalni računari, moderne telekomunikacije, televizija, elektronski novac i finansije, transsvjetski lanci proizvodnje i mjerljive antropogene ekološke promjene. Problematični su čak i tri ključna pokazatelja koji podupiru tezu o ponavljanju. Statistike o trgovini i investicijama ukazuju na srazmjerne iznose, premda su apsolutni brojevi koji se odnose na današnji dan daleko viši od onih iz devetnaestog vijeka. Trgovinski pokazatelji uglavnom pokrivaju izvoz robe, dok djelokrug savremenog globalnog poslovanja uključuje mnogo više dobara i usluga. Sličnost u apsolutnim brojevima migranata postaje manje upadljiva kada se uzmu u obzir kratkotrajna transsvjetska putovanja i turizam jednako kao i trajne promjene boravišta. Drugim riječima, sveukupna pomjeranja stanovništva (i privremena i trajna) danas su neuporedivo veća nego prije sto
GLDBALIZACIJA U ISTORIJI
119
godina. Konačno, trgovini i investicijama u devetnaestom vijeku umnogome su nedostajala danas jasno vidljiva suprateritorijalna obilježja; tako, i kada bi količine u nekim proračunima bile medusobno slične, prostorna obilježja mnogih savremenih globalnih transakcija su značajno drugačija. Na primjer, prije sto godina jedva da je postojala trgovina unutar jedne firme, dok takvi iznosi danas prevazilaze četvrtinu prekograničnog poslovanja. Ukratko, dakle, mada globalizacija ima dugu istoriju, prethodnice ovih novijih trendova ne smijemo preuveličavati. Kada govore da nema ništa novo u savremenoj globalnoj povezanosti, ljudi gube osjećaj za njen obim, nivo i uticaj. Nije zanemarljiv ni osjećaj da pojmova „globalnost" i „globalizacija" u devetnaestom vijeku nije ni bilo i da su tek u poslednje vrijeme isplivali na površinu. Kao što smo ranije već naglasili, čak je i danas nesumnjivo značajno ne preuveličavati domašaj globalizacije. Poslije svega, gustina telefonije u svijetu 1995. godine još je bila ograničena na 12 telefonskih aparata na 100 stanovnika. Danas samo 15 % svjetskog stanovništva ima pristup internetu. Prekogranične korporacije neposredno zapošljavaju samo mali procenat svjetske radne snage, naime 73 miliona radnika u 1992. godini (ILO, 1995: 45). Ogromna većina današnjeg stanovništva nikada nije pristupila nekoj transsvjetskoj organizaciji civilnog društva, a kamoli u neku od njih bila i aktivno uključena. Niti je globalizacija, da ponovimo tvrdnju iz Poglavlja 2, sve ljude na Zemlji pogodila na isti način. S jedne strane, ogromna većina globalnih transakcija dogodila se među ljudima sa Sjevera. Pri tom, porast suprateritorijalnosti dotakao je urbane centre (posebno takozvane „globalne gradove") više od seoskih oblasti. Trend je u sebe uključio posjedničke i profesionalne klase više nego siromašnije i manje obrazovane krugove. Žene i obojeni imali su, uopšte uzev, manje pristupa u globalne prostore od muškaraca i bijelih ljudi. Na razne načine, dakle, savremena globalizacija često je išla ruku pod ruku sa marginalizacijom. Nejednakost između zemalja i društvenih grupacija razmotrićemo u Poglavlju 10, sa osvrtom na neravnomjernosti savremene globalizacije. Drugim riječima, ubrzana globalizacija posljednjih decenija nije ostavila sasvim netaknutim nijednu osobu i ni jedno mjesto na Zemlji, a njen korak se u ejelini vremenom postepeno ubrzavao. Ovo ipak ne znači da je njen proces linearan i nepovratan. Na primjer, kao što smo već primijetili, u prethodna dva vijeka novac je imao naizmjenične faze teritorijalizacije i globalizacije. Možda bi ekološka ograničenja, poput iscrpljivanja prirodnih resursa i klirnatska promjena, na duži ili srednji rok, ipak mogla postaviti branu globalizaciji. Međutim, za sada snage koje podstiču globalizaciju (identifikovane u sljedećem poglavlju) izgleda isključuju svaki veći preokret na kraće ili duže staze. Nekolicina autora (citiranih u predgovoru ovom izdanju), koji su nedavno tvrdili da je globalizacija završena, ne mogu navesti dovoljno uvjerljivih s< jedočanastava u prilog takvim tvrdnjama. Tekući trendovi tehnoloških inovacija i propisa snažno podržavaju dalju ekspanziju transplanetarne povezanosti. Na primjer, predvidljivi napredak kablova sa optičkim vlaknima otvoriće mogućnosti
120
QKVIR ZA ANALIZU
za milione telefonskih poziva po jednom vlaknu tanjem od dlake u konjskom repu. Takođe, i kapitalizam kao oblik proizvodnje koji unapređuje globalizaciju i racionalizam kao oblik znanja koji je podstiče danas su duboko ušančeni. U ovom trenutku, da se poslužimo frazom iz lista Wall Street Journal, globalizacija je „krilatica koja se već odomaćila" (26. septembar 1996: R2). Možda se ekspanzija transplanetarnih i suprateritorijalnih veza neće nastaviti u dvadeset prvom vijeku učestalim vratolomnim brzinama osvjedočenim u toku proteklih 50 godina, ali brojni pokazatelji prije ukazuju na jaču nego na slabiju globalizaciju u budućnosti. Godine koje dolaze mogle bi označiti kraj određenih politika u prilog globalizaciji (kao što je novoliberalizam); kada su Elmar Rieger i Stephan Leibfried pisali o „granicama globalizacije" oni su imali na umu granice novoliberalističke globalizacije (Rieger i Leibfried, 2003). Međutim, rast transsvjetskih prostora, kao takav, se, po svoj prilici, nastavlja. Stoga je ključno pitanje za budućnost globalizacije manje „da li", a više „kuda"? U tom smislu, trend je umnogome „nedovršena revolucija" (Shaw, 2000).
POGLAVLJE 4
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE Osnovna pitanja ovog poglavlja Rivalske teorije
Eklektička sinteza Zaključak
Osnovna pitanja ovog poglavlja • objašnjenjima globalizacije može se pristupiti iz raznih teorijskih okvira, uključujući politički realizam, marksizam, konstruktivizam, postmodernizam i feminizam • svakaodovihperspektivanudiuvideudinamikekojepospješujuglobalizaciju, ali je svaka pretjerano uska, gubeći iz vida značajne vidove procesa • eklektički pristup koji povezuje geografske razvoje (poput globalizacije) sa trendovima u proizvodnji, upravljanju, identitetu i saznanju nudi mnogo obuhvatnije objašnjenje
Pošto je razvila definiciju globalizacije i obilježila istoriju njenog trenda, analiza u ovoj knjizi može se upustiti u ne manje mučno pitanje objašnjenja. Zašto se i kojom dinamikom ostvarivala transplanetarna (uključujući i suprateritorijalnu) povezanost? Šta je prouzrokovalo da se globalizacija dogodi? Ovo pitanje je ključno ne samo da zadovolji intelektualnu radoznalost nego i da pruži informaciju političkoj akciji. Da bismo predvidjeli moguće pravce buduće globalizacije i dali im željena usmjerenja, nužno je da razumijemo snage koje su prouzrokovale ovaj razvitak i postavile ga u današnji položaj. Održivo objašnjenje obezbjeđuje osnovu za zdravo predviđanje, odluku i akciju. S obzirom na ključan značaj objašnjenja, iznenađujuće je — i obeshrabrujuće — da je postojeće istraživanje o globalizaciji ovom pitanju posvetilo komparativno malu pažnju. Zapravo, ova knjiga je jedna od rijetkih u sve brojnijoj literaturi o globalizaciji koja posvećuje posebno poglavlje objašnjenju njenog trenda. Mnogi drugi radovi nastojali su uglavnom da daju prolazan i prikladan osvrt na uslove kao što su kapitalizam, modernost, tehnološka promjena, ili hegemonija SAD kao snaga koja podržava globalizaciju. Sve u svemu, mnogi izvještaji nisu jasno ukazali na njene uzročnike. Naravno, nijedno objašnjenje globalizacije ne može da bude potpuno adekvatno, ali neizbježni nedostatak ne opravdava zaobilaženje pitanja.
122
OKVIR ZA ANALIZU
Baš kao što ima višestrukih mogućih definicija i periodizacija globalizacije, tako ima i višestrukih objašnjenja na ponudi. Neki izvještaji imaju, metodološki, više materijalistički karakter, locirajući snage koje proizvode globalizaciju u privredu i ekologiju. Druga objašnjenja preduzimaju, metodološki, više idealistički pristup, stavljajući akcenat na kulturne i psihološke uzroke. Pri tom, različiti teorijski okviri iznose različite izvještaje o ključnim učesnicima, strukturama i istorijskim dinamikama koje prouzrokuju globalizaciju. Različite perspektive takođe osvjetljavaju različita ključna pitanja i (prećutno, ako ne izričito) promovišu različite interese. Dakle, svaki oblik objašnjavalačkog okvira nastoji da naglasi različite vrste političkih opredjeljenja. Prvi dio ovog poglavlja razmatra široku ponudu dostupnih teorija za objašnjenje globalizacije. U nizu potpoglavlja ispituju se liberalizam, politički realizam, marksizam, konstruktivizam, postmodernizam i feminizam. Svaka od ovih šest perspektiva nastoji da obezbijedi jedinstven uvid u objašnjenje globalizacije, ali su sve takođe i ograničene prekomjernom škrtošču. To jest, u svakom od ovih slučajeva analitička potreba prema pojednostavljivanju prerasla je u pretjerano pojednostavljivanje, gdje je ponuđeno objašnjenje neodrživo usko. Mnogo toga ostavljeno je po strani. Drugi dio poglavlja grupiše ključne uvide raznih teorijskih okvira u mnogostruko društveno objašnjenje globalizacije. Ovaj eklektički pristup pripisuje rast transplanetarne povezanosti međusobnim impulsima iz svijeta proizvodnje (to jest, određenim preokretima u razvoju kapitalizma), upravljanja (to jest, raznim ozakonjenim propisima), identiteta (to jest, pojedinačnim putevima priznavanja bivstva i pripadanja) i saznanja (to jest, određenoj logici racionalističke svijesti). Shodno ovom argumentu, globalizaciju nije prouzrokovala jedna od varijabli, nego složena međuigra više snaga (upor. Held i dr., 1999; Waters, 2001; Urry, 2003). Nisu ni svi uzroci djelovali u jednom smjeru kada je riječ o globalizaciji. Trend je ovdje shvaćen i kao eksplanandum (nešto što treba objasniti) i kao eksplanans (nešto što objašnjava — ili bar doprinosi objašnjenju drugih trendova). Ovo poglavlje sadrži „eksplanandum" stranu: to jest, kako se okolnosti u oblasti proizvodnje, upravljanja, identiteta i saznanja ujedinjuju da bi proizvodile globalizaciju. S druge strane, kasnija poglavlja u drugom dijelu knjige razmatraju „eksplanans" stranu: to jest, kako geografska promjena prema većoj globalnosti utiče na razvitke u četiri preostale oblasti.
Rivalske teorije U načelu, globalizacija se može objasniti na mnogo različitih načina. Svaka od glavnih škola društvene i političke teorije može da ponudi priču o tome zašto su se razvile transplanetarne veze i zašto su se globalni odnosi u posljednje vrijeme namnožili posebnom brzinom i intenzitetom. Da bismo ukazali
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
123
na smisao mogućih razmjera objašnjenja, u daljem tekstu razmotrićemo razne teorijske pristupe prije drugog dijela ovog poglavlja, u kojem ćemo iznijeti specifičan izvještaj prilagoden analizi sprovedenoj u ovoj knjizi. Izvještaj koji slijedi razlikuje šest glavnih tipova društvenog objašnjenja globalizacije: liberalizam, politički realizam, marksizam, konstruktivizam, postmodernizam i feminizam. Svaki od ovih šest pristupa, kao što se vidi, ima posebno geledište o: • • • • •
središnjem pitanju za istraživanje o globalizaciji; materijalu i/ili ideacionalnim generatorima globalnih društvenih odnosa; ključnim učesnicima koji ubrzavaju globalizaciju; temeljnim strukturama koje proizvode globalizaciju, i centralnoj dinamici istorije koja upravlja globalizacijom.
Ovo što slijedi je veoma uopšteno ispitivanje. Izvještaji o raznim školama mišljenja su jako sažeti i pojednostavljeni. Identifikovane su i procijenjene samo osnovne pretpostavke svakog pristupa. U drugim radovima obradili smo mnogo prefinjenije verzije raznih stanovišta. U ovom kontekstu svrha je ograničena na to da prikaže sažeti pregled niza mogućih objašnjenja globalizacije, kao uvod u postavljenje objašnjavalačkog okvira s kojim nas upoznaje ovaj tom. Detaljnije razmatranje rivalskih gledišta može se naći u teorijskim 2005). priručnicima (na primjer, Baylis i Smith, 2005: pt 2; Burchill Ni dolje izložena šestostruka tipologija teorija nije potpuna. Ovaj pregled objašnjenja globalizacije. Obuhvatnije istraživanje pokriva glavna moglo bi, pri tom, razmotriti environmentalističke teorije koje se usredsreduju na ekološke dinamike globalizacije (Lovelock, 1979) i spiritualističke pristupe koji ispituju globalizaciju u odnosu prema metafizici (Rifkin, 2003). Još konkretnije, ovo poglavlje ograničava niz svojih izvještaja koji objašnjavaju globalizaciju pozivom na okvire društvene akcije i društvene strukture. Ovdje predstavljena šestostruka kategorizacija objašnjenja pretjerano je prosta. Mnogi učeni ljudi i njihovi radovi ne pripadaju sasvim i dosljedno jednoj ili drugoj školi mišljenja. Naprotiv, mnogi istraživači dobijaju nadahnuće iz više od jednog pristupa i/ili vremenom mijenjaju svoja stanovišta. Štaviše, mnogi mislioci prisvajaju manje izričite i/ili više iznijansirane stavove središnjih pretpostavki od ovdje prezentovanih krutih stanovišta. Načela rivalskih gledišta izložena su ovdje kao grubi idealni tipovi s ciljem da se naglase suprotnosti između različitih mogućih shvatanja. U praksi, izvještaji o globalizaciji ćesto ne potpadaju, očigledno i u potpunosti, pod neki od ovih šest naslova. Isto tako, postoji množina unutar svakog oblika objašnjenja istaknutog u odlomcima koji slijede. Na primjer, dok se svi politički realisti usredsređuju na borbu za moć između država, neki ovu borbu postavljaju u djelokrug hegemonije, dok drugi tu međudržavnu utakmicu izražavaju u okvirima ravnoteže moći. Takode, postoje brojne varijacije na marksističku temu o klasnim
i dr.,
društvena
124
OKVIR ZA ANALIZU
odnosima unutar kapitalističkog načina proizvodnje. U znak priznavanja ove različitosti, naslovi u daljem tekstu opisuju svaki od ovih pristupa u množini (tj. liberalizmi, postmodernizmi, feminizmi itd).
Liberalizmi Liberalističko objašnjenje globalizacije nastoji da shvati njen proces kao tržišno vođeno širenje modernizacije. Ova vrsta pristupa uopšte uzeta je od ljudi koji su zainteresovani za što veće ubrzanje ljudskog napretka uz podršku tekućih preovlađujućih oblika „razvitka", s naglaskom na privredni rast i liberalnu demokratiju. Većina glavnih izvještaja o globalizaciji —uključujući i one koji promovišu novoliberalističke politike prikazane u Poglavlju 1 — prihvata neke oblike liberalističkog objašnjenja. Većina drugih gledišta o globalizaciji razvija svoja alternativna objašnjenja ponajviše izvan kritika liberalizma. Sa liberalističkog stanovišta, globalizacija je, na najelementarnijem nivou, rezultat „prirodnih" ljudskih želja za ekonomskim blagostanjem i političkom slobodom. Kao takva, narasla transplanetarna povezanost je, u krajnjem, nastala iz ljudskog nastojanja da se što više uveća materijalno blagostanje (putem tržišta) i da se ostvare osnovne slobode (kao što garantuje javno odgovorna država). Za liberaliste, globalizacija je proizvod ljudskog truda da izbjegnu siromaštvo i da, u isto vrijeme, ostvare građanska i politička prava. Prema liberalističkom shvatanju, tržišnoj dinamici i modernoj demokratizaciji je svojstveno da ove snage treba da uzajamno povežu čovječanstvo na cijeloj planeti. Na vrh ovih prividno iskonskih ljudskih pobuda za bogatstvom i slobodom liberalistička objašnjenja uglavnom postavljaju dvije vrste uslova kao neophodne za ostvarivanje globalizacije. Prvo, tehnološki napretci — pogotovo u oblastima transporta, komunikacija i protoka informacija — prizivaju se da fizički uspostave transplanetarne veze. Drugo, odgovarajući zakonski i institucionalni sporazumi moraju biti takvi da omoguće tržištima i liberalnoj demokratiji da se šire na transsvjetskom nivou. Kao što je tehnička inovacija uglavnom proizvod inžinjera, liberalistički društveni istraživači uglavnom usmjeravaju svoja proučavanja na institucionalne prilike koje ubrzavaju ili usporavaju globalizaciju (upor. Keohane i Martin, 1995; Keohane, 1998; Ruggie, 1998). Dakle, liberalisti razmatraju pitanja kao što su: rezultati raznoraznih državnih politika u promovisanju ili sprečavanju globalizacije; da li regionalne institucije djeluju kao pokretači ili kao kamen spoticanja globalizacije; izrada sporazuma globalnog upravljanja za podršku globalnim tržištima i globalnim ljudskim pravima; uloga tržišnog samoregulisanja u uznapredovaloj globalizaciji; organizovanje preduzeća i udruženja civilnog društva radi plodotvorne globalne akcije. Sa ovim naglascima, mnoga liberalistička objašnjenja globalizacije razvila su se u oblastima poslovnih studija, privrede, međunarodne političke eko-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
125
nomije, zakonodavstva i politike. Doista, većina radova o globalizaciji u ovim disciplinama zauzelo je široko liberalistički pristup. Pri tom, neki ekonomski geografi i ekonomski sociolozi razvili su tržišnu i institucionalnu analizu razvitka globalne proizvodnje i globalnog upravljanja (npr., Dicken, 2003). Rad takozvane Stenfordske škole o teoriji svjetskog društva i globalnoj modernosti sveo se na liberalističke okvire u širem smislu (Boli, 2006). Liberalistički izvještaji o globalizaciji, uopšte uzev, nisu bili propagirani sa ovakvom etiketom. Dok su mnogi politički realisti, marksisti, konstruktuvisti, postmodernisti i feministi objavljivali svoje srodstvo sa ovim dotičnim teorijama, mnoge pristalice liberalizma prihvatale su ovaj pristup ne imenujući ga tako. U mnogim slučajevima, čitaoci moraju da donose zaključke da je riječ o ovom stanovištu na osnovu oblika argumentacije koju dotični autor razvija. Liberalizam se razvio kao osnovni ortodoksni izvještaj o globalizaciji, s posebnom podrškom od strane vladajućih krugova. Liberalistička objašnjenja podupiru novoliberalističke recepte koje podržavaju najuticajniji politički krugovi. U obimu u kojem su liberalistička pripisivanja globalizacije snagama tržišta, tehnologiji i institucijama nailazila na široko prihvatanje kao „nešto zdravorazumsko", naučnici koji su prihvatili ovaj oblik argumentacije suočavali su se s manjim pritiskom da pobliže označe, potvrde i opravdaju svoj pristup u upoređenju s istraživačima koji su zauzimali kritičkija gledišta. Na svoj račun, liberalistička objašnjenja unosno su osvijetlila značaj tehnološke promjene i institucionalnih dogovora u promovisanju globalizacije. Transplanetarna povezanost ne bi mogla da bude ubrzana i pojačana kao što je bila u proteklih pola stoljeća u odsustvu vazdušnog saobraćaja, unaprijeđenih telekomunikacija, digitalizacije i tako dalje. Liberalisti su, takođe, oštroumno naglasili nužnost izgradnje institucionalne infrastrukture za podršku globalizacije. Transsvjetski odnosi nisu se pojavili spontano, nego su zahtijevali sprovodive regulativne situacije u inter alia (među saveznicima — prim. prev.) tehničkim standardizacijama, administrativnim ujednačavanjima, prevodilačkim dogovorima između jezika, ugovornim zakonima i garancijama imovinskih prava. Tako reći, liberalistička objašnjenja i sama imaju nekoliko velikih ograničenja. S jedne strane, ovi izvještaji nisu se potrudili da se upitaju koje društvene snage stoje u pozadini tehnološke i institucionalne podrške globalizaciji. Nije dovoljno pripisati ove razvitke „prirodnim" ljudskim nosiocima ekonomskog rasta i političke slobode. Poslije svega, ovakve borbe očigledno su odsustvovale u mnogim društveno-istorijskim sklopovima. Ako su, kao što empirijski izgleda da je slučaj, ovi impulsi u njihovom tekućem pojavnom obliku, posebno moderni, onda istraživači treba da mnogo dublje zađu u strukture savremenog društva tragajući za uslovima koji podržavaju tehnološke i institucionalne osnove globalizacije. Druge, dolje razmotrene, teorije nastoje da to postignu na druge načine. Drugi značajan nedostatak u liberalističkim objašnjenjima jeste njihovo kulturno sljepilo. Ovi izvještaji smještaju uzroke globalizacije u materijalne
126
OKVIR ZA ANALIZU
uslove tehnologije i institucija, ne ispitujući društveno i istorijski ustanovljene svjetsko-životne i saznajne strukture koje podržavaju ove tehnološke i institucionalne razvitke. Umjesto toga, liberalistički izvještaji naginju pretpostavci da kultura (i kulturna raznovrsnost) ne sudjeluju u tome kada, gdje i kako se događa globalizacija. Ljudi se svuda tretiraju kao da su, u svojim životima, jednako odgovorni za globalizaciju i željni njenog porasta, što naprosto nije istina. Treći kritični nedostatak liberalističkih objašnjenja globalizacije jeste njihovo neodgovarajuće poštovanje moći. Ovi argumenti naglašavaju da se preduzeća bore za tržišta i da se interesne grupe bore za privilegije. Međutim, liberalisti zanemaruju značaj strukturalnih nejednakosti moći u određivanju globalizacije i oblikovanju njenog kursa. Liberalistička objašnjenja stoga imaju malo ili nimalo poštovanja prema ustaljenim hijerarhijama moći između zemalja, klasa, kultura, rodova, rasa itd. Cak najletimičniji pogled pokazuje da je globalizacija prožeta takvim strukturalnim nejednakostima i pridružena poltičkim borbama.
Politički realizmi Tamo gdje liberalistički izvještaji nedovoljno ističu pitanje vlasti, politički realisti stavljaju borbu za vlast u središte svojih objašnjenja globalizacije (vidi: Gilpin, 2001). Politički realizam je tradicionalno političko razumijevanje moći u međunarodnim odnosima. Ovaj pristup su generalno prihvatili istraživači koji se bave pitanjima državne vlasti, ostvarivanjem nacionalnih interesa i sukobima (uključujući i ratovanje) između država. Politički realisti tvrde da su teritorijalno suverene države vodeći igrači u svjetskoj politici. Pristalice ovog pristupa nadalje pretpostavljaju da su države same po sebi gramzive i samouslužne, hrleći pri tom, sa svojim nezasitim apetitima, u neizbježnu utakmicu borbe za moć. Da bi izašli nakraj sa ovim neminovnim međudržavnim sukobom, neki politički realisti preporučuju pribjegavanje ravnoteži moći, gdje bilo koji pokušaj jedne od država da sebi pribavi svjetsku dominaciju biva dočekan kolektivnim otporom od strane drugih država. Drugi politički realisti naglašavaju da dominantna država može donijeti stabilnost svjetskom poretku ukoliko ovaj takozvani „hegemon" podržava međunarodna pravila i institucije koje unapređuju njegove vlastite interese i u isto vrijeme obuzdava sukobe između drugih država. U stilu teorije o hegemonističkoj stabilnosti, globalizacija može da bude objašnjena kao put kojim trenutno dominantna država — u slučaju novije istorije SAD — dokazuje svoje prvenstvo i istovremeno kreira okolinu kontrolisane utakmice između država. Stoga je zamašni savremeni rast transplanetarne povezanosti omogućio SAD da promovišu svoje nacionalne interese i osnaže svoju moć. Prećutno, globalizacija će ustuknuti ukoliko i kada više ne bude u interesu SAD da finansiraju proces, ili ako i kada SAD izgube finansijsku
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
127
prevlast koja obezbjeđuje njihov hegomonistički status. Nijedan objavljeni izvještaj ne objašnjava sistematski globalizaciju baš na ovaj način, ali se opšta logika teorije hegemonističke stabilnosti pojavila u nekim analizama spoljne politike SAD poslije 1945. godine (Kenedy, 1987; Nye 1990). U drugoj varijanti političkog realizma, globalizacija bi mogla da bude objašnjena kao strategija u borbi za moć između nekoliko velikih država u savremenoj svjetskoj politici. Na ovom pravcu dokazivanja, transplanetarna povezanost napredovala je u mjeri u kojoj su Britanija, Kina, Francuska, Japan, SAD i druge velike države koristile mogućnosti globalnih odnosa da pojačaju svoje pozicije u raspodjeli moći. Takve države ciljaju da privuku globalna preduzeća pod svoju jurisdikciju da bi ojačale domaću privredu i podržale globalnu ekspanziju uz pomoć firmi utemeljenih na njihovom zakonodavstvu, a radi ostvarivanja uticaja na druge države. Takođe, rekli bi politički realisti, jake države, u potrazi za moći, imaju razvijene globalne vojne sposobnosti, promovišu svoju monetu kao globalni novac i globalne migrante navode da jačaju ljudski kapital njihove zemlje. Političko-realistička objašnjenja globalizacije imaju zaslugu za osvjetljavanje pitanja moći i borbe za moć, nečega što liberalistički izvještaji nastoje da zanemare. Perspektive politike moći takođe korisno poklanjaju posebnu pažnju ulozi država u uspostavljanju globalnih odnosa. Kao takav, politički realizam umjesno se suprotstavlja neodrživim pretpostavkama u nekim oblastima gdje se globalizacija suprotstavlja teritorijalnim državama i podriva njihove temelje. Politički realizam, takođe s pravom, naglašava da države nisu jednake u globalizaciji, jer jedne bivaju dominantne, a druge podređene u tom procesu. S druge strane, politički realizam neuvjerljivo stavlja naglasak na moć. Teorijski politikocentrizam podsjeća da se sve u globalizaciji svodi na bogaćenje, raspoređivanje i manifestaciju moći. Bez iznenađenja, pristalice ovog pristupa nalaze se, gotovo ekskluzivno, u oblastima međunarodnih odnosa i politika. Globalizacija takođe ima i kulturnu, ekološku, ekonomsku i psihološku logiku, koje se ne mogu svesti na politiku. Globalizacija se takođe odnosi na proizvodnju i potrošnju resursa, na otkrivanje i afirmaciju identiteta, na proizvodnju i komunikaciju značenja i na ljudsko oblikovanje prirode i prirodno oblikovanje ljudi. Sasvim sigurno, kultura, ekologija, ekonomija i psihologija su povezane sa odnosima moći: ovi drugi vidovi društvenih odnosa nisu drugo do apolitični. Međutim, oni su takođe više od politike i zahtijevaju da im se kao takvima posveti puna pažnja. Državocentrizam političkog realizma je takođe slabost, budući da ovaj pristup nastoji da zanemari značaj drugih aktera u opštoj globalizaciji. U upravljačkim krugovima, na primjer, nacionalne države nisu jedine snage koje obezbjeđuju i sprovode propise za transplanetarne susrete nego i poddržavne vlasti, makro-regionalne institucije, globalne agencije i razna tijela iz privatnog sektora. Nije održivo ni to da se globalizujuće aktivnosti nevladinog sektora, kao što su firme, udruženja civilnog društva i domaćinstva, u cjelini ob-
128
OKVIR ZA ANALIZU
jašnjavaju u okvirima zadovoljavanja nacionalnih interesa i afirmacije državne moći. Kada bivaju globalni, ovi drugi oblici djelovanja slijede motivacije i manifestuju uticaje koji su djelimično — a ponekad sasvim suštinski — autonomni u odnosu na politike vlada dotičnih zemalja. Isto tako, politički realizam previše pojednostavljeno svodi odnose moći u kreiranju transplanetarnih prostora na pitanje hijerarhije među državama. Prioritet SAD i drugih velikih država sigurno je pomogao da se pospješi savremena globalizacija, da se proces usmjeri na određene pravice i da se učinci narasle transsvjetske povezanosti okrenu u korist vodećih država. Međutim, dodatni oblici odnosa moći — na primjer, u odnosima klasa, kultura i rodova takođe pogađaju tok globalizacije. Ove druge strukturalne nejednakosti ne mogu biti odgovarajuće objašnjene kao rezultat međudržavne utakmice. Politike moći između država, bez sumnje, imaju uticaja na hijerarhije u globalizaciji između upravljača i radnika, između raznih svjetskih religija i između žena i muškaraca. Ali, ovih drugih društvenih kretanja ima više nego sukoba između velikih država. Poslije svega, klasna nejednakost, kulturalna hijerarhija i patrijarhat prethode modernom državnom sistemu.
Marksizmi Marksističke teorije nude objašnjenja globalizacije koja u prvi plan ističu jednu od ovih drugih struktura moći, naime, klasne odnose. Marksizam je vodeća političko-ekonomska kritika liberalističkog pravovjerja. Ovaj pristup prihvatili su istraživači koji su u osnovi zainteresovani za oblike proizvodnje, društveno iskorišćavanje putem nepravedne raspodjele i društveno oslobođenje putem prevazilaženja kapitalizma. Marksistički argumenti o globalizaciji iznikli su iz svih polja društvenog istraživanja, mada najviše iz oblasti geografije, politike i sociologije (Bromley, 1999; Rupert i Smith, 2002; Rosenberg, 2005). Marksisti objašnjavaju širenje transplanetarnih odnosa kao rezultat kapitalističkog načina proizvodnje. Sam Karl Marx je predvidio rast globalnosti kada je, pišući Grundrise (Temelji slobode — prim. prev), zapisao da „kapital po svojoj prirodi prelazi preko svake prostorne prepreke" da bi „cijelu planetu osvojio kao svoje tržište" (1857-8: 524; 539). Tako se, u marksističkom izvještajima, globalizacija događa zato što transsvjetska povezanost povećava mogućnosti proizvodnje profita i viška akumulacije. Posebno, kažu marksisti, globalizacija je strategija koja kapitalistima, buržoaziji, prisvajačkoj klasi omogućuje da uvećava svoje resurse i moć nad radničkom, proleterskom, eksploatisanom klasom. Marksisti odbacuju i liberalistička i političko-realistička objašnjenja globalizacije. Prema marksističkom gledištu, tehnološki napretci koji omogućavaju globalizaciju nisu podsticani, kao što tvrde liberalisti, „prirodnom" ljudskom težnjom ka privrednom rastu, nego istorijski specifičnim pobudama kapita-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
129
lističkog razvitka. Takođe, kažu marksisti, zakonska i institucionalna infrastruktura koja omogućava globalizaciju pojavila se ne toliko da bi unaprijedila tržišnu djelotvornost širom planete, nego da bi služila logici viška akumulacije na globalnom nivou. U međuvremenu, marksisti odbacuju liberalistički govor o „slobodi" i „demokratiji", ne kao lažan podsticaj narasle transplanetarne povezanosti, nego kao ozakonjujuću ideologiju za eksploatatorske globalne kapitalističke klasne odnose. Slično tome, za marksiste, državne politike i međudržavne borbe za moć nisu, kao što tvrde politički realisti, stvarni nosioci globalizacije, nego prije izdanci dubljih snaga kapitalizma i klasne borbe. Dominantne države mogu manifestovati snagu kada promovišu globalizaciju, ali one to rade u službi kapitala prije nego u duhu nekog imaginarnog „nacionalnog interesa". Kao i liberalistička i političko-realistička, tako se i marksistička objašnjenja globalizacije pojavljuju u više obličja. Tradicionalniji marksistički argumenti fokusiraju se na rast transplanetarnih kruženja kapitala putem globalnih kompanija i globalnih tokova robe, kojima je pridruženo uspostavljanje transsvjetskih mreža unutar kapitalističke klase i transsvjetske fragmentizacije unutar radničke klase (upor. Burnham, 1997; Harris, 1998-9; Pijl, 1998; Tabb, 2001). U međuvremenu su takozvani novomarksisti, u teorijama o kolonijama i svjetskom sistemu, ispitivali akumulaciju kapitala na globalnom nivou više u odnosima između središnjih i okolnih zemalja nego u odnosima buržoazije radničke klase (upor. Wallerstein, 1979; Chase-Dunn, 1989; S. Amin, 1997). Ono što su neki nazvali „novogramšijevskim" gledištima osvijetlilo je značenje potklasne borbe za odupiranje globalizujućem kapitalizmu: ne samo putem tradicionalnih radničkih sindikata nego i putem novih društvenih pokreta branilaca potrošača, zaštitnika životne sredine, mirovnih aktivista, seljaka i žena (upor. Cox, 1987; Gill, 1993; Gills, 1997; Mittelman, 2000). Marksistički pristupi nude značajne priloge za razumijevanje globalizacije. Pažnja usmjerena na kapitalizam i klasne odnose daje objašnjenja rastuće transplanetarne povezanosti dalje od liberalizma i političkog realizma prema nekim dubljim društvenim silama koje generišu relevantne tehnološke napretke, institucionalne razvitke i državne strategije. Marksistički izvještaji o kapitalu i klasi takođe otkrivaju dobar dio iz oblasti odnosa društvene moći i proizvođenja nejednakosti u globalizujućoj privredi. Tako, koliko se politički realizam preusko koncentriše na državnu hijerarhiju toliko marksističko gledanje na klasnu stratifikaciju prikazuje previše uprošćen izvještaj o moći. I drugi odnosi dominacije i potčinjenosti takođe su u igri globalizacije u domenima države, kulture, roda, rase, seksualne orijentacije, (ne)mogućnosti i dalje. Ove dodatne strukturalne nejednakosti i nasilja sigurno se prepliću s klasnim odnosima i podliježu njihovim uticajima. Međutim.. učinci US hegemonije, zapadocentrička kulturalna dominacija, maskulinizam. rasizam, heteroseksizam i vlasnost (ablism) ne mogu se svesti na klasnu dinamiku unutar kapitalizma. Tako, slabe države, domoroci, žene, obojeni, seksualne manjine i invalidi imaju dobre razloge da se udružuju i pomažu na
i
130
OKVIR ZA ANALIZU
vanklasnoj osnovi u svojim posebnim borbama za emancipaciju i socijalnu pravdu. Klasa je ključna osovina moći u globalizaciji, ali nije jedina i uvijek važnija od svih. Takođe, previše je pojednostavljeno objašnjavati globalizaciju isključivo kao rezultat težnje za viškom akumulacije. Kapitalizam je odgovoran za mnogo šta u globalizaciji, ali je daleko od odgovornosti za sve. Na primjer, ljudi se ne bave globalnim komunikacijama i ne preduzimaju globalna putovanja samo radi gomilanja viška akumulacije nego i radi proučavanja identiteta i istraživanja značenja. Ljudi ne stiču globalnu svijest isključivo da bi opskrbili kapitalizam skupom mišljenja koja bi doprinosila transplanetarnoj akumulaciji nego i radi raznih drugih sekularnih i vjerskih pobuda. Ljudi ne razvijaju globalno naoružanje i ne preduzimaju globalne vojne akcije samo radi kapitalističkih ciljeva nego i zahvaljujući međudržavnoj surevnjivosti, muževnom ponašanju i militarističkoj kulturi koji prethode kapitalizmu. Posebno, marksizam je ograničen svojim metodološkim materijalizmom. Pristup je često okarakterisan kao „istorijski materijalizam" ili „politička ekonomija", gdje su idejni aspekti društvenih odnosa, bez ikakve vlastite autonomije, shvaćeni kao posljedice načina proizvodnje. Ovo pretjerano pojednostavljivanje stvari sugeriše da su kultura i psihologija svodljive na političku ekonomiju, a da su strukture identiteta i saznanja u cjelini rezultati struktura proizvodnje i upravljanja, kojima su u potpunosti podređene. Uzmimo jedan primjer, nacionalizam kao jedna struktura identiteta oblikovao je kapitalizam jednako kao i ovaj njega. Slično, estetika i jezik su mnogo više od nusproizvoda akumulacije. Ukratko, iako kapitalizam igra ključnu ulogu u generisanju globalizacije, društvene snage su mnogodimenzionalnije, složenije i zanimljivije nego što tvrdi uski istorijski materijalizam.
Konstruktivizmi U suprotnosti prema metodološkom materijalizmu liberalističkih, političko-realističkih i marksističkih objašnjenja globalizacije, niz drugih gledišta priklanja se metodološki idealističkim pristupima. U ovim slučajevima, transplanetarna povezanost je tobože nastala kao rezultat načina na koje su ljudi mentalno konstruisali društveni svijet pomoću simbola, jezika, interpretacija i tako dalje. Sa ideacionalnih perspektiva, globalizacija je nastala na osnovu posebnih oblika i kretanja svijesti. Za metodološke idealiste, načini proizvodnje i upravljanja su drugorazredne strukture koje proizlaze iz dubljih kulturalnih i društveno-psiholoških snaga. Ovakvi izvještaji o globalizaciji dolaze posebno iz oblasti antropologije, humanistike, proučavanja medija i sociologije, premda idealistički argumenti takođe vrše uticaj i na neke istraživače u oblasti geografije, politike i biznis-studija. Jedan od tipova ideacionalnog objašnjenja je i konstruktivizam, pristup koji je posebno popularan od 1990-ih među polaznicima međunarodnih stu-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
131
dija u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Evropi koji žele da razviju alternativnu perspektivu u odnosu na liberalizam i politički realizam (Adler, 2003; Barnett, 2005). Kao što sugeriše ime teorije, konstruktivizam se usmjerava na puteve kojima društveni akteri „konstruišu" svoj svijet: i unutar njihovih sopstvenih umova i kroz intersubjektivnu komunikaciju sa drugima. Posebno, konstruktivisti istražuju kako intersubjektivna komunikacija generiše opšte razumijevanje stvarnosti, prihvaćene norme društvenog ponašanja i pojmove grupnog identiteta i šolidarnosti. Razgovor i simboličke razmjene rukovode ljude da konstruišu ideje o svijetu, pravila za društvene interakcije i puteve bivanja u, i pripadanja tom svijetu. Dosadašnja konstruktivistička istraživanja nisu se zadržavala na objašnjenju globalizacije; međutim, jedan takav izvještaj mogao bi se izvesti postojećih radova i opštih pretpostavki ove teorije. Oni bi mogli nagovijestiti da transplanetarna povezanost raste u mjeri u kojoj ljudi iznova promišljaju društvo u transsvjetskim prije nego u, ili kao dodatak, zemlja-nacija-država obrisima. Prateći inter-subjektivni dijalog duž novih avenija, ljudi bi razvili globalni nivo razumijevanja društvenih jedinica, društvenih pravila i društvenih identiteta. Ova mentalna preusmjerenja bi zauzvrat poduprla širi proces privredne i političke globalizacije. Konstruktivistička teorija nudi korisnu ispravku materijalističkom objašnjenju globalizacije potvrdom da je društvena geografija mentalno iskustvo, kao što je i materijalna činjenica. Rast transplanetarne povezanosti doista je omogućen u mjeri u kojoj ljudi sebe shvataju kao one koji nastanjuju globalni svijet i koji dijele vrijednosti i interese sa drugima, rasprostranjenim širom kontinenata. Staviše, ovo mentalno preusmjerenje prema globalnim identitetima i solidarnostima bi, izgleda, rezultiralo, makar i djelimično, iz inter-subjektivne drušveno-psihološke dinamike formiranja „in" (unutrašnjih — grupa, „nas" i „njih". Nacionalni, „out" (spoljašnjih — klasni, vjerski i drugi identiteti djelimično odgovaraju materijalnim uslovima kao što su državna vlast i kapitalistička akumulacija, ali grupna povezanost takođe zavisi od inter-subjektivne konstrukcije i komunikacije uzajamnog samorazumijevanja. Konstruktivistička objašnjenja mogu da odu veoma daleko na putu metodološkog idealizma. U ovom slučaju, društveno-psihološki redukcionizam neprihvatljivo zapostavlja značaj privrednih i ekoloških snaga u oblikovanju mentalnog iskustva. Ono što je potrebno jeste objašnjenje globalizacije koje priznaje značaj znanja i identiteta, ali u isto vrijeme povezuje ideacione uticaje sa materijalnim snagama društva. Štaviše, kao i liberalistička, konstruktivistička objašnjenja su ograničena svojim previdanjem pitanja strukturalnih nejednakosti i hijerarhija moči u društvenim odnosima. Sa ovom apolitičkom tendencijom, konstruktivizam propušta uvid da pojedinci koji stupaju u intersubjektivne komunikacije to postojano rade u uslovima strukturalne dominacije i subordinacije. Kad god
iz
prev.) i
prim. prev.)
prim.
OKVIR ZA ANALIZU
132
bila, konstrukcija društvene stvarnosti događa se u kontekstu političke borbe i kao izraz otpora. Uzmimo jedan očigledan primjer, nacionalni identiteti na Jugu razvili su se naveliko pružanjem otpora kolonijalnoj vladavini.
Postrnodernizyni U suprotnosti sa konstruktivizmom, druga ideacionalna objašnjenja globalizacije zaista osvjetljavaju značenje strukturalne moći u građevini identiteta, normi i znanja. Radi stenografske pogodnosti, ove pristupe ovdje smo grupisali pod prostom oznakom: „postmodernizam". Međutim, ovaj široki žanr raspravljanja drugi podvode pod imena „poststrukturalizam" i „postkolonijalizam". Nezavisno od preciznosti imena, ova gledišta shvataju društvo, prije svega, u okvirima saznajne moći: to jest, kako strukture moći oblikuju saznanje i kako određene strukture saznanja podržavaju određene hijerarhije moći. Na primjer, jedan od vodećih predstavnika postmodernizma, Michel Foucault, tvrdio je da je svaka epoha označena vladajućim (znanjem — oblikom saznanja (1966). Ova vladajuća struktura razumijevanja (ili određuje šta može a šta ne može biti zna„discourse` ; rasprava — no u datom društveno-istorijskom kontekstu: to jest, šta prolazi kao „istinito" i „stvarno", a šta se gubi kao „mitsko" i „zamišljeno". Za postmoderniste, vladajući oblik saznanja u „modernom" društvu jeste racionalizam. Ovaj način razumijevanja ističe zemaljski život, potčinjenost prirode ljudskoj kontroli, objektivističku nauku i instrumentalnu djelotvornost. Moderni racionalizam njeguje društvo opsjednuto privrednim rastom, tehnološkom kontrolom, birokratskom prismotrom i disciplinovanjem želja. kažu postmodernisti, racionalistički način saznanja posjeduje unutrašnju ekspanzionu logiku koja ga vodi kroz procese kulturalnog imperijalizma s ciljem da potčini, ako ne i uništi, druge epistemologije (teorije saznanja
prev), ili
episteme
prim.
prim. prev.)
Štaviše,
— prim. prev).
Samo je nekoliko postmodernističkih napisa usmjereno na problem globalizacije po sebi (tj. Luke, 1995; O Tuathail, 1996; Dirlif, 1997; Ling, 2000; Cameron i Palan, 2004). Međutim, razvijanjem opštih pretpostavki ove teorije, globalizacija bi mogla da bude shvaćena kao proces u kojem zapadnjački racionalizam širom planete natura sebe urođeničkim kulturama i drugim ne-modernim oblicima svijeta života. Razni autori ovoga žanra povezuju moć znanja u modernom (globalizujućem) svijetu s rasizmom, seksizmom i hegemonijom SAD (Said, 1978; Campbell, 1998; Chowdhry i Nair, 2002). Sa ovim naglascima na oblike saznanja kao moći, postmodernistički i postkolonijalistički argumenti uspijevaju da ideacionalne elemente ugrade u objašnjenje globalizacije, istovremeno čuvajući pitanja o politici za kasnije. Postmodernističke teorije osvjetljavaju značaj moderne racionalističke epistemologije kao stanja duha koje je dovoljno životno za tehničko-nauč-
(mindset)
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
133
ne napretke i birokratske institucije koje globalizaciju čine mogućom. Poput marksizma, dakle, postmodernizam pomaže da se ode dalje od površnih gledišta liberalizma i političkog realizma prema dubljim društvenim uslovima koji podstiču globalizaciju. Tako reći, postmodernistička objašnjenja i sama imaju svoja ograničenja. Tamo gdje su marksistička gledišta o globalizaciji ograničena njihovim metodološkim materijalizmom, postmodernistički argumenti su ometeni svojim metodološkim idealizmom. Vladajući diskursi, van svake sumnje, imaju dalekosežan uticaj na privredu i ekologiju, ali shvatanje da ove materijalne snage mogu biri svedene na oblike svijesti izgleda neodrživo. Ponovo, ono što želimo jeste objašnjenje koje uzajamno povezuje ideacionalne i materijalne snage prije nego da gleda na jedno ili na drugo.
Feminizmi Sa svoje strane, feministička gledišta o globalizaciji u cenar pažnje postavila su rodne odnose. Dok osnovna kretanja koja pokreću rast transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti đruge teorije prepoznaju u okvirima tehnologije, države, kapitala, identiteta ili diskursa, feministi usmjeravaju svoje zanimanje na društvene konstrukcije muškosti i ženskosti. To jest, uloge i ponašanja dodijeljena biološkim polovima koriste se za oblikovanje cjelokupnog društvenog poretka i, posebno, za oblikovanje toka istorije, uključujući i širenje globalnosti. Feministička gledišta o globalizaciji prilagođena su od strane istraživača čija je osnovna pažnja posvećena statusu žena, posebice strukturalnoj podređenosti žena muškarcirna. Ovi argumenti naglašavaju da postoji tendencija da se žene marginalizuju, ućutkaju i obesčaste u globalnim komunikacijama (tj. da imaju manji pristup internetu), globalnim migracijama (tj. da budu prevarene domaćice i seksualne robinje), globalnim finansijama (tj. da imaju ograničene mogućnosti kreditiranja), globalnim organizacijama (tj. da imaju svega nekoliko liderskih položaja) i globalnim ratovima (tj. da budu silovane na bojnorn. polju). Feministički pristupi globalizaciji pojavljuju se u svim oblastima đruštvenih i humanističkih izučavanja, mada možda najčešće u političkim naukama i sociologiji (Duggan i Dashner, 1994; Wichterich, 1998; Peterson i Runyan, 1999; Signs, 2001; Peterson, 2003; Rai, 2004). Mnogi feministički argumenti pojavljuju se kao ispravljajući dodaci drugih teorija prije nego kao potpuno razvijena i samostalna objašnjenja globalizacije. Tako, na primjer, feministički liberali preporučuju da u zakonodavstvu i institucijama koje upravljaju globalizacijom treba posvetiti više pažnje ulozima i posljedicama koje pogadaju žene. Feministička shvatanja političkog realizma osvjetljavaju mušku dominaciju u državnoj vlasti i muškorodni karakter međudržavne utakmice i rata. Feministički prilozi marksističkim istraživanjima bilježe rodno prenaglašen karakter viška akumulacije, na primjer, u slabije
134
OKVIR ZA ANALIZU
plaćenom ženskom radu u fabrikama, koje inače eksploatišu sve radnike, i u neplaćenom ženskom radu u domaćinstvima. Feministički postmodernizam prepoznaje blizak odnos između maskulinizma i racionalističkog saznanja, dok feministički postkolonijalizam rasvjetljava podređenost žena u imperijalističkim kontekstima. Na različite načine, dobar dio feminizma podržava svojevrstan „dodati- rod-i-čačkati" pristup drugim teorijama. Suparnička društvena objašnjenja globalizacije Liberalizmi • glavno usmjerenje na tržišta • globalizacija objašnjena kao rezultat tehnološkog napretka i kao konstrukcija pomoćnih institucionalnih infrastruktura Politički realizmi • glavno usmjerenje na međudržavne odnose • globalizacija objašnjena u okvirima utakmice između velikih država i/ili SAD/US hegemonije Marksizmi • glavno usmjerenje na način proizvodnje i klasne odnose • globalizacija objašnjena kao izdanak kapitalizma Konstruktivizmi • osnovno usmjerenje na društvenu konstrukciju stvarnosti • globalizacija objašnjena u okvirima mentalnih (re)konstrukcija svijeta društva
Postmodernizmi
• glavno usmjerenje na moć saznanja • globalizacija objašnjena kao rezultat racionalističkog imperijalizma
Feminizmi • osnovno usmjerenje na rodne odnose • globalizacija objašnjena kao proizvod muških ponašanja i patrijarhalnog podređivanja
Izvjesni drugi feministički argumenti rodne odnose same po sebi smatraju osnovnim uzročnim snagama društvenih ođnosa. Prema ovim radikalnijim gledištima, patrijarhalna podređenost žena i maskulinistička pravila ponašanja jesu osnovne snage koje proizvode druge društvene strukture kao što su kapitalizam, država, nacionalizam i racionalizam. Radikalnom feminističkom logikom, širenje transplanetarnih veza biće takođe rukovođeno prije svega muškim težnjama i patrijarhalnim ugnjetavanjem.
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
135
Feministička shvatanja globalizacije obezbjeđuju dobrodošle ljekove protiv rodnog sljepila koje generalno muči druga stanovišta. Svakodnevno iskustvo jasno pokazuje da ljudi u globalnom, kao i u svim drugim prostorima, bar djelimično postupaju u skladu s društveno konstruisanim ulogama polova. „Privatna" sfera porodice i intimni odnosi su očigledno jednako neodvojivi i uticajni u najvećem broju ljudskih života kao i „javna" sfera radnog mjesta i građanstva. Reproduktivna privreda, sasvim jasno, jednako je suštinska za održavanje društvenih odnosa kao i proizvodna privreda. Ipak, „centralno" istraživanje globalizacije (i društvenog života uopšte) nastoji da ove važne stvari učini nevidljivim. Tako reći, feministička objašnjenja mogu da preuveličaju značaj rodnih odnosa, kao što politički realizam može da prenaglasi medudržavnu surevnjivost, a postmodernizam moć znanja. Argumenti koji se odnose na maskulinizam i patrijarhat mogu da osvijetle mnoge uzroke, pravice i posljedice globalizacije. Međutim, rodni redukcionizam radikalnog feminizma, koji svemu što okružuje transplanetarnu povezanost nalazi korijene u društvenim konstruk cijama uloga polova, izgleda pretjerano uprošćeno. Stoga, kao što marksistička preokupacija klasnom nejednakošću može da pothranjuje zanemarivanje drugih oblika društvene subordinacije, tako feminističko vezivanje za rodne hijerarhije može da skrene pažnju sa drugih značajnih ugnjetavanja, na primjer, u djelokrugu kulture i rase.
Eklektička sinteza Prethodna procjena šest idealnotipskih društvenih teorija određuje broj mogućih objašnjenja globalizacije. Svaki pristup osvjetljava određene snage koje bi mogle da značajno doprinesu velikom rastu transplanetarne povezanosti u savremenoj istoriji: tehnologija i izgradnja institucija u slučaju liberalizma; nacionalni interesi i međudržavna utakmica u slučaju političkog realizma; akumulacija kapitala i klasna borba u slučaju marksizma; identitet i izgradnja znanja u slučaju konstruktivizma; racionalizam i kulturni imperijalizam u slučaju postmodernizma, i maskulinizam i podređivanje žena u primjeru feminizma. S druge strane, svako gledište je takođe ograničeno redukovanjem dinamike globalizacije na upravo jedan ili dva osnovna uzroka. Pristup u ovoj knjizi jeste u tome da objedini uvide nekoliko teorijskih okvira u jedno višestruko objašnjenje globalizacije. Riječju, ovdje prihvaćeno gledište shvata globalizaciju kao dio društveno-istorijske dinamike koji uključuje pet međusobno povezanih promjena u makro-socijalnim strukturama. Jedan trend — širenje transplanetarne i suprateritorijalne povezanosti — međusobno je povezan sa četiri druga razvitka: prelazak iz kapitalizma u hiperkapitalizam s obzirom na proizvodnju; kretanje od etatizma ka policentrizmu u pogledu upravljanja; zamjena nacionalizma pluralizmom i hibridnošću kada
136
OKVIR ZA ANALIZU
je riječ o identitetu i prerastanje racionalizma u promišljajuću racionalnost u domenu saznanja. Rezultirajuće gledište o globalizaciji nije podložno konvencionalnim teorijskim etiketama. Argument se suštinski hrani liberalizmom i političkim realizmom s obzirom na značaj država i drugih oblika upravljanja, marksizmom s obzirom na značaj kapitalizma, konstruktivizmom s obzirom na značaj moći saznanja i feminizmom s obzirom na sve veći značaj rodnih odnosa. Ovdje razvijen pristup, stoga, ne odgovara kategoriji iz udžbenika. Prije, objašnjenje uzajamno prepliće uvide iz ovih gledišta da bi formiralo jedinstveno (prema nekim mišljenjima, nesumnjivo osobito) stanovište. Pojam „ uzajamno preplitanje" ovdje je ključan. Drugim riječima, nijedan od pet osvijetljenih trendova (s obzirom na geografiju, proizvodnju, upravljanje, identitet i znanje) nije shvaćen kao prvobitni izvor ostala četiri. Svaki je uzet kao istovremeni uzrok i rezultat drugih. Globalizacija se prikazuje kao istovremeni rezultat i ulog drugih suštinskih vidova savremene društvene promjene. Ostatak ovog poglavlja pokazuje kako se razvoji oko proizvodnje, upravljanja, identiteta i znanja kombinuju da bi proizveli globalnost velikih razmjera. Zatim, poglavlja 5-8 razmatraju kako, povratno, snažna globalizacija doprinosi promjenama (jednako kao i kontinuitetima) u četiri druge oblasti.
Proizvodne snage u globalizaciji Savremeni ubrzani rast transplanetarnih i suprateritorijalnih društvenih veza djelimično je rezultat ekonomskih okolnosti. Pobliže, globalizacija se odvija u kontekstu određenih preokreta u razvitku kapitalizma. Premda ova knjiga ne razvija marksistički argument da globalizacija može da u cjelosti bude shvaćena u okvirima kapitalizma, ni jedno objašnjenje ove geografske promjene ne bi bilo cjelovito kad ne bi posebnu pažnju posvetilo kapitalističkom načinu proizvodnje. Kapitalizam karakteriše društveni poredak u kojem je privredna aktivnost usmjerena, najprije i uglavnom, na akumulaciju viškova. Drugim riječima, kapitalisti (koji mogu biti pojedinci, privatne firme, javna preduzeča ili drugi kolektivni djelatnici) gomilaju dohotke koji prekoračuju njihove potrebe za održanjem. Kapitalistička proizvodnja je suprotna, s jedne strane, održivoj privredi (u kojoj nema viškova) i, s druge strane, raskalašnosti (gdje svaki višak odmah nestaje zahvaljujući luksuznoj potrošnji). Pod kapitalizmom se viškovi investiraju u dalju proizvodnju, s ciljem pribavljanja dodatnog viška, koji se onda reinvestira u još dalju proizvodnju, u nadi da će se pribaviti još veći višak, i tako dalje. Kapitalistička privreda je potpuno monetizovana. U ovom svjetlu, Marx opisuje novac kao „univerzalnu robu" kapitalističkih društvenih odnosa (1867: 89). Novac uveliko olakšava akumulaciju, posebno od kada se viškovi lako skladište i prenose u ovom razmjenljivom obliku. Pri tom, rukovanje vrijed-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
137
nošću i sredstvima monetarnih proračuna (uključujući cijene, zarade, kamate, dividende, poreze, valutna vrednovanja, knjigovodstvene formule itd.) nudi bogate mogućnosti za transfer viškova, posebno od slabih prema moćnima. Dok većina partija u kapitalističkom poretku teži, u većoj ili manjoj mjeri, akumulaciji, ovaj način proizvodnje povlači za sobom stalne i sveprožimajuće sporove povodom raspodjele dohotka. Ovakava utakmica događa se i između aktera (pojedinaca, firmi itd.) i duž strukturalnih linija (između klasa, polova, rasa i drugih). Neke borbe su otvorene, na primjer, u pregovorima o nadnicama. Drugi sukobi ostaju pritajeni, na primjer, kada mnogi siromašni ljudi na Jugu nisu svjesni da glavnina viška vrijednosti njihovih zemalja odlazi bogatim ljudima na Sjeveru kroz otplatu globalnih dugova. Ova i nebrojena druga iskustva istorijski pokazuju da kapitalizam teži da pothranjuje eksploataciju i druge nejednakosti ukoliko se ne uvedu odgovarajuće protivmjere. Akumulacija viškova zbiva se na jedan ili drugi način već mnogo vjekova, ali je kapitalizam uporedno skorašnja pojava. Kada se akumulacija događala u ranijim vremenima, bila je privremena, ograničena i pogađala je samo male grupe ljudi. Tek prije par stotina godina kapital je postao „izam", vladajući kao najistaknutiji i sveprisutan način proizvodnje nad ogromnom populacijom u dugom i neprekidnom vremenskom periodu. Počevši u Zapadnoj Evropi negdje u petnaestom stoljeću, kapitalizam se proširio na sve kontinente za sljedećih petsto godina (premda u različitim stepenima). Danas je strukturalna moć kapitalizma takva da većina ljudi širom planete shvata akumulaciju viška kao „prirodnu" okolnost i jedva mogu da zamisle, a kamoli da ozakone, alternativni način proizvodnje. Kapitalizam podstiče globalizaciju na četiri osnovna načina: s obzirom na širenje tržišta, knjigovodstvo, pokretnu imovinu i zone slobodne trgovine. S obzirom na prvo pitanje, Marx i Engels su pisali, prije više od 130 godina, da „potreba stalnog širenja tržišta za njene proizvode progoni buržoaziju na cijeloj površini globusa" (1848: 39). Mnoge firme su doista obezbijedile globalna tržišta kao sredstvo za povećanje obima prodaje svojih proizvoda. Veća promjena postojeće profitne stope očigledno pospješuje gomilanje profita. Staviše, utrkivanja u povećavanju proizvodnje, da bi se snabdjela globalna tržišta, može osloboditi značajne privrede nametnutih oklopa i tako proširiti granice profita. Kapitalistička preduzeća tako imaju velike pobude da razvijaju transsvjetsku distribuciju i prodajne mreže za globalne proizvode. Da bi omogućio osnivanje i rad transplanetarnih tržišta, kapizalizam stavlja u pogon mnoge tehnološke inovacije u komunikacijama, transportu i obradi podataka, kao i razvoje u globalnoj organizaciji i upravljanju. Drugo, kapitalizam podstiče globalizaciju ukoliko globalno knjigovodstvo nudi veće mogućnosti za povećavanje akumulacije. Na primjer, menadžeri (neke kompanije mogu da podešavaju i mijenjaju cijene koordinisanim postupcima širom transplanetarnih prostora tako da maksimalizuju ukupan profit kompanije. Doista, više profitne granice na razvijenim tržišnim lokacijama mogu dopustiti firmi da pokrije privremene gubitke koji se mogu
—prim. prev.)
138
OKVIR ZA ANALIZU
pojaviti u ustanovljavanju novih prodajnih mjesta na bilo kojoj drugoj tački na Zemlji. Strategija svjetskog određivanja cijena može stopa podstaći veće ukupne profite na srednji i duži rok. Pri tom, manipulacije globalnog knjigovodstva dale su kapitalizmu mogućnost da ubire profite na mjestima s niskim porezima u transplanetarnim prostorima. U teritorijalističkim okolnostima, višak je, uopšte uzev, potpadao pod zakonodavstvo pojedine posebne zemlje, a kapitalista je bio prinuđen da radi unutar njenog poreskog režima. Međutim, ulaskom u virtuelni prostor (CYBERSPACE) elektronskih finansija, kapital može lako da izbjegne takve teritorijalne granice. Profit koji je, recimo, u praksi ostvaren u Italiji može se putem smicalica takozvanog „dnevnog kursa" („transfer-pricing") pojaviti na završnom računu nekog društva u Luksemburgu sa OFFSHORE poreskim statusom. Slično, „hinwis" („high net worth individuals” — pojedinci visokog ranga —PRIM. PREV.) mogu da znatno smanje svoje poreske obaveze registracijom imovine u OFFSHORE finansijskim centrima prije nego u zemljama boravka. Treće, kapitalizam promoviše globalizaciju zahvaljujući mogućnostima povećanja akumulacije koje nude globalni izvori. Kapitalistički interesi su zadovoljeni kada firme mogu postaviti svoje proizvodne pogone bilo gdje na Zemlji, gdje su potrebni izvori najpristupačniji, a cijene najniže. Doista, strah od suočenja s mogućnošću da globalna pokretna korporacijska imovina ode u neki atraktivniji kraj može navesti teritorijalno vezane radnike i vlade da ublaže svoje zahtjeve koji se odnose na njihove dionice vis-a-vis (nasuprot —PRIM. PREV.) biznisu. Posebno, globalna pokretljivost omogućuje kapitalistima bjekstvo od smanjenih profitnih stopa koje prate korporacijske aranžmane u zemljama OECDa od kasnih 1960-ih godina (upor. Marglin, 1988). Istina, sredinom dvadesetog vijeka korporativni sporazumi između velikog biznisa, radničkih sindikata i državne vlade — prikazani u kejnzijanskoj državi blagostanja — čuvali su kapitalizam na Sjeveru smanjivanjem otvorenih klasnih sukoba u vrijeme kada je socijalizam dobijao neviđenu snagu širom većeg dijela planete. Međutim, ova stabilnost bila je kupljena progresivnim porezima, pozamašnim troškovima socijalnog osiguranja i prilično čvrstim garancijama širokih prava radnika. Na ovaj način, korporativizam je smanjio prostor za akumulaciju i kompanijama i investitorima. Naprotiv, savremena globalizacija omogućila je krupnom biznisu da ponovo uspostavi nadmoćan položaj u odnosu na državu i radništvo, budući da je kapital ostvario daleko veću transplanetarnu pokretljivost od svoja dva suparnika (Kurzer, 1993). Transsvjetska premještanja — ili samo prijetnja takvim odlascima — snažno rebalansiraju trilateralnu pogodbu u korist krupnog kapitala. Mnogi radnici i vlade zbunjeni su malim nadnicama, korporativnim porezima, poslovnim propisima i raznoraznim javnim troškovima na ime društvene bezbjednosti. Na veoma sličan način, globalizacija nudi kapitalistima put da se suprotstave strategijama socijalizma i ekonomskog etatizma koje su se razvijale u
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
139
većini zemalja na Jugu sredinom dvadesetog vijeka. Po uzoru na opsežnu dekolonizaciju, mnoge države u Africi, Aziji, Karibima i Latinskoj Americi preduzele su inicijativu da kontrolišu razvitak kapitalizma unutar svojih zakonodavstava. Ove države eksproprisale su mnogu imovinu i često uvodile centralno državno planiranje privrede u svojim zemljama. Neki glasovi na Jugu zahtijevaju od Sjevera čak i reparacije kao zadovoljštinu za prošlu kapitalističko-imperijalističku eksploataciju. Međutim, povećana transplanetarna pokretljivost daje krupnom kapitalu (ostvarenom uglavnom na Sjeveru) sredstva da se suprotstavi ovakvim naporima u glavnoj preraspodjeli svjetskog bogatstva. Doista, nastranu veliki izuzetak Kine, malo šta je danas ostalo od državnog socijalizma i na Jugu i na Istoku. Četvrto i posljednje, kapitalizam podstiče globalizaciju utoliko ukoliko roba koja cirkuliše koroz transplanetarne prostore nudi velike dodatne mogućnosti za akumulaciju viškova. Drugim riječima, globalne komunikacije, globalna putovanja, globalni novac, globalni finansijski instrumenti i globalna potrošna roba daju više od povećanja mogućnosti za akumulaciju kroz primarnu proizvodnju i tradicionalnu izradu. Pri tom, informacije, komunikacije, finansije i potrošački sektor nude ogromne potencijale za dalju akumulaciju, svako u svom domenu. Doista, telefonski sistemi, internet operacije, mjenjački poslovi, globalni lanci trgovine na malo i slično često proizvode visoke profite. Tako, kao što će biti pokazano u Poglavlju 5, stvarni proces širenja globalnih prostora jeste blagodet za kapitalizam, pa je globalizacija sastavni dio pojave koju možemo zvati „hiperkapitalizam". Prethodna pitanja ne bi trebalo čitati u značenju da svaki globalni kapitalistički poduhvat obezbjeđuje očekivani dobitak. Naprotiv, „napredovanje globalnog" povređuje mnoge korporacije i investitore koji su vjerovali da ova strategija nudi kratak, jednosmjeran put do superprofita. Globalne finansije i proizvodnja informacija, posebno, iskusile su ogromnu prevrtljivost u protekloj četvrtini vijeka, uključujuči velike gubitke nekih igrača. Pa ipak, nade u porast akumulacije nastavljaju da podstiču ubrzanu globalizaciju, a mnogi (kao što će biti bliže opisano u Poglavlju 5) kapitalistički snovi nalaze svoje suštinsko ostvarenje. Tako kapitalizam, u velikoj mjeri, objašnjava zašto i kako se dogodila respacijalizacija kroz globalizaciju. Kao što kaže David Harvey, „kapitalizam ne može da funkcioniše bez svojih prostornih fiksacij a" (2000: 54). Raniji društveni poredak, označen teritorijalističkom geografijom, etatističko upravljanje i nacionalistički identitet dobro su služili jednom ranijem vremenu trgovačkog i industrijskog kapitalizma. Međutim, različit prostorni okvir sa priličnim globalnim aspektima bolje služi tekućoj fazi kapitalističkog razvitka. Tako reći, kapitalizam ne proizvodi savremenu globalizaciju sam po sebi. S jedne strane, globalni kapitalizam zavisi od prihvačenih propisa i okvira identiteta koji su omogućili akumulaciju viškova, doduše, u transplanetarnim prostorima. Pri tom, kapitalistički način proizvodnje zavisi od konkurentnog postojanja racionalističkog načina saznanja koji stvara sekularnu, antropocen-
OKVIR ZA ANALIZU
140
tričku, instrumentalističku mrežu mozgova kroz koju kapitalizam napreduje. Ukratko, kao što je već naglašeno, razne glavne snage u pozadini globalizacije su međuzavisne.
Snage upravljanja u globalizac ji Kao što smo upravo primijetili, način proizvodnje ne može da funkcioniše u odsustvu sistema propisa koji ga omogućuje. Društveni odnosi uvijek su obilježeni određenim mehanizmima upravljanja, čak i kada su pravila ponekad nejasna, promjenljiva ili implicitna. Nema takve stvari kao što je neuređen društveni sklop, a nema ni društvene promjene koja se događa u odsustvu pravila koja je podstiču, olakšavaju i potvrđuju. Zato se globalizacija ne može odvijati mimo mehanizama upravljanja koji promovišu proces, pa se objašnjenje ovog trenda mora djelimično tražiti i u carstvu propisa. Riječ „upravljanje" podložna je raznim shvatanjima (Rhodes, 1997; Pierre, 2000; Hermet 2005). U ovom kontekstu riječ je uzeta u značenju uređenja u opštem smislu; tako se upravljanje odnosi na procese u kojima ljudi određuju, uvode, jačaju i ocjenjuju pravila za usmjeravanje svojih zajedničkih poslova. Veliki dio upravljanja ostvaruje se kroz rad države, u smislu regulativnih aktivnosti koje obavljaju lokalna i nacionalna javna vlast. Međutim, upravljanje može da iziskuje više od države. Upravljanje može da se protegne izvan i iznad države i poddržavnih institucija i da isto tako obuhvati supradržavne (makroregionalne i globalne) sisteme vlasti. Štaviše, upravljanje može da obuhvati privatne regulatorne mehanizme zajedno sa aranžmanima javnog sektora. Zato se upravljanje proteže iznad države da bi pokrilo cio djelokrug društvenog uređenja. Društvo može da bude shvaćeno kao da ima „način" upravljanja (opšti način stvaranja, uvođenja, jačanja i ocjenjivanja propisa), kao što ima način proizvođnje (opšti način nalaženja, obrade, raspodjele i potrošnje dobara). Štaviše, baš kao što se i način proizvodnje može vremenom mijenjati (recimo, iz feudalizma u kapitalizam, ili od ranog prema razvijenom kapitalizmu), tako se i vladajuća struktura upravljanja može mijenjati tokom istorije. Doista, kao što će biti naširoko razmatrano u Poglavlju 6, globalizacija se zbiva u neposrednoj vezi sa prelaskom s etatističkog na policentrični način upravljanja. Dok etatizam gomila izradu i primjenu društvenih propisa u centralizovane nacionalne teritorijalne države, policentrizam raspršuje upravljanje od brojnih poddržavnih institucija, preko država i supradržave do privatnog sektora, i pri tom zgušnjava mreže koje povezuju ove brojne segmente upravljanja. Zato možda i nije slučajno što su riječi „globalizacija" i „upravljanje" ušle u opštu upotrebu u posljednje dvije decenije. Budući da „vlada" nastoji da bude spojena sa državom, ovaj pojam nije lako upotrijebiti kao riječ koja, poput kišobrana, pokriva policentrično stanje mnogostranog i raspršenog upravljanja.
i dr.,
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
141
Rječnik „upravljanja" najbolje služi kao opšti pojam koji pokriva etatizam, policentrizam i druge oblike društvenog uredenja. Sasvim sigurno, kraj etatizma, u posljednjim decenijama, ni u kom slučaju nije označio i kraj države. Naprotiv, mnogi propisi koji su unaprijedili savremenu globalizaciju potekli su od država. Uzimajući u obzir pretpostavke mnogih tumača, uključujući i one citirane u Poglavlju 1, globalizacija i država mogu biti bilo šta ali ne i uzajamno protivrečne. Naprotiv, mnogi transplanetarni odnosi ne bi se razvili — ili bi se razvijali mnogo sporije i teže — da državne politike nisu podsticale globalizaciju (Panitch, 1996; Weiss, 1998). Čak i mnogi novoliberalisti, poput funkcionera MMF i Svjetske banke, u tek minuloj deceniji morali su da priznaju značaj države za djelotvorno funkcionisanje globalne privrede (Dhonte i Kapur, 1997; World Bank, 1997). Globalizacija i država su sasvim skladne i, zapravo, međuzavisne u savremenom društvu. (Tako reći, razvitak globalnih odnosa, u nekoliko važnih oblasti, nastoji da promijeni karakter države, kao što će biti prikazano u Poglavlju 6). Državni propisi podupirali su globalizaciju u četiri glavna pravca: obezbjeđivanjem infrastrukture; liberalizacijom međunarodnog poslovanja; garantovanjem svojinskih prava globalnog kapitala i pomaganjem poduhvata uspostavljanja globalnog upravljanja. U isto vrijeme, držeći se nadolazećeg policentrizma, države nisu obezbjeđivale cjelokupnu zakonsku infrastrukturu za ubrzavanje globalizacije; zato razmatranje koje slijedi takođe bilježi doprinose makroregionalnih, transsvjetskih i privatnih oblika upravljanja. S obzirom na infrastrukturu, državni programi obezbjeđuju glavninu osnovnog transporta, komunikacija i organizacionih osnova za transplanetarne veze. Države iz vremena devetnaestog vijeka (uključujući i kolonijalne uprave) pomagale su ili su i same preduzimale izgradnju ključnih kanala i lučkih postrojenja za globalno brodarstvo u ekspanziji. U dvadesetom vijeku države su gradile većinu aerodroma i pomagale većinu ranih avioprevoznika. Države su obezbjedivale mnoge rane telekomunikacione mreže, dok je američka vojska postavila osnove interneta u trećoj četvrtini dvadesetog vijeka. Države i dalje unapređuju organizacionu infrastrukturu globalizacije legalizacijom, a često i aktivnim podsticanjem djelatnosti hiljada globalnih kompanija, globalnih asocijacija civilnog društva i (kao što ćemo pokazati u daljem tekstu) globalnih institucija vlasti. S obzirom na liberalizaciju prekograničnog kretanja novca i finansijskih tokova, većina zemalja je u posljednjim decenijama ublažila ili ukinula kontrolu zamjene stranih valuta, pri tom znatno olakšavajući globalna kretanja novca. Tako je 2004. godine 158 država prihvatilo Član VIII MMF-a, kojim su one potpisale da ne postavljaju nikakva ograničenja za plaćanja u prekograničnoj trgovini robom i uslugama (IMF, 2004). Desetine država (počev od SAD u 1974. i Velike Britanije u 1979. godini) takođe su uklonile ograničenja kretanjima kapitala kako unutar tako i izvan domena svojih zakonodavstava (Helleiner, 1994; Kapstein, 1994).
142
OKVIR ZA ANALIZU
S druge strane, države lukavo izbjegavaju predloge za poboljšanje pojedinih članova u Sporazumu MMF-a u pravcu zahtjeva svim članovima ove organizacije da uklone statutarne kontrole prekograničnih tokova novca. Isto tako, premda je OECD promovisao liberalizaciju kretanja kapitala još od početka njegovog rada u ranim 1960-im godinama, mecludržavni pregovori, posredstvom ovog tijela, u periodu 1995-1998. godine, u pravcu Multilatcralnag sporazuma o investicijama (MAI), nisu uspjeli da uspostave opšti princip „slobodnog protoka" na osnovu kojeg države ne bi pravile diskriminaciju između kapitala domaćeg i stranog porijekla. Umjesto toga, nacionalne države su zaključile na hiljade bilateralnih investicionih ugovora (BITs) koji su svi zajedno imali isti efekat kao i jedan MAI (UNCTAD, 2004: 6). Mnoštvo drugih državnih mjera takode je podstaklo porast globalnih finansija. Na primjer, brojne nacionalne države dopunile su svoja zakonodavstva da bi strancima omogućile pravo vlasništva nad obveznicama i dionicama na tržištima hartija od vrijednosti u okvirima svojih nadlježnosti. Pri tom, od 1980ih, bezbroj država uvelo je propise putem kojih globalnim bankama i globalnim osiguravajućim društvima omogućavaju ulazak i rad na svojim teritorijama. Množenje offshore finansijskih olakšica na sličan način zahtijeva od država da izgrade odgovarajuće zakonske okvire. Kao što je već nagoviješteno u Poglavlju 3, državne i/ili poddržavne uprave takođe otvaraju na stotine offshore terena; tako se mnoge kompanije djelimično opredjeljuju za globalnu proizvodnju djelimično zahvaljujući zakonskim pogodnostima odobrenim od strane državnih ili pokrajinskih vlasti u EPZ-ima (zonama procesuiranja izvoza —prim. prev). Državna liberalizacija prekogranične trgovine takođe je ohrabrila porast globalne proizvodnje i globalnih tržišta. Sasvim jasno, mnogo je teže obavljati globalnu trgovinu kada državne carine, kvote, licencne procedure, tehnički standardi i druge zakonske mjere favorizuju unutrašnje umjesto prekogranične transakcije. Upravo je odredena liberalizacija trgovine u drugoj polovini devetnaestog vijeka doprinijela porastu asortimana globalnih proizvoda. Zatim je visoki protekcionizam u drugoj četvrtini dvadesetog vijeka obeshrabrio dalji porast transplanetarnih tržišta (to jest, izvan interkontinentalnih kolonijalnih carstava). A onda je osam rundi multilateralnih pregovora između 1948. i 1994. godine, u okviru GATT-a, smanjilo prosječne uvozne carine na industrijske proizvode sa preko 40 na svega 3 posto. Još skorije, režim STO ohrabrio je države da liberalizuju prekograničnu trgovinu poljoprivrednim proizvodima i uslugama. Drugi oblici liberalizacije, koji doprinose globalnoj proizvodnji, razmjeni i potrošnji ostvaruju se posredstvom regionalnih sporazuma. Prethodna polovina stoljeća svjedoči o stvaranju višestrukih regionalnih oblasti slobodne trgovine (FTA), carinskih unija i (u slučaju EU) zajedničkog tržišta. FTA su regionalna udruženja država u kojima su države-članice oslobođene plaćanja carina. Ovakvi programi pojavljuju se u — ili su za njih upravo projektovani većem dijelu Evrope, Americi, Južnoj Aziji, Jugoistočnoj Aziji, Južnoj Africi i drugdje. Posebno u Evropi, FTA i carinske unije (ove posljednje primjenjuju
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
143
zajedničke carinske tarife prema spolja, i njihovo ukinuće unutar unije) značajno su ohrabrile globalno investiranje. Uporedo sa infrastrukturnim projektima i liberalizacijom propisa, treći opšti način na koji države unapređuju globalizaciju ostvaruje se putem garancija svojinskih prava globalnom kapitalu. Legalno osnažena podrška vlasničkim zahtjevima svojstvena je kapitalističkom razvitku već nekoliko vjekova, i globalizacija procesa akumulacije ne čini izuzetak. Firme bi bile mnogo manje sklone da investiraju u uslovima višestrukih jurisdikcija širom planete kada države domaćini ne bi ustanovile i poštovale svojinske zakone koji štite interese biznisa i investitora. Budući da su mnoge vlade preduzele nacionalizaciju i eksproprijaciju korporacijske imovine u trećoj četvrtini dvadesetog vijeka, od 1980-1h godina postoji i tendencija obasipanja kompanija zakonskim zaštitama i privatizovanja najvećeg dijela državnih preduzeća, često transferom vlasništva u globalni kapital. Države takođe ohrabruju globalizaciju kapitala stvaranjem multilateralnih sistema koji garantuju prava intelektualne svojine (IPR) kao što su patenti, zaštitni znaci, autorska prava i dizajn. U poznom devetnaestom vijeku, vlade su uspostavile globalne ugovore kao što je Pariska konvencija za zaštitu industrijske svojine (1883), Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih radova (1886) i Madridski sporazum o međunarodnom registrovanju robnih maraka (1891). Još skorije, Svjetska organizacija intelektualne svojine (WIPO) doživjela je da godišnji broj zahtjeva za globalne patente poraste sa manje od 3000 u 1979. na preko 54 000 u 1997. godini (HDR, 1999: 67). Godine 1994, Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIPS) ojačao je garancije IPR a (prava intelektualne svojine —PRIM. PREV.) na globalnom tržištima preko STO. U međuvremenu, dva međudržavna ugovora, zaključena krajem 1996, godine, proširila su autorska prava na CYBERSPACE. Razvoji oko IPR ilustruju četvrti način na koji države potpomažu regulisanje zaštite sredine koje doprinosi globalizaciji, naime, izradu transsvjetskih mehanizama upravljanja. Iz razloga navedenih u Poglavlju 6, transplanetarne i suprateritorijalne veze ne mogu se održavati samo na osnovu teritorijalno zasnovanih aranžmana. Globalizacija takođe zahtijeva značajne elemente globalnog upravljanja: to jest pravila i stalna rukovodeća tijela na transsvjetskom prostoru. Većina ovih globalnih sistema (pokrivajući, INTER ALIA, komunikacije, sukobe u vođenju poslova, ekologiju, finansije, zdravlje, ljudska prava i trgovinu) uspostavljena je putem međudržavnih sporazuma. Vremenom, tijela kao što su Breton Vuds institucije (misli se, prije svega, na Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku za obnovu i razvoj, osnovane na Konferenciji UN održanoj jula 1944. u vazdušnoj banji Breton Vuds, u Nju Hempširu, SAD —PRIM. PREV.) i agencije Ujedinjenih nacija dobile su izvjesnu autonomiju od svojih država-osnivača. Uprkos tome, većina globalnog upravljanja nastala je i razvila se preko država i međudržavnih odnosa,•a teško je i zamisliti kako bi se to dogodilo drugačije. Istina, kao što ćemo pokazati u Poglavlju 6, neke značajne savremene globalne uprave nisu se razvile uz pomoć javnog sektora,
144
OKVIR ZA ANALIZU
nego zahvaljujući trudu privatnih institucija poput Međunarodnog udruženja za bezbjednost tržišta (ISMA) i Internet korporacija za dodijeljena imena i brojeve (ICANN). Međutim, ovo tržišno usmjereno upravljanje zahtIjeva najmanje popustljivost država, a često uživa i njihovu aktivnu podršku. Doiaskom na svoje mjesto, institucije transsvjetskog upravljanja značajno unapređuju globalizaciju putem standardizacije Izlišno je reći, transplanetarNA povezanost je olakšana do te mjere da su ljudi širom planete došli dotle da imaju posla sa sličnim birokratskim, zakonskim i tehničkim mehanizmima. Na primjer, ITU (Unija međunarodnih komunikacija — PRIM. PREV.) je objavila na stotine preporuka za upravljanje tehničkim standardima u elektronskim mas-medijima i komunikacijama, na koje je potrošila više od 10 000 stranica teksta. U međuvremenu je Međunarodna organizacija za standardizaciju objavila preko 10 000 tehničkih mjera, pokrivajući gotovo sve oblasti tehnologije (UIA, 1998: 1093). Varšavska konvencija iz 1929 (dopunjena 1955) propisala je transsvjetski format za operacije u vazdušnom saobraćaju, dok Međunarodna organizacija civilne avijacije (ICAO) kontroliše globalna pravila vazdušne navigacije, INTER ALIA, da bi se izbjegli sudari aviona u toku letenja. OECD je objavio Konvenciju o vrstama poreza da bi unaprijedio standardizaciju bilateralnih poreskih ugovora koji se množe uporedo sa globalizacijom kapitala. Nekoliko udruženja privatnog sektora, kao što su Međunarodna komisija za standarde u knjigovodstvu (IASB) i Međunarodna federacija knjigovođa (IFAC), počev od 1970-ih godina, razvijaju globalna uputstva za korporativno knjiženje i izradu završnih računa. Međunarodna organizacija komisija za hartije od vrijednosti (IOSCO), ustanovljena 1983. godine, promoviše transplanetarne standarde za tržišta robe i akcija, dok Međunarodno udruženje nadzornika osiguranja (IAIS), formirano 1994. godine, radi to isto za poslove osiguranja. Počinjići u 1996. godini, MMF koordinira velike inicijative da se postave globalni okviri za izradu i predstavljanje makroekonomskih statistika. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) promoviše zakonsku harmonizaciju u oblasti kontrole bolesti, dok drugi djelovi sistema UN nadgledaju kodifikaciju univerzalnih standarda ljudskih prava. Ukratko, gomila mjera, specijalno državnih — ali takođe i regionalnih, transsvjetskih i privatnih zakonodavnih institucija — zajedno sprovode veliki doprinos upravljanja globalizacijom. Izgradnja pomoćne zakonske infrastruk ture nije jedini uzrok globalizacije, ali se trend ne bi mogao razvijati bez ovog administrativnog utemeljenja. To ne znači reći da je svaki propis u savremenoj istoriji potpomogao rastu transplanetarne povezanosti. Neke državne akcije inhibiraju globalizaciju, na primjer, zabranom nekih internetskih programa, napadima na transsvjetske aktivnosti civilnog društva i obeshrabrivanjem globalnih tokova kapitala. Štaviše, državna ograničenja imigracije rijetko su kad bila tako jaka kao na početku dvadeset prvog vijeka. Međutim, ravnoteža relevantnih propisa umnogome podstiče globalizaciju. Doista, države i drugi organi upravljanja prinuđeni su da uspostavljaju zakonske aranžmane koji podstiču širenje globalnih društvenih prostora. Uslovi
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
145
koje je nametnuo kapitalizam (već razmotreni), i sam zamah globalnog prekrajanja prostora, na donosioce odluka vrše snažan pritisak da obezbijede zakonS obzirom na moć ovih drugih ske okvire podrške (ovom procesu sila, izgleda krajnje nevjerovatno đa bi ljudi od zakona, uprkos svojim željama, mogli blokirati toliku globalizaciju ili njenu glavninu. Cak i države s velikim ogradama u odnosu prema globalizaciji, na kraju, bar djelimično podlegnu njenom trendu. Tako je, na primjer, kralj Butana odustao od zabrane televizije (koju je jednom pokušao da uvede), a pro-sovjetski režim Fidela Castra aktivno reklamira globalni turizam na Kubi. U tom smislu, pitanje je manje u tome zakonskih ljudi od zakona omogućavaju globalizaciju, a više u tome okvira koriste da bi upravljali njenim procesom. Savremeni donosioci odluka ne mogu negirati porast transsvjetskih odnosa, ali oni doista imaju splet mogućnosti da tom trendu obezbijede određeni pravac a ne neki drugi. Šta reći o posebnoj ulozi SAD u uzrokovanju savremene globalizacije, s obzirom na značaj koji neke političko-realističke teorije pripisuju ulozi hegemona u svjetskoj politici? SAD su često igrale glavnu ulogu u, gore opisanim, razvojima propisa, odnosno uređenja. Administracije SAD bile su ključni predlagači osnivanja UN, Breton Vuds institucija, OECD-a i GAT/STO-a. SAD su takođe aktivno pomogle stvaranje makro-regionalnih sistema koji podstiču globalizaciju, posebno u Evropi i Americi. Pri tom, samo ime „Vašingtonski konsensus" pokazuje gdje je pritisak za liberalizaciju globalne trgovine i finansija bio najsnažniji. Politička kultura spoljne politike SAD imala je takođe nekoliko istorijski temeljnih ugovora koji posebno ohrabruju razvitak globalne povezanosti (Thorne, 1992). Na primjer, metafora o loncu za topljenje (tj. o miješanju i asimilaciji sugeriše da je cijelo čovječanstvo rasa i kultura u jednoj zemlji proputovalo planetu da bi shvatilo američki san. Spolja gledajući, vladajući SAD mitovi tvrde da je Amerika jedno izuzetno društvo s misijom da donese slobodu i napredak u svaki ćošak planete Zemlje. Tamo gdje ne uspijevaju ideološka ubjeđivanja, SAD imaju neuporedive vojne resurse da, uz pomoć vojne sile, nastave željeni put globalizacije (Mosler i Catley, 2000). Međutim, priznati dalekosežni uticaj SAD u oblikovanju savremene globalizacije nije isto što i tvrditi da je hegemonija SAD nužan uslov, i prvi uzrok, snažnog porasta transplanetarne povezanosti počev od sredine dvadesetog ubrzane globavijeka. Prestiž SAD među državama duboko je uticao na lizacije koja se događa preko minulih 50 godina, ali primat SAD nije prouzrokovao samu globalizaciju. Druge sveprožimajuće i duboko ukorijenjene snage u pogledu zakonodavstva i upravljanja, kapitalističke proizvodnje, dinamika identiteta i racionalističkog saznanja bi, u svakom slučaju, uzrokovali proteklo pola stoljeća na sve strane razvijene globalizacije. Međutim, globalizacija bi se odvijala u različitim pravcima u odsustvu dominacije SAD. Na isti način, kao što ćemo naglasiti u Poglavlju 12, politika SAD će značajno uslovljavati mogućnosti za još progresivnije buduće tokove globalizacije.
—prim. prev).
koju vrstu
—prim. prev.)
oblik
da li
146
OKVIR ZA ANALIZU
Snage identiteta u globalizaciji Dovde je ovo objašnjenje savremene globalizacije usmjereno na političko-ekonomske snage; međutim, držeći se premise da potpunije objašnjenje zahtijeva da ujedinimo materijalne i ideacione elemente, ostatak ovog izvještaja osvjetljava psihološke i kulturne pokretačke snage u samom središtu globalizacije. Sijedeći odjeljci ispituju podsticaje rastu transplanetarne povezanosti koji dolaze iz oblasti gradnje identiteta, dok posljednji paragraf razmatra značenje snaga koje se odnose na znanje. Kao što smo već vidjeli u ovom poglavlju, mnoge teorije nedovoljno ističu (a u nekim slučajevima sasvim zanemaruju) ulogu identiteta u društvenom životu. Međutim, ljudi međusobno sarađuju u jednom društvu ne samo da bi obezbijedili neka dobra i pokazali moć nego i da bi otkrili ko su oni, gdje pripadaju i šta mogu da postanu. Razumjeti i izraziti sebe — i kao pojedinca i kao pripadnika grupe —jeste izvorna motivacija i glavna preokupacija društvene interakcije. Ljudi ispituju društvene odnose radi istraživanja svoje klase, svojeg roda, svoje nacionalnosti, svoje rase, svoje vjeroispovijesti, svoje seksualnosti i drugih vidova svog bića. Izgradnja identiteta, štaviše, obezbjeđuje glavninu temelja društvenih veza, uključujući kolektivnu solidarnost protiv ugnjetavanja. Pojmovi identiteta jačaju okvire zajedništva, demokratije, građanstva i otpora. Ukratko, identitet je važan (u velikom dijelu). Možemo reći da jedno društvo ima „način identiteta" (opšti način da se odredi i izrazi ko su ljudi) uporedo s njegovim načinom proizvodnje i njegovim načinom upravljanja. Prije naleta intenzivne globalizacije unazad pola vijeka, vladajuća struktura identiteta bio je nacionalizam. (U ovom kontekstu „nacionalizam" nije shvaćen u značenju neobuzdanog patriotizma, nego kao okolnost u kojoj ljudi izgrađuju svoje biće, pripadnost i postajanje, prije svega i uglavnom, u okvirima nacionalnog srodstva. Pojam nacionalnosti, odnosno nacionalnog jedinstva bliže je obrađen u Poglavlju 7). Poput struktura proizvodnje i upravljanja, načini identiteta vremenom se mijenjaju. Kao što ćemo pokazati u Poglavlju 7, globalizacija se odvija u tandemu sa — međusobno se odražavajući i snažeći — širokom promjenom vladajućeg poretka identiteta od nacionalizma prema pojačanom pluralizmu i polutanstvu. Snage identiteta imaju uzročno značenje u društvenim odnosima. Identitet nije svodljiv na, ni u potpunosti rezultat sila geografije, proizvodnje i upravljanja. Sigurno, porast nacionalizma kao ranije preovladujućeg načina identiteta snažno je bio podržan konkurentski dominantnim oblicima društvenog prostora (teritorijalizmom), privrede (industrijskim kapitalizmom) i upravljanja (etatizmom). Ove četiri strukture imale su naglašeno paralelne logike u ranijim vremenima. Isto tako, skorije pojave suprateritorijalnog prostora, hiperkapitalističke proizvodnje i policentričnog upravljanja pogurale su savremeno okretanje prema višeznačnim i polutanskijim identitetima. Ova četiri razvitka su, takođe, uveliko komplementarni. Međutim, identitet ne može biti u potpunosti shvaćen kao rezultat privrede, geografije i politike. Društveno-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
147
psihološki procesi imaju i sami svoje pokretačke snage, a uzročnost istovremeno djeluje u suprotnim smjerovima, sa identitetom čvrsto sraslim s prostorom, proizvodnjom i upravljanjem. Tako je nacionalizam pomogao popularizaciji teritorijalizma, kapitalizma i etatizma u ranijim vremenima, dok se višestruki i polutanski identiteti, u novije vrijeme, trude da nahrane sve veću globalnost, hiperkapitalizam i policentrizam. Okolnosti koje okružuju izgradnju identiteta podržavaju globalizaciju na tri osnovna načina. Prvo, nacionalno „sopstvo" suštinski se gradi i održava u odnosu prema tuđim „drugima" unutar transsvjetskog carstva. Drugo, mnoge nacije se djelimično razvijaju kao transplanetarne dijaspore. Treće, povećana pažnja prema raznim neteritorijalnim identitetima (poput onih zasnovanih na vjeri, rodu i rasi) sve više podstiče rast suprateritorijalnih društvenih veza. S obzirom na prvi od ova tri uticaja, često se pogrešno pretpostavlja da nacionalni identiteti ostvaruju unutrašnji samorazvitak iz prvobitne suštine određenog samodovoljnog teritorijalnog domaćeg okruženja. Sigurno, pojedine osobenosti svake nacije — njen jezik, njeni običaji, njene umjetnosti, njena osjećanja itd. — u velikoj mjeri izrastaju iz lokalnih prilika. Međutim, udruživanje tako osobenih oblika u veliki kolektivni nacionalni identitet nesumnjivo se događa u kontekstu širih svjetskih kontakata. Drugim riječima, inter-nacionalni odnosi obezbjeđuju osnovnu pokretačku silu za izgradnju samih nacija. Otuda, proces nacionalne izgradnje uvlači društvene odnose u carstva globalnog. Nacionalni identiteti imaju nekoliko izrazitih internacionalnih osobina (Scholte, 1995: 191-4; Scholte, 1996: 567-71). Na primjer, definicije nacionalnosti uvijek se oslanjaju na svojatanjima posebnosti i jedinstvenosti jedne grupe vis-a-vis ostatka čovječanstva. Nacionalna „sopstva" grade se u suprotnosti sa spoljašnjim „drugima"; sadržaj nacionalnog „mi" očigledno je definisan u odnosu prema stranom „oni". Tako je devetnaestovjekovni imperijalizam dosta radio da učvrsti nacionalizam u Zapadnoj Evropi. Doista, nacionalni identiteti značajno su izgrađivani kroz isključivanje „autsajdera" u ostatku svijeta. Nacionalnost je suštinski pitanje privilegije unutar inter-nacionalne oblasti. Pri tom, nacije su se uopšte i pojavile i/ili održale u kontekstu samozaštitnih reakcija protiv napada izdaleka. Tako inter-nacionalna ratovanja, komercijalna rivalstva i kulturalna nametanja izazvala su mnoge nacionalističke reakcije. U isto vrijeme, mnoge nacionalne kampanje su zavisile od podrške internacionalnih pokrovitelja u širem svijetu. Na primjer, SAD sa svojom Monroe doktrinom podržavale su nacionalna dokazivanja u Latinskoj Americi u toku devetnaestog vijeka. Slično je boljševička Rusija promovisala nacionalne projekte u Srednjoj Aziji u ranom dvadesetom vijeku. Japanski okupatori razvijali su nacionalne programe u kolonijama Jugoistočne Azije u toku Drugog svjetskog rata, Posljednjih decenija UN podržavaju Timorane i druge narode u njihovoj borbi za samoopredjeljenje. Nasuprot mnogim intuicijama, dakle, afirmacija nacionalnih identiteta u cjelini praktično ubrzava prije nego što usporava globalizaciju. Nacije samo
148
OKVIR ZA ANALIZU
gledaju ka unutra imajući na umu ciljeve svoje domovine do stepena u kojem istovremeno gledaju ka napolju okrenute širem (i eventualno globalnom) svijetu. Nacionalnost i globalnost su u velikoj mjeri međuzavisne u oblasti identiteta, u onoj mjeri u kojoj država i globalnost suštinski uzajamno jačaju u oblasti upravljanja. Doista, mnoge nacije šire se planetom u obliku globalnih dijaspora (Cohen, 1997). Istaknuti primjeri uključuju Kineze i Palestince. Premda ove dijaspore grade svoje identitete u vezi sa posebnom teritorijalnom domovinom, u stvari one postoje kao trans-svjetske mreže. Dijaspore podstrekavaju globalizaciju svojim naporima da održe veze sa zemljom svog porijekla kao i između raznih predstraža širom planete. Tako, na primjer, dijaspora radnika-čuvara sa Filipina igra svoju ulogu u produbljavanju globalnih finansija velikim novčanim pošiljkama svojim zavičajnim ostrvima. U međuvremenu, udruženja poput Svjetske unije slobodnih Rumuna doprinose globalizaciji civilnog društva. Drugi podsticaji rastu transplanetarne povezanosti dolaze od afirmacije suprateritorijalnih identiteta. Izgradnja ličnih i grupnih veza u okvirima životnog doba, klase, roda, rase, vjeroispovijesti i polne orijentacije suštinski nadilazi teritorijalno prebivalište, udaljenost i granice da bi obuhvatila ljude raspršene širom Zemljine kugle. Na primjer, širenje svjetskih religija pružalo je značajan podstrek prototipskoj globalizaciji iz ranijih epoha. Početna globalizacija devetnaestog i ranog dvadesetog vijeka dobijala je zamah od transsvjetske radničke klasne solidarnosti socijalističkih i komunističkih internacionalaca, transsvjetske rasne solidarnosti pan-afrikanizma i bijelog komonvelta i transsvjetske ženske solidarnosti u prvom talasu feminizma. U prilog ovim suprateritorijalnim identitetima, skorija ubrzana globalizacija dobija ohrabrenja od globalne kulture mladih i transsvjetskih izražavanja lezbijskih, homoseksualnih, biseksualnih i transrodnih identiteta, kao što je dalje opisano u Poglavlju 7. Na nekoliko načina, dakle, snage identiteta djeluju uporedo sa onima koje su povezane sa proizvodnjom i upravljanjem kako bi promovisale značajnu ekspanziju globalnih odnosa u savremenom društvenom životu. Zauzvrat, rast dijaspora i suprateritorijalnih solidarnosti putem globalizacije, zajedno sa neprekinutim značajem raznih oblika nacionalnosti, doprinosi promjeni u vladajućoj strukturi identiteta od nacionalizma ka povećanom pluralizmu i polutanstvu. Ovaj vid globalizacije i društvene promjene potpunije će biti istražen u Poglavlju 7.
Snage znanja u globalizaciji Odmah do identiteta, drugi značajan podsticaj globalizaciji dolazi iz oblasti saznanja. Ovdje prihvaćeno teorijsko gledište saglasno je sa onim školama društvenog i političkog mišljenja koje tvrde da način na koji ljudi saznaju svoj
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
149
svijet značajno utiče na konkretne okolnosti toga svijeta. Zato se globalizacija djelimično odvija zahvaljujući izvjesnim moćnim oblicima društvene svijesti. Okviri znanja imaju značenje koje nije svodljivo na proizvodne snage, upravljanje i identitet. Ukratko, porast globalnosti ne može se ostvarivati u odsustvu intelektualnih krugova koji ohrabruju takav razvitak. Moderni racionalizam je opšti oblik saznanja koji u velikoj mjeri podstiče širenje globalnog mišljenja i, njegovim posredstvom, izrazitiji trend globalizacije (Boli i Thomas, 1999; Drori i dr., 2003). Ovaj sistem znanja ima četiri glavne karakteristične osobine. Prvo, racionalizam je sekularan: on definiše stvarnost u okvirima materijalnog zemaljskog svijeta, bez osvrtanja na transcedentne i božanske snage. Drugo, racionalizam je antropocentričan: on shvata stvarnost prije svega u okvirima ljudskih interesa, aktivnosti i uslova (prije nego, na primjer, u okvirima ekoloških sistema). Treće, racionalističko znanje ima „naučni" karakter: ono smatra da je pojave moguće razumjeti u okvirima jednostavnih nespornih istina koje se mogu otkriti strogom primjenom objektivnih metoda istraživanja. Ćetvrto, racionalizam je instrumentalan: on pripisuje najveću vrijednost uvidima koji omogućavaju ljudima da djelotvorno riješe neposredne probleme. Kada sekularna, antropocentrična, naučna i instrumentalna racionalnost gospodari kao preovlađujuća struktura saznanja, ona teži da potčini druge oblike razumijevanja svijeta i djelovanja u njemu. Racionalizam uzdiže jedan način „stvaranja smisla" nad svim ostalim. Racionalisti spremno zanemaruju estetiku, duhovnost, emocije i maštu — ili radije prihvataju ove i druge „iracionalnosti" jedino ukoliko one dopunjavaju, unapređuju, ili barem ne ometaju racionalno saznanje. „Iracionalnost", sama po sebi, izgleda ne sadrži nijednu značajnu istinu. Doista, racionalizam je neka vrsta (sekularnog) vjerovanja. Racionalisti smatraju da nauka omogućava čovječanstvu da otkrije jednostavnu, konačnu, objektivnu istinu o svim pojavama. Ovo znanje može se onda upotrijebiti da prirodne i društvene sile podredi ljudskim ciljevima. Naučno-tehnička racionalnost, otuda, omogućava ljudima da pobijede bolest, glad, siromaštvo, rat itd., i da, kao rezultat, uvećaju potencijale ljudskog života. Rezultati racionalističkog saznanja manifestuju se u svemu što se u modernom društvu smatra „razumnim". Na primjer, racionalizam je podstakao moderne ljude da odvoje „društvo" od „prirode" i da uz pomoć naučnih i tehničkih sredstava pokušaju da prirodne sile potčine instrumentalnim ljudskim ciljevima. Sekularni, antropocentrični, instrumentalni proračuni takođe obezbjeđuju saznajne okvire za kapitalističku proizvodnju i kult ekonomske djelotvornosti. Racionalistički intelektualni krugovi, isto tako, naglašavaju snagu „objektivnig" sekularnog prava u modernim društvenim odnosima i prožetost modernih organizacija (vlada, firmi, udruženja civilnog društva, škola, bolnica i tako dalje) birokratijom. Racionalizam, osim toga, podstiče proizvodnju naučnog znanja na univerzitetima i institutima.
150
OKVIR ZA ANALIZU
Kao i svaka društvena struktura, i racionalizam je proizvod istorije. On nastaje u posebnim vremenima i mjestima, u posebnim okolnostima. Istina, primjere sekularnog, antropocentričnog, naučnog i instrumentalnog mišljenja možemo naći u raznim predmodernim kontekstima. Međutim, racionalistička društvena struktura —koja sistematski marginalizuje druge oblike znanja — odlika je modernog društva. Racionalizam se najprije učvrstio u takozvanom „prosvjetiteljstvu" koje se razvilo u oblasti sjevernog Atlantika u osamnaestom vijeku. Prosvjetiteljsko mišljenje skinulo je oznaku „znanja" sa mita, vjere i drugih „tradicionalnih" načina razumijevanja. Kasnije se racionalizam raširio, posebno putem kolonijalizma i neformalnog imperijalizma, u sve krajeve planete Zemlje. Racionalističko mišljenje ohrabruje rast globalnosti na nekoliko opštih načina. S jedne strane, ova struktura znanja postavila je ideacionalnu osnovu za glavne materijalne uzroke globalizacije. Povjerenje kapitalističke proizvodnje u racionalističko znanje već je zabilježeno. Pri tom, racionalistički okviri prava i institucionalnih organizacija formiraju pozadinu zakonskih okvira koji potpomažu globalizaciju. Drugi podsticaji kreiranju globalnih društvenih prostora dolaze iz logikc samog racionalizma. Na primjer, sekularizam racionalizma ohrabruje ljude da konstruišu „cjelinu" svog postojanja u zemaljskim okvirima prije nego, recimo, u božanskim okvirima. Doista, prije šesnaestog vijeka „mape" „svijeta" jednako često su prikazivale odnose između ljudi i bog(ov)a koliko i neko zemaljsko carstvo. Za sekularističke intelektualne krugove, istina dolazi u obliku zemaljskih — zapravo, globalnih — principa koji nadilaze posebnosti lokalnog i favorizuju ljudski rod bez obzira na teritorijalne razdaljine i granice. Mnogi značajni podsticaji globalizaciji potiču stoga iz napora da se otkriju transplanetarne realnosti. Ova potraga motivisala je takozvane „istraživače" iz ranijih vremena, a motiviše i globalne putnike novijih generacija. Racionalizam ohrabruje vjerovanje da ljudi mogu povećati svoje znanje kada pristupaju zemaljskom svijetu i razumiju ga u njegovoj cjelini. Globalizacija može biti shvaćena, djelimično, kao traganje za sekularističkim svetim gralom (sveti gral — legendarna čudotvorna zdjela od jaspisa iz koje je Hrist jeo na posljednjoj večeri i u koju je Josip iz Arimateje prikupio njegovu krv u momentu njegovog raspeća -- prim. prev). U međuvremenu, racionalistički antropocentrizam usmjerava društvenu svijest prema prostoru okupiranom čovječanstvom, naime, prema planeti Zemlji. Prema antropocentričkom stanovištu, kosmos je shvaćen ne kao metafizičko carstvo bogova, niti kao biosfera međuzavisnih oblika života, niti kao lokalizovana oblast posebnog plemena. Radije, racionalističko oko se fokusira na prostor homo sapiensa, to jest na planetu kao jedinstveno mjesto. Ovo shvatanje Zemlje kao ljudskog doma usred vasione, takođe, omogućuje središnju mentalnu orijentaciju u prilog globalizacije. Racionalistički scijentizam i instrumentalizam takođe doprinose globalizaciji. Naučno znanje je neteritorijalno: istine koje se otkrivaju „objektiv-
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
151
nim" metodom su smisaono vrijedne za svakoga, na svakom mjestu i u svako vrijeme na Zemljinoj kugli. Ova objektivistička orijentacija može da hrani očekivanja da određeni proizvodi, propisi, tehnologije, umjetnički rodovi i slično mogu da se primijene širom planete. U međuvremenu, teritorijalizam (posebno prepreke državnih granica) često protivrječe utilitarnim pojmovima djelotvornosti. Na primjer, instrumentalistička logika glavne ekonomske analize smatra da teritorijalnu udaljenost treba prevladati i da teritorijalne granice treba ukinuti da bi se obezbijedila najproduktivnija svjetska podjela rada. Dakle, na više načina, racionalističko mišljenje podstiče razvoj globalne imaginacije i razne transsvjetske materijalne djelatnosti (komunikacije, tržišta, putovanja itd.) koja podupire globalno mišljenje. Već đvije stotine godina, prosvjetiteljski intelektualni krugovi, u velikoj mjeri, suprotstavljaju se teritorijalnoj podjeli društva. Kao što je jezgrovito primijetio Martin Albrow: „Razum ne poznaje teritorijalna ograničenja" (1996: 32).
Zaključak Ukratko, stanovište prihvaćeno u ovoj knjizi objašnjava globalizaciju kao rezultat višestruke dinamike društvenih odnosa. Ne unapređuje globalizaciju svaki zamah proizvodnje, upravljanja, identiteta i saznanja. Štaviše, neki uslovi u određenim društvenim ambijentima više doprinose velikom širenju transplanetarne povezanosti nego neki drugi: na primjer, promet Njujorške berze u odnosu prema dohocima farmi u Uzbekistanu. Međutim, ravnoteža snaga u savremenom društva snažno podstiče pojavljivanje još globalnijeg svijeta. Doista, gore prikazano objašnjenje globalizacije ukazuje na to da nije vjerovatno da će porast transplanetarnih veza među ljudima biti zaustavljen u doglednoj budućnosti. Razne pokretačke snage kapitalizma, država i drugi obIici kontrole, nacionalne i druge konstrukcije identiteta, kao i racionalizam, duboko su ukorijenjeni u mnogim segmentima savremenog društva, uključujući i njegove najmoćnije slojeve. Ujedinjene, ove snage proizvode ogroman zamah u korist globalizacije. Bez sumnje, kao što je posebno naglašeno u trećem dijelu ove knjige, kreatori politike, kao i građani uopšte, imaju velike mogućnosti da utiču na brzinu, pravce i posljedice rastuće globalnosti. Međutim, teško je shvatiti kako bi politička akcija mogla zaustaviti, a kamoli okrcnuti unazad, moćnu kombinaciju snaga koje su upravo udružene u poduhvatu rekonfiguracije društvenog prostora. Izgleda da bi jedino moguća sistemska ekološka nesreća mogla da stane na put postojanoj zamašnoj globalnosti i značajno uznapredovaloj globalizaciji u periodu koji je pred nama. Ovdje predstavljeni prikaz globalizacije, prema opštem priznanju, prilično je složen. On objašnjava savremenu globalizaciju u okvirima uzajamnih odnosa između četiri vida kapitalizma, pet pojavnih oblika države i drugih vrsta upravljanja, tri osobine nacionalnih i drugih identitetskih konstrukcija i četiri smisla racionalističkog saznanja. Ovakav pristup optužuje zahtjeve konvencionalne društvene nauke
152
OKVIR ZA ANALIZU
za škrtarenje. Zašto, neki kritičari mogli bi da prigovore, ne objasniti globalizaciju mnogo jednostavnije kao rezultat jednog glavnog uzroka kao što je tehnologija, ili moć SAD, ili kapitalizam, ili kulturalni imperijalizam? Pokretačke snage globalizacije Kapitalistička proizvodnja • Globalna tržišta za povećavanje obirna prodaje i unapređenje privrede • Globalno proračunavanje cijena i poreskih olakšica radi povećavanja profita • Globalni izvori za smanjivanje troškova proizvodnje • Suprateritorijalna roba za povećavanje puteva akumulacije Kontrola • Provizija državnih agencija za infrastrukturu radi jačanja globalnih veza • Državna liberalizacija prekograničnih transakcija • Zakonske garancije svojinskih prava nad globalnim kapitalom • Postavljanje i rast transsvjetskih mehanizama upravljanja • Transplanetarna standardizacija tehničkih pojedinosti, zakonski propisi i administrativne procedure Izgradnja identiteta • Nacionalni „interesi" konstituisani u odnosu prema tuđim „drugima" u globalnom carstvu • Afirmacija raznih nacionalnih identiteta kroz transplanetarne dijaspore • Afirmacija raznih neteritorijalnih identiteta kroz transsvjetske mreže Racionalističko saznanje • Sekularističke konstrukcije društvenog svijeta u okvirima planete Zemlje • Antropocentrička orijentacija prema planetarnom domu ljudskih bića • Naučni pojmovi objektivne istine sa transplanetarnom valjanošću • Instrumentalistička djelotvornost argumenata protiv „iacionalnih" teritorijalnih podjela
Ovdje prihvaćeno gledište jeste u tome da su jezgrovite formulacije pojava razmatranih u prvoj polovini ovog poglavlja pojednostavljene i da zanemaruju više nego što je dopustivo. Stenografska upoređenja teže da ponude visoko parcijalna objašnjenja i iluzome stupnjeve proročkih moći. Staviše, u okvirima odnosa teorija—praksa, politike i radnje zasnovane na prekomjerno uskom razumijevanju globalizacije mogu da proizvedu suštinsku štetu zbog izostavljanja. Tako, na primjer, politička borba globalizacije sa stanovišta kao što su liberalizam i marksizam često je izazivala značajno kulturalno nasilje, ma koliko nenamjerno, jer su se ove teorije upuštale u rasprave o identitetu i saznanju. U međuvremenu su konstruktivističke teorije u opštem smislu bile
OBJAŠNJENJE GLOBALIZACIJE
153
nedovoljno osjetljive na odnose moći u društvenoj hijerarhiji, dok relativna ekonomska nepismenost postmodernističkih pristupa može imati nesrećne posljedice po materijalno blagostanje. Naprotiv, složenije objašnjenje koje je oprezno u odnosu na zamršenu kombinaciju višestrukih snaga moglo bi ohrabriti održivije pozitivne politike u prilog globalizaciji. Doista, „kritički uvod" u ovu knjigu zamišljen je tako da promoviše bezbjednije, pravičnije i demokratskije pravce globalizacije. Gore razvijen pristup postojano baca svjetlo na nesigurnost, nejednakost i marginalizaciju u dosadašnjoj globalizaciji, s nadom u unapređenje budućih globalizacija koje bi ograničile — ili, još bolje, prevladale — ova nasilja. Naravno, neki čitaoci će naći da je ova kritička teorija nedovoljno radikalna, ili da je radikalna na pogrešan način. Na primjer, eko-centrični mislioci i aktivisti mogu prigovoriti da ovdje prihvaćen pristup poklanja nedovoljno pažnje globalizaciji kao procesu uništavanja životne sredine. Feministi mogu da tvrde da rodni odnosi treba da imaju važnije mjesto nego što ga imaju u ovom izvještaju. Urođenici mogu smatrati da je ovdje razvijena teorija globalizacije još jedan vid manifestacije imperijalizma zapadnjačko-modernističko-racionalističkog saznanja. Teisti mogu odbaciti sekularistički karakter same teorije i njen propust da se domogne mogućnosti koje globalizacija nudi duhovnom preporodu. Anarhisti bi mogli da kažu da argument nedovoljno izaziva ono što sami smatraju unutrašnje ugnjetačkom prirodom država i drugih oblika birokratskog upravljanja. Kao što je poznato, kao i svaka teorija, ovaj izvještaj otjelovljuje i podržava određene interese i vrijednosti. Ovaj pristup pokušava da bude ekološki svjestan budući da glavno zanimanje posvećuje društvenim problemima. On se trudi da promoviše rodnu osjetljivost, ali takođe poklanja pažnju i drugim društvenim hijerarhijama kao što su klasne, kulturne i rasne nejednakosti. Argument pokušava da bude promišljeno racionalistički: to jest da što više uveća emancipatorske mogućnosti modernog znanja ne zaboravljajući da modernost ima i tendencije u praveu ekološke destrukcije, birokratskog ugnjetavanja, duhovnog vakuma i zabašurivanja drugih svjetova života. Teistima i anarhistima možemo odgovoriti, bilo im po volji ili ne, da autor ima sekularističko gledište i vjeru u mogućnosti zakonske javne regulacije radi poboljšanja ljudskih prilika. Teorija ne može a da se ne oslanja, bar djelimično, na politiku teoretičara.
