UDŽBENIK «ZARAZNE BOLESTI» HIV INFEKCIJA I AIDS TOK I PROGNOZA Ulaskom virusa bilo putem seksualnog kontakta, bilo putem zarazene krvi (parenteralno - sa majke na dete, zarazenom iglom, ili nekim drugim putem), virus se u organizmu domacina razmnozava i vezuje za odredjene vrste celija - pre svega celije imunog sistema (T limfocite, makrofage i druge antigen prezentujuce celije), a u manjoj meri za neke celije nervnog sistema, krvne loze i crevnog epitela. Izrazita prisutnost virusa u krvi se moze dijagnostikovati 8 - 12 nedelja, a imuni odgovor organizma na HIV infekciju (koji se zapravo i odredjuje u testovima na HIV infekciju) 1 - 3 nedelje po primarnoj infekciji.Posle 3 - 6 nedelja od primarne infekcije kod 50 - 75% inficiranih, moze se razviti akutni sindrom slican mononukleozi (visoke temperature, bolovi u misicima i kostima, povracanje, nateceni limfni cvorovi i sl.) koji prolazi, najcesce neprepoznat kao prva faza HIV infekcije. Sirenjem (diseminacijom) virusa po svim limfnim cvorovima ova prva faza se zavrsava. Drugu fazu HIV infekcije nazivamo latentnim periodom, koji traje prosecno i 10 do 11 godina. To je period bez ikakvih simptoma bolesti, a HIV se identifikuje bilo slucajno (pregledom krvi pacijenta obolelog od neke bolesti koja moze kompromitovati imuni sistem), bilo prilikom tranfuzije krvi ili na zahtev osobe koja iz objektivnih ili subjektivnih razloga trazi pregled. U toj fazi, virusni geni su se vec inkorporirali u genom domacina, ali ne proizvode virusne proteine, te na taj nacin delimicno izbegavaju imunski odgovor domacina. Sa druge strane, broj T - limfocita (vrsta belih krvnih zrnaca) vremenom opada kao posledica razlicitih mehanizama koji se u telu inficiranog desavaju kao posledica prisustva virusa, a jedan od najznacajnih jeste i delovanje samog imunog sistema inficirane osobe koji, pokusavajuci da izoluje i izbaci virus, ubija vlastite celije (koje prevashodno i jesu inficirane HIV virusom). Rezultat tog tragicnog circulus viciosusa jeste niz poremecaja regulacionih mehanizama imunoloskog sistema, medju kojima je najznacajniji pad broja T - limfocita na svega 20% od njihovog pocetnog broja, sto uvodi HIV pozitivnu osobu u trecu fazu - fazu klinickog ispoljavanja bolesti, AIDSa, tj. SIDE. Treca faza bolesti pocinje tzv. prodromalnim sindromom ("wasting syndrome", konstitucionalna bolest, "slim disease") koji se karakterise povisenim temperaturama, nocnim znojenjima, gubitkom u tezini za vise od 10%, vise ili manje ucestalim retkim stolicama, a svi ovi simptomi traju duze od 3 meseca. Prve, za AIDS karakteristicne klinicke manifestacije (za razliku od prethodnih koje su po svojoj prirodi nespecificne i mogu biti znaci i drugih obolenja, a ne samo AIDSa) nazivaju se "minor ARC" (AIDS - related complex) i predstavljaju male oportunisticke infekcije, nakon kojih slede, shodno daljem slabljenju imunoloskog sistema, velike tzv. "maior ARC" infekcije. Pod terminom oportunistickih infekcija podrazumevamo bakterijske, gljivicne i virusne infekcije koje se kod osoba sa relativno normalnim funkcionisanjem imunog sistema ili uopste ne javljaju, a ako se i pojave, vrlo su blago izrazene, prolaze najcesce spontano i vremenski odgovaraju periodima kada nam je inace oslabljen imuni sistem (vreme gripa, premor, stres i sl.). Tako bolest pocinje najcesce gljivicnim oboljenjima kozei jezika, herpes zoster om, da bi se nastavila velikim oportunistickim infekcijama pluca (Pneumocystis carinii pneumonia, tuberkuloza pluca), nervnog sistema (razliciti oblici upale mozga i mozdanica, vidnog nerva, mreznjace), sistema za varenje (gljivicne upale usta, jezika, jednjaka, prolivi, sluzavo - krvave stolice, bolovi u trbuhu, zapaljenja jetre i sl.), bakterijskim i virusnim obolenjima koze (u oko 90% slucajeva), kao i nekim vrstama malignih obolenja retkih kod
osoba sa "normalnim" funkcionisanjem imunoloskog sistema (Kaposi sarkom, neke vrste tumora limfnih cvorovai druga). Sve ove bolesti nisu direktno izazvane virusom HIVa, vec predstavljaju odraz izuzetno oslabljene funkcije imunog sistema, kao posledica delovanja HIV virusa na imuni sistem!Za razliku od ovih infekcija, u terminalnim stadijumima bolesti se, kao
posledica direktnog delovanja virusa na strukture u mozgu, kod oko 2/3 obolelih, javlja tzv. HIV encefalopatia ("AIDS dementia complex"), koja se karakterise dezorijentisanoscu obolelog u vremenu, prostoru i prema licnostima, naglim i cestim promenama raspolozenja od krajnjih depresivnih do svesti. izrazene agresivnosti, izmenje svestije(iluzije, halucinacije), pa sve do potpunih stanja gubitaka Prosecni periodstanjima trajanja ovog perioda 2 godine (ima i slucajeva znatno duzeg prezivljavanja). U periodima akutnih bolesti funkcije cula., organa za varenje, pokretljivost su znatno smanjene, promene na kozi i sluzokozama su cesto izrazene, telo je znatno oslabljeno i bez snage, a u terminalnom stadijumu izrazene promene svesti mogu da podsecaju na stanja akutnih psihoza i delirijuma. Smrtnost je stoprocentna. Na duzinu trajanja zivota utice vise faktora: rana dijagnoza AIDS indikativnih bolesti, rani pocetak antiretrovirusne terapije, blagovremeno zapoceta preventiva oportunistickih infekcija, njihovo lecenje, kao i adekvatna imunorestorativna terapija. Antiretrovirusna terapija ("zidovudin", "didanozin" i sl.) ima za cilj inhibiranje razmnozavanja virusa. Medjutim, obzirom na njihovu toksicnost, smanjenje efikasnosti nakon oko godinu dana koriscenja, niz popratnih simptoma (malokrvnost, mucnine, ostecenje vida i sl.) sve vise se istrazuje optimalna kombinacija vise vrsta ovih lekova i njihovo doziranje u tim kombinacijama. Preventiva i terapija oportunistickih infekcija se antibioticima i antimikoticima (za gljivicne infekcije). Imunorestorativna terapijasprovodi ima za cilj "popravku" imunog sistema, imunomodulaciju i obuhvata razlicite metode od transplatacije kostane srzi, tranfuzije opranih limfocita, preko interferonske terapije do najsavremenijih metoda imunomodulacije, koje se primenjuju sa vecom ili manjom uspesnoscu. Istrazivanja primene vakcine krecu se u dva smera: vakcinacija neinficiranih osoba u smislu prevencije infekcije i vakcinacija HIV pozitivnih osoba u smislu pojacanja imunog odgovora da bi se smanjio broj celija inficiranih virusom i odlozio trenutak pojave bolesti. Osnovni problem i kod jedne i kod druge grupe jeste velika sposobnost mutacije gena virusa, tako da se prakticno ne moze napraviti vakcina koja ce pokrivati sirok spektar virusnih kombinacija. Drugi veliki problem jeste nedostatak animalnog modela za HIV. Simpanze su jedine osetljive zivotinje na HIV, a opet kod njih se stvaraju antitela, ali ne dolazi i do bolesti! Bilo kako bilo, velika kolicina novca u svetu se odvaja za istrazivanja, ali epohalna otkrica, o kojima pisu neki medicinsko popularni su receno jos uvekHIV u domenu Dakle, kaocasopisi sto je vec se mozespekulacija. preneti putem: KRVI: pre svega zarazena igla sprica koji koriste vise osoba, kao i neki drugi masovni kontakti sa krvlju zarazene osobe, sto je posebno bitno kod zdravstvenih radnika koji dolaze u kontakt sa krvlju drugih osoba. Od vremena pocetka testiranja krvi prilikom transfuzija (kod nas 1992. godina) ovo vise nije znacajan izvor infekcija, premda nije potpuno ugasen zbog vec objasnjenog fenomena "prozora". I ako HIV u insektima koji se hrane krvlju moze opstati do nekoliko dana u visokim koncentracijama, epidemioloske studije, bar za sada, tvrde da ne postoji nacin prenosa HIV infekcije preko insekata kao vektora. Znaci, nema koriscenja zajednicke igle, ako ste kojim slucajem narkoman, a u kontaktu sa HIV inficiranim osobama preventiva u slucaju da dolazite u kontakt sa krvlju ili telesnim tecnostima. Normalan kontakt i komunikacija sa HIV pozitivnim osobama su sasvim u redu. ! HIV se ne moze preneti upotrebom pribora za higijenu, , toaleta, bazena i sl. Ipak. Zajednicko koriscenje cetkice za zube, zileta i slicnih sprava koje mogu biti kontaminirane krvlju ne preporucuje se.U pljuvacki zarazenih postoji HIV, ali nije otkriven ni
jedan slucaj infekcije posle izlaganja sluznica pljuvacki zarazene osobe. SA MAJKE NA PLOD - vertikalna transmisijau materici majke, pri rodjenju, u toku dojenja, premda i tu postoje razlike, jer je bilo i slucajeva da inficirana majka rodi neinficirano dete. Ipak, samo u SAD, 1991. godine, kada je epidemija jos uvek bila u povoju, za godinu dana rodjeno je 1800 inficirane dece. SEKSUALNIM KONTAKTOM:HIV se moze preneti kako analnim, tako vaginalnim, kao i oralnim seksom. HIV se moze naci vec u tecnosti glavica penisa koja se javlja pre sperme (tecnost semenih kesica) manjim kao i vaginalnoj tecnosti.kontakt Autor sa ovog poznaje jednu mladu zenuu koja je trikolicinama, godine ne znajuci imala seksualni HIVteksta pozitivnom osobom i pri tome ostala neinficirana, ali isto tako mladica koji je samo jednom oralno zadovoljavao HIV pozitivnog muskarca, pri cemu NIJE doslo do ejakulacije u usta i koji je danas zarazen!Znaci, pravilo je da nema pravila! To prakticno znaci da je jedini nacin zastite koriscenje kondoma uz odredjene napomene: Kondom je najbolje kupiti u apoteci, bolje nego na kiosku ili ulici. Mora se proveriti datum i podatak da li je elektronski testiran (electronically tested). Pored boje, ukusa, mirisa i svih ostalih u poslednje vreme vrlo vaznih atributaJ ) vrlo je bitno reci da razliciti kondomi imaju razlicitu namenu. Za potrebe analnog seksa najbolje je uzeti DUREX kondom (extra strong) koji je najdeblji i ima namenu bas za te vrste seksulanog kontakta. Za potrebe oralnog sexa dovoljne su neke tanje vrste kondoma. •
•
Kondom ne sme duzerasiriti od 24hpore nositi u dzepu,panovcaniku ili da slicno, jerdovoljno ce toplotarestriktivan tela ili nekog se drugog izvora kondoma nije sigurno ce biti u pogledu prolaska virusa. No i pored toga, ni jedan prezervativ ne moze biti apsolutna zastita. Ipak, najsigurnija zastita jeste sto manja promena partnera i eventualno nalazenje partnera sa kojim se moze ostvariti stabilan i relativno trajan, u kontekstu ove price, seksualni kontakt. Nikome ne "pise na celu" jeste li ili nije HIV pozitivan. Mnogi ljudi izlgedaju iznureno i umorno pritisnuti svakodnevnim obavezama i problemima, a opet neki HIV pozitivni, pogotovo u fazi dok su jos uvek samo nosioci HIV-a, izgledaju poptuno zdravo. Ni necija promiskuitetnost, ni izgled, ni zanimanje, godine, nacin i mesto gde ste upoznali neku osobu nisu garancija njegovog/njenog HIV statusa. Kao sto se da videti, udeo obolelih prenosom seksualnim putem je u porastu! TESTIRANJE U slucaju da zelite da se testirate, postoji vise nacina I mesta na kojima to mozete da uradite. Prvo, treba reci nesto o vrstama testova koji se danas kod nas rade. Standardna procedura u testiranju je test na antitela u krvi na HIV virus, koja se pojavljuju mesec - dva nakon infekcije - ELIZA test.Ukoliko se nalaz ELIZA testa pokaze pozitivan, pre nego se rezultat saopsti ispitivanom, uradi se jos jedan test (test imunofluoroscencije - Western blot metodom), koji je od ELISA testa specificniji za virusne proteine. Ako se odlucite za privatnu laboratoriju (po licnom misljenju autora najbolja usluga je u laboratoriji Hexalab, kod ugla Njegoseve i Srspkih vladara, preko puta javnog WC na Cvetnom trgu, tel. 3233-114, 3341-847), ELISA kosta 600 - 700 dinara, a rezultati su gotovi za dva dana. U drzavnim ustanovama, uz odgovarajuci uput test je besplatan. Najefikasnije testiranje u drzavnim ustanovama jeste Gradski zavod za zastitu zdravlja, na uglu Palmoticeve i 29. novembra, gde su rezultati gotovi za 4 dana, a •
•
•
•
njihov telefon je 3237-351. Za razliku od privatnih ustanova gde se uzimanje krvi za analizu moze obaviti preko celog radnog dana (8-19h), u Gradskom zavodu se to moze uraditi od 7 do 9h ujutro, iskljucivo. U drzavnim ustanovama se ELISA takodje moze raditi bez uputa, a u tom slucaju test kosta oko 450 dinara. Druga metoda, savremenija, jeste direktna detekcija virusnih gena - PCR (pi-si-ar), umesto antitela u krvi, nesto je pouzdanija, a prednost je da moze detektovati virus skoro odmah po infekciji, jer ne registruje antitela, vec sam virus. Takodje se moze uraditi i u
•
drzavnim (1050uzdinara) i u privatnim ne moze raditi odgovarajuci uput. ustanovama (1400 - 1600 dinara). PCR se jos uvek
Bjesnilo
BJesnilo je teška zarazna bolest od koje mogu oboleti svi sisari, među njima i čovek. No od besnila najčešće obolevaju psi, vukovi, mačke i lisice. Pošto se uzročnik besnila nalazi u balama (pljuvačci) besne životinje, ove životinje najčešće obolevaju od besnila zbog toga što se međusobnim ujedanjem zaraze. Od besnila obolevaju i goveda, konji, svinje i koze, ali znatno ređe, i to samo ako ih ujede besan pas ili, češće, besan vuk. One međusobno gotovo nikad ne prenose besnilo. Do Pasterovog pronalaska vakcine protiv besnila i ljudi su prilično često obolevali od besnila, i to samo posle ujeda besnog psa ili besnog vuka. Prenošenje besnila sa čoveka na čoveka je vrlo retko. Posle Pasterovog pronalaska, među ljudima se sve ređe sreće besnilo. Ova se bolest javlja u dva različita oblika, oba objašnjiva činjenocom da virus napada nervni sistem. Javlja se u vidu jednog jako razdraženog stanja, po kome je bolest i dobila svoje ime, i u vidu tzv. tihog besnila, koje i ne zaslužuje ime besnila. Oba oblika se javljaju manje-više kod svih životinja koje obolevaju od besnila. Prvi znaci besnila kod čoveka javljaju se obično pošto su rane od ujeda već zarasle. Ako je rana bila na licu, znaci besnila mogu se javiti već 14-tog dana posle ujeda, ali ako su rane na prstima noge, do pojave prvih znakova besnila može proći i dva meseca. Za to vreme rana zaraste kao i svaka druga rana. Ponekad se oko ožiljka javljaju bolovi, mravci, peckanja, a sama rana je neosetljiva. U cilju suzbijanja besnila sprovodi se zaštitno vakcinisanje pasa i mačaka i tu meru ne treba nikako napustiti.
Difterija
Difterija, koje, blagodareći obaveznoj vakcinaciji, danas ima neuporedivo manje nego ranije, teška je zarazna bolest, poznata od davnina. Najčešće se javlja na krajnicima, u grlu, zbog čega je u narodu nazivaju gušoboljom. Ali ona može da se javlja na svakoj sluzokoži koja dolazi u dodir sa vazduhom. Posle krajnika, najčešće se javlja u grkljanju, izazivajući u njemu vrlo teško
oboljenje zvano grup. Javlja se i u nosu, oku, na usni, a kod ženske dece na stidnicama. Može izuzetno da se pojavi i na koži ako na njoj postoji neka ozleda. Difteriju izaziva Leflerov bacil, koji je vrlo otporan i može da živi i nekoliko nedelja na dečjem rublju ili igračkama. Ali ga sunce vrlo brzo ubija. Za razliku od mnogih drugih klica, bacil difterije otaje na napadnutom i obolelom mestu stvarajući karakteristične prljavobele naslage, skrame, pseudomembrane. Ako se takve skrame nahvataju na glasnim žicama i grkljanu, mogu da zatvore za vazduhotrove i bolesnik možekoji da razorno se uguši.deluju Bacilinaostaju na organizam. obolelom mestu, ali lučeprolaz vrlo ubitačne (toksine) oboleli Bolest se najčešće prenosi neposredno, ali se može preneti i posredno. Neposredno se prenosi kada se zdrave osobe ljube sa licem koje nosi klice difterije ili kada takvo lice kašlje i govori u lice zdravim osobama. Difterija je prvenstveno dečja bolest pa se lako prenosi u školama, obdaništima i drugim mestima gde se deca, kao i odrasli skupljaju (kafane, bioskopi, pijace, vašari itd.). A posebno se prenosi kada osoba-nosač klica (kliconoša) prenese kašljem ili govorom klice difterije na odelo ili rublje sa koga se zdravi zaraze. Difterija koja spada u izrazito kapljične infekcije, može se posredstvom mačke ili psa preneti na dete koje se sa njim igra. Naravno, ukoliko se takvom životinjom igralo pre toga obolelo dete. Difteriju raznose i šire vrlo često zdrave kliconoše, nazavisno od toga da li su je pre toga preležale ili ne. Mnogo puta se tako i objašnjava pojava novih slučajeva oboljenja u mestima gde difterije nije pre toga skoro bilo. Dizenterija
Dizenterija je zarazno oboljenje sluzokože debelog creva, praćeno čestim krvavosluznim stolicama, naponima pri vršenju nužde i opštim poremećajem. Prema vrsti uzročnika, dizenterije se dele na dve grupe. Jednu grupu izazivaju nekoliko vrsta međusobno vrlo sličnih bacila, to je bacilarna dizenterija, a drugu izaziva jedna vrsta jednoćelijskih praživotinja, amebe, to su amebne dizenterije.
Bacilarna dizenterija Bacili dizenterije izdržavaju vrlo dobro hladnoću, a neotporni su prema toploti. U zemlji i vlazi mogu da se održe dugo, a na suncu uginu brzo. Mogu da se zadrže u crevima i stolici osoba koje su preživele dizenteriju Uzročnik dizenterije je bolesnik, odnosno njegov izmet, na zdrave osobe prenosi se neposredno, dodirom, bilo posredno, preko muva, hranom i vodom. Usled čestog vršenja nužde bolesnik zaprlja ruke izmetom, postelju i druge predmete koje upotrebljava svakodnevno. Dovoljno je da se zdrave osobe rukuju sa bolesnikom ili da dodirnu predmete koje bolesnik upotrebljava pa da se, ako potom ne operu dobro ruke, zaraze dizenterijom. U prenošenju dizenterije veliku ulogu igraju muve. One u rojevima padaju na bolesnikov izmet, zaprljaju noge i krila, zatim padnu na hled, posuđe, voće ili kakav drugi predmet.
Amebna dizenterija Do nedavno se verovalo da je amebna dizenterija bolest samo toplih krajeva. Amebnu dizenteriju prouzrokuje jedna vrsta parazita nazvanih ameba. Amebe su okruglog oblika, znatno veće od mikroba. Otporne su i mogu dosta dugo da izdrže van čovekovog tela. Bolest se prenosi zaraženom vodom ili zaraženim namirnicama. Prenose je muve, a može se preneti i dodirom, odnosno zaprljanim rukama, kao kod bacilarne dizenterije.
GRIP Grip - influenca
Grip! Kako kontrolisati? Kako sprečiti? Grip je jedno od najčešćih oboljenja (najveći broj obolelih) koje je ljudima poznato još od Hipokrata. Svetske epidemije, PANDEMIJE , su opisivane još 1580. godine . Ljudi se i danas sećaju tri velike epidemije u ovom veku: 1918-„Španska groznica“, 1957-„Azijski grip“ i 1968-„Hong Kong grip“.Virus gripa ima jaku sposobnost da menja svoju građu-zato imunitet stečen u toku predhodnih epidemija ne štiti od bolesti koju će izazvati sledeći virus. Te promene mogu biti manje i veće. Kada dođe do bitne promene građe virusa onda se javljaju epidemije koje mogu da imaju dramatične razmere i postanu PANDEMIJE kao što je bila „Španska groznica“ koja je u periodu od 1918. do 1920 . odnela oko 20 miliona života u čitavom svetu. Šta grip jeste? Grip je: Akutna, virusna, respiratorna, sezonska, epidemijska bolest. Grip počinje NAGLO(AKUTNO). Grip je VIRUSNA bolest koju izazivaju virusi grupe A i B sa različitim sojevima unutar svake grupe. Grip je RESPIRATORNA bolest, jer prvo napada disajne organe i prenosi se kapljičnom infekcijom (kašljem i kijanjem). Grip je SEZONSKA bolest-praćenjem epidemija moguće je odrediti najverovatniji period (sezonu) kada grip zahvata određeno područje. U Srbiji to je kraj zime (februar i mart). Grip je EPIDEMIJSKA bolest. On istovremeno napada veliki broj ljudi i naglo se širi sa osobe na osobu. Kako ga prepoznati?
Simptomi: -Visoka temperatura (često znatno viša kod male dece) -Kašalj, curenje iz nosa, -Bolovi u mišićima,
-Glavobolja, -Iscrpljenost i ISTOVREMENO POSTOJI VELIKI BROJ OSOBA SA SLIČNIM SIMPTOMIMA U OKOLINI. Zašto je opasan?
GRIP JE „LAKA“ BOLEST -većina ljudi se oporavi za jednu do dve nedelje. ALI... OZBILJNE KOMPLIKACIJEmogu da se razviju kod osoba koje već imaju neku hroničnu bolest ( astma, srčana oboljenja, dijabetes...), kod starijih... Smrtonosni ishodi su zabeleženi usled komplikacija gripa. Šta grip nije? -Bakterijsko zapaljenje grla? -„Obična prehlada“ -Bilo koja druga virusna respiratona infekcija koje su česte u jesen i zimu Čak i ako steDRUGE vakcinisani protiv gripa možete neke nije drugebila respiratorne infekcije jer ih izazivaju respiratorne KLICE, što se nerazboleti znači da od vakcina dobra, ili da ne postoje razlozi da se vakcinišete. Ko izaziva grip i zašto se širi po svetu? Grip izazivaju virusi gripa A i B. A virus se prenosi i na ptičje vrste i na čoveka. On je odgovoran za velike svetske epidemije. Virus B napada samo čoveka i takođe izaziva epidemije, ali manjih razmera. Od 1998. godine tri soja obilaze svet. Bitno je znati da kada nema gripa u Srbiji on je aktivan u drugim delovima sveta npr. U Australiji.Virus gripa ima sposobnost da menja svoju građu i kada se to dogodi predhodno stečeni imunitet (otpornost) ne štiti. Kada dodje do velikih promena u građi virusa slede velike svetske epidemije. Kako grip može da se leči? Virusne bolesti ne mogu da se leče antibioticima! Lečiti grip znači ODMOR, LEČENJE SIMPTOMA I LEČENJE KOMPLIKACIJA (ako do njih dođe).Kao i kod određenog broja drugih virusnih zaraznih bolesti SPREČITE BOLEST VAKCINACIJOM! Osobe koje imaju visok rizik da razviju ozbiljne komplikacije: -STARIJI -OSOBE OBOLELE OD HRONIČNIH BOLESTI Osobe sa posebno velikim rizikom da obole od gripa, kao što su:
-OSOBE U KOLEKTIVNIM CENTRIMA -OSOBE U SKUČENOM SMEŠTAJU SA većim brojem ljudi
HERPES ZOSTER
Što je herpes zoster? Herpes zoster je posljedica ponovne aktivacije varicella-zoster virusa, pri čemu na koži jedne strane lica ili tijela izbijaju bolni mjehurići. Kad se čovjek prvi put inficira tim virusom, nastaje varičela (vodene kozice), što se uglavnom zbiva u djetinjstvu. Zoster nastaje reaktivacijom latentnog virusa u osoba koje su preboljele varičelu (vodene kozice). Očituje se u obliku grupiranih mjehurića na koži koji se protežu uzduž tijeka spinalnih živaca, može biti popraćenja povećajem limfnih čvorova koji se nalaze u blizini. To je bolest odraslih osoba, djece samo izuzetno. Najčešće se javlja u dobi između 60 i 70 godine života. Češće se opaža kod osoba koje boluju od kroničnih bolesti, nekih malignih bolesti, te kod oslabljenog imuniteta. Obično jednostrano zahvaća područje trupa, no može se javiti na licu, vratu i donjim dijelovima tijela. Mogu se javiti i manifestacije u usnoj šupljini, također ograničene na jednu polovicu usta ili jezika. Za tu infekciju tipično je da počinje općim osjećajem slabosti praćenim blagom vrućicom te pečenjem i bolovima na jednoj strani tijela. Unutar nekoliko dana, na istom dijelu tijela, uzduž zahvaćenog živca, pojavljuje se osip te izbijaju mali, tekućinom ispunjeni mjehuići. Obično se javljaju na prsima, trbuhu, leđima ili licu, ali može biti zahvaćen i vrat, udovi ili donji dio leđa. Zahvaćeno područje može biti jako bolno, osjetljivo i može svrbjeti. Nakon jednog do dva tjedna mjehurići prolaze i stvaraju se kraste, no bolovi mogu i dalje biti prisutni. Ako duboka bol traje nakon što su kožne promjene prošle, riječ je o postherpetičnoj neuralgiji. Može trajati mjesecima, čak i godinama, posebno u starijih ljudi.
Koji su znakovi bolesti? Lagano povišena temperatura, slabost, umor, osjećaj peckanja, bockanja i svrbež. Na koži se vidi crvenilo ograničenog dijela kože, a na tom području vide se mjehurići raspoređeni u skupine ili duge pruge, ispunjenih bistrom tekućinom. Obično su promjene lokalizirane jednostrano, iako se mogu pojaviti i na obje strane tijela (zoster duplex). Duboka paleća, žareća ili probadajuća bol koja može biti stalna ili povremena. Ako je zahvaćen dio u području živca trigeminusa moguće su komplikacije u obliku konjunktivitisa i oštećenja rožnice (zoster ophtalmicus), dok zoster u području ušnog živca može oštetiti ušni živac. Od komplikacija može se javiti djelomična ili potpuna paraliza ličnog živca. Ako je zahvaćen trbuh, bolovi mogu biti izuzetno jaki.
Kako se liječi?
Pomažu preparati vitamina B skupine (B1, B6 i B12) tijekom desetak dana. Ako se na koži dogodi superinfekcija bakterijama, liječi se antibioticima. Teži bolovi ublažavaju se analgeticima. Kod zoster oftalmikusa (kad je zahvaćeno oko), potrebna je redovita oftalmološka kontrola. Od lokalnog liječenja, primijenjuje se virostatik u obliku masti ili kreme. Pripazite da zahvaćena koža bude čista i suha. Nemojte grepsti PETUSIS--HRIPAVAC
Cijepljenje i preboljela bolest ne ostavljaju trajni imunitet, pa osoba može ponovno oboljeti od hripavca U današnje vrijeme hripavac (pertusis, magareći kašalj, kukurikavac) je endemska bolest. Godišnje se u svijetu prijavi oko 60 milijuna slučajeva s čak više od pola milijuna smrtnih ishoda. Uzročnik hripavca je bakterija Bordetella pertussis, s tim da se u vrlo malom postotku kao uzročnik javlja i Bordetella parapertussis. Za razliku od ostalih respiratornih zaraznih bolesti, koje su uglavnom vezane uz hladnije doba godine, hripavac se najčešće javlja u proljetnim i ljetnim mjesecima. Prije ere cijepljenja, najviše su obolijevala djeca od prve do pete godine života i ona školske dobi, a danas je gotovo 50 posto oboljelih mlađe od godinu dana, s tim da je bolest u toj dobnoj skupini osobito teškog tijeka. Izvor zaraze je bolestan čovjek, često adolescent ili odrasla osoba, koja boluje od neprepoznata hripavca. Bolest se prenosi kapljičnim putem. Nakon ulaska u dišni sustav novog domaćina, bakterije se brzo "hvataju" za sluznicu, razmnožavaju i počinju producirati toksine i druge biološki aktivne tvari. Jedna od najvažnijih posljedica infekcije u dišnom sustavu je oštećenje i poremećaj funkcije respiratornog epitela s posljedičnim stvaranjem gustog i žilavog sekreta te poremećajem normalna procesa čišćenja dišnog sustava i izbacivanja sekreta. Bolest je vrlo zarazna, a infekcioznost najveća u početku, kad još nema tipičnih napada kašlja. Cijepljenje, odnosno preboljela bolest ne ostavljaju trajni imunitet, pa osoba može ponovno oboljeti od hripavca. Dramatična manifestacija bolesti- Hripavac je dugotrajna bolest i u klasičnom tijeku može se podijeliti u tri stadija - kataralni, paroksizmalni i stadij rekovalescencije. Svaki traje oko dva tjedna, a nerijetko i dulje. Nakon inkubacije traje tri dosliči 12 dana, nastupa bolesti.očnih On obično počinje kataralni stadij postupno, blagog jekoja tijeka i često običnoj prehladi (hunjavica, crvenilo spojnica, prozirna sekrecija iz nosa, kihanje, blagi kašalj i sl.). Razlikovanju pomaže činjenica da je tjelesna temperatura često normalna, a kašalj, umjesto da nestaje, postupno se pojačava. Paroksizmalni stadij je karakterističan za hripavac i glavno mu je obilježje kašalj. Napadaji kašlja sve su češći, osobito noću, i mogu biti vrlo dramatični. Oboljeli odjednom počinje nezadrživo kašljati u salvi iskašljaja, bez mogućnosti udaha, čineći se kao da će se ugušiti. Za to vrijeme u licu se zacrveni ili čak poplavi, oči su izbuljene i pune suza, usta otvorena, jezik isplažen i cure sline, oznojen je i nemiran. Kad se stvarno čini da će se ugušiti, nastaje snažan, dubok i glasan udisaj, koji svojim zvukom podsjeća na glasanje magarca ili kukurikanje, po čemu je bolest u narodu i dobila ime. Tijekom iskašljavanja može se izbaciti malo žilave sluzi, a na kraju je oboljeli vrlo iscrpljen. Povraćanje poslije napadaja kašljavrlo je često i predstavlja važan simptom u dijagnosticiranju bolesti u adolescenata i odraslih. Na vrhuncu ove faze bolesti oboljeli može imati i više od jednog napadaja tijekom svakog sata, a kašalj može biti provociran
bilo čime: gutanjem, uzbuđenjem, tjelesnom aktivnošću, zvukom itd. Važno je napomenuti da se u novorođenčadi i mlađe dojenčadi klinička slika razlikuje od navedene. U njih najčešće nema klasičnih napadaja kašlja, nego dijete odjednom prestane disati, poplavi, omlohavi, može dobiti i konvulzije, a onda se udisaji ponovno jave i postupno prelaze u normalno disanje. U navedenoj dobnoj skupini bolest je posebno teška i rizična te zahtijeva veliku pozornost. Treći, rekovalescentni stadij (stadija oporavka), nastupa sa smirivanjem simptoma, smanjenjem napada i jačinei razlikovati kašlja, a nipojedini izgled napada tipičan. U odraslih oboljelih najčešće se nebroja mogu prepoznati stadiji,više a u nije cijepljene djece tijek bolesti često je atipičan, tj. napadi nisu karakteristični i bolest kraće traje.
Sumnja - kašalj kao jedini simptom- Dijagnoza se postavlja na osnovi anamneze, tipične kliničke slike i rezultata određenih pretraga, ali nije je uvijek lako postaviti. U pravilu, na hripavac treba posumnjati u svakog bolesnika s kašljem kao jedinim ili vodećim simptomom, posebno kad nema ostalih pratećih simptoma, primjerice povišene tjelesne temperature, grlobolje, osipa i sl. Za konačnu potvrdu često se koriste i posebne laboratorijske pretrage, kao što su izolacija uzočnika, traženje specifičnih protutijela u krvi bolesnika... Komplikacije - Raznolike su i česte. Mogu proći bez većih problema, ali i ostaviti trajne posljedice, pa čak završiti smrću. Glavne komplikacije su: prestanak disanja (apneja), sekundarne infekcije (upala pluća, upala srednjeg uha i sl.) i posljedice naporna kašljanja (krvarenje iz nosa, su krvarenja raznim organima, uključujućiživčanog i središnjisustava živčani(konvulzije, sustav, pojava kile itd.). Poseban problemu abnormalnosti središnjega encefalopatija itd.), koje se javljaju posebno u mlađe dojenčadi. Povezane su s pojavom krvarenja i nedostatkom kisika u središnjem živčanom sustavu tijekom kašlja ili apneje. Prognoza nije uvijek dobra- Hripavac je teška bolest. Gotovo 50 posto oboljelih mlađi su od godine dana i u toj grupi bolest je posebno teška, osobito u mlađe dojenčadi i novorođenčadi (smrtnost čak do jedan posto). Upala pluća uobičajen je uzrok smrti u svim dobnim skupinama, a promjene u središnjem živčanom sustavu mogu ostaviti trajne posljedice. U djece koja već boluju od neke srčane, neurološke, mišićne ili plućne bolesti očekivati je teži tijek bolesti.
Liječe se simptomi i uzrok- Liječenje se može podijeliti na simptomatsko i uzročno (antibiotsko). Obim, mjesto i vrijeme uvijek određuje liječnik, što za mlađu dojenčad često znači obvezno bolničko liječenje. Jedan od osnovnih ciljeva je smanjenje broja napada kašlja, pa se preporučuje mirovanje, uz što manje podražaja koji bi mogli izazvati kašalj. Uz stručnu simptomatsku terapiju, bolest se uvijek liječi i antibioticima - standardno eritromicinom. Prevencija - Izolacija bolesnika je korisna jer je hripavac vrlo zarazna bolest. Štoviše, preporučuje se oboljelog izolirati još pet dana nakon početka antibiotske terapije. Pasivna imunizacija, koja se postiže davanjem gotovih pripravaka specifičnih protutijela protiv uzročne bakterije, nije sigurno učinkovita. Aktivna imunizacija može se provoditi s dvije vrste cjepiva: prvo je tzv. klasična vakcina, suspenzija mrtvih bacila Bordetelle pertussis, a drugo je tzv. acelularna vakcina, novije cjepivo spravljeno od pojedinih dijelova bakterije i posebno pročišćeno. Acelularna vakcina najprije je
proizvedena u Japanu 1981.i dosad se pokazalo da ima dobru imunogenost (sposobnost poticanja stvaranja protutujela), uz manju pojavu komplikacija od klasične vakcine. U SAD-u se koristi od 1991., a primjenjuje se i u našoj zemlji. U nas je cijepljenje obvezno od 1959. godine. Primarno cijepljenje uglavnom se provodi u četvrtom, petom i šestom mjesecu života, s tim da je razmak između pojedinih doza četiri do šest tjedana. Ponovna vakcinacija (revakcinacija) provodi se još dva puta - nakon navršene godine dana života (obično tri, četiri tjedna nakon cijepljenja protiv ospica, rubeole i zaušnjaka - MO-PA-RU) i u četvrtoj godini života. Indikacije i kontraindikacije za cijepljenje određuje liječnik. Još jednom treba napomenuti da se cijepljenjem ne postiže trajan imunitet. Nakon bliskog kontakta s oboljelim od hripavca, obvezno se treba javiti liječniku radi odluke o metodama prevencije pojave bolesti u izloženih osoba. U obzir dolazi preventivno davanje antibiotika kao i cijepljenje za mlađe od sedam godina, o čemu odlučuje liječnik. HUMANI PAPILOMA VIRUS--HPV Humani papiloma virus – HPV Humani papiloma virusi (HPV) skupina je virusa široko rasprostranjenih u populaciji koji, ovisno o tipu, uzrokuju nastanak dobroćudnih i zloćudnih promjena kože i sluznica. Do danas je otkriveno više od 100 tipova HPV-a, a povezani su sa spektrom bolesti, od običnih bradavica do malignog karcinoma genitalnog trakta. Za sada ne postoji specifično
protuvirusno liječenje, stoga izbor liječenja ovisi o dobi i stanju bolesnika, obliku, veličini i lokalizaciji promjena, kao i o iskustvu terapeuta. O virusu 1978.g. izolirana su dva tipa HPV-a (HPV 5 i HPV 8), a 1980.g. je izoliran HPV 6. Do danas je zahvaljujući suvremenim metodama molekularne medicine otkriveno više od 100 tipova HPV-a. Neki tipovi povezuju se s dobroćudnim promjenama kože i sluznica, a neki sa zloćudnim bolestima. HPV 7 povezan je s bradavicama u mesara i veterinara, HPV 5 i 8 povezani su s rijetkom bolešću karakteriziranom generaliziranom pojavom bradavica koja je genetski uvjetovana. Više od 20 tipova vezano je uz infekcije urogenitalnog sustava; neki tipovi uzrokuju dobroćudne promjene – condylomata acuminata (šiljaste, genitalne bradavice), a neki se povezuju s malignim premalignimpromjena promjenama muškaraca Povezanost malignih ii premalignih vratagenitalnog maternicesustava i nekihutipova HPV-ai žena. relativno dobro je istražena – u 90-95% slučajeva invazivnog raka vrata maternice izoliran je HPV (tip 16,18,33), prisutnost HPV-a bilježi se u 44-77% slučajeva CIN 1, 69-91% slučajeva CIN 2 i u 86-100% slučajeva CIN 3. Na temelju prisutnosti pojedinog tipa HPV-a na vratu maternice i pojave raka vrata maternice, određuje onkogeni rizik tipova HPV-a. Tako postoje:
HPV tipovi niskog rizika: 6, 11, 30, 42, 43, 44, 53, 54, 55 itd. (odgovorni su za nastanak dobroćudnih kondiloma i premalignih promjena vrata maternice niskog stupnja malignosti – CIN 1) HPV tipovi visokog rizika: 16, 18, 31, 33, 35, 45, 52, 56, itd. (odgovorni su za većinu raka vrata maternice i premalignih promjena vrata maternice srednjeg i visokog stupnja malignosti – CIN 2 i 3)
Neki autori navode i HPV tipove „srednjeg“ rizika: 31, 33,35, 39, 51, 52, 58, 61, itd. (navedena podjela nije konačna, s obzirom na to da se sustavno otkrivaju i klasificiraju novi tipovi HPV-a) Izvor HPV infekcije isključivo je čovjek, prenosi se kontaktom. Genitalni HPV prenosi se bilo kojim oblikom spolnogpenisom kontaktaili-anusom. uglavnom direktnim kontaktom s inficiranim vratom maternice, stidnicom, Inkubacija HPV-genitalnih infekcija relativno je duga i traje od 2 do 9 mjeseci, premda u literaturi postoje i podaci koji navode mogući raspon inkubacije od 6 tjedana do nekoliko godina. Zaražene osobe u razdoblju tako duge inkubacije mogu biti neprepoznati izvor zaraze.
Dijagnoza HPV infekcija Kao i uvijek, anamneza je važna pri ispravnom postavljanju dijagnoze (ako se npr. radi o muškom bolesniku sa sumnjom na HPV-genitalnu infekciju, dragocjen je podatak o rezultatu citološke analize obriska vrata maternice (Papanicolaou) njegove partnerice). U većini slučajeva dijagnoza HPV infekcije postavlja se na temelju kliničke slike, a pri sumnji na zloćudnost, indicirana ili obrisku.je citološka i patohistološka pretraga, te izravna detekcija HPV DNA u uzorku tkiva Kožne HPV infekcije
Genitalne infekcije uzrokovane HPV-om sve su više predmet istraživanja s obzirom na njihovu visoku učestalost unutar skupine spolno prenosivih infekcija, sklonost recidivima, dugotrajno liječenje i povezanosti s pojavom zloćudnih bolesti. HPV-genitalne infekcije najčešće se pojavljuju u mladoj, generativno sposobnoj populaciji. Genitalne infekcije uzrokovane HPV-om proširene su po čitavom svijetu i njihov broj je u stalnom porastu. Prema rezultatima nekih studija u SAD-u broj se posjeta liječničkim ordinacijama zbog HPV-genitalnih infekcija ušesterostručio u posljednja tri desetljeća, a u Hrvatskoj genitalne infekcije HPV-om pripadaju među najčešće spolno prenosive bolesti. Prema rezultatima nekih epidemioloških studija kod 60% seksualno aktivnih žena pronađen je HPV u obrisku vrata maternice, a znakovi bolesti pronađeni su kod 40-60% muških partnera žena s dokazanom HPV-genitalnom infekcijom. Infekcija je najčešća u osoba u dobi od 18 do 28 godina (najviše u dobi od 20 do 24 godina), i bitno opada nakon 40. godine. Genitalna infekcija HPV-om u muškaraca se najčešće očituje kao condylomata acuminata (šiljasti kondilomi), koji su relativno bezopasni, ali su izvor infekcije HPV-om za njihove seksualne partnerice.
Ovisno o HPV-tipu virusa, u žene će se razviti ili kondilomi ili epitelne promjene vrata maternice (premaligne promjene – CIN 1, 2 i 3. Iako je HPV povezan s nastankom raka vrata maternice, on nije jedini faktor u nastanku. Čimbenici koji pospješuju razvitak raka analnogenitalnog područja: pušenje, alkohol, droge, oralna kontracepcija, druge spolno prenosive bolesti (infekcije herpesvirusima, kandidijaza, infekcija klamidijama), te pad stanične imunosti (uključujući infekciju HIV-om).
Condylomata acuminata (kondilomi, šiljaste bradavice, genitalne bradavice)
To su mekane, izdužene bradivice, ružičaste boje, na peteljci, neravne površine poput cvjetače. Najčešće su lokalizirane na vanjskom genitalu – tipično na mjestu prijanjanja penisa ili na vrhu penisa kod muškaraca, odnosno na stidnici kod žena ili pak na analnoj regiji kod osoba oba spola. Njihova lokalizacija može međutim biti i u unutrašnjem dijelu rodnice, u unutrašnjosti mokraćne cijevi, na preponama ili u području međice. Promjene mogu biti pojedinačne, što je rjeđe, ili u grupi. Često spajanjem dosežu veličinu od 2 do 6 ili više cm, ovisno o lokalizaciji. Takve spojene promjene češće su vidljive u području prepona, mošnji i perianalno. U posljednje vrijeme sve se više navodi značenje kondiloma u unutrašnjosti mokraćne cijevi zbog mogućnosti prijenosa HPV-a u unutrašnje dijelove mokraćnog sustava (mogućnost pojave raka mokraćnog mjehura i prostate). Kod šiljastih kondiloma najčešće se pojavljuju HPV 6 i 11, međutim mogu se pojaviti i drugi tipovi kao npr. HPV 16, 18, 31, 42.
Condylomata plana (ravni kondilomi) To su bradavičaste tvorbe ravna oblika, najčešće uzrokovane HPV-om 16, 18, 31 i 33. Izdvojeni su od klasičnih šiljastih kondiloma zbog drugačijeg oblika, teže uočljivosti i zbog znatno većeg onkogenog potencijala. Najveći broj HPV-genitalnih infekcija vrata maternice, kao i određeni broj „asimptomatskih“ promjena kod muškaraca pripada ovoj vrsti kondiloma. Gigantski kondilom Buschke-Löwenstein To je masivna tumorska promjena anogenitalnog područja, koja može doseći veličinu muške šake i u kojoj se unatoč impresivnoj kliničkoj slici, histološki ne nalaze znakovi zloćudnosti. Ta promjena se rijetko javlja, iz nje se najčešće izolora HPV 6 i 11, no mogu se naći i HPV 16 i 18. Bovenoidna papuloza To je tvorba sastavljena od brojnih čvorića najčešće lokaliziranih na vanjskom spolovilu, histološki se nalaze znakovi stanične abnormalnosti koje sliče promjenama kod morbus Bowen ili preinvazivnog spinocelularnog karcinoma, najčešće se izolira HPV 16. Liječenje Za sada ne postoji specifično protuvirusno liječenje HPV-genitalnih infekcija. Stoga se liječenje najčešće osniva na uklanjanju onih promjena kože i sluznice koje su znak „aktivne“ HPV
infekcije. Takvim se liječenjem želi spriječiti napredovanje bolesti kod samog bolesnika, kao i mogućnost zaraze drugih osoba. Liječenje HPV-genitalnih infekcija najčešće je dugotrajan i višekratan postupak i rezultati su ponekd vrlo skromni, a recidivi su česti. Za liječenje šiljastih kondiloma najčešće se primjenjuje lokalna kemijska terapija premazivanjem citotoksičnim sredstvima, krioterapija tekućim dušikom, kirurški tretman u obliku ekskohleacije, ekscizije i elektrokoagulacije. Za premaligne i maligne promjene primjenjuje se laserska ili klasična kirurška terapija.
Prevencija HPV-genitalnih infekcija Prevencija HPV infekcija ista je kao i ostalih spolnoprenosivih bolesti – izbjegavati rizično spolno ponašanje. Što smanjuje rizik od oboljevanja?
Apstinencija-suzdržavanje od seksualnih odnosa. Prerano stupanje u spolne odnose (u dobi mlađoj od 19 godina i ako nedovoljno poznajemo partnera) povećava rizik zaraze. Ljubav se može iskazati i poljupcem, dodirom, zagrljajem. Za seksualni odnos uvijek ima vremena. Savjetovanje –posavjetujete se s liječnikom prije stupanja u seksualne odnose ( sami odaberite liječnika ćeteodnos razgovarati). Vjernost s– kojim seksualni s jednim, zdravim i vjernim partnerom.
Kondom – pravilnim i redovitim korištenjem prezervativa smanjuje se rizik od spolnoprenosivih bolesti. No kod HPV-a prezervativ pruža nešto manju zaštitu nego kod drugih spolno prenosivih bolesti, jer kod muškaraca često zahvaća mjesto prijanjanja penisa, koje ne prekriva kondom. Pravovremeno liječenje oboljelih i svih njihovih partnera (i onih koji nemaju znakove bolesti) U prevenciji karcinoma vrata maternice važna je rana dijagnoza i liječenje infekcija HPV-om. Premaligne promjene vrata maternice u žena (CIN 1,2 i 3) može se otkriti citološkom pretragom obriska Stoga cerviksa ) i dokazati HPV (visokog ili niskog) molekularnim PAPA-test testom. je (važno da svaka spolnotipaktivna žena redovito idevirusa na ginekološki pregled s uzimanjem papa-testa kako bi se na vrijeme otkrile i liječile premaligne promjene, čime se sprječava pojava raka vrata maternice. Prava prevencija raka uzrokovanog HPV infekcijom bit će pojava cjepiva protiv visokokancerogenih tipova HPV-a. Cjepivo je za sada u završnoj fazi ispitivanja i još nije u široj upotrebi. bradavice. Bolest je proširena po čitavom svijetu, a najčešće napada djecu i omladinu. Neka su zanimanja izložena većem riziku od pojave bradavica: mesari, osobe koje rade u mesnoj industriji i osobe koje rukuju s ribom. Bradavice se mogu javljati pojedinačno ili u grupama, a prema izgledu možemo ih podijeliti na ove grupe:
• verrucae vulgares (obične bradavice)- tvrde tvorbe, uzdignute iznad razine kože, veličine do 1 cm, smeđe boje ili boje kože, najčešće se razviju na šakama i prstima, • verruce plantares (plantarne bradavice)– pojavljuju se na mjestima s debelim slojem kože i izloženim pritisku (npr. pete, na prstima nogu), • verrucae planae juvenilis (mladenačke bradavice)– plosnate su, jedva iznad razine kože uzdignute, boje kože, svjetlosmeđe ili sivkaste, najčešće su lokalizirane na licu i šakama, •usnama verrucae filiformes (končaste bradavice)– pojavljuju se na vratu, licu, a osobito na vjeđama, i nosu.
Liječenje Specifična terapija ne postoji. Za odabir liječenja važan je tip bradavica, njihov broj i lokalizacija. Budući da se često radi o prolaznoj bolesti, nije potrebna preagresivno liječenje. Za odstranjivanje bradavica najčešće se primjenjuje krioterapija tekućim dušikom ili ugljičnim dioksidom, premazivanje nekim kemijskim preparatima, te kirurški tretman u obliku kiretaže ili elektrokoagulacije. Genitalne HPV infekcije
Genitalna infekcija HPV-om ima različite kliničke manifestacije i različito značenje u žena i u muškaraca. U muškaraca se najčešće očituje kao condylomata acuminata (šiljasti kondilomi), koji su relativno bezopasni, ali su izvor infekcije HPV-om za njihove seksualne partnerice. Ovisno o HPV-tipu virusa, u žene će se razviti ili kondilomi ili epitelne promjene vrata maternice (premaligne promjene – CIN 1, 2 i 3).
Koksaki virusi
Ovi virusi čine grupu koja po svom fizičko-hemijskim osobinama i morfologiji odgovara poliovirusima. Prvi put su opisani u gradu Koksaki (SAD), po kome su i ime dobile. Virus je prvi put izolovan iz crevnog sadržaja jednog obolelog deteta, koje je imalo simptome zapaljenja centralnog nervnog sistema. Virusi ove grupe podeljeni su u dve podgrupe. A i B. Grupa A ubrizgana novookoćenim miševima dovodi do oštećenja poprečnoprugaste muskulature sa pojavom oboljenja ovih mišića. Grupa B ubruzgana novookoćenim miševima izaziva paralizu i oštećenje unutrašnjih organa. Grupa A ovih virusa izaziva kod čoveka herpetičnu anginu, aseptično zapaljenje moždanih opni a grupa B prouzrokuje kod novorođene dece aseptično serozno zapaljenje moždanih opni,
epidemične bolove mišića, zapaljenje srčanog mišića, a možda i zapaljenje mozga i kičmene moždine. Ova grupa virusa izolovana je ne samo kod bolesnika već i kod zdravih osoba. Izolovana je iz stolice, ispljuvka, krvi i moždano-kičmene tečnosti. Izvor infekcije je čovek. Bolest se prenosi preko vode, hrane i muva. Javlja se najčešće tokom leta i jeseni.
Male boginje
Male boginje su jako zarazna bolest praćena osipom. Od nje boluju uglavnom deca. Novorođenčad i odojčad do 6 meseci retko oboljevaju. Jedanput preležana bolest štiti od ponovne infekcije. Uzročnik bolesti je jedan virus koji se pomoću običnog mikroskopa ne vidi. Bolesnik nije zarazan dok se ne pojave prvi znaci bolesti i prestaje da bude zarazan petog dana od dana kada je osip prestao da izbija. Prenošenje bolesti je neposredno, sa bolesnika na zdrave. U vazduhu oko bolesne dece ima mnogo klica malih boginja, koje bolesnici izbacuju kašljući. Zdrava deca se vrlo lako zaraze udušući takav vazduh. Posredno prenošenje je retko, jer je uzročnik malih boginja vrlo osetljiv na uticaj spoljne okoline i van ljudskog tela brzo ugine. Bolest počinje jednim kataralnim stanjem stanjem u nosu, plućima i na očnoj sluzokoži. Posle inkubacije od 8 do 16 dana detetu oči zakrvare, suze, i ono ne može da gleda u svetlost, nos mu je pun kao da ima kijavicu, kašlje, suvo, ima povećanu temperaturu. Ovakvo stanje traje 3 do 5 dana, pa se pojavi karakterističan osip. Osip je krupan i javlja se najpre na licu, potom po celom telu, za razliku od šarlahnog osipa, koji je sitan i tek naposletku izbija na licu. Pre nego na licu, osip se javlja u ustima, na unutrašnjoj strani obraza. Pojavom osipa kašalj se pojača i dete za sve vreme bolesti ima jak bronhitis, koji se često komplikuje zapaljenjem pluća.
Nazeb
Nazebu je dugo pridodavan vrlo veliki značaj u nastajanju izvesnih bolesti, kao što su kijavica sa
kojom se i poistovećuje, zatim upala pluća (pneumonija), razna reumatska oboljenja itd. Poznati Pasterov opis sa prenošenjem prišta (antraksa), na kokošku, kao da je dao naučnu podršku takvom shvatanju. (Paster je, naime tvrdio da kokoška, sa normalnom telesnom temperaturom od 42°C, na kojoj se bacil antraksa ne može razvijati, zbog čega kokoška normalno i ne oboljeva od ove bolesti, može ipak da oboli od antraksa ako joj se držanjem u ledu nasilno snizi na 36 - 37°C stepeni, koliku temperaturu imaju sisari koji obično obolevaju od antraksa). Nasuprot tome, otkrivanje virusa kao uzročnika kijavice, na putu je bilo negiranje svakog uticaja nazeba u nastajanju izvesnih bolesti. Nazeb kao posebno oboljenje (kijavica) ne treba mešati sa gripom, iako sa njim ima neke zajedničke elemente. Oba oboljenja su virusna ali sa potpuno različitim virusima kao izazivačima. Javljaju se obično u toku hladnih i vlažnih dana, ali je nastup gripa mnogo brutalniji nego nastup nazeba. U slučaju nazeba, bolesnik oseti neku vrstu nelagodnosti, sa raznim bolovima u telu, počne da kija i iz nosa se pojavi obilno izlučivanje sluzave tečnosti za čije brisanje bolesnik iskoristi po nekoliko maramica dnevno. Iz ove sekrecije je i izdvojen virus koji ovo oboljenje izaziva. Moguće je izbijanje herpesa oko usta. Temperatura nije naročito visoka osim u slučaju komplikacija na sinusima. ........................................................................
MALE BOGINJE
Koplikove pjege na sluznici ždrijela i obraza gotovo se isključivo javljaju kod ospica, pa su patognomonične za tu bolest Stranica: [1] 2 » Ospice (morbili, male boginje) su akutna zarazna bolest čovjeka uzrokovana virusom morbila iz porodice paramiksovirusa. Do danas je poznat samo jedan tip virusa ospica i protiv njega je izrađeno učinkovito cjepivo. S obzirom na to da su morbili bolest protiv koje nema specifična lijeka, a u nekim slučajevima može završiti i smrću, kontrolirana primjena cjepiva znatno je pripomogla u prevenciji i liječenju. Svi mogu Ospice su oboljeti endemska bolest u mnogim krajevima svijeta. Najčešće se javljaju zimi i u proljeće, a premda se ubrajaju u tipične dječje bolesti, od njih mogu oboljeti sve dobne skupine. Bolest je vrlo zarazna, a izvor zaraze isključivo je bolestan čovjek. On postaje zarazan za okolinu s početkom prvih znakova bolesti (najčešće je to nalik jakoj prehladi, tzv. virozi, a bolesnik još ne zna da ima ospice), što traje do petog dana nakon izbijanja osipa. Za tog razdoblja virus se može naći u sekretu dišnih puteva, krvi i mokraći. Bolest se prenosi kapljičnim putem, odnosno izravnim dodirom s bolesnikom, najčešće preko sluznice dišnih puteva i očne spojnice. Iznimno, može se prenijeti i preko treće osobe, ali samo unutar desetak minuta od kontakta te osobe s bolesnikom. Prije ere cijepljenja protiv ospica, bolest je najčešće pogađala djecu između 5 i 10 godina, a zbog njezine primljivosti gotovo 95 posto populacije do odrasle dobi preboljelo bi je, odnosno steklo odgovarajuću imunost. Nakon uvođenja obveznog cijepljenja (u nas od 1968.), ospice su postale rijetke u predškolskoj i školskoj dobnoj skupini, ali se relativno češće javljaju u kasnijoj dobi (slabljenje imunosti postignute cijepljenjem zbog bilo kojeg razloga, nedovoljna
procijepljenost, itd.). I ljudi koji su cijepljeni protiv ospica mogu oboljeti. Djeca majki koje su cijepljene ili su preboljele bolest, u pravilu ne obolijevaju u prvih šest mjeseci života jer su još zaštićena majčinim, preko posteljice prenesenim protutijelima. Infekcija trudnice koja nema protutijela na virus ospica može rezultirati i drugim komplikacija, čak i gubitkom trudnoće. Težina bolesti povezana s proširenošću i izgledom osipa Uobičajeni, klasični tijek ospica može se podijeliti u tri stadija: stadij inkubacije - traje od 10 do 12 dana i u pravilu nema nikakvih znakova bolesti; prodromalni stadij - traje od tri do pet dana spojavom osrednjeKoplikovih povišenompjega tjelesnom temperaturom, izraženijim kašljem i na sluznici ždrijela i konjunktivitisom, obraza; eruptivnisve stadij - s vrlo visokom tjelesnom temperaturom i pojavom tipičnog osipa koji se tijekom iduća dva-tri dana postupno širi od glave, preko trupa do udova, uvijek istim redoslijedom. To je vrhunac bolesti, nakon čega slijedi postupan nestanak simptoma i u pravilu brz oporavak. Stadij inkubacije je vrijeme tijekom kojeg virus prodire u ljudski organizam (najčešće kroz sluznicu dišnih puteva), ulazi u krv i širi se po cijelom organizmu. Prodromalni ili kataralni stadijrelativno je dugotrajan i pun simptoma, pa je stoga karakterističan za ospice, po čemu se one razlikuju od ostalih dječjih zaraznih bolesti s osipom. Obično počinje nespecifičnim znakovima bolesti kao što su povišena temperatura, gubitak apetita, malaksalost, glavobolja i slično, no ubrzo nastupaju i prevladavaju simptomi kataralne upale dišnih puteva: hunjavica, suzenje očiju, bol u grlu, sve jači kašalj i konjunktivitis. Oko drugog, trećeg dana kataralnog stadija na sluznici ždrijela i obraza javljaju se sivo-bijele, poput zrnca malene točkice na crvenkastoj Koplikovei pjege. pravilu,u najbolje se vide napijeska sluznici nasuprot donjim kutnjacima,podlozi brzo se-pojavljuju nestaju,U obično jednom danu, a s obzirom na to da se gotovo isključivo javljaju kod ospica, patognomonične su za ovu bolest. Eruptivni stadij počinje s pojavom karakteristična osipa (egzantema), obično četiri do pet dana nakon prvih znakova bolesti. Kad se osip pojavi, tjelesna temperatura doseže vrhunac, katkad je veća od 40ºC, uz pogoršanje kataralnih simptoma i općeg stanja bolesnika. Osip je mrljast, izdignut iznad kože (makulopapulozan) i gust, svijetlocrvene boje, a na pojedinim dijelovima tijela može se međusobno spajati potpuno prekrivajući kožu. Osip je u početku samo mrljast i najprije se javlja u gornjem dijelu vrata i iza uški, da bi u prvih 24 sata zahvatio cijelo lice, vrat, ruke i gornji dio prsnog koša, istodobno postajući makulopapulozan. Širenje osipa na trup i udove nastavlja se i dalje, te se drugi, treći dan spušta do nogu i stopala. Kad se osip razvije, tjelesna temperatura snizuje se na normalne vrijednosti, a kataralni simptomi brzo nestaju. Težina bolesti povezana je s proširenošću i izgledom osipa: što je osip jači, više konfluira, zahvaća veću kože i širi vidljiv se na dlanove i stopala, zahvaća to je očekivati tijek bolesti; suprotno tome,površinu što je osip slabije i samo diskretno udove,teži očekivani tijek bolesti je lakši. U klasičnom tijeku bolesti, kad osip dosegne noge i stopala, počinje njegovo povlačenje istim redoslijedom kojim je i nastajao. Na mjestu osipa ostaju blijedosmeđe mrljice, koje dalje postupno nestaju uz blago perutanje kože. Koplikove pjege i kašalj - ključni simptomi Dijagnoza se najčešće postavlja na osnovi anamneze i kliničke slike, a laboratorijska potvrda rijetko je potrebna. Dva su simptoma vrlo važna: Koplikove pjege, patognomonične za bolest, i kašalj, bez čijeg se prisustva ne bi trebala postavljati dijagnoza ospica klasičnog neizmijenjenog oblika. Za razliku od dječje populacije, dijagnoza ospica u odraslih često se postavlja s određenim zakašnjenjem, iako se može reći da je klinička slika jednaka. Razlog tome je samo nenaviknutost liječnika na povremenu pojavu te bolesti i u odraslih.
Najčešće komplikacije bolesti su upala srednjeg uha i pluća, a najteže upala srčanog mišica (miokarditis) i središnjeg živčanog sustava (najčešće encefalitis - upala mozga). Komplikacije bolesti češće se javljaju u osoba mlađih od pet i starijih od 20 godina. Upala pluća može biti uzrokovana samim virusom ospica, kad se očituje već u kataralnom stadiju ili, što je češće, bakterijom kad se očituje u fazi osipa. Miokarditis je rijetka, ali katkad fatalna komplikacija. Neurološke komplikacije češće su kod ospica osipom, a učestalost jedan-dvaa na 1000statističkim bolesnika. Bolest nego možekod biti drugih izrazitobolesti teška, skatkad ostavlja i trajnaencefalitisa neurološkajeoštećenja, prema podacima, gotovo 15 posto bolesnika umire. Sve pojedinosti nastanka i razvoja upale mozga nisu u cijelosti razjašnjene. Mogući posebni oblici Klinička slika ospica i sama bolest ne moraju uvijek biti uobičajena tijeka. Neki od oblika bolesti mogu biti znatno pogubniji po bolesnika, a drugi opet mnogo lakši. Hemoragične ospice su težak klinički oblik koji najčešće završava smrtno, a danas se rijetko viđa. Bolest počinje naglo, s vrlo visokom temperaturom i poremećajem svijesti, sve do prave kome. Klasični osip ne izbija nego se javljaju brojna krvarenja u koži i sluznici, a bolesnik krvari iz nosa, usta i crijeva. Ospice izmijenjena tijeka javljaju se u bolesnika s poremećenim obrambenim mehanizmima (leukemija, AIDS...) i u pravilu su teškog tijeka. Osip se često i ne pojavi, a nedostaje i tipična klinička slika, patijeka je dijagnozu teškoospice) postaviti. Smrt često nastupa vrlo izražene teške upale pluća. a Ospice blažeg (mitigirane imaju kraći tijek bolestizbog i slabije simptome, vide se u djece i odraslih u kojih je iz bilo kojeg razloga oslabio imunitet prema virusu ospica, ali je još prisutan u dovoljnoj mjeri da spriječi puni razvoj kliničke slike. Lijeka nema Do danas nije pronađen lijek protiv ospica, a svi poznati antivirusni lijekovi nedjelotvorni su na virus morbila. Nekomplicirani oblici bolesti liječe se samo simptomatski (mirovanje, snizuje se povišena temperatura, kontrolira kašalj i sl.), a u kompliciranih oblika primjenjuju se potrebne metode liječenja, ovisno o komplikaciji bolesti. Prognoza je u pravilu dobra, bolja u veće djece nego u dojenčadi, a najteža u bolesnika s encefalitisom. Preostaje prevencija Ospice se mogu spriječiti aktivnom i pasivnom imunizacijom. Aktivnom imunizacijom zovemo stvaranje imunizacija vlastitih protutijela morbila, koje a pasivnom davanje pripravaka protutijela. Aktivna postižena sevirus cijepljenjem, je u našoj zemljigotovih obvezno. Cjepivo čini živi, atenuirani (oslabljeni) virus ospica, koji ima osobinu da izaziva stvaranje protutijela, a bez istodobna razvoja bolesti. U mogućem kasnijem kontaktu s prirodnim virusom ospica, cijepljenjem stvorena protutijela ne dopuštaju razvoj bolesti. Redovito cijepljenje provodi se nakon navršenih 12 mjeseci života i prilikom upisa u prvi razred osnovne škole. No, unatoč pravilno izvedenom cijepljenja, oko tri do pet posto djece ne stvori zadovoljavajuću razinu otpornosti i mogu oboljeti. U pravilu, protiv ospica se cijepe sva djeca, a ako u pojedinog djeteta postoji kontraindikacija, odnosno svojevrsna prepreka cijepljenju, to određuje isključivo liječnik. Neka od važećih kontraindikacijaza cijepljenje su: jaka alergijska reakcija na bilo koji sastojak cjepiva, leukemija, teške maligne bolesti i neka druga imunodeficijentna stanja, trudnoća, itd. U prošlosti se smatralo da su djeca alergična na jaja sklona razvoju teških alergijskih reakcija na primjenu cjepiva, pa se nisu cijepila, no prema današnjim spoznajama ona se mogu redovito cijepiti.
Pasivna imunizacija postiže se davanjem gotovih protutijela na virus ospica, a indikacije za primjenu postavlja liječnik (trudnice, teško i kronično bolesna djeca i djeca koja zbog različitih kontraindikacija nisu bila cijepljena, a bila su izložena zarazi - imunokompromitirani bolesnici, uključujući i bolesnike s AIDS-om, bez obzira na to jesu li cijepljeni ili ne, a bili su u kontaktu s virusom morbila, necijepljena djeca u situaciji epidemije, itd.). Pasivnom imunizacijom postiže se znatno kratkotrajnija zaštita nego aktivnom i obično traje samo oko četiri tjedna. Izloženost infekciji nije prepreka cijepljenju, pa ako se od trenutka kontakta s virusom ospica primi aktivna imunizacija potpuno spriječiti ili znatnosljedeća ublažiti.tri dana, odnosno pasivna unutar šest dana, bolest se može
OVČIJE BOGINJE---VARIČELE--VODENE OSPICE Ovčje boginje - vodene ospice
Ovčje boginje su akutna zarazna bolest praćena osipom u vidu malih vodenih mehurića rasejanih po celom telu. Bolest je uglavnom blage prirode. Prema njima su najosetljivija deca predškolskog uzrarsta (od 2 do 7 godina). Javljaju se češće u obliku pojedinačnih slučajeva, ali se mogu javiti i u obliku epidemije. Prenosi se neposredno sa bolesnika, a poneki put i preko drugih lica ili zaraženih predmeta. Bolesnik je zarazan naročito neposredno pre i za vreme trajanja osipa. Ulazna vrata za virus su usta, nos i očne vežnjače. Bolest je opšte, a ne lokalne prirode. Inkubacija je nejednaka. Traje 12 do 17 pa i više dana, ali može trajati i 3 do 4 dana. Bolest počinje uvek kataralnim stadijumom. Ovaj stadijum može proći i neprimetno, ali može biti praćen i glavoboljom, opštom nelagodnošću i malo povišenom temperaturom, a katkad i težim znacima. Za kataralnim dođe osipni stadijum. Po koži, najčešće na leđima, po grudima, nogama i rukama izbiju rasejane crvene mrlje, mahom okruglog oblika, veličine 1 - 5 mm u prečniku. Posle nekoliko sati do jednog dana, na ovim mrljama se obrazuju sitni mehurići, ispunjeni bistrom tečnošću, po kojoj se bolest i naziva vodenim ospicama. Pokožica se smežura, mehurić prsne i počne da se sasušuje. Na mestu mehurića pojavi se krasta; koja posle nekoliko dana otpadne. Sve ospe ne izbijaju istovremeno, već jedne za drugom, u trajanju od nekoliko dana. Slične ospe izbijaju i na sluzokoži usta i ždrela, a ponekad i na sluzokoži jezika. Bolesnici obično ozdrave bez ikakvog lečenja, a komplikacije su retke. ........................................................................
Papagajska bolest
Izvesne bolesti koje kod nekih ptica izazivaju virusi mogu se preneti i na ljude. Najpoznatija od ovih je papagajska bolest, ili psitakoza. Papagajsku bolest ljudi obično dobijaju od obolelih papagaja. Ona se vrlo retko prenosi sa čoveka na čoveka. Inkubacija bolesti traje 8 do 10 dana. Bolesnik počinje da oseća opštu nelagodnost, ima povećanu temperaturu, glavobolju i bolove u krstima i zglobovima, malaksao je, žedan je više nego obično, gadi mu se, stolica mu je poremećena (proliv ili zatvor), itd. Temperatura je postepeno svakim danom sve viša, dok trećeg ili četvrtog dana ne dostigne 39°C ili i više stepeni. Bolesniku postaje iz dana u dan sve teže. Krajem prve nedelje bolesnik počne da kašlje, srčana radnja mu je ubrzana, u crevima i celom trbuhu primećuje se napetost i podnaduvenost, jetra i slezina su uvećane, mokri malo, mokraća je gusta i sadrži belančevine u tragovima. Bolesnik je uznemiren i loše spava. Krajem druge ili početkom treće nedelje nastaje prekretnica u bolesti. Znaci bolesti počinju da popuštaju, da se ublažuju. Temperatura postepeno opada i bolesnik uđe u fazu ozdravljenja. Bolest se može razvijati od lakog do vrlo teškog oblika, može se tokom svog razvitka i komplikovati, međutim komplikacije ipak nisu česte. Papagajska bolest je teško oboljenje za čoveka, sa prilično visokom smrtnošću.
POLNE BOLESTI Spolne bolesti – više znanja manja opasnost od zaraze
Spolno prenosive bolesti (SPB), kao što ime kazuje, prenose s čovjeka na čovjeka spolnim kontaktom. Izuzetno rijetko infekcija se može prenijeti i nespolnim putem (npr. kontaminiranim predmetima). Širenju bolesti pogoduju učestalo mijenjanje partnera, loši socijalni i higijenski uvjeti, migracija stanovništva, suvremen način življenja, ali i nedostatak spolne edukacije i kulture.
Svi spolno aktivni moraju znati: Važno je povjeriti liječnikusvoju sumnju na spolnu bolest, čak i ako se dobro osjećate. Obavijestite partnera o svojim sumnjama, a u slijedećim odnosima koristite kondom.
Ne pokušavajte sami izliječitispolno prenosivu bolest. Ove bolesti su zarazne i neke imaju teške komplikacije i posljedice. Morate potražiti liječničku pomoć. Većina spolno prenosivih bolesti uspješno se liječi, a ako se ne liječe, mogu izazvati ozbiljne komplikacije, pa čak i smrt. Odmah se uputite liječniku imate li bilo koji od ovih simptoma: bol pri mokrenju i/ili spolnom odnosu, peckanje tijekom mokrenja, neobičan iscjedak iz vagine, penisa, čmara ili mokraćne cijevi, oticanje testisa, krvarenja između menstruacija, svrbež ili nadraženost u području spolovila ili čmara, osip, mjehuriće, ranice, kvržice ili bradavice na vanjskom spolovilu ili oko njega. , recite toPopijte partneru, jer dozu se i on/ona mora Imate li spolno bolest propisanu terapijuprenosivi po preporuci liječnika. cijelu čak i ako se liječiti. osjećateUzimajte bolje i nikome ne dajte lijekove koji su propisani vama. Ako se partner ne liječi, a održavate spolne odnose bez zaštite, terapija je uzaludna.
Imajte na umu da kondomi nisu 100% učinkoviti u sprečavanju spolno prenosivih bolesti. Ali pravilna i redovita upotreba lateks prezervativa značajno smanjuje rizik od zaraze. Uz kondome smiju se koristiti samo se lubrikanti na bazi vode. GENITALNI HERPES doživotni spavač UZROČNIK. Genitalni herpesgenitalni renosi seherpes. spolnimHSV kontaktom. Dva suinficira tipa Herpes simplexali virusa (HSV) ivirus oba mogu uzrokovati tip 1 najčešće kožu usana, može uzrokovati i genitalni herpes. Osobe koje imaju HSV na području usta, oralnim seksom mogu prenijeti virus na područje genitalija partnera. HSV tip 2 češće uzrokuje genitalni herpes, ali može izbiti i na ustima. Infekcije HSV-om povezane su uz veću opasnost od infekcije HIVom. SIMPTOMI – prištići i ranice. Bolest stvara bolne prištiće i otvorene ranice u području genitalija, ponekad i na drugim dijelovima tijela, gdje je oštećena koža došla u dodir s virusom. Zaražena osoba može primijetiti povišenu temperaturu, bolove u mišićima, neugodu pri mokrenju, a u području prepona mogu oteći limfni čvorovi. Prištići nestanu za dva do tri tjedna, ali virus ostaje u tijelu (zaraženi je stalni nositelj virusa). Promjene se, rjeđe ili češće ponavljaju cijeli život. Periodičke reaktivacije virusa mogu biti spontane no najčešće su vezane uz emotivni
stres, fizički napor, imunosupresiju itd. Kod izraženih simptoma zaraznost za spolne partnere je visoka. LIJEČENJE – protuvirusni lijekovi. Danas poznati protuvirusni lijekovi samo pomažu u kontroli simptoma, ali ne ubijaju virus i ne uklanjaju ga iz tijela. Zaražene žene mogu prenijeti genitalni herpes nerođenom djetetu u tijeku trudnoće i/ili poroda.
GONOREJA UZROČNIK – bakterija. Gonoreju (kapavac, triper) uzrokuje bakterija Neisseria gonorrhoeae, koja se prenosi seksualnim kontaktom i prvenstveno zahvaća urogenitalne sluznice, a znatno rjeđe druge organe. SIMPTOMI – različiti kod žena i muškaraca. Gonoreja može biti asimptomatska, pa zaraženi ne primjećuju nikakve probleme. Muškaraci mogu 2-3 dana nakon infekcije primijetiti pečenje u mokraćnoj cijevi, bol za vrijeme mokrenja i krv u urinu i gusti, sluzavi iscjedak iz penisa koji ubrzo postaje obilan, gnojan i žut. Na liječi li se, bolest prelazi u kroničan oblik i može se proširiti na prostatu, sjemenike i pasjemenike, te uzrokovati neplodnost. Kod žena simptomi su manje izraženi ili ih nema. Ako postoje, najčešće se 2-4 dana nakon infekcije pojavljuje gnojni iscjedak i bol i ipečenje priodnosu. mokrenju. Nastaje upala sluznice porođajnog kanala pri u hodu, sjedenju spolnom Može nastatibolna i upala rektuma. Ako se ne liječi, bolesti bol prelazi kroničnu fazu sa raznolikim komplikacijama koje mogu imati za posljedicu oštećenja raznih organa, neplodnost i izvanmaterničnu trudnoću. LIJEČENJE – antibiotici. Ako je započeto na vrijeme, liječenje je uspješno.
HPV uzročnik raka UZROČNIK – virus. Porodica humanog papiloma virusa (HPV) ima više od 150 tipova, od čega se 40 prenosi uglavnom spolnim putem. HPV se prenosi direktnim kontaktom s osobama koje imaju klinički izražene promjene ili supkliničku, asimptomatsku infekciju. HPV 6 i 11 mogu se prenijeti sa zaražene žene na dijete tijekompapilomatozu. poroda, odnosno prolaska djeteta kroz porođajni kanal i uzrokovati rekurentnu respiratornu SIMPTOMI- Genitalne HPV infekcije uzrokuju benigne tvorbe, baradvice, genitalne bradavice (kondilome), supkliničke lezije, a visokorizični tipovi HPV-a odgovorni su za nastanak zloćudnih novotvorina vrata maternice i drugih anogenitalnih područja. Genitalne bradavice pojavljuju se u unutrašnjosti ili na vanjskom dijelu vagine, glaviću penisa, te oko anusa. Rjeđe mogu nastati i u ustima i grlu nakon oralnog seksa. Kako će se infekcija odraziti na domaćina ovisi o tipu virusa, zahvaćenoj regiji i stanju imunološkog sustava. Većina infekcija, pogotovo u adolescentnoj dobi, je prolaznog tijeka i biva svladana imunološkom obranom domaćina, no u 1 do 5 % slučajeva, ako se ne liječe, mogu uzrokovati nastanak karcinoma vrata maternice i anogenitalnog područja. U slučaju da je infekcija i savladana imunološkom obranom, virus može ostati u tijelu i kasnije se reaktivirati. U muškaraca su HPV infekcije često asimptomatične i nema vidljivih promjena, zbog čega se događa i previđanje supkliničkih promjena. Pojedini
stručnjaci povezuju HPV infekciju u muškaraca sa karcinomom prostate. LIJEČENJE – ne postoji specifična HPV terapija. Promjene na koži i sluznici uklanjaju se primjenom lokalnih citotoksičnih sredstava i kirurških metoda. Može pomoći jačanje imuniteta – za jačanje lokalnog imuniteta i zaustavljanje djelovanja virusa, koristi se interferon, koji ne liječi infekciju već potiče tijelo da se bori protiv nje. Premaligne promjene na vratu maternice otkrivaju redovitim ginekološkim
Spolno prenosive bolesti II
KANDIDIJAZA česta neugoda UZROČNIK – gljivica . Oko kandidijaze. 75 % žena barem jednom u životu ima probleme gljivice Candide albicans , uzročnika Gljivice su uvijek prisutne u rodnici zbog (dio fiziološke flore), ali problem nastaje kad ih je previše, a jedan od uzroka može biti i spolni odnos. Razvoju kandide doprinose šećerna bolest, dugotrajna primjena antibiotika, kortikosteroida, citostatika i drugo. SIMPTOMI – crvena sluznica i svrbež. Svrbež, pečenje i iritacija rodnice i vanjskog spolovila, te bolno i isprekidano mokrenje, a ponekad i gust, sirast iscjedak pojavljuju se samo kod žena. Muškarci rijetko imaju simptome, najčešće samo svrbež i peckanje u penisu. LIJEČENJE – protugljivični preparati (Kreme i vaginalete).
KLAMIDIJA tihi neprijatelj plodnosti UZROČNIK – intracelularni mikroorganizam. Chlamydia trachomatisprenosi se seksualnim kontaktom (vaginalnim, oralnim ili analnim). SIMPTOMI – većinom ih nema. Klamidiju liječnici nazivaju «tihim neprijateljem». Dvije od tri zaražene žene, te dva od četiri zaražena muškarca nemaju nikakvih simptoma. Zato se bolest rijetko rano dijagnosticira i liječi. Ako su simptomi prisutni, 1-3 tjedna nakon infekcije pojavljuje se iscjedak, te blago peckanje kod mokrenja. Ne dijagnosticira li se i ne liječi na vrijeme, može uzrokovati komplikacije, a česta posljedica je neplodnost i izvanmaternična trudnoća. Klamidija može uzrokovati i upalu rektuma, konjunktivitis, a može se nastaniti i u grlu kao posljedica oralnog seksa. LIJEČENJE – antibiotici. Dijagnosticira se laboratorijskim testom, a liječi antibioticima.
UPALA UZROKOVANA MIKOPLAZMAMA UZROČNIK – mikoplazme. SIMPTOMI – najčešće uzrokuju oskudan bjelkasti iscjedak iz mokraćne cijevi. LIJEČENJE – antibiotici.
SIFILIS UZROČNIK – bakterija. Sifilis (lues) je kronična zarazna bolest koju uzrokuje Treponema pallidum, spiralna bakterija. Prenosi se spolnim kontaktom sa zaraženom osobom. Kod zaražene trudnice bakterija može kroz posteljicu prodrijeti do ploda. Može se prenijeti i neseksualnim kontaktom između odraslih bolesnika i djece, ili preko kontaminiranih predmeta. SIMPTOMI – čir (ranica). Bolest se obično dijeli u tri stadija. Svaki stadiji ima neka temeljna klinička obilježja na koži i dugim organima. Prvi stadiji počinje 10 do 21 dan nakon infekcije, kad se na mjestu zaraze pojavljuje čir (ranica)-može ih biti i više – (najčešće je smješten na vanjskom spolovilu: kod muškaraca na vrhu penisa, kod žena na malim ili velikim stidnim usnama, rjeđe na grlićupromjene maternice). mjesec(povišena dana, i spontano Drugi stadiji karakteriziraju kožeBezbolan i sluznicaje,tetraje općioko simptomi tjelesnanestaje. temperatura, umor, glavobolja, bolovi u kostima, zglobovima i mišićima). Prve dvije faze traju oko dvije godine i za to vrijeme oboljela osoba je zarazna. Svi simptomi drugog stadija nestaju nakon čega slijedi razdoblje latencije, kada nema vidljivih znakova bolesti i koje može trajati različito dugo. No bakterija je u tijelu i s vremenom oštećuje razne organe. U kasnijim fazama sifilis nije zarazan, ali može uzrokovati destruktivne promjene kože, bolesti srca i krvnih žila, mentalne poremećaje, neurološke probleme i smrt. LIJEČENJE – antibiotici. Važna je rana dijagnoza jer se bolest u ranim fazama uspješno liječi.
TRIHOMONIJAZA UZROČNIK – bičaš. Jednostanična praživotinja Trichomonas vaginalis čest je uzročnik upala urogenitalnog trakta. Infekcija nastaje spolnim putem, ali se može prenijeti i preko predmeta (npr. vlažni ručnici, toaletne spužve i sl.). SIMPTOMI – iscjedak i svrbež. Infekcija kod muškaraca može proći i bez simptoma, a ako se pojave, najčešće je to bjelkasti iscjedak i problemi pri mokrenju. Kod žena se simptomi pojavljuju 4 do 20 dana nakon izlaganja – nastaje blaga upala rodnice sa pjenušavim vaginalnim iscjetkom žućkaste boje i neugodnog mirisa. Žena može osjetiti neugodu pri odnosu, bolno mokrenje, svrbež u genitalnom području, te rjeđe, bol u donjem dijelu trbuha. LIJEČENJE – antimikrobni lijekovi.
HIV/AIDS
smrtonosni virus UZROČNIK – virus. AIDS uzrokuje virus humane imunodeficijencije(HIV). To je virus koji uništava tjelesni imunitet. Ulaskom u krvotok virus napada specifične stanice imunološkog sustava- T-stanice, u njima se množi, razara ih i postupno dovodi do slabljenja imuniteta, što rezultira pojavom oportunističkih infekcija i određenih malignih bolesti. Putovi prijenosa su spolni kontakt putem sjemene tekućine ili sekretom rodnice, grlića maternice ili preko krvi ako je jedan partner HIV+ (naročito ako postoje ozljede sluznica), zaražene krvi u tijelo, najčešće špricama i iglama, transplacentarno od majke na dijeteulaskom i transplatacijom tkiva, organa od zaraženog donatora. Bolest se razvija godinama nakon zaraze. Oboljele u smrtnu opasnost vode i inače izlječive bolesti (oportunističke infekcije), a osjetljivi su i na neke oblike raka. SIMPTOMI – nisu specifični. Simptomi HIV bolesti su različiti, ovisno o stadiju bolesti i nisu specifični. Dijagnoza se postavlja laboratorijskim testiranjem uzorka krvi na virus HIV-a. LIJEČENJE – antiretrovirusni lijekovi. Lijekovi koji se koriste u liječenju HIV bolesti ne mogu potpuno uništiti i eliminirati virus HIV-a iz tijela, ali mogu smanjiti broj virusnih čestica u organizmu i odgoditi pojavu simptoma bolesti. HAART terapijom (u prijevodu vrlo djelotvorno antiretrovirusno liječenje) postižu se nemjerljive količine virusa u krvi, smanjuje smrtnost i pojava mnogih oportunističkih bolesti.
HEPATITIS B UZROČNIK - virus. Iako je hepatitis B primarno bolest jetre, ubrajamo ga u bolesti koje se prenose spolnim kontaktom jer se, osim krvlju, prenosi se i spolnim putem.
Spriječavanje spolno prenosivih bolesti Razumnim ponašanjem, spolno prenosive bolesti se mogu spriječi ili barem znatno smanjiti rizik od zaražavanja Apstinencija Sve dok osoba nema spolne odnose i ne dolazi u kontakt sa ekskretima i sluznicama drugih osoba, ne izlaže se riziku od zaražavanja. Posredni prijenos uzročnika spolno prenosivih bolesti predmetima je rijedak, i nastaje najčešće pri zajedničkom korištenju predmeta za intimnu upotrebu, što se može izbjeći općim higijenskim mjerama. Odgađanje spolnog odnosa Odgađanjem prvog spolnog odnosa mlada osoba stigne sazrijeti fizički i psihički. Sluznica spolnih organa djevojaka osjetljivija je na uzročnike upala nego što je sluznica odraslih žena, te je pri spolnom odnosu mladoj djevojci rizik od zaražavanja veći nego ženi. Što se tiče psihičke
zrelosti, neosporno je da netko tko stupa u prvi spolni odnos kao odrasla osoba ima više životnog iskustva i vjerojatnije je da će mudrije izabrati spolnog partnera nego adolescent, te će samim time smanjiti rizik od spolno prenosivih bolesti. Odgađanje spolnog odnosa se ne odnosi samo na dob pri kojoj se netko upušta u prvi spolni odnos, već i na vrijeme koje protekne od upoznavanja srodne duše do stupanja u spolne odnose. Što kasnije, to sigurnije. Brojni su primjeri da netko nakon površnog poznanstva stupi s nekime u spolni odnos, a naknadno dozna za brojna rizična ponašanja te osobe i shvati da se time izložilo/la velikom riziku od spolno prenosivihneugodnih bolesti. Odgađanjem upoznavanjem osobe smanjuje se mogućnost iznenađenja.spolnog odnosa i boljim Uzajamna vjernost dvoje zdravih partnera Ako dvoje zdravih partnera imaju vjernu vezu, niti jedno neće biti izloženo riziku spolno prenosivih bolesti, pod uvjetom da se niti jedan od partnera ne izlaže riziku od spolno prenosivih bolesti na drugi način. Npr. HIV je i krvlju prenosiva bolest, što znači da ako je jedan od partnera intravenozni ovisnik o opojnim drogama, može se tim putem zaraziti HIV-om, a spolnim putem prenijeti HIV na svog vjernog partnera/icu.
Higijena Redovitim održavanjem higijene se smanjuje šansa za razvoj nespecifičnih upala sluznica spolnih organa i time održava integritet kože i sluznice, koji je prva barijera ulasku mikroorganizama u tijelo. Drugim riječima, održavanje higijene, tj. redovito pranje smanjuje osjetljivost sluznice spolnih organa i time mogućnost zaražavanja. S druge strane, u jednom članku sa savjetima o spolnosti mladih piše "Čistoća je najbolji afrodizijak". Također, higijena podrazumijeva i odgovornost prema drugima, što znači da ako imamo neke simptome spolno prenosivih bolesti, trebamo upozoriti na to partnera i odgoditi spolne odnose do izliječenja.
Izbjegavanje čestog mijenjanja partnera Ovo je jasno bez previše objašnjavanja: Što je manji broj spolnih partnera, manja je vjeojatnost izlaganja spolno prenosivim bolestima. Jednostavna matematika. Korištenje prezervativa Spolne bolesti koje se prenose izravnim kontaktom sluznice sa ekskretima (vaginalna sluz, preejakulat, ejakulat) ili zaraženom sluznicom, uspješno se spriječavaju pravilnim korištenjem prezervativa. Pod pravilnim korištenjem se podrazumijeva korištenje prezervativa za cijelo vrijeme spolnog odnosa, dakle da se uopće ne dolazi u kontakt sa izlučevinama i sluznicom partnera. Prezervativi ne mogu spriječiti prijenos bolesti koje se mogu prenijeti putem kože, npr. HPV
infekciju, ali smanjuju vjerojatnost prijenosa jer i u tom slučaju, prijenos putem sluznice je znatno efikasniji nego putem kože. Treba znati da se prezevativi trebaju koristiti i pri oralnom seksu ako nismo sigurni da je partner posve zdrav. Za pružanje oralnog seksa ženi, prezervativ naravno, ne može pomoći, međutim za to postoje lateks folije koje je kod nas dosta teško nabaviti, ali može se improvizirati s folijom za zamatanje u kućanstvu. Bitno je napraviti barijeru koja će spriječiti kontakt sluznica i razmjenu izlučevina, a istovremeno održati osjećaj kontakta. Na kraju, i ljudi sa spolno prenosivim bolestima imaju potrebu za spolnom bliskošću, a njihovi partneri se ne žele i ne trebaju odreći spolnih odnosa s njima. Postoje razni načini na koji dvoje koji se vole mogu izraziti svoju ljubav kroz spolnost, pa čak i ako je jedno od njih zaraženo neizlječivom bolešću, npr. HIV infekcijom. Uz malo mašte ovakvi parovi mogu uživati u seksualnosti, a da se zdravi partner ne izlaže riziku od zaražavanja. Važno je samo imati na umu da se treba izbjegavati izravan kontakt sluznice sa sluznicom, spolnim izlučevinama i krvlju zaražene osobe. Neoštećena koža je za HIV nepropusna barijera....
undefined
RUBELA Uglavnom se javlja u proljeće i katkad ju je teško prepoznati jer se često istodobno javljaju enteroviroze, koje mogu imati sličnu kliničku sliku Stranica: [1] 2 » Rubela (rubeola) je akutna virusna zarazna bolest uzrokovana virusom rubele iz porodice togavirusa. Prema vremenu i načinu infekcije, može se razvrstati u dva, po mnogočemu različita vida bolesti: konatalno i postnatalno stečena rubela. Postnatalno stečena rubelau dječjoj dobi u pravilu je blaga bolest, a u osnovi je karakterizirana osipom i otokom limfnih čvorova glave i vrata. Kod konatalne rubele infekcija djeteta nastupa još tijekom intrauterinog razvoja, a kad je trudnica zaražena virusom rubele, bolest je daleko teža i opasnija po život djeteta. Postnatalno stečena rubela Epidemiološki podaci - Rubela je rasprostranjena u cijelom svijetu, a u urbanim krajevima je endemska Najveća učestalost prije ere cijepljenja bila je uprirodni dobnoj skupini od petje do 14 godina,bolest. no danas se češće javlja u bolesti starije djece i adolescenata. Jedini izvor zaraze bolestan čovjek, a prenosi se kapljičnim putem. U ljudski organizam virus prodire kroz sluznicu dišnog puta, umnažava se u lokalnim limfnim čvorovima vrata, nakon čega ulazi u krv i širi se cijelim tijelom. Bolesnik postaje zarazan za okolinu oko tjedan dana prije pojave osipa i ostaje još oko dva tjedna nakon pojave osipa. Djeca majki koje su otprije stekle otpornost prema rubeli, u pravilu ne obolijevaju od te bolesti u prvih pet, šest mjeseci života jer su zaštićena u trudnoći prenesenim protutijelima. Posebnu važnost rubeli daje činjenica da velik broj zaraženih ljudi prolazi bolest bez jasnih kliničkih znakova. Prema rezultatima nekih ispitivanja, njihov je udio više od 50 posto ukupnog broja oboljelih, što znatno otežava prepoznavanje bolesti i mogućih izvora zaraze. Povećanje limfnih čvorova najstalniji simptom- Klinička slika dijeli se u tri razvojna stadija. Stadij inkubacije, koji traje 14 do 21 dan, tijekom kojeg virus ulazi u ljudsko tijelo, razmnožava se i krvlju širi po cijelom tijelu. Iako u tom stadiju u pravilu nema znakova bolesti, inficirana
osoba već može postati zarazna za okolinu. Slijedi jedan do pet dana prodromalnog stadija, koji je blag, katkad jedva zamjetljiv. Od simptoma su mogući malo povišena tjelesna temperatura (rijetko prelazi 38,40C), malaksalost, glavobolja, kataralni simptomi. Svi su u načelu izraženiji u odraslih bolesnika. Najvažniji i najstalniji simptom u ovom stadiju je povećanje limfnih čvorova glave i vrata (ponajprije onih na zatiljku, stražnjoj strani vrata i iza uha). Čvorovi mogu narasti do veličine lješnjaka i postaju osjetljivi na dodir. Nerijetko je i slezena povećana, a može se razviti i otok limfnih čvorova bilo koje druge regije. Povećanje limfnih čvorova često je i prvi bolesti, se javlja možeznak trajati tjedankoji ili više dananekoliko dana ranije, najkasnije 24 sata prije pojave osipa, te Tijekom eruptivnog stadija, koji traje jedan do četiri dana, pojavljuje se osip koji je u pravilu sitno mrljast i svijetle, crveno-ružičaste boje. Sitniji je od osipa kod ospica i obično ne konfluira, osim katkad na licu. Najprije se pojavljuje na licu i vratu, a zatim se vrlo brzo (katkad i u nekoliko sati) proširi cijelim tijelom. Trajanje osipa je kratko i najkasnije četvrti dan nestaje, istim redoslijedom kojim je nastao. Temperatura najčešće nije bitno povišena. Nestanak osipa ne znači istodobno i kraj bolesti, kao što ni izostanak osipa ne isključuje postojanje bolesti. Dijagnozu nije teško postaviti kad su prisutni svi karakteristični simptomi, ili postoji i još podatak o kontaktu s rubelom. No, klinička slika katkad nije upečatljiva, pa se za potvrdu koriste posebne laboratorijske pretrage (raženje specifičnih protutijela u krvi pacijenta, izolacija virusa itd.) Komplikacije rijetke i prolazne- Javljaju se prije svega u starije djece i odraslih. Poliartritis (upala zglobova) se obično javlja drugog, trećeg dana bolesti i češći je u djevojaka i žena. Najčešće zahvaćeni mali zglobovi šaka, a upala je praćena povišenjem tjelesne temperature, bolovima,suotokom ili izljevom u zahvaćenim zglobovima. Bolest obično traje od nekoliko dana do dva tjedna, rijetko mjesecima. Purpura (kožno krvarenje)je rijetka komplikacija, a još su rjeđa krvarenja iz mokraćnog ili probavnog sustava. Encefalitis (upala mozga)nastaje u 1:6000 slučajeva i najozbiljnija je komplikacija s moguće teškim i trajnim posljedicama. U visokom postotku može završiti i smrću (prema nekim autorima i 15 - 20 posto). Rubela u trudnoći - Nakon što je trudnica bila izložena virusu rubele, a prethodno nije preboljela bolest niti je cijepljena ili o tome nema sigurnih podataka, odmah se mora javiti liječniku. Najprije se treba odrediti njezin imunološki status prema rubeli. Ovisno o rezultatima pretraga, odnosno postojanju ili odsutnosti specifične imunosti, odredit će se daljnji medicinski postupak. Moguća je i reinfekcija trudnice koja je već preboljela rubelu ili je prethodno cijepljena. S obzirom na to da još nije potpuno razjašnjena veza takvih infekcija i mogućih posljedica za nerođeno dijete, svim trudnicama treba čvrsto savjetovati da tijekom trudnoće
izbjegavaju svaki mogući kontakt Prognoza načelno dobra- čak i ako sserubelom razviju!komplikacije, osim katkad u slučajevima encefalitisa, kad su moguće trajne neurološke posljedice, pa i smrtni ishod. Poseban je problem infekcija u trudnoći. Nema specifična lijeka - Bolest se po potrebi liječi samo simptomatskim mjerama (primjerice, paracetamol za snižavanje povišene tjelesne temperature). Pri pojavi komplikacija svakako treba odmah potražiti pomoć liječnika. Prevencija - Izolacija zaraženih osoba ne pomažeu sprječavanju širenja bolesti jer je bolesnik zarazan za okolinu i prije pojave simptoma. Drugi je razlog što velik broj oboljelih prolazi bolest bez pravih kliničkih znakova te je slobodno prenosi. Pasivna imunizacija postiže se davanjem gotovih pripravaka specifičnih protutijela protiv virusa rubele u prvih sedam, osam dana nakon kontakta s virusom. Učinci nisu sigurni niti predvidljivi, pa postupak nije u rutinskoj uporabi. Iznimno se može primijeniti kod neimunih trudnica koje su sigurno bile izložene virusu rubele.
Aktivna imunizacija provodi se cijepljenjem živim, oslabljenim virusom rubele. U nas je cijepljenje obvezno od 1975. i provodi se tzv. miješanim cjepivom protiv ospica, rubele i mumpsa. Oko 98 posto cijepljene populacije zadržava na taj način stečenu imunost, a s cijepljenjenjem se započinje nakon navršenih 12 mjeseci. U svrhu prevencije infekcije u mogućim trudnoćama, od posebne važnosti za djevojčice je stjecanje imuniteta prema rubeli prije razdoblja ulaska u zrelu spolnu dob. Selektivno se cijepe i sve žene fertilne dobi koje nisu imune protiv rubele, uz preporuku da ne zatrudne u iduća tri mjeseca nakon cijepljenja. Iako se trudnice ne cijepe protiv rubele, cjepivo primljeno uuvijek trudnoći nije apsolutna pobačaj. Sve indikacije i kontraindikacije za cijepljenje određuje isključivoindikacija liječnik. za S obzirom na to da još ne postoji djelotvoran antivirusni lijek, ističe se velika važnost cijepljenja koje vodi prevenciji bolesti i njezinih mogućih posljedica.
SARS SARS je tezak oblik akutnog respiratornog sindroma
Od februara meseca 2003.godine utvrđeno je postojanje nove bolesti koja je nazvana SARS. Našoj redakciji javio se veliki broj trudnica sa mnoštvom pitanja, nedoumica i komentara. Na Vaša pitanja odgovara i rasvetljava ovu bolest naš saradnik ginekolog Doc. Dr Milan Terzić. Šta je SARS? Težak oblik akutnog respiratornog sindroma (Severe acute respiratory syndrome – SARS) je bolest respiratornih organa nedavno dijagnostikovana u Aziji, Severnoj Americi i Evropi. Koji su simptomi i znaci SARS-a? Bolest obično počinje sa povišenom telesnom temperaturom (višom od 38,0°C), groznicom, glavoboljom, opštom slabošću i bolovima u čitavom telu. Kod nekih osoba na samom početku bolesti nastaju i blagi respiratorni simptomi (otežano disanje). Posle 2 do 7 dana, kod pacijenata nastaje suvi neproduktivni kašalj, koji ponekada može da dovede do nedostatka kiseonika u krvi. Kod oko 10-20% obolelih neophodna je mehanička ventilacija (disanje uz pomoć specijalnog medicinskog aparata). Koliko je vremena potrebno za nastanak bolesti posle kontakta sa virusom SARS-a? Inkubacioni period obično traje 2 do 7 dana; međutim izgleda da može biti i duži od 10 dana. Bolest počinje povišenom temperaturom (>38,0°C). Koji se lekovi osobama sa SARS-om? Lečenje je istopreporučuju kao kod osoba sa teškim oblikom atipične upale pluća nepoznate etiologije (uzroka). Da li je ribavirin (ili neki drugi antivirusni lek) efikasan u tretmanu pacijenata sa SARS-om? Trenutno, nije poznat efikasan lek. U različitim zemljama ordiniraju se antivirusni preparati, kao što su oseltamivir ili ribavirin. Steroidi se takođe mogu dati oralno ili intravenski u kombinaciji sa ribavirinom i antibioticima. Kako još uvek nema klinički kontrolisanih studija, efikasnost ovakvog lečenja nije poznata. U laboratorijskim uslovima ribavirin nije doveo do sprečavanja rasta ovog novog koronavirusa i njegovog prenošenja iz jedne u drugu ćeliju. U toku su intenzivne studije koje bi identifikovale efikasan terapijski pristup. Širenje SARS-a Kako se SARS širi? Osnovni način prenošenja SARS-a je bliski kontakt jedne osobe sa drugom. Najčešće se prijavljuju slučajevi obolevanja posle staranja (nege) ili življenja sa obolelom osobom, ili posle direktnog kontakta sa infektivnim materijalom (na primer, respiratornim sekretom) osobe sa SARS-om. Mogući putevi prenošenja SARS-a su kontakt kože sa predmetima koji
su kontaminirani infektivnim agensom, a zatim dodirivanje očiju, nosa ili usta. To se može dogoditi kada obolela osoba iskašljava ili nosnim sekretom rasejava kapljice po okolini. Ali, izgleda da se SARS prenosi i drugim putevima koji do sada nisu utvrđeni. Koliko dugo je osoba sa SARS-om infektivna za okolinu? Dosadašnja saznanja ukazuju da je osoba infektivna dok ima simptome bolesti, kao što su povišena temperatura i kašalj. Međutim, nije poznato koliko je osoba pre nastanka simptoma i znakova bolesti i posle njihovog iščezavanja u stanju da rasejava agense po okruženju. Ko imasenajveći rizikdijagnostikuje da oboli od SARS-a? SARS primarno kod osoba koje su imale direktan kontakt sa oblelim. To se prvenstveno odnosi na medicinsko osoblje koje se staralo o pacijentima i o osobama koje su živel u istim prostorijama sa obolelim. Uzrok SARS-a Koji je uzrok SARS-a? Naučnici su utvrdili novi oblik korona virusa kod pacijenata sa SARS-om. Ovaj novi koronavirus predstavlja hipotetičko (pretpostavlja se) najvažniji uzrok bolesti, mada su i drugi virusi mogući prouzrokovači ovog oboljenja. Šta su koronavirusi? Koronavirusi su grupa virusa koja posmatrana pod mikroskopom ima halo ili krunu (koronu). Ovi virusi su česti prouzrokovači lakih i ne tako ozbiljnih (umerno-teških) bolesti gornjih respiratornih puteva kod ljudi, i respiratornih, gastrointestinalnih i neuroloških bolesti kod životinja. U spoljašnjoj sredini koronavirusi mogu preživeti tri sata. Na osnovu čega se došlo do povezanosti koronavirusa sa SARS-om? Naučnici su uspeli da do izoluju virusedaiz virus tkiva ima osoba sa SARS-om.izgled Korišćenjem elektornskog a mikroskopa došlo se zaključka karakterističan i oblik koronavirusa, gentske analize ukazuju da novi virus zaista pripada ovoj familiji, ali da se genetski razlikuje od svih do sada poznatih koronavirusa. Uzroci seruma obolelih osoba takođe ukazuju da su one bile u nedavnom kontaktu sa virusom. Isti nepoznati virus utvrđen je brisevima nosa i grla obolelih. Navedeni rezultati ukazuju da je hipoteza o povezanosti ove nove vrste koronvirusa sa SARS-om tačna. Ako koronavirusi običino dovode do blagih oblika bolesti kod ljudi, kako može ovaj novi koronavirus biti odgovoran za nastanak bolesti koje su opasne po život čoveka, kao što je SARS? Nema dovoljno informacija o novom virusu i bolestima koje može prouzrokovati. Koronavirusi su ranije povremeno bili povezivani sa zapaljenjem pluća kod ljudi, naročito osoba sa oslabljenim imunološkim sistemom. Ovi virusi mogu dovesti do veoma teških oblika bolesti kod životinja, kao što su mačke, psi, svinje, miševi i ptice. Da li je informacija o koronavirusima promenila preporuke za lečenje pacijenata sa SARSom? Mogućnost da je koronavirus uzročnik SARS-a nije promenila preporuke za lečenje. Intenzivno se ispituju efekti različitih antivirusnih lekova protiv novog koronavirusa. Da li postoji test za SARS? Još uvek nema testa za SARS. U laboratorijskim uslovima dva testa pokazala su se veoma pouzdanim u utvrđivanju antitela protiv novih koronavirusa. Kako se komentariše da neke laboratorije ukazuju da je uzrok SARS-a pramyxovirus? Istraživači iz različitih laboratorija identifikovali su paramyxovirus u uzrocima sekreta i tkiva pacijenata sa SARS-om. Ove laboratorije još uvek istražuju mogućnost da je paramyxovirus prouzrokovač SARS-a. Kako novi virus može uticati na trudnicu i plod? Kod negravidnih žena, sa sasvim normalnim imunološkim odgovorom, novi koronavirus može dovesti do veoma teškog oblika respiratornog poremećaja opasnog po život. Kako u trudnoći postoji aktivna imunološka tolerancija, odgovor na prouzrokovače bolesti je manjeg intenziteta i odložen, tako da su klinički oblici ispoljavanja bolesti još intenzivniji. Dakle,
život trudnice može biti veoma ugrožen. Takođe, plod u sasvim ranoj trudnoći, u periodu organogeneze (prvi trimester), može prodorom virusa pretrpeti takve promene koje sasvim sigurno dovode do spontanog prekida trudnoće (spontanog pobačaja). Kada je razvoj organa završen, u drugom i trećem trimestru nastala bolest dovodi do teškog poremćaja nedostatka kiseonika kod ploda, a još uvek nisu ispitani svi efekti neposredne i odložene hipooksigenacije. Kako još uvek nije precizno definisano koji virus dovodi do SARS-a niti koji je preparat efikasan u lečenju ove bolesti, sasvim je sigurno da se trudnica mora zaštiti od kontakata sa osobama koje imaju respiratorne probleme i povišenu temperaturu, naročito ako te osobe navode zemlje dalekog istoka.da su bile u kontaktu sa oblelima od SARS-a, ili da su putovale u
Sepsa
Prodiranje mikroba u krv i krvotok, pri čemu se mikrobi razmnožavaju i žive u krvi, čine trovanje krvi ili sepsu. U takvim slučajevima nalazimo u krvi velike količine mikroba (klica). Trovanje krvi (sepsu) izazivaju najčešće mikrobi koji izazivaju gnojenje. Ali mogu ga izazvati i mikrobi druge vrste, pri čemu obično ne dolazi do burnih simptoma. Neke vrste mikroba prodiru u krv još u početku same bolesti i tu se razmnožavaju i žive. To se događa kada je njihova otrovna moć vrlo jaka ili kada u organizam uđu u vrlo velikom broju. U drugim slučajevima mikrobi prodiru u krv i krvotok tek pošto na mestu uobičajenom za njihovo razmnožavanje savladaju otpor organizma. Do trovanja krvi dolazi najčešće posle pobačaja ili posle porođaja ako se ne održava potrebna čistoća. Trovanje krvi može da nastane isto tako i od zapaljenja krajnika ili od kvarnih zuba. Konačno trovanje krvi može da nastane i od čireva ili zapaljenih rana, kao i od svake druge infekcije kod koje se mikrobi tako brzo množe i tako su otporni da ih organizam ne može da zadrži u gnojnom žarištu i da ih tu savlada. Kod trovanja krvi, otrovi koje luče bakterije menjaju sastav krvi, uništavaju crvena krvna zrnca i belančevine u krvnoj tečnosti (krvnom serumu). Ovi otrovi oštećuju i srčani mišić. Sem promene u krvi i na srčanom mišiću, nastaje oštećenje i drugih za život važnih organa, kao što su: bubrezi, jetra, pluća, mozak, creva itd.
ŠARLAH Šarlah
Šarlah je opasna, zarazna bolest, praćena visokom temperaturom i anginom. Šarlah se obično javlja u vidu epidemije, ali ga u velikim gradovima ima stalno u vidu pojedinačnih slučajeva. Epidemije su vrlo različite po otrovnoj moći zaraze. Ranije su bile strahovito smrtonosne, sada su mnogo blaže. Šarlah je dečja bolest, ali od njega mogu da obole i odrasli. Srećom, deca do jedne
godine starosti retko oboljevaju. Najosetljivija su školska deca, ali su vrlo osetljiva i deca od 2 do 5 godina. Više ga ima u jesen i s proleća nego preko zime i leta. Uzročnik šarlaha je jedna vrsta streptokoka, koje se nalaze u ždrelu šarlahnih bolesnika. Odavde se prilikom kašlja ili govora prenose u vidu kapljica na zdrave. Dakle, šarlah je kapljična infekcija čiji uzročnici ulaze u zdrav organizam preko grla. Prvi znacinajedanput se javljaju bolove na 4 dou5grlu danau po ulaskuždrelu, klica usaorganizam (inkubacija). Dete, dotle zdravo, dobije čitavom jako povećanom temperaturom. Često i povraća i bunca. Ako mu pogledamo u grlo, videćemo da su krajnici jako crveni, otečeni i posuti prljavim tačkastim mrljama. Crvenilo ubrzo zahvata i okolnu sluzokožu na resici i nepcima. Još istog dana, nekoliko časova kasnije, po telu se pojavi sitan tačkast crven osip. Nasuprot malim boginjama, koje prvo izbiju po licu, šarlahni osip počinje po trbuhu, u preponama, ispod pazuha, u prevojima laktova, i postepeno se širi ka licu, stopalima i šakama. Izbijanje osipa traje, obično dva dana. Dva do tri dana po izbijanju osipa, bolest počinje da popušta. Temperatura se postepeno spušta na normalnu, bolovi u ždrelu prođu, a koža počinje da se peruta. Pre nego što počne perutanje kože, sluzokoža jezika pocrveni i dobije malinast izgled. Perutanje počinje oko petnaestog dana i traje ponekad 30 dana. Bakterije izazivači šarlaha deluju neposredno, lokalno, ili svojim toksinima, septično. Šarlah je i zbog svojih komplikacija teška i opasna bolest. On može izazvati gnojne angine, reumatizam zglobova, oboljenje srca i srčane maramice, razna krvarenja itd., ali najčešće i najteže komplikacije šarlaha su: otok žlezda na vratu, zapaljenje srednjeg uva i zapaljenje bubrega. Ishrana bolesnika mora biti dijetalna. Kao hranu sme da uzima mleko, kompote, voćne sokove, limunadu i razne čajeve. Ovakvu dijetu treba držati i posle pada temperature, jer nepodesna hrana može da olakša zapaljenje bubrega.
ŠIGELOZA
Etiologija, epidemiologija i patologija Rod Shigella dijeli se u 4 glavne podgrupe: A, B, C i D, koje se dalje dijele u serološki određene tipove. Bakterije iz ovog roda proširene su diljem svijeta i tipičan su uzrok inflamatorne dizenterije koja je u mnogim područjima odgovorna za 5 do 10% dijarealnih bolesti. S. flexneri i S. sonnei proširenije su nego S. boydii ili osobito virulentna S. dysenteriae. Najčešći izolat u SAD je S. sonnei. Izvor infekcije su izlučevine inficiranih osoba ili rekonvalescentnih kliconoša.
Infekcija se izravno širi fekalno-oralnim putem, a neizravno kontaminiranom hranom ili kontaminiranim neživim predmetima. Muhe mogu poslužiti kao mehanički vektori. Prijenos bolesti putem vode nije uobičajen. Epidemije se najčešće pojavljuju u uvjetima prenapučenosti s neadekvatnom sanitacijom okoliša. Šigeloza je osobito česta kod mlađe djece koja žive u endemskim područjima; kod odraslih je bolest obično manje teška. Rekonvalescenti i subklinički kliconoše mogu biti značajan izvor infekcije, no pravo dugotrajno kliconoštvo je rijetko. Infekcija ostavlja slab imunitet ili ga uopće ne ostavlja, pa je moguća reinfekcija s istim sojem. Šigele prodiru u sluznicu dijela ulceracije crijeva i uzrokuju sluzi, hiperemiju, infiltraciju leukocitima, edem distalnog i često površne sluznice.sekreciju Vodenasti proljev kod infekcije šigelama, može biti posredovan enterotoksinom koji uzrokuje povećanu intestinalnu sekreciju.
Simptomi i znaci Inkubacija je 1 do 4 dana. Kod mlađe djece bolest počinje naglo s vrućicom, iritabilnošću i pospanošću, anoreksijom, mučninom ili povraćanjem, proljevom, bolom u trbuhu s distenzijom i tenezmima. Unutar 3 dana u stolici se pojavljuju krv, gnoj i sluz. Broj stolica može biti veći od 20 na dan, a gubitak težine i dehidracija mogu biti teški. Ako se dijete ne liječi, može doći do smrti u prvih 12 dana; ako dijete preživi, akutni se simptomi povlače do 2. tjedna. Odrasli se mogu prezentirati bez vrućice, s nekrvavim i nesluzavim proljevom i s malo tenezama ili bez tenezama.No, prvi se simptomi mogu sastojati i od nastupa grčevitih boli u trbuhu, lažnih poziva na stolicu, a bola. u početku stolica može biti formirana, te nakon defekacije dolazi do Proljev privremenog ublažavanja Ovi se nastupi ponavljaju sa sve većom težinom i učestalošću. postaje sve teži, s kašastim ili tekućim stolicama, koje sadrže sluz, gnoj i često krv. Rektalni prolaps uz posljedičnu fekalnu inkontinenciju, može biti posljedica teških tenezama. Kod odraslih, bolest obično prestaje spontano: u blažim slučajevima za 4 do 8 dana, u težim za 3 do 6 tjedana. Značajna dehidracija i gubitak elektrolita s cirkulatornim kolapsom i smrću, pojavljuje se uglavnom kod djece mlađe od 2 godine i kod kondicioniranih odraslih bolesnika. Šigeloza rijetko počinje naglo sa stolicama koje sliče na vodu u kojoj se kuhala riža ili sa seroznim (ponekad krvavim) stolicama. Bolesnik može povraćati i brzo postati dehidriran. Infekcija se može prezentirati kao delirij, konvulzije i koma, a s blagim proljevom ili bez proljeva; smrt može nastupiti za 12 do 24 sata. Moguća je pojava sekundarne bakterijske infekcije, osobito u kondicioniranih ili dehidriranih bolesnika. Teške ulceracije crijevne sluznice mogu uzrokovati značajan akutan gubitak krvi. Druge komplikacije nisu česte i uključuju toksični neuritis, artritis, miokarditis i, rijetko, perforaciju Kod djece sei šigeloza možečimbenik komplicirati uremičkim sindromom. Infekcija crijeva. ne postaje kronična nije etiološki kod hemolitičko ulceroznog – kolitisa. Ipak, bolesnici s HLA-B27 genotipom češće nakon šigeloze razviju artritis ili čak floridni Reiterov sindrom.
Laboratorijski nalazi i dijagnoza Šigele se mogu naći u stolici ali su bacilemija i bacilurija rijetki. Prosječan broj leukocita je 13000/μL, no u početku je često smanjen. Hemokoncentracija je uobičajena, kao i proljevom inducirana metabolička acidoza. Dijagnoza će biti olakšana ako se na ovu bolest pomišlja za vrijeme epidemija i u endemskim područjima. Najčešći oblik, vodenasti proljev, ne može se razlikovati od ostalih bakterijskih, virusnih i protozoarnih infekcija koje potiču sekretornu aktivnost crijevnih epitelnih stanica. Proktoskopom se može vidjeti difuzno zacrvenjena površina
sluznice s brojnim malim ulceracijama. Od obrisaka materaijala uzetog iz ulceracija treba napraviti razmaz i kulturu. Ove obriske, kao i svježe uzorke stolice, treba odmah kultivirati. U svježim mikroskopskim preparatima ili razmazima obojenima metilenskim plavilom ili po Wrightu, mogu se vidjeti nakupine leukocita, po čemu se razlikuje bacilarna od amebne dizenterije (budući da amebe razaraju leukocite). Bakterije na ovim razmazima nemaju karakteristike koje bi dopustile specifičnu dijagnozu; nju osigurava samo pozitivna kultura. Kod bolesnika koji imaju akutni oblik bacilarne dizenterije (tj. oskudne stolice koje sadrže krv i sluz), diferencijalna dijagnoza treba uključiti invazivnu Escherichiu coli, Salmonellu, Yersiniu, Campylobacter, amebijazu i virusne proljeve.
Profilaksa U svrhu prevencije potrebno je temeljito prati ruke prije manipulacije hranom. Ako se zagađena odjeća i posteljina ne može odmah iskuhati, valja ih potopiti u vodu sa sapunom u pokrivenoj posudi. Treba upotrebljavati mreže i zaslone protiv kukaca. Kod bolesnika i kliconoša treba primijeniti pravilne metode izolacije (osobito fekalne izolacije). Razvijena je živa peroralna vakcina koja je u pokusima u endemskim područjima dala obećavajuće rezultate. Imunost je, ipak, uglavnom tipno – specifična.
Liječenje Rehidracija: Proljev obično uzrokuje izotoničnu dehidraciju (jednak gubitak soli i vode) s metaboličkom acidozom i značajnim gubitkom kalija. Žeđ izazvana dehidracijom može dovesti do razmjerno velikog unosa vode, što uzrokuje hipotoničnost. Dizenterija bez proljeva, neće izazvati tako veliki gubitak tekućine. Kod dojenčadi, osobito u toplim klimatskim područjima, gubitak tekućine znojenjem i respiracijom uz teži proljev, može dovesti do hipertonične dehidracije. Prerana primjena hipertoničnih tekućina (mlijeko, pripravci za enteralnu prehranu, mješavine elektrolita za kućnu primjenu) može izazvati opasnu hipertoničnost, pa i konvulzije. Antibiotici: Odluka o primjeni antibiotika zahtijeva razmatranje težine bolesti, dobi bolesnika, adekvatnosti sanitacije, vjerojatnosti daljnjeg prijenosa bolesti i mogućnosti poticanja stvaranja rezistentnih mikroorganizama. Osim toga, simptomi i izlučivanje šigela mogu biti značajno smanjeni ranim liječenjem s odgovarajućim, apsorbabilnim antimikrobnim lijekom. Lijek izbora za djecu je kotrimoksazol: 4 mg/kg PO trimetoprima, svakih 12 h; za odrasle doza je jedna tableta dvostruke jakosti (320 mg trimetoprima) svakih 12 h. Alternativa za odrasle je norfloksacin 400 mg PO dva puta na dan ili ciprofloksacin 500 mg PO dva puta na dan. Mnogi izolati šigela rezistentni su na ampicilin i tetraciklin. Ostala terapija: Bol u trbuhu može se olakšati termoforom. Adsorbensi i demulcensi kao što su preparati metilceluloze, imaju slab učinak na olakšanje proljeva i tenezama. Antikolinergike i antidijaroike treba izbjegavati. Oni izazivaju stazu crijevnog sadržaja, produžuju febrilitet i dozvoljavaju kontinuirano izlučivanje organizama stolicom.
TETANUS
Tetanus
Jos u staro vereme znalo se za oboljenje zli grč - tetanus, ali negov uzročnik nije bio poznat sve do pred kraj XIX veka. Tada je pronađen i odgajen bacil tetanusa i tek tad je dokazano da je on izazivač bolesti. Bacil tetanusa živi bez vazduha u zemlji i uličnoj prašini, naročito ako su zemlja i prašina pomešani sa stajskim đubretom. On proizvodi naročiti otrov, koji izaziva poznate grčeve. Rasprostranjenost bacila tetanusa je ogromna. Njega nalazimo u obradivoj zemlji, u dubini od 30 cm, u svim krajevima sveta. Možemo ga naći i u vodi zagađenoj stajskim đubretom, ima ga naročito mnogo u izmetu domaćih životinja, konja, goveda i pasa (90% do 100%, tih životinja imaju u svom izmetu bacil tetanusa). Razmnožava se bez opasnosti po njihovo zdravlje i život. Ali ako se creva ovih životinja oranjave ili ako životinje oranjave svoju kožu, mogu i one dobiti tetanus. One ga sa svojim izmetom stalno izbacuju napolje. Tako je i objašnjivo što u zemlji na njivama i livadama koje se đubre ima mnogo više bacila tetanusa nego u šumskoj zemlji udaljenoj od naselja i đubreta domaćih životinja. Vreme za tetanus traje od 24 do 60tridana. Prosečno vreme inkubacije je 8 do 14 dana, a inkubacije ima slučajeva gde inkubacija trajesata i preko meseca. Pred izbijanje prvih znakova tetanusa kod bolesnika se pojave tzv. predhodni znaci: visoka temperatura (a može biti i bez nje), glavobolja, umor, nesanica, lake nesvestice, otežano gutanje, jako znojenje, bol u želucu i probadanje u leđima. Na mestu povrede, gde su ušli bacili, pojavi se lokalno grčenje mišića, bol od ukočenosti i osećaj istezanja i njihovog skupljanja. Vrlo brzo posle ovih pojava izbija prava slika bolesti. Prvo se ukoče mišići za zvakanje, posle čega nastaje potpuna ukočenost donje vilice, bolesnik ne može da otvara usta. Posle toga se koče mišići lica tako da bolesnik dobije izraz lica čoveka koji se drugome potsmeva. Na ovo se nadovezuje kočenje vratnih mišića, a posle toga trbušnih i, na kraju leđnih mišića. Bolesnik leži zabačene glave, ukočen kao drvo, pri čemu je glava zabodena temenom u jastuk. Svaki potres kreveta, pokušaj bolesnika da pokrene da guta vodu i hranu, neki šumsau izrazom sobi izazivaju bolne napade grčenja svih mišića tela utelo viduilidugotrajnih trzanja. Oviilibolesnici lica punih straha od smrti, sa penom na ustima, okupani u znoju, sa strahom očekuju ponovni napad grčenja, koji svakog trenutka može nastupiti. Sem toga, grč mišića čmara i mokraćne cevi zadržava normalno vršenje velike i male nužde. Svest se kod ovih nesrećnika održava sve do smrti. Bolesnik često nema nimalo povišenu temperaturu sve do zadnjeg dana bolesti, kada se temperatura naglo diže do 42°C pa i do 44°C, što je znak da je smrt vrlo blizu. Pred smrt, grčevi prelaze na mišiće za disanje i izazivaju napad gušenja. Potraje li ovaj grč mišića za disanje duže nastupa smrt od gušenja.
Trovanje životnim namirnicama
Trovanja životnim namirnicama nastaju najčešće posle upotrebe zagađenih slatkiša (sladoleda, kolača, kremova), zatim zagađenog prerađenog mesa i ukvarene konzervirane hrane (ribe, mesa, voća i povrća). Trovanja su prouzrokovana naročitim mikrobima. Važno je znati da se neki od njih mnogo brže razvijaju i mnogo brže izazivaju poremećajenego, u organima su uzeti sa mesom ili konzervisanim namirnicama recimo,kada sa vodom. Znaci trovanja pojave se vrlo brzo po upotrebi zagađenih namirnica: za nekoliko sati najduže za 1 do 2 dana, nekad i za 1 do 2 sata. lakša trovanja imaju oblik poremećenog stomaka i creva sa povećanom temperaturom. Bolesnik ima glavobolju, temperaturu 39°C do 40°C,malaksao je, gadi mu se i povraća uzetu hranu ili žuč, ima grčeve u crevima i daje utisak teškog bolesnika. Najčešće ozdravi za 8 do 10 dana, ali se trovanje može završiti i smrću. Najlakša trovanja prođu uz povraćanje i proliv za 3 do 4 dana. Zaštita od trovanja životnim namirnicama sastoji se u izbegavanju upotrebe hrane iz konzervi koje pri otvaranju ispuštaju gasove, pogotovo gasove sa zadahom na užeglu mast. Treba izbegavati isto tako i sumljivih upotrebu higijenski ne proverenih slatkiša i sladoleda. mesa, mesnih prerađevina, ustajale ribe itd. Izbegavati upotrebu ........................................................................ Velike boginje
Svoj spas od velikih boginja čovečanstvo duguje velikom engleskom lekaru Dženeru, koji je uveo vakcinisanje protiv velikih boginja još u vreme kada se nije mnogo znalo o uzrocima oboljenja od zaraznih bolesti. On je zapazio da žene koje muzu krave sa krastama od kravljih boginja na vimenu ne obolevaju od velikih boginja u vreme epidemije i iz toga izvukao zaključak da se ljudi kalemljenjem kravljih boginja mogu zaštititi od velikih boginja. Metoda zaštite od velikih boginja, malo izmenjena, primenjuje se i danas. Bolest je teška i teško se leči. Počinje drhtavicom, visokom temperaturom i jakim bolovima u glavi, kičmi i trbuhu, povraćanjem i zatvorom. Posle 2 do 4 dana po telu izbije veliki, krupan osip, koji se brzo pretvara u plikove. Plikovi zagnoje i na njihovom mestu se otvore ranice, od kojih ostaju ružni ožiljci koje viđamo na licu osoba koje su preživele velike boginje. Bolest se prenosi neposredno sa bolesnika, ali je moguće da se prenese i preko rublja i odela koje je oboleli imao na sebi za vreme bolesti. Prijava oboljenja je po zakonu obavezna i svaki bolesnik koji ima velike boginje mora se izolovati i preneti u bolnicu na lečenje. Velike boginje su karantinska bolest i svaki njihov slučaj mora se prijaviti Svetskoj zdravstvenoj organizaciji.
Veliki kašalj
Veliki kašalj je veoma zarazna bolest, karakteristična po naročitoj vrsti kašlja sa zacenjivanjem. Od velikog kašlja boluju uglavnom deca do 12 godina. Posle toga je redak, ali od njega mogu bolovati i vrlo stare osobe, ukoliko ga nisu dotle prebolele. Ima ga na svim kontinentima. Uzročnik velikog kašlja je jedna vrsta vrlo malog kokobacila. Inkubacija traje prosečno 7 dana. Bolest u svom razvitku prolazi kroz tri stadijuma.
Kataralni stadijum Ovo je početni stadijum bolesti i on se često ni po čemu ne razlikuje od obične kijavice ili nazeba. Dete uporno kašlje, obično nema temperaturu i na veliki kašalj pomislimo samo ako u kući ili u susedstvu ima već slučajeva velikog kašlja. Ali, umesto da prestane, uskoro se, dotle suv kašalj, završava iskašljavanjem jedne male količine rastegljive, providne i lepljive sluzi. Na beonjačama se vidi pokoji proširen krvni sud i ždrelo je crveno. Inače, dete se hrani i dobro spava kada ne kašlje. Ovo stanje traje 7 do 10 dana. Stadijum zacenjivanja Ovaj stadijum je obeležen naročitim kašljem, po kome je bolest i dobila ime. Prelaz iz prvog u drugi stadijum je postepen. Dete je zahvaćeno dužimuzisprekidanim kašljem dok dete ne isprazni sav vazduh iz pluća. Potom uvuče vazduh piskav i hrapav zvuk koji koji traje liči na nekakvo rikanje. Posle udisanja uhvati ga ponovo grčevito kašljanje, koje se često završava povraćanjem i izbacivanjem rastegljive lepljive sluzi. Za vreme ovog stadijuma dete je već izmoreno, oslabi, mogu da nastupe nagle komplikacije u plućima, oko očiju se pojavi otok, beonjače ponekad potpuno zakrvare itd. Ovaj stadijum traje oko dve nedelje.
Stadijum izlečenja Ovaj stadijum praćen je kašljem koji već više liči na zreo kašalj posle nazeba nego na kašalj s grčevima iz drugog stadijuma bolesti. Kašljanje je ređe, bolesnik ređe povraća, bolje se hrani i počinje da se oporavlja. Taj stadijum traje dve do tri nedelje, tako da bolest traje ukupno oko šest nedelja. Veliki kašalj ostavlja za sobom trajan imunitet. Ako ga neko preboli jedanput, neće ga bolovati ponovo. ........................................................................
VIRUSNI HEPATITISI Virusni hepatitisi Virusni hepatitis je upalna bolest jetre uzrokovana hepatotropnim virusima tj. virusima koji imaju poseban afinitet prema jetrenom tkivu. Klinička slika i ishod liječenja bitno ovise o vrsti virusa, ali i o stanju domaćina. Danas je poznato najmanje pet takvih virusa, a
još nekoliko je u fazi ispitivanja i pobližeg određivanja. Virusni hepatitis je klinički sindrom kojeg mogu uzrokovati različiti uzročnici. Mnogi virusi u okviru infekcije mogu zahvatititi i tkivo jetre (citomegalovirus, Epstein-Barr virus, Coxackie B virus, virus varicellae-zoster, herpes-simplex virus, adenovirus, virus rubele, virus parotitisa, virus morbila itd.), no uobičajeno se termin virusni hepatitis rabi isključivo za one bolesti gdje se osnovni proces odvija u jetri budući da takvi virusi imaju poseban afinitet prema njoj . Poznato je 5 različitih virusa koji uzrokuju virusni hepatitis (virusi A, B, C, D i E), pri čemu je preko 95% akutnih virusnih hepatitisa uzrokovano virusom hepatitisa A, B ili C (HAV, HBV, HCV). Međutim, mali postotak oboljelih sa znakovima i simptomima akutnog virusnog hepatitisa nemaju serološke pokazatelje infekcije navedenim virusima. Stoga se virusni hepatitisi mogu podijeliti u nekoliko osnovnih grupa: 1. HAV hepatitis - akutna zarazna bolest jetre uzrokovana virusom hepatitisa A (HAV). Naziva se još i epidemični hepatitis ili „zarazna žutica“. Prenosi se feko-oralnim putem (bolest „prljavih ruku“). Može oboljeti svatko, no u zemljama nižeg higijenskog standarda oboljevaju uglavnom djeca u ranom djetinjstvu, dok se u razvijenim zemljama poboljšanjem socioekonomskih uvjeta života infekcija zbiva u kasnijoj životnoj dobi. Bolest je u osoba mlađe životne dobi obično blaga, a može proteći i nezamijećeno (subklinički odnosno kao asimptomatska infekcija), dok je kod odraslih zabilježena pojava i težih oblika bolesti. Kronični oblik bolesti nije zabilježen. 2. HBV hepatitis - zarazna bolest jetre uzrokovana virusom hepatitisa B (HBV). Prenosi se seksualnim kontaktom, te putem krvi. Premda je početak u odnosu na hepatitis A nešto podmukliji i tijek bolesti nešto teži, u akutnoj fazi teško ga je razlikovati od drugih hepatitisa. Bolest kod određenog postotka oboljelih prelazi u kronični oblik, pa čak i trajno vironoštvo. Takve osobe mogu oboljeti od ciroze jetre ili primarnog karcinoma jetre (hepatocelularni karcinom). 3. HCV hepatitis - kronična bolest jetre koju uzrokuje virus hepatitisa C (HCV). Virus se prenosi kontaktom s krvlju zaražene osobe. Osnovne karakteristike bolesti (znakovi bolesti, put prijenosa i sklonost kronicitetu) vrlo su slične hepatitisu B. 4. HDV hepatitis -uzrokovan je HDV-om (tzv. delta agens) koji može izazvati bolest samo u prisutnosti virusa hepatitisa B, dakle kao koinfekcija ili, što je češće, kao superinfekcija hepatitisa B. 5. virus hepatitisa E (HEV)uzrokuje upalnu bolest jetre koja je po kliničkoj slici i putovima prijenosa gotovo identična hepatitisu A, osim što se kod nje ni virus ni protutijela na hepatitise ne mogu dokazati rutinskim pretragama. 6.non-ABC hepatitis – uzročnik ove grupe hepatitisa može biti jedan od slijedećih virusa:
* virus hepatitisa G (HGV)se prenosi krvlju i krvnim derivatima, a pripada istoj porodici virusa kao i HCV. * virus hepatitisa F (HFV)prenosi se slično kao HAV i HEV, ali se građom bitno razlikuje od njih. * TTV ("transfuzijom prenosivi virus)je DNK virus dokazan u serumu pacijenta s non-A-G posttransfuzijskim hepatitisom. Slično i kodjoš HFV i HGV, i ovdje se radi o nedovoljno istraženom virusu čija je patogenost za kao čovjeka uvijek nesigurna. Obzirom na duljinu trajanja i klinička obilježja, virusni hepatitis može biti akutni ili kronični. Akutni hepatitis je upala jetre koja traje manje od 6 mjeseci, a praćena je povišenom razinom serumskih transaminaza (" jetrene probe"), te povremeno znakovima zastoja žući. Često su prisutni sistemski i izvanjetreni znakovi i simptomi, dok znakova kronične jetrene bolesti nema. Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, epidemioloških podataka, te laboratorijskih nalaza (jetrene probe, serološki testovi). Perzistiranje simptoma ili abnormalnih razina jetrenih proba u trajanju duže od 6 mjeseci upućuje na kronični hepatitis. U takvim slučajevima se ponekad u svrhu određivanja stadija kroničnog hepatitisa, te određivanja težine i agresivnosti upalnog procesa u jetri radi biopsija jetre. Međutim,akutni tijekom egzacerbacije izdiferencirati od akutne kroničnog oblika. kroničnog hepatitisa ponekad je teško ........................................................................
Dječje zarazne bolesti - vodene kozice (varičele) broju 49 (08/06)
Istodobna prisutnost kožnih promjena u različitim stadijima razvoja (od makule do kruste) i izbijanje osipa na mahove prepoznatljivi su simptomi vodenih kozica Vodene kozice akutna su zarazna bolest prije svega dječje dobi, a uzročnik je varičela-zoster virus iz porodice herpesvirusa. Bolest se javlja isključivo kao posljedica prve infekcije virusom i u pravilu je kratkog i dobroćudnog tijeka. Posebnost varičela-zoster virusaje da se nakon ulaska trajno nastanjuje u organizmu, a njegova moguća ponovna reaktivacija daje kliničku sliku i simptome nove bolesti zvane herpes zoster. Epidemiologija - U naseljenim krajevima vodene kozice su endemska bolest, koja uglavnom zahvaća djecu između druge i osme godine života, a povremene epidemije najčešće su zimi i u proljeće. Izvor zaraze je bolesnik s varičelom ili herpes zosterom. Bolest se prenosi kapljičnim putem, odnosno izravnim dodirom s bolesnikom, a virus prodire u organizam kroz sluznicu dišnog puta i spojnicu oka (konjunktivu). Bolesnik s varičelom zarazan je dan-dva prije pojave osipa, i to traje dok se zadnje kruste (kraste) potpuno ne posuše, obično tri do sedam dana od
pojave osipa. Gotovo 90 - 95 posto populacije preboli vodene kozice do odrasle dobi, postižući tako doživotnu imunost. Djeca majki koje su stekle otpornost prema varičeli, ne obolijevaju od te bolesti u prva tri mjeseca života, jer su zaštićena u trudnoći prenesenim protutijelima. Nasuprot tome, infekcija trudnice izaziva bolest i majke i djeteta, što može završiti s teškim, katkad i fatalnim posljedicama za dijete. Klinička slika - Klinička slika vodenih kozica može se podijeliti u nekoliko stadija: stadij inkubacije traje od 10 do 20 dana bez simptoma bolesti; prodromalni stadij jedan-dva dana s nespecifičnim znakovima petnestankom do šest dana s izbijanjem stadij od je osebujna osipaopćim praćena svrbežom;bolesti; stadij eruptivni regresije obilježen općih simptoma i cijeljenjem kožnih promjena. Stadij inkubacije je vrijeme tijekom kojeg virus putem sluznice dišnog puta ili očne spojnice ulazi u ljudski organizam, razmnožava se i širi krvlju po raznim organskim sustavima. U konačnici je najjače zahvaćena koža te sluznica dišnog sustava i usne šupljine, ali jednakomjerno mogu biti zahvaćeni i drugi organi (jetra, pluća, mozak itd.). Važno je istaknuti da potkraj ovog stadija virus ponovno nastanjuje dišni sustav, što osobu čini zaraznom za okolinu i prije pojave prepoznatljiva osipa. Prodromalni stadij je obično slabo izražen, a praćen je blago povišenom temperaturom, glavoboljom, povraćanjem, klonulošću i sl. Eruptivni stadij bolesti najčešće se javlja 14 do 16 dana nakon izlaganja infekciji, a obilježen je karakterističnim vezikuloznim (mjehurićastim) osipom praćenim svrbežom. Izražen u punoj mjeri, osipkoje je vrlo osebujan i prepoznatljiv. PrveTijekom kožne promjene su mijenjaju sitne crvenkaste (makule) izbijaju na vlasištu, licu ili trupu. idućih sati izgled mrljice i prelaze u malene, crvenilom okružene površinske mjehuriće (vezikule). One su prosječne veličine 2 - 3 mm i ispunjene bistrom tekućinom u kojoj se nalazi virus. Istodobno s pojavom osipa na koži i sluznici javlja se svrbež zahvaćenih dijelova. U sljedećih dan, dva zamuti se sadržaj mjehurića, te pucaju, suše se i pretvaraju u kruste cijeljenjem, nakon kojih u pravilu ne ostaju ožiljci. Razvoj pojedine promjene od makule do kruste obično traje dva-tri dana, a s pojavom prvih krusta izbijaju nove makule, odnosno vezikule, te se osip s glave i trupa konačno širi i na ekstremitete. Gustoća osipa je vrlo različita, od samo nekoliko promjena do gotovo potpune prekrivenosti kože. Osip u varičeli izbija na mahove, pa se na koži mogu vidjeti sve faze: od makule do kruste, što je upečatljiv nalaz u vodenim kozicama. Svako izbijanje novog osipa može biti praćeno porastom tjelesne temperature. Stadij regresije obilježen je nestankom općih simptoma bolesti, otpadanjem krusta i cijeljenjem promjena iza kojih najčešće ne ostaju nikakvi ožiljci.
Osip izbija na mahove, pa se na ko§i mogu vidjeti sve faze: od makule do kruste Dijagnoza - Laboratorijske pretrage nisu nužne za postavljanje dijagnoze bolesti, nego se ona temelji na dobroj anamnezi i kliničkoj slici. Posebnu važnost u kliničkoj slici ima osebujan izgled osipa, jer istodobna prisutnost kožnih promjena u različitim stadijima razvoja (od makule do kruste) i izbijanje osipa na mahove prepoznatljivi su simptomi vodenih kozica. Komplikacije - Komplikacije bolesti mogu biti raznolike i uglavnom su uzrokovane nezgodnim smještajem osipa, jačom zahvaćenošću drugih organskih sustava ili naknadno pridruženom
bakterijskom infekcijom. Pod nezgodnim smještajem osipaponajprije se misli na izbijanje u području ždrijela, grkljana ili oka, što može imati ozbiljne posljedice za bolesnika (smetnje disanja, oštećenje vida i sl.). Osim kože i sluznica, u varičeli je moguća jaka zahvaćenost i nekih drugih organskih sustavakao što su jetra, pluća i središnji živčani sustav, što katkad dovodi i do vrlo teških oštećenja ili čak smrti bolesnika (smrtnost bolesnika kod zahvaćenosti središnjeg živčanog sustava je oko pet posto). Posebnu sklonost takvim ili drugim komplikacijama (progresivni oblik bolesti) imaju, primjerice, bolesnici od malignih bolesti na citostatskoj terapiji, imunokompromitirani bolesnici, trudnice i novorođenčad. Jedna odječešćih je svakako naknadno pridružena bakterijska infekcija, a najčešće riječ okomplikacija infekciji osipom oštećene kože ili sluznica. Posebna komplikacija vezana uz vodene kozice i istodobnu upotrebu lijekova koji sadrže salicilate (aspirin) naziva se Reyeov sindrom, a riječ je o teškom oštećenju jetre i moždane funkcije, katkad i sa smrtnim ishodom. Posebni oblici - Javljaju se najčešće u osoba s oštećenim imunim sustavom i po kliničkom tijeku i ishodu razlikuju se od uobičajenih vodenih kozica (npr. bulozna varičela, hemoragična varičela itd.). Hemoragična varičela je rijedak, ali često smrtonosan oblik bolesti. Uz visoku tjelesnu temperaturu, javlja se jaka iscrpljenost, a osip je vrlo gust uz kožna krvarenja. Osim navedenoga, bolesnik može krvariti i iz unutarnjih organa, a često je prisutan i miokarditis (upala srčanog mišića). Prognoza - Prognoza bolesti u inače zdravih ljudi i nekompliciranih oblika u pravilu je dobra, a u bolesnika fatalna. s poremećenim imunim sustavom ili u novorođenčeta može biti vrlo loša, katkad i
ZARAZNA MONONUKLEOZA Zarazna mononukleoza
Bolest je akutna i zarazna, ali ne mnogo. Dosad nije primećena epidemija zarazne mononukleoze. Javlja se kod mlađih osoba od (15 do 30 godina), češće s jeseni i proleća. Bolest počinje naglo, jezom i drhtavicom, sa umereno povećanom temperaturom i osećanjem opšte nelagodnosti. Prve tegobe bolesnik oseti na krajnicima i u ždrelu. Često se javlja glavobolja, pokoji put se jave stomačni poremećaji praćeni gađenjem. Uporedo s tim počinju da otiču limfne žlezde na vratu i na potiljku, a zatim i u ostalim predelima. Slezina i jetra su uvećane. U guši se vide uvećani krajnici sa pocrvenelom i natečenom sluzokožom, na kojoj se javljaju sitne ranice pokrivene zelenožućkastim gnojnim prevlakama. Očne vežnjače su crvene, javljaju se razni poremećaji na nervima a na koži se pojave jasno ograničene, nešto uzdignute ospe razne veličine. U krvnoj slici se primećuje znatan porast belih krvnih zrnaca (i do 20 000 ccm), pretežno sa jednim jezgrom, po čemu je bolest i dobila ime mononukleoza. Bolest obično traje 2 do 3 nedelje, ali može trajati i duže. Zarazna mononukleoza može se javiti i u veoma teškom obliku, sa teškin opštim promenama u
organizmu, naročito na nervnom sistemu Zasad ne postoje mere specifične zaštite protiv zarazne mononukleoze, ali opšte mere, kao što su izolacija bolesnika i dezinfekcija njegovih izlučevina, treba obavezno i strogo primenjivati
ZARAZNA Zarazna žutica ŽUTICA Zarazni virusni hepatit, poznatiji kao zarazna žutica, akutna je zarazna bolest, veoma rasprostranjena u svetu, pa i kod nas. Broj obolelih je veći, naročito u krajevima gde su higijenske prilike nepovoljne. Virusno poreklo zarazne žutice utvrđeno je pre 60 godina. Dotle je ona bila poznata pod imenom "kataralna" žutica nejasnog porekla. Utvrđena su dva tipa virusa koji izazivaju zaraznu žuticu. Tip A i tip B. Tip A izaziva zaraznu žuticu većinom kod dece i mladeži do 15 godina i prenosi se kroz usta, vodom i hranom. Tip B je podjednako zarazan za osobe svakog doba starosti. Prenosi se kroz kožu, najčešće prilikom raznih injekcija ili transfuzije krvi. Zbog toga se zutica izazvana virusom tipa B zove i inokulacioni virus hepatit (serumski hepatit). Inkubacija virusa tipa A traje 16 do 42, a virusa B 50 do 180 dana. Virus zarazne žutice napada i razara tkiva jetre, a za vreme akutne faze bolesti nalazi se u krvi i izmetu bolesnika. Veoma je otporan na uticaj spoljne sredine i zbog toga je vrlo rasprostranjen. Bolest nastaje postepeno. Najvažniji znaci bolesti su povišena temperatura, opšta nelagodnost, gubitak apetita, otok i osetljivost jetre, pojava žutice, otok žlezda na vratu i u drugim predelima, usporen puls i mokraća zatvorenožute boje. Stolica (izmet) je normalne boje. U lakšim slušajevima znaci bolesti su mnogo manje izraženi. Pokoji put žutice uopšte nema. U sasvim lakim slučajevima zarazna žutica može proći i nezapažena, u vidu nekog lakog opšteg poremećaja. Ali zarazna žutica se može javiti i u veoma teškom obliku, naročito kod osoba u kojih je iz ovih ili onih razloga otpornost organizma osetno popustila. Zarazna žutica traje 2 do 3 nedelje. Znaci bolesti iščezavaju obično postepeno i bolesnik se malopomalo oporavi. Ali zarazna žutica može trajati i znatno duže i može ozbiljno oštetiti jetru, ostavljajući na njoj trajne posledice. Nedolečena ili loše lečena žutica može se javiti ponovo kod iste osobe, a može i preći u hronično stanje. Za razliku od običnog hroničnog zapaljenja jetre, ovo hronično stanje zarazne žutice ne povlači za sobom cirozu jetre.
Zarazno kočenje vrata
Zarazno kočenje vrata je teška zrazna bolest, koja se javlja u vidu pojedinačnih oboljenja ili manjih epidemija. Njegov prouzrokovač je mikrob oblika udvojene koke, diplokokemeningokoka, koja često živi u nosno-ždrelnoj sluzokoži zdravih osoba (kliconoša). Utvrđenoje da obično prouzrokovač zaraznog kočenja vrata predhodno izazove zapaljenje nosnoždrelne sluzokože sa znacima sličnim znacima kijavice, pa da odatle ide u pravcu moždanih opni u lobanji i duž kičmenog kanala, izazivajući zarazno kočenje vrata. Treba znati da je nosnoždrelna sluzokoža izvor zaraze i, zatim, da izvor zaraze mogu biti potpuno zdrave osobe, jer će nam to koristiti u borbi za suzbijanje ove teške zarazne bolesti. Iz nosno-ždrelne sluzokože bolesnika ili kliconoša mikrob zaraznog kočenja vrata izleti prilikom kašlja i govora sa kapljicama pljuvačke ili sluzi i direktno zarazi zdrave osobe. Znaci zaraznog kočenja vrata pojavljuju se naglo: visoka temperatura, drhtavica, povraćanje, jaka glavobolja i nesvestica. Kod dece početak bolesti ima ponekad izgled angine, kijavice, stomačno crevnog poremećaja, epileptičnog napada itd. Oboleli vrlo brzo dobije izgled teškog bolesnika. Leži na jednoj strani savijenih, skupljenih nogu u kukovima i kolenima, ukočenog vrata sa glavom zabačenom nazad, sa karakterističnim osipom oko usana, ne podnosi svetlost, jako je osetljiv na dodir, ponekad je u besvesnom stanju. Ovi znaci mogu biti teži ili lakši, što zavisi od težine bolesti. Ako bolesniku u takvom stanju pozovemo lekara, on će prilično brzo utvrditi dijagnozu zaraznog kočenja vrata. Lekar će radi potvrde svoje dijagnoze svakako izvaditi tečnost iz kičmenog stuba. U slučaju da je po sredi odista zarazno kočenje vrata, tečnost iz kičmenog stuba je mutna i teče pod pritiskom. U njoj se pod mikroskopom nađe prouzrokovač zaraznog kočenja vrata, meningokoka. ........................................................................
MUMPS---ZAUŠKE Zauške
Zauške su zarazna bolest. Uzročnik je virus koji napada žlezdana tkiva, na prvom mestu pljuvačne, zatim semene žlezde, a ponekad gušteraču i štitnu žlezdu. Od zauški boluju mahom deca, ali boluju i odrasli, ukoliko ih nisu preležali u detinjstvu. Jednom preležana bolest se ne ponavlja. Bolest je zarazna naročito u svom početnom periodu i za vreme otoka pljuvačnih žlezda. Prenosi se pljuvačkom neposredno sa bolesnika na zdrave. Posle inkubacije od oko 18 dana, kod bolesnika nastupe izvesni poremećaji koji se javljaju kod mnogih drugih oboljenja. Tek kada se ispod, i ispred ušiju pojavi otok, vidi se da su u pitanju
zuške. Otok je srednje mek, koža je zategnuta i glatka, žvakanje je otežano. Ako se otok pojavio prvo na jednoj strani, ubrzo se javlja i na drugoj. Za to vreme temperatura je umereno uvećana, odrasli bolesnici su uznemireni, slabo spavaju, buncaju. Deca podnose to stanje relativno mnogo lakše. Često nastave da se igraju kao da nisu bolesna. Posle 7 do 8 dana bolest prođe. Česta komplikacija zauški je zapaljenje semenih žlezda (semenika kod muškaraca i jajnika kod žena). Ova komplikacija je vrlo retka kod dece, a češća je kod mladića i devojaka, naročito kod mladića i odraslih. Jedno ili oba jajetaizvesnoj oteknu, meri jako sasuše. su osetljiva, i po završetku bolesti često se u
ŽUTA GROZNICA Žuta groznica
Žutu groznicu prouzrokuje virus koga prenosi jedna vrsta komarca, poznata pod imenom Aedes Aegypti. Ovi komarci ne mogu da se hrane i razvijaju na temperaturi nižoj od 23°C i zbog toga je žuta groznica bolest tropskih predela. Međutim, u uslovima avionskog saobraćaja njihovo prenošenje je preko leta moguće i u umereno toplije krajeve. Bolest se javlja naglo, odmah sa visokom temperaturom i uskoro sa pojavom žutice, po kojoj je i dobila svoje ime. Vrlo je teška i teško se leči. U naknadu za to, postoji vrlo efikasna vakcina, koja štiti od bolesti čitavih desetak godina. Žuta groznica spada u karantinske bolesti. ........................................................................ NEKOLIKO RIJEČI O IMUNOM SISTEMU:
Imuni sistem – temelj odbrane ljudskog organizma Funkcija imunog sistema je da štiti organizam od svih činilaca koji bi mogli narušiti naše zdravlje.Sa teško oštećenim imunim sistemom niko ne može da preživi uprkos terapiji najefikasnijim antibioticima. Imuni sistem se aktivira svaki put kada se bilo koje strano telo ili organizam nađu u ljudskom telu.To su najčešće mokroorganizmi ( bakterije, virusi, gljivice ), kao i čestice zagađenja, ili toksini, a takve činioce nazivamo antigenima.Postoje milioni antigena koji među sobom mogu imati čak i neznatne razlike, a koje imuni sistem prepoznaje i protiv kojih započinje reakciju zvanu imuni odgovor.Veoma važan zadatak ovog sistema je da pamti strane materije i razlikuje ih od onih koje pripadaju ljudskom organizmu.
Od čega se sastoji imuni sistem? Organi imunog sistema su: limfni čvorovi, slezina( smeštena u gornjem levom delu stomaka), grudna žlezda( timus ),krajnici i adenoidi. Svi oni povezani su međusobno sistemom limfnih sudova kojima teče limfa- bezbojna tečnost u kojoj se nalaze limfociti( vrsta belih krvnih ćelija) koji imaju glavnu ulogu u imunom odgovoru organizma.Limfa ističe iz krvi u periferne limfne kapilare,koji je potom odvode do većih limfnih sudova i na kraju se veliki limfni sud ponovo uliva u venski sistem. Limfni čvorovi
Na svom putu od limfnih kapilara do venske cirkulacije limfa prolazi kroz limfne čvorove koji deluju kao filtri u kojima se neutrališu štetne materije.Limfni čvorovi su loptastog oblika i sastoje se od limfnog tkiva. Nalaze se na različitim mestima u ljudskom telu:ispod pazuha,na preponama,u stomaku,grudnom košu,sa zadnje strane kolena,po vratu,leđima i ispod vilice. Normalno su veličine zrna graška, ali se prilikom infekcije uvećaju. To se dešava usled nagomilavanja antitela, a sa ciljem uništenja antigena.Do povećanja limfnih čvorova uvek dolazi na mestu ulaska antigena, pa na primer uvećani su limfni čvorovi na vratu u slučaju mononukleoze, ili na preponama u slučaju genitourinarnih infekcija.To znači da je imuni odgovor najjači na mestu početka infekcije, a sa ciljem sprečavanja njenog daljeg širenja.
Timus Nalazi se na zadnjoj strani grudne kosti.U ovoj žlezdi se odvija proces sazrevanja jedne vrste limfocita označenih kao T limfociti.
Slezina Nalazi se sa gornje leve strane stomaka,odmah ispod dijafragme.Ima ulogu sličnu kao i limfni čvorovi,s tim što se u njoj odvija i razgradnja crvenih krvnih zrnaca na kraju njihovog životnog veka.
Krajnici i adenoidi Nepčani krajnici se nalaze simetrično pri dnu nepca,a sa obe strane ždrela dok su adenoidi organi sačinjeni od limfnog tkiva smešteni u gornjem delu ždrela. Nepčani krajnici, adenoidi i jezični krajnici koji se nalaze kod korena jezika zajedno čine tzv. limfni prsten, zadužen za odbranu gornjih disajnih puteva i digestivnog trakta.Njihov zadatak je da zadržavaju mikroorganizme i druge štetne čestice na samom ulasku u organizam,kao i pokretanje imunog odgovora u smislu lučenja antitela. Ova funkcija je aktivna samo u prvim godinama života.
Limfociti Najvažniju ulogu u održavanju ljudskog zdravlja igraju upravo limfociti.To je jedna vrsta belih krvnih zrnaca. Razlikujemo dve vrste limfocita, a to su T i B limfociti.Svaka od njih ima
svoj zadatak. T limfociti imaju ulogu da prepoznaju i razlikuju strane materije od onih koje pripadaju organizmu i da ih unište, dok B limfociti regulišu stvaranje antitela. Sinteza limfocita započinje u koštanoj srži od ćelija prethodnica koje kasnije sazrevaju u T limfocite u timusu dok se sazrevanje B limfocita završava u koštanoj srži. Zreli T i B limfociti potom prelaze u krv, a iz krvi u periferne limfne organe poput limfnih čvorova, slezine i ostalih.U krvi i limfnim organima oni su uvek prisutni i spremni da reaguju na bilo koji strani antigen.
Vrste imunog odgovora Postoje dve vrste imuniteta, a to su urođeni i stečeni imunitet. Urođeni imunitet sastoji se od niza nespecifičnih mehanizama odbrane, a aktivni su i pre izlaganja nekom antigenu.Pod urođenim imunitetom podrazumeva se na primer kisela PH vrednost vaginalne sluznice kako bi se sprečio razvoj patogenih mikroorganizama u tom području, ili resice cilijarnih ćelija bronhijalne sluzokože koje zadržavaju štetne čestice i potiskuju ih van organizma.Ova vrsta imuniteta prisutna je od rođenja i predstavlja prvu liniju odbrane.Deluje neposredno u roku 96 sati, i nema imuno »pamćenje«. Stečeni ili specifični imunitetse razvija postepeno nakon rođenja, a podrazumeva da za svaki antigen postoji specifičan imuni odgovor. Visoko je efikasan, ima imuno »pamćenje« što znači da ima sposobnost da pamti svaki prethodni kontakt sa određenim antigenom, odnosno da prepoznaje stranu materiju čak i mnogo godina nakon prvog kontakta, te da pokrene imuni odgovor sa ciljem da je uništi.Ima duže vreme reakcije, od 96 sati pa naviše.Limfociti i antitela sastavni su deo stečenog imuniteta.Imuni odgovor može biti humoralni (usmeren protiv bakterija) i ćelijski(protiv virusa, malignih tumora).
Humoralni imuni odgovor Zasniva se na stvaranju specifičnih antitela protiv određenog antigena. Antitela su supstance koje se još nazivaju i imunoglobulini a luče ih B limfociti. Nakon prodora antigena u organizam i njegovog prepoznavanja, B limfociti se pretvaraju u plazma ćelije koje luče antitela protiv jednog ili više antigena koji su prouzrokovali imunu reakciju. U organizmu postoji pet vrsta antitela tj. imunoglobulina( Ig ) i to: A, G, M, E i D. Međusobno se razlikuju po hemijskom sastavu i strukturi. IgM i IgD nalaze se na ćelijskoj membrani limfocita i predstavljaju receptore za antigene. Zahvaljujući njima dolazi do prepoznavanja antigena. Tada dolazi do diferencijacije B limfocita u plazma ćelije koje luče specifična antitela.Dolazi do vezivanja antitela za strani antigen, što prouzrokuje njegovu precipitaciju, inaktivaciju( u slučaju virusa ), lizu ( eritrocita), fagocitozu (bakterija). Na koji način postajemo imuni? Kod imune osobe koja je već jedanput bila u dodiru sa određenim antigenom, u krvi ostaju tzv. limfociti B memorije koji se prilikom ponovnog prodora istog antigena u organizam aktiviraju tako što se brzo razmnožavaju i pretvaraju u plazma ćelije koje luče velike količine specifičnih antitela. To je razlog zašto se od nekih bolesti kao što su boginje, zauške i sl. oboli samo jedanput.Limfociti B memorije i antitela imaju sposobnost da zaustave razmnožavanje uzročnika bolesti čim uđe u organizam, tj. pre razvoja simptoma bolesti.
Ćelijski imuni odgovor Glavnu ulogu imaju T limfociti. Ćelijski imuni odgovor se odvija tako što T limfociti dolaze u direktan kontakt sa antigenom, čak i bez lučenja antitela od strane B limfocita.Ćelijski imuni odgovor značajan je kod virusnih i gljivičnih infekcija, kod malignih tumora, transplantacije organa. T limfociti ne stvaraju antitela, već luče supstancije koje se nazivaju citokini. Ti molekuli deluju između ćelija i uništavaju oštećene ćelije, ili podstiču druge ćelije imunog sistemakao na posrednici imuni odgovor. T limfociti su zaduženi za prepoznavanje stranih antigena u organizmu. Na njihovoj površini nalaze se receptori, po strukturi slični onima na B limfocitima, ali ne i identični. Ti receptori još u fazi embrionalnog razvoja stiču sposobnost prepoznavanja onoga što ne pripada organizmu kao i prepoznavanja izmenjenih ćelija samog organizma. Na svim ćelijama u našem telu nalaze se histokompatibilni antigeni, pa i na samim limfocitima. Ako dođe do promene tih antigena što se dešava najčešće nakon virusne infekcije, ili pojave malignih ćelija, ili ako se u organizmu nađu ćelije sa drugačijim antigenom (kao kod transplantacije), T limfociti se aktiviraju i uništavaju takve ćelije, dok one zdrave bivaju pošteđene. Autoimune bolestinastaju onda kada imuni sistem izgubi sposobnost imunog pamćenja i
počne ćelije sopstvenog organizma da prepoznaje kaooznačava strane i da ih napada i uništava.organizma, Imunološka kompromitovanost je termin koji smanjenu sposobnost tj. imunog sistema da pruži adekvatan odgovor na invaziju patogenih mikroorganizama i drugih štetnih materija. Najčešće se javlja kod osoba koje duže boluju od nekih hroničnih bolesti, ili zaraženih virusom HIV-a. -----------------------------------------------------------------------
Prikupljanje podataka (anamneza) 1Povijest bolesti 3Datum početka sadašnje bolesti 4Dosadašnje bolesti 5Lijekovi 7Dječje zarazne bolesti 8Familijarna/obiteljska anamneza 9Epidemiološka anamneza 10Navike: droga, pušenje, alkohol 11Partus (broj rođenja), ZM (zadnji mensis), AB (abortus) 12Cijepljenje 13Alergija na lijekove Opći i specijalni simptomi zarazne bolesti 4Opći simptomi zajednički su većini zaraznih bolesti, dok su
specijalni svojstveni određenim skupinama bolesti 8U početku svake infektivne bolesti pojavljuju se tipične tegobe koje nazivamo općim simptomima ili infektivni sindrom 18Infektivni sindrom obuhvaća povišenu temperaturu praćenu zimicom/tresavicom, općom slabošću, malaksalošću, bolovima u mišićima (myalgia) i zglobovima (artritis, artralgija), glavobolja (cephalea), opća islabost, suhoća usta, malinasti jezik (kod scarlatine), proljev povraćanje (toksemija – toksini u krvi) 20Specifični simptomi javljaju se kasnije i povezani su s lokalizacijom upalnog procesa 21Temperatura Temperatura je najč ešć i, najstalniji simptom zaraznih bolesti Temperatura je posljedica oslobađanja pirogenih tvari koje oslobađaju mikroorganizmi i ošteć ene stanice tkiva Pirogene tvari su biološki aktivne supstance koje podražuju hipotalamus (centar za regulaciju) Kod zaraznih bolesti temperatura može rasti naglo i postepeno Prema dnevnom kretanju razlikujemo 3 osnovne vrste oscilacije Febris continua Oscilacije manje od 1°C Febris remitens Dnevne oscilacije već e od 1°C, a tijekom o
o
o
o
o
o
o
o
•
•
•
dana ne padaju na normalu Febris intermitens Dnevne oscilacije već e od 1°C, tijekom dana padne na normalu ili ispod (tipič an za sepsu) 22Tresavica (tremor) – znak prodora bakterija u krv (bacteriemija) 24kod najveće temperature i tresavice vadi se HKB (hemokultura na bujon) 26Kod salmonele vadi se HKŽ (hemokultura na žučnu podlogu) 28Sy. Sepse – prodor bakterija iz krvi u različita tkiva i organe
•
•
•
gdje se stvaraju upalni procesi 34Tijekom upalnog procesa, kod pojačanog metabolizma povećava se volumen krvi te kod pacijenta nalazimo tahikardiju (za svaki °C, 8 otkucaja više), često nalazimo splenomegaliju (povećanje slezene), hepatomegaliju (povećanje jetre) 37Neke zarazne bolesti idu uzleukocitozu (povećanje leukopenija leukocita, bakterijska bolest), (smanjen broja broj leukocita, virusna bolest), trombocitopenija, herpes febrilis (reaktivacija ranije stečenog herpes virusa) 38Zarazne bolesti sa simptomima bolesnog organa o INFEKTIVNE BOL. CŽS Glavobolja, vrtoglavica, povrać anje, fotofobija, poremeć aji svijesti, ukoč enost šije, konvulzije/grč evi kod male djece Meningitis (virusni – serozni, bakterijski – gnojni), encefalitis o ANGINE (tonzilitis ac.) Grlobolja, otežano gutanje, oteč eni i bolni limfni č vorovi vrata Najč ešć e ih uzrokuje: bakteriohemolitič ki streptokok (BHS) o INFEKTIVNE BOLESTI LIMFNOG SUSTAVA Sy. Inf. mononucleose Uzroč nik: Epstein – Barr virusom (EBV) o INFEKTIVNE BOLESTI ZGLOBOVA I MIŠIĆA Otok, crvenilo, bol mišić a
o
INFEKTIVNE BOLESTI MOKRAĆNOG SUSTAVA Upala bubrega (pyelonefritis ac. – bol u lumbalnom dijelu) Peckanje i bol pri mokrenju INFEKTIVNE BOLESTI DIŠNOG SUSTAVA Otežano disanje, šmrcanje, kašalj Gripa, pneumonia, ac. Respiratorni katar CRIJEVNE ZARAZNE BOLESTI Bol u trbuhu, muč nina, povrać anje, proljev Salmoneloza, šigeloza, kolera, otrovanje hranom
o
o
(alimentarna toksikacija – Intoxicatio alimentario)
o
uzrokovano STFC-om. INFEKTIVNE BOLESTI JETRE Hepatitis, leptospiroza, amebni hepatitis Bol ispod desnog sedmog rebrenog luka, uzroč nik virus INFEKTIVNE BOLESTI SRCA Myocarditis, pericarditis, endocarditis, epicarditis, pancarditis INFEKTIVNE BOLESTI KOŽE Egzantermič ne bolesti – vezane uz osip Morbili, scharlatina, erizipel, varič ela (vodene kozice) Vodene kozice Makula (osip u razini kože) Papula (sitni prištić i iznad razine kože) Vezikule (sitni prištić i iznad razine kože
o
o
• • •
•
•
ispunjeni seroznom inom) Pustule (iznad razinetekuć kože, mjehurić i ispunjeni gnojnim sadržajem) Petehijalni osip (sitne toč kice, krvarenje u koži) •
•
•
•
•
Crijevne zarazne bolesti 2Spadaju one zarazne bolesti gdje uzročnik ulazi na usta, prolazi kroz želudac i crijeva 5Na sluznici probavnog trakta može štetno djelovati bakterija svojim toksinima ili invazivno, direktno oštećujući sluznicu probavnog trakta Gastritis – upala sluznice želuca Enteritis – upala tankog crijeva Colitis – upala debelog crijeva Enterocolitis ac. – upala tankog i debelog crijeva Gastroenterocolitis – upala želuca, tankog i debelog crijeva 7Uzročnik se unosi prljavim rukama ili zagađenom hranom, izbacuje se fekalijama (stolicom) 8Fekalno oralni put prijenosa o o o o o
94 F o o o o
Fingers – prsti Flyes – muhe Food – hrana Feces - stolica
ALIMENTARNA INTOKSIKACIJA (intoxicatio alimentaria) 101. Uzrokovana je enterotoksinom bakterije stfc. aureus ili zlatni stafilokok koji se nalazi u nosu, ždrijelu i na koži Enterotoksin je termostabilan toksin, a naziva se tako jer se resorbira iz sluznice crijeva Otrovanje hranom može se javiti u epidemiji zbog vrlo kratke inkubacije i zbog toga što hranu osobe konzumiraju istovremeno Najč ešć e se javlja u ljetnim mjesecima zbog otrovanja sladoledom, kremastim kolač ima i tortama Enterotoksin djeluje na sluznicu potič uć i mehanizme izluč ivanja (voda, elektroliti) Invazivna upala komponenta izostaje i izostaje febrilnost; inkubacija je od 1-6 sati Bolest poč inje muč ninom, opć om slabošć u, uč estalim povrać anjem i rijetkim proljevastim stolicama bolovi u trbuhu; povrać anje dominira nad proljevom posljedica toga je dehidracija DG. se postavlja na temelju klinič ke slike, epidemioloških podataka TH. simptomatska (dijeta, tekuć ina) o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
112. Clostridium perfringens – ima spore koje su termostabilne, ako se nalaze u hrani posebno u mesnim proizvodima na visokoj temperaturi spore prežive ulaskom u crijevo spore oslobađaju toksin koji izaziva proljev; inkubacija 8-24 sata bolest poč inje naglo proljevom i povrać anjem, bolovi u trbuhu; povrać anje nije č esta pojava temp. normalna; bolest traje 12 – 24 sata; TH. simptomatska o
o
o
o
o
o
o
AKUTNA BACILARNA DIZENTERIJA (ŠIGELOZA) 14ŠIGELOZA – ak. zar. bol. Prouzročena šigelama, gram negativnim štapićastim bakterijama; podijeljene u skupine A, B, C i D. 16Izvor zaraze je bolestan čovjek i kliconoša 18Kliconoštvo je kratkotrajno i obično ne dulje od nekoliko tjedanase prenosi fekalno – analnim prijenosom 19Bolest 20U prijenosu imaju važnu ulogu i muhe uz zagađene namirnice i vodu; bolest vezana uz loše higijenske uvijete 21U crijevima šigele uzrokuju bolest invazijom; na sluznici dolazi do upale, rijetko ulaze u krv 22Posljedica invazivnog djelovanja na sluznicu je upala sluznice debelog crijeva 23Upala prema težini može varirati od kataralne do ulceromembranozne 25Šigele luče enterotoksin koji dovodi do hipersekrecije sluznice; na šigele djeluje aceditet želuca, normalna crijevna flora te uredna peristaltika 26Inkubacija 1 – 5 dana 32Bolest počinje općim simptomima, algičkim sindromom, glavoboljom a zatim i grčeviti bolovi u trbuhu, proljev; kod male djece konvulzije; stolice u početku kašaste a kasnije oskudne sa primjesama sluzi i krvi 34Pred kraj bolesti se svede na malu količinu sluzi i krvi 38Bol u donjem dijelu trbuha tjera na hitno pražnjenje crijeva; grčevi nisu uvijek praćeni stolicom; to su DIZENTERIČNI SINDROMI 39TH. antimikrobna – tetraciklin, sinersul ŠARLAH (skarlatina) 42Ak. zar. bol. uzrokovana betahemolitičkim streptokokom (BHS) grupe A koji izlučuje eritrogeni toksin 48Javlja se češće u jesen, na početku zime i obolijevaju djeca nakon 6. mj života, najčešće između 4. i 8. godine, a poslije 30 g. veoma rijetko 50Važna je invazivna i toksična komponenta 51Ulazna vrata su ždrijelo i nazofarinks 52Izvor zaraze je bolesnik koji boluje od neke streptokokne
bolesti 54Prenosi se kapljičnim putem, vrlo rijetko kontaminiranim predmetima, preko kože 57Inkubacija 3 – 5 dana; bolest počinje naglo, febrilnost, zimica, glavobolja, povraćanje, mala djeca – bolovi u trbuhu i proljev 602 ili 3 dan javlja se osip; koža je suha i hrapava, a osip je sitan točkast koji naaxile, pritisak iščezava 61Javlja se u predjelu donji dio trbuha i s unutarnje strane nadlaktice 65Osipa na licu nema, oko usta se javlja bljedilo (perioralno), obrazi su zažareni, ždrijelo žarko crveno, tonzile povećane, prekrivene gnojnim eksudatom, jezik je obložen, a od 3. dana naslage na jeziku nestaju i on postaje maslinast; limfni čvorovi na vratu bolni i otečeni 67Ova bolest obično traje 7 dana; nakon toga osip nestaje u 2 tjedna; javlja se ljuštenje kože na rukama i trupu, a na tabanima i dlanovima se ljušti 69TOKSIČNA SKARLATINA Jaka toksemija, visoka temperatura, poremeć aj svijesti, pad tlaka, povrać anje Komplikacije: myocarditis, hepatitis 71SEPTIČNA SKARLATINA Upalne promjene na tonzilama, limfnim č vorovima, sinusima, ponekad može doć i i do sepse Komplikacije: rijetko može nastati upala srednjeg uha, sinusa, limfnih č vorova 72ALERGIJSKE SKARLATINE Komplikacije: reumatska vruć ica, akutni glomeronefritis koji se oč ituje promjenama u mokrać i (albuminija, eritrociturija, cilindriurija, hipertenzija) 74Imunost nakon preboljenog šarlaha postoji samo protiv toksične komponente streptokoka 79Imunost je tipično specifična, a budući da ima 5 tipova eritrogenog toksina, moguće je ponovno obolijevanje 80KRVNA SLIKA: leukocitoza, neutrofilija, SE povišena 82Za dokazivanje uzimamo bris ždrijela, TH: 10 dana penicilina ili makrolidi ako je osoba alergična na penicilin o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
SALMONELOZE 86Sve bolesti prouzročene salmonelama, uključujući i trbušni tifus 88One su poglavito paraziti životinja i prenose se na čovjeka namirnicama životinjskog porijekla 90To su gram-negativne bakterije rasprostranjene u prirodi koje parazitiraju na crijevima sisavaca, ptica i čovjeka, a dijele se u sedam osnovnih skupina (više od 4000 vrsta i tipova) 96Važna je dobra termička obrada hrane kako bi se uništile salmonele, najčešće zarazu prenose termički nedovoljno obrađenesenamirnice (jaja, kremasti kolači, mljeveno meso…) 99Također mogu prenositi sa čovjeka na čovjeka, fekalno oralnim putem koji je izražen samo u nepovoljnim higijenskim uvjetima 103Do bolesti dolazi kada unesemo veću količinu bakterija nego što želučana kis. može uništiti 106One uzrokuju upalu sluznice crijeva pa se bolest očituje kao gastroenterokolitis, salmonela-vrućica ili sepsa 107AKUTNI GASTROENTERITIS Najblaži oblik salmoneloze, inkubacija 1-2 dana, bolest poč inje naglo, zimicom, vruć icom, glavoboljom, o
o
o
o
o
bolovima u trbuhu, muč ninom, povrać anjem, proljevom Stolice kašaste, zelenkaste i smrdljive, mogu biti posve vodenaste U težem obliku javlja se dehidracija, najteži oblik slič i koleri Srednje teški oblici traju 3 – 5 dana Liječ enje: rehidracija i dijeta, antibiotici 108SALMONELA – VRUĆICA (paratifus) Slič i trbušnom tifusu, ali je blaža, tijek bolesti krać i, komplikacije rijetke o
o
o
o o
o
o
o
o
Rijetko obolijevaju mladi, zdravi ljudi; Najč ešć e obolijevaju dojenč ad, mala djeca, starci i imunokompromitirane osobe Bolest poč inje naglo, u poč etku se može javiti proljev, temperatura prać ena tresavicom, u poč etku nalik na gastroenterokolitis ali su opć i simptomi izraženiji, vruć ica dulja od 5 dana, jač a toksemija i hepatosplenomegalija Liječ e se kao tifus 109SEPSA s lokaliziranim promjenama u organima je najrjeđi i najteži oblik gdje salmonele prodru u krv liječ e se kao tifus javlja se visoka temperatura, tresavica, bakterijemija, bakterijske metastaze sa stvaranjem sekundarnih septič kih žarišta (najč ešć e kosti, zglobovi, pluć a, srč . zalisci, mozak najč ešć e kod male djece, staraca i imunokompromitiranih osoba o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
o
VRSTE ZARAZNIH BOLESTI: BOLEST R.B ŠIFRA A06 AMEBIJAZA B76 ANKILOSTOMIJAZA ANTIMIKROBNA RESISTENCIJA A 15AKTIVNA TUBERKULOZA – A 19 TUBERKULOZA U ZARAZNOM STADIJU AKUTNA FLAKCIDNA PARALIZA AKUTNI RESPIRATORNI SINDROM 82 A BJESNILO A05 BOTULIZAM A 75 BRIL-CINCEROVA BOLEST A23 BRUCELOZA CRNIPRIŠT A 22 B06 CRVENKA CRVENKA KONGENTALNA
AMEBIASIS ANKYLOSTOMIASIS ANTIMICROBIAL RESIST. TUBECULOSIS ACTIVA AFP SARS LYSSA BOTULISMUS MORBUS BRILL-ZINSSER BRUCELLOSIS ANTHRAX RUBELLA/RUBEOLLA RUBELLA CONGENTALIS
A26 A36 A03 A 80
CRVENIVJETAR DIFTERIJA DIZENTERIJA DJEČJA PARALIZA
G 00 B67
DRUGI BAKTERIJ. MENINGITISI EHINOKOKOZA
A54 09 11 J
ENTEROKOLITIS GONOREJA GRIPA PTIČIJA GRIPA 30A GUBA A07 GVARDIJAZA A 98 HEMORAGIČNE GROZNICE A 98.5 HEMORAGIČNA GROZNICA SA BUBREŽNIM SINDROMOM B24 HIVINFEKCIJA A74 HLAMIDIJA Z22 HbsAgNOSILAŠTVO B 27 INFEKTIVNA MONONUKLEOZA
ERYSIPELAS DIPHTHERIA DYSENTERIABACILLARIS POLIOMYELITIS ANTERIOR ACUTA MENINGITIS ECHINOCOCCOSIS ENTEROCOLITIS GONORRHEA INFLUENZA LEPRA GIARDIASIS FEBRIS HAEMORHAGICAE V F.HAEMORHAGICAE CUM SYNDROMA RENALE HIVINFECTION CHLAMYDIAINF. HBsAG MONONUCLEOSIS INFECT.
INFEKCIJE UZROKOVANE E.KOLI INFECTIONS WITHE.COLI ENTERO ENTEROHEMORAGIJSKOM HAEMORRHAGIC INTRAHOSPITALNE INFEKCIJE NOSOKOMIAL INF. INFEKCIJE IZAZVANE INFECTIONS WITH HAEMOHEMOFILUSOM INFLUENZE b PHILUS INF.GROUP b A04.6 JERSINIJAZA YERSINOSIS A 04.5 KAMPILOBAKREIOZA CAMPYLOBACTERIOSIS A00 KOLERA CHOLERAASIATICA KRPELJNI MENINGOENCEFALITIS A07.2 KRIPTOSPORODIOZA CRIPTOSPORIDIOSIS 20 A KUGA PESTIS A69.2 LAIMSKABOLEST LYMEBORELIOSIS A48 LEGIONARSKABOLEST LEGIONELLOSIS A55 27 B A32 B 54 B05 B 60 A 39 B01 A93 A75 A 40 T 88
LEPTOSPIROZA LEPTOSPIROSIS LIŠMANIJAZA LEISHMANIASIS LISTERIOZA LISTERIOSIS MALARIJA MALARIA MALEBOGINJE MORBILLI MIKROSPORIJA PREMA MICROSPORDIOSIS LOKALIZACIJI MENINGOKOKNI MENINGITIS MENINGITIS EPIDEMICA OVČIJEBOGINJE VARICELLAE PAPATAČIGROZNICA FEBRISPAPPATACI PJEGAVAC TYPHUSEXANTHEMATICUS PNEMOKOKNE INFEKCIJE PREMA PNEUMOCOCCAL LOKALIZACIJI INFECTIONS/LOCALISAT./ POSTVAKCINALNE KOMPLIKACIJE POSTVACCINAL COMPL.
A68
POVRATNAGROZNICA PRENOSIVA SUNĐERASTA VARIJANTA ENCEFALOPAT.(CJD) -KRAVLJE LUDILO
A 70 A79
PSITAKOZA-ORNITOZA RIKECIOZE
FEBRISRECURRENS TRANSMISSIBLE SPONGIFORM ENCEPHALOPATHIES VARIANT (CJD) PSITTACOSIS-ORNITHOSIS RICKETTSIOSES
A 02 SEPSA SALMONELOZA/VRSTA/ SALMONELLOSIS 41 SEPSSIS A 53 SIFILIS SYPHILIS B 20 SINDROM STEČENOG NEDOSTATKA AIDS /SIDA IMUNITETA J 02 STREPTOKOKNA UPALA GRLA ANGINA STREPTOCOCCICA A 38 ŠARLAH SCARLATINA 86 B ŠUGA SCABIES A 35 TETANUS TETANUS B58 TOKSOPLAZMOZA TOKSOPLASMOSIS A01 TRBUŠNITIFUS TYPHUSABDOMINALIS B75 TRIHINOZA TRICHINOSIS A21 TULAREMIJA TULAREMIA B 03 A37 A87 A 86 A 05
B02
VELIKE BOGINJE VELIKI KAŠALJ VIRUSNIMENINGITIS ZARAZNO ZAPALJENJE MOZGA ZARAZNO TROVANJE HRANOM UZROKOVANO BAKTERIJAMA /PREMA UZROČNIKU/ ZARAZNA ŽUTICA TIPA A ZARAZNA ŽUTICA TIPA B ZARAZNA ŽUTICA TIPA C ZARAZNA ŽUTICA TIPA D ZARAZNA ŽUTICA TIPA E ZOSTER
B26 A 95 A78
ZAUŠNJACI ŽUTAGROZNICA QGROZNICA
B 15 B 16 B 17
PRIPREMIO---S.IMAMOVIĆ
VARIOLAVERA PERTUSSIS MENINGITISVIROSA ENCEPHALITIS TOXIINFECTIO ALIMENTARIS PREMA UZROČNIKU HEPATITIS VIROSA A HEPATITIS VIROSA B HEPATITIS VIROSA C HEPATITIS VIROSA D HEPATITIS VIROZA E HERPESZOSTER PAROTITIS EPIDEMICA FEBRIS FLAVA QFEBRIS