Na Strani Pravde - Enid Blyton

na strani pravde S engleskoga prevela GORDANA V. POPOVIĆ

Naslov izvornika THE FAMOUS FIVE Five have a wonderful time

Osamljena George —Zaista nije lijepo od vas — George će bijesno. Zašto ja ne mogu ići s ostalima? Već sam dva tjedna kod kuće, i nisam vidjela prijatelje otkad je završila nastava. Sada su krenuli njima. na prekrasno dvotjedno putovanje, a ja nisam s —Ne budi smiješna, George — uzvrati njezina majka.

— Ne moţeš ići dok ne ozdraviš od prehlade. —Već sam ozdravila — George će kašljući. — Majko, znaš da jesam! —Dosta je, Georgina — njezin će otac digavši pogled s novina. — To je već treći doručak za kojim raspravljamo o istoj temi. Smiri se. George nije odgovarala na pitanja kad bi je netko oslovio sa Georgina — tako da, iako je ţeljela nešto

odgovoriti, nije rekla ništa, već je samo napućila usne i okrenula glavu. Majka se nasmijala. — O, George, mila! Nemoj praviti

tako gnjevno lice. Sama si kriva što si se prehladila — htjela si ići na kupanje i ostala predugo u vodi — a, uz to, tek je kraj travnja! —Uvijek se kupam u travnju — George će smrknuto. —Rekao sam »SMIRI SE« — otac će udarivši novinama po stolu. — Još samo jednu riječ, George, i

neću te uopće pustiti da odeš rođacima. —Vau! —javi se Timmy ispod stola. Nije volio da se itko ljutito obraća George. —A i ti se nemoj sa mnom prepirati — Georgein će otac gurnuvši Timmya palcem i mršteći se na isti način kao Ge orge. Fanny se nasmijala. ―O, prestanite, vas dvoje — kazala je. —George, budi strpljiva. Pustit ću te da se pridruţiš rođacima čim budeš mogla — već sutra, bude li

ti dobro i ne budeš li danas mnogo kašljala. —O, majko, zašto mi to prije nisi rekla? — George će

dok je smrknutosti kao nekom tajnom nestalo. — Noćas ni sam nijednom zakašljala. Danas mi je posve dobro. O, ako

već sutra smijem krenuti u dvorac Vilinske noći, obećajem da danas neću nijednom zakašljati! —O čemu vi to govorite u vezi s dvorcem Vilinske noći? —upita otac iznova podigavši pogled. — Prvi put čujem za to! —O ne, dragi Quentine, već sam ti barem triput o tome govorila — reče njegova supruga. — Jedan je školski prijatelj posudio dvije stare prikolice Julianu, Dicku i

Anne. Logoruju na livadi nedaleko od dvorca Vilinske noći. —Aha! Znači, stanuju u dvorcu? — upita Georgein otac. Ne sviđa mi se to. Ne ţelim da se George vrati ohola i umišljena.

ne što može —George ohola umišljena — reče Fanny.naprosto — Najviše mi postati uspijeva jest ida odrţava čiste nokte i nosi čiste kratke hlačice. Priberi se, Quentine. Sa vršeno dobro znaš da George i njezini rođaci o boţavaju za jedno provoditi praznike, i to na neki izuzetni način. —I doţivjeti pustolovine — George će smijući se, jer je sada zaista bila dobro raspoloţena pri pomisli da će se na rednoga dana pridruţiti rođacima. —Ne. Ovaj se put nećete upustiti u neku od vaših strašnih pustolovina — reče majka. — Uostalom, za to nema ni mogućnosti u spokojnu mjestu kakvo je selo pokraj dvorca Vilinske noći, a vi stanujete u dvije stare prikolice. —Sa George se nikad ne zna — njezin će suprug. — Neka samo nanjuši pustolovinu, odmah spremno slijedi

trag. Još nikad nisam sreo osobu poput George. Hvala Bogu da imamo samo jedno dijete. Mislim da ne bih mogao

izići na kraj s dvije ili tri George. —Mnogo je ljudi poput George — reče Fanny. ―

Julian i Dick, primjerice. Uvijek upadnu u nekakve

uzbudljive do gađaje, a Anne tapka za njima čeznući za spokojnim ţivotom. —E pa, meni je dosta tih naklapanja — Georgein će

otac naglo odgurnuvši stolac i slučajno udarivši Timmy a ispod stola. Zacvilio je. —Ovaj pas zaista nije pametan — reče nestrpljivi

čovjek. — Za svakog obroka legne ispod stola i očekuje da stalno mislim o tome kako se on tu nalazi! Pa, odoh ja da se prihvatim posla. Izišao je iz blagovaonice. Vrata blagovaonice su se zalupila. Zatim su tresnula vrata radne sobe. Potom se

prozor zatvorio uz tresak. Netko je ţaračem snaţno potaknuo vatru. Začula se škripa naslonjača kad se netko snaţno zavalio u nj. Zatim je nastupila tišina. —Odsada do račka tvoj otac neće postoj ati za ovaj svijet ― reče Georgeina majka. — Boţe, o Boţe, kazala sam mu barem putaci.daSlušaj, idete uGeorge, zamak Vilinske gdje borave tvojitrirođa stvamo noći, mislim daveć bi

mogla sutra krenuti, danas izgledaš mnogo bolje. Moţeš pripremiti stvari i ja ću ih spakirati danas poslijepodne. —Hvala ti, majko — George će iznenada je zagrlivši. — U svakom slučaju, otac će biti sretan da malo izbivam iz kuće! Previše sam glasna za njega! —Vas dvoje ste kao prst i nokat! — reče majka sjećajući se treskanja vratima i ostaloga. — Ponekad ste oboje zaista nesnosni, ali ne znam što bih da vas nema! O, Timmy, još si ispod stola? Kad barem ne bi ovako pruţio rep! Jesam li te povrijedila? —O, njega ne smeta ako ti nagaziš na njega, majko — George će velikodušno. — Idem odmah spremiti svoje

stvari. Kako ću stići do Vilinskih noći? Vlakom? —Da. Odvest ću te do ţeljezničke postaje Kirrin. Moraš uhvatiti vlak u deset i četrdeset — objasni joj majka. — Presjedaš u Limming Hou, u vlak za Vilinske noći. Pošalješ li kartu Julianu, primit će je do sutra ujutro i dočekati te. —Odmah ću je napisati — George će sretno. — O, majko, već sam se bila uplašila da će mi ta strašna prelilada pokvariti cijele praznike! Neću se više kupati po

tako hladnu danu u travnju. —To si rekla i prošle godine — i godinu dana prije toga ― reče majka. — Imaš vrlo slabo pamćenje, George! —Dođi, Timmy! — reče George i njih dvoje izjuriše po put uragana. Za njima su vrata tako zalupila da se

zatresla cijela kuća. Odmah se otvoriše vrata radne sobe i začuje se ljutit glas:

—Tko to tako lupa vratima dok ja radim? Zar NITKO u ovoj kući ne zna tiho zatvarati vrata? George se smijala dok se uspinjala uza stube. Najveći lupač vratima u kući bio je njezin otac, ali on bi čuo jedino treskanje drugih. George je ispreturala ladicu svoga

pisaćeg stola da pronađe dopisnicu. Mora je odmah poslati, jer je inače Julian neće primiti — a bit će krasno da je dočekaju svo troje rođaka! — Sutra krećemo — kazala je Timmyu koji ju je gledao ţestoko mašući repom. — Da, naravno, ti ideš sa mnom. Petorka će opet biti na okupu. Slavna petorka! To će ti se svidjeti, zar ne, Timmy? I meni! Na brzinu je napisala dopisnicu i pojurila da je

pošalje. Tresnula je prednjim vratima i njezin je otac gotovo iskočio iz koţe. Bio je on veoma mudar i radišan znanstvenik, nestrpljiv, zapaljiv, srčan i vilo zaboravan. Kako li je samo ţelio da njegova kći ne nalikuje toliko na njega, nego da bude poput tihe, umiljate male

rođakinje Anne! George je poslala dopisnicu. Bila je kratka i saţeta: »Prehlada je prošla. Stižem sutra. Dolazim u dvanaest i pet minuta, i svakako svi dočekajte mene i Timmya. Vjerujte, oboje mašemo repom od veselja! GEORGE«. George je preturala po ladicama i vadila stvari koje je ţeljela ponijeti. Majka je došla da joj pomogne. Pri pakira-

nju bi uvijek došlo do rasprave, jer je George htjela uzeti što je najmanje moguće stvari, a posebno izostaviti toplu

odjeću, dok je majka bila upravo suprotna mišljenja. Pa ipak, nagodile su se i uspjele spremiti kovčeg pun korisnih stvari. Kao i obično, George je odbila ponijeti bilo kakvu haljinu.

—Pitam se kada ćeš prerasti tu tvoju ţelju da budeš dječak i da se ponašaš kao da to jesi! — njezina će majka očajno. — U redu, u redu, ponesi te strašne kratke hlače ako toliko ţeliš, i onu staru majicu. Ali, svakako ćeš uzeti i ove tople dţempere. Već sam ih jednom upakirala, a ti si ih iz vadila. Julian je rekao da poneseš i debeo pokrivač. Prikolice nisu naročito tople po ovakvu vremenu. —Pitam se kakve su — reče George trpajući dţempere. — Smiješne su, starinske, barem je tako Julian naveo u svome pismu. Moţda su poput kola, a ne moderne aerodinamične prikolice koje ciganskih vuku automobili. —Vidjet ćeš ih sutra — reče majka. — O, George, opet kašlješ! —To je samo zbog prašine — reče George dok joj je lice postajalo grimizno od nastojanja da zatomi škakljanje u grlu. Hitro je popila čašu vode. Bilo bi prestrašno kad bi majka nakon svega kazala da ne smije ići! Majka je, međutim, doista mislila da je George bolje. Odleţala je tjedan dana, praveći strašnu pometnju i bila veoma teţak bolesnik. Sada, nakon što je ustala već prije nekoliko dana, zaista se činilo da se oporavila. »Ĉinit će joj dobro da ode u Vilinske noći i bude na oštrome svjeţem zraku«, mislila je majka. »A potrebno joj je i društvo — ne voli biti sama kad zna da su joj prijatelji na odmoru.«

Te je večeri George bila sretna. Još samo jedna noć i provest će dva tjedna na logorovanju! Samo da vrijeme bude lijepo; divno će se provesti! Iznenada zazvoni telefon: R-r-r-r-r-r-ring! R-r-r-r-r-ring!

Georgeina majka pođe da se javi. — Halo! — kazala je.

— O, to si ti, Juliane! Je li sve u redu? George je odmah poţurila u hodnik. O, samo da se nije nešto dogodilo! Julian valjda ne zove zato da bi kazao da ne dođe? Slušala je bez daha. — Što si to rekao, Juliane? Ne razumijem o čemu govoriš. Da, naravno, stric je dobro. Zašto ne bi bio? Ne, nije nestao. Juliane, o čemu ti to govoriš?

George je nestrpljivo slušala. Što se događa? Ali, ispalo ie da se radilo o nečemu sasvim drugome. Kad je majka konačno spustila slušalicu, ispripovijedala je George: —Ne poskakuj tako, George. Sve je u redu. Ideš sutra. Julian je samo zvao da provjeri nije li tvoj otac jedan od znanstvenika koji su iznenada nestali. Navodno je u današ njim večernjim novinama objavljen kratak izvještaj

o tome da su dva znanstvenika nestala na neobjašnjiv način — i, do bri stari Julian se zabrinuo za tvog oca! —Kako bi otac mogao nestati! — George će u nevjerici. — Mora da je Julian poludio! Sigurno su to j oš dva glupa znanstvenika koja su izdala zemlju i pobjegla da

drugdje Julianu! prodaju naše tajne! To sam i ja mogla reći

Opet zajedno Sljedećeg jutra na rosnome breţuljku prilično udaljenu od Kirrina, mjesta gdje je ţivjela George, dva dječaka siđoše niza stube jedne prikolice i pođoše prema drugoj. Pokucali na vrata.Boţanstven je dan! —Anne! Jesisu li budna? —Naravno da sam budna! — vikne glas. — Vrata nisu zaključana. Uđite. Pripremam doručak. Julian i Dick širom raskriliše plavo obojena vrata. Anne je stajala pokraj malog kuhala na jednom kraju prikolice i kuhala jaja. —Ne mogu se okrenuti — kazala je. — Pratim vrijeme

na satu. Još jedna minuta. —Poštar je upravo donio dopisnicu od George — reče

Julian. — Kaţe da ona i Timmy od radosti mašu repom!

Drago mi je da konačno stiţe — i stari Timmy također. —Otići ćemo pred nju — reče Anne i dalje očiju uprtih u sat. — Još dvadeset sekundi. — Stigli smo ovdje tek prije tri dana — reče Dick. — Znači, nije mnogo propustila. Ova će jaja, A nne, sigurno biti tvrdo kuhana! Anne prestane gledati na sat. — Ne, neće. Bit će kako treba. — Izvadila ih je iz male posude pomoću ţlice. —

Stavi ih u šalice za jaja, Dick. Ravno su ti ispred nosa. Dick uze jedno jaje s tanjura gdje ih je Anne odloţila. Bilo je tako vruće da ga on ispusti uz krik i ljuska se razbije. Ţumanjak se iscijedio. — DICK! Vidio si da ih vadim iz kipuće vode! — vikne Anne. — Sada moram skuhati još jedno. Da je ba rem Tummy ovdje! Polizao bi jaje s poda i poštedio ga čišćenja, —Jest ćemo sjedećije na stubama prikolice, Anne — sunce. predloţi Julian — divno Svi su sjeli i jeli kuhana jaja, kriške kruha s maslacem, potom s domaćom marmeladom i najposlije sočne jabuke. Sunce je dobro grijalo i Julian svuče jaknu.

Njihove dvije prikolice bile su postavljene na vlaţnom

breţuljku obraslom travom. Pozadi je rasla visoka ţivica i štitila ih od vjetra. Podno ţivice sterale su se blijedozlatne pruge jaglaca, dok su se blistavi rosopasi sjajili na suncu

okrećući svoje uglačane glave prema njemu. Nedaleko su se nalazile još tri prikolice, ali mode rne. Ljudi kojima pripadaju još nisu bili stigli i vrata su bila zaključana. Tako se troje djece nije moglo s njima upoznati.

Na breţulju sa suprotne strane vinuo se u zrak stari, ruševni zamak, a moćne su ga zidine i nadalje štitile od vjetrova što gdjekad pušu na breţuljku. Tri su zida bila dobrano oštećena, a četvrti je izgledao posve uščuvan. Umjesto prozora, na njima su se nalazile puška rnice, sagrađene prijestrelice. mnogo stoljeća kad su strijelci odatle odapinjali svoje Do zamka je vodila veoma strma staza. Na vrhu se

nalazio snaţan dovratnik sagrađen od velikih bijelih kamenih blokova. Dovratnik je sada ispunjavala ploha od

kovana ţeljeza kako bi spriječila strance da uđu, a jedini je ulaz bio pri dnu tornja gdje su se nalazila mala vrata.

Na njima se nalazio obrtni kriţ čijim su okretanjem posjetioci mogli ući i razgledati staro zdanje. Zamak je ukrug opasivao snaţan visoki zid, još se drţeći unatoč tolikim godinama. Dijelovi s njegova vrha su otpali i otkotrljali se niz breţuljak leţeći poluukopani u travi i korovu. Bijaše to nekoć veličanstven d revni zamak, zbog sigurnosti sagrađen na vrhu strma breţuljka, na mjestu odakle su čuvari zamka mogli vidjeti krajolik na kilometre daleko.

Kao što je Julian kazao, svatko tko bi se našao u tornju ili čak na zidu, mogao bi vidjeti neprijatelje koji bi se pribliţavali iz sedam grofovija. Bilo bi dovoljno vremena da se zatvore goleme vratnice, rasporede čuvari po bedemu i obave pripreme za prilično dugo odol ijevanje opsadi.

Troje je djece sjedjelo na stubama, dokoličareći na

suncu, nakon što su završili s do ručkom. Gledali su stari ruševni zamak i promatrali čavke koje su kruţile oko četiri tornja.

—Mora da ih tamo ima na tisuće — reče Dick. — Kada bismo barem imali dalekozore da ih moţemo promatrati. Bilo bi to kao da smo u cirkusu. Sviđa mi se kako sve za jedno uzlijeću i lete ukrug i ukrug a da se nikad ne sudare. —Gnijezde li se u starome zamku? — upita Anne. —O da, napunile su tornjeve granama — objasni Dick —i na njima savile gnijezda. Kladim se da je tlo oko tornja do koljena prekriveno granjem.

—Pa, otići ćemo tamo jednoga dana kad stigne George —reče Anne. — Ulaznina stoji samo pet penija. Volim zamke. Volim osjećaj koji nas obuzima na starim stare mjestima.

—I ja također — sloţi se Julian. — Nadam se da će George ponijeti dalekozor koji je dobila na poklon za

rođendan. Mogli bismo ga ponijeti kada budemo posjetili dvorac i promatrati krajolik kilometre i kilometre uokolo. Moći ćemo izbrojiti svih sedam grofovija! —Moram oprati suđe — Anne će ustajući. — Moram očistiti prikolice prije no što George stigne.

—Ne misliš valjda da će stara George primijetiti jesu li čiste ili nisu? — reče Dick. — To ti je, Anne, čisti gubitak vremena. Ali Anne je uvijek uţivala u tome da sve očisti i sloţi u ormare i na police. Sviđalo joj se da brine o dvjema priko licama. Već se bila na njih naviknula i veselila se da ih po -

kaţe George. Otrčala je do ţivice i ubrala je veliku pregršt jaglaca. Vratila se i podijelila je u dvije kite. Polovicu je smjestila u mali plavi vrč, okruţivši cvijeće njegovim zelenim lišćem, a drugi stručak smjestila je u drugi vrč.

—Lijepo će pristajati uza zelene i ţute zavjese! — kazala je. Uskoro je bila veoma zauzeta metenjem i brisanjem prašine. Razmišljala je o tome da pošalje Dicka

do potoka da opere posuđe nakon do ručka, ali je odlučila da ga to ne za moli. Dick nije bio odveć spretan sa zemljanim posuđem, a kako nije pripadalo njima, bilo bi nezgodno da ga slome — pripadalo je vlasnicima prikolica. Do pola jedanaest prikolice su bile kao nove novcate.

Georgeine plahte i pokrivači bili su sloţeni na polici ponad njezine postelje koja se preko dana uredno dizala uza zid

da bi bilo više mjesta. Annein sklopivi leţaj nalazio se s druge strane. »Takve praznike ja volim«, Anne će u sebi. »Mjestašce

za stanovanje, polja i breţuljci svuda uokolo, obronci na otvorenom — i ne previše pustolovina!« —Što to mrmljaš sebi u bradu? — upita Dick provirivši kroz prozor. — Jesi li rekla nešto u vezi s pustolovinama! Zar ti već ne! nedostaju? —Hvala nebesima, — uzvrati Anne. — To je posljednja stvar do koje mi je stalo na ovome, hvala Bogu, mirnome mjestu. Dick se nasmijao. — Pa, nikad se ne zna — kazao je. — Jesi li spremna da pođemo dočekati George? Vr ijeme je da krenemo.

Anne siđe niza stube i pridraţi se Julianu i Dicku. — Bit će bolje da zaključamo vrata — reče Dick. — Svoja smo zaključali. Zaključao je vrata Anneine prikolice i troje se djece uputilo travom obraslim breţuljkom prema nogostupu koji je vodio do susjedne livade. Dvorac na

suprotnome breţulju činio se sve višim i višim što su se spuštali niţe prema selu. —Bit će krasno ponovno vidjeti Timmya — primijeti Anne. — A jako se radujem što ću vidjeti George i što će stanovati u mojoj prikolici. Nije da me smeta što sam noću sama, ali draţe mi je da je ona sa mnom i da Timmy mrmlja u snu. —Ako ti je do mrmljanja, hrkanja i puhanja, bilo bi bolje da spavaš s Dickom — reče Julian. — O čemu ti

sanjaš, Dick? Mora da imaš više mora negoli itko u kraljevstvu!

—Nikad ne mrmljam, ne hrčem i ne pušem — Dick će uvrijeđeno. — Trebao bi sebe čuti! Pa... —Gledajte, zar to ne dolazi vlak, zar nije na zavoju tamo na prazi, u daljini? — upita Anne. — Sigumo jest! Prijepodne ovdje stiţe samo jedan vlak! Bit će bolje da potrčimo! Djeca su trčala koliko su ih noge nosile. Vlak je ušao u postaju upravo kad su stigli na peron. Kroz prozor je virila glava s kratkom kovrčavom kosom — a tada se

odmah ispod te ukazala još jedna, tamnosmeđa. —George i Timmy! — viknula je Anne. —Hej! — vikala je George umalo ispavši iz vlaka. —VAU! — lajao je Timmy gotovo skočivši Dicku na glavu. George je iskočila iz vlaka blistavih očiju. Zagrlila je me! — Anne Juliana Dicka. — kazalai prijateljski je. — Bilo potapšala mi je strašno pri ipomisli da Evo logorujete bez mene. Uţasno sam izgnjavila majku. —Kladim se da jesi — reče Julian i uze je za ruku. — Daj meni ovaj kovčeg. Poći ćemo u selo i proslaviti tvoj do lazak s nekoliko sladoleda. Imaju odličan sladoled. —Dobro. Baš bi mi prijao — George će sretno. — Gledaj, Timmy je razumio što si rekao. Već je isplazio jezik za sladoledom. Timmy, nisi li zadovoljan da smo opet svi za jedno?

—Vau! — uzvrati Timmy i lizne po dvadeseti put An-

neinu ruku. —Zaista moram ponijeti ubrus kad se sastajem s Timmyem — reče Anne. — Svu me smoći svojim lizanjem. O, ne, ne ponovno, Timmy, posluţi se jezikom na Julianu! —Hej, pogledajte — George je ponijela dalekozor! —

Dick će iznenada primijetivši smeđu traku oko Georgeinih ramena koja nije vodila do kutije s fotoaparatom, već do veoma fine koţnate kutije gdje se nalazio dalekozor. — Izvrsno! Htjeli smo njime promatrati čavke, a u močva rnu dijelu ima i čaplji. —Pa, mislila sam da ga moram ponijeti — reče George.

— To su prvi praznici na kojima ću se moći posluţiti njime. Majka mi nije dopustila da ga ponesem u školu. Recite, kako je daleko dućan gdje se prodaje sladoled? —To je ova mljekarnica — objasni Julian propustivši je da uđe. — Savjetujem ti da počneš s vanilijom, nastaviš s malinom i završiš sa čokoladom. —Doista imaš ideja! — reče George. — Mora da imate dosta novaca kad jedete tako skupi sladoled. Majka mi nije dala mnogo. Djeca su sjela i naručila sladoled. Nasmiješila im se jedra, niska prodavačica. Već ih je bila upoznala. — Imate krasno vrijeme — kazala je. — Ima li mnogo karavana na

breţuljku Vilinskih noći? —Ne, nema ih mnogo — reče Julian počevši lizati svoj sladoled. —Pa, uskoro će vas biti više — nastavi niska jedra

ţena. — Ĉula sam da u kraj dolaze neki sajmišni zabavljači, a obično logoruju na toj ledini. Bit će vam zabavno ako stignu. —O, krasno! — usklikne Dick. — Bit će to prilika za

nova prijateljstva. Sviđaju nam se sajmišni zabavljači, zar ne Timmy?

Ugodno prijepodne —Hoće li se uskoro ovdje odrţati sajam? — upita George laćajući se sladoleda od malina. — Kakva vrsta sajma? Nešto poput cirkusa? To je neka vrsta raznolike predstave — reče pro —Ne. — davačica. Bit će tu gutač vatre, a to će najviše privući seljane. Gutač vatre! Jeste li ikad čuli za takvo što? Pitam se kako se netko moţe odlučiti da tako zarađuje za ţivot! —Hoće li biti još nečega? — upitala je Ane. Nekako nije mogla zamisliti da promatra nekoga tko guta vatru!

—Pa, doći će i čovjek koji se uspijeva oslobođiti konopca za dvije minute, kako god ga čvrsto svezali — reče ţena. — Pravi čarobnjak! Tu je i čovjek-guma, koji se moţe saviti u svim smjerovima, provući se kroz odvodnu cijev i ušuljati kroz pritvoreni prozor! —Pobogu! Bio bi on izvrstan provalnik! — usklikne George. — Da sam barem ja poput gume! Odskače li taj čovjek kad padne na pod? Svi su se nasmijali.

—Tko će još doći? — upita Anne. — Sve to zvuči vrlo uzbudljivo. —Krotitelj zmija — reče jedra gospođa zadrhtavši. —

Zmije! Zamislite samo! Bojala bih se da će me ugristi. Trčala bih kao bez glave kada bih ugledala zmiju kako mi se pribliţava. —Pitam se radi li s otrovnicama! — Dick će. — Ne sviđa mi se previše da se pokraj naše nalazi prikolica s leglom otrovnica koje puze uokolo. —Prestani! — reče Anne. — Odmah ću otići kući.

U mljekamicu je ušao neki kupac i prodavačica ih je morala napustiti da gadaposluţi. Djeca bilanaći prilično uzbuđena. Kakva sreća će se na istoj su livadi tako uzbudljivi ljudi!

—Gutač vatre! — usldikne Dick. — Uvijek sam ţelio da ga vidim. Kladim se da ne guta vatru uistinu! Spalio bi

cijela usta i ţdrijelo. —Jeste li pojeli sladolede? — upita Julian vadeći novac iz dţepa. — Ako jeste, povest ćemo George do livade i po kazati joj naše vesele prikolice. Nisu nimalo nalik na prikolice s kojima smo nekoć putovali, George — to su starinska ciganska kola. Svidjet će ti se. Vesela su i vrlo slikovita. —Tko vam ih je iznajmio? — upita George kad su na

pustili dućan. — Neki školski prijatelji, zar ne? —Da. On i njegova obitelj uvijek provode uskršnje i ljetne praznike u tim prikolicama — objasni Julian. — Ali, ovog su Uskrsa otputovali u Francusku, pa su mislili da je bolje da ih iznajme nego da zjape prazne, a mi smo bili ti sretnici!

Djeca su kročilaprema livadom i stigla do nogostupa. George je pogledala zamku s tornjevima, kako blista na suncu na breţuljku sa suprotne strane. —Dvorac Vilinske noći — kazala je. Star stotine godina! Kako bih rado znala sve o tome što se tu događalo tijekom stoljeća! Zaista volim starine. Glasujem da odemo i istraţi mo ga. —I hoćemo. Ulaznica stoji samo pet penija — reče Dick. Pet penija doista vrijedi posjet zamku. Pitam se ima li—podzemnih ćelija. Tamnih, vlaţnih, pustih i strašnih! Djeca su se stala uspinjati breţuljkom obraslim u travu do polja gdje se nalazila njihova prikolica. George je

oduševljeno uskliknula: —Oh! Jesu li ovo naše prikolice? Ne izgledaju li veselo? Sasvim su nalik onima kojima se sluţe Cigani — samo što ove izgledaju čišće i veselije. —Crvena prikolica s crnim i ţutim šarama je naša — ob jasni Dick. — Plava s crnim i ţutim šarama tvoja je i Anneina. —Vau! — Timmy će spremno. —Oprosti, i tvoja također, Timmy — odmah se

ispravio Dick i svi zahihotaše. Bilo je neobično kako je

Timmy spremno laveţom stavio primjedbu kao da zaista razumije svaku izgovorenu riječ. George je, naravno, bila uvjerena da je tako.

Prikolice su stajale na visokim kotačima. Sa svake strane nalazio se prozor. Vrata su bila s prednje strane i stepenice, dakako. Na prozorima su visjele vesele zavjese, a rubove isturena krova krasila je smiono izrezbarena

šara. —To su stara ciganska kola koja su iznova obojena i prilagođena — reče Julian. — Iznutra su vrlo udobna: sklopivi leţajevi koji se podiţu preko dana, mali slivnik za pranje, iako se mi obično sluţimo potokom jer je gnjavaţa donositi vodu, mala ostava, ormari i police, pluteni

prostirač na podu s toplim sagovima, tako da uopće nema propuha... —Zvuči kao da mi ţeliš prodati prikolicu! — George će uza smijeh. — Ne moraš ih hvaliti! Obje mi se sviđaju i mislim da su mnogo ljepše od modernih karavana niţe dolje. Nekako izgledaju stvarne! —O, i druge su stvame — reče Julian. — I u njima

ima više mjesta, ali nama prostor nije vaţan, jer ćemo većinom boraviti izvan prikolica. —Imamo li logorsku vatru? — George će orno. — O, da, vidim je. Eno mrlje pepela gdje loţite vatru. O, Juliane,

hajde da navečer naloţimo vatru i sjedimo oko nje u tami! —Dok nas komarci budu grizli a šišmiši lepetali oko nas ― naruga se Dick. — Da, svakako hoćemo! Uđi, George.

—Najprije će doći u moju prikolicu — reće Anne i gurne George uza stube. George je bila oduševljena. Bila je vrlo sretna pri pomisli da će ovdje provesti dva mirna tjedna sa svojim rođacima i s Timmyem. Povukla je svoju sklopivu postelju prema gore i prema dolje da vidi kako radi. Raskrilila je vratašca ostave i ormara. Potom je

otišla vidjeti prikolicu dječaka. —Kako je uredna! — iznenađeno će. — Znala sam da će Anneina biti uredna, ali i vaša je kao ispod čekića. O,

Boţe, nadam se da niste okrenuli novi list u ţivotu i postali uzorni čistunci. Ja nisam! —Ne brini — Dick će uza smijeh. — Anne je bila na djelu — znaš kako voli da sve bude na svome mjestu. Ni o čemu ne moramo brinuti kada je ona u blizini. Dobra stara Anne!

—Pa ipak, George će mi morati pomagati — reče Anne odlučno. — Ne očekujem od dječaka da spremaju, kuhaju i slično, ali George mora, jer je djevojčica. —Da sam se barem rodila kao dječak! — bunila se George. — Dobro, Anne, preuzet ću dio na sebe — ponekad. Slušajte, za Timmya baš neće biti previše mjesta na mom leţaju, zar ne? —Pa, na mome neće spavati — Anne će. — Mogao bi spavati na podu na se nekom pokrivaču. Ne bi li, —Vau —javi Timmy, ali uopće neTimmy? mahnuvši repom. Izgledao je veoma razočaran. —Eto ti, kaţe da i ne sanja uraditi takvo što! — usklikne George. — Uvijek spava kod mojih nogu. Djeca su ponovno izišla. Dan je zaista bio prekrasan. Jaglaci su sve više otvarali svoje zlatne glavice, a kos je iznenada započeo s milozvučnim pijevom na grančici gloga što je rastao u obliţnjoj ţivici. —Je li netko kupio novine u selu? — upita Dick. — O, ti si, Juliane. Dobro. Da vidimo kakva je prognoza vremena. Ako je dobra, mogli bismo poslije podne otići na podulju šetnju. More je sasvim blizu. Julian izvuče presavijene novine iz dţepa i pruţi ih Dicku. Ovaj sjedne na stube prikolice i uze ih listati. Traţio je rubriku u kojoj se objavljuje prognoza

vremena, kad mu pogled privuče neki naslov. Uskliknuo je:

—Hej! Ovdje piše još nešto u vezi s dva nestala znan

stvenika, Juliane! —O! — usklikne

George sjetivši se Julianova telefonskog poziva prethodne večeri. — Juliane, kako si mogao pomisliti da bi otac mogao biti jedan od nestalih

znanstvenika? Kao da bi on ikad mogao iznevjeriti svoju zemlju i prodati svoje tajne dmgima! —O, to nisam mislio — Julian će spremno. — Naravno da nisam! Nikad ne bih pomislio da bi stric Quentin mogao učiniti takvo što. No u jučerašnjim

novinama naprosto sam pročitao da su nestala dva glasovita znanstvenika i pomislio

da su moţda kidnapirana. A, kako je stric Quentin uistinu glasovit, pomislio sam da nazovem i provjerim. — O! — usklikne George. — Pa, kako majka o svemu nije ništa čula, strašno se iznenadila kad si je pitao je li

otac nestao. Posebice stoga što je upravo bio lupao po svojoj radnoj sobi u potrazi za nečim što je izgubio. —Na čemu je, pretpostavljam, sjedio — umiješa se Dick uza smješak. — Ali, slušajte dalje, ne čini se da su dva znanstvenika bila oteta, izgleda da su naprosto

otputovali i ponijeli sa sobom značajne bilješke! Zvijeri! Ĉini mi se da se danas događa previše takvih stvari! Pročitao im je dva odlomka: »Prije dva dana nestali su Terry Kane i Jeffrey

Pottersham. Sastali su se u kući nekog prijatelja da rasprave o pojedinostima svoga rada i zatim zajedno

krenuli prema podzemnoj ţeljeznici. Otad nisu viđeni. Utvrđeno je, međutim, da je Teррy Kane produljio svoju putovnicu i kupio avionske karte za Pariz. Nema potvrde da je tamo i stigao.«

— Eto! Upravo kao što sam rekla majci! — usklikne George. — Otišli su prodati tajne svojih znanstvenih otkrića dmgoj zemlji. Zašto smo ih pustili? — Stric Quentin bit će jako nezadovoljan zbog toga — reče Julian. — Nije li svojedobno i sam radio s Terry Kaneom?

— Da, mislim da jest — potvrdi George. — Jako mi je drago da danas nisam kod kuće, tata će bjesnjeti kao lav u kavezu i stoput objasniti majci što misli o znanstvenicimaizdajicama!

—Zacijelo hoće — sloţi se Julian, — Ne krivim ga zbog toga. Ni jaOd ne same razumijem netko moţe ukus izdatiu vlastitu zemlju? pomislikako ostaje mi gorak ustima. Dođite, razmislimo o tome što ćemo ručati. Anne, što imamo? —Prţene kobasice s lukom, krumpire, limenku nareza

nih breskvi, a ja ću pripremiti kremu od zaslađenih jaja i mlijeka — Anne će spremno. —Ja ću ispeći kobasice — ponudi se Dick. — Naloţit ću vatru i donijeti tavu. Voli li netko da kobasice puknu pri pečenju? Svi su ih takve ţeljeli. — Volim kad su prepečene — reče George. — Koliko ih ima za svakoga? Od doručka nisam ništa jela, izuzev onog sladoleda. —Dvanaest — odgovori Anne dodajući Dicku vrećicu s kobasicama. — Tri za svakoga. Timmya ne treba računati. Imam za njega veliku sočnu kost. Juliane, hoćeš li molim te donijeti malo vode? Ondje je tava. George, jesi li u

stanju otvoriti limenku s breskvama a da se ne poreţeš, kao prošli put? —Jesam, — stara George će cereći se. hrana, — O, sasvim nam je kapetane! kao u dobra vremena. Dobra dobro društvo i dobar provod. Triput hura za NAS!

Dolazak sajmišnih zabavljača Prvi dan što su ga djeca provela zajedno protekao je prekrasno. Zaista su uţivali, posebice George koja je samotno provela dva tjedna zatvorena u kući. I Timmy je bio veoma sretan. Ganjaoseje kroza ze čeve, većinom izmišljene, jureći poljem i provlačeći ţivicu sve dok se nije

dobrano umorio. Tada bi prišao i stuštio se na tlo pokraj djece, dašćući poput lokomotive kada vozi uzbrdo, dok mu je dug ruţičasti jezik visio iz gubice. — Vruće mi je čim te pogledam, Timmy — reče Anne odgurujući ga. — Pogledaj, George, puše poput parnog stroja! Jednoga dana, Timmy, eksplodirat ćeš! Poslijepodne su djeca pošla u šetnju, ali nisu išla do mora. Male bijele jahte bile su raspršene po površini vode poput udaljenih galebova s raširenim krilima. Djeca su

uţinala u nekoj farmerskoj kući dok ih je promatrao farmerski par s djecom krupnih očiju. —Ţelite li ponijeti malo marmelade koju sam sama kuhala? — upita ih lijepa rumena farmerova supruga kad su plaćali uţinu. — O, da, rado bismo — reče Dick. — A moţete li nam moţda prodati i malo voćnoga kolača? Logorajemo u prikolici na ledini Vilinskih noći, nasuprot dvorcu, pa jedemo na otvorenu.

—Da. Mogu vam dati cijeli kolač — farmerova će supru ga. — Jučer sam pekla kolače pa ih ima dovoljno. Ţelite li i malo šunke? A imarn i ukiseljenih lučica. To je bilo predivno! Svu su hranu kupili vrlo jeftino i veselo je nosili kući. Na polovici puta Dick odvrne

poklopac staklenke s lučicama i pomiriše. —Bolje od bilo kakva miomirisa! — usklikne. — Pomiriši, George. Dakako, sve nije ostalo na mirisanju. Svatko je izvukao po lučicu — izuzev Timmya, koji se odmah povukao. Luk je bio jedno od rijetkih jela koja nije tipio.

Dick vrati poklopac.

—Mislim da bi lučice morao nositi netko drugi, a ne Dick — priklopi Anne. — Neće ih mnogo ostati dok stigne mo do prikolice! Kad su se uspeli preko nogostupa na kraju polja, sunce je već zalazilo. Večernjača se pomolila na nebu i

veselo treperila. Dok su djeca s teškom mukom kročila prema prikolicama, Julian ih zaustavi i pokaţe im nešto rukom.

—Hej! Pogledajte! Stiglo je mnogo prikolica, slične su našima. Pitam se jesu li to sajmišni zabavljači. —A evo još jedne, uspinje se breţuljkom — reče Dick. Mora proći kroz poljska vrata, jer ne moţe preko nogostupa. Eno je.

ćemo imati zanim Anne—Uskoro će zadovoljno. Djeca mnogo su stigla do ljivih svojih susjeda! prik olica—i znatiţeljno promatrala onu koja im je bila najbliţa. Bila je ţute boje, s plavim i crnim ukrasima i dobro bi joj došlo novo bojenje. Bila je sasvim nalik na njihove prikolice,

samo što je djelovala mnogo starije. Ĉinilo se da nikoga nema oko novopristiglih kola. Prozori i vrata bijahu zatvoreni. Ĉetvoro je djece stajalo i znatiţeljno ih promatralo. —Ispod susjedne prikolice nalazi se neka velika kutija —reče Julian. — Pitam se čemu sluţi! Kutija je bila dugačka, plitka i široka. Sa strane su bili okrugli otvori izdubljeni u razmacima. George je prišla prikolici i sagnula se da pogleda kutiju pitajući se je li nešto ţivo unjoj. Timmy je pošao s njom znatiţeljno njuškajući oko otvora. Iznenada je ustuknuo i glasno zalajao. George uhvati njegovu ogrlicu i pokuša ga povući k sebi, ali on to nije htio. Lajao je bez prestanka! Iz kutije je doprla neka buka — šištav, suh, klizav

zvuk zbog kojega je Timmyjoš grozničavije zalajao. —Prestani, Timmy! Prestani! —reče George vukući ga. —Juliane, dođi i pomozi mi. U toj je kutiji nešto što Timmy

još nije sreo — sam Bog zna što — zbunjen je i ustrašen. Laje izazivajući i neće prestati dok ga ne odvučemo! Sa dna polja u blizini nogostupa začuje se ljutit glas: —Hej, vi! Odvedite tog psa! Zašto gurate nos u tuđa posla, uznemirujete moje zmije! — Oho, zmije! — Anne će hitro se provukavši do svoje prikolice. — George, unutra su zmije. Odvuci Timmya. Julian i George uspjeli su odvući Timmya, gotovo ga

pridavivši ogrlicom, no činilo se da on to uopće nije primijetio. Sada se ljutiti glas nalazio sasvim blizu iza njih.

George se okrene i ugleda tamnog čovječuljka srednjih godina, blistavih cmih očiju. Prijetio im je pesnicom i dalje vičući. — Oprostite mmya. — — reče George i dalje vukući Molim vas, prestanite vikati, jer će vas moj pas Ti napasti. —Napasti me! On će mene napasti? Drţite tako opasna psa, koji je namirisao moje zmije, a sada će me još i napasti! ― vikao je ljutiti čovječuljak poskakujući poput boksera na vršcima prstiju, —Aha! Pričekajte samo da ja pustim svoje zmije, pas će otrčati glavom bez obzira i nikad se neće vratiti! Bila je to zastrašujuća prijetnja. Snaţno povukavši, Julian, Dick i George najposlije svladaše Timmya i povukoše ga uza stube Anneine prikolice te zatvoriše za njim vrata. Anne ga je po kušala umiriti, dok su se ostali vratili do ljutita čovječuljka. —Izvukao je dugu plitku kutiju i podigao poklopac. Troje je djece zapanjeno motrilo. Kakve je to zmije drţao unutra? Ĉegituše? Kobre? Svi su bili spremni da se daju u trk budu li zmije jednako ljute kao njihov vlasnik.

Iz kutije se pomolila velika glava klateći se slijeva nadesno. Zasjaše dva tamna oka bez kapaka — i tada se dugo, dugo tijelo izvije i klizne preko muškarčevih nogu ovivši mu se oko pojasa i vrata. On ju je milovao, govoreći joj tihini umiljatim glasom. George se stresla. Julian i Dick gledahu zabezeknuti.

— To je piton — objasni Julian. — Pobogu, kakvo čudovište! Pitam se neće li se obviti oko tog čovjeka i stezanjem ga usmrtiti.

—Drţi je pri repu — Dick će. — O, pogledaj, evo još jedne!

Zaista, još jedan piton isklizne iz kutije, uvijajući se u sjajnim navojima. I taj se stade omatati oko svoga vlasnika ispuštajući pritom glasan piskavi zvuk. Tijelo mu je bilo deblje od Julianova lista na nozi. Anne je sve gledala s prozora prikolice, jedva

vjerujući očima. Nikad u ţivotu nije vidjela tako velike zmije. Nije čak ni znala koje su vrste. Poţeljela je da im je prikolica smještena barem stotinu kilometara dalje. Ĉovječuljak je najposlije umirio svoje zmije. Gotovo su ga sakrile svojim se brojnim navojima! Saglava, svake strane njegovapogledu vrata vidjela po jedna zmijska plosnata i sjajna. Sada je i Timmy promatrao prizor poloţivši glavu

pokraj Anneine. Zapanjio se pri pogledu na kliţuće zmije i smjesta prestao lajati. Sklonio se s prozora i otišao pod stol. Timmyu se nimalo nisu sviđala ta nova stvorenja! Ĉovjek je i dalje milovao zmije i, nastavivši im se obraćati umiljatim glasom, vratio ih u kutiju. Skliznule su unutra i smotale se, navoj ponad navoja. Ĉovjek zatvori poklopac i zaključa ih. Potom se okrene djeci koja su motrila prizor. — Jeste li vidjeli kako ste uznemirili moje zmije? — upitao je. — Nadalje, čujete li, da ste se drţali postrani! Pas da se nije

ni pribliţio! O, s vama, djecom! Uvijek se miješate u tuđa posla, njuškate uokolo, zurite! Ne volim djecu, a ne vole ih ni moje zmije. DRŢITE SE PODALJE, JASNO? Posljednje je riječi viknuo tako glasno da je troje djece odskočilo. — Slušajte — obrati mu se Julian — došli smo ovamo samo da vam kaţemo kako nam je ţao što je naš pas tako lajao. Psi uvijek laju kad vide nešto nepoznato što ne razumiju. To je prirodno. — Mrzim i pse — reče čovječuljak uputivši se prema

svojoj prikolici. — Drţat ćete ga podalje, posebno kad izvodim svoje zmije, jer bi ga, u protivnome, koja mogla dobrano ujesti. Ha, ha! Nestao je u prikolici i vrata su s lupom tresnula. — Nije najbolje — reče Julian. — Izgleda da smo loše

krenuli s tim sajmišnim ljudima, a nadao sam se da će se

s nama prijateljski ophoditi i uputiti nas u poneku svoju tajnu. — Nimalo mi se ne sviđa to što je rekao — George će

zabrinuto. »Dobrani ujed« jednog od ovih pitona značio bi kraj za Timmya. Neka bude miran, Timmy će biti daleko ka

da on bude izvodio svoje zmije. Izgleda da ih stvamo voli, zar ne? — Sigurno — potvrdi Julian. — Pitam se tko ţivi u

onoj tek odpristigloj Jedvane da se usuđujem pogledati straha daprikolici. u njoj moţda naiđem na gorile, slonove ili vodene konje... —Ne budi glup — ukori ga George. — Dođi, smrkava se. Hej, eno stiţe prikolica koju smo vidjeli dolje na l ivadi!

Uspinjala se polako travnatim breţuljkom, kloparajući pri voţnji. Na prikolici je bilo velikim griniiznim stovirna ispisano ime: — Gospodin čovjek-guma.

— O, čovjek-guma! — usklikne George. — Dick, što misliš, je li to čovjek koji vozi prikolicu? Svi su se zagledali u vozača. Bio je visok, tanak i čvornat, a izgledao je kao da bi svakog časa mogao zaplakati. Konj je prilično nalikovao na njega. — Pa, mogao bi to biti čovjek-guma — reče Julian. — Ali, rekao bi se da mu skakanje baš nije dobra strana! Po gledajte, silazi.

Muškarac siđe sa spretnom opuštenom otmjenošću koja, činilo se, nije pristajala njegovu tromom tijelu. Ispregnuo je konja i pustio ga u polje. Krenuo je tu i tamo

grickajući travu, izgledajući jednako ţalosno i tromo kao i njegov gospodar. —Rufflo! — iznenada vikne muškarac. — Jesi li

unutra?

Otvoriše se vrata druge prikolice i pojavi se mlad čovjek sa čupom ţute kose, u svijetlocrvenoj košulji široka osmijeha: —Hej, Guma! — pozdravio ga je. — Stigli smo prije tebe. Dođi, Skippy priprema večeru. Ĉovjek-guma ţalosno se uspne stubama u Rufflovu

prikolicu. Za njim se zatvoriše vrata. — Ovo je doista prilično uzbudljivo — reče Dick. — Ĉovjek guma, Rufflo i Skippy, kako god se zvali, te čovjek s pripitomljenim zmijama u našem susjedstvu. Što će biti sljedeće? Anne ih je pozvala:

—Uđite. Timmy cvili jer vas nema. stubamalaganu uspeševečeru: u njezinu prikolicu i vidješe da jeDjeca Anne se pripremila sendviče sa šunkom, komad voćnoga kolača i naranču. —Ja ću uz sendviče jesti i lučice u octu, molim — reče Dick. — Isjeckat ću ih i staviti u sendvič. Stva rno, kakve ja imam izvrsne ideje!

Noć i jutro Za vrijeme večere djeca su razgovarala o neobičnim došljacima. Timmy je sjedio blizu George nastojeći joj »objasniti« kako mu je ţao što je bio uzrokom tolike pometnje. Ona ga je tapšala i grdila isto vrijeme: Timmy, ali kad —Posve razumijem da ne volišuzmije, kaţem da prestaneš lajati i udaljiš se, MORAŠ me poslušati! Razumiješ li? Timmyu se ovjesio rep i poloţio je veliku glavu na Ge orgeina koljena. Malko je zacvilio. — Mislim da se više ni kad neće pribliţiti onoj kutiji pošto je vidio kako iz nje izla ze zmije — reče Anne. — Morali ste vidjeti kako se ustrašio dok je zajedno sa mnom gledao kroz prozor i ugledao ih. i ispod stola. Otišao se sakrit —Šteta da nam je tako loše krenulo sa sajmišnim zabavljačima — reče Julian. — Nisam očekivao da posebno vole djecu, jer općenito djeca su jako dosadna, naviruju se i njuškaju posvuda. —Ĉini mi se da čujem kako pristiţe još prikolica — reče George, a Timmy naćuli uši i zareţi. — Budi miran, Timmy. Nije samo nama dopušteno da boravimo na toj ledini!

Dick pođe do prozora i virne van, u sumrak. S druge

strane polja ugledao je velike tamne obrise kako se pomaljaju iz mraka. Ispred jednoga gorjela je sjajna vatra

naspram koje se ocrtavao neki mali lik što se naginjao prema njoj.

—Sendviči su ti izvrsni, Anne — reče Dick. — Što kaţete na još po jednu lučicu u octu? —Ne moţe, Dick — Anne će odiješito. — Pojeo si sendvič. —Pa, mogu jesti kisele lučice i bez sendviča zar ne? Dodaj mi ih, Anne. Anne je odbila. — Sakrila sam ih. Sutra ćeš ih

također poţeljeti, zar ne? Ne budi pohlepan, Dick. Uzmi

keksa ako si još gladan. —Ţeljela sam vas upitati hoćemo U večeras naloţiti ispred prikolice logorsku vatru — George će sjetivši se obećanja. — Ali, nekako se osjećam tako pospanom da mislim da bih kraj nje odmah zadrijemala. —I ja sam pospana — sloţi se Anne. — Hajde da

sloţirno posuđe, George, i uvučemo se u postelje. Dječaci mogu otići u svoju prikolicu i čitati ili se nečega igrati ako ţele. Dick je zijevnuo. — Pa, moţda bih mogao malo čitati — kazao je. — Nadam se da imaš dosta vode, Anne, za tvoje raznorazne potrebe — jer ne tumara mi se po mraku do potoka da padnem preko zmije ili nečega što su sajmišni zabavljači nepaţnjom zaboravili u travi! —Ne misliš valjda da se zmije mogu same osloboditi — zabrinuto će Anne. —Naravno da ne mogu — umiri je Julian. — Uostalom Timmy bi lajao do neba kad bi i dikobraz prošao u blizini, pa stoga ne brini o zmijama!

Dječaci im poţelješe laku noć i odu u svoju prikolicu. Djevojčice iznenada ugledaju kako se u njoj upalilo svjetlo, a iza zavjese navučene preko prozora vidjele su se sjene kako promiču. je upalio svjetiljku u prikolici — reče Anne. — Dick Njihova je svjetiljka već bila upaljena i prikolica je izgledala

udobno i prijatno. Anne pokaţe George kako da rasklopi postelju i stavi na nju plahte i pokrivače. — Gdje mi je jastuk? — upita George. — O, to su jastuci na sjedalima za dnevnu upotrebu? Kakva dobra ideja! George i Anne svukle su presvlake s jastuka na

dvjema stolicama, a ispod njih su već bile jastučnice za noć! Razodjenule su se, umile u malome slivniku, oprale

zube i iščetkale kosu. — Teče li voda ispod prikolice kad otvorim slivnik? — upita George. — Eno je! Voda je klokotala i oticala po zemlji ispod kola.

Timmy je naćulio uši i slušao. Bilo mu je jasno da se mora

priviknuti na cijeli niz novih zvukova!

—Imaš li dţepnu svjetiljku? — upita Anne kad su najposlije obje bile u postelji. — Ugasit ću plinsku svjetiljku. Treba li ti nešto tijekom noći, George, upali dţepnu svjetiljku. Pogledaj Timmya, još sjedi na podu! Nije mu jasno da smo pošle u postelju! Time, čekaš li da pođemo u spavaonice na katu? Timmy lupne repom po tlu. Upravo je to čekao. Kad je George odlazila u krevet, uvijek se penjala na kat, bilo u

školi bilo kod kuće — i unatoč tome što dosad nije vidio stube u prikolici, bio je uvjeren da George zna gdje se one nalaze! Timmyu je trebalo nekoliko minuta da shvati kako George misli prenoćiti na postelji koju je spustila sa zida.

Tada se,nogu. u skoku, našao pokraj nje smjestivši se podno njezinih Ona je zastenjala: — O, Timmy, stvarno si grabijan! Svalio si mi se na noge, idi malo niţe, skutri se pokraj mojih koljena. Timmyu se leţaj činio premalenim da bi doista bio udoban. Pa ipak, uspio se tako skutriti da zauzme

najmanje moguće mjesta, poloţio je glavu na Georgeino koljeno, duboko uzdahnuo i zaspao.

Ipak, cijelo mu je vrijeme jedno uho hilo naćuljeno — uho naćuljeno za štakora koji je zbog nekog razloga pretrčao preko krova — za smiona zeca koji je pošao grickati travu ispod prikolice — nadasve naćuljeno za velikog šišmiša koji je poletio ravno u okno ponad Georgeine postelje. Tras! Sudario se s oknom i omamljen pao na tlo.

Timmy ni za ţivu glavu nije mogao pogoditi što je to bilo, no

uskoro

je

ponovno

zaspao

i

nadalje

s

jednim

naćuljenim uhom. Rano ujutro probudio ga je kos na glogovu grmu. Smislio je sasvim novu melodiju i okušavao se u njoj iz sveg glasa. Pridruţio mu se obliţnji drozd.

—Pazi kako to radiš, pazi kako to radiš! — pjevao je drozd najviše što je mogao. Timmy je sjeo i protegnuo se. George se odmah probudila jer je Timmy teško nalegao na njezin trbuh. Isprva se nije mogla dosjetiti gdje se nalazi, a potom se prisjetila i nasmiješila. Naravno, u prikolici s Anne. Kako lijepo pjeva kos — bolje od drozda! U daljini su mukale krave, a rano je sunce sjalo kroz prozor osvijetlivši

sat i stručak jaglaca.

Timmy je ponovno legao. Ako George ne namjerava ustati, neće ni on. Vani se logor stao buditi. Otvarala se vrata prikolica. Palile se vatre. Netko se uputio do potoka da donese vode.

Stigli su dječaci i pokucali djevojčicama na vrata. — Diţite se, pospanke! Pola osam je i mi smo ogladnjeli! —Tako mi nebesa! — Anne će sjedajući, očiju blistavih od sna. — George! Probudi se! Uskoro su svi sjedjeli oko male vatre koja je divno mirisala. Dick je pekao slaninu s jajima i od mirisa su svi

jako ogladnjeli. Anne je skuhala vodu u čajniku na malom kuhalu i pripremila čaj. Sišla je niza stube noseći ga na posluţavniku. —Anne uvijek učini što treba — pohvali je Dick. — Do daj svoj tanjur, Ju, opet slanina odavde, Georgenos pripazi na Timmy, glupi psu, ćešjesepečena. opeći. Makni Timmya dok kuham. Umalo što nije proţdro krišku slanine. —Pa, to bi ti prištedjelo pečenje — reče George. — Po gledajte koliko se prikolica okupilo. Mora da su pristigle

prošle noći. Djeca su pogledala uokolo. Uz prikolicu krotitelja zmija, Bufflovu i onu čovjeka-gume, bilo ih je tu još četiri ili pet. Jedna je djecu posebno privukla. Bila je blistavoţute boje a sa strana su bili nacrtani plamenovi. Natpis na njoj

glasio je: »Alfredo gutač vatre«. —Zamišljam ga kao visokoga gnjevnog čovu — reče Dick. — Kao tipičnoga gutača vatre, silno raspaljive ćudi, gromovita glasa i golemih koračaja. —Moţda je malen ţgoljavac što poskakuje uokolo poput ponija — reče George. — Pogledaj! —To je ţena — reče Anne. — Vjerojatno njegova supruga. Kako je sićušna i zgodna. Izgleda poput Španjolke, tako je tamne puti! —Ovo mora da je gutač vatre; muškarac koji ide za njom ― reče George. — Sigurno jest! A upravo je onakav

kakvim si ga ti, Dick, zamislio. Doista izgleda gnjevno s svojom grivom ţutosmeđe kose nalik na lava i sa krupnim

crvenim licem blistavih očiju. Koračaji su mu golemi i ţenica mora trčati da bi ga sustigla. —Upravo kako ja zamišljam gutača vatre — Dick će za dovoljno. — Mislim da će biti bolje da mu se sklanjamo s puta dok ne provjerimo da li i on mrzi djecu poput

krotitelja zmija. Kako mu je sićušna ţena! Kladim se kako je sili da stalno optrčava oko njega i odano mu sluţi. —Pa, kako god bilo, upravo joj grabi vodu iz potoka — reče Anne. — Dva teška vjedra. Tako mi poštenja, doista izgleda poput gutača vatre, zar ne? —Evo još nekoga, pogledajte — reče Dick. — Tko bi to mogao biti? Gledajte kako kroči prema potoku, poput tigra ili mačke: vretenasto i moćno. —To je čovjek koji se moţe osloboditi konopaca kako god bili svezani! — objasni Anne. — Sigurna sam da je to on. Bilo je nadasve zanimljivo promatrati pridošlice. Ĉinilo se da se svi međusobno poznaju. Zastajali bi da

popričaju, smijali se, posjećivali se u prikolicama a najposlije se tri ţene uputiše nekamo zajedno noseći košare. — Odlaze u kupovinu — objasni Anne. — To bih i ja morala učiniti. Ideš li sa mnom, George? Za deset minuta iz sela kreće autobus. Lako ćemo počistiti kad se vratimo. —U redu — uzvrati George te ustane. — Što će raditi

dječaci dok mi budemo odsutne? —O, donijet će vode, skupiti drva za vatru i pospremiti svoje leţajeve — Anne će neodređeno. —Hoćemo li zaista? — Dick će smijuljeći se. — Pa, mogli bismo. S druge strane, moţda i nećemo. Kako god bilo, vi krenite, jer je hrane prilično ponestalo. A to je nadasve ozbiljno! Anne, donesi mi pastu za zube, hoćeš li? A ugledaš li u mljekamici one uštipke, kupi nam tucet. —Da, i pogledaj ima li limenki s ananasom — priklopi Julian. — Ne zaboravi da nam treba i mlijeko.

—Ţelite li još toga, pođite s nama i pomozite nam nositi ― reče Anne. — Što još ţelite? — Svrati do pošte i pogledaj je li stiglo kakvo pismo — odgovori Dick. — I ne zaboravi kupiti novine. Kako god bilo, nije zgoreg da znamo što se događa u svijetu! Makar me to ne zanima posebno dok sam ovdje. —Dobro — sloţi se Anne. — Dođi, George, zakasnit će mo na autobus! — I tako su krenule s Timmyem za petama.

Neljubazni ljudi Dječaci su odlučili pristati da donesu vode i skupe drva za vatra dok su djevojčice odsutne. »Pospremili« su i leţajeve, jednostavnim postupkom trpanja posteljine na policeKad i sklapanja uza zid. je sve leţajeva bilo gotovo, preostalo im je jedino da čekaju djevojčice. Stoga pođoše prošetati poljem. Drţali su se podalje od krotitelja zmija koji je nešto posebno činio s jednim od pitona. —Izgleda kao da ga lašti, ali to sigurno ne moţe biti — reče Julian. — Rado bih prišao i pogledao, ali čovjek se tako lako razgnjevi te bi bio spreman poslati na nas jednog od svojih golemih pitona! Krotitelj zmija je sjedio na nekoj kutiji a zmija mu je

leţala preko koljena s nekoliko navoja oko njegova pojasa. Glava joj se pojavila ispod njegove ruke. Muškarac je snaţno trljao klizavo tijelo zmije i zaista se činilo da piton u tome uţiva! Bufflo je vjeţbao nešto s bičem. Bič je imao prekrasnu ručku, s umecima od poludragog kamenja koje se raznobojno presijavali na suncu. —Pogledaj koliki mu je bič — reče Julian. — Sigurno

je dugačak nekoliko metara! Volio bih da njime zapucketa! Kao da ga je čuo, Bufflo ustane i zamalme biče m u ruci. Potom ga podigne te odjekne zvuk sasvim nalik na

pucanj iz pištolja! Bič je fijuknuo zrakom i dječaci skočiše, ne očekujući tako jak zvuk. Bufflo ponovno fijukne. Potom zazviţdi i na stubama prikolice pojavi se jedra ţena. —Već si ga popravio? — doviknula je. —Moţda — odgovori Bufflo. — Imaš li cigaretu, Skippy? Poţuri! Skippy gurne ruku u prikolicu, napipa po polici i

izvadi kutiju cigareta. Nije sišla niza stube, već je ostala tamo stajati, drţeći cigaretu između palca i kaţiprsta.

Bufflo zamahne bičem. FIJU! Kao čarolijom, cigarete nestane! Dječaci su zapanjeno gledali. Sigurno je da kraj biča nije mogao dohvatiti cigaretu među Skipp ynim

prstima! To se nije činilo mogućim. — Eno je — reče Bufflo pokazujući na nešto u daljini. — Uzmi je ponovno, Skippy. Kazao bih da je bič sada u redu. Skippy pokupi cigaretu i stavi je u usta! ― Ne! — vikne Bufflo. — Nisam još dovoljno siguran u

bič. Drţi je kao prije. Skippy je izvadi iz usta i ponovno je pridrţi između palca i kaţiprsta. FIJU! Bič ponovno fijukne poput hica iz pištolja i ciga- rete iznova nestane. Bufflo prepolovio si leţala je — —Oh, te —cigaretu će zamjerajući pokaţe koja je na Skippy tlu uredno raspolovlje na. — Bilo je to zaista nepaţljivo. Bufflo ne reče ništa. Naprosto okrene leđa Skippy i uze dalje popravljati bič, no dječaci nisu mogli vidjeti što je radio. Pribliţili su se da bolje vide. Bufflo im je bio okrenut leđima, ali mora da ih je čuo. — Ĉistite se! — rekao je jedva podigavši glas. — Zabranjen je pristup djeci. Kupite se ili ću fijuknuti bičem

i odsjeći vam kosu s vrha glave!

Julian i Dick bili su posve uvjereni da bi bio u stanju

izvršiti svoju prijetnju i povukli su se najdostojanstvenije što su mogli. — Pretpostavljam da mu je krotitelj zmija ispripovijedio kakvu je pometnju sa zmijama jučer izveo Timmy — reče Dick. — Nadam se da to neće pokvariti odnose sa svim sajmišnim zabavljačima. Krenuli su preko polja i putem sreli čovjeka-gumu. Nisu mogli odoljeti da ga ne promatraju. Doista je izgledao kao da je napravljen od gume — bio je čudesno siv, siv

poput obične školske gumice, a i koţa mu je djelovala gumeno.

Namrštio se na dječake. — Kupite se — kazao je. — Djeci nije dopušteno da dolaze na ovo polje.

Julianu je to dosadilo. — Polje je naše koliko i vaše — kazao je. — Tamo prijeko su naše prikolice. —Ali, ovo je polje uvijek nama pripadalo — reče čovjek-guma. — Prema tome selite se na neko drugo.

—Nemamo konja da odvučemo prikolice, čak i kad bi smo to htjeli, a nećemo — uzvrati Julian ljutito. — Uostalom što nam moţete prigovoriti? Mi smo se ţeljeli s vama sprijateljiti. Nismo vam ţeljeli načiniti zlo ili vam dosađivati. —Ljudi vaše i naše vrste se ne miješaju — čovjek će tvrdoglavo. — Ne ţelimo da ste ovdje, kao ni one nalickane prikolice tamo — pokaza na tri modeme prikolice u jednome kutu polja. — To je ođuvijek bilo naše polje. —Nemojmo se prepirati — primijeti Dick koji je s velili doista kim čovjeka. — Jeste tolikozanimanjem elastični da promatrao se moţete uvući u cijevi i slično? Da li —? Ali nije imao vremena da dovrši pitanje, jer se čovjekguma stuštio na tlo, nekoliko puta se neobično izvio, provukao se između nogu dječaka — i uskoro su obojica leţala na zemlji! Ĉovjek-guma je otišao i činilo se da je veoma zadovoljan sam sa sobom. —Pa! — usklikne Dick opipavajući bubotak na glavi.

— Pokušao sam ga uhvatiti za noge, ali zaista djeluju kao da su od gume! Stvamo kakva šteta da nam ti ljudi zamjeravaju što boravimo na njihovu polju. Neće biti najugodnije kad se svi urote protiv nas. Neće biti ni lijepo. A ja sam želio da budemo prijatelji. —Pa, moţda je naprosto riječ o njihovoj i našoj vrsti ljudi — reče Julian. — Danas je to prilično raširen osjećaj, a to je veoma glupo. Pod koţom smo svi isti. Dosad smo se sa svim ljudima koje bismo sreli lijepo druţili. Djeca se nisu usudila prići ostalim prikolicama, iako su ţeljela izbliza pogledati Alfreda, gutača vatre. —Izgleda upravo onako kako sam zamišljao gutača vatre ― reče Dick. — Mislim da je on vođa ovih sajmišnih zabavljača, ako uopće imaju vođu.

—Pogledaj, evo ga! — reče Julian. I doista, iza ugla se pomolio Alfredo, brzo trčeći. Trčao je prema dječacima i Julian je najprije pomislio da ih je došao otjerati. Nije namjeravao trčati pred Alfredom, ali nije bilo naročito ugodno ni mirno stajati dok taj golemi čovjek trči prema njima, obraza mruenih poput vatre, s golemom grivom

kose što se diţe i spušta. A tada su vidjeli zbog čega Alfredo trči! Za njim je jurila njegova sićušna supmga. Vikala je na nekom stranom jeziku i ganjala ga s tavom u ruci! Alfredo se provukao između dva dječaka izgledajući

nasmrt uplašen. Spustio se do nogostupa, popeo se preko njega i nestao na livadi.

Mala cma ţena gledala je kako odlazi. Kad se osvmuo, priprijetila mu je tavom: — vikala je. — Opet ti je pregorio —Veliki nevaljalče!

doručak! Ponovno i ponovno! Udarit ću te tavom, nevaljalče jedan. Dođi, Alfredo, samo dođi! Ali, Alfredo nije imao namjeru doći. Ljutita se ţenica okrenula prema dječacima. — Zagorio je doručak — kazala je. — Nije paţljiv, uvijek mu zagori. —Ĉini se neobičnim da gutaču vatre pregori nešto dok kuha — reče Julian. — Pa ipak, kad se promisli, moţda i nije! —Pih! Lako je gutati vatru! — uzvrati Alfredova vatrena supruga. — Kuhanje nije lak posao. Iziskuje pamet, oči i ruke. A Fredo nema pameti, ruke su mu nespretne — jedino zna gutati vatru, a kakva je korist od toga?

—Pa, pretpostavljam da time zarađujete za ţivot — Dick će veselo. —On je moj veliki nevaljalac — reče ţenica. Okrenula se da pođe, no vratila se uz iznenadni osmjeh. — Ali, ponekad je veoma dobar — kazala je. Vratila se do svoje prikolice. Dječaci su se pogledali. — Ubogi Alfredo — reče Dick.

— Izgleda hrabar poput lava i zaista je golem poput

diva, a strašljiv je poput miša. Smiješno je da trči pred tom sićušnom ţenicom. —Pa, nisam siguran da ne bih i ja, kad bi me ovako ganjala po polju zamahujući tom tavom opasna izgleda — reče Julian. — Hej, tko je ovo? Preko nogostupa se penjao čovjek za kojega je Anne mislila da se moţe osloboditi kad je svezan konopcima. Išao je laka i gipka koračaja, doista veoma nalik na mačku. Julian mu je pogledao ruke — bile su malene, ali su izgledale veoma snaţne. Da, sigumo moţe razuzlavati čvorove takvim ru kama. Gledali su ga znatiţeljno. —Djeci ovdje nije dopušteno boraviti — kazao je kad je došao do njih. —Oprostite, ali mi stanujemo u prikolici — objasni Dick.— Recite, jeste li vi čovjek koji moţe razuzlati konopce kad je njima svezan?

—Moţda — reče muškarac i nastavi hodati. Iznenada se okrenuo. — Hoćete li da vas sveţem? — doviknuo je. Rado bih pokušao. Nemojte se miješati u naša posla, jer bi to mo gao uraditi!

—Boţe dragi, kakvo ugodno društvo! — usklikne Julian. su drugačiji od ostaloga cirkuskog svijeta — Sasvim koji smo do sada upoznali. Imam osjećaj da se neće mo tako brzo sprijateljiti kao što sam mislio! —Mislim da bi bilo bolje da budemo na oprezu — pre dloţi Dick. — Izgleda da se ljute na nas, a sam Bog zna zašto. Mogli bi nam prilično pokvariti praznike. Jutros više ne ćemo švrljati uokolo. Drţat ćemo se podalje dok se malo ne naviknu na nas. Moţda će se tada srdačnije ophoditi.

—Pođimo djevojčicama ususret — predloţi Julian. Dječaci su se popeli preko nogostupa i pošli prema autobusnoj stanici. U tom se času ukazao autobus što se teško uspinje uz brdo i iz njega su izašle djevojčice, a za njima su se is krcale i tri ţene.

Djevojčice priđoše dječacima. — Kupile smo svašta — reče Anne. — Košare su nam strašno teške. Hvala ti, Juliane, što ćeš moju ponijeti. Dick bi mogao uzeti Georgeinu. Jeste li vidjeli one ţene što su stigle s nama? — Da — odgovori Julian. — Zašto? —Pa, pokušale smo razgovarati s njima, ali su bile vrlo neljubazne — reče Anne. — A Timmy je, dakako, reţao iz sve snage, što je sve učinilo još gorim. Mislim da mu se nije svidjelo kako su mirisale. Doista, čini se da se ne peru previše. —Ni mi nismo prošli mnogo bolje s ostalim sajmišnim zabavljačima — reče Julian. — Zapravo, kazao bih da Dick i ja nismo poţnjeli nikakav uspjeh. Sve što su ţeljeli da uradimo, bilo je da nestanemo. vam novine a George je —Kupila samuredu reče Anne u poštanskom našla —pismo od — svoje majke. Naslovljeno je na sve nas, pa ga zato nismo otvorile.

Pročitat ćemo ga kada dođemo u prikolicu. — Nadam se da je skoro vrijeme ručku — reče George. — Što ti misliš Timmy? Timmy je poznavao riječ »ručak«! Veselo je zalajao i poveo ih. Ručak? Tko bi se boljemu dosjetio!

Pismo, šetnja — i šok Nakon što su djeca objedovala, George je otvorila majčino pismo. Svi su se sloţili da je ručak bio čaroban — svatko je dobio dva tvrdo kuhana jaja, svjeţe salate, rajčica, gorušice i grbošice te krumpire pečenepoţelio na vatri pod korom, a slijedilo je ono što je Julian — ananas u kriškama, veoma sladak i sočan. — Vrlo dobro — Julian će ispruţivši se na suncu. — Anne, izvanredna si domaćica. Hajde, George, da čujemo što nam poručuje teta Fanny u svome pismu. George je razvila pismo i izgladila ga. — Naslovljeno je na sve nas — kazala je.

»DRAGA GEORGE, ANNE, JULIANE I DICK, Nadam se

da je George sretno stigla i da ste je svi dočekali. Pišem zbog toga da bih podsjetila George kako je u subotu rođendan njezine bake i mora joj pisati. Zaboravila sam je

na to podsjetiti prije odlaska, pa sam mislila da će biti najbolje da joj se javim pismom. George, otac je veoma zabrinut onime što je pročitao u novinama a vezi s dvojicom nestalih znanslvenika. Vrlo dobro poznaje Dereka Terry-Kanea, jer je s njirn neko vrijeme radio. Kaže kako je posve siguran da on nije izdajnik domovine; misli da je odveden na neki način, zajedno s Jeffrreyem Pottershamom — možda i avionom, na veliku udaljenost u neku zemlju gdje će ih prisiliti da odaju neke tajne. Dobro je da si danas otputovala, jer se otac, Bog mu pomogao, cijeli dan vrti po knći, ne prestaje

govoriti i tresne svakim vratima kroz koja prođe. Budeš li nam pisala, molim te ne spominji znanstvenike, jer se nadam da će se otac uskoro smiriti. Zaista je veoma zabrinut i neprestano ponavlja: »Što je to nastalo sa svijetom?«, a dobro zna da se događa upravo ono što su znanstvenici već predvidjeli.

Svi se lijepo provedite i NE ZABORAVI pisati baki, George! Voli te tvoja MAJKA (TETA FANNY)«.

—Mogu zamisliti oca kako ide amo-tamo poput... — Gutača vatre — Julian će smiješeći se dok je George traţila riječ. — Dovest će tetu Fanny do toga da će i ona njega jednoga dana ganjati s tavom! Ĉudna je ta priča o znanstvenicima, zar ne? Uostalom, Terry-Kane jest planirao da napusti zemlju — kupio je avionsku kartu i ostalo, pa iako mu, George, tvoj otac vjeruje, nešto tu smrdi, zar ne?

—Ima li što u novinama u vezi s time? — upita Dick otvarajući ih. — Da, evo: »NESTALIZNANSTVENICI« Sada

je

posve

sigurno

da

je

Jeffreya

Pottershama plaćala nama neka neprijateljska zemlja i da se namjeravao pridruţiti Terry-Kaneu za vrijeme njegova putovanja u inozemstvo. Ništa se dosad nije čulo o njima, iako brojni izvještaji govore o tome da su viđeni u mnogim gradovi ma u inozemstvu.«

To prilično objašnjava stvari — reče Julian. — Dva prava mućka, evo i njihovih fotografija. Djeca se nagnuše nad novine gledajući fotografije dvojice muškaiaca. — Pa, mislim da bi svatko prepoznao Teny-Kanea kad bi ga vidio — reče Anne. — Ove velike, guste, lučne obrve i golemo čelo. Kad bih vidjela nekoga s takvim obrvama, mislila bih da nisu prave! —Moţda će ih obrijati — primijeti Dick. — Izgledao bi posve drukčije. Moţda će ih zalijepiti na gomju usnu, um jesto brkova!

—Ne budi glup — prigovori mu George uz hihot. — Drugi muškarac izgleda sasvim obično, izuzev goleme glave. Šteta da nitko od nas nema visoko čelo — mora da smo prilično glupavi! —Ne stojimo tako loše — priklopi Julian. — U mnogim smo se pustolovinama morali dobrano posluţiti glavom i nismo se loše izvukli! —Hajde da sredimo posuđe i pođemo u šetnju — predloţi Anne. — Ne pomaknemo li se, ja ću zaspati. Sunce je tako boţanstveno toplo, zaista se kuham. —Da, bit će bolje da prošetamo — sloţi se Julian ustajući. — Što mislite, da pođemo obići zamak? Ili da to osta vimo za neki drugi dan? —Ostavimo — reče Anne. — Iskreno da vam kaţem, u

ovom mi Mislim se trenutku baš ne uspinje na onaj strmi breţuljak. da je prijepodne za to pogodnije! Djeca su sve pospremila, zaključala prikolice i krenula. Julian se osvmuo. Nekoliko sajmišnih zabavljača sjedjelo je i jelo. Tiho su promatrali djecu. Bilo je nekako

naročito neugodno. —Ne bi se baš moglo reći da nas vole, zar ne? — reče Dick. — Slušaj. Timmy, da nisi prihvatio ni mrvicu hrane ko ju ti ovi ljudi ponude, jasno?

—O, Dick! — usklikne George. — Valjda ne misliš da će naškoditi Timmyu? —Ne, zapravo ne mislim — odgovori Dick. — Ali, oprez neće biti na odmet. Kao što je jutros naglasio čovjekguma, njihova i naša mišljenja u vezi s nekim stvarima nisu ista. Tu se ništa ne moţe učiniti. A ja sam ţelio da se sprijateljimo. Ne sviđa mi se takvo ponašanje. —Pa, kako god bilo, Timmy mora cijelo vrijeme kročiti uz moju nogu — reče George veoma odlučno. — Timmy uz nogu! Molim te shvati da dokle god stanujemo u prikolicama, ti moraš ići uz nogu. Razumiješ li? —Vau, vau — potvrdi Timmy i odmah se postavi

toliko

blizu

Georgeinih

neprestano udarao u njih.

gleţnjeva

da

je

njuškom

Djeca su odlučila uhvatiti autobus za Tinkers Green i odatle prošetati do mora. Autobus ih je čekao na uglu i potrčali su da ga uhvate. Do Tinkers Greena bilo je pribliţno tri kilometra, a bilo je to ubavo seoce u gustom zelenilu i s jezercetom u kojemu su plivale patke.

—Hoćemo li kupiti sladoled? — predloţi Dick kad su stigli do dućana i u izlogu ugledali da prodaju sladoled. —Nećemo — Julian će odrješito. — Upravo smo pojeli golem obrok, a sladoled ćemo kupiti u vrijeme uţine. Nika da nećemo stići do mora budemo li polovicu poslije podneva sjedjeli i jeli sladoled!

Šetnja je bila ugodna. Spuštali su se niz livade ukrašene ljubičicama, a potom niz pašnjake obrasle u vrijes sa skupinama jaglaca u zakucima, pa čak i s veoma ranim zvončićima koji su očaravali Anne. —Eno mora; kakva krasna uvala! — usklikne Anne oduševljeno. — Pogledajte kako je plavo, poput različka. Gotovo bismo se mogli i okupati. —Ne bi ti se svidjelo kad bi p okušala — reče Julian. — More je hladno poput leda! Dođite, hajde da siđemo do

malog pristaništa i pogledamo ribarske čamce. Sišli su do suncem ugrijanog kamenog pristaništa i upustili se u razgovor s tamošnjim ribarima. Neki su sjedjeli na suncu popravljajući mreţe i bili voljni da popričaju. —Kako godi malo prijateljskog ophođenja, umjesto Dick zurenja i grubosti sajmišnih zabavljača? — usklikne Julianu, koji mu potvrdno kimne.

Neki ih je ribar pozvao u svoj čamac i objašnjavao im mnoge stvari od kojih su oni neke znali, a neke nisu. Bilo

je ugodno sjedjeti i slušati njegovo opšimo pripovijedanje i promatrati njegove oči kako su sjajile dok je govorio. Bio je preplanuo i smeđ poput šišarke. —Moţe li se ovdje iznajmiti brod? — upita Julian. — Ima li neki čamac kojim bismo mogli sami upravljati? Pri lično smo vješti u veslanju. —Stari Joseph ima čamac koji bi vam sigurno bio voljan iznajmiti — reče čovjek s kojim su razgovarali. — Iznajmio ga je neki dan i vjerujem da bi ga i vama iznajmio ako se dogovorite.

—Hvala. Upitat ćemo ga, ako se na to odlučimo — reče Julian pogledavši na sat. — Bit će bolje da sada krenemo i odemo negdje na čaj. Ţeljeli bismo se vratiti kući prije mraka. Logorujemo kod Vilinskih noći. —A, je li? — reče ribar. — Tamo su stigli i sajmišni zabavljači, zar ne? Bili su ovdje prije dva tjedna. Boţe, onaj gutač vatre zaista je zabavan! A tek onaj s konopcima! Svezao sam ga sa svim čvorovima koje

poznajem i za minutu, konopac je spao s njega, a svi se

čvorovi razuzlali! —Da, tako je — pridruţi se starac po imenu Joseph. — Taj je čova pravo čudo. A to je i čovjek-guma. Traţio je da mu donesemo cijev, evo, ovako usku, vidite? Uvukao se

u nju poput jegulje. Načisto sam se ustrašio kad sam vidio kako se na drugome kraju izmigoljio iz nje. —Gledat ćemo ih kada budu pripremili predstavu —

reče Julian. — Zasad nam nisu previše naklonjeni. Ljute se što boravimo na njihovoj ledini. —Vole se drţati na okupu — reče Joseph. — Imali su grdnih neprilika u mjestu gdje su bili prije no što su došii k nama. Netko je zbog njih pozvao policiju i ne ţele prijateljevati ni s kim.

—Dobro, moramo poći —Zaustavili reče Julian pozudraviše s ribarima i krenuše. su te se se da djeca uţinaju maloj čajani i potom krenuli kući, —Ţeli li netko poći autobusom? — upita Julian. — Mogli bismo i pješice stici prije mraka. Ali ako su djevojčice umome neka uzmu autobus u Tinkers Greenu. —Naravno da nismo umorne — George će uvrijeđeno. —Jesi li me ikad čuo da sam se tuţila na umor Juliane? —U redu, u redu, ţelio sam jedino biti paţljiv — uvjeri je Julian. — Dođite, krenimo!

Put je bio dulji no što su mislili. Smrkavalo se kad su

stigli do nogostupa koji je vodio na polje s prikolicama. Uspeli su se preko njega i polako krenuli prema svome zakutku. A tada su iznenada zastali i zblenuli se. Gledali su svuda uokolo u nevjerici. Njihovih prikolica tamo nije bilo! Vidjeli su mjesto gdje su se nalazile i ono na kojem su palili vatru. Ali prikolica nije bilo! —Pobogu! — Julian će zabezeknuto. — To nadilazi sve! —Zar sanjamo? Nigdje ni traga našim prikolicama! —Točno, ali kako su se mogle pomaknuti? — upita

Anne gotovo mucajući od iznenađenja, — Hoću reći, nema

konja koji bi kola odvezli! Nisu mogle same otići. Zavlada tišina. Djeca su bila zapanjena. Kako su dvije velike čvrste prikoliee mogle ovako nestati? —Gledajte, eno tragova u travi — Dick će iznenada. — Vidite, naše su prikolice prošle ovuda. Dođite, slijedit ćemo trag. Niz breţuljak, vidite li? Krajnje zapanjeno, četvoro je djece slijedilo tragove, a Timmy ih je pratio. Julian se načas osv rnuo osjećajući da ih netko promatra. Ali nije vidio nikoga. Moţda ih sajmišni zabavljači potajice motre iza zavjesa svojih piikolica, pomisli Julian s nelagodom. Tragovi kola prelazili se ravno poljem i stigli do poljskih vrata da bi se potom na livadi izgubili. — Što da radimo? — Anne će ustrašeno. — Nestale su! Nemamo gdje spavati. O, Juliane, što da radimo?

Gdje su prikolice? Ovaj put Julian doista nije znao što bi mogli učiditi! Izgledalo je kao da je netko ukrao dvije prikolice — i nekamo ih odveo! da bi najbolje bilo da nazovemo policijsku —Mislim stanicu — kazao je. — Potraţit će prikolice i uhititi

kradljivce. Ali, to nam noćas neće pomoći! Moramo pronaći neko mjesto gdje ćemo prespavati. —Mislim da bismo se morali raspitati oko sajmišnih zabavljača — predloţi Dick. — Ako i nisu ni u kakvoj vezi s krađom, morali su vidjeti kad je netko odvozio prikolice. — Da. Mislim da si u pravu — reče Julian. — Nešto o tome moraju znati. George, ostani ovdje s Anne, u slučaju da sajmišni zabavljači budu grubi. Povest ćemo Timmy a, mogao bi nam biti od koristi. George nije bilo drago da ostane, ali je vidjela da Anne

ne ţeli ići. Stoga je ostala s njom budno motreći dva dječaka kako se iznova penju na breţuljak s Timmyem koji ide sasvirn uz njih.

—Nećemo ići kod krotitelja zmija — predloţi Dick. — Moţda se igra sa zmijama u svojoj prikolici! —Kakve se igre moţe igrati sa zmijama? — upita Julian.

— Moţda ti misliš na uvijanje u kolu poput zmije? —Jako si duhovit! — Dick će rugajući se. — Gledaj,

netko je pokraj logorske vatre, mislim da je to Bufflo. Ne, to je Alfredo. Pa, znamo da nije onako gnjevan kako izgleda, hajde da njega zapitamo za prikolice.

— Stigli su do visokog gutača vatre, koji je pušeći sjedio uz vatru. Nije ih čuo i naglo je skočio kad mu se Julian obratio: —Gospodine Alfredo — započne Julian. — Moţete li nam reći kamo su nestale naše prikolice! Vratili smo se i vidjeli da ih nema.

— Pitajte Buffloa — Alfredo će mrzovoljno i ne gledajući ih. — Ali, zar vi baš ništa ne znate o njima? — uporno će Julian. — Pitajte Buffloa — proslijedi Alfredo ispuhujući oblake dima. Julian i Dick se ljutito okrenuše i uputiše prema Bufflovoj prikolici. Bila je zatvorena. Oni pokucaše na vrata i pomoli se Bufflo dok mu se čupa zlatne kose sjajila pri svjetlosti svjetiljke. —Gospodine Bufflo — iznova će Julian uljudno. —

Gospodin Alfredo nam je kazao da vas upitamo što se dogodilo s našim prikolicama, jer su nestale i... —Pitajte čovjeka — Bufflo će kratkoProzor i zalupi vratima. Julian je bio-gumu ljut. Ponovno je pokucao. se ra skrili i na njemu se ukazala sitna Bufflova supruga Skippy. —Idite i pitajte čovjeka-gumu — kazala je i zatvorila prozor uz podrugljivi hihot koji je zvučio sumnjivo. —Vuku li nas to oni za nos? — Dick će bijesno. —Izgleda tako — potvrdi Julian. — Pa, pokušat ćemo kod čovjeka-gume. To je posljednji kome ćemo se obratiti. Uputili su se do prikolice čovjeka -gume i snaţno pokucali na vrata. — Tko je? — začuo se glas čovjekagume. —Iziđite, ţelimo vas nešto upitati — reče Julian. —Tko je? — ponovi čovjek-guma.

— Dobro vi znate tko smo — Julian će podiţući glas. — Prikolice su nam ukradene i ţelimo saznati tko je to učinio. Ako nam ne ţelite pomoći, otići ćemo nazvati policiju.

Vrata se otvoriše, a čovjek-guma stajao je na vrh stuba i gledao u Juliana. — Nitko ih nije ukrao. Idite i raspitajte se kod krotitelja zmija.

—Ako mislite da ćemo ići uokolo i raspitivati se kod svakoga ponaosob, varate se! — Julian će srdito. — Ja ne želim ići na policijsku stanicu, ţelio sam da budemo prijatelji s vama, a ne neprijatelji. Sve je to vrlo glupo. Ako prikolice jesu ukradene, ne preostaje nam drugo nego da

idemo na policiju. Ne shvaćam kako moţete ţeljeti da ponovno s njima imate okapanja! Znamo da ih je netko zbog —Previše vas pozvao znate prije dva odvrati —tjedna.

čovjek-guma

veoma

otresito.

— Vaša kola nisu ukradena. Pokazat ću vam gdje su.

Okretno se spustio niza stube prikolice i u polutami krenuo ispred dječaka. Prešao je preko travnata breţuljka

idući prema mjestu gdje su se nalazile prikolice djece. —Kamo nas vodite? — dovikne mu Julian. — Znamo da kola nisu ovdje! Molim vas ne pravite od sebe budalu,

toga je već bilo dosta. Ĉovjek nije odgovorio i nastavio je hodati. Dječacima i Timmyu nije preostalo drugo nego da ga slijede. Timmy nije bio veseo. Neprestano je tiho reţao poput udaljene grmljavine. Ĉovjek-guma tome nije obraćao ni najmanju

paţnju. Julian je usput pomislio da se moţda ne boji pasa zbog toga što oni ne bi bili kadri ugristi gumu! Ĉovjek ih je poveo do ţivice koja je s jedne strane rubila polje, iza mjesta gdje su prije stajale prikolice.

Julian je počeo zdvajati. Savršeno je dobro znao da su dvoja kola bila odvedena do poljskih vrata i potom dalje na livadu, pa zašto ih onda ovaj čovjek vodi u suprotnom pravcu? Ĉovjek-guma je nastavio hodati uza ţivicu i dječaci su

ga slijedili — i tada, upravo s druge strane pomoliše se u sumraku dvije velike sjene — prikolice! —Dobro! — Julian će osupnuto. — Što znači da ste dvije prikolice odveli u drugo polje? —Ljudi vaše i naše vrste se ne miješaju — odgovori čovjek. — Ne volimo da nam se djeca vrte uokolo. Prije tri

tjedna je s nama bio čovjek s kanarincima i predstavljao je sa više od stotinu kanarinaca — a neka su djeca jedne noći otvorila kaveze i oslobodila ih. —O! — usklikne Julian. — Naravno, poumirali su na slobodi jer se ne znaju brinuti za sebe. Bila je to nesreća. Ali, mi ne radimo takve stvari.

—Sada više ne dopuštamo djeci da budu pokraj nas — reče čovjek-guma. — Zato smo upregli konje u vaše priko lice, poveli ih do vrata za i do sljedećeg polja i evo ih. Mislili smo da poljskih ćete se vratiti dana i vidjeti ih. —

—A, ugodno je uočiti da malko pričate ovako iznenada - reče Julian. — Timmy, ne reţi. Sve je u redu. Pronašli smo kola. Ĉovjek-guma je nestao ne rekavši ni riječi. Ĉuli su ga kako se spretno uvukao u ţivicu. Julian izvadi ključ od svoje prikolice uspne se uza stube i otključa vrata. Traţio je uokolo i pronašao dţepnu svjetiljku. Upalio ju je i osvijetlio unutrašnjost kola. Ništa nije bilo dirano. —Znači, tako je to — kazao je. — Naprosto prkos sajmišnih zabavijača, rekao bih. Kaznili su nas zbog toga što su ona strašna djeca učinila kanarincima — pola od tih ubogih stvorenja zacijelo je pomrlo. Ne volim ptice u kavezu, ali kako kanarinci ne mogu ţivjeti u ovoj zemlji a da se na njih ne pazi, okrutno je osloboditi ih i ostaviti da pomru od gladi.

— Slaţem se s tobom — reče Dick. Sada su dječaci išli niz breţuljak do otvora u ţivici kroz koji su morala proći kola kad su ih Ijudi odvozili s breţuljka. Djevojčicama George i Anne će dobrano laknuti kad saznaju da su pronašli kola! Julian zvizne i George mu odmah odgovori. — Još

smo ovdje Juliane. Što se događa? —Našli smo prikolice. — Veselo joj dovikne Julian. — Napolju su.

Djevojčice im se spremno pridruţe iznenađene novostima koje su čule. Julian im je sve objasnio. ― Mora da sajmišni zabavljači doista mrze djecu — kazao je. — Izgleda da je s njima bio i čovjek s kanarincima čija se predstava sastojala u pjevanju ptica, a neka su djeca noću oslobodila sve kanar ince i polovica ih je pomrla. Sada sajmišni zabavljači više ne podnose djecu u svojoj blizini. —Pretpostavljam da se krotitelj zmija boji da bismo mogli osloboditi njegove zmije — Dick će uz hihot. —

Hvala Bogu da smo pronašli kola. Mislio sam da ćemo moratine spavati na stogovima sijena! noćas—Meni bi smetalo reče George. — Volim stogove! —Naloţit ćemo vatru i nešto skuhati — reče Julian. — Ogladnio sam nakon sveg tog uzrajavanja. —Ja nisam — uzvrati Anne. — Ne podnosim pomisao da se sajmišni ljudi ne ţele s nama sprijateljiti. To je glupo s njihove strane. Nismo na to navikli. —Da, ali i oni se ponašaju kao djeca — reče Julian. —

Netko im je učinio nešto naţao, a oni se namrgode i čekaju priliku da mu vrate milo za drago. A osim toga, netko je zbog njih pozvao policiju pa su sada, pretpostavljam, posebno osjetljivi.

—Baš, šteta — reče George promatrajući kako Dick vrlo spretno loţi logorsku vatru. — Nadala sam se da ćemo se s njima lijepo provesti. Misliš li da bi se seljak mogao ljutiti što smo na njegovu polju? —O, na to nisam ni pomislio — prizna Julian. Moţda tu nije dopušteno logorovanje. Nadam se da sutra nećemo ugledati nekoga ljutitog farmera koji će se izderati na nas! —Oh Boţe, sada smo tako daleko od potoka — prigovori Anne. — Nalazi se na drugoj strani polja, a jako nam treba voda.

—Noćas ćemo se morati snaći bez nje — Dick će od

lučno. — Ne bih ţelio da mi Bufflo odsiječe kosu s vrha gla ve, ili da mi čovjek-uţe sveţe noge ili pak da zmija vijuga za mnom. Kladim se da sajmišni zabavljači vrebaju na nas da vide kada ćemo otići po vodu. Sve je to veoma budalasto.

Djeca su večerala prilično ozbiljno. Sve im se iznenada učinilo dosta sloţeno. Ne mogu otići na policiju zbog takve gluposti a nisu to ni ţeljeli. Ali, ako ih seljak pokuša izbaciti iz tog polja, kako da se vrate do mjesta gdje su logorovali! Nitko ne voli ţivjeti u kampu ok ruţen neprijateljima!

— Prespavat ćemo sve to — predloţi Julian najposlije. — Ne brinite, djevojčice. Naći ćemo izlaz iz neprilike. Obično dobro izlazimo nakraj s teškoćama. Ne predajemo —Vau!se! — sloţi se Timmy srdačno. George gapotapša. —To je jedan tvoj moto, zar ne Timmy? — upitala je. —A drugi glasi: »Pusti lava dok spava« — Dick će uza široki osmijeh. — Mrzi kad ga se budi dok udobno sniva i

sanja o tisuću zečeva koje hvata! —Pa, kad spominješ spavanje, što mislite o tome da se uvučemo u postelje! — predloţi Julian zijevajući. — Danas smo dobrano šetali i umoran sam. Leći ću i čitati. Svi su se sloţili da je zamisao dobra. Pospremili su stvari iza večere i djevojčice poţelješe laku noć dječacima. Pošle su u svoja kola zajedno sa Timmyem. —Nadam se da ovi praznici neće biti promašaj — reče Anne dok se penjala na svoj leţaj. George joj se pod rugljivo nasmije: —Promašaj! Pričekaj i vidjet ćeš! Imam osjećaj da će se prometnuti u superpraznike!

Veliko iznenađenje Narednog se jutra doista nije činilo da je Georgein osjećaj o »superpraznicima« bio ispravan. Prije no što su se dječaci uopće probudili, na vratima njih ove prikolice začulo se glasno udaranje! Tada se na prozoru ukazalo široko crveno lice ljutito motreći Juliana. —Tko vam je dopustio da ovdje logorujete? — upitao je čovjek mračan poput olujnog oblaka. Julian otvori vrata u pidţami. — Jeste li vi vlasnik ovog polja? — upita uljudno. — Znate, logorovali smo na susjednom polju, ali...

—Ono je iznajmljeno za šatore i prikolice — reče čovjek odjeven u seljačku odjeću. — A ovo nije. —Kao što sam rekao, bili smo na susjednom polju, ali nas nisu trpjeli sajmišni zabavljači te su dok smo bili odsutni, prevezli naše prikolice ovamo! A mi nemamo konja da ih odvezemo! Jedino što nam je preostalo bilo je da ostanemo ovdje!

—E, pa, ne moţete ostati — odgovori seljak. — Ne iz najmljujem svoje polje. Sluţi mi za krave. Da nas morate otići ili ću vaše prikolice odvestiJulian na cestu. —Ali, slušajte... — počne i tada zastane. Seljak je otišao. Odlučan lik u jahaćim hlačama i jakni od tvida. Djevojčice otvoriše prozor i pozvaše Juliana. —Ĉule smo što je rekao. Nije li zao? Š to da sada radi mo?

—Ustat ćemo i doručkovati — reče Julian. — A onda ja idem do sajmišnih ljudi da im pruţim posljednju priliku. Morat će nam posuditi dva konja — ona dva kojima su ovamo prevezli naša kola — i odvući nas na

naše mjesto. U protivnome, bojim se, morat ću se obratiti za pomoć policiji! —O, Boţe! — usklikne Anne. — Mrzim takve stvari. Tako smo se lijepo provodili prije no što su stigli sajmišni

za bavljači. Ali, izgleda da je posve nemoguće navesti ih da se s nama sprijatelje.

—Točno — sloţi se Julian. — Uostalom više i nisam siguran da to ţelim. Radije ću posve odustati od praznika nego li se neprestano suočavati s ovakvim neprilikama! Dick i ja ćemo poći i obratiti se sajmišnim zabavljačima nakon do ručka. Doračak je protekao jednako ozbiljno kao i večera. Julian je bio prilično šutljiv. Razmišljao što bi bilo najbolje da kaţe mrgodnim ljudima u susjednom polju. —Morate povesti Timmya sa sobom — kazala je George izraţavajući mišljenje svih. Julian i Dick krenuše zajedno s Timmyem oko pola devet. Svi su sajmišni ljudi ustali i bili izvan kola, a dim njihovih vatri dizao se u jutamjem Julianzraku. pomisli da se najprije obrati gutaču vatre te

dva dječaka pođoše prema njegovoj prikolici. Ostali se zagledaše i napustiše svoje prikolice i vatre te se okupiše oko dječaka. Timmy iskezi zube i stane reţati. — Gospodine Alfredo — poče Julian. — Seljak nas tjera sa svoga polja. Moramo se vratiti ovamo. Ţelimo da nam posudite dva konja kako bismo prevezli prikolice. Val smijeha preplavi ljude koji su ga slušali.

Gospodin Alfredo mu odgovori uljudno sa širokim osmijehom na licu:

—Kakva šteta! Mi ne iznajmljujemo konje! —Ne ţelim ih unajmiti — Julian će strpljivo. — Vaša je duţnost da prevezete natrag naša kola. U protivnome, bit ću prisiljen da se obratim policiji za pomoć. Znate, prikolice nisu naše. Gomilom zaţagori ljutit mmior. Dvoje ili troje ljudi hitro ustuknuše kad su čuli njegove riječi. FIJU! Julian se hitro okrene. Sajmišni zabavljači se razmaknuše i dječaci se nađoše ispred Buffloa koji je, sa širokim neugodnim osrmjehorn na licu, mahao bičem u ruci.

FIJU! Julian naglo skoči, jer je odjednom nekoliko

vlasi s vrha njegove glave poletjelo u zrak — kraj biča ih je naprosto odrezao! Gomila se glasno smijala. Timmy iskezi zube i zalaje.

Dick uhvati pseću ogrlicu. — Učinite li to još jednom, neću moći zadrţati psa! — viknuo je upozoravajući. Julian je stajao ne snalazeći se. Nije mogao podnijeti pomisao da se okrene i bude ispraćen hihotom i porugama. Bio je toliko bijesan da nije mogao prozboriti ni

riječi. A tada se nešto dogodi. Nešto tako posve neočekivano da nitko nije ništa poduzimao prepuštajući sve tijeku događaja! Dječački lik trčao je prema njima preko travnata breţuljka — netko veoma nalik na George, s kratkom veoma sivu pjegavim netko kovrčavom kosom ui kratku odjeven, međutim, suknju,licem a ne — u hlačice poput George.

Djevojčica je trčala prema njima vičući iz sveg glasa: — Dick! DICK! DICK! Hej, DICK! Dick se okrenuo i zapanjeno motrio. —O, pa to je Jo! JO! Ciganska djevojčica koja je s nama sudjelovala u jednoj pustolovini! Juliane, to je Jo! Nije bilo sumnje — to je bila Jo! Dohrlila je lica

blistava od golemog uţitka i uzbuđeno se obrušila na Dicka. Uvijek je njega najviše voljela. —Dick! Nisam znala da si ti ovdje! Juliane! Jesu li ostali ovdje? O, Timmy, dobri stari Timmy! Dick, zar ovdje

logorujete? O, to je doista odviše lijepo da bi bilo istinito! Izgledalo je da se Jo namjerava ponovno objesiti na

Dicka, no on ju je zadrţao. — Jo! Odakle, zaboga, stiţeš? —Pa, vidiš — reče Jo — imam školske praznike kao i vi, i pomislila sam da vas pođem posjetiti u Vili Kirrin. To sam i učinila. Ali ste svi vi zajedno otputovali. Bilo je to jučer. —Nastavi — reče Dick kad je Jo zastala hvatajući dah.

—Pa, nisam se ţeljela vratiti ravno kući — nastavi

objaš njavati Jo. — Pomislila sam da bih mogla posjetiti svoga ujaka — brata moje majke — i kako sam znala da ovdje logoruje, autostopirala sam cijelim putem i stigla

kasno sinoć. —Nevjerojatno! — reče Julian. — A, ako smijem pitati, tko je tvoj ujak?

—O, Alfredo, gutač vatre — glasio je Join začuđujući od govor. — Niste li to znali? O, Dick! O, Juliane! Mogu li ostati s vama dok ste ovdje? Dajte, DAJTE recite da mogu! Niste me zaboravili, zar ne? —Naravno da nismo — odgovori Dick razmišljajući kako nitko ne bi mogao zaboraviti ovu malu cigansku

djevojčicu s njezinim mahnitim ponašanjem i ţestokom osjećajnošću. Tek je tada Jo zapazila da se itu nešto zbiva. Zašto se sva ta gomila okupila oko Juliana Dicka? Pogledala je uokolo i odmah je osjetila da sajmišni ljudi nisu naklonjeni Julianu i Dicku — unatoč tome što je osnovni izraţaj njihova lica sada odavao zapanjenost! ―Kako to da Jo poznaje ove dječake? — pitali su se. — Kako to da je s njima tako bliska? — Bijahu zabezeknuti i sumnjičavi. —Ujače Alfredo, gdje si? — pitala je Jo traţeći ga po gledom. — O, tu si! Ujače, ovo su moji najbolji prijatelji i

djevojčice također, gdjegod sada bile. Ispričat ću ti sve o njima i o tome koliko su bili dobri prema meni! Ispričat ću svima!

—Pa — Julian će ćuteći se prilično zbunjen pri pomisli što bi sve Jo mogla otkriti. — Vratit ću se da bih obznanio novosti djevojčicama. Sigurno će biti jako iznenađene kad saznaju da si ovdje i da je Alfredo tvoj ujak!

Dva dječaka i Timmy okrenuše se da pođu. Mala se

gomila razdvoji da bi ih propustila. Potom se ponovno zatvori okruţivši malu Jo čiji je prodomi glas dopirao do

dječaka cijelim putem dok su prelazili polje. —Vidi, vidi, vidi! — reče Dick kad su prošli kroza

ţivicu. — Zaista zapanjujuće! Nisam mogao vjerovati očima kada se pojavila mala Jo, a ti, Juliane? Nadam se da

George neće imati ništa protiv. Uvijek je bila prilično ljubomorna na Jo i na sve što je ona sposohna učiniti. Dvije su djevojčice bila zapanjene novostima. Georg e nije bila naročito oduševljena. Jo joj je bila draţa na udaljenosti negoli u blizini. Prilično joj se nevoljko divila i bila joj sklona. Jo je bila previše nalik na George, a da bi joj ova mogla uzvratiti otvorenim prijateljstvom! —Pa, zamislite da je Jo, baš Jo, došla ovamo! — usklikne Anne smiješeći se. — O, Juliane, dobro je da je došla u pravom trenutku! Ne sviđa mi se onaj dio tvoje

pripovijesti kad te Bufflo ošinuo bičem po kosi. Mogao si oćelaviti vrhu glave! odsjekao je tek nekoliko vlasi — reče Julian. — —O,na Ali sam se prepao. A nadam se da su se prepali i sajmišni za bavljači kad su ugledali Jo kako stiţe poput uragana, vičući iz svega glasa i obrušivši se na ubogoga Dicka. Gotovo ga je oborila!

—Nije ona loša djevojčica — reče Dick — ali nikad ne zastane da promisli o stvarima. Pitam se da li ljudi kod kojih ţivi znaju kamo je otišla. Ne bi me čudilo da je

naprosto nestala ne kazavši im ni riječi. —Poput ona dva znanstvenika — Julian će uza smiješak. —Pobogu, ne mogu se oporaviti! Jo je doista posljednja osoba kojoj bih se ovdje nadao! —Pa i ne toliko, ako promisliš — objasni Anne. — Otac joj je Ciganin, zar ne? A majka je radila u cirkusu,

kao što nam je kazala. Dresirala je pse, sjećaš li se, Juliane? Prema tome, sasvim je prirodno da poznaje ljude

poput ovih. Ali, zamisli, da joj je ujak gutač vatre! —Točno, zaboravio sam da je Joina majka bila u cirkusu —reče Julian — Pretpostavljam da Jo ima neobičnih rođaka diljem zemlje! Pitam se što sada pripovijeda o nama.

—Kako god bilo, Dicka diţe u zvijezde — priklopi Ge-

orge. — Uvijek je o Dicku mislila sve najbolje. Moţda saj mišni zabavljači više neće biti tako neprijateljski

raspoloţeni prema nama, sada kad znaju da nas Jo voli. —Slušajte, u škripcu smo — reče Dick. — Ne moţemo ostati na ovom polju, jer će ponovno doći seljak i otjerati nas, a ne vjerujem da će nam sajmišni zabavljači posuditi konje bez kojih ne moţemo napustiti polje! — Mogli bismo zamoliti seljaka da nam posudi konje — predloţi Anne.

—Za to bismo mu morali platiti, a ne vidim zašto bismo to trebali — reče Julian. — Konačno, nije naša greška da su se prikolice tu našle! —Mislim da je ovo mjesto strašno i nama nesklono — reče Anne. — I ne ţelim više ovdje ostati. Nimalo me ne veseli.

— Razvedri se! — reče Dick. —

Nikad

se

ne

predajemo! —Vau! — sloţi se Timmy.

—Pogledajte, netko dolazi kroz otvor u ţivici, tamo po kraj livade — George će pokazujući im. — To je Jo! —Da, i tako mi svega, vodi par konja! — vikne Dick. — Dobra stara Jo! Dovodi Alfredove konje!

Ponovno kod zabavljača Ĉetvoro djece, zajedno s Timmyem koji je poskakivao iza njih, potrčaše ususret Jo. Ona se svima ozareno nasmiješila: —Zdravo, Anne, zdravo, George! Radujem se da vas ponovno vidim! Pravo iznenađenje! —Jo! Kako si se domogla ovih konja? — upita Dick uzi majući jednoga za uzde. —Lagano — nasmije se Jo. — Naprosto sam rekla ujaku Alfredu sve u vezi s vama, kako ste blii divni, i sve što ste za mene uradili. I zaista sam bila zgranuta kad sam

čula da su vas oni izbacili s polja! Onda su me čuli! Kazala sam im što mislim o ljudima koji se tako ponašaju prema

mojim naj boljim prijateljima! —Zaista jesi, Jo? — upita George sumnjajući. —Niste li me čuli? — upita Jo. — Derala sam se koliko me grlo nosilo na ujaka Alfreda, a potom na njegovu suprugu, moju tetu Anitu, pa se i ona stala izdirati na njega, a onda smo svi na sve vikali! —Mora da je to bilo pravo natjecanje u galami — reče Julian. — A rezultat je bio da si izborila svoje i dobila konje da prevezemo prikolice, zar ne, Jo?

—Pa, kad mi je teta Anita kazala da su odveli vaše pri

kolice na susjedno polje i tamo ih ostaviti te da vam ne

ţele posuditi konje da ih prevezete natrag, čuli su me — reče Jo. — Kazala sam im, ne, bolje da ne znate što sam kazala. Nisam baš bila pristojna. —Kladim se da nisi — pridometne Dick koji se već godinu —A danakada ranijesam uvjerio oštrinu Joina jezika. im urekla kako je moj stric otišao u zatvor, a vi mi pronašli dom u kojemu se dobri ljudi staraju o meni, bilo im je ţao da su prema vama bili grabi — nastavi Jo. — A onda sam rekla ujaku Alfredu da ću

uzeti dva konja i do vesti natrag vaše prik olice. — Shvaćam — reče Julian. — A sajmišni su te zabavljači naprosto pustili da to učiniš? —O, da — potvrdi Jo. — Upregni ih, Juliane, i odmah krenimo. Ne dolazi li to onaj seljak? Da, dolazio je, i izgledao je mrgodno. Julian brzo upregne konja u prikolice djevojčica, a Dick povede drugoga konja unatrag, do ruda drage prikolice. Seljak je

prišao i promatrao. —Znači, mislili ste da će ipak biti bolje da nakon svega nađete konje, zar ne? — kazao je. — I mislio sam da hoćete. Tu ste mi natrtljali cijelu pripo vijest o tome kako su kola ovamo dovedena i da ne moţete otići! —Grrrrr! — Timmy će spremno, no on je jedini pruţio nekakav odgovor! —Đi-ha! — Jo će uzimajući uzde konja koji je trebao povesti prikolicu djevojčica. — Gista-hoj! Kreći! Konj krene, a Jo ga je namjemo provela tik ispred

seljaka te je ovaj naglo ustuknuo. Mrmljajući, nešto joj je dobacio. Pomolivši glavu iza piikolice, Timmy mu je odgovorio reţanjem. Seljak se još više povukao i promatrao kako se dvije prikolice voze niz breţuljak, promiču kro z otvor na ţivici i spuštaju se niz livadu. Kola su stigla do poljskih vrata i Anne ih je raskrilila.

Konji su ušli, upinjući se, jer su sada išli uzbrdo a prikolice bile teške. Najposlije su stigli do kuta gdje su prikolice prije stajale. Vozeći unatrag, Julian ih je postavio na isto mjesto. Ispregao je konje i dobacio uzde drugoga konja Dicku. — Sami ćemo ih odvesti — kazao je.

Dva su dječaka dovela konje k Alfredu koji je štipaljkama pričvršćivao rublje na uţe. Ĉinilo se to krajnje neprikladnim poslom za gutača vatre, ali izgledalo je da Alfredo ne mari.

—Gospodine Alfredo, hvala što ste posudili konje — Julian će najuljudnije moguće. — Da ih priveţemo negdje

ili da ih ostavimo slobodne? Alfredo se okrenuo i izvadio iz širokih usta nekoliko

kvačica. Izgledao je prilično postiđeno. —Ostavite ih slobodne — kazao je. Skanjivao se prije no što je ponovno stavio kvačice u usta. — Nismo znali da ste prijatelji moje nećakinje — kazao je. — Ispričala nam je sve o vama. Morali ste nam reći da je poznajete. —A kako je mogao kad nije znao da je ona tvoja nećakinja? — dovikne Alfredova supruga s vrata prikolice. — Fredo, doista nemaš mozga, ni mrvice. Aaah! Sada si bacio moju najljepšu košulju na zemlju! Istrčala je najvećom mogućom brzinom i Alfredo ju je uspaničeno gledao. Srećom, ovaj joj se put u ruci nije našla tava. Okrenula se prema dvojici dječaka koji su se zabavljali prizorom. —Alfredu je ţao što je odvezao vaše prikolice — kazala je — zar ne, Alfredo? —Pa! Ti si... — zausti Alfredo zapanjena izraţaja. No ni je mu bilo dano da dovrši. Njegova ga je sitna tamna ţenica ţestoko gurnula i iznova progovorila, a riječi su joj se naprosto kotrljale jedna preko druge:

—Ne obraćajte paţnju na toga velikog nevaljalca! Nema mozga. Jedino zna jesti vatru, a od toga nikakve

vajde! Ali Jo ima mozga. Jeste li sada zadovoljni što ste ponovno smješteni u svome kutu? —Bio bih zadovoljniji da ste se svi prema nama prijateljskije odnosili — prizna Julian. — Bojim se da ovdje više nećemo ostati. Vjerojatno ćemo sutra krenuti. —Evo, slušaj, Fredo, što si učinio! Potjerao si ovu dragu djecu! — vikala je ona. — Ovi se dječaci znaju ponašati, a ti o tome ne znaš ništa. Od njih bi trebao učiti, Fredo, trebao bi...

Fredo izvadi kvačice iz usta u ţelji da joj kaţe nešto

uvredljivo, ali njegova supmga iznenadno krikne i potrči u prikolicu. — Nešto gori! Nešto gori! Alfredo se od srca nasmije, a prasak njegova smijeha

iznenadio je dječake. — Ha, ha! Danas peče kolače i

izgorjeli su joj! Ova ţena nema mozga! Uopće nema mozga! Julian i Dick okrenuše se u namjeri da odu. Alfredo im se obrati tihim glasom:

—Sada moţete ostati na našem polju. Vi ste Joini prijatelji, a to je dovoljan razlog.

—Moţda i jest — reče Julian. — Ali, bojim se da nama nije dovoljan. Sutra krećemo. Dječaci su se vratili do prikolica. Jo je sjedjela na travi zajedno s George i Anne, ţivo im pripovijedajući o svome ţivotu u vrlo srdačnoj obitelji. — Ali ne dopuštaju mi da nosim kratke hlače i da se ponašam poput dječaka — završila je ţalosno. — Zbog toga sada nosim suknju. Hoćeš li mi posuditi svoje kratke hlače, George? —Ne, ne mogu — George će odlučno. Već joj je i ovako Pa, kazalo se, Jo, pisati da si okrenula Jo suviše nalikovala! novu stranicu u svom—ţivotu. Jesi libinaučila i čitati? —Gotovo — odgovori Jo i okrene glavu. Nastava joj je prilično teško padala, jer dok je ţivjela sa svojim ocem, Ci ganinom, nikad nije pohađala školu. Opet ih je pogledala sjajnih očiju. — Mogu li ostati s vama? — upitala je. — Moja bi mi maćeha to dopustila, znam to, dopustila bi mi da budem s vama.

—Jesi li joj rekla da ideš ovamo? — upita Dick. — Nisi, to nije lijepo od tebe, Jo. —Nisam na to ni pomislila — prizna Jo. — Pošalji joj dopisnicu umjesto mene, Dick. —Pošalji je sama — George će spremno. — Kazala si

da si naučila pisati. Jo ne obrati paţnju na tu primjedbu. — Mogu li ostati s vama? — pitala je. — Neću spavati u prikolici, nego ću leći ispod nje. Uvijek sam tako činila za lijepa vremena i dok sam ţivjela s ocem u prikolici. Bit će to promjena nakon ţivota u kući. Mnogo mi se toga u kući sviđa, iako nisam mislila da hoće, ali uvijek ću najviše voljeti spavanje na otvorenome. —Pa, možeš ostati s nama ako se zadrţimo ovdje —

reče Julian. — Ali ne privlači me to previše, zbog toga što

su nas svi tako neprijateljski dočekali. —Reći ću svima da budu ljubazni s vama — Jo će sprem no te ustane kao da je naumila krenuti i sve ih

prisiliti na srdačnost! Dick je povuče dolje: — Ne, ostat ćemo još ovdje jedan dan i noć, i sutra donijeti odluku. Što misliš o tome, Ju? —U redu — sloţi se Julian. Pogledao je na svoj sat. — Dođite, idemo s jednim sladoledom proslaviti Join dolazak. A pretpostavljam da vi, djevojčice, morate ponešto i kupiti, zar ne? — Da — reče Anne i uze torbu za kupovinu. Djeca se uputiše niz breţuljak, njih petoro zajedno s Timmyem. Kad su prolazili pokraj krotitelja zmija, on im se veselo javio: — Dobro jutro! Lijep dan, zar ne?

Bilo je to iznenađujuće sveg mrštenja odbojnosti sajmišnih zabavljača unakon dosadašnjem ophođenjui s djecom. Anne se nasmiješila, ali dječaci i George naprosto kimnuše i produţiše. Nisu bili toliko spremni na praštanje kao Anne! Prošli su pokraj čovjeka-gume koji je nosio vodu. Iza njega je išao čovjek-uţe. Obojica su kimnuli djeci, a čovjek- guma tugaljiva izraţaja čak im se i malko nasmiješio. Potom ugledaše Buffloa s bičem — fiju, fiju, fiju! Prišao im je. — Ţeliš li fijuknuti mojim bičem, izvoli — kazao je Julianu. — Hvala — Julian će uljudno, ali ukočeno. — Vjerojatno sutra odlazimo. — Ĉuvaj kosu! — reče Bufflo osjetivši se ukorenim. — Samo je vi ostavite na miru — Julian će spremno

protrljavši vršak kose gdje mu je Bufflo otkinuo nekoliko stršećih vlasi. — Ha, ha! — prasne u smijeh Bufflo, a onda iznenada zastane plašeći se da ga je uvrijedio. Julian mu se nasmiješi. Prilično mu se sviđao Bufflo sa čupom ţute kose i otegnutim govorom.

bič.

— Ostanite s nama — reče Bufflo. — Posudit ću ti svoj

—Vjerojatno sutra odlazimo — ponovi Julian. Kimnuo mu je i pridruţio se ostalima. —Zapravo, prilično bih rado ostala — reče George. — Sve je drukčije kad se ljudi prijateljski ophode. —Ali, nećemo ostati — Julian će kratko. — Već sam za pravo odlučio. No, pričekat ćemo do sutra. To je pitanje ponosa. Vi, djevojčice, zapravo ne razumijete kako se osjećam. I nisu razumjele. Dick jest i stoga se slagao s Julianom. Djeca su stigla do sela i uputila se prema

dućanu gdje se prodavao sladoled. Proveli su vrlo ugodan dan. Izvrsno su objedovali na travi pokraj prikolice i, na sendvičima njihovo iznenađenje, Alfredova supruga ih je — počastila pomirenja koje je sama napravila. Anne joj se srdačno zahvalila kako

bi nadoknadila prilično ukočenu zahvalu dječaka. —Mogli ste biti srdačniji — prigovorila im je, — Ona je zaista ljubazna ţenica. Stvarno, sada bih rado još ostala ovdje. No Julian je bio začudno uporan. Zanijekao je glavom. Sutra odlazimo — kazao je. — Izuzev ako se ne — nešto dogodi izuzetno i navede nas da ostanemo. A to se neće dogoditi. Julian je, međutim, bio posve u krivu. Nešto se izuzetno dogodilo. Nešto doista neobično.

Doista neobična zgoda Neobična se stvar dogodila nakon uţine. Djeca su pri lično kasno uţinala, ali u slast: maslac i med, svjeţe uštipke kupljene u mljekarnici uz sendvič pomirenja koji im je bila posluţila Alfredova supruga, a bio je veoma bogato nadjeven. —Više ni mrvice ne bih mogla pojesti — reče George ―sendvič je zaista bio veoma raskošan. Ne znam čak imam li snage da ustanem i operem posuđe, pa mi to i nemoj predloţiti, Anne. —I neću — odgovori Anne. — Ima dovoljno vremena. Divna je večer, posjedimo. Opet se javlja onaj kos. Svaki put kad se oglasi, pjeva drugi napjev. —Zato i volim kosove — Dick će dokono. — Pravi su

skladatelji. Sami smišljaju svoje melodije i nisu poput

zeba koje i uvijek nanovo pjevaju jednu te istu pjesmu.

Stvarno, jutros sam slušao jednu koja je pedeset puta ponovila isto.

— Ĉip, čip, čip, čr, čr, čr, čipi — ole! — oglasi se zeba kao da je napjev naučila napamet. — Ĉip, čip, čip —Evo je opet — reče Dick. — Nije li krasna? Doista je bila. Sletjela je na travu pokraj djece i zobala mrvice i čak se jednom osmjelila i sjela na Anneino koljeno. Anne se nije pomaknula i bila je veoma

uzbuđena. Timmyje zareţao i zeba je odlepršala. — Glupi Timmy! ― kazala mu je George. — Ljubomoran si na zebu! O, pogledaj, Dick, nisu li ono čaplje sletjele na močva rno tlo s istočne strane breţuljka na kojemu se nalazi zamak? —Jesu — Dick će sjedajući. - Gdje ti je dalekozor, George? Kroz njega bismo mogli lijepo vidjeti te velike ptice. George ga donese iz prikolice. Pruţi ga Dicku. On ga

usmjeri prema močvari: —Da, četiri čaplje. Boţe, kako su im duge noge, zar

ne? Zadovoljno gacaju močvarom, sada je jedna nešto ubola svojim dugim kljunom. Što je to? O, da, ţaba. Vidim joj straţnje noge. —Ne vidiš! — reče George uzimajući mu dalekozor. — Razmećeš se. Dalekozor nije dovoljno snaţan da bi na toj udaljenosti mogao vidjeti straţnje noge ţabe! Ali, bio je dovoljno snaţan. Zaista izvrstan dalekozor, moţda i predobar za George, koja nije bila previše paţljiva s vrijednim stvarima.

Imala je upravo toliko vremena da ugleda straţnje noge ţabe kako nestaju u veliku čapljinu kljunu. Tada je nešto uplašilo ptice i odlepršale su prije no što su ostala djeca imala vremena da ih vide.

— Kako sporo mašu krilima — kaza Dick. — Sigurno

sporije ostalih George. od Potraţio bihptica. čavke.Daj Opetmiih ponovno na tisućedalekozor, nadlijeće

zamak; pretpostavljam da su na večernjem obilasku. Primaknuo je dalekozor očima i pomicao ga ovamo onamo prateći beskonačno komešanje i vrtloţenje crnih čavki. Kroz večernji je zrak do djece dopiralo njihovo glasno graktanje. Ĉak-čak-čak-čak! Dick ih je ugledao nekoliko koje su sletjele na jedini sačuvani toranj zamka. Spustio je dalekozor da bi ih

mogao pratiti. Jedna od čavki sletjela je na podboj

prozora pokraj vrha tomja i Dick ju je promatrao. Zadrţala se sekundu na podboju i odletjela kao da ju je

nešto ustrašilo. A tada Dick ugleda nešto od čega mu je srce naglo zakucalo. Dalekozor je bio usmjeren na prozor, a tamo je

ugledao nešto začuđujuće. Nije mogao vjerovati očima! Tiho se obrati Julianu: —Ju! Uzmi dalekozor, hoćeš li? Usmjeri ga na prozorski okvir pri vrhu jedinoga sačuvanog to rnja i reci

mi vidiš li što i ja. Brzo!

Julian začuđeno pruţi ruku prema dalekozoru. Ostali su iznenadetio gledali. Što li je Dick vidio? Julian pribliţi dalekozor očima i usmjeri ga prema oknu o kojem je govorio Dick. Pomno je motrio.

—Da. Da, vidim. Kako neobično! Mora da je to neki učinak svjetlosti. Dotad su ostali postali toliko znatiţeljni da to više nisu mogli podnijeti. George zgrabi dalekozor iz Julianovih mku. — Daj da ja vidim — kazala je gnjevno. Usmjerila je dalekozor prema prozom. Piljila je, piljila i piljila. Potom je spustila dalekozor i zagledala se u Juliana i Dicka. — Jeste li pomahnitali? — kazala je. — Tamo nema

ničega, ničega izuzev prazna prozora! Anne brzo dohvati dalekozor prije no što ga se Dick ponovno uspio domaći. I ona ga usmjeri na prozor. Ali, zaista se ništa nije vidjelo. —Nema ničega — Anne će razočarano, a Dick smjesta uze dalekozor i ponovno pogleda prema prozoru. Spustio ga je. —Otišao je! — kazao je Julianu. — Sada više nema ni koga.

—DICK! Ako nam ne kaţeš što si vidio, skotrljat ću te niz breţuljak — George će uvrijeđeno. — Izvodiš li nešto? Što si vidio? —Pa — počne Dick gledajući u Juliana. — Vidio sam lice. Lice nedaleko od okna, i gledalo je van. Što si ti, Ju, vidio? —Isto — reče Julian. — I meni se učinilo prilično

neobično. —Lice! — uskliknu George, Anne i Jo. — Što ţelite reći? —Pa, upravo to što smo rekli — uzvrati Dick. — Lice s očima, nosom i ustima. — Ali nitko ne ţivi u dvorcu. Ruševan je — primijeti George. — Što mislite, istraţuje li netko dvorac? Julian pogleda na svoj sat: —Ne, to nije mogao biti posjetilac, siguran sam.

Zamak se zatvara u pola šest, a sada je već šest prošlo. Kako god bilo, izgledalo je to nekako očajno lice! —Da. I ja tako mislim — sloţi se Dick. — To je doista neobično, zar ne, Juliane? Moţda postoji i neko sasvim jednostavno objašnjenje, ali ne mogu si pomoći da ne mislim kako je nešto u vezi sa svim tim veoma čudno. —Je li to bilo lice muškarca — upita George. — Ili ţene? —Mislim da je bio muškarac — odgovori Diek. — Na spram tame u unutrašnjosti prozora, nisam mogao vidjeti kosu ili pak odjeću. Ali, izgledalo je kao lice muškarca. Jesi li zamijetio obrve, Ju?

—Da, jesam — reče Julian. — Veoma izrazite, zar ne? George se upali lampica: — Obrve! — kazala je spremno. — Ne sjećate li se — fotografija znanstvenika Terry-Kanea prikazivala ga je kao

čovjeka s gustim crnim obrvama. Rekli ste da će ih obrijati i zalijepiti umjesto brkova, sjećaš li se, Dick? ―Da, sjećam se — reče Dick i pogleda Juliana. Julian zaniječe glavom. — Nisam uočio sličnost — kazao je — ali, sve u svemu, lice je bilo prilično daleko. Samo zbog toga što je Georgein dalekozor tako dobar, uspjeli smo s takve daljine ugledati lice na prozoru. Mislim zapravo da za to postoji sasvim obično objašnjenje — naprosto smo bili zatečeni izato nam se učinilo tako neobično. —Da sam barem ja vidjela to lice — uzdahne George. je moj nastavi dalekozor, a ja nisam vidjela lice! —To —Pa, gledati, moţda se ponovno pojavi — odgovori Dick pruţajući joj dalekozor. — Moţda nešto ugledaš! Tako su Anne, George i Jo na smjenu pomno motrile kroz dalekozor. Najposlije se toliko smračilo da se jedva ra zaznavao toranj, a kamoli da bi se vidjelo lice na prozoru! —Reći ću vam što bismo mogli uraditi — predloţi Julian. — Mogli bismo sutra poći razgledati zamak. A mogli bismo se i uspeti na toranj. Tada bismo bili sigurni ima li nekoga unutra. —Ali, mislio sam da sutra putujemo — reče Dick. —O, da, namjeravali smo krenuti, zar ne? — uzvrati Julian, koji je od uzbuđenja na to posve zaboravio. — Pa,

mislim da ne bismo trebali krenuti prije no što istraţimo zamak i pronađemo objašnjenje za pojavu lica. —Naravno da ne moţemo — sloţi se George. — Bilo bi glupo vidjeti tako nešto i odjuriti, a da ne provjerimo o če mu se radi. To naprosto ne bih mogla. —Ja u svakom slučaju ostajem — obznani Jo. — Ako

hoću, mogu ostati kod svog ujaka Alfreda, ukoliko vi odete, i javiti vam da li se lice ponovno pojavilo ako mi George ostavi dalekozor.

—E, pa, neću — George će veoma odlučno. — Ako idem, sa mnom ide i moj dalekozor. Ali, ne idem. Sada ćeš, Juliane, i ti ostati, zar ne?

—Ostat ćemo i ustanoviti o čemu se radi — reče Julian. —Zaista sam strahovito znatiţeljan. Hej, tko to dolazi? Iz sumraka se pomoli golemi lik. Bio je to Alfredo, gutač vatre. — Jo! Jesi li ovdje? — kazao je. — Tvoja teta

te zove na večeru, i tvoje prijatelje također. Dođite! Nastupi stanka. Anne je puna očekivanja gledala u Juliana. Hoće li se i nadaije ponašati uznosito i prkosno? Nadala se da neće. — Hvala vam — Julian će najposlije. — Rado ćemo doći. Zar bismo odmah trebali krenuti? — Bilo bi lijepo —gutam Alfredovatru? će uz Samo malenikaţite! naklon. — Hoćete li da vama u čast Bilo je to previše primamljivo da bi djeca odoljela. Svi su ustali i slijedili velikog Alfreda preko breţuljaka do njegove prikolice. Ispred nje je bila naloţena velika logorska vatra, a nad njom je visjela velika crna posuda iz koje se širio boţanstven miris.

— Večera još nije sasvim zgotovljena — reče Alfredo. Djeci je laknuio. Nakon obilne uţine nisu bila jako gladna,

usprkos divnu mirisu koji se širio iz posude! Sjeli su oko vatre.

— Hoćete ii zaista za nas gutati vatru? — upita Anne.

— Kako to radite? — O, to je jako teško! — odgovori Alfređo. — Učinit ću to jedino ako mi obećate da sami to nećete pokušavati. Ne biste ţeljeli dobiti opekotine svuda po unutrašnjem dijelu usta i po ţdrijelu, zar ne? Svi su ga uvjeravali da to ne bi ţeljeli. — Ali, ja ne bih ţeljela ni da se vi opečete — doda Anne. Alfredo je izgledao zapanjeno. — Ja sam vrlo dobar gutač vatre — uvjerio ju je. — A dobar gutač nikad ne dobije opekotine. Sada, sjedite mirno, a ja ću uzeti baklju i za vas gutati vatru.

Još je netko sjeo pokraj njih. Bio je to Bufflo. Smiješio im se. Stigla je Skippy i također sjela. Tada se pojavi krotitelj zmija i sjedne sa suprotne strane vatre.

Vratio se Alfredo noseći nekoliko stvari u ruci. — Pravi obiteljski krug! — kazao je. — A sada gledajte! Progutat ću vatru, vama u čast!

Gutanje vatre i ostalo! Alfredo je sjeo na travu na maloj udaljenosti od vatre. Pred sebe je stavio metalnu limenku koja je odisala na pe-

trolej. Drţao je u ruci dvije stvari što ih je ţelio pokazati djeci.— Njegove baklje — ponosno je objasnila Alfredova supruga. — Guta vatru koja na njima gori.

Alfredo dovikne nešto krotitelju zmija, uranjajući dvije baklje u limenku. Još se nisu upalile i djeci su one nalikovale velikim kukicama za kopčanje dugmadi sa snopom vune pričvršćenim na mjestu gdje se nalazi kukica. Krotitelj zmija se nagne i dohvati jednu upaljenu

granu iz vatre. Vještim zamahom zabode je ravno u pliticu. Petrolej koji je bio u njoj odmah se zapali i plamenovi

liznuše kroz mrak. Dosad je Alfredo drţao baklje podalje, no sada je umočio jednu za drugom u gorući potrolej u limenki. Baklje su se smjesta zapalile i crveni je plamen

sukljao iz baklji, dok je Alfredo u svakoj ruci drţao po jednu. Oči su mu sjale u blistavu svjetlu, a petoro je djece mirno sjedjelo, skamenjeno od čuda. Tada Alfredo nagne glavu unatrag — sve niţe i niţe — i širom otvori svoja velika usta. Stavi jednu od upaljenih baklji u usta i obuhvati je usnama, te su mu obrazi, zbog plamena u ustima, postali nevjerojatno i neobično crveni.

Anne je malko kriknula, a George je zinula od čuda. Dječacima je zastao dah. Jedino je Jo mirno promatrala prizor. Dosad je mnogo puta gledala svoga ujaka kako guta vatru! Alfredo otvori usta i plamen suknu i z njih, šišteći poput vatrena vodopada. Ĉovjek koji jednu baklju drţi upaljenu u lijevoj ruci, gorući petrolej u limenci, drugu zapaljenu baklju u desnoj ruci i plamen koji mu suklja iz usta — bijaše zaista izuzetan prizor!

Isto je učinio i s drugom bakljom te mu obrazi ponovno sinuse poput svjetiljke. Tada mu iznova plamen sukne iz usta, a večernji ga povjetarac raspiri. Alfredo zatvori usta. Gutnuo je. Potom pogleda

uokolo, otvori usta da pokaţe kako u njima više nema plamena, i široko se osmijehne: —Ha, je li vam se svidjelo gledati kako gutam vatru? — upitao je i odloţio baklje. Plitica više nije bila u plamenu i sada je prizor osvjetljavala jedino logorska vatra. —Ĉarobno! — usklikne Julian s velikim divljenjem. — Ali, niste li opekli usta? —Tko, ja? Ne, nikada! — nasmije se Alfredo. —

Moţda, u početku, da, kad sam s tim počeo, prije mnogo godina. Bilai otišao. bi sramota kad bih se opekao. OdustaoAli bihsada, od togne. posla

—Ali, kako to da ne opečete usta? — upita Dick zabe zeknuto.

Alfredo nije ţelio davati objašnjenja. Bio je to dio tajne njegova umijeća i nije ga namjeravao odati. —I ja znam gutati vatru — obznani Jo sasvim neočeki vano. — Slušaj, ujače Alfredo, daj mi jednu od tvojih baklji.

—Ti? Ništa takva nećeš pokušati! — vikne Alfredo. — Hoćeš li da izgoriš? —Ne. Neću — odgovori Jo. — Gledala sam te i znam što si uradio. I ja sam to pokušala. —Razmetljivica! — George će spremno. —Slušaj me — nastavi Alfiredo. — Pokušaš li gutati vatru, išibat ću te da ćeš me moliti za milost. Tako ću te... —Slušaj, Fredo — uplete se njegova supruga — ništa takva nećeš uraditi. Ja ću se obračunati sa Jo počne li ovdje izvoditi ludosti. A, što se tiče gutanja vatre — pa, ako će netko ovdje osim tebe gutati vatru, to ću biti ja, tvoja su pruga. —Nećeš gutati vatru — Alfredo će uporno, očevidno

se strašeći da bi njegova ţustra ţena bila kadra to i

pokušati.

Iznenada Anne krikne od straha. Dugačko, debelo tijelo klizilo je između nje i Juliana — jedan od krotiteljevih pitona! Poveo je jednoga sa sobom, a djeca to nisu znala.

Jo ga—jePusti uhvatila i čvrsto drţala. ga — reče krotitelj zmija. — Vratit će se k meni. Ţelio se prošetati. —Ostavite da ga ja malo drţim — molila je Jo. — Tako je gladak i hladan. Volim zmije.

Julian je oprezno ispruţio ruku i dotaknuo veliku

zmiju. Zaista je bila neočekivano glatka i veoma hladna. Kako neobično! Djelovala je tako pločasto i grubo. Zmija je polako klizila prema Joinu vratu i stala se spuštati niz njezina leđa. — Pazi da te ne omota repom — upozorio ju je krotitelj. — Već sam ti to rekao.

—Nosit ću je oko vrata — kazala je Jo i nastavila vući zmijino dugo tijelo te je najposlije visjelo oko njezina vrata

poput krznena ovratnika. George ju je promatrala diveći se i protiv volje. Anne se odmaknula koliko je mogla od Jo. Dječaci su zapanjeno motrili i oćutjeli novo poštovanje

spram malene ciganske djevojčice. Netko stane svirati umiljat napjev na gitari. Bila je to Skippy, Bufflova supruga. Pjevušila je uz to tugaljivu ni pjesmicu, veselimsenapjevom koji su zapjevali svi sajmiš zabavljači.sGotovo cijeli logor našao na okupu, a bilo ih je tu i nekoliko koje djeca još nisu vidjela. Bilo je prilično uzbudljivo sjedjeti oko blistave vatre, slušati prebiranje na gitari i Skippyin duboki jasni glas, kao i sjedjeti pokraj gutača v atre i nadomak zmiji koja je, činilo se, također uţivala u glazbi! Uvijala se prema onima koji su pjevali u zboru, potom se naglo stuštila niz Joino lice i odmigoljila do svoga gospodara, krotitelja.

—O, moja ljepotice — reče neobični čovječuljak propuštajući zmiju da mu klizi između ruku moćno se i ritmički izvijajući u prolazu. — Sviđa ti se glazba, zar ne, ljepotice? —Zaista voli svoju zmiju — šapne Anne George. — Ka

ko moţe? Alfredova supruga ustane. — Vrijeme je da krenemo — kazala je okupljenima. — Alfredo mora večerati. Nije li

tako, moj veliki nevaljalče? Alfredo se sloţio. Namjestio je tešku ţeljeznu posudu ponad plamteće vatre i za nekoliko sekundi sve ih je zapuhnuo takav boţanstveni miris da petoro djece uze uzbuđeno udisati. —Gdje je Timmy? — upita George iznenada. — Nigdje

se ne vidi!

—Otpuzao je spuštena repa kad je ugledao zmiju — ka zala je Jo. — Vidjela sam kad je otišao. Timmy, vrati se! Sve je uredu! Timmy, Timmy!

—Hvala, sama ću ga pozvati — reče George. — On je moj pas. Timmy! Timmy naiđe spuštena repa. George ga je pomilovala,

a Jo učini isto. Pas ih je obje liznuo. George ga pokuša odvući od Jo. Nije joj se svidjelo da Timmy pokazuje svoju naklonost prema ciganskoj djevojčici — ali uvijek je dokazivao da mu je draga! Volio ju je. Večera je bila izvrsna. — Što ste sve stavili u posudu — upita Dick prihvaćajući ponudu da uzme još. — Nikad

u ţivotu nisam jeo tako ukusnu čorbu. —Piletina, zečevina,supruga. veprovina, luk, bijela repa...pačetina, — počne govedina, nabrajati Alfredova — Stavila sam sve što mi je bilo pri ruci. Kuha se, a ja miješam. Moţda ću sljedeći put staviti unutra i jarebica i fazana i...

—Ušuti, ţeno — promrmlja Alfredo koji je dobro znao da bi okolni seljaci mogli postaviti poneko pitanje u vezi s ponečime u toj čorbi. — Rekao si da ušutim! — ljutito poviče Alfredova

supruga prijeteći mu ţlicom. — To si mi rekao! —Vau! — oglasi se Timmy, kojemu se na nosu našlo ne koliko ukusnih kapljica što ih je u slast liznuo. — Vau! — Potom je ustao i pošao prema ţlici nadajući se da će dobiti još. —O, teta Nita, daj Timmyu ţlicu čorbe — molila je Jo i, na Timmyevo veliko veselje, dobio je punu pliticu hrane.

Jedva je vjerovao očima! —Mnogo vam hvala na izvrsnoj večeri — reče Julian osjećajući da je doista vrijeme da krenu. Ustao j e a ostali su slijedili njegov primjer.

—I hvala vam što ste za nas gutali vatru, gospodine Alfredo — reče George. — Izgleda da vam to nije pokvarilo tek!

—Pih! — Alfredo će kao da ţeli reći da takvo nešto ne dolazi u obzir. — Jo, hoćeš li noćas opet ostati s nama? Do bro nam došla. —Treba mi samo jedna debela deka, teta Nita, i to je sve — odgovori Jo. — Spavat ću ispod Georgeine prikolice. —Moţeš spavati i unutra, na podu — predloţi George. Ali Jo odmahne glavom. —Ne. Dosta mi je spavanja u zatvorenom. Ţelim

spavati vani. Ispod prikolice bit će mi izvrsno. Cigani često tako spavaju za lijepa vremena.

Djeca su se vratila preko breţuljka u tami. Nekoliko je zvijezda već bilo na nebu, ali se mjesec još nije pomolio. — Bila je to lijepa i zanimljiva večer — reče Dick. — Uţivao sam. Sviđaju mi se tvoja ujna i ujak, Jo. Jo je Pošla bila oduševljena. Uvijeki jeumotala voljela dobiti pohvalu od Dicka. je ispod prikolice se u pokrivač. Maćeha kod koje je ţivjela već nekoliko mjeseci učila ju je da treba oprati zube, umiti se i počešljati — ali sada je sve zaboravila, otkad je ponovno ţivjela ciganskim ţivotom! —Kroz dan ili dva povno će biti poderana, prljava, raščupana, zapuštena djevojčica kakvu smo je upoznali — kazala je George ovaj put naročito pomno četkajući kosu. — Nakon svega, drago mi je da ćemo se ovdje zadrţati, zar ne, Anne? Sada se sajmišni zabavljači sasvim prijateljski ophode s nama.

—Zahvaljujući Jo — reče Anne. George ne reče ništa. Nije joj se svidjelo da nešto duguje Jo! Završila je s pripre mama za postelju i uvukla se u svoj leţaj. —Ţeljela bih da smo i mi vidjele lice na prozoru, zar ne, Anne? — kazala je. — Pitam se tko je to bio i zašto se nalazio i gledao van. —Ne vjerajem da mi se sada posebno raspreda o licima na prozorima — reče Anne, smještajući se na svoj

leţaj. Puhnula je u svjetiljku i legla. Još su razgovarale nekoliko minuta, a onda George začuje nešto izvan prikolice, Što bi to moglo biti? Ti mmy podiţe glavu i malo zareţi.

George pogleda na prozor na suprotnoj strani. Kroz njega je svijetlila jedna samotna zvijezda — a tada nešto zakrili zvijezdu i nasloni se na okno. Timmy ponovno

zareţi, ali ne previše glasno. Je li to bio netko koga poznaje?

George upali dţepnu svjetiljku i odmah vidje o čemu se radi. Zahihotala je. Potom je pozvala Anne: —Anne! Anne! Eno lica na prozom. Anne, probudi se! —Ne spavam —javi se Anne te, ustrašena, sjeđne na postelju. — Kakvo lice? Gdje? Ne strašiš me naprosto, zar ne? —Ne, eno ga, pogledaj! — reče George i osvijetli svjetiljkom prozor. Gledalo ih je veliko, tamnosme đe lice i Anne krikne. Potom se nasmije. — Gaduro jedna, George, pa to je Alfredov Zaista si me ustrašila. Gotovobuljooki bih te mogla izvućikonj. iz leţaja i baciti na pod. Idi, glupavi

konju, iš, idi!

Na putu prema zamku Narednoga jutra, nakon doručka, djeca su iznova razglabala o licu na prozoru. Povremeno bi s dalekozorom promatrali prozor, ali na njemu nije bilo nikoga.

da posjetimo čim se otvori — predloţi Dick.—Hajde da nitkozamak nije spomenuo lice na prozoru — Ali, pazite, —jasno, Jo? Tebe koji put jezik zna prevariti. Jo se zajapuri. — Nije istina! Ja umijem čuvati tajnu! —U redu, gutačice vatre — Dick će uza smijeh. Pogledao je na sat. — Prerano je da sada krenemo. —Ići ću pomoći gospodinu Glatkome oko njegovih zmija ― reče Jo. — Ide li netko sa mnom? —Gospodin Glatki! Kakvo čarobno ime za čovjeka koji se bavi zmijama — reče Dick. — Ići ću da promatram, ali nije mi baš do toga da mi plaze gore-dolje po tijelu. Svi su pošli do prikolice gospodina Glatkoga, izuzev Anne koja je kazala da će mnogo radije pospremiti nakon doručka. Obje krotiteljeve zmije bile su izvan kutije. — Lašti ih — kazala je George sjedajući nedaleko od gospodina Glatkoga.

— Gledaj kako se sjaje njihova smeđa tijela! —Zdravo Jo, hoćeš li istrljati Ljepotana umjesto mene? ― upita gospodin Glatki. — Tekućina ti je ovdje u bočici. Opet su mu se pojavili oni raţni nametnici ispod ljuskica. Istrljaj ga tom tekućinom i uskoro će ili se osloboditi.

Ĉinilo se da Jo dobro zna što joj je činiti. Uzela je krpu, navlaţila je ţutom tekućinom i počela blago njome pritiskati jednu od zmija, puštajući da se lijek upije oko ljuskica.

Ne ţeleći da Jo bude u tolikoj prednosti pred njom,

George se ponudi da pomogne u trljanju drage zmije.

— Drţi je onda — reče joj gospodin Glatki i pruţi jednu zmiju prema George. Ustao je i pošao u svoju

prikolicu. George nije s tim do kraja računala. Zmija joj je leţala na koljenima i stala se uvijati oko njezina tijela. — Pazi da se ne obavije oko tebe repom — upozorila ju je Jo. Dječacima je uskoro dosadilo da gledaju kako se George i Jo natječu u tome koja će bolje trljati svoga pitona, i pođoše do mjesta gdje je Bufflo vjeţbao vrtnju uţadi. Savijao ih je u petlju za petljom, praveći u zraku prekrasne šare. Nasmijao se dječacima. —Hoćete li pokušati? — pitao je. Ali, ni jedan od njih nije bio vičan vrtnji uţadi. —Da vidimo kako ćete nešto otkinuti vrškom biča — re če Dick. — Mislim da ste u tome pravi vještak. —Što biste htjeli da pogodim? — upita Bufflo uzimajući svoj veličanstveni bič. — Najviši list onoga grma? —Da — sloţi se Dick. Bufflo ih pogleda, fijukne bičem jednom ili dvaput, podigne ga i — slomi list.

Najviši list je nestao kao nekom čarolijom. Dječaci su gledali zadivljeni. — A sada odsijecite cvijet ove tratinčice ― reče Julian pokazujući je. Fiju! Tratinčice nestade. — To je lako — reče Bufflo. — Gledajte, jedan od vas drţat će u raci olovku ili nešto slično. Izbit ću je, a da vam ne dotaknem prste! Julian se skanjivao. Ali Dick gurne ruku u dţep i izvuče omanju crvenu olovku. Ispruţio je ruku drţeći je izmedu palca i kaţiprsta. Bufflo ju je gledao poluzatvorenih očiju, kao da odmjerava udaljenost. Podigao je bič. Fiju! Vršak biča obavio se oko olovke i smjesta je izbio iz Dickove ruke. Olovka je poletjela u zrak, a Bufflo je

ispruţio ruku i uhvatio je! —Vrlo dobro — pohvali ga Dick doista zadivljen. — Treba li dugo da se nauči takvo nešto? —Dvadesetak godina ili siično — odgovori Bufflo. — Ali mora se početi kao dječarac, pribliţno trogodišnjak. Mene je učio moj tata, i ako ne bih dosta brzo napredovao, zgulio bi mi koţu s ušiju vrškom svoga biča! Brzo se uči

ako znamo što će nam se dogoditi! Dječaci su razrogačenih očiju motrili Bufflove velike uši. Zaista su izgledale malko ogrubjele na rubovima! —Bacam i noţeve — nastavi Bufflo uţivajući u divljenju dječaka. — Postavim Skippy naspram ploče i bacam noţeve svuda oko nje, tako da kada se odmakne od daske njezin obris ostane jasno ocrtan noţevima. Hoćete li da vidite? —Pa, ne sada — odgovori Julian gledajući na sat. — Spremamo se posjetiti zamak. Jeste li ga vi ikada vidjeli, Bufflo? —Nisam. Tko bi tratio vrijeme obilazeći ruševne zamkove? — Bufflo će prezrivo. — Ja ne bih!

Otišao je prema svojoj prikolici vitlajući uţadi pri hodu s takvom lakoćom Dick nije mogao odoljeti mu ne pozavidi iz dna duše.daKakva šteta da nije počeodaučiti

takve stvari na vrijeme! Bojao se da se sada u tome više ne bi mogao izvještiti. Bio je prestar! —George! Jo! Vrijeme je da krenemo — zvao je Julian. — Ostavite zmije i dođite. Anne! Jesi li spremna? Gospodin Glatki uze svoje zmije. Oduševljeno su plazile po njemu a on je milovao njihova glatka, sjajna tijela.

—Moram oprati ruke prije nego što krenem — reče

George. — Ruke su mi malo ljepljive. Ideš li, Jo?

Jo nije bilo posve jasno zašto bi trebalo prati ljepljive ruke, ali pošla je sa George do potoka te su dobro isprale ruke. George obriše svoje u prilično prljavu maramicu, a Jo, otare ruke u mnogo prljaviju suknju. Zavidno je gledala Georgeine kratke hlače. Kakva šteta da mora nositi suknju!

Nisu zaključali prikolice. Julian je bio uvjeren da su im sada sajmišni zabavljači skloni i da im ništa neće uzeti niti ikome dopustiti da to učini. Svi su sišli niz breţuljak, Timmy veselo poskakujući pred svima, vjerujući da ih on vodi u lijepu dugu šetnju. Djeca su se uspela preko nogostupa, prešla preko

livade i stigla do drvenih vratnica koje su ih odvele do

strme staze što se penjala do zamka. Sada, kad je bio tako blizu, činio se gotovo kao da bi im se mogao obrušiti na glavu!

Uspeli su se stazom i došli do malog tornja gdje su se nalazila okretna vrata kroz koja se ulazilo u zamak. Tamo

je bila neka starica, izgleda pomalo poput vještice. Da je imala zelene oči, Anne bi je zacijelo smatrala potomkom vještica! Ali oči su joj bile poput crnih bobica. Nije imala zuba i teško se razumijevalo što govori. —Pet, molim — reče Julian pruţajući joj dvadeset i pet penija.

—Ne moţete uvesti psa — reče starica mrmljajući tako da ju pravo nisu ni razumjeli. Pokazala je na psa i

ponovila glavom. upita —O,što zarje kazala zaista neprestano ne moţemoodrečno povestimašući psa? — George. —Neće učiniti nikakvu štetu. Starica pokaza na kućna pravila: PSIMA ULAZ ZABRANJEN!

—U redu. Onda ćemo ga ostaviti vani — George će ljutito. — Kakvo glupo pravilo! Timmy, ostani ovdje. Brzo će mo doći. Timmy ovjesi rep. To nije odobravao. Ali, znao je da

psima nije dopušten ulaz na neka mjesta, kao što su crkve, i pomislio je da mora da je to neka golema crkva — mjesto na kojemu je George tako često običavala nestati nedjeljom. Legao je u suncem obasjani kut.

Petoro djece prošlo je kroz zveketava okretna vrata. Otvorili su vrata koja su se nalazila iza njih i našli se unutar prostora zamka. Vrata su se za njima zatvorila. —Ĉekajte, moramo nabaviti vodič — reče Julian. —

Htio bih saznati nešto o tom tornju. Vratio se i kupio vodič za još pet penija. Djeca su stajala u velikom dvorištu

zamka i gledala u knjigu. U njoj je bila iznesena povijest staroga zdanja — povijest rata i mira, sporova i primirja,

obiteljskih posjeda, vjenčanja i svega onoga što čini povijest.

—Bila bi to zanimljiva pripovijest kad bi bila podrobno opisana — primijeti Julian. — Pogledajte, eno tlocrta. Tu postoje podzemni hodnici! —Nisu otvoreni za javnost — razočarano.

čitao

je

Dick

— Kakva šteta! —Jednom je to bio veoma moćan i velik zamak — reče Julian gledajući tlocrt. — Oduvijek su ga obrubljivali debeli zidovi koji ga i sada opasuju, a sam je dvorac

sagrađen u sredini golema dvorišta što ga okruţuje sa svih strana. Navodno su zidovi oko dvorca debeli tridesetak

centimetara. Trideset centimetara! Nije čudno da još postoje!

Djeca su plaho motrila samotne ruševine. Zamak se dizao uvisje sa svojim mjestimice to rnjevima; ponegdje nedostajao i cijeli zid aurušenim svi su dovratnici bili oštećeni. —Naravno, postojala su četiri tornja — reče Julian i dalje pomno proučavajući vodič. — Navodno su tri dosad posve srušena, ali četvrti je u veoma dobru stanju, iako su se kamene stube što vode na njegov vrh mjestimice urušile. —Onda niste mogli vidjeti ono lice na prozoru — reče George promatrajući četvrti toranj. — Ako se stubište urušilo, nitko se ne moţe uspeti. —Pa, vidjet ćemo koliko se urušilo — odgovori Julian. — Moţda stube nisu prikladne za javnu upotre bu i vjerojatno ćemo naići na natpis upozorenja, ali moţda se ipak dijelom moţe njima uspeti. —Hoćemo li se popeti ako je tako? — upita Jo sjajnih očiju. — Što ćemo učiniti ako naiđemo na »lice«? —Pričekajmo najprije da ga ugledamo! — reče Julian. Zatvorio je vodič i spremio ga u dţep. — Izgleda da smo ovdje jedini posjetioci. Pođimo redom. Obiđimo najprije prostor dvorišta. Išli su dvorištem koje je okruţivalo zamak. Mjestimice je na njemu leţalo razbacano kamenje koje je padalo sa

zidova zamka. Na jednom se mjestu cijeli zid bi o urušio i

djeca su ugledala unutrašnjost dvorca, tamnu i prijeteću. Ponovno su se vratili do pročelja. — Hajde da pokušamo ući kroz vrata na pročelju — ako se tako moţe nazvati ove velike vratnice — reče Julian. — Slušajte, moţete li zamisliti vitezove n a konjima kako jašu unutrašnjim prostorom nestrpljivi da se otisnu na neki turnir dok konji neprestano udaraju kopitima! —Da! — usklikne Dick. — Jasno mogu zamisliti!

Ušli su kroz nadsvođene vratnice i šetali iz odaje u odaju s kamenim podovima i zidovima i s malim uskim prozorima koji su propuštali veoma slabo svjetlo. — U to

doba nije bilo stakla za okna, objašnjavao je Dick. — Kladim se da su za hladnih zimskih dana bili radosni što su im prozori uski. Brrrr! Mora da je ovo bilo veoma hladno mjesto tako za ţivot. —Podovi su obično bili prekriveni rogozom, a na zido vima su visjele tapiserije — reče Anne sjećajući se što je

učila na satovima povijesti. — Juliane, pođimo sada potraţiti stubište u tornju. Hajdemo! Ĉeznem da saznam nalazi li se zaista »lice« u tome tornju!

Zamak Vilinske noći ĈAK-ĈAK-ĈAK! Ĉak-čak-čak! Ĉavke su kruţile oko zamka zazivajući jedna drugu veselim, prijateljskim glasovima. Petoro je djece gledalo u nebo i promatralo ih. Dick.—Vidi se siva mrlja na njihovim vratovima — reče

— Pitam se koliko li godina čavke ţive u zamku i iznad

njega.

—Pretpostavljam da je granje razbacano po dvorištu njihovo djelo — reče Julian. — Polaţu svoja gnijezda na dugim prutovima, pa mora da ih jednaki broj ispadne koliki i ostane! Pogledajte samo onu hrpu granja! —Vrlo nerazborito s njihove strane! — reče Dick. —

Kad bi im harem pored naše prikolice pa da ne moramo traţiti pruće granjepadalo za loţenje vatre! Djeca su stajala na velikom nadsvođenom dovratniku kroz koji se ulazilo u dvorac. Anne je postala nestrpljiva. — Hajde da sada razgledamo tornjeve — kazala je. Prišli su najbliţemu, ali se gotovo nije razabiralo da je nekoć bio toranj. Bila je to tek velika gomila sru šena kamenja, nagomilanog jedan na drugi.

Pošli su do jedinoga uščuvanog tornja. Nadali su se da će naići na ostatke kamena stubišta, ali na svoje veliko razočarenje nisu mogli čak ni pogledati u unutrašnjost tornja! Jedan od unutarnjih zidova se urušio i tlo je bilo posve zakrčeno i zatrpano. Nije bilo ni traga stubištu. Ili se i ono urušilo ili ga je zatrpalo kamenje srušena zida. Julian je bio začuđen. Bilo je očevidno da se nitko nije mogao s unutrašnje strane uspeti u toranj! Kako je onda, za miloga Boga, vidio lice na prozoru tornja? Ako to nije bilo lice, što je bilo?

—Ĉudno — reče Dick premišljajući o istome kao i Julian i pokazujući na nagomilano kamenje na dnu tomja. — Izgleda posve nemoguće uspeti se do vrha. Pa, što je onda s licem?

—Pođimo upitati onu staricu da li postoji neki drugi put kojim se stiţe u toranj — predloţi Julian. — Moţda ona zna.

Tako su napustili zamak, prešli preko dvorišta i vratili se do malenog tornja u vanjskom zidu koji je štitio velike vratnice. Starica je sjedjela pokraj okretnih vrata i plela. —Moţete li nam, molim vas, reći moţe li se na neki način uspeti na toranj? — upitao je Julian.

Starica nešto odgovori, ali bilo je teško razabrati njezine riječi. Ali, po tome kako je snaţno odmahnula glavom, bilo je očevidno da nije bilo drugog puta do tornja. Sve je to bilo veoma zagonetno.

—Postoji li razrađeniji tlocrt zamka od ovoga? — Tlocrt podzemnih upita Julian pokazujućitlocrt joj svojtorn vodič. hodnika, naprimjer, jeva— kako su nekoć izgledali, prije no što su se oštetili? Starica je promrmljala nešto poput »Društvo za zaštitu«. —Što ste kazali? — upita Julian strpljivo. Ţena vještičja izgleda očigledno se umorila od svih tih pitanja. Otvorila je veliku biljeţnicu gdje je bio zapisan broj posjetilaca i plaćenih ulaznica i zagledala se u nju. Stavila je prst na nešto što je bilo tu zapisano i pokazala to Julianu. —Društvo za zaštitu spomenika — pročitao je. — O, je

li netko od njih nedavno bio ovdje? Moţda bi oni mogli znati nešto više od onoga što piše u vodiču? —Da — potvrdi ţena. — Bila su dva muškarca. — Proveli su cijeli dan ovdje prošli četvrtak. Pitajte Društvo ono što vas zanima, a ne mene. Ja samo naplaćujem ulaz. Iznenada je zvučila sasvim pribrano. Potom je opet utonula u mumljanje i više nitko nije mogao razabrati ni riječi. —Kako god bilo, kazala nam je što nas je zanimalo — reče Julian. — Nazvat ćemo Društvo i pitati ih mogu li nam reci nešto više o zamku. Moţda postoje tajni prolazi i

slično, o čemu vodič uopće ne govori.

—Kako uzbudljivo! — usklikne George. — Slušajte, vratimo se druga do tornja i razgledajmo ga izvana: moţda postoji neka mogućnost da se uspnemo.

Vratili su se i traţili — ali nije bilo mogućnosti za uspinjanje. Iako kameni blokovi od kojih je toranj bio sagrađen nisu bili jednolični te su tu i tamo pruţali mali

oslonac za nogu ili ruku, bilo bi suviše opasno da se itko pokuša penjati, čak i Jo koja je bila spretna poput mačke. Prije svega nikako se nije moglo znati koji se kamen drţi, a koji je sklon odronu sve dok se penjač ne bi za nj uhvatio, a onda bi mogao poletjeti prema tlu!

Unatoč svemu, Jo je bila voljna pokušati. — Moţda mi uspije — kazala je izuvši jednu cipelu. —Obuj cipelu — Dick će spremno. — Nećeš se upuštati u pothvate takve vrste. Ovdje čak nema ni bršljana za koji bi se mogla uhvatiti. Jo smrknuto navuče cipelu, iznenađujuće nalik na George kad se mrgodi. A tada, na golemo iznenađenje svih, prema njima je trčao — Timmy! —Timmy! Odakle dolaziš? — upita George iznenađeno. — Nema prolaza izuzev kroz okretna vrata, a vrata iza nas su zatvorena. Sami smo ih zatvorili! Kako si ušao? —Vau! — oglasi se Timmy nastojeći objasniti. Potrčao je do očuvana tornja, probio se između kamenih blokova koji su tu leţali i zastao kod malog prostora između tri ili četiri otpala kamena bloka. — Vau! — ponovio je i šapom pokazao prema jednome bloku. —Izišao je odavde — izvjesti George. Uhvatila je kamen, ali ga, dakako, nije mogla pomaknuti ni za pedalj. — Ne znam kako se Timmy ovdje provukao. Otvor ne izgleda do voljno velik ni za zeca. Sigurno je da se nitko od nas ne bi mogao uvući! —Mene zbunjuje — reče Julijan — kako je Timmy

ušao izvana. Mora da je trčao oko vanjskoga zida i pronašao neki otvor. Mora da se ušunjao u njega. —Da. — Tako je — sloţi se Dick, — Znamo da su zidovi debeli tridesetak centimetara; znači mora da je pronašao dio gdje je zid pri dnu urušen i silom se uvukao u nj. Ali, je li moguće da u zidu postoji otvor dubok trideset centimetara?

Bilo je to doista zbunjujuće. Svi su gledali u Timmya, a on je pun očekivanja mahao repom. Potom ie glasno

zalajao i uskakao se kao da očekuje da netko prihvati igru. Vrata iza obrtnoga kriţa se raskriliše i iznenada se pomoli starica:

—Kako je pas ušao ovamo? — viknula je. — Mora od mah izići! —Ne znamo kako je ušao — reče Dick. — Postoji li neki otvor u vanjskom zidu? —Ne — odgovori starica. — Nikakav. Mora da ste

pustili psa da uđe dok ja nisam gledala. Sada mora izići. A i vi također. Dosta ste dugo ovdje. —Stvarno, mogli bismo otići — sloţi se Julian. — Vidjeli smo sve što se ovdje moţe vidjeti — ili što nam je dopnšteno da vidimo. Posve sam uvjeren da postoji neki put do tornja, iako je stubište urušeno. Nazvat ću Društvo ih dazamak. me poveMora za spomemka i zamoliti ţu s ljudima kojizaštitu su prošlog tjedna ispitivali da su stručnjaci u tom poslu. — Da. Vjerojatno imaju potpuniji nacrt — reče Dick — tajnih hodnika, skrivenih odaja i svega, ako ih uopće ima! Uhvatili su Timmya za ogrlicu i izišli kroz okretna vrata, klik-klik-klik. — Rado bih pojela koji uštipak u mljekarnici ― reče George. — I popila limunadu. Je li još tko za to?

Svi su bili, uključivši i Timmya koji je jednom glasno

zalajao.

— Timmy je lud kad je riječ o uštipcima — primijeti George. — Naprosto ih proguta. — To je čisto rasipanje — dometne Anne. — U posljednje ih je vrijeme dobio četiri, više nego itko od nas. Spustili su se do sela. — Idite i naručite što ţelite — kazao je Julian — a ja ću poći i raspitati se za D ruštvo. Moţda u mjestu ima kakav ured. Otišao je do poštanskog ureda da bi odatle nazvao, a ostali krenuše prema vratima male svijetle mljeka rnice. Krupna prodavačica ih uza smiješak pozdravi. Smatrala ih je svojim najboljim mušterijama, a to su uistinu i bili. Djeca su jela već drugi uštipak kad se Julian vratio.

— Ima li novosti? — upita Dick. — Da — uzvrati Julian. — Neobičnih novosti, kazao bih. Našao sam adresu Društva. Njihov ogranak djeluje sedamdesetak kilometara odavde i oni brinu o starim građevinama u ovom kraju. Pitao sam da li imaju kakvo novo izdanje s podrobnim obavijestima o zamku.

Zastao je da kupi uštipak i zagrizao ga. Ostali su strpljivo čekali dok je ţvakao. —Kazali su da nemaju. Posljednje što su objavili bio je vodič od prije dvije godine. —Ali, što je bil o s onim ljudima koji su prošlog tjedna dolazili u ime Društva? — upita George. —Da. To sam i ja rekao — uzvrati Julian uzimajući slje deći zalogaj. — I tu je sada nešto čudno. Kazali su da ne znaju o čemu govorim, tko jer nitko iz Društva nije bio poslan u zamak i, uostalom, sam ja? —Hmmm! — mrmljao je Dick. — Znači da su ti ljudi ispitivali i istraţivali zamak za svoj račun! —Slaţem se — reče Julian. — A ne mogu si pomoći da ne mislim kako je lice na prozoru u nekoj vezi s tom dvojicom. Posve je očevidno da oni nisu povezani ni s

kakvim sluţbenim udruţenjem, što ih jedva opravdava s obzirom na to da su istraţivali tajne prolaze u zamku. Ostali su zurili u njega, osjećajući kako u svakoga raste slično uzbuđenje — ono što je George nazivala »pustolovnim osjećajem«. — Znači da je na prozo ru zamka bilo stvarno lice i da postoji način da se uspne u dvorac — reče Anne. —Tako je — sloţi se Julian. — Znam da zvuči umišljeno, ali zaista mislim da postoji mogućnost da su tamo otišla ona dvojica znanstvenika. Ne znam da li ste to pročitali u novinama, ali za jednoga od njih, Jeffreya Potershama, je navedeno da je napisao knjigu o poznatim

ruševnim zdanjima. Zacijelo zna sve o zamku Vilinskih noći, jer je on veoma poznat. Ako su se ţeljeli negdje sakriti, dok se stiša graja oko njihova nestanka da mogu otputovati u neku stranu zemlju, to je...

—Mogli su se sakriti u toranj i tada se noću išuljati iz zamka, spustiti se do mora i unajmiti neki ribarski čamac! ― usklikne Dick uzevši riječi Julianu iz usta. — Za tili čas bit će s druge strane Kanala! — Da. Tako i ja mislim — sloţi se Julian. — Mislim da bi bilo dobro telefonirati stricu Quentinu u vezi s tim.

Opisat ću mu lice koje smo vidjeli. Ĉini mi se da je sve to suviše vaţno da bismo se sami sa svime nosili. Ti ljudi moţda znaju neke naročito vaţne tajne. —Eto nove pustolovine — reče Jo ozbiljna lica, ali sjajnih očiju. — O, drago mi je da u njoj sudjelujem!

Zanimljivi dan Svi su bili vrlo uzbuđeni. — Mislim da ću se odvesti autobusom do susjednog grada — reče Julian. — Ovdje se sve čuje što se govori u telefonskoj kabini. Radije ću nazvati gdje se nitko neće govorim. —Us javne redu, govornice pođi — sloţi Dick. —ćuti Mi što ćemo obaviti kupovinu i vratiti se do prik olica. Pitam se što će na to reći stric Quentin!

Julian ode do autobusne stanice. Djeca su obišla nekoliko seoskih dućana i kupila što su trebala. Rajčice, salatu, gorušicu i dragušac, kobasice, voćni kolač, limenke ukuhana voća i mnogo mlijeka u bocama. Susreli su neke sajmišne zabavljače na ulici i svatko ih je srdačno pozdravio. Tu se našla i Alfredova supruga, s košarom gotovo jednako velikom kao što je i ona sama bila. Nasmiješila se i doviknula im preko ulice: —Vidite da sama moram u kupovinu! Onaj veliki nevaljalac je previše lijen da to učini umjesto mene. A nema ni mozga. Kaţem mu da kupi meso, a on kupi ribu; kaţem mu da kupi zelje, a on kupi salatu. Nema mozga! Djeca su se nasmijala, Bilo je smiješno da velikome moćnom Alfredu, gutaču vatre, zapovijeda i prigovara njegova sitna ţenica. —Velika je promjena to što su nam sada svi tako naklonjeni — reče George zadovoljno. — Neka to i potraje. Eno krotitelja zmija, gospodina Glatkoga. Ovaj put nije ponio svoje zmije. —Cijelo bi selo bilo protiv njega da jest! — priklopi Anne. — Pitam se što kupuje za hranu svojim zmijama. —Hrane se samo jednom u četmaest dana — objasni Jo. — Progutaju...

—Ne, nemoj mi reći — Anne će ţumo. — Zapravo ne ţelim znati. Gledajte, eno Skippy. Skippy im je veselo mahnula. Nosila je vreće krcate

do vrha. Sajmišni su se ljudi zacijelo dobro opskrbljivali. —Mora da zarađuju mnogo novca — priklopi Anne. —Pa, kad ga imaju, troše ga — objasni Jo. — Nikad ne štede. Njima je ili dobro ili loše. Mora da su dob ro prošli u mjestu gdje su posljednji put nastupali — izgleda da su svi prilično bogati! Djeca su se vratila u logor i provela vrlo zanimljiv

dan, jer su im sajmišni ljudi u ţelji da se iskupe zbog ranijeg neprijateljskog ponašanja, priredili srdačnu dobrodošlicu. Alfredo im je objasnio još neke pojedinosti u vezi s gutanjem vatre i pokazao im kako stavlja pregršt vune u kukicu na vrhu baklje da bi se lakše zapalila i potom je umaće u petrolej. Ĉovjek-guma priredio im je zapanjujuću predstavu izvijajući i provlačeći izineđu prečaga prikolice. se Također se savio i izvio rukenai kotačiina noge na svoje tako neobičan način da je prije nalikovao četverokrakoj hobotnici nego ljudskome biću. Ponudio je Dicku da ga pouči kako se to radi, ali se Dick nije mogao do kraja ni presaviti. Bio je razočaran zbog toga, jer je razmišljao kako bi zapanjio prijatelje kad bi na školskom izgralištu mogao izvoditi takve majstorije. Gospodin Glatki im je odrţao zabavno predavanje o zmijama i na kraju im dao neka uputstva o otrovnicama koja bi im mogla biti od velike koristi. —Ĉegrtuša, primjerice — govorio je — ili mamba ili

bilo koja otrovnica. Ako ţelite jednu uhvatiti da biste je ukrotili, nemojte je loviti štapom ili nečim prikliještiti uza zemlju. To bi je ustrašilo i ne bi bilo ni od kakve koristi. —Što onda treba učiniti? — upitala je George. —Pa, morate promatrati njihov viličasti jezik — orno će gospodin Glatki. — Znate kako ga one isplaze i kako njime palucaju? —Znamo — rekoše svi uglas. —E pa, ako otrovnica isplazi jezik mirno i ne paluca njime, tada se čuvajte — ozbiljno će Glatki. — Tada je ne dirajte. Ali ako joj jezik lijepo podrhtava, tada joj naprosto

poloţite ruku na tijelo i uzmite je. — Svoj je opis popratio pokretima te je izgledao kao da je podigao zmiju, a ona mu klizi kroz ruku. Promatrati sve to, bilo je i očaravajuće i za

strašujuće. —Mnogo vam hvala — zahvali se Dick. — Kad god budem podizao otrovnicu, postupit ću točno prema vašim uputama.

Ostali se nasmijaše. Izgledalo je kao da će Dick svakoga dana podizati otrovnice! Glatki je bio zadovoljan

što je našao tako paţljive slušatelje. George i Anne su, međutim, čvrsto odlučile da, naiđu li na otrovnicu, neće ni pogledati kako drţi jezik — pojurit će kilometre daleko! Bilo je tu i nekoliko sajmišnih zabavljača koje djeca nisu upoznala: Dacca, plesač stepa, koji je obuo cipele za step i nakoji gornjoj stubi svoje po prikolice Pearl,i akrobat je umio hodati uţetu, plesao plesati djeci; po njemu

prebacivati se, uvijek se vješto dočekujući na zemlji; te ostali koji su obavljali razne poslove kao pomoćno osoblje druţine. Jo ih nije sve poznavala, no uskoro se s njima tako

stopila te se pitala hoće li se više vratiti svojoj maćehi! — Sada se uopće ne razlikuje od njih — kazala je George. — Vesela i prljava, ţestoka i velikodušna, lijena a ipak veoma radišna! Bufflo bi po dva sata vjeţbao sa svojom uţadi, a onda bi dva sata leţao. Neobični su to ljudi, ali meni se jako sviđaju. Ostali su se s njom sloţili od sveg srca. Djeca su ručala bez Juliana, jer se do objeda nije vratio. Zašto se toliko zadrţao. Trebao je samo telefonirati stricu! Najposlije je stigao. — Ţao mi je da toliko kasnim — kazao je — ali najprije nitko nije odgovarao, pa sam čekao misleći da su teta Fanny i stric Quentin izišli i za to sam vrijeme objedovao. Tada sam ponovno nazvao i teta Fanny

je bila kod kuće, ali je stric Quentin otišao u London i neće se vratiti do navečer. —U London! — začudi se George. — On veoma rijetko odlazi u London.

—Očigledno je otišao zbog nečega u vezi s dva nestala znanstvenika — objasni Julian. — Toliko je siguran da njegov prijatelj Terry-Kane nije izdajica da je otišao to priopćiti vlastima. Naravno, nisam mogao čekati do navečer. —Znači, nisi prenio naše novosti? — upita ga Dick ra zočarano. —Jesam. Ali sam ih morao re ći teti Fanny — odgovori Julian. — Kazala je da će sve ponoviti stricu Quentinu kad se večeras bude vratio. Šteta da njega nisa m uhvatio i čuo što on o tome misli. Zamolio sam tetu Fanny da nam se odmah javi pismom.

Nakon uţine djeca su ponovno sjedjela na breţuljku, sunčajući se. Zaista su imali sreće s vremenom. Julian je gledao uru šeni zamak s druge Usredotočio pogled na mjesto gdje su vidjeli lice.strane. Bilo je to tako dalekojei jedva je razabirao prozorski okvir. —Donesi dalekozor, George — kazao je. — Mogli

bismo opet malo pogledati na prozor. Otprilike jučer u ovo vrijeme ugledali smo lice. George ga je donijela, ali ga nije odmah dala Julianu

— najprije je sama kroz njega promotrila prozor. Spočetka nije vidjela ništa, a tada sasvim iznenada lice se pojavilo na prozoru! George je bila tako iznenađena da je kriknula.

Julian zgrabi dalekozor iz njezinih mku. Usmjerio ga

je prema prozoru i odmah ugledao lice. Da, isto kao i jučer — obrve i sve ostalo! Dick uze dalekozor i tako su svi redom promotrili

neobično lice. Nije se uopće micalo, koliko su oni uspijevali vidjeti, već je naprosto gledalo. A kada je Anne pogledala kroz đalekozor, ono je iznenada iščeznulo i više se nije pojavilo.

—Pa, znači da jučer nismo izmišljali — reče Julian. — Zaista je tamo. A gdje je lice tu je i tijelo. Slušajte, ne čini li se vama da je lice imalo nekako očajni izraţaj? —Da — reče Dick, a i ostali se sloţiše. — I ja sam to jučer pomislio. Misliš li da je, tkogod on bio, tamo zatvore

nik?

—Izgleda da je tako — reče Julian. — Ali, kako je, za boga, tamo dospio? Mjesto je, dakako, izvrsno za skrivanje. Nitko ne bi ni pomislio da je tamo sklonište. A da nismo kroz dalekozor promatrali čavke, nikad ne bismo ugledali lice na prozoru. Šanse su bile tisuću prema jedan da ga ugledamo. — Milijun prema jedan — reče Dick. — Slušaj, Ju,

mogli bismo otići do zamka, moţda bismo mogli nešto doviknuti čovjeku ili bi nam on mogao baciti neku poruku —Da je mogao, već bi je zacijelo bacio — reče Julian. — Koliko je do vikanja, morao bi se upravo nasloniti na veliki kameni podboj da bismo ga mogli čuti. A on je s unutrašnje strane, dok je podboj veoma širok.

bismo li mogli —Ne i tamoTimmy nešto otkriti? — upita George ţeljna akcije. — otići Konačno, je nekako ušao pa moţda moţemo i mi. —To je dobra ideja — sloţi se Julian. — Timmy jest pronašao put unutra, a moţda taj put vodi i do vrha tornja.

—Pođimo onda — rekao je Julian. — Ali, budemo li se muvali oko vanjskoga zida zamka, netko će nas vidjeti. Morali bismo krenuti noću. Moţemo poći kad se pojavi mjesec.

Petoro djece podiđe srhat uzbuđenja, a Timmy udari repom o tlo. Slušao je cijelo vrijeme, kao da sve razumije. —Povest ćemo i tebe, Timmy — reče George — u slu čaju da zapadnemo u neprilike. —Neće biti neprilika — umiri je Julian. — Naprosto od lazimo u istraţivanje i ni časka ne vjerujem da ćemo bogzna što naći, jer sam uvjeren da se nećemo moći uspeti u toranj. Ali, vjerajem da se svi osjećate kao i ja: naprosto ne moţete dići rake od tajne lica na prozoru, ţelite nešto učiniti, pa makar to bilo samo šuljanje oko vanjskih zidova noću. —Da. Upravo se tako osjećam — reče George. — Znam da noćas ne bih mogla spavati. O, Juliane, nije li

sve to veoma uzbudljivo? —Veoma — sloţi se Julian, — Drago mi je da danas nismo otputovali! Bili bismo da nismo ugledali lice na prozoru.

Sunce je zašlo i zrak je postao hladniji. Djeca su ušla u prikolicu dječaka i igrala se kartama, uopće ne ćuteći pospanost. Jo je loše igrala i uskoro odustala. Sjedjela je i promatrala, s rukom na Timmyevu vratu. Večerali su kobasice i maline u limenkama. — Steta da u školi ne priređuju takve obroke — reče Dick. — Nije

ih teško pripremiti, a izvanredni su za jelo. Juliane, nije li vrijeme da krenemo? —Jest — sloţi se Julian. — Odjenite se u toplu odjeću

― i krećemo! Očekuje nas prava pustolovna noć!

Tajni prolazi Djeca su pričekala da se mjesec skrije za oblak, a tada su se poput pokretnih sjena spustila niz breţuljak najbrţe što su mogla. Nisu ţeljela da ih vidi netko od sajmišnih zabavljača. Uspela su se stazom preko nogostupa uputila dolinom. Krenula su strmom što je vodilai prema zamku, a kad su stigla do torn jića gdje su se nalazila pokretna vrata, skrenula su udesno i kročila podno velika, debela zida. Bilo je teško hodati, jer je strmina bila vrlo velika.

Timmy je išao uz njih, radostan zbog te neočekivane šetnje. — Sada, Timmy, slušaj — ţelimo da nam pokaţeš gdje si ušao — reče George. — Slušaš li, Timmy? Uđi, Timmy, uđi tamo gdje si ušao onog jutra. Timi je mahao dugim repom i pustio da mu jezik visi,

što je običavao činiti kad je ţelio pokazati da pomaţe koliko moţe. Trčao je ispred svih i njuškao. Tada je iznenada zastao i osvmuo se. Tiho je zacvilio.

Ostali poţuriše prema njemu. Za nevolju, mjesec se skrio iza oblaka. Julian izvadi dţepnu svjetilju i osvijetli mjesto na kojem je stajao Timmy. Timmy je stajao i zadovoljno ga promatrao. — Dobro, Timmy, čemu se veseliš? — upita ga Julian zbunjeno. — Ovdje nema nikakva otvora — tuda sigurno

nisi mogao ući. Što nam pokušavaš pokazati? Timmy malko zalaja. Tada se iznenada uspne do visokih kamenih blokova zida i — nestane!

—Hej, gdje je otišao? — Julian će zapanjeno te usmjeri svjetilju prema gore. — Pogledajte! Ovdje nedostaje dosta velik kameni blok, a Timmy je ušao unutra! —Eno bloka, pao je niz breţuljak — reče Dick pokazujući veliki bijeli kamen gotovo pravokutna oblika. — Ali, kako je Timmy ušao, Ju? Zid je strašno debeo, pa

čak ako jedan kamen i ispadne, iza njega ih mora biti još mnogo.

Julian se uspeo. Došao je do mjesta gdje je ispao kamen i osvijetlio unutrašnjost. — Stvamo, vrlo zanimljivo! — uskliknuo je. — Ovdje je zid šupalj. Timmy je ušao u otvor! Iznenada djecu podiđu srsi uzbuđenja. — Moţemo li i mi ući i slijediti Timmya? — pitala je George. Zovni ga Juliane ividigdjeje. Julian je viknuo u otvor: —Timmy! Timmy, gdje si?

Odgovori mu udaljen prilično prigušeni laveţ, a tada Timmyeve oči sinuše pred Julianom. Pas je stajao u uskom prostora iza otpala bloka. — Ovdje je — reče Julian. Reći jeću sagrađen vam na što smoiznutra naišli. je U vrijeme — kada taj mislim golemi dazid,

ostavljen jedan prostor, bilo da se prištedi kamenje bilo da se načini tajni prolaz, ne znam točno. A taj otpali kamen je razotkrio prolaz. Hoćemo li ga istraţiti? —O, da — začuo se spreman odgovor. Julian se spustio u otvor. Osvijetlio je prostor u kojem se našao. — Da — do viknuo je — to je neka vrsta prolaza. Malen je, doduše. Morat ćemo se dobrano sagnuti da prođemo kroz njega. Anne, dođi, da ti pomognem. —Je li zrak unutra čist? — vikne Dick u prolaz. — Malo je zagušljivo — reče Julian. — Ali, ako je doista riječ o prolazu, onda vjerojatno negdje postoje skriveni ispušni otvori kako bi se moglo disati. U redu je, Anne, osloni se na mene. Jo, kreni sada ti, potom George pa Dick. Uskoro su se svi nalazili u neobičnome malome prostoru koji je vodio kroz sredinu zida. Zaista je bio malen. Sva su se djeca umorila od hodanja u pognutom

poloţaju. Također, bilo je mračno kao u rovu i, unatoč tome što su svi izuzev Jo imali dţepne svjetiljke, teško se vidjelo.

Anne se čvrsto drţala za Julianovu jaknu. Nije u svemu tome posebno uţivala, ali ne bi ni za što na svijetu propustila pustolovine. Julian iznenada zastane te se svatko sudario s onime tko je bio ispred njega. — Što je bilo? — upita Dick otpozadi.

—Ovdje su stube! — doviknuo mu je Julian. — Stube koje se vrlo strmo spuštaju prema dolje, gotovo poput ka menih ljestava. Svi budite paţljivi! Stube su doista bile strme. Bit će bolje da silazimo natraške — odluči Julian. Tada se rukama moţemo pridrţavati za stube. Anne, pričekaj dok siđem, pa ću ti pomoći. Stube su se spuštale pribliţno deset metara. Julian se sretno spustio, potom se Anne okrenula i

također silazila natraške, kao da se spušta po ljestvama, a ne po stubama. Na taj je način silaţenje bilo lakše. Pri dnu se nalazio još jedan prolaz, širi i viši, zbog čega su svi bili veoma zadovoljni. — Kamo vodi? — upitao se Julian zastavši da promisli. — Prolaz je pod pravim kutem u odnosu na zid, a sada smo se udaljili od zida.

Nalazimo se u prostoru ispod daleko dvorišta, se da nismo odkazao tornjabih. —Kladim — uzvikne Dick. —Odnosno, nadam se da prolaz vodi do tornja. Nitko uistinu nije mogao kazati kamo zapravo vodi!

No, činilo se da se pruţa ravno naprijed. Nakon nekoliko metara Julian je ponovno zastao. — Još jedne stube! — viknuo je. —Jednako strme kao i prve. Mislim da vode prema gore do unutrašnje strane zidina zamka. Moţda je to tajni ulaz u jednu od prostorija.

Djeca su se paţljivo uspinjala uza strme stube i našla se ne u prolazu već u malenu sobičku za koji se činilo da je bio izdubljen u samom zidu dvorca. Julian je začuđeno zastao i sva su se djeca okupila u maloj odaji. Doista nije

bila mnogo veća od povećeg ormara. S jedne se strane nalazila uska klupa, s policom poviše nje. Na polici stajaše stari zemljani vrč okrhnuta ruba, a na klupi malen, rdav slomljeni bodeţ. —Hej! Pogledajte! To je tajna prostorija kakve su se nalazile u drevnim građevinama za slučaj da se netko ţelio sakriti — reče Julian. — Nalazimo se unutar zida samoga zamka — moţda je riječ o zidu neke drevne spavaonice! —A ovdje je stari vrč za vodu — objasni George. — I bodeţ. Tko se tu skrivao — i kako dugo?

Dick stade kruţiti svjetiljkom ne bi li ugledao još nešto. Iznenada usklikne i zadrţi svjetiljku uperenu na jedan kut odaje. — Što je to? — upita Julian. —Papir — staniol crvene i plave boje — odgovori Dick. — U njemu je bila č okolada! Koliko smo puta kupili

takvu čokoladu umotanu u staniol crvene i plave boje! Svi su šutjeli. To je moglo značiti samo jedno. Netko je nedavno bio u prostoriji — netko tko je jeo čokoladu, netko tko je bacio papir na tlo misleći da ga nikad nitko neće naći! —U redu — prekine Julian tišinu. — To je doista iznenađujuće. Još netko zna za taj ulaz. Kamo vodi prolaz? Pretpostavljam u toranj! bismo—li Hoću trebali bititko na god oprezu? Dick —Ne glas. — upita snizujući reći, bio ovdje, sada se moţda nalazi negdje u blizini. —Da. Moţda bi bilo bolje da se vratimo — predloţi Julian brinući se za djevojčice. —Ne — George će u gnjevnom šapatu. — Nastavimo! Bit ćemo veoma paţljivi. Iz neobične skrivene odaje vodio je neki prolaz. Kratko se vrijeme ravno pruţao, a tada su djeca stigla do

zavojitih stepenica što su vodile ravno prema gore.

Na njihovu vrhu nalazila su se malena, uska vrata. Umjesto kvake, na njima se nalazio golemi starinski

ţeljezni prsten. Julian je zastao skanjujući se. Da li da otvori ili ne? Stajao je pola minute donoseći odluku. Šapnuo je ostalima iza sebe: —Stigao sam do malih vrata. Da ih otvorim? —Da — dopre do nj odgovor izgovoren šapatom.

Julian paţljivo uhvati ţeljeznu ručku. Okrene je i ona ne izazove nikakav šum. Pitao se jesu li vrata s druge strane zaključana. Nisu bila. Tiho ih je otvorio. Julian proviri očekujući da će ugledati neku prostoriju, ali nije je bilo. Na protiv, našao se na nekoj

maloj galeriji za koju se činilo da se pruţa ukrug oko tornja. Mijesec je sjajio kroz uski prozor i Julian je jedino uspio ustanoviti da galerija gleda na prostoriju na drugom ili trećem katu tornja — vjerojatnije na trećem.

Povukao je Anne na galeriju, a potom su izišli i ostali. Nije se čuo nikakav zvuk. Julian je šapnuo ostalima: —Našli smo se na galeriji s koje se vidi jedna od pro storija na tornju. Mogla bi to biti soba na drugom katu, jer znamo da se strop one na prvome urušio. A moţda je to

čak i treći kat. —Mora da je treći — reče Dick. — Prilično smo visoko. Njegov se šapat širio galerijom i potom vratio kao jeka. Govorio je glasnije od Juliana. Svi su se ustrašili jeke.

—Kako se uspnemo još više? — šapnula je George. neki prolaz iz galerije? —Vodi lida —Obići ćemo je i vidjeti— reče Julian. — Ali najtiše što moţete. Ne vjerujem da je netko ovdje, ali nikad se ne zna. I pazite kako idete. U slučaju da se poneki kamen miče — mjestimice je veoma trošan. Julian ih je poveo po neobičnoj maloj galeriji. Je li ta prostorija u tornju nekoć sluţila za izvođenje kazališnih predstava ili pantomima? Je li galerija bila namijenjena

gledaocima? Poţelio je da se moţe vratiti godine unatrag i s galerije promatrati ono što se zbiva lo u odajama ispod nje, u vrijeme kad je zamak bio nastanjen!

Na pribliţno tri četvrtine puta od galerije nalazilo se malo stubište što je vodilo prema donjim prostorijama. Ali, upravo na mjestu gdje su počinjale stube nalazila su se još jedna vrata u zidu, veoma nalik na one kroz koja su već prošli. I na njima se umjesto kvake nalazio ţeljezni prsten. Julian ga paţljivo okrene. Nisu se otvarala. Jesu li bila zaključana? U ţeljeznoj ključanici nalazio se velik ključ i Julian ga okrene. No vrata se i dalje nisu otvarala. Tada vidje da su zasunjena. Zasun je bio paţljivo navučen. Znači, s druge je

strane bio zatvorenik! Je li to bio čovjek — »lice«? Julian se okrennuo i tiho šapnuo Anne u uho: —Tu su vrata koja su s ove strane zasunjena. Ĉini se da smo pronašli »lice«. Reci George da mi odmah pošalje Timmya.

Anne to šapne George i George gume Ti mmya prema naprijed. Prošuljao se pokraj Aneinih nogu i stajao pokraj Juliana naslućujući iznenadno uzbuđenje. »Vjerojatno smo stigli do stubišta koje vodi gore do prostorije u tornju gdje se nalazi prozor na kojem se

pomolilo »»lice«, mislio je Julian dok je paţljivo povlačio zasun. Gurnuo je vrata i ona su se otvorila. Stajao je

osluškujući, ugašene svjetiljke. Potom ju je upalio. Kao što je i mislio, prema gore su vodile strme stube. Na vrhu se vjerojatno zatvorenik, god on bio. — —Popet ćemo senalazio gore — Julian ćetko ispod glasa, Budite posve tihi!

Uzbuđenje i strah Timmy je poţrnio prema naprijed, ali ga Julian zadrţi uhvativši ga za ogrlicu. Penjao se strmim i uskim kamenim stubištem. Ostali su ga slijedili, gotovo bez šuma. Svi bosonoga. izuzev Jo nosili s gumenim đonom; Timmy, jer su ona je bila Najvišesuje patike buke pravio njegove šape udarale na kamenu. Na vrhu su se nalazila još jedna vrata. S unutrašnje je strane dopirao neobičan zvuk — grlen i rezak. Timmy tiho zareţi. Isprva Julian nije mogao pogoditi kakav je to zvuk. Iznenada se dosjetio.

»Netko hrče! Prava sreća! Znači da mogu proviriti i vidjeti tko je. Mora da smo stigli do vrha tornja.«

Vrata koja su se našla pred njim nisu bila zaključana. Guranjem ih je otvorio i pogledao unutra i dalje drţeći Timmya za ogrlicu. Mjesečina je ulazila kroz usku pukot inu prozora i padala na lice usnula čovjeka. Julian ga je razrogačeno motiio u sve većem uzbuđenju. Kakve obrve! Da, lice tog čovjeka ugledao je na prozoru. »A znam i tko je — Terry-Kane!«, mislio je Julian kre ćući se prostorijom poput sjene. »Sasvim odgovara fotografiji koju sam vidio u novinama. Moţda je i onaj d rugi čovjek ovdje.« Oprezno se ogledavao, ali nije vidio nikoga drugog,

iako se moţda netko nalazio u najgušćoj tami odaje. Osluhnuo je.

Ĉulo se jedino hrkanje čovjeka koji je leţao pri svjetlosti mjesečine. Nije se čulo disanje d ruge osobe. S rukom i nadalje na Timmyevoj ogrlici, Julian je upalio svjetiljku i osvijetlio njome ukrug prostoriju u tornju. Njezine su zrake obasjale i tamne kutove. Unutra je bio samo jedan čovjek — no, s iznenadnim strahom Julian primijeti da je svezan konopcima. Ruke

mu bijahu svezane na leđima, a svezane su mu bile i

noge. Ako je to bio Terry-Kane, onda je stric Quentin bio u

pravu. Ĉovjek nije bio izdajica — bio je otet i uhićen.

Sada su sva djeca bila u prostoriji i zurila u usnula

čovjeka. Usta su mu bila otvorena i dalje je glasno hrkao. — Što ćeš učiniti, Juliane? — šapnula je George. — Hoćeš li ga probuditi? —Julian kimne. Prišao je zaspalome i gurnuo ga u rame. On se smjesta probudio i zapanjeno zurio u

Juliana, koji se jasno vidio na mjesečini. Ĉovjek je s mukom sjeo. — Tko ste vi? — upitao je. — Kako ste dospjeli ovamo —i tko su likovi u tami? — Slušajte, jeste li vi Terry-Kane? — upita Julian. —Da, jesam, ali tko ste vi? —Boravimo na breţuljku na suprotnoj strani od zamka ― stane objašnjavati Julian. — Vidjeli smo vaše lice

na vas.pro zoru gledajući kroz dalekozor. Došli smo stoga do —Ali, kako ste znali tko sam ja? — upita čovjek i dalje zapanjen. — Ĉitali smo o vama u novinama — reče Julian. — I vidjeli vašu fotografiju. Zapamtili smo vaše obrve,

gospodine, čak smo ih i zapazili kroz dalekozor. — Slušajte, moţete li me odvezati? — čovjek će uzbuđeno. — Moram pobjeći odavde. Sutra će me moji neprijatelji odvesti i automobilom povesti do mora, a tamo

je unajmljen čamac da me odvede do Kontinenta. Ţele saznati sve o mojim najnovijim istraţivanjima. Naravno, ne ţelim to odati, ali mi ţivot uistinu neće biti ugodan! —Prerezat ću vam konopce — reče Julian te izvadi svoj dţepni noţić. Prerezao je čvorove kojima su bili svezani zglavci Terry-Kanea i potom mu oslobodio noge.

Timmy je stajao i motrio, spreman da skoči učini li čovjek neki siloviti pokret. —Tako je bolje — kazao je čovjek isteţući ruke. —Kako ste uspjeli doći do prozora? — upita ga Julian promatrajući čovjeka koji je trljao ruke i noge. —Svake večeri jedan od ljudi koji su me ovamo doveli donosi mi hranu i piće — objašnjavao je Terry-Kane. —

Odveţe mi ruke kako bih mogao jesti. Dok ja jedem, on sjedi i puši i ne obraća paţnju na mene. Ja se dovučem do prozora kako bih udahnuo svjeţeg zraka. Ne mogu tamo dugo ostati, jer me on ubrzo iznova sveţe. Nije mi jasno kako ste uspjeli vidjeti moje lice kroz duboko usađeni prozor uzak poput pukotine!

—Zahvaljujući našem dalekozoru — objasni Julian. — Veoma je precizan. Dobro je da ste prišli prozoru da biste udahnuli svjeţeg zraka; u protivnome nikad vas ne bismo našli! —Juliane, čujem neki zvuk — Jo će iznenada. Imala je uši osjetljive poput mačke i bila kadra čuti i najmanji šum. —Odakle dolazi? — upita Julian naglo se okrenuvši. —Sa o čemu se dna radi.stuba — šapne Jo. — Pričekaj, idem vidjeti Skliznula je kroz vrata i uputila se malim strmim

stubama. Stigla je do vrata u njihovu podnoţju koja su vodila na galeriju.

Da, netko je dolazio! Kročio je galer ijom. Jo je munjevito razmišljala. Poţuri li natrag uza stube da bi ostale upozorila, pridošlica bi se također mogao uspeti i bili bi uhvaćeni. Ĉovjek bi mogao zasuniti vrata i u odaji bi se našlo šest uhićenika umjesto jednoga! Stoga je odlučila da se šćućuri na podu galerije iza malih vrata što vode prema gore.

Galerijom su odjekivali sve bliţi koračaji i primicali se vratima. Tada je očevidno zapanjen, zastao, jer je na vratima bio odvučen zasun. Stajao je potpuno mirno i osluškivao. Jo je bila uvjerena da će čuti udaranje njezina srca, toliko je snaţno lupalo. Nije se usudila viknuti i pokušati upozoriti ostale, jer bi u tom slučaju pali ravno strancu u ruke!

A tada Jo začuje Julianov glas kako dopire sa stubišta: — Jo! Jo! Gdje si? — Potom, o, Boţe, Jo pomisli da čuje Juliana kako silazi ne bi li je pronašao. »Ne dolazi,

Juliane«, govorila je u sebi, »ne dolazi!« Ali Julian je silazio tavno dolje, a za njim je dolazio Terry-Kane, pa Dick, a slijedile su ih djevojčice s Timmyem u pokušaju bijega.

Nepoznat čovjek pri dnu stuba bio je još zapanjeniji kada je čuo glasove i koračaje. Iznenada je zalupio vratima i povukao zasun. Glasovi i koračaji zastali su u panici. —Hej, Jo! Jesi li to ti? — vikao je Julianov glas. — Ot vori vrata! Stranac ljutito progovori: —Vrata su zasunjena. Tko ste vi?

Zavlada tišina, a potom se javi Terry-Kane: —Znači, vratio si se Pottershame! Smjesta otvori vrata. je znanstvenik pomislio je Julian, znači drugi ovdjeOho, Pottersham. Mora ida je on oteo Terry— Jeffrey

Kanea i doveo ga ovamo. Što se dogodilo sa Jo? Ĉovjek je stajao pokraj vrata i činilo se da premišlja kako da postupi. Jo je čučila pri dnu galerije i napregnuto slušala. Ĉovjek je iznova progovorio: —Tko te oslobodio? Tko je s tobom? —Slušaj, Pottershame — začuo se glas Terry-Kanea. — Dosta je bilo gluposti. Mora da si sišao s uma kad se ovako ponašaš! Drogirati me, oteti i govoriti kako ćemo ribarskim čamcem prijeći na Kontinent! Ovdje je četvoro djece koja su mi vidjela lice na pro zoru i došla su da vide o čemu se radi i.... —Djeca! — Pottersham će zabezeknuto. — Što rade ovdje djeca, usred noći! Kako su dospjela u toranj? Jedino ja znam kako se ulazi. —Pottershame, otvori vrata! — viknuo je Terry-Kane bijesno. Gurnuo je vrata, ali stara su vrata bila otporna i

snaţna. —Svi se moţete vratiti u toranj — reče Pottersham. — Idem po nova naređenja. Izgleda, Terry -Kane, da ćemo i tu djecu morati povesti sa sobom. Poţalit će što su ti ugledala lice na prozoru! Neće im se baš svidjeti tamo

kamo idemo!

Pottersham se okrene i vrati se putem kojim je došao. Jo je pogodila da ide istim putem kojim su se oni bili slučajno uputili. Ĉekala je dok nije bila sigurna da nema

nikakve opasnosti i potom je potrčala do vrata. Šakom je udarala po njima. —Dick! Dick! Siđi dolje. Gdje si? — Začula je dovik s

vrha stuba koje su se nalazile iza vrata i Dick se trčeći spustio niz njih. —Jo! Odsuni vrata, brzo!

Jo je povlačila zasun — ali vrata se nisu otvorila. Sađa je sišao i Julian i viknuo: —Okreni ključ, Jo. Moţda su i zaključana. —Juliane, nema ključa! — viknula je Jo, uzalud pokušavajući silom otvoriti — Mora da ih čovjek zaključao i zasunio, a uzeo vrata. je ključ. O, kako dajevas sadai oslobodim? —Nikako — reče Dick. — Ali, ti si slobodna, Jo.

Moţeš otići i pozvati policiju. Poţuri! Znaš put, zar ne? —Nemam dţepne svjetiljke — reče Jo. ―O, Boţe, točno. A mi ti nikako ne moţemo dodati jednu od naših — reče Dick. — Bit će bolje da pričekaš do jutra, Jo. Mogla bi se izgubiti u tim mračnim prolazima. Da, pričekaj do ujutro.

—Prolazi će i ujutro biti mračni — reče uboga Jo. — Bit će bolje da krenem odmah. —Ne, moraš pričekati do ujutro — zapovijedi joj Julian, bojeći se da Jo luta tim neobičnim hodnicima i najposlije zaluta! Mogla bi čak završiti i u podzemnim ćelijama. Strašna pomisao! —U redu — sloţi se Jo. — Pričekat ću do jutra. Leći ću ovdje na galeriji. Sasvim je toplo. —Bit će ti jako neudobno! — reče Dick. — Mi ćemo se sada popeti Jo. Zovni nas ako nas zatrebaš. Kakva sreća da si barem ti slobodna! Jo se skutrila na galeriji, ali nije mogla zaspati. Ponajprije, pod je bio strahovito tvrd, a kamen veoma,

hladan. Iznenada se sjetila male odaje gdje su vidjeli vrč,

bodeţ i papir od čokolade. Tamo će mnogo bolje spavati! Moći će leći na klupu! Ustala je i stala se prisjećati kojim putem da krene. Valja joj obići galeriju dok ne stigne do vrata koja vode na zavojite stube što se iz galerije spuštaju prema maloj skrivenoj prostoriji.

Paţljivo je krenula prema vratima. Pipanjem je potraţila ţeljezni prsten, okrenula ga i otvorila vrata. Bilo je vrlo, vrlo mračno i nije vidjela ništa ispred sebe. Oprezno je iskoračila. Je li bila na vrhu zavojitih stuba? Otkrila je da jest. Ispruţila je ruke s obiju strana, dodirujući kamene zidove neobičnoga malog stubišta i stala polagano silaziti, stubu po stubu.

»O, Boţe, idem li je pravim putem? preduge!«, razmišljala Jo. »Ne sviđa Stube mi se mi sve izgledaju to — ali MORAM nastaviti!«

Joina pustolovina Jo je najposlije stigla do dna zavojita stubišta. Našla

se opet na ravnu tlu i sjećala se uskog prolaza kojim joj valja proći da bi stigla do malene odaje. Dobro, dobro, dobro! Uskoro će biti u odaji leći će nauklupu. Prošla je kroz vrata što isu vodila tajnu prostoriju i ne znajući kad je prekoračila dovratak, toliko je bilo mračno. Pipajući traţila je put i iznenada dotaknula rub klupe.

—Evo je, konačno — glasno je izgovorila. A tada je uboga Jo doţivjela strahovit udarac! Obuhvatio ju je par snaţnih ruku i čvrsto je drţao! Vika la je i otimala se, dok joj je srce divlje udaralo. Tko je to? Da je barem imala svjetiljku!

I tada se upaljena dţepna svjetiljka uperi Jo u lice. —Oho! Pretpostavljam da si ti Jo! —javi se Pottershamov glas. — Pitao sam se tko si kad te je jedno od one djece zvalo! Pretpostavio sam da lutaš ovuda. Pomislio sam da ćeš krenuti ovim putem, pa sam sjeo na klupu i čekao te. —Pustite me — Jo će bijesno boreći se poput divlje mačke. No čovjek ju je samo još čvršće drţao. Bio je veoma snaţan. Jo iznenada sagne glavu i ujede ga za ruku. Kriknuo

je i ispustio je. Jo se već gotovo oslobodila, kad je on ponovno uhvati, tresući je poput štakora. — Ti mala divlja mačko! Da to više nisi učinila! Ali, Jo ga je ponovno ugrizla, čak i jače, i čovjek je baci na tlo trljajući ruku. Jo krene prema vratima prostorije, ali opet je čovjek bio brţi i iznova je uhvatio. —nećeš muškarac — Svezat ćuću te — Svezat konopcem takoćudatese moći će ni bijesno. pomaknuti! Ostavit te ovdje u tami sve dok se ne vratim. — Uzeo je konopae koji je drţao o pojasu i stao vezati Jo te se doista nije mogla ni pomaknuti. Ruke joj bijahu

svezane na leđima, noge na koljenima i na gleţnjevima. Kotrljala se po podu nadijevajući čovjeku sva imena kojih se mogla sjetiti.

— Pa, za neko si vrijeme na sigumome — reče Pottersham sisajući ujed na mci. — Sada idem. Uţivaj u tvrdome podu i tami, mala divlja mačko! Jo je čula kako mu koračaji zamiru u mrklini. Najradije bi sama sebe udarila što nije pomislila da je čovjek čeka u zasjedi. Sada nije mogla potraţiti pomoć za ostale. Zapravo, bila je u mnogo lošijem poloţaju od njih, jer je ona bila svezana, a oni nisu.

Uboga

Jo!

Zadrijemala

je,

iscrpljena

noćnim

uzbuđenjima i ţestokom borbom. Naslonila se na zid, no bilo joj je toliko neudobno da bi se svakih nekoliko minuta

prenula iz drijemeţa. I tada joj sine misao. Sjetila se na čovjeka-uţe i na to

kako je cijelom duţinom tijela bio svezan u čvrste čvorove. Mnogo je puta gledala kako se odvezao. Kad bi joj sada samo mogao biti od pomoći jedan od njegovih trikova! »Ĉovjek-uţe oslobodio bi se ovog konopa za tili čas!«,

razmišljala je i stala se izvrtati i boriti. Ali ona nije bila čovjek-uţe i za pribliţno pola sata bila je toliko u morna da je iznova zadrijemala. Kad se probudila, osjetila se bolje.

Prisilila se da dospije u sjedeći poloţaj i stala je pribrano i mirno razmišljati. »Najprije razuzlaj prvi čvor«, govorila je sama sebi, -uţeta. Kada sjećajući naputaka »Spočetka bude znati koji se je čvor za to čovjeka najprikladniji. ti to nećeš jasno, oslobodit ćeš se u hipu. Ali prije svega pronađi prvi čvor!« Sve je to govorila sama sebi i pokušavala pronaći čvor koji bi mogla razlabaviti. Potom joj se jedan uzao učini la bavijim od ostalih. Bio je to onaj kojim je zglavak lijeve ruke bio svezan za desnu. Okretala je zglavak i uspjela

palcem dotaknuti uzao. Pritiskala ga je i navlačila dok ga naiposlije nije malo olabavila. Sada je mogla slobodnije micati rukom. Kad bi samo negdje bio noţ! Mogla bi ga

gumuti između palca i kaţiprsta i moţda uspjela prerezati uzao! Iznenada izgubi strpljenje te nasloni glavu na klupu i

nastavi navlačiti i natezati konpac. Udarila je o nešto što je uza zveket palo na tlo. Jo se pitala što je to bilo — i tada se sjetila.

»Onaj bodeţ! Stari rđavi bodeţ! O, kad bih ga mogla podići i s njime nešto učiniti!« Skutrila se na pod sve dok nije ispod svoga tijela

osjetila bodeţ. Prebacila se na leđa i pokušala ga dohvatiti slobodnim kaţiprstom i palcem i najposlije ga je drţala. Sjela je, nagnula se prema naprijed i trudila se iz sve

snage da pomiče bodeţ gore-dolje po konopcu kojim su joj bile svezane ruke. Jedva ga je micala, jer su joj ruke bile

još tijesno svezane. Ali, ustrajala je. Toliko se umorila da je na neko vrijeme morala odustati. Tada je iznova pokušala i ponovno se odmarala.

Treći ju je put posluţila sreća! Konopac se nenadano izlizao i pukao! Snaţno je povukla rukama, oćutjela da su slobodnije, te je navalila na čvor. Jo je trebalo mnogo vremena da se oslohodi, no najposlije je uspjela. Spočetka nije mo gla odvezati noge, jer su joj se ruke previše tresle. Ali, nakon još jednog

poduţeg odmora, razuzlala je čvrste čvorove i oslobodila noge. »Pa, hvala nebesima, naučila sam nekoliko t rikova od čovjeka-uţeta«, kazala je glasno. »Nikad se ne bih oslobodila Pitala da se nisam!« koliko je sati. U maloj je sobi, dakako, bilo

mračno kao u rovu. Ustala je i začudila se kad je osjetila da joj se noge tresu. Teturala je nekoliko koračaja i potom ponovno sjela. No nogama je uskoro bilo bolje i opet je ustala. »Sada treba naći put prema van!«, kazala je. »Š to bih dala kad bih imala svjetiljku!«

Paţljivo se spuštala kamenim stubama što su vodile iz prostorije i potom stigla u široki prostor ispod dvorišta zamka. Kročila je njime zadovoljno što je ravan i potom

iznova stigla do kamenih stuba koje su vodile prema gore.

Uspela se njima znajući da ide u ţeljenom smjeru, iako se nalazila u tami. Stigla je do uskog prolaza gdje se morala

dobrano sagnuti. Taj je prolaz vodio kroz središte debelih vanjskih zidova. Jo ispusti uzda h olakšanja. Zacijelo će uskoro stići do mjesta gdje je ispao kameni blok i ugledat će svjetlost dana! Ugledala je svjetlost i prije nego što je stigla do mjesta gdje je nedostajao kamen. Ugledala ju je malo podalje, kao maglovitu mrljicu i spočetka se zapitala što je to. Tada je shvatila. »Dnevna svjetlost! O, hvala nebesima!« Teturavo se kretala prema njoj i uspela se u otvor gdje je ispao kameni

blok. Sjela je na nj trepćući pri svjetlosti. Bila je sjajna, topla i umirujuća. Nakon tmine u hodnicima, Jo se ćutjela omamljenom. Tada nenadano uoči kako je sunce već visoko na nebu! Pobogu, mora da je poslijepodne!

Paţljivo je pogledala kroz otvor na zidu. Sada, kad je bila nadomak slobode, nije ţeljela da je uhvati netko tko je moţda motrio izvana! Nije bilo nikoga. Jo ispuţe iz otvora i potrči niza strmi breţuljak. Kročila je sa sigurnošću koze, poskakujući sve dok nije stigla do livade. Prešla ju je i uputila se prema polju gdje su se nalazile prikolice. Taman se htjela popeti preko nogostupa kad je zastala. Julian joj je rekao da ode na policijsku stanicu, ali poput svih Cigana, Jo je zazirala od polieije. Ni jedan se

Ciganin nikad ne obraća policiji za po moć. Jo zadrhta pri pomisli da se obraća visokom policajcu. »Ne. Otići ću do ujaka Freda«, razmišljala je. »On će znati što valja učiniti. Ispričat ću mu sve što se dogodilo.« Uspinjala se na ledinu, kad je ugledala nešto neobično! Tko je to bio? Je li moţda onaj strašni čovjek koji ju je svezao. Ona ga nije jasno vidjela i bojala se da bi to mogao biti on. Vidjela je da se zabrinuto obraća

nekolicini sajmišnih zabavljača. Slušali su ga uljudno, no Jo je ukočila kako misle da je pomalo sumanut. Pribliţila se i čula kako pita gdje su Julian i djeca. Počeo se silno ljutiti na sajmišne ljude kad su ovi kazali da ne znaju kamo su djeca otišla. »To je čovjek po imenu Pottersham«, reče Jo u sebi i sakrije se ispod neke prikolice. »Došao se raspitati što ljudi znaju o 'licu'.«

Skrivala se sve dok muškarac nije krenuo niz breţuljak, veoma crven u licu i vičući da će dovesti policiju.

Jo je ispuzala, a sajmišni se zabavljači odmah zgrnuše oko nje: — Gdje si bila? Gdje su ostali? Taj se čovjek raspitivao za tebe. Izgleda kao da je posve mahnit!

— To je zao čovjek — kazala je Jo. — Reći ću vam sve o njemu i o tome gdje su djeca. Moramo ih spasiti!

Nakon toga Jo uze objašnjavati s velikim ţarom. Počela je svoju priču na polovici, potom se vratila na početak, dodajući pojedinosti koje je zaboravila, i posve je smutila sve prisutne. Kada je završila svi su je uzbuđeno promatrali. Ljudi nisu zapravo znali o čemu se radi, ali su zacijelo shvatili neke činjenice. —Kaţeš da su djeca zaključana u onom zamku? — Alfredo će zabezeknuto. —A s njima je i doušnik! —Ne, on nije doušnik, dobar je čovjek — objašnjavla je Jo. — Zovu ga znanstvenikom i jako je, jako pametan. —Ĉovjek koji je upravo otišao kaţe za sebe da je znaznanstvenik — reče Skippy sričući nepoznatu riječ. on je loš —E pa, čovjek, — Jočovjeka, će odlučno. — On vjerojatno doušnik. Oteo je dobra zatvorio ga je u toranj i namjerava ga odvesti u drugu zemlju. A i mene je

svezao, kao što sam vam kazala. Pogledajte moje zglavke i gleţnjeve! Pokazala ih je posječene i pomodrjele. Sajmišni su ih zabavljači motrili bez riječi. Tada Bufflo fijukne bičem te su se svi prenuli.

—Oslobodit ćemo ih! — kazao je. — To nije posao policije. To je naš posao. — Slušajte, pogledajte, znanstvenik se vraća — Skippy će iznenada. — A sigurno se vraća da bi postavio još neka pita nja! —Uhvatit ćemo ga — promrmlja Bufflo. Svi su sajmišni zabavljači u tišini čekali da se muškarac popne. Tada ga ti jesno okruţiše i stadoše se zajedno s njim uspinjati breţuljkom. Ĉovjek je, i protiv svoje volje, bio ponesen njihoviin mnoštvom! Poveli su ga do prikolice i prije no što se gomila razdvojila leţao je na zemlji, a čovjek-uţe ga je čvrsto svezao! — E, pa, tebe smo uhvatili — reče čovjek-uţe. — A sada idemo obaviti preostali dio posla!

Jo vodi igru »Znanstvenik«, kako ga je Skippy stalno nazivala,

bijaše smješten u jednu prikolicu sa zatvorenim vratima i prozorima, zbog toga što je glasno vikao. Kada je čovjek zmija otvorio je vrata i uvukao se unutra znanstvenik namah prestao vikati sa i svojim leţao jepitonom, posve mirno. Ĉovjek-zmija otvori vrata i njegov piton ispuzi van. Ali

čovjek u prikolici naučio je svoje. Nije više ispustio ni glasa! Tada se svi u logoru sjatiše na vijećanje. Nije trebalo ţuriti, jer su odlučili da ništa ne mo gu poduzeti prije nego

što padne noć. —Upriličimo li bijeg danju, naići će policija — reče Alfredo. — Umiješat će se. Neće vjerovati nijednu našu riječ. Nikad nam ne vjeruju. —Kako ćemo ih spasiti? — upita Skippy. — Hoćemo li se provući kroz one neobične prolaze i uspeti se kamenim stubama? To mi ne zvuči privlačno. —I nije privlačno — uvjeri je Jo. — A ne bi bilo ni raz borito. Kao što sam vam kazala, vrata koja vode u prostoriju u tornju su zaključana. A onaj čovjek ima ključ. —Aha! — Bufflo će naglo skočivši. — To nam nisi rekla! On ima ključ? Tada ćemo mu ga oduzeti! —Na to nisam mislila — reče Jo promatrajući Buffloa kako u skoku premošćuje stube prikolice. Izišao je za minutu i ponovno im prišao. — Kod sebe nema ključa. Kaţe da smo svi sumanuti i da će otići na policiju.

—Pa sada baš neče lako stići do policije —javi se Alfredova supruga uz visok sitni smijeh. — Mora da je bacio ključ, ili ga je moţda dao nekom prijatelju? —Pa, to znači da ne moţemo koristiti vrata koja vode u prostoriju u tornju — kazao je čovjek-zmija koji je, čini se, bolje hvatao niti od ostalih. — U redu. Postoji li još

neki način da se dospije u prostoriju? —Jedino preko prozora — odgovori Jo. — Vidite li tamo onaj uski prozor? Dakako, previsok je da biste se mogli po sluţiti kakvim ljestvama. Kako god bilo, najprije

moramo stići u dvorište zamka. Morat ćemo se uspeti preko visoka zida zamka. —To je lako — priklopi čovjek-guma. — Mogu se

uspeti na bilo koji zid. Moţda jedino ne do visine onoga tornja.

—Moţe li se itko provući kroz pukotinu prozora? — upita Bufflo stišćući oči da bi bolje vidio toranj. —Moţe — veća je no što izgleda — reče Jo. — Veoma je duboko usađena — zidovi su, znate, jako debeli, iako mislim da su u gomjem dijelu tanji negoli pri dnu. Ali, Bufflo, se itko mogao uspetiBufflo. do prozora? —Tkako o je bimoguće — odgovori — I nije tako

teško! Moţeš li nam posuditi konop s klinovima, Jekky? — upita čovjeka-uţe. — Mogu — uzvrati Jekky. Jo je znala o čemu govore — bilo je to debelo uţe s klinovima utaknutim među niti koji su sluţili kao oslonac za noge. — Ali kako ćete konopac s klinovima podići do gore — upita Jo. —To je moguće — ponovi Bufflo i razgovor se nastavi Jo iznenada oćuti strašnu glad i ustane da nešto pojede. Kad se vratila, činilo se da je sve dogovoreno. —Krećemo noćas čim padne mrak — reče joj Bufflo. — Ti ne ideš s nama, Jo. To je muški posao. —Naravno da idem! — reče Jo zapanjena time da je itko mogao pomisliti da ne ide. — Tamo su mi prijatelji, zar ne? Svakako morarn poći. —Nećeš ići — ponovi Bufflo i Jo smjesta odluči da ne stane prije no što muškarci krenu, da se negdje sakrije kako bi ih mogla slijediti.

Bilo je već oko šest sati. Bufflo i čovjek-uţe zatvorili su se u Jekkvevoj prikolici i tamo su ţivo poslovali. Jo je pokušala proviriti kroz vrata da vidi što rade, ali su je

poslali van.

—To se tebe više ne tiče — kazali su i otjerali je kad je ona odbila da ode.

Kad se smračilo, malo se društvo uputilo iz logora. Traţili su Jo kako bi se uvjerili da ona ne ide, ali je Jo već bila nestala. Bufflo im je bio na čelu dok su silazili niz breţuljak i izgledao je veoma debeo, jer je oko tijela omotao konop s klinovima. Za njim je išao gospodin Glatki, a jedan se piton ovio oko njega. Posljednji su išli čovjek-guma i gospodin Alfredo. Bufflo je ponio i svoj bič, iako nitko nije pravo znao zbog čega. Bufflo je, uostalom uvijek nosio bič; bio je on dio njega, stoga ga nitko nije ništa pitao. Iza njih, poput sjene, klizila je Jo. Što su naumili učiniti? Posljednja dva satajepromatrala uski prozor, a kad je pao mrak, ugledala svjetlost —jesvjetlost koja se palila i gasila, palila i gasila.

To Dick ili Julian šalju signale, mislila je. Mora da se čude da cijeloga dana nisam dovela pomoć. Ne znaju da me ovaj čovjek uhvatio i svezao! Imat ću im što pripovijedati kada se budemo ponovno sreli!

Malo je društvo premostilo nogostup, pošlo preko livade i uputilo se stazom prema zamku. Stigli su do zida.

Ĉovjek- guma skoči na nj te se doista činilo da trči po

njemu, da bi se prebacio na vrh, zakotrljao i nestao! — S dnige je strane — reče Bufflo. — Što znači biti načinjen od gume! Doista vjerujem da se taj čovjek ne

moţe povrijediti! S druge strane zida čuo se tihi zviţduk. Bufflo odmota konop s pojasa, priveţe kamen za njegov kraj i prebaci ga preko zida. Konop je kliznuo za kamenom i spuznuo preko zida poput duga tankog crva. Tras! Ĉuli su kako je kamen pao s druge strane. Drugi tihi zviţduk potvrdio je da ga je čovjek -guma uhvatio. Tada Bufflo odveţe s pojasa konopac s klinovima i uz pomoć ostalih, razvije ga po dul jini. Jedan njegov kraj

priveţe za tanji konopac na koji je bio svezan kamen.

Ĉovjek-guma s druge strane zida stade vući tanji konopac. Kad je uvukao cijeli nenapeti dio uţeta, konopac s klinovima stade se dizati uza zid, jer je bio privezan za onaj drugi i nuţno ga je slijedio! Konopac s klinovima

dizao se sve više i više, izgledajući poput velike debele gusjenice s resama koje su štrcale sa strana. Jo je promatrala. Da, bilo je to mudro izvedeno — dobar i lak način da se prebaci preko visoka debelog zida. Ali neće biti tako lako podići konopac s klinovima do prozora-puškarnice. Iznova se začuo zviţduk. Bufflo je ispustio konopac s klinovima i on je pao sasvim uz površinu zida. Povukao ga je. Bio je čvrst. Očevidno ga je čovjek-gmna čvrsto svezao za nešto. Moglo se bez opasnosti uspeti. Konopac će podnijeti čijuuspinjati teţinu, a Bufflo, da penjač ne sklizne niza zid. Prvi bilo se stao sluţeći se klinovima kao osloncima za noge, penjući se po uţetu u razmacima između klinova. Svi su se muškarci uspeli brzo i vješto. Jo je čekala dok se posljednji među njima nije počeo uspinjati, a tada se sama stala penjati po konopcu!

Verala se poput mačke i spustila pokraj Buffloa s druge strane zida. On se začudio i dao joj pljusku. Ona se povukla i stala postrance, promatrajući. Pitala se kako su ljudi zamislili doprijeti do najgornjeg prozora na visoku tornju. Moţda bi im ona mogla pomoći. Samo kad bi joj dupustili!

Ĉetiri muškarca stajala su na mjesečini gledajući prema tornju. Govorili su ispod glasa, dok je čovjek-guma odvezivao tanji konopac od konopca s klinovima i slagao ga u uredne navoje. Konopac s klinovima bio je ostavljen da visi na zidu.

Jo začuje zvuk automobila koji je prolazio po puteljku u podnoţju breţuljka gdje se nalazio zamak. Ĉula je da je zastao i potom krenuo prema natrag. Dio njezine paţnje bio je zaokupljen muškarcima, a drugi dio automobilom. Automobil je ugasio motor. Više se nije čuo nikakav zvuk. Jo je zaboravila na nj na nekoliko minuta, a tada je

iznova naćulila uši — je li to čula glasove? Napregnuto je slušala. Zvuk se iznova pronio noćnim zrakom — tihi mrmor koji se pribliţavao. Jo zastane dah. Je li onaj strašni čovjek — kako mu je ono bilo ime — Pottersham —je li se on dogovorio sa svojim jednako strašnim prijateljima da te noći povedu Terry- Kanea, zajedno s djecom iz tornja, i odvedu ih iz

dvorca? Moţda su već unajmili čamac od starog ribara Josepha te će pobjeći netragom!

Takve su se misli rojile Joinom ustrašenom glavom.

Gospodin Pottersham je imao dovoljno vremena da dobije

nove naredbe i ugovori sve prije no što je došao u logor i bio zatvoren u prikolicu! O, Boţe, da li da ode i upozori svog ujaka Alfreda koji stoji na mjesečini i tiho se

dogovara s ostalima?

Ošamarit će me čim se pribliţim, mislila je Jo, trljajući lijevo uho koje je još bridjelo od Buffloova udarca. Znam, neće me htjeti slušati. Pa ipak, pokušat ću. Paţljivo je prišla skupini muškaraca. Vidjela je kad je Bufflo izvukao s pojasa bodeţ i svezao ga za tanji konopac koji je drţao čovjek-guma. U hipu je pogodila što namjerava i potrčala je prema njemu: —Ne, Bufflo, ne! Ne bacaj noţ gore — povrijedit ćeš ne koga — mogao bi raniti koje dijete! Ne, Bufflo, ne! —Kupi se — Bufflo će bijesno te podiţe ruku da je udari. Jo pobjegne.

Zaobišla je skupinu ljudi i prišla svome ujaku. — Ujače Fredo — kazala je preklinjući. — Slušaj. Ĉujem nekeAlfređo glasove.jeMislim da su to...— Hoćeš li prestati, Jo? Zar grubo odgurne.

ţeliš pljusku? Ponašaš se poput zujave muhe! Gospodin Glatki je pozove:

—Slušaj, Jo, ako ţeliš biti od koristi, pričuvaj mi Ljepotana. Bit će nam na smetnju. On poloţi veliku zmiju Jo na ramena i Ljepotan glasno zašišti. Stao se omatati oko Jo i ona uhvati njegov rep. Voljela je Ljepotana, ali u tom ga trenutku doista nije trebala!

Stajala je postrani i promatrala što će Bufflo uraditi. Znala je, dakako, što će to biti i srce joj je ustrašeno lupalo. Bacit će noţ kroz visoki uski prozor, što je bila kadra uraditi jedino Buffloova nepogrešiva ruka! Ali uspije li u tome, noţ bi se mogao zabiti u jedno od četvoro djece — ili u Terry-Kanea, razmišljala je uspaničeno. Mogao bi raniti Dicka — ili Timmya! O, kako je ţeljela da Bufflo to ne uradi! Ponovno je čula pritajene glasove — ovaj su put dolazili upravo s druge strane zida! Ljudi će se uputiti

tajnim prolazima i poći ravno u sobu na tornju! Jo je znala da hoće! Stići će tamo prije nego Bufflo i ostali ostvare svoj spasilački plan. Zamislila je kako lju di vuku

djecu i Terry-Kanea niza stube. Hoće li ih Timmy braniti?

Hoće, zacijelo, ali će ljudi brzo s njim izaći nakraj. Znaju da se gore nalazi pas, jer je prošle noći Timmy lajao. O, Boţe, razmišljala je Jo očajno. Moram nešto učiniti! Ali što JA mogu?

Uzbudljivi događaji Jo iznenada donese odluku. Slijedit će ljude kroz tajne prolaze i pokušati vikom upozoriti ostale kada bude dovoljno blizu sobi u tornju. Nekako će im pomoći. Sada im više ostali ne stignu pomoći. Jo Bufflo potrči i prema zidu. U hipu se uspela konopom s klinovima koji je još tamo leţao i prebacila se na drngu stranu zida. Krenula je prema mjestu gdje je nedostajao jedan kameni blok. Piton Ljepotan se iznenadio što ga je Jo iznenada

odgurnula i bacila na zemlju prije no što je potrčala prema zidu. Nije bio naučen na takav postupak. Uvijao se i izvijao leţeći na tlu. Kamo je otišla ona mila djevojčica? Ljepotan je volio Jo — ona je znala kako s njime valja

postupati! Puzio je prema njoj. Uspeo se preko zida bez pola muke, iako njemu nije bio potreban konopac s klinovima

kao njoj. Brzo je klizio za Jo. Bila je zapanjujuća njegova brzina kad je ţelio biti brz! Stigao je do otvora u zidu. A volio je otvore. Uvukao

se unutra slijedeći Jo. Sustigao ju je upravo u trenutku kad je ona stigla do kraja uskog prolaza kroz koji je morala hodati sasvim pognuta. Gurnuo ju je u noge i potom se stao omatati oko nje. Ona je lagano kriknula i tada shvatila što se z biva. —

Ljepotane! Imat ćeš neprilika s gospodinom Glatkim zbog toga što si pošao za mnom. Vrati se! Prestani se ovijati oko mene, imam vaţna posla. Ali Ljepotan nije bio poput Timmya . Slušao je samo kad je mislio da treba, a ovaj put to nije bio slučaj! redu, pođi sada mnom akozmiju. ţeliš — će najposlije — Upokušavajući uzalud otjera — JoPravit ćeš mi društvo. Prestani psikati, Ljepotane! Šištiš poput lokomotive koja u tom uskom prolazu ispušta paru. Jo se uskoro spustila niza strme stube koje su vodile

do ravnog prolaza ispod dvorišta zamka. Ljepotan je klizio za njom prilično iznenađen naglim spuštanjem. Uputili su se širim prolazom, Ljepotan ispred Jo, te je ona morala ponekad preskakivati preko njegova snaţnog repa. Iznova su se uspeli uza stube koje su vodile kroz debeli zid samog zamka. Jo zastane, jer ugleda nekakvu svjetlost ispred sebe. Oprezno je krenula i otkrila malu

upaljenu lampu u odajici što su je vjerojatno ostavili ljudi koji su otišli naprijed. Vidjela je rdavi bodeţ kako leţi na tlu gdje ga je ostavila noć ranije i osmjehnula se. Tu je bio i konopac što ga je odvezala s nogu i ruku.

Jo je nastavila kročiti prolazom što je vodio do zavojitih stuba. Tada joj se pričini da nešto čuje. Uspela se strmim dok joj izmedunanogu gotovo jestubama srušio. Stigla je se do Ljepotan vrata kojapleo su vodila malui galeriju. Da li da ih otvori? A što ako su tamo ljudi? Polako je raskrilila vrata. Tu je, dakako, bio mrkli

mrak, ali Jo je znala da stiţe u malu galeriju. Iznenada se Ljepotan stade naklonjeno uvijati oko nje. Jo se nije mogla osloboditi njegova zagrljaja i stupila je u malu galeriju s Ljepotanom tijesno omotanim oko svoga tijela.

A tada začuje neku buku! Zastala je prestravljena. Što se to događa? Ĉula je uzbuđene glasove — jedan je zacijelo bio Buffloov? A je li to bio pucanj pištolja? Što se događalo dolje u dvorištu otkad je Jo nestala preko zida zajedno s Ljepotanom? Nijedan od muškaraca nije primijetio njezin odlazak. Svi su bili previše usredotočeni na vlastiti plan. Bufflo se naumio okoristiti svojom vještinom u bacanju noţa — ali na sasvim drukčiji način negoli obično! Namjeravao je baciti noţ u zrak i trebao je upasti u uski prozor na vrliu tornja!

Bufflo je bio vješt u bacanju noţa i, zapravo, u bacanju bilo čega. Stajao je u dvorištu gledajući prema visokom prozoru. Stisnuo je oči mjereći udaljenost i smjer bacanja. Mjesec je iznenada zaţao za oblak i on spusti

ruku. Nije mogao hitnuti noţ u mraku! Mjesec iznova isplovi, posve sjajan. Bufflo nije gubio

vrijeme. Još je jednom naciljao, stisnuo oči — i tada noţ poletje visoko u zrak, bljesnuvši u letu — vukući za sobom dugi rep veoma tanka konopca. Udario je u podboj uska prozora i pao natrag. Bufflo

ga je spretno uhvatio. Na mjesečini se jasno razabiralo da noţ nije bio oštar — Bufflo je oturpijao vrh i bio je posve tup. Jo se nije trebala bojati da bi netko u prostoriji pri vrhu tornja mogao biti povrijeđen oštrim bodeţom!

Bufflo iznova nacilja i noţ još jednom poleti uza srebrnast blijesak. Ovaj je put uletio ravno u otvor prozora, skliznuo preko kamena podboja i uz tresak pao na pod odaje u tornju.

je izazvao Gospodin TerryuKane,Tamo četvoro djece i veliko Timmyiznenađenje. stisli su se zbog hladnoće jednom kutu odaje. Bili su gladni i premrzli. Nitko im nije donio hranu, a imali su jedino pokrivač Terry-Kanea. Cijeli su dan proveli u sobi u tornju, gdjekad pogledavajući kroz prozor, drugi put uglas vičući koliko ih je grlo nosilo. Ali

nitko ih nije ni čuo ni vidio. —Zašto Jo ne dovodi pomoć? — pitali su se stotinu puta toga dugoga, dugoga dana. Nisu znali da je uboga Jo provela sate u nastojanju da se oslobodi uzlova na

zglavcima i gleţ njevima. Promatrali su logor s druge strane breţuljka gdje su sajmišni zabavljači obavljali svoje poslove izgledajući poput mrava na udaljenome zelenom breţuljku. Je li Jo s njima? Bilo je predaleko da bi ikoga jasno razabirali.

Kad se smračilo, Julian je prišao prozom te palio i gasio svoju dţepnu svjetiljku. Tada su se, smrznuti i nesretni, skutrili u kutu, a Timmy bi liznuo svakoga redom uopće ne shvaćajući zašto moraju ostati u toj prostoriji. —Mora da je Timmy jako ţedan — reče George. — Ne

prestano oblizuje usta kao što običava kad ţeli piće. —Pa, i ja bih rado oblizivao usta — priklopi Dick.

Svi su napol usnuli kad je noţ uz tresak pao u odaju. Timmy je odmah skočio i sumanuto zalajao. Stajao je i piljio u noţ što je blistao na mjesečini i lajao bez prestanka.

—Noţ! — George će zapanjeno. —Noţ s konopcem svezanim na jednome kraju! —Tup je — primijeti Julian. — Oštrica je bila isturpijana. Što to znači? I zašto je konopac svezan oko njega? —Pazi da ne doleti još jedan — upozori ga TerryKane.

— Neće — reče Julian. — Mislim da je to u nekoj vezi sa Jo. Nije otišla na policiju. Pošla je k sajmišnim zabavljačima i obratila im se za pomoć. Siguran sam da je to Buffloov noţ! Svi su se okupili oko njega i pomno ispitivali noţ. — Popet ću se na prozor — reče Julian. — I pogledati dolje u dvorište. Drţi mi noge, Dick. Uspeo se na kameni otvor prozora i malko uspuzao preko dubokog podboja. Dospio je do vanjskog ruba prozora i pogledao prema dolje. Dick se objesio na njegove noge bojeći se da bi podboj mogao popustiti i da bi Julian mogao pasti.

— Vidim četiri osobe dolje u dvorištu — reče Julian.

— Dobro je, tu su Alfredo i Bufflo, a drugu dvojicu ne prepoznajem. Hej, vi dolje!

Ĉetiri su muškarca stajala dolje budno motreći uvis. Ugledali su Julianovu glavu na prozoru i mahnuli mu. — Povuci konop! — viknuo je Bufflo. Sada je za tanki

konopac svezao uţe s klinovima i zajedno s ostalima podi gao ga kako bi lako klizio uza zid.

Julian se povuče u odaju u tornju. Bio je uzbuđen. — Konopac na noţu spušta se niza zid i svezan je za drugi, deblji ― rekao je. — Povući ću ga prema gore, i tako će se gore naći i konopac po kojemu ćemo se spustiti! Vukao je konopac i sve ga je više ulazilo kroz prozor. Tada Julian osjeti veću teţinu i pogodi da su stigli do dijela na je kojem je deblji konop. Sada je valjalo vući sporije. Dick mu pomogao. Na prozorskom podboju, a potom na prozom pojavi se konopac s klinovima. Djeca nikad takvog nisu vidjela; bila su naučena na obične ljestve od uţeta. Ali Terry-Kane je

znao o čemu se radi: — Konopac s klinovima — kazao je. — Njima se sluţe cirkuski i sajmišni zabavljači — lakši su od ljestava s klinovima. Morat ćemo kraj uţeta pričvrstiti za nešto veoma snaţno što moţe izdrţati našu teţinu. Anne je očajno motrila konopac s klinovima. Nije joj se nimalo sviđala pomisao da po njemu silazi, ljuljajući se cijelim putem duţ visokoga kamenog zida tornja! No ostali su ga gledali sa zadovoljstvom i uzbuđenjem — kao na mogućnost za bijeg. Dobar, čvrst konopac po kojem će se spustiti iz te odvratne hladne prostorije! Teny-Kane je pogledom traţio nešto za što bi mogao

pričvrstiti konopac. S jedne strane zida nalazila se velika ţeljezna kaiika, uglavljena u zid. Nitko nije znao čemu je ona nekoć sluţila — ali sada će zacijelo biti od velike koristi! Na prvome metru konopca još nije bilo klinova. Teny-

Kane i Julian odrezaše tanji konopac pomoću kojeg su

ovaj dovukli i provukoše debelo uţe kro z kariku sve dok ga prvi klin nije zaustavio. Potom su nekoliko puta zauzlali

čvor oko karike kako uţe ne bi skliznulo. Julian uze konop i povuče ga svom snagom. — Izdrţao bi tucet takvih poput nas! — kazao je zadovoljno. — Da ja krenem prvi, gospodine? Tada bi svima ostalima mogao pomoći pri spuštanju, jer ću biti na kraju uţeta. Dick i vi biste pomogli djevojčicama. — Što će biti s Timmyem? — upita odjeđnom George. —Umotat ćemo ga u pokrivač, čvrsto ga privezati i po lagano spuštati po konopcu — predloţi Dick. — Uţe je veoma čvrsto, doista je debelo. —Krećem — obznani Julian i uputi se prema prozoru. Potom zastane. Netko je kloparao po kamenim stubama ko je su vodile mogao biti? u toranj. Netko je bio pred vratima! Tko bi to

Soba u tornju Vrata se širom otvore i na njima se pojavi čovjek, dahćući. Iza njega su dolazila još trojica. —Pottersham! — dovikne Terry-Kane. —Znači, vratio si se!—Da, vratio sam se — reče zapuhani čovjek. Timmy stane lajati i pokuša se izmigoljiti iz Georgeinih ruku. Iskezio je zube, a dlaka mu se nakostri-

ješila na vratu. Izgledao je zaista divlje. Pottersham ustukne. Nimalo mu se nije svidio Timmyev izgled! — Pustite li tog psa, pucat ću — reče i u desnoj mu se ruci, kao čudom, nađe pištolj.

George se trudila iz sve snage da zadrţi bijesnoga Timmya te zovne Juliana da joj pomogne. — Juliane, prihvati ga i ti. Toliko je ljut da će se baciti na tog čovjeka.

Julian priskoči u pomoć. Zajedno su uspjeli bijesnoga psa odvući u kut, gdje ga je George uzalud pokušavala umiriti. Uţasavala ju je pomisao da bi ga čovjek mogao ubiti.

—Ne moţeš se tako ponašati, Pottershame — započne Terry-Kane, no bio je odsječno prekinut. —Nemamo vremena za gubljenje. Vodimo tebe, TerryKane i još jedno dijete. Posluţit će nam kao talac nadigne li se prevelika prašina oko tvog nestanka. Uzet ćemo ovog dječaka — te on zgrabi Dicka. Dick ga smjesta udari u vilicu, zahvaljujući zvijezdama što je u školi učio boks. No smjesta se našao na tlu! Ljudi nisu namjeravali otrpjeti ni najmanju glupost! Ţrilo im se! —Uhvati ga — Pottersham će jednom od muškaraca iza sebe i Dick je smjesta bio svladan. Potom muškarci dohvatiše Terry-Kanea i svezaše mu ruke na leđima. — Što će biti s ostalom djecom? — upita on ljutito. — Valjda ih nećete ovdje zaključati i ostaviti?

—Da, hoćemo — reče Pottersham. — Ostavit ćemo starici kod otvorenih vrata poruku da su ovdje. Neka ih

policija spašava ako moţe! —Uvijek si bio... — zausti Terry-Kane i tad se sagne da izbjegne udarac. Timmy je cijelo vrijeme mahnito lajao i gotovo se pridavio u nastojanju da se oslobodi George i Juliana. Bio

je izvan sebe od bijesa i kad je vidio kako se s Dickom loše postupa gotovo se uspio osloboditi. — Vodite ih — naredi Pottersham. — I poţurite. Hajde, vodite ih niza stube! Tri muškarca prisiliše Terry-Kanea i Dicka da krenu prema kamenim stubama — a tada se svi, zapanjeni, okrenuše! S prozora se iznenada čuo glas! Anne je zinula od čuda. Tamo se nalazio Bufflo! Nije mu bilo jasno se što nitko nije počeo spuštati po konopcu, pa sekako uspeotodadavidi se zbiva! —Hej, vi tamo! ŠTO SE DOGAĐA? — viknuo je i uskočio u odaju izgledajući krajnje neobično sa čupom ţute kose, ţivo kariranom košuljom i bičem! —BUFFLO! — viknuše djeca uglas, a Timmy odmijeni bijesni laveţ lajanjem dobrodošlice. Terry-Kane je zapanjeno gledao, dok su mu ruke i dalje bile sputane na leđima.

—Tko je, pobogu, ovo? — vikne Pottersham uspaničen Buffloovom iznenadnom pojavom. — Kako je dospio ovamo?

Bufflo ugleda pištolj u Pottershamovoj ruci i dokono jednom ili dvaput fijukne bičem. — Skloni tu stvarčicu — reče svojim oteţućim načinom. — Nije red da mašeš nečim takvim dok su djeca u blizini. Hajde, odloţi to! Iznova je fijuknuo bičem. Pottersham ljutito uperi cijev pištolja u njega. A tada se dogodi nešto nevjerojatno. Pištolja nestane iz Pottershamove ruke; poleti ravno u zrak i Bufflo ga spretno ščepa! A sve tek jednim fijukom biča! Fiju! Upravo tako — i pištolj bi snaţnim krajem biča izbačen iz ruke, a istodobno je Pottersham dobio takav

udarac po prstima te je sada cvilio od bola i presavio se

trljajući bolnu ruku. Terry-Kane je zinuo od čuda. Kakva vještina — a koliko opasna! Pištolj je mogao opaliti. No sada je list doista bio okrenut, jer je Bufflo drţao pištolj, a ne više Pottersham. A taj je pak poprilično problijedio! Piljio je, očevidno ne znajući što da počne. — Oslobodite ih — naredi Bufflo glavom pokazujući na Terry-Kanea i na Dicka. Tri muškarca ih oslobodiše i povukoše se unatrag. — Ĉini se da ovdje zaista ima posla za policiju — Bufflo će savršeno staloţeno kao da je ono što se zbiva sasvim obično. — Julian, ako ţeliš, sada moţeš pustiti psa. Pottersh —Ne! NE!mjesec — kriknuo amu uţasnuto, a u u tom trenutku zađe zajeoblak i soba to rnju uroni mrklinu — izuzev lampe što ju je Pottersham poloţio na tlo kad je ušao u odaju. Shvatio je da je to izvjesna prilika za njega i za ostale. Iznenada je nogom udario lampu, koja je poletjela u zrak i udario Buffloa, a potom izišao ostavivši odaju u posvemašnjemu mraku. Bufflo se nije usudio pucati. Mogao bi pogoditi krivu osobu!

—Oslobodite psa! — kriknuo je, ali bilo je prekasno. Kad je Timmy stigao do vrata, ona su se s treskom zatvorila ― s druge je strane bio navučen zasun! Ĉuo se zvuk uţurbanih, klizavih i kloparavih koračaja po kamenom stnbištu. —Ufff! — usklikne Bufflo kad se mjesec iznova pomolio i otkrio zapanjena i zdvojna lica pet osoba u prostoriji. — Negdje smo pogriješili, zar ne? Otišli su! —Da, ali bez nas — reče Terry-Kane dok mu je Dick odvezivao ruke. — Vjerojatno će proći kroz one podzemne prolaze. Bit će izvan zamka prije no što mi uspijemo pob -

jeći. A sada je na nama da se pokušamo na konopcu spustiti niza zid tornja, s obzirom na to da su vrata

zaključana!

—Pođimo onda — predloţi Julian. — Krenimo prije nego što se još nešto dogodi. — Pošao je prema prozoru, pro vukao se do vanjske ivice prozora i uhvatio konopac. Bilo se lako spuštati, iako je bilo prilično neugodno gledati

ispod sebe u dvorište. Ĉinilo se ono veoma daleko! Sljedeća je krenula Anne, veoma ustrašena, ali to nije pokazivala. Bila je ona sasvim dobar penjač, pa joj nije bilo suviše teško. Bila je doista radosna kad se napokon obrela na zemlji pokraj Juliana.

Potom je sišla George i obznanila im nešto novo: —Ne znam što se dogodilo četvorici muškaraca — kazala je. — Izgleda da još prolaze hodnicima, a viču koliko ih grlo nosi. Ĉini se kao da trče ukrug po galeriji koja opasuje donju prostoriju u tomju.

—Ostavi — ćemo reče vremena Julian. — li do se otvora ondje dovoljno dugo,ih imat da Zadrţe stignemo na vanjskome zidu zamka i sačekamo ih dok budu silazili jedan po jedan! To će biti doista lijepo! —Stiţe Timmy — reče George. — Ĉvrsto sam ga umo tala u pokrivač i svezala ukrug kao oklop od konopca. Dick ga spušta. Svezali smo ga dvostrakim konopcem kako bi iz drţao. Gledajte — dolazi! Ubogi stari Timmy! Nema pojma što se s njim događa! Timmy je polako silazio, zanoseći se pomalo i tu i tamo udarajući u kameni zid. Svaki bi put tiho zacvilio i George je bila uvjerena da će biti sav u modricama! Napeto je motrila kako stiţe sve niţe i niţe. —Timmy se dosad morao naviknuti na takve stvari — kazao je Julian. — Već je s nama sudjelovao u mnogim pu stolovinama. Hej, ovamo, Timmy! Polagano! Dobar pas,

tako valja! Kladim se da si sretan što si se ponovno našao na čvrstome tlu! Timmy je zaista bio sretan. Ĉekao je da ga George odveţe, a potom je učinio nekoliko koračaja da se uvjeri kako je tlo pod njegovim nogama doista tvrdo. Veselo je skočio prema George, presretan da je opet slobodan.

—Stiţe Dick — reče Julian. Konopac s klinovima se

prilično zaljuljao i Alfredo ga je uhvatio kako bi ga u mirio. On, čovjek-guma i gospodin Glatki bili su sada strašno zabrinuti u vezi s nečime, toliko zabrinuti te su jedva uputiii koju riječ Julianu, George i Anne. Iznenada su uočili nestanak Jo i Ljepotana! Ĉovjekuzmiji nije bilo do Jo — ali mu je bilo nadasve stalo do svoga dragocjenog, voljenog, veličanstvenog pitona! Već ga je bio traţio po cijelome dvorištu. —Ako se Jo s njime uputila u logor, iščupat ću joj svu kosu! — šaptao je čovjek-zmija nesretno i Julian ga začuđeno pogleda. Što je to mrmljao? Tada se pojavio Terry-Kane, dok je posljednji sišao Bufflo, veličanstveno se spustivši, a da nogom nije ni dotaknuo kimove. Skočio je pokraj njih smijući se. prava Što pometnja! je. —tim Krika, vika i —Gore jestrka. — kazao uznevjerena se moglo dogoditi ljudima? Lako ćemo ih se domoći, pođemo li do otv ora na zidu. Pretpo stavljam da će uskoro izići. Dođite!

Jo i Ljepotan se zabavljaju Nešto se zacijelo dogodilo što je omelo Pottershama i njegova tri prijatelja. Nakon što su zatvorili i zasunili vrata prostorije u tornju, muškarci su zakloparali po kamenim stubama. otvorili ih i Stigli ušli. su do vrata što su vodila na galeriju, No prije nego što su stigli do zavojitih stuba koje su se nalazile malo dalje, Pottersham je nagazio na nešto — nešto što je siktalo poput lokomotive kad ispušta paru, i to mu se omatalo oko nogu.

Kriknuo je i odskočio. Spočetka je mislio da to na tlu leţi neki čovjek i čeka ga u zasjedi, te se uhvatio njemu za noge — ali sada je bio siguran da to nije bio čovjek! Nema čovjeka koji umije tako siktati! Jedan od muškaraca upali dţepnu svjetiljku da bi vidio što se dešava s Pottershamom. Zbog onoga što je ugledao kriknuo je i gotovo ispustio svjetiljku.

—Zmija! Zmija veća no što sam je ikad vidio! Dočepala te se, Pottershame! —Pomozi mi, čovječe, pomozi! — vikao je Pottersham, odgurujući zmiju iz sve snage. — U navojima mi klizi nogom.

Drugi muškarac potrči da mu pomogne. Ĉ im su ga

stali udarati, Ljepotan se odvio i odgmizao u sjenu. — Kamo je nestala uţasna zvijer? — dahtao je Pottersham. — Gotovo mi je nogu zgnječila u prah! Brzo,

bjeţimo prije no što se iznova pojavi. Kako se zaboga ovdje stvorila?

Muškarci učiniše nekoliko koračaja — ali zmija ih je čekala u zasjedi! ih je sve gmiţući nogu i sada se stalaOborila uvijati oko pojasa jednoga im od između njih. Tada je počela krika, vika i zapomaganje! Ako su se ikad ljudi ustrašili, ovaj je put to doista bio slučaj! Kamo god su se djenuli, zmija bi se tamo našla, izvijajući se i

obvijajući ih, klizeći, vrtloţeći se, natiskujući! Dakako, Jo im je poslala zmiju. Stajala je u galeriji

dok je u gomjoj prostoriji započela sva ona pometnja. Ljepotan joj se obvio oko vrata. Djevojčica je uzalud pokušavala proniknuti što se zbiva u gornjoj odaji. A tada je čula kako su tresnula vrata, zasun bio navučen, a muški koračaji odjeknuli na kamenim stubama! Pretpostavila je da su to vjerojatno ona četvorica čije je glasove čula iste večeri, ljudi koji su se uputili kroz podzemne prolaze. — Ljepotane! Na tebi je red da nešto poduzmeš — kazala je Jo i gumula zmiju s ramena. Zmija je

veličanstvenirn pokretom skliznula s nje i našla se na tlu. Gmizala je prema ljudima koji su se pojavili na galeriji. su Nakon toga, pitonzapomagali, se proveo kao u uzbuđenje ţivotu. Štobilo muškarci glasnije to jenikad njegovo veće. Jo se skutrila u kutu smijući se sve dok joj na oči nisu navrle suze. Znala je da je zmija posve bezopasna,

izuzev ako bi prejako stegnula nekog od muškaraca. Nije mogla vidjeti što se zbiva, ali je zato čula. »O, Boţe, još je jedan pao«, razmišljala je čuvši kako je Ljepotan spotaknuo jednog od muškaraca. »Još se jedan srušio! Umrijet ću od smijeha. Dobri stari Ljepotan! Obično mu nikad nije dopušteno da se tako ponaša. Mora

da uţiva! Najposlije muškarci to više nisu mogli otrpjeti. — Dođite, idemo u prostoriju u to rnju! — viknuo je Pottersham. — Ne namjeravam se vraćati kroz ove mračne prolaze sa zmijom za petama. Mora da ih ima na tucete.

Još malo i ujest će nas! Jo se glasno nasmijala. Na tucete zmija! Pa, moţda se Ljepotan i pričinio kao tucet zmija zaslijepljenim muškarcima koji su u mraku padali jedan preko drugoga. Ali, Ljepotan neće ugristi — on nije zmija otrovnica. Muškarci su se nekako uspjeli domoći prostorije u tornju, a zmija je ostala izvan nje. Ljepotanu je igra

dosadila i odgmizao je prema Jo kad ga je djevojčica pozvala. Obvila je zmiju oko vrata i osluhnula. Vrata prostorije u tornju su se s treskom zatvorila. Jo

je poţurila uza stube, potraţila u tami zasun i uredno ga i tiho navukla. Sada, ukoliko se ljudi ne osmjele da se spuste niz konopac s klinovima, za koji je pretpostavila da ga je Bufflo postavio uza zid tornja, bijahu oni na sigumu, u stupici. A ako se budu spustili niz konopac, nekolicina

ih muškaraca čeka pri njegovu kraju! — Dođi, Ljepotane, idemo — reče Jo i uze silaziti niza stube ţaleći što nema dţepne svjetiljke. Sjetila se male lampe ostavljene u skrivenoj odajici i to ju je malko

razvedrilo. Uzet će je i posluţiti se njome dok bude prolazila kroz one mračne prolaze. U redu! klizio ispredpodigne nje. On lampu. je već znao put! Stigli su doLjepotan odajice ijeJo zahvalno Pogledala je u velikog pitona na tlu, a on je gledao u nju svojim blistavim netrepćućim očima. Dugo mu se tijelo savijalo i izvijalo, sjajeći pri svjetlosti smeđim uglačanim sjajem. —Ne bi mi bio nimalo drag samo da si malo manji — kazala mu je Jo. — Ne znam zašto ljudi ne vole zmije. O, Ljepotane, dođe mi da se smijem kad se sjetim što si sve uradio onim muškarcima! Kikotala se dok je prolazila tajnim hodnicirna visoko

drţeći lampu izuzev kad se našla u posljednjemu gdje se morala dobrano sagnuti. Ljepotan ju je čekao kod otvora na zidu. Ĉuo je glasove izvana. Jo je prva iskočila i bila je strašno iznenađena kad ju

je netko uhvatio na prepad. Izvijala se, vikala i borila, i ko-

načno ujela ruku koja ju je drţala. Tada je obasja svjetlost dţepne svjetiljke i začuje se vika:

—To je Jo! Jo, gdje si bila? I pazi, ugrizeš li me još jed nom, zakrenut ću ti vratom! —Bufflo! Oprosti, ali zašto si me zgrabio tako na prepad? — vikala je Jo. Iznenada se pomoli mjesec i obasja prizor. Jo ugleda Juliana i ostalu djecu kako joj hitro

prilaze. —Jo! Jesi li dobro? — upita je ujak. — Bili smo zabrinuti za tebe. Gdje si bila?

Jo nije obraćala paţnju na nj. Trčala je prema Dicku i djeci. — Pobjegli ste! — vikala je. — Jeste li se svi spustili niz konopac s klinovima?

—Nemamo vremena za priče — reče Bufflo motreći otvor u zidu. — Gdje su ti ljudi? Ĉekamo ih ovdje. Jesi li ih čula, Jo? —O, da. Slijedila sam ih. O, Bufflo, bilo je tako smi ješno... — reče Jo i uze se smijati. Bufflo je gu rne, ali se ona nije mogla zaustaviti. A tada se gmiţući kroz otvor pojavi — Ljepotan! Gospodin Glatki ga smjesta ugleda i krikne:

—Ljepotane! Jo, jesiLjepotane! li ga ti povela sa sobom? Zločesta djevojčice! Dođi ovamo, Zmija klizne prema njemu i zaljubljeno se ovije oko njega. —Nisam zločesta — Jo će uvrijeđeno. — Ljepotan je ţelio poći sa mnom i pošao je. I, Boţe, kako se samo ispre -

miješao sa svim onim ljudima, i... Iznova se grohotom nasmijala. Dick joj se smiješio s naklonošću. Bilo je jako smiješno kako se Jo nije mogla prestati smijati. Alfredo juje dobrano potresao i zaustavio: —Reci nam što znaš o tim ljudima — naredio je. —

Hoće li ovdje izići? Gdje su? —O, ljudi — Jo će brišući oči i nastojeći zatomiti smijeh.

— S njima je sve u redu. Ljepotan ih je ponovno

stjerao u prostoriju u tornju, a ja sam je zasunila. Vjerujem da su još tamo, izuzev ako se ne usude spustiti

po konopcu s klinovima, u što sunmjam! Bufflo se kratko nasmije. — Dobro si to izvela, Jo — kazao je. — Ti i Ljepotan!

Izdao je kratko naređenje Alfredu i čovjeku -gumi, te se oni prebaciše preko zida u dvorište, gdje su straţarili ukoliko bi se ljudi stali spuštati niz konopac. —Mislim da bi sada trebalo obavijestiti policiju — reče Terry-Kane koji se počeo osjećati kao da sanja neki krajnje neobičan san, sa svim tim konopcima s klinovima, bičevima, noţevima i zmijama koji se pojavljuju na tako neobičan način. — Ĉovjek po imenu Pottersham je opasan. On je izdajica i treba ga uhititi prije nego oda sve

što zna o poslu koji smo nas dvojica zajedno obavljali. —U redu — sloţi se Bufflo. — Uhvatili smo još jednog čovjeka i zaključali ga u prikolici. —Ali, znači da on nije pobjegao? — upita Jo iznenađena. — sam da je Pottersham, onaj u tornju, osoba koju smoMislila mi zaključali?! —Onaj kojega smo zaključali još je pod ključem — Bufflo će smrknuto. —Pa, tko je onda on? — upita Terry-Kane zapanjeno. —Uskoro ćemo otkriti — uzvrati Bufflo. — Dođite, krenimo sada. Veoma je kasno, mora da vi, djeco, umirete

od gladi. Netko mora otići na policiju, a ja čeznem da se vratim u logor.

—Alfredo i čovjek-guma će čuvati straţu pokraj konopca s klinovima — reče gospodin Glatki i nadalje milujući Ljepotana. — Nema potrebe da ovdje dulje ostajemo. Tada se uputiše niz breţuljak govoreći svi uglas. Terry- Kane je krenuo u policijsku stanicu i da telefonira, kako je on neodređeno rekao, »višim vlastima«. Gladna su djeca stala razmišljati o jelu i o pilu! Timmy je potrčao prema potoku čim su stigli do livade te je stao halapljivo laptati.

—Hajde da najprije vidimo poznajete li čovjeka kojega smo zaključali u prikolicu — reče Bufflo kad su stigli u lo gor. — Jedino još njegov slučaj ostaje nerazjašnjen. Otključao je prikolicu i glasno pozvao:

—Iziđite! Ţelimo sa znati tko ste! Podignuo je svjetiljku a čovjek se iz prikolice polagano pomolio na vratima. Svoj se djeci oteo zapanjeni uzvik: — Striče Quentine! — viknuli su Julian, Dick i Anne. — Oče! — kliknula je George. — Što ti radiš ovdje?

Ludi provod! je tišina. Svi su bili iznenađeni. Pomisao da je Georgein otac bio ovako zaključan! Bila je to, dakako, Joina greška — bila je ona Minutu

ili

dvije

vlaдala

posve—uvjerena da stric je to bio gospodinveoma Pottersham. Juliane — će Quentin dostojanstveno, ali i ljutito — moram te zamoliti da dovedeš ovamo redare.

Bez ikakva sam razloga doveden ovamo i zaključan u prikolicu.

Bufflo poprimi veoma zabrinut izraţaj. Napao je Jo: —Zašto nam nisi kazala da je to Georgein otac? — upitao je. —Nisam znala da je to on — kazala je Jo. — Nikad ga nisam vidjela i kako god bilo, mislila sam...

—Nije vaţno što si mislila — stric će Quentin s gađenjem gledajući malu prljavu djevojčicu. — Inzistiram da se pozove policija! —Striče Quentine, uvjeravam te da bi to bila pogreška ― umiješa se Julian — a, osim toga, Terry-Kane je osobno krenuo na policiju. Ujak je piljio u njega i nije mogao vjerovati ušima: — Terry-Kane! Gdje je on? Što se dogodilo? Je li pronađen? —Jest. Pripovijest je prilično duga — odgovori Julian

— Sve je počelo kad smo na prozoru ugledali lice. Rekao sam teti Fanny sve u vezi s tim, striče i ona je kazala da će

te o svemu obavijestiti po tvom povratku iz Londona. Pa, na prozoru je bio Terry-Kane! — To sam i mislio! Kazao sam Fanny da imam takav

osjećaj! — reče stric Quentin. — Zato sam i došao što sam prije mogao, ali nikoga od vas nije bilo ovdje. Gdje ste bili?

— E, pa, to je dio priče, striče — Julian će strpljivo. — Ali, slušaj, bi li te smetalo da prije nešto pojedemo? Gotovo umiremo od gladi, ništa nismo jeli još od jučer! To je za neko vrijeme prekinulo ispitivanje! Alfredova se supruga ustrčala i uskoro je za petoro pregladnjele

djece posluţila veličanstveni obrok. Posjedali su oko logorske vatre te jeli, jeli i jeli. Alfredova supruga je gotovo ispraznila svoju veliku posudu. Timmy je dobio mnoštvo ostataka i velikih kostiju koje mu je donosio svaki stanovnik logora! Gotovo bi

svakog časa netko izronio iz tame s tanjurom neke hrane za gladnu djecu ili za Timmya.

Najposlije, doista više nisu mogli i Julian uze pripovijedati njihovu nevjerojatnu pripovijest. Dick se

nadoveţe, a George doda preskočeno. Jo se neprestano uplitala, a i Timmy je nekoliko puta zalajao. Jedino Anne nije rekla ništa. Naslonila se na strica i duboko zaspala.

—Nikad u ţivotu nisam čuo takvu pripovijest — ponavljao je stric Quentin. —Nikad! Zamislite da je taj Pottersham prevario Znao samzemlju. da je Terry- Kanetako ne bi izdao svoju pošten — onTerry-Kanea! Pottershama pak nikad nisam volio. Dobro, nastavi.

Sajmišne je zabavljače pripovijest jednako uzbudila kao i strica Quentina. Primicali su se sve bliţe kako se razvijala pripovijest o tajnim prolazima, skrivenoj odaji, kamenim stubama i ostalome. Veoma su se uzbudili kad su čuli kako se Bufflo

pojavio u sobi u tomju i odbacio pištolj iz Pottershamove ruke. Stric Quentin je kod tog dijela zabacio glavu i grohotom se nasmijao. — Kakav je šok morao doţivjeti onaj d rugi! — kazao je. — Rado bih vidio njegovo lice. Dobro, dobro, nikad u

ţivotu nisam čuo takve pripovijesti! Tada je došao red na Jo da ispripovjedi kako je slijedila četiri muškarca kroz tajne prolaze i poslala Ljepotana-pitona na ljude. Dok je pripovijedala, iznova se stala smijati i uskoro su se svi sajmišni zabavljači smijali s naklonošću, njišući se amo-tamo dok su im suze lile niz obraze. Na tom se mjestu stric Quentin uozbiljio. Dobro se

sjećao kako se ćutio kad su zabavljači njemu u prikolicu

poslali pitona i on se b io nasmrt prestrašio. — Gospodine Glatki, molim vas, dovedite Ljepotana — zaiskala je Jo. — Morao bi slušati svoj dio pripovijesti. Bio je čaroban. Također, u svemu je uţivao. Uvjerena sam da bi se smijao, kad bi se zmije mogle smijati. Ubogi stric Quentin nije se htio usprotiviti kada je čovjek-zmija doveo svoga omiljenog pitona — zapravo,

doveo je oba svoja pitona, i još ih nikad nije obasuo tolikom paţnjom. Dirkao ih je, grebao, gurkao na način u kojemu su, činilo se, zmije veoma uţivale. — Dajte da ja drţim Ljepotana, gospodine Glatki — Jo će najposlije te ga ovije oko vrata poput dugačka sjajnog krzna. Stric Quentin je izgledao kao da će mu pozliti. Zacijelo bi bio ustao i otišao da mu nećakinja miljenica nije čvrsto spavala na ramenu. ljudima George sprijateljila!«, »S kakvim se neobičnim mislio je. »Vjerojatno su u redu — ali stvarno! Sa svim tim bičevima, noţevima i zmijama, moram priznati da djeluju prilično neobično.« —Netko dolazi livadom — Jo će iznenada. — To je, da, to je gospodin Terry-Kane, a s njim su i tri policajca. U istom trenutku gotovo se sav sajmišni narod

raspršio u tmini. Dobro su znali da policajci nisu došli zbog njih, već zbog gospodina Pottershama i njegovih zlih prijatelja. No, unatoč tome nisu ţeljeli imati posla s tri kršna policajca koji su se primicali livadom zajedno s Terry-Kaneom.

Stric Quentin skoči na noge čim je ugledao Terry Kanea. Potičao mu je radosno u susret i tako se ţestoko s njime rukovao diţući mu i spuštajući raku da se Terry Kane činio posve iscrpljen. —Dragi čovječe — govorio je stric Quentin — tako mi je drago da si spašen. Svima sam kazao da ti nisi izdajica i da nikad to ne bi mogao ni postati — svima! Otišao sam u London i rekao im. Drago mi je da je s tobom sve u redu. —Pa — zahvaljujući ovoj djeci — reče Terry-Kane

umorna izraţaja. — Nadam se da si čuo najnevjerojatniju i

najneobičniju pripovijest o »licu« i prozora? —Da, sve je to tako nevjerojatno te ne bih vjerovao da sam to u knjizi pročitao — reče stric Quentin. — Pa ipak, sve se to dogodilo! Dragi prijatelju, mora da si strašno umoran! —Jesam

— potvrdi Terry-Kane. — Ali, ne namjeravam leći i zaspati sve dok oni ljudi ne budu na sigurnome, pod ključem — Pottersham i njegovi krasni prijatelji! Nećeš mi zamjeriti ako se nakratko udaljim i pođem do zamka? Naprosto moramo uhvatiti one ljude. Došao sam pitati moţe li jedno od djece poći s nama, jer navodno moramo proći kroz brojne hodnike, galerije, zavojite stube i bogzna što sve još! —Ali, niste li prošli tim putem kad vas je Pottersham prvi put vodio i sakrio u onoj prostori ji? — upita Dick iznenađeno. —Jesam. Mora da sam tuda prošao — reče TerryKane.

— Ali svezali su mi oči i omamili me nečime što su mi dali da popijem. Nemarn pojma kuda valja poći. Naravno, Pottersham poznaje svaki centimetar podzemnih hodnika — ta napisao je knjigu o tim starim dvorcima;

znate, nitko ne zna više o njima i o tajnama koje kriju. Ovog se tjedna zacijelo dobrano posluţio svojim znanjem! —Poći ću s vama — reče Jo. — Dosad sam četiri puta prolazila kroz te hodnike. Znam ih napamet! Ostali su

njima prošli samo jedanput. —Dobro, idi — sloţi se Bufflo. —Uzmite Timmya — George će velikodušno, jer obično ne bi puštala Tima sa Jo. —Ili pak uzmite zmiju — predloţi Dick hihoćući se. —Ne trebam nikoga — reče Jo. — Sasvim sam siguma s tri velika policajca! Tako dugo dok ne gone mene, dragi su mi! I protiv volje, malko se hvalila. Krenula je s tri policajca i s Terry-Kaneom šepureći se i osjećajući se kao prava junakinja.

Ostali se uputiše prema svojim prikolicama, jer su bili premoreni. Stric Quentin sjedio je pokraj logorske vatre čekajući na povratak Pottershama i njegova tri prijatelja. —Laku noć — poţeli Julian djevojčicama. — Rado bih dočekao dok se društvo vrati — svi zajedno sa čovjekomgumom i s Alfredom, ali za sekundu ću zaspati na nogama. Recite, nije li večera bila boţanstvena? —Super! — sloţiše se ostali. — Dobro, do sutra ujutro!

Sljedećeg su dana svi spavali do kasna. Jo se vratila davno prije no što su se oni probudili, jedva čekajući da im ispripovijeda kako su uhvatili Pottershama i ostale i kako su bili odvedeni u policijsku stanicu a ona ih cijelim putem pratila. Ali Alfredova joj supruga nije dopustila da budi Ipak, djecu. najposlije su se probudili i veselo ustali,

sjećajući se uzbudljivih događaja prethodnoga danas. Ubrzo su se strčali niza stube prikolica znatiţeljni da čuju posljednje novosti.

—Zdravo, oče! — viknula je George ugledavši ga u bli zini.

—Zdravo, striče Quentine, zdravo Jo! — doviknuše ostali i uskoro slušahu posljednje novosti koje im je orno ispripovjedila Jo, ponosna što je svemu prisustvovala do kraja.

—Ali ljudi nisu pruţili nikakav otpor — kazala je malko razočarano. — Mislim da im je Ljepotan prošle noći izbio svaku misao o borbi, predali su se bez riječi. —Dođite sada djeco — dovikne im Alfredova supruga — Priredila sam vam mali doručak. Hoćete li doći? Naravno da su htjeli! Pošla je i Jo, iako je ona već doručkovala. Stric Quentin sjeo je zajedno s njima. Gledao je uokolo zapanjen zbivanjima u logoru. Bufflo je izvanredno vezivao uţad i fijukao bičem. Ĉovjek-guma se neprestano provlačio između prečaga

točkova na svojoj prikolici. Gospodin Glatki je laštio svoje zmije. Dacca je stepao na dasci, klik—klik—kliketi—klik.

Alfredo se pojavio sa svojim kukastim bakljama i metalnom limenkom. — Priuštit ću vam veselje — obznanio je stricu Quentinu. — Ţelite li vidjeti kako gutam vatru?

Stric Quentin ga je motrio kao da je načisto sišao s uma.

—On je gutač vatre — objasni Dick. —Oh, ne, zahvaljujem, dobri čovječe. Radije ne bih gledao kako gutate vatru — stric će Quentin uljudno, ali od lučno. Alfredo je bio razočaran. Htio je prikazati tom čovjeku pravu predstavu kako bi se iskupio zbog toga što ga je zaključao u prikolici! Udaljio se ţalostan, a supruga je stala vikati za njim:

—Ti ludi čovječe! Tko još ţeli gledati kako ti gutaš va tru? Nemaš mozga. Veliki, glupi nevaljalče! Drţi prikolici, se podalje sa svojim gutanjem vatre! — Nestala je u svojoj a stric Quentin je gledao za njom, zapanjen tim naglim ispadom. —Zaista veoma neobično mjesto — kazao je. — I naj-

neobičniji ljudi. George, danas se vraćam kući. Ne biste li svi pošli sa mnom? Zaista ne mislim da je u redu da budete upleteni u tolike neobične događaje. —O, ne, oče! — George će uţasnuto. — Da idemo kući, a tek smo se ovdje snašli! Naravno da nećemo. Nitko ne ţeli otići, zar ne Juliane? — kazala je gledajući ga molećivo. Julian spremno odgovori:

—George je u pravu, ujače. Tek smo se ovdje počeli za bavljati. Mislim da se tu svi slaţemo? —Slaţemo! — djeca će uglas, a Timmy snaţno udari repom i glasno kaza: —VAU! —Vrlo dobro — stric će Quentin ustajući. — Mislim

da sada moram poći. Uhvatit ću autobus dolje na postaji. Otpratite me.

Djeca su ga ispratila do autobusa. Došao je na vrijeme i stric se ukrcao.

—Doviđenja! — pozdravio je. — Što da poručim majci, George? Ţeljet će da čuje nešto od vas petoro. Dobro — viknuše svi uglas dok se autobus drndavo udaljavao — dobro, samo joj reci da se PETORKA LUDO PROVODI! Doviđenja, striče Quentine, doviđenja!

Obrada: nela012, TimeLady,