\\\\\\V\V\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\
6
O
o
-\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\
s " 3
—
ci
Naslov izvornika THE FAMOUS FIVE Five have a vvonderful time Copyright © Darell Waters Ltd. IUustrations copyright © 1974 Hodder and Stoughton
P R IJ A T E L J A na strani pravde
Ilustracije BETTY MAXEY S engleskoga prevela GORDANA V. POPOVIĆ
ZALOŽBA MLADINSKA KNJIGA UUBUANA - ZAGREB
■7 ///////////////////.
i Osamljena George CIP - katalfcgžacija^fegjigi g Narodna irniiSiverzitetrKJ! knjižnfcjj, Ljubljana 820(02.053.^311.2' ' BLYTON, Ehia .. J r( Na strani pravde/EnftJ.Btyton ; [ilustracije Betty Maxey ; s engleskoga prevela Gordana V. Popović].-Ljubljana ;Zagreb : Mladinska knjiga, 1990. - (Pet prijatelja) Prevod dela: Five have a wonderful time 22000128
Zaista nije lijepo od vas — George će bijesno. Zašto ja ne mogu ići s ostalima? Već sam dva tjedna kod kuće, i nisam vidjela prijatelje otkad je završila nastava. Sada su krenuli na prekrasno dvotjedno putovanje, a ja nisam s nji ma. Ne budi smiješna, George — uzvrati njezina majka. — Ne možeš ići dok ne ozdraviš od prehlade. Već sam ozdravila — George će kašljući. — Majko, znaš da jesam! Dosta je, Georgina — njezin će otac digavši pogled s novina. — To je već treći doručak za kojim raspravljamo o istoj temi. Smiri se. George nije odgovarala na pitanja kad bi je netko oslovio sa Georgina — tako da, iako je željela nešto odgovoriti, nije rekla ništa, već je samo napućila usne i okrenula glavu. Majka se nasmijala. — O, George, mila! Nemoj praviti tako gnjevno lice. Sama si kriva što si se prehladila — htjela si ići na kupanje i ostala predugo u vodi — a, uz to, tek je kraj travnja! Uvijek se kupam u travnju — George će smrknuto. Rekao sam »SMIRI SE« — otac će udarivši novinama po stolu. — Još samo jednu riječ, George, i neću te uopće pustiti da odeš rođacima.
Vau! — javi se Timmy ispod stola. Nije volio da se itko ljutito obraća George. A i ti se nemoj sa mnom prepirati — Georgein će otac gurnuvši Timmva palcem i mršteći se na isti način kao Ge orge. Fanny se nasmijala. O, prestanite, vas dvoje — kazala je. — George, budi strpljiva. Pustit ću te da se pridružiš rođaci ma čim budeš mogla — već sutra, bude li ti dobro i ne budeš li danas mnogo kašljala. O, majko, zašto mi to prije nisi rekla? — George će dok je smrknutosti kao nekom tajnom nestalo. — Noćas ni sam nijednom zakašljala. Danas mi je posve dobro. O, ako već sutra smijem krenuti u dvorac Vilinske noći, obećajem da danas neću nijednom zakašljati! O čemu vi to govorite u vezi s dvorcem Vilinske noći? — upita otac iznova podigavši pogled. — Prvi put čujem za to! O ne, dragi Ouentine, već sam ti barem triput o tome govorila — reče njegova supruga. — Jedan je školski prijatelj posudio dvije stare prikolice Julianu, Dicku i Anne. Logoruju na livadi nedaleko od dvorca Vilinske noći. Aha! Znači, stanuju u dvorcu? — upita Georgein otac. Ne sviđa mi se to. Ne želim da se George vrati ohola i umiš ljena. George naprosto ne može postati ohola i umišljena — reče Fanny. — Najviše što mi uspijeva jest da održava čiste
nokte i nosi čiste kratke hlačice. Priberi se, Quentine. Sa vršeno dobro znaš da George i njezini rođaci obožavaju za jedno provoditi praznike, i to na neki izuzetni način.
I dož ivje ti pus tol ovi ne — Ge org e će smi jući se, jer je sad a zai sta bil a do bro ras pol ože na pri po mis li da će se
na rednoga dana pridružiti rođacima. Ne. Ovaj se put nećete upustiti u neku od vaših stra šnih pustolovina — reče majka. — Uostalom, za to nema ni mogućnosti u spokojnu mjestu kakvo je selo pokraj dvorca Vilinske noći, a vi stanujete u dvije stare prikolice. Sa George se nikad ne zna — njezin će suprug. — Ne ka samo nanjuši pustolovinu, odmah spremno slijedi trag. Još nikad nisam sreo osobu poput George. Hvala Bogu da imamo samo jedno dijete. Mislim da ne bih mogao izići na kraj s dvije ili tri George. Mnogo je ljudi poput George — reče Fanny. Julian i Dick, primjerice. Uvijek upadnu u nekakve uzbudljive do
gađaje, a Anne tapka za njima čeznući za spokojnim živo tom. E pa, meni je dosta tih naklapanja — Georgein će otac naglo odgurnuvši stolac i slučajno udarivši Timmya ispod stola. Zacvilio je. Ovaj pas zaista nije pametan — reče nestrpljivi čovjek. — Za svakog obroka legne ispod stola i očekuje da stalno mislim o tome kako se on tu nalazi! Pa, odoh ja da se prih vatim posla. Izišao je iz blagovaonice. Vrata blagovaonice su se zalupila. Zatim su tresnula vrata radne sobe. Potom se prozor zatvorio uz tresak. Netko je žaračem snažno potaknuo vatru. Začula se škripa naslonjača kad se netko snažno zavalio u nj. Zatim je nastupila tišina. —Odsada do ručka tvoj otac neće postojati za ovaj svijet — reče Georgeina majka. — Bože, o Bože, kazala sam mu barem tri puta da idete u zamak Vilinske noći, gdje već bo-
I
I
rave tvoji rođaci. Slušaj, George, stvarno mislim da bi mogla sutra krenuti, danas izgledaš mnogo bolje. Možeš pripremiti stvari i ja ću ih spakirati danas poslijepodne. Hvala ti, majko — George će iznenada je zagrlivši. — U svakom slučaju, otac će biti sretan da malo izbivam iz ku će! Previše sam glasna za njega! Vas dvoje ste kao prst i nokat! — reče majka sjećajući se treskanja vratima i ostaloga. — Ponekad ste oboje zaista nesnosni, ali ne znam što bih da vas nema! O, Timmy, još si ispod stola? Kad barem ne bi ovako pružio rep! Jesam li te povrijedila? O, njega ne smeta ako ti nagaziš na njega, majko — George će velikodušno. — Idem odmah spremiti svoje stvari. Kako ću stići do Vilinskih noći? Vlakom? Da. Odvest ću te do željezničke postaje Kinin. Moraš uhvatiti vlak u deset i četrdeset — objasni joj majka. — Pre sjedaš u Limming Hou, u vlak za Vilinske noći. Pošalješ li kartu Julianu, primit će je do sutra ujutro i dočekati te. Odmah ću je napisati — George će sretno. — O, maj ko, već sam se bila uplašila da će mi ta strašna prehlada pokvariti cijele praznike! Neću se više kupati po tako hladnu danu u travnju. To si rekla i prošle godine — i godinu dana prije toga — reče majka. — Imaš vrlo slabo pamćenje, George! Dođi, Timmy! — reče George i njih dvoje izjuriše po put uragana. Za njima su vrata tako zalupila da se zatresla
cijela kuća. Odmah se otvoriše vrata radne sobe i začuje se ljutit glas: —Tko to tako lupa vratima dok ja radim? Zar NITKO u ovoj kući ne zna tiho zatvarati vrata? 8
Ge orge se smijal a dok se uspinj ala uza stube. Najve ći lupač vratim a u kući bio je njezin otac, ali on bi čuo jedino treska nje drugih . Georg e je ispret urala ladicu svoga pisaće g stola
da pronađe dopisnicu. Mora je odmah poslati, jer je inače Julian neće primiti — a bit će krasno da je dočekaju svo troje rođaka! — Sutra krećemo — kazala je Timmvu koji ju je gledao žestoko mašući repom. — Da, naravno, ti ideš sa mnom. Petorka će opet biti na okupu. Slavna petorka! To će ti se svidjeti, zar ne, Timmy? I meni! Na brzinu je napisala dopisnicu i pojurila da je pošalje. Tresnula je prednjim vratima i njezin je otac gotovo iskočio iz kože. Bio je on veoma mudar i radišan znanstvenik, nestrpljiv, zapaljiv, srčan i vrlo zaboravan. Kako li je samo želio da njegova kći ne nalikuje toliko na njega, nego da bude poput tihe, umiljate male rođakinje Anne! George je poslala dopisnicu. Bila je kratka i sažeta: »Prehlada je prošla. Stižem sutra. Dolazim u dvanaest i pet minuta, i svakako svi dočekajte mene i Timmya. Vjerujte, oboje mašemo repom od veselja! GEORGE«. George je preturala po ladicama i vadila stvari koje je željela ponijeti. Majka je došla da joj pomogne. Pri pakiranju bi uvijek došlo do rasprave, jer je George htjela uzeti što je najmanje moguće stvari, a posebno izostaviti toplu odjeću, dok je majka bila upravo suprotna mišljenja. Pa ipak, nagodile su se i uspjele spremiti kovčeg pun korisnih stvari. Kao i obično, George je odbila ponijeti bilo kakvu haljinu.
"SZ/////////////////
Pitam se kada ćeš prerasti tu tvoju želju da budeš dje čak i da se ponašaš kao da to jesi! — njezina će majka očaj no. — U redu, u redu, ponesi te strašne kratke hlače ako toliko želiš, i onu staru majicu. Ali, svakako ćeš uzeti i ove tople džempere. Već sam ih jednom upakirala, a ti si ih iz vadila. Julian je rekao da poneseš i debeo pokrivač. Priko lice nisu naročito tople po ovakvu vremenu. Pitam se kakve su — reče George trpajući džempere. — Smiješne su, starinske, barem je tako Julian naveo u svo me pismu. Možda su poput ciganskih kola, a ne moderne aerodinamične prikolice koje vuku automobili. Vidjet ćeš ih sutra — reče majka. — O, George, opet kašlj eš! To je samo zbog prašine — reče George dok joj je lice postajalo grimizno od nastojanja da zatomi škakljanje u grlu. Hitro je popila čašu vode. Bilo bi prestrašno kad bi majka nakon svega kazala da ne smije ići! Majka je, međutim, doista mislila da je George bolje. Odležala je tjedan dana, praveći strašnu pometnju i bila veoma težak bolesnik. Sada, nakon što je ustala već prije nekoliko dana, zaista se činilo da se oporavila. »Činit će joj dobro da ode u Vilinske noći i bude na oštrome svježem zraku«, mislila je majka. »A potrebno joj je i društvo — ne voli biti sama kad zna da su joj prijatelji na odmoru.« Te je večeri George bila sretna. Još samo jedna noć i provest će dva tjedna na logorovanju! Samo da vrijeme bude
lijepo; divno će se provesti! Iznenada zazvoni telefon: R-r-r-r-r-r-ring! R-r-r-r-r-ring! 10
Ge orgein a majka pođe da se javi. — Halo! — kazala je. — O, to si ti,
Juliane! Je li sve u redu? George je odmah požurila u hodnik. O, samo da se nije nešto dogodilo! Julian valjda ne zove zato da bi kazao da ne dođe? Slušala je bez daha. — Što si to rekao, Juliane? Ne razumijem o čemu govoriš. Da, naravno, stric je dobro. Zašto ne bi bio? Ne, nije nestao. Juliane, o čemu ti to govoriš? 11
George je nestrpljivo slušala. Što se događa? Ali, ispalo je da se radilo o nečemu sasvim drugome. Kad je majka konačno spustila slušalicu, ispripovijedala je George: Ne poskakuj tako, George. Sve je u redu. Ideš sutra. Julian je samo zvao da provjeri nije li tvoj otac jedan od znanstvenika koji su iznenada nestali. Navodno je u današ njim večernjim novinama objavljen kratak izvještaj o tome da su dva znanstvenika nestala na neobjašnjiv način — i, do bri stari Julian se zabrinuo za tvog oca! Kako bi otac mogao nestati! — George će u nevjerici. — Mora da je Julian poludio! Sigurno su to još dva glupa znanstvenika koja su izdala zemlju i pobjegla da drugdje prodaju naše tajne! To sam i ja mogla reći Julianu!
12
Opet zajedno Sljedećeg jutra na rosnome brežuljku prilično udaljenu od Kirrina, mjesta gdje je živjela George, dva dječaka siđoše niza stube jedne prikolice i pođoše prema drugoj. Pokucali su na vrata. Anne! Jesi li budna? Božanstven je dan! Naravno da sam budna! — vikne glas. — Vrata nisu zaključana. Uđite. Pripremam doručak. Julian i Dick širom raskriliše plavo obojena vrata. Anne je stajala pokraj malog kuhala na jednom kraju prikolice i kuhala jaja. Ne mogu se okrenuti — kazala je. — Pratim vrijeme na satu. Još jedna minuta. Poštar je upravo donio dopisnicu od George — reče Julian. — Kaže da ona i Timmy od radosti mašu repom! Drago mi je da konačno stiže — i stari Timmy također. Otići ćemo pred nju — reče Anne i dalje očiju uprtih u sat. — Još dvadeset sekundi. Stigli smo ovdje tek prije tri dana — reče Dick. — Znači, nije mnogo propustila. Ova će jaja, Anne, sigurno biti tvrdo kuhana! Anne prestane gledati na sat. — Ne, neće. Bit će kako treba. — Izvadila ih je iz male posude pomoću žlice. — Stavi ih u šalice za jaja, Dick. Ravno su ti ispred nosa. 13
i i
Dick uze jedno jaje s tanjura gdje ih je Anne odložila. Bilo je tako vruće da ga on ispusti uz krik i ljuska se razbije. Žumanjak se iscijedio. DICK! Vidio si da ih vadim iz kipuće vode! — vikne Anne. — Sada moram skuhati još jedno. Da je barem Tummy ovdje! Polizao bi jaje s poda i poštedio ga čišćenja. Jest ćemo sjedeći na stubama prikolice, Anne — pre dloži Julian — divno je sunce. Svi su sjeli i jeli kuhana jaja, kriške kruha s maslacem, potom s domaćom marmeladom i najposlije sočne jabuke. Sunce je dobro grijalo i Julian svuče jaknu. Njihove dvije prikolice bile su postavljene na vlažnom brežuljku obraslom travom. Pozadi je rasla visoka živica i štitila ih od vjetra. Podno živice sterale su se blijedozlatne pruge jaglaca, dok su se blistavi rosopasi sjajili na suncu okrećući svoje uglačane glave prema njemu. Nedaleko su se nalazile još tri prikolice, ali moderne. Ljudi kojima pripadaju još nisu bili stigli i vrata su bila zaključana. Tako se troje djece nije moglo s njima upoznati. Na brežulju sa suprotne strane vinuo se u zrak stari, ruševni zamak, a moćne su ga zidine i nadalje štitile od vjetrova što gdjekad pusu na brežuljku. Tri su zida bila dobrano oštećena, a četvrti je izgledao posve uščuvan. Umjesto prozora, na njima su se nalazile puškarnice, sagrađene prije mnogo stoljeća kad su strijelci odatle odapinjali svoje strelice. Do zamka je vodila veoma strma staza. Na vrhu se nalazio snažan dovratnik sagrađen od velikih bijelih kamenih blokova. Dovratnik je sada ispunjavala ploha od kovana željeza kako bi spriječila strance da uđu, a jedini je ulaz bio 14
15
pri dnu tornja gdje su se nalazila mala vrata. Na njima se nalazio obrtni križ čijim su okretanjem posjetioci mogli uči i razgledati staro zdanje. Zamak je ukrug opasivao snažan visoki zid, još se držeći unatoč tolikim godinama. Dijelovi s njegova vrha su otpali i otkotrljali se niz brežuljak ležeći poluukopani u travi i korovu. Bijaše to nekoć veličanstven drevni zamak, zbog sigurnosti sagrađen na vrhu strma brežuljka, na mjestu odakle su čuvari zamka mogli vidjeti krajolik na kilometre daleko. Kao što je Julian kazao, svatko tko bi se našao u tornju ili čak na zidu, mogao bi vidjeti neprijatelje koji bi se približavali iz sedam grofovija. Bilo bi dovoljno vremena da se zatvore goleme vratnice, rasporede čuvari po bedemu i obave pripreme za prilično dugo odolijevanje opsadi. Troje je djece sjedjelo na stubama, dokoličareći na suncu, nakon što su završili s doručkom. Gledali su stari ruševni zamak i promatrali čavke koje su kružile oko četiri tornja. Mora da ih tamo ima na tisuće — reče Dick. — Kada bismo barem imali dalekozore da ih možemo promatrati. Bilo bi to kao da smo u cirkusu. Sviđa mi se kako sve za jedno uzlijeću i lete ukrug i ukrug a da se nikad ne sudare. Gnijezde li se u starome zamku? — upita Anne. O da, napunile su tornjeve granama — objasni Dick —i na njima savile gnijezda. Kladim se da je tlo oko tornja do koljena prekriveno granjem. —Pa, otići ćemo tamo jednoga dana kad stigne George —reče Anne. — Ulaznina stoji samo pet penija. Volim stare zamke. Volim osjećaj koji nas obuzima na starim mjestima. —I ja također — složi se Julian. — Nadam se da će Ge orge ponijeti dalekozor koji je dobila na poklon za rođen dan. Mogli bismo ga ponijeti kada budemo posjetili dvorac 16
i promatrati krajolik kilometre i kilometre uokolo. Moći ćemo izbrojiti svih sedam grofovija! Moram oprati suđe — Anne će ustajući. — Moram očistiti prikolice prije no što George stigne. Ne misliš valjda da će stara George primijetiti jesu li čiste ili nisu? — reče Dick. — To ti je, Anne, čisti gubitak vremena. Ali Anne je uvijek uživala u tome da sve očisti i složi u ormare i na police. Sviđalo joj se da brine o dvjema prikolicama. Već se bila na njih naviknula i veselila se da ih pokaže George. Otrčala je do živice i ubrala je veliku pregršt jaglaca. Vratila se i podijelila je u dvije kite. Polovicu je smjestila u mali plavi vrč, okruživši cvijeće njegovim zelenim lišćem, a drugi stručak smjestila je u drugi vrč. —Lijepo će pristajati uza zelene i žute zavjese! — kazala je. Uskoro je bila veoma zauzeta metenjem i brisanjem pra šine. Razmišljala je o tome da pošalje Dicka do potoka da opere posuđe nakon doručka, ali je odlučila da ga to ne za moli. Dick nije bio odveć spretan sa zemljanim posuđem, a kako nije pripadalo njima, bilo bi nezgodno da ga slome — pripadalo je vlasnicima prikolica. Do pola jedanaest prikolice su bile kao nove novcate. Georgeine plahte i pokrivači bili su složeni na polici ponad njezine postelje koja se preko dana uredno dizala uza zid da bi bilo više mjesta. Annein sklopivi ležaj nalazio se s druge strane. »Takve praznike ja volim«, Anne će u sebi. »Mjestašce za stanovanje, polja i brežuljci svuda uokolo, obronci na otvorenom — i ne previše pustolovina!« 17
'//////////////////A
Što to mrmljaš sebi u bradu? — upita Dick provirivši kroz prozor. — Jesi li rekla nešto u vezi s pustolovinama! Zar ti već nedostaju? Hvala nebesima, ne! — uzvrati Anne. — To je posljed nja stvar do koje mi je stalo na ovome, hvala Bogu, mirnome mjestu. Dick se nasmijao. — Pa, nikad se ne zna — kazao je. — Jesi li spremna da pođemo dočekati George? Vrijeme je da krenemo. Anne siđe niza stube i pridruži se Julianu i Dicku. — Bit će bolje da zaključamo vrata — reče Dick. — Svoja smo zaključali. Zaključao je vrata Anneine prikolice i troje se djece uputilo travom obraslim brežuljkom prema nogostupu koji je vodio do susjedne livade. Dvorac na suprotnome brežulju činio se sve višim i višim što su se spuštali niže prema selu. Bit će krasno ponovno vidjeti Timmva — primijeti An ne. — A jako se radujem što ću vidjeti George i što će sta novati u mojoj prikolici. Nije da me smeta što sam noću sa ma, ali draže mi je da je ona sa mnom i da Timmy mrmlja u snu. Ako ti je do mrmljanja, hrkanja i puhanja, bilo bi bolje da spavaš s Dickom — reče Julian. — O čemu ti sanjaš, Dick? Mora da imaš više mora negoli itko u kraljevstvu! Nikad ne mrmljam, ne hrčem i ne pušem — Dick će uvrijeđeno. — Trebao bi sebe čuti! Pa... Gledajte, zar to ne dolazi vlak, zar nije na zavoju tamo na pruzi, u daljini? — upita Anne. — Sigurno jest! Prijepod ne ovdje stiže samo jedan vlak! Bit će bolje da potrčimo! Djeca su trčala koliko su ih noge nosile. Vlak je ušao u postaju upravo kad su stigli na peron. Kroz prozor je virila
glava s kratkom kovrčavom kosom — a tada se odmah ispod te ukazala još jedna, tamnosmeđa. George i Timmy! — viknula je Anne. Hej! — vikala je George umalo ispavši iz vlaka. VAU! — lajao je Timmy gotovo skočivši Dicku na gla vu. George je iskočila iz vlaka blistavih očiju. Zagrlila je An ne i prijateljski potapšala Juliana i Dicka. — Evo me! — ka zala je. — Bilo mi je strašno pri pomisli da logorujete bez mene. Užasno sam izgnjavila majku. Kladim se da jesi — reče Julian i uze je za ruku. — Daj meni ovaj kovčeg. Poći ćemo u selo i proslaviti tvoj do lazak s nekoliko sladoleda. Imaju odličan sladoled. Dobro. Baš bi mi prijao — George će sretno. — Gle daj, Timmy je razumio što si rekao. Već je isplazio jezik za sladoledom. Timmy, nisi li zadovoljan da smo opet svi za jedno? Vau! — uzvrati Timmy i lizne po dvadeseti put Anneinu ruku. Zaista moram ponijeti ubrus kad se sastajem s Timmyem — reče Anne. — Svu me smoći svojim lizanjem. O, ne, ne ponovno, Timmy, posluži se jezikom na Julianu! Hej, pogledajte — George je ponijela dalekozor! — Dick će iznenada primijetivši smeđu traku oko Georgeinih ramena koja nije vodila do kutije s fotoaparatom, već do ve oma fine kožnate kutije gdje se nalazio dalekozor. — Izvrs no! Htjeli smo njime promatrati čavke, a u močvarnu dijelu ima i čaplji. Pa, mislila sam da ga moram ponijeti — reče George. — To su prvi praznici na kojima ću se moći poslužiti njime. Majka mi nije dopustila da ga ponesem u školu. Recite, ka ko je daleko dućan gdje se prodaje sladoled?
18
19
To je ova mljekarnica — objasni Julian propustivši je da ude. — Savjetujem ti da počneš s vanilijom, nastaviš s malinom i završiš sa čokoladom. Doista imaš ideja! — reče George. — Mora da imate dosta novaca kad jedete tako skupi sladoled. Majka mi nije dala mnogo. Djeca su sjela i naručila sladoled. Nasmiješila im se jedra, niska prodavačica. Već ih je bila upoznala. — Imate krasno vrijeme — kazala je. — Ima li mnogo karavana na brežuljku Vilinskih noći? Ne, nema ih mnogo — reče Julian počevši lizati svoj sladoled. Pa, uskoro će vas biti više — nastavi niska jedra žena. — Čula sam da u kraj dolaze neki sajmišni zabavljači, a obično logoruju na toj ledini. Bit će vam zabavno ako stignu. O, krasno! — usklikne Dick. — Bit će to prilika za nova prijateljstva. Sviđaju nam se sajmišni zabavljači, zar ne Timmy?
20
Ugodno prijepodne Hoće li se uskoro ovdje održati sajam? — upita Ge orge laćajući se sladoleda od malina. — Kakva vrsta sajma? Nešto poput cirkusa? Ne. To je neka vrsta raznolike predstave — reče pro davačica. — Bit će tu gutač vatre, a to će najviše privući se ljane. Gutač vatre! Jeste li ikad čuli za takvo što? Pitam se kako se netko može odlučiti da tako zarađuje za život! Hoće li biti još nečega? — upitala je Ane. Nekako nije mogla zamisliti da promatra nekoga tko guta vatru! Pa, doći će i čovjek koji se uspijeva osloboditi konopca za dvije minute, kako god ga čvrsto svezali — reče žena. — Pravi čarobnjak! Tu je i čovjek-guma, koji se može saviti u svim smjerovima, provući se kroz odvodnu cijev i ušuljati kroz pritvoreni prozor! Pobogu! Bio bi on izvrstan provalnik! — usklikne Ge orge. — Da sam barem ja poput gume! Odskače li taj čovjek kad padne na pod? Svi su se nasmijali. Tko će još doći? — upita Anne. — Sve to zvuči vrlo uzbudljivo.
Kr otit elj zm ija — reč e jed ra gos po đa zad rht avš i. — Zm ije! Za mis lite sa mo ! Boj ala bih se da će me ugr isti. Tr-
21
čala bih kao bez glave kada bih ugledala zmiju kako mi se približava. Pitam se radi li s otrovnicama! — Dick će. — Ne sviđa mi se previše da se pokraj naše nalazi prikolica s leglom otrovnica koje puze uokolo. Prestani! — reče Anne. — Odmah ću otići kući. U mljekarnicu je ušao neki kupac i prodavačica ih je morala napustiti da ga posluži. Djeca su bila prilično uzbuđena. Kakva sreća da će se na istoj livadi naći tako uzbudljivi ljudi! Gutač vatre! — usklikne Dick. — Uvijek sam želio da ga vidim. Kladim se da ne guta vatru uistinul Spalio bi cijela usta i ždrijelo. Jeste li pojeli sladolede? — upita Julian vadeći novac iz džepa. — Ako jeste, povest ćemo George do livade i po kazati joj naše vesele prikolice. Nisu nimalo nalik na priko lice s kojima smo nekoć putovali, George — to su starinska ciganska kola. Svidjet će ti se. Vesela su i vrlo slikovita. Tko vam ih je iznajmio? — upita George kad su na pustili dućan. — Neki školski prijatelji, zar ne? Da. On i njegova obitelj uvijek provode uskršnje i ljet ne praznike u tim prikolicama — objasni Julian. — Ali, ovog su Uskrsa otputovali u Francusku, pa su mislili da je bolje da ih iznajme nego da zjape prazne, a mi smo bili ti sretnici! Djeca su kročila livadom i stigla do nogostupa. George je pogledala prema zamku s tornjevima, kako blista na suncu na brežuljku sa suprotne strane. —Dvorac Vilinske noći — kazala je. Star stotine godina! Kako bih rado znala sve o tome što se tu događalo tijekom stoljeća! Zaista volim starine. Glasujem da odemo i istraži mo ga. 22
—I hoćemo. Ulaznica stoji samo pet penija — reče Dick. — Pet penija doista vrijedi posjet zamku. Pitam se ima li podzemnih ćelija. Tamnih, vlažnih, pustih i strašnih! Djeca su se stala uspinjati brežuljkom obraslim u travu do polja gdje se nalazila njihova prikolica. George je oduševljeno uskliknula: Oh! Jesu li ovo naše prikolice? Ne izgledaju li veselo? Sasvim su nalik onima kojima se služe Cigani — samo što ove izgledaju čišće i veselije. Crvena prikolica s crnim i žutim šarama je naša — ob jasni Dick. — Plava s crnim i žutim šarama tvoja je i Anneina. Vau! — Timmy će spremno. Oprosti, i tvoja također, Timmy — odmah se ispravio Dick i svi zahihotaše. Bilo je neobično kako je Timmy spremno lavežom stavio primjedbu kao da zaista razumije svaku izgovorenu riječ. George je, naravno, bila uvjerena da je tako. Prikolice su stajale na visokim kotačima. Sa svake strane nalazio se prozor. Vrata su bila s prednje strane i stepenice, dakako. Na prozorima su visjele vesele zavjese, a rubove isturena krova krasila je smiono izrezbarena šara. To su stara ciganska kola koja su iznova obojena i pri lagođena — reče Julian. — Iznutra su vrlo udobna: sklopivi ležajevi koji se podižu preko dana, mali slivnik za pranje, iako se mi obično služimo potokom jer je gnjavaža donositi vodu, mala ostava, ormari i police, pluteni prostirač na podu s toplim sagovima, tako da uopće nema propuha... Zvuči kao da mi želiš prodati prikolicu! — George će uza smijeh. — Ne moraš ih hvaliti! Obje mi se sviđaju i mi23
slim da su mnogo ljepše od modernih karavana niže dolje. Nekako izgledaju stvarnel O, i druge su stvarne — reče Julian. — I u njima ima više mjesta, ali nama prostor nije važan, jer ćemo većinom boraviti izvan prikolica. Imamo li logorsku vatru? — George će orno. — O, da, vidim je. Eno mrlje pepela gdje ložite vatru. O, Juliane, haj de da navečer naložimo vatru i sjedimo oko nje u tami! Dok nas komarči budu grizli a šišmiši lepetali oko nas — naruga se Dick. — Da, svakako hoćemo! Uđi, George. Najprije će doći u moju prikolicu — reće Anne i gurne George uza stube. George je bila oduševljena. Bila je vrlo sretna pri pomisli da će ovdje provesti dva mirna tjedna sa svojim rođacima i s Timmvem. Povukla je svoju sklopivu postelju prema gore i prema dolje da vidi kako radi. Raskrilila je vratašca ostave i ormara. Potom je otišla vidjeti prikolicu dječaka. Kako je urednal — iznenađeno će. — Znala sam da će Anneina biti uredna, ali i vaša je kao ispod čekića. O, Bože, nadam se da niste okrenuli novi list u životu i postali uzorni čistunci. Ja nisam! Ne brini — Dick će uza smijeh. — Anne je bila na djelu — znaš kako voli da sve bude na svome mjestu. Ni o čemu ne moramo brinuti kada je ona u blizini. Dobra stara Anne! Pa ipak, George će mi morati pomagati — reče Anne odlučno. — Ne očekujem od dječaka da spremaju,
kuhaju i slično, ali George mora, jer je djevojčica. Da sam se barem rodila kao dječak! — bunila se Ge orge. — Dobro, Anne, preuzet ću dio na sebe — ponekad. 24
Slušaj te, za Timm va baš neće biti previš e mjesta na mom ležaju, zar ne? Pa, na mo me neć e spa vat i — An ne će. — Mo ga o bi spa vat i
na podu na nekom pokrivaču. Ne bi li, Timmy? Vau — javi se Timmy, ali uopće ne mahnuvši repom. Izgledao je veoma razočaran. Eto ti, kaže da i ne sanja uraditi takvo što! — usklikne George. — Uvijek spava kod mojih nogu. Djeca su ponovno izišla. Dan je zaista bio prekrasan. Jaglaci su sve više otvarali svoje zlatne glavice, a kos je iznenada započeo s milozvučnim pijevom na grančici gloga što je rastao u obližnjoj živici. —Je li netko kupio novine u selu? — upita Dick. — O, ti si, Juliane. Dobro. Da vidimo kakva je prognoza vremena. Ako je dobra, mogli bismo poslije podne otići na podulju šetnju. More je sasvim blizu. Julian izvuče presavijene novine iz džepa i pruži ih Dicku. Ovaj sjedne na stube prikolice i uze ih listati. Tražio je rubriku u kojoj se objavljuje prognoza vremena, kad mu pogled privuče neki naslov. Uskliknuo je: Hej! Ovdje piše još nešto u vezi s dva nestala znan stvenika, Juliane! O! — usklikne George sjetivši se Julianova telefonskog poziva prethodne večeri. — Juliane, kako si mogao pomisliti da bi otac mogao biti jedan od nestalih znanstvenika? Kao da bi on ikad mogao iznevjeriti svoju zemlju i prodati svoje tajne drugima! O, to nisam mislio — Julian će spremno. — Naravno da nisam! Nikad ne bih pomislio da bi stric Ouentin mogao učiniti takvo što. No u jučerašnjim novinama naprosto sam pročitao da su nestala dva glasovita znanstvenika i pomislio
25
I
— Na čemu je, pretpostavljam, sjedio — umiješa se Dick uza smješak. — Ali, slušajte dalje, ne čini se da su dva znan stvenika bila oteta, izgleda da su naprosto otputovali i po nijeli sa sobom značajne bilješke! Zvijeri! Čini mi se da se danas događa previše takvih stvari! Pročitao im je dva odlomka: »Prije dva dana nestali su Terry Kane i Jeffrev Pottersham. Sastali su se u kući nekog prijatelja da rasprave o pojedinostima svoga rada i zatim zajedno krenuli prema podzemnoj željeznici. Otad nisu viđeni. Utvrđeno je, međutim, da je Terry Kane produljio svoju putovnicu i kupio avionske karte za Pariz. Nema potvrde da je tamo i stigao.«
\\
da su možda kidnapirana. A, kako je stric Quentin uistinu glasovit, pomislio sam da nazovem i provjerim. — O! — usklikne George. — Pa, kako majka o svemu ruje ništa čula, strašno se iznenadila kad si je pitao je li otac nestao. Posebice stoga što je upravo bio lupao po svojoj radnoj sobi u potrazi za nečim što je izgubio. 26
Eto! Upravo kao što sam rekla majci! — usklikne Ge orge. — Otišli su prodati tajne svojih znanstvenih otkrića drugoj zemlji. Zašto smo ih pustili? Stric Ouentin bit će jako nezadovoljan zbog toga — reče Julian. — Nije li svojedobno i sam radio s Terry Kaneom? Da, mislim da jest — potvrdi George. — Jako mi je drago da danas nisam kod kuće, tata će bjesnjeti kao lav u kavezu i stoput objasniti majci što misli o znanstvenicimaizdajicama! Zacijelo hoće — složi se Julian. — Ne krivim ga zbog toga. Ni ja ne razumijem kako netko može izdati vlastitu zemlju? Od same pomisli ostaje mi gorak ukus u ustima.
Do đit e, raz mis lim oo to me što će mo ruč ati. An ne, što im a mo ? 27
Pržene kobasice s lukom, krumpire, limenku nareza nih breskvi, a ja ću pripremiti kremu od zaslađenih jaja i mlijeka — Anne će spremno. Ja ću ispeći kobasice — ponudi se Dick. — Naložit ću vatru i donijeti tavu. Voli li netko da kobasice puknu pri pečenju? Svi su ih takve željeli. — Volim kad su prepečene — reče George. — Koliko ih ima za svakoga? Od doručka nisam ništa jela, izuzev onog sladoleda. Dvanaest — odgovori Anne dodajući Dicku vrećicu s kobasicama. — Tri za svakoga. Timmva ne treba računati. Imam za njega veliku sočnu kost. Juliane, hoćeš li molim te donijeti malo vode? Ondje je tava. George, jesi li u stanju otvoriti limenku s breskvama a da se ne porežeš, kao prošli put? Jesam, kapetane! — George će cereći se. — O, sasvim nam je kao u dobra stara vremena. Dobra hrana, dobro dru štvo i dobar provod. Triput hura za NAS!
28
D o l a z a k s a j m i š n i h z
abavljača Prvi dan što su ga djeca provela zajedno protekao je prekrasno. Zaista su uživali, posebice George koja je samotno provela dva tjedna zatvorena u kući. I Timmy je bio veoma sretan. Ganjao je zečeve, većinom izmišljene, jureći poljem i provlačeći se kroza živicu sve dok se nije dobrano umorio. Tada bi prišao i stuštio se na tlo pokraj djece, dašćući poput lokomotive kada vozi uzbrdo, dok mu je dug ružičasti jezik visio iz gubice. — Vruće mi je čim te pogledam, Timmy — reče Anne odgurujući ga. — Pogledaj, George, puše poput parnog stro ja! Jednoga dana, Timmy, eksplodirat ćeš! Poslijepodne su djeca pošla u šetnju, ali nisu išla do mora. Male bijele jahte bile su raspršene po površini vode poput udaljenih galebova s raširenim krilima. Djeca su užinala u nekoj farmerskoj kući dok ih je promatrao farmerski par s djecom krupnih očiju. Želite li ponijeti malo marmelade koju sam sama ku hala? — upita ih lijepa rumena farmerova supruga kad su plaćali užinu. O, da, rado bismo — reče Dick. — A možete li nam možda prodati i malo voćnoga kolača? Logorujemo u priko lici na ledini Vilinskih noći, nasuprot dvorcu, pa jedemo na otvorenu. 29
l
—Da. Mogu vam dati cijeli kolač — farmerova će supru ga. — Jučer sam pekla kolače pa ih ima dovoljno. Želite li i malo šunke? A imam i ukiseljenih lučica. To je bilo predivno! Svu su hranu kupili vrlo jeftino i veselo je nosili kući. Na polovici puta Dick odvrne poklopac staklenke s lučicama i pomiriše. —Bolje od bilo kakva miomirisa! — usklikne. — Pomi riši, George. Dakako, sve nije ostalo na mirisanju. Svatko je izvukao po lučicu — izuzev Timmva, koji se odmah povukao. Luk je bio jedno od rijetkih jela koja nije trpio. Dick vrati poklopac. —Mislim da bi lučice morao nositi netko drugi, a ne Dick — priklopi Anne. — Neće ih mnogo ostati dok stigne mo do prikolice! Kad su se uspeli preko nogostupa na kraju polja, sunce je već zalazilo. Večernjača se pomolila na nebu i veselo treperila. Dok su djeca s teškom mukom kročila prema prikolicama, Julian ih zaustavi i pokaže im nešto rukom. Hej! Pogledajte! Stiglo je mnogo prikolica, slične su našima. Pitam se jesu li to sajmišni zabavljači. A evo još jedne, uspinje se brežuljkom — reče Dick. Mora proći kroz poljska vrata, jer ne može preko nogostupa. Eno je. Uskoro ćemo imati mnogo zanimljivih susjeda! — An ne će zadovoljno. Djeca su stigla do svojih prikolica i zna tiželjno promatrala onu koja im je bila najbliža. Bila je žute boje, s plavim i crnim ukrasima i dobro bi joj došlo novo bojenje. Bila je sasvim nalik na njihove prikolice, samo što je djelovala mnogo starije.
Činilo se da nikoga nema oko novopristiglih kola. Prozori i vrata bijahu zatvoreni. Četvoro je djece stajalo i znatiželjno ih promatralo. — Ispod susjedne prikolice nalazi se neka velika kutija — reče Julian. — Pitam se čemu služi! Kutija je bila dugačka, plitka i široka. Sa strane su bili okrugli otvori izdubljeni u razmacima. George je prišla prikolici i sagnula se da pogleda kutiju pitajući se je li nešto živo u njoj. Timmy je pošao s njom znatiželjno njuškajući oko otvora. Iznenada je ustuknuo i glasno zalajao. George uhvati njegovu ogrlicu i pokuša ga povući k sebi, ali on to nije htio. Lajao je bez prestanka! Iz kutije je doprla neka buka — šištav, suh, klizav zvuk zbog kojega je Timmy još grozničavije zalajao. — Prestani, Timmy! Prestani! — reče George vukući ga. — Juliane, dođi i pomozi mi. U toj je kutiji nešto što Timmy još nije sreo — sam Bog zna što — zbunjen je i ustrašen. Laje izazivajući i neće prestati dok ga ne odvučemo! Sa dna polja u blizini nogostupa začuje se ljutit glas: Hej, vi! Odvedite tog psa! Zašto gurate nos u tuda posla, uznemirujete moje zmije! Oho, zmije! — Anne će hitro se provukavši do svoje prikolice. — George, unutra su zmije. Odvuci Timmya. Julian i George uspjeli su odvući Timmya, gotovo ga pridavivši ogrlicom, no činilo se da on to uopće nije primijetio. Sada se ljutiti glas nalazio sasvim blizu iza njih. George se okrene i ugleda tamnog čovječuljka srednjih godina, blistavih crnih očiju. Prijetio im je pesnicom i dalje vičući. — Oprostite — reče George i dalje vukući Timmya. — Molim vas, prestanite vikati, jer će vas moj pas napasti.
I
i
30
31
////////////A
—Napasti me! On će mene napasti? Držite tako opasna psa, koji je namirisao moje zmije, a sada će me još i napasti! — vikao je ljutiti čovječuljak poskakujući poput boksera na vršcima prstiju. — Aha! Pričekajte samo da ja pustim svoje zmije, pas će otrčati glavom bez obzira i nikad se neće vra titi! Bila je to zastrašujuća prijetnja. Snažno povukavši, Julian, Dick i George najposlije svladaše Timmva i povukoše ga uza stube Anneine prikolice te zatvoriše za njim vrata. Anne ga je pokušala umiriti, dok su se ostali vratili do ljutita čovječuljka. —Izvukao je dugu plitku kutiju i podigao poklopac. Tro je je djece zapanjeno motrilo. Kakve je to zmije držao unu tra? Čegrtuše? Kobre? Svi su bili spremni da se daju u trk budu li zmije jednako ljute kao njihov vlasnik. Iz kutije se pomolila velika glava klateći se slijeva nadesno. Zasjaše dva tamna oka bez kapaka — i tada se dugo, dugo tijelo izvije i klizne preko muškarčevih nogu ovivši mu se oko pojasa i vrata. On ju je milovao, govoreći joj tihim umiljatim glasom. George se stresla. Julian i Dick gledahu zabezeknuti. — To je piton — objasni Julian. — Pobogu, kakvo čudovište! Pitam se neće li se obviti oko tog čovjeka i stezanjem ga usmrtiti. —Drži je pri repu — Dick će. — O, pogledaj, evo još jedne! Zaista, još jedan piton isklizne iz kutije, uvijajući se u sjajnim navojima. I taj se stade omatati oko svoga vlasnika ispuštajući pritom glasan piskavi zvuk. Tijelo mu je bilo deblje od Julianova lista na nozi.
32
Anne je sve gledala s prozora prikolice, jedva vjerujući očima. Nikad u životu nije vidjela tako velike zmije. Nije čak ni znala koje su vrste. Poželjela je da im je prikolica smještena barem stotinu kilometara dalje. Čovječuljak je najposlije umirio svoje zmije. Gotovo su ga sakrile pogledu svojim brojnim navojima! Sa svake strane njegova vrata vidjela se po jedna zmijska glava, plosnata i sjajna. Sada je i Timmy promatrao prizor položivši glavu pokraj Anneine. Zapanjio se pri pogledu na kližuće zmije i smjesta prestao lajati. Sklonio se s prozora i otišao pod stol. Timmvu se nimalo nisu sviđala ta nova stvorenja! Čovjek je i dalje milovao zmije i, nastavivši im se obraćati umiljatim glasom, vratio ih u kutiju. Skliznule su unutra i smotale se, navoj ponad navoja. Čovjek zatvori poklopac i zaključa ih. Potom se okrene djeci koja su motrila prizor. — Jeste li vidjeli kako ste uznemirili moje zmije? — upitao je. — Nadalje, čujete li, da ste se držali postrani! Pas da se nije ni približio! O, s vama, djecom! Uvijek se miješate u tuđa posla, njuškate uokolo, zurite! Ne volim djecu, a ne vole ih ni moje zmije. DRŽITE SE PODALJE, JASNO? Posljednje je riječi viknuo tako glasno da je troje djece odskočilo. — Slušajte — obrati mu se Julian — došli smo ovamo samo da vam kažemo kako nam je žao što je naš pas tako lajao. Psi uvijek laju kad vide nešto nepoznato što ne razumiju. To je prirodno. — Mrzim i pse — reče čovječuljak uputivši se prema svojoj prikolici. — Držat ćete ga podalje, posebno kad izvodim svoje zmije, jer bi ga, u protivnome, koja mogla dobrano ujesti. Ha, ha! 33
1
i
Nestao je u prikolici i vrata su s lupom tresnula. Nije najbolje — reče Julian. — Izgleda da smo loše krenuli s tim sajmišnim ljudima, a nadao sam se da će se s nama prijateljski ophoditi i uputiti nas u poneku svoju tajnu. Nimalo mi se ne sviđa to što je rekao — George će zabrinuto. »Dobrani ujed« jednog od ovih pitona značio bi kraj za Timmva. Neka bude miran, Timmy će biti daleko ka da on bude izvodio svoje zmije. Izgleda da ih stvarno voli, zar ne? Sigurno — potvrdi Julian. — Pitam se tko živi u onoj tek pristigloj prikolici. Jedva da se usuđujem pogledati od straha da u njoj možda ne naiđem na gorile, slonove ili vo dene konje... Ne budi glup — ukori ga George. — Dođi, smrkava se. Hej, eno stiže prikolica koju smo vidjeli dolje na livadi! Uspinjala se polako travnatim brežuljkom, kloparajući pri vožnji. Na prikolici je bilo velikim grimiznim slovima ispisano ime: Gospodin čovjek-guma. O, čovjek-guma! — usklikne George. — Dick, što mi sliš, je li to čovjek koji vozi prikolicu? Svi su se zagledali u vozača. Bio je visok, tanak i čvornat, a izgledao je kao da bi svakog časa mogao zaplakati. Konj je prilično nalikovao na njega. — Pa, mogao bi to biti čovjek-guma — reče Julian. — Ali, rekao bi se da mu skakanje baš nije dobra strana! Po
gledajte, silazi. Muškarac siđe sa spretnom opuštenom otmjenošću koja, činilo se, nije pristajala njegovu tromom tijelu. Ispregnuo je konja i pustio ga u polje. Krenuo je tu i tamo grickajući tra34
vu, izgled ajući jednak o žalosn o i tromo kao i njego v gosp odar. — Bu ffl o! — izn ena da vik ne mu ška rac . — Jes i li un utr a? Ot vor iše
se vrata druge prikolice i pojavi se mlad čovjek sa čupom žute kose, u svijetlocrvenoj košulji široka osmijeha: — Hej, Guma! — pozdravio ga je. — Stigli smo prije te be. Dođi, Skippy priprema večeru. Čovjek-guma žalosno se uspne stubama u Bufflovu prikolicu. Za njim se zatvoriše vrata. — Ovo je doista prilično uzbudljivo — reče Dick. — Čov jek-guma, Bufflo i Skippy, kakogod se zvali, te čovjek s pri pitomljenim zmijama u našem susjedstvu. Što će biti sljede će? Anne ih je pozvala: — Uđite. Timmy cvili jer vas nema. Djeca se stubama uspeše u njezinu prikolicu i vidješe da je Anne pripremila laganu večeru: sendviče sa šunkom, komad voćnoga kolača i naranču. — Ja ću uz sendviče jesti i lučice u octu, molim — reče Dick. — Isjeckat ću ih i staviti u sendvič. Stvarno, kakve ja imam izvrsne ideje!
— T Š t e t a d a n a m j e t a k o
35
l o š e k r e n u
v,\
3
a iza zavjese navučene preko prozora vidjele su se sjene kako promiču. —Dick je upalio svjetiljku u prikolici — reče Anne. Nji hova je svjetiljka već bila upaljena i prikolica je izgledala udobno i prijatno. Anne pokaže George kako da rasklopi postelju i stavi na nju plahte i pokrivače. — Gdje mi je ja stuk? — upita George. — O, to su jastuci na sjedalima za dnevnu upotrebu? Kakva dobra ideja! George i Anne svukle su presvlake s jastuka na dvjema stolicama, a ispod njih su već bile jastučnice za noć! Razodjenule su se, umile u malome slivniku, oprale
zube i iščetkale kosu. — Teče li voda ispod prikolice kad otvorim slivnik? — upita George. — Eno je! Voda je klokotala i oticala po zemlji ispod kola. Timmy je naćulio uši i slušao. Bilo mu je jasno da se mora priviknuti na cijeli niz novih zvukova! — Imaš li džepnu svjetiljku? — upita Anne kad su najposlije obje bile u postelji. — Ugasit ću plinsku svjetiljku. Treba li ti nešto tijekom noći, George, upali džepnu svjetilj ku. Pogledaj Timmva, još sjedi na podu! Nije mu jasno
d T T
T
3
Ipak, cijelo mu je vrijeme jedno uho bilo naćuljeno — uho naćuljeno za štakora koji je zbog nekog razloga pretrčao preko krova — za smiona zeca koji je pošao grickati travu ispod prikolice — nadasve naćuljeno za velikog šišmiša koji je poletio ravno u okno ponad Georgeine postelje. Tras! Sudario se s oknom i omamljen pao na tlo. Timmy ni za živu glavu nije mogao pogoditi što je to bilo, no uskoro je ponovno zaspao i nadalje s jednim naćuljenim uhom. Rano ujutro probudio ga je kos na glogovu grmu. Smislio je sasvim novu melodiju i okušavao se u njoj iz sveg glasa. Pridružio mu se obližnji drozd. — Pazi kako to radiš, pazi kako to radiš! — pjevao je drozd najviše što je mogao. Timmy je sjeo i protegnuo se. George se odmah probudila jer je Timmy teško nalegao na njezin trbuh. Isprva se nije mogla dosjetiti gdje se nalazi, a potom se prisjetila i nasmiješila. Naravno, u prikolici s Anne. Kako lijepo pjeva kos — bolje od drozda! U daljini su mukale krave, a rano je sunce sjalo kroz prozor osvijetlivši sat i stručak jaglaca. Timmy je ponovno legao. Ako George ne namjerava ustati, neće ni on. Vani se logor stao buditi. Otvarala se vrata prikolica. Palile se vatre. Netko se uputio do potoka da donese vode. Stigli su dječaci i pokucali djevojčicama na vrata. — Dižite se, pospanke! Pola osam je i mi smo ogladnjeli! — Tako mi nebesa! — Anne će sjedajući, očiju blistavih od sna. — George! Probudi se! Uskoro su svi sjedjeli oko male vatre koja je divno mirisala. Dick je pekao slaninu s jajima i od mirisa su svi jako ogladnjeli. Anne je skuhala vodu u čajniku na malom kuhalu 40
i pripremila čaj. Sišla je niza stube noseći ga na poslužavniku. Anne uvijek učini što treba — pohvali je Dick. — Do daj svoj tanjur, Ju, slanina je pečena. Makni nos odavde, Timmy, glupi psu, opet ćeš se opeci. George pripazi na Timmya dok kuham. Umalo što nije proždro krišku slanine. Pa, to bi ti prištedjelo pečenje — reče George. — Po gledajte koliko se prikolica okupilo. Mora da su pristigle prošle noći. Djeca su pogledala uokolo. Uz prikolicu krotitelja zmija, Bufflovu i onu čovjeka-gume, bilo ih je tu još četiri ili pet. Jedna je djecu posebno privukla. Bila je blistavožute boje a sa strana su bili nacrtani plamenovi. Natpis na njoj glasio je: »Alfredo gutač vatre«. Zamišljam ga kao visokoga gnjevnog čovu — reče Dick. — Kao tipičnoga gutača vatre, silno raspaljive ćudi, gromovita glasa i golemih koračaja. Možda je malen žgoljavac što poskakuje uokolo poput ponija — reče George. — Pogledaj! To je žena — reče Anne. — Vjerojatno njegova supru ga. Kako je sićušna i zgodna. Izgleda poput Španjolke, tako je tamne puti! Ovo mora da je gutač vatre; muškarac koji ide za njom — reče George. — Sigurno jest! A upravo je onakav kakvim si ga ti, Dick, zamislio. Doista izgleda gnjevno s svojom gri vom žutosmede kose nalik na lava i sa krupnim crvenim li cem blistavih očiju. Koračaji su mu golemi i ženica mora tr
čat i da bi ga sus tigl a. Up rav o kak o ja za miš lja m gut ača vat re — Dic k će za do vol jno . — Mi sli m da
će biti bolje da mu se sklanjamo s puta dok ne provjerimo da li i on mrzi djecu poput krotitelja 41
I
zmija. Kako mu je sićušna žena! Kladim se kako je sili da stalno optrčava oko njega i odano mu služi. Pa, kako god bilo, upravo joj grabi vodu iz potoka — reče Anne. — Dva teška vjedra. Tako mi poštenja, doista izgleda poput gutača vatre, zar ne? Evo još nekoga, pogledajte — reče Dick. — Tko bi to mogao biti? Gledajte kako kroči prema potoku, poput tigra ili mačke: vretenasto i moćno. To je čovjek koji se može osloboditi konopaca kako god bili svezani! — objasni Anne. — Sigurna sam da je to on. Bilo je nadasve zanimljivo promatrati pridošlice. Činilo se da se svi međusobno poznaju. Zastajali bi da popričaju, smijali se, posjećivali se u prikolicama a najposlije se tri žene uputiše nekamo zajedno noseći košare. — Odlaze u kupovinu — objasni Anne. — To bih i ja morala učiniti. Ideš li sa mnom, George? Za deset minuta iz sela kreće autobus. Lako ćemo počistiti kad se vratimo. U redu — uzvrati George te ustane. — Što će raditi dječaci dok mi budemo odsutne? O, donijet će vode, skupiti drva za vatru i pospremiti svoje ležajeve — Anne će neodređeno. Hoćemo li zaista? — Dick će smijuljeći se. — Pa, mo gli bismo. S druge strane, možda i nećemo. Kako god bilo, vi krenite, jer je hrane prilično ponestalo. A to je nadasve ozbiljno! Anne, donesi mi pastu za zube, hoćeš li? A ugledaš li u mljekarnici one uštipke, kupi nam tucet. Da, i pogledaj ima li limenki s ananasom — priklopi Julian. — Ne zaboravi da nam treba i mlijeko. Želite li još toga, pođite s nama i pomozite nam nositi
— reče Anne. — Što još želite? 42
Svr ati do poš te i pog led aj je li stig lo kak vo pis mo — odg ovo ri Dic k. — I ne zab ora vi kup iti nov ine. Ka ko god bi lo, nije
zgoreg da znamo što se događa u svijetu! Makar me to ne zanima posebno dok sam ovdje. Dobro — složi se Anne. — Dođi, George, zakasnit će mo na autobus! — I tako su krenule s Timmvem za petama.
I 43
1
Neljubazni ljudi Dječaci su odlučili pristati da donesu vode i skupe drva za vatru dok su djevojčice odsutne. »Pospremili« su i ležajeve, jednostavnim postupkom trpanja posteljine na police i sklapanja ležajeva uza zid. Kad je sve bilo gotovo, preostalo im je jedino da čekaju djevojčice. Stoga pođoše prošetati poljem. Držali su se podalje od krotitelja zmija koji je nešto posebno činio s jednim od pitona. —Izgleda kao da ga lasti, ali to sigurno ne može biti — reče Julian. — Rado bih prišao i pogledao, ali čovjek se tako lako razgnjevi te bi bio spreman poslati na nas jednog od svojih golemih pitona! Krotitelj zmija je sjedio na nekoj kutiji a zmija mu je ležala preko koljena s nekoliko navoja oko njegova pojasa. Glava joj se pojavila ispod njegove ruke. Muškarac je snažno trljao klizavo tijelo zmije i zaista se činilo da piton u tome uživa! Bufflo je vježbao nešto s bičem. Bič je imao prekrasnu ručku, s umecima od poludragog kamenja koje se raznobojno presijavali na suncu. —Pogledaj koliki mu je bič — reče Julian. — Sigurno je dugačak nekoliko metara! Volio bih da njime zapucketa! 44
Kao da ga je čuo, Bufflo ustane i zamahne bičem u ruci. Potom ga podigne te odjekne zvuk sasvim nalik na pucanj iz pištolja! Bič je fijuknuo zrakom i dječaci skočiše, ne očekujući tako jak zvuk. Bufflo ponovno fijukne. Potom zazviždi i na stubama prikolice pojavi se jedra žena. Već si ga popravio? — doviknula je. Možda — odgovori Bufflo. — Imaš li cigaretu, Skippv? Požuri! Skippv gurne ruku u prikolicu, napipa po polici i izvadi kutiju cigareta. Nije sišla niza stube, već je ostala tamo stajati, držeći cigaretu između palca i kažiprsta. Bufflo zamahne bičem. FIJU! Kao čarolijom, cigarete nestane! Dječaci su zapanjeno gledali. Sigurno je da kraj biča nije mogao dohvatiti cigaretu među Skippvnim prstima! To se nije činilo mogućim. —Eno je — reče Bufflo pokazujući na nešto u daljini. — Uzmi je ponovno, Skippv. Kazao bih da je bič sada u redu. Skippv pokupi cigaretu i stavi je u usta! _ Ne! — vikne Bufflo. — Nisam još dovoljno siguran u bič. Drži je kao prije. Skippv je izvadi iz usta i ponovno je pridrži između palca i kažiprsta. FIJU! Bič ponovno fijukne poput hica iz pištolja i cigarete iznova nestane. —Oh, Bufflo — prepolovio si je — Skippv će zamjerajući te pokaže cigaretu koja je ležala na tlu uredno raspolovlje na. — Bilo je to zaista nepažljivo. Bufflo ne reče ništa. Naprosto okrene leđa Skippv i uze dalje popravljati bič, no dječaci nisu mogli vidjeti što je radio. Približili su se da bolje vide. 45
I
Bufflo im je bio okrenut leđima, ali mora da ih je čuo. — Čistite se! — rekao je jedva podigavši glas. — Zabranjen je pristup djeci. Kupite se ili ću fijuknuti bičem i odsjeći vam kosu s vrha glave! Julian i Dick bili su posve uvjereni da bi bio u stanju izvršiti svoju prijetnju i povukli su se najdostojanstvenije što su mogli. — Pretpostavljam da mu je krotitelj zmija ispripovijedio kakvu je pometnju sa zmijama jučer izveo Timmy — reče Dick. — Nadam se da to neće pokvariti odnose sa svim sajmišnim zabavljačima. Krenuli su preko polja i putem sreli čovjeka-gumu. Nisu mogli odoljeti da ga ne promatraju. Doista je izgledao kao da je napravljen od gume — bio je čudesno siv, siv poput obične školske gumice, a i koža mu je djelovala gumeno. Namrštio se na dječake. — Kupite se — kazao je. — Djeci nije dopušteno da dolaze na ovo polje. Julianu je to dosadilo. — Polje je naše koliko i vaše — kazao je. — Tamo prijeko su naše prikolice. Ali, ovo je polje uvijek nama pripadalo — reče čovjek-guma. — Prema tome selite se na neko drugo. Nemamo konja da odvučemo prikolice, čak i kad bi smo to htjeli, a nećemo — uzvrati Julian ljutito. — Uostalom što nam možete prigovoriti? Mi smo se željeli s vama sprija teljiti. Nismo vam željeli načiniti zlo ili vam dosađivati. Ljudi vaše i naše vrste se ne miješaju — čovjek će tvr doglavo. — Ne želimo da ste ovdje, kao ni one nalickane prikolice tamo — pokaza na tri moderne prikolice u jedno me kutu polja. — To je oduvijek bilo naše polje. Nemojmo se prepirati — primijeti Dick koji je s veli kim zanimanjem promatrao čovjeka. — Jeste li doista toliko elastični da se možete uvući u cijevi i slično? Da li —?
46
Ali nije imao vreme na da dovrši pitanj e, jer se čovje kguma stuštio na tlo, nekoli ko puta se neobi čno izvio, prov ukao se izmeđ u nogu dječak a — i uskor o su obojic a ležala
na zemlji! Čovjek-guma je otišao i činilo se da je veoma zadovoljan sam sa sobom. Pa! — usklikne Dick opipavajući bubotak na glavi. — Pokušao sam ga uhvatiti za noge, ali zaista djeluju kao da su od gume! Stvarno kakva šteta da nam ti ljudi zamjeravaju što boravimo na njihovu polju. Neće biti najugodnije kad se svi urote protiv nas. Neće biti ni lijepo. A ja sam želio da budemo prijatelji. Pa, možda je naprosto riječ o njihovoj i našoj vrsti lju di — reče Julian. — Danas je to prilično raširen osjećaj, a to je veoma glupo. Pod kožom smo svi isti. Dosad smo se sa svim ljudima koje bismo sreli lijepo družili. Djeca se nisu usudila prići ostalim prikolicama, iako su željela izbliza pogledati Alfreda, gutača vatre. Izgleda upravo onako kako sam zamišljao gutača vatre — reče Dick. — Mislim da je on vođa ovih sajmišnih zabav ljača, ako uopće imaju vođu. Pogledaj, evo ga! — reče Julian. I doista, iza ugla se pomolio Alfredo, brzo trčeći. Trčao je prema dječacima i Julian je najprije pomislio da ih je došao otjerati. Nije nam jeravao trčati pred Alfredom, ali nije bilo naročito ugodno ni mirno stajati dok taj golemi čovjek trči prema njima, ob raza rumenih poput vatre, s golemom grivom kose što
se diže i spušta. A tada su vidjeli zbog čega Alfredo trči! Za njim je jurila njegova sićušna supruga. Vikala je na nekom stranom jeziku i ganjala ga s tavom u ruci! 47
i
Alfredo se provukao između dva dječaka izgledajući nasmrt uplašen. Spustio se do nogostupa, popeo se preko njega i nestao na livadi. Mala crna žena gledala je kako odlazi. Kad se osvrnuo, priprijetila mu je tavom: —Veliki nevaljalče! — vikala je. — Opet ti je pregorio doručak! Ponovno i ponovno! Udarit ću te tavom, nevaljalče jedan. Dođi, Alfredo, samo dođi! Ali, Alfredo nije imao namjeru doći. Ljutita se ženica okrenula prema dječacima. — Zagorio je doručak — kazala je. — Nije pažljiv, uvijek mu zagori. Čini se neobičnim da gutaču vatre pregori nešto dok kuha — reče Julian. — Pa ipak, kad se promisli, možda i nije! Pih! Lako je gutati vatru! — uzvrati Alfredova vatrena supruga. — Kuhanje nije lak posao. Iziskuje pamet, oči i ru ke. A Fredo nema pameti, ruke su mu nespretne — jedino zna gutati vatru, a kakva je korist od toga? Pa, pretpostavljam da time zarađujete za život — Dick će veselo. On je moj veliki nevaljalac — reče ženica. Okrenula se da pođe, no vratila se uz iznenadni osmjeh. — Ali, pone kad je veoma dobar — kazala je. Vratila se do svoje priko lice. Dječaci su se pogledali. — Ubogi Alfredo — reče Dick. — Izgleda hrabar poput lava i zaista je golem poput diva, a strašljiv je poput miša. Smiješno je da trči pred tom sićuš nom ženicom.
Pa, nisam siguran da ne bih i ja, kad bi me ovako ga njala po polju zamahujući tom tavom opasna izgleda — reče Julian. — Hej, tko je ovo? 48
Pre
ko nogost upa se penjao čovjek za kojega je Anne mislila da se može oslobo diti kad je svezan konop cima. Išao je laka i gipka korača ja, doista veoma nalik na mačku . Julian mu je pogled ao ruke — bile
su malene, ali su izgledale veoma snažne. Da, sigurno može razuzlavati čvorove takvim rukama. Gledali su ga znatiželjno. Djeci ovdje nije dopušteno boraviti — kazao je kad je došao do njih. Oprostite, ali mi stanujemo u prikolici — objasni Dick. — Recite, jeste li vi čovjek koji može razuzlati konopce kad je njima svezan? Možda — reče muškarac i nastavi hodati. Iznenada se okrenuo. — Hoćete li da vas svežem? — doviknuo je. Rado bih pokušao. Nemojte se miješati u naša posla, jer bi to mo gao uraditi! Bože dragi, kakvo ugodno društvo! — usklikne Julian. — Sasvim su drugačiji od ostaloga cirkuskog svijeta koji smo do sada upoznali. Imam osjećaj da se nećemo tako brzo sprijateljiti kao što sam mislio! Mislim da bi bilo bolje da budemo na oprezu — pre dloži Dick. — Izgleda da se ljute na nas, a sam Bog zna zaš to. Mogli bi nam prilično pokvariti praznike. Jutros više ne ćemo švrljati uokolo. Držat ćemo se podalje dok se malo ne naviknu na nas. Možda će se tada srdačnije ophoditi. Pođimo djevojčicama ususret — predloži Julian. Dje čaci su se popeli preko nogostupa i pošli prema autobusnoj stanici. U tom se času ukazao autobus što se teško uspinje uz brdo i iz njega su izašle djevojčice, a za njima su se is krcale i tri žene. Djevojčice priđoše dječacima. — Kupile smo svašta — reče Anne. — Košare su nam strašno teške. Hvala ti, Juliane,
49
I
što ćeš moju ponijeti. Dick bi mogao uzeti Georgeinu. Jeste li vidjeli one žene što su stigle s nama? Da — odgovori Julian. — Zašto? Pa, pokušale smo razgovarati s njima, ali su bile vrlo neljubazne — reče Anne. — A Timmy je, dakako, režao iz sve snage, što je sve učinilo još gorim. Mislim da mu se nije svidjelo kako su mirisale. Doista, čini se da se ne peru pre više. Ni mi nismo prošli mnogo bolje s ostalim sajmišnim zabavljačima — reče Julian. — Zapravo, kazao bih da Dick i ja nismo požnjeli nikakav uspjeh. Sve što su željeli da ura dimo, bilo je da nestanemo. Kupila sam vam novine — reče Anne — a George je u poštanskom uredu našla pismo od svoje majke. Naslovlje no je na sve nas, pa ga zato nismo otvorile. Pročitat ćemo ga kada dođemo u prikolicu. Nadam se da je skoro vrijeme ručku — reče George. — Što ti misliš Timmy? Timmy je poznavao riječ »ručak«! Veselo je zalajao i poveo ih. Ručak? Tko bi se boljemu do sjetio!
50
Pis mo, šetn ja —i šok Na kon što su djeca objed ovala, Georg e je otvoril a majčino pismo. Svi su se složili da je ručak bio čaroba n —
svatko je dobio dva tvrdo kuhana jaja, svježe salate, rajčica, gorušice i grbošice te krumpire pečene na vatri pod korom, a slijedilo je ono što je Julian poželio — ananas u kriškama, veoma sladak i sočan. — Vrlo dobro — Julian će ispruživši se na suncu. — Anne, izvanredna si domaćica. Hajde, George, da čujemo što nam poručuje teta Fanny u svome pismu. George je razvila pismo i izgladila ga. — Naslovljeno je na sve nas — kazala je»DRAGA GEORGE, ANNE, JULIANE I DICK, Nadam se da je George sretno stigla i da ste je svi dočekali. Pišem zbog toga da bih podsjetila George kako je u subotu rođendan njezine bake i mora joj pisati. Zaboravila sam je na to podsjetiti prije odlaska, pa sam mislila da će biti najbolje da joj se javim pismom. George, otac je veoma zabrinut onime što je pročitao u novinama u vezi s dvojicom nestalih znanstvenika. Vrlo dobro poznaje Dereka Terry-Kanea, jer je s njim neko vrijeme radio. Kaže kako je posve siguran da on nije izdajnik domovine; misli da je odveden na neki način, zajedno s Jeffrreyem Potter51
I
shamom — možda i avionom, na veliku udaljenost u neku zemlju gdje će ih prisiliti da odaju neke tajne. Dobro je da si danas otputovala, jer se otac, Bog mu pomogao, cijeli dan vrti po kući, ne prestaje govoriti i tresne svakim vratima kroz koja prođe. Budeš li nam pisala, molim te ne spominji znanstvenike, jer se nadam da će se otac uskoro smiriti. Zaista je veoma zabrinut i neprestano ponavlja: »Što je to nastalo sa svijetom?«, a dobro zna da se događa upravo ono što su znanstvenici već predvidjeli. Svi se lijepo provedite i NE ZABORAVI pisati baki, Georgel Voli te tvoja MAJKA (TETA FANNY)«. Mogu zamisliti oca kako ide amo-tamo poput... Gutača vatre — Julian će smiješeći se dok je George tražila riječ. — Dovest će tetu Fanny do toga da će i ona njega jednoga dana ganjati s tavom! Čudna je ta priča o znanstvenicima, zar ne? Uostalom, Terry-Kane jest planirao da napusti zemlju — kupio je avionsku kartu i ostalo, pa ia ko mu, George, tvoj otac vjeruje, nešto tu smrdi, zar ne? Ima li što u novinama u vezi s time? — upita Dick otvarajući ih. — Da, evo: »NESTALI ZNANSTVENICI« Sada je posve sigurno da je Jeffreva Pottershama plaćala nama neka neprijateljska zemlja i da se namjeravao pridružiti Terry-Kaneu za vrijeme njegova putovanja u inozemstvo. Ništa se dosad nije čulo o njima, iako brojni
52
izv ješt aji go vor eo to me da su viđ eni u mn ogi m gra do vima u ino ze ms tvu .« To priličn o objašn java stvari — reče Julian. —
Dva prava mućka, evo i njihovih fotografija. Djeca se nagnuše nad novine gledajući fotografije dvojice muškaraca. — Pa, mislim da bi svatko prepoznao Terry-Kanea kad bi ga vidio — reče Anne. — Ove velike, guste, lučne obrve i golemo čelo. Kad bih vidjela nekoga s takvim obrvama, mislila bih da nisu prave! Možda će ih obrijati — primijeti Dick. — Izgledao bi posve drukčije. Možda će ih zalijepiti na gornju usnu, um jesto brkova! Ne budi glup — prigovori mu George uz hihot. — Drugi muškarac izgleda sasvim obično, izuzev goleme glave. Šteta da nitko od nas nema visoko čelo — mora da smo pri lično glupavi! Ne stojimo tako loše — priklopi Julian. — U mnogim smo se pustolovinama morali dobrano poslužiti glavom i ni smo se loše izvukli! Hajde da sredimo posuđe i pođemo u šetnju — pre dloži Anne. — Ne pomaknemo li se, ja ću zaspati. Sunce je tako božanstveno toplo, zaista se kuham. Da, bit će bolje da prošetamo — složi se Julian ustajući. — Što mislite, da pođemo obići zamak? Ili da to osta vimo za neki drugi dan? Ostavimo — reče Anne. — Iskreno da vam kažem, u ovom mi se trenutku baš ne uspinje na onaj strmi brežuljak. Mislim da je prijepodne za to pogodnije! Djeca su sve pospremila, zaključala prikolice i krenula. Julian se osvrnuo. Nekoliko sajmišnih zabavljača sjedjelo je 53
y
A
/A
i jelo. Tiho su promatrali djecu. Bilo je nekako naročito neugodno. Ne bi se baš moglo reći da nas vole, zar ne? — reče Dick. — Slušaj. Timmy, da nisi prihvatio ni mrvicu hrane ko ju ti ovi ljudi ponude, jasno? O, Dick! — usklikne George. — Valjda ne misliš da će naškoditi Timmvu? Ne, zapravo ne mislim — odgovori Dick. — Ali, oprez neće biti na odmet. Kao što je jutros naglasio čovjek-guma, njihova i naša mišljenja u vezi s nekim stvarima nisu ista. Tu se ništa ne može učiniti. A ja sam želio da se sprijate ljimo. Ne sviđa mi se takvo ponašanje. Pa, kako god bilo, Timmy mora cijelo vrijeme kročiti uz moju nogu — reče George veoma odlučno. — Timmy uz nogu! Molim te shvati da dokle god stanujemo u prikolica ma, ti moraš ići uz nogu. Razumiješ li? Vau, vau — potvrdi Timmy i odmah se postavi toliko blizu Georgeinih gležnjeva da je njuškom neprestano udarao u njih. Djeca su odlučila uhvatiti autobus za Tinkers Green i odatle prošetati do mora. Autobus ih je čekao na uglu i potrčali su da ga uhvate. Do Tinkers Greena bilo je približno tri kilometra, a bilo je to ubavo seoce u gustom zelenilu i s jezercetom u kojemu su plivale patke. Hoćemo li kupiti sladoled? — predloži Dick kad su stigli do dućana i u izlogu ugledali da prodaju sladoled. Nećemo — Julian će odrješito. — Upravo smo pojeli golem obrok, a sladoled ćemo kupiti u vrijeme užine. Nika da nećemo stići do mora budemo li polovicu poslijepodneva sjedjeli i jeli sladoled! 54
Šetnja je bila ugodna. Spuštali su se niz livade ukrašene ljubičicama, a potom niz pašnjake obrasle u vrijes sa skupinama jaglaca u zakucima, pa čak i s veoma ranim zvončićima koji su očaravali Anne. Eno mora; kakva krasna uvala! — usklikne Anne odu ševljeno. — Pogledajte kako je plavo, poput različka. Gotovo bismo se mogli i okupati. Ne bi ti se svidjelo kad bi pokušala — reče Julian. — More je hladno poput leda! Dođite, hajde da siđemo do ma log pristaništa i pogledamo ribarske čamce. 55
Sišli su do suncem ugrijanog kamenog pristaništa i upustili se u razgovor s tamošnjim ribarima. Neki su sjedjeli na suncu popravljajući mreže i bili voljni da popričaju. —Kako godi malo prijateljskog ophođenja, umjesto zu renja i grubosti sajmišnih zabavljača? — usklikne Dick Julianu, koji mu potvrdno kimne. Neki ih je ribar pozvao u svoj čamac i objašnjavao im mnoge stvari od kojih su oni neke znali, a neke nisu. Bilo je ugodno sjedjeti i slušati njegovo opširno pripovijedanje i promatrati njegove oči kako su sjajile dok je govorio. Bio je preplanuo i smeđ poput šišarke. Može li se ovdje iznajmiti brod? — upita Julian. — Ima li neki čamac kojim bismo mogli sami upravljati? Pri lično smo vješti u veslanju. Stari Joseph ima čamac koji bi vam sigurno bio voljan iznajmiti — reče čovjek s kojim su razgovarali. — Iznajmio ga je neki dan i vjerujem da bi ga i vama iznajmio ako se dogovorite. Hvala. Upitat ćemo ga, ako se na to odlučimo — reče Julian pogledavši na sat. — Bit će bolje da sada krenemo i odemo negdje na čaj. Željeli bismo se vratiti kući prije mra ka. Logorujemo kod Vilinskih noći. A, je li? — reče ribar. — Tamo su stigli i sajmišni za bavljači, zar ne? Bili su ovdje prije dva tjedna. Bože, onaj gutač vatre zaista je zabavan! A tek onaj s konopcima! Sve zao sam ga sa svim čvorovima koje poznajem i za minutu, konopac je spao s njega, a svi se čvorovi razuzlali!
Da, tako je — pridruži se starac po imenu Joseph. — Taj je čova pravo čudo. A to je i čovjek-guma. Tražio je da mu donesemo cijev, evo, ovako usku, vidite? Uvukao se u 56
nju poput jegulj e. Načist o sam se ustraši o kad sam vidio kako se na drugo me kraju izmig oljio iz nje. Gle dat će mo ih kad a bu du pri pre mil i pre dst
avu — re če Julian. — Zasad nam nisu previše naklonjeni. Ljute se što boravimo na njihovoj ledini. Vole se držati na okupu — reče Joseph. — Imali su grdnih neprilika u mjestu gdje su bili prije no što su došli k nama. Netko je zbog njih pozvao policiju i ne žele prijateljevati ni s kim. Dobro, moramo poći — reče Julian te se djeca pozdraviše s ribarima i krenuše. Zaustavili su se da užinaju u maloj čajani i potom krenuli kući. Želi li netko poći autobusom? — upita Julian. — Mo gli bismo i pješice stici prije mraka. Ali ako su djevojčice umorne neka uzmu autobus u Tinkers Greenu. Naravno da nismo umorne — George će uvrijeđeno. — Jesi li me ikad čuo da sam se tužila na umor Juliane? —U redu, u redu, želio sam jedino biti pažljiv — uvjeri je Julian. — Dođite, krenimo! Put je bio dulji no što su mislili. Smrkavalo se kad su stigli do nogostupa koji je vodio na polje s prikolicama. Uspeli su se preko njega i polako krenuli prema svome zakuknu. A tada su iznenada zastali i zblenuli se. Gledali su svuda uokolo u nevjerici. Njihovih prikolica tamo nije bilo! Vidjeli su mjesto gdje su se nalazile i ono na kojem su palili vatru. Ali prikolica nije bilo! —Pobogul — Julian će zabezeknuto. — To nadilazi sve! — Zar sanjamo? Nigdje ni traga našim prikolicama!
57
1
— Točno, ali kako su se mogle pomaknuti? — upita Anne gotovo mucajući od iznenađenja. — Hoću reći, nema konja koji bi kola odvezli! Nisu mogle same otići. Zavlada tišina. Djeca su bila zapanjena. Kako su dvije velike čvrste prikolice mogle ovako nestati? — Gledajte, eno tragova u travi — Dick će iznenada. — Vidite, naše su prikolice prošle ovuda. Dođite, slijedit ćemo trag. Niz brežuljak, vidite li? Krajnje zapanjeno, četvoro je djece slijedilo tragove, a Timmy ih je pratio. Julian se načas osvrnuo osjećajući da ih netko promatra. Ali nije vidio nikoga. Možda ih sajmišni zabavljači potajice motre iza zavjesa svojih prikolica, pomisli Julian s nelagodom. Tragovi kola prelazili se ravno poljem i stigli do poljskih vrata da bi se potom na livadi izgubili. — Što da radimo? — Anne će ustrašeno. — Nestale su! Nemamo gdje spavati. O, Juliane, što da radimo?
58
Gdje su prikolice? Ovaj put Julian doista nije znao što bi mogli učiditi! Izgledalo je kao da je netko ukrao dvije prikolice — i nekamo ih odveo! Mislim da bi najbolje bilo da nazovemo policijsku sta nicu — kazao je. — Potražit će prikolice i uhititi kradljivce. Ali, to nam noćas neće pomoći! Moramo pronaći neko mje sto gdje ćemo prespavati. Mislim da bismo se morali raspitati oko sajmišnih za bavljača — predloži Dick. — Ako i nisu ni u kakvoj vezi s krađom, morali su vidjeti kad je netko odvozio prikolice. Da. Mislim da si u pravu — reče Julian. — Nešto o tome moraju znati. George, ostani ovdje s Anne, u slučaju da sajmišni zabavljači budu grubi. Povest ćemo Timmy, mo gao bi nam biti od koristi. George nije bilo drago da ostane, ali je vidjela da Anne ne želi ići. Stoga je ostala s njom budno motreći dva dječaka kako se iznova penju na brežuljak s Timmyem koji ide sasvim uz njih. Nećemo ići kod krotitelja zmija — predloži Dick. — Možda se igra sa zmijama u svojoj prikolici! Kakve se igre može igrati sa zmijama? — upita Julian.
— Mo žda ti mis liš na uvi jan je u kol u po put zm ije? 59
y
/\
—Jako si duhovit! — Dick će rugajući se. — Gledaj, net ko je pokraj logorske vatre, mislim da je to Bufflo. Ne, to je Alfredo. Pa, znamo da nije onako gnjevan kako izgleda, hajde da njega zapitamo za prikolice. Stigli su do visokog gutača vatre, koji je pušeći sjedio uz vatru. Nije ih čuo i naglo je skočio kad mu se Julian obratio: Gospodine Alfredo — započne Julian. — Možete li nam reci kamo su nestale naše prikolice! Vratili smo se i vidjeli da ih nema. Pitajte Buffloa — Alfredo će mrzovoljno i ne gledajući ih. Ali, zar vi baš ništa ne znate o njima? — uporno će Julian. Pitajte Buffloa — proslijedi Alfredo ispuhujući oblake dima. Julian i Dick se ljutito okrenuše i uputiše prema Bufflovoj prikolici. Bila je zatvorena. Oni pokucaše na vrata i
pomoli se Bufflo dok mu se čupa zlatne kose sjajila pri svjetlosti svjetiljke. Gospodine Bufflo — iznova će Julian uljudno. — Go spodin Alfredo nam je kazao da vas upitamo što se dogodilo s našim prikolicama, jer su nestale i... Pitajte čovjeka-gumu — Bufflo će kratko i zalupi vra tima. Julian je bio ljut. Ponovno je pokucao. Prozor se ra skrili i na njemu se ukazala sitna Bufflova supruga Skippv. Idite i pitajte čovjeka-gumu — kazala je i zatvorila prozor uz podrugljivi hihot koji je zvučio sumnjivo. Vuku li nas to oni za nos? — Dick će bijesno.
/A
/A '/A
I
60
61
— Izgleda tako — potvrdi Julian. — Pa, pokušat ćemo kod čovjeka-gume. To je posljednji kome ćemo se obratiti. Uputili su se do prikolice čovjeka-gume i snažno pokucali na vrata. — Tko je? — začuo se glas čovjeka-gume. Iziđite, želimo vas nešto upitati — reče Julian. Tko je? — ponovi čovjek-guma. Dobro vi znate tko smo — Julian će podižući glas. — Prikolice su nam ukradene i želimo saznati tko je to učinio. Ako nam ne želite pomoći, otići ćemo nazvati policiju. Vrata se otvoriše, a čovjek-guma stajao je na vrh stuba i gledao u Juliana. — Nitko ih nije ukrao. Idite i raspitajte se kod krotitelja zmija. Ako mislite da ćemo ići uokolo i raspitivati se kod svakoga ponaosob, varate se! — Julian će srdito. — Ja ne želim ići na policijsku stanicu, želio sam da budemo prijatelji s vama, a ne neprijatelji. Sve je to vrlo glupo. Ako prikolice jesu ukradene, ne preostaje nam drugo nego da idemo na policiju. Ne shvaćam kako možete željeti da ponovno s nji ma imate okapanja! Znamo da ih je netko zbog vas pozvao prije dva tjedna. Previše znate — odvrati čovjek-guma veoma otresito. — Vaša kola nisu ukradena. Pokazat ću vam gdje su. Okret no se spustio niza stube prikolice i u polutami krenuo ispred dječaka. Prešao je preko travnata brežuljka idući prema mjestu gdje su se nalazile prikolice djece. Kamo nas vodite? — dovikne mu Julian. — Znamo da
kola nisu ovdje! Molim vas ne pravite od sebe budalu, toga je već bilo dosta. Čovjek nije odgovorio i nastavio je hodati. Dječacima i Timmvu nije preostalo drugo nego da ga slijede. Timmy nije bio veseo. Neprestano je tiho režao poput udaljene grmlja62
vine. Čovjek-guma tome nije obraćao ni najmanju pažnju. Julian je usput pomislio da se možda ne boji pasa zbog toga što oni ne bi bili kadri ugristi gumu! Čovjek ih je poveo do živice koja je s jedne strane rubila polje, iza mjesta gdje su prije stajale prikolice. Julian je počeo zdvajati. Savršeno je dobro znao da su dvoja kola bila odvedena do poljskih vrata i potom dalje na livadu, pa zašto ih onda ovaj čovjek vodi u suprotnom pravcu? Čovjek-guma je nastavio hodati uza živicu i dječaci su ga slijedili — i tada, upravo s druge strane pomoliše se u sumraku dvije velike sjene — prikolice! Dobro! — Julian će osupnuto. — Što znači da ste dvije prikolice odveli u drugo polje? Ljudi vaše i naše vrste se ne miješaju — odgovori čov jek. — Ne volimo da nam se djeca vrte uokolo. Prije tri tjed na je s nama bio čovjek s kanarincima i predstavljao je sa više od stotinu kanarinaca — a neka su djeca jedne noći ot vorila kaveze i oslobodila ih. O! — usklikne Julian. — Naravno, poumirali su na slo bodi jer se ne znaju brinuti za sebe. Bila je to nesreća. Ali, mi ne radimo takve stvari. Sada više ne dopuštamo djeci da budu pokraj nas — reče čovjek-guma. — Zato smo upregli konje u vaše priko lice, poveli ih do poljskih vrata i do sljedećeg polja — i evo ih. Mislili smo da ćete se vratiti za dana i vidjeti ih. A, ugodno je uočiti da malko pričate ovako iznenada — reče Julian. — Timmy, ne reži. Sve je u redu. Pronašli smo kola. Čovjek-guma je nestao ne rekavši ni riječi. Čuli su ga
kako se spretno uvukao u živicu. Julian izvadi ključ od svoje prikolice uspne se uza stube i otključa vrata. Tražio je uo63
kolo i pronašao džepnu svjetiljku. Upalio ju je i osvijetlio unutrašnjost kola. Ništa nije bilo dirano. Znači, tako je to — kazao je. — Naprosto prkos saj mišnih zabavljača, rekao bih. Kaznili su nas zbog toga što su ona strašna djeca učinila kanarincima — pola od tih ubogih stvorenja zacijelo je pomrlo. Ne volim ptice u kavezu, ali ka ko kanarinci ne mogu živjeti u ovoj zemlji a da se na njih ne pazi, okrutno je osloboditi ih i ostaviti da pomru od gladi. Slažem se s tobom — reče Dick. Sada su dječaci išli niz brežuljak do otvora u živici kroz koji su morala proći kola kad su ih ljudi odvozili s brežuljka. Djevojčicama George i Anne će dobrano laknuti kad saznaju da su pronašli kola! Julian zvizne i George mu odmah odgovori. — Još smo ovdje Juliane. Što se događa? — Našli smo prikolice. — Veselo joj dovikne Julian. — Na polju su. Djevojčice im se spremno pridruže iznenađene novostima koje su čule. Julian im je sve objasnio. Mora da sajmišni zabavljači doista mrze djecu — kazao je. — Izgleda da je s njima bio i čovjek s kanarincima čija se predstava sastojala u pjevanju ptica, a neka su djeca noću oslobodila sve kanarince i polovica ih je pomrla. Sada sajmišni zabavljači više ne podnose djecu u svojoj blizini. Pretpostavljam da se krotitelj zmija boji da bismo mo gli osloboditi njegove zmije — Dick će uz hihot. — Hvala Bogu da smo pronašli kola. Mislio sam da ćemo noćas
mo rati spavati na stogovima sijena! Meni ne bi smetalo reče George. — Volim stogove! Naložit ćemo vatru i nešto skuhati — reče Julian. — Ogladnio sam nakon sveg tog uzrujavanja. 64
Ja nis am — uzv rati An ne. — Ne pod nos im po mis ao da se saj miš ni lju di ne žel es na ma spr ijat elji ti. To je glu po
s njihove strane. Nismo na to navikli. Da, ali i oni se ponašaju kao djeca — reče Julian. — Netko im je učinio nešto nažao, a oni se namrgode i čekaju priliku da mu vrate milo za drago. A osim toga, netko je zbog njih pozvao policiju pa su sada, pretpostavljam, poseb no osjetljivi. Baš, šteta — reče George promatrajući kako Dick vrlo spretno loži logorsku vatru. — Nadala &am se da ćemo se s njima lijepo provesti. Misliš li da bi se seljak mogao ljutiti što smo na njegovu polju? O, na to nisam ni pomislio — prizna Julian. Možda tu nije dopušteno logorovanje. Nadam se da sutra nećemo ugledati nekoga ljutitog farmera koji će se izderati na nas! Oh Bože, sada smo tako daleko od potoka — prigo vori Anne. — Nalazi se na drugoj strani polja, a jako nam treba voda. — Noćas ćemo se morati snaći bez nje — Dick će od lučno. — Ne bih želio da mi Bufflo odsiječe kosu s vrha gla ve, ili da mi čovjek-uže sveže noge ili pak da zmija vijuga za mnom. Kladim se da sajmišni zabavljači vrebaju na nas da vide kada ćemo otići po vodu. Sve je to veoma budalasto. Djeca su večerala prilično ozbiljno. Sve im se iznenada učinilo dosta složeno. Ne mogu otići na policiju zbog takve gluposti a nisu to ni željeli. Ali, ako ih seljak pokuša izbaciti iz tog polja, kako da se vrate do mjesta gdje su logorovali! Nitko ne voli živjeti u kampu okružen neprijateljima! — Prespavat ćemo sve to — predloži Julian najposlije. —
Ne brinite, djevojčice. Naći ćemo izlaz iz neprilike. Obično dobro izlazimo nakraj s teškoćama. Ne predajemo se! 65
i
Vau! — složi se Timmy srdačno. George ga potapša. To je jedan tvoj moto, zar ne Timmy? — upitala je. A drugi glasi: »Pusti lava dok spava« — Dick će uza široki osmijeh. — Mrzi kad ga se budi dok udobno sniva i sanja o tisuću zečeva koje hvata! Pa, kad spominješ spavanje, što mislite o tome da se uvučemo u postelje! — predloži Julian zijevajući. — Danas smo dobrano šetali i umoran sam. Leći ću i čitati. Svi su se složili da je zamisao dobra. Pospremili su stvari iza večere i djevojčice poželješe laku noć dječacima. Pošle su u svoja kola zajedno sa Timmvem. Nadam se da ovi praznici neće biti promašaj — reče Anne dok se penjala na svoj ležaj. George joj se podrugljivo nasmije: Promašaj! Pričekaj i vidjet ćeš! Imam osjećaj da će se prometnuti u superpraznikel
66
67
Veliko iznenađenje Narednog se jutra doista nije činilo da je Georgein osjećaj o »superpraznicima« bio ispravan. Prije no što su se dječaci uopće probudili, na vratima njihove prikolice začulo se glasno udaranje! Tada se na prozoru ukazalo široko crveno lice ljutito motreći Juliana. —Tko vam je dopustio da ovdje logorujete? — upitao je čovjek mračan poput olujnog oblaka. Julian otvori vrata u pidžami. — Jeste li vi vlasnik ovog polja? — upita uljudno. — Znate, logorovali smo na susjednom polju, ali... Ono je iznajmljeno za šatore i prikolice — reče čovjek odjeven u seljačku odjeću. — A ovo nije. Kao što sam rekao, bili smo na susjednom polju, ali nas nisu trpjeli sajmišni zabavljači te su dok smo bili odsut ni, prevezli naše prikolice ovamo! A mi nemamo konja da ih odvezemo! Jedino što nam je preostalo bilo je da ostane mo ovdje! E, pa, ne možete ostati — odgovori seljak. — Ne iz najmljujem svoje polje. Služi mi za krave. Danas morate oti ći ili ću vaše prikolice odvesti na cestu.
Ali, slušajte... — počne Julian i tada zastane. Seljak je otišao. Odlučan lik u jahaćim hlačama i jakni od tvida. Dje vojčice otvoriše prozor i pozvaše Juliana. Čule smo što je rekao. Nije li zao? Što da sada radi mo? Ustat ćemo i doručkovati — reče Julian. — A onda ja idem do sajmišnih ljudi da im pružim posljednju priliku. Morat će nam posuditi dva konja — ona dva kojima su ova mo prevezli naša kola — i odvući nas na naše mjesto. U pro tivnome, bojim se, morat ću se obratiti za pomoć policiji! O, Bože! — usklikne Anne. — Mrzim takve stvari. Ta ko smo se lijepo provodili prije no što su stigli sajmišni za bavljači. Ali, izgleda da je posve nemoguće navesti ih da se s nama sprijatelje. Točno — složi se Julian. — Uostalom više i nisam si guran da to želim. Radije ću posve odustati od praznika ne go li se neprestano suočavati s ovakvim neprilikama! Dick i ja ćemo poći i obratiti se sajmišnim zabavljačima nakon do ručka. Doručak je protekao jednako ozbiljno kao i večera. Julian je bio prilično šutljiv. Razmišljao što bi bilo najbolje da kaže mrgodnim ljudima u susjednom polju. —Morate povesti Timmva sa sobom — kazala je George izražavajući mišljenje svih. Julian i Dick krenuše zajedno s Timmvem oko pola devet. Svi su sajmišni ljudi ustali i bili
izvan kola, a dim njihovih vatri dizao se u jutarnjem zraku. Julian pomisli da se najprije obrati gutaču vatre te dva dječaka pođoše prema njegovoj prikolici. Ostali se zagledaše i napustiše svoje prikolice i vatre te se okupiše oko dječaka. Timmy iskezi zube i stane režati. 68
— Gospodine Alfredo — poče Julian. — Seljak nas tjera sa svoga polja. Moramo se vratiti ovamo. Želimo da nam posudite dva konja kako bismo prevezli prikolice. Val smijeha preplavi ljude koji su ga slušali. Gospodin Alfredo mu odgovori uljudno sa širokim osmijehom na licu: Kakva šteta! Mi ne iznajmljujemo konje! Ne želim ih unajmiti — Julian će strpljivo. — Vaša je dužnost da prevezete natrag naša kola. U protivnome, bit ću prisiljen da se obratim policiji za pomoć. Znate, prikolice ni su naše. Gomilom zažagori ljutit mrmor. Dvoje ili troje ljudi hitro ustuknuše kad su čuli njegove riječi. FIJU! Julian se hitro okrene. Sajmišni zabavljači se razmaknuše i dječaci se nađoše ispred Buffloa koji je, sa širokim neugodnim osmijehom na licu, mahao bičem u ruci. FIJU! Julian naglo skoči, jer je odjednom nekoliko vlasi s vrha njegove glave poletjelo u zrak — kraj biča ih je naprosto odrezao! Gomila se glasno smijala. Timmy iskezi zube i zalaje. Dick uhvati pseću ogrlicu. — Učinite li to još jednom, neću moći zadržati psa! — viknuo je upozoravajući. Julian je stajao ne snalazeći se. Nije mogao podnijeti pomisao da se okrene i bude ispraćen hihotom i porugama. Bio je toliko bijesan da nije mogao prozboriti ni riječi. A tada se nešto dogodi. Nešto tako posve neočekivano da nitko nije ništa poduzimao prepuštajući sve tijeku događaja! Dječački lik trčao je prema njima preko travnata brežuljka — netko veoma nalik na George, s kratkom kovrčavom kosom i veoma pjegavim licem — netko odjeven, međutim, u kratku sivu suknju, a ne u hlačice poput George. 69
Djevojčica je trčala prema njima vičući iz sveg glasa: — Dick! DICK! DICK! Hej, DICK! Dick se okrenuo i zapanjeno motrio. —O, pa to je Jo! JO! Ciganska djevojčica koja je s nama sudjelovala u jednoj pustolovini! Juliane, to je Jo! Nije bilo sumnje — to je bila Jo! Dohrlila je lica blistava od golemog užitka i uzbuđeno se obrušila na Dicka. Uvijek je njega najviše voljela. —Dick! Nisam znala da si ti ovdje! Juliane! Jesu li ostali ovdje? O, Timmy, dobri stari Timmy! Dick, zar ovdje logorujete? O, to je doista odviše lijepo da bi bilo istinito! Izgledalo je da se Jo namjerava ponovno objesiti na Dicka, no on ju je zadržao. — Jo! Odakle, zaboga, stižeš? Pa, vidiš — reče Jo — imam školske praznike kao i vi, i pomislila sam da vas pođem posjetiti u Vili Kirrin. To sam i učinila. Ali ste svi vi zajedno otputovali. Bilo je to jučer. Nastavi — reče Dick kad je Jo zastala hvatajući dah. Pa, nisam se željela vratiti ravno kući — nastavi objaš njavati Jo. — Pomislila sam da bih mogla posjetiti svoga uja ka — brata moje majke — i kako sam znala da ovdje logoruje, autostopirala sam cijelim putem i stigla kasno sinoć. Nevjerojatno! — reče Julian. — A, ako smijem pitati, tko je tvoj ujak? O, Alfredo, gutač vatre — glasio je Join začuđujući od govor. — Niste li to znali? O, Dick! O, Juliane! Mogu li os tati s vama dok ste ovdje? Dajte, DAJTE recite da mogu! Niste me zaboravili, zar ne? Naravno da nismo — odgovori Dick razmišljajući kako
nitko ne bi mogao zaboraviti ovu malu cigansku djevojčicu s njezinim mahnitim ponašanjem i žestokom osjećajnošću. 70
Te k je tada Jo zapazi la da se tu nešto zbiva. Zašto se sva ta gomil a okupi la oko Julian a i Dicka ? Po gledal a je uokol o i odma h je osjetil a da sajmiš ni ljudi nisu naklo njeni
Julianu i Dicku — unatoč tome što je osnovni izražaj njihova lica sada odavao zapanjenost! Kako to da Jo poznaje ove dječake? — pitali su se. — Kako to da je s njima tako bliska? — Bijahu zabezeknuti i sumnjičavi. Ujače Alfredo, gdje si? — pitala je Jo tražeći ga po gledom. — O, tu si! Ujače, ovo su moji najbolji prijatelji i djevojčice također, gdjegod sada bile. Ispričat ću ti sve o nji ma i o tome koliko su bili dobri prema meni! Ispričat ću svima! Pa — Julian će ćuteći se prilično zbunjen pri pomisli što bi sve Jo mogla otkriti. — Vratit ću se da bih obznanio novosti djevojčicama. Sigurno će biti jako iznenađene kad saznaju da si ovdje i da je Alfredo tvoj ujak! Dva dječaka i Timmy okrenuše se da pođu. Mala se gomila razdvoji da bi ih propustila. Potom se ponovno zatvori okruživši malu Jo čiji je prodorni glas dopirao do dječaka cijelim putem dok su prelazili polje. — Vidi, vidi, vidi! — reče Dick kad su prošli kroza živicu. — Zaista zapanjujuće! Nisam mogao vjerovati očima kada se pojavila mala Jo, a ti, Juliane? Nadam se da George neće imati ništa protiv. Uvijek je bila prilično ljubomorna na Jo i na sve što je ona sposobna učiniti. Dvije su djevojčice bila zapanjene novostima. George nije bila naročito oduševljena. Jo joj je bila draža na udaljenosti negoli u blizini. Prilično joj se nevoljko divila i bila joj sklona. Jo je bila previše nalik na George, a da bi joj ova mogla uzvratiti otvorenim prijateljstvom! 71
'/A
I
Pa, zamislite da je Jo, baš Jo, došla ovamo! — usklikne Anne smiješeći se. — O, Juliane, dobro je da je došla u pra vom trenutku! Ne svida mi se onaj dio tvoje pripovijesti kad te Bufflo ošinuo bičem po kosi. Mogao si oćelaviti na vrhu glave! O, odsjekao je tek nekoliko vlasi — reče Julian. — Ali sam se prepao. A nadam se da su se prepali i sajmišni za bavljači kad su ugledali Jo kako stiže poput uragana, vičući iz svega glasa i obrušivši se na ubogoga Dicka. Gotovo ga je oborila! Nije ona loša djevojčica — reče Dick — ali nikad ne zastane da promisli o stvarima. Pitam se da li ljudi kod kojih živi znaju kamo je otišla. Ne bi me čudilo da je naprosto nestala ne kazavši im ni riječi. Poput ona dva znanstvenika — Julian će uza smiješak. —Pobogu, ne mogu se oporaviti! Jo je doista posljednja osoba kojoj bih se ovdje nadao! Pa i ne toliko, ako promisliš — objasni Anne. — Otac joj je Ciganin, zar ne? A majka je radila u cirkusu, kao što nam je kazala. Dresirala je pse, sjećaš li se, Juliane? Prema tome, sasvim je prirodno da poznaje ljude poput ovih. Ali, zamisli, da joj je ujak gutač vatre! Točno, zaboravio sam da je Joina majka bila u cirkusu —reče Julian — Pretpostavljam da Jo ima neobičnih rođaka diljem zemlje! Pitam se što sada pripovijeda o nama.
Kako god bilo, Dicka diže u zvijezde — priklopi George. — Uvijek je o Dicku mislila sve najbolje. Možda saj mišni zabavljači više neće biti tako neprijateljski raspoloženi prema nama, sada kad znaju da nas Jo voli. Slušajte, u škripcu smo — reče Dick. — Ne možemo ostati na ovom polju, jer će ponovno doći seljak i otjerati 72
nas, a ne vjeruj em da će nam sajmiš ni zabavl jači posudi ti konje bez kojih ne može mo napust iti polje! — Mogli bismo zamoli ti seljaka da nam posudi konje — predlo ži Anne. 73
I i
I
Za to bismo mu morali platiti, a ne vidim zašto bismo to trebali — reče Julian. — Konačno, nije naša greška da su se prikolice tu našle! Mislim da je ovo mjesto strašno i nama nesklono — reče Anne. — I ne želim više ovdje ostati. Nimalo me ne veseli. Razvedri se! — reče Dick. — Nikad se ne predajemo! Vau! — složi se Timmy. Pogledajte, netko dolazi kroz otvor u živici, tamo po kraj livade — George će pokazujući im. — To je Jo! Da, i tako mi svega, vodi par konja! — vikne Dick. — Dobra stara Jo! Dovodi Alfredove konje!
74
Ponovno kod zabavljača Četvoro djece, zajedno s Timmvem koji je poskakivao iza njih, potrčaše ususret Jo. Ona se svima ozareno nasmiješila: Zdravo, Anne, zdravo, George! Radujem se da vas po novno vidim! Pravo iznenađenje! Jo! Kako si se domogla ovih konja? — upita Dick uzi majući jednoga za uzde. Lagano — nasmije se Jo. — Naprosto sam rekla ujaku Alfredu sve u vezi s vama, kako ste bili divni, i sve što ste za mene uradili. I zaista sam bila zgranuta kad sam čula da su vas oni izbacili s polja! Onda su me čuli! Kazala sam im što mislim o ljudima koji se tako ponašaju prema mojim naj boljim prijateljima! Zaista jesi, Jo? — upita George sumnjajući. Niste li me čuli? — upita Jo. — Derala sam se koliko me grlo nosilo na ujaka Alfreda, a potom na njegovu supru gu, moju tetu Anitu, pa se i ona stala izdirati na njega, a onda smo svi na sve vikali! Mora da je to bilo pravo natjecanje u galami — reče Julian. — A rezultat je bio da si izborila svoje i dobila konje da prevezemo prikolice, zar ne, Jo? Pa, kad mi je teta Anita kazala da su odveli vaše pri
kol ice na sus jed no pol je i ta mo ih ost avi ti te da va m ne žel e pos udi ti ko nje da ih pre vez ete nat rag , čul i su me
— reče Jo. 75
— Kazala sam im, ne, bolje da ne znate što sam kazala. Nisam baš bila pristojna. Kladim se da nisi — pridometne Dick koji se već go dinu dana ranije uvjerio u oštrinu Joina jezika. A kada sam im rekla kako je moj stric otišao u zatvor, a vi mi pronašli dom u kojemu se dobri ljudi staraju o meni, bilo im je žao da su prema vama bili grubi — nastavi Jo. — A onda sam rekla ujaku Alfredu da ću uzeti dva konja i do vesti natrag vaše prikolice. Shvaćam — reče Julian. — A sajmišni su te zabavljači naprosto pustili da to učiniš? O, da — potvrdi Jo. — Upregni ih, Juliane, i odmah krenimo. Ne dolazi li to onaj seljak? Da, dolazio je, i izgledao je mrgodno. Julian brzo upregne konja u prikolice djevojčica, a Dick povede drugoga konja unatrag, do ruda druge prikolice. Seljak je prišao i promatrao. Znači, mislili ste da će ipak biti bolje da nakon svega nađete konje, zar ne? — kazao je. — I mislio sam da hoćete. Tu ste mi natrtljali cijelu pripovijest o tome kako su kola ovamo dovedena i da ne možete otići! Grrrrr! — Timmy će spremno, no on je jedini pružio nekakav odgovor! Di-ha! — Jo će uzimajući uzde konja koji je trebao povesti prikolicu djevojčica. — Gista-hoj! Kreći! Konj krene, a Jo ga je namjerno provela tik ispred seljaka te je ovaj naglo ustuknuo. Mrmljajući, nešto joj je dobacio. Pomolivši glavu iza prikolice, Timmy mu je odgovorio rezanjem. Seljak se još više povukao i promatrao kako se dvije prikolice voze niz brežuljak, promiču kroz otvor na živici i spuštaju se niz livadu.
76
Kola su stigla do poljskih vrata i Anne ih je raskrilila. Konji su ušli, upinjući se, jer su sada išli uzbrdo a prikolice bile teške. Najposlije su stigli do kuta gdje su prikolice prije stajale. Vozeći unatrag, Julian ih je postavio na isto mjesto. Ispregao je konje i dobacio uzde drugoga konja Dicku. — Sami ćemo ih odvesti — kazao je. Dva su dječaka dovela konje k Alfredu koji je štipaljkama pričvršćivao rublje na uže. Činilo se to krajnje neprikladnim poslom za gutača vatre, ali izgledalo je da Alfredo ne mari. —Gospodine Alfredo, hvala što ste posudili konje — Ju lian će najuljudnije moguće. — Da ih privežemo negdje ili da ih ostavimo slobodne? Alfredo se okrenuo i izvadio iz širokih usta nekoliko kvačica. Izgledao je prilično postiđeno. Ostavite ih slobodne — kazao je. Skanjivao se prije no što je ponovno stavio kvačice u usta. — Nismo znali da ste prijatelji moje nećakinje — kazao je. — Ispričala nam je sve o vama. Morali ste nam reći da je poznajete. A kako je mogao kad nije znao da je ona tvoja nećaki nja? — dovikne Alfredova supruga s vrata prikolice. — Fredo, doista nemaš mozga, ni mrvice. Aaah! Sada si bacio mo ju najljepšu košulju na zemlju! Istrčala je najvećom mogućom brzinom i Alfredo ju je uspaničeno gledao. Srećom, ovaj joj se put u ruci nije našla tava. Okrenula se prema dvojici dječaka koji su se zabavljali prizorom. Alfredu je žao što je odvezao vaše prikolice — kazala je — zar ne, Alfredo? Pa! Ti si... — zausti Alfredo zapanjena izražaja. No ni je mu bilo dano da dovrši. Njegova ga je sitna tamna ženica
77
žestoko gurnula i iznova progovorila, a riječi su joj se naprosto kotrljale jedna preko druge: Ne obraćajte pažnju na toga velikog nevaljalca! Nema mozga. Jedino zna jesti vatru, a od toga nikakve vajde! Ali Jo ima mozga. Jeste li sada zadovoljni što ste ponovno smješteni u svome kutu? Bio bih zadovoljniji da ste se svi prema nama prijateljskije odnosili — prizna Julian. — Bojim se da ovdje više nećemo ostati. Vjerojatno ćemo sutra krenuti. Evo, slušaj, Fredo, što si učinio! Potjerao si ovu dragu djecu! — vikala je ona. — Ovi se dječaci znaju ponašati, a ti o tome ne znaš ništa. Od njih bi trebao učiti, Fredo, trebao bi... Fredo izvadi kvačice iz usta u želji da joj kaže nešto uvredljivo, ali njegova supruga iznenadno krikne i potrči u prikolicu. — Nešto gori! Nešto gori! Alfredo se od srca nasmije, a prasak njegova smijeha iznenadio je dječake. — Ha, ha! Danas peče kolače i izgorjeli su joj! Ova žena nema mozga! Uopće nema mozga! Julian i Dick okrenuše se u namjeri da odu. Alfredo im se obrati tihim glasom: Sada možete ostati na našem polju. Vi ste Joini prija telji, a to je dovoljan razlog. Možda i jest — reče Julian. — Ali, bojim se da nama nije dovoljan. Sutra krećemo. Dječaci su se vratili do prikolica. Jo je sjedjela na travi zajedno s George i Anne, živo im pripovijedajući o svome životu u vrlo srdačnoj obitelji. — Ali ne dopuštaju mi da nosim kratke hlače i da se ponašam poput dječaka — završila je žalosno. — Zbog toga sada nosim suknju. Hoćeš li mi posuditi svoje kratke hlače, George?
78
Ne, ne mo gu — Ge org e će odl učn o. Ve ć joj je i ova ko Jo suv iše nal iko val a! — Pa, kaz alo bi se, Jo, da si okr
enula novu stranicu u svom životu. Jesi li naučila pisati i čitati? Gotovo — odgovori Jo i okrene glavu. Nastava joj je prilično teško padala, jer dok je živjela sa svojim ocem, Ci ganinom, nikad nije pohađala školu. Opet ih je pogledala sjajnih očiju. — Mogu li ostati s vama? — upitala je. — Moja bi mi maćeha to dopustila, znam to, dopustila bi mi da bu dem s vama. Jesi li joj rekla da ideš ovamo? — upita Dick. — Nisi, to nije lijepo od tebe, Jo. Nisam na to ni pomislila — prizna Jo. — Pošalji joj dopisnicu umjesto mene, Dick. Pošalji je sama — George će spremno. — Kazala si da si naučila pisati. Jo ne obrati pažnju na tu primjedbu. — Mogu li ostati s vama? — pitala je. — Neću spavati u prikolici, nego ću leći ispod nje. Uvijek sam tako činila za lijepa vremena i dok sam živjela s ocem u prikolici. Bit će to promjena nakon života u kući. Mnogo mi se toga u kući sviđa, iako nisam mislila da hoće, ali uvijek ću najviše voljeti spavanje na otvorenome. Pa, možeš ostati s nama ako se zadržimo ovdje — reče Julian. — Ali ne privlači me to previše, zbog toga što su nas svi tako neprijateljski dočekali. Reći ću svima da budu ljubazni s vama — Jo će sprem no te ustane kao da je naumila krenuti i sve ih prisiliti na srdačnost! Dick je povuče dolje: — Ne, ostat ćemo još ovdje jedan
dan i noć, i sutra donijeti odluku. Što misliš o tome, Ju? 79
i
U redu — složi se Julian. Pogledao je na svoj sat. — Dođite, idemo s jednim sladoledom proslaviti Join dolazak. A pretpostavljam da vi, djevojčice, morate ponešto i kupiti, zar ne? Da — reče Anne i uze torbu za kupovinu. Djeca se uputiše niz brežuljak, njih petoro zajedno s Timmvem. Kad su prolazili pokraj krotitelja zmija, on im se veselo javio: Dobro jutro! Lijep dan, zar ne? Bilo je to iznenađujuće nakon sveg mrštenja i odbojnosti sajmišnih zabavljača u dosadašnjem ophođenju s djecom. Anne se nasmiješila, ali dječaci i George naprosto kimnuše i produžiše. Nisu bili toliko spremni na praštanje kao Anne! Prošli su pokraj čovjeka-gume koji je nosio vodu. Iza njega je išao čovjek-uže. Obojica su kimnuli djeci, a čovjekguma tugaljiva izražaja čak im se i malko nasmiješio. Potom ugledaše Buffloa s bičem — fiju, fiju, fiju! Prišao im je. — Želiš li fijuknuti mojim bičem, izvoli — kazao je Julianu. Hvala — Julian će uljudno, ali ukočeno. — Vjerojatno sutra odlazimo. Čuvaj kosu! — reče Bufflo osjetivši se ukorenim. Samo je vi ostavite na miru — Julian će spremno protrljavši vršak kose gdje mu je Bufflo otkinuo nekoliko stršećih vlasi. Ha, ha! — prasne u smijeh Bufflo, a onda iznenada zastane plašeći se da ga je uvrijedio. Julian mu se nasmiješi. Prilično mu se sviđao Bufflo sa čupom žute kose i otegnutim govorom.
Ostanite s nama — reče Bufflo. — Posudit ću ti svoj bič.
Vje roj atn o sut ra odl azi mo — po no vi Juli an. Ki mn uo mu je i pri dru žio se ost ali ma. Za pra vo, pril ičn o bih rad o ost
ala — reče George. — Sve je drukčije kad se ljudi prijateljski ophode. Ali, nećemo ostati — Julian će kratko. — Već sam za pravo odlučio. No, pričekat ćemo do sutra. To je pitanje po nosa. Vi, djevojčice, zapravo ne razumijete kako se osjećam. I nisu razumjele. Dick jest i stoga se slagao s Julianom. Djeca su stigla do sela i uputila se prema dućanu gdje se prodavao sladoled. Proveli su vrlo ugodan dan. Izvrsno su objedovali na travi pokraj prikolice — i, na njihovo iznenađenje, Alfredova supruga ih je počastila sendvičima pomirenja koje je sama napravila. Anne joj se srdačno zahvalila kako bi nadoknadila prilično ukočenu zahvalu dječaka. —Mogli ste biti srdačniji — prigovorila im je. — Ona je zaista ljubazna ženica. Stvarno, sada bih rado još ostala ovd je. No Julian je bio začudno uporan. Zanijekao je glavom. — Sutra odlazimo — kazao je. — Izuzev ako se ne dogodi nešto izuzetno i navede nas da ostanemo. A to se neće dogoditi. Julian je, međutim, bio posve u krivu. Nešto se izuzetno dogodilo. Nešto doista neobično.
/A
1 80
81
li
mrvice i čak se jednom osmjelila i sjela na Anneino koljeno. Anne se nije pomaknula i bila je veoma uzbuđena. 82
Doista neobična zgoda Neobična se stvar dogodila nakon užine. Djeca su prilično kasno užinala, ali u slast: maslac i med, svježe uštipke kupljene u mljekarnici uz sendvič pomirenja koji im je bila poslužila Alfredova supruga, a bio je veoma bogato nadjeven. Više ni mrvice ne bih mogla pojesti — reče George — sendvič je zaista bio veoma raskošan. Ne znam čak imam li snage da ustanem i operem posuđe, pa mi to i nemoj pre dložiti, Anne. I neću — odgovori Anne. — Ima dovoljno vremena. Divna je večer, posjedimo. Opet se javlja onaj kos. Svaki put kad se oglasi, pjeva drugi napjev. Zato i volim kosove — Dick će dokono. — Pravi su skladatelji. Sami smišljaju svoje melodije i nisu poput zeba koje i uvijek nanovo pjevaju jednu te istu pjesmu. Stvarno, jutros sam slušao jednu koja je pedeset puta ponovila isto. Čip, čip, čip, čr, čr, čr, čipi — ole! — oglasi se zeba kao da je napjev naučila napamet. — Čip, čip, čip.... Evo je opet — reče Dick. — Nije li krasna? Doista je bila. Sletjela je na travu pokraj djece i zobala
Ti mmy je zarež ao i zeba je odlep ršala. — Glupi Tim my! — kazal a mu je Geor ge. — Ljubo mora n si na zebu! O, pogleda j, Dick, nisu li ono čaplje sletjel e na
močvarno tlo s istočne strane brežuljka na kojemu se nalazi zamak? —Jesu — Dick će sjedajući. - Gdje ti je dalekozor, Ge orge? Kroz njega bismo mogli lijepo vidjeti te velike ptice. George ga donese iz prikolice. Pruži ga Dicku. On ga usmjeri prema močvari: Da, četiri čaplje. Bože, kako su im duge noge, zar ne? Zadovoljno gacaju močvarom, sada je jedna nešto ubola svo jim dugim kljunom. Što je to? O, da, žaba. Vidim joj straž nje noge. Ne vidiš! — reče George uzimajući mu dalekozor. — Razmećeš se. Dalekozor nije dovoljno snažan da bi na toj udaljenosti mogao vidjeti stražnje noge žabe! Ali, bio je dovoljno snažan. Zaista izvrstan dalekozor, možda i predobar za George, koja nije bila previše pažljiva s vrijednim stvarima. Imala je upravo toliko vremena da ugleda stražnje noge žabe kako nestaju u veliku čapljinu kljunu. Tada je nešto uplašilo ptice i odlepršale su prije no što su ostala djeca imala vremena da ih vide. — Kako sporo mašu krilima — kaza Dick. — Sigurno sporije od ostalih ptica. Daj mi ponovno dalekozor, George. Potražio bih čavke. Opet ih na tisuće nadlijeće zamak; pret postavljam da su na večernjem obilasku. Primaknuo je dalekozor očima i pomicao ga ovamo-onamo prateći beskonačno komešanje i vrtloženje crnih čavki. Kroz večernji je zrak do djece dopiralo njihovo glasno graktanje. Čak-čak-čak-čak! 83
A T i h o s e o b r a t i J u l i a n u :
A
— J — D P A — j O t i š a o j e ! — k a z a o j e J u l i a n u
. — Sada više nema ni koga. DICK! Ako nam ne kažeš što si vidio, skotrljat ću te niz brežuljak — George će uvrijeđeno. — 8
Izvodiš li nešto? Što si vidio? Pa — počne Dick gledajući u Juliana. — Vidio sam li ce. Lice nedaleko od okna, i gledalo je van. Što si ti, Ju, vidio?
Isto — reče Julian. — I meni se učinilo prilično neo bično. Licel — uskliknu George, Anne i Jo. — Što želite reći? Pa, upravo to što smo rekli — uzvrati Dick. — Lice s očima, nosom i ustima. — Ali nitko ne živi u dvorcu. Ruševan je — primijeti George. — Što mislite, istražuje li netko dvorac? Julian pogleda na svoj sat: Ne, to nije mogao biti posjetilac, siguran sam. Zamak se zatvara u pola šest, a sada je već šest prošlo. Kako god bilo, izgledalo je to nekako
očajno lice! Da. I ja tako mislim — složi se Dick. — To je doista neobično, zar ne, Juliane? Možda postoji i neko sasvim jed nostavno objašnjenje, ali ne mogu si pomoći da ne mislim kako je nešto u vezi sa svim tim veoma čudno. Je li to bilo lice muškarca — upita George. — Ili žene? Mislim da je bio muškarac — odgovori Dick. — Na spram tame u unutrašnjosti prozora, nisam mogao vidjeti kosu ili pak
odj eć u. Ali , izg le da lo je ka o lic e mu šk arc a. Jes i li za mi jet io ob rv e, Ju ? — Da , jes am
— r e č e J u l i a n . — V e o m a i z r a z i t e , z
a D
stoji sasvim obično objašnjenje — naprosto smo bili zatečeni i zato nam se učinilo tako neobično. —Da sam barem ja vidjela to lice — uzdahne George. —To je moj dalekozor, a ja nisam vidjela lice! —Pa, nastavi gledati, možda se ponovno pojavi — odgo vori Dick pružajući joj dalekozor. — Možda nešto ugledaš! Tako su Anne, George i Jo na smjenu pomno motrile kroz dalekozor. Najposlije se toliko smračilo da se jedva ra-zaznavao toranj, a kamoli da bi se vidjelo lice na prozoru! Reći ću vam što bismo mogli
uraditi — predloži Ju lian. — Mogli bismo sutra poći razgledati zamak. A mogli bismo se i uspeti na toranj. Tada bismo bili sigurni ima li nekoga unutra. Ali, mislio sam da sutra putujemo — reče Dick. O, da, namjeravali smo krenuti, zar ne? — uzvrati Ju lian, koji je od uzbuđenja na to posve zaboravio. — Pa, mi slim da ne bismo trebali krenuti prije no što istražimo za
m ak i pr on ađ e m o ob jaš nj en je za po ja vu lic a. N ar av no da ne m ož e m o — slo ži
se George. — Bilo bi glupo vidjeti tako nešto i odjuriti, a da ne provjerimo o če mu se radi. To naprosto ne bih mogla. Ja u svakom slučaju ostajem — obznani Jo. — Ako hoću, mogu ostati kod svog ujaka Alfreda, ukoliko vi odete, i javiti vam da li se lice ponovno pojavilo ako mi George ostavi dalekozor. 8
E, pa, neću — George će veoma odlučno. — Ako idem, sa mnom ide i moj dalekozor. Ali, ne idem. Sada ćeš, Juliane, i ti ostati, zar ne? Ostat ćemo i ustanoviti o čemu se radi — reče Julian. —Zaista sam strahovito znatiželjan. Hej, tko to dolazi?
Gutan je vatre i ostalo ! — A K D B T
9
Ti? Ništa takva nećeš pokušati! — vikne Alfredo. — Hoćeš li da izgoriš? Ne. Neću — odgovori Jo. — Gledala sam te i znam što si uradio. I ja sam to pokušala. Razmetljivica! — George će spremno. Slušaj me — nastavi Alfredo. — Pokušaš li gutati vatru, išibat ću te da ćeš me moliti za milost. Tako ću te...
92
Slušaj, Fredo — uplete se njegova supruga — ništa tak va nećeš uraditi. Ja ću se obračunati sa Jo počne li ovdje izvoditi ludosti. A, što se tiče gutanja vatre — pa, ako će netko ovdje osim tebe gutati vatru, to ću biti ja, tvoja su pruga. Nećeš gutati vatru — Alfredo će uporno, očevidno se strašeći da bi njegova žustra žena bila kadra to i pokušati. Iznenada Anne krikne od straha. Dugačko, debelo tijelo klizilo je između nje i Juliana — jedan od krotiteljevih pitona! Poveo je jednoga sa sobom, a djeca to nisu znala. Jo ga je uhvatila i čvrsto držala. Pusti ga — reče krotitelj zmija. — Vratit će se k meni. Želio se prošetati. Ostavite da ga ja malo držim — molila je Jo. — Tako je gladak i hladan. Volim zmije. Julian je oprezno ispružio ruku i dotaknuo veliku zmiju. Zaista je bila neočekivano glatka i veoma hladna. Kako neobično! Djelovala je tako pločasto i grubo. Zmija je polako klizila prema Joinu vratu i stala se spuštati niz njezina leđa. — Pazi da te ne omota repom — upozorio ju je krotitelj. — Već sam ti to rekao. —Nosit ću je oko vrata — kazala je Jo i nastavila vući zmijino dugo tijelo te je najposlije visjelo oko njezina vrata poput krznena ovratnika. George ju je promatrala diveći se i protiv volje. Anne se odmaknula koliko je mogla od Jo. Dječaci su zapanjeno motrili i oćutjeli novo poštovanje spram malene ciganske djevojčice. Netko stane svirati umiljat napjev na gitari. Bila je to Skippv, Bufflova supruga. Pjevušila je uz to tugaljivu pjesmicu, s veselim napjevom koji su zapjevali svi sajmišni zabav-
93
i
ljači. Gotovo se cijeli logor našao na okupu, a bilo ih je tu i nekoliko koje djeca još nisu vidjela. Bilo je prilično uzbudljivo sjedjeti oko blistave vatre, slušati prebiranje na gitari i Skippvin duboki jasni glas, kao i sjedjeti pokraj gutača vatre i nadomak zmiji koja je, činilo se, također uživala u glazbi! Uvijala se prema onima koji su pjevali u zboru, potom se naglo stuštila niz Joino lice i odmigoljila do svoga gospodara, krotitelja. O, moja ljepotice — reče neobični čovječuljak propuš tajući zmiju da mu klizi između ruku moćno se i ritmički izvijajući u prolazu. — Sviđa ti se glazba, zar ne, ljepotice? Zaista voli svoju zmiju — šapne Anne George. — Ka ko može? Alfredova supruga ustane. — Vrijeme je da krenemo — kazala je okupljenima. — Alfredo mora večerati. Nije li tako, moj veliki nevaljalče? Alfredo se složio. Namjestio je tešku željeznu posudu ponad plamteće vatre i za nekoliko sekundi sve ih je zapuhnuo takav božanstveni miris da petoro djece uze uzbuđeno udisati. Gdje je Timmy? — upita George iznenada. — Nigdje se ne vidi! Otpuzao je spuštena repa kad je ugledao zmiju — ka zala je Jo. — Vidjela sam kad je otišao. Timmy, vrati se! Sve je u redu! Timmy, Timmy! Hvala, sama ću ga pozvati — reče George. — On je moj pas. Timmy! Timmy naiđe spuštena repa. George ga je pomilovala, a Jo učini isto. Pas ih je obje liznuo. George ga pokuša odvući od Jo. Nije joj se svidjelo da Timmy pokazuje svoju naklo-
94
nost prema cigans koj djevoj čici — ali uvijek je dokazi vao da mu je draga! Volio ju je. Ve čera je bila izvrsn a. — Što ste sve stavili u posud u — upita Dick prihva ćajući ponud u da uzme još. —
Nikad u životu nisam jeo tako ukusnu čorbu. Piletina, pačetina, govedina, zečevina, veprovina, luk, bijela repa... — počne nabrajati Alfredova supruga. — Stavila sam sve što mi je bilo pri ruci. Kuha se, a ja miješam. Možda ću sljedeći put staviti unutra i jarebica i fazana i... Ušuti, ženo — promrmlja Alfredo koji je dobro znao da bi okolni seljaci mogli postaviti poneko pitanje u vezi s ponečime u toj čorbi. Rekao si da ušutim! — ljutito poviče Alfredova supru ga prijeteći mu žlicom. — To si mi rekao! Vau! — oglasi se Timmy, kojemu se na nosu našlo ne koliko ukusnih kapljica što ih je u slast liznuo. — Vau! — Potom je ustao i pošao prema žlici nadajući se da će dobiti još. O, teta Nita, daj Timmyu žlicu čorbe — molila je Jo i, na Timmyevo veliko veselje, dobio je punu pliticu hrane. Jedva je vjerovao očima! Mnogo vam hvala na izvrsnoj večeri — reče Julian osjećajući da je doista vrijeme da krenu. Ustao je a ostali su slijedili njegov primjer. I hvala vam što ste za nas gutali vatru, gospodine Al fredo — reče George. — Izgleda da vam to nije pokvarilo tek! Pih! — Alfredo će kao da želi reći da takvo nešto ne dolazi u obzir. — Jo, hoćeš li noćas opet ostati s nama? Do
bro nam došla. 95
"/A
Treba mi samo jedna debela deka, teta Nita, i to je sve — odgovori Jo. — Spavat ću ispod Georgeine prikolice. Možeš spavati i unutra, na podu — predloži George. Ali Jo odmahne glavom. Ne. Dosta mi je spavanja u zatvorenom. Želim spavati vani. Ispod prikolice bit će mi izvrsno. Cigani često tako spavaju za lijepa vremena. Djeca su se vratila preko brežuljka u tami. Nekoliko je zvijezda već bilo na nebu, ali se mjesec još nije pomolio. — Bila je to lijepa i zanimljiva večer — reče Dick. — Uživao sam. Sviđaju mi se tvoja ujna i ujak, Jo. Jo je bila oduševljena. Uvijek je voljela dobiti pohvalu od Dicka. Pošla je ispod prikolice i umotala se u pokrivač. Maćeha kod koje je živjela već nekoliko mjeseci učila ju je da treba oprati zube, umiti se i počešljati — ali sada je sve zaboravila, otkad je ponovno živjela ciganskim životom! Kroz dan ili dva pnovno će biti poderana, prljava, raš čupana, zapuštena djevojčica kakvu smo je upoznali — ka zala je George ovaj put naročito pomno četkajući kosu. — Nakon svega, drago mi je da ćemo se ovdje zadržati, zar ne, Anne? Sada se sajmišni zabavljači sasvim prijateljski ophode s nama. Zahvaljujući Jo — reče Anne. George ne reče ništa. Nije joj se svidjelo da nešto duguje Jo! Završila je s pripre mama za postelju i uvukla se u svoj ležaj. Željela bih da smo i mi vidjele lice na prozoru, zar ne, Anne? — kazala je. — Pitam se tko je to bio i zašto se nalazio i gledao van.
Ne vjerujem da mi se sada posebno raspreda o licima na prozorima — reče Anne, smještajući se na svoj ležaj. Puhnula je u svjetiljku i legla. Još su razgovarale nekoliko mi-
nuta, a onda George začuje nešto izvan prikolice. Što bi to moglo biti? Timmy podiže glavu i malo zareži. George pogleda na prozor na suprotnoj strani. Kroz njega je svijetlila jedna samotna zvijezda — a tada nešto zakrili zvijezdu i nasloni se na okno. Timmy ponovno zareži, ali ne previše glasno. Je li to bio netko koga poznaje? George upali džepnu svjetiljku i odmah vidje o čemu se radi. Zahihotala je. Potom je pozvala Anne: Anne! Anne! Eno lica na prozoru. Anne, probudi se! Ne spavam — javi se Anne te, ustrašena, sjedne na 96
postelju. — Kakvo lice? Gdje? Ne strašiš me naprosto, zar ne? Ne, eno ga, pogledaj! — reče George i osvijetli svjeti ljkom prozor. Gledalo ih je veliko, tamnosmede lice i Anne krikne. Potom se nasmije. — Gaduro jedna, George, pa to je Alfredov konj. Zaista si me ustrašila. Gotovo bih te mogla izvući iz ležaja i baciti na pod. Idi, glupavi buljooki konju, iš, idi! 97
Na putu prema zamku Narednoga jutra, nakon doručka, djeca su iznova razglabala o licu na prozoru. Povremeno bi s dalekozorom promatrali prozor, ali na njemu nije bilo nikoga. — Hajde da posjetimo zamak čim se otvori — predloži Dick. — Ali, pazite, da nitko nije spomenuo lice na prozoru — jasno, Jo? Tebe kojiput jezik zna prevariti. Jo se zajapuri. — Nije istina! Ja umijem čuvati tajnu! U redu, gutačice vatre — Dick će uza smijeh. Pogle dao je na sat. — Prerano je da sada krenemo. Ići ću pomoći gospodinu Glatkome oko njegovih zmija — reče Jo. — Ide li netko sa mnom? — Gospodin Glatki! Kakvo čarobno ime za čovjeka koji se bavi zmijama — reče Dick. — Ići ću da promatram, ali nije mi baš do toga da mi plaze gore-dolje po tijelu. Svi su pošli do prikolice gospodina Glatkoga, izuzev Anne koja je kazala da će mnogo radije pospremiti nakon doručka. Obje krotiteljeve zmije bile su izvan kutije. — Lasti ih — kazala je George sjedajući nedaleko od gospodina Glatkoga. — Gledaj kako se sjaje njihova smeđa tijela! — Zdravo Jo, hoćeš li istrljati Ljepotana umjesto mene? — upita gospodin Glatki. — Tekućina ti je ovdje u bočici. 98
Opet su mu se pojavili oni ružni nametnici ispod ljuskica. Istrljaj ga tom tekućinom i uskoro će ih se osloboditi. Činilo se da Jo dobro zna što joj je činiti. Uzela je krpu, navlažila je žutom tekućinom i počela blago njome pritiskati jednu od zmija, puštajući da se lijek upije oko ljuskica. Ne želeći da Jo bude u tolikoj prednosti pred njom, George se ponudi da pomogne u trljanju druge zmije. — Drži je onda — reče joj gospodin Glatki i pruži jednu zmiju prema George. Ustao je i pošao u svoju prikolicu. George nije s tim do kraja računala. Zmija joj je ležala na koljenima i stala se uvijati oko njezina tijela. — Pazi da se ne obavije oko tebe repom — upozorila ju je Jo. Dječacima je uskoro dosadilo da gledaju kako se George i Jo natječu u tome koja će bolje trljati svoga pitona, i pođoše do mjesta gdje je Bufflo vježbao vrtnju užadi. Savijao ih je u petlju za petljom, praveći u zraku prekrasne šare. Nasmijao se dječacima. Hoćete li pokušati? — pitao je. Ali, ni jedan od njih nije bio vičan vrtnji užadi. Da vidimo kako ćete nešto otkinuti vrškom biča — re če Dick. — Mislim da ste u tome pravi vještak. Što biste htjeli da pogodim? — upita Bufflo uzimajući svoj veličanstveni bič. — Najviši list onoga grma? Da — složi se Dick. Bufflo ih pogleda, fijukne bičem jednom ili dvaput, podigne ga i — slomi list. Najviši list je nestao kao nekom čarolijom. Dječaci su gledali zadivljeni. — A sada odsijecite cvijet ove tratinčice — reče Julian pokazujući je. Fiju! Tratinčice nestade. — To je lako — reče Bufflo. — Gledajte, jedan od vas držat će u ruci olovku ili nešto slično. Izbit ću je, a da vam ne dotaknem prste! 99
'/A
Julian se skanjivao. Ali Dick gurne ruku u džep i izvuče omanju crvenu olovku. Ispružio je ruku držeći je između palca i kažiprsta. Bufflo ju je gledao poluzatvorenih očiju, kao da odmjerava udaljenost. Podigao je bič. Fiju! Vršak biča obavio se oko olovke i smjesta je izbio iz Dickove ruke. Olovka je poletjela u zrak, a Bufflo je ispružio ruku i uhvatio je! Vrlo dobro — pohvali ga Dick doista zadivljen. — Tre ba li dugo da se nauči takvo nešto? Dvadesetak godina ili slično — odgovori Bufflo. — Ali mora se početi kao dječarac, približno trogodišnjak. Mene je učio moj tata, i ako ne bih dosta brzo napredovao, zgulio bi mi kožu s ušiju vrškom svoga biča! Brzo se uči ako znamo što će nam se dogoditi! Dječaci su razrogačenih očiju motrili Bufflove velike uši. Zaista su izgledale malko ogrubjele na rubovima! Bacam i noževe — nastavi Bufflo uživajući u divljenju dječaka. — Postavim Skippv naspram ploče i bacam noževe svuda oko nje, tako da kada se odmakne od daske njezin obris ostane jasno ocrtan noževima. Hoćete li da vidite? Pa, ne sada — odgovori Julian gledajući na sat. — Spremamo se posjetiti zamak. Jeste li ga vi ikada vidjeli, Bufflo? Nisam. Tko bi tratio vrijeme obilazeći ruševne zamkove? — Bufflo će prezrivo. — Ja ne bih! Otišao je prema svojoj prikolici vitlajući užadi pri hodu s takvom lakoćom da Dick nije mogao odoljeti da mu ne pozavidi iz dna duše. Kakva šteta da nije počeo učiti takve
stvari na vrijeme! Bojao se da se sada u tome više ne bi mogao izvještiti. Bio je prestar! 100
—George! Jo! Vrijeme je da krenemo — zvao je Julian. — Ostavite zmije i dođite. Anne! Jesi li spremna? Gospodin Glatki uze svoje zmije. Oduševljeno su plazile po njemu a on je milovao njihova glatka, sjajna tijela. —Moram oprati ruke prije nego što krenem — reče Ge orge. — Ruke su mi malo ljepljive. Ideš li, Jo? Jo nije bilo posve jasno zašto bi trebalo prati ljepljive ruke, ali pošla je sa George do potoka te su dobro isprale ruke. George obriše svoje u prilično prljavu maramicu, a Jo, otare ruke u mnogo prljaviju suknju. Zavidno je gledala Georgeine kratke hlače. Kakva šteta da mora nositi suknju! Nisu zaključali prikolice. Julian je bio uvjeren da su im sada sajmišni zabavljači skloni i da im ništa neće uzeti niti ikome dopustiti da to učini. Svi su sišli niz brežuljak, Timmy veselo poskakujući pred svima, vjerujući da ih on vodi u lijepu dugu šetnju. Djeca su se uspela preko nogostupa, prešla preko livade i stigla do drvenih vratnica koje su ih odvele do strme staze što se penjala do zamka. Sada, kad je bio tako blizu, činio se gotovo kao da bi im se mogao obrušiti na glavu! Uspeli su se stazom i došli do malog tornja gdje su se nalazila okretna vrata kroz koja se ulazilo u zamak. Tamo je bila neka starica, izgleda pomalo poput vještice. Da je imala zelene oči, Anne bi je zacijelo smatrala potomkom vještica! Ali oči su joj bile poput crnih bobica. Nije imala zuba i teško se razumijevalo što govori. Pet, molim — reče Julian pružajući joj dvadeset i pet penija. Ne možete uvesti psa — reče starica mrmljajući tako da ju pravo nisu ni razumjeli. Pokazala je na psa i ponovila što je kazala neprestano odrečno mašući glavom. 101
—O, zar zaista ne možemo povesti psa? — upita George. — Neće učiniti nikakvu štetu. Starica pokaza na kućna pravila: PSIMA ULAZ ZABRANJEN! —U redu. Onda ćemo ga ostaviti vani — George će ljutito. — Kakvo glupo pravilo! Timmy, ostani ovdje. Brzo će mo doći. Timmy ovjesi rep. To nije odobravao. Ali, znao je da psima nije dopušten ulaz na neka mjesta, kao što su crkve, i pomislio je da mora da je to neka golema crkva — mjesto na kojemu je George tako često običavala nestati nedjeljom. Legao je u suncem obasjani kut. Petoro djece prošlo je kroz zveketava okretna vrata. Otvorili su vrata koja su se nalazila iza njih i našli se unutar prostora zamka. Vrata su se za njima zatvorila. Čekajte, moramo nabaviti vodič — reče Julian. — Htio bih saznati nešto o tom tornju. Vratio se i kupio vodič za još pet penija. Djeca su stajala u velikom dvorištu zamka i gledala u knjigu. U njoj je bila iznesena povijest staroga zda nja — povijest rata i mira, sporova i primirja, obiteljskih po sjeda, vjenčanja i svega onoga što čini povijest. Bila bi to zanimljiva pripovijest kad bi bila podrobno opisana — primijeti Julian. — Pogledajte, eno tlocrta. Tu po stoje podzemni hodnici! Nisu otvoreni za javnost — čitao je Dick razočarano. — Kakva šteta! —Jednom je to bio veoma moćan i velik zamak — reče Julian gledajući tlocrt. — Oduvijek su ga obrubljivali debeli zidovi koji ga i sada opasuju, a sam je dvorac sagrađen u sredini golema dvorišta što ga okružuje sa svih strana. Na-
102
vodno su zidovi oko dvorc a debeli trides etak centi metar a. Trides et centi metar a! Nije čudno da još postoj e! Dj eca su plaho motril a samot ne ruševi ne. Zama k se dizao
uvis sa svojim mjestimice urušenim tornjevima; ponegdje je nedostajao i cijeli zid a svi su dovratnici bili oštećeni. Naravno, postojala su četiri tornja — reče Julian i da lje pomno proučavajući vodič. — Navodno su tri dosad po sve srušena, ali četvrti je u veoma dobru stanju, iako su se kamene stube što vode na njegov vrh mjestimice urušile. Onda niste mogli vidjeti ono lice na prozoru — reče George promatrajući četvrti toranj. — Ako se stubište uru šilo, nitko se ne može uspeti. Pa, vidjet ćemo koliko se urušilo — odgovori Julian. — Možda stube nisu prikladne za javnu upotrebu i vjerojat no ćemo naići na natpis upozorenja, ali možda se ipak dije lom može njima uspeti. Hoćemo li se popeti ako je tako? — upita Jo sjajnih očiju. — Što ćemo učiniti ako naidemo na »lice«? Pričekajmo najprije da ga ugledamo! — reče Julian. Zatvorio je vodič i spremio ga u džep. — Izgleda da smo ovdje jedini posjetioci. Pođimo redom. Obiđimo najprije prostor dvorišta. Išli su dvorištem koje je okruživalo zamak. Mjestimice je na njemu ležalo razbacano kamenje koje je padalo sa zidova zamka. Na jednom se mjestu cijeli zid bio urušio i djeca su ugledala unutrašnjost dvorca, tamnu i prijeteću. Ponovno su se vratili do pročelja. — Hajde da pokušamo ući kroz vrata na pročelju — ako se tako može nazvati ove velike vratnice — reče Julian. — Slušajte, možete li zamisliti
vitezove na konjima kako jašu unutrašnjim prostorom nes103
y
/\
trpljivi da se otisnu na neki turnir dok konji neprestano udaraju kopitima! — Da! — usklikne Dick. — Jasno mogu zamisliti! Ušli su kroz nadsvođene vratnice i šetali iz odaje u odaju s kamenim podovima i zidovima i s malim uskim prozorima koji su propuštali veoma slabo svjetlo. — U to doba nije bilo stakla za okna, objašnjavao je Dick. — Kladim se da su za hladnih zimskih dana bili radosni što su im prozori tako uski. Brrrr! Mora da je ovo bilo veoma hladno mjesto za život. — Podovi su obično bili prekriveni rogozom, a na zido vima su visjele tapiserije — reče Anne sjećajući se što je uči la na satovima povijesti. — Juliane, pođimo sada potražiti stubište u tornju. Hajdemo! Čeznem da saznam nalazi li se zaista »lice« u tome tornju!
Zamak Vilinske noći ČAK-ČAK-ČAK! Čak-čak-čak! Čavke su kružile oko zamka zazivajući jedna drugu veselim, prijateljskim glasovima. Petoro je djece gledalo u nebo i promatralo ih. Vidi se siva mrlja na njihovim vratovima — reče Dick. — Pitam se koliko li godina čavke žive u zamku i iznad njega. Pretpostavljam da je granje razbacano po dvorištu nji hovo djelo — reče Julian. — Polažu svoja gnijezda na dugim prutovima, pa mora da ih jednaki broj ispadne koliki i osta ne! Pogledajte samo onu hrpu granja! Vrlo nerazborito s njihove strane! — reče Dick. — Kad bi im barem pruće padalo pored naše prikolice pa da ne moramo tražiti granje za loženje vatre! Djeca su stajala na velikom nadsvođenom dovratniku kroz koji se ulazilo u dvorac. Anne je postala nestrpljiva. — Hajde da sada razgledamo tornjeve — kazala je. Prišli su najbližemu, ali se gotovo nije razabiralo da je nekoć bio toranj. Bila je to tek velika gomila srušena kamenja, nagomilanog jedan na drugi. Pošli su do jedinoga uščuvanog tornja. Nadali su se da će naići na ostatke kamena stubišta, ali na svoje veliko razočarenje nisu mogli čak ni pogledati u unutrašnjost tornja! Jedan od unutarnjih zidova se urušio i tlo je bilo posve za104
105
krčeno i zatrpano. Nije bilo ni traga stubištu. Ili se i ono urušilo ili ga je zatrpalo kamenje srušena zida. Julian je bio začuđen. Bilo je očevidno da se nitko nije mogao s unutrašnje strane uspeti u toranj! Kako je onda, za miloga Boga, vidio lice na prozoru tornja? Ako to nije bilo lice, što je bilo? Čudno — reče Dick premišljajući o istome kao i Julian i pokazujući na nagomilano kamenje na dnu tornja. — Izgle da posve nemoguće uspeti se do vrha. Pa, što je onda s li cem? Pođimo upitati onu staricu da li postoji neki drugi put kojim se stiže u toranj — predloži Julian. — Možda ona zna. Tako su napustili zamak, prešli preko dvorišta i vratili se do malenog tornja u vanjskom zidu koji je štitio velike vratnice. Starica je sjedjela pokraj okretnih vrata i plela. —Možete li nam, molim vas, reći može li se na neki na čin uspeti na toranj? — upitao je Julian. Starica nešto odgovori, ali bilo je teško razabrati njezine riječi. Ali, po tome kako je snažno odmahnula glavom, bilo je očevidno da nije bilo drugog puta do tornja. Sve je to bilo veoma zagonetno. —Postoji li razrađeniji tlocrt zamka od ovoga? — upita Julian pokazujući joj svoj vodič. — Tlocrt podzemnih hodni ka, naprimjer, tlocrt tornjeva kako su nekoć izgledali, prije no što su se oštetili? Starica je promrmljala nešto poput »Društvo za zaštitu«. —Što ste kazali? — upita Julian strpljivo. Žena vještičja izgleda očigledno se umorila od svih tih pitanja. Otvorila je veliku bilježnicu gdje je bio zapisan broj posjetilaca i plaćenih ulaznica i zagledala se u nju. Stavila je prst na nešto što je bilo tu zapisano i pokazala to Julianu. 106
Društvo za zaštitu spomenika — pročitao je. — O, je li netko od njih nedavno bio ovdje? Možda bi oni mogli zna ti nešto više od onoga što piše u vodiču? Da — potvrdi žena. — Bila su dva muškarca. — Proveli su cijeli dan ovdje prošli četvrtak. Pitajte Društvo ono što vas zanima, a ne mene. Ja samo naplaćujem ulaz. 107
Iznenada je zvučila sasvim pribrano. Potom je opet utonula u mumljanje i više nitko nije mogao razabrati ni riječi. Kako god bilo, kazala nam je što nas je zanimalo — reče Julian. — Nazvat ćemo Društvo i pitati ih mogu li nam reci nešto više o zamku. Možda postoje tajni prolazi i slično, o čemu vodič uopće ne govori. Kako uzbudljivo! — usklikne George. — Slušajte, vra timo se do tornja i razgledajmo ga izvana: možda postoji ne ka druga mogućnost da se uspnemo. Vratili su se i tražili — ali mje bilo mogućnosti za uspinjanje. Iako kameni blokovi od kojih je toranj bio sagrađen nisu bili jednolični te su tu i tamo pružali mali oslonac za nogu ili ruku, bilo bi suviše opasno da se itko pokuša penjati, čak i Jo koja je bila spretna poput mačke. Prije svega nikako se nije moglo znati koji se kamen drži, a koji je sklon odronu sve dok se penjač ne bi za nj uhvatio, a onda bi mogao poletjeti prema tlu! Unatoč svemu, Jo je bila voljna pokušati. — Možda mi uspije — kazala je izuvši jednu cipelu. —Obuj cipelu — Dick će spremno. — Nećeš se upuštati u pothvate takve vrste. Ovdje čak nema ni bršljana za koji bi se mogla uhvatiti. Jo smrknuto navuče cipelu, iznenađujuće nalik na George kad se mrgodi. A tada, na golemo iznenađenje svih, prema njima je trčao — Timmy! Timmy! Odakle dolaziš? — upita George iznenađeno. — Nema prolaza izuzev kroz okretna vrata, a vrata iza nas su zatvorena. Sami smo ih zatvorili! Kako si ušao? Vau! — oglasi se Timmy nastojeći objasniti. Potrčao je do očuvana tornja, probio se između kamenih blokova ko ji su tu ležali i zastao kod malog prostora između tri ili
četiri 108
otpala kame na bloka. — Vau! — ponov io je i šapom pokazao prema jedno me bloku. Iziš ao je oda vde — izvj esti Ge org e. Uh vati la je ka me n,
ali ga, dakako, nije mogla pomaknuti ni za pedalj. — Ne znam kako se Timmy ovdje provukao. Otvor ne izgleda do voljno velik ni za zeca. Sigurno je da se nitko od nas ne bi mogao uvući! Mene zbunjuje — reče Julijan — kako je Timmy ušao izvana. Mora da je trčao oko vanjskoga zida i pronašao neki otvor. Mora da se ušunjao u njega. Da. — Tako je — složi se Dick. — Znamo da su zidovi debeli tridesetak centimetara; znači mora da je pronašao dio gdje je zid pri dnu urušen i silom se uvukao u nj. Ali, je li moguće da u zidu postoji otvor dubok trideset centimetara? Bilo je to doista zbunjujuće. Svi su gledali u Timmya, a on je pun očekivanja mahao repom. Potom je glasno zalajao i uskakao se kao da očekuje da netko prihvati igru. Vrata iza obrtnoga križa se raskriliše i iznenada se pomoli starica: Kako je pas ušao ovamo? — viknula je. — Mora od mah izići! Ne znamo kako je ušao — reče Dick. — Postoji li neki otvor u vanjskom zidu? Ne — odgovori starica. — Nikakav. Mora da ste pustili psa da uđe dok ja nisam gledala. Sada mora izići. A i vi ta kođer. Dosta ste dugo ovdje. Stvarno mogli bismo otići — složi se Julian. — Vidjeli smo sve što se ovdje može vidjeti — ili što nam je dopušteno
da vidimo. Posve sam uvjeren da postoji neki put do tornja, iako je stubište urušeno. Nazvat ću Društvo za zaštitu spo109
i I
memka i zamoliti ih da me povezu s ljudima koji su prošlog tjedna ispitivali zamak. Mora da su stručnjaci u tom poslu. — Da. Vjerojatno imaju potpuniji nacrt — reče Dick — tajnih hodnika, skrivenih odaja i svega, ako ih uopće ima! Uhvatili su Timmva za ogrlicu i izišli kroz okretna vrata, klik-klik-klik. — Rado bih pojela koji uštipak u mljekarnici — reče George. — I popila limunadu. Je li još tko za to? Svi su bili, uključivši i Timmva koji je jednom glasno za-lajao. Timmy je lud kad je riječ o uštipcima — primijeti Ge orge. — Naprosto ih proguta. To je čisto rasipanje — dometne Anne. — U posljed nje ih je vrijeme dobio četiri, više nego itko od nas. Spustili su se do sela. — Idite i naručite što želite — kazao je Julian — a ja ću poći i raspitati se za Društvo. Možda u mjestu ima kakav ured. Otišao je do poštanskog ureda da bi odatle nazvao, a ostali krenuše prema vratima male svijetle mljekarnice. Krupna prodavačica ih uza smiješak pozdravi. Smatrala ih je svojim najboljim mušterijama, a to su uistinu i bili. Djeca su jela već drugi uštipak kad se Julian vratio. — Ima li novosti? — upita Dick. — Da — uzvrati Julian. — Neobičnih novosti, kazao bih. Našao sam adresu Društva. Njihov ogranak djeluje sedam desetak kilometara odavde i oni brinu o starim građevinama u ovom kraju. Pitao sam da li imaju kakvo novo izdanje s podrobnim obavijestima o zamku. Zastao je da kupi uštipak i zagrizao ga. Ostali su strpljivo čekali dok je žvakao. — Kazali su da nemaju. Posljednje što su objavili bio je vodič od prije dvije godine. 110
Ali, što je bilo s onim ljudima koji su prošlog tjedna dolazili u ime Društva? — upita George. Da. To sam i ja rekao — uzvrati Julian uzimajući slje deći zalogaj. — I tu je sada nešto čudno. Kazali su da ne znaju o čemu govorim, jer nitko iz Društva nije bio poslan u zamak i, uostalom, tko sam ja? Hmmm! — mrmljao je Dick. — Znači da su ti ljudi ispitivali i istraživali zamak za svoj račun! Slažem se — reče Julian. — A ne mogu si pomoći da ne mislim kako je lice na prozoru u nekoj vezi s tom dvo jicom. Posve je očevidno da oni nisu povezani ni s kakvim službenim udruženjem, što ih jedva opravdava s obzirom na to da su istraživali tajne prolaze u zamku. Ostali su zurili u njega, osjećajući kako u svakoga raste slično uzbuđenje — ono što je George nazivala »pustolovnim osjećajem«. — Znači da je na prozoru zamka bilo stvarno lice i da postoji način da se uspne u dvorac — reče Anne. Tako je — složi se Julian. — Znam da zvuči umišljeno, ali zaista mislim da postoji mogućnost da su tamo otišla ona dvojica znanstvenika. Ne znam da li ste to pročitali u novi nama, ali za jednoga od njih, Jeffreva Potershama, je nave deno da je napisao knjigu o poznatim ruševnim zdanjima. Zacijelo zna sve o zamku Vilinskih noći, jer je on veoma poznat. Ako su se željeli negdje sakriti, dok se stiša graja oko njihova nestanka da mogu otputovati u neku stranu zemlju, to je... Mogli su se sakriti u toranj i tada se noću išuljati iz zamka, spustiti se do mora i unajmiti neki ribarski čamac! — usklikne Dick uzevši riječi Julianu iz usta. — Za tili čas bit će s druge strane Kanala! 111
1
Da. Tako i ja mislim — složi se Julian. — Mislim da bi bilo dobro telefonirati stricu Quentinu u vezi s tim. Opi sat ću mu lice koje smo vidjeli. Čini mi se da je sve to suviše važno da bismo se sami sa svime nosili. Ti ljudi možda znaju neke naročito važne tajne. Eto nove pustolovine — reče Jo ozbiljna lica, ali sjaj nih očiju. — O, drago mi je da u njoj sudjelujem!
Zanimljivi dan Svi su bili vrlo uzbuđeni. — Mislim da ću se odvesti autobusom do susjednog grada — reče Julian. — Ovdje se sve čuje što se govori u telefonskoj kabini. Radije ću nazvati s javne govornice gdje nitko neće ćuti što govorim. — U redu, pođi — složi se Dick. — Mi ćemo obaviti ku povinu i vratiti se do prikolica. Pitam se što će na to reći stric Quentin! Julian ode do autobusne stanice. Djeca su obišla nekoliko seoskih dućana i kupila što su trebala. Rajčice, salatu, gorušicu i dragušac, kobasice, voćni kolač, limenke ukuhana voća i mnogo mlijeka u bocama. Susreli su neke sajmišne zabavljače na ulici i svatko ih je srdačno pozdravio. Tu se našla i Alfredova supruga, s košarom gotovo jednako velikom kao što je i ona sama bila. Nasmiješila se i doviknula im preko ulice: — Vidite da sama moram u kupovinu! Onaj veliki nevaljalac je previše lijen da to učini umjesto mene. A nema ni mozga. Kažem mu da kupi meso, a on kupi ribu; kažem mu da kupi zelje, a on kupi salatu. Nema mozga! Djeca su se nasmijala. Bilo je smiješno da velikome moćnom Alfredu, gutaču vatre, zapovijeda i prigovara njegova sitna ženica.
112
113
I I
Velika je promjena to što su nam sada svi tako naklo njeni — reče George zadovoljno. — Neka to i potraje. Eno krotitelja zmija, gospodina Glatkoga. Ovaj put nije ponio svoje zmije. Cijelo bi selo bilo protiv njega da jest! — priklopi Anne. — Pitam se što kupuje za hranu svojim zmijama. Hrane se samo jednom u četrnaest dana — objasni Jo. — Progutaju... Ne, nemoj mi reći — Anne će žurno. — Zapravo ne želim znati. Gledajte, eno Skippv. Skippv im je veselo mahnula. Nosila je vreće krcate do vrha. Sajmišni su se ljudi zacijelo dobro opskrbljivali. Mora da zarađuju mnogo novca — priklopi Anne. Pa, kad ga imaju, troše ga — objasni Jo. — Nikad ne štede. Njima je ili dobro ili loše. Mora da su dobro prošli u mjestu gdje su posljednji put nastupali — izgleda da su svi prilično bogati! Djeca su se vratila u logor i provela vrlo zanimljiv dan, jer su im sajmišni ljudi u želji da se iskupe zbog ranijeg neprijateljskog ponašanja, priredili srdačnu dobrodošlicu. Alfredo im je objasnio još neke pojedinosti u vezi s gutanjem vatre i pokazao im kako stavlja pregršt vune u kukicu na vrhu baklje da bi se lakše zapalila i potom je umaće u petrolej. Čovjek-guma priredio im je zapanjujuću predstavu izvijajući se i provlačeći između prečaga na kotačima svoje prikolice. Također se savio i izvio ruke i noge na tako neobičan način da je prije nalikovao četverokrakoj hobotnici nego ljudskome biću. Ponudio je Dicku da ga pouči kako se to radi, ali se Dick nije mogao do kraja ni presaviti. Bio je razočaran zbog toga,
114
jer je razmi šljao kako bi zapan jio prijate lje kad bi na školskom izgrali štu moga o izvodi ti takve majst orije. Go spodin Glatki im je održao zabav no predav anje o zmijama i na kraju im dao
neka uputstva o otrovnicama koja bi im mogla biti od velike koristi. Čegrtuša, primjerice — govorio je — ili mamba ili bilo koja otrovnica. Ako želite jednu uhvatiti da biste je ukrotili, nemojte je loviti štapom ili nečim prikliještiti uza zemlju. To bi je ustrašilo i ne bi bilo ni od kakve koristi. Što onda treba učiniti? — upitala je George. Pa, morate promatrati njihov viličasti jezik — orno će gospodin Glatki. — Znate kako ga one isplaze i kako njime palucaju? Znamo — rekoše svi uglas. E pa, ako otrovnica isplazi jezik mirno i ne paluca nji me, tada se čuvajte — ozbiljno će Glatki. — Tada je ne di rajte. Ali ako joj jezik lijepo podrhtava, tada joj naprosto položite ruku na tijelo i uzmite je. — Svoj je opis popratio pokretima te je izgledao kao da je podigao zmiju, a ona mu klizi kroz ruku. Promatrati sve to, bilo je i očaravajuće i za strašujuće. Mnogo vam hvala — zahvali se Dick. — Kad god bu dem podizao otrovnicu, postupit ću točno prema vašim upu tama. Ostali se nasmijaše. Izgledalo je kao da će Dick svakoga dana podizati otrovnice! Glatki je bio zadovoljan što je našao tako pažljive slušatelje. George i Anne su, međutim, čvrsto odlučile da, naiđu li na otrovnicu, neće ni pogledati kako drži jezik — pojurit će kilometre daleko! Bilo je tu i nekoliko sajmišnih zabavljača koje djeca nisu
upoznala: Dacca, plesač stepa, koji je obuo cipele za step i
(ni
i \ i
A
na gornjoj stubi svoje prikolice plesao djeci; Pearl, akrobat koji je umio hodati po užetu, plesati po njemu i prebacivati se, uvijek se vješto dočekujući na zemlji; te ostali koji su obavljali razne poslove kao pomoćno osoblje družine. Jo ih nije sve poznavala, no uskoro se s njima tako stopila te se pitala hoće li se više vratiti svojoj maćehi! — Sada se uopće ne razlikuje od njih — kazala je George. — Vesela i prljava, žestoka i velikodušna, lijena a ipak veoma radišna! Bufflo bi po dva sata vježbao sa svojom uža di, a onda bi dva sata ležao. Neobični su to ljudi, ali meni se jako sviđaju. Ostali su se s njom složili od sveg srca. Djeca su ručala bez Juliana, jer se do objeda nije vratio. Zašto se toliko zadržao. Trebao je samo telefonirati stricu! Najposlije je stigao. — Žao mi je da toliko kasnim — kazao je — ali najprije nitko nije odgovarao, pa sam čekao misleći da su teta Fanny i stric Quentin izišli i za to sam vrijeme objedovao. Tada sam ponovno nazvao i teta Fanny je bila kod kuće, ali je stric Quentin otišao u London i neće se vratiti do navečer. U London! — začudi se George. — On veoma rijetko odlazi u London. Očigledno je otišao zbog nečega u vezi s dva nestala znanstvenika — objasni Julian. — Toliko je siguran da nje gov prijatelj Terry-Kane nije izdajica da je otišao to priop ćiti vlastima. Naravno, nisam mogao čekati do navečer. Znači, nisi prenio naše novosti? — upita ga Dick ra zočarano. Jesam. Ali sam ih morao reci teti Fanny — odgovori Julian. — Kazala je da će sve ponoviti stricu Ouentinu kad se večeras bude vratio. Šteta da njega nisam uhvatio i čuo
što on o tome misli. Zamolio sam tetu Fanny da nam se odmah javi pismom. Nakon užine djeca su ponovno sjedjela na brežuljku, sunčajući se. Zaista su imali sreće s vremenom. Julian je gledao urušeni zamak s druge strane. Usredotočio je pogled na mjesto gdje su vidjeli lice. Bilo je to tako daleko i jedva je razabirao prozorski okvir. —Donesi dalekozor, George — kazao je. — Mogli bismo opet malo pogledati na prozor. Otprilike jučer u ovo vrijeme ugledali smo lice. George ga je donijela, ali ga nije odmah dala Julianu — najprije je sama kroz njega promotrila prozor. Spočetka nije vidjela ništa, a tada sasvim iznenada lice se pojavilo na prozoru! George je bila tako iznenađena da je kriknula. Julian zgrabi dalekozor iz njezinih ruku. Usmjerio ga je prema prozoru i odmah ugledao lice. Da, isto kao i jučer — obrve i sve ostalo! Dick uze dalekozor i tako su svi redom promotrili neobično lice. Nije se uopće micalo, koliko su oni uspijevali vidjeti, već je naprosto gledalo. A kada je Anne pogledala kroz dalekozor, ono je iznenada iščeznulo i više se nije pojavilo. Pa, znači da jučer nismo izmišljali — reče Julian. — Zaista je tamo. A gdje je lice tu je i tijelo. Slušajte, ne čini li se vama da je lice imalo nekako očajni izražaj? Da — reče Dick, a i ostali se složiše. — I ja sam to jučer pomislio. Misliš li da je, tkogod on bio, tamo zatvore nik? Izgleda da je tako — reče Julian. — Ali, kako je, za boga, tamo dospio? Mjesto je, dakako, izvrsno za skrivanje. Nitko ne bi ni pomislio da je tamo sklonište. A da nismo kroz dalekozor promatrali čavke, nikad ne bismo ugledali li-
I
116
117
i
ce na prozoru. Šanse su bile tisuću prema jedan da ga ugledamo. Milijun prema jedan — reče Dick. — Slušaj, Ju, mogli bismo otići do zamka, možda bismo mogli nešto doviknuti čovjeku ili bi nam on mogao baciti neku poruku. Da je mogao, već bi je zacijelo bacio — reče Julian. — Koliko je do vikanja, morao bi se upravo nasloniti na ve liki kameni podboj da bismo ga mogli čuti. A on je s unu trašnje strane, dok je podboj veoma širok. Ne bismo li mogli otići i tamo nešto otkriti? — upita George željna akcije. — Konačno, Timmv je nekako ušao pa možda možemo i mi. To je dobra ideja — složi se Julian. — Timmv jest pro našao put unutra, a možda taj put vodi i do vrha tornja. Pođimo onda — rekao je Julian. — Ali, budemo li se muvali oko vanjskoga zida zamka, netko će nas vidjeti. Mo rali bismo krenuti noću. Možemo poći kad se pojavi mjesec. Petoro djece podiđe srhat uzbuđenja, a Timmv udari repom o tlo. Slušao je cijelo vrijeme, kao da sve razumije. Povest ćemo i tebe, Timmv — reče George — u slu čaju da zapadnemo u neprilike. Neće biti neprilika — umiri je Julian. — Naprosto od lazimo u istraživanje i ni časka ne vjerujem da ćemo bogznašto naći, jer sam uvjeren da se nećemo moći uspeti u tora nj. Ali, vjerujem da se svi osjećate kao i ja: naprosto ne
mo žete dići ruke od tajne lica na prozoru, želite nešto učiniti, pa makar to bilo samo šuljanje oko vanjskih zidova noću. Da. Upravo se tako osjećam — reče George. — Znam da noćas ne bih mogla spavati. O, Juliane, nije li sve to veo ma uzbudljivo?
— Veom a— složi se Julian. — Drago mi je da danas ni smo otputo vali! Bili bismo da nismo ugleda li lice na prozo ru. Su nce je zašlo i zrak je postao hladnij i. Djeca su ušla u prikoli
cu dječaka i igrala se kartama, uopće ne ćuteći po-spanost. Jo je loše igrala i uskoro odustala. Sjedjela je i promatrala, s rukom na Timmvevu vratu. Večerali su kobasice i maline u limenkama. — Šteta da u školi ne priređuju takve obroke — reče Dick. — Nije ih teško pripremiti, a izvanredni su za jelo. Juliane, nije li vrijeme da krenemo? —Jest — složi se Julian. — Odjenite se u toplu odjeću — i krećemo! Očekuje nas prava pustolovna noć!
\ 118
119
Tajni prolazi Djeca su pričekala da se mjesec skrije za oblak, a tada su se poput pokretnih sjena spustila niz brežuljak najbrže što su mogla. Nisu željela da ih vidi netko od sajmišnih zabavljača. Uspela su se preko nogostupa i uputila dolinom. Krenula su strmom stazom što je vodila prema zamku, a kad su stigla do tornjića gdje su se nalazila pokretna vrata, skrenula su udesno i kročila podno velika, debela zida. Bilo je teško hodati, jer je strmina bila vrlo velika. Timmy je išao uz njih, radostan zbog te neočekivane šetnje. — Sada, Timmy, slušaj — želimo da nam pokažeš gdje si ušao — reče George. — Slušaš li, Timmy? Uđi, Timmy, uđi tamo gdje si ušao onog jutra. Timi je mahao dugim repom i pustio da mu jezik visi, što je običavao činiti kad je želio pokazati da pomaže koliko može. Trčao je ispred svih i njuškao. Tada je iznenada zastao i osvrnuo se. Tiho je zacvilio«Ostali požuriše prema njemu. Za nevolju, mjesec se skrio iza oblaka. Julian izvadi džepnu svjetilju i osvijetli mjesto na kojem je stajao Timmy. Timmy je stajao i zadovoljno ga promatrao. — Dobro, Timmy, čemu se veseliš? — upita ga Julian zbunjeno. — Ovdje nema nikakva otvora — tuda sigurno nisi mogao ući. Što nam pokušavaš pokazati? 120
Timmy malko zalaja. Tada se iznenada uspne do visokih kamenih blokova zida i — nestane! Hej, gdje je otišao? — Julian će zapanjeno te usmjeri svjetilju prema gore. — Pogledajte! Ovdje nedostaje dosta velik kameni blok, a Timmy je ušao unutra! Eno bloka, pao je niz brežuljak — reče Dick pokazu jući veliki bijeli kamen gotovo pravokutna oblika. — Ali, ka ko je Timmy ušao, Ju? Zid je strašno debeo, pa čak ako jedan kamen i ispadne, iza njega ih mora biti još mnogo. Julian se uspeo. Došao je do mjesta gdje je ispao kamen i osvijetlio unutrašnjost. — Stvarno, vrlo zanimljivo! — uskliknuo je. — Ovdje je zid šupalj. Timmy je ušao u otvor! Iznenada djecu podiđu srsi uzbuđenja. — Možemo li i mi ući i slijediti Timmya? — pitala je George. Zovni ga Juliane i vidi gdje je. Julian je viknuo u otvor: —Timmy! Timmy, gdje si? Odgovori mu udaljen prilično prigušeni lavež, a tada Timmyeve oči sinuse pred Julianom. Pas je stajao u uskom prostoru iza otpala bloka. — Ovdje je — reče Julian. — Reći ću vam na što mislim da smo naišli. U vrijeme kada je sagrađen taj golemi zid, iznutra je ostavljen jedan prostor, bilo da se prištedi kamenje bilo da se načini tajni prolaz, ne znam točno. A taj otpali kamen je razotkrio prolaz. Hoćemo li ga istražiti? O, da — začuo se spreman odgovor. Julian se spustio u otvor. Osvijetlio je prostor u kojem se našao. — Da — do viknuo je — to je neka vrsta prolaza. Malen je, doduše. Mo rat ćemo se dobrano sagnuti da prođemo kroz njega. Anne,
do đi, da ti po mo gne m. Je li zra k un utr a čist ? — vik ne Dic ku pro laz. 121
I
i
i
— Malo je zagušljivo — reče Julian. — Ali, ako je doista riječ o prolazu, onda vjerojatno negdje postoje skriveni ispušni otvori kako bi se moglo disati. U redu je, Anne, osloni se na mene. Jo, kreni sada ti, potom George pa Dick. 122
Uskoro su se svi nalazili u neobičnome malome prostoru koji je vodio kroz sredinu zida. Zaista je bio malen. Sva su se djeca umorila od hodanja u pognutom položaju. Također, bilo je mračno kao u rovu i, unatoč tome što su svi izuzev Jo imali džepne svjetiljke, teško se vidjelo. Anne se čvrsto držala za Julianovu jaknu. Nije u svemu tome posebno uživala, ali ne bi ni za što na svijetu propustila pustolovine. Julian iznenada zastane te se svatko sudario s onime tko je bio ispred njega. — Što je bilo? — upita Dick otpozadi. —Ovdje su stube! — doviknuo mu je Julian. — Stube koje se vrlo strmo spuštaju prema dolje, gotovo poput ka menih ljestava. Svi budite pažljivi! Stube su doista bile strme. Bit će bolje da silazimo natraške — odluči Julian. Tada se rukama možemo pridržavati za stube. Anne, pričekaj dok siđem, pa ću ti pomoći. Stube su se spuštale približno deset metara. Julian se sretno spustio, potom se Anne okrenula i također silazila natraške, kao da se spušta po ljestvama, a ne po stubama. Na taj je način silaženje bilo lakše. Pri dnu se nalazio još jedan prolaz, širi i viši, zbog čega su svi bili veoma zadovoljni. — Kamo vodi? — upitao se Julian zastavši da promisli. — Prolaz je pod pravim kutem u odnosu na zid, a sada smo se udaljili od zida. Nalazimo se u prostoru ispod dvorišta, kazao bih. —Kladim se da nismo daleko od tornja — uzvikne Dick. —Odnosno, nadam se da prolaz vodi do tornja. Nitko uistinu nije mogao kazati kamo zapravo vodi! No, činilo se da se pruža ravno naprijed. Nakon nekoliko metara Julian je ponovno zastao. — Još jedne stube! — viknuo je. —Jednako strme kao i prve. Mislim da vode prema gore do 123
unutrašnje strane zidina zamka. Možda je to tajni ulaz u jednu od prostorija. Djeca su se pažljivo uspinjala uza strme stube i našla se ne u prolazu već u malenu sobičku za koji se činilo da je bio izdubljen u samom zidu dvorca. Julian je začuđeno zastao i sva su se djeca okupila u maloj odaji. Doista nije bila mnogo veća od povećeg ormara. S jedne se strane nalazila uska klupa, s policom poviše nje. Na polici stajaše stari zemljani vrč okrhnuta ruba, a na klupi malen, rdav slomljeni bodež. Hej! Pogledajte! To je tajna prostorija kakve su se na lazile u drevnim građevinama za slučaj da se netko želio sa kriti — reče Julian. — Nalazimo se unutar zida samoga zam ka — možda je riječ o zidu neke drevne spavaonice! A ovdje je stari vrč za vodu — objasni George. — I bodež. Tko se tu skrivao — i kako dugo? Dick stade kružiti svjetiljkom ne bi li ugledao još nešto. Iznenada usklikne i zadrži svjetiljku uperenu na jedan kut odaje. Što je to? — upita Julian. Papir — staniol crvene i plave boje — odgovori Dick. — U njemu je bila čokolada! Koliko smo puta kupili takvu čokoladu umotanu u staniol crvene i plave boje! Svi su šutjeli. To je moglo značiti samo jedno. Netko je nedavno bio u prostoriji — netko tko je jeo čokoladu, netko tko je bacio papir na tlo misleći da ga nikad nitko neće naći! — U redu — prekine Julian tišinu. — To je doista izne nađujuće. Još netko zna za taj ulaz. Kamo vodi prolaz? Pret postavljam u toranj!
124
/—-
Ne bis mo li tre bal i biti na opr ezu ? — upi ta Dic k sni zuj ući gla s. — Ho ću reć i, tko go d bio ov dje , sad
a se možda nalazi negdje u blizini. Da. Možda bi bilo bolje da se vratimo — predloži Ju lian brinući se za djevojčice. Ne — George će u gnjevnom šapatu. — Nastavimo! Bit ćemo veoma pažljivi. Iz neobične skrivene odaje vodio je neki prolaz. Kratko se vrijeme ravno pružao, a tada su djeca stigla do zavojitih stepenica što su vodile ravno prema gore. Na njihovu vrhu nalazila su se malena, uska vrata. Umjesto kvake, na njima se nalazio golemi starinski željezni prsten. Julian je zastao skanjujući se. Da li da otvori ili ne? Stajao je pola minute donoseći odluku. Šapnuo je ostalima iza sebe: Stigao sam do malih vrata. Da ih otvorim? Da — dopre do nj odgovor izgovoren šapatom. Julian pažljivo uhvati željeznu ručku. Okrene je i ona ne izazove nikakav šum. Pitao se jesu li vrata s druge strane zaključana. Nisu bila. Tiho ih je otvorio. Julian proviri očekujući da će ugledati neku prostoriju, ali nije je bilo. Naprotiv, našao se na nekoj maloj galeriji za koju se činilo da se pruža ukrug oko tornja. Mjjesec je sjajio kroz uski prozor i Julian je jedino uspio ustanoviti da galerija gleda na prostoriju na drugom ili trećem katu tornja — vjerojatnije na trećem. Povukao je Anne na galeriju, a potom su izišli i ostali. Nije se čuo nikakav zvuk. Julian je šapnuo ostalima: —Našli smo se na galeriji s koje se vidi jedna od pro storija na tornju. Mogla bi to biti soba na drugom katu, jer 125
i
znamo da se strop one na prvome urušio. A možda je to čak i treći kat. Mora da je treći — reče Dick. — Prilično smo visoko. Njegov se šapat širio galerijom i potom vratio kao jeka. Go vorio je glasnije od Juliana. Svi su se ustrašili jeke. Kako da se uspnemo još više? — šapnula je George. Vodi li neki prolaz iz galerije? Obići ćemo je i vidjeti — reče Julian. — Ali najtiše što možete. Ne vjerujem da je netko ovdje, ali nikad se ne zna. I pazite kako idete. U slučaju da se poneki kamen miče — mjestimice je veoma trošan. Julian ih je poveo po neobičnoj maloj galeriji. Je li ta prostorija u tornju nekoć služila za izvođenje kazališnih predstava ili pantomima? Je li galerija bila namijenjena gledaocima? Poželio je da se može vratiti godine unatrag i s galerije promatrati ono što se zbivalo u odajama ispod nje, u vrijeme kad je zamak bio nastanjen! Na približno tri četvrtine puta od galerije nalazilo se malo stubište što je vodilo prema donjim prostorijama. Ali, upravo na mjestu gdje su počinjale stube nalazila su se još jedna vrata u zidu, veoma nalik na one kroz koja su već prošli. I na njima se umjesto kvake nalazio željezni prsten. Julian ga pažljivo okrene. Nisu se otvarala. Jesu li bila zaključana? U željeznoj ključanici nalazio se velik ključ i Julian ga okrene. No vrata se i dalje nisu otvarala. Tada vidje da su zasunjena. Zasun je bio pažljivo navučen. Znači, s druge je strane bio zatvorenik! Je li to bio čovjek — »lice«? Julian se okrenuo i tiho šapnuo Anne u uho: 126
..M
— Tu su vrata koja su s ove strane zasunjena. Čini se da smo pronašli »lice«. Reci George da mi odmah pošalje Timmya. Anne to šapne George i George gurne Timmva prema naprijed. Prošuljao se pokraj Aneinih nogu i stajao pokraj Juliana naslućujući iznenadno uzbuđenje. »Vjerojatno smo stigli do stubišta koje vodi gore do prostorije u tornju gdje se nalazi prozor na kojem se pomolilo »lice«, mislio je Julian dok je pažljivo povlačio zasun. Gurnuo je vrata i ona su se otvorila. Stajao je osluškujući, ugašene svjetiljke. Potom ju je upalio. Kao što je i mislio, prema gore su vodile strme stube. Na vrhu se vjerojatno nalazio zatvorenik, tko god on bio. —Popet ćemo se gore — Julian će ispod glasa. — Budite posve tihi!
12750
i
znamo da se strop one na prvome urušio. A možda je to čak i treći kat. Mora da je treći — reče Dick. — Prilično smo visoko. Njegov se šapat širio galerijom i potom vratio kao jeka. Go vorio je glasnije od Juliana. Svi su se ustrašili jeke. Kako da se uspnemo još više? — šapnula je George. Vodi li neki prolaz iz galerije? Obići ćemo je i vidjeti — reče Julian. — Ali najtiše što možete. Ne vjerujem da je netko ovdje, ali nikad se ne zna. I pazite kako idete. U slučaju da se poneki kamen miče — mjestimice je veoma trošan. Julian ih je poveo po neobičnoj maloj galeriji. Je li ta prostorija u tornju nekoć služila za izvođenje kazališnih predstava ili pantomima? Je li galerija bila namijenjena gledaocima? Poželio je da se može vratiti godine unatrag i s galerije promatrati ono što se zbivalo u odajama ispod nje, u vrijeme kad je zamak bio nastanjen! Na približno tri četvrtine puta od galerije nalazilo se malo stubište što je vodilo prema donjim prostorijama. Ali, upravo na mjestu gdje su počinjale stube nalazila su se još jedna vrata u zidu, veoma nalik na one kroz koja su već prošli. I na njima se umjesto kvake nalazio željezni prsten. Julian ga pažljivo okrene. Nisu se otvarala. Jesu li bila zaključana? U željeznoj ključanici nalazio se velik ključ i Julian ga okrene. No vrata se i dalje nisu otvarala. Tada vidje da su zasunjena. Zasun je bio pažljivo navučen. Znači, s druge je strane bio zatvorenik! Je li to bio čovjek — »lice«? Julian se okre nuo i tiho šapnuo Anne u uho: ' 126
—Tu su vrata koja su s ove strane zasunjena. Čini se da smo pronašli »lice«. Reci George da mi odmah pošalje Timmya. Anne to šapne George i George gurne Timmva prema naprijed. Prošuljao se pokraj Aneinih nogu i stajao pokraj Juliana naslućujući iznenadno uzbuđenje. »Vjerojatno smo stigli do stubišta koje vodi gore do prostorije u tornju gdje se nalazi prozor na kojem se pomolilo » »lice«, mislio je Julian dok je pažljivo povlačio zasun. Gurnuo je vrata i ona su se otvorila. Stajao je osluškujući, ugašene svjetiljke. Potom ju je upalio. Kao što je i mislio, prema gore su vodile strme stube. Na vrhu se vjerojatno nalazio zatvorenik, tko god on bio. —Popet ćemo se gore — Julian će ispod glasa. — Budite posve tihi!
127
i
1
Uzbuđenje i strah Timmy je požurio prema naprijed, ali ga Julian zadrži uhvativši ga za ogrlicu. Penjao se strmim i uskim kamenim stubištem. Ostali su ga slijedili, gotovo bez šuma. Svi izuzev Jo nosili su patike s gumenim donom; ona je bila bosonoga. Najviše je buke pravio Timmy, jer su njegove šape udarale na kamenu. Na vrhu su se nalazila još jedna vrata. S unutrašnje je strane dopirao neobičan zvuk — grlen i rezak. Timmy tiho zareži. Isprva Julian nije mogao pogoditi kakav je to zvuk. Iznenada se dosjetio. »Netko hrče! Prava sreća! Znači da mogu proviriti i vidjeti tko je. Mora da smo stigli do vrha tornja.« Vrata koja su se našla pred njim nisu bila zaključana. Guranjem ih je otvorio i pogledao unutra i dalje držeći Timmya za ogrlicu. Mjesečina je ulazila kroz usku pukotinu prozora i padala na lice usnula čovjeka. Julian ga je razrogačeno motrio u sve većem uzbuđenju. Kakve obrve! Da, lice tog čovjeka ugledao je na prozoru. »A znam i tko je — Terry-Kane!«, mislio je Julian kre ćući se prostorijom poput sjene. »Sasvim odgovara fotogra fiji koju sam vidio u novinama. Možda je i onaj drugi čovjek ovdje.« ^\ 128
Oprezno se ogledavao, ali nije vidio nikoga drugog, iako se možda netko nalazio u najgušćoj tami odaje. Osluhnuo je-
129
I
Čulo se jedino hrkanje čovjeka koji je ležao pri svjetlosti mjesečine. Nije se čulo disanje druge osobe. S rukom i nadalje na Timmvevoj ogrlici, Julian je upalio svjetiljku i osvijetlio njome ukrug prostoriju u tornju. Njezine su zrake obasjale i tamne kutove. Unutra je bio samo jedan čovjek — no, s iznenadnim strahom Julian primijeti da je svezan konopcima. Ruke mu bijahu svezane na leđima, a svezane su mu bile i noge. Ako je to bio Terry-Kane, onda je stric Quentin bio u pravu. Čovjek nije bio izdajica — bio je otet i uhićen. Sada su sva djeca bila u prostoriji i zurila u usnula čovjeka. Usta su mu bila otvorena i dalje je glasno hrkao. Što ćeš učiniti, Juliane? — šapnula je George. — Ho ćeš li ga probuditi? Julian kimne. Prišao je zaspalome i gurnuo ga u rame. On se smjesta probudio i zapanjeno zurio u Juliana, koji se jasno vidio na mjesečini. Čovjek je s mukom sjeo. Tko ste vi? — upitao je. — Kako ste dospjeli ovamo — i tko su likovi u tami? Slušajte, jeste li vi Terry-Kane? — upita Julian. Da, jesam, ali tko ste vi? Boravimo na brežuljku na suprotnoj strani od zamka — stane objašnjavati Julian. — Vidjeli smo vaše lice na pro zoru gledajući kroz dalekozor. Došli smo stoga do vas. Ali, kako ste znali tko sam ja? — upita čovjek i dalje zapanjen. Čitali smo o vama u novinama — reče Julian. — I vid jeli vašu fotografiju. Zapamtili smo vaše obrve, gospodine, čak smo ih i zapazili kroz dalekozor. Slušajte, možete li me odvezati? — čovjek će uzbu-_ đeno. — Moram pobjeći odavde. Sutra će me moji neprijate130
lji odvesti i automobilom povesti do mora, a tamo je unajmljen čamac da me odvede do Kontinenta. Žele saznati sve o mojim najnovijim istraživanjima. Naravno, ne želim to odati, ali mi život uistinu neće biti ugodan! Prerezat ću vam konopce — reče Julian te izvadi svoj džepni nožić. Prerezao je čvorove kojima su bili svezani zglavci Terry-Kanea i potom mu oslobodio noge. Timmy je stajao i motrio, spreman da skoči učini li čovjek neki siloviti pokret. Tako je bolje — kazao je čovjek istežući ruke. Kako ste uspjeli doći do prozora? — upita ga Julian promatrajući čovjeka koji je trljao ruke i noge. Svake večeri jedan od ljudi koji su me ovamo doveli donosi mi hranu i piće — objašnjavao je Terry-Kane. — Odveže mi ruke kako bih mogao jesti. Dok ja jedem, on sjedi i puši i ne obraća pažnju na mene. Ja se dovučem do pro zora kako bih udahnuo svježeg zraka. Ne mogu tamo dugo ostati, jer me on ubrzo iznova sveže. Nije mi jasno kako ste uspjeli vidjeti moje lice kroz duboko usađeni prozor uzak poput pukotine! Zahvaljujući našem dalekozoru — objasni Julian. — Veoma je precizan. Dobro je da ste prišli prozoru da biste udahnuli svježeg zraka; u protivnome nikad vas ne bismo
naš li! Juli ane , čuj em nek i zvu k — Jo će izn ena da. Im ala je uši osj etlj ive po put ma čke i bil a kad ra čut
i i najmanji šum. Odakle dolazi? — upita Julian naglo se okrenuvši. Sa dna stuba — šapne Jo. — Pričekaj, idem vidjeti o čemu se radi. 131
I \
Skliznula je kroz vrata i uputila se malim strmim stubama. Stigla je do vrata u njihovu podnožju koja su vodila na galeriju. Da, netko je dolazio! Kročio je galerijom. Jo je munjevito razmišljala. Požuri li natrag uza stube da bi ostale upozorila, pridošlica bi se također mogao uspeti i bili bi uhvaćeni. Čovjek bi mogao zasuniti vrata i u odaji bi se našlo šest uhićenika umjesto jednoga! Stoga je odlučila da se šćućuri na podu galerije iza malih vrata što vode prema gore. Galerijom su odjekivali sve bliži koračaji i primicali se vratima. Tada je očevidno zapanjen, zastao, jer je na vratima bio odvučen zasun. Stajao je potpuno mirno i osluškivao. Jo je bila uvjerena da će čuti udaranje njezina srca, toliko je snažno lupalo. Nije se usudila viknuti i pokušati upozoriti ostale, jer bi u tom slučaju pali ravno strancu u ruke! A tada Jo začuje Julianov glas kako dopire sa stubišta: — Jo! Jo! Gdje si? — Potom, o, Bože, Jo pomisli da čuje Juliana kako silazi ne bi li je pronašao. »Ne dolazi, Juliane«, govorila je u sebi, »ne dolazi!« Ali Julian je silazio ravno dolje, a za njim je dolazio Terry-Kane, pa Dick, a slijedile su ih djevojčice s Timmvem u pokušaju bijega. Nepoznat čovjek pri dnu stuba bio je još zapanjeniji kada je čuo glasove i koračaje. Iznenada je zalupio vratima i povukao zasun. Glasovi i koračaji zastali su u panici. — Hej, Jo! Jesi li to ti? — vikao je Julianov glas. — Ot vori vrata! Stranac ljutito progovori: Vrata su zasunjena. Tko ste vi? Zavlada tišina, a potom se javi Terry-Kane: Znači, vratio si se Pottershame! Smjesta otvori vrata. 132
Oho, pomislio je Julian, znači i drugi je znanstvenik ovdje — Jeffrev Pottersham. Mora da je on oteo Terry-Kanea i doveo ga ovamo. Što se dogodilo sa Jo? Čovjek je stajao pokraj vrata i činilo se da premišlja kako da postupi. Jo je čučila pri dnu galerije i napregnuto slušala. Čovjek je iznova progovorio: Tko te oslobodio? Tko je s tobom? Slušaj, Pottershame — začuo se glas Terry-Kanea. — Dosta je bilo gluposti. Mora da si sišao s uma kad se ovako ponašaš! Drogirati me, oteti i govoriti kako ćemo ribarskim čamcem prijeći na Kontinent! Ovdje je četvoro djece koja su mi vidjela lice na prozoru i došla su da vide o čemu se radi i.... Djecal — Pottersham će zabezeknuto. — Što rade ovd je djeca, usred noći! Kako su dospjela u toranj? Jedino ja znam kako se ulazi. Pottershame, otvori vrata! — viknuo je Terry-Kane bi jesno. Gurnuo je vrata, ali stara su vrata bila otporna i snaž na. Svi se možete vratiti u toranj — reče Pottersham. — Idem po nova naređenja. Izgleda, Terry-Kane, da ćemo i tu djecu morati povesti sa sobom. Požalit će što su ti ugledala lice na prozoru! Neće im se baš svidjeti tamo kamo idemo! Pottersham se okrene i vrati se putem kojim je došao. Jo je pogodila da ide istim putem kojim su se oni bili slučajno uputili. Čekala je dok nije bila sigurna da nema nikakve opasnosti i potom je potrčala do vrata. Šakom je udarala po njima.
— Dick! Dick! Siđi dolje. Gdje si? — Začul a je dovik s vrha stuba koje su se nalazi le iza vrata i Dick se trčeći spu stio niz njih. 133
—Jo! Odsuni vrata, brzo! Jo je povlačila zasun — ali vrata se nisu otvorila. Sada je sišao i Julian i viknuo: Okreni ključ, Jo. Možda su i zaključana. Juliane, nema ključa! — viknula je Jo, uzalud poku šavajući silom otvoriti vrata. — Mora da ih je čovjek i zak ljučao i zasunio, a uzeo je ključ. O, kako da vas sada oslo bodim? Nikako — reče Dick. — Ali, ti si slobodna, Jo. Možeš otići i pozvati policiju. Požuri! Znaš put, zar ne? Nemam džepne svjetiljke — reče Jo. O, Bože, točno. A mi ti nikako ne možemo dodati jednu od naših — reče Dick. — Bit će bolje da pričekaš do jutra, Jo. Mogla bi se izgubiti u tim mračnim prolazima. Da, pričekaj do ujutro. Prolazi će i ujutro biti mračni — reče uboga Jo. — Bit će bolje da krenem odmah. Ne, moraš pričekati do ujutro — zapovijedi joj Julian, bojeći se da Jo luta tim neobičnim hodnicima i najposlije zaluta! Mogla bi čak završiti i u podzemnim ćelijama. Stra šna pomisao! U redu — složi se Jo. — Pričekat ću do jutra. Leći ću ovdje na galeriji. Sasvim je toplo. Bit će ti jako neudobno! — reče Dick. — Mi ćemo se sada popeti Jo. Zovni nas ako nas zatrebaš. Kakva sreća da si barem ti slobodna! Jo se skutrila na galeriji, ali nije mogla zaspati. Ponajprije, pod je bio strahovito tvrd, a kamen veoma, hladan. Iznenada se sjetila male odaje gdje su vidjeli vrč, bodež i papir od čokolade. Tamo će mnogo bolje spavati! Moći će leći na klupu!
134
Us tala je i stala se prisjeć ati kojim putem da krene. Valja joj obići galerij u dok ne stigne do vrata koja vode na zavojite stube što se iz galerij e spušta ju prema maloj skrive noj prosto
riji. Pažljivo je krenula prema vratima. Pipanjem je potražila željezni prsten, okrenula ga i otvorila vrata. Bilo je vrlo, vrlo mračno i nije vidjela ništa ispred sebe. Oprezno je iskoračila. Je li bila na vrhu zavojitih stuba? Otkrila je da jest. Ispružila je ruke s obiju strana, dodirujući kamene zidove neobičnoga malog stubišta i stala polagano silaziti, stubu po stubu. »O, Bože, idem li pravim putem? Stube mi izgledaju preduge!«, razmišljala je Jo. »Ne sviđa mi se sve to — ali MORAM nastaviti!«
1
135
A A
i
uhvati, tresući je poput štakora. — Ti mala divlja mačko! Da to više nisi učinila! Ali, Jo ga je ponovno ugrizla, čak i jače, i čovjek je baci na tlo trljajući ruku. Jo krene prema vratima prostorije, ali i opet je čovjek bio brži i iznova je uhvatio. — Svezat ću te — muškarac će bijesno. — Svezat ću te
Joina pustolovina \ Jo je najposlije stigla do dna zavojita stubišta. Našla se opet na ravnu tlu i sjećala se uskog prolaza kojim joj valja proći da bi stigla do malene odaje. Dobro, dobro, dobro! Uskoro će biti u odaji i leći će na klupu. Prošla je kroz vrata što su vodila u tajnu prostoriju i ne znajući kad je prekoračila dovratak, toliko je bilo mračno. Pipajući tražila je put i iznenada dotaknula rub klupe. —Evo je, konačno — glasno je izgovorila. A tada je uboga Jo doživjela strahovit udarac! Obuhvatio ju je par snažnih ruku i čvrsto je držao! Vikala je i otimala se, dok joj je srce divlje udaralo. Tko je to? Da je barem imala svjetiljku! I tada se upaljena džepna svjetiljka uperi Jo u lice. Oho! Pretpostavljam da si ti Jo! — javi se Pottershamov glas. — Pitao sam se tko si kad te je jedno od one djece zvalo! Pretpostavio sam da lutaš ovuda. Pomislio sam da ćeš krenuti ovim putem, pa sam sjeo na klupu i čekao te. Pustite me — Jo će bijesno boreći se poput divlje mač ke. No čovjek ju je samo još čvršće držao. Bio je veoma sna žan. Jo iznenada sagne glavu i ujede ga za ruku. Kriknuo je i ispustio je. Jo se već gotovo oslobodila, kad je on ponovno 136
konopcem tako da se nećeš moći ni pomaknuti! Ostavit ću te ovdje u tami sve dok se ne vratim. 137
l
Uzeo je konopac koji je držao o pojasu i stao vezati Jo te se doista nije mogla ni pomaknuti. Ruke joj bijahu svezane na leđima, noge na koljenima i na gležnjevima. Kotrljala se po podu nadijevajući čovjeku sva imena kojih se mogla sjetiti. — Pa, za neko si vrijeme na sigurnome — reče Pottersham šišajući ujed na ruci. — Sada idem. Uživaj u tvrdome podu i tami, mala divlja mačko! Jo je čula kako mu koračaji zamiru u mrklini. Najradije bi sama sebe udarila što nije pomislila da je čovjek čeka u zasjedi. Sada nije mogla potražiti pomoć za ostale. Zapravo, bila je u mnogo lošijem položaju od njih, jer je ona bila svezana, a oni nisu. Uboga Jo! Zadrijemala je, iscrpljena noćnim uzbuđenjima i žestokom borbom. Naslonila se na zid, no bilo joj je toliko neudobno da bi se svakih nekoliko minuta prenula iz drijemeža. I tada joj sine misao. Sjetila se na čovjeka-uže i na to kako je cijelom dužinom tijela bio svezan u čvrste čvorove. Mnogo je puta gledala kako se odvezao. Kad bi joj sada samo mogao biti od pomoći jedan od njegovih trikova! »Čovjek-uže oslobodio bi se ovog konopa za tili čas!«, razmišljala je i stala se izvrtati i boriti. Ali ona nije bila čovjek-uže i za približno pola sata bila je toliko umorna da je iznova zadrijemala. Kad se probudila, osjetila se bolje. Prisilila se da dospije u sjedeći položaj i stala je pribrano i mirno razmišljati. »Najprije razuzlaj prvi čvor«, govorila je sama sebi, sjećajući se naputaka čovjeka-užeta. »Spočetka nećeš znati koji je čvor za to najprikladniji. Kada ti to bude jasno, oslobodit ćeš se u hipu. Ali prije svega pronađi prvi čvor!« 138
Sve je to govorila sama sebi i pokušavala pronaći čvor koji bi mogla razlabaviti. Potom joj se jedan uzao učini labavijim od ostalih. Bio je to onaj kojim je zglavak lijeve ruke bio svezan za desnu. Okretala je zglavak i uspjela palcem dotaknuti uzao. Pritiskala ga je i navlačila dok ga najposlije nije malo olabavila. Sada je mogla slobodnije micati rukom. Kad bi samo negdje bio nož! Mogla bi ga gurnuti između palca i kažiprsta i možda uspjela prerezati uzao! Iznenada izgubi strpljenje te nasloni glavu na klupu i nastavi navlačiti i natezati konpac. Udarila je o nešto što je uza zveket palo na tlo. Jo se pitala što je to bilo — i tada se sjetila. »Onaj bodež! Stari rdavi bodež! O, kad bih ga mogla podići i s njime nešto učiniti!« Skutrila se na pod sve dok nije ispod svoga tijela osjetila bodež. Prebacila se na leđa i pokušala ga dohvatiti slobodnim kažiprstom i palcem i najposlije ga je držala. Sjela je, nagnula se prema naprijed i trudila se iz sve snage da pomiče bodež gore-dolje po konopcu kojim su joj bile svezane ruke. Jedva ga je micala, jer su joj ruke bile još tijesno svezane. Ali, ustrajala je. Toliko se umorila da je na neko vrijeme morala odustati. Tada je iznova pokušala i ponovno se odmarala. Treći ju je put poslužila sreća! Konopac se nenadano izlizao i pukao! Snažno je povukla rukama, oćutjela da su slobodnije, te je navalila na čvor. Jo je trebalo mnogo vremena da se oslobodi, no najposlije je uspjela. Spočetka nije mogla odvezati noge, jer su joj se ruke previše tresle. Ali, nakon još jednog podužeg odmora, razuzlala je čvrste čvorove i oslobodila noge. »Pa, hvala 139
fl
nebesima, naučila sam nekoliko trikova od čovjeka-užeta«, kazala je glasno. »Nikad se ne bih oslobodila da nisam!« Pitala se koliko je sati. U maloj je sobi, dakako, bilo mračno kao u rovu. Ustala je i začudila se kad je osjetila da joj se noge tresu. Teturala je nekoliko koračaja i potom ponovno sjela. No nogama je uskoro bilo bolje i orjet je ustala. »Sada treba naći put prema van!«, kazala je. »Sto bih dala kad bih imala svjetiljku!« Pažljivo se spuštala kamenim stubama što su vodile iz prostorije i potom stigla u široki prostor ispod dvorišta zamka. Kročila je njime zadovoljno što je ravan i potom iznova stigla do kamenih stuba koje su vodile prema gore. Uspela se njima znajući da ide u željenom smjeru, iako se nalazila u tami. Stigla je do uskog prolaza gdje se morala dobrano sagnuti. Taj je prolaz vodio kroz središte debelih vanjskih zidova. Jo ispusti uzdah olakšanja. Zacijelo će uskoro stići do mjesta gdje je ispao kameni blok i ugledat će svjetlost dana! Ugledala je svjetlost i prije nego što je stigla do mjesta gdje je nedostajao kamen. Ugledala ju je malo podalje, kao maglovitu mrljicu i spočetka se zapitala što je to. Tada je shvatila. »Dnevna svjetlost! O, hvala nebesima!« Teturavo se kretala prema njoj i uspela se u otvor gdje je ispao kameni blok. Sjela je na nj trepćući pri svjetlosti. Bila je sjajna, topla i umirujuća. Nakon tmine u hodnicima, Jo se ćutjela omamljenom. Tada nenadano uoči kako je sunce već visoko na nebu! Pobogu, mora da je poslijepodne! Pažljivo je pogledala kroz otvor na zidu. Sada, kad je bila nadomak slobode, nije željela da je uhvati netko tko je mož140
da motrio izvana! Nije bilo nikoga. Jo ispuže iz otvora i potrči niza strmi brežuljak. Kročila je sa sigurnošću koze, poskakujući sve dok nije stigla do livade. Prešla ju je i uputila se prema polju gdje su se nalazile prikolice. Taman se htjela popeti preko nogostupa kad je zastala. Julian joj je rekao da ode na policijsku stanicu, ali poput svih Cigana, Jo je zazirala od policije. Ni jedan se Ciganin nikad ne obraća policiji za pomoć. Jo zadrhta pri pomisli da se obraća visokom policajcu. »Ne. Otići ću do ujaka Freda«, razmišljala je. »On će znati što valja učiniti. Ispričat ću mu sve što se dogodilo.« Uspinjala se na ledinu, kad je ugledala nešto neobično! Tko je to bio? Je li možda onaj strašni čovjek koji ju je svezao. Ona ga nije jasno vidjela i bojala se da bi to mogao biti on. Vidjela je da se zabrinuto obraća nekolicini sajmišnih zabavljača. Slušali su ga uljudno, no Jo je ukočila kako misle da je pomalo sumanut. Približila se i čula kako pita gdje su Julian i djeca. Počeo se silno ljutiti na sajmišne ljude kad su ovi kazali da ne znaju kamo su djeca otišla. »To je čovjek po imenu Pottersham«, reče Jo u sebi i sakrije se ispod neke prikolice. »Došao se raspitati što ljudi znaju o 'licu'.« Skrivala se sve dok muškarac nije krenuo niz brežuljak, veoma crven u licu i vičući da će dovesti policiju. Jo je ispuzala, a sajmišni se zabavljači odmah zgrnuše oko nje: Gdje si bila? Gdje su ostali? Taj se čovjek raspitivao za tebe. Izgleda kao da je posve mahnit! To je zao čovjek — kazala je Jo. — Reći ću vam sve o njemu i o tome gdje su djeca. Moramo ih spasiti! 141
i
Nakon toga Jo uze objašnjavati s velikim žarom. Počela je svoju priču na polovici, potom se vratila na početak, dodajući pojedinosti koje je zaboravila, i posve je smutila sve prisutne. Kada je završila svi su je uzbuđeno promatrali. Ljudi nisu zapravo znali o čemu se radi, ali su zacijelo shvatili neke činjenice. Kažeš da su djeca zaključana u onom zamku? — Alfredo će zabezeknuto. —As njima je i doušnik! Ne, on nije doušnik, dobar je čovjek — objašnjavla je Jo. — Zovu ga znanstvenikom i jako je, jako pametan. Čovjek koji je upravo otišao kaže za sebe da je znaznanstvenik — reče Skippv sričući nepoznatu riječ. E pa, on je loš čovjek, — Jo će odlučno. — On je vje rojatno doušnik. Oteo je dobra čovjeka, zatvorio ga u toranj i namjerava ga odvesti u drugu zemlju. A i mene je svezao, kao što sam vam kazala. Pogledajte moje zglavke i gležnje ve! Pokazala ih je posječene i pomodrjele. Sajmišni su ih zabavljači motrili bez riječi. Tada Bufflo fijukne bičem te su se svi prenuli. Oslobodit ćemo ih! — kazao je. — To nije posao po licije. To je naš posao. Slušajte, pogledajte, znanstvenik se vraća — Skippv će iznenada. — A sigurno se vraća da bi postavio još neka pita nja! Uhvatit ćemo ga — promrmlja Bufflo. Svi su sajmišni zabavljači u tišini čekali da se muškarac popne. Tada ga ti jesno okružiše i stadoše se zajedno s njim uspinjati brežu ljkom. Čovjek je, i protiv svoje volje, bio ponesen
njihovim mnoštvom! Poveli su ga do prikolice i prije no što se gomila 142
razdvo jila ležao je na zemlji, a čovjek -uže ga je čvrsto svezao! — E, pa, teb e sm o uh vat ili — reč e čov jek uže . — A sad
a idemo obaviti preostali dio posla!
VA
143
i
Jo vodi igru »Znanstvenik«, kako ga je Skippv stalno nazivala, bijaše smješten u jednu prikolicu sa zatvorenim vratima i prozorima, zbog toga što je glasno vikao. Kada je čovjek-zmija otvorio vrata i uvukao se unutra sa svojim pitonom, znanstvenik je namah prestao vikati i ležao je posve mirno. Čovjek-zmija otvori vrata i njegov piton ispuzi van. Ali čovjek u prikolici naučio je svoje. Nije više ispustio ni glasa! Tada se svi u logoru sjatiše na vijećanje. Nije trebalo žuriti, jer su odlučili da ništa ne mogu poduzeti prije nego što padne noć. Upriličimo li bijeg danju, naići će policija — reče Alfredo. — Umiješat će se. Neće vjerovati nijednu našu riječ. Nikad nam ne vjeruju. Kako ćemo ih spasiti? — upita Skippv. — Hoćemo li se provući kroz one neobične prolaze i uspeti se kamenim stubama? To mi ne zvuči privlačno. I nije privlačno — uvjeri je Jo. — A ne bi bilo ni raz borito. Kao što sam vam kazala, vrata koja vode u prostoriju u tornju su zaključana. A onaj čovjek ima ključ. Aha! — Bufflo će naglo skočivši. — To nam nisi rekla! On ima ključ? Tada ćemo mu ga oduzeti! Na to nisam mislila — reče Jo promatrajući Buffloa kako u skoku premošćuje stube prikolice. 144
Izišao je za minutu i ponovno im prišao. — Kod sebe nema ključa. Kaže da smo svi sumanuti i da će otići na policiju. Pa sada baš neče lako stići do policije — javi se Alfredova supruga uz visok sitni smijeh. — Mora da je bacio ključ, ili ga je možda dao nekom prijatelju? Pa, to znači da ne možemo koristiti vrata koja vode u prostoriju u tornju — kazao je čovjek-zmija koji je, čini se, bolje hvatao niti od ostalih. — U redu. Postoji li još neki način da se dospije u prostoriju? Jedino preko prozora — odgovori Jo. — Vidite li tamo onaj uski prozor? Dakako, previsok je da biste se mogli po služiti kakvim ljestvama. Kako god bilo, najprije moramo stići u dvorište zamka. Morat ćemo se uspeti preko visoka zida zamka. To je lako — priklopi čovjek-guma. — Mogu se uspeti na bilo koji zid. Možda jedino ne do visine onoga tornja. Može li se itko provući kroz pukotinu prozora? — upi ta Bufflo stišćući oči da bi bolje vidio toranj. Može — veća je no što izgleda — reče Jo. — Veoma je duboko usađena — zidovi su, znate, jako debeli, iako mi slim da su u gornjem dijelu tanji negoli pri dnu. Ali, Bufflo, kako bi se itko mogao uspeti do prozora? To je moguće — odgovori Bufflo. — I nije tako teško! Možeš li nam posuditi konop s klinovima, Jekky? — upita čovjeka-uže.
M og u — uz vr ati Je kk y. Jo je zn ala o če m u go vo re — bil o je to de bel o už es kli no vi ma uta
knutim među niti koji su služili kao oslonac za noge. Ali kako ćete konopac s klinovima podići do gore — upita Jo. 145
To je moguće — ponovi Bufflo i razgovor se nastavi. Jo iznenada oćuti strašnu glad i ustane da nešto pojede. Kad se vratila, činilo se da je sve dogovoreno. Krećemo noćas čim padne mrak — reče joj Bufflo. — Ti ne ideš s nama, Jo. To je muški posao. Naravno da idem! — reče Jo zapanjena time da je itko mogao pomisliti da ne ide. — Tamo su mi prijatelji, zar ne? Svakako moram poći. Nećeš ići — ponovi Bufflo i Jo smjesta odluči da ne stane prije no što muškarci krenu, da se negdje sakrije kako bi ih mogla slijediti. Bilo je već oko šest sati. Bufflo i čovjek-uže zatvorili su se u Jekkvevoj prikolici i tamo su živo poslovali. Jo je pokušala proviriti kroz vrata da vidi što rade, ali su je poslali van. —To se tebe više ne tiče — kazali su i otjerali je kad je ona odbila da ode. Kad se smračilo, malo se društvo uputilo iz logora. Tražili su Jo kako bi se uvjerili da ona ne ide, ali je Jo već bila nestala. Bufflo im je bio na čelu dok su silazili niz brežuljak i izgledao je veoma debeo, jer je oko tijela omotao konop s klinovima. Za njim je išao gospodin Glatki, a jedan se piton ovio oko njega. Posljednji su išli čovjek-guma i gospodin Alfredo. Bufflo je ponio i svoj bič, iako nitko nije pravo znao zbog čega. Bufflo je, uostalom uvijek nosio bič; bio je on dio njega, stoga ga nitko nije ništa pitao. Iza njih, poput sjene, klizila je Jo. Što su naumili učiniti? Posljednja dva sata promatrala je uski prozor, a kad je pao mrak, ugledala je svjetlost — svjetlost koja se palila i gasila, palila i gasila. 146
To Dick ili Julian šalju signale, mislila je. Mora da se čude da cijeloga dana nisam dovela pomoć. Ne znaju da me ovaj čovjek uhvatio i svezao! Imat ću im što pripovijedati kada se budemo ponovno sreli! Malo je društvo premostilo nogostup, pošlo preko livade i uputilo se stazom prema zamku. Stigli su do zida. Čovjekguma skoči na nj te se doista činilo da trči po njemu, da bi se prebacio na vrh, zakotrljao i nestao! — S druge je strane — reče Bufflo. — Što znači biti načinjen od gume! Doista vjerujem da se taj čovjek ne može povrijediti! S druge strane zida čuo se tihi zvižduk. Bufflo odmota konop s pojasa, priveže kamen za njegov kraj i prebaci ga preko zida. Konop je kliznuo za kamenom i spuznuo preko zida poput duga tankog crva. Tras! Čuli su kako je kamen pao s druge strane. Drugi tihi zvižduk potvrdio je da ga je čovjek-guma uhvatio. Tada Bufflo odveže s pojasa konopac s kimovima i uz pomoć ostalih, razvije ga po duljini. Jedan njegov kraj priveže za tanji konopac na koji je bio svezan kamen. Čovjek-guma s druge strane zida stade vući tanji konopac. Kad je uvukao cijeli nenapeti dio užeta, konopac s klinovima stade se dizati uza zid, jer je bio privezan za onaj drugi i nužno ga je slijedio! Konopac s klinovima dizao se sve više i više, izgledajući poput velike debele gusjenice s resama koje su štrcale sa strana. Jo je promatrala. Da, bilo je to mudro izvedeno — dobar i lak način da se prebaci preko visoka debelog zida. Ali neće biti tako lako podići konopac s klinovima do prozora-puškarnice.
147
\
i
Iznova se začuo zvižduk. Bufflo je ispustio konopac s klinovima i on je pao sasvim uz površinu zida. Povukao ga je. Bio je čvrst. Očevidno ga je čovjek-guma čvrsto svezao za nešto. Moglo se bez opasnosti uspeti. Konopac će podnijeti bilo čiju težinu, a da penjač ne sklizne niza zid. Prvi se stao uspinjati Bufflo, služeći se klinovima kao osloncima za noge, penjući se po užetu u razmacima između klinova. Svi su se muškarci uspeli brzo i vješto. Jo je čekala dok se posljednji među njima nije počeo uspinjati, a tada se sama stala penjati po konopcu! Verala se poput mačke i spustila pokraj Buffloa s druge strane zida. On se začudio i dao joj pljusku. Ona se povukla i stala postrance, promatrajući. Pitala se kako su ljudi zamislili doprijeti do najgornjeg prozora na visoku tornju. Možda bi im ona mogla pomoći. Samo kad bi joj dupustili! Četiri muškarca stajala su na mjesečini gledajući prema tornju. Govorili su ispod glasa, dok je čovjek-guma odvezivao tanji konopac od konopca s klinovima i slagao ga u uredne navoje. Konopac s klinovima bio je ostavljen da visi na zidu. Jo začuje zvuk automobila koji je prolazio po puteljku u podnožju brežuljka gdje se nalazio zamak. Čula je da je zastao i potom krenuo prema natrag. Dio njezine pažnje bio je zaokupljen muškarcima, a drugi dio automobilom. Automobil je ugasio motor. Više se nije čuo nikakav zvuk. Jo je zaboravila na nj na nekoliko minuta, a tada je iznova naćulila uši — je li to čula glasove? Napregnuto je slušala. Zvuk se iznova pronio noćnim zrakom — tihi mrmor koji se približavao. Jo zastane dah. Je li onaj strašni čovjek — kako mu je ono bilo ime — Pottersham — je li se on dogovorio sa svo148
jim jednako strašnim prijateljima da te noći povedu TerryKanea, zajedno s djecom iz tornja, i odvedu ih iz dvorca? Možda su već unajmili čamac od starog ribara Josepha te će pobjeći netragom! Takve su se misli rojile Joinom ustrašenom glavom. Gospodin Pottersham je imao dovoljno vremena da dobije nove naredbe i ugovori sve prije no što je došao u logor i bio zatvoren u prikolicu! O, Bože, da li da ode i upozori svog ujaka Alfreda koji stoji na mjesečini i tiho se dogovara s ostalima? Ošamarit će me čim se približim, mislila je Jo, trljajući lijevo uho koje je još bridjelo od Buffloova udarca. Znam, neće me htjeti slušati. Pa ipak, pokušat ću. Pažljivo je prišla skupini muškaraca. Vidjela je kad je Bufflo izvukao s pojasa bodež i svezao ga za tanji konopac 149
1
koji je držao čovjek-guma. U hipu je pogodila što namjerava i potrčala je prema njernu: Ne, Bufflo, nef Ne bacaj nož gore — povrijedit ćeš ne koga — mogao bi raniti koje dijete! Ne, Bufflo, ne! Kupi se — Bufflo će bijesno te podiže ruku da je uda ri. Jo pobjegne. Zaobišla je skupinu ljudi i prišla svome ujaku. — Ujače Fredo — kazala je preklinjući. — Slušaj. Čujem neke glasove. Mislim da su to... Alfredo je grubo odgurne. — Hoćeš li prestati, Jo? Zar želiš pljusku? Ponašaš se poput zujave muhe! Gospodin Glatki je pozove: —Slušaj, Jo, ako želiš biti od koristi, pričuvaj mi Ljepo tana. Bit će nam na smetnju. On položi veliku zmiju Jo na ramena i Ljepotan glasno zašišti. Stao se omatati oko Jo i ona uhvati njegov rep. Voljela je Ljepotana, ali u tom ga trenutku doista nije trebala! Stajala je postrani i promatrala što će Bufflo uraditi. Znala je, dakako, što će to biti i srce joj je ustrašeno lupalo. Bacit će nož kroz visoki uski prozor, što je bila kadra uraditi jedino Buffloova nepogrešiva ruka! Ali uspije li u tome, nož bi se mogao zabiti u jedno od četvoro djece — ili u Terry-Kanea, razmišljala je uspaničeno. Mogao bi raniti Dicka — ili Timmva! O, kako je željela da Bufflo to ne uradi! Ponovno je čula pritajene glasove — ovaj su put dolazili upravo s druge strane zida! Ljudi će se uputiti tajnim prolazima i poći ravno u sobu na tornju! Jo je znala da hoće! Stići će tamo prije nego Bufflo i ostali ostvare svoj spasilački plan. Zamislila je kako ljudi vuku djecu i Terry-Kariea niza stube. Hoće li ih Timmy braniti? Hoće, zacijelo, ali će ljudi 150
brzo s njim izaći nakraj. Znaju da se gore nalazi pas, jer je prošle noći Timmy lajao. O, Bože, razmišljala je Jo očajno. Moram nešto učiniti! Ali što JA mogu?
i
151
i
777X
Uzbudljivi događaji Jo iznenada donese odluku. Slijedit će ljude kroz tajne prolaze i pokušati vikom upozoriti ostale kada bude dovoljno blizu sobi u tornju. Nekako će im pomoći. Sada im više Bufflo i ostali ne stignu pomoći. Jo potrči prema zidu. U hipu se uspela konopom s klinovima koji je još tamo ležao i prebacila se na drugu stranu zida. Krenula je prema mjestu gdje je nedostajao jedan kameni blok. Piton Ljepotan se iznenadio što ga je Jo iznenada odgurnula i bacila na zemlju prije no što je potrčala prema zidu. Nije bio naučen na takav postupak. Uvijao se i izvijao ležeći na tlu. Kamo je otišla ona mila djevojčica? Ljepotan je volio Jo — ona je znala kako s njime valja postupati! Puzio je prema njoj. Uspeo se preko zida bez pola muke, iako njemu nije bio potreban konopac s klinovima kao njoj. Brzo je klizio za Jo. Bila je zapanjujuća njegova brzina kad je želio biti brz! Stigao je do otvora u zidu. A volio je otvore. Uvukao se unutra slijedeći Jo. Sustigao ju je upravo u trenutku kad je ona stigla do kraja uskog prolaza kroz koji je morala hodati sasvim pognuta. Gurnuo ju je u noge i potom se stao omatati oko nje. 152
Ona je lagano kriknula i tada shvatila što se zbiva. — Ljepotane! Imat ćeš neprilika s gospodinom Glatkim zbog toga što si pošao za mnom. Vrati se! Prestani se ovijati oko mene, imam važna posla. Ali Ljepotan nije bio poput Timmva. Slušao je samo kad je mislio da treba, a ovaj put to nije bio slučaj! — U redu, pođi sa mnom ako želiš — Jo će najposlije uzalud pokušavajući da otjera zmiju. — Pravit ćeš mi društvo. Prestani psikati, Ljepotane! Šištiš poput lokomotive koja u tom uskom prolazu ispušta paru. Jo se uskoro spustila niza strme stube koje su vodile do ravnog prolaza ispod dvorišta zamka. Ljepotan je klizio za njom prilično iznenađen naglim spuštanjem. Uputili su se širim prolazom, Ljepotan ispred Jo, te je ona morala ponekad preskakivati preko njegova snažnog repa. Iznova su se uspeli uza stube koje su vodile kroz debeli zid samog zamka. Jo zastane, jer ugleda nekakvu svjetlost ispred sebe. Oprezno je krenula i otkrila malu upaljenu lampu u odajici što su je vjerojatno ostavili ljudi koji su otišli naprijed. Vidjela je rdavi bodež kako leži na tlu gdje ga je ostavila noć ranije i osmjehnula se. Tu je bio i konopac što ga je odvezala s nogu i ruku. Jo je nastavila kročiti prolazom što je vodio do zavojitih stuba. Tada joj se pričini da nešto čuje. Uspela se strmim stubama dok joj se Ljepotan pleo između nogu i gotovo je srušio. Stigla je do vrata koja su vodila na malu galeriju. Da li da ih otvori? A što ako su tamo ljudi? Polako je raskrilila vrata. Tu je, dakako, bio mrkli mrak, ali Jo je znala da stiže u malu galeriju. Iznenada se Ljepotan stade naklonjeno uvijati oko nje. Jo se nije mogla osloboditi 153
njegova zagrljaja i stupila je u malu galeriju s Ljepotanom tijesno omotanim oko svoga tijela. A tada začuje neku buku! Zastala je prestravljena. Što se to događa? Ćula je uzbuđene glasove — jedan je zacijelo bio Buffloov? A je li to bio pucanj pištolja? Što se događalo dolje u dvorištu otkad je Jo nestala preko zida zajedno s Ljepotanom? Nijedan od muškaraca nije primijetio njezin odlazak. Svi su bili previše usredotočeni na vlastiti plan. Bufflo se naumio okoristiti svojom vještinom u bacanju noža — ali na sasvim drukčiji način negoli obično! Namjeravao je baciti nož u zrak i trebao je upasti u uski prozor na vrhu tornja! Bufflo je bio vješt u bacanju noža i, zapravo, u bacanju bilo čega. Stajao je u dvorištu gledajući prema visokom prozoru. Stisnuo je oči mjereći udaljenost i smjer bacanja. Mjesec je iznenada zažao za oblak i on spusti ruku. Nije mogao hitnuti nož u mraku! Mjesec iznova isplovi, posve sjajan. Bufflo nije gubio vrijeme. Još je jednom naciljao, stisnuo oči — i tada nož poletje visoko u zrak, bljesnuvši u letu — vukući za sobom dugi rep veoma tanka konopca. Udario je u podboj uska prozora i pao natrag. Bufflo ga je spretno uhvatio. Na mjesečini se jasno razabiralo da nož nije bio oštar — Bufflo je oturpijao vrh i bio je posve tup. Jo se nije trebala bojati da bi netko u prostoriji pri vrhu tornja mogao biti povrijeđen oštrim bodežom! Bufflo iznova nacilja i nož još jednom poleti uza srebrnast blijesak. Ovaj je put uletio ravno u otvor prozora, skliznuo preko^kamena podboja i uz tresak pao na pod odaje u tornju. \ 154
Tamo je izazvao veliko iznenađenje. Gospodin TerryKane, četvoro djece i Timmy stisli su se zbog hladnoće u jednom kutu odaje. Bili su gladni i premrzli. Nitko im nije donio hranu, a imali su jedino pokrivač Terry-Kanea. Cijeli su dan proveli u sobi u tornju, gdjekad pogledavajući kroz prozor, drugi put uglas vičući koliko ih je grlo nosilo. Ali nitko ih nije ni čuo ni vidio. —Zašto Jo ne dovodi pomoć? — pitali su se stotinu puta toga dugoga, dugoga dana. Nisu znali da je uboga Jo provela sate u nastojanju da se oslobodi uzlova na zglavcima i glež njevima. Promatrali su logor s druge strane brežuljka gdje su sajmišni zabavljači obavljali svoje poslove izgledajući poput mrava na udaljenome zelenom brežuljku. Je li Jo s njima? Bilo je predaleko da bi ikoga jasno razabirali. Kad se smračilo, Julian je prišao prozoru te palio i gasio svoju džepnu svjetiljku. Tada su se, smrznuti i nesretni, skutrili u kutu, a Timmy bi liznuo svakoga redom uopće ne shvaćajući zašto moraju ostati u toj prostoriji. Mora da je Timmy jako žedan — reče George. — Ne prestano oblizuje usta kao što običava kad želi piće. Pa, i ja bih rado oblizivao usta — priklopi Dick. Svi su napol usnuli kad je nož uz tresak pao u odaju. Timmy je odmah skočio i sumanuto zalajao. Stajao je i piljio u nož što je blistao na mjesečini i lajao bez prestanka. Nož! — George će zapanjeno. — Nož s konopcem sve zanim na jednome kraju! Tup je — primijeti Julian. — Oštrica je bila isturpijana. Što to znači? I zašto je konopac svezan oko njega? Pazi da ne doleti još jedan — upozori ga Terry-Kane. 155
I
— Neće — reče Julian. — Mislim da je to u nekoj vezi sa Jo. Nije otišla na policiju. Pošla je k sajmišnim zabavljačima i obratila im se za pomoć. Siguran sam da je to Buffloov nož! Svi su se okupili oko njega i pomno ispitivali nož. — Popet ću se na prozor — reče Julian. — I pogledati dolje u dvorište. Drži mi noge, Dick. Uspeo se na kameni otvor prozora i malko uspuzao preko dubokog podboja. Dospio je do vanjskog ruba prozora i pogledao prema dolje. Dick se ob156
jesio na njegove noge bojeći se da bi podboj mogao popustiti i da bi Julian mogao pasti. — Vidim četiri osobe dolje u dvorištu — reče Julian. — Dobro je, tu su Alfredo i Bufflo, a drugu dvojicu ne prepoznajem. Hej, vi dolje! Četiri su muškarca stajala dolje budno motreći uvis. Ugledali su Julianovu glavu na prozoru i mahnuli mu. 157
i I
— Povuci konop! — viknuo je Bufflo. Sada je za tanki konopac svezao uže s klinovima i zajedno s ostalima podi gao ga kako bi lako klizio uza zid. Julian se povuče u odaju u tornju. Bio je uzbuđen. — Konopac na nožu spušta se niza zid i svezan je za drugi, deblji — rekao je. — Povući ću ga prema gore, i tako će se gore naći i konopac po kojemu ćemo se spustiti! Vukao je konopac i sve ga je više ulazilo kroz prozor. Tada Julian osjeti veću težinu i pogodi da su stigli do dijela na kojem je deblji konop. Sada je valjalo vući sporije. Dick mu je pomogao. Na prozorskom podboju, a potom na prozoru pojavi se konopac s klinovima. Djeca nikad takvog nisu vidjela; bila su naučena na obične ljestve od užeta. Ali Terry-Kane je znao o čemu se radi: — Konopac s klinovima — kazao je. — Njima se služe cirkuski i sajmišni zabavljači — lakši su od ljestava s klino vima. Morat ćemo kraj užeta pričvrstiti za nešto veoma sna žno što može izdržati našu težinu. Anne je očajno motrila konopac s klinovima. Nije joj se nimalo sviđala pomisao da po njemu silazi, ljuljajući se cijelim putem duž visokoga kamenog zida tornja! No ostali su ga gledali sa zadovoljstvom i uzbuđenjem — kao na mogućnost za bijeg. Dobar, čvrst konopac po kojem će se spustiti iz te odvratne hladne prostorije! Terry-Kane je pogledom tražio nešto za što bi mogao pričvrstiti konopac. S jedne strane zida nalazila se velika željezna karika, uglavljena u zid. Nitko nije znao čemu je ona nekoć služila — ali sada će zacijelo biti od velike koristi! Na prvome metru konopca još nije bilo klinova. TerryKane i Julian odrezaše tanji konopac pomoću kojeg su ovaj 158
dovukli i provukoše debelo uže kroz kariku sve dok ga prvi klin nije zaustavio. Potom su nekoliko puta zauzlali čvor oko karike kako uže ne bi skliznulo. Julian uze konop i povuče ga svom snagom. — Izdržao bi tucet takvih poput nas! — kazao je zadovoljno. — Da ja krenem prvi, gospodine? Tada bi svima ostalima mogao pomoći pri spuštanju, jer ću biti na kraju užeta. Dick i vi biste pomogji djevojčicama. Sto će biti s Timmvem? — upita odjednom George. Umotat ćemo ga u pokrivač, čvrsto ga privezati i po lagano spuštati po konopcu — predloži Dick. — Uže je veo ma čvrsto, doista je debelo. Krećem — obznani Julian i uputi se prema prozoru. Potom zastane. Netko je kloparao po kamenim stubama ko je su vodile u toranj. Netko je bio pred vratima! Tko bi to mogao biti?
159
I!
160
Soba u tornju Vrata se širom otvore i na njima se pojavi čovjek, dahćući. Iza njega su dolazila još trojica. Pottersham! — dovikne Terry-Kane. — Znači, vratio si se! Da, vratio sam se — reče zapuhani čovjek. Timmv stane lajati i pokuša se izmigoljiti iz Georgeinih ruku. Iskezio je zube, a dlaka mu se nakostriješila na vratu. Izgledao je zaista divlje. Pottersham ustukne. Nimalo mu se nije svidio Timmvev izgled! — Pustite li tog psa, pucat ću — reče i u desnoj mu se ruci, kao čudom, nađe pištolj. George se trudila iz sve snage da zadrži bijesnoga Timmya te zovne Juliana da joj pomogne. — Juliane, prihvati ga i ti. Toliko je ljut da će se baciti na tog čovjeka. Julian priskoči u pomoć. Zajedno su uspjeli bijesnoga psa odvući u kut, gdje ga je George uzalud pokušavala umiriti. Užasavala ju je pomisao da bi ga čovjek mogao ubiti. Ne možeš se tako ponašati, Pottershame — započne Terry-Kane, no bio je odsječno prekinut. Nemamo vremena za gubljenje. Vodimo tebe, TerryKane i još jedno dijete. Poslužit će nam kao talac nadigne li se prevelika prašina oko tvog nestanka. Uzet ćemo ovog dječaka — te on zgrabi Dicka. Dick ga smjesta udari u vilicu,
161
ii /A
zahvaljujući zvijezdama što je u školi učio boks. No smjesta se našao na tlu! Ljudi nisu namjeravali otrpjeti ni najmanju glupost! Žurilo im se! Uhvati ga — Pottersham će jednom od muškaraca iza sebe i Dick je smjesta bio svladan. Potom muškarci dohvatiše Terry-Kanea i svezaše mu ruke na leđima. Što će biti s ostalom djecom? — upita on ljutito. — Valjda ih nećete ovdje zaključati i ostaviti? Da, hoćemo — reče Pottersham. — Ostavit ćemo sta rici kod otvorenih vrata poruku da su ovdje. Neka ih policija spašava ako može! Uvijek si bio... — zausti Terry-Kane i tad se sagne da izbjegne udarac. Timmy je cijelo vrijeme mahnito lajao i gotovo se pridavio u nastojanju da se oslobodi George i Juliana. Bio je izvan sebe od bijesa i kad je vidio kako se s Dickom loše postupa gotovo se uspio osloboditi. — Vodite ih — naredi Pottersham. — I požurite. Hajde, vodite ih niza stube! Tri muškarca prisiliše Terry-Kanea i Dicka da krenu prema kamenim stubama — a tada se svi, zapanjeni, okrenuše! S prozora se iznenada čuo glas! Anne je zinula od čuda. Tamo se nalazio Bufflo! Nije mu bilo jasno kako to da se nitko nije počeo spuštati po konopcu, pa se uspeo da vidi što se zbiva! Hej, vi tamo! ŠTO SE DOGAĐA? — viknuo je i uskočio u odaju izgledajući krajnje neobično sa čupom žute kose, živo kariranom košuljom i bičem! BUFFLO! — viknuše djeca uglas, a Timmy odmijeni bijesni lavež lajanjem dobrodošlice. Terry-Kane je zapa njeno gledao, dok su mu ruke i dalje bile sputane na
leđima. 162
— Tko je, pobog u, ovo? — vikne Potters ham uspani čen Bufflo ovom iznena dnom pojavo m. — Kako je dospio ova mo? Bu fflo ugleda pištolj u Potter shamo voj ruci i dokon o jed-
nom ili dvaput fijukne bičem. — Skloni tu stvarčicu — reče svojim otežućim načinom. — Nije red da mašeš nečim takvim dok su djeca u blizini. Hajde, odloži to! Iznova je fijuknuo bičem. Pottersham ljutito uperi cijev pištolja u njega. A tada se dogodi nešto nevjerojatno. Pištolja nestane iz Pottershamove ruke; poleti ravno u zrak i Bufflo ga spretno ščepa! A sve tek jednim fijukom biča! Fiju! Upravo tako — i pištolj bi snažnim krajem biča izbačen iz ruke, a istodobno je Pottersham dobio takav udarac po prstima te je sada cvilio od bola i presavio se trljajući bolnu ruku. Terry-Kane je zinuo od čuda. Kakva vještina — a koliko opasna! Pištolj je mogao opaliti. No sada je list doista bio okrenut, jer je Bufflo držao pištolj, a ne više Pottersham. A taj je pak poprilično problijedio! Piljio je, očevidno ne znajući što da počne. — Oslobodite ih — naredi Bufflo glavom pokazujući na Terry-Kanea i na Dicka. Tri muškarca ih oslobodiše i povukoše se unatrag. Čini se da ovdje zaista ima posla za policiju — Bufflo će savršeno staloženo kao da je ono što se zbiva sasvim obično. — Julian, ako želiš, sada možeš pustiti psa. Ne! NE! — kriknuo je Pottersham užasnuto, a u tom trenutku mjesec zađe za oblak i soba u tornju uroni u mrklinu — izuzev lampe što ju je Pottersham položio na tlo kad je ušao u odaju. 163
S O s l o b o d i t e p s a ! — k r i k n u o j e , a l i b
O S T — T — I
v\
1
A V A
—Ako se Jo s njime uputila u logor, iščupat ću joj svu kosu! — šaptao je čovjek-zmija nesretno i Julian ga začu đeno pogleda. Što je to mrmljao? Tada se pojavio Terry-Kane, dok je posljednji sišao Bufflo, veličanstveno se spustivši, a da nogom nije ni dotaknuo kimove. Skočio je pokraj njih smijući se. —Gore je prava pometnja! — kazao je. — Krika, vika i uznevjerena strka. Što se moglo dogoditi tim ljudima? Lako ćemo ih se domoći, pođemo li do otvora na zidu. Pretpo stavljam da će uskoro izići. Dođite!
166
Jo i Ljepotan se zabavljaju Nešto se zacijelo dogodilo što je omelo Pottershama i njegova tri prijatelja. Nakon što su zatvorili i zasunili vrata prostorije u tornju, muškarci su zakloparali po kamenim stubama. Stigli su do vrata što su vodila na galeriju, otvorili ih i ušli. No prije nego što su stigli do zavojitih stuba koje su se nalazile malo dalje, Pottersham je nagazio na nešto — nešto što je siktalo poput lokomotive kad ispušta paru, i to mu se omatalo oko nogu. Kriknuo je i odskočio. Spočetka je mislio da to na tlu leži neki čovjek i čeka ga u zasjedi, te se uhvatio njemu za noge — ali sada je bio siguran da to nije bio čovjek! Nema čovjeka koji umije tako siktati! Jedan od muškaraca upali džepnu svjetiljku da bi vidio što se dešava s Pottershamom. Zbog onoga što je ugledao kriknuo je i gotovo ispustio svjetiljku. Zmija! Zmija veća no što sam je ikad vidio! Dočepala te se, Pottershame! Pomozi mi, čovječe, pomozi! — vikao je Pottersham, odgurujući zmiju iz sve snage. — U navojima mi klizi no gom. Drugi muškarac potrči da mu pomogne. Čim su ga stali udarati, Ljepotan se odvio i odgmizao u sjenu. 167
i
— Kamo je nestala užasna zvijer? — dahtao je Pottersham. — Gotovo mi je nogu zgnječila u prah! Brzo, bježimo prije no što se iznova pojavi. Kako se zaboga ovdje stvorila? Muškarci učiniše nekoliko koračaja — ali zmija ih je čekala u zasjedi! Oborila ih je sve gmižući im između nogu i sada se stala uvijati oko pojasa jednoga od njih. Tada je počela krika, vika i zapomaganje! Ako su se ikad ljudi ustrašili, ovaj je put to doista bio slučaj! Kamo god su se djenuli, zmija bi se tamo našla, izvijajući se i obvijajući ih, klizeći, vrtložeći se, natiskujući! Dakako, Jo im je poslala zmiju. Stajala je u galeriji dok je u gornjoj prostoriji započela sva ona pometnja. Ljepotan joj se obvio oko vrata. Djevojčica je uzalud pokušavala proniknuti što se zbiva u gornjoj odaji. A tada je čula kako su tresnula vrata, zasun bio navučen, a muški koračaji odjeknuli na kamenim stubama! Pretpostavila je da su to vjerojatno ona četvorica čije je glasove čula iste večeri, ljudi koji su se uputili kroz podzemne prolaze. — Ljepotane! Na tebi je red da nešto poduzmeš — kazala je Jo i gurnula zmiju s ramena. Zmija je veličanstvenim pokretom skliznula s nje i našla se na tlu. Gmizala je prema ljudima koji su se pojavili na galeriji. Nakon toga, piton se proveo kao nikad u životu. Sto su muškarci glasnije zapomagali, to je njegovo uzbuđenje bilo veće. Jo se skutrila u kutu smijući se sve dok joj na oči nisu navrle suze. Znala je da je zmija posve bezopasna, izuzev ako bi prejako stegnula nekog od muškaraca. Nije mogla vidjeti što se zbiva, ali je zato čula. »O, Bože, još je jedan pao«, razmišljala je čuvši kako je Ljepotan spotaknuo jednog od muškaraca. »Još se jedan sru168
šio! Umrijet ću od smijeha. Dobri stari Ljepotan! Obično mu nikad nije dopušteno da se tako ponaša. Mora da uživa! Najposlije muškarci to više nisu mogli otrpjeti. — Dođite, idemo u prostoriju u tornju! — viknuo je Pottersham. — Ne namjeravam se vraćati kroz ove mračne prolaze sa zmijom za petama. Mora da ih ima na tucete. Još malo i ujest će nas! Jo se glasno nasmijala. Na tucete zmija! Pa, možda se Ljepotan i pričinio kao tucet zmija zaslijepljenim muškarcima koji su u mraku padali jedan preko drugoga. Ali, Ljepotan neće ugristi — on nije zmija otrovnica. Muškarci su se nekako uspjeli domoći prostorije u tornju, a zmija je ostala izvan nje. Ljepotanu je igra dosadila i odgmizao je prema Jo kad ga je djevojčica pozvala. Obvila je zmiju oko vrata i osluhnula. Vrata prostorije u tornju su se s treskom zatvorila. Jo je požurila uza stube, potražila u tami zasun i uredno ga i tiho navukla. Sada, ukoliko se ljudi ne osmjele da se spuste niz konopac s klinovima, za koji je pretpostavila da ga je Bufflo postavio uza zid tornja, bijahu oni na sigurnu, u stupici. A ako se budu spustili niz konopac, nekolicina ih muškaraca čeka pri njegovu kraju! — Dođi, Ljepotane, idemo — reče Jo i uze silaziti niza stube žaleći što nema džepne svjetiljke. Sjetila se male lampe ostavljene u skrivenoj odajici i to ju je malko razvedrilo. Uzet će je i poslužiti se njome dok bude prolazila kroz one mračne prolaze. U redu! Ljepotan je klizio ispred nje. On je već znao put! Stigli su do odajice i Jo zahvalno podigne lampu. Pogledala je u velikog pitona na tlu, a on je gledao u nju svojim blistavim 169
1
netrepćućim očima. Dugo mu se tijelo savijalo i izvijalo, sjajeći pri svjetlosti smeđim uglačanim sjajem. —Ne bi mi bio nimalo drag samo da si malo manji — kazala mu je Jo. — Ne znam zašto ljudi ne vole zmije. O, Ljepotane, dođe mi da se smijem kad se sjetim što si sve uradio onim muškarcima! Kikotala se dok je prolazila tajnim hodnicima visoko držeći lampu izuzev kad se našla u posljednjemu gdje se morala dobrano sagnuti. Ljepotan ju je čekao kod otvora na zidu. Čuo je glasove izvana. Jo je prva iskočila i bila je strašno iznenađena kad ju je netko uhvatio na prepad. Izvijala se, vikala i borila, i konačno ujela ruku koja ju je držala. Tada je obasja svjetlost džepne svjetiljke i začuje se vika: To je Jo! Jo, gdje si bila? I pazi, ugrizeš li me još jed nom, zakrenut ću ti vratom! Bufflo! Oprosti, ali zašto si me zgrabio tako na pre pad? — vikala je Jo. Iznenada se pomoli mjesec i obasja pri zor. Jo ugleda Juliana i ostalu djecu kako joj hitro prilaze. Jo! Jesi li dobro? — upita je ujak. — Bili smo zabrinuti za tebe. Gdje si bila? Jo nije obraćala pažnju na nj. Trčala je prema Dicku i djeci. — Pobjegli ste! — vikala je. — Jeste li se svi spustili niz konopac s klinovima? Nemamo vremena za priče — reče Bufflo motreći ot vor u zidu. — Gdje su ti ljudi? Čekamo ih ovdje. Jesi li ih čula, Jo? O, da. Slijedila sam ih. O, Bufflo, bilo je tako smi ješno... — reče Jo i uze se smijati. Bufflo je gurne, ali se ona nije mogla zaustaviti. A tada se gmižući kroz otvor pojavi — Ljepotan!
170
171
3
Gospodin Glatki ga smjesta ugleda i krikne: —Ljepotane! Jo, jesi li ga ti povela sa sobom? Zločesta djevojčice! Dođi ovamo, Ljepotane! Zmija klizne prema njemu i zaljubljeno se ovije oko njega. —Nisam zločesta — Jo će uvrijeđeno. — Ljepotan je že lio poći sa mnom i pošao je. I, Bože, kako se samo ispre miješao sa svim onim ljudima, i... Iznova se grohotom nasmijala. Dick joj se smiješio s na-klonošću. Bilo je jako smiješno kako se Jo nije mogla prestati smijati. Alfredo ju je dobrano potresao i zaustavio: Reci nam što znaš o tim ljudima — naredio je. — Hoće li ovdje izići? Gdje su? O, ljudi — Jo će brišući oči i nastojeći zatomiti smijeh. — S njima je sve u redu. Ljepotan ih je ponovno stjerao u prostoriju u tornju, a ja sam je zasunila. Vjerujem da su još tamo, izuzev ako se ne usude spustiti po konopcu s klinovi ma, u što sumnjam! Bufflo se kratko nasmije. — Dobro si to izvela, Jo — kazao je. — Ti i Ljepotan! Izdao je kratko naređenje Alfredu i čovjeku-gumi, te se oni prebaciše preko zida u dvorište, gdje su stražarili ukoliko bi se ljudi stali spuštati niz konopac. —Mislim da bi sada trebalo obavijestiti policiju — reče Terry-Kane koji se počeo osjećati kao da sanja neki krajnje neobičan san, sa svim tim konopcima s klinovima, bičevima, noževima i zmijama koji se pojavljuju na tako neobičan na čin. — Čovjek po imenu Pottersham je opasan. On je izda jica i treba ga uhititi prije nego oda sve što zna o poslu koji smo nas dvojica zajedno obavljali. 172
U redu — složi se Bufflo. — Uhvatili smo još jednog čovjeka i zaključali ga u prikolici. Ali, znači da on nije pobjegao? — upita Jo iznenađena. — Mislila sam da je Pottersham, onaj u tornju, osoba koju smo mi zaključali?! Onaj kojega smo zaključali još je pod ključem — Buf flo će smrknuto. Pa, tko je onda oni — upita Terry-Kane zapanjeno. Uskoro ćemo otkriti — uzvrati Bufflo. — Dođite, kre nimo sada. Veoma je kasno, mora da vi, djeco, umirete od gladi. Netko mora otići na policiju, a ja čeznem da se vratim u logor. Alfredo i čovjek-guma će čuvati stražu pokraj konop ca s klinovima — reče gospodin Glatki i nadalje milujući Ljepotana. — Nema potrebe da ovdje dulje ostajemo. Tada se uputiše niz brežuljak govoreći svi uglas. Terry-Kane je krenuo u policijsku stanicu i da telefonira, kako je on neodređeno rekao, »višim vlastima«. Gladna su djeca stala razmišljati o jelu i o pilu! Timmy je potrčao prema potoku čim su stigli do livade te je stao halapljivo laptati. —Hajde da najprije vidimo poznajete li čovjeka kojega smo zaključali u prikolicu — reče Bufflo kad su stigli u lo gor. — Jedino još njegov slučaj ostaje nerazjašnjen. Otključao je prikolicu i glasno pozvao: —Iziđite! Želimo saznati tko ste! Podignuo je svjetiljku a čovjek se iz prikolice polagano pomolio na vratima. Svoj se djeci oteo zapanjeni uzvik: — Striče Quentine! — viknuli su Julian, Dick i Anne. — Oče! — kliknula je Geor-ge. — Što ti radiš ovdje? 173
Ludi provod! Minutu ili dvije vladala je tišina. Svi su bili iznenađeni. Pomisao da je Georgein otac bio ovako zaključan! Bila je to, dakako, Joina greška — bila je ona posve uvjerena da je to bio gospodin Pottersham. —Juliane — stric će Quentin veoma dostojanstveno, ali i ljutito — moram te zamoliti da dovedeš ovamo redare. Bez ikakva sam razloga doveden ovamo i zaključan u prikolicu. Bufflo poprimi veoma zabrinut izražaj. Napao je Jo: Zašto nam nisi kazala da je to Georgein otac? — upi tao je. Nisam znala da je to on — kazala je Jo. — Nikad ga nisam vidjela i kako god bilo, mislila sam... Nije važno što si mislila — stric će Quentin s gađenjem gledajući malu prljavu djevojčicu. — Inzistiram da se pozove policija! Striče Quentine, uvjeravam te da bi to bila pogreška — umiješa se Julian — a, osim toga, Terry-Kane je osobno krenuo na policiju. Ujak je piljio u njega i nije mogao vjerovati ušima: — Terry-Kanel Gdje je on? Što se dogodilo? Je li pronađen? —Jest. Pripovijest je prilično duga — odgovori Julian — Sve je počelo kad smo na prozoru ugledali lice. Rekao sam teti Fanny sve u vezi s tim, striče i ona je kazala da će te o 174
svemu obavijestiti po tvom povratku iz Londona. Pa, na prozoru je bio Terry-Kane! To sam i mislio! Kazao sam Fanny da imam takav osjećaj! — reče stric Quentin. — Zato sam i došao što sam prije mogao, ali nikoga od vas nije bilo ovdje. Gdje ste bili? E, pa, to je dio priče, striče — Julian će strpljivo. — Ali, slušaj, bi li te smetalo da prije nešto pojedemo? Gotovo umiremo od gladi, ništa nismo jeli još od jučer! To je za neko vrijeme prekinulo ispitivanje! Alfredova se supruga ustrčala i uskoro je za petoro pregladnjele djece poslužila veličanstveni obrok. Posjedali su oko logorske vatre te jeli, jeli i jeli. Alfredova supruga je gotovo ispraznila svoju veliku posudu. Timmv je dobio mnoštvo ostataka i velikih kostiju koje mu je donosio svaki stanovnik logora! Gotovo bi svakog časa netko izronio iz tame s tanjurom neke hrane za gladnu djecu ili za Timmva. Najposlije, doista više nisu mogli i Julian uze pripovijedati njihovu nevjerojatnu pripovijest. Dick se nadoveže, a George doda preskočeno. Jo se neprestano uplitala, a i Timmv je nekoliko puta zalajao. Jedino Anne nije rekla ništa. Naslonila se na strica i duboko zaspala. — Nikad u životu nisam čuo takvu pripovijest — ponav ljao je stric Quentin. — Nikad! Zamislite da je taj Potter sham tako prevario Terry-Kanea! Znao sam da je Terry-Kane pošten — on ne bi izdao svoju zemlju. Pottershama pak nikad nisam volio. Dobro, nastavi. Sajmišne je zabavljače pripovijest jednako uzbudila kao i strica Quentina. Primicali su se sve bliže kako se razvijala pripovijest o tajnim prolazima, skrivenoj odaji, kamenim stubama i ostalome. 175
Veoma su se uzbudili kad su čuli kako se Bufflo pojavio u sobi u tornju i odbacio pištolj iz Pottershamove ruke. Stric Quentin je kod tog dijela zabacio glavu i grohotom se nasmijao. — Kakav je šok morao doživjeti onaj drugi! — kazao je. — Rado bih vidio njegovo lice. Dobro, dobro, nikad u životu nisam čuo takve pripovijesti! Tada je došao red na Jo da ispripovjedi kako je slijedila četiri muškarca kroz tajne prolaze i poslala Ljepotana-pitona na ljude. Dok je pripovijedala, iznova se stala smijati i uskoro su se svi sajmišni zabavljači smijali s naklonošću, njišući se amo-tamo dok su im suze lile niz obraze. Na tom se mjestu stric Quentin uozbiljio. Dobro se sjećao kako se ćutio kad su zabavljači njemu u prikolicu poslali pitona i on se bio nasmrt prestrašio. — Gospodine Glatki, molim vas, dovedite Ljepotana — zaiskala je Jo. — Morao bi slušati svoj dio pripovijesti. Bio je čaroban. Također, u svemu je uživao. Uvjerena sam da bi se smijao, kad bi se zmije mogle smijati. Ubogi stric Quentin nije se htio usprotiviti kada je čovjek-zmija doveo svoga omiljenog pitona — zapravo, doveo je oba svoja pitona, i još ih nikad nije obasuo tolikom pažnjom. Dirkao ih je, grebao, gurkao na način u kojemu su, činilo se, zmije veoma uživale. — Dajte da ja držim Ljepotana, gospodine Glatki — Jo će najposlije te ga ovije oko vrata poput dugačka sjajnog kr zna. Stric Quentin je izgledao kao da će mu pozliti. Zacijelo bi bio ustao i otišao da mu nećakinja-miljenica nije čvrsto spavala na ramenu. »S kakvim se neobičnim ljudima George sprijateljila!«, mislio je. »Vjerojatno su u redu — ali stvarno! Sa svim tim 176
bičevima, noževima i zmijama, moram priznati da djeluju prilično neobično.« — Netko dolazi livadom — Jo će iznenada. — To je, da, to je gospodin Terry-Kane, a s njim su i tri policajca. U istom trenutku gotovo se sav sajmišni narod raspršio u tmini. Dobro su znali da policajci nisu došli zbog njih, već zbog gospodina Pottershama i njegovih zlih prijatelj'a. No, unatoč tome nisu željeli imati posla s tri kršna policajca koji su se primicali livadom zajedno s Terry-Kaneom. Stric Quentin skoči na noge čim je ugledao Terry-Kanea. Potrčao mu je radosno u susret i tako se žestoko s njime rukovao dižući mu i spuštajući ruku da se Terry-Kane činio posve iscrpljen. Dragi čovječe — govorio je stric Quentin — tako mi je drago da si spašen. Svima sam kazao da ti nisi izdajica i da nikad to ne bi mogao ni postati — svima! Otišao sam u London i rekao im. Drago mi je da je s tobom sve u redu. Pa — zahvaljujući ovoj djeci — reče Terry-Kane umor na izražaja. — Nadam se da si čuo najnevjerojatniju i najneobičniju pripovijest o »licu« i prozoru? Da, sve je to tako nevjerojatno te ne bih vjerovao da sam to u knjizi pročitao — reče stric Quentin. — Pa ipak, sve se to dogodilo! Dragi prijatelju, mora da si strašno umo ran! Jesam — potvrdi Terry-Kane. — Ali, ne namjeravam leći i zaspati sve dok oni ljudi ne budu na sigurnome, pod ključem — Pottersham i njegovi krasni prijatelji! Nećeš mi zamjeriti ako se nakratko udaljim i pođem do zamka?
N a pro sto mo ra mo uh vat iti one lju de. Do šao sa m pit ati mo že li jed no od dje ce poć is na ma, jer nav od no mo
ramo proći kroz brojne hodnike, galerije, zavojite stube i bogzna što sve još! 177
\
1 .11
Ali, niste li prošli tim putem kad vas je Pottersham prvi put vodio i sakrio u onoj prostoriji? — upita Dick izne nađeno. Jesam. Mora da sam tuda prošao — reče Terry-Kane. — Ali svezali su mi oči i omamili me nečime što su mi dali da popijem. Nemam pojma kuda valja poći. Naravno, Pot tersham poznaje svaki centimetar podzemnih hodnika — ta napisao je knjigu o tim starim dvorcima; znate, nitko ne zna više o njima i o tajnama koje kriju. Ovog se tjedna zacijelo dobrano poslužio svojim znanjem! Poći ću s vama — reče Jo. — Dosad sam četiri puta prolazila kroz te hodnike. Znam ih napamet! Ostali su njima prošli samo jedanput. Dobro, idi — složi se Bufflo. Uzmite Timmva — George će velikodušno, jer obično ne bi puštala Tima sa Jo. Ili pak uzmite zmiju — predloži Dick hihoćući se. Ne trebam nikoga — reče Jo. — Sasvim sam sigurna s tri velika policajca! Tako dugo dok ne gone mene, dragi su mi! I protiv volje, malko se hvalila. Krenula je s tri policajca i s Terry-Kaneom šepureći se i osjećajući se kao prava junakinja. Ostali se uputiše prema svojim prikolicama, jer su bili premoreni. Stric Ouentin sjedio je pokraj logorske vatre čekajući na povratak Pottershama i njegova tri prijatelja. Laku noć — poželi Julian djevojčicama. — Rado bih dočekao dok se društvo vrati — svi zajedno sa čovjekom-
gumom i s Alfredom, ali za sekundu ću zaspati na nogama. Recite, nije li večera bila božanstvena? Super! — složiše se ostali. — Dobro, do sutra ujutro! 178
Slj edeće g su dana svi spaval i do kasna. Jo se vratila davno prije no što su se oni probu dili, jedva čekaju ći da im ispripov ijeda kako su uhvati li Potter shama i ostale i kako su bili odved eni u policij
sku stanicu a ona ih cijelim putem pratila. Ali Alfredova joj supruga nije dopustila da budi djecu. Ipak, najposlije su se probudili i veselo ustali, sjećajući se uzbudljivih događaja prethodnoga danas. Ubrzo su se strčali niza stube prikolica znatiželjni da čuju posljednje novosti. Zdravo, oče! — viknula je George ugledavši ga u bli zini. Zdravo, striče Quentine, zdravo Jo! — doviknuše osta li i uskoro slušahu posljednje novosti koje im je orno ispripovjedila Jo, ponosna što je svemu prisustvovala do kraja. Ali ljudi nisu pružili nikakav otpor — kazala je malko razočarano. — Mislim da im je Ljepotan prošle noći izbio svaku misao o borbi, predali su se bez riječi. Dođite sada djeco — dovikne im Alfredova supruga — Priredila sam vam mali doručak. Hoćete li doći? Naravno da su htjeli! Pošla je i Jo, iako je ona već doručkovala. Stric Quentin sjeo je zajedno s njima. Gledao je uokolo zapanjen zbivanjima u logoru. Bufflo je izvanredno vezivao užad i fijukao bičem. Čovjek-guma se neprestano provlačio između prečaga točkova na svojoj prikolici. Gospodin Glatki je laštio svoje zmije. Dacca je stepao na dasci, klik—klik—kliketi—klik. Alfredo se pojavio sa svojim kukastim bakljama i metalnom limenkom. — Priuštit ću vam veselje — obznanio je stricu Ouentinu. — Želite li vidjeti kako gutam vatru? Stric Quentin ga je motrio kao da je načisto sišao s uma. —On je gutač vatre — objasni Dick. 179
Oh, ne, zahvaljujem, dobri čovječe. Radije ne bih gle dao kako gutate vatru — stric će Quentin uljudno, ali od lučno. Alfredo je bio razočaran. Htio je prikazati tom čov jeku pravu predstavu kako bi se iskupio zbog toga što ga je zaključao u prikolici! Udaljio se žalostan, a supruga je stala vikati za njim: Ti ludi čovječe! Tko još želi gledati kako ti gutaš va tru? Nemaš mozga. Veliki, glupi nevaljalče! Drži se podalje sa svojim gutanjem vatre! — Nestala je u svojoj prikolici, a stric Quentin je gledao za njom, zapanjen tim naglim ispa dom. Zaista veoma neobično mjesto — kazao je. — I najneobičniji ljudi. George, danas se vraćam kući. Ne biste li svi pošli sa mnom? Zaista ne mislim da je u redu da budete upleteni u tolike neobične događaje. O, ne, oče! — George će užasnuto. — Da idemo kući, a tek smo se ovdje snašli! Naravno da nećemo. Nitko ne želi otići, zar ne Juliane? — kazala je gledajući ga molećivo. Julian spremno odgovori: George je u pravu, ujače. Tek smo se ovdje počeli za bavljati. Mislim da se tu svi slažemo? Slažemo! — djeca će uglas, a Timmy snažno udari re pom i glasno kaza: VAU! Vrlo dobro — stric će Quentin ustajući. — Mislim da
sada moram poći. Uhvatit ću autobus dolje na postaji. Ot pratite me. Djeca su ga ispratila do autobusa. Došao je navrijeme i stric se ukrcao. —Doviđenja! — pozdravio je. — Što da poručim majci, George? Željet će da čuje nešto od vas petoro. 180
— Dob ro — viknu še svi uglas dok se autob us
drndavo udaljavao — dobro, samo joj reci da se PETORKA LUDO PROVODI! Doviđenja, striče Quentine, doviđenja!
\
Sadržaj
182
Osamljena George Opet zajedno Ugodno prijepodne Dolazak sajmišnih zabavljača Noć i jutro Neljubazni ljudi Pismo, šetnja i — šok
Gdje su prikoli ce? Veliko iznena đenje
Ponov no kod zabavl jača Doista neobič na
zgoda Gutan je vatre i ostalo ! Na putu prema zamku Zama k Vilins ke noći Zanim ljivi dan Tajni prolazi Uzbuđ enje i strah Joina pustol ovina Jo vodi igru Uzbud ljivi događ aji Soba
u tornju Jo i Ljepotan se zabavljaju Ludi provod!
5 13 21 29 36 44 51 59 67 75 82 90 98 105 113 120 128 136 144 152 160 167 174 183
i
|
Enyd Blyton Uredila Likovna oprema Tehnički uredio Idavač Za izdavača Tisak
5 PRUATEUA NA STRANI PRAVDE Dubravka Celebrini Meta Škrabar Dražen Tončić Založba Mladinska knjiga, Ljubljana-Zagreb Borut Ingolič Tiskarna Učne delavnice, Ljubljana, 1990
i
A
\\w\\\\\\\\\\
SNNN\\<\NN\\\\\^^^
01 N
11 ; o
i l 1
io
o
