O oj
ss^sšssssss^^
PRIJ
1
X\W
..\\v
s%
V//A
i
Naslov izvornika THE FAMOUS FIVE Five get into Trouble Copyright © Darell Waters Ltd. Illustrations copyright © 1974 Hodder and Stoughton
PRIJATELJA na tragu zločina
I!I -\ i n
i
Ilustracije BETTY MAXEY S engleskoga prevela GORDANA V. POPOVIĆ
1
ZALOŽBA MLADINSKA KNJIGA LJUBLJANA - ZAGREB
%\
CIP - katalogizacija v knjigi Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana
i
820 (02.053.2)-311.2 BLYTON, Enid Na tragu zločina / Enid Blyton ; [ilustracije Betty Maxey ; s engleskoga prevela Gordana V. Popović]. - Ljubljana ; Zagreb : Mladinska knjiga, 1990. - (Pet prijatelja) Prevod dela: Five get into trouble
Petorka planira ljetovanje
20772608
—Zaista, Quentine, s tobom se veoma teško o nečemu dogovoriti! — teta će Fanny svome suprugu. Četvoro je djece sjedjelo za stolom i doručkovalo slušajući s velikim zanimanjem. Što je opet uradio stric Quentin? Julian je namignuo Dicku, a Anne je gurnula George ispod stola. Hoće li stric Quentin planuti, kao što se ponekad dogodi? Stric Quentin držao je u ruci pismo koje mu je supruga upravo predala, nakon što ga je pročitala. Pismo je bilo uzrok nevolji. Stric Quentin se namrgodio — i odlučio da ne plane. Naprotiv, progovorio je veoma blago: —Pa, Fanny, draga — kako možeš očekivati da zapamtim kada točno djeci počinju praznici i da li će biti kod nas ili kod tvoje sestre? Znaš da se bavim znanstvenim radom — i u ovom trenutku nečim veoma važnim. Ja ne mogu pamtiti kada djeci prestaje škola ili kada im počinje! —Mogao si mene pitati — teta će Fanny očajno. — Doi sta, Quentine, zar si zaboravio da smo razgovarali o tome kako će Julian, Dick i Anne biti kod nas za uskršnje praz nike, kada svi toliko uživaju u Kirrinu i moru u to doba go dine? Rekao si da će se tvoj znasntveni skup održati nakon praznika, a ne na njihovoj polovici!
i
i
P VA
i li I
la im je tako kasno završila! — stric će Quenam mogao znati.
ilL.
ali znaš da Uskrs ove godine pada kasno, pa i završava — teta će Fanny uz uzdah. može na to misliti — reče George. — Što se ko? Želi li otac otići usred praznika, ili se radi gom? mo — reče teta Fanny i ponovo uze pismo. — za dva dana — a ja ga svakako moram pratiti. mogu ostaviti same, bez ikoga u kući. Da Joesna, sve bi bilo u redu — ali ona će se vratiti ili dva. bila kuharica. Sva su je djeca jako voljela i bilo je nisu zatekli u kući kad su stigli da tu pro.
—Možemo se sami brinuti o sebi — reče Dick. — je sasvim dobra mala kuharica. —I ja mogu pomoći — umiješa se George. Pravo j ime bilo Georgina, ali svi su joj se obraćali sa George zina se majka nasmiješi. —O, George — prošli put kad si kuhala jaje, vod posve isparila! Ne vjerujem da bi djeca bila oduševljena jim kuhanjem. —Naprosto sam zaboravila da je jaje bilo u lončić pravdala se George. — Pošla sam po sat da izmjerim vri kuhanja, i usput se sjetila da Timmy nije dobio jelo i. —Da, sve to znamo — majka će uz smijeh. — Timm dobio jelo, a otac je morao otići bez doručka! —Vau! — javi se Timmy ispod stola čim je čuo s ime. Liznuo je Georgeino stopalo tek da bi je podsjet je tamo. —No, vratimo se našoj temi — stric će Quentin ne ljivo. — Moram prisustvovati tom skupu, to je sigurno. ram tamo pročitati neke zanimljive zabilješke. Ti ne m poći sa mnom, Fanny — možeš ostati i paziti na djecu —Nije potrebno — javi se George. — Mogli bismo o riti nešto što već davno želimo, ali mislili smo to odg za ljetne praznike. — O, da — spremno će Anne. — M bismo! Hajde da to uradimo! —Da, i ja bih to volio — priklopi Dick. —Pa, dobro, o čemu se radi? — upita teta Fanny. — sve sam neupućena. Ako je riječ o nečemu opasnom, to dopustiti. Stoga promislite! —Jesmo li mi ikad učinili nešto opasno? — vikne G ge-
— Mnogo puta — reče majka. — Dobro, kakav vam je
plan? —Ništa naročito — javi se Julian. — Radi se tek o tome da su slučajno svi naši bicikli u savršenom stanju, a sjećaš se, teto Fanny, da si nam za Božić poklonila dva mala šato ra. Zato smo pomislili da bi moglo biti veoma zabavno otići na biciklima, ponijeti šatore i malko istražiti okolinu. —Krasno je vrijeme, moglo bi nam biti izvrsno — pri klopi Dick. — Uostalom, teto Fanny, valjda si i pretpostavila da ćemo se šatorima i služiti! Eto nam prilike! —Pretpostavila sam da ćete se njima služiti u vrtu ili na plaži — reče teta Fanny. — Kad ste prošli put išli na logo rovanje, s vama je bio gospodin Luffy koji vas je čuvao. Ne sviđa mi se pomisao da odete sami sa šatorima. —O, Fanny, kad Julian ne bi bio u stanju brinuti o djeci, bio bi on prilično slab primjerak svoje vrste — reče njezin suprug nestrpljivo. — Pusti ih neka idu! Kladim se da se na Juliana možemo osloniti da će djecu dovesti zdravu i čitavu. —Hvala, striče! — reče Julian koji nije bio naučen na pohvale strica Quentina. Pogledao je u djecu i nasmiješio se. — Naravno da se lako nositi s tom družinom — iako je Anne kojiput veoma teška! Anne uvrijeđeno zine. Bila je ona najmanja i jedina s kojom je bilo doista lako izaći na kraj. Vidjela je Julianov smiješak — naravno, podbadao je. Nasmiješila mu se. — Obe čajem da sa mnom neće biti teškoća — reče bezazleno stricu Quentinu. On se činio iznenađen. — Pa, moram reći da sam mislio kako je jedino George teška... — počeo je i zastao kad je ugledao Fannyno upozoravajuće mrštenje. George jeste bila teška, ali neće biti ništa lakša budu li je na to upozoravali! 8
—Quentine, nikad ne shvaćaš kad se Julian šali, zar ne? — reče Fanny. — Pa, ako doista misliš da Julian može preu zeti taj zadatak — i da ih možemo pustiti na putovanje na biciklima, s tim novim šatorima... —Brzo! Znači, sve je dogovoreno! — vikne George i sta de od veselja gurkati Dicka po leđima. — Krećemo sutra. Ponijet ćemo... —GEORGE! Nema potrebe da toliko vičeš i lupaš — upozori je majka. — Znaš da otac to ne voli — a, eto, uz bunila si i Timmya. Lezi, Timmy — evo, juri po blagavaonici kao mahnit! Stric Quentin ustane. Nije volio da se obrok pretvori u pakao. Gotovo je bio pao preko uzbuđena Timmya i presretan je nestao iz kuhinje. Kakvo je to bilo domaćinstvo kad bi se kod njih našlo četvoro djece i pas! —O, teto Fanny, zar zaista smijemo sutra krenuti? — upita Anne sjajnih očiju. — Zaista je lijepo vrijeme za tra vanj, toplo je kao u srpnju. Gotovo nam i ne treba deblja odjeća. —Pa, ako tako misliš, ne možete otići — odlučno će teta Fanny. — Danju može biti sunčano i toplo — ali u travnju nikad nije sigurno da će isto vrijeme potrajati dva dana. Na rednoga dana može lijevati, a dan iza toga sniježiti! Dat ću vam novaca, Juliane, da u slučaju lošeg vremena prespavate u hotelu. Četvoro djece spremno zaključi da vrijeme nikad neće biti tako loše! —Neće li biti zabavno? — upita Dick. — Sami ćemo ku povati hranu i jesti gdje poželimo. Svake večeri izabrat ćemo mjesto gdje ćemo spavati i tamo postaviti šatore. A, ako je mjesečina i ako to poželimo, možemo se voziti i noću!
i i i i I //f
VA // \
6:
i
VA
i
—Oho! Voziti se na biciklima po mjesečini! Nikad to nisam radila — reče Anne. — Mora da je fantastično! —Pa, dobro je da ste se dosjetili nečega što želite raditi dok mi budemo odsutni — reče teta Fanny. — Bože dragi, toliko sam godina u braku s Ouentinom i još je u stanju bez mog znanja napraviti takvu zbrku! Dobro, dobro, prihvatimo se posla i promislimo što sve trebate ponijeti. Sve je iznenada postalo veoma uzbudljivo. Četvoro je djece pojurilo u svoje sobe da naprave krevete i počiste ih, vičući koliko ih je grlo nosilo. —Tko bi pomislio da sutra krećemo sami na put! — usklikne Dick bacajući na hrpu plahte i pokrivače. —Dick! Ja ću ti pospremiti krevet — vikne Anne zgra nuta njegovom žurbom. — Ne možeš tako složiti krevet! —O, mogu\ — vikne Dick. — Počekaj i vidjet ćeš! A, osim toga, tako spremam i Julianov krevet a ti se čisti odav de i izvoli spremati svoj — istegni svaki ugao, gladi jastuk, ravnaj plahte — čini štogod hoćeš sa svojim krevetom, ali meni prepusti moj! Pričekaj dok budemo na putovanju s bi ciklima — tada nećeš brinuti o krevetima — naprosto ćeš smotati vreću za spavanje i gotovo! Dovršio je svoj krevet, navlačeći nagrbljeni pokrivač i gurnuvši pidžamu ispod jastuka. Anne se nasmijala i pošla složiti svoj krevet. I ona je bila uzbuđena. Nadolazeći dani obećavali su da će biti obasjani suncem, puni nepoznatih mjesta, neobičnih šuma, velikih i malih brežuljaka, piknika uz cestu, vožnje na biciklima po mjesečini — je li Dick to mislio ozbiljno? Kako čarobno! Cijeloga dana svi su bili jako zaposleni, slažući u naprtnjače potrebne stvari, presavijajući šatore kako bi zauzeli što
manje mjesta, haračeći po ostavi i birajući hranu koju će ponijeti, tražeći geografske karte koje bi im mogle zatrebati. Timmy je znao da nekamo odlaze i, dakako, bio siguran da će i on poći, te je stoga bio uzbuđen poput njih, lajao je i mahao repom i cijelog se dana svima saplitao o noge. Ali, nitko nije mario. Timmy je bio jedan od njih, jedan član petorke, kadar da učini gotovo sve izuzev da govori — i bilo je posve nezamislivo otići nekamo a ne povesti dobroga starog Timmya. —Nadam se da će vas Timmy moći pratiti na dugotraj nim vožnjama? — upita teta Fanny Juliana. —Pobogu, hoće! — uzvrati Julian. — Njemu nije važno koliko daleko idemo. Nadam se da se nećeš brinuti za nas, teta Fanny. Znaš kakav je Timmy čuvar. —Da, znam — reče teta. — Ne bih vas pustila na takvo putovanje mirna srca kada ne bih znala da je Timmy s vama! On je ravan bilo kome odraslome kada treba brinuti o va ma! —Vau, vau! — potvrdi Timmy. George se nasmijala. — Timmy kaže da je ravan dvoma odraslima, majko! — kazala je, a Timmy udari svojim velikim repom po podu. —Vau, vau, vau\ — pridoda. A to je značilo: — Ne dvo ma, tromal
I
i
A
I
■y>
i i
Sami na putu
na svi su bili spremni. Sve je bilo uredno na bicikle, izuzev naprtnjača koje je svatma. U košarama je bilo raznovrsne hrane e budu pojeli, Julian će kupiti što im bude
a su kočnice u redu? — upita stric Quenon mora pokazati neko zanimanje za do se kako je i sam, kao dječak, imao bicikl isu nikad bile u redu. entine, naravno da su u redu — uvjeri ga o ni pomišljali krenuti na biciklima kad ispravne. Prometni zakon na autoputu vr a se mi strogo pridržavamo propisa. ric Quentin nije nikad čuo za »Prometni ojatno i nije. Živio je on u vlastitom svijebrojeva i dijagrama — i čeznuo je da mu uljudno je pričekao da djeca dovrše posda budu posve spremna za odlazak. teto Fanny! Bojim se da ti nećemo moći m ni vi nećete moći javiti gdje ste odsjeli. se provedite — poželio im je Julian. majko! Ne brini za nas — divno ćemo se je George.
—Doviđenja, teto Fanny; doviđenja striče Quentine! —Zbogom, striče! Teta Fanny, krećemo! I tako su krenuli, vozeći se puteljkom niz livadu koja vodila od Vile Kirrin. Teta i stric stajali su na vrtnim vratim i čekali dok društvance, okupano suncem, nije zamaknulo z ugao. Timmy je trčao pokraj Georgina bicikla, na svojim du gim, snažnim nogama, preplavljen radošću pri pomisli na d ista dugu trku. —Eto, krenuli smo — reče Julian kad su zašli za ugao. —Kakva sreća što smo krenuli sami na put! Dobri stari stric Quentin! Drago mi je da je napravio zbrku. —Za prvi dan nećemo prevaliti previše kilometara — uvijek se poslije ukočim — reče Anne. —Nećemo — umiri je Dick. — Kadgod osjetiš da si umorna, samo reci — nije važno gdje ćemo stati! Prijepodne je bilo veoma toplo. Djeca su nosila džemper i skinula ih, uguravši ih u košare. George je više no ika nalikovala na dječaka, sa svojom kratkom kovrčavom kosom koja je vijorila na vjetru. Svi su nosili kratke hlačice i tank majice, izuzev Juliana koji je bio u trapericama. Zavrnuo rukave majice, pa tako učiniše i ostali. Grabili su kilometar za kilometrom, uživajući u suncu vjetru. Timmy je neumorno kaskao uz njih, crvena isplaže nog jezika. Trčao bi po dijelu puta obraslu travom, kad g je bilo. Doista je bio mudar pas! Zaustavili su se kod seoceta Manlington Tovey. U njem je bio samo jedan dućan, no tu je bilo svega što se mogl zamisliti — ili se barem tako činilo! —Nadam se da prodaju sok od đumbira! — reče Julian. —Jezik mi se ovjesio, poput Timmveva!
U maloj prodavaonici prodavala se limunada, oranžada, sok od grejpa i od đumbira. Doista je bilo teško izabrati. Tu se prodavao i sladoled i djeca su uskoro sjedila pijući mješavinu soka od đumbira i limete i jela izvanredni sladoled. —Timmv mora dobiti sladoled — reče George. — Tako ga voli. Zar ne, Timmv? —Vau! — odgovori Timmv i proguta svoj sladoled u dva klokotava zalogaja. —Žali bože sladoleda koji se kupuje Timmyu — reče Anne. — Jedva ga stigne okusiti, tako ga brzo smaže. Ne, Timmv, silazi. Završit ću svoj sladoled i neću ti dati ni da lizneš! Timmv ode i uze piti vodu iz plitice koju mu je pripremila prodavačica. Pio je i pio, a potom se dahćući ispružio na tlu. Djeca su kupila po bocu soka od đumbira za svakoga i krenula dalje. Pit će sok uz ručak. Već su s radošću pomišljala na sendviče umotane u uredne zavežljaje. Anne ugleda nekoliko krava što su pasle na livadi pokraj koje su prošli: — Mora da je strašno biti krava i ne jesti ništa drugo izuzev bezukusne trave — obratila se George. — Zamisli što krave propuštaju — nikad ne okuse sendvič s jajima i salatom, nikad ne jedu čokoladnu tortu, nikad ne okuse kuhano jaje — a ne mogu čak ni ispiti čašu soku od dumbira! Uboge krave! George se nasmijala: — Zaista razmišljaš o glupim stvarima, Anne — reče. — Sada si me navela da još više poželim objed — kad spominješ sendviče s jajima i sok od đumbira! Znam da nam je majka priredila sendviče s jajima — i sa sardinama.
11 VA
i ■VA
i li
i
—Ne valja — umiješa se Dick vodeći ih uz malu uzvisinu dok mu se bicikl opasno zanosio — ne valja — nećemo više moći napraviti ni metra nastavite li vi, djevojčice, cijelo vri jeme torokati o hrani. Juliane, što misliš o ručku? Bio je to lijepi piknik na uzvisini brežuljka. Oko njih su svuda uokolo rasli jaglaci, a odnekamo je dopirao slatki miris skrivenih ljubičica. Drozd je mahnito pjevao na lijeski, dok bi se dvije zebe svaki put upozoravajući oglasile kad bi on zastao. —Glazba i dekor odgovaraju — reče Julian pokazavši ru kom ptice i jaglace. — Veoma lijepo. Samo čekamo kono bara da donese jelovnik! Zec je pretrčao pokraj njih, znatiželjno naćuljenih ušiju. — A, eno konobara! — Julian će spremno. — Što nam danas nudiš, konobare Kuniću? Finu zečju paštetu? Zec odjuri koliko su ga noge nosile. Uspaničio se zbog toga što je u blizini namirisao Timmva. Djeca su se nasmijala, jer se činilo da ga je otjeralo spominjanje zečje paštete. Timmy je zurio u zeca u bijegu, ali nije se ni pomaknuo da ga goni. —Pa dobro, Timmy\ To je prvi put da si pustio zeca da ode svojom voljom — reče Dick. — Mora da ti je vruće i da si premoren. Ima li za njega kakve hrane, George? —Naravno — reče George. — Sama sam mu pripremila sendviče. I doista jest! Kod mesara je kupila mljeveno meso i priredila mu dvanaest uredno izrezanih i umotanih sendviča. Ostali se nasmijaše. George nikad nije teško padalo da brine o Timmvu. On je proždirao svoje sendviče poput vuka, i snažno udarao repom po vlažnu tlu. Sjedili su i radosno 16
jeli, savršeno sretni da su zajedno u prirodi i da jedu izvrsni objed. Anne krikne: — George, pogledaj što radiš! Jedeš Timmyev sendvič! —Fuj! — reče George. — Mislila sam daje suviše žesto ka okusa. Mora da sam Timmvu dala jedan od svojih, a ja uzela jedan od njegovih. Oprosti, Time! —Vau! — Tim će uljudno te prihvati još jedan svoj send vič. —Po brzini kojom ih guta čini se da mu je svejedno ima li ih dvadeset ili pedeset — primijeti Julian. — Dosad je sve pojeo, zar ne? Pa, ostali pripazite — navalit će na naše. Aha glazba je iznova zasvirala! Svi slušahu drozda. — Pazi kako ideš — pjevao je. — Pazi kako ideš, daj, daj, daj! —Zvuči kao proglas Sigurnosne službe — reče Dick te sjedne položivši glavu na jastuk od mahovine. — U redu pti co — druškane — pazit ćemo kako hodamo — ali sada ćemo malko zadrijemati, pa stoga utišaj svoj orkestar! —Prava je stvar malko se odmoriti — Julian će zijeva jući. — Prevalili smo dobar komad puta. Ne smijemo se premoriti za prvi dan. Makni noge s mene, Timmy — strašno si težak sa svim tim sendvičima u sebi. Timmy se pomaknuo. Pošao je do George i izvalio se pokraj nje ližući joj lice. Ona ga odgurne: — Nemoj toliko lizati — reče mu pospano. — Čuvaj nas kao pravi pas i pazi da nitko ne dođe i ukrade nam bicikle. Timmy je, dakako, znao što znači »čuvaj«. Sjeo je kad je čuo tu riječ i pažljivo razgledao uokolo, istodobno njuškajući. Ima li koga? Nema. Cak ni daška, zvuka ili mirisa neke strane osobe. Timmy ponovo legne s jednim naćuljenim 11
i
I
\ '/A
t
uhom i tek malo otvorenim jednim okom. George je uvijek mislila kako je izvanredno da on spava s jednim usnulim i jednim budnim uhom i okom. Upravo je to htjela reći Dicku i Julianu kad je vidjela da duboko spavaju. Zaspala je i ona. Nitko ih nije smetao. Mali je crvendać ispitujući poskakivao pokraj njih i, glave nagnute ustranu, razmišljao bi li bilo pametno čupnuti koju dlaku iz Timmyeva repa za svijanje novoga gnijezda. Pukotina Timmveva budna oka malko se proširi — Bog pomogao crvendaću pokuša li zbijati bilo kakvu šalu s Timmvem! Crvendać odletje. Drozd još malko zapjeva; zec se iznova pomoli. Timmyeve se oči širom otvore. Zec šmugne. Timmy tiho 7axt7\. Je li bio budan ili je spavao? Zec nije namjeravao čekati da se uvjeri! Bilo je pola četiri kad su se djeca, jedno za drugim, probudila. Julian pogleda na sat. — Gotovo je vrijeme za užinu! — reče i Anne tiho zacvili: — O, ne — pa tek smo ručali, i još sam strašno sita! Julian se nasmije: — U redu je, Anne. Uzimat ćemo obroke povodeći se za svojim trbusima, a ne za satom. Dođi, ustani! U protivnome, otići ćemo bez tebe. Izveli su bicikle iz uzvisine obrasle u jaglace i ponovno ih zajahali. Godio im je povjetarac na licima. Anne zastenja: —O, Bože, već se osjećam malo ukočena. Hoćemo li prevaliti još mnogo kilometara, Ju? —Ne, ne mnogo — reče Julian. — Mislio sam da užinamo na nekome mjestu koje budemo odabrali — i potom obavimo kupovinu za večeru i sutra za doručak — a tada potražimo lijepo mjestašce gdje ćemo postaviti šatore. Na karti sam vidio malo jezero, pa sam pomislio da bismo se mogli okupati, ako ga nađemo. 1Q
Sve je to zvučalo doista dobro. George se ćutjela kao da bi još mogla voziti kilometrima ako je na kraju puta čeka mogućnost da zapliva u jezeru. — Smislio si krasan plan — reče odobravajući. — Doista izvanredan. Mislim da bismo cijelog putovanja morali noćivati u blizini jezera — tako bismo se uvijek predvečer i uju tro mogli okupati! — Vau! — složi se Timmy trčeći pokraj Georgeina bici kla. - Vau! — I Timmy se slaže — George će uza smijeh. — Ali, o, Bože, bojim se da nije ponio svoj ručnik za kupanje!
1
I
i li
i
Krasan dan — i noć
provela lijepu večer. Užinali su oko pola šest, što im je trebalo za večeru i doručak naredeže pecivo, paštetu od sardela, veliku okruglu lade u kartonskoj kutiji, naranče, limete, bujto sendviča sa šunkom — zaista lijep izbor. o se da nećemo sve pojesti za večeru; tada ostalo za doručak — reče George spremajući u košaru. — Silazi, Timmy. Ovi sendviči nisu a sam ti božanstvenu veliku kost — ta će te ! j mu je dati kad legnemo spavati — reče Ankvu buku, krčkajući i grickajući. Neću moći
ćas ništa neće omesti u spavanju — reče Dick. a bih prespavao i potres! Već s uživanjem po ću za spavanje. a noćas ne bismo trebali postavljati šatore — reći savršeno bistro nebo. — Pitat ću nekoga rognoza u šest sati. Doista, stvarno mislim da osto trebali uvući u vreće za spavanje, a da e u krov. obno! — usklikne Anne. — Rado bih ležala de.
Prognoza je bila dobra: »Lijepo, vedro i toplo.« —Dobro — reče Julian. — To će nam uštedjeti mno truda — čak ne moramo ni razmotati šatore. Dođite, je li sve uzeli? Čini li se nekome da bismo trebali nabaviti hrane? Košare bijahu pune. Nitko nije mislio da bi još ne njih stalo. —Stalo bi još mnogo toga kad bi Timmy nosio svoje sti — priklopi Anne. — Polovica moje košare natovaren njegovim golemim kostima. Zašto ne smisliš nešto kak Tim sam nosio svoje kosti, George? Sigurna sam da je z dovoljno mudar. —Da, dovoljno je mudar — reče George. — Ali je više pohlepan, Anne. Znaš i sama. Kad bi morao nositi sv hranu, naprosto bi zastao i cijelu je pojeo. Izgleda da mogu jesti bilo što u bilo koje vrijeme. —Blago njima — zavidno će Dick. — Kad bih bare ja to mogao. Ali, naprosto se moram odmoriti između ob ka! —A sada, prema jezeru — predloži Julian savijajući tu koju je upravo proučavao. — Udaljeno je svega dese kilometara. Ime mu je Zelena bara, ali izgleda veće od b Prijalo bi mi kupanje. Vruće mi je i osjećam se ljepljiv Stigli su do jezera u pola osam. Mjesto je bilo lijepo strane se nalazila mala koliba koja je, očevidno, ljeti sl kupačima za presvlačenje. Sada je bila zaključana, a na zorima su bile navučene zavjese. —Mislim da smijemo skočiti u vodu? — Dick će su njičavo. — Valjda nas neće optužiti za narušavanje posje zar ne?
i — Neće. Nigdje ne piše da je to privatni posjed — umiri ga Julian. — Znaš, voda neće biti jako topla, jer je tek po lovica travnja! Ali, napokon, naviknuli smo na hladno kupa nje ujutro; nadam se da je sunce ublažilo hladnoću jezera. Dođite, navucimo kupaće gaćice. Presvukli su se iza grmlja i potrčali do jezera. Voda je zaista bila veoma hladna. Anne je skočila i istrčala; to joj je dostajalo. George se pridružila dječacima u plivanju i svi su izišli blistajući i smijući se. — Brrr, bilo je hladno! — prizna Dick. — Dođite, dobro se istrčimo. Pogledajte Anne, već je odjevena. Timmy, gdje si? Tebi ne smeta hladna voda, zar ne? Svi su kao sumanuti pojurili niz malu stazu uza Zelenu baru. Anne je spremila večeru. Sunce je zašlo i, unatoč tome što je večer bila blaga, nestalo je zanosne topline dana. Anne je bila zadovoljna da je ponijela džemper. — Dobra stara Anne — reče Dick kad su joj se napokon svi pridružili, odjeveni i s navučenim džemperima. — Gle dajte, pripremila je hranu. Prava mala domaćica, zar ne, An ne? Kladim se da bi Anne, kad bismo se ovdje zadržali dulje od jednoga dana, smislila neku vrstu ostave i pripremila mjesto za pranje svega što je potrebno i pronašla gdje da drži krpe za prašinu i metlu! — Brbljaš gluposti, Dick — reče Anne. — Morao bi biti zadovoljan da se volim vrtjeti uokolo i spremati za vama. O, Timmy\ Prase! Gubi se! Pogledajte ga, stresao se i prosuo milijune i milijune kapljica vode po hrani. Morala si ga osu šiti, George. Znaš kako se istresa nakon kupanja. — Oprosti! — ispriča se George. — Time, reci da ti je žao. Zašto si uvijek u svemu tako siloviti Kad bih se ja tako stresla, uši i prsti bi mi odletjeli u zrak!
Bilo je ugodno jesti pri večernjoj svjetlosti i promatrati kako se na nebu pomaljaju prve zvijezde. Djeca i Timmy bijahu umorni ali sretni. Bio je to početak putovanja — a počeci su uvijek divni — a pred njima su se dani nizali u beskraj i nekako su bili uvjereni da će baš svaki dan biti sunčan! Uvukli su se u vreće za spavanje čim su povečerali. Složili su ih jednu uz drugu u nizu, da bi, ako žele, mogli nesmetano razgovarati. Timmva je to dovelo u napast. Svečano je šetao preko tijela prijatelja a pozdravljali su ga krikovi i prijetnje: —Timmy! Kako se usuđuješ? Pa i ja sam obilno večerao! —TIMMY! Zvijeri! Odjednom si stao sa svim svojim ša pama na mene! —George, zaista moraš zabraniti Timmyu da ovako seta po nama! Jedino se nadam da to neće potrajati cijele noći. Timmy je izgledao začuđen galamom. Smjestio se pokraj George, nakon uzaludnih pokušaja da se uvuče u njezinu vreću za spavanje. George okrene glavu da bi se izbavila njegova lizanja. —O, Timmy, volim te, ali rado bih kad mi ne bi toliko močio lice. Juliane, pogledaj onu veličanstvenu zvijezdu — poput male okrugle svjetiljke. Što je to? —Zapravo, to i nije zvijezda — to je planeta Venera — Julian će sneno. — Ali, zove se i zvijezda Večernjica. Čudno da to ne znaš, George. Zar tebe ništa ne uče u školi? George pokuša gurnuti Juliana kroz svoju vreću za spavanje, ali nije uspjela. Odustala je i zijevnula tako glasno da su i ostali stali zijevati. Anne je prva zaspala. Bila je ona najmanja i više se umorila od duge šetnje i vožnje nego ostali, iako je, uz njih, sve
I \
I
i i
ila. Ne trepćući, George je cijelu minutu gleu zvijezdu i tada iznenada zaspala. Julian i alo tiho razgovarali. Timmy je bio posve miga kilometri i kilometri trčanja. nitko se nije ni pomaknuo, čak ni Timmy. Nina skupine zečeva koji su se igrali u blizini. ćulio uho kad je nedaleko huknula sova. Nije mu je šišmiš proletio iznad glave. se odmah probudio da se probudila George i imenu, ustao bi i lizao je, nježno cvileći! Genoću bila središte njegova svijeta. dan bio lijep i blistav. Bilo je ugodno probutoplinu sunca na obrazima i čuti drozda kako a grlo nosi. — Možda je to onaj isti drozd — no. — I on kaže: »Pazi kako hodaš, daj, daj, ao što je govorio onaj drugi. zno sjedne. Pitala se da li da odmah počne s doručka ili će se ostali najprije okupati. sjeo Julian i zijevnuo, do pojasa se izvukavši vanje. Nasmiješio se Anne. — kazao je. — Jesi li dobro spavala? Jutros se m. rilično ukočena — reče Anne. — Ali uskoro . George, jesi li budna? to promrmlja i još se dublje ušuška u vreću. ogladio šapom i zacvilio. Želio je da ustane i
mmy — George će iz dubine svoje vreće. —
okupati — reče Julian. — Ide li još netko?
— Ja neću — reče Anne. — Bilo bi mi prehladno. se da ni George ne namjerava krenuti. Pođite sami, dje Priredit ću vam doručak kad se vratite. Žao mi je da biti ništa toploga za piće — ali nismo ponijeli ni čajn nešto slično. Julian i Dick pođoše do Zelene bare, još pospana i da. Anne iziđe iz vreće za spavanje i brzo se odjene. O čila je poći do jezera sa spužvom i ručnikom i razbud trljanjem s hladnom vodom. George je ostala u vreći. Dva dječaka gotovo su stigla do jezera. Već su ga rala između stabala, blistava, smaragdnozelene boje.
Iznenada, ugledaše bicikl naslonjen na deblo. Gledali su ga iznenađeni. Nije bio njihov. Mora da pripada nekome drugom. Potom začuju pljuskanje vode u jezeru i požure do njega. Je li se to netko kupao? U jezeru je plivao dječak, plava mu je kosa bila mokra i sjajna na jutarnjem suncu. Plivao je snažnim zamasima, ostavljajući za sobom duboke brazde. Iznenada ugleda Dicka i Juliana te zapliva prema njima. —Zdravo — pozdravi ih izlazeći iz vode. — I vi ste došli plivati? Lijepo je ovo moje jezerce, zar ne? —Što hoćeš time reći? Zar je to doista tvoje jezerce? — upita Julian. —Pa, pripada mom ocu Thurlowu Kentu — reče dječak. I Julian i Dick su čuli za Thurlowa Kenta, jednog od najbogatijih ljudi u kraju. Julian se sumnjičavo zagleda u dječaka: —Ako je privatno jezero, nećemo ga koristiti — reče. —O, samo izvolite! — dovikne im dječak i zapljusne ih hladnom vodom. — Utrkujmo se do druge obale! I tri dječaka krenuše presijecajući zelenu vodu snažnim preplanulim rukama. Kakav krasan početak sunčana dana!
a
i \ ■
Richard Anne se začudila kad je u Zelenoj bari ugledala tri dječaka umjesto dvojice. Zastala je pokraj vode, držeći u ruci spužvu i ručnik i promatrala ih. Tko je bio treći dječak? Dječaci su se vratili do strane jezera gdje je ona stajala. Stidljivo je gledala nepoznata dječaka. Nije bio mnogo stariji od nje i bio je niži od Dicka i Juliana, ali čvrste građe i nasmijanih plavih očiju koje su joj se svidjele. Mokru je kosu zabacio prema natrag. — Je li to vaša sestra? — upitao je Juliana i Dicka. — Zdravo! — Zdravo — otpozdravi Anne i nasmiješi se. — Kako ti je ime? — Richard. Richard Kent. A tebi? — Anne — odgovori Anne. — Mi putujemo biciklima. Dječaci nisu imali vremena da se predstave. Još su bili zadihani od plivanja. —Ja sam Julian, a ovo je Dick, moj brat — reče Julian dahćući. — Slušaj, nadam se da nismo nedopušteno na tvome tlu i jezeru? Richard se nasmije. — Pa, zapravo jeste. Ali, dajem vam dopuštenje! Možete posuditi moju zemlju i moje jezero na koliko vam drago vremena!
i
i
I
—O, hvala — reče Anne. — Pretpostavljam da je to vla sništvo tvoga oca? Nigdje ne piše »Privatni posjed« ili nešto slično, pa nismo znali. Hoćeš li doći s nama doručkovati? Ako se presvučeš s dječacima, oni će te dovesti do mjesta gdje smo prošle noći logorovali. Istrljala je ruke i lice spužvom koju je namočila u jezerskoj vodi, i slušala kako dječaci brbljaju iza grma gdje su se presvlačili. Potom je požurila do mjesta gdje su prespavali u želji da složi vreće i uredno posluži doručak. Ali, George je još duboko spavala u svojoj vreći i vidio se samo vršak glave prekriven kratkim kovrčama, što je činilo da je nalikovala na dječaka. —George! Probudi se. Netko nam dolazi na doručak — reče Anne gurkajući je. George je grubo odgurne, ne vjerujući joj. Bila je to varka kako bi je namamila da joj pomogne oko doručka! Anne je ostavi. U redu, neka je nađe kako spava u vreći, ako tako želi. Stala je razmatati hranu i uredno je slagati. Kako su pametno uradili da su kupili dvije dodatne boce soka od limete. Sada mogu jednu ponuditi Richardu. Stigoše tri dječaka, mokre kose slijepljene uz glavu. Richard ugleda George u vreći, a Timmy mu priđe da ga upozna. Pomilovao je Timmva koji ga je njuškao s velikim zanimanjem. —Tko to tamo spava? — upita Richard. —George — reče Anne. — Previše je pospana da bi usta la! Hajdemo, doručak je spreman. Hoćemo li najprije jesti peciva, paštetu od sardela i salatu? A ima i soka od limete. George je čula Richardov glas kako razgovara s ostalima i začudila se. Tko je to? Sjela je, zatreptala, kose raščupane
i kratke. Richard je doista povjerovao da je dječak. Izgledala je tako, a i ime joj je bilo George! —Dobro jutro, George — kazao je. — Nadam se da ne jedem tvoj dio doručka. —Tko si ti? — upita George. Dječaci joj objasniše. —Živim na oko pet kilometara odavde — reče dječak. — Jutros sam došao biciklom ovamo da se okupam. Stvarno, sjetio sam se, bit će bolje da doguram svoj bicikl ovamo ka ko bih ga imao na oku. Već su mi dva ukrali zato što sam ih ovako ostavljao. On otrča po svoj bicikl. George iskoristi priliku da se izvuče iz vreće za spavanje i brzo odjene. Vratila se prije Richarda i upravo je doručkovala. On se dovezao na biciklu. —Sve je u redu — reče i spusti ga pokraj sebe. — Ne bih htio da moram ocu reći kako je ovaj nestao poput osta lih. Prilično je gnjevan. —I moj je otac pomalo gnjevan. —Tuče li te? — upita Richard dajući Timmvu lijepi ko madić peciva s ribljom paštetom. —Naravno da ne — odgovori George. — Samo se naljuti, i to je sve. —Moj se naljuti, razgnjevi i plane, a ako ga netko uvri jedi ili mu učini nažao, ponaša se poput slona — nikad ne zaboravlja — reče Richard. — Tako je u životu stekao mno go neprijatelja. Ponekad su mu čak prijetili i životom, pa je morao unajmiti osobnog čuvara. Sve je to zvučalo krajnje uzbudljivo. Dick je gotovo poželio da i on ima takva oca. Bilo bi zgodno pripovijedati dječacima u školi o očevu »tjelesnom čuvaru«. —Kako izgledaju njegovi tjelesni čuvari? — Anne će ve oma znatiželjno.
i I
7/\
i
P
\
—O, različiti su. Ali svi su visoki, kršni momci — izgle daju poput lupeža, a možda to i jesu — objasni Richard uži vajući u zanimanju djece. — Jedan kojega je imao prošle godine bio je strašan — imao je najdeblje usne koje možete zamisliti i tako veliki nos te biste, gledajući ga iz profila, po mislili da je, šale radi, stavio umjetni. —Pobogu! — usklikne Anne. — Zvuči strašno. Je li još radi za tvog oca? —Ne. Učinio je nešto što je oca naljutilo — i on ga je nakon poštene svađe najurio — govorio je Richard. — S njim je bilo gotovo. A to je dobro. Mrzio sam ga. Običavao je strašno udarati pse. —O! Kakva zvijer! — George će užasnuta. Obgrli rukom Timmva kao da se boji da bi i njega netko mogao udarati. Julian i Dick su se pitali treba li u sve to vjerovati. Zaključili su da su Richardove priče dobrano pretjerane i slušali su ih zabavljajući se, ali ne s takvim užasom kao djevojčice koje su povjerovale svakoj njegovoj riječi. —Gdje je sada tvoj otac? — upita Anne. — Ima li i sada posebnog tjelesnog čuvara? —Sigurno! Ovog je tjedna u Americi, ali uskoro će do letjeti kući, zajedno sa svojim čuvarem — reče Richard otpijajući preostali sok od limete. — Hmmm, fino je. Stvarno ste sretni da su vas pustili da sami putujete na biciklima — i da spavate gdje poželite. Mene majka nikad ne bi pustila — uvijek se boji da će mi se nešto dogoditi. —Možda bi i ti trebao imati osobnog čuvara — pod smješljivo predloži Julian. —Brzo bih ja njemu pobjegao — reče Richard. — Ustva ri, ja i imam neku vrstu čuvara.
1
—Koga? Gdje? — upita Anne gledajući okolo kao da će se odnekud iznenadno pomoliti neki golemi lupež. —Pa, pretpostavlja se da je on moj učitelj za vrijeme praznika — reče Richard škakljajući Timmva po ušima. — Ime mu je Lomax i prilično je jeziv. Očekuje da ga obavi jestim o svakom svom izlasku — kao da sam dijete, poput Anne. Anne se uvrijedila. — Ja nikome ne moram govoriti kad izlazim — kazala je.
—Zapravo, i mi ne bismo smjeli otići ovako sami da Timmy nije s nama — prizna Dick. — On je bolji od bilo kojeg razbijačkog tjelesnog čuvara ili kućnog učitelja za vri jeme praznika. Čudim se da ti nemaš psa. —O, imam ih približno pet — Richard će neodređeno. —Kako se zovu? — George će u nevjerici. —Pa... Bunter, Biskvit, Bones i, hmmm, Bonzo — Ri chard će uza smijeh. —Glupava imena — George će prezrivo. — Smiješno je psu nadjenuti ime Biskvit. Mora da si ćaknut. —Ušuti! — s iznenadnim će prezirom Richard. — Ne podnosim da mi se kaže da sam ćaknut. —E, pa od mene ćeš to morati podnijeti — reče George. —Zaista mislim da je ćaknuto nadjenuti lijepu, pristojnu psu ime Biskviti —Potući ću se s tobom — Richard će iznenađujući osta le, te ustane. — Dođi, ustaj! George skoči na noge. Julian ispruži ruku i povuče je dolje. —Ništa od toga — reče on Richardu. — Stidi se. —Zašto? — ispali Richard, a lice mu je postalo grimizno. Očevidno, dijelio je sa svojim ocem gnjevnu ćud! —Pa, zato što nećeš tući djevojčicu — Julian će prezrivo. —Ili možda hoćeš? Ispravi me ako sam pogriješio. Richard je zapanjeno zurio u njega. — Djevojčicu? Na ravno da se ne tučem s djevojčicama. Nijedan pristojan dje čak ne udara djevojčice — ali želio sam se tući s ovim dječakom — kako mu je ono ime — George? Na njegovo veliko iznenađenje Julian, Dick i Anne prasnuše u smijeh. Timmy divlje zalaje, radostan što se skončala kavga. Jedino je George gledala poprijeko i ljutito.
—Što je sada? — Richard će napadački. — Čemu se smi jete? —Richarde, George nije dječak — ona je djevojčica — objasni Dick najposlije. — Pobogu, ona je bila spremna da prihvati izazov i tuče se s tobom — dva bijesna mala foksterijera se počupala! Richard zine od čuda, još zapanjeniji. Pocrvenje više no ikad. Tupo je zurio u George. —Jesi li ti stvarno djevojčica? — pitao je. — Ponašaš se sasvim kao dječak — a tako i izgledaš. Oprosti, George. Je li ti George pravo ime? —Nije, Georgina — reče George ublaživši se malo Richardovom nespretnom isprikom, a i zadovoljna što je pov jerovao da je ona dječak. Tako je silno željela da bude dječak, a ne djevojčica. —Dobro da se nismo potukli — reće Richard žarko. — Potukao bih te načisto! —Ali, ja nemam ništa protiv — reče George iznova se razjarivši. Julian je gurne ustranu. —A sada oboje prestanite i ne ponašajte se kao budale. Gdje je karta? Vrijeme je da je malko proučimo i odlučimo kamo danas idemo — kako ćemo daleko voziti i gdje ćemo prespavati. Srećom, George i Richard dragovoljno odustaše od dalje rasprave. Uskoro je šest glava — zajedno s Timmyevom — bilo nagnuto nad kartu. Julian je odlučio: —Ići ćemo do šume Middlecombe — vidiš, ovdje je na karti. To je odlučeno — bit će to lijepa vožnja! Možda će biti lijepa vožnja — ali bit će to i mnogo više od vožnje!
ii
7/77////////A
7777////////
V
Šest umjesto pet —Slušajte — počne Richard nakon što su sve spremili, ukopali smeće i pregledali da nekome nije pukla guma. — Slušajte, imam tetu koja živi u smjeru u kojem je ova šuma — ako bih otišao do majke i pitao mogu li poći s vama, biste li pristali? Usput bih mogao posjetiti tetu. Julian se sumnjičavo zagleda u Richarda. Nije bio siguran hoće li on zaista pitati za dopuštenje. —Pa, ako to ne potraje predugo — reče — mi, naravno, nemamo ništa protiv da pođeš s nama. Možemo te ostaviti kod tvoje tete. —Idem odmah pitati majku — Richard će orno te potrči prema biciklu. — Srest ćemo se kod Crockerova ugla — vi diš, tu, na karti, jer se tada neću morati vraćati ovamo — a blizu je moje kuće. —U redu — složi se Julian. — Moram namjestiti kočni ce, a to će mi uzeti desetak minuta. Imaš vremena da odeš kući i pitaš za dopuštenje i da nam se kasnije pridružiš. Če kat ćemo te; u svakom slučaju čekat ćemo deset minuta na Crockerovom uglu. Ako dotad ne dođeš, znat ćemo da te majka nije pustila. Reci majci da ćemo te mi odvesti do tete. Uzbuđena izgleda Richard pojuri na svom biciklu. Anne nastavi čistiti, a George joj je pomagala. Timmv se svakome pleo pod noge, njuškajući za pokojom mrvicom hrane.
—Svatko bi pomislio da umire od gladi! — reče Anne. — A doručkovao je mnogo više od mene. Timmv! Ako mi ponovno prođeš između nogu, svezat ću te! Uz Dickovu pomoć, Julian je namjestio kočnice. Za petnaestak minuta bili su spremni za pokret. Isplanirali su gdje će stati da kupe hranu za objed i unatoč tome što je put do šume Middlecombe bio dulji od onoga koji su prevalili dan ranije, toga su se dana bolje nosili s kilometrima. Timmv ih je spremno pratio. Bio je on velik pas i uživao je u svakoj vježbi za koju bi se ukazala prilika. —Skinut ćemo ti malo sala — reče Dick. — Znaš, ne volimo debele pse. Gegaju se i zapuhuju. —Dick! Timmy nikad nije bio debeo! — reče George uvrijeđeno, no zastane vidjevši da se Dick smije. Kao i obič no, šalio se. George se ljutila na sebe. Zašto ga uvijek uzima ozbiljno kad se šali u vezi s Timmvem? Prijateljski ga gume. Svi su uzjahali bicikle. Timmv je zadovoljno trčao ispred svih. Došli su do neke livade i nastavili s vožnjom izbjegavajući grabe. Stigli su do ceste. Nije to bila glavna cesta, jer njih djeca nisu voljela; bilo je na njima previše prometa i prašine. Sviđali su im se sjenoviti puteljci ili seoski putovi, gdje bi naišli samo na seoska kola i farmerske automobile. —Pazite da ne previdimo Crokerov ugao — reče Julian. — Tu bi negdje morao biti, ako je suditi po karti. George, budeš li upadala u ovakve grabe, past ćeš s bicikla. —U redu, znam to! — uzvrati George. — Upala sam u jednu samo zato što mi se Timmv našao ispred kotača. Jurio je za zecom ili slično. Timmv! Ne zaostaj, glupane. Timmv ih je radosno sustigao. Trčanje mu je godilo, ali tolike je mirise valjalo propustiti! Bilo je to nedopustivo razbacivanje mirisa, mislio je Timmv.
fl
Ii
i !
I
1
Stigli su do Crokerova ugla prije no što su mislili. Na putokazu je bilo ispisano ime, i tamo je, naslonivši se sjedio Richard na svom biciklu, ozareno im se smiješeći. —Bio si doista brz; u tako kratko vrijeme ići do kuće i stićo ovamo! — reče Julian. — Što je kazala tvoja majka? —Nije imala ništa protiv kad je čula da sam s vama — reče Richard. Mogu prenoćiti kod tete, tako je rekla. —Nisi ponio pidžamu ili ostalo što će ti trebati? — upita Dick. —Imam sve kod tete — objasni Richard. — Požurimo — bit će izvanredno cijeli dan provesti sam s vama — bez go spodina Lomaxa koji mi dosađuje s ovim i s onim. Dođite! Svi su nastavili s vožnjom. Richard je nastojao da ih troje vozi usporedno, ali ga je Julian upozorio da to biciklistima nije dopušteno. — Nema veze! — otpjeva Richard sjajno raspoložen. — Tko bi nas ovdje mogao zaustaviti? —Ja ću te zaustaviti — reče Julian i Richard se u hipu prestane smijati. Julian je znao djelovati vrlo strogo, kad je to htio. Dick je namignuo George i ona mu je uzvratila. Oboje su došli do zaključka da je Richard vrlo razmažen i tvrdoglav. Ali, sa starim Julianom to mu neće proći! Zaustavili su se u jedanaest sati da pojedu sladoled i popiju sok. Izgledalo je da Richard ima mnogo novaca. Navalio je da svima, pa i Timmyu, plati sladoled. Ponovo su kupili hranu za objed — svjež kruh, domaći maslac, meki sir, svježu salatu, rotkvice i svježanj mlada luka. Richard je kupio veličanstvenu čokoladnu tortu koju je ugledao u nekoj vrsnoj slastičarnici. —Pobogu! Mora da ga je to stajalo para! — reče Anne. — Kako ćemo je nositi? —Vau! — javi se čežnjivo Timmy.
—Ti je sigurno nećeš nositi — reče mu Anne. — O, Bo že, mislim da ćemo je morati presjeći napola, kako bi je dvoje nosilo. Tako je velika! Nastavili su s vožnjom i stigli u pravi seoski krajolik, s rijetkim i udaljenim selima. Tu i tamo, na brežuljcima se nalazila poneka farma, s kravama, ovcama i živadi. Bijaše to umirujuć i ubav prizor, sa suncem koje je sve obasjavalo i s plavim travanjskim nebom ponad glava tek istočkanim ponekim vunastim oblačkom. —Divno je — usklikne Richard. — Slušajte, zar se Timmy nikad ne umori? Dahće kao da će ispustiti dušu. —Točno. Mislim da bismo morali pronaći mjesto za ru čak. — Julian će pogledavši na sat. — Jutros smo prevalili dobar dio puta. Dakako, veći je dio vodio nizbrdo. Danas poslijepodne vjerojatno ćemo biti sporiji, jer stižemo u bre žuljkasti kraj. Našli su mjesto pogodno za piknik. Izabrali su sunčanu stranu živice odakle se vidjela mala dolina što se sterala ispod njihovih nogu. Oko njih su pasle ovce i janjad. Janjad je bila veoma znatiželjna, a jedno je janje došlo do Anne i zablejalo. —Hoćeš li komadić kruha? — upitala je Anne i pružila ga janjetu. Timmy je uvrijeđeno motrio prizor. Davati hranu tim glupavim stvorenjima! Malko je zarežao, a George ga je ušutkala. Uskoro se sva janjad okupila oko njih, nimalo se ne plašeći, a jedno je janje čak pokušalo položiti prednju nožicu na Georgino rame! To Timmy nije mogao otrpjeti! Tako je iznenadno i bijesno zalajao, da se sva janjad hitro razbježala.
i
i
i i i\ /' A>
I "
— O, ne budi tako ljubomoran, Timmy — reče George. — Evo ti sendvič i lijepo se ponašaj. Ustrašio si janjad i više se neće vratiti. Svi su jeli i pili sok od limete i dumbira. Sunce je bilo veoma toplo. Uskoro će svi biti preplanuli — a bio je tek travanj. Kakva divota! Julian je dokono premišljao o tome da ih doista prati sreća s vremenom. — Bilo bi strašno cijeli dan voziti bicikl dok pljušti kiša. Djeca su iznova odrijemala na poslijepodnevnom suncu, i Richard također — a mala se janjad okupljala sve bliže i bliže. Jedno je stalo na Juliana i on se u skoku probudio: — Timmy! — počeo je — nastaviš li ovako skakati po meni, ja ću... Ali to nije bio Timmy, bilo je to janje! Julian se sam sebi nasmijao. Sjedio je nekoliko minuta i promatrao mala bijela stvorenja kako se igraju gurajući neku staru košaru za perad, a potom je ponovno legao. — Jesmo li već blizu kuće tvoje tete? — upita Julian Richarda kada su se ponovno uspeli na bicikle. — Ako smo blizu Great Giddingsa, onda ćemo brzo stići — reče Richard vozeći bicikl bez držanja volana i gotovo uletjevši u neki jarak. — Nisam ga vidio na karti. Julian se pokuša prisjetiti. — Da, morali bismo stići u Great Giddings negdje u vrijeme užine — oko pet sati. Ako hoćeš, ostavit ćemo te da užinaš kod svoje tete. — O, ne hvala — požuri Richard. — Mnogo bih radije užinao s vama. Kada bih barem mogao s vama nastaviti! Ali, to možda i nije nemoguće?! Mogli biste telefonirati mojoj majci.
— Ne budi blesav — reče mu Julian. — Užinaj s nama, a onda idi teti kao što je dogovoreno, jasno? Kakve su to gluposti? Stigli su u Great Giddings u pola šest. Iako bi se po imenu »Great« moglo pomisliti da je veliko mjesto, bilo je veoma maleno. Nalazila se tamo jedna mala čajana s natpisom »Domaći kolači i marmelada«, te oni uđoše da tamo užinaŽena koja je vodila čajanu bila je krupna, srdačna duša koja je voljela djecu. Znala je da neće mnogo zaraditi posluživši čaj petoro čile djece — ali nije marila! Dala se na posao i poslužila ih s tri velika tanjura s kriškama kruha s maslacem, iznijela je marmeladu od marelica, malina i kupina te raznovrsne domaće uštipke od kojih su djeci zaslinila usta. Dobro je poznavala Richarda, jer je gdjekad dolazio u čajanu sa svojom tetom. — Pretpostavljam da ćeš ovdje prenoćiti? — kazala je Richardu, a on potvrdno kimne, usta punih kolača sa đumbirom. Užina je bila izvrsna. Anne se osjećala tako sitom te je bila uvjerena da neće moći večerati! Čak se činilo da je i Timmy udovoljio svome nevjerojatnom teku. — Mislim da bismo vam morali platiti dvostruku cijenu za tako izdašnu užinu — reče Julian, ali žena nije htjela ni da čuje. Ne, ne — bilo joj je drago da su toliko uživali u njezinim kolačima; dvostruka cijena ne dolazi u obzir! — Neki su ljudi tako strašno dragi i velikodušni — reče Anne dok su se uspinjali na bicikle da nastave s vožnjom. — Naprosto ne možeš odoljeti da ti se ne svide. Nadam se da ću i ja znati praviti takve kolače kad odrastem.
VA VA \
v\
i ■A
i)
i
—Ako tako bude, Julian i ja ćemo živjeti s tobom i neće nam pasti napamet da se oženimo — Dick će spremno, a ostali se nasmijaše. —A sada do Richardove tetke — reče Julian. — Znaš li gdje se nalazi njena kuća, Richarde? —Da, eno je — reče Richard i odveze se do vrtnih vrata. — Pa, mnogo hvala na društvu. Nadam se da ću vas uskoro ponovo vidjeti! Imam osjećaj da hoću! Zdravo! Odvezao se niz puteljak i nestao. — Kakav iznenadni oproštaj! — George će zapanjeno. — Nije li malko neobičan!
I i
Neobični događaji Sva su djeca mislila kako je pomalo neobično što je Richard tako iznenada nestao uz tako ravnodušan pozdrav. Julian se pitao je li ga trebao dopratiti do vrata i uvjeriti se da je sve u redu. —Ne budi glup, Juliane — Dick će prezrivo. Što bi mu se moglo dogoditi od vrtnih do ulaznih vrata? —Ništa, dakako. Ali, ja naprosto ne vjerujem tom mlad cu — prizna Julian. — Da ti kažem po istini, ne vjerujem ni da je doista otišao pitati majku da mu dopusti da pođe s nama. —I ja tako mislim — složi se Anne. — Prebrzo je stigao do Crokerova ugla, zar ne? Trebao je prijeći popriličan put, pronaći majku, razgovarati s njom... —Da. Gotovo bih bio spreman otići do tetine kuće da vidim je li ga ona očekivala — reče Julian. Ali, kad je bolje promislio, nije pošao. Osjećao bi se glupo ako bi naišao na tetu s Richardom i sve bi bilo kako treba — pomislila bi da njega i djecu treba pozvati da uđu u kuću. I tako, raspravivši o tome, nakon nekoliko minuta djeca nastave s vožnjom. Željela su da što prije stignu do šume Middlecombe, jer između Great Giddinga i Middlecombea nije bilo sela, pa će, kad stignu do šume, morati potražiti neku farmu gdje bi mogli kupiti jelo za večeru i za doručak. /M
ii
i Nisu uspjeli obaviti kupovinu u Great Giddingsu, jer su toga dana dućani radili kraće, a nisu željeli moliti gospođu koja je držala čajanu da im ona proda hranu. Činilo im se da su i tako kod nje pretjerali s jelom! Stigli su u šumu Middlecombe i našli veoma lijepo mjesto za logorovanje. Smjestili su se u uskoj dolinici obrasloj jaglacima i ljubicama, savršeno skrovito mjesto, skriveno od neželjenih pogleda i zacijelo nepoznato čak i skitnicama. — Čarobno je — usklikne Anne. — Mora da smo na ki lometre daleko od bilo kakva nastanjenog mjesta. No, na dam se da ćemo pronaći nekakvu farmu gdje će nam prodati hranu! Znam da smo sada siti, ali ćemo ogladnjeti! — Dođavola, izgleda da mi je pukla guma — reče Dick gledajući stražnji kotač. Ne mogu poći tražiti farmu dok je ne popravim. — U redu — reče Julian. — Ni Anne ne mora poći. Iz gleda malo umorno. Ići ćemo George i ja. Nećemo uzeti bi cikle. Lakše je hodati kroz šumu. Možda se zadržimo i čitav sat, ali, ne brinite. Timmy će znati put natrag i nećemo se izgubiti! Julian i George krenuše, a Timmy ih je slijedio. Timmy je također bio umoran, ali nizašto ne bi ostao s Anne i Dickom. Morao je ići sa svojom voljenom George! Anne je pažljivo sakrila svoj bicikl u grmlje. Mogla bi naići neka skitnica i uzeti ga, nikad se ne zna! Kad je Timmy bio ovdje, to nije bilo važno, jer bi on zarežao da se na kilometar uokolo pojavi skitnica. Dick je rekao da će odmah popraviti bicikl. Pronašao je rupicu kroz koju je prošao mali čavao. Anne je sjedjela pokraj Dicka i promatrala što radi. Bilo joj je drago da počine. Pitala se jesu li ostali već pronašli farmu.
Dick je strpljivo popravljao gumu. Prošlo je tako nekih pola sata, kad su začuli nekakve zvukove. Dick podigne glavu i osluhne: — Čuješ li nešto? — upita Anne. Ona mu kimne. — Da. Netko viče. Pitam se zašto! Oboje su slušali. Tada su se jasno razabrali krikovi: — U pomoć, Juliane! Gdje si? U pomoć! Skočili su na noge. Tko je zvao Juliana u pomoć? To nije bio Georgin glas. Krikovi su ojačali i prešli u uspaničeni va— JULIANE! Dick! — Pa, mora da je to Richard — Dick će unezvjereno. — Što, za miloga Boga, hoće? Što se dogodilo? Anne je problijedila. Nije voljela iznenadne događaje poput ovog. — Hoćemo li, hoćemo li ga potražiti? — upitala jeU blizini se začulo praskanje, kao kad se netko probija kroz šiblje. Među stablima je bilo prilično mračno, te Dick i Anne isprva nisu dobro vidjeli. Dick je glasno viknuo: — Hej! Jesi li to ti Richarde? Ovdje smo! Praskanje se podvostručilo: — Dolazim! — vrištao je Richard. — Čekajte me! Čekajte me! Pričekali su ga. Uskoro su među stablima ugledali Richardov posrtavi hod. Žurio je koliko je mogao. — Što se dogodilo? Richard je teturao prema njima. — Love me — dahtao je. — Morate me spasiti. Trebam Timmya. On će ih ugristi. — Tko te goni? — Dick će zapanjeno. — Gdje je Timmy? Gdje je Julian? — vikao je Richard očajnički zvjerajući uokolo. A1
i i 7/
A
li
i
VA —Otišli su do neke farme da nabave hranu — objasni Dick. — Brzo će se vratiti, Richarde. Što se dogodilo? Jesi li sumanut? Izgledaš strašno. Dječak se nije obazirao na pitanja. — Kamo je otišao Julian? Trebam Timmva. Reci, kojim su putem krenuli? Uhvatit će me! —Uputili su se onamo — reče Dick pokazujući Richardu stazu. — Vidiš tragove njihovih nogu. Richarde, štogod je... Ali, Richard je otišao! Pojurio je niza stazu koliko su ga noge nosile i vikao iz sveg glasa. — Juliane! Timmy! Anne i Dick se začuđeno zgledaše. Što se dogodilo Richardu? Zašto nije kod svoje tete? Mora da je sišao s uma! —Nema smisla da krenemo za njim — reče Dick. — Iz gubit ćemo se i nećemo ponovno pronaći ovo mjesto — a drugi će se mimoići s nama, poći nas tražiti i zalutati! Što se dogodilo Richardu? —Stalno je ponavljao da ga netko goni — da ga oni go ne! — kazala je Anne. — Kao da je malo ćaknut. —Načisto je lud! — reče Dick. — Lud, mahnit, šašav! Dobrano će prestraviti Juliana i George ako ovako bane pred njih — ako ih uopće nađe! Da stvar bude gora, neće ih ni pronaći. —Popet ću se na ovo stablo i pogledati da li se vidi Ri chard ili ostali — reče Anne. Zbunjen, Dick se vrati do svog bicikla. Anne se popela na drvo. Dobro se penjala i uskoro je bila na vrhu. Pomno je motrila krajolik. S jedne su se strane sterala polja, a s druge se pružale šume. Gledala je oranice koje su se smračivale, pokušavajući razabrati nalazi li se u blizini neka farma. Ali nije ugledala neku kuću.
li
Dick je upravo dovršavao popravak gume kad je začuo druge glasove u šumi. Je li se to vraća onaj glupavi Richard? Osluhnuo je. Buka se približavala. Nije to bio praskavi šum kakav je proizvodio Richard. Bio je to pritajen zvuk što ga proizvode ljudi koji se postupno primiču. Dicku se to nije previše svid-
:«s-f*-
ko dolazi? Ili možda — što dolazi? Je ti to neka divlja — možda par jazavaca? Dječak je slušao. tupi tišina. Više nije bilo pokreta. Nikakva šuškanja. ve uobrazio? Volio bi da su i ostali bili s njim. Bilo vo stajati u šumi koja se smračuje, čekati i motriti. e sam sebi da je sve umislio. Mislio je kako bi bilo da upali svjetiljku na biciklu i da će svjetlost raspršiti e sumanute misli! Pipanjem je tražio po upravljaču. je svjetlo i umirujući sjaj rasprostro je krug svjetla u . k se upravo spremao pozvati Anne i reći joj za svoj ložni strah kad se buka iznova javila! Ovaj put nije umnje. Blistava se svjetlost iznenadno upali među m i obasja Dicka. Zatreptao je. A, tu si, dakle, nevoljo jedna! — reče oštri glas i netko skoraknu u dolinu. Druga ga je osoba pratila. Što želite reći? — Dick će zapanjeno. Zbog blistava koje ga je zasljepljivalo, nije vidio lica ljudi. Trčimo za tobom kilometrima, zar ne? A ti si mislio nam pobjeći. Ali smo te ipak ščepali. Ne razumijem vas — Dick će smiono. — Tko ste vi? Dobro ti znaš tko smo — reče glas. — Nisi li ti trčao čim si ugledao Rookva? On je krenuo u potjeru jed tem, a mi drugim — i brzo smo te uhvatili, zar ne? , ljepotane, pođi s nama! je to Dicku objasnilo tek jednu stvar — da su ljudi a Richardom iz nekog razloga — a sada misle da je hard! a nisam dječak kojeg tražite — rekao je. — Imat ćete ka dotaknete li me\ Kako ti je onda ime? — upita prvi čovjek.
Dick im reče. —Aha, znači ti si Dick — a nije li Dick kra chard? Nećeš nas prevariti s takvim glupostima — čovjek. — Ti si Richard kojega tražimo. Richar sno? —Nisam Richard Kent! — vikne Dick kad je ko ga muškarac grabi za ruku. — Da me niste ni Vidjet ćete što će se desiti kad policija za to saz —Neće saznati — rekoše muškarci. — Ništa Dođi — ne opiri se i ne viči jer ćeš požaliti. Do te ide kad stignemo na Sovino brdo! Anne je posve skamenjena sjedjela gore na se mogla pomaknuti niti govoriti. Pokušala je ub ku nešto viknuti, ali grlo joj nije ispustilo zvuka. ljena da sjedi i gleda kako joj dva nepozna odvode brata. Od straha je umalo pala sa stab Dicka kako viče i zapomaže dok su ga ljudi odv je slušala zvuk praskanja žbunja. Počela je plakati. Nije se usudila sići, jer se te se bojala da će izgubiti ravnotežu i pasti. Mora pričekati da se vrate Julian i George. A ne vrate? Ako su i oni uhvaćeni? Cijele će noći na stablu. Anne je jecala na vrhu drveta, čvrsto deblo. Na nebu su se pomolile zvijezde i vidjela je svijetlu. A tada do nje dopriješe zvuči koračaja i glaso se na drvetu. Tko je to ovaj put? O, da su ba George i Timmy; daj bože da su Julian, George
i
Richardova čudna priča Julian i George uspjeli su pronaći farmersku kuću skrivenu u udolini. Kako su se približavali, tri su psa sve jače lajala. Timmy je režao i nakostriješila mu se dlaka na vratu. George je rukom držala njegovu ogrlicu. —Neću dolaziti bliže s Timmvem — kazala je. — Ne že lim da tri psa navale na njega! Tako je Julian sam krenuo prema kući. Psi su nadigli toliku dreku i izgledali tako bijesni da se zaustavio u dvorištu. Nije se nimalo bojao pasa, ali ovi su doista neugodno izgledali, naročito jedan krupni mješanac koji je vrlo prijeteći pokazivao zube. Javio se neki glas. — Čisti se! Ne želimo ovdje strance. Kad oni dođu, nestaju nam kokoši i jaja! —Dobra večer — poželi im Julian. Nas četvoro djece logorujemo noćas u šumi. Možete li nam prodati nešto hrane? Platit ćemo. Nastupi stanka. Na prozoru se pomoli glava čovjeka koji je vikao i sada se očigledno obraćao nekome u kući. Ponovno se pojavio. — Rekao sam vam, ne družimo se sa strancima i nikad ni nismo. Imamo jedino crnoga kruha i maslaca, a možemo vam dati i nekoliko kuhanih jaja, mlijeka i nešto šunke. To je sve.
— To nam odgovara — vikne Julian veselo. — Upravo smo to i željeli. Mogu li doći i uzeti hranu? — Ne, osim ako ne želite da vas psi rastrgaju — dovikne mu glas. — Čekajte tamo. Ja ću vam donijeti kad jaja budu kuhana. — Kvragu! — opsuje Julian kad se vraćao do George. — To znači da ovdje moramo čekati. Kakav neugodan tip! Mjesto ne ostavlja naročiti dojam, zar ne? George se s njim složila. Bilo je loše održavano, štagalj se raspadao a rdavi poljoprivredni strojevi bili razbacani u visokoj travi. Tri su psa neprestano lajala i zavijala, ali se nisu približavala. George je i nadalje čvrsto držala Timmva. On se cijeli nakostriješio! — Kakvo samotno mjesto za život! — primijeti Julian. — Mislim da na kilometre uokolo nema nijedne kuće. Ni tele fon. Pitam se što bi uradili kad bi netko obolio ili doživio neki udes pa bi mu trebala pomoć? — Nadam se da će požuriti s tom hranom — reče Geor ge, postajući nestrpljiva. — Uskoro će se smračiti. Postajem i gladna. Konačno je netko teturavo krenuo prema njima. Bijaše to bradat čovjek, poguren i star, s dugom masnom kosom i izrazito hramajući. Lice mu je bilo mrgodno i ružno. Nije se svidio ni George ni Julianu. — Izvolite — kazao je, tjerajući pse iza sebe: — Vratite se! Udario je najbližega i on se povukao cvileći od boli. — O, nemojte! — kazala je George. — To je moj pas, zar ne? — čovjek će gnjevno. — Bavite se svojim poslom! — Potom udari drugog psa i mrko pogle da George.
i i i
i
i
s hranom? — upita Julian pružajući ruku u rije no što se zametne kavga između Timmva — George, povuci se s Timmvem. Razjaruje
»»
i je to drago — reče George. — Psi razjaruju
ovukla s Timmvem, a on je stajao dlake usmješno režeći. zeo hranu koja je bila nehatno umotana u neki — Hvala — rekao je. — Koliko stoji? i — starac će na iznenađenje djece. je? — Julian će. Na brzinu je pogledao hranu. m za nju dvadeset i pet penija, ali ne vrijedi ni gotovo i nema. am pet funti — čovjek će mrgodno. Julian ga ra da je lud!«, pomisli. Vrati hranu ružnome
je natrag — kazao je. — Nemam pet funti da Mogu potrošiti najviše dvadeset i pet penija.
gurne hranu i bez riječi ispruži drugu ruku. o po džepovima i izvukao dvadeset i pet penije u prljavu starčevu ruku i pitao se zašto je, k najprije tražio tako pretjeran iznos. Čovjek džep. se! — iznenada će gnjevno. — Ne želim da aze stranci i da nas okradaju. Poslat ću pse na jednom pojavite! krenuo da pode gotovo se strašeći da bi čovjek pse. Starac je pak ostao u polutami i dalje e i Juliana dok su ovi žurili iz dvorišta farme.
—E, pa ovdje više nećemo doći! — reče George bije zbog starčeva ponašanja. — Stari je izvan sebe od bije —Da. Ni hrana nije naročita — reče Julian. — Ali t sve što imamo za večeras! Slijedili su Timmva putem prema šumi. Bilo im je d da je s njima, jer bi se, u protivnome, lako izgubili. Ali my je znao put. Kada bi jednom nekuda prošao, uvij se znao vratiti. Sada je trčao, njuškajući mjestimice, p meno zastajkujući i čekajući da ga ostali stignu. Tada se ukočio i tiho zarežao. Mora da je netko dola Netko jest dolazio! Bio je to Richard koji ih je poša tražiti. Još je vikao i cvilio, a buka koju je nadizao v doprla do Timmveva osjetljiva uha. Uskoro su je čuli lian i George te su zastali čekajući.
gdje si? Gdje je Timmy? Trebam Timmva! kažem vam; progone me. glas nalikuje na Richardov — Julian će zapa pobogu, radi ovdje? I zašto tako viče? Dođi, ronaći. Nešto se dogodilo. Nadam se da je s ne sve u redu. u uza stazu koliko su brže mogli u sumraku. eli Richarda koji je sada prestao vikati, ali je, ći, jecao. e? Što se dogodilo? — vikne Julian. Richard jemu i objesi mu se o vrat. Timmy mu se nije a je iznenađeno gledao. George ga je zabezek u tami sumraka. Što se, pobogu, dogodilo? o, Juliane! Ukočio sam se od straha — stenjao anjajući se na Julianovu ruku. — reče Julian mirnim glasom što je djelovalo — Kladim se da si napravio neku glupu zbrku. lo? Zar tete nema kod kuće, ili nešto slično? ao za nama? e kod kuće — Richard će smirenije. — Ona... al — Julian će začuđeno. — Ali, zar to tvoja ala kad je kazala da možeš...? itao majku za dopuštenje — vikne Richard. — ni vratio kući kad ste mislili da sam otišao! se biciklom dovezao do Crokerova ugla i ta . Znaš, želio sam poći s vama — a znao sam ne bi pustila. zgovoreno prilično hvalisavo. Julian se nalju-
— kazao je. — Kako si mogao tako lagati?
—Nisam znao da tete neće biti kod kuće — objasni chard, a njegove je samouvjerenosti namah nestalo čim čuo Julianov prezriv glas. — Mislio sam da će biti kod k — i nadao sam se da ću telefonirati majci i reći joj da s vama pošao na izlet. Tada sam mislio da ću vas s bicik dostići — i — i... —I reći nam da tete nema kod kuće i pitati nas mo li produžiti s nama? — dovrši Julian i nadalje ljut. — nižavajući i glupi plan. Bio bih te odmah poslao odakl došao, to si mogao znati. —Da, znam. Ali, mogao sam prenoćiti s vama na lo rovanju — Richard će slabašnim glasom. — Nikad nisam ko nešto doživio. Ja... —Sada me zanima zašto si se uplašio kad si dotrčao mo vičući i plačući — Julian će nestrpljivo. —O, Juliane, bilo je strašno — reče Richard i iznen ponovo zgrabi Juliana za ruku. — Znaš — vozio sam se zom do vrata moje tete — i produžio prema livadi — kre putem prema šumi Middlecombe, kad se pokraj mene z stavio neki automobil. Vidio sam tko je u kolima! —Pa dobro, tko1? — Julian će osjećajući da bi mogao bro protresti Richarda. —Bio je — bio je Rooky! — reče Richard drhtavim som. —Tko je on? — upita Julian i uputi George nestrp pogled. Zar Richard nije u stanju ispripovijediti sve k treba? —Ne sjećaš se? Govorio sam ti o njemu. To je ona s debelim usnama i golemim nosom koji je prošle god bio tjelesni čuvar moga oca — a on mu je otkazao — r Richard. — On se zakleo da će se osvetiti mome ocu
meni također, jer sam ga tužio ocu i zbog toga je dobio otkaz. Zato sam se stravično ustrašio kad sam ga ugledao u automobilu! —Jasno — Julian će shvaćajući. — I što se dalje dogodi lo? —Rooky me prepoznao, okrenuo kola i počeo me slije diti — reče Richard te se stade ponovno tresti pri pomisli na zastrašujuću vožnju biciklom. — Vozio sam što sam brže mogao — i, kad sam stigao do šume Middlecomb, skrenuo sam na stazu nadajući se da automobil neće krenuti za mnom. Naravno, to i nije mogao, ali su ljudi iskočili iz kola — bila su trojica, drugu dvojicu ne poznajem — trčali su za mnom. Ja sam vozio i vozio i potom se zabio u neko drvo i pao. Bacio sam bicikl u grmlje i potrčao u gusto šiblje da se sakrijem. —Nastavi — Julian će nakon Richardove stanke. — Što se dalje dogodilo? Ljudi su se razdvojili — Rooky se uputio na jednu stranu, a ona su dvojica krenula drugim putem. Čekao sam dok nisam pomislio da su otišli, išuljao se i pojurio stazom nadajući se da ću vas ugledati. Trebao sam Timmva, shvaćaš, mislio sam da će on napasti ljude. Timmy zareži. Sigurno bi ih bio napao! —Dvojica mora da su se sakrila, čekajući da nastavim — proslijedi Richard. — Čim sam počeo trčati, požurili su za mnom. Uspio sam ih zavarati — skretao sam i skrivao se, skretao ustranu i skrivao se — i tada sam nabasao na Dicka! On je popravljao gumu na biciklu. Ali vi niste bili s njim — a trebao sam tebe i Timmva — znao sam da će me ljudi uskoro uhvatiti, znaš, pa sam nastavio trčati dalje i dalje —
i konačno sam vas pronašao. Nikad u životu nisam bio toliko sretan. Bijaše to veoma neobična pripovijest — ali Julian je jedva zastao da o njoj promisli. Sinula mu je zastrašujuća pomisao. Što je bilo s Anne i Dickom? Što se s njima dogodilo ako su iznenada ljudi naišli na njih? — Brzo — reče George. — Moramo se vratiti ostalima! Požurite!
I
P P
li '//A
i 7/\
Što je najbolje uraditi
oz mračnu šumu, Julian i George žurili su koI Timmy je žurio, znajući da neka briga mori lje. Richard ih je pratio, iznova tiho plačući. trašno uplašio. su stigli do uske dolinice gdje su naumili proje posve tamno. Julian glasno vikne: nne! Gdje ste? tigla do mjesta gdje je sakrila svoj bicikl. Piašla svjetiljku i upalila je. Osvijetlila je cijelu tajao Dickov bicikl, s alatom za rjopravak ra— ali Dick i Anne nisu bili tamo! Sto se dogo-
— vikne Julian uspaničeno. — Dick! Dođite!
vrha drveta, začu sićušan drhtavi glas: e, o, Juliane! Ovdje sam! ne! — vikne Julian, a srce mu zakuca s olak ne, gdje si? stablu — dovikne mu Anne jačim glasom. — sam se bila preplašila, da se nisam usudila ha da ne padnem. Dick... Dick? — upita Julian.
Jecaj dopre do djece. — Stigla su dva strašna muška — i odvela ga. Mislili su da je on Richard! Annein se glas prometne u jecaj. Julian shvati da se m popeti na stablo i pomoći joj da siđe k njima i umir Obrati se George: — Osvijetli svjetiljkom stablo. Idem po Anne. George bez riječi usmjeri snop svjetlosti na stablo. Ju se uspinjao poput mačke. Stigao je do Anne koja se i na snažno propijala uz deblo. — Anne, pomoći ću ti da se spustiš. Dođi, nećeš pa Odmah sam ispod tebe. Stavit ću ti nogu na pravu gran Anne je jedva dočekala da joj on pomogne. Bilo j hladno i bila je tužna i tako je čeznula da bude s ostal Polako je silazila, uz Julianovu pomoć, te su tako stig zemlje. Zagrlila ga je, a on privinu na grudi svoju malu ses — Sve je u redu, Anne. S tobom sam. A ovdje je i Geo — i stari Timmy. — Tko je tamo'] — upita Anne iznenadno ugledavši chardov lik u sjeni. — To je Richard. Loše je postupio — Julian će tmur — Sve se dogodilo zbog njega i njegovog glupog ponaša A sada — reci nam polako i podrobno sve o Dicku i o o dvojici, Anne. Anne im ispripovijedi, ne propustivši ništa. Timmy pokraj nje i cijelo vrijeme joj lizaše ruku. To je doista umirujuće! Timmy je uvijek znao kad bi se netko naš nevolji. Anne se mnogo bolje osjećala s Julianovom ru oko vrata i s Timmyevim milovanjem! — Posve je jasno što se dogodilo — reče Julian kad Anne završila svoju zastrašujuću pripovijest. — Onaj Ro
je prepoznao Richarda te su on i druga dvojica krenuli za njim, smatrajući to pravom prilikom da ga otmu i tako izravnaju račune s njegovim ocem. Jedino je Rooky poznavao dječaka, a on nije bio blizu kad su uhvatili Dicka. Uhvatili su ga ona druga dvojica — a oni nisu znali da to nije bio Richard — i, naravno, kad su čuli da mu je ime Dick, odmah su zaključili da je to Richard — jer Dick je skraćenica za Richard. —Ali, Dick im je rekao da on nije Richard Kent — Anne će žarko. —Naravno, ali oni su mislili da on ne govori istinu — objasni Julian. Zato su ga i odveli. Kako si rekla da je ime mjesta kamo su pošli? —Zvučilo je poput Sovina Vrha — reče Anne. — Juliane, da li bismo mogli otići tamo? Ako kažemo ljudima da je dječak Dick a ne Richard, ljudi će ga pustiti, zar ne? —O, da — reče Julian. — U svakom slučaju, čin onaj Rooky ugleda dječaka, shvatit će pogrešku. Mislim da će nam odmah izručiti staroga Dicka. Iz sjene u blizini začuje se glas: — A što će biti sa mnom? Hoćete li mene najprije odvesti kući? Ja ne bih želio ponovno naletjeti na Rookva. —Budi uvjeren da neću gubiti vrijeme da tebe pratim kući. — Julian će hladno. — Da nije bilo tebe i tvoje buda laštine, ne bismo zapali u nepriliku. Moraš poći s nama. Naj prije ćemo pronaći Dicka. —Ali, ja ne mogu poći s vama — bojim se Rookva! — cvilio je Richard. —Dobro, onda ostani ovdje — Julian će odlučivši da Ri charda dobrano kazni.
To je bilo još gore. Richard je glasno tulio: — Ne ostavljajte me ovdje! Nemojte! —Slušaj, ako pođeš s nama, usput te uvijek možemo os taviti negdje u blizini kuće — ili na policijskoj stanici — oda kle će te nekako odvesti do kuće — Julian će očajno. — Dovoljno si star da brineš o sebi. Dozlogrdio si mi. Anne je požalila Richarda, iako je on bio uzrok nevolji u kojoj su se našli. Dobro je znala kakav je strašan osjećaj grdni strah. Ispružila je ruku i blago ga dodirnula. —Richarde! Ne budi mala beba. Julian će se pobrinuti da sve bude u redu. Sada se ljuti na tebe, ali će ti brzo opro stiti. —Ne budi tako sigurna u to — Julian će Anne gradeći se ljućim no što je ustinu bio. — Richard je zaslužio dobre batine. U njega se ne može imati povjerenja, spreman je prevariti i savršena je bebica! —Pruži mi još jednu priliku — gotovo je plakao ubogi Richard kojemu se još nitko nije ovako obraćao. Pokušao je zamrziti Juliana zbog takva govora — ali, koliko god bilo čudno, to nije mogao. Samo ga je još više poštovao i divio mu se. Julian nije više ništa rekao Richardu. Zaista je mislio da do dječaka ne dopiru riječi. Njegovo im je prisustvo bilo na teret. Od njega neće biti nikakve pomoći — naprosto na teret! —Što ćemo uraditi, Juliane? — upita George koja je do tad bila veoma tiha. Voljela je Dicka i bila za nj veoma za brinuta. Gdje je Sovin Vrh? Kako da ga nađu usred noći? I što će uraditi oni strašni ljudi? Kako će se ponašati prema Julianu kada bude zatražio da smjesta vrate Dicka? Julian
je bio neustrašiv i nije okolišao — ali zbog toga neće ljudima biti nimalo draži. —Pa, dobro — što ćemo uraditi? — ponovio je Julian i potom ušutio. —Ne bi bilo dobro da se vratimo do one farme i upita mo za pomoć, zar ne? — George će nakon stanke. —Ne, nipošto — spremno će Julian. — Onaj starac ni kome ne bi pomogao! A nemaju ni telefona, koliko smo vid jeli. Ne, nema koristi da idemo do farme. Kakva šteta! —Gdje je karta? — upita George, jer se iznenada nečega dosjetila. —Što misliš, hoće li na njoj biti označen Sovin Vrh? —Neće, ako je to naziv kuće — reče Julian. — Na karti su naznačena samo imena mjesta. Trebala bi vraški velika karta da se naznače imena svih kuća. —Pa, bez obzira — pogledajmo kartu da vidimo ima li u blizini kakva farma ili selo — predloži George koja je osje ćala da nešto moraju uraditi, pa makar to bilo samo gledanje karte. Julian izvuče kartu i razvije ju. On i djevojčice nagnuše se nad nju pri svjetlosti svjetiljke s bicikla, a Richard se navirivao preko njihovih ramena. Čak je i Timmy poku šao nešto vidjeti, gurajući glavu između njihovih ruku. —Makni se, Time — reče Julian. — Pogledajte, mi smo ovdje — šuma Middlecomb — vidite? Poštenja mi, doista smo na osami! Na kilometre nema nijednog sela! Zaista, nije bilo označeno nijedno selo. Krajolik su činili brežuljci i šumarci, tu i tamo prošarani potokom i ponegdje seoskim puteljkom — ali nikakva sela, crkve, pa čak ni mosta. Anne iznenada usklikne i pokaže na neki brežuljak na karti. — Pogledajte kako se zove ovaj brežuljak! fin
i
i
i i
i i vA
\
—Sovino brdo — pročita Julian. — Da, znam na što mi sliš Anne. — Ako je kuća sagrađena na brežuljku, mogla bi se zvati Sovin Vrh, prema nazivu brežuljka. Čak i više — kuća;erf naznačena na tome mjestu! Nije napisano ime, da kako. Mogla bi to biti farmerska kuća, neka starina — ili neko veće zdanje. —Mislim da je vrlo vjerojatno upravo to Sovin Vrh — reče George. — Kladim se da je upravo to ta kuća. Uzmimo bicikle i krenimo. V'
i Richardov duboki uzdah privuče im pažnju. — Dobro, što je sada s tobom? — upita Julian. —Ništa, gladan sam, to je sve — reče Richard. Ostali iznenada shvatiše da su i oni veoma gladni. Zapravo, strašno gladni! Prošlo je mnogo vremena od užine! Julian se sjetio na hranu koju je George ponijela s farme. Da li da jedu odmah, ili negdje na putu za Sovin Vrh? —Bolje da jedemo na putu — predloži Julian. — Svaka minuta može biti za Dicka dragocjena. —Pitam se što će uraditi s njim, kad Rooky vidi da to nisam ja, da to nije dječak kojega trebaju — iznenada će Ri chard. —Mislim da će ga osloboditi — javi se George. — Zli kovci poput njih mogli bi pustiti dječaka negdje u osamljenu kraju ne trepnuvši ni okom zbog brige hoće li dječak pro naći put kući ili neće. Doista moramo saznati što se dogo dilo — je li u Sovinu Vrhu, je li oslobođen i slično. —Ne mogu poći s vama — iznenada zacvili Richard. —Zašto? — upita Julian. —Zato što nemam bicikla — bolno će Richard. — Sjećaš se, bacio sam ga u grmlje — i sam Bog zna gdje je. Nikad ga neću pronaći. —Može uzeti Dickov — predloži Anne. — Eno ga, tamo — a guma je popravljena. Julian je potajno poželio da ga mogu ostaviti. Richard je prije predstavljao nepriliku negoli korist! —Dobro, uzmi Dickov bicikl — kazao je. — Ali nikakva blesava ponašanja s njime — nikakve vožnje bez ruku ili drugih dječačkih štosova. To je Dickov bicikl, a ne tvoj. Richard je šutio. Julian bi ga uvijek dobrano oprao. Znao je da je to i zaslužio — ali nije bilo nimalo ugodno. Prišao
je Dickovu biciklu i vidio da je skinuta svjetiljka. Naravno, Dick ju je skinuo. Potražio ju je i našao kako leži na zemlji. Dicku je ispala, a pri padu se pokrenuo prekidač. Kad ga je Dick okrenuo, svjetiljka se upalila. Dobro! — Sada dođite — Julian će uzimajući svoj bicikl. Moramo što prije pronaći put do Sovina Vrha.
i i
i
i/' 7''
k
i
V/A
i
Pustolovina na mjesečini Četvoro djece pažljivo je vozilo neravnom šumskom stazom. Bilo im je drago kad su stigli do livade. Julian je zastao na trenutak da provjeri gdje su. —Sudeći prema karti, morali bismo krenuti ovdje nade sno — potom nalijevo, na križanju, nešto niže; zatim obići brežuljak putem u njegovu podnožju — i tada voziti još pri bližno četiri kilometra dok ne stignemo u podnožje Sovina Vrha. —Ako nekoga sretnemo, mogli bismo se raspitati za Sovin Vrh — Anne će puna nade. —Nikoga nećemo sresti noću u tom kraju! — razuvjeri je Julian. — Ponajprije stoga što smo daleko od bilo kojeg sela, pa na kilometre nema ni farmera, ni redara, ni putnika! Ne možemo se nadati da ćemo nekoga sresti. Na nebu se pomolio mjesec i ono se razbistrilo dok su vozili niz livadu. Uskoro je bilo vidljivo gotovo kao da je dan! —Možemo ugasiti svjetiljke i štedjeti baterije — predloži Julian. — Sasvim se dobro vidi, sada kad smo izišli iz šume i kad je mjesečina. Sve djeluje prilično nadnaravno, zar ne? —Uvijek sam mislila da je svjetlost mjesečine neobična, jer iako sve tako jasno obasjava, ništa nema svoju boju —
reče Anne. I ona ugasi svjetiljku. Potom pogleda dolje, na Timmva. —Ugasi i ti svoje svjetiljke u glavi, Timmy — kazala je, a Richard se iznenada zahihota. Julian se nasmiješio. Bilo mu je drago da je Anne ponovno radosna. —Timmveve su oči doista poput svjetiljki, zar ne — reče Richard. — Slušaj, što je s onom hranom, Juliane? —Imaš pravo — reče Julian i gurnu ruku u košaru. Ali, bilo je vrlo teško na taj način pronaći jelo i dodavati ga osta lima. —Bit će bolje da se ipak zaustavimo na nekoliko minuta — reče konačno. — Već mi je, čini mi se, palo jedno tvrdo kuhano jaje! Dođite — naslonimo bicikle na tri minute uz rub puta i pojedimo tek toliko da utažimo glad. Richard je bio veoma zadovoljan time. Djevojčice su bile toliko gladne te se i njima prijedlog učinio izvrsnim. Skliznule su s bicikla na putu obasjanom mjesečinom i pošle do šumarka sa strane. Bila je to borova šumica i tlo je bilo pokriveno suhim smeđim iglicama. — Prigrizimo ovdje nakratko — predloži Julian. — Gle dajte, što je ono preko puta? Svi su pogledali. — Neka ruševna koliba ili slično — reče George i priđe da vidi izbliza. — Da — neka stara urušena brvnara. Ostao je samo dio zida. Prilično jezivo mjestašce. Djeca su se uputila do borove šumice. Julian je podijelio hranu. Timmy je također dobio svoj dio, ali ne onoliko koliko bi želio! Sjedjeli su među sjenama borova i jeli što su brže mogli. — Slušajte, čuje li još netko ono što ja čujem? — upita Julian dižući glavu. — Poput zvuka automobila!
A
VA
VA
VA
I
_i
Svi su osluhnuli. Julian je bio u pravu. Automobil je tiho drndao krajolikom! Doista su imali sreće! — Kad bi samo prošao ovim putem! — usklikne Julian. — Mogli bismo ga zaustaviti i zamoliti za pomoć. Barem bi nas mogao odvesti do obližnje policijske stanice! Ostavili su hranu u šumarku i pošli do ceste. Nisu se vidjela svjetla automobila, ali se i dalje čuo zvuk motora. — Veoma tih motor — reče Julian. — Možda su to neka snažna kola. Isključili su prednja svjetla zbog mjesečine. — Približavaju se — reče George. — Spuštaju se ovom dolinom. Da, tako je! Tako je i bilo. Zvuk motora se sve više približavao. Djeca su bila spremna da iskoče na cestu i zaustave automobil. A tada, iznenada zvuk motora utihne. Mjesec je sjajio na velikim duguljastim kolima koja su se zaustavila nešto niže u dolini. Nisu imala nikakva, čak ni mala svjetla. Julian ispruži ruku kako bi spriječio ostale da ne potrče na cestu i počnu vikati. — Čekajte — reče. — Nešto je ovdje čudno! Djeca su čekala držeći se u sjeni. Automobil se zaustavio nedaleko od srušene brvnare. S jedne su se strane otvorila vrata. Iz automobila iziđe muškarac i potrči u sjenu živice. Činilo se da nosi neki omot. Čuo se tihi zvižduk. Uzvratio mu je huk sove. »Signal odgovora!«, pomisli Julian strašno znatiželjan da sazna o čemu se radi. »Pitam se što se to zbiva?« — Budite posve tihi — šapnuo je ostalima. — George, pazi na Timmva. Ne dopusti da reži. Ali, Timmy je znao kada treba šutjeti. Nije čak ni zacvilio. Stajao je poput kipa, naćuljenih ušiju, motreći dolinu.
Neko se vrijeme ništa nije zbilo. Julian se veoma polagano došuljao iza drugog drveta, odakle je imao bolji pogled. Vidio je srušenu brvnaru, te kako se iza stabala kolibi primiče neka sjena. Vidio je nekog čovjeka kako čeka. — Vjerojatno čovjek iz automobila. Tko je to bio? Što, zaboga, rade u to doba noći? Konačno se čovjek iza drveća primaknuo onome koji je izišao iz automobila. Na brzinu su izmijenili nekoliko riječi, ali Julian nije čuo što su govorili. Bio je uvjeren da muškarci nemaju pojma o tome da se on i ostala djeca nalaze u blizini. Pažljivo se došuljao do sljedećeg stabla i virio iz sjene, nastojeći da vidi što se dešava. — Požuri — čuo je kad je rekao jedan od dvojice. — Ne donosi svoje stvari u automobil. Spusti ih u bunar. Julian nije mogao točno vidjeti što čovjek radi, ali činilo se da se preodijeva. Da, stavlja drugu odjeću, možda onu koju mu je čovjek donio u smotuljku iz automobila. Julianova je znatiželja rasla. Kakva čudna pojava! Tko je bio drugi čovjek? Izbjeglica? Uhoda? Čovjek koji se preodjenuo sada je kupio svoju razbacanu odjeću i vratio se iza brvnare. Došao je praznih ruku i slijedio prvog čovjeka do automobila koji ih je čekao na livadi. Čak i prije no što su se zatvorila vrata motor se upalio i kola su krenula! Prošla su pokraj borova šumarka odakle su ih djeca promatrala i svu su ustuknuli pri njihovu prolazu. Julian se pridružio ostalima. — Pa, što mislite o svemu ovome? — pitao je. — Čudna posla, zar ne? Vidio sam da se čovjek preodijevao — tko bi ga znao zašto. Ostavio je odjeću iza brvnare — u bunaru, mislim da sam ih čuo kad su se dogovarali. Hoćete li da pogledamo?
i
i
i i 4\
—Da, hajdemo — George će zapanjeno. — Slušajte, jeste li vidjeli registraciju automobila? Ja sam jedino uspjela za pamtiti slova — KMF. —A ja sam vidjela broj — reče Anne. — 102. I bio je to crni bentlv. —Da. Crni bentlv, KMF 102 — potvrdi Richard. — Neka me objese ako ovi nisu bili pri nekom mračnom poslu! Djeca se uputiše do urušene brvnare i probijahu se kroz gusti korov i grmlje do prostora iza nje. Tamo se nalazio urušeni bunar, s kojeg je dobrano otpala žbuka. Bio je pokriven starim drvenim poklopcem. Julian ga je pomaknuo. Još je bio težak, iako izjeden vremenom. Virnuo je u bunar, ali se dolje ništa nije vidjelo. Bio je predubok da bi se pri svjetlosti svjetiljke od bicikla vidjelo dno. —Ovdje se ne vidi bogznašto — reče Julian vraćajući po klopac na mjesto. — Pretpostavljam da je svoju odjeću bacio unutra. Pitam se zašto ju je promijenio. —Misliš li da bi mogao biti neki odbjegli zatvorenik? — Anne će iznenada. — Ako je pobjegao, mora promijeniti za tvorsko odijelo, zar ne? To je najvažnije što mora uraditi. Ima li u blizini kakav zatvor? To nitko nije znao. — Ne sjećam se da sam ga primijetio na karti — reče Julian. — Ne, ne znam zašto, ali ne mislim da je taj čovjek bio odbjegli zatvorenik — prije neka uhoda koju su dovezli u taj pusti kraj i snabdjeli odjećom — ili pak vojni bjegunac. To je najvjerojatnije! —Pa, štogod bio, ne sviđa mi se i drago mi je da je au tomobil otišao odvodeći zatvorenika, uhodu ili bjegunca, tkogod taj bio — reče Anne. — Kako je neobično da smo se upravo tu našli kad se to događalo! Ljudi ne bi ni u snu pomislili da ih sasvim izbliza promatra četvoro djece i pas.
—Srećom po nas da nisu znali — reče Julian. — Sigurno ne bi time nimalo bili zadovoljni! A sada, dođite — izgubili smo dovoljno vremena. Vratimo se do mjesta gdje nam je hrana. Nadam se da Timmy nije sve pojeo. Ostavili smo je na zemlji. Timmy nije dotaknuo ni mrvice. Strpljivo je sjedio pokraj hrane, tek bi je povremeno ponjušio. Sav taj kruh, šunka i jaja čekali su ovdje, a nikoga nije bilo da to pojede! —Dobar pas! — pohvali ga George. — U tebe se doista može imati povjerenja. Za nagradu ćeš dobiti veliki komad kruha i šunke. Timmy je to progutao jednim zalogajem i više za njega nije bilo. Jedva je dostajalo za ostale i pojeli su svaku mrvicu. Ustali su nakon nekoliko minuta i krenuli prema biciklima. —A sada iznova prema Sovinu Brdu — reče Julian. — I nadajmo se da danas više nećemo doživjeti nekakve čudne doživljaje. Bilo nam je sasvim dovoljno.
i
1
li V/i
/\ cc\
i
Sovin Vrh na Sovinu brdu Djeca su krenula vozeći brzo na blistavoj mjesečini. Čak i kad je mjesec zamaknuo za oblak, bilo je dovoljno svijetlo da voze bez svjetiljki. Vozili su do mjesta koje im se činilo kilometrima udaljeno, kad su stigli do strmoga brežuljka. —Je li to Sovino brdo? — upita Anne kad su sišli s bi cikla i krenuli pješice. Bilo je odviše strmo za vožnju. —Da — reče Julian. — Barem tako mislim — ukoliko nismo krenuli u posve krivom smjeru. Ali mislim da nismo. Pitanje je sada — hoćemo li na vrhu naći Sovin Vrh ili ne ćemo? I kako ćemo znati da to jest Sovin Vrh? — Mogli bismo pozvoniti i pitati — predloži Anne. Julian se nasmije. To je bilo tako slično Anne. — Možda ćemo to i morati uraditi! — kazao je. — Ali prije ćemo malko izvidjeti okolicu. Djeca su gurala bicikle uz visoki brijeg. Put je s obje strane bio oivičen živicom iza koje su se sterala polja. Na njima nije bilo životinja koje bi djeca vidjela — ni konja, ni ovaca, ni krava. — Pogledajte! — Anne će iznenada. — Vidim kuću — ako ništa, sigurna sam da vidim dimnjake! Svi su pogledali u smjeru u kojem je pokazala. Da — to su doista bili dimnjaci — visoki dimnjaci od opeke koji su djelovali drevno.
—Izgleda poput elizabetinskog zamka, s takvim oblikom dimnjaka — reče Julian. Zastao je i dobro pogledao. — Mo ra da je veliko zdanje. Doskora ćemo doći do puteljka koji vodi do ulaza. Djeca su nastavila gurati bicikle. Postupno se ukazala kuća. Nalikovala je na zamak i na mjesečini se činila stara i doista veličanstvena. —Eno vrata — Julian će zahvalno. Bio se umorio gura jući bicikl uz brdo. — Zatvorena su. Nadam se da nisu zak ljučana! Kad su se približili velikim vratima od kovana željeza, ona se stadoše polagano otvarati. Djeca zastadoše iznenađena. Zašto su se otvarala? Ne radi njih, to je bilo sigurno! Potom se u daljini čula buka automobila. Naravno, zbog njega su se otvarala vrata. No automobil se nije penjao uz brdo, već je dolazio s unutrašnje strane vrata. —Brzo, sakrijte se — reče Julian. — Još ne želim da nas vide. Djeca su čučala u jarku, zajedno sa svojim biciklima, kad su kola polagano promilila kroz otvorena vrata. Julian usklikne i gurne George. —Jesi li vidjela? Ponovno crni bentlv KMF 102! —Kako tajanstveno! — George će iznenađena. — Što ra di jureći tako noću po kraju i skupljajući zalutale ljude? I dovodi ih ovamo. Pitam se je li to uopće Sovin Vrh? Automobil je prošao mimo njih i nestao za okuku brda. Djeca su se uspela iz jarka zajedno s Timmvem i sa biciklima. —Krenimo oprezno prema vratima — predloži Julian. — Još su otvorena. Čudno kako su se otvorila kad se automobil približio. Nisam nikoga vidio u njihovoj blizini! 71
I
ii A
I
Djeca hrabro koraknuše kroz otvorena vrata. —Pogledajte! — reče Julian pokazujući na golemi stup od opeke za koji su bila pričvršćena vrata. Svi pogledaše i uskliknuše kad su ugledala pločicu s imenom koja je tamo svijetlila. —Znači, nakon svega, ipak je to Sovin Vrh! —Ime je ispisano slovima od mjedi — Sovin Vrh! Našli smo ga! —Dođite — reče Julian gurajući bicikl kroz ulaz. — Ući ćemo i pronjuškati. Možda ćemo imati sreće i tu negdje pro naći Dicka. Svi su prošli kroz vrata — a tada Anne ustrašeno zgrabi Juliana za ruku. Bez riječi mu pokaza iza sebe. Vrata su se ponovno zatvarala! A tamo nije bilo nikoga tko bi ih zatvarao. Sama su se zatvarala tiho i glatko. Bilo je u tome nečega veoma zagonetnog.
— Tko ih je zatvorio? — šapne Anne uplašeno. — Mora da to radi neka naprava — šaptom joj objasni Julian. — Možda se njome upravlja iz kuće. Vratimo se i pogledajmo postoji li i tu naprava kojom se upravlja vratima. Ostavili su bicikle postrani od puteljka i vratili se do vrata. Julian je tražio ručicu ili kvaku kojom bi se mogla otvoriti. Ali, nije bilo ničega. Gurnuo je vrata. Nisu se ni pomaknula. Nisu se mogla otvoriti. Bila su zatvorena i zaključana pomoću nekakve naprave i ništa i nitko ih nije mogao otvoriti izuzev pomoću te posebne naprave. — Kvragu! — opsuje Julian, a zvučao je toliko ljutito da su ga ostala djeca iznenađeno pogledala. — Što je? — upita George., — Što, zar ti nije jasno? Mi smo unutra zaključani! Ako je Dick uopće ovdje, onda smo u jednakoj mjeri zatvorenici. Ne možemo izići kroz vrata — a pogledaš li uokolo, vidjet ćeš da je imanje okruženo visokim zidom — i kladim se da je zid svuda uokolo. Ne možemo izići čak i kad bismo to htjeli. Djeca su se zamišljeno vratila do svojih bicikla. — Bit će bolje da ih odgurnemo do stabala i tamo ostavimo — reče Julian. — Sada su nam na smetnji. Ostavit ćemo ih i tiho pronjuškati oko kuće. Nadam se da nema pasa. Ostavili su bicikle, dobro skrivene između drveća, sa strane širokog puteljka. Staza uopće nije bila održavana. Bila je obrasla mahovinom i gusto zarasla u korov. Bila je gola samo na mjestima gdje su prolazili kotači automobila. — Hoćemo li krenuti puteljkom ili ćemo ići sa strane? — upitala je George.
¥
i fA
P
i!
i —Držimo se sa strane — reče Julian. — Budemo li išli prilaznim putem, lako bi nas netko na mjesečini mogao vid jeti. Tako su išli sa strane, u sjeni stabala. Slijedili su zavoje prilaznog puteljka sve dok se nije ukazala kuća. Zaista je bila velika. Bila je sagrađena u obliju slova E, s time da je mala povlaka u sredini nedostajala — Q. Sprijeda je bilo dvorište, zaraslo u korov. Nizak zid, otprilike do koljena, opasivao je dvorište. U prostoriji na gornjem katu bilo je svjetlo. Inače je sve ostalo s ove strane kuće bilo u mraku. —Hajde da je tiho obiđemo — predloži Julian tiho. — Bože, što je to? Zagonetan i jeziv vrisak učinio je da su svi uspaničeno skočili. Anne prestravljeno zgrabi Julianovu ruku. Zastali su i osluškivali. Nešto se tiho spuštalo i dotaknulo Georgeinu kosu. Gotovo je kriknula — ali prije no što je uspjela, prolomi se još jednom onaj strašni vrisak te ona ispruži ruku da umiri Timmya, koji je bio zapanjen i uplašen. —Što je to, Ju? — šapnula je George. — Nešto je do taknulo. Prije no što sam mogla provjeriti što je, nestalo je. —Slušaj — nije to ništa — šapne joj Julian. — Bila je to samo sova — sovuljaga! —Za miloga Boga, tako je — dahćući će George s veli kim olakšanjem. — Kakva sam glupača da se toga nisam sje tila. To je kukuvija koja je pošla u lov. Anne, jesi li se uplašila? —Pa, mislim da jesam! — prizna Anne ispuštajući Julia novu ruku.
—I ja također — reče Richard dok su mu zubi još cvokotali od straha. — Skoro sam potrčao glavom bez obzira! I bih da mi noge nisu otkazale poslušnost — ali bile su kao urasle u zemlju! Sova se ponovno oglasi, nešto dalje, a druga joj odgovori. Krikne i treća, i noć je uistinu postala jezovita sa svim tim nezemaljskim kricima. —Draže su mi obične sove koje se glasaju hu — huuuu — reče George. — Taj je zvuk ugodan. Ali ovaj vrisak je strašan. —Nije čudno da se mjesto zove Sovino brdo — reče Ju lian. — Možda je oduvijek bilo skrovište sovuljaga. Četvoro djece i Timmy stadoše tiho obilaziti kuću, držeći se u sjeni što su više mogli. Na stražnjoj strani sve je bilo u mraku izuzev dva duga prozora. Bijahu to pomični prozori i preko njih bijahu navučene zavjese. Julian pokuša nešto vidjeti kroz pukotinu. Pronađe mjesto na kojem dvije zavjese nisu bile sasvim navučene jedna do druge. Nasloni oko na pukotinu i pogleda unutra. —To je kuhinja — objasni ostalima. — Golema prostorija — osvijetljena velikom petrolejskom svjetiljkom. Ostali dio prostora je u sjeni. Na kraju je golemo ognjište s nekoliko zapaljenih cjepanica. —Ima li koga unutra? — upita George pokušavajući i sama virnuti kroz pukotinu. Julian se skloni ustranu kako bi i ona mogla vidjeti. —Nikoga, koliko ja vidim — kazao je. George se oteo usklik dok je gledala, i Julian je gurne ustranu da vidi što se zbiva.
ZA
i
Ugledao je čovjeka koji je ušao u kuhinju — neobičan čova patuljasta rasta s grbom na leđima te se činilo da mu zanosi glavu ustranu. Lice mu je bilo veoma zloćudno. Iza njega ulazila je žena — sićušna i zapuštena, oličenje jada. Muškarac se stušti u stolicu i stane puniti lulu. Žena uze čajnik s vatre i ode ga napuniti s toplom vodom u kutu. »Mora da je kuharica«, pomisli Julian. »Kako bijedno izgleda! Pitam se tko je mušarac — vjerojatno kućno potrkalo. Kako mu je zločesto lice!« Žena je plašljivo govorila muškarcu u stolici. Julian, dakako, nije mogao s druge strane prozora razabrati njene riječi. Muškarac joj je odgovarao grubo, udarajući pri govoru rukom po naslonjaču. Izgledalo je da ga žena nešto moli. Muškarac se razgnjevi, uze žarač i njime priprijeti ženi. Julian je užasnut promatrao. Uboga žena! Ne čudi što izgleda tako bijedno ako joj se takve stvari stalno dešavaju. Pa ipak, muškarac se nije poslužio žaračem, već je samo njime bijesno mahao, uskoro ga vratio na mjesto i ponovno sjeo na stolicu. Žena više nije govorila, već je nastavila puniti boce. Julian se pitao kome su bile namijenjene. Ispričao je ostalima što je vidio. Nije im se nimalo svidjelo. Ako se ljudi u kuhinji tako ponašaju, kakvi će biti oni u ostalim dijelovima kuće? Djeca napustiše kuhinjski prozor i nastaviše obilaziti kuću. Došli su do sobe u prizemlju koja je bila osvijetljena. No, na njoj su zavjese bile dokraja navučene i nije bilo pukotine kroz koju se moglo virnuti unutra. Potom ugledaše još jednu sobu na katu koja je bila osvijetljena. Možda je Dick u njoj? Možda je zaključan na tavanu i posve sam? Kako su željeli da to saznaju!
Da li da bace kamen? Pitali su se ima li smisla pokušati. Činilo se da nema načina da uđu u kuću. Prednja su vrata bila dobro i sigurno zatvorena. Postojala su i postrana vrata, no i ona su bila čvrsto zatvorena i zaključana, kad su djeca probala ući. Činilo se da nijedan prozor nije otvoren. —Mislim da ću baciti kamen — Julian će najposlije. — Uvjeren sam da je Dick gore, ako su ga ovdje doveli — i ako si ti sigurna da si čula kad je čovjek spomenuo »Sovin Vrh«, jesi li Anne? —Posve sam sigurna — reče Anne. — Baci kamen, Juliane. Tako sam zabrinuta za sirotog Dicka. Julian potraži na tlu oveći kamen. Pronađe jedan među mahovinom koje je bilo posvuda. Zanjiše ga u ruci i hitne, ali je pao upravo ispod prozora. Julian nađe drugi. Baci ga te on, uz oštar prasak, udari o staklo prozora. Netko se odmah pokaza na oknu. Je li to bio Dick? Svi su napregnuli oči da vide, ali je prozor bio previsok. Julian baci drugi kamen te i njime pogodi prozor. —Mislim da to jest Dick — reče Anne. — O, Bože, ne, to nije on. Da li ti vidiš, Juliane? Ali je osoba na prozoru, tkogod to bio, iščezla. Djeca se osjete malko nelagodno. Što ako to nije bio Dick? Ako je to bio netko tko je sada otišao da njih potraži? —Maknimo se s ovog dijela kuće — šapne Julian. — Zaobidimo je i pođimo s druge strane. Djeca tiho zađoše za ugao zdanja — kad Richard iznenada uhvati Juliana za ruku: — Gledaj! — kazao je. — Ovdje je prozor otvoren! Da uđemo?
U stupici Julian je gledao u dvokrilni prozor. Obasjavala ga je mjesečina. Zacijelo nije bio dokraja zatvoren. »Kako to nismo primijetili kad smo ranije tuda prošli?« pitao se. Malo se skanjivao. Da pokušaju ući ili ne? Ne bi li bilo bolje pokucati na stražnja vrata i upitati onu ženu jadna izgleda to što ih zanima. S druge strane, tamo je bio i onaj grbavac zloćudna izgleda. Julianu se on nije nimalo sviđao. Ne — na kraju krajeva, možda će biti bolje da se ušuljaju kroz prozor, vide je li Dick gore, oslobode ga i potom svi pobjegnu kroz isti prozor. Nitko ne bi ni znao. Ptičica je odletjela i sve bi bilo u redu. Julian priđe prozoru. Podigne nogu i zajaši ga. Pruži ruku Anne: — Dođi, dat ću ti ruku — reče i povuče je prema sebi. Potom je spusti na pod s druge strane. Zatim se popne George, pa Richard. George se upravo bila nagnula da ohrabri Timmva kako bi i on skočio, kad se nešto dogodi! Snažna svjetlost džepne svjetiljke obasja sobu i zaslijepi četvoro djece! Stajali su tamo, trepćući, u panici. Što je to bilo? Tada Anne prepozna glas jednog od muškarca koji su uhvatili Dicka: — Vidi, vidi — gomila malih provalnika!
Glas se iznenadno razgnjevi: — Kako se usuđujete upadati ovamo? Predat ću vas policiji. Timmy je vani bijesno režao. Skočio je prema prozoru i gotovo uspio ući. Čovjek odmah shvati što se zbiva i pođe prema prozoru. Zatvori ga uz tresak. Sada Timmy više nije mogao ući! —Pustite moga psa da uđe! — George će ljutito i glu pavo pokuša otvoriti prozor. Čovjek je snažno udari svjetilj kom te ona vikne od bola. —To se događa dječacima koji postupaju protivno mojim željama — reče čovjek, dok je uboga George gladila svoju pocrvenjelu ruku.
— Slušajte — krene Julian gnjevno — što to radite? Mi nismo provalnici — i, da stvar bude bolja, bili smo veoma radosni kad biste nas predali policiji! — A, biste, zar ne? — reče čovjek. Potom se uputi do vrata prostorije i vikne gromoglasno: — Aggie! AGGIE! Od mah donesi ovamo svjetiljku. Začuo se povik odgovora iz kuhinje i odmah se dolje, u hodniku, ukaza blistava svjetlost. Postajala je sve jača te uđe žena bijedna izgleda s petrolejskom lampom. Zapanjeno je gledala djecu. Činilo se da je htjela nešto zaustiti kad je muškarac grubo odgurne. — Gubi se. I drži usta zatvorena. Čuješ li me? Žena skoči van poput ustrašene kokoške. Muškarac se zagleda u djecu pri svjetlosti svjetiljke. U odaji je bilo tek nešto namještaja i činila se nekom vrstom dnevne sobe. — Znači, vi nemate ništa protiv da vas predamo policiji? — reče čovjek. — Vrlo zanimljivo. Mislite da će oni odobriti to što ste provalili u moju kuću? — Kažem vam, nismo provalili — Julian će naumivši po svaku cijenu razjasniti o čemu se radi. — Došli smo ovamo jer ima razloga da vjerujemo da ste negdje u kući zaključali mog brata — a to je čista greška. Odveli ste krivog dječaka. Richardu se to nije nimalo svidjelo. Strahovito se bojao da ne zaključaju njega umjesto Dicka! Sklanjao se iza ostalih koliko je mogao. Muškarac je oštro motrio Juliana. Izgledalo je da razmišlja. — Nema ovdje nikakvog dječaka — reče najposlije. — Zaista ne znam o čemu govoriš. Valjda ne misliš da šećem krajem, skupljam dječake i zatvaram ih, zar ne? — Ne znam što radite — reče Julian. — Sve što znam je sljedeće: uhvatili ste mog brata Dicka, večeras u Middle-
combu, misleći da je on Richard Kent — ali nije; to je moj brat Dick. I, ako ga odmah ne oslobodite, reći ćemo policiji ono što znamo. — O, mili Bože, pa kako sve to znate? — upita čovjek. —Jeste li bili tamo kad je uhvaćen, kao što vi kažete? — Jedno od nas je bilo — Julian će kratko. — Na stablu iznad vas. Zato znamo. Nastupi tišina. Čovjek uze cigaretu i zapali je. — Pa, posve ste u krivu — reče. — Ovdje nemamo nikakvog dječaka —zatvorenika. Smiješna pomisao. Slušajte, jako je kasno — želite li dolje prenoćiti i krenuti sutradan ujutro? Nije mi do toga da šaljem gomilu djece u mrklu noć. Ovdje nema telefona; u protivnome, nazvao bih vaše roditelje. Julian se skanjivao. Bio je siguran da je Dick u kući. Ako pristane da prenoće, mogao bi provjeriti je li Dick doista u kući ili nije. Bilo je sasvim jasno da ljudi ne žele da u to uvlače policiju. Nešto je u Sovinu Vrhu bilo tajanstveno i nečisto. — Ostat ćemo — reče najposlije. — Naši su roditelji od sutni — neće biti zabrinuti. Na trenutak je zaboravio na Richarda. Njegovi će se roditelji zacijelo brinuti! No, ništa se nije moglo učiniti. Prva je stvar bila pronaći Dicka. Ovi bi ljudi doista bili sumanuti kad bi ga držali zatvorenikom i nakon što su saznali da to nije pravi dječak. Možda Rooky, zlikovac koji je poznavao Richarda, još nije stigao, pa nije ni vidio Dicka? Mora da je to razlog zbog kojega čovjek želi da prenoće. Naravno — pričekat će dok Rokky stigne — i kad Rooky kaže: »Ne, to nije dječak koji nam treba!«, tada će pustiti Dicka. Morat će! Čovjek ponovno pozove Aggie. Odmah je došla. ...... —-., ......
81
— Djeca su se izgubila — reče joj. — Rekao sam im da ovdje mogu prenoćiti. Priredi jednu od soba — samo stavi slamarice i plahte — to je sve. Daj im nešto hrane ako žele. Aggie je očevidno bila strašno iznenađena. Julian je dobro vidio kako ona nije naučena da je čovjek pažljiv spram izgubljene djece. Viknuo je na nju: — Slušaj, nećemo sada gubiti vrijeme. Primi se posla. Po vedi djecu sa sobom. Aggie kimne djeci. George joj uzvrati naklon. — A što će biti s mojim psom? — upitala je. — Ostao je vani i cvili. Ne mogu ići spavati bez njega. — Morat ćeš — čovjek će strogo. — Nipošto ne želim da boravi u kući i tu je kraj razgovora. — Napast će svakoga koga susretne — reče George. — Nikoga neće susresti — reče čovjek. — Usput, kako ste uspjeli ući kroz vrata? — Neki je automobil upravo izlazio kad smo mi stigli, pa smo šmugnuli prije no što su se zatvorila — objasni Julian. — Kako se vrata zatvaraju? Pomoću neke naprave? — Gledaj svoja posla — reče muškarac i uputi se hodni kom u suprotnom pravcu. — Ugodan, ljubazan čovjek — Julian će George. — O, krasna priroda! — uzvrati George. Žena je izne nađeno zurila u oboje. Izgledalo je da nije razumjela da su mislili suprotno od onoga što su kazali! Povela ih je niza stube. Ušla je u veliku prostoriju sa sagom na podu, malim krevetom u kutu i jednom ili dvije stolice. Drugog namještaja nije bilo. — Donijet ću vam madrace i raspremiti ih — kazala je.
— Pomoći ću vam — ponudi se Julian misleći da će to biti dobra prilika da malko razgleda kuću. — U redu — reče žena. — Vi ostali ostanite ovdje. Otišla je s Julianom. Pošli su do ormara i žena dohvati dva velika madraca. Julian joj pomogne. Činila se prilično ganutom njegovom pomoći. — Pa, hvala ti — kazala je. — Prilično su teški. — Ne očekujete baš često da djeca kod vas prespavaju, zar ne? — upita Julian. — Pa, neobično je da ste stigli upravo nakon... — zausti žena. Potom zastane, ugrize se za usnu, tjeskobno zagleda jući na obje strane hodnika. — Upravo nakon čega? — upita Julian. — Hoćete reći, upravo nakon što je stigao još jedan dječak? — Psst! — žena će nasmrt uplašena. — Kako uopće znaš za to? Nisi to smio reći. Gospodin Perton bi me živu odrao kad bi znao da si to rekao. Bio bi siguran da sam ti ja ka zala. Zaboravi na to. — Taj je dječak zaključan negdje na tavanu, zar ne? — reče Julian pomažući ženi da prenese jedan od madraca do velike spavaonice. Posve uspaničena, ispustila je kraj koji je držala. — Slušaj! Želiš li me dovesti u strašnu nepriliku — i vas također? Hoćeš li da gospodin Perton kaže starome Hunchyu da vas išiba? Ne znaš ti tog čovjeka! Zao je. — Kada se vraća Rooky? — upita Julian nagnuvši se pre ma začuđenoj ženi, nadajući se da će je od jednog priznanja navesti na drugo. No to je za nju bilo previše. Stajala je is pred Juliana, dok su joj se koljena tresla, buljeći u njega kao da ne vjeruje vlastitim ušima. .. _
83
1
»/
I Ši
—Što ti znaš o Rookvu? — šaptala je. — Zar dolazi? Nemoj mi reći da dolazi! —Zašto? Ne volite ga? Što se dogodilo? Recite mi. Možda vam mogu pomoći. —Rooky je zao — reče žena. — Mislila sam da je u zat voru. Nemoj mi reći da je izašao! Nemoj mi reći da dolazi ovamo! Bila je toliko ustrašena da više nije mogla prozboriti ni riječi. Počela je plakati i Julian više nije imao srca da je kinji pitanjima. U tišini joj je pomogao da prenese madrace u drugu prostoriju. —Donijet ću vam nešto hrane — reče uboga žena, jadno šmrcajući. — Naći ćete pokrivače u onom ormaru u kutu, ako želite leći. Nestala je. Julian šaptom ispripovijedi ostalima što je saznao. — Pokušat ćemo pronaći Dicka čim se sve u kući stiša — kazao je. — To je zla kuća — kuća tajni, čudnih dolazaka i odlazaka. Išuljat ću se kasnije iz sobe i vidjeti mogu li nešto pronaći. Mislim da onaj čovjek — ime mu je gospodin Perton — doista čeka Rookva da potvrdi je li Dick Richard ili nije. Kad ustvrdi da nije, sigurno će ga osloboditi — i nas također. —A što će biti sa mnom'? — upita Richard. — Jednom kad me ugleda, propao sam. Ja sam dječak kojega traži. On mrzi mojega oca, a mrzi i mene. Otet će me, odvesti neka mo i tražiti golemu otkupninu — samo da nas kazni! —Pa, moramo nešto poduzeti kako bismo spriječili da te vidi — reče Julian. — Ali ne znam zašto bi te morao vid jeti — jedino Dicka želi vidjeti. Neće ga zanimati djeca za koju misli da su Dickova braća i sestre! Za miloga Boga, nemoj opet početi tuliti, jer ću te, u protivnome, na časnu
riječ, prepustiti Rookvu! Zaista si strašljiva mala kukavica — zar nemaš nimalo hrabrosti? — Sve se to dogodilo zbog tvojih glupih laži i prevara — George će prilično bijesno. — Naše je putovanje pokvareno samo zbog tebe, Dick je zbog tebe zaključan, a ubogi Timmy ostao sam vani. Richard je izgledao veoma zatečen. Povukao se u kut i više nije rekao ni riječi. Bilo mu je jako teško. Nitko ga nije volio — nitko mu nije vjerovao — nitko se ne bi na nj oslonio. Richard se oćutio veoma veoma malenim.
•i o c
.„.*.,...
Julianova traganja Žena im je donijela hranu. Bio je to samo kruh s maslacem i marmeladom te nešto tople kave. Djeca nisu bila osobito gladna, ali su bila žedna i rado su popila kavu. George otvori prozor i tiho zovne Timmva: — Time! Ovdje je nešto za tebe! Timmy je već stajao dolje, motreći i čekajući. Znao je gdje je George. Cvilio je i zavijao neko vrijeme, ali se potom stišao. George je odlučila da ga na bilo koji način uvede u kuću. Bacila mu je sav svoj kruh s marmeladom, mrvicu po mrvicu, i slušala kako jede. Tako će Timmy barem znati da ona misli na njega! —Slušajte — reče Julian dolazeći iz hodnika gdje je sta jao i osluškivao neko vrijeme. — Mislim da bi bilo dobro kad bismo ugasili svjetiljku i smjestili se na madrace. No, ja ću na svome složiti pokrivače u gomilu tako da izgleda kao da spavam, pa ako netko ude, mislit će da ležim na madra cu, a ja ću izići. —Kamo ćeš, Juliane? — upita ga Anne. — Nemoj nas ostavljati! —Sakrit ću se u onaj ormar u hodniku — reče Julian. — Imam osjećaj da će dragi domaćin, gospodin Perton, doći da nas zaključa — a ja nemam namjeru da zaključa i mene! Mi-
slim da će džepnom svjetiljkom osvijetliti sobu da provjeri da svo četvoro spavamo na madracima i tada će tiho zaključati vrata. A ja ću ih ipak, kad iziđemo iz ormara u hodniku — moći ponovno otključati i tako nećemo biti zatvoreni ci! — O, to je stvarno dobra ideja — reče Anne umatajući se u pokrivač. — Bolje da sada ideš i zatvoriš se u ormar, Juliane, prije no što nas preko noći zaključaju! Julian ugasi svjetiljku. Na prstima se došulja do vrata i otvori ih. Ostavi ih malko otvorena. Krene u hodnik i pipajući stade tražiti ormar. A, evo ga. Povukao je ručicu i vrata su se tiho otvorila. Ušuljao se unutra i ostavio krila sasvim malo prislonjena kako bi mogao vidjeti ako se netko pojavi na prostranom hodniku. Čekao je približno dvadeset minuta. Ormar je odisao na vlagu i bilo je dosadno čekati u njemu ne radeći ništa. Tada, kroz pukotinu između krila, iznenada primijeti da se približava neko svjetlo. O, netko stiže! Virnuo je kroz pukotinu. Ugledao je gospodina Pertona kako tiho dolazi hodnikom držeći malu uljanicu u ruci. Prišao je vratima prostorije u kojoj su djeca spavala i lagano ih gurnuo. Julian ga je promatrao jedva se usuđujući da diše. Hoće li primijetiti da je na jednom krevetu tek gomila pokrivača smotanih i pokrivenih drugim pokrivačem? Julian se žarko nadao da neće. Tada bi svi njegovi planovi pali u vodu. Gospodin Perton je držao svjetiljku u ruci i oprezno promatrao prostoriju. Vidio je četiri obličja na madracima — četvoro djece — mislio je. Djeca su očigledno spavala. Gospodin Perton tiho zatvori vrata i jednako ih tiho zaključa. Julian je ustrašeno gledao 87
P
i
i
hoće li ključ staviti u džep ili neće. Ne — nije! Ostavio ga je u ključanici. O, dobro! Muškarac se udaljio tiha koračaja. Nije pošao u prizemlje, već je nestao u nekoj prostoriji, niže u hodniku zdesna. Julian je čuo kad su se vrata za njim zatvorila. Potom je čuo još jedan »klik«. Čovjek se očevidno zaključao u sobi. Možda nije imao povjerenja u svoga drugara — gdjegod on bio — ili u Hunchva, ili u ženu. Julian malko pričeka, a potom se išulja iz ormara. Prikrao se do sobe gospodina Pertona i pogledao kroz ključanicu da vidi je li soba u mraku ili nije. Bila je! Je li gospodin Perton hrkao? Nije, koliko je Julian mogao čuti. Julian, međutim, nije namjeravao čekati dok gospodin Perton zaspi. Krenuo je tražiti Dicka i bio je prilično siguran da je prvo mjesto na koje mu valja otići tavan! »Kladim se da je gospodin bio gore kod Dicka kad je čuo da sam bacio kamen u prozor«, mislio je Julian. »Potom je sišao dolje i otvorio prozor u prizemlju kako bi nas namamio u stupicu — a mi smo ravno u nju i upali! Mora da nas je čekao u prostoriji. Ne sviđa mi se gospodin Perton — previše mu brzo sijevaju ideje!« Dječak je bio na polovici stubišta koje je vodilo na tavan. Išao je veoma polako i oprezno, bojeći se da stube ne zaškripe. A one su škripale — i pri svakoj škripi ubogi se Julian zaustavljao i osluškivao je li ga netko čuo! Na vrhu se nalazio dugi hodnik koji se pružao na oba krila zdanja. Julian je stajao i skanjivao se kojim putem da krene, u kojem je pravcu bila svjetlost na prozoru? Svakako je bila negdje u prostoriji u koju se ulazi iz ovoga dugog hodnika. On će zaredati po vratima i vidjeti kroz ključanice
je li u kojoj prostoriji upaljena svjetlost, ili će pak ugledati trag svjetlosti ispod vrata. Vrata za vratima bila su pritvorena. Julian je svaka obišao nailazeći na puste tamne tavanske prostorije ili pak na komorice sa starim drangulijama. Tada je došao do vrata koja su bila zatvorena. Virnuo je kroz ključanicu. Iz prostorije nije dopirala svjetlost. Julian tiho pokuca. Iznutra se odmah javi glas — Dickov glas: — Tko je tamo? — Psst! To sam ja, Julian — šaptao je Julian. — Jesi li dobro, Dick? Začuo se štropot kreveta, a potom tabanje nogu o pod. Dickov je glas dopirao kroz vrata, prigušen i oprezan: — Juliane, kako si dospio ovamo? Fantastično! Možeš li otključati vrata i osloboditi me? Julian je već pipajući tražio ključ — ali ga nije bilo. Kakogod bilo, taj je ključ gospodin Perton uzeo! — Ne, nema ključa — reče. — Dick, što su ti uradili? — Ništa naročito. Odvukli su me do automobila i gurnuli unutra — Dick će kroz vrata. — Čovjek po imenu Rooky nije bio tamo. Ostali su ga neko vrijeme čekali i potom kre nuli. Mislili su da je možda otišao kod nekoga koga su nam jeravali posjetiti. Tako da ga nisam vidio. Dolazi sutra ujutro. Kakav će udarac doživjeti kad shvati da ja nisam Richard! — I Richard je ovdje — šapne Julian. — Da barem nije — jer, ako ga Rooky slučajno vidi, otet će ga, to je sigurno! Jedino se nadam da će Rooky vidjeti jedino tebe — a kako ostali muškarci misle da smo svi jedna obitelj, to će nas možda pustiti. Jesu li te vozili ravno ovamo, Dick? 8Q
f
i
— Da — potvrdi Dick. — Vrata su se otvorila sasvim ta janstveno, čim smo stigli do njih, ali nikoga nisam vidio. Od vukli su me ovamo i zaključali. Jedan od muškaraca je došao da mi kaže što će mi sve Rooky uraditi kad me ugleda — i potom je iznenada otišao i više se nije pojavio. — O, kladim se da je to bilo onda kad smo hitnuli kamen u prozor — Julian će spremno. — Jesi li čuo? — Jesam — dakle, to je udarac koji sam čuo! Čovjek koji je bio ovdje odmah je prišao prozoru — i mora da vas je vidio. Dobro, a što je s tobom, Juliane? Kako si, zaboga, do spio ovamo? Jesi li to stvarno ti? Pretpostavljam da sam čuo Timmva kako cvili? Julian mu ukratko ispriča sve što se zbilo otkad su on i George sreli Richarda koji je plakao, do trenutka kad se došunjao stubama da nađe Dicka. Kad je završio s pripovijesti, nastupi tišina. Tada se kroz pukotinu začuje Dickov glas. — Nema smisla praviti neke planove, Juliane. Ako sve krene kako treba, ujutro će nas osloboditi, kada Rooky bude otkrio da ja nisam dječak kojega on treba. Ako stvari krenu po zlu, barem ćemo biti zajedno i tada kovati planove. Pi tam se što će misliti Richardova majka kad vidi da se dječak noćas nije vratio kući. — Možda će pomisliti da je otišao do svoje tetke — reče Julian. — Mislim da je on veoma nepouzdana osoba. Kvragu s njim! Zbog njega smo zapali u svu tu zbrku. — Mislim da će ljudi, sutra ujutro, kad otkriju da ti nisi Richard, smisliti neku izmišljotinu zašto su te odveli — na stavi Julian. — Možda će reći da si bacao kamenje na njihov automobil ili nešto slično i da su te uhvatili — ili pak da su te našli povrijeđena i doveli te ovamo da ti pomognu! Ka-
kogod bilo, štogod oni smislili, mi o tome nećemo mnogo raspravljati. Mirno ćemo otići — a onda ćemo sami pokrenuti stvari! Ne znam što se ovdje dešava, ali tu nešto smrdi. Policija bi trebala malko ovdje zaviriti, u to sam uvjeren. —Slušaj, ponovno se javlja Timmy — reče Dick. — Pret postavljam da cvili za George. Bit će bolje da odeš, Juliane, u slučaju da on probudi nekog od ljudi, pa da te nađu ovdje. Laku noć. Strašno mi je drago da ste u blizini! Mnogo vam hvala što ste došli i potražili me. —Laku noć — poželi mu Julian i vrati se niz hodnik, kročeći preko mrlja mjesečine, uplašeno motreći tamne sje ne u slučaju da ga tamo čeka gospodin Perton ili netko drugi! Ali nikoga nije bilo. Timmvev je cvilež utihnuo. U kući je zavladala posvemašnja tišina. Julian siđe niza stube do kata na kojemu su djeca čvrsto spavala u spavaonici. Zastane ispred vrata. Da li da se upusti u još neka istaživanja? Ovo je doista bila prilika! Odluči da hoće. Nadao se da gospodin Perton duboko spava. Mislio je da su vjerojatno Hunchy i žena također pošli u postelju. Pitao se gdje bi mogao biti drugi mušarac koji je Dicka doveo u Sovin Vrh. Uopće ga nije vidio. Možda je otišao u crnom bentlvu što su ga vidjeli kad je prošao kroz vrata. Julian siđe u prizemlje. Sinula mu je divna namisao. Ne bi li mogao otvoriti ulazna vrata, dovesti ostale i osloboditi ih? Sam nije mogao pobjeći, jer bi to značilo ostaviti Dicka. Potom odustane od tog nauma. »Ne«, razmišljao je. »Ponajprije, Anne i George bi odbile da odu bez mene — a čak i da pristanu da iziđu kroz vrata i krenu puteljkom prema Q1
i ^
željeznim vratima, kako bi ih otvorile? Mora da se pokreću s pomoću neke naprave kojom se upravlja iz kuće. I tako se njegov divni naum srušio u ništa. Odlučio je zaviriti u sve prostorije u prizemlju. Najprije je ušao u kuhinju. Vatra je gotovo dogorjela. Mjesečina je prodirala kroz pukotine između zavjesa i osvjetljavala tamnu, tihu prostoriju. Hunchv i žena očevidno su se nekamo povukli. U kuhinji nije bilo ničeg zanimljivog. Julian krene u prostoriju na suprotnoj strani. Bila je to blagavaonica, s dugim uglačanim stolom, svijećnjacima na zidovima i kaminom s ostacima dogorjele vatre. Ni tu nije bilo ničeg zanimljivog. Dječak ude u sljedeću odaju. Je li to bila radna soba, ili nešto slično? U njoj se na veliku stolu nalazio radioodašiljač. Bio je tu i stalak s nekim neobičnim instrumentom sa snažnom ručkom nalik na kotač. Julian se iznenada upitao da li se s pomoću te naprave otvaraju vrata! Da — tome je ona služila. Vidio je i pločicu pričvršćenu za nju. Lijeva vrata. Desna vrata. Oba krila. »To je to — naprava s pomoću koje se otvara bilo jedno, bilo oba krila vrata. Kad bih samo mogao izvući Dicka iz one sobe, začas bismo se svi izbavili iz ovog mjesta«, pomisli Julian. Okrenuo je ručicu — što će se zbiti?
Neobična tajna Začula se čudna zveka i cvilež kao da se neki snažni stroj stavlja u pokret. Julian brzo vrati ručicu na mjesto. Ako pravi takvu buku, on neće isprobavati snagu svoje ruke na otvaranju vrata! To bi moglo probuditi gospodina Pertona te bi u trku dojurio iz svoje sobe! »Veoma domišljato, štogod to bilo«, mislio je dječak proučavajući napravu koliko je vidio pri mjesečini što je dopirala kroz prozor. Iznova se ogledao po sobi. Začuo je neki zvuk i ukočio se. »To netko hrče«, pomislio je. »Bit će bolje da se više ne vrtim ovuda! Gdje te osobe spavaju? Sigurno negdje u blizini.« Oprezno se na prstima došuljao do susjedne sobe i pogledao unutra. Bilo je to predvorje i tamo nije bilo nikoga. S te strane nije moglo dopirati hrkanje. Julian je bio zatečen. Činilo se da s te strane nema sobe u kojoj bi netko mogao spavati. Vratio se u radnu sobu ili kabinet. Da — ponovno je čuo buku — i netko je doista hrkao. Netko sasvim blizu — a ipak ne dovoljno da bi jasno razabrao. Veoma čudno. Julian tiho obiđe prostoriju, pokušavajući pronaći mjesto s kojeg se hrkanje najbolje čulo. Da — pokraj knjižnice koja se sterala do stropa. Tu se hrkanje najviše čulo. Da li se iza
i %
P zida nalazila neka prostorija, pokraj radne sobe? Julian iziđe da provjeri. Ali iza radne sobe nije bilo nikakve prostorije — tek zid koji se pružao dokle mu je pogled dopirao. Bilo je to sve tajanstvenije i tajanstvenije. Ponovno se vratio u radnu sobu i prišao biblioteci. Netko je spavao i hrkao u blizini — ali GDJE? Julian stade proučavati biblioteku. Bila je puna knjiga, tijesno složenih jedna pokraj druge — romani, biografije, priručnici — sve izmiješano. Pomaknuo ih je nekoliko s police i ispitivao pozadinu biblioteke. Bila je od čvrsta drveta. Vratio je knjige na mjesto i dalje ispitivao biblioteku. Bila je veoma masivne građe. Julian pažljivo zagleda knjige, pri svjetlosti mjesečine. Jedna je polica izgledala drukčije od ostalih — neurednija — a knjige nisu tako prianjale jedna uz drugu. Zašto je jedna polica drukčija od ostalih? Julian tiho skine knjige s police. Iza njih je i opet bilo puno drvo. Julian položi na nj ruku i opipa. U uglu je bila skrivena ručica. Poluga? Čemu je služila? Julian pažljivo okrene polugu u oba smjera. Ništa se nije dogodilo. Potom je pritisne. I opet ništa. Izvuče je — i ona iziđe za dobrih dvadesetak centimetara! Potom cijela poleđina te neobične biblioteke tiho sklizne prema dolje, ostavljajući otvor dovoljan da se netko kroz njega provuče! Julianu zastane dah. Klizna ploha! Što je bilo iza nje? Mutno titravo svjetlo zasvijetli iz prostora iza drvene poleđine. Julian pričeka da mu se oči naviknu na polutamu nakon blijeska mjesečine. Drhtao je od uzbuđenja. Sada je hrkanje bilo tako glasno te je Julian osjetio da je spavač morao biti na domak njegove ruke!
Potom stane postupno razabirati malu odaju, s malim uskim krevetom, stolom i policom na kojoj se neodređeno razabiralo nekoliko predmeta. U uglu je gorjela svijeća. Na krevetu je ležao čovjek koji je hrkao. Julian nije mogao vidjeti kako izgleda, izuzev da je velik i krupan, i da mirno hrče. »Kakvo otkriće!«, pomisli Julian. »Tajno skrovište — mjesto na kojem se može sakriti različite ljude, pretpostavljam, koji imaju dovoljno novaca da plate tako sigurni zaklon. Mora da su tog čovjeka upozorili da ne hrče! Sam se odao.« Dječak se nije usudio dalje zadržavati i propitivati neobičnu tajnu odaju. Mora da je bila sagrađena u prostoru između zida radne sobe i zida hodnika — možda je bila veoma staro skrovište načinjeno kad je i kuća bila sagrađena. Julian potraži polugu. Utisne je na mjesto i klizna se ploha ponovno spusti, jednako kao i prvi put. Očito je dobro održavana! Sada je hrkanje opet bilo prigušeno. Julian vrati knjige na mjesto, nadajući se da ih je složio približno onako kako su i bile. Bio je veoma uzbuđen. Kakogod bilo, pronašao je jednu od tajni Sovina Vrha. Policiju će veoma zanimati da čuje o tom tajnom prostoru — a možda još i više o osobi koja se nalazi u njemu! Bilo je doista nužno da on i djeca pobjegnu. Da li bi bilo u redu da krenu bez Dicka? Ne — ako ljudi posumnjaju da je nešto radio u mutnome — to bi moglo naštetiti Dicku. Julian sa žaljenjem shvati da ne mogu pobjeći dok i Dick ne bude s njima. o«;
i
i
Nije nastavio s istraživanjem. Iznenada se oćutio veoma umornim i tiho se šunjao uza stube. Osjećao je da naprosto mora leći i o svemu promisliti. Bio je preumoran da poduzme bilošto drugo. Ušao je u spavaonicu. Ključ je još bio u ključanici. Ušao je u sobu i zatvorio vrata. Gospodin Perton će ih naći otključane sljedećeg jutra, ali će možda pomisliti da nije dobro okrenuo ključ. Julian je legao na madrac pokraj Richarda. Svi su duboko spavali. Naumio je o svemu dobro razmisliti — ali, čim je zatvorio oči, utonuo je u san. Nije čuo da je Timmy vani još jednom zacvilio. Nije čuo ni sovuljagu koja je svojim hukom na brežuljku učinila noć još jezivijom. Nije vidio mjesec kako je klizio nebom. Ujutro nije djecu probudio gospodin Perton, već žena. Ušla je u prostoriju i pozvala ih: —Ako želite doručak, bit će bolje da siđete! Svi su žurno sjeli, pitajući se gdje su. — Zdravo! — pozdravi Julian sneno trepćući. — Rekoste, doručak? Zvuči dobro. Možemo li se negdje oprati? —Možete se oprati dolje u kuhinji — mrgodno će žena. — Ne kanim za vama čistiti kupaonicu! —Ostavite vrata otključana da možemo izići — Julian će bezazleno. — Gospodin Perton ih je zaključao prošle noći. —Tako je rekao — uzvrati žena. — Ali, nije ih zaključao! Nije bilo zaključano kad sam jutros otvarala vrata. A! Znači, vi to niste znali, zar ne? Inače, da ste to znali, noćas biste, pretpostavljam, švrljali po kući. —Možda i bismo — prizna Julian namigujući ostalima. Znali su da je naumio te noći pronaći Dicka i malko prošvr97
I P li
i $ VA
.
ljati — ali nisu znali što je sve otkrio. Nije imao srca da ih prošle noći budi i pripovijeda im. — Požurite — reče žena i iziđe kroz vrata ostavljajući ih otvorena. — Nadam se da je odnijela nešto za doručak i ubogom starom Dicku — Julian će ispod glasa. Ostali mu se primaknuše. — Ju, jesi li pronašao Dicka prošle noći? — šaptala je Anne. On potvrdi glavom. Tada, veoma užurbano i tiho, on im ispripovijedi sve što je otkrio — gdje je Dick — kako je čuo hrkanje — i otkrio tajnu kliznu plohu — skrivenu sobicu — i čovjeka koji je tako glasno hrkao ne znajući da ga je Julian vidio. — Juliane! Kako je to uzbudljivo! — usklikne George. — Tko bi to mislio? — O, da — i otkrio sam napravu s pomoću koje se otva raju vrata — reče Julian. — Nalazi se u istoj prostoriji. Ali, dođite — ako ne siđemo u kuhinju, žena će ponovno doći po nas. Nadam se da Hunchv neće biti tamo — ne sviđa mi se. Hunchv je, međutim, bio tamo dovršavajući svoj doručak za malim stolom. Mrgodno je pogledao djecu, ali ona uopće nisu na nj obraćala pažnju. — Dugo vas nije bilo — prigovarala je žena. — Tamo je sudoper ako se želite oprati, a tu sam vam ostavila ubrus. Koliko vas god ima, izgledate dobrano prljavi. — I jesmo — Julian će veselo. — Jučer bi nam dobro došlo kupanje, ali dobrodošlica baš i nije bila sjajna, znate. Kad su se umili, pošli su do velikog istrošenog stola. Na njemu nije bilo stolnjaka. Žena je poslužila kruh, maslac i nekoliko kuhanih jaja, kao i vrč pušeće čokolade. Djeca su
■
/
,
■
/
■
/
/
/
/
/
,
sjela i latila se jela. Julian je veselo čavrljao, namigujući ostalima da slijede njegov primjer. Nije želio da grbavac vidi kako su oni makar imalo ustrašeni ili zabrinuti. —Prestanite — Hunchv će iznenada. Julian nije obratio pažnju. Nastavio je govoriti, a George mu se srčano pridru žila, dok su se Anne i Richard previše uplašili kad su čuli bijesni grbavčev glas. —Jeste li čuli što sam rekao? — neočekivano vikne Hun chv te ustane od malena stola za kojim je sjedio. — Zavežite, svi! Dođete u moju kuhinju i pravite toliku galamu! Zave žite! Julian također ustane. — Ne primam od vas naređenja, tkogod vi bili — reče, a zvučao je posve kao odrasli. — Vi zavežite i budite pristojni. —O, nemoj tako s njim govoriti, nemoj — molila je za brinuta žena. — Takve je ćudi — mogao bi povući štap na tebe! —Udario bih ja njega štapom — ali ne tučem slabije od sebe — reče Julian. Nitko ne zna što bi se bilo dogodilo, da gospodin Perton nije u tom trenutku ušao u kuhinju! Prišunjao se i gledao uokolo osjećajući da je neka rasprava u toku! —Opet gubiš živce, Hunchv? — kazao je. — Čuvaj ih, trebat će ti. Možda ćeš mi trebati tijekom dana — ne budu li se ova djeca ponašala kako želim! Pogledao je djecu mr godna izražaja. Potom pogleda ženu. —Uskoro dolazi Rooky — reče joj. — S još jednim ili dvojicom. Priredi obrok — dobar! Neka djeca ostanu u kuhi nji, Hunchv, i pazi na njih. Možda će mi kasnije trebati. Izišao je. Žena je drhtala. — Dolazi Rooky — polušapatom je kazala Hunchvu.
i
i i
li
i
.
oo
—Prihvati se posla, ženo — reče patuljak. — Idi i naberi povrća — ja moram čuvati ovu djecu. Uboga je žena gegavo skakutala. Anne je požali. — Hoćete li da počistim i operem posude? — upitala je. — Vi imate posla — a ja ništa ne radim. —Svi ćemo pomoći — reče Julian. Žena mu uputi za čuđen i zahvalan pogled. Bilo je očevidno da nije naučena na lijepo ponašanje i na bilo kakvu uljudnost. —He! — Hunchv će podrugljivo — nećete me prijeći svojim maznim ponašanjem! Nitko nije na nj obratio ni najmanju pažnju. Sva se djeca prihvatiše čišćenja ostataka doručka sa stola, a Anne i George slagahu posude u sudoper i stadoše ga prati. —He! — ponovno se javi Hunchv. —He, i tebi — Julian će zabavljajući se, na što se ostali nasmijaše, a Hunchv se toliko smrkne te su mu se ispod vjeđa oči jedva razabirale!
i I
Strašna Rookveva srdžba
i
\
Približno jedan sat kasnije, začuje se zvečeći škripav zvuk koji se prometnu u cviljenje. Richard, Anne i George naglo skočiše. Ali Julian je znao što je to bilo. —Otvaraju se vrata — kazao im je i oni se sjetiše kako im je opisao napravu s pomoću koje se otvaraju vrata — ne običnu polugu u obliku kotača s natpisom »Lijeva vrata. De sna vrata. Oba krila.« —Kako ti to znaš? — žurno će Hunchv iznenađen i sum njičav. —O, ja sam dobar pogađač — neodređeno će Julian. — Ispravite me ako sam pogriješio — ali uvjeren sam da se ot varaju vrata — i znam da Rooky ulazi na njih! —Tako si oštar da ćeš se jednog dana porezati — mrm ljao je Hunchv idući prema vratima. —To mi je kazala i majka kad su mi bile dvije godine — reče Julian a ostali zahihotaše. Ako se bilošto moglo od govoriti, Julian ne bi propuštao priliku! Svi su pošli prema prozoru. George ga otvori. Tamo je sjedio Timmy, sasvim uza zid. George je molila ženu da ga pusti unutra, ali ona nije htjela. Bacila mu je nešto hrane i kazala George da je vani plitica iz koje se može napiti, ali dalje od toga nije išla. 101
VA //A
vA
j
\ i
;
—Timmy — zovne George kad je čula zvuk automobila koji se primicao. — Timmy, ostani ovdje! Ne miči se! Bojala se da bi Timmy mogao istrčati pred kuću i skočiti na prvu osobu koja iziđe iz automobila. Timmy ju je ispitujući gledao. Bio je zbunjen svime što se događalo. Zašto ga nisu pustili u kuću zajedno s George? Znao je da neki ljudi ne vole da im psi ulaze u kuću — ali George nije nikad ulazila u takve kuće. Nije mu bilo jasno ni to zašto ona ne izlazi iz kuće i ne dođe k njemu. Pa ipak, bila je tamo, naginjala se kroz prozor; mogao je čuti njezin glas; čak joj je mogao i liznuti ruku kad bi se uspravio na stražnje noge i oslonio na zid. —Zatvori prozor i ulazi — Hunchy će zlobno. Upravo je uživao u tome što je George trpjela jer je odvojena od Timmya. —Stiže automobil — reče Julian. Svi su ga vidjeli i zatim se pogledali: KMF 102, naravno! Crni bently prošao je kraj kuhinjskog prozora i uputio se prema ulazu na prednjem dijelu kuće. Iz kola su izišla tri muškarca. Richard se povukao unatrag, a lice mu je problijedjelo. Julian je pogledao oko sebe i podigao obrve nijemo ga pitajući da li je u jednom od muškaraca prepoznao Rookya. Richard nesretno kimne. Sada se strašno uplašio. Iznova se začuo cvileći škripavi zvuk. Vrata su se zatvorila. Čuli su se glasovi u hodniku, potom muškarci uđoše u jednu od prostorija i čulo se kako su se za njima zatvorila vrata. Julian se pitao da li bi se mogao neprimijećen išunjati iz prostorije i poći vidjeti kako je Dick. Šuljao se prema vra1 ni
,,..,,._
tima vjerujući da je Hunchy zaokupljen čišćenjem gomile prljavih cipela. Ali, odmah se čuo njegov hrapavi glas: —Kamo ćeš? Ne budeš li slušao naredbe, tužit ću te go spodinu Pertonu — a onda ćeš, bogme, požaliti! —Mnogi će u ovoj kući uskoro za mnogošto požaliti — reče Julian razdražljivo veselo. — Pripazi se, Hunchy! Hunchy je izgubio strpljenje i iznenada je ravno u Juliana bacio četku s kojom je četkao cipelu. Julian ju je spretno uhvatio i bacio na ognjište. —Hvala — kazao je. — Hoćeš li baciti i sljedeću? —O, nemoj! — žena će preklinjući. — Ne znaš kakav je kad se naljuti. Nemoj! Otvoriše se vrata sobe u koju su ušli muškarci, i netko se počne uspinjati. »Idu po Dicka«, pomisli Julian. Zastao je i osluškivao. Hunchy uze drugu četku za cipele i stade laštiti obuću, ljuto mrmljajući ispod glasa. Žena nastavi s pripremanjem hrane. Ostali su slušali zajedno s Julianom. I oni su pogodili da su ljudi otišli kako bi Dicka pokazali Rookvu. Koraci su se stali spuštati niza stube — ovaj put dvostruki. Da, mora da je Dick s onim čovjekom, čuli su mu glas. —Pustite mi ruku! Mogu ići i da me ne vučete! — čuli su ga kako govori uvrijeđeno. Dobri stari Dick! Nije dopuš tao da ga vuku a da se pritom snažno ne usprotivi. Čovjek ga je odveo u prostoriju u kojoj su čekala ostala dvojica. Tada se začuo glasni povik: —To nije taj dječak! Budale — doveli ste krivog dječaka! Hunchy i žena također su čuli viku. Skočili su jedan k drugome. Nešto je pošlo naopako. Krenuli su do vrata i zastali u tišini. Djeca su stala tik iza njih. Julian vrlo polagano povuče Richarda prema natrag. 103
i
i
i
i
— Namazi kosu čađom — šapnuo je. — Neka bude što crnja, Richarde. Dođu li ljudi ovamo da nas vide, neće te tako lako prepoznati bude li ti kosa crna. Hajde, brzo — dok drugi ne obraćaju pažnju. Julian je pokazivao prostor iza rešetke kamina gdje je sve bilo obloženo crnom čađom. Richard pruži svoju drhtavu ruku i dobro je nacrni. Potom svoju plavu kosu premaze čađom.
— Još — šaptao je Julian. — Mnogo više! Hajde! Stajat ću ispred tebe tako da ostali ne vide što radiš. Richard stane još žešće razmazivati čađu po kosi. Julian kimne. Da — sada se činila dovoljno crnom. Richard je izgledao posve drukčije. Julian se nadao da će George i Anne biti dovoljno razborite da ne uskliknu kada budu ugledale Richarda. U hodniku se očevidno vodila prilično živa rasprava. Dizali se glasovi, ali se kod vrata kuhinje, gdje su stajala djeca, malo koja riječ razabirala. Čuo se i Dickov glas: Iznenada se vrlo jasno razabiralo: — REKAO sam vam da griješite. A sada me lijepo pu stite, jasno? Hunchlv naglo odgurne sve od vrata — izuzev ubogog Richarda koji je stajao u tamnome kutu tresući se od straha! — Dolaze — prošištao je. — Maknite se s vrata! Svi su poslušali. Hunchv iznova uze četku za cipele, žena nastavi guliti krumpir, djeca prelistavahu neki stari časopis koji se tamo zatekao. Koračaji su se primicali kuhinjskim vratima. Naglo su se rastvorila. Tamo je stajao gospodin Perton — a iza njega drugi muškarac. Nije bilo zabune tko je to bio! Debelih usana, golema nosa — da, bio je to zlikovac Rooky, svojedobno osobni čuvar Richardova oca — čovjek koji je mrzio Richarda zato što ga je prokazao ocu, zbog čega ga je ovaj otpustio. Richard se još dublje zavukao u kut, skrivajući se iza ostalih. Anne i George su ga začuđeno pogledale kad su spazile njegovu kosu, ali nisu rekle ni riječi. Činilo se da Hunchv i žena nisu primijetili nikakve promjene na njemu.
I
% »i
Dick je bio zajedno sa dva muškarca. Mahnuo je ostalima. Julian se nasmiješio. Dobri stari Dick! Rooky je pogledao četvoro djece. Njegov se pogled na trenutak zaustavio na Richardu i potom je skrenuo. Nije ga prepoznao! — Pa, gospodine Perton — reče Julian. — Drago mi je da ste doveli mog brata iz sobe u koju ste ga zaključali proš le noći. Pretpostavljam da to znači kako sada može otići s nama. Nemam pojma zašto ste ga uopće doveli ovamo i uči nili zatvorenikom. — Slušaj — oglasi se gospodin Perton glasom posve iz mijenjenim od onoga kojim se ranije služio — dakle, slušaj — zabunili smo se, iskreno da ti kažem. Ne moraš znati ni kako — to se tebe ne tiče. To nije dječak kojega trebamo. — Kazali smo vam da je on naš brat — reče Anne. — Točno — gospodin Perton će uljudno. — Žao mi je da vam nisam povjerovao. Takve se stvari događaju. Sada — že limo vam nešto pokloniti kako bismo vas obeštetili za sve što ste pretrpjeli — pa — evo — deset funti da kupite sla doled ili slično. Možete otići kadgod poželite. — I ne pokušavajte kome pripovijedati nekakve izmišljo tine — iznenada će Rooky prijeteći. — Jasno? Zabunili smo se — ali ne želimo da se o tome govori. Izvalite li neku bu dalaštinu — reći ćemo da smo dječaka našli izgubljena u šu mi, sažalili se nad njim i doveli ga ovamo da prenoći — a vi, ostali, da ste narušili privatni posjed. Razumijete? — Razumijem savršeno — reče Julian hladnim prezrivim glasom. Dobro, znači da sada svi možemo krenuti? — Da — reče gospodin Perton. Maši se rukom u džep i izvadi nekoliko novčanica od jedne funte. Pruži ih svakome od djece. Oni pogledaše Juliana da vide treba li ih uzeti ili
ne. Nijedno nije bilo voljno uzeti novac od gospodina Pertona. Ali, znali su da ga treba uzeti ako Julian to isto uradi. Julian uze dvije pružene novčanice i stavi ih u džep, bez riječi zahvale. Ostali učiniše isto. Richard je cijelo vrijeme držao dobrano sagnutu glavu, nadajući se da dva muškarca neće vidjeti kako mu se tresu koljena. Zaista se užasavao Rookva. —A sada se čistite — reče Rooky kad je deset funti bilo podijeljeno. — Zaboravite sve ovo ili ćete gorko požaliti. Otvorio je vrata koja su vodila u vrt. Djeca u tišini krenuše, Richard posve u sredini. Timmy ih je čekao. Glasnim im je lavežom poželio dobrodošlicu i pojurio prema George, skačući na nju i ližući svaki komadić njezina tijela kojeg se mogao domoći. Osvrnuo se prema kuhinjskim vratima i upitno zarežao kao da želi reći: »Treba li ići po nekoga unutra?« —Ne — reče mu George. — Dođi s nama, Timmy. Ide mo odavde što je prije moguće. —Dajte mi brzo vaše novčanice od funte — Julian će tiho kad su zašli za ugao i više se s prozora nisu vidjeli. Svi mu, u čudu, predadoše novac. Što će s njime uraditi? Žena je izašla da ih otprati pogledom. Julian joj kimne. Neodlučno im je prilazila preko vrta. — To je za vas — reče Julian stavljajući joj novac u ruku. — Mi ga ne želimo. Žena ga uzme, zapanjena. Oči joj se napuniše suzama. — Pa, to je cijelo bogatstvo, ne, ne, uzmite ga natrag. Veoma ste ljubazni, tako ljubazni! Julian se okrene, ostavivši začuđenu i ozarenu ženu koja je stajala zureći u njih. Požurio je za ostalima. —To je bila stvarno izvrsna ideja — Anne će radosno, a ostali se složiše. Svi su žalili ubogu ženu. 1fl7
s i
—Dođite — zovne ih Julian. — Nemojte da propustimo otvaranje vrata! Slušajte — čujete li škripav zvuk koji dopire iz kuće? Netko je pokrenuo napravu s pomoću koje se ot varaju vrata. Hvala nebesima, slobodni smo — i Richard ta kođer. To je doista bila sreća! —Da, tako sam se strašio da će me Rooky prepoznati, unatoč tome što mi je kosa bila nagaravljena — reče Richard koji je sada bio mnogo veseliji. — O, gledajte, već se vidi kraj prilaznog puteljka — a vrata su širom otvorena. Slobod ni smo! —Uzet ćemo bicikle — reče Julian. — Znam gdje smo ih ostavili. — Možeš se voziti na mojoj prečagi, jer nam je dan bicikl nedostaje. Dick će sada dobiti svoj bicikl — sjećaš se da si ga posudio? Gledajte — evo ih. Djeca uzjahaše bicikle i stadoše se voziti niz puteljak; a tada Anne krikne. —Juliane! Gledaj, gledajte — vrata se ponovno zatvara ju. Brzo, brzo — ostat ćemo unutra! Svi su s užasom gledali kako se vrata doista veoma polagano zatvaraju. Vozili su koliko su brže mogli, ali nije bilo koristi. Kad su stigli do vrata, oba su krila već bila zatvorena. Nikakva ih trešnja nije bila kadra otvoriti. A bili su tako blizu slobodi!
n
P
i\
Zatvorenici Svi su se stuštili na ivicu travnjaka i jadali se. — Zašto su to uradili, upravo kad smo trebali izići? — pitao se Dick. — Jesu li se možda zabunili? Hoću reći, jesu li možda mislili da smo imali dovoljno vremena da iziđemo, ili tako nešto? — Pa — ako je greška, lako ju je ispraviti — reče Julian. —Odvest ću se do njih i reći im da su prerano zatvorili vra ta. — Da — učini to — reče George. — Mi ćemo te ovdje pričekati. No, prije no što bi se Julian mogao uspeti na bicikl, čuo se zvuk automobila kako juri dugim puteljkom. Sva djeca skočiše na noge. Uspaničen, Richard potrči iza grma. Užasavala ga je pomisao da bi se ponovno mogao suočiti s Rookyem. Automobil se doveze do djece i stane. — Da, još su tu —rekao je glas gospodina Pertona dok je silazio iz automo bila. Rooky iziđe također. Prišli su djeci. Rooky ih preleti pogledom: — Gdje je onaj drugi dječak? —žurno upita. — Nemam pojma — Julian će hladno. — Zaboga, pitam se nije li stigao s biciklom prijeći vrata prije no što ste ih mn
.,i_,..... _.
zatvorili? Zašto ste, gospodine Perton, tako brzo zatvorili vrata? Rooky ugleda Richardov drhtavi lik iza grma. Priđe mu i povuče ga van. Pažljivo ga zagleda. Potom ga gurne prema gospodinu Pertonu. — Da, tako sam i mislio, tog dječaka trebamo! Nagaravio je kosu ili nešto slično i zato ga nisam prepoznao. Ali kad je otišao, osjetio sam da mi je nešto u vezi s njim poznato, i zato sam ga htio još jednom pogledati. — Tresao je ubogog Richarda kao što pas trese štakora. — Dobro, a što ćemo sada s njim? — upita gospodin Per ton pomalo zlovoljno. — Zadržat ćemo ga, naravno — reče Rooky. — Vratit ću se do njegova oca. Morat će mi platiti grdnu gomilu para za svog stravičnog sina! Bit će to korisno, zar ne? A ja ću si na dječaku naplatiti za neke laži koje je rekao svome ocu. Gad ni mali štakor! Ponovno potrese Richarda. Julian istupi, blijed i gnjevan: — Prestanite s tim — rekao je. — Pustite dječaka. Niste li već dovoljno toga uradili, zaključavši mog brata ni zbog čega, zadržavši sve nas preko noći, a sad još govorite i o otmici! Niste li upravo izišli iz zatvora? Želite li se opet ta mo obresti? Rooky ispusti Richarda i okomi se na Juliana. Režeći, Timmy se ubaci između njih i ugrize čovjeka na ruku. Rooky ispusti krik bijesa i privuče povrijeđenu ruku. — Zovni toga psa, čuješ li? — Zovnut ću ga, ako vi hoćete biti razboriti — reče Ju lian još blijed od gnjeva. — Sve ćete nas pustiti, i to odmah. Vratite se i otvorite vrata.
Timmy je stravično režao, te Rooky i gospodin Perton uzmakoše za nekoliko koračaja. Rooky uze golemi kamen. — Usudite li se da ga bacite, reći ću psu da navali na vas! — vikne George iznenada uplašena. Gospodin Perton baci kamen iz Rookyeve ruke. — Ne budi lud! — reče mu. — Ovaj pas nas može ra strgati, velika odvratna zvijer. Pogledaj mu zube. Za miloga Boga, pustimo djecu, Rooky. — Ne, dok ne skončamo svoj plan — Rooky će bijesno i dalje gladeći ruku. — Sve ćemo ih ovdje zatvoriti! Naš će posao biti brzo završen. A osim toga, kada budem odlazio, povest ću sa sobom ovog malog štakora! Hej! Naučit ću ga ponečemu — i njegova oca također. Timmy je ponovno zarežao. Povlačio je George za ruku. Ona je čvrsto držala ogrlicu. Richard je počeo drhati kad je čuo Rookyeve prijetnje. Suze mu potekoše niz obraze. — Da, možeš tuliti do mile volje — Rooky će koreći ga. — Čekaj da te se dočepam! Bijedna mala kukavice, još nikad nisi dobio batine. Trčiš okolo lažući i mažući kadgod ti se ukaže prilika. — Slušaj, Rocky, bit će bolje da podeš do kuće i da ti sredimo tu ruku — reče gosodin Perton. — Jako ti krvari. Treba je oprati i staviti neki lijek — znaš da je ugriz psa opasan. Dođi. S djecom ćeš posao obaviti kasnije. Rooky pristane da ga povede do automobila. Nepovrijeđenom je rukom priprijetio djeci koja su ga u tišini gledala. — Balavci koji se pletu u sve i sva! Mali... Ali kraj se njegovih ljubaznih riječi izgubio u buci upaljena motora. Gospodin Perton je vozio malo unatrag, okre. .,,.^..,. 111
VA
I V'\
v\
f/K
//\
VA
1
!
<
I !
nuo automobil i izgubio se na puteljku. Petoro je djece sjelo na rub travnjaka. Richard stade glasno jecati. — Prestani, Richarde — reče George. — Rooky je bio u pravu kad je rekao da si mala kukavica koja nema petlje. Ti to i jesi. Anne je puno srčanija od tebe. Da te barem nikad nismo sreli. Richard je rukama brisao oči. Bijahu one čađave i lice mu je izgledalo doista neobično, sa tragovima crne čađi pomiješanim s tragovima suza. Doista je izgledao veoma ucviljeno. — Žao mi je — šmrcao je. — Znam da mi ne vjerujete, ali stvarno mi je žao. Uvijek sam bio pomalo kukavica, ne mogu si pomoći. — O, možeš — Julian će prezrivo. — Svatko si može po moći da prestane biti kukavica. Kukavičluk je naprosto briga za vlastitu kožu, a ne za onu druge osobe. Pa čak i mala Anne više brina o nama nego o sebi — i to je čini hrabrom. Ni da hoće, ona ne bi mogla biti kukavica. Bila je to za Richarda posve nova misao. Pokušao je obrisati lice. — Pokušat ću biti poput vas — reče prigušeno. — Vi ste svi tako časni. Nikad nisam imao takvih prijatelja. Poštenja mi, više vas nikad neću prevariti. — Dobro, dobro, vidjet ćemo — Julian. će sumnjičavo. — Bilo bi zaista čudno da se iznenada prometneš u junaka, da kako, bilo bi to veoma lijepo iznenađenje, ali, u međuvre menu, bit će nam od koristi i ako malo prestaneš tuliti i dopustiš nam da razgovaramo. Richard se povinovao. Doista je izgledao vrlo neobično s licem iscrtanim čađom. Julian se okrene ostalima: — Ovo je suludo! — reče. — Upravo kad smo bili nado mak slobodi! Pretpostavljam da će nas zatvoriti u neku sobu
i držati nas tamo dok ne završe ono što nazivaju svojim »poslom«. Pretpostavljam da se »posao« sastoji u tome da onog čovjeka prebace nekamo na sigurno — onog kojega sam vidio u tajnom skrovištu. —Neće li Richardovi roditelji prijaviti njegov nestanak policiji? — upita George milujući Timmva koji, sada kada se ponovno nje domogao, nije prestajao da je liže. —Da, hoće. Ali kakvo će nam to dobro donijeti? Policija neće imati blage veze gdje se on nalazi — reče Julian. — Nitko ne zna gdje smo — teta Fanny još neće biti zabrinuta, jer zna da smo otišli na putovanje biciklima, pa neće ništa poduzeti. —Mislite li da će me ti ljudi zaista odvesti sa sobom ka da budu kretali? — upita Richard. —No, no, nadamo se da ćemo prije toga uspjeti pobjeći — reče Julian da bi izbjegao potvrdni odgovor, iako je mislio da će oni pobjeći s Richardom! —A kako bismo mogli pobjeći? — upita Anne. — Nikad se ne bismo uspjeli prebaciti preko ovih visokih zidova. A ne vjerujem da itko ikad navraća ovamo — na sam vrh ovoga samotnog brežuljka. Nikakav trgovac ne dolazi ovamo. —A što je s poštarom? — upita ponovno Anne. —Mislim da svakoga dana sami odlaze po poštu — reče Julian. — Ne vjerujem da žele da im netko ovamo dolazi. Ili — možda postoji poštanski sandučić izvan vrata. Na to nisam mislio! Pošli su da vide. Ali, iako su istezali vratove na obje strane, nije se činilo da postoji poštanski sandučić gdje bi poštar ubacivao pisma. I tako se blijeda nada da bi mogli vidjeti poštara i po njemu poslati poruku u hipu rasplinula. 113
i
s
i
— Hej, dolazi žena, Aggie, ili kako joj je ime — reče George, kad je Timmy iznenada zarežao. Svi okrenuše glave. Da, dolazila je Aggie žureći niz puteljak — je li možda izla zila? Hoće li se vrata otvoriti? Nade su im potonule kad se približila. — O, tu ste? Nosim vam poruku. Možete birati između dviju stvari — možete ostati vani cijeli dan i ne pristupiti u kuću — ili možete ući i biti zaključani u jednoj od prostorija. Oprezno je pogledala uokolo i snizila glas: — Žao mi je da niste uspjeli izići; pravo da vam kažem, dobrano sam zabrinuta. Dovoljno je loše i za staricu poput mene da bude zatvorena ovdje s Hunchvem, ali ovo zaista nije mjesto za djecu. A vi ste dobra djeca. — Hvala — reče Julian. — Pa, sad, s obzirom na to da ste rekli da smo tako dobri, recite nam postoji li neki spo redni izlaz izuzev ovih vrata?
— Ne. Nikakav izlaz — reče žena. — To je poput zatvora. Nitko ne smije ući, a smije izaći samo ako to odgovara go sp od in u Pe rto n u i o sta li ma . P re ma to me , ne p ok u ša v a jte bježati — beznadno je. Na to nitko nije ništa rekao. Aggie svrne pogled preko ramena kao da se boji da bi ih netko mogao prisluškivati — možda Hunchv — te nastavi tihim glasom: — Gospodin Perton je re kao da vam ne smije m davati mn og o h ra ne. A Hu nc hv je re kao da sta vi o trov a u p seć u hranu — zato mu ne dajte da jede ono što mu ja nisam dala. — Zvijeri! — usklikne George stišćući Timmva bliže uza se. — Čuješ li to, Timmy? Šteta da nisi ugrizao i gospodina Pertona! — Pssst! — reče žena ustrašeno. — Nisam vam smjela sve to reći, ali ljubazni ste i dali ste mi sav taj novac. Zaista ste zlatni. Slušajte me, bit će bolje da kažete da želite ostati va ni jer, ako budete zaključani neću se usuditi da vam done se m više hran e, o d straha da ne na iđ e Rook y i n e o tkrije me . Ak o o s ta n e te v a n i , b it ć e l a k še . M o g u v a m d o n i je ti mnogo toga za jelo. — Mnogo vam hvala — reče Julian a ostali kimnuše u znak zahvale. — U svakom slučaju, radije bismo bili vani. Gospodin Perton se boji da bismo mogli otkriti po koju od neobičnih tajni kuće kad bismo se tamo slobodno kretali! U redu, recite mu da ćemo ostati u vrtu. A što je s našom hra nom? Kako ćemo to riješiti? Ne želim da imate neprilika, ali veoma smo gladni u vrijeme obroka, i danas bi nam tre bao dobar objed. — Uredit ću to — reče Aggie i otvoreno se nasmiješit. — Ali upamtite što vam govorim — ne dajte psu da jede ono što mu Hunchv bude stavio na tlo! Bit će otrovano. _,_._,. ,_4i.... ^...... ,,._..,., ».,,_.,„_ 115
//A
i
Neki glas poviče iz kuće. Aggie podigne glavu i osluhne: — To je Hunchv — reče. — Moram ići. Požurila je uz puteljak. — Vidi, vidi, vidi — čudio se Julian, znači naumili su otrovati Timmva, zar ne? Morat će smisliti nešto drugo! — Vau! — složi se Timmy ozbiljno i čak nije ni mahnuo repom!
Aggie i Hunchy — Osjećam potrebu za kretanjem — reče George kad je Aggie otišla. — Hajde da istražimo vrt. Nikad se ne zna na što se može naići. Djeca su ustala, radosna da nešto rade kako bi razagnala iznenadne brige koje su ih snašle. Doista, tko bi jučer pomislio, dok su se radosni vozili na biciklima seoskim putovima, da će narednoga dana biti zatvorenici? Zbilja, nikad se ne može znati što nas čeka. Dakako, to život čini uzbudljivim — ali pokvarilo je putovanje na biciklima! U dvorištu i u vrtu nisu naišli ni na što zanimljiva izuzev dviju krava, mnoštva kokoši i pataka. Očevidno, čak ni mljekar nije morao dolaziti u Sovin Vrh! Imali su sve što im je trebalo. — Nadam se da crni bentlv svakoga dana odlazi u neki obližnji grad da podigne poštu, nabavi meso ili ribu. — reče George. — Inače, Sovino brdo može mjesecima opstati bez dodira s vanjskim svijetom. Mislim da imaju spremljene go mile i gomile konzervirane hrane. — Čudno je naići na takvo mjesto smješteno na osam ljenu brijegu, zaboravljeno od svakoga — a koje čuva tkoznakakvu tajnu — reče Dick. — Rado bih znao tko je čovjek kojega si vidio kako hrče u tajnom sobičku, Juliane! 117
—Netko koga ne smiju vidjeti čak ni Aggie i Hunchv — reče Julian. — Netko koga bi se, vjerujem, policija rado do čepala! —Željela bih da odemo odavde — George će čežnjivo. — Mrzim ovo mjesto. Imam neki tako odvratni »osjećaj« u vezi s njim. I mrzim pomisao da bi netko mogao otrovati Timmva. —Ne brini, neće ga otrovati — reče Dick. — Nećemo to dopustiti. Jest ćeš našu hranu, zar ne Timmy, staro momče? Timmy odobri. Zalajao je i mahnuo repom. Tog se jutra nije odvajao od George, već se prilijepio za nju poput pijavice. —Sve smo obišli i ništa nismo našli — reče Julian kad su se vratili do kuće. — Pretpostavljam da Hunchy brine o muzi i prehrani peradi te da bere povrće. Aggie vodi kućan stvo. Gledajte, eno Hunchya. Donosi Timmyu hranu! —Ne reci ni rijeci, George. — Julian će tiho. — Gradit ćemo se kao da puštamo Timmya da jede, a hranu ćemo negdje baciti — bit će strašno iznenađen kad sutra ujutro vidi da je Timmy još živ! Hunchy se uputio u pravcu štale, noseći vjedro. Anne se zahihota: —Znam što ćemo! Gradit ćemo se kao da je Timmy po lovicu jela pojeo a ostalo ostavio — pa smo mi to dali ko košima i patkama! —Stari Hunchy strašno će se zabrinuti da će pocrkati i da će on zapasti u neprilike — reče George. — Pravo mu bilo! Dođite, odnesimo odmah hranu. Ona potrči i uze veliku pliticu s jelom. Timmy ju je ponjušio i okrenuo glavu. Bilo je očigledno da mu ne bi palo
napamet da jede, makar mu George to dopustila. Timmy je bio mudar pas. — Brzo, dodaj tu lopatu. Iskopajmo rupu prije nego što se Hunchy vrati — reče George i Julian se hihoćući prihvati posla. Trebalo mu je više od minute da iskopa veliku rupu u mekoj zemlji. George isprazni pliticu u rupu, obriše je s malo lišća te promatraše Juliana kako ravna zemlju. Tako se nijedna životinja neće domoći otrovane hrane. — Pođimo sada do kokošinjca i ostanimo stajati uza ži čanu ogradu koja ga okružuje. — Kad je Hunchy prolazio, okrenuli su se i mahnuli mu. George se gradila da struže još koju mrvicu s plitice s hranom za psa i baca je u prostor za živad. Hunchy se pažljivo zagledao. Potom je potrčao prema njoj vičući. — Ne radi to, ne radi to! — Što je bilo? — bezazleno će George hineći da baca nekoliko mrvica preko ograde. Je li to plitica u kojoj sam psu stavio hranu? — Hunchy će žurno. — Da — uzvrati George. — A on nije pojeo svu hranu, pa je sada ti daješ mojim kokošima? — vikao je Henchy bijesno zgrabivši pliticu iz Georgeinih ruku. Ona se gradila veoma ljuta. — Nemojte! Zašto ne bi kokice dobile nekoliko mrvica iz Timmyeve plitice? Hrana koju ste mu dali izgledala je vr lo dobro — zar ne mogu i kokice malo dobiti? Hunchy je uzdišući gledao u ograđeni prostor za živad. Kokoške su kljucale iz sve snaga, kao da jedu nešto što im je upravo bilo bačeno. Hunchy je bio siguran da će do narednoga dana sve pocrkati — a tada je na sebe navukao veliko zlo! 119
P //A
//A
//A //A
iP i
: 'JA/S/
Pogledao je George: — Glupi dječače! Hraniti moje kokoške! Zaslužio si dobre batine! Dakako, bio je uvjeren da je George dječak. Ostali su ih gledali sa zanimanjem. Hunchv je zavrijedio da se uspaniči oko svojih kokošaka kad je pokušao otrovati dobroga starog Timmva! Izgledalo je da Hunchv ne zna što bi počeo. Napokon uze dugačku metlu iz obližnje spremice i uputi se u prostor za živad. Očevidno je naumio pomesti prostor za slučaj da je još na tlu ostala pokoja otrovana mrvica. Marljivo je vitlao metlom, a djeca su ga promatrala zadovoljna da je na taj način samog sebe kaznio.
—Još nikad nisam vidio da netko tako brižno mete pro stor za živad — Dick će glasno i zainteresirano. —Nisam ni ja — složi se George. — Mora da mu je jako stalo da kokoške budu u čistome. —Rekao bih da je to priličan posao — priklopi Julian. — Drago mi je da ja to ne moram raditi. Pa ipak, šteta da će pomesti i svu hranu. Strašno rasipanje! Svi su se time od srca složili. —Čudno da je toliko zabrinut zbog toga što sam kokice nahranila mrvicama hrane koju je dao Timmvu — reče Ge orge. — Kazala bih da je to čak pomalo sumnjivo. —Doista jest — složi se Dick. — No on je, možda, osoba sumnjiva značaja. Hunchv je dobro čuo njihov razgovor. Djeca su, dakako, to i željela. Prestao je mesti i zlurado se mrgodio: —Čistite se odavde, kuge jedne — i podigao je metlu kao da njome namjerava otjerati djecu. —Nalik je na ljutitu kokoš — pridruži se Anne. —Dobro kvoca — dometne Richard, a ostali se nasmijaše. Hunchv potrči otvoriti vrata prostora za živad, crven od gnjeva. —Naravno, upravo mi je palo na pamet, možda je stavio otrova u pliticu s Timmvevom hranom — Julian će glasno. — Zato se toliko zabrinuo za svoje kokoši. Bože, Bože, kako je točna ona stara poslovica: Tko pod drugim jamu kopa, sam će u nju pasti! Spominjanje otrova smjesta je zaustavilo Hunchva. Hitnuo je metlu u spremnicu i uputio se u kuću bez riječi. —Pa, dobio je mnogo više no što je očekivao — reče Julian.
—A vi, kokice, ne brinite — reče Anne nagnuvši glavu preko ograde prostora za živad. — Niste otrovane — i ne bismo ni sanjali da vam naškodimo! —Zove nas Aggie — reče Richard. — Slušajte, možda ima nešto hrane za nas. —Nadam se — reče Dick. — Jako sam ogladnio. Čudno je kako odrasli, izgleda, nikad ne ogladne kao djeca. Žalim ih. —Zašto? Voliš biti gladan? — upita ga Anne dok su išli prema kući. —Da, ako znam da me čeka dobar obrok — reče Dick. — Inače ne bi uopće bilo zabavno. O, Bože, zar je to sve što je Aggie nabavila? Na potprozorniku je stajala kriška hljeba pljesniva izgleda i komad veoma stara žutog sira. I ništa više. Na prozoru se pomolio Hunchv i cerio se: —Aggie kaže da vam je to ručak — reče i sjedne za stol grabeći žlicom goleme zalogaje mirisne čorbe. —Mala osveta za naše ponašanje prema kokošima — ti ho promrmlja Julian. — Pa, imao sam bolje mišljenje o Ag gie. Pitam se gdje je ona. U tom je trenutku Aggie izišla kroz kuhinjska vrata noseći košaru koja se činila puna rublja: — To ću objesiti, Hunchv i odmah se vraćam — javila mu se. Okrenula se prema djeci i žestoko namignula. —Objed vam je na potprozorniku — kazala je. — Uzmite ga i ponesite da pojedete. Hunchv i ja ne želimo da se vrtite oko kuhinje. Iznenada se nasmiješila i kimnula glavom prema košari za rublje. Djeca su odmah razumjela. Pravi je objed bio unutra!
Pokupiše kruh i sir s prozora i uputiše se za njom. Ona spusti košaru podno nekog stabla koje se iz kuće nije vidjelo. Tamo se nalazio konopac za rublje. — Kasnije ću doći objesiti rublje — kazala je uz još jedan smješak koji joj je sasvim izmijenio lice i uputila se prema kući. — Dobra stara Aggie! — Julian će podižući gornji komad rublja u košari. — Tako mi poštenja, pogledajte što je ovdje!
Julianova izvrsna ideja Aggie je čak uspjela umotati noževe, vilice, žlice, tanjure i čašice na dno košare. Bile su tu i dvije velike boce mlijeka. U košari je bila velika pita od mesa s tijestom na vrhu, veoma privlačna izgleda, i mnoštvo uštipaka, keksa i naranči. Bilo je i nešto domaćih kolača. Aggie je doista bila velikodušna! Djeca su smjesta svu hranu izvadila iz košare i odnijela je iza grmlja, sjela i prihvatila se slasna obroka. Timmy je također dobio pite od mesa i uštipaka. Pojeo je i dobar komad tvrdoga žutog sira. —Bit će bolje da sve isplahnemo pod vrtnom slavinom i ponovno složimo na dnu košare — reče Julian. — Ne bismo željeli da Aggie ima neprilika zbog svoje srdačnosti. Posuđe je ubrzo bilo oprano i uredno složeno u košara. Djeca su ga pokrila rubljem i ništa se nije vidjelo! Aggie je izišla za približno pola sata. Djeca su joj prišla i tiho govorila: —Hvala, Aggie, bilo je super! —Stvarno ste sila. Uživali smo! —Kladim se da Hunchy nije uživao u svom obroku to liko koliko smo mi\ —Pssst! — reče Aggie poluzadovoljna, poluustrašena. — Nikad se ne zna kad Hunchy sluša. Ima uši poput zeca! Slu-
šajte, u vrijeme užine izići ću da u kokošinjcu pokupim jaja. Ponijet ću košaru za jaja — i u njoj vam donijeti užinu. Uzmite je kada budem otišla. — Pravo ste čudo, Aggie! — Julian će zadivljeno. — Stvarno jeste. Aggie se činila zadovoljna. Bilo je očevidno da joj godinama nitko nije uputio riječ divljenja ili zahvale. Bijaše ona uboga, jadna, uplašena žena — ali je prilično uživala u ovoj maloj tajni. Bila je zadovoljna i da jednom nadmudri Hunchya. Možda je to doživjela kao malu osvetu za godine ponižavanja. Objesila je nešto rublja iz košare, ostavila jedan komad kojim je prekrila posuđe i potom se vratila u kuću. — Uboga starica — reče Dick. — Kakav život! — Da, ja ne bih volio da sam godinama zatvoren ovdje sa zločincima poput Pertona i Rookya — reče Julian. — Možda će tako i biti ako ne požurimo i smislimo neki plan kako bismo pobjegli — reče Dick. — Da. Bit će bolje da se napregnemo i o svemu ponovo promislimo — složi se Julian. — Pođimo do onog drveća. Sjest ćemo ispod njega i razgovarati, a da nas nitko ne čuje. — Pogledajte! Hunchy lasti crnog bentlya — reče George. — Proći ću pokraj njega s Timmyem i pustiti ga da reži. Vidjet će da je Timmy živ i ustrašeno odskočiti. Povela je Timmva do bentlya i on je, dakako, strašno zarežao kad se našao blizu Hunchya. Hunchy je hitro uskočio u automobil i zatvorio vrata. George se hihotala: — Hej! — viknula je. — Idemo u šetnju? Možemo li Timmy i ja poći s vama? Gradila se kao da namjerava otvoriti vrata i Hunchy je glasno viknuo: — Da nisi dovela tog psa ovamo! Vidio sam
i VA
Rookyevu ruku, jedan mu je prst zaista jako povrijeđen. Ne želim da pas i mene ozlijedi. — Povedite me sa sobom na vožnju, Hunchv — ustraja vala je George. — Timmy voli automobile. — Goni se — vikne Hunchy nasmrt se uplašen držeći za kvaku vrata. — Moram do večeras očistiti kola za gospodina Pertona. Pusti me da iziđem i dovršim posao. George se nasmijala i otišla k ostalima. — Pa, vidio je da je Timmy zdrav i živ — Dick će uza smijeh. — To je dobro. Bili bismo u mnogo većem sosu da nemamo Timmya koji nas štiti. Djeca su pošla do skupine stabala i sjela. — Što je Hunchy rekao u vezi s automobilom? — upita Julian. George mu ispripovijedi. Julian je gledao zamišljeno. Anne je poznavala taj pogled — značio je da Julian smišlja neki plan! Podbola ga je: — Ju! Smislio si neki plan, zar ne? U čemu se sastoji? — Pa, samo o nečem razmišljam — Julian će polagano. —Taj automobil i činjenica da gospodin Perton večeras izla zi, što znači da će proći kroz vrtna vrata... — Pa što? — upita Dick. — Misliš li da bismo mogli poći s njim? — Pa, da, tako nešto — Julian će na iznenađenje ostalih. —Vidite, ako ne krene prije mraka, pomislio sam da bih se možda mogao smjestiti u prtljažnik i sakriti se tamo dok se automobil negdje ne zaustavi, a tada bih mogao otvoriti prt ljažnik, izići i potražiti pomoć! Svi su ga gledali u tišini. Anneine su oči blistale: — O, Juliane! Plan je čaroban! — Zvuči vrlo dobro — reče Dick.
—Jedino ne bih voljela ostati ovdje bez Juliana — reče Anne iznenada ustrašena. — A sve je u redu ako je Julian ovdje. —Mogao bih ja poći — predloži Dick. —Ili ja — reče George — samo što ne bi bilo mjesta za Timmya. —Izvana prtljažnik izgleda prilično velik — reče Julian. — Kad bih barem mogao povesti Anne sa sobom. Tada bih znao da je na sigurnu. Vi biste ostali bili dobro sve dok je s vama Timothy. Djeca su o svemu podrobno raspravila. Prekinula su kad su, približno u vrijeme užine, ugledala Aggie kako dolazi s košarom pokupiti jaja. Dala im je znak da joj ne prilaze. Netko ih je možda gledao. Ostala su na svome mjestu i promatrala je kako odlazi u kokošinjac. Zadržala se tamo neko vrijeme i potom se pojavila s košarom punom netom izleženih jaja. Ušla je u kuću a da se nije osvrnula na djecu. —Poći ću da vidim je li nešto ostavila u kokošinjcu — predloži Dick i uputi se. Brzo je izišao smijući se. Džepovi su mu pucali! Aggie im je ostavila oko dva tuceta sendviča s kosanim mesom, veliki komad kolača od trešanja i bocu mlijeka. Djeca pođoše do grmlja i Dick isprazni džepove. — Čak je ostavila i kost za Timmya — kazao je. —Nadam se da je dobra — George će sumnjičavo. Julian je pomiriše. —Savršeno svježa — reče. — Sigurno nije otrovana! Ag gie ne bi uradila takvo zlo. Hajde, navalimo! Iza užine su se jako dosađivali, pa Julian upriliči natjecanje u trčanju i skakanju. Dakako, Timmy bi ih sve bio pobijedio da se računao za ravnopravna natjecatelja. Ali nije. ...
127.
i //A
//A
i Y
i
Pa ipak, u svemu je sudjelovao i tako uzbuđeno lajao da se gospodin Perton pojavio na prozoru i viknuo mu da prestane. —Oprostite — doviknula mu je George. — Ali znate, Timmy je danas tako veseo! —Gospodin Perton se sigurno pita zašto — Julian će smijući se. — Izgrdit će Hunchva što nije obavio poslić s otrovom. Kad se stalo smračivati, djeca su oprezno pošla do automobila. Hunchv je završio sa čišćenjem. Julian tiho zadigne poklopac prtljažnika i pogleda unutra. Razočaran, uskliknuo je: —Nažalost, malen je! Bojim se da ne bih stao u njega. A ne bi ni ti, Dick. —Onda idem ja — Anne će tiho. —Sigurno ne — reče Julian. —Pa, idem;a — Richard će na opće iznenađenje. — Mo gao bih se skutriti unutra. — 77! — iznenadi se Dick. — Premro bi od straha. Richard je neko vrijeme šutio. — Da, bih — priznao je. — Ali sam ipak spreman ići. Konačno, osim mene nitko drugi ne može poći. Anne nećete pustiti da ide, a nema dovoljno mjesta za George i Timotva, niti ga je dovoljno za Juli ana ili Dicka. Svi su bili zapanjeni. Nije nimalo nalikovalo na Richarda da se podmetne u neku nesebičnu i smionu djelu. Julian je bio veoma sumnjičav. — Pa, stvar je veoma ozbiljna, Richarde, znaš — kazao je. — Hoću reći, ako doista ideš, učini to kako treba, a ne da se na pola posla ustrašiš i počneš tuliti, pa da te ljudi čuju i pođu vidjeti tko se nalazi u prtljažniku.
—Znam — reče Richard. — Mislim da stvar mogu dobro izvesti. Zaista bih želio da imate malo povjerenja u mene. —Ne razumijem kako nudiš da izvedeš tako opasnu stvar — primijeti Julian. — To nimalo ne nalikuje na tebe. — Dosad se nisi pokazao nimalo hrabrim! —Juliane, mislim da ja razumijem — Anne će iznenada te povuče brata za rukav. — Ovaj put on misli na našu kožu, a ne samo na svoju, ili barem to pokušava. Pružimo mu pri liku da dokaže kako je skupio malo hrabrosti. —Jedino priliku i tražim — Richard će slabašnim gla som. —U redu — reče Julian. — Imat ćeš je. Bit će to veoma ugodno iznenađenje budeš li iskoristio pruženu priliku i uči nio nešto korisno. —Reci mi točno što moram uraditi — upita Richard na stojeći da mu glas ne drhti. —Pa — jednom kad budeš u prtljažniku, morat ćemo te u nj pažljivo zatvoriti. Sam Bog zna kako ćeš dugo morati čekati u mraku — reče Julian. — Upozoravam te, bit će pri lično zagušljivo i neudobno. Kad automobil krene, bit će još neugodnije. —Jadni Richard — sažalno će Anne. —Čim se automobil zaustavi na nekome mjestu i ti čuješ da su ljudi izišli, pričekaj još minutu da te više ne mogu ni vidjeti ni čuti, a tada se izvuci iz prtljažnika i kreni ravno prema prvoj policijskoj stanici — reče Julian. — Brzo ispri povijedaj svoju priču i daj adresu: Sovino brdo. Sovin Vrh, nekoliko kilometara od šume Middlecombe, a policija će učiniti ostalo. Je li sve jasno? —Jest — uzvrati Richard. 129
—Želiš li i dalje ići, sada kad znaš o čemu se radi? — upita Dick. —Hoću — ponovi Richard. Bio je iznenađen toplim Anneinim zagrljajem. —Richarde, srce si, nisam vjerovala da si takav — reče Anne. Potom ga Julian lupne u leda: — Pa, Richarde, odvali ovo i izbrisat ćeš sve gluposti koje si uradio! Sada, što misliš o tome da odmah uđeš u prtljažnik? Ne znamo kad će ljudi izići iz kuće. —Da. Idem — reče Richard osjećajući se izvanredno smionim nakon Anneina i Julianova gurkanja. Julian otvori prtljažnik. Ispitao je unutrašnjost poklopca. — Ne vjerujem
da će ga Richard moći otvoriti iznutra — rekao je. — Ne, neće moći. Moramo ga sasvim pritvoriti. Morat ću osigurati da ostane otvoren s pomoću nekog štapa ili sličnog. To će Richardu omogućiti da dobije malko zraka a moći će otvoriti prtljažnik kada poželi. Gdje je neki štap? Dick ga pronađe. Richard uđe u prtljažnik i skutri se. Čak ni za njega nije bilo dovoljno mjesta! Izgledao je veoma zgrčeno. Julian pritvori prtljažnik i podrži ga štapom tako da je ukrug ostao otvoren za približno dva centimetra. Dick ga naglo gurne: — Brzo, netko dolazi!
131
Potjera za Richardom Obris gospodina Pertona ocrtavao se na vratima kuće naspram svjetlosti u hodniku. Govorio je s Rookvem koji, očigledno, nije išao s njim. Izgledalo je da samo gospodin Perton odlazi automobilom. — Sretno, Richarde — šapne Julian dok se s ostalom dje com povlačio u sjenu s druge strane prilaznog puteljka. Sta jali su tamo u tami promatrajući gospodina Pertona kako prilazi automobilu. Ušao je i zalupio vrata. Hvala Bogu, niš ta nije stavio u prtljažnik! Motor se upalio i kola su stala kliziti puteljkom. U istom se trenutku začuo škripavi zvuk naprave za otvaranje vrata. — Vrata se otvaraju — promrmlja Dick. Čuli su kako je automobil krenuo prilazom i bez zaustavljanja prošao kroz vrata. Zatrubio je kad je prošao, što je očigledno bio znak upućen onima u kući. Vrata su se otvorila u pravom trenut ku. Sudeći prema škripavu zvuku koji se ponovio, sada su bila zatvorena. Vrata na prednjem dijelu kuće se zatvoriše. Djeca su još neko vrijeme stajala u tišini, razmišljajući o Richardu zatvorenu u prtljažniku. — Nikad ne bih pomislila da bi to bio u stanju napraviti — reče George.
— Ne, ali nikad ne znaš što se u drugom krije — Julian će zamišljeno. — Mislim da i najgora kukavica, najbjednija ništarija i najnepoštenija varalica može u sebi naći nešto do bro, ako to jako poželi. — Da, ali upravo »to poželjeti« je veoma rijetko — reče Dick. — Gledajte, eno Aggie na kuhinjskim vratima. Zove nas unutra. Djeca joj stadoše prilaziti. — Sada možete ući — kazala je. — Ne mogu vam dati mnogošto za večeru, jer će Hunchv biti prisutan, ali, sakrit ću vam malo keksa ispod pokrivača u spavaonici. Djeca su ušla u kuhinju. Bilo je ugodno uz vatru od cjepanica i blagu svjetlost petrolejske svjetiljke. Hunchv je bio na drugome kraju čisteći nešto krpom i laštilom. Pozdravio je djecu jednim od svojih mrgodnih pogleda. — Izvedi tog psa i ostavi ga vani — naredio je. — Neću — reče George. — Tada ću te tužiti Rookvu — reče Hunchv. Ni on ni Aggie nisu, čini se, zamijetili da je u kuhinji bilo samo čet voro djece a ne petoro. — Pa, ako Rooky uđe, sigurna sam da će ga ugristi za drugu ruku — reče George. — No, neće li biti iznenađen kada vidi Timmva, i nadalje živa i zdrava? O Timmvu više nije bilo ni riječi. Aggie je tiho stavila ostatke pite od šljiva na stol. — Evo vam večere — kazala jeZa svakoga je ostao samo mali komad. Kad su bili pri kraju, Hunchv je izišao. Aggie im se šapatom obrati: — Slušala sam vijesti u šest sati. Prenosili su poruku po licije za jednog medu vama — po imenu Richard. Njegova ..... ■——~...— ......-...........-_. .. _ .......... „ ... _ . _ . _ .............. 133
je majka obavijestila policiju o njegovu nestanku, i policija je poruku prenijela preko radija. —Stvarno? — upita Dick. — Znači da će ubrzo stići ova mo! —Ali, znaju li gdje ste? — upita Aggie iznenađena. Dick odmahne glavom. —Još ne, ali nadam se da će nas uskoro ovdje potražiti. Činilo se da Aggie u to ne vjeruje. — Ovdje još nikad nikog nisu uhvatili niti hoće, koliko znam. Jednom je dolazila policija i tražila nekoga i gospodin Perton ih je uljudno
pustio da udu. Sve su pretražili da bi našli osobu koja im je trebala, ali je nisu našli. Julian gurne Dicka. Mislio je o tome kako on zna gdje bi ga policija bila mogla naći — u malom tajnom sobičku iza kliznoga zida. —Čudno — reče Julian. — Nisam u kući vidio telefon. Zar ga nema? —Ne — uzvrati Aggie. — Ni telefona, ni plina, ni struje, ni tekuće vode, ničega. Samo neke tajne i znakovi, dolaže nja, odlaženja, prijetnje i... Prekinula se, jer se Hunchv vratio, i pošla do velikog ognjišta na kojemu je ponad gorućih cjepanica kipio kotlić za čaj. Hunchv je pogledao djecu: —Rooky hoće da mu dovedem onoga među vama koje mu je ime Richard — reče uza strašni osmijeh. — Kaže da ga želi podučiti ponekoj lekciji. Četvoro je djece bilo veoma sretno da Richard nije bio među njima. Bili su uvjereni da Richard ne bi baš volio lekcije kojima ga je Rooky želio podučiti. Zagledali su se međusobno i potom stali očima pretraživati kuhinju. — Richarde, gdje si, Richarde? —Što hoćete time reći: »Gdje si, Richarde?« — Hunchv će režeći te i Timmy stane režati. — Jedan od vas je Richard — to je sve što znam. —Pa — ovdje je bilo petoro djece, a sad ih je samo čet voro! — Aggie će iznenađena. — Tek sam sada primijetila — Je li Richard odsutan? —Pobogu, kamo se djenuo Richard? — Julian će hineći iznenađenje. Pozvao ga je: — Richarde! Hej, Richarde, gdje si?
f
li i,
i
A ' /A S/A
Hunchv je izgledao gnjevan: — Slušajte, ne izvodite! Jedan od vas je Richard. Koji? —Nijedan — uzvrati Dick. — Pobogu, gdje bi Richard mogao biti? Jesmo li ga ostavili u vrtu, Ju? —Mora da jesmo — reče Julian. Potom pođe do kuhinj skog prozora i širom ga otvori. — RICHARDE! — urlao je. - Traže te, RICHARDE! Ali Richard nije odgovarao niti se pojavljivao, dakako. Bio je on kilometrima daleko u prtljažniku crnog bentlva! Začuo se zvuk ljutitih koračaja u hodniku i kuhinjska se vrata raskrile. Pojavi se Rooky, mrgodan, ruke umotane u debeli zavoj. Timmy skoči prema naprijed uz oduševljeni lavež. George ga je u zadnji čas uhvatila. —Taj pas! Nisam li rekao da ga treba otrovati? — vikne Rooky bijesno. — Zašto mi nisi doveo tog dječaka, Hunchv? Hunchv je izgledao ustrašen: — Izgleda da nije ovdje — odgovori turobno. — Osim ako je on medu ovom djecom, gospodine. Rooky promotri djecu: — Nije, nema ga među njima. Gdje je Richard? — upita Juliana. —Upravo sam ga dozivao — Julian će iznenađena izra žaja. — Neobično! Cijeli je dan bio s nama u vrtu a sada, kad smo ušli u kuću, njega nema. Da ga odem potražiti? —Ponovno ću ga pozvati — predloži Dick idući prema prozoru. - RICHARDE! —Ušuti! — reče Rooky. — Ja ću ga potražiti. Gdje mi je džepna svjetiljka? Donesi je, Aggie. A kad ga nađem, požalit će, jako, jako požaliti! —Idem i ja — predloži Hunchv. — Vi ćete poći na jednu, a ja na drugu stranu.
—Pozovi i Freda i Bena — naredi Rooky. Hunchv iziđe da potraži Freda i Bena, tkogod oni bili. Djeca su pretpo stavila da su to ona dvojica koja su stigla s Rookvem prošle noći. Rooky iziđe iz kuhinje noseći snažnu svjetiljku. Anne je zadrhtala. Bilo joj je jako, jako drago da se Richarda nije moglo naći, kakogod se mušarci upirali. Uskoro su do djece doprli glasovi više muškaraca koji su se podijelili u dvije skupine i stali pretraživati svaki centimetar vrta. —Gdje je ubogi dječak? — šaptala je Aggie. —Ne znam — reče Julian iskreno. Nije namjeravao odati tajnu Aggie, iako se prema njima doista prijateljski ponijela. Ona je izišla iz sobe, a djeca se okupiše i stadoše tiho razgovarati. —Slušajte, kakva sreća da je Richard otišao u bentlvu, a ne jedan od nas\ — šapnula je George. —Poštenja mi, zaista, nije mi se svidio vzx2$&] Rookveva lica kad je maločas došao u kuhinju — reče Julian. —E, pa Richard je time malko nagrađen za pokušaj da bude hrabar — reče Anne. — Izbjegao je Rookvevoj kazni! Julian baci pogled na kuhinjski sat. — Gledajte — gotovo je devet. Na polici je radio. Hajde da ga upalimo i čujemo hoće li prenositi poruku u vezi s Richardom. Uključio ga je i tražio stanicu. Nakon jedne ili dvije minute vijesti, čula se poruka koju su željeli: »Od srijede se nije vratio kući Richard Thurlovv Kent, dvanaestogodišnji dječak, dobro građen, lijepe kose, plavih očiju, odjeven u sive kratke hlače i sivu majicu. Možda je s biciklom.« Poruka se nastavljala i završavala navođenjem telefonskog broja policijske stanice koju treba nazvati. Dakako, po-
y/\
y/\
i //A
y/\
li
l
VA
ruka nije spominjala Juliana i ostale. Uzdahnuli su s olakšanjem. —To znači da se majka neće brinuti — kazala je George. — Ali to također znači da ako Richard ne nađe pomoć, nit ko neće saznati da smo ovdje. Ako nitko nije primijetio da smo nestali, nitko nas neće ni tražiti, a ja zaista više ne bih želio ovdje dulje ostajati. Naravno, nitko to nije želio. Sada su sve nade polagali u Richarda. Činio se on prilično nepouzdanom osobom da bi se čovjek na nju oslonio — ali, nikad se ne zna! Možda uspije pobjeći iz prtljažnika kada ga nitko ne vidi, i stići do policijske stanice. Nakon približno jednog sata, vratiše se Rooky i ostali muškarci, svi veoma bijesni. Rooky se okomio na Juliana: —Što se desilo s tim dječakom? Ti to moraš znati. —Grrrrr — spremno će Timmy. Rooky dade Julianu znak da dođe u hodnik. Zatvori kuhinjska vrata i nastavi se izdirati na njega: —Pa, jesi li čuo što sam rekao — gdje je dječak? —Zar nije u vrtu? — Julian će veoma zabrinuta izražaja. — Pobogu, što mu se moglo dogoditi? Uvjeravam vas da je cijeli dan bio s nama. Može vam to potvrditi Aggie, i Hunchy također. —Već su mi to rekli — kaza Rooky. — Nema ga u vrtu. Pretražili smo svaki centimetar. Gdje je? —Pa, onda je možda negdje u kući? — predloži Julian bezazleno. —Kako bi mogao biti? — bjesnio je Rooky. — Prednja su vrata cijeli dan bila zatvorena i zaključana, izuzev kad je Perton izlazio. A Hunchy i Aggie se kunu da nije ušao u kuhinju.
—Ostat će to posvemašnja tajna — reče Julian. — Da ja pretražim cijelu kuću? Ostala mi djeca mogu pomoći. Mož da ga pas nanjuši. —Ne dopuštam da taj pas iziđe iz kuhinje — reče Rooky. — Ili, bilo tko od vas\ Vjerujem da se dječak negdje sakrio i sada nam se svima od srca smije, a vjerujem i to da ti znaš gdje je! —Ne znam — reče Julian. — I to je istina. —Kada ga nađem, ja ću... ja ću... — Rooky je tako pla nuo da se nije mogao dosjetiti ničega što bi bilo previše strašno a da to ne bi uradio ubogom Richardu. I dalje gunđajući, pridružio se ostalim muškarcima. Julian se zadovoljno vratio djeci u kuhinju. Bilo mu je neobično drago da Richard nije bio u kući. Bila je to puka slučajnost da je upravo on otišao — ali i najbolje što se moglo dogoditi! Gdje je sada Richard? Što radi? Je li još u prtljažniku automobila? Kako bi Julian to rado znao! «
vA vA
Richardova pustolovina Richard je doista i previše uzbudljivo provodio vrijeme. Otišao je automobilom, dakako, čučeći u prtljažniku, s kutijom za alat što se zabadala u njega i s limenkom benzina sasvim blizu, koja je jako zaudarala, te ga je hvatala mučnina. Automobil je prošao kroz vrata i stao se spuštati niz brdo. Vozio je prilično brzo i tada se odjednom zaustavio. Zaobišao je zavoj i gotovo se sudario s mjesnim teretnim kamionom, pa je gospodin Perton naglo nagazio kočnicu. Ubogi se Richard prestravio. Snažno je udario glavom u prtljažnik i zaječao. Sjedio je skutren, osjećajući se bolestan i ustrašen. Gotovo je bio poželio da nije pokušao biti junak i krenuti po pomoć. Teško je biti junak bilo koje vrste — ali ovo je doista bio strašni način za junačenje. Automobil je nastavio voziti još nekoliko kilometara; Richard nije imao pojma kamo idu. Spočetka nije uopće čuo promet ostalih vozila — tada je najednom začuo mnoštvo kotača na cesti i znao je da se približavaju nekom gradu. Mora da su jednom prošli pokraj željezničke stanice ili prešli preko pruge, jer je jasno razabrao buku vlaka i potom pištanje lokomotive.
Najposlije se automobil zaustavio. Richard je napregnuto slušao. Je li se zaustavio samo zbog semafora — ili gospodin Perton namjerava izići? Ako je tako, to je za njega prilika da pobjegne! Čuo je lupu zatvaranja vrata. Aha, znači da je gospodin Perton izišao iz automobila. Richard snažno gurne poklopac prtljažnika. Julian ga je prilično dobro učvrstio, no najposlije je popustio i poklopac se otvorio; otvorio se uz prilični tresak. Richard je oprezno provirio. Nalazio se u mračnoj ulici. Na suprotnom je pločniku prolazilo nekoliko ljudi. Rasvjetni stub nalazio se malo dalje. Da li da sada iziđe — ili je gospodin Perton u blizini i vidjet će ga? Ispružio je nogu iz prtljažnika i spustio je na tlo — ali, mora da je predugo bio zgrčen u nespretnu položaju, jer je bio previše ukočen da bi se mogao pomaknuti. Uhvatio ga je grč i osjećao se veoma neugodno kad se pokušao uspraviti. Umjesto da iskoči iz prtljažnika i odmah se osovi na noge, ubogi se Richard veoma sporo kretao. Ruke i noge su odricale da se kreću brzo. Sjedio je gotovo pola minute na otvorenu prtljažniku pokušavajući se odlučiti na skok. A tada je začuo glas gospodina Pertona! Trčao je niza stube kuće ispred koje je stao. Richard se prestravio. Nije ni sanjao da će se gospodin Perton tako brzo vratiti. Pokušao je skočiti iz prtljažnika i pao koliko je dug i širok. Gospodin Perton ga je čuo — i, misleći da netko pokušava ukrasti nešto iz kola, pohrlio je prema prtljažniku. Richard se pridigao upravo na vrijeme da izmakne njegovoj pruženoj ruci. Potrčao je na drugu stranu ulice, naj-,........-..-..___ .... 141 „,
I V\
v\ v'
V' VA VA
i
i
brže što je mogao, nadajući se da ga ukočene, zgrčene noge neće izdati. Gospodin Perton je jurio za njim. — Hej, ti, stani! Što radiš u mom automobilu? — vikao je gospodin Perton. Richard je zaobišao nekog prolaznika i uspaničeno jurio dalje. Ne smije ga uhvatiti; ne smije ga uh vatiti! Perton ga se domogao točno ispod rasvjetnog stupa. Zgrabio je Richardov ovratnik i grubo ga tresao. — Pustite me! — vikao je Ricahard i udario gospodina Pertona u cjevanicu takvom snagom te je ovaj umalo pao. Perton ga je prepoznao! — Za miloga Boga to si ti! — viknuo je. — Dječak kojega Rooky traži! Što radiš ovdje? Kako si...? Ali, posljednjim očajničkim pokušajem, Richard se ponovno oslobodi, ostavivši kaputić u rukama gospodina Pertona! Sada je bio sigurniji na nogama i mogao je brže trčati. Zamaglio je za ugao, sudarivši se s nekim dječakom. Odmaknuo se i pojurio prije no što je dječak uspio izustiti riječ. Gospodin Perton je također pohrlio iza ugla i sudario se s istim dječakom — koji je sada bio nešto brži i zgrabio je Pertona za kaput, doista gnjevan što su ga ovako i drugi put gotovo oborili. Dok se gospodin Perton oslobodio bijesna dječaka, Richarda nije više bilo na vidiku. Perton je trčao do ugla ulice i gledao u oba pravca slabo osvijetljene ulice. Oteo mu se bijesni uzdah. — Izgubio sam ga! Kuga mala, kako je dospio ovamo? Je li možda bio na stražnjem sjedištu automobila? Aha, eno ga tamo prijeko!
I bio je. Richard se sakrio u neki vrt, ali ga je istjerao lavež psa. Očajno je projurio kroz vrata i nanovo se dao u trk. Perton je jurio za njim. Zamaglio je za još jedan ugao, teško dišući. Pa još jedan, sveudilj se nadajući da ga neki prolaznik neće dograbiti i zaustaviti. Ubogi Richard! Nije se ćutio nimalo junački i nije u tome nimalo uživao. Doteturao je do sljedećeg ugla i stigao u glavnu gradsku ulicu — i tamo, na suprotnoj strani, nalazila se svjetiljka na kojoj je svijetlilo nadasve dobrodošla riječ: POLICIJA Posrćući, Richard se zahvalno uspeo uza stube i gurnuo vrata policijske stanice. Gotovo je upao unutra. Bila je to neka vrsta čekaonice u kojoj je policajac sjedio za stolom. Začuđeno je pogledao Richarda koji je uletio u takvoj žurbi. — Dobro, što se zbiva? — upitao je dječaka. Richard se ustrašeno osvrnuo, očekujući da se gospodin Perton pojavi u svakom trenutku. Ali nije. Vrata su ostala zatvorena. Perton je izbjegavao policijske stanice kadgod je to bilo u njegovoj moći — posebice s Richardom koji će ispričati nadasve nevjerojatnu pripovijest! Isprve je Richard bio toliko zapuhan da nije mogao izustiti ni riječi. Tada je provalilo iz njega. Policajac ga je zapanjeno slušao i uskoro zaustavio Richardovu pripovijest da bi pozvao visokog krupnog čovjeka za kojeg je kazao da je glavni policijski inspektor. On je zamolio Richarda da polagano i što jasnije ispriča cijelu priču. Dječak se sada mnogo bolje osjećao — zapravo bio je prilično ponosan na sebe pri pomisli što je sve uradio — pobjegao u prtljažniku automobila, izišao iz njega, uspio
pobjeći gospodinu Pertonu, stigao u policijsku stanicu! Čarobno! — Gdje je taj Sovin Vrh? — upita inspektor i redar po kraj njega mu odgovori: — Mora da je to ono staro zdanje na Sovinu brdu, go spodine. Sjećate se da smo jednom tamo bili po nekom po licijskom poslu, ali sve se činilo u redu. Imanje vodi neki grbavac i njegova sestra za nekog čovjeka koji je često u ino zemstvu — mislim da mu je prezime Perton.
—Točno! — vikne Richard. — Ovamo sam stigao u au tomobilu gospodina Pertona, u crnom bentlvu. —Jesi li zapamtio registraciju? — odsječno upita inspek tor. —KMF 102 — spremno će Richard. —Bravo, momče — reče inspektor. Podigne telefonsku slušalicu i dade nekoliko kratkih uputstava policijskim koli ma koja su trebala odmah krenuti u potragu za bentlvem. —Znači, ti si Richard Thurlow Kent — kazao je. — Tvo ja majka je strahovito zabrinuta i usplahirena zbog tebe. Po brinut ću se da je odmah nazovemo. Bit će bolje da pođeš kući policijskim kolima. —O, ali, gospodine, ne bih li se mogao s vama odvesti na Sovin Vrh? — Richard će duboko razočaran. — Ići ćete tamo, zar ne? Zbog ostale djece — Anne, Dicka, George i Juliana? —Odmah ćemo krenuti — promrmlja inspektor. — Ali ti ne ideš s nama. Dosta je bilo pustolovina. Poći ćeš kući i leći u postelju. Dobro si uradio što si pobjegao i došao ova mo. Prava si junačina! Richard je bio veoma zadovoljan — ali kako li je samo želio povesti se policijom do Sovina Vrha! Kako bi bilo divno ući s njima u kuću i pokazati kako je dobro obavio svoj dio posla! Možda bi Julian tada popravio mišljenje o njemu. Inspektor, međutim, nije želio dječaka u kolima s kojima kreće na Sovin Vrh, i Richarda je poveo mladi redar rekavši mu da pričeka dok stignu kola koja će ga odvesti kući. Zazvonio je telefon i javio se inspektor. — Nema traga bentlvu. U redu. Hvala.
....... L..
.... _.___„..„ _ ...,,,,...
145
i «
Obratio se mladom redaru: — Nisam ni mislio da će ga uhvatiti. Vjerojatno je pojurio na Sovino brdo da upozori ostale. —Stići ćemo odmah iza njega! — inspektor će uza smješak. — Naš je wolseley zacijelo jednako brz kao i njihov bently! Gospodin Perton je doista odjurio čim je ugledao Richarda kako posrče uza stube policijske stanice. Vratio se do automobila što je brže mogao, uvjeren da će policija odmah krenuti u potjeru za KMF 102. Opasnom je brzinom jurio preko zavoja i luđački trubio te su se svi automobili sklanjali ustranu. Uskoro je bio izvan grada i nastavio je voziti stravičnom brzinom, dok su mu snažna prednja svjetla probadala tminu seoskog krajolika za kilometar ispred njega. Kad je stigao do brda na kojem se nalazio Sovin Vrh, glasno je zatrubio. Želio je da se vrata brzo otvore! Otvorila su se u trenutku kad je stigao pred njih. Netko je čuo njegov signal trubom — dobro! Pojurio je puteljkom i zaustavio automobil ispred ulaznih vrata. Otvorila su se istog časa kad je izišao iz kola. Pojavio se Rooky sa dva druga čovjeka, svi tjeskobna izgleda. —Što se dogodilo, Pertone? Zašto si se vratio tako brzo? — viknuo je Rooky. — Nešto nije bilo u redu? Perton je trčao uza stube, zatvorio vrata i našao se s tri muškarca u hodniku. —Znate što se dogodilo? Onaj dječak, Richard Kent, bio je u automobilu kad sam odlazio! Jasno? Skriven na straž njem sjedištu, ili prtljažniku, ili već negdje! Niste li primije tili da ga nema? 146
— Jesmo — potvrdi Rooky. — Naravno da smo primije tili. Jesi li ga pustio da pobjegne, Pertone? — Pa, s obzirom da nisam znao da se skriva u automo bilu, a morao sam izići iz kola da odem do Teda, lako mu je bilo pobjeći! — reče Perton. — Trčao je poput zeca. Jed nom sam ga gotovo uhvatio, ali se izmigoljio iz svog kaputića. A kako je najposlije završio na policijskoj stanici, to sam odlučio da odustanem od potjere i dođem vas upozoriti. — To znači da će policija biti ovdje prije no što rekneš »keks« — grmio je Rooky. — Budala si, Pertone, morao si uhvatiti tog dječaka. Ode naša otkupnina — a tako sam se veselio da ću se dočepati male nemani. — Kasno je za žaljenje — reče Perton. — Što je s Westonom? Što će biti ako policija njega nađe? Već tragaju za njim — novine su posljednja dva dana vrvjele od dviju vije sti: nestanka Richarda Thurlovva Kenta i bijega Solomona "VVestona iz zatvora! A mi smo umiješani u oba slučaja. Ho ćeš li da te opet bace u zatvor Rooky? Upravo si izišao, kao što znaš. Što da radimo? — Moramo promisliti — Rooky će uspaničenim glasom. — Dođi u ovu sobu. Moramo promisliti.
i
!
147
Tajna soba Četvoro djece čulo je automobil koji je grabio prilaznim puteljkom, kao i dolazak gospodina Pertona. Julian je prišao kuhinjskim vratima, radoznao da nešto čuje. Ako se Perton vratio, tada je Richard dobro obavio svoj posao, ili ga je pak Perton doveo natrag. Čuo je svaku riječ uzbuđena razgovora u hodniku. Dobro, dobro, dobro! Richard je pobjegao — i čak je uspio ispripovijediti svoju pripovijest policiji. Znači, uskoro će policija stići na Sovin Vrh — i kakva će samo iznenađenja ovdje zateći! Na prstima se išunjao u hodnik kad je čuo da su muškarci ušli u obližnju prostoriju. Kakvi su im bili planovi? Nadao se da neće iskaliti svoj bijes na njemu i ostalima. Doduše, imali su Timmva — ali, u slučaju prave opasnosti, Rooky se ne bi skanjivao da smjesta ubije psa. Ono što je čuo iz sobe u kojoj su muškarci kovali planove nije mu se nimalo svidjelo. — Za početak ću ovim klincima udariti glavom o glavu najsnažnije što mogu — grmio je Rooky. — Onaj veliki dječak — kako li mu je ime? — Julian ili tako nekako — mora da je isplanirao Richardov bijeg. Njega ću dobrano tresnuti, gad koji se u svašta plete. 148
— Što će biti s dijamantima, Rooky? — čuo se glas dru gog mušarca. — Bolje da ih negdje sakrijemo nasigurnu, pri je no što stigne policija. Moramo požuriti. — O, trebat će im vremena prije nego što otkriju da ne mogu otvoriti vrtna vrata — reče Rooky. — A trebat će im i vremena prije nego što uspiju preskočiti onaj zid. Mi ćemo za to vrijeme sakriti dijamante u sobičku u kojem je Weston. Ako je on tamo nasigurnu, bit će i dijamanti. »Dijamanti!«, pomisli Julian uzbuđeno. »Znači da imaju negdje skrivenu gomilu dijamanata. Što će još otkriti?« — Donesi ih — naredi gospodin Perton. — Odnesi ih u tajnu sobu — i požuri, Rooky. Policija može svaki čas stići. — Smislit ćemo neku pripovijest u vezi s tim dječakom, Richardom, i njegovim prijateljima — javi se glas četvrtog mušarca. — Reći ćemo kako smo ih uhvatili u ometanju po sjeda i zadržali ih kako bismo ih malko kaznili. Zapravo, ako preostane vremena, oni ne znaju ništa. Ne mogu odati nikakvu tajnu. Rooky ih nije želio pustiti. Imao je u vezi s njima neke mračne planove, ali su ostali odgovarali. — U redu — složio se mrgodno. — Onda ih pustite da idu, ako još ima vremena! Odvedi ih do vrtnih vrata, Pertone, i izbaci prije no što se pojavi policija. Vjerojatno će nam na tome biti zahvalni i izgubiti se u mraku. To bolje. — Ti uzmi dijamante i pobrini se za njih — reče Perton i Julian je čuo kako ustaje sa stolice. Dječak pojuri natrag u kuhinju. Izgledalo je da će biti najbolje da bez opiranja krenu do vratnica i iziđu, te Julian odluči da će, u tom slučaju, pričekati ispred vrata dok ne stigne policija. »Izgubit će se u mraku«, kao što se Rooky nadao! .„_ 149 .
i i
i
Gospodin Perton ude u kuhinju. Očima je šibao djecu. Timmy zareži. —Znači, ti si smislio plančič i smjestio Richarda u prt ljažnik? — kazao je. — E pa, zbog toga ćemo vas sve izbaciti u noć — i vjerojatno ćete danima lutati krajolikom, nadam se da hoćete! Nitko nije odgovorio. Perton naumi udariti Juliana, ali se ovaj sagne. Timmy skoči prema čovjeku, ali je George držala ogrlicu, no umalo nije i Pertona ugrizao za ruku! —Kad bi ovaj pas još jedan dan ostao u kući, dao bih ga ubiti — Perton će bijesno. — Dođite, svi, idemo! —Zbogom, Aggie — reče Anne. Aggie i Hunchy gledali su dok su djeca izlazila u mračni vrt. Aggie se činila doista veoma uplašena. Hunchy je pljunuo za njima i dobacio nešto grubo. Ali, kad su stigli do polovice puteljka, začuo se zvuk automobila kako najvećom brzinom grme uz brdo, jureći prema vratnicama Sovina Vrha! Dva automobila, brza i snažna, s blistavim prednjim svjetlima. Nije bilo sumnje, bila su to policijska kola! Gospodin Perton zastane. Potom grubo povuče djecu natrag prema kući. Bilo je prekasno da ih oslobodi i ponada se da će se izgubiti. —Pazite se Rookya — rekao im je. — Sasvim poludi kad se uplaši, a sada će se ustrašiti, kad mu policija bude lupala na vrata! Julian i ostali pažljivo se ušuljaše u kuhinju. Nisu se željeli izložiti opasnosti susreta s Rookyem ako se to ikako moglo izbjeći. Tamo nije bilo nikoga, čak ni Aggie i Hunchya. Perton se uputi hodnikom.
—Jeste li sklonili one dijamante? — viknuo je i neki mu glas odgovori: — Da. Kod Westona su. S njima je O. K. Jesi li imao vremena da odvedeš djecu? —Ne, policija je već na vratnicama — grmio je gospodin Perton. Odnekud je dopro urlik: — Policija! Već! Da mi je onaj Richard nadohvat ruke, živog bih ga odrao. Pričekajte dok zapalim nekoliko pisama koja ne bih želio da nađu — tada ću se dohvatiti ostale djece. Netko za to mora platiti, i svejedno mi je tko. —Ne budi lud Rooky — reče glas gospodina Pertona. — Hoćeš li opet zapasti u nevolju zbog svoje silovite naravi? Ostavi djecu na miru. Julian je sve to slušao i oćutio se doista nelagodno. Morao je sakriti ostale. Čak ni Timmy ih neće zaštiti bude li Rooky došao s puškom. Ali, gdje da ih skloni? »Rooky će pretražiti cijelu kuću od vrha do dna, ako se još više ražesti i doista se odluči da se na nama osveti«, mislio je Julian. »Kakva šteta da u kući ne postoji još jedna tajna soba gdje bi djecu sakrio nasigurnu; bila bi to jedina prilika. Ali GDJE da ih sakrije? Julian se nečega dosjeti — je li to bila sjajna zamisao ili nije? Isprve se nije mogao odlučiti. Tada riješi da, bila ideja sjajna ili ne, valja pokušati. Obrati se ostalima: — Moramo se sakriti. S Rookvem nema šale kad se naljuti. —Gdje ćemo se sakriti? — upita Anne ustrašeno. —U tajni sobičak! — reče Julian. Svi su zapanjeno zurili u njega.
i
i
—Ali — netko je već tamo skriven — rekao si nam da je tamo skrivena neka osoba i da si je sinoć vidio — protisne najposlije George. —Znam. No, tu se ništa ne može. On je posljednja oso ba koja bi nas odala ako s njom podijelite skrovišta — sam ne bi želio da ga policija pronađe! — reče Julian. — Bit ćete tamo stravično nagurani, jer je tajna soba veoma, veoma ma la, ali to je najsigurnije mjesto kojeg se mogu dosjetiti. —Timmy mora poći s nama — George će odlučno. Ju lian potvrdno kimnu. —Naravno. Može nam biti potreban i da nas zaštiti od skrivena čovjeka! — kazao je. — Mogao bi biti prilično ljut kad nagrnemo u njegovo skrovište. Ne bismo željeli da po zove Rookva. Bit će sve u redu, jednom kad se dočepamo prostorije, jer će ga Timmy ušutkati. A kad uđemo, više i neće zvati, jer ćemo mu reći da je stigla policija! —Dobro — složi se Dick. — Krenimo. Je li put slobo dan? —Jest. Svi su gore zbog nekog razloga — reče Julian. — Vjerojatno uništavaju ono što ne bi željeli da policija pro nađe. Dođite. Hunchv i Aggie nije bilo nigdje. Vjerojatno su se, vidjevši svu pometnju u kući, i sami sakrili! Julian je djecu nesmetano poveo do male radne sobe. Ugledala su golemu biblioteku načinjenu od čvrsta drveta što se sterala od poda do stropa. Julian brzo priđe jednoj od polica i skine s nje knjige. Tražio je polugu. Eno je! Povukao je prema van i stražnji dio drvene oplate tiho sklizne prema dolje, otkrivajući široki otvor, poput prozora, u tajnu odaju.
Djeca su zinula. Kako neobično! Kako doista nevjerojatno! Virnula su kroz otvor i ugledala malu odaju što se pružala iza njega, osvijetljena svijećom. Vidjela su i skrivena čovjeka — i on je vidio njih! Gledao ih je u krajnjem iznenađenju. —Tko ste vi? — upita prijetećim glasom. — Tko vam je rekao da pomaknete oplatu? Gdje su Rooky i Perton? —Dolazimo da vam se pridružimo — Julian će sabrano. — Ne nadižite dreku. Najprije je pomogao George da se popne. Ona se provukla kroz uski prostor i, s nogama naprijed, spustila se na tlo. Timmy je sišao odmah iza nje, jer ga je gurnuo Julian.
153
1
Čovjek je ustao, ljutit i iznenađen. Bijaše on visok krupan čovjek, s veoma malim stisnutim očima i okrutnim usnama. —Slušajte — počeo je glasno. — Ovo neću dopustiti. Gdje je Perton? Hej, Per... —Progovorite li još jednu riječ, nahuškat ću psa na vas — reče George na Julianov mig. Timmy je tako bijesno za režao da se čovjek odmah povukao. —Ja... ja... — zaustio je. Timmy ponovno zareži i pokaže sve svoje zube. Čovjek se uspne na uski krevet i pokori se, iznenađena i gnjevna izražaja. Potom kroz otvor prođe Dick, pa Anne. Sada je mala prostorija bila neugodno tijesna. —Slušajte — rekao je Julian. — Ja ću ostati vani jer knji ge valja vratiti na mjesto; u protivnome, Rooky bi primijetio da je polica prazna i pogodio da se krijete u tajnom skrovištu. A tada biste bili njemu na milost i nemilost. —O, Ju — moraš ući s nama — zastrašeno će Anne. —Ne mogu, Anne. Moram zatvoriti oplatu i vratiti knji ge — reče Julian. — Ne mogu vas izložiti opasnosti da bu dete otkriveni prije no što dođe policija i uhvati tog luđaka Rookva! Sa mnom će biti sve u redu, ne brini! —Policija? — prošapta čovjek u tajnoj sobi, dok su mu oči gotovo ispale iz glave. — Zar je policija ovdje? —Na ulaznim vratnicama — uzvrati Julian. — Zato šutite ako ne želite da vas odmah uhvate! Gurnuo je polugu. Oplata je skliznula natrag na svoje mjesto, bez ikakva zvuka. Julian je vratio knjige na policu, najbrže što je mogao. Potom se išuljao iz radne sobe, tako da ljudi i ne znaju da je tamo bio. Bio je veoma zahvalan Rookyu što se toliko zadržao te je mogao ostvariti svoj naum.
Gdje će se on sakriti? Koliko će trebati policiji da se prebaci preko zida, ili razvali goleme vratnice? Hoće li sigurno uskoro biti ovdje? Začuo se zvuk koračaja što su žurno silazili niza stube. Bio je to Rooky. Odmah je spazio Juliana: — A, tu si! Gdje su ostali? Pokazat ću vam što se događa djeci koja pomrse moje planove. Pokazat ću vam što... Rooky je držao bič u ruci i izgledao posve sumanut. Julian se uplašio. Povukao se prema natrag, u radnu sobu, i tamo se zaključao. Rooky stade udarati po vratima, uz takav tresak te je Julian shvatio da ih je s jednom od stolica naumio razvaliti. Svakog trenutka vrata će popustiti!
>\
:
\
JSL
Vrlo uzbudljiv završetak Julian je bio hrabar dječak, ali se u tom trenutku uistinu uplašio. A što su tek mislila djeca skrivena u tajnoj odaji? Uboga Anne, mora da su je prestravili Rookvevi krikovi i udarci o vrata. Tada se Julian dosjeti nečega doista izvanrednog. Zašto, o zašto se toga prije nije sjetio? Ta sam može policiji otvoriti vrtne vratnice! Znao je kako se to radi — a u kutu se nalazio kotač koji pokreće napravu za otvaranje! Jednom kad otvori vratnice, zacijelo neće proći ni pet minuta i policija će početi lupati na ulazna vrata. Julian potrči do ručice u obliku kotača. Snažno je okrene. Odmah se začuo škripav cvileći zvuk, jer se naprava pokrenula. Rooky je i dalje teškom stolicom lupao po vratima. Dio je oplate već razbio. Ali, kad je iznenadno čuo škripu naprave s pomoću koje se otvaraju vrtna vrata, zastao je uspaničen. Vrata se otvaraju! Policija će uskoro biti ovdje — njega će uhvatiti! Zaboravio je na sve prekrasne pripovijesti koje im je naumio ispripovijedati, zaboravio na planove što ih je skovao sa svojim drugovima, zaboravio na sve, uzuzev činjenice da se mora sakriti. Svitlao je stolicu na tlo i odjurio.
I
Julian je sjeo na obližnji stolac, dok mu je srce kucalo kao da je bio na trci. Vratnice su bile otvorene, Rooky je pobjegao, a policija će uskoro stići! I, dok je još razmišljao, začula se škripa automobila koji su prilazili širokim prilaznim putem. Potom se motori ugasiše i otvoriše se vrata automobila. Netko je stao udarati po ulaznim vratima: — Otvorite, u ime zakona! — vikao je glasno i uslijedilo je dalje udaranje po vratima. Nitko nije otvarao. Julian je otključao polurazvaljena vrata radne sobe u koju se sklonio i pažljivo provirio u hodnik. Tamo se činilo da nikoga nema. Potrčao je prema ulaznim vratima, povukao zasun i skinuo teški lanac, plašeći se cijelo vrijeme da će netko naići i otjerati ga. Ali nitko nije došao. Policajci su širom raskrilili vrata i smjesta pohrlili u kuću. Bilo ih je osam i iznenadili su se kad su pred sobom ugledali dječaka. —Tko si ti? — upita inspektor. —Julian, gospodine — reče Julian. — Drago mi je da ste stigli. Situacija je postala prilično vruća. —Gdje su ljudi? — upita inspektor ulazeći. —Ne znam — reče Julian. —Potražite ih — naredi inspektor i njegovi ljudi potrčaše niz hodnik. No, prije nego što su ušli u neku prostoriju, s dna hodnika obrati im se ledeni glas: —Mogu li vas zapitati o čemu se ovdje radi? Bio je to gospodin Perton, hladnokrvan koliko je mogao biti, pušeći cigaretu. Stajao je na vratima dnevne sobe i činilo se da nije nimalo zbunjen. — Otkad se ljudima upada u kuću bez ikakva razloga? 1S7
:
—Gdje su ostali? — upita inspektor. —Unutra, inspektore — lijeno će gospodin Perton. — Raspravljali smo o nečemu, kad smo čuli lupu na vratima. Očigledno ste nekako upali unutra. Bojim se da ćete zbog toga imati problema. Inspektor krene prema prostoriji na čijem je pragu stajao gospodin Perton. Pogleda unutra. —Aha! Naš prijatelj Rooky, kao što vidim — on će ve dro. — Tek dan — dva izvan zatvora, Rooky, i već ste po novno u neprilikama. Gdje je Weston? —Ne znam što želite reći? — Rooky će mrgodno. — Ka ko da ja znam gdje je? Kad sam posljednji put čuo za njega, bio je u zatvoru. —Da, ali pobjegao je — reče inspektor. — Netko mu je pomogao, Rooky. Netko je isplanirao njegov bijeg — vaši prijatelji — i netko zna gdje su dijamanti koje je ukrao i sa krio. Pretpostavljam da ih je namjeravao podijeliti s prijate ljima koji su mu pomogli u bijegu. Gdje je Weston, Rooky? —Kažem vam da ne znam — ponovi Rooky. — Nije ov dje, ako to mislite. Možete pretražiti cijelu kuću, od stropa do poda, ako želite. Perton neće zamjeriti. Zar ne, Pertone? Potražite i dijamante, ako hoćete. O njima ne znam ništa. —Pertone, već vas dugo sumnjičimo — reče inspektor okrećući se Pertonu koji je i dalje hladnokrvno pušio. — Mi slimo da ste vi organizirali sve te bjegove iz zatvora — zato ste i kupili ovu kuću na osami, zar ne? Kako biste mogli nesmetano djelovati? Smislili ste bjegove, presvlačenje odi jela, upriličili sigurno skrovište bjeguncu sve dok ne uspije pobjeći iz zemlje. —Totalna besmislica — reče gospodin Perton.
— Pomogli ste kriminalcima za koje se zna da su izveli vješto smišljene pljačke i sakrili robu prije no što su bili uh vaćeni — inspektor će smrknuto. — Znali ste da ćete pri po djeli dobiti značajni dio. Pertone, Weston je ovdje — kao i dijamanti. Gdje su? — Nisu ovdje — reče Perton. — Slobodno pretražite ku ću. Ništa ne možete izvući iz mene, inspektore. Nevin sam. Julian je sve to zapanjeno slušao. Pa, upali su ravno u gnijezdo lopova i zlikovaca! No, on zna gdje je Weston — kao i to gdje su dijamanti! Istupio je. — Svoju ćeš pripovijest ispričati kasnije, dječače — reče inspektor. — Pa, gospodine, mogu vam prištedjeti mnogo vremena — objasni Julian. — Znam gdje je skriven zatvorenik, kao i dijamanti! Uz krik Rooky skoči na noge. Perton gnjevno pogleda Juliana. Ostali se muškarci nelagodno zgledaše. — Niša ti ne znaš — vikao je Rooky. — Tek si jučer sti gao ovamo. Inspektor ozbiljno pogleda Juliana. Svidio mu se taj dječak mirna ponašanja i poštena pogleda. — Misliš li ozbiljno to što govoriš? — upitao je. — O, da — reče Julian. — Pođite sa mnom, gospodine. Okrenuo se i izišao iz prostorije. Svi su se zgrnuli za njim — policajci, Rooky i ostali; tri se redara bez riječi postaviše na začelju. Julian ih povede do radne sobe. Rookvevo je lice postalo grimizne boje, no Perton ga snažno gurne te on ne reče ništa. Julian pode do biblioteke i jednim zamahom smakne cijeli red knjiga. 159
i
i
Rooky strahovito krikne i skoči prema Julianu: — Prestani! Što to radiš? Dva policajca odmah zaustaviše razgnjevljena Rookva. Povukoše ga natrag. Julian povuče polugu i oplata bez zvuka sklizne prema dolje, otkrivajući otvor u stražnjem dijelu zida. Iz tajnog sobička proviriše četiri lica — lica troje djece — i ono muškarca. Timmy je također bio tamo, ali je sjedio na podu. Nekoliko trenutaka nitko nije prozborio ni riječi. Oni u tajnoj odaji bijahu toliko iznenađeni da vide toliko policajaca — a pak oni u radnoj sobi bijahu zapanjeni kad su ugledali svu tu djecu skrivenu u malenu sobičku! —POBOGU! — usklikne inspektor. — Stvarno nevjero jatno! A ovo je Weston, bradom i glavom! Rooky se počne otimati policajcima. Činilo se da je strahovito ljut na Juliana. —Taj dječak! — promrmljao je. — Dajte mi ga. Taj dje čak! —Jesu li tamo i dijamanti, Westone? — upita isljednik veselo. — Možeš nam ih lijepo dodati. Weston je zaista bio veoma blijed. Nije se ni pomaknuo. Dick pruži ruku ispod uskoga kreveta i izvuče vrećicu. — Evo ih — reče uz osmijeh. — Reklo bi se da ih je mnogo, dobrano su teški! Možemo li sada izići, Ju? Policajci su pomogli djeci da se izvuku. Westonu su stavljene lisice prije no što je izveden iz sobička. Rooky otkrije da su se i na njegovim rukama iznenadno našle lisice i, na ljutito iznenađenje gospodina Pertona, i na njegovim zglobovima odjeknu »klik« zatvaranja lisica! —Jako, jako lijepa mala hrpica! — reče inspektor svojim najradosnijim glasom kad je pogledao u vrećicu. — Što se
dogodilo s tvojim zatvorskim odijelom, Westone? Sada nosiš lijepo odijelo, ali ga nisi imao kad si napuštao zatvor. — Mogu vam reći gdje je — sjeti se Julian. Svi su ga za panjeno gledali, izuzev Anne i George koje su, dakako, to isto znale. — Bačeno je u bunar uz neku staru urušenu brvnaru na livadi između Sovina vrha i šume Middlecombe — reče Ju lian. — U svako ga doba mogu pronaći. Gospodin Perton je zurio u Juliana kao da ne vjeruje vlastitim ušima. — Kako to znaš? — upitao je grubo. — To ne možeš znati! — Pa ipak znam — reče Julian. — A, osim toga, vi ste mu donijeli novo odijelo i stigli do brvnare u crnom bentlvu, zar ne — KMF 102? Vidio sam vas. — Ovo je pun pogodak, Pertone — reče inspektor uz zadovoljni smijeh. — To te je skončalo, zar ne? Dobar si ti dječak — primijetio si gomilu zanimljivih stvari. Ne bi me čudilo kad bi se jednoga dana pridružio snagama policije. Trebamo takve ljude! Perton ispljune cigaretu i gnjevno je zgnječi nogom, kao da pritom gnječi Juliana. Ta djeca! Da onaj blesavi Rooky nije ugledao Richarda Kenta i stao ga goniti, ništa se od svega ne bi dogodilo. Weston bi bio sklonjen na sigurnu; mogli bi ga poslati u inozemstvo; dijamanti bi bili prodani, a on, Perton, bi se obogatio. A sada je hrpa djece sve to pokvarila. — Ima li još ljudi u kući? — upita inspektor Juliana. — Izgleda da ti znaš više nego itko ovdje dragi dječače, pa nam možda možeš i to reći. — Da, ovdje su Aggie i Hunchv — Julian će spremno. — Ali, nemojte biti grubi s Aggie, gospodine, bila je veoma do bra prema nama i strahovito se plaši Hunchva.
i
VA
I ^ \
—Imat ćemo na umu što si rekao — obeća inspektor. — Ljudi, pretražite kuću. Dovedite Aggie i Hunchva. U sva kom slučaju, trebamo ih da budu svjedoci. Neka dvojica os tanu ovdje na straži. Mi, ostali, krećemo. Da bi se svi preko prilaznog puteljka uputili do obližnjega grada trebao je i crni bentlv, uz dva policijska automobila! Bicikle djece morali su ostaviti, jer nisu stali u automobile. I ovako su bili dobrano nagurani. —Večeras odlazite kući, zar ne? — upita isljednik Juliana. — Odvest ćemo vas. Što je s vašim roditeljima? Neće li oni biti zbog svega toga zabrinuti? —Na putu su — objasni Julian. — A mi smo krenuli na putovanje biciklima. Tako oni ništa ne znaju. Zaista ne zna mo kamo bismo večeras mogli otići. Ali, imali su gdje otići! Poruka je čekala isljednika, a u njoj je stajalo da bi gda Thurlovv Kent bila veoma počašćena kada bi Julian i ostala djeca prespavala kod Richarda. Željela je čuti pojedinosti o njihovoj izvanrednoj pustolovini. —U redu — složi se Julian. — Znači, to rješava problem. Otići ćemo tamo — a bez obzira na to, želimo potapšati Ri charda po leđima. Nakraju je ispao pravi junak! —Morat ćete se nekoliko dana zadržati u blizini — reče inspektor. — Mislim da ćemo vas trebati. Morate nam ispri čati izuzetni/ pripovijest i bit ćete od velike pomoći. —Bit ćemo u blizini — obeća Julian. — A, ako možete nekako dopremiti naše bicikle, gospodine, bili bismo vam veoma zahvalni. Richard ih je dočekao na ulaznim vratima, iako je već bilo veoma kasno. Bio je odjeven u čistu odjeću i izledao veoma otmjeno u odnosu na prljavo, zapušteno društvance koje je pošao pozdraviti.
—Da sam barem bio s vama do kraja! — uzviknuo je. — Bio sam bijesan što su me odveli kući. Mama, tata, evo dje ce s kojom sam otišao. Gospodin Thurlow Kent se upravo bio vratio iz Amerike. Rukovao se sa svakim djetetom posebno. — Uđite — kazao je. — Priredili smo vam dobar obrok — mora da ste pregladnjeli! —Recite, što se dogodilo, pripovijedajte odmah! — mo lio je Richard. —Naprosto se moramo najprije okupati — usprotivio se Julian. — Prljavi smo. —Pa, možete mi pripovijedati dok se kupate — reče Ri chard. — Ne mogu dočekati da čujem! Bilo je divno okupati se i preodjenuti. George je s ponosom navukla muške kratke hlačice, a ostali su se smijali što su oboje, gospodin i gospoda Kent, mislili da je ona dječak. George se, naravno, također smijala, i nije kazala ni riječi da ih razuvjeri. —Bila sam veoma ljuta na Richarda kad sam saznala što je uradio — reče gospoda Kent kad su se svi okupili za sto lom jedući uslast. — Stidim se zbog njega. Richard se odjednom potuli. Čežnjivo je pogledavao Juliana. —Da, Richard je napravio budalu od sebe — složi se Julian. — I uvalio nas u nepriliku. Trebalo bi se malko po zabaviti njime, gospodine. Richard je izgledao još nesretnije. Jako se zacrvenjeo i zurio u stolnjak. —Ali — nastavi Julian — ali, dobrano je nadoknadio svo ju glupost — ponudio je da se skutri u prtljažnik automobila
i
VA
ni
i na taj način pobjegne te ode i upozori policiju. Vjerujte mi, to nije bila mala stvar! Sada veoma cijenim Richarda! Nagnuo se i potapšao dječaka po leđima. Ostali se također pridružiše tapšanju, a Timmy zalaje svojim najdubljim glasom. Richard se zarumeni od zadovoljstva. — Hvala — reče nespretno. — Upamtit ću to. —Nastoj, dječače! — reče mu otac. — Sve je moglo mno go drukčije završiti! —Ali nije! — Anne će sretno. — Završilo je ovako. Sada svi možemo ponovno disati! —Do sljedeće prilike — Dick će uza smijeh. — Što ti kažeš na sve to, Timmy, staro momče? —Vau! — reče Timmy, dakako, i udari repom po tlu. — VAU!
Sadržaj Petorka planira ljetovanje Sami na putu Krasan dan — i noć Richard Šest umjesto pet Neobični događaji Richardova čudna priča Što je najbolje uraditi? Pustolovina na mjesečini Sovin Vrh na Sovinu brdu U stupici Julianovo traganje Neobična tajna Strašna Rookyeva srdžba Zatvorenici Aggy i Hunchy Julianova izvrsna ideja Potjera za Richardom Richardova pustolovina Tajna soba Vrlo uzbudljivi završetak
5 12 20 27 34 41 48 57 64 70 78 86 93 101 109 117 124 132 140 148 156
I ^
Enyd Blyton Uredila Likovna oprema Tehnički uredio Izdavač Za izdavača Tisak
5 PRIJATEUA NA TRAGU ZLOČINA Dubravka Celebrini Meta Škrabar Dražen Tončić Založba Mladinska knjiga Ljubljana-Zagreb Borut Ingolič Tiskarna Učne delavnice, Ljubljana, 1990
1
N
3
