Viljam Batler Jejts
Cathleen od Hoolihana Naslov izvornika CATHLEEN IN HOOLIHAN, 1902 S engleskoga prevela MIA PERVAN
OSOBE PETER GILLANE MICHAEL GILLANE, Peterov sin, mladoženja PATRICK GILLANE, dvanaestogodišnjak, dvanaestogodišnjak, Michaelov brat BRIDGET GILLANE, Peterova žena DELIA CAHEL, Michaelova zaručnica SIROTA STARICA SUSJEDI Soba u kolibi blizu Killale; godina 1798; BRIDGET stoji kraj stola i odmata zamotuljak. PETER sjedi s jedne, a PATRICK s druge strane ognjišta. PETER: Kakva je to galama? PATRICK: Ništa ne čujem. čujem. (Osluškuje.) Aha, sada sada čujem. Zvuči Zvuči kao klicanje, slavlje. (Prilazi prozoru i gleda.) Čemu kliču, da mi je znati. Nikoga ne vidim. PETER: Možda igraju hokej na travi. PATRICK: Nema danas hokeja. Bit če da glasovi glasovi dopiru odozdo, odozdo, iz grada. BRIDGET: To dečki zacijelo igraju neku svoju igru. PATRICK: Gle, cestom silazi jedna starica. Možda ide ovamo, k nama. BRIDGET: Bit će to koja susjeda; dolazi čuti novosti o Michaelovoj svadbi. Prepoznaješ li je? PATRICK: Čini mi se da je to neka neznanka, a i ne ide k nama. Nije krenula puteljkom. Zašla je na čistinu što se spušta prema mjestu gdje Maurteen sa sinovima striže ovce. (Okreće se prema
njima) Sjećate li se onoga što nam je Winnie od Križa sinoć pripovijedao o nekoj čudnoj ženi koja obilazi Irsku kada god zemlji zaprijeti ratna pogibelj? BRIDGET: Ne dosaduj nam s Winnijevim pričama; radije hajde i otvori vrata bratu. Čujem ga, dolazi. BRIDGET: Dođi amo, Peter, pogledaj Michaelovo vjenčano ruho. (PETER primiče stolicu k stolu.) BRIDGET: Ti nisi imao ovakvo odijelo kada si se ženio mnome. Nisi ima ni kaputa; ni za petak ni za svetak. PETER: Istina je, istina. Nikad nismo pomišljali da bi naš sin mogao imati ovakvo vjenčano ruho i ovako lijepu kuću u koju će dovesti nevjestu. PATRICK (još gleda kroz prozor): Tata, gle, Michael se vraća. PETER: Nadam se da donosi Delijin miraz, kako se ni ja ni njezini roditelji ne bismo predomislili glede naše nagodbe o vjenčanju. Dobrano sam se namučio dok sam dobio što sam htio. (PATRICK otvara vrata, ulazi MICHAEL.) BRIDGET: Što te zadržalo, Michael? Dugo te već čekamo. MICHAEL: Svratio sam k svećeniku i zamolio ga da on obavi sutrašnje? vjenčanje. BRIDGET: I što je rekao? MICHAEL: Da smo vrlo lijep par, i da mu nikad nije bilo milije vjenčati curu i momka iz njegove župe no što će mu biti vjenčati mene i Deliju Cahel. PETER: Jesi li donio miraz, Michael?
MICHAEL: Evo ga. (Položi vreću na stol, priđe ognjištu i osloni se na kameni okvir kamina. BRIDGET, koja je cijelo vrijeme pregledavala vjenčano odijelo, natezala šavove i pipkala podstavu na džepovima, odloži odijelo na komodu.) PETER (ustane, uzme vreću s mirazom i istrese novac) Da, dobru sam nagodbu postigao, Michael. Stari John Cahel bio bi radije zadržao dio novca za sebe. „Dopusti mi zadržati polovicu novca dok se ne rodi prvi sin", reče mi. „Ne može", rekoh ja. „Bude li ili ne bude sin, svih stotinu funta mora biti u Michaelovim rukama prije nego dovede tvoju kćer u kuću." Tada ga je i žena počela nagovarati, pa je popustio. BRIDGET: Drago ti je čeprkati po tom novcu, ha, Peter? PETER: Istina je. Da sam barem ja bio te sreće i dobio stotinu, ili makar dvadeset funta, uz djevojku kojom sam se oženio. BRIDGET: Eh, nisam mnogo donijela, ali nisam mnogo ni dobila. A što si ti imao onoga dana kad smo se uzeli, osim jato kokoši, koje si sam hranio, i nekoliko janjića, koje si vodio na sajam u Ballinu. (Ljuta je, udara vrčem po stolu.) Nisam donijela miraz, ali sam ga odradila vlastitim rukama, i sina ti rodila - Michaela, i cijeli život krumpir okopavala, a da nikad nisam tražila ni gizdavih haljina ni srebra i zlata, samo truda i posla. PETER: Istina je, istina. (Tapše je po ruci.) BRIDGET: Sada me ostavi na miru; moram spremiti kuću za novu gospo daricu. PETER: Ti si najbolja žena u Irskoj, ali ni novac nije loš. (Počne ponosno igrati s novcem i sjedne.) Nikad nisam mislio vidjeti ovoliku hrpu novca između vlastita četiri zida. Sada, kad smo bogati, možemo činiti što hoćemo. Možemo kupiti onih deset hektara zemlje što je ostala za prodaju nakon smrti Jamesia Dampseva, te na njoj uzgajati stoku. Poći ćemo na sajam u Ballinu i kupiti telad. Michael, je li Delia tražila dio novca za sebe? MICHAEL: Bogme nije. Čini mi se da ga nije previše ni gledala, niti odveć razmišljala o njemu. BRIDGET: To me ne čudi. Što bi gledala novac kad može gledati tebe, ovako naočita i snažna. Mora da je ponosna što je dobila dobra i čestita mladića, koji će znati gospodariti novcem, a ne razbacivati ga i trošiti na piće, kao toliki drugi.
PETER: A ni Michael zacijelo nije previše mislio na bogatstvo; važnija mu je bila djevojčina ljepota. MICHAEL (prilazi k stolu): Pa, svakome je drago imati pristalu djevojku i voditi je u šetnju. Novac potrošiš, a žena ti ostaje za cijeli život. PATRICK (okreče se od prozora): Opet se čuje galama iz grada. Možda iskrcavaju konje iz Enniscronea. Uvijek se vesele kad konji dobro podnesu prijelaz preko mora. MICHAEL: Nisu to nikakvi konji. Kakav prijelaz preko mora, ta nije danas sajam. Skokni do grada, Patrick, i pogledaj što se zbiva. PATRICK (otvara vrata, izlazi, te na trenutak zastane na pragu): Što misliš, hoće li se Delia sjetiti da mi je obećala donijeti psića kad dođe u novu kuću? MICHAEL: Sigurno hoće. (PATRICK izlazi ostavljajući za sobom otvorena vrata.) PETER: Sada je na Patricku red da potraži sreću među djevojkama, ali to njemu neće biti tako lako, jer nema ni stan, a kamoli kuću. BRIDGET: Ja ponekad mislim kako bismo sad, kada nam je ovako lijepo krenulo, kad su nam Cahelovi postali bogata rodbina, a k tomu je još Delijin rođeni stric svećenik - kako bismo sada mogli razmišljati o tome da Patricka jednoga dana dademo u svećenike. On od malih nogu voli knjige. PETER: Polako, ima vremena; tebi glava uvijek puca od planova. BRIDGET: Moći ćemo mu dati dobro obrazovanje; neće biti siroti student koji obija pragove i živi od milodara. MICHAEL: A oni u gradu se još vesele! (Priđe vratima, zastane na trenutak, zaklanjajući oči rukom.) BRIDGET: Vidiš li što?
MICHAEL: Vidim staricu; penje se puteljkom. BRIDGET: Tko bi to mogao biti? MICHAEL: Ne bih rekao da je neka susjeda, ali nisam siguran, jer joj je lice zakriveno koprenom. BRIDGET: Možda je to ona žena koju je Patrick nedavno vidio. A mogla bi biti i neka sirotica, koja je čula za svadbu, pa dolazi po svoj dio. PETER: Bolje bi bilo da sklonim novac. Nema smisla da svatko pase oči na njemu. (Priđe velikoj škrinji uza zid i stavi vreću u škrinju. Zatim počne prtljati oko brave.) MICHAEL: Evo je k nama, tata! (STARICA polako prolazi pored prozora, upirući oči u MICHAELA) Milije bi mi bilo kad nam večer uoči svadbe u kuću ne bi zalazili tuđinci. BRIDGET: Otvori vrata, Michael, nemoj da čeka, jadnica. (STARICA zakorači u sobu, a MICHAEL se makne ustranu, puštajući je da prođe.) STARICA: Bog vas blagoslovio. PETER: I vas, gospo. STARICA: Lijepa vam je ova kuća. PETER: Pa, dobro došli u naš dom. BRIDGET: Dobro nam došli. Sjednite uz ognjište. STARICA (grije ruke na vatri): Vani puše oštar vjetar. (MICHAEL je s vrata radoznalo promatra. PETER prilazi stolu.)
PETER: Jeste li odavno na putu? STARICA: Odavno, sinko, odavno; malo tko putuje tako dugo kao ja. PETER: Ah, jadan je tko nema vlastita doma. STARICA: Točno, a ja već dugo lutam cestama, još od onoga davnog dana kad sam krenula na put. Rijetko kada imam mira i počinka. BRIDGET: A niste li umorni od tolika puta? STARICA: Ponekad mi noge posustanu i ruke mi klonu, ali u srcu nikad nemam pokoja. Kad me ljudi vide kako mirujem, pomisle da me shrvala starost, da me snaga izdala. BRIDGET: A što vas tjera na neprestano lutanje? STARICA: Previše tuđinaca u kući. BRIDGET: Na licu vam se vidi da ste se napatili. STARICA: Istina je, napatila sam se. BRIDGET: A kakva vas je to nevolja zadesila? STARICA: Oteli su mi zemlju. PETER: Jesu li vam puno zemlje oduzeli?
STARICA: Oteli su mi moja prelijepa zelena polja. PETER (ustranu, prema BRIDGET): Nije li ovo možda Caseveva udovica, ona koju su nedavno otjerali s imanja u Kilglasu? BRIDGET: Ne, nije. Vidjela sam ja Casevevu udovu na sajmu u Ballini to je snažna, mlađahna žena. PETER: Jeste li čuli klicanje iz grada kad ste se penjali k nama? STARICA: Činilo mi se da čujem galamu; nešto poput klicanja prijatelja kad mi dolaze u posjete. (Ona stane tiho pjevušiti, više kao za sebe.) Sa lenom naricat ću i ja Nad mrtvim plavim Donoughom; Ovratnik sad mu je konop grub, Na licu pokrov bijel. MlCHAEL (odmakne se od vrata i priđe joj): Što to pjevate, gospo? (STARICA pjeva sve glasnije.) STARICA: Pjevam, o čovjeku kojega sam nekoć poznavala, o plavokosom Donoughu, kojega su objesili u Galwayu. Došla sam naricati s tobom, leno, Kosa mi je kuštrava i raspletena; Sjećam se kako je orao polja i slagao travu u stogove sijena. Kako je gradio sušu na brijegu Od kamena i morta. Ah, bili bismo srušili galge Da se to zbilo u Enniscroneu! MlCHAEL: A što ga je otjeralo u smrt? STARICA: Umro je meni za ljubav; mnogi su mladići meni za ljubav izgubili život. PETER (obraća se BRIDGET): Patnja joj je pomutila razum. MlCHAEL: Je li to neka novija pjesma? Kada je nastala? Kada je Donough stradao? STARICA: Nema dugo, nema dugo. Ali ima ih koji su davno, davno izgubili život za mene. MICHAEL: Jesu li to bili vaši susjedi, gospo?
STARICA: Priđi bliže, mladiću, priđi, pričat ću ti o njima. (MICHAEL sjedne kraj nje uz ognjište.) Bio je jedan crvenokosi, sa sjevera, iz loze O'Donellovih; jedan s juga, iz loze O'Sullivanovih; jedan koji se zvao Brian i poginuo na obali, kod Clontarfa; te još stotine mladića sa zapada. Neki su poginuli prije mnogo stotina godina, a neki će sutra izgubiti život za mene. MICHAEL: Hoće li sutra poginuti oni sa zapada? STARICA: Priđi bliže, bliže, momče. BRIDGET: Bulazni li ona, što mislite? Ili je to neka žena sa sjevera? PETER: Ni sama ne zna što govori, sirotica; poludjela je od neimaštine i boli. BRIDGET: Moramo lijepo s njom postupati. PETER: Dajte joj šalicu mlijeka i komad kolača od raži. BRIDGET: Možda bismo joj morali dati još štogod, da ponese sa sobom na put; nekoliko penija ili čak koji šiling; ta mi barem imamo svu silu novca u kući. PETER: Ne bih ja na njoj škrtario, vjeruj mi, kad bismo imali novca napretek, ali ako počnemo trošiti od ovoga što imamo, uskoro ćemo morati načeti onu novčanicu od sto funta, a to bi bila prava grehota. BRIDGET: Stid te bilo, Peter. Daj joj šiling, a uz to i blagoslov, ili će i tebe i nas napustiti sreća. (PETER priđe škrinji i uzme šiling.) BRIDGET (STARICI): Hoćete li mlijeka? STARICA: Ne tražim ja ni jela ni pića.
PETER (pruža joj šiling): Ovo je za vas. STARICA: Ni to ja ne tražim. Ono što ja tražim nije ni zlato ni srebro. PETER: A što vi onda ištete? STARICA: Tko meni želi pomoći, mora mi dati sebe, mora mi dati sve. (PETER priđe stolu u čudu gledajući srebrni šiling u vlastitoj ruci, te se šaptom obrati BRIDGET.) MICHAEL: Imate li vi muža, gospo? STARICA: Nemam. Uza sve ljubavnike koji su me obasipali svojom ljubavlju, nikad ni jednome nisam prostrla postelju. MICHAEL: A ne osjećate li se osamljenom u tim vašim lutanjima Irskom? STARICA: Imam ja svoje misli i svoje nade. MICHAEL: A kakvim se to nadama sokolite? STARICA: Nadam se da ću povratiti svoja prelijepa zelena polja; nadam se da ću istjerati tuđince iz kuće. MICHAEL: A kako ćete to postići, gospo? STARICA: Imam ja dobre prijatelje, koji će mi pomoći. I sad se okupljaju meni u pomoć. Ne bojim se. Poraze li ih danas, oni će već sutra stati na noge. (Ustaje) Moram ići dočekati prijatelje. Meni su oni došli pomoći; moram im poći poželjeti dobrodošlicu. I susjede moram pozvati da ih srdačno dočekaju. MICHAEL: Poći ću i ja s vama.
BRIDGET: Ne moraš ti ići dočekivati njezine prijatelje, Michael, ti moraš dočekati nevjestu. Imaš ti prečeg posla: valja donijeti jelo i piće. Djevojka koja ti dolazi u kuću neće stići praznih ruku; ne smije je dočekati prazna smočnica. (STARICI) Možda ne znate, gospo; moj sin se sutra ženi. STARICA: Ne tražim ja pomoć od momaka pred ženidbom. PETER (obraća se BRIDGET): Što misliš, tko je ta žena? BRIDGET: Niste nam još rekli vaše ime, gospo. STARICA: Neki me zovu Sirotica, a neki pak Cathleen od Hoolihana. PETER: Čini mi se da sam jednom poznavao osobu s takvim imenom. Tko lije to bio? Možda neka žena iz mojega djetinjstva... Ne, ne, sjetio sam se... to sam ime čuo u pjesmi. STARICA (stoji na vratima): Čudite se što su o meni pjevali pjesme, je li? O, da, mnoge su pjesme ispjevane za me. Jutros sam čula jednu; nosio ju je vjetar. (Pjeva.) Teške suze roniti nemojte Kad grobove budu kopali sutra Ne pozivajte gizdave konjanike Na ukopnu svečanost sutra. Nemojte iznositi hranu pred tuđince Za tužne karmine sutra Ne dajte zlata za molitve blage Onima koji će umrijeti sutra. Neće im trebati molitve, neće, kažem vam. MICHAEL: Ne znam što znači ta pjesma, ali bih želio znati što mogu učiniti za vas. PETER: Dođi amo, Michael. MICHAEL: Psst, oče, slušaj staricu. STARICA: Teške su obveze onih koji meni pomažu. Mnogi koji danas imaju rumene obraze sutra će biti blijedi; mnogi koji su slobodno trčali brežuljcima, tresetištima i rogozištima morat će hodati kamenim ulicama dalekih tuđinskih gradova; brojni će se lijepi planovi izjaloviti; mnogi koji su zgrnuli novac neće ga ostati ovdje trošiti-mnoga djeca rodit će se bez oca koji bi im nadjenuo ime. Oni koji danas imaju rumene obraze sutra će zbog mene biti smrtno blijedi, ali će za sve svoje misli i djela biti dobro nagrađeni. (STARICA izlazi iz kuće, pjevajući.) Ali
dovijeka njih ćemo pamtiti i vazda živjet će oni; Uvijek nas riječima krijepiti A mi ćemo vazda ih čuti. BRIDGET (obraća se PETERU): Pogledaj ga, Peter, kao da je opsjednut. (Povisi glas.) Michael pogledaj svoje vjenčano odijelo. (Vadi odoru iz ormara.) Moraš ga isprobati sada, sutra će biti prekasno. Momci će ti se rugati ako ti ne bude pristajalo. Uzmi ga, Michael, pođi u sobu i isprobaj ga. (Gura mu odijelo u ruke.) MICHAEL: O kakvom vjenčanju govoriš, majko? Kakvo odijelo ću sutra odjenuti? BRIDGET: Ovo je odijelo koje ćeš obući sutra kad se budeš ženio Delijom Cahel. MICHAEL: Posve sam zaboravio na vjenčanje. (On pogleda odijelo, krene prema sobi, ali zastane, čuvši klicanje izvana.) PETER: To galame pred našim vratima. Što se dogodilo? (U kuću nahrupe susjedi, a s njima PATRICK i DELIA.) PATRICK: U luku su uplovili brodovi; Francuzi se iskrcavaju u Killali. (PETER vadi lulu iz usta, skida šešir i ustaje. MICHAEL ispušta odijelo iz ruku) DELIA: Michael! (MICHAEL se ne obazire.) Michael! (Okreće se prema djevojci.) Zašto me gledaš kao da me ne poznaješ? (Ona ustukne. Prilazi joj BRIDGET.) PATRICK: Dečki hrle prema luci, u susret Francuzima. DELIA: Michael neće ići ususret Francuzima. BRIDGET (PETERU): Reci mu da ne ide, Peter. PETER: Uzalud! Ne čuje on ni riječi od onoga što mi govorimo. BRIDGET: Delia, pokušaj ti; dovući ga na ognjište.
DELIA: Michael, Michael, nećeš me valjda napustiti! Ne idi pred Francuze, ta sutra je naše vjenčanje. (Ona ga obujmi. MICHAEL se okrene prema njoj, kao da će popustiti. Izvana, čuje se STARIČINA pjesma.) Dovijeka njih ćemo pamtiti, I vazda slušati njihov zov. (MICHAEL se odvoji od DELIJE i krene prema susjedima, koji stoje pred vratima.) MICHAEL: Hajd'mo, nemamo vremena, moramo poći za staricom. (MICHAEL i susjedi izlaze.) PETER (uhvati PATRICKA za ruku): Jesi li vidio neku staricu kako silazi niz brežuljak? PATRICK: Ne. Vidio sam jednu mladu djevojku; hodala je uznosito, poput kraljice.
SVRŠETAK
Cathleen od Hoolihana Komad je objavljen 1902, a izveden iste godine u katoličkom internatu u Dublinu s Maud Gonne u naslovnoj ulozi. Kathleen ili Cathleen prezimena Houlihan ili Hoolihan (Yeats upotrebljava oba načina pisanja) simbol je Irske, a četiri zelena polja četiri su njezine pokrajine. Ballina i Enniscrone i Kilglas lokaliteti su u Irskoj. Simboličan je lokalitet Killala u pokrajini Mayo jer su se ondje 22. kolovoza 1798. iskrcale francuske trupe vodene generalom Humbertom. Crveni je čovjek vjerojatno Hugh Roe O'Donnell, buntovnik iz 16. stoljeća koji biva otrovan u Španjolskoj kada tamo odlazi zatražiti pomoć. Jedan od O'Sullivanovih ljudi također je junak iz 16. stoljeća, a Brian Boru (926 - 1014) irski kralj koji je pao u pobjedničkoj bitci s Dancima blizu Dublina.