NA DEMONSKIM STIJENAMA S engleskoga prevela GORDANA V. POPOVIĆ
Naslov izvornika THE FAMOUS FIVE
Five go to Demon’s Rocks
Tri posjetitelja
Fanny! — viknuo je gospodin Kirrin trčeći niza stube s pismom u ruci. — FANNY! Gdje si? —
Ovdje, dragi, ovdje. Pomaţem Joani u oprašivanju — odvrati gospođa Kirrin pojavivši se na vratima spavaonice. ― Ne viči toliko. Znaš, nisam gluha. Što je —
bilo? Dobio sam pismo od starog prijatelja, profesora Haylinga — uzvrati gospodin Kirrin. — Sjećaš ga se, zar ne? —
—
Misliš li na onog čovjeka koji je kod odsjeo—prije gonekoliko godina i stalno zaboravljao doći nanas obroke? spođa će Kirrin otresajući mrvice sa suprugova ogrtača. — Fanny, ne oprašuj i mene — gospodin Kirrin će ljutito.
Netko će pomisliti da sam prekriven prašinom. Slušaj, on danas stiţe i ostat će tjedan dana — umjesto da dođe sljedećeg tjedna. Gospođa Kirrin je uţasnuto piljila u svog supruga. — —
Ali ne može to uraditi! — kazala je. — George se danas vraća kući, zajedno sa svoja tri rođaka i bora vit će ovdje neko vrijeme. To dobro znaš! — O, zaboravio sam — reče gospodin Kirrin. — Nazvat ćemo i reći George da ostane ondje gdje jest — ne mogu biti ovdje dok je tu i profesor Hayling. Ţelim biti posve ne smetan — on i ja moramo raspraviti o nekim njegovim izumima. Ne gledaj me tako, draga, moglo bi se raditi o
veoma značajnim stvarima. — Dobro, ali vaţno je i da »petorkini« planovi ne propadnu — reče gospođa Kirrin. — Uostalom, George je i otišla kod Dicka, Juliana i Anne zbog toga što si ti morao pisati neke hitne izvještaje i nisi ţelio da te ometa — a znao si da se danas trebala vratiti kući. Quentine, moraš
nazvati svoga prijatelja profesora i reći mu da ne moţe doći. — Vrlo dobro, draga, vrlo dobro — reče gospodin Kirrin. ― Ali to mu se neće dopasti. Nimalo! — Otišao je u svoju radnu sobu da telefonira, a gospođa Kirrin je poţurila uza stube da pripremi sobe za četvoro rođaka. — Anne moţe spavati sa George, kao i obično — kazala je Joani. — A dječaci će spavati u gostinskoj sobi. — Bit će lijepo da »petorka« ponovno boravi ovdje — reče Joan gurajući usisavač gore-dolje po odmorištu. — Nedostaju mi. A morali biste vidjeti kolače koje sam im jučer ispekla — dvije pune tepsije. — Previše si dobra toj d jeci, Joan — reče gospođa Kirrin. ― Ne čudi me da te toliko vole. Sada ćemo, o, Boţe, gospodin dolazim! Kirrin me ponovno zove. U redu, dragi, dolazim,
Sišla je uţurbano u predvorje i pošla u radnu sobu. Tamo je stajao gospodin Kirrin drţeći telefonsku slušalicu. — Što da radim — gotovo je vikao. — Profesor Hayling je već krenuo i na putu je ovamo. Ne mogu spriječiti njegov dolazak. A on dovodi i svog sina, znači, stiţu dvojica. — Svoga sina! Pa, stvarno! — uzdahne gospođa Kirrin. — Quentine, ovdje za njih nema mjesta, s obzirom
na četvoro rođaka. To dobro znaš. —
Pa, nazovi George i reci njoj da ne dođe ovoga
tjedna, već da ostane kod rođaka — gospodin će Kirrin ljutito. — Ne vidim, zašto bi SVI došli u isto vrijeme. — Ali, Guentine, savršeno dobro znaš da Georgeina teta i stric danas zatvaraju kuću jer odlaze na krstarenje — reče gospođa Kirrin. — O, Boţe! Dobro, nazvat ću George i pokušati ih nagovoriti da ne dolaze. Tako se još jednom telefon našao u upotrebi; zabrinuta gospođa Kirrin pokušavala je stupiti u vezu s George. Dugo nitko nije odgovarao i tada se najposlije
začuo glas: —
Halo, tko je tamo?
Ovdje gospođa Kirrin, mogu li govoriti sa George? — O, ţao mi je, »petorka« je već krenula biciklima — uzvrati glas. — Samo sam ja ostala u kući. Ja sam susjeda koja je došla sve zaključati. Jako mi je ţao da ne moţete dobiti George. — Hvala vam, u redu je — odgovori gospođa Kirrin i spusti slušalicu. Duboko je uzdahnula. Što da SADA —
uradi? Profesor Hayling i njegov sin na putu su za Vilu Kirrin, a tako je i s »petorkom« — a ona ih ne moţe
zaustaviti. Kakvo će to biti domaćinstvo? — Quentine — kazala je ulazeći u radnu sobu gdje je njezin suprug sređivao gomilu papira. — Quentine, slušaj, George i ostali su na putu ovamo. Ja ne znam GDJE ću sve smjestiti. Stvarno ne znam. Izgleda mi da će netko morati u Timmyeovoj psećoj kućici, a tebi bih najradijespavati pripremila leţaj u drvarnici! — Imam posla — reče gospodin Kirrin jedva slušajući. — Moram srediti sve ove papire prije negoli stigne profesor Hayling i usput, draga moja, hoćeš li, MOLIM TE, reći djeci da budu tiha dok je profesor ovdje — on prilično lako plane i... — Quentine, čini mi se da bih i ja mogla planuti — reče gospođa Kirrin. — I ako... — iznenada je zastala i
uţasnuto se zagledala u prozor radne sobe. Potom je pokazala prstom:
Pogledaj! Što je to na prozoru? Quetnin se okrenuo i razrogačio oči: — Izgleda poput majmuna — kazao je. — Odakle se, pobogu, našao ovdje? Sa stubišta je dozivao glas. Bila je to Joan: — Gospođo! Pred vratima je neki automobil. Mislim da su to posjetitelji našega gospodina — muškarac i dječak! Gospođa Kirrin je i dalje zapanjeno piljila u majmuna koji je sada grebao po prozorskom okviru brbljajući nešto na smiješan cvrkutavi način. Pričepio je nos o okno, —
sasvim nalik na dijete.
NEMOJ mi reći da tvoj prijatelj ima još i majmuna — te da je i njega doveo ovamo! — proštenja uboga gospođa Kirrin. Poskočila je kad se na prednjim vratima začulo glasno kucanje; puţurila je da ih otvori. — Da, tamo je stajao profesor Hayling, čovjek koji j e tako često zaboravljao doći na obroke kada je prije —
nekoliko godina boravio u Vili Kirrin. Kraj njega je stajao
dječak od pribliţno devet godina kojega je lice pomalo nalikovalo licu majmuna što je sada sjedio na njegovu ramenu.
Profesor uđe doviknuvši vozaču: — Unesite prtljagu čovječe. Dobar dan, gospođo Kirrin, drago mi je da vas ponovno vidim. Gdje vam je suprug? Tako mi svega, imam za njega neke zanimljive novosti. O, Quentine, tu si dakle! Jesi li za mene priredio one papire? — Dragi stari prijatelju! — gospodin Kirrin će srdačno se rukujući. — Drago mi je da vas vidim. Tako se radujem
da ste došli. Ovo je Motorko, moj sin — reče profesor Hayling lupivši dječaka po leđima te ga je gotovo oborio. — Uvijek zaboravim kako mu je pravo ime. Zovemo ga Motorko, jer
uvijek nešto petlja s automobilima — znaš, lud je za njima! Rukuj se, Motorko. Gdje je Štetočina? Uboga gospođa Kirrin nije mogla doći do riječi. Profesor je već bio u hodniku i nije prestajao govoriti. Majmun Štetočina je skočio s dječakova ramena i već je visio na klinu za vješanje šešira. »Stvarno, ovo je pravi cirkus!«, pomisli uboga gospođa Kirrin. »A sobe još nisu spremne. I što će biti s ručkom? O, tako mi nebesa, a stiţu i rođaci. Što sada radi ovaj majmun? Krevelji se sam sebi u zrcalu!«
S teškom mukom, posjetitelji bijahu ugurani u
blagovaonicu te su posjedali. Gospodin Kirrin je bio toliko
nestrpljiv
da
počne raspravljati o nekim »vaţnim problemima« s profesorom te je zgrabio golemi sveţanj papira i spremno ga prostro po stolu.
—
Ne ovdje, dragi, molim te, u tvojoj radnoj sobi — go-
spođa Kirrin će odlučno. — Joan! Hoćeš li odnijeti prtljagu u gostinjsku sobu i na divanu pripremiti leţaj za dječaka? Drugdje neće biti mjesta. — Što će biti s majmunom? — upita Joan pogledavajući ga zabrinuto. — Treba li i njemu leţaj? — On spava sa mnom — jevi se Motorko zapanjujuće prodornim glasom i iznenada pojuri uza stube proizvodeći u trku nevjerojatan zujavi zvuk. Gospođa Kirrin je
zapanjeno gledala za njim: —
Zar ga nešto boli? — upitala je.
Ne, ne. On upravo glumi automobil — objasni njegov otac. — Rekao sam vam da je lud za automobilima. Naprosto ne moţe odoljeti da povremeno ne zamišlja kako je jedan od njih. — Ja sam automobil, jaguar — vikao je Motorko s vrha stuba. — Ĉujete li mi motor? R -R-R-R-R-R! Hej, —
Štetočino, dođi, provozaj se! Mali majmun potrči uza stube i skoči dječaku na rame, toročući nešto svojim smiješnim piskutavim glasićem. Jaguar je očevidno obilazio sve spavaonice, uz povremeni vrlo glasni »tu-tu.« ― Ponaša li se vaš dječak uvijek tako? — upita gospodin Kirrin, zapanjen. — Kako uspijevate uopće raditi? — O, imam zvučnu izolaciju u svojoj vrtnoj radnoj sobi ― odgovori profesor. — Nadam se da je i vaša soba zvučno izolirana. — Ne, nije — ubogi će gospodin Kirrin i dalje osluškujući »automobil« na katu. — Kakav dječak! Kako ga itko moţe podnijeti dulje od dvije minute? I kad samo pomislim da će ovdje ostati! Zatvorio je vrata radne sobe za profesorom, ali nikakva vrata nisu mogla utišati zvuk dječakove trublje na katu!
Sirota gospođa Kirrin motrila je svu unesenu prtljagu. Zašto profesor nije odsjeo u hotelu? Na što će nalikovati ţivot s »petorkom« u kući, profesorom i dječakom koji očevidno cijelo vrijeme umišlja da je nekakav automobil. Da i ne govorimo o majmunu po
imenu Štetočina! I GDJE će svi spavati?
Neugodno iznenađenje
George i njezina tri rođaka bijahu na putu za Kirrin.
Vozili su se biciklima niz puteljak, a Georgein pas Timmy veselo je trčkarao uz njih.
Neće li biti zabavno ponovno se naći u Vili Kirrin? — primijeti Anne. — Tako je lijepo pogledati kroz prozor i ugledati Zaljev Kirrin plav poput neba. Predlaţem da odemo piknikovati na otočić. — Bit će ti drago da se ponovno nađeš u svojoj psećoj kućici, zar ne, Timmy? — reče George, a Timmy je brzo liz —
ne po laktu i zalaje. — U Vili Kirrin uvijek je tako mirno — primijeti Dick.
A tvoja je majka, George, tako srdačna i vedra. Nadam se da nećemo svojim pričama i šalama odviše —
smetati stricu Quentinu. — Ne vjerujem da je otac upravo u nekom značajnom poslu — reče George. — Kakogod bilo, bit ćemo ondje
samo tjedan dana. Šteta da njegov prijatelj profesor dolazi sljede
ćeg jer biste, protivnome dulje— ostati. Pa,tjedna, i tjedan danau je dovoljno mogli vremena reče
—
Julian. Hej, bacite prvi pogled na Zaljev Kirrin — plav je kao i uvijek! Svi su bili radosni kad su ugledali mali plavi zaljev i —
otok Kirrin kako spokojno počiva na suncu. — Imaš sreću, George, da posjeduješ vlastiti otok — priklopi Anne. — Otok koji je uistinu i doista tvoj! — Da, zaista, imam sreću — sloţi se George. — Nikad u ţivotu nisam bila tako sretna kao onda kad mi ga je majka poklonila. Dakako, godinama pripada našoj obitelji, a sada je moj! Sutra ćemo odveslati do njega!
Najposlije su stigli na cilj.
Vidim dimnjake Vile Kirrin — usklikne Julian uspravljajući se na pedalama bicikla. — U kuhinji je zapaljena vatra. Vidim dim. Mora da se kuha ručak! — Ćutim mu miris — Dick će njuškajući. — Mislim da su kobasice. — Glupane — troje će djece uglas te se stadoše —
smijati. Vozili su do straţnjih vrata i iskočili s bicikla. Odvezli su ih u spremnicu, a George je viknula: — Majko! STIGLI SMO! Gdje si?
Jedva je završila s vikom kad je Anne iznenada zgrabi za ruku:
George, što je to? Pogledaj, viri tamo kroz prozor? Svi su pogledali i George začuđeno vikne: —
—
To je majmun! MAJMUN! Ne, Timmy, vrati se! TIM-
MY! Ali, i Timmy je ugledao čudno malo lice kako se
naviruje kroz prozor i pojurio istraţiti o čemu je riječ. Je li to mali pas? Ili neka čudna mačka? Štogod bilo, potjerat će ga odatle! Dok je jurio u kuću, lajao je koliko ga je grlo nosilo i gotovo oborio maloga dječaka. Uspaničen, majmun je stao skakati po okvirima slika ukrug po prostoriji. — Pusti mog majmuna na miru, ti veliki vole! — vikao je bijesni glas. A kroz otvorena vrata, George je ugledala malenog dječaka koji je ţestoko udario Timmya. Uletjela je
unutra i udarila dječaka jednako snaţno kao što je on udario Timmya. Potom se bijesno obratila:
Što radiš ovdje? Kako se USUĐUJEŠ udariti mog psa? Moţeš govoriti o sreći što te nije pojeo. A što tu radi —
ovo stvorenje?
Mali se majmun strahovito prestrašio. Skutrio se na rubu slike i drhtao, silno jaučući. Julian je ušao u prostoriju upravo u trenutku kad se s kata spustila kuharica Joan. — Kakva je to galama? — pitala je. — George, za tili čas izići će ti otac iz radne sobe. Tim my, za miloga Boga, prestani lajati na maloga majmuna! A, ti, Motorko, prestani plakati i odnesi tog svog majmuna
prije no što ga Timmy pojede. — Ja NE plačem — Motorko će bijesno otirući oči. — Dođi, Štetočino. Neću dopustiti tome psu da te povrijedi. Ja ću, ja ću... — Odnesi tog majmuna, sinko — Julian će njeţno, misleći kako je mali dječak veoma hrabar ako misli da bi se mogao ogledati s Timmyem. — Otrči. Motorko zazviţdi i majmun smjesta skoči na njegovo rame, cvileći. Svojim je majušnim rukama obgrlio dječakov vrat proizvodeći neki grcavi zvuk. — O, uboga mrvica, plače, reče Anne. — Nisam znala da majmuni mogu plakati. Timmy, nemoj ga ponovno uplašiti, molim te nemoj. Ne smiješ strašiti mala stvorenja. —
Timmy nikada nikog ne straši! — spremno će
George mrgodeći se nastigne Anne. kući — Ali,i na kraju što bi trebao raditi kad naiđe nakrajeva, nepoznata dječaka i majmuna? Tko si ti, dječače? — Neću ti reći — reče Motorko i odmaršira iz sobe dok mu je majmun i dalje cvilio o vratu. — Joan, tko je pobogu on? — upita Dick. — I što radi ovdje? —
Mislila sam da vam se neće svidjeti — reče Joan. —
To je sin onog profesora, prijatelja tvoga oca, George,
onoga koji je trebao stići sljedećeg tjedna. Nazvao je jutros
i rekao da dolazi ovog tjedna, a doveo je i sina! Ali majmuna nije spominjao! — Zar će odsjesti ovdje? — upita George uţasnuto. — Kako im je majka to mogla dopustiti? Znala je da svi danas stiţemo! Kako je to ružno od nje, kako... — Šuti, George — reče Julian. — Pusti Joan da nastavi.
Pa, stigli su prije no što smo mogli bilo što učiniti da ih zaustavimo — objasni Joan. — A sada se tvoj otac —
zatvorio
u
radnu
sobu
s
profesorom
Haylingom,
dječakovim ocem, a tvoja majka i ja razbijamo glavu gdje ćemo sve smjestiti. Dječak, njegov otac, a pretpostavljam i majmun, zauzet će gostinjsku sobu.
Ali, u njoj su trebali spavati Julian i Dick — George iznova plane. — Poći ću i reći majci da dječak ne moţe ostati ovdje, ja ću... — Ne budi glupa, George — upozori je Julian. — —
Nekako ćemo se snaći. Ne moţemo se vratiti kući, jer je ona sada zatvorena.
Moţete spavati u potkrovlju — prilično nesigurno predloţi Joan. — Ali tamo je jako prašno i strahovit je propuh. Mogla bih vam tamo namjestiti dvije strunjače. — U redu je — sloţi se Julian. — Snaći ćemo se u pot —
krovlju. Gdje je teta Fanny? Da li je sve to smeta? — Pa, malko je u ţurbi — reče Joan. — Ali, znaš kakva je tvoja teta, uvijek susretljiva, nikad ne misli na
sebe. Taj profesor Hayling ušao je u kuću kao da je njegovo unio je prtljagu i doveo toga mi neobičnog Makar, majmun dječarca,vlasništvo; pa još i majmuna! se čini sasvim zgodno stvorenje. Došao je i promatrao me dok sam prala posuđe i, tako mi svega, umalo nije pokušao brisati tanjure umjesto mene.
Kuhinjska se vrata širom raskrile i uđe Georgeina majka: —
Zdravo, djeco — kazala je smiješeći se. — Pričinilo
mi se da sam čula Timmyev laveţ. Dragi Timmy, čekaj samo da vidiš majmuna! — Već ga je vidio — George će smrknuto. — Majko, kako si mogla primiti te ljude kad si znala da mi danas dolazimo? — Dosta je bilo, George — upozori je Julian vidjevši koliko je njegova teta zabrinuta. — Teto Fanny, nećemo ti
biti na smetnji! Uglavnom, izbivat ćemo iz kuće, odlaziti u kupovinu, ići na otok Kirrin i micati se s puta koliko moţemo; mi ćemo... — Zlatan si, Julian — teta će smiješeći se. — Sve će biti prilično teško, posebno zato što profesor Hayling uvijek kasni na obroke, a dobro znaš kakav ti je stric! Zaboravlja na doručak, ručak i večeru do u vječnost, a onda se čudi da je gladan.
Svi su se nasmijali. Julian zagrli svoju tetu. — Spavat ćemo u potkrovlju — kazao je — i uţivati u tome.
Djevojčice će pomoći pri kućnim poslovima, a Dick i ja ćemo se prihvatiti ostalog. Ne moţeš ni zamisliti kako krasno izgledam s pregačom oko pojasa i metlom u ruci. Ĉak se i George nasmiješila pri pomisli na Juliana s pregačom. Tada Timmy iznenada priđe poluotvorenim vratima i zalaje. Iznova je nanjušio onog majmuna. Ĉuo je njegovo sitno ćeretanje i odmah gurnuo vrata. Što? Je li mu to majmun doviknuo psovke?
Ugledao je stvorenje kako sjedi na vrhu stubišne ograde. Ono je, pak, ugledalo Timmya i stalo se klatiti tamo-amo, zvučeći kao da mu se smije. Timmy potrči do
ograde bijesno lajući. Otvorea ne se jedan! vrata radne sobe i pomole se dva ljutita profesora, — KAKVA JE TO SILNA BUKA? ZAR NI TRENUTKA
NE MOŢEMO IMATI MIRA? — O, Boţe! — gospođa će Kirrin predviđajući kako će se takve stvari događati dvadesetak puta na dan, sada kad su stigli Timmy i djeca. Stala je umirivati dvojicu ljutitih muškaraca: —
No, no, Timmy se naprosto još nije naviknuo na
majmuna. Molim vas, vratite se i zatvorite vrata. Pobrinut
ću se da vas dalje nitko ne smeta! — VAU! VAU! — urlao je Timmy glasnim laveţom, a profesor Hayling ponovno utrči u radnu sobu što je brţe mogao.
Još jedan Timmyev ispad i izbacit ću ga! — grmio je gospodin Kirrin, a potom je i on iščeznuo. — LIJEPO! — George će lica grimizna od bijesa. — Majko, što je time htio reći? Ako odlazi Timmy, idem i ja! —
O, pogledajte tog majmuna, sjedi na vrhu djedova zidnog sata! Njega treba izbaciti. Strahovitu malu štetočinu, a ne staroga Timmya.
Štetočina, Motorko i Timmy
Julian i Dick latiše se posla te su u potkrovlje odnijeli dvije stare strunjače, nekoliko pokrivača i jastuka. Tamo je doista jako puhalo, ali što se drugo moglo uraditi! Još je bilo pre hladno da spavaju pod šatorom. George je bila jako smrknuta. — Ako ne pripaziš, ovo mrgođenje na tvom licu postat će još veće — upozorio je Dick. — Razvedri se, pobogu. Tvojoj je majci gore nego nama. Ovog će tjedna imati strašno puno posla. Doista ga je imala. Nije joj bilo lako brinuti o obrocima za devetero ljudi, od kojih su petero bila djeca s izvrsnim tekom. Joan je strahovito puno kuhala,
djevojčice pomagale u domaćinstvu, a dječaci krenuli na biciklima u selo Kirrin da bi obavili jutarnju kupovinu. — Zašto malo ne pomogne i onaj Motorko? — pitala je George narednog dana. — Što, pobogu, misli, tko je on? Pogledajte ga kako juri uokolo po vrtu i nadiţe strahovitu dreku. Motorko, ušuti! Smetaš i svome i mome ocu. — Ti ušuti! — odvrati joj Motorko grubo. — Zar ne vidiš da sam automobil bentley sa strahovito jakim motorom! I pogledaj kako se dobro zaustavljam kad
pritisnem kočnicu. Uopće ne škripi. A poslušaj trubu. Izvanredno!
Nevjerojatno je dobro podraţavao snaţnu trubu automobila. Smjesta se raskrili prozor radne sobe i dvojica ljutitih muškaraca viknuše uglas: —
Motorko! da budeš MIRAN!Zašto nadiţeš toliku galamu? Rečeno ti je Motorko uze objašnjavati sve u vezi s bentleyem, ali kako se učinilo da objašnjenje nije zadovoljilo ljutite muškarce, ponudio je da nadalje bude mali autić.
Vidite, on se ovako kreće — reče Motorko i poče se kretati uz tihi zujavi šum — i... Ali prozor se s treskom zatvorio, pa se mali autić —
povezao prema kuhinji, rekao da je veoma gladan i upitao
moţe li dobiti uštipak! Ne hranim automobile — uzvrati Joan. — Nemam benzina. Idi odatle! —
Autić odzuji iz kuhinje krećući se na svoje dvije noge te stade traţiti putnike. Majmun Štetočina doskakuće i pretrči preko Motorkova tijela do njegova ramena. — Ti si moj putnik — kazao je Motorko, a Štetočina se drţao za njegovu kosu dok je kruţno vozio po vrtu što je brţe mogao, tu i tamo zatrubivši, ali zaista vrlo tiho. — Smiješno dijete — Joan reče gospođi Kirrin kad je ušla u kuhinju. — u Zapravo nije loš, on dijete i njegovi automobili! Još nikad ţivotu nisam vidjela koje toliko luduje za njima. Jednog će se dana pretvoriti u automobil.
Narednoga dana je padala kiša i Motorko nije mogao izići. Svi su gotovo sišli s uma, jer je cijelo vrijeme jurišao po kući, trubeći i zujeći poput automobilskog motora. — Slušaj me — reče mu Joan kad se po dvadeseti put vozio preko kuhinje. — Svejedno mi je jesi li mini morris, austin, consul ili čak rolls, ali drţi se podalje od kuhinje! Smiješno je pomisliti da mi otmjeni automobil poput rollsa krade uštipke iz tepsije. Sram ga bilo! — Pa, ako ne mogu dobiti benzina, moram se na nešto voziti, zar ne? — upitao je Motorko. — Pogledajte Štetočinu, on se posluţio jabukama u smočnici, a njemu niste prigovorili!
O, blaţena nebesa, je li to stvorenje opet u ostavi? — uzvikne uboga Joan trčeći preko kuhinje. — Rado bih —
znala tko je ostavio vrata otvorena? — Timmy — javi se Motorko.
Ti mali laţljivče! — Joan će dok je nogom tjerala Štetočinu iz smočnice. — Timmy ne bi nikad učinio takvo što. Pošten je koliko ga ima, a ne poput ovog lopova, tvog —
majmuna! — Zar ga ne volite? — Motorko upita ţalosno. — A on vas voli.
Joan je poprijeko pogledala sićušnog majmuna. Stisnuo se u kut, rukama pokrio lice, izgledajući veoma malen i ţalostan. Maleno smeđe oko virilo je prema Joanu. — Pravi si prevarant! — reče Joan. — Izgledaš poput najnesretnijeg
majmuna
na
svijetu,
a
cijelo
vrijeme
razmišljaš koju ćeš sljedeću smicalicu izvesti. Dođi, evo ti keksa, ti lupeţu, i da se nisi usudio jutros pribliţili Timmyu. Veoma je ljut na tebe. —
Što je Štetočina, uradio Timmyu? — iznenađeno će
Motorko. —
Pošao je do Timmyeve zdjelice i ukrao mu jednu
kost objasni Joan. — je grmio poput Doista― sam se ustrašila da Timmy će majmunu odgristi rep.groma! Tako mi svega, morali ste vidjeti kako je Štetočina bjeţao!
Štetočina je sada oprezno kročio prema Joani, motreći keks koji je drţala u ruci. Dosad je već zaradio dva dobrana udarca zbog krađe i stoga je bio na oprezu od njezine brze desnice. — Evo ti, uzmi keks, tako ti svega — reče Joan. — I
ne gledaj me tako jadno, jer ćeš me prisiliti da ti dam još jedan. Hej, kamo je otišao? Majmun je zgrabio keks svojom tanašnom šapicom i odskakutao prema vratima. Bila su zatvorena, pa ih je
Motorko otvorio. U tom trenutku uđe Timmy. Bio je on ispred vrata i njušio dobar miris juhe što se kuhala na štednjaku. Štetočina skoči na naslon stolca uz neobični cvileţ — prije ispričavajući nego li tuţan. Timmy je mirno stajao i naćulio uši. Dobro je razumio jezik ţivotinja! Štetočina je i dalje drţao keks. Skočio je na sjedalo stolca i tada, na Joanino beskrajno iznenađenje, pruţio keks Timmyu! Trtljao je nešto ispotiha, a Timmy ga ozbiljno slušao. Potom veliki pas njeţno uze keks, baci ga u zrak, zagrize i proguta!
Pa, jeste li ikad vidjeli nešto takvo! — Joan će zadivljena. — Kladim se u sve na svijetu da se na taj način Štetočina ţeli ispričati Timmyu što mu je ukrao kost — i ponudio mu keks da se iskupi! Što će samo George reći kada čuje! Timmy je oblizivao usta nadajući se da je još preostala mrvica keksa i tada svoju veliku glavu pruţi prema naprijed i iznenada lizne majmuna po vršku —
malena nosa. — Timmy se zahvaljuje! — Motorko reče oduševljeno.
— Nadalje će biti prijatelji, vidjet ćete! Joan je bila zapanjena i zadovoljna. Nevjerojatno, taj je majmun bio dovoljno mudar da pokloni Timmyu keks
što ga je toliko sara ţelio pojesti! Doista nije zao! Krenula
je uza stube da potraţi George i sve joj ispripovijeda, ali George joj nije vjerovala: — Timmy ne bi nikad uzeo keks od onoga glupog majmuna — kazala je. — Nikada! Sve si to izmislila, Joan, samo zato jer ti se Štetočina počeo sviđati. Vidjet ćemo što
ćeš reći kad ti ponovno ukrade vilicu za prţenje kruha. Unatoč svemu, George je sišla za Joanom, znatiţeljna da vidi jesu li se doista dvije ţivotinje sprijateljile i ugledala je zaista neobičan prizor! Štetočina je bio na Timmyevim leđima, a Timmy je ozbiljno kasao kuhinjom sluţeći mu kao konj! Majmun je oduševljeno čavrljao, a Motorko uzbuđeno vikao. — Brţe Time! Brţe! Krasan si konj! Dobro bi prošao na trkama! Kreni kasom! —
unu kao konj — reče da Timmy sluţi majm George.Ne — ţelim Prestani Time, izgledaš blesavo! Majmun se iznenada nagnuo prema naprijed i obgrlio Timmya oko vrata. Potom je skliznuo s njega i pogledao George kao da ţeli reći: »U redu! Ne ţelim da tvoj pas izgleda blesavo!« Timmy je znao da se George ljuti i pošao je leći pokraj
nje na prostirku. Štetočina mu se spremno iskosice pridruţi i smjesti se između Timmyevih velikih prednjih šapa, udobno se pruţivši bez ikakva straha. Timmy nagne svoju veliku glavu i njeţno ga lizne. Iznenada, suze navriješe Joani na oči. O, taj Timmy! Doista je najdraţi pas na svijetu: — Pogledaj ovo — obratila se George. — Zaista je taj tvoj pas velikodušan i srdačan! Nemoj se sada mrštiti na njega zbog toga što je bio dovoljno plemenit da se sprijatelji s malim stvorenjem koje mu je ukralo kost. — Neću se mrštiti na njega! — George uzvikne iznenađena i ponosna. — On je pravo čudo. Najbolji pas u Kraljevini! Zar ne, Timmy, dragi?
I ona pođe prema Timmyu i počeše ga po velikoj mekoj glavi. On umiljato zacvili i lizne je podigavši oči kao da ţeli reći: »Pa, sada je sve u redu — svi smo prijatelji!«
Motorko je sve motrio iz kuhinjskoga kuta ne rekavši ništa. Prilično se bojao George i njezine nagle ćudi. Bio je oduševljen kad je vidio da je prišla Timmyu i pomilovala ga a da nije potjerala majmuna. Od radosti, počeo je trubiti poput teretnog kamiona i sve toliko zabezeknuo da su stali vikati na njega: — Prestani, Motorko! — Smiri se, mala nesrećo! — Vau! — Oglasio se Timmy.
Nastaviš li ovako trubiti, doći će gospodin Kirrin — upozori ga Joan. — Ne bi li, za promjenu, mogao biti nešto —
tiho kao bicikl?
Motorko pomisli kako je to dobra ideja. Stane trčati oko kuhinje i po hodniku, proizvodeći šištavi zvuk poput kotača nadoista cesti. Tada odluči proizvesti zvuk bicikla bicikla te stane glasno zvoniti! Zvuk je biozvonca toliko nalik zvonjavi da je gospođa Kirrin istrčala iz blagovaonice vjerujući da netko zvoni na ulaznim vratima! Tada se iznenada širom raskriliše vrata radne sobe i iziđoše gospodin Kirrin i Motorkov otac. Otac je ubogog Motorka ščepao i tako ga protresao da su mu dvije olovke ispale iz dţepa i otkotrljale se po podu. Motorko stane cviliti — a kako je samo umio cviliti! George iziđe iz kuhinje da vidi što se događa, a Dick,
Julian i Anne strčaše niza stube. Joan također poţuri u predvorje i gotovo obori gospodina Kirrina.
Tada George počini veliku glupost. Stade se smijati — a kad se George doista smijala, smijeh joj je b oţanstveno odjekivao! Ali, ni gospodinu Kirrinu ni profesoru Haylingu
to nije bilo »boţanstveno« — u najmanju ruku doţivjeli su to kao drskost! George se njima smijala, a to nisu namjeravali otrpjeti! — To je doista posljednja kap u čaši! — vikne gospodin Kirrin, lica crvena od bijesa. — Najprije ovaj
dječak zvoni po cijeloj kući, a zatim ga George potiče svojim smijehom. To neću trpjeti! Zar ne znate da se ovdje, u Vili Kirrin, radi na veoma vaţnu poslu — poslu koji bi
mogao
donijeti
mnogo
dobra
svijetu!
Fanny, pošalji
nekamo tu djecu. Ne mogu ih podnijeti u kući da nas smetaju dok radimo na nečemu tako vaţnom. Ĉuješ li me? POŠALJI IH NEKAMO! To je moja POSLJEDNJA riječ! I potom se on i profesor ponovno povukoše u radnu sobu i tresnuše vratima. Pa, dobro! Što sada?
Motorkova izvrsna ideja
Gospođa Kirrin se pojavila usred nastale pometnje i
uzdahnula kad je čula viku svojega supruga. O, dragi Boţe, ti znanstvenici koji ţele učiniti prekrasne stvari
svijetu, a često unesrećuju vlastitet obitelji! Nasmiješila se Georgeinu ljutitu licu i uzela je za ruku:
Dođi u blagovaonicu, draga moja. A neka dođu i ostali. Razmislit ćemo što bismo mogli učiniti. Tvoj otac —
doista radi na izvanrednom poslu, a moram priznati da
Motorko, Štetočina i Timmy pri tome nisu baš neka pomoć! Dobro, dobro, George, znam da to nije Timmyeva pogreška, ali, znaš, veoma glasno laje! Povela je petero djece i Timmya u blagovaonicu. Ustrašivši se vike, majmun se negdje sakrio i nigdje ga
nije bilo. Gospođa Kirrin pozove Joanu: — Joan, dođi i pomozi nam da raspravimo o tome što bismo mogli uraditi. Ovako dalje ne ide.
Svi su posjedali prilično ozbiljna izraţaja. Timmy se sručio ispod stola i poloţio njušku na šape. Gje je bio mali majmun koji mu je poklonio keks?
Započne rasprava. Najprije se javila George, veoma uvrijeđena: — Majko, ovo je naša kuća. Zašto bismo morali otići samo zbog toga što otac ţeli da njegov prijatelj znanstvenik ostane s njim? Moram izraditi zadatke koje su mi zadali
preko praznika i nikad ne nadiţem dreku zbog toga što otac treska vratima dok ja učim. Ali, ako sam toliko... — George — reče majka. — Morala bi bolje razumjetiDosta, svoga oca. Pa vi ste tako slični — nestrpljivi, nagli, treskači vrata, a ipak tako dragi! Slušaj, pokušajmo naći neko rješenje. — Ja jedino ţalim što nismo mogli ostati u mojoj kući
— Julian će osjećajući se nelagodno. Ali sada je sve zatvoreno, jer su moji roditelji otputovali.
Ne bismo li mogli poći sa šatorima na otok Kirrin? — reče George. — Dobro, majko, znam da ćeš reći da je tek početak travnja i da je još prehladno i tako dalje i... — Vremenska prognoza je vrlo loša — priklopi majka. — Kiša, kiša, i ništa doli kiše. Naprosto ne moţete poći na logorovanje dok pljušti i svakodnevno veslati, posve prokisnuli. Prije no što bi prošla tri dana, svi biste pali u postelju s bronhitisom, a što bi tek tada bilo! — U redu, majko, imaš li ti kakav bolji prijedlog? — George će i nadalje ljutita. — Hej, što radi onaj majmun? — Dick će iznenada. — —
Zaustavite ga! —
vatru — priklopi Motorko. — SmatraNaprosto da je ovdjepotiče hladno. Pa, dobro, što će biti sljedeće? — Joan će naglo zgrabivši ţarač iz majmunove šapice. — Ţeliš li zapaliti kuću, ti, ti mali... — Majmune! — dovrši Dick cereći se. — Moram priznati da je Štetočina uvijek spreman na neku štetu! Ne smiješ ni na trenutak skloniti pogled s njega. — Pa, dobro, ako ne moţemo ići na otok Kirrin, ni —
vratiti se kući, ni ovdje ostati — gdje da pođemo? — Julian će ozbiljna izraţaja. — Hoteli su preskupi, a tko bi od naših prijatelja ţelio primiti petero djece plus zločestog majmunčića i velikog psa sa silnim tekom? Zavlada tišina. Kakav problem! Tada se iznenada javi Motorko: — Ja znam kamo bismo mogli poći i izvrsno se provesti! ― kazao je. — Ma nemoj, a gdje je to prekrasno mjesto? — George
ţe u nevjerici. —
Pa dobro, mislio sam na moj svjetionik — Motorko
će na sveopće iznenađenje. I tada, kako nitko nije rekao ni riječi, već zapanjeno piljili u njega, on kimne: — Rekao sam moj svjetionik, zar ne znate što je svjetionik?
—
Ne budali, molim te — uskoči Dick. — Nije vrijeme
za šalu. To i nije šala — Motorko će uvrijeđeno. — Prava je istina. Pitajte mog oca. —
Ali, Motorko, dragi, nije moguće da posjeduješ vlastiti svjetionik? — gospođa će Kirrin smiješeći se. — E pa, imam ga — Motorko će uvrijeđeno. — Znate, —
moj je otac morao obaviti neki poseban posao, koji se nije
mogao raditi na kopnu. Zbog toga je kupio stari napušteni svjetionik i ondje radio. Bio sam ondje s njime — i, tako mi svega, bilo je boţanstveno, s vjetrom i valovima što su udarali bez prestanka. — Ali, sigurno ga nije poklonio tebi, zar ne? — Julian
reče u nevjerici. —
da,Motorko. jest! Zašto i ne ga tako silno ţelio? ―O,reče — On gabi, višeako nijesam trebao, a nitko ga nije htio kupiti. Kako sam ga ja silno ţelio, poklonio mi ga je za prošli rođendan. A sada je moj, kaţem vam. — Pa, tako mi nebesa! — priklopi Julian. — Našoj staroj George majka je poklonila otok, a otac je Motorku dao vlastiti svjetionik! Kad bi barem moji roditelji meni
poklonili vulkan ili nešto doista uzbudljivo! Georgeine oči bljesnuše dok je gledala u Motorka koji je sve iznenadio: — Vlastiti svjetionik! Gdje se nalazi? kilometara zapadno uz obalu — — Dvadesetak odgovori Motorko. — Znaš, nije naročito velik — ali je
očaravajući! Stara je svjetiljka još ondje, ali se više ne upotrebljava.
Zašto ne? — upita Dick. — Zbog toga što je niţe, uz obalu, sagrađen veliki novi svjetionik na boljem poloţaju, da bi upozorio brodove — objasni Motorko. — Zbog toga je stari i bio na prodaju. Ocu je dobro došao da radi u njemu. Ondje ga nitko nije smetao ― iako se kojiput znao jako naljutiti na galebove. Rekao je da cijelo vrijeme mijauču poput velikih mačaka —
te stalno misli da im mora iznijeti mlijeka.
Na to su svi prasnuli u glasan smijeh, a Motorko im se ponosno i ozareno osmjehivao. Mora da je jako mudar
kad je uspio nasmijati svu tu djecu pa i Joan i gospođu Kirrin. Pridruţio se njihovu osmijehu udarajući po stolu: — Sada mi vjerujete, zar ne? — kazao je. — Prava je istina da je svjetionik moj. Pitajte mog oca. Pođimo svi tamo i ostanimo dok nam očevi ne dovrše posao. Povedimo i Timmya i Štetočinu — bit će dosta mjesta. Prijedlog je bio toliko zapanjujući da nekoliko trenutaka nitko nije odgovarao. Tada ga George prijateljski sune u grudi: — Ja idem! Zamislite, ţivjeti u svjetioniku! Kladim se da mi djevojčice u školi neće vjerovati! —
Teto Fanny! Smijemo li poći? — Anne pita, također
blistavih očiju. — Pa, ne znam zapravo — reče teta. — Ideja je stvarno nevjerojatna. Morat ću o tome raspraviti s tvojim stricem i s Motorkovim ocem.
Moj će otac pristati, znam da hoće! — reče Motorko. — Ostavili smo tamo nešto hrane i nekoliko pokrivača. Slušajte, neće li biti izvanredno da sami odemo —
na svjetionik?
Ideja je doista očarala »petorku«, čak je i Timmy udario repom po podu, kao da je razumio svaku riječ. Moţda i jest, uvijek je bio u toku zbivanja! —
Imam kartu na kojoj se vidi gdje se nalazi moj svje-
tionik — reče Motorko preturajući po dţepovima. —
Prilično je izguţvana i prljava, jer sam se često njome sluţio. Gledajte, evo karte obalnog pojasa — i upravo ovdje, na golim stijenama, sagrađen je moj svjetionik. Pogledajte, označen je crvenim kruţićem. Svi su se nagnuli nad izguţvanu kartu. Nitko nije nimalo sumnjao da je upravo tu leţalo rješenje svih problema! Dick se zagleda u uzbuđenog Motorka. Kakva sreća, posjedovati vlastiti svjetionik! Dick još nikad u ţivotu nije upoznao nekog vlasnika svjetionika, a, eto, sada je to bio ovaj smiješni mali Motorko!
O stijene na kojima je sagrađen svjetionik razbili su se mnogi brodovi — reče Motorko. — Obalski gusari radili su duţ obale; znate, upalili bi svjetlo kako bi vodili —
brodove uz obalu i tada ih namamili na stijene. Pras! Slomili bi se u sitne komadiće, a posada bi se utopila. Obalni bi gusari čekali dok more ne bi naplavilo olupinu
na obalu i tada bi pokupili s nje sve što se moglo. — Pokvareni gusari! — reče Dick uţasnuto. Postoji ondje i Gusarska spilja gdje su obalski gusari skladištili stvari koje bi ukrali sa smrskanih brodova — reče Motorko. — Nisam u nju duboko ulazio, —
suviše sam se strašio. Ljudi govore da se u njoj nalazi još jedan ili dva gusara. — O, glupost! — gospođa će Kirrin smijući se. — Vjero podalje jatno sespilja to pripovijeda bi se djecu drţalozašto od opasnih i stijena.kako Pa, djeco, ne vidim ne
biste pošli do Motorkova svjetionika, ako se njegov otac s time slaţe.
Majko! HVALA TI! — vikne George i tako silno zagrli majku te je zacviljela. — Slušajte, ţivjeti u svjetioniku! Predobro da bi bilo istinito. Ponijet ću dalekozor i stalno motriti na brodove! —
Pa, bit će bolje da Julian ponese svoj magnetofon — reče gospođa Kirrin. — Tamo je uglavnom olujno i moglo bi vam biti dosadnije no što mislite kad budete zatvoreni u —
usamljenom svjetioniku.
Bit će ĈAROBNO! — krikne Motorko iznenada se prometnuvši u trkaći automobil, pojurivši po prostoriji najbrţe moguće, proizvodeći najnevjerojatniju buku. Timmy uze lajati, a Štetočina glasno čavrljati. — Pst! — stiša ih gospođa Kirrin. — Naljutit ćeš oca, Motorko, i tu će biti kraj tvoje izuzetne zamisli. Isključi —
motor, molim te.mogla! I sjedi mirno! Razgovarat ću s tvojim ocem čim budem
Motorkov svjetionik
Gospođa Kirrin je mislila kako će biti najbolje da odmah ode u radnu sobu i porazgovara sa svojim suprugom i profesorom Haylingom o tome mogu li djeca otići na Motorkov svjetionik. Je li moguće da je stvarno njegov? Tiho je pokucala za zatvorena vrata.
Ĉula je glasove u sobi, ali nitko nije doviknuo: »Slobodno!« Pokucala je ponovno. — Što je OPET? — viknuo je gospodin Kirrin. — Ako si ti, George, odlazi i tamo ostani. A ako je Motorko, reci mu
da ode u garaţu i ondje se parkira. Pretpostavljam da je on galamio cijelog jutra!
Gospođa se Kirrin smiješila sebi u bradu. E pa, ako su svi znanstvenici poput njezina supruga i profesora
Haylinga, pravo je čudo da se ikad dovoljno smire i uopće nešto urade! Otišla je. Moţda uspije raspraviti o svjetioniku za vrijeme ručka. Kakvo će biti olakšanje ako kuća utihne na nekoliko dana!
Pošla je u kuhinju da potraţi Joan. Ondje je bio majmun ― i pomogao joj! Pobjegao je od Motorka i otišao potraţiti neku poslasticu. Joan mu se obraćala dok je mijesila kolače. — Vidiš, to se ovako uvalja — i ovako — a mala je mrvica za tebe! — te ona pruţi Štetočini mrvicu. Majmun se tako razveselio da joj je skočio na rame. Podigao joj je pramen kose i stao nešto čavrljati u uho. Joan je hinila da ga razumije.
Da, Štetočino. Ako budeš dobar, uskoro ćeš dobiti još mrvicu. A sada siđi s mog ramena i prestani šaputati. Škakljaš me! — Pa, Joan, nisam vjerovala da ću vas vidjeti kako —
mijesite kolače s majmunon na ramenu! — reče gospođa Kirrin. — Joan, što vi mislite o odlasku na svjetionik? Nisam još uspjela doprijeti u radnu sobu! Gospodin Kirrin je mislio da sam ia Motorko i rekao mi da se
parkiram u garaţu!
Dobro se dosjetio! — Joan potvrdi ţestoko mijeseći tijesto. — Nije li to Motorko u hodniku — čini mi se da ču—
jem nekakav automobil? Slušajte, gospođo, ako se u svjetioniku moţe stanovati, zašto ne bi »petorka« tamo otišla, zajedno s Motorkom i Štetočinom? Uţivali bi. A Timmy bi ih čuvao. Oni vole takve stvari — odjuriti u svjetionik! Uf! Zastrašujuće samotno mjesto s valovima što zapljuskuju uokolo i vjetrom koji čovjeku moţe otkinuti
glavu!
Točno, ali mislite li, Joan, da će sve biti u redu budu li tamo posve sami? — upita gospođa Kirrin. —
Pa, Julian i Dick su dovoljno odrasli da brinu o ostalima, iako, moram priznati, ne bih rado na sebe preuzela zadatak da brinem o tom Motorku — reče Joan. —
— Jedino se nadam da neće iznenada umisliti da je avion i poletjeti s vrha svjetionika!
Gospođa Kirrin se nasmije. — Nemojte to njemu reći! — kazala je. — Dovoljno je loše što stalno umišlja da je automobil. Pa, Joan, osjećam se krivom što šaljem George i os tale iz kuće i to netom po njihovom dolasku, ali sa dva uzrujana znastvenika u kući ne vidim drugog izlaza. Pogledajte onog majmuna, pronašao je vrećicu s groţđicama! — O, mala Štetočino! — vikne Joan i naglo posegne za majmunom. On odjuri na vrh kuhinjskog ormara čvrsto šapom drţeći vrećicu. Izvodio je neki sićušni trtljavi zvuk, te se činilo kao da se ljuti na Joan. — Smjesta da si sišao s tim groţđicama! — Joan naredi prilazeći ormaru. — Inače ću ti tvoj dugi rep svezati za stolicu. Ti mali majmune!
Štetočina reče nešto na svome smiješnome jeziku a zvučalo je kao neka drskost. Potom gurne šapu u vrećicu i izvuče groţđicu. Ali, nije je pojeo — bacio ju je ravno u Joan! Pogodio ju je u obraz te se ona zapanjeno zapiljila u Štetočinu. — Što? Ti ćeš mene gađati mojim groţđicama? To NE -
ĆU trpjeti! — Pošla je do slivnika, napunila šalicu s vodom, dok je Štetočina gađao naizmjence gospođu Kirrin i Joan s groţđicama! Skakao je po ormaru glasno cvileći od uţitka! Kako je majmun poskakivao, s ormara se srušio ćup i razbio se. Buka ga je prestrašila te se u letu stuštio s ormara navrh poluotvorenih vrata. Odatle je nastavio
gađati groţđicama dvije ţene, proizvodeći najnevjerovatnije
zvukove.
Naglo se otvoriše vrata radne sobe i iziđe gospo din Kirrin a za njim profesor Hayling: — Kakav je to bio tresak? Što se ovdje događa? Kako mi uopće moţemo r... Da zlo bude gore, upravo u tom trenutku Joan je
bacila šalicu vode na Štetočinu. Sjedio je on navrh vrata — i voda ga polila, pljusnula preko vrata — i sručila se na glavu gospodina Kirrina koji je upravo gurao vrata!
Joan je bila uţasnuta. Smjesta se sklonila u ostavu ne znajući da li da se smije ili da počne s isprikama. Gospodin Kirrin je bio zapanjen što je polijan vodom. Ljutito je gledao u Štetočinu, uvjeren da ga je on polio. Dotad se »petorka« pojavila iz blagavaonice, pitajući se kakva je to buka. —
je vodom! Štetočina! — reče Motorko. — Mislim da je nekoga To polio — Pa, zapravo sam ja prolila vodu — započne Joan ispričavajućim glasom provirujući iz spremnice — zato što... — Vi ste je prolili? — Gospodin Kirrin će zapanjeno. — Što se zbiva u ovoj kući? Daleko smo dogurali kad i vi, Joan, zalijevate ljude vodom. Stidite se! Jeste li sišli s uma? —
Slušaj, Quentine, zasad još nitko nije sišao s uma,
a uskoro hoće, nastavimo li ovako! Quentine, SLUŠAŠ li me? Moram ti reći nešto vaţno — a i vama profesore. Profesor se prisjetio obaveze lijepa ponašanja. Malko se naklonio gospođi Karrin: — Molim, nastavite — kazao je uljudno, a potom se sagnuo, jer ga je groţđica umalo pogodila u glavu. Štetočina je pronašao jednu na podu i bez greške pogodio profesora. Dick je s divljenjem gledao u majmuna — zaista je dobro gađao! — Što radi taj tikvan od majmuna? — gospodin će Kirrin bijesno, ali u tom ga trenutku groţđica pogodi ravno u nos.
Otjerajte ga! Bacite ga u kantu za smeće! Zašto se ja moram natezati s majmunima koji gađaju ljude, s —
dječacima koji tutnje po kući poput sumanutih automobila? Kaţem ti, Fanny, to NEĆU podnositi! Gospođa Kirrin ga je pogledala veoma ozbiljno: — Slušaj, Quentine, moram ti nešto reći. Slušaj! Motorko kaţe da mu je otac poklonio svjetionik i predlaţe da zajedno s ostalom djecom odu tamo. Quentine, slušaš li me? Svjetionik? Jesi li luda? Zar ti je ovaj majmunski dječak rekao da posjeduje svjetionik? A ti si mu povjerovala? ― gospodin će Kirrin zapanjeno. —
—
Slučajno je Motorko u pravu — reče profesor
Hayling.
Kupio sam svjetionik da bih dovršio jedan posao i radio u njemu kad poţelim i u miru se mogao —
koncentrirati. kon toga, navaljivao, međutim, nisam ga sam mogao prodati, a kakoNaje Motorko poklonio ga njemu. Ali ne da živi na njemu. — Svjetionik kao radni prostor! — usklikne gospodin Kirrin, misleći kako je ideja zaista izvrsna. — Ja ću ga otkupiti, ja ću... — Ne, Quentine, nećeš učiniti ništa takva — Fanny će odlučno. — Hoćete li me, molim, obojica poslušati. Profesore Hayling, moţe li se u svjetioniku boraviti? Ako
moţe, djeca ţele znati mogu li tamo otići dok vas dvojica završite svoj posao? Smetaju vas, a da budem posve iskrena, i vi smetate njima! — Fanny! — njezin će suprug, začuđen i ljut.
Oče, slušaj. Maknut ćemo vam se s puta ako nam dopustite da odemo na Motorkov svjetionik — George reče odlučno se postavivši pred oca. — Reci samo jednu riječ — DA — to je sve što ţelimo. — DA! — vikne gospodin Kirrin iznenada posustao od raspravljanja i ţeleći da se što prije povuče zajedno s profesorom. -DA! Idite u londonsku Tower, idite, i ţivite u zoološkom vrtu ako to ţelite! Majmuni će poţeljeti dobrodošlicu tome odvratnome malom stvorenju koje sjedi —
i ceri se na kuhinjskome ormaru! Ali idite NEKAMO!
O, hvala ti oče — George će radosno. — Otići ćemo na svjetionik čim budemo mogli. HURA! Triput HU... Ali, prije no što je mogla nastaviti, vrata radne sobe —
su se s treskom zalupila za dvojicom izbezumljenih
muškaraca. George se sagnula, uhvatila je Timmya za dvije prednje noge i stala s njim plesati po blagovaonici
vičući: —
HURA! Triput HURA! — ponavljajući to i ponavlja-
jući. Gospođa Kirrin iznenada sjedne u naslonjač i počne se smijati. U smijehu joj se pridruţi Joan. — Ne budemo li se smijali, plakat ćemo — kazala je. — Kakva halabuka! Ali, gospođo, uskoro će sve biti u redu, jer djeca odlaze. Osim toga, u potkrovlju doista spavaju. previše puše i opasno Pogledajte sirotog Juliana. jeVećdaga dječaci je toliko ondje bolio vrat da je ujutro jedva micao glavom. — Nije vaţno — priklopi Julian. — Uskoro ćemo otići
— »petorka« u punom sastavu, i još dvojica da nam prave društvo. Bit će to prava pustolovina! — Pustolovina? — Motorko ponovi iznenađen. — Ne moţe se doţivjeti ništa pustolovnoga na svjetioniku — visoko je na stijenama, sasvim izdvojen i osamljen! Ondje nema nikakvih pustolovina!
E, Motorko, pričekaj pa ćeš vidjeti! Ne znaš t i »petorku«! Ako slučajno dođe do neke pustolovine, »petorka« će zacijelo u nju upasti. —
Smišljanje plana
Bilo je uzbudljivo planirati odlazak na svjetionik. Motorko im je podrobno pripovijedao sve što je znao o njemu. — Veoma je visok, u njemu su ţeljezne stepenice, zavojite, što vode od dna do vrha. A na vrhu je mala prostorija za svjetiljku koja se palila da bi upozorila brodove. —
Zvuči čarobno — ozareno će George. — Ali što će
biti s Timmyem? Hoće li se on moći uspeti zavojitim stepenicama? — Pa, ako mu je preteško da se penje, neka ostane u prizemlju — reče Motorko. — Štetočina se lako uspinje, naprosto ih u trku svladava! —
Ako Timmy mora ostati u prizemlju, ja ću ostati s
njim ― odvrati George.
Zašto ne pričekamo i razgledamo svjetionik prije no što se počnemo dogovarati gdje ćemo spavati? — Julian —
pita prijateljski je gurnuvši. — Najprije moramo utvrditi gdje se točno nalazi i kojim se putem stiţe do njega. Šteta da se Motorko ne moţe pretvoriti u pravi automobil — za tili bi nas čas odveo tamo! Motorko je odmah zamislio da je veliki teretni kamion koji vozi »petorku« i cijelu njezinu prtljagu. Jurio je po sobi
proizvodeći uobičajeni zvuk automobila i tako glasno zatrubio da su se svi prenuli. Julian ga je uhvatio dok je
trčao oko stola i odlučno ga posjeo na stolac. — Nastaviš li tako, ostavit ćemo te ovdje — kazao je. — A sada potraţi svoju kartu da je razgledamo. Uzet ćemo i veliku kartu obale od tete Fanny i ucrtati put do tvog svjetionika.
Uskoro su Motorko i »petorka« proučavali kartu
velikog mjerila, a Štetočina je sjedio na Dickovu ramenu
zagrlivši ga oko vrata. — Gledajte, krenut ćemo ovim putem — objašnjavao je Julian. — Idemo li uz more, neće biti predaleko. Gledajte, ovuda ćemo ići uz obalu, presjeći zaljev, zaobići kopno, a tamo su stijene na kojima se nalazi svjetionik.
Kad bismo išli cestom, put bi bio mnogo dulji. — Pa, ipak, mislim da bi bilo bolje ići automobilom — predloţi Dick. — Morat ćemo ponijeti mnogo prtljage — ne samo odjeću već i posuđe i slično, a i hranu. — Tamo je ostalo nešto namirnica — reče Motorko uz buđeno. — Tata ih je ostavio kad smo odlazili iz svjetionika. —
Moţda se hrana pokvarila — primijeti Julian.
—
U svakom slučaju, nemojte ponijeti do svjetionika prilično je neravan i vodi preko previše. stijenja. Put Znate, to nije čak ni prava staza. Kad jednom stignemo, sve ćemo morati nositi. Osim toga, selo nije daleko i uvijek ćemo moći nabaviti svjeţe hrane. Ali, ima dana kad se ne moţe napustiti svjetionik! Valovi snaţno udaraju i vjetar strahovito puše. Pokušat ćemo se probiti čamcem za vrijeme plime, tada su stijene pod morem! —
Zvuči nevjerojatno uzbudljivo! — Dick će blistavih
očiju. — Što ti o tome misliš, Anne? Nisi kazala ni riječi. — Pa, moram priznati da se malo bojim — reče Anne. — Ĉini mi se da je mjesto jako osamljeno. Nadam se da se nijedan brod neće smrskati o te strašne stijene dok mi budemo ondje.
Motorko kaţe da je niţe uz obalu sagrađen lijepi novi svjetionik — reče Julian. — Njegova svjetlost će drţati —
svaki brod na odstojanju od opasnih isturenih stijena. Slušaj, Anne, ti želiš poći s nama, zar ne? U protivnome, tetu Fanny ne bi smetalo da samo ti ostaneš ovdje. Ti si
pravi mali miš i ne bi nimalo smetala stricu Quentinu i
profesoru. — I ne pomišljam da ne pođem s vama — Anne će uvrijeđeno. — Juliane, više nema obalskih gusara, zar ne?
To ne bih nikako voljela. — Oni su davno nestali — reče Julian. — Razvedri se,
Anne. Naprosto idemo u posjet Motorkovoj kućici na moru! Ona će proljetos radosno dočekati posjetitelje. — Slušajte, nastavimo s planiranjem — upozori ih Dick. Idemo tamo automobilom, ili si bar tako rekao, Motorko. —
Rekao sam vam da ću vas povesti ako ţelite — reče Motorko. — Mogao bih vo... — Nemaš vozačke dozvole, pa ne govori gluposti — George će ljutito. — Znam da nemam, ali bih ipak mogao voziti! — reče Motorko. — Znate, već sam vozio očev automobil po vrtu —
i...
—
O, prekini! — odsječe Dick. — Ti i tvoji automobili!
Juliane, kad ćemo krenuti do svjetionika? — Pa, mogli bismo sutra ujutro — reče Julian. — Uvjeren sam da će svi biti sretni da krenemo što je prije moguće! Teti Fanny i Joan teško pada da nas je toliko ovdje. Potraţit ćemo neki automobil i nekoga tko će nas povesti, zatim se spakirati i nestati! — Hura! — George uzvikne oduševljeno te tako
snaţno udari rukom po stolu da je Štetočina od straha skočio na vrh biblioteke. — O, oprosti, Štetočino, jesam li te uplašila? Timmy, reci mu da mi je ţao; da nisam htjela. Moţda će razumjeti tvoj pseći jezik. Timmy pogleda u Štetočinu, dvaput tiho zacvili i umirujuće zalaje. Štetočina ga je slušao, nagnuvši glavu u stranu, i potom skoči ravno Timmyu na leđa. Hvala ti, Time, što si mu predao poruku — reče mu George i svi se nasmijaše. Dobri stari Timmy! Mahao je dugim repom i poloţio glavu George na krilo, gledajući je molećivo. — U redu, stari druţe, razumijem tvoj jezik. Bilo da govoriš laveţom ili očima — reče George tapšući ga. — Ţeliš da te povedem u šetnju?
Vau — Timmy zalaje veselo te pojuri prema vratima. —
Prošećimo do garaţe i pogledajmo mogu li nam iznajmiti nekakva kola ili kamion — predloţi Julian. — Moramo naći i vozača, jer netko mora vratiti kola. Dođi —
Timmy!
Krenuli su do mehaničarske radionice u selu. Kiša je nakratko prestala, pomolilo se sunce, te je zaljev Kirrin iskrio i blistao. — Da smo barem mogli otići na moj oto k — reče George. — za Alipromjenu, stvarno jezanimljivo prevlaţnoi za bit će, na logorovanje. svjetioniku! Uostalom,
Ljudi u mehaničarskoj radionici slušali su Julianovo objašnjavanje o kolima koja im trebaju da pođu na svjetionik.
To je stari svjetionik na Demonskim stijenama, a ne onaj novi, na Visokoj klisuri — kazao je. — Tamo ćemo boraviti neko vrijeme. — Boraviti na svjetioniku? — upita mehaničar. — Nije valjda riječ o nekoj šali! — Nije. Slučajno pripada jednome od nas — objasni Julian. — Morali bismo, dakako, ponijeti i nešto stvari, pa —
smo došli pitati imate li za sutra kakva slobodna kola i vozača. Nekako ćemo vas obavijestiti kad se budemo vraćali iz svjetionika, pa biste mogli ponovno po nas poslati kola. — U redu — sloţi se mehaničar. — Kazali ste da sada
boravite u Vili Kirrin, zar ne? Aha, gospodin Kirrin je vaš stric? Gazdu George naravno poznajem, ali nisam znao
tko ste vi.automobile. Neki čudni ljudi u posljednje vrijeme iznajmljuju George je bila zadovoljna što ju je oslovio kao gazdu George. Osjećala se ugodno kad bi ljudi mislili da je dječak. Duboko je zarinula ruke u dţepove traperica. — Morat ćemo ponijeti nekoliko pokrivača i jastuka — reče Julian. — Pulovere i vjetrovke. Ne vjerujem da je baš toplo na svjetioniku. — Tamo postoji neka uljna peć — primijeti Motorko.
— Mislim da su se nekoć njome sluţili na svjetioniku.
Kakve ste namirnice ti i tvoj otac ondje ostavili? — upita Dick. — Moramo otići i kupiti nešto hrane — soka od đumbira i sličnog — i sve to donijeti u kola. — Pa, mislim da ima prilično limenki s hranom — Mo—
torko će prisjećajući se. — Ostavili smo ih u slučaju da se otac ponovno sjeti da tamo ode i radi u miru.
Hmmm. Šteta da se nije dogovorio sa stricem Quentinom da tamo rade — primijeti Julian. — U tom bi slučaju svi bili zadovoljni. Otišli su u dućan i Anne se upinjala iz sve snage da se sjeti što im sve treba, izuzev hrane u limenkama. — Šećer, maslac, jaja, o Boţe, pomozi mi, George. Koliko da naručim? —
Ne zaboravite da moţemo ići u kupovinu i u selo pokraj Demonskih stijena — reče Motorko. — Samo gdjekad je nezgodno ako je vjetrovito jer je prilično opasno verati se po stijenama. Moţe nam se dogoditi da dan ili dva ostanemo zatvoreni u svjetioniku. Ĉak je ponekad i voţnja čamcem suviše opasna. — Zvuči uzbudljivo — George će zamišljajući kako su svi zatočeni zbog strhotne oluje te čekaju da ih netko izbavi opasnosti i gladi! — Kupi i kekse, Anne. I pločice čokolade. I mnogo soka od đumbira. I veliku bocu —
limunade. I...
Stani malo, znaš li tko će sve to platiti? — umiješa se Julian. — Ja. Nemojte me posve upropastiti! Izvukao je novčanik: —
—
Evo jedne je. — Toliko mogu — kazao potrošiti! Neka Dickfunte drugi put plati hranu! — Ja imam mnogo novca — Motorko reče vadeći nov čanice iz dţepa. — Naravno da imaš — primijeti George. — Vjerojatno ti otac svakiput da novac kad ga zatraţiš. Toliko je rastresen da bi ti za istu stvar bio spreman i triput dati novac! —
Pa, kad smo kod toga, i tvoj je prilično rastresen —
Motorko će domišljato. — Jutros je umjesto mlijeka ulio kavu u ţitnu kašu. Vidio sam ga. I, da stvar bude gora, pojeo je to i ne primijetivši! — Dosta je bilo — prekine ga Julian. — Ne ogovara se roditelje pred drugima. Motorko, ne trebaš li ti neke hrane za Štetočinu? George je kupila kekse za Timmya, a nabavit ćemo mu i zalihu kostiju. — Ne brini, sam ću se pobrinuti za Štetočininu hranu — odsječe Motorko, koji nije bio naročito zadovoljan što ga Julian zadirkuje. Naručio je vrećicu groţđica, omot sušenih sjeckanih jabuka i nekoliko naranača. Štetočina je sve to gledao s velikim zadovoljstvom. — Šape dalje! — George povika ljutito kad je mali majmun potajno gurnuo šapu u vrećicu s keksima
spremljenima za Timmya. Štetočina skoči na Motorkovo rame i sakrije šapicama lice kao da se stidi. — Još samo moramo kupiti voće — reče Julian — i onda mislim da imamo sve. Reći ćemo im da sve to odnesu u garaţu i stave u automobil kojim ćemo sutra krenuti. — Sutra! — George će blistavih očiju. — O, samo da dođe! Ne mogu dočekati!
Konačno odlazak
Te su večeri svi uzbuđeno raspravljali o narednome danu ― o automobilu koji će doći po njih, o voţnji duţ obale do Demonskih stijena, o razgledavanju svjetionika, o
motrenju beskonačne pučine i gledanju golemih valova što udaraju o stijenje! — Mene najviše zanima prva noć što ćemo je ondje provesti — reče George. — Sami, visoko gore, u starom svjetioniku! Ništa doli vjetra i valova oko nas! Ušuškane u pokri— vače, budit će — naspridometne jedino vjetar Motorko. i valovi. — Jer oni I galebovi
kriješte. Kriješte cijelo vrijeme. Moţemo ih promatrati s vrha svjetionika. Kada bih barem imao krila poput galeba,
široka i prostrana, te bih se mogao opustiti i ploviti na vjetru! Ploviti na vjetru, da, upravo to oni rade! — sloţi se Anne. — Samo kad im krici ne bi bili toliko turobni. —
Na kraju, gospođa Kirrin je gotovo odustala od namjere da djecu pošalje na svjetionik! Vremenska prognoza je bila loša i zamišljala ih je kako sjede skutreni od zime i moţda ustrašeni u starome napuštenom svjetioniku. No, čim je glasno postavila pitanje treba li ih pustiti, djeca viknuše u zboru: — Ali, već smo naručili AUTOMOBIL! —
I gomilu hrane! A Joan je u veliku limenu kutiju
spremila mnoštvo stvari. Ĉak je i posebno za nas ispekla
kolač! —
Majko! Kako možeš sada reći ne kad si već rekla
—
U redu, u redu, djeco! — popusti gospođa Kirrin. —
da!
Teško mi je odbiti vas, ali, molim vas, pošaljite mi po koju razglednicu, hoćete li? Ako tamo uopće postoji pošta?
O, postoji mali poštanski ured u selu — priklopi Motorko. — Svakoga dana slat ćemo vam razglednicu. Tako ćete znati da smo dobro. — U redu, ali ako karta ne stigne, bit ću jako zabrinuta ― reče gospođa Kirrin. — Zato vas molim, odrţite riječ! Nemojte zaboraviti vjetrovke, gumene čizme —
i...
Mama, još bi samo trebala spomenuti i kišobrane! — priklopi George. — Ali, vjeruj mi, ponesemo li kišobrane na Demonske stijene otpuhat će nas vjetar. Motorko kaţe da na tom dijelu obale pušu jaki vjetrovi. — Moţete zamišljati kako se kartamo i divno —
zabavljamo u svjetioniku dok vani bjesni oluja i urla poput »demona«! ― primijeti Dick. — Mi ćemo sjediti ušuškani u
pokrivače, keksima i...sa sokom od đumbira nadohvat, čokoladnim — Vau! — Timmy će spremno naćulivši uši kad je čuo riječi koje je razumio. — Što je Time, misliš da ćeš se hraniti čokoladnim keksima, zar ne? — Dick će češkajući psa po glavi. — Molim te, ne prekidaj razgovor; to nije pristojno. — Vau — Timmy će ispričavajući se te lizne Dicka po nosu. —
Mislim da bi bilo dobro da večeras pođete ranije u
postelju — reče gospođa Kirrin. — Sutra još morate
ponešto spremiti, a kazali ste da ste naručili kola u pola dvanaest.
Bit ćemo na doručku točno u osam — reče Julian. — Kladim se da profesor neće sići prije jedanaest sati i da će zaboraviti na šunku s jajima! Motorko, je li tvoj otac —
ikad pojeo topli obrok? Naime, izgleda mi da ih ili posve zaboravi, ili pristigne tek sat kasnije, pa i ne zna da li
doručkuje, ruča ili večera! — Pa, uvijek kad mislim da je zaboravio doći na obrok, pojedem i njegov — Motorko će spremno. — I Štetočina mi malo pomogne. Iznenadili biste se kako voli slaninu.
Mene Štetočina ni sa čime ne moţe iznenaditi — priklopi Julian. — Pitam se samo kako ćemo izići nakraj —
sa svim njegovim smicalicama zatvoreni u svjetioniku! Kada ga nećemo moći poslati van, u vrt, da se malko izludira! Teto Fanny, znate li da mi je jutros uzeo olovku i
šarao po tapeti? Srećom, ne znam majmunski jezik; siguran sam da je načrčkao neke svinjarije. — Da nisi tako govorio o Štetočini! — Motorko će uvri jeđeno. — On je veoma pristojan majmun. Morali biste vidjeti kakve ja sve majmune poznajem! — Radije ne bih, hvala — odsiječe Julian.
Motorko se naljutio. Uzeo je Štetočinu i izišao iz prostorije. Uskoro se u hodniku začula buka automobila — i to automobila čiji je zvuk ukazivao na to da mu je nuţan popravak: — R-r-r-r-R-R-R-r-r-uf, uuf, r-r-r-tras! Gospođa Kirrin potrči prema vratima: — Već smo ti kazali da ne smiješ biti automobil u predvorju. Vrati se, Motorko, prije no što te otac čuje. Tako mi nebesa, ova će se kuća posve izmijeniti kad se oslobodi svih automobila koji su po njoj jurili otkad si ti stigao! — Pa bio sam samo traktor — Motorko reče
iznenađeno. — Uvijek kad su ljudi prema meni, ili prema Štetočini, zločesti, osjetim neodoljivu potrebu da budem automobil. — Ponašaš se kao derište! — odsiječe mu George. — Idem u postelju — Motorko će ponovno uvrijeđeno. — Pa, i nije loša ideja, s obzirom na to da si odlučio sutra biti točan — reče gospođa Kirrin. — Laku noć, Motorko, laku noć, Štetočino. U blagoj voţnji, Motorko krene prema vratima. Uspinjao se uza stube mrmoreći, sa Štetočinom na leđima. Napustila ga je svaka ljutnja dok se razodijevao i razmišljao o narednome danu. O putovanju na svjetionik — njegov svjetionik. Ha, ha, George i ostali dobrano će se zapanjiti! Uvukao se u postelju dok se Štetočina
ugnijezdila pokraj njega sa šapicom drţeći rukav Motorkove pidţame. Sljedećeg jutra, George se prva probudila. Sjedila je u postelji, strašeći se da vremenska prognoza nije pogriješila i da lije kiša. Ali, ovaj je put bila u krivu. Sunce je sjalo i s mora nije dopirao nikakav zvuk, što je značilo da nema vjetra koji bi nagonio valove na obalu. Probudila se Anne: — Dan svjetionika! — kazala je. — Poţuri, pola osam je.
Svi su točno stigli na doručak, izuzev profesora Haylinga. Kao i uvijek, pojavio se tek nakon doručka, uteturavši na prednja vrata. —
ste? — upita gospođa Kirrin. — Mislila O, samznači, da steustali još u postelji. — Nisam, Motorko me vrlo rano probudio — tuţio se profesor. — Ili je to bio majmun. U rano jutro čine mi se tako slični. Gospodin Kirrin je već bio sišao, ali nije došao na do ručak. Kao i uvijek, već je bio u svojoj radnoj sobi. — George, idi i potraţi oca — reče gospođa Kirrin. — Doručak će mu se posve ohladiti. George dođe do vrata radne sobe i pokuca: — Oče! Zar ne ţeliš doručak? — Pojeo sam ga! — javi se iznenađeni glas. — Vrlo ukusna kuhana jaja. —
Oče! To si
jučer doručkovao! — George će
nestrpljivo. — Danas je slanina s pečenim jajima. Zaboravio si,
kao i obično. Dođi! Uskoro krećemo na svjetionik. — Svjetionik, kakav svjetionik? — gospodin Kirrin reče krajnje iznenađen. Ali nije dobio odgovor. George se vratila u blagovaonicu ne znajući da li da se smije ili mršti. Stvarno! Otac je bio toliko zaboravan da će najposlije zaboraviti i gdje ţivi. Nakon doručka zavlada veliko uzbuđenje. Pokrivači,
ogrtači, najdeblje pidţame što su se mogle naći, limenke s keksima i sitnim kolačima što ih je ispekla Joan, sendviči
za jelo na putu, knjige, razne igre i, kao što je George kazala, svatko bi pomislio da odlaze na mjesec dana! — Automobil kasni — Dick će nestrpljivo. — Ili, pak, moj sat ide naprijed! — Eno ga, dolazi! — Anne povika uzbuđeno. — O, teto
Fanny, kad biste barem i vi pošli s nama. Bit će nam tako zabavno! Gdje je Štetočina? O, eno ga! Timmy, slušaj, odlazimo ţivjeti na svjetionik! Ti čak i ne znaš što je to, zar ne? Automobil se dovezao ispred vrtnih vrata Vile Kirrin i
vozač zatrubi u trubu te je gospodin Kirrin gotovo iskočio iz koţe. Smjesta se okomio na sirotog Motorka: —
Jesi lisetoda ti si opet izvodio one svoje Priberi glupe štoseve pretvarajući automobil i trubio? se već jednom!
Ne, gospodine, nisam to bio ja, časna riječ — Motorko će uvrijeđeno, sklanjajući se od nečega što je prijetilo da bude grdna zaušnica. — Pogledajte, to su ona —
kola!
Pitat ću ja tog vozača što mu znači da dolazi ovamo i trubi tako da smo se svi prepali! — gospodin Kirrin će —
uvrijeđeno. — Uostalom, zašto je došao?
OĈE! Automobil je došao po nas, da nas vozi na svjetionik — reče George, ne znajući da li da se smije ili da —
se ljuti. — A, da, — reče gospodin Kirrin. — Zašto mi to niste prije rekli. Pa, onda, zbogom, zbogom! Lijepo se provedite i ne zaboravite se dobro istrljati poslije kupanja.
Djeca se utrpaše u automobil, a vozač im smjesti prtljagu u prostrani prtljaţnik. Zblenuo se k ad su Timmy i Štetočina uskočili u kola. — Jeste li sigurni da ćete imati dovoljno mjesta? — kazao je. — Kakva guţva! Tada, uz glasni r-r-r-r-r iz motora automobila i jednako glasni r-r-r-r-r oduševljenog Motorka, automobil
krene i poveze ih niz pješčani puteljak. smo — George će sretnim glasom. — — Krenuli Ponovno posve sami. To najviše volim, a ti Time? — VAU! — Timmy zalaje sloţivši se od srca te legne s glavom na Georgeinim nogama. O, opet krasni praznici sa George! Timmyu je bilo svejedno kamo ide — čak i na kraj svijeta, samo da bude sa George!
Prema cilju
Kad su sjednom bili na glavnoj cesti, počne vozačem postavljajući muMotorko najrazličitija pitanja u vezi s automobilima. Vozač ga je slušao zabavljajući se. — Pa, nemam baš najbolje mišljenje o modernim automobilima — reče Motorko. — Sve samo površne razgovarati
naprave! — Neke moderne naprave su vrlo dobre — reče vozač kojega je zabavljao drski dječačić. Potom povuče neku ru čicu sa strane. Prozor pokraj Motorka odmah se počne la-
gano spuštati, uz čudan, pritajeni cvileţ. Motorko se strašno iznenadio. — O, ne otvaraj taj prozor — Anne će kad ju je ošinuo hladni vjetar. — Tako ti svega, zatvori ga, Motorko. Motorko ga zatvori i ponovno započne razgovor o automobilima. Vozač još jednom povuče ručicu pokraj sebe i ponovno se Motorko stade spuštati uz tugaljivi zvuk, a hladni vjetar prodre u unutrašnjost automobila. — MOTORKO! Ne prtljaj oko prozora — naredi Julian. — Nisam ga ni dotaknuo — reče Motorko, sumnjičavo pogledavajući prozor. Sada se zatvarao, polagano se diţući. Motorko se počne osjećati nelagodno. Paţljivo je promotrio prozor, strahujući od novih smicalica. Znajući savršeno dobro da ga vozač moţe otvoriti ili zatvoriti automatski, sa svog sjedišta, djeca su se gurkala i hihotala. —
Dick. To jeZa ušutkalo sirotogMotorko Motorkaviše — promrmlja I jest. cijele voţnje, nije ni zucnuo o starim ili novim automobilima. Inače, voţnja je bila vrlo li jepa. Uglavnom su išli uz obalu, a malo preko kopna. Pogled je bio veličanstven.
Izgleda da vaš pas voli gledati kroz prozor — reče vozač. — Cijelo je vrijeme gurao glavu van. — Ja sam uvijek mislila da on voli svjeţi zrak — reče George. — Timmy, jesi li ti ljubitelj panoramskih vidika? — Vau — uzvrati Timmy te uvuče glavu da lizne George. Malko je liznuo i majmuna. Ubogom Štetočini nije se previše dopadalo truskanje automobila. Sjedio je veoma miran, strahujući da bi mu moglo pozliti. Automobil je proizvodio škripu nalik Motorkovu uobičajenu oponašanju Zaustavili su se da objeduju i, sje deći na stijeni, gladno jeli sendviče. I vozač je donio svoj ručak, a kad je Štetočina otkrio da u njegovim sendvičima ima i rajčica, prijateljski mu se, smjestio na koljena, slasno dijeleći s njim sendviče. —
—
Stićiodsjesti ćemo za jedanstijenama? sat — rečeMehaničar čovjek. — Gdje ćete napribliţno Demonskim mi to nije rekao. — Na svjetioniku — reče Julian. — Znate li gdje je? — Znam, ali ljudi tamo ne odsjedaju — vozač će misleći da se Julian s njim šali. — U koji hotel idete? Ili ćete pak boraviti kod prijatelja? — Ne, stvarno idemo na svjetionik — reče Motorko. — Moj je. Vlastiti. —
Pa, jedno je sigurno. Imat ćete predivan pogled —
primijeti vozač. — Rodio sam se na Demonskim stijenama.
Moj stari pradjed još ţivi u kolibi gdje sam se rodio. Tako mi poštenja, običavao mi je pripovijedati o starom svjetioniku, o tome kako su noću dolazili obalski gusari i tamo straţarili, gaseći svjetiljku kako bi se veliki brodovi smrskali o stijene. —
Kako strašno! I jesu li se doista smrskavali? —
upita Dick. — Da, u sitne komadiće — reče vozač. — Ap-so-lut-no bi se smrskali — u komadiće! A gusari su čekali da plima
izbaci ostatke broda. Morate otići posjetiti mog pradjeda i nagovoriti ga da vam pripovijeda svoje priče. Moţda će vam pokazati i Gusarsku spilju...
O, čuli smo za nju — reče George. — Zar stvarno postoji? Možemo li je posjetiti? Je li u nju još netko dolazi? — Ne, ne, svi su nekadašnji gusari davno otišli — reče vozač. — Ĉim je sagrađen novi svjetionik, gusarima je odz vonilo. Tako je snaţan, znate. Svjetlost koju on baca vidi se za najbješnje oluje. Svjetlost svjetionika na koji vi idete nije bila naročito snaţna, ali je unatoč tome, spasila —
mnoge brodove.
Kako je ime vašem pradjedu? — upita George odlučivši da ga potraţi čim bude mogla. — Gdje ţivi? — Pitajte za Jeremiju Booglea — odvrati vozač paţljivo obilazeći stado krava. — Naći ćete ga kako sjedi negdje na pristaništu, puši dugačku lulu i mršti se na svakoga tko mu se pribliţi. Ali, djecu voli i ne morate se plašiti njegova —
mr Mojsestari čudesnejoš priče! Pa,stado tako mi gođenja. svega, zar onopradjed iza uglapriča ne pomalja jedno krava? — Trubite im — predloţi Motorko.
Dječače, jesi li čuo za onu pjesmicu o kravi koja je preskočila Mjesec? — reče vozač. — Znaš, netko je zatrubio kad se pojavio i tako prouzročio da su krave skočile preko Mjeseca? Nijedan dobar vozač ne trubi kravama. To ih strahovito ustraši poput zečeva. —
Pogledajte, vidite li onu klisuru iza okuke, dolje na obali? E, pa to vam je početak Demon skih stijena. Uskoro
stiţemo. — Zašto se tako zovu? — upita George. — Pa, stijene su toliko opasne te su se ljudi sloţili da ih je tamo mogao postaviti samo nekakav zli duh — objasni vozač. — Neke su neposredno ispod površine vode, tako da dohvate kobilicu broda i slome je. Druge strše, oštre poput zubi morskog psa; a treće su, pak, dugačke grebenaste stijene na kojima se čamac, kad ga nanesu valovi, moţe smrskati u komadiće. Da, to su stvarno Demonske stijene! —
Kad ćemo ugledati svjetionik? — upita Motorko. —
Morali bismo ga uskoro vidjeti.
Pričekaj dok ne stignemo do drugog dijela obale, a ugledat ćemo ga čim se uspnemo na vrh ovog breţuljka — reče vozač. — I reci tom svom majmunu da makne šapu iz dţepa mog kaputa. Unutar više nema rajčica! — Budi pristojan, Štetočino — Motorko će tako strogo te je malo stvorenje sakrilo šapama lice i zacviljelo. — Malo pretvaralo! — reče George. — Nema ni traga —
suzama! O, gledajte, je li ono svjetionik? — Jest. Tamo je — reče vozač. — Odavde, s breţuljka, imate dobar vidik. Lijep je, zar ne, s obzirom na to koliko je star? O, u davna su vremena ljudi dobro gradili. Ovaj je
načinjen od kamena. Kako ga zapljuskuju valovi, morao je biti prilično visok, jer bi inače morska pjena što se obrušava na prozore zakrilila svjetlost svjetiljke. —
Gdje je ţivio svjetioničar? — upita O, postoji zgodna prostorija ispodDick. prostora gdje se nalazi svjetiljka — objasni vozač. — Moj me pradjed jednom odveo. Nikad u ţivotu nisam vidio takav prizor —
olujnoga mora! — Moj je otac proveo ovdje cijelo ljeto — hvalisao se Motorko. — Većinom sam bio s njim. Bilo je veličanstveno.
Zašto je tvoj otac ţelio ţivjeti na svjetioniku? — vozač upita znatiţeljno. — Je li se skrivao ili takvo što? —
—
Naravno da nije. On je znanstvenik i kazao je da
ţeli mir i tišinu, bez zvonjave telefona i posjeta — objasni Motorko.
Ţeliš li reći da je uz tebe imao mir i tišinu? — vozač će zadirkujući. — No, dobro! — Tamo, zapravo, i nije tako tiho — nastavi Motorko. — Valovi strahovito buče, a i vjetar. No, moj otac to zapravo nije ni primjećivao. Njega jedino smeta kad zvone —
zvona, ili kad ljudi govore, ili kad netko kuca na vrata.
Takve ga stvari izluđuju. Volio je ţivjeti na svjetioniku. — Pa, nadam se da ćete i vi uţivati — priklopi vozač. — Meni ne bi odgovaralo da ne čujem ništa izuzev šuma valova i krika galebova. Draţe mi je da ste vi tamo nego ja! Spustili su se niz drugu stranu breţuljka i svjetionik
se više nije vidio. —
Eto nas uskoro — reče Motorko. — Štetočino, hoće
li ti se sviđati da ponovno budeš na svjetioniku? Tako mi svega, kako si jurio gore-dolje onim zavojitim stepenicama, sjećaš li se? Automobil se dovezao gotovo do ruba mora. Svjetionik
se sad u cijelosti vidio i bio je prilično daleko od obale. Uz kameno pristanište ljuljao se mali čamac i Motorko je po kazao na njega kriknuvši od radosti: — Sluţili smo se tim čamcem. Za vrijeme plime dovozio nas je i odvozio od svjetionika! Ime mu je »Ljuljalo« i, tako mi svega, dobrano se ljulja. — Je li tvoj? — upita George prilično ljubomorna. — Pa, prodavao se zajedno sa svjetionikom, pa, pretpostavljam objasni Kako god — da — stijena. bilo, njime ćemoda se jest sluţiti bismo Motorko. prešli preko
Pazite da vas oluja ne zatoči u svjetioniku — vozač ih upozori zaustavljajući automobil. — Za olujna vremena more između Demonskih stijena i pristaništa previše je nemirno za tako maleni čamac. — Dobro se razumijem u čamce — reče George. — —
Imam ga odmalena. —
vozač.
—
Da, dobro njime upravljaš, znam to — potvrdi Pa, stigli smo. Idete li ravno do svjetionika s tim
čamcem? Da vam pomognem prenijeti stvari do njega? — Hvala vam — zahvali se Julian te oni zajednički prenesoše svu prtljagu do malenog čamca. U blizini je sjedio neki starac i pozdravio ih dodirnuvši kapu — S Kirrina je stigla poruka da vam dopremim ovamo stari čamac — kazao je. — A koji je od vas gazda Hayling? — Ja sam — reče Motorko. — A ono je moj čamac i moj svjetionik! Krenimo svi, veslajmo brzo do svjetionika,
jedva čekam da stignem onamo!
Svjetionik
Petoro je djece uskočilo u čamac koji je doista potvrđivao svoje ime — »Ljuljalo«! Timmy je skočio iza George, a majmun Štetočina je uţasnuto kriknuo kad ga je Motorko prenio u čamac koji se silno ljuljao te je sjeo čvrsto se drţeći za njega. — U redu je, Štetočina — reče Motorko. — Ne sjećaš li se ovoga malog čamca? No nikad nisi volio voţnju čamcem, zar ne? U čamcu su bila dva para vesala. Julian uze jedan, a Ge orge smijući se namjeri drugi, kadli dohvati se u uzeti Gergeino ljutito lice:ga Dick bez riječi
Ţao mi je, ali more je jako nemirno i morat ćemo se dobrano boriti s valovima. Naprosto sam malo snaţniji od —
tebe, George! — Ja veslam jednako dobro kao ti — reče George. Upravo u tom trenutku, čamac se silno nagne te je George
jedva uspjela zadrţati jedan kovčeg da ne padne preko ruba. —
Uspješno spašavanje! — pohvali je Julian. — I u pravi čas! Tako mi svega, kako se ovdje vrtloţi! — Zar ćete veslati ravno preko stijena? — upita Anne gledajući u vodu. — Sada su prekrivene vodom i nećemo ogrepsti dno, zar ne?
Kad je oseka, preko tih se stijena moţemo penjati. Tada između njih nastanu lijepa jezerca! Jednom sam se kupao u takvoj toploj uţljebini, a sunce ju je toliko ugrijalo te sam poţelio da mi se u blizini nađe slavina s hladnom —
vodom. Anne se zahihotala: — Kad bi barem sada bilo dovoljno toplo da se moţemo kupati — kazala je. — Tako mi svega, pogledajte
kakve su stravične stijene ispod vode, točno pod našim
čamcem. Da. Kladim se da su se u davna vremena na njima smrskali mnogi siroti brodovi — primijeti Julian. — Nije —
čudno da se zovu Demonske stijene! Između njih je pravo malo jezerce, zar ne, Dick? — Sada je na meni red — George će grabeći veslo od Dicka iz ruku. — Ništa od toga — Dick će smijući se. — Naprosto pazi na stvari, stara moja! — Svjetionik je vrlo star? — upita Anne dok su plutali ponad skrivenih stijena i svjetionik bio sve bliţi. — Izgleda star! — Točno — potvrdi Motorko. — Neobičan stari, mali svjetionik, a sagradio ga je prije mnogo godina neki
bogataš. Njegova utopilasvjetionik u brodu što se smrskao na tim stijenama i onsejekći sagradio dijelom u sjećanje na svoju kćer, a dijelom da bi zaštitio dru ge brodove. Anne je paţljivo motrila svjetionik. Bio je čvrsto građen i činio joj se veoma visok. Donji je dio bio snaţno ulegao u stijenu ispod njega i Dick je mislio da temelji
sigurno seţu duboko u kamen kako bi se svjetionik bio kadar nositi s olujnim vjetrovima što pušu za nevremena. Na njegovu se vrhu ukrug pruţala galerija nalik na verandu, upravo ispod prozora u kojima je nekoć svijetlila svjetionička svjetiljka. Anne je razmišljala o tome da se s galerije, sigurno, pruţa čudesan vidik. Pribliţili su se svjetioniku, a od stijena do ulaznih vrata vodile su kamene stube sagrađene ponad zapljuskujućih valova. — Hoće li vrata biti zaključana? — Dick upita iznenada.
Ne bih baš uţivao da sam veslao toliko dugo a da onda ne moţemo ući u zdanje! — Naravno da će vrata biti zaključana — reče —
Motorko. —
Je li tko ponio ključ?
—
Ne budi blesav! — Julian povika zaustavljajući
vesla i zagledavši se u Motorka. — Ţeliš li reći da nakon svega ne moţemo ući? — Točno! — Motorko će cereći se u Julianovo zapanjeno lice. — Samo sam se šalio. Evo ključa! Svjetionik je moj, znate, pa mi je tata dao i ključ; uvijek ga nosim sa sobom. Veoma je dragocjen.
Ključ je bio neobično velik i George se čudila kako stane Motorku u dţep. Mahao je njime ispred nosa, cereći se:
Jedva čekam đa sa svojim ključem otključam svoj svjetionik — hvalisao se. — Kladim se, George, da bi i ti ţeljela imati svjetionik! — Pa, točno, bih — prizna George motreći toranj svje—
tionika koji je sada bio neposredno iznad njih. — Sada budite paţljivi — Motorko upozori dječak e. —
Pričekajte dok nadođe veliki val; tada se pustite po njemu i zaveslajte do one stijene; one što strši iz vode. Tamo je, iz ne znam kojeg razloga, zatišje i lako je doveslati do stepe nica. Vidiš onu bitvu, George, prebaci konopac preko nje. Ti si u boljem poloţaju od mene. Sve je bilo jednostavnije no što je »petorka« zamišljala. Ĉamac je uplovio u rukavac mirne vode i dječaci su snaţno zaveslali prema stubama. George je spretno prebacila omču konopca preko bitve. Stigli su podno svjetionika i trebali su samo preskočiti nekoliko stijena da bi se našli na stubama. Stijene su virile iz vode i djeca su, jedno za drugim, skočila na njih. Timmy se u čudu ogledavao. Svima se svjetionik činio mnogo većim sada, kad su stajali u njegovu podnoţju! — Otključat ću vrata — Motorko će ponosno te se uspne uz kamene stube. — Pogledajte od kakva je golema kamenja sagrađen moj svjetionik. Nije ni čudo da je toliko dugo odolijevao zubu vremena!
Gurnuo je veliki ključ u ključanicu snaţnih drvenih vrata i pokušao ga okrenuti. Trudio se pribliţno minutu, a potom okrenuo prema ostalima ustrašena izraţaja:
—
Ne mogu otvoriti vrata! — kazao je. — Što ćemo
sada? —
Daj da ja pokušam — reče Julian. — Moţda se
zaglavio.
Uzeo je ključ, naglo ga okrenuo i otvorio vrata! Svi su odahnuli s olakšanjem. Julian je poţurivao djecu da se sklone od vjetra i morske pjene i s treskom zatvorio vrata. — Pa, stigli smo! — kazao je. — Tamno je kao u rogu!
Srećom da sam ponio dţepnu svjetiljku! Posvijetlio je svjetiljkom uokolo, ali jedino što se vidjelo bile su strme ţeljezne stube što su se zavojito uspinjale iz središta svjetionika. Stube vode ravno do vrha, do prostora sa svjetiljkom ― objasnio je Motorko. — Vode kroz nekoliko —
prostorija. Pokazat ću vam. Drţite za ogradu, bi vam se moglo zavrtjeti u glavi doksesečvrsto uspinjete tako jer
strmo. Motorko je ponosno poveo djecu uza strme uske
stube koje su išle ukrug, ukrug i ukrug! Stigli su do otvora
što je vodio u malu tamnu prostoriju. Jednom je to bila spremnica — objasni Motorko i osvijetli prostoriju svjetiljkom. — Vidite, tamo su limenke s hranom za koje sam vam govorio da ih je otac ostavio. —
Sada pođimo dalje, do spremnice za ulje — nije naročito velika.
Što je to spremnica za ulje? — upita Anne. — Tu su nekoć stajale limenke s parafinskim uljem, a pomoću kojeg se palila svjetiljka na vrhu svjetionika. Znaš, nekoć su svjetiljke gorjele na ulje — u to doba nije —
bilo struje. Evo, stigli smo! Spremnica za ulje imala je veoma niski strop; nije bilo prozora i bila je zatrpana starim limenkama. U njoj je strašno zaudaralo i Anne je začepila nos prstima. —
je. — U njoj Ne sviđa se ta neki prostorija — kazala strahovito smrdimi i budi nelagodan osjećaj! Krenimo dalje uza stube.
U sljedećoj prostoriji nalazio se jedan od nekoliko prozorčića svjetionika i, kako je sunce prodiralo kroza nj, bila je mnogo svjetlija i vedrija. — Tu smo spavali moj otac i ja — reče Motorko. — Tako mi svega, pogledajte, zaboravili smo ponijeti ovu staru strunjaču. Prava sreća! Sada će nam posluţiti! Djeca su se nastavila uspinjati zavojitim stepenicama i ovaj put stigla su do prostorija sa stropom višim od
drugih i s većim prozorom. Sunce je dopiralo kroz njega i prostor se činio prilično udobnim! Tu su bili stol, t ri stolice i škrinja. Nalazio se tu i mali stolić, kao i malo kuhalo na parafinsko ulje na kojem se mogla skuhati voda i prirediti hrana. — Eno moje stare tavice! — reče Motorko. — Bit će
nam vrlo korisna. A tu su i posuda za čaj i lonac. A ostavili smo i ţlice, vilice i noţeve, iako mislim da ih nema dovoljno za nas petero. Tu je i posuđe, iako i njega nema dovoljno. Prilično sam toga porazbijao, ali ima nekoliko limenih šalica i tanjura. Ĉistio sam ih samo otirući ih krpom. Znate, voda je u svjetioniku dragocjena.
Gdje je spremište za vodu? — upita George. — Trebat ćemo je. —
Moj je otac sagradio cisternu sa zapadne strane svjetionika — Motorko će ponosno. — U njoj se skuplja —
kišnica i teče kroz cijev koja prolazi kroz jedan od prozora i puni mali spremnik ponad slivnika. Zaboravio sam vam ga pokazati. Kad okrenete ovaj pipac, voda poteče. Moj je
otac jako pametan, znate, za njega je nešto takvo jednostavno poput abecede. Nije ţelio da svaki dan mora donositi vodu za pranje! Tako mi nebesa, ovdje smo se divno proveli! — Pa, kazao bih da ćeš se još divnije provesti — reče Dick. — Ovaj put imaš društvo. Mora da si ranije bio pri -
lično usamljen ovdje. —
odgovori Motorko, a kadi imao sam Štetočinu je mali Pa, majmun čuo svoje ime, — doskakutao je do dječaka skočio mu u naručje, zaljubljeno se meškoljeći. — A postoji li još koja prostorija u tome čarobnom svjetioniku? — upita Julian. — Postoji još jedna, a to je prostorija sa svjetiljkom. Pokazat ću vam. Nekad je to bila najvaţnija prostorija, ali sada je pusta; nikad se ne upotrebljava — posve je zaboravljena! Dođite! I Motorko se uputi posebnim dijelom zavojitih stuba. Kako je samo bio silno ponosan na svoj svjetionik!
Novi stanari
Djeca su se ponovno uspinjala zavojitim stubama. Timmy prilično teško, jer je jedva svladavao zavoje. Štetočina je jurio ispred njega gotovo kao da je on vlasnik te mu pokazuje svoj dom!
Prostor
sa
svjetiljkom
bijaše
visok,
s
velikim
prozorima svuda uokolo. Unutra je bilo veoma svijetlo jer je sunce nesmetano upiralo. Pogled je bio veličanstven!
Anne se ote krik oduševljenja! Svjetionik je bio tako visok da su djeca vidjela na kilometre pjenušavu tamnoplavu pučinu. Obilazila su prostoriju zagledajući u svim smjerovima. — Pogledajte! Ovdje su neka vrata! — vikne Dick. — Vode li na mali balkon ili galeriju, ili što već okruţuje ovu prostoriju?
Da, galerija posve okruţuje prostor sa svjetiljkom — objasni Motorko. — Tako mi svega, morali biste je —
vidjeti za nevremena kad se galebovi tu sklanjaju od oluje. Sjati ih se na desetke! Na nju se moţe izići samo za mirna vremena, u protivnome, mogao bi vas otpuhati vjetar! Nemate pojma kako ovdje izgleda za oluje. Tako mi
poštenja, jedne noći, kada smo moj otac i ja bili ovdje, pričinilo mi se da se cijeli svjetionik ljulja. je gotovo najuzbudljivije mjesto što sam ga — To vidjela ― Anne će blistavih očiju. — Motorko, mislim da si najsretniji dječak na svijetu. — Stvarno? — Motorko će zadovoljno. Njeţno potapša Anne. — Nadam se da će ti se ovdje svidjeti. Štetočini se sviđa, zar ne? Štetočina je bio na vrhu velike svjetiljke. Ćeretao je nešto Timmyu kao da mu sve opisuje. Timmy je slušao naćuljenih ušiju, glave nagnute u stranu. — Izgleda kao da razumije majmunsko trtljanje —
primijeti George. — Motorko, ova se svjetiljka više ne pali, zar ne? — Ne, nikada — reče Motorko. — Rekao sam vam da
je nešto niţe dolje, uz obalu, sagrađen novi svjetionik. Ima strahovitu svjetiljku. Na električni pogon. Noću ćemo na površini vode vidjeti odraz njegova blijeska. — Zašto ljudi ne grade svjetionike i ne ţive u njima? — pitala se George motreći široku plavu pučinu. — Je li netko gladan? — upita Motorko trljajući se po trbuhu. — Osjećam se prilično prazan. O, pobogu, nismo iznijeli stvari iz čamca — doda Motorko. — Dođite, unesimo sve u kuću i priredimo obrok. Koliko je sati? Već je prošlo četiri! Nije ni čudo da se osjećam praznim. Dođi, Štetočino, na posao! I ti moţeš ponešto ponijeti! Djeca i su se strčala niza zavojite stube iz prostorije u prostoriju stigla do velikih vrata. — Mislim da su vrata tako debela i s naţna zbog mora koje udara u njih za vrijeme oluje — Julian će širom ih otvarajući. Nalet vjetra gotovo ga oborio! Djeca su se s mukom verala preko stijenja do mjesta gdje su ostavila čamac. On se blago ljuljao u uskom rukavcu mirne vode. — Zdravo »Ljuljalo« — pozdravi ga Motorko. — Mislio si da nikad nećemo stići! Jesi li čuvao naše stvari? Dobar čamčić! —
Budalo! — Dick će cereći se. — Dođi. Ju, ja ću
uzeti polovicu teţih stvari, a ti uzmi ostalo. Djevojčice i Motorko će ponijeti sitniju prtljagu. Hej, Štetočino, što to radiš? Štetočina je uzeo dva omota i odskakutao s njima. — Sve je u redu! Naviknut je da pomaţe! — vikne Motorko. — Ĉesto odlazi sa mnom u kupovinu i nosi vrećice i ostalo. Pustite ga da nam pomogne; on to voli. Majmun je doista bio koristan. Skakutao je amo-tamo
prenoseći raznorazne sitnice i radosno čavrljajući. Timmy je piljio u njega povijena repa, ţaleći što se ne moţe posluţiti svojim šapama jednako spretno kao Štetočina. George ga njeţno pomiluje:
—
U redu je, Timmy, dragi. Evo, uzmi ovu košaru.
Timmy uhvati košaru zubima te veselo odskakuta prema stubama svjetionika. On, doduše, nije mogao uzimati sitnije predmete kao što je to Štetočina spretno činio, ali je barem mogao ponijeti košaru! — Ostavit ćemo brod da se ljulja — predloţi Motorko. — Bit će mu ovdje sasvim dobro, ovako vezanu za bitvu, osim ako bi se more jako uzburkalo, u tom ga
slučaju moramo odvući na stube. — Hajde da nešto pojedemo prije no što krenemo spremati stvari — predloţi Anne. — Sad sam već stvarno gladna. Kakav ćemo obrok pripremiti? Mislim da bi trebalo nešto obilnije od obične uţine? To je najgore što se čovjeku događa u svjetioniku — Gotovo ste svo vrijeme Motorko će ozbiljno. — boravio gladni. Kad sam ovdje s ocem, uzimaostrahovito sam pet do šest obroka dnevno. — Ja nemam ništa protiv — Dick će smiješeći se. — Hajde da pripremimo »uţinu-većeru«, slaţete se? Kombinaciju uţine i večere! Neke su stvari djeca odnijela u blagovaonicu, a druge u spavaonicu. Motorko je odmah pristavio posudu s vodom na kuhalo. Kako je bilo kišno vrijeme, mala je cisterna bila puna vode i uvelike je dostajalo da se napuni
spremnik
ponad
slavine,
prikladno
smještene
u
blagovaonici. Kad je Motorko okrenuo pipac, potekla je
čista kišnica! — Ĉarobno! — Anne usklikne oduševljeno. — Ĉini mi se kao da sanjam! Jaja su ubrzo zakuhala.
Točno tri i pol minute — reče Anne, vadeći svako jaje s pomoću ţlice. — Svakome po dva jaja! Ako tako nastavimo, morat ćemo svaki dan odlaziti u kupovinu. George, odreţi kriške kruha i namaţi ih maslacem. Kruh je u onoj vrećici, a sam Bog zna gdje je maslac. Znam jedino —
da smo ga kupili. —
Što mislite o komadu Joanine glasovite pite od
mesa?
—
kutije.
Dick će podiţući poklopac velike četvrtaste limene
Uf! Ima ih na tucete! A tu ima i uštipaka s marmeladom od trešanja. I domaćih rezanaca — Joanin specijalitet! Savršeno, fantastičan obrok! — Što ćemo piti? — upita Julian. — Sok od đumbira, —
limunadu ili da skuhamo čaj?
Svi su glasali za sok od đumbira. »Petorkin« obrok u starom svjetioniku protekao je ugodno i veselo, a tako su
se osjećali i Štetočina i Motorko. Izvana su ih dozivali galebovi, vjetar je povremeno ţešće zapuhivao, a šum se mora miješao sa svim ostalim zvukovima — divno! Anne je obgrlila koljena čekajući na sok od đumbira. Oduševljavala ju je pomisao da će ovdje boraviti više dana, i to potpuno sami.
Kad je obrok završio, Anne i George oprale su posuđe u malom slivniku.
O, nemojte prati. Samo na brzinu obrišite posuđe — predloţi Motorko. — Ovako! — Ne dolazi u obzir! — reče Anne. — To je sasvim nalik na dječaka! Prepusti ti radije te stvari meni. Volim —
raditi—takve poslove, Sasvim nalik jasno? na djevojčicu! — Motorko će cereći se. — Ne, nije — usprotivi se George. — Mrzim takve poslove, a ja jesam djevojčica, iako bih radije da nisam! — Ništa zato, izgledaš poput dječaka, a često si i gruba poput njih. I ne ponašaš se baš naročito — reče
Motorko uvjeren da će na taj način udovoljiti George. — Bolje se ponašam od tebe — George će naglo se po vukavši do prozora i ljutito gledajući vani. Ali, nitko se nije mogao dugo ljutiti pri takvom izvanrednom pogledu — kilometri i kilometri pučine, tu i tamo načičkane bijelim krijestama. George se ote uzdah zadovoljstva. Posve je zaboravila da ju je Motorko naljutio i okrenula se sa
smiješkom: Kad bih imala takav pogled, osjećala bih se nasjretnijom osobom na svijetu. Stvarno si sretan, Motorko. — Jesam li? — Motorko će premišljajući. — Slušaj, —
ako hoćeš, poklanjam ti polovicu pogleda. Meni ne treba. Julian se nasmije i lupi dječaka u leđa: — Dok smo ovdje, svi ćemo ga dijeliti! — kazao je. — Dođite, hajde da sve raspremimo i namjestimo. Djevojčice, bit će bolje da spavate u blagovaonici, a mi, dječaci, spavat ćemo dolje, u spavaonici. Slaţeš li se, Motorko? — U redu je. Jedino ako vas ne smeta da Štetočina spava s nama — priklopi Motorko. — Uostalom, vjerujem da će Timmy spavati s djevojčicama. — Vau — Timmy zalaje odobravajući. Zacijelo nije namjeravao spavati bez George! Djecu je zabavljalo raspremanje stvari i razvrstavanje
na različita mjesta.
Ovo će ići u spavaonicu — reče Julian. — A ovo i ovo u blagovaonicu, ovi pokrivači u spavaonicu, dok će ova dva biti prikladnija za blagovaonicu, gdje će spavati djevojčice. — Karte idu u blagovaonicu — reče Dick dodajući ih Anne. — Kao i knjige i papiri. Pobogu, ne smijemo —
zaboraviti da svakog dana valja poslati razglednicu teti
Fanny. Obećali smo! — Pa, znat će da smo sretno stigli, jer će joj vozač sigurno prenijeti našu poruku — primijeti George. — A sutra ćemo otići do sela, kupiti gomilu razglednica i svakog joj dana slati po jednu. Znam da bi se majka, u protivnome, brinula. ―Majke se stalno brinu — primijeti Dick. — To je gnja vaţa, ali, s druge strane, to je i lijepo od njih. Slušajte, što mislite o kartanju? I tako su svi boravili u svjetioniku kar tajući se uz
viku i smijeh, dok su ih Timmy i Štetočina promatrali. Dobro se provodiš, »petorko«, zar ne?
Jeremija Boogle
Kad se počelo smračivati, Motorko ustane od stola za kojim su se kartali i pođe po starinsku uljnu svjetiljku. Protresao ju je:
Još ima ulja u njoj — kazao je. — Dobro. Upalit ću je, pa ćemo vidjeti kako treba. — Kakva šteta da ne moţemo upaliti veliku svjetiljku na vrhu svjetionika — primijeti George. — Mora da je to za svjetioničara bio uzbudljiv trenutak — paliti svjetiljku kako bi se upozorili brodovi da se ne pribliţavaju. Pitam se —
tko je sagradio prvi svjetionik sigurno netko tko je u obitelji imao moreplovce koji su—bili u opasnosti da im se brodovi smrskaju o stijene. — Jedan od prvih velikih svjetionika sagrađen je prije
mnogo godina na otoku Farosu u blizini ušća Nila nedaleko od luke Aleksandrije — objasni Julian. — Od čega je bio sagrađen? Od kamena kao i ovaj? — upita Motorko. —
Julian.
Ne, bio je sagrađen od bijelog mramora — reče
Mislio sam na njega danas kad smo se uspinjali zavojitim stepenicama, jer su takve stube bile i u svjetioniku na Farosu, ali mnogo, mnogo veće od naših. — Kako je izgledala njegova svjetiljka? — upita Motorko. — Ne znam je li imao svjetiljku — nastavi Julian. — Navodno su ljudi svake večeri palili golemu vatru na vrhu svjetionika, a brodovi su mogli vidjeti plamen i na udaljenosti od stotinu kilometara. — Pobogu, mora da je taj svjetionik na Farosu bio veoma visok. — Pa, pretpostavlja se da je imao oko 120 metara — objasni Julian. —
Fiju! Ĉudim se kako ga vjetar nije otpuhao — priklopi Dick. — Pođimo ga jednog dana posjetiti, ako je —
još tamo. —
Budalo! — odsiječe Julian. — Davno je nestao.
Uostalom, sagrađen je prije više od 2200 godina. Jednog dana je došlo do potresa i veličanstveni se svj etionik posve
urušio, u paramparčad! Zavlada zgranuta tišina. Svi su se zagledali u zidove svjetionika u kojem su se nalazili. Potres! Kakva bi to bila katastrofa čak i za mali svjetionik! — Glavu gore, Anne — Julian će uza smijeh. — Nema šanse da mi noćas doţivimo potres! Stari svjetionik na
otoku Farosu bio je jedno od sedam čuda antičkoga svijeta. Ne, ne pitajte me koja su ostala, previše sam pospan da bih se sjetio! — Kad bismo barem mogli upaliti svjetiljku u ovom svjetioniku — priklopi Anne. — Sigurno mu se ne sviđa da bude slijepi svjetionik nakon što je toliko godina sjao blistavim sjajem. Motorko, moţe li se svjetiljka uopće upaliti ili je pokvarena?
Slušaj Anne. Ako misliš da se namjeravamo verati do prostora sa svjetiljkom i paliti je samo zbog toga što si se ti na nju raţalila, grdno griješiš — Dick će odlučno. — —
Uostalom, sigurno više ne radi nakon toliko godina. — Ne znam zašto ne bi radila — usprotivi se Motorko. — Svjetiljku nitko nije dirao.
Slušajte. Hoćemo li nastaviti s igrom ili ne? — upita Julian. — Usput vas podsjećam da sam dosad sve —
partije dobio! Ako uskoro netko od vas ne pobijedi, mislit
ću da se kartam s hrpom nesposobnjakovića! To je dostajalo da se svi prihvate karata i iz petnih
ţila potrude da pobijede Juliana! — Igrat ćemo sve dotle dok te ne pobijedimo! — priprijeti Dick.
Ali ne, te večeri nitko nije mogao pobijediti Juliana. Sreća mu je cijelo vrijeme bila naklonjena. Na
kraju pete igre, Anne je glasno zijevnula:
—
O, oprostite — kazala je. — Nemojte misliti da se
dosađujem. Zijevanje me tako iznenadno spopalo da ga nisam mogla svladati.
Pa, pravo da vam kaţem, i meni se zijeva — prizna Dick. — Što mislite o tome da nešto gricnemo i pođemo u postelju. Imali smo tako obilnu »uţinu -večeru« —
da ne bih mogao svladati pravi obrok, ali dobro bi mi
došao po koji čokoladni keks. — Vau — Timmy će odjednom srćano odobravajući, a Štetočina izvalja nešto svojim trtljavim glasom i povuče
Motorka za rukav.
Donijet ću vam nešto da prigrizete — Anne će ustajući. Uskoro se vratila s posluţavnikom na koji je naslagala čaše s limunadom, velike kriške Joanina kolača i čokoladnih keksa za sve, uključujući Timmya i Štetočinu. Jeli su zadovoljno, ćuteći se dokono i ugodno. — A sada u postelju! — reče Julian. — Djevojčice, treba li vam što pomoći u vezi sa strunjačama ili pokrivačima? — Ne, hvala — javi se Anne. — Ako se ţelite umiti i oprati zube, učinite to u slivniku, i to odmah. Nakon četvrt sata, svi su bili udobno smješteni u posteljama. Dječaci umotani u pokrivače u spavaonici u prizemlju sa Štetočinom što se ugnijezdio Motorku uz vrat. Dvije su djevojčice legle na strunjaču pokrivši se dekom, a —
Timmy se smjestio pokraj George, povremeno joj liznuvši uho svojim velikim jezikom. — Dragi Timmy — George će pospano. — Volim te, ali
molim te, zadrţi jezik za sebe. Uskoro su svi zaspali, dječaci, djevojčice i ţivotinje. Vani je more šumjelo, zapljuskivalo i vrtloţilo se, dok je vjetar ispuštao krikove poput galebova danju. No, u starom svjetioniku vladali su mir i tišina. Ĉak se ni majmun Štetočina nije pomaknuo u snu. Ujutro je buđenje bilo ugodno uz galebove koji su kri ještali svuda uokolo; ugodan je bio i doručak koji se sastojao od jaja, kruha i maslaca te jabuka što su ih djeca grickala nakon toga; zabavno je bilo i kovati planove što će raditi toga dana. —
da odemo u kupovinu i kupimo presvjeţeg Predlaţem kruha te bocu ili dvije punomasna mlijekajoš — jaja, dloţi George. — A mogli bismo potraţiti vozačeva pradjeda i zamoliti ga da nam pripovijeda o svjetioniku i o gusarima koji su ovdje dolazili u davna vremena — reče Dick.
Slaţem se. A mogli bismo ga zamoliti da nam pokaţe i Gusarsku spilju! — pridometne Julian. — Rado bih je vidio! Poţurite s poslovima, Anne i George, kako —
bismo preko stijena krenuli prema pristaništu. Sada je
oseka i mislim da ćemo se moći uspeti preko njih. — U tom se slučaju moramo vratiti prije plime — upozori ih Motorko. — Jer, ako ostavimo čamac svezan pokraj svjetionika, nećemo se moći vratiti kad more prekrije stijene i presiječe nam put. — Imaš pravo — sloţi se Julian. — Spremite se što prije, djevojčice. Djevojčice su ubrzo završile s poslom i malo se društvance uputi preko stijena koje su se sterale između svjetionika i obale. Bile su one zaista opasne — oštrih rubova i šiljaka koji bi odmah prošupljili brod! Djeca su se uskoro našla na malome kamenom pristaništu.
—
Kako je ono bilo ime starom pradjedu? — Dick
upita mršteći se. Jeremija Boogle — reče Anne. — Puši dugačku lulu i mrgodi se na ljude. —
Neće nam biti teško da ga pronađemo — zaključi Julian. — Dođite, vjerojatno je negdje na gatu. — Enog ga! — reče George pokazujući na starca s du gačkom lulom u ustima. — Sigurna sam da je to Jeremija. I bio je. Sjedio je ispruţenih nogu, starac koji je pušio dugačku lulu! Imao je lijepu bradu, kapu iskošenu na glavi i takve goleme razbarušene obrve te su se jedva nazirale oči pod njima! Djeca su mu prišla s Timmyem što je poskakivao iza njih te sa Štetočinom na Motorkovu ramenu. Starac se odmah zagleda u Štetočinu: —
—
Vidi,nekoć vidi! donosio Majmun!mnogo je. — Sa sam — kazao putovanja Pucnuo je majmuna. — svojih prstima i u grlu proizveo neki neobični zvuk. Štetočina je
piljio u njega, osluškujući. Potom, s Motorkovih ramena skoči na starčeva, te uze trljati glavu o dlakom obraslo uho starog mornara. —
Štetočino! — Motorko povika zabezeknuto. — Pogle-
daj ovo, George, nikad nije prilazio strancima! —
Pa, moţda ja čak poznajem i njegovog pradjeda —
stari će mornar smijući se i grepkajući Štetočini vrat. — Mene vole majmuni i ja volim njih. — Ovaj, jeste li vi gospodin Jeremija Boogle? — upita Julian. — Jesam — odvrati starac i prstima dotakne kapu. — Kako znate moje ime?
Pa, vozač Jackson kazao nam je da je on vaš praunuk ― objasni Julian. — Znate, odsjeli smo u starome —
svjetioniku, a Jackson je kazao da biste nam vi mogli
štošta ispripovijediti o njegovoj prošlosti. I o obalskim gusarima koji su ţivjeli ovdje čak i prije no što je svjetionik bio sagrađen.
O, o tome bih vam mogao pripovijedati mnogošta — potvrdi Jeremija otpuhujući veliki oblak dima te se Štetočina zakašljao. — I to mnogo više no što vam o tome umije reći moj glupavi mladi praunuk! On ne zna ništa, baš ništa ― izuzev o automobilima. A kome je do ruţnih, —
smradnih, gadnih automobila! Pih! Taj mladi George Jackson pravi je tikvan!
Nije istina. On je najvještiji mehaničar u našemu mjestu — George će spremno. — Zna sve što se moţe znati —
o automobilima!
AUTOMOBILI! Rekao sam vam, ruţne, prljave i smrdljive naprave! — posprdno izjavi Jacksonov pradjed. — No, u svakom slučaju, mi ne ţelimo razgovarati o automobilima — priklopi Julian. — Pričajte nam o starim danima, o obalskim gusarima i sličnome! — O, stari dani! — usklikne pradjed. — Znate, čak sam i poznavao neke gusare, Jednouhog Billa, zatim... — —
Stari Jeremija uze pripovijedati djeci pripovijesti te su jedva vjerovala ušima.
Jeremijina pripovijest
Kad sam bio dječak — započne starac — dječak ne mnogo stariji od vas — i potom svojim čvornatim kaţiprstom pokaţe na Motorka — ovdje nije bilo svjetionika, ali su oduvijek postojale ove strašne stijene! I često bi u vrijeme oluja one ščepale pokoji brod svojim oštrim zubima, svjetlucajući i vrebajući. Znate kako ih —
ljudi zovu, zar ne? — Da. Demonske stijene — poţuri Motorko. —
Točno. Gore, na klisuri, ţivio je neki zločesti starac
— reče —Tri Imao je sina jednako a i nećaka. Ljudi suJeremija. ih nazivali Gusara, a ja ću vamzla, ispripovijedati kako su dobili taj naziv. — Jeste li ih poznavali? — upita Dick. — Itekako! A kad bih se sakrio iza grma dok su oni prolazili, bacao bih za njima kamenje — nastavi starac. — Bijahu oni zli, okrutni i pokvareni. I svi su ih se bojali, naprosto strepili od njih! Starcu je bilo ime Jednouhi. Navodno mu je lijevo uho odgrizao majmun, ali ja ga ne ni vašeg majmuna osuđujem. Ne, kao ne bih osudio kad bi nekome kogašto poznajem odgrizao uho, ali ne ţelim spominjati imena, mogao bi me čuti. Starac se osvrne preko ramena kao da bi se čovjek kojeg je imao na umu mogao nalaziti u blizini. — Dakle, bio je tu starac Jednouhi, njegov sin Nosko i
nećak Tramper, a po zlu se nisu razlikovali ni za dlaku. Bilo im je stalo samo do jednoga — do novca! Da ga se domognu, izabrali su doista zlikovački put. Starac zastane i s gađenjem pljune na tlo: — Pih! Reći ću vam kako su se obogatili, o, da, reći ću vam. Ispričat ću vam i kako su završili. Neka to bude pouka i vama i svakome drugom! Dakle, vidite li onu visoku klisuru niţe dolje, na obali, onu na kojoj je stup, a
na njem se na vjetru vijori zastava. — Da — djeca odgovore uglas gledajući lepršavu zastavu.
Ona označuje da brodovi od tog mjesta nadalje ne smiju ploviti uz obalu! — pripovijedao je pradjed. — Ako nastave u tom smjeru, struja će ih povući prema kopnu i baciti na stijene — Demonske stijene. A to znači njihov kraj. Ni jedan brod još nije uspio umaći oštrim zubima tih —
opasnih stijena kad bi ga se jednom struja dohvatila. I
zato kako bi danju spriječili brodove da se pribliţe klisuri, ljudi su postavili zastavu, dok bi noću na tome mjestu palili svjetlost. Oba su znaka jasno kazivala: »ĈUVAJ SE! NE PRILAZI! OPASNOST!« — Naravno. Svi su mornari poznavali i zastavu i
svjetiljku i mnogi ih što blagoslovili krećući s stijena. brodovima prema otvorenu moru, dalje od Demonskih Ali to nije odgovaralo starome Jednouhom Billu. On nije imao
ništa protiv da se poneki brod smrska! Kasnije bi se našao na obali i skupljao što bi more izbacilo ako bi se brod smrskao na stijenama. A ne bi ni maknuo prstom da ponekog spasi od utapanja, nije mu to ni padalo na pamet! Neki su govorili da je on zao duh Demonskih stijena. — —
Kakav opaki starac! — Anne će uţasnuto. Tu ste u pravu gospođice — priklopi starac. —
Ali gusarima se činilo da brodovi i ne dolaze dosta
često.
Stoga
su
se
dobrano
zamislili
i
smislili
najpakleniji plan!
U čemu se on sastojao? — upita Motorko dok su mu oči gotovo ispale iz duplje. — Dakle, za olujnih noći Nosko i Tramper uzeli bi blistavu svjetiljku i postavili je na sam rub klisure — i starac pokaza isturene stijene. — A vi znate što se nalazi ispod te klisure, zar ne? I čega ima svuda oko —
svjetionika?
Stijene! Oštre, stravične stijene, Demonske stijene — George će uţasnuta. —
Ţelite li reći da su Jednouhi Bili i ostali namjerno palili svjetla za olujnih noći da bi naveli brodove ravno na stijene? — upita Julian. — Da, upravo to — potvrdi Jeremija Boogle. — I, što je još gore, sam sam jedne noći dok je bješnjela oluja sreo Jednouhog Billa. I, što mislite, što su on i Nosko zajedno nosili ― svjetiljku! Naravno, ugasili su —
svjetlost, ali ja sam nosio mali fenjer i jasno vidio svjetiljku. Vjerujte mi, tako je bilo! A kad su me ugledali, poslali su Trampera za mnom da me gurne s klisure kako ih ne bih mogao odati. No, ja sam uspio pobjeći i sve sam ispričao! E, da, sve sam rekao. I tako
je Jednouhi Bili završio u zatvoru, i pravo mu bilo, zlikovcu. No, njemu je to bilo svejedno, što ga briga! Bio je on— bogat! BOGAT! Ali kako se obogatio? — upita Dick.
Znate, mladiću, brodovi što su u to vrijeme plovili uzduţ ove obale dolazili su iz udaljenih zemalja i mnogi su nosili blago — objašnjavao je Jeremija. — A Jednouhi Bili —
je ukrao toliko zlata, srebra, dragulja i ostaloga sa
smrskanih brodova, pa je znao da nikada više neće morati raditi kad jednom iziđe iz zatvora. Bit će bogataš i više se neće trebati baviti obalskim gusarenjem! —
Ali, kako to da mu vlasti nisu oduzele ukradene stvari? — čudio se Julian. — Sakrio ih je! — reče starac. — Dobrano ih sakrio.
Ĉak ni njegov sin Nosko ni nećak Tramper nisu znali kamo. Bili su uvjereni da ih je sklonio negdje, u jednu od spilja na klisuri, ali kolikogod traţili, nikad nisu pronašli
blago! I oni su završili u zatvoru, ali su izišli puno prije staroga Jednouhog Billa, i koliko su samo tragali za
zlatom i srebrom što ga je Jednouhi sakrio! — Je li ga se Jednouhi Bili domogao kad je izišao iz zatvora? — upita Dick razmišljajući o tome kako je ta pripovijest mnogo uzbudljivija od brojnih što ih je čitao u knjigama ― a uz to je još i istinita! — Ne, nije ga se domogao — reče Jeremija otpuhujući
oblak dima. — I drago mi je da to mogu reći. Zločesti je starac preminuo u zatvoru.
Pa, dobro, što se dogodilo s blagom s naplavljenih brodova? — upita George. — Tko ga je našao? — Nitko — odgovori starac. — Uopće nitko. Još je skriveno ondje gdje ga je sakrila stara lopuţa. Tajna je s njim pokopana. Tramper je traţio blago, Nosko je traţ io blago — ho, ho, viđao sam ih u tim spiljama iz dana u dan, i sa svjetiljkom iz noći u noć. Ali, nikad nisu pronašli čak ni jednu jedinu niski briljanata. Ho, ho, bila je to dobra šala! Sada su umrli i više ih nema, ali njihovi rođaci i dalje ţive u Demonskim stijenama i dobro bi im došlo malo toga blaga — siromašni su poput crkvenih miševa, s djecom mršavom da se rasplačeš! —
—
Ima li brodova? itko pojma bi Julian. se mogao naplavljenih upita —gdje — nalaziti Što je splijen onoms spiljom o kojoj smo čuli govoriti — s Gusarskom spiljom? — O, da, postoji i Gusarska spilja — starac će
prazneći lulu. — I mislim da je dosad barem pet tisuća ljudi bilo u njoj, traţilo posvuda, zavirivalo u usjekline i kutove, nadajući se da će pronaći ono što Tramper i Nosko nikad nisu našli. Tko zna, moţda ih je bilo i deset tisuća. Ne krijem, i sam sam u njoj bio — ali nisam namirisao ni jednog zlatnika! Ako hoćete, odvest ću vas tamo jednoga dana. Ali, pazite, nemojte se nadati da ćete nešto pronaći. Zapravo mislim da Jednouhi Bili tamo i nije sakrio blago. Kazao je to samo da bi nasamario Noska i Trampera.
Rado bismo išli posjetiti spilju — reče Dick, a George oduševljeno potvrdi glavom. — Naravno, ne da tragamo za blagom — sasvim je očevidno da se tamo ne nalazi — uostalom, moţda ga je netko i pronašao i potajno —
odnio.
Moţda — sloţi se Jeremija. — U redu djeco, dođite i recite kada ţelite tamo poći. Uglavnom, ovdje sjedim preko dana, a ako moţda imate viška duhančića, sjetite me se, —
jasno! —
Poći ćemo odmah i kupiti ga za vas — Julian će ne
mogavši suspregnuti smijeh. — Koji duhan pušite? —
O, samo recite Tomu u trafici da je to za staroga
Jeremiju Boogla. Dat će vam što ja volim. I, slušajte, ne idite sami njuškati po tim prastarim spiljama; mogli biste se izgubiti. Unutar je pravi labi — labi... — Labirint — dopuni ga Julian smiješeći se. — U redu, bit ćemo oprezni. Petorka krene, Timmy zadovoljan što se najposlije miču. Dakako, nije on razumio starčeve pripovijesti i čudio se zašto ga George nije povela na uobičajenu še tnju nakon doručka. Tiho je zacvilio i ona potapša njegovu veliku glavu:
Ţao mi je, Timmy. — Starac nam je pripovijedao tako zanimljivu priču da sam posve zaboravila na šetnju. —
No, sada krećemo. — Pođimo najprije do trafike, hoćemo li? — upita Julian. —
Stari je čovjek doista zasluţio duhan za svoju
pripovijest. I sam Bog zna što je od svega toga istina, ali, moramo priznati, lijepo ju je ispričao. — Naravno da je sve istina! — otpovrgne George. — Zašto bi nam lagao? — Pa, moţda se naprosto ţelio domoći duhana! — Julian će smiješeći se. — Ne zamjeram mu! Pripovijest je
uistinu dobra, ali, molim te, George, nemoj odmah
umišljati da je tu negdje sakriveno blago. Nema smisla o tome ni sanjati. — E, pa, ja vjerujem da jest! — George će uvrijeđeno. — Mislim da je govorio istinu, bez obzira na duhan. A što
ti kaţeš, Motorko? — O, da — sloţi se Motorko. — Ĉekajte samo da vidite kakve su te spilje u okolini! He, he, moglo bi se u njima
sakriti kolikogod hoćeš blaga, a da o tome nitko ništa ne zna! I sam sam malko tragao, ali spilje su šupljikave, pa, kad sam jednom kihnuo, jeka je stotinu puta uzvratila
moje kihanje. Toliko sam se prestrašio da sam otrčao glavom bez obzira — i najposlije pljusnuo u jezerce!
Svi su se nasmijali.
Poţurimo sada sa kupovinom — predloţi Dick. — A potom bismo, ako ţelite, mogli krenuti u podulju šetnju. — Slušaj, ja ne namjeravam kilometrima nosati jaja, kruh i mlijeko — usprotivi se George. — I zato predlaţem: najprije pođimo u šetnju, a potom se vratimo ovamo, počastimo se sladoledom, obavimo kupovinu i zatim —
vratimo u svjetionik. — U pravu si! — sloţi se Julian. — Dođi, Timmy, kre-
ćemo u ŠETNJU! Ha, ha, čim čuješ tu riječ počneš spremno mahati repom, zar ne? Pogledaj ga, Štetočino, zar i ti ne poţeliš tako mahati repom?
Iznenadni udarac
Kamo ćemo poći u šetnju? — upita George dok su prolazili kroz selo. — O, pogledajte, eno malog dućana, a —
na vratima stoji natpis »Tom-trafikant«. Mogli bismo odmah kupiti duhan da ne zaboravimo.
Julian uđe u radnjicu i pokuca po tezgi. Iz mračnog ugla pojavi se čovječuljak nizak poput patuljka. — Trebao bih nešto duhana za Jeremiju Booglea — kazao je Julian. — Mislim da znate koju vrstu puši. — O, da! — potvrdi Tom traţeći po polici. — Količina duhana je stari Jeremija popušio otkad sam Izvolite, ja ovdje dostajalašto bi ju godinama za potpalu logorske vatre. mladiću! — Ispričao nam je lijepu pripovijest — reče Julian spuštajući novac na tezgu. Tom se nasmijao: — Sigurno je opet pričao o Tramperu i Nosku i o svim tim ljudima od nekad — kazao je. — Ĉudan je stari Jeremija. Nikad ništa ne zaboravlja, makar se dogodilo prije osamdeset i više godina. No, nikad i ne oprašta. U selu ţive dvojica muškaraca i on uvijek pljune kad prođe pokraj njih. Prgavi starac! —
Ĉime su zasluţili to pljuvanje? — Dick pita iznena-
đeno. Pa, rekao bih da su oni neki daljnji rod njegova starog neprijatelja Jednouhog Billa. Pretpostavljam da vam je ispričao sve o njemu, zar ne? — Da, rekao je — potvrdi Julian. — Ali cijela ta pripovijest o gusarenju odigrala se prije mnogo godina! Ne vjerujem da je Jeremija prebacio svoj bijes na bilo kojeg potomka opakoga Jednouhog Billa. —
—
Međutim, jest — odvrati Tom. — Vidite, dvojica
muškaraca pred kojima pri prolazu otpljune bave se time da posjetiteljima pokazuju spilje — posebice Gusarsku spilju — a siguran sam da stari Jeremija još misli o skrivenu blagu Jednouhog Billa i boji se da ga ta dvojica
ne pronađu. Kakva zamisao! Prošlo je više od sedamdeset godina otkad se sve to dogodilo. Pa, svjetionik je sagrađen prije više od šezdeset godina, a toliko uglavnom traje i ta gusarska podlost. Tko bi danas mogao pronaći to blago! — Oni bi ga mogli naći — reče George. — Ovisi o tome gdje je skriveno. Ako je pohranjeno na kakvu suhom
mjestu, do kojeg ne dopire voda, moglo bi još biti netaknuto. Uostalom, zlato i srebro ne propadaju, zar ne? Gdjegod bilo skriveno, tamo se i danas nalazi! —
govore svi posjetitelji! A to — reče Tom. kaţu i Tako Ebenezer i Jacob, dvojica koja sluţe kao—vodiči ljudima po spiljama. Ali oni to govore samo da bi malo uzbudili posjetitelje. Uostalom, zbog toga to čini i
Jeremija. Ţele ih malko zagrijati! E, djeco, vjerujte što vas je volja, ali blago nećete naći. Siguran sam da ga je more davno otplovilo! Doviđenja! — Dakle — Dick će čim su izišli iz radnje — sve je to veoma zanimljivo!
Moţda je stari Tom u pravu. Razlog zbog kojega blago nije nikada bilo pronađeno jest u tome što je vjerojatno bilo skriveno na mjestu do kojeg je more moglo doprijeti— u neku šupljinu pod vodom ili nešto slično. — Ja ipak mislim da je negdje na sigurnom — usprotivi se George. — A tako misli i Motorko. — Pa dobro... Valjda i Timmy u to vjeruje — reče Dick. — I on je poprilično djetinjast. George iznenada ţestoko udari Dicka u leđa. On se nasmije:
U redu! Dat ćemo ti priliku da tragaš za blagom, zar ne, Ju? Posjetit ćemo Gusarsku spilju čim budemo mogli. Pođimo sada šetati po klisuri i potraţimo mjesto —
gdje je vjerojatno stajala svjetiljka koja je upozoravala
brodove da se udalje i izbjegnu Demonske stijene.
Bilo je ugodno šetati po klisuri. Na ledini su propupali rosopasi i sićušne ljubičice, a posvuda su se nazirali busenovi blijedoţutih jaglaca. Puhao je priličan povjetarac i Štetočina se tijesno pripio uz Motorkovo desno uho bojeći se da ne bude otpuhan s njegova ramena. Timmy je beskrajno uţivao skačući uokolo, radosno vitlajući repom, njušeći posvuda. Stigli su do zastave na visoku stupu postavljenu na klisuri, a crveno se platno
ţestoko vijorilo na vjetru. U podnoţju se nalazio natpis. George je pročitala: — Zastava danju upozorava brodove da zaobiđu Demonske stijene. Noću upozorenja daje veliki svjetionik na Visokoj klisuri niţe uz obalu. Nekoć je na ovom e mjestu koja stijenama je upozoravala brodove, a kasnije stajala je na svjetiljka Demonskim sagrađen mali
svjetionik. Tamo još stoji, ali se više ne upotrebljava! — Hej, tu su pogriješili! — Motorko će pokazujući na posljednju rečenicu. — Mi se njime sluţimo! Ispravit ću natpis! —
I Motorko doista izvadi olovku da bi precrtao
posljednju rečenicu. Julian mu je uze: —
Ne budi budala. Ne smiješ ispravljati javne natpise. Nisi valjda od onih glupana koji šaraju gdjegod stignu! Motorko pruţi ruku da vrati olovku: —
U redu. Mislio sam da bi to trebalo ispraviti, ali
zaista nisam jedan od glupana koji šaraju po zidovima ili po javnim natpisima. — U redu — sloţi se Julian. — Motorko, moţemo li s ove klisure vidjeti Demonske stijene, mislim one na kojima se nalazi naš svjetionik? — Ne moţemo — uzvrati Motorko. — Klisura ovdje skreće ulijevo, a Demonske stijene su točno nasuprot, s desne strane, ako shvaćaš što hoću reći — i nijedan brod
ne moţe ploviti uz obalu na ovom dijelu, već se mora drţati otvorenog mora ili će naletjeti na stijenu. Sasvim je
jasno, ako su gusari pomaknuli svjetiljku s ovog mjesta upozorenja i postavili je niţe dolje, tamo odakle mi
dolazimo, brodovi su uplovili previše prema kopnu i smrskali se.
Ĉini se da ću ja jednako zamrziti Jednouhog Billa kao što ga mrzi stari Jeremija — George izjavi zamišljajući —
prekrasne brodove koji su se smrskali tijekom svih tih godina. —
A sve zbog pohlepnog čovjeka koji je pljačkao
olupine!
Bit će bolje da se vratimo — Julian će gledajući na sat. — Sjetite se, moramo još otići u kupovinu! Bolje da poţurimo, izgleda kao da će pasti kiša! —
Bio je u pravu. Dok su stigli do sela, lilo je kao iz
kabla! Djeca sui naručila se ugurala u mali dućan s inatpisom »Jutarnja kava« svakome šalicu kave uštipke. Uštipci su bili tako ukusni da su ih još kupili da bi ih ponijeli u svjetionik. Tad se Anne sjetila razglednica: — Moramo, moramo ih kupiti — kazala je. — I danas jednu poslati. Bit će bolje da ih kupimo odmah, ispišemo i pošaljemo s pošte.
Dick poţuri iz dućana i vrati se sa snopićem ţivopisnih razglednica: —
Na nekima je prikazan svjetionik — kazao je. — Mi ćemo poslati ovu; a ti, Motorko, izaberi koju ćeš poslati svome ocu. — Bilo bi to rasipanje — primijeti Motorko. — On je neće ni pročitati. — Dobro, onda se javi majci — priklopi Anne. — Nemam je — kaţe Motorko. — Umrla je na mom porođaju. Zbog toga smo otac i ja uvijek zajedno.
Motorko, jako, jako mi je ţao — Anne će zatečena. I ostali su se raţalostili. Nije ni čudo da se Motorko nije na ročito pristojno ponašao i sav bio na svoju ruku. Nije bilo majke da ga nečemu poduči. Ubogi Motorko! Anne je ţeljela da mu kupi sve uštipke u slastičarnici. — Hoćeš li još jedan uštipak, Motorko? — predloţila —
je.
Ili sladoled? Ja častim. A i Štetočina moţe dobiti uštipak. — Svi ćemo pojesti još po uštipak i sladoled — reče Julian. — Uključujući i Timmya i Štetočinu. Potom ćemo obaviti kupovinu i uputiti se kući — kući u svjetionik. Zvuči divno, zar ne? Napisali su tri razglednice — jednu gospodinu i gospođi Kirrin, drugu Joani, a treću profesoru. — Sada će znati da smo na sigurnom i da nam je lijepo! ― priklopi Anne lijepeći marke. Kiša je prestala i djeca su pošla u kupovinu — svjeţi kruh, još maslaca i jaja, dvije boce mlijeka, nešto voća i još ponešto. Zatim se uputiše prema malom pristaništu. —
—
Uskoro će nadoći plima — reče Julian su se s pristaništa spuštali na malu stjenovitu obalu. dok — Poţurite, imat ćemo upravo toliko vremena da se preko stijena prebacimo do svjetionika. Molim te, Motorko, nemoj razbiti jaja! Verali su se preko stijena, preskakivali tu i tamo lokve i izbjegavali skliske dijelove obrasle morskom travom
što je mjestimice pokrivala stijene. Svjetionik se činio veoma visokim dok su mu prilazili. —
Malen je u usporedbi s onim velikim na Visokoj klisuri — primijeti Motorko. — Morate ga otoći posjetiti! Po-
kretna svjetiljka na vrhu zaista je veličanstvena. Baca tako jaku svjetlost da je brodovi vide iz velike daljine!
Meni se zasad sasvim dovoljno sviđa ovaj mali svjetionik — reče Dick uspinjući se uz kamene stube do snaţnih drvenih vrata. — Hej! Pogledajte — dvije boce mlijeka nalaze se na gornjoj stepenici! Je li moguće da je —
mljekar bio ovdje?
Obično je navraćao kad smo otac i ja ovdje boravili ― reče Motorko. — Ali samo prijepodne, za oseke, jer on nema čamca. Vjerojatno je čuo da smo ovdje odsjeli i došao nam ponuditi mlijeko; kad je vidio da smo izišli, ostavio je dvije boce. Moţda nas je zvao kroz otvor za —
ubacivanje pošte, a kako nismo odgovarali, naprosto je ostavio mlijeko.
Pametan čovjek! — primijeti Dick. — Izvuci ključ, Motorko, i otključaj vrata. — Ne sjećam se da sam ih zaključao kad smo jutros izlazili — Motorko će grozničavo prevrtajući po svim dţepovima. — Mora da sam ključ ostavio s unutrašnje strane. Prisjetimo se — prošle smo noći zaključali vrata i ostavili ključ u ključanici. Znači, morao sam ih jutros otključati kad smo izlazili. — Točno, ali nakon što si ih otključao, potrčao si ravno niza stube sa George, a mi smo vas slijedili — reče —
Julian. —
Anne je bila posljednja. Jesi li ti, Anne, zaključala
vrata? — Nisam.
— prizna Anne. — Naprosto sam ih treskom zalupila i potrčala za vama! Mora da je ključ još s unutarnje strane! — Gurnemo li vrata, sigurno će se otvoriti — Julian će smiješeći se. — A ključ će nas lijepo čekati iznutra. NavaliZaboravila
sam!
mo!
Snaţno je gurao, ali su vrata bila čvrsto zatvorena. No, za divno čudo, iznenada se otvorila. Julian opipa rukom oko brave ne bi li našao ključ.
Nije ga bilo. Julian se smrkne i pogleda ostale: — Netko je bio ovdje! Našao je vrata nezaključana, uzeo je ključ, a moţda i mnogo drugih stvari — kazao je. — Dođite, bit će bolje da sve pregledamo.
Pričekaj, nešto je zadjenuto za otirač pokraj praga — reče Dick podiţući pismo. — Znači i poštar je bio kod —
svjetionika. Pismo je poslano iz Kirrina, dakle, najmanje je dvoje ljudi bilo ovdje dok smo mi bili odsutni. Ali, sigurno ni jedan ne bi uzeo ključ, niti išta drugo.
Uskoro ćemo se u to uvjeriti — Julian će smrknuto te se, što je brţe mogao, počne uspinjati zavojitim —
stubama.
Prastara karta
Julian i Dick obišli su sve prostorije u svjetioniku,
jureći po zavojitim stepenicama. Zašto, o, zašto nisu pripazili da Motorko zaključa vrata i ponese ključ?
Da, da, nekoliko je stvari doista odneseno! — Moja deka! — primijeti George. — Nema je! — I moj novčanik — priklopi Anne. — Ostavila sam ga na stolu. I on je odnesen! — Nema ni moje putne budilice — promrmlja Julian. —
— Zašto sam je uopće nosio? Mogao sam se sluţiti ručnim satom!
Nedostajalo je još nekoliko stvari. — Strašan čovjek, tkogod bio, kad je spreman ušuljati se u svjetionik dok nas nema i pokrasti nas! — Anne će gotovo plačljivo. — Tko je mogao doći, netko bi ga sigurno vidio s obale, zar ne? — Da, tu si u pravu — sloţi se Julian. — Iako se
moţda lopov ušuljao dok je lila kiša i nikoga nije bilo na obali.
Znate,
mislim
da
to
treba
prijaviti
policiji.
Poručajmo, a potom ću ja čamcem otići do sela. Dotad će nastupiti i neću moći sam ići pješice preko ugodno stijena. Kvragu i plima taj lopov! Nadao se provesti poslijepodne u čitanju! Nakon obroka, Julian uze čamac i odvesla do pristaništa. Pošao je ravno u policijsku postaju, gdje ga je saslušao krupni policajac polako zapisujući sve u svoj notes. Imate li pojma, gospodine, tko bi mogao biti provalnik? — pitao je policajac. — Je li netko dolazio u svjetionik —
dok ste bili odsutni? — Pa, izgleda da je dolazilo dvoje ljudi — reče Julian. — Mljekar — našli smo dvije boce mlijeka na stubama — i poštar — pismo je bilo ispod otirača. Za druge ne znam. — Pa, koliko vam ja m ogu reći, i mljekar i poštar su
zaista pošteni — reče policjac trljajući olovkom bradu. —
Moţda je dolazio i neki treći posjetilac, netko tko nije ostavio mlijeko ili pismo! Raspitat ću se je li netko jutros bio na pristaništu tko je moţda vidio lopova dok se verao preko Demonskih stijena. Ovaj, sumnjate li vi na koga, gospodine? — Pobogu, ne! — reče Julian. — Ovdje nikoga ne poznam, izuzev Jeremije Booglea i Toma trafikanta! — Ne. Ne, gospodine. Mislim da obojicu moţemo otpi sati — policajac će smiješeći se. — Slušajte, učinit ću što mogu i javiti vam čim nešto saznam. Doviđenja, mladiću, i, usput, s obzirom na to da sada ne moţete zaljučati vrata svjetionika, a jasno je da ovdje ima provalnika, mislim da bi bilo bolje da ne ostavljate svjetionik prazan. —
Da, mislio sam na Dok smo u — reče Julian. — mogu svjetioniku, poduprijet ću to nečime vrata, ali ne ništa dok smo vani.
Pa, izgleda da će kišno razdoblje potrajati — reče policajac. — Što znači da ćete i tako morati biti u kući. —
Nadam se da vam je udobno u svjetioniku? Doista zgodno mjesto za boravljenje. — O, jako nam je udobno — Julian će smiješeći se. — Mogli biste nas posjetiti jednom prilikom. —
Hvala, gospodine — uljudno će policajac te povede Juliana prema vratima. Policajac je bio u pravu kad je predvidio dugu kišu.
Lilo je cijelo poslijepodne, a malo je društvance u svjetioniku kratilo vrijeme kartajući. Julian i Dick su uspjeli u spremnici pronaći debelu dasku te su poduprli vrata iznutra. Svi su se osjećali sigurnije kad je to bilo urađeno! Sada nitko nije mogao ući a da ne podigne veliku buku! —
Ukočila sam se — George će najposlije. — Moram
protegnuti noge. Gotovo bih imala volje nekoliko puta pre-
trčati uz i niza stube. — Izvoli — priklopi Dick. — Nitko te ne priječi! — Koliko duboko u zemlju seţe svjetionik, Motorko?
— upita George. — Uvijek pojurimo uza zavojite stepenice, a nikad se još nismo spustili do temelja svjetionika duboko u stijeni. Ovaj, jesu li temelji jako duboki? — O, da — odgovori Motorko diţuči oči s knjige. — Otac mi je pripovijedao da su pri gradnji svjetionika ljudi
bušili vrlo duboko u stijenu, da su napravili neku vrstu prokopa. Kazao je da su ispod ove stijene neobični prolazi i šupljine ― bušilica bi se naprosto probila do njih kad bi iznenadno naišla na šuplja mjesta. — Stvarno? — Dick će zainteresirano. — Nisam uopće razmišljao o tome što je poduzeto da bi se svjetionik osigu rao od snaţna vjetra i oluje. Naravno, morao je imati duboke temelje! —
Otac je negdje pronašao staru kartu — reče
Motorko. — Neku vrstu plana načinjenog u v rijeme gradnje svjetionika.
Nešto nalik na planove ili nacrte arhitekata kad se grade kuće? — upita Anne. — Da, nešto poput toga — reče Motorko. — Ne sjećam se točno. Znam da su bile prikazane sve prostorije u svje —
tioniku povezane zavojitim stubama, a vidjela se i velika prostorija sa svjetiljkom na vrhu; na dnu karte bio je prikazan prokop s temeljima.
Moţe li se spustiti niz prokop? — upita Dick. — Postoje li tamo ljestve ili nešto slično? — Ne znam — odvrati Motorko. — Nikad nisam dolje —
silazio. Nikad nisam mislio o tome!
Znaš li gdje se nalazi stara karta? Ona što ju je izradio graditelj koji je napravio nacrt svjetionika? — upita —
Julian. Gdje ju je stavio tvoj otac? — O, vjerojatno ju je bacio — reče Motorko. — Ĉekaj —
čas, čini mi se da je u prostoru sa svjetiljkom! Sjećam se da ju je jednom odnio gore, jer su na njoj bile i upute kako se pali svjetiljka. —
Rado ću otići gore i pokušati je pronaći — Julian će
sa zanimanjem. — Pođi sa mnom, Motorko. Hvala Bogu da si se prestao pretvarati u nekakav automobil, već si odrastao!
Njih dvojica krenuše uza zavojite stube do prostora sa svjetiljkom na samom vrhu tornja. Julian se ponovno divio izvanrednu pogledu svuda uokolo. Na trenutak je prestalo
kišiti i more je, šibano ţestokim vjetrovima, bilo bučni vrtlog pobješnjelih valova. Motorko
je
pipao
uokolo
po
malome
tamnom
podnoţju svjetiljke. Najposlije je izvukao neki bijeli svitak i njime mahnuo Julianu: —
Evo karte! Nadao sam se da će biti u prostoriji sa
svjetiljkom. Julian je uze i ponese ostalima te je rasprostriješe po stolu. Pokazivala je plan svjetionika i bila vrlo jasno i lijepo nacrtana. — Kako to da graditelji tako divno crtaju? — čudila se George. — Jesu li oni graditelji zbog toga što tako dobro čine te stvari ili, pak, krasno crtaju zato što su graditelji? —I jedno i drugo — Julian će naginjući se nad precizni nacrt. — O, evo temelja, gledajte; tako mi svega,
pruţa se duboko u stijenu. —
Velika i visoka zdanja poput ovoga uvijek imaju
duboke i snaţne temelje — primijeti Dick. — Prošlo polugodište smo učili da... — Ne spominji školu — reče Anne. — I tako je
preblizu! Motorko, moţe li se netko spustiti u taj prokop ispod temelja? — Rekao sam ti. Ne znam — uzvrati Motorko. — U svakom slučaju, mislim da je to stravično mjesto — tamno, smradno, tijesno i... — Pođimo ga vidjeti — George će ustajući. — Upravo
se tako silno dosađujem da ću ako nešto ne poduzmem,
zaspati i spavati barem stotinu godina. — Tuko! — priklopi Dick. — Pa, ipak, zamisao ti
uopće nije loša. Barem će biti malo mira dok budeš spavala! Uf, zašto si me tako nagazila, George?
—
Dođite — nastavi George. — Poţurimo i pronađimo
taj prokop.
Anne nije ţeljala poći do podzemna rova, ali se ostali strčaše niza stube, zajedno s Timmyem, i uskoro stigoše do njegova dna, naspram ulaznih vrata u svjetionik. Motorko im pokaţe široka okrugla podna vrata: —
Ako ih dignemo, vidjet ćemo prokop temelja —
kazao je.
Djeca stadoše vući široka okrugla zaklopna vrata i zagledaše se u dubinu. Isprva su vidjeli jedino tamu! — Gdje mi je dţepna svjetiljka? — zapita se Julian. — Idem po nju!
Uskoro je svjetiljkom osvijetlio kruţni prokop te djeca ugledaše ţeljezne ljestve što se spuštahu s jedne njegove strane. prokopa.Julian siđe niz nekoliko prečki i ispita zidove — Od cementa su! — viknuo je. — I mora da su strahovito debeli. Spustit ću se. Stao je silaziti čudeći se čvrstoj cementnoj oblozi prokopa. Pitao se zašto i on nije bio ispunjen cementom. Moţda je šuplji prokop čvršći negoli onaj ispunjen? Nije znao.
Sišao je gotovo do dna, ali nije spustio nogu s posljednje ţeljezne prečke. Odozdo je dopirao neobični šum! Ključav, klokotav šum! Što bi to, pobogu, moglo biti? Osvijetlio je svjetiljkom prostor ispod sebe i tada, zapanjen, razrogačio oči! U dnu prokopa nalazila se voda, voda što se vrtloţila i gibala ukrug proizvodeći neobič an,
šuplji, klokotavi zvuk. Odakle je dolazila? Dok je gledao, voda se povukla i potom se iznova pojavila! Svijetlio je svjetiljkom uokolo ne bi li otkrio kuda se voda probija u prokop. »Mora da se dolje nalazi neki tunel ili prolaz kroz koji uvire more«, mislio je. »Sada je plima i zato more nadolazi. Pitam se — stvarno se pitam — je li, za oseke tunel
prazan. A ako jest, kamo vodi! Ili je moţda uvijek pokriven vodom.
Vratit ću se, sve ispričati ostalima i još jednom paţljivo ispitati staru kartu.« Uspeo se zadovoljan što se izbavio smradne tmine u starom prokopu. Djeca su ga čekala na vrhu, znatiţeljno ga motreći. — Eno ga! — reče George. — Jesi li vidio nešto zanim ljivo, Juliane? — Tako mi svega, jesam — potvrdi Julian penjući se. — Jeste li donijeli staru kartu? Ţelio bih nešto pogledati.
Bit će bolje da se uspneš na kat — predloţi Dick. — Tamo se bolje vidi. Što se nalazi dolje, Ju? — Ĉekaj dok stignemo u blagovaonici — reče Julian. Ĉim su tamo stigli, uzeo je kartu iz Motorkovih ruku i —
sjeo da je ispita. Prstom je pratio prokop do njegova kraja i
tada stao tuckati po okruglastoj oznaci što se tamo nalazila: — Vidite li ovo? To je otvor u dnu prokopa kroz koji navire more. Sada je plima i voda prodire u prokop. Pribliţno je dvadesetak centimetara duboka. Pri oseci prokop
je suh. Što bih dao da znam kamo vodi tunel! Na površinu stijena? I, moţda, kroz njih nekamo daleko? Ali kamo? — Podmorski tunel? — George će sjajnih očiju. — Mogli bismo ga ispitati jednom prilikom za vrijeme oseke. —
ali moramolako biti mogli sigurni da je— oseka, bismo Dobro, se, u protivnome, utopiti Julian jer će presavijajući kartu. — Vrlo zanimljivo, zar ne? Pretpostavljam da su graditelji ostavili taj otvor, jer bi stalno udaranje vode za razdoblje plime moglo podrovati temelje. Bolje je imati prokop napola pun vode, negoli
rastočen neprestanim plimama! — Dobro — započne Anne i tada iznenada zastrašeno zastane. Sa stuba je dopirao gromki glas te su se svi
strahovito ustrašili: — IMA LI KOGA KOD KUĆE? HEJ, IMA LI KOGA?
Jacob u neprilici
— Tko to viče? — Anne će ustrašeno. — To sigurno nije provalnik, zar ne? — Naravno da nije — umiri je Julian i pođe prema vratima blagovaonice. Viknuo je niza stube:
Tko je? Što ţelite? — Policija! — vikne silni glas. — O, dođite ovamo — Julian će s olakšanjem. Ĉuli su se koračaji kako se uspinju ţeljeznim stubama popraćeni dahtanjem i stenjanjem. Tada se pomoli policajčev šljem, a potom ramena i čitavo tijelo. Zastao je u blagovaonici smiješeći se iznenađenu društvancu, zadihan od naporna —
uspinjanja uz tolike stube. — Kako ste ušli? — upita ga George. — Poduprli smo vrata iznutra. — Pa, uspio sam ih osloboditi, gospođice — policajac
će otirući čelo i smiješeći se. Bio je to onaj isti redarstvenik s kojim je Julian razgovarao tog poslijepodneva. — Nije vam baš to neka zaštita. Trebali biste dati napraviti novi ključ. — Kako ste stigli do svjetionika, plima je? — upita Julian.
Niste mogli prijeći preko Demonskih stijena. — Nisam, gospodine. Uzeo sam čamac Jema Hardya — reče policajac. — Usput, ime mi je Oštrić, gospodine, inspektor Oštrić. —
— —
Pravo imelizapronašli policajcaprovalnika — Julian će veselo Pa, jeste koji namsejecereći. ukrao
ključ i ostale stvari? —
Nisam, gospodine. Ali mislim da znam tko je to bio
― reče inspektor Oštrić. — Nisam uspio pronaći nikoga tko
se nalazio na obali za vrijeme dok ste vi bili odsutni iz svjetionika, gospodine, ali sam slučajno razgovarao s
gospođom čiji prozor gleda na pristanište i ona je ugledala nekoga tko se tuda kretao. Kazala je da se uputio preko stijena do svjetionika. — Tko je to bio? Mljekar, poštar? — upita Dick.
O, ne, gospodine. Rekao sam vašem prijatelju da su oni pošteni ljudi — inspektor će gotovo uvrijeđeno. — Bio je to, ovaj, pa, gospodine, čovjek na prilično lošem —
glasu. Tko? — upita Julian iznenada se ustrašivši da bi to mogao biti Jeremija. Zar je moguće da je on zao — izgledao —
je takva dobričina! —
Pa, gospodine, to je netko koga ne poznajete — reče
Oštrić. — Netko iz obitelji na veoma lošemNjegova glasu, čovjek po imenu Jacob, Jacob Loomer, gospodine. se obitelj nekoć bavila gusarenjem i... — Gusarenjem? Stari Jeremija nam je pričao o nekadašnjim gusarima — primijeti Dick. — Jednome je bilo ime Nosko, drugome Tramper, a bijahu oni rođaci glasovita gusara po imenu Jednouhi, ovaj, Jednouhi... — Bili — dopuni ga Oštrić. — O, da, Jednouhi Bili.
Ţivio je davno, u vrijeme dok je stari Jeremija još bio mladić. Jacob koji je viđen danas kako prilazi vašem svjetioniku vjerojatno je njegov prapraunuk, tako nešto. Prema Jeremiji, prava je slika i prilika Jednouhog Billa.
Toj je obitelji zloća svojstvena. Izgleda da se toga ne mogu osloboditi! — Pa, ako znate da je Jacob danas dolazio u svjetionik, zašto ga ne uhitite? — upita Julian. — I prisilite da vrati ključ koji je uz eo, kao i ostale stvari.
Pa, gospodine, ako pođete sa mnom i prepoznate svoje stvari, to bih mogao uraditi — odvrati inspektor. — Ali dosad ih je mogao negdje sakriti — iako je on veoma dareţljiv, i ne bi me čudilo da ih je dosad i razdijelio. Iako pokvarenjak, taj je Jacob pomalo i šašav. O, on bi zaista volio posao obalskih gusara, baš bi mu odgovarao. —
—
Poći ću s vama — reče Julian. — Ostali ne moraju,
zar ne?
O, ne. Dovoljno je da vi pođete — reče inspektor te se on i Julian spustiše zavojitim stubama do ulaza. Djeca su čula kad su se vrata zalupila i zgledala se. — Pa! Kad pomislim da prapraunuk onoga strašnoga Jednouhog Billa još ţivi na istome mjestu gdje je ţivio i stari gusar! — čudio se Dick. — I da je i on proutha! —
Povijest se ponavlja, zar ne? — Ako ikako moţemo, moramo sutra otići do Gusarske spilje — reče George. — Jeremija Boogle je
obećao da će nas tamo odvesti. — Jedino ako se tamo još ne krije neki prastari gusar — priklopi Anne. — Stariji od Jeremije Booglea, s bradom do cipela, neka vrsta staroga grgoljavim glasom i očima kaomorskog u ribe! diva sa strahovitim
Slušaj, Anne — George će začuđena. — Nastaviš li pripovijedati takve stvari, neću se usuditi poći u spilju. — Pitam se što je obavio Julian — reče Motorko. — Štetočino, prestani skakutati gore-dolje, strašiš me! Julian je pošao do Jacobove kuće i ondje su se doista nalazile stvari koje je ukrao: pokrivač, sat i Anneim novča nik — sada prazan! —
—
A što je bilo s ključem? — upita inspektor. — Hajde, znamo da si ga izvukao iz vrata svjetionika. Predaj ga, Jacobe. — Nisam ga uzeo — Jacob će snuţdeno. Privest ću te, da znaš, Jacobe — reče inspektor. — Ispitivat ćemo te u policijskoj postaji. Bit će bolje da predaš ključ, sada. — Pretraţite me ako hoćete! — reče Jacob. — Ključ nećete naći kod mene. Kaţem vam. Nisam ga uzeo. Zašto bi mi trebao ključ? — Iz istog razloga zbog kojega ti inače trebaju ključevi ― promrsi inspektor. — Da bi provaljivao i krao. Dobro, Jacobe, ne predaš li ovome mladiću ključ, poći ćeš na ispitivanje u policijsku postaju. Pođi sa mnom. —
Ali, avaj, redarstvenici nisu pronašli ključ u mrgodna Jacoba te inspektor slegne ramenima i upitno pogleda Juliana:
Ako ţelite moj savjet, gospodine, promijenite bravu na vratima. Jacob je negdje sakrio ključ. Ponovno će dolaziti u svjetionik čim vidi da ste izišli. — Uf! — Jacob će osorno. — Vi i vaši ključevi! Kaţem vam, nisam ga uzeo. Tamo nije bilo ključa... — Pođi sa mnom, Jacobe — reče inspektor. Okrene se —
prema Julianu:
Pa, to bi bilo sve, gospodine. Pretraţit ćemo njegovu kuću. Sigurno je negdje sakrio ključ. To je vješta lopuţa! Prilično zabrinut, Julian se vratio do svjetionika. U —
tako malome mjestu moglo bi potrajati i nekoliko dana dok
se promijeni brava. U međuvremenu, djeca će vrata biti pak, morati ostavljati zatočena u svjetioniku — ili, otvorena da svatko moţe ući! Ostali su uzbuđeno slušali njegovu pripovijest. Bilo im je drago što je donio pokrivač, sat i novčanik, iako je Anne ostale bez svog novca. —
Morat ćemo nabaviti novu bravu i ključ — reče
Julian. —
Uostalom, svjetionik nam je profesor samo iznajmio
i naša je duţnost da ga čuvamo kao i sve što smo u njemu zatekli. Srećom da su odnijeli smo naše stvari, a ne one
što pripadaju profesoru Haylingu! — Prilično je kasno — primijeti Anne ustajući. — Nismo još uţinali! Priredit ću nam obrok. Je li nekome do uštipaka, maslaca i marmelade? Svi su bili i Anne iznese veliki pladanj s uštipcima privlačna izgleda. Pijući čaj, djeca su razgovarala. — Predlaţem da sutra pođemo potraţiti Jeremiju Boo glea. Moramo ga pitati je li čuo za provalu i ima li nam u vezi s time reći ponešto zanimljivo — reče George. A, osim toga, moramo ga zamoliti da nas odvede u Gusarsku spilju — priklopi Julian. — Usput, kako su se —
zvala ona dvojica zaduţena da razvode posjetitelje po
spiljama? Prilično sam siguran da je jedan od njih Jacob!
U pravu si, tako je; a drugome je čovjeku ime Ebe nezer! — objasni Dick. — Pa, nadajmo se da će Jacob biti u pritvoru ili negdje drugdje kad mi pođemo razgledavati —
spilje. U protivnome, uputio bi nam pokoji olujni pogled! — No, to mu znamo uzvratiti — George će strahovito
se mrgodeći te je Timmy izenada zacvilio. Potapšala ga je. — U redu je, Timmy, mrštenje nije bilo tebi upućeno! — Bit će bolje da se sutra uputimo do spilje u vrijeme kad će se plima uglavnom povući — primijeti Julian. — I moram hitno potraţiti bravara kako bi nam brzo promijenio bravu i ključ! — Zašto ne bismo odmah pošli do njega? — predloţi Dick. — Poći ću s tobom i uhvatiti malko svjeţeg zraka. Hoćete li s nama djevojčice? — Ne, htjela bih završiti svoju knjigu — reče Anne a George navede isti razlog. Motorko se igrao sa Štetočinom
pa ni on nije ţelio izlaziti. — Slušajte, s Motorkom i Štetočinom bit ćete na sigurnom, i vi i svjetionik! — pridometne Julian i potrči niza stube, dok ga je Dick slijedio u stopu.
Bravar je obećao da će doći i pregledati vrata za dan ili dva. —
Ne mogu sada napustiti bravarnicu — kazao je. — Nema tko da je čuva! Trebat će mi, bojim se, nekoliko dana da obavim taj posao za vas! Vratili su se čamcem do svjetionika, zatvorili i
poduprli vrata što su bolje mogli i pridruţili se djevojčicama. Timmy im je zaţelio gromovitu dobrodošlicu, a Štetočina u letu skočio s naslona stolca na Dickovo rame.
Ni ključa, ni brave barem nekoliko dana — obznani Dick sjedajući i češkajući smiješnoga malog majmuna. — Ţelio sam da sutra pođemo posjetiti spilju, ali nikako ne moţemo ostaviti svjetionik prazan. — Vau! — sloţi se Timmy. — Kaţe, zašto njega ne ostavimo da ga čuva! — —
objasni George ozbiljno, a Timmy spremno potvrdi još jednim »Vau!«
Svi su se nasmijali. Dick je tapšao Timmya, i češkao ga iza ušiju: — Dobri stari Timmy, u redu, ti ćeš biti na straţi i čuvati svjetionik. Za nagradu ćeš dobiti jednu Sasvim Posebnu Kost!
Znači, sve je dogovoreno. Ostavit ćemo Timmya na straţi a mi ćemo otići u spilju — zaključi Julian. — Pa, mislim da jedan od braće koja pokazuju spilju sutra neće biti tamo; mislim da Jacob neće biti tamo! — Kladim se da će nam drugi brat uputiti pokoji mrgodni pogled — kako mu je ono ime — Ebenezer? — —
upita Anne. —
Mo rat ćemo dobro pripaziti da nas ne gurne u neki rukavac vode! — Tako mi svega, tako je — sloţi se Julian. — Nikad se ne zna! Zaista moramo biti oprezni!
U spilji
Sljedećeg jutra, George se naglo probudila. Timmy ju je njeţno gurkao nosom. — Što je, Time? — upita George pospano. No, Timmy se uputi niza stube i krene u sobu u kojoj su spavali
dječaci. Ušao je i stao nosom gurati Juliana, ali on je duboko spavao i nije se ni pomaknuo. Timmy ga dodirne šapom i Julian se naglo prene. Sjeo je:
O, to si ti, Time. Što, pobogu, ţeliš? Je li se nešto dogodilo djevojčicama? — Vau! — oglasi se Timmy i potrči do zavojitih stepenica. Sjurio se niz njih, lajući. — Kvragu! Ĉuo je nešto! — Julian će zijevajući. — Pa, ako su nam u posjet došli Ebenezer ili Jacob — ne, Jacob nije, sigurno — tada ću im reći što mislim o kradljivcima! —
Oslobodio je vrata svjetionika i otvorio ih. Na vratima su stajale dvije boce mlijeka! — Pa, stvarno, Timmy, zamisli da si me probudio zbog mljekara! — Julian će uzimajući boce. — Dobri stari mlje-
kar, pitam se je li došao čamcem? Jutros je more prilično visoko, mogao je veslati preko stijena!
Za doručkom, djeca su se sjetila da su naumila posjetiti spilju. Priredili su ukusan obrok: pečena slanina što su je kupili prethodnog dana, jaja, prepečenac s maslacem i marmeladom. Anne je skuhala dobru toplu
kavu i svi su silno uţivali. Štetočina je sve dobrano razljutio, jer je gurnuo šapu u staklenku s marmeladom, oriji, oblizao je ljepljive i potommrlje staood trčati po cijeloj prost ostavljajući marmelade po svemu što bi dotaknuo! —
Bilo bi najbolje da počnemo hodati s mokrom krpom svuda uokolo! — Anne će s gađenjem. — Trčao je
po stolu, klupi i posvuda. ZLOĈESTA Štetočino! Mrzim osjećaj ljepljivosti!
Štetočina se raţalosti što je tako pao u nemilost, pa skoči Motorku na rame, zaljubljeno mu obgrlivši vrat svojim ljepljivim šapama. —
Imaš pravo — reče Motorko — ostavi svu svoju prljavštinu na meni, majmunčino! — Mi ćemo oprati posuđe u slivniku, a vi, dječaci, po spremite sobe — reče Anne. — Zatim krećemo. Divno vrijeme. —
Meni izgleda pomalo olujno — priklopi Dick. — Što
ti misliš, Time? Tim mu odobri. Glasno je udario repom o tlo, te je
Štetočina radosno navalio na njega. Anne pokupi posuđe i ponese ga do slivnika.
Za pribliţno jedan sat, bili su spremni da iziđu. — Napišimo razglednicu teti Fanny prije no što krenemo ― predloţi Anne. — Tako ćemo biti sigurni da smo to napravili. Ali, nećemo reći ni riječi o tome da smo
bili pokradeni. Mogla bi se zabrinuti i pozvati nas da se vratimo! A što bi tada rekli profesor Hayling i stric Quentin?
Kladim se da se divno provode, raspravljajući cijeloga bogovetnog dana, ispisujući dijagrame i proučavajući papire! ― pridometne Julian. — Prilično sam —
uvjeren da ih teta Fanny poziva na obroke dvadesetak puta prije no što stignu za stol!
barem
Anne ispiše razglednicu i prilijepi marku. — Spremna sam — kazala je ustajući. Timmy skoči do vrha stepenica, zadovoljan što se konačno činilo da svi namjeravaju izići. Tako je volio šetnje! — Dragi Timmy — kazala je George. — Bojim se da ćeš morati ostati i čuvati svjetionik! Znaš, nemamo ključa, a ne moţemo vrata izvana. molim, Timmy, dragi, poduprijeti ostani, čuvaj! Znaš što toStoga znači,te zar ne? ĈUVAJ! Timmy smjesta objesi rep. Tiho je zacvilio. Mrzio je kad bi drugi otišli a njega ostavili — posebno kad se radilo
o šetnji. Njeţno je pruţio šapu prema George, kao da ţeli reći: »Molim te, predomisli se!« — Ĉuvaj, Timmy, odmah — kazala je George. — Svjetionik ostaje na tvojoj brizi. Ne puštaj NIKOGA da uđe. Bit će najbolje da legneš na otirač s unutrašnje strane
vrata. Timmy je polako silazio za Julianom i ostalima,
veoma sumorna izraţaja. — Legni ovdje — naredila je George i potapšala ga po glavi. — Uskoro ćemo opet izići zajedno i netko od nas će ostati da čuva kuću, ali ovaj put svi ţelimo izići. ĈUVAJ! Timmy legne na otirač, dok su mu smeđe oči pomno motrile George. — Dobri, stari, vjerni psu — kazala je češkajući mu dlaku na glavi. — Brzo ćemo se vratiti!
Lupili su vratima i nastavili se spuštati stubama ispred svjetionika. Oseka je bila još dovoljno niska da su skačući preko stijena mogli stići do pristaništa.
—
Moramo se vratiti prije plime — upozori ih Julian.
— U protivnome, morat ćemo ostati na kopnu dok se ne povuče. Zapamtite, čamac nam je svezan o kameni stup kod svjetionika!
Šećući, uputili su se do gata i tamo, na kamenoj klupi, ugledali starog Jeremiju Booglea kako puši lulu i ozbiljno promatra more. — Dobar dan, Jeremijo! — Dick će uljudno. — Nadam se da smo u Tomovoj trafici kupili duhan koji vam odgovara? — O, da — potvrdi Jeremija ispuhujući oblake dima veoma oštra mirisa. — Hej, majmunčiću, znači opet si mi skočio na rame, zar ne? Što ima nova u Zemlji majmuna?
Djeca se nasmijaše kad je Štetočina izlio bujicu majmun skog čavrljanja u uho starca. — Mislili smo da bismo danas mogli razgledati spilje — kazao je Julian. — Posebno onu Gusarsku. — Pokušajte da vas tamo ne vodi onaj Ebeneze r! — starac će spremno. — Jacob tamo neće biti — o, ne — znam što se s njim dogodilo. Pravo mu bilo! Tog tipa uvijek svrbe prsti! Ebenezer je jednako zao. Bio bi vam kadar
ukrasti i dugme s ogrtača a da to i ne primijetite! Slušajte, što mislite o tome da vas ja povedem u spilje? Poznajem ih iznutra i mogu vam pokazati stvari za koje i ne zna onaj
štakor od Ebenezera! ―Pa, zacijelo bi nam bilo mnogo draţe kad biste nas vi vodili, a ne Ebenezer — zahvalno će Julian. — Ebenezer bi mogao biti prilično ljut na nas zbog toga što smo odali policiji da nas je njegov brat okrao. Poklonit ćemo vam još duhana, ako biste nas htjeli odvesti! —
Pa, pođimo onda — Jeremija će ţustro ustajući. —
Ovuda!
Svi su se uputili, zajedno sa Štetočinom, koji je počastio Jeremiju sjedeći mu na ramenu cijelim putem kroz selo. Starac je silno uţivao što je vidio da su svi pri prolazu gledali u nj i smijali se.
Poveo je djecu u podnoţje veoma visokih klisura.
Potom su stigli do stjenovite plaţe i prešli je. — Eno ulaza — reče starac pokazujući na veliki otvor u obliţnjoj stijeni. — Taj put vodi do spilja. Imate li dţepne svjetiljke. — Da, svatko ju je ponio — Julian će pipajući po
dţepu. —
Plaća li se ulaz?
Ne, ljudi daju Ebenezeru napojnicu, pet penija ili slično, za to što ih vodi po spiljama; ili pak Jacobu, ako je tamo ― reče Jeremija. — Ja ću se nagoditi s Ebenezerom. Ne trošite novac na tu protuhu! Otvor u stijeni vodio je u prvu spilju, veoma veliku. Mjestimice su u njoj bili obješeni fenjeri, ali su bacali prilično slabu svjetlost. —
—
Pazite kuda upozori ih ovoga Jeremija. — Ovuda, — Mjestimice je tlo vrlo idete sklisko. ispod velikog luka.
U spilji je bilo hladno i vlaţno, i djeca su morala oprezno kročiti da bi izbjegla lokve morske vode. Tada Jeremija iznenada zađe za ugao i krene u posve suprotnom pravcu! Silazili su sve niţe i niţe! — Hej, slušajte, izgleda da idemo u pravcu mora! — Julian će iznenađeno. — Znači li to da su spilje ispod mora? A ne na drugoj strani, prema klisuri? — Točno — potvrdi Jeremija. — Obala je od čvrste stijene, a put kojim smo krenuli vodi do tunela ispod stijena i potom do spilja duboko ispod zemlje. Vidite li
stjenoviti strop iznad glava? Pa, oslušnete li, čut ćete more — šumi i grgolji — strop je morsko dno! Bila je to doista čudna pomisao i prilično zastrašujuća! Anne je zaplašeno motrila stjenoviti strop ponad svoje glave i osvijetlila ga dţepnom svjetiljkom, gotovo očekujući da će ugledati pukotinu kroz koju sa
stropa kaplje slana voda! Ali ne, tu se nalazila tek jedna vlaţna i sjajna mrlja i to je bilo sve. — Hoćemo li uskoro stići do Gusarske spilje? — upita George. — Štetočino, prestani bučati. Ne moraš se plašiti!
Štetočini se nije sviđala ta neobična šetnja po hladu i mraku i stao je proizvoditi rezak, zastrašujući zvuk, da bi odjednom glasno kriknuo.
Nemoj! Ustrašio si me! — usprotivi se Anne. — Pobogu, slušajte kako jeka uzvraća majmunov krik diljem cijelog tunela i natrag! Zvuči kao da stotinu majmuna toroče odjednom! I naš glas odzvanja! Štetočina se strašno uspaničio kad je začuo toliko —
krikova koji su sada ispunili tunel. Stao je plakati poput
djeteta i priljubio se uz Motorka kao da ga više ne namjerava napustiti.
Vjerojatno misli da je mjesto ispunjeno kreštavim majmunima — primijeti Anne koja se raţalila na malo ustrašeno stvorenje. — Štetočino, to je samo jeka. —
—
Uskoro će se na nju naviknuti — objasni Motorko, čvrsto obgrlivši majmunčića. — Hoćete li čuti jeku kako odzvanja drugom stranom tunela? — Jeremija će pomilovavši majmuna i tada neoprezno ispusti silni krik! Vika se vratila deset puta jača te se činilo da je tunel iznenada ispunjen krikovima koji su se neprestano
umnaţali. Svi su se silno prenuli, a Štetočina od uţasa poskočio visoko u zrak. Skočio je na tlo i otrčao koliko su ga noge nosile, plačući svojim smiješnim majmunskim
glasom. Jurio je niz tunel, uzdignuta repa i zamaglio za ugao. Motorko se jako zabrinuo: — Štetočino? Vrati se! — vikao je. — Izgubit ćeš se! Odmah mu je uzvratila jeka: — Izgubiti, izgubiti, izgubiti — gubiti — gubiti! — Ne brini za svog majmuna — umiri ga Jeremija. — Svojedobno sam imao nekoliko majmuna, uvijek se
vraćaju. — E, pa, ostat ću ovdje dok se Štetočina ne vrati! — Motorko će prilično drhtava glasa. Djeca su iz tunela ušla u sljedeću spilju. I ova je bila osvijetljena fenjerima, ali veoma sl abo. Dok su ulazili, čuli su mrmor glasova i pitali se o čemu se radi.
U spilji su bila još tri posjetitelja koji su došli da je razgledaju, kao i djeca. S njima je bio visok, snaţan muškarac ugljenocrne kose, duboko usađenih tamnih očiju i mrzovoljna izraţaja oko usana, tako nalik na Jacoba da je Julian odmah pogodio kako je to bio njegov brat Ebenezer.
Ĉim je Ebenezer ugledao Jeremiju, bijesno je zagrmio: — Izlazi! To je moj posao, izlazi! Ja ću pokazati spilje ovoj djeci! Uslijedila je takva bitka riječima, da su djeca gotovo
oglušila, posebno stoga što je jeka još sve veoma glasno vraćala! Strahujući da će doći do tjelesnog obračuna, tri se posjetitelja sjuriše niz tunel. Anne se jako uplašila i uhvatila Juliana za rukav. kom:Ebenezer je vikao na starog Jeremiju, prijeteći mu ša-
Nisam li ti već više od stotinu puta rekao da se kloniš spilja? Nisam li ti rekao da JA pokazujem spilje? Ja —
i Jacob?
Ne obraćajte na nj paţnju — Jeremija će djeci, okrenuvši leđa ljutitu čovjeku. — Slabašan je, a veliki lajavac — baš kao i njegov brat Jacob! — Pazite! — dovikne mu Julian kad je razjareni —
Ebenezer pojurio za Jeremijom sa šakama spremnim na udarac. — PAZITE!
Iznenađenje
Jeremija vidje gdje se bijesan čovjek ustobočio na njega je spretnoteuzmaknuo stranu.stao Ebenezer se nije mogaotezaustaviti je svom uteţinom na sklisku morsku travu ― i poletio u kut! — Ho, ho! — Jeremija će oduševljeno. — Bravo, Ebenezeru! Ustani i ponovno navali na mene!
pokuša — Julian će svojim najodraslijim glasom. — Prijavit ću ga policiji učini li to; i tako će u dva dana obojica završiti u pritvoru. Jacob je stradao jučer, a danas će Ebenezer. —
Bolje
da
ne
Ebenezer ustane, te smrknuto gledaše u Jeremiju
koji mu se ozareno cerio: —
Hoćeš li me ponovno napasti, Ebenezeru? — pitao
—
Mora da je veliko zadovoljstvo udariti starca, zar
je.
ne? Ali, Ebenezer se dobrano ustrašio da Julian ne ostvari svoju prijetnju i prijavi ga policiji. Trljao je rame na mjestu
gdje se udario o stijenu i premišljao što da uradi. — Dođite — Jeremija će djeci koja su ih promatrala. — Odvest ću vas do Gusarske spilje. Moţe doći i Ebby, ali se mora pristojno ponašati. No moţda će radije poći kući i dati pregledati rame!
To je dostajalo Ebbyu! Odlučio je da slijedi malo dru štvance i da im cijelo vrijeme dobacuje pogrdne izraze. Stao je na začelje kolone i dovikivao im iz sigurne udaljenosti. Kako bi samo voljeli da je Timmy bio s njima!
On bi se po kratkom postupku obračunao s osornim Ebenezerom!
Ne obraćajte paţnju na njega — preporuči Julian. — Vodite nas, Jeremijo. Tako mi svega, kako je mračno u ovom tunelu! Srećom da smo svi ponijeli dţepne svjetiljke. —
Najposlije su stigli do kraja tunela koji je vodio u
izvanrednu spilju. Strop je bio neočekivano visok, a duţ nepravilnih postranih zidova nizale su se police usječene u stijeni. Na policama su stajale prljave stare kutije, poneki
sanduk i nekoliko vreća. —
Eto, mladi gospodine, niste se prevarili, to je
upravo to što vidite — obične kutije i vreće — objašnjavao je Jeremija. — Tu su ih postavili Jacob i Ebenezer da zavaraju ljude! Svakom govore da potječu iz vremena kad su gusari tu pohranjivali blago što bi ga poharali s naplavljenih olupina! Ha-ha-ha! Tkogod povjeruje tim laţima, zaslužuje da bude prevaren. Sve je to doneseno iz Ebenezerove spremnice. Vidio sam kad su vreće i kutije ondje leţale. Ha-ha-ha! Njegov je »ha-ha-ha« odjekivao pećinom, a Ebenezer
mu uzvrati reţeći poput psa. — Ja neću prevariti ovu djecu — reče Jeremija. — Vi i vaše kutije i vreće! Ja znam gdje se nalaze stare stvari, one prave, o, da, znam!
Gdjegod bile, nisu ništa bolje od ovih vreća i kutija — protutnji Ebenezer. — Laţeš, stari Jeremijo, ništa ti ne znaš! — Vodite nas dalje — reče Dick. — Mora da ima još spilja. Zaista je to uzbudljivo! Jesu li stvarno negdašnji —
gusari ovdje skrivali blago koje su opljačkali s brodova čiji
su brodolom sami izazvali? Ili je to puka tlapnja? — O, to jest njihova spilja; to je nedvojbeno. Jedino ju je Ebby malko dotjerao! — izjavi Jeremija. — Ali ja znam i
dalji prostor spilja. Ebby ga ne poznaje! Osim toga, plaši se da se uputi dalje ispod mora. Zar ne, Ebby?
Ebby izgovori nešto što je zacijelo bila psovka. Julian se uzbuđeno okrene prema Jeremiji: — O, molim vas, povedite nas dalje, ako nije isuviše opasno! — Pa, koliko je do mene, ja zacijelo idem dalje — Motorko će iznenada. — Štetočina se nije vratio — znači, vjerojatno se izgubio — svakako ga namjeravam traţiti!
Julian shvati da je Motorko ozbiljno odlučio.
U redu — rekao je. — Poći ćemo s tobom. Jeremijo, povedite nas! Ali, nadam se da nije doista opasno, zar ne? Hoću reći, ne bismo baš ţeljeli da more nahrupi u taj pro stor dok mi budemo ondje! —
—
Plima još ne nadolazi — reče Jeremija. — Još
imamo malo vremena. Kada nastupi, voda navire kroz ovaj prolaz, ali ne dopire do Gusarske spilje — previsoko je,
razumijete? Tunel se sada naglo spušta. Prolazi ravno ispod vašeg svjetionika. Jeste li vidjeli dno podzemnog prokopa? — Tako mi nebesa, jesmo! — sjećao se Julian. — Spustio sam se u njega, a u dnu je more naviralo i
povlačilo se. Hoćete li reći da more koje navire za plime u prokop dopire i do ovih tunela? —
tako je — uzvrati Jeremija. — Odavde stići doDa, svjetionika ispod stjenovita morskoga dna;moţete ravno do prokopa u temeljima svjetionika. Ali, nitko se ne
usuđuje tuda proći! Plima nadođe tako brzo, pa se ljudi boje da bi ih mogla zahvatiti te bi se utopili! — Hajde, nastavimo — predloţi Dick. — Dođite, Jeremijo! I tako ih je Jeremija poveo dalje ispod stjenovita morskoga dna. Bilo je neobično i prilično zastrašujuće slušati
neprestani šum vode koja je klokotala iznad stropa
zavojita tunela. Njihove su svjetiljke obasjavale mokre zidove i stjenovite pukotine i udubljenja. — Znate, to bi mjesto bilo idealno za skrivanje blaga — primijeti Julian gledajući u tamnu šupljinu na stropu tunela. —
Iako ne znam kako bi ga netko mogao pronaći —
ovdje ima na stotine zakutaka i pukotina, i stvarno je hladno u tunelu! — Pa, sunčeve zrake ovamo nikad ne dopiru — priklopi Dick. — Tako mi poštenja, sada se more prilično glasno čuje!
Kada bismo barem mogli pronaći Štetočinu — obrati se Anne George. — Pogledaj ubogog Motorka. Plače. —
Skriva to od nas, ali vidjela sam mu suze na obrazima kad sam ga posljednji put osvijetlila svjetiljkom. Zastali su da nešto pogledaju — neobičnu klizavu tvar, nalik na morsku travu. Ebby ih je dostigao i gotovo se sudario s Dickom. On se osorno okomi na Ebbya:
Udaljite se! Pratite nas ako ţelite, ali se ne pribliţavajte. Ne sviđate nam se! Ebby nije obratio paţnju i drţao se što bliţe njih te Dick shvati da je vjerojatno silno ustrašen. Tada, kad su zaobišli još jedan zavoj tunela i ugledali još jednu spilju, —
Motorko krikne te je odjeknulo svuda uokolo:
ŠTETOĈINO! POGLEDAJTE! ŠTETOĈINO! ENO GA! I, doista, tu se nalazio mali majmun, skutrivši se ispod omanje istake u stijeni, drhtureći od straha. Nije čak —
ni po— trčao prema Motorku. Ovaj ga Jesi je podigao i zagrlio: Sav Štetočino, ubogi Štetočino! li se ustrašio?
se treseš! Nisi smio pobjeći! Mogao si zauvijek zalutati! Štetočina je nešto stiskao u šapici. Ĉavrljajući se obratio Motorku i obgrlio ga svojim malim dlakavim
šapama. Dok je to radio, otvorio je jednu šapu — nešto je ispalo i otkorljalo se na stjenoviti pod.
Što ti je ispalo, Štetočino? — upita Dick i osvijetli svjetiljkom tlo spilje. Tamo je nešto blistalo — nešto —
okruglo i ţuto! Svi su se zagledali razrogačenih očiju a Julianu, koji je bio najbliţe, ote se zapanjeni usklik: — Zlatnik! — viknuo je i pokupio ga. — Zlatnik! Blistav kao u trenutku kad je bio iskova n. Štetočino, odakle ti? Pogledaj, Dick, pogledaj, George — to je zlato, zar ne?
Svi su bili strašno uzbuđeni, i nisu iznosili svoje misli.
Blago! Mora da je Štetočina pronašao blago! Bio je to stari zlatnik, veoma star. Gdje ga je Štetočina mogao naći? — O, pođimo dalje i istraţimo! — poviče Dick. — Jeremijo, mora da je to blago! Štetočina će nas dovesti do njega!
Ali, Štetočina nije učinio ništa takva. Nije imao
namjeru da se ponovno izgubi. Ţelio je sjedjeti na Motorkovu ramenu, s rukom sigurno obavijenom oko njegova vrata! Nije mu se nimalo svidjelo kad je zalutao i
našao se posve sam u mraku. Ni Jeremija nije namjeravao poći dalje. Odbio je odmahujući rukom: — Ne, ne danas mladiću. Uskoro će plima nanijeti more u ove hodnike — brţe no što mi moţ emo hodati. Bit će bolje da se sada vratimo, jer bi nas mogla uhvatiti. Kad
je plima znala nadoći tako iznenada, mnogi su posjetitelji jurili van, glavom bez obzira!
Georgeino oštro uho začuje klokotav šum: — Dođite! — kazala je. — Bit će bolje da poslušamo Jeremiju. More sada prodire u tunel jednako kao što zapljuskuje iznad njega! Uskoro će preplaviti i obalu i navrijeti u prolaze između klisura. Bit ćemo zatočeni u sredini i morati se ondje zadrţati satima! — Nema mjesta za paniku, gospođice — umiješa se stari Jeremija. — Preostaje nam još malo vremena. Hej, kamo je otišao Ebenezer? — Dovraga, mora da je čuo kad smo govorili o Stetočininu zlatniku — dosjeti se George. — Posve sam zaboravila na nj! Sada zna da je Štetočina pronašao zlatnik, je nije! da blago mora bitionegdje dolje; traţit će ga kaoi siguran što nikad ZAŠTO nismo tome šutjeli? —
Zaboravio sam da stoji pokraj nas — ljutio se Dick.
— Pa, pretpostavljam da već cijelo selo Demonske stijene zna da je majmun pronašao blago! Ovamo će nasrnut i horde znatiţeljnika u nadi da će ga pronaći. Sigurno je bilo pohranjeno na nekome suhom mjestu, jer zlatnik ne
bi bio tako blistav i posve neoštećen. — Poţurite, bit će bolje da se što prije vratimo — reče Julian. — Pogledajte starog Jeremiju, toliko je uzbuđen da
mu je ponestalo riječi! Planira pronaći blago čim to bude moguće! — Pa, predlaţem da ga sutra i pođemo traţiti — Dick će dok je uzbuđenje raslo u njemu pri samoj pomisli na to. — Dobri stari Štetočina! Bolji si od bilo kojeg detektiva! Potom se uputiše niz tunel, kujući najrazličitije planove. KAKVO uzbuđenje!
Povratak na svjetionik
Stari je Jeremija bio jednako uzbuđen kao i ostali, ali ni govorio. se što se Ebenezer zatekao i vidio kao ni Jacobu! Nije štoje su našli. Ljutio Nije vjerovao tom Ebbyu,ondje
bilo nikakve sumnje da će bezumno tragati za blagom! Rado bi oni saznali gdje se ono nalazi! Odlučno je kročio niz stari tunel duboko zamišljen, no najposlije su se ponovno našli na dobrodošloj dnevnoj svjetlosti! — Izvolite, Jeremijo, kupite si duhana — Julian će tutnuvši u starčevu ruku dvadeset penija. — I ne računajte previše na to blago! Moţda je to naprosto jedan zlatnik što ga je Štetočina slučajno pronašao u nekom zakutku!
Hvala vam, mladiću — reče starac. — Ne ţelim se domoći blaga za sebe; naprosto se nadam da ga Ebby i Jacob neće pronaći. Sada će ga traţiti bez prestanka! Djeci je bilo drago da su se ponovno našla na svjeţem zraku. Sunce je već zašlo i vjetar stao puhati. Kiša je lila. — Slušajte, bit će bolje da poţurimo, jer inače nećemo stići do svjetionika preko stijena! — Julian će zabrinuto. Srećom, vjetar je puhao u smjeru suprotno od nadiranja struje, pa su imali vremena otrčati do stepenica ispred —
svjetionika.
Pogledajte kako se ljulja naš mali čamac — reče Motorko. — I, osluhnite, čujem Timmya kako laje! Ĉuo je —
da dolazimo!
Tako je i bilo. Leţao je na otiraču uz vrata, uha prislonjena na pukotinu uz pod, osluškujući, osluškujući. Nitko se nije pribliţio svjetioniku i Timmy nije čuo nikakva zvuka izuzev vjetra i mora te nekoliko galebova koji su proletjeli u blizini. — Vratili smo se, Timmy — doviknula mu je George gurajući vrata. Otvorila su se, i Timmy pohrli van, gotovo
je oborivši. Štetočina skoči psu na leđa te stane čavrljati ne zaustavljajući se. — Priča mu o zlatniku što ga je pronašao — objasni Motorko smijući se. — O, da si barem bio s nama, Timmy! Bilo je veličanstveno! — Izgleda kao da nas nije bilo satima — reče George. — Ali, zapravo i nije tako kasno, osim ako moj sat kasni! Gladna sam. Pojedimo nešto i raspravimo o svemu, i o onome što namjeravamo učiniti! I tako, jedući kekse, sendviče i pijući kavu, raspredali su i raspredali.
Moramo dospjeti u onu spilju što prije! — reče George. — Posve sam sigurna da će Jacob i Ebby sići u potragu za zlatnicima čim se plima povuče! —
—
Pa,― pridometne jedno je sigurno, ne moţemo ništa poduzeti Dick. — danas Prije svega, sada je plima, a osim toga, počinje oluja. Slušajte samo kako vjetar zavija!
Timmy je sjeo što je bliţe mogao do George. Nije mu se sviđalo da ona odlazi bez njega. Sjedila je obgrlivši ga rukom, grickajući kekse i povremeno mu poklanjajući polovicu. Motorko je isto radio sa Štetočinom! Djeca su razgovarala i razgovarala. Gdje je Štetočina mogao pronaći zlatnik? Je li bio samo jedan kojega je more naprosto nanijelo u tunel? Ili je ispao iz neke drvene
škrinje učvršćene ţeljeznim okovima, a drvene su strane istrunule? Djeca su raspredala u beskraj, dok je okrugli
zlatnik leţao na stolu ispred njih. — Pretpostavljam da moţemo govoriti o nađenom blagu? ― priklopi Dick. — Hoću reći, toliko je stari da će sada postati vlasništvo Krune a ne nekog pojedinca. — Nadam se da će nam dopustiti da sačuvamo nekoliko zlatnika — ponada se George. — Kad bismo samo odmah mogli sići u tunel i nastaviti s traganjem! Ĉini mi se da neću moći dočekati taj trenutak! — Vau! — sloţi se Timmy iako zapravo nije imao pojma o čemu je riječ!
Slušajte kako more udara o stijene između svjetionika i pristaništa! — Julian će zapanjen iznenadnim praskom. — Vjetar je sigurno olujne jačine! Pa, prognoza je bila da će neko vrijeme biti olujno — Dick će turobno. — Kvragu! Bit će jako teško veslati u »Ljuljalu«. Sumnjam da ćemo se moći uputiti do pristaništa čak i za vrijeme oseke, jer će vjetar nanositi —
—
silne valove. — O, nemoj biti tako sumoran! — priklopi Anne.
Slušaj, zar bi ti ţeljela da budemo zatočenici u svje tioniku? — upita je Dick. — Nije vaţno, imamo dosta hrane — uzvrati Anne. —
Ne, nemamo je! Zapamti da nas je ovdje petoro; uz to, tu su i Timmy i Štetočina — upozori je Dick. —
—
umiješa Šuti, Dick se Julian. — Strašiš Anne Motorka. Oluja će — uskoro jenjati, moći ćemo se izvući van ii otići u kupovinu sutra ujutro. Ali, oluja je ojačala i nebo postalo tako tamno te Anne upali svjetiljku. Kiša je lila niz zidove svjetionika i vjetar strahovito hučio, na što je Timmy odgovarao potmulim reţanjem. Anne pođe pogledati kroz prozor. Ustrašila se kad je ugledala goleme valove što su nadirali sa stijene ispod svjetionika. Neki su se razbijali o stijene, a morska pjena
tako visoko odskakivala te je štrcala čak i po prozom kroz koji je ona gledala!. Uspaničena, povukla se. — Znate li što je udarilo u prozor? Pjena golemog valal — Uf! — Julian će te sam priđe prozoru. Kakav nevjerojatan pogled! Sada je more bilo sivo a ne plavo, i grabilo je prema obali, golemi se valovi vrtloţili optočeni bijelim grivama, a pjena letjela visoko u zrak. Na pučini su
također bjesnjeli snaţni valovi, s bijelim krijestama koje se, pod naletom vjetra, prometahu u pjenu. Vidjelo se tek nekoliko galebova, uz uzbuđenu kriku, prepuštali se vjetru da ih ponese, sa svojim velikim bijelim krilima.
Pa, danas doista ne bih imao ništa protiv da budem galeb — primijeti Dick. — Mora da je prekrasan osjećaj —
letjeti za oluje; ne čudi me da krešte od radosti! — Ee-oo, ee-oo, EE-OO, ee-oooooo! — klicahu gale-
bovi zvučeći poput gladnih mačaka. — Ţao mi je brodova što su se sada zatekli na otvorenu moru — priklopi Julian. — Tako mi nebesa, kad samo pomislim da su se brodovi u davna vremena znali naći za oluje u blizini ove stjenovite obale, a vjeta r bio gotovo uraganski! — I zamislite staroga opakoga Jednouhog Billa koji se
naslađivao ugledavši brod kako plovi sve bliţe i bliţe obali! ― nastavi George. — A uza sve bi još i izvukao na klisuru svjetiljku upozorenja i upalio je kako bi bio siguran da će se svaki brod u blizini rasprsnuti o stijene — PRAS! — Nemoj dalje — zamoli Anne. — Mrzim i samu pomisao na sve to! — Hajde da se igramo — predloţi Julian. — Gdje su karte? Dick, primakni malo ovu svjetiljku. Prilično je tamno. Ne, više nećemo razgovarati o brodolomima! Mislite
na nešto radosno, šalicu čaja, primjerice, na blago i... — Znaš, mislim da će biti sasvim lako pronaći blago — Dick će prinoseći svjetiljku stolu. — Štetočina je veoma pametno malo stvorenje. Siguran sam da će se sjetiti gdje je pronašao zlatnik i odvesti nas ravno do tog mjesta. —
Moţda je naprosto zlatnik izgubio čovjek koji je pošao sakriti lovinu — pridometne Anne. — Moţda, ali gdjegod ga našli, sigurno je da blago nije daleko — zaključi Dick. —
Pa, ako se i uputimo u traganje, valja krenuti za
oseke ― reče Julian. — Ne oduševljava me baš pomisao da lutam po tim spiljama i tunelima ispod stjenovita morskog
dna, ako znam da će za vrijeme plime more na neki način prodrijeti ispod morskog dna, jednako kao što je i nad njim. Dick je sjedio nabranih vjeđa, premišljajući: — Ju — oglasi se najposlije — sjećaš li se smjera u
kojem smo se uputili čim smo jutros dospjeli ispod zemlje? Cijelo smo vrijeme zaokretali nalijevo, zar ne?
Da, tako je — spremno će Motorko. — Ponio sam kompas sa sobom — pogledajte, visi mi na ručnom satu — —
i cijelo smo vrijeme išli na zapad. — Znači, u smjeru u kojem se nalazi svjetionik? — Julian će brzo kujući plan. — Gledjte, recimo da je ovdje svjetionik ― a upravo tu je ulaz u klisuru gdje smo prvi put ušli — ovdje je puteljak kojim smo krenuli, i iznova skreće udesno prema moru, ispod stjenovite obale, ovuda, i tu je spilja, ja sno, zatim slijedi još jedan tunel i još spilja; put uvijek vodi nalijevo... — Malo dalje i eto nas gotovo kod svjetionika! — Dick povika, zapanjen. — U pravu si — sloţi se Julian. — A moţda je u stara vremena čak i prije no što je sagrađen taj svjetionik, a bro -
dovi bivali navučeni tunel na stijene nanastavljao kojima se na on onaj danas nalazi, tu počinjao koji se u kojemu smo jutros bili. Na taj su način obalski gusari veoma lako uspijevali sklanjati blago pronađeno na brodovima što su doţivjeli brodolom, a da ih nitko ne vidi! — Pih! Hoćeš li reći da su čekali dok se brod ne smrska, da bi potrčali preko stijena kao što mi činimo, uzeli što su pronašli i potom nestali u tunelu i sakrili plijen? —
A onda izišli s druge strane? — usklikne Anne. George je piljila u Juliana, dok su joj oči silno blistale: — Moţda se tunel i danas nalazi negdje na ovim stijenama? — kazala je. — Negdje na njihovu rubu, jer znamo da more prodire u tunel. Juliane, potraţimo ga sutra ujutro. Mislim da si u pravu. Negdje bi se na ovim stijenama mogao nalaziti otvor što vodi u tunel kojim smo mi jutros prolazili.
Nikome više nije bilo do kartanja! Osjećali su se preuzbuđeni. Iznova i iznova proučavali su Julianov plan, veseli što im je Motorkov mali kompas tako jasno pokazao da su prolazi ispod morskoga dna kojima su toga jutra prolazili vodili prema stijenama na kojima se nalazio svjetionik.
Mislite li da su svi zaboravili na stari otvor koji vodi u tunel? — upita Dick. — Nitko nam o tome nije govorio, —
čak ni stari Jeremija. Kako god bilo, sutra nas očekuje pravo traganje.
A, ako pronađemo otvor, ući ćemo i tragati za bla gom! — Motorko će blistavih očiju. — KAKAV će to biti udarac za Ebenezera i Jacoba ako ga mi prvi pronađemo! —
Zatočenici
Oluja se izdovoljila te noći i ujutro je bilo mnogo mirnije. Nebo je još bilo natmureno i kiša iznova stala padati, ali djeca su mogla izići iz svjetionika i spustiti se niza stube do stijena.
Da najprije pođemo u kupovinu ili da potraţmo onaj otvor? — upita Julian. — Potraţimo otvor — Dick će spremno. — Vjetar je još prilično jak i oluja bi se mogla vratiti — pogledaj samo ovo —
natmureno nebo! Ako more postane nemirnije, poslije se
nećemo više moći kretati po ivicama stijena. Razdvojili su se i oprezno obilazili goleme stijene na kojima je bio sagrađen svjetionik. Za oseke su stijene bile dobrim dijelom otkrivene i stršile su iz mora. Svjetionik je
bio sagrađen na najvišem dijelu i činilo se kao da natkriljuje tragaoce dok su se verali, istraţujući svaku rupu na koju bi naišli i provjeravajući ne vodi li moţda u tunel. —
Evo otvora! — vikne Anne iznenada i svi, uzbuđeni,
do na nje, uključivši poţuriše i Timmya.Anne. Julian pogleda prema dolje, mjesto koje je pokazivala — Da, nalikuje na otvor — kazao je. — Dovoljno je velik da čovjek moţe ući. Sići ću i ispitati. Spustio se kroz otvor pridrţavajući se pri silasku o izbočene stijene. Drugi su ga napeto promatrali. Timmy zalaje. Nije mu se sviđalo da Julian tako nestane! Ali, prije no što je Julian posve izmaknuo iz viđa, doviknuo je: —
Bojim se da nismo na pravom putu! Prolaz tu zavr-
šava! Stojim na čvrstoj stijeni i pipao sam nogom svuda uokolo, ali nigdje nisam naišao na nastavak prolaza. Slijepi kraj!
Kakvo razočaranje!
—
Kvragu! — naljuti se Dick legavši na stijenu i
pruţajući ruku Julianu kako bi mu pomogao da se uspne. — Gajio sam laţne nade! Juliane, evo ti moja ruka. Treba li ti pomoć? — Hvala, ići će! — uzvrati Julian. Teško se popeo i sa zadovoljstvom izvukao iz otvora. — Ne bih baš volio da sam ovdje ostao ukliješten! — kazao je. Posebno s obzirom na skoru plimu!
Ponovno je počela pljuštati kiša! — obznani Anne. — Hoćemo li, bez obzira na to, ići u kupovinu ili da radije malo pričekamo? — O, pričekajmo — odluči George. — Hladno mi je i mokra sam. Pođimo u svjetionik i skuhajmo kavu. KAKVO razočaranje! Ništa zato, uvijek moţemo sići u tunel u koje —
mu smo bili. zlatnik! Moţda će nam Štetočina pok azati mjesto gdjejučer je našao Djeca su pošla u svjetionik i Julian ponovno podupre vrata.
Kada bi barem došao bravar! — kazao je. — Ako krenemo u spilje, morat ćemo Timmya ostaviti na straţi, a to mi je jako ţao! — Vau! — srčano se sloţi Timmy. Svi su se stali uspinjati uza stube i Anne počne pripremati kavu. Dok su —
sjeđjeli i ispijali je, Timmy se iznenada osovi na noge i strahovito zalaje. Svi su se prenuli, a Anne prolije kavu. —
Timmy? Što je? — George će uspaničeno. Timmy je
stajao uz vrata prostorije a dlaka mu se na vratu nakostri-
ješila. Izgledao je veoma gnjevan! — Što se, pobogu, zbiva, Time? — upita Julian prilazeći vratima. — Nitko ne moţe biti na stubama. Ulazna su vrata poduprta!
Timmy projuri kroz vrata čim ih je Julian otvorio te stade takvom brzinom grabiti niza stube da je pao i
otkotrljao se do dna. George ustrašeno krikne: —
Timmy! Jesi ii se povrijedio?
Ali Timmy spremno skoči na noge i potrči do ulaznih vrata bijesno lajući što je Ann ozbiljno ustrašilo. Julian
brzo siđe i priđe vratima. I dalje su bila poduprta. —
Timmy! Moţda mlijeko je naprosto mljekar ponovno nam donio — reče dolazio i oslobodi vrata.i Uhvatio je kvaku u namjeri da ih otvori. Nisu se otvarala! Julian je vukao i potezao, ali vrata nije mogao otvoriti. Naprosto se NISU otvarala!
Dotad su i ostala djeca sišla i stala pokraj njega. — Dopusti da ja pokušam — predloţi Dick. — Moţda su se naprosto zaglavila. Ne, ni on ih nije mogao otvoriti! Julian je ozbiljno motrio jedno dijete za drugim: — Jako se bojim da nas je netko ZAKLJUĈAO! — obznanio je.
Zavlada jeziva tišina. Tada George ljutito vikne: — Zaključani! Ali, tko se to usudio? Tko je to učinio? — Pa, mislim da znam — reče Julian. — Bila je to ista osoba koja je neki dan bila ovdje i ukrala ključ! — Ebenezer, a ne Jacob — priklopi Dick. — Uostalom, jedan od te dvojice. Kako su se USUDILI? Što ćemo sada? Ne moţemo izići! Zašto su to uradili? Tu glupavu, opaku stvar? — Bojim se da je razlog tome njihov strah da bismo mi mogli poći tragati za blagom, i pronaći ga — priklopi Julian ozbiljna lica. — Bili smo sigurni da bi nam
Štetočina mogao pokazati mjesto gdje je pronašao onaj zlatnik i odvesti nas do njega, a prilično sam siguran da to i oni misle. Stoga su se na ovaj način osigurali da sami imaju dovoljno vremena prije nas pronaći blago! su, opaki! — vikala je George, ţestoko — Opaki uhvativši kvaku te je pokuša povući. — Zatočeni smo! — Slušaj, stara, pazi da ne iščupaš kvaku — upozori je Julian. — Od toga ne bi bil o nikakve koristi. Pođimo gore i porazgovarajmo. Moramo smisliti neki način da se izvučemo iz ove neočekivane neprilike. Djeca su se ozbiljno uspela i sjela u blagavaonicu.
Da, nije bilo sumnje, bila su zatočenici! — Što ćemo uraditi? — upita Dick. — U stvarnom smo škripcu, Juliane. — Da, u pravu si — sloţi se Julian zabrinuta izraţaja. — Ne moţemo izići iz svjetionika, to je izvjesno. S druge strane, kako da pozovemo u pomoć? Nema telefona. Vikanje nam ne bi pomoglo. Ne moţemo se posluţiti čamcem. Nikad nitko neće saznati da smo zatočeni! Ljudi
su nas vidjeli da ulazimo i izlazimo iz svjetionika i, ako se iznenada prestanemo pojavljivati, naprosto će pomisliti da
smo otišli kući i da je svjetionik ponovno prazan! — Umrijet ćemo od gladi! — Anne će uplašeno. — O, ne, dosjetit ćemo se nečega — uskoči Dick vidjevši da se Anne ozbiljno ustrašila. — Pa ipak, sve je to prilično zagonetno. Ne moţemo izići, a nitko ne moţe doći k nama! Tko god je zaključao vrata sigurno je sa sobom ponio i ključ. Razgovarali su i razgovarali i najposlije osjetili da su gladni — pa su priredili i drugi obrok iako su znali da mo-
raju štedjeti hranu, jer bi brzo mogli ostati bez nje. — Tako sam gladna — tuţila se George. — Ovdje sam stalno gladna. —
Rekao sam—vam to. Motorko. Ţivjeti u svjetioniku, znači stalno biti gladan! priklopi Pokušat ćemo uhvatiti mljekara sutra ujutro — Julian će iznenada. — Da vidimo, moţemo napisati poruku i gurnuti je ispod vrata, pa će je vidjeti kada bude dolazio. Mogli bismo napisati: »POMOZITE - ZAKLJUĈANI —
SMO!« —
Vjetar će je otpuhati — primijeti George. — Znaš da
hoće. —
Moţemo je prikucati s jedne strane, pa tada neće
odletjeti — pridometne Anne. — Samo polovica bi virila ispod vrata.
Vrijedi pokušati — Dick će spremno te odmah počne pisati poruku na veliku komadu papira. Strčao se niza stube da je pritisne otiračem, a polovicu progura —
ispod vrata, te je drugi njezin dio virio s izvanjske strane. Vratio se u blagovaonicu:
Ni trenutka ne pomišljam da bi mljekar mogao doći ovamo po takvu vremenu — kazao je. — Ne bi se mogao —
probiti preko stijena. Gotovo su neprohodne. Pa ipak, nadajmo se najboljemu.
Izgledalo je da se više ništa nije moglo uraditi. Večer se brzo spustila i vjetar ojačao zastrašujuće hučeći. Ĉak
su i galebovi odlučili da nije prilika za oblijetanje svjetionika.
Djeca su se te večeri kartala, pokušala se šaliti i smijati. Ali, potajice su svi bili zabrinuti. Nastavi li olujno
vrijeme, a nitko ne otkrije da su zaključani u svjetioniku, te mljekar ne dođe donijeti mlijeko i ne vidi poruku, a oni pojedu svu hranu i... — Glavu gore, svi — odjednom reče Julian vidjevši očajna lica za stolom. — Već smo bili i u gorem škripcu!
Tišina je prilično potrajala, a Timmy je duboko uzdisao kao da i njega more silne brige! Jedino se majmun činio radosnim i velikom se brzinom prevrtao po prostoriji,
da bi najposlije sjeo i čekao smijeh i pljesak gledatelja. Ali, nitko se nije smijao. Štetočina je sjeo veoma tuţan i došuljao se do Timmya ne bi li našao utjehu. — Imam ideju koja bi mogla biti dobra — Julian će najposlije. — Već me neko vrijeme kopa ta pomisao, ali nisam siguran da li je moţemo ostvariti. Uostalom, ako pomoć ne stigne, mogli bismo sutra pokušati. — O čemu se radi? — upitaše svi uglas, a Timmy podiţe glavu i zalaje kao da je i on sve razumio. — Pa, sjećate li se da sam se jednom spustio u podzemni prokop? — upita Julian. — Slušajte, moţemo li pretpostaviti da je prokop postojao kao prirodna šupljina, pa su se graditelji svjetionika naprosto njime posluţili kad su smišljali njegovu gradnju? Lijepa pukotina koja pr olazi
ravno kroz stijenu! Stoga su još malo prokopali i zidove učvrstili cementom jednom zauvijek, kako svjetionik ne bi nikad bio prepušten na milost i nemilost vjetrovima i moru, već bio kadar odoljeti svakom nevremenu? Za sve je to bilo nešto novo i valjalo je proći neko vri jeme da se misao slegne. Tada Dick udari po stolu tako snaţno te su se svi prenuli: —
Juliane! U pravu si! Da, taj snaţni cementni prokop
doista se nalazi na mjestu gdje je postojao prirodni tunel, a otvor koji smo vidjeli upravo je onaj što smo ga i traţili!
Onaj što povezuje tunele u kojima smo jutros bili! Nije ni
čudo da ga nismo mogli pronaći dok smo tragali svuda uokolo po stijenama! Upotrijebili su ga graditelji!
Iznova zavlada tišina. Svima je novost morala »sjesti«, pa i Motorku. Julian pogleda oko stola i nasmiješi se: — Jeste li shvatili? — pitao je. — Ako je to otvor koji smo traţili, što mislite da jedan od nas pokuša ponovno sići niz ţeljezne ljestve u prokop i provjeri da li prolaz vodi u tunel u kojemu smo danas bili? — Zatim proći kroza nj, prijeći hodnike i dospjeti do ulaza u klisuru kroz koji smo mi jutros ušli u spilju? — nadahnuto će George. — Juliane! Fantastična i izuzetna
ideja! Tim bismo putem mogli i pobjeći! Kako će se zapanjiti Ebby i Jacob! Izvest ćemo to n ekako, IZVEST ĆEMO!
Prokopom do tunela
Pomisao da bi prokop u temeljima svjetionika mogao voditi do tunela u kojemu su djeca bila toga jutra bila je krajnje uzbudljiva. Julian je vidio da se na njegovu dnu
pjenušala voda, jer je bila plima; moţda bi, pokušaju li za oseke, mogli proći bez opasnosti da ih voda dovede u zamku!
Oluja je bila promjenjive jačine; ponekad bi jačala i vjetar tako silno puhao te se činilo da će se svjetionik o koji su udarali zapuši naprosto srušiti! Te je noći kiša lila
kao iz kabla za vrijeme tmurna prijepodneva i plime, valovi su silovito udarali o stijene, dok je pjena sezala gotovo do vrha svjetionika. Julian se probudio i zgranuto gledao kroz prozor spavaonice. — Nadam se da se noćas nijedan brod nij e zatekao u blizini — kazao je i tada iznenada uskliknuo: — Što je to proparalo nebo? — To je zraka s novog svjetionika na Visokoj klisuri — objasni Dick. — Vidio sam je i prošle noći. Mora da je svje tiljka silne snage, zar ne, kad je svjetlost vidljiva i za takve
noći! Promatrali su još neko vrijeme, a onda Julian zijevne. — Pokušajmo još malo odspavati — kazao je. — Mislili smo da odlazimo na ugodne praznike — i, tras — opet smo se uvalili u neprilike! —
Pa, nadajmo se da ćemo se uspješno izvući — reći
priznati da će iznova navlačeći pokrivače. — Moram se Dick trenutno osjećam prilično odsječen od civilizacije. — Dobro spavaj, Juliane.
Kad su se probudili, oluja je još bjesnjela i vjetar strašno puhao. Julian potrči do ulaznih vrata da vidi je li
mljekar uspio doprijeti do svjetionika — tada bi, naime, vidio njihovu poruku! Ali ne, papirić je i dalje bio jednom polovicom s unu -
trašnje strane podrhtavajući na otiraču. Očevidno, mljekar se nije uspio probiti ni preko stijena ni čamcem! Dick je pogledao kroz prozor da provjeri je li čamac još svezan za stup — i, na njegovo iznenađenje i uţas, čamca više nije bilo ondje! Motorko se strašno zabrinuo. — Gdje je moj čamčić? Je li ga netko ukrao? — Moţda, a moţda je vjetar pokidao konopac te se ča mac smrskao na stijenama — reče Julian. — Kakogod bilo, nema ga. Ubogi Motorko! Kakva šteta! Motorko je bio veoma tuţan, a Štetočina ga nastojao utješiti, nasmijavajući ga na sve moguće načine. Ali, Motorko se nijejemogao Obuzeo ga jei pravi Doručak prošaosmijati. prilično sumorno djecaočaj. su vrlo malo govorila. Anne je počistila stol i oprala posuđe; tada ih je Julian pozvao: —
Slušajte, moramo se odlučiti da li ćemo se spustiti
u prokop za koji vjerujemo da je spojen s tunelom u kojemu smo jučer bili — kazao je. — Ja ću sići u njega. — Diţem čašu u to ime — Dick će spremno. — Nema razloga da i ja ne pođem, zar ne? Što misliš o tome da obojica pođemo u slučaju da jedan zapadne u neku
nepriliku i bude mu potrebna pomoć drugoga? — Zamisao nije loša — sloţi se Julian. — Izuzev što nitko neće ostati tko bi mogao brinuti o djevojčicama i Motorku. — VAU! — Timmy zalaje uvrijeđeno, spremno se oso-
vivši na noge. Julian se nasmije i potapša ga. U redu je, Timmy. Samo sam htio provjeriti jesi li ti spreman da ih čuvaš. U redu, Dick i ja silazimo u prokop. —
Što prije, to bolje. Samo moramo krenuti za vrijeme oseke. Što misliš o tome da krenemo odmah, Dick? Dječaci se ozbiljna izraţaja spustiše niza stube do ulaza gdje su se nalazila podna vrata što su vodila u veliki podzemni prokop. Julian zadigne poklopac i zagleda se u
tamu. Upali svjetiljku i osvijetli prostor, ali dno nije vidio.
Pa, krećemo! — kazao je i stao se spuštati ţeljeznim ljestvama pipajući nogom da nađe prečku. — Glavu gore, djevojčice! Proći ćemo kroz tunele i hodnike, stići do ulaza u klisuru — i potraţiti pomoć! — Juliane, molim te, čuvajte se — Anne će uzdrhtala glasa. — Molim, molim, budite oprezni! Julian je silazio drţeći među zubima dţepnu svjetiljku. Za njim se spuštao Dick. Djevojčice su svojim svjetiljkama osvjetljavale prokop, ali uskoro su dječaci već toliko napredovali da ih više nisu vidjele. Samo bi povremeno čule njihove glasove, što su zvučali veoma šuplje i neobično. — Stigli smo do dna! — najposlije im dovikne Julian. —
Tlo je stjenovito i sada pokrivenom Putseje — slobodan! Uspuzao sam se nije do dna prokopa vodom. i vidio da ondje doista nalazi nekakav tunel. Razvedrite se, svi! Vidimo se uskoro! — Nakon toga zamre njegov čudan
šuplji glas; djevojčice i Motorko nisu više ništa čuli. Timmy počne cviliti. Nije shvaćao kakve se to neobične stvari događaju! Julian i Dick bili su prilično zadovoljni sobom. Nije bilo preteško provući se kroz lučni otvor na dnu prokopa. Sada su se nalazili u mračnome uskom tunelu, čiji se strop mjestimice tako nisko spuštao da su se morali presaviti napola. Odisalo je na pljesan i morsko raslinje, ali bilo je ipak dovoljno zraka za disanje. Zapravo,
povremeno bi ćutjeli i blagi zapuh povjetarca. — Bit će mi drago kad stignemo u tunel u kojemu smo bili — Julian će najposlije. — Sigurno se nalazimo blizu mjesta do kojeg smo jučer stigli. Hej, što je to? Dick, pogledaj, Dick! Dick pogleda u smjeru u kojem je Julian uperio svjetiljku ikrikne:
Zlatnik! Još jedan! Mora da smo blizu mjesta s kojega je jučer otrčao Štetočina. Pogledaj, evo još jednoga, i još jednoga. Odakle, pobogu, dolaze? —
Dječaci obasjavahu svjetiljkom prostor oko sebe i najposlije ugledaše mjesto s kojega su ispadali zlatnici. Ponad njihovih glava nalazila se tamna rupa što je vodila u stijenu. Kad su otvor obasjali, iz njega je ispao još jedan zlatnik i pridruţio se ostalima. — Tu je Štetočina pronašao zlatnik?! — vikne Dick. — Juliane, mora da se gore nalazi škrinja ili nešto slično; ra stočila se, pa zlatnici ispadaju iz nje. — Tko bi se samo dosjetio da se tu nalazi skrovište! — Julian će zadivljeno svijetleći prema otvoru. — Ništa se ne vidi izuzev tamna otvora, nikakva škrinja, ništa. Mora da je netko gurnuo škrinju u prostrano udubljenje otvora, u neki udaljeni kutak, netko tko je znao kako je to dobro
skrovište. —
Postavi ruke da iseopipao mogu ga uspeti na njih Dick. kako bih otvor dohvatio rukom — predloţi — Poţuri, strahovito je uzbudljivo! Julian ispreplete prste i tako napravi oslonac za
Dickovu nogu, te Dick uspije provući kroz otvor ramena i glavu. Popipao je s jedne strane — ništa; pipao s druge — ruka mu dotakne nešto tvrdo i hladno — moţda ţeljeznu traku? Nastavio je pipati rukom i dotaknuo nešto mekano i razmrvljeno — moţda prastaro rastočeno drvo — moţda je riječ o drvenoj škrinji — koju još jedino drţe ţeljezni okovi? Trljao je rukama po površini predmeta, kad Julian iznenada vikne: —
Hej, zatrpao si me kovanicama! Uf, nikad u ţivotu
nisam vidio toliko zlatnika! — Juliane, mislim da se gore ne nalazi samo jedna škrinja ili kutija — Dick će skočivši na tlo i zapiljivši se u veliku hrpu zlatnika podno svojih nogu. — Tu je čitavo blago! Pravo nalazište blaga! Slušaj, mislim da bi bilo
najbolje da gore više ništa ne diramo. Za skrovište nitko ne zna izuzev nas. Bit će bolje da pokupimo te zlatnike, u slučaju da onome strašnom Ebbyu padne na pamet da dođe ovamo! I tako su dječaci napunili dţepove zlatnicima i
nastavili kročiti. Na svoju radost, uskoro su prepoznali tunel u kojemu su bili dan prije. — A sada, punim jedrima — bodro će Dick. — Uskoro
ćemo biti na otvorenu i poći do bravara po bravu i ključ kako bismo mogli slobodno ulaziti i izlaziti iz svjetionika. — Psst! — Julian će iznenada. — Ĉini mi se da sam
nešto čuo. — Osluškivali su, te ponovno nastavili hodati vjerujući da se Julianu samo pričinilo. Ali nije! Kad su zašli za tamni ugao što je vodio u spilju, netko je uskočio prema njima! Julian smjesta legne na tlo, a Dick je slijedio njegov primjer. Imao je upravo toliko vremena da prepozna Ebenezera i još nekoga —
moţda Jacoba? Kad je Dick pao, zlatnici mu poispadaše iz dţepa. Ebenezer krikne ii pokušati sagne seklisnuti da ih pokupi. Julianali je ga htio iskoristiti priliku pokraj njega, je
drugi muškarac ščepao i naglo gurnuo prema natrag. — Gdje ste našli taj novac? Recite sve ili ćete poţaliti! ― vikao je Ebenezer, a jeka mu uzvraćala: — Ţaliti— ţaliti— ţaliti! — Trči, Dick! — dahtao je Julian. — To nam je jedina šansa! Strahovito je udario Ebenezera te se on sudario s drugim čovjekom — da, to je bio Jacob — a tada on i Dick potrčaše koliko su ih noge nosile vraćajući se putem odakle su i došli. — Dolazite ovamo! — vikao je Ebenezer i čuli su kako grabi za njima. — Brzo! — soptao je Dick. — Kad bismo se samo domogli prokopa, bili bismo spašeni!
Ali, naţalost, krenuli su u pogrešnom smjeru, i uskoro se našli u spilji koju još nisu vidjeli. Ebenezer i Jacob protutnjili su pokraj njih ne primijetivši ih. — Bit će bolje da ovdje malko pričekamo — predloţo Julian. — Neka dobrano odmaknu. Stajali su, mirni i tihi, i tada se najposlije osmjelili
izići iz zaklona da bi pokušali potraţiti pravi put. — Znaš, ako ovdje dolje zalutamo, nema nam spasa!
— reče Julian. — A jednom kad nadođe plima, nadrljali smo! Nekako se moramo domoći tunela koji vodi do klisure, ili hodnika u smjeru prokopa. Drţi se mene, Dick. Ne smijemo se razdvajati, štogod se desilo! Teturali su, i ne znajući pravo idu li u dobrome smjeru ili ne. Ĉinilo im se da prolaze kroz beskonačne tunele i spilje — kakav labirint u tim slojevima stijena! Tada začuše glasove! — To je Ebbbyev glas — i Jacobov! — šapne Julian. — Dolaze ovim putem. Sakrijmo se i ni makac!
Sakrili su se i mirovali osluškujući glasove Ebbya i Jacoba.
Dječaci se moraju vratiti ovim putem — reče Ebby. — Ĉekat ćemo. Ni zvuka! —
—
Moramo—krenuti u napad nadati se najboljemu! — šapne Julian. Dođi! Ako jako ine poţurimo, dohvatit će nas plima!
Obojica su iznenada pojurili, u trku prošavši pokraj iznenađenih Ebbya i Jacoba. Potom dalje niz tunel, koliko su ih noge nosile, ali stalno drţeći svjet iljke ispred sebe. Išli su sve dalje i dalje — a za njima su, teško dahćući, trčali Ebby i Jacob. — Sve mi to izgleda poput noćne more! — dahtao je Dick. — JULIANE! JULIANE! Pogledaj, kroz ovaj tunel nadolazi voda! Plima je! — Dođi! — viknuo je Julian. — Osjećam da je prokop
negdje u blizini. Ovaj mi se tunel čini poznat, a i spilja. Dođi! Nemamo ni minute za gubljenje! MORAMO stići do ljestava! — Pogledaj! Eno prokopa! — vikne Dick najposlije. —
Dođi, stići ćemo taman da se provučemo kroz lučni otvor u dnu prokopa! Poţuri, Juliane, voda mi je već do gleţnjeva! Stigli su do prokopa i provukli se kroz uski otvor kroz
koji je već navirala voda. Stali su se uspinjati ljestvama i tada zastali da čuju dopire li kakav zvuk od Ebbya i Jacoba.
Ĉuli su krikove: EBBY! VRATI SE! Nadolazi plima! — A tada do njih dopre ljutit Ebbyev glas: —
Dolazim! Dječaci su se uputili dalje, a to im se nipošto neće svidjeti! Utopit će se prije no što stignu do —
klisure! Dick se nasmije:
Dođi, Ju, penjimo se! Vidim svjetlost kroz zaklopna vrata na vrhu. Djevojčice su ih ostavile otvorenima, blago —
slovljene bile!
uskoro su se dječaci uspeli kroz zaklopna vrata, a Timmy ih pozdravi sumanuto lajući i liţući im vratove, dok djevojčice i Motorko naprosto nisu nalazili riječi da izraze svoje uzbuđenje! I
—
Štopomoć? se dogodilo? li uspjeli iz tunela potraţiti JesuNiste li oni ljudi naći bili izlaz dolje? Što sei dogodilo? — Mnogo toga! — reče Julian. — Ali, naţalost, nismo se uspjeli probiti pokraj onog Ebbya i Jacoba, jer su nas čekali u zasjedi. Znači da smo i dalje zatočeni u
svjetioniku i nitko nam ne moţe pomoći. ALI... — Ali što? — upita George tresući ga za rukav. — Juliane, izgledaš uzbuđeno. Što se dogodilo? —
Našli smo blago! — obznani Julian. — Dođite, sve ćemo vam ispripovijedati! — I povede ih zavojitim stepenicama, dok su se Motorko i djevojčice naprosto zalijepili za njega.
Uskoro su dječaci pripovijedali svoju pripovijest, a George, Anne i Motorko slušali, klicali, poskakivali i bili sve u svemu čarobni slušatelji čudesne pripovijesti. — To je SIGURNO bilo blago — škrinja sa ţeljeznim okovima; o, Ju, mora da ste bili uzbuđeni kad su stali ispadati zlatnici! — Da, bio je to zacijelo veoma lijep trenutak — reče Julian. — Štetočino, prestani me vući za kosu! Tako mi
svega! Uzbudljivo prijepodne! Što mislite o čaši dobre limunade? I, usput, kakvo je vrijeme? Odozdo se nije dalo
ni naslutiti kakvo je! — O, Juliane, ponovno je strašno! — reče Anne. — Nadolazi nova oluja — pogledaj ove kišne oblake. — Stvarno izgledaju loše — Julian će dok ga je
uzbuđenje napuštalo kada mu je postalo jasno da se sprema grdna oluja. — Danas se nipošto nećemo moći izbaviti odavde, čak i kad bismo mogli izići kroz vrata! — Juliane, Motorko je pronašao očev stari tranzistor u ormaru — reče Anne. — Još radi. Slušali smo prognozu vremena i čuli ozbiljno upozorenje svim brodovima u blizini obale. Kaţu da se moraju skloniti što prije. — Pa, tako mi svega, doista ne znam što bi bilo najbolje uraditi — Julian će gledajući kroz prozor. — Kako ćemo, pobogu, obznaniti ljudima da smo ovdje, zatočeni u svjetioniku? se nečega moramo dosjetiti! Ali, biloNaprosto je to lakše reći nego uraditi! Kako da netko prizove pomoć, ako nije bilo načina za to? Kako pobjeći iz zaključana svjetionika bez ključa?
Dosjetljivi naum
Ţedan sam — reče Motorko. — Idem po limunadu. ―Dobro, ali pij štedljivo — rečeDick. — Ne znam kako ćemo dugo ovdje biti zaključani, a nemamo hrane i pića u neograničenim količinama! Motorko ga pogleda uspaničen: — Zar bismo i tjednima mogli biti zatvoreni? — upitao —
je. —
Ako ljudi misle da smo napustili svjetionik i vratili
se kući zbog lošeg vremena, mogli bismo mirno ovdje čamiti prilično dugo — Julian će ozbiljno. — Nitko se neće zabrinuti za nas — mislit će da smo otputovali. — Ali, majka će se uskoro zabrinuti ako ne dobije naše razglednice — reče George. — Znaš, obećali smo da ćemo joj svakoga dana pisati; i ako se ne javimo dan ili dva, sigurno će se zabrinuti i poslati nekoga ovamo. — Ţivjele majke! — Dick će s olakšanjem. — Pa ipak, ne bi mi se baš sviđalo ovdje provesti tjedan dana gotovo bez jela. Nečega barem imamo u obilju — kišnice! — Mora odavde — postojati način da se izvučemo kazao je Julian koji je sjedio i šutio duboko utonuo u misli. Bismo li nekako mogli poslati poruku? Motorko, ima li ovdje neka zastava kojom bismo mogli mahati kroz prozor? — Nema — uzvrati Motorko. — Nikad je nisam vidio.
Što mislite o bijelom stolnjaku? Imamo jedan. — Da, to bi moglo odgovarati — reče Julian. — Uzmi ga, Motorko. Motorko ga povuče sa stola i dade ga Julianu. On
priđe prozoru i pogleda kroz okno koje je bilo zamagljeno od morske pjene. — Ne vjerujem da će itko ugledati stolnjak budemo li mahali s ovog prozora — kazao je. —
Ali, pokušat ćemo. Tako mi svega, prozor se jedva otvara. Izgleda da se zaglavio.
Najposlije ga je otvorio i odmah uđe silni zapuh vjetra a sve stvari polete u zrak — papiri, knjige, sag; stolci se prevrnu, a ubogog je Štetočinu vjetar nosio s jednog kraja svjetionika na drugi. Timmy je stao ustrašeno lajati i pokušavao uhvatiti papire što su letjeli ispred njegova nosa. Stolnjaka nestane za tili čas! Julian uspije zatvoriti prozor i u prostoriji ponovno zavlada mir. — Uf! — klikne Julian. — Nisam mislio da vani puše takav olujni vjetar. Stolnjak je sigurno već desetak
kilometara daleko od svjetionika! Galebovi će se iznenaditi kada vide kako lebdi nebom. George nije mogla suspregnuti smijeh, iako je bila ustrašena: O, Juliane, dobro da i ti nisi poletio zajedno sa stolnjakom! TAKO MI SVEGA, kakav olujni vjetar! Pitam se kako svjetionik odolijeva. —
Pa, tu i tamo nas dohvati poneki čuh vjetra — primijeti Dick. — Hej, jeste li osjetili? Ili je veliki val udario u stijenu, ili je naglo udarila pjena — jasno sam osjetio da —
se svjetionik malo zaljuljao. —
Glupost! — Julian će ugledavši Anneino ustrašeno lice. — Ne pravi takve glupe šale. li posve siguran da se svjetionik ne moţe — Jesi
srušiti? ― Anne će prigušenim glasom. — Draga Anne, budi razumna — reče Julian. — Zar bi izdrţao tolike godine kad ne bi bio dovoljno jak da odoli i gorim olujama? —
Štetočina je također jako uplašen — priklopi
Motorko.
Otišao se sakriti, pogledajte. Pa, koliko je do mene, moţe tamo i ostati — reče Julian. — Barem ne pokušava otvoriti kutiju s keksima i ne kopa po vrećici sa slatkišima! Rado bih znao koliko ih — —
je dosad pojeo!
Huuuuuuuuuuuuuuu!
Bio je to jedan posebno snaţan čuh vjetra što je udario u svjetionik, te je Timmy ustao i zareţao. Kiša je udarala o okna zvučeći poput bačena šljunka. Julian je bio jako zabrinut. Zaista je izgledalo da oluja ne namjerava jenjati. Takvo bi se vrijeme moglo
zadrţati nekoliko dana, a hrana im zacijelo neće dotad potrajati. Još je ostalo nekoliko limenki i, dakako, bilo je vode u obilju — za to se pobrinula kiša — ali svi su nekako stalno bili gladni! — Razvedri se, Juliane — reče mu George. — Izgledaš turobno.
Tako se i osjećam — sloţi se Julian. — Ni za ţivu glavu ne mogu se dosjetiti kako da se odavde izvučemo, ili —
da zovnemo u pomoć. Nema načina da nekako signaliziramo... — Šteta da je svjetiljka svjetionika pokvarena — priklopi Motorko. — Slala bi ona lijepe signale. Na Motorkovo silno iznenađenje, Julian iznenada krikne, poskoči, pritrči Motorku i dječaka tako klopi po leđima da je iznenađeni Motorko gotovo pao sa stolice! — Š-š-što se događa? — mucao je Motorko, trljajući leđa. Zar ne vidiš, moţda uspijemo upaliti staru svjetiljku i učniti da ona zasvijetli, ne da bi upozorila brodove, dakako, već da bi ljudima obznanila da smo zatočenici u svjetioniku! — Julian će oduševljeno. — Motorko, znaš li, je li moguće upaliti svjetiljku? — Mislim da jest — uzvrati Motorko. — Otac mi je pokazivao kako se radi, mislim da ću se sjetiti; a tu je i zvono kojim bismo se mogli posluţiti! — Sve bolje i bolje! — reče Julian. — Gdje je zvono? — Skinuto i odloţeno! — objasni Motorko. — Nekad je —
visjelo na prostoru oko vrha svjetionika nalik na verandu — tamo je velika kuka na kojoj je visjelo. —
O, znači visjelo je na galeriji izvan prostora sa
svjetiljkom, zar ne? — reče Julian. — Pa, znači da bi jedan
od nas morao izići van, na vjetar, i objesiti ga; to nije baš dobro! Mora da vjetar puše barem stotinuosamdeset kilometara na sat. No, bez obzira na to, potraţimo zvono i razgledajmo ga. Veliko je zvono bilo u spremnici, prekriveno krpama. Bilo je načinjeno od mjedi i nekoć je u njemu bio
ţeljezni bat što je udarao u pravilinim razmacima a pokretao ga je jednostavni mehanizam. Ali, mehanizam je sada bio rastavljen u dijelove i od njega nije moglo biti nikakve koristi! — Ponijet ćemo zvono u blagova onicu — reče Julian.
— Pobogu, teško je kao da je od čelika. Dick, trebam tvoju pomoć! Dječaci su zajedno ponijeli kat, a Motorko je donio stari bat kojimteško se pozvono njemunaudaralo. Julian i Dick drţali su zvono za ţeljeznu ručicu. — Udari ga batom, Motorko — reče Julian. — Da čujem je li još glasno zvoni. Motorko snaţno udari batom po zvonu — iznenada, cijelu prostoriju ispuni silna, duboka zvonjava, te je
Timmy gotovo iskočio iz vlastite koţe. On i Štetočina napustili su prostoriju što su brţe m ogli te se zajedno skotrljali niz zavojite stepenice. I ostali su se prenuli i piljili zapanjeno jedan u drugoga. Zvuk zvona odjekivao je i tutnjio ukrug prostorije tako im snaţno pogađajući uši da su ih pokrili rukama kako bi se zaštitili od tog zvuka . Julian najposlije uhvati ivicu zvona obim rukama i zvonjava najposlije zamre. — Kako PREKRASNO zvono! — rekao je oduševljen. — Pogledajte koliko je staro; pogledajte, tu je natpis: »Izliveno 1896«! Tako mi svega, kad bismo ga samo mogli objesiti na mjesto na kojemu je visjelo u galeriji! Zvuk bi dopro do sela, pa i mnogo dalje! Pitam se koliko ga je brodova čulo u davna vremena, dok je odzvanjalo svaki put kad bi bat udario u nj. Motorko iznova podigne bat, ali ga Dick zaustavi:
Nemoj, vidiš kako su se ustrašili Timmy i Štetočina. Ako ponovno začuju zvono, mogli bi od straha skočiti kroz prozor ne mareći za staklo! — Pričekat ćemo dok vjetar malo oslabi i onda ga po kušati objesiti u galeriji — reče Julian. — A sada potraţimo svjetiljku. No, činilo se da oluja postaje sve jača i jača, i Julian se doista pitao hoće li joj svjetionik odoljeti! Da li da djecu povede dolje, u spremnicu? Za svaki slučaj! »Hoću ako se —
nevrijeme nastavi«, mislio je. »Makar, ako se svjetionik uruši, za nas nema velike šanse gdjego d se nalazili!
Poslijepodne su pošli do prostorije u kojoj se nalazila stara svjetiljka i razgledali je. Motorko im je objašnjavao kako radi. —
Automatski se okretala kazivao a ovdje i ondje su se nalazili stakleni — zasloni te je su —mjestimice zaklanjali svjetlost dok se svjetiljka vrtjela; tako se svjetlo palilo i gasilo da bi je brodovi bolje vidjeli. Svjetlost je, znate, svijetlila poput fleša, a ne jednomjerno. Tada bi je brodovi brţe ugledali.
U međuvremenu, zasloni su se razbili. U svjetiljci je još preostalo malo ulja, a Julian ga je još nadolio. Stijenke su izgledale posve neoštećene. Kad bismo samo mogli upaliti svjetiljku i ona htjela gorjeti neko vrijeme, sigurno bi je netko ugledao i pitao se o čemu se radi? Julian potraţi šibice u dţepu. Kako je svjetiljka bila uokvirena velikim staklenim sjenilom, lako je bilo drţati upaljenu šibicu. Pribliţio ju je nauljenu fitilju — i, hej, svjetiljka se u hipu upalila! Bila je veoma velika i, ako se gledalo izbliza, posve je zasljepljivala oči. Dick krikne od radosti:
Uspjeli smo! Stari svjetioniče, noćas ćeš ponovno svijetliti! Ponovno ćeš oţivjeti! — A sada pokušajmo objesiti zvono — reče Julian te paţljivo otvori vrata koja su vodila na galeriju čekajući trenutak kad je vjetar malko jenjao. On i Dick podigoše zvono do kuke i namaknuše ţeljeznu ručicu. Zvono je —
visjelo ljuljajući se, a tada Julian podigne bat; ali, u tom ga trenutku dohvati silni zapuh vjetra te on zatetura i gotovo padne preko ograde! Dick ga je uhvatio u posljednjem trenutku i, uz Georgeinu pomoć, uvukao u prostor sa svjetiljkom. Svi su bili blijedi poput smrti!
Provukli smo se kroz ušicu igle — reče George, dok su joj ruke i tijelo dobrano podrhtavali. — Morat ćemo dobro pripaziti pokušamo li ponovno izići na galeriju! Moţda —
bi bilo bolje da se oslonimo samo na svjetiljku!
Predlaţem da svi siđemo i popijemo topli čaj — Julian će zahvalan što se izvukao. Noge su mu bile nesigurne dok se spuštao niza stube. To ga je jako iznenadilo! Julian se rijetko strašio i bilo mu je neobično —
da mu u koljenima poslušnost! Svinoge su se, međutim,otkazuju brzo oporavili, čim su popili topli čaj i pojeli kolače sa đumbirom. — Kad bi barem već bio mrak pa da moţemo upaliti svjetiljku! Ţelio bih vidjeti kojom jačinom svijetli — priklopi Dick. — Danas će se brzo smračiti. Tako je i bilo! Tako se smračilo da je svjetlost što se širila iz stare svjetiljke bila naprosto blistava! Prerezala je tamu svojom sjajnom trakom zlatnoţuta sjaja. Nadglasavajući tutanj mora, začula se zvonjava, jer je
Julian udario po starome zvonu na galeriji, a Dick ga za to
vrijeme drţao. — Slušajte!
—
reče
George
uhvativši
Timmyev
povodnik.
Slušajte! DING-DONG! DIIING-DOOONG! Time, mora da je zvono večeras sretno — ponovno je zadobilo -
glas!
DIIING! Je li itko čuo staro zvono u toj olujnoj noći? Je itko ugledao svjetlost stare svjetiljke? DIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIING!
Kraj pustolovine
Te su večeri seljaci u selu Demonske stijene navukli zastore, potpalili vatru i sjeli u naslonjače. Bili su sretni što nisu vani, na vjetru i kiši.
Stari Jeremija Boogle palio je svoju lulu, sjedeći kraj praskave vatre, kad je začuo zvuk zbog kojega mu je šibica ispala iz ruke te je, zapanjen, slušao. —
DIIING! DOOONG!
Zvono! Zvono koje nisam čuo barem četrdeset godina. ― Jeremija će, ustajući, jedva vjerujući ušima. — Ne. to ne može biti zvono svjetionika. Otpisano je odavno! —
—
DIIIIIIIIING!
Jeremija priđe prozoru i razgrne zastore. Buljio je u noć ― i nije mogao vjerovati očima: — MILLIE! Dođi pogledati! Gori svjetiljka na sv jetioniku! MILLIE! Gdje je moja unuka? MILLIE!
Što je bilo, djede? — upita kršna ţenica ulazeći. — Pogledaj, Millie, da me oči ne varaju — zar ono ne svijetli svjetiljka sa svjetionika? — upita Jeremija. —
Pa, blistava svjetlost sjaji ponad Demonskih stijena — potvrdi Millie. — Ali, nikad u ţivotu nisam vidjela upaljenu svjetiljku na svjetioniku! I, kakva je to zvonjava, djede? Poput divnoga velikog zvona! —
To je staro svjetioničko zvono! — reče Jeremija. — Tu ne mogu pogriješiti! Previše sam ga puta čuo kako je —
zvonjavom upozoravalo brodove da se udalje od Demonskih stijena. Millie! Nije moguće! Zvonjava je
prestala. Ni svjetiljka više nije upaljena. Što se događa? —
Nesvjetioniku znam, djede — Millie će ustrašeno. — Koliko ja znam, u nema nikoga! Stari Jeremija udari rukom o prozorski podboj i
prevrne lončanicu na njemu: —
Ima ljudi u svjetioniku — tri dječaka i dvije
djevojčice, a s njima su majmun i pas! — Vidi, vidi! — začudi se Millie. — Zašto onda to rade? Zar su oni upalili svjetiljku i zvonili? DIIING! — eno ga opet — toliko je snaţno da bi bilo kadro probuditi svu djecu u Demonskim stijenama! Millie je bila u pravu. Zvono je doista probudilo svu djecu i svu dojenčad — i zapanjilo svakog mušakrca i ţenu u selu, uključivši i Ebenezera i Jacoba. Skočili su na
noge kad su čuli zvono i bili zapanjeni kad su ugledali svjetlost svjetiljke kako ustrajno svijetli u noći. Ĉuli su ljude što su u ţurbi prolazili ispred njihove kuće hitajući prema Demonskim stijenama i pristaništu. Ĉuli su tutnjavu Jeremijina dubokog glasa: —
To su ona djeca u svjetioniku; ona zvone u zvono i
svijetle svjetiljkom. Nešto nije u redu! Slušaj, zovu u pomoć! Nešto nije u redu! Ebenezer i Jacob su dobro znali što nije bilo u redu! Djeca su bila zaključana u svjetioniku i nisu mogla izići! Moţda su se razboljela ili su povrijeđena — ili pregladnjela ― a ne mogu izići da bi potraţili pomoć. Sada je cijelo selo na nogama, a ujutro će se čamac ljuljati na velikim valovima, jer će ljudi doći provjeriti o čemu se radi! Te su noći Ebby i Jacob nesta li! Nisu se oni bojali inspektora Oštrića — bojali su se ljudi iz sela! Išuljali su se u tamu i kišu — i odmaglili. Ali, uhvatit će te, Ebby, uhvatit će te, Jacobe! I nitko za vama neće ţaliti. Nitko na svijetu!
Kad je svanulo, na pristaništu se okupilo m nogo ljudi spremajući se da se čamcem prebace do svjetionika. Vjetar je bio još toliko jak da su se veliki valovi kotrljali preko sti jena na kojima je stajao svjetionik. Uskoro su ljudi spustili čamac u more te se Jeremija, inspektor Oštrić i seoski li ječnik uputiše prema svjetioniku dok se pod jakim valoma
čamac ljuljao s jedne strane na drugu kao da će se
prevrnuti. Uspeli su se stepenicama ispred svjetionika i stali udarati u vrata — a s druge strane začuo Julianov veseli
glas:
Morat ćete provaliti. Ebby i Jacob zaključali su nas i odnijeli ključ. Ne moţemo izići, a gotovo smo ostali bez —
hrane! —
U redu. Odmaknite se — vikne Jeremija. Inspektor
i ja ćemo ih probiti! Jeremija je bio star, ali još poprilično snaţan, a inspektor bio još mnogo snaţniji. Brava iznenada popusti pod njihovim silnim naletima i vrata se širom raskrile! Jeremija i inspektor uletješe unutra i sudariše se s Julianom i ostalom djecom te su se gotovo srušila. Timmy je zapanjeno lajao, a Štetočina pojurio uza stube! Uskoro su se svi našli na katu, u blagovaonici, a Julian im pripovijedao svoju pripovijest. Jeremija ga je usta, inspektor zapisivao u svoj slušao otvorenih podsjetnik. Sretan da anitko nije brzo bolestan, liječnik je zadovoljno pijuckao čaj i paţljivo slušao. — S obzirom na to da smo bili zaključani, nismo znali kako da izidemo odavde — govorio je Julian dovršavajući svoju pripovijest. — Stoga smo se, najposlije, dosjetili da upalimo staru svjetiljku i objesimo veliko zvono te udarimo o nj batom. No, na galeriji je puhao tako silan vjetar da sam jedva ondje uspio stajati! Zvonio sam nekih pola sata, a onda me zamijenio brat dok i njemu nije
postalo prehladno. Svjetiljka nije gorjela cijelu noć. Pred
jutro je ponestalo ulja. — Ali, i zvono i svjetiljka su dobro obavili svoj posao, sinko — reče Jeremija koji je bio toliko uzbuđen te se činio dvadeset godina mlađim. — Kad samo pomislim da je stara svjetiljka ponovno zasvijetlila i staro zvono zazvonilo! Mislio sam da sanjam!
Krenut ćemo u potjeru za Ebenezerom i Jacobom — reče inspektor zatvarajući svoj podsjetnik. — A kazali bismo da bi za vas bilo najbolje da se uputite kući, mladi gospodine — ovdje vas ništa ne zadrţava, zar ne? —
—
Pa — zausti Julian — zapravo nešto nas zadrţava.
Sjećate li se, Jeremijo, pričali ste nam o izgubljenu blagu obalskih gusara iz davnih vremena! Pa, mi smo ga
pronašli! Jeremija je bio toliko zapanjen da nije mogao izustit
ni riječi! Piljio je u Juliana otvarajući i zatvarajući usta
poput ribe! Julian izvuče nekoliko zlatnika iz dţepa i
pokaţe ih inspektoru, Jeremiji i liječniku. — Pogledajte! — kazao je. — Znamo gdje ih još ima na tisuće! Nalaze se u škrinji sa ţeljeznim okovima i u kutija ma, dolje, u jednom od tunela u stijeni. Što mislit e o tome? Ne moţemo otići odavde dok blago ne predamo u ruke policije! Blago pripada Kruni, zar ne? — Tako je — inspektor će promatrajući blistave zlatnike.
Ali vi ćete dobiti lijepu nagradu, mladiću, štogod poţelite. Gdje je to blago? Najradije bih ga odmah pošao potraţiti. — Pa, mora se sići u podzemni prokop u temeljima svjetionika — Julian će ozbiljno, ali s blijeskom u oku — i —
pro vući niz se tunel kroz — lučni otvor na njegovu dnu; — zatim se uputiti ali, pazite da ne navre more i tada, kada stignete do...
Nakon što je Julian to izgovorio, inspektor prestane zapisivati, i zatečeno se zagleda u njega. Julian se nasmije:
U redu je, Dick i ja ćemo danas otići po blago i pre dati ga vama, uključivši i posljednji zlatnik — kazao je. — Uostalom, ne moramo se spuštati kroz podzemni prokop —
— postoji i drugi put, onaj kojim ste nas vi poveli Jeremijo. Krenut ćemo odmah, bit će to posljednje uzbuđenje. A onda, pravac kuća! Inspektore, biste li htjeli nazvati u Villu Kirrin i zamoliti ih da nam za danas
pošalju automobil koji će nas povesti kući? — O, krasno! — oduševi se Anne. — Uvijek je uzbudljivo doţivjeti pustolovinu, ali zasad mi je sasvim dovoljno! Ova se odigrala po strahovito ruţnu vremenu! O, inspektore, pogledajte, majmun vam je potajice uzeo zviţdaljku! Tako je j bilo, a osim toga i puhnuo je u nju — FIIIIII-
JUUUU! Jeremija se strahovito uplašio, a potom je došao red da se Štetočina uplaši, jer ga je zadesio dobar udarac! — Zbogom, Jeremijo! — pozdravi Julian. — Bilo nam
je neobično drago da smo vas upoznali; i hvala što ste došli da nas izbavite. Nadam se da ćemo se opet vidjeti jednoga dana. Dođite, inspektore, poći ćemo s vama i potraţiti blago. — Mislim da ja neću poći — reče Anne kojoj se doista nije sviđalo boraviti u onim mračnim, pljesnivim tunelima i spiljama. — Ja ću se prihvatiti spremanja stvari. — Timmy i ja ćemo ti pomoći — priskoči George koja je znala da Anne ne bi voljela ostati sama u svjetioniku.
Dječaci krenuše s Jeremijom, liječnikom i insptektorom Oštrićem, veslajući preko stijena u smjeru pristaništa. Potom se liječnik i Jeremija oprostiše s njima, a trojica dječaka i Štetočina povedoše inspektora Oštrića u potragu za blagom. Morali su probijati put kroz poprilično mnoštvo ljudi je štotijekom su se okupili obali,svjetioniku znatiţeljnibila da saznaju zašto noći u na starom upaljena svjetiljka i zašto se oglasilo staro zvono. — Prolaz, molim — inspektor će uljudno. — Sve je u redu. Djeca su bila zaključana u svjetioniku i nisu mogla izići. Prolaz, molim. Nema razloga za bilo kakvo uzbuđenje! — Ne, sada je sve svršeno, zar ne, Ju? — reče Dick. — Uf, moram priznati da je ipak bilo malo previše uzbudljivo! Posebno u nekim trenucima! Bit ću sasvim zadovoljan da se opet nađem u Villi Kirrin, u miru i tišini. — Zaboravio si da su još tamo stric i profesor Hayling — Julian će hihoćući se. Sve dok su oni tamo, svašta će se dogoditi! Bojim se da se neće nimalo radovati našemu iznenadnom povratku! — O, da, hoće, Juliane, posebice kad čuju našu uzbudljivu pripovijest! Dobrano ćeš se zabavljati pokazujući im zlatnik ili dva. Timmyu ćemo jednoga dana objesiti o ogrlicu, kao nagradu za to što nas je tako dobro čuvao. Kako će tek biti ponosan!
E, pa doviđenja svima! Doviđenja Juliane i Dicku, i sretan vam put do kuće! Doviđenja Anne i George — i tebi, Motorko, i tebi, Štetočino, smiješni mali majmune! Doviđenja i tebi, Timmy, dobro staro pseto, najbolji prijatelju. Kako bismo samo ţeljeli da i mi imamo takva psa! Do skorog viđenja svima!
Obrada: nela012,
TimeLady,
