RAT III DOPUNJENO IZDANJE
SADRŽAJ: 1.
RASPAD KOMUNIZMA
2. 3. 4.
PRIPREME ZA VOJNI UDAR RAT PRIZNANJE HRVATSKE (osvrt na međunarodne odnose) -Vrijeme nafte -Prvi svjetski rat -Drugi svjetski rat -Rat na prostoru Jugoslavije BOSNA I HERCEGOVINA 5.1. LISABONSKI PLAN PODJELE BiH (Carrington-Cutilierov plan kantonizacije) 5.2. DUBROVAČKO RATIŠTE 5.3. RAT U BOSNI 5.3.1. DOLINA NERETVE 5.3.2. POSAVINA 5.3.3. MUSLIMANSKO-HRVATSKI RASKOL 5.3.4. PRVA MUSLIMANSKA OFANZIVA 5.3.5. ORUŽJE 5.3.6. LONDONSKA KONFERENCIJA 5.3.7. DOLAZAK UNPROFORA 5.3.8. JAČANJE HRVATSKO-MUSLIMANSKIH SUKOBA 5.3.9. VENCE OWENOV PLAN (Podjela na tri provincije) 5.3.10. DRUGA MUSLIMANSKA OFANZIVA 5.3.11. TREĆA MUSLIMANSKA OFENZIVA 5.3.12. ZAŠTIĆENE ZONE 5.3.13. TOTALNI HRVATSKO-MUSLIMANSKI RAT (četvrta muslimanska ofenziva) 5.3.14. PETA MUSLIMANSKA OFENZIVA 5.3.15. OWEN-STOLTENBERGOV PLAN (Projekt unije triju republika) 5.3.16. WASHINGTONSKI PLAN
5.
6.
7.
RAT PROTIV SRBA – Drugi dio 6.1. GUŠENJE MUSLIMANSKIH ENKLAVA 6.2. OBNOVA HRVATSKO-BOŠNJAČKE SURADNJE 6.3. BLJESAK 6.4 VOJNO-POLITIČKE IGRE ZAPADA 6.5. OLUJA
FINANCIJSKO RATOVANJE 8. LOGISTIČKO RAZBIJANJE EMBARGA 9. AMERIČKI PRODOR NA ISTOK 10. EUROPSKI INTERESI
11. 12. 13. 14.
SANKCIJE OMEKŠAVANJE PROSTORA BIVŠE JUGOSLAVIJE AMERIČKI RAT PROTIV TERORIZMA NOVE OPASNOSTI ZA HRVATSKU
PREDGOVOR Svoja ratna opažanja, posebno opažanja tajnih poteza koji spadaju u područje specijalnih oblika rata, počeo sam zapisivati već 1992. godine dok su granate padale po OsIjeku. Vremenom sam i zapažanja drugih počeo analizirati i slagati u jednu cjelinu. Tijekom 1999. godine započeo sam tražiti po literaturi činjenice koje su mi nedostajale, a početkom 2000. sve sam više informacija prikupljao putem Interneta. Ova je knjiga stvarana ponajprije kao analiza osobnih doživljaja, postupno se pretvarala u analizu rata na području Hrvatske i BiH, a završila je kao analiza svih pojavnih oblika rata. Pod različitim sam se nadimcima uključio i u više političkih foruma na Internetu. Testirajući različite hipoteze u raspravama s ideološki suprotstavljenim sugovornicima, otkrio sam mnogo novih podataka koje sam, nakon provjere, uvrstio u svoju knjigu. Pritom sam otkrio kako činjenice kojima se dokazuje jedna teza, ako se logički i kronološki slože, mogu dokazati sasvim suprotnu tezu. Ako se činjenice slože na nelogičan i nekronološki način, njima se može dokazivati bilo što, pa slijedi da je jedini ispravan način slaganja kronološki slijed, a potom logička analiza. Pritom treba odvojiti bitno od nebitnoga, potrebno je razlučiti vremensku i prostornu povezanost događaja te otkriti ciljeve, motive, sredstva, znanja, sposobnosti i iskustva sudionika događaja. Prvo izdanje ove knjige objavio sam 2001. godine u 1.000 primjeraka koje sam podijelio prijateljima i poznanicima. Slušajući njihove komentare, počeo sam pripremati drugo, prošireno izdanje. Skupljajući nove podatke za drugo izdanje posebnu sam pozornost posvetio činjenicama koje razbijaju teze koje je koalicijska vlast reformiranih komunista u suradnji s međunarodnim čimbenicima pokušavala nametnuti javnosti, a to su teze o hrvatskoj krivnji za rat, hrvatskim ratnim zločinima, hrvatskoj agresiji na BiH, te tezu o Hercegovcima kao najvećim pljačkašima. U razbijanju ovih teza bilo mi je dovoljno istražiti ciljeve, motive i sredstva pojedinih frakcija bivših komunista, ciljeve, motive i sredstva najvažnijih sudionika događaja, te ciljeve, motive i sredstva najvažnijih zapadnih lobija. Jednom riječi, jednostavnu je krimalističku analizu trebalo primijeniti na politiku i političare. Nakon toga počeo sam sve više istraživati podatke o drugim oblicima rata, kao što su obavještajni, medijski i finacijski rat, te sve te oblike rata proučavati interdisciplinarno, s više strana, odozdo, odozgo, iznutra, izvana i predstaviti kao jedinstvenu, povezanu cjelinu. Prikupljajući podataka shvatio sam kako je lako doći do informacija, osobito uz pomoć Interneta; potrebno je samo znati što se traži te takve informacije provjeriti i kronološki logički povezati. Logička analiza vrlo je rijetka pojava kod političara, pa čak i kod znanstvenika koji se bave empirijskim znanostima. Primjerice, najvišu sklonost logičkoj analizi imaju fizičari i matematičari, a uprkos tomu velika većina današnjih fizičara vjeruje u teoriju Velikog praska. Iako nedostaje sila koja bi izazvala taj veliki prasak, oni teoriju šire kao nesumnjivu istinu. Dovoljno im je bilo da teoriju prihvati nekoliko svjetskih autoriteta. A kad jednom autoriteti prihvate neku teoriju, tada magistri, doktori i ostali stručnjaci i ne pokušavaju razmišljati o logičkim nedostacima teorije. Čak i kada sumnjaju, u strahu od autoriteta, najčešće, kukavički čuvaju svoj društveni status znanstvene nedodirljivosti. A sve činjenice koje se ne uklapaju u teoriju proglašavaju za "paradoks", te ih tako skrivaju pod tepih.
AUTOR: TIHOMIR ČULJAK
1.
RASPAD KOMUNIZMA
Polovicom 1987. na televiziji se počela vrtjeti reklama. Taman ekran, a dubok muški glas govori: "Vožd je stigao". Mislio sam kako je riječ o reklami za nekakvu kolonjsku vodu. Dana 23. 9. 1987. na 8. sjednici CK SK Srbije Milošević je izabran za predsjednika, koji je izjavio kako će brzo riješiti Kosovsku krizu. Nikada prije nisam čuo za njega. Navodno je kao bankarski stručnjak dugo radio u SAD-u. Tog dana zadnji puta sam reklamu vidio na televiziji. Dobili su svoga vožda, a reklama je nestala sa televizijskih ekrana . Gledajući TV-prijenos s ove sjednice, zapazio sam govor jednoga starog partizanskog oficira, Srbijanca. Rekao je kako Miloševićev govor potiče nacionalizam. Sa svih strana začuli su se uzvici: »Izdaja, izdaja«. Obuzeli su me dvojni osjećaji. S jedne sam strane osjetio radost vidjevši početak urušavanja SFRJ, a s druge lagani strah od rata i ratnih žrtava. Dva mjeseca kasnije američki je ambasador u Beogradu Montgomery (stručnjak za politička rušenja, bivši pripadnik zelenih beretki iz Vjetnama, diplomirani psiholog i magistar poslovnog menađmenta), nakon uspješno obavljenoga posla, otišao na novi zadatak. Postupak rušenja komunizma i u Jugoslaviji, uz pomoć srpskoga nacionalizma, uspješno je pokrenut. Jugoslavija je bila višenacionalna država u kojoj je jedini integracijski čimbenik bio strah. Ljudi se u zajednice udružuju djelovanjem sila kao što su ljubav, interes i strah. U jednonacionalnim državama ljubav prema naciji je osnovni kohezijski čimbenik. U višenacionalnim državama te ljubavi nema, pa one mogu opstati ili zbog interesa ili iz straha, a da bi opstale moraju širiti zlo unutar sebe ili oko sebe. Jedini izuzetak su visoko-decentralizirane države u kojima se većina odluka donosi referendumom. Ovakve države organizirane su tako da državna uprava slijedi prirodne osobine, etničke i jezične posebnost, te organizaciju proizvodnje, a pojedine državne institucije rješavaju što uže definirane probleme. Pri određivanju nadležnosti pojedine institucije u rješavanju probleme slijede pravilo po kojem probleme treba spustiti na najniži nivo države na kojem se problemi mogu efikasno rješavati. Npr., čuvanje reda i mira može efikasno rješavati općinska ili gradska policija, dok lov na organizirane međunarodne kriminalne organizacije uspješno mogu obavljati samo međunarodne policijske službe. U diktatorskim višenacionalnim državama vlada strah među nacijama. Veće se nacije boje secesionizma manjih nacija, a manje se nacije boje asimilacije i pljačke od strane većih, što je uzrok stalnog nepovjerenja. Kako bi se održale, takve države moraju imati vrlo jake organe represije. U višenacionalnim državama uvijek postoji vrlo velika opasnost od prevelike koncentracije moći u rukama interesnih lobija, koji svoje lobističke interese nastoje prikazati kao najveće državne i nacionalne interese, dok je kod jednonacionalnih država najveći nacionalni interes blagostanje stanovnika, zaštita državnog teritorija i mir sa susjedima. U Jugoslaviji je situacija bila sljedeća: Srbi su se bojali albanskoga i muslimanskoga nataliteta, te hrvatske i slovenske ekonomske snage; Albanci su se bojali srpske genocidne politike; Muslimani su se bojali asimilacije od strane pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata; Hrvati i Slovenci su se bojali asimilacije i ekonomske pljačke od strane Srba, dok su se svi
zajedno bojali komunističke partije, tajnih službi, vojske i policije. Raspadom Partije počeli su se raspadati i ostali instrumenti straha, ali je naglo porastao strah od ostalih nacija. Kako se partija počela raspadati i ekonomska stega počela je slabiti. Redovi pred trgovinama za kavu, deterdžent i slične robe su nestali, kolone automobila na benzinskim pumpama su nestale, sve manje se putovalo u Trst i Istanbul po odjeću i obuću, a zahvaljujući stranim kreditima i "gastarbajterima" ulicama je vozilo sve više skupih automobila. Uvozne stege su nestajale, sve manje je bilo slobodnih mjesta na parkiralištima, ali je inflacija postajala sve brža i brža, čime su i dotad gotovo nepoznati stečajevi poduzeća postajali sve češći. Počeli su mitinzi po Kosovu i Vojvodini, te rušenje dotadašnjih partijskih kadrova. Prvi «miting solidarnosti» održan je 9. srpnja 1988. u Novom Sadu kada su Srbi s Kosova srušili vojvođansku vlast. Zatim se šire po drugim gradovima Srbije, Crne Gore, pa i ostale republike (ukupno je do 19.11. 1988. održano 66 takvih skupova). Savez komunista Jugoslavije počeo se raspadati, a Slobodan Milošević je protuustavnim smijenjivanjem komunističkih vodstava u Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, sve više provocirao nesrpska republička rukovodstva kako bi raspad ubrzao, iako je formalno, bizantinskom lukavošću, branio Jugoslavensko jedinstvo. Dana 28.2. održan je u Beogradu veliki protualbanski miting, a istovremeno je održano «događanje naroda» i u Kninu gdje su govornici optuživali Hrvatsko i Slovensko vodstvo za podržavanje Kosovskih «albanskih separatista». Ovaj Kninski skup je označio začetak pobune Srba u Hrvatskoj. Isti dan Skupština SR Srbije je ukinula autonomiju Vojvodine i Kosova. Jedini ozbiljni integrativni čimbenici ostali su vojska i savezne obavještajne službe. U JNA je bilo oko 70% srpskih oficira pa je vojska bila pod potpunim nadzorom Beograda. U nekadašnjoj su miliciji u Hrvatskoj većinu činili Srbi i Jugoslaveni. Račan je u vrhu SKH imao svoje ljude, ali su na terenu u mnogim ograncima Srbi bili većina. U takvim je ograncima Milošević imao punu podršku. U republičkim institucijama Srbi i Jugoslaveni bili su vrlo utjecajni i prijetila je opasnost da Milošević iznutra skine Račana. Račan je te opasnosti bio svjestan pa je sve napore usmjerio na smirivanje situacije i održavanje demokratskih izbora, jer je s pravom računao da njemu i najbližim suradnicima manja egzistencijalan opasnost prijeti ako izgubi izbore, nego ako ga Milošević silom sruši. U procesu formiranja novih stranaka namjeravao se osloboditi Miloševićevih ljudi i na taj način formirati svoju partiju koju će moći potpuno kontrolirati. Na Kosovu polju kod Gazimestana 28.6. Srbi su organizirali proslavu šesto godina bitke na Kosovu. Okupilo se oko milijun Srba, a Milošević je zaprijetio «oružanim bitkama». Na Vidovdan, 8/9. srpnja 1989. kod crkve Lazarica na Kosovu pokraj Knina održan je "skup posvećenja" novoizgrađene bogoslovije. Na skupu su dominirali četnici s kokardama iz čitave Jugoslavije i svijeta. Koncem godine 29. studenoga 1989. srpski mitingaši su najavili okupljanje u Ljubljani s parolom objašnjenja istine o Kosovu. Slovenci su skup zabranili, a SSRN Srbije je pozvao sva poduzeća na prekid poslovnih veza sa slovenskim poduzećima i institucijama. Nakon ovoga došlo je do gospodarske blokade Slovenije. Dana 23. siječnja 1990. nakon 14. izvanrednog kongresa CK SKJ i odlaska slovenske delegacije, nakon čega su i Hrvatski komunisti otišli, SKJ se raspao. Milošević je ovaj raspad izazvao tražeći bezpogovorno pristajanje na njegove zahtjeve i nepristajanjem ni na minimalno popuštanje Slovencima, iako su svi republički Savezi Komunista bili formalno ravnopravni. Ovime je svjesno isprovocirao raspad SKJ iako je krivicu za to pokušao prebaciti na Slovence. Sve se to događalo u trenutku kad je privreda bila u potpunom rasulu. Država je bankrotirala
već 1982. ali se to uspješno prikrivalo tako što su se tiskanim novcam kupovale devize od doznaka iz inozemstva i od turizma. Većina deviza dolazila je od «gastarbajtera» većinom hrvata koji su radili u inozemstvu i njihove doznake su iznosile više od cijelokupnog izvoza SFRJ. Osim toga trošili su velike količine novca pri dolasku kući na odmor, a drugi najveći izvor deviza bio je turizam koji je također bio uglavnom na Hrvatskoj obali. Gubitci su u poduzećima 1989. bili 2,5 puta veći od dobitka tvrtki, a 1990. čak četiri puta. U 42% poduzeća gubitci su bili 50% veći od vrijednosti trajne imovine, a 96% ukupnog kapitala poduzeća bilo je u državnom ili tzv., društvenom vlasništvu. Više od 20% zaposlenih bilo je tehnološki višak. Dodatni trošak za sve republike, osim Srbije, bio je Fond za ulaganje u nerazvijena područja u koji su svi morali ulagati, te obavezna prodaja deviza Narodnoj banci Jugoslavije koja je devize otkupljivala po izrazito nepovoljnom tečaju. Tržišna cijena stranih valuta bila je nekoliko puta veća od one po kojoj je plaćala Narodna banka Jugoslavije. Kako bi izbjegli ovu obvezu većina banaka je odmah nakon titove smrti počela osnivati banke u inozemstvu kao svoje podružnice u kojima su skrivale devize, opravdavajući to potrebama međunarodnog platnog prometa, kako bi preko tih podružnica plaćale uvoz svojih komitenata. To je direktorima banaka, takozvanim bankarskim tehnomenađerima omogućavalo velike zarade na temelju inflacije. Devize su držali u stranim podružnicama, a protuvrijednost u dinarima su vodili u knjigovodstvu domaćih banaka. Na razlici u tečaju mogli su zaraditi onoliko koliko je iznosila stopa devalvacije izazvana stalnom inflacijom. Ovako zarađenim novcem direktori većina banaka na području Jugoslavije su kasnije pokupovali banke, koje su prethodno maksimalno obezvrijedili. Već krajem 1988, u vrijeme najvećih Miloševićevih mitinga, te sve vidljivijega straha od hrvatske političke neizvjesnosti, pojavila se inicijativa za osnivanje Hrvatskoga demokratskog saveza. Zajedno s prijateljima potpisao sam se na politički program tog saveza i nastavio daljnje prikupljanje potpisa za njihov program. Ime te zajednice u nastajanju nakon nekog vremena preraslo je u Hrvatska demokratska zajednica. Popis ljudi koji su već tada skupili hrabrosti potpisati se na takav program objavljen je u broju 1 Biltena HDZ-a. Dio ljudi iz Osijeka koji su aktivno radili na prikupljanju potpisa uspio je prisustvovati osnivačkom skupu 17. lipnja 1989. HDZ je okupljao sve koji su bili spremni suprotstaviti se Miloševiću i njegovoj ideji Velike Srbije i u tome je bio najaktivniji. Za razliku od drugih stranaka koje su se pojavile i svoje djelovanje usmjerile uglavnom na intelektualce, te politički iskusne pojedince HDZ nije birao. Tu su se zajedno našli bivši i tada još uvijek aktivni komunisti, hrvatski nacionalisti, zagovornici jugoslavenske konfederacije, pa čak i prikriveni zagovornici unitarne Jugoslavije koji su vjerovali kako je jugoslavenske narode moguće pretvoriti u novu jugoslavensku naciju. Svima je protivnik bio Milošević sa svojim projektom Velike Srbije i on je bio jedini faktor ujedinjenja. Nije mi se svidjelo što je u toj ekipi bio Manolić i nekoliko njegovih udbaških drugova iz bivše OZN-e (kasnije UDB-a pa DB, SDS ) kao što su Boljkovac i Degoricija, ali to sam u ovoj fazi razvoja države držao za opravdano. Manolić kao daleko najinteligentniji od njih bio je neformalni vođa ove frakcije HDZ-a, a i ostali su znali dobro odglumiti svoje iznenada probuđeno hrvatstvo. Bez njih ne bi bilo moguće preuzeti vlast. Ova ekipa je već tada počela sa pravljenjem kadrovskih križaljki kako bi što više svojih ljudi ubacila u vrh stranke, a isključila pojedince koje ne mogu kontrolirati. Marginalizaciju pojedinaca, ili grupa, Tuđmanu i ostalim istinskim državotvorcima objašnjavali su kako se radi ili o političkim naivcima koji mogu samo štetiti, ili o provokatorima KOS-a, što tada nije bilo lako negirati kao mogućnost. Tek kasnije sam shvatio njihov motiv za suradnju s hrvatskim nacionalistima, a on je bio iskoristiti ih u rušenju Miloševića koji je želio Jugoslaviju pretvoriti u Veliku Srbiju. Tuđmanov motiv za suradnju s njima bio je iskoristiti ih za preuzimanje vlasti i borbu protiv Miloševićeve velikosrpske politike. Hrvatski su se Kosovci i
udbaši podijelili na državotvorce i Jugoslavene, a srpski na Velikosrbe i Jugoslavene. I hrvatski i srpski Jugoslaveni, vjerni Titovi sljedbenici osobito oni iz vrha JNA odmah nakon Titove smrti 1980. godine, a osobito nakon tragičnih događaja na Kosovu godinu dana kasnije, procijenili su kako se JNA mora nametnuti kao nezaobilazan politički čimbenik u Jugoslaviji, bez kojega se ništa ne može i neće moći riješiti. U tome su glavnu riječ imali general Nikola Ljubičič, general Kadijević i admiral Branko Mamula koji su 20 godina postupno kadrovski čistili JNA od ljudi koji bi mogli smetati stvaranju unitarne Jugoslavije. Admiral Branko Mamula, u svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, detaljno je objasnio idejni, programski i provedbeni pristup JNA kao političkog čimbenika u jugoslavenskoj državnoj zajednici. Našavši se početkom osamdesetih godina pred "izazovom unutarnjih nemira i sukoba" armijskih vrh je procijenio da će trebati JNA i TO "postupno osposobljavati za rješavanje krizne situacije u zemlji. U dvije godine formirani su tzv. “gotovi bataljoni” spremni odmah stupiti u borbu. Bilo ih je ukupno dvanaest. (Jedan od ovih bataljona bio je smješten u Postojni, a zapovjednik je bio Tihomir Blaškić. Op.a.) Najsporije je išlo sa doktrinom, posebno taktičkom upotrebom navedenih i svih drugih sustava.” Već 1985. godine htjeli su izvesti vojnu upravu, ali se partijski lideri nisu dali skinuti. “Radilo se o oportunizmu - da se otvoreno ne pokaže da se spremamo za unutrašnje sukobe". (str. 61.) Puno prije negoli je formalno započeo krvavi proces raspada Jugoslavije JNA je bila spremna preuzeti vodeću političku ulogu u SFRJ. Mamula o tome piše: "U drugoj polovini 1986. i početkom 1987. g. razrađene su političke osnove, kriteriji procjena za odluku i počele su operativne pripreme. Pripreme su pokrivale mjere budnosti i povišene borbene gotovosti održavane po zvaničnim odlukama Predsjedništva SFRJ i planovima Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i Generalštaba". (str. 88.) Daljnji razvoj događaja, osobito sukobi u komunističkom rukovodstvu zemlje, narastanje velikosrpskog nacionalizma te "separatizam" sjeverozapadnih republika, učvrstili su u vrhu JNA spoznaju o neizbježivosti vojnog udara. Štoviše, "? bili smo posve odlučni. Osnovni planovi i jedinice su bile spremne" (str. 102.),. Mamula piše kako je namjera "bila da dobijemo vrijeme za minimalno političko sređenje i odlaganje sporova, a najkrupnija rješenja zajedničke države odložiti dok ne protutnje turbulencije koje su zahvatile istočnu Evropu: očuvati Jugoslaviju, a reformirati je u mirnijim uvjetima." (str. 8.) To znači zadržati "status quo" dok se ne smiri protukomunistički pokret u Europi, dok nacionalna individualizacija istočnoeuropskih naroda ne posustane i dok iznova ne ojačaju suprotstavljanja između Istoka i Zapada. Tada će se Jugoslavija moći nametnuti kao geopolitički i geostrateški čimbenik kakav je bila u razdoblju nakon 2. svjetskog rata. “ Plan nije realiziran iz “doktrinarnih” razloga, a ti doktrinarni razlozi su; tko će doći u poziciju odakle se može više opljačkati. Jugoslavenski komunisti su kao i u svim drugim državama na vlast došli kako bi od naroda oduzeli sve što mogu, te to podjelili sirotinji, to jest sebi. Parolama o ravnopravnosti i jednakosti uspjeli su privući zavidnu sirotinju koja je povjerovala kako će se nakon pljačke sve opljačkano ravnomjerno podjeliti. Najprije su opljačkali “suradnike fašizma”, “kapitaliste”, “sitnu buržoaziju” i “kulake”, pa “neprijatelje naroda”, “klerofašiste”, a kad više nisu imali što pljačkati pomeli su tavane i najsiromašnijim seljacima. U toj organiziranoj pljačci odredili su jasna pravila tko koliko smije pljačkati i prema tim pravilima su kreirali mehanizam unutarstranačke selekcije kadrova. Komunisti s dna hijerarhije su se kažnjavali i za najmanje krađe, ako ih se otkrije, a izuzetak od ovoga su bili oni koji su pristajali raditi za tajne službe kao doušnici, provokatori i dezinformatori. Najpošteniji i najsposobniji koji su iskreno vjerovali u komunističke parole o jednakosti i ravnopravnosti mogli su napredovati stepenicu više i obavljali su ulogu čuvara sustava. Na upravljački vrh propuštani
su samo oni koji su bili spremni sudjelovati u podjeli plijena bez suvišnih pitanja. Oni koji su slučajno dospjeli u više strukture, a nisu se prilagodili običajima tajnog punjenja vlastitih džepova vrlo brzo su ispadali iz kadrovskih križaljki. Kad više nisu imali što pljačkati pustili su nezadovoljnike, najviše hrvate na rad u zapadne države. Oni su slali devize u Jugoslaviju svojim obiteljima, a te devize su trošene u trgovinama nakon čega su završavali u đepovima uske komunističke elite. Kako bi mogli neprimjetno poljačkati stvorili su jednstveni sustav gospodarstva tzv, “samoupravni socijalizam”. To je sustav u kojem su poduzeća funkcionirala formalno samostalno, pod vlašću zaposlenih i zavišću zavađenih radnika, a u stvari sve rukovodeće položaje kontrolirala je partija. Veća poduzeća su osnivala svoje fiktivne podružnice u inozemstvu preko kojih su njihovi rukovodioci, najčešće sinovi visokih partijskih funkcionera, izvlačili dobit za sebe i partijsku elitu. Sva radna mjesta s kojih su se mogle izvlačiti devize po izuzetno povoljnom tečaju i ostala gotovina plaćale su se višim funkcionerima na hijerarhiji. Na dnu, najviše su se plaćala radna mjesta radnika na benzinskim pumpama, te mjesta skladištara i komercijalista. Šverceri koji su donosili robu iz zapadnih zemalja mogli su to nekažnjeno raditi samo ako su surađivali s udbom. U “samoupravnim” poduzećima oni koji su bili na mjestima gdje se može dobro krasti profit su morali djeliti s direktorima, direktori sa partijskim rukovodiocima, a najviše su zarađivali članovi centralnog komiteta SKJ i republički rukovodioci. Pojedini ortodoksni komunisti koji nisu znali uzimati brzo su sklanjani kao smetnja, kao i naivci koji su povjerovali u komunističke parole, ali su se razočarali kad su vidjeli metode. Ova elita obogaćena pljačkom putovala je na zapad, te opljačkano trošila na luksuznu robu, ljetovali su u posebnim polutajnim vojnim odmaralištima, gradili su vile po Jadranskoj obali i nacionalnim parkovima, liječili su se u najboljim svjetskim bolnicama, djeca su im studirala na najboljim svijetskim sveučilištima, a narod to sve nije ni smio znati. Kad im je ponestalo deviza od gastarbajtera dozvolili su razvoj turizma pa su devize počele stizati u milijardama dolara. Tada su se oko plijena posvađali pripadnici savezne elite s Hrvatskom elitom. Turizam je najviše donosio Hrvatskoj, a devize su išle u Beograd po službenom tečaju koji je bio daleko ispod realne vrijednosti. Jedan od načina pljačke otkrio sam prije rata dok sam radio u Osječkom OLT-u kao programer. Jednom prilikom sam dobio zadatak da nešto prepravim u programu za materijalno poslovanje pisanom u Asembleru. Analizom programa otkrio sam jednu naredbu kod ispisa inventurnih kartica koja je glasila: “ako piše – upiši +”. Ova naredba je svaki otkriveni manjak kod inventure na pisanom izvještaju pretvarala u višak. Program je bio star najmanje desetak godina i programirano je skrivao krađe. U Jugoslaviji je uvijek postojala inflacija između 10% i 15% pa se manjak u financijskom poslovanju nije mogao otkriti skroz dok su privilegirani pripadnici elite krali manje od stope inflacije. Dobar dio od navedenih 10% do 15% je završavalo u prtljažnicima visokih političkih gostiju, a nakon njih su dio sebi mogli zadržati svi ispod njih koji su sudjelovali u punjenju prtljažnika kako bi šutjeli. Najviše ukupno, a najmanje pojedinačno uzimali su mnogobrojni skladištari i njihovi pomoćnici. Pošto su svi u tome sudjelovali svi su i šutjeli. Srbijanska komunistička elita je već početkom šezdesetih godina postala daleko jača od svih ostalih republičkih komunističkih elita. Postali su prijetnja čak i za Tita, pa je Tito uz pomoć Slovenskih i Hrvatskih kadrova uspio smjeniti šefa tajne policije Rankovića, koji ga je prisluškivao i pokušao zamjeniti, ali su Srpski kadrovi, koji su čak i Titovu ženu Jovanku koristili za njegov nadzor ostali stalna prijetnja. (Partizanka Jovanka Broz postala je Titova žena nakon rata kad mu je odgovaralo uzeti srpkinju za ženu zbog izgradnje jugoslavenstva. Tito ju je prije
vjenjčanja poslao u Veliku Britaniju kako bi se naučila diplomatskom ponašanju i engleski jezik, te je tom prilikom 6 mjeseci boravila u kući Britanskog ministra Antony Edena koji je po funkciji i formalni šef MI6. ) U takvoj situaciji, kad je zbog svađe sa Staljinom morao održavati dobre odnose sa zapadom pa nije mogao bez suđenja likvidirati sve koji mu smetaju, Tito je jedino rješenje za svoj opstanak na vlasti vidio u jačanju ostalih republičkih elita kao protutežu Srpskoj eliti, te je počeo uvoditi elemente federalizma u partiju i državu. U tome je imao podršku Britanaca koji nisu željeli Jugoslaviju pod potpunom dominacijom Srba, bojeći se njihove pravoslavne povezanosti s Rusima. Uspio je decentralizirati i službu sigurnosti, ali mu to u vojsci nikad nije uspjelo, iako je organizirao republičke teritorijalne obrane kao pričuvne ratne postrojbe. Međutim, ti štabovi TO su uvijek ostali pod potpunom kontrolom JNA koja je odlučivala o zapovjednom kadru, o napredovanju, o vojnim vježbama, a pošto TO nije imala svoj profesionalni dio, većinu oružja su čuvali i kontrolirali vojnici JNA. Tek manji dio oružja bio je u skladištima TO velikih poduzeća ili centrima TO. Pošto ni srpski kadrovi okupljeni oko Đoke Jovanića, Nikole Ljubićića i Branka Mamule nisu imali dovoljno snage za rušenje Tita stvorena je situacija u kojoj su oni njega nastojali marginalizirati, a on je njih nastojao primiriti uvjerivši ih kako samo uz njegovu pomoć mogu sačuvati Jugoslaviju. Oni su to prihvatili vjerujući kako će nakon njegove smrti preuzeti potpunu vlast. Josip Broz (Tito) bio je natprosječno inteligentani psihopat, međunarodni avanturist, višestruki špijun, bandit i masovni ubojica, očeličen u konstantnim frakcijskim komunističkim sukobima koji su započeli još u Lenjinova vremena, kad je kao zarobljeni Austrougarski dočasnik, poput 300.000 ostalih, po nalogu njemačkog zapovjedništva, u sastavu “internacionalnih brigada” čuvao Lenjinov boljševičkih sustav od pobunjenih Ruskih seljaka. Kao čovijek bez ikakvih moralnih skrupula vukao je genijalno jednostavne poteze usmjerene jedino njegovim kratkoročnim interesima. Dugoročni interesi i ciljevi nikad ga nisu uistinu zanimali. Zahvaljujući suradnji sa Austrougarskom obavještajnom službom dobio je čin veći nego što mu je porijeklo omogućavalo, a zahvaljujući tom iskustvu kao zarobljenik vrlo lako je stupio u kontakt sa ruskom carskom obavještajnom službom Orhanom koja ga je postavila za zapovjednika jednog zarobljničkog logora, čime je u stvari postao njihov suradnik. Prije toga je pokušao pobjeći iz zarobljeništa u Finsku, pri čemu se jedno vrijeme skrivao ispod mosta Neve u Petrogradu, dok su komunisti pokušavali izvesti puč. Nakon dolaska Lenjina na vlast boravio je u Omsku gdje su ga pokušali nagovoriti na ulazak u Crvenu armiju, ali je on pobjegao u kirgisko selo za mlinara. Nakon nekog vremena je ipak morao u Crvenu Armiju, gdje se vrlo brzo svidio i lenjinovim agitatorima, te je postao zapovjednik u internacionalnim brigadama CA. Suradnjom sa svim nabrojenim obavještajnim i terorističkim službama postao je višestruki agent spreman surađivati sa svakim tko bi mu mogao pomoći u karijeri, te stjecanju vlasti i moći. Kad je Staljin sve internacionalne brigade raspustio i poslao kući Tito je vrlo brzo gledao kako bi u novostvorenoj Jugoslaviji ostvario svoje vrlo visoke ambicije. Došao je do zaključka kako bi najboolje bilo otići u obećanu zemlju Ameriku, ali je nakon konatakta sa britanskim obavještajcima odustao, te se odlučio uključiti u međunarodni komunistički pokret, koji su britanci kontrolirali još od 1901, a njihovi agenti su uspijeli zadržati znatne položaje čak i nakon dolaska Staljina na vrh komunističkog pokreta. Britanci su mu dali zadatak održanja Jugoslavije kao njihove glavne geostrateške investicije na balkanu. Šef Jugoslovenskih komunista Gorkić ga je u Moskvu poslao na usavršavanje pri čemu je napomenuo kako trebaju prema njemu, zbog neobrazovanosti, biti obzirni. Tamo je došao u veljači 1935. kad su počele Staljinove čistke, nakon ubojstva Kirova. Dobio je funkciju kadrovika (koji su po funkciji bili usko povezani sa NKVD-om), čovjeka koji je pisao karakteristike drugih komunista, te je tako određivao njihovu
sudbinu. Bio je povezan sa Karaivanom predstavnikom NKVD-a u IK KI za Balkan. Ovaj ga je već nakon mjesec dana progurao u sekretarijat IK KI za Balkan, a nakon 5 mjeseci ga je predložio u sam izvršni komitet Kominterne, umjesto češko – srpskog komunista Gorkića, što nije prošlo. Kako je znao da se treba povezati baš sa ovim NKVD-ovcem moguće je objasniti jedino uputama dobivenim i prije nego li je krenuo u Moskvu. Ova povezanost njih dvojice ostala je trajna, pri čemu je Broz bio vrlo vjeran doušnik. U prosincu 1937. Gorkić je zadužio Broza za nabavku broda za prijevoz dobrovoljaca sa oružjem i opremom u Španjolski građanski rat, pri čemu je Broz napravio više grešaka, pa ga je Gorkić kao uvjereni komunist pozvao u Prag, smjenio ga, oduzeo mu novac i posao nabavke broda povjerio drugom. Dali je broz greške napravio zbog nesposobnosti, ili zbog uputa koje je dovio od britanaca, nejasno je, ali je poznato kako su britanci imali znatan broj svojih agenata među Španjolskim republikanskim međunarodnim dragovoljcima. Ovo Broz Gorkiću nije mogao oprostiti, pa je brod sa novcem, dobrovoljcima i organizatorima uhićen nakon “nečije” dojave policiji. Nakon toga Gorkić je pozvan u Moskvu gdje je uhićen. Broz odmah odlazi u Pariz gdje pokušava preuzeti rukovodstvo partijom. Dolazi do borbe unutar CK pri ćemu je Broz nastojao eliminirati sve uvjerene komuniste, kao i pristalice samostalne Hrvatske Partije direktno povezane sa Moskvom. Za vrijeme Španjolskog građanskog rata jedno vrijeme je radio na prvoj crti bojišta kao politički komesar 1. bataljuna “Dimitrov” u brigadi “Garibaldi”. (Prema neobjavljenoj knjizi Vladimira Dedijera stvarna uloga Tita je bila likvidacija Staljinovih protivnika trockista, što je vršio kao zapovjednik IV odjela NKVD-a, a članovi štaba su bili Ivan Stevo Krajačić, Ivan Anton Srebrnjak, Vitorio Vidali i Veljko Begović. U toj brigadi upoznao je svoje kasnije najpovjerljivije suradnike uz pomoć kojih je osnovao OZNA-u, i koji su u ovoj brigadi naučili zanat potajne likvidacije politički nepouzdanih suradnika s leđa. Prema podacima Morisa Toressa, tadašnjeg generalnog tajnika KP Francuske, koja je bila zadužena za prenošenje svih povjerljivih odluka u Španjolsku koje su dolazile iz Moskve, Tito je tamo “čistio ljude”.) Nakon povratka u Jugoslaviju Broz o svim protivkandidatima za sekretara u Moskvu šalje pisma u kojima ih optužuje za razna antipartijska djela što se pokazalo kao sjajna kadrovska taktika za osobno napredovanje. Glavni protivkandidat Petko Miletić 1939. izlazi iz zatvora u Sremskoj Mitrovici i odlazi u Moskvu, a za njim dolazi i Broz koji tamo stiže na dan početka II svjetskog rata. NKVD Miletića šalje u logor, a Broz postaje generalni sekretaj Jugoslovenskih komunista. Šireći dezinformacije uspio se uz pomoć NKVD-a nametnuti Staljinu, istisnuti i likvidirati oko 800 drugih starih jugoslavenskih komunista koji su mu stojali na putu, te postati generalni sekretar Jugoslavenskih komunista. Likvidacije je najčešće obavljao tako što bi konkurente poslao u SSSR na obuku, a za njima je poslao pismo u kojem je utvrdio kako su to izdajnici, nakon čega ih više nitko nije vidio. Na IIIV zagrebačkoj konferenciji Broz, zajedno sa Hebrangom, pod vidom borbe protiv frakcija, provodi čistku partijskih intelektualaca, te dovodi slabo obrazovane radnike jugoslovenskog nacionalne orjentacije spremne na slijepu poslušnost kominterni, čime je izvršena potpuna boljševizacija partije i njeno pretvaranje u običnu ekspozituru Moskve, barem formalno. Istovremeno se stvarno okruži ljudima kao što je Aleksandar Ranković i njegov posljeratni zamjenik Svetislav Jovanović koji su za vrijeme služenja zatvorske kazne postali policijski doušnici. Jugoslovenski monarhistički policajci iz antikomunističkog odjela, koji su djelovali u suradnji sa britanskim obavještajnim savjetnicima na taj način su svoje ljude ubacivali u međunarodni komunistički pokret, Kominternu i NKVD. Na području Jugoslavije ovako mobilizirani suradnici dobili su za glavni zadatak očuvanje Jugoslavije, te su uz pomoć Tita gotovo u potpunost preuzeti KPJ. U Partiji koja je razbijena policijskim akcijama, Tito je uspio uspio ukloniti 90% rukovodećih kadrova i 40% članstva, pri
čemu je na rukovodeće položaje dovodio uvjerene Jugoslovene, dok je iskrene komuniste likvidirao. Na glavna mjesta rasporedio je anglofile poput Ivana Ribara, njegovog sina Ivu Lolu, Vladimira velebita koji su do tada smatrani za HSS – ove anglofilske ljevičare. Zahvaljujući tome pred rat je broj komunista pao na oko 2000 članova. Po nalogu iz Britanije vodi promiđbu protiv Trojnog pakta i obećava pakt sa Sovjetskim savezom kao zaštitnikom malih naroda. A kad je Jugoslovenska vlada to prihvatila Sovjetski savez je odbio. Napadom Njemačke na Jugoslaviju svi komunisti su dezertirali i širili defetizam po naputku o “revolucionarnom defetizmu”, a kad je Njemačka napala Sovjetski Savez Broz je organizirao građanski rat u Jugoslaviji čime je izazvao veći broj žrtava nego je u čitavom ratu poginulo Amerikanaca i Britanaca zajedno. Tjekom rata, prije njemačke ofenzive na Bihač, Josip Broz Tito je sve ranjenike iz tajnih skloništa okupio u centralnu bolnicu, pri čemu je nastala kolona od 8-10.000 ranjenika, te 60 do 80.000 izbjeglica koja se kretala za partizanima. Za vrijeme bitke za G. Vakuv Tito je naredio rasformiranje centralne bolnice, ali bilo je kasno, više se nisu mogli sakriti u tajna skloništa. Tito tada političko - taktički vrlo lukavo pregovara sa Njemcima i nudi im savez u borbi protiv četnika i protiv iskrcavanja saveznika, a ranjenike ne spominje. Nakon poraza partizana zbog njegovih vojno - taktičkih grešaka, glavnina njihovih snaga se povlači preko Neretve, dok ranjenike žrtvuje ostavivši ih snagama nedovoljnim za prijenos preko rijeke. Oni prenose ranjenike preko mosta, ali na planini Prenj većina ranjenika i pratilaca umire od tifusa i premorenosti. Većina zdravih partizana već je bila na sigirnom kod Nevesinja, ali bi i tu, zbog njegove loše vojne taktike, uskoro bili uništeni da nije došlo do talijanske kapitulacije. Zahvaljujući takvom predratnom i ratnom iskustvu borbe za isključivo svoje i britanske interese, bez obzira na cijenu, na završetku rata se uspio nametnuti Srbima kao neupitni autoritet masovnim likvidacijama nesrpskog stanovništva, ponajviše Hrvata. To se za njegovu karijeru pokazalo kao uspio političko taktički potez, ali je time u strateškom pogledu pokopao mogučnost za dugoročni opstanak Jugoslavije, iako su mu britanci dali upravo taj dugoročni cilj. Da se umjesto ubijanja ideoloških neprijatelja odlučio za rusko takozvano "unutrašnje izgnanstvo" mogao je 500.000 zarobljenih Hrvata i Slovenaca raseliti po Srbijanskim i Crnogorskim selima, zarobljene četnike, ljotičevce i baliste mogao je naseliti po Slovenskim selima, a stotine tisuća pobijenih i protjeranih Njemaca, Mađara, Talijana i ostalih mogao je raseliti širom Jugoslavije i tako svako selo pretvoriti u malu Jugoslaviju. Nakon nekoliko godina zarobljenici bi se poženili sa lokalnim djevojkama, te bi njihova djeca uistinu bili Jugosloveni, nakon čega više nikom ne bi bilo u interesu rušiti njegovu Jugoslaviju za koju se on navodno borio, iako ga ona uistinu nikad nije zanimala. Time je izgubio stratešku mogućnost čvrstog utemeljenja vlastite države, čime je počelo njezino dugoročno propadanje. Nakon rata i među partizanima je bilo "prolupalih" osobito među ženama koje su znale padati na tlo, valjati se i coktati ustima kao da piju krv. Kako mu takvi svojim pričama ne bi smetali problem je riješio vrlo jednostavno, Ozna ih je sve po općinama i gradovima pozvala na "svečanu večeru" nakon čega ih nitko više nije vidio, što je taktički zbilja vrlo učinkovito, ali moralno upitno, iako se radilo o onima koji su najviše okrvavili svoje ruke. Zbog svoje želje za proširenjem vlasti pokušao je komunizam proširiti i na Grčku, oružjem koje je dobio od Rusa, pa se zbog toga nakon nekoliko godina sukobio i sa Staljinom kojem je trebao mir sa zapadom, što Tito strateški nije shvaćao. Zbog te velike ambicije i lošeg strateškog promišljanja ušao je u sukob iz kojeg se izvukao zahvaljujući samo brzini; počeo je loviti staljinove pristaše prije nego su oni ulovili njega. Većina uhvaćenih komunista bili su upravo oni koji su se nekoliko prijašnjih godina, po njegovoj zapovijedi najviše nauživali u
ubijanju nevinih Hrvatskih civila. Iako je u Informbirovskim čistkama najviše polovio srbijanskih komunista, ta srbijanska komunistička elita je ipak postajala sve jača, pošto su bivši četnici preobučeni u partizane, koji nisu imali nikakve veze sa Staljinom postali većina u srbijanskoj komunističkoj eliti. Zbog toga je smislio novu taktiku za očuvanje osobnog monopola na poziciji gospodara Jugoslavije, a taktika je bila vrlo jednostavna i temeljila se na formiranju novih republičkih elita koje bi se trebale stalno sukobljavati sa sve jačom srbijanskom komunističkom elitom. Kako bi ojačao republičke komunističke elite dopustio je zadržavanje sve većeg djela imovine na republičkom nivou. Nakon smrti Staljina koji ga je pokušao likvidirati, nastojao je ohrabriti najviše Hrvatsku komunističku elitu, zastrašenu i marginaliziranu nakon poslijeratne likvidacije Andrije Hebranga, a i drugih Hrvatskih komunista koje su Srpski komunisti nakon svađe sa Staljinom proglasili za pristalice Staljina, Tito se počeo javno izjašnjavati kao Hrvat već sredinom šezdesetih godina, te ju poticati na što veće zadržavanje, od naroda opljačkane imovine u vlastitim rukama. Hrvatska komunistička elita je 1971. zatražila ostanak većeg postotka deviza u Hrvatskoj, koje su hrvatski hoteli i hrvatska poduzeća morala prodavati Narodnoj banci Jugoslavije po tečaju nekoliko puta manjoj od realne, što je sve Tito javno podržao. Ali beogradska Srbijanska elita nije pristajala na ostanak bez turističkih deviza, pa su se pobunili. Imali su iza sebe vojsku, obavještajne službe i dobre veze sa SSSR-om, dok je hrvatska elita u oružanim instrumentima vlasti bila slaba. Zbog tog su Hrvatski komunisti privlačnim parolama o velikim investicijama od nacionalnog interesa, odlučili pokrenuti Hrvatski narod i staviti se na njegovo čelo, te se na taj način izboriti za osvajanje deviznog kolača, čime je nastao takozvani “maspok”. Kad su studenti na masovnim prosvjedima, navođeni od ubačenih provokatora, počeli ugrožavati same temelje SFRJ srpski generali su zaprijetili vojskom, te se Tito uplašio kako bi u slučaju velikih nereda mogao intervenirati SSSR kao u Čekoslovačkoj i Mađarskoj, te bi i on bio uklonjen. Zbog toga se povukao i Hrvatsku elitu predao u Srpske ruke, što je Srbijanska komunistička elita iskoristila i mnoge Hrvate likvidirala. Kako Srpska elita ne bi previše ojačala Tito je godinu dana kasnije dao zatvorio i neke beogradske liberale koji nisu imali zaštitu vojnog vrha, čime je vrlo lukavo opet preuzeo inicijativu u svoje ruke, te se tako opet potvrdio kao vođa jugoslavenskih komunista. Kako bi vratio udarac previše ojačanoj Srbijanskoj eliti, nakon tri godine, na nagovor Slovenca Edvarda Kardelja uspio je, bez ikakve pomoći nove projugoslavenske Hrvatske elite, progurati novi ustav kojim je ojačao konkurenciju beogradskoj komunističkoj eliti. Pri ovome je Kardelj, (koji je u međuvremenu shvatio kako Jugoslavija ne može opstati) uspio uvesti elemente konfederalizma u Jugoslaviju kako bi olakšao buduće osamostaljenje Slovenije. One koji su mu ostali vjerni Tito je nastavio obilno nagrađivati, te je pljačka postala još veća. Poznat je slučaj kad je jedan pripadnik nove Hrvatske elite Jakov Blažević dao majstorima posao restauracije stana. Majstori su iza ormara pronašli neke najlonske vreće, te ih bacili u smeće. Radnici na smetlištu su počeli loviti ogromnu količinu njemačkih maraka koje je vjetar raznosio kad su se vreće raspale. Milicija je vrlo brzo Blaževiću vratila devize, a radnicima je zabranjeno o tome pričati, iako se priča već tada proširila. Znimljiv je i slučaj direktora INA-e Stjepana Đurekovića koji je otkrio jedan slučaj kako visoki partijski funkcioneri u organizaciji KOS-a pune svoje crne fondove u inozemstvu. Tankere s naftom preusmjeravali su na crno tržište pod novim imenom, a INA-i su slani dopisi o nestanku brodova na otvorenom moru. Na ovaj način je «nestalo» više brodova, o čemu se u javnosti šutjelo. Đureković je to pokušao razotkriti, ali je morao pobjeći u SR Njemačku, gdje su ga likvidirali, a kasnije i njegovog sina. Usprkos nastojanju Srbijanskih političara da uzmu većinu deviza od Hrvatskog turizma, Hrvatski političari su ipak pronalazili način ilegalnog skretanja sve većeg djela deviza u svoje
đepove, te je Beogradska elita bila sve nezadovoljnija. Podijelili su se oko toga kome će pripasti više plijena, pa su se zbog toga podijelili i oko pitanja opstanka Jugoslavije.
Sredinom 80-ih Gorbačov je počeo sa zapadom pregovarati o uvođenju demokracije u komunističke države, pod uvjetom da nitko od pripadnika komunističke elite ne smije odgovarati za svoje pljačke i zločine, te da pripadnici te elite moraju postati nova klasa kapitalista. Zapad je na to pristao, te se komunizam sve brže počeo raspadati. To su primjetili i pripadnici beogradske političke elite, te su počeli zagovarati uvođenje elemenata kapitalizma, s tim što bi oni trebali biti najvažniji kapitalisti. Za procijenu svojih mogućnosti angažirali su Srpsku Akademiju Nauke i Umetnosti (SANU). Akademici SANU su dogovorili suradnju sa Američkim i Britanskim strateškim službama, ali im prioritetni ciljevi nisu bili isti. Za SANU cilj je bio stvoriti veliku Srbiju, a za Američke i Britanske službe cilj je bio srušiti komunizam. U tom trenutku, prema procijeni zapadnih stručnjaka Jugoslavenski građani koji nikad nisu radili u inozemstvu, na računima zapadnih banaka imali su oko dvadeset milijardi dolara, čime se moglo kupiti većinu profitabilne imovine u Jugoslaviji. Većinom tog novca raspolagala je Hrvatska i Slovenska politička elita obogaćena pljačkom gastarbajtera, turizma i industrije koja je ovdje bila najrazvijenija. Među srbima manjina elite bila je za centralizaciju Jugoslavije vjerujući kako će oni opstati kao nova jugoslavenska kapitalistička elita. Većina srba, među kojima i bankar Milošević, je shvatila kako u uvjetima pravne demokratske države za to nemaju snage, te je odlučila krenuti u prekrajanje republičkih granica i stvaranje Velike Srbije do Karlobaga čime bi uzeli većinu Jadranske obale s pripadajućim turističkim kapacitetima. Za ovo rješenje su se pripremali dvadesetak godina, čekajući da projugoslavenski orjenitirani Srbi obave posao čišćenja nesrpskih kadrova za njih. Glavnu ulogu u čišćenju nesrpskih kadrova su imali imali general Nikola Ljubičić, general Kadijević i admiral Branko Mamula, koji su dvadeset godina postepeno čistili JNA od nesrpskih kadrova vjerujući kako samo tako mogu očuvati Jugoslaviju. Kad je sve bilo spremno, Srbi su uzjahali na val velikosrpskog nacionalizma i rapad komunizma je počeo, što su poduprli i amerikanci vjerujući kako je moguće nacionalizmom srušiti komunizam, a onda smiriti situaciju i tako očuvati Jugoslaviju. To su iskoristili velikosrbi koji su uz pomoć Srpske akademije napravili svoj strateški plan stvaranja Velike Srbije, te su počeli sve više preuzmati vlast u komunističkoj partiji Srbije. Velikosrbi su samo nakon Prvoga svjetskog rata prihvaćali Jugoslaviju (koja je više puta mjenjala ime: Kraljevstvo SHS, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija) uvjereni kako će politikom mrkve i batine sve narode koji uđu u tu britansko-francusku tvorevinu pretvoriti u Srbe. Kada su u Skupštini Kraljevine Jugoslavije 20. lipnja 19028. ubili hrvatskog političkog vođu Stjepana Radića i još dvojicu prvak HSS-a (Pavla Radića i Đuru Basarićeka), a još dvojicu ranili, Jugoslavija je postala tvorevina koja opstaje samo silom. Početkom Drugoga svjetskog rata ta se tvorevina raspala, ali su je saveznici opet obnovili. Velikosrbi su uspjeli na vrijeme prijeći u partizane te su nastavili kroz Komunističku partiju ubijati i progoniti sve koji nisu željeli postati Srbi. Vjerovali su kako će stanovnike iz novosvojenih krajeva uspjeli pretvoriti u Srbe, isto onako kako su to u 19. stoljeću učinili s Cincarima i Vlasima. Ta je politika samo kod Hrvata davala neke rezultate zahvaljujući niskom natalitetu i iseljavanju u zapadne zemlje. Kod bosanskih i sandžačkih Muslimana, te Albanaca demografski su podatci pokazivali negativne trendove za Srbe, pa su nakon smrti Josipa Broza Tita Velikosrbi krenuli u izazivanje nereda najprije na
Kosovu, pa Vojvodini, a onda po čitavoj Jugoslaviji, sve u cilju izazivanja malih puzajućih ratova u kojima će etnički očistiti sve prostore u granicama zamišljene Velike Srbije, dok su Sloveniju i djelove Hrvatske izvan granica Velike Srbije namjeravali istjerati iz Jugoslavije. Na taj način bi im ostao teritorij bez Hrvata, Muslimana i Albanaca. Sve to su prikazivali kao borbu za Jugoslaviju kako bi kao svoje vojnike mogli iskoristiti i iskrene zagovornike Jugoslavije. Ideja »Velike Srbije« kao Velikosrpski tajni strateški plan ušla je u srpske mitove od Ilije Garašanina i na obiteljskim se proslavama Svetoga Save prenosila s koljena na koljeno. Ovaj plan je tek 1907. javno objavljen, a do tada su samo istaknuti Srbi znali za njega. Srpski akademici su nakon neuspješnog pretvaranja svih u Srbe shvatili kako u slobodnoj tržišnoj privredi Srbi gube gospodarsku prevlast u Jugoslaviji zahvaljujući tom što su s najviše kapitala raspolagali Hrvatski i Slovenski tehnokrati, te Hrvatska ekonomska emigracija. Dugoročno, nakon pedesetak godina Muslimani i Albanci bi, zbog svog visokog nataliteta postali većina u Jugoslaviji, te bi nakon toga Srbi izgubili i političku vlast, čak i u uvjetima potpuno centralizirane unitarne Jugoslavije. Kako bi to spriječili napisali su svoj dugoročni strateški plan koji su beogradske Večernje Novosti 24/25. 10. 1986. djelomično objavile kao “Memorandum Srpske Akademije”. Prema tom memorandumu predvidjeli su ciljeve koji se mogu ostvariti samo ratnom politikom u više faza. Tom politikom namjeravali su najprije očistiti Liku i Banovinu, te Slavoniju od Hrvata kako bi zauzeli Hrvatsku žitnicu i djelove Hrvatske gdje su živjeli u znatnom postotku, te nakon osvajanja i etničkog čišćenja BIH i Dalmaciju očistiti od Hrvata čime bi Hrvatskoj oduzeli Jadransko more kao izvor turističkih deviza. Muslimani su tu bili samo smetnja na ležištima rudnog bogatstva i na spoju između Slavonije i Dalmacije, te ih je trebalo djelomično istrijebiti, a djelomično protjerati u Hrvatsku gdje bi oni odigrali ulogu koju su Palestinci odigrali u Libanonu. Time bi Hrvatska, s prostalim teritorijem, podjeljena unutar sebe, s višemilijunskom masom izbjeglica, postala potpuno nesposobna izvršiti bilo kakav protuudar u cilju naknadnog povrata oduzetog teritorija. Nakon toga na red bi došlo etničko čišćenje Kosova, čim bi granice Velike Srbije bile zaokružene. Za vrijeme obiju Jugoslavija Srbi u obavještajnim službama su dobrim djelom prihvaćali pretvaranje Jugoslavije u Veliku Srbiju, ali je bilo i onih koji su iskreno zagovarali Jugoslaviju. Zbog toga su i u obavještajnim službama postojale različite frakcije po nacionalnoj i po ideološkoj osnovi. Najviše zagovornika očuvanja Jugoslavije bilo je u JNA i ona je Velikosrbima bila najveća prijetnja. Zato su u projekt stvaranja Velike Srbije morali krenuti pod parolom obrane Jugoslavije. I jedni i drugi najveću opasnost su vidjeli u drugom najbrojnijem narodu Hrvatima, pa su i jedni i drugi planirali problem Hrvata riješiti silom. Razlika je bila jedino u taktici. Taktika Jugoslavena bila je potpuno razoružati Hrvatsku, te u slučaju pobjede secesionističkih snaga na izborima «blic krigom» osvojiti ključne točke, uhititi najvažnije političare, te tako spasiti Jugoslaviju. Taktika Velikosrba je bila dopustiti Hrvatima naoružavanje sa nešto laganog pješadijskog oružja kako bi se mogao organizirati puzajući rat u kojem će JNA etnički očistiti dijelove Hrvatske zacrtane u velikosrpskim planovima. Kako bi to mogli bitno im je bilo ne razotkriti svoje prave težnje kako JNA i njih ne bi skinula sa vlasti i pozatvarala. Zbog toga su morali igrati igru kako se bore za Jugoslaviju, uz stalno sprječavanje JNA u izvođenju brzog prodora prema Zagrebu koji nije bio unutar zacrtanih granica Velike Srbije, te ih nije zanimao. Jedina šansa Hrvatske bila je iskoristiti suprotnosti između ove dvije Srbijanske frakcije. Problem je bila projugoslavenska frakcija koja je u Hrvatskoj vlasti imala vrlo snažno uporište o kadrovima koji su stvaranju Hrvatske prišli sa figom u džepu, te su stalno raznim provokacijama nastojali natjerati JNA na brzu vojnu akciju u kojoj bi JNA zatvorila sve koji su
rušili Jugoslaviju i u Beogradu i u Zagrebu i u Sloveniji. Velika većina pripadnika ove frakcije HDZ-a bili su iskusni pripadnici bivše tajne obavještajno sigurnosne službe OZNA-e koja je kasnije preimenovana u UDBA-u pa u SDS. Najvjernije suradnike pronašli su u antikomunističkim disidentima koji su željeli srušiti komunizam, ali ne i Jugoslaviju, pa su ih zapadne obavještajne službe uputile na ulazak u više desnih i lijevih političkih stranaka, u kojima su često igrali ulogu političkih provokatora, ekstremista koji imaju za cilj rušenje ugleda Hrvatske u svijetu. Čim je Milošević došao na vlast u Srbiji 1987., počela je širom Jugoslavije, gotovo otvorena pljačka sve novčane imovine raznih mnogobrojnih fondova kao što su mirovinski fond, zdravstveni fond, partijski i sindikalni fondovi, te imovine raznih SIZ-ova (samoupravne interesne zajednice). Mnogobrojni komunistički rukovodioci, takozvani tehnomenađeri počeli su sami sebi dodjeljivati ogromne kredite preko fiktivnih posrednika, najčešće banaka. Ova inflacijsko financijska operacija pranja novca i cijeđenja imovine iz poduzeća i raznih fondova, uz pomoć ubrzane inflacije imala je za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu. Ove institucije su novac držale na bankama s minimalnom kamatom, manjom od stope inflacije, te je tako realna vrijednost tog novca svaki dan postajala sve manja. Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka prenošena u inozemne banke na račune nekoliko stotina provjerenih kadrova kojima su odobravani krediti u milijunima dolara. Kako se javnost ne bi bunila, kao maska odobreno je i stotinjak tisuća sitnih stambenih kredita, vrijednosti od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća dolara. Svi ovi krediti po minimalnim kamatama, bez devizne klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti, te su svi koji su ga dobili imali osjećaj kako i oni sudjeluju u pljački ničije imovine. U ovoj fazi banke su odigrale ulogu posrednika u pretvorbi dotadašnjeg društvenog kapitala, pri čemu su kršile sva bankarska pravila i pravila dobrog gospodarenja. Istovremeno su bankari preko svojih inozemnih podružnica pljačkali vlastite banke uzimajući razliku u deviznom tečaju na devizama koje su držali u tim podružnicama, a u zemlji su ih knjižili u dinarskoj protuvrijednosti. Ovim operacijama su uspjeli opljačkati najveću količinu plijena, a svima ostalima iz politike i državnih poduzeća su pomagali kako bi jedni druge štitili od progona. Pojavom Miloševića Hrvatska komunistička politička elita je shvatila kako se od srpskog nacionalizma može obraniti samo hrvatskim nacionalizmom, te se vrlo brzo povezala s nacionalno svjesnim hrvatskim intelektualcima vjerujući kako će ih iskoristiti za odupiranje srpskom nacionalizmu i opstanak na vlasti. Tada su se Hrvatski komunisti podijelili u dvije frakcije. Jedni su željeli stvarati Hrvatsku državu u kojoj će oni biti nova klasa kapitalista, a drugi su željeli opstanak Jugoslavije vjerujući kako oni s kapitalom od Hrvatskog turizma i gastarbajtera mogu zagospodariti čitavim jugoslavenskim tržištem. U ovome glavnu ulogu su imali Britanski plaćenici među hrvatima koji su koristili sve načine i metode potrebne za obranu Jugoslavije. Naime, Britanci i Francuzi su nakon prvog svjetskog rata stvorili Jugoslaviju iz svojih strateških interesa, čime je nastala nestabilna i nesamostalna, Britanskom i Francuskom interesu podložna država na sjecištu puteva Berlin – Beograd – Bagdad, te Rusija Jadransko more, što je za Britance od prvorazredne geostrateške važnosti. U toj državi Britanci su uvijek mogli naći saveznike među pravoslavnim Srbima kad je trebalo ogroziti Njemačke interese, te među katoličkim Hrvatima kad je trebalo ugroziti Ruske interese, a time je Hrvatski prostor dobio status najvažnijeg geoprometnog čvorišta u južnoj Europi. Britanci su za svoje saveznike među hrvatima uzeli pojedine stare komuniste, svoje agente
još iz doba kominterne koji su kao mladi aktivisti pristupili komunistima prije II svetskog rata, kao što su Manolić i slični koji su se u startu ubacili među hrvatske nacionalne intelektualce, te Antu Markovića koji je postao savezni predsjednik vlade. U tom trenutku od svih njih najvišu funkciju je imao Ante Marković i zbog toga je dobio zadatak spašavanja Jugoslavije. Ovaj stari komunist postao je istaknuti komunist i partijski omladinac još za vrijeme studija na elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je postao strah i trepet i za studente, a i za profesore. On i njegovi omladinci bi redovito prije ispita obilazili profesore i govorili kako članovi partije ne smiju padati na ispitu, pošto bi to bilo sramota za partiju. Zbog toga su neki profesori čak i pobjegli na zapad. Bio je poznat i po tome što je sa ostalim “naprednim” omladincima nedjeljom dočekivao studente koji su izlazili sa mise i mlatili ih. Tako je završio fakultet nakon čega je postao direktor “Rade Končara”, poduzeća koje je imalo svoju tečajnu listu koju su slobodno određivali svakog ponedjeljka, te tako namještajući teča regulirali svoje rezultate izvoza. Uveo je običaj izdavanja fiktivnih računa krajem mjeseca kako bi prikazao lažni rezultat prodaje, a nakon prvog u mjesecu te bi fakture storniao, čime je manipulirao rezultatima proizvodnje. Potpisivao je stotine računa za nabavku namještaja za istaknute rukovodioce, plaćao im je skijanje i slične izdatke, ali je u nove tehnologije ulagao vrlo skromno. Osnovni element zaštite na radu bili su mu lanci na rukama radnika koji su spriječavali da stroj ne može povući ruke. Skidali su se samo kad je radnik odlazio na doručak, WC, ili kad bi dolazila neka delegacija. Za njegovog direktorovanja bilo je uobičajeno da inventurne komisije na skladištima nađu samo 40% od prijavljenog stanja na skladištu, a sve ostalo je bilo prodano na crno, što su činili njegovi skladištari i komercijalisti. Ta roba je obično završavala u privatnim trgovinama pojedinih podobnih rukovodilaca koje su oni registrirali na tuđa imena. Istaknuo se i kao žestoki mrzitelj crkve, te plaćao i sahrane radnicima koji su se sahranjivali bez svećenika. Zahvaljujući takvim poslovnim običajima vrlo brzo je napredovao u politici, pa se prije raspada Jugoslavije našao na najvišoj gospodarskoj funkciji, tj., vodio je Jugoslovensko Izvršno Vijeće koje bilo Vlada ove države u raspadu. U tom raspadu izazvanom od velikosrba, Manolić i njegova ekipa imali su zadatak iznutra što više radikalizirati hrvatske nacionaliste kako bi se Srbi digli na ustanak, te na taj način natjerati srpskoj partiji poslušnu JNA na vojni udar, pri čemu bi nastradali i Hrvatski i Srpski nacionalisti, kao i svi ostali nacionalisti na području Jugoslavije. Ante Marković je od Britanaca dobio ulogu mađioničara koji će omogućiti bivšoj komunističkoj eliti privatizaciju sve imovine bez novca, kako bi oni postali nova klasa krupnih kapitalista, a za taj zadatak je dobio velike strane devizne kredite kojima je kratko vrijeme uspio držati stabilan devizni tečaj. Marković je vjerovao kako u slobodnoj tržišnoj konkurenciji Hrvatski tehnokrati mogu preuzeti dominantnu ulogu u jugoslavenskom gospodarstvu, ne znajući kako su istu ulogu Britanci obećali i Admiralu Branku Mamuli, koji je umirovljen dvije godine ranije (1988. godone), ali je u vrhu JNA ostao veliki autoritet. Manolić je među hrvatske nacionaliste ubacio svoje suradnike koji su bili spremni postati nova klasa krupnih jugoslavenskih kapitalista, ali se nisu željeli odreći najvažnijeg dijela Titoizma i Jugoslavije, vjerujući kako njome mogu zagospodariti uz pomoć plijena stečenog kroz 50 godina vlasti. Slijedeći zakletvu Titu iz pjesme «druže Tito mi ti se kunemo» bili su spremni upotrijebiti sva sredstva i sve metode kako bi spasili njima najmiliju Jugoslaviju kao svoj budući plijen. Hrvatski su se »Jugoslaveni« uključili dijelom u lijevu frakciju HDZ-a glumeći mirotvorce, a dijelom u desnu glumeći krajnji ekstremizam s namjerom kompromitiranja Hrvatske u Međunarodnoj zajednici, te izazivanju Generalštaba na vojni udar i tako, u suradnji sa
srpskim Titoistima, obnoviti Jugoslaviju. Kako bi srušili Miloševića, morali su najprije razbiti Jugoslaviju, a poslije za to optužiti njega, te uz pomoć vojnog udara stvoriti novu Jugoslaviju. To su namjeravali učiniti uz tajnu suradnju sa starim srpskim partizanskim oficirima koji su se udružili u Stranku Jugoslavena i SK pokret za Jugoslaviju. Institucija koja je trebala provesti to ujedinjenje je SIV(savezno izvršno vijeće). Predsjedništvo Jugoslavije se sastojalo od predstavnika Republika i Pokrajina te je njima i odgovaralo. S druge strane SIV je birala Skupština Jugoslavije i njoj je odgovarao. SIV je vodio ekonomske poslove i nije imao ovlasti nad vojskom, a to je ono što su jugoslavenski orijentirani političari, Srbi i Hrvati željeli promijeniti. Kasniji događaji su pokazali kako je Manolić višestruko precijenio utjecaj starih srbijanskih partizanskih oficira jugoslavenske orjentacije i potcijenio snagu Velikosrba. On, kao i ostali hrvatski pobornici Jugoslavije, nikada nije shvaćao kako su Velikosrbi najveći protivnici bilo kakve Jugoslavije, iako je kao vrlo inteligentan i iskusan obavještajac povezan sa istočnim i zapadnim službama mogao shvatiti realnost, samo da je bio intelektualno spreman odreći se svojih utopijskih zamisli iz mladalačkih dana. Obavještajno sigurnosne službe obično imaju više odjela ili mreža čiji pripadnici se međusobno ne poznaju. Odjeli su; odjel za mobilizaciju i obuku, odjel za prikupljanje i analizu podataka, odjel za širenje dezinformacija što rade agenti dezinformatori, odjel za provokacije što rade najtajniji agenti provokatori ubačeni u redove potencijalnog protivnika, odjel za planiranje, odjel za terorističke operacije i odjel za unutrašnju zaštitu. Agenti za prikupljanje podataka, tzv., špijuni najčešće se traže među vojnim i državnim službenicima, te političarima, dok se dezinformatori najčešće traže među nezadovoljnim novinarima i marginalnim političarima. Najtajniji status obično imaju agenti provokatori koji se mobiliziraju između natprosječno inteligentnih osoba čiji psihološki profil ukazuje na psihopatski ili šizofrenički poremećaj osobnosti s prenaglašenom potrebom za moći, a njihov motiv za suradnju s obavještajno sigurnosnim službama je pomoć u realizaciji moći. Pojedinci sa znatno oslabljenim biološkim, psihološkim, ili duhovnim mehanizmima obrane od zla, bilo zbog nasljednih osobina, bilo zbog nekog oboljenja, ili šoka u djetinjstvu, postaju cilj kadrovika koji ih pronalaze najčešće među starijim maloljetnicima iz nesređenih obitelji, između siročadi ili izvanbračnom djecom, koja su odrasla bez osjećaja obiteljske ljubavi, te koji su kao takvi odlična sirovina koju je lako pretvoriti u robote programirane za beskrupulozno osvajanje moći. Ovakvi agenti, s dobrom obukom iz područja psihološko političkog djelovanja, ubacuju se u protivničke obavještajne, političke, vojne ili terorističke skupine, gdje glumeći ideološku, nacionalnu ili vjersku isključivost i radikalizam nastoje izbiti na vrh organizacija u koje su se ubacili. Pri tome ih se potiče na beskrupulozno istiskivanje svih konkurenata za vodeće položaje koristeći sva sredstva, a pri tom im pomažu agenti dezinformatori koji šire dezinformacije o njihovim konkurentima, pri čemu se nastoje stvoriti frakcijske borbe. Dezinformacije se pažljivo doziraju, pri čemu se umataju u ambalažu od mnogo točnih podataka koje se mogu provjeriti, ili koje su opće poznate. U ovakvim kampanjama dezinformiranja agenti dezinformatori najčešće se služe medijima, novinarima i urednicima koji su, najčešće, već i sami protivnici napadnutih političara, a ponekad i plaćaju neke novinare i vlasnike medija. Pri širenju dezinformacija protiv glavnog protivnika namjerno se ostavljaju tragovi kako tu kampanju poluistinama i neistinama širi netko drugi tko je u sukobu s glavnim protivnikom. Kako bi se sukob između različitih protivnika produbio šire se dezinformacije i o tome drugom protivniku pri čemu se ostavljaju tragovi kako to širi glavni protivnik. Ovakva dezinformacijska kampanja može se provoditi preko medija ili preko mreže terenskih «dobro informiranih tračera», a kad se širi preko medija odvija se obično u tri koraka:
1. dostavljanje medijima istinitih kompromitirajućih podataka o napadnutim osobama, 2. medijski napad podatcima koji su samo djelomično istiniti, 3. otvoreno zagovaranje rušenja pojedinih političara i stranaka. Kad se ne mogu naći nikakvi argumenti kojima bi se napao protivnik, nastoji ga se otvoreno ismijavati organiziranom kampanjom širenja neugodnih anegdota, viceva, skečeva i satira kojima se omalovažava protivnik, ili netko od članova obitelji i najbližih suradnika. Ako se kampanja dezinformacijama ne pokaže kao uspješna, agentima provokatorima pomažu i odjeli za likvidacije koji uklanjaju one koje na drugi način nije moguće ukloniti. Kad agenti provokatori dođu na vrh protivničke mreže nastoje tu organizaciju navesti na što radikalnije poteze, koji kasnije napadnutima služi kao povod za protuakcije prema protivničkim organizacijama, njihovim simpatizerima i državama koje ih štite, a za sve imaju dobro opravdanje pred vlastitim stanovništvom. Ovakvi agenti provokatori mogu imati i unaprijed pripremljene dvojnike. Ako glavni agent pogine njegovi «čuvari» uklanjaju leš, a dvojnik preuzima ulogu glavnog agenta provokatora. Ovakvi dvojnici agenata provokatora ubačeni u protivničke mreže u prošlosti su imali znatnu ulogu, ali je njihova uloga smanjena razvojem elektroničkih programa za prepoznavanje lica, glasa, potpisa i otisaka prstiju. Obavještajci se mogu podijeliti na profesionalce koji su formalno zaposleni u pojedinim službama, a samo povremeno, na nekom zadatku imaju nekakvu «masku», te na povremene vanjske suradnike, (doušnike, spavače, agente dezinformatore i agente provokatore) koji rade na svojim radnim mjestima, a sa službom samo povremeno kontaktiraju. Profesionalni obavještajci dobivaju plaću u službi, a povremeni vanjski suradnici se nagrađuju na različite načine. Vanjski suradnici mogu raditi iz uvjerenja, iz interesa, ili stoga što su ucijenjeni. Nagradit ih se može i tako što ih se, na osnovu lažnih dokumenata, pošalje u privremenu mirovinu te oni tako zauvijek ostanu vezani uz službu, moguće im je omogućiti brže napredovanje na radnome mjestu ili karijeri, moguće im je osigurati javnu promociju, potrebite veze i sl. Obično profesionalci različite razine imaju svoje doušnike, ili mrežu doušnika, s tim što oni na višoj razini znaju doušnike svojih podčinjenih, dok niže rangirani profesionalci ne znaju doušnike svojih pretpostavljenih, ili doušnike suradnika iz paralelnih odjela. Agenti spavači, dezinformatori i provokatori obično su na vezi sa samim vrhom obavještajnih službi. Doušnici, a i ostali vanjski suradnici se financiraju s tajnih računa koji se pune na razne, najčešće nezakonite načine, kako bi ostali skriveni od pogleda službenika u različitim ministarstvima. Ponekad obavještajne službe prikrivaju pojedine akcije čak i od vlastitih političkih naredbodavaca, a kako bi prikrili tragove o ovakvim svojim tajnim operacijama zapovjedi su izdaju usmeno, a i izvještaji o takvim tajnim operacijama se tada također podnose usmeno. Pismeni izvještaji podnose su jedino o legalnim operacijama koje su pod nadzorom političkih vlasti. Pošto političari vole sve znati najlakše im je sve kontrolirati analizom financijskih troškova, ali se obavještajci u nelegalnim operacijama obično obraćaju raznim lobističkim, ili masonskim udrugama, koje imaju iste interese i od kojih traže financiranje takvih nelegalnih operacija. Suvremene obavještajno sigurnosne službe uhođenje protivnika nastoje paralelno izvoditi tehničkim sredstvima, analizom legalno prikupljenih informacija iz sredstava masovnog priopćavanja, te širenjem mreže informatora u protivničke: vojne, političke, privredne strukture,
patentne urede, znanstvene institucije, humanitarne organizacije, vjerske sekte, te pokrete za zaštitu ljudskih prava. U velikim, razvijenim državama obavještajno sigurnosne službe su podijeljene na: obavještajne (prikupljanje podataka), sigurnosne (zaštita vlastitih podataka), službe za vođenje specijalnog rata, te vojne obavještajne službe. Američke obavještajno sigurnosne službe su tehnički najbolje opremljene, dok britanske imaju najjače analitičke prateće institute, te najjače provokatore u protivničkim redovima. Analitika kao najvažnija komponenta obavještajnog rada bavi se u prvom redu analizom interesa protivničkih i prijateljskih država, te svih bitnih organizacija koje bi mogle postati protivnici, ili značajni suradnici. Za sve njih prikupljaju se: a) podaci o glavnim financijerima, njihovim osobnim interesima i sposobnostima, te sredstvima i metodama za ostvarenje osobnih interesa, b) podaci o glavnim kadrovima, njihovim osobnim interesima, te sposobnostima, sredstvima i metodama kojima mogu ostvariti te interese. Kvaliteta obavještajnih službi najviše ovisi o znanju, inteligenciji, motivaciji i iskustvu analitičara. Ni najbolji podaci ne vrijede puno ako analitičari ne znaju prepoznati vrijednost podataka, a najkvalitetniji analitičari ponekad i analizom novinskih natpisa i ostalih javnih podataka mogu zaključiti više nego loši analitičari uz pomoć najbolje tehnike. Manolić je karijeru počeo kao SKOJ-evac, pa profesionalni obavještajac OZN-e, a kao i Tito bio je vrlo inteligentan, te je znao surađivati s raznim službama, uključujući NKVD i KOMINTERNA-u, a u interesu svoje karijere. Obojica su znali igrati na više karata istovremeno kako bi poboljšali svoje karijere i moć. Preko ovih organizacija su se kroz niz frakcijski borbi uspjeli probiti na vrh Jugoslavenskih komunista. Nakon drugog svjetskog rata je uspješno glumio prohrvatski orijentiranog ljevičara, družio se s proruski orijentiranim komunistima, pa je vrijedio i za ruskog čovjeka (iako je za vrijeme informbiroa napredovao, pa čak u Slavoniji bio određen i za zapovjednika partizanskih jedinica u zapadnoj Slavoniji, ako Rusi napadnu ), a kasnije je počeo igrati i ulogu pronjemački orijentiranog ljevičara, ali je po svojim tajnim djelima uvijek branio britanske interese, tj. opstanak Jugoslavije. Nakon obračuna s Maspokovcima, među koje je bio ubačen, Manolić je »umirovljen» ali je i dalje na vezi imao vrlo veliku doušničku mrežu u svim strukturama društva. Za OZN-u sam čuo još kao dijete od jednog susjeda, partizanskog prvoborca, Srbina s Korduna, majora Dušana Macakanje koji je nama djeci volio pričati ratne priče. Rado je hvalio partizansku lukavost. Tako nam je jednom prilikom pričao kako su partizani vršili mobilizaciju. Jednog dana sa svojom četom ušao je u jedno srpsko selo i pozvao seljake na odlazak u partizane. Budući da nitko nije želio odlazak u šumu, vratili su se neobavljena posla. Tada ga je neki viši oficir pozvao k sebi i tražio popis uglednijih seljaka koji su bili najglasniji protiv odlaska u partizane. Nakon toga taj oficir je jednu grupu svojih ljudi iz drugog kraja poslao u akciju. U crnoj ustaškoj uniformi su ušli u selo i pobili desetak Srba, upravo one koji su bili najglasniji protivnici odlaska u partizane. Idući dan su lokalni partizani ušli u selo i ponovno zvali u partizane. Odaziv je bio stopostotan. Na sličan način partizani su mobilizirali i Hrvate. Četnike s kojima su u prvom djelu rata surađivali, slali su u napade na hrvatska sela, nakon čega bi ih partizani dolazili braniti, pri čemu bi izvršili mobilizaciju svih koji su se dali mobilizirati. Zahvaljujući iskustvima iz španjolskog građanskog rata najbolje su shvatili temelje partizanske taktike, a to je: na bilo koji način mobiliziraj sve sposobno za borbu, ali ne da bi se oni osobito jako borili, već zato da ih protivnik ne bi mobilizirao. U napadne operacije i onako idu samo
najpouzdaniji. A mobilizirani će se i sami braniti kad budu napadnuti. U pojedinim trenutcima rata, u regijama gdje su četnici bili najjači, partizani su znali surađivati i s ustašama kako bi se oduprli prevlasti četnika, a u drugim trenutcima, tamo gdje su bili ugroženi i partizani i četnici znali su zajedno napadati ustaše. SDB (služba državne bezbednosti - bivša UDB-a, koja je nastala od OZN-e) je za vrijeme komunizma pod kontrolom držala velik broj državnih službenika, kriminalaca, sveučilišnih profesora, sudaca, sindikalista, novinara, političara i njihovih supruga, a također i europski dio političke emigracije. Vojska je imala svoju kontra-obavještajnu službu KOS, a u ministarstvu vanjskih poslova postojala je posebna tajna služba SID (služba informiranja i dokumentacije) koja je vršila međunarodne političke prosudbe i davala odobrenja za likvidacije koje su obično provodili plaćeni kriminalci ili oficirski sinovi iz KOS-a i SDB-a. Najuspješniji među njima koji su uspjeli steći čin pukovnika imali su pravo stjecanja posebnog civilnog zvanja i zanimanja po vlastitom izboru. Neki su izabrali zvanje akademika, iako su imali samo srednju školu, neki su izabrali zvanje odvjetnika, iako pravni fakultet nikad nisu ni upisali, neki su izabrali posao direktora velikih uvozno izvoznih poduzeća, a neki su izabrali posao istaknutih političara, članova centralnih komiteta. Mlađi članovi SID-a morali su prije ulaska u službu imati već završen fakultet i neku karijeru, te su kao masku imali i civilni posao, obično sveučilišni profesori, veleposlanici, odvjetnici, komercijalisti ili direktori u uvozno-izvoznim poduzećima, novinari, najčešće dopisnici iz inozemstva i slično. Posebnu ulogu u komunizmu imale su mnoge supruge istaknutih lokalnih političara. Dočekivale su strane delegacije i bile su im vodiči po gradovima, restoranima i hotelima. Što su bile uspješnije u prikupljanju informacija, to su njihovi bračni drugovi brže napredovali u karijeri. Manolić je kontrolirao i mnoge bivše političke zatvorenike. Naime, u zatvorima su udbaši, Srbi i Hrvati, igrali ulogu loših i dobrih momaka. Srbi su zatvorenike tukli i pokušavali likvidirati, a Hrvati su ih štitili. Tako su stjecali njihovo povjerenje i pretvarali ih u vlastite doušnike. Zahvaljujući tomu Manolić je u Hrvatskoj imao velik utjecaj u miliciji i državnoj sigurnosti, te je mogao omogućiti prijenos vlasti. Poneki Manolićevi suradnici, koji su se pokušali osamostaliti, kažnjeni su tako što im se dosje o suradnji s Udbom i Kosom vrlo brzo pojavio u medijima. Uz pomoć dosjea držao je mnoge u pokornosti i dok je bio u HDZ-u, a i kasnije kada je izgubio izravnu političku moć. Dobro je pazio kako ne bi izašao u javnosti popis svih komunističkih doušnika. Objavljivanjem toga popisa izgubio bi sredstvo ucjene. Manolićev utjecaj počeo je slabiti tek početkom 1992, kad su kadrovi iznikli u procesu formiranja i naoružavanja HV-a počeli preuzimati većinu funkcija u vojsci, a poslije 1994. i u državnoj upravi, ali taj utjecaj nikada nije prestao jer su mnogi njegovi bivši suradnici ostali pritajeni u HDZ-u kao višestruki doušnici, doušnici državotvornog dijela HDZ-a, doušnici projugoslavenskog dijela HDZ-a, a i doušnici Miloševićeve SDBS. Iza sebe nije ostavio nikakve dokaze svojih podrivačkih aktivnosti. Nikad nije potpisao neki sporni dokument, sa tajnim suradnicima je sve dogovarao u četiri oka, a na sastancima sa većim brojem ljudi je obično riječ uzimao pri kraju kad je većina iznijela svoja stajališta, te je tako on mogao iznijeti stav koji je većini bio prihvatljiv. Prije promjene vlasti Račan, Mesić i Manolić napravili su dogovor o zaštiti najvažnijih tehnomenadžera iz doba komunizma, te njihovo pretvaranje u novi sloj njihovih kapitalista. Odmah nakon pobjede HDZ-a Manolić je uz pomoć Mesića ove kadrove zaštitio od progona za ono što su radili u vrijeme komunizma, te ih je instalirao na sve najvažnije državne funkcije, u banke, medije, kulturu, a i među novoformirane privatne poduzetnike koji su po zakonu Ante
Markovića počeli kupovati poduzeća bez novca, uz pomoć »menadžerskih« kredita. Ovaj postupak pretvorbe i privatizacije osmišljen je u vrhu SKJ već 1987. odmah nakon pojave Miloševića, kad se vidjelo da komunizam i tzv., samoupravni socijalizam (u kojem su radnici davali podršku direktorima koji su dozvoljavali svima pomalo krasti, svatko prema svojem položaju u hijerarhiji) više ne može opstati. Smišljen je scenarij po kojem najpouzdaniji komunistički kadrovi, takozvani tehnomenadžeri trebaju postati ti novi kapitalisti u čitavoj Jugoslaviji. (U to vrijeme bilo je prijedloga i za vaučersku privatizaciju, ali to Anti Markoviću i njegovoj tehnomenadžerskoj projugoslavenskoj frakciji komunista nije odgovaralo. U vaučerskoj privatizaciji bi učestvovali svi, a ne samo komunistička elita, što je bilo nezamislivo. Osim toga Vaučerska privatizacija bi privatizaciju dovela na naslovne stranice medija, što bi istisnulo iz medija teme o nacionalnim sukobima koji su imali ulogu potaknuti vojsku na vojni udar. Na taj način bi nove nacionalne elite dobile vrijeme za stabilizaciju svoje vlasti što projugoslavenima nije odgovaralo. Više im je odgovarao mali nacionalni sukob u kojem će JNA pomesti s vlasti nacionalne vođe i nacionalne vlade, a istovremeno će u tišini njihovi komunistički direktori postati nova klasa kapitalista. Kako bi skrenuli pažnju sa sebe nastojali su iskoristiti staro komunističko sredstvo vlasti, zavist. Čim je netko izvan njihovog kruga uspio nešto kupiti odmah su mediji počeli brujati o pljački i bahatosti «nacionalista». ) Uz pomoć angloameričkih sponzora i MMF-a Anti Markoviću su obećani veliki krediti, te mu je dan zadatak već ranije napravljen plan pretvaranja ničijeg u nečije, tj. njihovo. Na izradi plana, ili pojedinih dijelova plana sudjelovali su mnogi istaknuti jugoslavenski, a ponajviše hrvatski «tehnomenadžeri», te ekonomisti, politolozi i sociolozi sa Zagrebačkog Ekonomskog instituta. (Glavni znanstveni strateg u ovom procesu bila je profesorica sociologije zagrebačkog filozofskog fakulteta Vesna Pusić koja je proces privatizacije u korist tehnomenađera naznačila već 1986., u studiji "industrijska demokracija i civilno društvo". U knjizi "vladaoci i upravljači" iz 1992. zagovarala je koncentraciju upravljačke, pa samim time ekonomske i političke moći u rukama menađera koje je opisivala kao "jednu novu autonomnu elitu". Hrvatsku je vidjela u etabliranju elite tehnomenađera, što je kasnije opisano kao model 200 bogatih obitelji, i što je pripisano Predsjedniku Tuđmanu kao njegova ideja.) Plan je bio: prva faza: pomoću inflacijsko financijske operacije pranja novca uništiti sve banke i fondove u Hrvatskoj, te taj novac izvući na tajne račune u stranim bankama i vanjskim podružnicama domaćih banaka. Tim novcem počeli su osnivati anonimna dionička društva i banke preko kojih će se kasnije pokupovati hrvatska poduzeća i banke. Bankari su ovu prvu fazu pljačkanja banaka koje su vodili započeli već polovicom devedesetih, a pojavom Miloševića na političkoj sceni korištenje inflacije za pljačku postalo je sve otvorenije. Druga faza: pomoću menadžerskih kredita i stranih poduzeća u njihovom tajnom vlasništvu pokupovati hrvatska obezvrijeđena poduzeća. Treća faza: kupljenim poduzećima odobravati povoljne kredite i tako uništiti same banke, kako bi se u postupku sanacije stečaja banaka uništili tragovi ove operacije. Četvrta faza: nakon sanacije banaka, kad se hrvatsko stanovništvo uvjeri u tezu kako Hrvati nisu sposobni upravljati bankama, strane banke u njihovom tajnom suvlasništvu trebaju kupiti i hrvatske sanirane banke.
Plan je kasnije, nakon promjene vlasti prilagođavan trenutnoj situaciji na terenu.
Na Osnivačkoj skupštini u Izvršni odbor HDZ-a iz Osijeka su izabrani: Vladimir Šeks, Ivan Vekić i Branimir Glavaš. Šeks je nastojao uvući u rad stranke što više studenata, mlađih intelektualaca i maspokovaca; Glavaš je učlanjivao uglavnom svoje poznanike, a odvjetnik Ivan Vekić je učlanio dosta svojih bivših branjenika koje je iz raznih razloga branio na sudu. Na samoj osnivačkoj skupštini nisam mogao prisustvovati zbog obaveza na poslu, ali je prisustvovalo dosta mojih osobnih prijatelja iz Osijeka koji su gotovo svi, osim Vekića, Šeksa i Glavaša bili bez ikakvog političkog iskustva. Većina je u Šeksu vidjela vođu (osim nekolicine Vekićevih kadrova) iako su ga poznavali tek nekoliko mjeseci, pošto su znali za njegov boravak u zatvoru, dok su o Tuđmanu znali samo da je bio nekakav partizanski general. Zbog toga su bili spremni poslušati svaku Šeksovu uputu, te je na samoj skupštini moj brat, kad je čuo da će Tuđman biti predsjednik, Šeksu predložio: "A da ja tebe predložim za predsjednika?" Šeks je odgovorio: "Još nije vrijeme". Kasnije sam shvatio, Šeks je ovaj prijedlog odbio iz više razloga. Prvi razlog je to što su se politički iskusni organizatori ovog skupa već ranije dogovorili kako je najbolji kandidat Tuđman. Drugi razlog je što Šeksa nitko osim osječana ne bi prihvatio pa bi takav HDZ ostao lokalna osječka stranka. Šeks je vrlo dobro znao kako bez Manolića i njegovih veza u strukturama državnih službi ne može ništa napraviti, te je prijedlog odbio, do bolje prilike. Nakon osnivačke skupštine nastavili smo se sastajati u restoranu “Olimpija” u Donjem gradu, a poslije i u “Bendeku”. Sastanke je vodio Šeks, a kada njega nije bilo, Glavaš. Vekić je na sastanke dolazio rijetko, uglavnom kada je mislio kako bi se moglo o nečemu odlučivati. Ponašao se kao predvodnik osječke intelektualne elite, a elita su bili pojedinci čija je najvažnija osobina bila uživanje u vlastitim verbalnim nastupima. Vekić je bio interesantan po svojim nastupima. Pazio je na svaku riječ, na držanje glave, obrva, brkova, ramena i ruku. Za vrijeme govora znao je nekoliko puta skinuti naočale s nosa i nakon nekoliko rečenica ih vratiti natrag. Imao sam osjećaj kako sve govore uviježbava pred ogledalom. Bio je izvrstan retoričar, a djelovao je kao spretan fiškal koji u svakom trenutku zna istaknuti ono što njemu odgovara i zaobići ono što mu ne odgovara. Dana 28. 6. 1989. na Gazimestanu je proslavljena 600. godišnjica Kosovske bitke. Milošević je s govornice poručio kako ni oružane bitke nisu isključene. Nakon Osnivačke skupštine nastavili smo prikupljati članstvo. Nas aktivnije članove Šeks je upisao u neku međunarodnu humanitarnu organizaciju s tvrdnjom kako će nam to pomoći ako nas uhiti milicija. Jednom prilikom Šeks je u povjerljivom razgovoru sa mnom, mojim bratom Hrvojem i Gojkom Kvesićem predložio da mi u okviru HDZ-a organiziramo tajnu mrežu koja će otkrivati agente KOS-a ubačene u HDZ. Rekao je kako HDZ ima nadzor nad bivšom UDBA-om ali ne i nad KOS-om, pa se njih moramo čuvati. Nitko od nas nije imao nikakvog iskustva sa obavještajnim službama pa nismo znali što bi trebali raditi, ali smo sumnjičavo počeli gledati druge članove HDZ-a. Primijetio sam kako i nas drugi gledaju sumnjičavo, te sam stekao dojam kako je isti zadatak Šeks dao i drugim grupicama, pa sad svako u svakog sumnja. Uskoro su svi aktivniji članovi pozvani na prvu sjednicu Glavnog odbora. Na tom sastanku, između ostaloga,
imenovan je, na iznenadni prijedlog Ivana Vekića, Odbor za Slavoniju i Baranju. Za predsjednika Odbora određen je Branimir Glavaš, a dopredsjednici su: Ivan Vuletić, Leticija Drndić Antolić, ja (Tihomir Čuljak), tajnik Ivan Tabak te blagajnik Zvonko Rogalo. Je li ovaj iznenadni prijedlog, bez dogovora s članovima odbora iz Osijeka, Vekić smislio sam, ili je to učinio u dogovoru s Manolićem nikad nismo uspjeli doznati, ali je poslije bilo očito kako je to učinio s namjerom bacanja razdora među članove osječke grupe koja je bila pod nadzorom Šeksa. Izlaskom iz dvorane počelo je gunđanje o načinu izbora ovog odbora (iznenadni Vekićev prijedlog bez konzultacija s članovima Odbora iz Osijeka), i o tome tko je ta Leticija. Dolaskom u Osijek moj je brat odlučio otići do Glavaša i tražiti ponovni izbor odbora, s tim da ga sami članovi iz Osijeka izaberu. Pokušao sam ga odgovoriti od toga, ali nije išlo. Otišao je do Glavaša i tada su se posvađali. Budući da je većina članstva tražila ponovno biranje odbora, a Glavaš je to odbijao, napadi su se sve više okrenuli prema njemu. Na prvom sastanku Odbora u restoranu »Lovački Rog« tajnik Tabak je podnio ostavku, a umjesto njega, na Glavašev je prijedlog na mjesto tajnika kooptiran Ivan Cvitković, koji se u tom trenutku »slučajno« zatekao nekoliko metara dalje za šankom. S nekim iz odbora je došao, te je čekao završetak sastanka. Ivan Tabak je bio dugogodišnji Glavašev prijatelj i zajedno su, navodno, osnovali neku tajnu hrvatsku organizaciju koja se nikada ničim nije oglasila i koju policija nikada nije otkrila. Bilo mi je čudno što on podnosi ostavku. U početku sam mislio kako o politici voli filozofirati, ali ga tajnički poslovi ne zanimaju. Tek kasnije mi je palo na pamet kako je ostavku podnio vjerojatno zato da bi se mogao ubaciti među “pobunjenike” i preuzeti vodstvo “pobune”. Cvitković je bio Tabakov kolega iz pošte, gdje je radio kao monter. Nakon ovog sastanka Šeks je otišao na turneju po Australiji i kad se vratio, nije znao oko čega se svađamo. Koordinacija između odbora za Slavoniju i Baranju i središnjice u Zagrebu vršila se preko Šeksa i manje Glavaša, a i Vekić je imao stalne kontakte sa središnjicom. Njegovi kontakti išli su uglavnom preko Perice Juriča glavnog terenskog operativca stranke koji se predstavljao kao student koji ima vrlo veliki broj poznanstava širom Europe. Perica Jurič je često obilazio teren, ali je rijetko kontaktirao s izabranim ili imenovanim odborima. Uglavnom je tajno prenosio informacije istaknutim članovima HDZ-a i s povratnim informacijama upoznavao predsjednika stranke Franju Tuđmana, te Jožu Manolića. U Osijek je često dolazio kod Ivana Vekića što ostali članovi Slavonsko baranjskog odbora često i nisu znali. Iako su svađe između Obora za Slavoniju i Baranju te ostalog aktivnog članstva tinjale, svi smo i dalje radili na širenju organizacijske mreže na području cijele Slavonije, pa čak i na području Bosne i Hercegovine te Dalmacije, uglavnom preko studenata iz tih krajeva. Nedugo nakon izbora Odbora za Slavoniju i Baranju organizirali smo večeru za predsjednika stranke dr. Franju Tuđmana. Na večeru je došao predsjednik sa sinom Stjepanom i nekoliko članova stranke iz Zagreba, a nas je iz Osijeka bilo pedesetak. Kada je počela večera prišao mi je Vladimir Flačer, Glavašev susjed, i ispričao kako je nekoliko dana ranije vozio Šeksa i Pericu Juriča u Zagreb te kako su oni u automobilu zaključili da su braća Čuljak naivna za politiku te ih treba isključiti iz svih odbora. Imao sam osjećaj kako Flačer očekuje da ću tu pred dr. Tuđmanom reagirati i napraviti incident. Mogao mi je ovu priču ispričati dan prije ili poslije, ali je odabrao trenutak kada je večera bila na početku. Dan poslije susreo sam Šeksa nasamo i pitao ga o onome što je Flačer ispričao. Vladimir Šeks je sve porekao. Povećanjem broja članova osjećali smo se sve jači pa smo i sve javnije nastupali. Koncem ljeta 1989. u Studenskom domu organizirali smo prvu javnu skupštinu za izbor Izvršnog odbora za grad Osijek. Pred ove unutarstranačke izbore Flačer se ponovno počeo pojavljivati, a Šeks ga je uzeo u zaštitu. Po tom sam zaključio kako mi je Šeks lagao. Tada sam počeo razmišljati o
napuštanju politike. Na skupštini je izabran odbor koji je imao zadatak osnivati temeljne odbore u općini Osijek, dok je Odbor za Slavoniju i Baranju nastavio rad po drugim općinama. Osječki odbor je sastavljen 50% od mlađih aktivnijih članova, uglavnom studenata ili onih koji su tek završili fakultet i koji su imali zadatak raditi na širenju organizacije, te 50% starijih ljudi, uglavnom poznatih iz 1971. godine, koji su svojim imenom trebali dati ozbiljnost stranci. Između Odbora za Slavoniju i Baranju s jedne, te aktivnog mlađeg dijela Osječkog odbora nastavljena je svađa koja je od prije tinjala. Osnovana je i studenska sekcija. Rivalitet između Odbora za Slavoniju i Baranju s jedne strane te Osječkog odbora i studenske sekcije s druge strane bio je toliki da se nisu mogli složiti ni u tome kakav će natpis pisati na vratima kupljenih prostorija u kojima smo se sastajali. Iako smo na terenu surađivali i nastojali svađe skriti od javnost, pri susretima sam povremeno služio kao jedina veza u komunikaciji između Osječkog i Slavonskobaranjskog odbora. Budući da sukobe nismo znali prebroditi, oni su na Prvom općem saboru HDZ-a nastavljeni. Mnogima se nije sviđalo što je dr. Franjo Tuđman jedini kandidat za predsjednika. Iako su svi bili za njegov izbor, smatrali su kako treba imati bar formalnog protukandidata. Jedna grupa je predložila Zdenki Babić Petričević da se formalno kandidira kao drugi kandidat za predsjednika, ali je ona to odbila. Dr. Tuđman je saznao za ovo pa je sam nagovorio Hrvoja Hitreca da mu bude protukandidat. Glavna stvar na kongresu je bila tko će sve biti govornik, a to je određivao predsjednik Tuđman. Iz Osijeka govornici su bili Šeks i Vekić. Šeks je uspio među govornike ugurati Branimira Glavaša, a Vekić je preko Perice Juriča i Manolića uspio ugurati i Leticiju Drndić. Đapić je počeo lobirati kako bi se i on ugurao među govornike ali nije uspijevao. Dan prije odlaska na kongres doznao sam kako je Tabak nagovarao Đapića da se na samom kongresu sastavi peticija za raspuštanje Odbora za Slavoniju i Baranju. Na kongresu, u kuloarima, neki su članovi Osječkog Odbora rekli kako nemaju nište protiv mene i da moje ime treba izostaviti. Tada je sastavljen novi tekst peticije u kojemu je traženo izbacivanje iz Odbora za Slavoniju i Baranju svih osim mene. Nisam vidio koristi od takve peticije, ali sam smatrao kako svatko ima pravo na peticije. Kad sam shvatio kako član kongresa Đapić, koji je skupio 50 potpisa članova kongresa na peticiji, ne može izići za govornicu pročitati svoj govor, shvatio sam kako je stranka bespovratno otišla u smjeru koji nisam želio i kako je moj rad u HDZ-u završen. Tada sam se pridružio onima koji su napustili kongres. Ivan Vekić se nije pridružio iako nas je Tabak uvjeravao kako je to obećao učiniti. Malo kasnije je došao za nama, ali ne kako bi nas podržao, već kako bi nas nagovorio na povratak. Nakon otprilike pola sata, na nagovor ljudi iz inozemstva, vratili smo se u dvoranu. O ovom incidentu pisale su sve jugoslavenske novine iako im nitko nije htio reći što je uzrok našeg izlaska. Povratkom u Osijek Šeks je sazvao zajednički sastanak Odbora za Slavoniju i Baranju te Gradskog odbora. Tražio je od svakoga iznošenje svega što znade o peticiji. Kada je došao red na mene, podnio sam ostavku na sve funkcije u stranci, čime je rad u HDZ-u za mene okončan. Nakon toga Šeks je suspendirao sve potpisnike peticije koji se nisu pokajali. Kasnije smo razmišljali o tomu tko je organizirao peticiju. Jedna je pretpostavka bila da je to bio Vekić koji je preko nekoga, navodno Tabaka, peticiju predložio Đapiću, a cilj joj je bio rušenje Glavaša. Druga je pretpostavka bila da je sam Glavaš preko Tabaka sve organizirao, a da mu je cilj bio eliminiranje lokalne konkurencije. Znao je kako Tuđman ne podnosi nedisciplirane članove stranke i kako bi peticija mogla završiti onako kako je i završila. Analizom puno kasnijih informacija zaključio sam kako je ova peticija unaprijed koordinirana između Vekića i Manolića preko Manolićevog teklića Perice Jurića, a Vekić je za protuuslugu među govornike uspio ugurati
svoju kandidatkinju Leticiju Antolić Drndić. Tabak, Đapić i svi mi ostali bili smo samo neiskusni i nesvjesni suradnici Jože Manolića, te smo poslužili samo kao naivni izvršioci, unaprijed osuđeni na uklanjanje iz stranke. Za peticiju su unaprijed saznali Glavaš i Šeks. Kako bi to spriječio Glavaš je vjerodajnice za ulazak Osječana na kongres podijelio Đakovčanima, pa su se Osječani morali fizički izboriti za ulazak u dvoranu, čime je njihova odlučnost prema Đapićevoj peticiji samo pojačana. Umjesto suspendiranih, u Osječki gradski odbor su kooptirani novi članovi, i to je postala redovita praksa u stranci. Osnivači iz Osijeka koji su ostali uz Šeksa i Glavaša Šeks je nastojao trajno vezati uz sebe tako da ih je, preko nekog drugog navodio na nešto protuzakonito, a pojedinci koji su upali u takve "navlakuše" zaštitio je od policijskog progona. Prijave i tužbe je držao u ladici, te ih je tako vezao u poslušnički lanac. Isto to radio je i Glavaš. U političkim događajima nakon toga više nisam sudjelovao sve do demonstracija protiv šefa MUP-a, kada je već postalo očito kako srbijanske obavještajne službe putem medija vrše psihološke pripreme za rat. Tad sam se ponovno sastao s Glavašem i dogovorio se o tomu kako može računati na mene i moje za borbu spremne prijatelje u slučaju rata. U lipnju 1989. Milošević je raspisao zajam za preporod Srbije i skupljanje je trajalo do kraja ožujka 1991. godine. Srbi iz Srbije i svijeta uplatili su Beogradskoj banci oko 87 milijuna dolara, a nakita i zlata u vrijednosti od oko 400.000 DEM. Veći dio spremljen je na Cipar odakle su se plaćala lobiranja po svijetu za interese projekta »Velika Srbija«, a ostalo je uglavnom potrošeno na financiranje paravojnih postrojbi u Srbiji i Hrvatskoj. Mnogi su Srbi iz hrvatskih poduzeća vikendom odlazili na barikade te su se ponedjeljkom vraćali na svoj posao. Povjerljivim osobama su se hvalili zarađenim dnevnicama.
2. PRIPREME ZA VOJNI UDAR Dana 26. 2. 1990. pojedini neupućeni generali iz Generalštaba počinju shvaćati kako je Miloševićev plan razbiti Jugoslaviju, pa tako načelnik Generalštaba JNA »oštro napada srpsku politiku. Smatra kako je Srbija ostala sama, da je protiv nje Slovenija, Hrvatska, BiH, Makedonija i pola Crne Gore (...) za sve je to krivo neinteligentno srpsko rukovodstvo«. Dana 26. 3. 1990. godine, dva mjeseca prije smjene vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji, na sastanku rukovodstva Srbije javno je odbačen »kurs obrane cjelovitosti Jugoslavije«, a usvojeno je njeno razbijanje i stvaranja »Velike Srbije«. Javno je rečeno:«Srbija će odbiti konfederaciju jer je ona samo prijelazni trenutak u samostalne države. Srbija će zajedno s Crnom Gorom, Makedoniju nećemo moliti. BiH neće moći opstati kao država. Moguć je sukob Srba u odcijepljenim republikama, jer oni neće prihvatiti status nacionalne manjine u Hrvatskoj i BiH… « JNA je mislila drugačije pa je mjesec dana prije izbora na sastanku armijskog vrha s rukovodstvom RH Hrvatske, JNA tada Račanovu vladu otvoreno upozorila kako će oni «dovesti ustaše na vlast». Prema knjizi Veljka Kadijevića «Moje viđenje raspada» JNA je tada imala plan Strategije upotrebe oružanih snaga Jugoslavije. U tom planu stoji: «Treća faza nastupa kada Nemačka preko Evropske zajednice otvoreno preuzima upravljanje Jugoslavenskom krizom, tjera Sloveniju i Hrvatsku na ubrzanu secesiju putem primene nasilja, istovremeno priprema građanski rat u Bosni i Hercegovini i to u dvojakoj funkciji – definitivnom razbijanju Jugoslavije na takav krvav i surov način da se Jugoslavija više nikada ne povrati na istorijsku scenu; i kao dobar povod za politički i vojni udar na Srbiju s ciljem da se porazi i ponizi, svede na beogradski pašaluk i dobije lekciju za sva vremena. Na početku te faze zadatak oružanih snaga se bitno mijenja i sastoji se od – 1)obrane srpskog naroda u Hrvatskoj i njegovog nacionalnog interesa; 2)izvlačenje garnizona JNA iz Hrvatske; 3) pune kontrole Bosne i Hercegovine s krajnjim ciljem da se obrani srpski narod i njegova nacionalna prava kada to postane aktualno; 4)stvaranje i obrane nove jugoslavenske države onih jugoslavenskih naroda koji to žele, u ovoj fazi srpskog i crnogorskog naroda.» U provedbi zadaća JNA Kadijević nabraja i tri načela kojih se treba držati. Jedno od tih načela je: «Svjesno dozvoliti da neprijatelj prvi napadne i to tako da cijeli svijet jasno vidi ko je agresor i šta hoće. Ovo je ključni stav zbog kojeg smo bili često kritikovani, čak nazivani izdajicama i sl., međutim, nama je bilo potpuno jasno da bi radeći suprotno, kako su inače neki sugerisali, pored ogromnih političkih gubitaka u datim međunarodnim okolnostima, potpuno upali u zamku brze i razorne vojne odmazde koja bi se u prvom redu sručila na Srbiju…» Iz ovog strateškog plana se vidi utjecaj velikosrpskih akademika koji su nastojali JNA zastrašiti Njemačkom koja je tada realno bila zauzeta integracijom svojeg istočnog dijela, te
generale iskoristiti za ostvarivanje svojih ciljeva, tj., Jugoslavensku vojsku pretvoriti u Velikosrpsku vojsku. U tom cilju su ih uvjerili kako iza Hrvatske i Slovenske želje za osamostaljenjem stoji tadašnji politički patuljak Njemačka, a politički nepismeni i komunističkom ideologijom zadojeni paranoični JNA generali su tu priču bez rezerve prihvatili, ne shvaćajući kako je međunarodna zajednica sve radila kako bi sačuvala Jugoslaviju, a srušila samo komunistički poredak. Između 22. i 23. 4. 1990. održan je prvi krug prvih višestranačkih izbora. Prva hrvatska vlada imenovana je 30. 5. 1990. na čelu sa Stjepanom Mesićem, a druga 24. 8. 1990. na čelu s Josipom Manolićem. Sve položaje u vladi dobili su bivši članovi SKJ iz sastava takozvane HDZove ljevice, dok su pripadnici HDZ-ove desnice dobili vlast u općinama. Ovime je spriječen strah bivših komunista od promijene vlasti, čime je omogućeno preuzimanje vlasti i onemogućeni sukobi između bivših komunista i njihovih žrtava. Odmah nakon izbora u Hrvatskoj Srbi su po srpskim selima sve više otkazivali poslušnost institucijama Hrvatske države. Dana 17. lipnja 1990. na sjednici Glavnog odbora HDZ-a - traži se konfederalno uređenje SFRJ, što je za Tuđmana, kasnije će se vidjeti bila taktika, iako je projugoslavenska frakcija HDZ-a iskreno tražila konfederaciju kao maksimalni stupanj dozvoljene dezintegracije Jugoslavije u kojoj su oni željeli imati glavnu gospodarsku snagu. Iako je i Hrvatskoj i Sloveniji strateški cilj bio samostalne republike pred međunarodnom zajednicom (osobito Velikom Britanijom) Predsjednici Tuđman i Kučan zagovarali su konfederativno uređenje, znajući kako će ga Milošević odbiti. Na taj način je on postao krivac za raspad Jugoslavije. Miloševiću je strateški cilj bila Velika Srbija, ali je zbog taktičkih razloga zagovarao centraliziranu Jugoslaviju. Znao je kako će Tuđman i Kučan odbiti njegov prijedlog unitarne Jugoslavije, što je njemu odgovaralo kako bi preuzeo kontrolu nad srbijanskim Jugoslavenima koji su željeli upravo takvu Jugoslaviju. Dana 17. 8. 1990. Srbi su održali svoj referendum o »Srpskoj autonomiji« uz blokadu cesta koje vode prema Kninu, Obrovcu i Benkovcu. Milan Babić je istoga dana u Kninu proglasio ratno stanje. Sve više komunikacija u Hrvatskoj ispresijecano je barikadama, a Hrvatska se počela naoružavati i pripremati za obranu te je sve odlučnije išla prema osamostaljenju. U reorganizaciju zapovijedanja JNA potkraj osamdesetih (vojišta umjesto armija) uključeno je i podčinjavanje republičkih i pokrajinskih stožera TO zapovjedništvima vojišta, čime su republike u značajnoj mjeri izgubile kontrolu nad TO. U vrijeme izbijanja opće političke krize u SFRJ projugoslavenski orijentirani vrhovi JNA ocijenili su kako je i samo postojanje TO velika prijetnja projektiranoj centralizaciji Jugoslavije, a Kadijević ju je nazvao “objektivno velikom podvalom”. Budući da su doktrinarna rješenja za uporabu JNA u “izvanrednim prilikama” još od sredine osamdesetih godina predviđala da se u kriznim situacijama “sva materijalna sredstva TO smjeste u skladišta JNA”, JNA je izbijanjem krize pokrenula svoje dugo vremena pripremane i planirane akcije. Na temelju naredbe Generalštaba JNA od 14. 4. 1990. godine JNA je sredinom svibnja, oko prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i u času konstituiranja nove višestranačke vlade u Sloveniji, oduzela oružje TO koje do tada nije imala pod kontrolom (u Hrvatskoj gotovo sve oružje, tj. oko 400.000 cijevi, dok su slovenske vlasti uspjele zadržati oko 30% oružja). Time je JNA poništila federalizam i značajno promijenila odnos snaga te su protivnici centralizma ostali bez ikakve obrane. Za vrijeme dok je JNA stavljala pod svoj nadzor oružje TO, SKH je svojim najpovjerljivijim članovima podijelila oko pet tisuća kratkih UZI-ja što je otkriveno tek kasnije kad je saborska komisija istraživala ovaj
slučaj. TO u Srbiji nije nikada bila razoružana, a Milošević je i 1991. godine obavljao smotre republičke TO u Vojvodini. U rujnu 1990. sudjelovao sam u preuzimanju prvih 650 od 8.000 kalašnjikova koje je Špegelj noć prije uvezao iz Mađarske, a koji su noću, tajno, istovareni u staroj kući Adama Meštrovića u Petrijevcima. Dio kalašnjikova isporučen je Merčepu za područje MUP-a Vukovar, dio u Orahovicu, a dio u Baranju, dok smo ostale podijelili po mjesnim zajednicama općine Osijek preko povjerljivih ljudi. Dio oružja koji sam odnio kući za svoje ljude i za studentsku sekciju HDZ-a spremio sam u jedan mali podrumčić, te su po njega dolazili pojedinci idućih nekoliko noći autima. Susjedi su primijetili parkirane automobile i dolazak nepoznatih ljudi, pa sam nakon nekoliko dana čuo priču po susjedstvu koja je glasila: «Evo i braća Čuljak nešto kradu pa njihovi lopovski kompanjoni dolaze noću po to.» Oružje iz ovog kontingenta nije dijeljeno preko policije jer ni sama nova hrvatska vlast nije imala povjerenja u većinu njezinih pripadnika. Tek znatnijom mobilizacijom novih policajaca, tzv. specijalaca, ova je institucija postala instrument hrvatske vlasti. U jesen 1990. admiral Mamula posjetio je London, general Blagoje Adžić Pariz, a admiral Stane Brovet Moskvu da bi procijenili na koji bi način Međunarodna zajednica odgovorila na vojni udar u Jugoslaviji. “Armija je zaključila da se Velika Britanija i Francuska ne bi protivile.” Rusija je pozdravila plan, iako je jasno stavila do znanja kako takvu akciju neće javno podržati. Englezi su Mamuli obećali kako će ga podržati u ulozi «novog Tita», iako su to već obećali i Anti Markoviću. Na taj su način željeli vezati uz sebe i hrvatske Jugoslavene (Manolića, Boljkovca, Mesića, generala Špegelja i druge koji su gurali Markovića u ulogu novog Tita), kao i srpske Jugoslavene (Mamulu, generala Ađića, Jovića i druge). Istu stvar su obećavali i jednima i drugima, a Markoviću su jedno kratko vrijeme pružili i konkretnu financijsku pomoć za stabiliziranje Jugoslavenskog dinara, čime je dinar oko pola godine postao konvertibilan. Time su postigli kratkotrajno uvjerenje građana kako je bankarski sustav stabilan, te su mnogi naivni građani svoje novčane zalihe uložili u banke, da bi malo kasnije ostali bez tih ušteđevina u procesu vrlo naglog jačanja inflacije, čime su im ulozi potpuno obezvrijeđeni. Oni koji su uložili novac na deviznu štednju vrlo brzo su shvatili kako taj novac više ne mogu dići. Na taj su način europske banke financiravši Markovićev stabilizacijski plan omogućili pljačku neinformiranih građana koji su svojim mukotrpnim radom i u vrijeme komunizma uspjeli nešto uštedjeti. Svoje uštede su uspjeli sačuvati samo oni koji su novac uspjeli iznijeti u strane banke, a to su obično bili komunistički tehnomenađeri i udbaši koji su vrlo dobro znali što se sprema, te su imali mogućnost iznošenja novca preko granice. Oko mjesec dana nakon prve podjele oružja uvezeno je još 8.000 kalašnjikova koji su prema zapovijedi Josipa Manolića preko policijskih postaja podijeljeni pripadnicima pričuvne policije, među kojima je bilo desetak posto osoba kriminalne prošlosti. Na području Slavonije podjelu je nadzirao Ivan Vekić. KOS je vrlo brzo otkrio podjelu oružja i velik dio ljudi koji su ga dobili, te je JNA između 3. i 4. 12. 1990. godine planirala oduzimanje toga oružja i uhićenje svih koji su ga imali i koji su ga dijelili. Kako bi se to spriječilo, žurno smo prebačeni u sastav pričuvne policije da bi tako legalizirali posjedovanje oružja, pri čemu smo dobili i iskaznice pričuvne policije. Time smo prešli u nadležnost policije i bilo bi normalno da je policija preuzela nadzor nad nama, tj., da nas je formacijski ustrojila u satnije, vodove, odjeljenja, da su nam odredili zapovjednike, organizirali nekakvu obuku i počeli davati zadatke. Boljkovac kao Ministar MUP-a u cilju ustroja antiterorističkih postrojbi od policijske pričuve nije poduzeo apsolutno ništa, kao da mu je
odgovaralo stanje anarhije. A anarhija je jedino što se može dogoditi kad naoružani ljudi nemaju zapovjednike. Upravo to se i počelo događati. Pojedine prijateljske skupine su same između sebe izabirali neformalne lidere koji su sami predlagali što će se raditi. U početku se nije radilo ništa, a kasnije su se sve češće počele poduzimati akcije samoinicijativnih pregleda automobila noću na samoinicijativno izabranim punktovima, nadzor sumnjivih Srba, osobito u mjestima oko Srpskih sela nakon što bi se u tim selima primijetile nepoznate osobe sa kokardama i slično. Za razliku od većine tada mobiliziranih pripadnika pričuvne policije, od jednog djela tada naoružanih osoba kriminalne prošlosti, formirane su poluvojne formacije sa vrlo jasnim formacijskim ustrojem. Organizirani su u posebne skupine sa samostalnim zapovjednicima i djelovali su kao posebna postrojba pričuvne policije za posebne namjene, a kojoj je izravno zapovijedao tadašnji šef svih obavještajnih službi i kasniji Predsjednik Vlade Manolić, te Ministar unutrašnjih poslova Boljkovac. Vrlo brzo počelo je noćno rušenje partizanskih spomenika od strane nepoznatih počinitelja, na što je oficirski kadar JNA bjesnio. Lokalni policijski zapovjednici i ogranci HDZ-a nisu imali nikakvog nadzora nad ovim skupinama. Te posebne pričuvne jedinice policije, veličine od voda od satnije, (najčešće 15 do 40 ljudi, a vrlo rijetko više) kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina dobivali su zapovjedi od Manolića ili nekog njemu direktno podčinjenog. Logistički su bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja nisu ni znali da ove skupine polukriminalaca pripadaju policiji, pa su mislili kako ih štite pojedinci iz HDZ-a. Istovremeno su i lokalni HDZ-ovci mislili kako s njima zapovijedaju pojedinci iz policije, a sa time su bili zadovoljni kako se ne bi morali petljati sa kriminalcima. Odmah po formiranju, ove skupine su od Manolića i Boljkovca dobili policijske iskaznice sa slikom i vrlo visokim činovima, za razliku od običnih članova pričuvne policije koji su dobili iskaznice bez slike i bilo kakvog čina. O formiranju ove postrojbe Predsjednik Tuđman (a kasnije i Šušak) je znao onoliko koliko mu je rekao Josip Manolić i njegovi ključni kadrovi; Ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac i kasnije Ivan Vekić, te Ministar obrane Martin Špegelj, a oni su mu najvjerojatnije rekli kako je bolje imati kriminalce uz nas nego da ih netko organizira protiv nas (što je bila uobičajena priča u to vrijeme). A vjerojatno su mu i pridodali kako je najbolje bivše kriminalce slati na najopasnije zadatke, pošto nema velike štete ako poginu. Zapovjednici pojedinih odreda se nisu međusobno poznavali, a i kad jesu bili su najčešće u međusobnom sukobu. Većina pripadnika ovih posebnih jedinica imala je iskustva u sukobu sa zakonom. Odmah po formiranju posebne pričuvne policije objašnjeno im je kako nitko nije dobio državu bez rata, te kako je potrebno, sitnim incidentima isprovocirati sukobe s JNA i podići borbeni moral Hrvata. Stvarna uloga ovih postrojbi bila je, u početku, incidentima izazvati JNA na vojni udar, a kasnije, nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske. Ove uloge većina njenih pripadnika i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali kako rade za dobrobit Hrvatske. Ove skupine su odmah, a osobito od travnja 1991. počele i same nabavljati oružje, te ga prodavati na crnom tržištu, gdje se cijena kretala do 3.000 njemačkih maraka za jedan kalašnjikov, čime je ostvarivana desetostruka zarada. Zahvaljujući ovim postrojbama posebne pričuvne policije trgovina oružjem naglo je procvjetala. (Osim «specijalnih zadataka» kao što je rušenje partizanskih spomenika, ove posebne jedinice politički zaštitnici su navodili i na reketarenje pojedinaca koji su nepredviđeno pokušavali od sitnih poduzetnika postati «kapitalisti», a nisu bili na spisku podobnih tehnomenadžerskih komunističkih kadrova koji jedini smiju postati «kapitalisti». Ovo reketarenje je znatno smanjeno tek 1992. kad su se razvojačeni branitelji s oružjem počeli vraćati kući, te su uzeli u zaštitu svoje poduzetne poznanike.)
Početkom 1991. godine Hrvatska je usporila tempo nabave oružja kako bi pridonijela smirivanju situacije i sprječavanju vojnoga udara. Tuđman se suprotstavljao svim ofenzivnijim zamislima vjerujući kako je političko rješenje moguće, a u otvorenom bi sukobu s JNA u tom trenutku Hrvatska bila siguran gubitnik, te bi tako izgubila svoj politički kapital u međunarodnoj javnosti, koja ionako nije bila sklona raspadu Jugoslavije. Pripadnici projugoslavenske frakcije DB-a i KOS-a infiltrirani u HDZ širili su priče kako nitko nije dobio državu bez rata, te kako rat treba isprovocirati, ako ga sami Srbi ne izazovu. U to vrijeme čak je i Josip Manolić, na zatvorenim skupovima pjevao «ustaške» pjesme kako bi poticao, među oficirima JNA uvjerenje o «ustaškoj» vlasti u Hrvatskoj i potrebi vojnog udara. Svoje sudjelovanje u pjevanju objašnjavao je potrebom dizanja borbenog morala među hrvatskim narodom. Nabavljeno protuoklopno i protuzračno oružje s vrlo malo streljiva uglavnom je bilo podijeljeno jedinicama koje su štitile državni vrh i ključne točke oko Zagreba, dok je ostalo oružje podijeljeno širom Hrvatske. Istovremeno s Tuđmanovim pokušajima smirivanja situacije projugoslavenska frakcija HDZ-a počela je širom Hrvatske s akcijama dizanja u zrak srpskih automobila i kuća, te telefonskog zastrašivanja pojedinih Srba. Izvođači ovih akcija najčešće su bili infiltrirani u HDZ ili državne službe, a nakon akcija su obilazili lokale i pričali kako pojedini lokalni istaknuti hadezeovci iz državotvorne frakcije opet nešto dižu u zrak. U ovom je posebnu ulogu imao Slobodni tjednik, list pod nadzorom projugoslavenske frakcije KOS-a u HDZ-u, koji je svojim tekstovima raspirivao mržnju i organizirani kaos. Istovremeno su rušeni i mnogi partizanski spomenici što su vršili uglavnom pripadnici posebne pričuvne policije. Ove specijalne operacije KOS-a i DB-a odgovarale su svima koji su željeli isprovocirati vojni udar, a odgovarale su i Miloševiću koji je želio radikalizirati Srbe, te ih tako mobilizirati na svom programu Velike Srbije. Dana 8. 1. 1991. Skupština Srbije donijela je Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara (1,4 milijarde dolara) bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Tim su novcem povećane plaće i oficirima JNA, čime je Milošević stekao njihovu naklonost, a povećanjem mirovina osigurao je i pobjedu na izborima. Nakon političkog raspada Jugoslavije ovo je značilo i monetarni raspad, te je preostao samo vojni raspad. Ovu vrstu pljačke Hrvatska je mogla spriječiti samo uvođenjem vlastite valute, a pripreme za to su trajale gotovo godinu dana. U to vrijeme je Milošević pod svaku cijenu nastojao u saveznu vladu postaviti svog čovjeka, ali je Predsjednik SIV-a Ante Marković sve njegove kandidate odbijao. A tada je Milošević kao kompromis predložio Petra Gračanina, Titovog prvoborca i generala koji nije bio velikosrpske orijentacije, te ga je Marković prihvatio. Gračanin je u to vrijeme bio predsjednik Predsjedništva Srbije. Ovime je Milošević mislio kako dobiva svog čovjeka na mjestu ministar saveznog MUP-a, ali je u stvari ojačao Marković, pošto je Gračanin kasnije u suradnji sa Hrvatskim ministrom MUP-a Boljkovcem počeo krojiti planove kako ukloniti i Miloševića i Tuđmana. Nakon što je ojačao dolaskom Gračanina Ante Marković je pokrenuo tajne pregovore oko smjenjivanja Veljka Kadijevića, u kojeg nije imao povjerenja, kako bi na njegovo mjesto doveo Generala Antuna Tusa i tako spasio Jugoslaviju. Dana 10. 1. 1991. Predsjedništvo SFRJ izdalo je zapovijed za rasformiranje republičkih TO, što je bila priprema za vojni udar. Dana 16. siječnja 1991. godine predsjednik Srbije Slobodan Milošević prisustvovao je
ručku s ambasadorima zemalja Europske unije. On ih je upozorio kako će u slučaju raspada Jugoslavije Srbija tražiti novu srpsku državu koja neće biti ograničena na “administrativni entitet” koji je trenutno u vlasništvu Srbije, nego će to biti “otadžbina svih Srba”. Milošević je rekao i kako dopušta odlazak Slovenaca, a o Makedoniji još uvijek raspravlja. Bio je vrlo jasan o dijelovima Hrvatske koji su nastanjeni Srbima, o Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini: oni će ostati dio Jugoslavenske federacije. Izrekao je jasno upozorenje ambasadorima: “Pozicija koju sam za vas sada skicirao je krajnji kompromis koji je Srbija voljna prihvatiti. Ako se ovo ne može ostvariti mirnim putem, onda je Srbija prisiljena da upotrebi sredstva sile koja mi posjedujemo a oni ne.” Dana 23. 1. 1991. u Beogradu su se sastali Milošević i Izetbegović. Poslije sastanka istaknuta je puna suglasnost da se sačuva Jugoslavija. Izetbegović izjavljuje: «Srbija uvjetuje suverenitet BiH opstankom Jugoslavije.» (Tada se još uvijek Milošević trudio Izetbegovića pridobiti na svoju stranu, kako Hrvatska i BiH ne bi sklopile vojni savez, tj. kako on ne bi morao istovremeno ratovati i u Hrvatskoj i u BiH, ali je koncem 1991. kad je rat u Hrvatskoj primiren odbijao Izetbegovićeve ponude ostanka BiH u Jugoslaviji). Dan kasnije 24.1.1991. u Beogradu su se sastali predsjednici Srbije i Slovenije Slobodan Milošević i Milan Kučan postižući sporazum kojim se Sloveniji omogućuje nesmetan odlazak iz Jugoslavije. «Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredjeljenje (a ne republika), koje ne može biti ničim ograničeno, osim jednakim i istim takvim pravom drugih naroda… Slovenija uvažava interes Srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes treba poštovati.» Ovim dogovorom Slovenija je, u svom interesu, pristala na koncepciju Velike Srbije na štetu Hrvatske i BiH. (Slovenske su vlasti sa zadržanim oružjem od TO, kao i uvozom 5.000 automatskih pušaka s 5 milijuna metaka, oko 1.000 protuoklopnih sredstava te desetak prenosivih protuzrakoplovnih sustava, koristeći se organizacijskim temeljima TO do proljeća 1991. razradile planove obrane i uspjele organizirati snage jačine 12 brigada u koje je uključeno 20.000 ljudi, obučenih i pripravnih za eventualni napad JNA. Budući da u slovenskoj TO nije postojao značajniji postotak Srba u zapovjednoj strukturi, to im nije bilo teško napraviti. Slovenske su vlasti izvršile sve pripreme za uspješno osamostaljenje koje je predviđeno za 26. lipnja 1991. Unatoč više puta izrečenom Miloševićevom dopuštenju odlaska Slovenije iz Jugoslavije, reakcija vojske nije bila jedinstvena. Projugoslavenski dio Generalštaba bio je za prisilni ostanak Slovenije u SFRJ.) Dana 25. 1. 1991. u Virovitici JNA je pod vodstvom generala Vasiljevića uhitila predstavnike gradske vlasti i političkih stranaka Habjanca i Dečaka, a kasnije i druge pod optužbom «za rušenje državno političkog poretka», a ključni dokaz im je to što su sudjelovali u uvozu oružja u organizaciji ministra Špegelja. Istog dana Predsjedništvo SFRJ izdalo je naredbu o razoružavanju svih paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji, čime je počela operacija KOSa pod kodnim nazivom «ŠTIT», koja je planirana za 30.12.1990. ali je odgođena za 25 dana zbog toga što je makedonski član Predsjedništva Vasil Tupurkovski bio na službenom putu u Sad, a Generalštab se na ovako veliku akciju nije usudio bez odobrenja Predsjedništva SFRJ. JNA izdaje nalog za uhićenje Hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja, te od Predsjedništva SFRJ traži nalog za nasilno razoružanje hrvatskih «paravojnih postrojbi» i smjenu Hrvatskog vodstva vojnim udarom. Istoga dana JNA je planirala vojni udar. Tada je Špegelju, kao i Boljkovcu
uistinu prijetilo uhićenje samo od Milošićeve frakcije KOS-a koji su bili upoznati sa njihovom suradnjom u planu rušenja Miloševića, što je planirala projugoslovenska frakcija KOS-a. Taj prvi plan za vojni udar organiziran je nakon tajnog krijumčarenja oružja iz Mađarske. »Tajno« snimljen film o hrvatskom ministru Špegelju u kojemu on govori o uvozu oružja za potrebe Hrvatske i pripremi za obranu, snimljen je za opravdanje vojnoga udara. U filmu je prikazan razgovor između Špegelja i njegova suradnika, pripadnika KOS-a (obavještajna služba JNA), pri čemu Špegelj govori o naoružavanju »ustaša« i objašnjava kako treba pobiti sve srpske oficire u Hrvatskoj uključujući njihove žene i djecu. Kako ne bi bilo zabune, nekoliko je puta ponovio: »U stomak, u stomak«. Ovo je trebalo pred svijetom poslužiti kao dokaz genocidnosti hrvatske vlasti koja vlastite policajce navodi na činjenje zločina, čime bi vojni udar pred svjetskom javnosti dobio opravdanje. Film je prikazan 25. siječnja 1991. godine, poslije drugog Televizijskog dnevnika. Mesić, kao član Predsjedništva SFRJ, na iznenađenje svih prisutnih odmah je priznao autentičnost filma. U to su vrijeme u Beogradu na sastanku bili predsjednici republika i pokrajina. U Generalštabu je sve bilo spremno za aktiviranje plana po kojem bi JNA uzela stvar u svoje ruke i spasila Jugoslaviju. To je trebalo izvesti na sljedeći način: Predsjednici Slovenije, Hrvatske i BiH, zajedno s članovima Predsjedništva SFRJ bili bi uhićeni i odvedeni na unaprijed pripremljeno mjesto. Bili bi izolirani i bez kontakata sa svojim republičkim bazama. Istovremeno, specijalne operativne skupine JNA u glavnim gradovima republika i pokrajina uz pomoć “lojalnih elemenata” osvojile bi najznačajnije administrativne, policijske i medijske punktove. Planirano je aktiviranje plana odmah poslije emitiranja filma o Špegelju te poslije informacije za jugoslavensku i svjetsku javnost kako su republički rukovodioci zadržani u Beogradu “zbog osobne sigurnosti”. Tada bi vojska predala vlast jedinoj saveznoj instituciji koja je funkcionirala SIV-u koje je vodio Ante Marković. SIV bi za zapovjednika umjesto neodlučnog Kadijevića postavio projugoslovenskog generala Antuna Tusa, te bi se pripremio novi ustav po kojem bi se predsjedništvo marginaliziralo, a sva vlast bi pripala Markoviću. Kada se prilike u državi stabiliziraju, izbori za Jugoslavensku skupštinu, po principu jedan čovjek jedan glas, pod kontrolom Međunarodne zajednice organizirali bi se u roku od šest mjeseci. Time bi federalizam bio poništen, a obnovljena bi bila centralistička Jugoslavija. Velikosrbe to nije zanimalo pošto ni u vrijeme kralja Aleksandra nije uspjelo. Stvarni planeri ovog udara bili su Josip Manolić, te Predsjednik SIV-a Ante Marković i Stjepan Mesić koji su generala Kadijevića nagovarali na vojni udar, a imali su za to i podršku zapada, osobito Velike Britanije i SAD-a. Mesić je raznim provokacijama nastojao isprovocirati generalštab na vojni udar, pa je čak nastojao provocirati i obične građane Beograda. Dok se vozio po Beogradu uveo je običaj narediti svome tjelohranitelju da kroz prozor auta bejzbol palicom razbija vjetrobranska stakla i retrovizore svim vozilima koji se ne odmaknu dovoljno daleko od njegovog auta. Istovremeno sa projugoslavenskim vojnim planom «ŠTIT», velikosrpska frakcija u JNA pravila je svoj plan «RAM» prema kojem je trebalo postepeno osvojiti teritorij do rame (okvira) gdje bi se trebala uspostaviti granica velike Srbije. (Beogradski tjednik Vreme je 30. rujna 1991. objavilo neke detalje velikosrpskog plana «RAM», a mogli su ga dobiti samo od projugoslavenske frakcije KOS-a, kad su ovi zaključili da njihov plan «ŠTIT» više nema šanse za uspjeh.) Kako bi olakšali vojni udar JNA protiv Hrvatske, Amerikanci su istu večer Tuđmanu ponudili azil te prijevoz zrakoplovom u SAD za njega i njegovih 400 najbližih suradnika. Tuđman je tu ponudu odbio.
(Amerikancima je vojni udar odgovarao pošto bi time srušili republičke vođe, uključujući Miloševića, koji je kao agent provokator uspješno srušio komunizam, te je postao smetnja za daljnje planove koji su uključivali koncentraciju vlasti u rukama saveznih institucija. U tom trenutku nekoliko najvažnijih položaja držali su Hrvatski Jugoslaveni kao što su premijer Ante Marković, Ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, a na redu za Predsjednika Predsjedništva bio je Stipe Mesić. Ovo je Amerikancima, a i Britancima dugoročno odgovaralo pošto su željeli smanjiti utjecaj Srba u Jugoslaviji. Njima su Srbi bili dobri kao dežurni policajci Balkana dok su trebali blokirati transportni koridor Njemačka – bliski istok, ali im nisu bili povjerljivi kao čuvari koridora Rusija - Jadransko more. Iako je Rusija u tom trenutku bila u raspadu, dugoročno, zbog velikog teritorija i velike sirovinske baze ona je ostala veliki protivnik. Za blokadu Rusije pri izlasku na Jadran Amerikancima je trebala Jugoslavija u kojoj bi utjecaj Srba bio znatno manji, a utjecaj Hrvatskih Jugoslavena što veći, te su sve karte ulagali u njih.) O ovome je kasnije general Aleksandar Vaseiljević u intervju NIN-u rekao: «Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči da se donese kakva razumna odluka. Mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogao otac da mu bude. Ni na koga se nije obazirao. Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos s Mesićem, koga smo čak jednim delom pridobili za ideju suradnje sa Armijom. S Mesićem sam, kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacije i podatke jer smo mislili da možemo da sprećimo sukobe i ekstremizme. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hdzovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podatci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenje svih funkcionera MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao zeleno svetlo za akciju «ŠTIT» i hapšenja. Kad je utvrđen točan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme. Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu. Na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren. Svesni da je to bio početak kraja «slučaja Špegelj», nismo želeli da nam neka mala neopreznost ugrozi ogroman višenedeljni trud…. - Tada nastaje veliki obrt. Umesto da u 18. časova krenem u akciju, ja u isto vreme iz Zagreba letim specijalnim avionom za Beograd. Zašto za Beograd? Tako je naredio general Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu obranu. Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak Kolegijuma koji počinje u 18 časova u zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me je čekao na aerodromu Pleso. Što se događa s ekipom specijalaca? Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne poduzimaju, već da čekaju nova naređenja. U Beograd odlazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen. Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana. Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od Predsedništva države. Moja primedba da u tom kolektivnom šefu države sedi i jedan Stipe Mesić i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju, ne menja tok stvari. »
Te se večeri, general Veljko Kadijević koji je vagao između Miloševića, Ante Markovića i admirala Branka Mamule, nije usudio izvesti vojni udar bez odluke Predsjedništva, pa je akcija odgođena za 25. siječnja, kad se dio vodstva HDZ-a iz Osijeka sklonio u podrum osječkog MUPa pod Kirovu »zaštitu«. Glavaš nije imao povjerenja u Kira, pa se idućih dana na neko vrijeme, sa najbližim suradnicima sklonio u jednu privatnu kuću u Osječkom Vatrogasnom naselju, a preko nekoliko suradnika u koje nije imao povjerenja pustio je dezinformaciju kako se sakrio u selo Stari Perkovci pokraj Slavonskoga Broda. Plan nije aktiviran iz više razloga. U vojnom vrhu je postojala oštra borba između “srpske” i “jugoslavenske” struje. Srpska se zalagala za udar u korist Velike Srbije, pošto Velikosrbe nije zanimala nikakva Jugoslavija. Na iskustvima iz Kraljevine Jugoslavije su vidjeli kako bi Jugoslavija, bez diktature, mogla postati država u kojoj oni ne bi mogli dominirati. Oni nisu imali apsolutnu većinu u strukturi stanovništva, a demografski podatci su pokazivali loša kretanja za njih. Projugoslavenska struja je smatrala kako su za početak raspada krivi svi te ih treba sve, bez izuzetka, uhititi, uključujući i srpsko i crnogorsko rukovodstvo. Npr. mišljenje generala Svete Višnjića (zadnji zapovjednik ljubljanske VO) bilo je: “U interesu očuvanja Jugoslavije Miloševića treba rušiti svim sredstvima”. Kadijević je procijenio kako Milošević među Srbima i nižim oficirskim kadrom JNA ima toliku podršku da ga vojska ne bi mogla uhititi, a ako pokuša moglo bi doći do raspada same JNA. Zbog toga se odustalo od najradikalnijeg koraka, a u SSNO i Generalštabu je zaključeno kako će JNA biti s onim narodima “koji je žele” kao svoju. Zahvaljujući neslozi između srpskih Jugoslavena koji su za novog Velikog Jugoslavenskog vođu željeli admirala Branka Mamulu, te hrvatskih Jugoslavena koji su gurali Antu Markovića, sve veći dio Generalštaba se priklanjao Miloševiću. Najveći zagovornik Admirala Mamule bio je predsjednik stranke SK pokret za Jugoslaviju Blagoje Ađić, ali mu Kadijević nije pružio podršku kakvu je očekivao. Kadijević je vidio da Ate Marković ima podršku zapada, te da vjerojatno ne bi podržali Branka Mamulu, pa je zbog toga paralelno igrao i na kartu Miloševića. I Milošević je bio svjestan ovih nesuglasica u generalštabu pa je i sam ispipavao tko je od generala za njega a tko bi bio spreman na vojni udar protiv njega. To je činio čak i na takav način da je pojedinim generalima nasamo predlagao izvođenje vojnog udara i promatrao reakciju sugovornika i njihovu spremnost na takav korak. Dana 30. 1. 1991. Vojni sud u Zagrebu izdao je nalog za privođenje ministra obrane Republike Hrvatske Špegelja. Ovo je organizirala projugoslavenka frakcija KOS-a kako bi se s njega skinula sumnja za režiranje tajno snimljenog filma i kako bi se povećao njegov ugled u hrvatskoj javnosti. U tom su se razdoblju po cijelom Osijeku mogli zamijetiti nepoznati mlađi muškarci kako šeću po gradu. Jedne sam večeri u jednom osječkom kafiću primijetio za šankom dvojicu kratko ošišanih visokih muškaraca, po izgledu Crnogoraca. Pola sata prije sam ih primijetio u drugom kafiću u koji sam svratio. Jedan me prijatelj upitao: »Dal’ ti tebe prate?«. Izvadio sam iz jakne malokalibarski takmičarski pištolj, koji sam u tom trenutku imao uza se, te sam prijateljima usred gostionice pokazao kako se na pištolj stavlja prigušivač. Navedena su dvojica popila piće i nikada ih više nisam vidio. Od tada više nisam izlazio iz kuće bez oružja, a i uz krevet sam uvijek nešto imao. Tijekom veljače JNA je izazivala brojne incidente širom Hrvatske kako bi isprovocirala pripadnike MUP-a i pronašla izgovor za vojni udar iz plana «ŠTIT». Istovremeno su suradnici na vojnom planu «RAM» radili svoj posao, te su svakog dana postajali sve jači. Sve više su naoružavali srpska sela i općine u Hrvatskoj i BiH. Na području BiH glavnu ulogu u
naoružavanja Srba imao je general Nikola Uzelac, zapovjednik banjalučkog korpusa, koji je bio zadužen i za zapadnu Slavoniju. Načelnik SDB-a Srbije Jovica Stanišić i šef KOS-a Aleksandar Vasiljević (koji više nije bio siguran kom se prikloniti) dobili su zadatak naoružavanja Srba na području Hrvatske. Dana 22. 2. 1991. pripadnici »SAO Krajine« preuzeli su policijsku postaju u Pakracu, ali su je specijalne postrojbe hrvatskog MUP-a oslobodile 1. ožujka 1991. godine. Istog dana 22. 2. 1991. kad su četnici preuzeli policijsku postaju u Pakracu u Sarajevu na sastanku predsjednika svih republika Izetbegović je predložio «asimetričnu federaciju» tj., Srbija i Crna Gora u klasičnoj federaciji, Hrvatska i Slovenija u konfederaciji prema njima, a BiH i Makedonija jednako blizu i jednima i drugima. Dana 28. 2. 1991. »Srpska Krajina« donijela je odluko o izdvajanju iz Hrvatske i »priključenje« Srbiji. Dana 9. 3. 1991. beogradski dio projugoslavenske frakcija KOS-a, na čije čelo se probio Vuk Drašković, organizirala je demonstracije u Beogradu na Trgu slobode. Miting je formalno organiziran protiv informativnog monopola TV Bastilje. Stvarni plan bio je: dati vojsci razlog za izlazak na ulice, a kad se Vojska na to navikne postati će politički faktor. Nakon uhićenja studenata vojsku treba navesti na drugi korak, a to su oni protiv kojih su studenti protestirali, kao sukrivce za nerede u glavnom gradu SFRJ Beogradu. Na Trg Republike došlo je oko sto tisuća ljudi. Tijekom demonstracija povrijeđeno je 203, uhapšeno 108 građana i dvoje je poginulo. Na zahtjev Borisava Jovića, člana Predsjedništva SFRJ, na ulice Beograda su izišli tenkovi JNA kako bi pomogli miliciji u zavođenju reda. Uhapšen je Vuk Drašković, predsjednik SPO i lider opozicije. Predsjednik Tuđman, u strahu kako bi se demonstracije mogle pretvoriti u vojni udar, javno je preko televizije pružio podršku legalno i demokratski izabranom predsjedniku Srbije. Tuđman se opravdano bojao kako bi se u slučaju rušenja Miloševića vojni udar proširio na čitavu Jugoslaviju, što bi s tadašnjim odnosom vojnih snaga bilo obično tehničko pitanje. U tom slučaju od samostalnosti Hrvatske ne bi bilo ništa, JNA bi pohvatala 10.000. hrvatskih aktivnih policajaca i oko 20.000. polunaoružanih dragovoljaca iz pričuvne policije na noćnim stražama, te ih većinu osudila na dugogodišnje kazne ili likvidirala po raznim »Jazovkama«. U tom trenutku mi nije bilo jasno zašto Tuđman daje podršku Miloševiću, ali sam to shvatio kasnija kad sam počeo analizirati tadašnja događanja. Mediji su tada, a i kasnije potpuno zaobišli odgovor na ovo pitane, kako ne bi morali povezati ove događaje u Beogradu s onim što se dogodilo petnaest dana kasnije u Karađorđevu. Dana 10. 3. 1991. na Terazijskoj česmi, a zbog brutalnosti vlasti prema demonstrantima i naknadnih uhićenja, studenti Beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije tražeći puštanje uhićenika i ostavke odgovornih ljudi režima, šestorice urednika TV Beograd i ministra policije Radmila Bogdanovića. Doznavši kako je riječ o pripremama za vojni udar, Milošević, uplašen da bi mogao biti uhićen odlučuje ispitati raspoloženje generala, te ih zavarati. Odmah preko Jovića poziva Kadijevića na sastanak i Kadijeviću predlaže da vojska izvrši vojni udar i ukloni one koji ruše Jugoslaviju. Kadijević shvaća da time Milošević pokušava zaštititi sebe, pa pred njim negira mogućnost da vojska prekrši ustav, ali zapovjednik vojske Blagoje Ađić nastavlja vući poteze koji imaju za cilj ukloniti sve predsjednike republika, uključujući i Miloševića. Milošević shvaća da njegova varka
verbalne obrane Jugoslavije više ne pali pa 11. 3. 1991. organizira protumiting u Beogradu na Ušću. Miting je formalno organizirao SPS radi podrške Miloševiću i srpskom rukovodstvu i radi pritiska na studente. Okupilo se blizu milijun ljudi, a Kadijević se javno svrstava na stranu Miloševića, te predlaže da demonstranti sa «Ušća» krenu na Studente i obračunaju se s njima, što neki govornici predlažu i sa govornice. Ovime je Kadijević želio izazvati krvoproliće među Srbima čime bi među srpskim stanovništvom, a i među nižim oficirskim kadrom naglo opala popularnost Miloševića, a i Vuka Draškovića. Tada bi vojska stekla mogućnost uhićenja i samog Miloševića čime bi Vojni udar protiv svih Predsjednika Republika postao realan. A tada bi generalštab na čelu sa Kadijevićem proglasio Admirala Mamulu za vvođu, a ako bi popularnost Kadijevića zbog uklanjanja anarhije u samoj Srbiji dovoljno porasla velika je moguće je da bi i Kadijević poželio biti novi Tito. Njega bi i Hrvatski jugoslaveni radije prihvatili od Branka Mamule pošto je Kadijević imao ženu Hrvaticu, te je time u očima hrvatskih jugoslavena bio veći jugoslaven. Milošević je naslutio opasnost od ovoga te je spriječio obračun demonstranata sa studentima, te mu je popularnost među Srbima još više porasla. Vojni vrh, vidjevši koliko mnoštvo Srba slijedi Miloševića, uzmiče od samostalne akcije i traži rješenje u okviru Jugoslavenskog ustava, tj., traži odluku Predsjedništva SFRJ za uvođenje izvanrednog stanja. Idućeg dana, 12. ožujka 1991. Jović je nakon demonstracija protiv Miloševića sazvao izvanredno zasjedanje Saveznog Predsjedništva u Beogradu s temom o neizvršavanju naredbe Predsjedništva od 25. siječnja, te o razoružanju paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji. Kasno navečer putem Televizije dao je izjavu, pozivajući na taj način članove Predsjedništva na sjednicu. JNA je tražila suglasnost Predsjedništva za izvanredno stanje, ali su dijelovi vojske još uvijek bili spremni djelovati i bez te odluke. Kadijević i Jović su na sjednici Predsjedništva, koja se održavala u podzemnim objektima JNA, u Užićkoj 15. u Beogradu, tražili uvođenje izvanrednog stanja. Slijedećeg dana 13. 3.1991. Kadijević je obrazložio ciljeve vojnog udara B. Joviću i S. Miloševiću. Prema knjizi B. Jovića «Poslednji dani SFRJ» Kadijević je rekao: «Smjenjivanje Vlade i predsjedništva. Skupštinu neću dirati, ali neću dozvoliti ni sazivanje. Republičke vlasti i sve ostalo neću dirati ukoliko podržavaju vojni udar. U protivnom skinuću i njih. Cilj: odrediti rok od 6 mjeseci, ili kraće, za sporazum o budućnosti zemlje, a dotle prekinuti haotični raspad zemlje.» Odluka Predsjedništva je ovisila o Bogiću Bogićeviću. Razapet između Velikosrba i Jugoslavena on je odbio glasovati, a nakon duže stanke je rekao: “Ne mogu da glasam.” Razjaren, Kadijević je rekao: “JNA je rešena da uzme stvar u svoje ruke, bez obzira kakva se odluka ovde donese, kako bi zaustavila građanski rat. Mi ćemo svoj zadatak završiti.” Kao vrhovni zapovjednik, Jović je te noći poslao Kadijevića u Moskvu na susret s tvrdokornim sovjetskim ministrom odbrane Dimitrijem Jazovim od kojeg je tražio garanciju da Nato neće intervenirati u slučaju vojnog udara, u korist admirala Branka Mamule. Iako su to negirali, vrlo dobro su znali da bi Nato vojni udar podržao, ali u korist Ante Markovića, kojeg oni kao Hrvata nisu željeli. Jović je tada varirao između srbijanskih Jugoslavena i Velikosrba, te je nastojao biti dobar savjetnik Miloševiću, ali je dobre odnose održavao i s Ađićem kao i Kadijevićem. Kadijeviću Jazov nije mogao dati podršku jer se Jeljcin nije htio miješati u Jogoslovenske prilike. U tom je trenutku Milošević bio slab, ali je uspio preko svojih ruskih veza oko Jeljcina onemogućiti Rusku podršku za uvođenje izvanrednog stanja. Dana 15. 3.1991. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović podnosi ostavku zato što poslije trodnevnog zasjedanja predsjedništvo nije donijelo «Odluku o izvođenju izvanrednog stanja» koju je pripremio Vrhovni štab oružanih snaga. O svojoj ostavci Jović je najprije
obavijestio Kadijevića i Miloševića. Ostavku je dao kako bi Generalštab JNA imao povoda uvesti izvanredno stanje i bez odluke Predsjedništva SFRJ. Idućeg dana, iz istih razloga ostavku podnose članovi Predsjedništva Kostić i Bućin iz Vojvodine i Crne Gore. Iz kasnijih izjava Ante Markovića vidljivo je kao je u to vrijeme on pokušavao preuzeti ulogu glavnog igrača. Shvativši Markovićeve poteze Milošević je zaprijetio neposluhom saveznim organima, te su se njegovi kadrovi počeli povlačiti iz saveznih organ, pa se čak i Jović povukao iz predsjedništva Jugoslavije. Marković se tada dogovorio sa Vasilom Tupurkovskim da sazove sjednicu Predsjedništva onih koji nisu pripadali Miloševiću. Održana je sjednica na kojoj su bili Bogić Bogićević, Janez Drnovšek, Mesić, Tupurkovski i Marković, nakon čega se Jović vratio. Milošević je u ovim manevrima Markovića i JNA prepoznao pripremu za njegovo smijenivanje, te je odlučio prihvatiti sastanak sa Tuđmanom, što je Mesić već ranije nastojao organizirati u svrhu njihove diskreditacije, unaprijed pripremljenom pričom kako se njih dvojica dogovaraju na račun Bosne. Iako je Kadijević uvjeravao Miloševića kako nema ništa protiv njega, Milošević je shvatio kako igru vodi projugoslovenska frakcija KOS-a i Ante Marković, te koji su pravi ciljevi demonstracija protiv njega od prije nekoliko dana, te je 16. 3. 1991. izjavio kako ne priznaje odluke Predsjedništva SFRJ i naređuje mobilizaciju pričuvnog sastava MUP-a Srbije. Ovime je jasno poručio pripadnicima projugoslavenske frakcije u KOS- a i Generalštabu kako je spreman i na građanski rat u Srbiji ako mu se ne pokore, čime je praktično Milošević izvršio odcjepljenje Srbije iz Jugoslavije, iako se javno zalagao za opstanak Jugoslavije. Istog dana, na skupu u prostorijama Beogradskog sveučilišta Milošević izjavljuje kako će legalno naoružavati Srbe u Hrvatskoj, te da će poštovati savezne organe, ukoliko oni dozvole JNA da štiti ustavni poredak SFRJ. Time se javno stavljao na stranu JNA, a konkretnim potezima je sve činio kako bi tu JNA podčinio sebi. Dana 24. 3. 1991. Predsjednik Tuđman je od Alije Izetbegovića dobio faksirano pismo u kojem mu piše kako zna da će mu Milošević idući dan na sastanku u Karađorđevu ponuditi podjelu Bosne, te ga moli da na to ne pristane. Ovu priču kreiranu u redovima projugoslovenske frakcije KOS-a Izetbegović je mogao dobiti samo od nekog tko je želio diskreditirati Miloševića i Tuđmana u očima projugoslovena, te uz put zavaditi Tuđmana i Aliju, a to su bili svi Srpski, Hrvatski i Muslimanski političari koji su željeli zavaditi Hrvate i Muslimane u cilju očuvanja Jugoslavije. Po informacijama koje su se kasnije pojavile u raznim intervjuima ovu infomaciju Alija Izedbegović je dobio od Kire Glogorova, uvijerenog Jugoslovena i jednog od vjernijih istomišljenika Ante Markovića. Idućeg dana, tj., 25. 3. 1991. održan je sastanak Tuđman – Milošević u Karađorđevu. Ovaj razgovor Predsjednik Tuđman je inicirao još od jeseni 1990. preko Mesića i Jovića. Jović je to prenosio Miloševiću, ali ga je istovremeno, prema priznanju u vlastitim kasnije izdanim knjigama odgovarao od toga. Smatrao je kako bi time ojačali položaj Tuđmana, a njima je bilo bitno ojačati pobunjene Srbe i raspored JNA po pobunjenim područjima. Tek kad je shvatio koliko su još uvijek jaki projugoslavenski orijentirani generali, koji pokušavaju skinuti i njega, Milošević je pristao na osobne razgovore s Tuđmanom. On je kao i Tuđman u tom trenutku znao kako bi taj susret mogao ispasti zamka za oboje. Ako ga odbiju projugoslovenska frakcija KOS-a ih može optužiti da su ratnohučkaši koji žele rat, a ako pristanu na sastanak može ih se optužiti za dogovaranje na račun Muslimana. Obojici je u tom trenutku više stalo do tog da se neupućenim oficirima JNA dokažu kao mirotvorci, nego što ih je brinulo savezništvo sa tada
zbunjenim Muslimanima koji u većini nisu bili svjesni neizbježnosti raspada Jugoslavije. Većim djelom sastanak je održan između dviju delegacija koje su razgovarali o tome kako treba olabaviti vrlo restriktivnu monetarnu politiku savezne Vlade Ante Markovića. Na kraju sastanka Predsjednici Tuđman i Milošević su se odvojili i neko vrijeme razgovarali nasamo, šetajući između drveća kako ih prisutni KOS-ovci ni najmodernijim prislušnim uređajima ne bi mogli prisluškivati. Jedino o čemu su mogli razgovarati bilo je otvoreno razmijeniti mišljenje o problemu koji ih je mučio, a to nije markovićeva monetarna politika, već sam Marković i kako njega marginalizirati, kako on ne bi pomoću vojske njih uklonio. Kasniji dobitnik francuske legije časti Hrvoje Šarinić je bio iznenađen i uvrijeđen što su se odvojili od ostalih dok su šetali šumicom. Na svim je njihovim sastancima, kojih je bilo preko četrdeset, bio uz Tuđmana i pred njim nikada nisu razgovarali o podjeli Bosne. Kada su krajem 1992. počeli sukobi između Hrvata i Muslimana, počeo je pričati kako su samo tada mogli tajno razgovarati o Bosni, pa je time obnovio priču koja je plasirana i prije samog sastanka. Kasnije je teza stalno obnavljana, iako je njima u tom trenutku obojici visio mač vojnog udara nad glavom i malo je vjerojatno da bi u takvoj situaciji dijelili treću republiku. Petnaest dana nakon izlaska tenkova na Beogradske ulice jedina tema o kojoj su mogli razgovarati je kako oslabiti utjecaj projugoslavenski orijentiranih generala, kao i SIV-a s Antom Markovićem koji je imao podršku zapada. Kadijević je govorio kako želi skinuti SIV, ali protiv Ante Markovića ništa nije govorio, pošto je Marković jedini imao javnu podršku zapada, pa je u njemu vidio prijelazno rješenje, dok je veći dio srpskih generala želio na mjestu novog Tita vidjeti admirala Branka Mamulu (kojeg su Britanci tajno podržali). Zbog toga su Milošević i Tuđman morali naći način kako smiriti Kadijeviću, Ađića i Mamuli naklonjene jugoslavenski orijentirane generale, a i pristalice Ante Markovića, te sve ostale zagovornike vojnog udara, tj. prevariti njihove špijune iz vlastita okruženja. Jedini tajni dogovor koji su oni tada mogli postići je: «Ti svojima reci ono što žele čuti, a ja ću svojima reći ono što oni žele čuti, a one suradnike koji nas žele rušiti trebamo postepeno smijeniti. Ja ću tebi javiti o tvojim suradnicima koji surađuju sa mojim Jugoslovenima o kojima doznam, a ti meni javi o mojima za koje doznaš.» (Čak i da su razgovarali o podjeli BIH dogovor je bio nemoguć pošto Milošević nikad ne bi pristao na podjelu bez uzimanja Posavine, pošto je ona bila spoj između istočnih i zapadnih dijelova BiH u kojima su Srbi većina, dok Tuđman nikad bez borbe ne bi mogao prepustiti Srbima Posavinu u kojoj je živjelo većinski Hrvatsko stanovništvo.) Odmah nakon sastanka pohvalili su se generalima i članovima SIV-a, jedinoj instituciji koja je još formalno funkcionirala na Saveznoj razini, te Anti Markoviću kako su se o svim spornim pitanjima dogovorili, te rata neće biti. Dogovorena priča je upalila i generali su se primirili. Kako bi bili uvjerljivi čak su formirali i posebnu komisiju zaduženu za detaljnu raščlambu spornih pitanja. Predsjednik Tuđman je iz Izetbegovićeva faksiranog pisma, koje je dobio dan prije sastanka u Karađorđevu znao kako netko širi priče o tom kako on s Miloševićem dijeli BiH, pa je ciljano, kako bi onemogućio takve glasine s Hrvatske ljevice, u ovaj pregovarački tim imenovao četvoricu uglednih ljevičarskih intelektualaca za koje je znao kako su protivnici podjele BIH, te kako oni takvu podjelu mogu samo odbiti, ako je Miloševićevi pregovarači budu zagovarali. Hrvatskim pregovaračima: Šentiji, Bilandžiću, Lerotiću i Sokolu dao je mogućnost da kontroliraju ove pregovore, a time je u HDZ –ovoj projugoslavenskoj frakciji stvoren dojam kako će oni moći kontrolirati proces po svome nahođenju. A što je u Karađorđevu stvarno dogovoreno u četiri oka može se odgovoriti samo analizom konkretnih poteza i interesa. Ovaj sastanak u Karađorđevu je održan kao posljednji u nizu bilateralnih sastanaka predsjednika jugoslavenskih republika i gdje je dogovoreno da se održi šest zajedničkih sastanaka predsjednika svih republika.
Prvi sastanak od tih dogovorenih šest održan je već tri dana kasnije 28. 3. 1991. u «Vili Dalmacija» u Splitu. Analizirajući konkretne poteze nakon sastanka možemo vidjeti kako je Tuđman, tek nakon ovih razgovora shvatio kako se rat više ne može izbjeći, te je odmah po povratku iz Karađorđeva ukinuo zabranu uvoza oružja, ali je Josip Perković, jedini koji je imao ovlasti otvoriti granice, te nabavke nastojao onemogućiti govoreći preko svojih podčinjenih kako se oružje može uvoziti samo preko poduzeća Domovina d.d., kojim je upravljao Stjepan Tuđman. Time je ostvarivao dva cilja; spriječavao je uvoz oružja, te istovremeno kompromitirao Predsjednika Tuđmana. Odmah po tom svi krizni štabovi u Hrvatskoj uspijevali su nabaviti manje količine oružja, a pripadnici posebne pričuvne policije naglo su razvili šverc oružjem. Od šefova kriznih štabova kao najbolji dobavljači pokazali su se u Osijeku Šeks, u Zadru Božo Jusup, nešto oružja je u Mađarskoj počeo nabavljati premijer Franjo Gregurić, u MUP-u posao nabave preuzeli su Željko Tomljenović i Ivan Jarnjak, a u posao se počeo uključivati Gojko Šušak i Jozo Martinović. Dio dobavljača došao je iz redova bivšeg DB-a i pripadnika posebne pričuvne policije pod punom kontrolom Manolića. U dobavu oružja počeli su se uključivati i Hrvatski emigranti samostalno, ali su pripadnici Manolićeve mreže tu konkurenciju u ovom vrlo unosnom poslu, gdje se kalašnjikov nabavljen za 100 DM prodavao po 3000 DM to sprječavali svim sredstvima, uključujući izdaju KOS-u, te likvidacije dobavljača oružja i isporučitelje novca. Jedini čovjek koji je znao koliko je oružja i streljiva uvezeno bio je Josip Perković koji je kao šef SIS-a otvarao granice prilikom ulaska oružja. Špegelj koji je kao ministar trebao nabavljati oružje nije učinio ništa kako bi povećao broj oružja, nakon što je uvezao početnih 16.000. komada kalašnjikova. Od ovog trenutka pa do uvođenja embarga na oružje mogao je od Rusa iz istočne Njemačke vrlo jeftino nabaviti desetak tisuća protuoklopnih ručnih raketnih bacača. Rusi su se povlačili iz Njemačke i samo su gledali kako će se riješiti oružja. Mogao je nabaviti bar 100.000 kalašnjikova kako bi se barem brojčano izjednačili sa JNA. Mogao je od domaćih proizvođača naručiti 200.000 uniformi. Umjesto neorganizirane pričuvne policije, imao je na raspolaganju TO kao snagu koja je bila barem organizirana, iako je bila razoružana. Trebalo je samo mobilizirati sva zapovjedništva, isključiti one koji se ne odazovu, postaviti nove povjerljive pomoćnike svim zapovjednicima, te nakon par mjeseci kad se novi pomoćnici obuče smijeniti nepouzdane stare zapovjednike. Upravo to je napravila Slovenija. Ali od svega nabrojenog nije učinio ništa. Umjesto toga stalno je predlagao napad na vojarne neorganiziranim, neopremljenim i neiskusnim snagama. U Srbiji je počelo naglo umirovljenje generala i obavještajaca koji su bili izvan Miloševićeve kontrole, te naoružavanje paravojnih srpskih postrojbi. Počeo je podzemni sukob za vlast u svim Saveznim službama između Velikosrba i Jugoslovena, pri čemu je Srbijanski MUP počeo smjenjivati projugoslovenske kadrove. Mnogi Hrvati u tim Službama počeli su bježati iz Beograda procijenivši kako se odavde više ne mogu boriti za opstanak Jugoslavije. Među njima je bio i načelnih Savezne službe državne bezbednosti Zdravko Mustač koji je sa velikom količinom povjerljivih dokumenata pobjegao u Zagreb i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vlasti vjerujući kako se u Hrvatskoj kao Manolićev obavještajni zamjenik može uspješnije boriti za opstanak Jugoslavije. U odnosu prema BiH Tuđman je odobrio i poticao naoružavanje Alijine SDA, i prijem muslimanskih dragovoljaca u hrvatske centre za obuku. Poticao je i suradnju s Muslimanima na
svim nivoima kako bi ih pridobio za buduće ratne saveznike u ratu koji se sve brže približavao. Razgovarajući s Miloševićem shvatio je njegov stvarni cilj, a to je ratom etnički očistiti i Srbiji priključiti sve teritorije do granica Šešeljeve Velike Srbije, uključujući čitavu BiH koja se nalazila unutar tih granica. Kako bi to spriječio Tuđman je morao na bilo koji način kupiti što više vremena za nabavu oružja i što više ojačati Hrvate, a i Muslimane u kojima je vidio buduće ratne saveznike. A sve to morao je učiniti tako da ga ne pročitaju najbliži suradnici iz lijeve frakcije HDZ-a koji su sve činili kako bi JNA isprovocirali na vojni udar. Istovremeno je s druge strane morao smirivati vojno nepismene pripadnike desne frakcije HDZ-a koji su iskreno vjerovali kako Hrvatske postrojbe s 25.000 kalašnjikova i dva borbena kompleta streljiva mogu zauzeti vojarne JNA unutar kojih su se nalazila dobro obučena vojska s tisućama tenkova, transportera i topova. Alija Izetbegović je već tada nabavljao oružje preko Hrvatske, ali je uporno pokušavao sklopiti savezništvo s Miloševićem predlažući krnju Jugoslaviju i asimetričnu federaciju, dok je na skupovima SDA zagovarao takozvanu zelenu transverzalu (BiH, Sanđak, Kosovo i Albanija gdje bi muslimani bili većina). Iako je rado primao oružje iz Hrvatske sklapanje čvrstih obrambenih dogovora je odbijao, što je na svojim stranačkim skupovima opravdavao tvrdnjama kako su Tuđman i Milošević već podijelili BIH i kako su oni jednaka opasnost za Muslimane. ( A gdje je istina o priči iz Karađorđeva moguće je otkriti tek analizom faksiranog pisma koje je dan prije Karađorđeva Izetbegović poslao Tuđmanu, a u kojemu ga moli da se ne dogovara sa Miloševićem o podjeli BiH. Prema njegovim kasnijim kazivanjima tu informaciju je dobio od Kire Gligorova, a Gligorov je nakon toga tvrdio kako je prvi puta za priču iz Karađorđeva čuo od Izetbegovića. Očito je da netko od njih dvojice laže, a tko laže moguće je otkriti samo analizom interesa. Gligorov je bio projugoslavenski orijentiran Makedonac i evidentirani suradnik KOS-a i njegov motiv za laž je mogla biti želja da zavadi Muslimane i Hrvate kako bi JNA lakše pobijedila. Alija Izetbegović je imao vrlo jak motiv da laže o ovom pitanju, a i ako nije lagao odgovaralo mu je da se pravi kako vjeruje u laž, te ju proširi među svoje najbliže suradnike. Njegov životni cilj je bio stvoriti novu Bošnjačku naciju i stvoriti muslimansku državu na Balkanu. Da bi to mogao morao je one muslimane koji su se smatrali Hrvatima muslimanske vjere, uvjeriti kako su Hrvati prema muslimanima jednaki vragovi kao i Srbi, ako ne i veći. U ovoj homogenizaciji Muslimana morao je igrati vrlo pažljivo kako bi krivnja za kvarenje odnosa pala na Hrvate, ali je morao stalno držati otvorena vrata suradnji sa Hrvatskom kako bi preko Hrvatske dobivao oružje i opremu, te kako bi Hrvatska zbrinjavala Muslimanske izbjeglice i ranjenike. Ovu dvostruku igru igrao je vrlo uspješno sve do polovice 1993. kad je pokušao dolinom Neretve prodrijeti na Jadran. U tome je imao veliku pomoć Velikosrba kojima je odgovaralo da se Hrvati i Muslimani što više izmore kako bi ih oni nakon toga zajedno bacili u Jadran. Veliku pomoć Izetbegović je imao je i od manolićeve frakcije HDZ-a koja je od Karađorđeva na dalje činila sve kako bi raspirili nepovjerenje između Hrvata i Muslimana, te tako umanjili šanse i jednima i drugima na ostvarenje svojih ciljeva. Projugoslavenski novinari u Hrvatskoj počeli su pisali o mogućnosti podjele BiH i tako povećavali nepovjerenje Muslimana prema Hrvatskoj, a i sam Manolić je 17.6. 1991. u Bečkom magazinu «Profil» objavio intervju u kojem je obrazlagao kako bi bilo najbolje da općine sa Srpskom većinom u BiH pripadnu Srbiji, a one sa Hrvatskom većinom pripadnu Hrvatskoj. Pri tom je kao najveći problem naveo oko 200.000 ljudi koje bi trebalo mirno preseliti bez rata. Kasnije 1993. kad je počeo slabiti njegov utjecaj, počeo je Tuđmana optuživao kao autora ideje o Humanom preseljenu i podjeli BIH. Veliku pomoć Izetbegović je imao i od Britanaca, a i Srpskih «Jugoslavena» koji su vjerovali
kako će nakon međusobnog iscrpljivanja i Hrvati i Muslimani morati priznati poraz i tako omogućiti JNA obnovu Jugoslavije. Britanci su tek 1997. shvatili kako je glavna prepreka u ovom planu bio Milošević pa su ga tada odlučili uhititi i poslati u Haag. ) Tri dana nakon sastanka u Karađorđevu 28. 3. 1991. sastala su se šestorica predsjednika republika u Splitu. Milošević traži razrješenje SIV-a na čelu s Antom Markovićem, ali se ništa nisu dogovorili, osim da se u slijedeća dva mjeseca kriza treba riješiti. (Kasnije, jedno vrijeme Izetbegović je tvrdio kako mu je na ovom sastanku Makedonski predsjednik Kiro Gligorov, u povjerenju rekao kako su se u Karađorđevu Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, čime mu je potvrdio glasinu koju je on već dobio preko drugih kanala. Dali je Gligorov kao evidentirani agent projugoslavenske frakcije KOS-a ovu glasinu svjesno plasirao kako bi izazvao očekivani učinak, tj., zavadio Hrvate i Muslimane, ili je tada za nju prvi puta čuo i to upravo od Izetbegovića povijest možda nikad neće utvrditi. U tom trenutku Gligorov je imao motiv za laž kao i Izetbegović, ali je više godina kasnije Gligorovljev motiv nestao, pa nije i dalje imao razloga lagati o tome. Nasuprot njemu Alija je do smrti imao razloga lagati, pošto je njegov životni cilj bio homogenizirati Muslimane i tako stvoriti novu naciju. Ovakvi Muslimanski nacionalisti pojavili su se nakon 2 svjetskog rata kad su ideološki Jugosloveni, a i prikriveni Velikosrbi odlučili stvoriti novu Muslimansku naciju, u cilju slabljenja Hrvatskog korpusa. Uz pomoć tajnih policija i komunističke kadrovske politike vrlo brzo Muslimanski nacionalisti su jačali, osobito među Muslimanima koji nisu bili religiozni. Tito je polovicom šezdesetih priznao novu Muslimansku naciju, te uskoro više nije bilo poznatijih muslimana koji bi se izjašnjavali kao Hrvati. Iako pravaški orjentiranim Hrvatima ta činjenica nije išla u glavu, ona je vrlo lako dokaziva time što među pripadnicima tzv., Hrvatskog proljeća muslimana praktično nije bilo.) Nekoliko dana kasnije, 31. ožujka 1991, četnici koje je naoružala »služba državne bezbednosti Srbije« (SDBS), oružjem su zaposjeli hotele u turističkom naselju Plitvice. U policijskoj akciji Tigrovi iz Rakitja, predvođeni Josipom Lucićem, oslobodili su Plitvice. Tom je prigodom jedan terorist poginuo, nekolicina je ranjena, a mnogi su zarobljeni. Među zarobljenim teroristima nalazila su se i dva člana najužega vodstva Srpske demokratske stranke, Goran Hadžić i Borivoj Savić. U akciji je poginuo i mladi policajac Josip Jović, a četiri su hrvatska redarstvenika bila teže ranjena. Tadašnji ministar MUP-a, Josip Boljkovac, poslao je policajce u napad autobusom. Na svu sreću četnici nisu znali da se s tromblona trebaju skinuti osigurači, jer bi u suprotnom svi u autobusu koji je pogođen tromblonom izginuli. Prije operacije Boljkovac je o operaciji obavijestio Saveznog sekretara (ministra) za unutrašnje poslove generala Petra Gračanina. Za vrijeme operacije ministar Boljkovac napustio je Zagreb, pošto je računao kako će ovo biti dovoljan razlog za vojni udar, te kako ne bi mogao biti optužen za eventualni neuspjeh operacije i kako ne bi osobno došao u opasnost. Na vojni udar je računao pošto nije znao kako su se Tuđman i Milošević već dogovorili kao sabotirati sve one koji priželjkuju vojni udar. Ubrzo nakon operacije Boljkovac je zarobljenog vođu pobune Gorana Hađića pustio na slobodu zajedno sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji je zarobljen na Baniji. To je puštanje dogovorio sa saveznim sekretarom MUP-a generalom Gračaninom. Osim projugoslavenskoj frakciji HDZ-a navedeni oružani sukobi su trebali i Miloševiću kako bi radikalizirao i one lokalne Srbe koji nisu željeli ratovati, a usput je i postupno etnički čistio osvojeni prostor, te testirao lojalnost terenskih oficira JNA ideji Velike Srbije. U sve otvorenije vojne sukobe je mogao ići pošto se sve manje plašio vojnog udara, pošto je većinu oficira JNA već pridobio na svoju stranu. Kako bi što uspješnije radikalizirao Srbe i naveo ih na pobunu, pripadnici njegove frakcija KOS-a i SDBS-a
poduzimali su širom Hrvatske tajne napade na istaknute Srbe, čime su među njima izazivali strah i povećavali otpor prema legalnoj vlasti u Hrvatskoj. Ti su se potezi podudarali s onima projugoslavenske frakcije KOS-a infiltrirane u HDZ i SZUP, koja je željela sukobima isprovocirati vojni udar JNA. U to su nas vrijeme pozivali u pričuvnu policiju svaki put kada bi se zaoštrio politički sukob između Hrvatske s jedne i Jugoslavije, vojske ili srpskih balvanaša s druge strane. Boravak u pričuvnoj policiji najviše je sličio skupini od 50 do 100 naoružanih ljudi koja se na jednom mjestu našla radi izležavanja, kartanja i ljenčarenja. Obično bi zapovjednik Rajhl Kir dolazio na početku mobilizacije i prozivao nas gledajući tko se odazvao. Čule su se priče kako je policijski profesionalac, a također su se širile priče kako mu je najvažnija karakteristika to što je u nekakvim rodbinskim odnosima sa ministrom unutrašnjih poslova Boljkovca. Također se moglo čuti kako su Kirova i Boljkovčeva žena rodbina. Potom bi nas nakon nekoliko dana raspustili kućama. Nikome nije padalo na pamet podijeliti nas u odjeljenja i vodove, odrediti zapovjednike, izvršiti nekakvu obuku i sl. Ponekad su nas, kako bi nas smirili, slali na čuvanje nekakvih beznačajnih objekata. U stankama između mobilizacija obavljali smo noćne straže po gradskim četvrtima i važnijim objektima, koje je najčešće organizirao HDZ. MUP nije imao nikakva utjecaja na to. Mobilizaciju u MUP doživljavao sam kao Kirov način da nas skloni s ulica. U razgovorima s dečkima iz tadašnje takozvane specijalne, a zapravo slabo opremljene i neobučene poluvojne postrojbe, doznavao sam kako Josip Rajhl Kir i s njima postupa slično kao i sa sastavom pričuvne policije. Primjerice, jedan je prijatelj skupio podatke o skupini četnika koji uvoze oružje iz Mađarske i švercaju ga autobusom koji preko Baranje ide u Vukovar. Znao je točnu rutu kojom ide, mjesto gdje ga istovaruju te vozača koji ga vozi. Kada je načelniku Kiru predložio zaustavljanje autobusa, zapljenu oružje i hvatanje te skupine četnika, on ga je premjestio na drugi teren. Jednom prilikom, kada su specijalci iz Erduta zadužili kalašnjikove, tražili su odlazak na strelište i njihovo isprobavanje, ali im je Kir to zabranio. Dvojica su samostalno otišla na strelište i ispalila po nekoliko metaka, nakon čega ih je Kir suspendirao. Čuo sam kako su neki članovi tadašnjega Kriznog štaba pokušavali o Kirovu radu izvijestiti predsjednika Tuđmana, ali je, navodno, Manolić sve takve informacije zaustavljao. Dana 4. i 11. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Beogradu i Brdu kod Kranja. Tema je bila referendumi i modaliteti razdruživanja. Sastanak je završio bez rezultata. Dana 5. travnja 11 srbijanskih stranaka formiraju paravojne jedinice i upućuju ih u Hrvatsku na liniju »zapadnih granica Srbije«. Dana 8. 4. 1991. u Zagrebu su održane masovne demonstracije pred zgradom Vojnog suda JNA. Vojska je zarobljenim Hrvatima sudila zbog uvoza oružja iako je oružje uvezeno s odobrenjem legalnih hrvatskih vlasti. Time su željeli hrvatsku vlast prikazati kao agresivnu i militarističku mada je JNA imala više tenkova i topova nego Hrvatska pušaka. Demonstracije je organizirala projugoslavenska frakcija iz vrha HDZ-a s namjerom izazivanja JNA na ulice Zagreba te uvođenja izvanrednog stanja. General Ađić naredio je izlazak vojske na ulice iz vojarne »Maršal Tito« u kojoj se nalazila mehanizirana brigada s tisućama vojnika. Zapovjednik vojarne, general Konrad Kolšek, nazvao je predsjednika RH Franju Tuđmana i objasnio mu situaciju te je on obustavio demonstracije pred Vojnim sudom shvativši kako je to samo psihološka zamka. Na suđenju Virovitičanima izišlo je na vidjelo kako JNA zna sve činjenice o uvozu oružja, a u
razgovoru između ministra Boljkovca i njegova dobrog poznanika, šefa KOS-a generala Vasiljevića, Boljkovac je priznao kako je oružje dolazilo bez znanja policije, nadajući se kako bi i to moglo poslužiti kao povod za vojni udar. Dana 9. travnja 1991. osnovano je Vrhovno državno vijeće, a predsjednik, dr. Franjo Tuđman, donio je odluku o prerastanju redarstvenih snaga MUP-a u oružane formacije ZNG-a. Dan kasnije, tj., 10. 4. 1991. hrvatsko srpski politički eksperti su se prvi puta sastali u Tikvešu gdje su razgovarali o identifikaciji problema i putova za razrješenje Jugoslavenske državno političke krize. Pet dana kasnije tj., 15. 4. 1991. ponovljen je susret Tuđman - Milošević u Tikvešu. I na ovom sastanku su mogli razgovarati samo o tome kako smiriti generale i članove SIV-a. Ovom prilikom su stalno bili u društvu s drugim pratiteljima pa i nisu mogli tajno razgovarati. Nakon razgovora s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu Tuđman je dovoljno upoznao Miloševića da bi mogao procijeniti njegov karakter. Shvatio je kako on neće odustati od rata za Veliku Srbiju i da se Hrvatska mora žurno naoružavati. Shvatio je također da među vlastitim suradnicima ima mnogo suradnika projugoslavenske frakcije KOS-a, te da im ne može vjerovati. Zato je odlučio prekinuti svoju odluku s kraja 1990. o prestanku naoružavanja, te je dao odobrenje svim predsjednicima općina, gradova i kriznih stožera za nabavu oružja. Tako je ovaj posao izašao iz kontrole Manolića, Špegelja i Boljkovca. Hrvatski povratnici iz emigracije na čelu sa Šuškom uskoro su organizirali i svoju mrežu za nabavu oružja, te je počelo međusobno špijuniranje i borba za ovaj posao između Manolićeve i Šuškove logističke mreže. Manolićeva mreža je Šuškovoj vrlo brzo zadala jak udarac otkrivši JNA-i pošiljku koja je avionom dopremljena na Zagrebački aerodrom pri čemu je JNA uhapsila Šuškovog dostavljača Kikaša. U nastaloj anarhiji nitko osim Josipa Perkovića nije točno znao koliko je oružja uvezeno. Mnogobrojni privatni šverceri su oružje preprodavali jedni drugima, te je stvoren dojam kako ga ima puno više od stvarne količine. Predsjednik Tuđman je među svojim suradnicima počeo pričati razne priče o svojim razgovorima s Miloševićem. Jednu priču pričao je pred suradnicima koje je sumnjičio kako rade za jugoslavensku frakciju KOS-a, drugu onima koje je sumnjičio za pripadnost Miloševićevoj frakciji KOS-a ili Udbe (SDBS), treću za možebitne zapadne suradnike, a četvrtu za naivce koji su vjerovali kako se lovačkim oružjem mogu pobijediti tenkovi. Kako bi povijest kasnije mogla provjeriti tko je igrao kakve igre, sve je razgovore sa suradnicima snimao osim razgovora o ilegalnoj nabavci oružja te nabavci deviza za oružje i njihovu odnošenju do isporučitelja. Pregovori s Miloševićem u to vrijeme bili su nalik razgovorima između samouvjerenog diva i patuljka. Milošević je predlagao, a Tuđman je sve potvrđivao. Kako bi izbjegao mogući vojni udar, omogućio je Miloševiću ulogu onoga koji pobjeđuje, a istovremeno je kupovao vrijeme potrebno za organiziranje vlastite vojske. Svjestan kako rat s JNA, specijalcima srbijanskog MUP-a i srpskim paravojnim snagama više ne može izbjeći, nastojao je sukobe prebaciti što dalje od Zagreba kako bi srpsko napredovanje bilo što sporije. Dana 12. i 19. travnja susreli su se Tuđman, Milošević i Izetbegović. Dana 19. i 30. travnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Ohridu i na Cetinju. Sastanci su završili bez rezultata. Milošević je na ovim, kao i na svim kasnijim sastancima, tražio promjenu republičkih granica kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, Tuđman je tražio priznanje dotadašnjih republičkih granica kao državnih, a Izetbegović se zalagao za tzv. asimetričnu federaciju. To bi trebala biti federacija u koju bi ušle Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora i Albanija. Na svojim predizbornim skupovima stranke SDA to je nazivao »Zelena transverzala«, tj. državom u koju bi ušli svi balkanski Muslimani (Slaveni, Albanci i Turci), njih 3,5 milijuna iz
Albanije, 500.000 Albanaca iz Makedonije, 2 milijuna s Kosova, 50.000 iz Crne Gore, 60.000 iz uže Srbije, 100.000 Turaka iz Makedonije te 1.700.000 Muslimana iz BiH i 200.000 iz Sanđaka. U toj asimetričnoj federaciji bilo bi oko 8.500.000 Muslimana i 7.500.000 Srba s tendencijom povećanja broja Muslimana, zbog čega Milošević nije htio ni čuti za takvu državu. Slijedeća prilika za vojni udar protiv Hrvatske ukazala se u travnju 1991. godine kad je u Splitu organiziran prosvjed protiv JNA ispred Komande Vojnopomorske oblasti. Kao najradikalniji iskazao se jedan demonstrant koji je skočio na transporter JNA i otkinuo strojnicu, a u Imotskom je do tad bio poznat kao suradnik KOS-a. Tada je ubijen vojnik Sašo Gešovski, što je trebalo poslužiti kao izgovor za JNA. General Kadijević je bio na bolovanju koje je prekinuo kako bi priopćio i Predsjedništvu kako to više ne može tako, i rukovodstvu Hrvatske kako će se JNA obračunati s njima ako oni nastave »da inspirišu nacionalističku rulju da napada vojnike JNA«. Nedugo nakon toga, od 3. do 12. 5. 1991. na cesti Mostar - Široki Brijeg kod mjesta Polog nekoliko je tisuća ljudi blokiralo kolonu od 167 tenkova JNA koja je navodno išla na vojnu vježbu prema Splitu, a stvarno su htjeli zauzeti Split, i pokrenuti vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda. Istovremeno je jedna tenkovska kolona zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Na intervenciju hrvatskoga predsjednika Tuđmana, koji je poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su puštene prema Kupresu. Tijekom 1991. godine u JNA je pripreman i “dvorski puč” koji se ticao kadrovske pozicije pojedinih najistaknutijih vojnih rukovodilaca. Nezadovoljna učincima SSNO i generala Kadijevića, skupina mladih oficira iz jedne elitne jedinice organizirala je nasilnu smjenu generala Kadijevića. Oni su ponudili vlast generalu Adžiću, ali on nije imao odlučnosti i hrabrosti to prihvatiti. Dana 2. 5. 1991. u Borovu Selu ubijeno je 12 hrvatskih policajaca, a 23 je ranjeno. Dana 10. 5. 1991. tenkovi iz Vojvodine ulaze u Baranju. U ovo vrijeme dok se Kadijević predomišljao i Ante Marković je vukao svoje poteze u cilju spašavanja Jugoslavije. Pošto su ga u Beogradu pratili, tajno je, šetajući po zagrebačkom Tuškancu nagovarao generala Antuna Tusa da preuzme mjesto saveznog sekretara za obranu kako bi sa njim, Gračaninom, te Mesićem kao predsjednikom Predsjedništva mogao neutralizirati miloševićeve kadrove u Beogradu, te ukloniti Miloševića, Tuđmana i Izedbegovićeva u jednom potezu. Kad je Tus pristao Marković je pokušao Predsjednika Tuđmana nagovoriti da podrži Tusa za mjesto sekretara SSNO Jugoslavije . Boljkovac je došao do Markovića u svibnju 1991. i iznio mi bojazni o tome kako će sve to završiti. Marković mu je rekao kako je sam već pokrenuo proces Kadijevićeve smjene. To se moglo provesti samo u Skupštini Jugoslavije i za to bi mu trebala podrška hrvatskih i slovenskih predstavnika, koji su u Skupštinu prestali dolaziti. Boljkovcu je rekao: "kad bi se slovenski i hrvatski predstavnici pojavili samo na jedan dan, taj dan bih mogao zatražiti Kadijevićevu smjenu i izglasavanje novog čovjeka za ministra Narodne obrane". Na makedonske i bosanske poslanike ionako je računao, a bio je uvjeren da bi mi pomogli i predstavnici Kosova i Vojvodine pa čak i neki predstavnici s juga Srbije, koji se nikad nisu slagali s Miloševićem. Boljkovcu je također rekao: "Kada bi me podržao Tuđman, otišao bih Kučanu i zacijelo dobio podršku." Boljkovac je ugovorio sastanak sa Tuđmanom, te je Tuđman rekao kako će razmisliti. Predsjednik Tuđman to je odmah prepoznao kao pokušaj projugoslovenske frakcije za spašavanje Jugoslavije, te je u cilju razbijanja i te urote Tusa javno imenovao za načelnika Glavnog stožera u Hrvatskoj, čime ga je
diskreditirao u Beogradu i onemogućio njegov odlazak u saveznu vladu. Ovime je Tuđman usput uvjerio i zapadne političare kako ne gradi ustašku vojsku, pošto na čelne pozicije postavlja jugoslovenske generale. Dana 16. 5. Šešelj u Beogradu organizira demonstracije protiv Stjepana Mesića, a 17. 5. 1991. prekinuta je sjednica Predsjedništva SFRJ jer su nakon tri dana preglasavanja otišli S. Mesić, V. Tupurkovski i J. Drnovšek. Po redoslijedu rotacije u Predsjedništvu SFRJ Mesić je, kao predstavnik Hrvatske, trebao biti izabran za predsjednika. Međutim, predstavnici Srbije, Vojvodine, Kosova, i Crne Gore bili su protiv, pa je rezultat glasovanja bio neodlučan. Nisu ga prihvaćali pošto su takve instrukcije dobivali od Miloševića. ( Milošević je znao za Mesićevu prošlost partijskog karijerista i Jugoslavenskog integralista. Znao je i za njegovu povijest suradnje s UDB-om koja datira od 1956. godine. Suradnja s UDBA-om mu je omogućavala bavljenje s poslovima sumnjive zakonitosti i putovanja, a dobro je bilo i za karijeru. Pojavom tzv. Hrvatskog proljeća i maspoka Mesić se priključio tom pokretu 1971. misleći kako će ta partijska frakcija pobijediti, zahvaljujući početnoj podršci od strane samog Tita. Kad je Tito taktički ustuknuo i srušio Maspok Mesić je osuđen na 2 godine i dva mjeseca zatvora zbog nekih kriminalnih radnji koje su mu ranije bez problema tolerirali. Tada mu je ponovno ponuđena suradnja s KOS-om u prisluškivanju ostalih političkih zatvorenika, a za nagradu vrhovni sud mu je kaznu smanjio na godinu dana. Dolaskom u zatvor Mesić je odbio potpisati izjavu o dobrovoljnoj suradnji s hrvatskom SDB-om. Svi ostali zatvorenici su, nakon pritisaka i maltretiranja potpisali takvu izjavu, a Mesić je svoje nepotpisivanje pravdao svojom hrabrošću i tvrdoglavošću, a u stvari se nije imao čega bojati pošto je već imao dogovor direktno s beogradskim KOS-om. Stvaranjem HDZ-a na Manolićev nagovor se uključio u zagrebačku podružnicu gdje je izabran za prvog predsjednika gradskog ogranka. Vrlo brzo postao je najveći “ustaša” pjevanjem do tada zabranjenih pjesama. Kako bi povećao svoje političke karijerističke šanse nastojao je skriti svoju prošlost. Dobar dio Mesićeve biografije bio je poznat Miloševiću, pa je kao takav bio nepoželjan njegovom projektu Velike Srbije. Mesić je bio svjestan kako se ne može nametnuti kao autoritet srbijanskim zagovornicima Jugoslavije, koji su se pokušavali riješiti Miloševića i tako spasiti Jugoslaviju. Ni Srpski jugosloveni, a ni hrvatski politički vrh ga, u legalnoj političkoj borbi ne bi prihvatili kao novog Tita. Odgovaralo mu je da se JNA otme političkoj kontroli i postane samostalni čimbenik koji će ukloniti sve njegove političke protivnike, nakon čega bi njegove šanse da postane glavni poslije prijelaznog rješenja, Ante Markovića, znatno porasle. ) Pod pritiskom Međunarodne zajednice trećega dana predstavnik Kosova promijenio je stav i glasovao za Mesića. Mesić se tada ustao od stola, digao ruke u zrak (kao da je u ringu) i uzviknuo: »Ja sam predsjednik, ja sam predsjednik«. Umjesto da se potrudio to predsjedavanje preuzeti, on je otišao na aerodrom i otputovao u Hrvatsku, te je s Beogradom nastavio komunicirati samo telefonski i putem medija. Za njim su otputovali Tupurkovski, te Drnovšek jer im ništa drugo nije preostalo. Mesića je Tuđman poslao u Beograd za člana Predsjedništva znajući kako na Hrvatsku dolazi red za predsjedanje. Znao je kako on uvijek voli biti nekakav predsjednik i mislio je kako će se potruditi preuzeti predsjedavanje Predsjedništvom SFRJ, smiriti Generalštab i tako omogućiti miran razlaz republika iz SFRJ po uzoru na SSSR i Čehoslovačku. Vjerovao je kako se na taj način može spriječiti rat te je jedno vrijeme čak prekinuo i nabavu oružja kako bi smirio generale. Međutim, Mesić je više slušao svog političkog mentora Manolića koji ga je 1989. nagovorio na učlanjenje u HDZ i odmah ga potom instalirao za predsjednika
Gradskog odbora HDZ-a grada Zagreba. Čim je imenovan za člana Predsjedništva SFRJ, javno je izjavio kako mu je cilj »rasturiti državu«. Mesić je u Predsjedništvu stalno pričao viceve, djelovao je zbunjeno, preplašeno, neupućeno u državne poslove i svi su u njemu vidjeli lakrdijaša. Zahvaljujući tome, nije ni čudo što su ga pojedini generali htjeli i fizički istući. Zato ne čudi što ga zbog takva ponašanja i nakon svih međunarodnih pritisaka Srbi nisu prihvatili. Mesićevu je dirigentu Manoliću upravo to i bio cilj - omalovažiti i »rasturiti« Predsjedništvo SFRJ, te tako natjerati Generalštab na preuzimanje vlasti i predaju ovlasti predsjedništva na SIV. Međutim, Miloševićevi generali, iako su time stalno prijetili, baš to nisu željeli učiniti. Nisu željeli prenijeti vlast u ruke Hrvata Ante Markovića, bez obzira što je on Hrvat bio samo rođenjem, a svime ostalim Jugoslaven. Dana 28. 5. 1991. Predsjednik Tuđman je na stadionu NK Zagreb obavio smotru Zbora narodne Garde, kao dijela policije, čime je označen početak formiranja Hrvatske Vojske. Predsjednici Tuđman, Milošević i Izetbegović trojno su se sastali 12. 6. 1991. u Splitu, u vili «Dalmacija», te su razgovarali pet sati. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno političke krize. Neslužbeno razgovarali su o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH. Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izetbegović unitarnu BiH. Ovo je prvi njihov trojni sastanak, bez predstavnika ostalih republika i prvi na kojem su razgovarali o budućnosti BiH. Nakon ovog sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela bosne i kako je ta podjela dogovorena još ranije u Karađorđevu. Kako bi pred Međunarodnom zajednicom pokazali političku volju hrvatskih građana, 19. svibnja 1991. proveden je referendum na kojemu se 94% hrvatskih državljana izjasnilo za samostalnu državu i izdvajanje iz Jugoslavije. Ustavnom odlukom od 25. lipnja 1991. Sabor RH proglasio je Republiku Hrvatsku samostalnom i suverenom državom. Ta je samostalnost bila uglavnom papirnata jer je jugoslavenski politički i vojni vrh vukao poteze čiji je cilj bio njezino onemogućavanje. Dva tjedna nakon trojnog sastanka u Splitu i osam dana nakon referenduma u Hrvatskoj Izetbegović je u skupštini BiH 27. 6. 1991. iznio prijedlog od 6 točaka, a povodom odluke Slovenije i Hrvatske o razdruživanju iz Jugoslavije. Izjavio je kako je državnom tajniku SAD-a Jamesu Bakeru predložio da napravi pritisak na Beograd kako bi Mesić bio prihvaćen za Predsjednika Predsjedništva SFRJ, a na Hrvatsku i Sloveniju kako bi prihvatile minimum državnih ovlasti jugoslavenske zajednice. Jačanjem četničke pobune sve je više ljudi spoznavalo kako je rat neizbježan te je i broj ljudi na noćnim stražama, naoružanih najčešće lovačkim oružjem, rastao. Bilo je sve više blokiranih srpskih sela. Da će neko srpsko selo pasti u ruke četnicima znali smo po tome što su obično tri dana prije blokade radnici iz tog sela izostali s posla u osječkim poduzećima. Toga bi se dana na Novosadskoj televiziji prikazali autobusi iz dotičnoga sela puni žena i djece koji su izjavljivali kako su pobjegli jer se boje »da ih ustaše ne pokolju«. Nakon takve evakuacije žena i djece seoski bi se civili naoružali i blokirali prilazne ceste. Većina sela na velikosrpskom koridoru između Dalja i planine Krndije pala je u srpske ruke i postojala je opasnost presijecanja puta između Osijeka i Đakova te spajanja Dalja s Orahovicom. Naime, još za vrijeme
Austrougarske postojalo je više srpskih sela u Slavoniji, a pogotovo po slavonskim planinama Dilju, Papuku i Krndiji. Nakon Prvoga svjetskog rata Beograd je nastojao ta sela povezati u srpski koridor, pa su naseljavanjem solunskih boraca stvorena čitava nova sela kao što su: Vera, Bobota, Petrova Slatina, Šodolovci, Koprivna, Paulin Dvor, Dopsin, Bela Loza. (Neka od ovih sela su postojala za vrijeme vojne krajine, ali su napuštena nakon Srpskih Balkanskih ratova kad se dio srba povlači za Turcima na oslobođeni teritorij.) Na taj je način stvoren koridor koji je išao selima: Dalj, Vera, Bobota, Silaš, Staro Tenje, Palača, Ada, Petrova Slatina, Koprivna, Paulin Dvor, Šodolovci, Dopsin, Čepinski Martinci, Čokadinci, Podgorač, Budimci, Bela Loza, Podgorač, i dalje preko Krndije prema Orahovici. Na tom su im se koridoru ispriječile Ćelije, selo koje je naseljeno iz Zagorja za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Vuka na pravcu Osijek – Đakovo, te Našice i Donja Motičina. Četnici koji su nakon 1945. prešli u partizane nastojali su ovaj koridor pojačati Srbima iz BiH, Korduna, Banije i Like koje su naselili u kuće pobijenih Nijemaca. Ćelije su prvo selo koje je spaljeno 1991. godine u Hrvatskoj. Zahvaljujući Vuki, Našicama i Motičini Srbi spomenuti koridor nisu mogli uspostavit, ali su jedno vrijeme sela Čokadinci, Poganovci, Budimci i Bela Loza pala u srpske ruke. Blokadu ceste Osijek-Našice u Budimcima izveli su lokalni Srbi 4. 8. 1991, ali su se zbog potpune opkoljenosti predali četiri mjeseca kasnije, pri prvom ozbiljnijem sukobu. Predali su se istu noć kad je u srpske ruke palo Ernestinovo. Naime, Čepin se našao u sendviču između Ernestinova i Čepinskih Martinaca pa je zapovjednik čepinskog HOS-a Slobodan Tolj nagovorio zapovjednika našičkih specijalaca Mirka Pongreca na napad s našičke strane na srpsku enklavu i njeno zauzimanje, ili će Čepin pasti. Pongrec je iste noći, bez znanja Gorinšeka, dok su Srbi zauzimali Ernestinovo sa svojim snagama izveo napad i zauzeo Belu Lozu, Budimce, Čokadince i Čepinske Martince. Na tom je koridoru bio i veći broj pustara i salaša. Šezdesetih godina prošloga stoljeća sve su pustare i salaši u Slavoniji srušeni osim onih na kojima su živjeli Srbi. Kako bi ih se sačuvalo, čuo sam još na početku rata, za područje je Slavonije bio, navodno, zadužen funkcionar Savezne državne bezbednosti (SSDB) Janko Počuča, formalno na nekom drugom poslu u Osijeku. Dana 28. 5. 1991. u Zagrebu, na stadionu NK Zagreb, izvršeno je postrojavanje prve jedinice ZNG, čime je označen početak ustroja Hrvatske vojske, tada formalno u sastavu policije. Dana 6. lipnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Sarajevu. Sastanak je završio bez rezultata. Dana 15. lipnja predsjednik Vlade Manolić se sastao s Albanskim ministrom vanjskih poslova kojega je pokušao nagovoriti na napad Albanije prema Kosovu. Da su vojno neopremljeni i za rat nespremni Albanci na toj prijedlog pristali to bi bio vanjski napad na Jugoslaviju, na što bi JNA morala odgovoriti uvođenjem izvanrednog stanja i objavom opće mobilizacije, nakon čega bi vrlo brzo stekli dovoljno autoriteta za uvođenjem vojne uprave u čitavoj Jugoslaviji i skidanje republičkih rukovodstava. Napad Albanije na Jugoslaviju osudila bi i međunarodna zajednica koja bi zbog takvog napada imala opravdanje za pružanje sve moguće pomoći JNA. Po srpskim je selima počelo još javnije naoružavanje i nasilno preuzimanje lokalne vlasti. Broj sela u koja Hrvatska policija nije smjela ući sve je više rastao. Dana 27. 6. 1991. ujedinjuju se »kninska i banjalučka krajina«. Potkraj lipnja 1991. došlo je do sukoba slovenske Teritorijalne obrane i Jugoslavenske armije koji prerasta u kratkotrajni rat na slovenskom tlu. Čim su Slovenci donijeli odluku o osamostaljenju i preuzeli carinske prijelaze prema Austriji projugoslavenska frakcija je vidjela posljednju šansu za vojni udar iz plana «ŠTIT».
Plan je bio: navući JNA u rat tako što će SIV poslati malobrojne pripadnike savezne milicije na carinske prijelaze. Da bi to uspjelo morat će pozvati u pomoć i pripadnike graničnih vojnih jedinica. Kad Slovenska policija i teritorijalna odbrana napadnu granične vojne jedinice ostale vojne jedinice će im morati priskočiti u pomoć, te će doći do rata između slovenske TO i nekoliko puta jačih jedinica JNA. Tada će Slovenija zatražiti pomoć Hrvatske, pa će se i jedinice JNA stacionirane na tlu Hrvatske i oko Hrvatske morati obračunati s hrvatskim postrojbama. Milošević je doznao za plan pa je preko svoje frakcije u JNA pustio zapovijed da se vojnicima ne dijeli streljivo i granate. Ante Marković je, u skladu s planom, poslao malobrojne pripadnike savezne milicije na carinske prijelaze, te je zamolio savezni sekretarijat za narodnu obranu (SSNO) da pošalju i pripadnike graničnih vojnih postrojbi u pomoć. Pošto SIV nije imao ovlasti nad vojskom oni su ga mogli i odbiti, ali su mu ipak odlučili pomoći. Sve se počelo odvijati po planu dok nisu shvatili da većini vojnika nije podijeljeno streljivo. I Hrvatska nije odigrala igru kako su planirali, pošto se Predsjednik Tuđman odbio umiješati u sukob, iako su ga pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a na to nagovarali. Vojska je prije izlaska na Slovensku granicu prema Austriji, što je bio formalni zadatak vojske, dovela velike vojne snage na Hrvatske granice iz pravca Srbije i BiH. Da se Hrvatska u tom trenutku sa svojih 30.000 naoružanih i borbeno neiskusnih policajaca i pripadnika ZNG-a priključila obrani Slovenije, što je zagovarao ministar Špegelj, oko 25.000 vojnika JNA, plus rezervisti i tzv., teritorijalci iz vojarni u Hrvatskoj kojih je ukupno bilo oko 90.000, te još oko 100.000 vojnika JNA koje su u pripremi čekale na granicama Hrvatske porazile bi slabo opremljenu Hrvatsku policiju u jednom danu, a to je i bio pravi cilj projugoslavenski orijentiranih generala. Da su u tom trenutku uspjeli poraziti Hrvatsku Slovenija bi kasnije lako pala. Špegelj i Mesić su se tada založili za napad na JNA, a da se Hrvatska upustila u takav napad sve bi streljivo bilo potrošeno u sat vremena. Najvažniji Tuđmanov strateški potez je upravo odbijanje ovoga Špegeljevog plana. U vrijeme napada JNA na Sloveniju i neposredno nakon njega jačaju srpska pobuna i pokreti JNA, a dolazi i do političke krize u Saboru. Špegelj, nezadovoljan višekratnim odbijanjem nerealnih planova za osvajanje vojarni, podnosi ostavku i privremeno emigrira. Nezadovoljni time koncem srpnja radikalniji članovi HDZ-a, predvođeni Šeksom, Glavašem, Mesićem nesvjesno ili svjesno zavedeni Špegeljevim pričama o lakom zauzimanju vojarni preuzimaju inicijativu, te Predsjednik Tuđman gubi većinu u klubu zastupnika HDZ-a. Ti radikalni desničari, od kojih su neki bili radikalni po zadatku, nezadovoljni Tuđmanovim popustljivim držanjem traže njegovu ostavku. Tuđman je kratko vrijeme i htio dati ostavku, ali se predomišlja i traži podršku oporbe, nudeći im sudjelovanje u vlasti. Nakon rasprave u Saboru 1. kolovoza Tuđman 17. 7. 1991. formira ratnu Vladu nacionalnog jedinstva uz sudjelovanje oporbe i tako uklanja opasnost s desna. Nova vlada s predsjednikom dr. Franjom Gregurićem, pukovnikom KOS-a, bivšim šefom ove službe za područje SSSR-a. Imao je odlične veze u Moskovskim poslovnim i obavještajnim krugovima, novoobogaćenim Ruskim tajkunima, te veze sa njihovom naftnom industrijom. Čim je vidio kako se Jugoslavija raspada otvorio je privatno poduzeće nepoznate djelatnosti i biznis mu je naglo krenuo, tako da se u Hrvatsku vratio kao bogat čovjek. U vrh politike ga je uvukao Manolić koji ga je smatrao svojim čovjekom, ali Gregurić se, zahvaljujući vezama sa Ruskim obavještajcima i oligarsima, uvijek smatrao neovisnim o bilo komu, te mu je osnovni motiv bavljenja politikom bio samo novac. Postao je glavni igrač tehnomenađerske struje HDZ-a u što je uključio svoje poznanike i suradnike, tzv., dečke iz Henesiya, koje je nastojao postaviti na ključna mjesta važna za privatizaciju i stjecanje nadzora nad privredom.
Odmah nakon neuspješnog napada na Sloveniju projugoslavenski JNA generali su izgubili pojam o vremenu i prostoru u kojem se nalaze. Mentalno ograničeni načelnik generalštaba general Blagoje Ađić je 5. srpnja, pred 150 visokih časnika JNA objasnio ciljeve JNA. Ne shvaćajući kako je komunizam propao i u SSSR-u on je rekao: «…Bez obzira na stavove Presedništva, mi ćemo udariti svom našom snagom, mi ne možemo više da čekamo, i neće biti više povlačenja… . Izdaja Jugoslavije je očita, i potvrđena je Odlukama Hrvatske i Slovenije, a također od mnogih oficira i vojnika… Izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti i razmišljanja. Trupe pod vašom komandom moraju do kraja da izvrše dobivene zadatke, pa makar do toga izginuli do poslednjega…. Nije važno ako pretrpimo velike gubitke. Mi imamo prednost u naoružanju, a Rat ne bira svoje žrtve…gubitke treba ignorisati… Od sada strahom moramo da prisilimo neprijatelja na kapitulaciju, a to znači upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga tko se protivi našim akcijama… Konačno, drugovi oficiri, ja Vam čestitam da ste izabrani za ove poduhvate i zahtevam da u izvršenju ovih zadataka u celosti upotrebite sve svoje znanje i umeće u bitkama za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju.» Iz ovog govora moguće je izvući zaključak o njegovu mentalnom stanju, stanju čovjeka koji nije sposoban ostvariti nikakav svrsishodan cilj, ali je istovremeno imao dovoljno sile da učini mnogo zla Hrvatima, a i svojim Srbima. Milošević je tada već bio dovoljno jak, politički i vojno, te je mogao spriječiti bilo kakvu akciju JNA prema sebi, pa je odmah nakon povlačenja JNA iz Slovenije odlučio oficire JNA, pustiti s lanca. Uvjeti za potpuno otvoreni rat su stvoreni. Predsjedništvo SFRJ je 12. srpnja 1991. izglasalo povlačenje vojske iz Slovenije. Slovenci su se o tomu već prije dogovorili s Velikosrbima, ali su im problem bili zagovornici centralizacije Jugoslavije. Za povlačenje su glasovali Drnovšek, Borisav Jović, Jugoslav Kostić i Sejdo Bajramović iz Srbije, Branko Kostić iz Crne Gore i Vasil Tupurkovski iz Makedonije, dok se predstavnik Bosne i Hercegovine Bogić Bogičević uzdržao. Mesić je jedini glasovao protiv zbog toga što je znao kako Slovenija ima Miloševićevo odobrenje i kako će bez obzira na stav pojedinih generala ići u osamostaljenje. Na taj je način Mesić smatrao kako će vojska konačno morati izvesti vojni udar. U to vrijeme Mesić je javno poručivao pobunjenim Srbima kako sa sobom mogu ponijeti jedino zemlju koju su donijeli na opancima, a zajedno sa Srbima u Srbiju je otišla i njegova sestra. O tom vremenu admiral Branko Mamula u svojoj knjizi "Slučaj jugoslavija" kaže: "Vojno rukovodstvo JNA snosi odgovornost što nije izvršilo državni udar. Umjesto toga, ono je dozvolilo da nacionalističke vođe i separatističko ponašanje dviju zapadnih republika gurnu JNA u ruke velikosrpskog nacionalizma, koji je Armiju beskrupulozno iskoristio u međunacionalnom ratu, i na kraju odbacilo" (str. 9.), napisao je admiral Mamula. "Promjene u rukovodstvu Srbije dovele su JNA u nepovoljan položaj? Nije bilo spremnosti da se organizirano suprotstavi naletu srpskog radikalnog nacionalnog programa za koga je već tada, na samom početku, bilo jasno da će poremetiti veoma kritičnu ravnotežu višenacionalnog jugoslavenskog društva". (str. 115.) Zasljepljenosti Miloševićem i otvorenim svrstavanjem najvišeg armijskog rukovodstva, na čelu s ministrom obrane generalom Veljkom Kadijevićem, na njegovu stranu, JNA - prema Mamulinima riječima "više nije imala moralne i političke snage da se odupre. Prihvatila je velikosrpski politički i vojni koncept i izgubila jugoslavensko tlo pod nogama". (str. 209.) Nakon vojnog debakla u Sloveniji JNA se sve ubrzanije raspadala. Svakim su danom Jugoslaveni u Generalštabu bili sve slabiji, a Velikosrbi sve jači. Prosrpski pukovnici sve brže su
postajali generali, a projugoslavenski su sve brže odlazili u mirovinu. Neki su oficiri prelazili u Hrvatsku vojsku u osnivanju. Neki su u nju prešli zato što su željeli borbu za Hrvatsku, a neki su prešli po zadatku. Što ih je više prelazilo, Miloševićeva bitka za nadzor JNA bila je sve uspješnija. JNA je definitivno odustala od vojnog udara, te je preuzela ulogu zaštitnika Srba na područjima gdje su uspjeli oružjem preuzeti lokalnu vlast. U zapadnom Kninskom djelu osvojenog područja ulogu zaštitnika dobio je 9. Kninski korpus, u istočnoj Slavoniji i Baranji 17. Tuzlanski, u zapadnoj Slavoniji i Podravini 32. Varaždinski i 5. Banjalučki korpus. Do srpnja 1991. Hrvatska je na različite načine nabavila oko 22.000 automatskih pušaka (kalašnjikova), 2.100 puškomitraljeza, oko 40 lansera protuzrakoplovnih raketa tipa strijela-2M i stinger s po 12 raketa, 400 protuoklopnih lansera tipa RPG s 4400 projektila, 40 protuzrakoplovnih topova od 20 mm i isto toliko od 40 mm te određene količine mina, sredstava veze i vozila. Ovo je oružje nabavljeno u Mađarskoj te u drugim zemljama, a manje su količine zatečene u remontnim postrojenjima i skladištima nad kojima je JNA izgubila nadzor. Dio je oružja nabavljen i u Sloveniji, a dio čak u Srbiji, što je KOS znao, ali nije sprječavao kako bi Hrvatskoj podigao samopouzdanje i naveo je na otvoreni napad na JNA. S ovim oružjem, te lovačkim puškama koje su imali hrvatski građani, stvorena je oružana sila od tridesetak tisuća policajaca i vojnika, ali bez kvalitetnog i pouzdanog zapovjednog kadra sposobnog za suprotstavljanje JNA. Formalno ZNG je formiran 30. srpnja 1991. godine, ali je zbog bijega zapovjednika Špegelja (uplašio se kako bi mogao biti uhapšen od velikosrpskog dijela JNA) u Njemačku profunkcioniralo tek nakon dva mjeseca. Zbog nedjelovanja glavnog stožera ustrojeni su na terenu stožeri koji su preuzeli operativno zapovijedanje. Krajem srpnja i početkom kolovoza 1991. osnovana su zapovjedništva za istočnu Slavoniju, za Banijsko Kordunsko područje, za Ličko područje, za srednju i sjevernu Dalmaciju i za južnu Dalmaciju. Tek u kolovozu je osnovano i Zapovjedništvo Zagrebačkog korpusa ZNG. Zapovijedno-borbene ovlasti imali su i krizni štabovi koji su osnivani na svim razinama upravne strukture, od mjesnih zajednica i općine do Republike. Do 12. kolovoza su ustrojene četiri brigade, a tim predstavljanjem ZNG-a zaokruženo je ustrojstvo obrambenog sustava Republike Hrvatske. Hrvatske oružane snage su tada imale oko 60.000 pripadnika, od toga 30.000 pripadnika u sastavu MUP-a. Većina tih postrojbi postojala je samo na papiru, ali se unutar njih ni zapovjednici nisu međusobno poznavali niti su znali što od koga mogu očekivati, i na koga mogu računati. U tom je razdoblju vrijeme bilo najvažniji čimbenik rata. U bitci za vrijeme Tuđman je pobijedio »Jugoslavene» uz pomoć Miloševića. Neke od tih »Jugoslavena» upregao je u svoja kola te i uz njihovu pomoć četiri godine kasnije pobijedio Miloševića i njegovu »Veliku Srbiju«. To uprezanje Jugoslavena u vlastita kola uspio je zahvaljujući njihovu uvjerenju kako će u pozadini ratnih događanja, neprimjetno pokupovati hrvatska poduzeća, te tako postati stvarni gospodari Hrvatske, a kasnije kad pokupuju i poduzeća iz drugih republika obnovit će Jugoslaviju. Prve privatizacije najkvalitetnijih poduzeća obavljene su po zakonu Ante Markovića, ali zbog promjene vlasti nisu stigli sva poduzeća privatizirati između odabranim kadrovima. Dolaskom na čelo Republike Hrvatske Predsjednik Tuđman je shvatio kako mu po Markovićevu zakonu poduzeća kupuju nepoznate osobe. On se nije razumio u gospodarstvo, ali je instinktivno osjetio kako bi poduzeća mogla iskliznuti iz hrvatskih ruku, te je društveno vlasništvo pretvorio u državno. Time je privatizacija prema Markovićevom modelu zaustavljena, pa su pripadnici bivše
komunističke elite, infiltrirani u Tuđmanovo najbliže okruženje odlučili, preko svojih ranije instaliranih «tehnomenadžera» privatizaciju nastaviti izvlačenjem iz poduzeća svega što se može izvući, a nakon toga uništena poduzeća prepustiti sudbini. Pri tom su planirali potrošiti i novac štediša u bankama koje su davale kredite gubitašima za isplatu plaća, a kad bi ostale bez gotovine i one su trebale propasti. Kako im se neki novi poduzetnici ne bi miješali u poslove angažirali su reketaše, tj., kriminalne skupine iz Manolićeve tzv., posebne pričuvne policije koja je formirana koncem 1990. a koji su između ostalih «specijalnih zadataka» trebali onemogućiti konkurenciju eliti. U početku, svi novi poduzetnici koji nisu pripadali eliti, bili su izloženi napadima reketaša, a tome su se dobrim dijelom uspjeli oduprijeti tek kasnije tijekom rata demobilizirani vojnici koji su se s ratišta vraćali s oružjem.
3. RAT Pogibijom policajaca u Borovu Selu počeo je rat i u Slavoniji, najprije tajni, a postupno sve više javni, između Hrvatske policije i naoružanih hrvatskih civila protiv suradnika srbijanskog SDBS-a, KOS-a i naoružanih lokalnih srpskih formacija. Putem medija su se kasnije širile informacije kako je za neuspio autobusni napad na Borovo Selo kriv Šušak (prvi ministar koji nikad nije bio član SK), iako je on u tom trenutku bio samo ministar u Vladi zadužen za iseljenike, a stvarnu su vlast imali Manolić kao predsjednik Vlade, Boljkovac kao ministar unutrašnjih poslova i Špegelj kao ministar obrane. (Kasnije, u Hagu, na suđenju Miloševiću potvrđeno je kako je napad na Borovo Selo KOS-ova provokacija. Sličan autobusni napad Boljkovac je već prije organizirao i na Plitvice, kada je poginuo prvi hrvatski policajac Jović, a većeg broj mrtvih nije bilo zahvaljujući tomu što četnici nisu znali kako treba skinuti osigurač s tromblona). Šuška su Manolićevi sljedbenici odmah nakon dolaska u Vladu pokušavali skinuti raznim glasinama, kao što je glasina kako je on suradnik UDBA-e, čime su nastojali protiv njega usmjeriti "desnu" struju HDZ-a, kojima je to jako zasmetalo, a nije im na um palo logočno pitanje: Zašto to o njemu govore oni koji su bili šefovi u UDBA-i? Ustvare te "desničare" i nije zanimalo dali je Šušak radio za Udbu, već im je smetalo to što je bio autoritet među iseljenim dijelom HDZ-a. Ubrzo su ga, i ljevica, i desnica javno optužili kako je on ispalio jednu raketu iz ručnog raketnog bacača «ambrust» na Borovo selo i kako je zbog toga izbio rat. Takvih napada na praznu cisternu i poljoprivredne priključke kojima je blokirano Borovo Selo, na predjelu zvanom Savulja bilo je nekoliko, a izvršavali su ih pojedini lokalni zapovjednici iz susjednih
mjesta koji su znali doći vidjeti barikade. Nakon takvih izviđanja, prije odlaska obično bi nekoliko rafala ispalili prema barikadama. Pri jednom takvom «izviđanju» Šeks, Glavaš i Merčep (kojeg su zbog nečeg čekali da stigne preko poljskih putova), zapovjedili su policajcima iz pratnje, Nikoli Jamanu, Daliboru Križanoviću i Jurici Tolju da prikriveno, odu naprijed i ispale par protuoklopna projektila iz Ambrusta na poljoprivredne strojeve postavljene u barikadi. U Šušku su vidjeli sve opasnijeg konkurenta za mjesto vođe HDZ-ove desnice. Tuđman ga je doveo iz Amerike i povjerio mu poslove koji su oni željeli kontrolirati, te su ga oni, uz pomoć HDZ-ovih ljevičara, na sve načine pokušali iskompromitirati. Nastojali su ga predstaviti kao radikala koji želi rat sa Srbima, unatoč Tuđmanovoj politici primirivanja i kupovanja vremena za naoružavanje. Nakon ispaljivanja projektila, kako bi potkrijepili sumnje prema Šušku, jedan od političara je na mjesto gdje su stajali odbacio Šuškov rokovnik, novčanik i naočale koje su prethodno ukrali iz Šuškovog odjela u ministarstvu iseljeništva. Šušak krađu nije mogao obznaniti javnosti kako građani ne bi pomislili da u vladi vlada anarhija i strana špijunaža, što bi loše djelovalo na hrvatski obrambeni moral. I sam Jaman je na mjestu ispaljenja ambrusta izgubio pištolj koji je kasnije našla JNA i proglasila kako je to Šuškov pištolj. Na osnovu ostavljenih dokaza JNA je zaključila kako je tu bio Šušak, te je to javila Boljkovcu i tako je krenula priča o tom, pa je čak i Kir počeo govoriti kako su rakete ispalili Šušak, Vukojević i Glavaš. Šeks, Glavaš i Merčep su proširili priču kako je rakete ispalio Šušak, te se toliko uplašio da do Slavonskog Broda nije primijetio kako su mu ispale naočale, novčanik i rokovnik. Tuđnama u ovo nisu uspjeli uvjeriti (pošto je znao gdje je stvarno bio) pa je Šušak opstao, ali su izvršioci napada prestali uživati Šuškovu podršku, te su kasnije u piramidi moći svi pali za najmanje jednu stepenicu. Kako bi se izveo novi pokušaj navođenja JNA na vojni udar organiziran je napad na Borovo Selo, a da ta traljavo organizirana policijska deblokada Borova Sela ne bi slučajno uspjela, Boljkovac je Kiru napad naredio sa zakašnjenjem. Sam je toga dana otišao u Austriju kako ne bi mogao biti optužen za neuspjeh, a i kako mu se ništa ne bi dogodilo ako vojska konačno izvrši vojni udar. Je li iz Austrije telefonski razgovarao s Kirom, to samo on zna. Pošto nije znao o čemu su Tuđman i Milošević razgovarali u Karađorđevu i Tikvešu, još uvijek je, kao i Manolić, Mesić, Šarinić i slični, vjerovao u mogućnost vojnog udara. Idućih je dana lokalni srpski lider Šoškoćanin, vidjevši što se dogodilo, zatražio predaju, ali su ga Srbi upućeni iz Srbije likvidirali. Nakon Špegeljeve ostavke i formiranja ratne Vlade nacionalnog jedinstva uz sudjelovanje oporbe i HDZ-ova desnica izgubila je znatne pozicije u vlasti, što je iskoristila HDZ-ova projugoslavenska Manolićeva ljevica za uvođenje što više svojih kadrova u sve strukture vlasti, osim onih koje je kontrolirao Šušak, koji nije nasjeo na Špegeljove zamke. Glavni podupiratelj Špegeljevih planova sa tzv., ljevice bio je Mesić, a koliko su realni ti planovi vidjelo se u Bjelovaru gdje je samo jedan odlučni fanatik digao cijelo skladište u zrak, a da nije bilo pregovora većina skladišta tako bi završila, bilo od fanatika u JNA bilo od naših projektila ispaljenih prema skladištima. Da je Špegelj umjesto 400 uspio nabaviti bar 4.000 protuoklopnih ručnih raketnih bacača, mogla bi se postići nekakva blokada tenkova i oklopnjaka i tada bi se moglo realno zaustaviti oklop JNA unutar vojarni. Na Špegeljevu mjestu izmjenjuju se Šime Đodan i Luka Bebić, a budući da su se pokazali potpuno nesposobnima za nabavu oružja, 18. rujna za ministra obrane imenovan je Gojko Šušak koji će na toj dužnosti ostati do kraja rata, a i nakon njega. Šušak je na ključnim mjestima u Ministarstvu odbrane zatekao ljude koje je
postavio Manolić i Špegelj, uglavnom bivše oficire JNA od kojih su mnogi surađivali s UDBAom i KOS-om, ali nije imao mandat za njihovo smjenjivanje, zbog politike nacionalnog pomirenja, a i zbog toga što nije razumio dijaboličnost Manolića i kadrova koje je on i Špegelj instalirao na ključne položaje unutar MORH-a. Umjesto smjenjivanja nepouzdanih on je počeo uvoditi u zapovjednu strukturu hrvatske emigrante s ratnim iskustvom, tzv., legionare koje je postavljao na mjesto instruktora i zapovjednika novoformiranih postrojbi. Manolić ga je od prvog trenutka stalno pokušavao skinuti raznim medijskim podmetanjima. Npr. kada je u Zagrebu minirano židovsko groblje, hrvatski novinari na vezi s Manolićem, ili KOS-om raspisali su se kako je to organizirala »ustaška emigracija«. Ovu akciju izvela je jedna od više projugoslavenskih, titoističkih skupina KOS-ovaca pod nazivom Labrador, a djelovala je unutar zapovjedništva Imre Agotića, dok je operativni voditelj bio Slobodan Rakočević. Ovakvih obavještajnih projugoslavenskih UDBA-ških i KOS-ovskih, saveznih i republičkih frakcija bilo je više, a pošto nisu znali kome mogu vjerovati ove skupine su se međusobno nadzirale i sumnjičile na terenu, pa čak i potajno međusobno ratovale, a samo u vrhu su njihovi čelnici razmjenjivali informacije i zadatke. Iako je istraga u aferi »Labrador« brzo otkrila dio mreže kosovaca i udbaša, Manolić je stalno pokušavao istragu skrenuti na krivu stranu. Dao je uhititi hrvatskog dragovoljca iz Amerike Wernera Ilića koji je pušten tek nakon Šuškove intervencije. (Kada je Šušak kasnije uhićene kosovce razmijenio za ljude važne u nabavci oružja, prikriveni Manolićevi ljudi su počeli širiti priče kako je to učinio zato što je i sam suradnik KOS-a i UDB-e, a to su dokazivali i činjenicom da iz Ministarstva obrane i vrha HV-a nije maknuo ljude koje je postavio Manolić i Špegelj, iako on to nije mogao zbog Tuđmanove politike nacionalnog pomirenja. Mnogi naivni i neupućeni pojedinci su u ovakve «dokaze» o Šuškovoj suradnji s UDBA-om povjerovali, te su i sami dalje širili takve «dokaze». Kada su kasnije Slobodan Rakočević i Radenko Radojčić iz grupe Opera u Srbiji osuđen na višegodišnju kaznu zatvora hrvatskim medijima i obavještajcima nije ni palo na pamet da se zapitaju za koga su oni zapravo radili, ako ih Miloševićev režim šalje u zatvor, a on ih je poslao u zatvor zato što su se kao provokatori borili za Jugoslaviju, umjesto za Veliku Srbiju.) Razni, najčešće plaćeni »ekstremisti« već su koncem 1990. počeli širom Hrvatske dizati partizanske spomenike, a kasnije i srpske automobile, te kuće u zrak kako bi naveli vojsku na vojni udar, a to je odgovaralo i Miloševiću za dizanje straha među Srbima. Ministar Boljkovac ništa nije činio kako bi uhitio potencijalne srpske špijune po gradovima, ali je umjesto toga, uz pomoć lista pod nazivom «Slobodni tjednik» redovito objavljivao imena i adrese navodnih KOSovaca i udbaša kako bi ih susjedi terorizirali. Manolić je za to odmah optuživao lokalne lidere HDZ-a iz državotvorne frakcije. Poneki hrvatski državotvorci na bojištu su dobili metak s leđa od onih koji su glumili državotvorce, a njihova smrt je pripisana neprijateljskom bojnom djelovanju. Terorističke skupine poput »Labradora« izgubili su neupitno državno zaleđe pa su se nastojali što više osamostaliti organizacijski, politički i logistički. Nastojali su se organizirati u četiri grupe suradnika: a) teroriste u civilu ili među pripadnicima vojske, policije, SZUP-a i SIS-a koji su vršili konkretne napade na osobe i imovinu, često osobe kriminalne prošlosti, b) medijske djelatnike i marginalne političare koji su širili dezinformacije kako su te napade činili pripadnici ekstremne političke emigracije, c) političke zaštitnike koji su štitili pripadnike prve skupine sa svojih političkih i državnih funkcija, d) direktore i poduzetnike koji su sve to financirali, u zamjenu za poslovne pogodnosti.
Osim obavještajnih mreža poput Labradora koji su svjesno radili protiv hrvatskih interesa na istom poslu nesvjesno je djelovala i posebna pričuvna policija čiji pripadnici su vjerovali kako rade u hrvatskom interesu, a stvarno su bili pijuni u rukama projugoslavenske frakcije HDZ-a, privučeni mogućnošću stjecanja unosnih poslova. Većinu vremena provodili su na bojištu pridodani nekoj brigadi ili operativnoj zoni, a samo ponekad su dobivali neku posebnu zapovijed od Manolića ili nekog njemu podčinjenog. Nakon međunarodnog priznanjem Hrvatske postali su smetnja Manoliću te ih se nastojao riješiti. Koncem veljače 1992. godine i zadnji odredi ove postrojbe su prebačeni u sastav vojske, a zapovjednici pojedinih samostalnih odreda počeli su nestajati, bilo pogibijom na bojištu, bilo u atentatima, bilo u čudnim samoubojstvima, ili prometnim udesima. Likvidirani su ponekad i tako što su dezinformacijama i obećanjima navedeni u međusobne obračune, a one koji su to preživjeli likvidirali su profesionalci s iskustvom iz bivše UDB-e. U Osijeku su formirane dvije grupe u sastavu ove posebne pričuvne policije. Jednom grupom je zapovijedao Pukovnik Mate Šabić zvani Šaban i njegov odred je bio u sastavu posebne policijske postrojbe do drugog mjeseca 1992, a drugom Satnik Ivica Rotim zvani Ićo, koji je početkom srpnja 1991. sa svojim odredom prebačen u sastav 106. brigade, ali je i dalje povremeno održavao tajne kontakte s Manolićem i Tusom. Šaban je ubijen 1992. a Ićo 1993. godine. Osim njih na području Osijeka Manolić je imao svog jakog čovjeka Grošelja na mjestu načelnika SIS-a koji je vrlo uspješno glumio ulogu Glavaševog čovjeka, a kasnije je izvršio samoubojstvo. Jedna takva grupa postojala je i u Đakovu kojom je zapovijedao Ivan Čurić zvani također Ićo kao i osječan Ivica Rotim. Ovaj Ićo je sa 46 svojih ljudi sudjelovao u obrano Vukovara kao zapovjednik Lušca gdje mu je nekoliko ljudi poginulo ili nestalo, ali se sa većinom nakon pada Lušca uspio izvući iz Vukovara provlačenjem kroz kukuruze. Čurić je u to vrijeme među krim policijom smatran za neformalnog vođu hrvatske mafije, a sve zapovijedi je dobivao od Manolića. Imao je iskaznice svih tadašnjih obavještajnih službi pomoću kojih se mogao kretati gdje god je htio. Sva trojica. Šabić, Rotim i Čurić su prije rata pod zaštitom udbe "operirali" u Frankfurtu gdje su upoznali Arkana i Ljubu Zemunca. Čurić je jedini od njih uspio preživjeti rat zahvaljujući tome što je najtežii dio rata proveo u Vukovaru, u obrani Lušca, te ga u tom periodu nisu mogli koristiti za "specijalne operacije" o kojima bi kasnije mogao svjedočiti. Miloševićeva struja Udbe i KOS-a je u suradnji s hrvatskom projugoslavenskom frakcijom tih službi sredinom 1991. počela i s operacijom ubacivanja velike količine droge među hrvatske vojnike i policajce kako bi oslabila borbenu moć hrvatskih snaga. Oni koji su raspačavali drogu, u slučaju da ih uhvati civilna ili vojna policija, imali su uputu reći: «Mi smo Šuškovi ljudi». Ako to nije upalilo tek tada je dolazila intervencija iz vrha MUP-a. Čim se droga značajnije raširila među vojnicima, istrage su ometane pričama kako su drogirani vojnici odlični borci i kako zbog toga Šušak blokira borbu protiv droge. Mnogi su uhićeni dileri puštani iz pritvora, a policijski zapovjednici koje je imenovao Manolić objašnjavali su kako je Šušak telefonski naredio njihovo puštanje. (Ovi dileri u vojnim i policijskim postrojbama bili su vrlo jeftina potrošna roba koju se po potrebi moglo odbaciti ili likvidirati, a na vezi su bili obično samo sa pojedincima iz projugoslavenske frakcije HDZ-a, dok su ih se ostali odricali kako ne bi sebe kompromitirali.) Drogirani su im vojnici bili vrlo korisni zato što su ih lako mogli nagovoriti na rušenje srpskih kuća i druge akcije pod okriljem noći i bez znanja njihovih zapovjednika. Manolićeva struja Udbe i KOS-a je očito još uvijek mislila kako takvim akcijama povećava šansu za vojni udar i obnovu Jugoslavije, dok je uistinu vrijeme za vojni udar prošao, te su ovakve akcije samo pomagale Miloševiću u ostvarenju »Velike Srbije«. Šušak je doznao za ovo
prebacivanje droge iz Srbije. Tajno je iz VOS-a izdvojio jednu grupu izviđaća, te im je dao zadatak otkrivanja ovih pošiljki droge. Pošto su glasine tvrdile kako droga dolazi preko Hercegovine ova grupa je tajno nadzirala granične putove iz Hrcegovine. Kasnije, kad su od stranih službi doznali kako se droga transportira preko Orašja htjeli su tamo otići, ali tada su dobili novi aktualniji zadatak, a to je tajno nadziranje transporta nafte prema Srbima. Iz toga je moguće zaključiti kako on nije vjerovao svom pomoćniku za sigurnost, čelniku SIS-a Josipu Perkoviću, pa je zaključio kako Perković tu nije da bi mu pomagao, već da bi ga nadzirao, ali nije imao ovlasti za njegovu smjenu. Također je moguće zaključiti da ni Tuđman još uvijek nije imao potpuno povjerenje u njega, pošto ga nije upoznao o svemu vezanom za trgovinu naftom, a također i kako Šušak nije nikom vjerovao pošto je ovoj obavještajnoj grupi zabranio podnošenje izvještaja bilo kome osim njemu osobno. Dana 28. 6. 1991. veći dio pričuvne policije dobio je poziv za mobilizaciju u ZNG. U popodnevnim satima došao sam na zborno mjesto na Pampas. Do večeri se, kada su došli zapovjednik Zglavnik, te njegov zamjenik Šimić, skupilo približno oko 400 ljudi s oružjem. Počelo je organiziranje bojne, određeni su zapovjednici satnija, a ujutro su određeni i zapovjednici vodova i odjeljenja. Podijeljeno je nešto oružja i streljiva onima koji ga nisu imali. Srbi su zauzeli stari dio Tenje. Trećega smo dana čuli na radiju vijest o pogibiji načelnika PU osječko-baranjske J.R. Kira na putu prema Tenji, nakon što je bez zaustavljanja prošao pokraj kontrolnog punkta. Pomislio sam: “Konačno je nekom puknuo film”. U automobilu je preživio jedino čelnik lokalnoga SDS-a koji je organizirao pobunu u Tenju. Gudelj je iz starog Tenja pobjegao preko vrtova par dana ranije, ali su mu roditelji ostali. Na dan pogibije Kira, Zabunđije i četnika Tubića, Kir je vršio političke pregovore sa pobunjenim Srbima iako je to bio posao političara. Dok je bio u Tenji lokalni četnici su ga, na dojavu preko sredstava veze JNA optužili kako njegove «Ustaše» napadaju Tenje dok ih on zavlači pregovorima. Kako bi to opovrgnuo pozvao ih je da sa njim sjednu u auto i to provjere. U Tubićevom autu došli su do punkta pričuvne policije gdje je bio Gudelj, te su su se zaustavili, nakon čega su nastavili do poljoprivrednog fakulteta. Nakon toga su krenuli natrag. U međuvremenu su policajci na punktu kod ulaza u Tenje preko sredstava veze čuli kako se četnici hvale da su Gudeljevog oca objesili na crkvu, a majku silovali. Iako to nije bila istina upitno je jesu li te laži preko radio uređaja namjerno širili suradnici KOS-a kao provokaciju, Gračaninovi savezni inspektori, ili su provocirali Gudeljevi srpski poznanici nadajući se kako to Gudelj sluša i živčani. (Tko je slao ove poruke preko sredstava veze mogao je preko tvorničkog kodnog broja otkriti tadašnji šef SIS-a Josip Perković, pošto je već tada SIS snimao sve elektroničke poruke, ali on to nikad nije napravio, naprotiv učinio je sve da se ne dozna kako se već tada sve snimalo sredstvima naslijeđenim od bivše republičke Državne Sigurnosti.) Te provokacije čuo je i Gudelj, te je u duševnom rastrojstvu, čim je vidio kako se približava Tubićev auto izašao na cestu i u šofer šajbu auta koji je samo malo usporio ispalio čitavi spremnik od 30 zrna. Većina je završila u Kneževiću, a samo dva u Kiru. Unatoč tome projugoslovenska struja u vrhu vlasti je ovo iskoristila za pokušaj napada na Šuška, Glavaša i Šeksa pričom kako su oni naručili likvidaciju Kira. Desetak dana prije pogibije Kira čuo sam priču kako bi Šeks, Šušak i Glavaš mogli naručiti likvidaciju Kira, ali sam to držao za budalaštinu, pošto sam imao informacije kako između Šuška sa jedne, te Šeksa i Glavaša sa druge strane vlada odnos nepovjerenja, čak su jedni druge sumnjičili za suradnju sa udbom. Priču kako bi Glavaš mogao likvidirati Kira, ako ne odstupi sa mjesta načelnika policije, prvi puta sam čuo još ranije kad je Osječki HDZ organizirao demonstracije protiv Kira.
Ovu operaciju likvidacije Kira isplanirali su ministar MUP-a Hrvatske Boljkovac i savezni Ministar SSUP-a Petar Gračanin, u sklopu operacije uhićenja HDZ - ove desnice; Šuška, Vukojevića, Šeksa i Glavaša, nakon čega bi u političkom metežu, uz pomoć JNA bio uhićen i predsjednik Tuđman, a odmah poslije njega i Milošević u Beogradu. Zbog toga im je trebala Kirova pogibija kao povod za uhićenja, a pogibiju nije bilo teško organizirati. Dovoljno je bilo neiskusnog i pomalo priglupog mladog milicajca Kira tjerati da što češće ulazi u rizične situacije prelaska linije razdvajanja, dok nekom ne pukne film i počne pucati. Kako to ne bi učinili četnici bilo je poželjno Kira uvjeriti kako je bolje linije prelaziti u autu nekog četnika, jer bi na službeni policijski auto četnici mogli zapucati. Plasiranjem takvih savjeta postalo je vjerojatnije kako će na auto zapucati neki Hrvatski policajac u trenucima snažnoga stresa. Zanimljivo je kako mnogo inteligentniji gradonačelnik Osijeka Kramarić, (iako političar koji treba voditi pregovore, umjesto jednog policajca) nije pokazivao želju da se preko prvih linija vozika u autu nekog četnika, te je sve takve zahtjeve izbjegavao, znajući kako ljudi slabih živaca ima i među hrvatskim neobučenim i neiskusnim pričuvnim policajcima, a ne samo među četnicima. Istovremeno sa kreiranjem ovog novog plana urote, Boljkovac je pustio priču kako su Šušak, Šeks i Glavaš naručili ubojstvo Kira, što se moglo čuti danima ranije. Ta je glasina došla do Kira te je on otišao u Zagreb i zatražio premještaj, ali ga je Boljkovac vratio u Osijek i uputio u nove pregovore sa četnicima, kako bi se povećale šanse za njegovu pogibiju. Za Kirovu smrt je najviše kriva njegova vlastita nesposobnost da uspostavi nadzor nad vlastitom pričuvnom policijom, što on ustvari nije ni pokušavao učiniti, njegova nesposobnost da shvati kako pregovorima sa lokalnim srbima ne može poništiti zapovjedi koje su planirane u Beogradi i upućene na teren na izvršavanje, te njegova nesposobnost da shvati kako Boljkovcu, odgovara njegova smrt, kako bi za to mogao optužiti pojedince iz suprotstavljene frakcije HDZ-a. Čim je do Zagreba došla vijest o Kirovoj pogibiji Boljkovac je za idući dan pripremio javnu optužbu za naručivanje Kirova ubojstva, (što je on i priznao u svojoj knjizi "Istina mora izaći van") te uhićenje Šuška, Vukojevića, Šeksa i Glavaša, nakon čega bi, u političkom sukobu između HDZ-ove desnice i ljevice, Tuđman naredio puštanje političara protiv kojih nema nikakvih dokaza. Tada bi Boljkovčevi ljudi proširili vijest kako JNA kreće van iz vojarni, na što bi Boljkovaca sve policijske postrojbe poslao u blokadu vojarni. Dok bi oni pojačavali obruč oko vojarni Boljkovac bi svoje povjerljive stare milicajce poslao da uhite Predsjednika Tuđmana zbog "kršenja ustavnog uređenja SFRJ", pri čemu bi on vjerojatno poginuo. Šef Tuđmanove osobne straže bio je Mišo Deverić, kasnije razotkriven kao pripadnik obavještajne mreže "Labrador 2". Odmah potom i Petar Gračanin bi u Beogradu ponovio isti scenarij sa Miloševićem. Ovaj scenarij odvijao se u trenutku kad je dio desnice na čelu sa Šeksom i Glavašem otkazao poslušnost Tuđmanu zbog njegovog odbijanja plana napada na vojarne, te je Tuđman morao pregovarati sa opozicijom o formiranju Vlade nacionalnog jedinstva koja je formirana 16 dana kasnije. Za ovaj plan policijsko vojnog državnog udara doznao je taj dan Milošević od svojih doušnika, te je shvatio kako će ministar SSUP-a general Petar Gračanin nakon Tuđmana i njega uhititi pod optužbom za izazivanje nacionalizma u Jugoslaviji. Gračanin je na terenu imao svoje Savezne inspektore na čelu sa Jovanom Vučkovićem, a njihov posao je bio prisustvovati svim razgovorima i pregovorima, te su se redovito sastajali sa lokalnim četnicima. Za plan je Predsjednik Tuđman doznao kasno te večeri, možda čak i od samog Miloševića, te je istog trenutka, tijekom noći sazvao sjednicu VONS-a na kojoj je donio odluku o smjeni Ministra MUPa Josipa Boljkovca. (Nakon smjene Boljkovca i Milošević je u Beogradu počeo ubrzano slabiti SSUP, te jačati Srbijanski RSUP.) Slijedeći dan Predsjednik Tuđman je objavio smjenu Ministra
unutrašnjih poslova Josipa Boljkovca ocijenivši kako je njegovom krivicom u redovima policije sve više raste anarhija. Na sastanku državnog vrha je izašlo na vidjelo kako je on pustio uhvaćene teroriste Arkana i Gorana Hađića, kako je prije akcije oslobađanja Plitvica on o tom obavijestio generala Petra Gračanina, te kako je odbio Kira premjestiti u Zagreb, iako je ovaj sam procijenio kako nije sposoban upravljati Osječkom policijom, pa ga je molio za premještaj. Svakom je bilo jasno da je on kriv za dva neuspjela autobusna napada (iako se u oba slučaja taj dan sklonio u inozemstvo ), te pogibiju načelnika policije od ruke vlastitog policajca, koji je osjetio da nije dorastao situaciji, te je od Boljkovca tražio prebacivanje na posao u Zagreb, što je Boljkovac izričito odbio, pošto mu je upravo takav neiskusan i situaciji nedorastao, potreban za njegove planove. Da je Boljkovčev i Gračaninov plan uspio Jugoslavija bi samo naizgled bila spašena. U Sloveniji vojni sukobi bi se odmah rasplamsali pošto su Slovenci znali kako je samo Milošević želio njihov odlazak iz Jugoslavije. U hrvatskim policijskim postajama došlo bi do žestokog obračuna između novih policajaca i starih milicajaca, nakon čega bi vojska pokušala poloviti policajce, što bi dovelo do velikog krvoprolića od Pule do Varaždina, te od Vukovara do Dubrovnika, širom Hrvatske. U Srbiji bi došlo do oružanog obračuna između Miloševićevih pristalica i Šešeljevih četnika sa jedne, te dijelova vojske i pristalica Vuka Draškovića sa druge strane. Broj poginulih u kratkom periodu bio bi daleko veći nego je poginulo u idućih 4 godine. Dana 3. 7. 1991. Novosadski korpus izlazi iz vojarni i kreće prema Hrvatskoj, postupno ulazi u Baranju i približava se Vukovaru. Već 4. 7. vode se ulične borbe u Borovu Naselju, a 6. 7. 1991. spaljeno je selo Ćelije koje je smješteno između srpskih sela Bobote i Silaša. Preživjeli su se civili i branitelji noću kroz kanale probili do Osijeka. Mnogi civili počeli su napuštati Vukovarsko područje, ali ih je Hrvatska vlast ubrzo, nakon prvog smirivanja situacije vratila natrag. Većina roditelja bila je za povratak sa djecom u Vukovar vjerujući kako se situacija smiruje, iako je većina zapovjednika sa prve linije bila protiv toga. Većina viših zapovjednika iz pozadine, kao i većina političara smatrala je kako bi povratak civila djelovao umirujuće na lokalne srbe kojima je tako poslana poruka kako mi ne želimo rat. Vjerovalo se i kako će upravo žene sa djecom spriječiti mlađe, fakultetski obrazovane oficire JNA bombardiranje Vukovara, ako zbog ničeg drugog onda zbog tog što su njima vrlo dobro bile poznate Ženevske konvencije o ratnom pravu. Nažalost, vrlo brzo se pokazalo kako obrazovanost i znanje nema nikakve veze sa etičnošću i mudrošću. Na Pampasu se prvih dana vršilo ustrojavanje i nekakva osnovna obuka. Nakon tri dana, popodne, zapovjednik Zglavnik, okružen četvoricom tjelohranitelja, pijan od alkohola i straha, izdao je zapovijed o zauzimanju borbenih položaja. Moja je satnija zauzela položaje prema Bijelom Brdu kod ciglane u Sarvašu. Zapovjednik satnije rasporedio nas je u strijelce u mladom sirku kao da smo lovci na zečeve, tako da smo cijelu noć ležali na kiši i pazili da nas četnici slučajno ne bi ugledali. Jedan rafal iz oklopnog transportera, koji smo čuli kako se voza po njihovim položajima, mogao bi nas sve izbaci iz stroja. Dvadesetak metara iza nas bila je rupa iz koje se vadila zemlja za ciglanu, pokraj nje je bila desetak metara visoka hrpa zemlje, ali zapovjedniku nije palo na pamet da bismo se trebali skloniti iza zaklona. On je dobio zapovijed za raspored u polju, u strijelce, te nije smatrao kako zapovijed treba prilagoditi stanju na terenu. Nakon cjelonoćne borbe s oblacima komaraca u osvit sam zore kroz dalekozor ugledao utvrđen položaj na vodotornju. Vodič iz Sarvaša potvrdio nam je kako imaju promatračnicu i snajpersko gnijezdo na tom tornju s kojega će nas sve “poskidati” ako nas ugledaju. Polako smo se počeli buniti protiv tako “pametno” izabranoga položaja i povlačiti se prema asfaltnoj cesti za farmu
“Klisa”. Kada smo stigli u blizinu farme, Zglavnik je poslao kurira koji nam je prenio zapovijed da se moramo vratiti na položaje, ili će nas sve poslati na vojni sud. Ušli smo na farmu gdje nam je rečeno da se uputimo prema Saponiji. Većina gardista nije bila raspoložena za odlazak prema Saponiji, pa smo se uputili u bazu na Pampas. Došavši tamo, dobili smo obavijest kako je zapovjednik Zglavnik smijenjen, te da je novi zapovjednik Kuduz. Kuduz nam je, vidjevši rasulo, odobrio odlazak kućama kako bismo se oprali, presvukli i idući dan vratili. Drugoga se dana pojavilo dvjestotinjak ljudi pa smo podijeljeni u dvije satnije. Uskoro smo dobili zapovijed za zauzimanje položaja prema Tenji sa zapadne strane na Selešu, Orlovnjaku i Brcinom bunaru. Pri napadu na Tenju u noći 7. srpnja 1991. naš je zadatak bio sprječavanje neprijateljskoga povlačenja prema Silašu i vezanje dijela snaga na sebe. Nakon neuspjelog napada tri su nam tenka JNA sljedećega dana prišla s leđa te smo morali napustiti položaje. Povlačenjem u Antunovac i poslije u bazu Pampas prešli smo na novi sustav držanja položaja: dio vojnika bio je na položajima, a dio u pripremi na Pampasu. Dana 12. 7. 1991. dobili smo obavijest kako se prelazi na novi ustroj po mjesnim zajednicama, pa su ljudi iz Retfale ostali na Pampasu, a ostali su upućeni kući s obvezom prijave u svojim mjesnim zajednicama. To razbijanje jedinica u početku nisam shvaćao, ali mi je poslije mnogo toga bilo jasnije. Jedinice koje su sastavljane na papiru i u kojima se ljudi nisu poznavali, raspadale su se nakon svakog sukoba s četnicima i JNA. Zapovjednici takvih jedinica u većini slučajeva pokazali su se kao nesposobni i zaplašeni, a često i po zadatku ubačeni bivši rezervni oficiri JNA. Prelaskom na ustroj po mjesnim zajednicama ljudi koji se međusobno poznaju uglavnom su sami birali zapovjednike odjeljenja, vodova, a ponegdje i satnija, čime su temeljne jedinice dovoljno kvalitetno očišćene od ubačenih Kosovaca. Izabrani “prirodni” vođe iznijeli su glavni teret zapovijedanja vojskom na terenu. U zapovjedništva bojni i brigada najlakše su se ugurali rezervni oficiri JNA koji su u civilu radili kao komercijalisti, skladištari ili vozači kamiona. Preko svojih veza nabavljali su uniforme, i u pravilu, što su više uniformi uspjeli nabaviti, to su postajali “veći” zapovjednici. Problem s uniformama je bio namjerno izazvan logistički problem koji je Špegelj mogao vrlo lako riješiti, samo da je htio. Dovoljno je bilo da od neke veće Hrvatske tekstilne tvornice naruči 100.000 uniformi i za par mjeseci problema više ne bi bilo. Dolaskom kući, u Stadionsko naselje, ugledao sam policiju koja je blokirala sve prilaze. Doznao sam kako se Peulić zabarikadirao s grupom četnika u svoj podrum i kako je poginuo pripadnik pričuvne policije Repušić. Popeo sam se na tribine stadiona, odakle sam promatrao što se događa. Uskoro sam doznao kako su dečki iz naselja noću primijetili četnike u Peulićevu dvorištu, što su dojavili u mjesnu zajednicu. Trojica policajaca koji su došli u provjeru, nisu vidjeli ništa sumnjivo, ali su na odlasku, za svaki slučaj, bacili na Peulićevu kuću kamen, nakon čega im je uzvraćeno paljbom. Do dolaska pojačanja četnici su se izvukli sa stražnje strane, a Peulić i njegova supruga ostali su u kući. Pozivani su na predaju, na što su oni odgovarali vatrom. Tek je pogibijom Repušića izvršen ozbiljan napad pri kojemu je Peulić ubijen, a njegova supruga ranjena. Tako je rat stigao i u moje naselje. Dana 17. 7. 1991. održan je sastanak F. Tuđmana i Veljka Kadijevića. U Mjesnoj zajednici nas se okupilo dvadesetak te smo počeli odlaziti na teren u Tenju. Tri dana u Tenji, a poslije tri dana noćnog obilaska po mjesnoj zajednici. Prva pisana zapovijed koju smo dobili bila je zapovijed tadašnjeg ministra obrane Špegelja: “Sve nedisciplirane vojnike svezati žicom i dopratiti u Zagreb”. Nasmijali smo se. Nikada prije odlaska na teren nismo znali tko će se javiti za teren, a kome će važniji biti odlazak na posao. Dragovoljaca je uvijek bilo, ali bez ikakva oružja. Pri jednom je povratku iz Tenje zapovjednik voda Brozičević ranjen, pa sam ja postavljen
na njegovo mjesto. Premjestio sam Zapovjedništvo iz Mjesne zajednice u prostorije NK Osijek na stadionu. Podijelio sam vod na tri odjeljenja i uključivao nove dragovoljce u postrojbu naoružavši ih oružjem zaplijenjenim po kućama. U slobodno smo vrijeme obilazili kuće za koje smo imali dojavu o posjedovanju oružja. Opremu, kao što su kreveti i slično, nabavljali smo po napuštenim gradilištima i tvornicama, a dio po napuštenim srpskim kućama. Hrane smo od prvog dana imali dovoljno, a za sve ostalo važila je parola: “Snađi se!”. Dio je vojnika ostajao na stadionu, a dio je odlazio na teren. U drugo je krilo stadiona uskoro došla i jedna manja jedinica s protuzračnim oružjem. Počeli smo zajedno s Narodnom zaštitom i Civilnom obranom kopati rovove pokraj obilaznice. Jednoga smo dana zaustavili tri oklopna transportera koji su osječkom obilaznicom došli do postavljenog minskog polja. Iz transportera su virile cijevi škorpiona koje su se toliko tresle da smo shvatili u kakvu su strahu vojnici koji su bili u transporteru. U tom smo trenutku imali 50% lovačkoga oružja, a od protuoklopnoga ništa. Mogli su nas sasjeći jednim rafalom protuavionskog mitraljeza. Njihov nam je strah, koji su proizveli srbijanski mediji i oficiri šireći priče o tome kako smo naoružani do zuba i kako koljemo sve što uhvatimo, išao na ruku. Transportere smo morali po zapovijedi pustiti tamo otkuda su došli. Stvaran je odnos snaga tada bio takav da je JNA još uvijek mogla izvršiti klasičan vojni udar i uhititi sve političare u Hrvatskoj, a potom i svih tridesetak tisuća polunaoružanih policajaca i gardista. Tek sam u kasnijim razmišljanjima shvatio zašto to nisu učinili. Poslije nekog vremena morali bi raspisati slobodne izbore i u Hrvatskoj bi opet pobijedili Hrvati. Milošević je taj “problem” htio riješiti zauvijek, a to je mogao dopustivši Hrvatima naoružanje s nešto lakog oružja kako bi došlo do “puzajućeg” rata u kojem će četničke paravojne postrojbe uz podršku JNA osvojiti selo po selo i grad po grad, te pritom teren očistiti od nesrpskog stanovništva sve do Šešeljeve linije: KarlobagGospić-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Tu četničku politiku prihvaćala je većina oficira JNA, a samo manjina projugoslavenski orijentiranih oficira bila je za vojni udar koji su zagovarali američki predstavnici Baker i Eagleburger, kao i Britanci koji su tada, a i kasnije činili sve kako bi odgodili međunarodno priznanje Hrvatske, kao i njen vojni poraz. Kako bi olakšale vojni udar, zapadne su sile na prijedlog SIV-a i Ante Markovića uvele embargo na oružje, čime su Hrvatsku i BiH zapravo prepustile na milost JNA. Uvjet koji su dali Markoviću bio je da se sve završi za 14 dana i bez puno prolijevanja krvi. Ovaj uvjet nije odgovarao Miloševiću koji nije želio brzi vojni poraz Hrvatske. Više mu je odgovarao puzajući rat kojim će etnički očistiti sve do zamišljenih granica Velike Srbije. Zbog toga je nastojao usporiti napredovanje JNA. Za to je morao omogućiti Hrvatima da se malo naoružaju, zbog čega je, svojim utjecajem, spriječio miniranje svih skladišta oružja u Hrvatskoj. Također je spriječio napredovanje JNA tenkoprohodnim pravcima prema Zagrebu, te je nastojao JNA uvesti u duge opsade gradova dok ih etnički potpuno ne očisti. Dana 1. 8. 1991. JNA je iz Vojvodine ušla erdutskim mostom u Hrvatsku i okupirala Dalj, Erdut i Aljmaš, a sljedećega dana, 2. 8. 1991, formirana je Vlada nacionalnog jedinstva. Nešto ranije nego su tenkovi prešli preko Dunavskih mostova Glavaš je na sastanku sa Manolićem tražio rušenje mostova, ali mu je Manolić odgovorio kako mostove treba graditi, a ne rušiti, te ga je dao uhititi na izlasku iz Zagreba i nije ga pustio dok nije dobio obećanje kako mostove neće dirati. To je vjerojatno i bio jedan od razloga zašto je Glavaš sa Šeksom otkazao poslušnost Tuđmanu, pa je Tuđman morao ići u formiranje Vlade nacionalnog jedinstva. Tu zbrku u vrhu vlasti je iskoristio predsjednik Vlade Manolić koji je odlučio 103 najmodernija tenka čija proizvodnja je dovršena u tvornici Đuro Đaković isporučiti naručitelju, predsjedniku Vlade Jugoslavije Anti Markoviću, a u stvari JNA koja se spremala na najjače udare po Hrvatskoj.
Dana 24. 8. 1991. počinje napad na Vukovar, a 18 dana kasnije 12. 9. 1991. medijski prešućeno pada Hrvatska Kostajnica. Agenti DB-a i KOS-a infiltrirani u vrh MUP-a i obrane same Kostajnice uspjeli su dezorganizirati obranu, te grad predati u četničke ruke. Prije pada pomoćnik ministra MUP-a Milan Brezak sve je podatke o obrani Hrvatske Kostajnice dostavio JNA uključujući ime i prezime uglavnom zagrebačkih branitelja, ime oca i adresu stanovanja u Zagrebu. Lokalni zapovjednik obrane Podunajac prije pada povukao je većinu branitelja sa okolnih uzvišenja u grad čime je omogućio Srbima osvajanje tih kota, te je pad grada postao pitanje trenutka. Preko 350 hrvatskih branitelja je ubijeno ili zarobljeno, te poslano u logor Manjaču, a Hrvatski državni vrh je ovo nastojao prešutjeti u strahu od širenja panike i pada borbenog morala u drugim dijelovima države. Dana 13.rujna primljena je “naredba” gen. Jankovića iz Tuzle, upućena predsjedniku Kriznog stožera općine Osijek gsp. Srećku Lovrinčeviću: -“Prestati sa napadima na JNA (Dom JNA, kasarna, poligon)” -“Prestati sa propagandom (zvučnici)” -“Deblokirati putove oko kasarne, Doma JNA, poligona C… -“Vratiti zarobljene ljude, naoružanje, opremu” -“Prestati sa uzurpacijom vojnog stambenog fonda” -“U slučaju neispunjavanja ovih zahtjeva, vojska će po prvi put (?!) otvoriti vatru po svim vitalnim objektima u gradu bez prethodnog upozorenja” -“Preuzimamo odgovornost za stravične posljedice” -“Ako ne ispunite zahtjeve idemo u katastrofu” Posljedice «Ultimatuma» generala Jankovića, komandanta Tuzlanskog korpusa, bio je 4 mrtva civila i preko 70 ranjeno. Zapovjedništvo 106. BRG i MUP-a idućeg dana blokiraju sve vojarne i neuspješno napadaju Bijelu vojarnu. Dana 16. rujna 10 tenkova i 2 oklopnjaka, sanitetsko vozilo i Picgauer biježe prema Tenji. Polovicom rujna, 14. 9.1991. u trenutku kada je procijenjeno da su naše snage organizacijski i materijalno spremne za otvoreni sukob s JNA, hrvatski se državni vrh odlučio za blokadu vojarni JNA i zračnih luka. Većina protuoklopnog oružja već je prije odvezena na terene koje su držali Srbi. Većina vojnika JNA se s vozilima i većim dijelom oružja i opreme uspio povući prema područjima koja su držali srpski pobunjenici ili prema BiH. Povlačenje je, najčešće, obavljano u skladu s dogovorima postignutim između JNA i hrvatskih vlasti. Jedino se Varaždinski korpus predao i ostavio cijelokupno naoružanje. U ovom trenutku, kad je postalo jasno kako JNA više ne može lako pobijediti, u HV su se prijavili mnogi nesrbi, viši oficiri JNA koji su do tada čekali razvoj situacije. U glavni stožer Tuđman ih je primio prije svega iz političkih razloga, kako bi dokazao zapadu, prije svega Britancima kako on ne stvara novu ustašku državu. Pojedinci koji su tada raspoređeni na više zapovijedne položaje odmah su počeli sa sabotažama. Npr., za vrijeme pregovora Tuđmana, Izedbegovića i Miloševića koje je u Haagu vodio lord Peter Carington novopostavljeni načelnik glavnog stožera general Tus je zapovjedio napad na Bjelovarsku vojarnu, iako je trebalo samo čekati da se predaju zbog izolacije. Napad je pokrenuo uz pomoć HOS-a, što je rezultiralo dizanjem skladišta oružja u zrak, a Tuđmanu je to odmah žestoko prigovoreno u Haagu, pod optužbom kako ne kontrolira svoje postrojbe. U pet dana, uglavnom pregovorima je osvojeno 36 vojarni i skladišta, 230 tenkova i oko 400 topničkih oružja. Problem
je bio u tome što su u mnogim skladištima ostavljene granate, ali su odneseni njihovi upaljači, najskuplji i najsloženiji dijelovi granata. (Prema mojim spoznajama 1991. godine upaljači za haubičke granate od 203 mm nabavljani su na crnom tržištu po cijeni od 5000 dolara.) Većina je vojarni predana u dogovoru s Kadijevićem. Da su vojarne osvajane bez pregovora, većina bi ih odletjela u zrak, kao ona u Bjelovaru. Tada bi Hrvatska ostala bez ikakve mogućnosti obrane, a to ni Miloševiću ne bi odgovaralo. JNA u tom trenutku još uvijek nije bila sposobna za bezrazložno etničko čišćenje. Za to je Hrvatskoj trebalo ostaviti nešto pješadijskog oružja kako bi se mogla pomalo braniti, te na taj način u toku ratnih operacija izazvati bijeg Hrvata s okupiranog područja. U vojarnama je zarobljeno oko 200.000 dugih cijevi. Oko 50.000 prodano je Muslimanima, isto toliko poslano je BiH Hrvatima, a sa ostatkom je mobilizirano oko 100.000 novih vojnika u Hrvatskoj. Situacija sa streljivom bila je puno slabija. Neobučeni vojnici imaju običaj noću na svaki šušanj odgovoriti ispaljivanjem čitavog rafala, a tako se streljivo troši dnevno na šlepere. Slanje oko 100.000 dugih cijevi u BiH imalo je za cilj razvući srpske snage na što šire područje. Od toga trenutka Srbi su u BiH morali držati najmanje isti broj naoružanih ljudi koje bi u suprotnom Milošević mogao uputiti u Hrvatsku. Osim oružja, problem ZNG-a je bio i nedostatak borbenoga iskustva. Sve slabosti Hrvatske vojske Miloševićevi su analitičari vrlo dobro predvidjeli misleći kako će vrlo brzo poraziti vojsku bez dovoljno protuoklopnih sredstava. Prevarili su se u dvije stvari. Zanemarili su moral hrvatskih pojedinaca koji su bili spremni goloruki skakati na tenkove i koji su vrlo brzo svojim autoritetom preuzeli zapovjedništvo na terenu. Također su zanemarili borbeni moral Srba iz Srbije. 250.000 srbijanskih rezervista je emigriralo u treće zemlje, što je srbijanske tenkove ostavilo bez podrške pješadije. Umjesto brzih tenkovskih prodora s pješadijskom pratnjom koja iza njih čisti, sami su tenkovi morali čistiti jednu po jednu otpornu točku. Time je Milošević izgubio vrijeme, a Tuđman ga je dobio. Do kraja 1991. godine Hrvatska je na ilegalnom tržištu uspjela nabaviti i upaljače za ostavljene granate, te dopuniti količine protuoklopnih sredstava, a i zapovjednici su stekli neophodno iskustvo za vođenje rata. Dana 17. 9. 1991. sastali su se u Igalu F. Tuđman, Kadijević, Milošević i lord Carington, a 15. 10. 1991. u Moskvi su se, u nazočnosti M. Gorbačova, sastali Tuđman i Milošević. Tuđmanov motiv za takve pregovore bio je u prvo vrijeme spriječiti, a poslije odgoditi, ili makar usporiti, napredovanje JNA i tako dobiti više vremena za organiziranje i naoružavanje Hrvatske vojske. Miloševićev je motiv za te sastanke bio usporiti generale JNA željne ratne slave koji su bili spremni na vojni udar i preuzimanje vlasti te omogućiti paravojnim srpskim formacijama i rezervnim jedinicama JNA polagano etničko čišćenje osvojenih područja. Milošević nikada nije planirao osvojiti cijelu Hrvatsku i tako obnoviti Jugoslaviju. Njegov je cilj bila Velika Srbija do granica koje je javno iznosio njegov glasnogovornik Šešelj. Sve generale koji su pokazivali želju za nasilnom obnovom Jugoslavije Milošević je postupno umirovljivao, a u njihovu političku stranku SK pokret za Jugoslaviju ubacivao svoje ljude koji su njegovoj supruzi omogućili preuzimanje vodstva te stranke. Time su projugoslavenski orijentirani srbijanski oficiri potpuno marginalizirani. Paravojne formacije stekle su u Srbiji veliku popularnost pa je generalpukovnik Života Avramović, zamjenik ministra odbrane Jugoslavije, ponukan time izjavio: “Doprinos koji su ostvarile male (paravojne) jedinice ne može se mjeriti s operativno-strateškim postignućima jedinica JNA... U stvarnosti, bez JNA, nijedan ”čuvar" ne bi bio u stanju obraniti Srbe od ustaškog noža, a još manje da se održi na frontu..." Tom je izjavom nastojao umanjiti značaj srpskih paravojnih postrojba. U srpnju i prosincu 1991. Srbijanski je parlament zakonski izjednačio paravojne jedinice s JNA i priznao im regularan status sa svim ostalim pravima. U to
vrijeme sve vidljivija je postajala podjela Vojne obavještajne službe KOS-a na dvije frakcije. Prva je frakcija bila za obnovu Jugoslavije i surađivala je s udbaškom frakcijom HDZ-a, a druga, pročetnička frakcija, koristila je podatke koje je dobivala preko prve za ostvarivanje svojih ciljeva - stvaranje »Velike Srbije«. I u hrvatskoj je vlasti bilo projugoslavenskih generala i “stručnjaka” iz udbaške struje HDZ-a koji su željeli Jugoslaviju bez Miloševića i nacionalnih stranaka. Ni Tuđman, a ni Šušak nikada nisu shvatili razmjere njihovog djelovanja, te su mislili kako se radi o hrvatskim ljevičarima, iako se radilo o ratnim saboterima. Javno su već otpočetka 1991. počeli zagovarati izravan, istodoban napad na sve vojarne. Da je do toga došlo, policija i ZNG bi u sat vremena borbe istrošili sve streljivo, nakon čega bi se mogli boriti kamenjem. JNA izazvana takvim napadom imala bi izliku za izlazak iz vojarni i osvajanje svih velikih gradova. Generali, osokoljeni takvom pobjedom, stekli bi dovoljno političkog kapitala u Beogradu te bi i Slobodana Miloševića mogli zatvoriti. Jugoslavija bi tako bila spašena. Toga su bili svjesni i Tuđman i Milošević, a to se nije uklapalo ni u projekt samostalne hrvatske države, a ni u projekt “Velike Srbije”, te su pregovorima obojica nastojala primiriti generale JNA i ojačati vlastite snage. Američka središnja obavještajna služba CIA (u praksi služba za specijalno tajno ratovanje) često na različitim mjestima u svijetu instalirala čovjeka za isti cilj, koji poslije, kada obavi zadatak, radi po svome. Tako su naoružali mudžahedine u Afganistanu, a ovi su se poslije okrenuli protiv njih. Naoružali su i Talibane, a poslije su i oni postali najveći američki neprijatelji. Pomagali su mnoge oslobodilačke pokrete širom svijeta, a samo su stvarali krizna žarišta. Da nema kriznih žarišta po svijetu neki bi američki kongresmen mogao predložiti smanjenje proračuna za CIA-u. Oni bi tada mogla ostati bez posla, a i američki lobi proizvođača oružja mogao bi bankrotirati. CIA je imala za cilj srušiti komunizam i u tome je imala mnogo suradnika među hrvatskim izbjeglicama koji su željeli srušiti i komunizam i Jugoslaviju. Godine 1991. CIA je pokušavala spasiti Jugoslaviju, ali je nakon priznanja Hrvatske i BiH nastojala uspostaviti mir. Za razliku od CIA-e, Britanska obavještajno teroristička služba MI6, iako tehnički slabija ima jače analitičare koji su odmah nakon propasti komunističkog bloka počeli kreirati planove o dodatnoj kontroli naftnih putova prema zapadu i istoku. Na putu prema zapadu bilo im je vrlo važno održati Jugoslaviju, dok im je na putu prema Kini i Indiji najvažnije bilo onemogućiti izgradnju naftovoda prema ovim državama koje su ušle u fazu sve bržeg razvoja. Za ostvarenje toga cilja nužno je okupirati Irak i Afganistan, a taj zadatak sposobna je samo SAD. Zato im je trebalo SAD nagovoriti akciju, te ih upotrijebiti kao svoje "pse rata". Za to im je bio potreban vrlo jak povod u obliku neke islamističke terorističke akcije na teritoriju SADa, a pošto nije postojala organizacija sposobna za takvo djelo trebalo ju je stvoriti. Odlučili su angažirati bivšeg odbačenog agenta CIA-e Osamu Bin Ladena koji se je skrivao u Somaliji, te su preko njega počeli dovoditi tisuće islamističkih dragovoljaca u BIH gdje im je SAS tijekom 1992. i 1993. pružao terorističku obuku. Obuku u realnim ratnim uvjetima spojili su sa ciljem izazivanja sukoba između Hrvata i Muslimana kako bi Srbima olakšali pobjedu u ratu. Nakon Američkog zaustavljanja rata Amerikanci su počeli progoniti Muđahedine iz BiH čime je njihov bijes okrenut prema SAD-u, te su pripreme za napad na Ameriku počele, što su Britanci promatrali i diskretno potpomagali. Dan nakon zaustavljanja navedenih transportera i mi smo dobili dopuštenje za sukob s vozilima JNA. Istoga dana na obilaznici smo zarobili oklopno vozilo Prve pomoći u kojemu su se nalazila dva oficira i dva mlada vojnika. Oduzeli smo im oružje, a njih odveli u Zapovjedništvo
grada, odakle su pušteni. Nekoliko dana kasnije vojnike je u predvečernjim satima zahvatila ratna psihoza. Pod svaku su cijenu samoinicijativno željeli napast Bijelu vojarnu. Pokušao sam ih smiriti, ali nije išlo. Otišao sam u Zapovjedništvo bojne i tadašnjem zamjeniku zapovjednika, Kožulu, iznio problem. Rekao mi je kako u skladištu bojne nema zaliha streljiva i da se moram sam snaći za nadopunu ako potrošimo ono što imamo. Tada sam odlučio malo lagati vlastitoj vojsci. Rekao sam im kako sam dobio informaciju o koloni oklopnjaka koja namjerava s Poligona C preko Brijesta pravcem Klajnove ulice ući u Osijek i spojiti se s vojnicima iz Bijele vojarne, te da ih mi pod svaku cijenu u tome moramo spriječiti. Rasporedio sam ih uz obilaznicu gdje smo čekali tenkove. Poslije ponoći su polijegali na asfalt i pozaspali. Ujutro nitko više nije bio raspoložen za napad na Bijelu vojarnu. Uskoro smo počeli držati i položaje na Brijestu radi blokade C-poligona. Tu smo imali nekoliko sukoba s tenkovima koji su se kretali smjerom Cpoligon - Tenja i obratno. Svaki put kad bismo ih zaustavili, došlo je do pregovora između njih i gradskih vlasti, nakon čega smo ih morali propustiti. Čim bi prošli, ponovno bi zapucali na nas. Jednom smo ih morali propustiti dva puta u istom danu. Kada smo taj položaj držali posljednji put na svoju smo ruku, bez znanja više komande, postavili četiri protuoklopne mine na izlazu iz Poligona C. Na njih je, nekoliko dana poslije, prilikom bijega s C-poligona naletjela oklopna dizalica. Bile su to jedine mine za koje sam vidio da su napravile koristan posao! Dva puta smo poslani u opkoljavanje Bijele vojarne, ali smo oba puta nakon sat vremena povučeni. Nije nam bilo jasno tko pije, a tko plaća. U zauzimanju vojarni i mi smo sudjelovali. Petnaestog rujna 1991. četrnaest tenkova došlo je kroz polje zapadno od pustare Tufek. Nekoliko ih se približilo na oko 700 metara od obilaznice te su cijeli dan gađali kuće na rubu grada. U Sisačkoj je ulici samo kuća jednog Srbina, koji je ostao u njoj, a sin mu je otišao u Tenju, ostala čitava. Sve ljude sam rasporedio u rovove uz obilaznicu između nadvožnjaka kod stadiona i tenjskog nadvožnjaka. Skupio sam grupu boraca s protuoklopnim oružjem da im kroz Stadionsko naselje priđu bočno kroz kanale i gađaju ih, ali je njihov odlazak, po zapovijedi odozgo, u posljednji trenutak spriječen. Tenkovi su navečer otišli, ali su se ujutro opet vratili. Drugi smo dan u rovove dobili sve one iz ZNG-a i policije koji imaju protuoklopna sredstva, a koji su do tada bili raspoređeni oko Bijele vojarne i Poligona C. Taj su trenutak oficiri JNA iskoristili za bijeg u Staru Tenju, te produžetak kretanja prema Sarvašu, koji je pao toga dana. Pri bijegu tenkova iz Bijele vojarne nas smo se četvorica u dva automobila gotovo sudarili s tenkovima na križanju Divaltove ulice kod krčme “Mosor” dok smo slučajno u tom trenutku išli prema Mjesnoj zajednici. Vrlo lako su se probili sve do Tenje pošto su naše jedinice bile raspoređene tako da su tenkovi JNA imali slobodan koridor prema Tenji. Tek kada su se probili iz vojarne vojnici iz okolnih postrojbi koji su bili na odmoru uspjeli su dotrčati do puta kojim su tenkovi prošli, ali su na željezničkoj pruzi uništili dva tenka koji su krenuli pogrešnim smjerom. Tada sam shvatio kako je svrha tenkova pokraj Tufeka bila privući sve protuoklopne snage na sebe i omogućiti deblokadu vojarni. Nakon pada Sarvaša jedinica garde u Nemetinu dobila je zapovijed za povlačenje, ali su oni tu zapovijed odbili. Tek nakon tri dana zapovijed je povučena. Istu su zapovijed dobili i branitelji Podravlja i Tvrđavice, naselja s lijeve strane Drave, 3. rujna 1991, kad je palo Bilje, baranjsko selo udaljeno četiri kilometra od Osijeka. Oni su također odbili zapovijed. Da su se branitelji Podravlja i Tvrđavice povukli na desnu obalu Drave, četnički bi tenkovi osječku katedralu mogli gađati s udaljenosti od 300 metara. Nakon nekoliko dana i ova je zapovijed povučena.
Dan nakon bijega tenkova djelovi 106. i specijalne policije uspjeli su osvojiti Vojarnu, pri čemu je zarobljeno 226 pripadnika, od kojih oko 100 oficira i podoficira, te oko 100 vojnika dobrovoljaca i četnika. Nešto kasnije i moj vod je dobio zapovijed za ulazak u Bijelu vojarnu gdje smo našli gomilu vojne opreme razbacane na sve strane. Gardisti koji su prije nas ušli unutra pokupili su nešto oružja i streljiva, a mi smo pokupili nešto opreme za koju sam mislio da nam može zatrebati. Sljedećeg je dana palo i skladište Lug pokraj Čepina. Tu smo uzeli tri kamiona oružja, streljiva, opreme, granata, mina i svega ostalog što smo našli. Idućih dana čuo sam priče kako sam tri kamiona zaplijenjenog oružja prodao. Priču su širili neki susjedi koji su se krajem osamdesetih vratili iz njemačke praznih džepova, a čitav dotadašnji život su proveli tamo na «privremenom radu». U tom sam trenutku imao u vodu četrdesetak gardista kojima sam lovačko oružje zamijenio kalašnjikovima, a u idućih petnaestak dana taj se broj povećao na 80. Tada su mi sugerirali iz Zapovjedništva bojne da u vodu imam previše vojnika i da ih više ne trebam primati, ali sam ja prijam nastavio, te sam u idućih mjesec vod povećao na 120 ljudi. Dio oružja sam dao jednoj protuzračnoj postrojbi koja od osobnog naoružanja nije imala ništa, dio sam dao nekim poznanicima iz 3A i 5A brigade, dok sam sa preostalim oružjem, streljivom, minama i granatama ratovao do polovice 1992. Nakon što je pao Lug dobili smo nove položaje: Poljoprivredni fakultet, Tufek, Logor. Budući da su pustare Tufek i Logor bile smještene u depresiji, okružene kukuruzom, bez preglednosti okolnog terena, na svoju sam ruku postupno preuzeo zapadno dva položaja, Policer i jedno divlje smetlište. Čim smo počeli kopati zemunicu na Policeru, sljedećeg su dana pale tri minobacačke granate od 120 mm desetak metara od vojnika. Ispaljene su iz grada, iz pravca Policijske uprave. Zabile su se u mekanu zemlju i geleri su otišli prema gore te nitko od vojnika nije ranjen. Pokušao sam pronaći mjesto ispaljenja, ali nisam uspio otkriti jesu li ispaljene iz dvorišta Policijske uprave ili iz pedesetak metara udaljenog dvorišta »Obnove«, gdje je bila smještena jedna minobacačka postrojba. Dana 21.9. 1991. ubijen je Ante Parađik ratni zapovjednik HOS-a na policijskom punktu. Ubili su ga policajci radio vezom uvjereni kako im se približava vozilo s naoružanim Martičevcima. Paradžik je bio vojno neiskusni zagovornik rata s daleko jačim protivnikom. Petnaestak dana prije njegove likvidacije Šušak ga je nagovorio da HOS priključi HV-u, a sam je trebao postati ministar unutarnjih poslova. Predsjedniku HSP-a Paragi, ministru unutarnjih poslova Vekiću i predsjedniku Vlade Manoliću to nije odgovaralo. Paraga se nije htio odreći oružane formacije kojom je mogao utjecati na Hrvatsku politiku, Vekić nije želio svoje ministarstvo prepustiti nekom drugom, a Manolić nije želio ostati bez kontrole nad ministarstvom koje bi moglo razotkriti njegove dvostruke igre i prikrivene sabotaže. Problem su im riješili policajci koji su preko radioveze bili uvjereni kako pucaju u grupu do zuba naoružanih četnika. SIS je tada već snimao sve radio frekvencije, te je mogao otkriti kodni broj motorole s koje je upućena lažna informacija policajcima na kontrolnom punktu. Nakon toga mogli su po kodnom broju otkriti i sve ostale razgovore sa tog radio uređaja, na osnovu čega ne bi bilo teško otkriti korisnika uređaja. To ne bi bilo moguće jedino ako se taj uređaj prvi puta upotrijebljen tada i nikad više. Pitanje je dali su istražitelji tražili od SIS-a ove podatke, te dali bi čelnik SIS-a Josip Perković te podatke želio dati. Paradžik je uživao veliki autoritet u HOS-u pošto je većinu vremena obilazio svoje jedinice. Paraga je bio predsjednik HSP-a i formalno vrhovni zapovjednik HOS-a, a i Đapić je bio vrlo utjecajan. HOS je formalno osnovan 26. veljače. 1990. čime su postale konkurencija legalnoj Hrvatskoj policiji. Prvih pedesetak dugih cijevi HOS-ovci su nabavili preko Đapića od
Šeksa i Glavaša koncem 1990, i preko Parađika od Šuška u prvom dijelu 1991. čime su Šeks i Šušak željeli osigurati utjecaj na Pravaše znajući kako najveći utjecaj na Paragu ima vođa HDZove ljevice Manolić. Te grupice HOS-ovaca djelovale su u suradnji sa lokalnim štabovima po mjesnim zajednicama i nisu bile ustrojene kao posebne jedinice. Za vrijeme kratkoročnog Slovenskog rata HOS je nešto oružja kupio u Sloveniji od Janeza Janše, ali su ih pojedini policijski zapovjednici pri ulasku u Hrvatsku pokušali razoružati. Ministar Boljkovac je to spriječio, a kako ih ne bi razoružao neki lokalni zapovjednik policije smjestio ih je u poseban centar za obuku koji je osnovao na području Karlovca gdje je on sve imao pod punom kontrolom, te ih je i dodatno naoružao. Iako je bio ministar policije svjesno je gradio paralelnu političku vojnu postrojbu izvan kontrole državnih institucija koju je on (i Manolić) tajno kontrolirao, a da toga obični pripadnici HOS-a nisu bili svjesni. Nakon pada vojarni manji dio oružja HOS je zarobio, a veći je dio dobio iz policijskih skladišta po tajnom odobrenju Boljkovca i Manolića. Nakon Paradžikove likvidacije Manolić je nastavio tajno odobravati izdavanje oružja i streljiva Paragi, do 1993. kad je HOS rasformiran i u BIH. Tuđman i Šušak su prešutno odobravali naoružavanje HOS-a manjim količinama oružja kako ne bi hosovce pretvorili u neprijatelje, nastojali su sklopiti što bolju suradnju sa Đapićem i Kandareom, a čak su i Paragi odobravali da sa vojnim vozilima i vojnom pratnjom obilazi bojište kako bi ga smirili ne bi li se prestao suprotstavljati državnoj politici i ratnim naporima. Dana 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a, na prijedlog Beograda, donijelo je Rezoluciju o općem embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u SFRJ, što je u stvari značilo onemogućivanje obrane RH i BiH od do zuba naoružane JNA. Procjene su bile da će JNA srušiti hrvatsku vlast za 14 dana. Embargo je uveden kada su napadi na Vukovar trajali već mjesec dana. Sedam dana nakon uvođenja embarga napadnut je Dubrovnik, a četrnaest dana kasnije dogodio se i napad na Banske dvore. Dana 7. listopada 1991. MIG-ovi sa Bihaćkog aerodroma, po nalogu projugoslavenski orijentiranog generala Blagoja Ađića raketirali su Banske dvore, tj. pokušan je atentat na Predsjednika, dr. Franju Tuđmana kod kojeg se tada našao Predsjednik SIV-a Ante Marković i Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić. Ovo je bio posljednji pokušaj projugoslavenske frakcije KOS-a u spašavanju Jugoslavije. Ađić je imao sve informacije što se događa u Banskim dvorima zahvaljujući obavještajnoj mreži Jugoslovanske RV i PVO koja je otkrivena pod imenom "Labrador II". U okviru ove najtajnije mreže djelovao je i Mišo Deverić, tadašnji šef osiguranja Predsjednika republike, koji je smjenjen tek kasnije kad je otkrivena ova projugoslavenska obavještajna grupa. Da je atentat uspio Srbi bi se riješili Predsjednika Hrvatske, a usput bi se riješili i Predsjednika Jugoslavije Mesića i Predsjednika SIV-a Markovića, te bi Admiral Mamula ostao jedini kandidat za mjesto novog šefa Jugoslavije. Vlast u Hrvatskoj bi preuzeo Predsjednik Vlade Manolić koji bi sabotirao nabave protivoklopnog oružja i streljiva kako bi sabotirao obranu, te bi nakon nekoliko većih vojnih poraza potpisao bezuvjetnu kapitulaciju, pod uvjetom da se JNA riješi Miloševića. JNA bi tada s jakim ratnim nabojem produžila prema Sloveniji, te bi Jugoslavija bila obnovljena, čime bi ugled generala naglo porastao i u samoj Srbiji. Takav razvoj događaja nije odgovarao ni Miloševiću, te je atentat završen neuspješno. Postoje čak i indicije da je Milošević u zadnji trenutak saznao za ovu Adžićevu akciju, te je nazvao Predsjednika Tuđmana da ga upozori. Ovim je velikosrpski plan «RAM» još jednom pobijedio Jugoslavenski plan «ŠTIT», što je usput pomoglo i stvaranju Hrvatske države.
Predsjednik Tuđman je 25.10. 1991. na prijedlog Vekića i Manolića potpisao uredbu o puštanju iz zatvora 989 kriminalaca iz zatvora, ako se jave u vojne postrojbe. Ovim je legalizirano puštanje iz zatvora kriminalaca, što je počelo još dok je Boljkovac bio Ministar MUP-a. Odmah nakon ovoga generali prebjegli iz JNA procijenjuju kako je HV dovoljno ojačala, te su počele pripreme za manje probne oslobodilačke napadne operacije na strateški najvažnijim položajima. Operacija «Orkan 91» ( Otkos10) odobrena je 25. 10. 1991. i trajala je do 27.12. a potpuno je otkazana 3.1 1992. kad je potpisano Sarajevsko primirje. I ja sam 1. 11. 1991. dobio pripremnu zapovijed za odlazak u Laslovo zajedno s vodom smještenim na starom Poljoprivrednom institutu. Njih četrdesetak došlo je na stadion u pripremu i tu smo nekoliko sati čekali zapovijed za odlazak. Odjednom je s nekih 600 do 800 metara udaljenosti ispaljena minobacačka granata od koje je poginuo stražar Ivo Ivanović, a četvorica su vojnika teško ranjena. Tada je zapovijed za odlazak u Laslovo povučena. Imao sam osjećaj kako je svrha ove zajedničke pripreme bila stvoriti što veću gužva kako bi petokolonaši s minobacačima mogli pogoditi što više ljudi. To mi je bio prvi smrtni slučaj, te prvi i posljednji put da je neka druga jedinica došla u pripremu na stadion. Od tada sam sve slobodne gardiste redovito slao u ulični lov na tzv. minobacačlije petokolonaše. Jednom su ih prilikom ugledali, ali su ovi uspjeli pobjeći. Imali su vozilo i odore gardista. Ti su petokolonaši obično prisutnim civilima govorili kako gađaju četničke položaje. Međutim, minobacačima od 60 mm mogli su gađati nekoliko ulica dalje, s MB 82 mm mogli su dohvatiti neke naše položaje, a samo s MB120 mm mogli su se dohvatiti bliži četnički položaji. MB 120 mm je prevelik za djelovanje s kamiona. U to je vrijeme većina jedinica počela držati položaje po sustavu: jedan dan teren, drugi dan priprema, treći dan odmor. Vojnici su bili pod kontrolom dok su bili u pripremi i na terenu. Treći dan, kada su bili na odmoru, mogli su raditi što su htjeli. Među dragovoljcima je bilo dosta bivših udbaša, kosovaca, Jugoslavena i Srba, pogotovo u višim zapovjedništvima. Neki su se željeli iskreno boriti za Hrvatsku, neki su se željeli zaštititi od nepovjerljivih susjeda kojima su se zamjerili u vrijeme komunizma, a neki su došli po zadatku. Svi su se oni na terenu i u pripremi trudili prikazati kao najbolji vojnici. Što su radili svaki treći dan kada su bili na odmoru, nitko nije kontrolirao. Sigurnosne službe SZUP i SIS, koje su to trebale raditi, bile su najprimamljivija meta za infiltraciju upravo takve vrste “dragovoljaca”. Cilj mnogobrojnih snajperista i minobacačlija petokolonaša bio je organizirati kaos, sabotirati obranu, rušiti borbeni moral, te navoditi vojnike na osvetničke akcije prema srpskim civilima koji nisu bili povezeni s akcijama KOS-a. Time su rušili ugled Hrvatske i umanjivali njezine šanse za međunarodno priznanje. Takve su se akcije događale do trenutka priznanja Hrvatske, nakon čega su smanjene budući da je opasnost za organizatore postala veća od možebitne političke koristi. Kasnijom analizom prikupljenih informacijama shvatio sam kako je to bila vrlo dobro organizirana mreža kojom je rukovodio netko tko je imao sve informacije o rasporedu punktova i postrojbi, a to je mogao biti samo netko iz vrha osječkog SIS-a. Osim snajperista i minobacačlija petokolonaša, problem su bili i navodioci vatre koji su noću svjetlosnim signalima obilježavali lokacije skloništa s civilima i slične važne objekte. Naime, ako se noću s dvije različite lokacije međusobno udaljene, primjerice 1 kilometar, odredi pravac iz kojega dolazi svjetlosni signal te izmjeri kut između tih pravaca, svaki topnički računač vrlo lako može odrediti lokaciju izvora svjetlosti. Gledano iz polja, južno od Osijeka viđao sam noću svjetlosne signale iz svih dijelova grada. Nekad ih se javljalo po desetak istovremeno. Nekoliko puta mi se učinilo kako dolaze iz blizine stadiona, gdje sam imao bazu, pa sam s nekolicinom vojnika krenuo prema njima. Došavši bliže, vidio sam
kako su ustvari puno dalje, ali smo idući prema njima uspjeli točno locirati zgradu s koje se javljaju. Svaki se put ispod zgrade nalazilo sklonište prepuno civila. Nekolicinu bismo civila upozorili kako netko među njima daje svjetlosne signale. Nisu nam vjerovali, ali kada bi ih odveli da pogledaju iz daljega, počeli bi psovati, a mi smo ih ostavljali da svoje probleme sami rješavaju. Obično je bila riječ o umirovljenim Srbima ili jugoslavenski orijentiranim Hrvatima, civilima koji su i sami boravili u skloništu. Povremeno su odlazili van zapaliti cigaretu. Usput su malo prošetali do vrha zgrade odakle bi džepnom baterijom malo bljeskali južno prema Tenji, istočno prema Sarvašu ili sjeverno prema Baranji. Vremenom je broj ovih navodioca vatre bivao sve manji, ali nikada nisu potpuno nestali. Kad mi se dogodio navedeni prvi smrtni slučaj, u vodu sam imao oko 100 ljudi podijeljenih u šest borbenih odjeljenja, odjeljenje veze te pozadinsko odjeljenje. Zapovjednik satnije tada je u satniji imao oko 200 ljudi te me je postavio za svog zamjenika. Na mjesto zapovjednika voda postavio sam, u dogovoru sa zapovjednicima odjeljenja, brata. Negdje u to vrijeme dobio sam dojavu o planu napada na Osijek. Jedan moj gardist imao je u Tenji rođaka kome je otac Srbin, a tih je dana pobjegao iz Stare Tenje. U njegovoj je kući njegov otac s ostalim četnicima razgovarao o planu napada na Osijek po kojemu je “trebalo bušiti kuće u Tenji do naših položaja kako bi se što bolje pripremili za napad. Kad napadnu Novu Tenju, treba istovremeno napasti i šumu Rosinjača te Antunovac. Kad osvoje Novu Tenju, napad treba produžiti prema Tufeku i Stadionskom naselju. Kad krenu prema Stadionskom naselju, grupa njihovih diverzanata treba, u odorama garde, iz grada ući u naselje i s leđa napasti naše jedinice u povlačenju. Osvajanjem Stadionskog naselja, napad treba produžiti Klajnovom ulicom u cilju presijecanja Osijeka na dva dijela”. To je ispričao svom rođaku koji je to prenio meni i jednom časniku SIS-a. Nakon petnaestak dana čuo sam kako je taj časnik, navodno, prebjegao na četničku stranu. Nisam imao mogućnosti provjeriti je li to istina ili ga je možda progutao mrak. Tada sam gardiste koji su pripremu imali po kućama oko stadiona povremeno slao u pripremu u Stadionsko naselje. Više sam puta zapovjedio pretres cijeloga naselja južno od obilaznice u svrhu pronalaženja oružja. S civilima iz Narodne zaštite iskopao sam rovove oko svih pustara iznad Stadionskog naselja, a kada je pala Nova Tenja, izdao sam zapovijed za evakuaciju svih civila iz južnog dijela Stadionskog naselja. Pri zauzimanju položaja u šumi Rosinjača dobio sam zapovijed za držanje linije između šume i Tenje. Uočio sam kako je šuma na najnižem terenu i da je okružena kukuruzom. Preglednost prema neprijatelju bila je nikakva, kao i mogućnost za protuoklopnu borbu. Ljudi iz tri različite, nepovezane jedinice, koji su već neko vrijeme držali ovaj položaj, nisu iskopali nikakve zaklone i noću su išli u bazu. Na rubu šume iskopao sam jednu zemunicu, a pričuvnu iza šume u pravcu zapadno od ulaza u Tenju. Da bi iskopali zemunicu, najprije sam morao vojnike podučiti kako se to radi. Tek kada su vidjeli kako sam kopam, pristali su uzeti ašove u ruke i prihvatiti se posla. Tada su vojnici još uvijek mislili kako ne trebamo kopati obrambene položaje, već da JNA treba otjerati jurišom. Kasnije, kada su vidjeli kako granate razbijaju slabo utvrđene zemunice, nije ih trebalo nagovarati na kopanje. Ljude nisam želio držati u depresiji okruženoj kukuruzom, već sam ih držao na pričuvnom položaju gdje je preglednost bila mnogo veća. Sredinom studenoga držali smo dva dana položaj Široko polje, istočno od Antunovca prema Tenji. Pustara je bila u prirodnoj depresiji, okružena kukuruzom, 100 metara sjeverno od puta kojim su poslije tenkovi ušli u Antunovac, a koji je navodno bio miniran. Vidljivost nikakva i mogućnost protuoklopne borbe također nikakva. Padom Vukovara 18. studenoga 1991. Osijek je zahvatila panika. Počele su se širiti priče kako su Tuđman i Šušak krivi za pad Vukovara, te kako će i Osijek biti prodan. Najžešći napadi
na Franju Tuđmana i dolazili su iz Paraginog «Hrvatskog prava» koje je tada uređivao jedan od državotvornih novinara, ali vojno nepismeni Milan Ivkošić. Na prilazima Tenju vidjele su se kolone kamiona koji dovlače nove srpske snage oko Osijeka iz pravca Vukovara. Dio viših zapovjednika koji su dotad u ratu vidjeli dobru priliku za naglu karijeru i stavljanje na stranu pokojeg šlepera humanitarne pomoći, postali su vrlo nervozni, te su počeli vrbovati pojedine iskusne izviđače za proboj iz Osijeka ako dođe do opkoljavanja. Dobio sam zapovijed za mobilizaciju što većeg broja ljudi, iako su mi dvadesetak dana ranije govorili kako ih imam previše. Ali sada se više nije imalo koga mobilizirati! Obišao sam teren i ustanovio kako između Rosinjače i Širokog polja postoji kota Drvaruša oko tri metra viša od okolnog terena, koju nitko nije držao. Ispred je polegla pšenica te je pogled pucao na Orlovnjak i na put kojim su tenkovi poslije ušli u Antunovac. Dana 20. 11. 1991. odveo sam tamo jedno odjeljenje i naredio iskop zemunice, te utvrđivanje položaja za netrzajni top kojim bi se moglo spriječiti kretanje cestom Tenja - Orlovnjak i Tenja - Antunovac. Međutim, iste večeri kada smo se vratili s terena čekala nas je zapovijed da idući dan s dva odjeljenja odemo u obranu Antunovca prema farmi Seleš, koju je neprijatelj osvojio. Sljedećeg dana, 21. 11, sa 27 svojih ljudi i 20 ljudi sa Sjenjaka koji su mi pridodani otišao sam u Antunovac te smo zauzeli položaje prema Selešu. Navečer u 22.15 sati dobio sam zapovijed da u 22 sata (netko je loše proračunao vrijeme potrebno za spuštanje zapovijedi) krenem u napad na Seleš, istovremeno s početkom napada na Laslovo i Ernestinovo, koji su prethodnih dana pali u srpske ruke. (Ernestinovo i Laslovo su bili opkoljeni s tri strane, međusobno povezali cestom, Ernestinovo je palo tako što su tenkovi JNA noću bočno ušli s jedne strane preko Divoša i s druge strane iz Petrove Slatine. Branitelji Ernestinova su bili podijeljeni u dvije grupe koje su branile dva kraja sela. Jednu grupu su činili uglavnom Hercegovci i Bosanci dok su drugu grupu činili uglavnom zagorci. Koordinacija je bila slaba pa na spoju ovih jedinica obrane i nije funkcionirala, te su tuda tenkovi JNA preko noći ušli u selo. Na taj način je Laslovo odsječeno i četiri dana kasnije je potpuno osvojeno.) Prešli smo kanal pun vode, desno od asfaltnog puta i kroz kukuruz prišli smo Selešu na pedesetak metara te zalegli u nekakav kanal. Tu smo čekali da ostalih 300 gardista s lijevog i desnog krila prijeđe u napad pa da i mi krenemo dalje. Kako nismo čuli ništa osim neprijateljskog PAM-a koji je češljao po kukuruzu, ležali smo u kanalu do oko 1 sat poslije ponoći, pa smo se vratili na početne položaje (nekoliko sam mjeseci kasnije od nekih inženjeraca doznao kako bi uletjeli u naše minsko polje da smo nastavili dalje). Pozvali su me u brigadu u Osijek na podnošenje izvješća o napadu. Zapovjednik Bakarac, bunovan, digao se iz kreveta i kada me je vidio kako sam blatan, povjerovao je da sam bio u napadu. Vratio sam se u Antunovac, a stražari su pred jutro kroz gustu maglu primijetili kretanje. Počeli smo pucati i borba je trajala oko dva sata. Vojnici JNA zalegli su u kanal sedamdesetak metara ispred nas i nisu se nikako povlačili. Otišao sam s nekoliko vojnika u Štab Antunovca gdje su mi rekli kako se to nama kroz maglu vjerojatno pričinja. U garaži, na hrpi, našao sam tromblona i zolja. Tek kada smo time raspalili po protivniku, povukli su se. Oko podneva su me pozvali u Zapovjedništvo. Dobio sam zapovijed da sa svojih 27 ljudi i 20 ljudi sa Sjenjaka ponovno krenem u napad na Seleš. U 15 sati krenuo sam u napad. Odlučio sam ovaj put ići lijevom stranom, pa smo se kroz kukuruze privukli Selešu. Dečke sa Sjenjaka poslao sam kroz nekakav kanal prema ulazu u Seleš, a sa svojima sam krenuo dalje prema stražnjem dijelu. Približivši se dvorištu, došli smo do dimnjaka. Tu sam počeo raspoređivati ljude i tada su nas primijetili. Počela je borba s obaju strana. Dvojica su odmah ranjena te sam im rekao da se povuku. Čuo sam paljenje tenkova: četiri motora u samoj farmi, tri oko 150 metara južno prema Orlovnjaku i tri jugoistočno nama iza leđa. Puzeći, krenuo sam s nekoliko ljudi dalje prema
nekakvim svinjcima pa smo prišli na desetak metara od prozora iza kojih smo čuli glasove četnika. Budući da nismo imali protuoklopnih sredstava, poslao sam jednog čovjeka da otpuže i dovede ostale kako bi se uvukli u dvorište. Kada se vratio, doznao sam kako su se ostali povukli. Ostali smo nas četvorica u svinjcu i čekali neko vrijeme, ali kada smo čuli tenk na desetak metara udaljenosti kako preko grmlja ide točno na nas, kroz rupu u zidu pobjegli smo u kukuruze prema Orlovnjaku. Nakon pedesetak metara okrenuli smo prema Antunovcu. Kada smo naišli na tragove tenka u kukuruzu, koji prije napada nisu postajali, nije mi bilo jasno što se dogodilo. Dolaskom u Zapovjedništvo doznao sam kako su se ostali povukli čim su istrošili protuoklopne granate i tromblone. Izbrojeno je 8 teško ranjenih, nekoliko lakše te šest nestalih. Nakon što smo se nas četvorica pojavili, nedostajala su još dvojica. Uskoro su dečki sa Sjenjaka javili kako su u jednom dvorištu vidjeli dva mrtva gardista. Otišao sam po njih i utvrdio kako su to moji vojnici, mlađi Mekić i Jugović. Pogodila ih je minobacačka granata pri povlačenju, a većinu su ranili četnici koji su iz pravca Orlovnjaka krenuli kako bi nas odsjekli od Antunovca. U Antunovac mi je stigao brat s tri nova odjeljenja nakon što je dobio vijest da smo opkoljeni. Preuzeo je naše položaje, a mi smo se vratili u bazu. Doznao sam kako dvije satnije koje su trebale krenuti s lijevog i desnog krila nisu ni krenule u napad. Sljedećeg sam dana dobio zapovijed za novi napad. Prije samog početka napada minobacačka je granata pogodila krov nasuprot kuće pokraj koje su dvojica sa Sjenjaka sjedila i pušila, pa su pogođeni, te je Sjenjak ovaj put odustao od napada. U 15 sati krenuo sam sa svoja tri odjeljenja kroz kanale. Brata sam s dva odjeljenja poslao prema Orlovnjaku kako bi nam štitio bok. Interventni vod bojne kroz kanale je zaobilazno krenuo prema stražnjoj strani Seleša, a ja sam s jednim odjeljenjem krenuo istim putem kao i prethodnoga dan. Prišavši neprijatelju na stotinjak metara, PAM je počeo šarati po kukuruzu. Najprije je jednom vojniku odnesena peta pa smo mi ostali zalegli na zemlju. Vidjeli su nas po micanju stabljika kukuruza. Svaki pokušaj kretanja novi rafal na nas. Dok sam ležao u kukuruzu pogodio me metak u pancirku, u sam preklop na prsima, koju sam toga dana prvi put obukao. Jedna je strana bila probijena, a metak je zadržala druga strana preklopa. Kasnije sam vidio kako mi je krunica koju sam imao oko vrata zdrobljena, a idući mi je dan poplavio desni prsni koš od ramena do kuka. Tu smo ležali dok nije pao mrak. Vrativši se u bazu, doznao sam kako lijevo i desno krilo ponovno nije ni krenulo. Moral je pao na nulu, ljudi su posumnjali kako je cilj ovih napada bio da nas što više izgine te su počeli tražiti krivca. Koga treba ubiti? Zapovjednika naše 2. bojne, zapovjednika 1. bojne čiji vojnici nisu ni kretali u napad, zapovjednika brigade? Nismo se mogli odlučiti. Na Zapovjedništvo zone nismo ni sumnjali. Bili su previše visoko. U to sam vrijeme u Zapovjedništvu slušao razmišljanja o tome kako nas treba što više izginuti da bi nas Međunarodna zajednica priznala. Držao sam to za “glupost” iz arsenala ubačenih projugoslavenskih agenata Udbe i KOS-a koji su nas željeli što više oslabiti. Zapadne medije zanima smrt djece, žena i staraca. Smrt vojnika ih ne zanima, to je profesionalni rizik u svakoj vojsci. Tek nekoliko godina kasnije, čitajući knjigu Slavonska krv vidio sam tko je zapovijedao ovim napadima i tko je izdao “pametnu” zapovijed o pojačanom držanju depresija Rosinjača i Široko polje. Zapovijedi je potpisao osobno zapovjednik operativne zone Karl Gorinšek. (Jedini vojni zapovjednik koji je kasnije uspio ostvariti političku karijeru. Kao tajnik HSLS-a istakao se u marginalizaciji Dražena Budiše. ) Idućih sam dana uspijevao od 127 ljudi, koliko sam ih imao na stadionu, prikupiti jedno odjeljenje za odlazak na teren iza Rosinjače. Jedno odjeljenje, Rebino, poslao sam na obuku za inženjeriju, a ostale sam držao u pripremi. Početkom prosinca iz Strog Tenja smo slušali razglas preko kojeg su nas četnici
uvjeravali kako je i Osijek prodan kao i Vukovar, te kako nam je najbolje da se predamo. Pratili su naše lokalne radio postaje te su vrlo dobro znali psihološko stanje u našem medijskom prostoru nakon pada Vukovara. Dana 5. 12. 1991, pri padu Rosinjače, tenkovi su bočno napali naše položaje pa otpor nije bio moguć. U tom se trenutku na koti Drvaruša koja se nalazi između depresija Rosinjača i Široko Polje slučajno našla grupica izviđača iz Antunovca. Nisu imali ništa za protuoklopnu borbu i nikakvu radiovezu. Vidjeli su, kroz jutarnju maglu, oklopnjak koji je prišao bočno našim položajima u Rosinjači. Tu je stajao dok je trajao minobacački napad na naše položaje. Mine su se aktivirale na vrhovima drveća i nitko nije mogao izviriti iz zaklona. Kada se magla počela dizati, minobacački napad je prestao, a istoga je trenutka oklopnjak krenuo naprijed, bočno na naše položaje. Iz prve se zemunice samo jedan vojnik uspio izvući. Da je postojao protuoklopni punkt na koti Drvaruša, to se ne bi moglo dogoditi, 16 vojnika ne bi poginulo, niti bi tenkovi mogli proći cestom Tenja - Antunovac, što je uzrokovalo pad Antunovca. Istovremeno s napadom na Novo Tenje, Rosinjaču i Tenjski Antunovac Srbi su tenkovsko pješačkim snagama napali gotovo sve položaje oko Osijeka, kako bi onemogućili upućivanje pomoći Novom Tenju i Tenjskom Antunovcu, gdje je bio glavni pravac napada. Pri ovim napadima branitelji prigradskog naselja Nemetina su čak uspjeli uništiti jedan transporter i jedan tenk. Nakon pada Nove Tenje i Tenjskog Antunovca crta obrane prema njima bila je nedefinirana oko tjedan dana. Vidio sam kako se četnički plan ostvaruje te kako imaju pomoć iz našeg Zapovjedništva. Sve raspoložive vojnike smjestio sam po pustarama južno od Stadionskog naselja te sam im naredio da ne puštaju nikoga koga ne poznaju. Položaje lijevo od nas preuzela je Sportska četa, a ja sam počeo uređivati novi položaj u pravcu Policera. Netko nam je noću redovito sjekao telefonske linije koje su išle kroz Stadionsko naselje, što se nikada nije događalo prije pada Nove Tenje. Ponekad su vezisti i dva puta u toku noći morali krpati vodove. Najvažniju crtu obrane prema Ivanovcu i Čepinu preuzela je borbeno neiskusna zagrebačka 101 brigada, a Čepinska bojna HOS-a dobila je zapovijed za izmiještanje izvan Čepina, na odmor. Zapovjednik čepinske bojne Slobodan Tolj ovu zapovijed zapovjednika operativne zone Karla Gorinšeka je odbio. Odbio je i Paraginu zapovijed za odlazak u Vinkovce za navodni proboj, a interesantno je to što je Tolj o ovoj Paraginoj zapovjedi izvijestio Gorinšeka, te je otkrio kako Gorinšek već ima na stolu izvješće o toj Paraginoj zapovjedi i naređenje da uhiti Tolja, ako ju posluša. Njegova likvidacija kao zapovjednika najveće postrojbe HOS-a projugoslavenskim urotnicima bi dobro došla za radikalizaciju čitavog HOS-a. Nakon nekoliko dana Zagrepčani su napustili položaje, a da su Čepinčani izvršili zapovijed o izmiještanju, ili odlasku u Vinkovce, četnicima bi bio otvoren koridor za presijecanje puta Osijek - Đakovo, te u daljnjem napredovanju potpuno opkoljavanje Osijeka. U tom trenutku Čepin je bio u sendviču između Antunovca i Ivanovca s istočne strane te Čepinskih Martinaca, Čokadinaca, Budimaca i Bele Loze sa zapadne strane. Zapovjednik čepinskog HOS-a Slobodan Tolj čim je osjetio opasnost presijecanja puta Đakovo Osijek i pada Čepina nagovorio je zapovjednika našičkih specijalaca Mirka Pongreca na napad s našičke strane na ovu srpsku enklavu i njeno zauzimanje, ili će Čepin pasti. Pongrec je iste noći kad je palo Ernestinovo, bez znanja Gorinšeka sa svojim snagama izveo napad i zauzeo Čepinske Martince, Čokadince, Budimce i Belu Lozu. Nekoliko je dana Osijekom kružila priča kako su Ivanovac i Čepin potpuno prazni, te su se i pojedini viši zapovjednici u Osijeku počeli pripremati za napuštanje Osijeka, uvjereni kako je i Osijek «prodan». Dolazak 101 Zagrebačke brigade primijetili su i Srpski obavještajci, te su ne znajući kako se radi o borbeno neiskusnim vojnicima, odustali od daljnjeg napredovanja, iako su im KOS-ovci infiltrirani u HV-u nastojali što više olakšati napredovanje.
Na području Osijeka jedinice HOS-a su djelovale u sastavu pojedinih jedinica HV-a, ali u većem dijelu Hrvatske HOS je bio paravojna stranačka formacija HSP-a. Naime, na samom početku stvaranja hrvatske države Manolić i suradnici nastojali su iz HDZ-a izbaciti što više državotvoraca i time unutar HDZ-a ojačati udbašku struju. Kako bi državotvorce i dalje kontrolirao, među njih je ubacio Paragu i još nekoliko svojih svjesnih, ili nesvjesnih doušnika. Čim je postalo jasno kako je rat neizbježan, Manolić je preko ministra MUP-a Boljkovca i Parage počeo organizirati i naoružavati postrojbe HOS-a koje su djelovale, prividno, izvan svih institucija, a zapravo je njima posredno sam upravljao. HOS-ovci su slani svuda gdje se najviše ginulo. Ako neki od njih pogine - “odlično” - jedan ustaša manje, a ako pogine četnik - opet “odlično”. Da je kojim slučajem JNA uspjela porobiti Hrvatsku, Manolić bi HOS-ovce i »Šuškove ekstremiste» označio kao glavne krivce za rat, a on bi politički opstao. Smetao mu je prvi ratni zapovjednik HOS-a Paradžik na kojeg nije imao utjecaj. Nakon likvidacije Paradžika Manolić je nastavio tajno naoružavati HOS, a Predsjedniku Tuđmanu je lažno predstavljao snagu HOS-a govoreći kako ima 30.000 ljudi (iako ih je realno bilo oko 3.000) i kako Paraga sprema vojni udar, te zbog toga HOS-ovce treba napasti i razoružati. Time je želio izazvati građanski rat između Hrvata sličan onom iz drugog svjetskog rata. Paraga je nakon pada Vukovara čak i pozvao sve zapovjednike HOS-a s postrojbama u Zagreb kao pripremu za navodni odlazak u proboj prema Vukovaru, ali su svi oni koji su držali položaje to odbili. Odazvali su se uglavnom HOS-ovci sa juga Hrvatske vjerujući kako se okupljaju za prodor prema Vukovaru, te pojedini paradni HOS-ovci koji su se u uniformama slikali po Zagrebu i izbjegavali bojište. Pošto HOSovci ni nakon niza raznih provokacija, nisu pokazali interes za vojni udar Manolić ih je nastojao radikalizirati stavljanjem Parage u pritvor na mjesec dana, ali ni to nije upalilo. HOS je Manoliću dobro poslužio i u međunarodnim odnosima. Mnoge države su se protivile priznanju Hrvatske upravo zbog postojanja paravojnih postrojbi poput HOS-a. Nakon ovakvih Paraginih poteza Manolić je uvjeravao Tuđmana kako HOS-ovci imaju veliki utjecaj i u HV-u, te u svakom trenu mogu izvesti vojni udar, a da bi se to spriječilo, potrebno je u jedinice HV-a uvesti što više bivših oficira JNA. Tako je udbaška struja i unutar HV-a počela jačati, a time i utjecaj Manolića na HV. Poslije, kada je predsjednik Tuđman dobio podatke o atentatu na Parađika, te o realnosti Dedakovićeve «veleizdaje», Vekić je naglo smijenjen. (On je Mati Šabiću Šabanu prenio Manolićevu i Perkovićevu zapovijed za odlazak u Vinkovce i «ispitivanje» Dedakovića.). On je očekivao kako će ga Manolić zaštititi, ali se ovaj povukao. Nakon toga su se Vekić i Manolić politički razišli. Nova Tenja i Tenjski Antunovac posljednja su mjesta koja su pala na osječkom području. Od prvoga dana rata ni iz jednoga mjesta koje je bilo pred padom nije izvršena planska evakuacija, niti uništenje materijalnih sredstava koja bi mogla poslužiti neprijatelju. Nigdje vojnici nisu dobili zapovijed za evakuaciju svega onoga što mogu ponijeti ni za uništavanje onoga što neprijatelju može borbeno ili ekonomski koristiti. Ostavljeni televizori, HI-FI oprema, bijela tehnika i namještaj mnogim su četničkim dragovoljcima bili najveći motiv za borbu. Pojedini hrvatski vojnici, koji su pokušavali nešto materijalnih sredstava evakuirati, proglašavani su kriminalcima i pljačkašima iako vlasnici sredstava nisu ništa učinili kako bi ih na vrijeme odnijeli. Uskoro smo dobili zapovijed za prebacivanje na nove položaje kod voćnog rasadnika, istočno od Osijeka. Uspijevao sam se tome suprotstavljati sve do Božića, ali sam vojnike u pripremi i dalje držao u Stadionskom naselju. Negdje oko Nove godine jedan mi je vojnik rekao
kako ima vezu u Zagrebu preko koje možemo kupiti oružje. Trebalo mi je još protuoklopnog naoružanja, pa je nas nekoliko otišlo u Zagreb. Po dolasku u Zagreb doznali smo od veze da je oružje u Bjelovaru, ali i to kako oni misle da je oružje za Bosnu jer je vojnik preko kojega je veza išla iz Brčkog. Ipak smo ih nagovorili da nas odvedu u Bjelovar. I tamo su se “povukli” čim su nas vidjeli u uniformama HV-a. Poslije nekoliko rundi pića ipak su se povezali s gazdama. Nakon nekoliko sati doznali smo kako od trgovine nema ništa. Da smo došli u ime stranke SDA, dobili bismo i policijsku pratnju do Save. Osoba koja odlučuje o prodaji navodno je bio glavni operativac MUP-a Bjelovar. Kasnije sam dočuo kako je tadašnji šef MUP-a Manolić prodavao oružje stranci SDA, a Šušak je naoružavao Hrvate u BiH. (Tek tijekom 1993. kad su počeli najteži sukobi između Hrvata i Muslimana u Bosni oko Mostara, Šušak se uspio oduprijeti Tuđmanovoj politici naoružavanja Muslimana, te im je prekinuo dostavu oružja, čime je Manolićeva trgovina onemogućena. Tada su započeli medijski napadi na Hercegovce.) Dana 23. 11. 1991. u Ženevi je postignut dogovor o bezuvjetnom prekidu neprijateljstava između JNA i RH (Vanceov plan). Dogovor je potpisan 2. 1. 1992. u Sarajevu. Na osnovi dogovora JNA je prihvatila povlačenje iz Hrvatske. U tom je trenutku JNA imala u Hrvatskoj oko 90.000 vojnika (redovni i rezervisti), 900 tenkova, 700 oklopnjaka, 1.200 topničkih cijevi i drugog oruđa. Na okupiranom su području ostale lokalne srpske jedinice i paravojne postrojbe iz Srbije pod zaštitom 10.000 pripadnika Unprofora. Nakon pada Vukovara Predsjednik Tuđman je uvidio kako se ne može osloniti samo na dragovoljce i na diplomaciju u stvaranju države, te kako u rat treba uložiti puno više ljudstva i novca. Početkom prosinca nabavljeni su i upaljači za granate velikog kalibra zarobljene u Varaždinskim vojarnama, a nabavljeno je i nešto malo protuoklopnog pješačkog oružja, te je napravljena prva veća mobilizacija. Zahvaljujući tome brojnost Hrvatskih oružanih snaga, tj. vojske i policije povećana je na blizu 200.000 ljudi, te je Hrvatska vojska po brojnosti dostigla srpske snage na hrvatskom teritoriju. To je omogućilo organiziranje prvih napadačkih operacija na najvažnijim strateškim točkama, pa je krajem prosinca izvedena uspješna operacija Hrvatske vojske u Zapadnoj Slavoniji «Orkan 91», čime je spriječeno izbijanje Srba na mađarsku granicu, tj. odsijecanje istočnoga dijela Hrvatske. Time je onemogućen plan širenja »Velike Srbije« do Virovitice. Operacija «Orkan 91» ( Otkos10) odobrena je 25. 10. 1991. i trajala je do 27.12. a potpuno je otkazana 3.1 1992. kad je potpisano Sarajevsko primirje. U to vrijeme 12. i 13. prosinca 1991.na Baniji je izvršeno i forsiranje rijeke Kupe pod nazivom operacija Vihor. Akcija je napravljena svojevoljno od strane bivšeg oficira JNA generala Basarca, bez znanja Tuđmana. Zbog neusklađenosti u zapovijedanju postrojbe topništva koje su trebale davati podršku nisu djelovale, a uprkos uspiješnog prijelaza rijeke preko pontona, pri povlačenju poginulo je 17 vojnika 102 brigade i četiri tenka. Poginuli su ponajviše zbog tog što je ponton skinut nakon prijelaza, iako na njega zbog magle nitko nije djelovao, pa se tenkovi nakon povlačenja nisu mogli povući. ( Zanimljivo je da su neki bivši JNA oficiri, a tada generali u Hrvatskoj vojsci, nakon pada vojarni, širom Hrvatske kočili sve manje izvidničke lokalne napadne operacije na Srpske položaje dok je trajala bitka za Vukovar. Suprotno od toga, nakon Ženevskog sporazuma u studenom i nakon Tuđmanovog sastanka s lordom Caringtonom 18. prosinca 1991. kad je u Gracu međunarodna zajednica odlučila umiješati se u sukob slanjem međunarodnih snaga Unprofora, generali poput Stipetića i Tusa forsiraju nastavak napadnih operacija u sklopu operacije «Otkos», kao što je i Basarac samostalno krenuo u operaciju Vihor. Primirje je u tom trenutku bilo nužno kako bi dobili međunarodno priznanje, a upravo tada su Tus i Stipetić željeli
pokazati svoje napadačke sposobnosti na području zapadne Slavonije i protjerivanje Srba preko Save, iako je to, zbog realnog odnosa snaga, osobito naoružanja i streljiva bilo nerealno. Manje napadne operacije tipa nasilnog izviđanja bile bi korisne za vrijeme napada na Vukovar bile bi korisne, ali su ih sprječavali isti oni koji su za vrijeme primirja i pregovora forsirali napade. )
Dana 12. 12. 1991., sedam dana nakon pada novog Tenja i Tenjskog Antunovca na Paulin Dvoru nekolicina hrvatskih vojnika pobila je 18 srpskih. Paulin Dvor bio je na prvoj crti bojišnice, te su na njemu zajedno boravili vojnici i civili. Danima prije ove likvidacije civila po gostionicama okolnih mjesta mogle su se čuti glasine kako civili s Paulin Dvora noću prolaze kroz kukuruze i četnicima dojavljuju položaje hrvatske vojske. Bilo je pitanje trenutka kad će neki pijani vojnik frustriran smrću nekog bliskog uzeti stvar u svoje ruke. Ovaj zločin, a i eventualna špijunaža, se mogla spriječiti evakuacijom svih civila s prve linije bojišta, u Osijek gdje je bar 50% stanova bilo ispražnjeno. Međutim Gorinšek je prisilnu evakuaciju civila zabranio. Dana 23. 12. 1991. ministar financija Jozo Martinović pustio je u opticaj hrvatsku valutu, hrvatski dinar. Time je Srbiji onemogućeno financiranje na teret Hrvatske emisijom jugoslavenskih dinara. Operacija je pripremana tajno jer je postojala opasnost da istovremeno i Srbija tiska svoj novi dinar, čime bi Hrvatskoj ostala stara valuta kao stari papir. Srbijanske obavještajne službe su saznale za tiskanje Hrvatskog dinara te su i one na vrijeme natiskale novi Jugoslavenski dinar koji su pustile u opticaj nekoliko dana nakon uvođenja u opticaj Hrvatskog dinara. Čim je pušten u opticaj hrvatski dinar otpočela je brza akcija prebacivanja ukupne količine stare jugoslavenske valute u BiH, Crnu Goru i Srbiju preko mreže povjerljivih osoba. Oni koji su tamo imali registrirana privatna poduzeća dobivene jugodinare uplaćivali su na žiroračune svojih poduzeća, a oni koji nisu imali poduzeća kupovali su devize od lokalnih švercera devizama. Vlasnici poduzeća su uplaćenim novcem kupovali robu, a nakon nekog vremena su tu robu prodavali, zbog vrlo visoke inflacije po daleko višoj cijeni. Nakon nekog vremena Hrvatskoj su vraćali dobiveni iznos jugodinara u devizama po tečaju na dan izdavanja, (minus postotak odobren za troškove operacije) a razlika koju su zbog inflacije ostvarili, prodajom robe po višoj cijeni je ostajala njima. Isto to su napravili kupci deviza koji su dio deviza naknadno prodali po daleko višem tečaju, zbog stalne visoke devalvacije, te je i njima ostala dodatna zarada proizašla iz promjene deviznog tečaja. Hrvatskoj je vraćen nominalno isti iznos te knjigovodstveno nije ostvaren nikakav gubitak. Dio jugodinara koji je ostao u đepovima građana Hrvatska nije uspjela na vrijeme poslati na teritorij BiH i Crne Gore, te je taj novac ostao Hrvatskoj kao stari bezvrijedni papir. Do ovog trenutka Hrvatska je bila stalno izložena pljački od strane Beograda. Naime, po Jugoslavenskim zakonima sve devize od izvoza, gastarbajtera i turizma, republičke banke su prodavale narodnoj Banci Jugoslavije po službenom tečaju, a narodna banka ih je prodavala po puno višoj cijeni uvoznicima. Razlika je ostajala u Beogradu i time je Milošević financirao projekt «velika Srbija». Bankari su dio sredstava uspijevali sakriti u svojim inozemnim podružnicama, ali je dio uvijek odlazio u Beograd. Kad je Hrvatska počela smanjivati uplate devize u Beograd Milošević je ostao bez sredstava, te je organizirao upad u monetarni sustav Jugoslavije 8. siječnja 1991. emisijom dinara u vrijednosti 1,4 milijarde dolara, čime je stvarno počeo monetarni raspad Jugoslavije.
Do smanjivanja uplate deviza u Beograd došlo je tako što su hrvatska izvozna poduzeća izvozila robu, a roba je djelomično, ili u potpunosti plaćana stranim poduzećima koja su izabrani pripadnici bivše komunističke elite osnovali u inozemstvu. Istovremeno su pojedine institucije ili poduzeća kupovali razne fiktivne usluge u inozemstvu od poduzeća koja su bila također u njihovom vlasništvu, te je na taj način dio deviza preko bankarskog sustava oticao van na njihove privatne račune. Bankari su im u svemu ovome pomagali kako bi i oni dio deviza koje su skrivali na svojim inozemnim podružnicama mogli nesmetano prisvajati koristeći vrlo visoku i stalnu devalvaciju. Sve to je Predsjednik Vlade Manolić organizirao tajno, a Tuđmanu je objašnjavao kako se na taj način sprječava Miloševića u financiranju rata. Dio tako opranog novca Manolić je koristio za manje nabave pješadijskog oružja za potrebe policije i time se pokrivao pred Predsjednikom države Tuđmanom. Vidjevši kako ostaje bez do tada sigurnih hrvatskih sredstava 8. 1. 1991. Skupština Srbije donijela je Zakon o zaduženju kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara (1,4 milijarde dolara) bez odobrenja Savezne vlade. Time je Milošević izvršio monetarni udar na Saveznu vladu i njenu politiku ekonomskih reformi, te su troškovi financiranja paravojnih srpskih formacija i srbijanske administracije prebačeni na sve republike. Tim su novcem povećane plaće i oficirima JNA, čime je Milošević stekao njihovu naklonost. Puštanjem u opticaj Hrvatskog dinara Hrvatska je Srbiji vratila financijski udar koji je ona napravila upadom u monetarni sustav Narodne Banke Jugoslavije. Ova operacija brzog prebacivanja bezvrijednog Jugoslavenskog dinara na područje krnje Jugoslavije najveća je pobjeda Hrvatske u financijskom ratu protiv Srbije, a i jedina je financijska operacija koju bivši komunistički tehnokrati nisu planirali i nisu imali pod svojom kontrolom, ali su je uspjeli ugroziti dojavivši za nju srbijanskim obavještajnim službama. Time su željeli spriječiti stvaranje konkurencije na samom hrvatskom tržištu, što se i dogodilo. Hrvatski šverceri koji su sudjelovali u zamjeni Jugoslavenskih dinara za devize bili su najčešće sitni trgovci koji su poslovali na teritoriju BiH. U poslu zamjene dinara za devize zaradili su veliku količinu kapitala, te su postali ekskluzivni uvoznici i izvoznici između Hrvatske i BiH. U zamjenu za ovaj status veliki dio zarade su morali prebacivati u inozemstvo, u sitnoj valuti, te ga dostavljati Šuškovoj mreži dobavljača oružja koja je oružje kupovala od mafije širom svijeta. Ovaj posao su pokušavali sabotirati Manolićevi konkurentski dobavljači oružja koji su sve podatke dostavljali britanskim službama, te su zbog toga mnogi u mreži nestali, a čak su i neki južnoamerički generali koji su prodavali oružje pronađeni ubijeni. Ova mreža za nabavku oružja, nakon početne anarhije, sastojala se od najmanje pet grupa ljudi koji su radili neovisno. Prva grupa su bili oni koji su dogovarali nabavke. U početku je ovo radio Čermak kojega je zbog nesposobnosti ubrzo zamijenio Vladimir Zagorac, prvo dobavljač koji je uspio nabaviti kvalitetno protuoklopno naoružanje sa dostatnom količinom projektila, što je spasilo hrvatsku koncem 1992., kad je potrošeno streljivo zarobljeno padom JNA vojarni. Drugu grupu su činili oni koji su se brinuli za transport, što je također organizirao Zagorac, a za siguran prelazak granice bio je zadužen šef SIS-a Josip Perković. Transport posebnog najvrednijeg protuoklopnog oružja mogao se obavljati avionima, ali su se granate i streljivo mogli, u većim količinama dopremati samo brodovima. (Cijena granata bila je najčešće nekoliko puta veća od realne cijene. Za pancirne granate cijena je bila ispod 1.000 dolara, dok je za trenutno rasprskavajuće i kumulativne, zbog skupih upaljača, cijena dostizala čak i 5.000 dolara. Izuzetak u cijeni imalo je oružje iz bivše istočne Njemačke gdje su se Ruski zapovjednici nastojali riješiti što prije oružja i tako popuniti svoj osobni proračun.) Na otpremnicama je pisalo kako se prevoze npr. dijelovi za
poljoprivredne strojeve. Svi ovi pomorski transporti morali su biti osigurani, a to se radi u britanskom Loydu. Kako oni ne bi ništa primijetili cijena isporučene robe morala je biti realna za najskuplje dijelove poljoprivredne opreme, što se plaćalo preko bankarskih kanala, dok se razlika u cijeni, namijenjena za podmićivanje političara, generala i carinika u zemljama izvoznicima, morala plaćati u gotovini, u sitnim apoenima. Treća grupa je bila zadužena za nabavku novca, djelomično na računima, a djelomično u gotovini. Ovaj posao je u početku vodila Manolićeva mreža sitnih švercera devizama koja je po trgovima, tržnicama, kolodvorima i ostalim prometnim mjestima stajala i kupovala od građana devize, te ih predavala u banke. Iako je Manolić postojanje ove mreže opravdavao potrebom nabave deviza za nabave oružja, samo manji dio ovako nabavljenih deviza potrošen za tu svrhu,( a veći dio je prije ulaska u službene bankarske kanale odlazio na stranu, gdje je utrošen za potrebe prebacivanja imovine u strane banke, za potrebe komunističkih tehnomenađera, preko kojih je Manolić planirao obnavljati Jugoslaviju, kad padne Milošević ). Policija je to promatrala, te tjerala pojedince koji su isto pokušavali raditi za svoj račun. Četvrta grupa kurira je bila zadužena za prebacivanje novca do prodavača i nju je kontrolirao ministar financija Jozo Martinović, a u tome su sudjelovali Zoran Jašić, Božo Prka, Borislav Škegro, uz znanje Franje Gregurića, Nikice Valentića, Hrvoje Šarinića i Zlatka Mateše. Kad bi novac došao do banaka preuzimali su ga ljudi pod kontrolom Joze Martinovića koji je bi zadužen za plaćanje oružja, streljiva i ostale opreme. Peta grupa su bili kontrolori. Među svima njima je bilo ljudi koji su ovo radili za hrvatsku, ali je bilo i onih koji su gledali kako što više uzeti za sebe. Kuriri su mogli krasti tako da bi pobili svoje suputnike, te sa novcem za podmićivanje zauvijek nestati. Kontrolori tako ne bi mogli znati da li su ih pobili strane sigurnosne službe, mafija, ili su to učinili izdajnici. Oni koji su dogovarali kupnju mogli su nešto zaraditi za sebe samo ako su im koncem obračunske godine prodavači odobravali količinski super rabat na njihove privatne račune, što je zapadni poslovni običaj i ovisi o volja prodavača. Vidjevši kako su Jozo Martinović i Šušak, zamjenom jugo dinara za devize na brzinu stvorili konkurentsku klasu Hrvatskih bogatih nacionalista, te kako iseljenici pokušavaju kupiti poduzeća stvarnim novcem, pripadnici bivše komunističke pljačkaške elite na brzinu su organizirali protuudar, tj., ubrzanu privatizaciju uništenih i obezvrijeđenih poduzeća po novom zakonu o privatizaciji. Ovaj drugi zakon o privatizaciji donijela je 27.12. 1991. Vlada Franje Gregorića, na osnovu studije pod tipičnim birokratskim komunističkim nazivom »Osnove gospodarske politike na prijelazu iz 1991. u 1992. s programom mjera« koju je 16. 12. 1991. izradio Ekonomski institut iz Zagreba. Na izradi ovoga projekta radili su Željko Rohatinski, Sanja Crnković Pozaić, Dražen Kalođera, Stjepan Zdunić i Marijan Živković. Dana 17. 4. 1992. isti je institut donio plan »Koncepcija i strategija razvoja Republike Hrvatske«. I ovi dokumenti su, kao i oni prethodni Ante Markovića, predvidjeli privatizaciju uz pomoć menadžerskih kredita podobnima, a predviđeno je kako će se ti krediti kasnije otpisati. U podobne su ušli pojedinci kao Stjepan Mesić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Radimir Čačić (sin visokorangiranog pripadnika OZN-e, zaslužan za mirno zauzimanje Varaždinske Vojarne JNA preko svojih privatnih poznanstava sa oficirima JNA ), Goranko Fižulić, Jure Radić, Hrvoje Šarinić, Jure Klarić, Franjo Luković, Božo Prka i drugi. Pošto su na samoupravni način izabrani direktori bili nesposobni i skloni svim načinima inflacijske krađe, (prodaš robu prijatelju na početku godine, a naplatiš na kraju godine, te razliku u cijeni podijeliš ) i pošteni dio Vlade je prihvatio podržavljenje poduzeća, kako bi se samoupravni direktori stavili pod kontrolu. Pošto su oni i dalje dolazili političarima tražiti
pomoć za isplatu plaća, odlučeno je kako treba upravu prepustiti privatnicima, (a to su najčešće bili ti isti direktori ili njihovi prijatelji) makar i manjinskima. Zbog toga je upravljanje poduzećima odlukom Sabora prepušteno novim manjinskim vlasnicima koji su odmah počeli razmišljati kako se obogatiti na račun većinskog vlasnika, a to je najlakše izvlačenjem vrijednosti iz poduzeća prodajom imovine ispod cijene, uz stavljanje razlike u džep, posuđivanjem novca preko posrednika samome sebi, što je u uvjetima visoke inflacije bilo vrlo profitabilno, eskontiranjem polica osobnog osiguranja koje su plaćala poduzeća, uzimanjem menadžerskih kredita od banaka s kamatama daleko ispod stope inflacije, uz garanciju na hipoteke, ili dionice koje su kupili za te iste kredite, i na razne slične načine. Gregurićev nasljednik (nakon kratkotrajnog Šarinićevog mandata) na mjestu predsjednika Vlade Nikica Valentić je menadžerske kredite na saborskoj raspravi branio riječima: «Gospodo, ne će biti dobro kažemo li da smo protiv menadžerskih kredita. Svijet će nas doživjeti kao zemlju koja ne promiče tržišne kriterije.» Iz tog vremena ostao je poznat Šarinićev prijedlog o potrebi stvaranja 200 bogatih obitelji. Ovo je još ranije predlagala i Vesna Pusić kao način na koji iz komunizma treba prijeći u kapitalizam, a kasnije je pripisivano predsjedniku Tuđmanu koji je tu ideju prihvatio kao razuman način prelaska iz jednog u drugo društveno uređenje. Čitava privatizacija odvijala se u više faza. Prva faza privatizacije već je bila skoro završena. Ova faza koja je započela već 1987. ubrzanjem inflacije, a imala je za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu raznih državnih, partijskih i sindikalnih fondova, te SIZ-ova, nakon ukidanja društvenog vlasništva primijenjena je i na poduzeća. Poduzeća i fondovi su novac držale na bankama s minimalnom kamatom, manjom od stope inflacije, te je tako realna vrijednost tog novca svaki dan postajala sve manja. Kako poduzeća ne bi mogla sačuvati svoju novčanu imovinu zakonski im je zabranjeno novac pretvarati u devize, ili ga čuvati u inozemstvu (iako su to same banke činile čuvajući devize u svojim stranim podružnicama). Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka, fiktivnog uvoza, ili nenaplaćenog izvoza prenijeta na inozemne tajne račune nekoliko stotina provjerenih kadrova kojima su usput odobravani «menadžerski» krediti u milijunima dolara. Svi ovi krediti po minimalnim kamatama, bez devizne ili inflacijske klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti. Pred kraj 1991. počela je druga faza privatizacije. Iscrpljena su sva slobodna novčana sredstva iz poduzeća, te su određena poduzeća počela uzimati hipotekarne kredite, po vrlo visokim mjesečnim kamatama, s deviznom klauzulom, koje nisu mogli vraćati. U ovoj fazi plana privatizacije banke su istovremeno davale vrlo različite kredite, poduzećima i nekim pojedincima s visokom kamatom i deviznom klauzulom, a odabranim pojedincima s vrlo niskom kamatom od 2% godišnje, bez devizne klauzule. Neka društvena poduzeća su, pod političkim pritiskom morala prihvatiti otplate revaloriziranih, a davno otplaćenih kredita. U borbi za kupovinu poduzeća počela je oštra borba između Manolićeve struje bivše komunističke elite i Šuškovih trgovaca prema BiH. Kada je došlo vrijeme naplate, banke su kredite zamijenile za dionice i udjele, čime su postale vlasnici najvećeg dijela privrede, ali su ostale bez novca štediša koji su u njima čuvali svoj novac. Znale su da se novac koristi za isplatu plaća radnicima iako prihodi većine poduzeća ne mogu pokriti troškove, ali su svjesno išle u vlastitu propast. Ovakvom kreditnom politikom banke su postepeno postale vlasnici većine poduzeća, te su sva koja su ocjena kao perspektivna
počeli prodavati odabranim pojedincima ili njihovim poduzećima koja su oni kupili ili osnovali u inozemstvu. Tada su te dionice i udjele po dogovorenoj cijeni prodavale najčešće bivšim komunističkim direktorima i članovima svojih uprava uz pomoć menadžerskih kredita, znajući kako ti krediti nikada neće biti vraćeni u realnom iznosu. Pojedini direktori su dobivali milijarde dinara kredita i njime su kupovali milijune njemačkih maraka. Zahvaljujući visokoj inflaciji i devalvaciji poslije godinu-dvije 10% DM bi prodali i vratili cjelokupni kredit, a milijuni maraka bi im ostajali kao zarada, koju su mogli trošiti za kupovinu dionica i u zemlji, a i u inozemstvu. Na taj način izvršena je posredna privatizacija društvenih poduzeća odabranim osobama. Poduzeća gubitaše koja su banke ocijenile kao neperspektivna prodavana su domaćim kupcima iz klase «Šuškovih» nacionalista koji su kapital stekli na zamjeni jugo dinara za devize, i kojima je Manolićeva ekipa namijenila ulogu žrtvenih jaraca, tj. koji trebaju objaviti stečaj takvih, postupkom financijskog inženjeringa uništenih poduzeća. Ti žrtveni jarci, u javnosti kasnije nazvani tajkuni nesvjesno su planski postali krvnici hrvatske privrede, iako su neki kasnije čak i uspjeli spasiti pojedina poduzeća od propasti, suprotno očekivanju onih od kojih su ih kupili. To je najviše uspjelo onima koji su kupovali poduzeća čiju robu su prodavali na BiH tržištu, te su dobro znali gdje su unutrašnje rezerve i kako ih učiniti profitabilnim. Ova prodaja poduzeća Tuđmanu je objašnjavana tvrdnjom kako ih je bolje prodati nego da država stalno mora pokrivati ogromne gubitke na štetu poreznih obveznika koji uredno plaćaju porez. To je u suštini i bilo točno, jedino što mu nisu objašnjavali stvarne razloge zašto su ta poduzeća došla u gubitke. Ponekad su to bili stvarni razlozi gubitka tržišta, ali često su osnovni razlog bili loši menađeri skloni financijskom inženjeringu, uzimanju provizije od privilegiranih dobavljača i kupaca, zapošljavanje poznanika na izmišljena radna mjesta, te namjerno uništavanje poduzeća, bilo u interesu konkurencije, ili u cilju kasnije jeftine prodaje poduzeća samom sebi. Kasnije, tragovi ovog postupka su uništeni u postupku sanacije banaka nad kojima je najveći utjecaj imao Franjo Gregurić, zahvaljujući Hrvatskoj ovisnosti o Ruskoj nafti i potrebama nabave deviza za tu naftu . Vrlo profitabilno bilo je i poslovanje s fondom robnih rezervi, po sustavu: fond fiktivno kupi neku robu i plati je, ali je ne preuzme. Roba se fiktivno skladištila u iznajmljenim skladištima pošto fond nije imao svoja skladišta, a i taj najam prostora se skupo plaćao. Kad se približi rok trajanja roba se fiktivno proda bivšem dobavljaču po staroj nabavnoj cijeni koja je u međuvremenu, na tržištu daleko veća, zbog visoke inflacije. U realnosti, taj dobavljač je u međuvremenu robu prodao na crno po daleko većoj cijeni zbog stalnog rasta cijena, a zaradu su dijelili dobavljač i ljudi iz fonda robnih rezervi. Odmah nakon prodaje starih zaliha, zbog zanavljanja, kupovina bi se ponovila na isti način. Bilo je slučajeva da su silosi za žito bili prazni, a na vrhu bi se postavile daske na kojima bi se nalazio tanki sloj žita, kako bi se prevarili državni inspektori. Prodajom poduzeća koja nisu otišla u stečaj, a koja je netko želio kupiti završen je dobar dio prodaje manjih poduzeća, dok prodaju velikih strateških poduzeća predsjednik Tuđman nije dozvolio. Tada je počela i treća faza privatizacije odobravanjem kredita koji se ničim nisu mogli naplatiti, čime je započeto uništavanje i samih banaka koje su novac štediša potrošili za plaće radnika u mnogobrojnim gubitašima, te kako bi se u postupku sanacije uništili tragovi obavljenih krimanalnih radnji. Kako te tragove nitko ne bi mogao otkriti već tada su se počeli javljati «stručnjaci» koji su objašnjavali kako mi ne znamo upravljati bankama, te su počeli javno zagovarali prodaju banaka stranim bankama, a u kojima su tajno opljačkanim novcem
znatan postotak dionica stekli odabrani komunistički kadrovi, najčešće direktori banaka koji su tako posredstvom stranih banaka postajali stvarni vlasnici banaka kojima su upravljali. Kako bi u to uvjerili javnost mediji su vrlo pohvalno pisali i govorili o financijskim inženjerima koji nas jedini mogu izvesti iz komunističke prošlosti. Financijski inženjeri su tim novcem počeli osnivati mnogobrojne štedionice i štedno-kreditne zadruge. Mnogi pojedinci su počeli posuđivati novac štedionicama po vrlo visokim deviznim kamatama, mnoge banke su štedionicama posuđivale dinare po niskim kamatama, bez devizne klauzule, a štedionice su novac dalje posuđivali odabranim državnim poduzećima po još većim kamatama uz deviznu klauzulu. Mjesečna kamata je bila veća nego godišnja kamata koju su oni morali plaćati. Na taj način, zahvaljujući visokim kamatama i tečajnim razlikama, udvostručavali su zaradu svakih nekoliko mjeseci. Ostvarenu zaradu prebacivali su u vlastite strane podružnice, ili odabrane male austrijske banke čiji suvlasnici su postali, još za vrijeme komunizma novcem opljačkanim u tom periodu. Suvlasništvo u tim bankama su imali rezidenti britanskih obavještajnih službi, koji su im i omogućili stjecanje suvlasništva u tim bankama, čime su ih interesno vezali za sebe. Kako se zarada ostvarena u Hrvatskoj slijevala u ove banke, one su počele vrlo brzo rasti, te kupovati poduzeća i banke u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, a poslije rata u Hrvatskoj i BiH, čime je stvorena znatna financijska i obavještajna moć na ovim prostorima. Ključni uvjet za realizaciju ovog projekta su štedionice, štedno-kreditne zadruge i poduzeća za financijski inženjering koja su osnovana po savjetu stručnjaka iz zagrebačkog Ekonomskog Instituta 1990. godine, uz dogovor sa sindikatima, direktorima fondova, banaka i velikih državnih poduzeća. Na rukovodeće položaje ovakvih štedno-kreditnih organizacija postavljene su, najčešće osobe kriminalne prošlosti koje je lako ucjenjivati i kontrolirati. U ovom su sudjelovali stručnjaci poput Mate Crkvenca, Mladena Vedriša, Dražena Kalogjere, Željka Rohatinskog, Nikice Valentića i drugih. (Na nižim razinama vlasti pojedini općinski, gradski, a kasnije i županijski lideri iz raznih stranaka također su sudjelovali u ovom poslu. Kako bi imali što više novca za stavljanje na privatne banke nastojali su što kasnije platiti račune za obaveze svojih institucija, te su im njihovi privatni računi u tim istim bankama svaki mjesec bili to bogatiji.) Ove su štedno-kreditne institucije bile pod nadzorom banaka, ali banke nisu odgovarale za njihov rad. HNB nikada nije željela ući u kontrolu tih štedionica, niti je kontrolirala propise o nekažnjavanju rukovodećih kadrova, iako je to po zakonu morala, pa su mogle raditi što su htjele. Mnogi suci i tužitelji također su imali uloge u ovim štedionicama na koje su dobivali vrlo visoke kamate, a prije raspada sustava štedionica na vrijeme su dobili signal za povlačenje glavnica i kamata, te su zbog toga i osobno bili zainteresirani da istina ne izađe na vidjelo. Sve ovo odgovaralo je svim kriminalu sklonim državnim funkcionarima i službenicima, a rađeno je po nalogu MMF-a koji se uključio u operaciju pljačkanja državne imovine, te je želio uvjeriti hrvatsko građanstvo kako su Hrvati nesposobni za izgradnju vlastitog bankarskog sustava i kako je banke najbolje prodati strancima. Uloga štedionica je bila vrlo bitna u pretvaranju zarada ostvarenih manipulacijom žiralnog novca u devize. Preko ove mreže štedionica, najčešće u vlasništvu bivših Udbaša, nabavljane su devize za prebacivanje u inozemstvo, pošto su devize imali samo građani od donacija iz inozemstva. (Tzv. gastarbajteri su godišnje slali svojim obiteljima oko tri milijarde dolara i to je u to vrijeme bio najveći devizni priljev.) Uz pomoć obećanja o visokim kamatama te devize su prikupljane u štedionice i štedno-kreditne zadruge koje su ih polagale na tajne izdvojene račune u bankama. Ove devize su kupovali pojedinci iz projugoslavenske frakcije HDZ-a, zaradama ostvarenim inflacijskom manipulacijom državnim i fondovskim sredstvima, te su ih prebacivali u
inozemstvo na svoje privatne račune. Manji dio ovih deviznih transakcija upotrijebljen je za nabavu oružja samo kako bi mogli osigurati izvođenje projekta i zaštititi ga od policijske kontrole, za što se do 1994. brinuo Manolić. Kada je sve većim kamatama većina deviza iz čarapa uvučena u bankarski sustav, sustav štedionica se raspao jer piramidalni financijski sustavi mogu opstati samo dok rastu. Tada je guverner HNB Pero Jurković odlučio koncem 1993. restriktivnom monetarnom politikom napokon suzbiti inflaciju i onemogućiti takav način legalne pljačke. Vlasnici propalih štedionica su pobjegli s preostalim novcem, a organizatori čitavog posla su se pobrinuli za pravno otezanje postupaka protiv njih dok problem pravno ne zastari. HNB se kasnije pobrinuo za sprječavanje svake ozbiljne kontrole i nestanak dokumentacije. Nabavkom deviza potrebnih za prebacivanje imovine u inozemstvo bavila se i Manolićeva mreža sitnih švercera devizama, koji su tajno, formalno nabavljali devize za nabavku oružja, a stvarno su samo manji dio ovako nabavljenih deviza koristili za tu svrhu. Veći dio je utrošen za potrebe prebacivanja dinara zamijenjenih u devize, na račune stranih banke, a u interesu odabrane bivše komunističkeUdbaške elite. Kako bi se ove nabrojane legalne pljačke mogle nesmetano odvijati, dopušteno je sitno mešetarenje i običnim građanima. Mnogi su dobivali male kredite u dinarima koje su nakon nekoliko rata mogli bez problema vratiti obezvrijeđenim iznosima. Mnogi su unovčavali čekove i dinare pretvarali u devize. Čekovi su stizali na naplatu za nekoliko mjeseci, kada su oni dio kupljenih deviza prodavali i vraćali bankama dug, a dio deviza im je ostajao kao zarada. Mnogi su kupovali robu na početku godine, a plaćali na kraju godine, kada je novac bio višestruko obezvrijeđen. Parola među ovim sitnim špekulantima, koji su zarađivali od nekoliko stotina do nekoliko tisuća DEM, bila je »snađi se«. Istovremeno, među krupnim špekulantima koji su, obrćući državni i tzv. društveni novac, zarađivali više stotina milijuna DEM, kružila je parola »u mutnom se najbolje lovi«.
Krajem prosinca 1991. te početkom 1992. iz Zapovjedništva su nas stalno silili da bazu sa Stadiona prebacimo u drvene barake pokraj HEP-a, ali vojnici nisu bili ni najmanje spremni na izvršenje takva naređenja. Nakon višestrukog pritiska na mene da se prebacim u barake, jednog dana su mi rekli kako se na stadion prebacuje «Sportska četa», te da moram svoj najveći drugi vod prebaciti sa stadiona u barake. Rekao sam im kako ću se tamo prebaciti sutra uvečer, iako mi to nije bilo ni na kraj pameti. Druge noći, rano ujutro, prije svitanja, salva iz VBR-a pogodila je barake, te ih izbušila sa svih strana. Da smo se prebacili u njih većina vojnika bi izginula na spavanju. Budući da su se viši zapovjednici, nakon ovog pobojali za vlastitu glavu, nisu me ni pitali zašto se tamo nisam prebacio, niti su više ikad spomenuli potrebu da sportska četa dođe na stadion. U to vrijeme slušao sam u Zapovjedništvu kako ćemo se morati povući na položaje zapadno od Klajnove ulice i prepustiti Srbima istočni dio grada. Tu se zapovijed nitko nije usudio napisati i prenijeti na niže postrojbe. Istoga bi trenutka bio likvidiran. Glasine o tomu trajale su više mjeseci, sve do dolaska Lucića za zapovjednika Operativne zone, umjesto Karla Gorinšeka. Tada sam primijetio kako je od Brijesta do Svilane, po dubini, raspoređena snažna protuoklopna jedinica, čime je tenkoprohodni pravac koji presijeca Osijek na dva dijela zatvoren. Prodor tenkova kroz Klajnovu ulicu i presijecanje Osijeka na dva dijela je napokon bilo onemogućeno. Vijesti o borbama u Klajnovoj ulici i dalje su se vrtile na novosadskoj Televiziji, što je rušilo moral svima iz dalje Osječke okoline koji više nisu znali lažu li srpski mediji ili Hrvatski. Lucić je došao za zapovjednika nakon Gorinšekova neuspjelog napada na Baranju. Napad na
Baranju organiziran je forsiranjem rijeke Drave iz pravca Valpova. Mi smo držali desnu obalu Drave, a četnici su svoju liniju imali 4-5 km od dravske obale na povišenom terenu. U močvarno područje na lijevoj obali Drave slali su samo povremene patrole. Pri napadu su naši izviđači prodrli u dubinu Baranje, a glavnina snaga je na juriš zauzela mrtvu zonu od 4 km koju nitko nije držao. Kada su se približili njihovim položajima, četnici i JNA su otvorili vatru nakon koje je nastalo panično povlačenje. Prema planu, u napadu su trebale sudjelovati i jedinice iz Osijeka koje su na isti način trebale napasti iz Kopačkoga rita. Da su krenule, prošle bi jednako kao i Valpovčani, a obrana Osijeka bi oslabila za 50%. Tada bi Srbi mogli krenuti u napad po dva pravca. Širi bi obuhvat bio oko Čepina pa između Petrijevaca i Josipovca izbiti na desnu obalu Drave. Uži obuhvat napada Srba bio bi iz Antunovca preko Stadionskog naselja Klajnovom ulicom presjeći Osijek na dva dijela. Inspekcija koja je došla iz Zagreba pogledala je Gorinšekov plan napada, nakon čega ga više nitko nije mogao zaštititi, te je on smijenjen i po kratkom postupku umirovljen. O pravom razlogu smjenjivanja nije se moglo ići u javnost kako među vojnicima ne bi poraslo ionako prisutno nepovjerenje prema svim časnicima koji su došli iz JNA. Dolaskom Lucića koji je logičnim raspoređivanjem protuokolopnog oruđa južno od Klajnove ulice konačno onemogućio presijecanja grada, konačno sam i ja odahnuo. Mnogi tadašnji zapovjednici neborbenih jedinica i savjetnici iz Zapovjedništva Operativne zone još i danas tvrde kako je Gorinšek bio veliki stručnjak i pravi gospodin. Zanimljivo je da je riječ o ljudima koji su stručnjaci u svom poslu, ali među njima nema nikoga tko se razumije u vojnu taktiku i strategiju. Većinu vremena izdavao je vrlo stručne zapovijedi. Međutim, u ključnim trenutcima na ključnim točkama zapovijedi su mu bile vrlo čudne. Kada su pale osječke vojarne, vrlo je malo protuoklopnoga oružja otišlo u Vukovar. Pri nekoliko pokušaja deblokade Vukovara izdavao je zapovijedi koje su često bile u neskladu sa zapovijedima njegova potčinjenog, Mile Dedakovića Jastreba. Mile Dedaković se nakon mjesec dana provedenih na mjestu zapovjednika obrane Vukovara izvukao iz njega, te došao do Vinkovaca gdje je ustrojio svoje zapovjedništvo sektora, desetak dana prije nego je Anton Tus naredio proboj do Vukovara preko Marinaca, proboj za koji smo imali samo moralnu snagu, ali ne i ljudstvo sa adekvatnim naoružanjem. Manje grupe sa streljivom mogle su se provući u Vukovar, ali za stvarni proboj bilo bi potrebno okupiti snage barem tri puta veće od Srpskih snaga na tom području. Srbi su oko Vukovara u svakom trenutku imali blizu 100.000 ljudi sa više stotina tenkova, a dovoljno snaga za proboj Hrvatska nije mogla okupiti čak i da je okupila čitavu Hrvatsku vojsku sa svim naoružanjem bez obzira na superiorni borbeni moral. Gorinšek je nekoliko puta Dedakoviću izdao jednu zapovijed, a onda mimo njegova znanja, nižim jedinicama izravno izdavao druge zapovijedi. Pri pokušaju deblokade Vukovara preko Marinaca od 13. 10. 1991. Gorinšek je nekim jedinicama naredio napad, dok je istovremeno drugima naredio povlačenje, navodno na zahtjev međunarodnih humanitaraca koji su čekali s konvojem u Nuštru. Vrlo čudna taktika. Pri loše organiziranom povlačenju dosta je pripadnika HV-a poginulo, najviše uz rijeku Vuku. Gorinšek je jednoj tenkovskoj jedinici naredio napad asfaltnom cestom usred dana, iako su obavještajni podatci govorili kako je ta cesta pod nadzorom vrlo snažne protuoklopne topničke jedinice JNA. Zapovjednik te tenkovske jedinice pokušao je Gorinšeka odgovoriti od toga napada, ali nije išlo. Čim su krenuli prva tri tenka su izgorjela, a pješadija oko tenkova je izginula. Kada je zapovjednik ove tenkovske jedinice kasnije sreo Gorinšeka, ovaj mu je rekao: »Drugi put će biti bolje«. Sve ovo događalo se prema unaprijed pripremljenom planu projugoslavenske frakcije KOS-a i lijeve frakcije HDZ-a, za iskorištavanja Vukovara u rušenju Tuđmana, Šuška i HDZ-a, te izazivanja građanskog rata u Hrvatskoj, kako bi JNA lakše porobila Hrvatsku i obnovila Jugoslaviju. Plan je bio glasinama uvjeriti branitelje Vukovara kako je Vukovar prodan u Karađorđevu, kako je Šušak oružje za
Vukovar odvezao u Hercegovinu i kako su oni žrtvovani za međunarodno priznanje Hrvatske. Parola je bila: «ako padne Vukovar pao je i Tuđman, ako padne Vukovar pao je i HDZ, ako padne Vukovar pala je i Hrvatska.» Ove glasine su mnogi branitelji Vukovara prihvatili kao realne, zahvaljujući velikom emocionalnom i fizičkom naporu koji su uložili u obranu Vukovara. U napadu na Vukovar Srbi su angažirali oko 2.000 tenkova, topništvo i avijaciju, te pješadijske snage od oko 80.000 vojnika JNA, odnosno oko 150.000, ako se računaju zamjene postrojbi, plus teritorijalne i paravojne postrojbe, te vikend ratnici koji su dolazili na nekoliko dana i stalno se smjenjivali. U obrani Vukovara angažirana je 6.000 do 7.000 ljudi sa okolnim selima, što znači da je omjer u ljudstvu bio oko 30/1, a tenkovske i topovske snage branitelji Vukovara nisu ni imali, osim nešto minobacača. Ukupna srpska vatrena moć na Vukovaru i okolici bila je veća od ukupnih Hrvatskih snaga na svim tadašnjim ratištima. Glasine su govorile drugačije i mnogi hrvatski branitelji, naivni pravaški orijentirani političari, pa čak i obični građani su povjerovali kako je Vukovar stvarno prodan. Za pripremu vojnog udara unutar Hrvatske Manolić je naoružao oko 3.000 HOS-ovaca ljutih na Hrvatsku vlast nakon ubojstva Parađika, posebnu pričuvnu policiju sastavljenu većinom od osoba kriminalne prošlosti, te izbjegle Vukovarce u Zagrebu. Kako bi sve njih dodatno radikalizirao dao je, preko Perkovića koji je jedini mogao potpisati nalog za uhićenja visokih časnika, uhapsiti Dedakovića i pokušao ga optužiti za veleizdaju i krađu novca koji je ovaj pribavio za kupnju oružja. Čuvanje i ispitivanje Dedakovića po Manolićevoj i Perkovićevoj zapovjedi ministar MUP-a Ivan Vekić povjerio je odredu posebne pričuvne policije iz Osijeka koji su bili pod zapovjedništvom Pukovnika Mate Šabića Šabana, a koji je prethodno od strane Vekića i MUP-ova odjela za psihološko propagandnu aktivnost (PPA) bio uvjeren kako je Dedaković veleizdajnik, te ga zbog toga treba ubiti. (O djelatnosti PPA službe doznao sam od jednog svog vojnika koji je u studenom 1991. kao vojnik sa završenim filozofskim fakultetom dobio ponudu za prelazak u ovu novoformiranu službu. Nakon nekoliko mjeseci objasnio mi je što radi. Posao mu je bio da obilazi mjesta gdje se kreću vojnici, te prikuplja i bilježi glasine koje čuje, gdje ih je čuo, od koga i koliko puta. Drugi posao mu je bio da sam širi glasine koje dobije odozgo. ) Glasine o Dedakovićevoj izdaji širili su i agenti KOS-a iz grupe Opera pod zapovjedništvom Radenka Radojčića tako što su montirali razgovor između generala Antuna Tusa i Mile Dedakovića. Željeli su diskreditirati Dedakovića i stvoriti anarhiju. Glasine o Dedakovićevoj izdaji širili su i projugoslavenski Titoisti koje je Manolić ubacio u SIS i SZUP u samom stvaranju tih službi. Kako bi Tuđmana i Šuška uvjerili u veleizdaju projugoslavenska frakcija KOS-a angažirala je i avione JNA koji su bacali letke u kojima su branili Dedakovića, a s tim je letcima Manolić Tuđmana uvjeravao kako je Dedaković ustvari Kosovac ubačen u Hrvatsku vojsku, te ga treba uhititi. Širitelji tih glasina bili su uvjereni kako će Šaban Dedakovića ubiti, a novac koji su stavili u njegovu sobu uzeti sebi. Šaban je u Vinkovce došao ispitivati Dedakovića sa grupom svojih ljudi, ali mu je bilo sumnjivo to što je u sobi sa Dedakovićem našao i novac koji je Dedaković navodno ponio sa sobom iz Vukovara. Bilo bi normalno da je novac položen u neku banku ili ZAP (zavod za platni promet). Zbog toga je svojim dečkima zabranio diranje novca. Nedaleko odatle u pripremi je čekala posebna jedinica čiji zapovjednik je imao tajnu zapovijed za likvidaciju Šabana i njegovih ljudi čim dobije informaciju o Dedakovićevoj likvidaciji. U pripremi su bile i dvije dezinformacije, jedna koja bi išla kao službena izjava, a glasila je: «Paravojna skupina kriminalaca iz Osijeka ubila je zapovjednika obrane Vukovara Milu Dedakovića Jastreba kako bi se domogla novca koji je on prikupio za nabavku oružja potrebnog Vukovaru. Ubojice se nisu željele predati, te su svi likvidirani u
obračunu sa policijom.» Istovremeno bi preko pojedinaca iz odjela za PPA išla i druga dezinformacija koja bi se širila kao glasina, a glasila je: «Likvidaciju Dedakovića naredio je Tuđman kako bi skrio istinu o prodaji Vukovara, a Šaban je likvidiran kako ne bi mogao reći tko mu je naredio likvidaciju». Šaban nije progutao pripremljeni mamac (zbog čega je četiri mjeseca kasnije likvidiran), a to je poremetilo planove čiji glavni dio se odigravao u Zagrebu. Nakon tri dana Manolić je shvatio da Šaban neće ubiti Dedakovića, te je preko Perkovića zapovjedio njegovo prebacivanje u Zagreb, na Lašćinu gdje su ga nastavili ispitivati. Nakon prebacivanja Dedakovića u Zagreb novac je preuzeo, navodno, SZUP-ovac, bivši Udbaš i dobavljač oružja Ferdinand Jukić, a Manolić i Vekić su novim «ispitivačima» u Zagrebu dali zadatak da otkriju gdje je Dedaković sakrio novac. I ovdje je «ispitivanje» povjereno osobama sličnog psihološkog, kriminalnog i obavještajnog profila kao u Vinkovcima, Krišti, Lekiću i Drvišu, kasnije poznatima po slučaju tzv. «Predstavke». Istovremeno je zatvoreno, te ispitivano i pedesetak drugih Vukovarskih nižih zapovjednika koji su tjerani da priznaju kako je Dedaković veleizdajnik. Pošto ni na najtežim mukama nisu uspjeli slomiti Dedakovića optužili su ga za veleizdaji i pripremu vojnog udara, pri čemu je Anto Nobilo bio tužitelj, a stvarni planer vojnog prevrata Manolić je bio predsjednik ureda za zaštitu ustavnog poretka, tj. glavni politički istražitelj. Glavni dio ovog dobro isplaniranog scenarija odvijao se u Zagrebu. Dok su mediji i širitelji glasina vršili psihološku radikalizacije izbjeglih Vukovaraca i HOS-ovaca, Manolić je tajno Paragu uvjeravao kako je Tuđman veleizdajnik, te je jedino rješenje da HOS napadne Banske Dvore i sruši Tuđmana. Istovremeno je Manolić Predsjednika države Tuđmana uvjeravao kako se 30.000 HOS-ovaca sprema napasti Banske Dvore i preuzeti vlast (iako je tada u čitavoj Hrvatskoj bilo oko 3.000 HOS-ovaca), te je potrebno preventivno napasti HOS. Ovime je Manolić planirao izazvati građanski rat među samim Hrvatima, što su komunisti već jednom uspješno izveli za vrijeme drugog svjetskog rata, te bi tako preostali projugoslavenski oficiri JNA mogli bez problema osvojiti čitavu Hrvatsku. Paraga je HOS-ovcima koji su se okupili u Zagrebu, misleći da su pozvani za odlazak u proboj Vukovara, stvarno i govorio kako treba napasti Banske Dvore, ali su se oni okrenuli i otišli odakle su došli. Ali da je Šaban u Vinkovcima ubio Dedakovića možda bi oni i drugačije reagirali. Manolićevi ljudi koji su podmetnuti Šušku u MORH i SIS prije nego je on postao ministar obrane, te oni iz SZUP-a uvjerili su i Šuška kako Dedaković i Paraga spremaju vojni puč, te zbog toga Tuđman i Šušak nisu znali treba li Dedakoviću suditi ili ne. (Stvarno mu je trebala psihološka rehabilitacija, a ne suđenje.) Kako bi priča o vojnom prevratu izgledala ozbiljno Manolić je morao pronaći i ozbiljne političke organizatore toga puča. Njih je pronašao u desnoj frakciji HDZ-a suprotstavljene Šušku, tj., u Šeksu i Glavašu. Manolićevi kadrovi iz različitih službi uspjeli su Predsjednika Tuđmana uvjeriti kako Šeks sa Glavašem i svojom frakcijom HDZ-a priprema vojni udar, a kako bi ta organizacija dobila i međunarodnu dimenziju s ishodištem u Beogradu, u organizatore je ubrojen i Zvonimir Marković, prvi Hrvatski veleposlanik u Beogradu. Tuđman je znao za Šeksov pokušaj rušenja Šuška kad je organizirao napad ambrustom na barikade u Borovu Selu, te to pokušao prebaciti na Šuška, kako bi ga obilježio kao agresivnog radikala. I u lipnju Šeks i Glavaš su zagovarajući Špegeljov plan napada na vojarne uspjeli unutar HDZ-a pridobiti većinu i pokušati srušiti Predsjednika Tuđmana, te je on u prvo vrijeme povjerovao u vješto umotanu Manolićevu priču o vojnom udaru. Zbog svega toga ni Šušak, a ni Šeks nisu mogli ništa učiniti na zaštiti Dedakovića, te su ga Manolićevi ljudi danima, najprije u Vinkovcima, a poslije u Zagrebu, pokušavali batinama prisiliti na priznanje kako je veleizdajnik i kako je želio napraviti vojni udar sa svojim Vukovarcima. Kako bi se izazvao građanski rat Manolić je omogućio kontakt između
Dedakovića i radikaliziranih, demoraliziranih i događajima izluđenih vukovarskih branitelja koji su dospjeli do Zagreba. Ovi bivši Dedakovićevi vojnici su ga nagovarali da im odobri nasilno oslobađanje iz Lašćine. Dedaković je to odbio znajući kako bi mogao izbio građanski rat, te se ni ovaj Manolićev plan nije ostvario. Nakon nekog vremena Tuđman je ipak uočio pukotine u priči o vojnom udaru te je Dedaković pušten, ali su za svaki slučaj najborbeniji Vukovarci nagovoreni na odlazak u BiH ratišta gdje se situacija polagano zakuhavala. Ovaj plan izazivanja građanskog rata nije uspio zahvaljujući zapovjednicima HOS-a koji su odbili Paragine zapovjedi o napuštanju položaja i odlasku u Vukovar preko Zagreba gdje bi bili zadržani, zahvaljujući Vukovarcima kojima nije padalo na pamet oružjem napasti Hrvatske vojnike i policajce, iako su nekog željeli napasti, ali nisu znali koga, zahvaljujući Šabanu koji je prozreo što se njemu može dogoditi ako ubije Dedakovića (a kasnije je i ubijen kako o tome ne bi mogao svjedočiti), te zahvaljujući Dedakoviću koji je odbio nasilno oslobađanje iz zatvora. A i među samim Vukovarcima bilo je dosta onih koji su smatrali kako je Dedaković trebao ostati u Vukovaru do kraja, pa i nisu bili spremni ratovati za njega, što Manolić nije predvidio. Vjerojatnost uspjeha plana bila je prilično velika. Demoralizirani Vukovarci, uključujući Dedakovića, Borkovića, Feniksa, te većina pravaša su naivno progutali dezinformacijski mamac zahvaljujući tome što Hrvatska vlast nije mogla javno objavljivati podatke o tome s koliko oružja i streljiva raspolaže, te koliki je odnos snaga u ljudstvu i oružju između srpskih snaga u usporedbi s Hrvatskim snagama. Tome je pridonijela i činjenica da je Malonolić oko 50.000 dugih cijevi iz skladišta MUP-a Bjelovar stvarno prodao muslimanskoj stranci SDA, a dio oružja je Šušak poslao BIH Hrvatima kako bi se i oni mogli pripremiti za obranu BIH i južne Dalmacije. Šušak je također progutao dezinformacijski mamac zahvaljujući tome što je Paraga tri dana prije pada Vukovara stvarno, na nagovor Manolićevih provokatora izdao zapovijed svim postrojbama HOS-a napuštanje dotadašnjih položaja, te dolazak u Vinkovce kao pripremu proboja prema Vukovaru, a stvarno ih je planirao samo okupiti i zajedno s razočaranim Vukovarcima uputiti prema Zagrebu gdje trebaju izvesti vojni prevrat. Postrojbe HOS-a iz Dalmacije Paraga je zaustavio u Zagrebu, te im je odmah naredio napad na Banske dvore, što su oni odbili i napustili ga. Da su ga poslušali u pomoć bi im pritekli HOS-ovci okupljeni u Vinkovcima, te razočarani Vukovarci, a također i Manolićeva postrojba posebne pričuvne policije sastavljena pretežno od osoba kriminalne prošlosti. Da je Dedaković ubijen postrojbe HOS-a vjerojatno Paraginu zapovijed ne bi odbile. I Predsjednik Tuđman je progutao dezinformacijski mamac zahvaljujući tome što nije znao kako HOS-ovce naoružava Manolić, misleći kako ih naoružava hrvatska emigracija, te kako ima 30.000 HOS-ovaca (umjesto stvarne tri tisuće), a dobio je i dokaze o Paraginim zapovijedima, dokaze o letcima koje su avioni JNA izbacivali, a u kojima su branili Dedakovića, te dokaze o izjavama koje su davali izbezumljeni Vukovarski zapovjednici izluđeni nadljudskim naporima u obrani Vukovara i izloženi stalnim dezinformacijskim pritiscima. Bio je okružen informatorima koji su svi od reda bili ili Manolićevi suradnici, ili obavještajni naivci koji nisu primijetili kako sa svima njima Manolić manipulira. Obranu Vukovara je ustrojio Tomislav Merčep kojeg je Manolićeva ekipa provokatora na čelu sa perkovićem uspjela izvući iz grada u 9. mjesecu 1991. Početkom srbijanske pobune po
selima Vukovarske općine Merčep je postavljen za sekretara za narodnu obranu, po nalogu Martina Špegelja. Projugoslavenska frakcija HDZ-a je u njemu vidjela radikala koji će isprovocirati sukobe s JNA, te tako pripomoći u organiziranju vojnog udara. Međutim on je, na njihovo iznenađenje uspješno organizirao obranu Vukovara, te se čak i dogovarao s lokalnim zapovjednicima JNA o smirivanju stanja nakon svakog sukoba. Izazivačima nereda to nije odgovaralo pa su preko lokalnih kriminalaca infiltriranih u HDZ, Policiju, SZUP i ZNG organizirali razne provokacije i rušenje kuća, što su sve pokušavali pripisati Merčepu, te ga tako smijeniti. Ocijenili su kako je on previše dobro odradio svoj posao, te su raznim glasinama uspjeli uvjeriti Predsjednika Tuđmana kako on šteti Hrvatskoj u međunarodnim odnosima i ometa smirivanje situacije u Vukovaru. Tome je i on pridonio tako što se nije znao braniti od glasina koje su njega optuživale za djela koja su izveli pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a. Mislio je kako mu takve glasine čak i odgovaraju jer povećavaju strah kod njegovih protivnika i autoritet kod vlastitih ljudi. Više raznih sabotaža je organizirano sve dok Ministar MUP-a Ivan Vekić i Josip Perković nisu uspjeli ishoditi njegovo smjenjivane i odvođenje u Zagreb. Kraće vrijeme nakon njegovog smjenjivanja Vukovarom je vladala anarhija u kojoj su lokalni kriminalci iz posebne pričuvne policije opljačkali skladišta mnogih poduzeća, dok novi zapovjednik Dedaković nije uspio sve staviti pod svoje zapovjedništvo. Nakon Merčepa Vukovarom je oko mjesec dana zapovijedao Dedaković, a nakon njega nešto kraće Borković. Preuzeli su njegov ustroj obrane, ali su vrlo brzo shvatili kako je odnos snaga previše nepovoljan da bi se Vukovar mogao obraniti. Nisu imali hrabrosti, a ni autoriteta za organiziranje evakuacije civila i ranjenika, te je zbog toga broj poginulih i zarobljenih u Vukovaru bio daleko veći nego što je trebao biti. Iako osvajanje Vukovara nije bilo bitno za realizaciju Miloševićevih planova, njegova je uloga imala veliko simboličko značenje, te su ga Srbi željeli pretvoriti u bitku za Hrvatsku, na taj način što su pokušali navući Predsjednika Tuđmana da sve snage koncentrira u obranu Vukovara. Angažirali su trideset do četrdeset puta više pješadije od branitelja Vukovara sa stotinjak puta većom borbenom moći. Snage JNA redovito su se izmjenjivale odmornim jedinicama i bilo je pitanje trenutka kad će slomiti branitelje Vukovara koji nisu mogli dobiti ni potrebne količine streljiva, a kamo li zamjenu za umorne i nenaspavane suborce. Miloševićev strateški cilj osvajanja sve do Šešeljeve linije, tj. presijecanja Hrvatske do Mađarske granice kod Virovitice i polagano čišćenje Slavonije prema Mađarskoj, projugoslavenski dio JNA je zamijenila za osvajanje jednoga grada, čijim padom bi se slomila kompletna Hrvatska obrana, te ih nitko više ne bi mogao zaustaviti do izbijanja na Austrijsku granicu. Milošević je želio etnički očistiti Vukovar, a projugoslavenski orijentirani oficiri JNA su u početku željeli zaobići Vukovar, poželjeli su njegov pad kao simbol svoje moći i Hrvatske nemoći, pa su zbog toga uložili previše ljudi, sredstava i vremena u njegovo osvajanje, vjerujući kako će tu slomiti čitavu Hrvatsku oružanu silu. Žrtvovali su oko 5.000 poginulih i oko 15.000 teško ranjenih vojnika JNA, misleći kako se Vukovar može pretvoriti u stratešku zamku za Tuđmana u koju će on uvesti sve svoje snage, a kad izginu Hrvatska se više neće imati s kime i sa čime braniti. Tuđman nije nasjeo na zamku, te je pored obrane Vukovara znatnu količinu ljudstva i oružja uložio u obranu stvarnih strateških točaka gdje bi Hrvatska mogla biti presječena, tj. na područje između Donjeg Miholjca i Virovitice gdje je prijetila opasnost presijecanja do Mađarske granice, te je već tada odobrena prva oslobodilačka operacija «Orkan 91», te na područje između Karlovca i Gospića gdje je prijetila opasnost izbijanja JNA na Slovensku granicu, na području od Zadra do Karlobaga gdje su Srbi željeli odrediti morsku granicu velike Srbije, na područje oko Livna gdje je JNA planirala izbiti prema Splitu, te na područje oko Mostara gdje su dolinom Neretve planirali rascijepiti prostor između Ploča i Dubrovnika, nakon čega bi očistili rascjepkane dalmatinske primorske
enklave. Dok je Vukovar padao HV je u prvoj oslobodilačkoj operaciji «Orkan 91» (Otkos 10) oslobodio velika područja u području zapadne Slavonije. Prvi dio ove operacije izveden je na Novogradiškom smjeru 13. 11. prema selu Medari nakon niza neprijateljskih pokušaja prodora između 2.11. i 11. 11. 1991. Istovremeno je JNA na Virovitičkom području pokušavala zauzeti ključne kote. Na Orahovačkom području 15.11. naše snage oslobodile su četničko uporište Kokočak – Jagodnjak, a do 16. 12. oslobođeno je više neprijateljskih uporišta i sela. Na području Pakraca i Lipika JNA je snažno napadala od 27. 11. do 30. 11., a nakon toga su postrojbe HV-a od 1.12. do 5.12. 1991. oslobodile Lipik, nakon čega su četnici pokušali čitav niz protunapada. U periodu od 5. do 10. 12. oslobođeno je i cijelo područje općine Daruvar. 12. i 13. 12. oslobođen je Voćin i okolna sela, a od 16. do 19. 12. oslobođeno je šire područje oko Papuka. Na Novogradiškom području u akciji Gradina 10. 12. 1991. oslobođeno je više sela, Šnjegović, Sinlije, Čečevac, a 19.12. i selo Mašićka Šagovina. Na Požeškom području od 15.do 18.12. oslobođeno je više sela. Od 22.12. 1991. do 3.1. 1992. poduzete su jače oslobodilačke operacije pri čemu je oslobođeno više sela, a akcija je zaustavljena nakon Sarajevskog primirja. Pošto Tuđman nije nasjeo na Srpsku stratešku zamku pretvaranja Vukovarske bitke u bitku za Hrvatsku, ona se pretvorila u stratešku zamku za njih same. U početku su pokušavali sa svih strana napadati Vukovar ali su u tim pokušajima izgubili previše ljudi i sredstava. Tek kad su počeli koristiti prirodne osobine terena i građevina postigli su uspjeh. Najprije su presjekli koridor prema Vukovaru tako što su osvojili pješadijom teško branjiv otvoren teren oko Marinaca i Bogdanovaca. Presjekli su i tajni put kroz kukuruze koje je razotkrio jedan jugoslavenski obavještajac, novinar «Slobodnog tjednika» nakon što su ga Vukovarci proveli u Vukovar i natrag, čemu je pridonio i Gorinšek koji je povukao jedinice koje su štitile taj put, te zbog toga streljivo više nije moglo pritjecati u Vukovar. Nakon toga su prodrli pravcem Vuke, te su osvojili staro prigradsko naselje Lužac sastavljeno većinom od starih zemljanih kuća bez podruma koje se moglo srušiti čak i PAM-ovima, čime su Vukovar i Borovo naselje praktično razdvojili. Mitnicu, kompaktno novo naselje izgrađeno od čvrstog materijala u kojem je skoro svaka kuća imala podrum nikad nisu ni pokušali osvojiti, te u ovom naselju ni jedan branitelj nije poginuo u borbi. Hrvatska je za to vrijeme uspjela organizirati obranu, riješiti se dijela nesposobnih i plašljivih vojnih zapovjednika naslijeđenih iz Teritorijalne obrane, te nabaviti i nešto kvalitetnijeg oružja, što je predstavljalo stratešku pobjedu. Kada je Vukovar pao, u Vinkovcima su se okupili dijelovi više profesionalnih brigada za proboj, među njima Treća i Peta Osječka brigada, ukupno oko 2.000 ljudi, sa zadatkom probijanja u Vukovar koji je s Vinkovačke strane imao oko 40.000 vojnika JNA. Lord Carringtin, koji je na početku rata Srbima dao rok od 14 dana da poraze Hrvatsku, snažno se protivio proboju prema Vukovaru. Mislio je kako će pad Vukovara demoralizirati Hrvatsku i izazvati pad HDZ-a s vlasti. Projugoslavenska frakcija HDZ-a širila je informacije kako je Tuđman nespreman ušao u rat, kako je zbog toga kriv za njegov pad i kako je Hrvatska poražena. I Njemački ministar vanjskih poslova Genscher se također protivio proboju prema Vukovaru jer mu je trebalo čvrsto primirje kako bi uspio progurati međunarodno priznanje Hrvatske. Dok su vojnici iz Treće i Pete brigade u Vinkovcima čekali zapovijed za proboj u Vukovar, JNA je prebacivala svoje oklopne snage na područje Osijeka. Palo je Ernestinovo, Laslovo, Novo Tenje i Tenjski Antunovac. Vojnici iz Treće i Pete brigade zabrinuto su slušali i pitali se što je s tim probojem. Kada su do njih došle informacije kako je Ivanovac i Čepin bez obrane došlo je do pobune. Dijelovi tih
brigada su se na svoju ruku vratili u Osijek i popunili praznine u njegovoj obrani. Kasnije, kada su se borbe smirile, na lokalnoj srpskoj Televiziji zapovjednik Novosadskog korpusa JNA u jednom intervjuu je rekao: »Onaj nam je nudio Osijek na dlanu a mi ga nismo znali uzeti«. Vukovarski borci su nakon pada Vukovara i odustajanja od proboja bili vrlo demoralizirani. Većina ih je otišla u Zagreb gdje ih je bilo vrlo teško kontrolirati, te su zajedno s HOS-ovcima predstavljali sigurnosni problem. Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske Šušak je i jedne i druge uspio, metodom velikih obećanja, poslati u BIH. Poslani su na područja gdje su Srbi polako zakuhavali sukob i gdje je obrana hrvatskih općina bila najugroženija, a mnogi koji su porijeklom bili iz BIH otišli su u svoja rodna mjesta. I tamo su Vukovarci i HOS-ovci odigrali vrlo značajnu ulogu u prvom srpskom naletu, dok lokalne jedinice HVO nisu stekle neophodno borbeno iskustvo.
4. PRIZNANJE HRVATSKE (Povjesni okviri i uzroci različitih zapadnih igara)
Nakon raspada Varšavskoga ugovora Europom (Njemačka i Francuska) se počeo širiti stav kako ni NATO više nije potreban, te kako Europa treba sama brinuti za svoju sigurnost. Ovo se nije sviđalo Amerikancima koji nisu željeli biti izbačeni iz Europe. Između Božića i Nove Godine 1991. G. Bush je osobno doletio na hitne pregovore (“emergency meeting” za sigurnost Europe) koji su se održali između Nijemaca, Engleza i Francuza na američkom bojnom brodu usidrenom ispred Napulja. George Bush je pregovarao o sudbini NATO-a s namjerom da zaustavi i onemogući njemačko-francusku osovinu. Nijemci su tražili priznanje raspada Jugoslavije, ili će se raspasti i NATO. Amerikanci i Nijemci su se uspjeli složiti, a Francuzi i Englezi su se i dalje protivili. Amerikanci su na taj način kroz NATO ostali u Europi, a Nijemci su priznanjem Hrvatske dobili izlaz na Mediteran i slobodnije ruke na Istoku. Amerikanci zauzvrat priznaju raspad Jugoslavije i na taj način smanjenje englesko-francuskog utjecaja na širenje njemačkog utjecaja prema jugu Europe. I Amerikanci i Englezi i Francuzi planiraju u budućnosti ipak oživjeti Jugoslaviju, jer je to i poslije Prvoga svjetskog rata bila tvorevina koja pod komandom Srba treba održati obranu južnog boka Europe protiv prevelikog utjecaja i rasta Njemačke. (Vrijeme nafte) Naime, 1876. izmišljen je OTO motor, a 1885. napravljen je prvi učinkovit Daimlerov motor za cestovna vozila, čime je nafta postala najvažnija energetska sirovina čijom kontrolom se stječe moć nad čitavim svijetom. To prvi shvaćaju pojedini geolozi, industrijalci, bankari, obavještajci, te pojedinci obogaćeni u pljački kolonija i opijumskim ratovima okupljeni u tajnim društvima preko kojih teže proširenju vlastite moći. Najveći izvori nafte nalazili su se na bliskom istoku pod kontrolom Otomanskog carstva i u Bakuu pod kontrolom carske Rusije. Naftni izvori u Perziji već tada su bili pod kontrolom Velike Britanije. Značaj nafte u početku su shvaćali samo pojedinci koji su odmah višak kapitala počeli ulagati u dionice naftnih kompanija koje su se tada bavile proizvodnjom svijeća i proizvodnjom petroleja za svjetiljke. Ulagali su također i u tu novu tehnologiju motora i pripadajuću kemijsku industriju, dok prosječno inteligentni političari, novinari i znanstvenici tek 20-30 godina kasnije uviđaju njenu važnost. Među onima koji su vrlo brzo uvidjeli vrijednost nafte bili su i pojedinci iz britanske masonske lože, kasnije poznate pod imenom ¨Okrugli stol¨ ili ¨Milnerova skupina¨ koju su osnovali pripadnici britanskog kolonijalističkog narkomanskog crnog plemstva Lord Cecil Rhodes i Lord Alfred Milner, a koju su kasnije održavali Rhodesovi stipendisti. Ova lobistička skupina je već koncem devetnaestog stoljeća počela stvarati dugoročne strateške planove o preuzimanju kontrole nad svijetom uz pomoć nafte, te spriječiti konkurentima dolazak do naftnih ležišta, kako bi stvorili svjetsku federaciju pod britanskom kontrolom. Tada su kreirani prvi nacrti planova po kojima je trebalo ostvariti ciljeve: a) Razbiti Tursko Otomansko carstvo i spriječiti stvaranje jake Arapske države koja bi imala monopol nad naftnim izvorima. Kako bi se naftni izvori mogli oteti Turskoj Turska
mora od saveznika postati neprijatelj, a kako bi se naftni izvori lakše oteli Tursku je potrebno sukobiti sa svim podčinjenim narodima, a i s Rusijom kako bi se istovremeno iscrpili u međusobnoj borbi. Dugoročno, kako bi se moglo u svakom trenutku intervenirati na ovom području trebalo je stvoriti remetilački faktor koji bi izazivao stalni nered i davao povod za intervencije. Kao remetilački faktor zamišljena je izraelska država stvorena od Židovskih doseljenika, koje na ovo područje treba doseliti, milom ili silom, te je zbog tog na brzinu organizirana žestoka antisemitska kampanja, kako bi se zastrašili Židovi i naveli na osnivanje cionističkog pokreta koji je među Židovima počeo širiti promidžbu o potrebi stvaranja židovske države na području Palestine. U početku najveći zagovaratelji Izraela su bili britanski nežidovi kao npr., Lloyd George. b) Rusija je imala vrlo snažan ekonomski rast i prijetila je opasnost njenog prerastanja u vodeću industrijsku silu ravnu Velikoj Britaniji. Zbog toga je trebalo na vlast dovesti nesposobnu vladu koja će gospodarski uništiti Rusiju, te koja će istovremeno biti neprijateljska prema Njemačkoj. Kako bi se Rusija iskoristila u borbi protiv najjačeg Britanskog protivnika Njemačke potrebno je s njom njegovati jako savezništvo, a uz tajnu pomoć njenim neprijateljima blokirati je sa svih strana. Njemačku i Austrougarsku je potrebno navesti na blokadu Rusije sa zapada, Tursku na blokadu s juga, a Japan na blokadu s istoka. Kako bi se Rusiji blokirao put na Sredozemlje preko Balkana, Balkan je potrebno pretvoriti u bure baruta preko kojeg neće moći ići transportni putovi Rusija - Jadran, a ni njemački transpotrni pravac Berlin - Beograd - Bagdad. c) Najvećeg britanskog konkurenta, Njemačku, trebalo je spriječiti u daljnjem gospodarskom napretku, tj. trebalo ju je odvojiti od naftnih ležišta. Na putu od Berlina do Bagdada Nijemci su od neprijatelja postali saveznici s Turskom, a nakon balkanskih ratova i sa Srbima. Savezništvo Njemačke i Srbije iz Prvog Balkanskog rata potrebno je na tom pravcu razbiti, a Srbe treba pridobiti za britanske strateške saveznike, kojima su dodijelili ulogu klina koji će onemogućiti kopneni transport nafte i ostalih visoko - profitabilnih roba od bliskog istoka prema Njemačkoj. Kako bi istovremeno spriječili izlazak Rusa na Sredozemlju treba razbiti Austrougarsku i Hrvate povezati sa Srbima. Zbog ovoga Balkan je postao najvažnije geostrateško čvorište u Europi, gledano iz perspektive Britanskih interesa, te je tu trebalo razbiti Austrougarsku i stvoriti nestabilnu državu u kojoj će uvijek biti lako naći nekog Srpskog političara koji će spriječiti Njemački prodor na istok, te nekog Hrvatskog političara koji će spriječiti Ruski prodor na Jadransko more. Zato su britanski ulagači u naftnu industriju okupljeni u svoje masonske klubove počeli pomagati protivnicima Austrougarske, ponajviše Hrvatima zagovornicima stvaranja Jugoslavije. d)
Francuska je imala najvažniju ulogu u borbi protiv Njemačke. Zbog toga je potrebno stalno Francusku sukobljavati s Nijemcima, ali je istovremeno potrebno tajnim akcijama spriječiti Francusku u dolasku do naftnih ležišta. Zbog toga je nužno razbiti Francuski kolonijalni sustav uvođenjem nove međunarodne politike prema kolonijama, čime bi se i Nijemcima oduzele kolonije. Kolonijama je potrebno dati formalnu samostalnost, ali ih treba snažno decentralizirati kako ne bi mogle voditi samostalnu politiku, a granice treba iscrtati tako da uvijek u svakoj državi bude više nacija koje se međusobno mrze. Dio njihovog suvereniteta potrebno je ostaviti u rukama međunarodnih institucija i kompanija kojima će upravljati angloamerički establišment, tj. britanska kultura i britanska elita.
e) Spriječiti razvoj alternativnih izvora energije kao što su bioplin, biodizel, vjetrenjače, gorive ćelije i sl., te razvoj potrošaća te konkurentske energije. (Već koncem 19 stoljeća je sabotiran razvoj električnih automobila, bioplina, biodizela, vjetrenjača i gorivih ćelija. Dizel i Benzinski automobili bili su prepoznati kao najveći budući potrošači nafte te je trebalo uništiti konkurentske električne automobile koji su tada bili u naglom razvoju. Već 30 ih godina 19 stoljeća škotski poduzetnik Robert Anderson izumio je kočiju s električnim pogonom, a nizozemski profesor Sibrandus Strating izradio je mali električni automobil. Godine 1899. belgijanac Camille Jenatzy probio je brzinu od 100 km/h. Francuz Gaston Plant i Camille poboljšali su kapacitet baterija i tako otvorili put za nagli razvoj električnih automobila, te su nadmašili prodaju benzinskih automobila. Cadillak je 1913. u benzinske automobile uveo elektropokretač, te je od tada počeo pad električnih automobila. Zahvaljujući jeftinim razvojnim kreditima iz naftnih kompanija, te masovnoj proizvodnji benzinski automobili su pobijedili, te su elektromobili do velike ekonomske krize 1929. potpuno zaboravljeni i izbačeni čak i iz stručne literature. Već tada su pojedinci pokušavali proizvodi hibride koji nemaju mjenjače, diferencijale i poluosovine zbog čega su oko 20% energetski efikasniji. Ovakvi automobili sa ugrađenim generatorom spojenim direktno na osovinu motora dobivenom električnom energijom pokreću male motore na točkovima, a mogu se koristiti i pri parkiranju kao mobilni elektroagregati. Kad čovjek ode na vikendicu dovoljno je ostaviti auto da radi u "leru" i ima svoju el. Energiju, te ne mora plaćati priključak na el. mrežu. Ali to ne odgovara elektrodistribucijskim kompanijama kojima ne bi imao tko plaćati razvoj el. mreža, a ni državama koje ne znaju kako naplatiti porez od onih koji sami proizvode energiju za sebe. Godine 1882. Nijemac Carl Wenzel patentirao je vjetrenjaču s rotirajućim jedrima koja je uz dodavanje vjetrousmjerivača i još neka mala poboljšanja mogla postati znatan izvor energije za stacionarne male potrošače, ali je njen razvoj konkurentska brzorastuća naftna industrija uspjela spriječiti. Stručne knjige o vjetrenjačama koje su opisivale ovu vjetrenjaču su nestale s polica knjižnica i knjižara, te su zapisi o ovom patentu ostali sačuvani jedino u njemačkom uredu za patente. Autor ove knjige smislio je istu vjetrenjaču 1979. godine, te je na njenom razvoju radio 27 godina, dok nije uspio savladati sve prepreke, i izradio prototip pogodan za upotrebu na malim obiteljskim gospodarstvima, te ga prezentirati širokom krugu potencijalnih investitora preko Internet videoportala Youtube. Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća Francuska i Njemačka su snažno razvijale svoje nuklearne energetske kapacitete, što nije odgovaralo angloameričkom naftnom kartelu pa su izmislili novi pokret zelenih za zaštitu prirode. Zeleni su u početku zagovarali energiju vjetra, ali čim su vjetrenjače s horizontalnim rotorom postale ekonomski konkurentne počeli su i njih napadati zato što prave buku i ometaju ptice u letu. Novcem naftne industrije Rimski Klub je osnovo pokret zelenih sa zadatkom spriječiti razvoj konkurentske atomske energije. Ovi ekološki zeleni pokreti su na sebe preuzeli ulogu spasitelja svijeta, a u većini slučajeva su samo preuzeli ulogu špijuni koji dojavljuju sve novosti u razvoju alternativnih izvora energije, te sprječavanju daljnjeg razvoja čim neka nova tehnologija svojom ekonomičnošću postane konkurent nafti. Uz pomoć velikih novčanih dotacija naftnog lobija uspjeli su se, kroz medije, nametnuti kao savjest čovječanstva plašeći ljude industrijskim zagađenjem, iako jedna vulkanska erupcija u atmosferu izbaci više otrovnih plinova nego industrija u 100 godina.)
Počela je velika trka u kojoj su zanimljive neke činjenice: Četiri godine nakon izuma OTTO motora tj. 1879. Bečkom konvencijom Srbija se obvezala sagraditi željeznicu i spojiti se s austrijskim, bugarskim i turskim željeznicama. 1882. Britanija je okupirala egipatski Suez kao put do Indije. 1883. Velika Britanija postala je vlasnik cijele zone Sueskog kanala čime je preuzela kontrolu nad ovim geostrateškim putem. Godine 1889. jedna Njemačka skupina je dobila koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju željeznice kroz Anadoliju do Carigrada. Iste 1889. njemačka financira gradnju Bagdadske željeznice koja je dovršena 1903. Godine 1889. ugovor je proširen na projekt Berlin Bagdad za izvoz njemačke robe i uvoz nafte. Austrougarski Židovski agnostik Theodor Herzl 1897. osnovao je cionistički pokret, a većina podupiratelja su bili Britanci. Theodor Herzl je plan stvaranja države Izrael objasnio riječima: «Moramo postupno oduzeti privatno vlasništvo koje nam je dodijeljeno. Nastojat ćemo osiromašiti stanovništvo kako bi otišli preko granica osiguravajući im posao u drugim područjima, a uskraćujući ga na našoj zemlji. Proces eksproprijacije i premještanja sirotinje mora se izvesti diskretno i oprezno. ». Jedna druga njegova rečenica govori o taktici naseljavanja Židova: « Antisemiti će postati naši najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje naši saveznici. » Kako bi širom svijeta što više razvili antisemitizam koji je bio potreban za naseljavanje Palestine, Britanska obavještajna služba počela je s masovnim korištenjem Židovskih masona za svoje najprljavije provokatorske planove. Židovi su im odgovarali i zbog toga što, kao narod bez države, nisu osjećali potrebu vjernosti ni jednoj državi, pa su mogli biti upotrijebljeni bilo gdje u svijetu, a i zbog toga što im je odgovaralo prebaciti s Britanije odgovornost u slučaju razotkrivanja prljavih poslova ovih agenata provokatora. Birani su među Židovima odgojenima bez osjećaja obiteljskog i vjerskog zajedništva, koji su bili spremni učinite sve za bogatstvo i karijeru, te su u velikom broju ubacivani u razne frakcije svjetske socijaldemokratske i liberalne političke scene, medije i sveučilišta. Kako bi krivicu za svoja djela prebacili na Židove britanski iluminati su sastavili knjigu: «Protokoli Sionskih mudraca» u koju su stavili sve što je do tada bilo razotkriveno o njihovim djelima i dugoročnim planovima, dopunjeno s novim, izmišljenim podatcima koji upućuju na to kako su sva ta djela i planove načinili Židovi. Knjiga je podvaljena Ruskoj obavještajnoj službi Orhani koja ju je objavila u svojoj režiji. Od 1870. do 1914. njemačka trgovačka flota je narasla od 5 na 2 mjesto u svijetu. U studenome 1899. njemački kralj Wilhelm II posjetio je britansku kraljicu Viktoriju kako bi uključio i Englesku u projekt. Engleska nije odbila, već je otezala kako bi Nijemce držala u neizvjesnosti, što je trajalo do izbijanja II svjetskog rata. Početkom dvadesetog stoljeća britanski naftno bankarski masonski lobi u suradnji s raznim znanstvenim institutima, sa zabrinutošću gleda i sve brži ekonomski napredak Rusije, te pokreće procese koji bi to trebali zaustaviti. Prema njihovim geostratezima kao što je sir Halford Mackinder, Rusija je jedinstvena kopnena sila zahvaljujući svom euroazijskom položaju, te ju je nazivao «stožernom zemljom – heartland, srce – središte zemlje», a o tome je 1904. izdao i knjigu.
Već 1901. u boljševičkoj «Iskri» mladi Lenjin piše «Mi nikad nismo odbacili načelo terora i ne ćemo to nikad učiniti. Teror kao jedan od oblika vojnog djelovanja može biti korisno upotrijebljen, pa čak i nuždan.» Zahvaljujući takvim stavovima u britanskim obavještajnim službama ja prepoznat kao koristan u planu rušenja kontinentalnih konkurenata, te su 1903. u Londonu osigurali organizaciju kongresa komunista na kojem je vođa komunista postao Lenjin. Kako bi zaustavili Ruski napredak Britanski masoni i obavještajci nagovaraju Japanske militariste na napad Japana prema Rusiju. Godine 1902. Britanci su tajno uspjeli Japance navesti na osvajanje Ruskog Port Artura. Ruski poraz je doveo do nezadovoljstva Ruskog naroda prema Caru, a u tome su značajno pomogle i Ruske novine kontrolirane od stranog britanskog kapitala ismijavanjem cara i monarhiju, te širenjem nihilizma. To su iskoristili Britanci, te su preko svojih ljevičarskih agenata naveli Lenjina na neuspjelu pobunu radnika u Petrogradu. Iste godine u Texsasu su pronađena do tada najveća ležišta nafte. Godine 1903. izvršen je atentat na srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragicu, koja je imala veliki utjecaj na mladog kralja, a bila je pronjemački orijentirana. Njena pronjemačka orijentiranost nije odgovarala Francuzima i Britancima pa su, preko medija, organizirali kampanju lažnih glasina o njenoj sklonosti bludu, nakon čega je skupina radikalnih srpskih oficira organizirala atentat na nju i kralja. Kako bi skrenuli pažnju sa svoje uloge u pripremi ovog atentata Britanci su odmah prekinuli diplomatske odnose Srbijom, a suđenje atentatorima su iskoristili za uklanjanje nedovoljno poslušnih, samovoljnih članova organizacije «Ujedinjenje ili smrt» poznatije kao «Crna ruka». Stvaranje ove organizacije zajednički su inicirali Velika Britanija i Rusija, a sastojala se od važnih pojedinca, pristalica ideje Velike Srbije. Organizirana je preko masonske lože «Ujedinjenje» preko koje je i kontrolirana. Crna ruka Rusima je trebala za osiguranje prodora prema Jadranu, a Velikoj Britaniji za neutralizaciju Njemaca i izazivanje nereda na strateški važnom transportnom području balkana. Preko ove terorističke organizacije, tj. njene podružnice za bosanski dio Austrougarske zvane “Mlada Bosna” Britanci su kasnije isprovocirali prvi svjetski rat. Istovremeno su Britanski masoni preko svojih podružnica u Austrougarskoj uspjeli značajne pojedince među Hrvatskim političarima, svećenicima, novinarima, trgovcima i industrijalcima organizirati u lokalne masonske lože, te ih navesti na osnivanje projugoslavenskih organizacija. Na iskustvima neuspjelog Lenjinovog pokušaja puča iz 1902. Britanski masoni kreiraju nove planove rušenja Rusije. Za to koriste svog mnogo sposobnijeg agenta provokatora Izraela Lazarevića Helphlanda zvanog Parvus koji osmišljava novi plan rušenja Rusije. Ovo židovsko siroče iz Bjelorusije, iluminat, novinski izdavač, bankar i trgovac oružjem, počinje s financiranjem skupine ruskih socijalističkih avanturista i kriminalaca, kojima je dao u zadatak osvojiti vlast u Rusiji i sve opljačkati. U plan je uključen Japan koji Parvusu odobrava 2 milijun funti sterlinga kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i smanjio mogućnost ruskog otpora. U kratkom i krvavom ratu između Japana i Rusije 1904 -1905 potpuno je uništen ponos Ruskog Carstva i velika pomorska flota koju su japanci zarobili. Novcem dobivenim od Japana Parvus uz pomoć djela ruskih socijaldemokrata, 1905. organizira neuspjelu revoluciju u Rusiji. U toj revoluciji Parvus je organizirao pogrom nenaoružanog stanovništva, napad na banke i glavne državne institucije, ali nije dovoljno brzo istrijebio državni vrh ter mu je revolucija propala, a on je uhvaćen i poslan u Sibir. Odatle uspijeva pobjeći u Tursku, gdje postaje ekonomsko financijski savjetnik mladoturaka sa zadatkom urušavanja otomanskog carstva iznutra.
Godine 1905. i britanska oficijelna, javna politika shvaća stratešku važnost nafte, iako je Rusija već pokretala brodove naftom, pa važnost željezničkog koridora Berlin, Beograd, Bagdad postaje još važniji. Iste 1905. britanski agent Railly (Sigmund Georgijevič Rosenblum) je prijevarom otkupio pravo na bušenje nafte u Perziji od australskog geologa i istraživača D¨Arcyja. Godine 1909. Mladoturci su zbacili s vlasti Sultana Abdul Hamida II, a Parvus im je bio glavni financijski savjetnik. Njima pomaže u financijskom spašavanju raspadajućeg otomanskog carstva, javno zbog svog osobnog bogaćenja, a tajno kako bi Britanija Tursku iskoristili u borbi protiv Rusije. Iako Velika Britanija tajno, preko Parvusa, Lenjina, Japana i Turske čini sve kako bi uništila Rusiju, istovremeno oficijelno surađuje s Ruskom carskom vladom, te Rusiju nastoje iskoristiti u borbi protiv sve jače Njemačke. Godine 1912. i 1913. Britanija je poticala balkanske ratove (protiv svoga tajnog i nesvjesnog saveznika Turske u borbi protiv Rusije) koji se vode od desetog mjeseca 1912. do osmog mjeseca 1913. u kojima su britanski agenti poticali Srbe na masovne zločine prema muslimanskim civilima i u kojima je Turska izgubila većinu teritorija u Europi. Glavni dobavljač oružjem Srbima, Grcima i Bugarima bio je britanski agent, iluminat i bankar Parvus, a to je radio iz Istanbula u kojem je istovremeno organizirao pomoć Mladoturcima, te je Enver Paši bio glavni financijski savjetnik. Time su Britanci postali tajni saveznici Srbima u borbi protiv Njemačke, te je Njemački utjecaj na Srbiju oslabio, čime su britanci zabili klin u njemački koridor Berlin, Beograd, Bagdad. Ovime su iskoristili Srbe na rušenju svojih tajnih saveznika Turske koje su istovremeno koristili kao tajne saveznike za rušenje Rusije s kojima su bili javni saveznici. U listopadu 1912. njemačka vlada shvaća kako je u nafti budućnost, te počinje s naglim naoružavanjem i priprema se za prvi svjetski rat. Dotad je većinu nafte u njemačkoj prodavala Rochfeler Standard Oil Compani. Iste 1912. britanska vlada je imenovala komisiju za naftu. U travnju 1914. engleski kralj George i njegov ministar vanjskih poslova Edvard Grey u Parizu se sastaju s Francuskim predsjednikom i Ruskim veleposlanikom te sklapaju tajni vojni savez. Velika Britanija osigurala je i javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakua. (Prvi svjetski rat) Dana 28. 6. 1914. godine Britanske službe uspjele su navesti pripadnika «Mlade Bosne » na ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. To jeposlužilo kao povod za Prvi svjetski rat koji je počeo 1. 8. 1914. godine. Njemačko loše informirano vojno zapovjedništvo planira za mjesec dana osvojiti Francusku, a onda idući mjesec Rusiju, potpuno zanemarujući Britansku superiornu mornaricu i novu silu SAD. Iako su taktički bili puno jači od Francuske i Rusije, zbog strateške nepismenosti dobili su rat dug četiri godine. Tome je znatno doprinjela prosječna inteligencija Njemačkog cara Wilhelma kojeg je u pravcu rata snažno gurao njegov engleski savjetnik Houston Stewart Chamberlein. Ovaj britanski agent provokator uspio se nametnuti Njemačkom cara za savjetnika sa zadatkom uvlačenja Njemačke u rat, te razvoj antisemitizma u Njemačkoj što je postigao svojom snažno reklamiranom i vrlo popularnom knjigom “Temelji devetnaestog stoljeća” u kojoj je zagovarao ideje koje će kasnije u
potpunosti prihvatiti njemački nacionalni socijalisti. Rusija je uvučena u rat kako bi pomogla svojoj saveznici Srbiji zbog koje je formalno rat i započeo. Ubrzo nakon početka rata, Car Nikola je planirao sklopiti mir s Njemačkom, na nagovor svoga savjetnika, monaha Rasputina. Rasputin je bio vrlo utjecajan mistik kojega su slušali svi na dvoru, a i u narodu je bio popularan. Čim su britanski špijuni saznali za namjere Rasputina počeli su o njemu širiti glasine kako je lopov, čudak, razvratnik, kako spava s caricom, kako je začarao cara i sve drugo što su mogli smisliti. Glasine su zapadni novinari povezani s britanskim službama u svojim medijima počeli javno širiti, pa se to proširilo čak i po Rusiji. Nakon rušenja Rasputinova ugleda organizirali su njegovu likvidaciju, čime je potpisivanje mira s Nijemcima spriječeno. Da je priglipi Car Nikola uspio izvući Rusiju iz rata njegova država bi vrlo brzo postala najjača država svijeta. Formalni Britanski ratni saveznik Carska Rusija je bila prva zemlja svijeta po investicijama u industriju, te je imala najvišu stopu industrijskog rasta. Dostigla je treće mjesto u svijetu po industrijskoj razvijenosti, te je prijetila opasnost od njenog pretvaranja u najjaču ekonomsku silu. Pred rat Rusija je proizvodila više bicikla i automobila od Britanije, a troškovi života i zdravstveni standard prosječnih ljudi bio je veći nego u Britaniji. Rusi su već duboko odmaknuli s projektom izgradnje transibirske željeznice do Vladivostoka. Zbog toga je Britancima pad Ruskog cara Nikole bio neophodan. Zato su odlučili u Rusiji izazvati anarhiju koja će dugoročno uništiti ovog potencijalno najopasnijeg konkurenta. Zbog toga Parvus nagovara svog prijatelja Enver Pašu, suosnivača turskog vojnog pokreta “mladoturci” kojeg su osnovali pripadnici turske masonske lože potaknuti od Britanskih loža, na savez s Nijemcima, a ne Britancima. Parvus je uvjerio mladoturke kako će samo ratujući na strani Njemačke ponovno postati veliko carstvo. Na isti potez je uspio navesti čak i Bugarsku, iako su Rusi bili povijesni, vojni i vjerski saveznici Bugara, a Turci osvajači i tlačitelji Bugarske, te je ovim nemogućim savezom Parvus uspio blokirati Rusiju s juga. Iako su Britanci bili u vojnom savezu s Rusijom i protivnici Turske, tajno su preko svoga «socijaldemokratskog» agenta provokatora Parvusa rušili i Rusiju i Tursku. Uključenjem Turske u rat protiv Rusije velike Turske snage su vezane za ovo bojište, te je time Britancima olakšano razbijanje Otomanskog carstva i prodor prema Arapskoj nafti, što je bio njihov glavni strateški cilj. Javno neprijateljstvo s ekonomski i vojno slabom Turskom im je trebalo kako bi mogli oteti Arapska ležišta nafte, a rat protiv Njemačke su prepustili Rusiji i Francuskoj kako bi se i Rusija i Francuska i Njemačka što više iscrpila u međusobnim borbama. Kako bi se dokopali i Kaspijske nafte pokušali su osvojiti tjesnace Bospor i Dardanele, pod izgovorom kako žele deblokirati Rusiju s jug. Tu su iskrcali velike Australske i Novozelandske vojne snage kod Galipolja, ali zbog snažnog Turskog otpora u tome nisu uspjeli. Uspjeh je bio jedino u tome što su Turcima vezali velike snage za ovo bojište, te tako oslabili Turke na bojištima prema arapskim naftnim izvorima. Godine 1915. Rusi su organizirali ustanak Armenaca protiv Turske kako bi razbili blokadu Rusije s juga i proširili se na područje Otomanskog carstava, a Parvus je bio glavni organizator genocida koji je izvršila Turska protiv armenskog stanovništva. Na Armenskom prostoru nije bilo nafte, te Britancima nisu bili potrebni, ali na područjima gdje su Arapi bili većina bilo je nafte pa su Britanci nastojali s Arapskim vođama sklopiti što bolje saveze. U 6. mjesecu 1916. počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrenca od Arabije». On je uz pomoć muslimanske sljedbe Vahabita koje je naoružao organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i
srušio Otomansko carstvo. Europske sile Antante su Damaskim protokolom iz 1915. Arapima priznali granice Arapske države između Jemena, Irana, Sirije i Sredozemnog mora, uključujući Palestinu. Englezi su ovaj dogovor izigrali već 1916. potpisavši u Sykes Picotu ugovor s Francuzima i Rusima prema kojem se formiraju dvije arapske države Saudijska Arabija i Jemen, a ostali prostor je stavljen pod međunarodnu upravu, sjevernim djelom su upravljali Englezi, a južnim djelom međunarodne snage. Velika Britanija osigurala je i javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakuua. Dok se Francuska borila s Njemačkom Britanci su 1.400.000 vojnika prebacili na bliski istok kako bi oteli naftna područja od Turske. Kako bi se Nijemci, Francuzi, Turci i Rusi za to vrijeme što više iscrpili Britanci su preko svojih agenata stalno pomagali trenutno slabijima. Kako bi smanjili pritisak na istočnom frontu već 1915. Njemačka vlada je počela financirati Lenjina i njegove boljševike pa su 11. ožujka 1915. odobrili 5 milijuna maraka za boljševičku propagandu u Rusiji, a rujnu su mu uplatili još 5 milijuna. Pruski diplomat u Rusiji Kurt Riezler bio je zadovoljan rezultatima pa javlja u Berlin: “Boljševici su divni momci i do sada su sve lijepo i pošteno učinili što smo željeli.” Iako su Rusi bili Britanski formalni saveznici, zbog dugoročnih interesa bili su prirodni neprijatelji tj., iz svojih dugoročnih interesa radili su isto što i Nijemci, pa su odlučili ponovno pomagati Boljševike. Za to su ponovno angažirati svoga agenta Parvusa. On se nakon uspješne organizacije blokade Rusije s juga vratio među siromašnu rusku emigraciju u Njemačkoj, te je među njemačkim socijaldemokratima počeo zagovarati borbu protiv Rusije kao borbu protiv svjetskog imperijalizma. Istovremeno je na iskustvima iz 1905. odlučio angažirati krajnje lijevog ekstremista i šizofrenika Vladimira Uljanova Lenjina i njegove boljševike, a za to mu je trebalo puno novca koji je pribavljen preko masonskih udruga. Lord Milner je 1917. boljševicima uručio 21 milijun rubalja u zlatu, koje je dobio od američkog bogataša Jacoba Schieffa, a Njemački carski ferdmaršal Ludendorff, član iste lože iluminata kao i Parvus, zbog Njemačkih kratkoročnih interesa, osigurava 2 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, čime su osigurali Lenjinov dolazak na vlast. Hans von Wangenheim, veleposlanik carske Njemačke u Turskoj i feldmaršal Ludendorf, koje je Parvus upoznao na raznim masonskim sastancima u početku su bili rezervirani prema židovu Parvusu, ali su nakon njegovog uvjeravanja kako on osobno nije zainteresiran da dođe na čelo Rusije, prihvatili njegov savjet o tom kako u Rusiji treba stvoriti anarhiju i tako Nijemce osloboditi istočnog bojišta. Na taj način bi Nijemci na zapadu lakše ratovali s Francuzima, što je Britancima gospodarski odgovaralo, iako su Francuzi formalno, kao i Rusi bili njihovi vojni saveznici, ali gospodarski konkurenti. Plan Parvusa na koji je pristao Ludendorf je bio: a) uz pomoć socijaldemokratskog i liberalnog tiska srušiti ugled Cara parolama; car je kriv za rat, carica je Njemica tj, špijunka, a mladi carević je bolestan. Zahvaljujući velikim proturječnostima između ruskih društvenih slojeva, nacija i regija, spremnost Ruskog naroda na borbu za domovinu bio je minimalan. b) proglasiti parolu «zemlja seljacima» čime će navesti seljake na rat protiv veleposjednika, čime će i vojnici pobiti zapovjednike, te napustiti bojište kako bi sudjelovali u podjeli zemlje. Britanska pomorska blokada, strašni ljudski gubici na zapadnom bojištu i izgledno
uključivanje SAD u rat uvjerile su Nijemce kako je plan ostvariv, te je ubrzo srušen pravni sustav u Rusiji uz pomoć Lenjinovih boljševika i njemačke vojske koja je s brodova napala Petrograd. Nijemci su organizirali dolazak Lenjina u Rusiju iz Švicarske s tridesetak njegovih sljedbenika, britanskih agenata provokatora, sitnih socijalističkih avanturista, terorista i kriminalaca. Uključivanjem Turske u rat protiv vlastitog vojnog saveznika Britanci su osim slabljenja Turske istovremeno spriječili Lenjinove protivnike u reorganizaciji i nabavi ratnog materijala preko bliskog istoka i Sredozemlja. U Rusiji nakon puča malobrojnih pučista najvažniju ulogu u Lenjinovu preuzimanju vlasti imali su ratni zarobljenici, Njemački i Austrougarski vojnici, njih oko 300.000. tzv., internacionalisti. Lenjin je na ovaj plan pristao i o tome je, nakon Lenjinovog dolaska na vlast sklopljen Brest – litovski ugovor 3. ožujka 1918. Ovim ugovorom Lenjin je dobio slobodne ruke u gospodarskom uništavanju Rusije i Njemačku zaštitu u građanskom ratu, a Nijemci su dobili mir na istoku i pola europske carske Rusije. Nijemce je plan koštao 50 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, ali su to kasnije naplatili stotinu puta više novcem koji su boljševici opljačkali od ruske sirotinje. Rusija je pretvorena u državu gdje je postojala vrlo uska elita, nekoliko stotina tisuća internacionalnih čuvara, dok su svi ostali postali nesvjesni robovi. Sklapanjem za britance nepovoljnog mira između Rusa i Nijemaca došlo je do sukoba između Britanskih dugoročnih geopolitičkih i kratkoročnih vojnih interesa. Njemačka je dobila priliku za prebacivanje trupa sa istoka na zapad, te je Britanija na brzinu počela pomagati carskim generalima, uključujući organizaciju atentata na Lenjina, ali bilo je kasno, uz pomoć ratnih zarobljenika komunisti su se vrlo brzo učvrstili i nisu vodili računa o Britanskim, već samo o svojim interesima. Početkom 1917. Britanska vojska ulazi u Bagdad čime je bliski istok podijeljen između Britanije i Francuske. Zahvaljujući tom do 1925. Britanci su preuzeli većinu poznatih ležišta nafte, a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte. 2. 11. 1917. britanski ministar vanjskih poslova Artur James Balfour sastavio je poznatu Balforovu deklaraciju koju je Britanska Vlada usvojila, a po kojoj Britanska vlada povoljno gleda na uspostavu izraelske države u Palestini, čime je otvoren put pojačanom doseljavanju Židova u Palestinu. U to vrijeme u Palestini je živjelo oko 50.000 Židova, ali je njihovo doseljavanje izazvalo otpor lokalnog arapskog stanovništva. Godine 1920. u Damasku je sazvan arapski nacionalni kongres na kojem je proklamirano osnivanje ujedinjene arapske države i osuđeni «imperijalistički projekti o razbijanju arapskih teritorija». Britanci su postali pobjednici prvog svjetskog rata zahvaljujući ogromnim kreditima od američkih banaka J.P.Morgan & co, čime je najveći dobitnik, na njihovu žalost, postala Amerika, samo joj je trebalo desetak godina za izgradnju mornarice kojom bi svoje dobitke i preuzela. Tada je počelo i seljenje britanskih masonskih interesnih skupina u novu prijestolnicu svijeta New York, čime je Britanski kapital sve više postajao Anglo-američki kapital. Nakon prvog svjetskog rata Wersailleski ugovor je sastavljen kako bi izazvao buduće tenzije u Njemačkoj. Habsburška Monarhija je razbijena kako bi se dugoročno oslabio Njemački utjecaj u području srednje Europe, a Srbija je nagrađena djelovima susjednih država čime je ojačan bedem između Njemačke i bliskoistočne nafte. Stvaranjem Jugoslavije stvorena je nestabilna i nesamostalna, Britanskom interesu podložna država na sjecištu puteva Berlin – Beograd – Bagdad, te Rusija Jadransko more. Stvaranje ove države britanski agenti su zagovarali već od konca 19. stoljeća, te su na realizaciju tog cilja uspjeli angažirati pripadnike
hrvatske političke elite i crkve, koji su naivno vjerovali kako mogu progutati srpski nacionalni korpus koji je već tada bio nacionalno svjestan i veći od hrvatskog. U toj novoj multinacionalnoj državi Britanci su znali kako uvijek mogu naći saveznike među pravoslavnim Srbima, kad je potrabno ugroziti Njemačke interese, te među katoličkim Hrvatima kad je trebalo ugroziti Ruske interese. Ruski boljševici su dolaskom na vlast blago opljačkano od vlastitog naroda počeli prebacivati u europske države i SAD gdje su otvarali račune na svoje ime, te kupovali banke i poduzeća. Pripadnici Lenjinovog CK, te pripadnici vodstva Kominterne preko noći su postali milijunaši. Zbog velike količine pristigloga zalata njegova cijena na burzama je pala. Preko Kominterne boljševici su počeli osnivati komunističke partije širom svijeta. U Kominternu je bio ubačen veliki broj britanskih agenata provokatora koji su dobili zadatak što više oslabiti Britanske industrijske konkurente, ali im nisu dovoljno pomagali kako ne bi stvarno preuzeli vlast i u kontinentalnoj Europi, te tako ojačali komunistički blok. Preko ovih britanskih agenata, najčešće visokopozicioniranih masona, nestao je velik dio Ruskog zlata bez traga u zapadnim bankama. Lenjin 1920. pokušava na brzinu vojno pokoriti oslabljenu Europu, ali je već u Poljskoj poražen, nakon čega u Rusiji nastaje novi niz neuspješnih seljačkih buna protiv komunista. Većina novoformiranih komunističkih i socijaldemokratskih partija u ratom razorenoj Europi pokušavaju organizirati komunističke revolucije, ali se zbog neuspjeha ubrzo djele na razne frakcije pri čemu nastaju novi ljevičarski (iako ih je Staljin svrstao u desnicu) fašistički i nacional socijalistički pokreti, koji su u početku bili učlanjeni u Kominternu, što Britanci podržavaju financirajući masonskim novcem istovremeno različite frakcije, osobito one koji ne dobivaju pomoć od Kominterne Nakon prvog svjetskog rata mediji u rukama masonskih klubova počeli su širiti liberalne ideje, čime su podstakli raspad obiteljskih vrijednosti i jačanje gospodarskog darvinizma. To je poslužilo kao izvrsna podloga za razvoj radikalnih komunističkih, fašističkih i nacionalno - socijalističkih ideja. Wersajskim ugovorom Njemačkoj su nametnute ogromne ratne odštete koje Njemačka nije mogla plaćati. U redovima angloameričkih masonskih krugova došlo je do podjela. Amerikanci su pokušavali preoteti primat Britancima na tržištu nafte i bankarstva. Već 1920. na američkom tlu počele su naglo rasti tisuće novih malih banaka koje su počele krojiti mreže za osvajanje neosvojenih bankarskih i naftnih tržišta. Grupacija Sinclair planirala je uložiti u Rusiju veliki Američki kredit za rusku Vladu, uz suradnju s američkim predsjednikom Hardingom, u zamjenu za rusku naftu u Bakuu. Ubrzo su Britanci plasirali u javnost aferu u Wyomingu u koju su bili upleteni Sinclair i Harding. Plan Sinclaira je propao, a uskoro je i Harding umro u čudnim okolnostima. Britanci su uvidjeli kako se moraju dokopati jedine preostale ruske nafte, pa su sazvali Đenovešku konferenciju na koju su pozvali i Rusiju. Konferencija je trajala nekoliko tjedana, a na njoj su, Britancima iza leđa, Njemački ministar vanjskih poslova Rithenau i Ruski ministar vanjskih poslova Čičerin dogovorili sklapanje bilateralnog sporazuma o gospodarskoj suradnji, tzv., «Rapallski sporazum». Rapalskim ugovorom Njemačka je trebala doći do ruske nafte isporukom svoje naftne tehnologije, ali su Britanci i Francuzi odmah povećali pritisak na Njemačku. Britanci su uvidjeli kako bi se Njemačka i Rusija međusobnom suradnjom mogli oporaviti, te kako bi im se po čitavom svijetu mogli srušiti stari planovi dominacije, pa su odmah kreirali nove geostrateške planove, po kojima je trebalo: a) ponovno sukobiti Njemačku i Rusiju kako bi se zaustavio rast njihove moći,
b) srušiti sitne banke na američkom tržištu koje su bile izvan njihove kontrole, c) ubrzati naseljavanje Židova u Palestini kako bi se dugoročno zavadili Arapi i spriječilo njihovo možebitno ujedinjenje i osamostaljenje. Plan vrlo brzo kreće u realizaciju. Na američkom teritoriju velike banke su počele s izgradnjom kreditne piramide koja će pući 1929. godine. U Njemačkoj uskoro «dva desničarska ekstremista» dva mjeseca nakon Rapala ubijaju Rithenaua u Berlinu. Dana 11. siječnja 1923. godine francuska vojska dobiva zapovijed za okupaciju Essena i najrazvijenije Njemačke Ruhrske pokrajine, zbog optužbi kako Njemačka ne poštuje sporazum o ratnoj odšteti. Njemački radnici obustavljaju rad, te dolazi do velike krize, tzv. «weimarske inflacije». Kako bi mogli isplaćivati ratnu odštetu Britancima Njemačka tiska novac kojima kupuje dolare, što izaziva najveću ikad zabilježenu inflaciju. Ovo su osmislili bankarski krugovi iz Londona i New Yorka, koji su Njemačkoj nametnuti tzv. Dawesov plan čiji je temeljni cilj bio ostvarivanje potpunog anglo-američkog nadzora nad Njemačkom. Unatoč prihvaćanju Dawesovog plana Njemačka ne odustaje od svog suvereniteta. Njemački bankarski krugovi oko Reichbank nastoje se pod svaku cijenu izvući iz čvrstog monetarnog zagrljaja anglo-američkog nadzora. Kreator tih njemačkih suverenističkih nastojanja na polju financija bio je Rudolf Havenstein. Međutim, njegova političko-bankarska era na čelu Reichbank, završava iznenadnom i tajnovitom smrću 20 studenoga 1923. Nakon Havensteinove iznenadne smrti, i unatoč protivljenju nekih njemačkih krugova, na čelo Reichbank dolazi Karl Heferich, bivši direktor Deutchebank i tvorac projekta bagdadske željeznice iz vremena prije prvog svjetskog rata. Nekoliko dana kasnije, točnije 18.prosinca 1923. Hefferich je ipak smijenjen. Na njegovo mjesto imenovan je dotadašnji angloamerički lobista Hjalmar Schacht, bliski prijatelj guvernera engleske banke Montenagu Normana, imenovan je njemačkim povjerenikom za valutu. Mjesec dana kasnije Karl Helfferich jednoglasno je izabran za predsjednika Reichbanke, ali ga Stresemannova vlada odbacuje pod pritiskom londonskih i njujorških bankara. Umjesto njega predsjednik postaje Hjalmar Schacht. Nekoliko mjeseci kasnije Karl Helfferich pogiba u sumnjivoj željezničkoj nesreći. Na bliskom istoku formiranje židovske države nije išlo željenim tijekom, pošto se europski židovi nisu željeli preseliti u pustinju. Iako je britanski ministar vanjskih poslova Arthur Bulford 1917. godine javno podržao stvaranje židovske države, na ovo područje se doselilo samo nekoliko desetaka tisuća židova. Zato je njihovo iseljenje iz Europe trebalo ubrzati, kako bi stvorili trajni nered na području Arapskog poluotoka i osigurali trajni razlog za svoje intervencije. Za preseljenje su morali smisliti neku «znanstvenu» teoriju kojom bi Židove istjerali iz Europe, s tim da bi za to trebao biti kriv netko drugi, a da oni ostanu u dobrim odnosima sa Židovima. Teoriju je, na osnovu Darwinove teorije razvoja vrsta, osmislio Darwinov nećak Francis Galton, a razradili i proširili su je neki tzv. humanistički američki «znanstvenici» eugeničari poput Madisona Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloameričkog naftnog lobija. Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine europske frakcije komunističke internacionale razočarane ekonomskom neefikasnošću Lenjinove Ruske države, kao što su Talijanski fašisti, i Njemački nacionalni socijalisti. U Italiji nije bilo dovoljno Židova, pa se naglo povećavaju investicije u razvijanju antižidovske mržnje u Njemačkoj, a i u ostalim kontinentalnih europskih država. U planskom poslijeratnom uništenju njemačkog gospodarstva i izluđivanju njemaca, bilo je pitanje trenutka kad će neki suludi političar prigrliti ovu “znanstvenu” teoriju i pomoću nje počet zagovarat mržnju prema židovima, kao krivcima za sve, te započeti njihov progon.
Psihološka teorija kaže: «Postoje jasno određene granice do kojih ljudski mozak može apsorbirati promjene i njihovu prirodu. Nakon neprestanih uzastopnih šokova, velika ciljana populacijska skupina shvaća kako više ne želi birati ni odlučivati. Tada nastupa malodušje, prije kojeg često dolazi do bezumnog nasilja. Takvu je skupinu zatim lako kontrolirati, jer će poslušno slijediti naloge, bez pobune, što je cilj toga procesa.» Kako bi njemce usmjerili prema ovom pravcu britanski medijski plaćenici su po njemačkim medijima širili tvrdnje kako su za sve njihove gospodarske probleme krivi židovi, a nikako britanci i francuzi sa s vojim sve većim zahtjevima za ratnom odštetom i kamatama na nju. Velikoj većini ljudi koji nemaju običaj sumnjati i misliti svojom glavom ovo je izgledalo vrlo prihvatljivo iako bi im moglo djelovati i kao nelogično samo da su si postavili pitanje: “Ako su Židovi niži narod, tj., gluplji kako su onda uspjeli financijski podjarmiti pametnije i brojnije arijevce.” Isto tako su i ruki radnici mogli zaključiti kako je marksizam glupost samo da su se zapitali:”Ako su radnici zaslužni za višak vrijednosti i profit poduzeća, dali su onda zaslužni i za manjak u poduzeću kad poduzeće upadne u gubitke.” Upravo nedostatak kritičnog logičnog razmišljanja kod većine ljudi temelj je raznim ideolozima pri zavođenju naivnih ljudi i njihovom dolasku na vlast. Ubrzo je uočen mladi, agresivni, marginalni političar Hitler, koji je kao bivši bečki beskućnik, te bivši vojnik, počeo razrađivati svoju teoriju rasnog čišćenja «nižih» naroda što su britanske službe vrlo brzo registrirale. U politiku se prvi puta uključio kao član Njemačke radničke partije, kada je kao deputat vojničkog sovjeta 1918. sudjelovao u vladi kratkotrajne Bavarske Sovjetske Republike (što je on kasnije opovrgavao ocijenivši kako mu to politički nije korisno, a širile su se i informacije kako je on po vojno obavještajnom zadatku obilazio skupove marginalnih stranaka.) U ovoj revoluciji srušena je monarhija i uspostavljena Vajmarska repubublika, a manjinski komunisti su razbijeni i dobrim dijelom likvidirani. Slijedeće godine osnovao je nacionalno socijalističku partiju koja je u početku bila članica Kominterne. Kao bivši član kominterne zadržao je Lenjinov partijski statut, Lenjinov teroristički sustav vladanja, Lenjinov klasni kolektivizam i taktiku izazivanja mržnje prema bogatijima zamjenio je nacionalnim kolektivizmom i izivanjem mržnje prema drugim “nižim” narodima. Na spoznajama iz prve Lenjinove petoljetke shvatio je kako gospodarstvo utemeljeno na Marksizmu ne može riješiti ni pitanje prehrane, pa ga je napustio, a da bi imao nekakvu “znanstvenu” podlogu svojoj ideologiji prihvatio je “znanstvenu” teoriju Eugeniku utemeljenoj na Darvinizmu, koja je tada bila općeprihvaćena u svim zapadnim državama, što mu je odlično poslužilo kao podloga za njegovu rasnu teoriju o potrebi istrebljenju “nižih” naroda. Za razvoj ove teorije osim eugenike upotrijebio je i učenje Houston Stewart Chamberlein Njemačkog carskog prijeratnog savjetnika kojeg su na tu funkciju caru podmetnuli britanski obavještajci. Na prvim izborima nacionalni socijalisti i komunisti su se vrlo žestoko borili za isto biračko tjelo, te su u tom glodanju iste kosti ušli u sukobe koje nakon izbora nisu znali smiriti, nakon čega su nacionalni socijalisti izašli iz Kominterne, a svoje bivše drugove marksističke komuniste su proglasili za najveće neprijatelje. Komunisti su im odgovorili istom mjerom nazvavši im “desničarima” što je za komuniste bila najveća kletva. Britanci su 1920. počeli tajno graditi zračni obrambeni sustav. Na svim aerodromima su počeli pravili podzemne bunkere sa protuzračnim topovima koji se iz bunkera diže iznad zemlje. Napravili su i osmatrački sustav širom zemlje povezan telefonima, što im je u drugom svjetskom
ratu omogućilo pobjedu u zračnom ratu. Ni jedna europska kontinentalna država nije imala ništa slično, pošto nisu vjerovali u novi rat, pa se za njega nisu ozbiljno ni pripremali. Nastavili su i sa ulaganjima u vojnu mornaricu, a jedino su kopnene vojne snage počeli smanjivati. Već tada su se pripremali za novi veliki rat, ali su javnim smanjivanjem kopnenih snaga ostavljali privid vojnog slabljenja, čime su željeli njemce navući u novi rat. Samo im je trebao u Njemačkoj na rukovodećem mjestu netko željan rata. Kako bi u tome uspjeli u Italiji su pomagali svom agentu Musoliniju, bivšem vođi socijalista u osvajanju vlasti sa njegovim fašistima. Britanske i američke službe su već 1922. kontaktirali s Hitlerom i napravile njegov psihološki profil. Nasuprot njemu, svaki razumni Njemački političar Britancima je predstavljao prijetnju pa su ga uklanjali; medijski, politički, a kad nije išlo drugačije i fizički. Koncem 1922., predstavnik američkog Ministarstva vanjskih poslova Robert Murphy, zajedno sa Trumanom Smithom, tadašnjim djelatnikom Obavještajne službe američke vojske, sastao se sa tada mladim Adolfom Hitlerom. U svojim memoarima Truman Smith je o tom susretu zapisao sljedeće: «Moj je razgovor s Hitlerom trajao nekoliko sati. Dnevnik koji sam vodio u Munchenu pokazuje kako sam bio duboko impresioniran njegovom osobom i držao mogućim da će taj čovjek odigrati jako značajnu ulogu u njemačkoj politici» Već 1926. je počelo, preko masona, britansko financiranje tog vrlo inteligentnog duševnog bolesnika koji je, po britanskim planovima, kao njihov nesvjesni agent provokator trebao protjerati Židove u Palestinu, te sukobiti Njemačku sa Staljinovom Rusijom koja je, na veliko britansko iznenađenje i usprkos stalnom građanskom ratu, uz rad 20.000.000 robova po Gulazima uspjela snažno razviti proizvodnu i infrastrukturne objekte prema Sibiru i Vladivostoku. Britanska potpora dolasku Hitlera na vlast može se shvatiti ako se proanaliziraju aktivnosti Chamberlainovog savjetnika Philipa Kerra, poznatog i pod nazivom lord Lothian, pripadnika skupine Cecila Rhodesa i tzv. Clivedenove postave u britanskim političkim krugovima. Zahvaljujući lordu Lothianu, Chembrleinova je politika prema Hitleru bila jako blagonaklona što je u konzervativnom djelu tadašnje britanske javnosti izazvalo ogorčenje. Da bi se to ogorčenje stavilo pod nadzor, pa čak donijele i simpatije Hitlerovom pokretu, pobrinuo se moćni medijski magnat lord Beaverbrook, vlasnik visokonakladnih Daily Expressa i Evening Standarda. Britanskoj opoziciji koja se suprotstavljala financiranju Hitlera objašnjavano je kako samo on može spriječiti dolazak komunista na vlast u Španjolskoj, a nakon toga i u čitavoj Europi. Ovoj propagandi podlegli su i mnogi njemački židovski bankari i trgovci koji su davali velike donacije Hitlerovoj stranci, te su i glasali za Hitlera. Da su Britanski političari stvarno željeli spriječiti širenje komunizma dovoljno je bilo blokirati novac koji su komunisti prebacili iz SSSR na svoja bankovna konta. Javno su širene teze kako samo jak političar poput Hitlera može zaustaviti Staljina koji je počeo naglo razvijati snagu Rusije, a stvarno su, uz progon židova prema Palestini, nastojali spriječiti razvoj Njemačke i sukobit je s Rusijom, kako bi i jedne i druge ekonomski uništili. Početkom 1928. u Kraljevini Jugoslaviji prvak HSS-a Stjepan Radić ulazi u koaliciju sa Srbinom Svetozarom Pribičevićem, te postaje za velikosrbe, a i za britanske interese opasan političar koji bi mogao politiku Kraljevine Jugoslavije skrenuti s Britanskog pravca i približiti je Njemačkoj. Kako se to ne bi dogodilo član “Crne ruke” i ujedno srpski poslanik radikale stranke Puniša Račić 20. 6. 1928. izvršio je atentat na Stjepana Radića i dvojicu suradnika. Prije atentata pojavili su se u novinama tekstovi o mogućnosti atentata na Radića, a kao razlog su spominjali navodnu ugroženost srpskih interesa, iako su stvarno mogli doći u pitanje samo
velikosrpski planovi pretvaranja Hrvata u Srbe, te dugoročni Britanski i Ruski interesi. Počinje politički raspad Kraljevine Jugoslavije koja sve više srlja prema međunacionalnom ratu koji eskalira trinaest godina kasnije, nakon Njemačko Talijanske okupacije, što odgovara Britancima i Rusima, a šteti Njemcima koji su previše snaga morali vezati za područje “nemirnog balkana”. Dolaskom Staljina na vlast 1924. počelo je povlačenje tisuća tona zlata iz Američkih i Europskih banaka koje su Lenjinovi suradnici tamo polagali od 1918. do 1924. Lenjinovi suradnici pod torturom su priznavali gdje se zlato nalazi i pod kojim šiframa, te je dobar dio zlata vraćen u SSSR. Zbog toga je cijena zlata na zapadnim burzama počela rasti. Istovremeno s ovim Staljinovim potezima velike američke banke su počele proces planskog rušenja malih konkurentskih banaka tako što su ih planski uvukle u špekulantsko kreditiranje kupnje dionica čija cijena je stalno rasla. Mnogi obični građani, koji ne znaju ništa o dionicama počeli su uzimati kredite i kupovati dionice. Zbog velike potražnje za dionicama njihova cijena je stalno rasla, čime su kupci ostvarivali sve veću dobit koja je opet privlačila sve veći broj u špekulacije neupućenih kupaca. Kad je sav slobodan novčarski kapital uvučen u ovu kreditnu piramidu guverner Engleske banke Montenagu Norman je zatražio od američkog guvernera federalnih rezervi Georgea Harrisona podizanje kamata, umjesto da ih smanji i tako spriječi deflacijsku krizu. Britanski interes za namjernim izazivanjem deflacijske krize bio je vrlo jednostavan; na najvećem svjetskom tržištu trebalo je izazvati tešku ekonomsku krizu kako bi se ona prebacila u Europu kako bi se stanje ponovno radikaliziralo, u cilju dolaska na vlast ekstremista koji trebaju organizirati novi rat. Radikaliziranje njemaca pomoću golemih ratnih odšteta nije davalo predviđene rezultate, te je trebalo gospodarsko stanje u kontinentalnoj Europi, a posebno u Njemačkoj dodatno zaoštriti. Interesi Američkih velikih banaka, Britanskih imperijalnih stratega i Staljinove želje za povratak zlata su se poklopili . Zbog Staljinovog povlačenja zlata u Rusiju i naglog povećanja cijenu dionica na tržištu stvarno je trebalo smanjiti kamate na kredite, povećati novčanu masu iz primarne emisije FEDa, te spriječiti špekulativnu kupovinu dionica na kredit nekim drugim financijskim instrumentima. Godine 1929. cijena dionica bila je na vrhuncu, a velike banke su ispravno ocijenile kako su cijene dionica postale prenapuhani balon koji su one planski umjetno stvorile, te su se povukle iz kupovanja. Počele su same naglo prodavati dionice, čime su ih se na vrijeme riješili i ostvarili veliku zaradu, a posljedično su izazvali nagli pad cijene dionica. Zbog nagle prodaje cijena dionica je na «crni četvrtak» naglo pala, a sitni kupci dionica su izgubili na vrijednosti, te nisu mogli vraćati kredite kojima su kupovali dionice. Zbog toga su i male banke koje su odobravale takve kredite postale nelikvidne, štediše su navalile na šaltere banaka kako bi digle svoje uloge, a pošto banke ne drže novac u sefovima one to nisu mogle učiniti. Tisuće malih banaka su zbog nelikvidnosti propale, a opstale su samo one koje su znale što se sprema, te su na vrijeme pripremile velike količine gotovine, pravovremenom prodajom dionica i obustavom odobravanja novih kredita. Kad su cijene dionica zbog nagle rasprodaje pale daleko ispod realne vrijednosti velike banke su jeftino pokupovale sve ono što je bilo profitabilno. Kao rezultat ovakve financijeske operacije smišljeno, planski, izazvana je najveća deflacijska kriza u povijesti koja je razbila američko gospodarstvo, te se do 1931. proširila na čitavi svijet. Velike banke koje su na vrijeme spremile velike količine gotovine u sefove i na deflaciji su zaradile, pošto u deflaciji vrijdnost novca vremenom raste. Deflacija ne nestala tek kad je Predsjednik Rosevelt, na neko vrijeme ukinuo zlatni standard, te novcem iz primarne emisije počeo financirati “NeW Dill” čime je zaposlio milijune nezaposlenih, čime je nezaposlenost vrlo brzo pala sa 30% na podnosiv nivo ispod 10%. nakon toga su i druge države počele tiskati svoju valutu, kako im konkurentnost
na međunarodnom tržištu ne bi pala pa je došlo do općeg valutnog rata, nakon čega su uvedene trgovinske barijere i protekcionizam, da bi sve završilo na kraju vojnim sukobom. Kasnije, analizirajući ovu planski izvedenu operaciju uništavanja sitne bankarske konkurencije od strane velikih banaka, američke obavještajne službe su produbili svoje znanje o tom kako dolar mogu pretvoriti u sredstvo za financijsku agresiju i osvajanje svijeta, daleko efikasnije nego vojnom silom. Planeri Američkog presjednika Tafta su već 1911. godine izradili strateški plan osvajanja svijeta uz pomoć Dolara, a taj plan se u svojim ciljevima podudarao s ciljevima Britanskog financijsko-naftnog lobija iz plana koji su oni razradili krajem devetnaestog stoljeća, s namjerom stvaranja svjetske federacije pod kontrolom angloameričkog kapitala i kulture. Došlo je do zajedničkog djelovananja britanskih i američkih službi na jačanju njihovih naftno bankarskih interesa i stjecanja dominacije na svjetskom nivou. Propašću austrijske Creditanstalt banke bankrotiralo je austrijsko i njemačko bankarstvo koje je većinom bilo u Židovskim rukama, a s bankama je propalo i gospodarstvo. Kako bi se Nijemce dodatno radikaliziralo mediji su ih počeli uvjeravali kako su banke propale krivicom Židova koji su izvukli iz banaka njihov novac. Propašću Njemačkih i Austrijskih banaka propada industrija, a raste nezaposlenost i politički ekstremizam. Godine1932. godine Ivar Kreuger, švedski industrijalac i bankar, nađen je mrtav u svojoj Pariškoj hotelskoj sobi, usred pregovora oko davanja velikog novog zajma njemačkoj vladi. Britanci, koji su uz pomoć vlastitog bankarskog lobija i Američkih židovskih bankarskih kuća planski organizirali ovu ekonomsku krizu, ekonomskim uništenjem Njemačke nastojali su na vlast dovesti Hitlera koji će za njih odraditi njihov prljavi posao. Te 1932. angloamerički naftno financijaski masoni procijenjuju kako je njemački narod dovoljno radikaliziran i kako će Hitler pobijediti, pa na konferenciji u Lausannei ukidaju ratne reparacije Njemačkoj. Odmah potom Hitler pobjeđuje na izborima. Čim je Hitler pobijedio na izborima svjetski cionistički pokret je u novinama objavio rat Njemačkoj, bojkotom, financijama, diplomacijom i atentatima. Odgovaralo im je radikaliziranje stanja kako bi što više Židova pred Hitlerovom osvetom moralo pobjeći u Palestinu. Prvih godina Hitler nije imao previše vremena za Židove, pošto se morao najprije obračunati sa svojim bivšim drugovima komunistima, kriminalcima i duševnim bolesnicima koje je strpao u logore, što su mnogi na zapadu, preko medija, javno hvalili. Židovski problem ostavio je za kasnije, kako bi ga riješio ne protjerivanjem, kako su cionisti željeli, već istrebljenjem. Godine 1933. godine guverner Engleske banke Montenagu Norman odobrava presudan kredit novoj vladi Adolfa Hitlera. Britanskim naftaškim masonima je odgovarao fanatik koji će se sukobiti s oporavljenim Britanskim protivnikom Rusijom, te ujedno, u sukobima oslabiti i Njemačku. Odgovarao im je i Hitlerov antisemitizam jer su pomoću njega planirali iseliti Židove iz Njemačke i naseliti ih u Palestinu, kako bi ih sukobili s Arapima, te izazvali stalnu krizu na ovom naftom bogatom području. Kako bi što više Židova završilo u Palestini progurali su svoje i razne druge parlamente zabranu naseljavanja prognanih Židova u Veliku Britaniju, te sjevernu i južnu Ameriku. Najveći financijer Hitlera bio je Sir Henri Deterding naturalizirani britanski “poslovni čovjek” i agent britanske tajne službe, koji je stvorio Royal Dutch Shell, te organizirao angloamerički naftni kartel. Operaciju su vodile obavještajne službe, ali su novac davali masoni iz naftnog lobija kako ih neki neupućeni Britanski, ili Američki parlamentarci ne
bi mogli razotkriti prateći trag novca iz državnog proračuna. Značajnu pomoć u iznosu od trideset milijardi ondašnjih francuskih franaka, Hitler je dobio i iz “tajnog fonda Treće republike” u kojoj su tada na vlasti bili francuski socijalisti, a taj je novac djelomično iskoristio za svoju predizbornu kampanju, a većim djelom za stabilizaciju Njemačke valute. Kako Njemačka ne bi predstavljala opasnost i za Britaniju, za svaki slučaj, proizvodnja oružja je nastavljena, te je količina oružja u Velikoj Britaniji bila višestruko veća od onog u Njemačkoj. Tek nakon pada Češke i zarobljavanja njenog oružja, koje je bilo brojnije od Njemačkog, Hitler je počeo s naglim naoružavanjem. Francuska koja je imala pravo na mornaricu 33% britanske, a ugrožena na Sredozemlju od Italije, vidjevši kako se Njemačka ponovno naoružava, u svibnju 1935. sklopila je savez sa Sovjetskim Savezom. Britanci su na to reagirali tako što su u lipnju 1935. sa Hitlerom sklopili anglo njemački mornarički sporazum po kojem je njemačka imala pravo na više brodova i podmornica u sjevernom moru od Francuske. Kako bi Hitlera ohrabrili na osvajanja prema istoku sklopili su s njim Muenchenski sporazum (Chamberlain, Daladier, Mussolini i Hitler) i više drugih. U Ožujku 1936. Hitler je prekršio Locarno sporazume kad je remilitarizirao Reinland, oblast rijeke Rajne. Pripadnici britanskog crnog plemstva iz tzv. Milnerove grupe su ga uvjerili kako Britanije neće reagirati, iako je Versajski ugovor na to obvezuje. O tome kako Hitleru treba prepustiti Reinland, unatoč Locarno sporazumima vođene su čak javne rasprave u Donjem Domu Britanskog Parlamenta i u The Timesu. Time je Hitler uvučen u buduće sukobe, uvjeren kako može što hoće. Ovime je Britanija i Francuskoj zabila nož u leđa, te pripremila budući sukob Njemačke i Rusije. Kako bi se Hitlera ohrabrilo i prema njegovom savezniku Musoliniju vođena je vrlo pomirljiva politika. Kad je napao nenaoružanu Etiopiju javno su prosvjedovali, ali su istovremeno kroz Sueski kanal propuštali talijanske vojne brodove sa tisućama vojnika. Istodobno sa organizacijom Njemačko Ruskog ponovnog sukoba, Britanci su za područje Afrike pravili planove kako osvojiti naftom bogata područja pod kontrolom Španjolske. Za to su odlučili upotrijebiti masone kao svoje špijune preko kojih su nastojali u Španjolske institucije dovesti nesposobne i korumpirane službenike i političare. Istodobnim medijskim ukazivanjem na takve pojave uspjeli su na vlast dovesti komuniste i anarhiste koji su odmah počeli sa progonima katoličke crkve i vjernika. U nastalom metežu Britanci su nastojali izazvati pobune u Španjolskim kolonijama, kojima su planirali pružili pomoć, te se nametnuti kao osloboditelji. Pri slabljenju institucija zaboravili su na Španjolsku vojsku u kolonijama koja se vratila u matičnu državu, te u građanskom ratu od 1936. do 1939. istrijebila masone kao Britanske špijune i komuniste kao Ruske špijune. Za vrijeme Španjolskog građanskog rata na dalekom istoku već 1937. napadom Japana na Kinu stvarno je počeo II svjetski rat u koji su japanci krenuli zbog zapadnog embarga na naftu, te su krenuli u osvajanje sirovina i energije za svoju industriju. U to vrijeme SSSR je bio previše jak za Njemačku, ali su Britanci već ranije organizirali proces vojnog slabljenja SSSR. Preko agenata dezinformatora i agenata provokatora ubačenih u Kominternu i NKVD uspjeli su paranoičnog Staljina uvjeriti kako mu stalno prijete razni urotnici, te je došlo do vrlo snažnih frakcijskih borbi u SSSR i u svim ostalim komunističkim partijama, pri čemu je likvidiran cijeli ratno iskusni vojni zapovjedni vrh Crvene armije, (3 maršala, 13 generala, 5.000 časnika, kao i 3.000 poljskih komunista koji su živjeli u SSSR-u) pa je Hitlerova armija vrlo brzo postala jača od sovjetske, iako je Staljin imao daleko više tenkova, aviona i brodova koje su proizvodili robovi Gulaga. Kampanja dezinformiranja u kojoj su
britanski agenti vrlo vješto igrali ulogu najžešćih staljinovih pristaša je bila toliko uspješna da su Staljinu kasnije trebale tri godine rata kako bi osposobio novi zapovjedni kadar, a Britanci i Amerikanci su morali u ratu angažirati mnogo više ljudstva nego što su planirali. Hitler je, u početku, bio uvjeren u savezništvo s Britanijom, te je vrlo malo ulagao u proizvodnju oružja. Čim je Hitler pred javnošću počeo pokazivati svoje pravo lice, britanski je vojno-industrijski lobi počeo javnu kampanju za jačanje vojske, ali nisu poduzeli ništa ozbiljnije kako bi srušili Chamberlena koji nije shvaćao (ili nije htio shvatiti) ciljeve svojih masonskih savjetnika, te je pokušavao mirotvornom politikom smiriti Hitlera. Chamberlen je bio britanski pacifist. Europski pacifisti su nakon Prvog svjetskog rata počeli širiti stav kako je moderni rat vrlo grozan, te kako se više nikada ne može ponoviti. Sukladno tom površnom vjerovanju britanski ljevičarski političari su počeli smanjivati britansku kopnenu vojsku, što je bilo u suprotnosti s dugoročnim planovima britanskih Masona, ali im je kratkoročno odgovaralo, kako bi Hitlera navukli na stav kako mu nitko ništa ne može. (Drugi svjetski rat) Kako bi Hitlera usmjerili prema istoku i sukobili ga sa Staljinom, Britanci uspijevaju nagovoriti priglupe Poljske političare na blokadu Danzinga. Poljskoj su nakon I svjetskog rata pripojeni dijelovi Njemačke (Šlezija, Pomeranija i djelovi drugih pokrajina) sa milijunima Njemaca. Danzing je proglašen za "corpus separatum" a poljaci su oko njega imali pravo na svoju carinsku službu. U njemu je 1. rujna živjelo 97% njemaca koji su već mjesecima bili gladni zbog poljske blokade opskrbe. Kako bi prekinuo blokadu Danzinga Hitler je 1. rujna 1939. napao Poljsku uvjeren kako će to Britanija i Francuska mirno promatrati, kao što su do tada promatrali napad na Čekoslovačku. U tom trenutku Njemačka je imala streljiva za 6 tjedana borbe, a avijacija bombi za 3 mjeseca. Britanija i Francuska odmah Njemačkoj objavljuju ultimatum, a Hitler im odmah čak pet puta pred domaćom i svjetskom javnošću šalje poruke mira. Zapadni mediji te mirovne ponude prešućuju, te Britanija i Francuska 3 kolovoza Hitleru objavljuju rat, iako idućih 6 mjeseci nisu pokrenule nikakve ozbiljne borbe, (osim nekoliko manjih francuskih pokušaja komandoskih napada) uvjereni kako će se Hitler i Staljin oko Poljske potući. Da se Staljin nije pridružio napadu pobjeda Njemačke bi bila neizvjesna. Odmah nakon sloma Poljske u njoj su se stvorili mnogobrojni partizanski odredi, neki sastavljeni od Poljaka, a neki od Židova. Sedam dana prije napada na Poljsku 23. kolovoza 1939. na Moskovski aerodrom iskrcao se Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, te je iste večeri potpisan nacističko - komunistički «sporazum o nenapadanju», te dodatni protokol o «Razgraničenju interesnih sfera u istočnoj Europi». Ovaj sporazum Hitleru je trebao kako bi bio siguran u pobjedu nad Poljacima, pošto je bio svjestan kako će oni pružiti ozbiljan otpor i bez modernog oružja, te kako bi se njegov nedostatak streljiva mogao pokazati kao ozbiljan otpor ako Poljake brzo ne slome. Zbog toga je pristao Staljinu dati pola Poljske kako bi i on napao Poljsku, odnosno kako im eventualno ne bi pomogao u obrani. Dva tjedna nakon Njemačkog napada i Staljin je napao Poljsku, te se ona više nije mogla braniti. Zajednički Njemačko Sovjetski napad na Poljsku nije odgovarao angloameričkom masonskom lobiju, te se Britanija morala uključiti u rat, u prvoj fazi samo na moru. Pošto su računali kako će se Hitler i Staljin potući oko Poljske i
otpočeti međusobni sukob, Hitlerova i Staljinova suradnja je nepredviđena okolnost koja je gotovo upropastila sve investicije uložene u projekt Hitler, te je natjerala Britaniju da se ljudski i materijalno u rat uključi mnogo snažnije nego su planirali. Umjesto promatrača primorani su na aktivno sudioništvo, te su odmah pojačali obavještajne operacije izazivanja nepovjerenja između Hitlera i Staljina. To im nije uspjelo, te se Hitler okrenuo prema istoku tek kad je osvojio sve na zapadu, osim britanskog otočja, od čega je odustao zbog slabije mornarice i zrakoplovstva. Početkom rata u Europi Židovi su pojačano počeli bježati u Palestinu pa se Arapi bune. Kako bi Arape zadržali u ulozi saveznika Britanci 1939. ograničavaju useljavanje Židova u Palestinu na 15.000 godišnje, ali stvarno nastoje ograničiti useljavanje Židova u Britaniju i obje Amerike, iako su znali za koncentracijske logore, koje su oni i izmislili u Burskom ratu, te koristili i u svim drugim ratovima, ali o tom nisu vodili knjigovodstvenu evidenciju kao pedantni Nijemci. (Tijekom rata židovi su počeli masovno bježati bilo kuda, a britanci su to nastojali kontrolirati, kako se ne bi sukobili sa arapima. Naseljavanje je nastavljeno i nakon rata židovima iz SSSR-a. U stvaranju komunističke Rusije židovi su bili natprosječno zastupljeni, osobito židovski ateisti. Prije, za vrijeme, a osobito nakon 2 svjetskog rata britanci su masovno počeli koristiti židove kao špijune, a to su namjerno radili vrlo površno, te je Staljin došao do uvjerenja kako su svi židovi zapadni špijuni, te je počeo kampanju njihovog progona. Na taj način je nastavljen proces naseljavanja židova u Palestinu, uz sve jači otpor arapa, a kad je broj izraelaca dovoljno narastao došlo je do rata između židova i arapa, te stvaranja židovske države.)
Sve do 1940. Britanija je imala veću proizvodnju aviona. Chamberlainova vlada je mogla vrlo lako zaustaviti Hitlera, samo da je htjela, tj. da je na vrijeme mobilizirala kopnenu vojsku koju je namjerno svela na 20.000 ljudi. Oružja, brodova i aviona imala je višestruko više. Smanjivanje Britanske kopnene vojske Hitler je shvatio kao otvoreni poziv za napad na cijeli svijet, čime je Britanija Njemačku i sve njene saveznike uvukla u najveću zamku koja je ikad napravljena, i koja se vrlo lako mogla osvetiti Britancima, samo da su Nijemci uspjeli razviti atomsku bombu. Međutim, angloameričkom kapitalu je odgovaralo najprije, uz pomoć Hitlera oslabiti Francusku kako bi joj mogli oduzeti kolonije i naftna polja koja je imala, a tek nakon toga sukobiti Njemačku sa SSSR-om. Hitler je dolaskom na vlast odmah počeo surađivati sa Staljinom koji mu je omogućio uvježbavanje vojnih pilota na teritoriju Rusije. U zamjenu Staljin je dobio njemačku vojnu tehnologiju. Staljin je očekivao kako će Hitler umjesto njega zauzeti čitavu Europu, a kad se u tom ratu iscrpi Crvena armija će ga s leđa napasti i sve osvojeno oduzeti. Molotov, ministar vanjskih poslova SSSR-a 18. 6. 1940., četiri dana nakon ulaska Wehrmachta u Pariz, kancelaru Hitleru šalje «najtoplije čestitke Sovjetske Vlade za izvrstan uspjeh njemačkih oružanih snaga». Kako bi mu olakšao posao osvajanja Europe Staljin je svim europskim komunističkim partijama dao nalog sabotiranja obrane i pomaganja Hitlera. To je dalo izvanredne rezultate u svim državama s manjinskim izbornim sustavom, tj. sustavom u kojem se glasuje za stranke, a ne za pojedince. Manjinski izborni sustav u parlament selektira partijske aparatčike odane partijskom vođi, te je omogućio i malim komunističkim strankama, podružnicama Kominterne ulazak u parlamente takvih zemalja, čime su oni došli u mogućnost dolaska do državnih i vojnih tajni, ulazak u obrambene strukture, te mogućnost sabotiranja obrane. Države koje su imale većinski izborni sustav kao Amerika i Britanija, uspjele su se obraniti od infiltracije komunističkih Staljinovih agenata, pošto većinski izborni sustav u parlament selektira jake osobe koje imaju
običaj misliti svojoj glavom, te u takvom sustavu u parlament može ući samo onaj tko u svojoj izbornoj jedinici ima najviše glasova. Sedam godina nakon dovođenja Hitlera na vlast, i uspješnog pokretanja novog kruga rata, novi britanski Premijer Churchill naređuje financiranje terorista širom Europe. Dana 19. 7. 1940. izdao je pismenu zapovijed da se osnuje Specijal Operation Executive, odjel za obuku i vođenje terorista, a misiju te organizacije sažima u naredbu: «Zapalite Europu.» U mnogim državama ovi britanski agenti su počeli organizirati terorističke napade na civilne ciljeve i pobune pod krinkom komunista kako bi raširili nepovjerenje Hitlera prema Staljinu, iako su pravi komunisti poštivali Staljinovu naredbu o potpomaganju Hitlerovih osvajanja. Najveći uspjeh ove britanske operacije su demonstracije u Beogradu i rušenje Jugoslovenske vlade, nakon što je potpisala pakt sa Hitlerom. Demonstracije je organiziralo oko 200 britanskih agenata koji su najčešće kao trgovački predstavnici, djelovali na teritoriju Jugoslavije. Zbog toga je Hitler morao osvajati i Jugoslaviju. Nijemci i Japanci su u rat ušli sa vrlo dobrim obavještajnim procjenama koje su govorile kako mogu pobijediti. Grešku su napravili samo u procjeni snage Američkog poduzetništva koje je uspjelo vrlo brzo prijeći sa mirnodopske na ratnu proizvodnju. SAD nisu u početku pokazivale interes za ulazak u rat, pošto su birači bili protiv, ali su dioničari naftnih kompanija bili za rat kako bi zauzeli bliskoistočne naftne izvore. Britanska obavještajna služba je dva tjedna prije doznala za točan plan napada na Pearl Harbour, ali ga Churchill nije dostavio Rooseveltu kako bi Ameriku uvukao u rat. I same američke obavještajne službe u znale za napad, ali im je trebalo nešto što će promijeniti raspoloženje američkih birača. Čim su se zbog japanskog napada uključili u rat počeli su vojsku prebacivati, ne na Havaje, već u Afriku. Tek kad su pobijedili Romela u Africi počeli su značajnije trupe prebacivati na Pacifičko otočje u borbu sa Japancima. U prvoj godini rata u proizvodnju zrakoplova uključeno je 2 milijuna ljudi, te je do kraja rata proizvedeno preko 275.000 zrakoplova. Većina britanskih i sovjetskih tenkova bila je američke proizvodnje. U prvoj godini rata Amerikanci su Rusima poslali preko 430.000 raznih vojnih vozila, a Ruski vojnici su čitavoga rata nosili čak i uniforme, kao i donje rublje američke proizvodnje. Cijelog rata prema Britaniji su plovili američki konvoji koji su Britaniji omogućili preživljavanje. Zbog Britanske prevlasti u zračnim snagama Njemačka već 1942. gubi zračni rat. Njemačka pomorske snage nikad nije imala jače, a bila je jača jedino u podmornicama. Čim su propali Njemački zračni napadi na Britaniju Američki i Britanski agenti su uspjeli prema Hitleru proturiti informacije kako je SSSR pred ekonomskim raspadom i kako ga je moguće osvojiti jednim jakim brzim vojnim prodorom. Hitler je zagrizao mamac, a Amerikanci su odmah preko Sibira počeli Staljinu slati ogromnu vojnu pomoć kako bi se, u borbi i jedni i drugi što više iscrpili. Tek kad su prvi najjači udari sila osovine zastali, te kad je počela pozicijska borba Amerikanci su se uključili u rat. Nakon 30 –ak milijuna mrtvih u ratu pobjednici su za kaznu, nakon rata silovali oko 2 milijuna Njemica, te oružjem i glađu pobili blizu 6 milijuna Nijemaca. Nakon rata Amerika je postala dominantna sila kojoj je pripala većina svjetske nafte, a uz pomoć kredita preuzimali su vlasništvo nad većinom ostalih dobara. Britanske, Francuske, Njemačke i Japanske kolonije su formalno postale samostalne države, u kojima su stvarnu gospodarsku moć zadržale angloameričke multinacionalne kompanije. Pojedini američki
generali su željeli uništiti SSSR atomskim oružjem dok ga i Rusi ne naprave, ali su globalni angloamerički geostratezi to spriječili. Nije im odgovaralo stvaranje slobodne gospodarski efikasne Rusije, dok svojim bankarskim mrežama ne zarobe čitavi svijet, pa su Ruskim špijunima čak dopustili krađu nuklearnih tajni. Tek u drugom dijelu dvadesetog stoljeća kad su čitavi slobodni svijet uz pomoć MMF-a, WTO-a i WB stavili pod svoju financijsku kontrolu, krenuli su u rušenje SSSR, te stavljanje i ovog područja pod svoju kontrolu. (Rat na području Jugoslavije) Na području bivše Jugoslavije ovaj rat bio je osobito okrutan i doveo je do razvoja partizanskog pokreta koji je sve više jačao, što se odnosom snaga na terenu nikako ne može objasniti. Zbog toga je potrebno izvršiti analizu razloga takvog komunističkog uspjeha usporedbom sa sličnim događajima u porobljenoj Europi. Svugdje u porobljenoj Europi postojale su podložne lokalne vlasti pod zapovjedništvom njemaca, ili talijana. Svugdje su se događali ustanci partizana, ali su svi oni ugušeni, ili potisnuti na marginu zbog logističkih problema. Jedini izuzetak je partizanski pokret u Jugoslaviju koji se bez ikakve logističke podrške do jeseni 1943. uspješno borio protiv tadašnjih najjačih svjetskih sila; Njemačke i Italije, te njima pridruženih ustaša, domobrana, četnika, nedićevaca, ljotičevaca, bjelogardejaca i kozaka. Uprkos toj ogromnoj neravnopravnosti Titov glavni štab je uspijevao naći izlaz iz svakog okruženja, te usput postati jači, brojniji i naoružaniji, što je pravo "čudo". Za objašnjenje ovog "čuda" potrebno je izvršiti logičku analizu događanja metodom "igre predviđanja" tj. postavit se na početak rata i razmortiti sve moguće probleme svih sudionika u ratu, a prije svega logističke probleme. Da bi to mogli potrebno je; 1) Definirati potrebe, interese, ciljeve, sredstva i dostupne metode svih sudionika rata, 2) Kronološki analizirati sve glavne bitke i operacije, uz taktičku analizu svake operacije. 3) Definirati strateške pogreške obrane od partizana; U taktičkoj analizi pojedinih operacija potrebno je ; a) definirati sudionike, broj i jačinu ljudstva, oružja, streljiva i oruđa; b) utvrditi ciljeve svih sudionika; c) analizirati taktičke položaje na topografskim taktičkim kartama, d) utvrditi ostvarenje ciljeva. Ukoliko ciljevi nisu ostvareni, ili ako je bitka završila nepredviđeno obzirom na odnose snaga, potrebno je utvrditi: dali su zapovjednici svih strana bunkere, oruđe, oružje i ljudstvo postavili na uzvisine sa dobrim pregledom, ili u prirodne depresije, dvorišta, ili uske uličice. Dali je taktički raspored branitelja i napadača ispravno postavljen najbolje je otkriti ako se nekom dobrom vojnom taktičaru da zadatak neka on napravi taktički raspored obrane, a zatim i napada. Ako se uoče bitne razlike potrebno je utvrditi zbog čega te razlike, zbog nesposobnosti i neiskustvu pojedinih zapovjednika, ili možda zbog sabotaže. U drugom svjetskom ratu sve strane su imali vrhunske protuobavještajne službe koje su bile sposobne prepoznati neiskustvo, a i sabotere. Ako se analizom utvrdi kako je neki zapovjednik nakon taktičke greške smijenjen to obično znači kako je prepoznat kao nesposoban, ako je kažnjen znači kako se radi o sumnji na sabotažu, a ako mu se nije dogodilo ništa, ili ako je
čak unaprijeđen znači kako se radi o namjernoj taktičkoj sabotaži zbog viših strateških interesa. Odluku za izvršenje namjernih taktičkih grešaka može donijeti samo najviša vojna, ili politička vlast. Kako odgovorni zapovjednik ne bi odgovarao za greške, zapovjedi za namjerne greške se izdaju isključivo usmeno, a obavještajne službe također dobivaju usmene zapovijedi za uklanjanje svih izvještaja koji bi mogli kompromitirati odgovornog zapovjednika. Zapovjednik, obavještajne službe i logistika također dobivaju usmene zapovijedi o "kreiranu" izvještaja povoljnih za odgovornog zapovjednika, kako bi u kasnijim eventualnim istragama imao "dokaze" o svojoj nevinosti i prebacivanju krivnje na nekog "žrtvenog jarca". Na području Hrvatske prije i tijekom drugog svjetskog rata djelovale su brojne agenture. Osobito su bili aktivni britanski, sovjetski, talijanski i njemački agenti. Hrvatski narod je ulazak Njemačkih postrojbi vidio kao oslobođenje od srpske tiranije, te su u Zagrebu dočekani sa ovacijama, dok su ulazak Talijana ispravno shvatili kao okupaciju pa su odmah počeli pružati otpor. Dolaska Nijemaca bojali su se samo Židovi pošto su znali što ih čeka i komunist koji su znali što je Hitler učinio sa njemačkim komunistima, ali se nisu bunili pošto takav signal nisu dobili iz Moskve. Naprotiv dobili su zapovijed za širenje "revolucionarnog defetizma" i sabotiranja obrane Jugoslavije čim je počeo napad na nju. Većini komunista nije bila jasna suradnja Staljina i Hitlera od zajedničkog napada na Poljsku i dalje, ali su šutjeli i počeli sa pripremama za trenutak kad dobiju signal od svoje internacionalne centrale. Napad Njemačke na Sovjetski Savez dočekali su sa radošću uvjereni kako će Staljin pobijediti Hitlera u vrlo kratkom vremenu. Postali su dobrovoljni sluge u borbi za tuđe interese kojih je i u ovom ratu bilo više. Britanci su za cilj imali opstanak Jugoslavije, te su se infiltrirali u razne političke stranke i pokrete, a kad je počeo rat cilj im je postao izazvati što veći nered u Njemačkoj pozadini. Njihovi najbolji stručnjaci za strateško planiranje predviđali su sve moguće scenarije po kojima bi se rat mogao razvijati, te su ubacivali svoje agente u sve strukture, četničke, partizanske, ustaške i druge, kako bi pri svakom scenariju mogli u što većoj mjeri ostvariti svoje geostrateške interese. Stoga su širom Jugoslavije odmah po Njemačkom napadu organizirano preko 20 vrsta raznih odreda; četnički, dobrovoljački, rezervistički, kraljevski, gardijski i td., a koje su sačinjavali uglavnom Srbi, Židovi, Slovenci i Jugosloveni. Kako bi što više zakrvili srbe i hrvate među četnike su proširili parolu kako 1/3 hrvata treba pobiti, 1/3 protjerati, a 1/3 prevesti na pravoslavlje. Rusima je prije rata cilj bio što više ojačati svoje komunističke podružnice, a kad je rat počeo cilj im je postao, kao i Britancima izazvati što veći nered u Njemačkoj pozadini. Zbog djelomično sukladnih britanskih i ruskih interesa brojni komunisti su istovremeno djelovali kao dvostruki špijuni, tj., bili su članovi KPJ, a istovremeno su djelovali i kao britanski špijuni. To im je olakšalo napredovanje u karijeri pošto su uz pomoć britanske obavještajne agenture među trgovačkim predstavnicima i među NKVD-ovcima, dolazili do podataka o svojim konkurentima unutar komunističke partije, koje su zahvaljujući takvim obavještajnim spoznajama lakše uklanjali u svojim unutarstranačkim sukobima. U ovim unutarstranačkim karijerističkim igrama osobito spretan se pokazao Tito koji je kao dvostruki agent vrlo vješto koristio i Britanske i Sovjetske obavještajne službe za svoje napredovanje na putu ka što više moći. Talijani su za cilj imali osvojiti Jadransku obalu od Trsta do Grčke, sa što širim zaleđem, te
su zbog toga podupirali sve pokrete koji su nastojali srušiti Jugoslaviju. U tom cilju su poduprli osnivanje Ustaškog pokreta sastavljenog od Hrvata koji su težili stvaranju samostalne Hrvatske države. Prema Jugoslaviji su vodili dvije paralelne politike; prva je bila suradnja sa srbima u slabljenju hrvata, na način da Beograd mirno prepusti Dalmaciju Italiji, a druga opcija je bila rat sa Jugoslavijom i zauzimanje Dalmacije, pri čemu su Ustaše trebale surađivati u ratu protiv Jugoslavije i uvjeriti hrvate kako je bolje pristati uz talijane, nego uz srbe. Zbog ove dvostruke politike Mussolini je, nakon atentata na kralja Petra, Pavelića držao u vili, dok je većina ustaša bila internirana u raznim logorima. Napad na Jugoslaviju trebao se dogoditi 1940. ali su nijemci to spriječili. Pristupanjem Jugoslavije trojnom paktu ovi talijanski planovi su propali, ali su Simovićevim pučem i propašću pakta oživjeli. Kad je Njemačka razbila Jugoslaviju Italija je nastojala zauzeti što veći dio Dalmacije, te je u Paveliću vidjela poslušnika koji treba primiriti hrvate, a najveći problem su im bili nijemci koji su željeli svoj izlaz na Jadransko more. Njemačka je čitavu Jugoslaviju željela staviti pod svoju kontrolu, pa je svuda preko njemačkih folksdojčera organizirala podružnice «kulturbanda», a lokalni politički sukobi su ih zanimali samo kad su ih mogli iskoristiti za svoje ciljeve. Željeli su opstanak Jugoslavije, te su inicirali njen ulazak u trojni pakt, ali su nakon demonstracija u Beogradu 27. III. 1941. odlučili razbiti Jugoslaviju. Pri tome su nastojali što manji dio obale dati Italiji, kako bi imali vlastiti izlazak na more, te su im pri tome Hrvati bili protuteža talijanskim pretenzijama, ali im je savezništvo sa italijom bilo ipak važnije nego sa gotovo beznačajnom NDH. Kako bi osigurali mir u svojoj pozadini, najprije su vlast ponudili Mačeku, jugoslavenu po uvjerenju, ali su zbog njegovog odbijanja prihvatili Pavelića i ustaše, čime su ustaše od progonjenih postali saveznici. U tom trenutku nijemci su mogli postaviti kog su htjeli, ali su se odlučili za Pavelića pošto je on imao nekakvu organizaciju iza sebe. Zagrebačka domoljubna mladež je oduševljeno očekivala povratak Pavelića, kojega je Slavko Kvaternik proglasio za Poglavnika prilikom objave osnivanje NDH, što se dogodilo prije dolaska nijemaca u Zagreb, što Njemci i nisu morali prihvatiti. U tom trenutku njemačka potvrda Pavelića nije bila sigurna, te se Pavelić dva dana zadržao u Karlovcu čekajući dogovor sa Mussolinijem, kako bi ga on podržao kod njemaca, koji su u Paveliću gledali talijanskog igrača. U početku Pavelić je imao potpunu kontrolu nad ustašama koji su u njemu vidjeli vođu koji više zna i dalje vidi, te su spremno izvršavali sve njegove naloge, ali kasnije kad su počeli problemi mnogi su počeli razmišljati svojom glavom i pokušavali ponešto raditi na svoju ruku u interesu hrvatske države. Njemački lokalni zapovjednici su željeli što više jadranske obale staviti pod svoju kontrolu, ali nisu mogli zbog toga ući u otvoreni sukob sa talijanima zbog Hitlerove potrebe za savezništvom, kako bi zajedno sa talijanima otvorili istočno bojište prema Rusiji. Zbog takvih političkih odnosa pojedini lokalni njemački zapovjednici (osobito bivši Austrougarski časnici zbog povijesnih sukoba oko Tirola) su među ustašama tražili pristalice sukoba sa talijanima, kako bi njemačka vojska mogla zbog smirivanja sukoba mogla staviti pod kontrolu što veći dio jadranske obale. Srbi su željeli rat iskoristiti za etničko čišćenje svih dijelova Jugoslavije u kojima su Srbi bili izmiješani sa drugim narodima, Hrvatima (katolicima i muslimanima koji su se tada izjašnjavali kao Hrvati), te Albancima na Kosovu. Zbog toga na hrvatskim etničkim prostorima nisu ni pokušali pružiti nikakav otpor Njemačkoj i Talijanskoj armiji. Nijemci su 300.000 srpskih vojnika zarobili i poslali u radne logore, dok su vojnike drugih nacija pustili kući, ne očekujući od njih otpor okupaciji. Najborbeniji Srbi, četnički radikali, oficiri i vojnici su se odmah povukli
u brda BiH gdje su počeli sa napadima na Hrvatska i Muslimanska sela. Dan nakon Njemačkog napada na Jugoslaviju odmetnute jedinice Jugoslovenske vojske su počinile pokolje nad Hrvatima u selima Istočne Hercegovine, u Ilićima kod Mostara i Mostima kod Bjelovara. Čim je 10 travnja proglašena NDH, dok je Pavelić još bio u Italiji, mnogi srpski žandari iz žandarmerijskih postaja su se odmetnuli i 12. travnja organizirali četnički ustanak u Gračacu. Komandant Jadranske divizije povukao se iz Zadra bez ispaljenog metka, te naređuje napade na pobunjenike, a ne Talijansku vojsku. Čim je talijanska vojska ušla u Dalmaciju Srpske delegacije u raznim mjestima traže zauzimanje čitave Dalmacije. Dana 23. srpnja 1941. u Benkovcu je održan sastanak srpskih predstavnika sa Talijanskim obavještajnim časnicima gdje je dogovoreno da se Srbi vrate u svoje krajeve i rade na pripajanju Kninskog i Gračačkog kotara kraljevini Italiji. Četiri dana kasnije 27. srpnja Srbi naoružani talijanskim oružjem u Srbu i Donjem Lapcu dižu ustanak protiv NDH. Odmah potom talijanska vojska ulazi u pobunjene krajeve i vrši njihovu okupaciju i legalizira četničke postrojbe. General Draža Mihaljević je u početku čak i propagirao otpor Nijemcima, te je o tom sklopio pakt sa komunistima, pri čemu je on imenovan za zapovjednika zajedničkih vojnih snaga. Uvidjevši kako je komunistima jedini cilj osvojiti vlast, bez obzira na cijenu, te kako su pri tome spremni na masovna žrtvovanja vlastitog naroda, odlučio je, nakon Njemačkog pokolja Srpske djece, taoca u Kragujevcu, prekinuti suradnju sa komunistima. Za razliku od komunista Dražini četnici su bili spremni masovno ubijati tuđu djecu, ali srpsku djecu u većem broju nisu bili spremni žrtvovati. Nakon prekida suradnje četnika i komunista u Srbiji je partizanski pokret nestao. Nakon ovoga četnici su Srbiju prepustili Njemačkom poslušniku Nediću, te su većinu svoga djelovanja prebacili na područja Crne Gore, NDH i od Italije okupirane Dalmacije gdje su naoružavani od Talijana nastavili sa masovnom likvidacijom nesrpskih sela. U talijanima su našli strateškog partnera s kojim će zajedno podijeliti Hrvatske etničke teritorije, te znatno smanjiti broj Hrvata. Prebacivanjem glavnine partizana na teritorij NDH četnici su i u njima počeli gledati sve veću opasnost, te su počeli i sa njima ratovati. Zbog toga su u većem dijelu Dalmacije i Like već početkom 1942. počeli sklapati ugovore sa Ustašama o zajedničkoj borbi protiv komunista. Na ovakve dogovore nije pristao jedino pop Đujić koji je djelovao pod direktnim talijanskom zapovjedništvom, (talijani su mu brodovima prebacivali vojsku iz Crne Gore u Liku) i koji je veći interes Srba vidio u istrebljenju Hrvata nego komunista. Komunističkim partizanima je interes bio stvoriti boljševičku državu Jugoslaviju. Čim je Hitler srušio Jugoslaviju primirili su se, te su se pripremali za ustanak kad za to dobiju zapovijed od Staljina, koji je tada još uvijek bio formalni suradnik nacista. Napadom na SSSR odlučili su se na ustanak uvijereni kako će sve brzo završiti, ali se Tito vrlo brzo susreo sa problemom nedostatka streljiva. Njegov dugoročni strateški cilj koji je dobio od britanaca bio je opstanak Jugoslavije, dok je svojim drugovima komunistima izlagao kao glavni cilj proširiti boljševizam na područje čitave Jugoslavije, Balkana, a po mogućnosti i dalje na zapad. U ostvarenju tih ciljeva pokazao se puno sposobniji u ostvarenju kratkorični taktički ciljevi kojima je jačao svoju moć, utjecaj i vlast, dok mu se dugoročni strateški cilj, Jugoslavija počela raspadati čim je umro. Da bi osvojio vlast nužno je da njegov partizanski pokret preživi dok se situacija na istočnom bojištu ne obrne u korist komunista, u što komunisti nikad nisu sumnjali, a da bi do tada preživio kao najvažniji kratkoročni taktički cilj mu je postao nabava oružja i streljiva. Ovaj problem je odlučio riješiti iskorištavanjem razlika u strateškim interesima između talijanskih fašista i ustaša. Bio je potpuno svjestan kako Mussolini ne želi samo dio Dalmacije, već čitavu Hrvatsku, Crnu
Goru i Albaniju, te je odlučio to iskoristiti. Pošto je bio potpuno uvjeren u pobjedu SSSR-a i zapadnih saveznika nad Talijanima i Njemcima u kojima je vidio tek privremene protivnike koji nisu imali podršku lokalnog stanovništva, dok je u Ustašama koji su imali podršku naroda vidio najveće stvarne protivnike. Zbog toga je zaključio kako bi bilo dobro pomoći talijanima u osvajanju što više teritorija NDH kako bi ga on u trenutku poraza Italije lako preuzeo. Zahvaljujući takvim promišljanjima talijanima je ponudio tajni dogovor o prebacivanju glavnine partizana na područje koje kontrolira NDH, pod uvjetom da mu talijani dostavljuju oružje, te da to obavljaju na način kako niži partizanski zapovjednici ne bi posumnjali u partizansku suradnju sa talijanima. Na ovaj način riješio je svoj kratkoročni problem nedostatka oružja i streljiva, te srednjoročni cilj slabljenja Ustaša, dok su talijani vjerovali kako će im komunisti pomoći osvojiti čitavu Hrvatsku, nakon čega će oni obustaviti tajnu suradnju sa partizanima, te ih brzo uništiti čim im više ne budu potrebni. Upitno je i dali je Tito do ovih zaključaka došao sam, ili su mu to savjetovali britanci. Britanci su mu već sredinom rujna 1941. podmornicom s Malte poslali vojno-obavještajnu delegaciju. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić, te ih odveli u Titov štab gdje su oni ostali kao Titovi vojni savjetnici. Iz toga je vidljivo kako je dolazak ove delegacije ranije pripremljen. Draži Mihailoviću je ovo doznao te je shvatio kako britanci istovreno igraju na više "karata", a to mu je depešom iz Londona dojavio i njegov vojni obavještajac major zrakoplovstva Knežević, jedan od sudionika vojnog puča od 17.3. 1941. godine. Ovakvim tajnim dogovorom stvorena je taktika talijanskog bježanja nakon kratkotrajnog sukoba sa partizanima, uz ostavljanje velikih količina oružja i streljiva, kad god je to glavnini partizanskih snaga trebalo za opstanak. Talijani nisu bježali samo kad je partizane trebalo potjerati iz nekog mjesta koje su prethodno kontrolirali ustaše, ili Nijemci. Kad je vlada Kraljevine Jugoslavije 25. III 1941. potpisala Trojni pakt s Hitlerovom Njemačkom. Odmah je počelo istrebljenje Židova po Srbiji, te ih je u vrlo kratkom vremenu do početka 1942. nestalu na području Srbije. Čim je pakt potpisan Britanski agenti, uz suradnju Srpske pravoslavne crkve, jedne beogradske vojne klike oko generala Simovića, te Talijanskih agenata među srbima, organizirali su velike demonstracije i vojni puč u Beogradu 27. 3. 1941. pod parolom «bolje rat nego pakt». Hitler je, zbog nedostatka informacija o stvarnoj, isključivo karijerističkoj pobudi generala Simovića, došao do uvjerenja kako bi Jugoslavija mogla postati Britanski mostobran na Balkanu, te je on toga dana donio odluku o njenom razbijanju. Pojedini njemački visoki dužnosnici kao Viktor von Heeren i Ernst von Weizsacker željeli su sačuvati Jugoslaviju pod njemačkim nadzorom, dok je Hitler razmišljao kako Hrvatsku dati Mađarima u skrbništvo, da bi potom razmotrio kako dati Dalmaciju, te Bosnu i Hercegovinu Italiji, ali je nakon proglašenja NDH 12. travnja izjavio kako se neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske. Među njemcima jedini istinski zagovornici hrvatskih interesa bili su pojedini bivši austrougarski časnici koji su u talijanima vidjeli neprijatelje, prije svega zbog toga što je Italija oduvijek bila prirodni neprijatelj Austrije. Ovi časnici su požurivali Pavelića da se što prije vrati u Zagreb, znajući kako je vođa HSS-a Maček odbio njemačku ponudu za preuzimanje vlasti, te su se bojali kao bi Hitler mogao većinu Hrvatske prepustiti Italiji, a manji dio Mađarskoj. Međutim Pavelić se više oslanjao na podršku Mussolinija, u kojem je vidio glavnog zaštitnika svoje vlasti, ne shvaćajući kako su upravo talijani najveći prirodni neprijatelji hrvatima, te time i najveći prirodni saveznik srbima, što je kasnije dovelo do praktične nemogućnosti upravljanja državom
koja mu je darovana. Pavelića je Mussolini u tom trenutku podržao pošto se bojao kako bi Hitler mogao nekog drugog, na koga on nema utjecaj, postaviti za poglavara Hrvatske. Pavelić je preuzimanjem vlasti pokušao zainteresirati njemce za Jadransku obalu i Dalmaciju, kako bi spriječio talijane u svojim okupacijskim težnjama, ali je Hitleru bilo važnije održati dobre odnose sa Mussolinijem, te se je Pavelić zbog svoje nemoći potpuno prepustio volji Mussolinija i ne pokušavajući ga izigrati nakon potpisivanja Rimskih ugovora koje je potpisao 18. svibnja 1941. Zbog Hitlerovog prepuštanja obale i Dalmacije Talijanima čak je i Goebels zaključio kako su Talijani sve drskiji u svojim zahtjevima za ovladavanjem čitave Dalmacije, Grčke, Hrvatske i Crne Gore. Kad je Njemačka vojska 6. travnja 1941. napala Jugoslaviju širom Hrvatske došlo je do općeg ustanka hrvatskog naroda protiv srpskog totalitarizma. Tri dana prije početka njemačkog napada kapetan avijacije Vladimir Kren dezertira i slijeće avionom u Grac kako bi uvjerio nijemce da ne bombardiraju Hrvatske gradove. Istog dana kad je počeo njemački napad pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatki piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji, a slijedeći dan 7. travnja hrvatski domoljubi zauzimaju Čakovec gdje apotekar Teodor Košak proglašava neovisnost Hrvatske. Istog dana bune se vojnici u Đakovu, Velikom Grđevcu i Bjelovaru, pri čemu dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu i Vagnju. Desetog travnja kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, u Crikvenici major Petar Milutin Kvaternik diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona, a u Splitu kapetan Righi tjera ostatke jugoslovenske vlasti. U Doboju se domoljubi bore protiv dvadesetak oklopnih vozila, a buna se zbiva u Mostaru pod vodstvom Stjepana Barbarića i Ahmeda Hadžića, te u Livnu pod vodstvom fra Srećka Perića. U tom trenutku ustaše nisu mogle prikupiti više od 4 – 5.000 ljudi, a pukovnik Slavko Kvaternik koji u Zagrebu 10. travnja proglašava osnivanje NDH zna kako može ozbiljno računati samo na Građansku zaštitu i Seljačku zaštitu koje imaju 142.000 ljudi, čemu treba pridodati policiju i žandarmeriju. Tijekom travnja, dok su se Hrvati organizirali srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, poubijali su preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti, prije nego je u NDH pala ijedna srpska žrtva! Čim je Jugoslavija napadnuta Britanski agenti su uz pomoć odmetnutih jedinica Kraljevske vojske koje su se odmah nazvali Četnici, počinju činiti velike pokolje Hrvata na području Hercegovine i Dalmatinske Zagore. Čak su i Hrvati u Izbjegličkoj Vladi pozivali Hrvate da se priključe četnicima, iako su četnici na terenu vršili pokolje Hrvata (katolika i muslimana) po Bosni i Lici. To je odgovaralo i talijanima koji su željeli što veće dijelove Jadranske obale očistiti od svojih formalnih «saveznika» Hrvata, a odgovaralo je i talijanskim «neprijateljima» Britancima koji su nastojali izazvati građanski rat na Balkanu kako Nijemci ne bi imali mir u svojoj pozadini, a na iskustvima iz Balkanskih ratova su znali kako je Srbe moguće navesti na ratovanje. Britanski i Ruski agenti ubačeni među komuniste nastojali su terorističkim akcijama što više kompromitirati ustaše, tako što su često u ustaškim uniformama napadali srpska sela, nakon čega su se Srbi masovno odazivali partizanskim poziva na mobilizaciju. Razni «divlji ustaše» pojavile su se čim je proglašena NDH. Ponekad se radilo o lokalnim osvetnicima koji su željeli rat iskoristiti za svoje osobne osvete, ali u dosta slučajeva radilo se o preobučenim posebnim partizanskim postrojbama koje su najčešće vodili iskusni «Španjolski borci – Španci» obučeni za izvršenje najprljavijih vojnih operacija, među kojima su najistaknutiji bili; Kosta Nađ, Peko Dabčević, Ivan Gošnjak, Ivo Rukavina, Petar Drapšin, Otmar Kreačić, Danilo Lekić,
Ivan Hariš, Srećko Manola, Vlado Lončarić, Izidor Štrok, Robert Domany i mnogi drugi koji su postali glavni Titovi zapovjednici i komesari. Istu politiku razvoja nereda u Njemačkoj pozadini Britanci i Rusi su pokušavali i u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Francuskoj, ali u tom nisu imali gotovo nikakvog uspjeha, pošto tamo nisu mogli naći puno budala i fanatika koji bi goloruki ratovali protiv, u tom trenu, najjače svjetske sile, te pošto tamo nije bilo talijana koji bi ih potajno naoružavali. Zanimljivo je kako je Tito na početku rata bio spreman dogovarati se i sa Njemcima. Tito je odluku o početku ustanka donio na sjednici Politbiroa CK KPJ održanog u Beogradu 4. 7. 1941., tri dana nakon što je iz Moskve došla direktiva o dizanju ustanka. Direktiva je radiovezom došla do Zagreba, gdje se nalazila radio stanica kojom je upravljao Josip Kopinić koji je bio veza između kominterne i podružnica u Jugoslaviji, Italiji, Švicarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Grčkoj. (Ovu radio komunikaciju Nijemci su prisluškivali čitavi rat, ali nisu krenuli u uhićenje Kopinića pošto im se više isplatilo znati sve direktive i izvješća između Moskve i podređenih partija.) Direktiva je kurirom tri dana putovala do Beograda gdje je boravio Tito, te je zbog toga odluka o ustanku kasnila tri dana. Na sjednici o ustanku Tito je tada dao i zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira dolazak "Španaca". Španci su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon toga sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza (23. kolovoza 1939.). Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa Špancima, te su se onu prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati ponktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte i sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ova suradnja se može razumjeti dok su bili u savezu, ali suradnja je nastavljena i nakon što je Njemačka napala Sovjetski Savez, što se može razumjeti samo ako se pretpostavi kako su Flores i njegov zapovjednik Tito imali neki tajni dogovor sa Nijemcima. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, nakon čega je Hitler početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa Komunistima. Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je pogodovalo Titu kako kasnije slučajno ne bi mogao pričati dali su on i Tito imali neke dogovore sa Nijemcima. Iako su komunisti tvrdili kako njemci nisu znali za "špance" neupitno je kako su oni za njih mogli saznati još 1939. iz letka koji su komunisti dijelili širom Jugoslavije i pozivali ljude da na bilo koji način pomognu zarobljenima u Francuskim logorima i kojih je bilo 360 od čega je Hrvata bilo 120. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno ih ne bi vratili da s njima i Titom nisu imali neki tajni dogovor, pošto su s komunistima na istočnom frontu postupali radikalno drugačije, tj., napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj likvidaciji svih komunističkih komesara. A o kakvom dogovoru bi se moglo raditi jasnije je ako se zna kako je zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel. Nije teško pretpostaviti kako je među "špancima" bilo i više drugih koji su na sličan način radili za Gestapo, i ta mogućnost infiltracije je bila jedino moguće objašnjenja za tajnu suradnju između Gestapoa i Tita, pri ćemu je Gestapo imao interes ubaciti svoje doušnike među partizane, dok je Tito imao interes doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, za Jugoslaviju. U početku velika većina Hrvata i Srba nije prihvatila partizansku pobunu pa 2. kolovoza
1941. godine Edvard Kardelj upućuje pismo J.B.Titu i traži odobrenje njegove strategije. Kardeljeva strategija je podrazumjevala uništavanje čitavih hrvatskih i srpska sela u Lici. Naročito su se okomili na crkve, koje su nazivali mrskim, gnjusnim i trulim institucijama jer ,,kuže" revolucionarni zrak. Primjena strategije odmah je započela u srpskim selima ubijanjem svih viđenijih i dobrostojećih Srba pod motivom da se radi o klasnom neprijatelju, zatim pljačkanjem njihove imovine, paljenjem njihovih kuća i crkava. Dr. Dinko Šuljak koji je krajem rata iz partizana prebjegao saveznicima u svojoj knjizi “Želio sam Radićevu Hrvatsku" navodi kako su partizani u gornjo-karlovačkoj eparhiji, u selu Jasenku, područje Gomirje, zapalili manastirsku crkvu izgrađenu u srpsko-bizantskom stilu od klesanog kamena. Naročito su se okomili na srpske svećenike. Tako su 2. veljače 1942. godine ubili paroha Danila Mamulu i njegova mlađeg brata Dragu Mamulu. Sve one koji su se protivili paljenju crkava, odveli su u Drežnicu i tamo ih strijeljali. Javno su strijeljali 25 nevinih vjernika, uglavnom žena i staraca. Preostali srpski živalj bježi u šumu. Sve su to izveli u ustaškim uniformama. Zatim su se ti isti komunistički teroristi obukli u četničke uniforme i nastavili ubijati sve viđenije ljude Hrvate u hrvatskim okolnim selima oko Drežnice, a teror su nastavili pljačkajući, ubijajući i paleći njihove kuće, a naročito crkve... Zapovjednik partizanskog pokret na području Drežnice bio je tada Ivan Kovač, alias Veljko Kovačević, bivši jugoslavenski mornarički podnarednik. Naređenje za strijeljanje hrvatskih i srpskih nevinih ljudi izdavao je famozni Viktor Bubanj, zapovjednik partizanskog odreda u Drežnici, kasnije Titov zapovjednik zrakoplovstva JNA. Popis onih koje treba strijeljati napravio je Branko Matić, Srbin iz Srpskih Moravica koji je bio politički komesar u Jasenku, Samo strijeljanje izvršavao je Gojko Trbović zvani Ćosan, Srbin, po zanimanju potkivački pomoćnik iz sela Krakar, općina Drežnica. Drežnica je najudaljenija zapadna, "srpska točka", s okolnim hrvatskim selima. Općina Drežnica imala je oko 6000 Srba, u to područje nisu nikada dolazile oružane snage tadašnje legalne hrvatske vojske. Selo je živjelo u miru sa svojom okolinom. U studenom 1941. partizani pljačkaju crkvu Presvete Bogorodice. Sve ikone, slike svetaca po naredbi političkih komesara, koji su svi redom bili Srbi, bile su potpune uništene ili zamazane ljudskim izmetom. Ikone su bacane pod noge i gažene, a na mjesta gdje su visjele slike, ispisane su komunističke parole. Visoki zvonik bio je miniran. Minirali su ga isrušili Ilija Tatalović zvani Miš i Dmitar Tatalović. U tom poslu pomogao im je Hrvat Ivan Zidar iz Bribira. Sve su te zločine pripisali ustašama. Strijeljanje nacionalno religioznih Srba u Drežnici provođeno je pojedinačno i masovno na poznatim stratištima brdo Matuša, iza crkve, i Brkić vapljenica. Bestidno mučenje i mrcvarenje provodio je Miloš Trbović zvani Buza. Kasnije su i njega ubili pod motivom da je klasni neprijatelj jer je bio imućan, opljačkali su njegovo dobrostojeće imanje. U tri tjedna mučenja Trbović je smršavio sa 120 na 46 kilograma, čak su ga prije strijeljanja potkovali kao konja i tjerali po ulici... Njihova zlodjela nastavila su se strijeljanjem pet oficira Kraljevske vojske koji su došli u partizane iz Bosne. Bojali su se školovanih oficira i zato su ih strijeljali... Tamo se događala najužasnija tragedija koje može zadesiti jedan narod, a to je građanski rat. Komunistički teroristički komesari koncem 1941. i početkom 1942. ubili su u Drežnici 82, u općini Medak 141, u selu Jasenku 24, u općini Škare 182, u selu Doljni 17, u Vrhovinama 81, u Gospiću 11, u Plaškom 62, u Dubravama 5, Udbini 5, Brinju 17, Korenici 22, Gomirju 25, Brlogu 88 ljudi … Istodobno s ubojstvima, rušili su crkve, manastire i hramove. Tako su u jednom malom dijelu Like uništili 25 crkava. Popis koga od Srba treba ubiti, činili su komunisti, a poznati prokazivač bio je Savo Dragosavac zvani Špico, otac Dušana Dragosavca koji je kasnije postao sekretar Komunističke partije u Hrvatskoj. “Špico” je dobrovoljno svoju kuću dao na raspolaganje ustaškom povjereniku T.Z. za Liku i s njime se prijateljski povezao... Dao popis Srba komunista
ustaškom povjereniku, kako bi ih se mogao riješiti. Svi ti Srbi bili su pobijeni... Hrvat, komunist Marko Orešković zvani Španac, sudionik Španjolskog rata 1936. godine, obilazio je srpska sela sa zastrašujućim riječima: 'Bjež'te braćo Srbi, dolaze ustaše, svih će vas poklati! ' , to isto je radio komunist Veca Holjevac. On u knjizi "Zapisi iz rodnog grada" (NZ MH, Zagreb, 1972.) piše: "Mi smo bili spremni pucati na hrvatske fašiste kako bismo spasili ugrožene Srbe u kamionima, a oni, njihovi suseljani, Srbi, bili su protiv toga". "Zapravo, selo se istom budilo i njegovi stanovnici su ustanovili da su napadnuti, a mi tu nismo našli ni jednog ustaše. Na žalost, to nije bilo sve, jer smo uskoro ustanovili da su ubijena četiri seljaka, a šest ih je bilo ranjeno, dok je jedan bio zarobljen. On je uporno tvrdio da u selu nema ustaša. A usto je planulo i nekoliko kuća koje su zapalili partizani". Jednu akciju opisuje riječima: "Prema zamisli, akcija je trebala biti izvedena ovako: dvadesetak partizana, pod mojom komandom, polazi iz sela Vučkovići u domobranskim odorama s fesovima na glavi i ulazi u grad Karlovac marširajući ulicama kao bilo koji domobranski vod. Dolazi pred zatvor ili bolnicu, gdje se već nalazi Grga s unaprijed smišljenim rasporedom, blokira zgradu izvana i iznutra, donosi našem drugu civilno odijelo, zatim se vraća nazad". "Pravoslavni pop iz Tušilovića znao je nešto o našem kretanju i to odmah javio ustašama u Karlovac. Bilo je prijepodne... Odjednom smo čuli kako kroz Babinu Goru dolazi neka vojna jedinica. Tek kasnije smo saznali da se radi o cijeloj bojni, koja je brojila oko 500 ustaša, a na čijem čelu je bio onaj pravoslavni pop" (str. 153.), itd. Razvojem komunističkog partizanskog pokreta među samim partizanima Britanski i Ruski obavještajci su se pokazali kao najsposobniji, pomažući samo onima koji su bili projugoslavenski orijentirani i koje su kao svoje agente provokatore pomagali obavještajno i logistički, dok su prohrvatski orijentirane partizane nastojali neutralizirati. Tako je uklonjen i Marko Orešković član CK KPH kad je krenuo u Zagreb prenijeti obavijest o stanju na terenu. Naime, 27. kolovoza u Srbu se postrojilo 1000 četnika, te su zaustavili vlak iz Splita u zagreb, pri čemu su napravili pokolj, pri čemu je u tom sudjelovalo i dvadesetak partizana pod zapovjedništvom Đoke Jovanića. Orešković je ubijen kako zagrebački komunisti ne bi doznali što se stvarno događa na terenu i kako bi partizani taj događaj mogli prikazati kao svoj ustanak. Britancima i partizanima su ovakve akcije uspijevale pošto nisu imali dostojnog protivnika na hrvatskoj strani. Pogodovala im je Pavelićeva niska inteligencija, te podanički odnos prema Musoliniju i Hitleru koji su mu omogućili dolazak na vlast, defetizam i nepovjerenje u vlastiti narod, nepoznavanje realnih odnosa snaga u svijetu i sklonost činjenja strateških grešaka. Pavelić kao talijanski i njemački podložnik nije mogao spriječiti progon Židova i Roma jer je to bila Hitlerova politika. Međutim, progon Srba nisu organizirali Nijemci već britanci i boljševici, tj. njihovi agenti među četnicima, partizanima i ustašama kojima je odgovaralo stvoriti nered u Njemačkoj pozadini, te talijani koji su se željeli kroz ratnu anarhiju dokopati što većeg dijela Jugoslavije pretežno naseljenih Hrvatima i Crnogorcima. U odnosu na Italiju koja je financirala ustaše, Pavelić je bio pretjerano kooperativan do kraja, vjerujući u buduću Talijansko - Hrvatsku personalnu uniju, te se posvetio uvjeravanju vlastitih pristaša kako je to najviše što možemo dobiti, čime je postao pijun u rukama Musolinija. Talijani su ga prije rat financirali kako bi preko njega oslabili Jugoslaviju u cilju aneksije što većeg dijela Hrvatskih teritorija uz Jadransko more, a čim su u tome uspjeli počeli su naoružavati četnike kako bi na okupiranom teritoriju što više smanjili postotak hrvatskog stanovništva. Dobar dio Hrvatske obale Italija je dobila već 1918. kao nagradu za prelazak na
stranu saveznika, a što je i Kralj Aleksandar prihvatio 1923. sporazumom iz Rapala. Hrvatsku državu koju su Paveliću pomogli stvoriti, priznali su tek kad su vojno zauzeli ono što ih je u tom trenutku zanimalo. Odmah potom počeli su naoružavati četnike u Dalmaciji i BiH, kako bi uz njihovu pomoć zauzeti teritorij etnički očistili od Hrvata. Upravo talijani su bili najveći strateški prirodni neprijatelji hrvatima, te su nastojali svojim nasiljem u anektiranim područjima podstaći pobunu hrvata, kako bi u građanskom ratu što više hrvata izginulo. U Dalmatinskim gradovima uklonjene su Hrvatske zastave, hrvatske škole su zamijenjene talijanskim školama, te je otpor talijanima postajao sve veći. Upravo to je Musoliniju trebalo pošto nije mogao za likvidaciju Hrvata organizirati logore smrti (kao Hitler za židove ) zato što su talijani većinski katolički narod, kao i Hrvati, te mu je trebao građanski rat za ostvarenje istog cilja. Za potrebe etničkog čišćenja talijanskim fašistima bio je potreban nered u kojima bi mogli ubiti, ili protjerati što više hrvata, i ostalih netalijana. Zbog toga su naoružavali četnike koji su napadali hrvatska sela, nakon čega su Hrvati bježali u šume gdje su ih dočekivali komunistički partizani. Kako bi ih partizani mogli naoružati talijani su i njima dostavljali oružje na području Dalmacije, Sanđaka i Crne Gore. Partizani su napadali najčešće civilne vlakove, domobrane i ustaše, a rijetko talijane i nijemce, nakon čega bi bježali u šume i planine, što su talijani iskorištavali za osvetničke napade na hrvatska sela i ubijanje hrvatskih civila. Odgovaralo im je da partizani što više napadaju i njemačke vojne transporte, kako bi ih uvjerili u nesposobnost ustaša u uspostavi mira, te prepuštanje toga zadatka talijanskoj vojsci na teritoriju čitave NDH. Zahvaljujući ovakvoj Mussolinijevoj politici na području talijanskog vojnog djelovanja prije pada Italije ubijeno je preko 100.000 Hrvata (katolika i muslimana), dok ih je blizu 80.000 internirano u logore. Mnogo veći broj ih je izbjegao na područje Zagreba koji je bio jedini siguran na području čitave NDH. Velikom broju izbjeglica doprinijela je i glad 1941- 42. izazvana činjenica da se zbog zaplijene lokomotiva i vagona i slanjem na istočni front hrana nije imala čime prevesti iz Slavonije do Bosne i Hercegovine te Dalmacije.
Pojedinci iz Vlade NDH već koncem 1941. su shvatili kako je ogromna većina Hrvata protiv talijanske okupacije, te kako rat sa Srbima koristi samo Talijanima. Zbog toga je Hrvatska obavještajna služba potkraj 1941. stupila u kontakt s četničkim vojvodom Jevđevićem, pokušavajući dogovoriti primirje i zajedničku borbu protiv talijana. Pregovaračka misija povjerena je ustaškom logorniku Ivanu Poljaku, koji se 30. prosinca susreo s Jevđevićem u Splitu, formalno u svojstvu izaslanika Poglavnika, iako je dvojbeno dali ga je poslao Pavelić, ili samo neki članovi vlade. Za taj razgovor talijanska obavještajna služba dobila je dojavu, te je po zapovijedi generala Ambrosija razgovor tajno snimljen i kasnije služio kao dokaz da ustaška vlada gaji lažne osjećaje prijateljstva prema Talijanima. Na Jevđevićev upit je li Poglavnik spreman vratiti Srbima ,,sve ono što im je oduzeo'', Poljak je izrijekom potvrdio da je Vlada spremna tretirati pravoslavce kao punopravne građane, a zatočenima udijeliti amnestiju. Jevđević je uz sva jamstva pozvan da dođe u Zagreb na konkretne pregovore. Poljak je kazao: ,,Kao Hrvat i Ustaša veoma žalim što smo došli do točke na kojoj smo sada, ali vam mogu reći da su, što se tiče Dalmacije, čitav hrvatski narod i vojska protiv Italije (...). Hrvatska zbog duhovnih, političkih i privrednih razloga, a nadasve vojnih razloga, ne može ostati bez Dalmacije (...). Glavni neprijatelj čitavoga hrvatskoga naroda i vojske je Italija, i mi bismo bili spremni da se izmirimo sa Srbima (...). Talijanima je u interesu da se Srbi i Hrvati međusobno uništavaju i da ginu: eto zbog čega su s jedne strane naši saveznici, a s druge strane vas snabdijevaju oružjem, da biste se borili. To je stara priča podijeli pa vladaj'', zaključio je Poljak. Jevđević je najavio da će od hrvatske vlade zatražiti jamstva za povratak Srba na svoja ognjišta i u državnu službu, te primjenu amnestije i abolicije. Pristao je da s hrvatskom propusnicom
doputuje u Zagreb, ali pregovori nisu nastavljeni. Čitavo vrijeme rata Pavelić je talijanima bio koristan za smirivanje ustaških dužnosnika koji su bili spremni napasti talijansku vojsku u pokušaju spašavanja hrvatskog stanovništva. Partizanski boljševici za to nikad nisu bili sposobni pošto im je talijanska mornarica dostavila u Crnu Goru oko 25.000 pušaka 1941. a pomalo i nakon toga, taman toliko da se mogu braniti od ustaša i nijemaca, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske veće postrojbe. Kako ustaše ne bi razbili u početku vrlo malobrojne partizane Musolini je Paveliću ograničavao napade na njih, što je ovaj poslušno prihvaćao. Talijani su svoju tajnu suradnju sa partizanima vrlo dobro maskirali u obliku "kukavičluka" čime su objašnjavali gubitak velikih količina oružja i streljiva, što su ustaški obavještajci razotkrili već u rujnu 1941. Ove zakulisne igre počeli su ubrzo nakon ulaska talijana u Crnu Goru kad su ih četnici i partizani zajedno napadali, ali su se s njima vrlo brzo dogovorili. Talijani su im dali nešto oružja (25.000 pušaka) pod uvjetom da rat prenesu u Bosnu. Normalno dogovor na vrhu nije bio poznat na nižoj razini, pa su crnogorski partizani organizirali napad na Pljevlja 1. prosinca 1941. unatoč izričitoj zabrani vrhovnog partizanskog štaba koji je naredio preseljenje borbi u Bosnu, što su opravdavali tvrdnjom kako su talijani ovdje previše jaki. Tito ponovno šalje svog kurira Radu Bulata sa zapovijedi o povlačenju u Bosnu, ali Crnogorci ne odustaju. Zbog neposlušnosti podređenih Titovi povjerljivi suradnici su ovo dojavili talijanima koji su se dobro pripremili. Talijanski garnizon od oko 2.000 vojnika uspješno se obranio od višestruko brojnijih napadača. Zbog velikih gubitaka preko 2.500 partizana je pobjeglo kućama, a preostali partizani su se prebacili u Bosnu, gdje su zajedno sa četnicima počeli ubijati sve koji nisu željeli ići u njihove postrojbe. Nakon smirivanja situacije u anektiranim područjima Hrvatske i Crne Gore talijani su odlučili gricnuti još malo hrvatskog teritorija na putu prema sjeveru primjenom taktike "kontroliranog kaosa" kako se to danas zove, ili "Divide et impera" kako se je nekad zvalo. To su ostvarili šaljući svoje vjerne tajne i javne suradnike formalno "antifašiste" u istočnu i srednju Bosnu kako bi napravili što više nereda. U sjećnju 1942. Njemci organiziraju operaciju “Ozren” u kojoj Njemci, Ustaše i Domobrani uništavaju partizane na području srednje Bosne, pri čemu neke lokalne četničke postrojbe priznaju vlast NDH. To se talijanima ne dopada, te u "velikoj brizi" za mir na terenu predložiše nijemcima da zajednički organiziraju operaciju progona Partizana koja je kasnije imenovana kao operacija "TRIO". Predložiše da glavnu ulogu u progonu partizana preuzmu četnici, a da Ustaše trebaju samo čekati gdje jesu i sprječavaju bijeg partizana prema sjeveru. Nijemci plan prihvaćaju, a to isto učini i Poglavnik Pavelić. Do tada je već nabavljeno nešto oružja, te je u Sarajevu Eugen kvaternik ilegalno nabavljenim oružjem naoružao legiju poručnika Jure Francetića. Francetić upijeva okupiti i naoružati 1500 dragovoljaca, te se bez znanja njemačkog zapovjednika generala Badera izvlači noću iz Sarajeva i 1. travnja iz smjera Han Pijeska napada četnike kod Vlasenice, te ju zauzima. Dana 8. travnja uzima od četnika Drinjaču, a 9. Bratunac i Srebrenicu. Pri tom su se sukobili i sa partizanima koji su djelovali na tom području. Partizani potpuno iznenađeni početkom napada koji je trebao početi kasnije, a što su od svojih talijanskih dojavnika naravno doznali, počinju panični bijeg prema talijanskoj zoni koji su ih mirno propustili, odnosno osim gradova nikakvu liniju i nisu držali. Talijani se pravdaju kako nisu bili u stanju pokrenuti svoje snage prije dogovorenog vremena, pa general Bader traži od višeg zapovjedništva da se čitava operacija otkaže što je odobreno. No do tada njemačke i domobranske snage iz Sarajeva već su se uključile u operaciju prateći Crnu legiju koja je 10.
travnja izbila na Drinu, pa 22. travnja Nijemci napadaju partizanske snage koje ugrožavaju Rogaticu i do 27. travnja potpuno čiste prostor Drine od četnika i partizana (zarobljavajući i četničkog zapovjednika, majora Dangića). Vidješe talijani kako im plan propada, uključuju se u operaciju 23. travnja kada talijanska divizija "Pusteria" zauzima Čajniće i dolazi do Goražda kako tamo ne bi prije njih ušao Francetić. Partizani koji su i sa ovog područja bježali od 1500 pripadnika Crne legije "nekim čudom" uspješe probiti talijanske linije, kojih u stvari i nije bilo. Zbog tog “neuspjaha” talijana partizani se povlačenje južno od linije Kalinovnik – Foča, na talijansko područje, svoju luku za siguran odmor, opskrbu streljivom, i pregrupiranje. Odmah potom 25. travnja slijedi Operacija Foča u Crnoj Gori, Sanđaku i Hercegovini u kojoj su sudjelovale samo njemačke i talijanske snage, pošto Crna legija u talijansku zonu odgovornosti nije smjela ići, iako su talijanske snage ulazile na prostor NDH. Zahvaljujući "žestokoj talijanskoj borbi sa partizanima" pri čemu su partizani ponovno "zarobili" dosta oružja i streljiva i ova operacija je propala, za Nijemce i Hrvate, ali je uspjela za Talijane, otjerali su partizane iz svoje zone tako što su im otvorile put prema Bosni, odnosno NDH. Za vrijeme operacije “Foča” pojedini zapovjednici predlažu Paveliću progon razbijenih partizana u talijanskoj zoni, stavljanje ostataka Titovih jedinica ponovo u obruč i njihovo konačno uništenje. NDH je za to imala spremno 40 tisuća hrvatskih vojnika, obučenih i naoružanih od strane nijemaca posljednjih mjeseci. U tom trenutku talijanska II armija imala je znatno manju snagu nego 1941. pošto je Mussolini, kao formalni njemački saveznik, morao teško naoružanje i veći broj divizija poslati na istočni front oko Staljingrada i drugdje. Zahvaljujući tome NDH se u tom trenutku mogla suprotstaviti talijanima i vratiti ona područja koja je talijanska II armija bila okupirala izvan talijanske zone, a Italija anektirala, pošto od Kozare do Splita, izvan većih gradova, skoro i nije bilo talijanske vojske. S obzirom da Talijani nisu dopustili Francetiću ulazak u njihovu zonu, a Pavelić nije dozvolio nasilni ostanak, Crna legija se povlači iz talijanske zone prema Vlasenici i Srebrenici, te uništava grupice četnika gdje god ih sretne. Nakon toga 1. i 2. bojna po zapovijedi odlaze preko Mostara, gdje su zamalo zarobile četničkog vojvodu Jevđevića, u Dalmaciju na područje Biokova. U Vrgorcu, 22. svibnja, vidjevši što su uradili četnici uz pomoć talijana na ovom području, Francetić svojim legionarima i lokalnim braniteljima govori kako se oni na ovome području neće boriti protiv partizana, pošto se oni jedini bore protiv talijana, te je vraćen u Sarajevo. Nakon ovih partizanskih poraza njihov moral pada, ponajviše zbog slabog odaziva hrvata katolika u patrizane. Miro Popara i Petar Drapšin (pod pseudonimom Petar Ilić) 22. svibnja šalju izvještaj Vrhovnom Štabu gdje opisuju stanje u svojoj operativnoj zoni, Hercegovini i južnoj Dalmaciji. U izvješću navode: “Raspoloženje među hrvatskim masam prema nama mnogo je slabije nego među Muslimanima. Takvo stanje među njima rezultat je slabog rada u tim mestima, veće zaostalosti i toga što se te mase osećaju neposredno vezane za Hrvatsku Državu.” Dok je većina legije bila zauzeta u prostoru Vlasenice i Srebrenice, njena rezervna, 4. bojna, je poslana iz Sarajeva na sjever gdje je sudjelovala u najvećoj antipartizanskoj operaciji 1942., Operaciji Zapadna Bosna. Nijemci, ustaše i domobrani su okupljeni početkom lipnja i u planinama zapadne Bosne čiste to područje od partizana i četnika. Pošto u operaciji nisu sudjelovali talijani operacija je uspješno izvedena. Kako bi zauzeli područje Hrvatskog Primorja i Gorskog Kotara talijani 12. 7. 1942. pokreću "operaciju Risnjak" sa 12.000 vojnika. Pošto su partizani na ovom području bili nacionalno svjesniji nego u Dalmaciji, izbjegavali su borbe protiv Ustaša i domobrana, ali su se rado borili protiv četnika i talijanana, te nisu željeli ići ratovati dublje u područje NDH talijani
su morali sami nešto poduzeti. Za razliku od uobičajene talijanske taktike kretanja samo prometnicama, kako bi se partizani mogli izvući, ovaj puta su uistinu sa ovog područja nastojali protjerati partizane prema sjeveru, te su se kretali pješadijski kroz guste planinske šume, čime su potpuno iznenadili partizane. Formalno cilj je bio protjerati i uništiti partizane, a stvarni cilj je bio zauzeti što više teritorija od NDH, te uništiti i protjerati što više Hrvatskog stanovništva. Partizani se povlače dublje na teritorij NDH sa novo-mobiliziranim borcima među izbjeglicama. Od 28. srpnja do 19. kolovoza 1942. 600 pripadnika Crne legije zajedno sa lokalnim ustaškim i domobranskim snagama pod zapovjedništvom pukovnika Franje Šimića gotovo mjesec dana brani Kupres od četiri partizanske crnogorske brigade dobro naoružane talijanskim oružjem i streljivom, a koje su talijani par mjeseci ranije propustili iz Crne Gore. Partizani su izveli tri koncentrirana napada protiv 1500 branitelja tijekom noći 11./12. kolovoza, 14. kolovoza i 19. kolovoza, a u pomoć im ne dolaze ni nijemci, a naravno ni talijani. Iako su branitelji bili brojčano višestruko slabiji grad je uspješno obranjen nakon što je tisuću partizana poginulo u bezuspješnim napadima. Dok su ustaše branile Kupres od višestruko premoćnih partizane 19. kolovoza 1942. Mihailović naređuje napad svojim četničkim jedinica na Foču koju je tada držala vojska NDH i nijemci, a što se talijanima nije sviđalo. Nakon zauzimanja grada i četničkog pokolja više tisuća civila u grad ulaze talijanske postrojbe, te sprječavaju protuudar ustaša i domobrana. Za vrijeme ovih borbi u talijanskoj pozadini general Roata je izvodio operacije čišćenja Hrvata obilno koristeći četnike i partizane. Talijani 31. ožujka otpočinju borbe protiv Dinarskog partizanskog odreda na planini Svilaji kako bi ih potjerali sjevernije na teritorij NDH. Partizani im daju opravdanje za ovakve operacije blokirajući plovnost Neretve potapanjem glibodera, te napadima na manje talijanske motorizirane kolone prepune oružja i streljiva u Makarskom primorju i području Biokova, a na otoku Hvaru napadaju žandarmerijsku postaju Bogomolju. Kod Ervenika, 21. svibnja 1942., razbijaju dvije talijanske pješačke satnije. Talijani, umjesto da oružje i streljivo svojim izdvojenim postrojbama šalju uz jaču pratnju odgovaraju odmazdama protiv civila, pogotovo u području Bukovice i na otoku Ižu. Pojačavaju djelatnost specijalnih sudova, a broj civila interniranih u koncentracijskim logorima naglo raste. Time se samo pojačava otpor stanovništva prema talijanima i spremnost za odlazak u partizane. Tako ojačani partizani iz novoformiranog biokovskog bataljuna Josip Jurčević jednodnevno osvajanju Vrgorca 15. lipnja 1942., pri čemu su strijeljali 33 osobe, uglavnom civile iz Vrgorca. U samu akciju bili su uključeni gotovo svi od oko 350 partizana iz tadašnjeg sastava ovog bataljuna. Nakon ovog partizanskog masovnog zločina interes Hrvata za odlazak u partizane znatno slabi. Zahvaljujući ovom zločinu talijani dobivaju dobar povod za čišćenje lokalnog stanovništva, te sredinom lipnja dijelovi divizija „Marche“ i „Messina“ izvode operaciju čišćenja Biokova od partizana, prilikom koje stradava stanovništvo devet sela; 25. lipnja 1942. združene snage Talijana, malobrojnih lokalnih domobrana, te četnika napadaju 1. dalmatinski udarni bataljon na Svilaji; a 29. lipnja talijanske brdske jedinice uz podršku četnika, te malobrojnih lokalnih ustaša i domobrana napadaju dio Sjevernodalmatinskog odreda na Promini, no niti jedna od pobrojanih operacija ne uspijeva u potpunosti, pošto se partizani uvijek uspijevaju izvući prema sjeveru, baš onako kako talijanima odgovara. Pošto lokalne ustaše i domobrani počinju shvaćati kako je glavni cilj ovih operacija progon hrvatskog stanovništva, a ne uništenje partizana oni u slijedećim zajedničkim operacijama sa talijanima i četnicima ne sudjeluju. Između 10. i 13. srpnja talijani kreću u napad na Dinaru sa službenim ciljem uništenja
tamošnjih partizanskih jedinica i Štaba IV. OZ – operaciju „Vještić Gora“. Unatoč angažiranju pet i po bataljuna pješaštva, topništva i tenkova iz divizija „Sassari“ i „Bergamo“, uz nekoliko manjih postrojba četnika i žandara, napad ne uspjeva uništiti partizane koji bježe pošto ii nisu bili potpuno okruženi. Na Biokovu se partizanski bataljon „Jozo Jurčević“ nakon nekoliko dana povlače izvan okruženja. Šesnaesti srpnja Talijani (7 bataljuna i divizion topništva) i četnici iz „Dinarske divizije“, uz podršku avijacije, napadaju u zahvatu izvorišta r. Zrmanje dijelove Sjevernodalmatinskog i 3. ličkog odreda potiskujući ih na sjever prema Srbu. Pošto u ovim operacijama talijani nisu lokalne partizane uspjeli protjerati u središnju Bosnu odlučuju poduzeti veću operaciju pod nazivom "Albia". U operaciji "Albia". Službeni talijanski cilj je bio uništiti partizane na području planine Biokovo. Pripremne operacije počele su 11. 8. 1942. raspoređivanjem divizije "Bergamo" u područje Ciste Provo i Lovreća kako bi razdvojile Prvu proletersku brigadu od biokovskog odreda "Josip Jurčević" (koji su se vratili na Biokovo), pri čemu je spaljeno nekoliko sela, a stanovništvo je pobjeglo u planine gdje su ih dočekali partizani i mobilizirali. Dijelovi divizije "Messina" su se 16. 8. počeli raspoređivati s jugoistoka na pravcu Vrgorac – Metković – Ploče – Zaostrog kako bi se spriječio bijeg partizana prema Dubrovniku, dok je bijeg prema otocima sprječavala talijanska mornarica. I pri ovom raspoređivanju je stanovništvo mnogih sela pobjeglo u planinu čime su gurnuti u ruke partizanskih komunista. Završni udar počeo je od 29. 8., te je trajao do 3. 9. 1942. čime su partizani pobjegli sa području planine Biokova. U ovoj završnoj fazi glavnu ulogu odigralo je 5 bataljuna četnika koji su krenuli od Stoca preko Ljubuškog i Imotskog, te su izbili kod Makarske na Jadransko more. U nepunih 17 sati zapaljeno je i potpuno uništeno 17 hrvatskih sela, nakon čega su mnogi Hrvati iz ovih sela pobjegli u partizane, koji su time znatno ojačali. Brzina napredovanja četnika upućuje na zaključak kako pravih borbi sa partizanima i nije bilo, glavnina četnika se kretala u "usiljenom maršu", a samo su se manje postrojbe talijanskim kamionima odvajale i idućih par dana palile podbiokovska sela. Talijani su bili vrlo zadovoljni, uništeno je mnogo hrvatskih sela, a i četnici su bili zadovoljni svojim izbijanjem na more. Biokovski partizani koji su nakon osvajanja Vrgorca i pokolja bogatijih civila u Vrgorcu ostali bez novih dragovoljaca, zahvaljujući ovoj talijanskoj operaciji naglo su dobili nove borce koje su naoružali novim talijanskim oružjem, te su sa Biokova pobjegli u srednju Bosnu kako bi se borili protiv NDH, što je u stvari i bio pravi talijanski cilj. Na Biokovu su partizani ostavili samo nekolicinu provjerenih komunista zaduženih za mobilizaciju civila koji su se skrivali od talijana. Zbog uspjeha u Kupresu talijani vide kako im Crna legija kvari sve planove pa ih tužakaju nijemcima, za različite "zločine" nad njihovim saveznicima četnicima i civilima. Zbog tog njemački časnici za vezu preporučuju svom zapovjedniku, generalu Fortneru, da raspusti Crnu legiju jer ti zločini navodno štete njemačkim i hrvatskim interesima. Fortner se nije složio s time, ali je zbog zadržavanja dobrih odnosa sa talijanima naredio razoružavanje i hapšenje pripadnika jedne satnije Crne legije koja je samoinicijativno namjeravala napasti Romaniju. Francetić je također od nijemaca uhićen 25. kolovoza i slijedeći dan izručen lokalnim vlastima NDH sa preporukom da bude kažnjen zbog nekontroliranja svojih jedinica. Pavelić je u dilemi, ako kazni najvećeg junaka mogli bi ga i najvjerniji suradnici prepoznati kao izdajnika, te odlučuje Francetića "šutnuti u vis" i tako ga odvojiti od terena, vjerujući kako će njegovi nasljednici biti poslušniji nijemcima i talijanima. Zbog toga je 26. kolovoza imenovao Francetića zapovjednikom svih "stajaćih djelatnih zdrugova" Ustaške vojnice. Zapovjedništvo Crnom
legijom preuzima ustaški pukovnik Ivan Stipković. Pavelić voda Francetića po Zagrebu, pa u posjet hrvatskim legionarima na istočnom frontu, te u posjet Adolfu Hitleru u Vinici. Pri tom je, u razgovorima, zbog neopreza i nepoznavanja Pavelićeve politike zastupao stavove kako talijane treba napast i to ga je stajalo glave. Pošto ga političke šetnje nisu zanimale Francetić se odlučuje za povratak na ratište. Zadovoljan francetićevim primirivanjem Pavelić 13. rujna 1942. sa njemcima i talijanima dogovara operaciju “Dinara” koja je uključivala niz manjih operacija protiv partizana u Bosni. U prvom dijelu operacije pod nazivom “ Alfa” trebao je uništiti oko 14.000 partizana koji su se ponovno pojavili na prostoru: Jajce — Glamoč — Livno — D. Vakuf. Talijani glavni udar na partizane povjeravaju četnicima, ali kad su shvatili kako bi Tito mogao biti uništen, odugovlače, te borbu prepuštaju četnicima i ustašama koji su djelovali sa suprotne strane. Zbog uključivanja ustaša u operaciju četnici se svađaju sa talijanskim generalom Roatom, a on nastoji održati svoje dobre odnose sa svima kako bi i dalje mogao raditi na tajnim talijanskim planovima. Partizani bez otpora četnicima i talijanima prepuštaju Prozor koji je od 14. 7 . ponovno bio u njihovim rukama, te se 8. 10. izvlače prema sjeverozapadu, u pravcu Gornjeg Vakufa i Rostova. Do 10. listopada talijansko četničke kolone zauzele su Prozor, Šćit i Ravno, tako da ova mjesta ponovno dolaze pod talijansku kontrolu. U usputnim četničkim masakrima ubijeni su mnogi Hrvati pa vlada NDH protestira kod talijanske komande. Uprkos tome, u drugom dijelu operacije Dinara, nazvanoj operacija “Beta” talijani pokreću operaciju od 20-27. 10. 1942. kako bi sa četnicima zauzeli Livno. Partizani se povlače, a u Livno, na talijansku žalost, prva ulazi Crna legija. Zbog borbi na drugim ratištima veći dio legije odlazi dalje, te partizani ponovno zauzimaju Livno početkom prosinca. Vidjevši kako im ovdije Crna legija kvari planove nakon operacije “Beta” talijani odlučuju borbu prebaciti u Gorski Kotar i Liku, te u Knin transportiraju četnike iz Bosne, formalno da bi se borili protiv partizana, ali Francetić sumnja kako je stvarni cilj obnoviti sukobe između ustaša i četnika, pošto su lokalni četnici obustavili sukobe zbog borbe sa partizanskim komunistima.
Nakon oslobađanja Livna, te odmora i priprema za daljnje akcije na području Kalnika, Francetić 22. prosinca leti za Gospić gdje treba preuzeti zapovjedništvo nad operativnim područjem Lika. Pred polijetanje na uzletištu Francetiću daju drugi zrakoplov, umjesto njegovog, koji u letu pada nedaleko od Slunja, na partizansko područje gdje je ubijen. Vidjevši neuspjehe u Pavelićevim pokušajima uništenja partizana Njemci preuzimaju organizaciju svih antipartizanskih operacija na sebe, raspuštaju čak i civilno redarstvo, te sve redartvene poslove preuzima Gestapo, zbog čega dolazi do pojave partizana čak i na prilazima Zagrebu. Početkom 1943. godine nakon pogibije Francetića Talijani smišljaju kako zauzeti Bosnu, te tajno od Tita, za nastavak tajne logističke suradnje traže njegovo probijanje prema centralnoj Bosni, na područje koje su držali Njemci i Ustaše, kako bi nastupajući za partizanima oni zauzeli Bosnu, pod vidom nove ofenzive protiv partizana, koju su talijani i započeli u Lici napadom na partizane. Ovu Talijansko Njemačko Ustašku operaciju nazvanu operacija WEISS po Njemcima, odnosno IV neprijateljska ofenziva po partizanima odmah je zaustavljena s talijanske strane u Lici, nakon čega Talijani nisu vodili nikakve značajnije akcije, čak su nastojali spriječiti ulazak njemačko-hrvatskih trupa dublje u talijansku zonu. Pri tom je došlo i do otvorenoga sukoba zbog četnika. Sa njemačko-hrvatske strane u operaciji su sudjelovale 7 SS divizija sastavljena od folksdojčera i 369 hrvatska legionarska divizije, te dijelovi njemačke 718 njemačke posadne divizije. Osim njih, sudjelovali su još dijelovi nekih njemačkih i hrvatskih jedinica koje su imale zadaću sprječavanje bijega komunističkih postrojba iz obruča. U ofenzivi je trebala sudjelovati i talijanska vojska, budući se operacija vršila u talijanskoj interesnoj zoni (linija razgraničenja
Samobor-Petrinja-B.Novi-Prijedor- Banja Luka-Jajce-D.Vakuf-Travnik Visoko-Sarajevo-RudoPriboj-N. Varoš, što su sve držali nijemci). Komunisti su imali 9 divizija: pod izravnim zapovjedništvom Vrhovnog štaba bilo je 5. Divizija (1. i 2. proleterska 3. udarna 7. banijska i 9. dalmatinska). Pod komandom hrvatskoga partizanskog zapovjedništva, kao i kod bosanskoga bile su po dvije divizije. Prema njemačkim procjenama ukupna snaga bila je 65.000 vojnika, a za uništenje takvih snaga napadačima je trebalo minimum 3 puta toliko vojnika, što napadaći nisu imali. Njemačko-hrvatska ofenziva počela je 20. siječnja 1943. kad je iz Karlovca krenula 7.SS divizija, te iz B. Novog 369. divizija. Partizani su pred sobom imali tri mogućnosti otpora: prva - koncentracija svih snaga i obrana teritorije i stvorene komunističke vlasti, s obzirom na relativno male ofenzivne snage, zbog čega je 7.SS diviziji trebalo sedam dana da dođe od Karlovca do Bihaća, a talijanske snage su bile zaustavljene odmah u početku u Lici. Druga mogućnost otpora bila je dekoncenracija svih snaga i provlačenje kroz neprijateljske redove s obzirom na male ofenzivne snage i 'njihov raspršen raspored' pošto je većina partizana bila izvan obruča. Treća je bila koncentracija svih snaga unutar obruča, te povlačenje pred protivničkim snagama, uz nastavak taktike gerilskoga rata sa koncentriranim divizijama. Tito je odabrao treću opciju što je izložio kao svoj plan o povlačenju u Srbiju, te zapovjeda koncentraciju svih snaga. Formirana je Glavna operacijska grupa sastavljena od triju elitnih divizija. GŠH i BŠ naloženo je da sa svojim trupama krene za GOG i služe kao zalaznica GOG i VK. Međutim, i hrvatski i bosanaski štab odbili su izvršiti zapovijed jer su bili uvjereni da se mogu uspješno obraniti. VŠ uspjelo je jedino 7. banijsku i 9. dalmatinsku diviziju staviti pod svoju kontrolu, te je tako pod izravnim zapovjedništvom skupio pet divizija koje su ukopno imale, prema komunističkim statistikama, oko 21.000 ljudi. Zajedno sa postrojbama koncentrirane su i ratne bolnice sa 4-8.000 ranjenika i tifusara, a za njma je krenulo i 50.000 do 80.000 civila, uglavnom Hrvata, kojima je naređeno da zajedno sa partizanima krenu u izbjeglištvo (što je shvatljivo jedino kao Talijanska želja i zahtjev Titu za čišćenje teritorija od Hrvata). Tito je zapovjedio pokret prema Srbiji, ali je očito iz pravca kojim je krenuo kako je to bio lažni cilj koji je iznosio svojim suradnicima. Da je stvarno želio krenuti prema Srbiji išao bi lakšim putem, preko talijanske zone u kojoj Talijani i nisu imali nikakvu liniju, osim što su držali veća mjesta uz pruge i važnije ceste. Pošto je krenuo u proboj Njemačko Hrvatskih linija očito je kako je njegov stvarni plan bio omogućiti Talijanima da se iza njega uvuku u srednju Bosnu. Prvi pokušaj proboja partizana preko Jajca i Bugojna 27. 1. propao je, pa GOG, 7. i 9. divizija već za vrijeme trajanja Bitke na Uni, 6.2.1943., započinju svoj pokret ka dolini Neretve. Druga proleterska divizija i 4. dalmatinska brigada zauzele su Posušje istog dana, a već slijedećeg dana Imotski. Ista grupacija je nastavila kretanje prema Neretvi, nailazeći usputno na sporadičan otpor, na koju je izbila 16.2.1943. na potezu Drežnica – Grabovica. Postrojbe 2. proleterske div. i 2. dalmatinske brigade su zauzele obrambene položaje prema Mostaru, dok je 4. dalmatinska brigada krenula zapadnom obalom na sjever – prema Jablanici, koja je osvojena 22. 2.1943. Tu se bez borbe predalo oko 100 talijanskih vojnika koje su partizani poklali, te su prešli mostom preko Neretve. Talijani su se predali po naredbi fašističkog generala Amadea
Roate koji je tako partizanima osigurao prelazak preko mosta, a zarobljeni talijanski vojnici su svi zaklani, vjerojatno kako kasnije ništa ne bi mogli govoriti i optužiti generala Roatu. Postrojbe 3. proleterske div. zauzele su Prozor nakon kratke dvodnevne borbe s divizijom "Murge". U drugom noćnom napadu zahvaljujući talijanskom pogrešnom taktičkom rasporedu, 3 partizanske brigade, sa 6 haubica uspjela je razbiti obranu od 16 tenkova, 36 topova i stotinjak teških strojnica. Uz velike žrtve, talijani su pobjegli, te je divizija "Murge" prestala funkcionirati kao divizija. Partizani su zarobili 12 tenkova, 36 topova, stotine automata, preko tisuću pušaka, te velike količine streljiva i hrane. U Prozoru kao trenutno najvažnije bojište talijani su držali samo 2.000 vojnika, a glavni zadatak im je bio čuvati 24 vagona streljiva i hrane dovoljno za 4 godine, sve to smješteno praktično na prvoj borbenoj liniji. Oko Prozora su izgradili nekoliko taktički pogrešno postavljenih bunkera i četiri reda bodljikave žice, što im je bila glavna obrana. Tenkove, topove i teške strojnice su smjestili uz samo mjesto, ili u njemu (umjesto da ih rasporede na uzvišenja sa dobrim pogledom ispred sebe, te posijeku raslinje), što je potpuno nerazumljiv taktički raspored i glavni razlog pogibije velikog broja talijana i zarobljavanja preživjelih. Dan kasnije osvojen je Ostrožac, a Rama je pala 20.2.1943. Prva proleterska brigada 1. proleterske divizije zauzela je Ivan Sedlo 18.2.1943. dok je ostatak divizije očistio sva protivnička uporišta između Ivan Sedla i Konjica. Jedini solidan kolni put vodio je kroz Konjic, te je planirano poslati transport Glavne bolnice kroz taj grad. Za to vrijeme dvije četničke birgade pod zapovjedništvom talijana, dobile su zadatak čišćenja terena sjeverno od Knina. Operacija je, prema planu, trebala trajati 25.2.-20.3.1943. kao čišćenje partizana, a očito je kako se u stvari radilo o čišćenju Hrvata po zahtjevu Talijana. U situaciji kad se Titova GOG zbog neuspjeha u prodor na sjever, našla pred uništenjem, talijanskog generala Roatu hvata panika, te on u želji da pomogne svome tajnom savezniku usmeno dijeli zapovijedi koje rezultiraju povlačenjem svih manjih uporišta od Širokog Brijega do Mostara, čime Dalmatinskim partizanima olakšava prolaz prema Bosni, kako bi pomogli glavnini partizanskih snaga. Kako četnici ne bi smetali partizanima u bijegu pozvali su i D. Mihailovića zapovjedivši mu da prikupi svoj "udarni četnički korpus" s oko 7.000 četnika, te ga okupi istočno od Neretve, dalje od rijeke, kako oni slučajno ne bi spriječili prijelaz partizana preko Neretve. Naravno, četnici su uvjereni kako oni upravo trebaju spriječiti proboj partizana, ali im je dan takav raspored kako to ne bi mogli učiniti. Nijemci 27.2.1943. napadaju na potezu Gornji Vakuf – Prozor, te odbacuju partizane. Pad Prozora znači zatvaranje odstupnice Glavnoj bolnici i smrt 4.000 ranjenika i tifusara. Kako bi otklonio tu opasnost Tito je poslao 1. i 2. (bez 2. dalmatinske brigade) proletersku diviziju u protuudar. Nakon toga slijedi treći pokušaj proboja preko Gornjega Vakufa prema sjeveru, gdje su od 2. do 5. 3. skupljene sve snage, napada 7 brigada, najveća moguća koncentracija komunističkih snaga. Drugi ožujka su Nijemci krenuli u konačni napad na partizanske položaje sjeverno od G. Vakufa, u Vilića Gumnu. Sveopći kontranapad partizana na gornjovakufskom bojištu započeo je 3.3.1943., a izvodilo ga je 9 brigada GOG-e. Borbe su se vodile do 5.3.1943. kad su Nijemci odbačeni na pola puta između Bugojna i G. Vakufa. Iako proboj nije uspio, sačuvan je put kroz Prozor, pa partizani ponovno pokušavaju proboj preko preko Konjica, dvije divizije prelaze Neretvu kod Jablanice, te od 6. do 15.3. napadaju Konjic s jedne i druge stane Neretve. Konjic brane slabe talijanske i hrvatske snage, ali u pomoć dolaze Nijemci, te tako
talijani nisu uspjeli izgubiti i ovaj položaj. Iako daleko nadmoćniji, partizani su odbijeni, vraćaju se i ponovno prelaze Neretvu kod Jablanice kako bi ojačali napade kod G. Vakufa. Kako bi digao borbeni moral i uvjerio vlastite borce kako nema drugog rješenja osim proboja prema sjeveru Tito nalaže rušenje svih mostova na Neretvi, pod opravdanjem zaštite od talijanskih napada s leđa, iako talijana tamo, u blizini bojišta, uopće nije bilo. Gornji Vakuf branili su dva bataljuna Nijemaca i jedan ustaški zdrug. Usprkos ogromnoj nadmoći, komunisti su bili odbijeni, te je došlo do pobune nekih brigada i bijega s položaja. Tako je propao i treći pokušaj prodora na sjever u njemačku zonu, te Tito shvaća kako je precijenio vlastitu moć i kako od uvlačenja Talijana u Bosnu nema ništa, pa traži način za spašavanje vlastite glave, te šalje delegaciju na pregovore s Nijemcima. Poraženi i razbijeni, partizani su prisiljeni povući se, a ostao im je jedini put preko Neretve i porušenog mosta. Tito zapovijeda izgradnju improviziranog mosta koji je prije par dana naložio srušiti. Zbog nemogućnosti prijenosa, morali su baciti sve teško naoružanje, čak i ono koje su zaplijenili od Talijana. S najvećim naporima jedinice koje su već dva puta prešle most dok su napadale Konjic i vratile se preko mosta, sada ponovno prelaze preko improviziranaga mosta. Prijelaz divizija traje od 6. do 9. ožujka, (dok istovremeno traju borbe za Konjic). Od potpunog uništenja spasili su ih Talijani koji su kod Prozora prepriječili put i nisu dopuštali Nijemcima dublje u svoju zonu. Nijemci su bili prisiljeni pregovarati s talijanskom komandom i dok su dobili dozvolu, partizani su bez napada prešli rijeku jer na drugoj strani nije bilo Talijana, niti ikakvih vojnih snaga. Talijanska blokada dviju najjačih njemačkih divizija na Balkanu, i njihov protest zbog pokreta 7.SS i 369. divizije, u područje koje se nalazilo u talijanskoj okupacijskoj zoni trajalo je 5 dana, dok nije utvrđen sporazuma, nakon čega je Nijemcima trebalo još 4 dana da se zaustavljene divizije okupe i pokrenu, tako da su ove najbolje njemačke postrojbe zakasnile na obračun s partizanima. Normalno, talijani su objašnjavali kako je ovo područje bogato boksitom, te ga oni zbog toga nisu željeli prepustiti nijemcima, kao da su u toku bitke mogli kopati rudu. Dok je trajala ova Talijanska blokada Njemaca, tri dana inproviziranim mostom prelazili su tri divizije i Tito, a za kraj su ostavljeni ranjenici sa sedmom divizijom koja ranjenike nije mogla dovoljno brzo prebaciti. Prebacila ih je 9. dalmatinska divizija koja je Neretvu trebala prijeći kod Kaldrme, a pošto su i tamo po Titovom naređenju srušeni mostovi morali su krenuti prema Jablanici. Prijenos ranjenika i tifusara trajao je od 9. do 15. 3. nakon čega su Talijani propustili Njemce. Nakon prelaska Neretve ranjenici prelaze planinu Prenj gdje ih većina umire od gladi i napora. Pri tom je i 7. Banijska brigada izgubila 50% vojnika, a 9. Dalmatinska 2 trećine. Poginulo je i 500 talijanskih zarobljenika prisiljenih nositi ranjenike. U daljnjem proboju stvorena je nova kolona od 4.000 novih ranjenika koji su opkoljeni u kanjonu Pive. Tada Tito donosi odluku o podjeli snaga, on sa ostacima 1. i 2. divizije kreće natrag prema Bosni dok ranjenici sa ostacima 7. i 3. divizije upućuje prema Sanđaku. Pošto prodor prema Sanđaku ne uspijeva Tito naređuje napuštanje ranjenika i povratak preostalih boraca u Bosnu. Nakon talijanske blokade njemačkih snaga kod Prozora Nijemci su počeli razmišljati dali je u pitanju talijanski kukavičluk, ili prikriveno pomaganje partizanima, na što su od ustaške obavještajne službe upozoravani još od 1941. Nakon ovog nijemci su konačno shvatili ono što su ustaški obavještajci znali gotovo 2 godine ranije.
Nakon neuspjelog uništenja partizana u operaciji "Weiss" njemački zapovjednik 'Jugoistoka' general von Leer odlučio je provesti operaciju 'Schwarz' koju mu je osobno odobrio sam Hitler 30. ožujka 1943. No, ovaj puta Nijemci su to odlučili napraviti sami uz minimalno angažiranje Talijana. Sve pripreme izvedene su u najstrožoj tajnosti o čemu talijani nisu smjeli ništa znati, a talijane su kod izvođenja uključili samo tamo gdje to nisu mogli izbjeći, pošto se izvodila u talijanskoj 'okupacijskoj zoni', tj., njihovog područja djelovanja. Za Tita je ova nova operacija bila potpuno iznenađenje pošto ni talijanski general Roata nije znao za nju, pa mu to nije mogao dojaviti, a i on sam je sa Njemcima sklopio primirje. Još dok su vođene borbe za Gornji Vakuf, na Brozovu inicijativu partizani su poslali delegaciju radi prekida borbe, nudeći zajedničku borbu protiv četnika i protiv savezničkoga iskrcavanja. (Prvi kontakt zbio se već koncem 1942. godine, radi zamjene ratnih zarobljenika, uz pomoć njemačkog inženjera i nacista Hansa Otta, poslijeratnog Titova suradnika u ustrojavanju OZN-e.) Nijemci žele iskoristiti ponudu, te kao potvrdu iskrenih namjera traže prekid partizanskih operacije u Slavoniji. Tito daje nalog da se jedinice prebace iz Slavonije u Bosnu preko Save. Nakon prelaka Neretve partizani razbijaju četnike koji su pod talijanskom komandom kao dobrovoljačka antikomunistička milicija. Prelaze preko Drine s namjerom da prodru u Srbiju, ali Broz zabranjuje napad na Foču i Čajniče jer su tamo njemačke jedinice s kojima je on u međuvremenu sklopio primirje. Zbog toga se okreće prema Kolašinu i Sandžaku kamo je mogao krenuti početkom godine, pošto mu na tome putu nije stajalo ništa osim slabih talijanskih postrojbi. Međutim u Kolašin dolaze Nijemci, koji odlučuju prekinuti dogovor sa komunistima, te pokreću novu tajno pripremljenu ofenzivu, te partizanske snage tjeraju na Durmitor i kanjon Pive. Ostatci 4. divizije s ranjenicima opkoljeni su i prijeti im uništenje, kao i rajnije nakon G. Vakufa. U Mratinju 3. lipnja, Tito odlučuje podjeliti vojsku. On sa 1. i 2. divizijom, elitnim jedinicama kreće u Bosnu, a 3. i 7. diviziji nalaže da s bolnicom (4000 ranjenika) idu u Sandžak. Od 9. dalmatinske diviziji preživjela je samo 3. dalmatinsku brigadu. Jednoj diviziji uspjelo je proći kroz rijetke redove neprijatelja, 8. lipnja prešli su preko Sutjeske, za njom i Vrhovni štab zahvaljujući otporu 2. dalamatinske brigade koja je na Barama uništena braneći bijeg Tita. Nakon toga Vrhovni komandant naređuje 3. i 7. diviziji da napuste ranjenike i bolnicu i pođu za njim, ali je za to bilo kasno, te je samo ostatcima 7. divizije uspjio proboj. U Bosni i u Hrvatskoj dočekale su ih potpuno sačuvane jedinice Bosanskoga štaba (4. i 5. divizija) i Hrvatskog štaba (6. i 8. divizija) koje su odbile poslušati naređenje VŠ o koncentraciji. Nakon godinu dana partizani su se nalazili na istome mjestu s kojega su krenuli u pohod na područje NDH polovicom 1942. Usput su izgubili dvije trećine vojske, ne računajući 50.000 do 80.000 civilnih izbjeglica koji se nakon dolaska do Livna više i ne spominju u nikakvim izvještajima. U okviru operacije "Schwarz" obavljeno je i razoružavanje preostalih Četnika u talijanskoj okupacijskoj zoni koji su svi bili legalizirani u Dobrovoljačku anti-komunističku miliciju (Milizia Volontaria Anti-Comunista – MVAC), koja se navodno borila protiv partizana, ali najčešće sa istim žarom kao i njihovi gospodari talijani. Operacija Schwarz je bila najveća operacija do tada i ujedno posljednja operacija takvih razmjera, sa 117.000 vojnika protiv samo 20.000 partizana, ali nije uspjela pošto su za vrijeme izvođenja talijani potpisali kapitulaciju, pa su nijemci morali na brzinu razoružavati talijane kako oni ne bi mogli u kompletu predati sve oružje i opremu partizanima.
Padom Italije svima u vladi NDH bilo je jasno kako Hitler gubi rat i od tog trenutka Pavelić je u interesu hrvatske države i hrvatskog naroda morao tajno načiniti "plan B", tj., plan kako prijeći na pobjedničku stranu. Umjesto toga on je i ono oružje koje su ustaše uspjeli zarobiti od talijana nakon kapitulacije većim dijelom predao svojim saveznicima nijemcima na njihov zahtjev. Sve svoje suradnike koji su samoinicijativno razmišljali o "planu B" uklanjao je i ubijao kao Vokića i Lorkovića. Iako su se nijemci tajno dogovarali sa partizanima njemu iza leđa on je uporno ostajao dosljedan u suradnji i poslušnosti. Nakon kapitulacije Italije opasnost od iskrcavanja amerikanaca u južni Jadran postala je realnija, te su Nijemci nakon nekog vremena ponovno prihvatili ponudu i sklopili tajni separatni sporazum o miru na području južnog Jadrana, znajući kako bi ustaše mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizanski boljševici na to neće pristati. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit, a to je u svojoj knjizi opisao Vladimir Dedijer. Ovaj sporazum praktično je bio izdaja hrvatskih interesa od strane nijemaca pa je Pavelić ovo mogao iskoristiti kao povod za tajnu izdaju nijemaca, no on o tome nije dozvolio ni razgovarati. Iako su se nijemci bojali izdaje ustaša, što je bilo u hrvatskom interesu, Paveliću to nikad nije palo na pamet, ne zbog toga što je im je bio vjeran, već zbog toga što je znao kako bi sukobom sa nijemcima ustaše praktično postali saveznici zapadnim silama, ali bi oni za prihvaćanje toga saveza tražili žrtve, pa bi Pavelić morao za početak žrtvovati samoga sebe, što je npr., predsjednik Finske i učinio. Kapitulacijom Italije talijanski fašisti su uspjeli zadati najveći udarac NDH tako što su većinu oružja predali partizanima. Oko 40.000 talijana zajedno sa dvije kompletne divizije prešle su na partizansku stranu, nakon čega je Tito počeo sa masovnom mobilizacijom po Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, čime su prvi puta postali ozbiljna vojna sila. Fašistima je od "saveznika" ustaša više odgovarala pobjeda "neprijatelja" partizana, koji su željeli obnovu Jugoslavije, vjerujući kako će u Jugoslaviji uvijek naći neke srbe spremne na trgovinu Hrvatskim teritorijem. Tome su pripomogli i mnogi obični talijanski niži zapovjednici i vojnici koji su uistinu simpatizirali komunizam, te su se predajom partizanima nadali kako potpomažu širenju komunizma i na Italiju. Najpogodnija situacija za promjenu savezništva bila je upravo nakon pada Italije pošto je tada još uvijek postojala mogućnost povlačenja vojske i prenošenja svih državnih institucija u Bosnu. Kad su britanci počeli zračnim putem naoružavati partizane to je vremenom postojalo sve teže, ali je bilo moguća i moralo se ući u sukob sa komunistima na čitavom području južnog jadrana, bez obzira na Nijemce i britanski odabir saveznika. Nakon što su Rusi koncem 1994. ušli u Beograd obranu srijemskog fronta i Zagreba trebalo je potpuno prepustiti nijemcima. Otpor u ravnici postao je nerealan, ali je u planinskom području bio moguć. Za uspješan napad u planinama napadač mora imati odnos snaga 1 : 6 do 1 : 10, što Tito nije imao ni nakon mobilizacije po Srbiji, a ni sa 405.000 Rusa, koji su ušli u Jugoslaviju do Beograda. Čak i tada Paveliću i Luburiću je bilo važnije boriti se protiv četnika nego se s njima pokušati dogovoriti o zajedničkom otporu komunistima. Isti takav, ako ne i tvrđi stav o suradnji imao je jednako priglupi vrhovni četnički zapovjednik Draža Mihailović. Nakon Ruskog ulaska u Jugoslaviju četnici iz Srbije i Crne Gore su se počeli povlačiti prema zapadu, te je u Lijevča polju, nedaleko Banja Luke došlo do sukoba. U bitci koja je odgovarala samo partizanima, a koja se zbila između 30.3. i 7.4. 1945. sukobili su se blizu 28.000 ustaša i 17.000 četnika, te su četnici potpuno poraženi, što je njihov najveći poraz u II svjetskom ratu. Uskoro nakon ove pobijede i ustaše su
se počele povlačiti ispred partizana, zajedno sa nijemcima, čime je partizanima ostavljen prazan prostor koji su osvajali bez većeg otpora, uz usputnu mobilizaciju svih koji mogu nositi oružje i likvidaciju svih potencijalnih protivnika. Prije povlačenja iz Zagreba Pavelić je naredio i posljednji neshvatljiv potez, mobilizaciju dječaka od 16 godina po Zagrebu i okolici, što bi se moglo shvatiti jedino kao odluka na borbu, iako to nije namjeravao. Ustaše su se kao i Srpski i Crnogorski četnici, te Albanski i Bugarski antikomunisti povlačili zahvaljujući britanskim obavještajnim glasinama o pregrupiranju i zajedničkoj borbi protiv komunizma, što su Britanci širili kao ratnu varku kako bi svojim saveznicima partizanima olakšali pobjedu. Na ovu ratnu varku nisu nasijeli jedino grčki antikomunisti, te je zahvaljujući tome, nakon nekoliko godina teških borbi, demokracija u Grčkoj spašena. Da je Pavelić preko naših iseljenika razvio obavještajnu mrežu u Londonu i Woshingtonu mogao je na vrijeme doznati za savezničke dogovore o vraćanju zarobljenika tamo gdje su ratovali, mogao je na vrijeme razlučiti ratnu varku od stvarnog obećanja. Da su ustaše kao i Grci zanemarili Nijemce, te da su se odlučno branili poput nekih manjih postrojbi u BIH, te da su za to pridobili i dio četnika, osobito crnogorskih koji su željeli samostalnu Crnu Goru, te albanske bjelogardejce u povlačenju, obrana protiv svježe mobiliziranih i neobučenih partizana bila bi moguća. Ali za ovakvo nešto trebalo se na vrijeme pripremiti, a ne samo slušati njemačke naredbe. Izabravši opciju povlačenja prema Bleiburgu Pavelić je odustao od Hrvatske države, nakon čega je Tito mogao bez otpora obnoviti Jugoslaviju, likvidiravši sve zarobljenike i opozicijski raspoložene civile koji bi se kasnije tome mogli suprotstaviti. Jedini ozbiljan otpor partizanima su pružili nijemci u obrani Rijeke, Istre i Trsta gdje je poginulo oko 20.000 partizana. Na ovo ratište Tito je planski poslao uglavnom dalmatinske partizanske brigade koje bi mu mogle smetati u komadanju Hrvatske, dok je jedinice sastavljene od bivših četnika planski slao u mjesta gdje je trebalo likvidirati hrvatsko antikomunistički raspoloženo stanovništvo. U Pavelićevoj vladi bilo je čak i masona, iako su masoni bili proganjani kao britanski agenti, a među njegovim vojnim zapovjednicima i državnim službenicima, bilo je ljevičara koji su kao takvi prepoznati tek nakon rata. Čak je i zapovjednik logora Jasenovac Ljubo Miloš, prije rata poznat kao SKOJ-evac iz Ljubuškog i Sombora, čitav rat djelovao kao Staljinov obavještajac. Najpouzdaniji Pavelićev izvršitelj bio je Max Luburić, zapovjednih svih logora kojeg je koristio i za uklanjanje svih dužnosnika spremnih na sukob sa Italijom. Pavelić je za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine napravio više grešaka i taktičke i strateške naravi. Prva strateška greška je bila iskreno prihvaćanje Talijanskih teritorijalnih zahtjeva u trenucima kad je NDH uspostavljena snagom Njemačkog oružja. Samo potpisivanje ugovora u trenutku kad je italija ušla u Dalmaciju s 250.000 nije se moglo izbjeći, ali je velika greška što se toga uporno i iskreno držao i nakon otvaranja istočnog fronta, kad se broj i snaga talijanske vojske drastično smanjila i nakon što su mu nijemci dostavili znatnu količinu oružja za borbu protiv četnika i partizana. Čak su sukob sa talijanima željeli i pojedini njemački zapovjednici kako bi zauzeli više prostora pod svoju kontrolu, ali to nisu mogli sami organizirati zbog Hitlerova savezništva sa Musolinijem. Zato su pojedini njemački zapovjednici (najčešće bivši Austrougarski časnici koji su u talijanima vidjeli prirodne austrijske neprijatelji) na rat sa talijanima poticali pojedine ustaške zapovjednike kako bi taj sukob iskoristili da sebe postave kao mirovne snage u tampon zoni. To bi im dobro došlo i zbog osobnih razloga, kako ne bi morali ići na puno opasnije istočno bojište. U slučaju sukoba Musolini bi Hitleru tužio ustaše za
sukobe, ali bi lokalni njemački zapovjednici mogli tvrditi suprotno, zbog toga što bi se ti sukobi dogodili izvan talijanske okupacijske zone, koju su oni samovoljno stalno proširivali. Ti lokalni njemački časnici koji su u talijanima vidjeli prirodne neprijatelje u suštini su bili jedini prirodni saveznici NDH, pošto su talijani bili najveći prirodni neprijatelji NDH, iako su formalno bili saveznici. Pavelić se sporazuma sa Musolinijem držao do same objave talijanske kapitulacije, umjesto da ga pokuša izigrati kad je ojačao, a ovu grešku je napravio iz karijerističkih razloga, pošto se bojao kako bi ga nijemci mogli zamijeniti nekim drugim, ako izgubi Musolinijevu podršku. Od prvog trenutka u Musoliniju je vidio sigurnog zaštitnika vlastite karijere, te je sve činio kako bi zadržao njegovu podršku, uključujući smjenu pojedinih vojnih zapovjednika i postavljanje drugih po talijanskim prijedlozima. Ova prva Pavelićeva strateška greška rezultirala je, odmah po objavi "Rimskih ugovora" kojima je veći dio Dalmacije prepušten Italiji, odvajanjem većeg dijela hrvatske inteligencije i primorskog stanovništva od NDH. Nezadovoljstvo hrvatskog stanovništva "Rimskim ugovorima" odmah su iskoristili komunisti koji su iz Crne Gore i Srbije ubacili prve partizanske odrede na teritorij NDH, a to nezadovoljstvo Pavelić nije znao politički ublažiti. Druga strateška greška je progon Srba, umjesto da ih masovno mobilizira i drži u vojarnama daleko od zone sukoba, naoružane makar radnim alatom za gradnju cesta, ne zato da bi se borili već zato da bi spriječio njihovu mobilizaciju od strane Četnika i Partizana. Dolaskom na vlast Pavelićevi povjerljivi ljudi su odmah počeli otpuštati Srbe sa mnogih funkcija, preko 100.000 ih je protjerano u Srbiju,a mnogi su pobjegli u šume, umjesto da ih nastoje pridobiti za novu vlast. Pametni političari znaju kako treba kupovati neprijatelje, a ne prijatelje, ali je Pavelić ovo primjenjivao jedino prema talijanima i njemcima, dok se prema neprijateljskom srpskom stanovništvu ponašao upravo suprotno. Umjesto tog Pavelić je kupovao svoje sitne simpatizere tako što im je dopustio grabež oko Srpskih i Židovskih kuća i stanova po Zagrebu. Prema srbima koje su Talijani naoružavali morao je voditi što pomirljiviju politiku dopuštajući im zaštitu vlastitih srpskih sela pod uvjetom da ne ulaze u Hrvatska sela, te zajedničku borbu protiv komunista, koje su talijani također naoružavali, kako bi stvarali nered. Umjesto njega ovo su shvatili pojedini župani koji su se na svoju ruku dogovarali sa lokalnim četnicima, zahvaljujući čemu su već 1942. borbe sa četnicima znatno smanjile. Sve ovo Pavelića nije puno zanimalo, te se defetistički prepuštao volji Hitlera i Musolinija koji su se već 1942. dogovorili čitavu Dalmaciju i BiH prepustiti Talijanima i Četnicima, čime je praktično Hrvatski narod prepustio četnicima koji su se pripremili osvojiti Sarajevo, nakon čega bi etnički očistili sve teritorije zanimljive Italiji i Srbiji. Do ovog nije došlo zahvaljujući pojedincima koji su nabavili oružje i uniforme za Francetičevu "crnu legiju". Treća strateška greška je to što je najnemotiviranije vojnike koncentrirao u domobranima, najbolje izdvojio u Ustaše, s tim što je 3.000 najboljih poslao na istočnu frontu, umjesto da tamo pošalje prosječne i po kazni. Nijemci su na istočnu frontu često slali vojnike po kazni, a i mnoge druge vojske u ratu na najgore ratište šalju one kojih se žele riješiti. Ustaše kao dragovoljce je trebalo nakon osnovne obuke unaprijediti za jedan, ili dva čina, te prerasporediti u domobrane kao zapovjednike, snajperiste, ili izviđače diverzante. Na taj način bi se spriječile samovoljne likvidacije što su radili pojedine ustaše, ali i bježanje domobrana u partizane. Zbog podjele vojske na ustaše i domobrane, mnoge domobranske postrojbe su, po zahtjevu talijana preuzeli časnici projugoslovenske orijentacije koji su kasnije počinili mnoge sabotaže u obrani. Prelasci domobrana u partizane već 1992. postajali su sve češći, kao i gubitci oružja i teritorija koji se odnosom snaga nikako ne mogu objasniti, osim kao namjerna taktička sabotaža. Kako bi ojačao
moral morao je zapovjediti mobilizaciju sinova svih ministara i državnih dužnosnika u borbene jedinice, a oni koji svoje sinove pokušaju izvući iz vojske trebao je ukloniti iz vlasti. Na taj bi način spriječio masovnu pojavu izbjegavanja vojne službe za sve bogatije koji su novcem kupovali demobilizaciju. Umjesto svega toga on je nijemcima pomagao u mobilizaciji Hrvata u razne "Vražje divizije","Hanđar divizije" i slične postrojbe njemačke vojske gdje su nijemci zapovijedali, a Hrvati (katolici i muslimani) su bili obično meso koje su nijemci nemilosrdno gurali u najopasnije borbe. Četvrta Pavelićeva greška je što nije bio dovoljno svjestan činjenice da bez oružja i obučene vojske ne može stvoriti ozbiljnu državu, pa je zato morao u prvom trenutku voditi što pomirljiviju politiku prema Srbima koje su Talijani naoružavali, a partizanima je trebao stalno nuditi aboliciju ako pređu u domobrane. Istovremeno je trebao tajno nabavljati oružje. To od Talijana nije mogao, pošto su oni, iako formalni saveznici bili strateški neprijatelji, a ni od Nijemaca koji nisu imali osobito povjerenje u njega. Ali je mogao oružje kupovati od Švicarske, Španjolske, Danske, ili Nizozemske uz pomoć mita, te ga prevoziti preko granica također pomoću mita, na što čak ni gestapovci nisu bili imuni. Novac za to mogao je pribaviti prodajom državne, ili zbog raznih razloga zaplijenjene imovine. Normalno, pri tome je trebalo kršiti mnoge Njemačke odluke, ali to sve obavještajne službe u ratu čine. Upravo u razvoju obavještajnih službi i tajne logističke mreže koja bi znala i mogla razbiti probleme naoružavanja nije uspio naći sposobne suradnike za uvoz, ili za organizaciju djelomične vlastite proizvodnje. Kad je Italija kapitulirala on to nije na vrijeme predvidio, te nije na vrijeme krenuo u nasilno preuzimanje talijanskog oružja i teritorija što su iskoristili partizani koji su se tek tada od bande šumskih i planinskih razbojnika pretvorili u ozbiljnu vojsku. Ono što su ustaše i uspjele zarobiti, po njemačkom nalogu, Pavelić je dobrim dijelom vratio nijemcima, što nikako nije smio u trenucima kad je bilo očito kako Nijemci gube rat. Da je znao predvidjeti što će se dogoditi sa talijanskim trupama mogao je i on u partizane i četnike preobučene povjerljive postrojbe poslati na teritorij pod talijanskom okupacijom sa zadatkom zaplijene oružja i preuzimanja čitave Jadranske obale. Partizani su to uspjeli iako nisu, kao ni Pavelić, imali svoje tvornice oružja i streljiva, ali su znali i sa neprijateljima sklapati tajne separatne sporazume kad god im je to odgovaralo. Čak i na samom kraju rata pri povlačenju Nijemci su radije uništavali oružje i streljivo, umjesto da ga ostave svojim "saveznicima" ustašama i domobranima, bojeći se kako bi oni mogli protjerati partizane sa obale i otoka, te pozvati Saveznike na iskrcavanje. I do ovog oružja se djelomično moglo doći pošto su i mnogi njemački zapovjednicu u trenucima povlačenja postali defetisti i skloni korupciji, kako bi si osigurali sredstva za osiguranje osobne sigurnosti. Peta i najveća strateška greška je povlačenje prema Bleiburgu koncem rata. Da se s vojskom od oko 160.000 vojnika (koje je u većini mobilizirao tek kad je svakom postalo jasno kako gubi rat) i 300.000 civila, te oružjem i hranom koja mu je preostala povukao u BiH i Dalmaciju, te da je primjenom gerilske taktike izdržao samo nekoliko mjeseci kad su se Amerikanci počeli svađati s Rusima dogodila bi se podjela iz Moskve i Jalte «fifti/fifti», bez obzira na interes Londona. (U domovinskom ratu nekoliko tisuća vrlo loše naoružanih Vukovaraca tri mjeseca je držalo Vukovar braneći se od protivnika koji su po borbenoj moći bili mnogo jači nego partizani 1945. ) Žrtava bi bilo daleko manje nego na Bleiburgu i križnim putovima, samo da je u vrhu vlasti bilo morala. A čitavo to vrijeme mogao je tajno pozivati saveznike da se iskrcaju na otocima i obali. Time bi usput spriječio i dobavu ratnog materijala partizanima. Ovakvim postupcima znatno bi ojačao plan za koji se zalagao američki general
Patton koji je predlagao obračun sa Rusima kako bi se suzbio komunizam koji je za njega bio isto, ako ne i veće zlo od nacizma i fašizma. Zahvaljujući sumnjivoj automobilskoj nesreći u kojoj je jedan američki vojni kamion, na praznoj cesti kod Monheima 21. prosinca 1945. udario Patonov auto, baš u njegovu stranu, (pri čemu njegov vozač i načelnik njegovog stožera general Hap Gay nisu ni ozlijeđeni ) čime su definitivno pobijedili britanski stratezi koji se nisu željeli sukobiti sa Rusima. Sveukupno, kad se sve ove taktičke i strateške greške zbroje moguće je zaključiti kako Pavelić uopće nije shvaćao protiv koga se bori, iako je znao kako talijani naoružavaju četnike i partizani, te se uporno borio samo protiv četnika i partizana, koji su u suštini bili oruđe u talijanskim rukama. Tukao se sa talijanskim rukama, četnicima i partizanima, ali se nikad nije ni usudio zamahnuti prema glavi. Već u srpnju 1941. od ustaškog redarstva i obavještajaca dobio je podatke o talijanskom naoružavanju četnika, te se potužio Nijemcima da Talijani naoružavaju četnike, a u rujnu im je dojavio kako naoružavaju i partizane. Pošto su nijemci odbili posredovati, (vjerojatno misleći kako Pavelić izmišlja, želeći njih sukobiti sa talijanima) poslao je ministra Milu Budaka za poslanika u Berlin, da izbori njemačku pomoć, ali Nijemci nisu htjeli ugrožavati savezništvo s Rimom. Već tada bilo je jasno kako je savezništvo sa Italijom lažno savezništvo, ali Pavelić za taj problem nije uspio ni idejno, a ni praktično pronaći riješenje, te se do pada Italije pridržavao savezništva, bojeći se sukoba sa talijanima i uklanjajući sve koji su u taj sukob bili spremni krenuti, a to su u pravilu bili oni koji su u početku najviše vjerovali u njegove sposobnosti vođe, te su bez prigovora izvršavali sve njegove naloge. Da je Pavelić imao više hrabrosti, te da je više mislio na nepotrebne žrtve koje je izazvao rat sa četnicima i partizanima mogao je igrati prljavo. Mogao je pristupiti taktičkom rješenju, tj., povjerljiva male postrojbe obučene poput partizana, ili četnika, slati u napade na talijane, kako bi oni odustali od njihovog naoružavanja. Ako se to nije usudio mogao je strateški "okrenuti pilu naopako", te prihvatiti talijanske zahtjeve za carinskom i monetarnom unijom, uz uvjet da se talijanska vojska rasporedi na granicu prema Mađarskoj i Nedićevoj Srbiji, te da talijanska žandarmerija čuva red i mir u većinski talijanskim i srpskim mjestima, ali da hrvatsko redarstvo čuva red u svim mjestima sa hrvatskom većinom od Trsta do Boke Kotorske i Zemuna. Talijani bi ovo prihvatili, ali nijemci ne bi, te bi se njima moglo ponuditi čuvanja željezničkih pruga prema Grčkoj i Jadranu. Dijeljenjem ovlasti na istom prostoru izazivalo bi tihe sukobe između nijemaca i talijana, ali talijani ne bi imali interes za naoružavanje četnika i partizana, nakon čega bi oni u roku od 6 mjeseci nestali zbog nedostatka streljiva i hrane. Nakon toga ustaše i domobrani bi samo trebali u policijskim uniformama čekati pogodan trenutak za obračun sa talijanima, te se polagano naoružavati. Ovo se moglo napraviti čak i početkom 1993. kad je svima postalo jasno kako zapad dobiva rat. Na sve ove strateške greške osim osobnog karijerizma, Pavelića su navodili Britanski agenti, masoni iz najbližeg okruženja. Pri kraju rata u listopadu 1944. na sastanku u Moskvi W. Cherchil, Anthoni Robert Eden i J. Staljin su dogovorili podjelu interesa na području Jugoslavije u odnosu pola/pola, što je potvrđeno u veljači 1945. na Jalti, ali je Cherchil sve učinio kako bi taj dogovor sabotirao. Najprije je pokušao Rosvelta uvjeriti kako se savezničke snage trebaju iskrcati na području Balkana, čime bi saveznici osigurali vlast četnicima i kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu na čitavom području Jugoslavije. Pošto Rosvelt na to nije pristao Cherchil je već u zimi 1943. odlučio sve karte staviti na svog rezervnog igrača, Tita s kojim je dogovoreno održanje Jugoslavije, bez obzira što je Staljin bio sklon samostalnosti
Hrvatskih komunista. Dio pomoći koju je dobivao od SAD-a Churchill je odmah zračnim putem preusmjeravao Titovim partizanima, čime su oni od bande pljačkaša leševa postepeno postajali sve snažnija vojska, najprije zahvaljujući talijanskom oružju, a nakon kapitulacije Italije zahvaljujući zračnoj dostavi Britanskog oružja i streljiva. Zahvaljujući Titovoj spremnosti za ovakve britanske strateške igre na teritoriju Jugoslavije ubijeno je oko 1.000.000 ljudi (duplo više nego Amerikanaca i Britanaca zajedno u cijelom II svjetskom ratu), dok je Nijemaca i Talijana poginulo tek oko 30.000 u borbi (nakon rata većina zarobljenika je također pobijena), što znači da je na jednog okupatorskog vojnika poginulo oko 3.000 Jugoslavena, najviše Hrvata (katolika i muslimana), pošto su se većinom borbe vodile na teritoriju NDH koji je postao najviše razoren prostor Europe nakon Njemačke i Staljingrada. Nakon dogovora iz Jalte, Britanska pomoć komunističkim partizanima je povećana pa je pojačana i njihova sposobnost sabotaže dogovora iz Moskve i Jalte. Churchill je Titu dao u zadatak očuvanje Jugoslavije bez obzira na cijenu. Kako bi izvršio taj zadatak, koji mu je i osobno odgovarao, Tito je čak i sa Nijemcima (koji nisu bili skloni razmišljanju o dugoročnim planovima) sklopio tajni separatni sporazum o miru na području južnog Jadrana, a Nijemci su (na svoju žalost pošto su ih partizani nakon kasnijeg zarobljavanja sve pobili, što Amerikanci ne bi učinili) na to pristali, znajući kako bi ustaše mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizani na to neće pristati. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit. Čim je Jugoslavenska kraljevska vlada doznala za britanske tajne planove, kralj Petar je tajno odletio u Dubrovnik gdje se trebao spojiti s četničkim postrojbama. Četnici su krenuli prema Dubrovniku, pri čemu su razbili partizansku jedinicu koja ih je u tom pokušala spriječiti. Tada su se ispred Dubrovnika iskrcali Britanski komandosi koji su u Mačkovu klancu ušli u sukob s četnicima kako bi spriječili njihov prodor do Dubrovnika i spajanje s Jugoslavenskom Kraljevskom vladom koja samostalno, bez vojne pomoći saveznika, po njihovoj obavještajnoj procjenom, više nije mogla obnoviti čitavu Jugoslaviju. Kako su četnici bili jači Britanci su preko svojih masonskih prijatelja iz Pavelićeva okruženja uspjeli dobiti pomoć jedne ustaške postrojbe koja je razbila četnike. (Pripadnici ove ustaške postrojbe kasnije su svi poginuli, ili « nestali», kako ne bi mogli svjedočiti o ovome, a «nestali» su čak i partizani koji su sudjelovali u ovim borbama. Preživjeli su jedino neki četnici koji su se o tome usudili pričali samo rijetkim pojedincima.) Nakon ovog neuspjelog kraljevskog pokušaja povratka u Jugoslaviju, a kako bi Titu olakšali posao i spriječili stvaranje oružanog antikomunističkog pokreta otpora, Britanci su preko svojih agenata među četnicima naveli četnike na masovni prelazak u partizane, a preko agenata u vladi NDH, Bjelogardijaca i ostalih antikomunističkih i antijugoslavenskih vojski naveli su pripadnike ovih formacija (ukupno oko 300.000 vojnika) na povlačenje prema Austriji, obećavši im reorganizaciju i povratak na vlast čim se steknu uvjeti za obračun s komunizmom. Kad su došli do Bleiburga Britanska vojska je, uobičajeno kao svoju ratnu varku prekršila tajna obećanja, te pristigle vojnike razoružala i vratila Titovim partizanima gdje su likvidirani zajedno s nekoliko stotina tisuća antikomunistički nastrojenih Hrvatskih civila. Hrvati su znali što ih čeka od partizanske, nakon ulaska 1944. Rusa u Srbiju većinom Srpske masovno mobilizirane vojske, te su se u velikom broju počeli povlačiti sa poraženim vojskama prema Austriji. I oni koji su ostali u Zagrebu pobjednike su dočekali sa zebnjom čekajući najgore, što se uskoro i počelo zbivati. U Zagrebu kao i širom Hrvatske i BIH počeli su masovni pokolji Hrvata. Mnogim hrvatskim partizanima nije bilo jasno zašto Zagreb pobjednike nije dočekao ovacijama kao osloboditelje, već mlako kao okupatore. Zadojeni tijekom rata komunističkom ideologijom nisu mogli shvatiti da su oni samo sluge Srpskih i Ruskih interesa, a ne oslobodioci vlastitog naroda. Mnogi među njima, čak i koji nisu bili članovi partije
već obični borci, bili su naredbodavci likvidacija, a Srbi najčešći izvršioci. U Austriji Britanci su izručivši poražene vojske komunistima, za svaki slučaj, vođe ovih pokreta i vlada, poput Pavelića, sačuvali kako bi ih se moglo upotrijebiti ako Tito izmakne kontroli, a Titu su u vladu ugurali Hrvata Šubašića kako bi bar dio umjerenih Hrvata prihvatio Titovu vladu. Nisu izručili jedino većinu četnika koje su sačuvali za rezervnog igrača Kralja Petra, ako moć Tita oslabi, a moć monarhista ojača. Kako bi osigurao vlast nad Srbima Tito je već na sastanku kod Drvara odobrio masovni pokolj Hrvata, čime je osigurao njihovu masovnu podršku, te je krenuo u jačanje svoje osobne moći tako što je dio oružja dobivenog od Staljina, nakon likvidacije Hrvatske vojske kod Bleiburga, preusmjerio komunistima u Albaniju i Grčku. U Albaniji su komunisti uspjeli osvojiti vlast, ali je otpor komunistima u Grčkoj bio previše jak, te je došlo do teškog građanskog rata. Kad su par godina kasnije Amerikanci od Rusa tražili poštivanje dogovora iz Jalte, te prestanak Titovog oružanog miješanja u Grčku, Staljin je to prihvatio, ali se Tito suprotstavio Staljinu koji ga je pokušao srušiti takozvanom rezolucijom Informbiroa. Tito je vjerovao u svoju snagu očekujući pomoć komunista Albanije, Bugarske i Grčke, ali su se svi oni opredijelili za Staljina. Tada su Britanci sve učinili kako bi ga održali na vlasti, uključujući ogromne nepovratne kredite u hrani, opremi i oružju, na što su nagovorili i Amerikance, uvjerivši ih kako je i Tito bolji nego Staljin, iako su vrlo dobro znali kako Titova represija nije ništa manja od Staljinove. (U Beogradskoj skupštini 1951. godine Aleksandar Leka Ranković, šef svih obavještajno terorističkih organizacija je podnio izvještaj kako je od 1945. do 1951. kroz logore prošlo 3.777.776 zatvorenika, a 568.000 narodnih neprijatelja je ubijeno. Da je brojio umrle od gladi i bolesti izazvanih represijom broj ubijenih bio bi daleko veći.) Za vrijeme Titovog života Jugoslavija je dobila oko 120 milijardi dolara ovakve nepovratne pomoći koju je on kasnije obilato dalje dijelio svojim nesvrstanim prijateljima, bivšim Britanskim kolonijama koje je on okupio u tzv. nesvrstanu organizaciju. To je učinio po nalogu Britanaca koji su preko njega ustvari financirali probritanske političare u svojim bivšim kolonijama. Iako se Tito vrlo brzo odupro i utjecaju Britanaca, te izgradio sustav osobne diktature, Britanci su mu nastavili pomagati pošto je osiguravao njihovu glavnu geostratešku investiciju na Balkanu, a to je Jugoslavija. Velikim darovima, preko Tita sačuvali su djelomični nadzor i nad svojim bivšim kolonijama tako što su preko njega prikriveno upravljali pokretom nesvrstanih koji je imao ulogu spriječiti potpadanje ovih država pod utjecaj SAD-a, ili SSSR-a. Više im je odgovaralo da njihove bivše kolonije budu formalno samostalne, nego da uđu u sferu utjecaja bilo koje nove velike sile. Sve to je Tito obilato koristio za organiziranje terorističkih komunističkih pobuna širom svijeta preko pojedinaca koji su vojnu i obavještajnu obuku prolazili na teritoriju Jugoslaviju, gdje su redovito dolazili na odmor kad su se trebali skloniti od potrage zapadnih službi.
Dr. Tuđman je kao povjesničar i sudionik događaja, bio svjestan dobrog dijela ovih međunarodnih odnosa, te je nastojao što više igrati na Njemačku kartu, ali je to radio vrlo pažljivo, kako se ne bi previše zamjerio britancima i francuzima, (iako nikad nije u potpunosti shvatio prirodu odnosa Tita i Manolića prema Britancima). Zahvaljujući tome 15.1.1991. EU priznaje Hrvatsku na osnovu mišljenja Arbitražne komisije tzv. Badinterove komisije.
Vidjevši kako se Jugoslavija ipak raspala predsjednik SIV-a Ante Marković već je koncem dvanaestog mjeseca 1991. godine podnio ostavku, čim je dobio informacije kako će Hrvatska ipak biti priznata. Ovaj ekonomist, Hrvat po rođenju, a Jugoslaven po opredjeljenju pokušavao je spasiti Jugoslaviju po svaku cijenu, uz pomoć Britanskog i Američkog kapitala, njihovih savjeta i agenata, te najokorjelijih udbaša provokatora spremnih na najprljavije igre. Pošto je imao vlast samo nad gospodarskim ministarstvima svojim zakonom o privatizaciji pokušavao je napraviti ekonomske reforme tako što je poduzeća praktično poklanjao trenutnim direktorima. Kupovina bez novca je njegov plan kako promijeniti sustav, a da svi bivši komunisti preko noći postanu kapitalisti i tako zadrže vlast. Za protivnike je imao i novoizabrane vlade po republikama koje su nastojale privatizaciju staviti pod svoju kontrolu, a i Velikosrbi su u njemu vidjeli neprijatelja. Starim okorjelim komunistima nije se sviđao ni njegov plan privatizacije. Da je na vrijeme shvatio kako narodi imaju pravo na samoopredjeljenje mogao je spriječiti rat. Dovoljno bi bilo da je krenuo u masovnu vaučersku privatizaciju, te bi to bila glavna vijest na novinskim stranicama i nitko ne bi obraćao pažnju na sitne međunacionalne incidente po nekim selima. Svi bi, uključujući oficire JNA gledali kako se domoći kvalitetnih dionica, te Britanski agenti i strateški planeri, kao i UDBA-ini medijski potpirivači rata ne bi imali prostora za svoj rad. Zbog loših procjena i pogrešnih ciljeva izgubio je državu i moć, a stotine tisuća ljudi su poginule, izranjavane i protjerane. Mentalno rastrojeni general Ađić, koji je izgubio sposobnost shvaćanja vremena u kojem se nalazi, ljut na Europsku Uniju početkom siječnja 1992. poslao je dva MIG-a sa zapovijedi za rušenje helikoptera EZ, pri čemu su poginula četiri Talijana i jedan Francuz iz promatračke misije EZ-a. Savezni sekretar za narodnu obranu u Vladi SFRJ general Veljko Kadijević odmah je javno izjavio da će pokrenuti istragu, ali ga je načelnik generalštaba general Ađić prisilio na ostavku. Dana 17. 1. 1992. predsjednik dr. Franjo Tuđman primio je u prvi diplomatski službeni posjet neovisnoj Republici Hrvatskoj predsjednika Republike Italije Francesca Cossigua, a 9. 3. 1992. u Bruxellesu je sudjelovao u radu Mirovne konferencije o SFRJ. Dana 5. 2. 1992. miniran je most za BiH preko Save kod Šamca, a uskoro i ostali. Dana 20. veljače 1992. predsjednik HSLS-a Dražen Budiša podnio je ostavku u Vladi nacionalnog jedinstva, istoga dana kada je američki Helsinki Watch iznio tvrdnje o kršenju ljudskih i ratnih prava ne samo sa srpske, već i s hrvatske strane. Predsjednik Tuđman je 24. lipnja raspisao izbore za Zastupnički dom Sabora, a Vlada istoga dana izbore za predsjednika Republike. To je navelo dr. Tomca da dva dana kasnije napusti potpredsjedničko mjesto, držeći kako je nespojivo da kao član SDP-a bude u Vladi dok traju međustranačke borbe. Početkom ožujka 1992. formirana je IV. bojna 106. brigade u kojoj sam dobio novo zaduženje, tj., postao sam vojni obavještajac. Nikakvo iskustvo u tome nisam imao, nisam dobio čak ni nikakve posebne upute ili obuku, ali sam vrlo brzo, na osnovu osobnog zapažanja uočio kako se iz minimuma podataka može izvući maksimum informacija. Formirao sam izviđačko odjeljenje koje je obilazilo teren, osmatralo protivnika i povremeno pravilo manje diverzije. Crtao sam na zemljovidima naše i njihove položaje i dva puta dnevno izvještavao Zapovjedništvo o svim pokretima na neprijateljskim položajima. U večernjim satima 3. ožujka 1992. ispred kafića Kiwi u Osijeku ubijen je Mate Šabić zvani Šaban, zapovjednik jednog odreda posebne pričuvne policije zvanog «Šabanova satnija» od
oko 40 - 45 ljudi iz osječkoga naselja Jug II. Tridesetak metara ispred kafića postojao je kontrolni policijski punkt, ali su policajci povučeni s njega pola sata prije ubojstva. U tom su trenutku Šabanovi dečki držali jedan punkt na Osječkoj obilaznici između Juga II. i Poljoprivredno-tehnološkog fakulteta. Istog trenutka kada su saznali za Šabanovu likvidaciju povukli su se s položaja i okupili u svom Zapovjedništvu. Budući da je njegova satnija tada bila u sastavu iste bojne u kojoj sam bio i ja, sa zapovjednikom bojne sam se dogovorio da okupim svoje izviđače i s njima preuzmem položaj koji su držali Šabanovi dečki dok se situacija ne sredi. Na brzinu sam obišao nekoliko gostionica dok nisam skupio izviđače. Već sam u prvoj gostionici čuo priču kako se Šaban nešto prije posvađao s Glavašem zbog toga što je sa svojom jedinicom prešao iz HDZ-a u Savkin HNS, te oko nekakvih stanova i kuća koje je po izuzetno niskoj cijeni, navodno, kupovao za Novalića, te kako je vjerojatno zbog toga ubijen. Potpuno istu priču čuo sam i u nekoliko idućih gostionica i kafića koje sam obišao. Stekao sam utisak kako je priča unaprijed pripremljena s namjerom da pozornost i eventualnu osvetu Šabanovih ljudi usmjeri prema Glavašu. Idućih sam dana čuo kako se Glavaš sastao sa Šabanovim ocem i uvjerio ga kako s tim nema ništa, te je ovaj Šabanove dečke smirio i zabranio im osvetničke poteze prema Glavašu. Na dan Šabanove sahrane, po zapovjedi njegovog poznanika Arkana na Osijek nije pala ni jedna granata. Poznavali su se iz Njemačke gdje su obojica bili dobro poznati u tamošnjim kriminalnim krugovima, a u Jugoslaviju su se obojica bez problema slobodno vraćali. Priča o sukobu Glavaša i Šabana prostrujala je Osijekom petnaestak dana prije Šabanove likvidacije. Priča je rezultat združene akcije istaknutih pojedinaca iz SZUP-a, SIS-a i MUP-a. Ova akcija počela je tako što je bivši udbaš Josip Perković, kao šef SIS-a uspio steći Glavaševo povjerenje, te ga uvjeriti kako Šaban planira atentat na njega, nakon čega se Glavaševo osiguranje pripremilo za obranu od Šabana. Istovremeno su Manolić i Vekić uvjerili Šabana i njegove ljude kako Glavaš sprema atentat na Šabana, te su se i oni pripremili za obranu od Glavaševih ljudi. Time je sve za uklanjanje neugodnog svjedoka Šabana bilo spremno, uz vrlo vjerojatno uklanjanje i drugog protivnika Glavaša koji je trebao poslužiti kao žrtveni jarac. Izvršitelji atentata na Šabana, iz jednog drugog odreda posebne pričuvne policije, kao nezgodni svjedoci, nakon nekoga vremena su i sami likvidirani, dvojica u Osijeku 1992., njihov zapovjednik 1993., na Jadranu, a njegov zamjenik tek 2003., godine nakon više neuspjelih pokušaja atentata. Zapovjednik ove postrojbe pričuvne policije bio je u zavadi sa Šabanom oko kontrole poker automata. Obećan mu je monopol na tržištu postavljanja ovih aparata u gostionice, što je on spremno prihvatio. Mate Šabić Šaban bio je poznat kao jedan od važnijih šefova osječkog podzemlja. Odležao je nekoliko godina u zatvoru i svi pripadnici osječkog kriminalnog miljea su ga cijenili i pomalo ga se plašili. U sastav posebne (Manolićeve) pričuvne policije ušao je kada je u Osijek stigla druga pošiljka oružja. Prvu je pošiljku oružja iz desetoga mjeseca 1990. preuzeo Branimir Glavaš, a ono je podijeljeno uglavnom preko HDZ-a, HSP-a i pojedinaca iz drugih stranaka. Drugu pošiljku oružja preuzeo je MUP, a raspodjelom je u Osijeku upravljao Ivan Vekić. Vekić je to oružje u znatnom postotku rasporedio osobama kriminalne prošlosti, te ih uveo u sastav posebne pričuvne policije, nakon čega su oni i sami počeli nabavljati i švercati oružjem, te tako širiti brojnost svojih jedinica. Te posebne pričuvne jedinice policije, veličine od 20 do 60 vojnika, kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina, u početku su trebale poslužiti kao dokaz kako je Hrvatska policija puna kriminalaca, te poslužiti kao jedno od opravdanja za vojni udar. Manolić je zapovjednicima tih samostalnih odreda dao vrlo visoke činove satnika, bojnika, ili pukovnika,
te im je na tajnim sastancima davao «specijalne» usmene zapovjedi, kao što je rušenje partizanskih spomenika, dizanje automobila u zrak pojedinim Srbima i slično. Te akcije su trebale poslužiti kao znatno jači povod za navođenje JNA na vojni udar. Dolaskom otvorenog rata pojedini samostalni odredi ove postrojbe su bili pridodani nekoj brigadi ili operativnoj zoni, a samo ponekad su dobivali zapovjedi od Manolića, Tusa, Vekića, ili nekog njima direktno potčinjenog. Specijalne zapovjedi najčešće su izvršavali izvan vlastitog mjesta stanovanja. Osiječani su išli u druga mjesta, a u Osijek su dolazili neki sa zagorskim naglaskom. Logistički su, u početku, bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja nisu ni znali kako ove postrojbe pripadaju policiji. Većina pripadnika ovih posebnih jedinica imala je iskustva u sukobu sa zakonom, a slijedeći upute često su se znali hvaliti kako su oni Šuškovi ljudi. Uloga ovih postrojbi bila je, u početku incidentima izazvati JNA na vojni udar, a nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske. Ove uloge većina njenih pripadnika i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali kako rade za dobrobit Hrvatske. Nakon međunarodnog priznanjem Hrvatske postali su smetnja Manoliću te ih se nastojao riješiti prebacujući ih u postrojbe HV-a. Pojedini odredi su već početkom srpnja bili prebačeni u sastav ZNG-a, da bi koncem veljače 1992. godine većina samostalnih odreda bila prebačena u sastav vojske, a zapovjednici su često "čudno" izginuli. Postrojba posebne pričuvne policije potpuno je ukinuta je tek 1994. nakon izbacivanja Manolića iz HDZ-a, ali su se pojedinci iz ove postrojbe tajno i dalje sastajali s Manolićem, ili nekom njegovim pouzdanikom. Još nakon pokolja u Borovu Selu 1991. godine čuo sam kako je Manolić Šabanu dodijelio čin pukovnika i odobrio mu pretrage oružja po stanovima. Svi mi koji smo toga trenutka bili u sastavu pričuvne policije ili ZNG-a imali smo na svojim iskaznicama navedeno pravo ulaska u stanove i kuće bez naloga, ali se to nismo usudili koristiti. Nakon što je Šaban to pravo počeo koristiti i ništa mu se nije dogodilo, jednako su počeli postupati i zapovjednici svih ostalih nižih postrojba u Osijeku. U to je vrijeme Vekić izdao nalog za puštanje svih zatvorenika iz zatvora koji su bili voljni priključiti se obrani Hrvatske. Većina se priključila postojećim jedinicama, neki su ubrzo pobjegli u inozemstvo, a neki su čak prebjegli i na protivničku stranu. Jedan dio bivših kažnjenika najradije se borio iza prvih borbenih linija gdje nije bilo ni civila ni vojske, a bilo je materijala za prikupljanje. Međutim, Mato Šabić Šaban bio je jedan od onih koji su rat shvatili ozbiljno i nije dopuštao svojim vojnicima bavljenje sitnim dodatnim aktivnostima kao što je pljačkanje televizora i sličnih sitnica po stanovima. Najveći dio rata 1991. proveo je u obrani Laslova, sve do pred pad Vukovara kada je prebačen u Vinkovce. U Vinkovcima je, čekajući proboj za Vukovar, čuvao hotelske prostorije u kojima je bio zatočen Dedaković, gdje ga je tri dana ispitivao, ali je nakon nekog vremena sa svojim ljudima vraćen u Osijek, gdje je preuzeo jedan punkt na osječkoj obilaznici južno od svog naselja. Cijelo je to vrijeme bio pripadnik posebne pričuvne policije, a u HV je prešao tek koncem drugog mjeseca 1992, kada je formirana 4. bojna 106. brigade. Čuo sam kako je petnaestak dana prije nego je ubijen bio na sastanku s Manolićem, te kako su se posvađali jer je rekao kako će zabubati i na unproforce ako dobije zapovijed za povlačenje iz dijela grada južno od Klajnove ulice. Nakon toga je s kompletnom jedinicom prešao u HNS koji je tada vodila Savka Dapčević Kučar. Postajao je sve samostalniji, sa sve većim političkim ambicijama, a time i sve opasniji za Manolića. Mogao je doći na ideju da medijima otkrije i pozadinu priče o ispitivanju Dedaković, nakon pada Vukovara. Zbog toga je već pripremljeni scenarij za njegovu «neutralizaciju» aktiviran. Trebalo je samo naći pogodne izvršitelje, dovoljno motivirane za njegovu likvidaciju, koji bi odmah potom mogli i sami biti uklonjeni. A takvih je bilo više.
Takvih obavještajnih igara je bilo više, a jednu sličnu sam negdje u veljači ili ožujku 1992. i sam izbjegao. Naime, jednog dana mi je jedan prijatelj iz zapovjedništva, inače bivši podoficir JNA, u povjerenju otkrio kako ima informaciju o jednom stanu punom snajpera, ta kako bi ja to mogao sa svojim izviđačima zaplijeniti. Malo sam se raspitao, te sam doznao kako se radi o stanu zapovjednika SIS-a Grošelju. Nisam bio siguran što je cilj. Da sam upao u stan bivši KOSov stručnjak za eksplozive Grošelj bi se vjerojatno branio pa bi možda i poginuo, a puno vjerojatnije je bilo kako se radilo o organiziranoj sačekuši za mene i moje ljude. Par dana kasnije «prijatelj» me upitao zašto ništa nisam napravio, a ja sam mu odgovorio kako mi se nije dalo. Nisam bio siguran dali je on znao kako sudjeluje u organiziranju navlakuše na sačekušu, ili je samo neupućeni kurir u prenošenju dezinformacija. Dana 1. 4. 1992. predsjednik je Tuđman u Haagu, sudjelujući u radu Mirovne konferenciji o SFRJ, upozorio na srpsko nepoštivanje primirja, zatražio je povratak izbjeglica svojim domovima, povlačenje postrojba JNA s Lastova i Visa, od Zadra i Šibenika do 15. travnja te razoružanje svih paravojnih postrojba u UNPA-područjima. Zahtijevao je i da Konferencija donese odluku o potpunoj i neodgodivoj deblokadi kopnenog, pomorskog i zračnog prometa. Nedugo nakon što je Hrvatska postala članicom UN-a, JNA je napustila zadnja uporišta na moru - Lastovo i Vis. Pritisak na Zadar umanjen je zauzimanjem brda Križ iznad Bibinja. Izbjeglička kriza je tada bila na vrhuncu, pa je u jednom trenutku Hrvatska zbrinjavala milijun prognanika i izbjeglica, što je za nju bio golemi ekonomski teret. Dio je prognanika i izbjeglica otišao u treće zemlje. Smirivanjem sukoba i sve rjeđim granatiranjem Osijeka počeli su se praviti popisi ljudi koje treba demobilizirati iz vojske. Projugoslavenska frakcija HDZ-a počela je širiti priče kako se fakultetski obrazovani pojedinci trebaju vratiti u privredu jer su tamo potrebniji. Na to su nagovarani i svi niži zapovjednici sa završenim fakultetom. Smetali su i bivšim oficirima JNA koji su tada masovno počeli ulaziti u Hrvatsku vojsku, a bili su opasni i za karijeru viših zapovjednika, onih bez fakulteta. U tom trenutku jedna trećina Hrvatske bila je okupirana, a privreda i monetarni sustav u raspadu. U Zagrebu se osjećao vrlo jaki defetizam. Pantovčakom, Banskim dvorima i saborskom klupama širio se zadah državnog udara i kapitulacije. Tuđman je tada počeo šakom i kapom dijeliti odličja i činove svima oko sebe koji bi mogli postati opasni. Manoliću, Mesiću, Račanu, Budiši, Šeksu i mnogim drugima dodijeljena su odličja poslužila kao stimulans za smirenje. Ponosno su primili “zaslužene” činove i medalje. Osmijesi na njihovim licima posvjedočili su kako im je lako dignuti moral, a da to ništa ne stoji. Ni deseterosobnim stanovima u središtu Zagreba Tuđman ne bi uspio tako učinkovito otkloniti opasnost iz svoje okoline. Istovremeno, dodjela tih činova i odličja djelovala je loše na moral običnih vojnika, a i časnici su postali zavidni jedni drugima jer su neki dobili više, a neki manje činove od priželjkivanih ili zasluženih. Sve češće su se čule glasine kako predsjednik Tuđman gradi kult ličnosti, iako za to nije bilo velikih osnova. U svojim je rukama nastojao koncentrirati sve potrebno za obranu zemlje, ali su za ekonomske probleme bili zaduženi predsjednik Vlade i pojedini ministri. Međutim, upravo oni su putem medija širili informacije kako ni o čemu ne odlučuju, pa prema tomu ne mogu ni odgovarati za ono što rade. Takve su im glasine odlično poslužile kao alibi za nerad, nesposobnost i uzimanje provizija. To je mnogima od njih bio osnovni motiv za ulazak u vlast. Manolić ih je Tuđmanu predstavljao kao vrhunske stručnjake u svom poslu, nagovarao ih je na upisivanje u HDZ, a oni su na osnovi toga očekivali kako im se
ponekad može progledati kroz prste. U četvrtom mjesecu 1992, iritiran pojavom Unprofora, te ne poznavanjem gore navedenih činjenica koje sam doznao tek prilikom prikupljanja podataka za ovu knjigu, odlučio sam se ponovno vratiti u politiku te sam se učlanio u HSP, jedinu stranku koja je tada govorila: »UNPROFOR GO HOME«. Na izborima koji su se održavali početkom kolovoza bio sam protukandidat Krunoslava Olujića iz HDZ-a. Do ponoći su na radiju redovito izvještavali kako uvjerljivo vodim, ali je ujutro objavljeno kako je pobijedio Olujić s nekih 25% glasova. Ja sam, navodno, dobio 15%, a preostale glasove su podijelili ostali kandidati. Dana 21. lipnja 1992. oslobođeni su Miljevci, prostor između rijeke Krke i Drniša. Akcija je izvedena prema planu lokalnih zapovjednika, a nakon niza provokativni neprijateljskih akcija kao što su topničko djelovanje po čitavoj Šibenskoj bojišnici, miniranje i paljenje hrvatskih kuća po okupiranim hrvatskim selima, te ubijanje i protjerivanje preostalih Hrvata. Nakon akcije general Petar Šimac iz Splita je (navodno prenoseći zapovijed iz Zagreba) naredio da se hrvatske postrojbe povuku nakon što su neprijatelja već potjerale dublje prema Drnišu. Zapovjednik akcije je takvu zapovijed odbio poslušati, a kasnije je izjavio: »Bili smo svjesni da bi u slučaju povlačenja stradanja bila još veća, pa je 23. lipnja došlo do protuudara Torbičinih vojnika. Uspjeli smo zadržati oslobođeni teritorij, a onda su počeli pregovori o predaji tijela neprijateljskih vojnika«. Poslije ove akcije borbeni moral među lokalnim Srbima počinje slabiti.
5. BOSNA I HERCEGOVINA Godine 1991. dok je trajao rat u Hrvatskoj mnogi Hrvati iz BIH su ratovali u Hrvatskoj kao dragovoljci, a bilo je i muslimana. Zapadna Hercegovina bila je prirodna brana od Srpske agresije na Dalmaciju, a hidrocentrale iz BiH opskrbljivale su električnom energijom čitavo dalmatinsko područje od Dubrovnika do Zadra, pošto su dalekovodi prema zapadu bili presječeni. Većina muslimana nije shvaćala što se događa, te su vjerovali kako se rat ne može prenijeti u BiH pošto je JNA njihova vojska. To je koristio general JNA Kukanjac koji je dijelio oružje Srbima i pripremao ih za rat. Odnos muslimana prema JNA pokušali su iskoristiti projugoslavenski generali JNA koji su iz Beograda tražili od Alije Izetbegovića pomoć u mobilizaciji 300.000. muslimana za borbu protiv Hrvata, kako bi obnovili Jugoslaviju. Alija na ovo nije pristao pošto je znao kako se dosta muslimana bori u postrojbama Hrvatske vojske i kako bi na mobilizaciju u JNA pristali samo muslimani iz nekih dijelova BiH. Muslimani iz Cazinske krajine, te krajeva gdje su Hrvati bili većina ne bi pristali na mobilizaciju, te bi on prestao biti njihov lider. To bi moglo dovesti do podjele muslimana na prohrvatske i prosrpske muslimane, te rata među samim muslimanima. Takav razvoj događaja Aliji, koje je sebe vidio kao vođu svih jugoslavenskih Muslimana nije odgovarao, pa je igrao igru odugovlačenja, dok ne ukloni sve konkurente na tronu muslimanskog vođe i ostane jedini na čelu muslimana, bez obzira na cijenu. Zato je javno surađivao s Hrvatima, a Srbima je nudio asimetričnu federaciju, tj., savez bez Hrvatske i Slovenije koji je obećavao muslimanima kao državu u kojoj će svi Muslimani iz Jugoslavije i Albanije živjeti u jednoj državi. U kadrovskoj politici je, među Muslimanima favorizirao bivše suradnike KOS-a koje je postavljao na položaje s kojih će moći neutralizirati prohrvatski orijentirane muslimane, među Hrvatima je tražio bosanske integraliste koji su bili pristalice opstanka BIH kako bi podijelio same Hrvate, a među Srbima je tražio protivnike Miloševića, tj. Jugoslavene koji su željeli sačuvati jedinstvenu Jugoslaviju. Ovaj proces homogenizacije Muslimana u početku je išao vrlo lagano, a kasnije sve brže, te je završio tek polovicom 1993. kad je Hrvatska, zbog pokušaja prodora prema Jadranu, morala prekinuti bilo kakvu suradnju sa Alijom. U BiH je već 7. svibnja 1991. jedna kolona od 167 tenkova JNA koja je krenula iz Mostara prema Splitu, navodno na vojnu vježbu, blokirana u planinskom mjestu Polog na cesti Mostar - Široki Brijeg. Nekoliko tisuća ljudi je blokiralo kolonu kojoj je stvarni cilj bio zauzeti Split i pokrenuti vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda. Istovremeno je jedna tenkovska kolona zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Tenkovi nisu mogli djelovati pošto su zaustavljeni na mjestima gdje samo prvi i posljednji imaju u što gađati. Hrvati iz okolnih gradova i mjesta koji su izvršili blokadu na mjestu gdje tenkovi nisu mogli sići s ceste niti krenuti ni naprijed ni natrag, pokušali su zaplijeniti tenkove, ali se Alija protiv toga pobunio rekavši: “Promijenit se ne mogu, izdati ne znam”, čime je stao na stranu JNA. Na intervenciju hrvatskoga predsjednika Tuđmana, koji je poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su nakon dva dana puštene prema Kupresu. Istovremeno, zaustavljena je jedna tenkovska kolona i u Livanjskom polju. Time je spriječeno razmještanje oruđa i opreme na što bolje položaje za
agresiju na Hrvatsku. U kolovozu 1991. Srbi su napali hrvatsko selo Unište kod Bosanskog Grahova, a u rujnu 1991. lokalni su srpski vođe najavili stvaranje “Srpskih autonomnih regiona” unutar Bosne. Vlada BiH u kojoj su Muslimani bili relativna većina ponašala se kao da je BiH jedinstvena i stabilna država, iako su vojne pripreme za rat bile u punom tijeku. Vojnici JNA, njih 83.000, s 500 tenkova, 400 oklopnjaka i 1.000 topova koji su bili raspoređeni u BiH počeli su izvoditi masovne vježbe. Službeno, ovi su manevri trebali zastrašiti paravojne, lokalne obrambene snage, sa svih strana: Srba, Hrvata i Muslimana, a u stvari vježbe su bile prikrivene pripreme za rat. Vježbe izvedene u jesen 1991. godine bile su maska za preraspoređivanje oružja zaplijenjenog od Teritorijalne obrane BiH i RH, a za Srpsku teritorijalnu obranu. Također su jedinice JNA postavljene na ključnim strateškim lokacijama. Već u drugoj polovici mjeseca rujna 1991. godine gotovo 20.000 pripadnika JNA, koju su činili isključivo Srbi i Crnogorci, okupiralo je Mostar. Na ulicama Mostara rezervisti su tek tiskanim novčanicama kupovali od Hercegovaca njemačke marke. U to je vrijeme mjesečna inflacija bila gotovo 100%, a “upadom” Srbije i Miloševića u platnu bilancu Jugoslavije financiranje rata je zapravo prebačeno na sve korisnike još uvijek zajedničke valute jugoslavenskog dinara. Oko Božića 1991. rezervisti su osuli paljbu po katoličkoj crkvi u predgrađu Mostara zvanom Bijelo Polje i to u času dok je crkva bila puna vjernika. Hrvatski Predsjednik Tuđman je tijekom 1991. imao više susreta s Izetbegovićem, pri čemu je mogao procijeniti njegove sposobnosti, ciljeve i planove. Prije Hrvatskog odcjepljenja od SFRJ nudio je Slovenskom Predsjedniku Kučanu i Predsjedniku Predsjedništva BiH Izetbegoviću istovremeno odcjepljenje, u najpogodnijem trenutku, kad se svi pripreme za taj potez, tvrdeći kako JNA ne može istovremeno napasti sve tri republike, ali je Izetbegović to odbio, dok je Kučan požurio ne želeći čekati Hrvatske pripreme, znajući kako se Milošević neće protiviti odcjepljenju Slovenije. Zahvaljujući ovakvim iskustvima s Izetbegovićem Predsjedniku Tuđmanu je već koncem 1991. bilo jasno kako predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, kao uvjereni islamist, iako javno zagovara opstanak cjelovite BiH, pred sobom ima tri izbora: a) Prikloniti se vojno jačemu, tj. Slobodanu Miloševiću. b) Prikloniti se glavnom koalicijskom partneru iz predizborne kampanje, tj. Hrvatima, te uz pomoć Hrvata pokušati stvoriti unitarnu BiH u kojoj će Muslimani biti glavni politički faktor. (Ovo su gurali građanski orjentirani Muslimani koji su se oko ovog najviše i sukobljavali sa Alijom, pa su zbog tog bili njegov najveći problem. ) c) Pokušati stvoriti muslimansku samostalnu državu na teritoriju gdje su Muslimani većina, uz postepenu homogenizaciju Muslimana. (Ovo je bio Alijin najvažniji ideološko vjerski cilj kojem je želio stvoriti u Europi malu muslimansku državicu koja će biti polazna točka za islamistički prodor prema zapadu.) Pravaški orijentirani Hrvatski političari u muslimanima su vidjeli prirodne saveznike iako su oni, realno gledajući bili prirodni saveznici jugounitarista, a to sam i sam shvatio puno kasnije. Strateški cilj Hrvata je bio samostalna hrvatska država, strateški cilj Miloševića je bila Velika Srbija, a strateški cilj Muslimana je bila konfederativna Jugoslavija, a ako to nije moguće onda unitarna BiH, ili kao krajnje rješenje samostalna Muslimanska država. Strateški cilj Britanaca i
Francuza bila je obnova Jugoslavije. Njemački interes bio je pomoći Muslimanima kako bi održali što bolje odnose sa naftom bogatim islamskim državama. Milošević je u ostvarenju svog strateškog cilja vidio dvije faze: Prva faza osvojiti barem 70 % teritorija BiH, ispresijecati je na više dijelova, odvojiti Dubrovnik od ostatka Hrvatske, te nakon toga navesti Muslimane i Hrvate na sukob oko preostalih 30%. U drugoj fazi kad se međusobno iscrpe i jedne i druge baciti u more te etnički očistiti sve do Karlobaga. Time bi Hrvatska dobila dva milijuna Muslimanskih izbjeglica koje ne bi mogla hraniti i smjestiti, te koji bi postali sigurnosna prijetnja opstanku Hrvatske. Prema predviđanju Miloševića Europa bi na ovakav rasplet događaja reagirala glasnim negodovanjem i tihim zatvaranjem granica za izbjeglice. Alija je u skladu sa svojim strateškim ciljem najprije pokušao sklopiti savezništvo s Miloševićem, a kad to nije išlo, uz ohrabrenje arapskih država i Velike Britanije krenuo je u ostvarenje plana da za Muslimane uzme što može, izbije na more i stvoriti malu Muslimansku državu. Za realizaciju ovog rezervnog strateškog cilja bilo mu je nužno sukobit se i s Hrvatima, te tako homogenizirati sve muslimane, uključujući i one koji su sebe smatrali Hrvatima muslimanske vjere. Kako bi to uspio za rat s Hrvatima krivci su morali biti proglašeni katolički Hrvati, inače bi morao ratovati i protiv muslimana koji su se smatrali Hrvatima. Prvi korak u ostvarenju ovog plana odigrao je još 24.3. 1991. kad je Predsjedniku Tuđmanu poslao pismo da ne ide u Karađorđevo jer će mu Milošević ponuditi podjelu Bosne, na što nipošto ne smije pristati. U stvari, ovime je Alija svoje najbliže suradnike već tada počeo uvjeravati kako ni Hrvatima ne smiju vjerovati. Prva prilika za rješenje BiH krize dogodila se 12. 6. 1991. kad su se u Splitu, u vili «Dalmacija», sastali Predsjednici Tuđman, Milošević i Izetbegović. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno političke krize, ali su se odmah javila neslužbena priopćenja kako su razgovarali o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH, Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izetbegović unitarnu BiH. Ovaj njihov prvi trojni sastanak na kojem su razgovarali o budućnosti BiH mogao je riješiti problem Bosne, da su se dogovorili, ali se ništa nisu uspjeli dogovoriti, pošto su i Milošević i Izetbegović htjeli maksimum za sebe i zbog tih ciljeva su bili spremni i za rat. Nakon ovog sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela bosne. Početkom veljače 1992. godine održana je sjednica Predjedništva HDZ-a gdje se razmatrala situacija u BiH. Na toj sjednici Predsjednik Tuđman je između ostalog rekao: «Mi ne možemo prihvatiti ono što je muslimanska politika htjela: da se Srbi izdvoje u posebnu jedinicu, a da se Hrvati ne izdvajaju nego da tobože budu jedinstveni. Mi možemo biti jedinstveni, težiti jedinstvu s Muslimanima, ali ne i takvom jedinstvu u kojem bi mi ostali manjina, onda u okviru muslimanske većine i muslimanske politike, nego prema tome da se i Hrvatima Herceg-Bosne osiguraju prava ništa manja nego što su Muslimani voljni dati Srbima, pravo da onda kažemo muslimanima, u redu braćo, sada smo spremni na to da idemo zajedno… Izetbegović nudi Hrvatima građansku državu, a voljan je Srbima prepustiti ono što traže… budući da se Srbi organiziraju, normalno je da se hrvatske zajednice formiraju u samoobrambenom smislu, da dobiju ne manja prava nego što hoće Srbima dati…»
Na ovom sastanku Mesić je tražio podjelu Bosne, te je rekao: «Bosna je lonac u kojem se sve kuha, svatko uzima janjetinu ili svinjetinu iz tog lonca, a onaj koga dopadne vegetarijanska hrana obrao je bostan.» (Kasnije, 1994. kada je izbačen iz HDZ-a tvrdio je kako se razišao s Tuđmanom zbog politike u BiH, a u stvari je o zagovarao podjelu BiH, ali ne iskreno već kako bi što više zavadio Hrvate i Muslimane, te tako i jednima i drugima oslabio šanse za ostvarenje nacionalnih ciljeva.) Dolaskom proljeća stanje u Slavoniji se smirivalo pa sam sve više pratio događaje u BiH. Pojedini su vojnici napuštali postrojbe i odlazili u svoja rodna mjesta. Jedan moj vojnik podrijetlom iz Brčkog organizirao je skupljanje oružja i opreme za svoje naselje Ulice. Ono što smo skupili, odvezli smo u Gunju, selo s naše strane Save nasuprot Brčkom. Kada smo stigli, doznali smo kako su Muslimani odustali od naoružavanja i kako su se dogovorili sa Srbima o formiranju zajedničkih straža. Nije mi bila jasna tolika naivnost. Prisutnom sam Muslimanu rekao što će se dogoditi. Samo je slegnuo ramenima. Oružje streljivo i mine smo ostavili Hrvatima. U tom trenutku Srbi su već većinu svojih snaga iz hrvatske prebacili u BiH, te su na njenom teritoriju imali šest korpusa JNA uz lokalne paravojne postrojbe. Prebacivanje postrojbi su obavili dok su njihovi zapadni pomagači forsirali pregovore, omogućujući im tako slabljenje snaga u Hrvatskoj. Nakon početka rata Britanci i Francuzi su tri godine nudili razne mirovne sporazume koje nikad stvarno nisu pokušali realizirati. Mislili su kako će otezanjem rata Hrvati i Muslimani bankrotirati, te potpisati kapitulaciju, nakon čega bi Milošević obnovio Jugoslaviju. Već kod rasporeda snaga UNPROFOR-a Britanci su svoje jedinice, pripadnike Kraljevske mornarice i specijalnih snaga, rasporedili u središnjoj Bosni, na prostoru gdje sukoba sa Srbima nije bilo, ali su izmiješani na tom prostoru bili Muslimani i Hrvati. To im je pogodovalo kako bi mogli zavaditi tadašnje vojne saveznike. Pojedini Britanski komandosi su počeli obučavati Muslimane i Hrvate za diverzantsko djelovanje kako bi se mogli ubacivati u Srpsku pozadinu, a nakon obuke tamo nikad nisu otišli, pošto su uglavnom međusobno ratovali. Svoje vojne logore široko su otvorili novinarima koji su gledali oko sebe i pisali ono što vide. Zahvaljujući tome, pojedine sitne čarke između Muslimana i Hrvata u svjetskim medijima zauzimali su više prostora nego veliki sukobi sa Srbima. Npr., (prema kasnijem pisanju ruskog zapovjednika) prva inicijativa britanskog zapovjednika Michaela Rosea u BIH je bio prijedlog Rusima inscenirati situaciju u kojoj bi izveo zračne udare na Hrvate, kako bi oni zatvorili putove prema srednjoj Bosni, čime bi i Hrvatske enklave ostale bez hrane i oružja te bi propale. Ovo nije uspjelo pošto Hrvati nikad nisu dali povoda za zračne napade upozoreni na britanske planove od strane američke CIA-e. Naime američka vojna obavještajna služba je bila, kao i Britanci prosrpski orijentirana, ali je CIA bila prohrvatski i promuslimanski orijentirana. Mnogi hrvatski politički i ekonomski izbjeglice u SAD za vrijeme komunizma su rado, dobrovoljno i besplatno surađivali s CIA-om kako bi nanijeli što više štete Jugoslaviji, britanskoj državnoj tvorevini iz koje su morali pobjeći. Zahvaljujući takvim vezama s CIA-om mogli su i utjecati na nju, te izvući korisne informacije za hrvatske nacionalne interese. CIA je vrlo dobro poznavala stvarno stanje na terenu, te je iskoristila svoje hrvatske suradnike za rušenje komunizma, ali je 1991. pokušala spasiti Jugoslaviju. Kad su vidjeli kako to ne ide pokušavali su zaustaviti sukobe. Britanci su tek 7-8 godina kasnije shvatili kako Miloševića obnova Jugoslavije nije zanimala. Predsjednik Tuđman bio je pravaški orijentiran u odnosu na muslimane i sve je činio kako bi ih zadržao kao saveznike.
To je za njega dugo bila strategija, a za Aliju Izetbegovića taktika, pa je zbog tog to bila jedina Tuđmanova strateška pogreška u BiH. Ipak hrvatski vojni analitičari su od Šuška dobili zadatak pripreme planova obrane hrvatskih nacionalnih interesa za sva tri scenarija. Kao povratnik iz Kanade nije najbolje poznavao pobude i ciljeve pojedinaca iz Hrvatske vlasti, te je vjerovao u njihove poštene namjere, ne računajući kako među najvažnijim HDZ-ovim takozvanim ljevičarima ima puno provokatora koji se javno izjašnjavaju za samostalnu hrvatsku, a sve rade kako bi naštetili Hrvatskim interesima. U BiH takvi su stalno nastojali isprovocirati sukobe s Muslimanima, što je vodilo prema najgorem razvoju događaja za Hrvatsku. Najgori scenarij za Hrvatsku bila je mogućnost da se predsjednik muslimanske stranke SDA Alija Izetbegović prikloni Miloševiću i prekine suradnju sa svojim glavnim predizbornim koalicijskim partnerom, HDZ-om, što su zagovarali Zulfikarpašić i Filipović iz njegove stranke, a također i glavni četnički vojvoda Vojislav Šešelj . Naime, u izborima za Parlament BiH Srbi su, uz suradnju s muslimanskom strankom SDA, pobijedili u općinama gdje su bili većina, a muslimanska stranka SDA i većinska stranka hrvatskog naroda - HDZ su u koaliciji pobijedili u općinama gdje su zajedno činili većinu. HDZ je ušao u koaliciju sa SDA svjestan kako bi bez ove koalicije Muslimani bili gurnuti u koaliciju sa Srbima. Zbog tog su Hrvati na referendumu glasovali za opstanak BiH kao države kako Muslimani ne bi eventualno glasovali za ostanak u Jugoslaviji. Pred rat je u BiH živjelo 43,74% Muslimana, 31,33% Srba, 17,27% Hrvata i 2% ostalih. Čim su Srbi započeli s lokalnim oružanim sukobima, Alija im se pokušavao prikloniti s izgovorom kako to nije njegov rat i kako on neće ratovati. Nakon pokolja Muslimana u Brčkom i Bjeljini postalo mu je jasno kako Milošević ne želi suradnju, pa se silom prilika odlučio za drugi scenarij, tj. počeo je vojno surađivati s Hrvatima. Kako ne bi došlo do, za Hrvate najgoreg scenarija, tj. vojnog saveza Srba i Muslimana, Tuđman je javno zagovarao cjelovitost BiH, te je dopustio prodaju oružja, streljiva i granata Muslimanima, iako je i HV u tome oskudijevala. Za svaki je slučaj istovremeno tajno pripremao planove za svaki mogući scenarij. U slučaju koalicije Srba i Muslimana (o čemu su još u srpnju 1991. godine, dok je u hrvatskoj počinjao najteži rat, pregovarali Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem, a ovaj Muslimansko Srpski «historijski sporazum» su 2. kolovoza 1991. potpisali Muhamed Filipović i Radovan Karađić. Zulfikarpašić je i kasnije na sve načine pokušavao približiti Srbima, a oni su to prihvaćali kad im je odgovaralo, kao na primjer uoči napada na BIH kada je Zulfikarpašić za Srbe nabavio 13 brodova zapadnog oružja koje im je nedostajalo, te ga preko Crnogorske luke Bar uvezao, što je opravdavao kako je to trebalo stići za obranu BiH. ) Hrvati su trebali obraniti koliko mogu, a u slučaju stvaranja samostalne muslimanske države Hrvati su se trebali izboriti za dio BiH gdje su bili većina. (U izboru saveznika među Srbima je došlo do podjela. Karađić je nakon početnog osvajanja 70% teritorija BIH zagovarao suradnju sa Hrvatima, ponajviše zbog toga što je ostao bez goriva za daljnje napadne operacije. Kao realniji političar odupirao se Šešeljevoj ideološkoj strategiji po kojoj su Srbi trebali održati koaliciju sa Muslimanima i potpuno uništiti BiH Hrvate, a tek nakon toga se obračunati sa Muslimanima. Karađić se bojao da bi Muslimani zauzimanjem Hrvatskih enklava i osvajanjem doline Neretve, te izlaskom na otvoreno more dobili mogućnost nabavke velikih količina oružja, te postati velika opasnost i za Srbe. Puno bolja strategija mu se činila mogućnost da pomaže Hrvatima na ratištima gdje su puno slabiji, kako bi se sukobi Hrvata i Muslimana što više odužili, tj., kako bi se Muslimani i Hrvati zajedno sa čitavom Hrvatskom što više iscrpe, dok se Srbi logistički ne pripreme za konačni obračun. A tek kad Hrvatska postane ekonomski
nesposobna za rat Srbi bi trebali krenuti u konačni obračun, najprije sa Muslimanima, a kad dva milijuna Muslimanskih izbjeglica preplavi Hrvatsku na red bi došla Dalmacija i Slavonija. ) Pripremajući se za najgori mogući scenarij, Predsjedništvo Hrvatske Zajednice Herceg Bosne je već 23. 12. 1991. donijelo odluku po kojoj je HZ HB pravna podloga za ulazak u Republiku Hrvatsku. Kasnije kad je ABiH preko Hrvatske došla do težeg oružja, Izetbegović je krenuo u realizaciju svoga rezervnog scenarija koji je tajio od svjetovno orijentiranih muslimana, tj., stvaranja male muslimanske države na teritoriju gdje su muslimani bili većina. Oružje su Muslimani 1991. i početkom 1992. kupovali od Hrvatske, a kasnije su ga dobivali od islamskih država, ponajviše Irana koji je uplatio jednu milijardu dolara dobavljačima. Kako bi muslimanski teritorij postao što veći, nakon prvog srpskog udara, počeo je muslimanske izbjeglice (oko 300.000) koje su protjerali Srbi naseljavati u dijelovima BiH gdje su većinu činili Hrvati. Na ovaj scenarij su ga nagovarale i pojedine europske države, iako nitko u Europi nije imao stvarnu namjeru dopustiti čistu islamsku državu u srcu Europe. (Zbog pravaške orijentiranosti većine državotvornih hrvatskih političara na samom početku rata napravljeno je više strateških grešaka. Osnovna greška je to što se dozvolilo naoružavanje stranke SDA, a to su podupirale gotovo sve Hrvatske političke stranke od HDZ-a i HSP-a pa čak do liberala i komunista. Svi mediji su na Muslimane gledale kao na prirodne saveznike, a za sve sukobe su složno napadali hrvatsku stranu. Jedini izuzetak su pojedini lokalni BIH političari koji su stalno uvjeravali državni vrh u Zagrebu kako Muslimanima ne treba puno vjerovati. Npr. Boban Muslimanima nikad nije puno vjerovao pa je već 1990. i 1991. pregovarao sa Srbima. Na osnovu zapažanja lokalnih Hrvata i njihovih procjena trebalo je od pravaški orijentiranih muslimana stvoriti posebnu muslimansku stranku prohrvatski orijentiranu, te nju naoružavati. Ovo je trebalo napraviti prije prvih demokratskih izbora, ali objektivno gledano tada to nije imao tko učiniti, a i kasnije se moglo nešto učiniti, te i na drugim područjima BiH naći neke poput Fikreta Abdića, kako bi se Muslimanski fundamentalisti donekle oslabili. Pojedini lokalni Hrvati to su samostalno i učinili, ali u pravilu, radilo se o kriminalcima koji su na hrvatsku stranu prelazili iz švercerski razloga. Muđahedine iz arapskih zemalja trebalo je uputi isključivo u istočnu BIH, u područja gdje su živjeli Srbi i Muslimani. Lokalne Muslimanske dragovoljce, iz općina gdje su Hrvati bili većina, trebalo je uključivati u postrojbe HVO-a, ali tako da uvijek budu manjina. Muslimanske izbjeglice nije trebalo prisiljavati na povratak u BiH. Trideset kilometara od linije sukoba trebalo je proglasiti za ratno područje, te se tu nije smio dopustiti boravak muslimanskih izbjeglica. Takvom politikom strateški odnosi u BiH se ne bi bitno izmijenili, kao ni rezultat rata, ali bi broj kasnijih žrtava na hrvatskoj strani bio znatno manji, kao i na muslimanskoj.)
5.1. LISABONSKI PLAN PODJELE BiH (Carington-Cutilierov plan kantonizacije) Nakon događaja kod Pologa poraslo je nepovjerenje Hrvata i prema Srbima, a i prema Aliji Izetbegoviću, te su Hrvati iz BiH, zbog sve slabijeg funkcioniranja BiH institucija, osobito sigurnosnih, krenuli prema sve većem osamostaljivanju. Muslimani su govoreći o unitarnoj BIH, asimetričnoj federaciji i zelenoj magistrali,
potajno radili na razbijanju državnih institucija BiH tako što su već 2. svibnja 1991. osnovali Muslimansku Patriotsku ligu, a 10. lipnja su vodeći muslimanski javni radnici iz cijele Jugoslavije, pod vodstvom stranke SDA osnovali Vijeće nacionalne obrane muslimanskog naroda s Muslimanskom patriotskom ligom kao vojnim krilom. I Srbi su već 9 i 10 listopada 1991. održali referendum, te su 24. listopada osnovali Skupštinu srpskog naroda u BiH, koja je 21. prosinca donijela Odluku o osnivanju Republike Srpske, a koja je proglašena 9. siječnja 1992. Nakon ovih događaja i Hrvati su 12. 11. 1991. osnovali Hrvatsku Zajednicu Bosanska Posavina, a 18. 11. 1991. osnovana je i Hrvatska Zajednica Herceg Bosna (HZ HB) čime je osnovan politički organ koji bi mogao osnovati vojne postrojbe za obranu hrvatskog naroda u BiH. Europska je zajednica 15/16. prosinca 1991. pozvala sve jugoslavenske republike koje žele biti priznate da joj do 23. istog mjeseca podnesu zahtjev za priznanje. Za međunarodno priznanje BiH postavljena su dva uvjeta: referendum i dogovor o ustavnom uređenju. Dana 20. prosinca Muslimansko-Hrvatska koalicija podnosi takav zahtjev, a idući dan Skupština srpskog naroda donosi odluku o formiranju Srpske Republike BiH. Već 8. siječnja 1992. samoproglašena Srpska Republika BiH traži da se većina građana na referendumu izjasni želi li neovisnost BiH. Prema sugestijama Arbitražne komisije oformljene unutar Konferencije o Jugoslaviji, referendum je mogao biti pravovaljan uz uvjet da se većina iz sva tri naroda izjasni za neovisnost BiH. EZ posve zanemaruje taj zaključak te donosi odluku po kojoj se pitanje neovisnosti treba temeljiti na odluci većine građana. Već 9. siječnja Srbi odgovaraju konstituiranjem Republike srpskog naroda u BiH, koja je kasnije preimenovana u »Republiku Srpsku«. Dana 13/14. veljače 1992. Peter Carrington i Jose Cutilero započinju pregovore s predstavnicima triju naroda u BiH s ciljem pronalaženja novih ustavnih rješenja za BiH. U njihovom planu prvi put se spominju »države sastavnice« ili »konstituirajuće jedinice« BiH. Po ovom planu Srbima je trebalo pripasti 37 općina (44% teritorija), Muslimanima 52 općine (44% teritorija) i Hrvatima 20 općina (12% teritorija). Izdebegović je sporazum potpisao, prema kasnijem vlastitom priznanju iz taktičkih razloga. Bitno mu je bilo dobiti međunarodno priznanje, a sporazum nije ni planirao provesti, pošto je tada još uvijek vjerovao u mogućnost staranja unitarne države. Od samog početka političkih i vojnih sukoba Alija Izetbegović je u javnosti djelovao vrlo neodlučno. Kada je BiH međunarodno priznata, predsjednik SAD-a Bush uputio je ultimativni zahtjev JNA za njeno povlačenje iz BiH u roku od 15 dana. Uvidjevši kako Jugoslavija više ne postoji SAD mijenja dotadašnju politiku održanja Jugoslavije i rušenja komunizma, te odlučuje priznati sve republike koje zatraže priznanje, kako bi na taj način spriječila Rusiju da preko Srbije dobije široki izlaz na Jadran. Međutim Alija Izetbegović ima svoje planove, te ne inzistira na Američkom zahtjevu za povlačenjem JNA iz BIH. Više mu sviđa drugi plan iznesen u Lisabonu. Izetbegović je američki prijedlog odbacio tvrdeći u Skopju početkom 1992. kako “JNA nije agresor”. To je izjavio u društvu svoga istomišljenika Kire Gligorova koji je kao i on bio za očuvanje Jugoslavije. Na Konferenciji o BiH u Lisabonu odustao je od suvereniteta BiH pristajući na plan Lorda Carringtona i Cutilera koji je predvidio podjelu BiH na kantone, iako je kantonizaciju odbio 12. 6. 1991. na trojnom sastanku Predsjednika Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića Splitu kad je predsjednik Tuđman zagovarao upravo kantonizaciju. Iako je 91.
odbio kantonizaciju vjerujući da se krnja Jugoslavija još uvijek može sačuvati sada je od toga odustao, te je počeo razmišljati kako stvoriti malu čisto muslimansku državu na Balkanu, ne shvaćajući da to ni SAD, a ni Europa nikad neće dozvoliti. Izetbegović je svoju strategiju pratio pregovorima s Karadžićem o podjeli svakog pojedinog grada, te pretvaranjem građanskog parlamenta u koalicijski i simulirajući potpunu nemoć pred Srbima. Na upozorenje suradnika kako su Muslimani raspoređeni uz putove i rijeke u dolinama i gradovima, te kako će Srbi s planina vojskom tražiti ono što nije njihovo, on je rekao: “Daj im što je njihovo, i neka ih vrag nosi”. “Sa Karadžićem se može pregovarati”, rekao je i u ožujku 1992. u Predsjedništvu nakon potpisivanja kantonizacije BiH u Lisabonu. U komunističkoj Jugoslaviji Alija Izetbegović bio je u zatvoru iz kojega je pušten dvije godine prije izbora. Na izborima je podržan od strane Karadžića u više TV nastupa. U svim općinama gdje su Srbi bili jači (osim Tuzle) kandidati SDSa Koljević-Plavšić dobili su muslimanske glasove, jer im je SDA tako naredila. Slično je bilo i s HDZ–om tamo gdje je HDZ bio jači. Po mnogim džamijama dijelile su se kopije glasačkih listića s naznačenim imenima koje “treba zaokružiti”. Na osnovi takvih izbornih rezultata stvara se tzv. partnerstvo u podjeli vlasti. To je bila prva etapa u razbijanju BiH kao države. Bio je to početak procesa u koji je Alija Izetbegović potpuno svjestan činio sve za stvaranje male muslimanske države iako se javno zalagao za cjelovitu BiH. Da bi se shvatio odnos Karadžić – Izetbegović potrebno je znati kako je u britanskom Tavistock institutu za strateško planiranje i metode specijalnog rata (Tavistock Institute for Human Relations) srpski nacionalist Mihajlo Marković bio počasni član, kao i prof. S. Koljević i R. Karadžić. (Tavistock institut je najvažniji institut iz mreže MI6. Britanski MI6 je intelektualno najjača svjetska obavještajno teroristička služba koja formalno i ne postoji. Jezgra ove službe nalazi se u britanskom ministarstvu vanjskim poslova, a ključni kadrovi dolaze iz britanskog nasljednog plemstva. Zaposleni službenici rade za plaću, dok sve ostale služba nagrađuje tako što im pomaže u karijeri, u sklapanju dobrog posla, te im pri tom pomaže u osobnom bogaćenju. Što postanu bogatiji to lakše dolaze do podataka pa su samim tim i korisniji. Služba pod svojom kontrolom ima desetak najvažnijih znanstveno istraživačkih instituta, nekoliko najvažnijih medija, mnoge humanitarne ili ekološke udruge građana, te kontrolne pakete dionica u najmanje dvije kompanije u svim djelatnostima. Posebni odjeli nastoje djelovati kao svjetski karteli za kontrolu dijamanata, plemenitih metala, droge, umjetnina i rijetkih sirovina. Najvažnije djelatnosti koje kontroliraju su bankarstvo, osiguranje, investicijski fondovi, vojna proizvodnja, visoke tehnologije, zaštitarstvo, nafta, automobilska industrija, kemijsko farmaceutska industrija i sl. U svim ovim djelatnostima kontroliraju najmanje dvije kompanije koje glume međusobnu konkurenciju i koje imaju kontrolne pakete manjih regionalnih kompanija, a koje opet drže kontrolne pakete još manjih nacionalnih poduzeća. Kontrolne pakete dionica obično vode na ime neke fizičke ili pravne osobe koje potajno služe kao maska za MI6. Preko ovakvih kompanija MI6 podmićuje razne državne službenike drugih zemalja preko kojih dobivaju unosne poslove, nakon čega mogu lako prikupljati podatke i materijalna sredstva za operacije. Podmićeni državni službenici obično misle kako se radi o običnoj korupciji, te i ne znaju kako tajno rade za Britance. Preko bankarske piramidalne mreže koja se sastoji od nekoliko britanskih banaka koje imaju nekoliko podružnica na svim kontinentima, a koje opet imaju podružnice u svim susjednim državama, vrlo lako mogu doći do podataka o stanju i prometu na računima skoro svih većih svjetskih i nacionalnih kompanija te pojedinaca.
Preko osiguravajućeg društva Loyd mogu doći do podataka o tokovima roba u međunarodnom prometu. Preko revizorskih kuća kao što su »Coopers Lybrand«, »Peat Marwick« i sličnih mogu doći do podataka o poslovanju mnogih banaka i kompanija u svijetu nakon čega podatke mogu iskoristiti za korumpiranje i ucjenjivanje vodećih ljudi u tim sustavima, te jeftinu kupovinu kompanija ili banaka. Preko paramasonskih humanitarno lobističkih udruga kao što u Rotary i Layons koje na dnu djeluju humanitaro, u srednjoj hijerarhiji lobistički, a na vrhu masonski, mogu doći do podataka o većini društveno angažiranih pojedinaca u svijetu. Preko međunarodnih stručnih udruga mogu doći do podataka o svim relevantnim stručnjacima svih struka, preko udruge MENSA koja ima sjedište u Londonu mogu doći do podataka o većini natprosječno inteligentnih ljudi svijeta, a preko zaštitarskih kompanija mogu doći do podataka o svim službenicima i menadžerima u institucijama i kompanijama koje štite. Svi podatci šalju se u institut za strateško planiranje Tavistock gdje se drže dosjei više milijuna najvažnijih ljudi svijeta s precizno izrađenim psihološkim profilima. MI6 drži dvije zaštitarske kompanije GRUP4 i Securutas koje imaju svoje podružnice u većini europskih država koje su najčešće vlasnički maskirane pod imenom svojih terenskih suradnika. Ove podružnice obično najviše zarađuju čuvanjem banaka pod britanskom kontrolom, a tako stečenim profitom korumpiraju najveće političke stranke, državne dužnosnike i menadžere državnih poduzeća, kako bi preuzeli čuvanje svih državnih institucija i državnih poduzeća. A kad jednom čuvari uđu na neki objekt vrlo lako mogu doznati što se događa na objektu, tko su najvažniji rukovodioci i menadžeri u čuvanim objektima, kakvi su odnosi među njima, koje su im slabosti i ovisnosti, kakav im je privatni život, seksualne sklonosti, imaju li ljubavnice ili ljubavnike i slično. Čuvare povremeno kontroliraju kontrolori od kojih su neki obučeni kako iz čuvara, u nevezanom razgovoru izvući informacije na osnovu kojih se u Tavistock institutu mogu izraditi vrlo kvalitetni psihološki profili svih važnih osoba, ili osoba koji bi jednog dana mogli postati važni. Medijska i novinarska mreža koju su stvorili širom svijeta povremeno služi za kontrolu nekih informacija, ali im je glavna svrha širenje dezinformacija o osobama ili pojavama, u cilju ostvarenja njihovih strateških interesa. Razvili su i mrežu za širenje dezinformacija preko interneta, te na svim važnijim jezicima svijeta redovito prate rasprave na različitim internet forumima i uključivanjem u rasprave nastoje omalovažiti diskutante koji šire istinite podatke o onom što MI6 želi skriti, uz istovremeno širenje dezinformacija o onom ili onima koje žele medijski ili politički uništiti.) Tavistock je u okviru suradnje s Kontraobavještajnom službom Jugoslavije imao dosjee svih interesantnih zatvorenika. Alija Izetbegović im je bio zanimljiv zbog svoje knjige “Islamska deklaracija” u kojoj je iznio svoju teoriju države, što im je potvrdilo kako je on »pravi Musliman« pogodan za ostvarenje njihovih interesa, tj. za buduće razbijanje hrvatsko-muslimanske suradnje. Ocijenili su kako im je u BiH za stvaranje neučinkovite države potreban nesposoban muslimanski fundamentalist koji će neutralizirati prohrvatske, laički orijentirane muslimane. Sličnu stvar su Britanci uz pomoć Lawrencea od Arabije izveli na Arapskom poluotoku tijekom Prvoga svjetskog rata, kada su uz pomoć muslimanskih fundamentalista srušili tursko Otomansko carstvo i stvorili niz međusobno suprotstavljenih arapskih država.
5.2.
DUBROVAČKO RATIŠTE
Na području Dubrovnika početkom 1992. Srbi su sve više intenzivirali vojne aktivnosti. Dubrovnik su od rujna 1991. pokušavali osvojiti s područja BiH i Crne Gore tako što su ga namjeravali odsjeći od ostatka Hrvatske. Napadi na Dubrovnik su trajali sve dok do Beograda nije došla informacija kako će RH biti priznata. Napad na Ravno, središnje hrvatsko mjesto na jugu Hercegovine, počeo je 1. listopada 1991. kao dio akcije napada JNA i četnika na Dubrovnik, Slano i Ston. Tadašnji zapovjednik Titogradskog korpusa Milan Torbica izjavio je za srpskocrnogorski tisak: “Moje jedinice su izvanredno izvršile zadatak. Presjekli smo komunikaciju Popovo polje – Zavala – Slano”. Na području hrvatskih sela na samom jugu BiH nije bilo nikakvog otpora. Osim potpuno uništenih sela ubijena su 24 čovjeka, a 34 ih je umrlo “prirodnom” smrću. Ranjeno je 11 osoba, a njih 18 zatvoreno je na dva mjeseca. U pokolju na Kijevu Dolu ubijeno je i zaklano 7 ljudi starijih od 60 godina. Nakon ovoga predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je tvrdio kako to nije “naš rat”, pa je pitanje stradanja došlo na dnevni red ondašnje sarajevske Vlade tek u drugoj polovici listopada. Ubijanjem Hrvata u Ravnom te napadom na Dubrovnik s teritorija susjedne republike, Hrvatska je dobila puno pravo za vojnu intervenciju na teritoriju BiH, što je i učinila u okviru svojih tadašnjih mogućnosti. Po međunarodnim pravilima, u slučaju vojnog napada s teritorija susjedne države svaka država ima pravo ući 60 km u dubinu teritorija te države. Dana 8. 1. 1992. u Zagrebu je održan sastanak dvojice članova predsjedništva BiH, Franje Borasa i Nikole Koljevića, s dr. Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Josipom Manolićem. Iako ovom sastanku nisu prisustvovali Muslimani, dogovorena je ravnopravnost svih triju naroda u BiH, demobilizacija srpskih rezervista i uvođenje konfederativnog uređenja, ali su događaji vrlo brzo pregazili te dogovore. U tom trenutku, a ni kasnije, država BiH nije imala legalnu vojnu silu pod svojim zapovjedništvom. Godine 1991. jedine su legalne oružane sile bile policija i JNA, te TO(teritorijalna obrana ) kao dio JNA, ali JNA nije poštivala legalitet na izborima izabrane vlasti BiH. Alija nije želio JNA proglasiti za agresora jer je uporno pokušavao ući u koaliciju sa Srbima. Kad je postalo jasno kako to Srbi ne žele, mogao je s muslimanskim i hrvatskim zastupnicima u Parlamentu BiH donijeti zakon o osnivanju vojske BiH, ali on to nije želio napraviti pošto je vijeće naroda odluke moralo donositi konsenzusom. Kako konsenzusa sa Srbim nije bilo trebalo je pronaći neko barem polulegalno rješenje koje bi se odnosilo na Muslimane i Hrvate, međutim, on upravo to nije želio. Želio je imati samo svoju muslimansku vojsku. Dokaz za to je njegova kasnija odluka, nakon proglašenja TO za oružanu silu BIH, kada je imenovao 40 glavnih zapovjednika, pri čemu su svi imenovani zapovjednici bili Muslimani, osim Mate Šarlije Daiđe, koji se izjašnjavao kao Hrvat muslimanske vjere. Prema njegovoj odluci muslimani su trebali zapovijedati čak i u područjima gdje su Hrvati bili apsolutna većina.
5.3. RAT U BOSNI
Nakon prestanka velikih sukoba u Hrvatskoj JNA se sve više premještala u BIH. Muslimansko vodstvo izbjegava govoriti o ratu, te uporno JNA predstavljaju kao vlastitu vojsku. Međutim ilegalna «Patriotska Liga » već koncem 1991. imala je nekih 70.000 ljudi, te se ubrzano organizirala, a 25. veljače 1992., Sefer Halilović izdaje «Direktivu za obranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine», te izvođenje borbenih operacija protiv neprijatelja, iako referendum o neovisnosti još nije proveden, iako BiH još nije bila Međunarodno priznata, te iako ratni sukobi, po tumačenju Muslimanskih političara, još nisu počeli( Uništa i Ravno već su bili davno spaljeni.). U ovoj direktivi kao neprijatelje Halilović navodi one koji su za konfederalno uređenje jer žele stvoriti Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Tada je Halilović rekao kako «ekstremne snage HDZ-a imaju jednu do dvije brigade dok Patriotska liga ima od 80.000 do 120.000 ljudi.» Ove brojke su se kasnije pokazale precijenjene, ali su trebale ojačati moral Muslimanskih snaga. Početkom 1992. godine Srbi su bili spremni za akciju. Njihov trenutak došao je nakon referenduma o neovisnosti BiH, koji su Srbi bojkotirali, kao i proglašenja Bosne i Hercegovine neovisnom državom 3. ožujka 1992. godine. Oružani sukobi počeli su 27. ožujka 1992. godine. U dvadesetak dana zauzeti su gradovi koji su bili na putu za BiH iz Srbije i istočne Hrvatske. Putovi koji vode u Sarajevo, na Pale (sjedište Vlade bosanskih Srba) i Banja Luku, koja im je bila glavno uporište u zapadnoj Bosni, do svibnja su zauzeti, čime je u srpske ruke palo oko 60 % teritorija Bosne i Hercegovine - iako su Srbi činili samo 31% stanovništva. Odlukom Glavnog štaba Patriotska liga 10. travnja 1992. stavlja se na raspolaganje Teritorijalnoj obrani koja je postojala kao barem djelomično legalna organizacija, te koja se kasnije preimenuje u ABiH. Do 12. travnja UNHCR je procijenio kako je iz Zvornika pobjeglo 10.000 ljudi, 5.000 iz Goražđa i Čajnića, 5.000 iz Bosanskog Broda i 5.000 iz Kupresa. U bitci za Kupres Srbi su napali s 6.000 ljudi, 3-4 topničke i minobacačke divizije, jednim oklopnim bataljunom te zrakoplovstvom. Srbi su uspjeli zauzeti Kupres tako što su tenkove provukli kroz tajno probijeni put kroz šumske predjele, ali su zaustavljeni u daljnjem prodoru prema Livnu i Tomislavgradu. Hrvati su se branili s 2.500 ljudi naoružanim puškama, te nešto ručnih protuoklopnih raketnih bacača i minobacača, pri čemu je poginulo preko 400 hrvatskih branitelja, uglavnom Vukovaraca i HOS-ovaca, koji su imali najviše borbenog iskustva i borbenog morala. Usprkos jasnim znakovima rata i iskustvu iz RH, većina Muslimana nije željela shvatiti suradnju JNA i paravojnih srpskih formacija. Predsjednik Predsjedništva BiH Izetbegović je 2. travnja tražio pomoć od JNA za zaštitu Bjeljine. JNA je to rado pružila i krajem popodneva 3. travnja okupirala je cijeli grad. Nakon JNA u gradove su ulazili Arkanovi “Tigrovi”, četnici Vojislava Šešelja i “Beli orlovi” Mirka Jovića koji su etnički čistili gradove i sela. Srpski obavještajni propagandisti opisivali su rat kao sukob izazvan starim nacionalističkim mržnjama, a ubojstva i silovanja su djelo pojedinaca. Pravi cilj ovih zločina bio je prisiliti muslimansko i hrvatsko stanovništvo na bijeg iz svojih mjesta te stvaranje etnički čistog teritorija, čime je minimalizirana mogućnost budućeg otpora Muslimana i Hrvata. Ljudi sposobni za vojsku bili su izdvajani i zatvarani u logore, a mnogi su likvidirani. Prvi na popisu za likvidaciju bili su oni koji
su imali položaj u javnoj vlasti i neki ugled. Proces traganja za ovim pojedincima bio je brižljivo isplaniran, a spiskovi istaknutih Muslimana i Hrvata bili su napravljeni prije napada. U mnogim je mjestima paralelna lokalna državna administracija bila ustrojena prije početka sukoba. Krizni štabovi koji su se sastojali od lokalnih srpskih političkih lidera i policije bili su spremni preuzeti vlast i organizirati smjenu muslimanske i hrvatske lokalne elite. Zarobljenički logori Omarska, Keraterm i Manjača bili su mjesta gdje su logoraši podvrgavani izgladnjivanju, premlaćivanju i egzekucijama. Ubijeno je više od sto tisuća Muslimana i Hrvata. Najviše su stradali krajevi u kojima je na vlasti bila stranka Alije Izetbegovića čije su obrambene pripreme bile lokalnog taktičkog karaktera ili ih uopće nije bilo, U lokalnim pregovorima, a prema uputama s vrha dijeljene su čak i ulice i kvartovi uz pretpostavku kako će Srbi biti zadovoljni. U većini mjesta gdje su Muslimani i Srbi bili izmiješani, Muslimani koji su imali oružje nisu se željeli boriti, te su predavali oružje kupljeno u Hrvatskoj, govoreći kako je za rat potrebno dvoje. U pojedinim mjestima organizirali su čak i zajedničke straže sa Srbima. Iz ovoga je razdoblja zanimljiv događaj zarobljavanja Alije Izetbegovića. Naime, Muslimani su opkolili oklopno vozilo u kojem je bio srpski general Kukanjac i nisu ga željeli pustiti ni na Alijino traženje. Nakon toga je Alija na povratku iz Lisabona otišao na teritorij koji su držali Srbi, pri čemu su ga oni zarobili. Da li on to nije predvidio, ili je baš to želio kako bi Srbima dao mogućnost razmjene za Kukanjca, samo on zna. Iz zarobljeništva je pokušao zapovijedati svojim jedinicama, ali su mu oni objasnili kako to nije moguće. Kada je na Kljujićevo upozoravanje kako je on Predsjednik-institucija i kako mu u zarobljeništvu ne može biti dobro, on sebe - instituciju svodi na sebe samoga i Kljujiću odgovara: “Meni je, fala Bogu, dobro”. Kljujić je u Sarajevu imao veliki utjecaj na Hrvate, a i na Muslimane što nije odgovaralo Mesiću koji je tada počeo pripreme za njegovo smjenjivanje, organiziravši kampanju dezinformiranja. Tada su prikriveni Titoisti, bivši KOS-ovci i UDB-aši, i među Hrvatima i među Muslimanima pojačali su glasine kako su se Tuđman i Milošević u Karađorđevu dogovorili o podijeli BiH, te kako se zbog toga i ne treba boriti. Takve informacije širili su i Miloševićevi Velikosrbi kako bi razbili savezništvo između Hrvata i Muslimana. Zbog toga je Milošević poticao sastanke bosanskih Srba, malo s hrvatskim čelnicima, pa onda s Muslimanskim čelnicima. Poslije takvih sastanaka i Velikosrpska i projugoslavenska frakcija KOS-a je širila priče kako su se dogovorili na štetu treće strane. Npr. još u srpnju 1991. godine, dok je tek počinjao rat u Hrvatskoj, po naputku Alije Izetbegovića sastali su se Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem, te su pregovarali o «historijskom sporazumu» između Srba i Muslimana. Po ovom sporazumu BiH je trebala ostati u sastavu krnje Jugoslavije, a sporazum nisu prihvatili (iako su s odbijanjem taktički otezali) Velikosrbi na čelu s Miloševićem, zbog za Srbe negativnih demografskih projekcija koje su ukazivali kako bi BIH muslimani i Sanđački muslimani, zajedno s Kosovskim muslimanima vrlo brzo mogli postati većina u takvoj državi. Presjedništvo BiH, bez predstavnika Srba 5.4. 1992. izdalo je zapovijed za izvršenje opće mobilizacije TO, ali je to u mnogim mjestima već bilo kasno. Predsjedništvo HZ HB, svjesno raspada legalne vlasti na teritoriju BiH i nepostojanja obrambenog sustava, 8. 4. 1992. godine osnovalo je HVO kao institucionalni oblik obrane Hrvata u BiH, iako su Hrvati, kao i ostali narodi, po pojedinim mjestima već imali svoje neformalne vojne postrojbe, a 15. svibnja HVO je ustrojen i kao civilna vlast, čime se civilna vlast kao formalni osnivač vojnih postrojbi podredila tim vojnim vlastima kako bi se čitava gospodarska logistika podredila ratu. Deset dana nakon odluke o općoj mobilizaciji i sedam dana nakon osnivanja HVO-a tj.,
15. 4. 1992. godine službeno je ustrojena i muslimanska vojska, sastavljena je od jedinica TO i Patriotske lige. Za zapovjednika IV. korpusa (Mostarskog) ABiH imenovan je Arif Pašalić, oficir JNA koji je nedugo prije toga napustio JNA. Sljedećeg je dana zapovjedio napad na jedinice HVO-a, ali su tu zapovijed lokalni zapovjednici odbili svjesni svoje slabosti. Zbog te zapovijedi muslimanski lokalni zapovjednici su se podijelili u dvije frakcije, probosansku frakciju koju su činili bivši oficiri JNA, suradnici KOS-a i ostali jugonostalgičari, te na prohrvatsku frakciju koju su činili pojedini, rijetki zapovjednici Patriotske lige. Vođa mnogo slabije prohrvatske frakcije bio je dr. Ismet Hadžiosmanović, prvi čovjek SDA za cijelu Hercegovinu. Bio je iz ugledne muslimanske obitelji, a njegov brat je jedini član organizacije »Mladi muslimani« koji je zatvorsku kaznu odležao do posljednjeg dana. Po tom se znalo kako ga bosanska DB(Državna bezbednost) BiH nije uspjela slomiti. Svi pripadnici prohrvatske frakcije ABiH kasnije su postupno sklonjeni sa svih funkcija i u ABiH i u SDA. Vremenom, u sastav ABIH su prisilno ušle i pojedine jedinice HVO-a i HOS-a koje nisu imale u zaleđu vlastiti teritorij pod svojom lokalnom civilnom kontrolom.
5.3.1. DOLINA NERETVE U situaciji kad je JNA držala Dubrovnik u poluokruženju, Srbi su zaključili kako je povoljno vrijeme za zauzimanje većeg dijela BiH. Teritorij gdje su Srbi bili većina već je bio pod punim nadzorom JNA, a prve veće operacije u Hercegovini počele su prodorom JNA s namjerom odsijecanja Mostara s juga te pravcem Stolac - Čapljina - Metković ovladavanja istočnom obalom Neretve i deltom Neretve te izbijanja na more. Srpske snage su u ofenzivi (24 - 28. 4. 1992.) uspjele ovladati istočnim dijelom Mostara i probiti se do Čapljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i HVO-a, u kojem je bilo i pola Muslimana. Osvojena je vojarna JNA u Čapljini, te je JNA potisnuta istočno od Stoca. Gubitak Mostara je prvi veći poraz JNA i srpskih paravojnih snaga u čitavom ratu. U borbama je oslobođena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveležje. Istovremeno je napad počeo i prema Livanjskom polju na pravcu prema Splitu, ali im je tenkovski napad zaustavljen u Donjim Rujanima kod Livna. S ova dva pravca kretanja Srbi su željeli ispresijecati južnu Dalmacijom i BiH, te postepeno ovladati Jadranskim morem. Na ovom je dijelu bojišta u to vrijeme suradnja Muslimana i Hrvata bila dosta dobra i na taktičkom, a i na strateškom planu. Nešto prije izbijanja sukoba iz mostarske zrakoplovne baze pobjegao je časnik JNA, neki Perak te se javio generalu Tusu u Zagrebu. Tus ga je odmah imenovao zapovjednikom obrane Mostara. SIS na čelu sa starim udbašem Perkovićem dao mu je prolaznu sigurnosnu procjenu, a koliko je bio siguran pokazalo se čim je stupio na dužnost. Čim je dobio imenovanje Perak je izdao zapovijed o povlačenju HVO-a i civila pošto je JNA navodno toliko jaka da će srušiti cijeli Mostar. Lokalni zapovjednici HVO-a su tu zapovijed odbili pošto su svoje ljudstvo već rasporedili na strateške točke oko vojarni JNA. Perak je nakon toga pobjegao u pravcu Srbije i više nitko za njega nije čuo. Tus ovo svoje kadrovsko rješenje nikad nije objasnio. Borbe u Mostaru počele su početkom travnja 1992. nakon eksplozije cisterne postavljene pored srpske vojarne i instalirane od »nepoznatog izvršitelja«. Nekoliko dana prije Srbi su se počeli iseljavati iz Mostara napuštajući svoje stanove i noseći što su mogli ponijeti. Bio je to signal i za sve ostale kako se nešto priprema. Srbi su iz više od 500 oruđa postavljenih na brda oko Mostara osuli paljbu na grad i okolicu. Usprkos tome jedinice
HVO-a i HOS-a koje su se sastojale uglavnom od Hrvata i nešto Muslimana uspjele su sačuvati grad. Iako su srpske snage uspjele osvojiti 60% teritorija BiH (70% ako se uračunaju i vojno, potpuno opkoljeni muslimanski gradovi), nisu uspjele na strateškim pravcima prema Jadranu te su ubrzo prešle u defenzivu. Na ovim pravcima zaustavile su ih jedinice HVO-a i HV-a, a postupnim uključivanjem Muslimana u borbu položaj bosanskih Srba postajao je sve lošiji. Prisilnim povratkom vojno sposobnih Muslimanskih izbjeglica pokušavalo ih se uključiti u HVO-a, što su oni često odbijali, dok Hrvati nisu željeli djelovati sa TO pošto na te postrojbe nisu imale nikakav utjecaj i svi zapovjednici su bili Muslimani. Zbog toga lokalni zapovjednici HVOa traže da HVO i TO djeluju kao dvije sastavnice iste vojske, o čemu je tražen i formalni sporazum. U to vrijeme Britanski institut za strateška istraživanja procjenjuje kako Srbi gube rat, a britanski i francuski političari govore javnosti kako je s Bosnom svršeno. Britanci i Francuzi shvaćaju kako će Srbi izgubiti rat ukoliko se Muslimani ne blokiraju i s hrvatske strane. To je bilo moguće postići samo, uz suradnju projugoslavenskog djela UDBA-e i KOS-a, koji su počeli s izazivanjem rata između Hrvata i Muslimana, kako bi se i jedni i drugi iscrpili. Mnogi oficiri JNA, Hrvati i Muslimani počeli su naglo prelaziti u ABiH i HVO, od čega je dobar dio, sudeći po njihovom kasnijem ponašanju, promijenilo uniforme po zadatku izazivanja međusobnih Hrvatsko Muslimanskih sukoba. Do osmog mjeseca ojačana je i muslimanska vojska ABiH te osnažena povratkom izbjeglica s mora uspjela je zauzeti lijevu obalu Neretve, tj. istočni dio Mostara što su ga Srbi prilikom povlačenja potpuno spalili i razrušili. Srbi su prilikom povlačenja porušili i sve mostove na Neretvi. Ostao je jedino teško oštećeni Stari most. Dana 6. svibnja 1992. objavljen je sporazum Boban Karađić o prekidu neprijateljstava u BiH, te o osiguranju koridora kroz sjevernu Bosnu i veći dio Posavine. U ovom trenutku Srbi su zauzeli oko 60% teritorja BiH i odgovaralo im je primirje. Do sklapanja sporazuma došlo je nakon prezentacije Cutilijerovog plana, a na intervenciju Lorda Caringtona, koji je na sastanak pozvao Izetbegovića, Tuđmana i Karadžića. Po Caringtonovim uputama sastanak je organizirao Josip Manolić, a Izetbegović je odbio doći na sastanak, te je Lord Carington inzistirao na potpisu onih koji su došli, a dr. Tuđman se složio s time. Tuđman je primirje prihvatio pošto je znao kako Izetbegović, preko Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića još od srpnju 1991. godine, nudi Radovanu Karađiću i Nikoli Koljeviću sporazum o «historijskom sporazumu» između Srba i Muslimana. Po ovom sporazumu BiH je trebala ostati u sastavu krnje Jugoslavije. Tuđman je s terena dobivao izvještaje iz kojih je bilo vidljivo kako Izetbegović izbjegava borbe sa Srbima, dogovara se o podjeli svakog pojedinog sela, a bivši oficiri JNA koji prelaze u ABIH i koje Izetbegović odmah postavlja na zapovjedna mjesta, i koji u pravilu imaju neprijateljski stav prema Hrvatima. Uvidjevši kako su Muslimani vrlo nepouzdani saveznici, prihvatio je primirje kako se Hrvati ne bi morali sami boriti sa Srbima. Iako je znao kako bi ovaj dogovor mogao biti još jedna zamka (kao i sastanak u Karađorđevu) u kojoj svaki izbor ima svoje nedostatke, tj., ako pristane na dogovor Muslimani će ga optužiti kako se dogovara na njihov račun, a ako ne pristane međunarodna zajednica bi ga mogla optužiti za militarizam, on je prihvatio rizik i odlučio se za prihvaćanje međunarodnih prijedloga, na uštrb odnosa sa Muslimanima. Izetbegović, svjestan podrške koju dobiva od islamskih zemalja bogatih naftom i ovisnosti Europe o njihovoj nafti, odbio je doći na sastanak u Grac, usprkos inzistiranju Lorda
Caringtona. Time je Izedbegović nastojao spriječio primirje između Srba i Hrvata, ali se istovremeno tajno dogovarao izravno s Karadžićem, te su se vrlo brzo smanjili i sukobi između Muslimana i Srba. Lord Carington je ovo primirje predlagao kako bi Srbima dao neophodan predah potreban za daljnje operacije vojne obnove Jugoslavije, te je istovremeno pripremao situaciju u kojoj bi se Muslimani i Hrvati lakše doveli u sukobe oko preostalog djela BiH. Sporazum Boban Karađić iz Graca je izazvao sukobe u Hrvatskoj Vladi zbog čega je došlo do vrlo jakog sukoba na sjednici Vrhovnog državnog vijeća, pri čemu su Zdravko Tomac, predsjednik Vlade demokratskog jedinstva Franjo Gregurić, predsjednik Sabora Žarko Domljan, te njegov potpredsjednik Milan Ramljak bili protiv sporazumijevanja s Miloševićem, (većina njih zato što nisu bili upoznati s obavještajnim podatcima koji su upućivali na stvarne ciljeve Alije Izetbegovića i o posljedičnim neizbježnim sukobima s muslimanima). Manolić i Mesić su u ovom sukobu stali na Tuđmanovu stranu, ali ne zato što su ih zanimali interesi Hrvata u BiH već zato što su željeli izazvati što veće nepovjerenje između Hrvata i Muslimanima. U sukobljavanju s Muslimanima vidjeli su šansu za uvlačenje Hrvata i Muslimana u međusobni iscrpljujući rat nakon kojeg bi JNA i jedne i druge porazila, te ponovno napala Hrvatsku, a nakon nje i Sloveniju. U muslimansko-hrvatskom sukobu vidjeli su šansu za obostrani vojni, ekonomski i politički kolaps nakon čega bi Srbi bez problema mogli vojno obnoviti Jugoslaviju, ako bi uklonili Miloševića. Stručnjaci za politiku «jedno govori drugo radi» tj. Mesić, Manolić i čitav projugoslavenski titoistički dio HDZ-a javno se zalagao za održanje avnojskih granica i multietičnu BiH, a tajno su sve činili kako bi se Hrvati i Muslimani što više zakrvili. (Već na početku stvaranja HDZ-a BIH Manolić je uspio na vrh HDZ-a dovesti oficira KOS-a Srbina Davora Perinovića koji je odmah počeo činiti sve kako bi zavadio Hrvate i Muslimane, ali je smijenjen kad se u medijima pojavio njegov krsni list iz kojeg se vidjelo kako je kršten u pravoslavnoj crkvi. Na njegovo mjesto je 16. rujna 1990. izabran Stjepan Kljuić, Sarajevski Hrvat i bosanski integralist, čovjek koji nikad nije bio član komunističke partije i koji nije znao jedno govoriti a drugo raditi. Od prvog trenutka imao je prikrivene neprijatelje u Stjepanu Mesiću i Josipu Manoliću, a i Aliji Izetbegoviću . Najveću podršku je imao u Gojku Šušku koji ga je štitio dok je mogao, ali ga je kasnije morao prepustiti sudbini kad su sukobi između Hrvata i Muslimana postali previše jaki, te je Mesić uspio uvjeriti Predsjednika Tuđmana kako Kljuić nema dovoljno jak utjecaj na BiH Hrvate, te kao takav ne može spriječiti sukobe između Hrvata i Muslimana. Na sastanku HDZ-a u Širokom Brijegu Mesić je smijenio Kljuića i na njegovo mjesto postavio bivšeg suradnika KOS-a Matu Bobana, koji se vrlo brzo uspio nametnuti i Šušku kao najpovjerljiviji suradnik, te svoje lokal patriotske kadrove ugurati u vrh HVO-a, koji su nastojali braniti samo interese Zapadne Hercegovine, a na štetu Hrvata iz srednje Bosne, čime se razvilo nepovjerenje između Bosanskih i Hercegovačkih Hrvata. Zbog ovoga je došlo do sve većeg nepovjerenja između Hercegovačkih i Posavskih Hrvata, što su i Srpske i Muslimanske obavještajne službe nastojale produbiti. U tome im je pomagala i projugoslovenska frakcija HDZ-a. Zahvaljujući tom nepovjerenju Hrvati iz Bosanske Posavine su predsjedniku Tuđmanu pisali i peticiju. ) Dva dana nakon potpisivanja primirja u Gracu Milošević je procijenio kako je dovoljno
snažan za konačni obračun sa preostalim projugoslavenskim generalima te je 8. 5. 1992. objavljena ostavka Jugoslavenskog ministra obrane Blagoja Ađića i smjenjen je zapovjednik 2 Sarajevske vojne oblasti JNA general Milutin Kukanjac. Ukupno je umirovljeno 38 generala JNA. Dva dana nakon smjene je objavljeno kako su smjenjeni jer su krivi za krvavi raspad Jugoslavije, čime je Milošević pokušao na njih prebaciti svoju krivicu. Odmah nakon sklopljenog primirja u Gracu između Hrvata i Srba sukobi su se počeli stišavati na prostoru Hercegovine, ali jedinice HVO-a iz Posavine primirje nisu prihvatile, pošto im cementiranje trenutnih linije razgraničenja nije odgovaralo, već su istog dana kad je objavljeno, zajedno s lokalnim političkim vodstvom donijele odluku o prelasku Save i oslobađanju Bosanske Posavine. Do tada su vjerovali kako će se svojim kućama vratiti uz pomoć pregovora, a kad su shvatili da to neće bizi moguće postali su vrlo borbeni. Ovo je dovelo do praktičnog raspada HVO-a na Hercegovački i Posavski dio, što su vrlo brzo iskoristili Izetbegovićevi mediji pišući kako s Posavljacima Muslimani trebaju surađivati, a s Hercegovcima ne. Razlaz u stavovima Hercegovačkog i Posavskog dijela HVO-a iskoristili su i projugoslavenski dijelovi HDZ-a na čelu s Manolićem i Mesićem, koji su podržali sklapanje sporazuma, ali su ga odmah nastojali iskoristiti za što jače produbljivanje međuhrvatskog sukoba, te su kasnije jakom medijskom kampanjom sporazum Boban Karađić proglasili kao točku nakon koje su počeli otvoreni sukobi Hrvata i Muslimana. Na području Rame JNA je napala zapadne dijelove prozorske općine sredinom travnja, a topništvom su granatirali sela tijekom svibnja 1992. godine. Slabo naoružana i malobrojna postrojba HVO obranila je Ramu, a u njoj se uz Hrvate borio i manji broj Muslimana. U obrani od četnika i JNA, Hrvati su se organizirali u HVO, a Muslimani su se držali jugoslavenskog sustava obrane u sustavu TO (Teritorijalne obrane) koja je bila integralni dio JNA. Glavni zapovjednik “štaba TO općine Prozor” je Muharem Šabić i on stvara plan “Elif” i plan “Be” obrane, s tim da prvi predviđa suradnju s HVO-om, a drugi samostalno djelovanje. Tek 26. svibnja 1992. godine “štab TO” donosi odluku o formiranju prve dobrovoljačke čete TO Prozor, a za njenog zapovjednika postavljen je Salih Ruvić iz Prozora, po činu kapetan prve klase u JNA. U lipnju dolazi do prvog puškaranja između Hrvata i Muslimana, pa lokalno Hrvatsko političko vodstvo kao i Hrvatska sve više inzistiraju na sklapanju saveza između ABiH i HVO-a. Lokalno hrvatsko političko vodstvo sastavljeno većinom od osoba koje su u komunizmu bili označeni kao hrvatski nacionalisti svjesni su slabijeg položaja Hrvata, te se zalažu za suradnju sa Muslimanima, dok vojno vodstva HVO-a sastavljeno uglavnom od bivših oficira JNA koji su prije rata bili poznati kao zagovornici Jugoslavije postali su glavni zagovornici obračuna sa Muslimanima. Zahvaljujući nastojanjima političkog vodstva 21.7. 1992. u Zagrebu je potpisan sporazum o prijateljstvu i suradnji prema kojemu je HVO sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. Unatoč ovom sporazumu počinju se osjećati sve veća napetosti između HVO-a i Armije BiH. Muslimani počinju utvrđivati položaje prema Hrvatima, umjesto prema Srbima, što izaziva nepovjerenje Hrvata. Raskol u zajedničkoj obrani Ramskog prostora od srpskog agresora, koji još uvijek napada, čini “štab TO” 29. kolovoza 1992. godine aktivirajući plan “Be”, što znači i početak djelovanja Armije BiH protiv HVO-a. “Štab TO općine Prozor” 21. listopada 1992. u selu Blace održao je sastanak s predstavnicima TO-a iz susjednih općina. Sastanku predsjeda Mustafa Hero, načelnik “štaba TO Prozor”. Tijekom sastanka obavijestio je nazočne kako će u petak 23. 10. 1992. doći do sukoba u Prozoru i kako će “čaršijom vladati Muslimani”. Do sukoba je došlo, a neposredan povod je bio to što su pripadnici Armije BiH iz zasjede kod sela Dobrošin ubili četiri pripadnika HVO-a. Ramskim postrojbama Armije BiH u pomoć su
krenule postrojbe iz Konjica, Jablanice i Uskoplja (Gornjeg Vakufa). Pripadnici Armije BiH iz Ramskih sela Lapsunj, Lug, Varvara i Kovačevo Polje odbili su zapovijed Muharema Šabića da napadnu HVO i odložili oružje. ABiH je izgubila bitku, čime je spriječeno prebacivanje pojačanja Muslimanima u Srednjoj Bosni, za sukobe sa Hrvatima, te veliki dio muslimanskog stanovništva napušta Prozor i smješta se na području susjedne općine Jablanica.
5.3.2. POSAVINA U Posavini 2. 3. 1992. dolazi prvih 400 Arkanovaca u sela oko Bosanskog Broda, gdje je već bilo oko 400 vojnika JNA i preko 500 lokalnih četnika. Slijedećeg dana 3. 3. Srbi zauzimaju prostor oko mosta prema Slavonskom Brodu, a u zauzimanju mosta ih sprječava 30 Hrvata pod vodstvom Stjepana Blaženovića. Idućeg dana 4.3. ispaljeno je oko 50 minobacačkih granata na B. Brod, na prostor oko mosta. Lokalni političari sklapaju primirje naivno vjerujući kako je moguće dogovorima na nivou mjesnih zajednica i općina poništiti Velikosrpski plan kreiran u Beogradu. Oko 350. HOS-ovaca 9.3. prelaze u B. Brod i otvaraju vatru prema srpskim položajima čime prekidaju primirje. Srbi se iz B. Broda počinju iseljavati 19. 3., a istovremeno unose velike količine oružja, čime se broj naoružanih Srba popeo na 1.500 ljudi. Pet dan kasnije, čim je završena evakuacija njihovih civila Srbi otpočinju borbe za B. Brod. Krizni štab općine B. Brod oglašava opću mobilizaciju svih muškaraca od 18 do 50 godina čime je spriječeno Srpsko osvajanje grada. Napad na Derventu počeo je 1.4., a 10. 4. JNA zauzima policijsku postaju u Modriči. Oko 1000 mobiliziranih izbjeglica iz Posavine vraća se natrag u B. Brod 11. 4. Napad na selo Gornje Kolibe počinje 22. 4. HVO u Derventi uspijeva osvojiti vojarnu. Formira se Prva posavska 108 brigada, slabo naoružana i bez iskusnih zapovjednika. Uskoro se formiraju brigade i u Derventi kojima pomažu Riječani, te u Ođaku u koju ulaze dragovoljci Muslimani iz Modriče gdje Muslimansko vodstvo nije htjelo formirati TO. Na području Bosanskog Šamca 25/26. 4. miniran je cestovni i željeznički most, a Hrvatska sela su pala u Srpske ruke, uz veliki broj ubijenih ili zarobljenih civila. U Orašju nepovezane grupe branitelja pokušavaju pregovarati sa Srbima. U Gračacu obrana je utemeljena od oko 800 Hrvata i 4000 Muslimana, ali su nepovezani sa okolnim mjestima. U Brčkom bile su slabe veze prema Hrvatskoj, a Srbi, Hrvati i Muslimani imaju svako svoju policiju. Napad na Brčko počeo je 30. 4. 1992. Tijekom noći Srbi su poklali svoje sustražare Muslimane, te su arkanovci upali u Brčko. Kada su civili počeli bježati preko mosta u Gunju, vojnici JNA, koji su prethodno postavili eksploziv pod most, digli su ga u zrak, i to u trenutku kada je most bio prepun ljudi, nakon čega idućih dana traju ulične borbe u Brčkom. Naselja zapadno i jugozapadno od Brčkog gdje je djelovao HVO pružala su veliki otpor i tu su se oformile obrambene linije, a sam grad je pao 8.svibnja. Srpsko zrakoplovstvo 2. 5. raketira most u B. Brodu, a u Derventi Srbi su probili obrambene linije. Brčko kao ključno mjesto na spoju istočnog i zapadnog dijela Srpskih teritorija u BiH smješteno je na putu Srbija-Bijeljina-BrčkoLončari-Modriča i dalje prema Banjoj Luci i Kninu (“koridor”). Za napad na ovaj grad i cijelo brčansko područje Srbi su prikupili domaće jedinice te dijelove Novosadskog i Banjalučkog korpusa bivše “JNA” i brojne oružane jedinice iz Srbije i Crne Gore. U prvom naletu zarobili su velik broj muslimanskih i hrvatskih civila, od čega su poubijali između 5.000 i 7.000. U zrak su
digli oba savska mosta na kojima je poginulo više od 60 ljudi koji su spas pokušali naći u Hrvatskoj. Nakon pokolja u Bjeljini i Brčkom Muslimanima i Aliji je postalo jasno kako se rat ne može izbjeći, kako ih JNA i Srbi ne žele za saveznike, te da moraju tražiti druge saveznike. Ako ih jači ne žele za saveznike, moraju se prikloniti slabijem, bar do prve prilike za promjenu saveznika. A ni sami nisu bili složni oko svojih strateških ciljeva, Svjetovni muslimani su željeli jaku centraliziranu građansku državu, Islamisti na čelu sa Alijom su bili željni bilo kakve Muslimanske države u Europi kao bazi za islamski prodor prema zapadu, dok su Fikretovi muslimanu u Bihaću politički bili bliže Zagrebu nego Sarajevu, ali su taktički surađivali sa Srbima kako bi preživjeli u okruženju. Brčko je Srbima bilo strateški važan grad jer je preko njega prelazio koridor između zapadnog i istočnog dijela »Republike Srpske i Srpske krajine«. Ovaj koridor, širine oko 4 kilometra na najužem dijelu, Srbi su branili vrlo snažnim oklopnim i topničkim jedinicama. (Kasnije tijekom 1992. i 1993. jedinice HVO-a i ABiH pokušavale su presjeći taj koridor, ali su to uspijevale samo nakratko, do dopreme streljiva i granata Srpskim tenkovskim postrojbama koje su branile ovaj, za njih strateški najvažniji koridor između zapadnog i istočnog dijela RS. Nakon velikih gubitaka jedinice HVO-a i ABiH uvijek su se morale vratiti na početne položaje. Stipetić je forsirao probijanje ovog koridora, pri čemu je ginulo vrlo veliki broj vojnika, iako je vrlo dobro znao kako Srbi zbog svojih strateških razloga ne mogu dopustit njegov pad, a znao je i da koridor brani više vojske nego što Hrvati i Muslimani mogu skupiti na ovome području. Za razliku od Hrvatske koja nije imala strateški interes za probijanjem koridora, njegovo presijecanje su forsirali i tuzlanski svjetovno orijentirani Muslimani koji su tu vidjeli strateški pravac za opskrbu i garant opstanka cjelovite građanske države. ) U Bosanskom Brodu 3.5. 1992. pao je dio prostora u Srpske ruke, a u čitavoj Posavini Srbi nastoje ispresijecati linije HVO-a. Gdje god su mogli nastojali su srušiti mostove prema Hrvatskoj kako bi posavske Hrvate odsjekli od Hrvatske. Iako je u Posavini živjelo oko 130.000 Hrvata i 32.000 Muslimana od prvog dana su ovisili o pomoći iz Hrvatske. Dana 6. svibnja 1992. objavljen je sporazum Boban Karađić potpisan u Gracu o prekidu neprijateljstava u BiH, te o osiguranju koridora kroz sjevernu Bosnu i veći dio Posavine. U tom trenutku Srbi su držali oko 60% teritorja BiH i odgovaralo im je primirje. Do sklapanja sporazuma došlo je nakon prezentacije Cutilijerovog plana, a na intervenciju Lorda Caringtona, koji je na sastanak pozvao Izetbegovića, Tuđmana i Karadžića. Po Caringtonovim uputama sastanak je organizirao Josip Manolić. U medijima su se odmah pojavile glasine kako je to veleizdaja Posavskih Hrvata u zamjenu za Hercegovinu. Zbog toga se u čitavoj hrvatskoj proširilo nezadovoljstvo ovim sporazumom. U tom trenutku zalihe streljiva i granata zarobljenih u vojarnama koncem 91. bile su pri kraju, a nove količine su stizale u minimalnim količinama. Velika većina hrvata nesvjesna ove činjenice jednostavno nije shvaćala zašto uopće pregovaramo sa Srbima, zašto ih jednostavno ne pregazimo. Najglasniji u takvim zahtjevima bili su oni koji nikog iz obitelji nisu imali na bojištu. Lokalne postrojbe to su primile sa negodovanjem i odbacile, te istog dana, zajedno s lokalnim političkim vodstvom donose odluku o prelasku Save i oslobađanju Bosanske Posavine. Zahvaljujući potpisanom sporazumu iz Graca Srbi su svoje pješadijske snage prebacili na druga
ratišta pa lokalna 108. brigada lako i u kratkom roku ulazi 20 kilometara u dubinu BiH, te oslobađa Ođak, pri čemu su uništena 32 srpska tenka. U borbama su podjednako sudjelovali Hrvati i Muslimani. Iako se u početku Muslimani bore jednako kao i Hrvati postepeno, zahvaljujući instrukcijama iz Sarajeva, borbenost Muslimana postaje sve manja pa ih se većina ponaša kao da se Hrvatska vojska mora boriti za njih. Pojedini zapovjednici lokalnih muslimanskih naoružanih grupica TO i Patriotske lige nastojali su čuvati svoja sela šireći parolu “Pustit ćemo Hrvate da se obračunaju sa Srbima, a do tada ćemo se naoružati i preuzeti kontrolu”. Stav Muslimanskog vodstva iz Sarajeva je bio kako su u Posavini Hrvati većina i to pripada Hrvatima pa oni nemaju razloga za borbu. Nakon prvih novih neuspjeha Mate Boban reagira smjenjivanjem većeg broja zapovjednika HVO-a Bosanske Posavine, što rezultira nepovjerenjem Posavljaka prema političkom i vojnom vodstvu HVO-a u Grudama, te sve većem uvjerenju o istinitosti glasina o prodaji Posavine za Hercegovinu. Smjenjivanje i imenovanje zapovjednika Boban je vršio po preporuci Stipetićevog stožera, uz podršku SIS-a i SZUP-a, tj., na preporuku Stipetića, Perkovića i Mustaća, odnosno njihovih podčinjenih koji su slali izvješća o pojedinim nižim zapovjednicima, a to je doprinijelo dodatnom smanjenju borbene spremnosti. Za smjenjivanja svi su krivili samo Bobana, a ne one koji su slali negativna izvješća i tražili smjene. Utjecaj Posavljaka na politiku u Grudama, kao i u Zagrebu bio je vrlo mali, pošto unutar HDZ-a nisu imali nikog dovoljno jakog da se nametne u Vladi ili Uredu Predsjednika Tuđmana. Politički najjači posavljaci bili su povezani sa Šeksom i Glavašem, a pošto je njihov utjecaj nakon formiranja Vlade nacionalnog jedinstva naglo pao, pao je i utjecaj Posavljaka. Zbog tog oni nisu mogli osigurati lokalne zapovjednike od smjenjivanja, a ni sami zapovjednici nisu bili dovoljno samoinicijativni i utjecajni među vlastitim vojnicima da odbiju smjenjivanje. Izuzetak su bili samo zapovjednici Orašja. Istovremeno, Stipetić je pojedine zapovjednike iz Posavine koji su dolazili u Zagreb izvodio u šetnju gradom, te im u povjerenju objašnjavao kako je Tuđman Posavinu već prodao, što se može objasniti samo kao namjerno širenje defetizma. Zbog toga je moral sve više padao pa su se i javno preko medija počele širiti priče kako su Tuđman i Šušak prodali Posavinu, što je još više slabilo moral. Ovo je mogao činiti pošto je imao zaštitu onih koji su se protiv defetizma trebali boriti, šefa SIS-a Josipa Perkovića i šefa SZUP-a Zdravka Mustaća, a također je imao zaštitu Manolića i Mesića koji su mu davali političku podršku. Defetizam je doveo do tog da su se Posavljaci sve više borili samo za svoje selo, a kad bi ono palo više se nisu željeli boriti. To je zahtijevalo sve veću potrebu za postrojbama iz Hrvatske. Vojnici iz Hrvatske, vidjevši kako se Posavljaci ne žele boriti i sami su gubili borbeni moral, što je sve više vodilo prema raspadu i HVO-a i HV-a. Za razliku od središnje Bosne i Hercegovine gdje su se putovi mogli lako blokirati pa je bilo važno imati dovoljno samo pješadijskog streljiva, u Posavini je problem bila i brežuljkasta konfiguracija terena koja je omogućavala široke tenkovske prodore, zbog čega je bilo potrebno vrlo mnogo protutenkovskih mina i protutenkovskog oružja. Uz to pripadnici HV-a, Tuđmanu objašnjavaju kako nemamo dovoljno ni ljudskih ni materijalnih snaga za obranu Posavine uz istovremenu obranu drugih ratišta. Zbog blagog terenu koje traži puno mina i granata, te zahvaljujući strateškoj važnosti Posavine za Srbe, potrošnja streljiva, mina i granata u Posavini bila je vrlo velika, višestruko veća nego na južnom ratištu. Kako bi uštedio streljivo Stipetić je mogao djelovanje ograničiti na odsudnu obranu, ali on je stalno neobučene postrojbe slao u
napadna djelovanja, u pravilu na djelovima bojišta gdje su protivnici bili najjači, što je vodilo do vrlo velike potrošnje MTS-s i kidanje linija. Sve ove nabrojane Stipetićeve greške bi se mogle shvatiti kao taktičke greške da je on iz njih izvlačio pouku, te mijenjao taktiku, ali kad netko stalno i uporno ponavlja taktičke greške one tada upućuju na strateški cilj, a to je demoralizacija vlastitih vojnika i pad Posavine u ruke JNA. Početkom lipnja sve brigade se počinju žaliti na nedostatak ljudstva i streljiva, a Stipetić ih stalno tjera na napadna djelovanja zbog čega se nepotrebno troše i ljudi i sredstva, a zbog neusklađenog djelovanja linije se stalno kidaju. Kako bi se spriječio potpuni gubitak Posavine državni vrh pokušava uspostaviti primirje. Srbi se 20. 6. pripremaju za operaciju «Koridor». Angažirali su oko 48.000 ljudi, više od 100 tenkova i oklopnih transportera, više od 1.000 topova, haubica i minobacača, a imali su i potporu zrakoplovstva. Modrička 102 brigada HVO-a se 25.6. povlači prema Ođaku, odakle su pobjeglu u Hrvatsku. Padaju mjesta oko Dervente, a veliki broj izbjeglica u B. Brodu širi paniku. Sve brigade se žale na nedostatak streljiva. Postrojbe iz Hrvatske dolaze u pomoć pa se linije stabiliziraju. Srbi počinju čak i sa upotrebom Luna, strateških raketnih sustava koje do tada u Hrvatskoj nikad nisu koristili. Civili bježe iz Ođaka a za njima i dio vojske. Na stadionu u Slavonskom Brodu vojna policija je okupila oko 5.000 dezertera iz Posavine, a još toliko ih sa desne obale Save čeka na prijelaz u Hrvatsku. U nekoliko dana oko 50.000 izbjeglih civila prešlo je u Hrvatsku. Oko 40% vojnika napustilo je postrojbe, a Ođačka brigada oduzima oružje demoraliziranim bjeguncima. Dezerteri svoje ponašanje objašnjavaju tvrdnjama kako je Posavina prodana te nema smisla ginuti, a da su logično razmišljali mogli su se upitati zašto ih uhićuju ako je stvarno sve prodano. Nakon dugog nagovaranja dio se vraća u Posavinu, do slijedeće prilike za bijeg. Da je Tuđman uistinu «prodao» Posavinu ne bi bilo razloga za njihovo ponovno vraćanje u Posavinu. Moglo se ukinuti policijske punktove, okrenuti glavu na drugu stranu, te ih tako prešutno propustiti prema Zagrebu. Zbog sve većih međunarodnih ucjena i optužbi za agresiju na BIH, te nakon što se tim pritiscima pridružio i Izetbegović koji u Posavini nije vidio svoj strateški interes, Tuđman je procijenio kako se ne može suprotstaviti Amerikancima i Nijemcima, te je odlučio formalno zabraniti odlazak HV-a u BIH. U skladu sa time Ministar obrane Šušak je 7. 7. izdao zapovijed o zabrani prelaska postrojbi HV-a u BiH, uz istovremenu zabranu sprječavanja odlaska dragovoljaca na BIH ratišta. Ova zapovijed je u operativnom smislu značila da bi sve postrojbe koje odlaze u BiH trebale pri prelasku mijenjati oznake na uniformama, a u moralnom smislu na već demoralizirane vojnike je djelovala kao još jedna potvrda Stipetićevih glasina kako je Tuđman prodao Posavinu. Početkom kolovoza Srbi se pripremaju na novi opći napad, prema planu «Koridor». Ciljevi su im što više ispresijecati Hrvatske linije na više pravaca. Zbog velikih gubitaka mjesec dana ranije pažljivo napadaju na biranim mjestima, a lokalne postrojbe se nakon slabog otpora povlače. Vojnici čija sela su pala više nemaju nikakvu želju za borbom, pa koriste svaku priliku za bijeg, pravdajući se nedostatkom streljiva. Stipetić i dalje uz pomoć postrojbi iz Hrvatske forsira napade na općine koje su i po mišljenju lokalnih Hrvata i Muslimana pripadale Srbima, umjesto da nastoji sačuvati ono što ima. Početkom rujna Srbi ponovno kreću u napade zbog čega ponovno dolazi do velikih žrtava na svim dijelovima ratišta. I postrojbe HV-a počinje zahvaćati
sindrom bježanja sa položaja, u čemu su se osobito istakle pojedine pričuvne postrojbe. Interes vojnika iz Hrvatske za odlazak na BIH ratište sve je manji i sve više ih je koji to odbijaju. Srbi 21. 9. u napadima prvi puta koriste i bojne otrove zagušljivce. Cijela 109. brigada HV-a napušta Slavonski Brod, a 1.10. to isto čini i 109. Srbi to znaju pa pojačavaju napadaje. U izmjeni na položajima 29. 9. 108. brigada nije uspjela prikupiti ljudstvo pa na položaje koje je trebala zauzeti 4. bojna 108. brg., dolazi samo 35 vojnika. Srbi koriste tu rupu pa prolaze i bočno napadaju 101. brg. HVO-a koja bježi, te razbijaju 3A brg. u kojoj je 19 ljudi proglašeno nestalima. 2A brigada zbog gubitaka ne uspijeva u protivnapadu. Linije 6. 10. 1992. ne postoje, obrana se raspala. 3A brigada utovara MTS i napušta B. Brod, civili u panici bježe, a Srbi polako čiste teren i tek nakon nekoliko dana dolaze od srušenog mosta. Posavina je pala. Nekoliko stotina zaostalih vojnika idućih nekoliko dana se izvlačilo skelama. Od svih postrojbi koje su iz Hrvatskih odlazile u Posavinu najviše ih je bilo sa Osječkog područja koje je imalo otprilike isti broj stanovnika kao i Bosanska Posavina. Osječke postrojbe su uz redoviti odlazak u Posavinu čuvale linije prema Baranji i istočnoj Slavoniji, a dio postrojbi je odlazio na Južno ratište. Zbog toga su Osječke postrojbe postajale sve iscrpljenije, pa je među vojnicima rasla netrpeljivost prema Posavljacima koji u većini slučajeva nisu željeli braniti ništa osim vlastite kuće. Čim bi nju izgubili više ih ništa osim bijega nije zanimalo. Bilo je više slučajeva da su Osječani oslobodili poneka mjesta u Posavini, te ih prepustili lokalnim braniteljima, nakon čega bi ti položaji ponovno pali. Zbog toga su Osječke postrojbe morale neka mjesta oslobađati 3-4 puta. Zbog svega toga zapovjednici iz Hrvatske, najviše iz Slavonije odlučili prekinuti Posavsku agoniju i povući se iz Posavine. Kako im nitko više ne bi mogao narediti ponovno osvajanje Posavine odlučili su srušiti most prema Bosanskom brodu. S time su bili suglasni svi od zapovjednika Operativne zone Osijek Vrbanca pa do nižih zapovjednika. Rušenje je obavila inžinjerija 157. i 108. BRG HV-a. Rušenjem mosta sa Bosanske strane prekinuli su agoniju zvanu «Posavina», a kako bi zaštitili sebe pustili su glasinu kako je to učinila grupa srpskih diverzanata. Da lokalni mobilizirani izbjeglice (Hrvati i Muslimani), nakon vrlo stručno izvedene operacije demoraliziranja nisu bježali, Brod nikada ne bi mogao biti “prodan”, a Orašje i Domaljevci također bi bili “prodani” da su branitelji, na čelu sa vrlo kompaktnim vojnim zapovjedništvom ovih mjesta nekom drugom, tj., vojnicima iz Hrvatske prepustili obranu. Obrana Orašja i Domaljevaca temeljila se na lokalnim braniteljima koji su zapovijedi Stipetića i Tusa prihvaćali vrlo selektivno, pošto u njih nisu imali osobito povjerenje, a vojnike iz Hrvatske su raspoređivali među svoje snage kad je trebalo izvršiti neki protivnapad, s time što se sami nikad nisu povlačili na odmor u Hrvatsku i obranu prepuštali drugomu. Zapovjednik Posavskog bojišta Stipetić je sve primjedbe na svoje zapovijedi otklanjao riječima: »Tuđman je naredio«. Problem je samo što te Tuđmanove telefonske zapovijedi nije čuo nitko osim njega. Prema svjedočenju Generala Praljka kad je počelo povlačenje iz Posavine Stipetić je objašnjavao kako je Praljak naredio povlačenje. U to vrijeme Praljak je nenajavljeno obilazio Posavinu te je jednu skupinu upitao tko im je odobrio povlačenje. Oni su mu odgovorili: Praljak. Kad im je rekao da je on Praljak i da se moraju vratiti na položaje otišli su u nepoznatom smjeru. U bosanskoj je Posavini od postrojba koje su slane iz Hrvatske poginulo više od 700 ljudi, a u čitavoj bosanskoj Posavini
bilo je više od 3.000 mrtvih vojnika HV-a i HVO-a, većinom od topničkih granata koje su danonoćno padale čitavo vrijeme rata do pada Posavine. Većina vojnika poginula je prilikom dolaska na linije ili pri odlasku sa njih. Ovo se događa kad veliki broj vojnika ide na smjenu, što neprijatelj može lako otkriti, te topništvom djelovati po transportnim pravcima i križanjima, što se događalo od prvog do zadnjeg dana bitke za Posavinu. Ove greške počele su sa formiranjem prvih brigada kad je za zapovjednik operativne grupe Istočna Posavina postavljen General Stipetić. Neobučenim i slabo naoružanim postrojbama počinje zapovijedati kao da se radi o visoko obučenim i vrhunski naoružanim postrojbama. Umjesto da organizira smjenjivanje na nižem nivou, unutar satnija, gdje se ljudi poznaju, on je uveo smjenjivanje čitavih brigada, po principu lokalnu brigadu zamjenjuje brigada iz Hrvatske, pa se nakon 15 dana opet na položaje vraća lokalna brigada. Velike jedinice lako je u pokretu gađati, pa je to dovelo do velikih gubitaka upravo u trenutku smjena kad su četnici najjače djelovali, te su upravo u tim trenucima najčešće probijane linije. Sve to se moglo izbjeći da je obrana organizirana onako kako su to nakon početnog nesnalaženje učinili branitelji oko Orašja, koji od prvog dana nisu imali povjerenja u Stipetićeve zapovjedi. Smjene je trebalo organizirati tako da lokalne satnije drže stalno isti položaj i dobro se ukopaju, s tim da jedan vod (ili odjeljenje) drži prvu liniju, drugi čeka u pripremi na drugoj liniji obrane kilometar dva iza, a treći se nalazi na odmoru. A na odmor ne bi smjeli ići u Hrvatsku već bi morali ostati u Posavini i ne bi smjeli piti što su obilno činili, osobito nakon bezrazložnih pogibija bliskih prijatelja pri dolasku ili odlasku na položaj. Upravo zbog pijanstva mnogima se nije dalo kopati rovove i boraviti u njima, već su se radije pijani šetali oko njih i nepotrebno ginuli. Postrojbe iz Hrvatske trebalo je držati 3 – 4 kilometra iza prvih linija i koristiti ih za interventne protuudare i osvajanje izgubljenih područja. Upravo tako su radili na području Orašja. Zahvaljujući Stipetićevom sustavu smjena brigade su na odmor išle u Hrvatsku, i svaki puta su se vraćali sa sve manje vojnika. U Posavini Srbi su ukupno izgubili između 6.000 i 8.000 vojnika oko 160 tenkova, oko 30 transportera, oko 3.000 topničkog oruđa, te 21 zrakoplov, iz čega se vidi snaga sukoba. Posavina je Hrvatskoj bila važna jedino zbog velikog postotka Hrvata koji su tu živjeli, a i zbog tog što je bolje rat voditi izvan vlastitog teritorija kako bi što manji teritorij Hrvatske bio dostupan neprijateljskom topništvu, ali Hrvatska nije mogla puno učiniti bez pomoći lokalnog stanovništva. Neki viši strateški razlog za obranu Posavine nije postojao ni u Zagrebu, ni u Grudama, ni u Sarajevu. Dok su stanovnici Dalmacije od Splita do Dubrovnika u Hercegovini vidjeli svoju prvu liniju, stanovnike Slavonije Posavina nije osobito zanimala. Početkom rata u BiH vojnici HV-a koji su dolazili u sela uz Savu dočekivani su sa nepovjerenja, te su se sami morali snalaziti za hranu i vodu, pošto su seljaci u njima vidjeli opasnost za svoj mir. Tek kad su počele padati granate po njima odnos prema Hrvatskim vojnicima se promijenio. Par mjeseci prije pada Posavine u Osijek su počeli dolaziti pojedini logističari s područja Orašja koji su tražili granate, pošto više nisu u dovoljnim količinama stizale od Stipetićeve logistike, a u Zagrebu ih nisu mogli sami nabaviti. Preko svojih poznanstava raspitao sam se o čemu se radi, te sam doznao kako su zalihe granata i pješačkih protuoklopnih projektila zarobljenih u vojarnama JNA istrošene, a da nove značajnije zalihe zbog embarga nisu nabavljene. Slutio sam što će se dogoditi, te sam bio vrlo ljut na Tuđmana što ne rješava takve
«sitnice» kao što je nabavka streljiva. Tek kasnije, prikupljajući podatke, shvatio sam koje su probleme imali Tuđman i Šušak u uvjetima embarga naći dobavljača oružja i streljiva, dopremiti to do Hrvatske, kao i prikupiti gotovinu, te ju prebaciti do dobavljača. A sve to je trebalo raditi u uvjetima najveće tajnosti kako Britanski špijuni infiltrirani u vrh hrvatske vlasti ne bi ništa doznali. A uz sve to trebalo je upravljati i smirivati bjesne branitelje kakav sam i sam bio. Raspoloživo stanje streljiva i granata bila je najstroža vojna tajna koju neprijatelj nije smio doznati, te zbog toga Tuđman nije mogao javno Posavljacima objašnjavati pad Posavine. Logističari iz Orašja su uspijevali nešto protuoklopnih, topničkih i minobacačkih granata skupiti po Osijeku i Slavoniji od nižih zapovjednika iz njihovih tajnih skladišta, koji su odvojili što su mogli, a bilo je i onih koji su to Posavljacima dobro naplatili. Zahvaljujući ovim poduzetnim logističarima, te zahvaljujući tome što nisu slušali Stipetića i Tusa , tj., njihov Varšavski sustav zamjena brigada na položaju i odmoru, Orašje je obranjeno. Zapovjednici Orašja su se držali taktike razvijene na samim počecima rata u Hrvatskoj, koja se primjenjuje i u NATO savezu pod nazivom modularna taktika. Po ovoj taktici jedno odjeljenje drži teren, drugo je u pripremi a treće nekoliko kilometara dalje na odmoru. Na smjene uvijek dolaze vojnici koji se međusobno poznaju, te je solidarnost među vojnicima puno veća. Zahvaljujući tome nema opasnosti da će jedni napustiti položaj prije dolaska zamjene, a i oni koji dolaze na zamjenu osjećaju dužnost zamijeniti svoje prijatelje koji su se izmorili. U slučaju jačeg napada svi vrlo brzo mogu doći na položaje. Ova taktika je bolja za vojnike i obranu, ali je teža za više zapovjednike koji praktično moraju stalno biti u zapovjedništvu 3 do 5 kilometara iza prve linije, za razliku od Varšavske taktike koja je puno bolja za zapovjednike koji nakon 15 dana odlaze na odmor dublje u pozadinu, zajedno sa vojnicima. Padom Posavine nastao je problem vlasti u traženju krivca. Manolić, Stipetić, Tus i ostali iz projugoslovenske frakcije sve javnije su širili vijesti kako su Šušak i Tuđman prodali Posavinu, pa je Tuđman imenovao komisiju za ispitivanje činjenica. Iako je Manolić kao predsjednik komisije pokušavao na sve načine skrenuti istragu i zaštititi zapovjednika Stipetića Tuđman je shvatio tko je krivac, te ga je marginalizirao stavljajući ga na sporedne dužnosti. Kako bi ga i dalje imao pod kontrolom, dao mu je nevažne poslove inspektora i savjetnika na kojem nije mogao napraviti puno štete. Nakon pada Posavine, da se u rat nije umiješao Iran sa milijardu dolara vrijednim oružjem, u roku od nekoliko mjeseci Srbi bi pokrenuli novu ofenzivu u kojoj bi najprije zauzeli manje muslimanske enklave, uključujući Bihać, nakon čega bi na red došla Tuzla, Zenica, Sarajevo, Mostar, dolina Neretve, Dalmacija, a onda Slavonija. Hrvatska bi ostala u granicama zapadno od linije Virovitica, Karlovac, Gospić, Karlobag, sa četiri milijuna izbjeglica. Daljnji prodor na zapad Miloševića nije zanimao, te bi tada njegov najveći problem bio kako uvjeriti oficire JNA, te Francuze i Britance kako za daljnji prodor nema snage. Do ovakvog raspleta događaja nije došlo pošto je Iran krajem 1992. poklonio Muslimanima oružja, streljiva, granata i raketa u vrijednosti od jedne milijarde dolara, od čega je prema dogovoru Hrvatskoj pripalo 50% za slobodan prolaz i troškove prijevoza, HVO-u 25%, a Muslimanima preostalih 25%. Pri tome je HVO znao i varati pa uzeti i više, ali je varao i ABIH pošto su uzimali sve oružje iz ovog dijela kontingenta dopremljenog preko Tuzlanskog aerodroma, a to je u pravilu bilo najskuple oružje i oprema koja se isplati transportirati zračnim putem. Najbolja suradnja između hrvatskih snaga HVO-a i muslimanske armije BiH bila je oko
Tuzle. Bivši oficir JNA Hrvat Željko Knez je stvorio Drugi korpus ABiH i obranio Tuzlu. Zapovjednik obrane Gradačca bio je Hrvat Ivan Mijać, iako su tu u velikoj većini bili Muslimani. 115. brigada HVO-a “Zrinski”, kojom zapovijeda Hrvat Zvonimir Jurić, ocijenjena je kao jedna od najboljih postrojbi 2. korpusa ne samo Armije BiH, nego i svih Oružanih snaga BiH. U najužem vodstvu korpusa bilo je više Hrvata. Načelnik Štaba bio je Anđelko Mlakar, a šef sigurnosti Ante Pranjić. U civilnim organima također je bilo mnogo Hrvata. Predsjednik Vlade bio je Saludin Hođić, a potpredsjednik dr. Božo Tomić. Bihaćka enklava održavala se isključivo zahvaljujući pomoći Hrvatske koja je helikopterima slala streljivo 5. korpusu ABIH, a istovremeno je i Fikretu Abdiću preko švercera slala hranu. Ova pomoć je spasila Bihaćku enklavu od sigurnog pada, a hrvatska je na ovo bila prisiljena pošto bi pad Bihaća oslobodio velike srpske vezane za ovo područje za ratovanje na drugim linijama što bi Srbima donijelo stratešku prednost. Srbi su konvoje hrane propuštali uz veliki postotak za sebe.
5.3.3. MUSLIMANSKO-HRVATSKI RASKOL Južno od Sarajeva suradnja je vremenom postajala sve slabija i na mnogim mjestima je ovisila o lokalnim zapovjednicima. Prvi taktički znakovi raskola javljaju se još početkom 1992. nakon donošenja Muslimanske Deklaracije. S vremenom su nepovjerenje i nesporazumi sve više rasli, najčešće zbog nabave oružja. Hrvatska vojska naoružavala je HVO, a Hrvatska policija HOS i muslimansku političku stranku SDA koja je formirala ABiH. Borci HVO-a sve više su zamjerali Muslimanima što ne znaju protiv koga bi se borili i što izbjegavaju borbu s JNA i Srbima. Mnogi Muslimani su na JNA gledali kao na vlastitu vojsku te se nisu željeli boriti protiv nje, pa je u Vitezu već koncem travnja došlo do tučnjave između Hrvatskih i Muslimanskih pijanaca. Prvih su mjeseci borbe protiv Srba vodile uglavnom jedinice HVO-a i HOS-a u kojima je bilo i dosta Muslimana, te pojedine paravojne jedinice Muslimana iz Patriotske lige koje nisu bile ni pod čijom kontrolom. Muslimani su se počeli pripremati za obranu 10. lipnja 1991. godine, kad su na Kongresu Muslimana Jugoslavije u Sarajevu (Dom milicije) osnovali Savjet za nacionalnu obranu koji treba “da djeluje uz SDA, sve dok za to postoje potrebe”. Savjet je organizator Patriotske lige koja predstavlja začetak ABiH. U suradnji s Patriotskom ligom osnovane su jedinice »Bosna« koje se označavaju brojevima, a bile su poznate i pod nazivom Zelene beretke. Korištenje više naziva dovelo je do toga da se pod svakim od naziva pretpostavljala posebna organizacija, pa je često bilo nejasno o kome se zapravo radi. Patriotska liga djelovala je u izrazito konspirativnim uvjetima, te ni kasniji visoki časnici ABiH, generali Alagić i Muslimović, nisu uspjeli da se, unatoč pokušajima, povežu s njima. U Patriotskoj ligi načelno je vladalo nepovjerenje prema časnicima iz JNA koji su se pokušavali pridružiti organizaciji, iako su neki časnici, poput Sefera Halilovića i Mustafe Hajrulahovića - Talijana postavljeni na visoke položaje. Na vojnom savjetovanju u Mehurićima kod Travnika (7 - 8. 2. 1992.) ustanovljeno je kako Patriotska liga raspolaže s 60.000 do 70.000 naoružanih članova, a 17 dana kasnije zapovjednik Muslimanskih snaga Sefer Halilović izdaje «Direktivu za obranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine», tj. izvođenje borbenih operacija. Sustav je pokrivao cijelu BiH, a sastojao se od Glavnog stožera
PL-a na razini Republike, devet regionalnih stožera, 103 općinska stožera i velikog broja različitih postrojbi, organiziranih u formacije od voda do brigade. Patriotska liga se do jeseni 1991. naoružala na području cijele BiH, a oružje je stizalo raznim kanalima, najviše iz Hrvatske oružjem zaplijenjenim nakon pada vojarni JNA. Patriotska liga organizirala je u tajnosti odlazak Muslimana iz nekih mjesta u BiH na školovanje u MUP Hrvatske u Kumrovec, Lučko i Rakitje, a mnogi njeni pripadnici su prva ratna iskustva stekli na hrvatskim ratištima. Raširenost Patriotske lige na području cijele Republike BiH trebala je osigurati pravodoban i odlučni otpor agresiji u svim dijelovima BiH. U gotovo svim većim mjestima BiH koje je zauzela JNA pružen je nekakav otpor napadaču, ali na mnogim mjestima nije bio dovoljno organiziran i uspješan, često zbog političke blokade iz Alijinog Stožera. Ove postrojbe su se kasnije uklopile u ABiH kao i pripadnici TO, te dijelovi milicije. Zapovjednici TO su bili uglavnom bivši rezervni oficiri JNA i bili su često antihrvatski orijentirani, dok mnogi pripadnici Patriotske lige koji se nisu željeli, tijekom 1993. sudjelovati u napadima na hrvatske enklave (ABiH uglavnom nije napadala jedinice HVO-a koje nisu imale svoj teritorij i lokalnu civilnu vlast) postali su nepoželjni u Alijinim planovima stvaranja čiste muslimanske Bosne. Zapovjednici Patriotske lige koji se nisu željeli potčiniti Aliji, morali su tijekom 1993. pobjeći kako ne bi bili likvidirani. Jedan od zapovjednika obrane Sarajeva s jakom kriminalnom prošlošću, Jusuf Juka Prazina, pobjegao je prema Mostaru, u Tutinu postrojbu, što je iskoristio za ubijanje većeg broja Alijinih ljudi, nakon čega je pobjegao na zapad, a ubijen je čak u Belgiji. Prvi sukobi Hrvata i Muslimana počinju već 28. 2. 1992. na dan referenduma o neovisnosti BiH i to na području Vareša gdje Muslimani napadaju hrvatsku policijsku patrolu, oduzimaju policijsko vozilo i na više mjesta po hrvatskim selima maltretiraju Hrvate. U okolici Bugojna pripadnici Muslimanke TO 4. 3. 1992. ubijaju prvog Hrvata, pripadnika naoružanih paravojnih postrojbi, te nastavljaju pljačkati po okolnim selima, a 23. 3. 1992. u selima oko Kaknja pale Hrvatske zastave. Paljenje zastava je postao običaj još par mjeseci ranije u Mostaru i Čapljini gdje su to radili pojedini Hrvati. Ovo je imalo simbolično značenje pošto su se na prvim izborima, u mjestima gdje su Hrvati i Muslimani bili većina, Hrvatske i Muslimanske zastave vezale zajedno kao simbol zajedništva. U travnju 1992. JNA je napustila vojarne Draga u Busovači, Kaonik kod Busovače, Stojkoviće pored novoga Travnika i Petar Mećava u Travniku. Te vojarne su napuštene dogovorno i bez borbe. Preuzimanje vojarne Kaonik kod Busovače bilo je povodom prvih sukoba između Hrvata i Muslimana. Muslimani nisu sudjelovali u preuzimanju vojarne, ali su tražili oružje, isto kao što su ga Hrvati tražili kod pada vojarne Silos. Dana 7. travnja 1992. odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana Republika Hrvatska je, među prvima u svijetu, priznala neovisnost, samostalnost i teritorijalni integritet tadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Čim je BiH priznata, međunarodni pregovarači počeli su pregovore o njenoj podjeli. Predsjedavajući EU Portugalac Jose Cuttieliro ponudio je plan o kantonizaciji BiH. Plan se temeljio na etničkom principu. Muslimanima je trebalo pripasti 44%, kao i Srbima, a Hrvatima je trebalo pripasti 12%. Plan su u Lisabonu potpisali i Srbi i Muslimani i Hrvati, ali je nakon povratka u Sarajevo Alija povukao svoj potpis, zbog otpora u vlastitoj stranci. Dana 15. 4. 1992. službeno je konstituiran štab TO BiH i preuzima zapovijedanje jedinicama Patriotske lige, čime TO postaje formalna vojna organizacija bosanskih Muslimana.
Ubrzo u postrojbe te armije dolaze dragovoljci muđahedini iz islamskih zemalja, koji neprijatelje vide u svima koji nisu muslimani. Hrvatska je islamske dragovoljce iz islamskih državama u BiH propuštala u dogovoru sa Iranom, pošto je to bio jedan od uvjeta za dobivanje 50% od oružja što ga je Iran preko Hrvatske slao BiH Muslimanima. Većina Muđahedina i pomoći muslimanima išla je preko organizacije TWRA koja je kasnije razotkrivena kao glavna mreža za financiranje AlQaide. Glavni koordinatori TWRA bili su Alija Izetbegović i njegov bliski prijatelj Elfatih Ali Hassanein. Ova organizacija je uredno djelovala i u Zagrebu do 1995. uključujući i vrijeme najžešćih sukoba Hrvata i Muslimana, a tu su svoje urede imali Hasan Čengić i Mustafa Cerić, kao i Alija Izetbegović kad je povremeno dolazio u Zagreb. Ove muđahedine pristigle iz svih islamskih zemalja svijeta obučavao je Britanski SAS kako bi se borili protiv Hrvata. Većina ovih muđahedina međusobno su se upoznali tek u BiH, te su ostali povezani i nakon odlaska kućama, te su upravo oni tvorili osnovicu kasnije ALQaide. Većina pripadnika SAS-a bila je angažirana na ovom zadatku sukobljavanja Muslimana i Hrvata, dok je manji dio bio angažiran na praćenju Mladića, Karađića i drugih radikalnih Velikosrba koji su trebali biti likvidirani u trenutku kad se Hrvati i Muslimani međusobno potpuno iscrpe, kako bi tada na mjesto srpskih radikala progurali projugoslavenske srpske zapovjednike s ciljem obnove Jugoslavije. Dana 6. 5. 1992. dr. Franjo Tuđman sudjelovao je u Bruxellesu na Mirovnoj konferenciji o SFRJ, a 22. 5. u New Yorku u Općoj skupštini prigodom primanja Republike Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda, rekao je: “Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodne potvrde suverene državnosti Republike Hrvatske.” Dana 22. 5. 1992. BiH je primljena u UN, a uoči ovoga Hrvati su od Muslimana tražili zajedničko djelovanje svih snaga za obranu od Srba. Međutim, Alija se pravio kako ne vidi što se događa, pa je djelomično Predsjedništvo BiH tek 20. 6. 1992. proglasilo ratno stanje. Osim što su izbjegavali pripreme za obranu, dio Muslimana sve je javnije inzistirao na BiH kao građanskoj državi utemeljenoj na principu jedan čovjek - jedan glas (iako je na hrvatsko-muslimanskom referendumu odlučeno kako svi narodi imaju jednaka prava). Ovo je kod Hrvata izazivalo sumnju u zajednički interes, što je još i pojačano izjavama nekih muslimanskih čelnika o potrebi stvaranja čiste muslimanske države. Dana 30. 5. 1992. Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo je Rezoluciju 757 kojom se zabranjuje trgovina sa Srbijom i Crnom Gorom (osim hranom i lijekovima). Ovime je Velika Britanija uspjela spriječiti zračne napade na srpske položaje u BiH. Koliko su sankcije bile ozbiljne, vidi se po tom što čak ni srpski devizni računi u inozemstvu nisu bili zamrznuti. U svibnju 1992. postrojbe HVO-a Vitez zauzele su skladište u Slimenima, a u borbi nisu sudjelovale postrojbe Armije BiH. Unatoč tomu, Armija BiH traži podjelu zaplijenjenog oružja JNA prema svojim kriterijima. Kada je to Hrvatska strana odbila kao i u drugim sličnim slučajevima, ABiH svoje zahtjeve pokušava ostvariti silom. Ovakvih sukoba zbog zaplijenjenog oružja bilo je više sa obije strane, zbog očitog nepovjerenja i ne vjerovanja u iskrenu zajedničku suradnju. U istom mjesecu zapovjedništvo HVO-a sklapa dogovor s pojedinim zapovjednicima Patriotske lige o deblokadi Sarajeva. Dogovor je razrađen između Nijaza Batlaka, poznatijeg pod ratnim imenom Mate Šarlija Daidža, te Jusufa Juke Prazine koji je bio zainteresiran za šverc prema Sarajevu. Zapovjednik obrane Sarajeva Mustafa Hajrulahović Talijan, koji se na Dubrovačkom ratištu borio zajedno sa Daiđom, predložio je plan Aliji Izedbegoviću, ali je on to odbio tvrdeći kako Sarajevo trebaju deblokirati sami Muslimani. Mate Šarlija Daidža je bio povratnik iz inozemstva, profesionalni vojnik koji je se deklarirao kao Hrvat muslimanske vjere. Nastojao je stvarati mješovite katoličko muslimanske jedinice u BiH, te je dosta oružja podijelio
muslimanima. Daiđa i Prazina su organizirali koordiniranu akciju za deblokadu Sarajeva. Akciju je iznutra trebala povesti Patriotska liga, a izvana sve slobodne jedinice HVO-a i Patriotske lige na potezu od Mostara do Sarajeva. Jedinice izvana trebao je predvoditi Daidža. Međutim, jedinice muslimanske Armije BiH lojalne Aliji Izetbegoviću (uglavnom one kojima su zapovjedali svježe prebjegli oficiri iz JNA) zabranile su HVO-u prolaz kroz Konjic, te spriječile postrojbe HVO-a pod zapovjedništvom Nijaza Batlaka u deblokadi Sarajeva preko Igmana pod izlikom “kako ih ustaše neće oslobađati”. Daidža je jamčio kako je tada za 48 sati mogao razbiti obruč oko grada. Ovom prodoru suprotstavio se i Konjički HVO koji je već tada bio vrlo nepovjerljiv prema Muslimanima zbog loše lokalne suradnje, pa čak i manjih sukoba. Akciji se također suprotstavio i zapovjednik HVO-a Kaknja, Ivica Rajić kapetan JNA koji je u HVO prešao tek nakon uspješne deblokade Dubrovnika. U to vrijeme i muslimanske postrojbe su pokušale deblokirati Sarajevo iznutra, na pravcu Ilidže, 8. 6. 1992. godine. Vikićevi policajci su izbili na vrh Milinkladske, a Dino Magoda je dospio duboko do trebevićkih padina. Dijelovi buduće Desete brdske i jedna jedinica Vojne policije naredbom iz Izetbegovićeva kabineta vraćeni su s Vraca. Tada su četnici već bili svladani i pružali su otpor još samo iz jedne zgrade, ali je stiglo naređenje o obustavljanju akcije. Zbog Alijine zapovjedi jedinice koje su trebale krenuti za prvim postrojbama nisu krenule pa je Dino Magoda ostao opkoljen, te je u Srpskom protunapadu poginuo zajedno sa dobrim dijelom svojih vojnika. Akcija je trajala 20-ak dana i uspješno je oslobođen Žuć, na pravcu prema Treskavici, gdje su zapovjedali Safet Zajkovć i Safet Isović (kasnije kad je Alija počeo postavljati lojalne zapovjednike obojica su poginula u čudnim okolnostima u samo 7 dana razmaka), ali su Srbi Otes sravnili sa zemljom. Aliji je odgovarao imidž Sarajeva u zapadnim medijima kao najvećeg mučeničkog grada, a odgovaralo mu je i blokirano Sarajevo iz političkih razloga. Njegov mandat predsjednika Predsjedništva trajao je godinu dana i nakon toga Skupština BiH je trebala izabrati drugog. Kako se Skupština ne bi mogla sastati bilo je dobro držati Sarajevo u izolaciji. Bojao se i dezertiranja iz vlastite vojske, ako bi se otvorila mogućnost za bijeg iz Sarajeva. Kako bi mogao manipulirati Sarajlijama, Alija je odbio i brojne ponude europskih i arapskih vlada za satelitsku i TV deblokadu Sarajeva. Za vrijeme Alijinih Ženevskih pregovora dolazilo je do prekida svih telefonskih veza Sarajeva s okolinom. Odmah nakon sprječavanja Daidžinog prodora prema Sarajevu naglo je poraslo nepovjerenje Hrvata prema Muslimanima, a i prema HOS-u u kojemu je bilo puno Muslimana (u mnogim jedinicama su bili i većina). U Sarajevu je nakon Alijine sabotaže deblokade došlo do oružane pobune Jusufa Juke Prazine koji je nakon vojnog poraza svojih snaga morao pobjeći u Mostar, gdje je prešao u HOS, pa u Tutinu bojnu, a odatle u Belgiju. Alija Izetbegović je stopiranjem deblokade Sarajeva razotkrio svoje strateške ciljeve i planove, o čemu je Šušak informacije imao već prije sklapanja sporazuma iz Graca koji je potpisan ni mjesec dana ranije, ali je na području Posavine odmah i prekršen. Nakon blokade prodora prema Sarajevu Šušak je uvidio realnost informacija o planovima britanskih službi za vođenje specijalnih oblika rata koje je uspio, preko svojih veza s američkim obavještajnim službama doznati, a po kojima su Muslimani uz pomoć Islamskih zemalja nagovoreni na prodor prema Jadranu, tj. na sukob s Hrvatima. Aliji Izetbegoviću bi najviše odgovaralo kad bi Hrvati istovremeno ratovali sa Srbima, a i s ABIH, kako bi lakše osvojio hrvatske prostore srednje Bosne i Hercegovine. Primirje sa Srbima pokušavao je dogovoriti neformalno, kao tajni dogovor, ali su ga Britanci natjerali na sklapanje javnog dogovora, pošto njima nije bio cilj braniti interese Muslimana i stvarno im osigurati izlaz na Jadran, već su im interesi Srba bili važniji. Interese Muslimana su branili samo taktički, zbog stjecanja povjerenja u Muslimanskom vodstvu i
islamskim zemljama bogatih naftom. Kako bi se muslimani odvratili od sukoba s Hrvatima Predsjednik Tuđman je nastojao od samog početka sukoba u BiH uspostaviti zajedničko zapovjedništvo svih Muslimanskih i Hrvatskih snaga u BiH, ali je zbog Izetbegovićevog otezanja tek 21. 7. 1992. u Zagrebu potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji prema kojemu je HVO dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. (Ovaj sporazum je ponovno dotjerivan i potpisivan 21. 9. 1992. u New Yorku, te 25. 4. 1993. i 12. 5. 1993. Izetbegović je kasnije potpisivanje ovih sporazuma objašnjavao taktičkim i humanitarnim razlozima, kako ne bi ostao bez logističke podrške iz Hrvatske.) Pošto sporazum nije imao nikakvih učinaka na terenu, a kako bi Hrvatska obranila Dalmaciju i kako ne bi morala ratovati istovremeno na dva fronta, što nije bila u stanju, Šušak je odmah poduzeo sve kako bi primirio sukobe sa Srbima i u BiH, a i na hrvatskom ratištu. Istovremeno je počeo jačati položaje na pravcima kojima bi Muslimani mogli prodrijeti prema Pločama. Kako bi što duže vezali za sebe muslimanske snage i tako im onemogućili veliku koncentraciju na prostoru između Mostara i Bugojna, hrvatskim enklavama u srednjoj Bosni oružje i streljivo dopremano je čak i helikopterima koje je Šušak hitno nabavio u Rusiji čim su počeli sukobi s Muslimanima. Zahvaljujući ovim helikopterima sa iznajmljenim ruskim pilotima naoružavan je potpuno opkoljeni 5 korpus ABiH oružjem iz onih 50% iranskih pošiljki koje su pripadale Hrvatskoj. Pad petog korpusa koji je vezao znatan dio srpskih snaga za sebe bio bi veliki strateški udarac za Hrvatsku pošto bi tada te snage mogli prebaciti na druga bojišta. Kako do izdvojenih enklava srednje Bosne nije uspijevao dostaviti dovoljno opreme i oružja projugoslovenski kadrovi u HDZ-u su počeli širiti glasine kako Šušak želi braniti samo svoju Hercegovinu, a srednju Bosnu je prepustio muslimanima kojima dostavlja čak i oružje, iako je on dostavu oružja morao dozvoliti i zbog dogovora sa Iranom, a i kako bi se muslimani na drugim ratištima mogli obraniti od eventualnog novog Srpskog napada, što bi dovelo do nove rijeke muslimanskih izbjeglica u Hrvatsku. Da je Hrvatska prekinula dopremu oružja Muslimanima, Iran bi prekinuo slanje oružja prema dogovoru, a Srbi bi pričekali da potroše streljivo, te bi krenuli u novu opći napad, nakon čega bi 2.500.000 muslimana i 700.000 BiH Hrvata završilo u Hrvatskoj. Hrvatska to ne bi mogla izdržati ni logistički, ni sigurnosno, te bi tada bez problema Srbi osvojili Dalmaciju, nakon čega bi na red došla Slavonija čime bi plan stvaranja velike Srbije «RAM» bio dovršen. Na suradnju s HVO-om, po Šuškovoj zapovjedi pozvan je i lokalni zapovjednik HOS-a Blaž Kraljević, koji je pokušavao na svoju ruku osvojiti što više prostora u istočnoj Hercegovini gdje su živjeli Srbi. On je u Australiji previše dugo sanjao o hrvatskoj granici na Drini, te nije uspio shvatit kako su pojedini Muslimani počeli sanjati o svojoj državici s granicom na otvorenom moru, a na to su ih poticali, osim Engleza i Francuza, mudžahedini, te islamske zemlje koje su željele muslimansku državu u Europi, s izlazom na otvoreno more. HOS pod zapovjedništvom Blaža Kraljevića, zbog nerazumijevanja političkih igara, znatno je pridonosio zbrci na terenu. Početkom rata u BiH sve jedinice HOS-a su prebačene tamo, kako Paraga s njima ne bi mogao prijetiti vojnim udarom. U pravilu su odlazili na najgora ratišta. To je odgovaralo i Tuđmanu i Šušku, kako bi otklonio opasnost od vojnog udara u Hrvatskoj, a odgovaralo je Perkoviću i Manoliću kako bi imali još jedan tajni instrument za uplitanje u BiH sukob. Bivši oficiri JNA i KOS-ovci koje su uspjeli ugurati na ključne pozicije HVO-a nisu im bili dovoljni pa im je trebao još poneki instrument za ostvarenje svojih ciljeva. Manolić i Perković su preko svojih operativaca Paragi slali oružja i streljiva koliko je trebalo, te je HOS ubrzo postao, na mnogim mjestima, većinom muslimanska postrojba.
HOS na čelu s Blažom Kraljevićem, kao i Patriotska liga postali su smetnja KOS-ovcima ubačenim u HVO i ABIH koji su činili sve kako bi što više potpirili sukobe između ABIH i HVO-a. KOS-ovci u ABIH su dobili zadatak marginalizirati ili likvidirati sve prohrvatski nastrojene zapovjednike Patriotske lige, a KOS-ovci u HVO-u su dobili zadatak marginalizirati ili likvidirati sve promuslimanski orijentirane zapovjednike HVO-a. Blaž Kraljević je u HOS-u imao većinu muslimana i mogao je odigrati ulogu tampona između HVO-a i ABIH, samo da je shvatio igre koje vode ubačeni KOS-ovci. Međutim on je uporno odbijao obustavu sukoba sa Srbima, zbog čega je došlo do neprijateljstva između njega i zapovjednika HVO-a koji su nastojali primiriti sukobe sa Srbima, dok traju sukobi sa Muslimanima. Muslimani su sve otvorenije tražili teritorije koji su držali Hrvati i totalni sukob sa Muslimanima bio je sve izgledniji, što nisu vidjeli samo oni koji nisu željeli vidjeti, te je Hrvatima odgovaralo primirje sa Srbima. Istovremeno Kraljević je vodio pregovore sa Alijom Izetbegovićem koji ga pričama o granici na Drini, nagovara na što jače sukobe sa Srbima u istočnoj Bosni, dok je istovremeno Alija obustavio dostavu streljiva Naseru Oliću u Podrinju kako bi se sukobi između Srba i Muslimana smanjili. Kraljeviću je obećao čin Generala ABiH, zbog čega je među Hrvatima još više poraslo nezadovoljstva prema njemu. Tad je Alija već pokrenuo prve poteze u svom planu osvajanja srednje Bosne i doline Neretve od slabijeg protivnika tj. Hrvata i tu mu je HOS izvan njegove kontrole, sa mnogobrojnim muslimanskim borcima bio smetnja, pa ga je preko Kraljevića podredio sebi. Odgovaralo mu je da Hrvati istovremeno ratuju na dva fronta, protiv Srba i Muslimana, a da on istovremeno sklopi primirje sa Srbima kako bi lakše ratovao sa Hrvatima. Još da mu je uspjelo izazvati rat između samih Hrvata međusobno ostvarenje cilja bi mu bilo sigurno. Tu mu je ključni pomoćnik bio upravo naivni Blaž Kraljević preko kojeg je namjeravao HOS pretvoriti u svoju postrojbu. Šušak je lokalnom zapovjedništvu HVO-a naredio razgovore s Kraljevićem kako bi ga uvjerili u potrebu smirivanja sukoba sa Srbima, oprez prema postrojbama ABIH, te uklapanje hercegovačkog djela HOS-a u HVO koji je po Sporazumu o prijateljstvu i suradnji od 21. 7. 1992. postao dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. (Paralelno sa ovim pregovorima vodili su se i pregovori o dolasku UNPROFOR-a u BiH, zbog čega je Hrvatskoj odgovaralo primirje u BiH i smirivanje rata, kako bi dobila vremena za jačanje vojnih potencijala.) Izetbegović je HOS priznao kao posebnu postrojbu ABIH, a to nije odgovaralo HVO-u, pa su to iskoristili ubačeni UDBA-ši i KOS-ovci koji su mu, nakon neuspješnih pregovora u Mostaru 9. 8. 1992. organizirali zamku s namjerom izazivanja rata između HVO-a i HOS-a. Operacija je organizirana na vrlo visokom nivou. Na svim izlazima iz Mostara pripadnike vojne policije su neposredno prije atentata zamijenili pripadnici jedne postrojbe iz Tutine bojne. Odmah nakon atentata došla je cisterna koja je oprala mjesto likvidacije, a izrešetana vozila su odvezena na otpad Vranić kako se ne bi mogao obaviti kvalitetan očevid. Iz toga je vidljivo kako je likvidacija unaprijed planirana, te Kraljević vjerojatno ne bi preživio čak i da je pristao na uklapanje HOS-a u HVO. U likvidaciji Blaža Kraljevića ima puno poveznica sa likvidacijom Ante Parađika. Parađik je likvidiran nakon niza sastanaka sa Šuškom u kojem je nagovoren na uklapanje HOS-a u HV, dok je Kraljević likvidiran već nakon prvog sastanka u kojem je, po Šuškovoj zapovjedi, nagovaran da HOS sjedini sa HVO-om. I u jednom i u drugom slučaju organizirana je «sačekuša» na cesti što znači da su organizatori točno znali gdje i kad treba organizirati atentat. I u jednom i u drugom slučaju protiv ujedinjenja HOS-a sa HV-om, odnosno HVO-om bio je i Paraga i Manolić. Čim je Kraljević likvidiran terenski suradnici odjeljenja za
psihološko propagandnu aktivnost (PPA) HVO-a, HV-a i MUP-a već su brujali kako je to naredio Šušak. Kako izvršioci Kraljevićeve likvidacije to ne bi mogli demantirati vrlo brzo ih je većina poginula na različite načine, najčešće na bojištu s metkom u leđima, slično kao što su najčešće ginuli i zapovjednici posebne pričuvne policije u Hrvatskoj. Preživjeli su zašutjeli i najčešće pobjegli u inozemstvo. Likvidaciju je odradila grupa kriminalaca iz Tutine postrojbe, bivših suradnika UDBA-e od kojih su neki 1991. bili uključeni u obranu Hrvatske. Tuta je bio bivši suradnik Josipa Perkovića i Josipa Manolića ubačen među Hrvatske emigrante u Njemačkoj koji se vrlo uspješno prilagodio Šušku, te se svuda predstavljao kao njegov čovjek od najvećeg povjerenja, ali je i dalje održavao povremene kontakte sa Perkovićem, kao i pojedinci iz njegove kažnjeničke bojne. Šušak je o svemu tome znao onoliko koliko mu je ispričao Perković, pa ga je prihvatio. Čitavo vrijeme rata Šušak je djelomično vjerovao Perkoviću, koji mu je odao udbašku prošlost nekih njegovih protivnika, pa čak i kad ga je Predsjednik Tuđman odlučio smijeniti, a pitanje je dali je to Šušak radio zato što ga je Perković uvjerio u svoj nacionalni naboj, ili je možda Perkovića štitio po zahtjevu CIA-e s kojom je imao dobre odnose još iz Kanade. Bez prešutnog odobrenja CIA-e bilo bi vrlo teško naoružat hrvatsku, a dali je CIA imala nekakve odnose sa Perkovićem iz doba komunizma doznat će se tek jednog dana kad se svi njihovi arhivi otvore. Činjenica je kako Josip Perković nikad nije javno nešto rekao protiv Šuška, iako je vrlo blisko surađivao sa najvećim Šuškovim političkim protivnicima. Zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Čorić pred rat bio je lokalni partijski sekretar, pa se upisao u HDS. Tek kad je uvidio kako je HDZ pobjednička opcija prešao je među pobjednike. Tijekom čitavog rata bio je tijesno naslonjen na SZUP i MUP iako bi po funkciji logistički trebao biti naslonjen na MORH. Rado se predstavljao kao Šuškov čovjek iako upućeni znaju kako do Šuška nije mogao lako doći. Šušak mu je prigovarao što je previše kriminalaca i bivših udbaša uveo u Vojnu Policiju. Do Perkovića i Manolića dolazio je puno lakše. Josip Perković, bivši šef DB-a iz vremena komunizma na položaj šefa OSS-a (obavještajno sigurnosne službe) došao je u proljeće 1991. na mjesto Drage Franciškovića koji je po zapovjedi Martina Špegelja osnovao službu. Položaj su mu ponudili kako bi napustio Jugoslavenske službe, te su ga Predsjedniku Tuđmanu predstavili kao obavještajnog profesionalca koji svojim vezama i poznanstvima može unaprijediti službu, te prepoznati špijune koji rade za Miloševića. Među ostalima dostavio je Predsjedniku dokumente iz kojih se vidi kako su Šeks i Glavašev otac surađivali sa udbom. Promijenio je ime službe u SIS (sigurnosno obavještajna služba) i nastavio raditi posao koji je do tada radio, uveo je u službu svoje dosadašnje suradnike, te se nastojao prikazati kao pristalica Hrvatske, a u stvari kako bi se sklonio od Miloševićevih velikosrpskih kadrova koji su počeli preuzimati Jugoslovenske službe i progoniti Jugoslovenske kadrove bez obzira na nacionalnost. Prelaskom u Hrvatske službe dobio je priliku boriti se protiv velikosrba, a za Jugoslaviju u hrvatskoj uniformi. Došao je na preporuku Manolića i Špegelja koji su iskoristili priliku da njegovim dolaskom smjene Franciškovića koji je bio nepovjerljiv prema bivšim udbašima, pa su ga prikazivali kao nesposobnog u borbi protiv KOS-a i nesnalažljivog za organizaciju nabavke oružja. Kad je Šušak postao ministar obrane sve vodeće funkcije u MORH-u bile su popunjene. Zbog politike nacionalnog pomirenja Šušak nije imao odobrenje nikoga mijenjati bez jakih dokaza o sabotiranju obrane. A iskusni udbaši baš i nisu poznati po ostavljanju dokaza, naprotiv poznati su po podmetanju dokaza drugima. Perković i Manolić su od prvog dana Šuškovog mandata kao ministra obrane igrali prema Šušku igru dobrog i lošeg policajca. Manolić se otvoreno suprotstavljao Šušku dok mu se Perković trudio u
svemu pomagati. Nakon likvidacije Blaža Kraljevića postojala je ozbiljna prijetnja sukoba između HOS-a i HVO-a, nakon čega bi se sukobi prenijeli i u Hrvatsku, a to je upravo i bio cilj. Da je cilj bila samo likvidacija Kraljevića to bi bilo odrađeno snajperom na prvoj liniji bojišta i pripisano Srbima nakon čega bi Kraljević dobio sve vojne počasti. Ali za tako nešto nije ni bilo potrebe pošto je HOS već bio pred raspadom na Hrvatski i Muslimanski dio. Hrvati u HOS-u sa velikim nezadovoljstvom su pratili Kraljevićeve pregovore s Izetbegovićem, te bi vrlo brzo Kraljević postao general bez vojske. Unatoč otporu Parage i Prkačina, Đapić i Dedaković su na molbu Šuška i Tuđmana uspjeli primiriti situaciju, a u tome im je pomogao Valentin Ćorić koji je shvatio da će mu karijera propasti ako ne učini sve na smirivanju stanja. Nakon smirivanja duhova Hrvati iz HOS-a postepeno prelaze u HVO i HV, a mnogi dotadašnji Hrvati muslimanske vjere postali su najradikalniji borci ABiH, što je najviše odgovaralo Aliji Izetbegoviću, dok su sve rjeđi prohrvatski orijentirani muslimani iz Patriotske lige ubrzo potpuno marginalizirani i uklopljeni u ABiH. Đapiću je obećano rješavanje statusnih pitanja za poginule i ranjene HOS-ovce (mirovine za obitelji i invalidnine), te je time Đapić uspio veći do HOS-ovaca uvesti u HV. Pojedini KOS-ovci ubačeni u HOS ostali su uz Paragu, iako su rado prešli u HV na vojničku plaću, a u tome su im pomagali pojedini zapovjednici HV-a, tako što su im omogućavali da čuvaju i prate Paragu umjesto da ih šalju na borbene linije. Pojedini takvi zapovjednici HV-a su skroz do 1995. omogućavali Paragi korištenja vojnih vozila, pa čak i helikoptera HV-a. Identifikacija i neutralizacija ovakvih zapovjednika HV-a dugo je trajala zahvaljujući neprimjetnoj zaštiti šefa SIS-a Perkovića (a i drugih) koji je iz ove službe smijenjen 16. listopada 1992., oko 2 mjeseca nakon likvidacije Blaža Kraljevića. Tome se oštro suprostavio Josip Manolić i tako prvi puta ušao u otvoreni sukob sa Tuđmanom, pri čemu je za smjenu Perkovića optužio Božu Vukušića i njegov film o UDBI gdje je Perković optužen za ubojstvo Brune Bušića. Kako bi Perković ostao pod kontrolom Šušak ga je stavio za svog savjetnika i tako mu onemogućio otvorenu opstrukciju. Nakon uklanjanja Perkovića najvažniji Manolićev dvostruki igrač ostao je Zdravko Mustač formalno tajnik, a ustvari glavni Manolićev operativac u SZUP-u kojeg je Tuđman umirovio tek krajem 1993. godine. (Ovaj Vukuševićev film je značajan po tom što je Tuđman tek tada počeo sumnjati i na Manolića, te se pripremati za obračun sa njim. Pošto nije znao koji su mu sve kadrovi vjerni, ta priprema za obračun je trajala do 94.) Postepenim raspadom HOS-a, što se produžilo do 1994. Manolić i njegova projugoslavenska udbaško kosovska ekipa izgubila su svoj najjači nesvjesni oružani instrument utjecaja u BiH pa su se dohvatili svog najjačeg oružja – medija kao što su Globus i Novi List koji su potpuno otvorili prostor Paragi za napad na Hrvatsku državotvornu politiku. Osnovni razlog njihova neuspjeha je taj što psihološki formirani u uvjetima komunističke diktature, nisu mogli shvatiti kako jedna država, u uvjetima demokracije može opstati samo ako većina stanovništva želi njezin opstanak. Opstanak BiH kao samostalne centralizirane države nisu željeli ni Srbi, ni Hrvati, a ni velik dio Muslimana. Neki Muslimani su se željeli prikloniti Srbima, neki Hrvatima, neki kao npr., Alija Izetbegović željeli su ili konfederativnu Jugoslaviju s unitarnom BiH, ili malu muslimansku državu. Kasnije, u siječnju 1995, za vrijeme Bihaćke krize Woren Christoper je pred Američkim kongresom izjavio kako »Vlada u Sarajevu već četiri godine intenzivno surađuje na podjeli te zemlje«.
5.3. 4.
PRVA MUSLIMANSKA OFENZIVA
Polovicom 1992. Muslimani počinju sa vojnim operacijama koje imaju za cilj zauzeti visoke taktičke kote i raskrižja na pravcu Sarajevo - Mostar i Bugojno - Mostar. Dana 1. 6. 1992. ABiH kod Visokog, u selu Kozlici ubija devet Hrvatskih civila, 3. 6. pale Hrvatske zastave u Novom Travniku, a 5. 6. to isto rade u Bugojnu. Dana 6. 6. 1992. na planini Raduša, općina Uskoplje/Gornji Vakuf, iz zasjede ubijena su četiri časnika HVO-a, a idući dan u Vrbanji kod Bugojna također su ubijena četiri časnika HVO-a. Općinu Uskoplje u početku su zajedno branili Hrvati i Muslimani, ali se grad nakon ovih prvih sukoba podijelio na dva dijela. Hrvatski dio nazvan je po povijesnom imenu Uskopje, a muslimani su zadržali ime Gornji Vakuf. Te sukobe Srbi pokušavaju iskoristiti pa 23. 8. napadaju grad bez uspjeha, ali izazivaju velika razaranja. Uskoplje je Muslimanima bilo važno zbog toga što se nalazi na komunikaciji Bugojno, Uskoplje, Prozor, Rama, Jablanica, Mostar. Dana 13. 6. u Busovači ABiH napada policijske punktove HVO-a pri čemu su jednog policajca ubile a trojicu ranile, a 20. 6. zelene Beretke presijecaju komunikaciju od Bugojna prema Hercegovini, nakon čega sve hrvatske općine sjeverno postaju opkoljene. Dana 18. 6. organizacija Islamske konferencije traži vojnu intervenciju protiv Srba u BiH pod pokroviteljstvom UN-a. Dana 25. 6. 1992. predsjednik Tuđman je u Strasbourgu sudjelovao u radu Mirovne konferencije o ratu u Bosni i Hercegovini, zajedno s Lordom Carringtonom, S. Miloševićem, A. Izetbegovićem i H. Silajdžićem. Između 28. i 29. 6. 1992. francuski predsjednik Mitterand iznenada je sletio na Sarajevski aerodrom, iako su bili najavljeni zračni napadi na Srbe. Time je otvorio zračni most prema Sarajevu i Karađića predstavio kao stranu u pregovorima, a istovremeno je smanjio mogući rizik zapadnih napada na Srbe. Dana 12. 7. 1992. u Bugojno dolazi oko 20.000 muslimanskih izbjeglica iz drugih dijelova BiH, a u ovom mjesecu ABiH zauzima skoro sve planinske prijevoje. (Prijevoj Ivan Sedlo, Rostovo, Vranduk, pravac Sarajevo Jablanica Mostar, Sarajevo Zenica Travnik, Doboj Travnik. Pri ovim operacijama zauzimanja taktički značajnih položaja, pripadnici ABiH po noći su uhvatili Generala Tolu, zapovjednika HVO-a za srednju Bosnu, te ga predaju JNA, koja ga odvodi u Knin. Dana 21. 7. 1992. predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su sporazum o prijateljstvu i suradnji dviju država. Zamjenici ministara vanjskih poslova dviju država dr. Miomir Žužul i Vlatko Kraljević potpisali su Sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa između dviju država. Na tom susretu dva predsjednika postigla su i dogovor o suradnji između HVO-a i Armije BiH kako ne bi dolazilo do nerazumijevanja i sukoba. Nekoliko dana kasnije general Sefer Halilović na početku sastanka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine u prvoj rečenici kaže kako ne priznaje
nikakvu drugu vojsku osim Armije BiH. Time se stavio na čelo zagovornika samostalne muslimanske države, bez Hrvata i Srba. Upravo Sefer Halilović je bio glavni zagovornik sukoba sa Hrvatima koji je detaljno razradio plan osvajanja pravaca dolinom Neretve preko Mostara prema Metkoviću, dok je glavni u razradi osvajanja lašvanske doline bio zapovjednik 3. korpusa Enver Hadžihasanović.
5.3.5. ORUŽJE Između 1. i 2. srpnja 1992. u Jadran je uplovila šesta flota SAD-a čime je onemogućeno nabavljanje ozbiljnih količina oružja, streljiva i granata. U trenutcima dok je američka flota ulazila u Jadran HV je poduzeo na Dubrovačkom području oslobodilačku operaciju Tigar koja je za cilj imala izvršiti deblokadu Dubrovnika i zauzeti dominantne visove oko Dubrovnika. Akcija je trajala od 1. do 13. 7. 1992. i u njoj su sudjelovale 1.A, 2.A i 3.A brigada, te 163. pričuvna dubrovačka brigada. Dana 27. 7. predsjednik Tuđman je primio u privatni posjet predsjednika Argentinske Republike C. S. Menema pri čemu je načelno dogovorena tajna isporuka oružja, eksploziva i topničkih granata Hrvatskoj, ali se oružje nije moglo dostaviti dok je Američka flota kontrolirala brodove u Jadranu. Ovu operaciju američke, britanske i francuske službe dugo nisu uspjele razotkriti. Tek puno kasnije kada je MI6 otkrio kako je Dinko Šakić jedan od glavnih karika u ovom lancu, BBC je počeo medijske napade na njega. Britanci su se kasnije uspjeli osvetiti i Menemu tako što su ga uz pomoć svojih argentinskih obavještajnih propagandista smjestili u zatvor, nakon silaska s vlasti. Hrvatska je oružje nabavljala na raznim stranama i na različite načine, zbog totalnog embarga na oružje i opremu. Dio oružja Hrvatska je pokušala i sama proizvoditi, ali to se pokazalo vrlo teško i sporo. Prve domaće strojnice pod nazivom ERO i ZAGI često su se zaglavljivale, što ih je činilo nepouzdanima. Minobacačke cijevi lagano je bilo proizvoditi, ali najteža se pokazala proizvodnja onog najvažnijeg i najskupljeg: minobacačkih, topničkih, tenkovskih i haubičkih granata, osobito upaljača za njih, a najteže proizvodnja raketnih projektila. U SFRJ bila je razvijena proizvodnja svih eksploziva, granata, VBR-ova i ostalog oružja, ali je bila decentralizirano organizirana, te ni jedna republika (osim Srbije) nije mogla samostalno proizvoditi oružje. Najvažnije komponente proizvodile su se u Srbiji i BiH, a oprema za ovu proizvodnju nabavljena je na Zapadu nakon svađe između Tita i Staljina. Budući da Hrvatska nije mogla nabaviti opremu za takvu proizvodnju, nije mogla postići odgovarajuću kvalitetu vlastitog naoružanja pa se morala opredijeliti za ilegalni uvoz pušaka, eksploziva, granata, upaljača, vojne elektronike, sredstava veze i svega ostalog što se nije moglo na brzinu i u dovoljnim količinama proizvoditi u domaćim tvornicama. Najvažnije za kopneni rat je dovoljna količina granata, od kojih jedna stoji više nego sanduk kalašnjikova, a to ni mnogim vojnicima nije bilo jasno, pa nisu mogli shvatiti zašto ne možemo organizirati napade širih razmjera. Kako ne bismo mogli organizirati vlastitu proizvodnju oružja pobrinuo se i MMF. Po prvom stend by aranžmanu s ovom međunarodnom institucijom morali smo obustaviti rad Koksare u Bakru, Tvornice elektroda i ferolegura u Šibeniku, Tvornice Dalmacija u Dugom Ratu, Željezare Sisak, Đure Đakovića, Jedinstva u Zagrebu i više manjih poduzeća. Za uzvrat MMF je omogućio reprogramiranje dugova naslijeđenih od bivše SFRJ. Istovremeno je ocijenjeno kako u Hrvatskoj ima premalo banaka, te taj broj treba povećati, kao i broj štedionica. (Već po drugom stend bay
aranžmanu je procijenjeno kako banaka i štedionica ima previše pa im treba smanjiti broj.) U srpnju 1992. održan je sastanak u Međugorju na kojem su Muslimani i Hrvati predložili da se BiH organizira u četiri kantona, od koji bi dva bila muslimanska, jedan srpski i jedan hrvatski.
5.3.6. LONDONSKA KONFERENCIJA Vlada dr. Franje Gregurića smijenjena je 12. 8. 1992. nakon što je otkriveno kako odobrava šverc nafte srbima, te je imenovana nova Vlada na čelu s Hrvojem Šarinićem,( koji je na toj funkciji ostao 8 mjeseci kad je Gregurić uspio ucijenom iz Moskve doći na čelo INA-e i progurati svog čovjeka Valentića za novog Premijera). Od 25. do 27. 8. 1992. dr. Tuđman je u Londonu sudjelovao u radu na Mirovnoj konferenciji o bivšoj SFRJ gdje je definirano da se granice ne mogu mijenjati, osim dogovorom. Srbija je ovdje politički pobijedila samim tim što je otišla na konferenciju (dogovor), a to je i bio osnovni cilj konferencije. Alija Izetbegović je to kao žrtva mogao odbiti, ali je rekao: “Pregovarati se mora”. Londonska konferencija prihvatila je četnike za pregovaračku stranu. Jedino što Srbi i JNA nisu do tada uspjeli je uspostaviti širu teritorijalnu vezu s banjalučkom regijom, otvoriti još dva koridora, kako su planirali, i zauzeti još jedan industrijski ili prometni čvor. U isto vrijeme ABiH uz pomoć oružja kupljenog od Hrvatske i dobavljenog preko Hrvatske, oslobodila je područje Podrinja, a oko Pala je potpuno zatvoren obruč dolinom Drine. Lokalni zapovjednik Imamović je osvajao dio po dio terena u pravcu Drine, a planirao je pokrenuti ofenzivu prema Goraždu i Foči. Osvojio je vrh Treskavice, te bio nadomak Kalinovika, rodnog mjesta Ratka Mladića. Imamović je kasnije ubijen u čudnim okolnostima, vjerojatno kao nezgodan svjedok. Zapovjednik obrane Srebrenice Naser Orić javljao je da je ubijeno onoliko četnika koliko su oni civila pobili, a vojnici iz Goražđa su mogli gledati zgrade na Palama. Prva mostarska brigada uspjela je osloboditi istočnu obalu Mostara. Deblokada Sarajeva operacijom Jug trenutak je kad su jedinice ABiH zabilježile značajna napredovanja, oslobađaju Trnovo i Rogoj, ali bivaju zaustavljene zbog blokade dopreme streljiva od Alijinog logističara Čengića. Slijedila je operacija Koverat, pa druge operacije koje su sve odreda sabotirane iz samog vrha ABiH. Paralelno s tim je polagano smanjivana multietničnosti ABiH, sve izraženije su šikanirani Jovan Divjak, Stjepan Šiber, Dragan Vikić, i njima slični. Sve je značajnije aktiviranje ideologa islamizacije vojske, sve češće stvaranje kaosa u redovima branitelja Sarajeva, sve izraženije nepoštivanje zapovijedi koje su stizale od generala Mustafe Hajrulahovića Talijana, prvog komandanta Sarajevskog prvog korpusa. (On je bio major JNA koji je napustio vojarnu LORU u Splitu, te se ponudio Izedbegoviću. Sa oko 200 zelenih beretki sudjelovao je u deblokadi Dubrovnika, nakon čega je postao zapovjednik obrane Sarajeva. Bio je sklon suradnji sa Hrvatima, te mu Alija zbog toga nije vjerovao, pa je pokrenuta kampanja širenja nepovjerenja prema njemu. Na drugi svijet se preselio u sumnjivim okolnostima kad je Alija počeo čistiti ABIH od nepouzdanih zapovjednika.) Britanski plan izazivanja sukoba između Hrvata i Muslimana, tj. prekida strateškog saveza postupno je davao sve više rezultata. Prva veća politička zamka Izetbegoviću postavljena je na Londonskoj konferenciji. Iako je zamka bila očigledna, iako je cijeli pregovarački tim iz Sarajeva donio odluku o nesudjelovanju na Londonskoj konferenciji, iako je prva točka dnevnog reda bila podjela Sarajeva, te iako je u delegaciji dogovoreno odbijanje plana Ailija Izetbegović je na iznenađenje svih na konferenciji za tisak nakon prve sjednice rekao “Mi plan u osnovi
prihvatamo”. Time je postalo jasno kako on u Britansku zamku nije upao slučajno već je sve radio svjesno, a smetnja su mu bili pojedini prohrvatski zapovjednici Patriotske lige za čije smjenjivanje mu je trebalo nešto vremena. Time se otvara put za sukobe Hrvata sa Muslimanima i u Sarajevu, te 7. 9. 1992. TO Sarajeva napada HVO na Stupu kod Sarajeva.
5.3.7. DOLAZAK UNPROFORA Dana 28. 8. 1992. ministri vanjskih poslova i obrane Zapadnoeuropske unije (WEU) odobrili su slanje 5.250 vojnika za zaštitu humanitarnih konvoja u BiH. Britanske jedinice su se rasporedili u srednjoj Bosni gdje su izmiješani živjeli Hrvati i Muslimani. Odmah nakon toga Britanci su počeli intenzivirati realizaciju plana sukoba Hrvata i Muslimana po metodi »zavadi pa vladaj«. Njihov dugoročni plan je bio iscrpiti Hrvate i Muslimane u međusobnoj borbi, nakon čega bi Srbi zauzeli čitavu BiH. Time bi nastala »Velika Srbija» s većim dijelom Jadranskoga mora i većim dijelom bivše Jugoslavije. Hrvatska bi nakon toga bila osuđena na lagano umiranje i raseljavanje. Na scenu izlazi Lord Owen (član tajnih loža Royal Institute of Int. Affairs i Committee of 300) koji Hrvatima u BiH obećava više nego su tražili, a isto tako i Izetbegoviću obećava sve što on traži. Skoro sve što je držao HVO, u Vance-Owenovu planu je obećano Hrvatima, čime su Hrvati gurnuti u rat na strani Srba. Hrvatskom stanovništvu nudilo se oko 35% teritorija kroz provincije 8, 10 i 3. Istovremeno, Owen je Aliji, tajno, nudio izlaz na otvoreno more tako što mu obećava grad Ploče s lukom i okolinom te široki koridor kroz zapadnu Hercegovinu gdje žive gotovo isključivo Hrvati. Owen je znao kako Tuđman ne može ustupati hrvatski teritorij i zato nikada ovo nije ponudio kao službeni dokument, ali je više puta to javno tražio, čak i pred medijima, kao čin dobre volje prema Muslimanima. Tuđman je znao što odbijanje znači, i već tada je shvatio kako će morati primiriti sukobe sa Srbima kako ne bi morao voditi borbu na dva fronta. Nakon nepopuštanja Izetbegoviću i Owenu uslijedili su britansko-francuski politički i ekonomski pritisci, a polovicom 1993. i pokušaji vojnog prodora prema moru preko Mostara. Kada to nije uspjelo, Alija je koncem 1993. svoje zahtjeve smanjio samo na luku Ploče, ali je Tuđman tada bio već toliko ljutit na njega da ni o tomu nije htio razgovarati. Ovaj, za Muslimane najveći problem, riješen je tek 22. 11. 1998. kada je u Zagrebu potpisan Sporazum o slobodnom tranzitu kroz teritorij Republike Hrvatske u Luku Ploče i iz nje, te kroz teritorij Bosne i Hercegovine u Neum. Sporazum su potpisali predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i član Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Sporazumom je uspostavljena i slobodna trgovačka zona Ploče. Od 20. do 23. 9. 1992. predsjednik, dr. Franjo Tuđman, je u New Yorku sudjelovao na 47. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda i pri tom je u govoru iznio hrvatska gledišta u svezi s okončanjem ratne krize na području bivše Jugoslavije, a 30. 9. u Ženevi, s predsjednikom SR Jugoslavije D Ćosićem, potpisao je sporazum po kojemu će Jugoslavenska armija napustiti Prevlaku do 20. listopada, u skladu s Vanceovim planom.
5.3.8. JAČANJE HRVATSKO-MUSLIMANSKIH SUKOBA Početkom listopada počeli su hrvatsko-muslimanski sukobi u općini Novi Travnik, u području
sela: Senkovci, Sinokos i Donje Pećine, Opara te u samom gradu. Civilne strukture HR-HB zalažu se za smirivanje sukoba između Muslimana i Hrvata, dok se vojni zapovjednici HVO-a sve više zalažu za obračun sa Muslimanima. U napadnutim Hrvatskim selima Muslimani su napali zapovjednika HVO-a Jajce Stjepana Blaževića i predsjednika HVO-a Jajce Nikolu Bilića. Tada je poginulo 15 pripadnika HVO-a. Time i među vojnicima HVO-a utjecaj političkih struktura slabi, a snaga vojnih zapovjednika jača, što vodi prema obračunu između Muslimana i Hrvata. I jedni i drugi nastoje ojačati svoje položaje. Muslimani po prvi put koristili teško topništvo protiv Hrvata. Muslimani su napali zapovjedništvo HVO-a u Novom Travniku i uništili Ratnu bolnicu HVO-a. Zapalili su dvije zgrade u gradu, gdje su živjeli pretežno Hrvati. Cilj napada im je bio zauzimanje benzinske pumpne stanice, a kada u tome nisu uspjeli, zapalili su je. Grad je podijeljen. Stanovništvo gornjeg dijela kontroliraju Muslimani, a donji novi dio grada kontroliraju Hrvati. U tim sukobima poginulo je 8 pripadnika HVO-a, a 16 je ranjeno. Mediji su nastojali ove sukobe prikazati kao lokalne incidente, a istina je da su lokalni sukobi i neprijateljstva služili samo kao povod, a ne uzrok sukoba. Muslimani su prije svakog idućeg napada nastojali naći neki zgodan povod kako bi sukobe mogli prikazati kao lokalni incident, a ne kao svoju strategiju. Dana 20. 10. 1992. u Lašvanskoj dolini, u selu Ahmići, pripadnici ABiH zaustavili su pomoć hrvatskim braniteljima iz Kiseljaka u Jajce, a 23. 10. 1992. u blizini sela Dobrašin iz zasjede su ubili četiri pripadnika HVO-a i onemogućili prolaz snagama HVO-a iz Prozora prema Jajcu koje je doživljavalo vrhunac oružanih napada srpskih snaga, nakon čega su branitelji Jajca, Hrvati i Muslimani izgubili borbu, te bili primorani na povlačenje s položaja i izbjeglištvo. Osnovni razlog pada Jajca je taj što ni Hrvati ni Muslimani nisu mogli pomoći Jajcu jer su bili previše zauzeti međusobnim sukobima, pa su se bojali oslabiti vlastite položaje na linijama Lašvanske doline. Jajce je zadnji veći grad koji su Srbi zauzeli u toku 1992, nakon čega su prešli u defenzivu i čekanje na međusobno iscrpljivanje Hrvata i Muslimana. Dana 20. 10. 1992. dr. Tuđman je u Ženevi u nazočnosti C. Vancea i R. Owena pregovarao s D. Ćosićem o normalizaciji odnosa Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Dok su trajali ovi pregovori HV je od 20. do 24. 10. 1992. izvela oslobodilačku operaciju «Konavle» u kojoj je oslobođeno 1.210 km kvadratnih u Konavlima i 1.080 km teritorijalnog mora. Oslobođeno je šire područje oko Dubrovnika, do Prevlake, čime je smanjen pritisak na ovaj grad. Nakon ove operacija izvršena je demobilizacija oko 40.000 pripadnika Hrvatskih oružanih snaga zbog velikih troškova rata, kako bi ta sredstva mogla biti upotrijebljena u očekivanim sukobima s muslimanima. Dan 27. 10. dr. Tuđman je u Ženevi, u nastavku rada Međunarodne mirovne konferencije o bivšoj SFRJ, u nazočnosti glavnog tajnika UN-a B. B. Ghalija te supredsjedatelja C. Vancea i lorda D. Owena sudjelovao u razgovorima s D. Ćosićem i A. Izetbegovićem. Krajem 1992, kada je došlo do prvih ozbiljnijih, širih oružanih sukoba HVO-a i ABiH, počelo je naoružavanje Muslimana sa Zapada. Naime, Iran je od Britanaca kupio oružja, streljiva, granata i raketa u vrijednosti od jedne milijarde dolara. Za uslugu transportiranja do muslimanskih položaja Hrvatskoj je pripalo pola od toga, HVO-U 25%, te smo s time ratovali iduće dvije godine, dok Clinton nije povukao flotu iz Jadrana. Prodajom ovog oružja Britanci su dobro zaradili, ali su se pobrinuli da se tim oružjem poveća Muslimansko samopouzdanje i vjera kako mogu pokoriti Hrvate i izbiti na more. Kako bi se to oružje utrošilo u međusobnim obračunu između Muslimana i Hrvata pažljivo su birali kojim će ga postrojbama dostaviti, a konvoje su pratili britanski vojnici. Pobrinu li su se da skoro ništa ne ode Naseru Oliću koji se sa Srbima borio u Podrinju, i pojedinim Sarajevskim zapovjednicima prohrvatske orijentacije, kao i
Tuzlanskom korpusu, a u tome im je pomagao i Alijin logističar Čengić. Velika većina ovog oružja došla je samo do III. Zeničkog i IV. Konjičko-jablaničkog korpusa, a Muđahedini su ga dobivali koliko im je trebalo. Dio lakšeg oružja i opreme, koji se isplati transportirati avionima Amerikanci su preko Tuzlanskog aerodroma vojnim transportnim avionima naoružavali Tuzlanski korpus ABiH. Ovim oružjem spriječeno je proširenje srpskog Brčanskog koridora i otvaranja još jednog koridora kod Tuzle. U to vrijeme Mitterand je podržao osnivanje Muslimanske države kako Nijemci ne bi na brzinu preko Hrvata smirili Bosnu i Srbe, koji su tradicionalna zapreka Nijemcima za prodor prema Bliskom istoku bogatom naftom. Zbog toga su Britanci i Francuzi od Prvoga svjetskog rata podržavali što veću Srbiju, dok su Nijemci nastojali spriječiti ostvarivanje Velike Srbije. I Francuzi i Englezi poslali su svoje “snage” u Bosnu, a smirivanje Bosne im nije odgovaralo jer bi time oslabili položaj Srba, a Nijemci i Amerikanci bi bili pobjednici. Lord Owen tada javno govori: “Mi trebamo nametnuti prekid vatre (…) Od vitalnog je značaja ne dozvoliti aneksiju Bosne i protjerivanje muslimanske populacije iz svojih središta. Mi moramo imati jako europsko vojno prisustvo i SAD moraju biti uključene, ali samo u manjem obimu. Prava snaga je NATO.” Malo nakon preuzimanja dužnosti kopredsjednika je izjavio: »Shvatio sam da nema nevinih među političkim i vojnim rukovodiocima na sve tri strane u Bosni i Hercegovini«. Time je želio relativizirati krivce za rat u BiH, te smanjiti ulogu Amerikanaca u ovom sukobu. Na kontrolnim punktovima lokalne jedinice HVO-a zadržavale su konvoje Unprofora s oružjem, opremom i naftom, te su uzimali dio za sebe, pa je prelaskom preko više kontrolnih točki Muslimanima ostajao manji dio oružja. Isto tako su postupali i Muslimani s konvojima upućenim jedinicama HVO-a u Tuzli, Sarajevu i Zenici. Naoružavanje samoga Sarajeva vršeno je preko hrvatskih prigradskih naselja Stupa i Otesa. Koncem listopada postaje sve jasnije kako će doći do većih sukoba između Hrvata i Muslimana, te Hrvati napuštaju pojedine enklave koje po vlastitoj procijeni, nisu mogli braniti jer su bili izrazita manjina. Iz BiH je do tada već nestalo 150.000 Hrvata iz Posavine i oko 130.000 iz banjalučke regije. Prvi veliki sukob između ABiH i HVO-a dogodio se 25. listopada 1992, kada su postrojbe HVO-a uspjele preuzeti Prozor koji je do tada bio pod nadzorom ABiH. U jesen 1992. u okviru Trećeg korpusa ABiH sa sjedištem u Zenici je započelo formiranje 17. krajiške i 7. muslimanske brigade. 17. krajiška brigada nastala je okupljanjem Muslimana protjeranih od Srba, a opremljena je i naoružana u Hrvatskoj s namjerom da bude udarna postrojba za ponovno preuzimanje područja koje su osvojili Srbi. Brigada se popunjava s muslimanima prognanim od strane Srba i vrlo brzo postaje udarna postrojba za protjerivanje Hrvata. Trend “islamizacije” 7. krajiške brigade je svjesno vršen od vodstva SDA tako što su u nju upućivani islamski dobrovoljci - mudžahedini koji su iz arapskih zemalja stizali u BiH pod krinkom humanitarnih djelatnika ili novinara. Muslimansko vodstvo u Sarajevu, pod vodstvom Sefera Halilovića donosi odluku o prekidu strateškog saveza s Hrvatima, te počinju kreirati planove za preseljenje muslimanskih izbjeglica iz Posavine i istočne Bosne u Lašvansku dolinu, te preuzimanje kontrole nad tvornicama za proizvodnju oružja u Konjicu, Busovači, Vitezu, i Novom Travniku. U Sarajevu je sve više prevladava stav da se Hrvate lako može poraziti jer su brojčano višestruko slabiji, a Hrvatska im neće moći pomoći jer ima mnogo problema i sa Srbima u Hrvatskoj. Na taj način su namjeravali zauzeti središnju Bosnu, te u daljnjem napredovanju prema jugu, izbiti na more. Dana 17. 11. 1992. Vijeće sigurnosti UN-a pooštrilo je sankcije protiv SRJ, a 22. 11. počeo je strogi pomorski embargo NATO-a u Jadranu protiv SRJ.
5.3.9. VANCE-OWENOV PLAN (Podjela na tri provincije) Dana 30. 11. 1992. pripadnici Vojne policije ABiH u Maglaju prijete kako će pobiti sve Hrvate od Maglaja do Zenice iako su Hrvati obranili Maglaj od Srba. U prosincu 1992. tijekom izvanredne sjednice Organizacije islamske konferencije (OIC) u Jeddi, u Saudijskoj Arabiji, sastali su se tadašnji ministar vanjskih poslova Zdenko škrabalo i Alija Izetbegović. Škrabalo je tražio od Alije da prihvati ponudu dr. Franje Tuđmana o uspostavi zajedničkog vojnog zapovjedništva u Zagrebu ili Bugojnu, radi zajedničke borbe protiv Srba. Sa Škrabalom je bio i zagrebački muftija Šefko Omerbašić koji je potvrdio Tuđmanovu iskrenost. Pošto je Halilovićeva strategija zauzimanja središnje Bosne i izbijanja prema jugu već bila aktivirana, a broj Muslimanskih vojnika je već bio deset puta veći od broja vojnika HVO-a na tom području, Alija je Tuđmanov plan odbio. U prosincu 1992. / siječanj 1993. u Ženevi su Vance i Owen Hrvatima, Srbima i Muslimanima izložili svoj plan i karte teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine na 10 provincija. Svakom narodu pripadaju tri provincije, a Sarajevo dobiva poseban status. Hrvatima bi pripale 3. odžačka, 8. mostarska i 10. travnička provincija, Srbima 2 .banjalučka, 4. bijeljinska i 6. nevesinjska, a Muslimanima 1. bihaćka, 5. tuzlanska i 9. zenička. Karta Bosne i Hercegovine je tako podijeljena na 10 provincija. U skladu s tim, Božo Raić ministar obrane u Vladi Bosne i Hercegovine donosi zapovijed da se obrambene snage u provincijama 1, 5 i 9 stave pod vodstvo Štaba Armije BiH, a obrambene snage u provincijama 3, 8 i l0 pod nadzor HVO-a, iako ga još uvijek nisu potpisale sve tri strane. Lord Owen je o ovome jednom prilikom rekao: “Preuzeli smo tada dostignuti nivo podjele Bosne”. VO planom u suštini je legalizirano odcjepljenje Srba od BiH i pretvoreno u dobrovoljno odcjepljenje “muslimansko-hrvatske federacije” od BiH. VO plan je u svojoj suštini bio plan preko kojeg je Lord Owen želio i uspio izazvati potpuno otvoreni rat između Hrvata i Muslimana. Po ovom planu Hrvatima je trebalo pripasti više nego su do tada tražili, a Muslimanima sa ogromnim brojem izbjeglica koje su Srbi protjerali bilo bi stisnuto na ostatku teritorija. Plan je Srbima odgovarao, Hrvati su ga oduševljeno prihvatili, to jest nasjeli su u lordovsku zamku, dok su ga Muslimani odbijali. Odmah nakon prije spomenute zapovjedi ministra obrane Bože Raića, Predsjedništvo RBiH 19.1.1992. poništava ovu zapovjed s obrazloženjem da: “ministar obrane nije potpisao svečanu izjavu –zakletvu, pa nije imao ovlasti izdavati zapovjedi.” Ovime je još jednom pokazano kako središnja Muslimansko Hrvatska zajednička vlast zapravo ne funkcionira. Od 2. do 3. siječnja 1993. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao na mirovnim pregovorima u okviru Konferencije o bivšoj SFRJ. Dana 4. siječnja 1993. Vance-Owenov sporazum o miru u Bosni i Hercegovini prihvaćen je sa Hrvatske strane u Ženevi, a Izedbegović je prihvatio vojni dio sporazuma što je obuhvaćalo prestanak borbi i obustavu prometne blokade od hrvatske prema muslimanskom teritoriju. Sporazum je službeno trebalo potpisati 25. 2. u New Yorku i 25. 3. u Ženevi, ali su Srbi to odbili. Alija Izetbegović tom prilikom prije potpisivanja vojnog dijela sporazuma je izjavio: “Ako
potpišemo, imat ćemo mir a ako ne potpišemo, imat ćemo rat”. U siječnju 1993. u Bistrincima, općina Uskoplje-Gornji Vakuf, pripadnici ABiH ubili su tri civila u Kaćunima, u općini Busovača su iz zasjede smrtno stradala četiri vojnika HVO-a, u Dusini, općina Zenica, pobijeno je 10 civila, a u Gustom Grabu, općina Busovača, ubijeno je i masakrirano pet civila u dobi između 70 i 80 godina života. Istovremeno su i Hrvati ubijali Muslimane u Busovači i logoru Kaonik. Od 11. do 12. siječnja 1993. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao na mirovnim pregovorima u okviru Konferencije o bivšoj SFRJ. Na području Uskoplja 10/11. siječnja počinje pravi rat između Hrvata i Muslimana, 12. siječnja Muslimani su ubili 13 civila i 8 zarobljenih vojnika HVO-a, te 18.1. HVO iz svog dijela Uskoplja protjeruje Muslimane. Koncem siječnja dolazi do razmjene zarobljenika pa HVO 31.1. oslobađa 57 pripadnika ABiH, a oni oslobađaju 17 civila i vojnika. Uprkos ovoj razmijeni dva dana kasnije 2. veljače u selu Bistrice UNPROFOR preuzima tri mučena i ubijena Hrvatska vojnika i civila koji su prije bili zarobljeni. Sukobi su nastavljeni, te je 5.2.1993. u Uskoplju zapaljen Dom Svetog Antuna Padovanskog, a tog dana je ubijeno i 5 vojnika HVO-a. Dana 15. 1. 1993. u Zagrebu, u okviru Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, dr. Tuđman je sudjelovao u razgovorima s D. Owenom, C. Vanceom te A. Izetbegovićem i M. Bobanom. Dana 20. 1. 1993. Clinton je postao predsjednik SAD, nakon čega se i američka politika prema BiH mijenja u korist Muslimana i Hrvata. Istoga dana zapovjednik 3. korpusa ABiH general Hađihasanović šalje dopis podčinjenima: « Za sukobe u svim gradovima HZ Herceg Bosne je preuranjeno iako je operacija predviđena.» Za napad na Hrvate počela su se pripremati tri korpusa ABIH. Čim su počeli sukobi između Hrvata i Muslimana, opozicijske stranke SDP i HSLS (Tomac i Budiša) napale su predsjednika Tuđmana uvjerene kako je riječ o dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH. Nesposobni za shvaćanje tadašnje realne vojnopolitičke situacije u kojoj se Hrvatska nalazila, bez imalo su razmišljanja nasjeli na novinske informacije plasirane iz britanskih obavještajnih službi i projugoslavenske, titoističke frakcije KOS-a. Tuđmanu je ovo odgovaralo jer je to bio još jedan dokaz pred Miloševićem kako misli ozbiljno i kako »Srpsku Krajinu« neće dirati. Da je Tuđman iznio Budiši i Tomcu tadašnju stvarnu situaciju na terenu i svoje dugoročne planove, oni bi mogli i drugačije reagirati. Tada bi se Milošević mogao zapitati o tomu blefira li Tuđman? Da se Karadžić u to doba prisjetio Muslimansko Srpskog «historijski sporazum» potpisanog 2. kolovoza 1991, s Izetbegovićem, sarajevski Muslimani dobili bi dovoljno pješačkog oružja, te bi mogli izvršiti masovnu mobilizaciju i nitko ih ne bi zaustavio do mora (pod uvjetom da ih je Alija uspio motivirati za osvajanje hrvatskih etničkih teritorija, umjesto povratka izgubljenog vlastitog etničkog teritorija), a granica između hrvatske i muslimanske Bosne bila bi između Ploča i Makarske. Hrvatska bi ostala bez okupiranih dijelova vlastita teritorija, s malim dijelom zapadne Hercegovine, bez doline Neretve. Zahvaljujući Tuđmanovim pregovorima s Miloševićem, dogovor Karadžić - Izetbegović je miniran, te je takav rasplet situacije spriječen. Da bi udobrovoljio Miloševića, Tuđman ga je uspio uvjeriti kako je dugoročno spreman dati Srbima sve što su osvojili u Hrvatskoj. Da bi mu to dokazao, kasnije, nakon mnogo političkih pritisaka, čak je dopustio francuskom “prijatelju” Hrvoju Šariniću potpisivanje Plana Z4, koji je značio federalizaciju Hrvatske i dugoročno moguće odcjepljenje osvojenih dijelova Hrvatske, pod
uvjetom da Srbi uspiju spriječiti povratak prognanih Hrvata. Ovaj je plan značio kapitulaciju Hrvatske kao cjelovite države iz avnojskih granica, a sve u cilju spašavanja južne Dalmacije, područja previše plitkog za organiziranje učinkovite obrane s vlastitog teritorija. Šaljući Šarinića na potpisivanje toga sporazuma, Tuđman je izbjegao osobno potpisivanje, što mu je ostavilo mogućnost kasnijeg kršenja. Kninski vlastodršci nisu prihvatili ovaj plan zbog tada već neostvarive težnje da dobiju odmah sve do Šešeljeve linije, a i zbog straha od mogućnosti povratka prognanih Hrvata, kojih je bilo više nego Srba u dijelovima Hrvatske koje su osvojili Srbi. Bojali su se kako će Hrvatska plaćati prognane Hrvate da se vrate svojim kućama, te će na prvim izborima u većini općina Hrvati pobjedili, a u tom slučaju bi čitav njihov rat postao besmislen. Amerikanci su vršili pritisak i na Tuđmana i na Miloševića kako bi se potpisao ovaj plan, ali je Milošević izbjegavao susret s njima i jači pritisak na lokalne Srbe. Nije ih želio prisiljavati na potpisivanje jer bi to značilo priznavanje poraza projekta «Velika Srbija» i vojnog plana «Ram», a i Albanci s Kosova bi mogli tražiti isti status za Kosovo. Kako bi održao trenutačno dobre odnose s Miloševićem, predsjednik Tuđman mu je slao čak i signale da bi mogli pregovarati o istočnoj Hrvatskoj. U to vrijeme lokalni Srbi oko Zadra, na nagovor projugoslavenske frakcije KOS-a i britansko-francuskih obavještajaca koji su željeli razvući Hrvatsku vojsku, pojačaju oružane provokacije na zadarskom području. Željeli su vezati što veće snage HV-a za ovo područje i smanjiti pažnju s ratišta u srednjoj Bosni i dolini Neretve, gdje su Muslimani završili logističke i kadrovske pripreme za prve veće organizirane napade na Hrvatske enklave. Srbi granatiraju Zadar i okolicu, te prijete rušenjem brane Peruča, traže proširenje izlaska na Jadransko more kod Karina i t.d. Zahvaljujući takvim oružanim provokacijama Predsjednik Tuđman odobrava oslobađanja šireg prostora oko Masleničkog mosta u akciji Maslenica. Zbog tog su 22. 1. 1993. Hrvatske oružane snage krenule u oslobađanje Maslenice, Novskog ždrila, Zračne luke Zemunik i brane Peruče, s ciljem ovladati Velebitom, te zauzeti miniranu i polusrušenu branu Peruča. U pet je dana izvedena akcija oslobađanja šireg područja Maslenice, prostora na kojemu je Hrvatska bila razdvojena na dva dijela. Srbi su u kolovozu 1990. balvanima presjekli putove na tom dijelu Hrvatske, a 1991. srušili Maslenički most. U okruženju je jedina komunikacija oko toga područja vodila preko Paga trajektima. Jadranska je magistrala od Novskog ždrila do Zadra oslobođena, četnici su odbačeni na dovoljnu udaljenost. Zadru je vraćen mir, hrvatska sela u zaleđu Zadra su oslobođena, kao i aerodrom Zemunik, te su ostvareni uvjeti za povratak prognanih stanovnika. Akcijom je zapovijedao general Janko Bobetko uz pomoć Norca, Gotovine i Markača. U njoj su sudjelovale postrojbe HV-a iz raznih krajeva Hrvatske, među njima i one sa zadarskog područja, te specijalne jedinice MUP-a. Predsjednik je Tuđman taj zadatak odobrio pet dana prije početka operacije, sve je trebalo ići brzo i biti potpuno iznenađenje. S užim tijelom zapovjedništva koje je odredio general Bobetko, u Zadru je, u potpunoj tajnosti, planirao akciju koja je 22. siječnja istodobno krenula s četiriju odvojenih pravaca djelovanja i izvedena u dvije etape. U akciji je poginulo 118 hrvatskih vojnika. Treća etapa koja je bila razrađena, a trebala je završiti oslobađanjem Benkovca i Obrovca, zaustavljena je zbog snažnih intervencija iz svijeta, a i zbog snažnih protuudara četnika koji su provalili u skladišta UNPROFOR-a i mobilizirali sve što mogu mobilizirati. Kako su u akciji upotrijebljene sve slobodne snage HV-a za obranu su morale doći čak i osječke Kune koje su na bojište prebačene helikopterima iz Zagreba. Odmah nakon akcije Maslenica pokrenuta je i operacija Peruča 27. i 28. 1. 1993. u kojoj je oslobođena hidrocentrala Peruča i sela oko nje. Napetost je porasla 27. 1. pošto su četnici zaprijetili rušenjem do vrha pune brane, to su i učinili slijedeći dan 28.1. nakon čega je HV krenula u oslobađanje brane i okolnog
prostora. U akciji su poginula 2 hrvatska branitelja, a 2 su ranjena. Francuzi i Englezi su žurno poslali jedan nosač aviona u Jadran i prijetili vojnom intervencijom, a Milošević je prijetio prekidom primirja i na drugim dijelovima ratišta. Zbog toga je predsjednik Tuđman zapovjedio djelomično povlačenje, a agenti KOS-a i zapadne krtice u Hrvatskoj vojsci (uglavnom bivši hrvatski udbaši) nastojale su pri tom navesti razočarane hrvatske vojnike na uništavanje i onih objekata koji nemaju vojno značenje. Hrvatski Srbi su sve do ožujka pokušavali vratiti izgubljeno područje. Mobilizirali su sve svoje potencijale, tj. oko 70.000 ljudi i oko 5.000 dobrovoljaca iz Srbije. Srpski zapovjednik Mile Novaković nije bio siguran u namjere Hrvatske vojske, bojao se presijecanja »Krajine« na više dijelova, te nije mogao koncentrirati sve snage za napadne operacije prema izgubljenim terenima. Nakon ove operacije lokalnim je Srbima postalo jasno kako izgubljeno ne mogu vratiti, te da ne mogu očekivati veću pomoć od Karađića i Miloševića jer su oni čuvali dostignute položaje u BiH. Počinje period dezertiranja i napuštanja »Republike Srpske krajine«. Iako je četničke provokacije na zadarskom području u britanskim strateškim institutima zamišljene kao sredstvo za razvlačenja Hrvatskih snaga na dva fronta i skrivanja prve Muslimanske ofenzive na prostoru srednja Bosne, zahvaljujući njenoj brzini i uspješnosti ona je označila prekretnicu u čitavom ratu. Počeo je period Hrvatskih pobjeda. Kad su Srbi počeli izazivati ove nove sukobe na Hrvatskom ratištu i prijetiti rušenjem Peruče, u BiH su trajala politička nadmudrivanja oko VO plana. Dana 23. 1. 1993. godine dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao u nastavku mirovnih pregovora o BiH u okviru Konferencije o bivšoj SFRJ zajedno s D. Ćosićem, S. Miloševićem, C. Wanceom i D. Owenom. Ženevska konferencija je zvanično sazvana na principima poštivanja Ustava RBiH, nepovredivosti granica i cjelovite BiH. Međutim, kada je delegacija došla na konferenciju, na stolu je bio gotov projekt podjele RBiH, praćen Owenovom strategijom u izjavi: “Princip ove konferencije je - UZMI ILI OSTAVI”. Izetbegović se nije suprotstavio izmjeni dnevnoga reda i principa konferencije. Diplomatska delegacija RBiH odbila je rad i tako zaustavila Izetbegovića u potpisivanju pristanka na nove međunarodno priznate države unutar BiH. Ovaj plan na kojemu je inzistirao lord David Owen predviđao je rekonstrukcije BiH u 10 provincija podijeljenih po etničkoj osnovi, što je odgovaralo i Hrvatima i Srbima, a i Aliji Izetbegoviću. Suprotstavljali su mu se jedino bošnjački unitaristi koji su željeli opstanak unitarne države. Poslije rata lord Owen je više puta rekao kako je Republiku Srpsku trebalo pripojiti Jugoslaviji. Nakon ovoga, na područjima koja su trebala pripasti Muslimanima (koji su se tada prozvali Bošnjaci) ABiH je preuzela zapovjedništvo nad lokalnim jedinicama HVO-a, a na područjima koja su trebala pripasti Herceg Bosni, tj. Hrvatima, HVO je preuzeo zapovjedništvo nad jedinicama ABiH. Pri tome je bilo i oružanih sukoba te razoružavanja vojnika s jedne i druge strane. Tijekom 1991. u hrvatske se postrojbe dobrovoljno prijavilo više od 500 francuskih i engleskih dragovoljaca, koji su se često predstavljali kao bivši legionari. Godine 1992. su gotovo svi prešli u Bosnu i Hercegovinu u hrvatske i muslimanske postrojbe. Dio ih se iskreno borio za Hrvatsku, ali ih je dobar dio došao po zadatku. Po dvojica ili trojica javljali su se u jednu postrojbu te su bili dobro raspoređeni na cijelom teritoriju. Ti “bivši legionari” imali su običaj noću odlaziti u izviđanja s kojih su se često vraćali s odsječenim ušima. To im je bio dokaz kako su nešto napravili. Manje postrojbe u kojima su boravili podučavali su istim ratnim običajima. Hrvatska vojska u Bosni (HVO) bila je podijeljena na brojne općinske postrojbe i samostalne postrojbe koje su vodili lokalni “šerifi”. Između tih postrojba povremeno bi dolazilo i do oružanih sukoba u kojima su obično najviše sudjelovale jedinice koje su imale strane “instruktore” i koje
se nisu pridržavale nikakvih ratnih običaja, nisu poštovale nikakva prava civila ni protivničkih, pa čak ni vlastitih. Na mnogim su mjestima strani instruktori poticali sukobe Muslimana i Hrvata te se počeo događati niz zločina i s hrvatske i s muslimanske strane. Ti strani instruktori vrlo su rado primani od pojedinih lokalnih i hrvatskih i Muslimanskih zapovjednika, bivših KOS-ovaca koji su i sami pokušavali napraviti nered. KOS-ovci Srbi, Muslimani i Hrvati stalno su međusobno tajno komunicirali i povremeno jedni drugima pravili ustupke kako bi dokazali svoju sposobnost, te tako ishodili unapređenja. Na sprječavanju pokolja civila nisu ništa činili, a kad bi se neki pokolj dogodio nisu ga ozbiljno ni pokušavali sankcionirati, pa čak ni sakriti.
5.3.10.
DRUGA MUSLIMANSKA OFANZIVA
Prema planu Sefera Halilovića, prvi pokušaj velikog etničkog čišćenja Hrvata iz Lašvanske doline i naseljavanja raseljenih Muslimana iz drugih dijelova BiH započeo je početkom 1993. Prvi masakr civilnoga stanovništva na ovom području, učinila je Muslimanska vojska u mjestima Dusina i Laštva, u zeničkoj općini, u siječnju 1993, kako bi odsjekli Kiseljak od Lašvanske doline (Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača). Cilj im je bio ispresijecati hrvatska područja i spojiti III. korpus ABiH (Zenica) s IV. korpusom (Konjic-Jablanica). Ovaj prvi veći napad na Lašvansku dolinu poslužio je kao proba za ispitivanje obrambene spremnosti HVO-a na ovim prostorima, a odvijao se u pozadini Masleničke operacije koja je potpuno ispunila Hrvatske medije i tako skrenula pažnju Hrvatske javnosti s rata u BiH. Ova muslimanska ofenziva označila je nastavak politike etničkog čišćenja Hrvata koja je započela šest mjeseci ranije na području Uskoplja, oko Bugojna, kad su Muslimani nastojali ojačati svoje područje između Bugojna i Mostara. U ovoj svojoj drugoj ofenzivi Muslimanska ABIH je uspjela zauzeti nebranjene planinske kote iznad hrvatskih sela srednje Bosne, i pojedine manje hrvatske zaseoke, te ispresijecati hrvatske enklave, dok su jedinice HVO-a bile raspoređene po rubnom dijelovima zaseoka hrvatskih enklava. Time je ABIH stekla taktičku prednost u kasnijim sukobima na području središnje Bosne. Lokalni Hrvatski politički čelnici su još uvijek zagovarali pomirljivu politiku prema Muslimanima dok su Vojni čelnici HVO-a zagovarali totalni sukob. U ovom prvom većem napadu Muslimana na području srednje bosne, HVO se pokazao kao nespreman pošto nisu očekivali veći napad s Muslimanske strane, što je u suštini bila greška hrvatske državotvorne politike i uspjeh ubačenih hrvatskih jugounitarista koji su u Hrvatskoj javno propagirali suradnju sa muslimanima, a na terenu kao vojni zapovjednici propagirali obračun sa njima. Nakon ovih prvih ozbiljne sukoba u Lašvanskoj dolini lokalni HVO je počeo obavještajno pratiti pokrete ABiH kako bi spriječio kasnija iznenađenja. Muslimani su s planinskih vrhova kontrolirali sve što se događa u hrvatskim enklavama, te zbog toga Hrvati ni sahrane nisu mogli obavljati po danu. Dostava oružja iz Hrvatske, u periodima sukoba mogla se vršiti samo noću helikopterima, a i to je bilo vrlo rizično, pošto je područje pod nadzorom HVO-a bilo previše usko. Dostava oružja, hrane i medicinske opreme ovim enklavama bio je i jedan od razloga zbog kojeg je Šušak dozvolio nastavak dostave oružja Muslimanima i rad logističkih centara ABIH u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Mnogim zapadnim medijskim promatračima i neupućenim diplomatima nije bilo jasno tko se tu protiv koga bori, pa su nizom pregovora nastojali smiriti situaciju i tako smanjiti sve veću rijeku izbjeglica prema Zapadu, koje su postale prevelik ekonomski trošak. Francuzi su
pomagali uglavnom Srbe, Britanci Muslimane, a Hrvatska Hrvate. Kada su počeli sukobi između Muslimana i Hrvata, državotvorni mediji su nastojali, u početku, zataškati navedene sukobe. Državotvorni hrvatski mediji pisali su o borbama između Srba i Hrvata, te o pokoljima nad Muslimanima od strane Srba. U prvo vrijeme izbjegavali su pisati o pokoljima hrvatskog stanovništva od strane ABiH kako ne bi u Hrvatskoj raspirivali mržnju prema Muslimanima koji su kao izbjeglice boravili u Hrvatskoj, a bilo ih je u Zagrebu, Splitu i Rijeci oko 300.000. Istovremeno, pojedini Manolićevi novinari već polovicom 1992. vrlo uvredljivo pišu o Muslimanima i muslimanskim izbjeglicama. Svojim člancima raspirivali su mržnju između Hrvata i Muslimana, a godinu dana kasnije za sukobe su počeli optuživati predsjednika Tuđmana, Šuška i Bobana. Čitajući te projugoslavenske medije nakon polovice 1993., mnogi su u Hrvatskoj stjecali dojam kako su Hrvati krivi za sukobe. Muslimanske izbjeglice bile su za Hrvatsku velik sigurnosni rizik i ekonomski trošak, što je odgovaralo Miloševiću, a i njegovim zapadnim pomagačima, ali su izbjeglice bili i garancija da Hrvatskoj neće biti uvedene sankcije čak i ako ih prisilno sve stavi u izbjegličke logore. Borbe između Hrvata i Muslimana veliki su uspjeh MI-6 i lorda Owena, a Amerikanci su bili toliko bijesni na Engleze da su im čak i nekoliko operativaca u Zenici i Tuzli ubili te time poručili kako ovi sukobi moraju prestati. Zapadni diplomati su tada sve češće javno izjavljivali kako Hrvatska treba Muslimanima ustupi luku Ploče, a potajno su činili sve kako bi naoružavanjem Muslimana borbom dobili znatno više. Hrvatska je tada bila gotovo razbijena u četiri dijela, kod Podravske Slatine prema Mađarskoj, kod Karlovca prema Sloveniji i kod Gospića i Masleničkog mosta prema moru, te izgledi za njezin opstanak nisu bili naročiti. Crta obrane bila je vrlo krivudava i dugačka i vezala je uza se velike hrvatske snage. Da su kninski Srbi u to vrijeme otvorili široka ratišta u Hrvatskoj, hrvatska ne bi mogla pomagati HVO, te bi Muslimanska ABiH imala gotovo otvoren prostor za uništenje hrvatskog nacionalnog korpusa u BiH, i nitko ih ne bi mogao zaustaviti na prema moru. HVO u takvoj situaciji ne bi mogao zaustaviti prodor ABiH unatoč mobilizaciji hrvatskog biološkog maksimuma koji je u tom trenutku bio na području Hercegovini, što je kratkotrajno uspio izvršiti Tuta. Uprkos tome popunjenost jedinica se nikad nije povećala iznad 30%, prije svega zato što je formiran nerealan broj brigade prije svega iz propagandnih razloga. Veća popunjenost mogla se postići samo da su se vratili svi Hrvati izbjeglu u Hrvatsku i na zapad, što je bilo nerealno. Tuđman je u to vrijeme potpisivao razne međunarodne ugovore kako bi dokazao svoju kooperativnost, te poboljšao hrvatske šanse za opstanak. Istovremeno je pregovarao i s Miloševićem kako bi dobio na vremenu i izbjegao borbu na više ratišta istovremeno. Lord Owen je istovremeno tajno nastojao intenzivirati sukobe između Hrvata i Muslimana, a kako bi to Muslimani bili u mogućnosti, nagovarao je Karadžića na obustavu operacija protiv Muslimana. Karadžiću je obećavao općinu Dubrovnik, a Aliji općinu Ploče te zaleđe. U području Brčkog Srbi bi dobili koridor prema zapadu širine 20 km, a nakon toga bi Zapad zamrznuo stanje na terenu. Međunarodna zajednica bi nakon tog priznala nove, ratom uspostavljene granice. Alija je na taj novi tajni plan pristao pod uvjetom da Zapad jamči mir između Srba i Muslimana. U to vrijeme Armija BiH je uspjela povezati resurse vlastite proizvodnje oružja i municije te je prijetila opasnost od naglog jačanja Muslimana ukoliko uspiju integrirati teritorij. Paralelno s akcijama invazije iz Srbije, zapovjednik Unprofora Morillon iznio je zamisao o prstenima oko više bosanskih gradova i nazvao ih “sigurnosnim zonama”. Alija Izetbegović je tu ideju podržao te se i samim Amerikancima suprotstavio u njihovoj tvrdnji kako sigurnosni rezervati nisu za ljude.
Dana 8. veljače 1993. u Nadiocima, općina Vitez, ABiH ubija tri civila Hrvata, a 7. i 22. veljače u Bojski, općina Bugojno, smrtno su stradala četiri civila. Dana 12. veljače predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman uputio je pismo predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću u kojem mu zahvaljuje jer je suglasan s njegovim stavovima o uspostavi ekonomske i druge suradnje. Od 20. do 21. veljače 1993. dr. Tuđman je u službeni posjet Hrvatskoj primio predsjednika Republike Turske Turguta Ozala preko kojega je pokušao utjecati na Muslimane kako bi odustali od napada na hrvatske enklave u srednjoj Bosni.
5.3.11.
TREĆA MUSLIMANSKA OFENZIVA
U prvom dijelu 1993. plan izazivanja rata između Hrvata i Muslimana je nastavljen sa izvođenjem. Plan je razrađen s projugoslavenskom frakcijom KOS-a, uz asistenciju Engleza i Francuza, podrazumijevao je primirje između Srba i Muslimana, te izazivanje sukoba između Srba i Hrvata u Hrvatskoj, kako se HV ne bi mogla umiješati u borbe između ABiH i HVO-a. Dok je u prvoj ofenzivi sredinom 1992. cilj bio zauzeti bolje položaje između Bugojna Uskoplja(Gornjeg Vakufa) i Mostara, te opkoliti okolna hrvatska sela, u drugoj ofenzivi cilj je bio postići isto to u lašvanskoj dolini, početkom trećeg mjeseca 1993. Početkom ožujka 1993. pokrenuta je nova ofenziva kojoj je cilj bio potpuno zauzeti Hrvatske enklave u središnjoj Bosni, te protjerati Hrvate i tu naseliti Muslimane koje su Srbi protjerali iz drugih dijelova BiH. Ovu treću ofenzivu organizirao je Sefer Halilović i ona se protegla na više mjeseci. U prvoj fazi trebalo je potpuno opkoliti i ispresijecati Hrvatske enklave u srednjoj Bosni, kako bi lakše zauzeli Lašvansku dolinu i etnički je očistiti od Hrvata skroz do Mostara. Ostvarenjem tih zadataka zauzeli bi tvornicu eksploziva u Vitezu, te tvornice u Travniku, Novom Travniku, Bugojnu, Gornjem Vakufu, Prozoru, Jablanici, Konjicu i Hadžićima kako bi se ABiH naoružala. U drugoj fazi je trebalo preko Bugojna i Mostara dolinom Neretve prodrijeti prema moru. Prije početka ove ofenzive muslimani su u istočnom Mostaru organizirali vlastitu bolnicu, iako su se do tada potpuno slobodno liječili u zapadnom Mostaru, pa čak i u Splitu. U okviru priprema za opću ofenzivu 8. 3. 1993. u sklopu Trećeg korpusa ABiH formirane su četiri operativne grupe: Lašva sa Zapovjedništvom u Kaknju, Zapad sa Zapovjedništvom u Bugojnu, Bosna sa Zapovjedništvom u Zavidovićima i Bosanska Krajina sa Zapovjedništvom u Travniku. 7. muslimanska brigada se od polovine travnja 1993. izravno podčinila Zapovjedništvu Trećeg korpusa. U ožujku 1993. još nema izravnih ratnih sukoba HVO-a i ABiH na području Travnika, ali u su Gučoj Gori (Travnik) iz zasjede ubijena dva vojnika HVO-a. U konjičkom kraju 23. ožujka postrojbe ABiH su ubile četiri uhićena vojnika HVO-a (Gostovići) i četiri civila između 70 i 80 godina života (Orlište). Istoga dana pripadnici ABiH su od ranih jutarnjih sati proveli blokadu svih ulaza u grad Konjic. Na području lokacije Ivan - Sedlo bez ikakve su najave uhitili oko 20 pripadnika HVO-a. O sudbini ove skupine pripadnika HVO-a se od tada ništa više nije doznalo. Pripadnici ABiH su od ranih jutarnjih sati proveli i blokadu svih ulaza u selo Goransko Polje. Manji broj Hrvata, mještana toga sela, uspio se izvući iz okruženja i smjestiti na područje sela Kostajnice. Zapovjednik 45. parsovačke brigade zvane “Neretvica” (jedna od postrojbi IV. korpusa ABiH) Hasan Hakalović izdao je zapovijed podčinjenima: “Sve Hrvate razoružati, a ako
ne predaju oružje, ubiti!” Dana 23./24. 3. 1993. pripadnici ABiH su prvi put izvršili napad na područje općine Kiseljak koje se nalazi pod kontrolom pripadnika kiseljačke brigade HVO-a “Ban Jelačić”. Pripadnici ABiH napadaju HVO-a u selu Bilalovac. Dana 25. 3. 1993. otpočeo je otvoreni oružani napad ABiH na Hrvatske enklave iz pravca Zenice, Visokog, Kaknja i Fojnice. Hrvatske enklave su napadale desetak puta brojnije snage te je došlo do proboja bojišta na više mjesta. Kako bi spasili stanovništvo u malim enklavama koje se nije moglo obraniti, 8. travnja 1993. održan je na Vlašiću sastanak delegacija SDS-a i HDZ-a predvođenih Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom. Ovaj sastanak su projugoslavenski mediji pokušavali prikazati kao dogovor o etničkom čišćenju Muslimana. Stvarno je dogovoreno samo propuštanje opkoljenog hrvatskog stanovništva srednje Bosne preko teritorija vojske bosanskih Srba. Male hrvatske enklave koje se nisu mogle obraniti od prodora Muslimana na taj su način spašene od pokolja. Srbi su pomagali Hrvatima u Srednjoj Bosni kako bi sukobi što duže trajali i kako bi se Muslimani i Hrvati što više iscrpili, ali su u dolini Neretve topničkom vatrom po položajima HVO-a pomagali Muslimanske napadaje s namjerom pomaganja Muslimanima da prodru do hrvatske granice kako bi ABiH ušla u direktni sukob sa Hrvatskom. Ovom taktičkom razlikom u izboru lokalnih saveznika bosanski Srbi su nastojali ostvariti korist za sebe, tj., na području srednje Bosne su željeli spriječiti Muslimane da se domognu industrijskih kapaciteta za proizvodnju eksploziva, dok su u dolini Neretve pomagali Muslimane kako bi izazvali direktni međunarodni sukob između Hrvatske i Muslimana. Ovu suradnju između Srba i Muslimana na području Istočne Hercegovine Alija Izedbegović je, uz pomoć Irana, dogovorio prije pokretanja napada na Mostar. Iran je preko Ruskih veza dogovorio primirje sa Beogradom na ovom području. Vojna suradnja 4. korpusa ABIH i Nevesinjske brigade VRS, formalno je započela 8. 8. 1993. kada je zapovjednik 4. korpusa Arif Pašalić uputio dopis u sarajevsko zapovjedništvo gdje izvješćuje o pojedinostima pregovora, iako je neformalno lokalno i ranije surađivali. Pregovorima su prisustvovali Fatima Leho i Safer Oručević, a kasnije u pregovore se uključio i general Ratko Mladić koji je predložio: «Vi krenite prema Stocu, Dubravama i Neumu, a mi ćemo uzeti sve lijevo od Neuma i Ploča. ». Krajem kolovoza uspostavljena i stalna telefonska veza između ovih Srpskih i Muslimanskih jedinica pod kodnim imenom «Višnja - Jabuka». Srbi su Muslimanima redovito isporučivali pješačko streljivo dok su topničke i minobacačke projektile ispaljivali Srbi na položaje HVO-a prema koordinatama dobivenim preko telefonske veze «Višnja Jabuka». Ova veza trajala je idućih 15 mjeseci. Jačanjem sukoba između Muslimana i Hrvata Islamske države su prekinule opskrbu Hrvatske naftom, te je Hrvatskoj ostala samo Rusija kao izvor nafte. Rusi su to dobro iskoristili, te su tražili da se dio nafte doprema Krajinskim i Bosanskim Srbima. U ovom poslu sa Rusijom pojedini zaposlenici iz Hrvatskog veleposlanstvu u Moskvi, koji su tu radili još iz vremena komunizma, uzimali su visoke provizije, zbog čega je Predsjednik Tuđman smijenio predsjednika Vlade Franju Gregorića i sve za koje je postojala sumnja kako sudjeluju u uzimanju provizija. Kako bi to spriječio Predsjednik Tuđman ih je povukao u Hrvatsku, te poslao nove. Istog trenutka doprema nafte je stala. Nakon par mjeseci Tuđman je upitao Ruse u čemu je problem. Oni su mu odgovarali kako ne žele poslovati sa ljudima koje ne poznaju, te su napravili spisak ljudi s kojima žele poslovati i dio kojih se treba vratiti u Moskvu. Drugi uvjet je bio da se dio nafte distribuira Srbima u RS i RSK. Bivši premijer Gregurić je postao glavni šef u INI i najjaći čovjek iz pozadine za sve gospodarske problema, a već drugi dan nakon Tuđmanovog pristajanja na ucjenu Jeljcinovih suradnika prvi tanker je ušao u Hrvatske teritorijalne vode, što
znači kako je na ulazu u Jadran samo čekao na zapovijed za uplovljenje. Jesu li Jeljcinovi savjetnici uvjete za vraćanje starih kadrova postavili sami, ili ih je to zamolio sam Gregorić nepoznato je, ali je činjenica kako je Gregurić postao najmoćniji čovjek za gospodarstvo i energetiku sve dok nije obnovljena isporuka nafte iz islamskih država, što je on znao dobro iskoristiti i u materijalnom, a i u kadrovskom smislu. Pošto je za naftu trebalo nabavljati devize postao je najjači i u nadzoru banaka, a postepeno je, uz pomoć svojih suradnika; novog predsjednika VladeValentića, te Vedriša i drugih preuzeo pod nadzor, ili u prikriveno vlasništvo većinu poduzeća Zagrebačke, Varaždinske, a dobrim dijelom i Istarske županije. Kontrolirao je svu trgovinu prema Rusiji i Srbiji što je čitav njegov klan učinilo najjačom interesnom grupom u Hrvatskoj. Šušak je doznao za ovaj šverc nafte prema Srbina, te je jednoj tajnoj grupi izviđača iz VOS-a dao zadatak snimanja cisterni koje prelaze granicu prema Hercegovini, ali im je zabranio o tome slati bilo kakve informacije drugim obavještajnim službama. Iz toga je moguće zaključiti kako je znao da je to dogovoreno na vrhu, pošto se nije usudio zaustaviti taj šverc. Pošto je zabranio slanje podataka svim drugim službama logično je zaključiti kako nikome nije vjerovao, pa čak ni Miroslavu Tuđmanu, te kako ni on nije znao točno što se krije iza takvog tajnog sporazuma. Također je jasno kako ni njemu Predsjednik Tuđman još uvijek nije potpuno vjerovao pošto mu nije dao sve podatke o tim transportima. U travnju 1993. ABiH počinila je mnogo zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Uništavana su čitava sela, rušeni su sakralni objekti, val izbjeglica zahvatio je hrvatsko pučanstvo s područja općina Zenica, Konjic, Vitez, Busovača, Kiseljak, Jablanica, Fojnica i Travnik. U Trusini (Konjic) ubijeno je više desetak Hrvata isti dan kad su Hrvati pobili Muslimane u Ahmićima. U Sušnju (Zenica), Miletićima (Travnik) ubijeno je veći broj Hrvatskih vojnika i civila, a u Zenici je došlo do velike napetosti između III. korpusa ABiH i Zeničke brigade HVO-a. Napadom na selo Kaćuni presječen je put Busovača – Kiseljak, a pokušano je i osvajanje raskržja na istom pravca kod Fojnice. U ovim Muslimankim napadima poginulo je četrdeset i četiri vojnika HVO-a i ranjeno ih je oko stotinu. Dana 13. 4. 1993. u Jablanici dolazi do prometne blokade, čime ABiH onemogućuju ulazak Hrvata u grad ili iz njega. Na području grada Jablanice isključeni su telefoni osobama hrvatske nacionalnosti. Dana 15. 4. 1993. ABiH poduzela je operaciju širokih razmjera na području Konjica i Jablanice, a prilaze hrvatskim enklavama srednje Bosne iz pravca Prozora i Bugojna je već od prije potpuno kontrolirala. Operacijama u Konjicu dovršen je plan potpunog izoliranja HVO-a u male, vojnički teško obranjive džepove i stavljanje pod kontrolu svih komunikacija kojima bi mogla doći pomoć. Arapi iz mudžahedinske postrojbe 3. korpusa ABiH su 15. travnja 1993. oteli zapovjednika te brigade HVO-a Živka Totića, pri čemu su poginula četvorica ljudi iz njegove pratnje, nakon čega je idućega dana došlo do borbi i obostranih pokolja u cijeloj Lašvanskoj dolini, a mnoga hrvatska i muslimanska sela su spaljena. U okviru ovog su se dogodili i medijski najobrađeniji Ahmići. Ahmići, kao pretežno muslimansko selo, presijecaju komunikaciju Vitez - Busovača, a Muslimani su prvi put presjekli tu komunikaciju 20. 10. 1992. Hrvatske su snage idući dan očistile barikade, pri čemu je bilo žrtava i s jedne i s druge strane. Nakon otmice zapovjednika Zeničke brigade HVO-a vojna se situacija u Lašvanskoj dolini značajno pogoršala. Obavještajni
podatci HVO-a upućivali su na gomilanje snaga ABiH iz pravca Zenice oko cijele enklave koja je bila najtanja upravo kod sela Ahmići, pa je tu prijetila najveća opasnost od presijecanja enklave. I jedna i druga strana su se pripremile za obračun. Zapovjednik Blaškić je kasno navečer 15. 4.1993. izdao zapovijed za napad slijedeće jutro na susjedna sela iz kojih se ugrožava sigurnost hrvatskih mjesta. Nekoliko sati kasnije političko vodstvo HVO-a traži od vojnog vodstva da preispita svoju zapovijed, te da se pokuša sve kako bi se izbjegao opći oružani sukob. Napad počinje ujutro 16. 4. i dio ciljeva je ostvaren, ali zapovjedništvo 3. korpusa ABIH odmah izdaje zapovijed za napad duž cijele linije sukoba, od Konjica, Jablanice, Viteza, Prozora do Busovače. U okviru ovoga planirano je i presijecanje ceste između Viteza i Busovaće smjerom Ahmića zbog čega su Ahmići imali vrlo veliku taktičku vrijednost za obje strane. Hrvatski civili su se iz Ahmića izvukli tijekom noći, te je u jutro počeo hrvatski napad na selo. U Ahmićima je bila stacionirana muslimanska postrojba TO u školi i džamiji, te su pružili daleko veći otpor nego što je očekivan, pošto su bili u civilnoj odjeći i Hrvati ih nisu prije napada primijetili kao vojnike. Borbe su trajale više dana, a muslimani su se branili iz kuća u kojima su istovremeno boravili i civili. Zbog toga su kao kolateralne žrtve nastradale mnoge žene djeca i starci koji su boravili u tim kućama. Borbe na čitavom području trajale su 5 dana, te je tek šesti dan stanje na bojištu dovoljno primirilo da bi se mogla izvršiti asanacija terena. U ovim borbama poginulo je 145 vojnika i oko 270 civila HVO-a, a Muslimana je samo u Ahmićima poginulo preko stotinu. Glavnu ulogu u napadu na Ahmiće imala je postrojba Đokeri u kojoj je boravio i jedan Britanac. To je daleko veći broj žrtava nego je očekivano, te su zapadni mediji to snimili, nakon čega su počeli zapadni napadi na Hrvatsku. Iako su mediji za ovo odmah pokušali optužiti predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana, činjenica je kako je to upravo njemu najmanje odgovaralo, a dobro je došlo premijeru Velike Britanije. Naime, sve se dogodilo četiri dana prije nego je bivša britanska premijerka Margaret Tacher trebala posjetiti Zagreb. Ona je zastupala drugačije stavove o sukobu na Balkanu od tadašnjeg britanskog premijera Jona Mayora i vojnoobavještajnog establišmenta, te se zalagala za suradnju između Hrvata i Muslimana. Nakon Ahmića, sastanak u Zagrebu između M. Tacher i Tuđmana je otkazan, a Hrvati koji su do tada u zapadnim medijima tretirani kao žrtva, sve su češće opisivani kao zločinci. Čak je i prosrpski orijentirani profesor dr. Muhamed Filipović 18. travnja 1997. izjavio u Vjesniku kako je »napad na Ahmiće organizirala britanska tajna služba MI6, kako bi se dokazalo da u Bosni nije srpska agresija, već da se vodi građanski rat!« Osnovna greška u Ahmićima je bio taj što se napadalo selo umjesto da se osvoji uzvisina iznad sela sa koje bi se čitavo selo moglo držati na nišanu. Nakon toga pripadnici TO bi se morali predati, pošto ne bi mogli pružiti nikakav ozbiljan otpor. Sličnih zločina bilo je posvuda duž bivše zajedničke borbene crte, a mnogi su se dogodili pred očima britanskih vojnika koji nisu željeli pomoći čak ni djeci ni progonjenim civilima koji su se pokušavali skloniti u njihove baze. Dana 17. 4. 1993 pripadnici ABiH otpočeli su napad na sela Bilivode i Kuber, a 18. 4. na ostali dio općine gdje su živjeli Hrvati: Podbriježje, Stranjani, Tanjac, Borda, Konjevići, Šušanj, Crkvice, Perin Han, Raspotočje, G. Zenica, Drivuša, Grn i Zelje. Najveći dio izbjegloga pučanstva je izbjegao u selo Čajdraš, a drugi, manji dio, u sela Crkvice, Perin Han i Raspotočje gdje su se našli u okruženju ABiH, nakon čega je uslijedila predaja. U ovoj trećoj muslimanskoj ofenzivi ABIH je postigla polovične uspjehe. Lokalni Hrvati su se puno bolje pripremili za obranu nego za vrijeme prve i druge ofenzive pošto muslimane više nisu smatrali za saveznike, iako su u Zagrebu muslimani još uvijek tretirani kao saveznici, te im je
redovito isporučivano oružje i streljivo. Sa Alijom Izetbegovićem je u tijeku ovih sukoba potpisan čak i sporazum o zajedničkom zapovjedništvu HVO-a i ABiH, ali Izetbegović nikad nije dopustio predstavnicima HVO-a da prisustvuju sjednicama Predsjedništva, unatoč inzistiranju Hrvatskih predstavnika. Od 29. 4. do 2. 5. 1993. dr. Franjo Tuđman boravio je u Turskoj. Tu je dogovoreno osnivanje zajedničke tursko-hrvatske misije dobre volje kako bi se ocijenilo stanje među hrvatskim i muslimanskim zajednicama u Bosni i Hercegovini, te obnovilo međusobno povjerenje. Preko Turske je Tuđman želio uvjeriti Aliju kako neće dopustiti etničko čišćenje srednje Bosne od Hrvata i prodor ABiH prema Jadranskom moru makar morao upotrijebiti i Hrvatsku vojsku. Alija na to nije obraćao veliku pozornost jer ga je lord Owen uvjeravao kako će to spriječiti sankcijama. Dana 6. 5. 1993. bosanski Srbi su odbili Vance-Owenov plan, nakon čega su Amerikanci i Nijemci uspjeli preko UN-a progurati sankcije prema Srbiji.
5.3.12.
ZAŠTIĆENE ZONE
Dana 7. 5. 1993. Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je zaštićene zone Sarajevo, Tuzla, Žepa, Srebrenica, Goražđe i Bihać, a Sefer Halilović i Ratko Mladić u prisustvu francuskog generala Morillona potpisali su opći prekid vatre. To je omogućilo Izetbegoviću prebacivanje glavnine snaga na front prema Hrvatima i pripremu mnogo snažnije ofenzive na HVO. Vijeće sigurnosti UN-a na brzinu je proglasilo zaštićene zone, a nije se pobrinulo za stvarnu zaštitu. Alija je jamstvo UN-a prihvatio kao dovoljno jamstvo, nakon čega je naredio Seferu Haliloviću frontalne napade na svoje dojučerašnje saveznike Hrvate. Cijela muslimansko-hrvatska crta obrane tada se raspala. Nekoliko mjeseci trajala je anarhija. Muslimani su imali početnih uspjeha u osvajanju izdvojenih hrvatskih enklava u srednjoj Bosni i u prodoru dolinom Neretve prema moru. Morillon i Izetbegović uvođenjem sigurnosnih zona zaustavljaju velik pritisak svjetske javnosti u korist RBiH te dolazi do prestanka bombardiranja srpskih linija snabdijevanja iz pravca Srbije. Istovremeno, zahvaljujući prebacivanju muslimanskih jedinica iz Podrinja u borbu protiv Hrvata, četnički general Mladić preraspodjeljuje svoju vojsku na ratište Igmana i tako potpuno zatvara obruč oko Sarajeva. Englezi i Francuzi su vjerovali kako će Mladić jedinice oko zaštićenih zona prebaciti na dubrovačko ratište, ali su previdjeli činjenicu da Karadžić i Mladić više mrze Muslimane nego što žele Dubrovnik, koji su ionako mislili osvojiti sami, nakon što se Hrvati i Muslimani iscrpe u međusobnim borbama. U nastojanju da smiri sukobe između Muslimana i Hrvata 10. 5. 1993. dr. Tuđman je uputio poruke Aliji Izetbegoviću i predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne mr. Mati Bobanu u kojima je najoštrije osudio hrvatsko-muslimanske sukobe u Bosni i Hercegovini, s pozivom da sukobi odmah prestanu, te se osigura suradnja hrvatskih i muslimanskih oružanih snaga u borbi protiv srpskog agresora i stvore preduvjeti “da mirotvorna akcija svjetske zajednice bude moguća i uspješna”. U svibnju 1993. ratni sukob između ABiH i HVO-a se razbuktava, a ratnih žrtava i žrtava genocida je sve više. Hrvatski civili i zarobljeni vojnici smrtno stradavaju na području općine Kiseljak, Busovača, Konjic, a u Kazagićima je ubijeno 14 civila (Kiseljak), u Pazićima (Busovača) pet civila, u Zaslivlju (Konjic) su masakrirane tri osobe. U to vrijeme zapadne države
počinju Hrvate optuživati za agresiju na srednju Bosnu iako su postrojbe HVO-a vodile samo obrambene operacije. Snage ABiH na području srednje Bosne u tom trenutku bile su šest puta brojnije od snaga HVO-a, a i ginulo ih je daleko više nego Hrvata pošto su oni uglavnom vršili napadačke akcije, što i podrazumijeva veći broj žrtava. Gradovi Vitez, Busovača i Kiseljak opkoljeni su od siječnja 1993. U Travniku, Novom Travniku, Bugojnu i Gornjem Vakufu na jednu brigadu HVO-a dolazilo je tri brigade ABiH. Na području Konjica i Jablanice na 700 boraca HVO-a napadalo je 10.000 boraca ABiH. Na ovom području ABiH je držala višestruko veći broj vojnika nego na linijama prema Srbima u istočnoj Bosni. Cijelo to vrijeme Hrvatska je slala oružje i streljivo Muslimanima plašeći se mogućnosti naglih srpskih prodora na prostore koji je držala ABiH, ako bi ostali bez streljiva. U tom bi slučaju milijun i sedamsto tisuća muslimanskih izbjeglica završilo u Hrvatskoj, što Hrvatska ni ekonomski ni sigurnosno ne bi mogla izdržati. Istovremeno, porastom sukoba između Muslimana i Hrvata projugoslavenska, titoistička frakcija KOS-a kroz hrvatske medije sve intenzivnije plasira tezu kako su sukobi između Muslimana i Hrvata posljedica Tuđmanovog i Miloševićevog, navodnog dogovora iz Karađorđeva o podjeli BiH. Ova teza bi mogla imati nekog logičkog smisla samo kad bi postojala država spremna prihvatiti 1.700.000 muslimanskih izbjeglica. U svibnju je Alija Izetbegović otišao u New York, gdje je Silajdžić vodio pregovore. Tu je praktično isti dan potpisao njujoršku verziju ženevskog dokumenta o podjeli BiH. Ovaj potpis je poznat po tomu što ga je Izetbegović pravdao kao uvjetni potpis gdje su uvjeti o prestanku artiljerijskih napada na civile i sl. trebali biti ispunjeni u “razumnom roku”. Dana 2. svibnja 1993. u Ateni je održan sastanak na vrhu, a na njemu je sklopljen “konačan sporazum” o mirovnom planu za Bosnu i Hercegovinu. Dva dokumenta mirovnoga plana potpisuje vođa Srba Radovan Karadžić uz uvjet da to prihvati samoproglašeni “parlament Srba u Bosni i Hercegovini” sazvan za 5. svibnja. Sudionici toga sastanka su grčki premijer C. Mitsotakis, lord Owen i Cyrus Vance, supredsjedatelji Međunarodne konferencije, glavni čelnici iz Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović i Mate Boban, ruski izaslanik Vitalij Čurkin i američki izaslanik R. Bartholomew, predsjednici dr. Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Miomir Bulatović i Dobrica Ćosić. Nakon toga lokalni Srbi oko Zadra, na nagovor britansko-francuskih obavještajaca, obnavljaju sukobe. Dana 11. 5. ispalili su 12 topovskih granata na Zadar, a 17. 5. četiri. Na području Brčkog Srbi 13. 5. 1993. pokušavaju ponovnim snažnim napadima proširiti koridor.
5.3.13.
TOTALNI HRVATSKO-MUSLIMANSKI RAT (Četvrta muslimanska ofenziva)
Na mostarskom području, nakon Lipanjskih zora (akcija kojom je Mostar oslobođen od četnika), muslimanski su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. počeli vraćati s mora gdje su bili u izbjeglištvu. Početkom proljeća 1993. ubijen je prvi vojni policajac HVO-a od strane ABiH pa nepovjerenje Hrvata prema Muslimanima i ovdje sve više jača. Smijenjen je i prohrvatski orijentirani muslimanski politički čelnik za grad Mostar dr. Ismet Hađiosmanović što je također pojačalo nepovjerenje Hrvata prema novim muslimanskih čelnicima koji su bili poznati kao zagovornici sukoba sa Hrvatima. Po gradu se sve češće pojavljuju »ljiljani« na uniformama pripadnika HOS-a i ABiH. ABiH je sve više jačala te je prešla na zapadnu obalu Neretve i u procesu zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara.
HVO je u to vrijeme izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako su u drugim dijelovima Bosne već počeli sukobi između Muslimana i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju (prema četnicima), Muslimani su tiho zauzimali grad. Zapovjednik 41. motorizirane brigade ABIH u Mostaru Midhad Hujdur Hujka 19. 4.1993. (dok su već trajale velike borbe u Srednjoj Bosni od Konjica do Busovaće) izdaje zapovijed o hitnom odsijecanju Mostara južno prema Buni i sjeverno prema Vrapčićima. Prvi bataljun trebao je prodrijeti duboko u središte grada. Dio snaga trebao bi napasti s bokova i osvojiti brdo Hum. U centru grada trebalo je zauzeti dominantne zgrade, Đački dom i Ekonomsku školu. U zgradi Vranica (u zapadnom Mostaru) u kojoj je bilo zapovjedništvo IV. Korpusa ABiH pripremali su se za zauzimanje ulice Stjepana Radića s ciljem povezivanja s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada koji je već uvelike kontrolirala muslimanska vojska ABiH. Nakon što su pripreme otkrivene HVO se također potajno sprema za obranu. U Mostaru se osjeća sve veća napetost jer su i jedni i drugi počeli utvrđivati svoje položaje. Hrvatske obavještajne službe uspjele su uhvatiti Hujkinu zapovijed kao i poziv Sefera Halilovića Muslimanima koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Muslimane na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje komande nad jedinicama i teritorijem. Zapovijed od 9. 4. počela je sa realizacijom 9. 5. 1993. kad su muslimanski predstavnici na sjednici Vlade, koja se održavala u bolnici na Bijelom Brijegu, dali kolektivnu ostavku na svoju funkciju u Vladi Mostara. Već sutra nakon povratka sa smjene, koju su Muslimani i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Kad se doznalo kako ABiH planira pokrenuti veliku ofenzivu 12. 5. 1993. na području Mostara, lokalni zapovjednici HVO-a donosi odluku za pokretanje svoje ofenzive. U manjem dijelu jedinica HVO-a zapovijed Sefera Halilovića o razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati su uspjeli razoružati Muslimane, te ih smjestiti u zarobljeničke logore Heliodrom i Dretelj. Odmah po izbijanju veliki sukoba u Mostaru Predsjednik Tuđman je sazvao sjednicu VONS-a, zajedno sa zapovjednicima HV-a i HVO-a gdje je pitao što se to tamo događa. Na višesatnom sastanku svi prisutni, uključujući i pristigle časnike HVO-a iznosili su svoje stajalište, a tek pri kraju za riječ se javio Manolić. Rekao je: «Predsjedniče što zauzme vojnička čizma to je naše». Godinu dana kasnije Predsjednika Tuđmana je optuživao za sukob s Muslimanima gdje god je dobio priliku. Dana 18. 5. 1993. u Međugorju su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, na inzistiranje međunarodnih posrednika, potpisali sporazum o uspostavi mira. Alija se odrekao Mostara koji je po ovom dogovoru pripao Zapadnohercegovačkoj županiji. Ovaj Alijin potez bio je pokušaj ratne varke kojom je htio umanjiti opreznost mostarskih branitelja, a već je izdao zapovijed za novi pokušaj osvajanja Mostara. Idućeg dana, 19. 5. 1993. godine, jedinice ABiH smještene u zapadnom Mostaru u objektima Vranice pokrenuli su veliku ofenzivu na zapadni Mostar. Oko 200 civila i vojnika je snajperskim hicima pogođeno iz različitih smjerova, a oko 5.000 minobacačkih projektila palo je na grad. Vode se žestoke borbe u kojima Muslimani pokušavaju zauzeti cijeli Mostar. Borbe se vode po principu kuća za kuću, mnoge zgrade na liniji sukoba su do temelja srušene, a borbe su trajale dva dana. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika ABiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. U čitavoj BIH, među Hrvatima počeo se javljati psihološki efekt poznat pod nazivom «zakon recipročnog ponašanja». Ovaj zakon kaže: ako čovjeka napadne neprijatelj on se ne će iznenaditi i razočarati, ali ako ga
napadne prijatelj razočaranje će biti vrlo veliko, te će se javiti i velika mržnja. Upravo to se dogodilo u BiH, Hrvati su u vrlo kratkom vremenu shvatili kako sukobi između Muslimana i Hrvata nisu posljedica samovolje pojedinih lokalnih zapovjednika, već se radi o muslimanskom strateškom neprijateljstvu. Posljedica se očitovala u otvaranju logora za sve muslimanske vojnike i civile. Tada su počela uhićenja i njihovih obitelji, te svih sumnjivih koji bi mogli ometati obranu s leđa. Sve muslimanske izbjeglice koje su došle na teritorij pod kontrolom HVO-a također su zatvorene u zarobljeničke logore ili su protjerane u Hrvatsku. Većina upravitelja tih logora bili su bivši milicajci i UDB-aši iz doba socijalizma, koji su po uputama projugoslavenske frakcije HDZ-a počeli s kršenjem prava zarobljenika, kako bi mržnju između Muslimana i Hrvata što više produbili, a ugled Hrvata u međunarodnoj zajednici što više srozali. HVO-u je u pomoć došlo oko 2.000 uglavnom dragovoljaca iz Hrvatske čime je prodor prema moru spriječen. Predsjednik Predsjedništva BiH i stranke SDA Alija Izetbegović prijeti «ako humanitarne organizacije ne uđu u Mostar, on neće sudjelovati u bilateralnim pregovorima s delegacijom Mate Bobana, predstavnikom bosansko-hercegovačkih Hrvata». Prijetnja Alije Izetbegovića je bila sadržana u njegovu pismu posrednicima Europske zajednice i UN-a, lordu Owenu i Stoltenbergu, a predočena je i novinarima nakon ponovnog nastavka Ženevskih pregovora. “Zahtijevamo da UNPROFOR, Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) i Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) uđu u Mostar i druga mjesta u Hercegovini kako bi se stanovništvu dostavila neophodna pomoć”, stajalo je u pismu. U zapadnoj Hercegovini, gdje su Muslimani bili izrazita manjina, dolazi do razbuktavanja mržnje prema Muslimanima te njihova razoružavanja, zatvaranja i protjerivanja u Hrvatsku. U tom trenutku muslimani su imali oko 200.000 vojnika, naoružanih uglavnom pješačkim oružjem, dok su Srbi imali oko 80.000 vojnika naoružanih tenkovima i teškim topništvom. Hrvati su morali držati položaje i prema Srbima i prema Muslimanima. Borbe se nisu vodile samo u gradu već i na čitavoj liniji između Mostara i Bugojna, na pravcima pogodnim za napad. Lokalni branitelji branili su uglavnom naseljena mjesta, dok su praznine u liniji popunjavali dragovoljci iz Hrvatske, među kojima je bilo i Osiječana. Po njihovom pričanju na pojedinim planinskih kosinama Muslimani su se povremeno koristili taktikom ljudskih valova. U prvom redu išli su naoružani vojnici ABiH i mudžahedini, a u drugom redu nenaoružani. Čim netko iz prvoga reda pogine, priskače netko iz drugoga reda i uzima oružje. Takva se taktika koja podrazumijeva izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje samo onda kada se žele ostvariti izuzetno važni strateški ciljevi. Ovu su taktiku Muslimani ranije koristili samo kod Brčanskog koridora 1992. i početkom 1993, kada su u suradnji s HVO-om i uz topničku potporu HV-a nekoliko puta uspjeli presjeći Brčanski koridor. Brčanski je koridor imao stratešku važnost za cijeli zapadni dio »Velike Srbije« i branjen je najjačim tenkovskim i topničkim jedinicama, te su pri sva tri presijecanja snage ABiH i HVO-a unutar 24 sata vraćene na početne položaje. Najjača i najbolje pripremljena četvrta muslimanska ofenziva nije uspjela zahvaljujući dragovoljcima iz Hrvatske, te Tuti koji je preko radija pozvao na totalnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih, uz javnu prijetnju likvidacijom svih koji se ne odazovu. Demoralizacija se počela osjećati i u Hercegovini, pa je i ovdje sve više vojnika povremeno dezertiralo iz postrojbi. Najveći razlog za demoralizaciju bile su glasine kako oni koji plate ne moraju ići na borbene linije, već čuvaju pozadinske baze i zapovjedništva. Pri ovoj četvrtoj muslimanskoj ofenzivi, uvidjevši kako bi Mostar mogao pasti, hrvatski
politički vrh je odlučio konačno prekinuti opskrbu postrojbi ABiH oružjem i streljivom iz Hrvatske. Humanitarna pomoć muslimanskim izbjeglicama u Hrvatskoj i dalje je nastavljena, te je na njihovo zbrinjavanje dnevno trošeno oko 4.000.000 DEM, dok je za vojnu i humanitarnu pomoć Hrvatima u BiH dnevno trošeno tek 1.000.000 DEM. Ovu pomoć Hrvatima lijevi mediji u Hrvatskoj su već tada javno kritizirali dok su o troškovima zbrinjavanja Muslimana u Hrvatskoj šutjeli. Dolaskom dragovoljaca iz Hrvatske, uglavnom Hrvata podrijetlom iz BiH, linije oko Mostara su se stabilizirale. Ti su dragovoljci uglavnom raspoređivani na dijelove borbenih linija gdje su se razgraničavale lokalne hrvatske općinske postrojbe. Tako su spriječeni veći sukobi između pojedinih općinskih hrvatskih postrojbi koje su izazivali lokalni niži zapovjednici, bivši kriminalci ili suradnici Udbe. Postojao je konstantan sukob između političkih vođa koji su najčešće bili pomirljivi prema Muslimani, dok su vojni vođe najčešće bili ratoborni. Mnogi viši lokalni zapovjednici nisu imali nikakav autoritet nad pojedinim jedinicama. Niži su zapovjednici izvršavali dijelove zapovijedi koje su im se sviđale, a ostalo su ignorirali, ili otvoreno odbijali. Nitko od nižih zapovjednika nije mogao biti smijenjen ako su vojnici bili za njega. Zapovijedi viših, vojno obrazovanih časnika, shvaćali su više kao savjete. Mnogi niži zapovjednici nastojali su ponešto i zaraditi naplaćujući “porez” na svu robu koja je prolazila Muslimanima, a s vremenom sve su više trgovali i sa Srbima, osobito naftom, što Hrvatski državni vrh zbog dogovora sa ruskim isporučiteljima nije smio spriječavati. Zbog toga je dolazilo i do oružanih sukoba između Ljubuškog i Gruda, Širokog Brijega i Rame, Praljka i Tute itd.
5.3.14.
PETA MUSLIMANSKA OFENZIVA
Nakon propale muslimanske ofenzive na Mostar Šušak je zabranio propuštanje oružja i streljiva ABIH, što je do 16. 10. 1992. kontrolirao šef SIS-a Josip Perković, kad je smijenjen, koji je i u Hrvatskoj jedini mogao otvoriti granice za prolazak oružja. To je odmah u Hrvatskim lijevim medijima ocijenjeno kao dokaz o zajedničkom Hrvatsko - Srpskom planu podjele Bosne, odnosno kao još jedan dokaz o istinitosti dogovora iz Karađorđeva. Nakon smjene Perkovića njegov posao sabotaža obrane nastavio je šef SZUP-a Zdravko Mustać, a kad je to uočeno smijenjen je krajem 1993. godine. Kako bi ostao pod kontrolom postavljen je na mjesto šefa sigurnosti u Kaptol banci koja je bila u vlasništvu Tuđmanova unuka Košutića. Smjena Mustaća još je jedan veliki udarac Manolićevoj projugoslavenskoj frakciji HDZ-a, te je on postao prisiljen sve više se osobno suprotstavljati Tuđmanu, pošto mu je sve više ponestajalo jakih pijuna. Zbog toga se preko medija sve više suprotstavlja Tuđmanu, te širi razne priče. U medijima su se sve češće počele pojavljivati teorije kojima je Manolić osobno potvrđivao pouzdanost, kao što su priče o dogovorenom rat u Karađorđevu, iako ni on ni njegovi sljedbenici, nikad nisu znali objasniti zašto je JNA srušila Vukovar, ako su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara, mogli su ga opkoliti, prekinuti struju, telefon i dovoz hrane, te čekati predaju. Ovi prikriveni Jugoslaveni nisu nikad ni pokušali objasniti zašto je JNA avijacija napala Banske dvore, tj. pokušala ubiti Tuđmana, ako su se dogovorili. Zašto ubijati nekog s kim si se sve dogovorio? Nisu nikad ni pokušali objasniti zašto je Tuđman dopustio do konca 1991. prodaju oko 70.000 dugih cijevi, zarobljenih nakon pada vojarni stranci SDA, te transporte oružja iz islamskih zemalja preko hrvatskog teritorija sve do sredine 1993, kao i dolazak nekoliko tisuća Muđahedina. Da su se stvarno dogovorili o prodaji Vukovara i podjeli BiH sve ovo ne bi bilo moguće.
Budući da nisu uspjeli osvojiti Mostar na putu prema Pločama, Muslimani su se odlučili na novu, puzajuću ofenzivu u kojoj će postepeno etnički očistiti, jednu po jednu hrvatsku enklavu u srednjoj Bosni i zauzeti industrijska postrojenja. Ova zadnja ofenziva rastegnula se od početka lipnja do prosinca 1993. kad je splasnula zbog nedostatka streljiva i potpisanih Woshingtonskih sporazuma. Hrvati srednje bosne su postupno gubili dio po dio teritorija pri čemu su muslimani imali vrlo jaku obavještajnu i medijsku pomoć Britanaca, Francuza i Nijemaca. Britanci i Francuzi su Muslimanima pomagali taktički kako bi u međusobnim borbama iscrpili i jedne i druge, vjerujući kako Srbi žele obnoviti Jugoslaviju, dok su Nijemci bili jedini iskreni Muslimanski pomagači u Europu. Kao što su 1991. zbog svojih interesa pomagali Hrvatsku, tako su u Bosni Nijemci pomagali Muslimane zbog svojih interesa, tj., što boljih odnosa sa Arapskim državama iz kojih su uvozili naftu. Na području Travnika 3. 6. 1993. ABiH je otpočela s masovnim uhićenjima i odvođenjima muškaraca Hrvata. Pojedinci iz Hrvatskog vodstva procjenjuju kako se ovo područje više ne može braniti pošto je sva logistika ovisila o nekoliko ruskih helikoptera. Zbog toga se pojedini politički i vojni vođe opredjeljuju za napuštanje srednje Bosne i odlazak Hrvata iz ovog područja, dok se većina lokalnog stanovništva tome protivi. Dana 5. lipnja Bruno Stojić, predstojnik Odjela obrane HVO-a HZ-a HB-a, uputio je pismo lordu Davidu Owenu, Phillipu Morillonu, Aliji Izetbegoviću i Seferu Haliloviću u kojemu ih upozorava na težak položaj Hrvata u Travniku. Dana 7. lipnja 1993. zbog teškog stanja u Travniku Mate Boban piše supredsjedateljima Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju, Unproforu, State Departmentu, Aliji Izetbegoviću i Veleposlanstvu Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj. Dana 8. 6. 1993. Muslimanske snage napadaju liniju obrane HVO-a na pravcu Guča Gora - Putićevo - Nević Polje. Crte obrane HVO-a napadaju pripadnici pet muslimanskih brigada iz Zenice. Hrvatsko civilno pučanstvo je primorano na iseljavanje. Pod vatrom je i samostan Guča Gora. Broj mrtvih i ranjenih je na stotine. Potpuno su iseljena hrvatska sela (ukupno 32): Bikoši, Bilići, Čukle, Didači, Donji Dolac, Gornja Bojna, Gornji Dolac, Guvna, Jankovići, Jadikovac, Kraljevići, Kokošari, Lovrići, Maljine, Marjanovića Brijeg, Misonica, Miškića Brdo, Orešac, Ovčarevo, Paklarevo, Peševići, Pilića Dočić, Pirota, Podovi, Polje, Prići, Radića Brdo, Škulji, Šipovik, Vidoševići, Viškovići i Zagaj. Pokolj u Gučoj Gori i rušenje samostana izvršila je postrojba muđahedina kojima je zapovjedao britanski komandos pseudonima Rose. Istovremeno 8.06.1993. u selu Maljine (općina Travnik), u predjelu sela zvanom Bikoši, pripadnici ABiH strijeljali su 30 Hrvata. Istoga dana general Sefer Halilović smijenjen je s položaja zapovjednika ABiH (provaljen mu je poziv Muslimanima iz HVO-a, te zbog toga nije uspio izvršiti zapovijed) i na njegovo mjesto imenovan je tada pukovnik Rasim Delić koji je nastavio započete vojne operacije. Dana 9. 6. 1993. ABiH je napala sva sela općine Kakanj nastanjena Hrvatima. Napadnut je i prostor grada Kaknja. Do 10. 6. 1993. godine s područja općine Travnik protjerano je oko 19.000 Hrvata. Najveći dio protjeranih Hrvata je prihvaćen na području slobodnih dijelova općine Novi Travnik (njih oko 12.000) i Vitez (oko 4.000). Na slobodnom dijelu općine Travnik, na području mjesta Nova Bila, ostalo je oko 2.000 Hrvata. Ranim jutrom, 13. 6. 1993, oko 10.000 pripadnika Armije BiH napalo je iz sveg raspoloživog oružja i oruđa na crte obrane HVO Kaknja, te u toj akciji uspjelo probiti linije
obrane HVO-a na nekoliko mjesta, a branitelji su se u kolonama dugim i do 10 km uputili ka Varešu. Kolone izbjeglica, njih oko 15.000, pod stalnom topničkom i pješačkom vatrom probilo se planinskim vrletima, noću, u Vareš. Istoga dana Predsjedništvo BiH u Ženevi donijelo je naredbu za prekid sukoba između Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni. Dana 16. 6. 1993. u Ženevi se održavaju pregovori na Mirovnoj konferenciji o području bivše SFRJ o političkim prilikama u Hrvatskoj i stanju u BiH. Sudjeluju dr. F. Tuđman, D. Owen, T. Stoltenberg, A. Izetbegović, S. Milošević, M. Bulatović, M. Boban i R. Karadžić. Slijedećeg dana 17. 6. 1993. godine u izvještaju za međunarodne posrednike je zapisano (referenca: CO93F17.PAR bilješke COREAU http://sca. lib.liv.ac.uk/collections/Owen/lists/owencd3.html). Na sastanku supredsjedavatelja lord Owen je optužio Srbe i Hrvate da prikazuju karte pobjednika. Nastojao se predstaviti kao onaj kome je neprihvatljivo da glavno muslimansko područje ne ide duž istočne strane Neretve, do Mostara i niže, kao dokaz spremnosti da se realnim učini pristup moru kod Ploča. Lord Owen smatra da bi države članice zajedno trebale iskoristiti svoj utjecaj na Hrvatsku, kako bi ju uvjerile da to prihvati. Međunarodna zajednica ne bi prihvatila sadašnje prijedloge. Ako se i nadalje budu držali istog, vjerojatan odgovor bi bio povlačenje snaga UN, ukidanje embarga na oružje, a SAD bi započele zračne napade u svrhu potpore Muslimanima, dok bi se oružje bacalo iz zraka. Tisuće bi poginule. Rat bi se nastavio. Ako bi Jugoslavija intervenirala, bila bi bombardirana, i sve to kao rezultat Karadžićeve nerealnosti. Bila bi to njegova groteskna slaboumnost da odbije Vance-Owenov plan. Nakon Atene i u tjednima od tada još je na stotine osoba poginulo, a još na tisuće osoba je izgubilo domove. Stoltenberg je naglasio koliko se situacija na terenu dramatično pogoršala tijekom poslijednjih šest tjedana, od trenutka kad je on preuzeo posao. Karadžić je rekao da će, ako se ukine embargo na oružje i ako bi Muslimani nastavili s borbom, Srbi zauzeti Sarajevo, Travnik, Tuzlu i Zenicu. Dana 19. 6. 1993. napadi muslimanskih snaga na područje općine Kreševo odvijaju se iz pravca Tarčina u hadžičkoj općini i s planine Igman. U dva dana borbi poginulo je 13, ranjeno 20, a nestalo 12 pripadnika HVO-a. Dana 19. lipnja 1993. (http://pages.infinit.net/bosnie/cyberm /chap5/ chap5.htm) Le Monde piše o Owen-Stoltenbergovovom planu: Doista, oni su smatrali neprihvatljivim teritorijalno krojenje i zahtijevali su određene modifikacije. Hrvati su pristali da im daju pristup na more, iznajmljujući im luku Ploče na razdoblje od 99 godina. A Srbi su dozvolili utemeljenje istinskog teritorijalnog kontinuiteta između enklava istočne Bosne: Goražđe, Žepa i Srebrenica. Osim toga, u toj fazi multilateralnih koncesija, Srbi su dobili od međunarodnih posrednika supstancijalno uređenje, pravo za svaki entitet Bosne, da poduzmu eventualno odcjepljenje bez suglasnosti drugih entiteta. Budući da je to sada bilo izričito, Owen-Stoltenbergov plan činio je teritorijalni integritet bosanske države fikcijom. Lord Owen branio je taj dodatak govoreći: ¨Mir će se vratiti, bosansko stanovništvo izabralo je zajednički ostanak¨. Dana 22. lipnja 1993. godine (Služba radioemisije za strane informacije FBIS http://www.bbc.co.uk/otr/intext92-93/Owen20.6.93. html): Dnevno izvješće lorda Owena: Dimbleby: Ako Muslimani nastave borbu, na primjer oko Mostara, bit će neizbježan pokret Hrvata kao i, možda Srba. Ne možemo pretpostaviti da će granice koje su predložili ili pet
djelića teritorija o kojima ste govorili, ostati bez sukoba, osim ako se sada borba ne bi prekinula.? Lord Owen: Ne, smatram da je to nevolja. Razderali su kartu pretendirane pokrajine koju smo osobito predočavali tijekom posljednjih pet do šest tjedana, zbog borbe između Muslimana i Hrvata. Priroda građanskog rata je ostala potpuno očigledna. U pravu ste kad kažete da se sada bore na primjer za Mostar. Postoji vrlo jak razlog za ma koju muslimansku Republiku da ode dolje, do Mostara. Time su bliže moru i tada bi imali međunarodno garantirani pristup luci Ploče koja se nalazi na dalmatinskoj obali, ali, zapravo je u Hrvatskoj. I, slično, smatram da je vrlo važno da dobiju pristup na sjever, do rijeke Save, koja se ulijeva u Dunav i koja je plovna. Dana 23. 6. dr. Tuđman je u Ženevi, u nastavku Međunarodne konferencije mirovnih pregovora o bivšoj Jugoslaviji, razgovarao s D. Owenom, T. Stoltenbergom, S. Miloševićem. Dana 24. 6. 1993. pripadnici ABiH napali su Hrvate žepačke općine. Tako se oružani sukob proširio i na ovo područje. Sve je počelo jakim vojnim udarom ABiH na grad Žepće i Hrvatima nastanjena sela iz pravca Zenice i Željeznog Polja. Hrvati pobjeđuju i čitava 319. te dio 201. brigade ABiH se predaje. Za vrijeme kasnijih sukoba s Muslimanima, od 10. 9. 1993. do 13. 2. 1994. HVO ovoga područja opskrbljivao se preko srpskog teritorija u zamjenu za naftu koja je Srbima nedostajala. Opskrba Srba naftom dogovorena je između HVO-a i lokalnih Srba kad su Muslimani počeli sa ozbiljnijim napadima na Hrvatske enklave, (a posljedica je dogovora Ruskih izvoznika nafte i Hvatskog državnog vrha). To je smanjilo opasnost u dijelovima BiH gdje su se dodirivale Srpske i Hrvatske linije, tako da su se dijelovi HVO s ovih linija mogli prebaciti na linije prema muslimanima. U lipnju 1993. sukob ABiH i HVO-a u Lašvanskoj dolini doživljava vrhunac. Tehnički nadmoćnije i brojčano jače snage ABiH sve čine kako bi zauzele prostore tamošnjih Hrvata, etnički čiste hrvatska sela te ubijaju zarobljene vojnike HVO-a i civile. U Lašvanskoj enklavi, tridesetak kilometara dugoj i nekoliko kilometara širokoj dolini, u ratu s Muslimanima poginulo je ukupno blizu dvije tisuće Hrvata, ranjeno je više od pet tisuća pripadnika HVO-a, a preko 1.500 djece ostalo je bez jednog ili oba roditelja. Mnogi zločini su počinjeni i nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima u općini Travnik i Zenica, pa je tako u Šušnju ubijeno 17 civila, u Bikošima 30 civila i zarobljenih vojnika HVO-a, u Čuklama 9 nenaoružanih i 10 naoružanih civila, a u Vitezu je granata pokosila 8 djece u igri. Strahovito stradavaju Hrvati u općini Kakanj, Novom Travniku, Rami/Prozoru, Busovači, Kiseljaku. Dana 2. srpnja 1993. Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u svom priopćenju upućuje apel Predsjedništvu i Vladi Bosne i Hercegovine da odmah obustave napade ABiH protiv HVO-a i nezaštićenog hrvatskog civilnog pučanstva. Uprkos tome 4. i 5. srpnja došlo je do snažnih borbi u Uskoplju pri čemu su spaljena hrvatska sela Rostovo i Sebešić, nakon čega je počelo čišćene sela od Hrvata, Milići, Krupa, Bistrica, Batuša, i Pajić Polje. Dana 10. srpnja 1993. hrvatsko i bosanskohercegovačko izaslanstvo sastaju se u Makarskoj i potpisuju Sporazum o slobodnoj dostavi humanitarne pomoći za cijelo područje Bosne i Hercegovine, koje kontroliraju ABiH i HVO uz nazočnost svih međunarodnih humanitarnih organizacija. Početkom srpnja 1993. godine u Unproforovu transporteru u Maglaj je došao dr. Ejup Ganić i dao nalog muslimanskim političkim i vojnim vođama za napade ABiH na HVO i hrvatsko pučanstvo.
Sukob je počeo prvih dana srpnja 1993. godine i u prvom naletu sravnjeno je 35 hrvatskih kuća u selu Liješnica. U ovom sukobu Hrvati su imali 24 žrtve, tj. osam zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a, jedno dijete i 15 odraslih civila. Dana 16. 7. 1993. pred silovitim napadima ABiH sa Malkoća (zadnje linije obrane Fojnice) povlače se pripadnici HVO-a. Zajedno s njima Fojnicu napušta i većina hrvatskog pučanstva. Više od 6.000 Hrvata nalazi se u zbjegu i kreću se prema općinama Kiseljak i Kreševo. U srpnju radikalni vojni zapovjednici HVO-a u Bugojnu pokušavaju vrlo nerealno preuzeti svu vlast od višestruko brojnijih i jačih Muslimana, nakon čega svoj egzodus i tragediju doživljavaju bugojanski i jablanički Hrvati. Postrojbe ABiH na području općine Bugojno, osobito u samom gradu, počinile su mnoge zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Tada je ubijen i 21 ugledni bugojanski Hrvat. Mnogi su zatvoreni u nekoliko bugojanskih zatvora i logora, a 16.000 Bugojanskih civila je krenulo u izbjeglištvo. Stratišta Hrvata bila su u Vrbanji, Glavici, Odžaku, Goruši, Vučipolju, Gračanici u kojoj je ubijeno 17 civila, sve u Bugojanskoj općini. U općini Jablanica, u selu Doljani, ubijeno je 8 civila i 29 vojnika HVO-a.
5.3.15.
OWEN-STOLTENBERGOV PLAN Projekt unije triju republika
Dana 17. 7. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao u nastavku novoga kruga ženevskih pregovora o političko-teritorijalnom ustroju BiH. Dana 25. 7. u Ženevi je u mirovnim pregovorima o BiH predložen Owen-Stoltenbergov plan o okončanju rata. Dana 27. srpnja 1993. David Owen i Thorvald Stoltenberg, supredsjedatelji Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, započeli su u Ženevi seriju bilateralnih razgovora o Bosni i Hercegovini. Dana 28. srpnja 1993. u Ženevi su se dogovorili čelnici triju strana u Bosni i Hercegovini kako će svojim snagama narediti hitan prekid vatre. To je izjavio glasnogovornik supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji John Mills. Dogovor su postigli Alija Izetbegović, Mate Boban i Radovan Karadžić. Dana 28. 7. čelnici srpske, hrvatske i bošnjačke strane u Ženevi donijeli su sporazum o hitnom prekidu borbenih djelovanja na cijelom području BiH. Dana 31.7. 1993. ABiH počinje napad na područje Ramske brigade HVO-a i topovskom vatrom gađaju Prozor. HVO prelazi u protivnapad i osvaja položaje ABiH. Zarobljene Muslimane HVO izvodi na planinu Makljen gdje ih koristi kao živi štit, pri čemu su mnogi mučeni i ubijeni. Prozorski Muslimani bježe iz grada prema Jablanici. Dana 3. 8. 1993. HVO je deportirao 1.500 Muslimana iz općine Stolac prema crtama ABiH u Blagaju. Istoga je dana u Ženevi započeo četvrti zajednički sastanak šestorice vođa delegacija na mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini. Na sastanku su bili dr. Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović, Miomir Bulatović, Radovan Karadžić i Mate Boban. Pregovori su prekinuti 10. kolovoza zbog srpskih napada na Sarajevo. Istog tog 10. kolovoza 1993. u Beogradu je ministar vanjskih poslova "republike srpske Krajine" Slobodan Jarčević iznio analizu stanja s prijedlozima za razmatranje. U prijedlozima je naveo: "Rat traje već treću godinu. Mnogo toga je danas jasnije nego 1991. i 1992. Svijet se navikava na državnost Srba zapadno od Drine. Savezništvo Hrvata i Muslimana više nije moguće obnoviti. Muslimani nemaju koridor sa svijetom. Očigledno je da im je cilj
izlazak na more, u širem pojasu od onog koji im se nudi. Usput žele zauzeti Mostar i zauzeti dolinu Neretve. Ako im to uspije, zadat će Hrvatkoj smrtni udarac. To bi, ujedno, skinulo Srbima s leđa najopasnijeg neprijatelja. Zato, trebalo bi Muslimanima pomoći da ostvare ovu stratešku zamisao. Hrvatska tvrdoglavost i napad na republiku srpsku Krajinu, iskoristiti i vezati im što više postrojbi na ratištima oko Maslenice, Gospića, Drniša, i na Peruči. U znak solidarnosti, republika Srpska bi mogla oživjeti bojišta oko Grahova, Glamoča i Kupresa. Muslimani bi, tada, lako slomili posljednju crtu obrane Hrvata u Bosni na pravcu Gornji VakufKonjic i ugrozili hrvatske položaje oko Trebinja. Time bi srpski hercegovački korpus mogao da oslobodi srpske dijelove Hercegovine i da dosegne do granice avnojske Hrvatske. Izlaskom Muslimana na Jadran, svi Hrvati, južno od Neretve, potražili bi spas u bijegu prema Crnoj Gori, ili bi zatražili zaštitu srpske vojske. Tada bi srpska vojska zaustavila muslimansko širenje obalom i ostavila im oko 50 kilometara obale. Politički bi odmah moglo da se pristupi dozvoli Dubrovčanima da proglase nazavisnost, uz djelomični otkaz gostoprimstva došljacima iz ustaških krajeva: Imotski, Livno, Duvno itd. Osvajanje obale od strane Muslimana Europu će dići na noge, jer će se ona tome suprotstaviti . Nasuprot sebe imat će, naravno, bogati arapski kapital i Sjedinjene Američke Države. Bila bi to izvanredna situacija za Srbe. Tada bismo pokrenuli svoje povijesno pravo na jadran, pozivom na srednjovjekovne srpske države u Dalmaciji. Rusija bi, konačno morala stati iza srpske strane, jer ne bi mogla da se svrstava ni uz Europu ni uz SAD." U Zenici je 21. i 22. kolovoza 1993. održano savjetovanje vojnog vrha ABiH gdje je raspravljeno kako nastaviti plan «Neretva 93». Zaključak je: «Zadatak je izboriti opstanak države i bošnjačko muslimanskog naroda na ovim prostorima. To su naši strateški ciljevi… Neka oni idu u Ženevu, neka razgovaraju, neka pregovaraju. Jedan dan će opet doći i kazati: bogami od ovoga nema ništa. Mi moramo ratovati i gotovo». Prema zapovjednicima ciljevi su: «Glavne tri tačke su Kiseljak, Prozor i Žepće, što život znače za državu BiH i Armiju.» Načelnik glavnog stožera ABiH Sefer Halilović je rekao: «Ostaje nam pitanje kako i na koji način doći do plijena, kako i na koji način velike kapacitete staviti u funkciju namjenske industriju. Kako uzeti Vitez. I kako uzeti Žunovicu. Jer to su 2 strategijska objekta za našu armiju.» U istom mjesecu formirana je brigada El-mudžahid u Zenici. Kako bi se plan osvajanja Hrvatskih prostora mogao ostvariti Izetbegović je 16.8. 1993. sa Krajišnikom sklopio sporazum o prekidu sukoba Armije Bih i Vojske RS-a. Dana 22. kolovoza 1993. Hrvati su na temelju Owen-Stoltenbergova plana osnovali Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu (HR HB). Dana 27. 8. 1993. godine (Izvještaj za lokalne međunarodne posrednike http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ANX-07.htm#head II.Q). Parlament BiH se sastao u Sarajevu u hotelu Holidey Inn, kako bi raspravljao o mirovnom planu koji je uz pomoć posrednika pripremljen u Ženevi. S vremena na vrijeme, za trajanja sjednice, nestajalo je struje te je sala ostajala u mraku crnom poput ugljena. Nekoliko stotina akademika, pisaca, časnika i drugih javnih osoba se pridružilo debati. Mirovni plan zbog kojeg se sastao muslimanski dio parlamenta BiH, prepustio bi 12 milja BiH obale bosanskoj hrvatskoj državi i opskrbio bi BiH pristupom na more i to putem ceste koja povezuje njihovu Republiku sa hrvatskim gradom Ploče. Dužnosnici vlade BiH se, navodno, boje kako međunarodne granice slobodnog pristupa luci, preko Hrvatskog teritorija, ne bi spriječile Hrvate od presijecanja pristupa po slobodnoj voli. Muslimanski zastupnik Muhamed Filipović, član delegacije u ženevskim pregovorima, rekao je »Želimo izlaz na more«. Predsjednik BiH, Izetbegović, pozvao
je posrednike mirovnih razgovora da odobre predloženoj, većinskoj muslimanskoj, republici izlaz na Jadran, u blizini grada Neuma. Također je zatražio garancije, uključujući rezoluciju Ujedinjenih Naroda i pokazivanje potpore od strane Sjedinjenih Američkih Država i NATO-a, da će predložena UNIJA Bosne i Hercegovine ostati međunarodno priznata država i član UN-a. Europski plan UNIJE težio je trodijelnoj podjeli BiH i tada u jesen 1993. snažno je podržan od strane A. Izetbegovića izjavom: “Nije ovo 1939. i neće se Bosna dijeliti na dva dijela”. Bošnjačku ideju pokušao je Alija iskoristiti za zaobilazno stvaranje i trećeg nacionalnog, muslimanskog parlamenta, (bošnjačkog sabora) i za ukidanje ustava RBiH. Tijekom 1993. politički analitičari američkih agencija za vođenje specijalnog rata zaključili su kako je uz pomoć lokalnih nacionalnih vođa uspješno srušen komunizam, te su počeli intenzivnije raditi na smirivanju stanja i obnovi Jugoslavije. Mir im je trebao kako bi mogli politički osvajati politički prostor nastao raspadom Varšavskog pakta. Cilj im je bio pod svoju kontrolu staviti sve države koji okružuju Rusiju osobito one oko Kaspijskog jezera, zbog naftnog bogatstva. Britanski i Francuski interesi su bili obnoviti Jugoslaviju dok su Njemački interesi bili pomoći Muslimanima u formiranju vlastite države kako bi sklopili što bolje odnose sa Arapskim državama bogatih naftom. U odnosu na Ameriku svim Europskim državama bio je interes spriječiti Američki prodor na istok, te vlastitim kapitalom osvojite tržište bivšeg Sovjetskog lagera i Kaspijskog prostora. Zbog toga su Europljani inzistirali na planu «Unije» kojem je formalno cilj bio formirati trodijelnu državu, a stvarno samo otezati sukobe, kako bi Američku pozornost vezali za ovo područje, dok su Amerikanci željeli stvarni mir kako bi mogli u svom osvajanju krenuti dalje na istok, pa su inzistirali na svom planu kasnije poznatom pod nazivom «Washingtonski plan». Počele su obavještajne igre o tome koji će se plan prihvatiti. U to vrijeme Britanske i Njemačke obavještajne službe, angažirali su Paragu za svoje planove. Paragu su progurali do Američkog Kongresa, kako bi u njihovom interesu, kao bivši dugogodišnji komunistički politički zatvorenik s velikim ugledom na zapadu, za njihove ciljeve izlobirao i američke kongresmene. Paraga je uspio uz pomoć Britanskih obavještajnih službi čak i bivšeg pukovnika komunističke tajne policije Udbe, Manolića, dovesti do Američkog kongresa i predstaviti ga kao borca za demokraciju. (Nakon Paraginih budalastih izjava pred Američkim kongresom 1993., štetnih za hrvatske nacionalne interese, izašao sam iz HSP-a, ljut na sebe što sam bio tako naivan da se učlanim u stranku koju je on vodio. Nakon toga sam počeo analizirati događaje u kojima sam sudjelovao, a koji su mi djelovali nelogično, te sam na počeo prikupljati slična svjedočenja i podatke na osnovu kojih je i nastala ova knjiga. Prve sumnje u odnosu na Paragu pojavile su se na velikom predizbornom skupu u Osijeku sredinom 1992. kad je Paraga, izašavši na govornicu počeo juriš na Zemun. Ljudi su se odmah počeli razilaziti. Nije mi bilo jasno kako «najveći hrvatski politički disident» može biti tako loše informiran. U to vrijeme Osijekom je kružila glasina kako UNPROFOR na zahtjev Srba traži podjelu Osijeka na dva dijela, te da ćemo se morati povući zapadno od Klajnove, a Srbima će pripasti istočni dio. Malo kasnije u stranačkim prostorijama Paragi je izletilo: «A što ćemo mi ako pobijedimo». Tada sam već počeo sumnjati, jesam li se učlanio u pravu stranku? Dva mjeseca nakon mog izlaska iz HSPa iskreno državotvornio orijentirani pravaši uspjeli su skinuti Paragu sa mjesta Predsjednika, stranka se raspala na više frakcija koje su vodili razni politički egzibicionisti, a uz Paragu ostali samo pojedini KOS- ovci koji su do tada vrlo dobro glumili najveće Hrvate.)
Britanske obavještajne službe, a i pojedini američki lobiji su već tada pokrenuli operaciju kažnjavanja svih koji su skrivili raspad Jugoslavije. Iskoristili su prijedlog naivnih Hrvatskih političara koji su predložili osnivanje međunarodnog suda za kažnjavanje ratnih zločinaca. Taj prijedlog su Britanci najprije odbijali, ali kad su vidjeli kako to ide odlučili su taj sud upotrijebiti u specijalnom ratu protiv Hrvatske. U ovom su imali i pomoć projugoslavenskih političara titoista iz Hrvatske i BiH. Preko UN-a osnovali su Haaški tribunal, organizaciju kojoj je osnovni cilj kazniti krivce za raspad Jugoslavije, zataškati ulogu zapadnih država u sukobu, izjednačiti krivce i žrtve, te metodama pravosudnog terorizma ukloniti i zastrašiti sve koji bi se u budućnosti mogli suprotstaviti obnovi Jugoslavije. Među Hrvatima su kao najveći protivnici obnove Jugoslavije identificirani Hercegovci, poduzetnici, dragovoljci, HDZ i Katolička crkva te su polako, uz pomoć suradnika u Hrvatskoj, protiv tih skupina pokrenuli medijsku kampanju koja je s vremenom sve više jačala. Amerikanci su lokalne Hrvate pokušali natjerati da ABiH priznaju kao vlastitu vojsku, a Hrvatsku su raznim prijetnjama pokušali natjerati na suradnju s ABiH. Istovremeno su Englezi i Francuzi, tajno, lokalnim Hrvatima i Muslimanima obećavali sve što su željeli poštujući princip – zavadi pa vladaj. U isto su vrijeme Tuđmanu prijetili sankcijama, te su pokušavali prisiliti Hrvatsku da obustavi pomoć HVO-u ne bi li na taj način omogućiti ABiH prodor prema moru. Krajem kolovoza ABiH ponovno pokušava nastaviti prodore preko Mostara dolinom Neretve. Sefer Halilović se ponovno vraća na ovo područje 30. 8. kad je po zapovijedi zapovjednika ABiH Rasima Delića postavljen za čelnog čovjeka «Isturenog komandnog mjesta Štaba Vrhovne komande IKM» sa sjedištem u hidrocentrali Jablanica sa zadatkom planiranja i analiziranja. Odmah je počeo nastavak plana prošle operacije kodnog imena «Neretva 93.» koja je sad dobila ime «Vrdi 93». Operacijom je operativno zapovijedao zapovjednik operativne grupe Sjever 2 Zulfikar Ališpago Zuka. Jedinice pristigle iz okolice Sarajeva raspoređuju se u borbeni poredak, te 6. 9. počinje napad na HVO na pravcu Vrda, sjeverno od Mostara. Da su Vrda pala obrana Mostara bila bi gotovo nemoguća. Opći napad počeo je 12. 9., a 13. 9. 1993. samostalni prozorski bataljun ulazi u Uzdol, odakle je nakon jakih borbi potisnut. HVO brani položaje i hrvatsko pučanstvo, a postrojbe ABiH u tijeku operacije izvršila je više pokolja civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a, te uništavanja hrvatske imovine. Teške zločine počinile su vojnici Ramiza Delalića zvanog Ćelo u Grabovici (Mostar) gdje su masakrirali 32 civila, te u Uzdolu (Rama/Prozor) gdje su postrojbe Armije BiH 14.9. ranu u jutro branitelje Uzdola uhvatili na spavanju i ubile 29 civila i 12 vojnika HVO-a, u Brdu - Zabilju (Vitez), gdje je ubijeno devet zarobljenih vojnika HVO-a i četiri civila, a u Vrbicama (Zavidovići) je poginulo šest civila. Dva dana nakon Uzdola ABiH je u selu Hudatskom ubila 22 Hrvata. U ovom općem napadu ABiH je uspjela uzeti HVO-u oko 450 kilometara četvornih. Usporedno s ovom razvučenom petom muslimanskom ofenzivom, Britansko-francuske službe, u nastojanju onemogućavanja slanja hrvatskih dragovoljaca u BiH početkom rujna uspjele su navesti lokalne Srbe oko Gospića na oružane provokacije. Željeli su razvući Hrvatske snage i prisiliti ih na vođenje dva rata istovremeno, u BiH sa Muslimanima, a u Hrvatskoj sa Srbima. Vjerovali su kako će Hrvatska morati znatne snage rasporediti na područje Velebita, te tako oslabiti obranu doline Neretve. Izbijanjem Muslimanskih snaga na Jadran obrana čitave Dalmacije došla bi u pitanje, te bi novi val izbjeglica ugrozio Hrvatsku obranu i vojno i ekonomski i politički. Kako bi smirila Gospićke Srbe 9. rujna 1993. HV poduzima razmjerno malu akciju “ispravljanja” crte bojišta oko Gospića i u kratkom napadu osvaja nekoliko naselja južno od Gospića, te zauzima bolje položaje na Velebitu. Srbi su brzo razbijeni i povlače se zajedno s civilnim stanovništvom.
Planirana akcija završava istoga dana, ali se borbe nastavljaju i narednih dana, te se zaustavljaju pred mjestom Medakom, dvadesetak kilometara jugoistočno od Gospića. Cijela bojišnica od Dalmacije do Karlovca je oživjela i Srbi počinju s granatiranjem velikog broja hrvatskih gradova i naselja, pri čemu je osobito teško gađan Karlovac u kojem ima na desetine mrtvih. Na jedno predgrađe Zagreba pao je veliki projektil Zemlja-zemlja Luna-17. Medačka akcija imala je nominalno vrlo ograničeni cilj uklanjanja srpskog “džepa” te olakšavanje situacije u Gospiću, koji je godinama bio pod stalnim topničkim udarima, ali je uspjela iznad Bobetkovih očekivanja, a osobito je iznenadila Britance koji nisu vjerovali da HV može izvesti tako koodrinirane napadne operacije. Zbog toga su organizirali vrlo snažne političke i medijske pritiske na Tuđmana kako bi se HV povukla na početne položaje, a samu operaciju su prikazali kao zločinačku akciju s ciljem etničkog čišćenja. Iako je “džep” likvidiran, Gospić je i dalje bio na meti topništva s istoka gdje je linija bila udaljena svega nekoliko kilometara. Tijekom akcije došlo je i do sukoba Kanadskog bataljuna su odredom vojnika u Hrvatskim uniformama, pri čemu je, po njihovim tvrdnjama poginulo 23 hrvatska vojnika. Pošto ti gubitci nisu zabilježeni u HV-u ili Hrvatskoj policiji ostalo je neistraženo čiji su to vojnici. Moguće je da se radi o srpskim provokatorima presvučenim u uniforme HV-a, a moguće je i kako je sve potpuno izmišljeno. Dok su trajali muslimanski napadi na hrvatske položaje u BiH predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović pregovara s predsjednikom RH Tuđmanom o prekidu svih neprijateljstava i početku stvaranja «konfederacije bosanske i hrvatske republike unutar BIH» što je kasnije nazvano federacija BIH. Pet dana nakon početka akcije Medački đep, sukladno tim pregovorima 14. 9.1993. u Ženevi Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju Zajedničku deklaraciju o prekidu sukoba između Hrvata i Muslimana, raspuštanu logora, te osnivanju radne skupine o razgraničenju između hrvatske i bosanske republike unutar BiH. Dva dana kasnije 16.9. Izetbegović je i sa Miloševićem potpisao isti sporazum pri čemu je Muslimanima iz Srebrenice ponuđena zamjena za sarajevska naselja Vogošća i Ilijaš. Dok na Britanskom nosaču zrakoplova Invisible 20. 9. 1993. Predsjednici Izetbegović, Miloševići Tuđman nastavljaju ženevske pregovore, Armija R BiH na čelu sa Rasimom Delićem, Gušićem i Ališpagom ne prekidaju napade. Zahvaljujući uspješno provedenoj operaciji Medački džep Izetbegović je konačno uvidio da nema snage za frontalni sukob sa Hrvatima, te je odustao od daljnjeg prodora prema moru, ali nije odustao od daljnjeg sukobljavanja sa Hrvatima srednje Bosne, iako je taktički bio spreman sve potpisivati. Kako bi mogao potpisivati sporazume, a istovremeno pokušavati napredovati na terenu nastojao je Tuđmana uvjeriti da ga pojedini radikalni zapovjednici ne slušaju. Kako bi Tuđman u to povjerovao pojedine zapovjedi podređenima je slao preko Muslimanskih vjerskih vođa u hrvatskoj, znajući da se njihovi telefoni prisluškuju. Tako je u tijeku ovih Ženevskih pregovora Izetbegović nazvao Šefka Omerbašića da on, kao utjecajni Muslimanski vjerski lider pokuša zaustaviti Zuku. Zuka odbija primirje dok ne oslobodi komunikaciju Jablanica - Mostar i dok ne dobije Neum, milom ili silom. Ne znajući da hrvatski obavještajci prisluškuju i Zuku, Alija ga naziva isti dan i naređuje obustavu ratnih djelovanja, nakon čega Zuka prestaje sa napadima, iako se tome protive drugi zapovjednici na čelu sa Seferom Halilovićem. Predsjednik Tuđman, tj., 14. rujna u Ženevi s predsjednikom Izetbegovićem potpisuje sporazum o prekidu borbi između Hrvata i Muslimana u BiH. Tuđmanu je ovaj sporazum odgovarao pošto nije znao hoće li se borbe oko Gospića nastaviti, a Izetbegoviću je također odgovarao pošto je vidio kako su Srbi prošli u Medačkom džepu. Vođeni su razgovori o rješavanju sukoba u BiH. Isti dan dali su zajedničku izjavu o prekidu neprijateljstava.
Dana 18. 9. 1993. godine supredsjedatelji razgovora o bivšoj Jugoslaviji, koji se odvijaju pod pokroviteljstvom UN-a u Ženevi, David Owen i Thorvald Stoltenberg posjetili su obalne gradove Ploče i Neum gdje su razmotrili mogućnosti za potpisivanje plana koji bi podijelio Republiku BiH u tri mini države povezane labavom središnjom vladom. Ploče i Neum su razgledali kako bi utvrdili gdje bi bio povoljniji izlaz na otvoreno more za muslimansku državu. Dana 20. 9. dr. Tuđman je na britanskom nosaču zrakoplova “Invincible” u Jadranskom moru u okviru Mirovne konferencije o BiH sudjelovao u razgovorima o BiH. Nakon povratka sa“Invinciblea” Alija Izetbegović je bio uvjeren kako BiH više ne postoji i izložio je to na Bošnjačkom saboru koji je okupio 27. i 28. rujna. Izetbegović nudi prihvaćanje Owen Stoltenbergovog sporazuma i navodi 9 razloga za i 4 protiv. Problem mu više nisu vojni i politički oponenti koji su uklonjeni, već sitne korekcije do kojih je došlo kasnije, koncem 1993. drugog dana ovog sabora opozvali su Fikreta Abdića Babu sa dužnosti člana predsjedništva BiH čime je formalno počeo Muslimansko muslimanski rat. Na Bošnjačkom saboru nije prošla ideja o podjeli BiH. Postojala je ideja o raspuštanju Skupštine RBiH i proglašavanju Bošnjačke skupštine. Vrh SDA bio je u panici kada je Bošnjački sabor odbio ideju o podjeli. Veliki broj Muslimana je bio spreman prihvatiti sve što se nudilo i bili su uvjereni kako će Bosna i Hercegovina biti svedena na tri države, te će se Srbi priključiti Srbiji, Hrvati Hrvatskoj, a Muslimani će dobiti ostatak BiH bez izlaza na more. “BiH neće biti onakva kakvom smo je zamišljali”, izjavio je Alija Izetbegović. Svoju zamisao o maloj muslimanskoj Bosni nudio je Muslimanima kao jedinu realnost. Dok je na glasanje o UNIJI mnogim delegatima pristup bio nemoguć, Izetbegovićevi ljudi su uskakali na njihova mjesta. Međutim, sami protagonisti, na čelu sa književnikom Alijom Isakovićem, i muslimanski intelektualci reagirali su sa tezom: “Ovo (tj. Bošnjački sabor) je samo kulturna ustanova”. Nakon propasti plana UNIJE u krnjem BiH Parlamentu, Lord Kinkel uz Juppeovu pomoć prelazi preko volje ovog bošnjačkog sabora (tzv. Parlamenta BiH) i iznosi “novi” prijedlog kojim prvi put od Europe otvoreno traži da se kod Bosanaca inzistira na UNIJI. Problem je bio kako Aliju izvući iz Sarajeva nakon što je u RBiH uzdrman propašću ideje o “muslimanskom” parlamentu i vraćanjem legalnih predstavnika u Vrhu BiH Kljujića, Komšića i Durakovića. Izetbegović je uspio postići šutnju o tom kako je njegov predsjednički mandat završen. Dana 21. 9. 1993. godine, Izvještaj za lokalne međunarodne posrednike. (UPI, RFE/RL http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ ANX/VI-08.htm#II.R.21). Kratke vijesti. Razgovori su završili paketom modifikacija i promjena za koje je predsjednik Izetbegović odlučio, da će ih u ponedjeljak predočiti svojoj skupštini u Sarajevu« rekao je lord Owen BBC-u iz Zagreba, Hrvatska, opisujući rezultat razgovora na brodu HMS Invicible. »Samo se nadam i doslovno se molim, da se odluče za njegovo prihvaćanje, kako bismo kraju mogli provesti ovaj krvavi užasni rat.« Glavno pitanje bila je bosanska želja za neospornim pristupom na Jadran. Prema Owenu, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman se suglasio s time da Muslimanima da u 99godišnji najam korištenje luke Ploče, u koju mogu ući brodovi dubokog gaza, te da uključi riječnu luku, u koju mogu ući riječni-morski teglenjaci. »Bit će kritike od strane skupštine u Sarajevu... ali, smatram da će se ljudi koncentrirati na ono što je predsjednik Izetbegović mogao ostvariti,« rekao je Owen. » Sada možemo pošteno reći da imaju pristup moru... Ne možete isključiti mogućnost njenog nefunkcioniranja i to da se bosanski Muslimani neće odlučiti kako ne
mogu živjeti s tim paketom, ali nadam se da će (prihvatiti)... Vraćajući se zrakoplovom (s Izetbegovićem nakon razgovora), mislim da je bilo drugačije raspoloženje. Nitko ne vjeruje da se radi o idealnom (planu), ali, vrijeme je za mir. Na Invenciblu Izedbegović je pregovarao i sa Karađićem kome je nudio priznavanje Republike Srpske pod uvjetom da Srbi Muslimanima ustupe 3% teritorija koji su tada držali. U listopadu 1993. sve je manje izravnih ratnih sukoba između ABiH i HVO-a, pošto Muslimanima ponestaje streljiva, ali su incidenti česti. To stanje Alija koristi za čišćenje vlastitih redova, te u Sarajevu pokreće operaciju «Trebević» koja je formalno imala za cilj suzbijanje kriminala u Sarajevu, a stvarni cilj je bio ucijeniti vođe kriminalnih skupina i staviti ih pod kontrolu svoje sigurnosne službe. Mnoge pojave nagoviještaju napadaje postrojbi Armije BiH na Vareško područje, posljednju oazu mira između dviju vojski. Oko Vareškog sela Duboštica 18. listopada masakrirano je više civila, a selo Kopijari, u Vareškoj općini i župi Kraljeve Sutjeske, istoga dana doživjelo je tragediju. Selo je opljačkano i spaljeno, a masakrirano je više hrvatskih civila. Nekoliko dana kasnije u Rastovcima, općina Novi Travnik, ubijeno je sedam civila, a u Gorici, općina Bugojno, također sedam civila. Dana 7. 10. 1993. godine održan je sastanak o provedbi deklaracije Tuđman – Izetbegović u Zagrebu, nakon čega su ministri vanjskih poslova Mate Granić i Haris Silajdžić dogovorili puštanje svih zarobljenika, slobodno kretanje humanitarnih konvoja i prijevoz ranjenika. Dana 8. i 9. listopada u Beču je dr. Tuđman sudjelovao u radu sastanka na vrhu Vijeća Europe i vodio razgovore sa kancelarom Savezne Republike Njemačke H. Kohlom, sa predsjednikom Republike Bugarske Ž. Želevom, sa austrijskim predsjednikom T. Klestilom i austrijskim kancelarom F. Vranitzkyim. Na području druge operativne skupine HVO-a vojni zapovjednik Ivica Rajić 23. listopada poduzima na svom terenu svoju samostalnu akciju u kojoj pokušava proširiti svoj teritorij i očistiti ga od muslimana. Pri tome je spaljeno mnogo kuća, te ubijen veći broj muslimanskih civila, samo u Stupnom Dolu 37 što je ponovno odjeknulo u svijetu kao negativan primjer, a događaj je mogao ozbiljno narušiti Hrvatske planove o smirivanju sukoba s Muslimanima, kako bi se mogle u Hrvatskoj izvršiti pripreme za oslobodilačke akcije protiv Srba. Krajem listopada 1993. Alija Izetbegović je prvi put javno izjavio: “Tražit ćemo izlaz na more za Bosansku Republiku”. Umjesto otvorenog priznavanja svoga cilja, etnički čiste muslimanske države, prije odlaska na ženevske pregovore tvrdio je kako mu je cilj borba za humanitarnu pomoć, ali je već prvih dana prihvatio “osnovna načela” ponuđene podjele Republike BiH. Dana 27. 10. 1993. godine u Luxemburgu lord Owen predviđa raspad BiH na 2-3 države i kao krivca za to optužuje Hrvatsku. Dana 2. 11. 1993. dr. Franjo Tuđman je predložio Međunarodnoj zajednici i svim relevantnim svjetskim čimbenicima “mirovnu inicijativu, kojom bi se zaustavio rat, otvorio put prema miru i razumijevanju, te rješavanju političkih i gospodarskih problema na području bivše Jugoslavije”.
Pred kraj 1993. lokalni zapovjednici HVO-a po uzoru na Ivicu Rajića organiziraju niz samoinicijativnih napada na muslimanske položaje, ali svi oni završavaju porazima. Mađunarodna zajednica, a i projugoslavenski mediji u hrvatskoj za ovo optužuju Šuška i Tuđmana. Bivši oficiri JNA postavljeni za zapovjedna mjesta HVO-a osjećaju se dovoljno jaki te svojim samostalnim napadima narušavaju Hrvatske planove za buduće akcije. Zbog gubitaka teritorija ugled Tuđmana i Šuška, na sve je nižem nivou i u Hrvatskoj, a i među Hrvatima u BiH, pa se Šušak i Predsjednik Tuđman počinju pitati kako disciplinirati neposlušne zapovjednike HVO-a na području srednje Bosne. Ugled Predsjednika Tuđmana među zagrepčanima bio je na minimumu zahvaljujući vrlo jakoj medijskoj kampanji, među Posavljacima također, pošto su medijski uvjereni kako je prodao Posavinu, Vukovarci su uvjereni kako je prodao Vukovar, a pravaši kako je kriv za sukobe s Muslimanima. Zadnje Tuđmanovo kadrovsko uporište bili su Hercegovci, te je i njih trebalo okrenuti protiv Predsjednika Tuđmana. U studenom 1993. jake snage ABiH osvajaju područje Vareške općine. Vareški Hrvati doživljavaju svoj najveći tragični egzodus u povijesti. Time je pala posljednja Hrvatska enklava pod nadzor muslimanske vojne i civilne vlasti. S prostora općine Vareš protjerano je više od 10.000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 10.000 Hrvata prognanih iz Kaknja. Branitelji Kaknja i Vareša bili su vrlo loše organizirani, najviše su švercali sa svima i nisu pokazali gotovo nikakvu želju za obranom. Na ovom području pobjedu na izborima je odnio SDP, iako su Hrvati bili većina, a prvi sukobi Muslimana sa Hrvatima dogodili su se već 28. 2. 1992., na dan referenduma o priznanju BiH. Postrojbe ABiH okupirale su teritorij veći od 5.000 četvornih km, koji je bio pod nadzorom HVO-a. Sada muslimanka većina naseljava većinu industrijskih gradova - Tuzlu, Zenicu, Sarajevo, Konjic, Bugojno, Travnik, Kakanj, Vareš i dio Mostara. Muslimani drže u svojim rukama najveći dio kapaciteta vojne proizvodnje, osim što su pod kontrolom HVO-a postrojenja vojne industrije u Vitezu i Bratstvo u Novom Travniku. Veći dio srednje Bosne očišćen je od Hrvata, izbjeglo i prognano je oko 153.000 Hrvata, ubijen je 1.051 civil i 644 zarobljena vojnika HVO-a. Muslimani su uspjeli zauzeti sjeverni dio desete provincije i dio osme provincije koja je po tada već potpuno napuštenom Vence Owenovom planu pripadala Hrvatima, što je pravac dug oko 150 kilometara zračne linije na potezu između Bugojna i Mostara, dok se na drugim dijelovima BiH sukobi između Hrvata i Muslimana nisu ni događali. Veliki broj Muslimana, koje su Srbi protjerali iz istočne Bosne, naselilo se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Taj priljev stanovništva ojačao je brojčano i postrojbe Armije BiH. Prognani i izbjegli traže životni prostor i silom oduzimaju Hrvatima njihovu zemlju i kuće te ih progone u zapadnu Hercegovinu, Hrvatsku i cijelu Europu. Etničko čišćenje hrvatskih prostora u punom je zamahu, na tom području uspostavlja se muslimanska civilna vlast, a preostali Hrvati su građani drugoga reda, bez političkih prava, građanskih sloboda i mogućnosti rada. ABiH sada kontrolira najpovoljnije prirodne komunikacije u Bosni i Hercegovini i to: prijevoj Ivanovo sedlo na komunikaciji Konjic-Tarčin, prijevoj Rastovo na komunikaciji Uskoplje/Gornji Vakuf-Novi Travnik, prijevoj Mošuljsko sedlo na komunikaciji Tuzla-Kladanj i Vrandučku klisuru kao ključnu točku za komunikaciju dolinom rijeke Bosne. Pod kontrolu Armije BiH došli su i važni operativno-strateški pravci u Bosni i Hercegovini i to: pravac Sarajevo-Zenica-Travnik, a on ima ključni značaj kao demografski, ekonomski i prometni potencijal i položaj, pravac SarajevoOlovo-Tuzla i pravac Sarajevo-Jablanica-Mostar. Kontrolom ovih triju strateško-operativnih pravca Armija BiH je stekla prednost u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na pravcu MostarSarajevo-Zenica-Tuzla, ali joj prodor dolinom Neretve prema moru nije uspio. Da Hrvatska nije
slala pomoć HVO-u, i u tomu bi uspjeli. U studenom 1993. godine ABiH je Vareško selo Borovica sravnila sa zemljom. Sve kuće, crkva i župni dvor su opljačkani i spaljeni, a sedam je ljudi ubijeno, šest civila i jedan ranjeni vojnik HVO-a. Kasnije je sarajevski tisak pisao kako su taj zločin Hrvati počinili sami sebi. U Fojnici su ubijena dva bosanska franjevca, a ubojice su za ovo kasnije osuđeni. Dana 12. 11. potpisana je zajednička Deklaracija o neodgodivom prekidu vatre između ABiH i HVO-a. Potpisali su je Granić, Silajdžić i Hikmet Cetin u Sarajevu. Muslimani pristaju na smirenje sukoba zadovoljni s onim što su uzeli Hrvatima i zahvaljujući sve većem pomanjkanju streljiva zbog prekinutih putova dobave preko hrvatske. Peta muslimanska ofenziva je došla do svog kraja, a za Hrvate srednje Bosne ona je bila najteže razdoblje u čitavom ratu. Iako su mnoga područja izgubljena i mnogi ljudski životi uništeni, Hrvati ipak nisu izgubili sve zahvaljujući nadljudskim naporima svih vojnika i civila, te zahvaljujući logističkim helikopterskim naporima pri dobavi neophodnog streljiva, lijekova i hrane. Dana 12. studenoga 1993. general-pukovnik Ante Roso imenovan je novim zapovjednikom glavnog stožera HVO-a umjesto generala-bojnika Slobodana Praljka. To je učinjeno na temelju zapovijedi Mate Bobana i nakon imenovanja u Vladi HR Herceg-Bosne. Boban je ovu odluku donio na osnovu Tuđmanova naloga koji je, dovodeći generala Rosu želio smiriti situaciju na terenu. Istoga dana u Sarajevu Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i Turski ministar Hikmet Cetin potpisuju zajedničku Deklaraciju o neodgodivom prekidu vatre između Armije BiH i HVO-a, te o povratku povjerenja između dvaju naroda u Bosni i Hercegovini. Muslimani, zbog nedostatka streljiva pristaju na primirje, svjesni kako bi Srbi mogli pokrenuti novu ofenzivu čim doznaju kako se ABiH nema čime braniti. Deklaracija je potpisana u Sarajevu i dr. Mate Granić bio je prvi hrvatski ministar koji je posjetio Bosnu i Hercegovinu od početka neprijateljstava u travnju 1992. godine. Dana 18. studenoga 1993. tri zaraćene strane sastale su se u Ženevi na poziv Sadako Ogate s namjerom dobivanja jamstva za nesmetan pristup i sigurnost humanitarnih konvoja i ukupne aktivnosti UNHCR-a u Bosni i Hercegovini. Potpisana je zajednička deklaracija. Dana 24. studenoga 1993. potpisan je Sporazum o slobodnom prolazu humanitarnih konvoja između ABiH i HVO-a. Na Konferenciji o BiH Alija je u dnevni red uveo podjelu Sarajeva, na iznenađenje cijelog svijeta, osim Karadžića. Rekao je: “Rješenje za Sarajevo mora se hitno naći (...) nikada se nećemo povući s onih dijelova grada koje držimo”. Tvrdio je kako to nije podjela grada, nego se radi o dva paralelna grada i kako se “njemu taj Karadžićev prijedlog u osnovi sviđa”. Tih dana u Zenici Izetbegović je izjavio: “Banju Luku ne možemo osloboditi jer nemamo snage”. “BiH s Hrvatima i Srbima u Predsjedništvu nije moguća”, rekao je nakon poraza svojih ideja o UNIJI na Bošnjačkom saboru u Parlamentu - i u Predsjedništvu, kojemu je vraćena ustavnost uvođenjem Kljujića, Komšića i Durakovića. Dana 29. i 30. 11. dr. Tuđman je u Ženevi, u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, sudjelovao u mirovnim pregovorima o BiH i UNPA-područjima. Primirje između Hrvata i Muslimana nije odgovarao Britanskim službama pa su krenuli u novu operaciju političko psihološkog potkopavanjem Hrvatske. Prvi korak ove nove operacije zbio se 20.11. 1993. u Zagrebačkom muzeju Mimara gdje je organiziran okrugli stol jugoslovenskih intelektualaca orjunaške orjentacije, poput Eugena, Zoran i Vesne Pusić, Slavka i
Ive Goldsteina, Milorada Pupovca, Drage Roksandića, Ozrena Žuneca. Ova formalno nezavisna udruga pod nazivom «Erazmus Gilda» financirana od Soroša, organizirala je sa svojim istomišljenicima iz svih država bivše jugoslavije savjetovanje gdje su se dogovorili da se ne postavlja pitanje granica i odgovornosti za rat. Većina sudionika se složila kako je potrebno izjednačiti krivicu svih za rat u Hrvatskoj. (Ova grupa sastajala se od proljeća 1991. do studenog 1993. barem 15 puta Budimpešti, Beču, Londonu, Ženevi, Parizu, pa čak i u Ohridu. Iduće godine održan je drugi sastanak ove urotničke plaćeničke skupine u Sarajevu gdje su se dogovorili da je Hrvatska agresor na BIH, a 2000. godine su, zajedno sa Stjepanom Mesićem, organizirali «Zagrebački summit» gdje su javno objavili projekt «zapadnog balkana».) Od 30. studenoga do 1. prosinca 1993. godine, nakon razgovora u Ženevi lord Owen je poslao izvještaj za ministre vanjskih poslova. (Ref: CO93L01.PAR http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ ANX/VI-09.htm#II.T.30): Za dvosatnog sastanka supredsjedatelja sa Silajdžićem i Šarinićem, kasno navečer u petak, u Beču, došlo je do malog napretka. Silajdžić nakon detaljiranja svojih primjedbi glede opcije Prevlaka i ponovno potvrđujući svoj zahtjev za suverenim teritorijem na prevlaci Klek, nasuprot Neumu, suglasio se s ponovnim ispitivanjem Prevlake. Ali, lord Owen smatra, da neće biti uvjeren – ako već ne zbog drugih razloga, onda zbog toga jer nije spreman Tuđmanu prepustiti Neum. Ali, čini se da je Silajdžić shvatio kako mu je kontradiktorna politika. Još jednom je priznao da je vrlo nevjerojatno da će ikada sagraditi luku na Kleku. Odbijanjem luke u Molunatu, efektivno je rekao da luka, uz luku Ploče, nije vitalna. Također se čini da je razumio stanovište, kako je suverenost dodijeljena uniji tri Republike, a ne individualnim Republikama te je jasno privučen sredstvom za zastrašivanje – pridruživanjem Herceg-Bosne Hrvatskoj, a koje je ugrađeno u ustav od strane općine Neum koja je dodijeljena uniji. Supredsjedatelji su otvoreno govorili kako Šariniću, tako i Silajdžiću, o mogućem putu kroz krš. Njihov prijedlog je da izbrišu sve deskriptivne reference glede teritorija u revidiranoj ispravi i da se samo nacrta cesta od Stoca do prevlake Klek, te da se prevlaka nacrta kao dio muslimanske Republike, dok se neriješenim ostavlja problem o kojem se dogovorilo na brodu Invicible o »držanju zemljišnog koridora.« Pitanje na koje se sada ne može odgovoriti je, da li muslimanski vođe žele sporazum i jesu li spremni oduprijeti se krilatici koja se odnosi na izostavljanje teksta o suverenom teritoriju. Jasno je da mogu blokirati sporazum ako inzistiraju na riječi suverenitet, ali ako to ispuste, sporazum se može izraditi. Dana 14. prosinca 1993. dr. Mate Granić, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, upućuje pismo dr. Harisu Silajdžiću, predsjedniku Vlade Bosne i Hercegovine, i generalu Jeanu Cotu, zapovjedniku Unprofora, kojim moli omogućavanje slobodnog prolaza humanitarnom konvoju »Bijeli put« za Novu Bilu i Maglaj u skladu sa Sporazumom iz Ženeve i potpisanom Zajedničkom izjavom. Dana 15. prosinca 1993. nastavljeni su pregovori u Ženevi između sukobljenih strana u Bosni i Hercegovini. Istoga dana Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ukinulo je samostalnost HVO. Postrojbe HVO-a koje su se još borile zajedno sa ABiH ubuduće će biti dio ABiH bez samostalnog zapovjedništva. Na konferenciji u Ženevi Izetbegović je nastavio projekt UNIJE koji je BiH Parlament odbio tri mjeseca prije. Ono što nisu bili u stanju Owen i Stoltenberg, učinio je Izetbegović, tj. projekt UNIJE je iz Ženeve prenio u Savjet sigurnosti, Bijelu kuću i islamske metropole. Europski plan UNIJE iz jeseni 1993. sve do prve polovine 1994. težio je trodijelnoj podjeli BiH, i tada u jesen 1993. snažno je podržan od strane Alije Izetbegovića. Budući da mu je mandat prestao prije godinu dana, novi posrednici mu učvršćuju položaj pozivom na novu
konferenciju na osnovi Kinkel-Juppe prijedloga. Hrvatski predstavnici u BiH parlamentu iz Sarajeva i sjevernih dijelova BiH bili su za održanje ustavnosti BiH, dok je Hrvatima iz srednje Bosne i zapadne Hercegovine, gdje su bili većina, više odgovarala podjela BiH na tri entiteta. Dana 22. 12. 1993. Muslimani su pobili hrvatske civile i zarobljene vojnike u Križančevu Selu, općina Vitez. Tada su ubijene 74 osobe u jednoj noći. Bili su to siloviti, topništvom podržani naleti postrojbi Armije BiH iza kojih su ostajala tijela žrtava, uništene kuće i gospodarske zgrade.
Dana 21. 12. 1993. dr. Tuđman je u Ženevi, a 22. 12. u Bruxellesu, sudjelovao u mirovnim pregovorima o BiH. Koncem 1993. predsjednici Tuđman i Izetbegović su pozvani na pregovore u Njemačku. Pregovori su održani od 8. do 10. siječnja 1994. u Petersbergu kraj Bonna. Alija Izetbegović je na tom sastanku ponudio predsjedniku Tuđmanu obnovu pune suradnje HV-a, HVOa i ABIH te zajedničku borbu protiv bosanskih Srba u cilju ovladavanja čitave BiH, s tim da takva BiH uđe u konfederativni savez sa Hrvatskom. Tuđman je bio svjestan kako Alija ovo može predložiti iz dva razloga: a) U svojoj vojnoj nepismenosti nije znao kako Hrvatska i Muslimanska vojska nemaju dovoljno snage za pobjedu nad Srbima. Istina, pješadijske snage su bile dovoljne, pod uvjetom da se ne umiješaju srpske snage preko Drine, ali količina topničkih granata u posjedu HV-a i ABiH bila je još uvijek nedovoljna za uspješno organiziranje napada širokih razmjera. A svoje streljivo i granate ABiH je istrošila, te bi im ga Hrvatska morala pribaviti. b) Drugi mogući Alijin razlog za ovakav prijedlog je moguća ratna varka. Pristankom na Alijin prijedlog došlo bi do obustave primirja između hrvatskih i srpskih snaga i u Hrvatskoj i u BiH, te bi Hrvatska morala ratovati na dva fronta. Tada bi dragovoljci iz Hrvatske, koji su u Hercegovini sprječavali prodor Muslimana prema moru, bili povučeni u Hrvatsku kako bi onemogućili napredovanje Srba, a snage HVO-a koje su se borile protiv Muslimana, morale bi ojačati položaje prema bosanskim Srbima. To bi Alija mogao iskoristiti te brzim prodorom kroz dolinu Neretve, bez ikakvog jačeg otpora, izbiti na jadransku obalu. U oba slučaja Hrvatska bi bila na gubitku te je Tuđman ovaj Alijin prijedlog odbio. Alija je tada, vidjevši kako se njegovi planovi nikako ne mogu ostvariti, ponudio Tuđmanu zapadnu Hercegovinu, (što je i ranije više puta nudio) ali bez dijelova srednje Bosne, Mostara i Stoca, koje su obranile jedinice HVO-a i u kojima su Hrvati pred rat, u većini mjesta, bili većina. Predsjednik Tuđman tu ponudu također nije prihvatio, ali je predsjedniku BiH Izetbegoviću predao Ugovorni sporazum kojim se predviđa savez Republike Hrvatske i Bošnjačko-muslimanske Republike, te gospodarski i obrambeni sporazum.
5.3.16.
WASHINGTONSKI PLAN
U siječnju 1994. nastavljaju se politički pregovori, a ratni sukobi se smanjuju jer muslimanska ABiH polako troši posljednje zalihe streljiva, jer im je opskrba iz Hrvatske prekinuta prije pola godine. U sličnoj situaciji nalazi se i HVO u Hrvatskim enklavama, ali se vojni zapovjednici, mimo želje političkog vodstva odlučuju za napade na Muslimane, te izvode protunapade na području Prozora i Fojnice. Tuđman i Izedbegović svjesni o nužnosti potpisivanju Washingtonskih sporazuma, nastoje primiriti stanje, ali se lokalni zapovjednici HVO-a, osobito
oni proizašli iz JNA tome opiru i prijete otkazivanju poslušnosti. Kako bi ih disciplinirao Tuđman ih odlučuje šutnuti u vis i tako odvojiti od izvršne vojne moći. Podijelio im je vrlo visoke generalske činove i visoke državne dužnosti čime su izgubili mogućnost da direktno zapovijedaju vojnicima, a kad su shvatili kako su unapređenjem izgubili stvarnu vlast, više ništa nisu mogli učiniti. Zbog logističkih problema i Alija Izetbegović počinje prihvaćati pomoć u posredovanju od svojih pokrovitelja u Washingtonu. Pojedine postrojbe ABiH i dalje čine teške zločine nad Hrvatima u općinama Vitez, Maglaj i Zavidovići. Najteži zločin je počinjen 9. 1. 1994. u Buhinim kućama, općina Vitez, kada su vojnici ABiH ubili 26 zarobljenih vojnika HVO-a, što je bio zadnji pokušaj osvajanja Hrvatskih enklava od strane ABiH, nakon čega je Muslimanima ponestalo streljiva. Početkom 1994. Alija Izetbegović je izjavio: “Borit ćemo se dok ne oslobodimo sve dijelove BOSANSKE REPUBLIKE (u BiH)”. Time se izravno suprotstavio stavovima muslimanskog dijela Parlamenta i praktično oglasio podjelu Bosne. Tome su prethodili Izetbegovićevi pristanci na demilitarizaciju kao prvi uvjet svih planova za povlačenje Srba sa dostignutih na dogovorene granice. To je priznao i lord Owen u intervjuu na CNN riječima: “Muslimansko vodstvo je također suglasno sa podjelom te zemlje (...) dizanje embarga ili zračni udari samo bi vodili eskalaciji sukoba”. Lord je zaobilazio sve druge inicijative za okončanje rata ili barem prekid vatre ako bi uvidio kako ugrožavaju njegov »mirovni plan«. Na početku 1994, kada je akcija NATO-a “visila u zraku” zbog masakra na Markalama, Owen je to pokušao sabotirati. Prvo je odbacio kao tehnički nekorektan govor francuskog ministra Alaina Juppea o okončanju opsade. (Zbog pritiska francuske javnosti Francuska je tada već promijenila javnu politiku prema Srbima, a i Mitterand je bio bolestan). Potom je pokušao smanjiti zonu zabrane koju su zahtijevali Francuzi iznoseći prognoze kako će Srbi uzvratiti govoreći kako prijetnja akcije NATO-a ugrožava mirovni plan koji je još jednom pred samim ostvarenjem. Owen je bio blizak sa Miloševićem i to je opravdavao ratom u Bosni za čije je rješenje držao Miloševića ključnom figurom. Zbog takva se stava Lord našao pod velikim pritiskom i napadima Europskog parlamenta. Hans van den Broek javno je optužio Owena za “strategiju kapitulacije” i “legaliziranje agresije”. Članovi Europskog parlamenta dali su 160 glasova za smjenu Owena i 90 protiv. Dana 4. veljače 1994. Vijeće sigurnosti UN-a na svojoj formalnoj sjednici usvojilo je predsjedničku izjavu o prisustvu Hrvatske vojske u središnjim i južnim dijelovima Bosne i Hercegovine. Dana 15. veljače 1994. u vijeću UN-a počela je javna rasprava o budućnosti Bosne i Hercegovine. Zapadne zemlje su zajednički spriječile Rusiju u ponovnom otvaranju rasprave o prijetnjama zračnim napadima NATO-a, tj. o legitimnosti odluke i ultimatumu upućenom bosanskim Srbima. Veleposlanik Republike Hrvatske pri UN-u, dr. Mario Nobilo, u svom izlaganju pred Vijećem sigurnosti istaknuo je kako Hrvatska podržava akciju oko Sarajeva, europski plan za rješenje bosanske krize i traži zaštitu hrvatskih enklava. Ovime se Nobilo svrstao uz Europski plan suprotstavljen Američkom planu. Dana 19. siječnja 1994. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao u novim mirovnim pregovorima. Dana 23. veljače 1994. u Zagrebu sporazum o prekidu vatre potpisuju zapovjednik HVOa general Ante Roso i zapovjednik ABiH general Rasim Delić. Najveću zaslugu za potpisivanje ovog sporazuma imaju Amerikanci koji su inzistirali na miru. Za uspostavu mira najvažnije je
bilo pomiriti Hrvate i Muslimane pa su pritisnuli i jednu i drugu stranu, a to je značilo da Muslimani moraju odustati od vojnog izlaza na more. Kako bi i Srbe prisilili na mir 28. 2. 1994. NATO je srušio četiri srpska zrakoplova oko Banjaluke zbog kršenja odluke o zoni zabrane leta. Amerikancima su dosadile Europske igre podmetanja pa su odlučile koristiti sva sredstva za uspostavu mira, uključujući i vojna. U ožujku 1994. bosanskohercegovački Hrvati i Muslimani su u Washingtonu potpisali preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH koji će omogućiti konfederaciju sa Hrvatskom. Taj sporazum potpisali su dr. Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i Krešimir Zubak. Ovaj sporazum značio je vezanje Muslimana uz Hrvatsku kao način sprječavanja Muslimana da stvore etnički čistu muslimansku državu. Po ovom sporazumu, Amerikanci su predvidjeli da se u slučaju odvajanja Srba od BiH i priključenja Srbiji federacija priključi Hrvatskoj, iako to nikad nisu javno rekli. Dana 12. ožujka 1994. između zapovjednika HVO-a i ABiH, generala Ante Rose i Rasima Delića, u Splitu je potpisan sporazum koji je proizašao iz političkih odluka koje se već na neki način pretvaraju u ustavna rješenja Federacije BiH, a također i nastavak Sporazuma potpisanog 23. veljače u Zagrebu. Dana 18. ožujka 1994. predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Washingtonu »Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće Federacije BiH«. Premijer Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća HR Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst Nacrta Ustava Federacije BiH. Amerikanci su ovim željeli Muslimane vezati uz Hrvatsku, dok su pojedini predstavnici EU, na zahtjev muslimanskih zemalja, prihvatili nastanak male muslimanske države u Europi. Neki su ovo prihvatili iskreno, a neki samo kao privremenu taktiku. Dana 22. ožujka 1994. potpisani su Washingtonski sporazumi koji su u suštini bili američki projekt, suprotstavljen europskom projektu »UNIJE«. Odmah po potpisivanju Washingtonskog plana Britanci su aktivirali svoj plan sabotiranja mira, kojeg su u najvećoj tajnosti pripremali više mjesece. Slično kao što su u prvom svjetskom ratu iskoristili Nijemce za rušenje Rusije (koja je imala vrlo brz ekonomski rast i dugoročno je bila čak i veći ekonomski problem nego njemačka), tako su sada u planu angažirali njemačke službe kako bi ljutnja Amerikanaca pala na Njemačku, a ne na Britaniju. Nijemci su u BiH bili na strani Muslimana (zbog dobrih odnosa sa naftom bogatim islamskim državama), što su Britanci dobro znali pa su Njemačkim obavještajnim službama stavili na raspolaganje sve svoje obavještajne suradnike iz svih Hrvatskih političkih stranaka, a same su sa strane promatrale plan rušenja Washingtonskog sporazuma. Britancima su dobri odnosi sa Amerikancima trebali kako bi mogli sudjelovati u podjeli novog plijena na istoku, Kaspijske nafte. Njemačke službe su odmah krenule u realizaciju Britanskog plana, pa je dva dana nakon potpisivanja Woshingtonskih sporazuma, 24. ožujka 1994, došlo je do raskola u HDZ-u. Nakon što je Josip Manolić udaljen sa dužnosti u HDZ-u zbog “opetovanog javno izražavanog neslaganja sa politikom stranke”. HDZ zadržava većinu u oba doma Hrvatskoga sabora unatoč gubitku dvojice zastupnika u Županijskom i desetak u Zastupničkom domu. Ovaj je raskol postajao sve otvoreniji još od polovice 1993, kada je Šušak prekinuo Manolićevu prodaju oružja Muslimana iz Hrvatske što je Manolić vršio preko svojih ljudi u SIS-u i SZUP-u od samog formiranja HV-a dok je Ministar Obrane bio Špegelj. Manolić
i Mesić su se javno zalagali za suradnju sa dijelom Muslimanskog vodstva koje se zalagalo za unitarnu BiH, a stvarno su se zalagali za produbljenje sukoba sa Muslimanima kako bi se međusobno iscrpili. Pomagali su Muslimanima i oružano i obavještajno, te su preko novinara na vezi širili dezinformacije o hrvatskoj krivnji za sukobe sa Muslimanima. Smatrali su kako je održanje BiH, bilo kao unitarne države bilo kao »UNIJE«, nužno za zadržavanje avnojevskih granica, a takva BiH je jedino jamstvo kasnije obnove Jugoslavije. Britanci su preko Manolića, Nobila, Šarinića i drugih nastojali progurati svoj plan UNIJE koji je trebao biti još jedan neostvarivi plan u nizu sličnih, i nikako im nije odgovaralo miješanje Amerikanaca i njihov Washingtonski plan. Sukob Šuška s Mesićem i Manolićem vremenom je sve više rastao dok Manolić i Mesić nisu procijenili kako metodom kupovine i ucjena mogu pridobiti dovoljno zastupnika HDZ-a na svoju stranu, te uz pomoć opozicije izazvati parlamentarnu i ustavnu krizu. Podršku su imali od svih europskih zemalja koje su gurale projekt »UNIJE«, a suprotstavljali su se američkim Washingtonskim sporazumima. Akciju je operativno i financijski vodila Njemačka obavještajan služba. Američke obavještajne službe su ocijenile kako je Josip Manolić sposoban sabotirati Washingtonski plan, te su zatražili od predsjednika Tuđmana njegovu smjenu (iako su pojedini američki lobiji pod Britanskim utjecajem nastojali Manolića prikazati kao borca protiv Tuđmanove «diktature».). Dostavili su mu podatke o svim bivšim udbašima i kosovcima, te podatke o njihovim tadašnjim aktivnostima i dogovorima sa Britanskim lordovima i Njemačkom obavještajnom službom. Predsjednik Tuđman je uvidio kako se mora riješiti svog dugogodišnjeg suradnika, (u kojeg je počeo sumnjati nakon prikazivanja Vukušićevog filma o radu UDBA-e) te je stao na Šuškovu stranu. Smjenu je organizirao vrlo oprezno znajući kako Manolić ima dosjee većine hrvatskih političara koji bi zbog toga mogli stati na njegovu stranu, ali je znao kako to mora učiniti kako bi Amerikanci uspostavili mir u BiH. Manolić je bio uvjeren kako ima većinu zastupnika u Saboru, te je uz pomoć Njemačke službe odlučio konačno krenuti u otvoreni protunapad. Počeo se predstavljati kao Njemački igrač, te je pod kontrolu stavio i političare vezane uz Njemačke službe. Imao je pod punom kontrolom MUP i SZUP, a svojim je kadrovima sudjelovao u izgrađivanju službi kao što su SIS, IPD, PPA te je mogao ucjenjivati mnoge zastupnike HDZ-a koji su sudjelovali u ilegalnim nabavama oružja, a pri tom su obilato punili i vlastite džepove. Preko tih je službi znao sve što se događa u vojsci, dok je njegov glavni protivnik Šušak vrlo malo znao što se događa u policiji, a i nije znao kako mu je Manolić ne samo politički protivnik već i neprijatelj koji ne želi samostalnu Hrvatsku. SZUP je imao i svoga tajnog doušnika u svakoj vojnoj postrojbi veličine satnije i više, dok je SIS samo djelomično znao o radu civilnih struktura i to tako što je nadzirao osobe koje su dolazile u doticaj sa pojedinim vojnim osobama i osobama povezanima s nabavom oružja. Tek nakon ovoga sukoba s Manolićem Šušak je počeo smjenjivati pojedine službenike iz vrha HV-a i Ministarstva obrane koje je tu postavio Manolić i Špegelj 1990. prije dolaska Šuška na čelo ovog ministarstva, a koje Šušak nije sklanjao vjerujući u iskrenost parole o nacionalnom pomirenju, ne shvaćajući kako se u dobrom djelu radi o potencijalnim saboterima. Tek nakon odlaska Manolića Hrvatski zapovjednici s ratnim iskustvom iz stranih vojski dobili su značajnije zapovjedne funkcije u vrhu HV-a, ali je dobar dio Manolićevih ljudi ostao u Ministarstvu obrane. Šušak se do tada nije puno miješao u kadrovsku politiku, a kao svoj glavni zadatak vidio je ilegalno naoružavanje HV-a. U ilegalnim nabavama oružja sudjelovale su dvije organizacije, jedna pod nadzorom vojske, a druga policije. Ove dvije organizacije su međusobno konkurirale, pa čak i sabotirale posao jedna drugoj. Sve operacije odobravao je samo jedan čovjek, predsjednik Tuđman, koliko je to bilo u njegovoj moći, a ugovaranje nabava obavljao je po jedan glavni logističar iz svake organizacije. Za vojsku glavni logističar je 91. bio Čermak, a pošto se pokazao nesposoban postepeno ga je
zamijenio Zagorac. Vremenom organizirana je i kontrolna služba koja je sve podatke koje je imala dostavljala predsjedniku Tuđmanu. Zahvaljujući tome, predsjednik Tuđman je imao dosta podataka o zloupotrebama u tom poslu, te je Manolićevim kadrovima preko Gojka Šuška, koji je preko svojih generala izraslih u ratu imao punu zapovjednu kontrolu nad najvažnijim borbenim dijelovima vojske, zaprijetio kako će ih uhititi ako prijeđu na Manolićevu i Mesićevu stranu. Šušak je u ovom imao podršku i Američke CIA-e koja mu je pomagala obavještajno. Sve do ovoga sukoba glavnu su riječ u procesu pretvorbe i privatizacije imali bivši komunistički kadrovi pod Manolićevim utjecajem. Njima je glavni cilj pretvorbe bio domoći se što više imovine, a nabava oružja bila je samo način dodvoravanja predsjedniku Tuđmanu. I nakon ovoga veći dio privatizacije zadržan je pod Gregurićevim nadzorom, kojeg su štitili Rusi svojim naftnim monopolom, dok je manji dio Manolićevih tehnomenađera odstranjen. Zakon o privatizaciji donijela je 1991. Vlada Franje Gregorića, a 16. 12. 1991. Ekonomski institut iz Zagreba donio je studiju pod nazivom »Osnove gospodarske politike na prijelazu iz 1991. u 1992.saprogramom mjera«. Na izradi ovoga projekta radili su Željko Rohatinski, Sanja Crnković Pozaić, Dražen Kalođera, Stjepan Zdunić i Marijan Živković. Dana 17. 4. 1992. isti je institut donio plan »Koncepcija i strategija razvoja Republike Hrvatske«. Ovi su dokumenti predvidjeli privatizaciju uz pomoć menadžerskih kredita podobnima, a predviđeno je kako će se ti krediti kasnije otpisati. U podobne su ušli pojedinci kao Stjepan Mesić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Radimir Čačić, Goranko Fižulić, Jure Radić, Hrvoje Šarinić, Jure Klarić, Franjo Luković, Božo Prka i drugi, a postupno, jačanjem Gojka Šuška u popis podobnih ulazili su i pojedinci iz državotvorne frakcije HDZ-a koji su odmah prozvani tajkunima i kriminalcima. Kupivši najčešće već uništena poduzeća, a bez rukovodećeg iskustva u velikim proizvodnim sustavima, pokazali su se često nesposobnima u usklađivanju osobnih interesa sa interesima poduzeća i države. Većina kompromitiranih hadezeovaca je shvatila kako je vojska jača od policije, pa su odustali od promjene stranačkoga dresa. Padom Manolića i Mesića veći utjecaj na privatizaciju dobio je Gojko Šušak, te je osnovni cilj privatizacije od tada postalo pranje novca za nabavu oružja. Tada su Šušak i njegovi ljudi preuzeli proces privatizacije poduzeća koja nisu bila pod nadzorom Franje Gregurića, tj., nad svime osim javnih poduzeća, energetike i banaka preko kojih se vršila nabava deviza i plaćanje nafte, te sve trgovine prema Rusiji i Srbima (zbog takvog dogovora sa Rusima). Tuđman je pokušao čak i Mesića pridobiti na svoju stranu nudeći mu najprije mjesto veleposlanika u Belgiji, a potom u Parizu. No, Mesić se nije dao ni u Belgiju ni u Pariz zato što su mu ambicije bile znatno veće. Htio je ostati predsjednik Sabora, ili ako Tuđman zbog promjena snaga odstupi i predsjednik države. Kada je smijenjen sa dužnosti predsjednika Sabora, nije htio odstupiti pa je saborska straža morala provaliti u njegov ured i zamijeniti brave. Ovakvo Mesićevo ponašanje nije iznenadilo one koji su znali njegovu biografiju, iako mu je dosije nestao početkom devedesetih. Stjepan Mesić rođen je u partizanskoj boljševičkoj obitelji čvrstih jugoslovenskih uvjerenja. Majka Magdalena umrla je kad je imao 17 mjeseci, pa mu se otac Josip Mesić ponovno ženi srpkinjom Milenom Jović koja ga je krstila u pravoslavnom manastiru Orahovica, u crkvi svetog Nikole. Ovaj podatak je nastojao skriti, te je knjiga krštenih iz ove crkve nestala početkom devedesetih. U kolovozu 1991. kindapiran je u Slavonskom Brodu Srbin Milenko Orašanin, šef lokalnog SDB-a., te mu je leš pronađen nekoliko dana kasnije. On je značajan po tome što je vodio dosije Stjepana Mesića, a i njegov otac također je ubijen nekoliko mjeseci
kasnije početkom 1992. na sam pravoslavni Badnjak. Koncem 1991. na katolički Badnjak ubijen je i bivši šef milicije iz Slavonskog Broda Srbin Miodrag Muselinović, zajedno sa suprugom Milicom i kućnom prijateljicom Desankom Nikolić koja se slučajno zatekla u gostima kod Muselinovića. Muselinović je ubijen unatoč tome što se stavio na raspolaganje hrvatskim vlastima, a značajan po tome što je imao uvid u Mesićev dosije i po tome što je 70-ih bio u svađi sa Mesićem. Tih 90-ih godina Mesić je bio poznat kao veliki “ustaša” koji se isticao pjevanjem do tada zabranjenih pjesama, a u stvari je skrivanjem svoje prošlosti mislio kako time povećava svoje političke karijerističke šanse. Čim su Manolić i Mesić smijenjeni Predsjednik Tuđman se pobojao da je desnica u HDZu previše ojačala, te je unutar HDZ-a ojačao položaj ljevice digavši Šarinića za najbližeg suradnika, Jarnjaka u MUP-u i obavještajnim službama. Previše jakog Šuška, kojeg su mediji opisivali kao opasnog desničara se počeo bojati, pa je uvijek nastojao MUP i obavještajne službe držati pod nadzorom ljevičara, te u njima držati približno jednak broj ljudi kao što ih ima i HV. Iako zadatak policije nigdje u svijetu nije vođenje rata, najbolje diverzantske postrojbe su bile specijalna policija, a pričuvna policija je uvijek svojom brojnošću bila izjednačena s vojnim pješačkim postrojbama (osim kratkotrajno za vrijeme kasnijih oslobodilačkih akcija). Ovo plansko balansiranje između desnice i ljevice Tuđman je pažljivo vodio tijekom čitave svoje vlasti, iz čega se vidi kako, u suštini, nije nikome vjerovao. Dana 7. 4. 1994. projugoslavenska frakcija HDZ-a izvršila je sabotažu u vojnom skladištu Duboki Jarak, pri čemu je bilo poginulih i ranjenih. Time su htjeli natjerati Gojka Šuška na ostavku, nakon čega bi svoje ljude instalirali u vojni vrh. Budući da im to nije uspjelo, pojačali su operaciju širenja glasina o tome kako je Šušak glavni zaštitnik narkomafije. Takve su informacije širili i zapadni mediji pod kontrolom svih država kojima nije odgovarao Washingtonski plan. Kriminalci koji su se bavili ovim poslom najčešće su bili u sastavu pričuvne policije do drugoga mjeseca 1992, kada su prešli u HV, ali su se i dalje povremeno susretali sa bivšim zapovjednicima iz policije koji su ih štitili. Pojedini uhvaćeni kriminalci i dileri puštani su iz pritvora, a oni koji su ih pustili najčešće su to opravdavali riječima »Nazvao me Šušak«, što nitko nije provjeravao. Pojedini policijski istražitelji, koji su se istaknuli u hvatanju narkodilera, vrlo su brzo smjenjivani i prebacivani na dužnosti pozornika, a za sve to optuživan je Šušak, iako on nikad nije imao utjecaja na policijsku kadrovsku politiku. Dana 26. svibnja 1994. godine predsjednik Tuđman je izjavio kako je prevladana parlamentarna kriza koju su izazvali predsjednici Zastupničkog i Županijskog doma, Mesić i Manolić. Na njihovo mjesto izabrani su 24. svibnja dr. Nedjeljko Mihanović i dr. Katica Ivanišević. Nakon takvog raspleta događaja 17. 5. Ivan Zvonimir Čičak i Stipe Mesić, u organizaciji Njemačke obavještajne službe, pojavili su se na Drugom programu Njemačke televizije (ZDF), u vrlo gledanom terminu, kao sugovornici u emisiji o ratnim zločinima učinjenima na tlu bivše Jugoslavije. Stipe je Mesić u toj emisiji predstavljen kao političar koji tvrdi kako u Hrvatskoj ne postoji pravna država, kako sudstvo ne funkcionira, te je on zbog toga “raščistio” sa predsjednikom Tuđmanom i vladajućom strankom. Optuživali su ga kao glavnog krivca za sukobe s Muslimanima, iako su tek tada stvoreni uvjeti za iskrenu suradnju s Muslimanima, barem što se tiče hrvatske strane. Dotadašnju suradnju uvijek su sabotirali Manolićevi provokatori iz HVO-a, te kosovci i udbaši iz ABIH i stranke SDA.
Nakon ovih događanja Predsjednik Tuđman je uvidio kako ne zna kom bi mogao vjerovati pa je na čelo obavještajnih službi stavio svoga sina Miroslava. Miroslav Tuđman je bio sveučilišni profesor koji nije imao iskustva u terenskom obavještajnom radu, a jedino iskustvo mu je bilo u osnivanju vojne službe za psihološki rad IPD-a, te analitičke službe HIS-a. Miroslav Tuđman dobio je zadatak da reorganizira službe i očisti ih od nesposobnih i nepouzdanih pojedinaca, ali je on to samo djelomično uspio. Nije uspio prepoznati sve one bivše UDB-aše i KOS-ovce koji su spretno glumili veliku privrženost hrvatskoj državi, a stvarno su ostali uvjereni jugoslaveni. Zbog tog je i nadalje dobivao veliki broj informacija izmiješanih s vješto planiranim dezinformacijama, zbog čega i njegove obavještajne analize nisu mogle postići nužnu kvalitetu. Čak ni tada nije shvaćena dijaboličnost Manolićevih poteza koji se kasnije, uz pomoć svojih ostavljenih kadrova, za vrijeme takozvane zagrebačke krize, odglumivši svađu s Mesićem pokušao vratiti u HDZ, ali je to HDZ-ova desnica spriječila.
6. RAT PROTIV SRBA – Drugi dio Američkim pojačanim uplitanjem u rat na području bivše Jugoslavije znatno su smanjene mogućnosti britanskih i francuskih službi za vođenje njihovih »specijalnih operacija«. Eliminacijom najutjecajnijega dijela projugoslavenske frakcije HDZ-a stvoreni su uvjeti za obnovu sukoba sa Srbima i novu suradnju između Muslimana i Hrvata na jedinstvenom hrvatskomuslimanskom ratištu.
6.1. GUŠENJE MUSLIMANSKIH ENKLAVA Dana 29. 3. 1994. Srbi svjesni činjenice kako je Hrvatsko Muslimansko iscrpljivanje stalo i kako su Muslimani ostali bez streljiva, pa obnavljaju napade na Goražde, Srebrenicu, Bihać i ostale Muslimanske enklave. Srbi su obnovili pritisak na zaštićene zone čim su vidjeli kako bi stanka mogla Muslimanima dati vremena za obnovu snaga i ponovnu nabavu streljiva. Bojali su se zajedničkog hrvatsko-muslimanskog napada, pa su željeli imati što povoljniju situaciju i što kraću liniju sukoba. Zbog toga su im zaštićene zone u pozadini predstavljale velik sigurnosni problem. Najopasnija enklava im je bila Bihačka koja je onemogućavala stvarno spajanje «Republike Srpske» i «Republike Srpske krajine». Da bi eliminirali ove enklave bili su spremni upotrijebiti čak i biološko oružje, za što su pripremili i posebnu operaciju «Mač-1» u kojoj su planirali dizenterijom otrovati prehrambene proizvode široke proizvodnje i preko švercera ih plasirati na područje Bihaća. Dana 30. ožujka 1994. Ustavotvorna skupština Bosne i Hercegovine prihvatila je velikom većinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se uspostavlja Federacija BiH na teritoriju s većinskim muslimansko-bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom. Skupština je prihvatila i zajednički amandman zastupnika Hrvata i Muslimana-Bošnjaka kojim se iz predloženog Ustava briše odrednica kako je granični postotak za ulazak stranaka u Parlament Federacije BiH pet posto i to zakonom koji će donijeti Ustavotvorna skupština Bosne i Hercegovine. Dana 10. 4. 1994. počeli su prvi napadi NATO-a na srpske položaje oko zone sigurnosti Goražđe, ali Srbi ipak 16. i 17. 4. 1994. ulaze u zaštićenu zonu. Dana 14. 4. Srbi zabranjuju rad američkim novinarima i otimaju 15 kanadskih vojnika, 3 vojna promatrača UN-a i 155 Plavih kaciga. Dana 24. 4. 1994. Srbi su počeli povlačiti teško topništvo oko Sarajeva, te ga istovremeno premještaju prema ostalim zaštićenim zonama. Dana 17. 5. 1994. Srbi sprječavaju prolaz humanitarnim konvojima u bihaćko područje, te počinju pritisci na zaštićenu zonu u kojoj su trajali sukobi između Muslimana vjernih Sarajevu i Muslimana vjernih Fikretu Abdiću koji se već od 1992. godine potpuno odvojio od politike Alije Izetbegovića, te sklopio pakt sa Srbima kako bi se osigurao od vojnog sukobljavanja s njima. Ovaj uspješni privrednik iz doba komunizma znao je kako mora osigurati logistiku ako želi preživjeti, te je sklopio i sa Hrvatskom trgovačke sporazume, kako bi se preko Hrvatske opskrbljivao potrebnim materijalom. Čitavo područje opkoljenog Bihaća opskrbljivalo se iz Hrvatske; oružje, hrana i nafta. Hrana i nafta su prevožene preko srpskog teritorija. Pri transportu
hrane i nafte dio je pripadao Srbima pa se naglo razvio šverc u kojem su sudjelovali mnogi srpski vojnici i oficiri. Korist od toga za Hrvatsku je bio višestruk, dobro je zarađivala, održavala se pat pozicija u Bihaću, a šverc je slabio borbeni moral Srba. Pomoć je slana i Abdiću i snagama vjernih Aliji Izetbegoviću, pošto Hrvatskoj nije odgovarala pobjeda ni jedne od ovih dviju frakcija. U slučaju poraza jednih ili drugih gomila izbjeglica bi došla u Hrvatsku koje bi tada trebalo i zbrinuti, iako je Hrvatska već bila preopterećena. Alijine snage su likvidirale lokalno rukovodstvo HVO-a i potčinile ga sebi, čemu se oni nisu mogli suprotstaviti zbog malobrojnosti, dok su Abdićeve snage bile više lokalpatriotski nastrojene. Svjesni Srpske snage s njima su nastojali surađivati zbog potrebe vlastitog opstanka, a sa Hrvatima su nastojali trgovati. Oni muslimani koji su principijelno ostali vjerni Aliji Izedbegoviću okupili su se u 5 korpusu, a rezultat je bio taj da je 5. korpus ABiH preživio u potpunom okruženju, a svađe među Srbima zbog šverca su svakodnevno rastakale jedinstvo Srba, čime im je i borbeni moral naglo padao. Kad su sukobi između Hrvata i Muslimana prestali Hrvatska je oslobodila znatne snage za upotrebu prema ovom području, te nije mogla dozvoliti pad Zapadne Bosne. Na području Bihaćke enklave prvi napad na Srbe je jedna izviđačko diverzantska grupa 5. korpusa izvela 8. 6. 1992. Od 16. do 21. 8. 1994. godine 5. korpus je osvojio područje koje je držao Fikret Abdić. Odmah nakon toga je u Beogradu donesena odluka o zauzimanju područja koje drži 5. korpus ABiH. Formirana je posebna formacija «Pauk» pod direktnim zapovjedništvom Beograda, a u koju su ušli pripadnici snaga Fikreta Abdića, te snage iz RSK i VRS. Clinton je odlučio spriječiti pad Bihaća, te je odlučio preko svoga ambasadora nagovoriti Hrvate da naoružaju ABiH na području Bihaća, što je i Hrvatskoj strateški bilo važno. Iran je ponovno odlučio pomoći BiH muslimanima tako što im je poklonio oružja u vrijednosti od 200.000.000 dolara. Po sporazumu sa Šuškom trećina ovog oružja pripala je Hrvatskoj za troškove prijevoza. Brodovima i avionima oružje je stiglo u Hrvatsku, odakle je avionima i helikopterima prebačeno za Tuzlu i Bihać. Ovaj puta se pazilo da oružje ne stigne na područja gdje bi se moglo upotrijebiti protiv Hrvata. Područje Zapadne Bosne imalo je strateško značenje i za Srbe i za Muslimane, a i za Hrvatsku. Padom ovog područja tzv. Srpska Krajina i Republika Srpska bi bile potpuno spojene, te bi mogle znatne snage s ovog bojišta prebaciti na druga ratišta. Zbog toga to nije odgovaralo ni Muslimanima, a ni Hrvatskoj, pa je ovo područje UN proglasio za «zaštićenu zonu». Srbi su Zapadnu Bosnu mogli osvojiti tijekom 1993. dok su trajali sukobi između Muslimana i Hrvata, ali se oni za to nisu odlučili pošto su očekivali pad 5. korpusa zbog nestašice streljiva, ne znajući da ga oni dobivaju zračnim putem iz Hrvatske. Svaki put kad je «Pauk» pokušao osvojiti Zapadnu Bosnu Hrvatska je imala izvrstan povod za napad na Srbe iz pravca Livna i Kupresa prema Grahovu i Drvaru što se kasnije pokazalo kao izvanredna strateška prednost. U području Bihaća Milošević je opet pogrešno procijenio faktor vrijeme. Kad je mogao zauzeti Bihać to nije učinio, a kasnije je bilo kasno. Tuđman je i ovdje ispravno iskoristio faktor vrijeme. Dok su trajali sukobi s Muslimanima na sve moguće načine je nastojao primiriti borbe na ovom području, kupujući Srbe postocima od konvoja humanitarne pomoći i nafte upućene Bihaću, a kad je došlo pravo vrijeme upravo napade na zaštićenu zonu Zapadnu Bosnu je iskoristio za obračun s RSK.
6.2. OBNOVA HRVATSKO-BOŠNJAČKE SURADNJE Polovicom 1994. u Hrvatskoj su počele logističke i organizacijske pripreme za kasnije oslobodilačke operacije. Skladišta oružja i streljiva su se počela popunjavati, a počele su i mobilizacije pričuvnih postrojbi, jedna po jedna bojna, pri čemu su trenirane napadne operacije, odjeljenje u napad, vod u napad, satnija u napad, bojna u napad. Najuspješnije postrojbe u ovim vježbama kasnije su i dobile napadne zadatke. Istovremeno sa osposobljavanjem za oslobodilačke akcije počele su i političke pripreme za oslobodilačke akcije, a to je uključivalo i pomirenje sa bosanskim Muslimanima. Dana 14. 6. 1994. predsjednik Tuđman boravio je u službenom i prijateljskom posjetu BiH. U Sarajevu je otvorio Hrvatsko veleposlanstvo, posjetio Lašvansku dolinu i zapadnu Hercegovinu. Dana 17. 6. 1994. u državni je posjet Hrvatskoj dr. Tuđman primio predsjednika Republike Turske S. Demirela. Posljednjeg su dana posjeta na Brijunima održani razgovori TuđmanIzetbegović-Demirel pri čemu je Tuđman pokušavao, uz pomoć Demirela, nagovoriti Aliju na iskrenu suradnju Hrvata i Muslimana, kako bi opet postali strateški saveznici. Dana 5. 7. 1994. kontaktna skupina za BiH predlaže podjelu BiH u omjeru 51% / 49% u korist Federacije. Plan su odbili bosanski Srbi. Dana 23. 7. 1994. prigodom Koschnikove inauguracije predsjednik je Tuđman posjetio Mostar. Obišao je i istočni Muslimanski dio grada. Početkom kolovoza 5. korpus ABiH porazio je snage Fikreta Abdića u zaštićenoj zoni Bihać. U to su vrijeme najveći problem Amerikancima bili Srbi pa su najprije njih pokušali pacificirati. Budući da je to išlo teško i sporo, Amerikanci su sve više prema njima okretali svoju oštricu. Kako bi smanjio pritisak na Srbiju od 1994. godine, Milošević je uveo sankcije protiv RS. Osim hrane i lijekova, ništa javno nije prelazilo Drinu. Između lipnja i kolovoza 1994. Beograd je najavio embargo protiv vođa bosanskih Srba. Milošević je shvatio kako mora odobriti novi međunarodni mirovni plan poznat kao plan Kontaktne skupine. Nakon dvije godine izolacije Srbija je plaćala visoku cijenu svoje podrške ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Milošević se nadao kako će podrškom planu moći ukinuti sankcije. Usput bi se oslobodio i Radovana Karadžića. U srbijanskom tisku Karadžić je sve rjeđe prikazivan kao srpski junak. Umjesto toga, sve su češće pisali o njegovoj umiješanosti u pranje novca i ratno profiterstvo. Milošević je tražio žrtvenog jarca kojega bi okrivio za ubijanje, razaranje i siromaštvo. Ultimativan zahtjev zaraćenim stranama za prihvaćanje plana Kontaktne skupine (Velika Britanija, Rusija, Francuska, Njemačka i Sjedinjene Države) zatekao je Miloševića nespremnog. U svibnju 1993. vođe bosanskih Srba odbacile su Miloševićeve napore za prihvaćanje Vance-Owenovog plana i od tada im je Milošević sve manje pomagao. Iako je Karadžićev režim postajao sve usamljeniji, uspijevao se održati. Karadžić je u pokušaju suprotstavljanja Miloševiću čak i Tuđmanu preko posrednika predlagao u Zalužanima kod Banja Luke u listopadu 1994. konfederaciju između Hrvatske i Republike Srpske. Karađić se želio što više otrgnuti od Miloševića, koji ga je pokušavao skinuti, te je pokušavao popraviti odnose s Hrvatskom. Prestankom sukoba između Muslimana i Hrvata njegov je vojni položaj znatno otežan, a i iz Srbije pomoć više nije stizala. Odgovarali su mu svakakvi pregovori kako bi što više
dobio na vremenu. Računao je kako će se trenutno stanje na terenu lakše održati ako potraje desetak godina. Tuđman to nije uzimao kao ozbiljan prijedlog jer se već pripremao za vojno rješenje. Kontaktna skupina je sastavila novi mirovni plan koji je predviđao očuvanje Bosne u okviru njezinih međunarodno priznatih granica. U njemu je 51% BiH bilo određeno za muslimansko-hrvatsku federaciju, a 41% za Srbe. Srbi bi morali napustiti oko trećine teritorija koji je bio pod njihovom kontrolom. Karadžić je plan odbacio rekavši: “Mape su nacrtane tako da ih Srbi odbiju i budu okrivljeni za nastavak rata.” Dana 12. 9. 1994. ABiH napada srpske snage na širem prostoru Konjica radi sprječavanja grupiranja srpskih snaga koje su se spremale presjeći Federaciju BiH na dva dijela pravcem Mostar – Konjic. Rasterećene sukoba sa ABiH, postrojbe HVO-a dobile su mogućnost za obnovu sukoba sa bosanskim Srbima. Zahvaljujući tom 1.11.1994. otpočela je operacija "Cincar". Cilj je osloboditi Kupres i Kupreško polje, otvoriti put prema Bugojnu i Livnu, spriječiti mogućnost napada na Šuicu, te posljedično razvući srpske snage i zaustaviti napade na Bihać. U napadu su sudjelovale snage HV-a i HVO-a, a ABiH je oslobodila širi prostor oko Kupresa. Time je smanjen srpski pritisak na bihaćko područje i obnovljena vojna suradnja između HVO-a i ABiH. Srbi ocjenjuju kako ih obnova suradnje između HV-a, HVO-a i ABiH dovodi u nepovoljan položaj, te kako moraju uništiti opkoljene enklave u BiH i tako osloboditi snage vezane za njih, te snage prerasporediti na bojišta prema Muslimanima i Hrvatima. Počinje nova mobilizacija na srpskim područjima, kako bi se osvojio Bihać. U situaciji kad su smireni sukobi sa Hrvatima i Muslimani odlučuju na području istočne Hercegovine prekinuti suradnju sa Srbima koja je na ovom području trajala već 15 mjeseci, te 11. 11. 1994. pokreću operaciju «jesen 94» u kojoj je cilj bio osloboditi Podveležje i Velež, kao i smanjiti Srpski pritisak na Sarajevo. Operacija je počela tako što su u Srpsku pozadinu ubacili 1000 boraca 4. korpusa, ali su ih Srbi uspjeli opkoliti, nakon čega su se morali probijati natrag. Pri tom je veliki broj muslimanskih boraca izginuo. U pripremi za ovu operaciju trebalo je najprije naoružati 5. korpus ABIH, a za to su se ponovno pobrinuli Iranci. Njihov ministar vanjskih poslova Ali Akbar Velajati je Hrvatskom ministru vanjskih poslova Mati Graniću ponudio 50 milijuna dolara, ako Hrvatska osigura prihvat oružja na Visu i prebacivanje helikopterima do muslimanskih položaja. Hrvatska se pripremala za buduće oslobodilačke operacije te je ovakva Iranska ponuda bila i privlačna i opasna. Privlačna zbog toga što je to bila prilika da se Hrvatska domogne Iranskih raketa srednjeg dometa Zemlja - Zemlja, koje su Hrvatskoj trebale kao sredstvo odvraćanja, ako se Srbija uplete u buduće sukobe sa pobunjenim Srbima, ali je Iranska ponuda bila i opasna, u slučaju da Muslimani dobiveno oružje i streljivo ponovno upotrijebe za napad na Mostar i dolinu Neretve, kao što su to učinili i 1993. nakon dopreme Iranskog oružja preko Hrvatske. Zbog opreznosti predsjednik Tuđman je zatražio mišljenje Amerikanaca, ali su oni bili neodređeni. Dana 15. 11. 1994. Srbi ugrožavaju samu zaštićenu zonu Bihać, a kako bi to spriječio, NATO iz zraka vrlo neučinkovito napada Srbe. Dana 21. i 23. 11. 1994. NATO ponovno napada, ali opet vrlo neučinkovito. Britanci i Francuzi ništa ne pogađaju. Amerikanci, uvidjevši kako sa Britancima i Francuzima ništa ne mogu postići, povlače flotu iz Jadrana i tako prešutno omogućuju značajniji priljev oružja i streljiva u hrvatske luke. Ovime je omogućena logistička priprema za buduće oslobodilačke operacije, a Srpski plan «RAM» za stvaranja granica na liniji Virovitica, Karlovac, Karlobag je konačno postao nemoguć.
Dana 24. 11. 1994. Srbi iz BiH i Hrvatske velikim novomobiliziranim snagama obnavljaju napade na bihaćko područje, ocjenjujući kako su Muslimani ostali bez streljiva, te kako je došao trenutak da ih se potpuno uništi na ovom prostoru. U hrvatskom državnom vrhu je ocijenjeno kako bi pad Bihaća za Hrvatsku bio katastrofalan te se to ne smije dopustiti. Kako bi spriječili pad Bihaćke zone i stvaranje povoljnije situacije za Srbe na okupiranom području Hrvatske, HV i HVO 25. 11. 1994. počinju pripreme za napad na srpske položaje oko Dinare i Livna. Srbi su krenuli u osvajanje Bihaćke enklave i Bihać je bio pred padom. To bi praktično značilo kraj rata sa Srbima kao pobjednicima. Nakon pada Bihaća sve srpske snage vezane za ovu enklavu prebacile bi se na druga ratišta u Hrvatskoj, a novi masovni val izbjeglica slomio bi Hrvatsku. U Pentagonu ministar Šušak uvjerava Američkog ministra obrane W Perryja i generala Wesley Clarka kako će nastati humanitarna katastrofa ako Bihać padne, te zbog toga Hrvatska mora krenuti u spašavanje Bihaća. Europska Kontaktna skupina, na čelu s Holbrukom i Owenom nastojali su dezinformacijama i prijetnjama spriječiti bilo kakvu vojnu akciju u cilju spašavanja Bihaća. Dana 29. 11. 1994. počinje ključni trenutak u slamanju Srba, zapovjeđena je operacija ZIMA – 94. Cilj operacije bio je oslabiti pritisak na bihaćko područje, te otkloniti mogućnost da Srbi udare na Sinj. Idući dan, kroz snježnu mećavu Hrvatske snage kreću i za 27 dana Hrvatska vojska oslobađa veći dio Livanjskog polja, Golije, Staretinu i Dinaru u dubinu do 20 km, čime je otvoren put preko Crnog Luga prema Grahovu i Kninu. Iznenađeni ovom operacijom Srbi prebacuju snage oko Bihaća na ovo ratište, čime pritisak na Bihać slabi. Istovremeno ABiH velikim snagama napada Srbe na Brčanskom koridoru i u središnjoj Bosni. Dana 21. 12. 1994. otvoren je promet autoputom kroz UNPA zonu. Početkom 1995. Amerikanci su intenzivirali obavještajnu suradnju sa HV-om koja je počela sa dolaskom Clintona na vlast. U proljeće 1995. Srbi su u Hrvatskoj imali 40.000 ljudi, 350 tenkova, 550 topova, 3.000 dragovoljaca iz Srbije te još 4.000 ljudisa60 tenkova i 50 topova iz Republike Srpske. Te snage pripremaju napad na područje Županje iz BiH i Srijema. Dana 16. 3. 1995. Izatbegović pri posjetu Njemačkoj traži veći pritisak na Beograd radi prihvaćanja plana Kontaktne skupine uz tvrdnju kako će “bosanska strana zadržati pristajanje na plan bez obzira da li će ga srpska strana i dalje odbijati”. Dana 28. 3. 1995. Izetbegović na konferenciji SDA drži “vatreni govor” i utvrđuje smjernice svoje politike. Cjelovitost RBiH i odbacivanje etničkih teritorija kombinira sa stavovima: »Nema pregovora sa srpskom stranom dok ova ne prihvati plan Kontakt Grupe« i konstatira: “Pregovarat ćemo ali i ratovati - koliko budemo morali”. Dana 30. 3. 1995. Karadžićev zahtjev prema planu Kontaktne skupine riješio je prosrpski orijentirani prof. Filipović odlaskom Miloševiću na zahtjev Izetbegovića, nakon čega je ministar Ljubljankić izjavio: »Ništa novo se nije desilo i mi i dalje insistiramo na istovremenom priznanju BiH i skidanjem sankcija SRJ", što su tražili i Rusi. Dana 14. 4. 1995. Izetbegović u intervjuu BH vojnom listu nakon uspjeha Armije BiH na Majevici i Vlašiću traži “da se vojska ne bavi politikom i da treba da okači puške dok traju pregovori”. Na području Dinare 7.4.1995. izvedena je operacija SKOK 1 sa ciljem zauzimanja boljih položaja na Dinari u području Crvene Grede i Zelenog Brda, te spriječiti mogućnost protunapada iz sela Unište.
6.3. BLJESAK Koncem travnja 1995. Srbi pucaju po vozilima na Autoputu Zagreb – Slavonski Brod pri čemu pogibaju 4 osobe; 3 su teško ranjene, a 5 lakše. To je poslužilo kao odličan povod za Hrvatsku Vojsku koja sprema udar na ovo okupirano područje. Između 1. i 2. svibnja 1995. započela je iznenadna vojno-redarstvena akcija Bljesak. Hrvatskim vojnim i redarstvenim snagama trebao je samo 31 sat za oslobađanje čitave Zapadne Slavonije. Ovom akcijom oslobođeno je 600 km kvadratnih, te su stvoreni svi uvjeti za povratak 45.000 prognanika. Odmah nakon operacije Milošević saziva sastanak sa vojnim i političkim vodstvom Srba iz BiH i Hrvatske na kojemu je odlučeno kako treba hitno zauzeti zaštićena područja Srebrenice, Žepe, Goražda i Bihaća, te vojne snage koje drže te enklave osloboditi za premještaj prema hrvatskim snagama. VJ se hitno preustrojava i formira na granici Hrvatske udarno-mehanizirane skupine oko Batinskog, Bogojevskog i Iločkog mosta, te oko Šida. Nakon operacije Bljesak Alija je uvidio kako su Hrvati previše ojačali i kako od prodora ABiH prema moru nema ništa. Tada je Alija Tuđmanu počeo slati vrlo pomirljive signale. Operacija Bljesak iznenadila je i zapadne vojne stručnjake, te Srbe, a i Muslimane. Nikome od njih nije bilo jasno odakle Hrvatima toliko oružja, te kako su se u tako kratkom vremenu osposobili za usklađene napadačke operacije širokih razmjera. Tada su bosanski i kninski Srbi, vidjevši kako od međusobnog iscrpljivanja Muslimana i Hrvata nema ništa, odlučili na brzinu uzeti Muslimanima što više teritorija, enklave koje su držali u okruženju, te proširiti Brčanski koridor. Vojska “Republike Srpske” potpomognuta “specijalcima” iz “SRJ” pokušava probiti crte obrane HVO-a i realizirati plan "Osveta" kojemu je cilj proširenje Brčanskoga koridora i okupacija Oraškog džepa. U pokušaju proširivanja koridora nakon Bljeska, jedina, vrlo uska veza Beograda sa “zapadnim srpskim zemljama” - srpski general Ratko Mladić koji je izravno zapovijedao srpskim napadima na Oraški džep, obećao je Radovanu Karadžiću kako će samo 48 sati nakon početka akcije 6. svibnja piti kavu u Orašju. Takve vijesti puštene su u eter već u prvim satima srpske ofenzive, kada su blokirani valovi Radio Orašja i Radija Herceg-Bosne. Međutim, skora deblokada radiovalova i otpor branitelja, unatoč više od 5.000 projektila koji su toga dana ispaljeni, te 60 pokrenutih tenkova, korištenju “Luna” i “Volkova”, napadi nisu uspijevali. Unatoč otvorenom sudjelovanju i elitnih postrojba tzv. JA zajedno s Karadžićevim Srbima, linije se nisu pomicale i stanje je u Posavini i sjeverozapadnoj Bosni za Karadžića postalo neodrživo. Plan je bio nakon zauzimanja Orašja prijeći Savu i prodrijeti smjerom Komletinci – Otok –Županja i Strošinci – Vrbanja – Županja. Do uključivanja oklopnih jedinica iz Srbije nije došlo zbog tog što napad na Orašje nije uspio, a i nije se usudio oslabiti snage u ostalim dijelovima istočne Slavonije. Da je napad uspio, istočnoslavonski dio »Srpske Krajine« bio bi fizički spojen s »Republikom Srpskom«, te bi položaj u zapadnom dijelu »Republike Srpske« i »Srpske Krajine« bilo mnogo lakše braniti. Uspješna obrana Orašja ohrabrila je hrvatsko vodstvo za daljnje akcije, te je poslužila kao dokaz da se istočna Slavonija može obraniti od bilo kakvog protuudara, čak i ako većinu snaga prebacima na druga ratišta. Za obranu okupiranih dijelova Hrvatske i BiH Srbima je bilo najvažnije zauzeti Bihaćku enklavu, čime bi oslobodili velike snage za linije prema Hrvatima i Muslimanima. Da je Hrvatska mirno gledala na ovakav razvoj događaja, te se po europskim zahtjevima odbila umiješati u bosanski rat, najprije bi pala Bihačka enklava, čime bi se velike Srpske snage prebacile na područje oko Tuzle, te bi Tuzla Pala. Nakon toga na red bi došla Zenica, pa Sarajevo. Rezultat bi bio podjela BiH, tj., Hrvatskoj bi pripala Hercegovina i 2.000.0000 muslimanskih i Hrvatskih izbjeglica, a Srbima oko 80% teritorija BiH. Nakon toga
Hrvatska bi toliko oslabila, a Srbija toliko ojačala da bi plan «RAM» ponovno postao realan i Srbi bi mogli krenuti u njegovu zadnju fazu, potpuno zauzimanje Hercegovine i Dalmacije, a nakon toga i Slavonije. Na ovakav rasplet događaja Europa bi reagirala glasnim kokodakanjem i zatvaranjem granica za izbjeglice, uz snažne prigovore Hrvatskoj zašto se bolje ne brinu za te iste izbjeglice. Imala je Hrvatska i rezervnu mogućnost, a to je ponovno dopustiti masovno naoružavanje Muslimana, ali bi se tada ponovno suočili sa Muslimanskim napadima na Hrvatske enklave u srednjoj Bosni, nakon čijeg pada bi oni ponovno nasrnuli na Mostar u pokušaju prodora prema moru kroz dolinu Neretve. Treća mogućnost je bila vojno se umiješati u BiH, osvojiti zaleđe Knina, privući srpske Snage na sebe, te tako smanjiti pritisak na Bihać čiji se pad nikako nije smio dopustiti. Predsjednik Tuđman odlučio se za ovu treću mogućnost nakon čega je slijedio konačni poraz Srpske strategije stvaranja Velike Srbije, tj., operacija «Oluja».
6.4. ZAPADNE VOJNOPOLITIČKE IGRE Dana 24. svibnja 1995. NATO je izveo zračne napade na prazna srpska skladišta oko Sarajeva zbog napada na Sarajevo. Dana 26. 5. napadi su ponovljeni s istim rezultatom. Zapovjednik UN-a, francuski general, obećao je 28. 5. Srbima obustavu zračnih napada ako puste sve zarobljene zapadne taoce. Početkom lipnja 1995. londonski Daily Telegraph javlja kako u prijestolnicama Europe “raste zabrinutost” jer “promuslimanske frakcije u Washingtonu, uključujući elemente u CIA” zagovaraju bošnjačke interese “unatoč riziku od sveopćeg rata”. Britanski list dodaje kako pojedine europske vlade optužuju CIA-u kako “otvoreno izokreće” obavještajne izvještaje u korist muslimanskih interesa. Tvrdi se kako su i američke vojno-savjetničke veze s bošnjačkom vladom mnogo jače nego li je to javno otkriveno. Pozivajući se na “autoritativne europske diplomatske izvore”, list piše o “kaosu, podjelama i sumnjama” iza scene u Londonu, Parizu i Washingtonu. Europske vlade naročito smeta što pojedine struje u Bijeloj kući i State Departmentu sada “otvoreno podupiru bošnjačku vladu u Sarajevu, ugrožavajući svaku nadu za kompromis u Bosni”. Grijeh je dijela Clintonove administracije što “tajno promiče muslimanske interese - ne obavještavajući o tome svoje europske saveznike - kako bi natjerali bosanske Srbe da vrate teritorij koji su osvojili”. Neki vodeći američki političari, analitičari te komentatori uporno ističu kako bi se kriza na Balkanu razriješila brzo kada bi se Bošnjacima omogućilo jače naoružavanje. Britance brine svaki razvoj događaja koji bi vodio onome što premijer John Major najmanje želi: aktivnog sukoba sa bosanskim Srbima. Unatoč Britancima 4. 6. 1995. HV i HVO kreću u akciju Skok 2, u cilju razbijanja neprijatelja na području Bosanskog Grahova i Glamoča. Oslobođeno oko 450 km kvadratnih. Dana 15. 6. 1995. ABiH je pokušala izvršiti deblokadu Sarajeva, ali bezuspješno, jer su Srbi za plan doznali 11 dana ranije. Srbi obnavljaju sukobe u Istočnoj Slavoniji i na dubrovačkom području kako bi vezali hrvatske snage i skrenuli pogled sa pravih namjera. Dana 7. 7. počinju napadi na Srebrenicu, koju je Alija Izetbegović praktično prepustio Srbima još polovicom 1993. kad je prekinuo dostavu streljiva koje mu je bilo puno potrebnije na Mostarskom području u cilju osvajanja doline Neretve i izbijanja na Jadran. Kako bi još dodatno oslabio obranu Srebrenice nekoliko dana prije Srpskog napada, u dogovoru sa Unproforom helikopterom je izvukao zapovjednika obrane Srebrenice Nasera Olića, te tako dodatno oslabio mogućnost obrane lokalnih snaga ABIH. Time je Srebrenicu prepustio sudbini i Srbima
omogućio konsolidaciju na području Podrinja, a muslimanskoj strani je osigurao još jedan dokaz statusa najveće žrtve. NATO je u fingiranju obrane Srebrenice 10. 7. gađa dva stara tenka na ulazu u Srebrenicu koji navodno ugrožavaju snage UN-a. Ali umjesto njih «slučajno» pogađaju kolonu vozila ABiH koja se prebacuje na glavni pravac srpskih udara. Srbi su upravo tim putem ušli u grad. Nizozemski vojnici u Srebrenici pozivaju branitelje Srebrenice da se sklone u njihove baze, a nakon toga im oduzimaju oružje i tjeraju izvan baza, na zahtjev Srba. Dana 11. 7. 1995. Srbi osvajaju Srebrenicu gdje je poginulo i ubijeno oko 8.000 ljudi, čime je završena Srpska vojna konsolidacija na području Podrinja, te im je omogućeno prebacivanje snage sa ovog područja na druge strateške položaje. Padom Srebrenice i pokoljem zarobljenih civila i muslimanskih vojnika učinjen je do sada najveći zločin protiv humanosti počinjen u Europi od vremena Drugoga svjetskog rata. U drugom tjednu srpnja 1995. Izetbegović, shvativši kako je prevaren, zbog pada Srebrenice napada predstavnika UN-a Yasushija Akashija kako ne bi morao priznati propast svih svojih planova na koje ga je nagovorio lord Owen. Padom Srebrenice sve Srpske snage s ovog područja prebačene su na druga ratišta, čime je snaga Srba u istočnoj BiH znatno porasla pa su pojačani napadi na Žepu. U napadu na Bihać Srbi su 13/14. 7. aktivirali plan «Mač-1» u kojoj su preko svojih švercera pošiljke hrane zarazili dizenterijom i plasirali na Bihaćko područje. Pet dana kasnije 19. 7. kad je završio period inkubacije dizenterije počeli su novi srpski napadi na područje Bihaća. Kako bi spriječile pad Bihaća, hrvatske snage otpočinju operaciju Ljeto 95 na dinarsko-livanjskom bojištu. Ovu su operaciju pokušale spriječiti britanskofrancuske snage za brzu intervenciju, kako bi omogućile Srbima osvajanje Bihaća, ali je general Gotovina spriječio njihov raspored na Dinari. Hrvatske snage osvajaju Bosansko Grahovo i Glamoč, te razbijaju 2. krajiški korpus VRS 28. 7. 1995. godine. Oslobođeno je 1300 km kvaratnih. Dana 21. 7. 1995. londonski sastanak ukida obveze UN-a i NATO-a prema UN-ovim rezolucijama i sve se svodi na verbalnu suglasnost s Izetbegovićem o obrani Goražda i polovice Sarajeva. Istoga dana, 21. srpnja, predsjednik Tuđman primio je na Brijunima predsjednika Republike Turske S. Demirela zbog posredovanja u uspostavi vojne suradnje HV-a, HVO-a i ABiH. Dana 22. 7. 1995. američki senator Robert Dole, kandidat Republikanske stranke za budućeg predsjednika SAD-a, izjavljuje kao i sav svjetski tisak kako je londonska konferencija ustvari katastrofalna suradnja sa Srbima i trik protiv dizanja embarga na oružje Armiji BiH. Predsjednik Clinton izjavljuje 22. 7. kako je konferencija veliki uspjeh, a Alija Izetbegović 22. 7. oponira američkom Senatu i izjavljuje: “Bolje išta nego ništa”. U ovo vrijeme na čelo Francuske došao je Jack Chirach koji je promijenio i francusku prosrpsku politiku. Dana 24. 7. NATO napada srpske ciljeve oko Sarajeva, a 26.7. 1995. američki Kongres ukida embargo na izvoz oružja u BiH, bez prava veta američkog predsjednika.
6.5.
OLUJA
Jačanjem srpskih napada na Bihać Izetbegović je zatražio obnovu pune suradnje između ABiH, HVO-a i HV-a. Srbi su sve više pritiskali Bihačko područje i prijetio je pad i novi pokolj, višestruko veći od Srebrenice . Dana 22. 7. u Splitu, u vili “Dalmacija”, sa predstavnicima BiH i Federacije BiH
predsjednik je Tuđman potpisao Deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije u prisutnosti predsjednika Turske S. Demirela. Ovakav dogovor Tuđman je želio i prije, ali Alija nije bio zainteresiran. Tek kada je Alija shvatio kako je mnogo slabiji nego što je mislio i kako je Hrvatska mnogo jača nego što su ga uvjeravali, prihvatio je iskrenu zajedničku obranu. U tom trenutku drugoga izlaza nije ni imao jer mu je prijetilo potpuno uništenje. Postignut je dogovor između Hrvatske i BiH o zajedničkoj obrani od zajedničkog neprijatelja, nakon čega su počele operacije u bosanskom zaleđu Knina i operacija Oluja. Dana 29. 7. Srbi pokušavaju organizirati protuudar na grahovsko-glamočkoj bojišnici, ali bezuspješno, pri čemu su Mladićeve interventne postrojbe potpuno razbijene, ali on planira mnogo veći protuudar sa 80.000 vojnika pod nazivom "Vaganj 95", što je planirano za 5. 8. ujutro, u kojemu planira zaustaviti prodor hrvatskih snaga, te u protunapadu vratiti izgubljeno, nakon čega bi vratili Kupres i osvojili Livno. Tada bi iz istočne Hercegovine ponovno pokrenuli napad dolinom Neretve prema Metkoviću i Pločama. Pošto je "Oluja" počela dan prije ovog Mladićevog plana, njegov plan je propao, a on je morao prijeći u panično povlačenje. Ulaskom HV-a i HVO-a u Bosansko Grahovo i Glamoč Hrvatske snage zašle su Kninu iza leđa i stvoreni su uvjeti za izravan napad. Izrađena su dva plana napada, prvi je izradio Hrvatski Glavni vojni stožer, odnosno Antun Tus, a drugi general Gotovina. Plan Antuna Tusa je predviđao napad forsiranjem rijeke Save, te presijecanje srpskog koridora između Posavine i Tuzle, nakon čega bi se na pravcu sjever krenulo u oslobađanje većeg djela okupiranih krajeva u operaciji Vihor 1, Vihor 2 i Vihor 3. Pošto je Predsjednik Tuđman sumnjao kako u Glavnom stožeru ima pojedinaca koji bi mogli provaliti plan dao je Gotovini zadatak izraditi drugi plan Kozjak 95 koji je predviđao direktan udar na Knin s Dinare. Ovaj plan je priopćen Glavnom stožeru u posljednji trenutak prije početka napada. Srbi su se pripremili za obranu od napada predviđenog planom Glavnog stožera i Tusa, ali se nisu pripremili za napad iz BiH čime je onesposobljena njihova treća liniju obrane, koja je iznenada postale prva linija obrane. U tom trenutku Srbi su već bili pobijeđeni na psihološkom planu, i to pomoću švercera. Naime, Predsjednik Tuđman je na samom početku rata u BiH odobrio opskrbu opkoljenog stanovništva Cazinske krajine i Bihaća preko Srpskog teritorija. Pri tom su organizatori posla morali mnogim srpskim lokalnim političarima i zapovjednicima plaćati proviziju. To je izazvalo raskol u Srpskom vodstvu na one koji uzimaju proviziju i na one koji nisu u toj prilici. U početku su oni koji primaju mito bili slabiji, ali su vremenom ojačali, te na taj način srušili borbeni moral Srba. Da je Predsjednik Tuđman prihvatio plan projugoslovenski orijentiranog generala Tusa hrvatske snage bi se razvukle na mnogo šire područje, te bi upali u grešku koju su Srbi učinili u Vukovaru. Presijecanjem koridora Srbi bi znali kako su opkoljeni i ne mogu se povući u Srbiju, te bi se mnogo žešće branili. Nakon desetak dana međunarodna zajednica bi pritiskom zaustavila akciju, nakon čega bi Srbi rado prihvatili ono što su ranije odbijali, tj., plan Z4 koji je za Hrvatsku bio praktična konfederalizacija vlastite države, sa izgledima za dugoročni trajni gubitak okupiranih područja. Dana 1. 8. 1995. ponovno sam mobiliziran na istu dužnost na kojoj sam bio 1992. U Oluji se nisam micao iz Osijeka. Imali smo zadatak braniti isključivo postojeće linije. Demobiliziran sam nakon pet mjeseci. Dana 4. 8. 1995. počela je operacija javno nazvana Oluja, iako su pojedine faze ove operacije imale drugačija imena. Osvajanjem planina istočno od Knina onemogućena je uspješna
obrana tzv. »srpske krajine u Hrvatskoj » u više ešalona. Naime, njihov treći ešalon, gledano iz Hrvatske, postao je prvi ešalon gledano iz Bosne, te su omogućeni uspješni napadi na srpske položaje iz same Hrvatske. U tom trenutku moral među Srbima bio je razbijen prijašnjim gubicima, švercom i nepostojanja jasnog cilja s kojim su suglasni svi Srbi. Napad je počeo višesatnom topničkom paljbom po zapovjednim centrima, centrima veze, topničkim položajima i pravcima kretanja. Topnička paljba teška najmanje milijardu dolara potpuno je razbila srpske linije komuniciranja, te je koordiniranje srpske obrane bilo onemogućeno. Već prvog dana otpor Srba je razbijen na više mjesta, osobito s leđa, iz pravca Dinare, te je istog dana 4. 8. 1995. godine u 17. sati na sjednici Vrhovnog savjeta obrane RSK uz predsjedavanje Milana Martića i zapovjednika Glavnog štaba SVK generala Mile Mrkšića donesena odluka o evakuaciji stanovništva. Odluka o evakuaciji je razbila vojne postrojbe pošto je istog trenutka većina vojnika dezertirala i počela tražiti svoje obitelji kako bi ih izveli prema Bosni. Odmah potom i poražene snage Fikreta Abdića prelaze na stranu 5. korpusa ABiH čime Srbi gube i ovaj pravac za povlačenje. Budući da se na našem istočnom bojištu nije ništa događalo, slušao sam priče o borbama u drugim dijelovima Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Hrvatska je vojska probila srpske položaje na tridesetak mjesta i brzo se zabila u srpsku pozadinu. Osnovne značajke operacije, presudne za uspjeh, bile su sljedeće: a) psihološko razbijanje protivnika, što je učinjeno prije početka vojne operacije, b) proturanje protivniku lažnog plana napada, što je učinjeno preko njihovih razotkrivenih agenata, c) uništenje neprijateljskog komunikacijskog sustava, d) koncentrirana artiljerijska priprema na pravcima udara, e) brzi prodori u dubinu neprijateljskog teritorija na odabranim pravcima. Brzi vojni prodor je bilo moguće izvesti zahvaljujući obavještajnim podatcima u realnom vremenu koje su pribavljale, prije svega, izvidničke bespilotne letjelice domaće proizvodnje opremljene zapadnom elektronikom. Takvu tehnologiju države na Zapadu posjeduju godinama, a Amerikanci imaju i posebnu službu za zračno promatranje. Filmski snimci koje prikupljaju bespilotne letjelice i sateliti kompjutorski se obrađuju tako da se izdvoji snimak ciljanog terena u određenom trenutku. Na snimci se obilježi vozilo ili čovjek čije se kretanje želi pratiti, a nakon toga kompjutor, vrtnjom filmova naprijed ili natrag, analizira smjer kretanja označenog objekta: gdje je stajao i koliko dugo, odakle je došao i kamo je otišao. (Takva bi tehnologija mogla vrlo korisno poslužiti u otkrivanju ubojstava, silovanja, krađa i pljački koje se događaju u velikim gradovima, ali obavještajne službe na Zapadu te mogućnosti za sada čuvaju samo za sebe. Jedini poznati slučaj pružanja takve pomoći policiji zabilježen je u jesen 2002. kada je snajperist u Chicagu ubijao slučajne prolaznike. Čim su satelitske kamere uperene na područje šire okolice Chicaga, analitičari su čekali zadnji napad. Označena su sva vozila koja su se u tom trenutku našla u blizini te je kompjutor vrlo brzo otkrio od kuda su došla i kamo su otišla. Sumnjiva je lokacija dostavljena policiji, a policija je na osnovi »anonimne dojave« upala u kuću osumnjičenika u kojoj su pronađeni sudski relevantni dokazi.) Slično tomu i Hrvatska je vojska za vrijeme Oluje imala točne lokacije o neprijateljskim položajima, pravcima kretanja materijala, izmjene ljudstva i sl. Nakon operacije Oluja najveća je opasnost prijetila od stvaranja četničke gerile. Za djelovanje gerile nužne su tri stvari: a) potpora dijela lokalnoga stanovništva,
b) c)
dostupni izvori hrane, laka mogućnost pronalaska sigurnoga skloništa.
Zaostale srpske jedinice nisu mogle imati potporu lokalnih Srba jer su sami kninske vođe pozvali vlastito stanovništvo na iseljavanje iz Hrvatske. VSK (Vojska Srpske Krajine) je čak i oružjem tjerala Srbe na bijeg iz Hrvatske iz više razloga, a prije svega zaštita vlastitog povlačenja. Bijegom civila također su željeli privući naklonost svjetskih medija, te istovremeno prisiliti Miloševića na reakciju jakom vojnom silom. Međutim, Milošević je zbog promjene vojne snage, međunarodnih političkih i ekonomskih pritisaka tada već odustao od maksimalističkih planova »Velike Srbije«, pa je bio spreman prihvatiti nešto manju »Veliku Srbiju«. Zato mu je odgovaralo iseljavanje Srba s područja takozvane Srpske Krajine u Hrvatskoj kako bi ih mogao naseliti u osvojenim dijelovima istočne Hrvatske, istočne Bosne, te Kosova. Zbog toga je jedinice JA slao u obranu Brčanskog koridora i Istočne Slavonije, a Knin je prepustio vlastitoj obrani. Lokalne četničke formacije bježale su brže od civila, ponegdje su čak i tenkovima gazile preko civilnih kolona, a u oslobođenom području ostale su samo malobrojne gerilske skupine. Izvori hrane za gerilu vrlo su brzo nestali jer je Hrvatska vojska evakuirala svu napuštenu stoku i hranu iz ratnoga područja. Nakon toga, na područje su ušli mnogi od 600.000 hrvatskih prognanika koje su Srbi 1991. protjerali s ovog prostora i spalili im kuće. Manolićevi kadrovi zaostali u policiji, koja je preuzela vlast na oslobođenom području čim je operacija završila, nisu ništa učinili kako bi povrat prognanika bio organiziran. Prognanici su sada Srbima vratili milo za drago, odnijeli su iz praznih srpskih kuća sve što su mogli upotrijebiti. Kuće u manjim selima i zaseocima blizu šuma, koje su srpskoj gerili mogle poslužiti kao sklonište, povratnici su najčešće palili. Dio kuća spalili su njihovi vlasnici prije bijega. Škole, bolnice, pošte, skladišta streljiva i oružja te slične državne objekte koji su mogli poslužiti hrvatskoj vlasti spalile su i uništile srpske jedinice pri povlačenju. U akcijama pljačkanja imovine sudjelovale su i skupine bivših pripadnika Manolićeve posebne pričuvne policije. Pripadnici ove skupine su koncem 1991. i tijekom 1992. godine prebačene u sastav HV-a odakle su se najčešće demobilizirali, ali su početkom Oluje ponovno mobilizirani. Nisu mobilizirani pojedinačno u različite jedinici, već su mobilizirani kolektivno u istom sastavu kao i 1991. u svoje samostalne vodove i satnije, te su raspoređeni u drugi borbeni ešalon. Čim je počela Oluja ovi gotovo samostalni odredi su počeli s operacijama «čišćenja» malih Srpskih zaselaka od različite materijalne imovine, pri čemu nisu prezali ni od «čišćenja» pojedinih zaostalih srpskih staraca koji su se našli na nepredviđenom mjestu, a nakon «čišćenja» bi sve zapalili. To su objašnjavali riječima kako je potrebno sve spaliti da se Srbi ne bi imali gdje vratiti. Zapovjednici bojni u okviru kojih su djelovali ovi gotovo samostalni odredi sastavljeni većinom od bivših kriminalaca, nisu imali gotovo nikakav utjecaj na njih. Nisu ih mogli kazniti, pa čak ni demobilizirati, pošto su imali visoke prikrivene zaštitnike. Pojedini istražitelji iz vojne policije koji su to pokušali vrlo brzo su odustajali. Uobičajena metoda je bila da su dobivali telefonske pozive, pri čemu bi ih nepoznati glas upozorio gdje se u tom trenutku nalaze njihove žene i djeca, te što im se može dogoditi ako čačkaju po onom što ih se ne tiče. Pošto su oni mislili kako je to državna politika nisu se ni usudili dalje ispitivati tko štiti ove kriminalne skupine. Zaostalu stoku organizirano su prikupljale logističke jedinice HV-a iz sanitarnih razloga. Ostavši bez sve tri pretpostavke za uspješno vođenje gerilske borbe, zaostale su se četničke skupine prebacile u Bosnu, a manje grupe su do konca 1995. likvidirane po planinskim šumama. Nakon Oluje sva je pomoć VJ usmjerena na 11. istočnoslavonski korpus SVK koji je imao oko
20.000 ljudi. Na prve borbene linije bile su raspoređene dvije pješadijske brigade 35. i 43., a 12. novosadski korpus raspoređen je na granicu Hrvatske. Dana 12. 8. Srbi otvaraju vatru po dubrovačkom području kako bi vezali Hrvatske snage za ovo područje. Pred Oluju mobilizirano je oko 200.000 novih boraca, od kojih je dobar dio odmah počeo tražiti veze za demobilizaciju. Polovina ovih mobiliziranih snaga angažirana je na istočnom (D. Miholjac, Osijek, Vinkovci, Županja, S. Brod) i južnom (Konavle, Dubrovnik, Stolac, Mostar) ratištu u operaciji odsudne obrane «Feniks» i «Zid», dok je druga polovina učestvovala u Oluji kao drugi ešalon zadužen za popunjavanje praznog prostora. Na mjesto demobiliziranih su mobilizirani novi koji su opet počeli tražiti svoje veze za demobilizaciju, te je u pet mjeseci na području Hrvatske provedeno tri vala mobilizacije. U tih pet mjeseci angažirano je ukupno između 400.000 i 450.000 ljudi (aktivna i pričuvna policija, HV, HVO, obavještajne službe) i samo na njihove plaće utrošene su približno dvije milijarde dolara. Dobar dio ovih mobiliziranih vojnika u postrojbama je proveo manje od mjesec dana. U direktnim napadnim operacijama s prve crte sudjelovalo je oko 16 % mobiliziranog ljudstva što je daleko iznad NATO standarda. (Po NATO standardima 10% vojnika je sposobno sudjelovati u direktnim napadnim operacijama, a Izraelci su taj prosjek uspjeli dići na 15%.) Dana 25. 8. 1995. Srbi osvajaju još jednu enklavu Žepu, čime oslobađaju još jedan dio svojih snaga za druga ratišta, a 29/30. 8. snage NATO-a prvi puta uspješno napadaju Srbe oko Sarajeva budući da u napadu sudjeluju samo Amerikanci. Dana 5. 9. zbog nepovlačenja topništva oko Sarajeva NATO ponovno napada Srbe oko Sarajeva, Majevice i Goražda. Napadi su nastavljeni 6. i 7. rujna. Dana 8. 9. počinje operacija Maestral radi oslobađanja Šipova, Drvara i Jajca, u vrijeme dok su trajali zračni napadi NATO-a na Srbe. U tom su trenutku Srbi držali 45% teritorija BiH, što je znatno manje od 70 % koliko su imali prije akcija Hrvatskih snaga. Dana 13. 9. 1995. političko i vojno rukovodstvo »Republike Srpske« otputovalo je u Dobanovce kraj Beograda na sastanak s Amerikancima. Odmah potom počeli su povlačiti topništvo oko Sarajeva, te su obustavljeni zračni napadi NATO-a. Aktivirane su i sve bojišnice između Srba i ABiH. Počinje operacija Južni Potez 8. 10. i traje do 12.10. 1995. u kojoj ABiH, HVO i HV na području rijeke Vrbasa i Manjače potpuno razbijaju Srbe i kreću prema Banjaluci, ali NATO prijeti zračnim udarima ako se ne zaustave na liniji koja čini 51% BiH. Iako je Hrvatska Vojska zajedno sa ABiH bila spremna zauzeti Banja Luku zbog pritisaka zemalja Kontaktne skupine morala se zaustaviti. Čak su i Amerikanci bili podijeljeni, pa je npr., Wesly Clarck bio za zauzimanje banja Luke, dok je Holbrok ultimativno tražio zaustavljanje operacije. Nakon oslobađanja Knina i velikoga dijela BiH većina profesionalnih hrvatskih brigada premještana je u Istočnu Slavoniju. Početkom Oluje oko 100.000 vojnika na ovom bojištu je dobilo zadatak odsudne obrambene operacije nazvane «Feniks» dok je trajalo oslobađanje zapadnog djela okupiranih područja. Nakon oslobađanja Knina i zapadne BiH , tj. Drvara i Jajca dio snaga prebačen je na Osječko i Vinkovačko ratište, te je na ovom području do konca 1995. angažirano ukupno oko 180.000 ljudi, duže ili kraće vrijeme. Na ovom je bojištu do 25. 12. 1995. hrvatska vojska dva puta dobila zapovijed za napad. Zapovjedništva brigada i bojni razradile su zapovijedi do razine vodova, ali se od napada oba puta odustalo. Srpske su snage bile raspoređene u četiri ešalona ukupne snage oko 200.000 vojnika. U prvom je bila lokalna pješadija i zastarjeli tenkovi, u drugom protuoklopno topništvo i tenkovi T84, u trećem ešalonu bile su
pričuvne jedinice i topništvo srednjeg dometa, a u četvrtom ešalonu koji se nalazio na teritoriju Vojvodine smješteno je dalekometno topništvo i jedinice Vojske Jugoslavije. Sa ovim snagama su početkom "Oluje" planirali svoju operaciju "Košava" za prodor prema Osijeku, Đakovu i dalje, ali su odustali kad su dobili obavještajne podatke o našim snagama raspoređenim na ovom dijelu ratišta. Pošto se oni nisu usudili napasti razrađen je naš napad, a za njegov uspjeh na ovom ravničarskom terenu Hrvatska bi vojska najprije morala za topničku pripremu i kasniju podršku utrošiti minimalno jednu milijardu dolara (svaka minuta koštala bi minimalno oko 10 milijuna dolara). Nakon toga bi profesionalne brigade morale probiti prvi i drugi srpski ešalon. Poslije njih bi pričuvne jedinice morale izbiti na granicu. Procjene su govorile kako bi pritom poginulo oko 5.000 hrvatskih vojnika, a ranjenih bi bilo tri do četiri puta više. Predsjednik Tuđman se zbog svega toga odlučio na mirnu reintegraciju Podunavlja. Da je krenuo u vojno rješenje, moralo bi se neutralizirati i srpsko topništvo na teritoriju Vojvodine, što bi Zapadu dalo opravdanje za uvođenje totalnih sankcija Hrvatskoj, a i Miloševiću bi dalo opravdanje za prelazak oklopnih snaga u Hrvatsku. Kako bi mirna reintegracija uspjela, dr. Tuđman je pristajao na sve uvjete kao što je donošenje Zakona o suradnji sa Haškim tribunalom, izručenje Hrvata iz BiH u Haag i sl. Dana 1. 11. 1995. počeli su Daytonski pregovori. Trajali su 21 dan, a 14. 12. 1995. u Parizu su potpisani »aktivni sporazumi o BiH«. Kasnije, kada je Hrvatska policija mirnim putem ušla u Baranju, Vukovar i Ilok, Hrvatska je trebala izmijeniti svoj Ustavni Zakon o suradnji sa Haaškim tribunalom. Nažalost, niti je Predsjednik Tuđman u Saboru ima 2/3 glasova, niti je među njegovim savjetnicima bilo dovoljno inteligentnih makroekonomista koji bi mu objasnio kako se sankcije mogu pretvoriti u »tigra od papira«.
7. FINANCIJSKO RATOVANJE Tijekom 1994, nakon puštanja u opticaj hrvatske novčanice kune, MMF, Svjetska banka, AID (Agencija za međunarodni razvoj) i WTO (institucije koje bivše kolonijalne sile koriste kao institucije za posrednu financijsku kolonizaciju svijeta) pokrenuli su postupak financijske agresije na Hrvatsku kao i na ostale države u tranziciji. Financijska agresija moguća je između poduzeća, između tržišnih spekulativnih grupa i između država. Najjednostavnija financijska agresija je kad manje poduzeće, uz pomoć neke financijske organizacije kupi veće poduzeće. Složeniji slučaj je kad grupa financijskih spekulanata planski izgradi financijsku piramidu, u nju uvuče naivne igrače, kupljeno proda po daleko većoj cijeni od uloženog, te napusti tržište prije nego se financijska piramida uruši. Najsloženija je monetarno financijska agresija u kojoj jak države primarnom emisijom novca nastoje pokoriti slabije države. Za sve ove oblike agresije potrebno je poznavati tehnike dugoročnog strateškog planiranja. Postupak strateškog planiranja je razrađen na temelju ekonomske teorije igara koja povećava izglede na opstanak onima koji znaju planirati, te manje sposobnim konkurentima povećava vjerojatnost za propast. Teorija igara kaže kako je igru moguće voditi protiv prirode i protiv inteligentnog protivnika. Na osnovu ove teorije razrađeni su postupci znanstvenog predviđanja i planiranja najoptimalnijih vlastitih poteza i najoptimalnijih protivničkih poteza. U igri protiv prirode plan je moguće ostvariti 100%, dok je u igri protiv inteligentnog protivnika plan dinamička kategorija koja se mijenja ovisno o kontrapotezima protivnika. Svaka planska aktivnost je jedna «igra» i suprotnost je stihijskoj aktivnosti. Mnogo složeniji slučaj je kad u igri sudjeluje više različitih igrača. Tada je potrebno predvidjeti najoptimalnije poteze svih igrača i tada se niz igara pretvara u plan protiv inteligentnog protivnika što protivnici vide kao zavjeru, a izrada plana, tj. zavjere je najčešće povjerena posebnim odjelima za strateško planiranje. Protivnik je svatko tko ima nešto što je nama neophodno potrebno za ostvarenje naših ciljeva, ili onaj tko bi mogao poželjeti nešto što mi imamo, a potrebno je njemu za ostvarenje njegovih ciljeva. Kako bi se mogli predvidjeti najoptimalniji protivnikovi potezi potrebno je znati što više podataka o njemu i njegovim saveznicima, tj. podatke o razvojnim projektima, kadrovima, tehnološkim i financijskim kapacitetima, te problemima. Posebno korisni su «prljavi» podatci o kadrovima dobiveni analizom psihološkog profila pojedinaca koje, na osnovu toga, netko može kupiti ili ucijeniti. Nakon prikupljanja podataka potrebno je predvidjeti poteze protivnika, te odabrati najoptimalnije poteze s obzirom na moguće protupoteze protivnika. Za predviđanje budućih poteza protivnika potrebno je u mislima odigrati "igru predviđanja" koja se temelji na teoriji igara, te se sastoji od tri koraka; 1) definirati njegove interese i ciljeve, sredstava, sposobnosti i metode koje koristi, te probleme koji mu se mogu pojaviti na putu do cilja. 2) kronološki analizirati njegove dosadašnje poteze, pri čemu treba odvojiti bitno od manje bitnog kako se ne bi izgubili u gomili nevažnih detalja, čime se provjerava dali je ispravno
definirana prva faza njegovog plana, te gdje se svaki pojedini protivnik nalazi do puta ostvarenja svoga cilja. 3) uživljavanjem u položaj svakog sudionika igre potrebno je zapitati se "što bih ja učinio na njegovom mjestu ?". Nakon ovakvog predviđanja budućih poteza protivnika potrebno je odabrati najoptimalnije vlastite poteze, s obzirom na naše i njihove interese, ciljeve, raspoloživa sredstva, dostupne metode i probleme. Nakon odabira najoptimalnijih vlastitih poteza potrebno ih je vremenski i prostorno razraditi u detaljan plana, u više verzija prema različitih scenarijima, a da bi plan uspio on mora biti skriven. Kako bi plan uspio najbolje je kad protivnik i ne zna da je protivnik, ne smije znati kako postoji neka planska aktivnost protiv njega, a ako otkrije postojanje plana njegove šanse za otpor su veće. Ako dozna detalje plana on stječe stratešku prednost. U tom slučaju plan je propao i potrebno je izraditi novi plan. A da bi smo znali je li naš plan razotkriven potrebna je jaka kontrolna služba koja kontrolira izvršenje plana, te ispituje razloge odstupanja rezultata od planom predviđenih. Kako bi plan protiv više protivnika donio optimalne rezultate cilj nije uništiti jednog protivnika već je potrebno istovremeno oslabiti sve protivnike što je najlakše ako se pomaže slabijem protivniku, te ga se gura u sukob sa jačim protivnikom. Na toj politici od davnina poznatoj po paroli: «zavadi pa vladaj» temelji se igra protiv više protivnika gdje je cilj i jedne i druge protivnike što više međusobno slabiti, ali nikad ne dozvoliti potpunu propast jednog od protivnika, osim ako nam je cilj potpuno preuzeti njegove resurse ili tržište. U politici su oduvijek postojale spletke u kojima su jedni dobivali a drugi gubili. Oni koji svoje poteze nisu planirali, već su se prepuštali stihiji tj. sreći uvijek su gubili. Igra protiv njih je u suštini igra protiv prirode, a ne igra protiv inteligentnog protivnika. «U politici nema slučajnosti» govorio je Američki Predsjednik Roosewelt, dodajući: «ako vam se pak učini da je u pitanju slučajnost budite sigurni da je i to isplanirano». Razvojem ekonomske teorije igara stvorena je mogućnost da urote dobiju znatno važniju ulogu i u gospodarstvu. U tržišnoj privredi urote protiv konkurenata, koje razrađuju odjeli za strateško planiranje, stalna su igra protiv inteligentnog protivnika. U gospodarskoj uroti uvijek sudjeluje više igrača od kojih su neki suradnici, a neki protivnici, te je zbog toga potrebno stalno analizirati moguće najoptimalnije poteze kupaca, dobavljača i konkurenata. Suradnici su oni koji imaju iste interese kao što su dobavljači i proizvođači komplementarnih dobara. Protivnici su oni koji imaju suprotne interese, a to su konkurenti te proizvođači supstituta i njihovi dobavljači. Ako postoji više konkurenata na nekom tržištu vrši se grupiranje i to uglavnom oko najjačih suprotstavljenih igrača. Svaki igrač okuplja svoje «prirodne saveznike» oko sebe, a to su oni koji imaju iste interese, dok su svi koji imaju iste interese kao i protivnik «prirodni neprijatelji». Posebnu ulogu imaju oni kojima su dobavljači i jednima i drugima. Oni mogu biti neutralni, a u kritičnom trenutku igre mogu se opredijeliti za one koji imaju veće šanse za opstanak na tržištu, te na taj način mogu zadati odlučujući udarac slabijem igraču. Glavni igrači nastoje u svoje suradnike pridobiti što više političara, obavještajaca i ostalih državnih službenika, ili svoje dioničare i suradnike progurati u te strukture. Interes velikih kompanija za pridobivanje ovakvih suradnika
je biti na izvoru informacija, te imati prednost pri dobivanju državnih narudžbi, dok političari nastoje imati dobre veze s kompanijama kako bi stekli što više sponzora i kako bi u slučaju gubitka izbora imali osiguran dobro plaćeni posao. Glavni igrači razrađuju više različitih scenarija u borbi protiv glavnih konkurenta. Pri tom razrađuju i postupke slabljenja ili pridobivanja na svoju stranu njegovih prirodnih saveznika, a istodobnog jačanja svojih najvjernijih prirodnih saveznika. Organizacije ili odjeli za strateško planiranje (odjeli za zavjere) planove razrađuju u jedan ili više scenarija koji su podložni dinamičkim izmjenama, ovisno o kontrapotezima protivnika. U svakom scenariju zavjere najprije se određuje cilj, a dolazak do cilja ostvaruje se vremenskom podjelom poslova na više faza, a faza na više koraka, slično kao što se kompjutorski programi sastoje od više potprograma. Svaki korak se pretvara u «igru protiv prirode», ili «igru protiv inteligentnog protivnika», čime se plan pretvara u niz matematičkih modela. Na osnovu tih matematičkih modela izrađuju se kompjuterske simulacije kojima se mogu precizno provjeravati možebitni učinci plana zavjere. Ako nije moguće izvršiti vremensku podjelu poslova put do cilja potrebno je podijeliti na više zadataka, te za svaki zadatak odrediti posebni tim zadužen za izvršenje pojedinog zadatka. Moguća je i kombinacija ova dva načina planskog djelovanja, tako da se unutar faza izvrši podjela na više zadataka, ili da se unutar zadataka izvrši podjela na pojedine korake. Moguće je stvoriti i posebne formalno nezavisne institucije za izvršenje pojedinih zadataka, a te institucije svoj zadatak odrađuju kroz više vremenskih faza dok ne dođu do izvršenja svog zadatka. Da bi zavjera uspjela nikad se ne smije priznati njeno postojanje, čak i kad je očigledna. Najčešća metoda prikrivanja razotkrivene zavjere je prikazati one koji su je razotkrili kao paranoične duševne bolesnike. ((Ponekad obavještajno-sigurnosne službe, ili terorističke mreže namjerno šire desetke raznih zavjereničkih scenarija kako bi stvorili informacijski šum, gomilu zbrkanih i nepovezanih informacija kojima pažnju protivnika usmjeravaju na krivu stranu, a ponekad i stvarni duševni bolesnici rade istu stvar, što se može prepoznati po tom što se u scenariju zavjere ne vidi jasna interesna logika.) Kako se zavjera ne bi razotkrila u njenom stvaranju sudjeluje vrlo mali broj osoba, najčešće analitičari koji odgovaraju samo većinskim vlasnicima velikih industrijskih ili financijskih lobija, dok odjeli za strateško planiranje, često razrađuju samo dijelove plana. U vojnim strukturama zavjere razrađuje uski krug strateških analitičara, u obavještajnim strukturama najuže rukovodstvo, a u političkim strukturama samo predsjednici velikih stranaka s najbližim suradnicima. Svi ostali izvršitelji, tj. suradnici i «prirodni saveznici» znaju samo korak ili dva unaprijed. Na svjetskom planu razvijene zemlje igraju igru protiv manje razvijenih i ta igra više sliči igri protiv prirode, nego igri protiv inteligentnog protivnika, zahvaljujući nesposobnim ili korumpiranim političkim elitama nerazvijenih zemalja. Ekonomisti iz bivših zemalja planske privrede nisu naučili kako se boriti protiv konkurencije pošto su u svojim planovima analizirali samo potrebe kupaca i mogućnosti dobavljača. U tržišnoj privredi planovi su ratni scenariji protiv konkurencije, želje kupaca su bojno polje, a dobavljači su saveznici koje treba pridobiti boljom cijenom ili nekim drugim pogodnostima. Na osnovu razrađenih različitih urotničkih scenarija ekonomski jake sile razrađuju različite kompjutorske simulacijske igre kojima testiraju kvalitetu pojedinih scenarija. Vojni planeri razrađuju ratne igre na kojima viši časnici treniraju različite taktičke ili strateške poteze. Obavještajni planeri razrađuju obavještajne igre gdje treniraju i
ispituju različita sredstva i metode prikupljanja i analiziranja podataka, sredstva i metode za zaštitu vlastitih podataka, te sredstva i metode za širenje dezinformacija u protivničke redove. Veliki industrijski i financijski lobiji uz pomoć međunarodnih institucija koje su pod njihovim nadzorom (tj. nadzorom njihovih država) razrađuju simulacijske tržišne i financijske igre gdje mogu vrlo brzo simulacijski provjeriti učinak svojih poteza. Usporedbom simulacijskih rezultata i stvarnih rezultata na terenu, analitičari otkrivaju greške u svojim scenarijima i simulacijskim igrama te ih stalno usavršavaju. Najveći problem su im nove ideje i inovacije koje nitko ne može predvidjeti. Ako te nove ideje, proizvodi ili tehnologije predstavljaju konkurenciju nekim postojećim proizvodima ili tehnologijama, od ugroženih velikih vlasnika, konkurenata, mogu se očekivati sabotaže. U ovome znatnu ulogu imaju i obavještajno-sigurnosne službe razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom (bussines inteligence) i pomažu vlastitim velikim kompanijama. Takve službe, između ostaloga, potpomažu organizaciju međunarodnih sajmova inovacija i novih proizvoda gdje prikupljaju informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima, te utjecaj tih novosti na postojeće tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze profit njihovih kompanija, nastoje usporiti njihovo usvajanje dok se njihove kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih konkurentskih kompanija lako je kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici-inovatori koji godišnje smišljaju tisuće novih ideja i nije ih moguće kontrolirati. Kada kod njih otkriju neki «opasan» novi proizvod, nastoje spriječiti njihov razvoj na sve moguće načine. Od takvih inovatora otkupljuju patent ili licencu, te kreću u proizvodnju samo ako nemaju drugog izlaza, tj., ako je on toliko dobro zaštićen da ga ne mogu ukrasti, a istovremeno se neki konkurent zainteresirao za taj patent. Veća vjerojatnost otkupa je ako se radi o inovaciji koja predstavlja malo poboljšanje postojećeg proizvoda, ili ako se radi o sniženju troškova proizvodnje postojećih tehnologija. Ako se radi o potpuno novom proizvodu za koji tek treba razviti potražnju na tržištu vjerojatnost ulaska u proizvodnju je gotovo nikakva. U takve inovacije velike kompanije ulaze samo kad se nalaze u očajnoj situaciji glede opstanka na tržištu, zbog toga što konkurenti već imaju kvalitetnije ili jeftinije proizvode. (Slično tome i vojske većine država su samo u ratu, osobito kada gube, spremne ulagati u nove tehnologije, kako bi stekle prednost pred neprijateljem. Zahvaljujući prvom svjetskom ratu došlo je do naglog razvoja elektronike i avijacije, drugi je razvio kompjutore, a hladni rat je stvorio Internet.) Bankari su zavjere vršili stotinama godina i pri tome crpili kapital mnogih država. Još 1773. Amschel Mayer Rothschild osnivač ogromnog njemačkog imperija izjavljuje: naša je politika da izazivamo ratove, u isto vrijeme radeći konferencije o miru. Na taj se način nijedna od sukobljenih strana ne može teritorijalno obogatiti. Rat se mora provoditi tako da se nacije sve više tope u dugovima, i na taj način sve više padaju pod našu kontrolu. Npr. 26. 06. 1863. jedan iz carstva Rothschild piše firmi "Kleimker, Morton i Vandergrould" u New Yorku: «Malobrojni će shvatiti ovaj sustav, a oni koji ga shvate svim silama će se truditi kako bi ga što više iskoristili, javnost najvjerojatnije nikad neće shvatiti kako je taj sustav protiv njenih interesa.» Strateški planovi (zavjere) protiv protivničkih stranaka izvode se ubacivanjem vlastitih ljudi u takve političke stranke koji se nastoje približiti ambicioznim pojedincima. Njih postepeno uvjeravaju kako su vrlo sposobni i perspektivni, te se trebaju izboriti za veći utjecaj unutar stranke. Ako u tome uspiju tada ih nagovaraju na šikaniranje stranačkih protivnika, a gubitnike nastoje nagovoriti na osnivanje novih stranaka, kako bi se protivničko izborno tijelo podijelilo.
Strateški planovi za političku destabilizaciju država koje imaju suprotstavljene strateške interese, tj. političke zavjere organiziraju se osnivanjem pokreta (ili stranke) koji ima zadatak oslabiti konkurentnost gospodarstva te tako destabilizirat državu. Kako bi se takav pokret osnovao potrebno je stvoriti neku ideologiju kojom će se zavesti mentalno deficitarne, ili duhovno lijene ljude nesklone upotrebi vlastite glave za razmišljanje. Kolektivističke ideologije kao što su komunizam koji razbija poduzetništvo i vjeru, te fašizam i nacizam koji sukobljavaju jedan narod sa svim drugima, vjerski sektaški fundamentalizam i globalizam koji slabi protivnika i skreće pogled s interesa velikih lobija, liberalizam i otvoreno društvo koji formalno jačaju moć pojedinca na račun obitelji i sitnih poduzetnika, a sve te ideologije stvarno samo jačaju moć multinacionalnih kompanija koje nastoje ojačati svoj monopol. Za stvaranje pogodnih novih ideologija angažiraju se mladi, ambiciozni i uporni studenti sa originalnim novim idejama kojima se pomaže u stjecanju doktorata. Time stječu znanstveni autoritet za pisanje znanstvenih knjiga. Kad steknu doktorat novčano, podacima i vezama im se pomaže u pisanju, tiskanju i reklamiranju knjiga koje nečiju, ponekad bolesnu ideju, pretvaraju u znanstvenu teoriju koju treba proširiti na mase u protivničke, a ponekad i vlastite države. Nakon toga uz pomoć drugih znanstvenika i političara može se prijeći na stvaranje ideologije sa znanstvenom podlogom. Na taj način Britanske obavještajne službe su stvorile znanstvene teorije marksizma i eugenike, iz kojih su iznikli, komunizam, fašizam, nacionalni socijalizam. Za širenje odabrane ideologije potrebno je organizirati ili kupiti medije i novinare koji će zagovarati i širiti ideologiju, a također i «znanstvenike» koji trebaju «znanstveno» braniti pravovjernost takve ideologije. Kako bi se ideologija uspješno širila potrebno ju je umotati u ambalažu od istine koja treba poslužiti za maskiranje laži. Kako bi se sve to moglo organizirati i kontrolirati potrebno je naći financijere, a to su najčešće, formalno, privatne kompanije (najčešće banke). Financiranje medija se organizira kroz sponzorstva pojedinim medijskim kućama što se maskira u vidu oglašavanja. Mnoge kompanije i banke ponekad u napadnutim državama za reklamu troše velika sredstva čak i kad im je potražnja za robom veća od ponude, što znači da im reklama nije ni potrebna. Jedini način razotkrivanja protivničke zavjere je stalna analiza naših interesa, te analiza interesa naših suradnika i naših protivnika, gospodarskih, političkih, vojnih ili ideoloških. Ovaj posao mogu obavljati samo natprosječno inteligentni analitičari, u većini doktori matematike sposobni sve različite mogućnosti pretvoriti u različite matematičke modele, te predložiti najbolja rješenja. Ovu analizu je potrebno posebno pažljivo vršiti prije svakog značajnijeg strateškog poteza s naše strane, ili poslije svakog značajnijeg događaja u našem okruženju. Svaki naš značajniji potez nekom može pogodovati, a nekom štetiti i zato je potrebno unaprijed znati tko će nam biti «prirodni saveznik», a tko «prirodni neprijatelj». Svaku značajniju promjenu u tehnici, tehnologiji, kapacitetima, zalihama, organizaciji, ili politici koje nismo predvidjeli mogu utjecati na plan, te je nakon svake takve promjene potrebno analizirati njihov utjecaj na plan, a ako je taj utjecaj znatan potrebno je ponovno izraditi plan. Pri kreiranju plana «urote», a i pri obrani od «urote» dobro je poznavati različite psihološke efekte poznate kao «teorija kuhane žabe», «teorije slamanja morala» i «domino teorija» (domino efekt). Sve ove teorije temelje se na manipulaciji čovjekovom, u gene ugrađenoj potrebi za sigurnošću zajednice, jedinoj potrebi zbog koje je čovjek spreman svjesno žrtvovati vlastiti život. Snaga ove potrebe ovisi o tome koliko je čovjek silom ljubavi vezan za zajednicu, te o procijeni stupnja ugroženosti zajednice.
Kreatori urota nastoje pripadnike vlastite zajednice što snažnije vezati za zajednicu raznim psihološkim metodama izazivanja ljubavi prema zajednici, te izazivanjem straha i osjećaja ugroženosti od drugih zajednica. Prema pripadnicima protivničkih zajednica nastoji se postići suprotni efekt, smanjiti ljubav prema zajednici, te marginalizirati sve u protivničkim redovima koji upozoravaju na ugroženost njihovih zajednica. Postoje razne psihološke tehnike za jačanje veza prema vlastitoj zajednici koje se sve češće koriste čak i kod multi-level marketinaga, a cilj im je što više povezati pripadnike zajednice i izazvati osjećaj vezanosti i ljubavi, čak i kod čisto interesnih zajednica. U protivničkim zajednicama cilj je smanjiti ljubav članova zajednice prema zajednici, te smanjiti osjećaj ugroženosti zajednice. Ljubav prema zajednici najlakše je smanjiti korumpirajući pojedine vođe protivničkih zajednica, te preko medija u tim zajednicama širiti stav kako su sve vođe te zajednice korumpirani, pokvareni i nesposobni. Istovremeno potrebno je u tim zajednicama preko medija širiti uvjerenje kako nikakve opasnosti nema, te kako je protivnička zajednica zapravo spas od nesposobnih i korumpiranih vlastitih vođa. U slučajevima kad postoji više neprijateljskih zajednica poželjno je te zajednice međusobno sukobiti, što se postiže politikom «zavadi pa vladaj». Kod ovakvog urotničkog scenarija u protivničkim zajednicama je potrebno, preko medija, izazvati strah od drugih zajednica, te istovremeno pomirljivo i prijateljski nastupati prema svim tim zajednicama. Umjerene, pomirljive i razumne vođe tih zajednica je potrebno na sve moguće načine preko lokalnih medija ismijavati, blatiti i uklanjati na sve moguće načine. Istovremeno je potrebno pomagati agresivne, radikalne i sukobima sklone lokalne vođe koje je potrebno usmjeravati na sukobe prema drugim zajednicama. Kako bi to uspješnije činili potrebno im je svima pomalo pomagati, s tim što je slabijim protivnicima potrebno tajno više pomagati, a jačima manje, ponekad samo simbolično. Za postizanje ovakvih ciljeva postoje više raznih teorija i tehnika: Teorija kuhane žabe kaže: ako žabu baciš u lonac pun vrele vode ona će iskočiti. Ako je pak baciš u lonac sa hladnom vodom, te vodu lagano zagrijavaš skuhat ćeš ju. Po toj teoriji ako čovjeka, ili skupinu ljudi izložiš velikom pritisku oni će se pobuniti. Ali ako ih malim obećanjima navedeš na suradnju tj. davanje protuusluga, možeš postepeno tražiti sve veće protuusluge, prijeteći prestankom malih usluga koje si im odobrio na početku. Amerikanci su teoriju provjerili u vijetnamskom ratu na zarobljenicima i pokazala se vrlo učinkovita. Ovaj psihološki efekt je vrlo koristan pri kreiranju plana zavjere u njegovim početnim fazama, kad za sebe vežeš vlastite dobavljače, ili kad protivnika i njegove «prirodne saveznike» navlačiš u zamku. U širenju «poželjnog» stanja protivnika bitno je slomiti moral ciljanoj osobi ili društvenoj grupi. Jedna od glavnih tehnika slamanja morala je: drži osobu u neznanju glede njezina statusa i očekivanja. Osim toga, ako česte promjene, od strogih mjera do obećavanja dobrih odnosa, uz širenje proturječnih vijesti, kognitivnu strukturu takvog stanja učine krajnje nejasnom, osoba više neće znati vodi li je određeni plan ka željenom cilju ili je od tog cilja udaljava. U takvim uvjetima čak i osobe s jasnim ciljevima i spremne na rizike ne mogu donijeti odluku što učiniti. U zadnjoj fazi kad protivnik počinje očigledno gubiti kontrolu nad svojom sudbinom pojavljuje se «efekt domina» koji se može pojačati namjernim širenjem dezinformacija ili panike. Domino teorija je psihološki efekt temeljen na emocijama, najčešće strahu. (Domino teorija je istovrsna matematičkoj teoriji kaosa koja u opisu prirodnih pojava tvrdi kako zamah leptirovih krila u Kini za nekoliko mjeseci može uzrokovati oluju u Europi.) Može se primijetiti na svakom sportskom susretu kad jednu ekipu uhvati panika. Tada igru treba smiriti ili na kratko prekinuti kako bi se prekinuo negativan slijed događaja. Domino efekt najčešće se javlja u
djelatnostima gdje su moguće brze promjene koje izazivaju strah od prijenosa promjena na druge, npr. u financijama. Kad jedna veća banka dospije u stanje nelikvidnosti svi štediše pokušavaju na brzinu dići uloge. Pošto je posao banke kreditiranje one deponirani novac na drže u sefovima, već ga dalje posuđuju. To znači da ni jedna banka ne može u istom trenutku vratiti sve depozite. Ako svi štediše istovremeno pokušaju dići novac sa štednje bankrot je neizbježan za svaku, pa i najveću svjetsku banku. Kad nestane novca na šalterima nastaje panika koja se prenosi na ostale štediše koji također navaljuju na banku. Tada banka povlači svoje uloge u drugim bankama koje također postaju nelikvidne. Tada se panika prenosi i na štediše ostalih banaka koji također navaljuju na svoje banke, te jedna po jedna banka odlaze u bankrot. Najveći takav domino efekt dogodio se 1929. u SAD-eu, a i u drugim državama to se ciklički često događalo dok je postojalo zlatno važenje novca. Domino efekt redovito se javlja nakon planski izgrađivanih financijskih piramida koje imaju za cilj postepenim ubacivanjem novca na neko tržište ovladati tim tržištem i ostvariti ekstra profit, te naglim povlačenjem novca izazvati razbijanje tog tržišta i uništenje protivnika. Domino efekt se znatno rjeđe znao događati u politici i to obično kad se kod velikog postotka stanovništva probudila nada u nešto novo, bolje, ili kad se javio strah od promjena. Npr. dolaskom boljševika na vlast u Rusiji postojala je znatna opasnost od prenošenja revolucije, poput domino efekta i na ostale zapadne države. Mnogi su povjerovali u novo bolje društvo i bili su spremni poginuti za to. Ali, vrlo brzo pristalice komunizma koji su otišli na izobrazbu u sovjetske političke centre, vidjeli su žalosne rezultate. Neki su ostali vjerni plaćenici komunizma, ali neki su se razočarali pa su ga s time upoznali svoju javnost. Dobar dio onih koji su se razočarali u ekonomske efekte marksizma i Lenjinove prve petoljetke odbacili su marksističku ekonomsku teoriju, ali su zadržali kolektivizam, boljševički apsolutni centralizam i boljševičke terorističke metode vladanja, te su se tako osnovali nove socijalističke ideološke frakcije kao što su nacionalni socijaliszam i fašizam. Samim time nestalo je opasnosti od domino efekta u širenju marksističkog komunizma. Domino efekt javio se i kod raspada istočnog bloka. Komunizam je društvo koje se održavalo na strahu, te u kojem je vladala totalna politička korupcija. Dokrajčili su ga Papa koji je preko katoličke crkve napao komunizam i SSSR, posredno preko Poljske, tako što je pokazao da se ne treba bojati kad su svi složni, Regan koji je ekonomski uništio SSSR uvukavši ga u skupi projekt rata zvijezda, te prozapadne arapske države koje su velikim povećanjem proizvodnje nafte srušili njenu cijenu koju je SSSR izvozio u velikim količinama. Nastala je borba za vlast u samom SSSR-u, te se čitav Varšavski pakt raspao čim je Jeljcin, u borbi za vlast objavio odvajanje Rusije od SSSR-a. Ovaj domino efekt je pojačan medijskim dezinformacijama koje su posijale paniku širom sovjetskog carstva za vrijeme perestrojke, ali se nije proširio na dalekoistočne komunističke države koje su medije držale pod punom kontrolom. I raspad Jugoslavije je posljedica raspada SSSR-a i to je domino efekt nastao nestankom straha od komunista, te istovremenim rastom straha od velikosrpske politike. Ali domino efekt nikad ne dolazi sam od sebe. Netko mora pokrenuti pad prve kockice koja zatim ruši ostale u nizu, a poželjno je brzo, preko medija dezinformacijama posijanu paniku prenijeti na saveznike neprijatelja, kako bi se i oni urušili. Ako se prijenos promjena ne dogodi brzo domino efekt nestaje. Poznavanje psiholoških teorija kao što je «teorije kuhane žabe» i «domino teorije» korisno je i kreatorima zavjera, a i onima kojima je posao zaštita od urota. Korisno je poznavati i
načine za izazivanje različitih psiholoških stanja kod protivnika kao što je «kompleks manje vrijednosti» koji protivnika onesposobljava za kreativno razmišljanje kod rješavanja problema. Kreatorima strateških planova (urota) ovi psihološki efekti pomažu kod planiranja urote tj. već pri podjeli plana na faze i korake. Napadnutima poznavanje ovih teorija pomaže u prepoznavanju i otkrivanju postojanja urote, te kod procjene cilja urote. Čim se od «prirodnih neprijatelja» ili njihovih «prirodnih saveznika» prime određeni zahtjevi koji nemaju direktnu i jasnu interesnu logiku, potrebno je upitat se: što je slijedeći zahtjev i koji je cilj tih zahtjeva? Poseban oprez je potreban ako se radi o nekakvim principijelnim ili humanitarnim zahtjevima od kojih protivnik nema nikakav direktni interes. Isto tako, kad neka naša institucija, banka, ili neki naš «prirodni saveznik» doživi kolaps moramo povući brze poteze kako se ne bi dogodio domino efekt. Kod domino efekta potrebno je spriječiti paniku tj. potrebno je učiniti ono što nogometaši zovu «smiriti loptu», ili što košarkaški treneri žele postići kad uzmu «tajm aut». Velike proizvodne ili trgovačke kompanije imaju svoje timove sastavljene od tehnologa, ekonomista, matematičara, pravnika i psihologa čiji posao je razvijanje planova zavjere. Ovi timovi su najčešće organizirani u obliku samostalnih znanstvenih instituta, te za njihov rad znaju samo vlasnici velikih kompanija, ili većinski dioničari velikih dioničarskih društava. Menadžeri takvih velikih kompanija obično imaju ovlasti snižavati troškove, povećavati kvalitetu, snižavati cijenu dok borbu protiv konkurencije i izbor najvažnijih dobavljača vlasnici koji sjede u nadzornim odborima ostavljaju u svojim rukama. Ovi planovi zavjere, tj., strateški poslovni planovi najčešće se dijeli u tri faze. Prva faza zavjere (bitke) je osiguranje vlastite pozadine od izdaje, tj., potrebno je vlastite prirodne saveznike (dobavljače) vezati uza sebe. Ako u ključnom trenutku bitke neki dobavljač počne svoj proizvod isporučivat samo konkurentu on nam može zadati odlučujući udarac u leđa. Zato je potrebno za svaku poziciju imati nekoliko dobavljača koji mogu uskočiti ako jedan zakaže, te ih je potrebno stalno provjeravati dali i koliko svojih proizvoda isporučuju konkurentu. U ovoj fazi dobro je poznavati «teoriju kuhane žabe», tj., malim narudžbama treba držati dobavljače vezane uz sebe i stalno im obećavati povećanje narudžbi ako poboljšaju suradnju, odnosno prijetiti im otkazom ako se previše vežu za našeg konkurenta. Ovo je moguće kod malih dobavljača koji više od 10% svoje proizvodnje isporučuju nama. Kod velikih proizvođača koji nikom ne isporučuju više od 5% svojih proizvoda ili usluga jednom kupcu nitko ne može steći status prirodnog saveznika. Kod ovakvih dobavljača važnije je osobno poznanstvo i prijateljstvo s vodećim ljudima, ili poznavanje njihovih privatnih slabosti kojima ih se može ucjenjivati. Kod dobavljača koje nije moguće ucjenjivati vrlo dobro dođe kapitalno povezivanje putem zamjene dionica, čime oni postaju suvlasnici, te su i sami zainteresirani za uspjeh zavjere. U drugoj fazi zavjere potrebno je osvojiti što veći broj novih kupaca uz zadržavanje starih. U bitci za osvajanje bojnog polja tj. novih kupaca koriste se različite vrste oružja i streljiva od kojih je najvažnije streljivo profit. Za pribavljanje tog streljiva potrebno je stalno povećavati funkcionalnost tj. kvalitetu (fizičku, psihološku ili ekonomsku) proizvoda kojima naši kupci zadovoljavaju svoje proizvode, ili sniziti cijenu proizvoda uz zadržavanje minimalne kvalitete. Pri ovom znatnu ulogu imaju naši prirodni saveznici tj. dobavljači koji često i sami moraju povećati kvalitetu svojih proizvoda i usluga, ili sniziti cijenu uz zadržavanje minimalne zakonom propisane kvalitete. Što je bitka žešća to su zalihe glavnog streljiva tj. profita manje, a onaj tko ostane bez profita opstaje dok ne potroši zalihe, nakon čega gubi bitku i propada. Da do toga ne
bi došlo potrebno je kod starih kupaca osigurati nekakav profit koji se koristi u borbi za nove kupce. Velike kompanije na novim tržištima često idu čak i s damping cijenama dok ne osvoje većinu tržišta što im potkupljeni državni službenici i funkcionari malih banana država često i dozvoljavaju. U ovoj fazi zavjere jači konkurent nastoji slabijega dovesti u stanje poznato kao kompleks manje vrijednosti. Protivnik koji upadne u takvo stanje postaje nesposoban za kreativno razmišljanje te jedino rješenje vidi u sniženju cijena. A kad jednom počne raditi s gubitkom stečaj je pitanje trenutka. Treća faza zavjere je uništenje konkurencije. Kad se osvoji većina kupaca na novom tržištu konkurent ostaje bez profita, te može poslovat samo dok ne potroši zalihe, ili dok ga kreditiraju dobavljači. U ovoj fazi zavjere dobro je poznavati «domino teoriju», a cilj napada su konkurentovi dobavljači. Potrebno je njegovim dobavljačima proširiti informaciju kako neće moći naplatiti svoja potraživanja kad njihov kupac bankrotira, te ih na taj način navesti na prekid suradnje sa njim. Dobro je pri tom protivnikovim dobavljačima obećati kupovinu njihovih proizvoda kad prestanu s isporukama našem konkurentu. Kad jedan dobavljač obustavi isporuke našem konkurentu vijest o tome je potrebno odmah proširiti svima ostalima kako bi došlo do domino efekta, tj. kako bi i svi ostali prestali sa isporukama. Tog trenutka bitka je završena, konkurencija je uništena, te je moguće dići cijene, ostvariti ekstra profit i sa njime krenuti u osvajanje novog tržišta na isti način. Velike kompanije mogu financijski ratovati i protiv vlastitih vlada čijom politikom su nezadovoljni. Kako bi srušili takve vlade dogovorno mogu povući niz poteza koji imaju za cilj rušenje takvih vlada. Prvi korak je osnivanje podružnica u inozemstvu, obično u poreznim oazama, te preko takvih podružnica izvoze svoje proizvode po cijenama daleko manjim od troškova proizvodnje. Podružnice te proizvode dalje prodaju po tržišnim cijenama, te ostvaraju vrlo veliku dobit, dok matična poduzeća ostvaruju gubitke čime se i porezni prihodi matične države smanjuju. Ako to nije dovoljno za pad Vlade matična poduzeća počinju za podmirenje troškova poslovanja uzimati kredite od državnih banaka dok imaju što ponuditi za hipoteku. Kad banke prestanu odobravati kredite poduzeća prestaju plaćati dobavljačima i radnicima, te nakon nekog vremena odlaze u stečaj čime se broj nezaposlenih u državi naglo povećava pa nepodobna Vlada pada. A moguće je i jednostavno preseliti proizvodnju, ili dio proizvodnje u države s jeftinijom radnom snagom Jedna od razrađenijih međunarodnih «urota» je postupak financijske kolonizacije koji odgovara krupnom međunarodnom kapitalu, te njihovim lokalnim dobavljačima i distributerima, a istovremeno potpuno razara manja nacionalna poduzeća. Najveći gubitnici u ovom postupku su manji nacionalni poduzetnici, državna poduzeća i stariji zaposlenici u takvim poduzećima koji vrlo teško mogu naći posao kad ga jednom izgube. Globalni financijski igrači su detaljno razradili ovaj postupak i on je vrlo sličan načinu na koji dileri droge navode naivne na uzimanje droge. Strani krediti na neoprezne države djeluju upravo onako kako droga djeluje na narkomane. Sve izgleda lijepo dok kredite (drogu) uzimaju, a teška kriza nastaje nakon što krediti (droga) prestanu stizati. To je postupak koji najčešće traje od 5 do 10 godina, najčešće se dijeli u tri faze, a svaka faza na nekoliko koraka. Napadnuta država na početku svake faze dobije kontrolora – savjetnika (financijskog diverzanta) iz MMF-a koji savjetuje vladu što treba činiti kako bi ekonomski prosperirala. Čim jedna faza završi dolazi novi savjetnik(diverzant) koji dijeli savjete, često suprotne od savjeta koje je dijelio prethodnik. U postupak prepariranja javnog mjenja
uključuju se i domaći “stručnjaci” (financijski saboteri) koji naručiteljima prodaju svoje intelektualne usluge tako što svoje akademske titule koriste kako bi javnost uvjeravali u ono što tvrde naručitelji. Postupak prepariranja javnosti (proizvodnja pristanka) počinje od medija koji nekoliko doktora ekonomije proglašava za vrhunske stručnjake, a onda se njih nekoliko stalno pojavljuje u medijima i govore ono što naručitelji traže. Postupak su osmislile američke službe nakon velike ekonomske krize 1929., vidjevši kako to rade krupni bankari, a detaljnije razrađen nakon američkog vojnog debakla u Vijetnamu, te usavršen nakon meksičke krize 1982. kad je MMF dobio ulogu svjetskog financijskog policajca. Nakon vojnog kraha u Vijetnamu Amerikanci su se prisjetili onoga što su savjetnici američkog predsjednika Tafta govorili još 1911., a 1938. izradila Komisija za proračun američkog Kongresa, te su shvatili kako ono što ne mogu postići ratom u koji su planski uvučeni, mogu financijskim operacijama, uz mnogo manja ulaganja i uz mnogo manje ljudske i političke žrtve. Potrebno je samo pametno iskoristiti ogromna financijska sredstva koja su glavne angloameričke banke zaradile u međunarodnoj trgovini papirnatim dolarima oslobođenim Bretonvudske vezanosti za zlato, te petrodolarima zarađenim na trgovini naftom koja je tijekom dvije umjetno izazvane krize ponude sedamdesetih godina poskupjela preko 1000%. Na ovaj način amerikanci su svoju valutu pretvorile u oružje. Emisijskom politikom mogu ga tiskati koliko žele, a kako drugi nebi odgovorili istom mjerom prijete im trgovačkim i valutnim ratom. Prva faza ovog postupka je izgrađena na osnovi «teorije kuhane žabe», a počinje s plasiranjem velike količine kredita na tržište “napadnute” države. Čitav ovaj postupak financijske agresije financira se papirnatim novcem kojeg emisijske banke mogu natiskati koliko žele, samo što moraju izgraditi mehanizme kojima neutraliziraju taj novac ako se naglo vrati na matično tržište, kako tamo ne bi izazvao inflaciju. Kamata na takve kredite je vrlo promjeniva i ovisi o LIBOR-u tj. kamatnoj stopi koja određuje Wall Strit i Londonski City. Često su opravdanja za ove kredite u početku tvrdnje kako se time slabijim državama pomaže u borbi protiv inflacije. Naime, neodgovorne vlade koje svoje proračunske rashode ne mogu pokriti proračunskim prihodima, taj proračunski deficit rado pokrivaju tiskanjem novca u količini daleko većoj od porasta količine roba na tržištu. Rezultat je inflacija. Kako se ipak napadnute države ne bi odlučile na pokretanje "valutnog rata", tj., tiskanje novca u količini dovoljnoj za sprječavanje rasta vlastite valute napadači vuku poteze koji imaju cilj spriječiti takav oblik otpora. To se vrši tako što MMF napadnutim državama nudi rješenje njihovih problema na način da im brani tiskanje novca, a proračunski deficit im pokriva kreditom iz inozemstva. Velika ponuda deviza dovodi do pada cijene deviza na tržištu napadnute države, što dovodi do naglog porasta uvoza roba široke potrošnje i istovremene propasti domaće proizvodnje i izvoza. Rezultat je skok iz inflacije u još gore stanje, tj. u prikrivenu deflaciju, stanje kad tržišne cijene padaju a monopolske cijene rastu. Ako takva hiperponuda deviza duže traje, preživjeti mogu samo proizvođači koji imaju jaku carinsku zaštitu. Kako bi takvih bilo što manje, brine se WTO, organizacija koja nastoji ukinuti carine za sve proizvode koje proizvode multinacionalne kompanije iz razvijenih zemalja. Kako bi strane kompanije mogle preuzeti kontrolu nad gospodarstvom, MMF zahtijeva donošenje zakona koji omogućuju brzu privatizaciju i liberalizaciju tržišta kapitala kako bi kapital mogao brzo doći, a u slučaju potrebe u nekoliko dana napustiti lokalno tržište. Kako bi lokalna poduzeća što jeftinije kupili, potrebno ih je uništiti, što se postiže i visokim kamatama na kredite. Time se formalno bore protiv inflacije, a zapravo onemogućuju pozitivno poslovanje poduzeća, izazivaju prikrivenu deflaciju, te propast domaćih proizvođača. Na taj način multinacionalne kompanije na globalnom planu sve više stječu monopolski položaj na svjetskom tržištu, dok sindikati i sitni
poslodavci organizirani na nacionalnoj razini postaju marginalni u sukobu s krupnim međunarodnim kapitalom. Preduvjet za izvođenje ove operacije je kontrola medija koji politiku moraju navoditi na poteze koji odgovaraju financijskim agresorima, a za to je nužna kontola medija. Zbog toga na samom početku agresije kao prvi korak vuku poteze koji vode prema kupovini što većeg broja domaćih medijskih kuća. To se postiže ciljanim kreditiranjem, tj., odobravanjem velikih kredita tim kućama, iako znaju kako ih vlsnici neće moći vratiti, a za garanciju povrata uzimaju većinski paket dionica. Vrlo brzo nakon toga preuzimaju vlast u medijima, te nakon toga postavljaju svoje urednike. Mogućnost obrane u ovoj prvoj fazi agresije je najlakša i ona može donijeti čak i korist napadnutoj državi, pod uvjetom da monetarne vlasti imaju znanja i htijenja za to, tj., ako su dovoljno stručni i ako nisu kupljeni od stranaca. U prvoj fazi monetarno financijske agresije kad se na domaće tržište ubacuje velika količina deviza kreditima, investicijama ili kupovinom poduzeća, te devize je potrebno novcem iz primarne emisije otkupiti. Na taj način se sprječava rast vrijednosti domaće valute, a minimalni cilj obrambene strategije bi trebao biti spustiti tečaj domaće valute s tržišne vrijednosti barem na realnu vrijednost, tj., na vrijednost pri kojoj je ukupni uvoz roba i usluga jednaka izvozu. Optimalni cilj otpora je tečaj domaće valute spustiti na razinu nešto nižu od realne, tj., na razinu kad je izvoz roba i usluga nešto veći od uvoza, čime se postiže rast domaće proizvodnje i puna zaposlenost. Kod ovakve obrane potrebno je paziti da se na emitira previše novca kako ne bi došlo do veće inflacije, a u slučaju da agresorske države naglo povuku plasirane kredite i emisijska banka mora naglo povući višak tiskanog novca sa tržišta. Ovakvim postupkom država koja se brani ostvaruje emisijsku dobit, rast izvoza, proizvodnje i visoku zaposlenost. Dobit je moguće i povećati ako se otkupljene devize oroče u bankama trećih država, čime se ostvaruju kamate, a ako se kupljene devize investiraju u profitabilnije projekte u inozemstvu dobit se može još i povećati, pogotovo ako se investiraju u kompanije koje kupuju naše proizvode, poluproizvode ili sirovine. Kad stranci počnu kupovati poduzeća potrebno je donijeti zakone koji će u kupnji dionica privilegirati domaće ulagače, mlade poduzetnike, te kreativne zaposlenike. Kako bi se pomoglo domaće poduzetnike potrebno je vlasništvo nad dioničkim društvima ograničiti na 25% za jednog vlasnika, mladim poduzetnicima potrebno je odobravati povoljne kredite za osnivanje poduzeća, razvoj inovacija i novih proizvoda, nova poduzeća prve 3 godine potrebno je osloboditi poreza na dobit i slična davanja. Takvim mladim poduzetnicima potrebno je dodatno pomoći iznajmljivanjem neiskorištenih poslovnih prostora u vlasništvu države po simboličnim cijenama. I u ovoj fazi moguća je obrana postepenom malom devalvacijom od desetak posto smanjiti realne troškove proizvodnje domaćih proizvođača, te pojačati njihovu konkurentnost. Istovremeno strani proizvodi poskupljuju za isti postotak devalvacije čime se smanjuje uvoz. Rezultat je supstitucija uvoza domaćom proizvodnjom, te smanjenje uvoza, povećanje domaće proizvodnje, izvoza i rast zaposlenosti. Druga faza: Kad većina domaćih poduzeća propadne, dolazi do vala stečajeva. Tada strane multinacionalne kompanije po simboličnim cijenama kupuju sve što imalo vrijedi. U ovoj je fazi pod ucjenama Svjetske banke i MMF-a napadnuta država prisiljena prodavati i monopolska poduzeća, te dopustiti slobodno određivanje cijena čak i monopolskim proizvodima. Prije prodaje državnih i javnih monopolskih poduzeća mediji obično počnu stvarati mnogobrojne afere, stvarne ili izmišljene, o pronevjerama i manipulacijama u državnim poduzećima, kako bi javnost uvjerili kako su ta poduzeća legla kriminala, te kako je jedino rješenje sve to prodati. Čim se javnost uvjeri u to počinje novi krug privatizacije, a devize od ove nove prodaje poduzeća strancima dodatno povećavaju ponudu deviza, što rezultira daljnjim rastom tečaja domaće valute,
povećanjem uvoza i smanjenjem proizvodnje. Nakon ovoga MMF traži otpuštanje državnih uposlenika, te smanjivanje socijalnih prava i plaća, formalno zbog smanjenja državnih troškova, a stvarni cilj je naći opravdanje za budući prekid daljnjeg kreditiranja. Ti se zahtjevi proširuju sve dok ne dođe do socijalnih nemira, nakon čega dolazi do pada vlasti i bijega kapitala, tj. treće faze prikrivene financijske kolonizacije. I u ovoj drugoj fazi monetarno financijske agresije moguća je obrana. Kad MMF i WB počnu tražiti smanjenje socijalnih prava i smanjenje poreza, to je potrebno prihvatiti u segmentu koji pogoduje i malim domaćim poduzetnicima, dok sve zahtjeve koji pogoduju velikim kompanijama, na račun manjih domaćih kompanija potrebno je odbiti. Tu su prije svega zahtjevi za razna certificiranja i slične nepotrebne troškove koji velike kompanije lako podnose a malima predstavljaju veliki trošak. Treća faza: Kad se strancima proda sve što imalo vrijedi i kad se banke dokopaju hipoteka na sve što ih zanima, MMF snižavanjem kreditnog rejtinga izazivaju obustavu stranih kredita, te dolazi do nagle nestašice deviza, nakon čega nastaje panika, te se naglo povećava i potražnja za devizama. Dolazi do domino efekta na financijskom tržištu, a rezultat je nagla devalvacija, daleko veća od dotadašnjeg postotka neusklađenosti deviznog tečaja. (Brazil je imao devalvaciju od 30% kada je došao u ovu fazu, Meksiko 50%, Argentina 70%, Turska 30%, a i SSSR je uništen na sličan način uz pomoć dolarskih kredita koji su u sve većim iznosima stizali četrdeset godina.) Tek nakon toga novi vlasnici tvornica obnavljaju proizvodnju i zapošljavanje u sirovinskom sektoru, pošto su tvornice za tehnološki zahtjevnije proizvode uništene, u sektorima koji traže puno jeftine radne snage, te u sektoru koji zagađuje okolinu, pošto u vlastitim državama moraju plaćati vrlo skupe troškove zaštite okoline. Većina napadnutih zemalja dobrovoljno utrčava u pripremljenu zamku više puta uzastopno, sa stankama od desetak godina. Čak je i u ovoj završnoj trećoj fazi monetarno financijske agresije moguća obrana, ako monetarno finacijske vlasti imaju znanja i htijenja za otpor. Kad počne naglo povlačenje deviza iz napadnute države emisijska banka mora istovremeno naglo smanjiti količinu domaće valute sa tržišta kako ne bi sa naglim smanjenjem količine deviza na tržištu došlo i do naglog povećanja potražnje za devizama što može rezultirati panikom, te pretjerano visokom devalvacijom. Devalvaciju do desetak posto, koju prezadužena poduzeća mogu preživjeti, potrebno je namjerno isprovocirati, ali svaku naglu jednokratnu veću devalvaciju koju zadužena poduzeća ne mogu preživjeti, potrebno je spriječiti naglim kratkotrajnim povlačenjem velike količine novca sa tržišta, čak i pod cijenu velikog kratkoročnog smanjenja likvidnosti. U ovakvoj situaciji emisijska banka mora predvidjeti trenutak kad nije moguće sprječavati devalvaciju, te ju treba sama namjerno unaprijed izazvati kako bi ju mogla kontrolirati, slično vozaču automobila koji uspori prije nailaska na rupu, pošto auto koji ima dobre amortizere u maloj brzini može prijeći preko rupe, a ako na nju naleti u punoj brzini može ostati bez točka. Takav scenarij MMF, Svjetska banka i AID primjenjuju godinama, od meksičke krize 1982. godine, a zahvaljujući korumpiranim “stručnjacima” i korumpiranim lokalnim političarima, on se uvijek iznova uspješno provodi. Svima njima koordinira američko Ministarstvo financija u suradnji sa CIA-om, a znatan utjecaj imaju britanska, francuska i njemačka vlada, tj. njihova ministarstva financija. (Nešto slično pokušao je izvesti i sovjetski KGB koji je desecima godina zaradu od prodaje nafte i plina ulagao u zapadne banke dok nije skupio blizu 70 milijardi dolara, misleći time srušiti Američke burze, te izazvati krizu kakvu su Britanski i Židovski bankari izazvali 1929. Američka CIA je plan otkrila i spriječila paniku, te je propao sovjetski novac koji
je puno korisnije mogao biti utrošen da su ga trošili na razvoj novih tehnologija i prehranu stanovništva. Ekonomski polupismeni Rusi nisu shvatili da se sa 70 milijardi dolara ne može srušiti burza koja ima više od deset puta veći dnevni promet. Zbog takvog nerealnog planiranja izgubili su godinama stvaranu dobit, te SSSR bacili u anarhiju i raspad, čime je generalno koncept planskog privređivanja izgubio bitku sa tržišnom privredom u kojoj je plan sredstvo svakog privrednog subjekta, a ne državni spisak želja.) Do pojave MMF-a i Svjetske banke u međunarodnoj razmjeni izmjenjivala su se razdoblja suficita i deficita, a kao svjetska valuta funkcioniralo je zlato. MMF, Svjetska banka i slične međunarodne financijske institucije uspjele su gotovo ukinuti ciklične promjene deficita i suficita. Banke iz razvijenih zemalja daju sve veće kredite nerazvijenim zemljama, a zahvaljujući jamstvima MMF-a i Svjetske banke ne moraju brinuti o vraćanju. Političari iz nerazvijenih zemalja uzimaju takve kredite uz proviziju, te taj novac prodaju na domaćem tržištu. Time tečaj domaće valute drže na nerealno visokoj razini, čime cijene domaće robe postaju nekonkurentne, izvoz se ne isplati, a uvoz se isplati. Glavni uvoznici su isti političari i njihovi prijatelji od kojih opet uzimaju proviziju te su njihovi privatni računi sve deblji, proizvodnja i standard u vlastitoj državi sve manji, a dug prema inozemstvu sve veći. Razvijenim državama takva politika odgovara; zarađuju na kamatama, zarađuju na prodaji vlastitih proizvoda, a garancija povrata su međunarodne financijske institucije, obavezni devizni depoziti (u inozemstvu) nerazvijenih zemalja u iznosu od 60% štednih uloga u bankama, te privatni depoziti korumpiranih političara koji svoj privatni novac u pravilu drže u bankama razvijenih zemalja od kojih su uzeli kredite. Kada, zbog nerealnog tržišnog tečaja, većina domaćih poduzeća dođe pred stečaj, banke razvijenih zemalja obustavljaju daljnje povećanje zaduženja. Stečaj mogu izbjeći samo ona proizvodna poduzeća koja su imala dovoljno jak utjecaj kako bi za svoje proizvode osigurala jaku zaštitnu carinu. Kako bi se dospjele rate mogle vratiti, države, planski uhvaćene u ovakvu kreditnu zamku, prisiljene su uništena poduzeća i banke koje su se vezale za takva poduzeća te nekretnine prodavati po simboličnim cijenama. Tada se pojavljuju multinacionalne kompanije koje jeftino kupuju sve što imalo vrijedi. Što lakšu provedbu navedenoga MMF i Svjetska banka nastoje pospješiti potezima kao što su nagla privatizacija, liberalizacija tržišta kapitala, visoke kamate na domaće kredite, tržišno određivanje svih, pa i monopolskih cijena. Pri tom strane multinacionalne kompanije obilato podmićuju lokalne političare s ciljem što jeftinije kupovine poduzeća i nekretnina, a o tom redovito izvješćuju matične obavještajne službe koje tako dobivaju sredstvo za ucjenjivanje lokalnih političara. Kada strane multinacionalne kompanije sve pokupuju, preko MMF-a traže prelazak na treću fazu prikrivene financijske kolonizacije, tj. namjerno izazivanje panike i socijalnih nemira nakon čega se strani kreditori povlače, dolazi do devalvacije domaće valute i vođenja politike realnog tečaja. Time domaća radna snaga i proizvodi postaju jeftini te multinacionalne kompanije koje su otkupile poduzeća i nekretnine ostvaruju dodatne profite. Osim međunarodnih kreditnih organizacija, najveća organizacija koja sudjeluje u postupku prikrivene financijske kolonizacije je WTO. WTO je organizacija osnovana radi povećanja međunarodne ekonomske razmjene čiji je cilj sniziti cijenu proizvoda i omogućiti kupcima u svim zemljama dolazak do jeftinijih roba. Sve države i političari nastoje povećati izvoz svojih proizvoda i usluga, a smanjiti uvoz. Izuzetak su političari korumpirani od strane domaćih uvoznika, stranih izvoznika i banaka koje ih organizacijski i financijski prate. Uvoz se može smanjiti snižavanjem tečaja domaće valute, povećanjem uvoznih carina, povećanjem sanitarnih i sigurnosnih barijera, a izvoz se može uvećati povećanjem stimulacija
proizvođačima. Povećanje izvoza snižavanjem tečaja domaće valute koriste zemlje koje znaju i imaju razvijene financijske institucije kojima mogu regulirati tečaj vlastite valute bez izazivanja inflacije. Pri ovom postoji vremensko kašnjenje. Ako tečaj domaće valute padne na realnu vrijednost, potrebno je 1 – 3 godine za oporavak proizvodnje i povećanje izvoza. Povećanje carina je najlakši potez za smanjenje uvoza i oporavak vlastite proizvodnje koji mogu primijeniti i najnerazvijene zemlje. Upravo bi zbog toga prezadužene nerazvijene zemlje koje sudjeluju u radu WTO-a morale zahtijevati uvođenje posebne carine sa stopom koja bi se dobila tako što bi se dug zemlje podijelio sa godišnjim bruto proizvodom puta 100. Na taj bi se način eliminirao utjecaj umjetno proizvedene nerealnosti tečaja vlastite valute, te bi se spriječila propast domaće proizvodnje. Povećanje necarinskih barijera koriste razvijene zemlje koje to znaju i koje se ne boje međunarodnih pritisaka. Povećanje raznih stimulacija proizvođačima koriste zemlje koje su ekonomski dovoljno snažne te to mogu financirati. U radu WTO-a obično dolazi do sukoba triju grupacija. Prva grupa su nerazvijene zemlje koje nastoje smanjiti barijere za svoje robe, a zadržati visoku carinu za strane robe. Druga grupa su zemlje EU i ostale razvijene države koje znaju kako slabije države nemaju novca za stimulaciju proizvodnje pa se bore za sniženje carina, a svoju proizvodnju i izvoz potiču raznim, ponekad vrlo visokim poticajima. U trećoj su skupini SAD čija valuta, dolar, danas funkcionira kao svjetska valuta. Tiskanjem dolara i njegovim plasmanom SAD ostvaruje: a) emisijsku dobit b) kamate na kredite c) dodjelom više ili manje kredita drugim zemljama SAD reguliraju tečaj dolara, te tako reguliraju vlastiti izvoz i uvoz prema vlastitim potrebama. Zbog te mogućnosti SAD najčešće ne mora koristiti ni carinsku zaštitu, a ni stimulacije proizvođačima, te nastoji i drugim državama smanjiti te mogućnosti. (Kako se tiskani dolari, plasirani na svjetsko tržište, ne bi vratili na američko tržište i izazvali inflaciju u samoj Americi, Amerikanci su izgradili financijske barijere kojima su to spriječili. Međutim, papirnati novac se uvijek vraća tamo gdje je tiskan i u znatnoj se je mjeri vratio na Newyoršku burzu. To je izazvalo rast burzovnih indeksa daleko iznad realne vrijednosti, te su ulagači sve više ulagali u izgradnju i kupovinu nekretnina izazvavši njihov vrlo visoki rast cijena. Taj burzovni balon je pukao 2008. izazvavši najveću ekonomsku krizu od 1929. Američka monetarna vlast je odlučila zaštititi najprije američke banke od propasti, te istovremeno ojačati konkurentnost američke privrede. U nekoliko godina su tiskali 50.000 milijardi dolara i ubacili ih u finacijski sustav. Bankari su tim novcem počeli kupovati dionice i obveznice širom svijeta, ponajviše u eurozoni. Zbog toga je Euro u nekoliko godina ojačao 30%, te su na taj način američki bankari zaradili 30% čime su pokrili gubitke na nekretninama. Nakon ovog bankarski spekulanti su pokušali istu operaciju i sa Švicarskim Frankom, ali je njihova banka nakon početnog rasta zaustavila daljnji rast objavom kako će otkupiti bilo koju količinu strane valute iznad određenog tečaja. Jačanjem eura konkurentnost američke robe na području eurozone naglo je ojačala te je SAD počeo izlaziti iz krize. Na isti način je i VB pokrenula riješavanje svoje krize. Dok je euro jačao ECB se ponašala neutralno zbog različitih interes apojedinih europskih država. Umjesto da primarnom emisijom spriječi jačanje Eura i tako sačuva europsku konkurentnost ECB je branio interese europskih bankara kojima odgovara jaki Euro, te interes uvoznika. Jaki Euro odgovarao je i proizvođačima koji sirovine i dijelove uvoze iz Kine i ostalih
država dolarskog tržišta, kakvih najviše ima u Njemačkoj i sjevernim baltičkim državama, koje ih izvoze na područje eurozone. Takva politika ECB-a dovela je do propasti proizvođača koje sirovine i dijelove uvoze iz eurozone, a proizvode izvoze na dolarsko tržište, a to su prije svega rubne sredozemne države orijentirane na arapsko tržište. Zahvaljujući ovakvoj politici ECB-a Njemačka je vrlo brzo prebrodila krizu dok su periferne južne države eurozone došle u stanje gospodarskog i političkog kolapsa. Čim je politika ECB-a počela popuštati američki i britanski "stručnjaci" su počeli vikati kako Euro propada, čime su željeli spriječiti tiskanje Eura, povratak njegova tečaja na realan nivo i posljedično jačanje Europske konkurentnosti. Ovakvim porukama Europljanima je slana poruka; "ako budete svoju konkurentnost jačali devalvacijom mi uvijek možemo tiskati više, a u nastalom valutnom ratu vi ne možete pobijediti!") Njemačka, Francuska i ostale europske vlade znaju kako u ovom sukobu interesa SAD i njihove multinacionalne kompanije uglavnom izlaze kao pobjednici, te najčešće WTO, MMF i WB koriste kao instrumente za vođenje specijalnog rata protiv financijski slabijih država, te su dopustile vrlo slabu devalvaciju Euro. Radije su dopustile propast južnih država, nego ulazak u otvoreni valutni rat protiv SAD-a, a propast južnih država im je djelomično čak i odgovarala, izgubile su na izvozu u ove države, ali su se nadale preuzeti nekretnine u zamjenu za kreditne dugove. Na opisani način SAD i nekoliko najrazvijenijih zemalja svoje emisione banke i kompanije pretvorile u sredstvo posredne kolonizacije svijeta. Ovo su uspjele zahvaljujući tome što je slobodna konkurencija među poduzećima koja posluju u članicama WTO-a samo privid. Multinacionalne kompanije razvijenih zemalja su uz pomoć velikih međunarodnih banaka uspjele pokupovati slabija poduzeća iz nerazvijenih država. U tome su im pomogli korumpirani domaći političari, nepostojanje kvalitetnih zakona o zaštiti interesa sitnih dioničara, zakona o preuzimanju, zakona o stečaju, zakona o zaštiti od međunarodnog dampinga. Veliku ulogu u tom procesu odigrale su i obavještajne službe razvijenih zemalja. Pravodobnim dostavljanjem povjerljivih informacija o lokalnim poduzećima multinacionalne kompanije su znale koliko vrijede pojedina poduzeća i gdje su im slabosti, koga je moguće potkupiti, ucijeniti i sl. Razvijene zemlje imaju zakone koji dopuštaju davanje mita građanima drugih zemalja, ali o tome moraju voditi uredno knjigovodstvo. Podmićivanjem se bave i obavještajci, a također i diplomati. (Pri tom često dio provizije zadržavaju za sebe, bez znanja svojih pretpostavljenih.) Zahvaljujući ovome, pravosudne institucije i obavještajne službe razvijenih zemalja mogu ucjenjivati korumpirane lokalne biznismene i političare. Konačni rezultat je koncentracija sjedišta multinacionalnih kompanija u razvijenim zemljama Zapada, ponajviše u SAD-u. Prljave poslove proizvodnje prebacili su u države gdje je radna snaga jeftina, gdje ne postoje kvalitetni antimonopolski zakoni, zakoni o zaštiti radnika, djece, bolesnika i nezaposlenih. Najveću korist od toga imaju vlasnici multinacionalnih kompanija, te potrošači (državni službenici) razvijenih zemalja koji imaju dovoljno novca za kupovinu sve jeftinijih proizvoda. Zbog toga se oni zalažu za slobodnu konkurenciju, na svjetskom nivou, kako bi mogli uništiti konkurenciju u slabijim državama, pri čemu jačaju svoju moć, na uštrb standarda običnih građana. Na vrhu ove svjetske financijske piramide moći nalazi se nekoliko stotina najvećih bogataša koji su svoje vlasništvo raspršili na nekoliko stotina najvećih kompanija, te usklađuju svoje interese nuđenjem povoljnih kredita svojim industrijskim i trgovačkim suvlasnicima, kao i njihovim dobavljačima i kupcima, dok konkurentima nude vrlo nepovoljne kredite. Na taj način pogoduju svojim suvlasnicima, a i glavnim vlasnicima koji dio svoga dioničkog portfelja drže u
tim industrijskim i trgovačkim kompanijama. Kako bi sve, formalno samostalne banke i multinacionalne kompanije djelovale usklađeno razrađeni su detaljni strateški planovi borbe protiv konkurencije, a pojedini zadaci iz tih planova preneseni su na specijalizirane međunarodne organizacije kao što su MMF, WB, WTO i slične. Strateški cilj ove interesne skupine sastavljene od nekoliko stotina financijskih, trgovačkih, proizvođačkih i starih Britanskih narko mafijaških obitelji je zadržati postojeće pozicije, spriječiti razvoj konkurenata, te po mogućnosti proširiti svoje pozicije. Oni su vrh svjetske piramide moći, a obični ljudi to ne vide zato što svi traže pojedinca koji tom piramidom upravlja. A tog pojedinca nije moguće naći zato što on ne postoji. Ovaj vrh funkcionira po principu mravlje kolonije. Mravlja kolonija funkcionira skladno kao da postoji hijerarhija koja pojedincima zapovijeda, a ta hijerarhija u stvarnosti ne postoji. Tajna mravljeg uspjeha je u tom što svaki pojedini mrav ima «interes» preživljavanje kolonije. Pojedini mrav ne može svoje gene prenijeti na potomstvo, već samo kolonija prenosi zajedničke gene koje ima svaki pojedinac. Vrh svjetske piramide moći funkcionira na isti način, njih nekoliko stotina ima mali broj dionica u najvećim svjetskim kompanijama, pa im je u interesu da sve te kompanije napreduju. Zato te kompanije glume međusobnu konkurenciju, a u stvari namještaju poslove jedni drugima i postaju sve bogatiji. To im je svima u interesu i «interes» je jedini pravi vođa ove «hijerarhije zavjerenika». Većina ostalih je na gubitku jer, u pravilu, cijena jednostavnog rada na tržištu pada čim se tržište širi, a za običnu radnu snagu je najbolje kad se veličina kompanije podudara s tehnološki optimalnom veličinom tvornica. Male države koje se žele zaštititi od prikazanih financijskih napada morale bi mnogo više ulagati u nacionalnu sigurnost, pogotovo u gospodarske obavještajno-sigurnosne službe. Te službe moraju štititi državu i privredne subjekte od stranih financijskih diverzanata i sabotera, trgovinskih dampinških napadaja, te od gospodarskih kriminalnih skupina. Za dugoročnu zaštitu nacionalne sigurnosti potrebno je osigurati što stabilniji politički sustav. U politički sustav malih država potrebno je unijeti više neposredne demokracije. Za zaštitu nacionalne sigurnosti potrebno je staviti pod kontrolu javnosti sve strane udruge građana, humanitarne organizacije i slične nevladine institucije, preko kojih globalni korporacijski kapital nastoji kreirati javno mnijenje, a preko njega i politiku. Istovremeno, poreznim olakšicama potrebno je osigurati rad vlastitih neprofitnih organizacija takve vrste.
8.
LOGISTIČKO RAZBIJANJE EMBARGA
Tijekom cijeloga rata najveći je hrvatski problem bio kako nabaviti kvalitetno oružje i opremu. Na samom početku rata zapadne sile, sklone nasilnom održanju Jugoslavije, uvele su preko UN-a embargo na uvoz oružja državama koje su nastale raspadom Jugoslavije. Zbog toga je Hrvatska morala oružje nabavljati na ilegalnom tržištu, gdje je cijena 3 do 4 puta viša. Kako zapadne obavještajne službe ne bi mogle spriječiti takvu nabavu, novčana se sredstva nisu mogla izdvajati iz državnoga budžeta, jer je to javni dokument, a nije se moglo plaćati ni preko uobičajenih bankarskih kanala. Krtice bi stranih obavještajnih službi to odmah otkrile. Sredstva su se morala prikupljati iz tajnih izvora. Dio cijene plaćao se preko banaka i to onaj dio koji je išao isporučiteljima oružja, s tim što je na tovarnim listama pisalo nešto drugo kao što je dijelovi poljoprivrednih strojeva, hrana i slično. Dio cijene namijenjen podmićivanju političara, generala, carinika i sličnih posrednika plaćao se u gotovini, u sitnim apoenima. Konverzija novca u strane novčanice sitnih apoena morala se obavljati tajno, prelazak granice morao je također biti tajan, dok su mjesto i vrijeme isporuke bili najveća tajna. Plan te operacije razrađen je u više dijelova. Mnogi su pojedinci sudjelovali u jednom dijelu, ali je operacija u cjelini bila poznata samo Tuđmanu, Šušku i Iviću Pašaliću koji je tajno bio zadužen za sigurnosnu zaštitu operacije. (Šušak je, nakon niza provaljenih akcija shvatio kako ne može imati povjerenja u ljude koje su u obavještajni sustav 1990. godine instalirali Manolić i Špegelj, te kako je potrebno izgraditi paralelni obavještajni sustav unutar postojećih obavještajnih službi, ali zbog bolesti i smrti u tome nije uspio. ) Do pada Manolića dio je oružja nabavljala i policija preko svoje samostalne organizacije. Sredstva su pribavljana prodajom poduzeća povjerljivim pojedincima koji su ih kupovali za simbolične iznose, ali su razliku do prave cijene u obrocima uplaćivali u gotovini ili na tajne privatne račune u pojedinim bankama. Dio je novca prikupljen tako što su domaći ekskluzivni dobavljači za Ministarstvo obrane morali davati 10% od svih narudžbi kako bi postali dobavljači. Vojska isporučenu robu i usluge nije plaćala po nekoliko godina, a oni koji su željeli plaćanje mimo reda, morali su opet platiti 10% u gotovini. Manje količine novca nabavljane su na različite načine. Prikupljenom su gotovinom kupovane devize od švercera koji su bili svakodnevna pojava u centrima svih većih gradova Hrvatske i Hercegovine. Prije uvođenja Kune dio streljiva i granata plaćen je i u HRD – ima, a kad je uvedena Kuna oni koji su za mito dobili HRD-e ostali su bez vrijednosti pošto HRD-i nisu bili konvertibilni. Preko trgovaca novcem pokušali su taj tada bezvrijedni novac zamijeniti dostaviti u Hrvatsku i zamijeniti ga za Kune, ali u tome većim djelom nisu uspjeli. Žaliti se međunarodnim financijskim institucijama se nisu mogli pošto bi tada morali otkriti u kakvom poslu su HRD-e zaradili. Poslije su pokušali preko nekih novinara kojima su pokazali ovaj bezvrijedni novac, kompromitirati Hrvatski i prisiliti je na zamjenu novčanica, ali u tome nisu uspjeli. Ovime je Hrvatska uspjela prevariti barem neke koji su ostvarivali ogromne zarade na račun Hrvatske, zahvaljujući embargu na oružje. Nakon uvođenja Kune 1994. godine, posao otkupa deviza od građana preuzele su pojedine banke. Banke su za nabavljeni novac kupovale devize i u sitnim ih apoenima isporučivale osobama koje su ih nosile dalje. Povjerljivi diplomati su diplomatskim vozilima devize prenosili do mjesta isporuke. Tako je od 1992. do integracije Podunavlja 1998. godine u operaciji razbijanja embarga na oružje iz zemlje izneseno više milijardi dolara. Nešto oružja, opreme i novca nabavljeno je donacijama iz inozemstva od hrvatske dijaspore. To je 1991. bila značajna pomoć, ali kada bi se sve te donacije zbrojile, mogle bi pokriti prvih 4-5 sati Oluje. Kako bi prikrile nabavu oružja, hrvatske su službe širile dezinformacije o tomu kako je HV u borbi zaplijenila veliku količinu oružja i opreme.
Britanske su obavještajne službe pokušavale na sve načine spriječiti naoružavanje Hrvatske. Dugo im je ostalo nepoznato tko kontrolira operaciju, ali su to uspjele saznati metodom eliminacije. Naime, bilo im je dovoljno pronaći odgovor na tri pitanja: 1) Tko ima u svakom trenutku pristup do predsjednika Tuđmana? (Takvih je osoba bilo između 10 i 15.) 2) Tko ima pristup podatcima svih obavještajnih službi? (Takvih je osoba bilo desetak.) 3) Mnogi koji su sudjelovali u operaciji prikupljanja novca i nabave oružja pokušavali su, a često su u tome i uspijevali, dio novca skrenuti u svoj džep. Posao glavnog kontrolora bio je otkrivati takve osobe i prijaviti ih predsjedniku Tuđmanu. Mnogi su, čak i članovi Vlade, otkriveni i skinuti s funkcija po kratkom postupku i prebacivani na niže dužnosti. Većina promjena Vlada i Ministara u Vladi, te u uredu Presjednika od 1994. pa nadalje imali su prikrivenu pozadinu u ovome. Sudski postupci protiv njih nisu bili mogući jer bi tijekom suđenja na vidjelo izišli podatci potrebni stranim obavještajnim službama koje su svim sredstvima nastojale onemogućiti tu trgovinu. Svi oni nisu mogli skriti mržnju prema Pašaliću i koristili su svaku priliku za njegovo javno blaćenje. Na temelju takve analize britansko-francuski obavještajci su zaključili kako je upravo Pašalić glavni u nabavci oružja, nakon Tuđmana, Šuška i logističara Zagorca, te su preko svojih obavještajnih propagandista, uglavnom bivših kosovaca i udbaša, pokrenuli medijsku kampanju protiv Pašalića. Kada je otkriveno kako se preko Dubrovačke banke devizna gotovina potrebna za ilegalnu nabavu oružja izvlači s teritorija Hercegovine, pokrenut je postupak rušenja banke, a krivicu za to su, preko francuskog prijatelja Hrvoja Šarinića, pokušali prebaciti na dr. Ivića Pašalića. Na taj su način pokušali jednim udarcem ubiti dvije muhe. Pašalić je važne zadatke počeo od Predsjednika Tuđmana dobivati već koncem 1993. godine. Manolić je to doznao pa ga je već tada uspio okružiti svojim ljudima od povjerenja koji su se uspjeli Pašaliću prikazati kao njegovi ljudi. Opskrbljivali su ga poluinformacijama i dezinformacijama, a okolo su hvalili Pašalića kao genijalca koji sve zna i sve kontrolira, pa zato o njegovim navodnim protuzakonitim aktivnostima nema nikakvih dokaza. Nakon obznanjivanja Tuđmanove bolesti počela je nesmiljena borba za vlast unutar HDZ-a, te je od tada Pašalić počeo gubiti sve bitke, jednu po jednu. A jedina tajna aktivnost bila mu je kontrola nabave novca za kupovinu oružja. Da nije uveden embargo na oružje, Hrvatska bi za oružje potrošila 2 do 3 puta manje. Da to oružje nije uvezeno, Hrvatska bi imala samo papirnatu samostalnost, te bi morala plesati kako Zapad svira. Postupak ilegalne nabave oružja Šušak, zagorac i Pašalić su uspjeli razraditi uz pomoć Hrvata iz inozemstva koji su imali saznanja o radu obavještajno-sigurnosnih službi i o tomu kako se može zaobići njihova mreža. Naime, uhođenje protivnika današnje suvremene obavještajne službe nastoje izvoditi paralelnom uporabom tehničkih sredstava, analizom legalno prikupljenih informacija iz sredstava masovnog priopćavanja, te širenjem mreže doušnika, informatora i provokatora u protivničke vojne, političke, sindikalne i privredne strukture, patentne urede, znanstvene institucije, humanitarne organizacije, vjerske sekte te pokrete za zaštitu ljudskih prava. U velikim, razvijenim državama, obavještajno-sigurnosne službe podijeljene su na: obavještajne (prikupljanje podataka), sigurnosne (zaštita vlastitih podataka i osoba), terorističke službe (službe za vođenje specijalnog rata) te vojne obavještajne službe. U demokratskim su državama obavještajne službe pod nadzorom izvršnih, a djelomice i zakonodavnih tijela, te javnost ponešto može saznati o njihovu radu. Kako bi količinu javnih
informacija smanjili što je moguće više, sve obavještajne službe nastoje svoje djelovanje što više prikriti od zakonodavnih tijela. Kako bi to mogle, nastoje raditi po načelu: prikupljanje podataka, analizu podataka i planiranje operacija radi služba, a izvođenje se operacija prepušta saveznicima. Saveznici među novinarima obrađuju javnost i pripremaju je na ono što službi odgovara. Saveznici među političarima, međunarodnim institucijama, nevladinim udrugama, humanitarnim organizacijama, oslobodilačkim pokretima i terorističkim organizacijama zaduženi su za izvršenje operacija. Financiranje operacija prepušta se najčešće mafijaškim organizacijama. Dodatne izvore financiranja ove službe nalaze na više načina: • zaštitom mafijaških udruga pri trgovini droga ili drugih krijumčarenih roba • prodajom zaplijenjene droge ili drugih zaplijenjenih dragocjenosti u vlastitoj režiji • prodajom velikim kompanijama onih prikupljenih industrijskih tajni koje nisu potrebne vlastitom vojno-industrijskom kompleksu • prodajom tajnih poslovnih informacija burzovnim špekulantima uz njihovu obvezu trošenja ostvarenoga profita za obavještajno-političke poslove (npr. Soroš). Sva nelegalno stečena sredstva obavještajno-sigurnosne službe troše također na nelegalan način, s čim članovi zakonodavnih tijela nisu upoznati. Ponekad čak ni vlade i predsjednici ne znaju što im rade njihove tajne službe, pa te organizacije postaju mafijaško-teroristička vlast iz sjene. Pojedine se obavještajno-sigurnosne službe osim prikupljanja informacija o protivnicima, te zaštite vlastitih tajni bave i specijalnim metodama rata protiv potencijalnih protivnika. Riječ je o: 1. medijskim napadima na protivnike, 2. financijskom ratovanju. 3. likvidaciji protivnika, U slabijim državama strane obavještajne službe stvaraju popise poželjnih i nepoželjnih političara. Nepoželjne političare nastoje ukloniti s političke scene najčešće medijskom kampanjom. U takvim se kampanjama služe medijima, novinarima i urednicima koji su najčešće već i sami protivnici napadnutih političara, a ponekad i plaćaju neke novinare i vlasnike medija. Takva se medijska kampanja uglavnom odvija u tri koraka: 1. dostavljanjem medijima istinitih kompromitirajućih podataka o napadnutim osobama, 2. medijskim napadom uz pomoć podataka koji su samo djelomično istiniti, 3. otvorenim zagovaranjem rušenja pojedinih političara i stranaka. Protiv takve se kampanje napadnute države mogu braniti samo jačanjem vlastitih obavještajnih službi. U svakoj ozbiljnoj državi obavještajne službe moraju biti jamstvo da na bilo kakvu važniju funkciju neće doći osoba koju netko može ucjenjivati ili kompromitirati. Sve važnije političare i državne službenike obavještajne službe moraju štititi i nadgledati. Ako pri tom primijete kako su skloni korupciji, preljubu, seksualnim nastranostima, ovisnosti o kocki, drogi, alkoholu, bilo oni ili članovi njihove uže obitelji, tada najviši politički vrh treba biti obaviješten o postojanju sigurnosnoga rizika. Financijski se rat može voditi protiv kompanija koje ne surađuju, ili protiv država. Neposlušne kompanije može se uništiti uz pomoć konkurentskih kompanija, ili ih se može
otkupiti. U tome veliku vrijednost imaju tajne poslovne informacije o poslovanju kompanija, te razni "stručnjaci" u institucijama koji su istovremeno na platnom spisku stranih napadača.
Financijski rat protiv država može se voditi: a) Plasiranjem velike količine lažnih novčanica napadnute države. b) Izgradnjom financijskih kreditnih piramida uz pomoć vlastitih agenata, zelenaških bankara, kriminalaca i korumpiranih lokalnih političara. Financijske organizacije koje nude velike kamate na uloge mogu izvršavati svoje obveze dok ulozi rastu. Kada usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu, dolazi do istovremenog sloma svih takvih institucija. Kriminalci koji su uzeli kredite od tih organizacija bez namjere vraćanja, ostvarili su zaradu, a obavještajne su službe koje su pokrenule lanac financijskih piramida ostvarile svoj cilj - srušile su financijski sustav napadnute države. c) Investiranjem velike količine kapitala u bankarski sustav ili na burze napadnute države moguće je podići cijene domaće valute ili dionica daleko iznad stvarne tržišne vrijednosti. Nakon početnoga rasta dolazi do daljnjeg ulaganja špekulativnog kapitala koji ide tamo gdje dionice rastu. Rezultat je još veći rast cijene dionica i valuta. Zbog velike ponude deviza na tržištu napadnute zemlje domaća valuta nerealno visoko raste, uvoz raste, a izvoz pada i proizvodnja na koncu propada. Tada, u odabranom trenutku, suradnici obavještajno-sigurnosnih službi naglo povlače svoj kapital prodajom domaće valute i dionica. To dovodi do pada valute i dionica zbog čega i ostali financijski špekulanti, po principu domino efekta povlače i svoj kapital. Rezultat je propast burze i vrlo velik pad cijene domaće valute. Protiv takvog se financijskog napada napadnuta država može boriti redovitim praćenjem statističkih podataka o stanju narudžbi i kretanju cijena po djelatnostima, plivajućim tečajem domaće valute te suradnjom vlastitih obavještajnih službi i emisijske banke. Protiv izgradnje kreditnih piramida država se može boriti zakonskim određivanjem maksimalne kamatne stope, a ta kamatna stopa ne bi smjela biti veća od prosječne profitne stope, tj. ne bi smjela biti veća od 10% godišnje. Kako bi banke mogle poslovati i u uvjetima inflacije toj kamatnoj stopi bi trebalo dodati i stopu inflacije, te bi maksimalna dozvoljena kamata bila: stopa inflacije + 10%. U monopolskim djelatnostima treba snažno štititi interese kupaca, dok u djelatnostima koje su izložene jakoj stranoj konkurenciji treba štititi interese domaćih proizvođača, a ne samo kupaca. Ako vlastite obavještajne službe imaju indicije kako cijene dionica i domaće valute padaju zbog stranog financijskog napada, emisijska banka treba kratkotrajno otkupiti određenu količinu dionica domaćih poduzeća (kako bi spriječila njihov daljnji pad), a količinu novca (namjenskih kredita) treba svakodnevno prilagođavati potrebama pojedinih tržišnih segmenata kako bi se spriječio pretjerani pad domaće valute. Čim se situacija na tržištu smiri, opasnost od domino efekta je otklonjena, te kupljene dionice treba polagano prodavati, a količinu novca na tržištu postupno prilagođivati potrebama stabilnog tržišta kako bi se izbjegla deflacija, ili veća inflacija. U takvoj je situaciji bolje dopustiti malu kratkotrajnu inflaciju nego deflaciju. Disparitete cijena pojedinih roba lakše je otkloniti pri maloj padajućoj inflaciji nego pri deflaciji. Najveća opasnost iz vlastitih redova prijeti od domaćih monopola koje je najbolje razbiti na niz manjih poduzeća. Pri ovakoj agresiji najvrjedniji suradnici napadača su financijski diverzanti koji glume strane savjetnike i lobiste, te domaći financijski saboteri, najčešće vrhunski
makroekonomski stručnjaci dobro plaćeni od stranih financijskih agresora. Sigurnosne službe često pribjegavaju i fizičkoj likvidaciji protivnika koje ne mogu neutralizirati na drugi način. Metode likvidacije su: – organizirane prometne nesreće – organizirana samoubojstva – atentati – inficiranje kemijskim, biološkim, ili radioaktivnim agensima. Atentati se obično organiziraju tako što se pripremi žrtveni jarac (neki kriminalac ili duševni bolesnik) koji misli kako je atentator, koji ništa ne zna o organizatorima i kojemu se sudi. Njegova uloga je skrenuti pozornost istrage i medija na krivu stranu. Pravi atentatori djeluju iz daljega i ostaju skriveni. U kriznim situacijama kao atentatori mogu poslužiti i nesvjesni pojedinci koji se glasinama i dezinformacijama, preko drugih osoba, ili preko sredstava veze dovedu u stanje psihološkog šoka, te tada, psihološki rastrojeni postupaju onako kako u normalnim situacijama ne bi postupili. Ovakve psihološke metode specijalnog rata osobito su efikasne kad se "meta" atentata približava nekom kontrolnom policijskom, ili vojnom punktu na kojem se nalazi netko tko je uvjeren kako mu se približavaju neprijatelji. Kad su u pitanju istaknute javne osobe, o mogućem atentatu novinarski «analitičari» često pišu i prije samog atentata, a kao organizatora, ili naručioca mogućeg atentata navode nekog sporednog protivnika, kako bi istragu unaprijed skrenuli u pogrešan smjer. Stvarnog naručitelja ovakvog atentata najlakše je otkriti razotkrivanjem novinarskih «izvora podataka». U precizno razrađenom planu napada na slabije države ove službe za specijalno ratovanje dolazak do cilja dijele na više faza, a svaku fazu na desetak koraka. Napadnuti vidi korak koji je u izvođenju i eventualno sljedeći, ali ne vidi ostale korake i faze (medijski napadi na nepotkupljene političare, napadi preko međunarodnih financijskih, političkih i sudskih institucija, prijetnje sankcijama i sl.). Pritisak na protivnika je lagan, stalan i ide sve dalje dok mu se popušta. Pritisak traje sve dok se ne dođe do cilja, korak po korak, fazu po fazu. Zaštita je najbolja ako se pritisak otkloni već u prvom koraku prve faze. Prijetnju sankcijama najlakše je otkloniti protusankcijama u obliku kaznene carine od 100% na sve proizvode i usluge koje se proizvode u državama koje se pridruže sankcijama i koje se proizvode u kompanijama koje sjedište imaju u istim državama. Hrvatska je ekonomski opljačkana od Jugoslavenske Narodne Banke još prije osamostaljenja tako što je morala prodavati devize po tečaju koji je odredilo SIV, te kad se osamostalila ostala je bez ikakvih deviznih rezervi. Tajni financijski rat protiv Hrvatske počeo je odmah nakon hrvatske odluke o osamostaljenju. Čim se osamostalila, Hrvatska je ušla u međusobni financijski rat protiv Srbije. Najjači udarac Srbiji bio je ukidanje carina na uvoz automobila, te su mnogi Srbijanci počeli kupovati automobile u Hrvatskoj, čime su smanjeni prihodi saveznog budžeta. Najveći srbijanski udar na Hrvatsku i ostale republike bio je upad u monetarni sustav SFRJ, tj. tiskanje novca za potrebe JNA i rata. Time je uveden posredni »porez« na sve koji su dinar koristili kao platežno sredstvo. Kako bi ovo ubuduće onemogućila, Hrvatska je tajno tiskala vlastiti hrvatski dinar kao novu valutu, ali je i Srbija to doznala pa je, također tajno, pripremila svoju valutu. Kada je Hrvatska novu valutu proglasila za zakonito sredstvo plaćanja, imala je samo nekoliko dana za zamjenu starih dinara u konvertibilnu zapadnu valutu, i to zamjenom na teritoriju BiH i Crne
Gore. Da ovo nije učinjeno u roku od nekoliko dana, sve bi novčanice starih dinara postale bezvrijedan papir. Dio starih dinara koje su građani držali kod sebe nije zamijenjen te je ta količina novca postala stari papir. U procesu zamjene najveću su ulogu imali mnogobrojni šverceri iz BiH koji su novac tajno prevozili u BiH i Crnu Goru te ga mijenjali za DEM. Pri tom su dosta zaradili, imali su odobrenje za svoje troškove uzeti 10%, ali je i država spasila veliki dio vrijednosti novčanica. Da taj postupak zamjene nije bio dobro planiran i organiziran, izgubili bismo 100% vrijednosti starih dinara deponiranih u hrvatskim bankama i SDK-ovima, te bi ih morali spaliti. Ova financijska operacija najveća je pobjeda Hrvatske u financijskom ratu protiv Srbije, pri čemu je i BiH znatno oštećena, ali to je bilo neizbježno i opravdano pošto su sa njenog teritorija razarani Dubrovnik, Karlovac, Sisak, Bosanski Brod, Đakovo, Županja i druga mjesta. Od 1990. do 1993. projugoslavenska frakcija HDZ-a u suradnji s britanskim i srbijanskim službama, kao i hrvatskim kriminalcima organizirala je izgradnju financijskih piramida s namjerom pljačkanja hrvatskih poduzeća i građana, te rušenja financijskog sustava zemlje. Financijske organizacije koje nude 30% ili 40% kamata na uloge mogu izvršavati svoje obveze dok ulozi rastu. Kada usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu, dolazi do istovremenog sloma svih takvih organizacija. Kriminalci koji su uzimali kredite bez namjere vraćanja, ostvarili su zaradu, a obavještajne službe koje su pokrenule lanac financijske piramide ostvarile su svoj cilj, srušili su financijski sustav napadnute države. Naivni, pohlepni ulagači koji su mislili zaraditi bez rada 30% i više mjesečno, ostali su bez deviza koje su držali kod kuće ili u inozemstvu, ali je financijski sustav zemlje spašen, prije svega zahvaljujući doznakama radnika iz inozemstva. CIA je kasnije isti postupak mnogo uspješnije ponovila u Albaniji. Albanija se nije znala obraniti, pa im se država skoro raspala. Nakon Oluje strane su obavještajne službe doznale kako je privatizacija maska preko koje se izvlači novac za ilegalnu kupnju oružja. Dugo nisu mogli doznati u kojim se bankama oprani novac pretvara u sitne devizne apoene i gdje se isporučuje dobavljačima oružja. Kako bi omeli operaciju, preko svojih su suradnika u hrvatskim medijima napadali privatizaciju kao veliku pljačku, a vlast kao najveće kriminalce. Kada su Francuzi preko svoje krtice u vrhu vlasti uspjeli identificirati Dubrovačku banku kao jedan od glavnih punktova za pretvaranje kuna u devize, pokušali su preuzeti samu banku uz pomoć direktora Nevena Barača, dugogodišnjeg poznanika Slobodana Miloševića. Barač je i sam primijetio kako pojedinci veće količine gotovine mijenjaju za devize, te devize dižu u sitnim apoenima i odnose. Pomislio je kako zaštićen takvim saznanjima i on može napraviti nešto slično, te s tako prikupljenim novcem otkupiti banku kojom je upravljao. Počeo je davati velike kredite Glumina banci s minimalnim godišnjim kamatama, a Glumina banka je taj novac koristila za kreditiranje stanovništva po vrlo visokim mjesečnim kamatama. Tako ostvarenu razliku u kamatama su dijelili Glumina banka i Barač, s tim što je Baraču njegov dio isplaćivan u gotovini. Na ovaj način oštećivana je Dubrovačka banka, te se njena vrijednost smanjivala, što je bilo dobro za Barača koji ju je namjeravao kupiti, s novcem dobivenim od Marka Marčinka, vlasnika Glumina banke. Da bi ovo mogao činiti Barač je morao imati zaštitu lokalne krim policije, financijske policije, SZUP-a, SIS-a, te nekog iz vrha politike. Kako bi se dodatno zaštitio, te eventualnu istragu usmjerio na krivu stranu Barač je Marčinku pričao priču kako dobiveni novac dijeli s Pašalićem. Kad je ta priča došla do Pašalića on je, uz pomoć Ministra financija Borislava Škegre, napravio udar na Barača i njegovu ekipu. Na carini je zaustavljen kombi koji je prevozio gotovinu za Glumina banku. Iako je ovo bio legalan posao to je iskorišteno za ulazak financijske policije u Glumina banku.
Banke su bile pod nadzorom HNB-a, tj. Marka Škreba, koji je sprječavao ozbiljnu kontrolu malih banaka, što je odgovaralo pripadnicima projugoslavenske frakcije HDZ-a zbog otpisa njihovih kreditnih zaduženja u tim bankama, a odgovaralo je i zapadnim financijskim agresorima koji su već pokrenuli postupak preuzimanja Hrvatskog bankarskog sektora i uništenja domaće proizvodnje. Sektor HNB-a za nadzor banaka imao je uvid u dokumentaciju o reviziji banaka, ali je podržavao frizirana izvješća »neovisnih« stranih, najčešće londonskih revizorskih kuća. Riječku banku nadzirala je londonska revizorska kuća »Coopers Lybrand« koja je za 1994. tvrdila kako vrijedi dvostruko više od nominalne vrijednosti, iako je naknadna superrevizija utvrdila kako je vrijednost bila nula. Engleska revizorska kuća »Peat Marwick« bila je zadužena za friziranje podataka Zagrebačke banke. Guverner Marko Škreb, kao čovjek od Gregurićeva povjerenja, detaljno je znao stanje u Glumina banci, tj. sve o fiktivnim dokapitalizacijama, kreditiranju fiktivnih poduzeća, te pranju novca za potrebe Valentića, Mateše i Gregurića. Jedan od najvećih deponenata Glumina banke bilo je i poduzeće Radimira Čaćića koji je zajedno s Marčinkom obavljao razne »financijske operacije«. Kako bi pokrila gubitke, Glumina banka je obećanjima o visokim kamatama počela privlačiti štediše drugih banaka. Da su velike banke prihvatile igru kamatama, cijeli bi se bankarski sustav pretvorio u financijsku piramidu koja bi se nakon nekog vremena raspala, kao što se dogodilo u Bugarskoj i osobito u Albaniji. Direktor Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka Vladimir Kopf predlagao je stručne kriterije za sanaciju svih banaka koje dođu u poteškoće, ali to organizatorima financijskoga kaosa nije odgovaralo. To nije odgovaralo bivšim komunistima koji su bili glavni korisnici menadžerskih kredita koje su planirali otpisati i sakriti tragove u procesu sanacije banaka. Sanacija banaka po jasnim kriterijima nije odgovarala ni državotvornoj frakciji HDZ-a kako bi se skrili podatci o pranju novca za nabavu oružja. Kopf je poginuo u sumnjivoj prometnoj nesreći između Karlovca i Rijeke. Na sahranu mu je iz vrha vlasti došao samo Mateša, i to anonimno, kao privatna osoba. Financijskoj policiji je trebao nekakav izgovor za ulazak u Glumina banku pa je iskorištena optužba da ilegalno prevozi novac iz BiH u Hrvatsku. Čim su financijski inspektori podnijeli prva izvješća Ministar financija Borislav Škegro je shvatio o čemu se radi. Radilo se o napadu na cijeli financijski sustav zemlje. Strane službe, preko svojih suradnika, već su imale ubačenu određenu količinu novca u malim brzorastućim bankama, kao što je Glumina banka, te su ih podučili kako većim kamatama oteti štediše velikim bankama. Napad na financijski sustav preko malih brzorastućih banaka prijetio je raspadom financijskog tržišta, pa je Škegro poduzeo što je mogao. Pošto nije mogao ući u kontrolu samih banaka jer su one pod nadzorom HNB, uz pomoć financijske policije uspio je ući u pojedine štedionice i štedno-kreditne zadruge, nakon čega su podnesene prve krivične prijave protiv tih institucija, kako bi ih se prisililo poslovati po zakonu. Financijski agresori iz MMF-a su shvatila kako im je napad na fiiancijski sustav propao te su pokrenule rezervni plan. Ponudili su kupovinu saniranih i nestabilnih velikih banaka od stranih investitora, pod uvjetom da država uništi male brzorastuće konkurentske banke. Vlada je, u nedostatku deviza, prihvatila ponudu za otkup banaka koje su do tada potpuno utrošile štednju građana na kreditiranje gubitaša, te je zajednički sa MMF-om sastavljen popis malih banaka koje treba rušiti. Taj je popis dostavljen usmeno, preko institucija pod nazorom Ministarstva financija, svim većim poslovnim subjektima i većim povjerljivim štedišama s uputom kako novac trebaju prebaciti u veće, sigurnije banke. Tada je došlo do blokade svih tih banaka, a novac su nastojali povući i pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a zajedno s krticama stranih službi. Odmah je potom projugoslavenska frakcija HDZ-a preko medija počela pozivati i sitne štediše na podizanje novca iz Dubrovačke i ostalih većih banaka kako bi se srušio čitav financijski sustav države.
Sitne banke su propale, mnogi pohlepni štediše koji su im zbog viših kamata povjerili novac, ostali su bez njega, ali je bankarski sustav kao cjelina uz pomoć sanacije spašen. Usput su otpisani menadžerski krediti i izbrisani tragovi o njima. Tada su počeli najžešći napadi na Pašalića kao najvećeg državnog kriminalca, iako su najveću korist od toga imali bivši komunisti iz bivše Manolićeve struje HDZ-a. Strane su se službe za financijsko ratovanje i njihovi domaći pomagači razotkrili, nakon čega su promijenili taktiku. Umjesto rušenja financijskoga sustava pomoću malih brzorastućih banaka, pokrenuli su postupak kupovine velikih, državnim novcem saniranih banaka. Kupovinu su obavili novcem koji su zaradili u Hrvatskoj u postupku inflacijsko-financijske operacije pranja novca koju su provodili od Titove smrti, osobito od 1987. do 1994. godine, a u manjoj mjeri i kasnije. Čim je financijska policija ušla u Glumina banku Barač je shvatio da je njegov plan smanjenja vrijednosti Dubrovačke banke i vlastitog bogaćenja propao, te je odlučio uništiti Dubrovačku banku, ako je već ne može jeftino otkupiti. To je učinio tako što je javno pozvao štediše na dizanje novca, pošto je banka pred bankrotom. Došlo je do juriša štediša na banku, što ni najjače svjetske banke ne mogu preživjeti. Pozvao je u pomoć i svoje zaštitnike s kojima je dijelio zaradu. Kao najveći zaštitnik izletio je, formalno drugi čovjek u državi, Hrvoje Šarinić koji je napao Pašalića za bankarski kriminal. Svi mediji pod nadzorom projugoslavenske frakcije HDZ-a složno su, bez ikakvih dokaza, napali Pašalića kao nekakvog petog ortaka, a nikom nije palo na pamet upitat se, zašto ostala četiri ortaka ne idu u zatvor? Nikom, također, nije palo na pamet upitat se, zašto Hrvoje Šarinić brani bankara koji je javno priznavao kršenje bankarskih pravila igre? Iako je žrtvovanje karijere dovoljan dokaz izuzetno jakih interesa koje je imao Hrvoje Šarinić, nikom nije palo na pamet da je, možda, on čovjek koji je štitio Barača i to dobro naplaćivao. U kontrolu Dubrovačke banke došla je financijska policija iz Osijeka, pošto Škegro nije imao povjerenja u lokalne vlastite inspektore, a ni u Zagrebačke. Inspektori pod vodstvom Stanka Mikulića od prvog su dana primijetili stalnu pratnju policajaca u civilu. Svi lokalni čimbenici pokušavali su ih navesti na krivu stranu, nastojali su ih bilo kako kompromitirati, ili na drugi način otjerati. Nađeno je dovoljno dokaza da se Barača smjesti 20 godina u zatvor, te je sve predano MUP-u u Zagrebu na daljnju kriminalističku obradu. Međutim, Jarnjakovi ljudi su predmet obradili tako da su vlasnika Glumina banke Marka Marčinka smjestili u zatvor, a Baraču se ništa nije dogodilo. Nakon ovog slučaja Pašalić je u javnosti ostao poznat kao peti ortak, a ostali ortaci koji su svoje ortaštvo s Baračem priznali, tj. priznali su plan za preuzimanje vlasništva nad Dubrovačkom bankom, nastavili su živjeti kao slobodni i pošteni ljudi. Propašću sitnih banaka MMF i Svjetska banka pokrenule su drugu fazu prikrivene kolonizacije. Prije nego je uvedena kuna kao platežno sredstvo MMF je uspio za glavnog analitičara Narodne banke (guverner je postao tek u ožujku 1996.) ugurati svog “stručnjaka” Škreba koji je ekstremno restriktivnom monetarnom politikom, tj. visokom kamatom na kredite iz primarne emisije, gospodarstvo doveo u stanje “pritajene deflacije”, a istovremeno je prevelikim stranim kreditima koje su osigurali MMF i Svjetska banka tečaj Hrvatskog dinara s tada realne vrijednosti (4,44 HRD-a za DEM, a za što se zalagao Škegro, ali je uskoro od tog odustao i pridružio se obrani Škrebove politike) spustio na 3,5 HRD-a za DEM, što je dovelo do porasta uvoza, te propasti domaće proizvodnje i izvoza. Ove antiinflacijske mjere uvedene 11. 10. 1993. temeljene na stranoj kreditnoj potpori dovele su do pojave deflacije od 3% u 1994. godini. Dotad prisutna
visoka inflacija prividno je uspješno ukinuta te je uvedena Kuna kao zakonito sredstvo plaćanja s tečajem od 4,44 Kune za jednu DM. Tada su ministar finacija Škegro i guverner HNB-a dr. Pero Jurković otišli na Jesensko zasjedanju Svjetske banke i MMF-a, te je za to vrijeme zamjenik guvernera Marko Škreb smanjio količinu Kuna na tržištu što je dovelo do rasta vrijednosti Kune sa 4,44 na 3,8 Kuna za DM. Ovime je HNB počeo valutni rat protiv vlastite države i stranim investitorima otvorio mogućnost vođenje financijskog rata protiv hrvatskih poduzeća i hrvatskog cjelokupnog gospodarstva. Sve uvozno postalo jeftinije od domaćeg, došlo je do pojave pritajene deflacije, tj., cijena tržišnih roba je počela padati, monopolske cjene su nastavile rasti, pa je na toj neoliberalističkoj osnovi propala trećina hrvatske industrije, te je po simboličnoj cijeni provedena privatizacija većine najkvalitetnijih financijskih i gospodarskih potencijala. Prvi su propali sitni trgovci, bivši skladištari i komercijalisti koji su naučili raditi u uvjetima visoke inflacije po metodi: kupi robu na početku godine, pričekaj da poskupi pa je prodaj, a tek tada je plati. Pritajena deflacija je pojava kada u državi tržišne cijene padaju, monopolske cijene rastu pravni sustav ne funkcionira, obveze se ne plaćaju, stečajni postupak je spor i neučinkovit, zakon o ovrsi i hipoteci štiti dužnike, te se tada može pojaviti nominalna stabilnost cijena uz istovremeni rast nelikvidnosti na tržištu. Tada dolazi do stvaranja dvaju paralelnih tržišta: novčanog i kompenzacijskog. Poduzeća koja ne žele smanjivati proizvodnju i otpuštati radnike prodaju i onima za koje znaju kako neće moći platiti u novcu, već samo u nekakvoj drugoj robi. U privredi dolazi do situacije da svatko svakom nešto duguje, svi međusobno prebijaju svoja potraživanja, a novcem se plaća samo porez i bar dio plaće. Takvo stanje može funkcionirati sve dok većina poduzeća koja posluju s dobitkom mogu osigurati novac za porez i plaću. Nakon nekoliko godina kada i najbolja poduzeća dođu u blokadu žiroračuna, takav se sustav raspada, poduzeća prestaju prodavati onima koji ne plaćaju, smanjuju proizvodnju, te otpuštaju višak radnika. Rezultat je nagla deflacija i recesija. Zahvaljujući hrvatskim privrednicima koji su raznim kompenzacijama uspijevali naplatiti i ono što je praktično nenaplativo, ova prva faza financijske agresije je potrajala mnogo duže nego su “stručnjaci” iz MMF-a predviđali. Monetarne vlasti u ovakvim situacijama ne znaju (ili zbog korumpiranosti ne žele) ispravno reagirati najčešće zato što institucije koje statistički prate kretanje cijena, prema uputama MMFa i Svjetske banke, ne prate bitne privredne pokazatelje kao što su kretanje cijena po djelatnostima, odnos između zaduženosti prema inozemstvu i stope nezaposlenosti, stanje narudžbi i slično, čime se stvara kriva slika stanja u privredi. U prikrivenim deflacijskim krizama obično rastu monopolske cijene (zbog želje monopolista da nadoknade gubitke nenaplativih i otpisanih potraživanja) i cijene osnovnih životnih potrepština koje se ne može uvoziti(Giffinov paradoks - zbog nemogućnosti stanovništva da kupuje supstitute više kvalitete), a istovremeno padaju cijene nekretnina, poljoprivrednih sirovina i proizvoda, industrijskih sirovina i proizvoda, dionica i sl. Zbog rasta cijena osnovnih prehrambenih proizvoda monetarne vlasti vide inflaciju, pa vode antiinflacijsku politiku, čime krizu samo pojačavaju. Kako bi se to spriječilo, cijene bi trebalo posebno pratiti po kategorijama: 1. 2. 3. 4.
osnovni prehrambeni proizvodi, monopolski proizvodi i usluge, uvozni proizvodi i usluge koje domaći proizvođači ne mogu isporučiti u dovoljnim količinama, ostale vrste roba (proizvodi, usluge, nekretnine, dionice i sl.).
Čim cijene ostalih vrsta roba počnu padati, emisijska banka bi morala iz primarne emisije povećati količinu novca (kredita) u sektorima gdje cijene padaju. Istovremeno bi institucije robnih rezervi trebale povećati narudžbe roba kojima cijene padaju, a na skladištima smanjiti količine onih roba kojima cijene rastu. Ako država ne obuzda, ili ne može obuzdati rast cijena monopolskih proizvoda i usluga (nafta, struja telefonija, komunalne usluge), tada se troškovi domaćih proizvođača povećavaju, a cijene smanjuju, čime upadaju u cjenovne škare, što višestruko ubrzava njihovu propast. Zbog toga bi sve monopoliste trebalo rastaviti na manja poduzeća, zabraniti im bavljenje bilo čime osim osnovne djelatnosti(izbaciti informatiku, računovodstvo, održavanje, čišćenje, zaštita i sl.) te gdje je god to moguće uvesti konkurenciju. Gdje se konkurencija nikako ne može uvesti privatizacija se ne smije dozvoliti. Lobiji velikih banaka koje žele uništiti konkurenciju na bankarskom tržištu mogu i namjerno izazvati deflaciju ako imaju pomagače u emisijskoj banci napadnute države. To izvode povlačenjem veće količine novca u odabranom trenutku u trezore te tako stvaraju nestašicu novca na tržištu. Pomagači u emisijskoj banci tada umjesto sniženja kamatnih stopa nastoje progurati njihovo povišenje. Ovakva restriktivna monetarna politika vodi u još dublju deflaciju i privrednu krizu. Kada mnogi korisnici bankarskih kredita dođu u situaciju da ne mogu vraćati kredite, nastaje panika na tržištu, štediše dižu novacsračuna, a banke koje nisu pripremile dovoljne rezerve novca odlaze u stečaj. Nakon tako izazvanog raspada bankarskoga sustava na tržištu ostaje znatno manji broj banaka. To se često događalo u prošlosti kada je postojalo zlatno važenje novca i kada su deflacijske krize bile česte. Najveća kriza izazvana na takav način bila je velika ekonomska kriza iz 1929. Američke su sigurnosne službe analizom shvatile kako je kriza izazvana namjerno, ali su to zbog političkih razloga zataškale. Stečeno znanje su kasnije i same počele koristiti u svojim financijskim ratovima. Taj je postupak dobro poznat iskusnim bankarima, što je ujedno razlog da Švicarska nije član MMF-a, WB-a i WTO-a. Ako monetarne vlasti ne znaju ili ne žele prepoznati stanje deflacije ili, češće, prikrivene deflacije, može se dogoditi da država pokušava održati monetarnu stabilnost valute, a istovremeno nedovoljno štiti stabilnost cjelokupnog pravnog sustava. Zbog toga bi financijske, monetarne i sigurnosne institucije vlasti morale, u izboru privrednih savjetnika birati poduzetnike koji državi donose najveću poreznu korist. Porezna korist nije samo porez koji plaća poduzetnik i njegovo poduzeće. U poreznu korist treba ubrojiti također poreze i doprinose koji plaćaju uposlenici, pa poreze i doprinose koji plaćaju domaći dobavljači i njihovi uposlenici, te domaći dobavljači dobavljača, sve do domaćih proizvođača osnovnih sirovina. Ta porezna korist može biti i do 70% ako su svi dobavljači domaća, a ako uzmemo u obzir da svi zaposlenici zaradu troše u domaćim trgovinama, pri čemu također plaćaju porez porezna korist je i veća od 70%. Državni zavod za statistiku treba pratiti i kretanje cijena mjesečno po osnovnim grupama proizvoda i usluga (5 do 15). Ako nekoj grupi domaćih roba cijene padaju NBH treba povoljnim kreditima povećati potražnju za tim proizvodima ili uslugama, a ako cijene rastu NBH treba povoljnim kredima poticati povećanje domaće ponude, ili smanjiti kredite koji potiču potražnju za tom robom. Robne rezerve mogu kratkoročno također povećati potražnju ili ponudu nekih roba i zato ih treba koristiti više za sprječavanje sezonskih kolebanja cijena. Tuđman je znao kako je Škreb čovjek MMF-a, a i Gregurića, te je od njega krio sve
podatke o pranju novca za nabavu oružja, ali mu se svidjela ideja jake kune. Konačno, više je puta priznao kako se u gospodarstvo ne razumije. Škrebovu djelatnost nije uspio prozrijeti ni Pašalić. On je ipak doktor medicine, a ne ekonomije. Škegro je pokušao spasiti što se spasiti da iako je vrlo brzo promijenio retoriku, a i ponašanje, shvativši kako iza Škreba stoje previše jaki lobiji kojima se treba prilagoditi. Jakom carinskom zaštitom zaštitio je “tajkune” koji su se specijalizirali za usku paletu proizvoda poput Todorića i Rajića. Kutlu, Gucića i ostale koji su imali vrlo široku paletu proizvoda, te su novcem iz uspješnih poduzeća spašavali ona koja su zrela za stečaj, nitko nije mogao zaštititi. ( Projugoslavenskoj frakciji HDZ-a najvažnije je bilo držati medije u svojim rukama, a to im je moglo izmaći iz ruku kad je Kutle kupio Tisak koji kontrolira prodaju novina, pa su ga napali svim sredstvima i sa svih strana čim je Šušak umro, te je on prva žrtva profesionalno režirane medijske eliminacije. Sličnu medijsku kampanju protiv Škegre su organizirali u sarajevskoj centrali CIA-e ( tadašnje sjedište za Balkan). Primijetili kako im Škegro kvari planove pa su ga na »listi za pljuvanje« stavili na visoko drugo mjesto, odmah ispod Pašalića. Hrvatski novinari na vezi uspješno su obavili svoj dio posla iako je on vrlo brzo promjenio stajališta, te nastojao obraniti svoje interese.) Tijekom rata najveći su hrvatski “izvozni proizvod” bili Hrvati na radu u inozemstvu. Ti su ljudi za vrijeme cijeloga rata slali, i još uvijek šalju, članovima obitelji u Hrvatskoj oko 3 milijarde dolara godišnje i nešto manje u BiH. Ovo je bio, a pored turizma i danas je, još uvijek, glavni izvor deviza u Hrvatskoj iako se ne vidi, pošto se to statistički vodi kao prihod od turizma. Najveći dio deviza iz BiH također je završavao u Hrvatskoj jer su bosanskohercegovački Hrvati uglavnom kupovali hrvatsku robu. Iako je tijekom cijeloga rata izvoz u BiH iz Hrvatske bio oko 8 puta veći od uvoza, mediji su uporno izbjegavali tu činjenicu te su širili zapadne obavještajne dezinformacije kako meka granica šteti Hrvatskoj. I početkom 2000. godine bi oko 50.000. zaposlenih u Hrvatskoj ostalo bez posla da je BiH prestala uvoziti hrvatske proizvode. Do konca rata projugoslavenski UDB-aši, KOS-ovci i SID-ovci (Služba za istraživanje i dokumentaciju Saveznog sekretarijata za inostrane poslove ) su se uspjeli reorganizirati u svojevrsno tajno orjunaško društvo povezano s britanskim i američkim službama. Užu jezgru ovog društva čine istaknuti bivši obavještajci i političari. Širi krug se sastoji od političara, poduzetnika, državnih službenika, sudaca, znanstvenih i kulturnih radnika, predstavnika raznih nevladinih udruga, te šefova terenskih podružnica pri većim gradovima. U ovaj širi krug se ulazi po pozivu, ovisno o radnim zaslugama. Uži krug daje zadatke odjelima koji su podijeljeni na obavještajni odjel, politički odjel, odjel medijskih glasnogovornika, odjel za provokacije, te odjel operacija i logistike. Obavještajni odjel se sastoji od dvije veće zaštitarske kuće i desetak manjih od nekoliko uposlenika povezanih s krim miljeom. Politički odjel se sastoji od krtica koje su ubačene u državotvorne političke stranke s ciljem kompromitiranja ili razbijanja. Odjel medijskih glasnogovornika se nastoji uvući u redakcije svih medijskih kuća, u vlasničku strukturu tih kuća, te u različite nevladine udruge. Uloga ovih medijskih glasnogovornika je plasirati u javnost informacije koje ocrnjuju protivnike obnove Jugoslavije, odnosno blokirati informacije koje bi mogle štetiti pripadnicima ove organizacije, ili koji bi mogle koristiti njihovim protivnicima. Odjel za političke provokacije djeluje na razbijanju državotvornih stranaka iznutra, ili izvana tako što stalno osnivaju nove marginalne desne stranke koje imaju zadatak oduzeti državotvornim strankama dio birača. Odjel za logistiku sastoji se od poduzetnika koji su se obogatili zahvaljujući pomoći bivše UDB-e i ovog društva. To su ideološki istomišljenici, ali o svima njima društvo ima
kompromitirajuće podatke kojima bi ih moglo ucjenjivati ako otkažu suradnju. Dok su kooperativni društvo se brine kako nešto loše o njima ne bi prodrlo u javnost. Odjel za operacije po nalogu najuže jezgre priprema medijske, financijske ili fizičke likvidacije protivnika. Protiv onih koji dospiju na spisak za medijsku likvidaciju prikupljaju se kompromitirajući podatci, makar neka davno zaboravljena sitnica koja se plasira u sve medije istovremeno, o čemu se odmah počinju vodit javne diskusije. Financijska likvidacija se provodi najčešće prema neprijateljskim poduzetnicima anonimnim dojavama o prekršajima (istinitim ili lažnim) policiji i inspekcijama, te namještanjem tendera za javne natječaje kako napadnuti poduzetnik ne bi mogao dobiti neki posao od države, državnih poduzeća, ili privatnih poduzeća kojima upravljaju poduzetnici suradnici. Ako neki napadnuti poduzetnik ipak prođe na natječaju natječaj se poništava, a od ministarstva finacija se traži dozvola za neposrednu pogodbu zbog nekog izmišljenog razloga. Fizičke likvidacije u obliku prometnih nesreća, samoubojstava i atentata poduzimaju se najrjeđe, ako nema drugog načina nečijeg uklanjanja, ako napadnuti predstavlja ozbiljnu prijetnju interesima ovog orjunaškog društva i ako se sve može organizirati, a da sumnja ne padne na nekog iz društva. Za likvidaciju se traži pogodan izvršilac iz krim miljea koji je i sam motiviran za likvidaciju, te kojem se pomaže informacijama, organizacijski i sredstvima. Za svaki slučaj unaprijed se priprema i pričuvni žrtveni jarac na kojeg treba pasti sumnja, i prema kojem upućuju glasine i namjerno ostavljeni dokazi. Na nivou većih gradova postoje ekspoziture kojima upravlja lokalni šef kuloara. Ovaj šef ima na vezi desetak sitnih kriminalaca preko kojih plasira glasine po lokalnim gostionicama i sličnim mjestima okupljanja, te nekoliko novinara preko kojih plasira glasine u medije. Imaju također i svoju logistiku koja se sastoji od lokalnih poduzetnika o kojima imaju kompromitirajuće podatke, te ih štite od medijskih napada. U svim strankama nastoje imati svoje informatore, a kad se u bilo kojoj državotvornoj stranci pojavi neki sukob nastoje ga produbiti tako što slabijoj frakciji pomažu informacijama i medijskim prostorom. Obično istovremeno tajno pomažu i suprotnoj frakciji informacijama i dezinformacijama kako bi se sukob što više proširio.
9. AMERIČKI PRODOR NA ISTOK Nakon Bljeska i Oluje Srbi su u američkim planovima prestali biti problem. Oluja je omogućila sklapanje sporazuma u Daytonu 21. studenoga 1995. čime je rat praktično završen. Najveći problem za obnovu Jugoslavije postala je Hrvatska. Obnova Jugoslavije je i Američki i Britanski geostrateški interes, zbog geografskog položaja Hrvatske. Najvažniji svjetski energent nafta, uz pomoć koje se kontrolira svjetska ekonomija postala je sve rjeđi resurs za kojim je potražnja sve veća, a proizvodnja se ne može bitno povećati. Kina i Indija koje su se počele ubrzano razvijati i povećavati potrošnju nafte po stopi od 10% godišnje, dugoročno su zaprijetile stabilnosti naftnog tržišta i svjetskom poretku. Kako bi to spriječili vlasnici bliskoistočne nafte, tj. američke i britanske naftne kompanije su počeli praviti planove kako zaustaviti nagli ekonomski napredak Kine i Indije, preuzeti kontrolu nad što većim svjetskim zalihama nafte, te spriječiti izgradnju ruskih i kineskih naftovoda prema Kineskom, Indijskom i sredozemnom tržištu. Jedini, za Ruse slobodni izlaz na Sredozemlje je jadransko more pravcem Beograd – Bar preko Srbije, ili koridorom C5 preko BiH ili preko Hrvatske. Kako bi se sva tri pravca držala pod kontrolom dugoročno nužna je obnova anti-ruski raspoložene Jugoslavije. U dvije propale Jugoslavije Srbi su bili dežurni policajci zbog svog antinjemačkog raspoloženja. U novoj Jugoslaviji Srbi to ne mogu biti pošto su vjerski proruski orijentirani, pa bi dežurni policajci u novoj Jugoslaviji trebali biti Hrvati koji tradicionalno nemaju povjerenja u Ruse. Dok se ne stvori ta nova Jugoslavija Angloamerički naftni lobi je odlučio vojno blokirati pravac Beograd- Bar, i koridor C5 preko BiH. Kako bi i pravac preko Hrvatske stavili pod kontrolu politički i ekonomski pritisak na Hrvatsku počeo je sve više rasti, a Haaški tribunal je sve više potraživao Hrvate u svoje ćelije kako bi uništili narodno samopouzdanje i borbenost. Kratkotrajni je predah nastao kada je Milošević (uz tajnu potporu angloameričkih naftnih kompanija koje su ga uvjerili kako bi Hrvatska mogla doživjeti nagli ekonomski oporavak ako Ron Brown uspije u svom naumu) naredio obaranje američkog zrakoplova s američkim ministrom Ronom Brownom. To je poslužilo kao odlično sredstvo kojim je Clinton natjeran u napad na Srbiju i zauzimanje pravca Beograd – Bar. Naime, 1992. Srbi su s dubrovačke zračne luke oteli najmodernije uređaje za navođenje zrakoplova. Nakon Oluje Clintonova vlada je počela izgrađivati sve bolje odnose s Hrvatskom. Ron Brown je poveo u hrvatsku pun avion američkih biznismena, te se Milošević pobojao da bi Hrvatska mogla naglo krenuti putem privrednog oporavka i postati glavni američki partner na Balkanu, čime bi postala i odlučujući igrač u sukobima globalnih sila na ovom području. S ukradenom navigacijskom opremom, kodiranom za dubrovačku zračnu luku, američki zrakoplov u jednom trenutku Srbi su naveli na let u pogrešnom smjeru. To je trajalo nekoliko sekunda, dovoljno za navođenja zrakoplova kroz maglu u brdo. Nakon toga atentata CIA i Pentagon nisu mogli objaviti istinu iz dvaju razloga: a) time bi priznali kako njihova oprema nije tako savršena kakvom je prikazuju, što bi moglo loše utjecati na biznis, b) objavom atentata morali bi odmah napasti Srbiju, a u tom trenutku nisu za to bili spremni. Umjesto objavljivanja istine, napravili su plan kako se osvetiti Miloševiću i usput ući na Kosovo, te osvajanjem Prištinskog aerodroma prići bliže područjima s kojih mogu kontrolirati naftne izvore i transportne putove od Kaspijskog mora prema Sredozemlju, a istovremeno Rusima presjeći transportni pravac Beograd – Bar.
Plan se sastojao od četiriju faza. Prva faza: Organiziranje i naoružavanje Oslobodilačke vojske Kosova. Prvi korak ove faze bio je stvoriti anarhiju u Albaniji i tako radikalizirati Albance te omogućiti pojavljivanje velike količine oružja na lokalnom tržištu. CIA je već prije plasirala veću količinu novca u sve balkanske države, pa tako i u albanske banke, čime je stvorila svoju suradničku mrežu u albanskom financijskom sektoru. Čim je poginuo Ron Brown, CIA je svojim lokalnim suradnicima u bankama dala naputak kako konkurentskim bankama otimati štediše višim kamatama na štednju. Konkurencija je prihvatila igru i još više povećala kamate, čime je nastao rat među albanskim bankama. Albanski građani privučeni visokim kamatama počeli su prodavati čak i kuće kako bi novac uložili u banke. Tako je u vrlo kratkom vremenu stvorena financijska piramida koja je pukla 1997. Razočarane štediše izašle su na ulice, policija i vojska (oni su također ulagali novac na štednju) prestale su funkcionirati, a civili su ušli u vojna skladišta i opljačkali zalihe oružja. Tako su stvoreni uvjeti za naoružavanje buduće kosovske gerile. Tada je počelo organiziranje OVK-a (Oslobodilačke vojske Kosova), što je učinila CIA uz pomoć hrvatskih i jugoslavenskih časnika albanske nacionalnosti te uz pomoć albanske mafije koja je dobila zadatak kupovanja oružja u Albaniji. Budući da su Albanci iz Hrvatske vojske imali najveće ratno iskustvo, imali su i najveću ulogu u stvaranju OVK-a. Sve klanovske i političke suprotnosti preko noći su potisnute u drugi plan. U godinu dana stvorena je vojska koja je uspjela osloboditi više teritorija nego bilo koji albanski oslobodilački pokret u 200 godina, koliko traje sukob između Srba i Albanaca. Istovremeno CIA je poticala Crnu Goru na osamostaljenje. Druga faza: Navesti Miloševića na pokretanje vojnog protuudara i izazivanja što većeg progona civila kako bi zapadni mediji imali što snimati. Time bi se pridobila javnost Zapada za napad na Srbiju. Treća faza: Zračni napadi na Srbiju, uništenje komunikacija, energetske mreže i proizvodnje. Četvrta faza: Kopneni napad na Srbiju. U ovome je trebala sudjelovati hrvatska, mađarska, rumunjska, bugarska i albanska vojska. Hrvatska je vojska jedina imala ratno iskustvo i njezina je uloga bila ključna. Budući da predsjednik Tuđman nije dao Hrvatsku vojsku, od kopnenog se napada odustalo, pa su se Amerikanci zadovoljili ulaskom na Kosovo i to ne u potpunosti jer su Rusi izvršili desant na Prištinski aerodrom. Zbog daljnjeg prodora na jugoistok Europe Amerikanci su odmah napravili novi plan obračuna s Miloševićem. Taj su novi plan razradili u 6 faza: 1. Nizom atentata izazvati anarhiju u Srbiji kako se ne bi znalo tko koga ubija. Zapadne službe odredile su mete, albanska je mafija prikupila novac, a izvršitelji su sami srbijanski profesionalni likvidatori. Kako ta organizirana anarhija ne bi skrenula u pogrešnom smjeru, preko medija u susjednim zemljama, a i u samom Beogradu, puštane su “provjerene informacije” kako atentate organizira sam Milošević i kako se zapravo radi o ratu između srbijanskih zločinačkih organizacija. Na napade je Milošević odgovorio istim načinom. 2. U Hrvatsku dovesti na vlast poslušniji režim koji će sudjelovati u njihovim planovima.
Nakon Tuđmanovog odbijanja suradnje u kopnenom napadu na Srbiju, CIA je otpočela i vrlo jaku medijsku kampanju za rušenje hrvatske vlasti. Preko različitih paraobavještajnih tzv. nevladinih udruga CIA je razradila plan koji je podijelila na više koraka i više izvršitelja. Tu, prije svega, treba spomenuti američku Nacionalnu zakladu za demokraciju (NED) koja je osnovana osamdesetih godina kao kompenzacija za senatsko umanjivanje ovlasti CIA-e nakon višegodišnje istrage o nekim, za američki Ustav, nedopustivim operacijama koje je CIA provodila po Južnoj Americi. NED je deklarativno privatna i neprofitna organizacija, a financira se iz proračuna američke vlade. NED je krovna organizacija koja svoje aktivnosti provodi putem drugih nevladinih udruga koje su do 3. siječnja 2000. bile vrlo aktivne u Hrvatskoj. Radi se o NDI - Nacionalnom demokratskom institutu, IRI - Međunarodnom republikanskom institutu, CIPE - Centru za privatno poduzetništvo i ACILS - Američkom centru za međunarodnu radničku solidarnost. Te su udruge zajedno s vladinom Udrugom za međunarodni razvoj USAID-om (koja se deklarira kao samostalna vladina agencija za ekonomsku, humanitarnu i demokratsku pomoć) u Hrvatskoj izvele istu onakvu operaciju kakve je CIA provodila šezdesetih godina po Južnoj Americi i koje su se nazivale “državnim udarima”. A metode njihova djelovanja u Hrvatskoj bile su kombinacija sotonizacije trenutnoga stanja i velikih obećanja. Pod dirigentskom palicom američkih “stručnih” savjetnika i financijera izabrani su novinari i pojedini oporbeni političari koji su odlazili na školovanje o tomu kako treba pisati i govoriti o vladi. Putem medija stvarao se dojam kako su tajkuni i Hercegovci sve opljačkali, kako je Hrvatska agresor u BiH, kako sve propada i kako ćemo svi biti izolirani, te će Hrvatska doći u bezizlaznu situaciju. Financijeri iz inozemstva savjetovali su primjenu metode velikih obećanja o 200.000 radnih mjesta, povratak milijardi dolara koje su opljačkane i prebačene u inozemstvo, uhićenje kriminalaca i sl. Kreator američkoga zakona o NED-u Allen Weinsein jednom je prilikom izjavio: “Dosta toga što NED danas radi javno, prije 25 godina CIA je obavljala tajno”. Krajem rujna 1999. godine u Zagrebu je boravio djelatnik State Departmenta David C. Simson radi pružanja konzultacija nekim tračerskim tjednicima. Međunarodni republikanski institut IRI, koji je u Hrvatsku došao 1998. godine, bio je pompozno najavljen u žutom tisku kojemu je pružao usluge svojih istraživanja javnog mnijenja za koje je angažirao splitsku agenciju “Puls”. U tim su istraživanjima sustavno kršena pravila znanstvenih socioloških načela pomoću sugestivnih pitanja ili drugim inženjeringom, a mediji su dobivali selektivne rezultate. Ta su istraživanja davala iskrivljenu sliku izbornoga tijela i već time utjecala na rezultate glasovanja. Sve nabrojane agencije nisu samostalne, već moraju, ovisno o mjestu unutar obavještajne strukture, nadređenoj agenciji ponuditi prijedlog. Kako je sve u toj strukturi centralizirano, tako su i financijski tijekovi piramidalno usmjereni putem prve, druge i treće linije tih organizacija. Na taj se način zamagljuje pravi financijer, otklanja moguća odgovornost SAD-a u slučaju propasti ili razotkrivanja operacije. Stoga, nakon što se nekome odobri projekt on mora izvještavati o rezultatima, pa ako nisu zadovoljavajući, prestaje financijska potpora. Bivši udbaši i KOS-ovci iz hrvatskih medija i raznih tzv. nevladinih udruga povezani s novim gospodarom, CIA-om, novac su dobivali najčešće od USAID-a. (Nakon promjene vlasti Hrvatska je hitno primljena u organizaciju Partnerstvo za mir, čime je stvorena mogućnost upotrebe Hrvatskih oružanih snaga u akcijama NATO-saveza. ) 3. Donošenjem hrvatskog Zakona o obnovi Amerikanci su nastojali navesti što više srpskih oficira na povratak u Hrvatsku. Godine 1990. najbolji su srpski oficiri služili u Hrvatskoj i njihovim povratkom u Hrvatsku srpska bi kopnena vojska borbeno oslabila i do 30%. Da je došlo do realizacije tog plana u cijelosti, mnogi bi srpski oficiri masovno dezertirali na hrvatski
teritorij. 4. Izazivanjem rata između Srbije i Crne Gore stvorile bi se politički uvjeti za ponovne zračne napade na Srbiju. 5. Zračni napadi na Srbiju. 6. Kopneni napadi na Srbiju. Hrvatska bi vojska trebala nastupati iz Slavonije prema Beogradu i iz Dubrovnika prema Crnoj Gori i Sandžaku. Mađari bi preko Novoga Sada trebali nastupati prema Beogradu. Rumunji bi preko Šumadije trebali ući u Beograd. Bugari bi preko Niša trebali izbiti na bosansku granicu, a najslabija, albanska vojska, trebala bi uz pomoć KFORa doći do Leskovca. Nakon toga Srbija bi bila podijeljena u okupacijske zone. Zbog sporog rušenja Tuđmana koji je u ovakvom Američkom planu vidio obnavljanje nekakve Jugoslavije Hrvatskim oružjem, od plana se kasnije odustalo, pa je pokrenuta operacija destabilizacije Srbije i rušenja Miloševića iznutra.
10. EUROPSKI INTERESI Sa pojavom informacije o bolesti predsjednika Tuđmana, povećani su napori za razbijanje HDZ-a i preuzimanje vlasti u njemu. Još od početka realizacije Britanskih i Američkih planova za rušenje HDZ-a s vlasti počela je i realizacija plana projugoslavenske frakcije HDZ-a za preuzimanje vlasti u toj stranci. Pojedinci iz projugoslavenske frakcije HDZ-a odmah su po saznanju o bolesti dr. Franje Tuđmana počeli širiti negativne glasine o vodećim pripadnicima iz državotvorne frakcije HDZ-a. Krivnju za širenje takvih glasina prebacivali su na suprotstavljene pojedince iz državotvorne frakcije. Na taj su način zavađeni svi sa svima. Čim su se pojavile prve informacije o bolesti Predsjednika Tuđmana pojedini, rijetki političari su primijetili kako se od iste bolesti u vrlo kratkom razdoblju razbolio Gojko Šušak, a i Mate Boban je nedugo prije umro od srčanog udara iako nije osjećao srčane tegobe. To ih je navelo na sumnju da su otrovani. Mediji su takve sumnje odmah složno ismijali, te nitko nije ni pokušao analizirati tko bi ih mogao otrovati i kako. A mogućnost za to je vrlo jednostavna. Dovoljno je na dno male olovne cjevčice staviti malo plutonija ili nekog jednako radioaktivnog materijala, te drugi kraj cjevčice zatvoriti olovnim poklopcem koji se otvara pritiskom na malo dugme. Ovakva olovna cjevčica izrađena u obliku penkala može se uperiti na bilo koga, pritisne se dugme koje otvara cjevčicu, te se tako drži nekoliko trenutaka, nakon čega ozračena osoba vrlo brzo dobiva rak. Jedini problem je nabaviti plutonij. A i srčani udar se može izazvati plinom koji ne ostavlja trag. S početkom Tuđmanove bolesti počeo se realizirati i plan rušenja desnice s vlasti u Hrvatskoj, te dovođenje ljevice na vlast. Plan su izradile anglo-američke službe za strateško planiranje, a izgledao je otprilike ovako: Cilj plana: dovesti na vlast poslušne anacionalne političare koji bi pristali na obnovu Jugoslavije. Plan je podijeljen na tri zadatka, a za provođenje svakog zadatka zadužen je jedan tim. Prvi tim ima zadatak stvoriti koaliciju od anarholiberala, bivših komunista, anacionalnih kosmopolita, i jugonostalgičara kako se glasovi na izborima ne bi rasipali na stranke koje ne mogu prijeći izborni prag. Ujedinjenje je moguće postići nuđenjem novca, privilegija, državnih funkcija, unosnih poslova i veleposlaničkih mjesta svim ljevičarima koji bi mogli doći na ideju o samostalnom izlasku na izbore. Drugi tim ima zadatak razbiti desnicu na što više novih stranaka koje na mogu prijeći izborni prag, kako bi glasovi desnice propali. Ovo je moguće ostvariti pronalaskom što više potencijalnih lidera na desnici, te dizanjem njihovog samopouzdanja pričama o njihovoj genijalnosti i popularnosti među biračima. Kako bi ih uvjerili u to potrebno im je omogućiti što češće nastupe u medijima. Treći tim ima zadatak napraviti izborni program lijeve koalicije prihvatljiv većini birača. Za to je potrebno vršiti stalne ankete među građanima o raznim pitanjima, te u programu ljevice staviti ono što većina birača smatra prihvatljivo. Ona pitanja o kojima građani misle drugačije od ljevice potrebno je kroz medije analizirati, te tehnikama ispiranja mozga promijeniti stav javnosti. Za to je potrebno angažirati medije, «eminentne stručnjake», te «eminentne znanstvene institute»
i razne udruge građana koji svi skupa trebaju svakodnevno uvjeravati birače kako su njihovi stavovi nazadni, fašistički, omogućuju vlast kriminalcima, te su štetni i za hrvatsku, a i za njih osobno. Umjesto toga potrebno je prihvatiti moderna, europska, «znanstveno utemeljena» stajališta sukladna razvijenom svijetu. Ankete su znanstveno razrađena tehnika za stvaranje trendova. To se radi kroz medije plasiranje raznih novih vijesti koje potiskuju stare. Zatim se kroz ankete utvrđuje mišljenje građana o tim novim vijestima. Na taj način se stanovništvo upućuje što treba misliti. Od 85% do 90% stanovništva prihvaća mišljenje o nekom problemu onako kako ga plasiraju mediji. Samo 10% do 15% stanovništva je sposobno oduprijet se ponuđenim rješenjima, te samostalno rasuđivati o problemima. Nakon smrti Ministra Šuška počeo je opći napad Manolićevih tehnomenadžera zaostalih u HDZ-u na šuškove tajkune. Čim se Šušak razbolio odobrili su im velike kredite kao mamac za ulijetanje u kreditnu zamku, a kad je Šušak umro odmah su te kredite pustili na naplatu. Vojska je i dalje nastavila kupovati robu od Šuškovih dobavljača, ali su generali iz financijske službe MORH-a koji su tu postavljeni još dok je predsjednik Vlade bio Manolić, dobili su zadatak ništa ne plaćati. Na taj su način Šuškovi dobavljači vrlo brzo postali nelikvidni, a poreze su morali redovito plaćati. Matešina Vlada nije dozvoljavala ni prebijanje obaveza MORH-a s porezom, te su nakon godinu dana ovakvog poslovanja glavni Šuškovi dobavljači; Kutle i Gucić upali u opću nelikvidnost, te su im sva poduzeća propala, a s njima i mnogi njihovi dobavljači i zaposlenici. Naravno, mediji su kao krivce za ovo plansko uništavanje konkurencije uz pomoć države okrivili nesposobne Šuškove tajkune i tzv., «kriminalnu pretvorbu» iako su i Gucić i Kutle većinu dionica svojih poduzeća kupili od sitnih dioničara, a ne od države. Pred smrt predsjednika Tuđmana započeo je rasap HDZ-a na više novih stranaka. Pojedinci iz projugoslavenske, titoističke frakcije HDZ-a pružali su pri tom organizacijsku, logističku i medijsku podršku u formiranju novih stranaka, neki su ostali u HDZ-u, a dio ih se ugurao na visoke funkcije u novim strankama. Na taj je način projugoslavenska frakcija HDZ-a znatno ojačala, čime je povećana šansa za njihov ponovni dolazak nakon što se narod zasiti ljevice, od koje se ova frakcija HDZ-a i ne razlikuje po ničemu osim članskoj iskaznici. Nakon silaska HDZ-a s vlasti najvećim je protivnikom obnove Jugoslavije proglašen Dražen Budiša, prema kojemu su krenuli medijski napadi u režiji Bitanskih službi. Kada je njegova popularnost pala ispod 5%, na red su trebali doći Tomčić i Tomac (da nisu postali poslušniji!), koji su se unutar vladajuće šestorke najjače suprotstavili Bildtovu planu. Nova vlada na čelu s Račanom počela je voditi politiku britanskih interesa, usprkos činjenici da su vlast osvojili zahvaljujući američkoj logistici. Američke službe su Britancima poslužile kao sredstvo koje su oni, preko svojih veza u američkom političkom, diplomatskom i obavještajnom establišmentu, vrlo vješto iskoristile za svoje interese, tako što su im ponudili svoje tajne saveznike u hrvatskoj kao ljude kojima SAD treba pomoći u političkoj karijeri. Kako bi Hrvatsku što više konfrontirali s Amerikom, Mesiću su dali nalog što većeg približavanja Rusiji i Islamskim državama što je on vrlo rado prihvatio uspostavivši vrlo blisku suradnju s Ruskim naftnim kompanijama i putujući po islamskim državama. I ostale Europske države na prostoru Hrvatske imaju svoje interese, koji su često suprotstavljeni Američkim interesima. S porastom potrošnje nafte ponuda neće moći pratiti potražnju, te će se povećati cijena. S povećanjem cijene sve važniji interes Rusije će biti izlazak
na Jadransko more preko Hrvatske, a to je potrebno i potencijalnim Ruskim kupcima Italiji, Španjolskoj, Francuskim potrošačima i manjim državama. Interes Amerike, Velike Britanije i Francuskih naftaša je to spriječiti, te su oni razvili svoj plan u kojem je bilo važno srušiti Miloševića i njegove Velikosrpske protivnike obnove Jugoslavije. Nakon rušenja Miloševića stupio je na snagu plan koji je odgovarao i Američkim naftnim kompanijama: razbiti što više elemenata hrvatske samostalnosti, pod vidom usklađenja sa EU kako bi se dugoročno stvorila balkanske federacije (Jugoslavija - Slovenija + Albanija) kao regija unutar EU na koju bi Britanija imala snažan utjecaj. Kako se ova tvorevina ne bi svrstala na Rusku stranu u gospodarskom sukobu između Britanije i Rusije Srbi u njoj ne bi smjeli imati dominantnu ulogu, već bi potencijalni sukobi između različitih nacija trebali stalno tinjati kako bi se Britanci mogli stalno miješati. Ta bi federacija u početku nastala kao carinska i monetarna unija, ali bi vrlo brzo na nju bile prenesene ovlasti vanjske politike i obrane. Kako bi identificirali pristaše i protivnike toga plana, više su puta preko Karla Bildta puštali “probne balone” o toj ideji. Njihova je svrha bila istražiti mišljenje javnosti, te identificirati pristaše i protivnike toga plana među političarima i javnim osobama, nakon čega bi bilo moguće izvršiti i medijsku kriminalizaciju novih protivnika. Zapadne demokratske višenacionalne države (SAD, Velika Britanija, Francuska, Španjolska, Nizozemska) svoj opstanak duguju interesu, jedinoj sili koja im to omogućuje. Te su države kroz povijest uspjele izgraditi vrlo snažne banke, multinacionalne kompanije, te međunarodne financijske institucije kojima su pljačkali, a neke i danas pljačkaju slabije nacije i države, te je ta pljačka jedini kohezijski čimbenik koji im osigurava opstanak. Prestankom pljačke i širenja zla po svijetu takve bi se države vrlo brzo dezintegrirale jer ne bi imale interesa za suživot. Kako bi mogle pljačkati, barem one najjače moraju imati vrlo snažnu vojsku, daleko jaču od one koju zahtijeva obrana vlastita teritorija, a dovoljno jaku za obranu »nacionalnih interesa« bilo gdje u svijetu. Ova sklonost pljački susjeda nešto je manja u državama gdje postoji jedna većinska crkva kao dodatni kohezijski čimbenik, a najupornije u agresiji su one demokratske države koje su i višenacionalne i višekonfesionalne. (Kroz povijest postojalo je mnogo višenacionalnih država kao što su Rimsko carstvo, Bizantija, Venecija, Otomansko carstvo, Austrougarska, Rusija i druge koje su također bile vrlo agresivne prema susjedima, ali su propale u trenutku kad su oslabile iznutra i nisu znale riješiti unutarnje probleme, često na poticaj izvana od strane sposobnijih vodstava drugih višenacionalnih država.) Danas, EU se sve više kreće prema formiranju sjedinjenih država Europe. Interes za to ima samo dobro plaćena masonska politička kasta koja uspijeva, zahvaljujući kontroli medija, uvjeriti narode kako je to i njihov interes. Švicarska i Norveška su europske države najvišega standarda i najveće stope gospodarskog rasta, a nisu članice EU. Uspjele su se oduprijeti briselskim birokratima, koje ne žele financirati, ponajviše tako što su sačuvale vlastite medije koji kvalitetno objašnjavaju vlastitom narodu prednosti i nedostatke članstva u EU. Većina europskih medijskih kuća danas je pod gotovo potpunom kontrolom raznih anglosaksonskih masonskih društava, koja su zahvaljujući suradnji s obavještajno sigurnosnim službama uspjeli ući u vlasničku strukturu većine velikih medijskih kuća. To je ostvareno metodama medijskog reketa koji se odvija po principu: ako želiš dobre tekstove o sebi moraš platiti, a ako želiš prikriti nešto što obavještajne službe znaju opet moraš platiti. Na taj način mnogi vlasnici medija, urednici i novinari ostvaruju ekstra prihod kojim su pokupovali većinu medija u razvijenom svijetu. Većinu su istočnoeuropskih, bivših komunističkih država, zapadne države uspjele financijski kolonizirati, a u tome su im pomogli i mediji koji su uvjerili vlastiti narod kako će propasti bez ulaska u EU. Bez znanja kreiranja vlastite sudbine većina ovih država je dobrovoljno uletjela u kreditnu zamku i vlastite unuke zadužila kupovinom automobila i sličnih nevažnih roba.
Mogućim rastom EU te njezinim prerastanjem u sjedinjene države Europe (SDE) stvorit će se višenacionalni konglomerat u kojem će ljudi u jednom trenutku shvatiti kako je zajednički interes medijska izmišljotina. Hoće li se tada razviti strah od međusobnog pljačkanja, ili će briselski birokrati stvoriti interes za opstanak, tj. organizirati pljačku okolnih naroda, pokazat će vrijeme. Ako prevlada strah, moguć je vrlo krvav raspad buduće projektirane SDE, a ako prevlada agresija prema van, moguć je nastanak najagresivnije države koja je ikad postojala. Agresivnost te buduće države već se može nazrijeti u postupku prema Austriji, a posebno prema potencijalnim članicama. Snažan udarac agresivnim Briselskim činovnicima i njihovim masonskim pokroviteljima zadali su Francuski, Irski i Nizozemski birači odbivši Europski ustav.
11. SANKCIJE Pobjedom Koštunice na izborima nastala je nova situacija na terenu. Zadovoljne skidanjem Miloševića s vlasti, zapadne su sile počele vući nove poteze u svrhu izjednačavanja krivaca i žrtve. Budući da Koštunica nije želio Miloševićevo izručenje, a i pojedinim zapadnim vođama ne bi odgovaralo kada bi glavni krivac o svemu progovorio, pojačani su haaški napadi na Hrvatsku kako bi ju se natjeralo na prekid suradnje s tim tribunalom. Time bi Srbija i Hrvatska ponovno bili izjednačene i Zapad bi mogao reći svojoj javnosti kako smo svi jednaki pa nas treba strpati u isti koš. Haaški je tribunal organizacija osnovana radi kažnjavanja i zastrašivanja svih koji su odgovorni za rušenje Jugoslavije skidanjem sposobnih i samouvjerenih političara, a dovođenjem nesposobnih pouzdanika, te kako bi istovremeno zaštitila države Zapada koje su potajno sudjelovale u sukobima na teritoriju bivše SFRJ. Takav pravosudni terorizam tipa Carle Del Ponte praktično je uvođenje u međunarodne odnose onoga što je davno iskušano u doba Robespijera ili Višinskog. Čak je i u Hitlerovoj Njemačkoj suđenje bilo podložno zakonima, dok ovaj sud mijenja pravila igre tijekom suđenja. Glavnu riječ u ovoj pravosudno-terorističkoj organizaciji imaju zemlje koje raspolažu vojnim postrojbama kojima je ratni zločin osnovna djelatnost. Vojnici postrojba kao što su američke Zelene beretke ili britanski SAS ne mogu završiti obuku dok ne dokažu kako mogu ubiti čovjeka po zapovijedi. Taj završni dio obuke obično polažu na kriznim svjetskim žarištima kao sudionici raznih mirovnih postrojba. U nedostatku takvih mjesta dobro dođu i kriminalci. U tim se slučajevima vojnici ovih postrojba kada dobiju zadatak maskiraju u pripadnike kriminalnih bandi te tako maskirani moraju ubiti nekoga iz suparničke bande. Kada napadnuti odgovore istom mjerom, policiji ne ostaje ništa drugo osim konstatacije kako je došlo do obračuna između kriminalnih skupina. U Hrvatskoj, a također i u BiH dogodio se čitav niz kršenja ratnih prava prema civilima i zarobljenicima svih sukobljenih strana, što je u ratu, pogotovo u ratu sukobljenih strana bez izgrađene vojne infrastrukture normalno. Interesantno je to što su gotovo svi takvi slučajevi počinjeni s hrvatske strane izvršeni u zoni kojom su upravljali bivši oficiri JNA, ili bivši udbaši. U većini slučajeva po lokalnim gostionicama pojavile su se glasine o učinjenom i o tobožnjim počiniteljima, najčešće žrtvenim jarcima. Glasine su se ponekad pojavile čak i prije izvršenog djela. U tim glasinama nikad se nije spominjao Predsjednik Vlade Manolić i njegov Ministar unutrašnjih poslova Boljkovac i njegovi nasljednici, iako su oformili i zapovijedali posebnom pričuvnom policijom koja je čitave 1991. izvršavala samo njihove direktne zapovjedi. Kao počinitelji ili inspiratori u svim slučajevima su glasinama označeni Tuđman i Šušak, ili netko iz lokalnog državotvornog djela HDZ-a, ili neko tko je bio u sukobu sa zapovjednikom u čijoj se zoni događaj zbio. Gotovo nigdje tragovi zločina nisu uklonjeni iako sve svjetske službe za specijalne oblike rata imaju posebne odjele za uklanjanje tragova. Nakon pokrenutih glasina slijedili su medijski natpisi, a na kraju i Haaške optužbe. I obavještajne službe koje manipuliraju Haškim istražiteljima dobro su pazile kako se na sudu ne bi pojavio neki dokaz koji bi mogao kompromitirati Manolića, Boljkovca, Antu Markovića, ili ostale iz projugoslavenski orijentiranih Hrvata. Svi ovi potezi pažljivo su isplanirani kako bi se u hrvatski narod usadio kompleks manje vrijednosti, i na taj način nas učinili nesposobnima za kreativno rješenje problema. Kako bi se povećao nered počelo je i otpuštanje velikog broja bivših vojnika i policajaca s ratnim iskustvom. Svim sigurnosnim stručnjacima je poznato da se vojnike i policajce s ratnim iskustvom ne smije naglo otpustiti pošto tada oni postaju sigurnosni problem. Dobro poznaju sustav i rupe u sustavu
pa postaju vrlo dobra kadrovska baza mafijašima ako ih država baci na ulicu. Zbog toga sve normalne države svoje prekobrojne vojnike i policajce nakon rata otpuštaju postepeno tijekom dvadesetak godina. Britanci su u početku bili protiv osnivanja Haškog tribunala, ali kad nisu uspjelu u tom potrudili su se što više svojih plaćenika ubaciti u tužilaštvo i sami tribunal, te su ga nastojali što je više moguće pretvoriti u instrument vlastite politike progona svih koji su sudjelovali u rušenju Jugoslavije. Haškim optuživanjem sve većeg broja hrvatskih generala i političara za ratne zločine, po objektivnoj odgovornosti, mnogi su hrvatski političari mislili kako će se riješiti vlastitih protivnika. Okretanjem oštrice haaškog mača prema Budiši, Tomcu i drugima iz šesteročlane koalicije, koji su 1991. sudjelovali u Vladi nacionalnog jedinstva, Hrvatsku su pokušali natjerati na prekid suradnje s Haagom, čime bi joj se vratile djelomične sankcije. Rezultat tih sankcija ovisio bi o protupotezima s hrvatske strane. Svaki se narkoman boji sankcija svoga dilera dobavljača, a tako se i prezadužene države boje obustave daljnjeg zaduživanja. Kreditni rejting im je najvažniji »uspjeh« i sve su spremni učiniti kako bi ga zadržali. A sankcije su uglavnom upravo to, obustava daljnjeg zaduživanja. Sankcije mogu imati negativne, ali i pozitivne efekte ako se uvedu odgovarajuće protumjere. Trgovinske sankcije bi odgovarale domaćim proizvođačima i znatno bi utjecale na porast zapošljavanja. Istovremeno bi znatno smanjile prihode velikih uvoznika i političara. Uvoznici za uvoz moraju tražiti različite dozvole, deklaracije i slično, što je za političare i njihove prijatelje, državne službenike, odlična prilika za uzimanje provizije. Korumpiranim političarima interesi domaćih proizvođača nisu zanimljivi jer je od njih znatno teže uzeti proviziju. Pozitivan primjer sankcija je onaj kada se Marija Terezija posvađala s Britanijom i Francuskom i uvela carinu na sve uvozne proizvode. Time je vrlo brzo zaostalu seosku državu pretvorila u razvijenu državu. U toj se njezinoj odluci nalaze temelji industrijskoga razvoja Austrije, Češke, Slovačke, Slovenije, Mađarske i Hrvatske. Južnoafrička Republika imala je najbrži gospodarski razvoj dok je bila pod najjačim gospodarskim sankcijama zahvaljujući pravilno povučenim kontrapotezima. U slučaju sankcija, Hrvatska bi mogla povući čitav niz kontrapoteza. Prvo bi trebalo uvesti 100 postotnu carinu za sve proizvode i usluge koji dolaze iz neprijateljskih zemalja, a zapadne bi sankcije tada mogle imati i pozitivne učinke za hrvatske proizvođače. Normalno, zapadne zemlje bi tada ograničile dotok deviza u Hrvatsku, što bi izazvalo devalvaciju. Devalvacija od 10% do 15% imala bi vrlo povoljan utjecaj na domaće proizvođače, a veću devalvaciju moguće je spriječiti zahvaljujući deviznim pričuvama od više milijardi dolara (7 milijardi početkom 2002). Bankama i uvoznicima ovo ne bi odgovaralo i oni su glavni »proizvođači« priča o propasti Hrvatske u slučaju sankcija. Kako devalvacija ne bi imala negativan utjecaj na hrvatske građane, trebalo bi kao prvi potez zakonski ukinuti tzv. deviznu klauzulu. U Hrvatskoj je kuna zakonito sredstvo plaćanja. Ako ovo zapadnim kolonizatorima ne bi bilo dovoljno, Hrvatska ima čitav niz dodatnih mjera. Hrvatska bi se trebala ugledati na Švicarsku i Norvešku. Nisu članice EU, a neke ni MMF-a, WB-a, WTO-a, ali imaju viši standard od većine europskih i svjetskih država. Ako EU želi povezati Italiju i Austriju s Grčkom i Turskom, onda to treba platiti, a ne da mi još njima plaćamo; ako žele ljetovati na Jadranu, onda i to trebaju platit; ako žele zdravu hranu, i to bismo im mogli prodati, samo kada bismo znali. Za to ne moramo biti u EU. Danas ne proizvodimo dovoljno hrane za potrebe turističke sezone pa je čak uvozimo u vrijednosti iznad jedne milijarde dolara. Švicarska čitavom svijetu prodaje svoje bankarske usluge uz pomoć samo jednog trika - bankarske tajne koju dosljedno provodi. Istina, ovdje Švicarskoj uspješno konkuriraju austrijske banke iza kojih stoji
anonimni britanski kapital i MI6 (zbog kontrole najveće europske praonice novca). Mi smo prodali banke strancima i svakome dopuštamo rad s našim kapitalom. Kada bi Hrvatska znala vlastite bankare zaštititi od utjecaja stranih obavještajnih službi, ne bi domaće privatne banke odlazile u stečaj. Tada bi hrvatska poduzeća i građani mogli dignuti svoj novac iz stranih banaka (tko je vlasnik njegova je i banka, bez obzira gdje je locirana) i staviti ga u domaće banke (u vlasništvu hrvatskih građana) bez straha od bankrota. Stranim vlasnicima odgovara lokacija izvan vlastite države zbog manje odgovornosti prema štedišama, a samim tim i veće profitabilnosti (i rizika). Od svih međunarodnih institucija jedino je njemačka banka KfW (Kreditanstalf fur Wiederaufbau) pokušala voditi poštenu politiku prema Hrvatskoj i ostalim zapadnobalkanskim državama. KfW je izradila za balkanske države koncept razvoja realne ekonomije prema Marshallovom planu. Koncept je predložila SR Njemačka na sastanku osmorice u Kölnu, ali Washington Consensus mu se suprotstavio vetom. KfW je predlagao vođenje regionalnog razvojnog programa pod nazivom Balkanski fond s vrlo povoljnim kreditima (0,75% kamata na 40 godina) za hitne intervencije u infrastrukturi. KfW je kao sljedeći korak predlagao osnivanje Banke za obnovu u pojedinim zemljama koje bi brzo i učinkovito odobravale kredite. To su odbacili »donatori«, a umjesto toga je osnovan »pakt o stabilnosti«. Za dugoročnu obranu od napadaja međunarodnih institucija za vođenje specijalnih oblika financijskog rata i njihovih strateških planova potrebno je više ulagati u razvoj gospodarskih obavještajno-sigurnosnih službi. Bez kvalitetne zaštite poslovnih, državnih i vojnih tajni nije moguće imati stabilnu državu niti brz gospodarski razvoj. Naše propise na tom području trebamo prilagoditi propisima najrazvijenijih zemalja. Većinu postojećih obavještajno-sigurnosnih službi potrebno je raspustiti i izgraditi nove sa sjedištem izvan velikih gradova. – Gospodarske obavještajno-sigurnosne službe moraju štititi državu i domaće privredne subjekte od stranih financijskih i trgovačkih lobija, te od narkomafijaških kriminalnih skupina. Ove službe trebale bi imati utjecaj na zaštitu od dampinga i međunarodnog monopola. – Financijska obavještajna sigurnosna služba mora pratiti poteze međunarodnih financijskih organizacija i banaka, analizirati njihovo djelovanje i predviđati moguće negativne utjecaje na hrvatsku monetarno financijsku stabilnost. Posebno je važno na vrijeme otkriti strane financijske diverzante koji se predstavljaju kao savjetnici i domaće financijske sabotere koje se predstavljaju kao veliki gospodarski stručnjaci. Ova služba trebala bi pratiti međunarodne devizne tečajeve i uzroke promjena kako bi mogli sugerirati zaštitu od međunarodnih valutnih ratova. – Trgovačka obavještajno-sigurnosna služba mora čuvati sve domaće privredne subjekte od krađe poslovnih tajni te ih informirati o potezima i planovima strane konkurencije. Za razvoj domaće proizvodnje potrebne su nove ideje koje treba pretvoriti u nove proizvode. Jednostavne ideje koje predstavljaju malo poboljšanje postojećeg proizvoda ili racionalizaciju postojeće tehnologije mogu brže naći kapital potreban za razvoj i uvođenje u proizvodnju. Ideje koje predstavljaju potpuno novi proizvod ili tehnologiju vrlo teško, gotovo slučajno, mogu naći kapital potreban za razvoj. Ako taj novi proizvod ili tehnologija predstavljaju konkurenciju nekim postojećim proizvodima ili tehnologijama, od ugroženih se vlasnika, konkurenata, može očekivati i aktivan otpor. U ovome znatnu ulogu imaju i obavještajno-sigurnosne službe razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom. Takve službe, između ostaloga, prikupljaju informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima, te utjecaj tih novosti na postojeće tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze radna mjesta u njihovim državama, nastoje usporiti usvajanje novih tehnologija dok se postojeće
kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih kompanija lako je kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici-inovatori koji stalno nešto smišljaju i nije ih moguće kontrolirati. Kada kod njih otkriju neki »opasan» novi proizvod, nastoje usporiti razvoj takvih poduzetnika kroz marginaliziranje u javnosti, otežavanje dobivanja kredita, sprječavanje kvalitetne zaštite patenata i slično. Jedan patentni zahtjev zaštićen na svjetskoj razini stoji oko 200.000 $, a jedan novi proizvod u prosijeku veže oko 50 patentnih zahtjeva (Potrebno je zaštititi svaki novi dio, te alate i kalupe za nove dijelove kako ih konkurenti ne bi zaštitili na svoje ime). Zbog toga je za kvalitetnu patentnu zaštitu prosječnoga novog proizvoda na svjetskoj razini potrebno oko 10 milijuna $, što mogu izdvojiti samo velike multinacionalne kompanije. Zbog troškova patentne zaštite mnogi inovatori propadaju i odustaju od razvoja svoje ideje. Onima koji ipak uspiju zainteresirati neku veću kompaniju za svoju ideju, strane obavještajne službe preko »prijateljskih» kompanija nastoje otkupiti patent te ga spremiti u ladicu. Ako ni to ne uspiju, moguća je i fizička likvidacija poduzetnika-inovatora. Za njihovu zaštitu trebala bi se brinuti domaća služba, te ih povezivati sa domaćim poduzetnicima. – Antikriminalna obavještajno-sigurnosna služba mora pratiti kriminalne skupine koje krše zakone, ugrožavaju slobodnu konkurenciju i nelegalno se bogate. Za uspješnu kontrolu inflacije i deflacije trebalo bi institucije robnih rezervi i HBOR-a pretvoriti u instrumente koji uz HNB kontroliraju stabilnost cijena i vanjskotrgovinsku usklađenost između uvoza i izvoza. Stabilnost deviznog tečaja na smije biti zadatak HNB-a. Osnovni zadatak HNB-a je kontrola prosječnih cijena, a uz pomoć RR i HBOR treba kontrolirati pojedine segmente tržišta kao što su poljoprivredni proizvodi, prehrambeni proizvodi, industrijski proizvodi, građevinski materijali i radovi, te slični proizvodi. RR i HBOR bi se morali financirati kreditima HNB-a kao i poslovne banke. Monopol stranih banaka bi trebalo razbiti proširenjem ovlasti štedno kreditnih zadruga na poslove vođenja platnog prometa, što je neophodno za razvoj sitnih poduzetnika koji bi na taj način mogli svoj novac držati u svojim štedionicama, kao što je slučaj u Francuskoj. Time bi i stabilnost cijelog bankarskog sektora bila mnogo veća, pod uvjetom da se štedionice ne prepuste kriminalcima. Kako bi hrvatska poduzeća mogla svladati prepreke bilo kakvih sankcija, ili stranih trgovinskofinancijskih napada, morala bi po hitnom postupku izvršiti totalnu privatizaciju hrvatskim kupcima svih državnih poduzeća, osim prirodnih monopola. Dionice bi trebalo preko domaće burze ili na javnim natječajima prodati po tržišnim cijenama. Hrvatska dijaspora ima dovoljno kapitala za kupnju svega, a i domaći hrvati imaju na štednji preko 200. milijardi Kuna koje bi trebalo usmjeriti u proizvodnju. Kako bi se povećala potražnja za dionicama, trebalo bi donijeti bolji zakon o zaštiti sitnih dioničara, kvalitetniji zakon o preuzimanju, jači antimonopolski zakon, srediti stanje u pravosuđu, suzbiti korupciju itd. Privatnici uvijek pronađu način za uvoz svega što im je potrebno, čak i u uvjetima najjače strane blokade. Administraciju i birokratske procedure trebalo bi maksimalno pojednostaviti kako bi se mogao uspješno razvijati privatni sektor. Stranim bi ulagačima preko zapadnih medija trebalo objasniti kako moraju zaboraviti na svoje prikrivene želje za kupovinom hrvatskih poduzeća po simboličnim cijenama i dobivanje jeftine radne snage u djelatnostima kojima se žele baviti. Osnovni problem u funkcioniranju Europske unije velik je broj država i jezika. Za sada svi imaju jednako pravo odlučivanja bez obzira na veličinu, broj stanovnika i ekonomsku snagu. Najveće države žele imati veći utjecaj od malih pa bi htjele smanjiti utjecaj čak i sadašnjih malih
članica Unije kao što je Austrija. Velike države nastoje donositi propise koji pogoduju njihovim velikim kompanijama, te u svakoj djelatnosti nastoje stvoriti jedan prikriveni oligopol koji dominira čitavim europskim tržištem. Trebalo bi što prije provesti i privatizaciju državnih medija, a novinari bi za rad morali imati licencu. Svim bi medijskim kućama za koje postoji sumnja da surađuju sa stranim obavještajnim propagandistima trebalo onemogućiti stjecanje profita, financiranje iz inozemstva, a svim bi državnim institucijama i poduzećima trebalo (tajno) zabraniti oglašavanje u takvim medijima. Novinarstvom se ne bi smio baviti netko tko je surađivao s Udbom ili netko tko kroz hrvatske medije plasira dezinformacije stranih obavještajnih službi. Trebalo bi, također, ukinuti Uredbu Hrvatske Vlade o obvezama iz područja nacionalne sigurnosti koja je donesena 15. svibnja 2003. godine, a po kojoj sve telekomunikacijske tvrtke moraju snimati sav elektronski promet i to čuvati najmanje godinu dana. Ova uredba omogućuje stranim službama besplatno prisluškivanje svih poslovnih komunikacija u Hrvatskoj. U borbi protiv međunarodne korupcije trebalo bi ovlastiti istražne organe za traženje uvida u dokumentaciju stranih kompanija i organizacija svaki put kada postoji osnovana sumnja kako su nekog domaćeg poduzetnika ili političara potkupili. Strane bi kompanije koje odbiju takav nadzor trebalo isključiti s hrvatskoga tržišta na rok od najmanje 5 godina. Sve bi međunarodne humanitarne i neprofitne organizacije trebalo zakonom obvezati na javno objavljivanje (na Internetu) analitičkih godišnjih izvještaja o svim prihodima i rashodima, a banke bi njihov promet po žiro-računima trebale staviti na internet. Kako bi se izgradio pravilan stav hrvatskih građana prema međunarodnim institucijama, hrvatske bi institucije trebale razbiti medijske ekonomske tabue o ovim organizacijama. Redovito bi morale izvještavati javnost o godišnjoj članarini u MMF-u, WTO-u i Svjetskoj banci, te o tomu koliko bi godišnje trebali plaćati članarinu u NATO-u i EU. Većina članica EU imala je potpuno istu stopu rasta i prije nego su ušle u EU. U isto su vrijeme neke europske države izvan članstva u EU (Švicarska, Norveška ili Island) imale veću stopu rasta od većine članica EU. Jedinu evidentnu korist od EU imaju mnogobrojni europski propali političari koji su nakon pada na izborima u matičnim državama našli dobro plaćen posao u europskoj administraciji. I upravo je to osnovni razlog zašto europski političari podržavaju jalovu instituciju kao što je EU. Sigurnosni ventil u slučaju pada na izborima svima im je dobrodošao.
12. OMEKŠAVANJE PROSTORA BIVŠE JUGOSLAVIJE Haaški je sud nakon uhićenja Norca privremeno odustao od zatezanja situacije jer su ispitivanja javnog mijenja i događaji oko ovog hrvatskog generala pokazali kako bi na vlast mogli doći političari skloni prekidu suradnje s MMF-om i Svjetskom bankom. Najtežu krizu za Hrvatsku te su organizacije planirale za prvu polovicu 2002. godine po stand bay dogovoru između Hrvatske vlade i MMF-a iz 2001. godine, pošto su očekivali otpor daljnjoj rasprodaji. U toku te godine Granić je trebao prodati Inu, HEP, Poštansku banku i Croatia osiguranje. To je zadnje što su stranci u tom trenutku tražili za sebe, a nakon toga su planirali obustavili dodjelu novih kredita Hrvatskoj. Novac bi se potrošio u roku od nekoliko mjeseci za otplatu starih kredita, nakon čega bi nam kreditni rejting iznenada pao pa nam nove kredite ne bi dali. Time bi nestalo sredstvo kojim je održavan stabilan devizni tečaj, te bi došlo do iznenadne nestašice deviza i nagle devalvacije. Ovo se trebalo dogoditi u prvoj polovici 2002. godine, ali je zbog svađe između Račana i Budiše odgođeno do prodaje onoga što stranci požele. Povoljna okolnost koja je snažno utjecala na opstanak hrvatskoga financijskog sustava jest i to što su građeni u kućnoj štednji zadržali njemačke marke. Zbog konverzije u EURO u banke je položeno oko četiri milijarde maraka i taj je novac za jedno vrijeme popravio hrvatsku financijsku stabilnost i održavanje nerealnog deviznog tečaja. U dogovoru s MMF-om 60% ovih deviza prebačeno je u inozemstvo kao zalog za platnu stabilnost zemlje. Prema ugovoru s MMF-om svi krediti postaju dospjeli onoga trenutka kada jedan kredit ne bude naplativ. Dug prema inozemstvu sredinom 2003. godine iznosio je oko 19 milijardi dolara, a deponirana štednja u inozemstvu iznosila je oko 7 milijardi dolara. Pošto je Hrvatska nastavila rasprodaju država rasproda sve što ima, krediti su nastavili stizati. Za vrijeme Račanove vlasti velik dio državotvoraca izbačen je iz policije, vojske i obavještajnih službi. Za radikalnije poteze prema državotvorcima vlast nije imala dovoljno snage jer su bili svjesni kako državotvorci širom Hrvatske imaju zakopano više stotina tisuća “dugih cijevi”. Trajanje rastakanja hrvatskih institucija ovisilo je jedno vrijeme o najnaivnijoj figuri hrvatske državotvorne političke scene - Draženu Budiši. Jedno je vrijeme on bio “ključ” koji je mogao razriješiti duboku društvenu krizu u Hrvatskoj, a posljedično i u kvazidržavi BiH koja umjetno opstaje zahvaljujući međunarodnom protektoratu. Kako bi ga neutralizirali, strane su službe, Račan i Mesić Dražena Budišu najprije medijski srozali, a onda su saborske zastupnike iz njegove stranke metodom kupovine i ucjena prisilili na daljnju suradnju s Račanom. Za trenutak obračuna s Budišom izabrali su najpovoljnije vrijeme, tj. trenutak kada su srpski prozapadni političari omogućili britansku otmicu Miloševića i njegovo otpremanje u Haag. Naime, iako su Amerikanci bili protiv izručenja Miloševića u Haag, Britanci su ga smatrali najvećim krivcem za raspad Jugoslavije i najvećom preprekom njezine obnove. Zbog toga su ga odlučili ukloniti pod svaku cijenu. Predsjednik Vlade Srbije Đinđić povjerovao je britanskim i francuskim obećanjima o milijardama dolara pomoći Srbiji ako im izruči Miloševića, što je hrvatskoj vlasti, tj. Račanu i Mesiću, bio najpogodniji trenutak za pokušaj izručenja Haagu hrvatskih generala državotvoraca kako bi kriminalizirali Domovinski rat, a kako bi pohvatali i one koji nisu sudjelovali u vojnim operacijama pokrenuli su kriminalizaciju svih koji su sudjelovali u razbijanju embarga na oružje, prikazujući ih sve odreda kao kriminalce koji su većinu novca za oružje uzimali sebi. Ovo im je bilo olakšano zahvaljujući tome što HV nikad nije iznijele tabelarni pregled utroška oružja, streljiva, mina i granata, po operacijama i godinama, te koliko je to koštalo, a to HV nije mogla iznijeti pošto nema prikaza izvora sredstava, pa bi time praktično priznala da se oružje plaćalo na nelegalan način. (Tek 2003. britanske službe su shvatile da preko Pašalića neće moći doći do
spiska svih koji su sudjelovali u nabavci oružja, te tako kriminalizirati sve one koje nije moguće kriminalizirati preko haškog suda, čime bi i čitav nastanak hrvatske države postao kriminalno djelo. Tada su osmislili operaciju «Zagorac» u kojoj su mu otmicom sina pokušali doći do podataka o imovini bez jasnog porijekla, te ga optužiti za ratno profiterstvo, nakon čega bi mu ponudili da bude pokajnik i otkrije sve koji su sudjelovali u nabavci oružja. Pošto je Zagorac posudio novac za otkup sina plan je propao, a kao kolateralna žrtva pao je Petrač. Tada je krenuo novi scenarij u kojem je prvi korak prema ucjenjivanju Zagorca povukao Petrač kao svjedok, pa mu se priključilo još nekoliko «svjedoka» iz ergele bivših Manolićevih kadrova, nakon čega se hajci javno pridružio i sam Mesić. Istovremeno s ovom obavještajnom operacijom Britanci su nastavili javno zahtijevati od Hrvatske usku suradnju sa Haaškim tužiteljstvom, a pošto je Hrvatska vlast surađivala koliko je mogla, britanski provokatori u Hrvatskim medijima koji su se do tada isticali u hvaljenju Haaga odjednom su počeli igrati igru pomaganja haškim optuženicima kako bi povećali otpor prema Haagu u javnosti. Na taj način su željeli preko javnosti smanjiti mogućnost hrvatskim vlastima sa Hagoom kako bi se Hrvatsku i dalje moglo ucjenjivati zbog nedovoljne suradnje sa Hagoom, te je na taj način gurati prema zapadno balkanskoj federaciji.) U Srbiji je nakon Miloševićeva izručenja ponovno počela rasti podjela na »Velikosrbe« koji nisu htjeli ni čuti za obnovu nekakve Jugoslavije i na prozapadnjake koji su prihvaćali plan balkanske federacije. Zapadnim je diplomatima dugo trebalo da shvate kako su im »Velikosrbi« najveća prepreka u obnovi Jugoslavije. S namjerom njihova slabljenja sprječavali su osamostaljenje Crne Gore, ali lovom na najznačajnije srpske ratne zločince podigli su im ugled među pristalicama »Velike Srbije«. Kako bi oslabile utjecaj »Velikosrba« i radikalizirale sukob između ovih dviju srpskih političkih struja, zapadne su službe mirno promatrale višestruke pripreme atentata na pronjemački orijentiranog Đinđića. Velikoj Britaniji je Đinđić poslužio za uklanjanje Miloševića, ali im njegova pronjemačka orijentiranost nije odgovarala. Zato su krenuli u njegovu likvidaciju metodom koju su primijenili više puta u povijesti. Organizirali su seriju novinskih članaka u kojima je Đinđić prikazivan kao lopov, mafijaš, suradnik albanske OVK i veleizdajnik. U tome su ključnu ulogu odigrao hrvatski tjednik «Nacional čiji je vlasnik Pukanić zbog interesa svojih poslovnih prijatelja iz duhanskog krim miljea objavio tekstove u kojima je utvrdio kako je Đinđić šef srbijanske mafije. To su Srbijanski mediji pod britanskom kontrolom iskoristili, te su više ili manje obrađene tekstove iz Nacionala ponovili blizu tisuću puta. Napad na Đinđića odgovarao je i Mesiću pošto se bojao kako bi mogao izgubiti ulogu lidera budućeg projektiranog Zapadnog Balkana, a to je funkcija koju je Mesić namijenio sebi nakon isteka drugog predsjedničkog mandata u Hrvatskoj. Britanci su istovremeno pustili još dvije glasine; jednu koja govori kako je Đinđić naredio likvidaciju svih Miloševićevih specijalaca povezanih sa Zemunskim mafijaškim klanom, a druga glasina je govorila kako Zemunski klan priprema likvidaciju Đinđića. Natpisi u medijima su vrlo brzo kod «Velikosrba» izazvali dovoljnu količinu mržnje prema Đinđiću čime je stvorena podršku za njegovoj likvidaciji. Ovu metodu izazivanja zavade obično koriste odrasli kad iz zabave žele izazvati sukob među djecom, ali je uspješno koriste i sigurnosne službe. Kako bi dodatno motivirali Miloševićeve mafijaše za napad na Đinđića Britanci su potplatili neke Srpske policajce koji su na cesti organizirali «sačekušu», tj., sačekali su vozilo sa pripadnicima Zemunskog klana na koje su otvorili automatsku paljbu bez upozorenja i pokušaja uhićenja. Poslije ovoga mafiji nije preostalo ništa drugo nego organizirati atentat na Đinđića, a kako bi spasili većinu svjesno su odlučili žrtvovati nekoliko svojih pripadnika. Nakon Đinđićeva ubojstva stvorena je pogodna klima za obračun sa srpskim sigurnosno-terorističkim službama nastalim u procesu velikosrpske ratne ekspanzije, što je nužno za obnovu povjerenja između država nastalih od bivše SFRJ i njihovo ponovno povezivanje.
U Hrvatskoj je u cilju kriminalizacije Domovinskoga rata i izjednačavanja krivnje za raspad Jugoslavije nakon Miloševićeva izručenja počelo optuživanje hrvatskih branitelja za ono što sve vojske u ratu redovito čine. Ženevske konvencije ne štite snajperiste, sabotere i špijune, te sve vojske (za razliku od hrvatske koja ih je najčešće zamjenjivala ili čak puštala) u ratu takve zarobljenike redovito likvidiraju čim ih uhvate. Kako ne bi oslabili pozicije pristalica obnove bilo kakve Jugoslavije, Haaški je sud nastojao, koliko je to moguće, ne optužiti nekog pravog ratnog zločinca iz projugoslavenske, titoističke, udbaško-kosovske ekipe izazivača nereda, koji su devedesete i devedesetprve rušili srpske kuće i terorizirali pojedine Srbe s namjerom izazivanja vojnog udara i rušenja hrvatskog međunarodnog ugleda, a kasnije s namjerom poništenja međunarodnog priznanja. Politika prema Crnoj Gori nakon Miloševićeva pada također je doživjela promjenu od 180 stupnjeva. Isti oni zapadni diplomati koji su podupirali Crnu Goru na putu prema samostalnosti odmah nakon Miloševićeva pada počeli su je nagovarati na povratak u Jugoslaviju, a i haaški su se istražitelji iznenada počeli zanimati za pojedince iz crnogorske vlasti. Iste poteze “uvjeravanja” počeli su poduzimati srbijanski, te poneki hrvatski i bosanski državnici. Budući da ova prva faza nije imala nikakva ploda, zapadne su službe za vođenje specijalnog rata organizirale u Crnoj Gori isti val atentata kakav su godinu dana ranije organizirale u Beogradu. Kako ta organizirana anarhija ne bi krenula u pogrješnom smjeru, istovremeno su putem medija u susjednim zemljama počeli puštati “provjerene informacije” o tome kako je riječ o sukobu između crnogorskih švercerskih skupina. U Crnoj Gori nije bilo skupina koje bi međusobno ratovale jer je postojala samo jedna organizacija koja se bavila švercom cigareta i slične robe prema Srbiji i Italiji, a prihod koji je ostvarivala bio je osnovni prihod od kojega se financirao projekt samostalne Crne Gore, te je zahvaljujući tome Crna Gora, nakon referenduma postala samostalna. U Makedoniji su Amerikanci nekoliko mjeseci obavljali medijske pripreme za rat između Albanaca i Makedonaca. Makedonski su novinari vrlo uvredljivo počeli pisati o Albancima i njihovim političkim strankama u Makedonskom Sobranju, čime je situacija postala vrlo »zapaljiva«. Amerikanci su ocijenili kako je ova država previše nestabilna, te da dijelove s većinskim albanskim stanovništvom treba pripojiti Kosovu, kako bi ojačala buduća velika Albanija kao Američki saveznik na ulazu u jadransko more. Čim su albanski gerilci s Kosova upali u Makedoniju i mobilizirali lokalne dragovoljce Albance, Britanci i Francuzi su zaprijetili raspadom NATO saveza, nakon čega su se Amerikanci privremeno povukli pa čak i medijski osudili albanske gerilce nazvavši ih teroristima. Dolaskom novog igrača Sanadera na vlast zaduživanje je ubrzano, a tzv., antiinflacijska politika nastavila je jakom kunom uništavati domaću proizvodnju. Do kraja sanaderove dionice zadužili su nas na oko 50 milijardi dolara. Zbog pojave svjetske krize i bankrota južnih europskih država ekonomska okupacija hrvatske je stavljena u drugi plan, dok se ne riješe veći problemi. Kad dođemo na red tajkuni, rezervni krivci na koje su svaljeni svi grijesi antiinflacijske politike postat će nam posljednja slamka spasa. Milijarde dolara duga doći će istovremeno na naplatu, uzet će nam se milijarde depozita i ostat ćemo dužni ostatak. Štediše neće moći podići svoj novac sa štednje i ponovit će se slike viđene u Argentini. Posebna slabost hrvatskoga monetarnog sustava je u tome što su svi krediti vezani deviznom klauzulom. Zahvaljujući tome nakon devalvacije nitko neće moći vraćati kredite. Banke će tada postati vlasnici golemog broja automobila, kuća, stanova, poslovnih prostora, tvornica i ostalih pokretnina i nekretnina koje su
služile kao osiguranje vraćanja kredita. Banke tu imovinu neće moći brzo pretvoriti u novac pa će i one postati nelikvidne. Preostale domaće banke i štedionice koje ne uspiju popraviti svoju likvidnost iz inozemnih izvora otići će u stečaj, pa će i njih otkupiti strane banke, a s njima i svu njihovu aktivu. U tim će trenutcima nezaposlenost i beznađe biti najveći, te će tada inozemni čimbenici izvršiti najveći pritisak glede formiranje balkanske carinske, monetarne i gospodarske unije. Sve to dogodit će se kad hrvatski građani više ne budu imali slobodnih hipoteka za uzimanje kredita. Sadašnja situacija trajne krize u BiH odgovara samo Srbima, Britancima, te angloameričkim naftnim lobijima i britanskim 300 godina starim plemićkim narkomafijaškim obiteljima koje ih podržavaju. Zaleđivanjem stanja Hrvati bi bili prisiljeni odreći se vlastite nacije, ili iseliti iz većinskih Hrvatskih krajeva od Stoca preko Mostara do Drvara čime bi se zaleđe istočnog Jadrana oslobodilo od Hrvata. Iseljavanjem Hrvata iz Hercegovine južna bi Dalmacija dugoročno postala vrlo nesigurna zbog težnje Srba i Muslimana za izbijanjem na more, čime bi i Hrvatska postala ugrožena. To ne odgovara Nijemcima i Amerikancima koji su zaključili kako treba povremeno zaoštravati situaciju na terenu nakon čega bi se postepeno stvorila labava kantonalna konfederacija triju entiteta koja bi mogla funkcionirati i bez međunarodne diktature, što Britaniji dugoročno ne odgovara pa čine sve kako bi produžile stanje neizvjesnosti, dok svi ne pristanu na obnovu Balkanske unije. Stanje neizvjesnosti im odgovara jer se tada najbolje zarađuje, te zbog toga što u rezervi imaju sredstvo uz pomoć kojeg u svakom trenutku, po potrebi mogu izazvati novu krizu.
13. AMERIČKI RAT PROTIV TERORIZMA Pobjedom Busha na američkim izborima pobijedio je naftni lobi i lobi američkih jastrebova koji žele uspostaviti dominaciju nad svijetom. Dugoročni planovi ovih lobija postali su američka politika. Najveći problem koji se počeo sve jasnije ukazivati pred Amerikancima i Britancima su Kina koja se od Komunističke države pretvorila u jednopartijsku državu sa snažnim poduzetničkim slojem koji je uspio dići stopu privrednog rasta Kine na 10% godišnje, te Indija koja se uspjela otrgnuti iz zagrljaja stranih multinacionalnih kompanija i stvoriti vlastitu poduzetničku elitu koja je, kao i Kineska uspjela snažno podići Indijsku stopu privrednog rasta. Kako bi zaustavili rast ove dvije najmnogoljudnije države svijeta Angloamerički naftni lobi je ocijenio kako im se mora onemogućiti pristup nafti. Zbog toga potrebno je staviti pod kontrolu naftna polja oko Kaspijskog jezera, te Iraka i Irana koja su izvan kontrole zapada, te putove prema Kini i Indiji koji vode preko Afganistana. Trebalo je samo naći povod za osvajanje bliskoistočnih naftnih izvora koji još uvijek nisu bili pod kontrolom što je ovaj naftni lobi, uz suradnju sa MI6, isplanirao odmah nakon propasti komunističkog bloka 1991. godine. Zbog toga su Britanske službe i njihovi suradnici u američkim obavještajnim službama počele žmiriti na sva upozorenja o pripremama za napade fundamentalističkih islamskih terorista koji su već ranije, početkom 20. stoljeća Britancima poslužili za razbijanje Otomanskog carstva, a polovicom 20. stoljeća za sprječavanje Sovjetskog Saveza u izbijanju na «topla mora». Početkom 90 - ih postojale su razne terorističke skupine koje bi mogle poslužiti kao povod za ostvarenje ciljeva angloameričkog naftnog lobija, a koncem 90 ih zapadni mediji sve češće spominju ime Al-Qaide, pišući kako je ovu organizaciju osnovao Osama Bin Laden 80-ih godina u Afganistanu. U javnosti organizacija je bila nepoznata sve do konca devedesetih. Propašću Sovjetskog Saveza Bin Laden je kao agent CIA-e u Afganistanu izgubio posao pa se oteo kontroli amerikanaca i počeo planirati napade na zapadne ciljeve. Amerika ga je stavila na spisak za likvidaciju, ali su se umješali Britanci koji su ga zaštitili kako bi ga iskoristili za svoje ciljeve. Sklonili su ga u Sudan odakle su preko njega organizirali odlazak tisuća radikalnih muslimana na Balkan sa zadatkom radikaizacije bosanskih muslimana i izazivanja raskola sa Hrvatima. Tjekom 1992. i 1993. u BiH dolazi više tisuća najradikalnijih muslimana muđahedina koji su se iz raznih država svijeta došli boriti na strani Muslimana. Tu su se upoznali i sprijateljili, čime su stekli provjerene i čvrste veze širom svjeta. Dolazili su iz raznih muslimanskih država uz veliku financijsku potporu. Stizali su kao humanitarci i novinari, a cilj neposrednih zapovjednika, za razliku od britanaca koji su sve organizirali, bio je stvoriti islamsku terorističku bazu u Europi za daljnji prodor na zapad. Ovo im je bio pogodan prostor za mobilizaciju bijelih muslimana koji se izgledom ne razlikuju od Europljana. Organizaciju, naoružanje i specijalističku terorističku obuku dobili su od britanskog SAS-a koji ih je osposobio za vršenje terorističkih akcija uglavnom protiv Hrvata u BiH i Hrvatskoj. Nekoliko prvih zapovjednika AlQaide uspjeli su likvidirati pripadnici HVO-a i VOS-a (vojna obavještajna služba). Nakon potpisivanja Woshingtonskih sporazuma prestali su sukobi između Muslimana i Hrvata, te su pripadnici AlQaide postali suvišni. Kako ih Amerikanci nebi uhvatili pobjegli su u Afganistan gdje se tada preselio i Bin Laden iz Sudana, zajedno sa Britanskim novcem i slavom borca protiv Rusa, te se uspio nametnuti za ideološkog i operativnog vođu. Organizacija je Britancima dobro došla za izazivanje nereda u BIH, a nakon toga i u Čečeniji. Kad se tu situacija smirila Britancima su ga odlučili iskoristiti za stvaranje povoljnih uvjeta za sukob sa zapadom i intervenciju zapada u Afganistanu i Iraku kako bi zaustavili protok nafte prema Kini i Indiji. Planovi za ovaj sukob formirani su već 1992. kad je komunistički varšavski pakt nestao
kao protivnik. Britanski strateški instituti već tada su shvatili kako se Kina i Indija sve brže razvijaju te će za tridesetak godina postati ekonomske sile jače od Amerike i Britanije, a to je postalo vrlo zabrinjavajuće za postojeće ekonomske vladare svijeta. Moćnici iz sjene su isplanirali udruženi zločinački poduhvat sa ciljem; zaustaviti nagli razvitak Kine i Indije onemogućujući izgradnju naftovoda preko Iraka i Afganistana prema istoku. Da bi se to osiguralo ove države je potrebno okupirati, a to može jedino SAD. Da bi se njih navelo na takvu operaciju potreban je vrlo jak povod u obliku jakog terorističkog islamističkog napada na SAD, nešto poput napada na Pearl Harbuor. Operativno planiranje prepušteno je Britanskoj službi MI6, za unaprijed pripremljenog žrtvenog jarca izabrana je AlQaida, a u sve su kasnije uključeni dobro plaćeni pojedinci iz Pentagona, CIA-e i ostalih Američkih službi koji su imali osobni dioničarski interes za rast cijena naftnih i pridruženih kompanija. Prvi korak u realizaciji plane je prebacivanje tisuća islamističkih boraca 1992. u BIH gdje im je Britanski SAS pružio osnovnu terorističku obuku i neophodno borbeno iskustvo u sukobu sa Srbima i Hrvatima, pri čemu su Britancima dobro poslužili i za što veće produbljivanje sukoba između Hrvata i Muslimana, u korist lokalnih saveznika Srba. Kad su Islamisti počeli planirati napad na SAD vrhovi američkih i britanskih obavještajnih službi su se pravili kao da ništa ne vide, isto kao što su se na početku II svjetskog rata pravili kako ne vide japanske pripreme za napad na Pearl Harbour, kako bi vlastiti narod prihvatio ulazak u rat. Nakon islamističkih napada na tornjeve WTO-a događaji su se počeli odvijati predvidivim tijekom. Pod izlikom borbe protiv terorizma počela ja zadnja bitka za preostale rezerve nafte. Napad na Afganistan poslužio je samo kao paravan za daljnje napade i za presijecanje pravca Irak -Kina, Iran - Kina i Rusija - Indija. U Afganistanu su uspjeli brzo razbiti talibane zahvaljujući postojanju naoružane oporbene vojske. Taj rat su mogli brzo okončati, samo da im je to odgovaralo. Dovoljno je bilo uz granicu sa Pakistanom iz aviona zasijati gusta minska polja, kako bi se presjekli pravci opskrbe oružjem i streljivom iz Pakistana. Napad na najjaču arapsku državu - Irak zahtijevao je angažiranje mnogo više sredstava. Za razumijevanje toga rata najvažnije je ono o čemu Amerikanci šute, a to je cilj Bin Ladena i Al Qaide. Bin Laden bivši je istaknuti operativac CIA-e. Obučen je za sve metode vođenja specijalnih oblika rata s ciljem borbe protiv komunista i Rusa u Afganistanu. Kad je komunizam srušen, ostao je bez cilja te je sam potražio novi cilj. Na pitanje koji je bio njegov cilj kada je odlučio srušiti Tornjeve u New Yorku? Moguća su dva odgovora: a) želio se osvetiti Amerikancima, b) želio je izazvati Amerikance da napadnu arapske države. Ako je želio izazvati Amerikance da napadnu arapske države, to je mogao samo zato što je želio radikalizirati arapske muslimanske mase u smjeru formiranja jedinstvene arapske, ili muslimanske države. Po obuhvatu ovdje su moguća tri cilja: – minimalistički - ujediniti sve arapske države između Irana, Turske i Egipta – optimalni - ujediniti sve arapske države – maksimalistički- ujediniti sve muslimanske države svijeta. Ako su mu ovo bili stvarni ciljevi, pitanje je jesu li ostvarivi?
U tom ratu Amerikanci, kao i Britanci imaju svoje ciljeve, javne i tajne, a to su: javni, suzbiti muslimanski fanatizam, te tajni, dokopati se najvećih zaliha nafte na svijetu i tako zaustaviti razvoj Kine i Indije. U toj igri Bin Laden je naftu želio iskoristio samo kao mamac za Amerikance u cilju radikalizacije muslimana, dok su Amerikanci i Britanci željeli iskoristili Bin Ladena za radikalizaciju američkoga javnog mijenja? U sukobu s naj-jačom arapskom vojnom silom, Irakom, Amerikanci su ga, zahvaljujući premoći zračnih snaga, vrlo brzo pokorili. Imali su samo male zastoje dok je trajalo loše vrijeme pa avijacija nije mogla djelovati. Pobjedom nad Irakom Amerikanci su stavili pod kontrolu najjaču arapsku državu koja se čak usudila pod kraj 2000. godine naftu prodavati za eure čime je zaprijetio monopolu dolara. Padom Sadama i islamisti su se riješili najjačeg neprijatelja unutar arapskoga svijeta, najviše sekularizirane arapske države. Zahvaljujući ovom sukobu podrška borbenim islamistima među Muslimanima porasla je u svim muslimanskim državama među običnim pukom. Iako Amerikanci govore kako im je cilj demokratizacija arapskih država, to im dugoročno nije odgovaralo. Demokratski izabrani političari mogli bi ujediniti razjedinjene arapske države u jednu jaku državu s monopolom na naftu. Zbog toga Zapadu odgovaraju diktatorski režimi u arapskim državama. Mogu ih lako potkupiti, a ako se otmu kontroli, pred vlastitim je narodom jednostavno pronaći opravdanje za ratnu operaciju. Ulaskom u Bagdad američke su tajne službe uz pomoć lokalnih kriminalaca, svojih doušnika, obilato za duže razdoblje popunile i svoje tajne fondove pljačkom iračkoga arheološkog blaga. Kako bi to mogle morale su raspustiti sve Iračke državne institucije čime je stvorena anarhija što je pogodovalo kasnijem razvoju raznih iračkih milicija i stvaranju kaosa u kom je poginulo puno više Amerikanaca nego u rušenju Sadama. Time je CIA osigurala dugoročno posao za sebe, a i popunila je svoje tajne fondove, ali je naštetila interesima naftnog lobija kojem bi odgovaralo smirivanje situacije i jeftino izvlačenje nafte koju mogu prodavati po sve većoj cijeni. Da su Amerikanci smijenili samo Sadamov politički vrh, a državne institucije ostavili na miru mogli su imati pokornu i lojalnu domaću vlast koja bi služila njihovim interesima. Kad su predstavnici naftnog lobija shvatili «sabotažu» CIA-e cijenu je platio šef CIA-e smjenjivanjem. U pozadini ovoga sukoba odvijao se i mnogo važniji sukob između Amerike i njezinih satelita protiv Kine i Indije koji imaju neočekivano brz ekonomski rast, pri čemu je američki interes kontrolirati i dotok nafte u Europu, kako bi i nju mogli kontrolirati. Samim porastom cijene nafte Amerika je pobijedila Europu, a Europljani su vrlo brzo shvatili kako moraju pronaći način da ne postanu Američka i Britanska energetska kolonija. Kako bi trajnije osigurali boravak u Afganistanu i tako trajno spriječili izgradnju naftovoda od Irana prema Kini Amerikancima je odgovarao dugotrajni sukob sa talibanima, iako se taj sukob mogao brzo riješiti. Dovoljno bi bilo zrakoplovima zasijati minska polja uz granicu prema Pakistanu, te tako spriječiti bilo kakvu trgovinu između ove dvije države, osim preko strogo kontroliranih prijelaza. Time bi se spriječilo naoružavanje Talibana iz pakistana, nakon čega bi za 6 mjeseci Talibani potrošili streljivo, te više rata ne bi bilo. Ali tada ni Amerikanci više ne bi imali razloga tamo boraviti, pa bi Afganistanska vlast mogla zatražiti njihov odlazak i otpočeti trgovinu sa Kinom i Indijom, što Americi i Britaniji nikako ne odgovara.
U gospodarskom ratu protiv Kine i Indije velikih država koje imaju stopu rasta od oko 10% potrebno je potpuno ih odsjeći od izvora nafte, tj., potrebno je osvojiti i Iran. Čitavu 2005. i prvi dio 2006. Amerikanci su vršili psihološke pripreme za napad na Iran. Organizirali su medijsku kampanju prikazivanja satiričnih slika proroka Muhameda, s ciljem izazivanja velikih demonstracija u islamskim zemljama, kako bi mogli u zapadnom javnom mnijenju Muslimane prikazati kao divljake. Na taj način su željeli pridobiti zapadno javno mnijenje za rat protiv zadnje islamske zemlje bogate naftom koju treba osvojiti. Organizirali su i kampanju sprječavanja Irana u njegovom programu razvoja nuklearnih električnih centrala, što je trebalo poslužiti kao povod za napad na Iran. Iran je ocijenio kako je rat protiv Amerike neizbježan pa su odlučili promijeniti povod za ulazak u rat. Organizirali su preko Hezbolaha i Hamasa napad na Izrael, i tako u rat uključiti Libanon, pa Siriju, a na koncu će se oni pojaviti kao spasioci Arapskog svijeta od Izraela. Na taj način bi stekli stratešku psihološku prednost u ratu protiv Amerike. Amerikanci su ovo shvatili pa su, poučeni Izraleskim vojnim neuspjehom u Libanonu, organizirali primirje i slanje mirovnih snaga u Libanon. Iran je to također prihvatio kao privremeno primirje, zadovoljan skretanjem pozornost sa svog nuklearnog programa, ali su Amerikancima pokazali što će im se dogodit nastave li s pritiskom na Iran. Početkom 2007. čim su se Američki nosači aviona približili Perzijskom zaljevu Iranski saveznik Sirija je počela gomilati trupe na granici prema Izraelu, što je također bila borba za «pravi» povod rata u očima arapskog puka. Početkom 2011. uz pomoć novonastalih internetskih mrežnih grupa Amerikanci su uspjeli organizirati pobunu marginaliziranih mladih Arapa nakon čega je došlo do nagle smjene u čitavom nizu Arapskih država. Time je kratkoročno njihova sposobnost zajedničkog otpora zapadu i kontrola preostalih izvora nafte znatno smanjena, iako se dugoročno može dogoditi suprotno, moguće je da nakon nekoliko izbornih ciklusa nova demokratski izabrana vlast postane jača nego srušene diktature. Odmah potom obnovljeni su medijsko - politički pritisci na Iran i njegove saveznike. Pošto ovaj mrežni napad na Siriju kao najjačeg vojnog saveznika Irana nije uspio ponovno je odgođen napad na Iran, pošto bi Sirijska protuzračna obrana mogla oboriti dobar dio Izraelskih aviona. Pošto će na kraju igre do napada na Iran vjerojatno ipak doći Iran će uništiti naftne terminale u Perzijskom zaljevu, te će naglo porasti cijene nafte na preko 200 dolara po barelu, što će imati velike gospodarske učinke na sve države, a osobito one koje nemaju vlastitu naftu. Najmanje su ugrožene SAD koje mogu tiskati dolar i kupovati naftu. Time ostvaruju veliku emisijsku dobit, a istovremeno potiču rast domaće proizvodnje i izvoza, te smanjenje uvoza. Većini europskih država ostaju obnovljivi izvori kao jedino rješenje, zbog čega će doći do njihovog naglog razvoja, što će biti jedina pozitivna posljedica ovakvog razvoja situacije.
14. NOVE OPASNOSTI ZA HRVATSKU Završetkom drugog svjetskog rata angloamerički naftno financijsko masonski lobi nastavo je s planovima uspostave svoje svjetske dominacije. Kako bi se nesmetano stvorila financijska, vojna, obavještajna i propagandna infrastruktura za uspostavu svjetske vlasti, nakon drugog svjetskog rata stvoren je bipolarni svijet, dva bloka između kojih je vladao hladni rat. Ratni pobjednici su medijsko politički drugi svjetski rat prikazali kao pobjedu nad fašizmom, iako on nije imao nikakve veze s time. Britanci i Francuzi su ušli u rat tek kad su nakon Hitlerovog napada na Poljsku shvatili da rat ne mogu izbjeći, a Amerikanci tek kad su Japanci napali Pearl Harbour. Fašizam, nastao ideološki na temeljima lenjinističke totalitarne diktature, ali bez marksističke neefikasne ekonomske teorije, te organizacijski nastao kao frakcija Kominterne, prerastao je u ideologija koja propagira totalitarnu diktatorsku vladu, centraliziranu kontrolu na privatnim poduzetništvom, represiju nad svakom opozicijom i mržnju prema drugim nacijama, nije demokratskim zapadnim vladama ni najmanje smetao dok je Hitler ubijao duševne bolesnike i mentalno ograničene. Istovremeno u Americi je segregacija Indijanaca, crnaca i Japanaca bila je normalna stvar. Fašizam u većini svijeta je stvarno dokinut tek polovicom dvadesetog stoljeća kad su genetičari praktičari nepobitno ustvrdili kako svi ljudi potječu od istog pretka. Pritisnuti tim činjenicama Amerikanci su 50-ih godina 20 stoljeća ukinuli rasne zakone, Norveški i Švedski političari su konačno shvatili da im Laponci ne mogu pokvariti nordijsku rasnu čistoću, te su dokinuli prisilnu sterilizaciju Laponskih žena, a Australski političari su pritisnuti istim činjenicama morali dokinuti praksu prisilnog oduzimanja Aboriđinske djece. Unatoč tim činjenicama fašizam je postao medijsko politička etiketa namjenjena za obilježavanje političkih protivnika u čitavom svijetu, osobito u malim državama. Iako je bilo američkih generala koji su odmah nakon pada Hitlera zagovarali napad na SSSR angloamerički naftno financijski masonski lobi to nije dopustio. Kako bi spriječili napad na SSSR, čak su organizirali curenje informacija o atomskom oružju prema Moskvi kako bi i oni napravili atomsku bombu, u cilju uspostave ravnoteže straha. Komunističke špijune su promatrali kako kradu dokumente, a uhitili su ih tek kad je Staljin objavio kako i on ima atomsku bombu. Tek sredinom dvadesetog stoljeća kad su sve strukture svjetske vlasti stvorene poput WTO-a, WB-a, IMF-a, zajedno s mnogobrojnim multinacionalnim kompanijama pod kontrolom angloameričkog kapitala, postojanje bipolarnog svijeta postalo je nepotrebno, te je počeo proces rastakanja SSSR-a. Počeo je proces naglog urušavanja komunizma iznutra uz pomoć Britanskog agenta i masona Roberta Maxwela koji je, nakon Staljinove smrti, podučio sovjetske komuniste kako državnu imovinu prebaciti na zapad na privatne račune. Počela je nova pljačka SSSR-a kao i za vrijeme Lenjina i naglo urušavanje ruske moći. S naglim ekonomskim rušenjem komunizma, razočarani komunistički marksistički ideolozi, poduprti masonskim savjetnicima, razvili su teoriju kako i kapitalizam propada, a nastaje novo postkapitalističko društvo. Ovaj privid nastao je stoga što su vlasnici kapitala u težnji da izbjegnu sukobe sa radnicima pribjegli skrivanju u takozvani anonimni kapital, te seljenju proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom. Naime, na početku kolonijalističke industrijske civilizacije novi su veliki industrijski poduzetnici, potpomognuti krupnim
financijskim kapitalom, bili istovremeno i poduzetnici i vlasnici i menadžeri čiji su se interesi suprotstavljali interesima radnika, zanatlija i sitnih poduzetnika. Došlo do nagle koncentracije kapitala i ljudi na malom prostoru, a tržište po kolonijama je postajalo sve veće. Podržan merkantilističkim ekonomskim teorijama kapital se koncentrirao u rukama vrlo malog broja industrijalaca, dok je većina dotadašnjih seljaka, obrtnika i zanatlija propala, osim onih koji su postali dobavljači krupnim industrijalcima. Merkantilisti su se zalagali za formalnu potpuno slobodnu konkurenciju u međunarodnim razmjerima, a u realnosti su podržavali skriveni intevencionizam u korist odabranih velikih monopolističkih nacionalnih kompanija. Uz pomoć tajnih društava odabrane kompanije dobivaju besplatnu obavještajnu, policijsku i vojnu pomoć, velike državne narudžbe, niže poreze, niže transportne troškove i troškove financiranja, te time stječu odlučujuću prednost nad domaćom i inozemnom konkurencijom. U međunarodnoj razmjeni sve države nastoje zaštititi svoja poduzeća dok se ne razviju, a tada od drugih traže otvaranje tržišta, te se pri tome najbrže razvijaju poduzeća iz vojno najjačih država. Za uzvrat razvijene države su otvorile svoja tržišta za uvoz osnovnih jednostavnih proizvodima čime su sudbini prepustili sitne seljake i obrtnike. Sa obrtnicima su propali i njihovi zaposlenici, osobito stariji koji se nisu mogli prilagoditi radu u velikim industrijskim pogonima. Velike industrijalce pratile su velike banke koje su također naglo rasle na uštrb malih banaka koje su pratile obrtnike i zanatlije, te s njima zajedno i propadale. Velika gustoća naseljenosti u novim velikim industrijskim gradovima dovela je do socijalnih problema nepoznatih u feudalnim društvima. Takvo stanje dovelo je do narušavanja dotadašnjih društvenih pogleda na svijet i stvaranja novih kao što su komunizam, socijalizam, liberalizam, nacionalsocijalizam, nacizam, fašizam i sl. Sve ove nove ideologije svoju osnovu su nalazile u traženju neprijatelja krivih za loš položaj vlastite socijalne, nacionalne ili vjerske grupe. Komunistička ideologija utemeljena na klasnom koletivizmu i marksističkoj znanstveno-ekonomskoj teoriji neprijatelja je vidjela u privatnom vlasništvu, fašistička ideologija i nacionalno socijalistički pokreti utemeljeni na nacionalnom kolektivizmu i eugenetskoj znanstveno- biološkoj teoriji neprijatelja su našli u drugim "nižim" narodima i rasama, dok su liberali neprijatelja vidjeli u bilo kakvoj zajednici. Veliki imperijalni stratezi i u jednima i u drugima i u trećima su vidjeli naivne igrače pogodne za realizaciju njihovih tajnih planova u stjecanju, održanju i širenju moći. To je urodilo socijalnim nemirima i pojavom kratkotrajnih nacističkih i dugotrajno komunističkih država, te su vlasnici, sve više nastojali skriti sebe i izazvati suprotnosti između samih najamnika, tj. između radnika i menadžera. Odlučivanje o operativnim poslovima prepustili su profesionalnim menadžerima, a na sebe su preuzeli samo investicijske odluke, te izbor najvažnijih dobavljača i kupaca, a te odluke posredno provode preko burzovnih mešetara, tzv. brokera i dilera, te lobističkih udruga. Na taj način posredno upravljaju poduzećima, političkim strankama, udrugama građana, medijima i međunarodnim institucijama, a koncentracija kapitala više se ne vrši na nacionalnom nivou, koja se odvijala koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, već na svjetskom nivou. Nacionalna poduzeća postala su kočnica interesima krupnog međunarodnog kapitala zbog prevelikog utjecaja lokalne politike na njihov biznis, te su uz pomoć ideologije liberalizma nastojali oslabiti male zajednice kao što su obitelj i sitni poduzetnici, čime su automatski ojačale velike poslovne zajednice kao što su multinacionalne kompanije. Ove promjene u globalnom gospodarstvu sredinom 20. stoljeća uočili su i pojedini marksistički politički teoretičari iz takozvane frankfurtske škole, uz pomoć masonskih savjetnika. Ti liberalni neomarksisti su zaključili kako diktaturom radničke klase nije moguće ovladati svijetom, te su smislili mekši plan osvajanja vlasti kroz legalne institucije pravnih država.
Ovo su organizirali pedesetih godina Britanski masoni i počeli provoditi u djelo preko svog višestrukog agenta, novinara Roberta Maxwella (pravim imenom Jan Ludvik Hoch), koji je započeo operaciju masovnog izvlačenja ruskog bogatstva na zapad. Ruska komunistička elita je počela u posebne trgovine uvoziti luksuznu zapadnu robu za elitu, tajno su počeli kupovati državnim i partijskim novcem dionice poduzeća, banaka i fondova, te osnivati svoja anonimna dionička društva na zapadu. U tome su im pomagali i zapadni neomarxisti koji su se i sami počeli naglo bogatiti. Veliku savjetničku i financijsku pomoć imali su od britanskog plemićkog narkomafijaškog masonskog lobija koji ima svjetski monopol na Opijum i kome je raspad moralnih normi odgovarao kako bi se povećala potražnja za drogama. Kako bi stekli društveni ugled, neomarxisti su prvo krenuli u osvajanje znanstvenih titula i sveučilišnih katedri, a u tome su im pomagali njihovi masonski savjetnici koji su sve to već imali. Na području eksperimentalnih znanosti nisu polučili veliki uspjeh, ali su na području teoretskih znanosti, gdje ne postoje jasni kriteriji znanstvene utemeljenosti, uspjeli osvojiti bitne pozicije. Školujući vlastite kadrove i vršeći vrlo sustavnu selekciju kadrova uspjeli su ući u državne inspekcije, policijske i obavještajne sustave, tužilaštva i sudstvo, čime su stekli sposobnost birokratskog ucjenjivanja. Zahvaljujući ovome stekli su mogućnost da korištenjem povjerljivih informacija i ucjenama istisnu protivničke neorganizirane kadrove i iz ostalih djelatnosti. Korištenjem privilegiranih informacija, ucjenama i promidžbom uspjeli su osvojiti vlast u vrlo profitabilnim djelatnostima kao što su kulturne i humanitarne organizacije gdje je moguće neprimjetno pranje velike količine novca. Na ovom području jedino sport nisu uspjeli potpuno staviti pod kontrolu, pošto su tu kriteriji uspješnosti vrlo čvrsti. Uz pomoć novca opranog u humanitarnoj i umjetničkoj djelatnosti, te birokratskim ucjenama osvojili su globalnu medijsku vlast. Birokratskim i medijskim ucjenama, novcem iz humanitarnih i umjetničkih djelatnosti, te korištenjem privilegiranih burzovnih informacija uspjeli su osvojiti mnoge velike privatne kompanije koje su međusobno povezali u ogromne svjetske oligopole. Na isti način uspjeli su ući i u razne crkvene organizacije. Izvan njihove vlasti ostali su samo sitni poduzetnici gdje uspjeh ovisi o osobnoj sposobnosti, niže hijerarhije sporta gdje se rezultat jasno vidi, eksperimentalne znanosti gdje nije moguće smišljati nedokazive teorije, te dijelovi crkvenih hijerarhija koje ničim nisu uspjeli ucijeniti ili kupiti.
14. 1. Druga bankarska kriza u Hrvatskoj U prvoj polovici 2002. došlo je do nove bankarske krize u Hrvatskoj. Britanski, talijanski i njemački bankarski lobiji otkupili su 90% hrvatskih banaka. Britanci su to učinili preko austrijskih banaka. Naime, nakon Drugoga svjetskog rata Britanci su anonimnim kapitalom osvojili austrijsko financijsko tržište, te su Austriju pretvorili u najveću europsku praonicu novca. To im je trebalo zbog financiranja obavještajno-sigurnosnih operacija prema Istoku. Čim se Varšavski pakt raspao, Britanci su preko svojih suradnika, nove austrijske banke kojima su upravljali počeli koristiti za prodor na srednjoeuropsko i balkansko tržište, te su uz pomoć hrvatskih tehnomenadžera iz projugoslavenske, titoističke frakcije HDZ-a i ostalih stranaka pokupovali dio hrvatskih banaka. Kako bi ostvario monopol, britanski je bankarski lobi započeo tajni rat protiv konkurencije. Uz pomoć svog dugogodišnjeg suradnika, dilera Riječke banke koju su kupili Nijemci, uspjeli su isisati gotovo sav kapital Riječke banke i prebaciti ga u jednu
britansku banku. Naime, u trgovini devizama uvijek netko gubi a netko dobiva. Koliko jedan izgubi, toliko drugi zaradi. Kada su Britanci isisali što su mogli, obavijestili su Nijemce što bi im se moglo dogoditi ako ostanu u vlasništvu Riječke banke. Nijemci su dionice vratili hrvatskoj državi, a naplatili su se prema ugovoru koji je predvidio rješenje za takvu situaciju. Riječku banku je po hitnom postupku otkupila Austrijska banka pod kontrolom anonimnog kapitala, a odmah potom Britanci su organizirali napad na Privrednu i Splitsku banku. Preko Račana su plasirali informaciju kako su Privredna i Splitska banka u istoj situaciji kao i Riječka. Time su željeli izazvati stampedo štediša na ove dvije banke i tako ih uništiti. Talijani su upozorili Račana kako po europskim propisima za ovo može biti kažnjen višegodišnjom robijom, nakon čega je on krivnju prebacio na novinare. Nakon ovoga nitko se više nije usudio dirati u interese banaka u stranom vlasništvu, te su one počele naručivati zakone koji njima odgovaraju i uz pomoć kojih je obnova novih domaćih banaka i štedionica postala gotovo nemoguća. Samim tim postalo je gotovo nemoguće obnoviti domaće gospodarske subjekte koji bi mogli konkurirati stranima uvoznicima, a za to se ponajbolje brinuo guverner HNB-a koji je sve činio kako bi održao prevlast interesa stranih bankara na uštrb domaćih proizvođača. Stvarajući sve veće prepreke domaćim štedno kreditnim zadrugama i sličnim organizacijama uspio ih je gotovo uništiti, a vodeći ekstremno restriktivnu monetarnu politiku i braneći deviznu klauzulu uspio je hrvatske dužnike pretvoriti u robove stranih bankara koji su došli u poziciju gotovo apsolutnih gospodara hrvatske privrede.
14. 2.
Obnova zapadnog Balkana
Dolaskom račana na vlast tajni rat za obnovu Zapadno-balkanske federacije su probritanske europske države i dalje gurale preko raznih organizacija i pritisaka. (Pošto nema izlaz na otvoreno more Slovenija je geostrateški nezanimljiva država, pa na nju Francuzi i Britanci dugoročno gledaju kao na državu pridruženu Austriji koju treba dugoročno ojačati i pretvoriti u višenacionalnu državu suprotstavljenu Njemačkoj.) Albaniji su namijenili ulogu smirivanja Kosova, te su Amerikanci nakon zauzimanja Kosova odlučili ovu Srpsku koloniju dugoročno priključiti Albaniji. Albanija im je odlično geostrateško uporište na ulazu u Jadran, te velika zračna baza jednako udaljena od Rusije i Perzijskog zaljeva pa su je odlučile ojačati i pridobiti za sebe. Britanci su to prihvatili nekoliko godina kasnije pa su odlučile napustiti Srbiju kao glavnog saveznika na Balkanu, a kako Srbija ne bi postala previše bliska Njemačkoj odlučili su ukloniti pronjemački orjentiranog Đinđića i gurnuti je u ruke Rusiji. Kako bi se svi ovi ciljevi mogli ostvariti potrebno je stalno malim vojnim i financijskim ratovima skretati pozornost s pravih ciljeva SAD-a, Velike Britanije i djela francuske naftne industrije, kao i Njemačke i Rusije, te skriti njihove međusobne sukobe oko parcijalnih interesa. Francuski suvlasnici bliskoistočnih naftnih polja imaju isti interes kao i Britanija, ali su interesi njenih energetskih potrošača sukladni Ruskom interesu izlaska na Jadran, tako da je francuska politika često neodređena i u pojedinim trenutcima šizofrenična. Zahvaljujući takvom stanju u francuskim lobističkim igrama Francuske službe su 26. 2. 2004. pokušale ponovno zamiješati karte na Balkanu kako bi ishodila bolji položaj za sebe, dok su Amerikanci zauzeti sukobima u Iraku. Naime, tog dana su francuski kontrolori leta u Sarajevu avion s Makedonskim Predsjednikom Borisom Trajkovskim uputili u brdo kod Stoca, blizu Mostara. Čitav dan su branili pristup mjestu nesreće lokalnoj policiji i navodili ih na krivo mjesto nesreće, kako bi oni za to vrijeme crne
kutije mogli odnijeti u Pariz, frizirat podatke na njima, te ih vratiti na mjesto nesreće. Boris Trajkovski je bio vrlo popularan među Makedoncima, a i među makedonskim Albancima, te je ometao nastavak rata u Makedoniji. Dvadeset dana kasnije 17. 3. 2004. isprovocirani su novi sukobi na Kosovu koji su trebali rasplamsati novi rat na Kosovu i Makedoniji. Poginulo je 17 osoba a preko 600 je ranjeno. Međutim Amerikanci su, unatoč svome angažmanu u Iraku uspjeli primiriti ove sukobe koji im ne odgovaraju dok se ne riješe Iračkog rata. Nakon priznanja neovisnosti Kosova 2008. i poziva Hrvatskoj za ulazak u NATO Amerikanci su ponovno stvorili novo geostrateško stanje na Balkanu suprotstavljeno Europi kao i 1994. nakon potpisivanja Washingtonskih sporazuma. Britanci su odmah shvatili kako su time propali svi njihovi planovi za obnovu zapadno balkanske federacije u koju bi bila ukljućena Albanija, ali su stanje odmah prihvatili i okrenuli leđa Srbiji kako se ne bi sukobili sa Amerikancima. Međutim i Amerikanci su ovdje ostavili neriješen problem Srba na Kosovu kako bi se u slučaju potrebe mogla ponovno izazvati kriza zbog koje bi se oni morali ponovno umiješati u "traženje rješenja." Da im je odgovaralo trajno stabilno riješenje mogli su jednostavno predložiti zamjenu dijela Kosova gdje su Srbi većina za dijelove južne Srbije gdje su Albanci većina. Održavanjem nesređenog stanja, nakon pojave dužničke krize u Europi naglo su porasle šanse Njemačke u osvajanju interesne zone. Zbog dobrih odnosa sa Italijom nijemci su preko svojih banaka "osvojili" Hrvatsku s tim što su zbog dobrih odnosa sa Italijom jadransku obalu prepustili talijanima, zbog dobrih odnosa sa Turskom zajedno sa Amerikancima su ovu državu djelomično prepustili Turskoj, a sami su se nastavili za Srbiju boriti sa Rusima koji su im, zahvaljujući nafti uspjeli preoteti energetiku. Nijemci bi i Crnu Goru bi rado prepustili talijanima, ali se se i tu upleli Rusi kupovinom obale. Kako bi istisnuli Ruse i oni su se pridružili Amerikancima u produženje Kosovske krize, kako bi u slučaju potrebe mogli izazvati novi rat i tako spriječiti jačanje ruskih interesa.
14.3.
Rast cijena nafte
Tijekom 2004. cijena nafte počela je naglo rasti, pošto je potražnja dostigla ponudu. Još jedino Rusija ima mogućnost nešto malo povećati proizvodnju i postati najveći svjetski proizvođač nafte. Zbog toga transportni pravci od Rusije prema Jadranu mogu postati važniji nego pravac Berlin, Beograd, Bagdad. Zbog toga je došlo do obavještajno gospodarskog sukoba Rusije i Britanije. Pravac Beograd Bar drže Amerikanci, koridor 5C preko BiH drže Englezi, a hrvatska je mogla iskoristiti svoj naftovod preko Omišlja i pri tome zaraditi na transportnim provizijama. Međutim Britanci bi to mogli sabotirati potapanjem nekog tankera nafte nakon čega bi njihovi zeleni saveznici dobili argumente za blokadu ovog koridora. U slučaju da to ne uspije Britanija bi mogla izazvati nove sukobe u BiH koji bi se mogli vrlo lako prenijeti u Hrvatsku. Na ruku im ide slabljenje hrvatske vojske čemu su obilato pridonijeli Mesić i Račan, kao i Sanader. Mesićeva formalna podrška projektu «Družba Adria», iako nema nikakve ovlasti u tome, značila je namjerno uvlačenje hrvatske u sukob između Rusije s djelom Francuskih službi, te Američke i službene Britanske politike na drugoj strani, kako bi se destabilizirala Hrvatska, nakon čega bi se puno lakše ostvario projekt obnove zapadnog Balkana. Interes Hrvatskih jugonostalgičara za pretvaranju Hrvatske u brvno na kojem se bore ovnovi je taj što se oni nadaju kako bi u novoj Jugoslaviji hrvatski krupni kapital igrao ulogu gospodara regije. Po njihovoj procijeni Amerikanci i Britanci se u sukobu s Rusijom ne mogu osloniti na proruski orijentirane Srbe, pa se
mogu osloniti samo na Hrvatske Jugoslavene. Obični ljudi koji su 100 godina živjeli u međusobnom sukobljavanju nastavili bi se međusobno mrziti, a u pozadini takve prisilne države jugonostalgičarski vlastodršci bi mogli dobro zarađivati. U rješavanju energetskih problema i u svijetu, a i u Hrvatskoj sve veću ulogu imat će vjetrenjače koje već pri cijeni od 50 dolara po barelu postaju ekonomski isplative na mnogim lokacijama, pa su Britanci preko svoga zelenog lobija, za vrijeme Sanadera, uspjele progurati zabranu gradnje vjetrenjača na Jadranskoj obali i otocima (iako oni sami grade vjetrenjače upravo na takvim mjestima gdje su najisplativije), upravo tamo gdje imamo najviše problema s opskrbom energentima. Cijena nafte može rasti dok se ne izjednači s cijenom bioplina i biodizela, a to je negdje oko 200 do 300 dolara po barelu. Cijena nafte kratkoročno može porasti i iznad tog nivoa, dok se ne izgrade dovoljni proizvodni kapaciteti za bioplin i biodizel, ali dugoročno ne može biti skuplja od biodizela. Za proizvodnju bioplina hrvatska ima velike sirovine u obliku stajskog gnojiva i šumskog otpada. I za proizvodnju biodizela imamo velike površine koje se danas ne obrađuju. Potrebne su samo investicije, a njih neće biti dok kreatori državnog proračuna ne nauče uspoređivati trošak investicija s ostvarenom poreznom koristi.
14. 4. Nova velika ekonomska kriza Osim što nastoje kontrolirati Kineski i Indijski razvoj Amerikanci su smislili i plan slabljenja i kontrole Europe. Kako bi srušili i kontinentalnu Europu Amerikanci 2008. počinju postupak rušenja Europe. Te 2008. godine počela je velika gospodarska kriza izazvana prevelikim ulaganjem u građevinski sektor, tj., u izgradnju kuća i stanova širom svijeta, osobito u SAD-u, čime je stvoren nekretninski balon sve skupljih stanova. Kad je nekoliko velikih banaka došlo u situaciju da ne mogu prodati izgrađene nekretnine i naplatiti odobrene kredite za precijenjene stanove, balon je pukao i velika svjetska banka Lehman Brathers je bankrotirala. Rezultat je nagli pad cijena nekretnina, gubitak radnih mjesta, naglo smanjenje nekretnina i opći pad potražnje, zbog čega su pred propast dovedene sve banke i investicijski fondovi koji su ulagali u nekretnine. Kako bi spriječili propast banaka, a time i propast štediša koji su svoj novac držali u tim bankama SAD i VB su počele tiskati više desetaka tisuće milijardi Dolara i Funti koje su posuđivale ugroženim bankama, a ove su tim novcem kupovali Eure, europske vrijednosne papire, zlato i ostale vrijednosti za koje su procijenili kako će im vrijednost rasti, a zbog ogromnih ulaganja u Euro vrijednost Eura je porasla za oko 30%. Time su američki proizvodi na europskom i svjetskom tržištu postali vrlo konkurentni, proizvodnja se za par godina počela oporavljati, ali se kriza preselila u EU. ECB je tada trebala i sama tiskati Euro kako bi održala konkurentnost privrede u eurozoni, ali ECB to nije napravila zbog interesa europskih bankara. Bankari trguju novcem i njima odgovara jačanje valute kako bi im vrijednost imovine porasla. To su iskoristili i mnogi svjetski špekulanti koji su svježe tiskanim Dolarima, Funtama i Juanima kupovali Eure i tako zaradili 30% mjereći u dolarima. Zbog takve precijenjene cijene Eura privreda slabijih država eurozone su došli u veliku krizu prezaduženosti, pošto im je dug zbog sve jačeg Eura i sve većih kamata naglo porastao. Da je tada ECB velikim intervencijama iz primarne emisije devalvirao Euro za 30% zarada međunarodnih špekulanata bi nestala, te su oni počeli “vikati” kako Euro propada, nastojeći zaplašiti EU političare ne bi li oni poduzeli mjere kako se to ne bi dogodilo. Kako se demokratski izabrani političari ne bi dosjetili rješenja koje
primjenjuje Kina, tj., politike slabog Juana koji održava stabilnu Kinesku konkurentnost na svjetskom tržištu plaćeni europski mediji su se pridružili sijanju straha od propasti Eura. Iako su Amerikanci raznim pritiscima pokušali i Kinu navesti na jačanje njihove valute svi ti napori ostali su uzaludni. Kinezi su se čak i pridružili napadima na Europu kupujući Europske obveznice u cilju održanja jakog Eura i svoga izvoza u Europu. A najveći krivci za pogrešnu monetarnu politiku ECB-a su najveći europski vjerovnici, Njemačka, Francuska, Nizozemska i Danska kojima odgovarao jak Euro kako bi slabije države poput Grčke, Španjolske, Portugala, Irske i Italije prisilili na kopenzaciju; dug za dionice poduzeća, oranice, šume i otoke. Počeli su im u vlade uguravati "stručnjake" koji bi takve ugovore bili spremni potpisati. Ako se sadašnja politika otezanja rješenja produži jaki euro bi vrlo brzo mogao smanjiti i Njemačku konkurentnost, nakon čega slijedi nezaposlenost i u ovoj najjačoj europskoj državi. Kako bi to spriječili nijemci će morati odustati od zaštite interesa bankara, štediša i špekulanata, te se okrenuti zaštiti realnog sektora, a to znači tiskati Eure. A tada slijedi nova opasnost da SAD i Britanija ponovno dotiskaju svoju valutu, nakon čega bi i ECB opet trebao tiskati Euro, što znači otvaranje valutnog rata. Takav rat bi vrlo brzo za krizna vremena vrlo povoljnu inflaciju od 5% do 7% mogao pogurati prema galopirajućoj inflaciji od preko 50% kad više nije moguće nikakvo realno planiranje troškova i cijena. Pošto se Europa u zadnjih 40 godina iz mlade djevojke pretvorila u staru šizofrenu babu koja jedno radi, drugo misli, a treće govori nije moguće očekivat njenu pobjedu, naprotiv puno je realniji njezin raspad.
Da bi se spriječio ovakav scenarij nužno je redefinirati temelje globalnog gospodarstva. Pravila WTO-a bi trebalo drastično izmijeniti. Ako zagovornici slobodnog tržišta svoje robe žele prodavati drugima oni bi morali dozvoliti i drugima slobodan izvoz svoje radne snage. Ako veliki žele svoju nezaposlenost rješavati izvozom, to bi morali dozvoliti i slabijima kojima žele izvoziti. Sve države bi morale imati stvarno jednaka prava na ravnopravnu utakmicu i cilj svake države bi trebao biti puna zaposlenosti ravnomjerna vanjskotrgovinska bilanca. Sve države koje imaju vanjskotrgovinski deficit trebale bi imati pravo koje Švicarska redovito primjenjuje, naplaćuje carinu i do 100% na sve što se proizvodi u Švicarskoj. U WTO i ne žele ući upravo zato da bi ovo mogli raditi. A kad im međunarodni špekulanti počnu kupovati Franak očekujući njegov rast Švicarci znaju kako je interes proizvodžaća važniji od interesa štediša i bankara, pa im nije teško javno objaviti kako su spremni svježe tiskanim francima otkupiti bilo koju količinu strane valute koja se pojavi iznad određenog tečaja. Oni to mogu zato što imaju suverenu politiku i suverene političare koje nitko ne može kupiti, ne zato što su oni pošteniji, već zato što tamo svako može pokrenuti referendum o bilo čemu i tako poništiti svaku pogrešnu političku odluku. Snaga Švicarske nije u političkim elitama, nije ni u bogatstvu rudama ili oranicama, nije ni u vojnoj ili proizvodnoj snazi. Njihova snaga je u narodu koji zna braniti svoje interese upravo kroz referendum. Američka i Britanska snaga temelji se ponajviše na izbornom sustavu gdje se po većinskom principu glasuje za ljude koji uvijek brane interese svojih birača koji traže punu zaposlenost, a ne bankara kojima odgovara sve jača i jača valuta. Poludemokratske države u kojima birači glasuju za stranke dovode vlastite birače u stanje izbezumljenosti, ključne pozicije u vlasti drže strani lobisti, pa birači spas često očekuju od "vukova u janjećoj koži" koje gospodarski protivnici, u svome interesu, hvale kao "najbolje svjetske guvernere".
Mnogi Hrvati, čak i poduzetnici izlaz vide u ulasku u EU gdje će nas naši "prijatelji" nijemci braniti od zločestih engleza, ne shvaćajući kako i jedni i drugi gledaju samo svoje interese. Znali su nijemci biti na našoj strani kad je to njima odgovaralo, ali znali su i sa Titom sklapati separatne sporazume kad im je odgovaralo. Umjesto pouzdanja u EU hrvatskoj bi puno više odgovaralo razvlastiti od vlasti korumpirane političke elite. Uvođenjem većinskog izbornog sustava razvlastili bi političke stranke u korist jakih političkih osobnosti, a nakon toga uvođenjem švicarskog modela referenduma razvlastili bi i same političare koji u Saboru donose nove zakone i na najmanji šapat koji stiže iz Brisela. U svim ovim igrama Hrvatska treba zaštititi sebe i naći svoj interes i definirati svoje ciljeve. Prikloniti se Americi ili Britaniji znači biti njihov mali satelit, prikloniti se Rusiji znači sukob s Amerikancima i Britancima, a prikloniti se Europi znači biti mali kotačić u kojem vrijede ista pravila kao i u europskoj uniji. Ulazak u EU pogodovao bi Hrvatskoj ako bi ona u tu zajednicu ušla zajedno sa BIH, ali bi ulazak bez BiH značio bi mnogo snažnije razdvajanje hrvatskog nacionalnog korpusa. Zajedničkim ulaskom u EU Hrvati iz BiH bi ponovno bili na istom tržištu s Hrvatskoj, te bi prestalo i njihovo iseljavanje iz BiH. Naša politička elita potpuno složno podupire ulazak u EU ali korisnost od te zajednice je vrlo upitna. Najzanimljivija su europska ulaganja u istraživanje i razvoj. EU birokrati rado ulažu u istraživanje tahiona i bozona, a kad treba uložiti u nešto profitabilno to puno brže i bolje obavlja američka NASA, ili neke azijske kompanije. Da bi neki europski inovatori razvili svoje ideje moraju najprije platiti "stručnjake" koje će im "formalno ispravno" napisati zahtjeve za potporu, a nakon toga moraju platiti neke lobiste da njihove projekte proguraju kroz odgovarajuće institucije. Preko 15.000 Briselskih lobista od toga vrlo lagodno živi, a inovativni proizvođaći mogu rezultate očekivati samo ako se nekoj većoj kompaniju uspiju progurati za dobavljača. Oni koji žele prodavati krajnji proizvod ponekad mogu i dogurati do serijske proizvodnje, ali su im šanse gotovo nikakve da dođu do polica trgovačkih lanaca koji takvima rado "deru kožu". Mnogi naši sitni proizvođaći željno očekuju ulazak u tu bajnu EU nadajući se kako će konačno i njima svanuti. A kad tamo stignu većina ih propada, te moraju birati, ili će dio dionica prodati velikim kompanijama, ili će nestati. Osim dampinških cijena koje moraju izdržat kad nekom velikom "zapnu za oko" velik su im problem i svakodnevna nova pravila, standardi i certifikati koje veliki preko svojih lobista naručuju kako bi malima bacali "klipove u točkove". Zbog nesposobnosti naše političke elite nama nakon ulaska u EU najveća opasnost prijeti od Njemačke i Italije. Kao što su nijemci sa francuzima podijelili Mađarsku na interesne zone, tj., oranice u jednom dijelu ove članice unije su preuzeli za sebe, dok su drugi dio zemlje prepustili francuskim investitorima. Zahvaljujući njemačko austrijskim i talijanskim bankama isti scenario prijeti i Hrvatskoj. Ove banke su zajedno sa EBRD-om odobravale velike kredite "tajkunima" poput Todorića i ostalima za kupnju oranica, šuma i izgradnju farmi, a kad oni pokupuju većinu proglasit će im pad kreditnog rejtinaga, obustavit će im daljnje kredite, te će im zbog nelikvidnosti pustiti na naplatu dospjele kredite. Pošto oni to neće moći platiti preuzeti će sve hipoteke na zemlju, nakon čega će te hipoteke prodati. Dijelove "Panonske Hrvatske" prodat će nijemcima, dok će dijelove "Primorske Hrvatske" , zbog zadržavanja dobrih odnosa sa Italijom prepustiti talijanima, upravo kako su to radili i u II svjetskom ratu. Tada će doći do retalijanizacije obale i otoka. Postepeno doseljeni talijani će odmah imati pravo sudjelovanja na lokalnim izborima, čime će steći mogućnost da u općinama gdje ih dođe veći broj uvedu svoj jezik u dječje vrtiće, osnovne škole, a nakon dvadesetak godina i u srednje škole. Zbog toga bi bilo najbolje izabrati neutralnost i samosvojnost, te biti jednak trgovinski suradnik Americi,
Britaniji, Europi, Rusiji, pa čak i dalekim državama poput Kine, Indije i južne Koreje, kako bi se strani interesi što više disperzirali. Pošto naša politička elita nema svijesti o ovim opasnostima koje će se znatno povećati ulaskom u EU Hrvatska bi se trebala ugledati na Švicarsku. U Europi samo Švicarci imaju dovoljno jaku svijest o vrijednosti neutralnosti i samostalnosti, ne zbog toga što su im političari pametniji i pošteniji, već zbog toga što se sve važnije odluke donose referendumom, tj. odluke donose oni koje nije moguće korumpirati. Pošto će, zbog rasta cijene nafte Rusija ekonomski jačati odnose s njom bi trebalo znatno unaprijediti, te bi u budućnosti ona mogla postati naš najveći prirodni saveznik. Također bi trebalo znatno povećati suradnju sa Kinom ponudivši im naše luke za uvoz robe u srednju Europu, od čega bi smo moglo znatno zaraditi, te tako smanjiti zaradu baltičkih luka. Osim navedenih država, u Hrvatskoj svoje interese vide i razni drugi lobiji. Najveće Hrvatsko bogatstvo su vode kojih bi se mnogi lobiji rado dokopali umjesto da ih koriste naši poduzetnici, a mnogi bi također u Hrvatskoj, vjerojatno po prirodnim ljepotama najljepšoj europskoj državi, rado živjeli i drogirali se. Zbog toga su kroz Hrvatski sabor progurali Zakon o slobodnoj prodaji zemlje strancima te nastoje progurati zakone o legalizaciji prostitucije, narkomanije i homoseksualnih brakova, kako bi britanski narkomafijaški lobi osigurao dobar posao. Predstavnicima europske nastrane visoke klase to je neophodno za pretvaranje Hrvatske u zemlju konobara i prostitutki u kojoj će oni uživati. Kako bi se Hrvatska oduprla tim zapadnjačkim nasrtajima i dugoročno postala stabilna država, morala bi više ulagati u svoju gospodarsku, vojnu i političku sigurnost.
14. 5. Obavještajna zaštita nacionalnih interesa Suvremene sigurnosno-obavještajne službe često su nalik znanstvenoistraživačkim institutima, za razliku od kojih smiju kršiti sve zakone kada je to neophodno za izvršenje zadatka, ali moraju ukloniti tragove kršenja zakona. One ne rade samo u interesu pojedinih zemalja, već često u interesu multinacionalnih kompanija i pojedinih jačih lobija. Mnoge službe 90% informacija najčešće skupljaju na legalan način preko znanstvenoistraživačkih instituta, medija, stručnih kongresa, sajmova i sl. dok samo manji dio informacija prikupljaju upotrebom tajnih tehničkih sredstava, uz pomoć doušnika, ucjenama itd. Moć multinacionalnih kompanija trebalo bi suzbiti čak i zakonskim ograničenjem broja zaposlenih u pojedinim kompanijama, zakonskim reguliranjem odnosa u strukturi vlasništva između domaćih i stranih vlasnika i sl. Znatnu krivnju za moć multinacionalnih kompanija imaju i sami kupci koji su nedovoljno obrazovani i ne znaju sami prepoznati kvalitetan proizvod ili uslugu. Zbog toga kupuju poznatu marku, a samo velike kompanije s velikim proračunom za reklamu mogu stvoriti poznatu marku. Kvalitetni zakoni o kvaliteti proizvoda mogu samo donekle zaštititi kvalitetne proizvođače od negativnoga utjecaja propagande. Negativno djelovanje promidžbe moglo bi se donekle umanjiti kada bi deklaracije svih proizvoda sadržavale osnovne podatke o kemijskim i sirovinskim sastojcima proizvoda, te o postupku proizvodnje i načinu upotrebe. Kod zaštite vlastitih tajnih podataka problem je čak i u definiciji podataka koje treba čuvati. Prema birokratskom shvaćanju tajnosti tajna je svaki dokument na kojem piše «tajna» poslovna, vojna ili državna. Ovakvi birokrati često troše ogromna sredstva u zaštiti podataka koje
neprijatelj zna, ili ih može vrlo lako otkriti iz tiskanih i elektroničkih medija, ili sa Interneta. Neracionalno je štititi podatke koje neprijatelji znaju. Sposobne obavještajno sigurnosne službe sve «tajne» koje neprijatelj pouzdano zna nastoje, posredno, dostaviti vlastitom stanovništvu i time vlastito postojanje opravdati pred poreznim obveznicima, pri čemu nastoje povećati povjerenje stanovništva među građanima i povećati spremnost vlastitog stanovništva na suradnju sa službama. U totalitarnim režimima važnije je sačuvati podatke od vlastitog stanovništva nego od neprijatelja, pa takvi režimi čuvaju i podatke koje protivničke države odavno znaju. Izvorno, tajna je svaki podatak koji može koristiti neprijatelju, poslovnom, vojnom ili političkom. Najveći stupanj tajnosti su podaci o tom koliko znamo o protivničkim tajnama, te metodama i sredstvima koje ti protivnici koriste, kao i svi podaci iz kojih se mogu razotkriti naši obavještajni suradnici, te sredstva i metode koji oni koriste. Isti stupanj tajnosti imaju naši dugoročni interesi i ciljevi kojih protivnik nije svjestan. Vojnoobavještajne službe morale bi istraživati i analizirati planove stranih vojnih organizacija i službi. Vojna kontraobavještajna služba treba otkrivati strane obavještajce koji ugrožavaju domaće vojne strukture. Antiteroristička obavještajno-sigurnosna služba treba se boriti protiv terorističkih organizacija. Služba za elektronsko izviđanje treba snimati telefonske i mobilne razgovore, fax-poruke, e-mail i internet telekomunikaciju te dobivenim snimkama opsluživati ostale obavještajnosigurnosne službe. Služba za zračno izviđanje treba fotografskim i filmskim kamerama širokoga spektra snimati prostor te obrađenim snimkama opskrbljivati ostale obavještajno-sigurnosne službe i najvažnije državne institucije. Zračni snimci mogu poslužiti i vojnim i gospodarskim i sigurnosnim službama, a također mogu poslužiti i u borbi protiv kriminala, te znanstvenim i privrednim institucijama. Služba za zaštitu od stranih medijskih i informatičkih napadaja treba pratiti medijsko izvješćivanje, te zaštititi nacionalne interese u slučaju širenja dezinformacija od strane stranih lobija bilo putem elektronskih, tiskanih medija ili Interneta. Sve službe moraju imati pravo nadzirati svaku osobu koja dolazi u doticaj s tajnim podatcima uključujući i osobe iz samih obavještajnih službi kroz određeno vrijeme, ovisno o kategoriji tajne. Dosjei bi se trebali otvarali o predmetima i projektima koji se štite, a ne o osobama. Čuvanje tajnih podataka unutar sigurnosno-obavještajnih službi trebalo bi se organizacijski i tehnički postaviti tako da nikakvo nekontrolirano iznošenje, fotokopiranje i snimanje ne bude moguće nikom, pa ni šefovima nadležnih služba. Preslike koji se šalju nadležnim službama trebalo bi pratiti čitavim putem kojim putuju i o tomu bi se morala voditi evidencija u originalnom dosjeu. U slučaju curenja i zloupotrebe tajnih informacija krivac mora biti otkriven. Prve bi tri osobe u svakoj službi (ravnatelja, upravitelja općih i pravnih poslov, te upravitelja financija) trebale imenovati različite državne institucije (predsjednik države, predsjednik vlade, te predsjednik sabora ili neki ministar). Ako postoji sumnja da su neke tajne otkrivene, treba ih dodatno zaštititi, čak i istovremenim ciljanim odašiljanjem raznih dezinformacija, a ako se pouzdano zna kako su tajne informacije došle do protivničkih tajnih služba, tada s tih tajni treba skinuti oznaku tajnosti. Nekorisno je i neekonomično od vlastitog stanovništva čuvati podatke o događajima, ljudima, postupcima i metodama koje neprijateljske ili konkurentske službe znaju.
U sustavu zaštite nacionalnih interesa mnogo veću ulogu morao bi imati saborski Odbor za nacionalnu sigurnost. Pri imenovanju ministara, te njihovih zamjenika i pomoćnika odobrenje za stupanje na dužnost trebao bi dati saborski Odbor za nacionalnu sigurnost nakon pojedinačnoga ispitivanja svakog kandidata. Isti postupak bi trebao vrijediti za sve savjetnike predsjednika države i vlade, a također i za sve generale pri dodjeli generalskoga čina. I prva bi tri najviša dužnosnika u svim obavještajno-sigurnosnim službama morala imati odobrenje za postavljanje na dužnost od saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost.
14.6. Jačanje vojne obrambene sposobnosti Osnovni faktor nacionalne sigurnosti je obrana. Najveća slabost hrvatske obrane je slaba naseljenost najugroženijih dijelova zemlje uz granicu sa Srbijom i BiH. Zbog tog je nužno povećati gustoću stanovnika na tom prostoru s više različitih poteza. Hrvatsku je vojsku nužno izmjestiti iz velikih gradova i smjestiti u manja pogranična mjesta. Klasični bi vojni rok trebalo zamijeniti iskustvima iz Domovinskoga rata, Švicarske vojske i Izraelske vojske. Naime, u ratu se pokazalo kako vojno neobučeni dragovoljci mogu vrlo brzo savladati osnovne vojničke vještine, pa čak preuzeti i zapovjedne funkcije. Sukladno tim iskustvima trebalo bi sve vojne obveznike starije od 18 godina pozivati na vojne vježbe na kojima bi savladavali vještine rukovanja oružjem, taktičke vježbe, vježbe preživljavanja i sl. Oni koji na tim kratkim, a čestim, vojnim vježbama iskažu zainteresiranost i osobine vođenja, trebalo bi pozivati na dodatne vježbe za dočasnike i časnike, te ih pozivati u sastav profesionalnih jedinica. Dugotrajni vojnički dril potreban je vojskama koje imaju osvajačke namjere, ali nije potreban obrambenim vojnim jedinicama. Uz granicu je nužno proglasiti posebnu graničnu zonu u dubini od 15 do 20 km za koju bi vrijedili posebni graditeljski propisi, osobito na tenkoprohodnim pravcima. U ovoj zoni svi novi stambeni objekti morali bi biti odmaknuti od postojećih najmanje 30 metara, te bi ispod čitave površine morali imati podrum s otvorima na sve strane koji bi u slučaju potrebe mogao poslužiti kao sklonište ili otporna točka. Država bi trebala dodjeljivati posebno povoljne stambene kredite hrvatskim braniteljima koji su spremni izgraditi kuće na ovom prostoru. Porezna stopa za poduzetnike u ovoj graničnoj zoni trebala bi biti niža. Najugroženiji dijelovi Hrvatske nalaze se južno od Splita i jugoistočno od Karlovca. Na ovim dijelovima hrvatskoga teritorija teško je organizirati učinkovitu obranu po dubini zbog male dubine teritorija pa je nužno podupirati opstanak Hrvatskoj lojalnog stanovništva s područja BiH koja se naslanjaju na ove dijelove hrvatske granice. Zbog toga bi Hrvatska morala ulagati u infrastrukturu navedenih dijelova BiH, te bi lokalnom stanovništvu trebala omogućiti život i poslovanje s hrvatskim poduzećima pod povoljnim uvjetima i na taj način lokalno stanovništvo interesno vezati uz Hrvatsku. U slučaju rata ili izravne ratne opasnosti potrebno je odrediti četiri zone ratnoga djelovanja: Prvu zonu 2-3 km od crte sukoba ili mogućih sukoba, drugu zonu 8-10 km od crte sukoba i treću zonu 15-30 km od crte sukoba. U ovoj bi ratnoj zoni vojska u ratu morala imati ovlasti da iz prve zone iseli sve civile koji joj nisu potrebni, iz druge civile koji ništa ne rade (djeca, starci, nezaposleni), a iz treće zone sve osobe sumnjive lojalnosti. Četvrta zona bi trebala obuhvaćati sve potencijalne mete neprijateljskoga zrakoplovstva kao što su mostovi, tvornice, energetski i telekomunikacijski centri, zapovjedni centri i sl. te prostor od 3 do 5 km oko takvih objekata. U
ovoj zoni vrijedila bi ista ratna pravila kao u prve tri zone. Od Prvoga svjetskog rata na ovamo oružja i oprema za napadačke akcije u znatnoj su mjeri razvijana, dok su se obrambena oružja i oprema vrlo slabo razvijali. Zbog toga manje zemlje danas mogu pružiti minimalan otpor napadima iz zraka. Takve zemlje obrambenu strategiju i taktiku moraju kvalitetnije prilagoditi novim uvjetima. Kopnene obrambene snage moraju biti više raširene po dubini kako bi protivnički udari nanosili manje štete. U jednoj zemunici ne bi smjelo istovremeno boraviti više od pet vojnika, a otporne bi točke trebale biti udaljene 500 do 1000 metara po širini i 50 do 500 metara po dubini. Svaka pješačka satnija trebala bi biti postavljena dubinski u obliku igle. Na vrhu igle trebao bi se nalaziti inženjerijski vod čiji bi zadatak bio postavljanje minskih polja ispred i sa strane igle te izgradnja rovova i zemunica. Umjesto ručno izrađenih zemunica trebalo bi razviti male mobilne, samoukopavajuće zemunice. Dio tih zemunica morao bi imati podižuću platformu s periskopom i spregnutim oružjem. Vojnici bi trebali raspolagati automatima, poluautomatskim sačmaricama te protupješačkim i protuoklopnim ručnim granatama. Trebali bi raspolagati i malim oklopljenim traktorima s rotirajućim kopačem s prednje strane koji bi kopali zemlju po dnu rova i razbacivali ju na strane. Pedeset do sto metara iza inženjerijskoga voda trebalo bi smjestiti 2. protuoklopni vod čiji bi zadatak bio borba protiv neprijateljskog oklopa. Vojnici u ovom vodu morali bi biti naoružani ručnim protuoklopnim bacačima raketa te automatskim i poluautomatskim puškama. Stotinu do tri stotine metara dalje trebao bi biti smješten 3. minobacački vod (60 mm) s protupješačkim i protuoklopnim granatama. Tri stotine do osamsto metara dalje trebao bi se nalaziti 4. vod s netrzajnim topovima. Dvjesto do petsto metara dalje mjesto je za 5. protuzračni vod s protuavionskim mitraljezima za borbu protiv aviona, helikoptera, oklopa i pješadije. Izvidničko snajpersko odjeljenje kretalo bi se uzduž igle, te bi povremeno išlo do neprijateljskih položaja. Inženjerski i minobacački vod trebalo bi rasporediti u zaklonjenim udolinama, a protuoklopni vodovi morali bi imati dobar pregled s prednje strane i s bočnih strana. Četiri takve satnije u položaju igle činile bi jednu obrambenu bojnu. U njen sastav trebao bi ući još i vod protuoklopnih vođenih raketa, vod minobacača od 82 mm, vod protuzračnih raketa, te diverzansko-izviđački vod s područjem djelovanja od dva kilometra u dubinu protivnika. Iza takvoga jež rasporeda bojne u kojoj je svaka satnija jedna igla trebalo bi u klasičnu linijsku obranu postaviti protuoklopno topništvo, VBR-ove, minobacače od 120 mm i protuzračne snage. Uz takav raspored obrambenih jedinica napadač bi mnogo teže probijao obranu. Ulazak između dviju igala bio bi kao ulazak u zamku postavljenu u nekom klancu. Također bi trebalo razviti i mala terenska vozila poput dječjih radiovezom upravljanih automobila. Takvi mali terenci opremljeni IC kamerom i protuoklopnom granatom kojima se upravlja preko optičkoga kabela mogli bi izviđati i služiti kao puzajuće minsko polje. Cijena takvih puzajućih mina bila bi manja od cijene protuoklopnih vođenih raketa. U protuzračnoj je borbi sposobnost malih zemalja izuzetno deficitarna budući da nemaju novca za nabavu skupih raketnih borbenih sustava. U okviru programa Svemirski štit Amerikanci su razvili vrlo učinkovite magnetske topove, ali su zbog jednostavnosti, mogućnosti lakog kopiranja i neprofitabilnosti odustali od takvog oružja, a prije tog su u javnost pustili dezinformacije o principima njihova rada. Nakon toga su razvili vrlo komplicirane i skupe raketne obrambene sustave koje nije lako kopirati, a na njihovoj se prodaji može dobro zaraditi. Manje bi zemlje mogle u obrani od napada iz zraka koristiti modificirane stare obrambene sustave bazirane na protuavionskim topovima. Zrna tih topova mogla bi se puniti tekućim vodikom ili metanom, a ispaljivala bi se ispred neprijateljskih aviona ili raketa. Raspadanjem u zraku stvarali bi se oblaci eksplozivnoga plina koji bi eksplodirali pri nailasku neprijateljskih
letjelica. U pomorskoj obrani mogle bi se koristiti protubrodske mine izrađene kao cisterne tekućega metana i smještene na dno mora. Pri nailasku protivničkoga broda podvodni bi senzori otvarali cisterne i metan bi u obliku mjehurića plina izlazio na površinu vode gdje bi se stvarao eksplozivni oblak koji bi eksplodirao pri nailasku neprijateljskoga broda. Za uspješno vođenje rata potrebno je imati što više dragovoljaca koje nije potrebno tjerati u borbu, a u zapovjednom kadru potrebno je imati što više ljudi s ratnim iskustvom. Zbog toga je potrebno sve pojedince s ratnim iskustvom većim od šest mjeseci unaprijediti za čin više. Isto bi trebalo primjenjivati i za sve koji sudjeluju u mirovnim operacijama na ratnim područjima. Kako bi imali što više dragovoljaca potrebno je, u ratnim uvjetima, zabraniti napuštanje države svim vojno sposobnim pojedincima, te im ukinuti socijalnu pomoć i pomoć za nezaposlene. Potrebno je također zabraniti rad svim, u ratu nepotrebnim djelatnostima, kao što su kafići, disko klubovi, kina, kazališta, te sve ostalo što nema ulogu u jačanju obrambene moći. Ostankom bez radnog mjesta mnogi od zaposlenika bili bi prisiljeni javit se u vojsku. Vojnička plaća trebala bi biti znatno veća u ratnim uvjetima, kako bi bilo što više dragovoljaca. Zbog jačanja borbenog morala potrebno je mobilizirati i bogatije pojedince, a kako bi se broj dragovoljaca i među njima povećao potrebno je privremeno blokirati privatne štedne uloge i isplate dividendi, te uvesti minimalnu plaću za sve državne službenike, funkcionere i političare. Sva nepotrebna radna mjesta u državnoj upravi potrebno je ukinuti, a svugdje gdje je to moguće vojno sposobne muškarce treba zamijeniti ženama i starcima. Sve ovo potrebno je dozirati, ovisno o potrebnom broju vojnika. Kako bi se spriječila mobilizacija stanovništva od strane protivnika potrebno je prisilno mobilizirati sve vojno sposobne pojedince koji bi mogli biti mobilizirani od strane protivnika u području ratnih djelovanja. Nepouzdane pojedince potrebno je ili izmjestiti u području većih gradova gdje ih se može kontrolirati, ili ih mobilizirati u vlastite neborbene ili inženjerijske vojne jedinice.
14. 7. Jačanje gospodarsko političkog sustava Za dugoročnu zaštitu nacionalne sigurnosti potrebno je osigurati stabilan politički sustav i redistribuciju gospodarske moći. Raspadom komunizma većina hrvatskoga kapitala završila je u rukama bivših komunističkih »tehnomenadžera«, a to nije mogao postati nitko tko nije surađivao s komunističkim tajnim službama iz bilo kojih razloga. Redistribuciju gospodarske moći moguće je legalno izvršiti jedino vaučerskom privatizacijom. Podijeliti vaučere svim državljanima ne bi bilo dobro jer bi ih tada dobili i oni koji su se borili protiv Hrvatske. Vaučere trebaju dobiti samo oni koji su bili spremni poginuti za Hrvatsku s puškom u ruci. Za svaki dan proveden u ratu hrvatski bi branitelji trebali dobiti određen broj vaučera, s tim što bi ta količina za 1990. i 1991. godinu trebala biti veća. Vaučere bi također trebali dobiti i svi Hrvati koji su koji su za vrijeme rata šali pomoć i to u visini poslane pomoći, ako imaju dokumente, ili relevantne svjedoke. Iako je većina poduzeća već prodana vaučerska privatizacija bi se još uvijek mogla primijeniti na zemljište i neiskorištene objekte, pod uvjetom da ih kupci najmanje 10 godina ne mogu prodati. Za brži tehnološki razvoj potrebno bi bilo donijeti i posebni zakon o naruđbi proizvoda
koji ne postoje na tržištu, već su razvijeni tek na razini patentnih spisa. Ovakve proizvode trebala bi naručivati vojska, državne institucije, ili javna poduzeća na način kako se naručuju arhitektonski projekti ili kako to radi američka DARPA. Naručitelj bi trebao objaviti karakteristike proizvoda koji mu trebaju, te bi tražio ponudu za najbolju tehnološku ideju. Nekoliko najboljih rješenja (po mišljenju stručne komisije) trebalo bi finacirati do razine prototipa za potrebe testiranja. Oni koji se pokažu najbolji na testu trebalo bi finacirati do razine probne serije, nakon uklanjanja primjedbi od strane stručne komisije. Uz pomoć državnih institucija i sveučilišta trebalo bi razvijati proizvode koje nitko ne proizvodi, npr., poljoprivredne robote. Danas su roboti uspjeli istisnuti radnike iz proizvodnje pošto se sindikati nisu znali na svjetskom nivou boriti protiv ovakve konkurencije. Kućni roboti sve više potiskuju i čistačice sa njihovih radnih mjesta, ali poljoprivredni roboti nakako da se pojave na tržištu. Već početkom devedesetih na sajmovima inovacija mogli su se vidjeti mali roboti pokretani fotoćelijama kako od jutra do mraka unutar određenih kordinata šišaju travu. Ovakvim robotima moguće je upravljati mobitelom, pa čak i preko interneta, GPS-om moguće im je odrediti područje djelovanja, a opremljeni spektralnim senzorima mogli bi prepoznavati štetne biljke, ili insekte. Sve što je štetno mogli bi uništavati bilo mehanički, rotirajućim noževima, bilo toplinski sa nekoliko fokusirajućih ogledala. Ali ovakvi roboti bi mogli uništiti industriju pesticida i herbicida koja zna kako zaštititi svoje interese, ali pošto mi nemamo takvu industriju u svome vlasništvu mogli bi na tom preuzeti ulogu svjetskih predvodnika. Zahvaljujući internetskim mrežama, sve većoj ekonomskoj krizi i pojavi sve više novih država na svjetskom tržištu industrijskih proizvoda pitanje je trenutka kad će netko otpočeti takvu proizvodnju unatoč suprotstavljenim interesima kemijske industrije. U politički sustav potrebno je unijeti više neposredne demokracije. Ne može se demokratsko pravo građana temeljiti samo na izborima svake četiri godine. Građani trebaju i između izbora što više sudjelovati u odlučivanju. Politički sustav treba restrukturirati tako da samo hitne odluke kraćega trajanja donose vlada ili predsjednik. Sve odluke kod kojih brzina donošenja nije važna moraju se prepustiti Hrvatskom državnom saboru, a one kod kojih su posljedice trajne, morale bi se donositi na referendumu. Na referendumu bi se trebale donositi i sve odluke za koje se skupi 5% potpisa građana na razini općine, grada, županije i države. Odluke koje su donesene na referendumu mogle bi se mijenjati samo novim referendumom. Kako bi politički sustav bio stabilan, potrebno je osigurati kontinuitet vlasti. Sabor bi morao imati dva doma: Zastupnički i Županijski. U Županijski bi dom svake četiri godine trebalo birati 50% zastupnika, a mandat bi trebao trajati 8 godina. Na taj bi se način osigurao kontinuitet jer bi se na svakim izborima mijenjalo samo pola zastupnika. Izbore za ovaj dom trebalo bi vršiti po teritorijalnom principu gdje bi se glasalo po većinskom principu u dva kruga. Na taj bi način svaki zastupnik u Županijskom domu točno znao koja je njegova izborna baza. U svim saborskim odborima 50% članova morao bi imati Zastupnički dom, a 50% Županijski. Županijski dom morao bi imati pravo veta na sve nove zakonske prijedloge koji se tiču ustava, obrane i nacionalne sigurnosti. Posebno važno je izvan kratkoročnog utjecaja izvršne političke vlasti staviti školstvo i medije. Biranje ravnatelja potrebno je prepustiti školskom vijeću, a školsko vijeće trebaju birati roditelji djece, s tim što onaj tko ima više djece u školi treba imati i više glasova. Da bi izbor bio kvalitetan škole moraju biti male, i ne bi smjeli imati više od 700 učenika maksimalno. Veće škole dovode do tog da se roditelji međusobno ne poznaju i ne mogu kvalitetno birati članove školskog vijeća. Utjecaj ovih školskih vijeća trebao bi biti znatan i u svim medijima, posebno
elektronskim koje mogu negativno utjecati na djecu. Vijeće HRT-a trebalo bi imati po jednog člana iz svake županije, a njih bi trebale birati školske skupštine po županijama koje bi se sastojale od jednog predstavnika iz svakog školskog vijeća. Vijeće HRT-a bi biralo direktora i glavnog urednika HRT-a, te bi odlučivalo o programskoj shemi. Za zaštitu nacionalne sigurnosti potrebno je staviti pod kontrolu javnosti sve strane udruge građana, humanitarne organizacije i slične nevladine institucije, preko kojih globalni korporacijski kapital nastoji kreirati javno mnijenje, a preko njega i politiku. Istovremeno, poreznim olakšicama potrebno je osigurati rad vlastitih neprofitnih organizacija takve vrste. Kako bi se ograničila moć raznih udruga koje zastupaju interese svojih skrivenih sponzora potrebno bi bilo donijeti jasna pravila o financiranju udruga i političkih stranaka. Žiroračuni ovih organizacija morali bi biti dostupni javnosti preko interneta kako bi svi mogli vidjeti sve pojedinačne rashode i prihode, te tako znali kome te udruge i stranke služe. Anonimne donacije veće od nekog minimalnog iznosa banke bi morale automatski prebaciti u državni proračun. Jedna pravna ili fizička osoba, ili grupa povezanih osoba ne bi smjela uplatiti više od 5% ukupnih godišnjih prihoda jedne udruge, ili stranke. Kako bi stranke i udruge ipak imale stabilne prihode za ostvarenje svojih korisnih funkcija trebalo bi u porezni sustav uvesti mogućnost da zaposlenici dio svog poreza na plaću uplaćuju strankama, udrugama, crkvi, znanstvenim institucijama, ili sportskim klubovima po vlastitom izboru. Poduzećima ovu mogućnost ne treba dati pošto veća poduzeća za veće iznose uvijek traže protuusluge, dok bi manja poduzeća mogla biti izložena reketu od strane lokalnih političara. U svim državnim institucijama koje se financiraju na teret proračuna, te u svim državnim poduzećima potrebno je uvesti vrlo strogu kontrolu nad trošenjem sredstava, tj. kontrolu cijena i količina. Sve što ne spada u osnovnu djelatnost potrebno je izbaciti iz sustava postupkom autsorsinaga. Stvarnim, a ne fiktivnim javnim natječajima moguće je sniziti cijene nabave, a autsorsingom djelomično i količine. U zdravstvu je moguće svu direktnu potrošnju lijekova, materijala i usluga kompjutorski knjižiti po osiguraniku i to kao izlistanje troškova jedanput godišnje dostaviti svakom osiguraniku koji je koristio usluge. Na taj način bi svi osiguranici mogli kontrolirati dali im je pripisano nešto što nisu utrošili, te bi to mogli prijaviti kontrolnim službama. Zaštita nacionalne sigurnosti stalna je borba protiv imperijalnih, totalitarnih sustava koji su uvijek postojali mijenjajući samo lice. U posljednjih stotinu godina propale su dvije ekstremne imperijalne maltuzijanske, liberalne ideologije kojima vrijednosti kao što su vjera i obitelj ništa nisu značile, a koje je hrvatski narod dobro upoznao: fašizam i komunizam. Danas je na djelu treća ekstremna imperijalna ideologija koja ne priznaje ni obitelj, ni vjeru, ni naciju, i koja nastoji stvoriti jedinstvenu svjetsku totalitarnu vlast - ideologija otvorenoga globalnog društva. Fašizam je svoje ciljeve pokušao ostvariti podjelom nacija na »više nacije« koje trebaju vladati ostalim »nižim nacijama«, a ostatke tog shvaćanja još uvijek imamo u Vijeću sigurnosti UN-a koje je u svojim temeljima teroristička fašistička organizacija u kojoj vojno jake države s pravom veta imaju status »viših nacija«. Komunizam je isti cilj pokušao ostvariti izazivajući mržnju između bogatih i siromašnih, te je sve pretvorio u porobljenu sirotinju. Današnji globalisti uz pomoć multinacionalnih kompanija svijet pokušavaju osvojiti korumpirajući i kreditirajući vlade siromašnijih zemalja, čime ih stavljaju u stanje dobrovoljne pokornosti i prezaduženosti. Kako bi to mogli činiti, kreiranjem vrlo sofisticiranih zavjera (strateških planova) nastoje uništiti
nacionalne kompanije. Male proizvođaće uništavaju tako što podmićuju političare kako bi donijeli zakone koji otežavaju poslovanje sitnim konkurentima, a ne predstavljaju problem velikim poduzećima. To su obično razni sanitarni propisi, ekološki propisi, tehnološki propisi, knjigovodstveni propisi i slične pravne prepreke koje mali proizvođači ne mogu savladati bez angažiranja stručnjaka, dok velike kompanije ti stručnjaci koštaju daleko manje mjereno po jedinici proizvoda. Podmićeni političari i birokrati uvođenje ovakvih nepotrebnih propisa obično pravdaju tehnološkim napretkom, a stvarni razlozi su osobni interesi kod onih koji odlučuju, te nesposobnost i neupućenost kod onih koji propise pripremaju po nalogu donosioca odluka. Ako se ovakvim potezima ne uništi sitna konkurencija moguće ju je, nakon početnog slabljenja, radi rušenja cijene kupiti tzv., neprijateljskim preuzimanjem, što predstavlja najjednostavniji oblik financijske agresije. Za postupak preuzimanja bitno je nabaviti dovoljno novca za jednokratnu isplatu svih dioničara, što ponekad mogu učiniti i manje kompanije, ako imaju banku koja će ih u tome pratiti. Ako postupak preuzimanja nije moguć kreće se na složeniju operaciju planskog uništenja konkurencije. U borbi protiv takve krupne konkurencije multinacionalne kompanije i njihove obavještajne službe, u svojim tajnim stručnim timovima sastavljenim od tehnologa, ekonomista, matematičara, pravnika i psihologa izrađuju strateške planove koji su mnogo složeniji, te uključuju zakonita i nezakonita sredstva, metode i postupke za vezanje vlastitih sitnih dobavljača uz sebe, osvajanje novih kupaca uz zadržavanje starih i uništenje krupne konkurencije. Istovremeno s izradom i provođenjem poslovnih strateških planova, putem medija nastoje stvoriti mržnju prema nacionalnim državama, te zagovaraju što veću multikulturalnost kao najveći uspjeh budućeg otvorenog društva u kojem će svi biti jednaki, ako imaju novca. Sve te totalitarne ideologije služile su se silom interesa – interesa britanske narko mafije, interesa lobija uglja, interesa financijskog lobija, interesa naftnoga lobija i interesa vojnoindustrijskoga lobija. Povijesne tendencije mogu mijenjati jedino inovacije. Kako bi se svijet poboljšao, potrebno je materijalizirati inovacije koje omogućuju malim obiteljskim gospodarstvima energetsku i prehrambenu neovisnost i jačaju obrambenu moć obitelji i malih zajednica. Jalove, parazitske organizacije poput UN-a i njima sličnih, naivnima daju lažnu nadu pa ih je zato potrebno raspustiti, a njihove zagovornike rastjerati. Umjesto njih potrebno je izgraditi nove organizacije koje će braniti interese pojedinaca, obitelji, naroda i nacija, a ne država.
Literatura: Darijo Topić, Davor Špišić: Slavonska krv Ivica Mlivončić: Muslimanski zločini u BiH Bobetko, Janko (1996): Sve moje bitke, Zagreb (vlastita naklada) Žunec, Ozren (1997): “Rat u Hrvatskoj 1991.-1995.” Strata Studija 304. Zagreb (neobjavljeno) Halilović, Sefer (1997): Lukava strategija, Sarajevo, Maršal d.o.o. Ajanović, Irfan (1992): “Sada se želi podvaliti Hrvatima”. Intervju od 23. siječnja objelodanjen u Nedjeljnoj Dalmaciji Muslimović, Fikret (1995): Obrana Republike, Sarajevo, Ljiljan Selimbegović, Vildana (1996): “Zelene beretke”, Dani, Sarajevo, br. 41, str. 40 -41 Zimmerman, Warren (1997): Izvori jedne katastrofe, Zagreb, Globus International d.o.o. Davor Domazet Lošo: Hrvatska i veliko ratište Williem Engdahl: Stoljeće rata. Carol Quigley: Anglo američki establišment. Mislav Sekulić: Knin je pao u Beogradu. Brendan Simms: Najsramniji trenutak - Britanija i uništavanje Bosne. Branko Mamula, Slučaj Jugoslavija, Borisav Jović: Poslednji dani SFRJ (1995), Veljko Kadijević: Moje viđenje raspada, John Coleman: Hijerarhija zavjerenika KOMITET 300, Vitomir Miles Raguž: Da nije bilo Oluje, Igor Bunič: Partijsko zlato, Miroslav Tuđman: Vrijeme krivokletnika, Dominique Venner: Povijest terorizma, Šefko Hodžić: Operacija jesen 94., Jere Jereb: Eugen Dido Kvaternik, Vjekoslav Vrančić: Urota protiv Hrvatske, Milovan Đilas: Wartime (Vrijeme rata), Waltera R. Robertsa „Tito, Mihajlović i Saveznici“, Nada Kisić Kolanović: NDH i Italija, dr. Dinko Šuljak: Želio sam Radićevu Hrvatsku, Josip Boljkovac: Istina mora izaći van, Tihomir Čuljak: Osnove Globalnog Gospodarstva. Internet : http://pages.infinit.net/bosnie/cyberm/chap5/chap5.htm LES PLANS DE PAIX http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ANX/VI-08.htm Chronology of the battle and siege of Sarajevo http://sca.lib.liv.ac.uk/collections/Owen/lists/owencd3.html Balkan Odyssey http://www.bosnet.org/archive/bosnet.w3archive/9307/msg00013.html http://www.bosnet.org/archive/bosnet.w3archive/9309/msg00030.html http://jajce.piranho.at/smrt_jugoslavije/paljenjefitilja/akoneznamo3.html
http://www.voa.gov/miscl/croatia/lm0428.html Bivši politički vrh RH odgovoran za zločine razgovor s generalom Martinom Špegeljom (28/4/00) Razgovarala Linda Milisa http://www.zarez.hr/59/zariste5.htm Stjepan Mesić, predsjednik RH, Logika protiv povijesnih silnica, razgovor Omer Karabeg http://www.ffzg.hr/hsd/polemos/prvi/03.html RAT U HRVATSKOJ 1991.-1995. Ozren Žunec http://www.hdmagazine.com/bosnia/articles.html STUDIJE I ANALIZE Musadik Borogovac http://www.hic.hr HRVATSKI INFORMACIJSKI CENTAR http://www.ljubija.hr/ratni-zloc.../index.htm ZLOČIN S PEČATOM Ivica Mlivončić http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html Kronologija hrvatsko-muslimanskog sukoba http://www.hic.hr/hrvatski/vijesti! http://www.vreme.com/arhiva_html/450/2.html Vreme broj 450, 21. avgust 1999. Srbija na mitinzima (1990. - 1999.) http://www.bhdani.com/arhiv/2001/231/t23105.shtml
AUTOR: TIHOMIR ČULJAK
