Enid Blyton - 5 Prijatelja Na Otoku s Blagom

THE FAMOUS FIVE 1. Five on a treasure island

Olupina broda na otoku Kirrinu znači da tamo mora postojati blago! Pet slavnih prijatelja ne mogu dočekati da to istraže – ali oni nisu sami! Još je netko u potrazi za blagom! Tko će slijediti tragove i prvi stići do blaga?

Veliko iznenađenje Neobična sestrična Neobična pripovijest i novi prijatelj Uzbudljivo poslijepodne Posjet otoku Što je učinila oluja Povratak u Vilu Kirrin Istraživanje olupine Kutija s olupine Iznenađujuća ponuda Odlazak na otok Kirrin Uzbudljiva otkrića Zatvorenici Dick kreće u pomoć! Plan – i bijeg u zadnji čas Kraj velike pustolovine Kraj

– Majko, da li već znaš gdje ćemo ljetovati? – upitao je Paul za doručkom. – Hoćemo li ići u Polseath kao obično? – Bojim se da nećemo – odgovori majka. – Ove godine kod njih nema mjesta. Troje je djece doručkovalo i pogledalo se krajnje razočarano. Veoma su voljeli kuću u Polseathu; plaža je bila lijepa, a kupanje ugodno. – Glave gore! – otac će. – Vjerujem da ćemo za vas naći nešto drugo, jednako pogodno. Osim toga, ove godine majka i ja nećemo poći s vama. Je li vam o tome govorila? – Ne! – reče Anne. – Majko, je li to istina? Zar zaista ne možete provesti praznike s nama? Uvijek smo ih zajedno provodili. – Pa, ovaj put tata želi da pođemo zajedno u Škotsku – majka će. – Samo nas dvoje! A kako ste doista dovoljno odrasli da brinete o sebi, mislili smo kako bi bilo zabavno da i vi provedete praznike sami. Ali, s obzirom na to da ne možete ići u Polseath, zaista ne znam kamo bismo vas poslali. – Što je s Quentinovima? – iznenada će otac. Ouentin je bio njegov brat, a djeci stric. Samo su ga jednom vidjela i poprilično ga se ustrašila. Bijaše on vrlo visok, smrknut čovjek, umni znanstvenik koji je svo vrijeme provodio baveći se svojim radom. Živio je na moru – i to je bilo sve što su djeca znala o njemu! – Quentin? – majka će skupivši usne. – Kako to da si na njega pomislio? Ne vjerujem da bi želio da mu se djeca muvaju po njegovoj maloj kući. – Pa – nastavi otac – neki sam se dan sastao u gradu s Ouentinovom suprugom u vezi s nekim poslom, i nisam imao osjećaj da im ide naročito dobro. Fanny je kazala da bi rado našla jedno ili dvoje ljudi koji bi kod njih živjeli neko vrijeme kako bi im priteklo nešto novca. Kuća im je uz more, znaš. Možda bi to bila

prava prilika za djecu. Fanny je vrlo draga... dobro bi brinula o njima. – Da, a i oni imaju dijete, zar na? – na to će majka. – Da vidimo, kako joj je ono bilo ime, pomalo neobično, da, Georgina! Koliko bi joj moglo biti godina? Oko jedanaest, pretpostavljam. – Stara je koliko i ja – reče Dick. – Zgodno je imati sestričnu koju još nismo vidjeli! Mora da je dobrano osamljena kao jedinica. Ja se mogu igrati s Julianom i Anne, ali Georgina je posve sama. Mislim da će se radovati našem posjetu. – Da, vaša teta Fanny kaže da bi Georgini dobro došlo malo društva – otac će. – Znate, doista mislim da smo riješili problem ako nazovemo Fanny i dogovorimo se da djeca odu tamo. Uvjeren sam da bi to dobrodošlo Fanny, a Georgina bi voljela da ima nekoga s kime bi se igrala tijekom praznika. Mi bismo pak znali da je naše troje djece na sigurnu. Djeca su se prilično uzbudila. Zabavno je poći na mjesto gdje još nismo bili i odsjesti kod sestrične koju ne poznajemo. – Ima li tamo klisura, stijena i pijeska? – upita Anne. – Je li mjesto lijepo? – Ne sjećam se baš dobro – otac će. – Ali uvjeren sam da je uzbudljivo. U svakom slučaju, zavoljet ćete ga. Ime mu je Zaljev Kirrin. Vaša teta Fanny provela je tamo cijeli život i ne bi ga nizašto napustila. – O, tata, nazovi tetu Fanny i pitaj možemo li doći! – uzvikne Dick. – Osjećam da je to pravo mjesto. Nekako odiše na pustolovinu! – Uvijek to kažeš, kamogod odlaziš! – otac će uza smijeh. – U redu, nazvat ću ih odmah i vidjeti postoji li mogućnost. Svi su završili s doručkom. Ustali su i čekali da otac telefonira. On je izišao u predvorje i čuli su kako okreće brojeve. – Nadam se da je to prava stvar za nas – reče Julian. – Zanima me kako izgleda Georgina. Neobično ime, zar ne? Doima se prije kao ime dječaka negoli djevojčice. Njoj je, znači, jedanaest... godinu je mlađa od mene, a jednako stara kao i ti, Dick, i godinu starija od tebe, Anne. Otprilike smo istih godina. Nas ćemo se četvoro zacijelo dobro zabavljati.

Tata se vratio za desetak minuta i djeca su odmah znala da je sve utanačio. Smiješio im se. – Dobro, to je sređeno – reče. – Teta Fanny je oduševljena. Kaže da će Georgini izvanredno doći društvo, jer je vrlo osamljena djevojčica i uvijek se igra sama. Ona će se pak rado brinuti o vama svima. Jedino morate pripaziti da ne smetate stricu Quentinu. On vrlo naporno radi i ne podnosi da ga se ometa. – Dok smo u kući, bit ćemo tihi poput miševa! – reče Dick. – Poštenja mi. O, divno, krasno, kada krećemo, tata? – Narednog tjedna, ako majka stigne obaviti pripreme – uzvrati otac. Majka potvrdno kimne: – U redu – reče. – Nema mnogo toga da se priprema... samo kupaći kostimi, majice i kratke hlače. Svo troje nose istu odjeću. – Kako će biti ugodno ponovno nositi kratke hlače! – Anne će vrteći se ukrug. – Dosadile su mi školske kute. Želim nositi kratke hlače ili kupaći kostim, kupati se i verati s dječacima. – Doskora ćeš i to moći – majka će uza smijeh. – Ne zaboravi pripremiti sve igračke ili knjige koje ćeš ponijeti. Ne uzimaj previše, molim te, jer neće biti mnogo mjesta. – Prošle godine Anne je htjela ponijeti svih svojih petnaest lutaka – reče Dick. – Sjećaš li se, Anne? Nije li to bilo smiješno? – Ne, nije – odvrati Anne pocrvenjevši. – Volim svoje lutke i naprosto se nisam mogla odlučiti koje da ponesem. Zato sam mislila da ponesem sve. To nije nimalo smiješno. – A sjećate li se da je Anne godinu dana prije toga htjela ponijeti svoga konjića za ljuljanje? – Dick će hihoćući se. Majka se umiješala: – Znaš, sjećam se malog dječaka Dicka koji je izdvojio dva rugobna lutka, medvjedića, tri punjena psa, dvije mačke i svoga starog majmuna, i naumio ih ponijeti jedne godine u Polseath – kazala je. Sada se pak Dick zacrvenio. Odmah je promijenio predmet razgovora. – Tata, hoćemo li putovati vlakom ili kolima? – upitao je.

– Kolima – odgovori otac. – Sve možemo natrpati u prtljažnik. Pa, da krenemo u utorak? – Meni odgovara – reče majka. – Možemo odvesti djecu, vratiti se, u miru sebe spakirati i krenuti za Škotsku u petak. Da, bit ćemo spremni u utorak. Znači, u utorak! Djeca su nestrpljivo brojila dane, a Anne bi svake večeri prekrižila jedan dan u kalendaru. Činilo se da tjedan vrlo sporo odmiče. Najposlije, došao je i utorak. Dick i Julian dijelili su spavaonicu; probudili su se u istom trenutku i žudno virnuli kroz obližnji prozor. – Hura, lijep je dan! – Julian će skačući iz kreveta. – Ne znam zašto, ali uvijek mi se čini veoma važnim da bude sunčano na prvi dan praznika. Hajdemo probuditi Anne. Anne se probudila u hipu i veselo piljila u Juliana. – Konačno je stigao! – rekla je. – Mislila sam da nikad neće doći. O, nije li uzbudljiv osjećaj odlaziti na ljetovanje! Krenuli su ubrzo nakon doručka. Automobil je bio velik i svi su se udobno smjestili. Majka je sjedjela sprijeda, pokraj oca, a troje djece na stražnjem sjedištu držeći noge na dva kovčega. U prtljažniku, u stražnjem dijelu automobila, smještena je sva ostala prtljaga i jedna mala putna škrinja. Majka je bila uvjerena da ništa nisu zaboravili. Isprve su sporo napredovali kroz prometom zakrčeni London, a potom krenuli brže, ostavljajući grad za sobom. Uskoro su se našli na otvorenoj cesti i automobil je brzo promicao. Djeca su se zabavljala pjevajući kao i uvijek kad su bila sretna. – Hoćemo li uskoro piknikovati? – upita Anne koja je iznenadno ogladnjela. – Hoćemo – uzvrati majka. – Ali ne još. Tek je jedanaest sati. Ručat ćemo najranije u pola jedan, Anne. – Milostivi bože! – Anne će. – Dotad neću izdržati! Majka joj je zato ponudila malo čokolade, pa su ona i dječaci zadovoljno mljackali promatrajući brežuljke, šume i polja pokraj kojih je prolazio automobil.

Piknik je bio ugodan. Smjestili su se na zaravni strma brežuljka s kojeg se pogled sterao prema sunčanoj dolini. Anne se nije odviše svidjela velika smeđa krava koja im se primaknula i zurila u nju, no otišla je kad joj je otac rekao da se udalji. Djeca su se svojski prihvatila hrane i majka je kazala da će umjesto piknika u vrijeme pijenja čaja morati otići u neku čajanu, jer su djeca uza sendviče namijenjene ručku pojela i one koje je trebalo poslužiti uz čaj! – Kada ćemo stići kod tete Fanny? – upita Julian dovršavajući i posljednji sendvič i želeći da ih je više. – Ako nas sreća posluži, oko šest – reče otac. – A sada, želi li netko protegnuti noge? Čeka nas još dobar komad puta u autu, znate. Činilo se da automobil proždire milje odmičući putem. Došlo je vrijeme čaja i troje se djece iznova uzbudilo. – Moramo paziti da odmah ugledamo more – reče Dick. – Već mu naslućujem miris! Bio je u pravu. Automobil je uskoro stigao na vrh brežuljka – i tamo je bilo sjajno plavo more, mirno i glatko pod zalazećim suncem. Troje djece usklikne. – Eno ga! – Nije li prekrasno! – O, željela bih se istog trenutka okupati! – Treba nam još dvadeset minuta da stignemo do Zaljeva Kirrin – reče otac. – Stigli smo na vrijeme. Doskora ćete vidjeti zaljev, prilično je velik, s neobičnim otokom na ulazu u uvalu. Djeca su gledala kroz prozore dok su se vozili duž obale. Tad Julian krikne: – Eno ga, to mora da je Zaljev Kirrin. Gledaj, Dick, nije li lijep i plav? – I pogledaj mali stjenoviti otok koji štiti ulaz u zaljev – Dick će. – Rado bih ga posjetio. – Pa, zacijelo i hoćeš – reče majka. – A sad, potražimo kuću tete Fanny. Ime joj je Vila Kirrin.

Ubrzo su stigli. Kuća je bila smještena na niskoj stijeni što je nadvisivala zaljev i bila uistinu stara. Ruže penjačice pokrivale su pročelje, a vrt je uveseljavalo cvijeće. – Ovo je Vila Kirrin – otac će zaustavivši automobil ispred nje. – Pretpostavlja se da je stara gotovo tristo godina. A gdje je Quentin? Zdravo, eno Fanny!

Teta je iščekivala automobil. Čim je ugledala kola koja su se vani zaustavila, istrčala je na velika drvena vrata. Djeci se odmah svidio njezin izgled. – Dobrodošli u Kirrin! – uzviknula je. – Zdravo svima! Drago mi je da vas vidim. O, kako velika djeca! Uslijedili su poljupci, a zatim su djeca ušla u kuću. Svidjela im se. Djelovala je vremešno i nekako tajanstveno, a namještaj je bio star i vrlo lijep. – Gdje je Georgina? Kazala sam joj da vas čeka u vrtu – rekla je teta. – A sada je nekamo otišla. Moram vam reći, djeco, u početku ćete možda teško izlaziti na kraj s George. Znate, uvijek je bila na svoju ruku. I možda joj spočetka neće biti drago da ste ovdje. Ali na to uopće ne smijete obraćati pažnju. Za kratko vrijeme sve će biti u redu. Veoma mi je drago zbog George da ste došli. Strašno joj nedostaju djeca s kojim bi se mogla igrati. – Zar je vi zovete "George"? – Anne će začuđeno. – Mislila sam da joj je ime Georgina. – I jest – reče teta. – Ali George mrzi biti djevojčica, pa je moramo zvati George, kao da je dječak. Zločesta se djevojčica ne odaziva ako je zovnemo Georgina. Djeca pomisliše kako se ime Georgina doima prilično uzbudljivo. Željela su da ona dođe. Ali nije. Umjesto nje, iznenada se pojavio stric Quentin. Bijaše on čovjek nadasve neobična izgleda, veoma visok, taman, prilično mrgodnih vijeđa na široku čelu. – Zdravo, Quentine! – reče otac. – Dugo se nismo vidjeli. Nadam se da te djeca neće odveć omesti u tvome poslu. – Quentin radi na veoma teškoj knjizi – teta će Fanny. – Ali, namijenila sam mu vlastitu sobu na sasvim drugom kraju kuće. Stoga ne vjerujem da će ga ometati.

Stric je pogledao troje djece i kimnuo im. Mrgodnost mu nije nestala s lica. Djeca su ga se pomalo ustrašila i bilo im je drago da on radi u drugom dijelu kuće. – Gdje je George? – on će dubokim glasom. – Opet je nekamo otišla – ljutito će teta Fanny. – Rekla sam joj da ostane ovdje i dočeka svoje rođake. – Zaslužila je batine – stric će Ouentin. Djeci nije bilo sasvim jasno da li se šali ili ne. – Pa dobro, djeco, nadam se da ćete se ovdje lijepo provesti i možda ćete uliti malo zdrava razuma u Georgeinu glavu! U Vili Kirrin nije bilo dovoljno mjesta za oca i majku da prenoće, pa su krenuli nakon kratke večere da bi odsjeli u hotelu u obližnjem gradu. Put u London nastavit će odmah poslije doručka narednoga dana. Tako su se s djecom oprostili iste večeri. Georgina se još nije bila pojavila. – Žao mi je da nismo vidjeli Georginu – rekla je majka. – Prenesite joj naše pozdrave i recite da se nadamo kako će se rado igrati s Dickom, Julianom i Anne. Otac i majka su otišli. Djeca su se oćutjela malko osamljeno, dok su gledala veliki automobil kako zamiče za ugao ulice, ali teta Fanny ih je povela na kat da im pokaže njihove spavaonice i uskoro su zaboravila na žalost. Dva dječaka trebala su spavati zajedno u sobi s kosim stropovima na vrhu kuće. Odatle je pucao prekrasni pogled na zaljev. Dječake je to iskreno oduševilo. Anne je trebala spavati s Georginom u manjoj sobi čiji su prozori gledali na vrištine sa stražnje strane kuće. Ali jedan postrani prozor gledao je na more, što se Anne jako svidjelo. Bila je to lijepa soba, a crvene su ruže naginjale svoje glave kroz prozore. – Zaista bih željela da dođe Georgina – rekla je Anne svojoj teti. – Rado bih vidjela kako izgleda. – Pa, ona je neobična mala djevojčica – reče teta. – Ponekad je vrlo osorna i nabusita, ali je dobra srca, vrlo odana i posve

iskrena. Jednom kad se s nekim sprijatelji, zauvijek će biti prijatelj, ali vrlo teško sklapa prijateljstva i to mi je jako žao. Anne iznenadno zijevne. Dječaci joj uputiše mrgodni pogled jer su znali što slijedi. I uslijedilo je! – Sirota Anne! Kako si umorna! Svi morate odmah poći u postelju i dobrano se ispavati. Sutra ujutro probudit ćete se sasvim svježi – teta će Fanny. – Anne, doista si blesava! – Dick će prijekorno kad je teta izišla iz sobe. – Dobro znaš što odrasli pomisle čim mi zijevnemo. Želio sam još nočas poći do obale. – Jako mi je žao – uzvrati Anne. – Naprosto se nisam mogla svladati. A, osim toga, sada ti zijevaš, Dick, a i Julian! Tako je i bilo. Nakon duge vožnje, bili su strahovito pospani. Potajno su svi željeli da se šćućure u postelji i sklope oči. – Pitam se gdje je Georgina – mislila je Anne nakon što se oprostila s dječacima i otišla u svoju sobu. – Nije li neobično to što nas nije dočekala i poželjela nam dobrodošlicu; što nije došla na večeru i još nije stigla kući! Napokon, ona spava u mojoj sobi i sam bog zna kad će se vratiti! Svo troje djece duboko je spavalo prije no što je Georgina došla u svoj krevet! Nisu je čuli kad je otvorila Anneina vrata. Nisu čuli kad se razodijevala i prala zube. Nisu čuli škripu kreveta kad je legla. Bijahu toliko umorni te nisu čuli ništa sve dok ih ujutro nije probudilo sunce. Kad se Anne probudila, isprva nije znala gdje je. Ležala je u malom krevetu i gledala kosi strop i crvene ruže što se klanjahu kroz otvoreni prozor. U hipu se dosjetila gdje je: "Ja sam u Zaljevu Kirrin i praznici su!", pomislila je radosno privukavši koljena. Potom je pogledala prijeko, na drugi krevet. U njemu je počivalo drugo dijete, sklupčano ispod pokrivača. Anne je vidjela tek vrh kovrčave kose i to je bilo sve. Kad se tijelo malo pomaknulo, Anne progovori. – Hej! Ti si vjerojatno Georgina?

Dijete u krevetu, na suprotnoj strani sobe, sjedne i pogleda u Anne. Imala je vrlo kratku kovrčavu kosu, skoro jednako kao u dječaka. Lice joj je bilo preplanulo, gotovo tamnosmeđe od sunca, a veoma plave oči gledahu poput potočnica. Usta joj, međutim, odavahu zlovolju i imala je mrgodan pogled svog oca. – Ne – reče. – Ja nisam Georgina. – O! – Anne će iznenađeno. – Pa tko si onda? – Ja sam George – reče djevojčica. – Odazvat ću se jedino ako me osloviš sa George. Mrzim biti djevojčica. Ne želim to biti. Ne volim raditi ono što čine djevojčice. Volim se baviti onime čime se bave dječaci. Mogu se penjati bolje i plivati brže od ikojeg dječaka. Umijem upravljati čamcem bolje od bilo kojeg ribarskog dječaka na obali. Moraš me oslovljavati sa George. Tada ću govoriti s tobom. U protivnome, neću. – O! – protisne Anne misleći kako je njezina sestrična krajnje neobična. – U redu! Svejedno mi je kako te oslovljavam. George je lijepo ime. Georgina mi se baš i ne sviđa. Uostalom, ti i izgledaš kao dječak. – Doista? – George će dok joj je s lica načas iščezao izražaj mrzovolje. – Majka se strašno ljutila na mene kad sam toliko skratila kosu. Visila mi je po cijelom vratu. Strašno! Dvije se djevojčice na trenutak zagledahu. – Nije li tebi naprosto odvratno biti djevojčicom? – upita George. – Ne, naravno da nije. Vidiš, ja volim lijepe haljine i volim lutke, a to ne možeš ako si dječak. – Pih! Glupo je mariti za lijepe haljine – George će prezrivo. – I za lutke! Znaš, ti si prava beba, i to je sve što mogu reći. Anne se oćutje uvrijeđenom. – Nisi baš uljudna – reče. – Nećeš pobuditi veliku pažnju u moje braće budeš li se ponašala kao da sve znaš. Oni su pravi dječaci a ne tobožnji, poput tebe. – Pa, budu li neugodni prema meni, ja na njih neću obraćati pažnju – George će skočivši iz kreveta. – Uostalom, ja nisam željela da itko od vas dođe ovamo. Da se miješa u moj život!

Sretna sam i sama. Sada moram trpjeti glupavu djevojčicu koja voli haljine i lutke i dvojicu blesavih bratića! Anne je osjećala da su krenule veoma loše. Odjenula je sive traperice i crvenu majicu. George je također navukla traperice i mušku majicu. U trenutku kad su bile spremne, dječaci su pokucali na vrata. – Jeste li spremne? Je li Georgina tamo? Sestrično Georgino, dođi da se upoznamo. George širom rastvori vrata i iziđe uzdignute glave. Nije uopće obratila pažnju na dva iznenađena dječaka. Šepureći se, uputila se niza stube. Ostalo troje djece se zgledalo. – Ne odaziva se ako je oslovljavate sa Georgina – objasnila je Anne, – Mislim da je strašno čudna. Rekla je da nije željela da dođemo i družimo se s njom. Ismijala me i bila prilično gruba. Julian zagrli Anne koja je djelovala prilično utučeno. – Glavu gore! – reče. – Imaš nas kao zaštitu. Pođimo dolje na doručak. Svi su bili gladni. Miris slanine i pečenih jaja bio je zamaman. Potrčali su niza stube i poželjeli dobro jutro svojoj teti. Ona je upravo posluživala doručak. Stric je sjedio na čelu stola i čitao novine. Kimnuo je djeci. Zauzeli su mjesta bez riječi, pitajući se smiju li govoriti za vrijeme obroka. Kod kuće im je to bilo dopušteno, ali stric Ouentin doimao se prlično goropadno. George je bila tamo i mazala prepečenac maslacem. Mrzovoljno je pogledala troje djece. – Ne gledaj tako, George – rekla je njezina majka. – Nadam se da ste se već sprijateljili. Bit će vam zabavno da se zajedno igrate. Moraš jutros povesti rođake da vide zaljev i pokazati im najbolja mjesta za kupanje. – Ja idem loviti ribu – reče George. Otac je namah pogleda. – Ne ideš – reče. – Za promjenu, lijepo ćeš se ponašati i povesti rođake do uvale. Čuješ li? – Da – reče George uz mrgođenje posve istovjetno onome njezina oca.

– Možemo mi i sami otići do zaljeva, ako George odlazi u ribolov – Anne će spremno, misleći kako će biti bolje da George ne bude s njima bude li loše raspoložena. – George će uraditi upravo ono što joj je rečeno – njezin će otac. – U protivnome, imat će sa mnom posla. I tako, nakon doručka, četvoro se djece spremilo da siđe do obale. Puteljak se blago spuštao do uvale i veselo su ga pretrčali. Čak je i George zaboravila na zlovolju kad je osjetila toplinu sunca i ugledala ples bljeskova na plavu moru. – Pođi u ribolov ako želiš – reče joj Anne kada su stigli na plažu. – Nećemo te odati. Ne želimo ti smetati, znaš. Mi ćemo se sami družiti, i ako ne želiš biti s nama, ne moraš. – Ali rado bismo bili s tobom, ako ti želiš biti s nama – Julian će velikodušno. Mislio je kako je George osorna i neodgojena, ali mu se i protiv volje prilično sviđala mala djevojčica uspravna držanja i kratke kose, blistavih plavih očiju i mrzovoljnih usana. George se zapilji u njega. – Vidjet ću – reče. – Ne sprijateljujem se s ljudima naprosto zato što su mi rođaci, ili iz nekog drugog glupavog razloga. Sprijateljujem se s ljudima jedino ako mi se sviđaju. – Tako je i s nama – Julian će. – Naravno, može se dogoditi da se ti nama ne svidiš. – O! – začuđeno će George kao da joj to dosad nije ni palo na pamet. – Pa, naravno, i to se može dogoditi. Upravo sam pomislila kako me mnogi ljudi ne vole. Anne je širom otvorenih očiju gledala plavu uvalu. Na ulazu se nalazio neobičan sjenoviti otok na čijem je vrhu, činilo se, bio stari ruševni dvorac. – Nije li to čudno mjesto? – kazala je. – Pitam se kako mu je ime. – To je otok Kirrin – reče George očiju modrih poput pučine u koju se zagledala. – Lijepo je tamo otići. Ako mi se svidite, povest ću vas tamo... jednoga dana! Ali to ne obećajem. Do njega se može stići jedino čamcem.

– Čiji je taj neobični otok? – upita Julian. George im pruži krajnje iznenađujući odgovor. – Pripada meni – kazala je. – Točnije, pripast će meni... jednoga dana. Bit će to moj vlastiti otok... i moj vlastiti zamak!

Troje je djece pogledalo George krajnje iznenađeno. George je izdržala njihov pogled. – Što hoćeš time reći? – Dick će najposlije. – Otok Kirrin ne može pripadati tebi. Naprosto se hvališeš. – Ne, ne hvališem se – reče George. – Pitajte majku. Ako ne vjerujete u to što vam govorim neću vam reći više ni riječi. Ali ja ne govorim neistinu. Mislim da samo kukavice ne govore istinu... a ja nisam kukavica. Julian se sjetio da je teta Fanny kazala kako je George posve iskrena. Počeškao se po glavi i ponovno pogledao George. Ali kako bi to što govori mogla biti istina? – Pa, naravno, vjerovat ćemo ti ako govoriš istinu – reče. – Ali doista zvuči malo nevjerojatno, znaš. Zaista. Djeca obično ne posjeduju otoke, pa čak ni ovako smiješno male. – To nije smiješno malen otok – bijesno će George. – On je krasan. Na njemu ima zečeva pitomih koliko se samo može biti i velikih morskih kormorana koji sjede s druge strane, a tamo dolaze i najrazličitije vrste galebova. I dvorac je prekrasan također, iako jest posve ruševan. – Zvuči lijepo – Dick će. – Kako to da on pripada tebi, Georgina? George ga je gledala i nije odgovorila. – Izvini – Dick će žurno. – Nisam te htio osloviti sa Georgina. Htio sam reći George. – Nastavi, George, reci kako to da otok pripada tebi – Julian će uhvativši za ruku svoju malu mrgodnu sestričnu. Ona se odmah povukla. – Ne čini to – kazala je. – Nisam još sigurna da li želim da postanemo prijatelji. – U redu, u redu – Julian će gubeći strpljenje. – Budimo neprijatelji ili štogod hoćeš. Nije nam stalo. Ali tvoja nam je majka

jako draga i ne želimo da misli kako se nismo htjeli sprijateljiti s tobom. – Sviđa vam se moja majka? – upita George, a pogled sjajnih plavih očiju malko se ublažio. – Da, draga je, zar ne? Pa, dobro, reći ću vam kako to da posjedujem otok Kirrin. Dođite i sjednite tamo u kut, gdje nas nitko ne može čuti. Svi su sjeli u pjeskoviti zakutak plaže. George je gledala mali otok u zaljevu. – Bilo je to ovako – reče. – Prije mnogo godina, obitelj moje majke posjedovala je gotovo svu zemlju u okolici. Potom su osiromašili i većinu morali prodati. Ali nisu uspjeli prodati otočić, jer nitko nije smatrao da nešto vrijedi, posebno zato što je dvorac već godinama bio u ruševnu stanju. – Zamisli da nitko nije htio kupiti ovako lijep i malen otok! – usklikne Dick. – Kad bih imao novaca, odmah bih ga kupio. – Sve što je preostalo od imetka majčine obitelj i jest naša Vila Kirrin, zemlja koja se nalazi u blizini i otok Kirrin – reče George. – Majka kaže da će kad odrastem otok biti moj. Kaže da ga sada više ne želi, pa je tako na neki način poklonjen meni. Pripada mi. To je moj privatni otok i ne dopuštam nikome da na njega dolazi izuzev s mojim dopuštenjem. Troje je djece piljilo u nju. Vjerovali su svakoj Georgininoj riječi, jer je bilo očevidno da djevojčica govori istinu. Neobično je posjedovati vlastiti dvorac! Mislili su kako je uistinu imala sreće. – O, Georgina, hoću reći George! – Dick će. – Stvarno si sretna. Čini se da je otok tako lijep! Nadam se da ćeš se s nama sprijateljiti i uskoro nas tamo povesti. Naprosto ne možeš zamisliti koliko bismo to željeli. – Pa, možda i hoću – George uzvrati zadovoljna zanimanjem koje je pobudila. – Vidjet ću. Još nikoga nisam tamo odvela, iako su me neki dječaci i djevojčice iz okolice to molili. Ali nisu mi dragi, pa ih nisam povela. Nastupila je kratka tišina, dok je četvoro djece gledalo prema zaljevu gdje je u daljini ležao otok. Plima se povukla. Gotovo se činilo da bi se moglo pregaziti do otoka. Dick upita je li to moguće.

– Ne – rekla je George. – Kazala sam ti, do tamo se može stići jedino čamcem. Dalje je no što izgleda, a voda je vrlo, vrlo duboka. Svuda uokolo ima stijena... valja dobro znati kuda treba veslati, jer se u protivnome možeš zabiti u njih. Ovo je opasan dio obale. Mnogo je brodskih olupina uokolo. – Olupina! – Julian će sjajnih očiju. – Znajte da nikad nisam vidio staru olupinu. Mogu li se ovdje vidjeti? – Sada više ne – George će. – Sve su povađene. Izuzev jedne, a ta je na drugoj strani otoka. Leži duboko u vodi. Vidi se tek slomljeni jarbol ako veslaš iznad nje za mirnoga dana i pažljivo gledaš u vodu. Zapravo i olupina pripada meni. Taj su put djeca doista jedva povjerovala George. Ali ona je odlučno potvrđivala glavom. – Da – kazala je – taj je brod pripadao jednome od mojih prapra-pradjedova, ili nekom takvome. On je brodom donosio zlato, velike zlatne šipke, i potonuo kod otoka Kirrin. – O! Što se dogodilo sa zlatom? – upita Anne očiju okruglih i golemih. – Nitko ne zna – reče George. – Pretpostavljam da je bilo pokradeno s broda. Naravno, dolje su se spuštali ronioci i tražili, ali zlato nisu pronašli. – Isuse, to zvuči uzbudljivo – Julian će. – Želio bih da vidim olupinu. – Pa, možda bismo mogli otići danas poslijepodne kad se plima povuče – reče George. – Vrijeme je tako mirno i bistro. Mogli bismo je malko pogledati. – O, kako bi to bilo krasno! – uzvikne Anne. – Toliko želim vidjeti pravu živu olupinu! Ostali su se nasmijali. – Pa neće baš biti odviše živa – reče Dick. – Čuj, George, što misliš o kupanju? – Najprije moram otići po Timothya – odgovori George. Ustala je. – Tko je Timothy? – upita Dick. – Znate li čuvati tajnu? – upita George. – Nitko kod kuće to ne smije znati.

– Dobro, nastavi, u čemu je tajna? – upita Julian. – Slobodno nam reci. Nismo tužibabe. – Timothy je moj najveći prijatelj – George će. – Ne bih mogla živjeti bez njega. Ali otac i majka ga ne vole, i zato ga držim u tajnosti. Poći ću i dovesti ga. Otrčala je uspinjući se stazom po klisuri. Ostali su gledali za njom. Razmišljali su kako je ona najneobičnija djevojčica koju su ikad upoznali. – Tko bi uopće Timothy mogao biti? – pitao se Julian. – Možda neki mlad ribar koji se ne sviđa Georgeinim roditeljima. Djeca su se ispružila na mekom pijesku i čekala. Uskoro su čuli jasan Georgin glas kako se približava niz klisuru iza njih. – Dođi, Timothy, dođi! Sjela su i očekivala da vide Timothya. Nisu vidjeli mlada ribara, već umjesto njega velikoga smeđeg mješanca sa smiješno dugim repom i velikom širokom gubicom koja je doista izgledala kao da se ceri! Skakao je oko George, lud od radosti. Ona im se trčeći približavala. – To je Timothy – kazala je. – Nije li naprosto savršen? Za psa, Timothy je bio daleko od savršenstva. Bio je nepravilna oblika, prevelike glave, odveć šiljatih ušiju, preduga repa te je bilo gotovo nemoguće kazati kojoj bi psećoj vrsti mogao pripadati. Ali bilo je to tako ludo, prijateljsko, nezgrapno, smiješno stvorenje da su ga sva djeca smjesta zavoljela. – O, ti, dragi! – reče Anne i pas joj lizne nos. – Čujte, nije li silan! – Dick će prijateljski pljesnuvši Timothya, na što je pas stao oduševljeno poskakivati oko njega. – Ja bih želio imati takva psa – Julian će, koji je doista volio pse i uvijek je želio imati jednoga. – O, George, lijep je. Nisi li ponosna na njega? Mala se djevojčica nasmiješila i njezino se lice namah izmijenilo. Postalo je ozareno i lijepo. Sjela je na pijesak i njezin se pas odmah skutrio uz nju ližući je svugdje gdje je mogao naći komadić gole kože.

– Strašno ga volim – rekla je. – Našla sam ga na vrištinama dok je još bio štene, prije godinu dana, i povela ga kući. Spočetka ga je majka voljela, ali kad je narastao, postao je strašno zločest. – Što je uradio? – upita Anne. – Pa, on je pas koji obožava gristi stvari – reče George. – Izgrizao je sve do čega je stigao: novi tepih koji je majka kupila, njezin najljepši šešir, očeve papuče, neke njegove papire i tome slično. Uz to i laje. Ja volim njegovo lajanje, ali otac ne voli. Rekao je da je zbog njega gotovo poludio. Udario je Timothya, a to me razljutilo i bila sam strašno nepristojna prema njemu. – Jesi li dobila batine? – upita Anne. – Ja se ne bih usudila biti nepristojna prema tvom ocu. Izgleda opasno. George se zagleda prema zaljevu. Lice joj je iznova bilo mrgodno. – Zapravo, nije važno kako me je kaznio – reče – ali najgore od svega je bilo to što je otac rekao da više ne mogu držati Timothya, a majka se složila s ocem i kazala da Timothy mora otići. Plakala sam danima, a ja nikad ne plačem, jer dječaci ne plaču, a ja želim biti poput dječaka. – I dječaci ponekad plaču – poče Anne gledajući u Dicka koji je prije tri ili četiri godine bio veliki plačljivac. Dick je na to snažno gurne i ona zašutje. George pogleda Anne. – Dječaci ne plaču – rekla je tvrdoglavo. – Ili barem ja nisam nijednoga vidjela, pa zato uvijek nastojim da ne plačem. To pristoji bebama. Ali, kad je Timothy morao otići nisam si mogla pomoći. I on je plakao. Djeca su gledala Timothya s velikim poštovanjem. Nisu znala da i pas može plakati. – Hoćeš reći da je plakao pravim suzama? – upita Anne. – Ne, ne zapravo – George će. – Za to je odviše hrabar. Plakao je glasom. Zavijao je i zavijao i izgledao tako jadno da mi je gotovo puklo srce. Tada sam shvatila da se ne mogu rastati od njega. – Što je bilo dalje? – upita Julian. – Pošla sam do Alfa, malog ribara, svog znanca – reče George – i pitala ga da li bi mi htio čuvati Tima ako bih mu dala sav svoj

džeparac. Rekao je da hoće, a tako je i bilo. Zato nikad nemam novaca za trošenje, jer sve dajem za Tima. Čini se da strahovito mnogo jede, zar ne, Time? – Vau! – oglasi se Tim i okrene se na leđa dok su mu kudrave noge lebdjele u zraku. Julian ga je pomilovao. – Kako se snalaziš kad poželiš neki slatkiš ili sladoled? – upita Anne koja je većinu svog džeparca trošila na takve stvari. – Ne snalazim se – reče George. – Ne jedem ih, razumije se. To je ostaloj djeci zazvučalo strašno, jer su voljela sladoled, čokoladu i slatkiše i često ih jela. Zurili su u George. – Pa, nadam se da djeca koja se igraju na plaži ponekad s tobom podijele slatkiše i sladoled, zar ne? – upita Julian. – Ne dopuštam im – reče George. – Ako ja njima nikad ne mogu dati, nije u redu da od njih uzimam. Zato sam ih odbila. U daljini se začula zvonjava sladoledareva zvonca. Julian ispita sadržaj svog džepa. Skočio je i potrčao zveckajući novčićima. Za nekoliko se trenutaka vratio noseći četiri velika štapića sladoleda od čokolade. Jednog je dao Dicku, jednog Anne i potom jednog pružio George. Pogledala ga je čežnjivo, ali je okrenula glavu. – Ne, hvala – kazala je. – Znaš što sam upravo rekla. Nemam novaca da ga kupujem i ne mogu ga s tobom podijeliti, ali onda ga ne mogu od tebe ni uzimati. Ružno je uzimati od ljudi ako im barem malo ne možeš vratiti. – Od nas možeš uzeti – rekao je Julian tutnuvši sladoled u Georgeinu smeđu šaku. – Mi smo tvoji rođaci. – Ne, hvala – ponovi George. – Iako je to lijepo od tebe. – Pogledala je Juliana svojim plavim očima, a dječak je nabrao vjeđe u nastojanju da smisli kako bi nagovorio tvrdoglavu djevojčicu da uzme sladoled. Tada se nasmiješio. – Slušaj – reče – ti posjeduješ nešto što bismo mi strašno željeli s tobom podijeliti, kada bi nam samo dopustila. Dopusti nam da to podijelimo s tobom, a ti s nama podijeli sladoled. Jasno? – Što ja to posjedujem što biste vi željeli sa mnom podijeliti? – začuđeno će George.

– Imaš psa – Julian će, milujući velikog smeđeg mješanca. – Mi bismo ga željeli s tobom podijeliti, tako je drag. A imaš i krasni otok. Bili bismo oduševljeni kad bi ga koji put htjela s nama podijeliti. A imaš i olupinu. Sladoled i slatkiši nisu tako dobre stvari, ali bilo bi dobro da sklopimo pogodbu i zajedno ih podijelimo. George je gledala u smeđe oči koje su uporno motrile njezine. Nije mogla odoljeti činjenici da joj se Julian sviđa. Uvijek je bila jedinica, osamljeno dijete, djevojčica koja nije nailazila na previše razumijevanja, žestoka i vatrena. Nikad nije imala prijatelja. Timothy je pogledao Juliana i vidio da nudi nešto lijepo i čokoladno George. Skočio je i liznuo dječaka svojim prijateljskim jezikom. – Eto, vidiš! Tim želi da ga dijelimo – Julian će uza smijeh. – Bilo bi lijepo da ima tri nova prijatelja. – Da, bilo bi – George će iznenadno, predavajući se, te uzme čokoladni štapić. – Hvala, Juliane. Dijelit ću s vama. Ali obećajte da nikome kod kuće nećete reći da još imam Timothya. – Naravno, obećajemo – reče Julian. – Ali ne vjerujem da bi ti otac i majka zamjerili, s obzirom na to da Timothy ne živi u kući. Kakav je sladoled? Je li dobar? – O! Najbolji koji sam ikad okusila! – George će oprezno zagrizajući. – Tako je hladan. Još ga nisam jela ove godine. Naprosto je IZVANREDAN! Timothy je također pokušao gricnuti. George mu je dala nekoliko posljednjih komadića. Tada se okrenula i nasmiješila djeci. – Zgodni ste – reče. – Sve u svemu, drago mi je da ste došli. Poslijepodne bismo mogli uzeti čamac i provozati se oko otoka da pogledamo olupinu, hoćete li? – Itekako! – troje će djece uglas, a čak je i Timothy mahnuo repom kao da je razumio!

Tog su se prijepodneva kupali i dječaci su otkrili da je George mnogo bolji plivač od njih. Bila je veoma snažna i brza, i ronila je u beskraj zadržavajući dah. – Vrlo si dobra – Julian će zadivljeno. – Šteta da Anne nije malo bolja. Anne, morat ćeš dobrano vježbati zamahe, jer inače nikad nećeš moći plivati tako daleko kao mi. U vrijeme ručka, svi su bili gladni. Vratili su se stazom preko klisure nadajući se da će biti mnogo toga za jelo – i bilo je! Hladno pečenje i salata, pita od šljiva i krema od zaslađenih jaja i mlijeka te na kraju sir. Kako su djeca samo prionula! – Što ćete raditi danas poslijepodne? – upitala je Georgeina majka. – George će nas povesti čamcem da vidimo olupinu s druge strane otoka – Anne će. Teta je izgledala veoma iznenađeno. – George će vas povesti? – pitala je. – Pa, George, što se to s tobom događa? Još nikad nisi nikoga povezla, iako sam te stoput molila! George ne reče ništa, već nastavi jesti pitu. Tijekom cijelog obroka nije rekla ni riječi. Na veliko olakšanje djece, otac se nije pojavio za stolom. – Pa, George, moram reći da mi je drago da nastojiš učiniti ono što ti je otac kazao – iznova će njezina majka. Ali George zaniječe glavom. – Ne radim to stoga što moram – reče. – Radim to zato što to želim. Nikoga ne bih povela da vidi moju olupinu, čak ni englesku kraljicu, kada mi ne bi bio drag. Majka se nasmijala. – Dobra je vijest da ti se sviđaju rođaci – reče. – Nadam se da se i ti njima dopadaš. – O, da! – Anne će revno u želji da podrži svoju sestričnu. – Zavoljeli smo George i zavoljeli Ti...

Zaustila je da kaže kako vole i Timothya, kad je dobila takav udarac u lakat te je kriknula od bola, a suze su joj navrle na oči. George ju je motrila. – George? Zašto si udarila Anne dok je o tebi lijepo govorila? – viknula je majka. – Smjesta napusti stol. Neću trpjeti takvo ponašanje. George bez riječi napusti stol. Izišla je u vrt. Bila je upravo uzela krišku kruha i odrezala komad sira. Anne je bila zbunjena. Kako je mogla biti tako glupa i zaboraviti da ne smije spomenuti Tima? – O, molim vas, zovnite George natrag! – rekla je. – Nije me htjela udariti. Bilo je to slučajno. Ali teta je bila veoma ljuta na George. – Završite svoj obrok – kazala je ostalima. – Pretpostavljam da će George sada biti mrzovoljna. Bože, bože, ona je tako teško dijete! Ostali nisu zamjerali George njezinu mrzovolju. No mislili su da će George možda sada odbiti da ih povede do olupine. Završili su obrok u tišini. Teta je pošla pitati želi li stric Ouentin još pite. On je ručao sam u radnoj sobi. Čim je izišla iz prostorije, Anne je uzela kruh i sir iz Georgeina tanjura i otišla u vrt. Dječaci je nisu ukorili. Znali su da se Anne često zarekne, ali da poslije uvijek to pokuša ispraviti. Držali su vrlo hrabrim to što je otišla pronaći George. George je ležala na leđima ispod velikog stabla u vrtu. Anne joj je prišla. – Žao mi je. Umalo da nisam pogriješila – rekla je. – Evo tvog kruha i sira. Donijela sam ti. Obećajem da više neću zaboraviti da ne smijem spomenuti Tima. George je ustala. – Pomišljam da te ne povedem do olupine. Anneino je srce zastalo. Upravo se toga bojala. – Dobro – rekla je – ne moraš me povesti, naravno. Ali povedi dječake, George. Uostalom, oni nisu uradili nikakvu glupost. A osim toga, grdno si me udarila. Pogledaj modricu.

George je pogledala. Potom je pogledala Anne. – A nećeš li biti nesretna ako povedem Juliana i Dicka, a tebe ne? – upitala je. – Naravno da hoću – Anne će. – Ali ne želim da oni propuste užitak ako ja već moram. Uto George uradi nešto za nju neočekivano. Zagrlila je Anne. Odmah se zatim uvelike postidjela, jer je bila uvjerena da nijedan dječak ne bi tako postupio. Uvijek se nastojala ponašati poput dječaka. – U redu je – kazala je oporim glasom uzimajući kruh i sir. – Gotovo si bila uradila veliku glupost i ja sam te udarila; sada je sve sređeno. Naravno da možeš poći s nama poslijepodne. Anne pohita natrag da kaže dječacima kako je sve u redu, i nakon petnaest minuta četvoro djece trčalo je prema plaži. Pokraj čamca stajao je četrnaestogodišnji ribar preplanula lica. S njim je bio Timothy. – Čamac je spreman, gazda George – rekao je smiješeći se. – Tim je također spreman. – Hvala – odvrati George, te uputi ostale da uđu. I Timothy je uskočio mašući repom. George je gurnula čamac u zapjenušanu pličinu i potom sama uskočila. Ona je preuzela vesla. Veslala je odlično i čamac je brzo presijecao plavu uvalu. Bilo je prekrasno poslijepodne i djeca su uživala u klizanju čamca. Timothy je stajao na pramcu i lajao svaki put kad bi se val propeo do njegove glave. – Smiješan je za nemirna vremena – pričala je George snažno grabeći veslima. – Bijesno laje na velike valove i jako se naljuti ako ga zapljusnu. Izvrstan je plivač. – Nije li zgodno da je pas s nama? – Anne će nastojeći se iskupiti za svoju grešku. – Jako mi je drag. – Vau! – uzvrati Timothy dubokim glasom te se okrene da lizne Anneino uho. – Uvjerena sam da je znao što sam rekla – Anne će oduševljeno. – Naravno da jest – reče George. – On razumije svaku riječ.

– Mislim da smo blizu tvog otoka – Julian će uzbuđeno. – Veći je nego što sam mislio. Nije li zamak uzbudljiv? Stigli su u blizinu otoka i djeca su vidjela da su svuda oko njega šiljate stijene. Nijedan čamac ili brod ne bi mogao pristati na stjenoviti otočić ukoliko vozač ne zna točno kojim mu se putem valja uputiti. U samu središtu, na niskom brežuljku dizao se ruševni dvorac. Bio je sagrađen od velikih bijelih kamenih blokova. Slomljeni lukovi, krnji tornjevi, urušeni zidovi – bijaše to sve što je ostalo od nekoć prekrasna zamka, uznosita i moćna. Sada su se u njemu gnijezdile čavke, a galebovi sjedjeli na najvišem kamenju. – Izgleda strašno tajanstveno – reče Julian. – Kako bih volio ovdje pristati i razgledati dvorac! Ne bi li bilo zanimljivo ovdje provesti noć-dvije? George je prestala veslati. – Znaš, nikad nisam pomislila kako bi to moglo biti krasno! Provesti noć na mom otoku! Da ovdje budemo sami, samo nas četvoro. Da ovdje ručamo i zamišljamo da tu doista živimo. Ne bi li to bilo silno? – Da, itekako – Dick će čežnjivo motreći otok. – Misliš li, pretpostavljaš li da bi nam tvoja majka to dopustila? – Ne znam – uzvrati George. – Možda i bi. Možeš je upitati. – Ne možemo li ovdje pristati danas poslijepodne? – upita Julian. – Ne, ne možemo ako želimo vidjeti olupinu – odgovori George. – Moramo se vratiti do užine, a trebat će nam svo vrijeme da se odvezemo do druge strane otoka Kirrin i da se vratimo. – Pa, ja bih rado vidio olupinu – reče Julian dvoumeći se između otoka i broda. – Daj da ja malo veslam, George. Ne možeš ti veslati cijelim putem. – Mogu – reče George. – Ali, za promjenu, uživala bih da se malo ispružim u čamcu! Ovako, veslat ću kroz ovaj stjenoviti dio, a potom ti preuzmi vesla do narednog opasnog mjesta. Vjere mi, stijene oko zaljeva su naprosto strašne! George i Julian su zamijenili mjesta u čamcu. Julian je dobro veslao, ali ne tako snažno kao George. Čamac je klizio uz

blago ljuljanje. Obišli su cijeli otok i ugledali dvorac s druge strane. Činio se ruševnijim sa strane okrenute prema moru. – Snažni vjetrovi pušu s otvorene pučine – objasnila je George. – S ove strane nije mnogo toga sačuvano, izuzev gomile kamenja. Ali za one koji ga znaju naći, tu, u dražici, je lijepo malo pristanište. Nakon nekog vremena, George je ponovno preuzela vesla i veslala jednomjerno na maloj udaljenosti od otoka. Tada je stala i zagledala se unatrag, u pravcu obale. – Kako znaš kad si iznad olupine? – upita Julian zapanjeno. – Ja nikad ne bih znao! – Pa, vidiš li toranj one crkve na kopnu? – upita George. – I vidiš li vrh onog brežuljka? Kad se oni nađu točno u istoj crti između dvaju tornjeva dvorca, onda si gotovo sigurno iznad potonula broda! Otkrila sam to prije nekoliko godina. Djeca su vidjela da se vrh udaljena brežuljka i crkveni toranj gotovo pokrivaju, ako se gleda između dvaju starih tornjeva dvorca na otoku. Pomno su se zagledala u more ne bi li ugledala olupinu. Vrijeme je bilo savršeno jasno i mirno. More se gotovo nije ni mreškalo. Timothy se također zagledao u dubine, glave nagnute na jednu stranu, naćuljenih ušiju, kao da zna što traži! Djeca mu se nasmijaše. – Nismo točno iznad njega – reče George i sama se zagledavši u dubinu. – Voda je danas tako bistra i vidjet će se duboko. Čekajte, odveslat ću malo ulijevo. – Vau! – javi se Timothy iznenadno i mahne repom. U istom trenutku djeca ugledaše nešto duboko dolje u vodi. – To je brod! – Julian će gotovo ispavši iz čamca od uzbuđenja. – Vidim dio slomljenog jarbola. Gledaj, Dick, gledaj! Četvoro djece i pas brižnim su pogledom ispitivali prozirnu vodu. Nakon nekog vremena, razabrali su obrise tamnog trupa iz kojeg se dizao slomljeni jarbol. – Malo je polegnut na jednu stranu – Julian će. – Siroti stari brod. Mora da mu je odvratno ležati ovdje i postupno se raspadati. George, rado bih zaronio i pogledao ga izbliza.

– Pa, zašto ne kreneš? – George će, – Imaš kupaće gaćice na sebi. Često sam ronila dolje. Poći ću s tobom ako hoćeš, ako Dick može zadržati čamac u blizini. Struja ga nastoji odvući na otvoreno more. Dick, morat ćeš malko raditi s ovim veslom kako bi čamac ostao na istome mjestu. Djevojčica razodjene traperice i majicu i Julian učini isto. Oboje su ispod imali kupaće kostime. George je izvela prekrasan skok na glavu sa stražnjeg dijela čamca i zaronila duboko u vodu. Ostali su je promatrali kako snažnim zamasima pliva u dubinu, zadržavajući dah. Nakon kratkog vremena izronila je bez zraka, gotovo se gušeći. – Bila sam dolje, do broda – kazala je. – Sasvim je isti kao i uvijek... obrastao morskom travom i pokriven priljepcima i sličnime. Željela bih da mogu ući u sam brod. Ali za to nikad nemam dovoljno zraka. Sada ti siđi, Juliane. Julian zaroni, ali nije bio tako dobar plivač kao George i nije mogao dospjeti tako duboko. Umio je gledati pod vodom, i pažljivo je razgledao palubu olupine. Djelovala je napušteno i čudno. Julianu se zapravo nije previše svidjela. Ispunila ga je prilično turobnim osjećajem. Bio je veseo što se iznova našao na površini vode, kad je duboko udahnuo i osjetio toplo sunce na ramenima. Uspeo se u čamac. – Jako uzbudljivo – rekao je. – Bože, kako bih rado iz bliza vidio olupinu, znaš, da mogu sići ispod palube, u kabine, i razgledati. Oh, zamislite da doista nađemo sanduke sa zlatom! – To nije moguće – reče George. – Rekla sam vam da su pravi ronioci već silazili i ništa nisu našli. Koliko je sati? Zakasnit ćemo ako odmah ne požurimo natrag! Požurili su i ipak zakasnili na čaj svega pet minuta. Poslije su pošli u šetnju vrištinama, s Timothyem za petama. U vrijeme odlaska u postelje bili su toliko pospani te su jedva držali oči otvorene. – Pa, laku noć, George – Anne će udobno se smještajući u krevetu. – Proveli smo krasan dan... zahvaljujući tebi!

– I meni je dan bio krasan – uzvrati George malko oporo. – Zahvaljujući vama. Drago mi je da ste došli. Dobro ćemo se provesti. Željela bih da zavolite moj dvorac i moj otok. – O, da – Anne će usnuvši i sanjajući o tisućama olupina, dvoraca i otoka. O, kad će ih George povesti na svoj mali otok?

Teta je pripremila hranu za piknik narednog dana i djeca su otišla do obližnje dražice, gdje su se mogla kupati i vozikati u čamcu do mile volje. Dan je bio prekrasan, ali Julian, Dick i Anne su potajno željeli posjetiti Georgein otok. To bi im bilo milije od ičega drugog! George nije željela ići na piknik, ne stoga što to ne bi voljela nego zato što nije mogla povesti svoga psa. Njezina je majka krenula s djecom i George je morala provesti cijeli dan bez voljenoga Timothya. – Loša sreća! – rekao je Julian prozrevši što se njoj rojilo u glavi. – Ne razumijem zašto ne kažeš majci za staroga Tima. Uvjeren sam da ne bi imala ništa protiv da se netko drugi o njemu brine za tebe. Znam da se moja majka ne bi ljutila. – Ovo ću reći samo vama – kazala je George. – Kod kuće uvijek zapadam u goleme neprilike. Vjerujem da do toga dolazi i mojom greškom, ali već mi je pomalo dojadilo. Vidiš, tata ne zarađuje mnogo s učenim knjigama koje piše, a uvijek želi pružiti majci i meni ono što si ne može priuštiti. Zbog toga je mrzovoljan. Želio bi me poslati u neku dobru školu, a nedostaje mu novaca. Meni je to drago. Ne želim otići odavde u neku školu. Rado ostajem ovdje. Ne bih mogla podnijeti da se razdvojim od Timothya. – Zavoljela bi internat – reče Anne. – Mi smo svi tamo. Zabavno je. – Ne, nije – George će tvrdoglavo. – Mora da je strašno biti jedan u mnoštvu i biti okružen djevojčicama koje ti se sve smiju i rugaju. Mrzila bih to. – Ne. Ne bi – reče Anne. – Sve je to vrlo zabavno. Mislim, George, da bi to bilo dobro za tebe. – Ako počneš govoriti što je dobro za mene, zamrzit ću te – George će iznenadno bijesna izražaja. – Majka i otac stalno govore

o nečemu što je dobro za mene... a to su uvijek stvari koje ne volim. – U redu. U redu – Julian će nasmijavši se. – Gospode, kako se ti lako zapališ! Poštenja mi, vjerujem da bi svatko mogao zapaliti cigaretu na iskrama koje ti vrcaju iz očiju! To je i protiv njezine volje nasmijalo George. Doista nije bilo moguće mrzovoljiti se na dobroćudnog Juliana. Pošli su se okupati po peti put toga dana. Ubrzo su se svi veselo štrcali, a George je iskoristila trenutak da Anne uči plivanju. Djevojčica nije imala pravilni zamah i George je bila vrlo ponosna da je poduči. – O, hvala – rekla je Anne trudeći se. – Nikad neću biti dobra poput tebe, ali bih htjela dostići dječake. Kad su se vraćali kući, George se obratila Julianu: – Bi li htio zamoliti majku da odeš kupiti marku ili nešto slično? – kazala je. – Onda bih mogla poći s tobom i samo na trenutak pogledati Tima. Čudit će se zašto ga danas nisam izvela. – U redu! – odvrati Julian. – Ne trebam marke, ali bih mogao pojesti sladoled. Dick i Anne mogu poći kući s tvojom majkom i ponijeti stvari. Idem obavijestiti tetu Fanny. Otrčao je do tete. – Mogu li otići kupiti sladoled? – upitao je. – Danas ga još nismo jeli. Može li George poći sa mnom? – Ne vjerujem da će htjeti – reče teta. – Ali, pitaj je. – George, pođi sa mnom! – viknuo je Julian uputivši se prema seocetu krupnim korakom. George se iznenadno nasmije i potrči za njim. Doskora ga je sustigla i zahvalno mu se smiješila. – Hvala – kazala je. – Ti pođi i kupi sladoled, a ja ću obići Tima. Razdvojili su se. Julian je kupio sladoled i uputio se prema kući. Zastao je i pričekao George koja je dotrčala kroz nekoliko minuta. Lice joj je bilo ozareno. – U redu je – kazala je. – Ne možeš zamisliti kako se veselio kad me ugledao! Gotovo mi je skočio preko glave! Hej, još jedan sladoled za mene! Stvarno si pravi, Juliane. Morat ću ti brzo ponuditi nešto u zamjenu. Da odemo sutra na moj otok?

– Hura! – Julian će blistavih očiju. – To bi bilo divno. Stvarno ćeš nas sutra povesti? Dođi, javimo ostalima! Četvoro djece sjedjelo je u vrtu jedući sladoled. Julian im je prenio Georgine riječi. Svi su bili uzbuđeni. George je bilo drago. Ranije se uvijek ćutjela prilično važnom kad bi svisoka odbijala da povede drugu djecu na otok Kirrin. Sad se, međutim, osjećala nekako mnogo voljnije, kad je pristala da tamo poveze svoje rođake. "Obično sam vjerovala da je mnogo ljepše uvijek raditi po svome", razmišljala je dok je lizala posljednje komadiće sladoleda. "Ali bit će zabavno družiti se s Julianom i ostalima." Majka je poslala djecu da se operu i pripreme za večeru. Živahno su razgovarali o posjetu otoku narednoga dana. Teta ih je čula i nasmiješila se. – Pa, moram reći da mi je doista drago da će George nešto s vama podijeliti – kazala je. – Biste li htjeli tamo objedovati i provesti dan? Ne isplati se veslati cijelim putem do tamo i pristajati ako ne možete provesti nekoliko sati. – O, teta Fanny! Bit će divno tamo ručati! – uzviknula je Anne. George je pogledala majku: – Ideš li i ti, mama? – pitala je. – Zvuči kao da ne želiš da pođem – majka će uvrijeđeno. – I jučer si izgledala zlovoljna kad si čula da idem i ja. Ne, neću ići sutra, ali sigurna sam da tvoji rođaci misle kako je neobično da nikad ne poželiš da majka pođe s tobom. George ne reče ništa. Jedva da je ikad govorila kad bi je korili. I ostala su djeca šutjela. Dobro su znala kako se ne radi o tome da George ne bi željela da njezina majka pođe s njima, već je naprosto željela da bude s Timothyem! – Uostalom, i tako ne bih mogla poći – nastavila je teta Fanny. – Čekaju me neki poslovi u vrtu. Sasvim ste sigurni s George. Ona upravlja čamcem poput muškarca. Narednoga dana kad su ustala djeca su zabrinuto gledala kakvo je vrijeme. Sunce je sjalo i sve je izgledalo savršeno.

– Nije li divan dan? – rekla je Anne Georgei dok su se odijevale. – Tako se veselim da ćemo ići na otok. – Pa, istini za volju, mislim da doista ne bismo trebali ići. – George će neočekivano. – O, ali zašto? – uzvikne Anne očajno. – Mislim da će biti oluje ili tako nešto – George će gledajući prema sjeverozapadu. – Ali, George, zašto to kažeš? – Anne će nestrpljivo. – Pogledaj sunce. Jedva da je pokoji oblačak na nebu! – Vjetar puše u krivome smjeru – reče George. – Zar ne vidiš male bijele krijeste na valovima na otvorenom moru u blizini mog otoka? To je uvijek loš znak. – O, George, ako danas tamo ne odemo, bit će to najveće razočaranje u mom životu – reče Anne koja nije podnosila razočaranja, ni velika ni mala. – A osim toga – dodala je prepredeno – ako zbog straha od oluje ostanemo kod kuće, nećemo se družiti s dragim starim Timom. – Istina je – reče George. – U redu. Ići ćemo. Ali pazi, ako nastupi oluja, nemoj se ponašati poput bebice. Moraš nastojati uživati u njoj a ne da se plašiš. – Hmm, ne volim baš oluje – zausti Anne, ali zastane kad je vidjela Georgein prezrivi izražaj. Sišle su na doručak i George je pitala majku hoće li moći ponijeti hranu kao što su utanačili. – Da – kazala je majka. – A ti i Anne ćete mi pomoći napraviti sendviče. Dječaci, pođite u vrt i uberite nešto zrelih šljiva koje ćete ponijeti sa sobom. Juliane, kad to obavite, pođi u selo i kupi nekoliko boca limunade ili pjenušava napitka od đumbira, po vašoj želji. – Ja bih sok od đumbira, hvala! – reče Julian, a ostali se s njime složiše. Svi su bili vrlo sretni. Bit će divno posjetiti neobičan mali otok. George je bila sretna što će cijeli dan provesti s Timom. Najposlije su krenuli, noseći hranu u dvije naprtnjače. Najprije su otišli po Timothya. Bio je svezan u ribarevu dvorištu. I ribar je bio tamo i nasmiješio se Georgei.

– D'brojutro, gazda George – rekao je. Ostaloj se djeci pričinilo veoma neobičnim da čuju gdje se Georginu oslovljava sa "gazda George"! – Tim se već umorio lajući za vama. Siguran sam da je znao da danas dolazite po njega. – Naravno da je znao – George će odvezujući ga. Pas se odmah izbezumio i jurio ukrug oko djece spuštena repa i poleglih ušiju. – Da je hrt, pobijedio bi na svakoj trci – Julian će zadivljeno. – Jedva se vidi od prašine. Time! Hej! Time! Dođi i kaži "dobro jutro". Tim je skočio i vrtoglavo pojurivši liznuo Julianovo lijevo uho. Tada se smirio i zaljubljeno koračao uz George cijelim putem do obale. Svako malo liznuo bi Georgeine gole noge, a ona bi nježno češkala njegove uši. Ušli su u čamac i George ih je odgurnula. Dječak-ribar im je mahao. – Nećete ostati predugo, zar ne? – viknuo je. – Priprema se oluja. Bit će gadno. – Znam – viknula je George. – Ali možda se uspijemo vratiti prije no što počne. Još je prilično daleko. George je veslala cijelim putem do otoka. Tim je stajao naizmjenice na oba kraja čamca, lajući kad bi se valovi ustremili na njega. Djeca su promatrala otok koji je bio sve bliži. Činio se čak uzbudljivijim negoli prethodnoga dana. – George, gdje ćeš pristati? – pitao je Julian. – Naprosto ne mogu zamisliti kako uspijevaš pronaći put između ovih strašnih stijena. Svakog se trenutka strašim da se ne zabijemo u njih! – Pristat ću u dražici o kojoj sam vam jučer govorila – reče George. – Ima samo jedan put do nje, ali ga dobro poznajem. Sakriven je na istočnoj strani otoka. Djevojčica je spretno upravljala čamcem promičući između grebenova, i, iznenadno, dok je čamac obilazio zid oštrih stijena, djeca ugledaše dražicu o kojoj je ona govorila. Bila je nalik maloj prirodnoj luci, a glatki rukavac vode sterao se do plohe pješčane zaravni skrivene među visokim stijenama. Čamac je kliznuo u

rukavac i odmah se prestao ljuljati, jer je ovdje voda bila poput stakla i jedva se mreškala. – Hej, ovo je divno! – Julian će očiju zažarenih od zadovoljstva. George ga pogleda, a oči su joj blistale, sjajne poput samoga mora. Bilo je to prvi put da je nekoga povela na svoj dragocjeni otok i uživala je u tome. Pristali su na glatkome žutom pijesku. – Doista smo na otoku! – usklikne Anne skačući uokolo, dok joj se Tim pridružio jednako izbezumljen kao i ona. Ostali su se smijali. George je izvukla čamac visoko na pješčanu obalu. – Zašto tako daleko? – pitao je Julian pomažući joj. – Plima je gotovo nastupila, zar ne? Voda sigurno neće doprijeti tako visoko. – Rekla sam da se bojim nadolaska oluje – kazala je George. – Ako dođe, valovi naprosto raskidaju rukavac, a mi ne želimo izgubiti čamac, zar ne? – Krenimo u istraživanje otoka, krenimo u istraživanje otoka! – vikala je Anne koja je sada bila na vrhu male prirodne luke i penjala se na stijene ponad nje. – O, dođite! Svi su je slijedili. Bilo je to zaista uzbudljivo mjesto. Posvuda je bilo zečeva. Rastrčali su se kad su se djeca pojavila, ali nisu se sklonili u duplje. – Nisu li strašno pitomi? – Julian će začuđeno. – Pa, ovdje nitko ne dolazi izuzev mene – reče George – a ja ih ne strašim. Time! Time! Budeš li trčao za zečevima, dobit ćeš batina. Tim uputi George tugaljiv pogled. On i George su se slagali u svemu izuzev u vezi sa zečevima. Za Tima zečevi su postojali samo zbog jednoga – da se love! Nikako nije mogao razumjeti zašto mu George to zabranjuje. Ali, svladao se i svečano kročio uz djecu očima čežnjivo prateći zečeve koji su trčkarali uokolo. – Gotovo bih povjerovao da bi jeli iz ruke – reče Julian. Ali George zaniječe glavom. – Ne bi, jednom sam pokušala – kazala je. – Nisu htjeli. Pogledaj one male. Nisu li krasni?

– Vau! – dometne Tim odobravajući te se uputi nekoliko koraka prema njima. George ga šapatom upozori i Tim se vrati spuštena repa. – Eno dvorca! – Julian će. – Hoćemo li ga sada istražiti? Želio bih. – Da, hoćemo – reče George. – Gledaj, ovdje je nekoć, kod tog visokog urušenog luka, bio ulaz. Djeca su gledala golemi luk koji je sada bio napola slomljen. Ispod njega nalazilo se urušeno kameno stubište koje je vodilo do središta dvorca. – Bio je opasan debelim kamenim zidom i sa dva tornja – tumačila je George. – Jedan se toranj, kao što vidite, gotovo srušio, ali drugi nije u tako lošem stanju. Čavke se svake godine gnijezde u njemu. Gotovo su ga ispunile svojim štapićima. Kada su se približili očuvanijem tornju, jato čavki kružilo je oko njih glasajući se: "Čav, čav, čav!" Tim se vinuo u zrak misleći da ih može uhvatiti, no one mu se samo podrugljivo oglasiše. – Ovo je središte dvorca – reče George kada su ušli kroz ruševnu kapiju u prostor koji je nalikovao velikom dvorištu, a popločano tlo bilo je zaraslo u travu i različiti korov. – Ovdje su ljudi stanovali. Vidi se gdje su bile sobe, pogledajte, tamo je jedna gotovo sačuvana. Prođite kroz ona mala vrata i vidjet ćete. Prošavši kroz vratnice, našli su se u mračnoj prostoriji kamenih zidova i stropova, a na jednom je kraju vjerojatno bio prostor za ognjište. Dva duguljasta prozora rasvjetljavala su sobu. Doimala se vrlo neobično i tajanstveno. – Kakva šteta da je sve urušeno – Julian će izlazeći. – Izgleda da je ova prostorija jedina sačuvana. Još ih je nekoliko, ali ili su bez krova, ili s po jednim srušenim zidom. Jedino se u toj sobi može boraviti. Je li dvorac imao i kat, George? – Naravno – odgovori George. – Ali stube koje onamo vode su srušene. Pogledaj! Može se vidjeti dio sobe na gornjem katu, tamo pokraj čavkina tornja. Gore se ne može uspeti, iako sam ja pokušala. Gotovo sam slomila vrat kad sam to pokušala. Kamenje se jako odronjava.

– Je li bilo podzemnih ćelija? – pitao je Dick. – Ne znam – reče George. – Nadam se. Ali nitko ih dosad nije našao: sve je tako zaraslo. Doista, sve je bilo dobrano obraslo. Veliko grmlje kupina raslo je posvuda, a nekoliko grmova borovica natiskivalo se u pukotinama i uglovima. Gusta zelena trava bujala je posvuda, a jastuci ružičasta poljskog karanfila rasli su iz šupljina i napuklina. – Pa, mislim da je to savršeno lijepo mjesto – reče Anne. – Savršeno i prekrasno! – Doista? – George će zadovoljno. – Tako mi je drago. Gledaj! Sada smo na sasvim drugoj strani otoka, onoj okrenutoj prema moru. Vidite li one stijene, s neobičnim pticama koje na njima sjede? Djeca su pogledala. Vidjela su nekoliko isturenih stijena na kojima su u čudnim položajima sjedjele velike crne sjajne ptice. – To su kormorani – reče George. – Uhvatili su mnogo riba za večeru i sada sjede tamo probavljajući je. Hej, sve su odletjele. Pitam se zašto. Uskoro je to saznala, jer se sa sjeverozapada iznenadno prolomila prijeteća tutnjava. – Grmljavina! – reče George. – Počinje oluja. Stigla je prije no što sam mislila!

Četvoro je djece zabrinuto gledalo more. Bili su toliko uzbuđeni istraživanjem dvorca da nisu ni primijetili iznenadnu promjenu vremena. Začula se još jedna tutnjava. Zvučilo je kao da golem pas reži na nebu. Tim ga je čuo i zarežao zauzvrat i sam zvučeći poput malog valjanja groma. – Pobogu, zateklo nas je! – George će pomalo uspaničeno. – Sada se ne možemo vratiti na vrijeme, to je sigurno. Puca kao iz topova. Je li itko od vas vidio takvu promjenu na nebu? Kad su kretali, nebo je bilo plavo. Sada je bilo mračno i činilo se da oblaci leže veoma nisko. Tumarali su uokolo kao da ih netko goni, a vjetar je zavijao tako prijeteće da se Anne prilično uplašila. – Počinje kišiti – reče Julian osjetivši golemu kap vode koja se rasprsnula na njegovoj ispruženoj ruci. – Bolje da se sklonimo, zar ne, George? Posve ćemo se smočiti. – Da, hoćemo, odmah – reče George. – Hej, pogledajte kako se približavaju ovi veliki valovi! Časna riječ, to će zaista biti oluja. Bože, kako je bljesnula munja! Valovi su doista postali visoki. Bilo je neobično gledati kako su se promijenili. Nadimali su se, povlačili čim bi dospjeli do stijena i potom uz strašni prasak obrušavali na žalo otoka. – Mislim da bismo čamac morali povući još više – iznenadno će George. – Bit će to doista snažna oluja. Ponekad su te neočekivane ljetne oluje gore od zimskih. Ona i Julian potrčali su do druge strane otoka na kojoj su ostavili čamac. Dobro je bilo da su došli, jer su golemi valovi već gotovo dosezali do čamca. Dvoje je djece odvuklo čamac skoro do vrha niske klisure i George ga je svezala za veliki grm borovica što je tamo rastao. Kiša je sada pljuštala, a George i Julian bili su mokri.

– Nadam se da su ostali bili dovoljno pametni da se sklone u prostoriju koja ima krov i zidove – reče George. Djeca su već bila tamo, i činilo se da im je hladno i da su ustrašena. U prostoriji je bilo vrlo mračno, jer je jedina svjetlost dopirala kroz dva uska prozora i male vratnice. – Da zapalimo vatru kako bi bilo malo veselije? – Julian će zagledajući uokolo. – Pitam se gdje da nađemo suho drvo? Kao da odgovara na pitanje, malo jato čavki divlje zakrešti vrtložeći se u oluji: "Čav, čav, čav!" – Naravno! Mnoštvo je granja na tlu ispod tornja! – vikne Julian. – Ti znaš gdje se gnijezde čavke. Tamo su sigurao nabacale mnoštvo granja. Jurnuo je u kišu i potrčao do tornja. Pokupio je naramak drva i vratio se u trku. – Dobro – reče George. – S ovime ćemo moći zapaliti lijepu vatru. Ima li tko malo papira za potpalu ili šibice? – Ja imam šibice – reče Julian. – Ali nitko nema papira. – Ima – Anne će iznenadno. – Sendviči su umotani u papir. Ako ih odmotamo, papir možemo upotrijebiti za potpalu. – Dobro si se sjetila – reče George. Odmotali su sendviče i složili ih na raspukli kamen koji su prije počistili. Potom su priredili vatru; papir stavili ispod, a ukriž složena drvca na vrh. Bilo je lijepo kad su zapalili papir. Planuo je i drvca su sa namah zapalila, jer su bila stara i suha. Uskoro je gorjela pucketava vatra, a mala urušena prostorija bila osvijetljena plešućim plamenom. Vani je sada bilo vrlo mračno, jer su oblaci nalegli tako nisko da su gotovo dodirivali vrh tornja! I kako su brzo promicali! Vjetar ih je nagonio prema sjeveroistoku, grmeći za njima poput samoga mora. – Nikad, nikad nisam čula da more pravi tako strašnu buku – reče Anne. – Nikad! Zaista zvuči kao da huči iz petnih žila. Uz hukanje vjetra i prasak golemih valova uokolo malena otoka, djeca su se jedva čula dok su govorila! Morala su se dovikivati.

– Mogli bismo ručati – vikne Dick koji je bio strašno gladan, kao i obično. – Ništa drugo ne možemo uraditi dok traje oluja. – Da, hajdemo – Anne će čežnjivo gledajući sendviče sa šunkom. – Bit će zabavno jesti oko vatre u ovoj mračnoj staroj odaji. Pitam se kad su posljednji put ljudi ovdje objedovali. Željela bih da sam ih mogla vidjeti. – Pa, ja ne bih – Dick će ogledajući se poluustrašeno kao da bi mogli naići ljudi odnekad i s njima podijeliti obrok. – Dan je dovoljno neobičan, pa ne bi trebalo željeti da nam se i takvošto dogodi. Svi su se bolje osjećali kad su pojeli sendviče i popili sok od đumbira. Vatra je plamtjela, jer se još drveta zapalilo, i širila je sasvim ugodnu toplinu s obzirom na to da je tako jak vjetar prilično ohladio zrak. – Na smjenu ćemo odlaziti po drva – reče George. Ali Anne nije htjela poći sama. Trudila se iz sve snage da ne pokaže koliko se boji oluje, ali bilo je iznad njezinih mogućnosti da napusti ugodnu prostoriju i sama iziđe na kišu i grmljavinu. Činilo se da ni Tim ne voli oluju. Sjedio je blizu George, načuljenih ušiju i režeći pri svakom udaru groma. Djeca su ga nahranila ostacima i on je jeo u slast, jer je bio gladan. Svako dijete imalo je četiri keksa. – Mislim da ću svoje dati Timu – reče George. – Nisam ponijela njegove kekse, a izgleda da je gladan. – Ne, ne čini to – reče Julian. – Svatko će mu dati jedan: to će biti četiri, a nama će svakome ostati tri. To će biti dovoljno. – Vrlo si pažljiv – reče George. – Time, ne misliš li da su dragi? Tim je potvrdio. Svakog je liznuo i nasmijao ih. Potom se svalio na leđa, a Julian mu je češkao trbuh. Djeca su podložila vatru i dovršila obrok. Kada je na Juliana došao red da donese drva, uputio se iz prostorije i nestao u oluji. Zastao je i ogledao se, dok mu je kiša vlažila nezaštićenu glavu. Činilo se da je u tom trenutku oluja dosegnula vrhunac. Istodobno su sijevale munje i pucali gromovi. Julian se nije nimalo bojao oluje, ali ovaj put nije mogao suspregnuti strah. Bilo

je veličanstveno. Blijesak je parao nebo gotovo svake minute, a grom praskao tako glasno te se činilo kao da se svuda uokolo ruše planine! Huk mora čuo bi se čim bi grom zatihnuo, a i ono se veličanstveno glasalo. Morska se pjena dizala tako visoko te je dosezala do Juliana koji je stajao u sredini urušena zamka. "Stvarno moram vidjeti kako izgledaju valovi", mislio je dječak. "Ako pjena dopire čak dovdje, mora da su naprosto golemi!" Uputio se iz dvorca i uspeo na dio srušena zida koji je nekoć opasivao zamak. Stajao je tamo gledajući otvoreno more. Kakav mu se vidik sterao pred očima! Valovi bijahu poput velikih sivozelenih zidova. Rušili su se na stijene koje su okruživale otok, a pjena je prštila u bijelu sjaju naspram olujnog neba. Kotrljali su se prema otoku i obrušavali na njega s takvom strahovitom snagom da je Julian osjetio kako se od udaraca trese zid ispod njegovih nogu. Dječak je gledao more diveći se zaista uzvišenu prizoru. Na tren je pomislio da bi more moglo prekriti i sam otok! No, znao je da se to ne može dogoditi, jer bi se već bilo dogodilo. Pažljivo je gledao nadolazeće valove – i tada ugledao nešto prilično čudno. Izuzev valova, na moru je uza stijene bilo još nešto neobično, nešto tamno, nešto veliko, nešto što se činilo da se propinje među valovima i iznova nestaje. Što bi to moglo biti? "To ne može biti brod", govorio je Julian u sebi, dok mu je srce sve brže udaralo kako je naprezao oči da bi vidio kroz kišu i pjenu. "Pa ipak, prije izgleda kao brod nego nešto drugo. Nadam se da nije brod. Po tako strašnom vremenu nitko se na njemu ne bi spasio!" Još je neko vrijeme stajao i promatrao. Tamni obris iznova se pomolio i ponovno iščilio. Julian odluči da ode i obavijesti ostale. Trčao je do prostorije u kojoj je gorjela vatra. – George! Dick! Na stijenama ispod otoka nalazi se nešto čudnovato! – vikao je iz sveg glasa. – Izgleda poput broda, ali to nije moguće. Dođite i pogledajte!

Ostali su se iznenađeno pogledali i skočili na noge. George brzo baci još nekoliko drvaca na vatru kako bi potrajala, i potom zajedno s djecom krene za Julianom na kišu. Činilo se da oluja jenjava. Kiša više nije pljuštala tako jako. Grom se valjao nešto dalje, a munja sijevala rjeđe. Julian ih je poveo do zida na koji se uspeo da bi vidio more. Svi su se popeli i zagledali u pučinu. Ugledali su veliku pometnju, valjajuću masu sivozelene vode s valovima što su ključali na sve strane. Vrhovi su im se razbijali o stijene i sručivali se na otok, kao da će ga cijelog progutati. Anne tutne svoju ruku u Julianovu. Osjećala se veoma malenom i uplašenom. – Ne boj se, Anne – Julian će glasno. – Samo gledaj pažljivo. Začas ćeš vidjeti nešto neobično. Svi su pažljivo motrili. Spočetka nisu vidjeli ništa, jer su se valovi vrtložili tako visoko da su oku zakrivali sve što je bilo manje od njih. Tada iznenadno George ugleda ono o čemu je Julian govorio. – Zaboga! – kriknula je – pa to jest brod! Da, doista! Je li doživio brodolom? To je veliki brod, a ne jedrilica ili ribarski čamac! – O, ima li koga na njemu? – kriknula je Anne. Četvoro je djece pomno motrilo, a Tim je počeo lajati kad je ugledao čudni obris koji se pomaljao tu i tamo među valovima. More je nosilo brod prema obali. – Smrskat će se na onim stijenama – Julian će iznenadno. – Gledajte, evo ga! Dok je govorio, do njih je dopro strahovit praskav, slamajući zvuk i tamni je obris broda nalegao na oštre zublje opasnih stijena na jugozapadnoj strani otoka. Zaustavio se tamo, pomičući se tek malo kad bi se veliki val podvio ispod njega i malko ga zadignuo. – Ukliještio se tamo – reče Julian. – Dalje se neće kretati. More će uskoro malo opasti i brod će ostati na tim stijenama.

Dok je govorio, traka blijeda sunca kolebljivo se pomoli u raspuklini među sve tanjim slojem oblaka. Gotovo odmah zatim je i nestala. – Dobro! – reče Dick gledajući u nebo. – Sunce će se uskoro opet pojaviti. Tad ćemo se ugrijati i osušiti... a možda i otkriti kakav je to ubogi brod. O, Juliane, usrdno se nadam da na njemu nema nikoga. Nadam se da su svi uzeli čamce i sretno stigli na obalu. Oblaci su se još malo stanjili. Vjetar je prestao hučati i prometnuo se u stalni povjetarac. Sunce se sada nadulje pokazalo i djeca su ćutjela njegovu dobrodošlu toplinu. Sva su gledala u brod na stijenama. Sunce je zasjalo i osvijetlilo ga. – Nešto je tu ipak neobično – Julian će polako. – Nešto strašno čudno. Nikad nisam vidio takav brod. George je zurila u njega s čudnim izražajem u očima. Okrenula se licem prema djeci i oni su s iznenađenjem ugledali sjajni bljesak u njezinim plavim očima. Djevojčica se činila gotovo odveć uzbuđenom da bi govorila. – Što je? – pitao je Julian uhvativši je za ruku. – Juliane, o, Juliane, to je moja olupina! – viknula je visokim uzbuđenim glasom. – Zar ne shvaćaš što se dogodilo? Oluja je podigla brod sa dna mora i položila ga na ove stijene. To je moja olupina! Ostali su odmah uvidjeli da je bila u pravu. Bio je to stari potonuli brod! Nije ni čudo da je izgledao neobično. Nije čudo da se činio tako star i mračan i tako neobična oblika. Bila je to olupina, podignuta visoko sa svog ležišta i nasukana na obližnje stijene. – George? Sada ćemo moći odveslati i stići do olupine! – vikao je Julian. – Moći ćemo je cijelu istražiti. Možda nađemo sanduke sa zlatom. O, George!

Četvoro djece bilo je toliko nevjerojatno iznenađeno i uzbuđeno da minutu ili dvije nije pozborilo ni riječi. Širom otvorenih očiju gledali su u tamni trup stare olupine zamišljajući što bi u njemu mogli naći. Tada Julian uhvati George za ruku i čvrsto je stegne. – Nije li to predivno? – reče. – O, George, nije li se dogodilo nešto izuzetno? George i dalje nije govorila već je gledala olupinu, dok su joj se raznovrsne misli rojile glavom. Tada se okrenula Julianu. – Kada bi samo olupina i dalje pripadala meni, sada kad je ovako izbačena van! – kazala je. – Ne znam da li olupine pripadaju kraljici ili nekom drugome, kao što je slučaj s većinom izgubljenog blaga. Ali, najposlije, brod je pripadao našoj obitelji. Nitko nije mnogo brinuo o njemu dok je bio ispod mora, ali vjeruješ li da će mi ga odrasli i dalje ostaviti, sada kad je izvučen? – Pa, nemoj nikome reći! – rekao je Dick. – Ne budi glup – reče George. – Neki će ga od ribara zacijelo vidjeti dok bude sa svojim čamcem prolazio zaljevom. Novost će se uskoro razglasiti. – Onda je najbolje da je sami cijelu pregledamo prije nekog drugoga! – Dick će uzbuđeno. – Sada još nitko ne zna za nju. Samo mi. Možemo li je istražiti kad se valovi malo smire? – Ne možemo hodati do stijena, ako to misliš – reče George. – Možemo tamo stići čamcem, ali sada je preopasno, dok su valovi tako veliki. Danas se sigurno neće ublažiti. Vjetar je još suviše jak. – A kako bi bilo sutra rano ujutro? – upita Julian. – Prije nego itko sazna? Kad bismo samo mi prvi stigli na brod! Sigurno bismo našli sve što se tamo može naći! – Da, mislim da bismo mogli – reče George. – Rekla sam vam, mnogi su bili dolje i istraživali brod koliko su podrobno mogli, ali, naravno, teško je to dobro uraditi ispod vode. Možda

ćemo mi naći nešto što su oni propustili. O, to je poput sna! Ne mogu vjerovati da je moja stara olupina doista ovako isplovila sa dna mora! Sunce je već posve izašlo i mokra se odjeća djece sušila pod njegovim toplim zrakama. Pušila se na suncu a para je čak izlazila i iz Timova mokra kaputa. Izgledalo je da mu olupina nije nimalo draga i žestoko je na nju režao. – Smiješan si, Time – George će gladeći ga. – Neće ti učiniti ništa nažao! Što misliš, što je to? – Možda misli da je to kit – Anne će smijući se. – O, George, ovo je najuzbudljiviji dan u mom životu! O, možemo li uzeti čamac i pokušati stići do olupine? – Ne, ne možemo – reče Georg. Kad bismo samo mogli! Ali to je posve nemoguće, Anne. Ponajprije, ne vjerujem da je olupina već dokraja nalegla na stijene i možda i neće sve dok se plima ne povuče. Vidim da se još malo podiže kad se pojavi poneki naročito veliki val. Zasad bi još bilo opasno ulaziti u nju. A osim toga, ne želim da se moj čamac smrska o stijene i mi završimo u dubokoj vodi! A to bi se moglo dogoditi. Moramo pričekati do sutra. Dobra je zamisao da dođemo sutra rano ujutro. Mislim da će mnogi odrasli misliti da je istraživanje njihov posao. Djeca su još kratko promatrala staru olupinu, a potom se iznova uputila oko otoka. On doduše nije bio velik, ali je zaista bio uzbudljiv sa svojom malom stjenovitom obalom, mirnom dražicom u kojoj je bio njihov čamac, urušenim zamkom, kružećim čavkama i zečevima koji su skakutali posvuda. – Volim ga – Anne će. – Zaista ga volim. Upravo je dovoljno malen da čovjek na njemu osjeća da boravi na otoku. Mnogi su otoci preveliki da bi se to osjećalo. Naprimjer, Engleska je otok, ali većina ljudi to ne može znati ako im se ne kaže. Na ovom se otoku stvarno to osjeća, jer na kojem se god mjestu nalazimo vidimo njegovu drugu stranu. Volim ga. George je bila vrlo sretna. Često je prije dolazila na svoj otok, ali uvijek sama, izuzevši Tima. Uvijek se zaklinjala da nikada, nikada nikoga neće tamo povesti, jer bi to uprljalo njezin otok.

Ali, nije ga uprljalo. Učinilo ga je mnogo ljepšim. Po prvi je put George shvatila da dijeljenje užitka podvostručuje radost. – Pričekat ćemo dok se valovi malo ne smire, prije nego pođemo kući – kazala je. – Prilično sam sigurna da će još kišiti i da ćemo samo pokisnuti. Kako stvari stoje, nećemo stići kući do užine, jer će biti teško veslati dok se struja povlači. Sva su se djeca osjećala malko umorna nakon dnevnih uzbuđenja. Malo su govorila dok su veslala kući. Svatko je veslao jedan dio, izuzev Anne koja nije bila dovoljno snažna da vesla protiv struje. Osvrtali su se prema otoku dok su ga napuštali. Nisu mogli vidjeti olupinu, jer je bila sa suprotne strane, okrenuta prema otvorenome moru. – Baš je dobro da je tamo – rekao je Julian. – Zasad je još nitko ne može vidjeti. Vidjet će je tek sa čamca, kada ljudi pođu u ribolov. Glasam za ustajanje u zoru. – No, to je ipak malo prerano – reče George. – Hoćete li se moći probuditi? Ja često izlazim u zoru, ali vi niste naučeni. – Naravno da ćemo se probuditi – reče Julian. – Konačno, evo nas opet na obali i to mi je jako drago. Ruke me strašno bole i tako sam gladan da bih mogao pojesti vagon hrane. – Vau! – Tim će usrdno odobravajući. – Morat ću odvesti Tima do Alfa – reče George iskačući iz čamca. – Ti spremi čamac, Juliane. Pridružit ću vam se kroz nekoliko minuta. Doskora su svo četvoro sjedjeli pijući krepki čaj. Teta Fanny im je ispekla ječmenih kolača i kolač od đumbira sa crnim sirupom. Bio je tamnosmeđ i privlačan za jelo. Djeca su ga cijelog pojela i rekla da je bio najbolji koji su jeli. – Je li dan bio uzbudljiv? – upitala je teta. – O, da! – Anne će spremno. – Bila je golema oluja. Izbacila je... Julian i Dick je gurnuše ispod stola. George nije bila nadohvat, jer bi je inače sigurno i ona udarila. Anne se ljutito zagledala u dječake, očiju punih suza.

– Što se događa? – pitala je teta Fanny. – Je li te netko udario, Anne? Da znate, to guranje ispod stola mora prestati. Sirota Anne, bit će puna masnica. Što je more izbacilo, mila? – Izbacilo je ogromne valove – Anne će izazovno gledajući ostale. Znala je da su mislili kako će reći da je more izbacilo olupinu, ali bili su u krivu! Udarili su je nizašto! – Oprosti što smo te udarili, Anne – Julian će. – Okliznula mi se noga. – I meni – reče Dick. – Da, teta Fanny, bio je to veličanstven prizor na otoku. Valovi su preplavili malu uvalu i morali smo izvući čamac gotovo do vrha niske stijene koja se tamo nalazi. – Nisam se bojala oluje – reče Anne. – Zapravo, nisam se toliko bojala koliko Ti... – Svi su dobro znali da će Anne spomenuti Timothya, pa su je uglas prekinuli govoreći vrlo glasno. Julian ju je ponovno uspio udariti ispod stola. – Oooh! – jaukne Anne. – Zečevi su bili tako pitomi – Julian će glasno. – Promatrali smo kormorane – Dick će, a George mu se pridruži govoreći naporedno. – Čavke su dizale takvu graju; cijelo su se vrijeme glasale "čav, čav, čav"! – Pa, i vi ste poput čavki, svi govorite istodobno! – reče teta Fanny smijući se. – Dobro, jeste li završili? U redu, pođite oprati ljepljive ruke. Da, George, znam da su ljepljive, jer sam ja pekla kolač od đumbira a ti si pojela tri kriške! Tada pođite u drugu sobu i tiho se igrajte, jer pada kiša i ne može te ići van. Ali ne smetajte ocu, George. Veoma je zauzet. Djeca su se otišla oprati. – Glupačo! – Julian će Anne. – Umalo si nas dvaput odala! – Nisam imala na umu ono što ste mislili prvi put! – Anne će uvrijeđeno. George ju je prekinula. – Draže bi mi bilo da si odala tajnu u vezi s olupinom nego s Timom – kazala je. – Jezik ti se lako omakne.

– Da, lako – Anne će sa žaljenjem. – Mislim da je najbolje da više ne govorim za vrijeme obroka. Toliko volim Tima, pa ne mogu odoljeti da ne govorim o njemu. Svi su se pošli igrati u drugu sobu. Julian je uz tresak okrenuo stol. – Igrat ćemo se olupine – rekao je. – Ovo je brod. Sada ćemo krenuti u istraživanje. Vrata se naglo otvore i ukaza se ljutito smrknuto lice. Bio je to Georgein otac! – Kakva je to galama? – pitao je. – George, jesi li ti okrenula stol? – Ja sam – reče Julian. – Žao mi je, gospodine. Posve sam zaboravio da radite. – Još jedna takva buka i sutra ćete provesti dan u krevetu – reče stric Quentin. – Georgina, pazi da tvoji rođaci budu tihi. Vrata su se zalupila i stric Quentin je izišao. Djeca su se zgledala. – Tvoj je otac jako strog, zar ne? – upita Julian. – Žao mi je da sam napravio takvu galamu. Nisam mislio. – Bolje je da sada doista budemo vrlo tihi – reče George. – U protivnome, održat će riječ i umjesto da istražujemo olupinu, provest ćemo dan u krevetu. Bila je to strašna misao. Anne je otišla po jednu od svojih lutaka da bi se igrala. Najposlije ih je ipak uspjela ponijeti priličan broj. Julian je uzeo neku knjigu. George se prihvatila prekrasnog malog broda što ga je rezbarila iz komada drveta. Dick se zavalio u naslonjač i razmišljao o uzbudljivoj olupini. Kiša je ustrajno padala i svi su se nadali da će do jutra prestati. – Moramo ustati jako rano – reče Dick zijevajući. – Što mislite o tome da večeras pođemo ranije u krevet? Umoran sam od svog tog veslanja. U uobičajenim prilikama djeca nisu voljela ići rano u krevet, ali s tako uzbudljivim događajem na pomolu, rano lijeganje doimalo se drukčije toga dana. – Tako će nam brže proći vrijeme – Anne će odlažući lutku. – Idemo li?

– Što će majka pomisliti ako krenemo odmah poslije čaja? – reče George. – Mislit će da smo svi bolesni. Ne, krenut ćemo nakon večere. Reći ćemo naprosto da smo umorni od veslanja, što je posve točno, i da se želimo dobro ispavati kako bismo bili spremni za pustolovinu sutradan ujutro. A to jest pustolovina, znate. Ne pruža se mnogima prilika da istražuju tako staru olupinu poput ove koja je dugo bila ispod mora! Oko osam sati sva su djeca bila u krevetu, na prilično iznenađenje tete Fanny. Anne je odmah zaspala. Julian i Dick su joj se uskoro pridružili, dok je George ležala još neko vrijeme budna, misleći o svom otoku, olupini i, dakako, o svome ljubljenom psu! – Moram povesti i Tima – mislila je tonući u san. – Ne možemo Tima ostaviti izvan ovoga. I on mora sudjelovati u pustolovini!

Narednog se jutra Julian prvi probudio. Prenuo se upravo u trenutku kad se sunce pomolilo na obzoru na istoku i ispunilo nebo zlatom. Julian je na trenutak zurio u strop, i tada se u hipu sjetio svega što im se zbilo dan ranije. Sjeo je uspravno u krevetu i šapnuo što je jasnije mogao: – Dick! Probudi se! Poći ćemo vidjeti olupinu! Daj, probudi se! Dick se probudio i nasmiješio Julianu. Preplavio ga je osjećaj sreće. Spremaju se u pustolovinu. Spuznuo je s kreveta i tiho otrčao u sobu djevojčica. Otvorio je vrata. Obje su djevojčice tvrdo spavale, Anne umotana u pokrivače poput puha. Dick prodrma George i potom potapša Anne po leđima. Probudile su se i sjele. – Požurite! – šaptao je Dick. – Sunce upravo izlazi. Morat ćemo požuriti. Georgeine su plave oči sjajile dok se oblačila. Anne je brzo skakutala uokolo tražeći ono malo svoje odjeće – samo kupaći kostim, traperice i majicu – i patike da zaštiti noge. Za nekoliko minuta svi su bili spremni. – A sada, ni škripe na stepenicama, ni kašlja ili hihota! – upozoravao je Julian dok su stajali na odmorištu. Anne je bila strašno hihotalo i često bi odala tajne planove svojim iznenadnim praskavim hihotom. Ali ovaj se put djevojčica ponašala svečano poput ostalih, i jednako oprezno. Išunjali su se niza stube i otvorili mala prednja vrata. Nisu proizveli ni zvuka. Tiho su zatvorili vrata i uputili se stazom do vrtnih vrata. Ona su uvijek škripila, pa su se uspeli preko njih radije nego da ih otvaraju. Sunce je već jasno sjalo, iako je još bilo nisko na istočnome nebu. Već je bilo toplo. Nebo je bilo tako prekrasno plavo te se Anne nije mogla oteti dojmu da je svježe isprano: – Izgleda kao da se upravo vratilo iz praonice – kazala je ostalima.

Zacičali su od smijeha. Anne se ponekad neobično izražavala. Ali, djeca su znala što je htjela reći. Dan je ispunjavao čovjeka ugodnim novim osjećajem – oblaci bijahu tako ružičasti na blistavome plavom nebu. Bilo je nemoguće zamisliti da je dan ranije bilo tako silovito. George je uzela čamac. Potom je otišla po Tima, dok su dječaci vukli čamac do mora. Alf, ribarski dječak, iznenadio se da je George došla tako rano. Upravo se spremao sa svojim ocem u ribolov. Nasmijao se George. – Ideš li i ti u ribolov? – rekao joj je. – Hej, kakva je ono jučer bila oluja! Mislio sam da će vas zadesiti. – I jest – reče George. – Dođi, Time! Dođi! Tim je bio jako zadovoljan da je tako rano ugledao George. Pleo joj se oko nogu, dok je trčala za ostalima, gotovo se spotaknuvši o njega. Skočio je u čamac čim ga je ugledao i stajao na krmi isplazivši crveni jezik i žestoko mašući repom. – Čudim se kako mu se rep još drži – Anne će gledajući ga. – Timothy, ti ćeš ga jednoga dana naprosto odmahati. Krenuli su prema otoku. Sada je bilo lako veslati, jer je more bilo tako mirno. Stigli su do otoka i veslali oko njega do druge strane. A tamo je bila olupina, visoko nasađena na oštrim stijenama! Sada je već dobro nalegla i nije se micala kad bi je podlili valovi. Ležala je malo ukoso, a slomljeni jarbol, sada kraći nego ranije, stršio je s jedne strane. – Evo je! – Julian će uzbuđeno. – Jadna stara olupina! Pretpostavljam da je sada još oštećenija. Kakvu je buku nadigla kad je jučer uz prasak nalegla na stijene! – Kako ćemo dospjeti do nje? – pitala je Anne gledajući gomilu ružnih šiljatih stijena uokolo. Ali George nije bila obeshrabrena. Poznavala je gotovo svaki centimetar obale oko malog otoka. Uporno je grabila veslima i doskora su stigli u blizinu stijena na kojima je počivala velika olupina. Djeca su iz čamca gledala olupinu. Bila je velika, mnogo veća no što su zamišljali kad su je nazirali izdaleka. Bila je obložena školjkama; na sve je strane visjelo pramenje smeđeg i

zelenog morskog raslinja. Neobično je odisala. Sa strane trupa bile su velike rupe na mjestima na kojima je udarala o stijene. Bilo je rupa i na palubi. Sveukupno, djelovala je kao tužan i napušteni brod, ali djeci je to bio najuzbudljiviji prizor na svijetu. Veslali su do stijena na kojima je ležala olupina. Plima ih je zapljuskivala. George je gledala uokolo. – Svezat ćemo čamac o samu olupinu – kazala je. – I uspeti se bez muke na palubu penjući se postrance. Gledaj, Juliane, baci ušicu konopca preko onog slomljenog komada drveta koji strši sa strane. Julian učini kao što mu je rečeno. Uže se napelo i čamac je bio ukotvljen. Potom se George uspela uza stranu olupine, spretno poput majmuna. Čudesno se penjala. Slijedili su je Julian i Dick, ali Anne je trebala pomoć. Uskoro je svo četvoro stajalo na iskošenoj palubi. Bila je skliska od morske trave i miris je bio doista veoma snažan. Anne se nije svidio. – Dobro, ovo je bila paluba – reče George – a ovdje su se ljudi spuštali i penjali. – Pokazala je na veliki otvor. Došli su do njega i pogledali dolje. Tamo su još bili ostaci željeznih ljestava. George ih je ispitivala. – Mislim da su još dovoljno čvrste da nas podnesu – kazala je. – Ja ću poći prva. Ima li tko džepnu svjetiljku? Unutra izgleda prilično mračno. Julian je imao svjetiljku. Pružio ju je George. Djeca su se posve stišala. Činilo se nekako tajanstveno gledati dolje, u mračnu unutrašnjost velikoga broda. Što će dolje naći? George je upalila svjetiljku i potom stala brzo silaziti niz ljestve. Ostali su je slijedili. Svjetlost baterije otkrivala je vrlo čudan prizor. Potpalublje je bilo niskoga stropa, načinjeno od debele hrastovine. Djeca su morala pognuti glave da bi se mogla kretati. Neki su dijelovi izgledali kao kabine, ali se to teško moglo razaznati, jer je sve bilo tako oštećeno, izjedeno morem i zaraslo u morsku travu. Zadah je bio doista strašan, iako je to uglavnom bio miris morske trave koja se sušila.

Djeca su se sklizala na travurini dok su obilazila unutrašnjost broda. Najposlije, unutrašnji prostor i nije bio tako velik. Ispod kabina nalazio se velik tovarni prostor broda i djeca su ga gledala pri svjetlosti džepne svjetiljke. – Ovdje su sigurno držali sanduke sa zlatom – reče Julian. Ali u tovarnom prostoru nije bilo ničega doli vode i riba! Djeca nisu mogla sići, jer je voda bila previše duboka. Površinom su plutale jedna ili dvije bačve, ali su bile raspukle i posve prazne. – Pretpostavljam da je to bila burad za vodu, ili pak bačve sa svinjetinom ili keksima – reče George. – Vratimo se na drugu stranu broda, tamo gdje su bile kabine. Neobično je vidjeti postelje na kojima su spavali mornari... pogledajte onu staru drvenu stolicu. Čudno je da je sve još tu, nakon toliko godina! Pogledajte i predmete koji vise na ovim kukama... sada su posve rđavi i pokriveni morskim raslinjem, ali mora da su to bile kuharove tave i zdjele! Bijaše to čudnovato putovanje starom olupinom. Djeca su usredotočila svu pažnju ne bi li ugledala kutije koje bi mogle sadržavati šipke zlata, ali činilo se da nigdje nema nikakve kutije! Stigli su do jedne kabine koja je bila veća od ostalih. U kutu je stajala postelja na kojoj je počivao veliki rak. Naslonjen o postelju, stajao je neki komad namještaja prilično nalik na stol sa dvije noge, sav obrastao u sivkaste školjke. Na zidovima kabine visjele su nakrivljene drvene police okićene vijencem morske trave. – Mora da je to bila kabina kapetana – reče Julian. – Najveća je. Pogledaj, što je ono u kutu? – Neka stara šalica – Anne će podižući je, – A ovdje je polovica tanjurića. Vjerojatno je kapetan ovdje sjedio i pio čaj u trenutku kad je brod doživio nesreću. Djeca su se osjećala prilično čudno. U maloj kabini bilo je mračno i vonjavo, a tlo ispod nogu bilo je vlažno i sklisko. George je pomislila kako je njezina olupina doista bila zabavnija dok je bila potopljena ispod vode negoli izvučena na površinu! – Hajdemo – kazala je stresavši se. – Ne sviđa mi se previše. Jest uzbudljivo, znam, ali i malo zastrašujuće.

Djeca su se okrenula da pođu. Julian je posljednji put džepnom svjetiljkom osvijetlio malu kabinu. Već ju je htio ugasiti i poći za ostalima na palubu, kad je ugledao nešto što ga je zaustavilo. Usmjerio je svjetiljku u tom pravcu i potom pozvao ostale. – Hej! Pričekajte malo. Ovdje u zidu postoji ormarić. Pogledajmo ima li nešto unutra! Ostali se okrenuše i pogledaše. Ugledali su nešto što se činilo poput malena ormara u visini zida kabine. Julianov se pogled zaustavio na ključanici. Ključa, međutim, nije bilo. – Možda bi baš tu unutra moglo nešto biti – reče Julian. Pokušao je prstima otvoriti drvena vratašca ali se ona nisu micala. – Zaključano je – reče. – Naravno da je zaključano! – Mislim da je brava zarđala – reče George i sama pokušavajući otvoriti vrata. Potom je izvadila svoj veliki džepni nož i ugurala ga između vrata ormarića i zida kabine. Pritiskala je oštricu prema natrag – i brava ormarića iznenadno je popustila. Kao što je kazala, bila je posve zarđala. Vrata se širom otvoriše i djeca ugledaše policu s nekoliko neobičnih predmeta na njoj. Stajala je tamo drvena kutija nabrekla od vlage morske vode u kojoj je ležala godinama. Dva ili tri predmeta izgledala su poput starih, raskvašenih knjiga. Bila je tamo i neka vrsta staklenog suđa za piće, po sredini napukla, i dva-tri neobična predmeta, tako izjedena morskom vodom te se nije znalo što su. – Ništa posebno zanimljivo, izuzev kutije – reče Julian i podigne je. – Pa ipak, štogod bilo unutra zacijelo je uništeno. Ali, bez obzira na to, pokušat ćemo je otvoriti. George i on dali su sve od sebe da otvore bravu male drvene kutije. Na poklopcu bijahu utisnuti inicijali: H.J.K. – Mislim da su to inicijali kapetana – reče Dick. – Ne, to su bili inicijali moga pra-pra-pradjeda! – reče George kojoj su oči iznenadno zablistale. – Znam sve o njemu. Ime mu je bilo Henry John Kirrin. Znate, ovo je bio njegov brod. Mora da je to bila njegova osobna kutija u kojoj je držao svoje stare dokumente ili dnevnike. O, naprosto je moramo otvoriti!

Ali bilo je sasvim nemoguće otvoriti poklopac s alatom koji su imali uza se. Uskoro su odustali, a Julian je uzeo kutiju da je ponese u čamac. – Otvorit ćemo je kod kuće – reče glasom koji je odavao prilično uzbuđenje. – Naći ćemo čekić ili nešto slično i nekako je otvoriti. O, George, ovo je pravi nalaz! Svi su ćutjeli da posjeduju nešto tajanstveno. Je li bilo ičega u kutiji i, ako jest, čega? Žudjeli su da stignu kući i otvore je! Stigli su na palubu uspevši se željeznim ljestvama. Čim su tamo dospjeli, vidjeli su da su i drugi, izuzev njih, otkrili olupinu izbačenu iz dubine mora! – Bože! Polovina ribarskih čamaca iz zaljeva otkrila ju je – uzviknuo je Julian gledajući ribarske čamce koji su se približili olupini onoliko koliko su mogli. Ribari su u čudu gledali brod. Kad su ugledali djecu na palubi, glasno su doviknuli: – Hej, vi tamo! Kakav je to brod? – To je stara olupina – doviknuo je Julian. – Naplavila ju je jučerašnja oluja! – Ne reci ništa više – George će mršteći se. – To je moja olupina. Ne želim posjetioce na njoj! I tako ništa više nije bilo rečeno, a četvoro je djece ušlo u čamac i odveslalo kući što su brže mogla. Bilo je prošlo vrijeme doručka. Možda će ih izgrditi. Čak bi ih Georgein strogi otac mogao poslati u krevet, ali što onda, oni nisu marili. Istražili su olupinu i vratili se s kutijom koja bi mogla sadržavati ako već ne zlatne šipke, a ono možda barem jednu malu šipku! Izgrdili ih jesu. Morali su se zadovoljiti samo s polovicom doručka, jer je stric Quentin rekao da djeca koja tako kasne ne zaslužuju jaja i slaninu, već samo kriške kruha s džemom. Bilo je vrlo žalosno. Sakrili su kutiju ispod kreveta u sobi dječaka. Tim je ostavljen dječaku-ribaru, ili, radije, bio je svezan u stražnjem dvorištu, jer je Alf otišao u ribolov i upravo je u tom trenutku piljio iz očeva čamca u čudesnu olupinu. – Mogli bismo nešto zaraditi dovodeći posjetioce do olupine – dosjetio se Alf. I prije no što je dan bio na izmaku, dvadesetine

znatiželjnika razgledale su staru olupinu s paluba motornih ili ribarskih čamaca. George je bila bijesna zbog toga. Ali tu nije mogla ništa. Uostalom, kao što je Julian rekao, svatko ima pravo na gledanje!

Prva stvar koju su djeca uradila nakon doručka bila je da uzmu dragocjenu kutiju i odnesu je do spremnice za alat u vrtu. Naprosto su žudjela za tim da je silom otvore. Svi su potajice osjećali da se u njoj krije neko blago. Julian je tražio odgovarajući alat. Našao je dlijeto i odlučio je da je to prava stvar za otvaranje kutije. Pokušao je, ali mu je dlijeto skliznulo i povrijedilo prst. Potom je pokušao s drugim oruđem, ali je kutija tvrdoglavo odbijala da se otvori. Djeca su ljutilo zurila u nju. – Znam što ćemo – Anne će najposlije, – Ponesimo je na vrh kuće i bacimo je na zemlju. Nadam se da će se rasprsnuti i otvoriti. Ostali su se zamislili nad tim prijedlogom. – Možda vrijedi pokušati – reče Julian. – Problem je jedino u tome što bi se na taj način moglo slomiti ili uništiti nešto što je u kutiji. No nije se ukazivao drugi način da se kutija otvori, pa ju je tako Julian ponio na vrh kuće. Otišao je na potkrovlje i tamo otvorio prozor. Ostali su stajali dolje, čekajući. Julian je zavitlao kutiju kroz prozor koliko je snažnije mogao. Poletjela je kroz zrak i prizemljila se uz strahovit tresak na puteljku popločanu pločama. Istog trenutka otvorio se francuski prozor i na njemu se poput metka iz puške pomolio stric Quentin. – Što to radite? – viknuo je. – Nadam se da ne bacate stvari jedni na druge kroz prozor? Što je to na zemlji? Djeca su gledala u kutiju. Rastvorila se i ležala na zemlji razotkrivajući limenu zaštitnu kutiju. Štogod bilo u kutiji, nije se uništilo! Bit će posve suho! Dick je potrčao da je pokupi. – Pitao sam što je to na zemlji? – viknuo je stric i pošao prema njemu.

– To je, to je nešto što nama pripada – Dick će zacrvenjevši se. – E, pa ja ću vam to oduzeti – na to će stric. – Ovako me smetati! Daj mi to. Gdje ste to uzeli? – zarežao je zureći u ubogu Anne koja je bila najbliža. – U olupini – promrsi mala ustrašena djevojčica. – U olupini! – stric će začuđeno. – U staroj olupini koja je jučer naplavljena? Čuo sam o tome. Hoćeš li reći da ste tamo bili? – Da – nadoveže se Dick. U tom im se času pridružio Julian zabrinuta izražaja. Bit će odviše strašno ako stric uzme kutiju u trenutku kad su je uspjeli otvoriti. Ali upravo to se zbilo! – Pa, ta kutija može sadržavati nešto važno – rekao je i uzeo je iz Dickovih ruku. – Nemate pravo ovako pljačkati po staroj olupini. Mogli biste odnijeti i nešto važno. – Pa, to je moja olupina – George će ljutito. – Molim te, oče, daj nam kutiju. Mislili smo da bi mogla sadržavati šipku zlata ili nešto slično! – Šipku zlata! – otac će posprdno. – Kakvo si ti dijete! U ovako malu kutiju nikad ne bi stalo takvo što! Mnogo je vjerojatnije da sadrži upute gdje bi se mogle nalaziti šipke zlata! Uvijek sam vjerovao da je zlato pohranjeno negdje na sigurnu... i da je brod, ispražnjen od svog dragocjenog tereta, potonuo kad je napuštao zaljev! – O, oče, molim te, molim te daj nam našu kutiju – preklinjala je George gotovo u suzama. Iznenadno je bila sigurna da ona sadrži upute koje bi im mogle otkriti što se dogodilo sa zlatom. Ali njezin se otac bez riječi okrenuo i uputio prema kući noseći kutiju, otvorenu i rasprslu, dok se ispod njegove ruke nazirala limena zaštitna kutija. Anne brizne u plač. – Ne osuđujte me što sam mu kazala da smo je našli u olupini – jecala je. – Molim vas nemojte. Tako me je gledao. Naprosto sam mu morala reći. – U redu, bebice – Julian će stavljajući ruku na Anneino rame. Izgledao je bijesan. Mislio je da nije u redu što je stric naprosto oduzeo kutiju. – Slušajte, ovo neću otrpjeti. Nekako

ćemo se domoći kutije i pogledati unutra. Siguran sam da se tvoj otac neće time baviti, George. Sjest će i nastaviti pisati svoju knjigu, a na kutiju će posve zaboraviti. Vrebat ću priliku, ušuljati se u njegovu radnu sobu i uzeti je, pa makar i izvukao batine ako me otkrije! – Dobro! – reče George. – Stražarit ćemo i vidjeti kad otac bude izišao. Tako su na smjenu stražarili, ali, na nesreću, stric je cijelo prijepodne boravio u radnoj sobi. Teta Fanny se čudila da je toga dana jedno ili dvoje djece stalno bilo u vrtu umjesto da budu na plaži. – Zašto niste svi zajedno i kupate se ili se nečim bavite – pitala je. – Jeste li se posvađali? – Ne – odgovorio je Dick. – Naravno da nismo. – Ali nije rekao zašto su u vrtu! . – Zar tvoj otac nikad ne izlazi? – pitao je Dick kad je na njega došao red da preuzme stražu. – Mislim da ne živi naročito zdravo. – Tako ti je to sa znanstvenicima – reče George, kao da zna sve o njima. – Ali, reći ću ti nešto. Poslijepodne će možda spavati! Koji put legne! Julian je poslijepodne stražario u stražnjem dijelu vrta. Sjeo je ispod stabla i počeo čitati. Iznenadno je začuo neobični šum zbog kojeg je podigao glavu. Odmah je shvatio o čemu je riječ! "To stric Quentin hrče!", pomislio je uzbuđeno. "Tako je! O, kad bih se mogao ušuljati kroz francuski prozor i uzeti našu kutiju!" Prikrao se do prozora i pogledao unutra. Jedan je prozor bio malko otvoren i Julian ga je otvorio malo više. Ugledao je strica naslonjena u udobnu naslonjaču, usana malko razmaknutih, očiju zatvorenih, u duboku snu! Svaki put kad bi udahnuo zahrkao bi. "Doista izgleda kao da čvrsto spava", razmišljao je dječak. "A tamo je kutija, točno iza njega, na onome stolu. Upustit ću se. Kladim se da bih zaradio poštene batine kad bi me uhvatili, ali tu ništa ne mogu!"

Ušunjao se u sobu. Stric je i dalje hrkao. Dječak se na prstima šunjao mimo njega do stola koji je stajao iza stričeva naslonjača. Uzeo je kutiju. I tada komadić slomljena drveta s kutije padne na pod uz mukli tresak. Stric se pomakne na stolici i otvori oči! Brz poput munje, dječak čučne iza stričeva naslonjača zatomljujući dah. – Što je bilo? – čuo je kako govori stric. Julian se nije pomaknuo. Potom se stric iznova nasloni i zatvori oči. Uskoro se opet čulo njegovo jednomjerno hrkanje! "Hura!" mislio je dječak. "Opet je zaspao!" Tiho se uspravio držeći kutiju. Na prstima se došunjao do francuskog prozora. Skliznuo je van i brzo potrčao vrtnom stazom. Nije mislio na to da sakrije kutiju. Sve što je želio bilo je da dođe do ostale djece i pokaže im što je učinio! Trčao je do plaže gdje su ona ležala na suncu. – Hej! – viknuo je. – Hej! Imam je! Imam je! Svi su uzbuđeno kriknuli i posjedali, grozničavi od želje da ispitaju kutiju u Julianovim rukama. Posve su zaboravili na ostale ljude na plaži. Julian se stuštio na tlo i nasmijao se. – Tvoj je otac zaspao – rekao je George. – Time, ne liži me toliko! Ja sam, George, ušao unutra, a komadić je kutije pao na pod... i probudio ga. – Bože! – usklikne George. – Što je bilo dalje? – Čučnuo sam iza njegove stolice dok nije ponovno zaspao – reče Julian. – Potom sam pobjegao. A sada, da vidimo što je unutra. Ne vjerujem da je tvoj otac uopće pogledao! I nije. Limena je kutija bila nedirnuta. Zarđala je uslijed višegodišnjeg ležanja u vlazi, a poklopac je bio toliko čvrsto pritegnut te ga je bilo gotovo nemoguće pomaknuti. Ali kad ga je George stala obrađivati sa svojim džepnim nožićem i odstranjivati rđu, počela je popuštati i za približno četvrt sata – otvorila se! Djeca su se znatiželjno zgrnula oko nje. Unutra su bili neki stari papiri i knjiga crnih korica. I ništa drugo! Nikakva šipka zlata. Nikakva blaga. Svi su bili pomalo razočarani.

– Sve je posve suho – Julian će iznenađeno. – Nimalo vlažno. Limena kutija je sve sačuvala u savršenu stanju. On podiže knjigu i otvori je. – To je dnevnik što ga je vodio tvoj pra-pra-pradjed na svojim putovanjima brodom – rekao je. – Jedva uspijevam nešto pročitati. Tako je malen i neobičan. George podigne jedan od papira. Bio je to debeo pergament, posve požutjeo od starosti. Rasprostrla ga je na pijesku i razgledala. I drugi su se zagledali, ali nisu razabirali o čemu se radi. Činilo se da je neka karta. – Možda karta pokazuje mjesto na koje moramo poći – reče Julian. Ali iznenadno ruka kojom je George držala kartu stane podrhtavati i oči joj zasjaše bljeskom dok je pogledala ostale. Otvorila je usta ali nije govorila. – O čemu se radi? – Julian će znatiželjno. – Što je? Jesi li izgubila moć govora? George odmahne glavom i uze govoriti u hipu: – Juliane! Znaš li što je to? To je karta moga starog dvorca. Dvorca Kirrin, kada još nije bio ruševina. I ona prikazuje podzemne tamnice. I, gledaj, pogledaj samo što piše u ovom kutu ćelije! Ona drhtavim prstom pokaže jednu stranu karte. Ostali su se nagnuli da bolje vide – a tamo je starinskim slovima bila otisnuta neobična riječ. INGOTI Što to znači? – Ingoti! – Anne će zabezeknuto, nikad još niša čula tu riječ. Ali dva dječaka jesu. – Ingoti! – uzviknuo je Dick. – Pa to moraju biti šipke zlata. One se nazivaju ingotima. – Većina metalnih šipki zove se ingoti – Julian će zarumenjevši se od uzbuđenja. – Ali, kako što znamo, s broda je nestalo zlato i stoga je vrlo vjerojatno da ingoti ovdje označuju šipke zlata. O, Bože! Zamislite da su možda još skrivene negdje ispod dvorca Kirrin. George! George! Nije li to strašno, užasno uzbudljivo?

George potvrdno kimne. Od uzbuđenja je drhtala cijelim tijelom. – Kad bismo ga samo mogli naći! Kad bismo samo mogli! – Krenut ćemo u pravi lov na blago – reče Julian. – Bit će strahovito teško, jer je dvorac sada u ruševinama i sav zarastao. Ali ovako ili onako, mi ćemo pronaći te ingote. Kakva lijepa riječ! Ingoti! Ingoti! Ingoti! Zvučila je nekako uzbudljivije od riječi zlato. O zlatu više nitko nije govorio. Govorili su o INGOTIMA. Tim nije mogao shvatiti razlog tolikom uzbuđenju. Mahao je repom i usrdno nastojao liznuti jedno pa drugo dijete, ali ovaj put nekako nitko nije na njega obraćao pažnju! To naprosto nije mogao razumjeti te se nakon nekog vremena povukao i poleglih ušiju sjeo okrenuvši djeci leđa. – O, pogledajte sirotog Timothya! – reče George. – Ne razumije naše uzbuđenje. Time! Time, dragi, sve je u redu, nisi pao u nemilost ili nešto slično. O, Time, otkrili smo najdivniju tajnu na cijelome svijetu. Tim je skočio, mahnuo repom, zadovoljan da mu se iznova obraća pažnja. Stavio je svoju veliku šapu na dragocjenu kartu i četvoro je djece odmah viknulo na njega. – Bože! Ne smije to potrgati! – Julian će. Potom je pogledao ostale i namrštio se: – Što ćemo uraditi s kutijom? – upitao je. – Hoću reći, Georgein će otac zacijelo primijetiti njezin nestanak, zar ne? Morat ćemo je vratiti. – Pa, ne bismo li mogli uzeti kartu i zadržati je? – predloži Dick. – On neće znati da je bila unutra ako nije ni pogledao sadržaj kutije. A prilično je izvjesno na nije. Ostale stvari nisu naročito važne... samo stari dnevnik i nekoliko pisama. – Da bismo se osigurali, precrtajmo kartu – Julian će. – Tada možemo pravu kartu vratiti u kutiju. Svi su se složili da je to dobra ideja. Vratili su se u Vilu Kirrin i pažljivo precrtali kartu. Obavili su to u spremištu za alat da ih nitko ne bi vidio. Karta je bila neobična. Sastojala se iz tri dijela.

– Ovaj dio prikazuje ćelije ispod dvorca – reče Julian. – A ovaj plan pokazuje prizemlje dvorca... ovaj pak gornji dio. Časna riječ, bilo je to lijepo mjesto! Tamnice su se nalazile na cijelom prostoru ispod dvorca. Kladim se da su bile prilično strašna mjesta. Pitam se kako su se ljudi spuštali do njih. – Morat ćemo pažljivije proučiti kartu i vidjeti – reče George. – Sada nam to svima izgleda prilično zbrkano, ali kad jednom s kartom dođemo do dvorca i tamo je proučimo, vjerojatno ćemo otkriti kako da siđemo do tajnih ćelija. Oooh! Ne vjerujem da je ijedno dijete doživjelo takvu pustolovinu! Julian pažljivo spremi precrtanu kartu u džep svojih traperica. Nije se od nje namjeravao rastajati. Bila je veoma dragocjena. Potom vrati izvornu kartu u kutiju i pogleda prema kući. – Što mislite o tome da je odmah vratim natrag? – upita. – Možda tvoj otac još spava, George. Ali nije bilo tako. Bio je budan. Nasreću, nije primijetio nestanak kutije! Došao je u blagovaonicu da s obitelji popije čaj i Julian je iskoristio priliku. Promrmljao je neku ispriku, udaljio se od stola i iznova stavio kutiju na stol iza stričeva naslonjača. Po povratku je namignuo ostalima. Odahnuli su. Svi su se bojali strica Quentina i nije im bilo nimalo do toga da mu se zamjere. Za cijelo vrijeme obroka, Anne nije rekla ni riječi. Toliko se strašno bojala da bi nešto mogla odati, bilo o Timu, ili o kutiji. I ostali su malo govorili. Dok su ispijali čaj, zazvonio je telefon i teta Fanny je pošla da se javi. Uskoro se vratila. – Za tebe je, Quentine – kazala je. – Očito, stara je olupina izazvala prilično uzbuđenje i neki ljudi iz londonskih novina žele ti u vezi s njom postaviti nekoliko pitanja. – Reci im da ću ih primiti u šest sati – reče stric Quentin. Djeca su se uspaničeno zgledala. Nadala su se da stric Quentin neće novinarima pokazati kutiju. Tada bi mogla izaći na vidjelo tajna o skrivenu zlatu!

– Kakva sreća da smo precrtali kartu! – Julian će nakon čaja. – Ali sada mi je jako žao da smo pravu kartu ostavili u kutiji. Netko bi mogao otkriti našu tajnu!

Narednog jutra novine su bile pune izvještaja o tome kako je stara olupina izronila iz mora. Novinari su saznali od strica Ouentina pripovijest o olupini i izguljenu zlatu, a neki su čak uspjeli pristati na otok Kirrin i snimiti stari urušeni dvorac. George je bjesnjela. – To je moj dvorac! – grmjela je na svoju majku. – To je moj otok. Rekla si da ga mogu smatrati svojim. Rekla si, jesi! – Znam, George, draga – uzvratila je majka. – Ali, doista moraš biti razborita. Ne može naštetiti otoku da netko na njega pristaje, niti može naškoditi dvorcu da se fotografira. – Ali ja to ne želim – George će smračena i mrgodna izražaja. – On je moj. Olupina je moja. Rekla si. – Pa, nisam znala da će biti ovako naplavljena – reče majka. – Budi razborita, George. Kakve to ima važnosti ako ljudi pođu razgledati olupinu? Ne možeš ih spriječiti. George ih nije mogla spriječiti, ali zbog toga nije bila ništa manje ljuta. Djecu je čudilo zanimanje koje je pobudila izvučena olupina i što je otok Kirrin postao predmetom velike pažnje. Posjetioci iz okolnih mjesta došli su da je vide, a ribari su uspjeli pronaći dražicu i omogućiti im pristup. George je ridala od bijesa, a Julian ju je pokušao utješiti. – Slušaj, George! Još nitko ne zna našu tajnu. Pričekat ćemo dok to uzbuđenje splasne i tada otići na otok Kirrin i pronaći ingote. – Ako ih netko ne nađe prije nas – kazala je George brišući oči. Bila je bijesna na sebe zbog toga što je plakala, ali doista se nije mogla svladati. – Kako bi to mogli? – pitao je Julian. – Nitko se još nije domogao sadržaja kutije! Čekat ću priliku i izvaditi kartu prije nego je netko vidi! Ali prilika se nije ukazala, jer se dogodilo nešto strašno. Stric Quentin prodao je kutiju čovjeku koji je kupovao starine.

Izišao je ozaren iz radne sobe dan ili dva nakon što je počelo uzbuđenje, i ispripovjedio to teti Fanny i djeci. – Sklopio sam vrlo dobar posao s nekim čovjekom – rekao je supruzi. – Znaš li onu staru limenu kutiju s olupine? E, taj čovjek skuplja neobične predmete poput ovoga i dobro ju je platio. Čak i više no što očekujem da ću dobiti za knjigu koju pišem! Čim je ugledao staru kartu i dnevnik, odmah je rekao da će kupiti sve zajedno. Djeca su ga pogledala u užasu. Kutija je bila prodana! Sada će netko proučiti kartu i možda proniknuti u ono što znače "ingoti". Pripovijest o izgubljenu blagu sada kola po svim novinama. Nitko ne može previdjeti značenje karte, ako je pažljivo prouči. Djeca se nisu usudila reći stricu Quentinu ono što su znala. Istina je da je sada bio sav nasmijan i da im je obećao kupiti nove mreže za lovljenje račića i splav – ali bio je on osoba tako promjenjiva značaja. Mogao bi se razbjesnjeti ako sazna da je Julian sam uzeo kutiju i otvorio je dok je stric spavao. Kad su ostala sama, djeca su raspravila cijeli događaj. Činio im se doista veoma ozbiljnim. Razmišljali su da li da tetu Fanny upute u tajnu, ali bila je to tako dragocjena i čarobna tajna te je nikome nisu mogli odati. – Slušajte sada – Julian će najposlije. – Zamolit ćemo tetu Fanny ako možemo otići na otok Kirrin i tamo provesti dan-dva, hoću reći, i prespavati tamo. Tako bismo imali vremena da mjesto malo pročešljamo i vidimo što se može naći. Siguran sam da za dan-dva posjetioci više neće dolaziti. Možda otkrijemo nešto prije nego netko drugi pronikne našu tajnu. Konačno, čovjek koji je kupio kutiju možda i ne pogodi da karta oslikava dvorac Kirrin. Djeca su se malko oraspoložila. Bilo je tako strašno ništa ne raditi. Čim su skovali plan, osjećali su se bolje. Odlučili su da narednoga dana zamole tetu Fanny da odu i provedu vikend u dvorcu. Vrijeme je bilo veličanstveno. Mogli bi ponijeti mnogo hrane sa sobom.

Kada su došli da pitaju tetu Fanny, stric Quentin je bio s njom. I opet je bio sav nasmiješen i čak je potapšao Juliana po ramenima. – Pa, dobro – rekao je. – Kakvo je ovo poslanstvo? – Upravo smo htjeli nešto zamoliti tetu Fanny – Julian će uljudno. – Teto, s obzirom na to da je vrijeme tako lijepo, biste li nam, molim vas, htjeli dopustiti da preko vikenda odemo u dvorac Kirrin i provedemo dan-dva na otoku? Ne možete zamisliti kako bismo se tome radovali! – Pa, što misliš o tome, Quentine? – upitala je teta okrenuvši se suprugu. – Ako žele, mogu – reče stric Quentin. – Uskoro im se za to više neće pružiti prilika. Dragi moji, dobili smo izvanrednu ponudu za otok Kirrin! Neki čovjek želi kupiti otok, preurediti dvorac u hotel i učiniti od njega pravo ljetovalište! Što kažete na to? Četvoro djece zurilo je, zgranuto i užasnuto, u nasmiješena čovjeka. Netko namjerava kupiti otok! Znači li to da je njihova tajna otkrivena? Želi li čovjek kupiti dvorac zbog toga što je iščitao kartu, pa zna da je u njemu skriveno mnogo zlata? George je prigušeno kriknula. Oči su joj gorjele kao da su se zapalile. – Majko! Ne možete prodati otok! Ne možete prodati moj dvorac! Neću dopustiti da se prodaju. Otac se namrgodio. – Ne budi budalasta, Georgina! – rekao je. – Otok nije doista tvoj. Ti to znaš. Pripada tvojoj majci i prirodno je da ga proda ako se prilika ukaže. Jako nam je potreban novac. Jednom kada prodamo otok, moći ćeš dobiti mnoge krasne stvari. – Ne želim krasne stvari! – vikala je uboga George. – Moj dvorac i moj otok su najkrasnije stvari koje bih ikad mogla imati. Majko! Majko! Znaš da si mi rekla da ih mogu smatrati svojima. Znaš da jesi! Vjerovala sam ti. – George, draga, mislila sam da ih možeš imati da bi se igrala na njima dok sam vjerovala da apsolutno ništa ne vrijede – majka će tužna izražaja. – Ali sada su se stvari promijenile.

Tvojem je ocu ponuđena sasvim pristojna svota, mnogo veća no što smo se ikad nadali dobiti... i zaista si ne možemo priuštiti da propustimo priliku. – Znači, poklonila si mi otok jedino dok si mislila da ništa ne vrijedi – George će lica blijeda od srdžbe. – Čim vrijedi neki novac ti mi ga oduzimaš. Mislim da je to strašno. To nije časno. – Dosta je bilo, Georgina – otac će ljutito. – Majka postupa prema mojim savjetima. Ti si još dijete. Majka nije ozbiljno mislila ono što je kazala. Bilo je to samo zato da ti ugodi. A dobro znaš da ćeš s nama dijeliti novac i da ćeš dobiti štogod poželiš. – Neću dotaknuti ni penija – George će dubokim prigušenim glasom. – Požalit ćete što ga prodajete. Djevojčica se okrenula i pojurila iz prostorije. Ostali su bili veoma žalosni zbog nje. Znali su što je osjećala. Sve je shvaćala tako ozbiljno. Julian je mislio da ona ne razumije odrasle. S njima se ne vrijedi sporiti. Oni mogu postupati kako žele. Ako žele oduzeti Georgein otok i dvorac, mogu. Žele li ga prodati, mogu! Ali ono što stric Quentin nije znao bila je činjenica da se tamo vjerojatno nalazi skladište zlatnih ingota! Julian je gledao u strica i razmišljao da li da ga upozori. Odlučio je da to ne uradi. Postoji mogućnost da upravo djeca prva pronađu zlato! – Kada prodajete otok, striče? – upitao je mirno. – Ugovor će biti potpisan približno za tjedan dana – glasio je odgovor. – Stoga, ako doista želite provesti dan-dva na otoku, uradite to brzo, jer vam poslije novi vlasnici to možda neće dopustiti. – Namjerava li otok kupiti čovjek koji je kupio staru kutiju? – upitao je Julian. – Da – uzvrati stric. – I sam sam bio malko začuđen, jer sam mislio da on kupuje samo starine. Iznenadilo me da je došao na pomisao da kupi otok i pretvori dvorac u hotel. Pa ipak, rekao bih da bi netko tko tamo vodi hotel mogao dobro zaraditi... vrlo je romantično boraviti na malom otoku poput ovoga... ljudima će se to svidjeti. Ja nisam poslovni čovjek i zasigurno mi ne bi bilo do toga da svoj novac uložim u mjesto kakvo je otok Kirrin. Ali mislim da taj čovjek dobro zna što radi.

"Da, sigurno zna", mislio je Julian u sebi dok je izlazio iz prostorije s Dickom i Anne. "Iščitao je kartu i došao na istu misao kao i mi – skladište skrivenih ingota nalazi se negdje na otoku – pa će ga se zato i domoći! Ne želi on graditi hotel! On je u lovu na blago! Mislim da je stricu Quentinu ponudio neku smiješno nisku cijenu, a ubogi stari stric vjeruje da je čudesna! O, bože, dogodit će se nešto strašno!" Pošao je potražiti George. Ona je bila u spremnici za alat, posve zelena u licu. Kazala je da joj je zlo. – To je samo zbog toga što si toliko ljuta – rekao je Julian. Obgrlio joj je ramena. Ovaj put George nije odgurnula njegovu ruku. Osjetila se utješenom. Suze su joj navrle na oči i ljutito ih je pokušala zatomiti. – Slušaj, George! – rekao je Julian. – Ne smijemo izgubiti nadu. Sutra ćemo otići na otok Kirrin i zaista ćemo učiniti sve što je u našoj moći da bismo nekako dospjeli u podzemne ćelije i našli ingote. Ostat ćemo tamo sve dok ne uspijemo. Vidiš? A sada se razvedri, jer nam je u planiranju potrebna tvoja pomoć. Hvala bogu da smo precrtali kartu. George se malko razvedrila. Još se ljutila na majku i oca, ali pomisao da odlaze na otok Kirrin da bi tamo proveli dan ili dva, i da će povesti i Timothya, doista se činila privlačnom. – Mislim da otac i majka nisu lijepo postupili – kazala je. – Pa, i nije baš tako – Julian će mudro. – Konačno, ako im je tako potreban novac, bilo bi glupo da se odreknu nečega što im se čini posve beskorisnim. A znaš, tvoj je otac rekao da ćeš moći dobiti štogod poželiš. Da sam na tvome mjestu, znao bih što bih tražio! – Što? – pitala je George. – Timothya, dakako! – Julian će. A to je izmamilo Georgein osmijeh i strašno je razveselilo!

Julian i George pošli su pronaći Dicka i Anne. Oni su ih čekali u vrtu, prilično zabrinuti. Razveselili su se kad su ih ugledali i potrčali su im ususret. – Strašno mi je žao zbog tvog otoka, George – kazala je Anne. – I meni – priklopi Dick. – Zla sreća, curo moja, hoću reći dječače! George se uspjela nasmiješiti. – Ponijela sam se poput djevojčice – kazala je postiđeno. – Ali doživjela sam težak udarac. Julian je ispripovjedio ostalima što su smislili: – Poći ćemo sutradan ujutro – kazao je. – Napravit ćemo popis svega što nam je potrebno. Počnimo odmah. Izvadio je olovku i notes. Ostali su gledali. – Hrana! – Dick će spremno. – Mnogo hrane, jer ćemo biti gladni. – Nešto za piće – reče George. – Na otoku nema vode, iako vjerujem da je tamo prije mnogo godina postojao bunar ili nešto slično, i spuštao se do ispod morskoga dna, pa je bilo svježe vode. No, ja ga nisam našla. "Hrana", pisao je Julian, "i piće". Pogledao je ostale. – Lopate – iznio je svečano i to zapisao. Anne je gledala iznenađeno. – A zašto? – upitala je. – Pa morat ćemo kopati uokolo dok budemo tražili prolaz koji vodi do ćelija – reče Julian. – Konopci – dometne Dick. – I oni bi nam mogli trebati. – I džepne svjetiljke – reče George. – Bit će tamno u hodnicima. – O! – usklikne Anne ćuteći pri toj pomisli ugodni blagi srhat niz leđa. Nije imala pojma kako izgledaju podzemne ćelije, ali odisale su jezom.

– Pokrivači – reče Dick. – Noću će nam biti hladno budemo li spavali u onoj maloj staroj prostoriji. Julian i to pribilježi. – Čaše – rekao je. – A ponijet ćemo i nešto alata, možda će nam trebati. Nikad se ne zna. Nakon pola sata sačinili su prilično dug popis i svi su se ćutjeli zadovoljni i uzbuđeni. George se počela oporavljati od bijesa i razočaranja. Da je bila sama i premišljala o svemu, zacijelo bi bila ljuća i neraspoloženja, ali ostali su bili nekako tako mirni, nježni i radosni. Uz njih se nije bilo moguće dugo ljutiti. "Mislim da bih bila mnogo umiljatija da nisam toliko dugo bila sama", razmišljala je George dok je gledala Julianovu sagnutu glavu. "Razgovor s ljudima doista mnogo pomaže. Stvari tada ne izgledaju tako strašne; čine se podnošljivijim i jednostavnijim. Veoma volim svoja tri rođaka. Volim ih stoga što razgovaraju i smiju se i uvijek su veseli i srdačni. Željela bih da budem poput njih. Ja sam mrzovoljna, zlovoljna i lako se razjarim, pa nije čudo da me otac ne voli i tako često grdi. Mama je srce, ali sada razumijem zašto govori da sam teška. Razlikujem se od svojih rođaka. Raduje me da su došli. Oni utječu na mene da postanem sličnija onome što bih trebala biti." Bilo je to dugo razmišljanje, i George je pritom izgledala veoma ozbiljna. Julian podiže pogled i susretne se s njezinim plavim očima koje su ga motrile. Nasmiješi se. – Da mi je znati što misliš! – rekao je. – Nije važno – kazala je George pocrvenjevši. – Upravo sam razmišljala kako ste svi vi dragi... i kako bih željela da budem poput vas. – Ti si strašno draga osoba – Julian će na njezino iznenađenje. – Nisi kriva da si jedinica. Jedinci su, znaš, uvijek malo neobični, ali inače su veoma pažljivi. Mislim da si ti jako zanimljiva osoba. George se ponovno zacrvenjela i osjetila se zadovoljnom. – Pođimo povesti Timothya na šetnju – kazala je. — Pitat će se što je s nama danas.

Svi su krenuli i Timothy ih je pozdravio iz sveg glasa. Ispričali su mu sve o planovima za naredni dan, a on je mahao repom i gledao ih svojim toplim očima kao da je razumio svaku riječ! – Mora da je zadovoljan što će s nama provesti dva ili tri dana – kazala je Anne. Narednog jutra svi su bili veoma uzbuđeni otiskujući se čamcem sa svim stvarima uredno složenim na jednom njegovu kraju. Julian je sve provjerio čitajući glasno stavke sa svog popisa. Činilo se da ništa nisu zaboravili. – Imaš li kartu? – iznenadno će Dick. Julian potvrdi glavom. – Jutros sam odjenuo čiste traperice – reče – ali možeš biti siguran da sam se sjetio da gurnem kartu u džep. Evo je! Izvukao ju je – a vjetar ju je iznenadno otpuhnuo iz njegove ruke. Pala je u more i lelujala se na vjetru. Svo četvoro djece ispusti krik krajnjeg očaja. Njihova dragocjena karta! – Brzo! Veslajmo prema njoj! – viknula je George vrteći čamac ukrug. Ali netko je bio brži od nje! Tim je vidio kako je papir poletio iz Julian ovih ruku, čuo je i razumio krikove očajanja. Uz golemi prasak skočio je u vodu i srčano plivao prema karti. Dobro je plivao, jer bio je snažan i jak. Uskoro je karta bila u njegovoj gubici i plivao je prema čamcu. Djeca su mislila kako je on naprosto fantastičan! George ga je povukla u čamac i uzela mu kartu iz gubice. Na njoj je jedva ostao trag njegovih zuba! Nosio ju je pažljivo. Bila je mokra i djeca su je zabrinuto razgledala da bi vidjela nije li nacrt oštećen. Ali Julian je crtao veoma debelim potezima i bila je sasvim u redu. Stavio ju je na sjedalo da se osuši i rekao je Dicku da je drži dok se suši na suncu. – Ovo je bilo gadno! – kazao je, a ostali su se složili. George se iznova prihvatila vesala, a Timothy ju je pošteno protuširao kad je ustao i stresao svoj mokri ogrtač. Za nagradu dobio je veliki keks i grickao ga s golemim užitkom.

George se sigurnom rukom probijala između grebenastih stijena. Ostali su bili zadivljeni kako uspijeva kliznuti čamcem između opasnih grebena a da nijednog ne okrzne. Mislili su da je doista krasna. Sigurno ih je dovezla do dražice i iskočili su na pijesak. Čamac su izvukli visoko na obalu, u slučaju da plima naiđe čak do malena zaljeva, i stali su iskrcavati stvari. – Sve ćemo stvari odnijeti u malu kamenu prostoriju – rekao je Julian. – Tamo će biti na sigurnu i neće se smočiti ako padne kiša. Nadam se da nitko neće doći na otok dok smo na njemu, George. – Mislim da neće – reče George. – Otac je rekao da će ugovor kojim onaj čovjek postaje vlasnikom otoka biti potpisan približno za tjedan dana. Do tada otok nije njegov. U svakom slučaju, imamo tjedan dana vremena. – Onda ne moramo stražariti i paziti da se netko pojavi – reče Julian koji je pomišljao da bi možda bilo dobro kad bi netko ostao na straži u dražici i tako upozorio ostale ukoliko bi netko naišao. – Dođite! Dick, uzmi lopate, George i ja ćemo ponijeti hranu i piće. A Anne može ponijeti sitnije stvari. Hrana i piće nalazili su se u velikoj kutiji, jer djeca nisu namjeravala umirati od gladi dok budu boravila na otoku! Donijela su hljepčiće, maslaca, keksa, marmelade, konzerve voća, zrelih šljiva, sok od đumbira, kotlić za kuhanje čaja i sve čega su se mogla sjetiti! George i Julian mučno su se uspinjali klisurom noseći tešku kutiju. Jednom ili dvaput morali su je spustiti na tlo da bi se odmorili. Sve su smjestili u malu prostoriju. Potom su se vratili po gomilu deka i pokrivača u čamcu. Rasprostrli su ih po uglovima male prostorije i mislili kao će biti krajnje uzbudljivo ovdje provesti noć. – Dvije djevojčice mogu zajedno spavati na ovoj gomili pokrivača – rekao je Julian. – A nas dvojica ćemo leći na ovu hrpu. Činilo se da George nije zadovoljna što je smještena s Anne jer je to potvrđivalo da je djevojčica. Ali Anne nije željela spavati sama u kutu. Gledala je George tako molećivo da joj se starija

djevojčica nasmiješila i nije dalje prigovarala. Anne je pomislila kako je George sve draža i draža. – A sada ćemo se prihvatiti posla – Julian će vadeći kartu. – Moramo je vrlo pažljivo proučiti i naći mjesto ispod kojeg je ulaz u podzemne ćelije. Okupite se i dajte sve od sebe da ga nađemo! Na nama je da napregnemo glave... i preteknemo čovjeka koji je kupio otok! Svi su se nagnuli nad precrtanu kartu. Sada je bila posve suha i djeca su je pažljivo proučavala. Bilo je očevidno da je u davna vremena zamak bio doista lijep. – Gledajte – Julian će pokazavši prstom na plan hodnika. – Izgleda da se pružaju ispod cijeloga zamka, a ovdje su oznake koje vjerojatno predstavljaju stepenice ili stubišta. – Da – potvrdi George. – Mislim da je tako. Pa, ako je tako, čini se da postoje dva puta koja vode u ćelije. Jedan niz stuba, izgleda, počinje negdje u blizini male prostorije... a drugi tamo ispod tornja. A što bi moglo biti ovo, Juliane? Uprla je prstom u široki otvor koji se vidio na planu podzemnih prostorija, ali i na planu poda dvorca. – Ne znam što bi to moglo biti – Julian će zatečeno. – O, da, znam. Sjećaš se, kazala si da se negdje nalazio stari bunar? Mislim da bi to mogao biti on. Mora da je bio vrlo dubok da bi se doprlo do pitke vode ispod morskog dna... pa vjerojatno i on vodi do ćelija. Nije li to uzbudljivo? Svi su se složili da jest. Osjećali su se sretni i uzbuđeni. Trebalo je nešto otkriti, nešto što mogu i moraju otkriti tijekom narednog dana ili dva. Pogledali su se. – Dobro – reče Dick – s čime ćemo početi? Hoćemo li pokušati naći ulaz u podzemne prostorije; onaj što vjerojatno počinje kod male prostorije? Prema svemu sudeći, morao bi postojati neki veliki kamen koji bi valjalo podići da bi se vidjele stube što vode u hodnike! Bila je to uzbudljiva misao i djeca su spremno ustala. Julian je presavio dragocjenu kartu i stavio je u džep. Pogledao je

uokolo. Kameni pod male prostorije bio je zarastao u bujni korov. Valjalo ga je iščupati i vidjeti može li se neki kamen pomaknuti. – Bacimo se na posao – Julian će uzimajući lopatu. Očistimo ovaj korov s lopatama. Sastružite ga ovako i potom ispitajte svaki pojedini kamen! Svi su uzeli lopate i uskoro je malom prostorijom odjekivao škripav zvuk dok su svo četvoro odstranjivali gusti korov. Bilo je dosta lako osloboditi kamenje od raslinja, a djeca su radila s voljom. Tima je sve jako uzbuđivalo. Nije imao pojma što to rade, ali se i on srčano latio posla. Grebao je po tlu sa svoje četiri šape bacajući zemlju i biljke visoko u zrak! – Hej, Time! – Julian će vadeći iz kose grumen zemlje. – Previše si revan. Časna riječ, uskoro ćeš početi vitlati i kamenjem. George, nije li divno da nam se Tim u svemu pridružuje! Kako li su radili! Kako su svi čeznuli da nađu ulaz u podzemne prostorije! Kakav je to bio izazov!

Uskoro je kamenje u maloj prostoriji bilo očišćeno od zemlje, pijeska i korova. Djeca su vidjela da je svo kamenje jednaka oblika – veliko i četvrtasto, čvrsto prianjajući jedan uz drugoga. Pažljivo su ih razgledali s džepnim svjetiljkama pokušavajući naći jedan koji bi se mogao pomaknuti ili podići. – Možda ćemo naći jedan u koji je ugrađena željezna prstenasta ručka – reče Julian. Ali nisu ga našli. Svo je kamenje izgledalo posve isto. Bilo je to doista obeshrabrujuće. Julian je pokušao zabiti lopatu u pukotine između mnogih kamenova da bi provjerio može li se jedan pomaknuti. Ali, nije se moglo. Izgledalo je kao da je kamenje zabijeno u tvrdu zemlju. Nakon približno tri sata mukotrpna rada, djeca su sjela i prihvatila se jela. Bijahu doista dobrano ogladnjela i bila su sretna da ima toliko namirnica. Jedući, raspredala su o problemu što su ga pokušavala riješiti. – Na kraju krajeva, čini se da ulaz u podzemne prostorije nije u ovoj maloj sobi – rekao je Julian. – To je obeshrabrujuće, ali sada nekako i ne vjerujem da su stube što vode u podzemlje počinjale ovdje. Hajde da izmjerimo kartu i vidimo možemo li točno odrediti gdje su počinjale stube. Naravno, možda naše mjerenje i neće biti točno i neće od njega biti nikakve koristi, ali možemo pokušati. Mjerili su najtočnije što su mogli, nastojeći točno odrediti mjesto gdje bi stube mogle počinjati. Bilo je to nemoguće dokučiti, jer je izgledalo da su nacrti triju podova bili rađeni u različitim mjerilima. Julian je zatečeno zurio u kartu. Stvar se činila prilično beznadnom. Sigurno je da neće moći ispitati pod cijeloga dvorca! Za to bi im trebale godine. – Gledaj – iznenadno će George pokazujući prstom na otvor za koji su svi mislili da označuje bunar. – Izgleda da ulaz u podzemne prostorije nije daleko od bunara. Kada bismo samo

pronašli bunar, mogli bismo uokolo potražiti početak stuba. Bunar je prikazan na obje karte. Izgleda da se nalazi negdje u sredini zamka. – Dobro si se sjetila – Julian će zadovoljno. – Pođimo do središnjeg dijela dvorca. Možemo približno odrediti gdje bi se bunar trebao nalaziti, jer doista izgleda da je bio u sredini starog dvorišta. Svi su izišli na sunce. Ćutjeli su se veoma važni i ozbiljni. Bilo je divno tragati za polugama zlata. Svi su bili posve uvjereni da se nalaze negdje ispod njihovih nogu. Nijedno dijete nije pomislilo da blago možda i nije tamo. Stajali su u ruševnom dvorištu koje je jednom bilo središte dvorca. Uputili su se do sredine dvorišta i zastali, uzalud tražeći nešto što bi nalikovalo otvoru starog bunara. Sve je bilo gusto zaraslo biljem. Vjetar je dopuhao pijesak s obale, i tu su rasle najrazličitije trave i grmlje. Tlo golemog dvorišta bilo je nekoć popločeno kamenjem, no sada je bilo raspucano i više nije bilo glatko. Mahom je bilo prekriveno pijeskom i raslinjem. – Pogledaj! Eno zeca! – uzvikne Dick dok se veliki zec boje pijeska sporo gegao dvorištem. Nestao je u rupi s njegove druge strane. Potom se pojavio još jedan zec, sjeo, zagledao se u djecu i također nestao. Djeca su bila zbunjena. Nikad još nisu vidjela tako pitome zečeve. Pomolio se i treći zec. Bio je malen, s neobično velikim očima i tanahnom kićankom na repu. Djecu nije ni pogledao. Skakutao je kao da se igra i, na golemo zadovoljstvo djece, sjeo na stražnje noge i stao čistiti goleme uši potežući nadolje jedno a zatim drugo. Ali, to je bilo previše za Timothya. Promatrao je prva dva zeca, kako su trčala preko dvorišta i potom nestala, samo režeći na njih. Ali ovaj mladac, koji je čak sjeo ispred njih i prao uši tik pred njegovim nosom, prevršio je mjeru za bilo kojeg psa. Uzbuđeno je zaštektao i nasrnuo iz sve snage na iznenađena zeca. Trenutak se malo stvorenje nije ni pomaknulo. Nikad ga još nitko nije strašio ili gonio te je golemim očima zurio u jurišajućeg psa. Potom se okrenuo i pojurio koliko su ga noge nosile, dok mu

se kuglasti rep dizao i spuštao u trku. Nestao je ispod grma borovice što je rastao u blizini. Timothy je išao za njim pa se i on izgubio ispod grma. Potom je odatle šiknuo potok pijeska i zemlje, jer je Timothy pokušavao da siđe u rupu za zecom i grebao je i strugao što je žešće mogao. Cvilio je i zavijao od uzbuđenja ne obraćajući pažnju na Georgeine pozive. Naumio se domoći zeca! Gotovo je pomahnitao dok je grebao po duplji šireći je. – Time! Čuješ li me? Dođi ovamo! – vikala je George. – Nećeš ovdje loviti zečeve. Ne smiješ. Vrlo si zločest. Dolazi! Ali Tim nije izlazio. Pomamno je nastavljao grepsti. George je pošla da ga uhvati. Upravo kad se našla pokraj grma borovica, struganje je iznenadno prestalo. Čulo se zastrašeno zavijanje – i više ništa. George je začuđeno virnula ispod trnovita grma. Tim je nestao! Naprosto ga više nije bilo. Bila je tu velika zečja duplja, koju je Tim učinio ogromnom – ali Tima nije bilo. – Zaboga, Juliane, Tim je nestao – George će uplašeno. – Sigurno nije mogao sići u zečju duplju, zar ne? Hoću reći, on je tako velik pas! Djeca su se zgrnula oko velikoga grma borovica. Negdje odispod dopirao je prigušen cvilež. Julian je izgledao iznenađen. – On jest u duplji – rekao je. – Kako neobično! Još nikad nisam čuo da je pas sišao u zečju duplju. No, kako ćemo ga izvući? – Za početak morat ćemo iskopati grm borovica – George će odlučno. Bila bi ona spremna iskopati i cijeli dvorac Kirrin, samo da se domogne Tima. To je bilo izvjesno! – Ne možemo ostaviti dolje ubogoga Tima da cvili tražeći pomoć a da ne uradimo sve što je u našoj moći kako bismo mu pomogli. Grm je bio prevelik i bodljikav da bi se moglo uspuzati ispod njega. Julian se radovao što su ponijeli raznovrsni alat. Otišao je po sjekiru. Ponijeli su jednu malu, ali dostajat će da odrežu bodljikave grane i iščupaju grm. Djeca su se oborila na njega i doskora je grm pružao tužan prizor. Dugo je trebalo da ga odstrane, jer bio je bodljikav, krupan i žilav. Ruke djece bile su izgrebene prije no što je od grma ostao

tek običan krnjotak. Sada su jasno vidjeli duplju. Julian je u nju usmjerio svoju džepnu svjetiljku. Oteo mu se usklik iznenađenja. – Znam što se dogodilo! Tu je bio stari bunar! Zečevi su imali duplju sjedne njegove strane... Tim je kopao da je napravi većom., razgrnuo je i dio otvora bunara i pao u bunar! – O, ne, o, ne! – uspaničeno je uzvikivala George. – O, Time, jesi li dobro? Udaljeni cvilež dopro im je do ušiju. Očevidno, Tim se nalazi negdje dolje. Djeca su se zgledala. – Možemo napraviti samo jedno – reče Julian. – Moramo donijeti lopate i iskopati otvor bunara. Možda ćemo tada moći spustiti konopac ili nešto slično i dohvatiti Tima. Stali su raditi s lopatama. Nije bilo naročito teško razgrnuti otvor, zatrpan jedino razraslim korijenjem velikog grma borovica, s nešto otpala zida, zemlje i manjeg kamenja. Očito, velik je komad oplate s dijela tornja pao preko bunarskog otvora i dijelom ga zatrpao. Vrijeme i rastući grm borovice učinili su ostalo. Sva su djeca dobrano radila da bi pomaknula kamenu oplatu. Ispod nje se nalazio veoma izjeden drveni poklopac koji je očito nekoć služio tome da zaštiti bunar. Bio je toliko rastočen da je popustio pod Timovom težinom te je u njemu nastala rupa u koju je Tim upao. Julian je pomaknuo stari drveni poklopac i djeca su ugledala otvor bunara. Bio je vrlo dubok i taman. Nisu vidjeli dno. Julian uze kamen i hitne ga dolje. Svi su slušali da čuju pljuskanje. Ali ništa. Ili tamo više nije bilo vode, ili je bunar bio toliko dubok da se pljuskanje nije moglo čuti! – Mislim da je suviše dubok da bi se išta čulo – rekao je Julian. – Dobro, ali gdje je Tim? Osvijetlio je udubljenje džepnom svjetiljkom – i ugledao Tima! Prije mnogo godina, veliki je dio zida pao u sam bunar i zapeo nešto niže poprijeko bunarskog otvora – i na tom je komadu staroga zida sjedio Tim, razrogačenih očiju ustrašeno uperenih prema gore. Naprosto nije shvaćao što mu se dogodilo. Uza stranu bunara bijahu pričvršćene stare željezne ljestve. George se našla na njima prije bilo koga drugog! Silazila je, ne

mareći hoće li ljestve izdržati, i stigla do Tima. Nekako ga je uspjela smjestiti sebi na ramena i držeći ga jednom rukom, polako se uspinjala van. Troje ostalih ju je dohvatilo i Tim je skakao oko nje, lajući i ližući je iz sve snage! – Dobro, Time! – rekao je Dick – ne smiješ loviti zečeve, ali zacijelo si nam učinio veliku uslugu otkrivši bunar! Sada još samo valja malo potražiti uokolo i naći ulaz u podzemne prostorije! Iznova su se dali na posao tragajući za otvorom koji vodi u ćelije. Kopali su ispod svakog grma. Odmicali kvrgavo kamenje i kopali zemlju odispod nadajući se da će lopate iznenadno zahvatiti u prazno. Bilo je doista napeto. I tada Anne pronađe ulaz! Bilo je to posve slučajno. Umorna, sjela je da se odmori. Legla je na trbuh i čeprkala uokolo po pijesku. Iznenadno joj prsti dohvatiše nešto tvrdo i hladno. Razgrnula je pijesak i, divna li čuda, bila je to željezna karika! Kriknula je i ostali su podigli glave. – Ovdje je kamen sa željeznom karikom! – viknula je Anne uzbuđeno. Svi su pojurili do nje. Julian je stao kopati uokolo i razgrnuo je cijeli kamen. Doista, na njemu je bila karika – a karike se stavljaju jedino na kamenje koje valja pomicati! Izvjesno, kamen je pokrivao ulaz u podzemni prostor! Sva su djeca redom pokušala povući kamenu kariku, ali kamen se nije micao. Tada je Julian svezao dva-tri čvora konopcem oko karike i četvoro je djece povuklo iz sve snage. Kamen se pomaknuo. Djeca su jasno razabrala micanje. – Još jednom, svi zajedno! – uzviknuo je Julian. I svi su povukli. Kamen se iznova pokrenuo i odjednom popustio. Pomaknuo se prema gore, a djeca su popadala jedno na drugo poput reda domina koji se iznenadno uruši! Tim je pojurio do otvora i stao mahnito lajati kao da u otvoru žive svi zečevi svijeta! Julian i George skočili su na noge i pojurili do otvora koji se ukazao kad se kamen odmaknuo. Stajali su tamo gledajući prema dolje, lica ozarena od užitka. Našli su otvor u podzemne ćelije!

Strme stepenice, usječene u samoj stijeni, vodile su u duboku mrklinu. – Dođite! – vikao je Julian dohvativši svjetiljku. – Našli smo što smo željeli! A sada u hodnike! Stube koje su vodile prema dolje bijahu skliske. Tim je pohrlio prvi, izgubio tlo pod nogama i otkotrljao se pet ili šest stepenica zacvilivši od straha. Julian je krenuo za njim, potom George, Dick i Anne. Svi su bili strahovito uzbuđeni. Doista su vjerovali da će svugdje uokolo ugledati gomile zlata i svakojakog blaga! Na strmim je stubama bilo mračno i zaudaralo je na plijesan. Anne je teško disala. – Nadam se da je zrak dolje u redu – rekao je Julian. – Ponekad može biti i štetan u takvim podzemnim prostorima. Ako se nekome zavrti u glavi, neka odmah kaže, pa ćemo izići van. Ali, kakogod se čudno osjećali, nitko to ne bi bio priznao. Sve je bilo previše uzbudljivo da bi brinuli o tome što se neobično osjećaju. Stepenice su vodile jako duboko. Potom su završavale. Julian je sišao sa zadnje stjenovite stube i osvijetlio prostor džepnom svjetiljkom. Oči su mu ugledale stravični prizor. Podzemne ćelije dvorca Kirrin bijahu načinjene od stijenja. Djeca nisu znala je li riječ o prirodnim spiljama ili su one bile usječene. Ali zacijelo su bile vrlo tajanstvene, tamne i pune jeke. Kada je Julian uzdahnuo od uzbuđenja, uzdah se prenio stjenovitim hodnicima, umnožio se i odjekivao poput živa bića. Svu je djecu od toga prožeo veoma čudni osjećaj. – Nije li to neobično – upita George tiho. Odjednom jeka preuze njezine riječi, umnoži ih i učini glasnijima – i sve su podzemne spilje iznova i iznova ponavljale djevojčičine riječi. – Nije li to čudno, NIJE LI TO ČUDNO, NIJE LI TO ČUDNO! Anne tutne ruku u Dickovu. Plašila se. Uopće nije voljela jeku. Znala je da je to bila samo jeka – ali zvučila je upravo poput glasova tuceta ljudi skrivenih u spiljama!

– Što mislite, gdje su ingoti? – upita Dick. I iznenadno spilje uzvratiše njegove riječi. – INGOTI! Ingoti su! INGOTI JESU! JESU! JESU! Julian se nasmijao – a njegov se smijeh pretočio u tucet različitih smjehova koji su dopirali iz ćelija i širili se oko djece koja su slušala. Bilo je to zaista krajnje neobično. – Nastavimo – reče Julian. – Možda malo dalje jeka nije tako jaka. – DALJE – odmah je ponovila jeka. – DALJE! Pomakli su se od kraja stjenovitih stuba i stali ispitivati obližnje ćelije. Bili su to zapravo stjenoviti podrumi što su se nizali ispod zamka. Možda su ubogi zatvorenici ovdje čuvani prije mnogo, mnogo godina, ali većina je ćelija služila skladištenju namirnica. – Pitam se u kojoj su spremljeni ingoti – reče Julian. Zastao je i izvadio kartu iz džepa. Osvijetlio ju je svjetiljkom. Ali unatoč tome što je ona jasno pokazivala ćeliju u kojoj su se nalazili ingoti, nije imao pojma u kojem smjeru da se uputi. – Gledaj, tamo su vrata koja se zatvaraju ispred sljedeće ćelije! – iznenadno krikne Dick. – Kladim se da je to ćelija koju tražimo! Kladim se da su ingoti unutra!

Četiri svjetiljke bile su uperene u drvena vrata. Bila su velika i snažna, učvršćena golemim željeznim klinovima. Julian je kriknuo od užitka i pojurio prema njima. Bio je siguran da se iza njih nalazila ćelija koja je služila za skladištenje stvari. Ali vrata su bila čvrsto zatvorena. Nikakvo guranje ili potezanje ne bi ih otvorilo. Imala su veliku ključanicu – ali ključa nije bilo! Četvoro djece je zurilo u vrata. Kvragu! Upravo kad su povjerovali da su uistinu u blizini ingota, vrata se neće otvoriti! – Uzet ćemo sjekiru – Julian će iznenadno. – Možda ćemo moći razbiti dio oko ključanice i slomiti bravu. – Dobro si se sjetio – George će oduševljeno. – Hajde, vratimo se! Napustili su velika vrata i pokušali se vratiti putem kojim su došli. Ali podzemni je prostor bio tako velik i razveden da su izgubili put. Spoticali su se o stare slomljene bačve, prazne boce i mnoge druge stvari, dok su nastojali pronaći put do velikih stjenovitih stuba. – Ovo je bezizlazno! – najposlije će Julian. – Naprosto nemam pojma gdje se nalazio ulaz. Stalno idemo od jedne do druge ćelije, iz jednog prolaza u drugi, a svi izgledaju posve jednako – mračni, smrdljivi i tajanstveni. – Zamisli da ovdje moramo ostati cijelog života – Anne će turobno. – Ludice – uzvrati Dick, uzevši je za ruku. – Uskoro ćemo naći izlaz. Hej! Što je to? Svi su zastali. Došli su do nečega što je nalikovalo na otvor dimnjaka od opeke koji se sterao od stropa do poda podruma. Julian ga je osvijetlio svjetiljkom. Bio je iznenađen. – Znam što je to! – George će iznenadno. – Naravno, to je bunar! Sjećate se da je bio prikazan na tlocrtu podruma kao i na tlocrtu prizemlja. Pa to je bunarska cijev koja se spuštala sve

niže. Pitam se da li na ovom dijelu postoji neki otvor kako bi se voda mogla uzimati i u podrumu, kao i u prizemlju. Pošli su da vide. S obiju strana bunarske cijevi nalazio se mali otvor dovoljno velik da jedno dijete kroza njega gurne glavu i ramena i pogleda dolje. Usmjerili su svjetiljke prema gore i prema dolje. Bunar je bio tako dubok da se dno nije moglo vidjeti. Julian je iznova bacio u njega kamen, ali nije se čuo ni mukli udarac ni pljuskanje. Pogledao je prema gore i vidio slabu dnevnu svjetlost koja se probijala pokraj kamena odrona što se nalazio prema vrhu bunarske cijevi – odrona na kojemu je bio sjedio Tim čekajući da bude oslobođen. – Da – kazao je – to je doista bunar. Nije li to neobično? Bunar, znači našli smo bunar i sada znamo da ulaz u podzemni prostor nije daleko! To ih je strašno obradovalo. Uhvatili su se za ruke i uputili se u mrak dok su im svjetiljke svojim sjajnim zrakama dijelom osvjetljavale prostor. Anne krikne od uzbuđenja: – Evo ulaza! Mora da je to ulaz kad vidimo slabu dnevnu svjetlost! Djeca su obišla ugao i, doista, tu su se nalazile strme stepenice urezane u stijeni koje su vodile prema gore. Julian nakratko svrne pogled uokolo kako bi znao kojim će putem krenuti kada budu ponovno silazili. Nije uopće bio siguran da će naći drvena vrata! Svi su se uspeli i iznova se našli na sunčevoj svjetlosti. Bilo je divno oćutjeti toplinu na rukama i ramenima nakon hladnoće u podzemnim prostorima. Julian je pogledao na sat i glasno uskliknuo: – Već je sedam i pol! Sedam i pol! Nije čudno da sam gladan. Nismo popili čaj. Radili smo i lutali podzemnim ćelijama četiri sata. – Pa onda, umjesto užine pripremimo večeru prije bilo čega drugoga – reče Dick. – Osjećam kao da ništa nisam pojeo barem dvanaest mjeseci.

– Pa, s obzirom na to da si za ručak pojeo barem dvaput više od bilo koga drugoga... – Julian će ljutito. No potom se nasmiješi. – Osjećam se jednako kao i ti – reče. – Dođite! Hajde da priredimo pravi obilni obrok. George, što misliš da zakipimo vodu u čajniku i skuhamo kakao ili nešto slično! Hladno mi je nakon vremena provedenog ispod zemlje. Bilo je zabavno kuhati u čajniku na vatri od suha granja. Uživali su sjedeći uokolo pri toplini zalazećeg sunca jedući kruh i sir i uživajući u kolačima i keksima. Svi su se najeli do mile volje. I Tim je dobio izdašni obrok. Nije mu se baš jako svidio boravak ispod zemlje i pratio je ostale ukorak dobrano povijena repa. I njega su jako plašili neobični glasovi jeke što ih je povremeno čuo. Kad je jednom zalajao, učinilo mu se da su sve ćelije pune pasa i da svi laju mnogo glasnije nego on. Nakon toga, nije se usudio niti zacviljeti! Na sada je ponovno bio sretan, jedući komadiće koje su mu djeca dodavala i ližući George kadgod bi mu se našla u blizini. Prošlo je osam sati kad su djeca završila s obrokom i počistila za sobom. Julian je pogledao ostale. Sunce je zalazilo i dan više nije bio tako topao. – Pa – rekao je – ne znam kako se vi osjećate. Ali ja nekako nemam volje da se danas iznova vraćam u te ćelije, pa čak niti ako uspijem razbiti vrata i otvoriti ih! Umoran sam i nije mi ugodna pomisao da se noću izgubim u tim hodnicima. Ostali su se žarko složili s njim, posebice Anne koja se potajice strašila ponovnoga silaska nadomak noći. Mala je djevojčica gotovo spavala; bila je tako umorna od naporna rada i uzbuđenja. – Dođi, Anne! – pozvala ju je George pomažući joj da ustane, – Čeka te krevet. Privinut ćemo se jedna uz drugu na pokrivačima složenim na podu. A ujutro, kad se probudimo, bit ćemo uzbuđeni pri pomisli da ćemo otvoriti ona golema drvena vrata. Četvoro djece, s Timom koji im je kročio uz nogu, krenulo je prema maloj kamenoj prostoriji. Zgurili su se na gomilama pokrivača, a Tim se došuljao pokraj George i Anne. Legao je na njih i bio tako težak da ga je Anne gurnula sa svojih nogu.

Ponovno se namjestio na njezine noge i ona je poluusnula gunđala. Tim je mahao repom i udarao je po bedrima. Tada ga George povuče na svoje noge i polegne osluškujući njegovo disanje. Bila je veoma sretna. Provest će noć na otoku. Gotovo su već pronašli ingote, bila je u to uvjerena. Tim je bio s njom, zapravo spavao je na njezinim pokrivačima. Možda će sve još nekako izići na dobro. Zaspala je. Djeca su se oćutjela sasvim na sigurnu s Timom koji ih je čuvao. Mirno su spavala do jutra, kada je Tim kroza slomljeni luk što je vodio u malu prostoriju ugledao zeca i pojurio za njim da ga uhvati. Dok se dizao s pokrivača, probudio je George. Ustala je i protrljala oči. – Ustajte! – doviknula je ostalima. – Svi ustajte! Jutro je! A mi smo na otoku! Svi su se probudili. Bilo je zaista uzbudljivo sjedjeti i sjećati se svega što su doživjeli. Julian je odmah pomislio na velika drvena vrata. Uskoro će ih razbiti sjekirom, bio je siguran. A što će potom naći? Doručkovali su i pojeli mnogo, kao uvijek. Potom Julian uze sjekiru i povede ostale do strmih stuba. Tim je pošao također, mašući repom, ali uistinu ne odveć oduševljen pri pomisli da će sići na ona čudna mjesta gdje se čini da drugi psi laju a ne može ih naći. Ubogi Tim, nikad neće shvatiti što je to jeka! Svi su sišli u prostor pod zemljom. A tada, naravno, nisu mogli pronaći put do drvenih vrata. Bilo je to doista grozno. – Opet ćemo izgubiti put – George će očajno. – Ove su ćelije najzamršeniji labirint podzemnih spilja koje sam vidjela. Ponovno ćemo izgubiti put do izlaza! Julian se dosjetio nečega divnog. U džepu je imao komadić bijele krede i izvadio ga. Stao je kredom označavati mjesta pokraj kojih su prolazili dok su kročili u pljesnivoj mrklim. Stigli su do bunara i Julian je bio zadovoljan. – Sada – rekao je – kadgod stignemo do bunara znat ćemo barem pronaći put do stubišta, jer ćemo se kretati prema znakovima od krede. Pitanje je kamo dalje? Pokušat ćemo pronaći put i ja ću ga obilježiti kredom na zidovima, a ako krenemo krivim

putem, i budemo se morali vraćati, tada ću znakove obrisati, pa ćemo se uputiti u drugome pravcu. Bila je to stvarno odlična zamisao. Doista, krenuli su krivim putem i morali se vratiti, brišući Julianove oznake. Stigli su do bunara i uputili se u suprotnom smjeru. Ovaj put su našli drvena vrata! Stajala su tamo, izdržljiva i nepopustljiva, sa željeznim čavlima, rđavim i crvenim. Djeca su ih gledala oduševljeno. Julian je podigao sjekiru. Tras! Zamahnuo je njome po drvetu oko ključanice. Ali drvo je još bilo jako i sjekira se zabila samo palac ili dva. Julian pokuša ponovno. Sjekira pogodi jedan od velikih klinova i sklizne malko ustranu. Veliki drveni iver odskoči – i pogodi nesretnoga Dicka u obraz! On krikne od boli. Julian uplašeno odskoči i okrene se da ga pogleda. Dickovim je obrazom lila krv. – Nešto je poletjelo s vrata i udarilo me – siroti će Dick. – Bio je to iver ili nešto slično. – Bože! – Julian će osvijetlivši svjetiljkom Dicka. – Možeš li izdržati da izvučem iver? Velik je i još ti se, jadniku, zabio u obraz. Ali Dick ga je sam izvukao. Jedva je podnio bol i jako je problijedio. – Bit će bolje da malko iziđeš na svježi zrak – reče Julian. – Morat ćemo ti oprati obraz i nekako zaustaviti krvarenje. Anne ima čistu maramicu. Oprat ćemo te i obrisati. Srećom, ponijeli smo malo vode. – Poći ću s Dickom – reče Anne. – Ti ostani ovdje s George. Nema potrebe da svi izlazimo. Ali Julian je mislio kako će biti bolje da najprije otprati Dicka do izlaza, a tada ga može ostaviti s Anne, vratiti se do George i nastaviti s razvaljivanjem vrata. Dodao je sjekiru George. – Možeš nastaviti s udaranjem dok se ja vratim – rekao je. – Trebat će vremena dok razvalimo ova golema vrata. Ti nastavi s poslom, a ja ću se vratiti kroz nekoliko minuta. Lako ćemo naći put do izlaza jer ćemo naprosto slijediti znakove od krede.

– U redu! – George će uzimajući sjekiru. – Jadni stari Dick, pravi si prizor! Ostavivši Tima i George, koja je srčano napadala golema vrata, Julian je poveo Dicka i Anne. Anne je namočila maramicu u kotlić i nježno trljala Dickov obraz. Jako je krvario, kao što je uvijek slučaj s ranama na obrazu, ali sama posjekotina nije bila duboka. Dicku se ubrzo vratila boja u obraze i želio je da se ponovno vrati u ćelije. – Ne, bolje će biti da malo prilegneš – reče Julian. – Znam da je to dobro pri krvarenju iz nosa... a možda i kad krvari obraz. Kako bi bilo da ti i Anne pođete do stijena s kojih se vidi olupina i tamo ostanete otprilike pola sata? Dođite, povest ću vas i ostaviti nakratko. Bolje da ne hodaš dok ti obraz ne prestane krvariti, staro momče. Julian je poveo dvoje djece preko dvorišta zamka i potom do stijena na strani otoka okrenutoj prema moru. Tamni trup stare olupine još je bio tamo na stijenama. Dick je legao na leđa nadajući se da će mu obraz uskoro prestati krvariti. Nije želio propustiti ništa od užitka! Anne ga uze za ruku. Bila je vrlo zabrinuta zbog male nezgode i unatoč tome što ni ona nije željela propustiti veselje, naumila je ostati s Dickom dok mu ne bude bolje. Julian je na trenutak sjeo uz njih. Potom se vratio do stepenica uklesanih u stijeni i nestao. Slijedio je znakove od krede i doskora stigao do mjesta gdje je George udarala po vratima. Dobrano je zasjekla svuda oko brave – ali ona jednostavno nije popuštala. Julian uze sjekiru i stade njome snažno udarati po drvu. Nakon jednog do dva udarca pričinilo se da se nešto dogodilo s bravom. Olabavila je i pomaknula se malo ustranu. Julian spusti sjekiru. – Mislim da bismo sada mogli otvoriti vrata – reče uzbuđenim glasom. – Makni se, Time, staro momče. Sada guraj, George!

Oboje su gurali – vrata popustiše uz reski zvuk. Velika se vratnica škripavo otvorila i dvoje djece uđe uzbuđeno svijetleći džepnim svjetiljkama. Prostorija je bila nalik na spilju isklesanu u stijeni – ali veoma se razlikovala od onih u kojima su bile stare bačve i kutije u kakvima su djeca već bila. U stražnjem dijelu, u prašnim gomilama nalazili su se neobični predmeti u obliku cigli od tamnožute kovine. Julian podigne jednog. – George! – viknuo je. – Ingoti! To je pravo zlato! O, znam da ne izgledaju tako... ali ipak jesu. George, o, George, u ovom je podrumu pravo malo blago... i ono je tvoje! Konačno smo ga našli!

George nije mogla prozboriti ni riječi. Naprosto je tamo stajala, zagledana u hrpu ingota, držeći jednog u ruci. Teško je mogla vjerovati da su ti neobični predmeti u obliku cigli pravo zlato. Srce joj je žestoko udaralo. Kakvo prekrasno, čudesno otkriće! Iznenadno Tim uze glasno lajati. Stajao je leđima okrenut djeci, nosom prema vratima – i kako je lajao! – Ušuti, Time! – rekao je Julian. – Što si čuo? Jesu li to ostali koji se vraćaju? – Prišao je vratima i viknuo niz prolaz koji je vodio prema van. – Dick! Anne! Jeste li to vi? Dođite brzo, jer smo našli ingote! NAŠLI SMO IH! BRZO! BRZO! Tim je prestao lajati i počeo režati. George je bila zbunjena. – Što bi moglo biti s Timom? – kazala je. – Sigurno ne bi lajao na Dicka i Anne. Tada su oba djeteta doživjela strašni udar – jer su do njih, kroz tamni hodnik, doprli bučni muški glasovi izazivajući čudesnu jeku uokolo. – Tko je to? Tko je tamo? George je preneražena zgrabila Juliana. Tim je nastavio režati, a sva mu je dlaka na vratu strčila uvis. – Budi tih, Time! – šaptala je George, gaseći svjetiljku. Ali Tim naprosto nije htio da se stiša. Nastavio je režati poput prave male grmljavine. Djeca ugledaše zrake snažne svjetiljke kako zalazi za ugao podzemna prolaza. Tada ih osvijetli mlaz svjetlosti i čovjek koji je držao baklju iznenađeno zastane. – Vidi, vidi, vidi! – začuje se glas. – Vidi tko je ovdje! Dvoje djece u ćeliji moga dvorca. – Kako to mislite, moga dvorca! – viknula je George. – Pa, lijepa draga djevojčice, ovo jest moj dvorac, jer ga ja upravo kupujem – uzvrati glas. Potom se javi drugi, oporiji glas.

– Što radite tamo dolje? Na koga ste mislili zovući ''Dick" i "Anne" i kazali da ste našli ingote? Kakve ingote? – Ne odgovaraj! – šapnuo je Julian George. Ali jeka ponovi njegove riječi te su one zazvučale veoma glasno u hodniku: "NE ODGOVARAJ! NE ODGOVARAJ!" – A, tako, vi dakle nećete odgovoriti – drugi će čovjek te istupi pred djecu. Tim iskezi zube, ali činilo se da ga se čovjek uopće ne boji. Čovjek priđe vratima i bakljom osvijetli ćeliju. Ote mu se dug uzdah iznenađenja. – Jake! Pogledaj! – reče. – Bio si u pravu. Zlato je ovdje. I kako ga je lako odnijeti! Svo je u ingotima... riječi mi, ovo je najnevjerojatnija stvar što su je moje oči ugledale. – Ovo zlato je moje – George će bijesno. – Otok i zamak pripadaju mojoj majci... kao i sve što se ovdje nalazi. Ovo je zlato donio ovamo i pohranio moj pra-pra-pradjed prije no što mu je potonuo brod. Ono nije vaše i nikad neće ni biti. Čim se vratim kući, reći ću ocu i majci što smo našli... a tada možete biti sigurni da nećete moći kupiti ni otok ni zamak! Bili ste vrlo lukavi kada ste pronašli kartu u staroj kutiji na kojoj je naznačeno gdje je zlato, ali ne dovoljno lukavi za nas. Mi smo je prvi našli! Muškarci su u tišini slušali Georgein jasni i ljutiti glas. Jedan se od njih nasmijao. – Ti si samo dijete – rekao je. – Valjda ne misliš da nas možeš spriječiti da izvršimo svoj naum? Mi ćemo kupiti otok... i sve na njemu... i odnijeti zlato kada ugovor bude potpisan. A ako slučajno ne možemo kupiti otok, ipak ćemo uzeti zlato. Bit će lako ovdje dovesti brod i prebaciti ingote odavde čamcem do broda. Ne brini, mi ćemo uraditi što smo naumili. – Nećete! – George će stupivši ispred vrata. – Idem ravno kući... i reći ću ocu što ste kazali. – Draga mala djevojčice, ne ideš ti kući – prvi će čovjek stavljajući ruku na George i silom je uguravši natrag u ćeliju. – I, usput, ako ne želiš da pucam u ovog tvog nezgodnog psa, zovni ga, hoćeš li? Na svoj očaj, George spazi da čovjek drži u ruci sjajni pištolj. Ustrašena, ona uhvati Timovu ogrlicu i privuče ga k sebi.

– Budi miran, Time – kazala je. – Sve je u redu. Ali Tim je dobro znao da sve nije u redu. Nešto je bilo vrlo loše. Nastavio je divlje režati. – A sada me slušaj – reče čovjek nakon kratka dogovora sa svojim suradnikom. – Budeš li razborita, neće ti se dogoditi nikakvo zlo. Ali, budeš li tvrdoglava, jako ćeš požaliti. Evo što ćemo uraditi: otići ćemo sa svojim motornim čamcem i vas lijepo ovdje zaključati... uzet ćemo brod i vratiti se po zlato. Ne mislimo da se isplati kupiti otok, sada kada znamo gdje je zlato. – A svojim drugovima gore napisat ćete poruku i reći im da ste našli zlato i da siđu da ga vide – drugi će čovjek. – Tada ćemo vas sve zatvoriti u ćeliju, zajedno s ingotima, da biste se s njima igrali, i ostaviti vam hranu i piće do našeg povratka. Evo, tu je olovka. Napiši poruku Dicku i Annei, tkogod oni bili, i pošalji je po psu. Hajdemo! – Neću – George će gnjevna lica. – Neću. Ne možete me prisiliti da uradim takvo što. Neću pozvati sirotog Dicka i Anne da siđu dolje i postanu zatvorenici. I neću vam prepustiti svoje zlato upravo u trenutku kad sam ga otkrila. – Pucat ćemo u psa ako ne uradiš kako smo kazali – prvi će čovjek iznenadno. George se smrznulo srce i oćutjela se hladna i užasnuta. – Ne, ne – rekla je tihim očajnim glasom. – Dobro, onda napiši poruku – reče čovjek pružajući joj olovku i papir. – Počni. Reći ću ti što da pišeš. – Ne mogu – jecala je George. – Neću da Dick i Anne siđu da bi postali zatvorenici. – U redu. Onda ću pucati u psa – čovjek će hladnokrvno uperivši pištolj u ubogog Tima. George se obisne psu o vrat i krikne: – Ne, ne! Napisat ću poruku. Nemojte pucati u Tima! Nemojte ga ubiti! Djevojčica drhtavom rukom uze papir i olovku i pogleda u čovjeka.

– Piši ovako – naredi on. – Dragi Dick i Anne. Našli smo zlato. Dođite odmah dolje da ga vidite. Zatim se potpiši, kakogod se zvala. George je napisala što je čovjek rekao. Potom se potpisala. Ali umjesto da je napisala "George", potpisala se kao "Georgine". Znala je da će djeca znati da se ona nikad ne bi tako potpisala – i nadala se da će ih to upozoriti da se zbiva nešto neobično. Čovjek uze poruku i pričvrsti je Timu na ogrlicu. Pas je svo vrijeme režao, ali mu je George govorila da ne grize. – Sada mu reci da ode i potraži tvoje prijatelje – reče čovjek. – Nađi Dicka i Anne – naredila je George. – Idi, Time. Nađi Dicka i Anne. Daj im poruku. Tim nije želio napustiti George, ali u njenu je glasu bilo velike hitnje. Posljednji je put pogledao svoju gospodaricu, liznuo joj ruku i pojurio hodnikom. Sada je već znao put. Uspevši se stubama usječenim u stijeni, iskočio je na otvoreno. Zastao je u starom dvorištu njuškajući. Gdje su bili Dick i Anne? Namirisao je njihove tragove i potrčao, nosa priljubljena uz tlo. Uskoro je našao dvoje djece na stijenama. Dick se već osjećao bolje i sjedio je. Obraz mu je gotovo prestao krvariti. – Zdravo – rekao je iznenađeno kad je ugledao Tima. – Eno Timothya! Pa, Time, staro momče, zašto si nam došao? Jesi li se umorio ispod zemlje u tami? – Gledaj, Dick! Nešto je utaknuto u njegovu ogrlicu – rekne Anne čije je oštro oko ugledalo papirić. – To je poruka. Nadam se da je od ostalih i da nas pozivaju da siđemo. Nije li Tim pametan da nam ju je donio? Dick uze papir s Timove ogrlice. Razvije je i pročita. – "Dragi Dick i Anne" – čitao je glasno. – "Našli smo zlato. Dođite odmah dolje da ga vidite. Georgina." – Oh – uzvikne Anne sjajnih očiju. – Našli su ga. O, Dick, jesi li se dovoljno oporavio da krenemo? Hajde da požurimo. Ali Dick se nije dizao sa stijene. Sjedio je i zbunjeno zurio u poruku. – O čemu se radi? – Anne će nestrpljivo.

– Pa, nije li neobično da bi se George iznenadno potpisala sa "Georgina"? – reče Dick polagano. – Znaš da mrzi što je djevojčica i to što joj je ime žensko. Znaš da nikad ne odgovara ako je netko oslovi sa Georgina. Pa ipak, ovu je poruku potpisala s imenom koje mrzi. Čini mi se to malo neobično. Gotovo kao da je riječ o nekakvu upozorenju da se dolje događa nešto loše. – O, ne budi glup, Dick – reče Anne. – Što bi moglo biti loše? Hajde, dođi! – Anne, rado bih povirio do one naše dražice i uvjerio se da nitko nije došao na otok – reče Dick. – Ti ostani ovdje. Ali Anne nije htjela ostati sama. Potrčala je do obale s Dickom, cijelo mu vrijeme objašnjavajući da je smiješan. Ali, kad su stigli do male luke, ugledali su tamo, uz njihov, još jedan čamac. Bio je to motorni čamac! Još je netko bio na otoku! – Gledaj! – Dick će šapatom. – Tamo jest netko. Kladim se da su to ljudi koji žele kupiti otok. Kladim se da su iščitali staru kartu i da znaju da je zlato ovdje; i da su pronašli George i Juliana i žele da se svi nađemo dolje u ćeliji kako bi nas imali na oku dok budu krali zlato. Zato su prisilili George da nam napiše ovu poruku... ali ona ju je potpisala imenom kojim se nikad ne služi... da bi nas upozorila! Sada nam valja dobrano razmisliti. Što ćemo uraditi?

Dick uhvati Anne za ruku i povuče je brzo iz uvale. Bojao se da bi ljudi koji su došli na otok mogli biti negdje u blizini i vidjeti ih. Dječak je odveo Anne do male kamene prostorije gdje su ležale njihove stvari te su sjeli u kut. – Mislim da su ljudi koji su došli otkrili Juliana i George kako razvaljuju ona vrata – Dick će šapatom. – Naprosto ne znam što da radimo. Ne smijemo sići u ćelije, jer bi nas gotovo sigurno uhvatili. Hej, kamo je otišao Tim? Pas je bio neko vrijeme uz njih, ali je sada potrčao prema otvoru koji je vodio u podzemne prostorije. Nestao je niza stube. Želio se vratiti do George, jer je znao da je u opasnosti. Dick i Anne gledali su za njim. Osjećali su se zaštićeni dok je bio s njima i sada im je bilo žao što je otišao. Doista nisu znali što da rade. Tada je Anne sinula misao. – Znam! – kazala je. – Odveslat ćemo s našim čamcem natrag do obale i potražiti pomoć. – Pomislio sam na to – turobno će Dick. – Ali dobro znaš da se mi nikad ne bismo uspjeli probiti tamo i natrag između tih strahovitih stijena. Oštetili bismo čamac. Siguran sam također da nismo dovoljno snažni da veslima prevalimo cijeli put. O, bože, kad bismo se barem dosjetili što da radimo! Nisu dugo morali razbijati glavu. Muškarci su izišli iz podzemnog prostora i stali tragati za dvoje djece! Vidjeli su da se Tim vratio i da je poruka nestala. Tako su znali da ju je dvoje djece uzelo. Nije im bilo jasno zašto se nisu povinovali onome što je George napisala u poruci te nisu sišli u ćelije! Dick je čuo njihove glasove. Rukom je Anne pokrio usta kako ih ne bi odala. Kroza slomljeni luk vidio je da su se dva muškarca uputila u suprotnom smjeru. – Anne! Znam gdje se možemo sakriti – dječak će uzbuđeno. – U starom bunaru! Možemo se spustiti malo niz ljestve i tamo se skloniti. Siguran sam da nas tamo nitko neće tražiti!

Anne nipošto nije htjela ući u bunar, makar i malo. Ali Dick ju je podigao na noge i požurio s njom do sredine starog dvorišta. Ljudi su ih tražili s druge strane dvorca. Imali su upravo toliko vremena da uskoče. Dick je gurnuo u stranu stari drveni poklopac bunara i pomogao Anne da siđe niz ljestve. Ona je bila jako uplašena. Potom je sišao i dječak i navukao drveni poklopac ponad glave, kako je najbolje mogao. Stari odron zida gdje je Tim sjedio kad je pao u bunar još se tamo nalazio. Dick se spustio do njega i isprobao ga. Nije se micao. – Možeš mirno sjesti na njega, Anne, da ne ostaneš visjeti na ljestvama – šaptao je. Anne je drhtureći sjela na zidni odron koji je dijelom prekrivao otvor bunara čekajući hoće li biti otkriveni ili ne. Stalno su do njih dopirali glasovi muškaraca, časak blizu, časak udaljeni. Potom su ih muškarci stali dozivati. – Dick! Anne! Ostali vas traže! Gdje ste? Imamo uzbudljivih vijesti za vas. – Zašto onda ne dopuste Julianu i George da iziđu i obavijeste nas o njima? – šapatom je pitao Dick. – Nešto nije kako treba, znam to. Želio bih da možemo doći do Juliana i George i saznati što se dogodilo. Dva muškarca došla su u dvorište. Bijahu ljuti. – Kamo su se djela ta djeca? – pitao je Jake. – Čamac im je još u lučici, prema tome nisu otišli. Mora da su se negdje sakrila. Ne možemo ih čekati cijeli dan. – Odnesimo onima dolje koje smo zaključali malo hrane i pića – drugi će čovjek. – Ima ih u obilju u maloj kamenoj prostoriji. Pretpostavljam da su ih djeca donijela. Polovinu ćemo ostaviti u prostoriji kako bi se našlo i za drugo dvoje. Njihov ćemo čamac povesti sa sobom da ne mogu pobjeći. – U redu – prihvati Jake. – Moramo odnijeti zlato što prije i biti sigurni da su djeca zatvorena dok ne uspijemo pobjeći. Više nas ne zanima kupovina otoka. Uostalom, željeli smo kupiti dvorac Kirrin i otok jedino zbog ingota.

– Dobro, dođi – reče njegov drugar. – Odnijet ćemo dolje hranu i nije nas briga za drugo dvoje djece. Ti ostani ovdje i možda ih ugledaš, budem li se dolje duže zadržao. Dick i Anne jedva su se usudili disati kad su sve to čuli. Kako su se samo nadali da se muškarci neće dosjetiti da pogledaju u bunar! Čuli su kako jedan muškarac odlazi do male kamene prostorije. Bilo je očito da uzima hranu i piće koje će ponijeti zatvorenicima u podzemnoj ćeliji. Drugi je muškarac ostao u dvorištu tiho zviždeći. Nakon nekog vremena, koje se skrivenoj djeci činilo veoma dugim, prvi se muškarac vratio. Potom su obojica razgovarala i najposlije otišla do dražice. Dick je čuo kada se upalio motorni čamac. – Sada možemo izići, Anne – rekao je. – Nije li ovdje dolje hladno? Bit će mi drago da iziđem na sunce. Uspeli su se i stajali grijući se na toplom ljetnom suncu. Vidjeli su motorni čamac kako juri prema kopnu. – Otišli su nakratko – reče Dick. – I nisu odvukli naš čamac kao što su kazali. Kad bismo samo mogli izbaviti Juliana i George mogli bismo potražiti pomoć, jer bi George mogla veslati do kopna. – A zašto ih ne možemo spasiti? – uzviknula je Anne sjajnih očiju. – Mogli bismo se spustiti stepenicama i odbrtviti vrata, ne bismo li to mogli? – Ne bismo – reče Dick. – Pogledaj! Anne pogleda kamo je on pokazao. Vidjela je da su dvojica muškaraca nagomilala velike teške blokove kamena preko ulaza u podzemne ćelije. Upotrijebili su svu svoju snagu da bi ih tamo naslagali. Ni Dick ni Anne ne bi ih mogli pomaknuti. – Posve je nemoguće sići niza stepenice – reče Dick. – Osigurali su se da to ne uradimo! A nemamo pojma gdje se nalazi drugi ulaz u ćelije. Znamo jedino da je negdje u blizini tornja. – Pokušajmo ga pronaći – Anne će gorljivo. Uputili su se prema tornju s desne strane dvorca – ali bilo je očevidno da je ulaz koji je tamo možda postojao sada nestao! Dvorac se na tom dijelu jako urušio i svugdje su ležale gomile slomljena kamena

koje nipošto nije bilo moguće pomaknuti. Djeca su uskoro odustala od traženja. – Zla sreća! – Dick će. – Kako mi je teško pomisliti na ubogog Juliana i George koji su zatvorenici tamo dolje, a mi im ne možemo pomoći! O, Anne, možeš li se ti nečega dosjetiti? – Dick! Pretpostavljam, pretpostavljam da bismo se možda mogli spustiti kroz bunar, zar ne? – upitala je. – Znaš da se pruža pokraj ćelija... i da na tlu hodnika postoji otvor bunarske cijevi, jer, sjećaš li se, mogli smo u njega uvući glave i ramena i vidjeti vrh bunara? Možemo li proći pokraj kamenog bloka, što misliš... onoga gdje sam upravo sjedjela, koji je upao u bunar? Dick je stao razmišljati. Pošao je do bunara i virnuo u njega. – Znaš, mislim da si u pravu, Anne – najposlije će. – Možda bismo se mogli provući pokraj tog bloka. Upravo je toliko mjesta. No, ne znam kako duboko vode željezne ljestve. – O, Dick, pokušajmo – reče Anne. – To je jedina mogućnost da ih spasimo. – Dobro – reče Dick. – Ali ja ću to pokušati, a ne ti, Anne. Ne želim da padneš u bunar. Ljestve bi na pola puta mogle biti slomljene i svašta se može dogoditi. Ti moraš ostati ovdje, a ja ću vidjeti što mogu učiniti. – Bit ćeš pažljiv, zar ne? – Anne će zabrinuto. – Ponesi konopac sa sobom, Dick, pa ako ti ustreba nećeš morati iznova izlaziti. – Dobro si se sjetila – reče Dick. – Otišao je u malu kamenu prostoriju i uzeo jedan od konopaca koje su tamo ostavili. Omotao ga je nekoliko puta oko struka. Tada se vratio do Anne. – Eto, sve je u redu – rekao je veselim glasom. – Ne brini za mene. Sve će biti dobro. Anne je bila prilično blijeda. Strahovito se plašila da bi Dick mogao pasti na dno bunara. Gledala ga je kako silazi željeznim ljestvama do kamena bloka. Trudio se iz sve snage da se provuče pokraj njega, ali bilo je to vrlo teško. Najposlije je uspio, i Anne ga potom nije vidjela. Ali čula ga je, jer joj se on stalno javljao. – Ljestve su i nadalje čvrste, Anne! Sve je u redu. Čuješ li me?

– Da – vikala je Anne u bunar slušajući kako joj glas odjekuje neobično šuplje. – Čuvaj se, Dick. Nadam se da ljestve silaze do dna. – Mislim da silaze! – dovikivao joj je Dick. Tada je glasno uzviknuo. – Nesreća! Upravo su ovdje slomljene. Kao odrezane. Ili pak tu završavaju. Morat ću upotrijebiti konopac. Dok je Dick odmatao konopac s pojasa, vladala je tišina. Čvrsto ga je privezao za pretposljednju prečku ljestava koja se činila posve sigurnom. – Sada ću se spuštati po konopcu! – viknuo je Anne. – Ne brini. U redu sam. Krećem! Anne nije mogla čuti što je Dick rekao nakon toga, jer su se njegove riječi odbijale o bunarsku cijev i nije ih mogla razumjeti. Ali bilo joj je drago da ga čuje kako viče, bez obzira što nije razabirala što govori. I ona je njemu dovikivala, nadajući se da je čuje. Dick je klizio niz konopac, držeći se za njega rukama, koljenima i stopalima, radostan što je u školi bio tako dobar gimnastičar. Pitao se da li se nalazi blizu podzemnog prostora. Izgledalo mu je da se već dugo spušta. Uspio je izvući džepnu svjetiljku. Stavio ju je između zuba, nakon što ju je upalio, kako bi mu obje ruke bile slobodne za držanje konopca. Svjetlost svjetiljke otkrivala je zidove bunara oko njega. Nije znao da li se nalazi iznad ili ispod ćelija. Nije želio dospjeti na samo dno bunara! Pomislio je da je vjerojatno upravo prošao pokraj otvora što vodi u podrumske ćelije. Malo se uspeo uz konopac i, na svoje veselje, otkrio da je bio u pravu. Otvor prema ćelijama nalazio mu se točno iznad glave. Penjao se dok se nije našao u ravnini otvora i potom se zanjihao do strane bunara na kojoj se nalazio otvor. Uspio je dohvatiti rub od opeke i potom se pokušao provući kroz otvor u ćelijski prostor. Bilo je teško, ali srećom Dick nije bio jako velik. Najposlije je uspio i stao uspravno, uz uzdah olakšanja. Nalazio se u podzemnom hodniku! Sada je mogao slijediti znakove od krede

koji su ga vodili do prostorije ili ćelije gdje su se nalazili ingoti – i gdje su, u to je bio uvjeren, bili zatočeni Julian i George! Svjetiljkom je osvijetlio zid. Da, znakovi od krede bili su tamo. Dobro! Gurnuo je glavu u otvor bunara i viknuo iz sveg glasa. – Anne! Ja sam u podrumu! Pazi da se ljudi ne vrate! Potom je uzeo slijediti bijele znakove od krede, dok mu je srce žestoko udaralo. Nakon nekog vremena stigao je do vrata spremnice. Kao što je i očekivao, bila su zabravljena kako Julian i George ne bi mogli izići. Veliki željezni zasuni bili su iznova navučeni pri vrhu i pri dnu, i djeca unutra nisu nikako mogla izići. Pokušavala su sve što je bilo u njihovoj moći da razvale vrata, ali bez rezultata. Sjedili su u spilji-spremnici, ljuti i iscrpljeni. Čovjek im je donio hrane i pića, ali oni ih nisu niti taknuli. Tim je bio s njima ležeći glave polegnute na šape, poluljut na George koja mu nije dopustila da navali na muškarce kad je to tako jarosno želio. Ali George je bila uvjerena da bi Tim bio ubijen da ih je pokušao gristi ili ščepati. – Kakogod bilo, drugo dvoje su barem bili toliko razboriti da nisu sišli, jer bi i oni postali zatočenici – reče George. – Mora da su shvatili da je nešto neobično u poruci kad su vidjeli da sam se potpisala Georgina a ne George. Pitam se što rade. Mora da se skrivaju. Iznenadno Tim zareži. Skočio je na noge i pošao prema zatvorenim vratima, glave nagnute u stranu. Sigurno je nešto čuo. – Nadam se da se ljudi još nisu vratili – reče George. Potom je začuđeno pogledala Tima usmjerivši na njega svoju džepnu svjetiljku. On je mahao repom! Snažan udarac u vrata sve ih je osovio na noge. Tada se začuo Dickov veseo glas. – Zdravo, Juliane! Zdravo, George! Jeste li ovdje? – Vauuu! – zalajao je Tim i skočio na vrata. – Dick! Otvori vrata! – vikao je Julian oduševljeno. – Brzo, otvori vrata!

Dick je otkračunao vrata pri vrhu i pri dnu i širom ih otvorio. Sjurio se unutra i sretan potapšao Juliana i George po leđima. – Zdravo! – rekao je. – Kako se osjećate oslobođeni? – Krasno! – viknuo je Julian, a Tim je mahnito lajao trčeći oko njih. George se smješila Dicku. – Dobro urađeno – kazala je. – Što se dogodilo? Dick im je u nekoliko riječi ispripovjedio sve što se zbilo. Kada je pripovijedao kako se spuštao u stari bunar, George i Julian su jedva vjerovali ušima. Julian je zagrlio svoga mlađeg brata. – Sila si! – rekao je. – Prava sila! A sada brzo... što ćemo dalje? – Pa, ako su nam ostavili brod, sve ću nas što je brže moguće odvesti na kopno – reče George. – Ne bih se igrala s muškarcima koji se razmahuju pištoljima. Dođite! Uspnimo se uz bunar i nađimo čamac. Potrčali su do bunarske cijevi i redom se provukli kroz mali otvor. Uspeli su se uz konopac i uskoro stigli do željeznih ljestava. Julian je predložio da se uspinju jedan po jedan u slučaju da ljestve ne podnesu težinu svo troje odjednom. Za kratko vrijeme svi su bili ponovno na otvorenom, grlili Anne koja je sa suzama u očima kliktala od veselja, toliko je bila sretna da ih ponovno vidi. – Pođimo sada! – George će nakon trenutka. – Do čamca! Brzo! Oni se ljudi mogu vratiti u svakom trenutku. Pojurili su do dražice. Tamo ih je čekao čamac, ležeći gdje su ga ostavili, izvan domašaja valova. Ali kakav su udar doživjeli! – Uzeli su vesla! – George će očajno. – Zvijeri! Znaju da ne možemo veslati bez vesala. Bojali su se da bi ti, Dick, i Anne mogli

otići, i stoga su, umjesto da vuku čamac za sobom, naprosto izvukli vesla. Sada smo u škripcu. Nipošto ne možemo otići. Bilo je to veliko razočaranje. Djeca su bila gotovo na rubu plača. Nakon što je Dick čudesno izbavio George i Juliana, izgledalo je da se sve dobro odvija – a sada su se iznenada stvari iznova pogoršale. – Moramo o svemu promisliti – Julian će sjedajući na mjestu s kojega je mogao vidjeti približava li se neki čamac. – Ljudi su vjerojatno otišli da negdje nađu brod u koji bi smjestili ingote i potom otplovili. Neće se vratiti još neko vrijeme, rekao bih, jer se ne može tako brzo iznajmiti brod... izuzev, dakako, ako imaju vlastiti brod. – U međuvremenu ne možemo otići s otoka i potražiti pomoć jer su naša vesla kod njih – reče George. – Čak ne možemo niti signalizirati nekom ribarskom brodu u prolazu jer ih u ovo doba nema. Loša je struja. Izgleda da nam preostaje jedino da strpljivo čekamo dok se ljudi ne vrate i uzmu moje zlato! A mi ih ne možemo spriječiti. – Znaš, smislio sam neku vrstu plana – Julian će polako. – Čekajte malo, ne prekidajte me. Razmišljam. Ostali su čekali u tišini, dok je Julian sjedio i nabrao vjeđe smišljajući plan. Potom je uza smiješak pogledao ostale. – Vjerujem da će uspjeti – rekao je. – Slušajte! Čekat ćemo ovdje strpljivo dok se ljudi vrate. Što će oni uraditi? Odgurnut će ono kamenje na vrhu ulaza u ćelije i sići niza stube. Otići će u spremnicu gdje su nas ostavili, misleći da smo još tamo, i ući u prostoriju. Što mislite o tome da se jedno od nas dolje sakrije i bude spremno da njih zakračuna u prostoriji! Tada se možemo otisnuti motornim čamcem ili našim vlastitim, ako su donijeli vesla... i potražiti pomoć. Anne je mislila da je ideja izvanredna. Ali Dick i George nisu bili tako sigurni. – Morat ćemo sići dolje i ponovno zakračunati vrata kako bi izgledalo da smo još unutra zatvoreni – reče George. – A zamislite da onaj tko se dolje bude sakrio ne uspije zasunuti vrata za ljudima? To bi moglo biti vrlo teško kada treba

raditi na brzinu. U tom slučaju naprosto će uhvatiti onoga koga odlučimo poslati dolje... i doći ovamo da potraže ostale. – To je istina – Julian će zamišljeno. – Dobro, pretpostavimo da Dick, ili tko već bude silazio, ne uspije zasunuti vrata i zatočiti ljude... i da oni ponovno iziđu. U redu, dok se oni budu bavili dolje, mi ćemo nagomilati veliko kamenje na ulaz, baš kao što su i oni učinili. Tada neće moći izići. – A što će biti s Dickom? – spremno će Anne. – Mogu se ponovno uspeti kroz bunar! – Dick će orno. – Ja ću poći dolje i sakriti se. Dat ću sve od sebe da zatvorim ljude u prostoriju. A, ako moram bježati, uspet ću se iznova kroz bunarsku cijev. Oni ljudi za nju ne znaju. Tako će, čak i ako ne budu zatvorenici u ćeliji, biti zatvoreni ispod zemlje! Djeca su raspredala o svom planu i odlučila da je najbolji koji su kadra smisliti. Tada George predloži da prezalogaje. Svi su bili dobrano pregladnjeli i sada, kad su brige i uzbuđenja prošli, ćutjeli su silnu glad! Donijeli su nešto hrane iz male prostorije i jeli u zaljevu motreći budnim okom na povratak ljudi. Nakon približno dva sata, ugledali su veliku ribarsku barku gdje se pomoljuje u daljini i čuli također tok-tok-tok motornog čamca. – Evo ih! – Julian će uzbuđeno te skoči na noge. – Taj su brod mislili nakrcati ingotima i sigurno otploviti... a evo i motornog čamca na kojem se vraćaju muškarci. Brzo, Dick! Spusti se u bunar i sakrij se dok ih ne čuješ u hodnicima! Dick je odjurio. Julian se okrenuo ostalima. – Morat ćemo se sakriti – rekao je. – Sada, kad se plima povukla, sakrit ćemo se ondje, iza onih nepreplavljenih stijena. Ne mislim baš da će ljudi tražiti Dicka i Anne, ali mogli bi. Dođite! Brzo! Svi su se sakrili iza stijena i čuli motorni čamac kako sopće u lučici. Čuli su ljude kako se dovikuju. Ovaj put je izgledalo da ih je više od dvojice. Potom ljudi napustiše dražicu i uspinjahu se niskim stijenama prema ruševnu zamku. Julian se uspuzao na stijenu i virnuo da vidi što ljudi rade. Bio je siguran da odmiču blokove kamenja naslagane na vrhu

ulaza kako bi spriječili Dicka i Anne da siđu dolje i oslobode ostale. – George! Dođi! – pozvao je Julian tiho. – Mislim da su ljudi sada sišli stepenicama u ćelije. Moramo otići vratiti to veliko kamenje. Brzo! George, Julian i Anne potrčali su gipko i hitro do staroga dvorišta zamka. Vidjeli su da je kamenje odgurnuto od ulaza. Ljudi su nestali. Očevidno su sišli niza stube. Djeca su se trudila iz sve snage da povuku teško kamenje i vrate ga natrag. Ali njihova snaga nije bila ravna snazi muškaraca i nisu uspjeli postaviti na ulaz nijedan veći kamen. Naslagali su tri manja i Julian se nadao da će i oni biti dovoljno teški da ih ljudi odispod ne budu mogli pomaknuti. – Samo da ih Dick uspije zakračunati u onu prostoriju! – rekao je. – Dođite, vratimo se sada do bunara. Dick će tamo morati izići jer se neće moći probiti kroz izlaz. Svi su pošli do bunara. Dick je odmaknuo stari drveni poklopac te je on ležao na zemlji. Djeca su se nagnula nad duplju bunara i zabrinuto čekala. Što je radio Dick? Iz bunara do njih nije dopirao nikakav zvuk, a čeznula su da saznaju što se zbiva. A dolje se zbivalo mnogo toga! Dvojica muškaraca i još jedan s njima sišla su u podzemne hodnike očekujući, dakako, da nađu Juliana, George i psa još zaključane u spremnici s ingotima. Prošli su kraj bunarske cijevi ne sanjajući da je tamo skriven uzbuđeni dječačić spreman da sklizne iz otvora čim prođu mimo njega. Dick je čuo kad su prošli. Iskočio je iz otvora bunara i slijedio ih tiho, bešumno. Vidio je zrake što su ih stvarale snažne svjetiljke ljudi i dok mu je srce žestoko udaralo šuljao se memljivim starim prolazima pored velikih ćelija, sve dok ljudi nisu skrenuli u široki hodnik u kojem se nalazila ćelijaspremnica. – Ovdje je – čuo je Dick jednog od ljudi kako govori, dok je usmjerio svjetiljku prema velikim vratima. – Zlato je unutra... i djeca također!

Muškarci su otkračunali vrata pri vrhu i pri dnu. Dick je bio sretan da je požurio i ranije zasunuo vrata. Da to nije uradio prije no što su muškarci stigli, znali bi da su George i Julian pobjegli i bili bi na oprezu. Čovjek je otvorio vrata i ušao. Drugi ga je muškarac slijedio. Dick se prišunjao najbliže koliko se usudio čekajući da i treći muškarac uđe. Tada je mislio lupiti vrata i zasunuti ih! Prvi je muškarac osvijetlio svjetiljkom prostoriju i glasno uzviknuo. – Djeca su otišla! Kako čudno! Gdje su? Dvojica muškaraca sada su bila u ćeliji – a treći je u tom trenutku ušao. Dick je pojurio prema naprijed i tresnuo vratima. Tresak je odjeknuo uokolo ćelijama i prolazima. Dick je nespretno baratao zasunima, jer su mu se tresle ruke. Zasuni su bili nepodmazani i rđavi. Dječak ih je s teškoćom udijevao u ležišta. U međuvremenu muškarci nisu gubili vrijeme! Čim su čuli da su se vrata zalupila, okrenuli su se. Treći je muškarac odmah gurnuo gurnuo ramenom vrata i snažno pritiskao. Dick je bio gotovo gurnuo jedan od zasuna u ležište. Tada trojica muškaraca svom snagom nalegoše na vrata i zasun je popustio! Dick je užasnuto gledao. Vrata su se otvarala! Okrenuo se i pobjegao niz mračni hodnik. Muškarci uperiše svjetiljke i ugledaše ga. Potrčali su za dječakom koliko su ih noge nosile. Dick je pobjegao u bunarsku cijev. Srećom, otvor je bio sa suprotne strane i uspio se ušuljati u njega a da ga nije osvjetlila svjetlost svjetiljaka. Dječak je imao samo toliko vremena da se ušunja u cijev prije no što su protrčala trojica muškaraca. Nijedan od njih nije primijetio da se bjegunac sklonio u bunarsku cijev pokraj koje su prošli! Zapravo, ljudi nisu ni znali da tamo postoji bunar. Drhteći od glave do pete, Dick se stao uspinjati po konopcu kojega je pustio da visi sa prečage ljestava. Odvezao ga je kad se domogao ljestava jer je mislio da bi muškarci mogli otkriti stari bunar i kasnije se pokušali uspeti. To neće moći uraditi ne bude li konopac tamo visio.

Dječak se brzo uspeo ljestvama i izmigoljio pokraj kamena bloka blizu vrha bunara. Tamo su bila ostala djeca i čekala ga. Odmah su, po izražaju Dickova lica, znala da njegov pokušaj nije uspio. Brzo su ga izvukla. – Nije bilo dobro – Dick će zadihano uslijed penjanja. – Nisam to uspio uraditi. Oni su nasrnuli na vrata upravo u trenutku dok sam ih zakračunavao i stali me goniti. Taman sam na vrijeme skočio u bunarsku cijev. – Sada pokušavaju izići kroz izlaz! – iznenadno vikne Anne. – Brzo! Što ćemo uraditi? Sve će nas uhvatiti! – Do čamca! – viknuo je Julian uzevši Anne za ruku da joj pomogne. – Dođite! To nam je jedina šansa. Možda će muškarci uspjeti odmaknuti kamenje. Četvoro je djece pojurilo preko dvorišta. George je skočila u malu kamenu prostoriju dok su pokraj nje prolazili i dohvatila sjekiru. Dick se pitao zašto je to uradila. Tim je jurio s njima lajući sumanuto. Stigli su do lučice. Njihov je čamac ležao bez vesala. Tamo je bio i motorni čamac. George je uskočila u njega i oduševljeno kriknula. – Ovdje su naša vesla! – vikala je. – Uzmi ih, Juliane, ja imam još nekog posla! Spustite čamac do vode, brzo! Julian i Dick uzeše vesla. Potom su odvukli čamac do mora pitajući se što George radi. Iz motornog čamca dopirali su najrazličitiji praskavi zvukovi! – George! George! Požuri! Ljudi su izišli! – iznenadno vikne Julian. Vidio je trojicu muškaraca kako trče prema klisuri koja je vodila do dražice. George je iskočila iz motornog čamca i pridružila se ostalima. Gurnuli su čamac u more i George je odmah uzela vesla grabeći iz sve snage. Tri muškarca potrčala su prema motornom čamcu. Potom su zastali u veliku očajanju – George ga je posve uništila! Divljački je udarala sjekirom po cijelom mehanizmu – i sada se motor više nije mogao upaliti! Bio je uništen do te mjere da ga nisu mogli popraviti s ono malo alata s kojim su raspolagali.

– Ti, zločesta djevojčice! – vikao je Jake prijeteći šakom George. – Čekaj, da mi dopadneš šaka! – Čekat ću! – uzvratila mu je povikom George dok su joj plave oči sjale opasnim sjajem. – A i vi možete čekati. Sada nećete moći napustiti moj otok!

Tri muškarca stajala su na ivici mora gledajući George kako se snažnim zamasima vesala udaljuje od obale. Ništa nisu mogli uraditi. Njihov je čamac bio posve beskoristan. – Ribarska barka koja ih čeka na otvorenom moru odveć je velika da bi ušla u dražicu – reče George dok je snažno grabila veslima. – Morat će ostati tamo sve dok netko ne stigne s čamcem. Mislim da su bijesni kao risovi! Njihov je čamac morao proći vrlo blizu ribarske barke. Dok su je mimoilazili, neki im je čovjek mahnuo. – Hej, vi, tamo! Dolazite li s otoka Kirrin? – Ne odgovaraj – reče George. – Ne prozborite ni riječi. I tako nitko nije ništa rekao, već gledahu u stranu kao da ništa nisu čuli. – Hej, vi, tamo! – viknuo je čovjek ljutito. – Jeste li gluhi? Dolazite li s otoka? Djeca i opet nisu odgovorila, nego su gledala u drugom smjeru dok je George uporno veslala. Čovjek na brodu je odustao i zabrinuto gledao prema otoku. Bio je siguran da su djeca stigla otamo – a bio je dovoljno upoznat s pustolovnim zahvatom svojih drugova da se upita je li sve na otoku kako treba. – Mogao bi spustiti čamac s barke i poći vidjeti što se događa – reče George. – Ali, ne može bogznašto uraditi, osim što može povesti ljude i odnijeti nekoliko ingota! Ne vjerujem da bi se usudili uopće dirati u zlato sada kad smo pobjegli da obznanimo svoju pripovijest! Julian se osvrne prema brodu. Uskoro razabere da je mali čamac koji je bio na njemu spušten u more. – U pravu si – rekao je George. – Boje se i pitaju se što se zbiva. Otišli su izbaviti onu trojicu. Kakva šteta! Njihov je mali čamac stigao do kopna. Djeca su skočila u plitku vodu i dovukla ga do obale. Tim je također vukao konopac

mašući repom. Volio se pridružiti svakom poslu kojim bi se djeca bavila. – Hoćeš li odvesti Tima do Alfa? – upitao je Dick. George odmahne glavom. – Ne – kazala je – nemamo vremena za gubljenje. Moramo otići i ispripovjediti sve što se dogodilo. Svezat ću Tima za ogradu ispred vrata. Trčali su do Vile Kirrin koliko su ih noge nosile. Tamo je teta Fanny obrađivala vrt. Iznenađeno je pogledala užurbanu djecu. – Mislila sam – kazala je – da se nećete vratiti do sutra ili prekosutra! Zar se nešto dogodilo? Što je bilo s Dickovim obrazom? – Ništa naročito – Dick će. Ostali su uletjeli u kuću. – Teta Fanny, gdje je stric Quentin? Moramo mu reći nešto važno. – Majko, doživjeli smo takvu pustolovinu! – Teta Fanny, imamo strašno puno toga da ti ispričamo! Doista imamo! Teta Fanny je zabezeknuto gledala u prljavu djecu. – Što se to dogodilo? – upitala je. Potom se okrenula prema kući i povikala: – Quentine! Quentine! Djeca nam žele nešto reći! Stric Quentin je izišao izgledajući prilično ljutito, jer je bio prekinut u poslu. – Što se dogodilo? – upitao je. – Striče, radi se o otoku Kirrin – Julian će gorljivo. – Oni ga ljudi još nisu kupili, zar ne? – Pa, praktično je prodan – reče stric. – Potpisao sam svoj dio ugovora, a oni svoj trebaju potpisati sutra. Zašto? Kakve to ima veze s vama? – Striče, ti ljudi neće sutra potpisati – rekao je Julian. – Znaš li zašto žele kupiti otok i zamak? Ne zato što bi doista željeli na njemu sagraditi hotel ili nešto slično... nego zato što znaju da je tamo skriveno izgubljeno blago! – Kakve to gluposti govoriš? – stric će.

– Nisu gluposti, oče – uzvikne George ojađeno. – Sve je to istina. Karta staroga dvorca bila je u kutiji koju si prodao... a na karti je bilo naznačeno mjesto gdje je moj pra-pra-pradjed sakrio ingote! Georgein otac izgledao je zapanjeno i ozlojeđeno. Naprosto nije vjerovao ni jednu riječ! Ali njegova je supruga po svečanim i ozbiljnim dječjim licima zaključila da se zbilo nešto zaista značajno. I tada Anne iznenadno stade glasno jecati! Uzbuđenje je za nju bilo preveliko i nije mogla podnijeti pomisao na to da stric ne vjeruje da je sve to istina. – Teta Fanny! Teta Fanny, sve je to istina! – jecala je. – Strašno je da nam stric Quentin ne vjeruje. O, teta Fanny, čovjek je imao pištolj... i, oh, zatvorio je Juliana i George u podzemnu tamnicu... a Dick je morao silaziti u bunar da bi ih spasio. A George je smrskala motor na njihovu čamcu kako bi ih spriječila da pobjegnu! Teta i stric nisu mogli spojiti rep i glavu te pripovijesti, ali je iznenadno izgledalo da je stric Quentin shvatio kako je riječ o nečemu što vrijedi pobliže ispitati. – Razbila motor čamca! – rekao je. – Zbog čega? Pođimo unutra. Moram čuti pripovijest od početka do kraja. Zvuči sasvim nevjerojatno. Svi su ušli u kuću. Anne je sjela teti u krilo i slušala George i Juliana koji su opisivali cijeli događaj. Ispripovijedali su kako treba i ništa nisu propustili. Teta Fanny je dobrano problijedjela dok je slušala, posebno kad je čula o tome kako se Dick spuštao u bunar. – Mogli su te ubiti – kazala je. – O, Dick! Kako si to hrabro izveo! Stric Quentin slušao je u posvemašnjoj zapanjenosti. Nikad nije posebno volio niti se divio bilo kojem djetetu – uvijek je držao da su djeca bučna, zamorna i glupava. Ali sada, dok je slušao Julianovu pripovijest, odmah je promijenio mišljenje o ovo četvoro djece! – Bili ste vrlo mudri – rekao je. – I vrlo hrabri. Ponosan sam na vas. Da, veoma sam ponosan na sve vas. Nije čudo što nisi

željela da prodam otok, George, kad si znala sve o ingotima! Ali, zašto mi to nisi rekla? Četvoro je djece gledalo u njega i nije odgovaralo. Nisu mu mogla naprosto reći: "Pa, prvo, ne bi nam vjerovao. Drugo, zlovoljan si i nepravedan i mi te se bojimo. Treće, nismo dovoljno sigurni da bi postupio kako treba." – Znaš, Quentine, djeca te se plaše i zato ti se nerado obraćaju. Ali sada, kad su to uradila, možeš stvari uzeti u svoje ruke. Djeca ne mogu učiniti više. Moraš nazvati polici ju i odlučiti što ćeš im od svega toga ispripovjediti. – U redu – reče stric Quentin spremno ustajući. Potapšao je Juliana po leđima. Potom je pomilovao Georgeinu kratku kovrčavu kosu. – Ponosim se s tobom, George – rekao je. – Ravna si svakom dječaku! – O, oče! – George će zarumenjevši se od iznenađenja i zadovoljstva. Nasmiješila mu se i on joj je uzvratio osmijeh. Djeca su primijetila da mu je lice vrlo lijepo kad se smiješi. Kad se bolje pogleda, George i on veoma su nalikovali. Oboje su izgledali ružni kad su zlovoljni i namrgođeni – i oboje bijahu oku ugodni kad bi se smijali ili smiješili! Georgein otac iziđe da telefonira policiji i svom odvjetniku. Djeca su sjela i jela kekse i šljive upoznajući tetu s brojnim pojedinostima koje su zaboravili pri prvom pripovijedanju. Dok su tako sjedili, ispred vrta začuo se glasan i ljutit lavež. George podigne glavu: – To je Tim – reče uputivši majci zabrinut pogled. – Nisam imala vremena da to odvedem Alfu koji mi ga čuva. Majko, Tim nam je toliko pomogao na otoku, znaš, žao mi je da sada laje, ali mislim da je gladan. – Pa, uvedi ga – neočekivano će majka. – I on je pravi junak... moramo mu dati dobru večeru. George se nasmiješila od radosti. Projurila je kroz vrata i pošla prema Timu. Oslobodila ga je i on je skačući ušao mašući dugim repom. Liznuo je Georgeinu majku i gledao je naćuljenih ušiju.

– Dobar pas – kazala je i potapšala ga. – Pripremit ću ti večeru! Tim je pošao za njom u kuhinju. Julian se nasmiješio George. – Gledaj sad ovo! – kazao je. – Tvoja mama je žena i pol, zar ne? – Da, ali ne znam što će otac reći kad ugleda Tima ponovno u kući – George će sumnjičavo. U tom se trenutku vratio otac ozbiljna lica. – Policija misli da se radi o ozbiljnoj stvari, a i moj odvjetnik. Svi se slažu u mišljenju da ste vi, djeco, postupili izuzetno mudro i hrabro. I, George, odvjetnik kaže da nam ingoti doista pripadaju. Zar ih je stvarno mnogo? – Oče! Na stotine! – uzvikne George. – Naprosto stotine... velika gomila u ćeliji. O, oče, sada ćemo biti bogati, zar ne? – Da – njezin će otac. – Bit ćemo. Dovoljno bogati da pružim tvojoj majci i tebi sve što sam vam godinama želio omogućiti a nisam mogao. Doista sam naporno radio za vas, ali moja vrsta posla ne donosi mnogo novaca pa sam zbog toga postao zlovoljan i razdražljiv. Ali sada ćete imati sve što poželite! – Zapravo ja ništa i ne želim što već ne bih imala – George će. – Ali, oče, postoji nešto što bih više željela no išta drugo na svijetu... a ne stoji ni dinara! – Imat ćeš to, draga moja! – njezin će otac zagrlivši George na njezino veliko iznenađenje. – Samo reci što je to, pa čak ako stoji i stotinu funti, dobit ćeš! Upravo u tom trenutku začulo se tabananje velikih šapa po hodniku koji je vodio do prostorije u kojoj su se nalazili. Velika obrasla glava pomolila se na vratima upućujući svakome ljubopitni pogled. Dakako, bio je to Tim! Stric Ouentin gledao ga je iznenađeno. – Pa nije li to Tim? – upitao je. – Zdravo, Time! – Oče! Tim je ono što želim najviše na svijetu – George će stežući očevu ruku. – Ne možeš zamisliti kakav nam je bio prijatelj na otoku. I htio je pohrliti na te ljude i boriti se s njima. O, oče, ne želim nikakav drugi poklon, jedino želim zadržati Tima.

Da bude moj. Sada si možemo dopustiti da mu nabavimo pravu pseću kućicu u kojoj će spavati, a ja ću paziti da te ne smeta u radu, doista hoću. – Dobro, naravno da ga možeš zadržati – njezin će otac, a Tim u tom trenutku uđe u prostoriju mašući repom i gledajući sve redom kao da je razumio svaku izgovorenu riječ. Uz to je i liznuo ruku strica Quentina! Anne je mislila da je to veoma hrabro s njegove strane. Ali stric Quentin se sada sasvim izmijenio. Izgledalo je kao da mu je teški teret pao sa srca. Sada su bili bogati, George će moći pohađati školu, njegova će supruga moći dobiti sve što je on tako želio da joj pruži, a on će moći nastaviti s radom koji toliko voli, ali oslobođen osjećaja kako ne zarađuje dovoljno za udoban život obitelji. Ozareno je gledao sve prisutne i činio se veselim koliko se samo može poželjeti! George je bila oduševljena zbog Tima. Obavila je rukama očev vrat grleći ga, što davno nije učinila. On je izgledao iznenađen ali veoma zadovoljan. – Dobro, dobro – rekao je – sve je to veliko zadovoljstvo. Hej, je li to već stigla policija? Stigla je. Došli su do vrata i razgovarali sa stricom Quentinom. Jedan je policajac ostao da u notes pribilježi priču djece, a ostali su čamcem krenuli na otok. Ljudi su bili otišli! Čamac s ribarske barke ih je odveo! A sada više nije bilo ni čamca ni barke! Ostao je još jedino posve neupotrebljiv motorni čamac. Isljednik ga je gledao osmjehujući se. – Opasna mlada dama, ta gospođica Georgina, zar ne? – rekao je. – Dobro je obavila posao. Nitko se ne bi mogao otisnuti tim čamcem. Morat ćemo ga odvući do luke. Policija je ponijela nekoliko zlatnih ingota da ih pokaže stricu Quentinu. Zapečatila je vrata ćelije tako da nitko ne može ući dok stric ne bude spreman da krene i preuzme zlato. Sve je urađeno propisno i podrobno, ali, prema mišljenju djece, presporo. Nadala su se da će ljudi biti uhvaćeni i odvedeni u zatvor, a da će policija odmah donijeti svo zlato!

Te su večeri svi bili umorni i nisu se uopće bunili kad je teta rekla da moraju rano na spavanje. Odjenuli su pidžame i potom su dječaci došli da večeraju u spavaonicu djevojčica. Tim je bio tamo, spreman da poliže svaku mrvicu. – Pa, moram priznati, doživjeli smo prekrasnu pustolovinu – Julian će sneno. – Na neki način i žalim što je završena, iako na trenutke i nisam toliko uživao, naročito kada smo ti, George, i ja, bili zatvorenici u ćeliji. To je bilo strašno. George je izgledala veoma sretna dok je grickala kekse s đumbirom. Nasmiješila se Julianu. – I kad pomislim da se nisam nimalo radovala da ćete svi vi ovdje doći na dulje vrijeme! – uskliknula je. – Namjeravala sam vam uraditi svakojake pakosti! Željela sam da poželite da se radije vratite kući! A sada me jedino žalosti pomisao da ćete otići, što će se, naravno, i dogoditi kad završe praznici. A tada ću, nakon što je troje prijatelja bilo ovdje, i nakon što smo uživali u tolikim pustolovinama, opet biti posve sama. Nikad prije nisam trpjela od osamljenosti, a sada znam da hoću. – Ne, nećeš – Anne će iznenadno. – Možeš učiniti nešto što će ti omogućiti da nikad više ne budeš osamljena. – Što? – George će iznenađeno. – Možeš zamoliti da pođeš u neki internat, kao što ja idem – reče Anne. – Moja je škola tako lijepa... a dopušteno nam je da dovedemo i svoje kućne ljubimce, što znači da bi i Tim mogao doći! – Pobogu! Stvarno bi mogao! – George će blistavih očiju. – Onda ću poći. Uvijek sam govorila da neću... ali sada hoću, jer sam uvidjela koliko je ljepše i veselije biti s drugima negoli sam. A ako i Tim može doći, to će biti upravo prekrasno! – Bolje da sada pođete u svoju spavaonicu, dječaci – reče teta Fanny koja se pomoli na vratima. – Pogledajte Dicka, gotovo pada od pospanosti! Danas ćete svi lijepo sanjati, jer ste doživjeli pustolovinu s kojom se možete ponositi. George, je li to Tim ispod tvog kreveta? – Pa, jest, majko – George će hineći iznenađenje. – Zaboga, Time, što radiš ovdje?

Tim se uspuzao i pošao prema Georgeinoj majci. Legao je na trbuh i molećivo je gledao svojim toplim smeđim očima. – Bi li želio noćas spavati u sobi djevojčica? – upitala je Georgeina majka smijući se. – Dobro, ali samo noćas! – Majko! – kliknula je George preplavljena radošću. – O, hvala ti, hvala ti, hvala ti! Kako si pogodila da se noćas naprosto nisam mogla rastati s Timom? O, majko! Time, možeš spavati tamo, na tepihu. Četvoro sretne djece udobno se ušuškalo u postelje. Njihova je iznimna pustolovina imala sretan završetak. Pred njima su još bili dugi praznici i sada, kad stric Quentin više nije siromašan, učinit će im poneki poklončić, kada požele. George će poći u školu s Anne i ponovno je dobila Tima! Otok i dvorac i nadalje pripadaju George – sve je bilo prekrasno! – Tako mi je drago da otok Kirrin nije prodan, George – Anne će sneno. – Tako se veselim da još pripada tebi. – On pripada i još trima osobama – reče George. – Pripada meni, i tebi, i Julianu i Dicku. Otkrila sam da je zabavno dijeliti stvari. Tako ću sutra napisati ugovor ili kako se to već zove, i tamo naznačiti da svakome poklanjam četvrtinu otoka. Otok Kirrin i zamak pripadat će svima nama! – O, George, krasno! – Anne će oduševljeno. – Dječaci će biti zadovoljni. Tako sam sre... No prije no što je uzmogla dovršiti, mala je djevojčica zaspala. A i George. U drugoj sobi spavala su dva dječaka sanjajući o ingotima, i ćelijama i svakojakim uzbudljivim stvarima. Samo je jedan stvor bio budan – Tim. Jedno mu je uho bilo naćuljeno i slušao je dječje disanje. Čim se uvjerio da su zaspale, ustao je s tepiha. Tiho se ušuljao u Georgein krevet. Podigao je prednje šape i ponjušio zaspalu djevojčicu. Tada se u skoku našao na krevetu i sklupčao podno njezinih nogu. Uzdahnuo je i zatvorio oči. Četvoro djece bilo je sretno, no Tim je bio najsretniji.

– O, Time – mrmljala je George poluprobuđena kad je osjetila da je kraj nje. – O, Time, ne smiješ... ali tako je lijepo da te osjećam. Time, doživjet ćemo zajedno i drugih pustolovina, nas petoro, zar ne? I hoće – ali to je druga pripovijest!

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net