54724009-Umjetnost-BiH-1894-1923

Umjetnost BiH u XX st. Umjetnost BIH 1894 - 1923

U m j e t n o s t Bosne i Hercegovine 1894 – 1923 Azra Begić Periodizacija je izvršena isključivo prema prilikama u BiH koje su predmet prve studije u ovom katalogu. Na početku izložbe stoji, dakle, period koji predstavlja vrhunac dominacije strane likovne produkcije u BiH (1894-1903), ali u kome, istovremeno, klija sjeme domaćeg razvitka. Na njenom kraju nalazi se period 1918-1923. koji znači vrhunac svega onoga što je prosijano u vrijeme austrougarske uprava a sada, u novim prilikama, doživljava puni rascvat. PRILIKE Period austrougarske uprave U globalu, čitav austrougarski period može se podijeliti u dvije faze: u prvoj, koja traje gotovo tri decenije, dominira strana likovna produkcija sa domaćom tematikom; u drugoj, vodstvo preuzimaju domaći umjetnici nadmašujući strance brojnošću, kvalitetom i suvremenijom orijentacijom u radu. Prelomna godina za prvu i drugu fazu jeste 1907. godina, kada stupaju bosanski umjetnici Gabrijel Jurkić, Pero Popović, Branko Radulović i Tudor Švrakić (muslimani i jevreji zasada stoje po strani). Posljedice okupacije: a) strana likovna produkcija u periodu 1894-1903. Trebalo je sačekati da austrougarska politika u našim krajevima dobije jasnije i određenije konture pa da likovna umjetnost postane važan adut u političkooj igri. Pri tome je prvorazrednu ulogu odigralo pokretanje Nade (1895-1903), luksuzno opremljenog časiposa za pouku, zabavu i umjetnost. Period Nadinog izlaženja poklapa se sa vrhuncem dominacije strane slikarske produkcije na našem tlu. Štadleru dugujemo i poduži boravak slovenačke slikarice Ivane Kobilice u Sarajevu. Ona se ovdje najtješnje povezuje sa glavnim Nadinim ilustratorima: likovnim uradnikom Ewaldom Arndtom Čeplinom, te Leom Arndtom i Maximilianom Liebnweinom. Agilna četvorka osniva 1900. godine Sarajevski slikarski klub. Crkva i država nisu jedini poručioci umjetničkih djela. Pored njih se javlja buržoazija – strana i domaća. Buržoazija je uglavnom skoncentrisana na slikanje vlastitog lika. b) pojava domaće umjetnosti 1906. stoji na raspolaganju privatna škola Čeha Jana Karela Janevskog u Saraaevu, kroz koju su prošli Tiješić, Mijić, Bijelić, Kuzmićev, Berov. Sticajem okolnosti u ovom periodu, Evropa je bosanskohercegovčkim umjetnicima postala širi zavičak. No budući da su svi manje-više bili seljačkog, sitnograđanskog ili, u najboljem slučaju činovničklog porijekla, te da su dolazili iz sredine skučenih vidika, oni nisu ni htjeli ni mogli da se uključe u avangardne pokrete koji u to vrijeme niču na različitim punktovima u Evropi. Zbunjeni posvemašnjim rušenjem vrijednosti koje su tek usvojili i osvojili, svi oni imaju potrebu da nađu stabilnija uporišta: to su Akademija i Muzej, dakle, ono što je sigurno i provjereno. Položaj domaćih umjetnika Moramo imati na umu složenost političke situacije na unutrašnjem i međunarodnom planu. Bosna i Hercegovina definitivno je ušla u krug evropske kulture.

1


Austrougarska uprava radi na denacionalizaciji Bosne i Hercegovine. Na drugoj strani su domaći nacionalisti. Nacionalno buđenje naših naroda u prvi mah je obojeno uzajumnom netrpeljivošću. Poslije uspjeha Jurkićeve izložbe 1911, najavljuje se regionalna izložba bosanskohercegovačkih umjetnika. Rezime austrugarskog perioda: izložba 1917. U trenutku kada je gubila tlo pod nogama Austro-Ugarska je napravila izložbu. Na izložbi je prikazano 156 djela od dvadeset i jednog umjetnika. Svečano otvoenje je obavljeno 14. oktobra u svečanoj Sali zgrade Zemaljske vlade. Bila je to prva velika zajednička manifestacija bosanskohercegovačkih umjetnika (četrnaestorica su bili domaći); po prvi i posljednju put su se našli na okupu domaći i strani umjetnici. I oficijalna i opoziciona kritika slažu se u tome da nivo izložbe nije bio osobito visok. Prvo bilo je mnogo odsutnih: među domaćim umjetnicima nisu se pojavili neki od najboljih: Branko Radulović, Pero Popović, Lazar Drljača, nije bilo ni Špire Bocarića, Lekse Tomaševića, Lujze Kuzmić, Adele Berove, Milenka Atanackovića. S druge strane, ni sami učesnici, sa izuzetkom Bijelića, Jurkića te Švralića, Mijića a donekle i Tiješića, nisu nastupali sa reprezentativnijim djelima: bilo je dosta crteža, skica i studija, dosta akvarekla, nešto grafika i skulptura. Mazalić je izložio samo akvarelel, Šain ratne crteže, Bijelić djela iz bihaćkog perioda, Jurkić loše ocjenjenu Ratnu žetvu i izvanrednu Visoravan u cvatu. Jedino je Mijić sa 18 radova i raznovrsnih tehnika nadmašio sve prisutne. Najbrojniji su portreti i pejzaži. Stilski raspon izložbe kretao se od akademskog realizma i naturalizma, te plenerizma i raznih derivata impresionizma i sezanizma do simbolizma, seceije i ekspresionizma, a sve to bilo je profiltrirano kroz akademije u Beču, Pragu, Krakovu, Minhenu, Budimpeštu i Parizu... jednom riječju, tu se moglo vidjeti sve ono što su naši umjetnici dotada naučili u Evropi i manje ili više slobodno dalje razvili. Obje protivničke struje su konstatorale odsustvo domaće umjetnosti. J. J. Ko hoće da na trenutak zaboravi rat, neka ode na slikarsku izložbu u Sarajevu. Zaista, u izložbi naših slikara ne miriše barut, u doba revolucije nijedne crvene game. Ova izložna je imala prvorazredan značaj u sumiranju rezultata postignutih u periodu austrougarske uprave. PERIOD IZMEĐU DVA RATA - vrijeme 1918-1923 – Društvo umjetnika SHS Među sarajevskim umjetnicima prvi su se organizirali slikari. Oni su u novembru 1919. osnovali Društvo umjetnika SHS pored predsjedništvom dr. Nike Andrijaševića. Osnovna njegova zadaća bila je podizanje domaće umjetnosti u narodnom duhu i potpomaganje umjetnika. Ovo je period cvjetanja Karla Mijića, Romana Petrovića, Doke Mazalića, Petra Tiješića, Šeferova, Kuzmićeve, Berove, Švrakića, Jurkića, Šaina, Hadžidamjanovića. Oduševljenje zbog Oslobođenja, osjećaj opštejugosavenske povezanosti i bratstva. To je vrijeme osnivanja i djelovanje prve umjetničke kolonije u nas – blažujske. 1923. održana poslejnja izložba Društva umjetnika SHS. Atmosfera bez kiseonika U euforiji poratnih godina izgledalo je da će Sarajevo, ako ništa drugo, postati važno likovno središte. Na žalost, entuzijazam nekolicine ubrzo će se razbiti o tešku zaostalost i nezainteresiranost sredine: materijalno stvari stoje veoma loše: poslije povlačenja stranog kapitala, ratom i okupacijom je isrpljena Bosna i Hercegovina.

2


Ubrzo prestaju iluzije naših slikara o ravnopravnom uključivanju u zajednicu jugoslavenskih umjetnika. Naši slikari su izvrsno primljeni u Zagrebu, koji je u to vrijeme najznačajnije jugoslavensko likovno sreište. Ovo opštejugoslavensko bratimljenje i zajednički polet neće dugo potrajati: novoformirana država ubrzo je podsjekla krila nadama ravnopravnosti i bratstva među jugoslavenskim narodima. Bosna je izgubila status samostalne pokrajine. Nakon 1923. godine naši umjetnici se moraju prilagoditi novim, međuratnim prilikima u kojima Bosna i Hercegovina igra sporednu ulogu. Mladi napuštaju zemlju. Kako ipak kontinuitet postoji zahvaljujući ponajprije nekolicini snažnih ličnosti: Karlo Mijić slika sada neka svoja kapitala djela u neorealističkom duhu; Đoko Mazalić također, Roman Petrović čuva svoj radoznali stvaralački duh sklon eksperimentu i novim traženjima. Upravo će ova trojica umjetnika, skupa sa Sigom Sumereckerom, započeti obnovi i preporod likovnog života u Sarajevo pod kraj treće decenije – Grupa četvorice, 1929. i 1930. SLIKARSTVO PODSTICAJI I OPREDJELJENJA Na čuvenoj Svjetskoj izložbi u Parizu, 1900. godine Bosna i Hercegovina nije mogla izložiti djela nijednog domaćeg slikara. Jedan jedini umjetnik bosanskohercegovačkoh porijekla, kome se ukazala čast, izlagao je u srpskom paviljonu. Bio je to hercegovac Risto Vukanović sa platnom Dahije. U našem paviljonu bili su stranci. Počasno mjesto zauzimala je ogromna Diorama Sarajeva uvaženog bečkog slikara A. Kaufmana. U svega nekoliko godina Bosna i Hercegovina je proživjela i iživjela svoje devetnaesto stoljeće i sa prvim slikama Đorša Mihajlovića ušla u modernu umjetnost jugoslavenkih naroda. Iznenadna pojava domaće umjentosti – i to u relativno širokom opsegu – predstavljala je, kao što smo vidjeli, i za suvremenike tajnu koju nisu uspjeli odgonetnuti. Međutim, iz naše današnje perspektive, jasno je da se upravo pod kraj devetnaestog stoljeća sustigao i spleo čitav niz faktora koji predstavljaju plodan humus iz koga će ubrzo proklijati sjeme budućih žetvi. U umjetnosti koja se u to vrijeme stvara u Bosna i Hercegovini paralelno teku dvije nejednake linije: jedna, neuporedivo jača, vezana je za Zemaljsku vladu i austrougarskoj politici bliske krugove. Gotovo svi se okupljaju oko časopisa Nada. Na drugoj strani stoje znatno malobrojniji slikari vezani isključivo za domaću, mahom srpsku sredinu: oni, udovoljavajući potrebama i narudžbni srpske crkve i srpske buržoazije, predstavljaju prelaz između ikonopisaca i modernih slikara. Kao po pravilu, portrete rade u duhu akademskog realizma, a ikone u pravoslavnom, čisto bizantijskom stilu. Na taj način nacionalno osvješćena srpska sredina želi da se suprostavi uticaju stranaca. Prvi umjetnik u Bosna i Hercegovina, isključivo orijentiran na podmirenje potreba domaće sredine bio je Crnogorac i atinski đak ANASTAS BOCARIĆ. On je ovdje boravio kratko (stigao 1896), a interesuje nas u prvom redu kao slikar portreta naših građana. Vjerovatno je već 1896.godine u Mostaru nastao Portret trgovca Ivaniševića, rađen po fotografiji, u tradiciji akademskog realizma, sa izvrsnim poznavnjame metjea i čak sa nekim slobodama, npr. u tretmanu ruku, čije deformacije imaju izvjesnu ekspresivnu vrijednost. 1897. pridružio mu se brat ŠPIRO BOCARIĆ koji će se nakon kraćeg studija u Veneciji, trajno nastaniti u Sarajevu i ovaj način slikanja nastaviti do u dvadeseto stoljeće. Solidno izvedeni, često po fotografiji, sa dobro uočenim psihološkim karakteristikama i jasnim naznakama pripadništva građanskoj klasi, uspješno dočaravanje materije, ovi portreti postavljeni su redovno pred neutralnu pozadinu, rađenu su u osnovniom smeđe-pozlaćenom tonu kroz koji se probijaju akcenti nešto smionije nabaćenog življeg kolorita. Po ljupkosti 3


izdvajaju se Portret Beluša Jungića 1898, Portret Atanasija Šole. Već početkom druge decenije Špiro taj svoj akademski način zaodjeće u posve izvanjsko ruho poentilizma koji gotovo nikad ne probija akademsku strukturu slike, ali slikaru nameće rješeavanje probleme svjetlosti i boje. LEKS TOMAŠEVIĆ – riječ je o posljednjem ruskom đaku iz Foče, koji stoji posve po strani od tokova savremen bosanskohercegovačke umjetnosti. U njegovoj oskudnoj zaostavštini izdvaja se Portret oca, snažan, taman, i tvrd, kao izrezan u drvetu, zasada još uvijek njegovo najreprezentativnije djelo. Lekso je tipična prelazna ličnost, svojim opusom bliža XIX nego XX st. Iz kruga Vladine liinije, prvi je stigao ĆIRO TRUHELKA osnovač Zemaljskog muzeja, te njegov prvi kustos i direktor. Po struci historičar umjetnosti, čitavog života je neumorno slikao i u svakoj prilici pomagao umjetnost i umjetnike. Bio je jedna od onih dragocjenih ličnosti koje stvaraju klimu i oko sebe šire blagotvoran duhovni uticaj. Po svom shvatanju slikarstva, najbliži je bečkog školi, onom akademskom mamžinu slivenog poteza koji brižljivo bilježi sve detalje i nastoji na apsolutnom poštivanju pravila perspektive, anatomije, loklalnog kolorita i slično. On je prije svega slikar čistog srca i zato njegova djela nisu lišena neke pomalo naivne draži, takvo je i Dvorošte u Mostaru, predstavlja njegove najbolje kvalitet. FEDRINAND VELC, Čeh po narpodnosti. Školovani umjetnik, formiran na akademijama u Pragu i Minhenu i ovjenčan nagradama i slavom. Pored slikanja i pedagoškog rada piše knjige, objavljuje rasprave i ilustracije u Nadi. Svojom blijantno slikanim aktom Na odru rađenim u Minhenu 1886 sa majstorski izvedenom pokratom izaziva divljenje učenika pogotovo Đoke Mazalića. Osobita mu je zasluga u tome što je organizirao izložbe đačkih radova. BALTAZAR BAUMGARTL, zaposlio se u Srednjoj tehničkoj školi. U centar svog interesovanja stavlja naš pejzaž, a rješava ga u stilskom rasponu između planerizma i secesije. NADA je faktor od prvorazrednog značaja u formiranju likovne kultore Bosna i Hercegovine. Na mlade duhove je višestrukoo djeloala, svojom likovnom opremom, ilustracijama, reprocukijama umjetničkih djela i fotografijama, i svojim tekstovima. Transformaciju Nade u skladu sa novim duhom vremena, možemo pratiti i kroz promjene u njenom grafičkom izledu i kroz njen slikovni materijal. Već od 1898 počinje pobjedonosno nadiranje secesije, naglo zaobljavanje linija u vitice i ornamente. ŠKOLOVANJE I UTICAJI EVROPSKIH LIKOVNIH CENTARA BEČ – akademizam, plenerizam, sibmolizam, secesija. Uticaj Segantinija. MILJENKO ATANACKOVIĆ upisao se na valjda najkonzervativniju od svih tadašnjih evropskih akademija – Bečku! Sjedište nekoliko privatnih crtačkih i slikarskih škola, Akademije, Umjetničke škole za žene i Škole za umjetnost i obrt. Beč je konzervativan kao likovno središte. Iz perspektive MILENKA ATANCOKVIĆA 1895.godine su stvari izgledale posve drugačije. Poslije privatnih studija upsio je da se upiše na Akademiju. Učio je kod uvaženog profesora Griepenkeria, i kasnije na specijalki za historijsko slikarstvo profesora Rumplera. Njegovu 4


slikarsku zaostavštinu možemo podijeliti u dvije grupe: u solidne crteže nastale u toku školovanja na Akademiji i radove iz kasnije bijeljinske faze, koji svjedoče o fatalnom propadanju talenta u provincijskim uvjetima. Njegovo najzapaženije djelo ostaje Portret starca. Najbolja psihološka studija jedne ličnosti iz naroda, zadivljujuće precizno naslikan tankim kistom. Ukratko njegov rad je pod utjecajem akademizma na početku i naive na kraju. ATANASIJE POPOVIĆ – posljednji stigao u Beč, ostao manje-više u okvirima bečkog akademizma. Na Akademiji je od 1911-1914. u Jungwirthovoj klasi. Iz ateljela. Po ljubavi za detalj podsjeća ovaj enterijer na holandske male majstore, a bočno osvjetljenje ukazuje ponovo na Holandiju. Ni njegov portret ne odudara od tog načina slikanja. Izvrstan je u psihološkoj karakterizaciji modela. Dok se kod ciklusa Ljevaonica osjeća uticaj njemačkog slikara A. Menzela, s kojim je i Smiljka Šinik otišao u socijalnu tematiku 1923/24. U Dubrovniku će slikati folklorne motive i plenarstičke pejzaže. LAZAR DRLJAČA – boravio je u Beču od 1906-1911. Od toga je četiri godine proveo kod Christiana Griepenkeria, s kojim se, navodno, stalno svađao zbog pretjeranje upotrebe cinobera. Tiješić je dobro pametio njegove izvrsne krokije, naročito aktova, od kojih, na žalost, ništa nije sačuvalo. Iz ovog Drljačinog bečkog perioda raspolažemo, zasada, samo sa dvije slike: prva je Studija za portret iz 1909 (UGBiH) primjer je ranog Drljačinog plenerizma i posve osrednje djelo. 1911. prelazi u Pariz, gdje će njegova umjetnost doživjeti značajne transformacije. Ovakav zaključak dugujemo u prvom redu slici Tri putnika iz 1913. Portreti porodice Đurić – 1911. slikane u Lienzu. Na ovim portretima i njegova paleta je oplemenjena je finim skladovima crvenog i modrog, potez je mekši i ležerniji. U Parizu poziva na Lenbaha, kopirajući marljivo Ticijana i Leonarda u Luvru. GABRIJEL JURKIĆ – jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih predstavnika one umjetničke struje moderne umjetnosti, čija su ishodišta simbolizam i secesija. Na slikama nastalim pod Segantinijevim uticajem – triptihu Malovan i Vili naroda moga iz 1911. godine Lunaček je, već onda, pored neke vrste poentilizma, uočio oštro osvjetljenje i jake i tvrde konture. No na Vili se pojavilo još nešto: dematerijalizacija kolorita (kose: žuti-zelenosvjetloružićasto). Svojim kristalno čistim Motivom iz Gruža 1922. pa pogotovo apstraktnom Mjesečinom 1913. ili onom tako čudesno proćućenom i proslikanom Visoravni u cvatu 1914 – za čije vrijednosti nas je učinila osjetljivim savremena umjetnost i kojoj uz bok mogu stati nedavno otkriveni Čempresi 1916.; koloristički maksimalno pojednostavljenim i elegantnim Putem u vječnost 1918; široko slikanim Divljim makom, 1921. sa još vidljivim tragovima secesije, i onim svježim impresionističkim skicama nastalim između 1919 i 1921 (Impresije, Sestre kraj Neretve itd) Jurkić nam se ukazuje kao jedna od najvrijednijih i najosebujnijih ličnosti čitavog ovog perioda. Jurkić je imao želju i odluku ilustrirati sve važnije povijesne događaje naše domovine od Kulina bana pa do propasti kraljevstva. Stoga je u centar svoje izlžobe postavio slike i studije iz svog povijesnog ciklusa koji je radio na specijalki za historijsko slikarstvo Kazimira Pochwalskog. LUJZA KUZMIĆ, stigla je u Beč prva, a njena slika Glava djeteta, sa posljednje godine studija 1912. pokazuje daleko veće slobode u tretmanu nego uobičajni ulickani portreti bečkog akademizma. No pravi dopinos našoj umjetnosti dat će Kuzmićeva tek poslije Prvog svjetkosg rata u mrtvim prirodama i pejzažima živog kolorita, u kojima se mogu razaznati tragovi ekspresionizma i sezanizma koje nije ponijela iz Beča već ih je naknadno stekla druženjem sa slikarima Blažujske kolonije, a u prvom redu zahvaljujući uticaju svog supruga Karla Mijića.

5


ADELA BER – studira na ovoj Školo od 1910-1914 i njeni školski portreti naročito oni iz 1913/14 rađeni u klasi Otta Friedricha, već su posve zrela slikarska ostvarenja. Na Školo je odmah uočen njen talenat za grafiku, pa kontinuitet njenog rada možemo najbolje pratiti upravo kroz njene crteže i drvoreze koji stoje u znaku secesionističke linije, te uz neke akvarele i znatno ekspresivnije grafike Karla Mijića, kao i slike, pastele i crteže Jurkićeve i, donekle, Šainove predstavljaju ono najvrijednije što je secesija dala na tlu Bosna i Hercegovine. U grafici izraziti lirik, fino razigrane arabeske, Berova je u slikarstvu umjetnik drugačijih stremljenja i opredjeljenja. Svoj kasniji slikarski stil formirala je i ona u dodiru sa slikarima Blažujske kolonije, među kojima joj je najbliži Šeferov. I njene slike poslije 1919. pokazuju uticaje Cezannea koji je veoma prisutan u našem slikarstvu tog vremena. Poentilizmom su zaraženi Špiro Bocarić i Đoko Mazalić, a slikanje triptihona, također preuzeto od Segantinija bilo direktno, bilo pak posredstvom Jurkića – još se godinama provlači bosanskohercegovačkom slikarstvu. PRAG – akademizam, plenerizam, poentilizam, simbolizam. Nosioci Bukovčevog manira u bosanskohercegovačkom slikarstvu su trojica naših praških studenata: Pero Popović, Todor Švrakić i Branko Radulović. 1905. godine kada su stigli u Prag, Popović, Švrakić i Mijić bila je godina Munckove izložbe koja je djelovala kao neka vrsta šoka na mladu generaciju. Vera Jablna jedna od prvi školovanih historičara umjetnosti kod nas. Zajednička izložba 1907. godine Prvo poznato nam datirano djelo iz ovog poentilističkog tipa je Mrtva priroda sa zecom iz 1906. godine i već na njoj možemo naslutiti Popovićev koloristički talenat koji će se kasnije razmahati, naročito u skicama. Izložba 1907. godine nije označila smao start domaće umjetnosti, već i pojavu jedne za naše prilike veoma seriozne kritike. Pisao pod pseudonimom Mirko analizirao je izložena djela, pokušao im odrediti korjene i uzore i da ih smjesti u relacije prema svjetksoj umjetnosti. Poslije učenja kod Bukovca, naši slikari prešli su na specijalku profesora Ženišeka, praškog i bečkog đaka, poznatog dekoratera i službenog portretista koji je, i problemski i kvalitativno, zaostajao za Bukovcem. PERO POPOVIĆ – izrastao je u vrsnog pedagoga koji je pružio prve pouke u slikarstvu Milivoju Uzelcu i Vilku Gecanu. Suzana i starci odiše simbolizmom. Na Autoportretu iz 1913. godine forma je sve više sintetičnije tretirana. Kasnije će se Pero kolebati između akademizma u portretima rađenim po narudžbi, plenerizma i impresionizam u pejzažima, skobodno interpretiranih Cezanneovih pouka u mrvim prirodima Voće, i lucidne psihološke analize koja ide do eskpresionizma u kansijim autopotretima. U čitavom našem slikarstvu Pero je, ipak, najbliži izvornom hedonizmu impsresionizma, pa su njegove slike čista radost za čula. Bio je neobično osjetljiv za intenzirtet i nijansu boje. Nismo posve sigurni da su slike Pralje, Volje i Povrće nastale do 1923. godine, budući da je on poslije Akademije samo veoma rijetko potpisivao i datirao svoje slike: sigurno je samo da su nastale u banjalučkom periodu, tj. prije 1930. Bio je trajno nezadovoljan sa samiim sobom, ono što je učio kod Bukovca i Ženišeka tjeralo ga je da dovrši sliku, a njegov vlastiti talenat znao ga je zaustviti na vrijeme: u času kada se impresija, utemeljena na percepciji prirode, kroz umjetnički temperament transformiše u ekspresiju. TODOR ŠVRAKIĆ – štićenik Paje Jovanovića, bio je izuzetno plodan slikar, a u Srbiji i Bosna i Hercegovini je u prvom redu poznat i popularan kao akvarelista. Prvi njegov ciklus 6


akvarela pod nazivom Kosovo slikane je u rodoljubivom zanosu za vrijeme Balkanskih ratova. Kritika iz 1913.godine ističe da se on suviše ekscentrično i šareno koloriše, da su mu sjenke ljubićaste itd. to i prombjedba da se na svakom radu daje nov način rješavanja problema svjetlosti uvjerava nas da se već tada radi o prihvatanju impsresioniostičkih pouka, što još nije vidljivo na Koloma s kolibom iz 1910., niti na Šumi iz 1911., ni niza uljima iz velikog formata iz 1913. i 1914. Kozja ćuprija. Kosta Strajnić svrstao ga je međi zanimljive srpske novatore, slikare impresionizma. Takva čast Švrakiću više neće biti ukazana – ni što se društva, ni što se novatorstva tiče. BRANKO RADULOVIĆ – prvi bosanskohercegovački slikar kome je posvećena monografija iz pera Side Marjanovića, još 1906. godine. Od tada do danas naša se predstava o ovom umjetniku izuzetno ostančanosti i kulture nije bitnije mjenjala. Opus Radulovičev je nevelik, što je i normalno s obzirom na njegovu preranu smrt, ali je zaokružen i, u svojim najboljim ostvarenjima skoncentrisan na studij svjetlosti. Bez obzira da li su njegova najbolja djela U šetnji i Mladić s kapom nastala u Pragu ili Parizu, ona čine najranije primjere impresionizma u bosanskohercegovačkom slikarstvu. U vrijeme pobjedonosnog rascvata kubizma i prodora apstrakcije, ide stazama bojažljivog impsreionizma, kojim su ga uputili njegovi profesora sa Praške akademije Bukovac i Ženjišek, a u Luvru postavlja štafelaj pred Rembranta, Delakroa i Degaa. MINHEN – Freilichtmalerei i Jugendstil. Ekspresionizam. Sažere karakteristike: minhenske koncepcije slike: poštovanje predmeta, postlajblovski način slikanja i pleneristička atmosfera, čime se ovaj način slikanja u krajnjoj liniji, svodi na ono što on u suštini jeste: njemački plenerizam. ĐORĐE MIHAJLOVIĆ – najstariji minhenski đak. Prvi je bosanac koji se pojavaio na jednoj značajnoj izložbi. Slike nastale te godine 1904. Žena u bijelom mogu se smatrati primjercima modernog bosanskohercegovačkog slikarstva. Mihajloviću je dr. Smiljka Šinik posvetila drugi niz godina svog znanstveno-istraživačkog rada. Učenik Kutlika i Vukanovića u Beogradu, uputio se 1901. u Minhen. Djela iz ovog školskog minhenskog perioda, do 1909. godine pokazuju čvrstu modelaciju, strogost i uzdržanost u boji, otmjenost, profinjenost. Žena sa šeširom, Studij za portret I i II, najzreliji rezultat daće na slici Konj, 1910 njegovom najviše hvaljenom djelu. Boravak u Parizu 1909/10. dovešće Mihajlovića u neposrednu blizinu impresionizma, čije će se pouke rasvasti u njegovom opusu pod kraj života, preciznije u posljednje dvije godine 1917/19. U to vrijeme bavio se Mihajlović poglavito pejzažom – u ulju, akvrarelu i pastelu. Radio je užurbano, spontano, ne brinući o pravilima i propisima bilježio ljepotu svakidašnjice. SAVO POPOVIĆ IVANOV – prvi minhenski đak koji se vratio u Bosnu. Već 1908. nalazimo ga kao veoma aktivnog učitelja crtanja na Tuzlanskoj gimnaziji. Sin Vladinog činovnika nije se morao suočavati sa materijalnim nedaćama koje su nagrizle većinu naših mladih talentata. U početku 1911. ističe se da je dobar pejzažista. Saznajemo da je bio ljubimac minhenskog profesora Seitza koji mu je zavještao ljubav prema genre-slikarstvu: ono će s vremenom postati njegovo glavno opredjeljenje. U njegove najviše kvlitete ubrajuju širok potez kista i koloristički talenat. Naša kritika se nije osvrtala na njegov rad. 1926. se preselio u Njemačku gdje mu se zametnuo trag. Naš sud o Savinom slikarstvu mogao bi se izmjeniti pronalaskom kvalitetnijih slika. PETAR ŠAIN – ima u vrijeme školovanja bogato razuđenu biografiju, najrpije izučavanje litografskog zanata kod Rožankovskog, gdje se upoznao i sprijateljio s Račićem, pa Grafički 7


institut u Beču, potom boravak u ateljeu Alfonza Muche u Parizu, 1905/06, pa ponovo Minhen i Beč i napokon Minhenska akdemija, 1909-1913, najprije studij vajarstva kod Schmidta, pa grafike i slikarstva kod Halma. Predstavljaju ga kao velikog putnika, fotografa i karikaturistu. U prvom svjetskom ratu učestvuje kao ilustrator sa bojišta i sa takvim crtežima nastupio je na Izložbi umjetnika iz BiH 1917. godine. A kritika je redom hvalila njihov snažni realizam. Već tada je počeo njegovati kombinaciju crteža tušem i akvarela, pored čistog crteža i čistog akvarela. Njome radi dobar dio svojih ratnih prizora, a u periodu između dva rata koristi je za slikanje tipova sa sarajevske čaršije. Pored sklonosti ka simbolizmu i alegoriji, javljaju se tu, mjestimice: secesionistički ritam arabeske, fine valerske gradacije, snažni kontrasti svjetlo-tamnog, monumentalan tretman ljudske figure, potom neke neubočajene kompozicije, intenzivan ali dematerijalizovan kolorit, dinamičnost kompozicije, sposobnost svođenja na bitno, što su sve osobine koje ranije nismo dovodili u vezu sa Šainom skolinm usitnjavanju i fotografiju. Ovaj strastveni planinar poslije 1920. godine raviće se u lovnog slikara, i genre-slikara. Njegov kvantumom bogat opus teško je prosuđivati bez paralelnog uvida u negove akvarele u kojima je ostavio niz dragocijenih dokumenaa iz nekadašnjeg života našeg grada. Njegove radove kritika visoko ocjenjuje. Svi se slažu u tome da Šain nema modernističkih pretenzija. Secesionističke značajke nosi naročito Pejzaž, veoma pojednostavljen. KARLO MIJIĆ – jedan od vodećih ličnosti ovog perioda i jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara uopšte. Mnoga značajna traženja i problemi epohe prelamali su se kroz njegovu bogatu umjetniku ličnost – i svemu je uspijevao da dade snažana pečat svog individualiteta. Satiriar, karikaturista, ilustrator, vrstan akvarelist, grafičkar, slikar bosanskog života, potretretista i pejzažita kakvih je malo u nas, okušao se, maltene, u svim tehnikama – od tzv. čiste umjetnosti do umjetnih zanata. Ovaj prvi Mijićev period uistinu je nemoguće prosuđivati bez paralelnog uvida u njegove crteže, na kojima veoma rano dolaze do izražaja ekspresionistike značajke, i akvarele na kojim su uočljive dvije tendencije: jedna se ispoljava u seriji studija u pleneru iz 1913. najbližih impresionizmu, širok, temeramentan potez, naglašena uloga svjetlosti, prevaliranje modrog, a druga na nekoliko nedatiranih kompozicija sa prikazima muških aktova koji ukazuju na simbolističko-secesionističkzu klimu, sa izvjesnom eksresivnošću oblika i delikatnim koloritom. Ulja su rijetka, mahom se radi o portretima Poslije se pojavljuje nova tendencija na njegovim portretima, tj. izostavljanje svega nebitnoga, naglašavanje duhovnog izraza, svođenje boje na nekoliko zemljanih tonova, jaka stilizacija. Hodler će pratiti ga kao jeka u prvim godinama po završetku rata. KRAKOV – uticaj impresionizma, secesija, Pont-Avena, nabija i Cezannea Prvi val bosanskohercegovačkih studenata: Bijelić, Tiješić, Mihajla Timčišina i Roman Petrovića. Pored Praga, Krakov je bio najvažniji slavenski likovni centar. No naši su Krakovljaci imali više sreće od naših Pražana, dok su ovi posljednji učili od Bukovca kako da slaže boje u obliku tačaka i od Ženišeka stare pokušane akademske recepte, na Krakovskoj akademiji predavali su nosioci naprednijih strujanja u poljskom slikarstvu tog vremena i vrhunskih pedagozi: Wyczolkowski, Pankiewcz, Mehoffer, Weiss, Straižnislawski, Wyspianski. Profesori su poklonici francuskog slikarstva. PETAR TIJEŠIĆ – format Tiješićevih slika često je malen, boja nanesena široko u plohama. Kraj početničkih slaboti u slikanju akta začuđuje kod Tiješića već pomenuto majstorstvo u pejzažima: na desetine ovih slike svjedoče o tome da se ne radi o par slučajno nastalih djela, već o čitavom jednom veoma zaokruženom dijelu slikarevog stvaralaštva. Kolorit je na nekim 8


veoma intenzivan. I u Sarajevu i u Krakovu Tiješić se osobito proslavio studijama zima. Majstorski je usklađeno toplo sunčevo osvjetljenje na hladnim plavetnilom sjenki, najintenzivnija svjetlost slikana je najpastuoznijim namazima u duhu dobrih starih akademskih pravila. Više nemira i koloristike topline pokazaće Tiješić u svojim brojnim opejzažima iz Dubrovnika, slikanim za vrijeme rata i u prvim poratnim godinama. JOVAN BIJELIĆ – posljednjih godina u Krakovu budi u njemu interesovanje za Pariz, za kolorit Bonara i čvrste Sezanove forme. Modeli su redovno postavljeni pred dekorativnu pozadinu (cvjetovima ili paralelnim prugama ukrašene draperije i sl). Forme su više čvrste nego Sezanove u pravom smislu te riječi, tvrdo su modelirane, a tek tu i tamo modulirane bojom, i redovno, uokvirene neležastičnom konturom. Ipak upada u oči razlika u kvaliteti: u poređenju sa Tiješićem Bijelić ispada znatno superiorniji u ovom žanru. Tiješiću su ovo jedini aktovi koliko nam je poznatu u čitavom opusu. MIHAJLO TIMČIŠIN – Tymczyszyn. Iz Banja Luke započeo je studije slikarstva 1908. godine u Beču, i nastavio u Krakovu, gdje je jednom zauvijek svladao tehniku pastela koja mu, uz akvarel, postaje glavno izražajno sredstvo. Od njega se sačuvao veoma mali broj radova. Visoravan zimi. ROMAN PETROVIĆ – posljednji se upisao na Krakovsku akademiju, jedna je od najmarkantnijih i najzanimljivih figura novije bosanskohercegovačke umjetnosti. Njegov opus, nejednakih vrijednosti, izazivao je i još uvijek izaziva različite, čak proturječne ocjene, a sudećo po svjedočanstvima onih koji su ga poznavali i voljeli, njegova ličnost bila je obdarena tako izuzetnim šarmom da su komentari suvremenika o njegovom djelu bili najčešće opterećeni tim nevjerovatno snažnim ličnim značenjem njegovog tvorca. Roman je bio izuzetno prijemčiv za novo i moderno i odigrao je kapitalnu ulogu u uključivanju bosanskohercegovačke umjetnosti u aktuelne likovne tendencije neposrednog nakon Prvog svjetskog rata. BUDIMPEŠTA – plenerizam, impresionizam. Uticaj Art nouveaua i fovizma. Aktivizam (ekspresionizam sa kubističkim primjesama). Mađarska prijestolnica privukla je bosanskohercegovačke studente slikarstva tek početkom druge decenije prošlog stoljeća. Prvi je bio Mazalić, Vilko Šeferov, Vojislav Hadžidamjanović, Roman Petrović. ĐOKO MAZALIĆ – bio je prvi njen student iz naših krajeva. 1910/11, upisao se u klasu Tivadara Zemplenya, pristaše naturalistčkih shvatanja u pejzažu i figuralnoj kompoziciji. Veoma rano javila se kod Mazalića sklonost ka simbolizmu: počeo je sa nekim tamnim slikama sa biblijskom tematikom. Izlagao je 1912 sa Bijelićem i Tiješićem u Sarajevu. Kritika je primjetila da voli mračne štimunge koje potom bojama oživljava. Zamjeraju mu slobodnu neharmaničnost i neperspektivnost. VOJISLAV HADŽIDAMJANOVIĆ – najvrednija sačuvana njegova djela iz ovog perioda su svakako Autoportret i Ulica u Budimpešti. VILK ŠEFEROV – nismo uspjeli nači ni jedno njegovo veliko djelo iz ovog perioda, austrougarske uprave. AVANGARDA U PERIODU 1918-1923. 9


Na samom početku ovog perioda ekspresionizam je sinonim za sve što je buntovno, novo, što pripada novom dobu i njegovim zahtjevima. Neki se ovim oduševljavaju (Maksim Svara), dok drugi sa socijalno angažirane pozicije gledaju s porugom (Borivoje Jevtić). KARLO MIJIĆ – predstavlja genezu bosanskohercegovačkog ekspresionizma. Razvoj u crtežu (Obješeni, Kolona radnika) ne prati paralelan razvoj u ulju zbog njegovog prenebrgavanja ove tehnike u početku njegova rada. Pojavu ekspresionizma na njegovim radovima mogu se tražiti reference kod Van Gogha i Hodlera. Prva poznata nam slika na kojoj Mijićev ekspresionizam jače dolazi do izražaja, mada nije lišena tragova starog, je Majka nastala 1918. Pozadina je tamnocrrvena, a sve je podređeno ekspresiji izboranog staračkog lica, i pretjerano izduženih ruku čija stilizacija još nosi neke odlike secesije. Dalji korak u pravcu ekspresionizma predstavljaju slike Drveća i Brda iz 1919. Nosilac ekspresije je boja koja plamti dotad neviđenim žarom. Potez je slikarski mek i židak, gama pretežno hladna. Druga faza koja predstavlja vrhunac Mijićevog ekspresionizma, suglasnija je sa drugom fazom Plavog jačaha koji je već došao u dodir sa francuskim kubizmom i orfizmom: forme su se kristilizirale, očvrtile, boja se prizmatično prelama, mjestimice je gusta, neprobojna ali uvijek dovedena do punog intenziteta. U ovakve slika spadaju Brat i sestra, Hranisava, U našim planinama, Motiv sa sela. Ove Mijićeve slike nemaju paralela ni u bosanskohercegovačkoj ni u jugoslavenskoj umjetnosti. Mijić je izvoran. Na izložbi kod Ulricha pojavile se se i dvije slike koje su nas u prvi mah zbunile pa smo bili skloni da ih pomjremimo bar dvije godine naprijed: Ljetna polja i Trebević. Paleta se na njima već ugasila, a kretanje prema neorealizmu je očito, mada forme još nisu zategnute, metalne, kao na kasnijim djelima. Oblik će odsad sve više dobivati prevagu nad bojom, i taj se proces može pratiti u period 1922-1926. ROMAN PETROVIĆ – još jedan moderni ekspresionista. Za Romana počinje period ekspanzije, putovanja, izlaganja. U početku najčešće u društvu Petra Tiješića. 1919. slikao je Roman tipove sa Bašćaršije – seljake, prosjake, cigane, u čemu je kritikia vidijela njegovu socijalnu anga+iranost. U portretima prevladavalo je modro; u pejzažima, naročito onima iz Dubrovnika koje je radio zajednos Tiješiće, - bogat, raspjevan kolorist sa snažnim efektima sunčanog svjetla. No tek se 1920. dogodio se radikalan zaokret ka novom, te godine je naslikao možda i jedine apstraknte kompozicije. Tako preobražen pojavio se na svojoj prvoj samostalno izložbi kod Ulricha. Studije talasa, Studije oblaka.. da bi se udaljio od predmetnog, Roman se okreće onome što je najnestalnije u prirodi. Talasima, oblacima, sunčanoj svjetlosti. Sve je naglašenija geometrizacija prrirodnih oblika. Roman svoju geometriju redovno stavlja u službu ekspresije. Kroz čitavo to vrijeme Roman ima jednu opsesiju otputovati u Pariz što realizira 1926. godine. JOVAN BIJELIĆ – treće značajno ime bosanskohercegovačke poslijeratne umjetnosti. On je našu sredinu napustio 1919. godine. Naročito je povezan sa svojim kolegama iz Krakova Petrovićem i Tiješićem. Riječ avangarda upotrebijeli smo ovdje da označimo trojicu bosanskohercegovačkih umjetnika koji u periodu 1918-1923. kreću novim,, u nas dotad nepoznatnim i neistraženim stazama: od ekspresionizma do apstrrakcije uz primjese orfizma, futurizma, kubizma i sezanizma. Oni ujedno izazivaju najviše nesporazuma i sukoba i najviše su na udaru i publike i kritike. 10


SLIKARSKA KOLONIJA U BLAŽUJU Ova kolonija predstavljena je u sarajevskoj štampi 1921. godine kao prva umjetnička kolonija u našoj Kraljevini. Mijić, Becić i Šeferov podigli su svoje ateljere, gdje će preko ljeta boraviti i raditi. Akcent nije stavljen na zajedničku poetiku, već na prvi pogled više padaju u oči razlike nego sličnosti. Grupa se s vremenom raspršila. Becić i Šeferov su odselili u Zagreb, a Mijić umjesto u Blažuju ljeta provodi na moru. Blažujska kolonija pripada periodu do 1923. i s njime se završava. VLADIMIR BECIĆ – došao je u našu sredinu ovjenčan slavom ratnog slikara, autora velikih historijskih kompozicija u kojima se veliča hrabrost i borbenost srpske vojske u Prvom svjetskom ratu. Povlačenje kralja Petra kroz Albaniju, Vješanja u Srbiji, Straža na Jadranu. Od 1921. osjeća se jak plošni dojam, dekorativni način slikanja. On sliku najprije nariše biljke reći razdjeli u plošne dijelove, kojima onda konture nekom crno-sivom neutralnom bojom obrišnja. Nakon toga on te dijelove kolorira u tako kolorirane dijelove unosi već prema prirodi potrebne tonove. Učestvovao je u Osmanaestom Proljetnom salonu. Becić je već tada bio ušao u svoju plehnatu fazu, i nekako bas u isto vrijeme, izašio iz bosanskohercegovačkog likovnog života. VILKO ŠEFEROV – vlasnik trećeg ateljea, stoji pod utjecajem fovizma. Neke njegove slike mogu poslužiti kao paradigma bosanskohercegovačkog dekorativnog stila. Pored blažujskih motiva Šeferov u to vrijeme najradije slika staro Sarajevo, njegove bašće i sokake, živopisno odjevene žene. Pada u oči sočno zelenilo ovih slika i snažni kontrasti svjetla i sjene. U početku sklon malom, neupadljivom formatu. Pod kraj ovog perioda zapažena je njegova težnja za snažnim jednostavnim konstruktivnim obrađivanjem motiva. Negdje na početku te svoje konstruktivne faze 1924. napustit će Sarajevo i preseliti u Zagreb. ADELA BER – bila je poslije rata tijesno povezana s ovim krugom slika preko svoje kolegice Lujza Kuzmić Mijić. Berova slika mrtve prirode, pejzaže, potrete i u njenom tadašnjem opusu prisutni su isto oni problemi koji zaokupljaju njene kolege, ima tu i sezanizma, i eksrepsionizma, ima snažnijih kolorističkih sazvučja i topline i dobre opservacije prirode, rezultati joj obezbjeđuju skromno ali časno mjesto u našem slikarstvu tog perioda, mada se moramo složiti da njena glavna snaga leži u drvorezu. LUJZA KUZMIĆ MIJIĆ – naslikala je našu najveću mrtvu prirodu čitavog ovog perioda: Jabuke iz 1922. pomalo je oporna, ali solidno komponirana i koloristički bogata. Njen Seoski motiv i njeno suptilno Voće pokazuju kavke su mogućnosti i snaga ležale u toj ženi koja je radila u sjenci svog supruga. Poslije će još neko vrijeme slikati, a onda će posve prestati, posvečujući sve svoje snage svojoj porodici. PETAR TIJEŠIĆ - je najtješnje povezan sa ovim krugovima i jedna je od najaktivnijih ličnosti u bosanskohercegovačkoj umjetnosti ovog perioda. Najčešće je nastupao sa Roman Petrovićem a od 1920 i sa Karlo Mijićem, s ovim umjetnicima izlaže, radi mape grafike i pozorišnu scenografiju. U mišljenju o njegovim pejzažima kritičari se razilaze, da su suviše lijepi i slatki, ali svi hvale njegove mrtve prirode. Ipak pejzaž je u prvom planu Tiješićevog interesovanja, izlaže motive sa Visle i iz Tatri. On i Roman najviše su se približili jedan drugome u motivima iz Dubrovnika, čak im je tu i paleta slična samo što je Roman lakši, slobodniji a Tiješić čvršći, solidniji. Njegova snažna strastveost ispoljava se u smjeloj upotrebi boje i u 11


temperamentnom potezu unutar čvrste konture i jasne kompoziicione sheme, pa se jedino u tom smislu može govoriti o eskpresionizmu našeg slikara. Pod kraj ovog period Tiješić će svratiti na sebe pozornost svojim studijama iz ciklusa Crni dijamanti, rađenim u rundiku Breza. ĐOKO MAZALIĆ – spada među vodeće ličnosti ovog perioda. Tematski u ovoj njegovoj fazi na prvo mjesto dolazi genre. Toliko puta ponavljana teza o impsresionizmu kao osnovnom Mazalićevom opredljenju u ovom periodu teško da bi izdržala briljživiju analizu pogotovo kada je riječ o velikim formatima. Zatvorena forma, naglašene konture, nanošenje boje u plohama, vidljivo naročito u pozadinama, ostatak svjetlo-tamnog, sklonost ka simbolizmu, literaturi, narativici, i štimungu. Manji pejzaži obično su spontaniji i svježiji: Mazalić u njima posmatra prirodu ne smao pri različitim osvjetljenjima već i u različita godišnja doba. Rano proljeće. Mazalićev je pejzaž uvijek i slika duševnog stanja i u tome je suštinska razlika između njega i impresionista. O Mazalićevom ekpsresionizmu govori se uveliko 1921. godine. Tu svakako ne spada djelo iz 1920. Osuđeni. Snažne deformacije likova uslovljene su visokim unutrašnjom temperaturom: nizak horizont, velika rasvijetljena nebesa, moćne gromade likova. Mazalić uspijeva da dočara legiju hodočasnika patnika koji se penju na Kalvariju sudbine jecajući pod teretom krstova što ih nose na leđima. Likovi su sagledani iz posve neobičnog ugla, bolje reći uglova, jer će, Mazalić primjeniti jedan postupak koji koristi i kasnije, da miješa vizure da bi dobio što efektniji i vizuelno što upelatljiviji kadar koji u krajnjem utisku kao da je snimljen sa nekoliko kamera. Mazalić u ovom periodu traga za čistom bojom. Crna je prognana s palete, na njeno mjesto stupile su tamnomodra, tamnozelena i ljubičasta. Potez je nejednak. Čas je širok, snažan, čas kratka, isprekidan, paralelan ili isprepleten, obično slijedi konture oblika, čak nabacuje suviše krupne naslage boje koje slikama podaju gotovo neki reljefni značaj, čas pastu stanjuje do lazure, najsvjetlije partije su i najpostuoznije. CRTEŽ I GRAFIKA Ibrahim Krović Prvi pogled na opštu sliku ekspozicije, odnosno izbora, nameće utisak da su crtež i grafika malobrojni, popratna i povremena pojava u odnosu na slikarstvo, jer su u vizurama ovi eksponatu manjeg formata manje uočljivi i u kvantumu stvarno u manjem broju. To ipak ne smije navesti na apriorne procjene u smislu kvaliteta i značaja jer treba imati na umu specifičnosti ovih medija. Kad su u pitanju crteži smijemo pretpostaviti i na osnovu odnosa savremenih umjetnika da su mnogi crteži stvarani i tretirani kao kratkovječni, rasipani onom neobaveznošću s kojom su najčešće i nastajali. Umjetnici su tada crtež upotrebljavali kao prethodnu tehniku, za eksperimentalnu fazu, kao bilješku, u najboljem slučaju za koncept. Ipak u tom širokom preostalom fundusu može se naći poneka ozbiljnija realizacija, crtež trajnijih likovnih vrijednosti. Tokom posljednje decenije XIX st. a zatim i tokom prve decenije XX st. naši prvi i mladi umjetnici pravili su crteže u duhu akademizma srednjeevropskih akademija – to nisu dakle samo akademski nego i akademistički crteži jer su nastali za vrijeme studija i u duhu programa studija, u okviru tog shvatanja, dobro ocjenjeni već u svom vremenu. Iz tog vremena i takvog shvatanja su crteži MILENKA ATANACKOVIĆA, portreti ličnosti iz njegove okoline, izvedeni ugljenom ili olovkom tako da je akademističkoj korektnosti i znanju umjetnik nametnuo svoju težnju za formom, i sposobnost za karakterizaciju. 12


Najviši oblik razvijenog akademizma, i to u najboljem smislu upotrebljenih shvatanja, zadržao je dugo GABRIJEL JURKIĆ u svojim crtežima koji su nerijetko izvedeni u tehnici tvrdog pastela ili krejona i u svom konačnom izgledu bliži slici nego crtežu. Sve najbolje karakteristike akademizma Jurkić je pravoremeno povezao sa secesijom koja mu je omogućila potenciranje refinmana i materijala. On je iz ovih crteža, koji su nastali oko 1910. postepeno prešao ka lirskom i realističkom crtežu ostavivši zamašan crtački fundus koji pokriva jednako sve njegove faze. Crteži KARLA MIJIĆA više nego bilo koji drugi pokazuju kako se i mladi umjetnik, još za vrijeme studija opredjeljuje za istraživanje i nove pojave. Za Mijića kao da ne postoje akademski problemi jer njegovi crteži koji tretiraju čovjeka kao centrlanu temu podrazumijevaju istovremeno i znanje i novi izraz. Minhenska akademija pružila je više mogućnosti i poticala slobodnija shvatanja. Dr. Ludvig Karmanski govori da njegov talenat predstavljaju i brojne karikature, crteži perom. Teme čine grupe ljudi, proleteri čija je sudbina u procijepu mračnih sila, žene pred vješalima i slično. Figure su izvedene perocrtežom vrlo razvijene linearnosti ili ugljenom. Crteži PETRA ŠAIN koje je radio na bojištima Prvog svjetskog rata nastali su takođe pod snažnim utiskom stradanja, ali je čovjekova nesreća izražena drugim sredstvima: bilježenjem stravičnih prizora, narativnijom koncepcijom i alegorijskim simbolima. Svi crteži, od kojih se smao dio sačuvao, izvedeni su brižljivom tehnikom olovke, masnim krejonom ili perom, ponekad akvarelisani. Kasnije su poslužili kao podloga za mapu radirugna, a spolije rata i za poneku sliku. Crteži ROMANA PETROVIĆA nastali pod kraj druge decenije i ovog perioda završavaju ekspresionističku liniju. Oni su zapravo najbolji primjeri apstraknto-geometrijske tendencije ekspresionizma koji je potekao iz Njemačkog ekspresionizma. Novo shvatanje forme koje se zasnivalo na presjecima, lomovima, dinamiziranju i zaoštravanju, pa i razlaganju, predstavljali su novu epskresivnu snagu kojoj teme, kao što su literarno-socijalne u Mijićevim crtežima, postaju nepotrebne. Značaj ovih crteža nije samo u njihovoj stilskoj jasnoči kompaktnosti, u kvalitetu i izrazu: oni sadrže najvažnije osobine potonjeg rukopisa i stila Roman Petrovića koji će biti prepoznatljivoj u manje-više uvijek prisutnoj konstruktivnoj maniri. Ni određeni stepen reprodutivnosti grafike, koja u to vrijeme nije bila velika, nije pomogao da se spasi od trošnosti i potrošivnosti. Iz vogo perioda, s kraja XIX st. i u prvim decenijama XX st. jedva se može naći po neki list tako da je vrlo teško uspostaviti liniju razvoja ili uzročnost pojave. U skladu s prirodom grafičkog medija ova djelatnost se ne pojavljuje uvijek i obavezno, paralelno drugim umjetničkim medijima. Ona ima svoje pokretačke faktore. Istina, ne bi se mogla sva bosanskohercegovačka grafika u ove tri decenije okarakterisati atributima angažovano-socijalne umjetnosti, kao što drugi meidji nisu bez sluha za takva stanja, bez pogleda na svoju okolinu i ubjeđenja. Tek, grafika niče i izbija samo u pojedinim trenucima bosanskohercegovačke umjetnosti više vezana uz razvoj pojedinih umjetičkih ličnosti i za individualne reakcije. O grafici i grafičkoj djelatnosti umjetnika nema mnogo podataka. Uglavnom smo upućeni na dva-tri štura izvoda o školovanju i na manje vrijesti i osvrte u tekućoj štampi; pišući o slikarstvu autori najčešće samo uzgred pomenu grafiku. Pri tome jednako i u katolizima izložbi, kao i u štampi, crteži se nekad nazivaju grafikama i govori o grafičkim kvalitetima umjetnika, a radi se u stvari o kvalifikaciji crtačkih sposobnosti.

13


Naši umjetnici su njegovali pretežno tehnike visoke štampe: drvorez i linorez što na izvjestan način govori ne smao o odlučnosti umjetnika za slobodnije, novo shvatanje i ekspresionizam, nego i o nedostatku boljih uslova za složeniju duboku štampu. Umjesto grafike u boji Karlo Mijić, Roman Petrović i ponekad Adela Ber, crno-bijeli otisak boje akvarelskim bojama. Tehnička oskudnost podudarala se sa umjetnikovom ležernošću jer se ne pridržavaju ni drugih zahtjeva: nedostaju potpunije signature, datumi i podaci o ediciji. I bosanskohercegovački umjetnici su u ovom periodu izdali grafičke mape: najprije Petar Šain 1917. izdaje mapu sa 40 radirunga pod nazivom Ples rata, a 1920. Karlo Mijić i Roman Petrović izdaju zajedničku mapu u kojoj su prilozi njihovi samostalni listovi najviše s temama i motivima Bosne. To je bila mapa drvereza, crno-bijelih otisaka ili akvarelisanih a sastojala se od 12 listova. Petar Tiješić i Roman Petrović izdaju mapu litografije pod nazivom Crteži iz rudnika, nazvana još i Crni dijamanti. Crteže za ovu mapu napravio je petar Tiješić. Počeci grafičke umjetnosti ne podudaraju se sa slikarstvom, pa ni sa skulpturom. Do danas nije bilo moguće utvrditi ni jedan list s kraja XIX st. koji bi pripadao nekom bosanskohercegovačkom umjetniku. Smije se pretpostaviti da su naši mladi umjetnici za vrijeme studija na srednjeevropskim akademijama napravili i po koju grafiku. Zna se pouzdano da je ADELA BER za vrijeme rasupsta u Bosni radila grafike – takvi su motivi iz Jajca u kojima istina grafička rješenja još ne prevazilaze zanimljivost motivike. U grafici Bosna i Hercegovine prema tome namamo kao u slikarstvu ili crtežu početkom ovog perioda djela s obilježjem i kvalitetom akademizma i sličnih pojava. Kad su prvi naši umjetnici usvajali grafička znanja akademizma je već bio potisnut u znatnoj mjeri i sa srednjeevropskih akademija. Većinom su umjetnici održavali veze i sa tradicionalizmom i sa novim pojavama. S druge strane u Bosna i Hercegovini su djelovali u okviru Austro-ugarske monarhije strani umjetnici koji su se bavili pokatkad i grafikom. Takođe tu je i časopis Nada, u kojem su sarađivali svi poznatiji umjetnici iz cijele Monarhije. U cijlini grafički prilozi u Nadi stoje u okviru tradicionalizma, realizma, romantizma i akademizma. Nije međutim, moguće danas utvrditi neposrednu vezu i uticaje ove grafike stranaca na domaće umjetnike. PETAR ŠAIN – Ples rata, 1917. izveo ih je u vrlo korektnom klasičnom bakropisu, vrlo razvijene linearnosti, složene i narativne kompozicije. U cjelini je to tradicionalan repertoar, samo fragmentarno pokazuje uticaje secesije. Grafika KARLA MIJIĆA, međutim, iako živi pored tradicionalizma, odvojila se i odmakla od toga za decenijsku distancu. Mijić je na početku svog grafičkog stvaralaštva stao na najisturenije pozicije novih pojava. Mijić se čvrsto i trajno opredijelio za ekspresionizam. Njegovi drvorezi predstavljaju najčistiji izraz novog shvatanja, izraz smjelog umjetnika koji stvara u središtu sukoba ili u prostoru svježih tragova čovjekovog stradanja. U svojim drvorezima snažno deformiše figuru, a figuralnim skupinama daje socijalni akcent, ostajući uvijek bliži ličnoj ekspresiji i protestu, ali za opšte i sveljudsko, bez prsta usmjerenog na lokalne prilike. Ekspresionističku liniju prihvata i nastavlja pod kraj druge decenije ROMAN PETROVIĆ. Smirivanje je naročito uočljivo na temama koje nisu liđšene prizvuka folklora. To se u isto vrijeme desilo i Mijuću – radeći zajednički na mapi grafika s motivima i likovima iz Bosne oni su radi čitljivosti i funkcije mape podredili svoj gest i rez tako da mapa u cjelini predstavlja inverzno djelo u okviru njihovog opusa. Ekspresionizam u grafici Bosna i Hercegovine nije raširena pojava, kao uostalom i grafika u cjelini. Radi se i o malom broju umjetnika, a i po broju skromnoj produkciji. Međutim, i

14


malobrojna ona zauzima svojom glasnočom, snagom i orginalnošću istaknuto mjesto u bosanskohercegovačkoj umjetnosti. Početkom treće decenije ekspresionizam u grafici postepeno jenjava. Između pojedinih listova ili poduhvata postoje velike praznine, odsustvo sistematičnosti i hronologije u radu umjetnika i slično. Pojava secesija je u skromnom obimu. Mijić i Petrović usvajaju secesiju ekspresinvnog smjera koja se kod njih manifestuje u linij pratilji nemirne i vretenaste forme. Stilizacija se dakle samo gragmentarno pojavljuje i ne teži dekorativnom nego simboličnom. Grafike ADElE BER pokazuju od samog početka tendenciju da grafički i tematski sadržaj podredi lirskim formama i osjećanjima. Sasvim su joj strani eksplozivnost, snaga i ekspresija njenih kolega. Svoje ranije drvoreze s motivima starog Jajca još je rezala u akademskorealističkom duhu nagovjestivši samo u mekoćama reza i prisustvu po kojeg stilizovanijeg oblika da će se kretati ka seceiji. Secesiji je međutim, relativno kasno dala glavnu ulogu, tek krajme druge i početkom treće decenije kad je bila svugdje napuštena. U naslijeđu secesije Berova je našla najpodatnije forme za svoja lirska osjećanja. Drvorezi Adele Ber pokazuju težnju umjetnice da dovede svoje emocije u ciklična stanja prirode. Ne traži temu izvan fizičke i pejzažne vizure, na njenoj ploči predio ili kakvo stablo vrbe ne teži preinačenju niti realističkom oponašanju. Pri kraju ovog perioda, oko 1923. godine, bosanskohercegovačka grafika dostiže naintenzivnije doba, u kojem su aktivni svi koji su se do tada pojavili kao grafičari. To je vrijeme mijena, koje istina ne znače razvoj, jer iza promjena koje umjetnici tada unose, ne slijedi period ostvarenja gasi se zapravo period eksresionističke grafike i umjetnici daju socijalnlnijm sadržaijma prednost. U tom smislu na kraju ovog perioda treba istaći dvije stvari, litografije Petra Tiješića i Roman Petrovića i Mijićeve drvoreze. Mapa litografija koju su zajednički izdali Petar Tiješić i Roman Petrović, za koju je Tiješić dao svoje crteže što ih je radio neposredno po rudnicima Breze, Vareša i koje je Petrović prenio u litografiju. Često se držao uzora, motivi su preneseni dosljedno. Drugo sa čime se završava ovo razdoblje jesu MIJIĆEVI drvorezi Raspeće i Hrist i Samarićanka koji predstavčkaki tematski nastavak jednog dijela Mijićeve grafike, ali u potpuno novoj formi. Dok su raniji drvorezi imali onu nemirnu i snažunu i grčavitu formi, ovi su izrezani velikom disciplinom pri čemu je Mijić formu sasvim smirio i u ova dva lista elaborirao problematiku decenije u njenim najvažnijim elementima. SKULPTURA Miloš Radić O počecima bosanskohercegovačke moderne skulpture, a i pune plastike uopšte, može se govoriti tek od kraja prve decenije prošlog stoljeća, kada se, u ljeto 1910. godine, sa studija iz Minhena vratio u Sarajevu naš prvi školovani kipar Robert Jean i daroviti i proslavljeni kipar Branislav Dešković. Ovo zakašnjenje je posljedica specifičnih vjerskih, političkih i opštih kulturnih prilika u zemlji, gdje su i pravoslavlje i islam svojim vjernicima zabranjivali pravljenje rezanih ili livenih likova, dok je katolićka crkva svoje potrebe za plastikom podmirivala unođenjem skulptura sa strane. Dvojica najdarovitijih skulptora iz prve generacije školovanih umjetnika iz Bosna i Hercegovine nisu se ni vratili poslije uspješno završenih studija na strani. Stariji je ROBERT JEAN IVANOVIĆ – ostao stalno u Zagrebu. Iz vremena školovanja na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, koje odaju solidno poznavanje osnovnih zahtjeva 15


vještine modelovanja, i jedna glava djevojke u gipsu, Sjeta. Ona je danas jedna od najboljih njegovih realizacija, kako u gipsu, tako i u kasnijim varijantama u kamenu. Po kontrastu meko klesanog lica i neobrađenih djelova kamena, očigledno upućuje na Michelangela kao novi uzor. Izvajao je i Portret djeovjke, tencencija ka stilizovanju kao jedno od obilježja moderne umjetnosti. Klečeći ženski akt. Između Sjete i Portrete djevojke, samo rijetke skulpture životinja koje ga odaju kao vrsnog animalistu, odudaraju od socijalne tematike. Njegovi radovi poslije veličaju ljudski rad. Na koloturu, Na polugi. Novi ciklus Plesačice, to su reljefi u drvetu, vitka tijela djevojaka. On je pored Karla Mijića naš najangažovaniji umjetnik tog vremena. SRETEN STOJANOVIĆ – najmlađi umjetnik. Počeo je da se bavi plastičnim oblikovanjem pod neobičnim okolnostima – u drvorezbarskoj radionici – na robiji u Zenici, gdje je dospio poslije presude Mladobosancima, okrivljenim za antentat na Franza Ferdinanda 1914. godine. Amnestiran je 1917. i upučen na školovanje u Beč. Portreti roditelja. Oba su koncipirana rezbarski, samo se na portretu majke, livanjem u bronzi izgubilo ponešto od oštrine reza u postupku modelovanja, pa je cijal površina u definitivnom materijlu postala vibrantnija, a očev je klesanjme u granitu malo stilizovan. Učio je i u Parizu. Portret prijatelja. Svoja nova djela prožeo je nešto arhaičnim duhom. Najbolje ostvarenje ove vrste je Djevojka s draperijom. IVA DESPIĆ SIMONOVIĆ – došla je u Sarajevo iz Zagreba, sa lijepom umjetničkom reputacijom. Njene plakete podsjećaju na rane renesansne majstore, što će biti karakteristika i nekih njenih kasnijih radova. Utjeha, Aleksa Šantić, Dobri prijatelji, djeca u snijegu. Ova posljednja su figuralne kompozicije pune plastike i modelovana slobodnije – imprsonistički, tako da mjestimično podsjećaju na kasniju Giacomettijevu maniru, što je znata doprinos Ive Despić bosanskohercegovačkoj skulpturu, u kojoj je, djelimično imala i pionirsku ulogu. IVAN ECKERT – djelovao u Travniku, njegovi radovi nisu sačuvani. Bol. Beba. Može se pretpostaviti da je insistirao na prikazivanju emocija po nazivu njegovih djela.

16

54724009-Umjetnost-BiH-1894-1923

Recommend Documents