I.GIMNAZIJA OSIJEK
Hrvatski jezik
Državna matura 2011./2012.
- Esej –
Pripremile: Danijela Stanković, prof. i Ivana Stipić, prof. VIŠA RAZINA EUROPSKI REALIZAM
-
-
-
-
-
-
lat. realis – stvaran (stvarno, istinito) traje od 1830. do 1870. Vodeću ulogu imaju francuska, ruska i engleska knjiţevnost Teţi detaljnom opisivanju stvarnosti te je zato u jakoj opreci prema knjiţevnosti romantizma DRUŠTVENO SOCIJALNE PRILIKE – doba je razvoja industrije, stjecanja kapitala, jačaju socijalne razlike među društvenim slojevima U knjiţevnosti je osobit interes za kritiziranjem postojećeg stanja te je za razdoblje realizma karakterističan KRITIĈKI REALIZAM Duh razdoblja vidljiv je u POZITIVIZMU. To je materijalistička filozofija koja se temelji na proučavanju stvarnosti. Osnivač je Auguste Comte koji ističe da je bitno samo poznavanje činjenica te da izvjesnost čovjekove spoznaje valja stvarati po uzoru na eksperimentalne znanosti, a da trebamo odustati od filozofskih problema. Pozitivizam utječe na knjiţevnost realizma i naturalizma koji također polaze od promatranja i proučavanja društva Realizam polazi od Aristotelova shvaćanja umjetnosti kao oponašanja prirode Prvi teoretičar je CHAMPFLEURY koji je svoje poimanje realizma iznio u nizu članaka tiskanih u zbirci Realizam – smatra da predmet prikazivanja romana mora biti današnji čovjek u modernoj civilizaciji Realistička metoda uključuje: PREDMET PRIKAZIVANJA JE STVARNOST, TJ. DRUŠTVO, ANALITIĈKU METODU, NAĈELO ISTINITOSTI, NAĈELO TIPIĈNOSTI, OBJEKTIVNOST, KNJIŢEVNOST ŢELI DATI ISTINITU I VJERODOSTOJNU SLIKU DRUŠTVA Teme su iz svakodnevnog ţivota Likovi su prikazani kao tipovi. Tipovi su nositelji zajedničkih osobina jedne skupine ljudi Najčešća je socijalno-psihološka karakterizacija. Likovi nikad nisu isključivo pozitivni ili negativni, nego su prikazani u svim svojim psihološkim nijansama, s manama i vrlinama Motivacija likova proizlaz iz njihova karaktera te sklopa socijalnih okolnosti Realistički su likovi razvijeni, što znači da tijekom radnje doţivljavaju psihološke i karakterne promjene. Oni su iz svih društvenih slojeva te su uvjetovani sredinom iz koje potječu Opisi interijera nemaju ukrasnu ulogu. Oni otkrivaju socijalnu pozadinu koja određuje postupke, ponašanje, psihologiju likova Pripovjedač je objektivan, iskazan glasom u trećem licu i nenazočan u radnji Zbog svoje objektivnosti, on se distancira od likova te ne komentira zbivanja i nastoji biti neutralan Javlja se tzv. jezik sredine – on je u funkciji karakterizacije lika i odraţava njegovo podrijetlo i obrazovanje Fabula slijedi kronološki slijed zbivanja. Fabuliranje je podređeno oblikovanju karaktera koji je najvaţniji element realističkog romana Roman je najvaţnija knjiţ. vrsta, a afirmirali su ga realisti. Najviše im odgovara ova knjiţevna vrsta jer ţele detaljno analizirati društvo i istinito ga prikazati. Tako je nastala teorija da je roman zrcalo stvarnosti (Stendhal, „Crveno i crno“) Nastaje tradicionalni pojam romana koji podrazumijeva: čvrstu fabulu, kronološku i preglednu radnju, psihološko-socijalnu motivaciju, likove koji čitatelja potiču na identifikaciju, stil i jezik pristupačan široj publici
2
FJODOR MIHAJLOVIĈ DOSTOJEVSKI -
uz Tolstoja, najveći je predstavnik visokog ruskog realizma najznačajniji prethodnik moderne proze 20.st. na koju je utjecao i pripovjednim postupcima i novom tematikom utemeljio je moderni europski roman u djelima progovara o mnogim socijalnim, moralnim i religijskim pitanjima stvorio novi tip romana – psihološki romanom daje vjernu sliku bijede velegrada i psihološku razradu unutarnjih sukoba u glavnom liku njegovi su likovi pobunjenici koji ţele promijeniti svijet iako je stvaralaštvo započeo pod utjecajem Gogolja, poslije povratka iz Sibira zaokupljen je moralnim aspektima ljudske egzistencije te izlaz traţi u vjeri djela: Bijedni ljudi, Poniţeni i uvrijeđeni, Idiot, Braća Karamazovi, Zapisi iz mrtvog doma
ZLOĈIN I KAZNA -
-
psihološki roman – nove pripovjedne tehnike – unutarnji monolog (za oslikavanje dubina ljudske duše i čovjekove podsvijesti) moderni roman – monološko-asocijativni (U romanu postoji fabula, ali dominiraju unutarnji monolozi) roman ideja - zbog ideje koju obrađuje u romanu – zločin, kazna, grijeh, pravda, pravo kriminalistički roman – iako imamo i zločin, zločinca, istragu, rješenje i priznanje, osnovna je razlika od krimi romana u tome što zločinca znamo već u početku društveni roman – daje sliku ljudskog društva sredine 19. st. roman objavljen u Ruskom vjesniku fabula je zanimljiva, ali nije sama sebi svrhom. Njena je svrha prikazivanje psihologije lika u kritičnim situacijama kompoziciju čini 6 dijelova i epilog likovi su socijalno i psihološki okarakterizirani, ali je u prvom planu psihološka karakterizacija mjesto i vrijeme radnje: Sankt Peterburg, 60-e godine 19.st. RODION ROMANOVIĈ RASKOLJNIKOV – glavni lik, bivši student prava koje se potpuno osamio pošto je, iscrpljen siromaštvom i neprestanom oskudicom, odustao od studiranja. Razočaran je društvom u kojemu sposobni, ali siromašni ljudi, poput njega, ne mogu uspjeti. Sklon je filozofskom promišljanju o svijetu. Osmislio je teoriju, po kojoj se ljudi dijele na obične i neobične. Obični su ljudi obični puk koji poštuje zakone i ti ljudi ţive po pravilima koja im drugi nameću. Izuzetni pojedinci,neobični ljudi, poput Napoleona, mogu raditi što ţele, ukoliko je to za dobrobit čovječanstva. Oni su pokretačka snaga društva. Odlučivši svoju teoriju primijeniti i u praksi, Raskoljnikov je počeo planirati ubojstvo bogate stare lihvarice Aljone Ivanovne, koju je smatrao posve nevaţnom i nemoralnom osobom, a čijim bi novcima mogao pomoći mnogima, pa i sebi. Prije ubojstva pokušava sam sebi dokazati da je neobičan čovjek i da je sposoban počiniti ubojstvo. Primanje majčina pisma potresa ga i ubrzava njegovu odluku da ubije Aljonu. U pismu mu majka piše o sestri Dunji koja se udaje za bogatog skorojevića Luţina da bi se spasila sramne sluţbe kod razvratnika Svidrigajlova. Piše da su u lošoj financijskoj situaciji jer je Dunja izgubila posao te se ispričava što mu ne mogu financijski pomoći jer su i one na rubu bankrota
3
-
-
-
-
-
-
-
-
-
Proturječnosti Raskoljnikovljeve osobnosti moţemo povezati s etimologijom njegova prezimena, u čijemu je korijenu glagol raskoliti Raskoljnikov smatra da savršeni zločin postoji, tj. materijalno se zločin moţe prikriti, ali glavni razlog razotkrivanja zločinca leţi u njemu samom. Javljaju se fizički dokazi o počinjenom zločinu, groznica, halucinacije, vrućica. Upravo se to događa i njemu. Misao na počinjeni zločin, posebice neplanirano ubojstvo Aljonine sestre Lizavete, neprestano ga muči i proganja. Psihički rastrojen, ţeli prikriti tragove zločina, ali istovremeno čudnim postupcima svraća pozornost na sebe i potiče sumnju istraţitelja Petroviča, što odraţava njegovu podsvjesnu potrebu za priznanjem. Svoju strašnu tajnu povjerava prostitutki Sonji, ali ona ne shvaća njegovo filozofsko objašnjenje zločina. Ona se prostituirala kako bi spasila obitelj od gladi, međutim, i dalje je skromna, poboţna i puna ljubavi prema bliţnjima. Ona je primjer „ruske duše“ jer radi sve za dobrobit drugih i utječe na boljitak unutar samih likova Zahvaljujući njezinoj vjeri u njega, Raskoljnikov nakon dugih unutarnjih borbi i previranja, doţivljava unutarnju promjenu. Ta je promjena došla nakon što je u ţivot primio ljubav prema drugoj osobi (Sonji) te nakon što je primio u sebe vjeru u Boga. Raskoljinikov je „oksimoronski lik“ – u jednom je liku i zločinac i dareţljivac, i zao i dobar čovjek, i prijestupnik i mislilac. SONJA MARMELADOVA lik je prostitutke koja je izvršila „zločin“ nad vlastitim tijelom kako bi pomogla obitelji, usprkos svom društvenom poloţaju, ona je najmoralniji lik u romanu. Istinski je dobra, poţrtvovna i humana. Smatra da svatko ima pravo na ţivot i da nitko nema pravo ubiti. Istinski je religiozna; utječe pozitivno na Raskoljnikova. Za razliku od francuskog realizma, koji kritizira stvarnost, ruski realizam vjeruje u didaktičnu ulogu knjiţevnosti (da poučava). Mišljenja da se čovjek moţe promijeniti na bolje ukoliko to sam ţeli i uz veliku pomoć religije (priča o Lazarovu uskrsnuću). ZAVRŠETAK – unutarnja Raskoljnikovljeva promjena nagoviještena je na kraju djela, a vidljiva je u njegovu prihvaćanju vjere i ljubavi. Vjera i ljubav temeljne su vrijednosti koje će u njegov i Sonjin ţivot unijeti smisao Griţnja savjesti koja se javlja u njemu dokazuje tezu ruskoga realizma da je jedini nadčovjek Bog, a ne Raskoljnikov ili Napoleon. Raskoljnikov je dokaz da ubiti nekoga znači duhovno ubiti samoga sebe (kršćanska misao). Isto tako, ne postoji zločin koji za sobom ne donosi kaznu. Razlozi ubojstva: a) socijalni – siromašni student sa samoga dna društva ne ţeli se okoristiti zločinoom, nego pomoći drugima koji su u istoj situaciji b) psihološki – obični i neobični ljudi, Raskoljnikov – neobičan čovjek (oni krše zakon i imaju pravo na neposluh jer će vaţnost i vrijednost njihova čina utjecati na boljitak budućnosti) c) moralni – Raskoljnikov smatra da ima pravo na zločin i da se to ne kosi s njegovom religioznošću. Posljedica je toga zločina njegova psihička rastrojenost, a osim fizičke kazne u Sibiru, veća mu je kazna njegova savjest. REALISTIĈKI ELEMENTI – tema – ţelja za društvenom afirmacijom, kriminalistička priča, fabula je preteţito kronološka, pripovijeda se o 9 dana u ţivotu glavnoga lika, pripovjedač je u 3. licu, izraţena kritika društva, utjecaj znanstvenosti, detaljno opisivanje interijera i eksterijera, govor sredine. Likovi su tipovi – siromašni student ţeljan uspjeha (Raskoljnikov), činovnici srednjeg sloja (Porfirij Petrovič), osiromašeni činovnici (Marmeladov), ljudi s dna društvene ljestvice (Sonja – prostitutka), sitni trgovci, preprodavači (Lizaveta), tip plemenite ţene koja utjelovljuje „rusku dušu“ (Sonja, Dunja – Raskoljnikovljeva sestra koja je spremna udati se za čovjeka kojeg ne voli kako bi pomogla financijskom boljitku svoje obitelji)
4
-
-
-
-
-
-
MODERNISTIĈKI ELEMENTI – tema otuđenja i potrage za identitetom, u radnju ubačene digresije, asocijacije i retrospekcije, pripovjedač pripovijeda uglavnom iz perspektive glavnoga lika pa postaje nepouzdan, iako ostaje u 3. licu, filozofičnost romana (esejistički elementi) – unutarnji monolog, novi stilski postupci – simbolizam, navođenje snova, fantastike, groteska. Likovi zastupaju različite svjetonazore i filozofske teorije (vaţnost dijaloga) PSIHOLOŠKI REALIZAM – računajući da puko vanjsko realistično opisivanje ne moţe posve prodrijeti u osjećaje i misli likova, on je više opisivao unutrašnjim monolozima. U tom opisivanju misli leţi začetak romana struje svijesti. AUTOBIOGRAFSKI ELEMENTI U ROMANU – Dostojevski osuđen na smrt, ali pomilovan i prognan u Sibir na 9 godina. Sudjelovao u pobuni Petraševskog (borio se za društvenu jednakost, protiv starog feudalnog poretka) POLIFONIJA – glavno strukturno načelo romana – svaki lik ima funkciju svijesti lika (Razumihin – razum, Sonja – utječe na njegov moral, Porfirij Petrovič – navodi ga na potrebu za priznavanjem zločina...) Roman ističe da iskupljenje postoji i za najvećeg grješnika, a osnovni preduvjet za to jest priznanje vlastitoga grijeha drugima i samome sebi. NAĈELO TIPIĈNOSTI a) siromašni student ţeljan društvene afirmacije b) činovnici srednjeg sloja (Zamjotov, Porfirij Petrovič) c) osiromašeni činovnici (Marmeladov) d) ljudi s dna društvene ljestvice (radnici, alkoholičari, prostitutke) e) sitni trgovci i preprodavači (Lizaveta) f) lihvari (Aljona Ivanovna) g) plemenita ţena, tzv. „ruska duša“ (Dunja, Sonja) likovi-ideje – likovi koji zastupaju različite svjetonazore i filozofske teorije (vaţnost dijaloga!) te je vidljiva filozofsko-etička karakterizacija likova
GUSTAVE FLAUBERT -
-
francuski realist visoki ili čisti (psihološki) realizam rodio se u Normandiji. U knjiţevnosti već kao 14-godišnjak, kada piše svoje prve radove u Parizu upisuje studij prava, ali ga napušta zbog bolesti koja mu je obiljeţila cijeli ţivot; nesretan u privatnom ţivotu i ţivčano rastrojen (zbog pretjerano razvijenih osjetila), povlači se na svoje imanje u Normandiji i bavi se knjiţevnim radom u mladosti pisao romantičarskim stilom, a kasnije realističnim najpoznatiji je po svojim romanima: realistički (Gospođa Bovary, Sentimentalni odgoj, Bouvard i Pecuchet) povijesni (Salambo) vjerovao da u umjetnosti nema lijepih ili ruţnih tema i poznat je kao pisac koji je izjavio da za svaku stvar postoji samo jedan jedini mogući način izraza smatra se najvećim francuskim majstorom stila jer smatra da je u knjiţevnosti stil vaţniji od teme smatra se nenadmašnim majstorom francuske realističke proze tvorac je PSIHOLOŠKOG REALIZMA (ističe se psihološka karakterizacija, tj. unutarnja proţivljavanja lika), a najavio je i naturalističku poetiku
GOSPOĐA BOVARY
5
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
psihološki roman, roman lika, društveni roman, obiteljski... koji je nastajao oko 5 godina od 1. listopada do 15. prosinca 1856. roman je izlazio u nastavcima u La Revue de Paris roman, tj. njegov autor dospijeva na sud s optuţbom da je „počinio prijestup protiv javnog i vjerskog morala i dobrih običaja“. Svi su oslobođeni krivnje te je 1857. roman objavljen u cijelosti. Iste je godine vođen postupak protiv Baudelaireove zbirke Cvjetovi zla Flaubertova rečenica: „Emma Bovary, to sam ja!“ postala je poznata i ukazuje na autorovo poistovjećivanje s junakinjom koja je podvojena između banalne stvarnosti i velikih očekivanja i sanjarija BOVARIZAM – lik Emme Bovary pretvorio se u simbol nemoćne čeţnje osrednjih duhova prema visinama, neostvarivih ambicija, zavisti, svagdašnje dosade. Pojam je nastao tek kada je knjiţevna publika upoznala djelo. Matoš ga je definirao kao „svojstvo drţati se drugim nego to čovjek jest“. Simbol je čeţnje za neostvarivim (čovjek se osjeća zarobljen prilikama u kojima ţivi, stvarnošću s kojom se suočava i ţeli to prevladati). Pojam se odnosi na ljude poput Emme koji smatraju da zasluţuju bolju sudbinu od one koju imaju Struktura: trodijelna. Struktura triptiha u kojemu je svaki dio jedna faza u Emminu ţivotu: 1. Ţivot s Charlesom 2. Rodolphe – rođenje i smrt njezine iluzije o mogućnosti ostvarenja vlastite sreće 3. Leone – ponovni pokušaj i neuspjeh, Emmina konačna propast Kao što i sam naslov kaţe, to je roman u kojemu je glavni lik Emma. Zato je zanimljivo što se glavna junakinja ne pojavljuje odmah na početku romana (prvih je nekoliko poglavlja posvećeno školovanju i odrastanju Charlesa Bovaryja), a isto tako, roman ne završava njezinom smrću, nego smrću njezina muţa. Defabularizacija je vidljiva u redanju epizoda koje sugeriraju protjecanje ţivota, ali fabula je kronološka bez izraţenih kompozicijskih faza (po uzoru na jednolično protjecanje vremena) Pripovjedač je sveznajući i potpuno neutralan, nikad se „ne vidi“ u tekstu i ne komunicira s čitateljem i ne komentira događaje Stilski postupci- slobodni neupravni govor; tom intonacijom otkriva mogućnost simultanog prikazivanja nečije svijesti i svijeta koji se kroz nju izraţava. Ovaj stilski postupak omogućava nijansiranje i individualiziranje gledišta pojedinih likova Tema je ţivot Emme Bovary, tragična sudbina ţene u malograđanskoj sredni polovicom 19.st. Emmina nesreća proizlazi iz nesrazmjera između njezina stvarnog ţivota i ţelje za nečim boljim. Njezina vizija savršenog ţivota prozlazi iz sentimentalnih, ljubavnih romana koje čita prije braka, odrastajući u samostanu. Emmin odnos s kćeri Berthom nema nikakve bliskosti, kao što se nikada nije pojavila dublja veza između nje i supruga Charlesa FLAUBERTOV PSIHOLOŠKI REALIZAM – promatranje društva, predmet je prikazivanja malograđansko društvo francuske provincije, detalji opisane zbilje često dobivaju metaforična značenja, sceničnost opisa, slikarski opisi, tehnika filmske montaţe u masovnim scenama, načelo istinitosti – poticaj za pisanje bio je novinski članak iz crne kronike o tragičnoj smrti u liječničkoj obitelji Delamare Načelo tipičnosti – tip malograđanina (Homais), nezadovoljne provincijalke (Emma), lihvara Ako je roman izazvao tolike rasprave, bilo je to zato što je Flaubert unio u prikazivanje stvarnosti novi realizam, drugačiji od Balzacovog i Stendhalovog koji je još proţet romantizmom
6
-
Emma, kao i Don Quijote, neduţna je ţrtva jednog prevladanog pogleda na svijet s kojim pisac obračunava baš zato što mu je i sam sklon Razočarana ţivotom i igrom ţivota prema njoj, počinjava samoubojstvo ispijajući otrov, arsen KASNI MODERNIZAM - EGZISTENCIJALIZAM
-
od 40-ih do 70-ih godina 20. st.
-
avangardne tendencije i dalje postoje, ali ne dominiraju. Javljaju se i pokušaji obnove realističke proze
-
obnavlja se dijalog s tradicijom, knjiţevnici se vraćaju temama: odnos pojedinca i društva, pojedinac u suvremenoj civilizaciji, smisao postojanja knjiţevnosti, smisao ljudske povijesti
-
u prozi se javlja egzistencijalistički roman
-
u drami se javljaju epski teatar i teatar apsurda (antidrama)
-
glavni predstavnici egzistencijalizma: Sartre, Camus i njemački filozof Heidegger
-
egzistencijalizam je knjiţevni i filozofski pravac u 20. st.
Polazišna je misao da se
ljudstko postojanje razlikuje od postojanja ostalih ţivih bića. To je filozofija prema kojoj ljudska egzistencija nije unaprijed određena nekom zadanom ljudskom biti (esencijom), već je uvijek stvar osobnog izbora i osobne odgovornosti. Dakle, nije unaprijed određeno što smo, već smo ono što od sebe sami učinimo. -
Osnivač je egzistencijalizma kao filozofsko-knjiţevnog pokreta Sartre, a njegov roman Mučnina najbolji je gezistencijalistički roman
-
Osnovni su egzistencijalistički pojmovi: EGZISTENCIJA – ljudsko postojanje, način postojanja sprecifičan za čovjeka ESENCIJA – bit, ljudska priroda SLOBODA – samoodređenje ALBERT CAMUS
-
Francuski knjiţenik rođen u Alţiru
-
Dobitnik Nobelove nagrade za knjiţevnost 1957.
-
Njegov se knjiţevni rad dijeli na: a) fazu apsurda (filozofski esej Mit o Sizifu i roman Stranac) b) faza pobune (esej Pobunjeni čovjek, romani Kuga, Pad)
-
Za razliku od Sartrea, Camus se nije ţelio javno politički eksponirati, smatrajući da moţe djelovati na društveni ţivot kao knjiţevnik
-
Njegov je doţivljaj svijeta nihilistički – svoje postojanje doţivljava besmislenim i u njemu se javlja osjećaj apsurda: IZVJESNOST SMRTI=BESKORISNOST ŢIVOTA=APSURD (besmislenost ţivota i svijeta)
-
Temeljni je ljudski stav otpor protiv apsurda jer čovjek mora svome ţivotu dati smisao
-
Apsurd je za Camusa „potpuna odsutnost nade (koja nema ništa s očajem), stalno prikraćvanje (koje ne valja miješati s odricanjem) i svjesno nezadovoljstvo (koje se ne moţe izjednačiti s mladenačkim uzbuđenjem)“
7
STRANAC -
Tema: prikaz ţivota kao besmislenog i apsurdnog (čovjekova otuđenost – čovjek kao stranac u svijetu)
-
Roman lika
-
Kompozicija: roman je podijeljen na 2 dijela: 1.)Mersault kao slobodan čovjek (završava ubojstvom Arapina) 2.) Mersault u zatvoru i suđenje - MERSAULT je predstavnik otuđenoga čovjeka: doţivljavajući ţivot kao besmisleno postojanje kojim vlada slučaj, on je otuđen od društva. Ravnodušan je prema svim njegovim institucijama. To je čovjek koji ne pokušava objasniti događaje iz svoga ţivota, koji ništa u ţivotu ne pokušava promijeniti jer ga okruţuje laţ, on je svjestan apsurda vlastitog postojanja i zato je stranac u svijetu u kojemu ţivi. - on je stranac jer – ne prihvaća „igru“, tj. ţivot kakav mu nudi društvo pa je stoga stranac za društvo, nije plakao na majčinu sprovodu pa se ponašao kao stranac, ide u kino gledati zabavni film, a poslije toga s njom u krevet iako je tek nedavno pokopao majku. Njegove posljednje misli pred pogubljenje bile su: „Da bi se sve konačno završilo i da se ne bih osjećao toliko usamljen, ostalo mi je poţeljeti da na dan moga pogubljenja bude mnogo gledatelja i da me oni dočekaju s povicima mrţnje“ - u Mitu o Sizifu Camus je rekao da Sizifa treba promatrati kao sretnog čovjeka zato što istodobno i prezire sudbinu koju su mu namijenili bogovi i prihvaća je kao vlastitu sudbinu. U tom je smislu i Mersault sretan: prezire ono što mu se dogodilo, ali prihvaća to kao vlastitu sudbinu, ne opire se smrti, veseli joj se jer je ona jedina izvjesna. - karakterizacija lika (tehnika redukcije) – Camus unosi promjene u karakterizaciju lika: psihološka razrada lika izostaje. Da bi prikazao Mersaultov ţivot, Camus se koristi TEHNIKOM REDUKCIJE – svodi njegov psihički ţivot na elementarno, tj. na osjetilne dojmove. Tako se lik kreće samo u jednoj vremenskoj dimenziji – u sadašnjosti - iz Camusova predgovora romanu Stranac – predodţba o Mersaultu bila bi točnija kad bi se čitatelj zapitao u kakvoj to igri Mersault ne ţeli sudjelovati. Odgovor je jednostavan: on ne ţeli lagati. Lagati ne znači reći samo nešto što nije. To znači, reći više nego što jest i više nego što se osjeća. - Mersault govori ono što jest, odbija prikrivati svoje osjećaje, a društvo se zbog toga osjeća ugroţeno. Traţe, npr. od njega da kaţe kako ţali zbog počinjenog zločina. Međutim, on im odgovara da osjeća više nezadovoljstvo nego pravo ţaljenje i ta ga nijansa stoji glave. - glavni lik za Camusa nije izgubljeni bijednik, nego čovjek jadan i gol, zaljubljen u sunce koje ne ostavlja sjene. - daleko od toga da je on bez trunke osjećajnosti. On osjeća strast, duboku strast zato što je ţilava, strast za apsolutnim i za istinom. Riječ je o istini koja je još negativna, istini da se bude i osjeća, ali istini bez koje čovjek nikad neće moći nadvladati sebe i svijet. - ideja romana – čovjek je stranac u svijetu u kojem ţivi, on ţeli objasniti taj svijet, ali svijet se odupire ljudskim objašnjenjima i racionaliziranjem. Iz tog nastojanja da se objasni svijet i
8
opiranja svijeta ovakvom objašnjenju, rađa se apsurd. Zato ne postoji nada i izvjesna je jedino smrt (besmisleno je opirati joj se jer je ona jedina izvjesnost u ţivotu) STIL: - fabula je jednostavna; svedena je na iznošenje događaja vezanih uz Mersaulta - pripovjedač je u 1. licu (ali objektivno iznosi događaje) - roman građen tehnikom SOLILOKVIJA – monolog koji podrazumijeva odsutnost drugih lica - nema psihološke karakterizacije lika - tehnika redukcije – Mersaultov ţivot svodi se na iznošenje osjetilnih dojmova. On te dojmove ne komentira. Jedino ih registrira, zato pratimo samo njegovu sadašnjost - nema filozofskih digresija u kojima bi Camus pokušao objasniti svoju filozofiju apsurda - stilski je pisan u jasnim, preciznim i kratkim rečenicama - roman je sličan Kafkinim romanima, ali ne po stilu pisanja, već po doţivljaju svijeta - MERSAULT-SIZIF – svakodnevno radi poslove koji nisu smisleniji od Sizifova (koji je osuđen gurati kamen na vrh, svaki dan ponavlja svoj posao iako je svjestan da nikad neće prebaciti kamen preko vrha; njegova je snaga u tome što je svjestan besmislenosti svoga napora. On je ĈOVJEK NAVIKE), svakodnevno radi iste radnje, ravnodušan je, nema ţivotni cilj, nema nade, nema emocionalnu stranu, nema uporište u obitelji, ne ističe svoj nacionalni identitet, nakon što je osuđen zbog ubojstva, ne pokušava dokazati svoju neduţnost. Miri se sa svijetom i ţivotom. On prihvaća apsurd – sretan je jer shvaća da njegovo postojanje u svijetu nema višega smisla izvan njega samoga. - MERSAULTOV RAZGOVOR S ISPOVJEDNIKOM – vidljiva 2 svjetonazora: a) ispovjednikov – čovjek u ţivotu griješi, pred Bogom se treba osloboditi grijeha, u ţivotu treba prihvatiti vjeru koja donosi nadu u vječni ţivot i donosi utjehu b) Mersaultov – ne vjeruje u Boga i ne zanima ga pitanje postojanja Boga, osjeća strah pred nepoznatim, ţivi u uvjerenju da će u potpunosti umrijeti, sretan je usprkos činjenici da će biti okrutno ubijen (smrtna kazna), nema nade, prihvaća svijet onakvim kakav jest, shvaća da je jedini smisao unutar njega samoga - MERSAULT – DRUŠTVO – on je stranac u svijetu u kojemu ţivi. Iako ga razumije, svjestan je apsurda u svijetu i prihvaća ga. Društvo krase laţni moral i dvoličnost – Mersault zapravo biva osuđen jer nije plakao na majčinu pokopu. Konačna smrtna kazna morala je doći jer kad bi društvo razumjelo Mersaulta, to bi značilo da bi se ono moralo promijeniti, kao i ljudska svijest, a to je jednostavno nemoguće. On je neuobičajena pojava u rutiniranome svijetu, te samim ti strano tijelo koje treba biti odbačeno i osuđeno na samoću i smrt. Iz tog razloga, lakše je osuditi Mersaulta nego mijenjati ljudsku svijest - on umire za istinu (usporedba s Kristom) – ne donosi spas čovječanstvu, uviđa bit ţivota i miri se s tim, po tom je uzvišen i gotovo svet - Mersault je shvatio apsurd ţivota koji ga okruţuje. On je probuđen jer ne traţi smisao izvan sebe. Zato mu ne treba vjera, on je sretan usprkos činjenici da će drugi dan biti pogubljen. To znači da postoji sreća u apsurdu ako čovjek prihvati da njegovo postojanje u svijetu nema višeg cilja izvan njega samoga - okvir romana čini SMRT (početak – saznanje o majčinoj smrti, kraj – njegova smrt) – što dovodi do spoznaje da je ona pratitelj ţivota
9
- neke epizode iz 1. dijela (bezazlene situacije) argumenti su protiv narušenih normi na suđenju. Npr. pušenje kraj majčina odra i ispijanje bijele kave, odlazak u kino s Marijom - presuda na suđenju donesena je prije početka procesa, a samo zato jer se glavni lik nije ponašao u skladu s navikama društva. - MOTIV SUNCA I PREJAKE SVJETLOSTI – sunce se provlači kao crvena nit u vidu gradacije kroz djelo gdje god je piscu potrebno objasniti i umjetnički uobličiti postupke svoga junaka, a koje neće razumjeti ni sud ni publika ( na pokopu majke, kada ubija Arapina). Ističe da je za počinjeno ubojstvo krivo sunce (na majčinom pokopu zamarao ga je sjaj svjetlosti po zidovima, svjetlost s čelika noţa pogodila je Mersaulta u čelo, u obrani pred sudom govori da je sve to bilo zbog sunca) - Mersaultov je odnos prema drugim ljudima – ravnodušan, poslovan, površan, fizički; bez dubljeg odnosa s ijednim čovjekom
RENESANSA -
-
-
-
16. st., a punu afirmaciju doţivljava na području Italije. U Hrvatskoj se razvija najviše na području Dalmacije. U središtu je interes za ljude i ţivot. Renaissance – preporod, ponovno rođenje Uglavnom je usmjerena na petrarskističku liriku i protutursku tematiku (rasuta bašćina) Renesansni knjiţevnici bili su klasično obrazovani U našim renesansnim središtima postojale su gramatičke škole u kojima se učio latinski jezik i poučavala djela klasičnih pisaca. Mnogi su se pisci školovali u drugim zemljama, najčešće u Italiji Renesansna središta: Split (Marulić), Dubrovnik (Šiško Menčetić, Dţore Drţić, Mavro Vetranović, Marin Drţić), Hvar (Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Hektorović), Zadar (Petar Zoranić, Brne Karnarutić) Od knjiţevnih vrsta, razvijaju se lirske pjesme,karnevalske pjesme – maskerate, satiričke i religiozne pjesme, epovi (posebice biblijsko-religiozni i povijesni), roman, pastirske igre, komedije (tzv. „učene“ ili eruditne), drame, crkvena prikazanja Razvija se knjiţevnost NA NARODNOM JEZIKU
MARIN DRŢIĆ -
-
Iz pučanske, dubrovačke obitelji. Dobio nadimak Vidra zbog sposobnosti prilagođavanja raznim ţivotnim situacijama. Najstariji dokumenti o njemu govore da je bio klerik u crkvi. U zrelijim godinama odlazi na studij u Sienu. U ovom je gradu otkrio umjetnost. Po povratku u Dubrovnik, dobiva mjesto pisara. Dobio je posao sluge plemićima. U tom vremenu nastaju njegove komedije. Razočaravši se u Dubrovnik, vraća se u Italiju, ovoga puta u Veneciju, a potom odlazi u Firenzu. Tamo piše urotnička pisma toskanskom vladaru Cosimu di Mediciju, u kojima kritizira dubrovačku vlast. Moli ga za pomoć pri smještanju pučana u Senat. Na svoja pisma ne dobiva odgovor te napušta Firenzu, a Dubrovnik ga zbog tog pokušaja nazove urotnikom. Umire u Veneciji. Realistički slika dubrovačko društvo 16.st. i ukazuje na njegove mane, baveći se vječitim antitezama mladost-starost, selo-grad, stvorio je veliku galeriju tipova ljudi, od starih
10
-
škrtaca i zaljubljenih, rastrošnih mladića preko razumnih, sposobnih sluga do rimskih kurtizana Djela: komedije (Dundo Maroje, Arkulin, Skup), pastirske igre (Tirena, Venera i Adon, Griţula), pokladna igra (Novela od Stanca), tragedija (Hekuba)
DUNDO MAROJE -
-
-
-
-
-
-
-
U Dubrovniku Drţićeva vremena sluţbeni je jezik bio talijanski. Njime se sluţila vlastela. Bogaćenje viših slojeva sve je više stvaralo razliku među klasama. Dubrovnik se uglavnom bavio trgovinom. Prekomjerno trošenje na razne provode dovodi do slabljenja ekonomske moći grada. Vlast iz tog razloga zabranjuje luksuz, što kasnije Drţić u komediji ismijava. Ĉakavština 16.st. Univerzalno značenje djela – renesansa donosi i novi način razmišljanja: pojedinac treba biti umjetnik prilagođavanja, mora imati sposobnost okretanja sreća u svoju korist, ostale kvalitete (obrazovanje, snaga, talent) nisu presudne za ţivotni uspjeh, hedonizam (naslada) i uţitak ideal su ljudskog djelovanja, novac je najviša vrijednost, sredstvo koje omogućuje ţivotne uţitke Drţić je spoznao temeljni problem vrline i sreće, njihovu povezanost, sukob među njima, u kojemu i običan čovjek podlijeţe neuhvatljivoj stihiji fortune, ili je svladava vrlinom kojoj se moć temelji na razboru. Tu temu, ključ za razumijevanje djela i drugih komedija, Drţić je povjerio pravom protagonistu komedije, Pometu Junaci djela nositelji su dubrovačke stvarnosti i umjetnički su ţivi likovi Nedovršena komedija u 5 činova. Priča je to o vrlini i prevrtljivosti fortune te umijeću svladavanja te fortune uz pomoć vrline u vlastitu korist, te odnosu otaca i sinova. Komedija je nastavak izgubljene komedije Pomet, u kojoj su se pojavljivali isti likovi. PROLOG DUGOG NOSA – Negromant (čarobnjak) Dugi Nos obraća se publici, dubrovačkoj vlasteli, koristeći antiteze mladi-stari, ljudi-ţene i sl., čime ukazuje na antitezu kao glavnu okosnicu djela. Govori im o putovanjima po Indijama, gdje je susreo ljude nazbilj (poštene ljude, pritom misleći na dubrovački puk) i ljude nahvao (ljude s majmunskim obrazom, vlastela). Navodi da će se radnja komedije odvijati u Rimu. Kroz lice Dugog Nosa progovara sam Drţić. Tako je direktno uputio svoju kritiku vlasteli, bez da za to snosi posljedice. DRUGI PROLOG – govori ga Pomet-druţina (glumci). Navode da se radnja odvija u 6 dana, a upravo toliko trebalo je druţini da ju sklope. Dundo Maroje nastavak je izgubljene komedije Pomet. Pometovci na početku iznose sadrţaj Pometa, a zatim i Dunda Maroja, napominjući da će komedija završiti u veselje. Iz tog se zaključuje da sama fabula nije bitna, već poruka koju djelo prenosi. Radnja se odvija na gradskom trgu u Rimu. Grad je predstavljen kao mjesto raskoši i uţivanja Komedija pripada eruditnoj komediji (imitatorskoj). Ovakva komedija potječe iz antičke komedije, gdje se najčešće imitiralo Plauta. Ona predstavlja događaje iz svakodnevnog ţivota, imala je zapletenu radnju, a u njoj je sudjelovao puk koji se prikazivao u nedoličnim situacijama. Cilj joj je bio da zabavljajući poučava. Imala je uvijek prolog u kojemu se iznosila osnovna fabula i 5 činova. Ono po čemu se Dundo Maroje razlikuje od klasične eruditne komedije jest činjenica da na kraju škrti starac Dundo Maroje dobiva zadovoljštinu, tj. novčanu nagradu. Na taj se način Drţić umilio vlasteli koja ne bi prihvatila da čovjek sličan njima na kraju bude nasamaren. Komedija se temelji na antitezama – staro (vlastela, zaostala) – mlado (snalaţljivi, pučani koji bi trebali ući u Senat) po istom principu izgrađuju se i ostale antiteze
11
-
-
-
-
-
-
-
Ţene su u komediji uglavnom ili sluškinje ili kurtizane, ali ovdje nije riječ o pogrdnom prikazivanju ţena, već o realnoj slici Dubrovnika u 16. st. POMET TRPEZA – predstavlja mudrost Dubrovnika. U djelu on iznosi Drţićeve stavove. On je sluga Uga Tudeška koji, nasamarivši sve likove, pokušava izvući vlastitu korist. Uz njega se veţe riječ FORTUNA. On smatra da pravi vladar mora imati sposobnost svladavanja sreće i ţivotnih prepreka. Treba se prilagoditi vremenu i bit virtuoz (umjetnik). Biti vladar ne znači imati novaca – stav o upravljanju Dubronikom. On se sluţi iskrivljenim talijanskim jezikom kako bi ispao učen, a na taj se način ismijava dubrovačka vlastela koja je zabranjivala uporabu hrvatskoga jezika u Senatu. Njegovo umijeće upravljanja ljudima proizlazi iz Machiavellijeve knjige Vladar. Pomet je čovjek nazbilj koji moralno poraţava ljude nahvao i zbog toga je pravi primjer renesansnog čovjeka. Nadimak mu proizlazi iz njegove opsjednutosti jelom i pićem, što se kosi s tadašnjim zakonima u Dubrovniku i u ovom djelu izaziva porugu. Vaţni su njegovi monolozi jer iznose mudrost koju Drţić poručuje svojim sugrađanima. On je jedini lik koji nije podvrgnut poruzi. Usađuje u ljude uvjerenje da je svatko kovač svoje sreće. On je renesansni čovjek čije se djelovanje temelji na dvaka ključnim pojmovima renesanse – FORTUNI I VIRTU (vrlini). Pojedinac treba biti obdaren vrlinom da okrene sreću u svoju korist. On je obdaren snalaţljivošću i moţe ostvariti svoju bit i prirodni sklad i u tom je smislu čovjek nazbilj. U radnju je utkana idejna poruka koja se raspoznaje kao komična varijacija suvremene filozofske misli, posebice iz Machiavellijeve interpretacije pojmova sreće i vrline kao pretpostavke da vladar, tj. jak pojedinac, superioran nad svijetom i pobjednik nad fortunom, postigne cilj promjenom političkog stanja. Tim je poukama nadahnuta Pometova akcija. On postiţe svoj cilj, trijumfirajući, kao čovjek nazbilj, nad ljudima nahvao. Nije teško spoznati analogiju između Pometove akcije i Drţićeva stvarnog djelovanje. Dvosmislenošću govora u komediji je raskrinkao dubrovačke senatore kao ljude nahvao suprotstaljene ljudima nazbilj LAURA – ona je antipetrarskistički prototip Petrarkine Laure. Jedina vrijednost za nju jesu nakit i dukati, koji pokreću i ostale likove u komediji. Pravo joj je ime Mandalijena Krkarka, tj. Korčulanka. Postala je kurtizana nakon što ju je ostavio mladić s kojim je pobjegla od kuće. PERA – Laurina suprotnost. Krijući se pod muškom odjećom, ide u potragu za Marom. Bez njega je spremna ostati neudana i otići u samostan. Svaka njezina riječ u sebi krije duh rodnog Dubrovnika. MARO – tipičan je lik rastrošnog sina koji napušta oca DUNDO MAROJE – star je i škrt čovjek. Ţivot je podredio dukatima. Kreće u potragu za sinom, a u biti samo ţeli povratiti svoje novce. Tipičan je predstavnik ljudi nahvao. POPIVA – u nekim je situacijama sličan Pometu. On uzima ţivot s njegove površine, ne preza ni pred čim, smatrajući da će se uvijek naći neko rješenje. BOKĈILO - sluga Dunda Maroja, ide u red primitivnih sluga iz dubrovačkog zaleđa koji su iz rodnog sela donijeli sve navike. Na trenutke je zadrt i mrzovoljan. Njegovi postupci izazivaju smijeh. Uvijek je gladan SLUGE – Bokčilo, Popiva, Pomet, Petrunjela – ljudi su nazbilj koji u određenim situacijama uzimaju stvar u svoje ruke i odlučuju o sudbini svojih gospodara (Pomet uspije pridobiti Lauru za Uga, Popiva spašava Mara pred ocem, Petrunjela spasi egzistenciju svoje gazdarice sredivši joj brak s Ugom). VLADARI – Dundo Maroje, Maro, Ugo, Laura Drţić je svoje likove oblikovao i jezičnom karakterizacijom uz koju je povezano podrijetlo lica, pripadnost određenom staleţu te način mišljenja. Pomet, već rečeno, sluţi se iskrivljenim talijanskim jezikom (makaronskim), pokušavajući se prikazati učenijim, ali
12
-
koristi se i narodnim poslovicama kako bi se umilio Petrunjeli. Dubrovčani se izraţavaju dubrovačkim gradskim govorom, a rimski trgovci (Sadi, draguljar) i gostioničari govore talijanskim jezikom. Posebno se ističe lik Petrunjele, čiji je govor mješavina hrvatskoga i talijanskoga jezika,a stihovi kojima se često koristi u govoru prikazuju je kao vedru dubrovačku pučanku. Temeljni su motiv u komediji DUKATI U jeziku mnoštvo talijanizama, germanizama, latinskih fraza, arhaizama, poslovica, igara riječima Iako izrasta na antičkim uzorima (Plaut i Terencije), svu svoju snagu djelo crpi iz stvarnosti Osnovna opreka na kojoj se djelo temelji jest inteligencija-glupost Djelo je jedno od remek-djela renesansne knjiţevnosti; smatra se jednim od najboljih tekstova na hrvatskom jeziku i jednom od najuspješnijih komedija europske renesanse
ROMANTIZAM I PREDROMANTIZAM -
-
-
Punu afirmaciju doţivljava između 1800. i 1830. Poetika: princip originalnosti, slobode izraţavanja, estetska uloga knjiţevnosti, miješanje knjiţevnih rodova i vrsta Knjiţevne vrste: lirska pjesma i poema, poetska drama i roman u stihu, epistolarni roman, roman dnevnik, memorari, povijesna drama i povijesni roman, umjetnička bajka Teme: osobne preokupacije, buntovništvo, odmetništvo i sukob sa zakonom, priroda – posebice egzotični pejzaţi, daleki i nepoznati krajevi, povijest i folklor, nacionalnopovijesne teme, mistično i okultno Osobito razvijen u Njemačkoj, Francuskoj , Engleskoj i Rusiji ROMANTIZAM U NJEMAĈKOJ – prethode mu dva pokreta (predromantizam) 1. STURM UND DRANG (Oluja i nagon) – pokret mladih genija. Naziv dobio prema istoimenoj drami F. M. Klingera. Mladi autori bune se protiv racionalističkog prosvjetiteljstva u ime slobode osjećaja i mašte; cijeli je pokret u znaku teorije originalnog genija koji je stvaratelj i usamljeni pojedinac suprotstavljen masi koja ga okruţuje. Stvaralački je uzor Shakespeare. Javlja se i zanimanje za narodno stvaralaštvo, s ciljem prepoznavanja neposrednosti i ţivosti u narodnom stvaralaštvu. Najznačajnija su ostvarenja: Goethe, Patnje mladog Werthera i Schiller, Razbojnici 2. WEIMARSKA KLASIKA – pisci nastoje osloboditi suvremenu umjetnost svih lokalnih obiljeţja i stvoriti univerzalni umjetnički izraz. Goethe i Schiller smatrali su da takav model pruţa antička klasika. Uzor je antička (grčka) knjiţevnost – oţivljavaju se antičke teme i preuzimaju knjiţevne vrste: ep, tragedija, elegija, epigram. Najznačajniji su predstavnici Goethe i Schiller Za razvoj romantizma u Njemačkoj, značajne su: 1. Jenska skupina – sveučilište u Jeni, između 1790. i 1800., umjetnost postaje tajanstveno sredstvo raskidanja svih odnosa sa svakidašnjim ţivotom i napredovanje k beskrajnom ţivotu, mašta omogućuje prevladavanje svakodnevnog i uspostavljanje odnosa s vječnim. Dijele zajedničko mišljenje da je knjiţevnost slobodna igra duha i mašte. Kozmopolitski su usmjerei i pod utjecajem filozofije toga doba. Ĉesto su u svojim teorijskim mišljenjima o umjetnosti suprotstavljeni weimarskim klasicima – Goetheu i Schilleru. Predstavnici su: Schlegel, Tieck, Novalis 2. Faza zrelog njemačkog romantizma – obiljeţava ga nacionalna usmjerenost, interes za narodnu predaju, mitologiju i povijest. Predstavnici – Heine, braća Grimm
13
PREDROMANTIZAM -
ROMANTIZAM
1800.-1830. Francuska, Njemačka, Engleska Subjektivnost, buntovnost, protiv feudalnog društvenog uređenja Zanimanje za nacionalnu povijest i usmenu knjiţevnost Misticizam Ističe se načelo originalnosti Drama omiljena vrsta Javlja se u opreci na klasicizam i prosvjetiteljstvo Ističu vrijednost Homera, Shakespearea i narodne poezije
-
-
-
-
-
Već u dr.pol.18.st. (doba prosvjetiteljstva) Francuska, Njemačka, Engleska, Rusija Javlja se opća melankolija kao posljedica razočaranja u suvremene društvene vrijednosti; u knjiţevnosti se očituje bijegom u samoću i vlastitu viziju svijeta – to su izvori pesimističnog romantičarskog svjetonazora, tzv. SVJETSKE BOLI Stvara vlastitu poetiku u opreci prema klasicizmu i razvija vlastiti senzibilitet koji se temelji na osjećajnosti i subjektivnosti Pesimizam (nastao iz nesklada osobnih i društvenih interesa) Romantičarska osjećajnost najviše dolazi do izraţaja u sklonosti k lirici, njegovanju teme osobnih preokupacija i oblikovanju romantičarskog junaka Forma i jezik slobodniji Sinestezija – izraţajno sredstvo u kojemu se spajaju različiti osjeti
SVJETSKA BOL – izraz za osjećaj tuge i malodušnosti zbog nesklada ideala i stvarnosti. Ona rađa kult patnje – pesimističan osjećaj kako zlu u svijetu nema lijeka; spoznaja o ispraznosti ljudskog postojanja i nepostojanja prave iskrenosti i osjećajnosti
-
UMJETNOST I UMJETNIK – romantičari su svjesni posebnosti umjetnosti. Umjetnik je nadarena osoba, genij i vizionar. U središtu se romantičarskog pogleda na svijet nalazi KULT GENIJALNOSTI – ideja o „praznom čovjeku“ kao o umjetničkom geniju što usamljen i neshvaćen stoji nasuprot beznačajnoj masi
-
ROMANTIĈARSKI JUNAK – antijunak. Varijante su tzv. bajronovski junak (suvišni čovjek koji sve prezire i osjeća se izopćenim. Iako ga mogu krasiti mnoge pozitivne osobine, on nije plemenit i čovječan. Cinik je i skeptik, najčešće materijalist i ateist te pun karakternih proturječja. Ţeli uţivati u ţivotu, a na to ga tjera upravo dosada i osjećaj besmisla. On je „prokleta“ osoba, „demonski“ junak i sve što radi, vodi ga u vlastitu propast) i suvišni čovjek (tip junaka koji je pun proturječja. Iako se osjeća superiornim svojoj okolini, ipak se predaje besciljnom djelovanju ne iskoristivši svoje potencijale.
14
Sklon je samouništenju, a snaţan osjećaj dosade i besmisla ţivota tjera ga na lutanja u kojima traţi zaborav. To je nezadovoljan, nemiran i pasivan mladić) te verterovski junak (hrabar, karakteran i pustolovna duha. Ţrtva je spletki, mladenačkih pogrješaka i naglosti ili svojih pesimističnih stavova o ţivotu. Ne uklapa se u društvo, buntovan je. Osjećajan je i plemenit, ali često je pretjeran, patetičan u izjavama i djelovanju, čak autodestruktivan. On nije prosječna, nego izuzetna osoba) JOHANN WOLFGANG GOETHE -
Rodio se u Frankfurtu na Majni
-
Postao slavan zahvaljujući romanu Patnje mladog Werthera
-
Mladi, ali proslavljeni Goethe prihvatio je poziv weimarskog vojvode i otišao u Weimar, gdje će boraviti do kraja ţivota
-
Postao je ministar i dugogodišnji direktor weimarskog kazališta
-
Boravio i u Italiji, gdje se inspirirao djelima antike
-
Stvaralaštvo mu se dijeli u 2 dijela: 1.
Razdoblje Sturm und Dranga – poeme pisane u stihu mladih genija. Vrhunac toga razdoblja – Patnje mladog Werthera (najpoznatije djelo tog razdoblja)
2. Razdoblje weimarske klasike – prijateljstvo sa Schillerom. Djela su obiljeţena klasicističkim stilom. Nastaju brojna djela: Srodne duše, Rimske elegije, Faust itd. -
Tvorac je pojma SVJETSKE KNJIŢEVNOSTI kao nacionalne kulturne vrijednosti
-
Po njemu cijelo razdoblje predromantizma nazivaju još i Goetheovim dobom
-
Zbog svoje svestranosti (anatomija, botanika, optika...), ostao je zapamćen kao posljednji renesansni HOMO UNIVERSALIS PATNJE MLADOG WERTHERA
-
Epistolarni roman (roman u formi pisama), poluautobiografski roman
-
Djelo nastalo u samo nekoliko tjedana
-
Tema – nesretna Wertherova ljubav prema Lotti.
-
Najčešće romantičarske teme vidljive u djelu – ljubav, priroda, umjetnost
-
Kompozicija – kronološki slijed, formalno je podijeljen u 2 dijela, omeđena Wertherovim odlaskom iz Wahlheima. Ta dvodijelna kompozicija nije samo vanjsko obiljeţje romana. Goethe je u tekstu rasporedio mnoge paralelizme koji naglašavaju dvodijelnu razdiobu. Prije svega, motiv odlaska, povlačenja, sadrţan je na kraju prvoga dijela, dok je kraj obiljeţen nepovratnim odlaskom. Prvi je dio obiljeţen junakovim vedrim raspoloţenjem i optimizmom, dok u drugom dijelu prevladavaju mračni tonovi. Autor pri početku djela umeće epizodu sa zaljubljenim seoskim mladićem koji će, poput Werthera, završiti tragično. Pri kraju prvoga dijela Werther od Alberta posuđuje pištolj, kao i na kraju romana. Radnja romana zbiva se u dvije godine: proljeće i ljeto ispunjeni su uglavnom sretnim raspoloţenjem, dok su u jesen i zimu tuţniji događaji, a samoubojstvo se događa usred zime, pred Badnju večer. 1.
dio – 4. svibnja 1771. – 10. rujna 1771.
15
2. dio – listopad 1771. – prosinac 1772. -
Roman se sastoji od Wertherovih pisama (pripovjedač u 1. licu) i izdavačeva dodatka (pripovjedač u 3. licu)
-
Djelo započinje in medias res, pismom Wilhelmu, a prva rečenica glasi: „Kako mi je drago što sam otišao“. Osjeća da je prošlo jedno razdoblje njegova ţivota i spreman je za novo uzbuđenje
-
Najpoznatiji prizor iz romana – kada je došao po Lottu da krenu na ples – prizor plesa u svjetskoj knjiţevnosti čest je i prilika u kojoj su „planuli“ snaţni osjećaji (Romeo i Julija, Ana Karenjina)
-
MONOPERSPEKTIVNOST – u romanu vidljiva samo Wertherova pisma, dok se Wilhelmova mogu samo naslutiti
-
Stil je romantičarski – uzvišen, patetičan, retoričan, proţet lirizmom. Junakovi su iskazi proţeti emocionalnošću, a ta povišena osjećajnost dočarava se uskličnim i eliptičnim rečenicama
-
Forma pisama sluţi boljem izraţavanju misli i osjećaja
-
Značenje romana: 1.
dokumentarno-socijalno – sklonosti i teţnje Wertherove djelomično su sklonosti i teţnje piščeva vremena
2. psihološko značenje – opisana su Wertherova unutarnja previranja i teţnja za slobodnim razvojem ljudske ličnosti -
WERTHER – ROMANTIĈARSKI JUNAK – njime upravlja strast, a ne razum. Sklon je maštanju, uţiva u prirodi, u opreci je s društvom i pesimističan. Ljubav je za njega patnja, bolest koja mu onemogućuje racionalno prosuđivanje i koja uništava sve sile njegove prirode. On joj se ne moţe oduprijeti i jedini izlaz za njega je samoubojstvo, odraz njegova pesimizma i nemogućnosti ostvarenja ljubavi koja je smisao njegova ţivota. Smrt je oslobođenje od boli, ali i stvara nadu u ponovni susret s Lottom u nekoj novoj dimenziji postojanja. On je osjećajan mladi intelektualac, umjetnik koji voli knjiţevnost, idealist, plemenit, čovječan, u sukobu s okolinom (sukob ideala i zbilje), pesimističan, hipersenzibilan, sklon maštanju, lik je romantičarskog buntovnika čije su krilatice: priroda, originalnost, sloboda
-
ZNAĈENJE IMENA – werder=riječni otok u staronjemačkom jeziku (simb. izolirano biće)
-
Wertherov izbor djela za čitanje – u proljeće i ljeto čita Homera, a u jednom od završnih prizora Ossiana.
Homer - prirodu gleda očima antičkog junaka trseći se da u njoj
pronađe mir koji ne moţe u sebi samome; Ossian (keltski mitološki pjesnik i junak ustvari pseudonim Jamesa Macphersona, škotskoga pjesnika iz 18. st. koji je sam napisao te balade po uzoru na tradicionalne narodne balade sentimentalnost, svjetska bol ) - čita ga nakon spoznaje o neostvarenoj ljubavi -
Ĉinjenični izvještaj „izdavača“ koji suho i objektivno iznosi posljednje događaje u oštroj je suprotnosti sa stilom Wertherovih pisama Wilhelmu
-
LJUBAV – za romantičare je ona najsvetije duhovno stanje, stapanje duš a, očitovanje boţanskoga u dušama ljudi. Ipak, ona je često fatalna i ne dopušta kompromis. Romantičarska je vizija ljubavi tragična
16
Werther bjeţi iz okoline u okolinu, ali zapravo nastoji pobjeći sam od sebe i odgovornosti
-
koju mu ţivot nameće; osjeća se neshvaćenim, društvo ga kritizira, sklon je burnom reagiranju – iskazuje se njegov djetinji nagon da promijeni svijet. -
Jako je sklon djeci, ona u njemu bude čiste osjećaje
-
Saţivljen je s prirodom oko sebe. U početku, u prirodi se očituje njegov mir, sve mu zlati pred očima, kao navala ljetne vrućine, a kasnije, kada uvidi besmislenost ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najveće zlo, proganja ga, razdire i nastupa jesen. Tada počinje čitati Ossiana i ponire u hladnoću opisanih krajolika. Na vrhuncu očaja godi mu bešćutnost zimskog krajolika (iz Ossianovih djela) i donosi odluku o samoubojstvu
-
NJEGOVI SE OSJEĆAJI ODRAŢAVAJU SLIKAMA PRIRODE I GODIŠNJIM DOBIMA
-
Otuđenom romantičarskom pjesniku priroda postaje zamjena za ljudsko društvo – pejsaţ je u djelima romantičara stanje duše, izraz njihovih najdubljih osjećaja Djelo prikazuje hipersenzibilnog, maštanju sklonog i umjetnički nastrojenog pojedinca
-
koji uţiva u prirodi, ţeli slobodu, ne poštuje društvene konvencije, a zbog nesretne ljubavi ţivot završava samoubojstvom Samoubojstvo je izvršio za pisaćim stolom. Razlozi samoubojstva prepoznaju se u njegovoj
-
naglašenoj osjećajnosti i nemogućnosti adaptacije okolini IZVORI ZA PISANJE ROMANA – priče iz ţivota autentičnih ljudi – CHARLOTTE BUFF i
-
njezin zaručnik KESTNER (u romanu Lotta i Albert) i Goetheov prijatelj JERUSALEM, koji se ubio zbog nesretne ljubavi (u romanu Werther) VERTERIZAM – pojava koja označava svjetonazor i ţivotni stil po uzoru na lik Werthera
-
(javlja se zbog izuzetne popularnosti romana) VERTERIJADE – knjiţevne obrade, nastavci i parodije ovoga romana
-
FRANZ KAFKA - avangarda, svjetska knjiţevnost 20. st. (opširnije na papirima koje smo vam podijelile) -
-
-
-
austrijski pripovjedač, praški ţidov Bolovao od tuberkuloze U njegovu ţivotopisu istaknut odnos prema ocu: doţivljavao ga je kao nadmoćnu, autoritativnu osobu. Noseći u sebi osjećaj krivnje, Kafka kao da nikada nije izašao iz očeve sjene, što se vidi i u njegovoj izjavi: ŢIVIM STRANIJE OD STRANCA Kafkino je stvaralaštvo, kao i njegov ţivot, obavijeno legendom – za ţivota je objavio vrlo malo djela, vjerojatno samo ona koja je smatrao završenima. Tako u oporuci od prijatelja Maxa Broda traţi da spali njegova neobjavljena djela Preobrazba je jedno od rijetkih djela koja je objavio za ţivota KAFKINA PROZA – u djelima je izrazio doţivljaj dehumaniziranoga svijeta kao mjesta tjeskobe i okrutnosti. Njime vladaju nevidljivi, čovjeku neshvatljivi, neprijateljski mehanizmi. Uvučen u taj svijet, čovjek je bespomoćan. Neki kritičari uz Kafkina djela povezuju pojam „svijet uzaludne nade“. STILSKA OBILJEŢJA KAFKINE PROZE – paradoks (spaja se nespojivo – realistično i fantastično, ali to nikoga ne začuđuje). Rezultat je takvog postupka tjeskoba, kafkijanska atmosfera. Ĉitatelj se osjeća izgubljenim u svijetu u kojemu nikoga ništa ne iznenađuje, u kojemu se ljudi pretvaraju u kukce ili se, kada dosegnu zrelost, protiv njih pokreću
17
-
tajanstveni procesi. Tjeskobni doţivljaj pojačava hladno, neutralno pripovijedanje koje podsjeća na izvješće; sve se biljeţi vrlo precizno i „objektivno“, opisi su detaljizirani i slikoviti, lišeni bilo kakvoga pripovjedačeva komentara. KAFKINA TEHNIKA – sve uvijek započinje nečim što bi trebalo objasniti, ali nakon pitanja samo slijedi novo pitanje; ono što je nejasno, postaje još nejasnije; najprije postoji kazna pa onda krivica (najprije je doista kukac, a zatim se pokaţe da su ga kukcem doista svi smatrali), izokreće zbilju i zdrav razum; oslanja se na iskustva koja su svima nama poznata, npr. nelagodu čekanja na sudu; sve što pripovijeda kao da se događa posve slučajno. Temeljna mu je odlika mirnoća u pripovijedanju i izlaganju koja je u suprotnosti s uznemirujućim djelovanjem onoga o čemu se govori. Nemoguće i strašno njegovi junaci prihvaćaju kao nešto s čime se moţemo i moramo pomiriti. PREOBRAZBA
-
-
-
-
-
-
-
Pripovijetka nastala uoči Prvog svjetskog rata Pripovjedač je u 3. licu; prevladavaju opisi, dijalog i pripovijedanje Stil – hladno, objektivno pripovijedanje, detaljiziranje Kafkin je svijet fantastičan, ali to fantastično isprepleteno je s realnim pa na čitatelja djeluje zastrašujuće. Ušavši jednom u taj svijet, likovi iz njega ne nalaze izlaz. Gregor Samsa budi se preobraţen u kukca, a ţivot završava upravo na način kukca: umire odbačen od obitelji koja njegovu smrt doţivljava kao olakšanje. Uveo je načelo da iznenađujuće nikoga ne iznenađuje. Njegovi pojedinci sa zbiljom ne mogu ništa, ne poduzimaju ništa kako bi promijenili svoje stanje. Uveo je i zagonetke koje nemaju rješenja te apsurdni poloţaj pojedinca koji u susretu s kaotičnom zbiljom ne moţe ništa; niti zna što bi mogao i zašto bi uopće trebao nešto poduzeti Kafkina estetika nije estetika uţivljavanja, nego estetika šoka, iznenađenja, a njegov je svijeet labirint u kojemu se čovjek gubi Zbilja se doima poput mračna sna u kojemu prevladavaju groteskne slike stvarnosti Likovi se koprcaju u svom ţivotu, nemoćni, suočeni s moćnijim mehanizmom koji ne znaju objasniti Teme njegovih pripovijedaka nisu pojedinci, već odnosi među ljudima Pripovijetka je sastavljena iz triju dijelova u kojima pratimo postupnost preobrazbe gl. lika. Nakon fizičkog preobraţenja, slijedi promjena glasa (nemogućnost komunikacije), potom suţavanje vida (sivo nebo i siva zemlja koji se nerazlučno stapaju) i odnosa prema prostoru (ljudska prošlost sadrţana u stvarima) Odnos obitelji prema njegovoj preobrazbi samo se naizgled mijenja; u osnovi, to je nerazumijevanje, nemogućnost komunikacije, nepostojanje volje da se nekoga pokuša razumjeti Tematski, djelo čine tri dijela – preobrazba, ranjavanje i smrt. Znakovito je da svaki dio završava rečenicom koja govori o očevom odnosu prema Gregoru „ranjavanje“ koje Samsi nanosi obitelj ovdje je izraţeno stvarnim ranjavanjem. Najprije je to fizičko ranjavanje koje mu nanosi otac, a potom duševno koje mu nanose sestra i majka. U završnom dijelu pripovijetke Samsa sam odlučuje otići birajući smrt Prije preobrazbe Gregor je smatran korisnim članom obitelji, ali nakon preobrazbe sve se mijenja. Prije svega, mijenja se odnos oca prema njemu, da bi potom i odnos sestre i majke isto tako postao drugačiji, hladniji i otuđeniji. Gregorov osjećaj straha i ţivota bez vrijednosti proizlazi iz Kafkine autobiografije, tj. osjećaja otuđenosti s ocem, ali moţe se i iščitati i predratni motiv (Kafka, ţidov pred rat)
18
-
-
-
-
-
Majka je prvi put vidjela Gregora kao kukca kad su ona i Greta iznosile namještaj iz njegove sobe i tada se skoro onesvijestila. Htio je zadrţati fotografiju koju je drţao na zidu, kako bi ostavio posljednji trag svoje čovječnosti u toj sobi Preobrazba Gregora ujedno označava i preobrazbu njegove obitelji, odnosno preobrazbu u ponašanju cijeloga društva prema onima koji nisu jednako sposobni preuzeti na sebe zadaće poput normalnih ljudi. Kafka progovara o pojedincu koji se promijenio prije svega sam u sebi te je zbog te promjene postao neprihvaćen i stranac svima oko sebe. Kako se nije mogao vratiti u prijašnje stanje, njegova egzistencija postaje manje vrijednom u njegovim očima – upravo je to uzrok mijenjanja stava obitelji pa i međuljudskih odnosa u cjelini, što sve vodi prema nestajanju egzistencije slabog pojedinca Unatoč fizičkoj promjeni, Gregor unutar sebe ostaje i dalje čovjekom (oduševljenje glazbom, slika na zidu), a na kraju pripovijetke Gregor sam odlučuje otići, birajući smrt GREGOR SAMSA – dok je bio čovjek, ţivio je pritisnut sa svih strana poput kukca pod nečijom cipelom koja će ga zdrobiti i uništiti svaki njegov trag. Otac je nakon bankrota zatajio da je sačuvao dio imetka te je na Gregorova pleća svalio uzdrţavanje obitelji i otplatu duga. Gregor je, pod teţinom odgovornosti, postao trgovački putnik sa znatno većim primanjima, što je oduševilo obitelj. On je mrzio svoj posao, a šef ga je poniţavao. Maštao je da da otkaz, ali nije imao hrabrosti zbog obitelji. Mnogo više od spoznaje preobrazbe, Gregora je zabrinulo kašnjenje na vlak jer će naljutiti šefa. Radeći vrijedno nekoliko godina, mašta o tome kako će na Boţić objaviti sestri da će joj platiti studij violine – ostvarenje te velike ţelje osvijetlila je preobrazba, tako nikada neće moći učiniti onaj „veliki rez“ jer KAFKINI JUNACI NIKAMO NE STIŢU I NIŠTA NE OSTVARUJU. Njegova je preobrazba rezultat otuđenja od samoga sebe, slika vlastite nemoći u bešćutnom svijetu. Pisac Gregoru ostavlja sposobnost razumijevanja, ali njega nitko ne razumije. Vrhunac je njegova poniţenja njegovo tuţno, sramotno umiranje nakon što ga se i sestra odrekla; iscrpljen i dosljedan svom ţrtvovanju za druge, pritisnut krivnjom, Gregor je te noći „uginuo“. Pometen zajedno sa smećem u svojoj sobi, završio je na smetlištu. Gubitak samopoštovanja, dopuštanje da ga gaze i budu od njega svi jači u ovom je prizoru na vrhuncu. OBITELJ I DRUŠTVO – društvo u kojem Gregor ţivi otuđeno je i počiva na iskorištavanju slabijih. Abnormalnošću Gregorove preobrazbe pokazuje se nesigurnost ovoga svijeta u kojemu je sve moguće. Ljudi gledaju samo „odijelo“, a kad ono sklizne, ostaje vidljiv i nezaštićeni sloj osobnosti, preobraţen u materijalizirani oblik, u kukca. Preobrazbu moţemo razumjeti i kao jedini mogući bijeg od svih frustracija i nezadovoljstava. Da normalan svijet nije normalan, Kafka pokazuje uvodeći u priču elemente fantastike MOTIV JABUKE – moţe se iščitati kao „jabuka razdora“. Motiv je poznat još iz antičke knjiţevnosti kada je Paris trebao dati zlatnu jabuku najljepšoj između Here, Atene i Afrodite. Afrodita mu je obećala dati za ţenu Helenu te se Paris odlučuje njoj dati jabuku. Tim je činom uvrijedio Heru i Atenu koje su, za osvetu, učinile Parisa i Helenu neposrednim uzročnicima Trojanskog rata. Od tog je trenutka jabuka postala simbolom zavade, često korištenim u knjiţevnosti. Ta je jabuka potvrdila i razdor između oca i Gregora, ali i Gregora i cijeloga svijeta. Nakon što je otac bacio jabuku na sina, Gregor je postao povučen i počeo je promatrati svoju obitelj u drugom svjetlu, sa strahom i sve većom otuđenošću. Tek pred samu smrt svoje se obitelji počeo sjećati s ganućem. Naime, jabuka je bila neposredni materijalni povod njegove smrti jer se jedna zabila u njegovo tijelo. Simbolika jabuke koja trune u njemu zapravo upućuje na pomisao da je on umro od tuge i usamljenosti zbog toga što je njegova nemoćna pojava izazivala gađenje te je bio napušten od svih.
19
-
-
-
-
-
-
-
Svojim je djelom Kafka pokrenuo niz pitanja o međuljudskim odnosima. Bizarna preobrazba čovjeka u kukca alegorija je o svima koji zbog vlastitog duhovnog ili fizičkog nedostatka moraju ţivjeti na samom rubu egzistencije, odbačeni od svih. EKSPRESIONISTIĈKA OBILJEŢJA – osjećaj straha i osamljenosti, protest protiv društva koje ugroţava slobodu pojedinca, uporaba groteske NADREALISTIĈKA OBILJEŢJA – halucinacija preobrazbe EGZISTENCIJALISTIĈKA OBILJEŢJA – motiv preobrazbe pisac koristi kako bi izrazio odnos obitelji prema pojedincu; kritika društva, ali, prije svega, odraţava vlastiti Kafkin svijet, njegovu egzistencijalnu osamljenost i nemoć pronalaska mjesta u društvu, određivanja svog stava prema svijetu i religiji, njegov strah i košmarske vizije. Kafka iznenađuje jasnim stilom i jednostavnim realizmom kojim opisuje građansku stvarnost, u koju smješta fantastične događaje svojih junaka DADAISTIĈKA OBILJEŢJA – opisivanje logike svijeta – ono što nije normalno, prikazano je kao normalno SIMBOLIZAM – očevo gađanje jabukom KAFKIN STIL – detaljiziranje, paradoks (čovjekova preobrazba u kukca prikazana kao moguća), miješanje realnoga s fantastičnim, sličnost sa snom KAFKIJANSTVO – pojam vezan uz opće stanje duha kakvo nalazimo u Kafkinu svijetu (odbačenost, izoliranost...) Niz je različitih tumačenja tematskog sloja: slika otiđenog čovjeka u svijetu otuđenih ljudskih odnosa, pripovijeda o apsurdnom ţivotu neosmišljene egzistencije, slika strahove i nesigurnost koja čovjeka čini malim, neznatnim, poput kukca, pripovijeda o podvojenosti ljudske osobnosti, potaknut sukobima između ţivota koji mu je nametnuo otac i vlastitih sklonosti i ţelja itd. PROSTOR – Kafka nije slučajno svog junaka pretvorio u kukca u prostoru njegove sobe – Gregorova je preobrazba bijeg u jedini prividno siguran prostor, iza zatvorenih vrata njegove sobe – suţavajući ţivotni prostor, u potrazi za mirom, ali i pred vratima osbe postoje nevidljivi neprijatelji. Ovdje se vidi autobiografsko obiljeţje – sam pisac, razapet između mrskog pravničkog zanimanja i neostvarene ţelje da se potpuno posveti pitanju, čeznuo je za ţivotnim prostorom koji bi sličio zapečaćenom podrumu u kojemu bi mu hranu donosili i ostavljali uz najudaljenija vrata, a on bi je uzimao, neometan ljudskom prisutnošću. Gregorovo suţavanje ţivotnog prostora istodobno je suţavanje svijesti – otuđenje od ljudskog i prihvaćanje ţivota insekta. Otuđenje je sve izraţenije, do konačnog odlaska, ukinuća postojanja, egzistencije koja nije otkrila svoj smisao i opravdanje. VRIJEME – Kafka slobodno raspolaţe vremenom, zaustavljajući se na onim pojedinostima koje su vaţne za Gregorov novi poloţaj. Vrijeme ne teče jednoliko i pisac preskače veće dionice, a na pojedinim se zadrţava vrlo dugo i opširnim pripovijedanjem u njima zaustavlja vrijeme ZNAĈAJ DJELA – inspiraciju je Kafka mogao naći i u vlastitoj obitelji. Zbog svog strogog oca i sam se često osjećao poput kukca. Kukac ima brojna simbolička značenja – veliki oklop (otuđenost, začahurenost, izoliranost, nemogućnost komuniciranja), tanke slabašne noţice (nemoć). Kafkin otac, a kasnije društvo, onemogućavaju razvoj individualnosti. Društvo nameće pravila i granice. Ĉovjek osjeća strah i on ga izobličuje (ekspresionizam). Kafka otkriva obitelj kao temeljnu zajednicu u kojoj sve funkcionira na bazi interesa. Suvremena obitelj pati od egoizma, licemjerja i zavisti, a osnivni princip i u obitelji i u društvu jest PRINCIP KORISNOSTI
20
KNJIŢEVNOST 1929.-1952. -
-
-
-
-
-
-
POVIJESNI OKVIR – ubijen S. Radić, upostavlja se NDH, početak 2.svj. rata. Nakon uspostave nove vlasti, progone se mnogi intelektualci, a politika nastoji diktirati način knjiţevnog stvaranja; doba talijanskog fašizma i prodora njemačkog nacionalizma. Javljaju se socijalne krize Velik broj knjiţevnika u politici; među njima nije bilo jedinstvenosti. Razdvajaju se na desnicu i ljevicu, a postoji i treća usmjerenost, literatura. Pisci izrazito nacionalne i katoličke usmjerenosti okupljaju se oko časopisa Hrvatska smotra i Hrvatska prosvjeta. Godine 1945., na kraju rata, pobjeđuje ljevica, tj. socijalna knjiţevnost Ĉasopis Savremenik bio je otvoren svakoj vrijednosti i ideji, a knjiţevnost je bila otvorena raznim smjerovima, unatoč ratu Za hrvatsku je knjiţevnost značajno smirivanje avangardnih stilova, a kao naslijeđe ostaju ekspresivnost, asocijativnost i esejizam u strukturi djela. Slobodniji je odnos prema formi, javlja se sloboda stiha te je dublji prodor u svijest i podsvijest likova (unutarnji monolozi) Povratak realizma u knjiţevnost: UTILITARNI REALIZAM – knjiţevnost ima obvezu baviti se socijalnim temama i baviti se njihovim rješavanjem. Vode ga lijevo orjentirani intelektualci. Zanemaruje se umjetnička strana obrade te tematike. Propagiraju ga časopisi: Kritika, Knjiţevnik, Kultura, Izraz. Otpor tom realizmu pruţa Krleţa, koji se zalaţe za estetsku ulogu knjiţevnosti. Po njegovu mišljenju, soc. literaturu mogu pisati samo autentični stvaratelji. Početak njegova otpora počinje „Predgovorom podravskim motivima Krste Hegedušića“, a nastavlja se člancima i polemikama u časopisima Danas i Pečat. Taj se otpor još naziva i „sukob na knjiţevnoj ljevici“. Kulminacija njegova otpora jest rasprava Dijalektički antibarbarus SOC. REALIZAM – djela socijalne tematike; posebno zastupljen nakon rata SOC.-PSIHOLOŠKI REALIZAM – socijalna tema s prikazom unutarnjeg svijeta likova PSIHOLOŠKO-ANALITIĈKI REALIZAM – modernizacija realističkog postupka – defabularizacija, iskaz podsvijesti, aoscijacije MITSKI REALIZAM – sadrţaji se preuzimaju iz stvarnosti, ali se preko tog stvarnog ambijenta ţeli prikazati nešto univerzalno Predstavnici: Tadijanović, Cesarić, Ujević, Krleţa, I. G. Kovačić, Kaštelan, Parun, Balota PROZA – u ovom se razdoblju stvaralaštvo razvija u dva smjera: 1.) djela pisana u duhu soc. realizma (dominantna poetika), ali i romani koji nastavljaju modernističku tradiciju i tragaju za novim umjetničkim sredstvima u prikazu čovjekove svijesti 2.) socijalni realizam – obnova realističkog romana; knjiţevnici ukazuju na socijalnu nepravdu (društvena uloga knjiţevnosti), nastao na realističkoj tradiciji; roman je dopunjen novim (aktualnim) temama i modernijim načinima oblikovanja TEMATSKA PODJELA: 1.) RURALNA TEMATIKA – prikaz seoske svakodnevice, regionalizam, folklorni elementi, širok tematski raspon: od prikaza seoske zbilje do sloţenije psihološke razrade 2.) URBANI REALIZAM – prikaz gradskog ţivota, naglašeno ocrtavanje najniţih slojeva, svijet viših društvenih slojeva i analiza malograđanskog mentaliteta Proust ima mnoštvo oponašatelja, a Faulkner je promicatelj struje svijesti Ukidanjem fabule ukida se i pripovijedanje, a nedostatak motivacije utječe na neodređenost likova Razvija se: politički roman, satiričko-humoristični roman, moderni analitičko-psihološki roman (moderni roman međuratnog razdoblja ne osporava potpuno tradicionalni realistički roman, već pokušava ostvariti umjetničku sintezu elemenata realizma i modernističke
21
-
-
instrospektivne proze oblikovane novim tehnikama; TAKAV JE ROMAN POVRATAK FILIPA LATINOVICZA) POEZIJA – procvat poezije očituje se u obilju pjesničkih imena i individualnih poetika proizašlih iz triju koncepcija: MATOŠEVSKE (impresionističko-simbolističke), ŠIMIĆEVSKE (ekspresionističke) i EUROPSKE (modernističke) Javljaju se i djela s ratnom tematikom (2.svj.rat) – I. G. Kovačić, Jama Vidljivo je eksperimentiranje jezičnim mogućnostima. Posebna se pozornost poklanja zvučanju te su zbog toga pjesme teško prevodive PROCVAT DIJALEKTALNE POEZIJE koja je nastavak afirmacije dijalektalne knjiţevnosti započete još u razdoblju moderne (Krleţa,Balota,I.G. Kovačić,) Prevladavaju pejsaţni i socijalni motivi vezani uz zavičajne sredine iz kojih su pjesnici Predstavnici – Ujević, Tadijanović, Cesarić MIROSLAV KRLEŢA
Rođen i ţivio u Zagrebu 1950. imenovan direktorom Leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti 1914. objavio je svoje prvo djelo Legenda – ono je označilo prekretnicu u hrv.knjiţevnosti – kraj moderne i početak novog razdoblja obiljeţenog ratnom katastrofom Krajem 60-ih godina završava njegovo stvaralačko razdoblje, kada objavljuje Zastave, svoj posljednji roman Djela – poezija: Pan, Tri simfonije, Pjesme I., II., III., Balade Petrice Kerempuha, Pjesme u tmini – ratna lirika novele: Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele drame: simbolističko-ekspresionistička faza (ciklus legendi) – Legenda, Maskerata, Kraljevo, Kristofor Kolumbo, Michelangelo Buonarroti, Adam i Eva ekspresionističko-realistička faza (ratni ciklus) – Galicija, U logoru, Vučjak, Golgota psihološka faza (analitičko-realističke drame) – ciklus o Glembajevima – U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda, te Aretej – posljednja drama romani: Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave eseji i polemike, putopisi, dnevnički zapisi: Eseji, Evropa danas, Deset krvavih godina, Moj obračun s njima (polemike), Izlet u Rusiju (putopis), Dnevnik Krleţina ekspresionistička djela (knjiţevnost 1914. do 1928.) – Hrvatski bog Mars, Kraljevo, Hrvatska raspodija, Legende, Tri simfonije, Galicija, Vučjak Krleţina ostala djela pripadaju razdoblju od 1929. do 1952. (Povratak F.L. i Gospoda Glembajevi, npr.) Svojim intelektualnim angaţmanom snaţno je obiljeţio kulturni i politički ţivot u Hrvatskoj Njegov je opus trajno svjedočanstvo o idejnim i političkim nemirima hrvatske inteligencije Dobro je poznavao europska umjetnička strujanja svoga vremena, a neke je poetike primjenjivao u svojem djelovanju, ali je istodobno nastojao zauzeti kritički odnos prema aktualnim strujanjima, tragajući za vlastitim autentičnim izrazom Pokrenuo časopise: Plamen (1919.), Knjiţevna Republika (1923.), Danas (1934.), Pečat (1939.) -
22
GOSPODA GLEMBAJEVI -
-
-
-
Psihološka drama iz 1928. Analitičko-realistička drama (prema Krleţinom stvaralačkom opusu) Tema je propast bankarske obitelji Glembay, zagrebačke patricijske obitelji, u razdoblju od 1913. do 1925. Tematika – u podlozi je Barboczy legenda prema kojoj su svi Glembajevi varalice i ubojice, a njihovi su potomci opterećeni obiteljskim naslijeđem (animalna, grabeţljiva priroda). Pokazuje napon i pad Glembajevih, koji su potekli od međimurskih seljaka, a zločinima, prevarama i ţenidbama popeli se na vrh društvene ljestvice i postali zagrebačka gospoda. Krleţa ukazuje na slom Austo-Ugarske Monarhije – slom u glembajevskom salonu odraz je sloma koji zahvaća Monarhija u cjelini Radnja se odvija na jednom mjestu – u palači imućne bankarske obitelji Vrijeme radnje – nekoliko sati (između 1 i 5 sati ujutro), 1913. – suţavanjem prostora i vremena, pozornost je usmjerena na odnose među likovima, na njihova psihološka proţivljavanja Kompozicija – 3 čina 1. čin – sukob Leonea s glembajevskom okolinom – prikazuje se glembajevka okolina u koju se vratio nakon 11 godina. Komentirajući obiteljske portrete, naglašava svoj negativan odnos prema toj sredini i svemu što je glembajevsko. Drama se odvija na dvije razine – PSIHOLOŠKOJ (Leoneov odnos prema glembajevskoj sredini) i SOCIJALNOJ (slučaj Rupert-Canjeg) 2. čin – sukob Leonea i oca – gotovo je cijeli drugi čin posvećen odnosu Ignjata i Leonea te sukoba unutar samoga Leonea (glembajevsko-daniellijevsko). Dramski se sukob razvija u gradaciji, a prate ga zbivanja u prirodi (munje, grmljavina, vjetar, kiša). Upravo je u ovom činu dramska napetost najveća, pa je tako i ovdje vrhunac oluje. Konačno, sve to dovodi do Ignjatove smrti. 3. čin – Leone – barunica Castelli te baruničina smrt – pokazuje se financijski slom Glembajevih (varalice) te se razrješava Leoneova unutarnja drama – on spoznaje tragičnu istinu da je svojom prirodom pravi Glembay iako se cijeloga ţivota borio protiv toga. Na kraju drame u njemu prevlada glembajevska priroda i on ubija barunicu Castelli. Vrijeme se smiruje, čuje se cvrkut ptica – dramska napetost smirena, Leone konačno shvaća tko je. (genetsko naslijeđe od kojega ne moţemo pobjeći – naturalističko obiljeţje) POĈETAK I KRAJ DRAME – SIMBOLIKA – drama započinje Leoneovom replikom: „Mutno je sve to u nama, draga moja Beatrice, nevjerojatno mutno“ – znakovito je u upozoravanju na čovjekovo naslijeđe, nedokučivo, nespoznatljivo i nepodloţno kontroli razuma – u Leonea će naslijeđe na kraju pobijediti, iako on negira svoje glembajevsko podrijetlo, ono će nadvladati u trenutku kada neće moći savladati svoj bijes prema barunici te je ubija. Dakle, potvrdit će se da Leone, iako to ţeli, ne moţe se suprotstaviti glembajevskom u sebi. Jedino je Beatrice drugačija, jedino ona moţe iskupiti Glembajeve. Na kraju ona ostaje sama na pozornici; na pomolu je novi dan – moţda i nova nada za Glembajeve – TRAGEDIJA S OPTIMISTIĈNIM PREDZNAKOM U I.činu Fabriczy govori Barboczy legendu, što se vidi i u likovima. Bankar Ignjat – varalica, sin Oliver (iz braka s barunicom Castelli) – malodoban počinio razbojstvo, barunica – preljubnica, Leone – ubojica; dakle, niti jedan Glembaj ne moţe nadvladati ono glembajevsko u sebi (BIOLOŠKA MOTIVACIJA CIJELE OBITELJI) Očeva posmrtna maska - Leone crta očevu posmrtnu masku i svi prisutni smatraju skicu vrlo uspješnom, a Leone smatra kako nije uspio prikazati očevu donju čeljust koja je za njega materijalizacija glembajevštine – podere ju
23
-
-
-
-
LIKOVI OBITELJ – Nacy (Ignjat) Glembay – bankar, tajni savjetnik, barunica Castelli – druga Ignjatova supruga, Leone – Ignjatov sin iz prvog braka, sestra Angelika – udovica starijeg Glembajeva sina Ivana LEONE – u središtu je dramske radnje. Temom „povratka u zavičaj“ otvara se prostor za psihološki sukob (između likova i unutar lika), istovremeno se pokreće radnja otkrivanjem tajni iz prošlosti. On je poveznica svih elemenata drame. Vraća se nakon 11 godina na obljetnicu firme Glembay. Razapet je između nagona i razuma; na tu njegovu unutarnju razapetost ukazuju i dvije ţene – barunica i sestra Angelika. On je umjetnik, slikar. Napetih je ţivaca; obitelj mu stalno predbacuje da je „uberspannt“ – prenapet. Sukobljava se s ocem; ubojica ODNOS LEONE-IGNJAT – Leone i Ignjat su različiti – Ignjat je poslovan i racionalan bankar, predstavnik je građanstva koje uţiva u raskoši, čovjek kojem je novac pretpostavka svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za Leoneovo slikarstvo, smatrajući ga bezvrijednim kao i njegov poziv, a Leoneu je kao umjetniku stran njegov materijalizam, a mrţnja se pojavljuje i zbog Ignjatova odnosa prema Leoneovoj majci. Leone je srušio očevu iluziju sretnoga braka (koja se temeljila na vjerovanju da ga barunica voli), razotkrivajući njezin preljub sa Silberbrandtom, što je početak Ignjatova kraja. Ignjat je Leoneov alter-ego (odnos prema ţenama) BEATRICE (SESTRA ANGELIKA) – BARUNICA CASTELLI – dva potpuno suprotna ţenska lika. Beatrice je oličenje duhovnoga, lijepoga, profinjenoga, a barunica predstavlja nagonsko, animalno u ţeni, što je Leone odbacio. Barunica se pokušava pribliţiti Leoneu, govoreći mu da ne skriva razlog svoje udaje za Ignjata – a to je novac. Međutim, telefonski poziv ruši tu njezinu iluziju bogatstva, shvaća da je prevarena i pokazuje svoje pravo lice. Govori Leoneu što misli i konstatira istinitost Barboczy legende (Glembajevi su bogata aristorkacija, u čijem ţivotu postoji dvojnost između PRIVIDA (iluzije) – bogatstvo, ljepota, moć, sreća, i SUŠTINE (istine) – laţljivci, kradljivci, ubojice; rasipništvo, ludilo, samoubojstva i ubojstva rješenja su u svim glembajevskim krizama) Ostali su likovi određeni socijalno i psihološki. U njihovim se dijalozima otkriva licemjernost i nemoral društvenoga druga, kojemu Glembajevi pripadaju Rođaci – Fabriczy – umirovljeni veliki ţupan, Puba Fabriczy – njegov sin, odvjetnik, pravni savjetnik obitelji Ostali likovi – dr. Altman – liječnik, Silberbrandt – svećenik STILSKA OBLJEŢJA DRAME – klasična dramska struktura – 3 čina (poštivanje Aristotelovih jedinstava). Dramska napetost rezultat je dramskoga sukoba (odnosa među likovima, sukoba unutar lika). Dramska kompozicija oblikovana je realistički – dramska napetost raste do najave sukoba u I.činu, preko sukoba otac-sin u 2.činu, do tragičnog raspleta u 3.činu (scenski psihološki realizam). Simbolistički elementi – simbolika ţenskih likova Naturalistički elementi – biološka motiviranost likova (B. Legenda),ono animalno u čovjeku Govorna karakterizacija likova – članovi obitelji Glembay govore tzv. agramerski obojenim njemačkim jezikom za koji sam Krleţa kaţe da je „literarna fikcija“
ANGELIKA mirnoća ljepota razum
LEONE
24
BARUNICA CASTELLI nemir tjelesna ljepota putenost, tjelesno, nagonsko
moralnost
nemoral (mutno podrijetlo, prostitucija)
DUHOVNO
TJELESNO
Podvojenost između osjetilnosti (čulnosti) i razuma, što je uočljivo u njegovu odnosu prema dvjema ţenama
POVRATAK FILIPA LATINOVICZA -
Prvi moderni roman u hrvatskoj knjiţevnosti
-
Monološko-asocijativni roman, roman lika, analitičko-psihološki roman, roman-esej (neki dijelovi)
-
TEMA – slika dezintegriranog hrvatskog intelektualca; egzistencijalna tema – traganje za vlastitim identitetom; tema umjetnosti; tema povratka kao tematsko ishodište romana
-
Mjesto radnje – Zagreb, Kostanjevec
-
Vrijeme radnje – tridesete godine 20.st.
-
Vremenski, roman obuhvaća svega nekoliko mjeseci – proljeće, ljeto, jesen
-
Osnovni je MOTIV POVRATKA i sve što se u njemu dogodilo, njegova je posljedica
-
Filip Latinovicz vraća se nakon 23 godine izbivanja u svoj zavičaj (Zagreb) u potrazi za vlastitim identitetom. Već neko vrijeme osjeća „egzistencijalnu mučninu“; čini mu se da čovjekov ţivot nema smisla, a svijet oko sebe doţivljava kao simultani niz potpuno nepovezanih pojava. Takav se doţivljaj svijeta odrazio i na njegovu umjetničku prirodu – već neko vrijeme čini mu se da boje gube svoj intenzitet, a za njega kao slikara to znači gubitak inspiracije i nemogućnost stvaranja
-
Uz povratak u zavičaj veţe se i povratak u djetinjstvo. U dodiru s poznatim prostorima, mirisima i zvukovima, izviru iz sjećanja epizode koje su obiljeţile njegovo djetinjstvo: Karolinina svadba, odlazak vojnika u rat, čekanje na majčin povratak, posjet bordelu, zatvorena vrata vlastitoga doma, zbog kojih je kao sedmogimnazijalac ostao na ulici. Svi su ti događaji u cjelini povezani likom njegove majke i mučnim pitanjem vlasititoga podrijetla
-
PITANJE IDENTITETA – on je dijete trafikantice Regine i nepoznata oca; on najprije misli na biskupova sobara, a kasnije se otkriva da je to Liepach. Majka se trudila da se Filip ne razlikuje od ostale djece, ali samo po vanjskim osobinama – izgledom. U njezinom odnosu prema njemu nedostajalo je topline i iskrenosti. Nakon što je majci ukrao novac i potrošio ga u bordelu, njezina su vrata za njega ostala zauvijek zatvorena. On odlazi i vraća se nakon 23 godine, a između njega i majke nije se ništa promijenilo. Oni su i dalje stranci – majka bi htjela biti bliţa sa sinom, ali napor joj je uzaludan. Svoje pravo viđenje majke izraţava slikom, kada majku oslikava kao klauna, što je njegova unutarnja vizija nje (ekspresionizam). Odsutnost obiteljske topline uvjetovalo je: Filopovu preranu zrelost, neuravnoteţenost, iskompleksiranost
25
-
PITANJE PRIPADNOSTI DRUŠTVU – ne osjeća nikakvu pripadnost društvu. To najbolje potvrđuje njegovo viđenje Joţe Podravca – simbol stoljetne hrvatske zaostalosti. Filip je dalek i od najniţeg sloja koji predstavlja Joţa i višeg društva koji okruţuje njegovu majku (za njega su oni maske koje ţive u prošlosti i pričaju o ispraznim stvarima). Filip ţeli osjetiti podlogu, ţeli se osjećati „doma“, ali ta je njegova ţelja neostvariva jer on je ĈOVJEK BEZ NACIONALNOG I OBITELJSKOG UPORIŠTA. Vrativši se u zavičaj, čini mu se da je način ţivota kojemu je rođenjem pripadao zapravo pravi ţivot od kojega se udaljio ţiveći u europskom velegradu. Međutim, ubrzo uviđa da više ne pripada takvom tlu (panonskom), da je davno izgubio vezu s „korijenima“, stran mu je primitivizam te sredine, njezino nemijenjanje i pasivnost. Boraveći u Kostanjevcu na majčinu imanju, upoznaje svijet provincijalne „glembajevštine“ – krug oko Liepacha Kostanjevačkog, kojemu pripada i njegova majka. Ta je sredina prikazana ironično, s jasno izraţenim prezirom
prema
njezinim malograđanskim, snobovskim nazorima -
TEMA UMJETNOSTI – ona je za Filpa – viši smisao ţivota, jedina mogućnost da se u građanskom društvu prevlada ono što čovjeka udaljava od njegove prirode, jedna od najvaţnijih vrijednosti u ţivotu. To je jedina čistoća u ţivotinjskom oko nas. On je ekspresionistički slikar. Opsjednut je mislima kako izraziti svoju ekspresiju – svoj doţivljaj, npr. prostitucije na primjeru golog ţenskog trbuha; gađenje prema svijetu promatrajući ljude na ulici kao ubojice i prljavce. Stvarnost doţivljava kroz boje, zvukove i osnovna mu je ţelja naslikati mnoţinu svojih osjetila (zvuk, miris, boju). Neke motive zato i ne moţe naslikati. Ţeli prikazati, npr. smrad koji ljudi nose u sebi, a ne samo likove tih ljudi. Promatrajući svijet očima slikara, naglašava vaţnost boje u doţivljajnom svijetu: on ţeli na slikarskom platnu izraziti slikarski doţivljaj svijeta kao „simultanost čovjekove svijesti“. U romanu se nalaze brojne digresije o slikarstvu, uporabi boje, pristupu temi iz pozicije umjetnika. To je „roman o umjetniku i umjetnosti“
-
LIKOVI: FILIP LATINOVICZ – slikar, na stvarnost gleda slikarski. Razmišlja kako bi naslikao motive koji za zaokupljaju; specifičnost je njegova doţivljaja u tome da ističe detalje i da mu se čini kao da se cjelokupna stvarnost raspada na detalje, a da nema neke poveznice koja bi sve te detalje drţala na okupu. Svoj odnos prema majci izraţava njezinim potretom. On poput ekspresionističkog slikara ne preslikava vanjsku stvarnost, nego svoje viđenje majke, njezine neprirodnosti, karikaturalnosti, bezosjećajnosti i hladnoću – majka nije mogla vjerovati da sin tako moţe vidjeti majku, povrijeđena je. On je introvertiran – prebire po uspomenama i iznosi vlastita razmišljanja o ţivotu, svijetu, umjetnosti. Prisjeća se djetinjstva – oţivljava emocionalno bitne događaje iz vlastitog djetinjstva jer još uvijek traga za vlastitim identitetom; njegovo su djetinjstvo obiljeţile duboke traume povezane s emocionalno hladnom majkom, neznanjem o tome tko mu je otac, ranom potrebom da se sam snalazi u ţivotu, erotskim doţivljajem Karoline te povezivanjem tjelesne ljubavi sa smrću, s nečim trulim, nedostojnim, mračnim. On je i neurastenik – emocionalno rastrojen, napet, i to stanje traje dosta dugo. Posljedica njegove ţivčane rastrojenosti jest gubitak kolorističnog doţivljaja stvarnosti – sve mu je sivo i obuzima ga nemogućnost stvaralačkog izraţavanja, odnosno slikanja. Nihilist – cjelokupno je ljudsko postojanje za njega potpuno beznačajno i besmisleno, to je
26
nihilistički doţivljaj ljudske egzistencije. Dakle, u središtu je romana Filipova svijest. On je hipersenzibilni intelektualac, umjetnik, čovjek kojega muči teţnja za samospoznajom. Osjećaj egzistencijalne tjeskobe oduzima mu moć umjetničkog stvaranja. Sav je u suprotnostima – u njemu se sukobljavaju tjelesno i duhovno, umjetničko i racionalno, primitivno i civilizacijsko -
MAJKA/BOBOĈKA – oba su lika vrlo slična: prikazujući ih na isti način, Krleţa naglašava njihovu tjelesnost. Njegov je odnos prema tim ţenama utemeljen na Freudu i psihoanalizi. Bobočka je utjelovljenje nagonskog, rušilačkog, utjelovljenje Filipova razornog tjelesnog impulsa. Ostati s Bobočkom značilo bi popustiti nagonu, odnosno, „gnjilim“, „ranjavim“, „krastavim“ porivima vlastite puti
-
BALOĈANSKI – postupci su mu motivirani biološki. On ţrtvuje svoju građansku egzistenciju i odriče se svega zbog otkrića tjelesnoga. Njime vladaju animalni nagoni koji kulminiraju u završnici romana kada Bobočki pregrize grkljan
-
FILIP-KYRIALES – odnos prema njemu pokazuje podvojenost Filipova karaktera. U njihovim intelektualnim dvobojima Filipovoj se tezi uvijek suprotstavlja Kyrialesova antiteza: svaku njegovu misao utemeljenu na umjetničkom doţivljaju svijeta Kyriales ruši logikom racionalne svijesti. On je Filipova podsvijest, njegov alter-ego. On je utjelovljenje Filipova samorazornog rušilačkog uma; Filipov nihilizam postaje lik. Filip mu se teško opire jer Kyriales preuzima od Filipa rastvaranje zbilje u apsurd.
-
LJUBAV – Bobočka je simbol tjelesnog, nagonskog i na trenutak se čini da bi moţda mogla i spasiti Filipa, ali ona je već upletena u mreţu svog odnosa s Baločanskim. Tako je na kraju romana, nakon Bobočkinog ubojstva,
krug zatvoren i Filip je opet na početku,
moţda s još dubljim kompleksima nego prije -
STIL – roman je moderno strukturiran s psihološkom (proustovskom) usmjerenošću
-
Osnovno je obiljeţje kompozicije dramska struktura – nakon ekspozicije (Filipov povratak), niţu se prostori puni dramatike, a roman završava dramatičnim krvavim raspletom
-
STILSKA OBILJEŢJA ROMANA – u njemu se ne osporava radikalno tradiciju realističkog romana, već donosi sintezu tradicionalnog i modernog. Od tradicije
je
zadrţana linearna kompozicija s jasno istaknutim dramskim „čvoriš tima“, ali ne minimalizirao fabulu i u središte romana stavio čovjekovu svijest. Modernističko: analitička introspekcija – „radnja“ se premiješta u svijest glavnog lika, čine ju njegova sjećanja, emocije, razmišljanja, unutarnja proţivljavanja, podsvijest. -
Subjektivno vrijeme – isprepliću se dva vremenska tijeka – prošlost (oţivljena u sjećanju, komentira se iz perspektive sadašnjosti) i sadašnjost (događaji u objektivnom vremenu); isprepliću se prošlo i sadašnje vrijeme tvoreći simultani niz; česti su vremenski skokovi (sadašnjost-prošlost-sadašnjost)
-
Izravni unutarnji monolog, slobodni neupravni govor – dominiraju. To je istovremenost dvaju glasova (autorski pripovjedač, lik), što znači da su misli lika „filtrirane“ kroz misli autorskog pripovjedača.
-
Asocijativna tehnika – vanjski poticaj (vizualni, auditivni, olfaktivni) potiče oţivljavanje sjećanja, odnosno Filipov dijalog s prošlošću
27
Esejistički dijelovi – česte esejske digresije, čiji je sadrţaj vezan uz Filpove meditacije o
-
umjetnosti -
Defabularizacija – fabula nije primarna
-
Vanjska se zbivanja promatraju kroz prizmu svijesti pojedinca
-
Iznosi se dikrektan odnos junaka prema egzistencijalnim pitanjima
-
Kriza Filipa L. počinje kao kriza identiteta – to je u središtu romana
-
Osjetilni dojmovi – ambijent djetinjstva – aktivacija procesa nehotičnog sjećanja – događaji, susreti, doţivljaji iz prošlosti oţivljavaju u punoj snazi. Znači da su egzistencijalno bitni. Oţivljeni događaji, prizori iz Filipove prošlosti postaju ključ za razumijevanje vlastitoga bića SLIKANJE – nije prikazivanje zbilje, nego je izraţavanje subjektivne snaţno doţivljene
-
unutarnje slike. Ne prikazuje privid, već suštinu. Umjetnost nije mimetička,
već je
simbolička. (Značajan prizor slikanja gluhonijemog dječaka pored rijeke, s rukama prema nebu. Ovdje se aludira na ekspresionističkog slikara Muncha i njegovu sliku „Krik“) KOMPOZICIJA – roman se sadrţajno moţe podijeliti na dva dijela:
-
1.dio – dominira retrospekcija (povratak u prošlost) 2.dio – prikazuje se kostanjevačka sredina i pripovijedanje teče uglavnom linearno -
OSJETILNE IMPRESIJE KOJE POTIĈU SJEĆANJA – hladna kvaka (gvozdena) –
taktilna, isprani zid – vizualno, pekarski naučnik s mreţom topla peciva; miris ţemlji, zvuk papuča koje se vuku po asfaltu – olfaktivno, auditivno, svjetiljka – sjećanje na patnju u djetinjstvu – vizualno KASNI MODERNIZAM – PROZA U TRAPERICAMA -
Proza u trapericama (ţeli se reći da su traperice stav, a ne hlače) – naziv za popularnu prozu koja nastaje 60-ih godina 20.st. kao opreka intelektualističkoj prozi. Naziv je dobila po trapericama – odjevnom predmetu tipičnom za mladu generaciju koju ta proza opisuje. Začetnikom se smatra Amerikanac David Jerove Salinger romanom Lovac u ţitu
-
Obiljeţja – mladi, inetligentni ljudi bez ciljeva, planova i sigurne budućnosti; nezadovoljni su svijetom, ali su neangaţirani, apolitični i cinični Ograđuju se od malograđanske kulture koju doţivljavaju kao kulturu odraslih, što je apsurdno jer su i sami odrasli Afirmiraju kulturu filma, stripa, rok glazbe i dţinsa Pripadnost nekoj društvenoj skupini zamjenjuje se pripadnošću klapi (društvu, ekipi) Klapa nameće određene uloge i modele ponašanja Sveznajući pripovjedač zamjenjuje se nepouzdanim koji pripovijeda u 1.licu i sve komentira iz vlastite perspektive, propuštajući ono što bi bilo vaţno i što bi događaje prikazalo u drugačijem svjetlu U jezik se unosi sleng, kolokvijalni urbani govor i dijalekt Pretvaranje protiv hipokrizije (pretvaranja odraslih) i zloće pripovjedač izraţava „nepatetičnim dječačkim ţargonom punim ţivosti i humora“ U središtu je romana svijest i podsvijest lika Fabula je reducirana jer je sve podređeno prikazivanju psihološkog stanja lika
28
Nema nizanja epizoda koje sugeriraju protjecanje vremena – javljaju se samo fragmetni zbivanja, a u cjelinu ih povezuje lik Likovi su introvertirani, okrenuti svom unutarnjem svijetu Ĉesto se kao pripovjedna tehnika javlja unutarnji monolog DAVID JEROME SALINGER -
Rođen u New Yorku; američki pisac
-
1940. počeo je objavljivati priče u časopisima
-
Sudjelovao je u 2.svj.ratu (neka su mu djela nastala na temelju toga iskustva)
-
Nakon demobilizacije vezao se uz knjiţevni časopis The New Yorker, u kojemu su objavljene gotovo sve njegove kasne priče
-
Slavu i priznanje kritike stekao je romanom Lovac u ţitu (jedini njegov roman)
-
Napisao je još i 13 pripovijedaka
-
Od 1956 prestao je objavljivati tekstove, ali njegov ţivot još uvijek izaziva zanimanje medija i povremena nagađanja o razlozima njegova povlačenja iz javnog ţivota LOVAC U ŢITU
-
Moderni roman
-
Roman odgoja, odnosno roman o odrastanju
-
Roman cijelog tipa poslijeratne proze nazvane proza u trapericama ili jeans-proza
-
KOMPOZICIJA – roman je pisan kao ispovijest u 1.licu, pripovijedanje je linearno s mnoštvom epizoda i mnogobrojnim digresijama koje sluţe karakterizaciji glavnog lika Početak je obiljeţen retrospekcijom. Holden Caulfield opisuje krizu koju je prošao prošloga Boţića Opisi prostora imaju simbolično značenje, npr. na početku je Holden u hotelima i barovima, što ukazuje na njegovo nesnalaţenje, otpor i bijeg jer se nalazi tamo gdje mu nije mjesto. Pred kraj romana radnja se odvija s mumijama i na dječjem igralištu, koje ukazuje na to da je društvo odraslih kao svijet mumija, odnosno ţelju da se vrati u djetinjstvo. Promatrajući sestru na igralištu, ističe ţelju za povratkom u njezine godine, što isto tako dovodi do zaključka da više ne pripada ni svijetu djece (izgubljenost u vlastitom tijelu, ne zna gdje mu je mjesto. Premlad je da bi bio odrastao, a prestar da bi bio dijete)
-
Roman je priča o srednjoškolcu koji je pobjegao iz internata. On je dijete imućnih roditelja, ima starijeg brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i ima mlađu sestru Phoebe koju voli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie umro je od leukemije, što je jako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega, bio mu je uzor i o njemu govori pun ponosa. Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey Prep zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otići početkom boţićnih praznika, no odlučuje otići ranije, nakon posjeta profesoru iz povijesti i tučnjave s cimerom Stradlaterom. Boji se reakcije roditelja pa ne odlazi kući, nego u hotel u New Yorku, u kojem upoznaje negativne pojave u svijetu koji ga okruţuje (suočava se s noćnim ţivotom, barovima i prostitucijom). Susreće i bivšu djevojku Sally, koja ga nikako ne moţe shvatiti. Također
29
posjećuje i svoju sestru. Spreman je otići na zapad, ali se prije toga ţeli oprostiti sa sestrom. Ona ţeli poći s njim pa se posvađaju. Nakon svađe odlaze u ZOO, zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir. Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasno izraţava o očekivanjima u budućnosti i mogućnostima prilagođavanja svijetu. -
Priča se pripovijeda iz perspektive 16-godišnjeg dječaka i odraţava način na koji on vidi i doţivljava svijet
-
Vrijeme radnje – predboţićno vrijeme, 40-e godine 20.st., u razdoblju od tri dana – subote, nedjelje i ponedjeljka
-
Radnja ne teče kronološki (nema uzročno-posljedičnog slijeda, nego ovisi o subjektivnim proţivljavanjima lika; tijek se radnje prekida asocijacijama i monolozima)
-
Holdenov odnos s roditeljima nije baš najbolji. Jako ih voli i priznaje da mu se teško vratiti kući nakon što je izbačen iz škole. Govori da su mi roditelji oduvijek osjetljivi
-
Holden se često uspoređuje s bratom i sestrom i govori za sebe da je glup i lud te da je on jedini neuspješan u obitelji. Nema mnogo prijatelja. Izdvaja Stradlatera (pametan i dobar čovjek, ali veliki ţenskaroš), Ackleyja (opisivao ga je kao uţasno dosadnog, ali mu je svejedno nedostajao), Jane Gallagher (draga prijateljica, čak i tajna ljubav. Na njoj je sve volio, čak i njezin način kartanja; spominje ju kroz cijeli roman)
-
HOLDEN CAULFIELD - voli filozofirati, komentirati različite teme, jako je nesiguran u sebe, kaţe da često laţe, koristi se ironijom, stalno nosi crvenu lovačku kapu (nosi je stalno okrenutu naopako), čime označava bunt protiv vladajućih normi i tradicije. Na sve što je karakteristično za njegovu dob gleda podcjenjivački i cinično. Njegovi vršnjaci nezreli su tinejdţeri, dok sebe doţivljava zrelijim i starijim zbog nekoliko sijedih pramenova kojima pokušava prikazati se odraslim. Redovito pokušava u barovima naručiti viski, što mu ne polazi za rukom jer odrasli ljudi prepoznaju njegovu nezrelost.
-
SIMBOLIKA NASLOVA – odnosi se na krivo izrečen stih lirske pjesme Dolazeći iz ţita, Roberta Burnsa – „ako netko ulovi nekog dok kroz ţito ide..“ – to je nevina misao izrođena iz ideje da se zaštite nevini. U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana – u cijelom se romanu govori o Holdenovim ţeljama, o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom Phoebe pričao što bi on ţelio postati. Rekao je da bi ţelio postati lovac u ţitu, ali takav lovac kojemu bi bila duţnost loviti malu djecu koja se slučajno zatrčavaju u provaliju. To je povezano s pjesmom: „ako netko sretne nekog dok kroz ţivot ide“. Holden sebe zamišlja kako stoji u polju ţita u kojem se igraju djeca. U njegovoj maštariji, na kraju tog polja, nalazi se provalija. On bi stajao u tom polju i pazio na djecu koja bi se previše pribliţila rubu i uhvatio ih da ne padnu u provaliju odraslih i zrelosti. Kako on kaţe, on bi ţelio biti „lovac u ţitu“. Ovo je metafora za djecu koja gube svoju čistoću i nevinost te odrastaju i pretvaraju se u prevarante koje Holden toliko prezire. Ono je neobičan, ironičan dio knjige jer bi Holden htio spašavati druge, a ne moţe spasiti sebe
-
U knjizi se obrađuje i tema pretvaranja. Holden prezire neistinitosti i laţne namjere i tijekom romana on razabire sve prevarante na koje nailazi
-
Kao tinejdţer kojeg muče njegovi osjećaji i neuspjesi, on vjeruje da svi uspješni ljudi na koje nailazi i koji misle da su sretni, zapravo su glupi i neznalice. Ne nailazi na mogućnosti da ljudi imaju razloge zašto se ponekad ponašaju kako se ponašaju. On ih i dalje naziva
30
prevarantima, a njegova je procjena ljudi u cijelosti bez ikakvih pravih razloga i dokaza, tj. on se pretvara da je on jedini iskren i da vidi ono što je stvarno i što ostali ne vide, samo da bi dobio barem mali osjećaj pravde -
Ironija je u tome što je Holden jednako velik prevarant kao i ostali ljudi što ga okruţuju: laţe, pretvara se, daje nerazumne i brze zaključke i pretpostavke bez ikakvih pravih dokaza
-
Holden je idealist, osjećajno nezreo i nesposoban prilagoditi se ţivotu i realnosti i posljedicama odrastanja. Sebe smatra mučenikom, ţrtvom svijeta, samo da bi opravdao svoju izoliranost i nesposobnost suosjećanja i razumijevanja drugih
-
STIL – Holdenovi sarkastični komentari doprinose humoru. Način pripovijedanja – struja svijesti (protagonist priča priču bez kronološkog slijeda, ubacujući činjenice i misli kako ih se sjeti) DRUGA MODERNA (1952.-1969.)
-
Naziva se drugom modernom jer joj je s modernizmom (1892.-1914.) zajednička usmjerenost na europsku i svjetsku knjiţevnost, tj. pluralizam stilova
-
Krajem 40-ih godina 20.st. dolazi do političkih promjena – 1948. došlo je do Rezolucije Informbiroa – nakon toga jugoslavenske komunističke vlasti raskidaju vezu sa Staljinovom socijalističkom imperijom. To je vrijeme čišćenja partijskih redova od svega „sumnjivoga“. To je i vrijeme oslobađanja knjiţevnosti od utilitarizma. Godine 1949. u Zagrebu je odrţan Drugi kongres knjiţevnika Jug – P. Šegedin izlaţe referat „O našoj kritici“; ističe mogućnost drugačijeg govora o umjetnosti od onog što zastupa sluţbena partijska linija; borba za slobodu umjetničkog izraza i nesputan razvoj. Godine 1952. u Ljubljani na Trećem kongresu Saveza knjiţevnika Jugoslavije referat izlaţe Krleţa – ističe pobjedu liberalnih snaga; autonomija umjetničke sfere; razvoj knjiţevnosti u skladu s tradicijom, voljom i logikom; otpor se osjetio i u knjiţevnom stvaralaštvu. Napisana mnoga djela P. Šegedina, V. Desnice, R. Marinkovića, J. Kaštelana
-
PRVA POSLIJERATNA KNJIŢEVNA GENERACIJA – KRUGOVAŠI (1952.-1960.) – prijelomna je godina 1952. Na knjiţevnu scenu stupa naraštaj pisaca rođenih između 1920. i 1932. Iskoristili su naznake demokratizacije društva i doveli do preporoda hrvatske knjiţevnosti. Okupljali su se oko časopisa Krugovi (pokrenut 1952.) te prozvani krugovaškom generacijom. Vlatko Pavletić – knjiţevni kritičar i urednik Krugova, njegova krilatica glasi: „Neka bude ţivost“ (duh razdoblja). Krugovaši afirmiraju – duh tolerancije, pravo na razliku, pravo na vlastiti izraz, umjetnički pluralizam. Knjiţevnost postaje prostorom traţenja, sukobljavanja mišljenja, afirmacijom individualizma. Pisci izraţavaju nezadovoljstvo prema političkoj prisili i političkoj narudţbi – RAZVOJ KNJIŢEVNE KRITIKE. Hrvatska knjiţevnost opet je uključena u europska strujanja, prevode se strani pisci, raste interes za američku novu kritiku, utjecaj zapadnjačkih pjesničkih smjerova, ponovno jača interes za knjiţevnu tradiciju. Cijenjeni su A.B.Šimić i T.Ujević. Iako su se zalagali za istu ideju, krugovaši se razlikuju u: a) heterogenosti pisma b) različitom shvaćanju umjetnosti c) političkom opredjeljenju
31
d) generacijama SVE TE RAZLIKE DONOSE DINAMIKU I ZANIMLJIVOST -
predstavnici – N.Milićević, S. Novak, S. Mihalić, J. Pupačić, V. Pavletić, I. Slamnig, A. Šoljan, V. Gotovac, Z. Tomičić, M.S. Mađer
-
njima se priklanjaju – J. Kaštelan, V. Parun, M. Dizdar, koji deklariraju pripadnost hrvatskoj knjiţevnosti
-
aktivno djeluju – Ujević, Krklec, Cesarić, Šop, Tadijanović, Drago Gervais, V. Majer, V. Desnica, R. Marinković, Kaleb, M. Boţić
-
KARAKTERISTIKE KNJIŢEVNE PROIZVODNJE 50-IH GODINA: PJESNIŠTVO – glavni dio produkcije, širenje tema, eksperimentiranje na formi pjesme, pj. govor otvoren svakodnevici, običnim problemima, prodire kolokvijalni jezik (govor ulice, slang), izraţavanje govorom kraja iz kojeg potječu, izraţavanje jezikom filozofije, intelektualna poezija, misaona, filozofska, racionalna. Najznačajniji predstavnici – Slamnig (plan prirode jezika i izričaja) i Mihalić (plan sadrţaja, teme, značenja). Osjeća se utjecaj zapadnoeuropskog pjesništva. Teme – strah, smrt, osamljenost, tjeskoba, nemoć, poraz – EUROPSKI EGZISTENCIJALIZAM. Slamnig pripada pjesničkom ludizmu (igra riječima i značenjima). Dolazi i do prodora nadrealizma. Metarofe i veza s narodnom poezijom – Kaštelan, Dizdar, Pupačić PROZA – u prvoj polovici 50-ih godina – kratka proza – teme: rat, revolucija. Sredina 50ih godina – uspon romana. Pisci – Kaleb, Desnica, Šegedin, Marinović, Boţić, Šoljan, Novak. Teme: a) nisu više patetične s crno-bijelom tehnikom i heroizmo-ratne. Ratna proza zaokupljena
je
egzistencijalnim
dramama,
borbom
za
samoodrţanje,
etička
odgovornost pojedinca, introspekcije, psihologizacija b) suvremena, urbana problematika (osamljenost pojedinca, intelektualca; etičke dvojbe, sumnje). Nema razvedene fabule, već se niţu asocijacije, analize i meditacije c) svijet djetinjstva – psihologizacija, autobiografija d) ruralna tematika -
pojavljuje se novi tip kratke proze (short story) – filmski dijalog, autorske uspomene, kolokvijalni jezik – na njih je utjecala američka „izgubljena generacija“, npr. Hemingway
-
vrhunske novele – Marinković, Ruke; M. Boţić, Novele; Desnica, Tu odmah pored nas
-
DRAMA – nije toliko razvijena. Krleţa je središnja umjetnička osobnost. Marinković, Glorija; M. Matković,Na kraju puta; Heraklo; M. Boţić; J. Raos. Komedija – M. Budak, Fadil, Hadţić
-
DRUGA POSLIJERATNA KNJIŢEVNA GENERACIJA – RAZLOGOVCI (1961.-1969.) – Krugovi prestaju izlaziti 1958. Ostali časopisi – Knjiţevnik, Republika, Umjetnost riječi, Forum, Riječka revija, Zadarska revija, Dubrovnik, Mogućnosti Ĉasopis Razlog – u Zagrebu 1961. Razlogovci su pisci rođeni između 1934. i 1941. Predstavnici – Majdak, Mrkonjić, Stamać, Horvatić, Zidić, Zuppa, Dragojević Razlogovska poetika: PJESNIŠTVO – raznovrsnot smjerova, intelektualizacija pjesništva, filozofske, idejne koncepcije, pojmovno pjesništvo – knjiţevnost i filozofija. Pjesništvo je – nekomunikativno, zatvoreno, filozofsko. Podređeni su – ritam, metaforika, figure, zgusnuti jezik. teme su –
32
problematizacija egzistencijalnih i etičkih situacija, beznađe, praznina, rasap stvarnosti. Ţargonska poezija s urbanom tematikom te idejno pjesništvo PROZA – raznovrsnost tema i stilskih oznaka. Psihologizacija suvremenom čitatelja. Likovi su intelektualci, gubitnici, usamljeni, odbačeni. Fabula nije bitna. Psihološka analiza i meditacija. Proza u trapericama (Šoljan, Majdak, Slamnig). Predstavnici proze – Majdak, Mirić, Marinković, Raos, Novak, Šoljan, Krleţa, Peić, Vuletić, Lukić DRAMA – kritika kulta ličnosti, propitivanje problema vlasti. Odnos pojedinca i dogme – tvrdnja bez dokaza. Utjecaj Krleţe. Radovan Ivšić – neverbalni teatar (djeluje u Parizu u krugu nadrealista), Vesna Parun – poetski teatar, I. Ivanac – teatar apsurda, A. Šoljan RANKO MARINKOVIĆ -
Rođen na Visu
-
Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u logoru u Italiji
-
Nakon rata radio je u Ministarstvu prosvjete, Nakladnom zavodu Hrvatske i kao ravnatelj HNK
-
Od 1951. do umirovljenja bio je profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost
-
U knjiţevni ţivot uključio se pred Drugi svjetski rat novelama i dramom Albatros
-
Nakon rata počelo je njegovo glavno stvaralačko razdoblje, u kojem je pisao pripovijetke, novele, drame, eseje, romane i kritike
-
S njim se uspostavlja tijek moderne hrvatske proze, od Matoša i Nehajeva, preko Kamova i Krleţe, do Šegedina i Desnice
-
Njegove drame predstavljaju odmak od realističke tradicije građanske drame i u njima parodira naslijeđene ţanrove (vodvilj, groteska)
-
Djela – zbirke novela: Proze, Ruke, Poniţenje Sokrata romani: Kiklop, Never more drame: Albatros, Glorija kritike i eseji: Geste i grimase, Nevesele oči klauna
RUKE (1953.) -
Zbirka novela
-
Sve bitne osobine Marinkovićevog proznog rukopisa došle su do izraţaja – intelektualizam, analitičnost, kontemplativnost, fina ironija
-
Ĉesto su posrijedi priče s naglašenim humorom, a u svakoj se osjeća ţelja da se uđe u naličje stvari i pojava, da se demaskiraju ljudske konvencije i otkriju dublji korijeni svake egzistencijalne situacije
-
Novele Koštane zvijezde i Benito Floda von Reltih (aludiranje na Mussolinija i Hitlera; radnja se odvija u umobolnici) problematiziraju fenomen ubijanja i zločina. Pisac pokušava zaviriti na drugu stranu zločina, gdje nalazi samo ludilo, apsurd i besmisao
-
Ĉesto se koristi bizarnim motivima te sekvencama obiljeţenim apsurdom i paradoksom
33
-
Sadrţi osam, tj. devet novela – Samotni ţivot tvoj, Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj, a nekad se dodaje i Karneval
-
Neke novele prividno zadrţavaju obiljeţja psihološko-realističke proze. U njima pisac prikazuje malograđansku atmosferu zagrebačke ili otočke sredine (Vis) s nizom karakterističnih likova. U drugim novelama prostor i likovi gube konkretna, stvarna obiljeţja, a prikazivanje poprima modernistička obiljeţja
-
Temeljno je značenje – postupak intelektualizacije kojim se prikazani svijet analizira i produbljuje do simbola ljudskog ţivota uopće; promišlja se ljudsko postojanje i smisao ljudskog ţivota. Uporabom ironije i groteske ţivot se prikazuje kao iluzija, a čovjek kao glumac koji ne odlučuje o svojoj sudbini
-
Umjesto cjelovite slike svijeta, nude se fragmenti, pri čemu se naracija prekida asocijativno-meditativnim umetcima
-
Marinković je knjiţevnu karijeru započeo novelama. Novele iz zbirke Ruke, uglavnom realističke po strukturi, slikaju ţivot u provincijskoj otočkoj sredini s nizom psihološki produbljenih portreta viških likova i bizarnih tipova. Došle su do izraţaja ključne osobine Marinkovićeva rukopisa: kontemplativna ironija, humoristični podton, začudni spojevi smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, teţnja prema paradoksu i grotesci te inventivne leksičke igre i stilizacije
-
U najboljim novelama (Ruke, Zagrljaj, Anđeo, Prah, Mrtve duše) dosljedno je razvijena metafora ţivota kao glume i svijeta kao kazališta. To je ţivot u malom sa svim svojim registrima raspoloţenja, ali pripovjedačeve oči uvijek su usmjerene prema apsurdnim detaljima i crnohumornim situacijama
-
Mnogi aspekti Marinkovićeve proze, pa i tekstova iz zbirke Ruke, mogu se danas tumačiti u sklopu poetike postmoderne; npr. metaliterarnost novela Samotni ţivot, Anđeo i naročito Zagrljaj, u kojoj je autor u prvi plan doveo stvaralački čin i piščevu muku da iz kaosa građe stvori umjetničko djelo. Realističku podlogu od koje u svojim novelama uvijek kreće, pisac razara brojnim narativnim postupcima-inverzijom slike svijeta, neuobičajenim spajanjem različitih ţanrovskih obrazaca i stilova, impostiranjem likova kao ambivalentnih karaktera, ironijskim pomakom, groteskom.
-
MODERNOST NOVELE – stilska obiljeţja novele: a) defabularizacija b) unutarnji monolog c) vremenski kontinuitet prekida se retrospekcijom d) simbolika e) intertekstualnost f) autoreferencijalnost (u priči se osvještava sam čin pisanja i priče) g) ironija h) groteska
PRAH -
naslov novele ironijski ukazuje na rušenje iluzija o ljubavi i sreći te njihovu pretvaranju u zemaljski prah
34
-
vrsta – psihološka novela
-
poslije Drugog svjetskog rata
-
Vis, Split
-
Tema – neuzvraćena ljubav koja rađa ţelju za osvetom
-
U noveli pratimo ljubavni trokut – Tonkovu ljubav prema Ani koja se zaljubila u geometra i nakon rata udala se za njega. Tonko ţivi na otoku usamljen, s uspomenama na Anu. Nakon 11 godina dobiva Anino pismo, u kojemu ţeli da bude kum njezinu dječaku jer ga ţeli tajno krstiti (geometar joj to zbog svojih komunističkih uvjerenja ne dopušta). Tonko pristaje i odluči joj se osvetiti tako što u djetetov dar upakira bombu. Noć u Aninoj kući jako je teška za Tonka, muče ga vlastite misli – razmišlja o prošlosti, osveti, svojoj usamljenosti, što rezultira sviješću o bezizlaznoj situaciji i zato se pokuša ubiti vješanjem. Traka mu puca i on pada na pod. Dotrče Ana i geometar, Ana u mraku i ne zapaţa da je gol (nije htio biti u geometrovom ogrtaču). Geometar odmah shvati što se dogodilo, a Tonko mu slaţe da je sve to bila šala geometar ga odnosi u krevet
ANĐEO -
Anđeo kao simbol ţivotnog stvaralaštva pojedinca koje on čuva i ţeli ga dovršiti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke
-
Naslov je povezan s nadgrobnim kipovima klesarskog majstora Alberta Kneza, od kojih je velik dio bio rađen prema licu njegova pomoćnika Lojza
-
Tema – smrt klesarskog majstora A. Kneza; odnos ţivota i smrti
-
Likovi – Lojz, Albert, Frida, Knez
-
Umirući majstor Albert Knez otkriva u svojim posljednjim trenutcima da ga ţena vara s mladim pomoćnikom Lojzom – čovjekom koji mu je bio model za nadgrobne kipove anđela. U posljednjim trenutcima majstor se uzdiţe iznad sredine u kojoj ţivi, osjeća se pravim umjetnikom koji stvara umjetnička djela, ali pogled na preljubnike vraća ga u realnost. On shvaća da nema tog anđela koji će sačuvati čovjeka od ţivota – od strasti, iluzija, propadanja iluzija, izmjene patnje i sreće. On ţali Fridu zbog njezine pohote i nemoraa, čak osjeća ţaljenje prema ovozemaljskoj prljavštini kojoj on gotovo više ne pripada. Svjestan je da se trenutak sreće moţe vrlo brzo preokrenuti u svoju suprotnost – trenutak nesreće. On ukleše datum na rasklopljenu knjigu svoga nadgrobnog anđela i umire – završava borba i on se predaje nekog drugom, onozemaljskom anđelu
-
Alegorijsko značenje – nema anđela koji čuva ţivot ljudskih strasti i iluzija od njega samoga
-
STILSKE OSOBITOSTI – postoji fabula, ali je potisnuta u drugi plan zbog unutarnjih monologa, opisa majstorovih razmišljanja i asocijacija. Retrospekcijom saznajemo neke događaje iz prošlosti, npr. da je majstor i sam zanemarivao sovju bolesnu ţenu zbog mlade udovice Fride. Ironija je u tome da će na majstorovu grobu biti anđeo s Lojzovim licem, a s licem čovjeka koji uţiva zbog majstorove smrti. Groteskna je slika majstorova pogleda kroz prozor kad mu se pogled zaustavlja na slici sv. Alojzija koji se bičuje i lubanje koja se grješna smije svečevoj muci; spuštajući pogled, on vidi na jastuku glavu svoje ţene i svog pomoćnika.
35
-
Simbolika – kip anđela koji treba prevladati prolaznosti i ostati trajni spomen na čovjeka, trajna opomena čovjeku da sve moţe izvrnuti, da su usprokos smrti ţivot nastavlja u svojoj punini
RUKE -
Ova novela nije vezana uz neki konkretan prostor i neko konkretno vrijeme
-
Pripovijedanje počiva na neobičnom dijalogu između lijeve i desne ruke
-
Znamo, ruke su simbol čovjekove djelatnosti i kreativnosti. Sve što je čovjek postigao, postigao je radom i rukama. Ruke su, tako se ovdje sugerira, i slijepo oruđe čovjekove volje. One samo „ispunjavaju“ naredbe koje dolaze iz mozga. Stoga, ruke mogu stvarati, ali i razgrađivati; graditi, ali i i rušiti. Upravo taj raspon djelatnosti ljudskih ruku, ali i dublji smisao rada predmetom su ove novele.
-
Personificirane su i odvojene od svoga tijela. Ruke su dva simbolična glasa, dva stava, dvije ljudske mogućnosti
-
Novela započinje prepirkom ruku, što koja ruka radi i što koja moţe. Prvo se govori o običnim, svakodnevnim radnjama (vezivanje kravate, brijanje), no postupno se radnja skreće prema onome što nije pod direktnom „kontrolom“ ruku – to su predjeli nesvjesnog, podsvjesnog i iracionalnog. To je onaj prostor ţelja koje se ne iskazuju riječima, nego upravo suprotno, te ţelje riječima skrivaju i zaklanjaju. „vlasnik“ ruku riječima maskira svoje ţelje; on često ne ţeli upravo ono što govori, a to znači i da radi ono što ne ţeli
-
Unutrašnja dramatičnost postupno raste i dijalog se pretvara u ţučljiv razgovor, u svađu punu predbacivanja. Niţu se razlozi oprimjereni i povijesnim dokazima. Svaka ruka biljeţi svoje razloge za pojedine postupke. Svađu iznenada prekida glas autorskog pripovjedača „presudom“ u apsurdnom sporu – lijeva i desna ruka dva su pola jednog JA, jedna je isto što i druga. To su, kaţe pripovjedač, „dvije simbiotičke ţivotinje“ ili bolje – „ jedna drugu mije“. Stoga je i ironijski rasplet u duhu neobičnog tijeka događaja – obje ruke sudjeluju u tuči koja je izbila bez prava povoda, a potom obje leţe okrvavljene na asfaltu, uz to i osramoćene i „nemoćne kao odbačene rukavice“. Naravno, obje su sada sloţne i jedinstvene zbog ţelje za osvetom. U tom trenutku obraz pljune u njih da bi ih „oprao od blata i krvi“
-
Novela je oblikovana dijaloški. Struktura joj je bliska drami
-
Nema pravog događanja – radnja je rezultat jedne hipotetske konstrukcije. No, i ona je ipak
dio ţivota jer, na simboličan način, problematizira bitne aspekte ljudske
egzistencije, bez patetike i sentimentalnosti -
Stvaralački i razaralački impulsi postoje u čovjeku – ruke su samo poslušne izvršiteljice naloga svoga vlasnika
-
Tema – jedinstvo suprotnosti u čovjeku
-
Likovi – Lijeva i Desna ruka – takvih razbijanjem glavnoga lika ukazuje se na otuđenu, necjelovitu ljudsku osobnost. O Njemu saznajemo da se pokušao ubiti nakon neprospavane i mučne noći i spoznaje da više tako ne moţe
-
Lijeva i Desna se svađaju, međusobno si predbacuju da bi sve završilo fizičkim obračunom s Dječakovim ocem; nakon obračuna one završavaju u prašini, ostavljajući krvave otiske na
36
pločniku, obraz na kraju pljuje u njih, perući ih od blata i krvi. Groteskno završno pljuvanje obraza znači čin „pranja prljavštine“ iz ljudskog ţivota općenito -
Novela ukazuje na neprekidnu suprotnost – nagonskog, primitivnog i civiliziranog, inteligentnog, borbu između tih suprotnosti u čovjeku i društvu, nemoć da se bilo što promijeni jer je podvojenost konstanta
-
Simbolika – motivom ruku Marinković ukazuje na podvojenost ljudske prirode; Lijeva simbolizira nagonsko u čovjeku, primitivno, praiskonsko, a Drsna intelekt, znanje, učenost, civilizaciju
-
Stilske osobitosti – ironija (već na samom početku – ruke i njihovo mjesto iznad straţnjice kao mjesto gdje i pripadaju), groteska (završno pljuvanje obraza zapravo ukazuje da se pljuvačkom ne moţe isprati sva prljavština sukoba, boli i nesreće među ljudima u ljudskom društvu), intertekstualnost (uspostavlja se relacija s mnogim djelima, npr. Molière), simbolika Lijeve i Desne ruke koje postaju dvije krajnosti između kojih je podvojen čovjek
-
Novela Ruke simbolički govori o neriješivom ljudskom unutranjem konfliktu, razumu i osjećanosti, Lijeva i Desna ruka, razgovaraju, točnije, svađaju se.
-
Lijeva
ruka
predstavlja
ljudsko
srce,
a
desna
razum.
Tek na kraju, neočekivano, kao u svakoj pravoj noveli, u potpunosti se razotkriva piščeva ideja. Kada smo Lijevoj ruci već povjerovali kako je doista osjećajna, blaga i pravedna, ona nije odoljela nasilničkom ponašanju. Upravo u tom trenutku ogleda se sva tragična sloţenost čovjekova bića. Nije moguća jednostavna podjela ljudi na razumne i osjećajne. Razum i osjećaji čudesno se isprepliću u čovjeku i čine nas i blagima, i strastvenima,i
sućutnima,
i
spretnima,
i
radišnima
itd.
Tajnoviti su putevi ljudske duše, o tome svjedoče naše ruke.
ZAGRLJAJ -
Na početku novele pratimo dijalog između dva JA, pisac gleda svoje drugo ja kroz ključanicu, gleda njegovu pripremu za pisanje
-
To drugo ja na papiru ispisuje rečenicu: „šjor Keko je sjedio na vratima svog Biroa i gledao na ulicu, krotko kao ovan“
-
Suočen s mrljom od tinte, odnosno, u prenesenom smislu, mrljom besmisla koje prijeti cijeloj priči, on izlazi van i opisuje ljude koje susreće – upoznajemo stvarnog šjor Keku – tu je šjor Bepo, potom, šjor Bernard, ţandar... pratimo „stvarnu“ priču kako financ pokušava pregledati sumnjivog seljaka; zatim ţandarovu priču iz svog djetinjstva; potom piščevu izmišljenu priču o Đini i njezinu muţu dţeparu ispričanu ţandaru i na kraju „stvarnu“ priču o piščevu grljenju zagrljaja i nemoći ţandara da se izvuče iz tog zagrljaja
-
Alegoričnost – novela problematizira pisanje, odnos između knjiţevne zbilje i stvarnosti Preko ispričanih ţandarovih priča upoznajemo jednu vrstu zbilje, ali pisac je pretvara u knjiţevnu zbilju. Na kraju knjiţevna zbilja trijumfira nad stvarnošću. Umjetnost je nadmoćnija od zbilje; preko piščeve nadmoći nad ţandarom – pisac svojom djelatnošću na neki način grli stvarnost, ona u njegovom zagrljaju umire i pretvara se u neku novu umjetničku stvarnost koja ima vlastite zakonitosti. Odnosno, stvarnost piše knjiţevni
37
tekst i on nadopunjuje stvarnost jer donosi i ono čega u stvarnosti nema – tako da su knjiţevni tekst i stvarnost u neprekidnom zagrljaju -
Stilska obiljeţja djela – lik je pisac kojeg prati vlastita svijest koja dobiva ulogu pripovjedača, defabularizacija – zbog komentara i asocijacija pripovjedača, ironija – npr. pisac umjetnosti ţrtvuje ţivot jer mora usmrtiti stvarnost kako bi se ona pretvorila u novu, umjetničku stvarnost, groteska – npr. završni zagrljaj pisca i ţandara – zagrlja je to umjetnika koji čvrsto drţi zbilju da mu ne umakne i da je pretvori u umjetničko djelo, unutarnji monolog, autoreferencijalnost – priča referira, ukazuje na samu sebe kao priču, intertekstualnost – aluzije na Plauta, Pirandella..., simbolika – crna rupa kao besmisao koji moţe uništiti i prekinuti umjetničko stvaranje
-
Zagrljaj kao posljednja novela u zbirci Ruke – alegorijski uokviruje cijelu zbirku. To je novela o nastanku priča, svojevrsna studija o odnosu knjiţevnosti i zbilje
-
Završna priča knjige Zagrljaj, u kojoj se u smrtni zagrljaj veţu pisac priče i njegov ţalosni junak, posvćena je "sjeni Goranovoj". Sjeni piščevog prijatelja koji je pisao protiv koljača, da bi na kraju od njih i sam bio zaklan (Ivan Goran Kovačić)
-
Poetika novele doţivjela je u Marinkovićevoj interpretaciji bitne strukturne promjene – nije više priča o „novom“, nikad ispričanom događaju, to je svojevrsna ANTINOVELA – bitna je tek jedna inicijalna situacija, a iz koje se izvode razne pripovjedne mogućnosti. Tako se pisac predstavioa i kao inovator klasičnog pripovjednog ţanra
-
Stil – rečenica je čista, jasna, jednostavna. Nije pretovarena umetnutim sintagmama. Puna je smisla, svedena na bitnost opisa, slika, prizora, situacija, dijaloga i riječi. Novost u stilskom postupku – kratki lirski pasaţi, često je samo jedna lirska slika, ton iskrenosti, bljesak ţelje izraţen profinjenim stilskim sredstvima. Lirska evokacija – odrazi neposredne intimne autorove svijesti
ANTUN ŠOLJAN Pripada drugoj moderni (1952.-1969.) -
Predstavnik egzistencijalističke proze
-
Uz Slamniga, najznačajniji predstavnik krugovaške generacije
-
Najavljuje „prozu u trapericama“ koja će pun procvat u hrvatskoj knjiţevnosti doţivjeti u 70-im godinama
-
Napisao prvi krimi roman (Jednostavno umorstvo) u poslijeratnoj hrvatskoj knjiţevnosti, kojim je najavio promjenu u tretiranju trivijalnih ţanrova
-
Pjesnik, dramatičar, prozaist, esejist, prevoditelj
-
Djela: poezija – Na rubu svijeta, Izvan fokusa, Gazele i druge pjesme; proza – Specijalni izdanici, Deset kratkih priča za mogu generaciju (novele), Izdajice, Luka, Drugi ljudi na
38
mjesecu (romani); drama – Galilejevo uzašašće, Klopka, Romanca o tri ljubavi. U drami se kreće između krajnosti teatra apsurda i angaţiranoga kazališta -
Cijeloga se ţivota profesionalno bavio knjiţevnošću
-
Urednik, suradnik mnogih vodećih časopisa svoga doba – Krugovi, Međutim, Knjiţevnik
-
Uredio je nekoliko antologija svjetske i hrvatske knjiţevnosti
-
Prigodom proslave 90. obljetnice Matoševa rođenja, 1963., odrţao je govor u kojemu je Matoševu etičnost u umjetnosti i politici suprotstavio neetičnosti svoga doba – uslijedila je politička afera i Šoljanovo izgnanstvo s društvene scene
-
U pripovjednoj prozi Šoljan se preteţito bavi urbanim temama, a u središte radnje stavlja likove buntovnika, nezadovoljnika koji bjeţe od ukalupljenosti, konformizma i društvene odgovornosti, osporavaju postojeće konvencionalne strukture i afirmiraju kolektivni duh klape KRATKI IZLET
-
U prvim izdanjima romana putokaz je usmjeravao izletnike: „Ovdje skreni udesno“, da bi se izbjegle kritike zbog političkih konotacija. Godine 1987. vraćen je izvorni tekst
-
Egzistencijalistički roman (s elementima drugih proznih modela), pikarski roman (jer likovi na putu prema cilju svladavaju različite prepreke)
-
Tri tematska plana romana: 1.) egzistencijalistička tema – potraga za nečim neodređenim što moţe osmisliti vlastiti ţivot; ništavilo kao izvjesnost koja čeka čovjeka na kraju putovanja; ţivot kao kruţno kretanje; smisao je u putovanju, a ne u dostizanju ciljeva 2.) izgubljena generacija – pripovjedač postaje predstavnik cijele jedne generacije nakon II.svj.rata koja nije pronalazila svoje ideale u dominantnoj, vladajućoj ideologiji; u djelu dolazi do izraţaja pasivnost i besperspektivnost te generacije 3.) politička alegorija – alegorijska slika puta hrvatskoga društva u socijalizam – krenulo se s velikim entuzijazmom i nadama, a na kraju razočaranje i povratak u ništavilo
-
mjesto i vrijeme radnje – Istra, 50-e godine 20.st.
-
fabula – skupina mladih ljudi (novinari, studenti, arheolozi, povjesničari umjetnosti) ide na put u Gradinu u potrazi za starim freskama. Skupina, tj. klapa putem se rasipa i do cilja dolaze samo pripovjedač i Roko; na kraju ne nalaze ono za čim su tragali, preplavljuje ih razočaranje i unutarnja prazinina
-
kompozicija – uokvirena (pripovjedačevim razmišljanjima o Roku), prstenasta (postoji okvirna pripovijest unutar koje se odvijaju događaji), kronološki prati ekspedicije i slijedi model pikarskog romana
-
pripovjedač/lik – mladi novinar, sudionik ekspedicije, predstavnik „umorne mladosti“
-
stilska obiljeţja: OBILJEŢJA TVRDO KUHANE PROZE – proza je direktna i jednostavna, škrta i koncizna, lišena ukrasa i elokvencije. Zbog odsustva laţne sentimentalnosti, izbjegavanja patetike i tradicionalnog rekvizitarija figura i klišeja – nazvana je tvrdo kuhanom prozom ELEMENTI FANTASTIKE I GROTESKE „PROZA U TRAPERICAMA“ – kolokvijalni, urbani govor, likovi kao predstavnici „rubne skupine društva“, motiv „klape“; tj. društva
39
-
egzistencijalistička simbolika – putovanje –potraga za identitetom, traţenje smisla ţivota; prepreke na putu – ţivotni problemi, odluke i izbori; kruţno gibanje – uzaludnost ţivota; kratki izlet – ţivot
-
sve je u izletničkoj pustolovini od početka promašeno i apsurdno, ali neizbjeţno i sudbinski predodređeno. To vijugavo traganje za nečim neodređenim djeluje poput sna i projekcija je egzistencijalne strepnje i neuhvatljivosti ljudske egzistencije
-
krajnji ishod pustolovine nije nimalo ograbrujući – kretanje se zapravo odvija u začaranom krugu, pitanja o smislu ostaju bez odgovora, a na kraju puta/ţivota čeka nas ništavilo
-
pripovjedač je mladi urbani intelektualac, student, koji je ujedno i jedan od protagonista radnje
-
likovi koji ga okruţuju predstavljaju slučajno okupljenu klapu koja se našla na zajedničkom
znanstveno-istraţivačkom
putovanju.
Cilj
je
putovanja
arheološko
istraţivanje kulturno-povijesnih glagoljaških spomenika na području Istre -
klapu čine neobični likovi čija intelektualna, socijalna i nacionalna određenost opstoji tek kao naznaka: vodič Roko, Petar, Vladimir, Ivan, pripovjedač, dvije Ofelije, dva pijana Slovenca
-
neobično putovanje postaje metaforičkom slikom egzistencijalnih stanja suvremenog čovjeka
-
likovi su simboli određenih obrazaca ljudskog ponašanja i predstavnici su generacije, a ne samostalni i potpuni individualni akteri
DOSLOVNA RAZINA
ALEGORIJSKA RAZINA -
-
pripovjedač/Roko -
-
dolazak u Gradinu
kruţni ciklus individualnog i kolektivnog vremena dolazak do cilja; postavljanje pitanja smisla ţivota
fenomen prepoznavanja problem odnosa prema prošlosti
-
proučavanje starih freski
-
Događaji na doslovnoj razini: klapa s vođom – istraţivačka ekspedicija – rasap klape – u Gradini – pripovjedačev povratak
40
-
Događaji na alegorijskoj razini: krug kao simbol ljudskog kretanja; doţivljaj ljepote – problem odnosa iluzije i zbilje; Roko (pripovjedač) u jednom trenutku sam sebe naziva Zganarelom, imenom sluge Don Juana iz Molièreove drame; umjetnost kao ne-zbilja jedina govori o čovjekovoj unutarnjoj zbilji; alegorijski karakter kulminirat će u fantastičnoj viziji s kraja romana, premda postava pripovjedača u 1.lice dopušta izlet u krajnje subjektivno i imaginarno, a vizija bi se dala realistički motivirati pripovjedačevim umorom od puta, kao i psihičkom prenadraţenoću koja rezultira halucinacijom. Vizionarno poniranje u prošlost neophodno je kako bi se do krajnosti zaoštrila simbolička vrijednost doţivljenoga i svojevrsna je poanta romana koja daje smisao prijeđenom putu glavnoga lika
-
U liku anonimnog pripovjedača sadrţana su obiljeţja tadašnje generacije – spremnost da slijede uhodane društvene obrasce, ali bez dubljeg uvjerenja, nakon čega obavezno slijedi razočaranje i otrjeţnjenje kao posljedica
-
Pokušaj glavnoga lika da u prošlosti i tradiciji nađe sigurno utočište i dublji osjećaj ukorijenjenosti moguć je samo u privatnoj sferi. Kad izađe van „u svijet“, ugleda „banalni i jalovi krajolik“ „Bilo je to kao neko sablasno novo rođenje na gluho tlo. Ništa. Ništa. Ništa. „ Svoju pasivnost potvrdit će i posljednjim rečenicama romana: „Ali ne ljutite se ako vam ipak tako, pričajući, naklapajući, kaţem: sutra, koliko sutra stavit ću oglas u novine. Učinit ću nešto.“
-
Egzistencijalistička tematika, odnosno umjereni nihilizam kao krajnji ishod ljudskih stremljenja
-
Obično se navodi izravna veza ovog djela s filozofskim postavkama Camusova Mita o Sizifu
-
Ĉak i Roko, koji bi trebao biti potpuno predan imaginarnom cilju, naposljetku konstatira da na kraju nema ničega i da je smisao puta u samom putovanju
-
Izašavši iz hodnika u kojemu pripovjedač nakratko nalazi smisao, susrećući mrtva pokoljenja predaka, i on će odustati od svoje patetike i pomiriti se s besmislom egzistencije: „Stajao sam i osjećao kako se rušim kao kakva građevina: pucaju arkade, padaju svodovi, naginju se i raspadaju čipkasti tornjevi u meni. Sve se moţe izdrţati osim ovoga konačnog, posljednjeg razočaranja. Ĉinilo mi se da nije dovršen samo jedan kratki izlet, nego cijeli moj ţivot. Ostalo mi je da tupo, bez ţelja i snova, odţivotarim do svog fizičkog kraja u ovom sivom, nijemom svijetu.“
-
Ono što je doista 1960-ih bilo politički nepoćudno u Šoljanovu romanu jest činjenica da u liku pripovjedača portretira cijelu jednu generaciju koja svoje ideale nije nalazila u sluţbenoj ideologiji koju je forsirao sustav moći. Svoje je teţnje njezin najosvješteniji dio iskazivao literaturom u kojoj su individualna iskustva, kao i osjećaj pasivnosti i besperspektivnosti,
odnijeli
prevagu
nad
proklamiranim
zahtjevima
zajedništva,
„drugarske“ solidarnosti i povijesnoga optimizma -
Tema: odnos pojedinca nad individualnim autoritetima – prema autoritetima koji se zasnivaju na ideologiji i politici. Njegova tematika odraz je stanja društva 60-ih godina 20.st., kada se od knjiţevnika očekvialo da podupiru optimističnu viziju ţivota
41
-
Šoljan se odlučuje za teme koje govore o malodušnosti mladih ljudi i ironizira institucije novoga društva
-
Pripovjedač ima osobit poloţaj u romanu. Pripovijeda o događajima s vremenske distance, tj. nakon što su se zbili, što uzrokuje mnoge rupe u njegovu sjećanju. Ujedno, on je i sudionik tih događaja. Većinu vremena provodi kao promatrač tih zbivanja te poput izvjestitelja (novinar je) biljeţi događaje i dijaloge. No, što priča više odmiče kraju, on dobiva ravnopravniji poloţaj te postaje sudionikom. Priključuje se ekskurziji zahvaljujući svom poznanstvu s Rokom, kao predstavnik tiska
-
Nakon niza neuspjeha, do konačnog cilja idu samo pripovjedač i Roko, ostali odustaju
-
Vođeni Rokovom tvrdoglavošću i upornošću, nakon napornog hoda, stiţu do samostana. Tamo ih, čini se na rubu svijeta, dočekuje stari fratar govoreći kako tu godinama nitko nije dolazio, ali da je on uporno čuvao samostan i freske za onoga tko će doći vidjeti ih
-
Fratar ih odvodi do freski i pripovjedaču se doista u tom trenu čini da je ugledao prekrasne freske, ali ustanovit će da se radi o prividu. Freske su ipak previše propale, kao i drugo umjetničko blago u samostanu
-
Roko je, vidno razočaran ovakvim nalazima i fratrovim riječima o nepostojanju puta koji bi vodio dalje naprijed, odlučuje za povratak. U tom trenutku nastupa razdor između pripovjedača i Roka. Pripovjedač se ne moţe pomiriti s činjenicom da je sva patnja bila uzaludna pa je Rokova odluka u njemu izazvala pravu pobunu. Optuţuje ga za laţna obećanja, izdaju i dezertstvo. Rokova ravnodušnost izazvala je u njemu provalu bijesa pa odlučuje sam otići naprijed. Ulazi u podzemlje samostana i kroz stari hodnik napreduje bez pravog vidljivog cilja, kroz mrak i hladnoću, traţeći izlaz koji bi vodio van, naprijed. Uspijeva naći izlaz, ali našavši se vani, ispunjen radošću, otkriva da ga je dočekao samo golemi sivi kamenjar – NIŠTAVILO
-
Sve je u izletničkoj pustolovini od početka bilo promašeno i apsurdno, ali kao da je bilo neizbljeţno, sudbinski predodređeno. To vijugavo trajanje za nečim neodređenim djeluje poput sna i zapravo je projekcija egzistencijalne strepnje i neuhvatljivosti ljudske egzistencije
-
Metafizičko putovanje prema tajanstvenoj Gradini, obiljeţeno alegoričnošću, labirintskim stazama, pa i gubljenjem prostorno-vremenskih zakonitosti. Krajnji ishod pustolovine nije nimalo ohrabrujući – kretanje se zapravo odvija u začaranom krugu, pitanja o smislu ostaju bez odgovora, a na kraju puta/ţivota čeka nas ništavilo ANTIĈKA KNJIŢEVNOST
-
Traje od 8.st.pr.Kr. do 5.st.
-
Lat. antiqus – star, starinski – antička je knjiţevnost stara, ali i u vrjednosnom smislu uzor je do danas
-
Antičke su drame bile dio Dionizova kulta (posvećene tom bogu)
-
Glumci su imali tipizirane maske, a glumci su bili samo muškarci
-
Tragedije su nalikovale današnjim mjuziklima
-
Uloga kora bila je da komentira izraz duševnih stanja i sl. jer brutalne scene nisu smjele biti prikazivane na sceni
-
Glavni grčki tragičari – Eshil, Euripid, Sofoklo
42
-
Pridjev klasičan ima više značenja: istoznačnica za antičku – njime se obiljeţava pojava koja pripada rimskoj i grčkoj starini; upotrebljava se i u nadvremenskom, vrjednosnom smislu – da bi se označila knjiţevna razdoblja i pisci koji se općenito prihvaćaju kao uzori
-
Dijeli se na grčku i rimsku knjiţevnost
-
GRĈKA KNJIŢEVNOST: 1.) Arhajska knjiţevnost – prevladava usmena knjiţevnost; epovi i lirske pjesme; Homer: Ilijada, Odiseja, Ezop – basnopisac, Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont – liričari 2.) Klasično razdoblje – glavno kulturno i knjiţevno središte je Atena; razvijena je tragedija; Eshil: Okovani Prometej, Sofoklo: Kralj Edip, Antigona, Euripid: Elektra, Aristofan, komedije, Menandar, komedije, Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont, Aristotel: Poetika 3.) Helenističko razdoblje – grčka se kultura širi na krajeve koji su pod vlašću Makedonaca; Aleksandrijsko radoblje – popularne su kratke knjiţevne vrste – epigram i epilij (kratka vrsta koja je zamijenila ep); Teorkit: Idile
-
Grčka se knjiţevnost razvija u okviru rimske drţave
-
Tragedija – knjiţevna vrsta u kojoj glavni lik posjeduje iznimne moralne i karakterne osobine, ali završava tragično zbog sukoba ideala i stvarnosti ili zbog vlastite sudbine
-
RAZVOJ TRAGEDIJE – u antičkoj knjiţevnosti iz ditiramba počeli su se izdvajati zbor i zborovođa – tako je došlo do zametka tragedije. Zborovođa je dobivao obrise glumca, a zbor je bio u ulozi komentatora radnje. Prve takve izvedbe pripisuju se Tespisu, zato se kazališna umjetnost
zove Tespisovim kolima. Kad su se članovi kora (korenti) počeli
preodijevati i maskirati u satire (mitske pratioce boga Dioniza; pola ljudi, pola jarci), otvoren je put stvaranju satirske igre. Maskiranje korenta u satire moţe objasniti i sam naziv tragedije – tragos (jarac), ode (pjesma). Kazališne predstave pripremale su se tijekom dionizijevskih svečanosti, a trajale su 3-5 dana. U programu se izvodila jedna trilogija i satirska igra. U 5.st.pr.Kr. kazališne predstave dobivaju organizirane oblike -
DIJELOVI GRĈKE TRAGEDIJE: 1.) Prolog – uvodni dio prije ulaska kora 2.) Parod – ulazna pjesma kora 3.) Epizodij – sve što glumci govore i čine između dviju korskih pjesama 4.) Stasim – stajaća pjesma koja koja se izvodila između pojedinih epizodija 5.) Eksod – izlazna pjesma kora na kraju tragedije
-
ZNAĈAJKE GRĈKE TRAGEDIJE: 1.) Tragični junak – osoba koja tragično strada zbog svojih uvjerenja i postupaka. To su mitološki junaci visokih moralnih načela koji slijede svoje uzvišene ideale, ali upravo to vodi ih u propast 2.) Tragična krivnja – razlog sukoba tragičnog junaka s okolinom. Glavni lik ne završava tragično zato što je nešto skrivio, nego zato što je djelovao u skladu sa svojim moralnim načelima – u tome se sastoji njegova tragična krivnja 3.) Tragični sukob – sukob junaka s ostalim likovima koji imaju drugačija uvjerenja od njegovih 4.) Tragični završetak – posljedica sukoba i različitih stavova, tj. moralnih načela i ideala junaka
43
5.) Katarza – cilj izvođenja tragedije, tj. pročišćenje osjećaja kod gledatelja; do nje dolazi jer gledatelj proţivljava s likovima sve ono što se zbiva na sceni te tako postaje bolji i plemenitiji 6.) Uzvišen stil – svečan, dostojanstven izraz koji se razlikuje od svakodnevnog govora -
Idealno zamišljena drama sastoji se od 5 dijelova: 1.) Ekspozicija (uvod) 2.) Zaplet 3.) Kulminacija (vrhunac) – radnja je dosegla fazu kad je potreban i očekivan završetak 4.) Peripetija (obrat) 5.) Rasplet
-
Aristotelova jedinstva drame – jedinstvo mjesta (radnja se odvija na jednoj lokaciji), jedinstvo vremena (neprekinuti vremenski slijed), jedinstvo radnje (prati se samo jedna fabula)
SOFOKLO -
Teme su mu mitološke
-
Reformator tragedije – napustio svijet grčke mitologije i u središte je stavio čovjeka
-
Radnja je sloţenija – pojedinac i njegova sudbina u središtu su zbivanja
-
Likovi su ljudi kakvi bi trebali biti – krase ih iznimne moralne osobine
-
Gotovo uvijek suprotstavljeni su izdvojeni pojedinac i vladajući sloj, pri čemu individualac postaje tragičnim likom
-
Osnovni pokretač dramske radnje jest ljudska volja, a nju vode najviši moralni principi. Rezultat je toga uvijek tragičan jer se stvarnost ne obazire na uzvišene principe
-
Iako je tragični junak idealiziran, on ima ljudske mane – slabost, neodlučnost, patnju i sl. Svojim moralnim principima koji ga na kraju vode u smrt, predstavlja protuteţu ostalim karakterima
-
Promjene koje uvodi – uveo 3.glumca (Izmena), povećao je članove kora s 12 na 15 (kor se dijeli na 2 polukora i 7 članova s korifejem), uveo je oslikavanje kulisa
-
Značenje: tragediji daje konačan oblik
-
Usavršio je tragediju time što sastavlja trilogije – svaka tragedija u okviru trilogije čini posebnu cjelinu i ne mora biti sadrţajno vezana s ostalim dvjema
-
Kralj Edip, Antigona, Edip na Kolonu – trilogija koja se temelji na mitu o prokletstvu Lajeva roda
-
Sofoklov junak nositelj je patnje koja je rezultat njegove odluke, a radnja se svodi na pokušaje okoline da junaka „urazumi“ savjetima. Njegov junak sam ţeli odrediti uvjete svoga postojanja, a to je čovjeku nemoguće. Zato on odbija ţivjeti
-
Likovi bogova u Sofoklovim dramama gotovo se uopće ne pojavljuju. Njegovim likovima ne upravlja boţanska sila, nego oni sami biraju svoj put
-
Uzor Sofoklu za jake junake bio je Homerov Ahilej ANTIGONA
44
-
Tragedija
-
Tema – sukob pojedinca i vlasti (Antigone i Kreonta) – sukob između univerzalnih moralnih vrijednosti (vjernost boţanskim zakonima koji nalaţu da se mrtvi moraju pokopati) i vlasti (koja zabranjuje Polinikov pokop jer je poginuo kao neprijatelj drţave); sukob između boţanskih i ljudskih zakona
-
Stil – uzvišen
-
Antigona je izvršila svoju duţnost i zbog toga bila je dovedena pred Kreonta
-
Antigonu u provedbi njezine odluke kojom se suprotstavlja Kreontovoj odluci vode riječi: „rodila sam se da ljubim, a ne da mrzim.“
-
U dvojbi između ljudskih zakona koje je donio Kreont, Atigona bira Boţje, više, a to je za nju jedino vrijedno moralno načelo. Kršeći drţavne uredbe, ljudski i prolazni zakon, ona postaje odvjetnicom morala, višeg reda i pravde koja će, usprkos njezinu tragičnu kraju, ipak pobijediti. Teţeći prema višoj pravdi, Antigona je svjesna kako će otići u propast jer će prekršiti zemaljski, Kreontov zakon, ali cilj prema idealu za nju je vaţniji od svake časovite prisile. Time se ona uzdignula do prve tragične heroine u povijesti drame naše zapadne civilizacije i otvorit će put brojnim nasljednicima i u grčkoj i u kasnijoj europskoj drami novovjekovlja
-
Vrijeme i mjesto radnje – 5.st.pr.Kr., dvor u Tebi
-
Ideja – vječni zakoni jedino su Boţji zakoni
-
Dramska ironija – junak je u uvjerenju da postupa ispravno, a onda mu se otkrije da je bio u zabludi, taj ga preokret baca u nesreću – tragediju
-
Univerzalno značenje djela – sukob pojedinca i vlasti – vladar ne uviđa da je njegov zakon u suprotnosti s boţanskim zakonima. Posljedica je toga tragični završetak ANTIGONINA MOTIVACIJA
KREONTOVA MOTIVACIJA
pokreće je ljubav najvaţnija joj je obitelj vjerna boţanskim zakonima
-
pokreće ga mrţnja vaţnija mu je vlast od obitelji ne uviđa da je zemaljski zakon u suprotnosti s boţanskim
Izvorište Antigone u starogrčkoj je legendi o prokletstvu koje je na sebe i svoje potomke do trećeg koljena navukao Laj, tebanski kralj (Lajevo prokletstvo) Radnja ove tragedije nastavlja se na mit o Edipu. Kad se Edip rodio, proročanstvo je navijestilo njegovom ocu Laju da će ga sin ubiti. Zato ga on daje pogubiti. Ĉovjek koji je to trebao učiniti, ne mogavši to učiniti, daje ga pastiru po kojem Edip dospijeva u drugo kraljevstvo, kod Poliba. Kad je odrastao i čuo što mu je proročanstvo namijenilo – da će ubiti oca i oţeniti majku, on bjeţi. Na putu, u jednom sukobu, ubija čovjeka (kasnije će se pokazati da je to Laj). Dolazi u Tebu, rješava Sfinginu zagonetku i kao nagradu dobiva kraljevu udovicu za ţenu i postaje kraljem. Edip će tek kasnije otkriti da je udovica njegova majka, ali i majka njegove djece (Eteokla, Antigone, Izmene, Polinika). Kako Edip otkrije istinu, oslijepi se i zapušta zemlju, a Jokasta se ubija vješanjem. Na prijestolje dolazi njezin brat, Kreont
45
-
-
-
-
Prokletstvo se ispunilo do kraja, tragičnim stradanjem Edipove djece Po prvi put Antigoninu sudbinu izdvaja iz legende Sofoklo, oblikujući je prema svojoj umjetničkoj viziji Sofoklo gradi dramu na sukobu Antigone i Kreonta oko posmrtnih ostataka njezina brata Polinika. Krajnja je nepremostivost ovog sukoba najočitija u kulminacijskoj točki drame – u izravnom sučeljavanju Kreonta i Antigone. S jedne strane, Kreont je kao utjelovljenje svjetovne moći temeljene na snazi kojom nameće i brani zakone po logici vlastitih interesa. Nasuprot njemu je Antigona sa svojom duhovnom snagom ideala i ljubavi oslonjenom na vječne, nepisane zakone etike i religije. Dok Antigoninu smrt Sofoklo uzdiţe do simbola pobjede ljudskih napora za humanošću i višim idealima, Kreontu namjenjuje gnjev i kaznu bogova, pa njegova sudbina postaje opomenom onima koji upadaju u zamke moći, pretvarajući se u slijepe tirane što ne poštuju nikakve zakone osim svojih. Sofoklova poruka suvremenicima koja proizlazi iz završetka djela jest da je bolji izbor umrijeti kao Antigona, nego nastaviti ţivjeti kao Kreont, ostala je aktualna i danas Antigona – ne ţeli se pokolebati kada je u pitanju religiozno-moralna duţnost koja zahtijeva svoje ispunjenje bez ikakvog odstupanja. Odlučuje pokopati brata, iako je to zabranjeno, ali je po shvaćanju bogota i srca taj čin sveto djelo. Vjerna je zakonu krvi i prirode sestrinskog poriva, a taj joj zakon naređuje da ispuni duţnost prema mrtvima. Zbog toga ona ustaje protiv sile koja gazi moralne norme na kojima se temelji društveni poredak. Ona svjesno ţeli izvršiti svoj čin i zbog toga dolazi u sukob s Kreontom. Kreont – naredba nepokapanja Polinika u suprotnosti je s moralom kojeg svaki čovjek nosi u sebi. Ta naredba kojom očekuje poslušnost svih građana nije zakon, nego oštra i bezobzirna mjera koja nije izraz volje puka, već je on sam propisuje. Zato on nije branitelj drţave, nego autokrat i tiranin
ROMANTIZAM (E. A. Poe) -
-
Poe – američka knjiţevnost U svoje vrijeme on je u Americi posve izdvojena osobnost, jedini koji je utjecao na europske knjiţevnike kasnijih razdoblja Rodio se u Bostonu, u obitelji putujućih glumaca Kao 2-godišnjak ostao je bez roditelja pa ga je prihvatila bogata trgovačka obitelj Allan. Njihovo je prezime uzeo iz zahvalnosti kao svoje srednje ime Školovanje je započeo u Engleskoj, zatim u Americi, da bi kasnije napustio škole i posvetio se knjiţevnosti. Bavio se i novinarstvom Bolesti, smrti bliţnjih, siromaštvo...pratili su ga do kraja ţivota Ţivot mu obiljeţio alkoholizam, a zbog kockanja otac ga se odriče Primila ga je očeva sestra iz Baltimorea Ţeni 13-godišnju rođakinju Virginiju Clemm, koja će umrijeti od tuberkuloze. To ga dovodi do alkoholiziranja i drogiranja. Pjesma Anabel Lee posvećena je njoj Njegovo je stvaralaštvo započelo poezijom tuţnoga ugođaja, u kojoj prevladavaju motivi smrti, osamljenosti i mistike. U svojim je pjesmama nastojao ostvariti ideal ljepote koji je u ţivotu uzaludno traţio. Teţio je ostvarenju glazbenih ugođaja u savršenoj formi Dvije knjige pjesama: Gavran i druge pjesme, Tamerlane i druge pjesme Najpoznatija mu je poema Gavran, a antologijske pjesme Anabel Lee, Pobjednički crv, Heleni U drugoj fazi stvaralaštva posvetio se prozi pod utjecajem gotskog romana
46
-
-
Dvije zbirke – Groteske i arabeske, Priče Sam je svoje pripovijetke dijelio: 1.) groteske, pripovijetke s bizarnom tematikom ubojstva ili zagonetke 2.) arabeske, pripovijetke u kojima je teţio ozbiljnijem poetskom učinku u djelima se zalagao za koncepciju čiste umjetnosti. Svojim je pristupom umjetnosti najavio simbolizam i larpurlartizam prvi je istaknuti američki knjiţevnik, iako je u svoje vrijeme bio neshvaćen i nepriznat prvi je američki knjiţevnik koji je utjecao na europske knjiţevnike utemeljitelj je kriminalističke priče i znanstvene fantastike prvi je zanimanje za nesvjesno i podsvjesno u čovjeku pretočio u knjiţevnost uzeo je neke od velikih tema knjiţevnosti 20.st., npr. temu čovjekove otuđenosti u kriminalističkim pričama utemeljio je „strategiju istrage i detekcije“ te je postao uzorom kasnijim piscima krimića CRNI MAĈAK
-
-
-
-
-
-
pripovijetka prikazuje ljudsku sklonost zlu, nanošenju zla bez pravog motiva romantičarsko – fantastika, hiperbola, nesklad s okolinom ne nalazeći odgovore na vječna pitanja, romantičari se okreću fantastici nastranost i zlo najiskonskiji su porivi ljudskog srca, a ovdje se javlja u različitim oblicima – kao mrzovoljnost, razdraţljivost, bezobzirnost, okrutnost i, na kraju, hladnokrvno ubojstvo crni mačak materijalizacija je pripovjedačeve zle ćudi i u njemu se javlja ţelja da je uništi. Ubojstvom mačke pokušava ubiti vlastitu svijest (psihoanaliza) vidljiva je tehnika šoka, a mačak je crn zbog njegove kolektivne simbolike (crna boja nesreća) vješala na mačkovu trbuhu upozoravaju ga da je zločinac, ali i da će biti kaţnjen o mačku se zna samo ime – PLUTON: a) astrološko značenje imena – iznenadna i nepredvidiva promjena, sklonost nekonvencionalnom b) psihoanalitičko značenje – simbol dubina naših unutarnjih tmina, doboko potisnutog zla, tjeskobe, smrti mačak pobjeđuje, ali i pravda – zlo će biti kaţnjeno (policija zahvaljujući mačku otkriva pripovjedačev zločin) u uvodu Poe čitatelja priprem na strašan događaj u koji mnogi neće povjerovati jer „mu u pripovijedanju ne mogu svjedočiti ni vlastita osjetila“. Time u čitatelja uspijeva pobuditi znatiţelju. Pišući u prvom licu, Poe ţeli potvrditi istinitost svoje priče izvanredne događaje moguće je interpretirati i fantastikom, ali i kao halucinacije osobe koja uslijed alkoholne ovisnosti više nije u stanju razlikovati zbilju od privida i u praznovjerju traţi opravdanje za svoje zločine motiv udvajanja mačka moţe se iščitati i kao metafora poremećene udvojene svijesti prostor ima vaţnu funkciju u Poeovim pričama. Lociranjem priče u izolirane interijere koji razotkrivaju ekscentričan ukus vlasnika omogućuju da se razvije nevjerojatna priča, ne samo da se oblikuje atmosfera i daje okvir zbivanjima, nego prostor dobiva i simboličku ulogu, pa čak i strukturu Crni mačak sav je izgrađen na udvajanjima: a) nekadašnja blagost pripovjedačeva karaktera/njegova okrutnost u opisanim događajima b) nekadašnja idila u bračnom ţivotu/ nesređenost ţivotnih prilika c) prvi mačak/drugi mačak
47
-
izbijanje poţara u funkciji je isticanja tih udvajanja obiteljski sklad odvija se u normalnom ţivotnom prostoru, a način na koji je vlasnik došao do prvog mačka ne spominje se u drugom dijelu priče obitelj se seli u podrumski prostor, što simbolizira pripovjedačev moralni pad drugi je mačak nađen u krčmi usred noći, što je također simbolička naznaka nadolazećeg tragičnog raspleta naglasak je na BIZARNOM I ĈUDESNOM izvanredni događaji koji se opisuju najčešće su motivirani karakterom samog pripovjedača
HRVATSKA MODERNA -
-
-
-
-
-
-
-
različito se određuje trajanje: 1892. (objavljena Matoševa Moć savjesti) – 1916. (javljaju se djela s ekspresionističkim obiljeţjima); 1895. (progon hrv.studenata zbog spaljivanja mađarske zastave) – 1914. (početak Prvog svjetskog rata) to je knjiţevno razdoblje u kojem se javlja pluralizam stilova (mnoštvo različitih smjerova); uz tradicionalne stilove i naturalizam, javljaju se i modernistički stilovi te nagovještaji ekspresionizma kraj 19.st. obiljeţila je vladavina Khuena Hedervaryja (mađarizam), međustranačka previranja te raskol unutar Stranke prava Hedervary je svoje protivnike progonio, za njih nije bilo posla u Hrvatskoj ili im je bilo onemogućeno napredovanje u sluţbi (Kranjčević, Gjalski) ovo je razdoblje obiljeţio mladi naraštaj hrvatskih sveučilištaraca koji su se pobunuli protiv stradanja u Hrvatskoj spaljivanjem mađarske zastave na Jelačićevu trgu. Naime, u Zagreb je došao car Franjo Josip I. na svečanost otvorenja HNK. Kraljev dolazak mogao se tumačiti kao odobrenje Khuenove politike u Hrvatskoj demonstranti su protjerani sa Sveučilišta u Zagrebu te je dio studenata nastavio studij u Pragu, a dio u Beču – tako nastaju PRAŠKA I BEĈKA SKUPINA studenti se susreću s novim umjetničkim strujanjima – u Pragu upoznaju ideje Tomaša Masaryka o odnosu knjiţevnosti i naroda, a u Beču se susreću s bečkom secesijom koja zahtijeva potpunu autonomiju umjetnosti PRAŠKA skupina počinje djelovati pokretanjem časopisa Hrvatska misao (1897.) – list za knjiţevnost, politiku i socijalna pitanja); ideolog je bio kritičar Milan Šarić, njegov članak Hrvatska knjiţevnost sadrţi knjiţ.program praške skupine, a ideja mu da knjiţevnost ima i društvenu ulogu (socijalni relizam) BEĈKA skupina objavljuje u časopisu Mladost (smotri za knjiţevnost i umjetnost), predvode je Milivoj Deţman Ivanov i Branimir Livadić. Program im je autonomija umjetnosti hrvatsku je modernu obiljeţio i tzv. SUKOB STARIH I MLADIH – stari zastupaju tradicionalnu ulogu knjiţevnosti, dok mladi traţe raskid s tradicijom i nove knjieţevne smjerove. Rezultat je osnivanje Društva hrvatskih knjiţevnika (1900.), čiji je prvi predsjednik Ivan Trnski. Sukob se smiruje oko 1910. DVIJE FAZE HRVATSKE MODERNE: 1.) traje od 1897. do 1903. – ima obiljeţja pokreta i to ne samo knjiţevnoga – naglasak je na suprotstavljanju tradicionalnističkom shvaćanju knjiţevnosti, pokreću se časopisi, objavljuju programatski tekstovi, a dominira knjiţevna kritika. Iako ima elemenata modernizma, ipak je dominantno stvaralaštvo realizma
48
-
-
-
2.) traje od 1903. do 1916. – nastaju najznačajnija djela. Pojava Matoša i časopisa Savremenik; zahtijeva se autonomija knjiţevnog djela, odnosno, ističe se estetska uloga knjiţevnosti. Djelo treba sluţiti ljepoti POEZIJA – dominantna je, dominira impresionizam, iako je vidljivo postojanje različitih stilova, impresija je utemeljena na trenutnom dojmu (impresiji), prevladava tema pejsaţa te on postaje „slika pjesnikove duše“. Obiljeţja impresionizma – slikovitost, formalna savršenost (najčešće sonet), muzikalnost stiha. Najznačajniji je V. Vidrić. Javlja se i simbolizam , kojemu se najviše pribliţio Matoš. Postaje bitna i dijalektalna lirika, a „kamen temeljac“ modernoj dijalektalnoj poeziji lirska je minijatura Hrastovački nokturno, koju je objavio Matoš u pripovijesti Nekad bilo – sad se spominjalo. Predstavnici dijalektalne lirike su: Galović, Domjanić, Vidrić. Hrvatska mlada lirika – (1914.) pjesnička zbirka objavljena uoči Prvog svjetskog rata; javlja se 12 pjesnika mlade generacije. Sastavio ju je Ljubo Wieser, a u predgovoru je naveo pjesničke uzore – Matoša i Vidrića. Zalaţu se za lirski pejsaţ, a ističu kult forme. Sinteza je to hrvatske moderne i njezin kraj. Uskoro se javljaju pjesnici koji će razbiti modernističku pojavu ljepote uvođenjem ekspresionističkih elemenata. PROZA – javlja se kao odgovor na realizam i njegov objektivan pristup temi i analizi društvenih zbivanja. Uvodi se subjektivizam, a pisci se bave psihologijom junaka kjoi je sada i duhovno, intelektualno biće. Teţište se s vanjskog prebacuje na unutrašnja proţivljavanja lika. Javljaju se regionalni krugovi: Hrvatsko zagorje – Matoš Dalmatinska zagora – Šimunović Slavonija – I. Kozarac Fabula više nije bitna (defabulativnost), prevladavaju opisi stanja likova, a javlja se impresionistički pejsaţ (psihološko stanje lika prikazano je slikom pejsaţa). U središtu su likovi intelektualaca (uveo ih Leskovar) – to su pasivni pojedinci kjoi se ne uklapaju u svoju sredinu, zaokupljeni su svojim unutrašnjim ţivotom i uglavnom završavaju tragično. Najboljim se romanom smatra Bijeg M.C. Nehajeva DRAMA – obiljeţja – dezintegracija tradicionalnih dramskih vrsta, posebice povijesne tragedije, javlja se pluralizam stilova. U 1.fazi prevladavaju povijesne tragedije u klasicističkom i romantičarskom stilu, a pišu ih Stjepan Miletić, Ante Tresić Pavičić, Milan Šenoa, a ponekad i modernisti. Moderna drama javlja se sredinom 90-ih godina. Ţivlja produkcija modernističke drame počinje nakon 1905. – utjecao je repertoar kazališta koji je prikazivao suvremene europske autore, ali moderniziraju se i reţija, gluma i scenografija Moderne se drame dijele na: a) naturalističke – Nehajev: Prijelom, Tucić: Povratak, Begović: Stana Binčića, Kosor: Poţar strasti b) simbolističke – Ogrizović: Hasanaginica, Kamov: Samostanske drame
MILUTIN CIHLAR NEHAJEV -
rođen u Senju, a po simbolu rodnoga grada (tvrđava Nehaj) svojem je imenu dodao pseudonim Nehajev tijekom studija aktivno je sudjelovao u radu bečke skupine hrvatskih modernista radio je kao gimnazijski profesor, novinar i asistent te je bio predsjednik Društva hrvatskih knjiţevnika
49
-
pripovjedač, dramatičar, kritičar i esejist djela: zbirka novela – Veliki grad romani – Bijeg, Vuci drame – Prijelom, Svjećica, Ţivot, Spasitelj kritike i eseji – Studija o Hamletu BIJEG
-
podnaslov – Povijest jednog našeg čovjeka tema – sudbina Đure Andrijaševića, intelektualca koji završava tragično u sukobu sa sredinom, ali i sa samim sobom ROMAN LIKA – jer pokazuje ţivot glavnog lika od mladosti do smrti (autobiografski elementi) Po temi je to i psihološki roman, ali ima i obiljeţja društvenog romana – Nehajev iznosi viđenje hrvatskog građanskog društva na početku 20.st. Likovi – glavni se sukobi odvijaju unutar samoga lika – sadrţaj romana predstavlja njegovu unutarnju analizu, traţenje odgovora na pitanje što je dovelo do njegovog sloma. Đuro Andrijašević glavni je lik koji se ne snalazi u provincijskoj sredini u kojoj ţivi i radi (Senj). Teţi ţivotu u velegradu, gdje je i stekao obrazovanje (Beč). Svoju viziju provincijske sredine Đuro da je u mračnoj komediji Revolucija u Ţdrenju, u kojoj se mogu vidjeti ograničenosti ljudskoga duha. Komedija nije polučila uspjeh, a on nije uspio poloţiti profesorske ispite. Nije ustrajao u poslu, pustio je zaručnicu i nije se borio za ljubav. Na kraju se odaje alkoholu i psihički slomljen utapa se u moru. Lik je ANTIJUNAKA (prvi antijunak u hrv.knjiţ.) jer je darovit, obrazovan, ali pasivan, otuđen i nemoćan. Motivacija mu je posve psihološka, čak fatalistička neimaština ubrzava ionako neizbjeţno propadanje, a glavni je lik intelektualac, knjiţevnik, umjetnička duša Lika pokreće ili, bolje reći, zadrţava bolećiva osjećajnost koja mu ne dopušta djelovanje, nego samo trpljenje i analiziranje onoga što mu se događa bez njegova voljnoga sudjelovanja Nepoznate snage podsvijesti vode ga u propast koju čitatelj naslućuje od prvih stranica romana. Njegovo pesimistično viđenje svijeta sve dobro u ţivotu pretvara u izvore nove muke: još u djetinjstvu vjera u Boga sprječava ga uţivati u prijateljstvu jer u njemu traţi prikrivene seksualne motive (u nekoj je knjizi pročitao da se prva seksualna iskustva stječu s prijateljima, a zbog religioznog odgoja mise da je seksualnost grijeh) U ranoj mladosti idealizira ljubav kao izniman duhovni osjećaj i umjesto da uţiva u ostvarenju te ljubavi, pati zbog tjelenosti kojom je ona ostvarena Nepovoljne materijalne prilike sprječavaju ga da se oţeni, ali one ne poduzima ništa, čak ni ono što mu je propisano i zadano (polaganje profesorskog ispita) Knjiţevno stvaranje koje mu je ponekad pruţalo olakšanje, sada mu čini muku jer ni u tome više ne uspijeva Ljubav mlade i bogate Minke, koja mu se nudi kao izbavljenje, njegova bolesna, alkoholno opijena svijest, odbacuje bez promišljanja. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije jer on opija, omamljuje i savladava sve Opis Nietzschea sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe ţrtvuje, odričući se čovještva) Na njegovo raspoloţenje utječu vremenske prilike i krajolik, a njegovo unutarnje stanje često je u skladu s vanjskim prilikama Doselivši se u Senj, na samome početku, u svom dnevniku, posvećuje mnogo prostora opisu bure. Kao da buri zavidi na njezinoj snazi, ali osim malo ţivahnijeg kucanja srca, ni snaţna bura ne moţe pokrenuti Đuru
50
-
-
-
-
-
-
-
Oprečne vremenske prilike rađaju u njemu oprečna raspoloţenja. Jugo djeluje zlo na njegove ţivce U svojim šetnjama po okolici Senja, lirski opisana priroda uznosi Đuru u neku ekstazu u kojoj bi sasvim izgubio osjećaj za onaj čas u kojemu ţivi Slabost njegova lika dolazi do izraţaja kraj snaţnih likova ţena koje obiljeţvaju njegov ţivot. Zora se prepustila tjelesnoj ljubavi, traţeći u njoj vrhunac duhovnog osjećaja, Vera je jaka, pouzdana i mirna, spremna podnijeti svaku ţrtvu zbog Đure i njihove ljubavi, Minka je spremna oduprijeti se roditeljima i spasiti Đuru svojom ljubavlju i bogatstvom Đuro sve to odbacuje – njegov je ţivot BIJEG. U djetinjstvu od problema bjeţi u svijet literature, a od uspomena na Zorinu ljubav bjeţi u Beč. Verinu ljubav osjeća kao teret jer zahtijeva konkretnu akciju, ali bjeţi u Zdence jer ne zna što poduzeti. Kad se suoči s Verinom majkom, pristaje na sve samo da bi mogao pobjeći od razgovora koji ga guši. U Senju bjeţi u krčmu i opija se. Potpuno propao, u ţivotu od kojeg nakon silnog bjeţanja ipak nije uspio pobjeći, bjeţi posljednji put, u smrt. Andrijašević je pasivni junak koji je predodređen da bude ţrtva. Njegova je propast posljedica nemoći da se uklopi u učmalu malograđansku sredinu na koju on objektivno, ma koliko se trudio, ne moţe pristati. Riječ je o hipersenzibilnom, melankoličnom, ali samosvjesnom intelektualcu koji manjak svoje ambicije, volje i snage (ali i hrabrosti i sreće) nadomješta povlačenjem u vlastiti svijet, zapravo i bijegom od ţivota Vremenski okvir radnje – vremenski raspon je oko 2 godine (od prekida Đurina Studija u Beču, preko odlaska u Slavoniju do dvogodišnjeg boravka u Senju i samoubojstva). Vremenski kontinuitet prekida se iznošenjem prošlih događaja Stil – defabularizacija – pisac iznosi bitne probleme čovjekove psihe retrospekcija – koja omogućuje da saznajemo ţivot glavnoga junaka i prije onoga što obuhvaća glavna radnja introspekcija – ispovijesti u obliku monologa; glavno izricanje vlastitih misli i unutarnjih monologa forma pisama (epistolarna forma) i dnevnika impresionistička tehnika – u slikanju krajolika boja ima simbolično značenje jer je povezana s karakterizacijom lika; Nehajev slika preljeve boja, prati promjene osvjetljenja U djelu je opisana „tipična sudbina siromašnog hrvatskog intelektualca, školovanog u velegradskom ambijentu, a dotučenog i do kraja propalog u skučenim okvirima provincijskog gradića.“ Roman je podijeljen na 12 nejednakih poglavlja. Prva rečenica: „kišovit, mutan dan“ – najava loše atmosfere; „dojam mrtve tišine što se slegla na ljude i stvari“. U prvom poglavlju u vrlo kratkom vremenu pripovijedanja (Đurino razmišljanje tijekom jedne noći u vlaku) iznosi se vrlo dugo razdoblje – od Đurina rođenja pa do kraja studija. Ostatak romana bavi se sljedećim svjema godinama Đurina ţivota, ali radnja je mnogo sporija i teţište je na unutarnjim doţivljajima lika. Završetak – u krčmi izvan Senja, u kojoj ga još nitko ne poznaje, Đuro piše posljednje pismo Toši: „sad vidim – treba umrijeti.“ Posljednji se put osvrće na svoj nesretni ţivot i pita se tko je kriv. Ne uspijeva pronaći odogovor. Ĉuje more kako šumi, kako ga zove, odlazi mu u zagrljaj i konačno uspijeva u svome bijegu od ţivota Roman se javlja u trenutku kads se činilo da će austro-ugarska vlast biti dugotrajna i moćna i da će sputavati razvoj potlačenih krajeva – poč. 20.st.
51
HRVATSKI EKSPRESIONIZAM -
-
-
-
-
-
-
-
Pod utjecajem dvaju vaţnih političkih događaja – početak Prvog svjetskog rata i atentat na hrvatske poslanike u beogradskoj Narodnoj skupštini (1928.) U knjiţevnom smislu – razdoblje od kraja moderne i pojave prvih Krleţnih djela (1914.) do početka drugog razdoblja hrvatske knjiţevnosti, u kojemu dolazi do prevlasti socijalne literature 1914. Društvo hrvatskih knjiţevnika objavljuje pjesničku zbirku Hrvatska mlada lirika. U njoj su zastupljeni pjesnici mlađe generacije, rođeni uglavnom krajem 19. st. njihova je poezija pisana u duhu poetike hrvatske moderne (lirski pejsaţ, kult forme, uzori Matoš i Vidrić). Međutim, ta je lirika u suprotnosti s društvenom stvarnošću. Novo vrijeme traţi drugačiju umjetnost – javljaju se ekspresionistička djela u kojima se odraţava duh ratne stvarnosti, tjeskobe, straha, ali i pobune. Knjiţevnici pokreću časopise u kojima objavljuju prekid s tradicijom i postavljaju zahtjev za novom umjetnošću. ĈASOPISI: Kokot (1916., Donadini), Vijavica (1917., A. B. Šimić), Juriš (1919., A. B. Šimić), Plamen (1919., Krleţa) Dolazi od riječi expression (franc.) – izraţaj, a umjetnički odraz ovoga pravca vidljiv je u Munchovoj slici Krik Ekspresionizam je umjetnost suprotstavljanja. Prema shvaćanjima ekspresionista, zbilja nije izvan nas, ona je u nama Predstavnici: Donadini, A. B. Šimić, Krleţa (ekspresionistički elementi – crne slutnje, strah, rušenje, bol, iracionalnost. Djela: DRAMSKI CIKLUS LEGENDE, GOLGOTA, GALICIJA, U LOGORU, VUĈJAK, PAN, HRVATSKI BOG MARS, KRALJEVO, TRI SIMFONIJE, PJESME I., PJESME II., PJESME III.) Andrić (pjesničke proze – EX PONTO, NEMIRI), Cesarec (zbirka STIHOVI, roman CAREVA KRALJEVNA, knjiga novela ZA NOVIM PUTEM) Ekspresionistički pjesnici prilaze društvenoj zbilji s etičkoga gledišta – uočavaju u njoj socijalnu nepravdu, nečovječnost, dominaciju materijalnoga. Oni ţele utjecati na zbilju prikazujući poezijom ruţnu stranu stvarnosti. Boja ima poseban emocionalni naboj jer se njome izraţava duhovno stanje. Glavne su teme patnja, grad, zločin, smrt, pobuna, siromaštvo. Izraz je slobodan, vidljivi slobodni stihovi, jake metafore, krše se sintaktička pravila U pjesmama dominiraju imenice i glagoli (što stvara dojam kretanja, promjene) U sintaksi se pojavljuju neobične konstrukcije kojima se odraţava povišeno raspoloţenje (kratke rečenice, eliptične, drugačiji poredak riječi i sl.) Ĉeste su hiperbole i personifikacije. Takvim se odabirom riječi, sintaksom i metaforikom, ostvaruje ekspresionistička vizija zbilje – ona je dramatična, teška, mučna. Ukazujući na nju, ekspresionistički pjesnik traţi promjene Ekspresionistički umjetnik negira da se u umjetničkom djelu daje preslika iskustvenoga svijeta. Sebe doţivljava kao vizionara koji svjedoči o svojoj unutrašnjoj stvarnosti, svojoj ekspresiji U ekspresionističkim se djelima prikazuju kaos i nemir modernoga velegrada, u kojemu se pojedinac osjeća osamljeno i izgubljeno Nerijetko se uz njega povezuje estetika ruţnoće, posebice za ratne teme, kojom se ukazuje na ravnodušnost svijeta/društva ANTUN BRANKO ŠIMIĆ
52
-
-
-
-
-
-
-
- hrvatski ekspresionist, rođen u Drinovcima. Bolovao od sušice, umire s 26 godina Pokrenuo časopise Vijavica, Juriš, Knjiţevnik Okrenuo se ekspresionizmu pod utjecajem Donadinija, ali za razliku od njega, Šimić kaţe da je umjetnost vječna te da njezina ljepota proizlazi iz ekspresivnosti. Umjetnost je isključivo ekspresija umjetnikovih osjećaja Prvotni mu uzor bio Matoš U knjiţevnost je unio slobodan stih, a izostavljajući interpunkciju, dao je i vizualnu snagu svojim lirskim motivima Začetnik je „pojmovne“ poezije, najveći predstavnik slobodnog stiha Najznačajnija zbirka Preobraţenja (1920.) – 40-ak pjesama, svoj pjesnički svijet otvara programatskim pjesmama Pjesnici i Moja preobraţenja. Središnji dio zbirke čine pjesme koje obrađuju različite teme – ljubav, smrt, tijelo, pjesništvo, odnos prema Bogu, a zbirka završava pjesmom Budući, svevremenskom porukom upućenom imaginarnom čitatelju. U nazivu zbirke moţemo prepoznati ekspresionističko shvaćanje umjetnosti: slika svijeta i ţivota preobraţava se u umjetnikovu unutrašnjost i ponovno izraţava u umjetničkom djelu Ljubav i smrt dominantne su teme, temeljni su motivi – strah, nemir, bol duše... Način iznošenja motiva – slobodan stih, odbacivanje interpunkcije, napuštanje opisivanja, pojednostavljivanje izraza ŠIMIĆEV EKSPRESIONIZAM – škrtost izraza, dojam krika, odbacivanje deskriptivnog. Unutarnja dinamika postiţe se naglašenom uporabom glagola i eliptičnim rečenicama. Slobodan stih, izostanak interpunkcije, grafička forma pjesme postaje sadrţajno vaţna, koristi jake boje, boje svjetlosti. One dobivaju vaţnost simbola. Osobito je vaţna plava boja koja otvara obrise metafizičkog svijeta. Najčešće stilske figure – sinestezija (spajanje svih osjetila), hiperbola, metafora. egzistencijalna tematika (pobuna, tjeskoba, tijelo, ljubav, strah, smrt, smisao umjetničkoga stvaralaštva) Uporabom slobodnog stiha ţeli istaknuti suvremeni način izraţavanja modernog društva. Grafički oblik pjesama – stihove slaţe na osobit način, neki nisu poravnati na početku stiha Kompozicija – stihovi su poredani u strofe ili je bolje reći, u skupine Prvi je stih često odvojen od ostatka pjesme, on naglašava ekspresionistički početak pjesme (on je ili fizički odvojen ili je iza njega interpunkcija, nakon koje slijedi poruka) Uporabom slobodnog stiha ţelio je naglasiti izraţajnost pojedinih riječi u pjesmi Slobodni stih smatra suvremenim načinom izraţavanja modernog društva. Taj slobodni stih nema točno određen broj slogova u stihu te stihovi nisu povezani u točno određene strofe s jednakim brojem stihova CIKLUS O SIROMASIMA (1920. – 1921.) – vidljiva dominacija socijalnih motiva. Ciklus čini sedam pjesama: SIROMASI, SUNCE SIROMAHA, POGLED SIROMAHA, RUĈAK SIROMAHA, SIROMASI KOJI JEDU OD PODNE DO PODNE, SIROMAHU, POST SCRIPTUM Ritam u pjesmama postiţe se osobitim rasporedom riječi, glasovnim figurama, svaka rečenica istovremeno je i jedna strofa, nizanjem stihova različite duljine, ponavljanjem, grafičkim oblikom, izostavljanjem interpunkcije. različitost s obzirom na tradicionalnu poeziju: slobodni stih, grafički raspored stihova, odsutnost interpunkcije, škrtost/saţetost izraza i sl. tematski krugovi Šimićeva pjesništva: a) kozmički ekspresionizam – posljednje tri pjesme u zbirci Preozbraţenja – Otkupljenje, Opomena, Budući – u njima pjesnik analizira neke kozmičke teme, poput odnosa čovjeka prema ţivotu, vremenu i prolaznosti b) umjetničko stvaranje – zbirka započinje tim tematskim krugom. Pjesme – Pjesnici, Moja preobraţenja, Mladić, Pjesma iznad zemlje
53
c) zavičajne teme – Hercegovina – Šimić ne opjevava vanjsku pojavnost svoga zavičaja, nego istraţuje svoj unutarnji pejsaţ koji je nekim motivima i bogatom osjećajnošću povezan s vanjskim pejsaţem d) intimne teme – ljubav i ljudska usamljenost. Pjesme – Povratak, Zima, Ljubav, Mrtva ljubav e) smrt – Smrt, Smrt i ja f) socijalne teme – ciklus Siromasi nastao između 1920. i 1921. Godine PJESNICI lirska misaona pjesma; programatska pjesma tema – pjesničko stvaralaštvo pjesma govori o načinu na koji ekspresionistički pjesnici doţivljavaju svijet. Oni gledaju i osluškuju ono što ostali ljudi ne zamjećuju, potom te doţivljaje i svoj unutarnji svijet izraţavaju u pjesmama u kojima izraţavaju bit samoga svijeta. Zbog svoje trajne uznemirenosti „pjesnici su vječno treptanje u svijetu“ metafore i njihovo značenje – pjesnici su ĈUĐENJE - otovren pristup svijetu, bez onoga što nam je nametnula navika, civilizacija; pjesnici čuđenjem doţivljavaju svijet – zapitani su nad svijetom, to je način da dopru do biti stvari. IDU zemljom – hodanje zemljom ukazuje na njihov svakodnevni duhovni napredak. OĈI im rastu pored stvari – doţivljaj svijeta, duhovna stvarnost; oni ne gledaju stvari, nego pored stvari kako bi vidjeli bitno. Naslanjaju uho na ĆUTANJE – teškoća ţivljenja, otuđenost, oni osluškuju šutnju, znači da ostali ljudi šute, a oni i to osluškuju kako bi čuli bitno i ono što ostali ljudi ne čuju i ne zamjećuju. Oni su vječno TREPTANJE u svijetu – pjesništvo kao način preobraţavanja stvarnsoti, pjesnici su stalno uznemireni i zato su treptanje u svijetu vanjska kompozicija – 3 strofe različitih duljina; monostih, distih, tercet; izmjenjuju se stihovi različitih duljina, slobodan stih. Grafičkim izgledom istaknuti su neki motivi – naglašeno je ponavljanje prvoga stiha (s varijacijom) u trećoj strofi stih je slobodan, nema interpunkcije, što moţemo povezati s činjenicom da pjesnik nema nikakvih pravila i ograničenja koja bi sputavala njegovu stvaralačku imaginaciju i njeno izraţavanje u pjesmama pjesnički ritam – polagan, postiţe se osobitim rasporedom riječi, glasovnim figurama (asonanca), svaka rečenica istovremeno je i jedna strofa, nizanjem stihova različite duljine, ponavljanjem, grafičkim oblikom, izostavljanjem interpunkcije uloga zadnjeg stiha i povezanost s prvim stihom – u posljednjoj strofi pjesnik donosi varijaciju temeljnog motiva (pjesnici, tj. pjesništvo) – pjesnici su vječno treptanje u svijetu – metaforom „treptanje“ pokazuje se kako se u pjesništvu stvarnost preobraţava, a time se i mijenja čovjekov ţivot (svrha pjesništva). Tako se ostvaruje kruţna kompozicija – pjesnici su čuđenje (pristup svijetu) i treptanje (mijenjanje svijeta). Takav je pristup u duhu kozmičkoga ekspresionizma – PJESNIK JE PROROK unutarnja kompozicija (motivi) – čuđenje, gledanje „pored stvari“, treptanje; kruţna kompozicija motivi – 1. strofa – pjesnici, čuđenje 2.strofa – zemlja, oči, stvari (gledanje „pored stvari“) 3.strofa – uho, ćutanje, pjesnici, stvaranje -
ZAKLJUĈAK – pjesma govori o odnosu pjesnika i svijeta te o načinu na koji pjesnici doţivljavaju svijet – oni svojet preobraţavaju u poeziju, u novu stvarnost. Pri tome presudnu ulogu imaju osjetila vida i sluha te pjesnikovo čuđenje. Pjesnici osluškuju šutnju koja ih okruţuje i zato su „vječno treptanje u svijetu“ jer gledaju, vide i izraţavaju ono
54
što drugi ljudi ne vide. Odsutnost interpunkcije govori nam da su pjesnici u svom stvaranju potpuno slobodni, odnostno ne robuju nikakvim pravilima. MOJA PREOBRAŢENJA lirska misaona pjesma tema – čovjekova neprekidna promjenjivost, njegove duhovne mijene: ekspresionistički pjesnik u pjesmama iznosi svoju unutarnjost, samog sebe lirski subjekt – pjeva sebe: on opjevava svoje duhovne promjene. Iz bezdane i mučne noći iznosi blijedlo lice u kristalno jutro – mijenu negativnih i pozitivnih raspoloţenja, mijenu pesimizma i optimizma. Pogledom pliva preko polja, livada i voda – kao čovjek vezan je uz dva zemaljska elementa – zemlju i vodu Bezbroj puta umire i uskrsne tijekom dana – čeţnja za zvijezdama, čovjekova teţnja za višim duhovnim ciljevima Molitva Bogu da ga preobrazi u svijetlu, nepromjenjivu i vječnu zvijezdu – molitva Bogu da dosegne duhovne visine kako bi olakšao ţivotno kretanje ostalim ljudima, kako bi ih tješio i ukazivao na prave ţivotne vrijednosti. To čini preko svojih pjesama, tako poezija postaje zvijezda. Zvijezda će sjati noćnim očajnicima Šimić ţivot shvaća kao neprekidnu mijenu. Ĉovjek, iako je vezan uz zemlju i vodu, on teţi zvijezdama; trećem elementu. Tako ţeli preobratiti vrijeme patnje u vječnost i smirenje. Ipak, smrt ne mora predstavljati kraj, ona ne negira ljudske osobine. Naprotiv, znači i dalje postojanje suosjećanja za patnike kakav je i on sam bio. Zvijezda moţe predstavljati i umjetničko djelo u kojemu će čitatelj pronaći piščevu patnju i suosjećanje za ljudske probleme Vanjska kompozicija – tri strofe (1. strofa – tercet, 2. strofa – monostih, 3.strofa – katren); slobodan stih, nema interpunkcije HERCEGOVINA U pjesmama sa zavičajnom tematikom Šimić ne dočarava stvarni pejsaţ, ne opisuje krajolik i zavičaj, nego će iznijeti neke slike iz vlastita sjećanja i bojama, riječima iznijet će svoj doţivljaj zavičaja i djetinjstva te osjećaje koji su vezani uz vlastito odrastanje Dakle, pjesnik slika pejsaţ vlastite duše pun strahova, nemira, osamljenosti i slutnje smrti Lirska misaona pjesma; pejsaţna „ja koracam livadama plav od sutona“ – plava boja upućuje na to da je riječ o pjesnikovoj unutarnjoj, a ne vanjskoj stvarnosti Osim plave boje, pojavljuju se – crna, crvena („krvlju namrljana...slikarija na nebu“) i bijela boja. Crna boja upućuje na negativna raspoloţenja i strahove, a bijela na optimizam Motivi iz krajolika – kuća parnog mlina, na rubu livada, crni vlak, kuće, stakla, dvorišta i bijeli prozor – konkretni motivi iz krajolika iznose pjesnikove osjećaje vezane uz djetinjstvo i zavičaj; strah i divljenje pred parnim mlinom, vrisak očaja uţarenih opeka – vrisak je očaja i straha „uţarene“ mladosti pred ţivotnim izazovima; crni vlak koji vrišti prema nevidljivoj stanici slutnja je smrti U pjesmi dominira mrak, s povremenim prodorima svjetlosti – povremeno izviranje zavičajnih motiva u pjesmi ukazuje na prisjećanje na zavičaj u pjesnikovoj svijesti Pjesma završava motivom bijelih svijetlih prozora – usprkos sveopćem pesimizmu, pisac završnim stihovima upućuje na optimizam i ljepotu pojedinih ţivotnih trenutaka, iako su cjelokupni dojam i slika ţivota prilično mračni i pesimistični Pjesnik je ozvučio pjesmu (vrištanjem – krik) i obojim je uglavnom crnom bojom, što upućuje na pesimizam i strah koji ga je obuzimao i obuzima ga prisjećanjem na zavičaj Slobodan stih
55
POVRATAK Motiv povratka u Šimića vezan je uz preobraţenja ljubavi kroz djeetinjstvo, mladost i starost Kroz cijelu se pjesmu isprepliću ljubav i smrt jer ona nije završetak, nego novi početak Misaona lirska pjesma Pjesnik promišlja smrt i ţivot s obzirom na temeljnu odrednicu ljudskog ţivota – ljubav (TEMA) Vanjska kompozicija – 4 strofe, stihovi različite duljine, slobodan stih (1.strofa – distih, 2.strofa – katren, 3. i 4. strofa – pentastih) U prvom se distihu pjesnik obraća voljenoj osobi kazujući joj da ona i ne sluti njegov povratak – smrt nije početak, nego nastavak prethodnoga ţivljenja. U tri sljedeće strofe grafički su izdvojene riječi: znaj. Tri su doba dana: noć, podne i suton – tri su razine ljudske spoznaje i one su vezane uz pojedino ţivotno razdoblje U noći pjesnik luta plavim stazama u vrtu voljene osobe – ljubav je u djetinjstvu i mladenaštvu vezana uz romantiku i traţenje. U podne plaši ţenu glasnim krikom – ljubav u zreloj dobi krik je tijela. U suton je na drugoj obali mrke, mirne vode, ali uspravan i svečan kao pored voljene ţene – suton, odnosno, starost donosi tjelesno, ali ne i duhovno razdvajanje Smrt je doba smirenja, šutnje, povratka dostojanstva čovjeku, obavijena tajanstvenošću, a ţivot je šetnja k smrti. Ţiveći, čovjek doţivljava ljubav, a tijekom ţivota ta se ljubav preobraţava od romantične čeţnje, preko tjelesne, do smirenja. Smrt ne mora predstavljati kraj, nego novi početak – ţivot je kruţni tijek u kojem se sve ponavlja SMRT I JA Tema – doţivljaj smrti lirskoga subjekta Ljudi doţivljavaju smrt na različite načine, a Šimićev je način prihvaćanja smrti i doţivljavanje nje kao nečega potpuno prirodnog Smrt je za njega nešto posve uobičajeno i normalno – ona s čovjekom raste od rođenja – smrt je u čovjeku od dana njegova rođenja Smrt nastupa u trenutku kad ona nadraste tijelo onoga u kojem se nalazi i počinje samostalno kraljevati Šimić ne mistificira smrt i ne tuguje zbog nje, on samo shvaća da je smrt neobjašnjiva i beskrajna Od interpunkcijskih znakova (razgodaka) ima: dvotočje i točka – ti znakovi dijele pjesmu na tri dijela, na kraju nema interpunkcije, što potvrđuje pjesnikovu misao o neizmjenosti kraljevstva smrti Smrt je nešto sasvim realno i svakodnevno, u nama je od rođenja, ona ţivi u nama i ostaje poslije nas. Ona znači kraj tijela i tjelesnog, a mi zbog vlastite spoznajne ograničenosti moţemo samo naslutiti njezinu bezgraničnost, ali ne moţemo odrediti njezinu bit RUĈAK SIROMAHA Siromaštvo utječe na međuljudske odnose i na način na koji pojedinac doţivljava sebe i druge Groteskno je da čovjek doţivljava drugog kroz prizmu hrane, toliko je određen glađu da i svoje tijelo doţivljava kao tuđe, a vlastitu krv kao jelo Osjećaji koji obuzimaju siromašne – stid, strah, gađenje nad samim sobom, osamljenost, osjećaj krivnje, osjećaj podvojenosti između vlastita tijela i duha. Tijelo kao da je tuđe tijelo, krv kao da je tuđa krv
56
-
-
-
-
-
Simboli - jelo, tijelo, krv – simboli ţivotne snage, jelo postaje tijelo; pjesma se temelji na odnosu dvoje siromašnih koji, pojedu li malo više, mogu ubiti drugog Ironija – RUĈAK SIROMAHA Od prve strofe u pjesmi se javlja napetost, koja stalno sve viš e raste. Siromasi se stide sjesti jedno ispred drugog, ne mogu podnijeti poglede. Misle da će drugi premjeravati koliko je pojeo, pa se onda naljutiti, razbjesniti. Ili još gore: da će u sebi kipjeti, misliti koliko je proţdrljiv/a, da neumjereno proţdire i to malo što jedva imaju U drugoj strofi jedu. Više nije toliko bitno kakav je, bitna je druga osoba, jer svaki zalogaj znači toliko manje drugom. Egocentričnost prelazi u brigu za drugog. Do treće strofe ručak je već završen, a nove misli nahrupljuju. Kako je mogao biti tako odvratan, jednu ţlicu manje i njoj bi sigurno bilo bolje! Takva se briga pretvara u fizički trag Ĉetvrta strofa predstavlja kulminaciju. U grotesknoj slici na mjesto jela, snage, energije potrebne za ţivot lirskisubjekt stavlja krv i tijelo, kršćanske simbole. Svatko smatra da onaj drugi nije dovoljno jeo, da mu se doslovno napiokrvi i najeo mesa. Odvratnost tog prizora osuda je siromaštva Šimić u pjesmi ne analizira i ne istraţuje društvene korijene siromaštva, nego osjećaje siromašnih i osjećaj krivnje zbog obiljeţenosti u društvu, ali i nemoći da se bilo što promijeni Motivi – stid, strah, gađenje, osjećaj krivnje Vanjska struktura – 4 strofe (1.i2.strofa – distisi, 3.i4.strofa – katrene), stih slobodan, stihovi različitih duljina U socijalnim pjesmama iz Ciknula o siromasima Šimić govori o osjećajima siromašnih, o otuđenosti, obiljeţenosti i osamljenosti čovjeka koji sam sebe doţivljava kao stranca te o nemoći da se to promijeni
OPOMENA Šimić opominje čovjeka: „čovječ pazi/da ne ideš malen/ispod zvijezda!“ Time sugerira potrebu ljudske teţnje za višim ciljevima i idealima, kako bi se osmislio vlastiti ţivot, ali i pobijedila prolaznost. To će biti pobjeda pojedinca koji će umjesto u prah prijeći sav u zvijezde Vanjska kompozicija – 4 strofe – četiri tercine; slobodan stih, nema svih razgodaka (npr. zareza iza vokativa). Svaka strofa završava uskličnikom – KRIK (ekspresija); korelativan je s naslovom (imperativ) Ključne su imenice – opomena, čovjek, zvijezda, svjetlost, pogled, konac, prah – to su ključne riječi koje nose snaţno konotativno značenje; to su „ozbiljne“ riječi u ljudskom ţivotu Imenice su u antonimskom odnosu – posebice prah i zvijezde, tj. kao metafore u značenju: smrt, tjelesnost, raspadanje – vječnost, duhovno Ĉovjek treba ispuniti svoj ţivot i postati zvijezda, a u suprotnom postat će prah i ništa Imperativan ton u skladu je s naslovom pjesme Ciklus o prolaznosti i vječnosti, vaţna tema Šimićeva stvaralaštva Gradacija -> zvijezda od slabijeg prema jačemu (1. zvijezda – u metafori, ţivot; 2. svjetlost zvijezda – osjetiti puninu ţivota; 3. pred kraj ţivota – „rastajo od zvijezda“; 4. zvijezda u posljednjoj cjelini – smrt)
57
