Umjetnost BiH 1894-1984 (katalozi)

Umjetnost BIH 1894 – 1923

Umjetnost Bosne i Hercegovine 1894 – 1923 Azra Begić Periodizacija je izvršena isključivo prema prilikama u BiH koje su predmet prve studije u ovom katalogu. Na početku izložbe stoji, dakle, period koji predstavlja vrhunac dominacije strane likovne produkcije u BiH (1894-1903), (1894-1903), ali u kome, istovremeno, klija sjeme domaćeg razvitka. Na njenom kraju nalazi se period 1918-1923. 1918- 1923. koji znači vrhunac svega onoga što je prosijano u vrijeme austrougarske uprava a sada, sada, u novim prilikama, doživljava doživljava puni rascvat. rascvat.

PRILIKE Period austrougarske uprave

U globalu, čitav austrougarski period može se podijeliti u dvije faze: u prvoj, koja traje gotovo tri decenije, dominira strana likovna produkcija sa domaćom tematikom; u drugoj, vodstvo preuzimaju domaći umjetnici nadmašujući strance brojnošću, kvalitetom i suvremenijom orijentacijom u radu. Prelomna godina za prvu i drugu fazu jeste 1907. godina, kada stupaju bosanski umjetnici Gabrijel Jurkić, Pero Popović, Branko Radulović i Tudor Švrakić (muslimani i jevreji zasada stoje po strani). Posljedice okupacije: a) strana likovna produkcija u periodu 1894-1903. Trebalo je sačekati sačekati da austrougarska austrougarska politika u našim krajevima krajevima dobije jasnije i određenije određenije konture pa da likovna umjetnost postane važan adut u političkooj ig ri. Pri tome je prvorazrednu ulogi ulogi odigralo pokretanje Nade (1895(1895-1903), 1903), luksuzno opremljenog časoposa za pouku, zabavu i umjetnosti. Period Nadinog izlaženja poklapa se sa vrhuncme dominacije strane slikarske produkcije na našem tlu. Štadleru dugujemo i poduži p oduži boravak slovenačke slikarice Ivane Kobilice u Sarajevu. Ona se ovdje najtješnje povezuje sa glavnim Nadinim ilustratorima: likovnim uradnikom Ewaldom Arndtom Čeplinom, teo Leom Arndtom i Maximilianom Liebnweinom. Agilna četvorka osniva 1900. godine Sarajevski S arajevski slikarski klub. Crkva i država nisu jedini poruioci umjetničkih djela. Pored njih se javlja buržoazija – strana i domaća. Buržoazija je uglavnom skoncentrisana na slikanje vlastitog lika. b) pojava domaće umjetnosti umjetnosti

1

Umjetnost BIH 1894 – 1923 1906. soji na raspologanjaju privatna pri vatna škola Čeha Jana Karela Janevskog u Sarjaevu, kroz koju su prošli Tiješić, Mijić, Bijelić, Kuzmićev, Berov. Sticajem okolnosti u ovom periodu, Evropa je bosanskohercegovčkim umjetnicima postala širi zavičak. No budući da su svi manjemanje -više bili seljačkog, sitnograđanskog ili, u najboljem slučaju činovničklog porijekla, te da su dolazili iz sredine skučenih vidika, oni nisu ni htjeli ni mogli da se uključe u avangardne pokrete koji u to vrijeme niču na različitim punktovima u Evropi. Zbunjeni posvemašnjim rušenjem vrijednosti koje su tek usvojili i osvojili, svi oni imaju potrebu da nađu stabilnija uporišta: to su Akademija i Muzej, dakle, ono što je sigurno i provjereno. Položaj domaćih umjetnika Moramo imati na umu složenost političke situacije na unutrašnjem i međunarodnom planu. Bosna i Hercegovina definitivno je ušla u krug evropske kulture. Austrougarska uprava radi na denacionalizaciji Bosne i Hercegovine. Na drugoj strani su domaći nacionalisti. Nacionalno buđenje naših naroda u prvi mah je obo jeno obo jeno uzajumnom netrpeljivošću. Poslije uspjeha Jurkićeve izložbe 1911, najavljuje se regionalna izložba bosanskohercegovačkih bosanskohercegovačkih umjetnika. umjetnika. Rezime austrugarskog austrugarskog perioda: perioda: izložba 1917. U trenutku kada je gubila tlo pod nogama Austro-Ugarska je napravila izložbu. Na izložbi je prikazano 156 djela od dvadeset dvadeset i jednog umjetnika. Svečano otvoenje je obavljeno 14. oktobra u svečanoj Sali zgrade Zemaljske vlade. Bila je to prva velika zajednička manifestacija bosanskohercegovačkih umjetnika (četrnaestorica su bili domaći); po prvi i posljednju put su se našli na okupu domaći i strani umjetnici. I oficijalna i opoziciona kritika slažu se u tome da nivo izložbe nije bio osobito visok. Prvo bilo je mnogo odsutnih: među domaćim umjetnicima nisu se pojavili neki od najboljih: Branko Radulović, Pero Popović, Lazar Drljača, nije bilo ni Špire Bocarića, Lekse Tomaševića, Lujze Kuzmić, Adele Berove, Milenka Atanackovića. S druge strane, ni sami učesnici, sa izuzetkom Bijelića, Jurkića te Švralića, Mijića a donekle i Tiješića, nisu nastupali sa reprezentativnijim djelima: bilo je dosta crteža, skica i studija, dosta akvarekla, nešto grafika i skulptura. Mazalić je izložio sam o akvarelel, Šain ratne crteže, Bijelić djela iz bihaćkog perioda, Jurkić loše ocjenjenu Ratnu žetvu i izvanrednu Visoravan u cvatu. Jedino je Mijić sa 18 radova i razvovrcnihh tehnika nadmašio sve prisutne. Najbrojniji su portreti i pejzaži. Stilski raspon izložbe kretao se od akademskog realizma i naturalizma, te plenerizma i raznih derivata impresionizma i sezanizma do simbolizma, seceije i ekspresionizma, a sve to bilo je profiltrirano kroz akademije u Beču, Pragu, Krakovu, Minhenu, Budimpeštu i Parizu... jednom riječju, tu se moglo vidjeti sve ono što su naši umjetnici dotada naučili u Evropi i manje ili više slobodno dalje razvili. Obje protivničke protivničke struje su konstatorale konstatorale odsustvo odsustvo domaće umjetnosti. J. J. Ko hoće da na trenutak zaboravi rat, neka ode na slikarsku izložbu u Sarajevu. Zaista, u izložbi naših slikara ne miriše barut, u doba revolucije nijedne crvene game. Ova izložna je imala prvorazredan značaj u sumiranju rezultata postignutih u perioud austroguarske austroguarske uprave.

PERIOD IZMEĐU DVA RATA - vrijeme 1918-1923 – Društvo umjetnika umjetnika SHS

2

Umjetnost BIH 1894 – 1923 Među sarajevskim umjetnicima prvi su se organizirali slikari. oni su u novembru 1919. osnovali Društvo umjetnika SHS pored predsjedništvom dr. Nike Andrijaševića. Osnovna njegova zadaća bila je podizanje domaće umjetnosti u narodnom duhu i potpomaganje umjetnika. Ovo je period cvjetanja Karla Mijića, Romana Petrovića, Doke Mazalića, Petra Tiješića, Šeferova, Kuzmićeve, Berove, Švrakića, Jurkića, Šaina, Hadžidamjanovića. Oduševljenje zbog Oslobođenja, osjećaj opstejugosavenske povezanosti i bratstva. To je vrijeme osnivanja i djelovanje prve umjetničke kolonije u nas – blažujske. 1923. održana poslejnja izložba Društva umjetnika SHS.

Atmosfera bez kiseonika U euforiji poratnih godina izgledalo je da će Sarajevo, ako ništa drugo, postati važno likovno središte. Na žalost, entuzijazam nekolicine ubrzo će se razbiti o tešku zaostalost i nezainteresiranost sredine: materijalno stvari stoje veoma loše: poslije povlačenja stranog kapitala, ratom i okupacijom je isrpljena Bosna i Hercegovina. Ubrzo prestaju iluzije naših slikara o ravnopravnom uključivanju u zajednicu jugoslavenskih jugoslavenskih umjetnika. Naši slikari su izvrsno primljeni u Zagrebu, koji je u to vrijeme najznačajnije jugoslavensko likovno sreište. Ovo opštejugoslavensko bratimljenje i zajednički polet neće dugo potrajati: novoformirana država ubrzo je podsjekla krila nadama ravnopravnosti i bratstva među jugoslavenskim jugoslavenskim narodima. Bosna Bosna je izgubila status samostalne samostalne pokrajine. pokrajine. Nakon 1923. godine naši naši umjetnici se moraju prilagoditi novim, međuratnim prilikima u kojima Bosna i Hercegovina igra sporednu ulogu. Mladi napuštaju zemlju. Oa ipak kontinuitet postoji zahvaljujući ponajprije nekolicini snažnih ličnosti: Karlo Mijić slika sada neka svoja kapitala djela u neorealističkom duhu; Đoko Mazalić također, Roman Petrović čuva svoj radoznali stvaralački duh sklon eksperimentu i novim tra+enjima. Upravo će ova trojica umjetnika, skupa sa Sigom Sumereckerom, započeti započeti obnovi i preporod likovnog života u Sarajevo pod kraj treće decenije – decenije – Grupa četvorice, 1929. i 1930.

SLIKARSTVO PODSTICAJI I OPREDJELJENJ O PREDJELJENJA A Na čuvenoj Svjetskoj Svjetskoj izložbi u Parizu, 1900. godine Bosna i Hercegovina nije mogla izložiti djela nijednog domaćeg slikara. Jedan jedini umjetnik bosanskohercegovačkoh porijekla, kome se ukazala čast, izlagao je u srpskom paviljonu. Bio je to Hercegovac Risto Vukanović sa platnom Dahije. U našem paviljonu bili su stranci. Počasno mjesto zauzimala je ogromna Diorama Sarajeva uvaženog bečkog slikara A. Kaufmana. U svega nekoliko godina Bosna i Hercegovina je proživjela i iživjela svoje devetnaesto stoljeće i sa prvim slikama Đorša Mihajlovića ušla u modernu umjetnost jugoslavenkih jugoslavenkih naroda. Iznenadna pojava domaće umjentosti – i to t o u relativno širokom opsegu – predstavljala je, kao što smo vidjeli, i za suvremenike suvremenike tajnu koju nisu uspjeli odgonetnuti. odgonetnuti. Međutim, iz naše današnje perspektive, jasno je da se upravo pod kraj devetnaestog stoljeća sustigao i spleo čitav niz faktora koji predstavljaju plodan humus iz koga će ubrzo proklijati sjeme budućih žetvi. U umjetnosti koja se u to vrijeme stvara u Bosna i Hercegovini paralelno teku dvije nejednake linije: jedna, neuporedivo jača, vezana je za Zemaljsku vladu i austrougarskoj 3

Umjetnost BIH 1894 – 1923 politici bliske krugove. Gotovo svi se okupljaju oko časopisa Nada. Na drugoj strani stoje znatno malobrojniji slikari vezani isključivo za domaću, mahom sr psku sredinu: oni, udovoljavajući potrebama i narudžbni srpske crkve i srpske buržoazije, predstavljaju prelaz između ikonopisaca i modernih slikara. Kao po pravilu, portrete rade u duhu akademskog realizma, a ikone u pravoslavnom, čisto bizantijskom stilu. Na taj način nacionalno osvješćena srpska sredina želi da se suprostavi uticaju stranaca. Prvi umjetnik u Bosna i Hercegovina, isključivo orijentiran na podmirenje potreba domaće sredine bio je Crnogorac i atinski đak ANASTAS BOCARIĆ. On je ovdjke borav io kratko (stigao 1896), a interesuje nas u prvom redu kao slikar portreta naših građana. Vjerovatno je već 1896 godine u Mostaru nastao Portret trgovca Ivaniševića, rađen po fotografiji, u tradiciji akademskog realizma, sa izvrsnim poznavnjame metjea i ča k sa nekim slobodama, npr. u tretmanu ruku, čije deformacije imaju izvjesnu ekspresivnu vrijednost. 1897. pridružio mu se brat ŠPIRO BOCARIĆ koji će se nakon kraćeg studija u Veneciji, trajno nastaniti u Sarajevu i ovaj način slikanja nastaviti do u dvadeseto stoljeće. Soolidno izvedeni, često po fotografiji, sa dobro uočenim psihološkim karakteristikama i jasnim naznakama pripadništva građanskoj klasi, uspješno dočaravanje materije, ovi portreti postavljeni su redovno pred neutralnu pozadinu, rađenu su u osnovniom smeđđe - pozlaćenom tonu kroz koji se probijaju akcenti nešto smionije babaćenog življeg kolorita. Po ljupkostoi izdvajaju se Portret Beluša Jungića 1898, Portret Atanasija Šole. Već početkom druge decenije Špiro taj svoj akademski način zaodjeće u posve izvanjsko ruho poentilizma koji gotovo nikad ne probija akademsku strukturu slike, ali slikaru nameće rješeavanje probleme svjetlosti i boje. LEKS TOMAŠEVIĆ – riječ je o posljednjem ruskom đaku iz Foče, koji stoji posve po strani od tokova savremen bosanskohercegovačke umjetnosti. U njegovoj oskudnoj zaostavštini izdvaja se Portret oca, snažan, taman, i tvd, kao izrezan u drveu, zasada još uvijek njegovo najreprezentativnije djelo. Lekso je tipična prelazna ličnost, svojim opusom bliža Xix nego XX st. Iz kruga Vladine liinije, prvi je stigao ĆIRO TRUHELKA osnovač zemaljskog muzeja, te njegov prvi kustos i direktor. Po struci historičar umjetnosti, čitavog života je neumorno lslikao i u svakoj prilici pomagao umjetnost i umjetnike. Bo je jedna od onih dragocjenih ličnosti koje stvaraju klimu i oko sebe šire blagotvoran duhovni uticaj. Po svom shvatanju slikarstva, najbliži je bečkog školi, onom akademskom mamžinu slivenog poteza koji brižljivo bilježi sve detalje i nastoji na pasolutnom poštivanju pravila perspektive, anatomije, loklalnog kolorita i slično. On je prije svega slikar čistog srca i zato njegova djela nisu lišena neke pomalo naivne draži, takvo je i Dvorošte u Mostaru, predstavlja njegove najbolje kvalitet. FEDRINAND VELC, Čeh po narpodnosti. Školovani umjetnik, formiran na akademijama u Pragu i Minhenu i ovjenčan nagradama i slavom. Pored slikanja i pedagoškog rada piše knjige, objavljuje rasprave i ilustracije u Nadi. Svojom blijantno slikanim aktom Na odru rađenim u Minhenu 1886 sa majstorski izvedenom pokratom izaziva divljenje učenika pogotovo Đoke Mazalića. Osobita mu je zasluga u tome što je organizirao izložbe đačkih radova. BALTAZAR BAUMGARTL, zaposlio se u Srednjoj tehničkoj školi. U centar svog interesovanja stavlja naš pejzaž, a rješava ga u stilskom rasponu između planerizma i secesije. Nahorevo zimi 4


NADA je faktor od prvorazrednog značaja u formiranju likovne kultore Bosna i Hercegovine. Na mlade duhove je višestrukoo djeloala, svojom likovnom opremom, ilustracijama, reprocuk ijama umjetničkih djela i fotografijama, i svojim tekstovima. Transformaciju Nade u skladu sa novim duhom vremena, možemo pratiti i kroz promjene u njenom grafičkom izledu i kroz njen slikovni materijal. Već od 1898 počinje pobjedonosno nadiranje secesije, naglo zaobljavanje linija u vitice i ornamente.

ŠKOLOVANJE I UTICAJI EVROPSKIH LIKOVNIH CENTARA BEČ – akademizam, plenerizam, sibmolizam, secesija . Uticaj Segantinija. Miljenko Atanacković upisao se na valjda najkonzervativniju od svih tadašnjih evro pskih akademija – Bečku! Sjedište nekoliko privatnih crtačkih i slikarskih škola, Akademije, Umjetničke škole za žene i Škole za umjetnost i obrt. Beč je konzervativan kao likovno središte. Iz perspektive MILENKA ATANCOKVIĆA 1895. godine su stvari izgled ale posve drugačije. Poslije privatnih studija upsio je da se upiše na Akademiju. Učio je kod uvaženog profesora Griepenkerrla, i kasnije na specijalki za historijsko slikarstvo profesora Rumplera. Njegovu slikarsku zaostavštinu možemo podijeliti u dvije grupe: u solidne cteže nastale u toku školovanja na Akademiji i radove iz kasnije bijeljinske faze, koji svjedoče o fatalnom propadanju talenta u provincijskim uvjetima. Njegovo najzapaženije djelo ostaje Portret starca. Najbolja psihološka studija jedne ličnosti iz naroda, zadivljujuće precizno naslikan taknim kistom. Ukratko njegov rad je pod utjecajem akademizma na početku i naive na kraju. ATANASIJE POPOVIĆ – posljednji stigao u Beč, ostao manje-više u okvirima bečkog akademizma. Na Akademiji je od 1911-1914. u Jungwirthovoj klasi. Iz ateljela. Po ljubavi za detalj podsjeća ovaj enterijer na holandske male majstore, a bočno osvjetljenje ukazuje ponovo na Holandiju. Ni njegov portret ne odudara od tog načina slikanja. Izvrstan je u psihološkoj karakterizaciji modela. Dok se kod ciklusa Ljevaonica osjeća uticaj njemačkog slikara A. Menzela, s kojim je i Smiljka Šinik otišao u socijalnu tematiku 1923/24. U Dubrovniku će slikati folklorne motive i plenarstičke pejzaže. LAZAR DRLJAČA – boravio je u Beču od 1906-1911. Od toga je četiri godine proveo kod Christiana Griepenkeria, s kojim se, navodno, stalno svađao zbog pretjeranje upotrebe cinobera. Tiješić je dobro pametio njegove izvrsne krokije, naročito aktova, od kojih, na žalost, ništa nije sačuvalo. Iz ovog Dljačinog bečkog perioda raspolažemo, zasada, samo sa dvije slike: prva je Studija za portret iz 1909 (UGBiH) primjer je ranog Drljačičnog plenerizma i posve osrednje djelo. 1911. prelazi u Pariz, gdje će njegova umjetnost doživjeti značajne transformacije. Ovakav zaključak dugujemo u prvom redu slici Tri putnika iz 1913. Portreti porodice Đurić – 1911 slikane u Lienzu. Na ovim portretima i njegova paleta je oplemenjena je finim skladovima crvenog i modrog, potez je mekši i ležerniji. U Parizu poziva na Lenbaha, kopirajući marljivo Ticijana i Leonarda u Luvru.

5

Umjetnost BIH 1894 – 1923 GABRIJEL JURKIĆ – jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih predstavnika one umjetničke struje moderne umjetnosti, čija su ishodišta simbolizam i secesija. Na slikama nastalim pod Segantinijevim uticajem – triptihu Malovan i Vili naroda moga iz 1911. godine Lunaček je, već onda, pored neke vrste poentilizma, uočio oštro osvjetljenje i jake i tvrde konture. No na Vili se pojavilo još nešto: dematerijalizacija kolorita (kose: žuti-zelenosvjetloružićasto). Svojim kristalno čistim Motivom iz Gruža 1922. pa pgotovo apstraktnom Mjesečinom 1913. ili onom tako čudesno proćućenom i proslikanom Visoravni u cvatu 1914 – za čije vrijednosti nas je učinila osjetljivim savremena umjetnost i kojoj uz bok mo gu stati nedavno otkriveni Čempresi 1916.; koloristički maksimalno pojednostavljenim i elegantnim Putm u vječnost 1918; široko slikanim Divljim makom, 1921. sa još vidljivim tragovima secesije, i onim svježim impresionističkim skicama nastalim između 1919 i 1921 (Impresije, Sestre kraj Neretve itd) Jurkić nam se ukazuje kao jedna od najvrijednijih i najosebujnijih ličnosti čitavog ovog perioda. Jurkić je imao želju i odluku ilustrirati sve važnije povijesne događaje naše domovine od Kulina bana pa do propasti kraljevstva. Stoga je u centar svoje izlobe postavio slike i studije iz svog povijesnog ciklusa koji je radio na specijalki za historijsko slikarstvo Kazimira Pochwalskog. LUJZA KUZMIĆ, stigla je u Beč prva, a njena slika Glava djeteta, sa posljednj e godine studija 1912. pokazuje daleko veće slobode u tretmanu nego uobičajeni ulickani portreti bečkog akademizma. No pravi dopinos našoj umjetnosti daće Kuzmićeva tek poslije Prvog svjetkosg rata u mrtvim prirodama i pejzažima živog kolorita, u kojima se mogu razaznati tragovi ekspresionizma i sezanizma koje nije ponijela iz Beča već ih je nakdnadno stekla druženjem sa slikarima Blažujske kolonije, a u prvom redu zahvaljujući uticaju svog supruga Karla Mijića. ADELA BER – studira na ovoj Školo od 1910-1914 i njeni školski portreti naročito oni iz 1913/14 rađeni u klasi Otta Friedricha, već su posve zrela slikarska ostvarenja. Na Školo je odmah uočen njen talenat za graiku, pa kontinuitet njenog rada možemo najbolje prttiti upravo kroz njene crteže i drvoreze koji stoje u znaku secesionističke linije, te uz neke akvarele i znatno ekspresivnije grafike Karla Mijića, kao i slike, pastele i crteže Jurkićeve i, donekle, Šainove predstavljaju ono najvrijednije što je secesija dala na tlu Bosna i Hercegovine. U grafici izraziti lirik, fino razigrane arabeske, Berova je u slikarstvu umjetnik drugačijih stremljenja i opredjeljenja. Svoj kasniji slikarski stil formirala je i ona u dodiru sa slikarima Blažujske kolonije, među kojima joj je najbliži Šeferov. I njene s like poslije 1919. pokazuju uticaje Cezannea koji je veoma priosutan u našem slikarstvu tog vremena. Poentilizmom su zaraženi Špiro Bocarić i Đoko Mazalić, a slikanje triptihona, također preuzeto od Segantinija bilo direktno, bilo pak posredstvom Jurkića – još se godinama provlači bosanskohercegovačkom slikarstvu.

PRAG – akademizam, plenerizam, poentilizam, simbolizam. Nosioci Bukovčevog manira u bosanskohercegovačkom slikarstvu su trojica naših praških studenata: Pero Popović, Todor Švrakić i Branko Radulović. 1905. godine kada su stigli u Prag, Popović, Švrakić i Mijić bila je godina Munckove izložbe koja je djelovala kao neka vrsta šoka na mladu generaciju. 6


Vera Jablna jedna od prvi školovanih historičara umjetnosti kod nas.

Zajednička izložba 1907. godine Prvo poznato nam datirano djelo iz ovog poentilističkog tipa je Mrtva priroda sa zecom iz 1906. godine i već na njoj možemo naslutiti Popovićev koloristički talenat koji će se kasnije razmahati, naročito u skicama. Izložba 1907. godine nije označila smao start domaće umjetnosti, već i pojavu jedne za naše prilike veoma seriozne kritike. Pisao pod pseudonimom Mirko analizirao je izložena djela, pokušao im odrediti korjene i uzore i da ih smjesti u relacije prema svjetksoj umjetnosti. Poslije učenja kod Bukovca, naši slikari prešli su na specijalku profesora Ženišeka, praškog i bečkog đaka, poznatog dekoratera i službenog portretista koji je, i problemski i kvalitativno, zaostajao za Bukovcem. PERO POPOVIĆ – izrastao je u vrsnog pedagoga koji je pružio prve pouke u slikarstvu Milivoju Uzelcu i Vilku Gecanu. Suzana i starci odiše simbolizmom. Na Autoportretu iz 1913. godine forma je sve više sintettičnije tretirana. Kasnije će se Pero kolebati između akademizma u portretima rađenim po narudžbi, pl enerizma i impresionizam u pejzažima, skobodno interpretiranih Cezanneovih pouka u mrvim prirodima Voće, i lucidne psihološke analize koja ide do eskpresionizma u kansijim autopotretima. U čitavom našem slkarstvu Pero je, ipak, najbliži izvornom hedonizmu impsresionizma, pa su njegove slike čista radost za čula. Bio je neobično osjetljiv za intenzirtet i nijansu boje. Nismo posve sigurni da su slike Pralje, Volje i Povrće nastale do 1923. godine, budući da je on poslije Akademije samo veoma rijetko potpisivao i datirao svoje slike: sigurno je samo da su nastale u banjaličkom periodu, tj. prije 1930. Bio je trajno nezadovoljan sa samiim sobom, ono što je učio kod Bukovca i Ženišeka tjeralo ga je da dovrši sliku, a njegov vlastiti talenat znao ga je zaustviti na vrijeme: u času kada se impresija, utemeljena na percepciji prirode, kroz umjetnički temperament transformiše u ekspresiju. TODOR ŠVRAKIĆ – štićenik Paje Jovanovića, bio je izuzetno plodan slikar, a u Srbiji i Bosna i Hercegovini je u prvom redu poznat i popularan kao akvarelista. Prvi njegov ciklus akvarela pod nazivom Kosovo slikane je u rodoljubivom zanosu za vrijeme Balkanskih ratova. Kritika iz 1913 godine ističe da se on suviše ekscentrično i šareno koloriđe, da su mu sjenke ljubićaste itd. to i prombjedba da se na svakom radu daje nov način rješavanja problema svjetlosti uvjerava nas da se već tada radi o prihvatanju impsresipniostičkih pouka, što još nije vidljivo ma Koloma s kolibom iz 1910, niti na Šumi iz 1911, ni nia uljima iz velikog formata iz 1913 i 1914 Kozja ćuprija. Kosta Strajnić svrstao ga je međi zanimljive srpske novatore, slikare impresionizma. Takva čast Švrakiću više nećće biti ukazana – ni što se društva, ni što se novatorstva tiče. BRANKO RADULOVIĆ – prvi bosanskohercegovački slikar kome je posvećena monografija iz pera Side Marjanovića, još 1906. godine. Od tada do danas naša se predstava o ovom umjetniku izuzetno ostančanosti i kultire nije bitnije mjenjala. Opus Radulovičev je nevelik, što je i normalno s obzirom na njegovu preranu smrt, ali je zaokružen i, u svojim najboljim 7

Umjetnost BIH 1894 – 1923 ostvarenjima skoncentrisan na studij svjetlosti. Bez obzira da li su njegova najbolja djela U šetnji i Mladić s kapom nastala u Pragu ili Parizu, ona čine najranije primjere impresionizma u bosanskoher cegovačkom slikarstvu. U vrijeme pobjedonosnog rasvata kubizma i prodora apstrakcije, ide stazama bojažljivog impsreionizma,kojim su ga uputili njegovi profesora sa Praške akademije Bukovac i Ženjišek, a u Luvru postavlja štafelaj pred Rembranta, Delakroa i Degaa.

MINHEN – Freilichtmalerei i Jugendstil. Ekspresionizam. Sažere karakteristike: minhenske koncepcije slike: poštovanje predmeta, postlajblovski način slikanja i pleneristička atmosfera, čime se ovaj način slikanja u krajnjoj liniji, svodi na ono što on u suštini jeste: njemački plenerizam. ĐORĐE MIHAJLOVIĆ – najstarjiji minhenski đak. Prvo je bosanac koji se pojavaio na jednoj značajnoj izložbi. Slike nastale te godine 1904. Žena u bijelom mogu se smatrati primjercima modernog bosanskohercegovačkog slikarstva. Mihajloviću je dr. Smiljka Šinik posvetila dugi niz godina svog znanstveno-istraživačkog rada. Učenik Kutlika i Vukanovića u Beogradu, uputio se 1901. u Minhen. Djela iz ovog školskog minhenskog perioda, do 1909. godine pokazuju čvrstu modelaciju, strogost i uzdržanost u boji, otmjenost, profinjenost. Žena sa šeširom, Studij za portret I i II, najzreliji rezultat daće na slici Konj, 1910 njegovom najviše hvaljenom djelu. Boravak u Parizu. 1909/10. dovešće Mihajlovića u neposrednu blizinu im presionizma, čije će se pouke rasvasti u njegovom opusu pod kraj života, preciznije u posljednje dvije godine 1917/19. U to vrijeme bavio se Mihajlović poglavito pejzažom – u ulju, akvrarelu i pastelu. Radio je užurbano, spontano, ne brinući o pravilima i propisima bilježio ljepotu svakidašnjice. SAVO POPOVIĆ IVANOV – prvi minhenski žak koji se vratio u Bosnu. Već 1908. nalazimo ga kao veoma aktivnog učitelja crtanja na Tuzlanskoj gimnaziji. Sin Vladinog činovnika nije se morao suočavati sa materijalnim nedaćama koje su nagrizle većinu naših mladih talentata. U početku 1911 ističe se da je dobar pejzažista. Saznajemo da je bio ljubimac minhenskog profesora Seitza koji mu je zavještao ljubav prema genre-slikarstvu: ono će s vremenom postati njegovo glavno opredjeljenje. U njegove najviše kvlitete ubrajuju širok potez kista i koloristički talenat. Naša kritika se nije osvrtala na njegov rad. 1926. se preselio u Njemačku gdje mu se zametnuo trag. Naš sud o Savinom slikarstvu mogao bi se izmjeniti pronalaskom kvalitetnijih slika. PETAR ŠAIN – ima u vrijeme školovanja bogato razuđenu biografiju, najrpije izučavanje litografskog zanata kod Rožankovskog, gdje se upoznao i sprijateljio s Račićem, pa Grafički institut u Beču, potom boravak u ateljeu Alfonza Muche u Parizu, 1905/06, pa pooovo Minhen i Beč i napokon Minhenska akdemija, 1909 -1913, najrpije studij vajarstva kod Schmidta, pa grafike i slikarstva kod Halma. Predstavljaju ga kao velikog putnika, fotografa i karikaturistu. U prvom svjetskom ratu učestvuje k ao ilustrator sa bojišta i sa takvim crtežima nastupio je na Izložbi umjetnika iz BiH 1917. godine. A kritika je redom hvalila njihov snažni realizam. Već tada je počeo njegovati kombinaciju crteža tušem i akvarela, pored čistog crteža i čistog akvarela. Njome radi dobar dio svojih ratnih prizora, a u periodu između dva rata koristi je za slikanje tipova sa sarajevske čaršije. Pored sklonosti ka simbolizmu i alegoriji, javljaju se tu, mjestimice: secesionistički ritam arabeske, fine valerske gradacije, snažni 8

Umjetnost BIH 1894 – 1923 kontrasti svjetlo-tamnog, monumentalan tretman ljudske figure, potom neke neubočajene kompozicije, intenzivan alii dematerijalizovan kolorit, dinamičnost kompozicije, sposobnost svođenja na bitno, što su sve osobine koje ranije nismo dovodili u vezu sa Šainom skolinm usitnjavanju i fogografiju. Ovaj strastveni planiran poslije 1920. godine raviće se u lovnog slikara, i genre-slikara. Njegov kvantumom bogat opus teško je prosuđivati bez paralelnog uvida u negove akvarele u kojima je ostavio niz dragocijenih dokumenaa iz nekadašnjeg života našeg grada. Njegove radove kritika visoko ocjenjuje. Svi se slažu u tome da Šain nema modernističkih pretenzija. Secesionističke značajke nosi naročito Pejzaž, veoma pojednostavljen. KARLO MIJIĆ – jedan od vodećih ličnosti ovog perioda i jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara uopšte. Mnoga značajna traženja i problemi epohe prelamali su se kroz njegovu bogatu umjetniku ličnost – i svemu je uspijevao da dade snažana pečat svog individualiteta. Satiriar, karikaturista, ilustratod, vrstan akvarelist, grafičkar, slikar bosanskog života, potrztretista i pejzažita kakvih je malo u nas, okušao se, maltene, u svim tehnikama – od tzv. čiste umjetnosti do umjetnih zanata. Ovaj prvi Mijićev period uistinu je nemoguće prosuđivati bez paralelnog uvida u njegove crteže, na kojima veoma rano dolaze do izražaja ekspresionistike značajke, i akvarele na kojim su uočljive dvije tendencije: jedna se ispoljava u seriji studija u pleneru iz 1913. najbližih impresionizmu, širok, temeramentan potez, naglašena uloga svjetlosti, prevaliranje modrog, a druga na nekoliko nedatiranih kompozicija sa prikazima muških aktova koji ukazuju na simbolističko-secesionističkzu klimu, sa izvjesnom eksresivnošću oblika i delikatnim koloritom. Ulja su rijetka, mahom se radi o portretima Poslije se pojavljuje nova tendencija na njegovim portretima, tj. izostavljanje svega nebitnoga, naglašavanje duhovnog iztaza, svođenje boje na nekoliko zemljanih tonova, jaka stilizacija. Hodler će pratiti ga kao jeka u prvim godinama po završetku rata.

KRAKOV – uticaj impresionizma, secesija, Pont-Avena, nabija i Cezannea Prvi val bosanskohercegovačkih studenata: Bijelić, Tiješić, Mihajla Timčišina i Roman Petrovića. Pored Praga, Krakog je bio najvažniji slavenski likovni centar. No naši su Krakovljaci imali više sreće od naših Pražana, dok su ovi posljednji učili od Bukovca kako da slaž boje u obliku tačaka i od Ženišeka stare pokušane akademske recepte, na Krakovskoj akademiji predavali su nosioci naprednijih strujanja u poljskom slikarstvu tog vremena i vrhunskihh pedagozi: Wyczolkowski, Pankiewcz, Mehoffer, Weiss, Straižnislawski, Wyspianski. Profesori su poklonici francuskog slikarstva. PETAR TIJEŠIĆ – format Tiješićevih slika često je malen, boja nanese na široko u plohama. Kraj početničkih slaboti u slikanju akta začuđuje kod Tiješića već pomenuto majstorstvo u pejzažima: na desetine ovih slike svjedoče o tome da se ne radi o par slučajno nastalih djela, već o čitavom jednom veoma zaokruženom dijelu slik arevog stvaralaštva. kolorit je na nekim veoma intenzivan. I u Sarajevu i u Krakovu Tiješić se osobito proslavio studijmama zima. Majstorski je usklađeno toplo sunčevo osvjetljenje na hladnim plavetnilom sjenki, najintenzivnija svjetlost slikana je najpastuoznijim namazima u duhu dobrih starih akademskih pravila. Više nemira i koloristike topline pokazaće Tiješić u svojim brojnim opejzažima iz Dubrovnika, slikanim za vrijeme rata i u prvim poratnim godinama. 9


JOVAN BIJELIĆ – posljednjih godina u Krakovu budu u njemu interosovanje za Pariz, za kolorit Bonara i čvrste Sezanove forme. Modeli su redovno postavljeni pred dekorativnu pozadinu (cvjetovima ili paalelnim prugama ukrašene draperije i sl). Forme su viiše čvrste nego Sezanove u pravom smislu te riječi, tvrdo su modelirane, a tek tu i tamo modulirane bojom, i redovno, uokvirene neeležastičnom konturom. Ipak upada u oči razlika u kvaliteti: u poređenju sa Tiješićem Bijelić ispada znatno superiorniji u ovom žanru. Tiješiću su ovo jedini aktovi koliko nam je poznatu u čitavom opusu. MIHAJLO TIMČIŠIN – Tymczyszyn. Iz Banja Luke započeo je studije slikarstva 1908. godine u Beču, i nastavio u Krakovu, gdje je jednom zauvijek svladao tehniku pastela koja mu, uz akvarel, postaje glavno izražajno sredstvo. Od n jega se sačuvao veoma mali broj radova. Visoravan zimi. ROMAN PETROVIĆ – posljednji se upisao na Krakovsku akademiju, jedna je od najmarkantnijih i najzanimljivih figura novije bosanskohercegovačke umjetnosti. Njegov opus, nejednakih vrijednosti, izazivao je i još uvijek izaziva različite, čak proturječne ocjene, a sudećo po svjedočanstvima onih koji su ga poznavali i voljeli, njegova ličnost bila je obdarena tako izuzetnim šarmom da su komentari suvremenika o njegovom djelu bili najčešće opterećeni tim nevjerovatno snažnim ličnim značenjem njegovog tvorca. Roman je bio izuzetno prijemčiv za novo i moderno i odigrao je kapitalnu ulogu u uključivanju bosanskohercegovačke umjetnosti u aktuelne likovne tendencije neposrednog nakon Prvog svjetskog rata.

BUDIMPEŠTA – plenerizam, impresionizam. Uticaj Art nouveaua i fovizma. Aktivizam (ekspresionizam sa kubističkim primjesama). Mađarska prijestolnica privukla je bosanskohercegovačke studente slikarstva tek početkom druge decenije prošlog stoljeća. Prvi je bio Mazalić, Vilko Šeferov, Vojislav Hadžidamjanović, Roman Petrović. ĐOKO MAZALIĆ – bio je prvi njen student iz naših krajeva. 1910/11, upisao se u klasu Tivadara Zemplenya, pristaše naturalistčkih shvatanja u pejzažu i figuralnoj kompoziciji. Veoma rano javila se kod Mazalića sklonost ka simbolizmu: počeo je sa nekim tamnim slikama sa biblijskom tematikom. Izlagao je 1912 sa Bijelićem i Tiješićem u Sarajevu. Kritika je primjetila da voli mračne štimunge koje potom bojama oživljava. Zamjeraju mu slobodnu neharmaničnost i neperspektivnost. VOJISLAV HADŽIDAMJANOVIĆ – najvrednija sačuvana njegova djela iz ovog perioda su svakako Autoportret i Ulica u Budimpešti. VILK ŠEFEROV – nismo uspjeli nači ni jedno njegovo veliko djelo iz ovog perioda, austrougarske uprave. 10

Umjetnost BIH 1894 – 1923 AVANGARDA U PERIODU 1918-1923. Na samom početku ovog perioda eksoresionizam je sinonm za sve što je buntovno, novo, što pripada novom dobu i njegovim zahtjevima. Neki se ovim oduševljavaju (Maksim Svara), dok drugi sa sacojalno angažirane pozicije gledaju s porugom (Borivoje Jevtić). KARLO MIJIĆ – predstavlja genezu bosanskohercegovačkog ekspresionizma. Razvoj u crtežu (Obješeni, Kolona radnika) ne prati paralelan razvoj u ulkju zbog njegovog prenebrgavanja ove tehnike u početku njegova rada. Poja vu ekspresionizma na njegovim radovima mogu se tražiti reference kod Van Gogha i Hodlera. Prva poznata nam slika na kojoj Mijićev ekspresionizam jače dolazi do izražaja, mada nije lišena tragova starog, je Majka pnastala 1918. Pozadina je tamnocrrvena, a sve je podređeno ekspresiji izboranog staračkog lica, i pretjerano izduženih ruku čija stilizacija još nosi neke odlike secesije. Dalji korak u pravcu ekspresionizma predstavljaju slike Drveća i Brda iz 1919. Nosilac ekspresije je boja koja plamti dotad neviđenim žarom. Potez je slikarski mek i židak, gama pretežno hladna. Druga faza koja predstavlja vrhunac Mijićevog ekspresionizma, suglasnija je sa drugom fazom Plavog jačaha koji je već došao u dodir sa francuskim kubizmom i orfizmom: forme su se kristilizirale, očvrtile, boja se prizmatično prelama, mjestimice je gusta, nebrobojna ali uvijek dovedena do punog intenziteta. U ovakve slika spadaju Brat i sestra, Hranisava, U našim planinama, Motiv sa sela. Ove Mijićeve slike nemaju paralela ni u bosanskohercegovačkoj ni u jugoslavenskoj umjetnosti. Mijić je izvoran. Na izložbi kod Ulrricha pojavile se se i dvije slike koje su nas u prvi mah zbunile pa smo bili skloni da ih pomjremimo bar dvije godine naprijed: Ljetna polja i Trebević. Paleta se na njima već ugasila, a kretanje prema neorealizmu je očito, mada forme još nisu zategnute, metalne, kao na kasnijim djelima. Oblik će odsad sve više dobivati prevagu nad pojom, i taj se proces može pratiti u period 1922-1926. ROMAN PETROVIĆ – još jedan moderni ekspresionista. Za Romana počinje period ekspanzije, putovanja, izlaganja. U početku najčešće u društvu Petra Tiješića 1919. slikao je Roman tipove sa Bašćaršije – seljake, prosjake, cigane, u čemu je kritikia vidijela njegovu socijalnu anga+iranost. U portretima prevladavalo je modro; u pejzažima, naročito onima iz Dubrovnika koje je radio zajednos Tiješiće, - bogat, raspjevan kolorist sa snažnim efektima sunčanog svjetla. No tek se 1920. dogodio se radikalan zaokrent ka novom, te godine je naslikao mo+da i jedine apstraknte kompozicije. tako preobra+en pojavio se na svojoj prvoj samostalno izložbi kod Ulricha. Studije talasa, Studije oblaka.. da bi se udaljio od predmetnog, Roman se okreće onome što je najnestalnije u prirodi. Tačasima, oblacima, sunčanoj svj etlosti. Sve je naglašenija geometrizacija prrirodnih oblika. Roman svoju geometriju redovno stavlja u službu ekspresije. Kroz čitavo to vrijeme Roman ima jednu opsesiju otputovati u Pariz što realizira 1926. godine. JOVAN BIJELIĆ – treće značajno ime bosanskohercegovačke poslijeratne umjetnosti. On je našu sredinu napustio 1919. godine. Naročito je povezan sa svojim kolegama iz Krakova Petrovićem i Tiješićem.

11


Riječ avangarda upotrebijeli smo ovdje da označimo trojicu bosanskohercegovačkih umjetnika koji u periodu 1918-1923. kreću novim,, u nas dotad nepoznatnim i neistraženim stazama: od ekspresionizma do apstrrakcije uz primjese orfizma, futurizma, kubizma i sezanizma. Oni ujedno izazivaju najviše nesporazuma i sukoba i najviše su na udaru i publike i kritike.

SLIKARSKA KOLONIJA U BLAŽUJU Ova kolonija predstavljena je u sarajevskoj štampi 1921. godine kao prva umjetnička kolonija u našoj Kraljevini. Mijić, Becić i Šeferov podigli su svoje ateljere, gdje će preko ljeta boraviti i raditi. Akcent nije stavljen na zajedničku poetiku, već na prvi pogled više padaju u oči razlike nego sličnosti. Grupa se s vremenom raspršila. Becić i Šeferov su odselili u Zagreb, a Mijić umjesto u Blažuju ljeta provodi na moru. Blažujska kolonija pripada periodu do 1923. i s njime se završava. VLADIMIR BECIĆ – došao je u našu sreidnu ovjenčan slavom ratnog slikara, autora velikih historijskih kompozicija u kojima se veliča hrabrost i bprbenpsost srpske vojske u Prvom svjetskom ratu. Povlačenje kralja Petra kroz Albanij u, Vješanja u Srbiji, Straža na Jadranu. Od 1921. osjeća se jak plošni dojam, dekorativni način slikanja. On sliku najprije nariše bpljke reći razdjeli u plošne dijelove, kojima onda konture nekom crno -sivom neutralnom bojom obrišnja. Nakon toga on te dijelove kolorira u tako kolorirane dijelove unosi već prema prirodi potrebne tonove. Učestvovao je u Osmanaestom Proljetnom salonu. Becić je već tada bio ušao u svoju plehnatu fazu, i nekako bas u isto vrijeme, izašio iz bosanskohercegovačkog likovnog života . VILKO ŠEFEROV – vlasnik trećeg ateljea, stoji pod utjecajem fovizma. Neke njegove slike mogu poslužiti kao paradigma bosanskohercegovačkog dekorativnog stila. Pored blažujskih motiva Šeferov u to vrijeme najradije slika staro Sarajevo, njegove bašće i sokake, živopisno odjevene žene. Pada u oči sočno zelenilo ovih slika i snažni kontrasti svjetla i sjene. U početku sklon malom, neupadljivom formatu. Pod kraj ovog perioda zapažena je njegova te+nja za snažnim jednostavnim konstruktivnim obrađivanjem motiva. Negdje na početku te svoje konstruktivne faze 1924. napustit će Sarajevo i preseliti u Zagreb. ADELA BER – bila je poslije rata tijesno povezana s ovim krugom slikaa preko svoje kolegice Lujza Kuzmić Mijić. Berova slika mrtve prirode, pejzaže, potr ete i u njenom tadašnjem opusu prisutni su isto oni problemi koji zaokupljaju njene kolege, ima tu i sezanizma, i eksrepsionizma, ima snažnijih kolorističkih sazvučja itopline i dobre opservacije prirode, rezultati jojo obezbjeđuju skromno ali časno mjesto u našem slikarstvu tog perioda, mada se moramo složiti da njena glavna snaga leži u drvorezu. LUJZA KUZMIĆ MIJIĆ – naslikakla je našu najveću mrtvu prirodu čitavog ovog perioda: Jabuke iz 1922. pomalo je oporna, ali solidno komponirana i koloristički bo gata. Njen Seoski motiv i njeno suptilno Voće pokazuju kavke su mogućnosti i snaga ležale u toj ženij koja je 12

Umjetnost BIH 1894 – 1923 radila u sjenci svog supruga. Poslije će još neko vrijeme slikati, a onda će posve prestati, posvećuujui sve svoje snage svojoj porodici. PETAR TIJEŠIĆ - je najtješnje povezan sa ovim krugovima i jedna je od najaktivnijih ličnosti u bosanskohercegovačkoj umjetnosti ovog perioda. Najčešće je nnastupao sa Roman Petrovićem a od 1920 i sa Karlo Mijićem, s ovim umjetnicima izlaže, raid mape grafike i pozorišnu scenografiju. U mišljenju o njegovim pejzažima kritičari se razilaze, da su suviše lijepi i slatki, a li svi hvale njegove mrtve prirode. Ipak pejzaž je u prvom planu Tiješićevog interesovanja, izlaže motive sa Visle i iz Tatri. On i Roman najviše su se približili jedan drugome u motiviima iz Dubrovnika, čak im je tu i paleta slična samo što je Roman lakši, slobodniji a Tiješić čvrpći, solidniji. Njegova snažna strastveost ispoljava se u smjeloj upotrebi boje i u temperamentnom potezu unutar čvrste konture i jasne kompoziicione sheme, pa se jedino u tom smislu može govoriti o eskpresionizmu našeg slikara. Pod kraj ovog period Tiješić će svratiti na sebe pozornost svojim studijama iz ciklusa Crni dijamanti, rađenim u rundiku Breza. ĐOKO MAZALIĆ – spada među vodeće ličnosti ovog perioda. Tematski u ovoj njegovoj fazi na prvo mjesto dolazi genre. Toliko puta ponavljana teza o impsresionizmu kao osnovnom Mazalićevom opredljenenuu u ovom periodu teško da bi izdržala briljživijiu analizu pogotovo kad aje riječ o velikim formatima. Zatvorena forma, naglašene konture, nanošenje boje u plohama, vidljivo naročito u pozadinama, ostatak svjetlo -tamnog, sklonost ka simbolizmu, literaturi, narativici, i štimungu. Manji pejzaži oobično su spontaniji i svježiji: Mazalić u njima posmatra prirodu ne smao pri različitim osvjetljenjima već i u različita godišnja doba. Rano proljeće. Mazalićev je pejzaž uvijek i slika duševnog stanja i u tome je suštinska razlika između njega i impresionista. O Mazalićevom ekpsresionizmu govori se uveliko 1921. godine. Tu svakako ne spada djelo iz 1920. Osuđeni. Snažne deformacije likova uslovljene su visokim unutrašnjom temperaturom: nizak horiznosz, velika rasvijetljena nebesa, moćne gromade likova. Mazalić uspijeva da dočara legiju hodočasnika patnika koji se penju na Kalvariju sudbine jecajući pod teretom krstova što ih nose na leđima. Likovi su sagledani iz posve neobičnog ugla, bolje reći uglova, jer će, Mazalić primjeniti jedan postupak koji koristi i kasnije, da miješa vizure da bi diobio što efektniji i vizuelno štoo upelatljiviji kadar koji u krajnjem utisku kaod da je snimljen sa nekoliko kamenra. Mazalić u ovom periodu traga za čistom bojom. Crna je prognana s palete, na njeno mjesto stupile su tamnomodra, tamnozelena i ljubičasta. Potez je nejednka. Čas je širok, snažan, čas kratka, isprekidan, paralelan ili isprepleten, obično slijedi konture pblika, čak nabacuje suviše krupne naslage boje koje slikama ppodaju gotovo neki reljefni značaj, čas pastu stanjuje do lazure, najsvjetlije partije su i napostuoznije.

13

Umjetnost BIH 1894 – 1923 MILENKO ATANACKOVIĆ Šid, 1875 – Bijeljina, 1955. Učio slikarstvo u pripremnoj školi Šauera u Beču i kod Paje Jovanoćia (1895 -96), zatim završio Opštu slikarsku (1897-1901) i Specijalnu školu (1902-1904), Akademije liikovnih umjetnosti u Beču (Rumpler). Potret starca, oko 1914. Zima, 1914.

BALTAZAR BAUMGARTL Češka 1867 – Sarajevo, 1922. Studirao u Školi za obrazovanje nastavnika crtanja u Budimpešti (1888-1891) i na Akademiji likovnih umjetnosti u Minhenu (1891-1892). Radio kao nastavnik crtanja u Srednjoj tehničkog školi i Velikoj gimnaziji u Sarajevu. Stabla, Nahorevo zimi

VLADIMIR BECIĆ Sl. Brod, 1886 – Zagreb, 1954. Kao student prava 1904. u Zagrebu učio i slikarstvo u slikarskom tečaju Čikoša i Crnlića. Narednih godina u Minheržnu. Bio je u Parizu. Prvi svjetski rat ga je zatekao na službi u Bitolju, odakle je sa srpskom vojskom prešao preko Albanije u Italiji. Od 1919. do 1923. godine živio je i radio u Blažuju kod Sarajeva. Bio je profesor Akademije likovnih umjentosti u Zagrebu (1924-47) i redovni član JAZU. Žena s djetetom, 1919. Konji pod drvetom, 1920. Bosanoac pri kopanju, 1920. Seljak s bijelim turbanom , 1920. Autoportret , 1920 Mrtva priroda, 1922. Planinski pejzaž s potokom , 1923.

ADELA BER VUKIĆ Tuzla, 1888 – Sarajevo, 1966. Poslije jedne godine provedene u privatnoj pkoli Schaffera, učila slikarstvo i graiku na Umjetničkog školi za žene (1910-1914). Portret mladića, 1912 14

Umjetnost BIH 1894 – 1923 Portret I, 1913 Portret starca, 1913. Portret starice, 1921. Seoski motiv, 1921. Herceg-novi, 1922. Dunje,

JOVAN BIJELIĆ Kod Bosanskog Petrovca, 1884 – Beograd, 1964. Učio slikarstvo tri godine kod Janovskog u Sarajevu, zatim na Akademiji likovnih umjetnosti (1909-1913) u Krakovu, dva semestra proveo u Parizu (1913-14), 1914. vratio se na Akademiju u Kravou, a 1915. prešao u Prag. Radio kao nastavnik Gimnazije u Bihaću do 1919. poslije izložbe u Zagrebu 1919. stalno se nastanio u Beogradu, gdje se, pored slikarstva, bavio scenografijom i pedagoškim radom. C vijeće, 1912. Mrtva priroda s cvijećem, 1913. Gruž, 1914. Mrrtva priroda sa voćem, 1914. Ležeći akt, 1915. Portret dame, 1915. Motiv iz Bihaća, 1915. Šumski predio 1918. Studija bolesnika, 1919 Planinski pejzaž, 1920. Apstraktni predio, 1920. Borba dana i noći, 1921. Muškarac i žena u pejzažu, 1921. Motiv sa sela, 1922.

Planinski pejzaž, 1920.

15


ANASTAS BOCARIĆ Budva, 1864 – Perast, 1944. Učio slikanje u Solunu i Atini. Portret trgovca Ivaniševića, 1896.

ŠPIRO BOCARIĆ Budva, 1875 – Banja Luka, 1941. Pohađao Studio Scuola Disegno (1894). Portret Beluša Jungića, 1898. Portret trgovca Pred džamijom Mali albanac, u čaršiji

LAZAR DRLJAČA Blatina, 1881 – Borci, 1970. Studirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču od 1906 -1911, a zatim bio na usavršavanju u Parizu do početka prvog svjetskog rata. Portret Jelene Đurić, 1911. Portret Marije Đurić, 1911. Tri konjanika, 1913.

VOJISLAV HADŽIDAMJANOVIĆ Sarajevo, 1895 – Studirao slikarstvo na Visokoj školi za likovne umjetnostu u Budimpešti (1912-1914). Bio zatočen u Aradu. Radio kao profesor crtanja u Sarajevu, Mostaru, Trebinju. Autoportret, 1918. Ulica u Budimpešti, 1918. Čardak, 1920. Vojnik, 1921. Primorski motiv

GABRIJEL JURKIĆ Livno, 1886 – 1974. Učio slikarstvo u privatnoj školi Čikoša i Crnčića (1906/07) i Privremenoj višoj školi za umjetnosti umjetni obrt (1907-08) u Zagrebu, a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod A. Deluga (1908-09). 16

Umjetnost BIH 1894 – 1923 Potret Petra Tiješića, 1910. Vila naroda moga, 1911. Motiv iz Gruža, 1912. Grad Jajce, 1912. Mjesečina na moru, 1913. Visoravan u cvatu, 1914. Portret fra Julijana Jelenića, 1915. Čempresi, 1916. Put u vječnost, 1918 Impresija, 1919. Moja majka, 919. Sestre kraj Neretve, 1921. Divlji mak, 1921.

LUJZA KUZMIĆ MIJIĆ Sarajevo, 1889 – Zagreb, 1959. Učila slikarstvo u privatnoj školi Jana Karela Janovskog u Sarajevu (1906) i Schaffera u Beču (1907), a zatim na Umjetničkog školi za žene (1908-12) u Beču. Glava djeteta, 1912. Portret Riharda Kuzmića, 1919. Voće, 1919. Motiv iz Sarajeva, 1920. Seoski motiv, 1922. Jabuke, 1922.

ĐOKO MAZALIĆ Bosanska Kostajnica, 1888. – Sarajevo, 1975. Studirao slikarsvo u Visokoj školi za likovne umjetnosti u Budimpešti (1910-1914). Radio kao profesor crtanja u Sarajevu i Travniku,te u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Bosna i Hercegovine. Bavio se naučnim radom, slikarskom tehnologijom, historijom umjetnosti, likovnom kritikom. Predio s bijelom kućom Cismon, 1917. Kopači, 1918. Ovce, 1919. Seljanke u polju, 1919. Ovnovi, 1919. Kockari, 1920. Pejzaž, 1920. Kraljevski Vranduk, 1920. Susjedi, 1921. Rano proljeće, 1921. Putnici, 1922. Jesen, 1923. 17


Predio s bijelom kućom

ĐORĐE MIHAJLOVIĆ Tuzla, 1875 – 1919 Učio slikarstvo u Crtačko-slikarskoj školi Kirila Kutlika i Riste Vukanovića u Beogradu (1899-1901), zatim kod Antonia Ažbea (1901-1903) i na Akademiji likovnih umjetnosti (1903-1906) u Minhenu. Ovdje je ostao do 1909. a potom bio na usavršavanju u Parizu (1909-10). Zatočen u Aradu 1914. Žena u bijelom, 1904. Portret, 1905. Žena sa šeširom, 1905. Autoportret, 1905. Starica, 1906. Djevojka u ateljeju, 1906. Portret strca sa crvenim prslikom, 1907. Portret žene u crnom, 1908. Konj, 1910. Pejzaž, 1916. Voće, 1917. Put, 1918. Na obali, 1918. Autoportret II, 1918.

ROMAN PETROVIĆ Donji Vakuf, 1896 – Sarajevo, 1947. Studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Krakovu (1913-16), na Viškoj školi za umjetnost i ujetni obrt u Zagrebu i Višoj školi za likovne umjetnost u Budimpešti (1916-17). Studije nastavio u Parizu. Portret sestre, 1917.

18

Umjetnost BIH 1894 – 1923 Autoportret Motiv iz Dubrovnika, 1919. More, 1919 Buka ulica, 1919. Glava seljaka, 1919. Mrtva priroda, 1919. Kompozicija, 1920. Ulica, 1921. Alifakovac, 1921.

ATANASIJE POPOVIĆ Trebinje, 1885 – Dubrovnik, 1948. Studirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču (1911-1914). Iz ateljea, 1918. Portret, 1920. Ljevaonica, 1923.

PERO POPOVIĆ Prijedor, 1881 – Sarajevo, 1941. Počeo da studira filozofiju u Beču, a od ljetnog semestra 1904/05 do 1907/08 studirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu. Radio kao profesor crtanja u gimnazijama u Banja Luci i Sarajevu. Mrtva priroda sa zecom, 1906. Sjedeći muški akt, 1907. Ženski poluakt, 1907. Starac – studija, 1907. Suzana i starci, 1907. Studija glave, 1908. Mladić – studija Autoportret, 1913. Na kupanju Akt u pleneru Pralje Povrće Voće

SAVO POPOVIĆ IVANOV Sarajevo, 1887 – Učio slikarstvo u Gracu, u Beču i na Akademiji likovnih umjetnosti u Miinhenu. Radio kao profesor u Tuzli, Sarajevu. Od 1925. živio u Njemačkoj. 19


Uz kafu

BRANKO RADULOVIĆ Mostar, 1885 – Skoplje, 1916. Učio slikarstvo u Srpskoj crtačkoj školi u Beogradu (1903 -1905), Akademiju liovnih umjetnosti u Pragu. 1912 nastavio studije u Parizu, a odatle kao dobrovoljac srpske vojske u balkanske ratove. Godine 1913. vratio se u Pariz, ali je po izbijanju Prvog svjetskog rata opet dobrovoljac srpske vojske. Svešteni, 1907. Večernji motiv, 1907. Djevojka Glava dječaka Ljetni motiv U šetnji Loža, 1912. Aleja Vuča topova 1912.

20


KARLO AFAN DE RIVERA Mali Lošinj, 1885 – Mostar, 1979. Završio Zemaljsku obrtnu školu u Zagrebu (1903). Pohađao Višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (1915-1917). Biva na studijskom putovanju u Veneciji. Od 1918. stalno živi i radi u Mostaru. Portret djevojke, 1915. Moja sestra, 1918. Moja majka, 1918. Djevojka sa žutim šeširom, 1918. Barka, 1920.

DUŠAN RUŽIĆ Kod Stoca, 1889 – Njujork, 1918. Učio slikarstvo u Njujorku. Studija akta Portret Portret slovaka

PETAR ŠAIN Mostar, 1885 – Sarajevo, 1965. Učio litografski zanat kod Rožankovskog u Zagrebu (1900-1903), dvije godine proveo u Grafičkom institutu u Beču, bio u Minhenu, u Parizu. Od 1909 -1913 studirao skulpturu i slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Minhenu. Bio je profesor Srednje tehničke škole i Škole za primjenjenu umjetnost u Sarajevu. Pejzaž U snijegu

VILKO ŠEFEROV Mostar, 1895 – Zagreb, 1975. Studirao slikarstvo na Visokoj školi za likovne umjetnosti u Budimpešti. Putuje na studijski boravak u Beč i Prag. 1924. prešao je iz Sarajeva u Zagreb. Pejzaž Čempresi, 1919. Motiv iz sarajeva Pod Igmanom, 1920. Maslinik Pejzaž, 1921. U bašći

21


TODOR ŠVRAKIĆ Prijedor, 1882 – Sarajevo, 1931. Slikarstvo uči u Srpskoj crtačkoj i slikarskoj školi Vukanovića u Beogradu (1900 -1904), zatim privatno u Belu, Prag. Zatočen u Aradu. Radio kao nas tavnik crtanja u Tuzli i Sarajevu. Šumski motiv, 1911. Motiv sa Kosova Pejzaž Kozja Ćuprija, 1914. Djevojčica, 1916. Pejzaž, 1917. Barke u Gružu, 1919. Begovina u Stocu Sa Miljacke, 1921. Pred džamijom, 1921. Romanija, 1921. triptih

PETAR TIJEŠIĆ Sarajevo, 1888 – 1978. Učio slikarstvo u privatnoj slikarskoj školi Janovskog u Sarajevu (1906 -07), u Beču i na Akademiji likovnih umjetnosti u Krakovu. Do 1925. živio u Sarajevu, a onda se preselio u Vrdnik, gdje je proveo čitav ovaj period. Zima u tatrama, 1912. Jabuke Motiv sa Visle, 1913. Studija Studija zime, 1914. Pčelinjak Zimski motiv Mrtva priroda Zima u Brezi, 1919.

MIHAJLO TIMČIŠIN Srebrnica, 1889 – Zagreb, 1925. Studirao slikarstvo na akademija u Beču i Krakovu. Prosjak, 1917.

LEKSO TOMAŠEVIĆ Foča, 1887 – Beograd, 1932. 22


Učio slikarstvo u Kijevu. Radio kao nastavnik crtanja u Beogradu. Portret oca

ĆIRO TRUHELKA Osijek, 1865 – Zagreb, 1942. Završio studije historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, a od 1905. direktor. Motiv iz Mostara, 1891.

MILIVOJ UZELAC Mostar, 1897 – Francuska, 1977. Počeo da uči slikarstvo kao đak Banjalučke gimnazije kod profesora Pere Popovića. Od 1923. godine stalno živi u Parizu i uključio se u Ecole de Pa ris. Autoportret sa krastavcima, 1920. Cirkus

Sfinga velegrada, 1921.

FERDINAND VELC ČSSR, 1864 – Sarajevo, 1920. Studirao slikarstvo na kademijama u Pragu i Minhenu. Radio kao profesor crtanja u Sarajevu. Jabukovo drvo u cvatu Treskavica

RISTO VUKANOVIĆ Busovina kod Trebinja, 1873 – Pariz, 1918.

23

Umjetnost BIH 1894 – 1923 Poslije završene Gimnazije u Beogradu učio slikarstvo na Akademiji umjetnosti u Petrogradu (1891-92), Minhenu i na Akademiji likovnih umjetnosti (1893-98). Radio kao profesor crtanja u beogrdskim školama. Poslije povlačenja sa srpskom vojskom preko Soluna otišao u Francusku, gdje je bio inspektor srpskih škola. Jedan je od osnivača Lade. Starac

CRTEŽ I GRAFIKA Ibrahim Krović Prvi pogled na opštu sliku ekspozicije, odnosno izbora, nameće utisak da s u crtež i grafika malobrojni, popratna i povremena pojava u odnosu na slikarstvo, jer su u vizurama ovi eksponatu manjeg formata manje uočljivi i u kvantumu stvarno u manjem broju. To ipak ne smije navesti na apriorne procjene u smislu kvaliteta i značaja jer treba imati na umu specifičnosti ovih medija. Kad su u pitanju crteži smijemo pretpostaviti i na osnovu odnosa savremenih umjetnika da su mnogi crteži stvarani i tretirani kao kratkovječni, rasipani onom neobaveznošću s kojom su najčešće i nastajali. Umjetnici su tada crtež upotrebljavali kao prethodnu tehniku, za eksperimentalnu fazu, kao bilješlu, u najboljem slučaju za koncept. Ipak u tom širokom preostalom fundusu može se naći poneka ozbiljnija realizacija, crtež trajnijih likovnih vrijednosti. Tokom posljednje decenije XIX st. a zatim i tokom prve decenije XX st. naši prvi i mladi umjetnici pravili su crteže u duhu akademizma srednjeevropskih akademija – to nisu dakle samo akademski nego i akademistički crteži jer su nastali za vrijeme studija i u duhu programa stdija, u okviru tog shvatanja, dobro ocjenjeni već u svom vremenu. Iz tog vremena i takvog shvatanja su crteži MILENKA ATANACKOVIĆA, portreti ličnosti iz njegove okoline, izvedeni ugljenom ili olovkom tako da je akademističkoj korektnosti i znanju umjetnik nametnuo svoju težnju za formom, i sposobnost za karakterizaciju. Najviši oblik razvijenog akademizma, i to u najboljem smislu upotrebljenih shvatanja, zadržao je dugo GABRIJEL JURKIĆ u svojim crtežima koji su nerijetko izvedeni u tehnic i tvrdog pastela ili krejona i u svom konačnom izgledu bliži slici nego crtežu. Sve najbolje karakteristike akademizma Jurkić je pravoremeno povezao sa secesijom koja mu je omogućila potenciranje refinmana i materijala. On je iz ovih crteža, koji su nastali oko 1910. postepeno prešao ka lirskom i realističkom crtežu ostavivši zamašan crtački fundus koji pokriva jednako sve njegove faze. Crteži KARLA MIJIĆA više nego bilo koji drugi pokazuju kako se i mladi umjetnik, još za vrijeme studija opredjeljuje za istraživanje i nove pojave. Za Mijića kao da ne postoje akademski problemi jer njegovi crteži koji tretiraju čovjeka kao centrlanu temu podrazumijevaju istovremeno i znanje i novi izraz. Minhenska akademija pružila je više mogućnosti i poticala slobodnija shvatanja. Dr. Ludvig Karmanski govori da njegov talenat predstavljaju i brojne karikature, crteži perom. Teme čine grupe ljudi, proleteri čija je sudbina u procijepu mračnih sila, žene pred vješalima i sliččno. Figure su izvedene perocrtežom vrlo razvijene linearnosti ili ugljenom. 24


Crteži PETRA ŠAIN koje je radio na bojištima Prvog svjetskog rata nastali su takođe pod snažnim utiskom stradanja, ali je čovjekova nesreća izražena drugim sredstvima: bilježenjem stravičnih prizora, narativnijom koncepcijom i alegorijskim simbolima. Svi crteži, od kojih se smao dio sačuvao, izvedeni su brižljivom tehnikom olovke, masnim krejonom ili perom, ponekad akvarelisani. Kasnije su poslužili kao podloga za mapu radirugna, a spolije rata i za poneku sliku. Crteži ROMANA PETROVIĆA nastali pod kraj druge decenije i ovog perioda završavaju ekspresionističku liniju. Oni su zapravo najbolji primjeri apstraknto -geometrijske tendencije ekspresionizma koji je potekao iz Njemačkog ekspresionizma. Novo shvatanje forme koje se zasnivalo na presjecima, lomovima, dinamiziranju i zaoštravanju, pa i razlaganju, predstavljali su novu epskresivnu snagu kojoj teme, kao što su literarno-socijalne u Mijićevim crtežima, postaju nepotrebne. Značaj ovih crteža nije samo u njihovoj stilskoj jasnoč i kompaktnosti, u kvalitetu i izrazu: oni sadrže najvažnije osobine potonjeg rukopisa i stila Roman Petrovića koji će biti prepoznatljivoj u manje-više uvijek prisutnoj konstruktivnoj maniri. Ni određeni stepen reprodutivnosti grafike, koja u to vrijeme nije bila velika, nije pomogao da se spasi od trošnosti i potrošivnosti. Iz vogo perioda, s kraja XIX st i u prvim decenijama XX st. jedva se može naći po neki list tako da je vrlo teško uspostaviti liniju razvoja ili uzročnost pojave. U skladu s prirodom grafičkog medija ova djelatnost se ne pojavljuje uvijek i obavezno, paralelno drugim umjetničkim medijima. Ona ima svoje pokretačke faktore. Istina, ne bi se mogla sva bosanskohercegovačka grafika u ove tri decenije okarakterisati atributima angažovano-socijalne umjetnosti, kao što drugi meidji nisu bez sluha za takva stanja, bez pogleda na svoju okolinu i ubjeđenja. Tek, grafika niče i izbija samo u pojedinim trenucima bosanskohercegovačke umjetnosti više vezana uz razvoj pojedinih umjetičkih ličnosti i za individualne reakcije. O grafici i grafičkoj djelatnosti umjetnika nema mnogo podataka. Uglavnom smo upućeni na dva-tri-štura izvoda o školovanju i na manje vrijesti i osvrte u tekućoj štampi; pišući o slikarstvu autori najčešće samo uzgred pomenu grafi ku. Pri tome jdnako i u katolizima izložbi, kao i u štampi, crteži se nekad nazivaju grafikama i govori o grafičkim kvalitetima umjetnika, a radi se u stvari o kvalifikaciji crtačkih sposobnosti. Naši umjetnici su njegovali pretežno tehnike visoke štampe: drvorez i linorez što na izvjestan način govori ne smao o odlučnosti umjetnika za slobodnije, novo shvatanje i ekspresionizam, nego i o nedostatku boljih uslova za složeniju duboku štampu. Umjesto grafike u boji Karlo Mijić, Roman Petrović i ponekad Adela ber, crno-bijeli otisak boje akvarelskim bojama. Tehnička oskudnost podudarala se sa umjetnikovom ležernošću jer se ne pridržavaju ni drugih zahtjeva: nedostaju potpunije signature, datumi i podaci o ediciji. I bosanskohercegovački umjetnici su u ovom periodu izdali grafičke mape: najprije Petar Šain 1917. izdaje mapu sa 40 radirunga pod nazivom Ples rata, a 1920. Karlo Mijić i Roman Petrović izdaju zajedničku mapu u kojoj su prilozi njihovi samostalni listovi najviše s temama i motivima Bosne. To je bila mapa drvereza, crno-bijelih otisaka ili akvarelisanih a sastojala se od 12 listova. Petar Tiješić i Roman Petrović izdaju mapu litografije pod nazivom Crteži iz rudnika, nazvana još i Crni dijamanti. Crteže za ovu mapu napravio je petar Tiješić. 25

Umjetnost BIH 1894 – 1923 Počeci grafičke umjetnosti ne podudaraju se sa slikarstvom, pa ni sa skulpturom. Do danas nije bilo moguće utvrditi ni jedan list s kraja XIX st. koji bi pripadao nekom bosanskohercegovačkom umjetniku. Smije se pretpostaviti da su naši mladi umjetnici za vrijeme studija na srednjeevropskim akademijama napravili i po koju grafiku. Zna se pouzdano da je ADELA BER za vrijeme rasupsta u Bosni radila grafike – takvi su motivi iz Jajca u kojima istina grafička rješenja još ne prevazilaze zanimljivost motivike. U grafici Bosna i Hercegovine prema tome namamo kao u slikarstvu ili crtežu početkom ovog perioda djela s obilježjem i kvalitetom akademizma i sličnih pojava. Kad su prvi našii ujetnici usvajali grafička znanja akademizma je već bio potisnut u znatnoj mjeri i sa sr ednjeevropskih akademija. Većinom su umjetnici održavali vezze i sa tradicionalizmom i sa novim pojavama. S druge strane u Bosna i Hercegovini su djelovali u okviru Austro-ugarske monarhije strani umjetnici koji su se bavili pokatkad i grafikom. Takođe tu je i časopis Nada, u kojem su sarađivali svi poznatiji umjetnici iz cijele Monarhije. U cijloijni grafički prilozi u Nadi stoje u okviru tradicionalizma, realizma, romantizma i akademizma. Nije međutim, moguće danas utvrditi neposrednu vezu i uticaje ove grafike stranaca na domaće umjetnike. PETAR ŠAIN – Ples rata, 1917. izveo ih je u vrlo korektnom klasičnom bakropisu, vrlo razvijene linearnosti, složene i narativne kompozicije. u cjelini je to tradicionalan repertoar, samo fragmentarno pokazuje uticaje secesije. Grafika KARLA MIJIĆA, međutim, iako živi pored tradicionalizma, odvojila se i odmakla od toga za decenijsku distancu. Mijić je na početku svog grafičkog stvaralaštva stao na najisturenije pozicije novih pojava. Mijić se ččvrsto i trajno opredije lio za ekspresionizam. Njegovi drvorezi predstavljaju najčistiji izraz novog shvatanjaa, izraz smjelog umjetnika koji stvara u središtu sukoba ili u prostoru svježih tragova čovjekovog stradanja. U svojim drverezima snažno deformiše figuru, a figuralnim sk upinama daje socijalni akcent, ostajući uvijek bliži ličnoj ekspresiji i protestu, ali za opšte i sveljudsko, bez prsta usmjerenog na lokalne prilike. Ekspresionističku liniju prihvata i nastavlja pod kraj druge decenije ROMAN PETROVIĆ . Smirivanje je naročito uočljivo na temama koje nisu liđšene prizvuka folklora. To se u isto vrijeme desilo i Mijuću – radeći zajednički na mapi grafika s motivima i likovima iz Bosne oni su radi čitljivosti i funkcije mape podredili svoj gest i rez tako da mapa u cjelini predstavlja inverzno djelo u okviru njihovog opusa. Ekspresionizam u grafici Bosna i Hercegovine nije raširena pojava, kao uostalom i grafika u cjelini. Radi se i o malom broju umjetnika, a i po broju skromnoj produkciji. Međutim, i malobrojna ona zauzima svojom glasnočom, snagom i orginalnošću istaknuto mjesto u bosanskohercegovačkoj umjetnosti. Početkom treće decenije ekspresionizam u grafici postepeno jenjava. između pojedinih listova ili poduhvata postoje velike praznine, otsustvo sistematičnosti i hronologije u radu umjetnika i slično. Pojava seceija je u skromnom obimu. Mijić i Petrović usvajaju secesiju ekspresinvnog smjera koja se kod njih manifestuije u linij pratilji nemirne i vretenaste forme. Stilizacija se dakle samo gragmentarno pojavljuje i ne teži dekorativnom nego simboličnom.

26

Umjetnost BIH 1894 – 1923 Grafike ADEČE BER pokazuju od samog početka tendenciju da grafički i tematski sadržaj pordredi lirskim formama i osjećanjima. Sasvim su joj strani eksplozivnost, snaga i ekspresija njenih kolega. Svoje ranije drvoreze s motivima starog Jajca još je rezala u akademskorealističkom duhu nagovjestivši samo u mekoćama reza i prisustvu po kojeg stilizovanijeg oblika da će se kretati ka seceiji. Secesiji je međutim, relativno kasno dala glavnu ulogu, tek krajme druge i početkom treće decenije kad je bila svugdje napuštena. U naslijeđu secesije Berova je našla najpodatnije forme za svoja lirska osjećanja. Drvorezi Adele Ber pokazuju težnju umjetnice da dovede svoje emocije u ciklična stanja prirode. Ne traži temu izvan fizičke i pejzažne vizure, na njenoj ploči predio ili kakvo stablo vrbe ne teži preinačenju niti realističkom oponašanju. Pri kraju ovog perioda, oko 1923. godine, bosanskohercegovačka grafika dostiže naintenzivnije doba, u kojem su aktivni svi koji su se do tada pojavili kao grafiari. To je vrijeme mijena, koje istina ne znače razvoj, jer iza promjena koje umjetnici tada unose, ne slijedi period ostvarenja gasi se zapravo period eksresionističke grafike i umjetnici daju socijalnlnijm sadržaijma prednost. U tom smislu na kraju ovog perioda treba istaći dvije stvari, litografije Petra Tiješića i Roman Petrovića i Mijićeve drvoreze. Mapa litografija koju su zajednički izdali Petar Tiješić i Roman Petrović, za koju je Tiješić dao svoje crteže što ih je radio neposredno po rudnicima Breze, Vareša i koje je Petrović prenio u litografiju. Često se držao uzora, motivi su preneseni dosljedno. Drugo sa čime se završava ovo razdoblje jesu MIJIĆEVI drvorezi Raspeće i Hrist i Samarićanka koji predstavčkaki tematski nastavak jednog dijela Mijićeve grafike, ali u potpuno novoj formi. Dok su rnaiji drvorezi imali onu nemirnu i snažunu i grčavitu formi, ovi su izrezani velikom disciplinom pri čemu je Mijić formu sasvim smirio i u ova dva lista elaborirao problematiku decenije u njenim najvažnijim elementima.

MILENKO ATANACKOVIĆ S ogledala, 1900. crtež perom Studija djevojke, crtež ugljenom Studija starice, crtež ugljenom

ADELA BER VUKIĆ Autoportret, 1910. crtež ugljenom Zenica, 1915. crtež olovkom Ljeto, drvorez Akt, drvorez Pejzaž s vrbama, 1918. , drvorez u boji Stara vrba, drvorez Sarajevo, drvorez Sa Miljacke, 1923. drvorez

GABRIJEL JURKIĆ 27


Proplanak, 1911. vrdi pastel.. Bjegunci iz popaljenih sela, 1914. pastel Skica za portret, 1916, crtež krejonom u boji Žena u žitu, 1918. tvrdi pastel.

LUZA KUZMIĆ MIJIĆ Seoski motiv, crtež olovkom

KARLO MIJIĆ Obješeni, 1908. crtež olovkom Kolona radnika, 1913, crtež perom Polja, 1916. crtež kistom Žene pred vješalima, 1918. crtež ugljenom Radnici, crtež ugljenom Stara vrata, 1919, crtež kistom Brdo, 1921. crtež kistom Stablo, 1922. crtež kistom Obješeni, 1908. drvorez Skidanje s krsta, 1919. drvorez s akvarelom Bijeg u Egipat, drvorez akvarelisan Iz ciklusa Križni put, do 1920. drvorez Zidanje skadra, 1920, drvorez Žeđ, drvorez akvarelisan Hrist i samarićanka, drvorez Raspeće, drvorez

ROMAN PETROVIĆ Portret, crtež krejonom Autoportret, 1923. crtež krejonom Šuma, 1921, crtež krejonom Zraci, crtež ugljenom U šumi, crtež krejonom Na periferiji, 1923. crtež krejonom Vaskrsenje, crtež olovkom Alegorija, 1918, drvorez akvarelizsan Iz mape Roman Petrović i Karlo Mijića do 1920: seljak, Starac, Sarajevo – Careva džamije, linorez akvarelisan

PETAR ŠAIN Molitva u polju, 1918, crtež Sa marša, crtež olovkom Italijanski položaj, sa palima, 1918. crtež perom akvarelisan

28

Umjetnost BIH 1894 – 1923 Ribari, linorez

PETAR TIJEŠIĆ I ROMAN PETROVIĆ Iz mape litografija Crni dijamanti1923. – Livenje željeza, Južno okno u Vrdniku, Povratak s rada, Rudari, Otvaranje vatre

SKULPTURA

Miloš Radić

O počecima bosanskohercegovačke moderne skulpture, a i pune plastike uopšte, može se govoriti tek od kraja prve decenije prošlog stoljeća,kada se, u ljeto 1910. godine, sa studija iz Minhena vratio u Sarajevu naš prvi školovani kipar Robert Jean i daroviti i proslavljeni kipar Beanislav Dešković. Ovo zakašnjenje je posljedica specifičnih vjerskih, političkih i opštih kulturnih prilika u zemlji, gdje su i pravoslavlje i islam svojim vjernicima zabranjivali pravljenje rezanih ili livenih likova, dok je katolićka crkva svoje potrebe za plastikom podmirivala unođenjem skulptura sa strane. Dvojica najdarovitijih skulptora iz prve generacije školovanih umjetnika iz Bosna i Hercegovine nisu se ni vratili poslije uspješno završenih studija na strani. Stariji je ROBERT JEAN IVANOVIĆ – ostao stalno u Zagrebu. Iz vremena školovanja na Viškoj školi za umjetnost i umjetni obrt, koje odaju solidno poznavanje osnovnih zahtjeva vještine modelovanja, i jedna glava djevojke u gipsu, Sjeta. Ona je danas jedna od najboljih njegovih realizacija, kako u gipsu, tako i u kasnijim varijantama u kamenu. Po kontrastu meko klesanog lica i neobrađenih djelova kamena, očigledno upućuje na Michelangela kao novi uzor. Izvajao je i Portret djeovjek, tencencija ka stilizovanju kao jedno od obilježja moderne um jetnosti. Klečeći ženski akt. Između Sjete i Portrete djevojke, samo rijetke skulpture životinja koje ga odaju kao vsnog animalistu, odudaraju od socijalne tematike. Njegovi radovi poslije veličaju ljudski rad. Na koloturu, Na polugi. Novi ciklus Plesačice, to su reljefi u drvetu, vitka tijela djevojaka. On je pored Karla Mijića naš najangažovaniji umjetnik tog vremena. SRETEN STOJANOVIĆ – najmlađi umjetnik. Počeo je da se bavi plastičnim oblikovanjem pod neobičnim okolnostima – u drvorezbarskoj radionici – na robiji u Zenici, gdje je dospio poslije presude Mladobosancima, okrivljenim za antentat na Franza Ferdinanda 1914. godine. Amnestiran je 1917. i upučen na školovanje u Beč. Portreti roditelja. Oba su koncipirana rezbarski, samo se na portretu majke, livanjem u bronzi izgubilo ponešto od oštrine reza u postupku modelovanja, pa je cijal površina u definitivnom materijlu postala vibrantnija, a očev je klesanjme u granitu malo stilizovan. Učio je i u Parizu. Portret prijatelja. Svoja nova djela prožeo je nešto arhaičnim duhom. Najbolje ostvarenje ove vrste je Djevojka s draperijom. IVA DESPIĆ SIMONOVIĆ – došla je u Sarajevo iz Zagreba, sa lijepom umjetničkom reputacijom. Njene plakete podsjećaju na rane renesansne majstore, što će biti karakteristika i nekih njenih kasnijih radova. Utjeha, Aleksa Šantić, Dobri prijatelji, djeca u snijegu. Ova posljednja su figuralne kompozicije pune plastike i modelovana slobodnije – imprsonistički, 29

Umjetnost BIH 1894 – 1923 tako da mjestimično podsjećaju na kasniju Giacomettijevu maniru, što je znata doprinos Ive Despić bosanskohercegovačkoj skulpturu, u kojoj je, djelimično imala i pionirsku ulogu. IVAN ECKERT – djelovao u Travniku, njegovi radovi nisu sačuvani. Bol. Beba. Može se pretpostaviti da je insistirao na prikazivanju emocija po nazivu njegovih djela.

IVA DESPIĆ SIMONOVIĆ 1891 – Sarajevo, 1961 Učila na ženskom tečaju za umjetničke radnje na Obrtnoj školi, pa kada je tečaj zatvoren došla je na kiparski odjel Privremene više škole za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu. Studijsku boravci u Minhenu i Parizu. Od 1920. živjela je u Sarajevu. Portret, 1916. jednostrana medalja, livena bronza Liječnik , jednostrana medalja, livena bronza Utjeha, 1923 plaketa, livena bronza Djeca u snijegu, bronza

IVAN ECKERT Travnik, 1891 – Zagreb, 1953 Započeo studije slikarstva u prioravnoj školi u Beču, a kasnije prešao na kiparstvo oje je studirao na Visokoj školi za likovne umjetnosti u Budimpešti i na Akademiji likovnih umjetnosti u Minhenu. Beba, 1923. maska, bronza

ROBERT JEAN IVANOVIĆ Sarajevo, 1889 – Zagreb, 1968. Završio Obrntu školu u Zagrebu (1904). Jedno vrijeme radio kao dekorativni kipar u Sarajevu. Zagršio školovanje na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Pod kraj prvog svjetskog rata radio kao kipar na nadgrobnim spomenicima. Portret djevojke, 1917. maska, bronza Klečeća figura, 1918. bronza Glava djevojke, 1922. reljef, bronza Primavera, 1922. reljef, drvo

SRETEN STOJANOVIĆ Prijedor, 1898 – Beograd, 1960 Izučio drvorezbarski zanat na robiji u Zenici (1915-17), a u tako naredni dvije godine usavršavao se u Beču. Nastavio studije u Parizu. Od 1922. godine živio i radio u Beogradu. 30


Moj otca, 1919. granit Moja majka, 1919. bronza Portret prijatelja , 1920. bronza Meksikanka, bronza Mis missis, 1921. bronza Bista djeteta, bronza Djevojka sa draperijom, bronza Djevojka sa ružom, reljef, drvo

31

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Smiljka Šinik

Umjetnost Bosne i Hercegovine 1924 – 1945 Azra Begić PRILIKE

Vrijeme odlazaka Beograd i Zagreb postoju kulturni centar gdje odlaze naši umjetnici. Što se školovanja tiče, zanimljivo je da u ovom periodu, uprkos sve većoj orijentaciji na jugoslavenke centre umjetničkih studija, još uvijek postoji jak interes za učenje u inostranstvu.

Likovni život u Sarajevu 1924-29. Društvo umjetnika 1923-1927. Osnivanje „Cvijete Zuzorić“ 1924. Otvorenje Salona Skočajić 1926. GSK 1928. Poslije 1923. prestaju zajedničke izložbe Društva umjetnika u Sarajevu a likovni život je prilično osiromašio. Početkom 1924. odražna je osnivačka skupština Udruženja prijatelja umjetnosti „Cvijeta Zizorić“ koje su, po ugledu na istoimenu beogradsku organizaciju, osno vale istaknute sarajevske gospođe. Pored „Cvijete Zizorić“ u organizovanju likovgnog života i pomaganja umjetnika učestvuje i dalje Srpsko kulturno-prosvjetno društvo „Prosvjeta“ i Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ i muslimanski „Gajret“, te jevrejska „La Benevolencia“. Važan događaj treće decenije bio je i otvorenje Izložbenog salona Desimira Skočajića 1926. u čijim su prostorijama priređivane mnoge izložbe. 1928. osnovana je Grupa sarajevskih književnka, koji su se bavilli organizacijom likovnog života. Veze slikara i književnika bile su intenzivne, književnici su vršili funkciju likovnih kritičara.

Četvorica 1929-1931 Ne krijući svoje ambicije da zamijene prijašnju organizaicju tj. već ugašeno Društvo umjetnika, trojica naših starih znanaca – i u to vrijeme najagilnijih sarajevskih slikara - Đoko Mazalić, Karlo Mijić i Roman Petrović kojima se pridružio i zagrebački đak Sigo Summerecker, formirali su Grupu četvorice. Grupa se raspala 1931. godine, postojala je razlika u likovnim opredjeljenjima članova i sukobi na ljudskom planu. 1

Umjetnost BIH 1924 - 1945

Galerija slika Zemaljsko muzeja 1930-1943. Galerija slika grada Sarajeva 1934. Za novu kolekciju poslužili su radovi iz Umjetničkog odkeljena pri institutu za istraživanje Balkana, pokloni građana. Teret priprema traže nja i pronalaženja djela iznijeli su uglavnom Đoko Mazalić i muzejski sekretar Rudolf Zaplata. Kritika je bila podjeljena, dr. Jovan Kršić kaže: „Muzejska galerija, bez izbora i kritike sakupljena gomila slika koje su se slučajno zatekle u Sarajevom muzeju, u arhinu Nade i pokloni pojedinaca, ne može se nazvati galerijom. Bez obzira na sve zamjerke, galerija je odigrala pozivirnu ulugo u prikupljanju, luvanju i prezentiranjunašeg umjetničkog blaga, najviše Mazalićevom zasluvom. Na tim temeljima i s tim fundusom otpočela je svoj rad Umjetnička galerija BiH 1946. godine.

Novi duh četvrte decenije Položaj likovnih umjetnika Antagonizmi među umjetnicima postajaće s vremenom sve oštriji. Glavna bitka vodiće se između artizma i angažovanosti, kao i sukob mladih i starih. Kroz čitavo ovo vrijeme položaj naših umjetnika, po mišljenju njihovih savremenika i njih samih, ostaje tragičan. Savremenike naročito zabrinjava pto se mladi kroz čitavu treću i dio četvrte decenije ne vraćaju u zavičaj po završetku studija. Razjedinjeni, ali svjesni da bi udruženi na profesionalnoj osnovi imali više šani za uspjeh, sarajevski slikaru su u ljeto 1935. formirali Kruga.

Krug 1935-38 Krgu su njegovi osnivači nazvali manjom grupom otvorenih vrata. Naziv grupe simbolizirao je likovnu umjetnosti, označavajući istovremeno mogućnost širenja i sužavanja. Krug je u prvi mah okupio četiri člana: Mijjića, Mazalića, Hinka Laasa i Branka Šotru. Zadatak im je oživljavanje umjetničkog života u Sarajevu. U prvi plan je istaknuto poštivanje umjetničke individualnosti svakog člana, a za osnovu je uzet studij prirode, bez izvještaćenosti, eksperimentiranja i fantazije, jedan konzervvativan program. Prva zajednička izložba bilaje izložba bosanskohercegovačkih pejzaža „Izložba naših krajeva“. Naišla je na podjeljenu kritiku, socijalno orijentiran ih je napala. Rezultat spora između starijih i mlađih umjetnika rezultirao je da su se pojavile dvije izložbe: Stariji su nastuili u foajeu Barodnog pozorišta, a Mlađi u Školo umjetnih zanata. Dvije su vodeće tendencije angažiranih i građanskih realista s druge strane, odnosno konfrontiranje Dimitrijevića, Mujezinovića i Ozme, spram Mazalića i donekle Mijića. S Mijićevim prelaskom u Zagreb 1938. godine Krug se raspao a s njim i posljednji pokušaj neangažovanih da se organizuju spram pobjedonosno nadiruće socijale.

Socijalna umjetnost u Bosna i Hercegovini Izložba Petrović – Studin – Baylon 1933 Izložba mlađih 1936. Collegium artisticum 1939-41. 2

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Izložba petorice 1941. Ideju o crveno obojenoj umjetnosti susrećemo u Sarajevo još 1917. godine. Roman Petrović postaje stožer oko koga se organizuje sarajevska socijalna umjetnost. Ideja da umjetnost treba da podstakne na borbu nije bila nova u nas. Nova je bila težnja za objedinjavanjem napora i sintetiziranjem iskustva pojedinih umjetnosti, da bi se sredina što masovnije politički aktivirala i povezala bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Praški đaci: muzičar Oskar Danon, arhitekta Jahiel Finci i koreograf Ana Rajs, kojima se pridružio i slikar Vojo Dimitrijević, primjenili su 1939. godine jednu novu organizacionu formu. Bilo je to sintetičko pozorište, konstruirano pod imenom Collegium artisticum, kao sekcija Sarajevske filharmonije. Program je bio odmah jasan: ovaj sintetički teatar trebalo je da objedini manje-više sve umjetnosti – od muzike, plesa, pantomime, arhitekture, slikarstva i folma do drame i poezije. Ubrzo je Collegium u svojim rukama držao maltene čitav kulturni život grada. Collegium artisticum imao je dva cilja: punu socijalnu angažovanost, uz najsavremeniji umjetnički izraz. Realizacije nisu uvijke bile na nivou želja, ta radilo se uglavnom o entuzijastima amaterima. Nije se davalo prednost jednoj umjetničkog disciplini nad drugom.

„Cvijeta Zuzorić“ između dvije vatre Cvijeta Zuzor ić je bila i ostala glavni organizator likovnog života u Sarajevu kroz čitavu četvrtu deceniju.

Likovni život u unutrašnjosti Kroz čitav ovaj period Sarajevo je bilo i ostalo najznačajiniji likovni cetnar na teritoriji Bosna i Hercegovine. Ima umjetnika i u drimg mjestima, ali na žalost nema većeg značaja. Na prvo mjestu dolazi Banja Luka.

Profil četvrte decenije i likovna kritika Veoma je simptomatično da se Mazalić prograsio slikarem modernog smjera tek onog časa kada su tradicionalizam i klasicizam postali aktuelni u jugoslavenskoj umjetnosti. Mazalić se zalaže za miroljubivu koegzistenciju starijih i modernih. Ideologija angažirane umjetnosti nije htjela da zna za razloge čisto umjetničke, stupajući u prvi plan tražila je od umjetnika da joj se p rilagoi i pokori ili da, u protivnom, bude izpoćen. Svi bosanskohercegovački umjetnici bavili se se, dakle, domaćom tematikom, a oni najambiciozniji i traženjem domaćeg izraza. U toku ratnih godina, za razliku od Zagreba i Beograda, izložbena aktivnost u Sarajevu je potpuno zamrla. Umjetnici kji nisu otišli u parzitane ili nisu bili protjerani u logore, nastavljaju sa radom, pa iz raznog doba imamo kvalitetnih djela Jovana Bijelića, Nedeljka Gvozdenovića, Roman Petrovića, Ive Šeremete, Rivere i dr.

3


SLIKARSTVO Neorealističke tendencije dvadesetih godina Godina 1924. sa kojom počinjemo ovu izložbu ne označava nikakvu prekretnivu u živom tkviu bosanskohercegovačke umjetnosti. U njoj se nastavljaju ranije otpočeti procesi. Duh vremena favorizirao je u dobroj mjesti restauratorske tendencije u umjetnosti i išao i prilog konzervativnoj struji. BECIĆ je još u blažujskom periodu evoluirao od sezanizma ka neoklsicizmu. Domaća kritika imala je priliku da po prvi put primjeni termin neorealizma 1925. na izl ožbi ROMAN PETROVIĆA. Autoportret iz 1924. mada formalno još čvrsta, već lišen kubističke analize, a osobito se doimlje izuzetna koloristička svježina u partiji lica. Autopotret iz 1926. uprskos izvjesnom manirizmu ima i neke značajke magičnog realizma, ka o što su ugašena i svedena paleta, prilično uklonjeni tragovi rukopisa, pomalo idealizirana predstava. Najraranija poznata nam djela ĐOKE MAZALIĆA koja su uključuju u ove tendencije treće decenije potječu iz 1925. godine. Studija za portret supruge najavljuje novu Mazalićevo paletu, u kojoj dominiraju modro i modrozeleno, a kasnije će im se pridružiti sivo, sivoljubičasto, ugašena crvena, mrka i topli oker. Iz 1926. potječe čvrsto građeni Bijeg u Egipat . Antologijska djela magičnog realizma Na ljetovanju, Herojski kraj, Skela na Drini , u kojima posvemašnja zaleđenost oblika ii atmosfera iščekivanja, neuhvatljive i neodgonetljive tajne podsjeća na metafizičkog slikarstvo. Mazalić je za razliku od Mijića šareniji, razovrsniji. Prije Mazalića, a potom paralelno s njim, stvarao je MIJIĆ neveliku seriju blistavih djela. Vrhunac svođenja na ogoljelu arhitekturu predmetnog predstavlja Planinski pejzaž, istančan do krajnjih granica, sa majstorskim stepenovanjem planoa u apsolutnoj kolorističkoj ravnoteži toplog i hladnog. Tu su i pojednostavljeni Portret Hihle Kuzmić i poema u zelenom Drina, potom jedna kanoldovska Mrtva priroda, sa oštrobridnim lišćem, sugestivno jasna u čistoti stila i magičnom sjaju nekoliko banalnih predmeta. Portret moje žene . Tematski registar je sužen na pejzaž, bosanski i dalmatinski, portret i mrtvu prirodu. Izvedba pokazuje zavidan zanatski nivo. Godine 1927. mladi apsolvent zagrebačke Akademije HINKO LAAS naslika je svoju Bistrik mahalu u pastelnom sivoružičastom tonalitetima, sa pogledom odozgor i zaleđenim kubisima oblika. Sudeći po kritikama i po radovima koje sa sigurnošću možemo smjestiti u ovaj period PETAR TIJEŠIĆ je nstavio da se kreće u dva smjera: tradicionalnom stazom svjetlosnih i kolorističkih usklađivanja u nizu dalmatinskih i bosanskih pejzaža i putem traganja za solidnom fornom i konstruktivnim slikanjem, što ovom nekadašnjem sezanisti neće biti teško. Mrtva priroda sa

4

Umjetnost BIH 1924 - 1945 precizno modeliranim oblicima, upečatljiv Stari mornar , Stari ruda, U krčmi sa ljepoticom noći u prvom planu i četvoricom kartaša u pozadini. LUJZA KUZMIĆ MIJIĆ sa svoje tri mrtve prirode sa cvijećem iz 1922. približila se neoklacizizmu odnosno muzejskom realizmu, dok nešto kasnija slika U brdima svjedoči o kretanju u pravcu geometrijski strukturirane predstave bosanskog predjela. SIGO SUMMERCKER nosio je u sebi urošenu težnju za mjerom, harmonijom, redom i solidnošću, za volumenom oblikovanim škrtim ali biranim koloritom, čime su uklopio u racionalnu klimu treće decenije. MICA TODOROVIĆ ušla je u poetiku treće decenije u našu umjetnost istovremeno u znaku Cezanna (Kruške ) da bi potom, nakon boravka u Italiji, prihvatila utjecaje firentinskog Quattrocenta u oblicima, zatvorenim preciznom linijom, koja oštro oivičuje lik, djeleći ga od pozadine. Zanimljivo je da se baš u opusu ove slikarice ispoljava dualizam karakterističan za evropsku umjetnost dvadesetih godina, s jedne strane, interes za romantičnu i vanvremenu idilu ( Ljuljaška) a s druge strane verizam, u neku ruku blizak novoj stvarnosti. ova posljenja veristička tendencija izražena je u nekim izgubljenim slikama ( Trudna ciganka, Glava ciganke, Suzana i starci ) i u karikaturama. No, za razliku od većine svojih kolega i prijatelja Mica Todorović okrenuta je isključivo urbanoj tematici. U njenom opusu tijesno se prepliću dekorativno-romantično i verističko uz lica koja kao da su izronila iz vječnosti, susrećemo pomalo i karikirane fizionomije, pa se od ljupkosti preko monumentalno-dekorativne strogosti i ozbiljnosti stiže do lucidne psihološke i tipološke karakterizacije nekih likova. Slike ove faze rađene su temperom, potez je gotovo nevidljiv, utran u podlogu, a tonski prelazi su izuzetno profinjeni. Dominiraju zemljani tonaliteti, a slikarica znade majstorski oživjeti cinoberom usana, modrilom očiju ili cvijeta. Njen doprinos umjetnosti se mo\e opisati kao jedinstven i neponovljiv. ISMET MUJEZINOVIĆ – niz portreta porodice Ćaldarević iz 1927. Njegovi radovi nosi izjesna obilježja muzejskog slikarstva i teško bismo im mogli propisati socijalnu angažiranost, uprkos tematici. Izvlačenje mreže doima se isključčivo kao briljantna parada slikanja ljudskog tijela u nizu skulpturlalnih snažno pokrenutih polunagih muških figura. Žetelice, pregledna i uravnotežena kompozicija, znatno bogatiji kolorit, meka zaobljenost oblika. Približili smo se završetku ovog našeg sažetog prikaza slikarstva dvadesetih godina u Bosna i Hercegovini, u njegovom postavangardnom periodu. Na početku stoji tvrda geometrizirana modelacija Karlo Mijića, Roman Petrovića i Đoko Mazalića, a na kraju meka zaobljenost zakašnjelih, stereometrijski predočenih oblika Ismeta Mujezinovića. Naša umjetnost tog vremena se može svrtati u kategoriju realizma. U čitavom ovom kretanju izdvaja se bogat, šarolik i nejadnakih kvaliteta opus ROMANA PETROVIĆA, sa tako očiglednim pečatom, naprosto je neponovljiv i u svojim manama i u svojim vrlinama. Iz Pariza se vratio sa djelima neoklasicističkog karaktera, čak i sa ponekim rađenim u duhu magičnog realizma. Teme trpi ne samo iz urbanog već i iz ruralnog 5

Umjetnost BIH 1924 - 1945 ambijenta, ne bjeđeći čak ni od folklora i bosanskih tipova. Pred kraj decenije Petrović otpočinje rad na svom najvećem i najpoznatijem ciklusu Djeca ulice, među čije formate spada Dječak s balonom iz 1929. Njime se otvara novo poglavlje naše socijalno angažirane umjetnosti četvrte decenije.

Tendencije tridesetih godina ROMAN PETROVIĆ – rijetko datira djela. Čini se, ipak, da se prvi od naših umjetnika koji su pratili savremene trendove okrenuo boji. Ovo je osobito dolazilo do izražaja u akvarelima koji, već po svojoj prirodi mekši, daju svježu liriku boja. MAZALIĆ – u času obrta iz magičnog u poetski realizam četvrte decenije uzdiže do najviših dometa bosanskohercegovačkog slikarstva. Stari jablanovi, Stari grad . Nova faza poetrskog realizma može se pod jijeliti u dva dijela: do 1935. forma je čvrsta, pasta njčešće nanesena slikarskimm nožićem. To je vrijeme delikatnih valerskih gradacija različitih okera, plvog, zelenog, i sivog, ostaje se u demonu tonskog slikastva. Formiraju se sada dva tipa pejaža koje će majstor zadržati do kraja života: planinski krajolik Bosne i ravnilarski predio Posavine. U planinskim pejsažima nebo je obično svedeno na jednu usku prugu stinsutu među klisurama, u ravničarskim horizont je nizak, nebesa bremenita kišom, dramatično r asvijetljena, na njihovom ozađu redovno se uzdižu ogoljele vrbe. Predvečerje na Savi. Mazalić svoje viđenje Bosne u ovom periodu naziva naturalističkim, jer se rađalo u neposrednom dodiru sa prirodom. Karakteriše ga pomjerenost od vanjšitne prema unutrašnjosti, a sam izbor motiva ukazuje na umjetnikovo raspoloženje: gole vrleti, pustoš kasne jeseni i ranog proljeća, tišine pred buru, olujna nebesa. DANIEL OZMO – iz njegova opusa, u dobroj mjeri ratom uništenog, sačuvalo se svega par ulja i nekoliko akvar ela, po kojima se da zaključiti da je slikao u tragu poetskog realizma. BRANKO ŠOTRA – kritika je zapazila njegov tmurni i zeleni kolorit. Mijić i Mazalić ostaju u granicama tonskog slikarstva. MIJIĆ koristi sive, zelene, okerne i plave tonalitete. U stopu ga pratii njegov učenik LAAS lije pejsaže ponekad jedva možemo razliovati od učiiteljevih. MAZALIĆ i ŠOTRA rade slikarskim nožem, do dok Šotra obrađuje detaljno svaki predmet za sebe pa ih onda sjedinjuje, a pomaže se pri tom i drškom noža ili njegovim šiljkom, Mazalić u jednomm tonu preplavi cijlu plohu slike tanko, pa u taj jedinstven ton, dok je vlažan, debelim naslagama slaže ostale tonove, spajajući ih jedan u drugi. JOSIP MONSINO LEVI – jeste najmlađi naš slikar između dva rata. Ličnost široke kulture i širokog stvaralačkog dijapazona, bavio se još baletom, glumom, pozorišnom scenografijom, poezijom. Kritika nije propustila da uoči bizrnost njegovog kolorita i njegovu egzotičnost. Bio je slikar urbane tematike, volio je živost i brzinu velegrada. U njegovom opusu apsolutnu prevlast imali su tada figuralni motivi, koje je uzumao iz svijeta spektakla, cirkusa, kabarea. Raz ga se sa 25. godina otjerao u svijet, najprije u Pariz, Egipat i Ameriku. 6


DANILUS KABILJO – bio je slikar pomalo starinskog k ova i orijentacije. Biće da su mišljenja kritičara obeshrabrila ovog veoma delikatnog čovjeka i on se, poslije učešća na tri prve zajedničke izložbe naših umjetnika više nije uključivao u njihovu izložbenu aktivnost. LUKA ŠEREMET – glavna značajke njegovog slikarstvu su suptilnost i izvanredna koloristička sloboda akvarela. U kafani. Ovaj slikar radosne vedrine, čiji je opus dopro do nas samo u fragmentima umro je od sušice. ADELA BER – nije imala sreću svoje mlađe kolegice Mice Todorović da bude prihvaćena od svojih kolega kao ranvopravan i rado viđen član njihove zajednice. Možda zato poslije 1921. nije izledala u Sarajevu, sve do 1938. godine. Njeni plavičastosmeđi zimski pejsaži sa žućakstim fasadama bosanske a rhitekture, bez prolaznika, imaju nešto od metafizičke jeze. U akvarelima je i vedrija i slobodnija, a ima ih čak na rubu apstrakcije. I uopće, dalmatinski pejsaži su joj znatno topliji od bosanskih. Pored ovoga, Berova je stovrila vrijednija djela u grafici, a njen opus čeka temeljitiju obradu. PETAR TIJEŠIĆ – Mrtva priroda. Rijetka koloristička profinjenost, na gradacijama muklih tonaliteta sivog, smeđeg, zelenog. Poslije 1930. Tiješić sve više upotrebljava čistu boju s palete koja graniči sa sirovošću, pri tom mnogo koristi slikarski nožić. Portret oca sav u materiji i reljefu. Kao i na svojim pejsažima iz četvrte decenije, Tiješić na ovoj slici koristi boju posve slobodno i u funkciju ekspresije, a cjelina ostavlja snažan i upečatljiv dojam. Nasuprot ovakvim slikama stoji ona suptilna Zma u Vrdniku, sazdana na delikatnom sazvučju plačastih i ružičastih tonaliteta. VLADO MARJANOVIĆ – bio je aktivan u periodu socrealizma. Livno – odlikuje je širok, slobodan potez i neobično živ kolorit. MICA TODOROVIĆ – uključila se u sarajevski likovni život četvrte decenije i od tada je njena izlagačka aktivnost vezana isključivo uz sarajevski likovni krug. Prekinula je sa socijalno angažiranim temama. Sama je tvdrila da su je Cigani i Ciganke zanimalo zbog slikovitosti njihove odjeće i upečatljivosti fizionomija. Nije dozvolila da je bilo šta skrene sa puta čistog slikarstva. U to rijeme 1936-40. usvojila je definitivno poetiku intimizma. Pod kraj decenije njena se gama otvara prema toplom – žutom, crvenom i narandžastom koje onda kotrastrira suptilnoj igri biranih hladnih tonaliteta. Istovremeno njena ulja nzjaju biti toliko razrijeđena da poprimaju prozračnost akvarela, a značaj arabeske u njenoj kompoziciji ne možemo dovoljno naglasiti. KARLO AFAN DE RIVERA – 1930. godine počeo je davati prednost akvar elu nad svim ostalim slikarskim tehnikama. Sa mladim hrvatskim slikarom Motikom slika zajedno, druguju, vode duge rasprave. Riveru ovo prijateljstvo s mlađim kolegom koji se upravo vratio iz Pariza, pu svježih ideja i spoznaja, silno podmlađuje i podstiče na stvaranje. Interijer s gitarom, on gotovo posve dematerijalizira motiv, rastvarajući ga u toploj, zlaćenoj bijelini, 7

Umjetnost BIH 1924 - 1945 koja je u Zimi poprima plavičaste odbljeske studeni. Majstor usmije da iznenadi i neobičnom kolorističkim intenzitetom, Voće. Njegovo slikarstvo predstalvja značajan dopirnos lirskoj struiji bosanskohercegovačkog slikarstva. VOJO DIMITRIJEVIĆ i ISMET MUJEZINOVIĆ – našli su se u istim borbenim redovima ali je ipak teško zamisliti dva različitija tipa umjetnika. Obojica izuzetno darovita, sa ogromnom radnom energijom i potrebom da se stvaralački iskažu, tražili su se na različitim stranama; Mujezinović u evropskoj tradiciji od renesanse do modernih vremena, Dimitrijević u modernim tokovima međunarodne umjetničke scene. Bez pretjerivanja se može reći da je DIMITRIJEVIĆ ikonografski i stilski najviše obogatio bosanskohercegovačku umjetnost četvrte decenije. S jedne strane, imao je potrebu da se razbije lokalne okvire i da iz regionalnog nacionalnog krene na međunarodni plan, da obuhvati aktuelne događaje i prpbleme vremena u kome je živio. Već sami nazivi njegovih slika govore o čemu se tu radi, Užasi rata, Crnac na pariškoj ulici, Afrika 1935. Šoanija 1937. Poput Roman Petrovića, imao je potrebu da se oslobodi prinude klasićnih principa u or ganizaciji slike, da ispretura ustoličeni red i poredak da bi dočarao košmarne vizije rata i ratnih užasa. U želji da progovori što efikasnije i što glasnije služio se svim raspoloživim sredstvima, slikarskim i neslikarskim, lijepio je na svoja platna sirov, nerazrezan kropmir, novčanice. Njegovu Španiju 1937. s pravom smatraju paradigmom socijalnog slikarstva u Bosna i Hercegovini, i značajnim dijelom našeg kolorističkog ekspresionizma. Uza sve to bio je snažan pejzažista i portretista. ISMET MUJEZINOVIĆ – u njegovom slikarstvu javila se socijalno angažirana tematika tek u drugoj polovici četvrte decenije. Poznato nam je svega nekoliko njegovih ovako virtuozno realiziranih motiva, među kojima se ističe Kamenolom iz 1940. Mujezinovićeva priroda rasnog slik ara vukla ga je na drugu stranu: u boju, u ritam i arabesku slobodno vođenog poteza, u mrlju koja površini platna daje vibrantnost i putenu mekoću. Sjajan kolorista i slikar bez premca, mogao je u jednom dahu da naslika što god je htio, a ipak se opredjelio za relativno sužen tematski registar: pejzaž, figuralnu kompoziciju, portret i mrtvu prirodu. Privlačile su ga pučke zabave, volio je slikarti rad i dokolicu, napor i užitak i to najljepšim bojama svoje palete. Stigli smo do bosanskohercegovačkih slikara u drugim sredinama. Međuratna Bosna ni s kim nije se toliko ponosila kao sa JOVANOM BIJELIĆEM, jednim od tvoraca jugoslavenske moderne umjetnosti. Njegov koloristički ekspresionizam četvrte decenije predstavljaju tri remek-djela, Primorskii predjel, Djevojčica u kolicima, Veliki bosanski predjel . IVO ŠEREMET – nemiran i buntovan duh, u to vrijeme poznato i po svom učešću u bojkotaškim akcijama beogradskih umjetnika. Vrba, Trebević, Mrtva priroda . Njegov međuratni opus je dobro obrađen i sačuvan. HAK IJA KULENOVIĆ – mali broj njegovih radova došao do nas. Autoportret, Andolija. Snažan u boji, čvrst u formi. 8


RIZAH ŠTETIĆ – najčešći motiv njegova slikarstva jeste pejsaž, snažni kolorista. MILAN ČETIĆ – poznat nam je po svojim plavo-zelenim kolorističkm sazvučjima i intimističkom karakteru. Slikarka, Motv sa Kozare . DRAGAN MITRINOVIĆ – Pejsaž je suptilno valerski izdiferenciran, dok je Povrće asocira soččnu put Renoirovih aktova pokazujući fini sluh ovog autora za slikarsku materiju i njene senzualne draži. MATE ZLAMALIK, pripada također beogradskom krugu slikara, a naročito se istakao svojim ženskim portretima, u kojima ponekad ide do formalnih i kolorističkih sloboda, rijetkih u nađem međuratnom slikarstvu. VILKA ŠEFEROVA – Djeca s periferije, kritika ju je dočekala sa epitetima da je nečista, crtački iskrivljena i sablasna, kasnije je izlagala na najreprezentativnijim smotrama socijalno angažirane umjetnosti.

Anahronisti Naziv anahronisti posuđen je iz kritike i teorije umjetnosti osamdesetih godina, ne da bi se pokazala eventualna srodnost jednog dijela bosanskohercegovačkog međuratnog slikarstva sa situacijom u savremenoj umjetnosti, u kojoj bi anahronista znači biti u trendu, već stoga što se ovaj termin prvi put ne koristi isključivo u pežorativnom značenju, a dobro pristaje i jednog grupi naših umjetnika koje visoko cijenimo. Ovi umjetnici su naprosto otkačeni i uporno odbijaju da se prilagode tekućoj modi. Petar Šain i Gabrijel Jurkić. Kod ŠAINA se osjeća uticaj secenija. JURKIĆ je prestao da se utkruje s vremenom. Poslije impresionističke predigre i uzbudljive secesionističke avanture, okrenuo se evropskom XIX st. i nazarenkom idealu srendjovjekovne jednostavnosti i pobožne tišine. Bio je u relativnoj izolaciji u bosni. Za razliku od n jega LAZAR DRLJAČA osamljenik sa Prenja koji se u ove krajeve doselio 1930. bio je preko svake mjere aktivan i produktivan. Ulja mu vuku secesionističku konturu, čudno su obojena i iz njih bije neka potmula snaga, a savremenike su podsjećale na ornamentalne kompozicije narodnih vezova. Njegovi akvareli su čas lahki i prozračni, čas gusti i zasićeni u boji, predmet im je priroda, najčešće ona divlja, netaknuta ljudskom rukom. Mlin i grude u Rami.

Završne opaske Prema u ovom periodu djeluje u Bosna i Hercegovini jedva dvadesetak školovanih likovnih umjetnika (brojnim amaterima i poluamaterima nismo se bavili), ipak se tu, a posebno u Sarajevu, našem najvažnijem likovnom centru, prelamaju manje-više svi problemi koji u to vrijeme zaokupljaju jugoslavensku um jetničku scenu: od neoklasicizma i magičnog realizma 9

Umjetnost BIH 1924 - 1945 do verizma bliskog novoj stvarnosti, koji najavljuje snažan prodor socijalne umjetnosti u četvtoj deceniji. U tridesetim se u djelima naših umjetnika ispoljavaju impresionistički i postimpresionistički odbljesci, poetski realizma, kolorizam i koloristički ekspresionizam. Nedostaju nam nadrealizma i fantastika.

VLADIMIR BECIĆ Pod Trebevićem, 1930, ulje na platnu Trebević, 1932. ulje na platnu

ADELA BER VUKIĆ Autoportret, ulje na platnu kaširano Selo pod snijegom, ulje na platnu Motiv sa korčule, 1937 , ulje na kartonu

JOVAN BIJELIĆ Mrtva priroda, 1928. ulje na platnu Primorski predio, 1932. ulje na platnu Djevojčica u kolicima, 1933. ulje na platnu Bosanski predio, 1938 . ulje na platnu

MILAN ČETIĆ Prijedor, 1904 – Beograd, 1979. Završio Akademiju likovnih umjetnosit u Krakovu, 1929. Kratko vrijeme pohađao privatnu slikarsku školu u Parizu. Motiv sa Kozare, 1937. ulje na platnu Slikarka, ulje na platnu

VOJO DIMITRIJEVIĆ Sarajevo, 1910 – Sarajevo, 1981. Završio Državnu umjetničku školu u Beogradu, 1936. a zatim posjećuje atelje Andre Lota u Parizu. Učestvuje u osnivanju Collegium artisticuma 1939. godine kao i ULUBIH -a i Škole likovnih umjetnosti u Sarajevu u kojoj radi kao direktor i kao profesor. Kraj peći, 1930. ulje na platnu Cvječarice, 1938. ulje na platnu Španija, ulje na platnu Pariski krovovi, ulje na platnu Seljak, 1939. ulje na platnu

10

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Pejsaž Robinskon, ulje na platnu Portret Ismet Mujezinovića, ulje na platnu

LAZAR DRLJAČA Prenj, 1930. ulje na platnu Most u Konjicu, ulje na kartonu Kanjon, akvarel Jajce, 1932. akvarel Sa crnogorskog primorja, 1933. akvarel Boračko jezero, 1937. akvarel Portret Danila Čorovića, 1939. ulje na kartonu

NEDJELJKO GVOZDENOVIĆ Mostar, 1902 – Slikarstvo uči u Minhenu u školi Hansa Hofmana do 1924. Od 1940. profesor na Akademiji za likovne umjetnosti u Beogradu. Meso, 1933. ulje na platnu Zečja koža, ulje na platnu U ateljeu, 1935. gvaš na papiru

KOSTA HAKMAN Bosanska Krupa, 1899 – Opatija, 1961. Slikarstvo studirao u Pragu, Beču i Krakovu. Bio profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Pont-neuf, 1926. ulje na platnu Autoportret, 1928. ulje na platnu

TEODOR JANKOVIĆ Trnovo, 1891. – Sarajevo, 1936. Studirao na Akademiji za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Vranače, 1929. ulje na platnu Bosanski predio, ulje na platnu Staro groblje, 1930. ulje na platnu

GABRIJEL JURKIĆ More, 1924. ulje na kartonu Predproljeće na planinama, 1925. ulje na kartonu

11

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Planinski proplanak, 1929. ulje na platnu Zima, 1929. ulje na kartonu Zimski krajolik, ulje na kartonu Zima u šumi, 1930. Crveno brdo, 1938. Ljetna prašina, 1940. ulje na platnu

DANIEL-DANILUS KABILJO Sarajevo, 1894 – Jasenovac, 1944. Slikarstvo studirao u Beču. Ubijen u koncentracionom logoru u Jasenovcu. Ulica, pastel na papiru Sa jezera Pejsaš , ulje na kartonu Plast , akvarel

ENVER KRUPIĆ Bosanska Krupa, 1911 – Završio Umjetničku školu u Beogradu 1937, potom studirao u Parizu. Na Sorboni studirao historiju umjetnosti. Pont-neuf, 1939. ulje na platnu Tilerijski park u Parizu

HAKIJA KULENOVIĆ Bosanski Petrovac, 1905 – Završio Umjetničku školu u Beogradu 1928. studije nastavio u Parizu. Autoportret, 1932. ulje na platnu Andolija, ulje na platnu (čovjek sa šeširom i violinom, žućkasti, smeđi tonovi)

HINKO LAAS Sarajevo, 1899 – 1975. Završio slikarsku Akademiju u Zagrebu. Ulica u Sarajevu, ulje na platnu Bistrik mahala, 1927.

JOSIP MONSINO LEVI Sarajevo, 1915 –

12

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Završio Umjetničku školu u Beogradu, bio u ateljeu Jovana Bijelić a, zatim nastavio usavršavanje u Parizu. Plesačica, 1937. akvarel Djevojka sa ljubičastim šeširom, gvaš na papiru Marokanka, 1938 . ulje na platnu (vertikaklna komp. Djevojka u prvom planu, sjedi sa posudom u ruci) Djevojka, 1939. akvarel

ĐOKO MAZALIĆ Bijeg u Egišat, 1926. ulje na platnu Herojski kraj, 1927. ulje na platnu Stari jablanovi, Predvečerje na Savi, 1932.

KARLO MIJIĆ Mileća, 1887 – Zagreb, 1964. Učio slikarstvo u privatnoj školi u Beču, zatim na Akademiji u Pragu, kod prof Bukovca i na Akademiji u Minhenu, i Beču. Od 1914 -38 bio profesor crtanja na Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu. Bosanski pejsaž, Jagomir, 1923, ulje na platnu (brdo, šuma – zelena soba) Planinski pejsaž, 1926. ulje na platnu Portret Hilde Kuzmić Begova džamija

TANASKO MILOVIĆ Fojnica kod Gacka, 1900 – SAD, 1964. 1914. iselio se u SAD, a četiri godine kasnije upisuje se kao redovni studnet na Umjetničku školu u Vašingtonu. 1927. odlazi u Pariz na umjetničke studije. Tanja, 1941.

DRAGUTIN MITRINOVIĆ Prijedor, 1903 – Pohađao Umjetničko-zanatsku školu u Beogradu i Beču. Završio Akademiju u Krakovu i Parizu. Put Povrće

13

Umjetnost BIH 1924 - 1945 ANTUN MOTIKA Pula, 1902 – Studija na zagrebačkoj Akademiji započinje u kiparskoj klasi, a zvvršava kao slikar u klasi prof. Lj. Babića 1926. Cvijeće na prozoru, tempera i ulje na kartonu Muslimanka, Jasmina, ulje na platnu

OMER MUJADŽIĆ Bosanska Gradiška, 1903 – Završio Umjetničku akademiju u Zagrebu 1924. Studije nastavio u Parizu. Nogomet Kolporterka (žena prodaje novine)

ISMET MUJEZINOV IĆ Tuzla, 1907 – 1984. Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1929. Studije nastavlja u Parizu, a tehniku zidnog slikarstva specijalizira u Zagrebu. Jedan od osnivača Škole za primjenjenu umjetnost u Sarajevu. Žetelice Užina na radilištu Djeca u školi Pred crkvom Portret Marije (crvena soba) Jesen Portret Roman Petrovića

JEFTO PERIČ Gacko, 1895 – Beograd, 1967. Slikarstvo studirao na Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. U Minhenu i Parizu. Mrtva priroda sa oštrigama Stari Beograd

ROMAN PETROVIĆ Autoportet Akt pred ogledalom Mrtva pridoda U krčmi

14

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Djeca ulice Krovovi sarajeva Krik , 1943

SAVO POPOVIĆ IVANOV Iz cavtata, 1926 . (gleda na vodu i bijele zidine kuća, crkva, brdo u pozadini)

KARLO AFAN DE RIVERA Završio Zemaljsku obrtnu školu u Zagrebu. Stara fotelja Voće Interijer sa gitarom Zima

KAMILO RUŽIČKA Gacko, 1899 – Zagreb, 1972. Studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Boravi u Venecii, Parizu, Minhenu, Pragu, Firenci, Rimu. Član osnivač „Zemlje“. Pok učarac Mornar i djevojka

SIGO SUMEREKER Banja Luka, 1897 – Zagreb, 1983. Slikarstvo završio kod Pere Popovića, i na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu. Mrtva priroda s jabukama Pejsaž it Fojnice Šipci Mrtva priroda

PETAR ŠAIN Zima na Romaniji Jesen na Romaniji Romanija Prvi snijeg, Prenj

VILKO ŠEFEROV

15

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Sa Ilidže Predio Djeca s periferije (dječak i djevojčica, u pozadini grad)

IVO ŠEREMET Livno, 1900 – U zagrebu prakticirao litografiju. naredne dvije godine učio na Grafičkom nastavnom i ekspreimentalnom zavodu u Beču, potom bio u Krakovu. Radio na osnovanju Umjetničke kolonije u Počitelju. Vrbe Trebević Mrtva priroda

LUKA ŠEREMET Livno, 1902 – Zagreb, 1932. Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1929. Motiv s Jadrana Motiv iz Konjica U Kafani, akvarel (vertikalna komp, u prvom planu čaša sa vinom, u pozadini niz žena i muškaraca leđima okrenutih posmatraču).

BRANKO ŠOTRA Kozice kod Stoca, 1906 – Štokholm, 1960. Završio Kraljevsku umjetničku školu u Beogradu. Prije rata dva puta hapš en kao komunista. Bavio se slikarstvom, grafikom, duborezom, primjenjenom umjetnošću i likovnom kritikom. Ulica Motiv iz Hercegovine Zembiljeva ulica

MILENA ŠOTRA Pješivac kod Stoca, 1909 – Slikarstvo učila kod Petra Dobrovića u Beograd, kod Andre Lota u Parizu i u Njujorku. Ležeća figura Figura (vert komp, stilizovan ženski lik, figura sačinjena od većih ploha, bez detalja, naglašena kontura)

RIZAH ŠTETIĆ 16

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Brčko, 1908 – Sarajevo, 1974. Završio Akademiji likovnih umjetnosti umjetnost u Sarajevu.

u Zagrebu. Bio direktor Škole za primjenjenu

Seosko dvorište, (hor komp, dvijje kućice, stmih krovova, ograđeno dvorište sa ženom) Motiv sa Brke Mrtva priroda

TODOR ŠVRAKIĆ Prenj planina Motiv s mora

PETAR TIJEŠIĆ Stari mornar Mrtva priroda (s prošle stalne izložbe, hor komp, u blagoj dijag postavljen sto, na njemu voće, posude, knjige) Voće Tanjir s hljebom Portret oca Zima na Vrdniku

MICA TODOROVIĆ Sarajevo, 1897 – Sarajevo, 1981 Završila Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1932. stalno živjela u Sarajevu. Portret bake, Njanja Ljuljaška Predio posliije snijega Mladić, konobar, Cigančica (verk komp do pojasa prikazana djevojka, naga, prekrštenih ruku) Bosanska djevojka

MILIVOJ UZELAC Poluakt, tušika Žena s violončelom Kuća u primorju

MATE ZLAMALIK Sarajevo, 1905 – Beograd, 1965.

17

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Završio akademski tečaj Umjetničke škole u Begradu. Portret J.C. Portret Šane Lukić

CRTEŽ I GRAFIKA Ibrahim Krović Crtež je značajn oblik djelovanja i izražavanja gotovo svakog umjetnika, naročito u f azi studiranja i formiranja. Kod rijetkih, crtež postaje dominantan. Tananost linije pokazuje i osjetljivost umjetnikove ruke a njene vibracije izražavaju najsuptilnije titraje emocije. I najjednostavniji zapisi otiskuju tragove nečije ruke, nekog pokreta i nekog osjećaja. Čak i neki umjetnici bavljenje crtežom smatraju pomoćnom ili pripremnom radnjom a svoje crteže ne tretiraju kao djelo s likovnim integritetom. Crtež nije izborio status reprezentativnog likovnog medja, a iz te činjenice proizlaze mnoge po sljedice. Prema raspoloživim katalozima iz ovog vremena crteži se rijetko i pojavljuju. Dvije najvažnije karakteristike umjetnosti treće decenije imaju svoj odraz i na planu crteža. I tu se osjećaju posljedice latentne krize, zamiranje umjetničkog života. U prorijeđenim izložbama tog perioda gotovo da i nema crteža. Druga karakteristika se odnosi na formu, jer i onoliko crteža koliko ih se sačuvalo pokazuju da su konstruktivni oblici i problemi forme bili dominantno estetsko shvatanje. Crteži KARLA MIJIĆA predstavljaju najljepši primjer takvog izraza. nakon akademskih i ranih ekspresionističkih, nastaju konstruktivni crteži. Ovaj geometrijski koncept zamjenjuju realističke tendencije četvrte decenije. Crteži nastali oko 1925. pa i kasnije najčešće predstavljaju sarajevsku okolinu, planinske predjele, čiju monumentalnost i bogatstvo oblika i reljefnu razuđenost Mijić osjeća i naglašava u svjetlo-tamnim i crno-bijelim modulacijama, izvedenim tušem i kistom. Tako on sretno spaja strogost i disciplinu geometrijsko-konstruktivne dogme s finijim tretmanom koji razmekšavaju i čine meki i inzijansirani tragovi kista. Sarajevska okolica, Pejsaž s rijekom . Mijićevi kasnii crteži iz tridesetih godina pokazuju konačnu prevlast realističkih tendencija, motivi ostaju isit , a umjesto one ranije sažetosti nude nešto deskriptivniju sliku krajolika. Približno jednak inzenzitet umjetničke aktivnosti pokazao je u to vrijeme ROMAN PETROVIĆ. I za njega je crtež značajno područje djelovanja i prolazi kroz iste faze, kao Mijić. U izmjeni su tri najvažnije tendencije – ekspresionizam, konstruktivizam i realizma, ali se mogu naći tragovi fantastike, apstraktnih rješenja pa i kasne seceije i simbolizma. Je li u pitanju nedosljednost, nedostatak ili prirodna posljedica uticaja mnogi izvora obrazovanja umjetnika? Burza – crtež prikazuje gomilu uskomešanu i skoro izbezumljenih likova u holu neke berze. Crtani su čistom i laganom linijom koja sugeriše pokret i izobličuje ljudske likove. Od 1930. pa nadalje, crteži Petrovića najčešće preds tavljaju djecu, djecu ulice, besprizorne, djecu s očima punim tuge i beznadežnosti, jednu novu socijalnu ikonografiju koja pokazuje mučan i drastičan izraz jednog prigušenog umjetičkog protesta. Ovakvim crtežima i temama se stavlja na čelo angažovane umjetnosti.

18

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Srećemo i crteže HAKIJE KULENOVIĆA. Sačuvano ih je malo, a nastali su za vrijeme njegova boravka u Parizu. Dva crteža rađena ugljem Sceaux i Robinson , pokazuju da je ugljenom više slikao nego crtao i na njima fluidnost tonova i valera potpuno potiskuje crtačke strukture. Crteži SIGE SUMMERECKERA on je svoje slikarstvo postepeno podredio crtežu. Više izlaže crteže nego slike. Kod njega, kao kod nekog renesansnog majstora, tehnološka obaviještenost i priprema predstavljaju preduslov uspjeha, dobro zategnut i prepariran papir, razrijeđeni tuš, brižljivo zaoštrena trska, što sve omogućava da disciplinovana ruka ostavlja poteze vučene kao iglom. Na prelazu iz treće u četvrtu decenije umjetnički kgurovi su zagovornici angažovane umjentosti. Karakterističan primjer te nove orijentacije predstavljaju crteži MICE TODOROVIĆ. Svoj umjetnički rad je usmjerila prema jednom kritičkom stavu, pronalazila je ljudske slabosti, licemjerstvo i oportunizam. Mica koristi rješenja koja podsjećaju na likovni jezik Zemlje, objedinjujući svojim senzibilitetom elelemnte naive, pučke umjetnosti, dajući svemu, svakoj figuri i sceni, složeniintelektualni i angažirani sižeRIZAH ŠTETIĆ. Njegovi crteži kao i slike i grafike mnogo su bliže jeziku Zemlje. U to vrijeme on praktički ne djeluje u Bosni RAJKA MERĆEP – u Parizu, za vrijeme studijeskog boravka ostala je stalno, uključujući se u umjetnički život u Sarajevu povremeno. Njen crtački opus impresionira iz više razloga. Ona je crtala mnogo, ali i ostavljala i čuvala svoje crtež e. Ona se bavila crtežem, ako ne više, ono barem koliko i skulpurom, koja se smatrala njenom vokacijom. Crtala je u svim materjialima – olovkom, perom, kistom, krejonom, pastelima – neki put zradržavajući se na ljepoti i čistoti jednog materijala, drugi put kombinujući ih. Osim ove velike strasti ili ljubavi prema crteži, ona ima još jednu, opsesivnu temu ženskog akta. Ljepota ženskog tijela, pokreta, beskrajne u oblicima, proporcijama i stanjima ženskog tijela. Ime i opus ISMETA MUJEZINOVIĆA gotovo su sinonim za crtež i crtačke sposobnosti umjetnika. Kod njega se očuvalo na hiljade crteža. U tom ogromnom opusu koji su može podijeliti po temama i periodima. Boravak u Parizu predstavlja prvu kvalitetnu fazu, kad se Mujezinović susreće s bogatom umjetničkom b aštinom. U toj vrevi, impulsivnom reakcijom i oštrim opažanjem bilježi likove i pokrete, izraze i atmosfere, potencirajući često indvidualne ili karakterne osobine likova. U ovom vremenu Mujezinović je prošao nekoliko faza, što pokazuju njegovi crteži. Jedna skupina pokazuje utjecaje Zemlje i realističko shvatanje. U pariškom periodu javljaju se ekspresionistička rješenja, ponekad bliska nadrealizmu i apstrakciji. Pri povratku u Sarajevu izbijaju sve češće realističke ideje i motivi u prvi plan. Takvi su br ojni crteži berbe grožđa, izvlačenja mreže i žetvi, prema kojima je kasnije radio slike, radnici na radilištima.

GRAFIKA Grafika u Bosni i Hercegovini uu vremenu između 1924. i 1941. godine ima dvije karakterisitčne tape. Prva obuhvata grafički život i produkciju drugoj polovini treće decenija, a druga grafiku četvrte decenije. U cjelini, grafika ovog perioda predstavlja značajnu

19

Umjetnost BIH 1924 - 1945 umjetničku djelatnost koja kod nekih umjetnika postaje dominantna. Njeno prisustvo i vrijednost registruje savremena štampa i kritika. Dosadašnja saznanja i sačuvane grafike pokazuju da je grafička djelatnost u prvom dijelu ovog perioda bila izuzetno skromna. U odnosu na prethnodo, prilično poletno razdoblje, opada umjentički život. Šain se ne bavi grafikom, povremeno se pojavl juju listovi Karlo Mijića, Roman Petrovića i Adele Ber Vukić. Po učešću s grafikama na izložbama tih i kasnijih godina moglo bi se zaključiti da je MIJIĆ aktivniji od drugih. u stvari, i on izlaže samo starije listove. Samo su rijetki nastali na samom početku ovog perioda. Listi Isus i Magdalena označava zapravo kraj sakralnog ciklusa, pa i kraj njegove grafičke djelatnosti. Ove završne grafike, sa još nekoliko ranijih predstavljaju jedine reprezentativne primjere za estetiku treće decenije primjinjene u grafici, jer su i figure i predio dosljedno izmodelovani grafičkim štrafurama i rezovima, a njihovu realizaciju otkriva primjernu disciplinu i znanje tehnike. Mijićevu grafiku u četrvrtoj deceniji možemo predstaviti samo jednim linorezom Ribari, 1935. Ovaj list i sačuvane skice pokazuje da je Mijić i u grafici, kao i u slikarstvu i crtežu slijedio realističke tendencije, preovladavajuće u tridedesetim godinama, a koje su i kod njega, i u grafici, porpimile nešto od mekoće i lične osjeltjviosti. I ADELA BER VUKIĆ, kao i Mijić, usporava i smanjuje intenzitet rada tokom treće decenije. Za Sarajevo su vezani linorezi koji predstavljaju stare dijelove grada, sokake, doksate, planinsku okolinu, likove žena. Iako se inspirišu tradicionalnim motivima, neki od ovhh listova koncipirani su i izvedeni veoma sažetim grafičkim rješenjima. Širokim rezom ostvareni su svježi oblici i plohe, crno-bijeli kontrasti. Druge grafike, inspirisane motivima iz okoline Drvara, koje pokazuju šumske vedute, stabla, vrbe – nemaju tu snagu. Isto se može reći i za grafike s motivima iz Primorja. Adela Ber je svoje bavljenje produžila i u tridesete, izlaže sa Klubom umjetnica iz Zagreba, ali nema grafike koje bi predstavlale nagradnju u okviru njenog opusa. Štaviše, Berova se povlači upravo kad pristiže nova generacija, koja će obnoviti grafički život. Na samom početku ovog perioda, oko 1925. godine napravio je VIKO ŠEFEROV mapu litografija pod nazivom Bosna. I ovaj njegov rad predstavlja završenje nečega što je nsatalo u prethodnom periodu. On je, naime, tada boravio i radio u krugu Blažujske kolonije, pa i njegovi kasniji dolasci i boravci omogućili su mu da slika bosanske motive i predjele. Izveo ih je u tehnici litografije, većina predstavlja motive iz Sarajeva, Begova džamija, Ulica u Sarajevu. Prenoseći svoje crteže litografskim krejonom na kamen, Šeferov se služio širokom tonskim medelacijama. Neke od ovih litografija naginju realističnijem i deskriptivnijem tretmanu. ROMAN PETROVIĆ je izado jednu veliku mapu litografija 1929. godine , koja je nadmašila sve dotadašnje, i po formatu i po broju listova. Najviše motiva bilo je iz Sarajeva ali su bili u motivi iz Mostara i drugih manjih mjesta, i na kraju jedan suncem obasjani dubrovnik. Ovakav ilustrativan sadržaj Mape predstalvja jednu vrstu ilustrovanog atlasa Bosni i Hercegovine, njenih geografskih, istorijskih, ubranih, ruralnih i etnografskih specifičnosti. Likovi ipak predstavljaju slabiji dio Mape, dok su pejsaži i gradske vedute nadahnutije. Crtež je, u odnosu na raniije primjere, nešto krući i suvlji, u funkciji je forme i podsjeća na sezanovsku maniru građenja forme konstratiranjem i modulacijom. Takvim postupkom postignuta je plastičnost predjela, monumentalnost i dinamika oblika, a

20

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Petrovićeva gesta i snaga ovdje su nešto priguš eniji i disciplinovajiji – sve u interesu veće prihvatljivosti Mape u široj javnosti. U drugoj fazi ovog perioda, tokom tridesetih godina, oživaljva grafički život, nosioci obnove je nova generacija. Stariji se rijetko javljaju i uglavnom prestaju da rade grafiku. Mladi umjetnici vraćaju grafici funkciju društveno angažovane umjetnosti. Grafika RIZAHA ŠTETIĆA znatnije nego kod drugih umjetnika ove nove generacije, zahvata probleme života, životnu stvarnost, ljude i njihove sudbine. Štetića ne zzanimaju samo neki usamljeni, zaboravljeni i zapušteni predjeli Bosne. On svoje teme, motive i likove nalazi i u urbanim srednima,a skrećući pažnju na njihovo postojanje, pozivajući na osvješćenje i ukazujući takođe da zajednički fizički prostor nije za sve ljude is ta humana sfera. To najbolje pokazuju grafike na kojima su predstavljani nejaki starci koji obavljaju teške poslove, iskrivljenih i od tereta deformisanih tijela, izobličena lica Prosjak Ibro, Stari testeraš ili djeca, sirotinja u dronjcima, gladnog i avetinjskog izraza. grafika Štetića nastajala je u godinama kada je djelovao u krugu zagrebačkih umjentika, ali inspirisana je bosanskim miljeom. BRANKO ŠOTRA – kao i drugi značajni grafičri četvrte decenije, stiče obrazovanje u beogradskoj Umjetničkoj školi, u kojoj grafika i uticaj ličnosti Ljubomira Ivanovića imaju približno isti značaj kao Tomislav Krizman za zagrebačku sredinu. Iako je Šotra bio društveno i politiki jedan od najangažovanijih mladih umjetnika, a zbog partijskog rada proganjan i premještan, on u svojoj predratnoj grafici skoro da ne oktriva svoje ideološke poglede. Bavi se čak i sakralnom umjetnošću. S grafikom se javlja 1934. godine i motivi koji ga privlače potiču iz Jajca, Gerzova, s Plive i Hercegovine, rodnog kraja i Stoca. Među ovim temama pojavi se i neki lit starca Portret Obrada Popovića ili lik Hercegovke. Motivi grafika Šotre su crtani i rezani u jednom zakašnjelom romantičnom raspoloženju. Započeo je rad na mapi Duhan, 1937. kooja je trebala imati tridesetak drvoreza a predstavljala bi rad i muku hercegovačkog seljaka oko duhana. Grafike RAJKE MERĆEP jedva da se mogu zapaziti ili raspoznati u njenom opusu. Nema ih mnogo a tretiraju iste teme kao i crteži i rađene su sredstvima koja se na prvi pogled ne razlikuju mnogo od crteža perom i olovkom. I ovih nekolikosačuvanih otisaka većinom su dograđeni drugim tehnikama, pastelom, akvarelom ili kao ulje. VOJO DIMITRIJEVIĆ – je đak beogradske Umjetničke pkole, a pobornik istih društveno- političkih ideala kao i Šotra i Ozmo. Nije se mnogo sačuvalo njegovih grafika, ali tih nekoliko listova predstavljaju manifest jedne angažovane umjetnosti i jedne borbene generacije. u nekim grafikama predstavljen je socijalni siže, radnička bijeda i neimaština Život u kući radnika, Pekara, Nasušeni hljeb. Grafike DANIJELA OZME svojim kvalitetom i sižeom proširuju grafike četvrte decenije. Prve grafike nastaju na temu noćnost života, predstavljaju ljude u pivinci, kafani, svirače Nočni život, U pivnici. Scene društvene stvarnosti, način modelacije forme pomoću štrafura reza zaijenjen je jednostavnijim odnosima crno-bijelih ploha. Ozmo boravi u Jajcu, Olovu i okolnim šumama, prati radnike i živi s njima, crta njihove kolibe, prisustvuje sječi, 21

Umjetnost BIH 1924 - 1945 obaranju, transportu. Mapa IZ bosanskih šuma, 1939. tematika mape je autentična i prvi put se pojavljuje ovako razvijena. Za Ozmu ona predstavlja krunsko djelo u njegovom opusu i kratkom životu. Još jedno njegovo djelo zaslužuje posebnu panžnju, njegov Autoportret , 1937. predstavlja možda i najbolje grafičko ostvare nje ovog perioda u Bosni i Hercegovini. Na njemu je Ozmo pokazao kako je znao da izrazi i oblikuje ljudski lik, njegove individualne vrijednosti.

ADELA BER VUKIĆ Sarajevo, linorez Iz Sarajeva

VOJO DIMITRIJEVIĆ Život u kući radnika, linorez Pekara Fašizam caruje

HAKIJA KULENOVIĆ Sceaux, 1929. crtež ugljenom

RAJKA MERĆEŠ Akt , crtež perom i pastelom Ležeći akrt I i II , crtež olovkom, kredom Akt , 1937. bakropis Akt , bakropis i monotipija

KARLO MIJIĆ Sarajevska okolica, 1925. crtež kistom, tuš Pejzaž s rijekm, crtež kistom tuš Isus i Magdalena, linorez Ribari, 1935. linorez

ISMET MUJEZINOVIĆ Kafana, crtež perom i kistom, tuš Kafana II , crtež olovkom Moj gost , petom tuš

DANIJEL OZMO 22

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Olovo, 1912 – Jasenovac, 1942. Završio Umjetničku školu u Beogradu. Njegov opus je većim djelom nestao ili je uništen. Radio je i skulpturu. Autoportret , linorez Noćni život , Mapa grafika iz Bosanskih šuma , 1939. – Povratak, Pejsaž, Splavovi, Obaranje, U kolobi

ROMAN PETROVIĆ Dječak, crtež olovkom Burza, ugljen Mapa litografija Bosna i Hercegovina, 1929. 48 listova – Begova džamija, Pesjaž, Dubrovnik u suncu

SIGO SUMERKER Autoportret, crtež ugljem Predio, lavirani tuš Kućerci na Soukbunaru, crtež, lavirani tuš

VILKO ŠEFEROV Mapa litografija Bosna – Begova džamija, Ulica u starom Sarajevu

BRANKO ŠOTRA Portret Obrada Popovića, 1936. linorez

RIZAH ŠTETIĆ Dvorište, crtež perom tuš Na česmi, Dženaza, linorez Prosjak Ibro Mapa grafika Bosna, 1940. 17 listova – Divlje naselje

MICA TODOROVIĆ Liga naroda, maskirani bal, crtež olovkom Društveni događaj, crtež olovkom

23

Umjetnost BIH 1924 - 1945 SKULPTURA Danka Damjanović Mlada, tek stasala, moderna bosanskohercegovačka skulptura suočava se sa problemom vlastite egzistencije najviše usljed teške ekonomske krize koja sužava mogućnost djelovanja naših vajara. Broj izložbi je sveden na minimum, a slična je situacija i sa porudžbinama za javne spomenike. Većinu ovih porudžbina predstavljaju aktuelni spomenici po unutrašnjosti, kralju Petru i Aleksandru Karađorđeviću, koje najčešće izvode Ivan Ekert i Iva Despić. Od porudžbina druge vrste bilježimo samo jednu, kada Anto Matkovića, od Društva prijatelja umjetnosti Cvijeta Zuzorić povjerava da za Narodno pozorište u Sarajevu izradi biste desetorice predstavnika naše dramske književnosti. Ne znamo kako su izgledale ove biste, radio ih je po fotografijama i na njima umjetnik teži postizanju sličnosti. BRANKO MARJANOVIĆ đak beogradske Umjetničke škole. imao je izložbu svojih radova, mada nam njihova sudbina kao ni njihov izled i vrijednost ostaju nepoznati, isto kao što zasada ništa ne znamo ni o daljoj sudbini autora. U istom ovom periodu IVA DESPIĆ razvija svoju djelatnost, s tim što njena skulptura ima više odjeka u beogradskoj sredini. U njenom izrazu nema bitnih promjena, ostaje zanimanje za iste tema, a nema ni evolucije forme. Moderna muslimanka, Akt . Despić realizuje portte i figure u duhu lirskog i intimističkog izaza. Početkom četvrte decenije raspisuju se jugoslavenski konkursi. Tako je 1930. godine Državna banka u Sarajevu raspisala konkurs za spoljnu i unutrašnju vajarsku obradu. Konkurs je dobio VLADIMIR ZAGORODNJUK, vajr i scenograf Narodnog pozorišta iz Beograda. Sudeći prema i danas dobro očuvanim skulpturama koje ukrašavaju glavni ulaz u Banku možda se tog zadatka trebao prihvatiti i neki bolji vajar. Dolaskom vajara MARINA STUDINA iz Zagreba u Sarajevo 1932. godine otvoreno je novo poglavlje u bosanskohercegovačkoj skulpturi. Radio je na sarajevskoj Katedrali na izradi reljefa nekadašnjeg nadbiskupa Josipa Štadler. Poslije toga radi portrete i poprsja uglednih građana. 1932. priređena je Prva jesenska izložba radova likovnih umjetnika Drinske banovine. Tu je bilo djela visoke umjetničke vrijednosti, što se pogotovo odnosi na četvero izlagača: Ive Despić, Marina Studina, Branka Šotre i Danijela Ozme. DANIJEL OZMO, od 1938. djeluje uglavnom kao grafičar, a razlozi ove preorjentacije na grafiku su uglavnom materijalne prirode. Nažalost njegove skulpture doživjele su sudbinu svoga autora. BRANKO ŠOTRA na pomenutoj izložbi 1932. izlaže reljef Sveti Đorđe, Mazalić je za njega napisao da je rođeni duborezac . I na ostalim izložbama hvaljeni su njegovi duborezni 24

Umjetnost BIH 1924 - 1945 radovi sa scenama iz narodnog života ili sa religioznim temama poručenim od strane pravoslavne crkve u Bosni ili bogatih građana. Najbolje ga predstavlja reljef na jednoj ploči dvostrano obrađenoj, s jedne strane su Kosci, koji ga kao tema intimno više zanimaju, a s druge strane jedna religiozna tema Varskrsenje Lazarevo . Sveti Jovan Krstitelj. Ova dva rada najbliža su odlikama zrele secesije, na obrađenoj ravnoj plohi dominiraju izdužene ljudske figure dugih prstiju, stilizovanih detalja i gipke, talasaste linije. Početkom četvrte deenije, bosanskohercegovačka skulptura računa na jop jedno ime. Mlada Bilećanka RAJKA MERĆEP, započinje vajarsku karijeku u Parizu. Kada je 1930. u Salonu nezavisnih izložila Lik Azije, kritika ju je obasala pohvalama, isticali su jednostavnost linija i velike sintetične plohe kojima je modelovana ova glava sklopljenih očiju . U njenom vajarskom opusu najbrojnija su dječija portretna poprsja i aktovi meke i sutilne modelacije. Osjetljivos Rajke Merpeć reaguje najprije na čednost dječijih fizionimija, na onu dječiju nesvjesnu ljepotu. radi portret Milana Rakića u Parizu za vrijeme pjesnikovog bolovanja u ovom gradu. Modelovan je snažnije i prisnije sa željom da se izrazi duhovna snaga pjesnika, ali i njegov već bolesni lik. ROBERT ŽAN IVANOV bavio se portretima i figurom sa simboličnim značenjem. U svojoj ranijoj skulpturi bliži je bio akademizmu i secesiji, da bi u portreti, Karlo Mijić, u jednom realističkom tretmanu uspio realizovati zanimljivu realističko-psihološku studiju umjetnika. Opus SRETENA STOJANOVIĆA je mnogo bogatiji i na njemu se osjaćaju uticaju skulpture šireg evropskog prostora. Sreten je u početku izradio snažan plastični izraz, čini se podjednako izražen i na planu portreta i figure i figuralne kompozicije. dok se u modelaciji figure osjećaju raznovrsniji stilski elementi, kao što su elementi secesije, simbolizma i intimizma, dotle se u temi portreta predstavlja kao izuzetno snažan psihološki analitičar.

IVA DESPIĆ SIMONOVIĆ Moderna muslimanka, gips Akt , bronza

ROBERT JEAN IVANOVIĆ Karlo Mijić, bronza

ANTE MATKOVIĆ Travnik 1897 – Mostar, 1964. Završio Višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu i Specijalnu školu za medaljarstvo. Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu.

25

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Ženski portret , terakota

RAJKA MERĆEŠ Bileća, 1904 – Pariz, 1963. Pohađala Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, zatim odlazi u Pariz. Bila član Jesenjeg pariškog salona. Glava dječaka, bronza Celine Ležeći akrt Milan Rakić

SRETEN STOJANOVIĆ Majka i kći, reljef, drvo Vjerenici, reljef drvo (kao Adam i Eva, nagi)

MARIN STUDIN Kaštel Stari, 1895 – Split, 1960. Vajarstvo uči na Obrtnoj školi u Splitu i Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Studirao na likovnim akademijama u Beču, Pragu, Parizu. Silvije Strahimir Kranjčević, gips

DOJČIN SUČEVIĆ Ključ, 1921 – Bilogora, 1944. Završio studije kiparstva na Obrtnoj školi u Zagrebu 1941. Njegov opus uglavnom je uništen u Bihaću 1943. nakon odlaska čitave porodice u partizane. Bosanac, bronza

BRANKO ŠOTRA Vaskrsenje Lazarevo , reljef, drvo Kosci Sveti Jovan Krstitelj

26

Umjetnost BIH 1924 - 1945 UMJETNOST NOB-A U BOSNI I HERCEGOVINI Ibrahim Krović Ratne godine donjele su rušilački val. Narodnooslobodilačka borba nije bila prost sukob ideologija, vojnih formacija i ratnih strategija. Pitajne sudbine naroda, slobode, budućnosti rješavalo se puščanim ciljevima i ljudskim žitovima, ali uboj itost malobrojnog oružja i snaga malog naroda počivala je na nemjerljivim moralnim i patriotskim motivima. Djeleći sudbinu boraca i naroda, umjetnici su znlai i osjećali da su svjedoci i tvorci historijskih događaja, da mogu i moraju ostaviti tragove i slike tih zbivanja. 1941. u narodnooslobodilačku borbu odlaze Vojo Dimitrijević i Ismet Mujezinović. Iz tih prvih dana NOB-a nisu sačuvala njihova djela. Jedan crtež VOJE DIMITRIJEVIĆA Bolničarka Rava previja ranjenike datiran je u 1941. i rađen širokim potezima ugljena, predstavlja primjer ranog stvaralaštva u kojem su likovne komponente bile jače i prisutnije od dokumentarno-istorijskih. ISMET MUJEZINOVIĆ radi dekoraciju sale za Prvo zasjedanje AVNOJ -a u Bihaću, za koju izvodi veliki portret Tita i savezničkih vođa Ruzvelta, Staljina i Čerčila. Mujezinović je prisustvovao tom historijskom zasjedanju, crtao likove vijećnika. Kada je riječ o tragičnim sudbinama umjentika koji su preživjeli strahote genocida u koncentracionim logorima, kada se zna da su neki završili na tim stratištima, onda njihova rijetko očuvana djela izazivaju poseban pijetet. Jedna od takvih tragičnih ličnosti bio je MUHAMED KULENOVIĆ, slikar i likovni pedagog, koji je već 1941. uhapšen kao napredni intelektualac i ubijen u lo goru. Od njega se sačuvao samo jedan crtež Portret Lavoslava Šrajera . Istovjetnu sudbinu imao je i DANIJEL OZMO, skulptor i grafičar, koji je bio jedan od protagonista angažovane umjetnosti prije rata u Sarajevu, koji je 1941. godine uhapšen i zatvoren u Jasenovcu. Prije pogibije 1972. kratko je radio u keramičkoj radionici logora, napravio je i jedan portet Zatočenik ustaškog koncetracionog logora Jasenovac , Portret slikara Slavka Brila, akvarel Pogled iz Jasenovca. Crteži MICE TODOROVIĆ koje je – nakon što je preživjela strahote logora napravila 1945. na obali Save kod Beograda, dok je još trajao rat – predstavljaju izuzetno potresno viđenje i dokument o ljudskom stradanju. Radeći perom, laviranim tušem i akvarelom leševe ljudi u raspadanju, ostvarila je istovremeno autentično djelo, čija ekspresija počiva na čisto likovnim vrijednostima, Posljednje žrtve Jasenovca i Gradiške . Umjetnost NOB-a u Bosni i Hercegovini u cjelini predstavlja obimno i autentično umjetničko svjedočanstvo o jednom teškom, ali s lavnom i herojskom dobu.

27

Umjetnost BIH 1924 - 1945 ĐORĐE ANDREJEVIĆ KUN Poljska, 1904 – Beograd, 1964. Slikarstvo studirao na akademijama u Veneciji, Milanu, Firenci i Rimu. II zasjedanje AVNOJ-a, 1943. crtež kistom Grb Federativne domokratske Jugoslavije , skica ređena olovkom i akvarelom

ANTUN AUGUSTINČIĆ Klanjec, 1900 – Zagreb, 1978. Učio vajarstvo na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu i na Akademiji za uumjetnost. Maršal Tito, reljef srebro na oniksu

STOJAN ČELIĆ Bosanski Novi, 1925 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Borba kod Gračanice, linorez

MARIJAN DETONI Križevci, 1905 – Zagreb, 1981. Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prelaz preko Neretve , crtež kistom, lavirani tuš Prenj

VOJO DIMITRIJEVIĆ Bolničarka Rava previja ranjenika, crtež ugljenom Mapa grafika – Kroz popaljenu Jablanicu, Prelaz preko Neretve , linorez

BOŽIDAR JAKAČ Novo Mjesto, 1899 – Studirao u Pragu. Maršal Tito, 1943, crvena kreda

PRAVOSLAV – PIVO KARAMATIJEVIĆ 28

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Nova Varoš, 1912 – Rijeka, 1963 Umjetničku školu i prvu godinu akademskog tečaja završio u Beogradu. Mapa crteža i grafika Sutjeska, 20 listova Iz V ofanzive, crtež perom, tuš

MUHAMED KULENOVIĆ Bosanski Petrovac, 1900 – Kerestinec, 1941. Prva slikarska iskustva stječe u Bihaću kod Jovana Bijelića 1917, a potom završava Akademiji likovnih umjetnosti u Krakovu. Strijeljan u koncetracionom logoru u Kerestincu. Portret Lavoslava Špajera , Kerestinec, crtež olovkom

ISMET MUJEZINOVIĆ Kurir, crtež perom, tuš (u gradskoj bibl) Kolona Portret maršala Tita, linorez u boji

EDO MURTIĆ Velika Pisanica, 1921 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Stolac, crtež kistom, tuš Bosanka

DANIJEL OZMO Zatočenik ustaškog logora Jasenovca, crtež olovkom Pogled iz Jasenovca , akvarel Portret slikara Slavka Brila , ulje na kartonu

VANJA RADAUŠ Vinkovci, 1906 – Zagreb, 1975. Sturidao na Akademiji likovnih umjetnosti posvećenih temama NOR -a.

u Zagrebu. Izradio veći broj spomenika

Seljak iz Kladuše, crtež kistom, tuš

LJUDEVIT ŠESTIĆ 29

Umjetnost BIH 1924 - 1945 Zagreb, 1900 – 1962. Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, studije nastavio u Parizu. Bosanska krajina, crtež kistom Bosansko selo, akvarel

PETAR ŠIMAGA Odra, 1912 – Zagreb, 1961. Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bosanac, crtež kistom, tuš, olovka Motivi iz Bosne, crtež perom, i kistom, lavirani tuš

MICA TODOROVIĆ Žrtva vezanih nogu, crtež perom tuš Posljednje žrtve Jasenovca i Gradiške , crtež perom i akvarel

VLADIMIR VOJNOVIĆ Bugojno, 1917 – Državnu školu za likovne umjetnosti završio u Sarajevu, studije nastavio u Parizu i Italiji na usavršavanju konzervatorskih radova. Bunker , crtež olovkom Vodenice na vodopadu , crtež krejonom Kuća u kojoj je boravio drug Tito u Jajcu, akvarel

30

Umjetnost BIH 1945 - 1974 Žarko Vidović Sida Mirjanović Vefik Hadžismajlović Vera Jablan – kustos UGBiH Smail Tihić Zdravko Kajmaković Ognjen Vukelić Muhamed Karamehmedović

Umjetnost Bosne i Hercegovine 1945 – 1974 Azra Begić PRILIKE U sredini poput naše likovni pokreti se ne stvaraju, već primaju izvana, da bi onda doživjeli transformaciju u skladu sa receptivnim i kreativnim mogućnostima primalaca.

Period socijalističkog realizma 1945 -1951 Crvenu zastavu epohe, uzavrele radom i entuzijazmom, razvili su po povratku iz NOB-a dvojica provoboraca i protagnostia naše predratne socijalne umjetnosti Ismet Mujezinović i Vojo Dimitrijević. Pridružili su im se Mica Todorović, Hakija Kulenović i Roman Petrović, Rizah Štetić i Ivo Šeremet. Čitav poslijeratni period karakteriše povlačenje u pozadinu najstarije austrougarske generacije. Prvo je na red došlo osnivanje udruženja koje posve u duhu domaće predratne tradicije, u početku okuplja i arhitekte – ULUBIH. Otvorena je i Državna škola za slikarstvo i umjetne zanate. Sljedeći potez bio je osnivanje umjetničke galerije. Teorijsko-umjetnički problem – kako postati revolucionarnim tumačem epohe, kako širokim masama naroda dočarati njenu veličinu, zanos, optimizam, besprijekorno herojstvo u rati i miru? Selimović se okomio na veze s cijvećem, neodređene pejsže bogzna s kog kraja svijeta, koji ništa ne kazuju, mrtve prirode u ma kom obliku izdvojene za sebe i date radi igre boja i slično, to se može tolerisati samo ako se uklope u umjetničko djelo bogatije sadržinom . Šesta decenija počinje sviješću o popuštanju pritisaka, što se uglavnom ispoljava u vraćanju na teme našeg slikarstva iz predratnog perioda, gdje prevlađuje obrada pejsaža i mrtve prirode. Dimitrijević govori kako ponekad umjetničkog djelo sa beznačajnanom, društveno perifernom temom može da bude značajno, ukoliko umjentik kroz tu temu izrazi svoju emociju.

1

Umjetnost BIH 1945 - 1974 Petanestorica 1953 Sarajevo '55 i druge grupe Četvorica iz Banja Luke 1955 -1961 Otvaranje Umjetničke galerije 1959. Mladi nastupaju u sve većem broju. 1953. organizovana je jedina izložba koja je okupila 15 slikara i vajara. Grupa je bila veoma heterogena, kako u pogledu koncepcije tako i u pogledu kvaliteta, zajednička im je bila samo mladost. Boško Risimović Risim, Branko Subotić. Radenko Mišević. Grupi Sarajevo '55 pri padali su najstaknutija imena mlade generacije: Mišević, Franjo Likar, Mario Mikulić, Boško Risimović, Ljubo Lah i Branko Subotić. Pravih grupa u Sarajevu i nema: one se formiraju od prigode do prigode, uglavnom iz praktičnih razloga, i raspadaju se odmah poslije prve izložbe: čak su i veze među članovima labilne, nema određene koncepcije. Sredina se veoma sporo otvara novotarijama. U borbi protiv nogo najčešće se poteže argument dobrog zanata. 1959. konačno je došlo do stalne postavke u Umjetničkog galeriji. Učinjen je veliki, pionirski posao, sakupljen znatan fundus dijela i podataka. Galerija je posve zatvorena za nove pojave i i kretanja u savremenoj umjetnosti. 1957. vrijedno je pomena i pokretanje Izraza, časopisa za književnu i umjetničku kritiku. Valja naglasiti da se Mostar, Banja Luka i Tuzla postepeno uobličuju u samostalne likovne centre. U šestoj deceniji sve je češća pojava da se mladi po završetku školovanja ne vraćaju u Bosni i Hercegovinu. Sedma decenija vidjet će još dolazak Seida Hasanefendića i Mersada Berbera . Sarajevski historičari umjentosti sve manje nastupaju u periodičnoj i dnevnoj štampi sa temama iz savremene umjetnosti. Kritika pada na pleća jednog jedinog – Muhameda Karamehmedovića. Situacija je popravljena kad na čelo Umjetničke galerije dolazi vajar Arfan Hozić i ULUBiH-a Muhamed Karamehmedović

Izložba mladih iz BiH Sarajevo-Beograd, 1967. Mala galerija 1968-71. Sarajevski salon 1968-74. Druga polovina sedme decenije je vrijeme najvećeg preporoda naše poslijeratne umjentosti. Izložba mladih – veliki polet bosanskohercegovačke grafike: Aleksić, Berber, Dragulj, Hozo, Kragulj, Miljuš, Nevjestić, Širbegović, Tikveša, Zaimović. Mala galerija je na kraju zatvorena iz finansiskih razlova.

Banja Luka: Umjetnička galerija, 1965. Jesenji salon 1962, 1964, 1966, 1971, 1973. Na ideju o osnivanju Jesenjeg salona došao je slikar Tomislav Dugonjić, a realizaciji su se pridružili dom Kulture i Ekspozitura Umjetničke galerije. Salon je okupljao domaće umjetnike i istaknute jugoslavenske umjetnike vezane za Bosansku krajinu.

Tuzla: Galerija istaknutih ličnosti, 1964. 2

Umjetnost BIH 1945 - 1974 Kvadrijenale jugoslavenskog portreta, 1967, 1971. Ideju je dao Ismet Mujezinović a realizovao je sa upornošću Mevludin Ekmečić. Galerija je formirana od poklona jugoslavenskih umjetnika.

Ekspozitura Mostar, 1969. Mali salon Njeguje se veza sa malim talijanskim gradovima. Sredinom decenije osjeća se znatan priliv mladih koji dolaze sa školovanje puni poleta. Mala galerija Muzeija AVNOJ-a u Jajcu, od 1963. priređuje izložbe umjetnika partizana.

Akademija likovnih umjentosti, 1972. Predstavlja ključni događan nove decenije. Bitku je započela Nada Pivac, koja je još 1969. pokrenula katedru za crtanje i slikanje u novoformiranoj Pedagoškoj akademiji uz podršku univerzitetskih profesora. Najambicioznija imena ove generacije udružuju se 1972 u grupu 1 + 1 + 1, a zatim u Četiri S, jezgro grupe sačinjavali su Edo Numankadić i Nedžad Kazić, Mustafa Skopljak, Muradif Čerimagić, Širaz Muftić, Salim Obralić, Slobodan Perišić, Esad Muftić. Grupa je priredila brojne izložbe. Najvrijednija imena kritike osme decenije su: Ibrahim Krović, Meliha Husedžinović, Meliha Salihbegović i Nikola Kovač. Konačno, u Sarajevu je, nakon dvije i po decenije, riješeno pitanje izložbenog prostora: ULUBiH je dobio prostrane prostorije u Kulturno-sportskom i privrednom centru „Skenderija“.

SLIKARSTVO U periodu socijalističkog realizma djelovao je u Bosni i Hercegovini relativno mali broj likovnih umjetnika. Uprkos silnom trudu i nastojanju, nema očekivanih rezultata. U najboljem slučaju, uspijeva se stvoriti dobra realistička djela, sa jakim oslonom na tradiciju. Stil socijalističkog realizma ne postoji: postoji samo period socijalističkog realizma. Prvi među predstavnicima ovog perioda ROMAN PETROVIĆ, živjeće u oslobođenoj zemlji svega dvije godine. Mada je startovao još u austrougarsko doba, on je u času smrti jedva bio zakoračio u šestu deceniju života. Poput ostalih, slikao je partizane u maršu, ponekad, djeluju kao prazna kulisa. Pa ipak, u časovima istinskog nadahnuća, ovaj slikar, vaspitan na tradicijama najboljeg srednjoevropskog ekspresionizma, znao je stvoriti djela koja plijene svojom ljudskog toplinom, poput one male Djevojke plaivih očiju prožete saosjećanjem sa modelom. IVO ŠEREMET nastavio je da slika u duhu svojih predratnih preokupacija, ali kao da više nikad neće doseći svoje nekadašnje vrhunce ( Vrbe). Sliku, najčešće, gradi na kontrastu toplih 3

Umjetnost BIH 1945 - 1974 i hladnih tonaliteta: u njegovoj palete prevladavaju sivoljubičasti, krakovski tonovi i bujn a zelenila. Atmosfera j hladna, prozračna, planovi jasno izdiferensirani. Slobodnije je naslikan Trebević u magli, jedno od njegovih rijetko dobrih poslijeratnih djela. RIZAH ŠTETIĆ pokazuje jedini pored Vojo Dimitrijevića izrazitu potrebu da slijedi mij ene i tokove jugoslavenske ujetnosti. Njegov Enterijer iz 1954. kritika je nazvala „poluapstraktnim“. Kasnije će se u svojim djelima koristiti folklornim motivima, kolažima, interpolacijama. Ipak, iz ove perspektive, čini se da će on u našoj historiji biti umjetnosti ostati zabilježen kao slikar pejsažista, kao pjesnik bosanksih planina. Kritika socrealizma zamjerila mu je njegov „apstraktno-sintetički“ kolorit, dakle, njegovu najveću vrijednost. VOJO DIMITRIJEVIĆ – prvi u nas će odlučno prekinuti s poetikom socrealizma, u seriji slika iz Pariza 1951. U poslijeratnom bogatom opusu Dimitrijevića izdvajaju se jasno dvije, u smslu kvaliteta i koherentnosti najvrijednije faze: prva, koju bismo mogli nazvari imresionističko-fovističkom, i druga, apstraktna faza. Za HAKIJU KULENOVIĆA ovaj period bio je sudbonosan. Od tada, on će se djelom i perom boriti za realističku koncepciju slikarstva. Interesantna je njegova toliko puta ponavljana tvrdnja da je oduvijek bio protivnik eksperimentisanja, kao da potpuno zaboravlja da je nekada stajao u problemskim tokovima našeg slikarstva između dva rata. U ovom periodu naslikao je Izgradnju nove željezničke stanice u Sarajevu djelo puno vedrine, sa jasnom i preglednom kompozicijom, realističko bez parolaštva, rađeno na traženu temu, koja je, ipak, podređena jednoj dosljedno sprovedenoj slikarskoj zamisli. Uz Mješalicu Ismet Mujezinovića, ovo je, možda najbolja slika s ovakvom tematikom u čitavom periodu. ISMET MUJEZINOVIĆ, jedan od naših najboljih slikara, također je svoju poetiku definitivno uobličio u vrijeme socrealizma. Htio je da stvori umjentost reprezentativnu i monumentalnu, koja će biti dostojna naše NOB-e. Zato je oslonce potražio u talijanskom baroku, kod El Greka i Delacroa, dakle, u historiji evropskog slikarstva. Pokazao je izrazitu sosobnost, da poput starih majstora, svoje klom pozicije napuči velikim mnoštvom likova. Njegove skice znaju nas zapanjiti slikarskom slobodom: ni traga od sjećanja na muzeje i tuđa iskustva, pred nama je moderan slikar, neoekspresionista, oblici su tečni, izduženi, prožeti istim patosom. A ono izvrsno slikano Nošenje ranjenika manje zahuktalo ali prepuno dostojanstva, jedno je od antologijskih djela naše umjetnosti. Ovakva ličnost pritisnula je svojom težinom mlade poletarce u Ško li za primijenjenu umjetnost u Sarajevu, kojima je dugo vremena ostao idela i nedostižan uzor (? Vlado Vojnović, Ljubo Lah, Mario Mikulić, Mevludin Ekmečić). Najbolji đak škole LJUBO LAH stigoa je ovamo sa svojim Portretom bake, jednom već zrelom slikom realizovanom u sedamnaestoj godini života. Čitava škola bila je iskompleksirana njegovim talentom. Zamjerili su mu misticizam i da su mu portreti svijetle mrlje na tamnoj pozadini što je bilo ravno smrtnom grijehz. A baš te osobine neće se više ponoviti: da ide direktno pod kožu modela, da figionomiju uobliči svjetlom, surovo, bez laskanja i bez podilaženja portretisanom. Naročito nemilosdran bio je prema samom sebi u seriji autoportreta. A što se dogodilo kasnije, da li je Lah bio žrtva „usavršavanja“ u Kunovoj 4

Umjetnost BIH 1945 - 1974 majstorskoj radionici u Beogradu, ili žrtva društvene narudžbe jedne malograđanske sredine, teško je utvrditi. Poslije onih pomalo vidovićevskih Lutaka biće u njegovom slikarstvu još dobrih slika: biće ljupkih pejsaža u tragu impresionizma, jutara i kiša, loža, rascvalih djevojaka, sočnih slikanih mrtvih priroda, ali nikad više one prvobitne oštrine, one sposobnosti da se fizionomija i karakter modela fiksiraju u svega nekoliko poteza. MICA TODOROVIĆ prva dama našeg slikarstva i jedan od najboljih s likara koje smo ikada imala, radila j u ovom periodu, baš kao i ranije neopterećena valikovnim problemima. Imala je divnu sposobnost da izbjegne dosadne razgovore: zahtjev vremena shvatila je kao potrebu da se okrene čovjeku i da ga prikaže u dostojanstvu obavljanja njegovih običnih, svakodnevnih poslova, ne izbjegavajući pri tome samu sebu. Kritika je već tada s pravom spominjala njenu delikatnost i srodnost s japanskim slikarstvom. Ali tek kada popuste stege, Mica će se raspjevati i stvoriti slike čudesne prozračnosti i lakoće, u kojima se iskri boja i predmeti svjetlucaju preobraženi svjetlosnom magijom. I sve je puno proljeća i ljeta, terasa i kafana, nježnih i ljupkih djevojčica cvijeća i voća, dovodi čovjekovo viđenje do zasljepčljujuće brijeline, a Mica, onda majstorski, pastelom naznačuje ljude, fasada, suncobrane i drveće – kao male mrlje u moru svevladajuće svjetlosti. BEHAUDIN SELMANOVIĆ je živio i radio teško, mukotrpno slažući potez do poteza poput kakvog srednjovjekovnog zanatlije. Radilo se o rijetko upotrnom, rijetko poštenom traženju vlastitog izraza pri čemu slikar nije pravio nikakve kompormise sa sredinom i nije joj ni za dlaku popuštavo. Njegov profesor Marino Tartalja ulio mu je ljubav prema Sezanu i modernoj umjetnosit. Naučio ga je da slika mora imati črvrstu konstrukciju i da u njoj sve treba da bude povezano, jedan potez doziva drugi; pogrešno postavljen, može da razori cijelu građevinu. Rođeni kolorista, našao je srodnika u Matisu. Orijent je Selmanović nosio u krvi; bio je dio njegove svakidašnjice, gledao ga je sa lehvi ispisanih vizuelno upečatljivim arapskim pismom, sa istočnjačkih ćilima i serdžada, sa vezova bogato ukrašenih zlatom, sa starih knjiga u raskošnom povezu. Selmanović je bio ono što se ateljerskim žargonom naziva „čisti likovnjak“, kod njega nema brzih, spontanih izljeva, svaki slika rješava jedan likovni problem. Vodeću ulogu preuzima redovno boja, ona gradi prostor i oblike; crteže je podređen, mada funkcionalan. Na Selmanovića se kasnije nadovezala NADA NOVAKOVIĆ, ona je uvela nove zeme, znakove urbanovg života (telefon, npr) i naslikala ih tankoćutno, ženstveno. MIRKO KUJAČIĆ čiji je čitav poslijeratni opus vezan za Hercegovinu.

ŠESTA DECENIJA Unijela je u prilično zatvoreni krug bosanskohercegovačke umjetno sit nove probleme i nove vrijednosti. Što se tiče apstrakcije, nju u ovoj decenije i nemamo u čistom izdanju: radilo sse o kretanju ka dvorimenzionalnoj,plošnoj, koncepiciji slike. Prvorazrednu ulogu odigrao je dolazak u Bosnu Miševića, Risimovića i Subotića, iznenadni uzlet Franje Likara.

5

Umjetnost BIH 1945 - 1974 RADENKO MIŠEVIĆ vraća se u Bosnu 1953. već kao afirmisan umjetnik. U Bosni se nije ograničio samo na slikanje, već se bavio i mozaikom, izradom skica za keramiku i tapiseriju, scenografiju, filmom, pisanjem, kritikom, likovnom pedagogijom borio se za afirmaciju umjetnosti i podizanje sredine na viši kulturni nivo. Monumentalnost njegovih slika, posna faktura, slična srednjovjekovnom fresko slikarstvu, ljepota materije, otmjen i suzdržan kolorit privukli su pažnju kritike. Uprkos svojoj fundamentlanoj sklonosti ka realizmu,, sliedio je kretanje decenije prema apstrakciji. U njegovim novim, realističkim lsikama, od 1963 nadalje, gomilaju se mjestimično debele naslage paste. Nekoliko godina mlađi od Miševića, BOŠKO RISMOVIĆ RISIM svoju punu afirmaciju doživaljva tek u Sarajevu. U Sarajevu je djelovao svega dvije godine. U slavu Čede Rogana, Vjerenici. Bio je najviše jžhvaljena i osporavana ličnost čitavog perioda. Jedna kritika je glasila da glorifirica pijanstvo, blud i u bistvo, dok se naš radni čovjek muči da izradi socijalizam. Risimov „besmisao“ nije lišen nadrealističkih elemenata, radilo se, zapravo, u uvođenju „nemogućeg“ u svakidašnju stvarnost, što je jedna od dimenzija nadrealizma. FRANJO LIKAR prošao je u svom razvitku kroz toliko faza da ih je teško pribilježiti. 1956. godine povodom njegove druge samostalne izložbe, koja je obuhvatila slike, keramike i skulpture, Mirko Čurić je uočio izvanredno neke bitne i trajne značajke njegove umjetnosti: sintezu klasičnog mira, i njegovog trajanja sa modernističkom koncepcijama, prividnu dotrajalost površina. Njegovo slikarstvo u Zagrebu svrstano je u magični realizam. na slikama tog vremena vidljivje Pikasov utjecaj, koji će pored Dalija, ostati jedan od najdražih Likarov ih oslonaca. Kraj šeste decenije je doba njegovog zenita, barem po snazi uticaja na sredinu, Likar se maksimalno približio beogradskoj grupi Medijali. U njegovim slikama sada se sve više osjeća duh „muzejskog slikarstva“, te uticaj talijanske renesanse i s tarih majstora uopšte, čije oblik Likar rastvara magičnom svjetlošću. Oko 1966. još odlučnijue izlaže sliku nasilnom starenju, mehaničkim i kemijskim sredstvima, razbija je i ponovo sastavlja od krhotina vlastitog stvaralaštva ili čak iluziju tog procesa (naslikana sastavci, ekseri, rupe i tome slično). Koristi se fotografijom i projekcionim aparatom, mess-medijima, kolažom. Za MARIJA MIKULIĆA godina istinskog preobražaja bila je 1953. tada je ispoljio najveće slobode u tretmanu slike i „vidne kolorističke mogućnosti“ da bi ubrzo zatim počeo nastojati „da priguši... tretman i sklonost ka eksperimentu“. U to doba slikao je Mikulić vašare i pijace, pučke svjetkovine i karnevale, uspijevajući da uhvati život u pokretu, u punoći, naslikao je i nekoliko ekspresionističkih slika (Prostitutka, Hamalin s golubom ). Kasnije je u njega prevladavala jedna smirenija, sentimentalnija crta, skupa sa nostalgijom za morem i njegovim prostorima za mrežama, ribama, školjkama – za svim onim što je sačinjavalo okvir njegovog djetinjstva. Na njega je veoma uticao Radenko Mišević a kasnije i Tartalja. Bavi se i portretisanjem poznatih savremenika. Njegovo slikarstvo je prijatno, skromno, bez velike temperature i bez velikog daha. MENSUR DERVIŠEVIĆ u prvo vrijeme ispoljavao je relativnu veliku srodnost sa Miševićem (obojica su krenuli sa istih pozicija, obojici je učitelj bio Milo Milunović). Radi mrtve prirode, portrete, pejsaže i kompozicije u kojima se spajaju čulno i racionalno. Na

6

Umjetnost BIH 1945 - 1974 prelazu iz šeste u sedmu deceniju – u vrijeme prevlasti apstrakcije u jugoslavenskom slikarstvu – slika veoma tamne prostore u kojima se jedva naslućuju rudimenti oblika. MIRKO ČURIĆ svoje zagrebačke slike predstavio je sarajeskoj publici. Otkrio je svoje uzore: Dali, Bife. Očito je pod utijacem nadrealizma. Čurićeve slike prožete su sentimentalnošću i bolećivošću: oblici, veoma izduženi, veoma stilizovani, postavljeni su pred jednu tašističku podlogu koja podsjeća na Borisa Dogana. Čurićev kosmos napučen je svjetovima i leptirovima, ljepuštakstim djevojakam, tužnim muzikantima, klonovima, blijdeim figurama izgubljenim i pustošu svijeta. U ovoj deceniji startovao je i HAMID LUKOVAC, koji je, sudeći po nekoliko slika, mogao da stvori jednu uspješnu, bosanskohercegovačku varijantu naivnog slikarstva prepunog draži i vedrog, poput kakvog istočnjačkog vrta sa perzijskih minijatura, ali se više bavio ilustracijom dječije književnosti, sa velikim uspjehom, nego slikanjem.

SEDMA DECENIJA – debi Borislava Aleksića Anatomija prostora i Afana Ramića Mornaričkim oficirom na Proljetnoj izložbi ULUBIH-a 1959. predstavlja prolog sedme decenije. Već 1960. godine, enformel je u nas aktuelan, a tijesno ga slijede i drugi vidovi lirske apstrakcije. Afana Ramića kritika pozdravlja kao zastupnika nefigurativne umjetno sti u Bosni i Hercegovini. Dušan Ćurković koga će kritika sredinom decenije svrstati u lirsku apstrakciju, približio se nepredmetnom slikarstvu. Svojevrsnu kombinaciju lirske i geometrijske apstrakcije predstavljaju Poruke Voje Dimitrijevića krajem decenije. Drugi, daleko interesantniji krug preokupacija predstavlja je za brojne bosanskohercegovačke slikare fantastika u kojoj se mogu razlikovati, s jedne strane neonadrealizma, a s druge slikarstvo simbola i znaka. Geometrijska apstrakcija, bolje rečeno nje na podvrsta, op-art, našla je svoje predstavnike u banjalučkim umjetnicima Dugonjiću i Majdandžiću.

Pop-art proizdov hiperurbanizovanih sredina, nije se u nas uopšte razvio u čistom izdanju. Skonost prema njemu pokazali su jedino mladi – Muftić, Čerimagić, Skopljak. Kod starijih su se javljali samo neki njegovi elementi u kombinaciji sa tradicionalnijim postupcima (Franjo Likar). S druge strane, nova figuracija i neoekspresionizam našli su odmah nekoliko pristaša. Sudeći po svemu, i u ovoj deceniji, slika rstvo Bosni i Hercegovine slijedi tokove jugoslavenskog slikarstva, u jednoj umjerenijoj, klasičnijoj varijanti, nema objekata, nema ambijenata, nema kinetičke umjetnosti, ostaje se pretežno u domenu štafelajskog slikarstva. BORISLAV ALEKSIĆ – Anatomija prostora sažela je neke od osnovnih težnji njegova stvaralaštva i bila od dalekosežnog značaja po njegov kasniji razvoj. U ovoj „bijeloj slici“ dominira čvrsto građen i geometrijski raščlanjen prostor, rođen u klimi beogradske fantastike a u donji desni ugao postavljen je lik deformisanog čovjeka, koga je savremena civilizacija učinila nekom vrstom monstruma, odvojivši ga od prirode i približivši automatu. Još na Akademiji u Beogradu slikao je imaginarne letjelice, čovjekove prorode u kosmom koji će ostati njegova trajna opsesija. U Sarajevu, se prvo zaposli u Zavodu za zaštitu spomenika gdje je došao u dodir sa ikonama i njihovim nagorjelim patinama. 1963. nastaje njegova slika U spomen strijelcu u kojoj kao da se sastaju neki vodeći tokovi decenije: ona no si tragove 7

Umjetnost BIH 1945 - 1974 enformela i fantastike, a znak i simbol već su prisutni. Ovaj vrsni umjetnik ubrzo će napustiti slikarstvo i preći na grafiku, u kojoj će postići rezultate svjetskog nivoa i međunarodnu afirmaciju. AFAN RAMIĆ bio je ne samo jedna od vodećih, već i jedna od tragalački najmemirnijih i najaktivnijih ličnosti decenije. Njegovi oblici rađaju se iz prvobitnog haosa materije, izlaze iz tame nebitka u svjetlo postojanja, čuvajući, najčešće asocijativnu vezu sa realnošću kakva je dostupna našim čulima. Intenzivno se bavio kolažom, a u jednoj fazi koristio se filigranskim crtežom, inspirisan ornametikom starog bosanskog nakita. IBRAHIM LJUBOVIĆ izraziti predstavni našeg nadrealizma. Njegova umjetnost bliža je zagrebačkom nego beogradskom krugu fantastike. U prvoj njegovoj fazi susrećemo stilizirane ženske figure malih, trokutastih glava, izokefaliju i neku svečanu hijeratičnost, nju smanjuje muzejski način slikanja, renesansni iluzionizam, poštovanje tradicionalnih vrijednosti. Sam je rekao Moja su inspiracija muzeji svijeta, ne skrivajući svoje afinitete i izvore. Dalijev uticaj u jednoj fazi njegova stvaralaštva bio je, čini se, plod tijesnog kontakta sa Franjom Likarom. U Ljubićevom slikarstvu spajaju se iracionalno i racionalno, u njemu nema velikih g esta, nema patetike, drama je, ako postoji, suzdržana, više sugerisana u atmosferi u detalju, nego iskazana, to je svijet tihe poezije, prožet sjetom zbog prolaznosti svega što je bilo i svega što će biti. MILAN PERIŠIĆ u prvo vrijeme, bio je veoma blizak Aleksiću, izvori su im isti beogradski krug fantastike. I on se zanosi zlatom i patinama ikona i obilato se njima koristi u svom slikarstvu, koje pored nadrealizma, nosi tragove kubizma. Ima u njemu dramatsko uzmenirenosti: oblici su razbijeni, izlomljeni. Oko 1967. godine uokviruje ih velikom formom, čineći tako kompoziciju preglednijom, a 1969. razradio je, zajedno sa Arfanom Hozićem, jedan postupak otiskivanja s predmeta široke potrošnje uz pomoć negativa od plastičnih materijala. Hozić je to primjenio u skulpturi, a Perišić u slikarstvu i grafici. TIHOMIR STAJČIĆ CUCO se koristi crvenilom i zlatom naših ikona stavljajući ih u službu jedne manirističke vizije prepune nemira i uskovitlanog mnoštva figura (ponovo je pred nama ljudski monstrum zakržljalih ekstemiteta) a inspiracija kao da se rađa iz oštrog, parajućeg vriska sunca i kamena. FEDJA AVDIĆ svratiće na sebe pozornost tek pod kraj decenije. Tada će se na njegovim slikama pojaviti izmaštani, potonuli svjetovi posuti prelomljenim školjkama i morskom travom, iz kojih izranja nago žensko tijelo kao posljednje sjećanje na čovjeka. Smeđim i zlatnim tonalitetima suprostavljaju se u njima ledene bjeline, a fino i precizno modelirani, čak iscizelirani oblici pretvorili su podmorsku faunu u pravi ornament. Neonadrealističkoj klimi pripadali su u ovoj deceniji još Vlado Puljić, Bobo Samardžić, Enes Mundžić i drugi.

8

Umjetnost BIH 1945 - 1974 Jednim svojim dijelom spada ovama i slikarstvo NADE PIVAC. Inkubacija nadrealizma započela je u nje još u toku školovanja u Beogradu. Tek je u Osijeku poečla slikati korijenje, kamenje, kosti, procese rasta i raspadanja, što se nastavilo i nakon prelaska u Sarjaevo 1961. Materijalizacija je uvijek čvrsta, sigurno, gotovo skulpturalna, ali u dvoznačnosti predmeta (kost – fantastična glava) u njihovom međusobnom odnosu prema prostoru prisutna je ona tipična morbidezza koja nosi prizvuk nadrealnog. Nada Pivac izaći će definitivno iz ovog kruga, okrečući se magiji običnih, svakidašnjih, nedopadljivih predmeta u jednoj seriji izvrsnih pastela slikanih po povratku iz Italije – nakon dodira sa slikarstvom Morandija. Odavde će sa pravom strašću rođenog istraživaća krenuti u svoju novu avanturu, trudeći se da eliminiše predmetni svijet, proces apstrahovanja počeo je u seriji pejsaža iz Počitelja, i pusti da govore samo čisti oblik i boja u punom, bogatom registru. I opus DRAGE GALIĆA nosi pečat onog već poslovičnog intimizma beogradske škole. njegova prerana tragična smrt presjekla ga je u naponu snage. U historiju našeg slikarstva ušle su kompozicije, dragocjene slike gradilišta, svjetlucave i kao posute srebrom, i ona mala Kompozicija već posve apstraktna – nježna i krhtka, sva satkana od jedva zamjetljivih lirskih treptaja, kao što je, kažu, bio i njen tvorac. Jedna grupa umjetnika, vezanih za hercegovačko podneblje, bavi se slikanjem, asocijativnih pejsaža, u kojima su, manje-više, prepoznatljive forme krša i neba ili vode transformirane i dovedene do same granice realnog. Prvo mjesto među njima pripada MILORADU ĆOROVIĆU. Koji elaborira jednu viziju planinskog pejsaža, u početku sazdana na mrlji, sa izrazitim prizvukom magičnog i nadrealnog u atmosferi. Kasnije susrećemo na slikama gotovo monohromne partije izgrebane paste što svojim nervaturama podsjećaju na strkturu kamena, a ona primat preuzima bo ja, mjestimično nanesena u napetim, brzim tokovima, koji imaju karakter svojvrsnog gestualnog grafizma – pravog nosioca dramatike zbivanja. U nekim novijim slikama Ćorović je upotrijebio jedan daleko apasionalniji postupak, u kome ruka kao da se takmiči sa štamparskom tehnikom, da bi stvorila što objektivniju, što hladniju sliku. JUSA NIKŠIĆ Gnijezdo u kamenu, kritika ga proglasila „oktrićem“. Pod suhim nebom . U pitanju je jedno sintetično viđenje krša, čija je struktura bogata asocijacijama na čovjeka rođenog u njegovim njedrima – jednako surovog, jednako žilavog, jedna ispucalog – na kamen umjesto na križ raspetog. Mnogo je tiši, mnogo smireniji RADOVAN RADOIČIĆ. Po suptilnosti svojih gvaševa on neodoljivo podsjeća na Japance, poput kojih uspijeva da, u svega nekoliko poteza, izrazi ono bitno. MUSTAFA VOLJEVICA srodan je ovim slikarima po svojim lirskim sklonostima. U sedmoj deceniji bio je blizak jednoj nefigurativnoj koncepciji slike u koju je, onda znao da udjene naraciju o nišanima laganim, naturalističkim crtežom, na gotovo monohromnoj pozadini. Mislim da je i on, poput tolikih drugih, pogrešno svrstavan u slikarstvo simbola. Dovoljno je, čini mi se, da vidimo nišan na slici, pa da ga odmah proglasimo simbolom, premda je on u našem slikarstvu češće bio motiv nego simbol.

9


MLADEN SOLDO bio je u jednoj fazi blizak enformelu (koji je, uzgred budi rečeno, u našim lokalnim okvirovima često služio kao kamuflaža za neznanje, nesporazume i svakojake nečistoće). Iz toga se kasnije rodila neka vrsta ekspres ivne figuracije. Tek sa najnovijim slikama, u kojima dolazi do zgušnjavanja vizije, a boja određenije i punije ima šansi da dade jedan ozbiljniji doprinos bosanskohercegovačkoj umjetnosti. ENVER ŠTALJO priredio je svoju prvu izložbu u dobi sa osam godina. Tek pred kraj šeste decenije naslikao je svoje zrele slike – u tamnosmeđem koloritu i prilično transponovane. Kasnije je prešao na veći format, slikajući, između 1961 i 1963 enterijere, otvorene prozore, kolijevke, odmjereno, uravnoteženeo, sa finim smislom za realizaciju slikarske materije. Nakon ovog javlja se u njegovom slikarstvu sklonost ka ekspresiji i intenzivnom koloritu Travar a odmah zatim i nova figuracija hegedušićevskog tipa. BEKIR MISIRLIĆ počeo je da slika, u duhu naive, stilizovane ptice i drveće da bi početkom sedme decenije (oko 1962) napravio seriju zeleno-ljubičasto-mrkih slika – možda dramatski najnapetiji dio svog opusa. U neobičnim kompozicijama suprostavio je vertikale i dijagonale nišana, svjetlo i tamno da izrazi dramu postojanja – sukob smrti i života. Kasnije se njegova vizija razvedrava i sve preplavljuje nepomućena radost, čak je i smrz pobiijeđena i preobražena, a nišani su samo veliki cvjetovi, otežalih glava, slikani najljepšim bojama jedne čudesne palete. Misirlić nije mislilac, on ne barata apstraktnim shemama i simbolima, on je prije svega, izvoran, rasan sllikara koji je najbolji kada se prepusti svome unutrašnjem glasu, čistim vrelima nadahnuća i tada njegovo djelo predstavlja susret sa neodgonetnutim sadržajima Bosne, onda kada je uzimamo najšire i najdublje. ALOJZ ČURIĆ u poeziji tvorac neobičnih metafoza i još neobičnijih sazvučja jednog bogatov jezika, ispoljio je posve različite kvalitete u svom slikarstvu: ne spontano, već racionalno je njegov princip, barem u seriji Mlinova u kojoj je ok 1962. počeo razbijati oblike vidljivog svijeta da bi ih, na slici, komponovao u jednu novu stvarnost, koja nije bez natruha postkubističkih rješenja. KEMAL ŠIRBEGOVIĆ, slikar čudesnih enterijera, i možda još čudesnijih pejsaž a, sa takvim je majstorstvom elaborirao svoju viziju početkom sedme decenije, da je odmah izbio u same vrhove mlađe generacije. dočarao nam je jedan ozaren svijet tajanstva i poezije, u kome svjetlost ima vodeću ulogu i u kome se s minumumom sredstava uspijeva postići maksimum duhovnog zračenja. JOSIP GRANIĆ blizak je ovom krugu slikara po muzikalnim ritmovima svojih boja i oblika, razuđenih u finu ornamentiku, za koju se početni impuls dale maštovito rađene narodne rukotvorine Bosanske krajine. Granić je jedan od rijetkih naših umjetnika koji isključivo radi u tehnici pastela, u čije je tajne dobro pronikao. Ne samo u krugu banjalučkih umjetnika, već i u čitavoj Bosni i Hercegovini, izdvajaju se, po svojoj izrazitoj sklonosti ka konstruktivnoj i geometr ijskoj formi i scientističkom načinu 10

Umjetnost BIH 1945 - 1974 mišljenja, dvojica slikara koji, ipak, u svojim istraživanjima, nisu prekoračili okvire „štafelajskog“ slikarstva. VIKTOR MAJDANDŽIĆ prvi se počeo kretati ovim putem već tokom prve polovine sedme decenije, da bi već oko 1964-65 stvorio slike u kojima geometrijski oblici sukobljavaju se gestualno nanesenim tokovima materije, a spontano miješa sa racionalnim ( Put za Kiteru). Zagrebačaka kritika je ove slike dočekala „na nož“. Svi su bili mišljenja da se radi o „nemogućoj“ kombinaciji „dilvergentnih elemenata“. Poslije je nastavio da elaborira jednu svojevrsnu koncepciju op-arta, građenu na principima umnožavanja „početne ćelije“ i utemeljnu na egzaktnim, matematičkim proračunima. U domenu preokupacija srodnih Majdandžićevim kreće se i TOMISLAV DUGONJIĆ, sukob racionalnog i iracionalnog, statičkog i dinamičkog, toplog i hladnog s vremenom će izrasti u ključni motiv njegovog slikarstva. Svoje najveće vrijednosti postigao je u gotovo monohromnim slikama iz osme decenije, očišćenim od svega suvišnog, u kojima je došlo do izražaja suvereno vladanje sredstvima, stavljenim u službu jedne pregledne, jasne i koncizne likovne misli. I LJUBOMIR PERČINLIĆ približio se geometriji u svojim najnovijim slikama, stvorivši slikarstvo škr to, asketsko, maksimalno „ispražnjeno“ od predstava i događaja i upravo „minimalno“ po upotrebljenim sredstvima (svaka aluzija na američki minimal -art je isključena). MEHMED ZAIMOVIĆ prva njegova izložba u Sarajevu stajala je u znaku ornamenta, da se uočiti smisao za arabesku i simboliku Orijenta. u svom djelu, Zaimović je sažeo iskustva nekoliko osnovnih tendencija savremenog slikarstva, stvarajući osebujni svijet oblika, moderan, a, istovremeno, čvrsto ukorijenjen, čvrsto vezan za Bosnu i njene duhovne prostore. SEID HASANEFENDIĆ njegovo slikarstvo je nadrealno, prožeto simbolikom, u početku nečisto kasnije se javlja intenzivan, stridentan kolorit: zelena, modra, žuta, crvena i bijela – sve u punom zvuku, da bi šareno obojile „elemente Bosne“, niz trodimenzionalnih predmeta (sa mnoštvom nišana) koji iluzionistički izlaze u prostor ispred slike, rasutih po platnu u dobro kontrolisanim kompozicionim tokovima, suprostavljenim praznom prostoru. ISMAR MUJEZINOVIĆ njegova se vizija uobličila u plodnoj klimi majstorske radionice Krste Hagedušića. Priroda i očevog i sinovog talenta je ista, samo što je Ismar daleko moderniji, daleko bezobzirniji u korištenju savremenih medija, da bi stvorio slikarstvo stravično povišene temeprature – angažovano u punom smislu te riječi. Ismar slika ludnicu savremenog čovječanstva, a u najnovijim slikama, ljudsko meso lišeno bilo kakvog podsjećanja na duhovno, drogirane „hipi-gerle“ čitav jedan vrtlog haosa i besmisla u kome se, uz, već poznati nam, ali još usijaniji „psihodelički“ kolorit javljaju hiperrealistički zahvaćene partije. Ovdje se slikar, po preciznosti „objektivizacije“ takmiči sa fotografijom.

11

Umjetnost BIH 1945 - 1974 MEVLUDIN EKMEČIĆ napravio je nekoliko slika pod utjecam Ismara Mujezinovića. Krajem sedme decenije startovalo je dvoje mladih bosanskohercegovačkih slikara. ŠEMSA ĐULIZAREVIĆ opsjednuta je dramom čovjekovog postojanja u savremenom svijetu: udesima, sudarima, nesrećama, a uz to, i otpacima života (krpama, olupinama) i sve je to iskazano prilično ekspresivno i sugestivno. ŽELIMIR MILADIN još je jedan zaljubljenik hercegovačkog krša. U čije prostore uvodi uticajem „nove figuracije“ dotaknutu ljudsku figuru – neophodan kontrapunkt sunca i kamena. Kolorit je svijetao i nježan, faktura posna.

OSMA DECENIJA donjela je u našoj umjetnosti čitav buket mladih slikarskih talenata. Ovdje su predstavljena petorica najistaknutijh. Svi su, sem Musića, prošli kroz sarajevsku Školu za primjenjenu umjetnosti, u kojoj je veoma rano zablistala zvijezda prvog među njima: Safeta Zeca. Svi se oni mogu svrstati u pokret za „obnovu slike“ aktuelan u beogradskom likovom krugu. Na svaki način, dobili smo slikarstvo, reprezentativno i svojim formatom i svojim kvalitetom. Ova izložba ubjedljivo pokazuje da se naše slikarstvo nije ni odmicalo od „štafelaja“ i dobrog zanata. SAFET ZEC na juriš je osvojio Beograd, na samom početku decenije, i od tada do danas zna samo za uspjehe. Kod Safeta Zeca sve je zeleno: i krošnje, i debla, i trava i nebo, i kuće i kaldrma i svjetlost. Njegov halucinantni realizam oličen u maksimalnoj islikanosti najsitnijih detalja predmetnog svijeta, doveden je do apsolutne krajnosti – do tačke u kojoj prelazi u vlastitu negaciju – u čistu duhovnost, u metafiziku. SEAD MUSIĆ slikar nježnih pastorala, ističe se svojim izrazito romantičnim viđenjem svijeta. odlikuje ga kratak potez neoimpresionista u kombinaciji sa mrljom i ustreptala sunčeva svjetlost koja je, za razliku od Zečeve, više s ovu, nego s onu stranu života. SALIM OBRALIĆ koristi se u svom djelu ne samo postupcima nadrealista već i blagim natruhama hiperrealizma, ali je osnovno jedan romantični ugođaj, ljubav za predmet i njegovu magiju i ljepota slikarske materije. MILIVOJ UNKOVIĆ slikar plavo- bijelih, sleđenih prostora, također pripada klimi neonadrealističkog i metafizičkog slikarstva. Ljubav prema Daliju dijeli sa Obralićem, ali joj dodaje poštovanje prema Kleu, Maksu Ernstu i De Kiriku. U ovoj grupi, po svojoj, gotovo bih rekla, brutalnoj snazi, kakva je rijetka u naših slikara, više sklonih sanjarenju i lir ici, izdvaja se RATKO LALIĆ, unoseći tako jednu novu dimenziju u ove naše prostore. 12


BRACO DIMITRIJEVIĆ. Višestrukim sponama vezan za Sarajevo, u kome mu žive roditelji, ovaj mladi konceptualista, upravo je brutalno raskrstio sa tradicionalnim načinima mi šljenja i izražavanja. Sa svojom idejom „slučajnog prolaznika“ on je postigao veliki uspjeh u evropskim metropolama i na međunarodnim smotrama konceptualne umjentosti. Njegove slike, premda rađene na platnu, posve odudaraju od duha ove izložbe. One su liše ne bilo kakvih likovnih opterećenja i predstava, u njima je primarna provokativna ideja prema kojoj mali čovjek s ulice može biti tretiran na ravnoj nozi s velikim Leonardom.

SLIKARSTVO BORISLAV ALEKSIĆ Sarajevo, 1936 Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu, 1955. i Akademiju za primjenjene umjetnosti u Beogradu. U spomen strijelca, Ulje na platnu, nakaširano

FEHIM FEĐA AVDIĆ Bileća, 1932. Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1953. i Akademiju za likovne umjetnosti u Beogradu. Spoznaja umiranja, ulje na platnu

Zatočenica tišine, 1972

13

Umjetnost BIH 1945 - 1974 ALOJZ ČURIĆ Mrkonjić-Grad, 1933. Završio VŠP, likovni odsjek. Mlin III , ulje na platnu

MIRKO ČURIĆ Sarajevo, 1927. Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1951. i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1957. Na isteku vremena, ulje na platnu

MILORAD ĆOROVIĆ Sarajevo, 1932 Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1953. i Akademiju za likovne umjetnosti u Beogradu 1969. Propast, ulje na platnu Igman I Jesen u Hercegovini

MENSUR DERVIŠEVIĆ Brčko, 1928 Završio Akademiju za likovne umjetnosti u Beogradu. Mrtva priroda, ulje na platnu Zapis

SLOBODAN BRACO DIMITRIJEVIĆ Sarajevo, 1948. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diptih Leonardo da Vinci – Tihomir Simčić, ulje na platnu

VOJO DIMITRIJEVIĆ Sarajevo u kiši, ulje na platnu Jablanovi Poruka IX

14

Umjetnost BIH 1945 - 1974 Poruka X

TOMISLAV DUGONJIĆ Kraljevo, 1932 Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1958. Exodux, akril i gvaš na platnu (krugovi u tonovima od crne, sive i bijela – Jedan vijek moderne umj u UG) Rupa II , akril i polimer na platnu

ŠEMSA ĐULIZAREVIĆ Sarajevo, 1945 Završila Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Poslije nesreće, ulje na platnu

MEVLUDIN EKMEČIĆ Zaborak kod Čajnića, 1929 Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1959. i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bilijarist , ulje na platnu

DRAGO GALIĆ Biljača kod Ljubuškog, 1936 – Pančevo, 1964. Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1957 i Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1962. Gradilište II , ulje na platnu Kompozicija

MLADEN GALIĆ Lištica, 1934 – Pohađao Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu i završio u Zagrebu 1955. Prostor zvuka, ulje na platnu (naran soba umj gal)

JOSIP GRANIĆ Banja Luka, 1941 – 15


Završio Pravni fakultet u Beogradu. Pohađao Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Epski predio, 1971. meki pastel na papiru

NEDELJKO GVOZDENOVIĆ Mostar, 1902 – Slikarstvo učio u Minhenu.

Enterijer u crvenom , ulje na platnu Mrtva priroda sa dvije ptice Mrtva priroda sa crvenom pozadinom Male skulpture Atelje sa plavim podom

SEID HASANEFENDIĆ Brčko, 1935 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1958. i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1965.

Plava dolina, ulje na platnu Elementi Bosne – dan

16


MIRKO KUJAČIĆ Kolašin, 1901 – 1987? Završio Filozofski fakultet u Beogradu. Studirao na Umjetničkoj akademiji Julian u Parizu. Goloruki, ulje na platnu (umj gal – ljub soba)

HAKIJA KULENOVIĆ Bosanski Petrovac, 1905 – Završio Umjetničku školu u Beogradu 1928. Studije nastavio na Skandinavskoj akademiji u Parizu. Izgradnja nove željezničke stanice u Sarajevu , ulje na platnu Ispod Trebevića Fazan

LJUBO LAH Sarajevo, 1930 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1949. i umjetničku radionicu Đorđa Andrejevića Kuna 1954. u Beogradu. Portret bake Djevojčica Doručak Lutke

RATKO LALIĆ Visoko, 1944 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1966. i Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1973. Akt Saksije

FRANJO LIKAR Varaždin, 1928 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1951. Proveo dvije godine studijskog boravka u Parizu, Italiji i Holandiji. Plivačica

17

Umjetnost BIH 1945 - 1974 Žena sa maskom Ratnik prelazi rijeku Početak nestajanja

HAMID LUKOVAC Sarajevo, 1923 Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1954. Grad

IBRAHIM LJUBOVIĆ Sarajevo, 1938 – Pohađao Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu Entetijer Obespokojavajuće predskazenje Enterijer s lutkom

VIKTOR MAJDANDŽIĆ Ivanjska, 1931 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu Kaleidoskop Galaksija

MARIO MIKULIĆ Korčula, 1924 – Završio Školu za likovnu umjetnost u Sarajevu 1949. Ringišpil Na pijaci

ŽELIMIR DADO MILADIN Mostar, 1942 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1966. Nevjesta sveopšta Veliko gumno

BRANKO MILJUŠ 18

Umjetnost BIH 1945 - 1974 Dragotinja, 1936 – Blagovijesti Strjelište

BEKIR MISIRLIĆ Banja Luka, 1931 – Završio VPŠ, likovni odsjek u Banja Luci Ljubičasti kamen Stari kamen kraj prozora

Mali dio bašte

RADENKO MIŠEVIĆ Rogatica, 1920 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu Seljak Toplik Čovjek sa plavim očima (umj gal – zel soba) Prolaz u dvorište

ISMAR MUJEZINOVIĆ Osijek, 1942 – Nalet Auto-enterijer Romantika ISMET MUJEZINOVIĆ

19


Mješalica Prelaz preko Neretve Proboj Nošenje ranjenika

SEAD MUSIĆ Brčko, 1943 Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Planinski predio Krave

JUSUF JUSA NIKŠIĆ Mostar, 1925 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu i Akademiji za primjenjene umjetnosti u Beogradu.

Gnijezda u kamenu

NADA NOVAKOVIĆ Hašani kod Bosanske Krupe, 1915 – Završila Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1949. Predmeti na žutom

20


SALIM OBRALIĆ Maglaj, 1945 – Zavšio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu. Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Portret S Soba

LJUBOMIR PERČINLIĆ Zenica, 1939 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Slika XX Prostor I

MILAN PERIŠIĆ Mostar, 1937 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu i Akademiju za primjenjene umjetnosti u Beogradu. Ekran I

ROMAN PETROVIĆ 1896-1947 Fabrika Djevojka plavih očiju

MUSTAFA PEZO Mostar, 1927 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1949.

21


Šipci i smokve

NADA PIVAC Čapljina, 1926 – Završila Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Predmeti Porodični predmeti Polifonija

RADOVAN RODOIČIĆ Danilov Grad, 1934 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Pejsaž

AFAN RAMIĆ Derventa, 1932 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu i Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Kostelski enterijer

22

Umjetnost BIH 1945 - 1974 U kanjoju Neretve Torzo u kamenu

BOŠKO RISIM RISIMOVIĆ Čačak, 1926 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. U slavu Čede Rogana

BEHAUDIN SELMANOVIĆ Pljevlja, 1915 – Sarajevo, 1972. Ponjava Mrtva priroda Cvijeće Neretva Sarajke

MLADEN SOLDO Mostar, 1927 – Studirao istoriju umjetnosti i arhitekturu u Zagrebu. Djedovina

TIHOMIR CUCO STAJČIĆ Mostar, 1943 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Tri brata kamena

IVO ŠEREMET Livno, 1900 – Zagršio Grafičku školu u Beču 1922. i Umjetničku akademiju u Krakovu 1927. Autoportret Motiv sa Čvrsnice Trebević u magli

KEMAL ŠIRBEGOVIĆ Modriča, 1939 – 23


Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Kastel Dolazak noći Prostor

ENVER ŠTALJO Banja Luka, 1931 – Završio VPŠ, likovni odsjek. Cvijeće Enterijer džamije

RIZAH ŠTETIĆ Brčko, 1908 – Sarajevo, 1974. Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Motiv iz Šekovića Pejsaž sa Majevice Kuće pod stijenama

MICA TODOROVIĆ Akt Mrtva priroda sa rasječenom jabukom Enterijer Rano ljeto

Mrtva priroda s flašama

MILIVOJE UNKOVIĆ

24

Umjetnost BIH 1945 - 1974 Nevesinje, 1944 1944 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1966. i Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Broj jedan Kompozicija

MUSTAFA VOLJEVICA Mostar, 1931 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1952. Stare vrše

MEHMED ZAIMOVIĆ Tuzla, 1938 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1960. Osjećaj ljeta Slušati muziku Misaona tema

SAFET ZEC Rogatica, 1943 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu, Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Soba moje sestre Bakarevića Bakarevića tekija

CRTEŽ I GRAFIKA Ibrahim Krzović Prve poratne godine likovnog života, provedene u poletu i zanosu obnove, bile su obojene slikarskom atmosferom. Ondašnji grafički jezik bio je jezik protesta, bunta, svijeta ugnjetenih i prenesen iz vremena predratnih socijalnih gibanja. Za grafiku nije bilo ni materijalnih, ni tehničkih uslova.

25

Umjetnost BIH 1945 - 1974 Međutim, crtežom su se, naročito u tim prvim godinama, manje -više svi bavili. Mujezinović je izrazito crtačkim nervom znao ukompozicijama uhvatiti sažetu formu i inspiraciju. i nspiraciju. Za Za one prve poratne, kao i za ratne karakteristični su: veća brižljivost prema temi, narativnost, složena kompozicija, težnja da se izraze velika ubivanja, sukobi, epska impresija. Kasnije, vođen sve brže žestinom sukoba i potrebom da oslobodi misao koja skoro i ne stiže da slijedi ruku, ušao je u fazu čiste čis te linearne sinteze oblika i mase u pokretu. Izložba Savremene američke litografije 1956. bila je izuzetan događaj, jer je sva bila u znaku apstraktnog izraza. BRANKO ŠOTRA izlaže svoje drvoreze, koji su nastali na teme hercegovačkog krša, bosanskih i ko paoničkih šuma. To je vrijeme i opus kad je Šotra prešao na izrazito transformiranu, do simbola i apstrakcije dovedenu motiviku krša, rastočenog drveta, to je vrijeme kad je eksperimentisanje vezao za predio, za gromade krša, za kvrge starih stabala, i crno hra pavost kora. U shvatanju forme i simbolike približio se gotovo fantastičnoj slici crno bijelih iglica, uveo je ekspresivnu formu formu i simboliku. HASAN SUĆESKA svoje drvoeze realizovao je u duhu klasične škole drvoreza i u tendencijama ekspresionističke fantastike. fanta stike.

Nova kretanja BOGDAN KRŠIĆ. Njegova linija fantastike polazila je sa širokih prostora evropske srednjevjekovne kulture, iz dubina i složenosti starije misli i literature. Kršiveć likovni senzibilitet najdublje reaguje na književnu riječ. Kršić je jedan od najstarijih i najpoznatijih grafičara Beogradskog kruga. Vrijedno je ukazati na njegovo djelovanje kao pedagoga kod koga su učili najmlađi grafičari iz Bosni i Hercegovine. U početku sedme decenije on je ključna ličnost koja je j e imala udjela u razvoju bosanskohercegovačke bosanskohercegovačke grafike. DRAGAN LUBARDA, rađa se fantastika. Osobenosti njegovih crteža vode porijeklo iz mentaliteta Lubardine ličnosti, fantastika čiji je svijet i izrazi uveliko proizašao iz crtačkog talenta, s Kršićem se podudarao na opštem planu i u slobodi likovnog mišljenja. Njegujući jednu vrstu nevirtuozne nevirtuozne linije, sporog i nagoviještenog crteža, racionalne racionalne zasićenosti. MEMNUNA VILA-BOGDANIĆ VILA-BOGDANIĆ više kroz shvatanje poetskog realizma izgravirala je jedan ciklus „Trava“ u kojem se insistiral i nsistiraloo na čistoti linije, na bjelini papira kao k ao čednom i poetskom prostoru. To su bili počeci nebrige za neke najnovije n ajnovije pojave (pop-art, (pop -art, nove tendencije i dr), što će biti, doskoro, karakteristično za sve bosanskohercegovačke grafičare. Vilini trave bile su izvedene, izvedene, čak, tehnikom najčistijeg klasičnog bakropisa. Uz njeno ime vrijedno je reći da je ona prvi bosanskohercegovački bosanskohercegovački grafičar -specijalist. -specijalist. Skoro istom žanru (kao Memnuna Vila) radiće kasnije svoje minijature RADMILA JOVANDIĆ koristeći se još bojenim lazurima. l azurima.

26

Umjetnost BIH 1945 - 1974 HUSKO BALIĆ počev od prvih otisaka, njegovao je ljepotu linije, zapisa igle, krećući se od poetsko-realističkih poetsko-realističkih do apstraktnih rješenja. Ova mirnija linija grafike, sklona smirivanju fantastike, često je imala za osnovu snagu intimističklih težn ji težn ji ovih autora. Postojao je i drugi tok fantastike, ali u crtežu, i skreće ka figuraciji i narativnost. VLADO PULJIĆ je, s dosta lakoće i uvjerljivosti, prenosio svoju poeziju u crtež. Zapisi u perocrtežu RAGIBA LUBOVCA sadrže liinearizam i polurealne fragmente f ragmente bosanskog podne podneblja blja i trošne arhitekture. SLOBODAN BOBO SAMARDŽIĆ se tokom šezdesetih bavio problemom vibracije linije, oblikom i znakom da bi, na kraju, skrenuoo ka kataklizmičnim predstavama. Jedan oblik ekspresivne fantastike, često na pragu pop -arta, njeguje u crtežima i OMER BERBER, što je prisutno i u grafikama ESADA MUFTIĆA. NUSRET HRVANOVIĆ radi u oblasti znakovne i urbane ekspresije.

Pojava ličnosti Od samog početka sedme decenije počeće da pristižu prvi visokoškolovani grafičari specijalisti. To je bio, zaista, značajn trenutak u historiji razvoja bosanskohercegovačke umjetnosti uopšte. Ta generacija izboriće afirmaciju i podići će stvaralački kvalčitet ne samo na jugoslavenski već i viši nivo. Došla su priznanja i nagrade sa svjetskih grafičkih manifestacija. Predstavnici ove generacije (1967-68-69) (1967-68- 69) školovala su se na umjetničkim akademijama u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Profesori ovih institucija odigrali su veliku ulogu ne samo u obrazovanju nego i u razvijanju ličnosti i autentičnosti izraza. treba istači: Boška Karanovića, Rika Debenjak, Stojana Ćelića i Marijan Detoni. Najviše ih je prošlo specijalju Boška Karanovića. Iz njegove k lase lase su izašli: Branko Miljuš, Memnuna Vila 1 Bogdanović, Halil Tikveša, Emir Dragulj (1966). Kod Rike Debenjaka: Dževad Hozo, Mersad Berber. Kod Marijana Detonija: Virgilije Nevjestić. HALIL TIKVEŠA je jedan od onih koji je vrlo rano (kao Vila) pošao putem grafike. Nemirna je i pokretna duha, velikog potencijala i mašte, koja se kretala hercegovačkim hercegovačkim put evima, obalama. Po brojnom opusu moguće je označiti rane listove po karakteristično razigranoj mašti i narativnost, (najbolje u tom žanru Žuto proljeće). Na ovom listu psjeća se u većoj mjeri već formulacija druge vrijednosti – vrijednosti – zgušnjavanja grafičke materi je je i prefinjeniji odnosi, zavičaju, Ljeto II biti što će na listovima Brda u zavičaju, biti dovedeni do perfekcije, a predem do simbola. KEMAL ŠIRBEGOVIĆ je stupio na scenu bosanskohercegovačke umjetnosti početkom šezdesetih godina. Na polju grafike djelovao je od 1966. 1966 . pošto je već sasvim izgradio svoje stavove i slikarstvo. U čitavom nizu linogravura – tehnici s elementima duboke i visoke štampe, nastavio je s brljantnim realizacijama prostora i predela. Iz te linogravure izvuče mekoću i svježinu materije,, plastičnost plastičnos t izraza. DŽEVAD HOZO vaspitanik i poznavalac vrijednost ljubljanske škole grafike. Za bosanskohercegovačku bosanskohercegovačku umjetnost značajn je i dragocjen jer se odmah izborio za autohtonu umjetnost. Počeo je djelovati s osobitim svijetom i kultiviranim grafičkim jezi kom. Ako 1

Proveo je izvjesno vrijeme vani, specijalizirao grafiku na Ecol nationale superieure „La cambr“ u Briselu

27

Umjetnost BIH 1945 - 1974 izostavimo Hozine listove prije toga, koji tretiraju čistu grafičku materiju i u domeni apstrakcije (period studija), može se uzeti da on odmah počinje s temom nišana. Iz prethodnih, Hozo je izvukao iskustvo o mogućnostima mogućnostima akvatinte, boje i strukt ure. Na monumentima je naprije razbio tradicionalnu rektangularnu formu grafike, očistio sve što nije bio sam monument, ali zadržavši vrlo aktivno djelovanje bjeline. Posom, ostao je posao transformacije monumenta do simbola višestrukog značenja. Hozo značenja. Hozo je to postigao plemenitim harmonijama i patinama umre i zlata, savršenim tiskom, uz veliku brižljivost da se sačuva životnost strukture. Unoseći neke novie u grafički postupak – fototranspoziciju, mreže – ušao je 1972. u novi ciklus grafika posvećen poeziji Maka Dizdara i stećcima. Hozino djelo, obimno i reprezentativno, bilo je od početka do danas, inspirisano bogatstvom i ljepotom bosanske prošlosti. MERSAD BERBER – još jedno značajno ime savremene bosanskohercegovačke bosanskohercegovačke grafike, okrenut je često sjaju i bogatstvu prošlosti, velikim epohama i kulturama. Koristeći se tehnikom visoke štampe (višebojni drvorez, kome je dao nove i savremene vrijednosti) on želi da još jednom rezimira blistave faze historije umjetnosti. Na samom početku dao je osobit značaj rezu i velikom formatu drvoreza u boji. Iz toga t oga su proizašli kaligrafski karakter crteža i dvodimenzionalna preedstava, vrlo pogodna da se izraze frontalnost i kolorizma bizantijske monumentalne umjetnosti, jednako kao i islamska minijatura. Za razumijevanje porijekla bogatstva zrakstog linearizma i crteža mogu dobro poslužiti bakropisi iz studijskih dana, kada se Berberov smisao razvijao u finoći i sićušnostima bakropisne tehnike. Zlatna podloga bila je nosilac harmonije i jedinstva. Prešao je u novu narativnost koje su mu omogućile serigrafija i kombinovane tehnike potom se upustio u ciklus grafika komentar klasičnom slikarstvu španske umjetnosti, tačnije komentar najdražem slikarstvu visokog baroka, komentar Velaskeza. U ovom ciklusu boja je bila glavni nosilac autorove želje da prože kroz ateljee i vrijeme velikih majstora. Pokrenuti sopstvenom rukom zlatnu patinu, dvorski život, infante, barokne dimenzije dimenzije – sve savremenim grafičkim izrazom i slojevitom bojom drvoreza. EMIR DRAGULJ posjeduje sposobnost i talenat talen at da se pritajno uvuče u neki kutak zaturene i usnule Bosne. Ne remeteći njen mir i duboki san, bez glasa i daha on uzima blok i crta. Pred njim stoje: vječnost, katkad predio, periferija kasabe u polutami. Ako je koga zatekao, to je neko ko stoji, tako i tu oduvijek, bez glasa i pitanja, s bremenom vječnosti. Zagrobni život s realnošću sna. Osnovni sadržaj je, dakle, neka stara i daleka Bosna, čak i podneblje, kao i kod nekih drugih grafičara i slikara (Zec, Obralić, Hozo, Berber), po čemu se i Dragulj uključuje u krug umjetnika koji traže u Bosni ne samo autentičnost nego i izraz za neka svoja duhovna stanja. Cijela pojava, čini se, ima korijen i unutršanju uzročnost koja bi se mogla objasniti poslijeratnim razvojem svijesti, svijesti o zajedničkom biću i tradicij, nekom novom poštovanju dubokih i elementarnih damara, kao da su ti mladi umjetnici, negdje i u jednom trenutku, spoznali vrijednosti onoga što je doskoro smatrano zaostalom periferijom savremene civilizacije. Do rađanja osobitog sadržaja i identiteta, iden titeta, svakako, je došlo zbog ekonomskih i kulturnoistorijskih nadgradnji. Materijalna baza stvorila je uslov za razvoj misli, nauke, pa i umjetnosti. O ozbiljnosti pristupa i izrazaza kod Dragulja izrečeno je dosta riječi, pri čemu su isticani metafizična snaga prostora i ambijenta, značaj figure i solidnost realizacije. Zabilježena je i razvojna linija, iako se radi o relativno kratkom periodu. Možda nije suvišno podvući da su listovi kao Odlazak, Tikvešino Ljeto II i Hozin Plemenitaš iz iz istog vremena (1968) (1968) da označavaju kraj i vrhunske rezultate zajedničke težnje da se izraz sažme i tehnika dovede do perfekcije. Poslije toga, kod svih je nastupila faza traženja šireg područja djelovanja u kome je, tu i tamo, popustila hermetičnost. 28

Umjetnost BIH 1945 - 1974 Karakteristično je i pismo Emira Dragulja pod naslovom „Bjekstvo iz zavičaja“ (Oslobođenje, 24.02.1965). tada je, naime, u Mostaru odražna izložba Devetorice mladih umjentika na kojoj je pored visokog kvaliteta i individualnosti, konstatovao mnoge zajedničke faktore, iznoseći uzroke i razlove, a i tugu zbog odvajanja od zavičaja i razdvajanja generacije. potražio je utjehu u saznanju da mladi umjetnici žive daleko jedni od drugih, ali među njima ipak postoji jedna duboka intimna povezanost. RADOVAN KRAGULJ jedan je od onih koji je radikalnije mijenjano obilježje izraza. Svakako su tome doprinjeli blizina i izazov novih pojava – pop- arta i hiperrealizma. Čak je u serigrafiji izveo listove u duhu faktografije srednjovjekovne i groteskne fantastike. Po onim, ranijim, biio je vrlo blizak hamugučijevskoj liniji, kao i Dragulj,, kao i drugi koji su u grafici tražili poetsku nadahnutost predmeta i visok nivo zanta. Kragulj je jedinio umjetnik iz Bosni i Hercegovine koji je elaborirao hiperrealizam u većem stepenu. Fragmenti takvog sh vatanja mogu se zamijeniti kao sekundarne pojave na nekim grafikama poetsko- realističke ili nadrealne orijentacije (minijature Dragulja) kao i na nekim slikama (Ismara Mujezinovića i Obralića). Nije potpuno prihvatio američki ili zapadnoevropski put: pop -art – fotografija. U Kraguljevom slučaju nema tragova podčinjavanja hladnom objektivizmu mehanike fotografije, štaviše, on ostavlja velike bjeline netaknute, a nije uklonio ulogu ruke u brižljivoj izvedbi. VIRGILIJE NEVJESTIĆ. Po obrazovanju on pripada zagrebačkoj školi. U njegovoj širokoj i prebogatoj poetskoj viziji svijeta savremena fantastika dobila je izuzetno bujnu prirodu. Počeo je relativno velikim formatima. Potreba za velikim formatom je prirodna, na velikim pločama nema strhaa da će se bujica morati zaustaviti. Majstor velikog formata. Neka rješenja, kao primjena lazurne boje, velikih složenih ploha sa akvarelskim gradacijama izdvajaju Nevjestićevo djelo u savremenoj grafici. BRANKO MILJUŠ. On pripada u cjelini beogradskom krugu grafičara i sli kara i ovdje ga pominjemo zbog njegove izrazito plodne prisutnosti. Miljuševe realizacije spadaju u najkorektnije radove na području znaka i simbola. ENES MUNDŽIĆ djeluje u sličnim prostorima koji su sugerisani valerima ploha, svjetlosti bez bljeska, priča znakova i simbola-emrbija. Mundžić podjednako traži vrijednosti i u moderno shvaćenoj tehnici linoreza u boji i u događajima u svijetu znakova. MEHMED ZAIMOVIĆ znak i simbol isključivi su formalni sadržaji slikarstva i crteža. Njegujući crtež kao samostalnu aktivnost, on je u njima jasnije izrazio organičke veze, biomorfnu strukturu i tok, čistotu i poetičnost simbola. Ljepota emocije neposrednije je pretočena u liniju kultivirana grafičko-linearna arabeska sadrži neke eterične lakoće koje su upravo tražile medij crteža za svoju egzistenciju. Zaimovićev crtež osobito njeguje znakovnu narativnost i esteticizam.

29

Umjetnost BIH 1945 - 1974 TOMISLAV DUGONJIĆ iako u oblasti optičkih sadržaja, visokim estetskim i tehničkim zahtijevom u serigrafiji bavi se Tomislav Dugonjić. Izveo je ciklus serigrafija vrlo pojednostavljen i vrlo čiste koncepcije optičkog plasticiteta. BORISLAV ALEKSIĆ Grafikom se počeo baviti tek od 1965. Potreba da se potraži i razvije grafički jezik pojavila se kao posljedica razvoja nekih grafičkih dijelova i vri jednosti slike. Sklon od početka decidnom crtežu i liniji, baveći se problemom čovjeka i prostora, koji je neprestano destilisao, približio se potpuno i bez skokova prešao s platna na bjelinu papira. Osnovna problematika – fenomen života i prirode – ostala je ista, za nju je tražen samo pogodniji medij. Upotrebljava milimetarske rastere, metričke elemente, statičnu i krupnu podjelu gabarita lista. Figura, biće između infantilnog i monstrumskog, zauzima centralno mjesto. Značenje je ogromno. Već tada se akti vira organskim segmentima, geometrijskim simbolima prostor oko bića. Povećan i izdužen format s vertikalnim kretanjem događaja najviše je grafički zazvučao intenzivnom i briljantnom koordinatnom mrežom na čijoj se besprijekornosti izvija bijela bit kao kakav praelement svijetlosti ili života. Od 1972. prostor u svom ništavilu i beskraju postao je prva tema lista. Reducirana boja na zank zrači na okolinu i svjedoči o još neugašenom životu. Opasnost se pokazala u blizini granice na kojoj se napušta prisustvo grafičkih sadržaja bića koje egzistira iz skupa, broja i odnosa čisto grafičkih sadržaja (ukupnost tonaliteta, materije, intervencija, mehaničkih i hemijskih djelovanja na ploču, kvantiteta linija, ploha, boje). to je bio cilj ovoga puta u ništa, ostati, i pak, s ovu stranu, a osjetiti i nagovijestiti odnose bića i nebića.

BORISLAV ALEKSIĆ Ciklus Put u ništa, kombinovana tehnika

HUSEIN HUSKO BALIĆ Mostar, 1930 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1953. Sunčani predio, akvatinta

MERSAD BERBER Bosanski Petrovac, 1940 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti 1963 i specijalni tečaj za grafiku u Ljubljani. Ljetni sonet za Adaletu, drvorez u boji Gospodin Gustav Herold putuje Bosnom Infant u crnom Diptih o Velaskezu

EMIR DRAGULJ Mravinjci kod Goražda, 1939 – 30


Akademiju za likovne umjetnosti završio 1963. Odlazak Dva konja Paprike u loncu Dvokolica

TOMISLAV DUGONJIĆ Gore i dolje, serigrafija

DŽEVAD HOZO Titovo Užice, 1938 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1963. Dvostruka sjena, akvatinta Par Iz ciklusa suočenja

Plemenitaš II

NUSRET HRVANOVIĆ Bogatić, 1939 –

31

Umjetnost BIH 1945 - 1974 Završio tri razreda Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu. Akademiji likovnih umjetnosti i specijalni tečaj za grafiku u Beogradu. Sjećanje, akvatinta Triptih

RADMILA JOVANDIĆ Sarajevo, 1946 – Završila Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1966. Akademiji za primjenjene umjetnosti u Beogradu. Triptih, bakropis-akvatinta

RADOVAN KRAGULJ Prijedor, 1931 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1961. Diplomirao na Centralnoj školi za umjetnost i zanate u Londonu. Cvijet , akvatinta Anemones, bakropis-akvatinta Hipopotamus, crtež olovkom Tikva, akvatinta

BOGDAN KRŠIĆ Sarajevo, 1932 – Završio Akademiju za primjenjene umjetnosti u Beogradu. Ilustracija za jednu Kranjčevićevu pjesmu, bakropis Balada

U traženju Sebastijana Branta: Portret II , bakropis-akvatinta – detalj

DRAGAN LUBARDA 32

Umjetnost BIH 1945 - 1974 Sijerići kod Sokoca,o 1933 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1955. Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1964. Maske, crtež Cvijet-svijet

RAGIB LJUBOVAC Mrkonjić-Grad 1932 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1954. Akademiju za primjenjene umjetnosti u Beogradu, 1959. Arheološki crtež , crtež perom Krov na četiri vode II , crtež

BRANKO MILJUŠ Formiranje, serigrafija Rađanje dana

ESAD MUFTIĆ Gradačac, 1944 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1965. Akademiji za primjenjene umjetnosti u Beogradu. Mangala, akvatinta Autoportret , litografija u boji

ISMET MUJEZINOVIĆ Prsa u prsa , crtež

ENES MUNDŽIĆ Banja Luka, 1940 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1961. Događaj na stepeništu II , linorez u boji

VIRGILIJE NEVJESTIĆ Kolo kod Duvna, 1935 – 33


Završio Akademiji lik ovnih umjetnosti u Zagrebu 1963. Specijalni tečaj za grafiku u Zagrebu 1966. Radio u ateljeju Friedlendena. Odlazak I , bakropis-akvatinta Ljubav Boravište pjesnika Zora

VLADO PULJIĆ Zagreb, 1934 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1954. Akademiju za primjenjene umjetnosti u Beogradu 1958. Jama II , crtež

DOBRIVOJE BOBO SAMARDŽIĆ Mostar, 1932 – Likovno obrazovanje stekao u školama u Sarajevu i Herceg- Nobom. Pohađao tri godine Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu. Ljudska Golgota, crtež

HASAN SUĆESKA Rogatica, 1935 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1954. Akademiju za primjenjene umjetnosti u Beogradu 1958. Vaznesenje , linorez

KEMAL ŠIRBEGOVIĆ Proljećne vode, linogravura (krugovi umj gal racun)

BRANKO ŠOTRA Pješavac kod Stoca, 1906 – Štokholm, 1960. Završio Državnu umjentičku školu u Beogradu 1929. Korjen, drvorez Iz šume

34


HALIL TIKVEŠA Šurmanci, 1935 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1956. Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1962 i specijalni tečaj za grafiku 1964. u Beogradu. Žuto prolječe, bakropis-akvatinta Ljeto II (?umj gal, camac) Bijelo grožđe, akvatinta Pjesma o jednom brijegu , bakropis-akvatinta

MEMNUNA VILA BOGDANIĆ Mostar, 1934 – Završila Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1955. Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1960. Mrtva priroda, akvatinta Zemljino sjeme Trava, bakropis-akvatinta

MEHMED ZAIMOVIĆ Stonoga, crtež

SAFET ZEC Velika soba,, crtež

SKULPTURA Miloš Radić U poslijeratnom periodu skulptura iako skroman, ipak redovno, sastavni dio izložbi. 1951. odlučeno je da u okviru proslave desetogodišnjice narodnog ustanka otkrije 11 portreta – bista zaslužnih radnika na polju kulture i umjetnosti XIX i XX st. u Bosni i Hercegovini namijenjenih Banja Luci (Petar Kočić, Vaso Pelagić, Veselin Masleša), Mostaru (Aleksa Šantić, Sverozar Ćorović, Osman Đikić) i Sarajevu (Silvije Strahimir Kranjčević, Petar Kočić, Jovan Kršić, Hasan Kikić, Danijel Ozmo). Ove biste su zgodna prilika da se uporedi sk romni star poslijeratne bosanskohercegovačke skulpture, bez tradicije i jako oslonjene na kliširane akademske pouke, s onovremenom hrvatskom skulpturom u kojoj je Vojin Bakić već bio započeo s kubističkim pojednostavljenjem formi. Međutim, do tada u Sarajevi ni vodeći

35

Umjetnost BIH 1945 - 1974 umjetnički krugovi jop nisu bili spmreni da prihvate punoću forme kao jednog od likovnih kvaliteta u skulpturi, već su, analizirajući skulpturu, operisali elementima crteža, linije. BERTA BARUH, pokazuje posebno interesovanje i smisao za sitnu plastiku. FORTULA vaja portrete ljudi plemenitih i mirnih crta i gledaoca ostavlja u kolebanju između vrijednosti modela i vrijednosti porteta. ZDENKO GRGIĆ po ekspresivnim oblicima svojih figura koje u određenoj dalekoj vezi imaju nešto zajedničko sa gotskim naturalizmom. Nakon jedne kraće faze rada u bakru ponovo ga privlači drvo u kojem i dalje vaja najčešće antropomorfne oblike, znatno reducirane ili pak, organsku plastiku i slobodne forme. ARFAN HOZIĆ sa zdraim i suptilnim oblicima ženskog torzoa. 1964. započeo je svoje eksperimente u bronzi, iz čega je proizašao čitav ciklus imaginarnih portreta. Neki od tih portreta, npr. Huso Bmogu se uvrstiti u najbolje psihološke portete. BOŠKO KUĆANSKI – čiji su radovi interesantni po jednoj specifičnoj stilizaciji. NIKOLU NJIRIĆA poslije 1965. sve više zaokuplja drvo kao materijal, prvo, monolitno ( Bez naslova), zatim od njega gradi oblike ( Zvuk volovskih zvona) i na kraju, sve je bliži organskim formama koje postiže slijedeći strukturu materijala (Koegzistencija, Udubljeno-izbočeno ). PETAR KRSTIĆ prešao je svojevrstan put od ranih foklorističkih, preko stilizovanih do slobodnih formi asocijativne i organske skulpture. ALIJA KUČAKULIĆ 1970. njegovi radovi Kaput zapažen je kao čista plastika, koja u skulpturu Bosni i Hercegovine unosi novi, moderni kvalitet. IBRAHIM BILAJAC se relativno rano uključio u moderna istraživanja plastičnog izraza. On je Portret strica modelovao još početkom sedme decenije, očigledno pod uticajem egzistencijalnog ekspresionizma. LUKA ILIĆ sklon je klasičnoj modelaciji i u portretima slijedi tradiciju zagrebačke škole. DUŠAN GAKOVIĆ pripada figuralnoj plastici u kojoj nalazi srećan spoj klasične tematike s naučnom fantastikom, donoseći tako jednu savremenu humanu poruku.

36

Umjetnost BIH 1945 - 1974 VESELKO ZORIĆ njegove forme pripadaju organskoj skulpturu, a tako su uravnotežene da se ima osjećaj vrtnje. KOSTA BOGDANOVIĆ u uvjerenju da umjetnost mora biti internacionalna ispituje plastične mogućnosti novih materijala u boji u kojima realizuje svoje zatvorene mase, čiji je oblik dovoljan sam sebi kao oblik nekog oblutka ili vrh planine iz zavičaja, MILIVOJ BOKIĆ naročito imponuje stvaralački put Bokića, pređen od spontane, izvorne, do svojevrsne organske plastike nađene u prirodnoj sponi kamena i korijena dubova iz rodnog kraja. To je jedinstven primjer moderne skulpture koja nema drugog uzora osim prirode. Naivna skulptura, naviještena krajem šeste decenije uspjesima Milivoja Bokića, dobila je svoj nastavak u samostalnoj izložbi Bogdana Boška Bogdanovića.

IBRAHIM BILAJAC Gradačac, 1930 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1953. Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu i specijalku za vajarstvo na istoj akademiji 1961. Portret , bronza

MITAR BJELČEVIĆ Brezovi Dani kod Tešnja, 1928 – Eva, drvo Žena koja se smješi

BOGDAN BOŠKO BOGDANOVIĆ Osjek kod Sarajeva, 1913 – Skulpturom se bavi od 1963. Živi i radi u mjestu rođenja. Muž i žena, drvo

KOSTA BOGDANOVIĆ Ilidža kod Sarajeva, 1930 – Filozofski fakultet u Beogradu, gr upa istorija umjetnosti. Pored skulpture, crteža i grafičkog dizajna bavi se pedagoškim radom i muzeologijom. Portret J.D. poliester

37


MILIVOJE BOKIĆ Domaševo kod Trebinja, 1934 – Kopač , drvo Bik , drvo, kamen Utroba

IZET ĐUZEL Derventa, 1941 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1963. i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1971. Destrukcija, poliester

DUŠAN GAKOVIĆ Sarajevo, 1934 – Diplomirao na vajarskom odsjeku Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1958. Prometej , bronza

ZDENKO GRGIĆ Kandija kod Bugojna, 1927 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1951. i Akademiji za primjenjene umjetnosti u Beogradu 1953, Majka, drvo Portet Ive Šeremeta ¸ bronza Figura djevojke, drvo Perforacije

ARFAN HOZIĆ Kotor-Varoš, 1928 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1951. i Akademiju za prijmenjene umjetnosti u Beogradu. Direktor Umjetničke galerije BiH. Porodica , drvo Huso B. Bronza Navijači (4 figure) Kosmonaut

38


LUKA ILIĆ Kod Jajca, 1935 – Zavšio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1957. Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1962. Portret , bronza

MARIJAN KOCKOVIĆ Zagreb, 1923 – Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1953. Zejna, bronza

PETAR KRSTIĆ Beograd, 1926 – Zagršio Akademiju za primjenjene umjetnosti u Beogradu, 1951. Skulptura II , bronza

ALIJA KUČUKALIĆ Sarajevo, 1936 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1960, Akademiji likovnih umjetnosti i kiparsku specijalizaciju u Ljubljani 1968. Kaput , bronza Figura za L, aluminiju, Figura na stolici , bronza Ljetni dan gospođe G.

BOŠKO KUĆANSKI Krbavica kod T. Korenice, 1931 – Studirao historiju umjetnosti u Beogradu. Završio Stomatološki fakultet u Beogradu i Medicinski fakultet u Sarajevu. Galija, drvo Skadar na Bojani Modra rijeka ili pomen prijatelju Maku Dizdaru Istočnik

39

Umjetnost BIH 1945 - 1974 NIKOLA NJIRIĆ Ljubač kod Dubrovnika , 1921 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Znak , željezo Zvuk volovskih zvona, drvo Koegzistencija Udubljeno-izbočeno

MIRKO OSTOJA Dol na Braču, 1921 – Završio Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1941. Glava djevojke, bronza Portet Marija Mikulića Tomislav

VESELKO ZORIĆ Grude u Hercegovini, 1937 – Završio Školu za primjenjenu umjetnost u Sarajevu 1956. Akademiju za primjenjene umjetnosti u Beogradu. Plod II , bronza

40

Umjetnost BIH 1974 - 1984 Akademija osnovana 1972.

Umjetnost Bosne i Hercegovine 1974 – 1984 Azra Begić Od „obnove slike“ vezane uz naš poslovični ideal zanatskog perfekcionizma – koja se javila na liniji obnove figurativnih jezika i naracije u sedamdesetih godinama na globalnom planu i u čijem je znaku završen prethodni period – naše slikarstvo stiglo je osamdesetih godina do „nove slike“ obilježene „lošim slikanjem“ i „potiranjem podjele između apstraktnog i figurativnog“. Na tom putu našli su se i novi ekspresionisti i reali sti različitog profila prihvatajući manje ili više utjecaje suvremenih masovnih medija – posebno fotografije – kao baštinu hiperrealizma, ali bez međusobne isključivosti. Alternativne modele ponudili su organizovano neki slikari i grafičari iz grupe „Pros tor-oblik“ koji su – oslanjajući se u početku na nefigurativne jezike američkog slikarstva šezdesetih godina, vezane uz puritanski moral i ideju progresa – prevalili put od minimalističkih i redukcionističkih zahtjeva do analitičkog, primarnog i procesualn og u slikarstvu i crtežu, pa čak i do ambijetnog slikarstva sa znacima pomjeranja prema „novoj slici“. I u ovom krugu ispoljile su se sklonosti prema ekstetiziranju i zanatskoj perfekciji, pa je tekuća produkcija – sve do nedavno – stajala isključivo u znaku „dobro izvedenih“ djela, a sredina je oduvijek radije prihvatala reprezentativne (figuraicju i naraciju) nego prezentativne modele. Ovaj period donio je još nešto: eksperimentiranje sa novim materijalima i tehnikama, pogotovo u slikarstvu, crtežu i skulpturi, baš u času kada je elitna kritika u svijetu progovorila o prevaziđenosti te vrste istraživanje.

SLIKARSTVO Meliha Husedžinović Sa pojavom Ratka Lalića, Salima Obralića, Milivoja Unkovića i, donekle, Seada Musića i Josipa Alebića, skoro da smo bili pred dogmatizacijom figurativnih tendencija, oličenih u pokretu „obnove slike“ koji, u ovoj sredini, za antitezu nije imao nikakvu „novu umjetničku praksu“. RATKO LALIĆ ostao je okrenut najviše vlastitom iskustvu i gotovo naturalistički vjeran svijetu iz svoje najbliže okoline, prolaznim stvarima prikovanim za tlo. On nekim sebi svojstvenom oporošću i koloritom – koji ne stoji u službi ljepote – uspijeva da obično i marginalno preobrazi u magično, a efemerno uzdigne do simbola o zagonetnom postojanju i vječnom obnavljanju.

1


SALIM OBRALIĆ Maglaj, 1945 – Ušao je u drugu polovinu osme decenije sa slikama koje su u sebi sadržavale niz atributa neoromantičarskog opredjeljenja koje su – bez obzira na hiperrealističko islikavanje predmeta – više ličile na vermerovske prizore i magritovska tajanstva. Takve slike – sa njemu dragim predmetima, osobama i pejsažima – pratimo u njegovom opusu sve do 1980. da bismo od serije slika s nazivom „Očev alat“ počeli osjećati izvjesne pomake i u formalnom i u sadržajnom pristupu slici, tj. sve veće okretanje od narativnog ka slikarskom. Minimiliziranjem figurativnog inventara automatski je došlo do redukcije forme, do slobodnijeg odnosa prema fakturi i potezu, a uz to je i harmonija slike postala sždiskretnija i koloristička skala reduciranija. Sve se to dogodilo na slikama hercegovačkih pejsaža na kojima je nizom nezavisnih površina i osamostaljene materije islikano tlo ili određene topografije oko Počitelja. Makaze, crtež olovkom Očev alat , ulje na olatnu Kamenica Brdo

MILIVOJE UNKOVIĆ Nevesinje, 1944 – Plava boja u prefinjenim tonskim odosima postala je, čini se, znak raspoznavanja ovog slikara. Ona asocira na plavetnilo nebeskih prostranstava i morskih dubina i pred njenim ekspresivnim i psihološkim dejstvom hermetičnost Unkovićevih sadržaja postaje potpuno zanemarljiva, pa je sve drugo na slici, bio to čovjek ili predmet, njoj podređeno i samo još više potencira metafizičku atmosferu i osjećaj naše sićušnosti pred beskrajem. Anatomija prostora, kombinovana tehnika Plaža, ulje na platnu

SEAD MUSIĆ Brčko, 1943 – Iako se, na izvjestan način, mijenjalo, njegovo je djelo sazdano na kontinuitetu forme (poentilističko porijeklo poteza) i sadržaja (pastoralne scene). U ovom periodu Musić je češće istupao kao crtač izuzetnog kvaliteta, da bi se poslije vratio slikanju, koje je buknulo tako sirovom vibratnošću boje, ili bolje rečeno materije i poteza. August , kombinovana tehnika Atelje, ulje na platnu Koza Dječak s pijetlom

2

Umjetnost BIH 1974 - 1984 JOSIP ALEBIĆA slikar koji je i izuzetno rijetko izlagao. Tematskoj sličnosti sa slikarstvom Ratka Lalića, njegovi sižei povlače u drugi plan pred plastičkim problemom i kolorističkim odnosima, bilo tamnih zemljanih, bilo vegetabilno zelenih tonova. SAFET ZEC Rogatica, 1943 – Početkom osamdesetih izašao je na jugoslovensku likovni scenu sa smaragdno zelenim slikama pejzaža punih mira, tišine i nostalgije, predjeli i enterijeri u kojima je rastao. S vremenom, takvo je slikarstvo moglo postati okoštalo i zatvoreno u svoj uski krug problema da ga sredinom sedamdesetih godina Zec nije počeo mijenjati, ne toliko tematskom koliko u konceptualnom i tehnološkom sloju. Na papiru kaširanom na tvrdu podlogu, više crtajući nego slikajući – jer uz akvarel i temperu najviše koristi olovke u boji, puštajući da ose bujnost njegovog ctačkog talenta u potpunosti dođe do izražaja – Zec simultano i sukcesivno, bez ikakve perspektive, kadrira kuće, krošnje, prozore sa saksijama i elemente mrtve prirode . Kuće i krošnje, kombinovana tehnika Prozori

Velika krošnja

FR ANJO LIKAR vječiri ekperimentator i višemedijski istraživač u savremenoj bosanskohercegovačkoj umjetnosti, jedini je među realistima koristio fotografiju, ali na sasvim sooben način, i uvijek polazeći od viđenog prema izmišljenom, od istraživačkog ka stvar alačkom, preobražujući zbilju u magično i onostrano. Naime, modele za svoju sliku on prethodno priprema, miksajući i potom kolažirajući dijelove nagih tijela, starih i mladih, dužnih i lijepih osoba, isječenih iz novinskih fotografija ili onih koje je sam napravio, da bi potom, uglavnom u blijedom, ružičasto-smeđem ili zelenom tonu – što je takođe važno za opštu morbidnu i nadrealnu atmosferu – nastale slike sa naglašenom erotskom i portretskom notom. U ovakvom iracionalnom spoju polova i generacija, prikazanih najčešće u paru, krije se pored groteske i ironije i neke druge šifre. 3


Onaj drugi, eksresivniji vid figuracije – iako je u ovom desetogodišnjem periodu bosanskohercegovačkog bosanskohercegovačkog slikarstva po broju svojih predstavnika bio u manjini – ostao je, po snazi poruka, snazi poruka, po kritičnijem pogledu pogledu na svijet i po plastičkom definisanju svojih ideja, likovni ubjedljiviji i za duh i oko provokativniji. ISMAR MUJEZINOVIĆ Osijek, 1942 – Mada je u drugoj polovini osme decenije došao do izvjesnih pozicija hiperrealizma, pozicija za koje se mora konstatovati da su bile u nekom emrionalnom stadiju – njegov pritajeni temperament ekspresioniste ekspresioniste nikada im nije nij e dozvolio da u potpunosti ovladaju slikom. Riječ je o djelima u kojima se mješaju partije najpažljivijeg, skoro naturali stičkog islikavanja anatomije i insistiranja na detalju sa partijama slike zamagljenim fluidnom i amorfnom kolorističkom mrljom. Ismarovi groteskni prizori su vezani za dinamični i urbani život, posmatran sa velikom dozom ironije i naslikan sa nizom simboličnih simboličnih oznaka, lakše ili teže čitljivih poruka. Te poruke i simboli prvenstveno govore o čovjekovom otuđenju, njegovom pokušaju bijega od usamljenosti u brbljivu i šarenu komunikaciju ulice. Insistirajući na snažnim kontrastima bojene materije i linearnih struktura, Ismar ove, formatom monumentalne prizore rješava sa takvom lakoćom i suverenim likovnim umijećem, dijeleći kompoziciju na niz gotovo filmskih kadrova, u kojima jedinstvenost vizije nije ničim narušena. Romantičari, ulje na platnu

NEZIR ČORBIĆ najkreativnija i najzanimljivija ličnost tuzlanske likove scene. Slikar čiji je izraz bliži ekspresivnijem vidu figuracije. Ekspresivnijem ne po slobodi u deformaciji figure već po linearnim i kolorističkim strukturama. Njegove figure, grupe ili usamljeni ci, kadrirani u nedefinisanom ambijentu, zaustavljeni su u nekim rezigniranim pokretima ili ritualima, u pokušaju da sa sebe zbace imaginarne okove koji ih sputavaju. Koristeći veliki format platna, Čorbić takođe sa lakoćom uspijeva da održi kompoziciono j edinstvo slike, dok širokim plohama bojenog pigmenta, nanesenog nanesenog spužvom, suprostavlja virtuozni i vijugavi potez, koji površinu čini dinamičnom dinamičnom a prizor opsesivnim. opsesivnim. EMIRA TURNADŽIĆ Zagreb, 1955 – Osobenu tipologiju figuracije njeguje jedna od najmlađih predstavnica najmlađih predstavnica bosanskoherceg bosanskohercegovačke ovačke savremene umjetnosti. Njene slike, sa sklupčanim i umotanim kao imobiliziranim ljudskim tragovima, metafizička su projekcija nekog življenja satjeranog u ugao, parabole su o uzalodnosti, mučnini i nemogućnosti da se izađe iz vlastitog oklopa. Na njima kolorit nema rakošnu snagu, iako sadrži dramatičnog tonove crnog, bijelog, sivog i crvenog. Preobražaj , kombinovana tehnika na lesonitu (umj gal, 1vijek moderne umj) Prolaz

4


ANTO KAJINIĆ na figurtivnom putu, koji ga sve više viš e približava pozicijama „novog slikarstva“ gotovo otkako slika. Prvi pogled na njegove slike izazove u nama utisak nekog poetsko-djetinjeg poetsko-djetinjeg i humanog osjećaja svijeta. međutim, njegov dijalog sa svijetom u kome živi ozbiljnije je prirode. On svojom slikom – i emocionalno i racionalno pokušava da ukaže na nekoherentnost svijeta, njegove nepostojane vrijednosti i nestabilnost duhovne ravnoteže. Namjerno drhtava Kajinićeva linija, dezintegrisane ličnosti te kontrast isključiovo crnih i bijelih površina – poput prisutnosti i njene sjenke – višeznačni su simboli egzistencijalne pozicije čovjeka. čovjeka. Već je rečeno da je doprinos tolerantnijoj i različitim svjetskim uticajama otvorenijoj likovnoj klimi dala i grupa „ Prostor-oblik“. Osnivači grupe bili su slikari Ljubomir Perčinlić, Tomislav Dugonjić i Edin Numankadić, te grafičar Enes Mundžić, u uljeto 1975. u Počitelju. Grupi su pristupili Vojo Dimitrijević, vajar Nikola Njirić, slikari Radoslav Tadić i Bekir Misirlić, vajar Mustafa Skopljak. Sam naslov „Prostor -oblik -oblik “ svojim terminima upućuje na zaključak da se „ovdje umjetnički govor razumijeva prije svega kao govor u plastičkim kategorijama, a ne kao naracija ili narativna transpoicija pojava što postaje u svakodevnoj realnosti“. LJUBOMIR PERČINLIĆ Zenica, 1939 – 1998 N jegovo djelo svjedoči o vitalnosti jednom usvojene vlastite koncepcije djela. On je usvojio određene geometrijske oblike kao neki svoj ideal, da bi u nizu slika prišao jednoj vrsti analitičkog odnosa prema njihovoj pokretljivosti i prisutnosti, unutar određenog kada ili fona pozadine. Asketski oblici, plavičasto-sivi,, plavičasto-sivi,, srebrni i gotovo do bijelog dovedeni tonovi. Analitičkog je karaktera i ispitivanja količine i vrste bojene zasićenosti i oblika i kadra. Slika F-1, ulje na platnu Slika 25

TOMISLAV TOMISLAV DUGONJIĆ se u ovom periodu više bavio grafikom. Zasnovano na tekovinama mašinske civilizacije i na principima konstrkcije ili „geometrizacije amorfnog“ njegovo egzaktno slikastvo nikada nije operisalo sa elementarnim geometrijskim oblicima, već uvijek linijama. linijama. jer Dugonjićevi se crno-bijeli crno -bijeli i sivi linearni ritmovi – po prostoru plohe – kreću povijaju, rastežu i stežu. Asociracjući Asociracjući na svijet aksioma i naučnih posutlata, pored intelektualnog, Dugonjićevo slikarstvo je, svojom kosmičkom hladnoćom i jezom, u stanju da izazove i jednako snažnu emocionalnu provokaciju. VOJO DIMITRIJEVIĆ Izjavio je da od madih treba učiti. Ciklusom Poruka počeo je da istražuje izražajne mogućnosti niza neslikarskih materijala, kolažiranih u sliku, čiji je simbolički smisao, kao kao i posebni naslovi nekih Poruka bio dosta metaforičan. Poruke antianti ratnog i ekološkog stava. Da li je Dimitrijević uočio simptome krize i paralize moderne umjesto, jer se odjednom kao reakcija na ovaj purizam pojavila velika Poruka 80, bliska slikarstvu akcije. 5


EDIN NUMANKADIĆ Sarajevo, 1948 – Animator i jedan od najaktivnijih članova grupe. Ciklus Prostor, boja, vrijeme 1974-82. Jedinstvo internacionalnih plastičkih ideja i elemenata iz kulturnog nasljeđa vlastitog podneblja, osnovna je j e karakteristika njegovih slika, na kojima se koloristički registar temelji na dominaciji jednog osnovnog tona, kompoziciono protegnutog na niz horizontalnih pojaseva, koji se nižu po nekim svojim unutrašnjim zakonima progresije i ritma – kako u arhitektonici tako i u promjenama valerskih svojstava osnovne boje ili njenog prelaska u drugi ton, s ciljem, da se preispitaju njihova međuzavisnost i usklađenost. 1982. Tragovi u kojima je došao do neposrednijeg i suštastvenijeg odnosa sa materijom, do pokušaja da se više nizom f izičkih izičkih operacija i intuicijom nego intelektom – uslovljavajući materiju za materijom u površinu – dođe do „apsolutnog“ do nepoznate suštine. Boja, prostor, vrijeme vrijeme – akrilik na platnu Tragovi, kombinovana tehnika

RADOSLAV TADIĆ Sarajevo, 1946 – bosanskohercegovačkoj U pro blematiku primarnog i analitičkog slikarstva svakako je u bosanskohercegovačkoj umjetnosti najdublje ušao. Student prve generacije sarajevske Akademije. Na likovnu scenu stupio je slikajući gotovo hiperrealističke portrete na potpuno ispražnjenoj monohromn oj pozadini. Trag kista, koji se na slikama (poslije specijalke u Ljubljani) jasno čitao, istovremeno je najavio i logičan uvod u seriju bijelo -sivih slika koje su odmah potom uslijedile, istog formata i bez naziva, čiji je jedini cilj bio da pokaže proce sualnost nastanka slike, izvan domašaja bilo kakve ikonike, estetike, dokazivanja vještine izvedbe i sl. Ciklus počinje platnom na koje je nanesen najtanji sloj boje, da bi na svakom slijedećem nanos postajao sve gušći, do najzasićenijeg. Važni faktori pri ovoj izvedbi bili su i veličine kistova, brzina i dužina poteza, poteza, pa i snaga snaga pritiska na platno. Bez naziva, ulje na platnu Rad sa papirom papirom, papir i ljepilo Glisando, akrilik na platnu

6


BEKIR MISIRLIĆ Banja Luka, 1931 – Zbog povezanosti sa prirodom – ali od one vrste u kojoj se njeni oblici nikad direktno ne prenose, jer njega prvenstveno zanima njihova arhitektonika i dispozicija u prostoru – slike Misirlića su uvijek bile uvrštavane unutar asocijativne apstrakcije i vaza se u njihovom metafizičkom sloju pronalazila neka simbolična dimenzija , neka poruka koja duboko zadire u prostor univerzalnih problema čovjekove egzistencije. Od velikih crnih nišani iz ciklusa Znaci prošlosti preko Bijelih igara, sve većom redukcijom likovnih elemenata, prenstveno onih iz domena pikturalnosti, Misirlić je došao do izuzetno sadrajnog koncepta Bijelih visoravni, gdje je dostigao gotovo poetrsku viziju tišine u pejzažu. Bijela pregrada

Znaci prošlosti, ulje na platnu

7


Bijela visoravan (? Umj gal bijela soba)

KOSTA BOGDANOVIĆ kao gost grupe na posjednjoj izložbi u Sarjaevu 1982. teoretilar iz domena vizuelnih komunikacija, po likovnom opusu eksperimentator na planu netradicionalnih likovnih materijala koji se, u prvi momenat, čine kao jedina datost u realizaciji djela. Problemski je njegov likovni opus bilo da je iz domena slikarstva i skulpture, bilo iz oblasti fotografije, uvijek radikalan i doveden do minimalizma u svojoj jednostavnosti, usredsređen na istraživanje unutrašnje napetosti koja se može izvući iz materijala. ANDRJA GVOZDENOVIĆ neopterećen umjetničkim školovanjem on u svom slikarstvu prolazi niz „neprekidnih metamorfoza“. U njoj je došlo do takve redukcije pojavnog da je od slike napravio nosače odsutnosti i primjere krajnje askeze. ZLATKO MELHER Mostar, 1949 – Jedan od mlađih autora koji je shvatio Markuzeov maksimu da je „carstvo slobode van mimezisa“. Još od početka slikao je slike kamernog formata, na kojima je dominiralo suptilno pretapanje pastelnih tonova i fleka sa asocijativnim linijama, da bi sada počeo praviti kartone, na koje je reljefno nanesena gusta bijela pasta. Bez naziva, kombinovana tehnika (liči na Numank zapise)

Ovaj desetogodišnji period bosanskohercegovačkog slikarstva obilježila je svojim stvalaštvom i čitava plejada ličnosti čije je djelo, kroz cijelo razdoblje, zadržalo, postojanu i relativno individualnu strukturu i osobneost. MEHMED ZAIMOVIĆ Tuzla, 1938 –

8

Umjetnost BIH 1974 - 1984 Prostorna konfiguracije njegovih oblika, biomorfnog i geometrijskog porijekla – koji se stalno dodiruju i razmnožavaju poput organskih ćelija. Oni više nisu toliko razigrani da im se prostor slike čini tijesnim, više ne teže da izađu iz formata, već su uhvaćeni i okupljeni unutar posebno omeđene plohde, locirane u neutrlanom prostoru. Prozor , ulje na platnu Uspomena prostora Sjećanje na muziku Troje

SEID HASANEFENDIĆ on je u prilično koherentnu cjelinu svoje slike sa naglašenom perfekcijom u izvedbi, integrisao raskost žestokih kolorističkih kontrasta, te nadrealističko osjećanje, naglašeno dubinom prostora i razmještajem oblika lokalnog porijekla, nišani. Ovaj regionalni i univerzalni spoj djeluju monumentalno i mistično, svečano i hladno, uvijek dobro komponovan i u oblicima materijaliziran, skoro skulptorski taktilno do te mjere, da svakom obliku osjećamo gotovo fizičku težinu. NADA PIVAC Čapljina, 1926 – 2008 Kultivisani i rafinirano slikarstvo realizirnao u tehnici pastela i na kamernom formatu. Njime dominiraju dva osnovna likovna problema: problem prostora i njegove kolorističke artikulacije. Stilski je njeno djelo bilo bliže jednoj blagoj varijanti kubizma, da bi danas prostorom njene slike ovladale nešto baroknije forme i kolorit koji se otvara prema ekspresivnijoj skali. Kuća, pastel Sintetički predio Oznaka

JOSIP GRANIĆ cjelokupni opus nastao u tehnici radiranog pastela, koji svoje slike, poput Kandinskog upoređuje sa muzikom. JUSUF JUSA NIKŠIĆ Mostar, 1925 – Svoje hercegovačke pejsaže slika relativno zapostavljenom tehnikom tempere. Plastički problem pejsaža je sveden na rješavanje sudara svjetlosti sa masom materije pa, samim tim i na kolorističke odnose te iste materije. Bez naslova, tempera na kartonu

AFAN RAMIĆ Derventa, 1932 – 9


Još jedan slikar čija je neprekidna inspirativna nit vezana za atraktivnost hercegovačkog pejsaža i spektar boja sa kamenjara. Novine se uglavnom odnose na tehnološki plan djela i to prvi put kada su se guste i ekspresivne naslage materije, amorfnog oblika, sukobile sa geometrizmom rustično istesanih i apliciranih komada drveta, a drugi put u velikom ciklusu minijatura rađenih u kombinaciji ulja, olovke i pastela sa naglašenim crtalkim karakteristikama, nadrealnom atmosferom bogato razvedenih i fragmentarno isprepletenih figurativnih i apstrakntih oblika. Katuni pod Veležom, kombinovana tehnika

MILORAD ĆOROVIĆ slikar snažnog temperamenta, za kojeg su boja i gesta sa kojima nanosi linearnože strukture jedini izražajni faktor. Od sredine osme decenije slikao je jednu vrstu planinskih pejsaža, koji su se stilski nalazili na rubu figurativnog i asocijativnog. Radovi među najboljim u domenu lirske apstrakcije u Bosni i Hercegovini. Na njima nema nikakvog kolebanja u izvedbi. U Ćorićevom slikarstvu moguće je naići i na asocijativne momente, ali oni sigurno nisu u službi nikakve simboličke interpretacije, njihova b it usredsrešena je jedino na učinak forme i boje. MEHMED KLEPO lirska ili gestualna apstrakcija. Spontanitet, automatizam i slobodni tok svijesti elementi su sa kojima Klepo pristupa slici, koja je bliža klasičnoj ekspresivnoj nego novoj apstrakciji. Kle po je izraziti kolorista, strasne osjećajnosti i silovite ekspresionističke geste. Njegove slike sadrže u sebi mnoštvo malih svjetova, čvrsto povezanih u jedinstveno jezgro, čije prikturalne vrijednosti i labrint grafizama svojom slojevitom strukturom izazivaju efektne vizuelne dojmove. LJUBOMIR STRAHOV Kod Prijedora, 1944 – Slikar, grafičar i skulptor, iako živi u Zagrebu animator je likovnog života u Prijedoru pored Predraga Marjanovića. U pejzažu, ulje na platnu Znak iz prirode

PREDRAG MARJANOVIĆ Prijedor, 1948 – Iz ciklusa Krajolik , pero-tuš

Osamdesetih bosanskohercegovačko slikarstvo, po prvi put, sinhrono hvata korak sa ovom globalnom pojavom (kriza morala i ostakih nedaća koje su zapljusnule svijet). Riječ je prvenstveno o nekoliko autora koji su se u godinama kada se kod nas počinje manifestovati

10

Umjetnost BIH 1974 - 1984 pjave ove žestoke navale individualizma našli na školovanju u Beogradu. Dvojica od njih: Jusuf Hadžifejzović i Veso Sovilj. VESO SOVILJ Kod Ključa, 1954 – Da li sa užitkom ili ironijom, Sovilj danas pravi slike na kojima ružno postaje privlačno, na kojima možemo prepoznati i iskustva njegovog ranijeg konceptualnog slikarstva spojena sa banalnim i odviše poznatim nanosom valjka za sobne moleraje, do bljeska srebra i zlata koji istovremeno aludiraju i na imitaciju pozlata sa ramovima i na posvuda suštinsku udomaćenost kiča. Slika iz 1982, polikolor i tečna bronza na platnu Krilati ukras

OLJA DOBROVIĆ slika bezimena bića i životinje, aplicira na podlogu i druge materijela, gustim, reljefnim namazom i kratkim potezom kista, kontrastom hladnih boja i arabesknim silnicima, ispunjenom pozadinom, izražava svoj krik i tjeskobu. SADKO HADŽIHASANOVIĆ ne predstavlja primjer prestrojavanja i žurbe da se uhvati korak sa novim i aktuelnim. MUHAMED ČEJVAN od ranijih ekspresivnih, pomalo ensorovskih portreta, preko kasnijh, utišanih ali vrlo dekorativnih slika, preko kojih samo mogli ponovo slušati priče iz djetinjstva, do najnovijih plahti, još pomalo koloristički stišanih, ali sasvim u duhu nove slike. BRACO DIMITRIJEVIĆ nikad za to što je radio nije bilo dovoljno da se samo gleda – moralo se o tome i razmišljati. Od Prolaznika koje je slučajno sreo, kojima je dizao spomenike, a jednom slučajnom datumu i trajni obelisk, ukazujući nam na to da tek sluča j u čovjekovom životu određuje da li če on ostati anoniman ili poznat: zatim preko neke vrste umjetnosti u kondicionlau Ovo bi moglo biti remek djelo i Ovo bi moglo biti mjesto od historijskog značaja gdje je sa izuzetnom kritičkom notom ukazivao na kriter ije kojima nešto zavređuje atribute umjetničkog djela. Do radova iz serije Tripticys Post – Historicus sa kojima kritički preispituje i naš odnos prema istoriji umjetnosti, i čitavu muzejsku praksu, uz još niz relativnih kritičkih premisa. Svaki Tripticys Post – Historicus se sastoji od tri dijela koji zajedno čine instalaciju. Prvi dio je svjetski poznato umjetničko djelo, pozajmljeno iz velikih kolekcija i muzeja, drugi se sastoji od industrijski napravljenog predmeta za svakodnevnu upotrebu (lopata, telefon, djelovi odjeće i sl) a treći obavezno pripada svijetu plodova iz prirode. Time dobija model za jednu posthistorijsku situaciju u kojoj treba ukinutu hijerarhiju između umjetničkih, industrijskih i djela prirode. Predmeti za svakodnevnu upotrebu su tu da ukažu na činjenicu da ni jedan umjetnik svoje djelo ne može napraviti bez njihove pomoći, a prirodnim plodom, koji je prepušten procesu trulenja za vrijeme postavke ovih instalacija, ukazuje se na obratan proces konzervacjie koji se događa u muzejima. Ne želim stvarati novu estetiku već postojeću iskoristiti u svojem radu davajući nova značenja predmetimaili situacijama, tj. već prisutnim formalnim jedinicama. 11


IBRAHIM LJUBOVIĆ Sarajevo, 1938 – Slika sa novinom, ulje na platnu

MIRKO MARIĆ Zenica, 1949 – Nad , akrilik na platnu Do

CRTEŽ Ibrahim Krzović Pojava i široko prihvatanje crteža u posljednjih desetak godina predstavlja vjerovatno najsvježiji doprinos bosanskohercegovačkoj umjetnosti. U crtežu se javljaju nastojanja da se otkriju nove mogućnosti. Pojava interesovanja za crtež prilično je neodređena i nesitražena, ali se može slobodnije, smjestiit u vrijeme povratka realističkih tendencija. Istovremeno se vratilo poštovanje dobrog zanata. Shvatanje da je umjetnosti nužno i umijeće. MERSAD BERBER crteži rašeni kombinovanom tehnikom, na velikim formatima poput kakvih renesansnih kartona. Izvedeni su najprije veoma razušenim linijskim repertoarom, tonskim finesama, virtuoznom kaligrafijom. SAFET ZEC crteži pokazuju onu maestralnu tendenci ju ekstatičkog romantizma koji se postiže prilježnim radom, suptilnim nijansiranjem tona, osjećanjem materije, zelene krvi prirode. SEAD MUSIĆ crtežom stvara čudesne svjetove i oblike, otvarajući malim slikama i intimnim bilješkama neslućeno bogatstvo opšte i svoje ljudske prirode. Sklonost takvoj zagledanosti u svijet oko sebe ima još nekoliko umjetnika koji takve poglede iztažavaju povremeno i uspješno crtežom. Crteži RATKA LALIĆA, SLOBODA BIJELJCA svojim tonskim i linijskim finesama, suptilnije nego slike bilježe njihove prisne kontakte s prirodom. RAGIB LUBOVAC je takođe u crtežu našao najpogodnije sredstvo za poetsko – realističke i romantične motive stare Bosne. Takva raspoloženja ostvario je u svojim pero crtežima i ESAD MUFTIĆ naseljavajući ih u intimi svojih enterijera. 12


Drugu stranu naglašenog verizma i discipline predstavljaju protagonisti hiperrealizma i njemu bliskih rješenja. Najčistii oblik i najambicioznije realizacije imaju crteži RADOVANA KRAGULJA. Rađeni su olovkom zaprepaštujuće odmjerenosti i izoštrenosti koja graniči s hladnom registracijom foto-kamere. U manjem obimu i na pojedinačnim predmetima, kao što su orah, jaje, makaze, očev alat, iskazuje svoje sposobnosti ove vrste i SALIM OBRALIĆ, dok MILIVOJE UNKOVIĆ takođe svojetvenim precizionizmom za hiperrealističke detalje, dograđuje imaginarne oblike. Istu i podjednaku vrijednost pokazuju i crteži IRFANA HOZE, mladog umjetnika izgrađenog u krugu takvih shvatanja. Treću cjelinu sačinjavaju djela većinom mlađih autora. Zajedničko im je to što su crtež shvatili kao područje istraživanja često pogodnijeg od osnovnog medija u kojem rade. Skupinu predvode dvojica iz starije generacjie – HUSKO BALIĆ i BORISLAV ALEKSIĆ. Prvi je već davno znao da se postavi spram crteža u smislu minimalistič kih zahtjeva i reduciranog simboličkog izraza. aleksić razvijajući sličan sistem i tražeći autentične simbole kao nosioce jednog mnogo složenijeg misaonog i plastičkog problema, ukazao je na osjetljivost i istraživačke mogućnosti crteža, upućujući naročito mlađe slikare na dublje ili druge slojeve ovog medija. Jedan od prvih i neposrednih sljedbenika takvog stava i tako razvijenog senzibiliteta jeste NUSRET PAŠIĆ. On polazi od nulte tačke i čistog horizonta neovisnosti prema likovnim ili konvencionalnim isk ustvima stvarajući crteže visoko profiltrirane likovnosit od sadržaja nađenih stvari i raspadajućih materija. U neposrednoj blizini ovakvog shvatanja uspostavlja svoje istraživanje SADKO HADŽIHASANOVIĆ, kod koga je čitav redukovani sistem nekom težnjom za apsolutnom bjelinom i svjetlošću doveden u stanje dematerijalne ekspresije. Iz iste porodice crtača potiče MURADIF ČERIMAGIĆ, možda najdosljedniji u nestalnosti opredjeljenja. Rukovođen čistim likovnim refleksom i ludesnim senzibilitetom, uključuje su u različita istraživanja, od konceptualnih ponašanja slikanja i instalacija do crteža u kojima se prepoznaje njegova impulsivna priroda i reakcije svježe i snažne ekspresije. Drukčije porijeklo, koje vodi iz neke mješavine intimizma i ekspresionizma, imaju crteži RADMILE JOVANDIĆ – ĐAPIĆ, koji su se odjednom, preko njene osjetljivosti za liniju, a posebno za materijal i papir, dodirnuli sa sličnim shvatanjima . NUSRET PAŠIĆ Sarajevo, 1951 – Izložena instalacija čini ambijent ispunen rekvizitorijem odbačenih ili rađenih predmeta i materijala, civilizacijskog ili prirodnog materijala, nagomilanih kao za svojevrsnu „scenografiju“ post-nuklearne kataklizme. Tri glave u pejzažu , kombinovana tehnika Instalacija

Četvrtu liniju ove uslovne klasifikacije predstavljaju crteži umjetnika koji se služe simbolom i znakom, i srodnim težnjama kod kojih je duh geometrizacije zajednička odlika. Crteži MEHMEDA ZAIMOVIĆA, umjetnika generacije sedme decenije, predstavljaju folije kristiliziranih znakovnih sistema,koji su nastali pomirenjem bujne narativne simbolike i jednog geometrijskog reda. Njegovi crteži predlstavljaju grafostatski snimak složenijeg 13

Umjetnost BIH 1974 - 1984 slikarskog jezika, ali se u toj mehanicističkoj čistoti krije visoka osjetljivost ruke i jedan moderan oblik drevnog arabesknog govora. Serija novih crteža ENESA MUNDŽIĆA izvedena izuzetno osjetljivim postupkom, pokazuje srodna neoplastička istraživanja skoncentrisana u određivanju stereometrije prostora i plastičke artikulacije kretanja umutar utvrđenih koordinata. ENES MUNDŽIĆ Banja Luka, 1940 – Formiranje, crtež-olovka u boji Prostor

Raširen interes za crtež potaknuo je mnoge skulpotre da ispitaju njegove mogućnosti u okviru svojih plastičkih istraživanja pa su se tako, na planu crteža, reflektovali specifični skulptorsko – strukturalni problemu. Mešu skulptorima ALIJA KUČAKALIĆ je u jednom trenutku crtež postavio u prvi plan svog rada, gdje su plastični problemi doedeni u složeni metafizički prostorni kontekst. BOŠKO KUĆANSKI, MUSTAFA SKOPLJAK I, najzad, posljednju skupinu predstavljaju crteži onih tendencija koje dolaze sa suprotne pozicije, pokrenuti duhom postkonceptualizma. Radi se o onoj vrsti crteža koji polaze od pimarnih struktura ispitivanja materijala i razlaganja umjetničkog procesa. Do tog stanja došao je u svojim slikama EDIN NUMANKADIĆ, zbog čeda reducirane strukture, tonske odnose i suptilno građenje slike zamijenio otvaranjem tonskog polja i njegovih struktura. U svojim radovima na papiru izvedenim prskanjem, struganjem, bržom gestom umjetnik pokazuje potr ebu da krene dalje od grafičnih mogućnosti definisanja prostora u monohromnoj slici prepuštajući se oslobođenoj i neizvjesnoj igri. I RADOSLAV TADIĆ u svojim radovima na papiru i radovima s papirom, teretira slične probleme primarnih struktura, u kojima ne isključuje i estetsku komponentu, ali (kao i Numankadić i ANDRIJA GVOZDENOVIĆ) u svojim frotažima, upotrebom različitih materijala i postupaka napušta klasično poimanje crteža.

GRAFIKA Ibrahim Krzović Sedamdesete godine u grafici Bosni i Hercegovine ne predstavljaju neku posebnu dionicu njenog razvoja. To je vrijeme djelatnosti umjetnika koji su se pojavili i afirmisali tokom prethodne decenije, a njihova djela ovog perioda predstavljaju klasične i završne oblike ranije otvorenih istraživanja. Pored poznatih imena rijetko se javljaju mlađi, koji još rjeđe dosežu nivo i kvalitet ostvarenja te prve generacije. U pogledu formalnih obilježja može se konstatovati da su prisutni najvažniji oblici ekspresije i prepoznatljive individuale mitologije prethodne decenije.

14

Umjetnost BIH 1974 - 1984 * Nema valjanog argumenta po kojem bi teorija diskontinuiteta imala prednost nad teorijom kontinuiteta. * BORISLAV ALEKSIĆ izraziti je primjer samosvojnosti jednog umjetničkog sistema. Postavljena je u razlučenom polju bez sjenki i refleksa. Sažimanje znakovnog sistema koje je imalo za cilj koncentraicju njegovih ekspresivnih komponenti i naznačavanje relacija određenog i beskrajnog, otvorilo je, u grafičkom smislu, značaj bjeline kao nekog apsolutnog stanja. Grafički listovi iz ciklusa Put u ništa, ujedinjujući umjetnikova iskustva iz njegovih postapstraknih slika, a kasnije i crteža, predstvljaju primjer reduktivnih tendencija u bosanskohercegovačkoj umjetnosti. Polovinom sedamdesetih godina grafika u Bosni i Hercegovini, kao i drugdje, dostiže izvjesnu univerzalnost i širinu. Grafičari iz Bosni i Hercegovine svoja postapstraktna polazišta brzo usmjerili prema figurativnim oblicima spajajući prethodne strukturalističke vrijednost grafičke materije sa neoromantičnim, poetskorealnim i imaginar nim sižeom. MERSAD BERBER grafička kultura i sebzibilitet umjetnika velike i svjetske reputacije, akceptira brzo ove pojave i one se uključuju u njegov raskošni izražajni repertoar. 1975. zpočinje ciklus Sarajevske varijacije (drvorezi u boji, crteži i sl ike) u kojem pojedini listovi (Tempo secondo, Sapeti knjo, Romantika, Balada o sarajevskom nosaču) imaju jedno dominantno figurativno jezgro. Marginalni zapisi, apstraktni sadržaji i kaligraifija poteza i reza postepeno se u ovom ciklusu povlače i utapaju u mirne i smirenije plohe. Naglašeni realizma i ekspreionizam prigušuju romantička osjećanja koja će se razvijati u lirskim crtežima, a montirani isjčci marginalno kolažiranje, i stare fotografije približavaju njegovu grafiku i hiperrealističkim rješenjima. Ranije oslanjanje na stare i daleke kulture (bizantijsku, islamsku, španjolski barok) u ciklusima ovog perioda umjetnik zamjenjuje bližom kulturom svog podneblja i historijskog miljea (Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije). VIRGILIJE NEVJESTIĆ Kolo kod Duvna, 1935 – Velika stvaralačak energija i grafička elokvencija. Jako izražena narativna priroda i vizionarska snaga, u sprezi sa poetskim i grafičkim iskazom neprestanog toka stvaraju za grafičke pojmove enormno djelo koje prati doslovno svaki trenutak nje govog života i poetskog stvaranja. U poetskoj viziji i životnom naboju javlja se kao borba svjetla i tame, jedan nostalgični i dramatski kontrapunkt. Eufonija memorije, bakropis Iz ciklusa Cvjetovi zla, mezzotinta

RADMILA JOVANDIĆ – ĐAPIĆ na malim i minijaturi bliskim listovima zabilje poetske i intimističke slike u kojima čovjek stoji na granici između usamljenosti, nostalgije i irealnog.

15

Umjetnost BIH 1974 - 1984 EMIR DRAGULJ grafika čvrsto je ukorijenjena u tlo i podneblje stare Bosne. Inspirisane je neposredno temom, odlaska i nestajanja kao filozofskom opsesijom, pa tako izražava i nostalgiju savremenog čovjeka. U izrazu objedinjuje oblike neoromantizma i fantastike utopljene u atmosferu koja stoji između sna i jave, sadašnosti i prošlosti. Plemenitost grafičke materije i kod ovog umjetnika naslijeđe je prethodnog perioda. 1 Sličnu zagledanost u vrijeme i prostor oko sebe, u predmete u kojima se mogu prelamati odjeci prošlosti, ili u predmete koje nagriza proces destrukcije (što je materijalni ekvivalent ljudskom nestajanju i odlasku) imaju u svojoj grafici ESAD MUFTIĆ,RAGIB LJUBOVAC ČELEBIJA. Muftić insistira na boji kao nosiocu ovih procesa. ESAD MUFTIĆ Gradačac, 1944 – Djevojka, bakropis-akvatinta Veliki list

HALIL TIKVEŠA Šurmanci, 1935 – Realističko-figurativne tendencije. Njegove grafike naseljene su životom s donjeg toka Neretve i slikama zavičaka u kojim se očuvala paganska strast i žudnja za slobodom koju ne poznaje civilizovani ili urbani svijet. To rustično i nagonsko osjećanje vidimo kako prelazi u erotsko sanjarenje u utrobi čamca koji klizi kroz rastije delte, ili se, u pustom kamenjaru i sunčanoj jari, rasplamsa i razgoliti, kao da je u nekoj praistorijskog udaljenosti od svih ovozemaljskh dilema, bez trunke straha, sumnji i nemoći. Tikveša ne postavlja pitanja svojoj umjetnost. Umjetnost je za njega prva gesta i oblik života iskazanog jednim samorodnim osjećajem i tehnikom pravog majstora. Ljeto XXII , bakropis-akvatinta Žena

1

48.

16


RADOVAN KRAGULJ. Realističko-figurativne tendencije. On predstavlja umjetnika jako ukorijenjenog u prirodu i ruralni milje, ali i umjentika čiji je izraz lociran na krajnjoj poziciji realističkih tendencija sedamdesetih godina. Njegove mezzotinte sadrže ambalažirano voće, povrće, životinje i uređaje sa farme. Izvedene najdosljednijim hiperrealističkim postupkom i nekom hladnom visokom koncentracijom, dovedene su u neko paradoksalno stanje. DŽEVAD HOZO centralna ličnost druge linije poetskih oblika bosanskohercegovačke grafike. To je grafičar koji je počeo od postenformelovski h istraživanja u krugu ljubljanske grafičke škole da bi preko zatvorenih oblika nišana snažne simbolike i ekspresije, započeo nove cikluse Povratak, Suočenja, Makova mapa i Strašila. Njegovo grafičko djelo sadrži dvostruku osu – jednu, sačinjenu od komponenti umjetnikove vokacije, što je u stvari konstanta individualiteta i druge, koja čini vanjski sloj, podložan uticajima i osjetljiv na refleksije sredine i vremena. Prva linija povezuje sve faze djela i prepoznajemo je u djelima sedamdesetih godina u konceptu lista i oblika, u sklonosti ka zatvaranju i naglašavanju tenzija između materije i boje, u odsustvu grafije i geste izvan jezgra, dok drugu, vidimo u tragovima i otiscima realističkih tendencija u aplikacijama, naprije preko porepoznatljivih predstavak stećaka (Makova mapa) a potom i u neposrednom uključivanju fotorealističkih strukturačime je ostvaren most između jedne vrste sintetskog ekspresionizam i pop-arta. KEMAL ŠIRBEGOVIĆ Modriča, 1939 – R azvija djelo na istoj liniji sintetičke forme (kao i Hozo). Rubaije Omara Hajama, knjiga sa 10 linogravura u boji

TOMISLAV DUGONJIĆ iako se u grafici Bosni i Hercegovine vrlo rijetke i gotovo usamljene pojave geometrijske apstrakcije,čistog plasticiteta ili konstruktivizma. Formalno njegove serigrafije krupnost rastera bave se problemom geometrizacije amorfnog i predstavljaju krajnju tačku jednog dugog selektivnog procesa i veoma brižne i čiste tehničke realizacije. Grafika mladih nema onu koherentnost kao što je to slučaj s prethodnom generacijom. Izuze v Waldegga. (Risto Antunović, Avdo Žiga, Ranka Lučić Janković, Ivica Šiško, Ljubomir Strahov). Pokazali su da raspolažu talentom i nužnim znanjem. PETAR WALDEGG Travnik, 1950 – Bez naziva, bakropis-akvatinta Put stazama što se račvaju

AVDO ŽIGA 17

Umjetnost BIH 1974 - 1984 Sarajevo, 1953 – Riba, bakropis-akvatinta Nosorog

IVICA ŠIŠKO Livno, 1946 – Grafika I , bakropis-akvatinta

RANKA LUČIĆ-JANKOVIĆ Stambulčić kod Sarajeva, 1955 – Korpa, bakropis-akvatinta Čvor

SKULPTURA Danka Damjanović U ovom periodu skulptura živi u znaku dvostruke orijentacije. Srednja generacije autora nastoji da vlastiti iztaz, formiran još u prethodnim periodima, dalje razvija, kao znak kreativne evolucije. Najmlađa generacija traži nove puteve u duhu pojava savremene svjetske skulpture. Izuzetak predstavljaju istraživanja ARFANA HOZIĆA u novim materijalima i njihovo kombinovanje sa tradicionalnim, krajem šezdesetih godina, što je bio prvi takav pokušaj u ovoj sredini. BOŠKO KUĆANSKI. Opredjeljuje se za klasični materijal – drvo. I u ovom periodu ostaje u domenu asocijativnog. Izborom i kombinovanjem materijala, drveta i konopca, simbolično se izražavaju odnosi unutrašnje snažne tenzije i njenih vanjskih uporišta, zatim primjenom različitih postupaka: zasjecanjem dubljenjem, patiniranjem, ap liciranjem – postignuta je jedna složena asocijativnost. ZDENKO GRLIĆ polazi od drveta, tražeći u maksimalno reduciranoj formi i mjesto za svoj plastički senzibilitet. NIKOLA NJIRIĆ Ljubač kod Dubrovnika, 1921 – U ovom periodu ostaje vezan za drvo, k ao ekspresivno sredstvo, u kojem klasičnim i drugim sredstvima stvara svedene i sažete plastičke odnose i pokazuje velike sklonosti ka sintezi i redukciji, dovodeći svoju skulpturu do znaka i arhetipskog simbola. 18


Kompromisno, drvo Agresivno Učlanjeno - ra ščlanjeno

MILIVOJE BOKIĆ teži svijetu fantastike. Nju pobuđuju oblici predmeta iz prirode, tektonskim procesima spojeni materijali drveta i kamena, a umjentik potencira ličnim intervencijama, bez kojih bi ove forme mogle da se svrstaju među čiste primjer ke umjetnosti „nađenih predmeta“. IBRAHIM BILAJAC vezan je za tradicionalnu temu, portret, zahvaljujući autorovom senzibilitetu za psihološke i plastičke finese, pokazuje ujedno prisustvo ranijih oblika figuracije i postojanje jedne nepretenciozne ambicije, ali vrlo talentovane prirode. ALIJA KUČAKALIĆ umjetnik nekog samorodnog plastičkog osjećaja, ali moderne skulptorske kulture. Njegove broznane figure rezultat su geometrizacije antropoidnih formi sa naglašenom frakturom oblika, koja doprinosi aktiviranju mirnih formi i nagovještava unutrašnji raskol u čovjeku. LJUPKO ANTUNOVIĆ zanima se za negativ skluptora, koji od tada, umjesto odbačen, postaje tražen oblik u kojem svjetlo čini stalnu vezu između početka i kraja jednog oblika i tako postaje skoro značajniji elemenat od fizičke materije.

PRIMJERI SKULPTURE U BOJI I INSTALACIJE Nermina Zildžo ARFAN HOZIĆ najradoznalija skulptorska ličnost. Opredjeljuje se za boju u skulpturi. Sada boja, unaprijed pomješana sa masom za oblikovanje, eliminiše potr ebu narušavanja fizičko integriteta skulpture, jer smao njeno prisustvo otvara masu. ALIJA KUČUKALIĆ doprinosi vitalnosti bosanskohercegovačke skulpture. MUSTAFA SKOPLJAK Kotor Varoš, 1947 – Učenik Kučukalića. Pošao je od akademske teme akta, koju je reduciranjem forme svodio do rudimentarnih oblika, što je uzrokovalo njenu transformaciju do neprepoznatljivosti. Ostaci akta, bojeno drvo Bez naziva, kombinovana tehnika

19


KENAN SOKOLOVIĆ Sarajevo, 1952 – Učenik Kučakalića. Poštuje tradiciju zanata, u smislu, ulaganje, prije svega, velike radne energije. Iz obilja materijala kojima se služi, konstruktivističke težnje ga najčešće upućuju objedinjavanju metala i plastike. Pravilne geometrijske forme, ponekad nesigurnih kontura, proisteklih iz različitih svojstava korištenih materijala i odnosa sa okolnim prostorom, zatvorene jarkim bojama, čine oblike koji, postavljeni zajedno, podsjećaju na idealno zamišljeno postmodernističko naselje, koje zadovoljava savremne zahtjeve za individualnošću. Djelovi kompozicije, bojeni metal Objekat A, metal i poliester

ALEKSANDAR BUKVIĆ učenik Kučakalića. On tzv. krojenim limom ne oblikuje skulptorske oblike koliko okolni prostor. ZORAN BOGDANOVIĆ učenik Kučakalića. Za razliku od početnih postkubističkih aktova u gipsu, kojima je najavio tip skulpture upućen intimnijim senzibilitetima, posebno malim formatima, usljedili su radovi nastali spajanjem nađenih predmeta, kojima bojom preformuliše dotadašnje funkcije, ali i otvara mogućnost asocijacije na bizarne monumentalne komplekse. ANTE JURIĆ učenik Kučakalića. Autor insistira na prostornim međuodnosima. Oni proizlaze iz multipliciranja doslovno istih oblika izvdenih u različitim materijalima, veličinama i bojama – od sićušnih do uobičajenih dimenzija javne skulpture, a boje su – uz već klasičnu gamu mlade skulpture – različito upotrebljavane i u svojim fizičkim svojstvima, od prozirnost do gustog neprozirnog omotača. SMAIL IFTIĆ, samouki umjetnik. Pored prednosti što se pripisuju spontanosti nenarušenoj akademskim obr azovanjem godinama je živio u nepretencioznosti domaće naive, od čijih se ideala i rezultata distincira novim radovima u drvetu. Umjesto doslovnog poštovanja materijala i predstave, poštovanje počinje bivati okrenuto vlastitoj imaginaciji – uobličenoj u maštovitim topografskim pejzažima. FRANJO LIKAR, skulptorski autodiktat, čija je aktivnost prevashodno angažovana u slikarstvu. Njegovi skulptorski eksperimenti s vještačkim materijalima, iako podsjećaju na arheološke iskopine, korespondiraju s njegovim ikonografskim nastojanjima u slikarstvu.

20


JOSIP ALEBIĆ

Osijek, 1945 – Zemljišta, ulje na platnu BORISLAV ALEKSIĆ

Sarajevo, 1936 – Iz ciklusa Put u ništa, kombinovana tehnika Dijalog sa cvijetom LJUPKO ANTUNOVIĆ

Crniće kod Bugojna, 1939 – Iz ciklusa Lica, gips HUSEIN HUSKO BALIĆ

Mostar, 1930 – Pod kosm, bakropis-akvatinta Crtež , crtež, pastel

MERSAD BERBER Bosanski Petrovac, 1940 – U slavu Gustava Klimta, drvorez u boji Tempo Secondo Mrtvi rom, kombinovana tehnika

21


IBRAHIM BILAJAC Gradačac, 1930 – Portret Vladimira Vojinovića, gips KOSTA BOGDANOVIĆ

Osijek kod Sarajeva, 1930 Nanos obojene piljevine i dufiksa na kartonu Trodimenzionalna površina ZORAN BOGDANOVIĆ

Kozluk, 1957 – Tri akta, gips Objekti, kombinovana tehnika MILIVOJE BOKIĆ

Domašev kod Trebinja, 1934 – Cvijet , drvo, kamen Plamen Jubavna igra ALEKSANDAR SAŠA BUKVIĆ

Šabac, 1949 – Ahadski kralj, bojeni gips Kompozicija, bojeni lim SEAD ČIZMIĆ

Nevesinje, 1958 – Kupatilo, ulje na platnu NEZIR ČORBIĆ

Tuzla, 1943 – Kadinjača, ulje na platnu Figure Čovjek i konj

22

Umjetnost BIH 1974 - 1984 MUHAMED ĆEJVAN

Banja Luka, 1949 – Opus Nestajanja, kombinovana tehnika na platnu MURADIF ĆERIMAGIĆ

Trebinje, 1949 – Raspeće, akrilik na papiru Crtež MILORAD ĆOROVIĆ

Sarajevo, 1932 – Bijela slika, ulje na platnu Oktobar u gori kompozicija SLOBODAN BRACO DIMITRIJEVIĆ

Sarajevo, 1948 – Prijeg nego što su se linije ponovo ispravile , ulje i akrilik na platnu Sto pet koraka ispred VOJO DIMITRIJEVIĆ

Sarajevo, 1910 – 1981 Poruka OLJA DOBROVIĆ

Banja Luka, 1957 – Triptih, ulje na platnu

EMIR DRAGULJ Konjanik , bakropis-akvatinta Noć

23


Između dva brda TOMISLAV DUGONJIĆ

Kraljevo, 1932 – Iz opusa Dalje, ciklus Kontinuum, polimer na platnu

g-1/82 – serigrafija

JOSIP GRANIĆ Banja Luka, 1941 – Predjeli svjetla i tame, radirani pastel

24

Umjetnost BIH 1974 - 1984 ZDENKO GRGIĆ

Kandija kod Bugojna, 1927 – Životinja, drvo Kompozicija ANDRIJA GVOZDENOVIĆ

Bar, 1933 – Snoviđenje beskonačnog prostora , ulje na platnu Zamiranje svjetlosti

SADKO HADŽIHASANOVIĆ Bihać, 1959 – Bez naziva, ulje na platnu Na plaži, crtež, kombinovana tehnika SEID HASANEFENDIĆ

Urbanizirani pejzaž , ulje na platnu Elementi Bosne

ARFAN HOZIĆ

Crvena i zelena riba , vještački kamen Crvena riba Plava riba

DŽEVAD HOZO Istinsko iz ciklusa Strašila, bakropis-vernis-mou Ecce Homo, iz ciklusa Strašila , reljefni bakropis-vernis-mou SMAIL IFTIĆ

Bihać, 1947 – 25


Dvokraki oblutak , bojeno drvo Predio RADMILA JOVANDIĆ – DŽAPIĆ

Sarajevo, 1946 – Crtež

SLIKARSTVO ANTO KAJINIĆ Modriča, 1953 – Jedan čovjek, jedan konj i jedna žena, ulje i polikolor na platnu (umj gal crn) Zeko u šumici i čika lovac, a on ima pušku

MEHMED KLEPO Foča, 1951 – Slika L, ulje na platnu MIRKO KUJAČIĆ

1901 – Glave gorštaka, ulje na platnu RATKO LALIĆ

1944 – Međa, ulje na platnu Natkos Strnjik

FRANJO LIKAR 1928 – Anabela anđeoske naravi , ulje na platnu Dvije žene sjećaju se ljtea u Konstantinopolju Htio bih poći na jug u Jukatan

26

Umjetnost BiH 1894-1984 (katalozi)

Recommend Documents