Enid Blyton - 5 prijatelja - 7. Na logorovanju.pdf

e-book tim-balkandownload.org


Na logorovanju

Naslov izvornika THE FAMOUS FIVE Five go off to Camp

e-book tim-balkandownload.org Vrijeme praznika — Dva zaista lijepa šatora, četiri podloţne ponjave, četiri vreće za spavanje — dobro, a što je s Timyem? Zar neće i on dobiti vreću za spavanje? — Dick će uz smijeh. Ostalo se troje djece nasmijalo, a pas Timmy snaţno udario repom o tlo. — Pogledajte ga — reče George. — I on se smije! Gubica mu je širom razvučena. Svi su pogledali Timmya. Zaista je izgledalo kao da mu je širok osmijeh razvukao dlakava usta s kraja nakraj. — Zlatan je — reče Anne milujući ga. — Ti si najbolji pas na svijetu, zar ne, Timmy? — Vau! — Timmy će potvrđujući. Utisnuo je Anne vlaţan poljubac na nos. Ĉetvoro djece, Julijan, visok i snaţan za svoje godine, Dick, George i Anne bijahu zaokupljeni planiranjem ljetovanja pod šatorima. George je bila djevojčica a ne dječak, ali nikad se nije odazivaia na svoje pravo ime — Georgina. S pjegavim licem i kratkom kovrčavom kosom doista je prije nalikovala dječaku nego djevojčici. — Doista je čarobno što su nam dopustiii da sami ljetujemo pod šatorima — reče Dick. — Nisam mislio da bi nam roditelji to mogli dopustiti nakon strašne pustolovine koju smo doţivjeli prošle godine kad smo ljetovali u autoprikolici. — Pa, nećemo biti baš posve sami — pridometne Anne. — Ne zaboravi da će tamo biti i gospodin Luffy koji će nas drţati na oku. On će logovorovati sasvim u blizini. — Pih! Stari Luffy! — Dick će uza smijeh. — On neće ni znati jesmo li tamo ili nismo. Tako dugo dok moţe proučavati svoje dragocjene močvarne kukce, neće brinuti o nama. — Da, ali da on nije pošao s nama na logorovanje, roditelji nam ne bi dopustili da idemo sami — reče Anne.

e-book tim-balkandownload.org — Ĉula sam kad je tata to rekao. Gospodin Luffy je bio nastavnik u školi koju su pohađali dječaci, postariji, zaneseni čovjek sa strašću za proučavanje ţivota kukaca. Anne bi ga izbjegavala kad bi prenosio kutije s primjercima kukaca, jer bi mu kojiput pobjegli i stali puzati. Dječaci su ga voljeli i smatrali ga zabavnim, a pomisao da će ih on čuvati pričinjala im se veoma smiješnom. — Vjerojatnije ćemo mi morati njega čuvati — reče Julijan. — On je osoba kojoj će se šator srušiti na glavu, ili će mu isteći zaliha vode, ili će pak sjesti na torbu gdje su jaja. Ĉini se da stari Luffy ţivi u svijetu kukaca, a ne u našem svijetu! — Dobro, neka ţivi u svijetu svojih kukaca sve dok se ne miješa u naš — reče George koja je mrzila da se odrasli miješaju u njezina posla. — Izgleda da će to biti divni praznici ― ţivot pod šatorom na visokim pustopoljinama, a da uz to moţemo raditi što nas je volja, kad nas je volja i kako nas je volja. — Vau! — sloţi se Timmy ponovno udarivši repom. — To znači da će i on ţivjeti po svojoj volji reče Anne. — Lovit ćeš na stotine zečeva, zar ne, Timmy, i mahnito lajati na svakoga tko nam se pribliţi na tri kiiometra! — Sada šuti malo, Anne! — Dick će iznova uzimajući popis potrebnih stvari. — Zaista moramo pregledati popis i vidjeti jesmo li baš sve predvidjeli. Gdje sam ono stao — da, četiri vreće za spavanje. — Da, i htio si znati treba li jedna i za Timmya — hihoćući će Anne. — Naravno da ne treba — uplete se George. — Spavat će tamo gdje uvijek spava — zar ne, Timmy? Na mojim nogama. —Ne bismo li mu mogli nabaviti barem malu vreću za spavanje? — predloţi Anne. — Izgledalo bi draţesno reče George. —Nastavi, Dick. Svezat ću maramicu Anne oko usta bude li te i dalje

e-book tim-balkandownload.org prekidala. Dick je nastavio pregledavati listu. Bila je veoma zanimljiva. Stavke poput tava, platnena bisaga, emajliranih tanjura i sudova za piće bile su na popisu i o svakoj je, čini se, valjalo podrobno raspraviti. — Znate, gotovo je jednako zabavno planirati praznike kao i ljetovati — reče Dick. — Pa, mislim da ništa nismo zaboraviii, zar ne? — Nismo. Moţda smo i previše razmišljali! primijeti Julian. — Stari Luffy rekao je da će sve naše stvari smjestiti u prikolicu na svojim koiima, pa mi o tome ne trebamo brinuti. Ne bih se baš veselio da ih moram nositi! — O, samo da dode sljedeći tjedan! — uzdahne Anne. — Zašto vrijeme prolazi tako sporo kad očekujemo da se dogodi nešto lijepo, a tako kratko kad se nešto lijepo upravo događa? — Da, izgleda da je sve naopako, zar ne? — Dick će uz hihot. — Ima li tko kartu? Rado bih još malko osmotrio mjesto gdje idemo. Julian izvuče kartu iz dţepa. Razvio ju je, i četvoro se djece nagnulo nad nju. Karta je pokazivala prostran i samotan potez vriština gdje je bilo vrlo malo kuća. — Tek nekoliko farmi, i to je sve — reče Julian pokazujući jednu ili dvije. — Ne mogu bogznašto uzgojiti na toj siromašnoj zemlji. Gledajte, tu je negdje mjesto gdje idemo ― upravo ovdje — a na suprotnom se breţuljku nalazi mala farma gdje ćemo, kad nam bude trebalo, nabavljati mlijeko, jaja i maslac. Luffy je već tamo bio. Kaţe da je farma prilično malena, ali kamperima veoma korisna. — Ove su pustopoljine jako visoke, zar ne? — priklopi George. — Kladim se da se zimi ljudi smrzavaju od hladnoće. — Da — potvrdi Julian. — A mora da je ljeti također veoma vjetrovito i svjeţe, jer nam je Luffy rekao da ponesemo veste i slično. Kaţe da su ti krajevi zimi mjesecima pod snijegom. Ako se izgubi ovca, valja je iskopavati iz sni-

e-book tim-balkandownload.org jega. Dick je prstom pratio mali zavojiti put koji je presjecao područje vriština. — Ići ćemo ovim putem, gledajte, tu, gdje je označen kolski put. Vjerojatno vodi do farme. Morat ćemo nositi naše stvari od mjesta gdje Luffy bude parkirao svoj automobil do mjesta gđje ćemo logorovati. — Nadam se, ne previše blizu Luffyu — dometne George. — O, ne. Pristao je da nas drţi na oku, ali posve će nas smetnuti s uma kad se jednom smjesti u svom šatoru — reče Julian. — Doista hoće. Znam dva tipa koja su jednom pošla s njegovim kolima na dan trčanja, a on se

e-book tim-balkandownload.org uvečer vratio bez njih. Zaboravio je da je pošao s njima i ostavio ih da lutaju kilometre i kilometre. — Dobri stari Luffy — reče Dick. — Takvog trebamo! Neće dolaziti i ispitivati jesmo li opraii zube ili jesmo ii obukli tople veste! Ostali su se nasmijali, a Timmy je ponovno razvukao svoja pseća usta i cerio se. Jezik mu je veseio visio. Dobro je bilo što su njegova četiri prijatelja ponovno s njim, kao i to da sluša kako kuju planove za ljetovanje. Timmy je za vrijeme polugodišta ţivio u školi sa George i Anne i dječaci su mu veoma nedostajali. Ali bio je on Georgein pas i ne bi ni sanjao da je ostavi. Dobro je bilo da su u Georgeinoj školi djevojčicama dopuštali da dovedu i svoje ljubimce, jer, u protivnom, George zacijelo ne bi pohadala školu! Julian je iznova savio kartu: — Nadam se da će sve stvari koje smo naručili stići navrijeme — kazao je. — Predstoji nam još šest dana čekanja. Bit će bolje da neprestano podsjećam Luffya da putujemo s njim, jer bi bio u stanju krenuti i bez nas! Bilo je teško tako dugo čekati, sada kad je sve bilo isplanirano. Djeca su nestrpljivo otvarala pakete koji su potjecali iz različitih spremnica. Vreće za spavanje su bile lijepe. — Odlično! — uskiiknula je Anne. — Ĉarobno! — sloţila se George uvlačeći se u svoju vreću. — Gledajte! Mogu je uzicom svezati ispod vrata — a ima i kapuljaču. Boţe, kako je topla! Ne bih se plašila ni najhladnije noći ako bih u njoj spavala. Glasam da noćas spavamo u vrećama. — Što? U spavaonicama? — upita Anne. — Da. Zašto ne? Tek tako, da se naviknemo — predloţi George kojoj se činilo da je vreća za spavanje stotinu puta bolja od običnoga kreveta. I tako su te noći svo četvoro spavali na podu spavaonice u vrećama za spavanje i proglasili ih veoma udobnima i toplima poput zagrijanog prepečenca. — Jedino je problem u tome što se Timmy neprestano

e-book tim-balkandownload.org nastoji uvući u moju vreću — potuţi se George — a, časna riječ, tu nema dovoljno mjesta. Osim toga, skuhao bi se. — Pa, izgleda da je pola noći proveo na mom trbuhu — gunđao je Julian. — Lijepo ću zatvoriti vrata svoje spavaonice ako Timmy namjerava provesti noć bacakajući se redom po svačijoj vreći. — Ne smeta me toliko bacakanje koliko njegova stravična navika da se neprestano vrti ukrug dok se ne namjesti — prigovarao je Dick. — To je meni radio noćas. Glup običaj. — On tu ne moţe ništa — spremno je objašnjavala George. — Taj su običaj imali divlji psi prije stoljeća i stoljeća ― spavali su među trstikom i rogozom i naviknuli su se da se dugo vrte među njima kako bi ih polegnuli i napravili si ugodnije mjesto za spavanje. I naši se psi i danas okreću prije no što usnu iako više ne spavaju na trstici i rogozu. — Pa dobro! Bilo bi mi drago kad bi Timmy zaboravio da su njegovi pseći preci spavali na rogozu i da naprosto ima na umu kako je on lijep pitomi pas koji ima svoju košaru za spavanje — reče Dick. — Samo da vidiš kako mi danas izgleda trbuh! Pokriven je tragovima njegovih stopala. — Laţljivče! — dobaci mu Anne. — Pretjeruješ, Dick. O, kako ţelim da dođe srijeda! Umorna sam od čekanja. — Stići će — umiri je Julian. A tako je i bilo, dakako. Svanulo je vedro i sunčano jutro, s jasnoplavim nebom osutim pokojim bijelim oblačkom. — Oblaci koji navješćuju lijepo vrijeme — Julian će zadovoljno. — Ponadajmo se samo da je stari Luffy zapamtio da danas putujemo. Dogovoreno je da dode u deset sati. Priredili smo sendviče za cijelo društvo. Majka je mislila da će tako biti bolje ako Luffy svoje zaboravi, Ako i nije zaboravio, nema veze, jer ćemo ih sigurno mi moći pojesti. A tu je i Timmy koji je uvijek spreman da dovrši obrok! Timmy je bio jednako uzbuđen kao i djeca. Uvijek je

e-book tim-balkandownload.org znao kada se nešto lijepo trebalo dogoditi. Mahao je repom cijelo vrijeme, isplaţena jezika i sopćući, kao da je na trkama. Neprestano je gazio po svačijim nogama, ali nitko na to nije obraćao paţnju. Gospodin Luffy je zakasnio pola sata, i stigao upravo u trenutku kad su se svi ostali pribojavali da ih je zaboravio. Bio je za volanom svoga velikoga starinskog automobila, i sjao od zadovoljstva. Sva su ga djeca dobro poznavala, jer je stanovao u blizini i često dolazio igrati bridţ s ocem i majkom. — Zdravo! Zdravo! — uzvikivao je. — Kao što vidim, spremni ste! Tim bolje! Natrpajte stvari u prikolicu, hoćete li? Moja prtijaga je već unutra, ali još ima mjesta. Usput, ponio sam sendviča za sve. Moja je supruga kazala da je boje da ih ponesem mnogo. — Imat ćemo pravu proslavu — reče Dick pomaţući Julianu da ponese sloţene šatore i vreće za spavanje dok su ih djevojčice pratile noseći manje zaveţljaje. Uskoro je sve bilo smješteno u prikolicu i Julian je prtljag učvrstio konopcima. Djeca su se pozdravila s odraslima koji su ih ispraćali i uzbuđeno se ukrcala u automobil. Gospodin Luffy je upalio motor i, uza strahovitu buku, stavio mjenjač u prvu brzinu. — Doviđenja! — vikali su odrasli, a Julianova je majka dodala posljednje riječi; — I nemojte ovaj put upasti u neku strašnu pustolovinu! — Naravno da neće! — doviknuo je gospodin Luffy veselo. — Ja ću bdjeti da se to ne dogodi, Nikakvih pustolovina ne moţe biti na divljim i pustim vrištinama. Doviđenja! Krenuli su, ţivahno mašući i izvikujući pozdrave duţ cijele ulice. — Doviđenja! Doviđenjanjanja! Hura, konačno smo krenuli! Automobil je pojurio uiicom, dok se prikolica suludo zanosila iza njih. Praznici su počeli!

e-book tim-balkandownload.org Na vrištinama Gospodin Luffy nije bio dobar vozač. Vozio je prebrzo, posebice na zavojima, i Julian je više puta uspaničeno pogledavao prikolicu, plašeći se da će na nekoj oštrijoj okuci stvari iznenadno iskliznuti. Vidio je kako zamotak s vrećama za spavanje poskakuje visoko u zrak, ali je srećom ostao u prikolici. Dotaknuo je rame gospodina Luffya. — Gospodine! Biste li, molim vas, mogli voziti malo sporije! Dok stignemo, prikolica će biti prazna, nastavi li se prtljaga i dalje tako klatiti u njoj. — Poštenja mi! Zaboravio sam da imamo prikolicu — reče gospodin Luffy odmah smanjivši brzinu. — Podsjeti me svaki put kad pređem osamdeset kilometara na sat, hoćeš li? Kad sam prošli put putovao s prikolicom, stigao sam sa samo pola stvari. Ne bih ţelio da mi se to ponovno dogodi. Julian se iskreno nadao na neće. Oštro je motrio brzinomjer i čim bi se pribliţio brojci devedeset, dotaknuo bi ruku gospodina Luffya. Gospodin Luffy je izgledao veoma sretno. Nije volio vrijeme školske nastave, ali je volio praznike. Nastava ga je ometala u proučavanju njegovih oboţavanih kukaca. Sada je putovao sa četvoro djece koju je volio, i ljetovat će na vrištinama za koje je znao da su bogate pčelama, leptirima i svakojakim kukcima koji su ga zanimali. Namjeravao je mnogočemu podučiti i djecu. Bili bi se oni uţasnuli da su za to znali, ali, srećom, nisu. Bio je on čovjek neobična izgleda. Imao je veoma neuredne, guste obrve ponad blagih i umiljatih očiju koje su Dicka neodoijivo podsjećale na majmunske. Nos mu je bio prilično dugačak i nadavao se opasnijim no što je bio, jer je, neočekivano, iz nosnica rasla prava šuma dlaka. Imao je neuredne brkove i okruglu bradu s iznenađujućom rupicom u sredini.

e-book tim-balkandownload.org Njegove su uši uvijek očaravale Anne. Bijahu velike i smještene prilično prema naprijed, a gospodin Luffy je po ţelji mogao micati desnim uhom. Na svoju veliku ţalost, to mu nikako nije uspijevalo i sa lijevim. Kosa mu je biia gusta i čupava, a odjeća uvijek djelovala opušteno, udobno i malko preveliko za njega. Djeca su ga voljela i protiv svoje volje. Bio je on tako neobičan, srdačan, neuredan i zaboravan — pa ipak, ponekad iznenadno razjaren. Julian je često djeci pripovijedao pripovijest o nasilnome Tomu Killinu. Gospodin Luffy je jednom naišao na Toma koji je kinjio nekoga malog dječaka u garderobi vukući ga uokoio za remen. Uz krik ljutita bika, gospodin Luffy se obrušio na nasilnika, zgrabio ga za remen, podigao u zrak i nataknuo na kuku u garderobi. — Ovdje ćeš ostati dok ne naiđe netko tko će te otkačiti! ― grmio je gospodin Luffy. — Kao što vidiš, i ja znam uhvatiti za remen! Potom je kočoperno napustio garderobu, s malim ustrašenim dječakom uza se, ostavljajući nasilnika da visi visoko na kuki, posve nemoćan da se oslobodi. I tamo je ostao, jer ga nijedan od dječaka koji bi provirili, napustivši igranje nogometa, nije htio osloboditi. — I da kuka nije popustila pod njegovom teţinom, i danas bi tamo visio — rekao je Julian uz hihot. — Dobri stari Luffy! Nikad ne biste pomislili da bi se mogao tako raţestiti, zar ne? Anne se pripovijest svidjela. Nakon toga, gospodin Luffy je u njezinim očima postao pravi junak. Bilo joj je drago da sjedi pokraj njega u automobilu i čavrlja o svemu u svačemu. Ostalo troje djece bilo je stiješnjeno straga, s Timmyem na stopalima. George mu je strogo zabranila da joj se popne na krilo, jer je bilo veoma vruće. Stoga se zadovoljio time da šapama pokušava dohvatiti rub prozora i nalijepiti nos na staklo. Oko pola jedan zaustavili su se da ručaju. Gospodin Luffy je doista ponio sendviča za sve. A bili su izuzetno

e-book tim-balkandownload.org ukusni. Pripremila ih je gospođa Luffy večer uoči putovanja. — Krastavci u octu! Šunka i salata! Jaja! Sardine! O, gospodine Luffy, vaši su sendviči mnogo bolji on naših — reče Anne lativši se dvaju sendviča odjedanput, jednog s krastavcem i drugog sa salatom i šunkom. Svi su bili veoma gladni. Svatko bi dao po komadić Timmyu, obično posljednji, te je on paţljivo motrio svaki sendvič čekajući kad će na njega doći red. Gospodin Luffy izgleda nije shvatio da je posljednji komad sendviča Timmyev, pa ga je Timmy naprosto uzeo iz njegove ruke našto se ovaj veoma iznenadio. — Mudar pas — reče i potapša ga. — Zna što hoće i to uzme. Vrlo mudar. To se, dakako, svidjelo George. Mislila je da je Timmy najmudriji pas na svijetu, i ponekad se doista takvim činio. Razumio je svaku riječ koju bi mu ona izrekla, svaki tapšaj, udarac, svaki pokret. On bi mnogo bolje drţao na oku djecu i čuvao ih ono što bi to bio kadar zaboravni gospodin Luffy. Pili su napitak od đumbira i pojeli po nekoliko zrelih šljiva. Timmy nije volio šljive, ali je polizao malo prolivenog soka od đumbira. Potom je progutao još nekoliko preostalih mrvica i pošao se napiti na obliţnjem potoku. Društvo se ponovno smjestilo u automobil. Anne je zaspala. Dick je strahovito zijevnuo i također zaspao. George nije bila pospana, a nije bio ni Timmy, ali Julijan jest. No, nije se usudio svrnuti pogleda s brzinomjera, jer je, nakon dobra objeda, gospodin Luffy bio veoma sklon tome da iznova vozi prebrzo. — Nećemo se zaustavljati zbog uţine sve dok ne stignemo na odredište — iznenadno će gospodin Luffy, a Dick se probudi na zvuk njegova gromovita glasa. — Stići ćemo oko pola šest. Gledajte, već se u daljini naziru vrištine — sasvim obrasle u vrijes! Svi su gledali ispred sebe, izuzev Anne koja je čvrsto

e-book tim-balkandownload.org spavala. Sterući se slijeva, kilometrima i kilometrima pruţale su se pustopoljine pokrivene vrijesom — doista lijepi pogled. Krajolik se činio divljim, samotnim i prekrasnim, blistajući od vrijesa koji se u daljini smračivao u grimiznoplavo. — Krenut ćemo ovim putem ulijevo i stići do vriština — reče gospodin Luffy naglo skrečući ulijevo uslijed čega je prtljaga u prikolici poskočila visoko u zrak. — Ovim ćemo putem. Automobil se uspinjao putem koji je vodio preko visokih pustopoljina. Prošli su pokraj jedne lli dviju malih kuća, a u daljini, na čistinama, djeca su ugledala male farme. Vrištine su bile istočkane ovcama, od kojih su neke zastale i zurile u kola što su prolazila mimo njih. — Mislim da još moramo prijeći tridesetak kilometara — reče gospodin Luffy iznenadno se stuštivši na kočnice da bi izbjegao dvije velike ovce koje su se našle nasred puta. — Volio bih kad ova stvorenja ne bi birala upravo sredinu puta da popričaju. Hej, sklonite se! Pustite nas da prođemo! Timmy je zacvilio i pokušao izići iz automobiia. Ovce su iznenada odlučile da se sklone i automobil je nastavio put. Dotad se Anne posve probudila, jer ju je iznenadno kočenje gotovo izbacilo sa sjedišta. — Kakva sramota da smo te probudili! — reče gospodin Luffy gledajući je umiljato i gotovo uletjevši u jarak pokraj puta. — Gotovo smo stigli, Anne. Neprestano su se penjali i vjetar je postao malo hladniji. Svuda oko djece na kilometre su se sterale beskrajne pustopoljine. Mali bi se potoci gotovo sjurivali do puta i potom skretali mimo njega. — Moţemo piti vodu iz ovih potoka — kazao je gospodin Luffy. — Kristalno je bistra i hladna kao led! Jedan se nalazi sasvim blizu mjesta gdje ćemo logorovati. Bile su to dobre vijesti. Julian je mislio na goleme platnene bisage koje su ponijeli. Nije mu bilo naročito do toga da ih prenosi kilometrima. Ako pokraj njihova

e-book tim-balkandownload.org logorišta postoji potok, bit će lako napuniti bisage vodom za pranje. Put se račvao u dva dijela. Na desnu se stranu odvajao dobar put i nastavljao unedogled. Slijeva se pak suţavao u običan kolski put. — Ovime ćemo se uputiti — reče gospodin Luffy, a automobil je poskakivao i podrhtavao grabeći njime. Gospodin Luffy je bio prisiljen usporiti i djeca su imala dovoljno vremena da vide svaku i najmanju stvarčicu pokraj koje su prolazili. — Ovdje ću ostaviti automobil — reče gospodin Luffy dovezavši automobil u zaklon iza velike stijene koja se ovdje, gola i siva, dizala usred pustopoljina. — Tu će biti zaštićen od najveće kiše i vjetra. Mislim da ćemo logorovati tamo prijeko. Nalazio se tamo mali breţuljak zaklonjen s nekoliko golemih grmova borovnica. Posvuda je rastao gusti vrijes. Julian potvrdno kimne. Bilo je to dobro mjesto za logorovanje. Golemi grmovi borovnica štitit će ih od vjetra. — U redu, gospodine — kazao je. — Hoćemo li najprije uţinati ili ćemo odmah raspremati stvari? — Najprije uţina! — reče gospođin Luffy. — Ponio sam vrlo dobro malo kuhalo za pripremanje čaja i kuhanje. To je bolje od vatre na drva. Od nje čajnici i zdjele tako pocrne! — I mi imamo kuhalo — reče Anne. Iskočila je iz automobila i pogledala uokolo. — Lijepo je ovdje — sve je u vrijesu, vjetru i suncu! Hoćemo li na onoj farmi nabavljati jaja i slično? Pokazala je rukom na malenu farmu na breţuljku sa suprotne strane. Stajala je na maloj čistini. Na polju iza nje hile su tri ili četiri krave i jedan konj. Sa strane je bio mali voćnjak, a ispred kuće povrtnjak. Izgledalo je neobično usred pustopoljina viđjeti tako dotjerano malo imanje. — To je Ollyeva farma — reče gospodin Luffy. — Promijenila je vlasnika, kazao bih, otkad sam prije tri godine bio ovdje. Nadam se da su novi vlasnici ugodni


ljudi. Dobro, jesmo li ostavili nešto hrane za uţinu? Ostalo je, jer je Anne mudro ostavila na stranu poprilično sendviča i malo kolača. Sjeli su na vrijes, dok su pčele zujile oko njih, i petnaestak se minuta orno prihvatili jela. Timmy je stpljivo čekao svoje komadiče motreči pčele koje su zujile oko njega. Bilo ih je na tisuće. — A sada mislim da bismo morali postaviti šatore — predloţi Julian. — Dođi, Dick, idemo isprazniti prikolicu. Gospodine Luffy, naš šator nećemo postaviti do vašega, jer ne vjerujem da biste ţeljeli da vam je četvoro bučne djece suviše blizu. Gdje biste ga vi ţeljeli postaviti? Gospodin Luffy je upravo zaustio da kaţe kako bi ţelio da su djeca i Timmy sasvim blizu, kad mu je iznenadno palo na pamet da djeca moţda to ne ţele. Mogla bi vikati, ili se igrati smiješnih igara, a ako bi on bio odviše blizu, to bi ih omelo da se zabavijaju kako bi oni ţeljeli. Stoga odluči da se smjesti podalje. — Postavit ću šator tamo dolje, pokraj onoga starog grma borovnica —

e-book tim-balkandownload.org kazao je. — A ako vi ţelite ovdje postaviti svoj, tu je grmlje borovnica naraslo u polukrug te zadrţava vjetar i bit će vam dobra zaštita. A na taj način nećemo jedni drugima biti na smetnji. — U redu, gospodine — reče Julian te on i Dick uzeše postavljati šator. Bilo je zabavno. Timmy se, kao i obično, pleo svakome između nogu i otrčao s jednim vaţnim konopcem, ali nitko nije mario za to. Kad je magla stala nalijegati nad pustopoljinom, sva su tri šatora bila postavljena, podloţne ponjave razapete, vreće za spavanje razmotane na njima, po dvije u šatoru djece i jedna u onome gospodina Luffya, — Povući ću se — reče gospodin Luffy. — Oči mi se sklapaju. Laku noć svima! Lijepo spavajte! I nestao je u magli. Anne je jako zijevnula, a to je i ostale podsjetilo da su umorni. — Dođite, pođimo i mi u postelju. — predloţi Julian. — Svatko će dobiti komadić čokolade i nekoliko keksa. Moţemo ih grickati u vrećama. Laku noć, djevojčice! Neće li biti čarobno probuditi se sutra ujutro? On i Dick nestali su u svom šatom. Djevojčice su se uspuzale u svoj, zajedno s Timmyem. Razodjenule su se i uvukle u mekane vreće za spavanje. — Ovo je izvrsno! — usklikne George gurajući Timmya na jednu stranu. — Nikad mi u ţivotu nije bilo tako udobno. Ne radi to, Timmy. Ne znaš li razliku između moje noge i mog trbuha? Tako je bolje. — Laku noć — Anne će sneno. — Pogledaj, George, kroz otvor šatora vide se zvijezde kako sjaje. Ne izgledaju li goleme? Ali George nije marila da li su bile goleme ili ne. Već je duboko spavala, izmorena od dnevne trke. Timmy je naćulio jedno uho, kad je čuo Annein glas, i malko zabrundao. Bio je to njegov način da poţeli laku noć. Potom je poloţio glavu na šape i zaspao. — Naša prva noć na logorovanju — mislila je Anne

e-book tim-balkandownload.org sretna. — Neću zaspati. Leţat ću budna, gledati u zvijezde i udisati miris vrijesa. Ali, to se nije zbilo. Za pola sekunde utonula je u dubok san!

e-book tim-balkandownload.org Annein vulkan Julian se ujutro prvi probudio. Ĉuo je neobičan i osamljeni krik kako im primiče iznad glava: »Krlii! Krlii!« Sjeo je i pitao se gdje je i tko to dozivao. Naravno! Bio je u svom šatoru s Dickom — logorovali su na pustopoljinama. A divlji krik ponad njih dolazio je od velikog škurka, ptice vriština. Zijevnuo je i ponovno legao. Sunce je pruţalo svoje vrele prste kroz otvor šatora i Julian se ćutio udobno u vreći za spavanje. Osjećao se toplo, lijeno i zadovoljno. No osjećao je i glad, a to je bila nevolja. Pogledao je na sat. Pola sedam. Bilo mu je doista odviše toplo i udobno da bi već ustao. Ispruţio je ruku da vidi je li od sinoć ostalo nešto čokolade i našao je komadić. Stavio ga je u usta i zadovoljno leţao osluškujući velike škurke i promatrajući sunce kako se postupno diţe. Iznova je zaspao, a probudio ga je Timmy koji mu je orno lizao lice. Sjeo je u hipu. Djevojčice su provirivale u šator i smijale se. Već su bile posve odjevene. — Probudite se, lijenčine! — reče Anne. — Poslale smo vam Timmya u šator da vas probudi. Već je pola osam. Mi smo već davno ustale. Jutro je naprosto nebesko — reče George. — Bit će vrlo topao dan. Hajde, ustanite! Idemo potraţiti potok da se umijemo. Bilo bi glupo vući teške bisage s vodom za pranje ako je potok u blizini. Probudio se i Dick. On i Julian odlučili su da se pođu okupati u potoku. Izronili su u sunčano jutro i osjećali se veoma sretni i gladni, Djevojčice su se upravo vraćale s potoka. — Tamo je prijeko — Anne će pokazujući. — Timmy, pođi s njima i pokaţi im. Lijep mali smeđi potok, strahovito hladan, a na obalama raste paprat. Tamo smo ostavile vjedro. Donesite ga punog, hoćete li?


— Zašto bismo ga punili ako smo se već oprali? — upita Dick. — Treba nam vode za pranje posuđa — reče Anne. — Najednom sam se sjetila da nam je za to potrebna voda. Što misslite, da li da probudimo gospodina Luffya? Dosad se nije javio. — Ne, ostavi ga da spava — reče Julian. — Moţda je iscrpljen od toga što je morao voziti tako sporo! Pripremit ćemo mu doručak. Što ćemo imati za jelo? — Izvadila sam nekoliko kriški slanine i rajčice — reče Anne koja je bila dobra mala domaćica i voljela je kuhati. — Kako se pali kuhalo, Juliane? — George zna — reče Julian. — Samo, jesmo li ponijeli tavu za prţenje? — Da. Sama sam je umotala — odgovori Anne. — Idite i okupajte se, ako ste već naumili. Doručak će biti spreman prije no što se vratite! Timmy je ozbiljno otkasao s dječacima i pokazao im potok. Julian i Dick su odmah legli u bistro smeđe korito i divlje kriknuli. I Timmy je skočio u vodu, i odatle su stali odjekivati uzvici i krikovi.

e-book tim-balkandownload.org — Pa, vjerujem da smo dosad probudili starog Luffya! — Dick će trljajući se grubim ručnikom. — Kako je bilo lijepo i hladno! Nevolja je u tome što sam sada dvostruko gladniji! —- Ne miriše li dobro prţena slanina? — upita Julian njuškajući zrak. Vratili su se do djevojčica. Još nije bilo znaka od gospodina Luffya. Mora da je zaista spavao dubokim snom! Djeca su sjela na vrijes i počela doručkovati. Anne je na slanini isprţila velike kriške kruha i dječaci su kazali da je najbolja kuharica na svijetu. Bila je veoma zadovoljna pohvalom. — Ja ću brinuti o hrani — kazala je. — Ali George mi mora pomoći u pripremanju obroka i pranju posuđa. Znaš li to, George? George baš i nije znala. Mrzila je raditi sve što je bio posao za djevojčice, poput spremanja kreveta i pranja posuda. Gledala je smrknuto. — Pogledajte staru George! Zašto da se mučimo perući posuđe kad je Timmy spreman da uredno poliţe svaki tanjur? — rekao je Dick. Svi su se nasmijali, čak i George. — U redu — reče. — Pomoći ću, naravno. Ali dajte da upotrijebimo što manje tanjura kako ne bi bilo previše posuđa. Ima li još preprţenoga kruha, Anne? — Nema. Ali u onoj kutiji ima keksa — reče Anne. — Dobro, momci, a tko će svakoga dana otići do farme po mlijeko i ostalo? Nadam se da će nam dati i kruha i voća. — O, ići će jedan od nas dvojice — prihvati Dick. — Anne, ne bi li nešto ispekla i za gospodina Luffya? Poći ću i probuditi ga. Ako sada ne ustane, proći će pola dana. — Otići ću i šuškati poput uholaţe izvan njegova šatora ― Julian će ustajući. — Moţda ga nisu probudili svi naši krici i vriskovi, ali će ga zacjelo probuditi prijateljski zov uholaţe! Otišao je do šatora, pročistio grlo i učtivo pozvao: — Jeste li se već probudili, profesore?

e-book tim-balkandownload.org Nije bilo odgovora. Julian je ponovno pozvao. A tada, iznenađen, priđe otvoru šatora. Krilo je bilo spušteno. Pomaknuo ga je ustranu i pogledao unutra. Šator je bio prazan! Nikoga nije bilo. — Što se dešava, Ju? — zovne Dick. — Nije unutra reče Julian. — Gdje bi mogao biti? Nastupila je tišina. U hipu uspaničena, Anne pomisli da opet počinje jedna od njihovih uzbudljivih pustolovina. Potom Dick zovne još jednom: — Je li tamo kutija za kukce? Znaš, limena kutija s koţnatim remenom koju nosi kad ide tragati za kukcima? A što je s njegovom odjećom? Julian je ispitao unutrašnjost šatora: — U redu je! — viknuo je na olakšanje svih. — Odjeća nije ovdje, kao ni kutija za kukce. Mora da je izašao mnogo prije no što smo se mi probudili. Kladim se da je zaboravio na nas, na doručak i na sve ostalo! — To sasvim nalikuje na njega — reče Dick. — Pa, mi nismo njegovi čuvari. Neka radi kako mu je po volji! Ako ne ţeli doručak, ne mora. Vratit će se kad završi sa svojim lovom i s ostalime! Anne! Moţeš li nastaviti s poslom dok Dick i ja pođemo do farme i vidimo kakve ima hrane? — pitao je Julian. — Vrijeme prolazi, i ako danas ţelimo poći u šetnju ili slično, ne smijemo krenuti prekasno. — Točno — reče Anne. — Pođi i ti, George. Ja ću sve sama srediti, s obzirom na to da su mi dječaci donijeli puno vjedro vode. Povedite i Timmya. Ţeljan je šetnje. George je bila prezadovoljna da se izvukla od pranja posuđa. Anne je nastavila sa svojim poslovima, pjevušeći tiho neku pjesmicu sebi u bradu. Uskoro je završila i potom stala pogledavati da li se ostali vraćaju. Nije im bilo ni traga, kao ni gospodinu Luffyu. »Poći ću sama u šetnju«, mislila je Anne, »poći ću uzvodno, uz potočić, i vidjeti gdje izvire. Bit će zabavno. Ne mogu se izgubiti ako idem uz vodu.« Išetala je po suncu i stigla do maloga smeđeg potoka koji je ţuborio niz breţuljak. Preskočila je vrijes koji je

e-book tim-balkandownload.org rastao uz njega i uputila se uzvodno. Svidjela joj se zelena paprat i baršunasti jastuci mahovine koji su ga rubili. Kušala je vodu ―bila je hladna, slatka i čista. Ćuteći se veoma sretnom ovako sama, Anne je hodala sve dalje i dalje. Najposlije je stigla do velikog humka na vrhu breţuljka. Tu je izvirao potočić, točno na polovici humka. Grgoreći se pomaljao iz vrijesom obrasle kosine, obrubljen mahovinom, i probijajući se svojim ţuboravim putem daleko dolje, niz breţuljak. »Dakle, tu počinješ, zar ne?«, kazivala je Anne. Legla je na vrijes, jer se bila zagrijala uspinjanjem. Bilo joj je lijepo, sa suncem koje joj je sjalo u lice i uz ţubor vode u blizint. Leţala je slušajući zujanje pčela i vode. A tada je čula još jedan zvuk. Isprva na nj nije obraćala paţnju. Potom je ustrašena sjela: »Zvuk dolazi ispod zemlje! Duboko, duboko ispod zemlje! Tutnji i ječi. O, što se događa? Hoće li doći do zemljotresa?« Ĉinilo se da tutnjava dolazi sve bliţe. Anne se čak nije usudila ustati i potrčati. Sjedjela je tamo i drhtala. Potom se začuo neki nezemaljski zviţduk i nedaleko od nje dogodila se krajnje iznenađujuća pojava. Veliki oblak bijeloga dima dizao se ravno iz zemlje i lebdio u zraku prije no što ga je raspršio vjetar. Anne je bila naprosto uţasnuta. Bilo je to tako iznenadno, tako neočekivano na mirnu breţuljku. Praskava se buka još neko vrijeme nastavila i potom postupno jenjala. Anne je uspaničeno skočila na noge. Sjurila se niz breţuljak glasno vičući: —Vulkan! Pomoć! Pomoć! Sjedjela sam na vulkanu. Provalit će, jer dim već izlazi. Pomoć, pomoć, ovdje je VULKAN. Skotrljala se niz breţuljak, dočekala na noge na mekanu vrijesu i jecajući pojurila što dalje. Najposlije se zaustavila i čula dozivanje uzbudena glasa: — Tko je to? Što se događa? Bio je to glas gospodina Luffya. Anne mu je doviknula s olakšanjem: — Gospodine Luffy! Dođite i spasite me!


Ovdje je vulkan! U njenu je glasu bila takva uţasnutost da je gospodin Luffy smjesta dotrčao do nje. Sjeo je pokraj drhteće djevojčice. — Što se dogodilo? — pitao je, — Što te ustrašilo? Anne mu je ispripovjedila: — Tamo gore — vidite li? To je vulkan, gospodine Luffy. Tutnjio je, tutnjio i potom ispalio oblake dima. O, poţurimo prije nego ispusti uţareni

e-book tim-balkandownload.org crveni pepeo! — No, no! — gospodin će Luffy, i na Anneino olakšanje uze se smijati. — Hoćeš li reći da ne znaš što je to? — Ne, ne znam — odgovori Anne. — Pa — reče gospodin Luffy — ispod velike pustopoljine nalaze se dva ili tri tunela kroz koje prolaze vlakovi iz jedne doline u drugu. Nisi to znala? Oni proizvode tutnjavu koju si čula i iznenadni dim koji si vidjela. Mjestimice na pustopoljini postoje veliki odusi kroz koje izlazi dim. — O, mili boţe! — usklikne Anne prilično pocrvenjevši. — Nisam čak ni znala da ispod zemlje prolaze vlakovi. Kako čudesno! Doista sam mislila da sjedim na vulkanu, gospodine Luffy. Nećete reći ostalima, zar ne? Uţasno bi se smijali, — Neću ni zucnuti — reče gospodin Luffy. — A sada mislim da bismo se trebali vratiti. Jeste li doručkovali? Rano sam izašao prateći nekoga rijetkog leptira koji je proletio pokraj mog šatora. — Davno smo doručkovali — reče Anne. — Ali, ako biste se sada ţeljeli sa mnom vratiti, isprţit ću vam malo slanine, gospodine Luffy, malo rajčice i prţena kruha. — O! Zvuči dobro — reče gospodin Luffy. — A sada, ni riječi o vulkanima. To je naša tajna. Uputili su se prema šatorima gdje su se ostali već pitali što se, zaboga, dogodilo s Anne. Nisu ni slutili da je ona »sjedjela na vulkanu«!

e-book tim-balkandownload.org Sablasni vlakovi Dječaci i George imali su mnogo toga da ispripovijede o farmi. — To je lijepo malo mjesto — rekao je Julian sjedajuči, dok je Anne počela pripremati doručak za gospodina Luffya. — Lijepa farmerska zgrada, zgodan mali prostor za muţu, dobro odrţavan štagalj. U dnevnoj je sobi čak i glasovir. — Boţe! Ne misliš valjda da su dovoljno zaradili da kupe nešto tako skupo, zar ne? — začudi se Anne dok je okretala slaninu na tavi. — Farmer ima lijep novi automobil — nastavio je Julian. — Ispod čekića! Mora da je dobrano stajao. Pokazao nam ga je njihov dječak. A pokazao nam je i nekoliko izvrsnih novih poljoprivrednih strojeva. — Vrlo zanimljivo — rekao je gospodin Luffy. — Pitam se kako dolaze do novca obrađujući samo taj mali komad zemlje. Nekadašnji vlasnici su bili veoma radišni ljudi, ali si sigurno nisu mogli dopustiti da kupe novi automobil ili glasovir. — A morali biste vidjeti njihove teretne kamione! — umiješa se Dick. — Divota! Mislim da su to nekadašnji vojni kamioni. Dječak je rekao da se njihov otac namjerava njima sluţiti za prijevoz proizvoda s farme na trţište. — Kakvih proizvoda? — upita gospođin Luffy gledajući malu farmu s druge strane pustopoljine. — Ne bih pomislio da su im za to potrebni vojni kamioni! Stara seoska kola u stanju su prevesti sve njihove proizvode. — Pa, to nam je on rekao — objasni Dick. — Moram reći da sve djeluje veoma napredno. Mora da je vlasnik izvrstan farmer. — Dobili smo jaja, maslaca, voća i čak malo slanine — reče George. — Izgledalo je da se dječakova majka nimalo ne čudi koliko nam toga treba i jedva da je nešto naplatila.

e-book tim-balkandownload.org Farmera nismo vidjeli. Gospodin Luffy je doručkovao. Bio je zaista veoma gladan. Tjerao je muhe koje su mu se rojile oko glave, a kad mu je jedna sjela na desno uho, snaţno je njime trznuo. Muha je začuđeno odletjela. — O, uradite to još jednom! — molila je Anne. — Kako vam to uspijeva? Mislite li da bih, kad bih tjednima marljivo vjeţbala, i ja mogla trzati uhom? — Ne, ne vjerujem — reče gospodin Luffy dovršavajući doručak. — Sada bih mogao nešto zapisati. Što ćete vi raditi? Poći u šetnju? — Mogli bismo ponijeti hranu i negdje vani objedovati ― predloţi Julian. — Što mislite o tome? — Moţe sloţi se Dick. — Moţeš li nam prirediti da ponesemo objed i uţinu, Anne? Mi ćemo ti pomoći. Što mislite o tvrdo kuhanim jajima? Uskoro je hrana za piknik bila pripremljena i umotana u papir koji ne propušta masnoću. — Nećete se izgubiti, zar ne? — upita gospođin Luffy. — O, ne, gospodine — uvjeri ga Julian smijući se. — U svakom slučaju, imam kompas i izvanredno čulo snalaţenja. Obično znam kojim putem treba krenuti. Vidimo se večeras, po našem povratku. — Vi se nećete izgubiti, zar ne, gospodine Luffy? — Anne će zabrinuta izraţaja. — Ne peckaj, Anne — reče Dick prilično zgranuto Anneinim pitanjem. Ali ona je to ozbiljno mislila. Gospodin Luffy je bio rastresen čovjek i mogla ga je sasvim lijepo zamisliti kako luta traţeći put kojim bi se vratio. On joj se nasmiješio: — Ne — kazao je. — Dobro poznajem putove u ovom kraju — poznat mi je svaki potok ili staza i, hm, svaki vulkan! Anne se hihotala. Ostali su gledali u gospodina Luffya čudeći se što je time ţelio kazati, ali ni on ni Anne nisu im objasnili. Pozdravili su se i krenuli. — Prekrasan dan za hodanje — kazala je Anne. — Hoćemo li poći stazom ako je nađemo, ili ne?

e-book tim-balkandownload.org — Mogli bismo — reče Julian. — Bilo bi malko naporno provlačiti se cijeloga dana kroz vrijes. Kad su iznenadno naišli na stazu, uputili su se njome. — Mislim da je to pastirska staza — reče Dick. — Mora da je čuvanje ovaca na ovim pustim breţuljcima obraslim vrijesom prilično samotan posao. Nastavili su hodati još neko vrijeme, uţivajući u mrljama svjetlijeg vrijesa, gušterima koji bi im brzo promakli između nogu i u rojevima svakovrsnih leptira koji su ih oblijetali i umiljavali im se. Anne su se najviše sviđali mali plavi leptiri i naumila je upitati gospodina Luffya kako se zovu. Objedovali su na vrhu breţuljka s kojeg se pogled širio na golemo prostranstvo vrijesa tu i tamo prošarano sivobijelim mrljama — ovcama koje su lutale posvuda. I upravo usred obroka, Anne začuje istu tutnjavu kakvu je čula ranije — i tada, nedaleko od njih, iz zemlje se izvije stup bijela dima. George je sasvim problijedjela. Timmy je skočio na noge i zalajao povivši rep, Dječaci su vrištali od smijeha. — U redu je Anne, i George. To su vlakovi koji ovdje prolaze ispod zemlje. Znali smo da prolaze ispod vriština i pitali smo se što ćete uraditi kada budete prvi put čule tutnjavu i ugledale dim. — Nisam se nimalo ustrašila — reče Anne i dječaci je začuđeno pogledaše. No George se veoma uplašila! Obično je bilo upravo obratno. George se vratila boja u obraze i nasmijala se. Pozvala je Timmya: — U redu je, Timmy. Dođi ovamo. Ti znaš što su vlakovi, zar ne? Djeca su razgovarala o vlakovima. Doista je bilo neobično pomisliti da vlakovi prolaze tunelima prokopanim ispod pustopoljina — da su u njima ljudi koji čitaju novine i razgovaraju — a sve u tunelima gdje nikad ne sije sunce. — Dođite — Julian će najposlije. — Pođimo. Prošetat

e-book tim-balkandownload.org ćemo do vrha sljedećeg breţuljka, a tada mislim da ćemo se morati vratiti. Pronašli su malu stazu za koju je Julian rekao da je vjerojatno zečji put, jer je bila tako uska, i uputili se njome čavrljajući i smijući se. Uspeli su se kroz vrijes do vrha sljedećeg breţuljka. Na vrhu ih je čekalo pravo iznenađenje. U dolini koja se sterala ispod breţuljka nalazio se tih i napušten splet ţeljezničkih pruga! Pruţaie su se iz crne duplje otvora tunela, nastavljale još nekih sedamsto metara i potom završavale u nekoj vrsti ranţirne stanice. — Pogledajte ih — reče Julian. — Rekao bih, stare napuštene tračnice kojima vlakovi više ne proiaze. Pretpostavljam da je i tunel izvan pogona. — Podimo dolje i malko razgledajmo — predloţi Dick. — Dođite! Imamo još dosta vremena i lako se moţemo vratiti kraticom. Djeca su sišla s breţuijka do tračnica. Spustila su se malo niţe od otvora tunela i slijedila tračnice u pravcu ranţirne postaje. Ĉinilo se da nikoga nije bilo uokolo. — Pogledajte — kazao je Dick. — Tamo na onim tračnicama nalazi se nekoliko starih vagona. Izgledaju kao da stotinu godina nisu bili u prometu. Hajde da ih gurnemo i pokrenemo! — O, ne! — Anne če uplašeno. Ali dva dječaka i George, koji su oduvijek ţeljeli da se poigraju s pravim ţeljezničkim vagonima, potrčaše do mjesta gdje su stajala tri ili četiri vagona. Dick i Julian snaţno gurnuše jednoga. Pomaknuo se. Malo je klizio i potom udario o odbojnik sljedećega. To je u tihoj postaji izazvalo strahovitu buku. Na maloj kolibi postrani širom su se otvorila vrata i pomolio se uţasnuti lik. Bijaše to jednonogi čovjek, s drvenim kolcem umjesto druge noge, sa dvije goleme ruke koje su mirno mogle pripadati gorili i licem crvenim poput rajčice, izuzev mjesta na kojemu su rasli sijedi brkovi. Otvorio je usta i djeca su očekivala da će ispustiti glasan i ljutik krik. Umjeso toga, čuo se promukao i suhi

e-book tim-balkandownload.org šapat: — Što petljate? Nije li već dost’ zlo da se po noći čuju sablasni vlakovi a da se po danu ne čuju? Ĉetvoro je djece zurilo u njega. Mislili su da je sumanut. Prišao im je bliţe, a njegova je drvena noga čudno kloparala po tlu. Razmahao se svojim golemim rukama. Ţmirkao je prema djeci kao da ih jedva vidi. — Strgao sam naočale — kazao je i, na njihovo čuđenje i uţas, niz lice mu potekoše dvije suze. — Siroti stari Sam Drvena Noga, potrgao je naočale. Nikom’ nije stalo do Sama Drvene Noge, baš nikom’! Na to se nije imalo što kazati. Anne je poţalila čudnoga starca, ali je ostala stajati iza Juliana. Sam ih je ponovno zirkavo pogledao: — Zgubili ste jezik? Je l’ opet imam priviđenja Ili ste zbilja tu? — Ovdje smo i stvarni smo — objasni Juiian. — Slučajno smo vidjeli staru ţeljezničku mreţu i sišli da izbliza pogledamo kolodvor. Tko ste vi? — Rekao sam, ja sam Sam Drvena Noga — starac će nestrpljivo. — Ĉuvar, znate? Makar me to što tu čuvam ubija. Zar oni misle da ću čuvati sablasne vlakove? Bogme neću. Ne ja, Sam Drvena Noga, U ţivotu sam vidio mnoge čudne stvari, da, i dobro ih se preplašio, al’ više neću čuvati sablasne vlakove. Djeca su znatiţeljno slušala. — Kakvi sablasni vlakovi? — upita Julian. Sam Drvena Noga se pribliţi. Gledao je uokolo kao da provjerava da ih netko ne sluša i tada progovori još promuklijim šapatom: — Velim vam, sablasni vlakovi. Vlakovi koji po noći sami idu odavde van i sami se vraćaju. Nikog u njima! Jedne noći će doći po staroga Sama Drvenu Nogu ali, ja sam lukav. Zaključam se u svoju bajtu i skrijem pod krevet. Uz to puhnem u svijeću, i sablasni vlakovi ne znaju da sam tu.


Anne je zadrhtala. Povukla je Juliana za ruku. — Juliane! Pođimo! Ne sviđa mi se to. Sve zvuči neobično i strašno. Što on to govori? Izgledalo je da je starac iznenadno promijenio rapoloţenje. Uzeo je okrupni komad ugljena i bacio ga u Dicka, pogodivši ga u glavu. — Gubite se! Ovdje sam ja čuvar, znate to? A šta su mi Oni rekli? Rekli su mi da otjeram svakoga ko se pojavi. Gubite se, kaţem vam! Uţasnuta Anne se nadala u bijeg. Timmy je zareţao i bio bi skočio na neobičnoga starog čuvara, da George nije uhvatila njegovu ogrlicu. Dick je trljao glavu na mjestu gdje ga je pogodio ugljen.

e-book tim-balkandownload.org — Idemo — kazao je umirujuće Samu. Bilo je očigledno da starac nije bio sasvim pri sebi. — Nismo htjeli bespravno dolaziti. Samo vi čuvajte svoje sablasne vlakove. Nećemo vas u tome ometati! Dječaci i George se okrenuše i dostigoše Anne. — Što je htio reći? — pitala je ona ustrašena. — Što su to sablasni vlakovi? Oni koji stvarno ne postoje? Da li ih noću viđi? — Samo ih zamišlja — objasni joj Julian. — Mislim da je, zbog toga što je već dugo sam na toj ranţirnoj postaji, počeo zamišljati neobične stvari. Ne brini, Anne. Ne postoje sablasni vlakovi — Ali on je govorio kao da postoje — reče Anne. — Stvarno jest. Ne bih nipošto ţeljela vidjeti sablasne vlakove. A ti, Juliane? — Ja bih volio da ih vidim —- reče Julian i okrene se Dicku. — A ti, Dick? Hoćemo li otići jedne noći i motriti? Samo da ih vidimo?

e-book tim-balkandownload.org Povratak u kamp Djeca i Timmy krenuli su s napuštenog kolodvora i uspeli se uz breţuljak obrastao vrijesom da bi našli put kojim će se vratiti u kamp. Dječaci nisu prestajali govoriti o Samu Drvenoj Nozi i o neobičnim stvarima koje im je kazao. — Cijela ta stvar je veoma čudna rekao je Julian. — Pitam se zašto se ta postaja više ne upotrebljava, kamo vode tuneli i da li vlakovi uopće tamo prolaze. — Mislim da za to postoji vrlo jednostavno objašnjenje ― reče Dick. — Naprosto sve izgleda tako neobično zbog Sama Drvene Noge. Kad bi tamo bio običan čuvar, ne bismo uopće pomišljali da je nešto u vezi s time tako čudno. — Moţda će štogod znati dječak s farme — reče Julian. — Pitat ćemo ga sutra. Bojim se da doista nema sablasnih vlakova — ali, pobogu, volio bih otići i vidjeti makar jednoga, ako ih uopće ima. — Voljela bih da tako ne govoriš — Anne će nesretno. — Znaš, dobivam osjećaj kao da si ţeljan još jedne pustolovine, a ja nisam. — Pa, neće biti nikakve pustolovine, prema tome, ne brini — Dick će umirujućim glasom. — A osim toga, iskrsne li, ti moţeš lijepo otići i drţati za ruku gospodina Luffya. On ne bi bio svjestan pustolovine ni da mu se odigrava ispred nosa. S njim ćeš biti posve na sigurnu. — Gledajte, tko je ono tamo? — upita George vidjevši da je Timmy naćulio uši i čuvši da je tiho zareţao. — Pastiri ili netko sličan, kazao bih — reče Julian. Veselo je doviknuo: — Dobar dan! Lijepo vrijeme, zar ne? Starac na stazi točno ponad njih, kimnuo im je glavom. Ĉekao je da se popnu do njega. — Jeste li tam’ dole vid’li koju moju ovcu? — upitao je. ― Imaju na sebi crveni kriţ. — Ne. Dolje ih nema — reče Julian. — Ali, ima ih

e-book tim-balkandownload.org tamo dalje, niz breţuljak. Mi smo bili dolje do ranţirne postaje i na padini nismo ugledali nijednu ovcu. — Ne iđite tam’ dol’ — reče stari pastir motreći Juliana svojim izbijeljelim plavim očima. — To je, znate, loše mjesto. — Pa, čuli smo za sablasne vlakove! — Julian će uza smijeh. — Jeste li na njih mislili? — Je. Postoje vlakovi za koje niko ne zna a jure van, iz tunela ― reče pastir. — Ĉesto sam ih čuo kad sam po noći tu bio s ovcama. Tunel ne radi već tries’t let, a vlakovi, k’o nekad, iz njega izlaze. — Kako to znate? Jeste li ih vidjeli? — upita Julian dok mu je ledeni srhat sasvim iznenadno kliznuo niz kičmu. — Ne. Samo sam čuo — reče starac. — Di, di, prolaze oni i zveketaju i škripetaju. Ali više ne fijuču. Stari Sam Drvena Noga veli da su to sablasni vlakovi koje niko ne vozi i ne briga za njih. Ne idite dol’, na to mjesto. Loše je i opasno. Julian ugleda Anneino uplašeno lice. Glasno se nasmijao: — Kakva pripovijest! Ne vjerujem u sablasne vlakove — a ni vi, pastiru, u njih ne vjerujete. Dick, nosiš li uţinu u torbi? Hajde da pronademo neko lijepo mjesto i pojedemo sendviče i kekse. Hoćete li nam se pridruţiti, pastiru? — Ne, hvala lijepa — reče starac odiazeći. ― Idem traţit’ svoje ovce. Uvijek nekam’ lutaju, pa moram i ja. Doviđenja, gospon, i ne idite na ono loše mjesto. Julian je pronašao pravi poloţaj s kojega se vidjelo »loše mjesto« i djeca su posjedala. — Sve je to gomila gluposti — kazao je ţeleći da se Anne razveseli, — Pitat ćemo o tome farmerova sina. Mislim da je to neka glupava pripovijest koju je izmislio onaj jednonogi čovjek i ispričao je pastiru. — Vjerujem da je tako — sloţi se Dick. — Jesi li primijetio da pastir nikad uistinu nije vidio vlakove, Juliane? Samo ih je čuo. Pa, kao što znamo, u strahu su velike uši,

e-book tim-balkandownload.org i vjerujem da je naprosto čuo kloparanje vlakova koji ovdje prolaze ispod zemlje. Upravo sada prolazi jedan! Osjećam kako se zemlja trese! Svi su to osjetili. Bio je to čudan osjećaj. Tutnjava je najposlije prestala i djeca su sjela i uţinala, promatrajući Timmya kako šapama grebe po zečjoj duplji i trudi se iz sve snage da siđe u nju. Iskopavajući, zasuo ih je pješčanom zemljom, ali u tome ga nitko nije mogao zaustaviti. Ĉinilo se kao da je posve oglušio. — Slušajte, ako sada ne namamimo Timmya iz te rupe, otići će tako duboko da ćemo ga morati izvlačiti za rep — Julian će ustajući. — Timmy! TIM-MY! Zečevi su ti na kilometre daleko. Iziđi! I George i Julian imali su posla dok su ga izvukli. Pas je bio razočaran. Gledao ih je kao da govori; — Pa, dobro, kako vi znate čovjeku pokvariti veselje! Gotovo sam ga se dočepao, a vi me izvlačite! Stresao se, a iz dlake su mu letjeli šljunak i pijesak. Ponovno je napravio korak prema duplji, ali ga je George uhvatila za ogrlicu: — Ne, Timmy, idemo kući! — Traţi sablasne vlakove — reče Dick, i svi su se nasmijali, čak i Anne. Ugodno umorna, djeca su se uputila prema kampu, dok ih je Timmy prilično mrzovoljno pratio. Kad su se najposlije vratila, ugledali su gospodina Luffya kako sjedi i čeka ih. Plavi se dim iz njegove lule vrtloţio u zrak. — Zdravo! Zdravo! — kazao je, a smeđe su ih oči gledale ispod gustih obrva. — Počeo sam se pitati da niste zalutali. Pa ipak, pretpostavljao sam da bi vas pas uvijek znao dovesti. Timmy je uljudno mahnuo repom: — Vau! — sloţio se i pošao da pije iz vjedra s vodom. Anne ga je zaustavila upravo na vrijeme. — Ne, Timmy! Nećeš piti našu vodu za pranje. Tvoja je tamo, u onoj zdjelici. Timmy ode do svoje zdjelice i stane laptati.

e-book tim-balkandownload.org Razmišljao je kako Anne pretjeruje. Anne je upitala gospodina Luffya bi li ţelio večerati. — Mi nećemo večerati — kazala je. — Kasno smo uţinali. Ali, ako ţelite, nešto ću za vas skuhati, gospodine Luffy. — Vrlo ljubazno od tebe. Ali pojeo sam golemu uţinu — reče gospodin Luffy. — Donio sam vam voćnih kolača iz vlastite spremnice. Hoćete li da ih podijelimo za večeru? A donio sam i bocu soka od limeta koji će biti jako ukusan ako ga pomiješamo s malo vode iz potoka. Dječaci su pošli donijeti svjeţe vode. Anne je izvadila nekoliko tanjura i narezala kolač na kriške.

— Pa — gospodin će Luffy — jeste li se lijepo prošetali? — Jesmo reče Anne — izuzev što smo sreli neobična

e-book tim-balkandownload.org jendonogog čovjeka koji nam je rekao da je vidio sablasne vlakove. Gospodin Luffy se nasmijao: — No, no! Mora da je on u srodstvu s nekom malom djevojčicom koju poznajem i koja vjeruje da je sjedjela na vulkanu. Anne zahihota: — Nemojte me peckati. Ne, ozbiljno, gospodine Luffy, taj je starac bio čuvar neke vrste staroga ranţirnog kolodvora koji sada nije u upotrebi. Rekao je da kad se pojave sablasni vlakovi, on gasi svjetlo i sakriva se ispod kreveta kako ga se ne bi đomogli. — Ubogi starac — reče gospodin Luffy. — Nadam se da te nije uplašio. — Jest, malo — reče Anne. — I bacio je komad ugljena na Dicka pogodivši ga u glavu. Sutra čemo otiči na farmu i pitati onog dječaka je li i on čuo za sablasne vlakove. Sreli smo starog pastira koji je rekao da ih je čuo, ali ih nije vidio. — Dobro, dobro — sve to zvuči vrlo zanimljivo — reče gospodin Luffy. — Ali te uzbudljive pripovijesti obično imaju vrlo jednostavno objašnjenje, znaš. Ţeliš li sada vidjeti što sam danas pronašao? Vrlo rijetkog i veoma zanimljivog malog kukca. Otvorio je malu kvadratičnu limenu kutiju i pokazao Anne sjajnoga kukca. Imao je zelena ticala i vatrenocrvenu točkicu na kraju repa. Bilo je to lijepo malo stvorenje. — Ovo mi je mnogo zanimljivije od pola tuceta sablasnih vlakova — rekao je Anne. — Sablasni me vlakovi noću neće zadrţati budnim — a razmišljanje o tome malom kukcu zacijelo hoće. — Ne volim jako kukce — priznala je Anne. — Ali ovaj je doista lijep. Zar zaista volite cijeli dan loviti kukce i promatrati ih, gospodine Luffy? — Da, jako — reče gospodin Luffy. — O, evo dječaka s vodom. Sada ćemo razdijeliti kolač, zar ne? Gdje je George? O, evo je, izuva se.

e-book tim-balkandownload.org George je naţuljala nogu i stavila flaster na petu. Pridruţila im se kad su stigli dječaci te su podijelili kolač pravedno. Svi su sjedjeli u krugu, ţvačući, dok je sunce postupno uranjalo u crvenoj izmaglici. — Sutra će opet biti lijep dan — reče Julian. — Što ćemo raditi? — Najprije ćemo otići do farme — reče Dick. — Farmerova je supruga kazala da će nam dati još kruha ako narednoga jutra opet dođemo. A dobro bi nam došlo i još jaja, ako ih ima. Danas smo ponijeli pet tvrdo kuhanih i ostala su nam još samo dva. Rado bih znao tko je pojeo svu rajčicu? — Svi vi — Anne će spremno. — Pravi ste nezasitniei kad su rajčice u pitanju. — Bojim se da sam i ja jedan od nezasitnika — reče gospodin Luffy ispričavajući se. — Mislim da si mi isprţila šest komada za doručak, Anne. — U redu je — reče Anne. — Kakogod bilo, niste ih pojeli toliko koliko ostali! Lako ćemo ih nabaviti još. Bilo je ugodno sjedjeti, jesti, pripovijedati i uz to piti sok od limete s vodom iz potoka. Svi su bili umorni i godila im je pomisao na meke vreće za spavanje. Timmy je podignuo glavu i strahovito zijevnuo pokazavši golemu količinu zuba. — Timmy! Vidi ti se sve do repa! — kazala je George. — Zatvori gubicu. Svi ćemo početi zijevati. Tako je i bilo. Ĉak je i gospodin Luffy zijevnuo. Ustao je. — Pa, odoh ja — rekao je. — Laku noć! Sutra ćemo skovati plan. Donijet ću hrane za doručak, ako hoćete. Imam nekoliko konzervi sardina. — O, hvala — reče Anne. — A ostaio je i malo kolača. Nadam se da to nećete smatrati odviše neobičnim doručkom, gospodine Luffy — sardine i kolač od voća? — Nimalo. Zvuči kao izvrsno jelo — dopirao je glas gospodina Luffya iza breţuljka. — Laku noć! Djeca su posjedila još nekoliko minuta. Sunce je upravo zašlo. Vjetar je postao malo svjeţiji. Timmy je još

e-book tim-balkandownload.org jednom strašno zijevnuo. — Dođite — reče Julian. — Vrijeme je da se povučemo. Hvala nebesima, Timmy nije noćas došao u naš šator i hodao po meni. Laku noč, djevojčice. Bit će prekrasna noć — ali pošto ću odmah zaspati, neću mnogo vidjeti! Djevojčice su pošle u svoj šator. Uskoro su bile u vrećama za spavanje. Upravo prije no što su zaspale, Anne osjeti lagano potresanje zemlje što je značilo da je negdje ispod zemlje prolazio vlak. Nije čula tutnjavu. Zaspala je razmišljajući o vlaku. Dječaci nisu zaspali. I oni su čuli podrhtavanje zemlje ispod sebe i to ih je podsjetilo na stari kolodvor. — Smiješno je to s tim sablasnim vlakovima, Dick — reče Julian pospano. — Pitam se ima li u tome nečega? — Nema. Kako bi moglo biti? — upita Dick. — Bez obzira na to, sutra ćemo otići do farme i popričati s onim dječakom. On ţivi na vrištinama i morao bi znati istinu. — Prava je istina da je Sam Drvena Noga ćaknut i izmišlja to što govori, te da je stari pastir, kao i svi seljaci, spreman da povjeruje u bilošto neobično — reče Julian. — Vjerujem da si u pravu — sloţi se Dick. — Za Boga miloga, što je to? Tamni je obris stajao ispred šatora i gledao u šatorski otvor. Malko je zacvilio. — O, to si ti, Timmy. Hoćeš li biti tako ljubazan da ne dolaziš i hiniš da si sablasni vlak ili nešto slično? — rekao je Dick. — A ako se usudiš samo pola svoje šape staviti na moj trbuh, riknut ću poput tigra koji jede ljude, pa ćeš od straha pojuriti niz breţuljak. IdИ! Timmy je stavio šapu na Juliana. Julian je pozvao George. — George! Zovni tog svog psa, hoćeš li? Upravo se sprema da se dvadeset puta okrene na mom trbuhu kako bi se smotao za noć. George nije odgovarala. Odjećajući da ovdje nije poţeljan, Timmy je iščeznuo. Vratio se George i sklupčao podno njezinih nogu. Poloţio je glavu na šape i zaspao.

e-book tim-balkandownload.org — Sablasni Timmy — šaptao je Julian okrećući se. — Timmy sablast, ne, hoću reći, o, Boţe, što sam ono htio reći? — Ušuti! — reče mu Dick. — Uz tvoje i Timmyevo muvanje, naprosto... ne mogu... zaspati! — Ali mogao je i zaspao je — gotovo i prije no što je prestao govoriti. Na mali je kamp polegla tišina i nitko nije primijetio kad je protutnjao naredni vlak — čak ni Timmy!

e-book tim-balkandownload.org Dan na farmi Narednoga dana djeca su ustala jednako rano kao i gospodin Luffy te su zajedno doručkovali. Gospodin Luffy je imao kartu pustopoljina i paţljivo je proučavao nakon doručka. — Mislim da ću otići na cijeli dan — rekao je Julianu koji je sjedio pokraj njega. — Pogledaj ovu malu dolinu — Dolina Crowleg — pa, čuo sam da se tamo moţe naći najrjeđe vrste kukaca u Engleskoj. Uzet ću svoju opremu i uputiti se tamo. Što ćete raditi vas četvoro? — Petoro — George će spremno. — Zaboravili ste Timmya. — Točno. Ipričavam se — gospodin će Luffy svečano. — Pa, dobro, što ćete vi raditi? — Otići ćemo do farme i nabaviti još hrane — reče Julian. — I upitati ćemo dječaka na farmi je li čuo pripovijest o sablasnim vlakovima. A moţda ćemo i vidjeti kakvih sve ţivotinja tamo ima. Uvijek sam volio farme. — U redu sloţi se gospodin Luffy paleći svoju lulu. — Ne brinite za mene ako ne dođem do sumraka. Kad sam u lovu na bube, gubim osjećaj za vrijeme. — Jeste li sigurni da se nećete izgubiti? — upita Anne zabrinuto. Nije bila sigurna da je gospodin Luffy kadar valjano brinuti o sebi. — O da. Moje me desno uho uvijek upozori ako skrenem s puta — reče gospodin Luffy. Tada stane snaţno trzati uhom. Pritom je pogledao Anne i ona se nasmijala: — Voljela bih da mi kaţete kako to radite — reče ona. — Sigurna sam da to znate. Ne moţete zamisliti kako bi mi zavidjele djevojčice u internatu kada bih naučila taj trik. Mislile bi kako je to izuzetno, Gospođin Luffy je nasmijao i ustao. — Pa onda, doviđenja kazao je. — Idem prije nego me Anne prisili da joj dajem poduku iz trzanja ušima. Krenuo je niz breţuljak prema svome šatoru. George i

e-book tim-balkandownload.org Anne su oprale posuđe, dok su dječaci pritegnuli šatorsku uţad koja je olabavila a mora biti napeta. — Mislim da moţemo sve ovako ostaviti— Anne će zabrinuto. — Pa, i jučer smo to uradili — reče Dick. — Rado bih znao tko bi mogao doći i uzeti nešto na tom pustom i divljemu mjestu? Ne misliš valjda da će naići sablasni vlak i sve smotati u teretni vagon? Anne se hihotala: — Ne budi blesav. Samo sam se pitala da li bismo moţda trebali ostaviti Timmya na straţi, i to je sve. — Ostaviti Timmya! — George će zapanjeno. — Ne misliš valjda ozbiljno da bih ostavljala Timmya svaki put kad nekamo idemo? Ne budi glupa! — Da, stvarno, to ne bi imalo smisla — reče Anne. — Dobro, nadam se da nitko neće naići. Dobaci mi ubrus ako si završila s brisanjem, George. Uskoro su ubrusi bili prostrti na grmovima borovnica da se suše. Sve je bilo uredno sloţeno u šator. Gospodin Luffy se glasno oprostio i otišao. Sada je njih petoro bilo spremno da krenu na farmu. Anne je uzela košaru i dala jednu Julianu. — U njoj ćemo donijeti hranu kazala je. — Jeste li spremni za polazak? Djeca su se uputila preko vrijesa, dok im je koljena trljalo medno cvijeće, rastjerujući na tucete pčela. Ponovno je bio lijep dan i djeca su se ćutjela slobodna i sretna. Stigli su do lijepe male farme. Ljudi su radili na poljima, ali Julianu se činilo da nisu previše marljivi. Traţio je dječaka. On se pojavio iz hangara i zviznuo im: — Zdravo! Došli ste po još jaja? Prilično sam ih sakupio za vas. Gledao je u Anne: — Ti jučer nisi bila ovdje. Kako ti je ime? — Anne — reče Anne. — A tvoje? — Jock — uzvrati dječak uz osmijeh. Bio je prilično

e-book tim-balkandownload.org zgodan dječak, mislila je Anne, s kosom boje slame, plavim očima i prilično crvenim licem koje je djelovalo dobroćudno. — Gdje ti je majka? — upitao je Julian. — Bi li nam danas mogla dati nešto kruha i ostaloga? Pojeli smo mnogo toga od hrane koju nam je dala jučer i ţeljeli bismo ponovno napuniti spremnicu! — Sada je zauzeta u prostoru za muţu reče Jock. — Imate li vremena? Dođite vidjeti moje psiće. Svi su pošli s njim u hangar. Na njegovu kraju bila je kutija nabijena slamom. Tamo je leţala kuja škotskog ovčara s pet prekrasnih psića. Bijesno je zareţala na Timmya i on je odmah izišao iz hangara. Već je imao iskustva s bijesnim kujama i nije ih volio!

e-book tim-balkandownload.org Ĉetvoro je djece bilo oduševljeno debelim malim psićima i Anne je njeţno uzela jednoga. On se meškoljio na njezinim rukama i sasvim tiho cvilio. — Voljela bih da je moj — kazala je Anne. — Nadjenula bih mu ime Cuddle. — Kakvo strašno ime za psa! — George će prezrivo. — Upravo glupo ime kakvo si ti kadra smisliti, Anne. Daj da ga pridrţim. Jesu li svi tvoji, Jock? — Jesu — Jock će ponosno. — Znaš, njihova je majka moja. Ime joj je Biddy. Kad je čula svoje ime, Biddy je naćulila uši i pogledala Jocka svojim sjajnim ţivim očima. Potapšao je njezinu svilenu glavu. — Imam je već četiri godine — kazao je. — Kad smo bili na farmi Owl dao mi ju je farmer Burrows kad joj je bilo svega osam tjedana. — O, znači prije ove bili ste na nekoj drugoj farrni? Baš imaš sreće! — Ţivio sam samo na dvije farme — objasni Jock. — Na farmi Owl i na ovoj. Mama i ja morali smo napustiti farmu Qwl kad je tata umro, i godinu dana smo ţivjeli u gradu. Mrzio sam to. Bio sam sretan kad smo stigli ovamo. — Ali, mislio sam da ti je otac ovdje! — reče Dick iznenađeno. — To mi je očuh — objasni Jock. — On nije farmer! — Jock je pogledao uokolo u spustio glas. — Ne zna mnogo toga o obrađivanju zemlje. Moja majka upućuje radnike što da rade. Ali, on daje majci mnogo novca kako bi sve bilo kako treba i imamo lijepe poljoprivredne strojeve, kola i slično. Hoćete li vidjeti prostor za muţu? Sasvim je moderan i majka voli raditi u njemu. Jock je poveo djecu do sjajne, besprijekorne prostorije za muţnju krava. Tamo je radila njegova majka, uz pomoć neke djevojke. Kimnula je i nasmiješila se djeci: — Dobro jutro! Opet ste ogladnjeli! Pripremit ću vam mnogo hrane kada završim s muţom. Biste li htjeli ostati

e-book tim-balkandownload.org na objedu s mojim Jockom? Prilično je osamljen ovdje za vrijeme praznika, jer nema dječaka da mu prave društvo. — O, da, ostanimo! — uskiikne Anne ođuševljeno. — Voljela bih da ostanemo. — Moţemo li, Ju? — Da. Hvala vam lijepo, gospođo — hm — gospođo... — reče Julian. — Gospođa Andrews — pomogne mu Jockova majka. — Ali Jocku je ime Jock Robins — on je sin mojega prvog supruga, farmera. Pa, ostanite svi na objedu, a ja ću se potruditi da priredim obrok koji će vam dostajati za cijeli dan! To je zvučalo dobro. Djeca su bila uzbuđena, a Timmy je mahao repom. Sviđala mu se gospođa Andrews. — Dodite — Jock će veselo. — Pokazat ću vam farmu, svaki njezin kutak. Nije jako velika, ali napravit ćemo od nje najbolju farmu na vrištinama. Moj očuh nije baš jako zainteresiran za rad na farmi, ali je jako velikodušan i majci daje novac da kupi sve što poţeli. Doista, djeci se činilo da su svi poljoprivredni strojevi na farmi veoma moderni. Proučavala su kombajn, pošla u malu staju i divila se čistom kamenom podu sa zidovirna pokrivenim bijelim pločicama, uspela se u crveno obojena teretna kola i ţeljela da mogu isprobati dva traktora koja su stajala jedan uz drugoga u suši. — Imate mnogo radnika na farmi — primijeti Julian. — Nisam mislio da ih treba toliko na tako malom posjedu. — Oni nisu dobri radnici — reče Jock dok mu se lice smrknulo. — Majka se uvijek ljuti na njih. Naprosto ne znaju što da rade. Tata upošljava mnogo ljudi na farmi, ali uvijek izabere loše radnike! Izgleda da ne vole poljodjelske poslove i kadgod ulove priliku, odlaze u obliţnji grad. Samo je jedan dobar radnik, ali on je star. Vidite li ga tamo? Ime mu je Will. Djeca su pogledala Willa. Radio je u malom povrtnjaku ― starac s naboranim licem, uskim nosem i veoma plavim očima. Djeci se svidio. — Da. On izgleda kao zemljoradnik — reče Julian. —

e-book tim-balkandownload.org Ostali ne. — On ne ţeli s njima raditi — reče Jock. — Odmah ih počne vrijeđati i naziva ih »bedakima i iđotima«. — Što je to iđot? upita Anne. — Idiot, budalice, objasni joj Dick. Krenuo je prema starom Willu. — Dobro jutro — kazao je. — Mnogo radite. Na farmi ima uvijek mnogo posla, zar ne? Starac je gledao Dicka svojim izrazito plavim očima i nastavio raditi. — Puno posla i puno ljudi da ga rade, a malo toga napravljeno — reče kreštavim glasom. — Nisam vjerovao da ću morat’ radit’ s bedakima i iđiotima. Ne, nisam. Bedaki i iđioti! — Eto vidite! Što sam vam rekao? — reče Jock uza smijeh. — Uvijek tako naziva ostale radnike, pa smo bili prisiljeni da ga odvojimo od njih. Pa ipak, moram reći da je u pravu ― većina ljudi ovdje ne zna ni najosnovnije stvari o radu na farmi. Volio bih da očuh umjesto ovih ljudi nađe nekoliko pravih zemljoradnika. — Gdje ti je očuh? — upita Julian misleći kako mora da je prilično čudan s obzirom da ulaţe toliki novac u tako malu farmu, a izabere loše radnike. — Odsutan je preko dana — reče Jock. — Hvala nebesima! — dodao je iskosa pogledavši ostale. — Zašto? Ne voliš ga? — upita Dick — U redu je — reče Jock. — Ali nije farmer, iako uvijek tvrdi da bi to htio biti — a, osim toga, uopće me ne voli. Nastojim da ga zavolim radi majke. Ali uvijek mi je drago kad je odsutan. — Majka ti je Ijubazna — reče George. — O, da — majka je krasna — potvrdi Jock. — Ne znate koliko njoj to znači da ponovno ima svoju malu farmu; da moţe obrađivati zemlju vlastitim strojevima i slično. Stigli su do velike suše. Vrata su bila zaključana. — Već sam vam rekao što se nalazi unutra — reče Jock. — Kamioni! Moţete virnuti kroz pukotinu da biste ih vidjeli.

e-book tim-balkandownload.org Ne znam zašto ih je očuh kupio tako mnogo, ali mislim da je to zato što ih je jeftino nabavio — on voli kupovati stvari jeftino i preprodavati skupo! Rekao je da će nam koristiti na farmi za prijevoz naših proizvoda na trţnicu. — Točno, govorio si nam jučer o njima — reče Dick. — Ali ovdje je gomila kamiona! — Da. Mislim da uopće nisu kupljeni za farmu, već će ih očuh drţati ovdje dok im ne poraste cijena i onda na njima dobro zaraditi — objasni Jock tišim glasom. — Nisam to rekao mami. Tako dugo dok ona dobiva sve što joj je potrebno za farmu, drţim jezik za zubima. Djecu je sve to jako zanimalo. Ţeljela su da vide gospodina Andrewsa. Mora da je to neki neobični čovjek, mislili su. Anne je pokušala zamisliti kako bi mogao izgledati. »Visok, snaţan i gustih vjeđa«, razmišljala je. »Prilično zastrašujuć i nestrpljiv i zacijelo ne voli djecu. Takvi ih ljudi nikad ne vole.« Djeca su provela ugodno prijepodne razgledavajući posjed. Vratila su se da vide kuju Biddy i njezinu mladunčad. Timmy je strpljivo ostao izvan spremnice, povijena repa. Nije mu se sviđalo da se George toliko zanima za druge pse. Glasno je odjeknulo zvono. — Fino! Objed! — kazao je Jock. — Bolje da pođemo oprati ruke. Prljavi smo. Nadam se da ste gladni, jer sam uvjeren da nam je mama priredila sjajni ručak. — Strahovito sam gladna — reče Anne. — Ĉini mi se da je prošlo beskrajno mnogo vremena otkad smo doručkovali. Već sam na nj i zaboravila! Svi su se tako osjećali. Ušli su u kuću i bili iznenadeni lijepom malom kupaonicom gdje su se oprali. Tamo je bila i gospođa Andrews stavljajući novu rolnu papirnatih ubrusa. — Lijepa mala kupaonica, zar ne? — kazala je. — Moj ju je suprug dao za mene napraviti. Prva prava kupaonica u mom ţivotu!

e-book tim-balkandownload.org — Iz prizemlja gdje je bila kuhinja dopirao je boţanstveni miris. Dođite! kazao je Jock uzimajući sapun. — Poţurimo. Stiţemo za sekundu, mama! A tako je i bilo. Nikome nije bilo do toga da odugovlači s pranjem kad ih je u blagavaonici čekao raskošni obrok!

e-book tim-balkandownload.org Povratak gospodina Andrewsa Svi su sjeli za objed koji se sastojao od velike pite od mesa, hladne šunke, salate, neoljuštenih kuhanih krumpira i domaćeg ukiseljenog povrća. Doista se bilo teško odlučiti što izabrati, — Uzmite malo od svega — predlagala je gospođa Andrews reţući pitu. — Počnite s pitom i nastavite sa šunkom. To je najbolja strana ţivota na farmi — obilje hrane. Nakon toga, posluţila je šljive s gustom kremom i kolače nadjevene marmeladom. Svi su orno prionuli. — Nikad u ţivotu nisam tako izvrsno ručala — najposlije će Anne. — Voljela bih da mogu još pojesti, ali ne mogu, Bilo je odlično, gospođo Andrews. — Ĉarobno! — usklikne Dick. Tih mu je praznika to bio omiljeni izraz. — Naprosto čarobno! — Vau! — potvrdi Timmy. On je dobio obilatu porciju mesnatih kostiju, keksa i sok a od pečenke i polizao je svaku mrvicu i trunku. Sada je osjećao da bi se rado izvalio na suncu i cijeloga dana više ne bi činio ništa drugo. I djeca su se pomalo tako osjećala. Gospođa Andrews je svakome dala čokolade i poslala ih van: — Idite i odmorite se — kazala je. — Razgovarajte s Jockom. Za vrijeme praznika nema društva svoga uzrasta. Moţete ostati i na uţini ako ţelite. — O, hvala — rekoše svi uglas, iako su osjećali da ne bi mogli pojesti ni keksa. Ali, na farmi je bilo tako zabavno đa su ţeljeli ostati kolikogod mogu. — Moţemo li uzeti jednog od Biddynih psića i ponijeti ga? — upita Anne. — Ako Bidđy nema ništa protiv — reče gospođa Anđrevvs koja je počela raspremati stol. — I ako ga Timmy ne pojede! — Timmyu to ne bi ni palo na pamet! — George će

e-book tim-balkandownload.org spremno. — Idi i uzmi psića, Anne. Smjestit ćemo se na nekom lijepom mjestu na suncu. Anne je krenula po psića. Ĉinilo se da Biddy nema ništa protiv. Anne je privila malo okruglo stvorenje uz grudi i pridruţila se ostalima ćuteći se veoma sretnom. Dječaci su pronašli lijepo mjesto pokraj stoga sijena i sjeli naslonivši se na nj, dok je sunce toplo padalo na njih. — Izgleda da ovi vaši ljudi priušte sebi dobranu stanku za ručak — reče Julian, jer nijednoga nije vidio uokolo. Jock je prezirno puhnuo. — Strašne su lijenčine. Da sam na mjestu svoga očuha, sve bih ih rastjerao. Mama mu govori kako ljudi loše rade, ali im on ne prigovara. Prestao sam se ljutiti. Ja ih ne plaćam — kad bih morao, sve bih ih otpustio! — Hajde da pitamo Jocka u vezi sa sablasnim vlakovima ― predloţi George gladeći Timmyeve uši. — Bit će zanimljivo razgovarati o njima. — Sablasni vlakovi? Što je to? — upita Jock, očiju raširenih od iznenađenja. — Nikad nisam čuo za njih! — Doista nisi? — upita Dick. — Pa, ne ţiviš daleko od njih, Jock! — Pričajte mi o njima — zamoli Jock. — Sablasni vlakovi ― ne, nikad za to nisam čuo. — Dobro, reči ću ti što znamo — reče Julian. — Zapravo, mislili smo da ćeš nam ti reći mnogo više no što sami znamo. Stao je pripovijedati Jocku o njihovu posjetu napuštenoj ranţirnoj postaji i o Samu Drvenoj Nozi te o njegovu čudnom ponašanju. Jock je zapanjeno slušao. — Uh! Da sam barem bio s vama! Pođimo ponovno svi zajedno, hoćemo li? pitao je. — Doţivjeli ste pravu pustolovinu, zar ne? Znate, nikad u ţivotu nisam doţivio ni najmanju pustolovinu. A vi? Ĉetvoro se djece zgledalo, a Timmy je pogledao George. Pustolovine! Što sve ne znaju o njima! Toliko su ih

e-book tim-balkandownload.org doţivjeli! — Da. Doţivjeli smo gomilu avantura — onih pravih čarobnih — reče Dick. — Bili smo u podzemnim ćelijama, pronašli tajne prolaze, tragali za blagom — zapravo, ne mogu ti ispričati što smo sve radili! Bilo bi predugo. — Ne, ne bi — Jock će orno. — Ispričajte mi. Hajde! Zar ste svi sudjelovali u pustolovinama? Ĉak i mala Anne? — Da, svi potvrdi George. — I Timmy također. Mnogo nas je puta izbavio iz opasnosti. Zar ne, Time? — Vau, vau! — potvrdi Timmy i udari repom po sijenu. Stali su Jocku prepričavati svoje brojne pustolovine. Bio je on veoma dobar slušalac. Oči su mu skoro ispale iz glave, a postao bi riđ poput crijepa svaki put kad bi stigli do nekoga uzbudljivijega dijela. — Poštenja mi! — izusti napokon. — Nikad u ţivotu nisam čuo za takve dogodovštine. Zaista ste sretni! Naprosto, stalno doţivljavate pustolovine, zar ne? Slušajte, mislite li da ćete i ovih praznika doţivjeti neku pustolovinu? Julian se smijao. — Ne. Kakva se pustolovina moţe doţivjeti na ovim osamljenim vrištinama? Pa, eto, ti ovdje ţiviš tri godine i nisi doţivio ni najmanju avanturu. Jock uzdahne. — Istina je. Nisam. — Potom mu oči zasjaše: — Ali, gledajte, a što je s onim sablasnim vlakovima okojima ste me pitali? Moţda ćete doţivjeti nešto u vezi s njima? — O, ne, ne bih ţeijela — Anne će uţasnuta glasa. — Pustolovina sa sablasnim vlakovima bila bi naprosto grozna. — Ţelio bih poći s vama do stare ranţirne postaje i vidjeti Sama Drvenu Nogu — Jock će čeznutljivo. — Pa za mene bi to bila prava pustolovina, znate — samo da razgovaram s takvim čudnim čovjekom strahujući da mi iznenadno ne baci grumen ugljena u glavu. Povedite me kada budete sljedeći put tamo išli, — Pa, nisam siguran da smo mislili tamo ići — reče

e-book tim-balkandownload.org Julian. — Nema ničega posebnog u toj pripovijesti izuzev mašte — stari je čuvar pošemerio pameću zbog toga što je bio toliko sam, čuvajući kolodvor na koji nikada ništa ne stiţe. Naprosto se sjeća vlakova koji su nekoć prolazili prije no što je pruga zatvorena. — Ali pastir je govorio isto što i čuvar — reče Jock. — Slušajte, kako bi bilo da jedne noći odemo tamo i čekamo dolazak sablasnih vlakova? — NE! — Anne će uţasnuto. — Ti ne moraš poći — reče Jock. — Ići ćemo samo nas trojica. — I ja — George će spremno. — Hrabra sam kao bilo koji dječak i ne moţete me izuzeti, Timmy će poći također. — O, molim vas, nemojte kovati takve strašne planove — molila je uboga Anne. — Ako tako nastavite, dozvat ćete još jednu pustolovinu. Nitko nije obraćao ni najmanju paţnju na nju. Julian je gledao Jockovo uzbuđeno lice: — Pa — kazao je — ako ponovno tamo odemo, reći ćemo ti. I ako odlučimo da čekamo sablasne vlakove, povest ćemo te sa sobom. Jock je gledao Juliana kao da ga namjerava zagrliti: — To je krasno s vaše strane — kazao je. — Beskrajno vam hvala. Sablasni vlakovi! Zamislite da stvarno vidimo jednog? Tko bi ga vozio! Odakle bi dolazio? — Sam Drvena Noga kaţe da dolaze iz tunela — reče Dick. — Ali ne znam kako bismo ih mogli vidjeti, izuzev što bismo čuli buku, jer izgleda da sablasni vlakovi jedino stiţu u tmini noći. Nikad za dana. Ne bismo mnogo vidjeli, čak i da se nađemo tamo. Za Jocka je to bio tako uzbudljiv predmet razgovora da se cijelo posiijepodne na nj navraćao. Anne se umorila od slušanja te je zaspala s Biddynim psićem na rukama. Timmy se sklupčao pokraj George i također zaspao. Ţelio je da pođu u šetnju, ali vidio je da uza sve te razgovore nema nade za to. Vrijeme uţine došlo je prije no što je itko očekivao. Zvono je zazvonilo i Jock je izgledao veoma iznenađen.

e-book tim-balkandownload.org — Ĉaj! Biste li vjerovali? Proveo sam uzbudljivo poslijepodne razgovarajući o svemu tome. Slušajte, ako se vi ne odlučite da krenete u lov na sablasne vlakove, ja ću lijepo krenuti sam. Samo da doţivim jednu pustolovinu poput vaših i bio bih sretan!

Djeca su krenula na uţinu, nakon što su s mukom probudili Anne. Ona je vratila psića Biddy koja ga je veselo prihvatila i stala lizati. Juiian se iznenadio kad je shvatio da je ponovno gladan. — Pa — kazao je sjedajući za stol — mislio sam da tjedan dana neću biti gladan — ali jesam. Kakav izvanredan čaj, gospođo Andrews! Nije li Jock sretan što dobiva ovakve obroke?

e-book tim-balkandownload.org Gospođa Andrews posluţila im je domaće ječmene kolače s medom, kriške kruha debelo namazane maslacem i

svjeţe pripremljeni namaz od sira. Bilo je tu i ljepljiva smeđeg kruha od đumbira, tek izvađenog iz pećnice, te povelik voćni kolač koji je bio toliko taman te je, kad se rezao, nalikovao na puding od šljiva. — O, boţe! Da barem nisam toliko jela za objed — uzdahnula je Anne. — Nisam dovoljno gladna da bih od svega mogla malko uzeti, a ţeljela bih! Gospođa Andrews se nasmijala. — Pojedi koliko moţeš, a ja ću ti malko dati i da poneseš kazala je. — Dat ću vam namaza od sira i ječmenog kolača s medom — a i malo kruha koji sam jutros ispekla. A moţda biste htjeli 1 komad kruha od đumbira? Mnogo sam ga napravila. — O, hvala — reče Julian. — To će nam biti dovoijno za sutra. Izvanredna ste kuharica, gospođo Andrews. Kad

e-book tim-balkandownload.org bih barem ţivio na farmi! Ĉuo se zvuk automobila koji se polagano uspinjao neravnom stazom do kuće, i gospođa Andrews je napregnula paţnju. — To se vraća gospodin Andrews kazala je. — Moj suprug znate, Jockov očuh. Julian je pomislio kako izgleda malko zabrinuta. Moţda gospodin Andrews ne voli djecu i neće mu biti drago da ih vidi za stolom kad se umoran vrati kući. — Moţda bi bilo bolje da odemo, gospođo Andrews? — upitao je uljudno. — Moţda bi gospodin Andrews ţelio pojesti u miru — a nas je ovdje cijela gomila? Jockova majka zaniječe glavom. — Ne, ostanite. Posluţit ću mu obrok u drugoj prostoriji ako bude ţelio. Ušao je gospodin Andrews. Nije nimalo nalikovao osobi koju su Anne i ostali zamislili. Bio je nizak, tamni čovječuljak sa sitnim licem i prevelikim nosom. Izgledao je izmučeno i zlovoljno, i iznenađeno je zastao kad je ugledao petoro djece. — Zdravo, dragi — pozdravila je gospođa Andrews. — Danas su ovdje Jockovi prijatelji. Hoćeš li da ti posluţim uţinu u tvojoj sobi? Jednostavno ću tamo odnijeti pladanj. — Pa — rekne gospodin Andrews uz vodenasti osmijeh ― moţda bi bilo bolje. Imao sam naporan dan i malo sam jeo. Gospodin Andrews je izišao. Anne se iznenadila da je tako malen i priglupa izraţaja. Očekivala je visokog, kršnog i mudrog čovjeka, uvijek spremna na velike pothvate i zaradu novca. No, mora da je mudrijl no što izgleda kad zarađuje dovoljno novca te ga daje gospođi Andrews za sve što joj je potrebno na farmi. Gospoda Andrews je poslovala po kuhinji i stavila na pladanj snjeţnobijeli ubrus i tanjure s hranom. Ĉulo se kako gospodin Andrews pljuska vodom perući se. Potom je sišao i provirio kroz vrata. — Je li moj obrok spreman? — upitao je. — Onda, Jock, jesi li se lijepo proveo? — Da, hvala — reče Jock dok je njegov očuh uzimao pladanj iz majčinih ruku i naumio iziči. — Obilazili smo

e-book tim-balkandownload.org farmu danas prijepodne — a poslije podne razgovarali nadugo i naširoko. I, da, znaš li ti nešto o sablasnim vlakovima? Gospodin se upravo spremao izići kroz vrata. Okrenuo se iznenađen. — Sablasni vlakovi? O čemu to govoriš? — Pa, Julian kaţe da prilično daleko odavde postoji neki napušteni ranţirni kolodvor i da se pretpostavlja kako noću iz tunela dolaze sablasni vlakovi — reče Jock. — Jesi li čuo za njih? Gospodin Andrews je ukočeno stajao očiju zagledanih u svoga posinka. Izgledao je zapanjen i šokiran. Potom se vratio u biagavaonicu i gurnuo vrata za sobom. — Na kraju krajeva, ovdje ću uţinati — kazao je. — Pa, kad pomislim da ste čuli za sablasne vlakove! Pazio sam da ih ne spominjem pred majkom i pred tobom, Jock, zabrinut da vas ne uplašim! — Oho! — usklikne Dick. — Znači li to da oni stvarno postoje? To nije moguće. — Recite mi sve što znate i kako ste to saznali — reče gospodin Andrews sjedajući za stol sa svojim posluţavnikom. — Hajde! Ništa nemojte propustiti. Hoću čuti sve. Julian se skanjivao. — O, nema ništa naročitog da se ispripovijedi, gospodine, tek gomila gluposti. — Reci mi ih! — gotovo je viknuo gospodin Andrews. — Onda ću ja reći tebi nekoliko stvari. I kaţem vam, više nećete ići do ranţirnog kolodvora — ne smijete!

e-book tim-balkandownload.org Dokona večer Petoro djece i gospoda Andrews začuđeno su gledali gospodina Andrewsa koji je vikao na njih. Ponovio je neke od svojih riječi. — Hajde! Recite sve što znate. A tada ću ja reći vama! Julian je odlučio da mu veoma ukratko ispripovijedi što se dogodilo na staroj ranţirnoj postaji i što im je rekao Sam Drvena Noga. Trudio se da pripovijest ispadne prilično suhoparna i dosadna. Gospodin Andrews je slušao s velikim zanimanjem ne skidajući očiju s Juliana. Potom se naslonio i ispio cijelu šalicu jakog čaja. Djeca su čekala da progovori, pitajući se što bi im mogao kazati. — A sada — počeo je dojmljivim i vaţnim glasom — slušajte što ću vam reći. Da nikad više niste išli do te postaje. To je zlo mjesto. — Zašto? — upita Julian. — Što hoćete time reći — zlo mjesto? — Prije mnogo godina tamo su se dogodile neke stvari reče gospodin Andrews. — Loše stvari. Nesreće. Zbog toga je promet ukinut i tunel više nije u upotrebi. Jasno? Nikome nije bilo dopušteno da tamo odlazi i nitko nije ni išao, jer su ljudi bili uplašeni. Znali su da je to zlokobno mjesto gdje su se dogodile loše stvari. Anne se ustrašila: — Ali, gospodine Andrewse — ne ţelite valjda reći da sablasni vlakovi doista postoje? — upitala je prilično blijeda u licu. Gospodin Andrews napući usne i kimne veoma svečano. — Upravo to ţelim reći. Tamo dolaze i odlaze sablasni vlakovi. Nitko ne zna zašto. I vrlo je loše ako se u to vrijeme tamo netko zadesi. Mogu vas odvesti, razumijete? Julian se nasmijao. — O, valjda nije tako strašno! Kako god bilo, ustrašili ste Anne, pa će biti bolje da razgovaramo o nečemu drugome. Ja ne vjerujem u sablasne vlakove.

e-book tim-balkandownload.org Ali nije izgledalo da gospodin Andrews namjerava prestati govoriti o vlakovima. — Sam Drvena Noga je u pravu što se skriva kada naiđu kazao je. — Uopće mi nije jasno kako uspijeva ţivjeti na tako zlokobnom mjestu. Nikad ne zna kad će se u mraku iz tunela pojaviti vlak. Julian nije ţelio da se Anne dalje straši. Ustao je i okrenuo se gospodinu Andrewsu: — Hvala lijepa za prekrasni dan i izvrsnu hranu! — rekao je. — Sada moramo poći. Dođi, Anne. — Pričekajte časak —reče gospodin Andrews. — Samo vas ţelim vrlo ozbiljno upozoriti da ne idete dolje do postaje. Ĉuješ li me, Jock? Moţe se dogoditi da se nikad ne vratiš. Sam Drvena Noga je lud, a nije ni čudo s onim sablasnim vlakovima koji se pomaljaju u gluho doba noći. Nemojte se pribliţavati tome mjestu! — Pa, hvala na upozorenju, gospodine — reče Julian učtivo. Iznenadno je omrznuo niskog čovjeka s prevelikim nosom. — Krenut ćemo. Dovidenja, gospođo Andrews, doviđenja Jock. Dođi sutra na piknik s nama, hoćeš li? — O, hvala! Da, doći ću — reče Jock. — Ali pričekajte trenutak, niste li ţeljeli ponijeti nešto hrane? — Da, naravno da jesu — reče gospođa Andrews ustajući sa stolice. Slušala je razgovor s izraţajem zapanjenog čuđenja. Pošla je u straţnji prostor kuhinje gdje se nalazila velika prohladna smočnica. Julian ju je slijedio. Ponio je dvije košare. — Dat ću vam mnogo hrane kazala je gospođa Andrews stavljajući u košare kruh, maslac i namaz od sira. — Znam kakav tek imate vi mladi ljudi. Slušaj, nemoj se previše uplašiti onoga što moj suprug govori — vidjela sam da se mala Anne ustrašila. Nikad nisam čula za sablasne vlakove, a ovdje ţivim već tri godine. Znaš, ne vjerujem baš u istinitost te pripovijesti, unatoč tome što vas moj suprug tako ţestoko upozorava da ne silazite do ranţirne postaje. Julian nije rekao ništa. Mislio je da se gospodin Andrews ponio prilično neobično u vezi sa cijelom tom

e-book tim-balkandownload.org zgodom. Je li on bio od ljudi sklonih da povjeruju svakakvim naklapanajima i spremnih da se ustraše? Izgledao je prilično slab! Julian je stao razmišljati kako se ugodna ţena poput gospođe Andrews mogla udati za takvo ubogo stvorenje. Pa, ipak, bio je on velikodušan, sudeći prema svemu što im je Jock ispripovijedio, i moţda mu je Jockova majka zahvalna što joj je kupio farmu i daje joj novaca da je odrţava. Mora da je to posrijedi. Julian se zahvalio gospodi Andrews i ustrajao na tome da plati hranu, iako ju je gospođa Andrews ţeljela pokloniti. Pošla je s njim u kuhinju i vidjeli su da su ostali izišli. Ostao je samo gospodin Andrews koji je jeo šunku i usoljeno povrće. — Doviđenja, gospodine — Julian će uljudno. — Dovidenja. I zapamti što sam ti rekao, dječače — reče gospodin Andrews. — Zlo se piše ljudima koji ugledaju sablasne vlakove. Da, veoma zlo. Drţite se podalje od njih. Julian se uljudno nasmiješi i iziđe. Već je pala večer i sunce je zašlo za breţuljke pustopoljina, iako će još dugo svijetliti prije nego što potpuno iščezne. Jock je bio s djecom. — Otpratit ću vas dio puta — reče Jock. — Jeste li vidjeli? Moj se očuh prilično ustrašio u vezi s tim vlakovima, zar ne? — I ja sam se prilično ustrašila kad nas je upozoravao u vezi s njima — priznade Anne. — Neću ponovno ići do tog kolodvora. A ti, George? — Ako dječaci budu išli, poći ću i ja — reče George, no, unatoč tome, nije se činilo da to previše ţeli. — Hoćete li vi ponovno poći razgledavati kolodvor? — upitao je Jock revno. — Ja se ne bojim. Ni najmanje. Bilo bi to pustolovno poći i promatrati sablasne vlakove! — Moţda ćemo otići — reče Julian. — Ako odemo, povest ćemo i tebe. Ali djevojčice neće ići. — E, to je baš lijepo od vas! — George će ljutito. — Mene biste, znači, ostavili! Kada sam se ičega plašila?

e-book tim-balkandownload.org Jednako sam hrabra kao i vi. — Da. Znam. Moţeš poći s nama čim otkrijemo da je to izmišljotina — reče Julian. — Ići ću s vama kamo god krenete — munjevito mu odgovori George. — Da se niste usudili da me izostavite! Više nikad ne bih s vama govorila. Jock je bio prilično iznenađen tim naglim Georgeinim izljevom. Nije znao da ona moţe biti tako ţestoka! — Ne vidim zašto George ne bi mogla poći s nama — kazao je. — Kladim se da je u svemu jednako vješta kao i dječaci. Uostalom, kad sam je ugledao mislio sam da je dječak. George mu pokloni jedan od svojih najumiljatijih smiješkova. Teško da je mogao reći nešto što bi joj bilo draţe! Ali Julian nije promijenio mišljenje. — Mislio sam što sam kazao. Djevojčice neće ići ako mi krenemo, i tako će biti. Najprije, Anne sigurno ne bi ţeljela poći, a ako George pođe s nama, ostala bi sama u kampu, a to joj se ne bi svidjelo. — Moţe joj gospodin Luffy praviti društvo — predloţi George iznova smrknuta izraţaja. — Budalo! Kako bismo uopće mogli reći gospodinu Luffyu da namjeravamo istraţiti napušteni ranţirni kolodvor što ga čuva jedan sumanuti jednonogi čovjek koji se kune da tamo prolaze sablasni vlakovi! — reče Julian. — Zabranio bi nam da odemo. Znaš kakvi su odrasli. Ili bi pak pošao s nama, što bi bilo još gore. — Da. A stalno bi traţio noćne leptire, a ne sablasne vlakove — Dick će uza smijeh. — Bit će bolje da se sada vratim — reče Jock. — Proveli smo krasan dan. Doći ću k vama sutra na piknik. Doviđenja! Djeca su pozdravila Jocka i nastavila putem prema šatorima. Bilo je sasvim ugodno ponovno ugledati dva šatora što se malo povijaju na povjetarcu i čekaju na njih. Anne je naglo razmaknula krila šatora ne bi li provjerila je li sve na svome mjestu.

e-book tim-balkandownload.org U šatoru je bilo veoma toplo. Anne je odlučila da hranu koju su donijeli stave na vrh grma borovnice. Tamo će biti hladnije. Uskoro je bila zaokupljena svojim poslićima. Dječaci su pošli obići gospođina Luffya, ali njega nije bilo. — Anne! Idemo se okupati u potoku! — doviknuše joj. — Osjećamo se prljavi i vruće nam je. Hoćeš li i ti doći? George ide s nama. — Ne, neću — odgovori Anne. — Imamo mnogo posla. Djeca su se nasmijala. Anne se tako voijela »igrati kućanstva«! Stoga su je ostaviii i pošli do potoka, odakle su uskoro dopirali uzvici, jauci i vriska. Voda je bila hladnija no što su očekivali i nitko se nije dugo zadrţavao — ali svi su se dobro ispijuskali, a ledene kapljice što su padale na njihova vruća tijela, mamile su im krikove i vrisku. Timmyu ledena voda nije nimalo smetala. Valjao se i prevrtao uţivajući u kupanju. — Pogledajte kako se pravi vaţan! — reče Dick. — E, Timmy, da se ja kupam u tako debelom krznenom kaputu ni meni ne bi bilo hladno. — Vau! — potvrdi Timmy i uspne se na niski nasip. Snaţno je stresao tisuće ledenih blistavih kapljica koje su se raspršile oko njega i prekrile troje drhturave djece, Viknula su i potjerala ga. Provodili su lijepu, dokonu večer. Gospodin Luffy se uopće nije pojavljivao. Anne je priredila lagani obrok koji se sastojao od kruha, sirnog namaza i komada kruha od đumbira. Nitko nije ţelio još jedan jači obrok toga dana. Leţali su na vrijesu i lagano čavrljali. — Ovakvi mi se praznici sviđaju — reče Dick. — I meni također — priklopi Anne. ― Izuzev sablasnih vlakova. Oni su mi malo pokvarili raspoloţenje. — Ne budi glupa, Anne — reče George. Ako doista ne postoje, radi se o pukoj izmišljotini, a ako postoje, e, onda bismo mogli doţivjeti pustolovinu. Na trenutak je zavladala tišina. — Hoćemo li ponovo poći do tog ranţirnog kolodvora? — upitao je Dick lijeno.

e-book tim-balkandownload.org — Da, mislim da hoćemo — odgovori Julian. — Neću se dati zastrašiti neobičnim upozorenjima tate Andrewsa. — Onda glasam da pođemo jedne noći i pričekamo da vidimo hoće li se pojaviti sablasni vlakovi — predloţi Dick. — I ja ću poći — reče George. — Ne, nećeš — otpovrgne Julian. — Ostat ćeš s Anne. George nije rekla ništa, ali svatko je u zraku osjećao njenu pobunu. — Hoćemo li reći gospođšnu Luffyu ili nećemo? — upita Dick. — Znaš da smo se dogovorili da nećemo — podsjeti ga Julian. Zijevnuo je. — Postajem pospan. A sunce je zašlo i uskoro će zanoćiti. Pitam se gdje je stari Luffy? — Misliš li da ga dočekam budna i pitam ţeli li nešto za jelo? — Anne će zabrinuto. — Ne, izuzev ako ţeliš biti budna do ponoći! — reče Julian. — Naći će on nešto hrane u svom šatoru. Sve će biti u redu. Povlačim se, ideš li Dick? Dječaci su se brzo uvukli u vreće za spavanje. Djevojčice su još malo leţale na vrijesu, slušajući daleke osamljene krikove velikih škuraka koji su se u sumrak vraćali. Potom su i one pošle u svoj šator. Kad su se jednom ugodno smjestile u svojim vrećama, dječaci su iznenada osjetili da uopće nisu pospani. Stali su razgovarati tihim glasom. — Hoćemo li povesti Jocka da vidi kolodvor po danu? Ili da krenemo jedne noći i čekamo vlakove iz zemlje Nedođije? — upita Julian. — Glasam za to da pođemo i motrimo ih noću — reče Dick. — Za dana sigurno nećemo vidjeti sablasne vlakove. Sam Drvena Noga je zanimljiv tip, posebno kad se nabacuje ugljenom — ali nisam siguran da mi je toliko omilio da bih mu po danu pošao u posjet! — Pa, ako Jock toliko ţeli da odemo i malo pronjuškamo mogli bismo ga povesti sutra ujutro kad bude došao — reče Julian. — To nas ne priječi da pođemo i jedne noći ako to bude ţelio.

e-book tim-balkandownload.org — U redu. Ĉekat ćemo i vidjeti što će Jock kazati — sloţi se Dick. Još su malo razgovarali i onda su postali pospani. Dick je gotovo usnio kad je čuo neko šuškanje po vrijesu. Kroz otvor na šatoru pomolila se glava. — Ako se usudiš ući, razbit ću ti tu glupu njušku — rekao je Dick misleći da je to Timmy. — Znam što hoćeš dosadna stjenico — ţeliš se svaliti na moj trbuh. Izvoli se okrenuti na peti i nestati! Ĉuješ li me? Glava u otvoru se malko pomaknula, ali nije nestala. Dick se podigao na lakat. — Samo gurni šapu u moj šator i skotrljat ću te niz breţuljak! — kazao je. — Danju si mi veoma drag, ali noću te ne volim — svakako ne kad sam u vreći za spavanje. Tornjaj se! Lik je ispustio neki neobični ispričavajući zvuk. Potom je progovorio: — Kao što vidim, budni ste. Je li s vama sve u redu — a s djevojčicama? Upravo sam se vratio. — Zaboga! Pa to je gospođin Luffy! — Dick će uţasnuto. — Strahovito mi je ţao, gospodine, mislio sam da je to Timmy koji se naumio naleći na mene kao što običava. Jako mi je ţao, gospodine! — Nije vaţno! — reče sjenovita glava hihoćući se. — Drago mi je da je sve u redu. Vidimo se sutra!

e-book tim-balkandownload.org Noćni posjetilac Narednoga jutra gospodin Luffy veoma je dugo spavao i nitko ga nije ometao. Djevojčice su se gušile od smijeha kad su čule kako mu se Dick obratio prošle noći misleći da je on pas Timmy. — Bio je vrlo susretljiv — reče Dick. — Ĉinilo se čak da ga je to prilično zabavilo. Nadam se da će i jutros tako misliti! Svi su sjedjeli i doručkovali — šunku, rajčice i kruh koji im je dan ranije dala gospođa Andrews. Timmy je, po običaju, skupljao svoje mrvice pitajući se hoće li mu George dati da lizne sirnog namaza koji je upravo stavljala na kruh. Timmy je volio sir. Gledao je u namaz u zdjeli i uzdisao pokraj George. Bio bi ga kadar svog pojesti u jednom zalogaju! Ţalio je što to ne smije! — Pitam se kada će se pojaviti Jock kazala je George. — Ako dođe dovoljno rano, mogli bismo napraviti lijepu šetnju po vrištinama i negdje piknikovati. Jock mora da zna lijepe putove za šetnju. — Da. Vrzmat ćemo se uokolo dok stigne i tada mu reći da je on naš vodič i da nas odvede najljepšim putem koji poznaje — reče Anne. — O, Timmy, zvijeri jedna, uzeo si mi najljepši komad kruha sa sirom, ravno iz ruku! — Pa, mahala si mu njime ispred nosa, i što je mogao misliti! — reče George. — Mislio je da mu ga daješ. — E, pa, više ga neće dobiti, odviše je dragocjen — reče Anne. — O, Boţe, da barem toliko ne jedemo. Donosimo gomile hrane koja veoma kratko traje. — Kladim se da će Jock donijeti još nešto — reče Dick. — On je pametan dečko. Jeste li uspjeli virnuti u golemu ostavu njegove majke? Nalikuje na veliku spilju, pruţajući se duboko u zid, s desecima kamenih polica — a sve su pretrpane hranom. Nije čudno da je Jock bucmast. — Je li? Nisam primijetila — reče Anne. — Je li to on

e-book tim-balkandownload.org zviţduće? Nije to bio Jock, već veliki škurak koji je letio veoma visoko. — Za njega je još prerano primijeti Julian. — Hoćeš li da ti pomognem s pranjem, Anne? — Ne, to je moj i Georgin posao — Anne će odlučno. — Vi podite dolje i pogledajte je li se gospodin Luffy probudio. Ako ţeli, mogao bi pojesti malo šunke i nekoliko rajčica. Dječaci su sišli do šatora gospodina Luffya. Bio je budan i sjedio je na ulazu u šator jedući neku vrstu doručka. Mahao im je sendvičem kad ih je ugledao. — Zdravo! Danas je vrlo kasno. Imao sam mnogo posla. Otišao sam predaleko. Ţao mi je da sam te prošle noći probudio, Dick. — Niste me probudili. Nisam spavao — Dick će malo pocrvenjevši. — Jeste li se dobro proveli, gospodine Luffy? — Malko sam razočaran. Nisam našao sve kukce koje sam se nadao nači — reče gospodin Luffy. — A kako ste vi proveli dan? Je li bilo ugodno? — Izvrsno — odgovori Dick i stade opisivati što su radili. Ĉinilo se da sve veoma zanima gospodina Luffya, čak i prilično zastrašujuće upozorenje gospodina Andrewsa u vezi s ranţirnim kolodvorom. — Ĉini se neobičan čovjek — reče gospodin Luffy otirući mrvice s čela. — Bez obzira na to, ja bih se na vašem mjestu drţao podalje od tog kolodvora. Priče ne nastaju ni oko čega, znate. Nema dima bez vatre! — Pa, gospodine, uvjeren sam da vi ne vjerujete u to da ima nečega sablasnog u vezi s tim vlakovima? — Dick će iznenadeno. — O, ne — sumnjam da uopće ima vlakova — reče gospodin Luffy. — Ali kad se neko mjesto pročuje po zlu, bolje se drţati podalje od njega. — Pretpostavljam da je tako, gospodine — Dick će i Julian uglas. Potom su brzo promijenili predmet razgovora bojeći se da bi im gospodin Luffy, poput gospodina Andrewsa, takoder mogao zabraniti da posjete ranţirni

e-book tim-balkandownload.org kolodvor. A što je bilo više upozorenja i zabrana, to su više ţeljeli i osjećali da tamo doista moraju otići. — Dobro, trebali bismo se vratiti — reče Dick. — Očekujemo Jocka, dječaka s farme, koji je trebao s nama provesti dan, a mislim da ćemo poći u šetnju i ponijeti hranu sa sobom. Izlazite li i vi, gospodine? — Danas ne — odgovori gospodin Luffy. — Bole me noge. Jučer sam ih jako izgrebao, a osim toga, danas ţelim obraditi nekoliko primjeraka kukaca koje sam našao. I ja bih ţelio upoznati vašeg prijatelja s farme, kako ste ono kazali da mu je ime, Jock? — Da, gospodine — potvrdi Julian. — Dovest ćemo vam ga čim stigne, a tada ćemo otići. Imat ćete cijeli dan mira! Ali Jock nije došao. Djeca su ga čekala cijelo prijepodne, ali se nije pojavio. Odgađali su ručak sve dok nisu bili previše gladni te više nisu mogli čekati, pa su objedovali na vrijesu ispred šatora. — Ĉudno — kazao je Julian. — Zna gdje je kamp, jer smo mu ga pokazali kada nas je jučer pratio pola puta do ovamo. Moţda će stići poslijepodne. Ali nije đošao ni tada, niti se pojavio nakon uţine. Julian se dvoumio da li da pođe i vidi što se dogođilo, ali se odlučio da ne ide. Mora da je postojao neki ozbiljni razlog zbog kojega Jock nije došao, a gospodinu Andrewsu sigurno ne bi bilo drago da dolaze dva dana za redom. Dan je bio razoćaravajući. Nisu ţeljeli napuštati šatore, makar za malu šetnju, u slučaju da se pojavi Jock. Gospodin Luffy je cijeloga dana bio zaokupljen svojim primjercima. Bilo mu je ţao što ih je Jock razočarao. — Doći će sutra — kazao je. — Jeste li imali dovoljno hrane? Ima je još u onoj kutiji, ako ţelite. — O, ne, hvala vam, gospodine — reče Julian. — Imali smo zaista dovoljno. Igrat ćemo se karata. Hoćete li nam se pridruţiti? — Da, mislim da hoću — reče gospodin Luffy ustajući i isteţući se. — Znate li igrati remi?

e-book tim-balkandownload.org Djeca su znala — dobrano su i potukla ubogoga gospodina Luffy, zato jer je on jako slabo igrao. Kudio je svoju zlu sreću u kartama, ali se jako radovao igri. Rekao je da je glavni razlog što je gubio to što mu je Timmy neprekidno puhao u vrat. — Stalno osjećam kako Timmy misli da bi on znao igrati bolje od mene — prigovarao je. — I kadgod učinim krivi potez, puhne mi u vrat jače no inače. Svi su se nasmijali, a George je mislila da bi Timmy doista mogao igrati mnogo bolje od gospodina Luffya, samo kad bi umio drţati karte. Jock uopće nije došao. Djeca su odustala od kartanja kada više nisu mogla vidjeti karte, a gospodin Luffy ih je obavijestio da ide u postelju. — Jučer sam se vratio veoma kasno — objasnio je. — Doista moram poći rano spavati. I ostali su odlučili da pođu u krevet. Pomisao na meke vreće za spavanje uvijek im se činila privlačnom čim bi pao mrak. Djevojčice su se uvukle u vreće, a Timmy se smjestio na Georgine noge. Gotovo u isto vrijeme i dječaci su bili u vrećama i Dick je glasno zijevnuo. — Laku noć, Ju — kazao je i duboko usnio. Uskoro je zaspao i Julian. Ustvari, svi su duboko spavali kad je Timmy tiho zareţao. Reţanje je bilo tako tiho da ga djevojčice nisu čule, a zacijelo ga nisu čuli ni Dick ni Julian čiji je šator bio nešto dalje. Timmy je podigao glavu i paţljivo slušao. Potom je još jednom tiho zareţao. Ponovno je oslušnuo. Najposlije je ustao i, ne probudivši George, išuljao se iz šatora naćuljenih ušiju i podignuta repa. Ĉuo je nekoga ili nešto i, iako je mislio da je sve u redu, ipak se ţelio uvjeriti. Dick je duboko spavao kad je čuo neko trljanje uz vanjsku stranu šatora. Smjesta se probudio i sjeo. Gledao je u otvor na šatoru. Tamo se pojavila neka sjena i virila unutra. Je li to bio Timmy? Ili gospođin Luffy? Ovaj put nije smio pogriješiti. Ĉekao je da se sjena javi. Ali ona je

e-book tim-balkandownload.org šutjela. Netko je tamo naprosto stajao, kao da čeka da čuje neki pokret u šatoru. Dicku se to nije svidjelo. — Timmy — pozvao je najposlije ispod glasa. Tada sjena progovori. — Dick! Ili je to Julian? Ovdje Jock, Timmv je uz mene. Mogu li ući? — Jock! — Dick će iznenadeno. — Kako to da dolaziš u ovo doba noći? Zašto danas nisi došao? Ĉekall smo te satima. — Da, znam. Jako mi je ţao — reče Jockov glas i dječak se ušulja u šator. Dick trkne Juliana da se probudi. — Juliane! Ovdje je Jock — i Timmy. Makni se Timmy. Slušaj, Jock, pokušaj se uvući pokraj mene, u vreću, mislim da ima mjesta za obojicu. — O, hvala — reče Jock i jedva se ugura pokraj Dicka. — Kako je toplo! Strašno mi je ţao da danas nisam došao ― ali, moj je očuh iznenadno izjavio kako ţeli da pođem s njim nekamo na cijeli dan. Nemam pojma zašto. Obično ne mari za mene. — To nije bilo lijepo od njega kad je znao da si trebao poći s nama na piknik — reče Julian. — Je li bilo nešto vaţno? — Ne. Uopće nije — reče Jock. — Vozio je do Endersfielda, nekih sedamdesetak kilometara odavde, odveo me u knjiţnicu, rekao da će doći kroz nekoliko minuta i pojavio se tek nakon uţine! Srećom, ponio sam sa sobom nekoliko sendviča. Mogu vam reći da sam bio prilično ljut zbog toga. — Ništa zato. Dođi sutra — predloţi Dick. — Ne mogu — Jock je očajno. — Dogovorio je s nekim svojim prijateijima da se vidim s njegovim sinom — dječaku je ime Cecilio Dragoljub — kakvo ime! Moram provesti dan s tim groznim dječakom. Najgore je što je majka time prilično zadovoljna. Uvijek misli da se očuh ne bavi dovoljno sa mnom, a ja sam mu zahvalan na tome. — Kvragu, znači nećeš ni sutra doći! — reče Julian. — A što je s prekosutra?

e-book tim-balkandownload.org — Mislim da ću moći reče Jock. — Ali imam osjećaj da ću tu »dragu ljubav« od Cecilia morati trpjeti nekoliko dana ― navodno da mu pokaţem krave i psiće, uboga stvorenjca! Uf! Kad bih samo mogao biti s vama i Timmyem! — Loša sreća — zaključi Julian. — Doista jest. — Mislio sam da će biti bolje da dođem i kaţem vam reče Jock. — Bila je to prva prilika koja mi se ukazala, pa sam se došuljao noćas. Donio sam vam još malo hrane. Pretpostavljao sam da vam treba. Razmišljam o onom spremištu, dolje, i o pustolovini — znate, o dogovoru da ćemo posjetiti ranţirni kolodvor. Htio sam vas danas zamoliti da me povedete. — Pa, ako ni sutra ne moţeš doći, a moţda ni prekosutra, kako bi bilo da pođemo jedne noći, pribliţno u ovo vrijeme? Nećemo reći djevojčicama. Otići ćemo samo nas trojica, dječaci — i motriti! Jock je bio previše uzbuđen da bi govorio. Ispustio je duboki uzdah zadovoljstva. Dick se nasmijao. — Nemoj biti previše uzbuđen. Moţda ništa nećemo vidjeti. Ponesi dţepnu svjetiljku ako je imaš. Dodi u naš šator i povuci me za prst. Moţda ću biti budan, ali ako ne budem, to će me odmah probuditi! I, naravno, nikome ni riječi. — Naravno da ne! — Jock će presretan. — Pa, mislim da bih morao krenuti. Bilo je prilično neobično verati se po mraku po vrištinama. Nema mjeseca, a zvijezde baš ne bacaju mnogo svjetla. Hranu sam ostavio ispred šatora. Bolje će biti da je sklonite da se Timmy ne dohvati košare. — U redu, mnogo ti hvala — reče Julian. Jock se izvukao iz Dickove vreće za spavanje i šuljao se natraške iz šatora a Timmy ga je cijelim putem lizao po nosu. Potom je našao košaru s hranom i gurnuo je Julianu ispođ šatoroskog krila a on ju je sklonio ispod podloţne ponjave. — Laku noć — tiho će Jock, a zatim su čuli šuškanje po vrijesu. Timmy je pošao za njim, veseo zbog toga

e-book tim-balkandownload.org neočekivanog posjetioca i prilike za ponoćnu šetnju. Jock je bio zadovoljan da mu pas pravi društvo. Timmy ga je pratio sve do farme i tada se skačući vratio preko pustopoljina do kampa. Ĉeznuo je za tim da ganja zečeve koje bi gdjekad nanjušio, ali i ţelio da se vrati George. Ujutro je Anne bila oduševljena što je našla hranu u »smočnici« ispod grma borovnica. Julian ju je tamo sakrio da je iznenadi. Pogledajte ovo! vikala je oduševljeno. — Pita od mesa — još rajčica — jaja, odakle je sve to stiglo? — Noću su to dovezli sablasni vlakovi — Dick će uz hihot. — Vulkan je izbacio hranu u zrak — našali se gospođin Luffy koji se također tamo našao. Anne se nabaci na nj ubrusom. — Recite mi kako je to ovamo stiglo — pitala je. — Brinula sam se što ću vam svima prirediti za doručak — sada imamo više no što bismo mogli pojesti. Tko je to donio? George, znaš li ti? Ali George nije znala. Gledala je u nasmiješena lica dječaka. — Kladim se da je noćas Jock bio ovdje — kazala im je. — Nije li? A u sebi je rekla: »Da — i nekako mislim da su zajedno nešto isplanirali. Nećete mene prevariti, Dick i Juliane. Odsad ću biti na oprezu! Gdjegod vi krenuli, poći ću i ja!«

e-book tim-balkandownload.org Lov na sablasne vlakove Dan je prošao prilično ugodno. Djeca, Timmy i gospodin Luffy pošli su zajedno do jezera visoko na pustopoljinama. Ime mu je bilo Zeleni ribnjak zbog boje zelenog krastavca. Gospodin Luffy je objasnio da neke neobične kemijske tvari koje su tu pronađene izazivaju tako zelenu boju vode. — Nadam se da nećemo i mi pozelenjeti — našali se Dick navlačeći svoje kupaće gaćice. — Idete li i vi na kupanje, gospodine Luffy? Pristao je. Djeca su mislila da je on veoma loš plivač, da će se samo brčkati na obali i tek malo plivati — ali, na njihovo iznenađenje, on je u vodi bio veličanstven i plivao je čak brţe od Juliana. Izvrsno su se zabavljali i bili veoma umorni kad su izašli da se sunčaju. Visoko ponad zelena jezera pruţao se put, i djeca su promatrala stado ovaca koje je tuda prolazilo; potom su prošla jedan ili dva automobila i konačno veliki vojni kamion. Pokraj vozača sjedio je neki dječak i, na njihovo veliko čuđenje, ţestoko im mahao. — Tko je to bio? — Julian će iznenađen. Kako to da nas poznaje? Georgeino je oštro oko prepoznalo dječaka: — Bio je to Jock! Sjedio je pokraj vozača. I, gledajte, dolaze skupocjena kola njegova očuha. Jock je radije išao s kamiondţijom negoli sa svojim očuhom. Posve ga razumijem! Prošla su sjajna nova kola, a vozio je gospodin Andrews. Nije pogledao ustranu, već je vozio ravno iza kamiona. — Idu na trţnicu, pretpostavijam — reče Dick iznova lijeţući. — Pitam se što prevoze. — I ja — reče gospođin Luffy. — Mora da veoma visoko cijeni proizvode svoje farme kad moţe kupiti tako skup automobil i sve te strojeve i opremu o kojima ste mi

e-book tim-balkandownload.org govorili. Mudar čovjek, taj gospodin Andrews! — Uopće ne izgleda mudar — reče Anne. — Prilično slabašan, mlaka osoba, gospodine Luffy. Uopće ga ne mogu zamisliti kao osobu koja je u stanju nekoga prijeći ili izvući deblji kraj. — Vrlo zanimljivo — reče gospodin Luffy. — Što mislite o još jednom kupanju prije objeda? Dan je bio veoma lijep i gospodin Luffy je bio izvrsno društvo. Znao se sasvim svečana izgleda veoma dobro našaliti i samo bi silno miganje njegova uha potvrđivalo da i on uţiva u šali. Ĉinilo se da se njegovo desno uho pridruţuje šali, bez obzira na to što je izraţaj lica gospodina Luffya bio jednako ozbiljan kao i Timmyev. Stigli su u kamp u vrijeme uţine i Anne je skuhala dobar čaj. Odlučili su da uţinaju ispred šatora gospodina Luffya. Kako je dolazila večer, Dick je ćutio da raste njegovo uzbuđenje. Za dana, dječaci nisu ozbiljno vjerovali niti riječ pripovijesti o »sablasnim vlakovima«, ali kada je sunce zašlo I sjene se na obiiţnjim breţuljcima oduljile, osjetili su ugodno uzbudenje. Hoće li vidjeti išta uzbudljivoga te noći? Noć je najprije bila veoma tamna, jer su na nebu bili oblaci i zaklanjali su čak i zvijezde. Dječaci su poţeljeli laku noć djevojčicama i uvukli se u vreće za spavanje, Kroz šatorski su otvor promatrali nebo. Postupno su se gusti oblaci stanjili. Pomolilo se nekoliko zvijezda. Oblaci su postajalš još tanji i najposlije se razišli u krpama. Uskoro je cijelo nebo bilo sjajno, istočkano pribadačama svjetlosti, i stotine tisuća zvijezda motrilo je vrištine. — Imat ćemo svjetlost zvijezda — šaptao je Julian. — To je dobro. Ne bih volio tumarati među vrijesom i iščašiti gleţanj u zečjim dupljama u gustoj tami. A ne bih ni volio paliti dţepnu svjetiljku da nas netko ne bi vidio. — Bit će zabavno! — šapnuo je Dick. — Nadam se da će Jock doći. Bilo bi strašno da ne dođe. Došao je. Ĉulo se šuškanje po vrijesu i odjednom se

e-book tim-balkandownload.org na otvoru šatora pomoiila sjena. — Juliane, Dick, stigao sam! Jeste li spremni? Naravno, bio je to Jockov glas. Dickov je palac pritisnuo prekidač na dţepnoj sjetiljci i u trenutku svjetlo je obasjalo Jockovo crveno uzbuđeno lice i potom se ugasilo. — Hej, Jock! Znači uspio si doći — reče Dick. — Slušaj, jesi li ono ti bio u kamionu danas ujutro i prolazio pokraj zelenog jezera? — Jesam. Jeste li me vidjeli? Ja sam vas ugledao i mahao vam kao lud rekao je Jock. — Htio sam zaustaviti kamion, sići i popričati s vama, ali vozač je neki grozni mrzovoljni tip. Jeste li vidjeli njega, hoću reći, mog očuha? On je bio u svom automobilu iza nas. — Vozili ste se na trţnicu ili slično? —- upita Julian. — Pretpostavljam da je kamion tamo išao — reče Jock. — Bio je prazan, pa vjerujem da je očuh pošao da tamo nešto preuzme. Ja sam se vratio u automobilu. Kamion je trebao doći kasnije. — Kako ti se sviđa Cecilio Dragoljub? — upita Dick ce- reći se u mraku. — Grozan je! Gori no što mu je ime — bijesno će Jock. ― Cijelo me vrijeme sili da se igramo vojnika! Strašno je u svemu tome što ću ga morati trpjeti na farmi do prekosutra. Nakon toga vraća se na zapad. Ne znam što bih s njim radio. — Uvaljaj ga u svinjac — predloţi Dick. — Ili, smjesti ga s Biddyevim psićima i neka tamo spava. Reci mu da se s njima igra vojnika. Jock se hihotao. — Kada bih barem mogao! Najgore od svega jest to što je moja majka veoma zadovoljna da je očuh doveo tog Cecilia da mi bude prijatelj. No, ne govorimo više o tome. Jeste Ii spremni za pokret? — Jesmo — reče Julian i stade se tiho izvlačiti iz vreće. — Nismo rekli djevojčicama. Anne ne ţeli poći, a ja ne

e-book tim-balkandownload.org ţelim da George ostavi Anne samu. Zato, budimo jako, jako tihi sve dok ne budemo dovoljno daleko da nas ne mogu čuti. I Dick se izvukao iz svoje vreće. Dječaci se te večeri nisu razodjenuli, izuzev jakne, te su trebali samo njih navući i išuljati se iz šatora. — Kojim čemo putem krenuti? — šaptao je Jock. Julian ga uhvati za ruku i povede ga. Nadao se da se neće izgubiti u tami koju su rasvjetljavale samo zvijezde. Noću su vrištine izgledale sasvim drukčije! — Budemo li slijedili obris ovog breţuljka koji nazireš u tami, kretat ćemo se u dobrom smjeru rekao je Julian. Tako su napredovali, pazeći da im mrki breţuljak bude zdesna. Noću se put do ranţirnog kolodvora činio mnogo duljim nego danju. Tri su se dječaka probijala, mjestimice gotovo gubeći ravnoteţu kad bi im se noge zaplele o busenje vrijesa. Bilo im je drago kad su konačno naišli na stazu. — Tu smo otprilike susreli pastira — Dick će ispod glasa. Nije ni znao zašto govori tako tiho. Naprosto je osjećao da mora. — Siguran sam da više nismo jako daleko. Nastavili su kročiti još neko vrijeme i tada je Julian povukao Dicka za rukav. — Pogledaj — rekao je. — Mislim da je tamo dolje stari kolodvor. Vidi se ponegdje slabi sjaj tračnica. Dječaci su zastali na breţuljku obraslu u vrijes ponad ţeljezničke postaje i napregnuli oči. Uskoro su mogli razabrati sjenovite obrise. Da, stigli su do ranţirne postaje. Jock zgrabi Dicka za rukav: — Pogledaj, dolje je neko svjetlo! Vidiš li? Dječaci su pogledali — i, zaista, dolje, sa suprotne strane, razabiralo se slabo ţuto svjetlo. Pomno su ga gledali. — O, mislim da znam što je to — Dick će najposlije. — To je svjetlost iz čuvareve kolibe — svijeća Sama Drvene

e-book tim-balkandownload.org Noge. Ne mislšš li tako, Ju? — Da, u pravu si — reče Julian. — Gledajte što ćemo uraditi — sići ćemo ravno dolje do postaje i otići do kolibe. Virnut ćemo unutra da vidimo je li stari Sam tamo. Tada ćemo se negdje sakriti — i čekati da se pojave sablasni vlakovi! Djeca su se spustila niz breţuljak. Sada su im se oči već priviknule na svjetlost zvijezda i vidjeli su dosta dobro. Spustili su se ravno na postaju. Ispod nogu im je škripio ugljen. Zastali su. — Netko će nas čuti budemo li pravili takvu škripu šaptao je Julian. — A tko? — upita Dick. — Ovdje nema nikoga, izuzev starog Sama u svojoj kolibi, zar ne? — Kako znaš da nema nikoga? — upita Julian. — Nebesa, Jock, ne pravi takvu buku sa svojim cipelama! Stajali su raspravljajući što bi bilo najbolje da urade. — Bit će bolje da pođemo rubnim dijelom kolodvora — Julian će odjednom. — Koliko se sjećam, tamo raste trava. Hodat ćemo po njoj. Dječaci su došli do ruba postaje. I, zaista, tamo je rasla trava i po njoj su hodali bez šuma. Išli su polako prema mjestu na kojemu je iz Samove kolibe neodređeno prosijavalo svjetlo. Prozor je bio visok i malen. Bio je točno negdje u razini njihovih glava i dječaci su se paţljivo istegli na prste i pogledali unutra. Sam Drvena Noga bio je tamo. Sjedio je zavaljen u stolicu i pušio lulu. Ĉitao je novine ţmirkajući očima. Očito još nije našao svoje naočale. Na stolici pokraj njega leţala je drvena noga. Odvezao ju je i tamo poloţio. — Večeras ne očekuje sablasni vlak, jer tada ne bi odvezao nogu — šaptao je Dick. Svjetlost svijeće je zatreperila i sjene su poskakivale malom kolibom. Bijaše to ubogo, jadno namješteno mjesto, prljavo i neuredno. Šalica bez ručke i tanjurića nalazila se na stolu, a limeni je čajnik kipio na uprljanom

e-book tim-balkandownload.org kuhalu. Sam je odloţio novine i protrljao oči. Nešto je mrmljao. Djeca ga nisu mogla čuti, ali bila su sigurna da je nešto u vezi s onim »prokletim« naočalama. — Ima li mnogo pruga na toj postaji? — šapćući je pitao Jock kojemu je dosadilo promatranje staroga Sama. — U kojemu se pravcu pruţaju? — Sedamstotinjak metara odavde nalazi se tunel — reče Julian pokazujući mimo Jocka. — Pruge počinju

e-book tim-balkandownload.org tamo i stiţu dovdje granajući se u više tračnica — vjerojatno je tu bila skretnica u vrijeme dok se još odrţavao promet. — Pođimo uz prugu do tunela — predloţi Jock. — Dođite. Ovdje nema što da se gleda. Pođimo do tunela. — U redu — sloţio se Julian. — Mogli bismo. Ne mislim ni da ćemo tamo bogznašto vidjeti. Mislim da je pripovijest o sablasnim vlakovima naprosto Samova izmišljotina! Napustiii su staru kolibu s njezinim osamijenim svjetlom, i ponovno prešli kolodvor. Potom su se uputili prugom koja se tamo odvajala i vodila prema tunelu. Sada više nije bilo vaţno da izbjegavaju ugljen kako ne bi proizvodili škripu. Išli su tiho razgovarajući. I tada su se stvari stale događati! Udaljena, prigušena buka dopirala je iz tunela koji je sada bio tako blizu da su djeca razabirala njegova crna usta. Julian je prvi čuo šum. Zastao je i uhvatio Dicka za ruku. — Hej! Slušajte! Ĉujete li? Ostali su osluhnuli. — Da — potvrdi Dick. — Ali to je vlak koji proiazi kroz podzemne tunele ― njegovu buku prenosi jeka te ga čujemo i u ovom tunelu. — Neće biti! Buka dolazi od vlaka koji izlazi kroz ovaj tunel! — reče Julian. — Zveka je bila sve glasnija i glasnija. Ĉuo se i štropot vagona. Dječaci su se sklonili s pruge i stisnuli se sa strane, Ĉekajući i jedva se usuđujući da dišu. Je li moguće da je to sablasni vlak? Ĉekali su da se pojavi svjetlost lokomotive, nalik na bijesno oko u tunelu. Ali ona nije dolazila. Unutrašnjost tunela bila je tamnija od noći! No šum je bivao sve bliţi i bliţi. Moţe li biti takve buke a da vlaka nema? Julianovo je srce stalo dvostruko brţe udarati, a Dick i Jock su se obujmili a da toga nisu bili ni svjesni. Tutnjava je postala gromovita i tada je kroz tunel prošlo nešto dugačko i crno, s mutnim svjetlom sprijeda, koje je brzo minulo i nestalo. Buka je zaglušila dječake a

e-book tim-balkandownload.org zatim su zveka i štropot slabili, kako je vlak odmicao. Zemlja se zatresla i potom smirila. ―E, pa, i to smo doţivjeii — Julian će prilično drhtava glasa. — Sablasni vlak — bez svjetla ili signala! Kamo je otišao? Do kolodvora? — Da odemo i pogledamo? — predloţi Dick. — Nisam nikoga vidio u kabini strojovođe, čak niti pri sjaju koji mora da je dolazio od vatre — ali netko je morao upravljati vlakom! Stvarno čudno, zar ne? Pa ipak, zvučalo je doista stvarno. — Dobro, pođimo do postaje — reče Jock koji se činio najmanje uzbuđen. — Dođite. Krenuli su sasvim polako — i tada Dick oštro krikne: — Dođavola, istegao sam gleţanj! Samo časak! Sjeo je na zemlju ćuteći strahovitu bol. Bilo je to samo istegnuće a ne iščašenje, ali Dick je nekoliko minuta stenjao i nije se mogao pomaknuti. Ostali se nisu usudili da ga napuste. Julian je kleknuo do njega, nudeći se da mu istrlja gleţanj, ali Dick mi nije dopuštao da ga dotakne. Jock je zabrinuto stajao pokraj njih. Trebalo je pribliţno dvadeset minuta da bol u gleţnju popusti i Dick ponovno uzmogne stati na noge. Uspravio se uz pomoć dvojice dječaka, stao na nogu isprobavajući je li gleţanj u redu. — Mislim da će biti dobro. Sada mogu hodati, ali polako. Poći ćemo do kolodvora i vidjeti što se događa! Ali, još dok su se polagano stali vraćati, do njih je dopirala buka s tračnica udaljene ranţirne postaje. »Drum, drum, klink, tras!« — Ponovno se vraća! — reče Julian. — Stojte mirno! Slušajte! Iznova će se vratiti u tunel! Stajali su mirno, motriii i osluškivali. Buka se ponovno pribliţavala i postajala gromovita. Ugledali su sjaj koji bi mogao dolaziti od vatre u kabini i potom je vlak prošao. Isčeznuo je u tmini otvora tunela i dječaci su još neko vrijeme čuli jeku njegova kloparanja. — Eto, doţivjeli smo! Dakle, sablasni vlak postoji! —

e-book tim-balkandownload.org reče Julian pokušavajuči da se nasmije, ali se čutio prilično potresen. — Dolaze i prolaze — odakle i kamo, to nitko ne zna! Ali, mi smo ga čuli i vidjeli, u mrklini noći. I bio je prilično jezovit!

e-book tim-balkandownload.org Jockovi doživljaji Tri su dječaka stajala jedan uz drugoga, sretni da su zajedno u mraku. Nisu mogli vjerovati da su vidjeli ono što su s toliko nevjerice pošli traţiti! Kakav je to vlak tako tajanstveno dokloparao iz tunela i tada se, nakon stanke na ranţirnoj postaji, jednako tajanstveno vratio? — Samo da nisam istegnuo članak, mogli smo pratiti vlak duţ pruge do kolodvora i tamo prići sasvim blizu — jadao se Dick. — Kakva sam budala, zapetljam stvari u najuzbudljivijem trenutku! — Tu ništa ne moţeš — utješi ga Jock. — Slušajte! Mi smo vidjeli sablasni vlak! Jedva to mogu vjerovati. Pokreće li se sam, a da nitko njime ne upravlja? Je li to stvarno vlak? — Sudeći po buci koju je pravio, zaista je stvaran — reče Julian. — A izbacivao je i dim. Pa ipak, sve je to veoma čudnovato. Ne mogu reći da mi se naročito sviđa. — Hajdemo pogledati što se dogodilo sa Samom Drvenom Nogom — predloţi Dick. — Kladim se da je ispod kreveta! Dječaci su se polagano vratili do kolodvora, Dick malko šepajući, iako mu se gleţanj već prilično oporavio. Kada su stigli do postaje, pogledom su potraţili kolibu. U njoj više nije bilo svjetla. — Puhnuo je u svijeću i sakrio se ispod kreveta! — reče Dick. — Ubogi Sam! Mora da ga to stvarno uţasava. Pođimo proviriti! Prišli su kolibi i pokušali pogledati kroz prozor. Ali, ništa se nije vidjelo. Koliba je bila u posvemašnjemu mraku. Tada se iznenadno, negdje blizu poda, upalila mala svjetlost. — Pogledajte, evo Sama! Upalio je šibicu — reče Julian. — Gledajte kako proviruje ispod kreveta. Izgleda ukočen od straha. Pokucajmo na prozor i pitajmo ga je li

e-book tim-balkandownload.org sve u redu. Ali to je bio posve krivi potez! Ĉim je Julian glasno pokucao na prozor, Sam je tjeskobno jauknuo i ponovno pobjegao pod krevet a titrave je svjetlosti šibice nestalo. — Došli su me otpelati! — čuli su ga kako cviii. — Došii su po mene! I po moju drvenu nogu. — Samo smo ustrašili ubogog čovjeka — reče Dick. — Dođite. Ostavimo ga. Mogao bi doţivjeti srčani udar ili nešto slično ako ga zovnemo. On doista vjeruje da je sablasni vlak došao po njega. Djeca su još nekoliko minuta kruţila ranţirnom postajom, ali u mraku se nije ništa vidjelo. Do ušiju im više nije dopirala tutnjava. Očito, te se noći sablasni vlak više neće pojaviti. — Vratimo se — predloţi Julian. — Ovo je doista bilo uzbudljivo! Poštenja mi, kosa mi se podigla u zrak kad se vlak sopćući pojavio iz tunela. Odakle je samo došao? I zašto? Djeca su odustala i stala se vraćati u kamp. Verala su se po vrijesu, umorna ali uzbuđena, — Hoćemo li reći djevojčicama da smo vidjeli vlak? — upita Dick. — Ne — reče Julian. — To bi samo uplašilo Anne, a George bi bila bijesna kad bi saznala da smo otišli bez nje. Pričekat ćemo i vidjeti hoćemo li otkriti još nešto prije no što išta kaţemo bilo djevojčicama, bilo gospodinu Luffyu. — U redu — sloţi se Dick. — I ti ćeš šutjeti, zar ne, Jock? — Naravno — Jock će uvrijeđeno. — Kome bih mogao reći? Mome očuhu? Ni slučajno! Kako bi bio bijesan kad bi znao da smo zanemarili njegova upozorenja i, nakon svega, pošli dolje da vidimo sablasne vlakove! Iznenadno je pokraj nogu osjetio nešto toplo i zapanjeno kriknuo: — Što je to? Gubi se! Ali, ispalo je da je toplo stvorenje bio Timmy koji je pošao ususret trima dječacima. Priljubio se uza svakoga od njih i tiho zacvilio.

e-book tim-balkandownload.org — Kaţe nam »Zašto niste mene poveli?« — reče Dick. — Oprosti, starino, ali nismo mogli. George više nikad s nama ne bi progovorila da smo tebe poveli a nju ostavili! Kako bi se tebi, Timmy, svidjeli sablasni vlakovi? Bi li otrčao nekamo u kut i sakrio se? — Vau! — Timmy će uvrijeđeno. Kao da se on biločega plaši! Stigli su do kampa i stali govoriti šapatom: — Doviđenja, Jock! Dođi sutra ako moţeš. Nađam se da se nećeš morati baviti s onim Ceciliom! — Doviđenja! Vidimo se uskoro — šaptao je Jock i nestao u tmini, s Timmyem za petama. Još jedna prilika za ponoćnu šetnju? Dobro, mislio je Timmy, jer je to i ţelio. U šatoru je bilo vruće i dobro će mu doći trčanje po svjeţem noćnom zraku. Timmy je tiho zareţao kad su se pribliţili Ollyevoj farmi i zastao, dok mu se dlaka na vratu malo nakostriješila. Jock je stavio ruku psu na glavu i stao. — Što je staro momče? Provalnici ili nešto slično? Napregnuto je motrio tamu. Veliki su oblaci zastrli zvijezde i nije bilo svjetla. Jock je razabrao slabašnu svjetlost u hangaru. Prišunjao se da vidi što je to. Kad se pribliţio, svjestlost je nestala, i začuo je korake, tiho zatvaranje vrata hangara i škripu lokota kojeg je netko zaključao. Jock se prišunjao bliţe — preblizu, jer tkogod to bio, pojurio je s ispruţenim rukama prema naprijed. Dohvatio je Jockovo rame i dječak je izgubio ravnoteţu. Gotovo je pao, a čovjek koji ga je uhvatio snaţno ga je drţao. Upalila se dţepna svjetiljka i dječak je zatreptao pri iznenadnu mlazu svjetlosti. — To si ti, Jock! — iznenadeno če glas, promukao i nestrpljiv. — Što radiš ovdje u ovo doba noči? — A što vi radite? — upita Jock nastojeći da se oslobodi. Upalio je svoju svjetiljku i obasjao lice čovjeka koji ga je uhvatio. Bio je to Peters, jedan od radnika s farme, onaj u čijem se kamionu vozio toga dana.


— Što se to tebe tiče? — Peters će ljutito. — Imao sam kvar i tek sam se sada vratio. Slušaj, pa ti si posve odjeven! Gdje si bio u to doba noći? Jesi li čuo kad sam dolazio, pa si došao da vidiš što se zbiva? — Nikad se ne zna — Jock će drsko. Nije ţelio reći bilošto što bi Petersa moglo učiniti sumnjičavim. — Naprosto, nikad se ne zna! — Je li to Biddy? — upita Peters ugledavši tamnu sjenu koja se udaljavala. — Hoćeš li reći da si bio vani sa

e-book tim-balkandownload.org Biddy! Što si zaboga radio? Jock je zahvalio sretnoj zvijezdi što je čovjek mislio da je to bila Biddy, a ne Timmy. Neka Peters misli štogod ţeli! Pa ipak, šteta da je Peters imao kvar i vratio se kasno. Kaţe li njegovu očuhu da je vidio Jocka kako potpuno odjeven šeta usred noći, uslijedit će ispitivanja od strane majke i očuha, a Jock, koji je bio istinoljubiv dječak, teško će naći objašnjenje. Poţurio je u krevet, uspeo se na krušku ispred svog prozora i tiho uskočio u sobu. Polako je otvorio vrata da posluša je li netko budan u kući, ali svugdje je bio mrak i vladala tišina. »Dođavola s Petersom!« mislio je Jock. »Ako me izda, nadrljao sam!« Pošao je u postelju premišljajući nekoliko minuta o neobičnim događajima te noći i potom utonuo u nelagodni san u kojemu su sablasni vlakovi, Peters i Timmy neprestano činili najneobičnije stvari. Bio je veseo kad se probudio u sunčano jutro i ugledao majku koja ga je drmusala. — Ustani Jock! Prilično je kasno. Kako to da si tako pospan? Već smo gotovo završili s doručkom. Peters očevidno nije ništa rekao Jockovom očuhu u vezi s noćašnjim susretom i Jock mu je bio veoma zahvalan. Stao je premišljati kako da pobjegne i pridruţi se djeci u kampu. Ponijet će im malo hrane! Bit će to dobar izgovor. — Mama, mogu li kamperima odnijeti košaru s hranom? pitao je nakon doručka. — Moţda im je već uzmanjkalo. — Pa, dolazi ti onaj dječak — reče majka. — Kako mu je ono ime — Cecilio, tako nešto? Tvoj očuh kaţe da je on veoma zlatan. Bilo ti je lijepo s njim jučer, zar ne? Jock bi iznio mnoge ne baš pohvalne pojedinosti u vezi s dragim Ceciliom da njegov očuh nije bio nazočan; sjedio je uz prozor i čitao novine. Ovako, slegnuo je ramenima i izduţio lice nadajući se da će majka razumjeti

e-book tim-balkandownload.org njegove osjećaje. Tako je i bilo. — Kada dolazi Cecilio? — pitala je. — Moţda još ima dovoljno vremena da potrčiš s košarom do kampa? — Ne ţelim da tamo trčkara — rekao je gospodin Andrews iznenada se uplićući u razgovor i odlaţući novine. — Cecilio bi mogao stići svakog časa — a ja znam Jocka! Zabrbljat će se s onim klincima i zaboraviti da se mora vratiti. Ceciliov otac je moj dobar prijatelj i Jock mora biti učtiv prema njemu; ostani ovdje i dočekaj ga! Danas neće biti trčkaranja u kamp. Jock se smrknuo. Zašto se njegov očuh tako iznenadno miješa u njegove pianove? Tjera ga da ide u grad, sili ga da se sprijatelji s Ceciliom! I to upravo u vrijeme kad su se druga djeca pojavila u njegovu prilično samotnom ţivotu! Bilo je to da siđeš s uma! — Moţda bih ja mogla poći do kampa i ponijeti im malo hrane predloţi pomirljivo majka. — A moţda će i sama djeca naići da se opskrbe. Jock je i nadalje bio smrknut. Išuljao se u dvorište i pošao pogledati Biddy. Bila je sa svojim psićima koji su sada pokušavali puziti za njom po hangaru. Jock se nadao da će kamperi toga dana sami doći po hranu. Tada bi barem mogli izmijeniti koju riječ. Cecilio je stigao automobilom. Bio je pribliţno istih godina kao i Jock, iako je za dvanaestogodišnjaka bio nizak. Imao je predugu kovrčavu kosu, a sivo flanelsko odijelo bilo mu je veoma, veoma čisto i pomno izglačano. — Zdravo! — doviknuo je Jocku koji se iznenada sjetio svoje indijanske perjanice s mnoštvom perja uokolo i s pernatim repom koji pada niz leđa. Hihoćući se pojurio je u kuću. Preodjenuo se u indijanski kostim i stavio perjanicu na glavu. Uzeo je kutiju s bojicama i na brzinu nacrtao po licu stravične crvene, plave i zelene crte. Pronašao je tomahavk i sišao. Igrat ćemo se crvenokoţaca i skalpirati toga dosadnog bjelokošca. Cecilio je sam lutao uokolo. Na njegov krajnji uţas,

e-book tim-balkandownload.org kad je zamaknuo za ugao, strahovit se krik obrušio na njega i netko je zamahnuo nečime što je nalikovalo koljačkome noţu. Cecilio se okrenuo 1 pobjegao glasno zavijajući, dok je Jock mahnito skakao za njim, urlićući iz sveg glasa izvrsno se zabavljajući. Cijelog se prošlog dana morao s dragim Ceciliom igrati vojnika. Nije mu bilo jasno zašto se danas Cecilio ne bi cijeloga dana s njim igrao crvenokoţaca! Upravo u tom trenutku stiglo je četvoro kampera koji su došli po hranu, s Timmyem koji je trčao pokraj njih. Zapanjeno su zastali kad su ugledali Cecilia kako juri poput vjetra, očajnički zavijajući, i posve odjevena i obojena crvenokošca koji bijesno juri za njim. Jock ih je ugledao, otplesao oko njih smiješni ratnički ples, hinio je da će Timmyu odrezati rep i potom pojurio za Ceciliom koji se nadao u bijeg. Djeca su se gušila od smijeha. — O, Boţe! — usklikne Anne sa suzama u očima mora da to progoni Cecilia. Pretpostavljam da je to Jockova osveta za to što se cijeli jučerašnji dan morao s njim igrati vojnika. Pogledajte, sada trče oko svinjca. Ubogi Cecilio! On stvarno misli da će biti skalpiran! Cecilio je jecajući nestao u kuhinji i gospoda je Andrews pritrčala da ga utješi. Jock se vratio ostalima cereći se, lica premazana ratničkim bojama. — Zdravo — rekao je. — Upravo se lijepo provodim s dragim Ceciliom. Tako se veselim da vas vidim. Htio sam doći do vas, ali mi očuh nije dopustio — moram se, navodno, igrati s Ceciliom, Nije li to strašno? — Uţasno — svi su se sloţili. — Slušaj, neće li tvoja majka biti ljuta zbog toga što si tako ustrašio Cecilia? Moţda bi bolje bilo da je sada ne traţimo hrane? — upita Julian. — Da, bit će bolje da malo pričekate — reče Jock odvodeći ih do sunčane strane štaglja gdje su se već jednom odmarali. — Zdravo Timmy, jesi li se noćas vratio

e-book tim-balkandownload.org kako treba? Jock je posve zaboravio da djevojčice ne znaju za događaje od prošle noći. Anne i George su naćulile uši. Julian se namrštio na Jocka, a Dick ga je potajno gurnuo. — Što se događa? — upitala je George kojoj nije promaknula ta zakulisna igra. — Što se dogodilo prošle noći? George je pocrvenjela od srdţbe. — Nešto tajite preda mnom — kazala je dječacima. — Da, tako je. Znam da jest. Mislim da ste prošle noći išli do ranţirnog kolodvora! Jeste li? Zavladala je neugodna tišina. Julian je dobacio ljutit pogled Jocku koji bi se najradije bio ubio. — Nastavi, reci mi! — navaljivala je George Ijutito nabo- rana čela. — Zvijeri jedne! Išli ste! I niste me probudili da pođem s vama! O, stvarno ste zločesti! — Jeste li što vidjeli? — upita Anne dok je pogledom redom motrila dječake. Obje su djevojčice osječale da se te noći zbila neka pustolovina. — Pa — počeo je Julian. No, morali su prekinuti. Cecilio se pojavio kod štaglja, očiju crvenih od plača. Gledao je u Jocka. — Otac ţeli s tobom razgovarati — kazao je. — Moraš odmah doći. Zao si, i ja ţelim poći kući. Ne čuješ li kako te otac zove? Uzeo je štap — ali meni te nije ţao! Nadam se da će te dobro istući!

e-book tim-balkandownload.org Georgein gnjev Jock se iskreveljio na Cecilia i ustao. Polako je obišao štagalj, a ostali su u tišini očekivali da čuju udarce i plač. Ali ništa od toga. — Ustrašio me — reče Cecilio sjedajući k ostalima. — Ubogo nevinašce! — Dick će spremno. — Mila bebice! — pridomente George. — Mamina mazo! — dobaci Julian, Cecilio se zagledao u njih. Ponovno je ustao, veoma crven u licu. — Da nisam dobro odgojen, razbio bih vas — rekao je i brzo se udaljio da sam ne bi bio »razbijen«. Djeca su sjedjela u tišini. Bilo im je ţao Jocka. George je bila ljuta i smrknuta, jer je znala da su dječaci prošle noči krenuii bez nje. Anne je bila zabrinuta. Sjedjeli su tako desetak minuta. Tada se iza štaglja pojavila Jockova majka zabrinuta izraţaja. Nosila je veliku košaru hrane. Djeca su uljudno ustala. — Dobro jutro, gospođo Andrews — pozdravio je Julian. — Ţao mi je da vas danas ne mogu pozvati da ostanete ― kazala je gospođa Andrews. — Ali Jock se zbilja glupavo ponio. Nisam dopustila gospodinu Andrewsu da ga kazni, jer bi Jock zbog toga samo zamrzio svog očuha, a to ne bi bilo dobro. Ali sam mu naredila da cijeli dan bude u svojoj sobi. Stoga nećete moći biti s njim. Donijela sam vam nešto hrane. Boţe, stvarno mi je ţao da je tako ispalo. Ne znam što je snašlo Jocka da se tako ponaša. To nije nimalo nalik na njega. Iza štaglja se pomolilo Cecilievo lice, prilično samozadovoljna izraţaja. Julian se u sebi smijuljio. — Biste li htjeli da mi povedemo Cecilia na lijepu dugu šetnju preko vriština? — predloţio je. — Mogli bismo se uspinjati breţuijcima, preskakivati potoke i verati se kroz vrijes. Proveo bi krasan dan. Cecilievo je lice istog trena iščezlo. — Pa — reče gospođa Anđrevvs — to bi doista bilo

e-book tim-balkandownload.org lijepo od vas. Sada, kad je Jocku naređeno da cijeloga dana bude u svojoj sobi, nema nikoga tko bi se mogao igrati s Ceciliom. Ali bojim se da je on pomalo mamina maza. S njim valja biti veoma paţljiv. Cecilio! Cecilio! Gdje si? Dođi i sprijatelji se s djecom. Ali Cecilio je otišao. Odgovora nije bilo. Nije se ţelio sprijateljiti s »tom djecom«. Dobro je znao kako stvari stoje! Gospođa Andrews ga je traţila, ali on je nestao. Ĉetvoro djece nije bilo nimalo iznenađeno. Julian, Dick i Anne su se hihotali. George im je bila okrenuta leđima i nadalje mrgodna izraţaja. Gospođa se Andrews vratila hvatajući dah. — Ne mogu ga naći — kazala je. — Ništa zato. Nekako ću ga razonoditi kad se vrati. — Da. Moţda bi mogao nizati perlice? Ili bi lijepo mogao slagati pazlove? — predloţi Julian veoma učtivo. Ostali su se kreveljili. Gospoda Andrews se nasmiješila. — Kakva gnjavaţa! — kazala je. — O, Boţe, jadni Jock. Ali, sam je kriv. A sada doviđenja, moram se prihvatiti posla. Poţurila je u prostor za muţu. Djeca su pogledala iza štaglja. Gospodin Andrews je ulazio u svoj automobil. Uskoro će otići. Pričekali su nekoliko minuta dok nisu čuli kako se kola udaljuju niz neravni kolski put. — Jockova je spavaonica pokraj onoga kruškovog stabla ― rekao je Julian. — Hajde da s njime popričamo prije no što odemo. Sve je to prava sramota. Prešli su preko dvorišta farme i stali pokraj kruške — svi izuzev George koja je mršteći se, ostala s hranom pokraj štaglja. Julian je viknuo prema prozoru. — Jock! Pomolila se glava, lice još stravično obojeno crtama i krugovima. — Hej! Nije me istukao. Mama nije dala. No, svejedno, radije bih da jest — strašnoj je biti ovako zatvoren po sunčanu danu. Gdje je dragi Cecilio? — Ne znam. Moţda u najtamnijem kutu jednog od hangara — reče Julian. — Jock, ako tijekom dana ne bude moguće, navrati noćas. Moramo se vidjeti.


e-book tim-balkandownload.org — U redu — reče Jock. — Kako izgledam? Kao pravi crvenokoţac? — Izgledaš zastrašujuće — cerio se Julian. — Pitam se bi li te stari Timmy prepoznao. — Gdje je George? — upita Jock. — Duri se iza štaglja — reče Dick. — Provest ćemo strašan dan s njom. Lijepo si nam smjestio, ti idiote! — Točno. Ja sam i »bedak i idjot« — reče Jock dok se Anne hihotala. — Pogledajte, evo Cecilia. Recite mu da se čuva bika, hoćete li? — Imate li bika? — upita Anne ustrašeno. — Nemamo. Ali nema razloga da ga se on ne čuva — smijao se Jock. — Doviđenja! Lijepo se provedite! Troje je djece krenulo i naišlo na Cecilia koji se upravo pojavio iz neke mračne male spremnice. Nakreveljio im se bio spreman da otrči u prostor za muţu u kojemu je radila gospođa Andrews. Julian iznenadno zgrabi Dicka i pokaţe iza Cecilia: — Bik! Ĉuvaj se bika! — iznenadno je kriknuo. Dick je prihvatio šalu: — Nije svezan! Pazite! Ĉuvajte se bika! — vikao je. Anne je kriknula. lako je znala da je riječ o šali, sve je izgledalo tako uvjerljivo da se ipak malko ustrašila. — Bik! ― viknula je. Cecilio je pozelenio. Koljena su mu klecala. — Gggdje je? — mucao je. — Pogledaj iza sebe! — viknuo je Julian. Ubogi Cecilio, uvjeren da se bik iza njega naumio stuštiti na nj, ispustio je uţasnut krik i spotičući se pojurio u prostor za muţu. Bacio se na gospođu Andrews. — Spasite me! Spasite me! Progoni me bik. — Ali, ovdje nema bika — gospođa će Andrews iznenađeno. — Stvarno, Cecilio! Je li te to gonila svinja, ili nešto slično? Gušeći se od smijeha, troje se djece uputilo prema George. Pokušali su joj ispričati o izmišljenom biku, ali ih ona nije ţeljela slušatš i okrenula se. Julian je slegnuo

e-book tim-balkandownload.org ramenima. Bolje je George ostaviti na miru kad zapadne u svoje bjesnilo! Ne ljuti se tako često kao prije, ali kad je snađe bijes, s njom doista nije lako. Djeca su se vratila u kamp noseći košaru s hranom. Timmy ih je ozbiljno pratio. Znao je da sa George nešto nije u redu i to ga je ţalostilo. Rep mu je bio povijen i izgledao je utučeno. George ga čak nije ni pomilovala. Kad su stigli u kamp, George je planula: — Kako se usuđujete poći bez mene kad sam rekla da ću ići s vama? Zamislite, poveli ste Jocka, a meni niste dopustili da idem! Mislim da ste stvarno prasci. Nikad ne bih pomislila da biste Dick i ti bili u stanju da uradite takvo što. — Ne budi glupa, George — reče Julian. — Rekao sam da ti i Anne nećete ići. Ispričat ću ti sve što se dogodilo i bilo je prilično uzbudljivo! — Što? Pričajte brzo! — molila je Anne, ali George je tvrdoglavo okrenula glavu i pravila se da je to ne zanima. Julian je stao pripovjedati o svim neobičnim događajima te noći. Anne je slušala bez daha. George je takođe slušala, ali se gradila da ne sluša. Bila je vrlo ljuta i povrijeđena. — Eto, sad znate sve — rekao je Julian kad je završio. — Ako je to ono što ljudi nazivaju sablasnim vlakom, e pa jedan je, pušeći se, ušao i izašao iz tunela! Mogu vam reći da sam se prilično ustrašio. Ţao mi je da i ti nisi bila tamo, George, ali nisam htio da Anne ostane sama. George nije prihvaćala ispriku. I dalje je bila bijesna. — Pretpostavljam da je Timmy bio s vama — kazala je. — Mislim da je to vrlo ruţno od njega — to da je otišao ne probudivši me, kada zna da bih ţeljela s vama sudjelovati u pustolovini! — O, ne budi smiješna — Dick će ogorčeno. — Zamisli, čak se ljutiš i na Tima! Zbog tebe je sada nesretan. A, uostalom, on nije bio s nama. Tek nam je došao ususret kad smo se vraćali i potom otpratio Jocka

e-book tim-balkandownload.org kada se vraćao na farmu. — Je li? — reče George te ispruţi ruku da pomiluje Timmya koji je to oduševljeno dočekao. — Barem mi je Timmy ostao vjeran. I to je nešto. Nastupila je tišina. Nitko nije pravo znao kako da se ophodi sa George kad bi zapala u jedno od svojih loših raspoloţenja. Najbolje ju je bilo prepustiti sebi, ali nisu mogli naprosto otići i napustiti kamp samo radi toga što je George bila ljuta i smrknuta. Anne je uhvatila George za ruku. Bila je nesretna kad se George tako ponašala. — George — počela je. — Nema razloga da se i na mene ljutiš. Ja nisam ništa uradila. — Da nisi takva mala kukavica, koja se boji da pođe s nama, i ja sam mogla poći — George će neljubazno odgurnuvši njezinu ruku. Julian se naljutio. Vidio je Anneino povrijeđeno lice i zamjerio je George. — Dosta George — kazao je. — Ponašaš se poput prave djevojčice, unatoč tome što misliš da si ravna dječacima! Kako moţeš govoriti takve gluposti? Ĉudim ti se. George se postidjela, ali je bila odveć gorda da to prizna. Pogledala je u Juliana. — A ja se čudim tebi — kazala je. — Nakon svih pustolovina koje smo zajedno doţivjeli, ţeliš me isključiti iz ove. Ali, sljedeći put ćeš me povesti, zar ne, Juliane? — Što? Zar nakon takvog današnjeg jezivog ponašanja? ― reče Julian koji je, kad je to ţelio, umio biti jednako tvrdoglav kao George. — Sigurno da neću. Ova je pustolovina moja i Dickova — i moţda Jockova, a ne tvoja i Anneina. Ustao je i krenuo s Dickom niz breţuljak. George je sjedjela čupkajući vrijes iz korijena, zabezeknuta i ljutita. Anne je zatomljivala suze. Mrzila je takve stvari. Ustala je i počela priređivati objed. Moţda će se nakon dobra obroka svi bolje osjećati. Gospodin Luffy je sjedio ispred svog šatora i čitao.

e-book tim-balkandownload.org Tog se jutra već vidio s djecom. Podigao je pogled, smiješeći se. — Zdravo! Došli ste popričati sa mnom? — Da — reče Julian dok mu se u glavi rojila neka nami- sao. — Bih li mogao pogledati onu vašu kartu, gospodine Luffy? Onu veliku, gdje je prikazan svaki kilometar ovih pustopoljina? — Naravno. Negdje je u šatoru — reče gospodin Luffy. Dječaci su je našli i razvili. Dick je odmah pogodio zašto ju je Julian ţelio pogledati. Gospodin Luffy je nastavio čitati. — Prikazana je i ţeljeznička pruga koja prolazi ispod pustopoljina, zar ne? upita Julian. Gospodin Luffy potvrdno kimne. — Da. Ima prilično pruga. Pretpostavljam da je bilo lakše probijati tunel od doline do doline ispod pustopoljina, negoli polagati pruge na površini. U svakom slučaju, ţeljeznička pruga na pustopoljinama vjerojatno bi zimi bila posve zatrpana snijegom. Dječaci su nagnuli glave ponad velike karte: na njoj su pruge bile prikazane s pomoću istočkanih crta kada bi god prolazile ispod zemlje, a kad bi po brojnim dolinama prolazile na otvorenu, bile su označene punom crnom linijom. Dječaci su našli mjesto gdje su se nalazili. Tada se Julianov prst spusti malo niţe na karti i dospije do mjesta gdje je na kraju istočkane crte biia prikazana mala puna crta. Pogledao je u Dicka i on je kimnuo. Da, tu je bilo prikazano mjesto gdje se nalazio tunel iz kojeg je izišao »sablasni vlak« te pruge napuštene ţeljezničke postaje. Julianov se prst vratio s postaje do tunela, gdje je počinjala istočkana crta. Prstom je prelazio po istočkanoj crti do mjesta gdje je ponovno počinjala puna crta. Na tom je mjestu vlak izlazio u drugu dolinu! Tada je prstom pokazao na još jedan, koji je također vodio izdaleka, da bi se završavao na ulazu u drugu

e-book tim-balkandownload.org dolinu. Dječaci su se zgledali u tišini. Gospodin Luffy je iznenadno ugledao nekoga danjega leptira i ustao da ga uhvati. Dječaci su iskoristili da izmijene nekoliko riječi. — Sablasni vlak prolazi kroz svoj vlastiti tunel sve do doline koja se prostire iza njega — ili se pak vraća do ovog skretništa i vodi do druge doline — Julian će tihim glasom. — Reći ću ti što ćemo uraditi, Dick. Zamolit ćemo gospodina Luffya da nas odvede do najbliţeg grada da bismo nešto kupili — i onda ćemo poţuriti do tamošnjega kolodvora I raspitati se o ta dva tunela. Moţda nešto otkrijemo. — Dobra ideja reče Dick, a gospodin Luffy se upravo bio vratio. — Recite gospodine, jeste li danas veoma zauzeti? Biste li nas nakon objeda mogli odvesti do najbliţeg grada? — Naravno, naravno — gospodin Luffy će susretljivo. Dječaci su se oduševljeno pogledali. Moţda će sada ipak nešto otkriti! Ali nisu namjeravali povesti George. Ne — kaznit će je zbog njezine pretjerane srdţbe što je nisu poveli sa sobom.

e-book tim-balkandownload.org Uzbudljivi plan Anne ih je pozvala na objed. — Dođite! — vikala je. — Sve sam priredila. Recite gospodinu Luffyu da ima i za njega. Gospodin Luffy je došao drage volje. Mislio je kako je Anne izvrsna mala kamp kuharica. S odobravanjem je promatrao objed postavljen na tlu na bijelom ubrusu. — Oho! Salata, tvrdo kuhana jaja, kriške jezika, i, što je to — pita od jabuka! Premili Boţe! Nemoj mi reći da si je ti ispekla, Anne. Anne se nasmijala. — Ne, sve je to, dakako, stiglo s farme. Izuzev soka od limeta i vode. George je jela s ostalima, ali jedva da je progovorila. Premišljala je o nanesenim nepravdama i gospodin Luffy ju je nekoliko puta začuđeno pogledao. — Je li sve u redu, George? — upitao je iznenada. George je pocrvenjela. — Da, hvala na pitanju — kazala je nastojeći da djeluje prirodno, iako joj nije uspjelo da se namiješi. Gospodin Luffy ju je promatrao i laknuo mu je kad je vidio da jede koliko i ostali. Moţda su se malo porječkali, pogodio je. No, to će proći! Znao je da je bolje da se ne miješa. Završili su s objedom i popili sav sok od limete. Bio je topao dan i svi su bili jako ţedni. Timmy je ispraznio svoju zdjelicu s vodom i s čeţnjom je promatrao vjedro s vodom za pranje. Ali bio je suviše dobro odgojen da bi iz njega pio kad mu je rečeno da ne smije. Anne se nasmijala i nalila mi još malo vode u zdjelicu. — Dobro — rekao je gospodin Luffy puneći svoju staru smeđu lulu. — Ako netko ţeli poći sa mnom u grad danas poslije podne, znajte da krećem za petnaest minuta. — Ja ću poći! — Anne će spremno. — George i ja ćemo brzo oprati posuđe. Hoćeš li i ti poći, George? — Neću — reče George i dječaci odahnuše s

e-book tim-balkandownload.org olakšanjem. Pretpostavljali su da neće htjeti ići s njima — ali da je znala što namjeravaju pokušati pronaći, itekako bi pošla! — Poći ću u šetnju s Timmyem — kazala je George kad su oprale posuđe. — U redu — reče Anne koja je potajice mislila kako će biti bolje da George ostane sama poslijepodne i ispuše svoje neraspoloţenje. — Vidimo se kasnije. George i Timmy su otišli. Ostali su pošli s gospodinom Luffyem do velike stijene pokraj koje je bio parkiran njegov automobil. Ušli su u kola. — Stanite! Prikolica je pričvršćena za automobil — viknuo je Julian. — Pričekajte malo da je odveţem. Nema smisla da prazna prikolica kilometrima klopara za nama. — Mili Boţe! Uvijek zaboravim odvezati prikolicu — gospodin će Luffy ljutito. — Ĉesto je vucaram sa sobom i ne znajući! Djeca su si namignula. Dragi stari Luffy! Uvijek je bio takav. Nije ni čudo da njegova supruga, kad je kod kuće, bdije nad njim poput iskusne koke nad pilićima. Krenuli su, poskakujući neravnim putem, dok nisu stigli do glatkog autoputa. Zaustavili su se u središtu grada. Gospodin Luffy je rekao da će se naći u vrijeme uţine u hotelu preko puta parkirališta. Troje je djece krenulo, ostavljajući gospodina Luffya da ode u knjiţnicu i tamo kopa po knjigama. Bilo je neobično bez George. Anne se to nije previše sviđalo, pa je to i rekla. — Pa ni mi ne volimo ići bez George — rekao je Julian. — Ali, priznaj, ne moţe se nekaţnjeno tako ponašati. Mislim da je za to već dovoljno odrasla. — Da, ali dobro znate koliko oboţava pustolovine — reče Anne. — O, Boţe, da se nisam toliko plašila poveli biste me, pa bi i George pošla s vama. Bila je u pravu kad je rekla da sam kukavica. — Nisi — umiri je Dick. — Nisi ti kriva što se ponekad uplašiš — uostalom, ti si i najmlađa ali to što se bojiš ne

e-book tim-balkandownload.org znači da si kukavica. Bilo je slučajeva kad si pokazala da si jednako hrabra kao i mi, a bila si nasmrt ustrašena! — Kamo idemo? — upitala je Anne. Dječaci su joj objasnili i njoj su zaiskrile oči. — O, dakle, pokušat ćemo saznati odakle dolaze sablasni vlakovi? Sudeći prema karti, dolaze iz jedne od dviju dolina. — Da. Tuneli nisu jako dugački — reče Julian. — Mislim da nisu duţi od kilometra. Mislili smo da se raspitamo na ţeljezničkoj stanici i ispitamo da li netko bilošto zna o staroj ranţirnoj postaji i tunelu pokraj nje. Naravno, nećemo ni zucnuti o sablasnim vlakovima. Djeca su stigla na ţeljezničku stanicu. Pošla su do nacrta ţeljezničkih pruga i proučila ga. Nisu ništa novo saznala. Julian se obratio mladom nosaču koji je na kolicima prevozio prtljagu. — Izvinite, moţete li nam pomoći? Kampiramo na pustopoljinama i sasvim smo blizu napuštene ranţirne postaje s prugama koje vode u stari tunel. Zašto se na tom kolođvoru promet više ne odvija? — Ne znam — reče dječak. — Pitajte starog Tuckya, onoga tamo, vidite li? On poznaje sve tunele ispod pustopoljina kao dlan svoje ruke. Radio je u svima njima još dok je bio dječak. — Hvala — Dick će zadovoljno. Pošli su do mjesta gdje je neki stari brkati nosač sjeđio na suncu, uţivajući u odmo- ru do dolaska sljedećeg vlaka. — Oprostite — Julian će uljudno. — Ĉuo sam da poznajete sve tunele ispod pustopoljina kao dlan svoje ruke. Mora da su jako, jako zanimljivi. — Moj djed i pradjed su gradili te tunele reče stari nosač gledajući u djecu svojim sitnim blijedim očima koje su suzile na jakom suncu. — I bio sam nadzornik svih vlakova koji kroz nji’ prolaze. Mumljajući je stao nabrajati dugi niz imena svih tunela kojih se sjećao. Djeca su strpljivo čekala da završi. — Blizu mjesta gdje logorujemo, na pustopoljinama,

e-book tim-balkandownload.org nalazi se jedan tunel reče Julian, napokon došavši do riječi. — Nije daleko od Ollyeve farme. Naišli smo na neki pusti ranţirni kolodvor s tračnicama koje uviru u tunel. Poznajete li ga? — O, da, to je jedan stari tunel — reče Tucky, kimajući sijedom glavom na kojoj je nosačka kapa bila dobrano iskošena. — Ne rabi se već puno godina. K’o ni kolodvor. Kol’ko se sjećam, ni bilo dost’ prometa. Zato su zaprli kolodvor. Ni tunel se ne rabi. Dječaci izmijeniše poglede. Znači, više nije u upotrebi! No, oni su znali kako stvari stoje. — Tunel je povezan s još jednim, zar ne? — reče Julian. Zadovoljan zbog njihova zanimanja za stare tunele koje je tako dobro poznavao, nosač ustane i pođe u ured koji se nalazio iza njih. Izišao je s prljavom, istrošenom kartom i raširio je na koljenima. Crnim je kaţiprstom pokazao oznaku na karti. — Gledajte, to je ta postaja. Nekoć se zvala Ollyeva postaja, k’o i farma. Pogledajte tračnice do tunela! Evo tunela! Prolazi kroz Kiltyevu dolinu — ovu tu. A tu se povezivao s tunelom do Rokerove doline. Al’ su već dugo zazidani. Tamo se nešto pripetilo — pao je krov ili nešto slično — i kompanija je odlučila da se više uopće ne sluţi tunelom kroz Rokerovu dolinu. Djeca su slušala s krajnjim zanimanjem. Julian je o svemu razmišljao na svoj način. Ako sablasni vlakovi odnekamo dolaze, mora da stiţu iz Kiltyeve doline, jer je to jedino mjesto do kojega danas vlakovi voze, s obzirom na to da je put do Rokerove doline bio zazidan na mjestu gdje su se tuneli spajali. — To znači da danas vlakovi ne prolaze kroz tunel koji vodi od Kiltyeve doline do Ollyeve postaje? — upitao je. Tucky je stao gunđati. — Pa, rek’o sam vam da se ta pruga već godinama ne rabi. Kolodvor u Kiltyevoj dolini sad sluţi nečem drugom, makar je pruga tamo ostala. Kroz taj tunel ni prošla lokomotiva otkad sam ja bio mlad

e-book tim-balkandownload.org dečko. Sve je bilo vrlo, vrlo zanimljivo. Julian je starome Tuckyu kupio kutiju cigareta i to ga je tako ugodno iznenadilo te je odmah bio voljan ponoviti svoju pripovijest. Ĉak je djeci poklonio i staru kartu. — O, hvala vam — rekao je Julian oduševljeno. Pogledao je ostale. — To će nam biti jako korisno! — rekao je i djeca su se sloţila. Napustili su zadovoljna starca i pošli u grad. Naišli su na mali park i sjeli na klupu. Jedva su čekali da rasprave o svemu što im je stari Tucky ispripovijedio. — To je veoma čudno — reče Dick. — Danas tamo ne voze nikakvi vlakovi — tunel godinama nije u upotrebi a Ollyeva farma je već godinama napuštena. — Pa ipak, kao što znamo, vlakovi tuda prolaze! — usklikne Julian. — Onda, mora da su to sablasni vlakovi — reče Anne širokih i zapanjenih očiju. — Juliane, je li da je tako? — Izgleda da jest — potvrdi Julian. — To je vrlo tajanstveno. Ne mogu to razumjeti. — Ju — Dick će iznenada. — Znam što ćemo! Pričekat ćemo jedne noći sve dok ne vidimo sablasni vlak kako izlazi iz tunela i kreće prema ranţirnom kolodvoru. Jedan od nas bi mogao otrčati do drugog kraja tunela — to je pribliţno kilometar i pol i pričekati da se vlak pojavi s druge strane! Tada ćemo otkriti zašto vlak još uvijek vozi između Kiltyeve doline i Ollyeve farme i prolazi kroz stari tunel. — Izvrsna ideja! — Julian će uzbuđeno. — Da krenemo večeras? Ako Jock dođe, i on će poći s nama. Ako ne dođe, idemo nas dvojica sami. George nećemo povesti. Svi su bili uzbuđeni. Anne se pitala je li dovoljno hrabra da i ona pođe, ali je znala da, jednom kad se spusti noć, više neće biti toliko hrabra kao što je sada! Ne, neće poći. Zasad doista nema potrebe da se i ona upušta u pustolovinu. To ona u pravom smislu još i nije — tek je riječ o neriješenoj tajni!

e-book tim-balkandownload.org Kad su se vratili u kamp, George još nije bila stigla. Ĉekali su je. Najposlije se pojavila s Timmyem koji je izgledao prilično iscrpljen. — Oprostite što sam jutros bila tako nesnosna — kazala je spremno. — Ispuhala sam se! Ne znam što me snašlo. — U redu je — Julian će srdačno. — Zaboravi na to. Svi su se jako radovali da se George ponovno oraspoloţila, jer zaista je bila naporna kad se ljutila. Bila je prilično povučena i nije govorila o sablasnim vlakovima ili o tunelima. Stoga ih ni oni nisu spominjali. Noć je bila lijepa i jasna. Zvijezde su ponovno blistale na nebu. Djeca su u deset sati poţeljela laku noć gospodinu Luffyu i uvukla se u svoje vreće za spavanje. Julian i Dick nisu namjeravali krenuti u istraţivanje prije ponoći, pa su leţali i tiho razgovarali, Oko jedanaest sati čuli su ispred šatora nečije korake. Pitali su se je li to bio Jock, ali on ih nije pozvao. Tko bi to mogao biti? Tada Julian ugleda poznati obris glave koji se ocrtavao naspram zvjezdana neba. Bila je to George. Ali što je, zaboga, radila? Nikako nije mogao odgonetnuti. Štogod to bilo, nije pravila nikakvu buku i očigledno je mislila da dječaci spavaju. Julian je jednom ili dvaput lijepo zahrkao kako bi to i nastavila vjerovati. Najposlije je nestala. Julian je pričekao nekoliko minuta I potom paţljivo provukao glavu kroz otvor na šatoru. Pipao je oko sebe i prsti mu se zapletoše o nekakvu nit. Nasmijao se i povukao u šator. — Otkrio sam što je George radila šaptao je. — Svezala je konac ispred ulaza u naš šator i kladim se da se proteţe do njezina — i da ga je svezala za svoj palac ili slično, kako bi, krenemo li bez nje, osjetila natezanje konopca, probuđila se i slijedila nas! — Dobra stara George — cerio se Dick. — Bit će dobrano nesretna. Mi ćemo ispuzati ispod sporedne strane šatora!

e-book tim-balkandownload.org I upravo to su uradili minutu nakon ponoći! Nisu ni dotaknuli Georgin konac. Izišli su na vrijesom obraslo tlo i stali se spuštati niz breţuljak dok je George duboko spavala u svom šatoru pokraj Anne, očekujući da je konac povuče za prst, ali to se nije dogodilo. Uboga George! Dječaci su stigii do napuštene ranţirne postaje i pogledali je li upaljena svijeća Sama Drvene Noge. Bila je upaljena. To znači da te noći sablasni vlak još nije prošao. Upravo su se spuštali na postaju kad su čuli dolaţenje vlaka. Proizvodeći isti kloparavi zvuk kao i prvi put, hučeći kroz tunel, i opet bez svjetala, pomaljao se sablasni vlak, škripeći na svome putu do ranţirne postaje. — Brzo, Dick! Potrči do otvora tunela i pazi kad se vlak bude vraćao. A ja ću poţuriti preko pustopoljina do njegova drugog kraja. Na staroj je karti bila naznačena staza i ja ću je slijediti! — Julian je od uzbuđenja sricao u govoru. — Budno ću motriti gdje sablasni vlak dovršava svoje putovanje i vidjeti da li se rasplinjuje u zraku ili slično! Nakon toga je krenuo da potraţi stazu koja je preko pustopoljina vodila do drugoga kraja tunela. Nadao se da će, bude li cijelim putem trčao, vidjeti što se događa.

e-book tim-balkandownload.org Jock stiže u kamp Julian je sasvim slučajno pronašao stazu i uputio se njome što je brţe mogao. Sluţio se svojom dţepnom svjetiljkom, jer nije vjerovao da bi nekoga mogao sresti na tako osamljenu putu i u gluho doba noći. Staza je bila dobrano zarasla, ali je ipak prilično lako nalazio put i čak povremeno mogao trčati. »Ako se taj sablasni vlak zadrţi na kolodvoru dvadesetak minuta, kao što je bio slučaj prošli put, za toliko ću vremena otprilike uspjeti stići do drugoga kraja tunela«, dahtao je Julian. »Stići ću do Kiltyeve postaje prije njega.« Put se učinio prilično dug. Ali, najposlije je staza vodila prema dolje, i, nešto niţe, Julian je ugledao mjesto koje je nalikovalo nekakvoj ţeljezničkoj postaji. Tad je primijetio da su svuda uokolo sagrađene nekakve brvnare — ili su im barem pod svjetlom zvijezda nalikovale. Sjetio se što im je rekao stari nosač. Kiltyeva je postaja sada imala neku drugu namjenu — moţda su tračnice i sklonjene. Moţda je i tunel zatvoren. Brzo se spustio niza stazu i došao do mjesta gdje je nekoć bila ţeljeznička postaja. Velike su se zgrade dizale uvis s obiju strana. Julian je mislio da su to vjerojatno nekakve radionice. Brzo je upalio i odmah ugasio dţepnu svjetiljku, ali kratko mu je svjetlo pokazalo ono što je ţelio vidjeti — dva para ţeljezničkih tračnica. Bile su stare i zarđale, ali je znao da moraju voditi do tunela. Pomno ih je slijedio sve dok nije stigao do crne duplje tamnoga tunela. Unutra nije vidio ništa. Na tren je opet upalio i ugasio svjetiljku. Da, tračnice su vodile ravno u tunel. Julian je stao i razmišljao što da uradi. »Ušuljat ću se malo unutra i vidjeti je li tunel negdje zazidan«, razmišljao je. Ušao je u tunel kročeći između dviju tračnica. Upalio je svjetiljku siguran da nitko neće

e-book tim-balkandownload.org vidjeti njegovo svjetlo i siliti ga da objasni što tako kasno tamo radi. Tunel se pruţao ispred njega, kao velika zjapeća šupljina koja je iščezavala u crnoj tmini, Bilo je očigledno da nije bio zazidan. Julian ugleda udubljenje u zidu tunela načinjenom od opeke i odluči da se skutri u njemu. Bilo je to jedno od udubljenja gdje su se nekoć radnici sklanjali dok bi prolazio vlak. Julian se skutrio u staroj prljavoj niši i čekao. Pogledao je na svjetlo lice svoga sata. Bio je tamo već dvadesetak minuta. Vlak će se vjerojatno pojaviti za nekoliko minuta. Bit će vrlo, vrlo blizu! Julian je i protiv volje poţelio da je Dick s njim. Bilo je tako jezovito čekati u mraku tajanstveni vlak koji, očevidno, nije nikome pripadao, dolazio je niotkuda i ođlazio nikamo! Ĉekao je i čekao. U trenu je bio pomislio da duboko dolje u tunelu čuje kloparanje i zastao mu je dah u uvjerenju da to nadolazi vlak. Ali nije došao. Julian je čekao pola sata, a vlak se još nije pojavio. Što mu se dogodilo? »Pričekat ću još desetak minuta i tada idem« odlučio je Julian. »Dosta mi je skrivanja u mračnom prljavom tunelu i čekanje vlaka koji ne dolazi! Moţda je odlučio prenoćiti u Ollyevoj postaji.« Nakon deset minuta, Julian je odustao. Napustio je tunel, došao na Kiltyevu postaju i potom se stazom uspeo do pustopoljina. Ţurio je, znatiţeljan da vidi da li se Dick nalazi s druge strane tunela. Sigurno če čekati Juliana dok se ne vrati! Dick je bio tamo, umoran i nestrpljiv. Kada je ugledao kratki signal Julianove svjetiljke, odgovorio mu je signalom, Dva su dječaka bila radosna zbog susreta. — Nije te bilo satima! — Dick će zamjerajući. — Što se dogodilo? Sablasni se vlak davno vratio u tunel. Opet se na postaji zadrţao samo dvadeset minuta. — Vratio se u tunel! — uskliknuo je Julian. — Zar doista? Pa, nije se pojavio s druge strane! Dugo sam

e-book tim-balkandownload.org čekao. Nisam ga čak ni čuo. Doduše, jednom sam čuo, ili mislio da čujem, vrlo tiho kloparanje. Dječaci su šutjeli, zapanjeni i zatečeni. Kakav to vlak suklja iz tuneia u gluho doba noći i potom se vraća ne pojavljujući se s druge strane? — Pretpostavljam da je ulaz u drugi tunel, koji nam je spominjao nosač, doista zazidan? — Julian će najposlije. — Kad ne bi bio, vlak bi, naravno, kroza nj prolazio. — Da, to je jedino rješenje ukoliko je vlak stvaran a ne sablasan — sloţi se Dick. — Dobro, sada nećemo poći u istraţivanje tunela — pričekajmo i uradimo to za dana. Za noćas mi je dosta! I Julianu je bilo dosta. Dva su se dječaka u tišini vratila u kamp. Posve su zaboravili na konac ispred šatora i naletjeli su ravno na njega. Zahvalno su se uvukli u svoje vreće za spavanje. Konac, koji je bio privezan za Georgein palac, snaţno je povukao, i George se u skoku probudila. Timmy je bio budan, jer je čuo dječake kad su se vratili. Liznuo je George kad je sjela. George se nije dokraja razodjenula. Brzo je ispuzala iz vreče i išuljala se iz šatora. Sada će uhvatiti dječake dok budu potajice odlazili i pratiti ih! Ali, nigdje uokolo nije bilo nikakva znaka ili zvuka. Ona se tiho došuljala do njihova šatora. Dječaci su trenutno zaspali, umorni od ponoćna izleta. Julian je malko hrkao a Dick disao tako duboko te ga je George jasno čula dok je čučala ispred šatora i osluškivala. Bila je veoma zapanjena. Netko je povukao njezin palac — znači netko je dotaknuo konac. Nakon što je nekoliko minuta osluškivala, odustala je i vratila se u svoj šator. Ujutro je George bila bijesna! Julian i Dick ispripovjedili su svoju noćašnju pustolovinu i George je jedva vjerovala ušima da su ponovno otišli bez nje — i da su se uspjeli izvući ne povukavši konac! Dick je ugledao Georgino lice i nije mogao svladati smijeh. — Ţao mi je, stara moja. Otkrili smo tvoj mali trik i

e-book tim-balkandownload.org izbjegli ga pri odlasku — ali, kad smo se vraćali, zaboravili smo na nj kao na smrt. Mora da smo te dobrano potegli za palac. Jesmo li? Pretpostavljam da si drugi kraj konopca doista svezala za svoj palac? George ga je gledala kao da bi mu bila kadra cijeli doručak sasuti u lice. Srećom po sve, u tom je trenutku stigao Jock. Nije se uobičajeno ozareno smiješio, već je izgledao prilično utučeno. — Zdravo, Jock! — reče Julian. Stigao si upravo na vrijeme da prezalogajiš malo doručka. Sjedni i pridruţi mi se. — Ne mogu — reče Jock. — Imam samo nekoliko minuta. Slušajte, nije li to grozno? Moram na dva tjedna otići kod sestre mog očuha! Dva tjedna! Kad se budem vratio vi ćete već otići, zar ne? — Da. Ali, Jock, zašto moraš otići? — Dick će iznenađeno. — Je li izbila neka svađa ili nešto slično? — Ne znam — reče Jock. — Mama mi neće reći, ali izgleda ţalosno. Moj je očuh strahovito ljut. Mislim da me zbog nekog razloga ţele udaljiti. Ne poznajem dobro tu očuhovu sestru, samo sam je jednom sreo, ali je prilično strašna! — Pa, dođi k nama i ostani tu ako te se već ţele riješiti pređloţi Julian raţalivši se na Jocka. Jockovo lice sine. — Stvarno? Ideja je izvrsna! — kazao je. — Ĉarobno! — sloţi se Dick. — Ne vidim što bi te moglo spriječiti. Ako te se već ţele riješiti, svejedno je gdje ćeš provesti dva tjedna. Mi bismo ţeljeli da budeš s nama. — U redu. Doći ću — reče Jock. — Ipak, neću reći ni riječi o tome očuhu. Mamu ću uputiti u tajnu. Ona me je danas trebala odvesti, ali ja ću joj reći da ne idem tamo, nego k vama. Ne vjerujem da će me odati i nadam se da će srediti stvari s očuhom. Jockovo je lice ponovno ozario osmijeh. I ostali su se nasmiješili, pa čak i George, a Timmy je mahnuo repom. Bit će lijepo da Jock bude s njima — a koliko mu tek moraju ispripovijediti!

e-book tim-balkandownload.org Otišao je da majci obznani novost, dok su ostali oprali posuđe i raspremili stvari. Nakon što je Jock otišao, George se iznova namrštila. Naprosto nije mogla, ili nije htjela, shvatiti da je Julian doista mislio to što je rekao! Kada su djeca stala razglabati o svemu što se dogodilo prošle noći, George je odbila da sluša. — Ne marim više za vaše blesave sablasne vlakove kazala je. — Niste mi dopustili da vam se pridruţim kad sam to ţeljela, i sad me stvar više ne zanima. Potom je otišla s Timmyem ne rekavši nikome kamo se uputila. — Pa, ostavite je, neka ide —Julian će jarosno i ljutito. — Što oćekuje da ću uraditi? Trčati za njom i reći joj da sljedeće noći moţe poći s nama? — Kazali smo da ćemo ići po danu — prisjeti ga Dick. — Onda bi mogla poći, jer ako Anne i ne ţeli ići, danju moţe ostati sama. — U pravu si — reče Julian. — Hajde da je zovnemo i kaţemo joj. — Ali tada je George već bila previše daleko da bi ih čula. — Uzela je sendviče — reče Anne. — Znači da je otišla na cijeii dan. Nije li glupa? Nakon nekog vremena, Jock se vratio sa dva pokrivača, još jednom vestom i sa dosta hrane. — Jedva sam uspio nagovoriti majku kazao je. — Ali najposiije je pristala. Makar, da znate, došao bih u svakom slučaju! Ne pristajem da me očuh nekamo šalje iz pukog inata. Recite, nije li to izvrsno! Nisam ni sanjao da ću s vama logorovati. Ako za mene nema mjesta u vašem šatoru, Juliane, spavat ću na vrijesu. — Naći će se mjesta — uvjeri ga Julian. — Dobro jutro, gospodine Luffy! Rano ste ustali! Prišao im je gospodin Luffy i zagleđao se u Jocka. — O, je li to vaš prijatelj s farme? Zdravo! Jesi li došao s nama provesti nekoliko dana? Vidim da si donio gomilu pokrivača!

e-book tim-balkandownload.org — Da, Jock će malo s nama logorovati — objasni Julian. — Pogledajte koliko je hrane donio. Dovoljno da se nahrani cijeli odred! — Zaista — sloţi se gospodin Luffy. — E, pa, jutros ću obraditi svoje primjerke. Što ćete vi raditi? — O, muvat ćemo se uokolo do objeda — reče Julian. — Onda ćemo vjerojatno poći u šetnju. Gospodin Luffy se vratio do svog šatora i čuli su ga kako tiho zviţdi dok se laćao posla. Iznenada se Jock uspravi uspaničenim pogledom. — Što se dogodilo? — upita Dick. A tada je čuo ono što je Jock čuo. Oštri zviţduk nekoga tko je iz podaljega veoma glasno zviţdao. — Zviţduk mog očuha — reče Jock. — Zviţdi meni. Mora da mu je mama kazala, ili je pak otkrio da sam kod vas. — Brzo, pobjegnimo i sakrijmo se — pređloţi Anne. — Ako nisi ovdje, ne moţe te prisiliti da se vratiš! Dođite! Moţda će se umoriti od traganja i otići. Nitko se nije sjetio ničeg boljeg, a nitko, zacijelo, nije ţelio vidjeti ljutito lice gospodina Andrewsa. Djeca su se stuštila niz breţuijak i hodala dijelom gdje je vrijes bio visok i gust. Ukopali su se u nj, sakrivala ih je visoka paprat koja je tamo rasla. Uskoro se čuo glas gospodina Anđrewsa koji je dozivao Jocka, ali se on nije pojavljivao. Gospodin Andrews je došao do šatora gospodina Luffya. Iznenađen vikom, gospodin Luffy je pomolio glavu kroz otvor svog šatora. Nije mu se nimalo sviđio izgleđ gospodina Andrewsa. — Gdje je Jock? — upitao je gospodina Andrews mrgodno ga motreći. — Doista ne znam — reče gospodin Luffy. — Mora se vratiti — odsječno će Andrews. — Neću da se vucara uokolo s tom djecom. — Nešto s njima nije u redu? — upitao je gospodin

e-book tim-balkandownload.org Luffy. — Moram priznati da su veoma dobro odgojena i vrlo ugodna. Andrews je zurio u gospodina Luffya i doţivio ga kao budalasta, bezopasna starca koji će mu moţda pomoći da pronađe Jocka bude li mu se obratio na pravi način. — Slušajte — reče gospođin Andrews — ne znam tko ste, ali mora da ste prijatelj te djece. A, ako je tako, moram vas upozoriti da srljaju u opasnost. Jasno? — Stvarno? A kako? — mlako će i u nevjerici gospodin Luffy. — Na ovim pustopoljinama postoje neka zlokobna i opasna mjesta — objasni Andrews. — Veoma zlokobna. Znam ih. A djeca se vrzmaju oko njih. Jasno? I, ako Jock dođe ovamo, i on će se s njima vrzmati, a ja ne ţelim da bude u opasnosti. To bi njegovoj majci slomilo srce. — Naravno — sloţi se gospodin Luffy. — Dobro, hoćete li vi s njim razgovarati i poslati ga kući? ― zamoli Andrews. — Znate, ona ranţirna postaja — to je mjesto krajnje opasno. Ljudi govore da se tamo pojavljuju sablasni vlakovi. Ne bih ţelio da Jock bude u bilo što umiješan. — Naravno — potvrdi gospodin Luffy motreći gospodina Andrewsa. — Izgleda da vas veoma brine ta, kako rekoste, ranţirna postaja. — Mene? O, ne — uvjeri ga Andrews. — Nikad nisam bio ni blizu toga strašnog mjesta. Ne bih ţelio vidjeti sablasne vlakove — pobjegao bih kilometre daleko! Naprosto ne ţelim da Jock bude izloţen opasnosti. Bio bih vam veoma zahvalan kad biste razgovarali s njim i poslali ga kući. — Naravno — ponovi gospodin Luffy prilično nestrpljivo. Andrews je gledao bezazleno lice gospodina Luffya i iznenadno dobio ţelju da ga udari. »Naravno, naravno, naravno! Grrrrrrr!« pomislio je. Okrenuo se i pošao. Kada je odmaknuo i bio tek mrlja u daljini, gospodin Luffy je glasno pozvao:

e-book tim-balkandownload.org — Otišao je! Molim pošaljite mi Jocka da s njim, ovaj, malko popričam. Ĉetvoro se djece pomoliio iz svoga zaklona među vrijesom. Jock je prišao gospodinu Luffyu buntovno ga motreći. — Samo sam ţelio reći —- gospodin će Luffy — kako posve razumijem da ne ţeliš biti pokraj tvog očuha i da smatram kako me se ne tiče kamo ideš da bi bio podalje od njega. Jock se nasmiješio. — O, hvala vam! — kazao je. — Mislio sam da me namjeravate poslati kući! Potrčao je do ostalih. — Sve je u redu rekao je. — Ostajem, Anne. Što kaţete na to da iza objeda pođemo i istraţimo taj tunel? Možda ćemo tada nešto otkriti o sablasnim vlakovima! — Dobra ideja! — sloţi se Julian. — Hoćemo! Jadna George, propustit će i ovu pustolovinu!

e-book tim-balkandownload.org Georgeina pustolovina George je otišla s određenom, strogo zacrtanom namjerom. Naumila je otkriti nešto u vezi s tim tajanstvenim tunelom! Misliia je poći preko pustopoljina do Kityeve postaje da vidi ima ii tamo što zanimljivo. Moţda uspije proći i kroz sam tunel! Uskoro je stigla do Ollyeve postaje. Leţala je podno njezinih nogu dok je dvorištem teturao Sam Drvena Noga. Nije je ni vidio ni čuo i naglo je skočio kad ga je ona pozvala. Okrenuo se bijesno joj doviknuvši: — Gubi se odavde! Već sam rekao da se djeca gube odavde! ’Oćete da zgubim posao? — Tko vam je rekao da ne smijemo ovdje dolaziti? — upita George iznenađena da bi netko mogao znati za njihove dolaske u postaju. — On, jasno? — reče starac. Protrljao je oči i tad se ponovno kratkovidno zapiljio u George. — Strgao sam očale ― kazao je. — Tko je »on«? Osoba koja ti je kazala da ovdje ne dolazimo? — upita George. Ali, činilo se da je starca iznova zahvatila nagla promjena raspoloţenja. Sagnuo se i uzeo veliki komad ugljena. Spremao se da ga baci na George kad je Timmy glasno i prijeteći zareţao. Sam je spustio ruku. — Ĉisti se! — kazao je, — Nećeš valjda starca poput mene dovesti u nepriliku, ne? Zgodan si ti dečko. Nećeš valjda staroga Sama Drvenu Nogu dovesti u nepriliku, je l’ da nećeš? George se okrenula. Odlučila je da se uputi stazom koja je vodila do tunela i da virne unutra. Ali, kad je tamo stigla, ništa nije viđjela. Nije baš imala volju da se sama uputi u mračnu duplju tunela, pa je krenula stazom kojom je dan ranije prošao Julian, a vodila je do kraja tunela. Ali, napustila ju je na pola puta da bi pogledala

e-book tim-balkandownload.org neobično ispupčenje koje se na tome mjestu dizalo među vrijesom. Odstranila je vrijes i osjetila nešto tvrdo. Pokušala je to odgurnuti, ali nije mogla. Misleći da njemu za volju kopa traţeći zečju duplju, Timmy joj je došao pomoći. Grebao je ispod vrijesa — i tada iznenada, uza zastrašujući cvileţ — propao! George je vikala: — Timmy! Što si uradio? Gdje si? Na njezino golemo olakšanje, Timmy je negdje od ispod odgovorio laveţom. Gdje bi mogao biti? Ponovno ga je zovnula i Timmy je zalajao. George je stala čupati bokore vrijesa i tada je vidjela što je bilo to neobično ispupčenje. Bio je to izdignuti ispušni otvor starog tunela — mjesto gdje se kovitlao dim u vrijeme kada su vlakovi ovuda često prolazili. Bio je pokriven ţeljeznom rešetkom, ali su šipke zarđale i upale, a vrijes gusto zarastao preko njih. — O, Timmy, mora da si upao u izdušnu cijev — George će zabrinuto. — Ali nisi daleko. Pričekaj časak dok smislim što da uradim. Kad bi barem ostali bili ovdje da mi pomognu! Ali njih nije bilo, i George se sama morala pokušati probiti do slomljenih šipki. To joj je oduzelo mnogo vremena, no najposlije ih je uspjela osloboditi te je vidjela kamo je Timmy pao. — On je stalno nakratko lajao kao da ţeli reći: — Sve je u redu. Mogu čekati. Nisam povrijeđen! — Nakon naporna rada, George je morala sjesti da se odmori. Bila je gladna, ali je kazala da neće jesti sve dok nekako ne siđe do Timmya i ne otkrije gdje je. Uskoro se ponovno latila svog zadatka. — Spuštala se kroz ispušni otvor. Bilo je to veoma teško. I uţasavala se pomisli da bi stare zarđale šipke mogle popustiti pod njezinom teţinom. Ali nisu.


Kad je stigla do početka oduha, otkrila je stepenice napravljene od krupnih stršećih ţeljeznih klinova. Na nekima su bile tanke prečage. Većina ih je otpala, ali ţeljezni klinovi koji su ih drţali još su stajali zabijeni u zid staroga okrugloga oduha. Ĉula je Timmyev tihi laveţ. Bio je sada sasvim blizu. George je oprezno silazila u duboki otvor. Nogom je dotakla Timmya. On je bio pao na gomilu slomljenih ţeljeznih prečaga koje su se zadjenule za dio starih ţeljeznih ljestava i stršile prema van stvarajući neravno uporište. — O, Timmy — George će uţasnuto. — Kako ću te odavde izvući? Ovaj otvor vodi ravno u tunel.

e-book tim-balkandownload.org Nikako nije mogla povući Timmya prema gore. A nije ga mogla ni spustiti dolje. Nikad ne bi uspio sići niz ţeljezne stube, naročito zbog toga što je toliko prečaga nedostajalo. George je bila očajna. — O, Timmy, zašto sam se razljutila i sama pošla u istraţivanje? Nemoj pasti, Timmy. Slomit ćeš noge ako padneš. Timmy nije imao namjeru da padne. Bio je ustrašen, ali se na svome uporištu osjećao sigurnim. Bio je posve miran. — Slušaj, Time — George će najposlije. — Jedina stvar koja mi pada na pamet jest da se nekako pokušam spustiti i da vidim koliko je daleko tunel. Moţda se i tamo nađe netko tko bi mogao pomoći. Ne, to je glupost. Tamo nikoga nema. Ali moţda nađem neko staro uţe, bilo što čime bih se mogla posluţiti da te spustim. O, Boţe, kakva strašna mora! George umirujuće potapša Timmya i tada uze nogom traţiti ţeljeznu prečagu. Niţe dolje prečage nisu otpale i silaţenje je bilo sve lagodnije, Uskoro je bila u tunelu. Ponijela je svoju dţepnu svjetiljku i upalila je. Tada je gotovo kriknula od uţasa. Sasvim uz nju, stajao ne nijemi vlak! Gotovo je mogla dodirnuti lokomitivu. Je li to bio — je li mogao biti — sam sablasni vlak? George ga je gledala razrogačenih oči, ubrzano dišući. Izgledao je veoma, veoma star i nekadašnje izrade. Bio je manji od vlakova na koje je George bila naučena — lokomotiva je bila manja a vagoni također. Dimnjak je bio duţi a kotači su bili drukčiji nego na običnim vlakovima. George je pri svjetlosti svjetiljke gledala tihi vlak a u glavi joj je vladala zbrka. Zaista nije znala što da misli! Mora da je to sablasni vlak! Došao je iz tunela prošle noći i ponovno se vratio — i nije stigao do Kiltyeve postaje, jer je Julian tamo straţario i vidio da nije izišao iz tunela. Ne, stigao je ovamo, do polovice mračnoga tunela i tu je stajao čekajući noć da bi se ponovno pokrenuo.

e-book tim-balkandownload.org George je zadrhtala. Vlak je bio izrađen prije mnogo godina. Tko ga vozi po noći? Da li uopće itko? Ili pak vozi sam, bez strojovođe, sjećajući se davnih vremena i navada? Ne, to je glupost! Vlakovi ne misle i ne sjećaju se. George se pribrala i sjetila se Timmya. I upravo u tom trenutku ubogi Timmy je izgubio ravnoteţu za ţeljeznim prečagama i pao! Bio se istegao slušajući George, noga mu se poskliznula — i sada se sunovraćao niz oduh! Bolno je zacvilio. Udario je i dio ljestava i to je na trenutak usporilo njegov vrtoglavi pad. No nastavio je padati pokušavajuči se šapama uhvatiti za nešto kako bi se zadrţao. George je čula njegov cvileţ i znala je da pada. Bila je tako uţasnuta da se naprosto nije mogla pomaknuti. Stajala je poput kipa na dnu oduha, gotovo i ne dišući. Timmy je uz tresak pao pokraj nje, bolno ječeći. George se u hipu našla pokraj njega i kleknula: — Timmy! Jesi li povrijeden? Jesi li ţiv? O, Timmy, reci nešto! — Vau! — javi se Timmy i prilično se nesigurno uspravi na svoje četiri noge. Pao je na gomilu najmekše čađe! Dim koji je godinama sukljao zagaravio je zidove oduha, a padaline su čađu postupno bacale prema dolje te se s vremenom s jedne strane stvorila prava gomila. Timmy je pljoštimice pao na nju i gotovo se ukopao u gar. Snaţno se stresao i čađa je prekrila George. Nije to ni primijetila, niti je marila. Zagriila je Timya, a lice i odjeća bijahu joj posve zagaravljeni. Dodirnula je tlo i osjetila meku površinu koja je spriječila da se pas povrijedi. — To je čađa! Ja sam se spustila s druge strane oduha i nisam znala da je ovdje čađa. O, Timmy, doista si imao sreću! Mislila sam da ćeš se ubiti — ili barem teško povrijediti ― kazivala je George. Timmy je liznuo svoj zagaravljeni nos i okus mu se nije svidio. George je ustala. Nije joj se svidjela pomisao da se ponovno uspinju tim strašnim oduhom — a Timmy to i

e-book tim-balkandownload.org tako ne bi mogao. Jedino što je mogla učiniti bilo je da iziđe iz tunela. Ranije joj nije bilo privlačno da ide kroz tunel, jer se bojala da bi mogla susresti sablasni vlak — ali sada je on bio ovdje, sasvim blizu, a ona je bila tako zabrinuta za Timmya da je na nj posve zaboraviia. Timmy je prišao lokomotivi i pomirisao kotače. Potom je uskočio u kabinu. Pogled na Timmya i na to što radi na neki je čudni način razagnao Georgein strah. Ako Timmy moţe skočiti u sablasni vlak, nema se ni ona čega plašiti! Odlučila je pregledati vagone. Bilo ih je četiri i svi su bili natkriveni. Upalivši svjetiljku, popela se u jednoga, vukući Timmya za sobom. Očekivala je da budu posve prazni, da su ih davno zaboravljeni ţeljezničari rasteretiii prije mnogo godina. Ali bili su natovareni kutijama! George je bila iznenađena. Zašto vozi sablasni vlak prenoseći kutije? Usmjerila je svjetiljku prema jednoj kutiji — ali ju je brzo ugasila! Ĉula je neki šum u tunelu. Skutrila se u vagonu, stavila ruku na Timmyevu gubicu i slušala. Timmy je također osluškivao dok mu se dlaka na vratu nakostriješila. Ĉuo se kloporav zvuk. George je oprezno virila kroz pukotinu na vagonu. Shvatila je da je na mjestu gdje se tunel račva. Jedan njegov dio nastavljao se do Kiltyeve postaje — dok je drugi vjerojatno bio zazidan? George je pogledom pratila prugu. Jedne su tračnice vodile kroz tunel prema Kiltyevoj postaji, a druge ravno u veliki zid koji je bio sagrađen poprijeko od drugog tunela koji je jednom vodio do Rokerove postaje. »Da tunel jest zazidan, upravo kao što je stari nosač kazao Julianu«, George će u sebi. I tada je, posve zapanjena, uočila nešto te se uhvatila za stranu vagona, ne vjerujući vlastitim očima. Dio se zida pred njom otvarao! Pred njezinim je očima golema masa zida u srednjem dijelu klizila unatrag — unatrag i unatrag sve dok se u debelu zidu nije ukazao otvor neobična oblika, pribliţno veličine vlaka. George je

e-book tim-balkandownload.org ţestoko uzdahnula. Što se to događa? U otvoru se pomolio čovjek. George je bila sigurna da ga je već ranije negdje vidjela. Došao je do lokomotive i skočio u kabinu. Tada su se iz kabine začuli raznovrsni zvukovi. Što je čovjek radio? Palio je vatru da pokrene vlak? George se nije usudila pogledati. Sada je drhtala i Timmy se priljubio uz nju da je umiri. Potom se začuo niz drukčijih zvukova — šištanje pare. Mora da je čovjek naumio pokrenuti lokomotivu. Iz dimnjaka je sukijao dim. Ĉulo se još buke, ječanje i zvečanje. Iznenada se George dosjetila da čovjek moţda namjerava provesti vlak kroz mali otvor u zidu od opeke. Ako bi tada ponovno zatvorio zid, George bi bila zatvorenica! Ostala bi u vagonu, skrivenu iza zida, a zid bi se zatvorio i ona ne bi mogla pobjeći. »Moram pobjeći prije no što bude prekasno«, mislila je George uspaničeno. »Nadam se da me čovjek neće vidjeti!« Ali upravo u trenutku kad je naumila izići, lokomotiva se oglasila glasnim »šu — šu« i stala se kretati unatrag! Klizila je tako neko vrijeme, potom iznova krenula prema naprijed i tada su njezini kotači bili na tračnicama koje su vodile u drugi tunel gdje se u zidu sada jasno razabirao mali otvor. George se nije usudila izići iz vlaka koji se kretao. Stoga je čučila u vagonu dok je lokomotiva, dimeći se, brzo prilazila otvoru u zidu sagrađenu poprijeko drugog tunela. Otvor točno odgovara veličini vlaka! Mora da je i napravljen, mislila je George, kako bi vlak mogao proći. Vlak je prošao kroz otvor i našao se u drugom tunelu. Ovdje je bilo sve jasno osvijetljeno. George je virnula kroz pukotinu. Ovdje nije bio samo tunel! Sa svake strane tunela nizala su se udubljenja poput velikih spilja i ljudi su se kretali po njima. Tko su, zaboga, bili i što su radiii s tim starim vlakom? Iza vlaka začula se neobična buka. Otvor u zidu od

e-book tim-balkandownload.org opeke bio je ponovno zatvoren! Više se nije moglo ni ući ni izići. »To je poput ’Sezame — otvori se’ iz ’Ali babe i četrdeset hajduka’«, pomisli George. »I ja sam, poput Ali babe, u spilji — i ne znam kako da iziđem! Hvala nebesima da je Timmy sa mnom! Vlak je stao. Iza njega je bio debeli zid — a tada George primijeti da je i ispred njega debeli zid! Mora da je tunel na dva mjesta zazidan – a u međuprostoru se nalazi ta nevjerojatna spilja, što li je već. George se upinjala da dokuči kakvo je to mjesto, ali nikako nije mogla povezati glavu i rep događaja. — Pa dobro! Sto bi rekli ostali kad bi znali da sam stvarno u sablasnom vlaku, odvezena na skriveno mjesto gdje me nitko na svijetu ne bi našao? šaptala je George Timmyu. — Što ćemo uraditi, Timmy? Timmy je oprezno mahao repom. Ništa mu nije bilo jasno. Ţelio je da malo prilegne i vidi kako će se stvari dalje odvijati. — Pričekat ćemo dok se ljudi ne raziđu, Timmy šaptala je George. — Ako uopće namjeravaju otići! Tada ćemo izići i vidjetl moţemo li se posluţiti otvorom na način »Sezame, otvori se!« i pobjeći. Bolje da o svemu obavijestimo gospodina Luffya. Sve je to vrlo neobično i jako tajanstveno — a mi smo u sve upali naglavce!

e-book tim-balkandownload.org Ponovno tunel Jock je doista uţivao u kampu. Za objed je s ostalom djecom pošao na piknik, jeo koliko i oni, i bio veoma radostan. Pridruţio im se i gospodin Luffy, a Jock mu se smiješio osjećajući da je riječ o pravu prijatelju. — Gdje je George? — upitao je gospodin Luffy. — Otišla je na svoju ruku — reče Julian. — Jeste li se moţda posvađali? — upita gospodin Luffy. — Malo — prizna Julian. — Znate, gospodine Luffy, u takvom slučaju treba George ostaviti samu da to prebrodi. Takve je ćudi. — Kamo je otišla? — upita gospodin Luffy sluţeći se rajčicama. — Zašto se nije vratila na ručak? — Ponijela je jelo sa sobom — objasni Anne, — Unatoč tome, malo sam za nju zabrinuta. Nadam se da je sve u redu. Gospodin Luffy je izgledao uznemiren: — I ja sam malo zabrinut — kazao je. Srećom, Timmy je sa njom. — Mi ćemo poći malo u istraţivanje — reče Julian kad su pojeli. — Što ćete vi raditi gospodine Luffy? — Mislim da ću poći s vama — neočekivano će gospodin Luffy. Djeci se steglo srce. Nisu mogla krenuti u potragu za sablasnim vlakovima u tunelu ako je gospodin Luffy s njima. — Pa, ne mislim, gospodine, da će to vama biti posebno zanimljivo — Julian će plaho. No, gospodin Luffy je shvatio o čemu se radi i znao je da tog poslijepodneva nije poţeljan. — U redu — kazao je. — U tom ću slučaju ostati ovdje i šetati uokolo. Djeca su uzdahnula s olakšanjem. Anne je, uz Jockovu pomoć, oprala posuđe i potom su se oprostili sa gospodinom Luffyem i krenuli, ponijevši uţinu sa sobom. Jock je bio veoma uzbuden. Toliko mu je bilo drago

e-book tim-balkandownload.org da je s djecom i stalno je mislio kako će ove noći spavati u šatoru i kakvo će to biti veselje! I dobri stari gospodin Luffy, koji je tako spremno stao na njegovu stranu! Trčao je veselo za ostalima na putu do ţeljezničke postaje. Kao i obično, Sam Drvena Noga se vrtio uokolo. Mahnuli su mu, ali on se nije obazirao. Umjesto toga, priprijetio im je šakom i doviknuo promuklim glasom: — Ĉistite se! Prava napast! Ak’ sim dođete, otjerat ću vas! — Dobro, onda nećemo dolaziti — reče Dick smiješeći se. — Ubogi starac, prijeti da će nas potjerati s tom drvenom nogom! Nećemo mu dati prilike. Proći ćemo ovuda, spustiti se do tračnica i ići uz njih do tunela. Tako su i uradili, na veliki gnjev sirotoga Sama. Vikao je dok ga nije izdao glas, ali se djeca nisu obazirala i brzo su kročila uz tračnice. Kad su se pribliţili, otvor tunela izgledao je posve okrugao i crn. — Sada ćemo se lijepo uputiti ravno u tunel i vidjeti gdje je prošle noći iz njega izišao sablasni vlak — reče Julian. — Nije izišao s druge strane, pa onda mora da je negdje u sredini tunela. — Ako je to doista sablasni vlak, mogao je i posve nestati reče Anne kojoj se nije nimalo dopadao pogled na tamni tunel. Ostali su se nasmijali. — Nije mogao nestati — reče Dick. — Negdje čemo naići na njega i sve podrobno ispitati da bismo točno znali o čemu se radi, zašto se pojavljuje i iščezava na tako tajanstveni način. Djeca su ušla u crni tunel i upalila dţepne svjetiljke koje su stvorile svijetleće staze ispred njih. Hodali su između tračnica. Julian je bio na čelu budno moreći ne bi li se ukazalo nešto nalik na vlak! Tračnice su se pruţale sve dalje. Dječji su glasovi neobično odzvanjali i odjekivali duţ tunela. Anne je išla sasvim blizu Dicka i gotovo ţalila što je došla. Tada se sjetiia kako ju je George nazvala kukavicom i odlučila da ne pokaţe koliko ju je strah. Jock je gotovo neprestano govorio:

e-book tim-balkandownload.org — Nikad u ţivotu nisam bio u sličnoj situaciji. Traganje za sablasnim vlakovima u tamnom tunelu smatram pravom pustolovinom. Osjećam se ugodno i uzbuđeno. Nadam se da ćemo naći vlak. Naprosto mora biti negdje ovdje! Išli su sve dalje, ali nigdje nije bilo nikakva traga vlaku. Došli su do mjesta gdje se tunel granao u dva, a drugi je vodio u Rokerovu dolinu. Julian je svjetiljkom obasjao golemi zid od opeke koji se pruţao preko drugog tunela. — Da, doista je zazidan — kazao je. — Preostaje nam, dakle, istraţivanje samo ovog tunela. Dođite. Djeca su nastavila hodati i ne znajući da se George i Timmy nalaze iza zida od opeke, skriveni u vagonu sablasnoga vlaka! Išli su sve dalje uz tračnice, ali nisu naišli ni na što zanimljivo. Daleko ispred sebe ugledali su mali krug jasne svjetlosti. — Vidite ono tamo? — reče Julian. — Mora da je to kraj tunela — i otvor koji vodi do Kiltyeve postaje. Pa, ako se vlak ne nalazi između mjesta gdje smo i Kiltyeve postaje, znači da je otišao! Preostali dio tunela djeca su prošla u tišini i izišla na svjeţi zrak. Ukrug oko Kiityeve postaje bijahu sagrađene radionice. Ulaz u tunel bio je zarastao u korov i zapušten. Na tom je mjestu čak i pruga bila zarasla u korov. — Dobro, ovdje godinama nije prošao vlak — Julian će gledajući gusto raslinje. — Kotači bi inače nasitno isjeckali korov. — Nevjerojatno! — usklikne Dick zapanjeno. — Prošli smo kroz cijeli tunel — i uopće nismo vidjeli vlak pa ipak, on ovdje ulazi i izlazi. Što se to s njim đogađa? — To je sablasni vlak — Julian će lica rumena od uzbuđenja. — Mora da jest. Postoji samo noću i prelazi svojim tračnicama kao što je godinama radio. — Ne sviđa mi se ni pomisao na to — priklopi Anne zabrinuto. — Strašna je to misao.

e-book tim-balkandownload.org — Što ćemo sada uraditi? — upita Julian. — Izgleda da smo došli do čiste nepoznanice. Nema vlaka — ništa ne vidimo — prazni tunel. Kakav dosadni kraj pustolovine. — Hajde da se vratimo natrag — predloţi Jock, ţeleći izvuči što se više moglo od pustolovine. — Znam da ni ovaj put nećemo vidjeti vlak, kao što ga nismo vidjeli ni prošli put — ali, nikad se ne zna! — Ne ţelim ponovno prolaziti kroz taj tunel — reče Anne. — Ţelim biti vani, na suncu. Poći ću ponad tunela, stazom kojom je neke noći prošao Julian — a vas se trojica moţete uputiti kroz tunel. Naći ćemo se na drugoj strani. — U redu sloţi se Julian i tri dječaka iščeznuše u tunelu. Anne je trčala stazom koja je vodila iznad tunela. Kako je lijepo opet biti vani! Onaj strašni tunel! Trčala je veselo, sretna što je ponovno na suncu. Stigla je prilično brzo do drugog kraja tunela i sjela na stazu koja je vodila dolje do postaje, čekajući ostale. Traţila je pogledom Sama Drvenu Nogu. Nije ga bilo. Moţda je bio u svojoj maloj kolibi. Bila je tamo jedva dvije minute kad se dogodilo nešto iznenađujuće. Polagano poskakujući preko neravnih tračnica, u postaju je stigao neki automobil! Anne je sjedjela i promatrala. Iz njega je izišao neki čovjek — Anne su oči gotovo ispale iz duplji! Bio je to, doista je bio, gospodin Andrews, Jockov očuh! Došao je do Samove kolibe i ušao kroz otvorena vrata. Anne je čula glasove. Potom je do nje dopro još jedan šum ― zvuk teškoga kamiona koji je stizao u postaju. Vidjela je kako oprezno i sporo vozi preko neravnih tračnica. Kamion je stigao do nekog ruševnog natkrovlja i tamo je stao. Tada iz njega iziđoše tri muškarca i Anne ih je paţljivo zagledala. Gdje ih je već ranije vidjela? »Naravno, bili su to poljodjelski radnici na Jockovoj farmi!« mislila je. »Ali što rade ovdje? Kako je to neobično!« Gospodin Andrews se pridruţio muškarcima i, na Anneino zaprepaštenje, krenuli su uz prugu u tunel! Srce

e-book tim-balkandownload.org joj je gotovo prestalo kucati. Pobogu, Julian, Jock i Dick su još bili u tunelu i prolazili kroza nj. Naletjet će ravno na gospodina Andrewsa i njegove ljude — i što će tada biti? Gospodin Andrews ih je upozoravao da ne idu tamo, a Jocku je zabranio da dolazi. Anne je piljila u četiri muškarca koji su se uputili prema udaljenu otvoru tunela. Što bi ona mogla uraditi? Kako da upozori dječake? Nikako! Preostaje joj jedino da ostane ovdje i čeka da se oni pojave — dok će ih moţda goniti bijesni gospodin Andrews i ostali. O, Boţe, o, Boţe — ako ih uhvate, sigurno će izvući dobre batine! Sto bi ona mogla uraditi? »Mogu jedino čekati«, mislila je uboga Anne. »Ništa drugo ne mogu učiniti. O, dođite, Juliane, Dick i Jock! Ne usuđujem se bilo što poduzeti izuzev da vas čekam.« Ĉekala je i čekala. Već je davno prošlo vrijeme uţine. Julian je ponio hranu i tako Anne nije imala ništa da pojede. Nitko se nije pojavio iz tunela, niti se čuo neki zvuk. Anne najposlšje odluči da siđe i postavi Samu Drvenoj Nozi poneko pitanje. Prilično ustrašena, djevojčica se uputila u ţeljezničku postaju. Sam je bio u svojoj kolibi, pio kakao i izgledao veoma kiselo. Očigledno, nešto je pošlo naopako. Kad je na vratima ugledao Anneinu sjenu, naglo je ustao i priprijetio šakom. — Što, opet ta djeca! Da nisi danas popodne išla u taj tunel, jer ću ja opet telefonirati gospodinu Andrewsu da dođe i uvati te. Kud stalno gurate svoj nos? Kak’ si izašla iz tunela? Jesu drugi s tobom? Još vas ni u’vatio gospodin Andrews, ha? Anne je sve to uţasnuta slušala, Dakle, Sam je telefonirao gospodinu Andrewsu i ispričao mu sve o njima — znači Jockov očuh i njegovi ljudi došli su da uhvate djecu! To je bilo gore od svega! — Dođi ti sim! — Sam će iznenadno pruţivši golemu ru- čerdu prema njoj. — Dođi! Ne znam gdje su drugi, al’ sam bar’ tebe ščepao!


Anne je kriknula i potrčala koliko su je noge nosile. Sam Drvena Noga je neko vrijeme trčao za njom i potom odustao. Sagnuo se i skupio šaku ugljene prašine. Pljusak čađe zahvatio je Anne te je ona potrčala brţe no ikad.

e-book tim-balkandownload.org Uputila se stazom prema breţuljku obraslom vrijesom i čim se ponovno našla na pustopoljinama stala je plakati i dahtati: »O, Juliane! O, Dick! Što se s vama desilo? I gdje je George? Kada bi se barem ona vratila, ona je dovoljno hrabra da ih pođe traţiti, a ja nisam. Moram sve reći gospodinu Luffyu. On će znati što treba učiniti!« Trčala je i trčala dok su joj se stopala neprestano zadijevala u jastuke gustoga vrijesa. Padala je i iznova jurila. Sada ju je opsjedala jedna jedina misao — naći gospodina Luffya i ispripovijediti mu sve u tančine! Da, reći će mu sve o sablasnim vlakovima. Sada ispada da je u cijeloj priči nešto neobično i značajno, i trebala joj je pomoć odrasle osobe! Teturala je dalje i dalje. — Gospodine Luffy! O, gospodine Luffy, gdje ste! Gospodine LUFFY! Ali gospodin Luffy nije odgovarao. Zaobišla je grm borovnice vjerujući da je iza njega zaklonjen šator — ali, naţalost, šatora nije bilo. Anne se izgubila! »Izgubila sam se«, govrila je Anne i suze joj potekoše obrazima. »Ali, ne smijem se plašiti. Moram pokušati naći pravu stazu. O, Boţe, posve sam se izgubila! Gospodine LUFFY!« Uboga Anne! Kročila je naslijepo, nadajući se da će stići do kampa, svako malo zazivajući: — Gospodine Luffy! Ĉujete li me? Gospodine LUFFFFFFFFY!

e-book tim-balkandownload.org Zapanjujući pronalazak Što se u međuvremenu zbivalo s trojicom dječaka koji su se vraćali kroz tunel? Išli su polako, ispitujući tračnice, da vide nije li moţda preko njih u posljednje vrijeme prošao vlak. U mračnome zagušljivom tunelu raslo je tek malo korova, pa im on nije bio pokazatelj. Ali, kada su stigii pribliţno na pola puta, Julian primijeti nešto zanimijivo. — Pogledajte — reče — osvijetlivši dţepnom svjetiijkom dvije pruge ispred i iza njih. Vidite li? Iza nas su tračnice, crne i rđave — dok je ovaj par, ispred nas, posve sjajan — kao da se često koriste. Bio je u pravu. Iza njih su se sterale crne i rđave tračnice, mjestimice iskrivljene — a ispred njih, pruţajući se sve do ulaza u tunel koji je vodio u Ollyevu postaju, tračnice su bile sjajne, kao da su ih kotači vlaka dugo glačali. — Ĉudno — reče Dick. — Izgleda kao da sablasni vlak vozi samo odavde do Ollyeve postaje i onda se vraća. Ali zašto? I gdje je, pobogu, sada? Naprosto se rasplinuo u zrak! Julian je bio zapanjen, jednako kao i Dick. Gdje bi mogao biti vlak, ako nije u tunelu? Očigledno je stigao do polovice tunela i onda stao — ali, kamo je nestao? —Pođimo do otvora tunela i pogledajmo jesu li tračnice cijelim putem uglačane — najposlije predloţi Julian. — Ovdje više ne moţemo bogzna što otkriti — ukoliko se iznenada ispred nas ne pojavi vlak! Dječaci su se uputili niz tunel svjetiljkama osvjetljavajući tračnice ispred sebe. Hodajući, uzbuđeno su razgovaraii. Nisu primjetili četiri muškarca koji su ih čekali u prikrajku, četvoricu koja se skutrila u udubini, postrani tunela, i čekala ih u mraku. — Pa — reče Julian — mislim... i potom zastane, jer su se iznenadno na dječake obrušila četiri lika i čvrsto ih

e-book tim-balkandownload.org drţala. Julian je vikao i borio se, ali čovjek koji ga je dohvatio bijaše previše snaţan da bi se mogao osloboditi. Svjetiljke su im pale na zemlju. Julianova se razbila, a ostale dvije su tamo leţale osvjetljujući stopala sukobljene skupine. Za manje od dvadeset sekundi svaki je dječak postao zarobljenik, ruku vezanih na leđima. Julian se pokušao izvući, ali mu je njegov napadač tako čvrsto svezao ruke te je sada stenjao od boli i prestao se opirati. — Pa, dobro! Što se ovdje zbiva? — upita Dick. — Tko ste vi i što ste naumili? Nas smo trojica naprosto pošli istraţiti ovaj stari tunel? Kakvo je zlo u tome? — Vodi ih! — javi se glas koji su odmah svi prepoznali. — Gospodin Andrews! Jeste li to vi? — vikne Juiian. — Oslobodite nas. Poznajete nas — mi smo dječaci iz kampa. A s nama je i Jock. Što namjeravate učiniti? Gospodin Anđrews nije odgovorio, ali je tako udario Jocka po uhu te je ovaj umalo pao na zemlju. Muškarci koji su ih zarobili stali su ih grubo tjerati prema sredini tunela. Nitko nije imao svjetiljke, pa se sve odigravalo u mraku te su dječaci jedva teturali, dok su muškarci hodali prilično sigurno. Nakon nekog vremena, zastali su. Gospodin Andrews se udaljio i Julian je čuo da je pošao nekamo nalijevo. Potom se začuo neobični zvuk — tras, zvek, i potom kliţući, grebući zvuk. Što se dogadalo? Julian je stisnuo oči u tami, ali ništa nije vidio. Nije znao da je gospodin Andrews otvarao pomični dio zida od opeke kroz koji je prošao vlak. Nije znao da su on i ostali dječaci bili gurnuti iz prvog tunela u drugi i da su prošli kroz neobični otvor u zidu. Muškarci su gurali dječake kroz mrklinu, a ovi se nisu usuđivali usprotiviti. Sada su se nalazili na čudnovatom mjestu, između dva zida koji bijahu sagradeni točno na mjestu gdje se drugi tunel odvajao od prvoga. Mjestu gdje je u tišini stajao sablasni vlak — mjestu gdje je bila George, i dalje

e-book tim-balkandownload.org se s Timmyem skrivajući u jednom od vagona! Ali to, dakako, nitko nije znao; čak ni gospodin Andrews nije imao pojma da ih u obliţnjem vagonu slušaju djevojčica i pas! Upalio je svjetiljku i uperio je u lica dječaka koji su se, iako nisu odavali strah, ćutjeli dobrano preplašeni. Sve je bilo tako neobično i neočekivano, i nisu imali pojma gdje se nalaze. — Upozorili smo vas da ne silazite do postaje govorio im je muški glas. — Rekli smo da je to zlokobno i opasno mjesto. A ono to i jest. Sada ćete platiti zato što se niste obazirali na upozorenja! Svezat ćemo vas i ostaviti ovdje sve dok mi ne završimo posao. Moţda će to biti za tri dana, a moţda za tri tjedna! — Slušajte, ne moţete nas drţati ovdje zatvorene sve to vrijeme! — Julian će uspaničeno. — Znate i sami da će za nama krenuti potraga i da će nas traţiti posvuda po mjestu! Budite sigurni da će nas pronaći. — O, ne, neće — reče glas. — Ovdje vas nitko neće naći. A sada, Peters, sveţi dječake! Peters je dječacima svezao i noge, i potom ih posjednuo uza zid. Julian se ponovno pobunio: — Zašto to radite? Mi smo posve bezopasni. Nemamo pojma u čemu se sastoji vaša rabota, štogod to bilo. — Ne ţelimo se izlagati riziku — reče glas. To nije bio glas gospodina Andrewsa, već odlučan, strogi glas, veoma neumoljiv i nestrpljiv. ― A što će biti s mamom? — upita Jock iznenada svog očuha. — Bit će zabrinuta. — Pa, neka bude — javi se glas prije no što je gospodin Andrews uzmogao odgovoriti. — Ti si kriv. Upozorili smo te. Koraci četvorice muškaraca stali su se udaljavati. Potom se javio isti zvuk kakav su dječaci već bili čuli, Bio je to zvuk zatvaranja otvora u zidu, ali dječaci to nisu znali. Nisu mogli dokučiti što ga proizvodi. Buka je prestala i nastupila je gluha tišina. Vladala je takoder

e-book tim-balkandownload.org posvemašnja tama. Tri su dječaka naćulila uši i bila sigurna da su muškarci otišli. — Dakle, prave zvijeri! Što namjeravaju? — upita Julian ispod glasa nastojeći olabaviti konopce oko ruku. — Imaju neku tajnu koji skrivaju — reče Dick, — Pobogu, tako su mi tijesno svezali stopala da mi konopac zadire u meso. — Što će se dogoditi? — pitao je Jock uplašeno. Pustolovina mu se više nije činila tako veličanstvenom. — Pst! ušutka ih Julian. — Nešto sam čuo! Svi su se umirili i slušali. Što su čuli? — To je — to je pasji cvileţ! — Dick će iznenada. I bio je. Bio je to Timmy u vagonu s George. Ĉuo je glasove dječaka koje je poznavao i htio je doći do njih. Ali, George još nije bila sigurna da su muškarci otišli, pa je drţala njegovu uzicu. Srce joj je ţivo zakucalo od radosti kad je shvatila da više nije sama. Tri dječaka, a moţda i Anne, nalaze se ovdje, na ovom neobičnom mjestu na kojemu su i Timmy i ona. Dječaci su paţljivo osluškivali. Ponovno se začuo cvileţ. Tada George odluči osloboditi Timmyevu uzicu i on naglavce pojuri iz vagona. Šape su mu radosno tabanale po tlu. Uputio se ravno prema dječacima u tami, i Julian oćutje vlaţni jezik koji ga je liznuo po licu. Toplo se tijelo priljubilo uzanj i tihi je laveţ potvrdio o kome je riječ. — Timmy! Zaboga, Dick, to je Timmy! — viknuo je Julian radosno. — Odakle je došao? Timmy, jesi li to stvarno ti? — Vau! — potvrdi Timmy, liznuvši Dicka i zatim Jocka. — Pa gdje je onda George? — začudio se Dick. — Ovdje — začuo se glas, i George iskoči iz vagona istodobno paleći svoju dţepnu svjetiljku. Prišla je dječacima. — Što se dogodilo? Kako ste ovamo dospjeli? Jesu li vas zarobili? — Da odgovori Julian. — Ali, George, gdje smo to? I što ti radiš ovdje? Sve je poput čudesnoga sna!

e-book tim-balkandownload.org — Najprije ću vam prerezati konopce, prije nego što počnem bilo što objašnjavati reče George i izvadi iz dţepa svoj oštri noţić. Kroz nekoliko trenutaka prerezala je uţad na rukama dječaka te su sjeli trljajući natekle zglobove i stenjući. — Hvala, George! Sada se divno osjećam — Julian će ustajući. — Gdje smo? Pobogu, nije li to lokomotiva? Što radi ovdje? — To ti je, Juliane, sablasni vlak! — George će uza smijeh. — Da, doista. — Ali, mi smo prošii kroz cijeli tunel i izišli na drugome kraju, a nismo je vidjeli — Julian će zapanjeno. — Veoma tajanstveno! — Slušaj, Ju — reče George. — Znaš ono mjesto gdje je taj drugi tunel zazidan, zar ne? E, pa tamo se u zidu nalazi otvor — otvara se na način »Sezame, otvori se!« Sablasni vlak moţe na tračnicama proći kroz taj otvor. Kada se nađe između zidova stane, a otvor se ponovno zatvori. George osvijetli svjetiljkom uokoio kako bi začuđenim dječacima pokazala zid kroz koji su ušli. Potom osvijetli zid na suprotnoj strani. — Vidite li? — kazala je. — U ovom su tunelu sagrađena dva zida koja čine veliki međuprostor gdje se skriva sablasni vlak! Lukavo, zar ne? — Bilo bi, kad bi sve to imalo smisla — reče Julian. — Ali ja ga ne vidim. Zašto bi se netko vozao noću sablasnim vlakom? — E, to još moramo otkriti — reče George. — A ovo je prava prilika. Gledaj, Juliane, pogledaj sve ove špilje što se pruţaju s obiju strana tunela. One su izvrsna skrovišta! — Za što? — upita Dick. — Ne shvaćam o čemu se radi! George svjetiljkom osvijetli tri dječaka i tada nenadano upita: — Dobro, a gdje je Anne? — Anne? Nije se ţeljela s nama vratiti kroz tunel, pa je potrčala preko pustopoljina da nas dočeka na drugoj strani, pokraj Ollyeve postaje objasni Julian. — Mora da je

e-book tim-balkandownload.org nasmrt ustrašena, zar ne, kad nas još nema? Jedino se nadam da se neće uputiti u tunel da nam pođe ususret — naletjela bi ravno na one ljude, Svi su se zabrinulh Anne je mrzila tunel i strahovito bi se ustrašila kad bi se ljudi u mraku obrušili na nju. Julian se obrati George: — Osvijetli uokolo da vidimo te spiije, Ĉini se da sada ovdje nema nikoga. Mogli bismo malko pronjuškati. George je napravila krug sa svjetiljkom i Julian ugleda prostrane i neobjašnjive udubine što su se sterale s obiju strana, usječene u zidove tunela. Jock je spazio još nešto. Pri svjetlosti dţepne svjetiljke ugledao je prekidač. Moţda se s pomoću njga otvara otvor u zidu? Prišao mu je i okrenuo ga. Namah je mjesto oblila sjajna svjetlost. Dakle, našao je prekidač za svjetlo. U iznenadnu sjaju, svi su zatreptali. — Tako je već bolje Julian će zadovoljno, — Bravo, Jock! Sada barem vidim što radimo. Gledao je sablasni vlak koji je nijemo stajao na tračnicama pokraj njih. Doista je bio veoma star i zaboravljen — kao da je pripadao prošlome, a ne ovom stoljeću. — Pravi muzejski primjerak — Julian će sa zanimanjem. — Znači, prošle smo noći čuli njegovo dahtanje pri ulasku i izlasku iz tunela — dragi stari Sablastko! — Sakrila sam se ovdje u vagonu — uze George pripovjedati svoju pripovjest pokazujući na vagon. Dječaci su jedva vjerovali da se George doista skrivena kotrljala u sablasnom vlaku! — Dođite, pogledajmo te spilje —predloţi Dick. Prišli su najbliţoj. Bila je natovarena škrinjama i kutijama svake vrste. Julian je jednu otvorio i zazviţdao. — Sve krijumčarena roba, pretpostavljam. Pogledajte, sanduci čaja — sanduci viskija i konjaka — kutije i kutije bogzna kakve robe! To je pravo spremište trgovine na crno!


Djeca su još malo razgledala. Špilje su bile krcate dragocjenom robom, vrijednom na tisuće funti. — Sve pokradeno, rekao bih — prosudi Dick. — Ali što s time rade? Hoću reći, kako raspačavaju robu? Dovoze je ovamo vlakom, dakako, i skrivaju je — ali kako je rasprodaju? Mora postojati neki način.

e-book tim-balkandownload.org — Moţda je ponovno ukrcavaju na vlak i voze natrag do postaje kad imaju dovoljno kamiona da je prevezu? — upita Julian. — Ne! — reče Dick. Naravno da ne. Ĉekaj, kradu robu, noću je utovaraju na kamione, nekamo je privremeno odvoze... — Da na farmu moje majke! — dosjeti se Jock ustrašena glasa. — Svi ti kamioni tamo u hangaru — eto, čemu sluţe! Noću stiţu u Ollyevu postaju gdje se roba potajice utovaruje na stari vlak koji sopćući dolazi po nju — i tada je odvoze ovamo i skrivaju! — Jupiiiiiiii! — kliknuo je Juiian. — U pravu si, Jock! Upravo to se događa. Kakav promućurni plan — posluţiti se savršeno čestitom malom farmom kao skloništem — zaposliti na farmi trgovce na crno kao poljodjelce — nije ni čudo da su tako loši radnici — i čekati noć da robu prevezu u postaju i natovare vlak! — Mora da u toj igri tvoj očuh zarađuje grdne pare! — reče Dick Jocku. — Zato si moţe priuštiti da toliko novca troši na farmu. — Točno. — Jock će utučeno. — Uboga mama! To će joj slomiti srce. Pa ipak, ne vjerujem da je na čelu svega moj očuh. Netko stoji iza njega. — Da — sloţi se Julian misleći o zločestom malom gospodinu Andrewsu, s njegovim velikim nosom i slabom bradom. — Vjerojatno stoji. No, sjetio sam se još nečega. Ako se ta roba raspačava na neki drugi način, izuzev kroz tunel kroz koji ovamo dospijeva, onda negdje mora postojati put koji vodi iz ovih špilja! — Mislim da si u pravu — reče George. — A ako postoji, mi ćemo ga naći! I ne samo to, posluţit ćemo se njime za naš bijeg! — Dođite! — reče Julian te isključi blistavu svjetlost. — Tvoja će nam dţepna svjetiljka dostajati. Pokušat ćemo s prvom špiljom. Svi dobro napregnite oči!

e-book tim-balkandownload.org Uspješan bijeg Ĉetvoro djece i Timmy ušli su u veliku špilju. Probijali su se između kutija, škrinja i sanduka čudeći se količini ukradene robe. — Ta udubljenja nisu napravili ljudi ― kazao je Julian. — To su prirodne spilje. Mislim da se krov morao urušiti na mjestu gdje su se odvajala dva tunela a ulaz u njih bio doslovce zatrpan. — Ali, onda postoje dva sagrađena zida — reče Dick. — O, ne. Ne znamo kako je nastalo ovo mjesto za skrivanje robe kojom se trguje na crno — reče Julian — ali moţda se znalo da ovdje ima špilja — i kad je netko jednog dana došao pregledati tunel, moţda je čak naišao na stari zatrpani vlak nakon što se krov bio urušio. — Da, i popravio ga i tajno sagradio još jedan zid kako bi dobio spremište za robu. Tada su se počeli sluţiti i vlakom za svoje potrebe! — zaključi Dick. — Napravili su i tajni ulaz. Kako domišljato! — A moţda je mjesto sagrađeno za vrijeme prošlog rata ― reče Julian. — Moţda su se ovdje radili tajni pokusi — od kojih se poslije odustalo. Moţda su nakon toga mjesto otkrili trgovci na crno i mudro se njime okoristili. Tko zna! Već su dosta dugo švrljali špiljom a da nisu našli ništa zanimljivog, izuzev kutija i sanduka sa svakovrsnom robom. Potom su stigli do mjesta gdje su sanduci bili veoma uredno sloţeni i na njima kredom ispisani brojevi, Julian ih je zaustavio. — Ove kutije izgledaju kao da su spremne da se nekamo prebace — kazao je. — Sve su sloţene i obiljeţene. Tu negdje mora postojati izlaz. Uzeo je Georgeinu svjetiljku i osvijetlio prostor oko njih. Pronašao je što je traţio. Zraka svjetla osvijetlila je grubo istesana drvena vrata, ugrađena u zid spilje. Djeca

e-book tim-balkandownload.org su im uzbuđeno prišla. — To smo traţili! — reče Julian. — Kladim se da je to izlaz na neko veoma pusto mjesto na vrištinama, nedaleko ceste kojom mogu pristići kamioni da bi preuzeli robu koju treba odvesti! Na ovim pustopoljinama ima veoma samotnih putova što vode posred pustih vriština. — Lukava organizacija posla! — pohvali Dick. — Kamioni smješteni na nekoj osamljenoj farmi, natovareni robom, u prikladno vrijeme skrivenom u spiljama tunela. Vlak izlazi noću da bi se na nj utovarila roba i dovodi je ovamo sve dok se ne stiša buka i graja oko nestalih stvari. Potom se roba iznosi kroz ova vrata i utovaruje u kamione koji je preko pustopoljina prevoze na crno trţište! — Rekao sam vam da sam neke noći vidio Petersa kako zaključava hangar, zar ne? — Jock će uzbuđeno. —Pa, mora da je tada dovezao kamion natovaren ukradenom robom — da bi je sljedeće noći tovario na sablasni vlak! — Tako je! — sloţi se Julian koji je pokušao otvoriti vrata. — Da poludiš s ovim vratima! Ne mogu ih pomaknuti ni milimetra. Koliko vidim, brave nema. Djeca su snaţno gurala, ali se vrata nisu pomaknula. Bijahu veoma otporna i snaţna, iako grubo otesana i neobrađena. Teško dišući i gušeći se od vrućine, djeca su najposlije odustala. — Znate li što mislim? — pitao je Dick. — Mislim da su gnjusna vrata zapeta izvana. — Kad se razmisli, mora da je tako — sloţi se Julian. — A izvrsno su sakrivena vrijesom, papratima i drugim raslinjem. Nitko ih ne bi našao. Pretpostavljam da vozači kamiona, kada dođu po robu, izvana otvaraju vrata, a zatvaraju ih i zabravljuju nakon toga. — Znači, ovdje nema izlaza — George će razočarano. — Bojim se da nema potvrdi Julian. George uzdahne. — Umorna? — srdačno će Julian. — Ili gladna? — Jedno i drugo — reče George. — Pa negdje smo imali hrane, zar ne? — reče Julian. — Sjećam se da mi je jedan od ljudi dobacio torbu s

e-book tim-balkandownload.org hranom. Još nismo uţinali. Što mislite o tome da sada prezalogajimo? Ne čini se da ćemo se brzo odavde izvući. — Hajdemo sloţi se George. — Ne mogu više ni koraka napraviti! Sjeli su pokraj velikoga drvenog sanduka. Dick je otvorio naprtnjaču. U njoj su bili sendviči, keksi i čokolada. Djeca su zahvalno jela ţaleći što nema ničega čime bi mogla isprati grlo. Julian se pitao što je bilo s Anne. — Pitam se što je učinila — kazao je. — Pretpostavljam da nas je dugo čekala. Tada se vjerojatno vratila u kamp. Ali, ona ne poznaje dovoljno dobro put i mogla bi se izgubiti. O, Boţe, ne znam što bi bilo gore po Anne, da se izgubi u pustopoljinama ili da je ovdje s nama zatvorena! — Moţda se nijedno od toga nije dogodilo — reče Jock dajući Timmyu posljednji komadić sendviča. — Moram reći da mi je jako drago da je Timmy s nama. Stvarno, George, nisam ni sanjao da ste ovdje sve dok nisam čuo Timmya kako cvili, kao i tvoj glas. Mislio sam da mi se priviđa. Djeca su još neko vrijeme posjedila i tada su odlučila da se vrate kroz tunel do mjesta gdje se nalazio vlak. — Moţda uspijemo pronači prekidač s pomoću kojega radi »Sezame, otvori se!« — reče Julian. — Morao sam na to ranije misliti, ali se nisam sjetio. Vratili su se do mjesta gdje je u tišinl vlak počivao na svojim tračnicama. Sada se nadavao kao obični stari vlak i djeci nikako nije bilo jasno kako su mogla misliti da se radi o čudesnom i sablasnom vlaku. Ponovno su upalili svjetlo i tragali za nekom ručicom ili polugom s pomoću koje bi se moţda mogao raskriliti otvor u zidu. Ĉinilo se da ničega takvoga nema. Djeca su pokušala okretati nekoliko prekidača, ali se ništa nije dogodilo.


e-book tim-balkandownload.org Tada George iznenada ugleda veliku polugu u zidu od opeke. Pokušala ju je pomaknuti, ali nije mogla. Pozvala je Juliana. — Ju, dođi ovamo. Pitam se da li je ovo u nekoj vezi s otvaranjem vrata. Trojica dječaka prišla su George. Julian je pokušao gurnuti polugu prema dolje. Ništa se nije dogodilo. Potom su je Dick i on svom snagom povukli prema gore. I, hokus pokus, odnekud se čuo udarac, kao da se pomiče nešto teško i potom klikot, kao da se pokrenuo neki stroj. Tada se čuo klizav, grebajući zvuk i veliki se blok zida od opeke polako pomaknuo natrag, udario o zid sa strane i zaustavio. Izlaz je bio slobodan! — Bit će bolje da ovdje ugasimo svjetlo — kazao je Julian. — Ako je netko još u tunelu, mogao bi vidjeti njegov odraz na zidu tunela i pitati se što se zbiva. Vratio se da ugasi svjetlo i mjesto je ponovno prekrila tama. George je upalila dţepnu svjetiljku i njezina je slaba zraka pokazivala put u slobodu! — Dođite — Dick će nestrpljšvo i svi su poţurili kroz otvor. — Krećemo prema Ollyevoj postaji. Djeca su silazila mračnim tunelom. — Slušajte — Julian će ispod glasa. — Bit će bolje da uopće ne govorimo i da budemo što tiši. Ne znam ima li nekoga u ili izvan tunela. Ne bi bilo dobro da naletimo na nekoga. I tako više nisu izustili ni riječi, već su priljubljeno kročili u redu po jedan, idući duţ tračnica. Prošli su pribliţno pola kilometra, kad je Julian, koji je bio na čelu, naglo zastao. Ostali su se sudarili i Timrny je malko zacvilio, jer mu je netko stao na šapu. Georgeina se ruka odmah spustila na njegovu ogrlicu. Djeca i Timmy su osluškivali, jedva se usuđujući da dišu. Netko je dolazio tunelom prema njima! Vidjeli su upaljenu glavicu svjetiljke i začuli udaljeni štropot koraka. — Brzo, vratimo se! — šapnuo je Julian i svi su se okrenuli. Sada im je Jock bio na čelu te su ţurili tiho i brzo koliko su mogli do mjesta gdje su se račvali tuneli.

e-book tim-balkandownload.org Prošli su ga i uputili se prema Kiltyevoj postaji nadajući se da će se s te strane uspjeti pobjeći. Ali, uzalud im nada, kad je niţe dolje u tunelu svijetlila svjetiljka te se nisu usudili nastaviti. Mogla je biti tamo postavljena, a mogao ju je netko i drţati. Što da rade? — Ljudi će vidjeti da je otvor u zidu raskriljen! — iznenada će Dick. — Ostavili smo ga otvorena. Tada će znati da smo pobjegli. Ponovno smo u stupici! Poći će nas traţiti i naći nas! Djeca su mirno stajala, sasvim priljubljena jedno uz drugo, dok je Timmy potuljeno reţao. Tada se George nečega sjetila! — Juliane! Dick! Mogli bismo se uspeti uz onaj oduh kroz koji sam se ja spustila — šaptala je. — Onaj kroz koji je pao ubogi Timmy. Imamo li za to vremena? — Gdje je taj oduh? Julian će ţurno. — Brzo ga nađi! George se pokušala sjetiti. Da, nalazio se na drugoj strani tunela, blizu mjesta na kojemu su se tuneli račvali. Mora potraţiti hrpu čađe. Zarko se nadala da se malena svjetlost njezine svjetiljke neće vidjeti. Tkogod dolazio s Ollyeve postaje, dosad je morao već biti sasvim blizu! Našla je gomilu čade na koju je Timmy pao. — Tu je šaptala je. — Ali, oh, Juliane! Kako ćemo podići Timmya? — Nikako — rekao je Jufian. — Moramo se nadati da će se uspjeti sakriti i potom sam skliznuti iz tunela. Dovoljno je mudar za to. Najprije je gurnuo George prema oduhu i noga joj je napipala prve prečage. Potom se stao uspinjati Jock, koji je nosom govoto doticao Georgeino stopalo, zatim Dick i najposlije Julian. No, prije no što je uspio stati na prvu prečagu, nešto se dogodilo. Blistava je svjetlost oblila tunel, jer je netko upalio svjetiljku koja je visjela na stropu. Timmy se sklonio u tamu i potmulo reţao. Tada se začuo povik: — Tko je raskrilio otvor u zidu? Otvoreno je! Tko je tamo?

e-book tim-balkandownload.org Bio je to glas gospodina Andrevvsa. Potom se čuo još jedan ljutiti i snaţni glas. — Tko je tamo? Tko je otvorio spremište? — Klinci nisu mogli pomaknuti polugu reče gospodin Andrews. — Ĉvrsto smo ih svezali. Muškarci, njih trojica, poţuriše kroz otvor u zidu. Julian se zahvalno uspeo uz prvih nekoliko prečaga oduha. Ubogi je Timmy bio ostavljen na dnu, u sjeni. Muškarci su izišli i potrčali. — Otišli su! Konopci su prerezani! Kako su uspjeii pobjeći? Ostavili smo Kita na jednom kraju tunela, a mi smo pošli na ovu stranu. Klinci moraju biti negdje unutra. — Ili se skrivaju u spiljama — začuo se drugi glas. — Peters, idi i pogledaj, dok ih mi ovdje traţimo. Ljudi su ih svugdje traţili. Nisu imali pojma da se na obliţnjem zidu nalazi oduh za dim. Nisu vidjeli psa koji se šunjao pokraj njih poput sjene, uzmičući pred njima i lijeţući na tlo svaki put kad bi se pribliţila svjetlost dţepne svjetiljke. George se uporno penjala, traţeći stopalom ţeljezni klin svaki put kad bi naišla na slomljenu prečagu. Potom je stala. Nešto joj je pritiskalo glavu. Što je to bilo? Ispruţila je ruku da opipa. Bila je to gomila ţeljeznih šipki na koje je Timmy pao tog jutra. Neke je pomaknuo i potom su pale niţe poprijeko oduha, zadjenuvši se jedne za druge. George se nije mogla dalje uspinjati. Pokušala je pomaknuti šipke, ali bile su teške i snaţne — osim toga, bojala se da bi cijela hrpa mogla pasti na nju i na ostale. To bi ih moglo ozbiljno povrijediti. — Što se đogađa, George? Zašto si stala? upitao je Jock koji je bio iza nje. — Poprijeko oduha nalegle su nekakve ţeljezne šipke — one koje su se urušile kad je Timmy pao na njih — reče George. — Ne mogu se dalje penjati! Ne usuđujem se previše povlačiti šipke. Jock je prenio poruku Dieku a Dick Julianu. Ĉetvorka se našla u škripcu!

e-book tim-balkandownload.org — Dođavola! — opsuje Julian. — Da sam barem ja pošao prvi. Što ćemo sada? Doista, što da rade? Ĉetvoro djece nasukalo se u tami, u odvratnu smradu čadavog staroga dimnog oduha, u krajnje neudobnu poloţaju na slomljenim prečagama i ţeljeznim klinovima. — Kako ti se sada sviđaju pustolovine, Jock? ― upitao je Dick. — Priznaj da bi rade bio kod kuće u svom krevetu! — Ne bih! usprotivi se Jock. — Ni za što na svijetu ne bih ovo propustio! Uvijek sam ţelio doţivjeti pustolovinu — ovoj ništa ne zamjeram!

e-book tim-balkandownload.org Kakva pustolovina A što se zbivalo s Anne? Dugo je posrtala i posrtala zazivljući gospodina Luffya. A gospodin Luffy je sjedio ispred šatora, spokojno čitajući knjigu. Ali, kako je nadolazila večer I potom se smračilo, bio se ozbiljno zabrinuo za djecu. Pitao se što da uradi. Bilo je beznadno da jedan čovjek krene sam istraţivati pustopoljine. Za to bi ih trebalo najmanje šestorica ili još više! Odlučio je poći po svoj automobil i odvesti se do OIlyeve farme da nađe ljude. Krenuo je. Ali, kad je tamo stigao, nije našao nikoga kod kuće, izuzev gospođe Andrews i mlade sluškinje. Gospođa Andrews izgledala je osupnuto i zabrinuto. — Što vam je? — blago će gospodin Luffy dok je ona trčeći prilazila automobilu zabrinuta izraţaja. — O, vi ste gospodin Luffy — kazala je kad joj se predstavio. — Pitala sam se tko dolazi. Gospodine Luffy, dogada se nešto neobično. Svi su muškarci otišli — i svi kamioni. Moj je suprug otišao sa svojim automobilom, a meni nitko nije kazao ni riječi. Tako sam zabrinuta! Gospodin Luffy je odlučio da još ne povećava njezinu brigu govorenjem o tome da su djeca nestala. Hinio je da je došao po malo mlijeka. — Ne brinite kazao je umirujući gospođu Andrews. — Nadam se da će do sutradan ujutro sve biti u redu. Tada ću doći do vas. Sada imam vaţna posla. Otišao je truskajući se u svom automobilu, prilično zbunjen. Znao je da se nešto čudno dogada na Ollyevoj farmi i već je prilično razbijao glavu u vezi s Ollyevom postajom i sa sablasnim vlakovima. Nadao se da se djeca nisu uplela u nešto opasno. »Bit će bolje da pođem do grada i obavijestim policiju da su nestala«, razmišljao je. »Uostalom, ja sam zapravo za njih odgovoran. Sve je to prilično zabrinjavajuće.«

e-book tim-balkandownload.org Rekao je što je znao na policijskoj stanici i isljednik, bistar čovjek, odmah je izdao naredbu da šest sluţbenika pođe s policijskim automobilom u potragu. — Moramo naći djecu — kazao je. — A treba pročačkati i te poslove na Ollyevoj farmi, gospodine, kao i pripovijest o sablasnim vlakovima, kakvi god oni bili. Znali smo da se tu događa nešto neobično, ali nismo naišli ni na kakav trag. Ali, najprije ćemo pronaći djecu. Brzo su se uputili u pravcu pustopoljina i ljudi su krenuli u potragu s gospodinom Luffyem na čelu. A prva osoba koju su pronašli bila je Anne! I nadalje je teturala, zazivajućai gospodina Luffya, ali sada slabašnim, iznemoglim glasom. Kad je čula da netko u tami doziva njezino ime, zaplakala je od radosti. — O, gospodine Luffy! Morate spasiti dječake — preklinjala je. — Gospodin Andrews i njegovi ljudi uhvatili su ih, tamo dolje, u tunelu. Sigurna sam u to. Nisu izlazili, a ja sam ih čekala i čekala! Dođite! — Našao sam nekoliko prijatelja koji će sigurno poći s nama i pomoći nam — gospodin če Luffy blago. Pozvao je ljude i u nekoliko im riječi prenio Anneinu pripovijest. — U tunelu? — pitao je jedan od njih. — Tamo gdje prolaze sablasni vlakovi? Dođite ljudi, krećemo! — Ti ostani ovdje, Anne rekao je gospodin Luffy. Ali ona nije pristala na to. Stoga ju je poveo, prateći ljude koji su se uputili preko vrijesa do Ollyeve postaje. Nisu se zadrţavali sa Samom Drvenom Nogom. Pošli su ravno prema tunelu I tiho ušli u nj. Gospodin Luffy je bio prilično zaostao za njima vodeći Anne. Ona je odbila da njih dvoje ostanu u postaji. — Ne — kazala je. — Nisam kukavica. Doista nisam. Ţelim pomoći u spašavanju dječaka. Da je barem George ovdje! Gdje je George? Gospodin Luffy nije imao pojma. Anne se ovjesila o njegovu ruku, uplašena ali ţeljna da dokaţe kako nije kukavica. Gospodin Luffy je smatrao da je veličanstvena.

e-book tim-balkandownload.org U međuvremenu, Julian i ostali su već dobrano vremena proveli u dimnom oduhu; bili su umorni i bilo im je neudobno. Ljudi su uzalud tragali za njima i sada su pomno ispitivali svako udubljenje na stranama tunela. I, dakako, pronašli su oduh! Jedan je muškarac podigao svjetiljku prema gore. Osvijetlila je stopala sirotog Juliana! Ĉovjek je glasno viknuo, a Julian je gotovo pao s prečage na kojoj je stajao. — Ovdje su! U oduhu. Tko bi se toga sjetio? Siđite ili jao vama! Julian se nije pomaknuo. George je očajnički gurala ţeljezne šipke ponad glave, ali ih nije mogla pomaknuti. Jedan se od muškaraca uspeo i uhvatio Juliana za nogu. Povukao ga je tako snaţno te mu je silom odvojio nogu od prečage. Potom je povukao drugu nogu, i Julian je ostao visjeti na rukama, dok ga je čovjek snaţno povlačio za noge. Više nije mogao izdrţati. Iscrpljene su ruke popustile, i on je počeo padati, zaustavivši se dijelom na čovjeku a dijelom na hrpi čađe. Drugi se mušarac oborio na Juliana, dok se prvi uspeo uz oduh da se domogne drugog dječaka. Uskoro je i Dicka stao vući za noge. — U redu! U redu! Sići ću! — vikao je Dick i počeo se spuštati. Potom se spustio i Jock. Muškarci su ih ljutito promatrali. — Natjerati nas u ovakvu potjeru! Tko vas je odvezao?— grubo će gospodin Andrews. Jedan ga od mušaraca uhvati za ruku i pokaţe prema oduhu. — Još netko silazi — kazao je. — Mi smo svezali samo tri dječaka, zar ne? Tko je bio četvrti? Naravno, bila je to George. Ne bi ona napustila dječake! Sišla je, crna poput čađe. — Još jedan dječak! — reče čovjek. — Odakle je taj došao? — Ima li ih još gore? — upita gospodin Andrews. — Iđite i pogledajte! — rekao je Julian, a zbog drska odgovora jedna ga je kutija pogođila u glavu. — A sada, bez milosti s njima — naredi Peters. — Daj

e-book tim-balkandownload.org lekciju malim kugama. Vodi ih! Djeci je zamrlo srce. Mušarci su ih grubo zgrabili. Dodavola! Sada su ponovno zatočenici! Iznenadno se, daleko u tunelu, začuo povik: — Policija! Bjeţite! Muškarci su ostavili djecu i stali neodlučno. Tunelom im je u trku prilazio čovjek i urlao: — Rekao sam da stiţe policija! — dahtao je. Jeste li oglušili? Cijela ih je gomila. Bjeţimo! Netko nas je odao. — Poţurimo do Kiltyeve postaje! — vikao je Peters. — Tamo nas čekaju automobili. Bjeţimo! Na zaprepaštenje djece, ljudi su pojurili tunelom u pravcu Kiltyeve postaje. Pobjeći će! Ĉuo se štropot nogu muškaraca koji su trčali duţ ţeljezničke pruge. George je došla do glasa: — Timmy! Gdje si? Za njima, Timmy! Zaustavi ih! Crna se sjena izduţila iz udubljenja u zidu gdje se sakrio Timmy čekajući hoće li se moţda pojaviti George. Ĉuo je njezin glas i povinovao se. Potrčao je za ljudima poput hrta, ovješena jezika, dahćući pri kasu. Ti su ljudi bili zločesti prema George i ostalima, zar ne? Aha, zna Timmy kako treba s takvima! Dotrčali su policajci, a za njima gospodin Luffy i Anne. — Otišli su u tom pravcu, a Timmy trči za njima — vikala je George. Ljudi su je gledali i hvatali dah. Izgledala je poput malog crnca. I ostali su bili dobrano prljavi, s nagaravljenim licima što ih je osvjetljavala svjetiljka koja je i dalje gorjela na stropu tunela. — George! — vrisnula je Anne oduševljeno. — Juliane! O, je li sve u redu? Vratila sam se da kaţem gospodinu Luffyu što vam se dogodilo i izgubila sam se. Tako me je stid! — Nemaš se čega stidjeti — reče gospodin Luffy. — Bila si veličanstvena! Hrabra poput lava! Sa dna tunela čuli su se povici, krikovi i glasan laveţ. Timmy je bio na djelu! Uhvatio je ljude i bacio se na njih,

e-book tim-balkandownload.org redom ih sručivši na zemlju. Bili su uţasnuti od straha kad se velika ţivotinja oborila na njih reţeći i grabeći ih. Timmy ih je drţao zarobljene u tunelu ne dopuštajući da naprave makar i korak, i škljocajući zubima prema svakome tko se pokušao pribliţiti. Dotrčali su policajci. Timmy je tada stao posebno bijesno reţati kako bi svakome pokazao da s njim nema šale. U hipu, snaţne su ruke uhvatile tri muškarca i rečeno im je da mirno krenu. Nisu krenuli mirno. Gospođin Andrews je izgubio ţivce i očajnički zacvilio. Jock ga se strašno postidio. — Ušuti! — viknuo je kršni policajac. — Znamo da si samo ubogi miš koji prima novac od gazde zato da drţi jezik za zubima i sluša naređenja. Timmy je zalajao kao da je htio reći: — Da, da se nisi usudio reći da je ubogi pas! Bilo bi to predobro za njega! — Pa, ne vjerujem da sam u ţivotu vidio prljavije djece ― reče gospodin Luffy. — Predlaţem da svi pođemo do mog automobila i da vas odvedem na Ollyevu farmu da nešto pojedete i okupate se! I tako su se svi uputili Jockovoj kući, umorni, prljavi, ali veoma uzbudeni. Kakva noć! Ispripovijedili su Anne sve što se dogodilo, a ona je njima ispričala svoju pripovijest. Gotovo je zaspala u automobilu dok je pripovijedala, toliko je bila umorna. Gospođa Andrevvs je bila suosjećajna i srdačna, iako veoma uznemirena zbog toga što joj je supruga odvela policija. Stavila je grijati toplu vodu za kupanje i gladnoj djeci priredila obrok. — Ne bih previše brinuo, gospođo Andrews — ljubezno će gospodin Luffy. — Znate, vaš je suprug zasluţio lekciju. Moţda će ga to navesti da ubuduće ide pravim putem. Ova je farma vaša i sada moţete unajmiti farmere koji će raditi onako kako im vi kaţete. A Jock će, uvjeren sam, biti sretniji da neko vrijeme bude bez očuha. — U pravu ste, gospodine Luffy — reče gospođa An-

e-book tim-balkandownload.org drews brzo brišući oči, — Potpuno u pravu. Jock će pomagati na farmi i vodit ćemo je kako treba. Kad pomislim da je gospodin Andrews bio upleten s tim ljudima u poslove oko crne trgovine! Na to ga je, znate, naveo onaj njegov prijatelj. Tako je povodljiv! Znao je da je Jock njuškao oko tunela, pa ga je zato htio udaljiti — i zato je htio da bude ovdje s onim dječakom ili da izlazi s njim. Znala sam da se događa nešto neobično! — Nije čudno da je bio zabrinut kad je vidio da je Joek to utuvio sebi u glavu i pošao logorovati s djecom — reče gospodin Luffy. — Kad pomislim da su stara postaja i tunel ponovno bili u upotrebi! — usklikne gospođa Andrews. — I sve te priče o sablasnim vlakovima — i način na koji su tajili o tom vlaku, i skrivali robu! Pa to doista zvuči kao bajka, zar ne? Poţurila je da vidi je li se zagrijala voda za kupanje. Voda je bila topla i pozvala je djecu koja su bila u susjednoj sobi. Otvorila je vrata i provirila unutra. Potom je pozvala gospodina Luffya. I on je pogledao u sobu. Petoro djece i Timmy leţali su u gomili na podu čekajući kupanje. Nisu htjela sjesti na stolice ili krevete, jer su bila tako prljava. I tako su zaspala na mjestu gdje su sjedjela, lica crna kao u dimnjačara. — A mi govorimo o trgovcima na crno! — šapnula je gospođa Andrews. — Svatko bi pomislio da ih se ovdje, u spavaonici nakupila sva sila! Djeca su se probudila i jedno po jedno odlazila su na kupanje i potom sjela za izdašni obrok. Tada su se uputila u kamp s gospodinom Luffyem, a Jock je takoder pošao s njima. Bilo je boţanstveno uvući se u vreću za spavanje. George je doviknula trojici dječaka. — Da se niste usudili noćas otići bez mene, jasno? — Pustolovina je završena — zaključio je Dick. — Kako ti se svidjelo, Jock?

e-book tim-balkandownload.org — Svidjelo? — Jock će uza sretni smijeh. — Bilo je naprosto čarobno!

Obrada: nela012, TimeLady,

Babac

Enid Blyton - 5 prijatelja - 7. Na logorovanju.pdf

Recommend Documents