GALSKI RAT Pod pojmom Galski rat podrazumijeva se vojni pohod pohod koji je poduzeo poduzeo rimski vojskovođa Gaj Julije Cezar (Gaius Iulius Caesar) protiv "slobodne Galije" u vremenu od 58. do 51/50. pr. Kr.
Najvažniji izvor izvor o ratu predstavlja spis koji je Cezar Cezar napisao pod pod naslovom Komentari o Galskom ratu (lat. Commentarii de bello Gallico) čiju je 8. knjigu napisao jedan njegov časnik, Aul Hircije. Ovo djelo, koje je i u literarnom smislu jako uspješno, omogućuje točno praćenje pohoda. I pored toga treba imati u vidu da su događaji predstavljeni iz Cezarovog ugla i da ima jako malo drugih povijesni djela (kao npr. Diona Kasija ) koja mogu poslužiti kao izvor. RAZLOZI ZA RAT
U politički nesložnoj "slobodnoj Galiji " obitavao je veliki broj plemena čija su nam imena poznata samo Cezarovim posredstvom. Ta plemena plemena su bila ili čisto keltska keltska,, ili su u njima na vlasti bili keltski prvaci. Kraljevska vlast kod Kelta je u vrijeme Cezara već nestala ustupajući mjesto ar istokratskoj istokratskoj vladavini. Neka plemena, kao Edui Edui,, bila su saveznici Rima Rima.. Cijela Galija je bila uvučena u vrtlog vrtlog ranih seoba naroda, od kojih je jedna Cezaru dala izgovor za napad. n aseljavalii današnju Švicarsku došli su pod udar Ariovista Helveti , koji su naseljaval Ariovista,, za koga se vjeruje da je bio poglavica Sveva Sveva,, tako da su se morali povući u pravcu Galije Galije.. Zbog toga su se 58. godine pr. Kr. obratili Cezaru, kao tamošnjem rimskom upravitelju, jer su željeli prijeći preko rimsk e provincije koja je nosila naziv Narbonska Galija (lat. Gallia Narbonensis, današnja Provansa Provansa)). Međutim, Cezar Cezar je je ovo odbio odbio i dao dao izgraditi izgraditi zid koji bi Helvete spriječio u njihovom naumu. Helveti su jednostavno zaobišli ovaj zid, pa i rimsku provinciju Narbonsku Galiju, ali je Cezar ipak okupio armiju uzevši i dvije novoformirane legije iz Italije i stigao Helvete kod mjesta Bibrakta , gdje ih je teško porazio i natjerao na povratak. Ovakav Cezarov postupak nije bio bio potpuno legitiman, legitiman, jer je rimski rimski zakon propisivao da vojska vojska jedino može voditi opravdane ratove, dok je istovremeno Senat jamčio pomoć Eduima koji u to m trenutku, realno, nisu bili ugroženi. Međutim, Cezar Cezar je je po svaku cijenu želio svoju upravu nad ovim provincijama maksimalno iskoristi kako bi povećao svoj ugled u Rimu Rimu,, pa je tako kao objavu rata uzeo Ariovistovo naseljavanje u današnjem Alzasu , teritoriju koji je graničio sa Galijom Galijom,, a koju je ovaj svevski poglavica na poklon dobio od jednog plemena, Sekvana Sekvana,, sa kojima je zajedno ratovao protiv Helveta Helveta.. U svojim spisima Cezar Cezar je je tvrdio da je Ariovist planirao pokoriti cijelu Galiju Galiju,, pa je u ljeto 58. pr. Kr. krenuo u rat. Ariovist je katastrofalno katastrofalno potučen i samo
čudom se uspio spasiti.
PRVI DIO RATA Iako se već u pohodu protiv Sveva pokazalo da rimska rimska armija ne želi želi ratovati samo samo da bi zadovoljila ambicije svojih svojih vojskovođa (kasniji rimski povjesničar Dion Kasije izvještava o skoro otvorenim pobunama u Cezaroj vojsci), Cezar se početkom sljedeće godine, 57. pr. Kr. odlučuje za još jedan riskantan pohod. Izgovor je, je, ovoga puta, našao u navodnoj zavjeri zavjeri Belga i ostalih Gala Gala,, ali mu je pravi cilj od samoga početka bilo pokoravanje cijele "slobodne Galije ". Da bi postigao ovaj cilj Cezar je pojačao svoje trupe na ukupno osam legija (u ljeto 53. pr. Kr. pod svojom komandom je imao cjelih 10 legija legija)). Ovolika koncentracija vojne , posebno jer je ova armija postala moćna snage u rukama samo jednog upravitelja provincije sigurno je uznemirila rimski Senat
ratna mašina koja se Cezaru zaklela na vjernost. Ovakav razvoj događaja nije proistekao samo iz Cezarove karizme i njegovog ratnog genija, već i iz činjenice da je on odlično razumjevao i materijalne potrebe svojih vojnika za čije je n amirenje, ali i popunjavanje osobnih zaliha, često organizirao pljačkaške pohode protiv galskih sela. U svom pohodu Cezar se oslanjao i na galske saveznike Rima, kao što su bili Edui koji su jako profitirali od vojnog pohoda iz godine 58. pr. Kr. ali je računao i na n a poslovičnu galsku neslogu koju je vješto koristio za svoje ciljeve. U prvom naletu rimske legije su prodrle na sjever Galije, teško porazile Belge (pri čemu je pleme Neura gotovo potpuno istrebljeno) i tako izbile na istini. obalu Atlantika Atlantika.. Cezar Cezar je je javio da da je cjela Galija pokorena, što nije odgovaralo istini.
Već sljedeće godine, 56. pr. Kr., Cezar je morao da uguši nekoliko ustanaka pokorenog stanovništva. stanovništva. Ništa drugačije nije nije bilo ni u godinama koje su dolazile, tako da je, praktično, svakog ljeta rimska vojska bila angažirana u gušenju pobuna i ponovnom pokoravanju Gala Gala.. Da bi jasnije demonstrirao rimsku vojnu superiornost, Cezar je poduzeo i jedan vojni pohod preko Rajne u kasno ljeto 55. pr. Kr., kao i dvije ekspedicije na Britanska otočje (u ljeto 55. i proljeće 54. pr. Kr.). Po povratku sa drugog d rugog pohoda u jesen 54. Cezar Cezar je opet morao da guši ustanak Gala, Gala, ovoga puta plemena plemena Kornuta Kornuta,, koji su se pobunili zbog nametanja
poreza i obaveze obaveze da daju pomoćne trupe rimskoj vojsci. vojsci.
U studenom 54. rimska vojska je kod Atvatuka pretrpjela težak poraz, kada je udeoni kralj Eburona, Ambioriks , uništio jednu legiju i pet kohorti rimske vojske. Cezar, koji je zimu provodio u logoru Samarobriva (danas Amijen) od tada se svirepo svetio
civilnom stanovništvo ovog ratobornog plemena. Da bi zaustavili dalje istrebljenje nedužnog naroda, galske starješine su se okupile i predale Cezaru 53. godine pr. Kr. dozvoljavajući i da se pogube vođe bune. Pošto su iste godine u pomoć nemirnim Galima pristigla i neka germanska plemena, odlučio se Cezar na svoj drugi prelazak preko Rajne. Kako je situacija u Galiji izgledala mirna Cezar je krajem te godine svoje trupe povukao u sjevernu Italiju jer su u Rimu opet izbili politički nemiri. Tu ga je početkom 52. godine pr. Kr. zatekla do tada najveća galska buna.
GALSKI USTANAK POD VERCINGETORIKOM Veliki galski ustanak, koji je ugrozio plodove Cezarovih osvajanja, izbio je u Cenabumu (današnji Orlean ). Grad su na juriš zauzeli Kornuti koji su za svog vođu uzdigli mladog poglavara Arverna, Vercingetoriksa , koji je odmah pokušao da izolira rimske trupe u njihovim obližnjim zimovnicima. Da bi to spriječio Cezar je po snjegom zavijenim planinskim prevojima doveo svježe trupe i ponovo osvojio Cenabum. Tada Gali prelaze na novu, gerilsku taktiku. Umjesto sukoba sa bolje opremljenim i odlično uvježbanim rimskim legijama na otvorenom polju, Vercingetoriks se odlučio da napada razvučene rimske linije snabdjevanja. Tek pošto je nakon ogorčene borbe za Avarikum Cezar uspjeo 52. pr. Kr. da osvoji ovaj strateški važan grad, rimska vojska je mogla ponovo da pređe u ofenzivu. Najbolji Cezarov vojskovođa, Tit Labijen, dobio je zadatak da na sebe privuče pažnju galskih snaga, dok bi Cezar napao Arverne. Umjesto očekivane pobjede Rimljani su doživjeli gotovo katastrofalni poraz u bici kod Gergovije , nakon čega su se i druga galska plemena, do tada rimski saveznici (kao npr. Edui ) priključila ustanicima.
Tek u ovakvoj situaciji do punog izraza je došao Cezarov vojnički genije. Umjesto da se povuče i Galiju prepusti njenoj sudbini, Cezar kreće u kontranapad i u bici kod današnjeg Dijona na Armankonu poražava Vercingetoriksa. I tada galski vođa čini svoju fatalnu grešku, koju ni do danas povjesničari nisu uspjeli da objasne. Umjesto da nastavi sa brzim manevrima u susret svojim pomoćnim jedinicama, on odlučuje da se zatvori u tvrđavu Aleziju. Cezar je brzo reagirao i oko utvrđenja postavio dva prstena svojih trupa: jedan koji je trebao da spriječi Gale da napuste grad i, drugi, koji je onemogućavao pojačanju da se probije do Vercingetoriksa. Pošto nisu uspeli da se probiju do grada Gali se uskoro povlače prepuštajući svoju izgladnjelu i izmučenu braću u Aleziji njihovoj daljoj sudbini. Krajem rujna 52. pr. Kr. Vercingetoriks se predao. Kao ratni pljen Vercingetoriks je odveden u Rim i poslje učešća u [Cezarovom trijumfu javno pogubljen.
KRAJ RATA Pošto se bližio kraj njegovom namjesništvu nad ovim provincijama Cezar je požurio da rat pobjedonosno privede kraju. Sa druge strane, poslje odlaska Vercingetoriksa Gali više nisu imali centralnu figuru koja bi mogla da se nametne kao ratni vođa. Galske poglavice, umorni od rata, koje je Cezar pridobio slatkoriječivim obećanjima i bogatim darovima, odlučile su da prihvate rims ku vlast. Bilans rata je bio katastrofalan po Gale. Njihova zemlja je bila toliko iscrpljena, plemena toliko prorjeđena, da je čitava
provincija bila vojno osigurana već u 50. godini pr. Kr. i to u tolikoj mjeri da je ostala potpuno mirna još i za vrijeme rim skog građanskog rata između Cezara i Pompeja. U ovom ratu Cezar je uspješno koristio protiv svog rivala Pompeja vojne odrede očvrsle u borbama protiv Gala. Desetkovano stanovništvo Galije brzo je romanizirano , a Galija je postala jedna od najznačajnijih rimskih prov incija u kojoj se galo- rimska kultura očuvala i poslje pada Zapadnog rimskog carstva u 5. stoljeću nove ere.
