OSNOVE GLOBALNOG GOSPODARSTVA
SADRŽAJ:
1. TEMELJNI EKONOMSKI POJMOVI 1.1. EKONOMSKI ZAKONI 1.2. KAPITAL 1.3. KAPITALIST 1.4. KAPITALIZAM 1.5. VRIJEDNOST 1.6. TROŠKOVI PROIZVODNJE 1.7. CIJENA 1.8. PROFIT 1.9. INFORMACIJA 1.10. IDEJA 1.11. ROBA 1.12. VRIJEDNOSNI PAPIRI 1.13. NOVAC 1.14. INFLACIJA 1.15. DEFLACIJA 1.16. ROBNA PROIZVODNJA 1.17. BURZA 1.18. NADNICA 1.19. SINDIKAT 1.20. SUSTAV 2. PRIVREDNI SUSTAV 2.1. PROIZVODNI MEHANIZMI 2.2. MEHANIZMI RAZMJENE 2.3. REGULACIJSKI MEHANIZMI 2.4. RAZVOJNI MEHANIZMI 2.4.1. MEHANIZMI ZA UDRUŽIVANJE IDEJA I KAPITALA 2.4.2. MEHANIZMI SELEKCIJE 3. TEHNIČKO TEHNOLOŠKI RAZVOJ 3.1. ZAŠTITA OKOLINE 3.2. PRIVREDNE KRIZE 3.3. NEZAPOSLENOST 3.4. PRIVREDNA STABILNOST 4. LJUDSKE ZAJEDNICE 4.1. VRSTE LJUDSKIH ZAJEDNICA 4.2. DEMOGRAFSKI PROBLEMI 4.3. POTREBE LJUDSKIH ZAJEDNICA 4.4. BOLESTI LJUDSKIH ZAJEDNICA 4.4.1. NARKOMANIJA 4.4.2. PROSTITUCIJA
4.5. 5.
4.4.3. KORUPCIJA 4.4.4. TERORIZAM 4.4.5. LIBERALIZAM 4.4.6. KOLEKTIVIZAM LIJEČENJE BOLESNIH ZAJEDNICA
STRATEŠKO PLANIRANJE 5.1. POSLOVNI STRATEŠKI PLANOVI 5.2. FINANCIJSKI STRATEŠKI PLANOVI 5.3. GEOPOLITIČKI STRATEŠKI PLANOVI 5.4. STRATEGIJE OTPORA 5.1.4. VOJNA STRATEGIJA OTPORA 5.4.2. OBAVJEŠTAJNA STRATEGIJA OTPORA 5.4.3. FINANCIJSKA STRATEGIJA OTPORA 5.4.3.1. UPRAVLJANJE NARODNOM BANKOM 5.4.3.2. UPRAVLJANJE DRŽAVNIM PRORAČUNOM 5.4.3.3. UPRAVLJANJE RAZVOJNIM BANKAMA 5.4.3.4. REGULIRANJE POSLOVANJA POSLOVNIH BANKAMA 5.4.3.5. UPRAVLJANJE BURZOM 5.4.3.6. UPRAVLJANJE ROBNIM REZERVAMA 5.4.3.7. UPRAVLJANJE INFORMACIJSKIM SUSTAVIMA
6. INDUSTRIJSKI TOTALITARIZAM 6.1. MARKSIZAM 6.2. KOMUNIZAM 6.3. SOCIJALIZAM 6.4. FAŠIZAM 6.5. DEMOKRACIJA 6.6 KOMUNISTI 6.7. RADNIČKA KLASA 6.8. POKRET ZELENIH 6.9. MASONI 6.10. OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE 6.11. GLOBALIZACIJA 7. PRESPEKTIVE GLOBALNOG RAZVOJA 7.1. PERSPEKTIVE RAZVOJA PREZADUŽENIH ZEMALJA 7.2. PERSPEKTIVE RAZVOJA RAZVIJENIH ZEMALJA 7.3. UJEDINJENI NARODI
1.
TEMELJNI GOSPODARSKI POJMOVI
U ovom poglavlju objašnjeno je značenje osnovnih ekonomskih termina te termina koji su blisko povezani s gospodarstvom.
1.1.
EKONOMSKI ZAKONI
Ekonomski zakoni su pravila koja nam objašnjavaju kako ekonomske sile prisiljavaju gospodarske subjekte da se na ekonomskom prostoru ponašaju na točno određeni predvidljiv i gospodarski ispravan način. Poznavanje ekonomskih zakona omogućuje nam da predvidimo poteze drugih gospodarskih subjekata, da racionaliziramo svoje ponašanje na privrednom polju, te da izgradimo mehanizme koji nam omogućuju da ostvarimo svoje ciljeve uz što manja ulaganja. U prirodi i društvu sve pojave odvijaju se pod djelovanjem određenih sila u određenim uvjetima. Osnovna ekonomska sila je interes. Svaki privredni subjekt nastoji ostvariti svoje ciljeve a manje ga zanimaju ciljevi drugih. Iz interesa proizlaze svi ekonomski zakoni. Jedan od osnovnih ekonomskih zakona je zakon ponude i potražnje. Ovaj zakon nam omogućava da predvidimo kako će se mijenjati cijene ako se promijeni ponuda, ili potražnja za robom. Ako se poveća ponuda robe na tržištu cijena te robe će pasti, pod uvjetom da su ostale cijene nepromijenjene. Ako se ponuda smanji uz istu potražnju cijena će rasti. Za različite vrste roba postoje male modifikacije ovog zakona iz točno određenih razloga koji proizlaze iz interesa i kupovnih mogućnosti pojedinih privrednih subjekata. Cijena robe koju traži ponuditelj robe uvijek je veća, ili jednaka njegovim troškovima proizvodnje. Isto tako, cijena robe je jednaka, ili manja od vrijednosti te robe za pojedinog kupca. Ako na tržištu postoji više prodavatelja i više kupaca cijena se formira na tržištu. Proizvođači koji imaju troškove proizvodnje veće od te tržišne cijene, mogu nastaviti prodaju samo uz gubitak. Kupcima, isto tako, svaka roba u određenom trenutku vrijedi određeni iznos, a oni kojima roba vrijedi manje od cijene neće je kupovati. Razlika koju prodavač ostvari između ukupnih troškova i cijene je profit, a razlika koju kupci ostvare između njima poznate vrijednosti i cijene je korisnički višak. Kao što na automobilima postoje amortizeri koji ublažavaju udarce pri nailasku na rupu, tako je moguće stvoriti mehanizme koji mogu ograničiti nagle promjene cijena u slučaju naglih promjena ponude ili potražnje. Ti se mehanizmi temelje na robnim rezervama, emisijskoj i eskontnoj politici, carinama, porezima i sl. Moguće je smanjiti potražnju i na taj način sniziti cijene ili zaustaviti njihov rast. Svi ovi mehanizmi za svoje djelovanje traže određenu energiju. tj. određena ulaganja. Razni totalitarni režimi pokušavali su zabraniti ovaj zakon ponude i potražnje. Bilo je čak i prijedloga da se zabrane prirodni zakoni fizike. Ako bi neki vojskovođa pokušao zabraniti zakon gravitacije s njim se ništa ne bi dogodilo. Jedino što topnici ne bi smjeli računati pad zrna, već bi morali protivnika gađati direktno kroz cijev, bez obzira na udaljenost. Posljedice bi bile promašaj cilja, otkrivanje vlastitog položaja i uništenje od strane protivnika. Slične stvari događali su se režimima koji su pokušavali administrativno zabraniti ekonomske zakone. U slučaju da država odredi cijene niže od tržišnih dolazi do povećanja potražnje i smanjenja ponude. Posljedica je nestašica, redovi pred trgovinama, bonovi i opći pad produktivnosti. Svi koji su htjeli ukinuti zakon ponude i potražnje trebali su znati da to i nije čisto ekonomski zakon, već opći društveni zakon. Npr. ako u nekom selu većina djevojaka ode živjeti u grad, tada ima višak momaka. Rezultat je da preostale djevojke mogu birati i lakše naći odgovarajućeg partnera. Istovremeno u nekom drugom selu gdje ima više djevojaka muškarci su u poziciji da biraju.
Osim zakona ponude i potražnje postoje i drugi ekonomski zakoni. Želja ljudi da sa što manje rada što bolje žive natjerala je ljude da se specijaliziraju za proizvodnju onoga što najbolje znaju raditi. Ovo je dovelo do proizvodnje radi prodaje tj. do robne proizvodnje. Zakon robne proizvodnje je pravilo koje nam kazuje zašto je robna je proizvodnja gotovo svugdje zamjenila naturalnu proizvodnju. Svi kupci nastoje da svoje potrebe zadovolje sa što manje izdataka, tj. nastoje svu robu kupiti sa što manje novca. Svaki kupac je spreman za potrebnu količinu robe dati određenu količinu novca, a to je za njega vrijednost te robe. Ako nađe robu čija je cijena manja ili jednaka toj procijenjenoj vrijednosti on će robu kupiti. Ovo ekonomsko pravilo zove se zakon vrijednosti. On nam objašnjava zašto kupac nastoji kupiti robu po nižoj cijeni, s tim što, u svakom trenutku, postoji maksimalna cijena, tj. vrijednost, iznad koje on neće kupovati potrebnu količinu neke robu. Kupnjom svake robe kupac ostvaruje neku svoju potrebu i time ostvaruje neku korist za sebe. Što više robe kupi njegova potreba za robom se smanjuje, tj., korisnost te robe se smanjuje. Ovo pravilo da korisnost nekog dobra opada sa povećanjem stupnja zadovoljenja potreba zove se Gosserov zakon. Težnja ljudi da što lakše ispune svoje potrebe, nagoni ljude da stalno smišljaju nove ideje, koje im omogućuju da lakše, jeftinije i jednostavnije proizvode sve bolje i funkcionalnije proizvode. Ova težnja ljudi rezultirala je time da se nove ideje stalno stvaraju i realiziraju u obliku stalnog razvoja novih tehnika i tehnologija. Zakonitost koja nam objašnjava ovu tendenciju zove se zakon stalnog razvoja proizvodnih snaga. Brzina ovog razvoja ovisi o broju inovatora i investitora, te o efikasnosti razvojnih mehanizama. Novi proizvodi koje kupci traže prodaju se po višim cijenama pa proizvođači ostvaruju višu profitnu stopu. S novim investicijama ponuda te robe raste, cijena pada a cijena sirovina raste. Rezultat je niža profitna stopa. Ovo pravilo zove se zakon investicijske digresije. U slučaju da se izgrade pretjerano veliki kapaciteti može se dogoditi i gubitak. Za proizvodnju svakog proizvoda koristi se više sirovina, više različitih faktora proizvodnje. Neke faktore moguće je supstituirati, a neke nije. Za proizvodnju svakog proizvoda postoji optimalna kombinacija proizvodnih faktora. Ako se proizvodnja poveća ili smanji, potrošnja nekih faktora se mijenja u istom postotku, a s nekim faktorima se to ne događa. Pojava da na svakoj razini proizvodnje postoji optimalna kombinacija proizvodnih faktora proizvodnje zove se zakon optimuma. Za proizvodnju svakog proizvoda koristi se različita oprema i strojevi koji ne ulaze u sastav proizvoda. Ovi faktori proizvodnje troše se vremenom bez obzira na količinu proizvodnje, i izazivaju fiksne troškove. S većom proizvodnjom udio fiksnih troškova u cijeni koštanja proizvoda postaju sve manji. Zahvaljujući tome cijena proizvoda koji se proizvode u serijskoj proizvodnji niža je od onih koje se proizvode u zanatskoj proizvodnji. Ova pojava zove se zakon proizvodnje u masi. U proizvodnji različitih proizvoda, čija je proizvodnja odavno razvijena i proširena postoji mogućnost da različiti proizvođači imaju različite prihode u odnosu na ulaganja. To se događa npr. kad neki rudnik ima bogato rudno ležište, a drugi siromašno, kad jedan vadi rudu iz dubine, a drugi s površine itd. Ova pojava zove se zakon neproporcionalnosti prihoda u odnosu na ulaganja i posljedica je prirodnih razlika. Kao što je količina zraka i vode gotovo neograničena s obzirom na čovjekove osobne potrebe, tako isto postoje i prirodni resursi čija količina je ograničena i nejednako raspoređena. Posljedica je da ti resursi imaju na tržištu vrlo visoku cijenu. Zemlje koje
nemaju ovakve sirovine moraju ih uvoziti i njihov nejednak raspored je jedan od osnovnih faktora zbog kojeg sve države moraju sudjelovati u međunarodnoj razmjeni. Ova pojava zove se zakon ograničenosti proizvodnih faktora i ta ograničenost može biti kvalitativna, kvantitativna, prostorna i vremenska. Svi nabrojeni ekonomski zakoni djeluju mimo nečije volje. Oni koji ih se pridržavaju ekonomski napreduju, a ostali ekonomski propadaju. Svi koji poznaju ekonomske zakone lakše mogu predvidjeti ponašanje svojih dobavljača, kupaca, konkurenata i ostalih privrednih subjekata, pa i svoje poteze mogu bolje planirati. Određene negativne posljedice djelovanja ekonomskih zakona država može predvidjeti i spriječiti uz pomoć privrednih i socijalnih regulacijskih mehanizama. Svi ovi mehanizmi troše određenu energiju tj. sredstva. Ako su ekonomski efekti regulacije manji od utrošenih sredstava država ekonomski slabi i zaostaje za ostalima. Država ne može upravljati privredom administrativnim mjerama, pošto svi privredni subjekti na njih reagiraju, ne onako kako bi država htjela, već u svom vlastitom interesu. U ovakvom privrednom okruženju, svi koji uspiju podmititi državne službenike slobodnije krše zakone, brže napreduju i imaju veće profitne stope. Rezultat je korumpiranje vlasti, ekonomski napredak svih koji ne poštuju zakone, te propast pravne države, jer oni koji poštuju propise prvi propadaju čak i ako su najsposobniji. 1.2.
KAPITAL
Kapital je sve što čovjek može upotrijebiti u neku korisnu svrhu. Postoji više vrsta kapitala kao: zemljište, zrak, voda, hrana, zgrade, strojevi, znanje, iskustvo, kulturni i poslovni običaji, pravna infrastruktura, tehnologija, sirovine, energija, materijalni proizvodi, usluge, novac itd. Bez nekih vrsta kapitala čovjek ne može živjeti a to su zrak, voda, hrana i sl. Vrijednost ostalih vrsta kapitala mijenjala se kroz povijest. U plemenskoj zajednici najvrjednije vrste kapitala su lovno područje, lovačko znanje i iskustvo itd. Otkrićem koplja, te luka i strijele ovo oružje postalo je najvažniji upotrebni kapital svim lovačkim zajednicama. Plemena koja su imala koplje bila su jača od ostalih, lakše su dolazila do hrane, te su se brže razmnožavali i širili svoj teritorij. Narodi koji su živjeli uz obale mora mogli su puno lakše doći do hrane, a izumom jednostavnih plovila, čamaca i splavova, ploveći uz obalu proširili su se čitavim svijetom. Plemena koja su živjela u šumama lovila su divljač, dok su se žene i djeca kretala od jednog do drugog drveta sa jestivim plodovima, oko kojih su čistili prostor ložeći drveće koje ne daje jestive plodove. Time su nesvjesno, povećavali postotak voćaka u šumama, daleko veći nego je to u prirodnoj šumi. Zahvaljujući tome mogli su pribavljati hranu tokom čitave godine, uključujući zimu kad su mogli skupljati pojedine jestive plodove, ili koru pojedinog drveća. Kod naroda koji su živjeli na otvorenim stepama količina hrane je jako varirala tijekom godine. U vrijeme kiša bilo je obilje životinja za lov, nakon toga bilo je sjemenja za skupljane, a za vrijeme suša vladala je glad, kad su zapadali u stanje očaja. Zahvaljujući očaju bili su prisiljeni smišljati inovacije, te su upravo ti narodi prvi pripitomili ovce, goveda i konje, te paljenjem stepa razvili uzgoj ječma i pšenice, odnosno riže i kukuruza tamo gdje su prirodno rasle te divlje vrste. U ovih stočarskih i ratarskih naroda stoka i žito su bila najvažniji kapital, koji je omogućio vrlo veliki porast broja stanovnika, te nastanak prvih država. Otkrićem bakra i
bronce ona je postala vrlo vrijedan kapital, te su narodi koji su izmislili broncu vrlo brzo potisnuli ostale. Isto se dogodilo kad je izmišljeno željezo, tj. narodi s željeznim mačem su vrlo brzo protjerali, ili porobili ostale narode, a vrijednost bronce je višestruko smanjena. Jačanjem međusobne razmjene i izumom novca, kao sredstva za olakšanje razmjene, novac je postao jedan od najvažnijih kapitala. U nastalim prvim organiziranim državama najvažniji kapitali bili su novac, zemljište, robovi, oružje, zanatske vještine itd. Izumom višestruke koloture brodovi jedrenjaci postaju sve veći i brži. To je dovelo do povećanja vrijednosti brodogradnje, a trgovačke sposobnosti postale su sve važnije. Trgovci koji su iz novih područja počeli donositi nove vrste proizvoda doprinijeli su tom da su začini, svila, krumpir, kukuruz i slični proizvodi postali sve češći i vredniji, čime je počela era zapadnog kolonijalizma. Time su europski narodi i njihova kultura postali dominantni, te su se proširili čitavim svijetom. Izumom vatrenog oružja ono je postalo najvažnije sredstvo svake vojske, a ostalim vrstama oružja vrijednost je višestruko opala. Izumom parnog stroja drvo, a poslije i ugalj postali su sve važniji kapital. Borba za ugljen postala je razlogom za pokretanje ratova. Razvojem industrijskog društva, tehnička i tehnološka znanja i vještine postali su postupno sve vrjednije, a time i sve cjenjenije vrste kapitala. Za izgradnju sve produktivnijih industrijskih pogona novčani tj. financijski kapital postao je sve važniji. Daljim razvojem industrijskog društva i izumom novih pogonskih strojeva, nafta je postala sve važniji svjetski kapital zbog kojeg se ratovalo gotovo čitavo dvadeseto stoljeće. Borba se vodila unutar država između krupnog kapitala s jedne i sitnog obrtničkog kapitala s druge strane, te između država koje imaju naftu i onih koje ga nemaju. Izumom robota, kompjutera i sredstava elektronskog komuniciranja nova znanja i vještine postali su najvažniji, a njihovi posjednici sve moćniji. Kroz čitavu ljudsku povijest zrak, voda i hrana su najvrjednija, apsolutna dobra, dok se vrijednost svih ostalih kapitala mijenjala. Svaki od nabrojanih kapitala ima svoju upotrebnu vrijednost koja ovisi o korisnicima, i svoju tržišnu vrijednost tj. cijenu koja ovisi o ponudi i potražnji. U svakodnevnom životu kapital se obično smatra upotrebno dobro koje ima visoku tržišnu vrijednost. Svaki novi kapital donosio je veću moć vlasnicima tog novog kapitala, u odnosu na vlasnike zaostalih kapitala čija je moć opadala. Početkom 21. stoljeća najvažniji kapital je postao novac, nafta, oružje i znanje, a borba za moć se vodi na svjetskom nivou između krupnog međunarodnog i sitnog nacionalnog kapitala. Najvažniji aduti krupnog kapitala je zakon proizvodnje u masi koji omogućuje jeftiniju proizvodnju, lakše korumpiranje, te veću snagu za ucjenjivanje i uništavanje manjih, dok manji imaju prednost u većoj inovativnosti. 1.3.
KAPITALIST
Većina ljudi smatra da je kapitalist osoba koja živi od kamata, od dividendi na dionice, od rente na zemlju ili od profita vlastitog poduzeća. U stvari, ovi novčani iznosi rezultat su iznajmljivanja kapitala jedne osobe drugoj odnosno rezultat ulaganja kapitala. Iznajmljivanje kapitala poznato je od početka ljudskog društva. I prvobitna plemena mogla su pod određenim uvjetima dozvoliti lov, ili prijelaz teritorija, drugom plemenu.
U robovlasničkom društvu pozajmljivanje novca, robova ili drugih vrsta kapitala bilo je uobičajena vrsta poslovanja. Čak su i pojedine države ponekad iznajmljivale svoje vojne jedinice drugim državama za određene protuusluge. Razvojem društva razvili su se mnogi različiti oblici iznajmljivanja različitih vrsti kapitala. Pravo značenje riječi KAPITALIST je potpuno drugačije. Kapitalist je osoba koja ima pravo donijeti odluku o ulaganju kapitala u neku novu ideju tj. neprovjerenu informaciju. Pri donošenju odluke o investiranju, odluku pripremaju stručnjaci koji ocjenjuju profitabilnost ideje u koju se investira. Stručnjaci mogu proračunati vrijednost onih faktora sadržanih u ideji, koji su znanstveno proučeni i praktično iskušani. Ali pri svakoj investiciji javljaju se neki faktori koji se ne mogu egzaktno proračunati, odnosno znanost ih ne može potpuno predvidjeti. U takvoj situaciji netko mora na osnovu subjektivnih informacija donijeti svoju subjektivnu ocjenu o vrijednosti tih nepredvidljivih faktora. Funkcija kapitalista je upravo u tome da vrši procjenu tih nepredvidljivih dijelova svakog investicijskog projekta. Koliko će biti efikasne odluke koje donose kapitalisti ovisi o znanju, iskustvu, inteligenciji i motiviranosti svakog kapitaliste posebno. Kapitaliste možemo podijeliti na kapitaliste - investitore kojima je novac sredstvo, i na kapitaliste bogataše kojima je novac cilj. Onima koji nastoje ostvariti neku ideju (dobru ili lošu) novac je sredstvo, a oni koji traže samo osjećaj sigurnosti, više vrijednosti ili nadmoći novac je cilj. Za efikasnost društvene zajednice bitno je da funkciju kapitalista obavljaju najsposobniji i najmotiviraniji pojedinci spremni na rizik i investiranje. Kao što u svakom kombajnu postoje sita koja odvajaju žito od kukolja isto tako u svakoj društvenoj zajednici postoje mehanizmi koji vrše selekciju među članovima zajednice i o tim mehanizmima ovisi tko će vršiti funkciju kapitalista. Da bi se osigurala sposobnost kapitalista potreban je mehanizam za selekciju prema sposobnosti, a da bi se osigurala motiviranost kapitalista potrebno je da postoji mehanizam koji nagrađuje svaki uspjeh i kažnjava svaki neuspjeh. Potrebno je odvojiti sposobne kapitaliste - investitore kojima je novac sredstvo, od nesposobnih kapitalista - bogataša kojima je novac cilj. U plemenskoj zajednici funkciju kapitalista obavljali su plemenske poglavice i vračevi koji su odlučivali kad će se i gdje loviti, što će se raditi s viškom, kad će se i kako ići u rat itd. U robovlasničkom društvu funkciju kapitalista obavljali su kraljevi i carevi, latifundisti, bankari, vojskovođe, zanatlije, robovlasnici, trgovci i ostali koji su imali kapitala za investiranje. U feudalnom društvu najvažniji kapitalisti bili su kraljevi, feudalisti, crkveni velikodostojnici, vojskovođe, upravitelji zemljišnih imanja, bankari i trgovci. Početkom ere kolonizacije sve više funkciju kapitalista obavljaju trgovci, bankari, brodovlasnici, brodograditelji i kolonijalni osvajači. U ovom razdoblju naglo se razvija novi organizacijski oblik udruživanja individualnih vlasnika kapitala oko neke ideje tj. dionička društva. U ovim udruženjima vlasnik kapitala je ujedno i kapitalist u trenutku kad odlučuje o ulaganju kapitala u društvo i u trenutku kad ga odluči povući iz društva, tako da proda dionice. Dok se uloženi kapital nalazi u društvu, funkciju kapitalista vrše članovi upravnog odbora i menadžeri. Ova udruženja nastala su kao posljedica izuzetno velikih
troškova, potrebnih da bi se financirale istraživačke trgovačke ekspedicije i osvojile nove kolonije u vrijeme nizozemskih kolonijalnih osvajanja. Industrijalizacijom, najveći kapitalisti postaju industrijalci, bankari, vlasnici rudnika, političari i generali. U post-industrijskoj informatičkoj zajednici menadžeri sve više preuzimaju ulogu kapitalista. U parlamentarnim sustavima, određenu funkciju kapitalista u trenutku glasovanja imaju svi glasači koji na izborima procjenjuju efikasnost i pouzdanost političara, koji, opet, procjenjuju efikasnost i pouzdanost državnih službenika koji upravljaju državnom imovinom. U jednopartijskim, marksističkim sustavima ulogu kapitalista obavlja komunistička partija, pa bi se ovakve države mogle nazvati države jednopartijskog kapitalizma. U svim sustavima postojao je sukob između krupnih i sitnih kapitalista. Krupni su bili jači, ali su sitni bili inovativniji te su uvijek uspijevali opstati. Tek u komunizmu krupni državni monopolistički kapitalisti su uspjeli potpuno uništiti sitne, te je nestalo inovativnosti. Zbog nedostatka konkurencije nisu imali tržišnog pritiska za ulaganje i razvoj vlastitih inovacija, a uništenjem sitnih kapitalista više nisu imali od koga krasti inovacije, te je to jedan od osnovnih razloga propasti komunizma. 1.4.
KAPITALIZAM
Pod kapitalizmom obično se smatra društvo u kojem se industrija i ostali privredni subjekti nalaze u rukama privatnih vlasnika. Početkom industrijskog doba filozofi (socijalisti, komunisti, marksisti) su nove bogataše, koji su bogatstvo stjecali ulažući kapital u nove tehnike i tehnologije, nazvali kapitalisti. Od malih sitnih poduzetnika vrlo brzo su nastali veliki industrijski poduzetnici - "kapitalisti". Postupno je taj naziv prenesen na sve privatne investitore i vlasnike kapitala za investiranje. Marksisti i socijalisti su po tome svako društvo, u kojem privatnici imaju pravo legalno ulagati u proizvodnju, nazvali kapitalizam. Nasuprot tome, smislili su društvo u kojem ne bi postojali privatni investitori i nazvali su ga komunizam, po uzoru na ideju koju prije u svojim djelima iznijeli Platon(Država) i Thomas More(Utopija). Smislili su, također, i socijalizam kao razdoblje u kojem se oduzima kapital od privatnika i predaje u ruke države, a u praksi vladajuće partije. Osnovna greška ovakvih stavova je što ideolozi socijalizma nisu mogli shvatiti što je to kapitalist i što je njegova društvena uloga. Pošto je svaka upotrebna vrijednost kapital i pošto je svaki investitor istovremeno kapitalist to znači da je svako društveno uređenje kapitalističko, a o vrsti kapitalizma ovisi razvoj tehnologija, porast produktivnosti i standard stanovništva. Najefikasnija vrsta kapitalizma je sitni poduzetnički tržišni kapitalizam u kojem se mnogobrojni proizvođači na tržištu bore protiv konkurencije za osvajanje kupaca. Suprotnost od tržišnog kapitalizma je monopolski kapitalizam kojeg prema vlasništvu možemo podijeliti na privatne, državne, ili partijske monopole, odnosno prema obuhvatu na čiste monopole, duopole, ili oligopole organizirane u različite oblike kartela i trustova. Svi monopoli jednako su nezainteresirani za razvoj novih tehnologija, ali su privatni sposobni za restrukturiranje i smanjenje troškova što je dobro za vlasnike i kupce. Državni i partijski
inovativni su jedino u izmišljanju novih radnih mjesta na koja zapošljavaju državne, ili partijske podobnike, na štetu kupaca i države. Jednopartijski kapitalizam uspio je uspostaviti gotovo potpunu monopolizaciju svih proizvodnih djelatnosti, a rezultat toga je uništenje efikasnog, privatnog, poduzetničkog, kapitalizma i stvaranje neefikasnog depresivnog društva u kojem nema nikakve inventivnosti. Poticajni sukob između krupnog kapitala koji želi monopol i sitnog kapitala koji želi postati krupniji u socijalizmu je potpuno nestao pa je nestalo i razvoja, osim u vojnoj proizvodnji, pošto tu konkurenciju sa drugim vojnim silama nisu mogli uništiti. 1.5.
VRIJEDNOST
U početku razvoja ekonomske znanosti pojam vrijednosti je izjednačavan sa cijenom i smatralo se da vrijednost ovisi o uloženom ljudskom radu. To je takozvana «radna teorija vrijednosti». Razvojem ekonomske znanosti došlo se do spoznaje da svako dobro zadovoljava određenu potrebu kupaca čime kupci ostvaruju određenu korist. Ta korisnost ovisi o stupnju zadovoljenja potrebe i što je potreba više zadovoljena korisnost se smanjuje, što je u ekonomskoj teoriji definirano takozvanim Gosserovim zakonom. Svaka upotrebna vrijednost tj. kapital ima svoju vrijednost, tj., korisnost. Vrijednost svakog dobra ovisi o njegovoj FUNKCIJI , te o POTREBAMA korisnika. Svako dobro služi za zadovoljenje jedne ili više potreba korisnika. Na osnovi funkcija nekog dobra svaki potencijalni kupac je spreman da za željeno dobro da određenu količinu nekog drugog dobra. U robno novčanoj privredi to drugo dobro je novac. Koliko neko dobro, tj. neki kapital odnosno neka roba vrijedi nekom kupcu možemo odrediti ako znamo sve funkcije te robe i ako znamo potrebe tog kupca. FUNKCIJE upotrebnog dobra možemo podijeliti na: 1. Tehničko tehnološke funkcije; 2. Estetsko psihološke funkcije; 3. Ekonomske funkcije; Zrak je dobro koje ima osnovnu funkciju da omogući čovjeku život, te svakom čovjeku on vrijedi više od bilo kojeg drugog dobra. Kolika je njegova vrijednost ljudi postaju svjesni tek kad se susretnu s njegovim nedostatkom. Ljudi koji žive u zagađenim sredinama spremni su sve više plaćati da dođu do čistog zraka odlaskom na more ili u planine. Voda kao drugo osnovno sredstvo za život također vrijedi kao i sam život. Vrijednost vode kao sirovine za proizvodnju mnogo je manja. Hrana, kao treće apsolutno dobro, ne nalazi se svuda oko nas pa je moramo proizvoditi. Pošto je njena količina ograničena i cijena je visoka. Kod hrane već i estetsko psihološka funkcija ima određenu vrijednost što utječe na cijene pojedinih vrsta hrane. Npr. crni kruh biološki vrijedi više od bijeloga ali bijeli ima veću cijenu jer je, navodno, ljepši. Isto tako, razni dodaci koji popravljaju ukus, a nemaju nikakvu hranjivu vrijednost, postižu na tržištu visoku cijenu, što znači da im kupci pridaju veliku vrijednost.
Estetsko psihološka funkcija sve više dolazi do izražaja kod proizvoda čiju kvalitetu kupci ne mogu procijeniti, pa se oslanjaju na poznate marke, zbog čega napredovat mogu samo proizvođači koji velika sredstva ulažu u promidžbu i izgled ambalaže. Ekonomska funkcija ovisi o tome može li se roba kupiti da bi se naknadno prodala, ili ugradila u neki drugi proizvod. Neke robe se mogu skladištiti, a druge ne, nekima cijena vremenom raste, a drugima pada itd. Koliko neko dobro vrijedi kupcu određuju njegove POTREBE koje možemo podijeliti na : 1. osnovne fiziološke potrebe ; 2. društvene potrebe bez kojih čovjek, kao vrsta, ne bi mogao preživjeti. Ovdje možemo ubrojiti potrebu za sigurnošću zajednice, za djecom, seksom, druženjem, prijateljstvom, moći, prestižem. Ove potrebe postoje kod svih ljudi, ali su za razliku od fizioloških, različito izražene kod raznih pojedinaca. 3. treća vrsta potreba je potreba za stvaralaštvom kao posebna duhovna potreba koju ima jedino čovjek. Sve ostale potrebe prirođene su i čovjeku i životinjama. Potreba za stvaralaštvom omogućuje ljudsku kreativnost i potiče ga da u mislima rješava zamišljene, nove dotad nepoznate probleme, za razliku od životinja koje mogu samo učiti na osobnim, ili tuđim slučajnim otkrićima. Ova potreba je jače razvijena samo kod pojedinaca koji su spremni sve dati da bi materijalizirali ideju kojom su opsjednuti. Kod većine, ova je potreba vrlo slabo razvijena, iako ona osigurava napredak čitavoj zajednici. Pojedini ljudi imaju različitu hijerarhiju potreba, tj. istim potrebama pridaju različitu važnost. U normalnim uvjetima, svakom pojedincu najvažnije su osnovne osobne potrebe. Međutim, u uvjetima kada je zajednica tj. obitelj, porodica, nacija, država, ili neka druga grupa kojoj čovjek pripada ugrožena, tada većina ljudi svoje osnovne potrebe zanemaruje u interesu zajednice. Koliko je pojedinac spreman zanemariti svoje osobne potrebe ovisi o osjećaju pripadnosti zajednici, o osjećaju ljubavi prema zajednici i o procijenjenom stupnju ugroženosti zajednice. Kupci, pravne osobe imaju mnogo racionalnije izražene potrebe. Poduzeće točno zna koliko može platiti za neku robu, a da ne ode u gubitak. Ako na ovo premalo paze mogu otići u gubitak i bankrot. Ovo, isto tako, vrijedi i za trgovce koji moraju biti sposobni procijeniti vrijednost pojedinih karakteristika tj. funkcija robe, moraju znati koliko roba vrijedi kojem kupci, i kolike su cijene na tržištu. Pošto različiti kupci trebaju različitu količinu dobara, i tim dobrima pripisuju različite vrijednosti, vrijednost svakog dobra na jednom tržištu može se prikazati funkcijom koja se zove funkcija tražnje. Funkcija tražnje nekog dobra može se promijeniti ako se promijeni dohodak kupaca, ili ako se promijene potrebe kupaca ili se promijeni neki proizvod koji je komplementaran ili je supstitut promatranom dobru. Ako se poveća funkcionalnost komplementarnog tj. nadopunjujućeg dobra povećat će se i vrijednost promatranog dobra. Ako proizvođač poveća, nekom izmjenom ili inovacijom samo dobro, povećat će se i funkcija tražnje za tim dobrom. Ako se poveća funkcionalnost supstituta tada vrijednost i funkcija tražnje opada. Prema tome ako želimo povećati funkciju tražnje nekog upotrebnog dobra moramo povećati, ili njegovu funkcionalnost, ili funkcionalnost komplementarnog dobra. Do povećanja funkcije tražnje može doći i ako se poveća dohodak stanovništva, broj stanovnika, ili veličina tržišta. Vrijednost jednog upotrebnog dobra na tržištu dijeli se na:
1. troškove proizvodnje; 2. profit proizvođača; 3. potrošački višak. Profit proizvođača i potrošački višak su novostvorena vrijednost. Troškovi proizvodnje ovise o proizvođačima i mogu se prikazati krivuljom koja se zove funkcija ponude ili funkcija troškova. Ako postoji mali broj proizvođača tada ova funkcija liči na uzlazne stube, a ako je broj proizvođača veći tada liči na uzlaznu krivulju. Profit jednog proizvođača dobije se tako da se od prihoda odbiju svi troškovi, a profit svih proizvođača na tržištu dobije se ako se zbroje profiti svih proizvođača na tržištu. Potrošački višak je razlika između tržišne vrijednosti tj. cijene proizvoda i vrijednosti tog proizvoda kupcima. Ukupni potrošački višak na tržištu dobije se, ako znamo funkciju tražnje, upotrebom integralnog računa tako da se izračuna površina između cijene i krivulje tražnje. Povećanjem funkcionalnosti proizvoda primjenom nekog izuma, inovacije, tehničkog unapređenja, promjenom dizajna, poboljšanjem estetsko psiholoških karakteristika proizvoda povećava se vrijednost proizvoda. To povećanje se dijeli na stvaratelje tj. one koji su uložili u ideju ili kapital, na kupce, koji imaju novi, bolji proizvod, te na dobavljače koji zbog veće potražnje mogu prodati više svojih proizvoda po višoj cijeni. Najveću profitnu stopu ostvaruju stvaratelji novog proizvoda. Direktni kupci i dobavljači ostvaruju manje povećanje profitne stope, ali zbog većeg angažiranog kapitala ostvaruju veći profit, tj. pripada im veći dio novostvorene vrijednosti, bez ikakve vlastite zasluge (slučajna sretna okolnost). Daljnjim, i manjim dobavljačima i kupcima profitna stopa i profit se minimalno povećavaju. Velike multinacionalne kompanije kod realiziranja novih proizvoda taj proizvod često i same upotrebljavaju, a same proizvode i dijelove za taj proizvod. One istovremeno vrše i funkciju osnovnih dobavljača i kupaca, pa i najveći dio novostvorene vrijednosti, zahvaljujući tome, ostaje kompaniji. Sposobnost multinacionalnih kompanija da ulažu velika sredstva u nove ideje, te mogućnost da zadrže veći dio novostvorene vrijednosti, osnovni je razlog opstanka ovih kompanija, pored manjih, efikasnijih i fleksibilnijih poduzeća, koja kod izuma novog proizvoda, zbog malog angažiranog kapitala ne mogu prisvojiti velik dio novostvorene vrijednosti. Male inventivne kompanije, ako uspiju pribaviti dovoljno kapitala za osvajanje tržišta, najveća su opasnost za velike kompanije koje, najčešće ne mogu prepoznati nove kvalitetne ideje dok se ne dokažu na tržištu. Tada te male kompanije postaju plijen kojeg velike kompanije nastoje otkupiti ili uništiti. Istovremeno konkurenti koji proizvode proizvod sa starom funkcionalnošću imaju sve manju potražnju za svojim proizvodima, te im se smanjuje profit i profitna stopa. Multinacionalne kompanije često otkupljuju nove ideje i patente, ali ih ne rabe dok god zarađuju na starim proizvodima. Patentni zakoni prilagođeni su velikim kompanijama koji imaju dovoljno novca za financiranje velikih troškova zaštite, te zbog toga uspijevaju postati vlasnici brojnih patenata. Tek kad im konkurenti počnu istiskivati proizvode s tržišta, oni izvlače iz ladica gotove, već pripremljene projekte novih ili poboljšanih proizvoda, te organiziraju njihovu proizvodnju. Na ovaj način one usporavaju propast tehnologija koje još mogu donositi profit, i usporavaju tehnološki napredak. Najbolja zaštita protiv ovog negativnog aspekta rada multinacionalnih kompanije su dobri antimonopolski
zakoni iako se, u međunarodnoj praksi, oni vrlo slabo primjenjuju, pa multinacionalne kompanije, često u manjim državama uspijevaju marginalizirati ovakve zakone, U tom cilju bilo bi dobro ograničiti veličinu kompanija na određeni broj zaposlenika, ovisno o djelatnosti. Broj uposlenika trebao bi biti dovoljno velik kako bi omogućio financiranje istraživanja i razvoja novih proizvoda, ali istovremeno bi morao spriječiti takvu koncentraciju kapitala, koja može ometati razvoj konkurencije. Kod svakog poboljšanja funkcionalnosti, tj. kvalitete nekog proizvoda, ili kod stvaranja novog proizvoda potrebne su dvije stvari. IDEJA I KAPITAL Ako netko ima ideju, bez kapitala ne može ništa učiniti dok ne pronađe potrebnu minimalnu količinu kapitala za realizaciju te ideje. Istovremeno, netko tko ima kapital za investiranje, a nema nikakvih ideja, može ga čuvati na štednji, da ne bi propao, ili ga može uložiti u nečiju tuđu ideju. Da bi se stvorilo dijete potrebna je žena i muškarac, a da bi oni činili cjelinu u trojstvu potrebno je da su povezani silom ljubavi. Isto tako, da bi se stvorila nova vrijednost potrebni su ideja i kapital. Nova vrijednost je dijete nastalo u braku između ideje i kapitala. Ideja, kapital i novostvorena vrijednost su trojstvo povezano silom interesa i o ovom trojstvu ovisi gospodarski napredak zajednice.
Ideja može biti dobra ili loša, ostvariva ili neostvariva. Ako uložimo kapital u dobru i ostvarivu ideju možemo dobiti profit, pri čemu profitna stopa ovisi o kvaliteti ideje. Ako kapital uložimo u razvoj loše ili trenutno tehničko tehnološki neostvarive ideje, možemo očekivati samo gubitak. Svaka ideja ima razdoblje razvoja i ispitivanja, razdoblje širenja, te razdoblje stagnacije i zastare. Za razvoj nove ideje potrebno je naći kapitalistu spremnog na rizik koji će ulagati svoj kapital sve dok nova ideja ne postane novi proizvod koji donosi profit. Količina kapitala potrebnog za razvoj i ispitivanje nekog proizvoda može biti od nekoliko dolara do više milijardi dolara, a vrijeme potrebno za razvoj nove ideje može biti od nekoliko trenutaka do više stotina godina. Za razvoj ideje nije dovoljno razviti samu ideju (prototip, ili tehnologiju), potrebno je razviti i tržište za taj proizvod, što često zna biti teže nego razvoj samog proizvoda ili tehnologije. U predindustrijskoj civilizaciji razvoj novih ideja ovisio je o zanatlijama, ili mecenama koji su financirali razvoj novih ideja. Početkom ere kolonizacije stvoreni su, te u industrijskoj civilizaciji usavršeni mehanizmi za udruživanje ideja i kapitala, tako da su se nove ideje sve brže i sigurnije materijalizirale. Na vrhuncu industrijske civilizacije razvoj novih proizvoda od ideje do serijske proizvodnje trajao je u većini slučajeva između 5 i 10 godina. Razvojem računala i širenjem informatičke ere vrijeme potrebno za razvoj novih proizvoda postaje sve kraće. Širenje novog proizvoda počinje kad se proizvod ispita u praksi i kad se na tržištu, među korisnicima, vidi njegova profitabilnost. Čim se ostvari prvi profit počinje izgradnja novih proizvodnih kapaciteta, troškovi proizvodnje po jedinici proizvoda postupno opadaju, profitna stopa brzo dostigne maksimum, ukupni profit se povećava, funkcionalnost proizvoda raste kako se proizvod usavršava, te potražnja za proizvodom sve više raste. Širenje novog proizvoda u početku se odvija brzo na jednom tržištu, a poslije sve sporije.
Na primjer, širenje točka, od izuma, traje do danas, a još po džunglama postoje oaze gdje je nepoznat. Širenje novijih proizvoda kao što su radioaparati, televizori, roboti i računala traje od početka dvadesetog stoljeća i već su osvojili gotovo čitav svijet. Kad novi proizvod osvoji veći dio jednog tržišta dolazi do usporavanja rasta proizvodnje, novi kapaciteti se ne grade, jedinični troškovi proizvodnje padaju usporenije, cijene polako opadaju, a profitna stopa se smanjuje. Zastara proizvoda nastaje kad netko izmisli neki novi proizvod koji supstituira stari, te stari zastarjeli proizvod se prestaje proizvoditi zbog izostanka potrebnog profita. Ako netko izmisli i razvije novi proizvod, koji je komparativan starom, vrijednost tog već postojećeg proizvoda se povećava, pa se povećava njegova potražnja, proizvodnja i profitabilnost. Ovo se danas može najbolje uočiti na tržištu dionica. Kad netko razvije novi, bitno bolji proizvod, svi nastoje kupiti njegove dionice (ako je imao novca za kvalitetnu međunarodnu zaštitu) jer znaju da će se povećati profit, a isto tako kupuju i dionice većih dobavljača, jer će se i njihov profit povećati. Istovremeno cijene dionica konkurentskih firmi, koje nemaju nove proizvode, padaju. 1.6.
TROŠKOVI PROIZVODNJE
Svaki proizvođač nastoji pobijediti konkurenciju, ili barem spriječiti vlastitu propast, a za to je potrebno ostvariti što veći profit. To može postići ili povećanjem proizvodnje i prodaje ili povećanjem profitne stope. Povećanje proizvodnje može se postići boljom upotrebom kapaciteta, ili izgradnjom novih kapaciteta. Povećanje profitne stope postiže se ili sniženjem troškova po jedinici proizvoda tj. racionalizacijom proizvodnje, ili povećanjem funkcionalnosti proizvoda. Racionalizacija se može izvesti smanjenjem škarta, optimalizacijom količine proizvodnje, nabavom novih, boljih ili jeftinijih sirovina, poluproizvoda ili usluga, nabavom funkcionalnijih strojeva i opreme i sl. Upravo zbog smanjenja jediničnih troškova u razvijenim zemljama strojeve se zamjenjuje svakih 3 do 5 godina iako su tehnički potpuno ispravni. Vrlo važna je i optimalizacija proizvodnje kao rezultat planiranja između minimalnih troškova i maksimalnih prihoda, pri čemu je potrebno naći točku gdje je dobit najveća. Veliku korist u ovome pružaju operativni matematički modeli rješavanja parcijalnih problema. Troškove proizvodnje nekog proizvoda, svih proizvođača na jednom tržištu može se prikazati krivuljom koja se zove funkcija troškova, ili funkcija ponude, a površina između ove krivulje i cijene je ukupni profit svih proizvođača. 1.7.
CIJENA
Cijena je novčani iznos koji je potrebno dati da bi se kupila neka roba. Na slobodnom tržištu cijena se formira na osnovu ponude i potražnje. Cijena (C) je jednaka ili manja od vrijednosti (V), odnosno veća ili jednaka troškovima (T). Kupci kojima roba vrijedi
manje od cijene neće je kupovati, a proizvođači koji ne mogu zaraditi prodajom proizvoda nemaju interes proizvoditi ga. T =< C =< V U administrativnim privredama gdje država određuje cijene moguća su dva slučaja: 1. Administrativna cijena je veća od tržišne. Tada ponuda raste a potražnja pada. Rezultat je gomilanje zaliha i rasprodaja robe po cijeni ispod propisane. 2. Mnogo češći slučaj je da su cijene manje od tržišnih. Rezultat ovoga je pad ponude, nestašica robe, redovi pred trgovinama, pojava nove robe koja je minimalno izmijenjena ali s novom cijenom, prodaja preko veze, korupcija društva, pojava ilegalnog tržišta itd. Ovakvim načinom određivanja cijena politički demagozi tobože pomažu sirotinju, a stvarni rezultat je smanjena proizvodnja zbog nemotiviranosti, i bogaćenje pojedinaca s dobrim političkim vezama. Na slobodnom tržištu povećanjem cijene pada potražnja. Postoje i izuzeci od tog pravila kod inferiornih tj. osnovnih dobara (Giffenov paradoks). Npr. ako dođe do velikog porasta cijene kruha, potražnja za kruhom može porasti zbog tog što ljudi nemaju dovoljno novca za kupnju supstituta više kvalitete. Ovo nastaje samo kod apsolutno inferiornih dobara tj. dobara čija potražnja pada s porastom dohotka i kod kojih je efekt dohotka velik. 1.8. PROFIT Profit je iznos koji ostaje poduzeću nakon pokrića svih troškova tj. materijalnih troškova, energije, informacija, usluga i radne snage. Porez na profit, porez na prihod i porez na promet, porez na dodanu vrijednost, trošarine i sl. imaju na poduzeće isti značaj kao i troškovi. U tržišnoj privredi profit je osnovno sredstvo koje omogućuje rast, razvoj i opstanak u borbi protiv konkurencije. Privatni proizvođači koji imaju lokalni, nacionalni, ili globalni monopolski položaj često profit pretvaraju u jedini cilj, dok državni monopolisti često uopće ne brinu o profitabilnosti, već im je osnovni cilj zaposliti što više ljudi kako bi zadovoljili zahtjeve rodbine, prijatelja, sindikalista i političara, što je i u jednom i u drugom slučaju deformacija koja ometa privredni razvoj. Profit se može podijeliti na dva dijela. Prvi dio je onaj koji se ulaže u novu proizvodnju, a drugi onaj koji pripada vlasnicima i državi. Povećati profit moguće je ili povećanjem količine proizvodnje i prodaje, ili povećanjem profitne stope. Povećanje proizvodnje i prodaje moguće je ostvariti povećanjem stupnja upotrebe kapaciteta ili izgradnjom novih kapaciteta. Profitna stopa je odnos između utrošenog kapitala i profita. Profitna stopa je veća kod poduzeća koja imaju veću produktivnost, a kad profitna stopa padne na nulu prestaje interes proizvođača za proizvodnju. Do povećanja profitne stope može doći ako se snize jedinični troškovi, ako se poveća vrijednost proizvoda. Proizvođač može sniziti jedinične troškove ako proizvodi optimalnu količinu proizvoda, smanji utrošak materijala, energije, radne snage i sl. ili kupovinom funkcionalnijih strojeva i opreme, ili pronalaskom jeftinijih sirovina. Proizvođač može povećati vrijednost proizvoda tako da izumima, inovacijama, tehničkim unapređenjima, novim dizajnom i boljom promidžbom poveća tehničku, ekonomsku ili psihološku funkcionalnost proizvoda. Profitna stopa može se povećati i bez utjecaja proizvođača zbog promijene u okruženju. Troškovi proizvodnje po jedinici proizvoda mogu pasti ako se snizi cijena sirovina i ostalih ulaznih faktora proizvodnje koji izazivaju troškove. Do povećanja vrijednosti proizvoda može doći i ako kupci iz različitih razloga povećaju potražnju za
proizvodom zbog razvoja novih tehnologija, promjene navika potrošača, promjene prirodnih uvjeta, političkih razloga, straha od nestašice, povećanja cijena, rata, elementarnih nepogoda i sl. Zbog svih nabrojanih razloga profit i profitna stopa može i padati, a najsigurnije pada ako konkurenti poboljšaju funkcionalnost svojih proizvoda. Profit kao osnovno sredstvo razvoja i proizvodnje nije jednako izražen kod svih vlasnika profitabilnih organizacija. Sitnim dioničarima, špekulantima i investicijskim fondovima koji ne žele upravljati kompanijama profit je prvi i jedini cilj ulaganja. Sitnim dioničarima koji rade u poduzeću prvi cilj je zadržati radno mjesto i dobru plaću. Dioničari koji su u poduzeće uložili ideju prvi cilj je ostvariti ideju, a profit je drugorazredni cilj. Dioničarima koji su članovi nadzornog ili upravnog odbora često je prvi cilj pobijediti konkurenciju, a profit je tek osnovno sredstvo, ili tek dugoročni cilj. Ovoj vrsti dioničara, osobito u slučaju ako su manjinski dioničari, a imaju vlast u poduzeću, često, osnovni cilj može biti ostvarivanje profita u drugim poduzećima gdje imaju veći postotak vlasništva, a koje su dobavljači kompanija u čijim upravnim, ili nadzornim odborima se nalaze. Dobavljači kao dioničari najzainteresiraniji su za opstanak poduzeća, čak kad ono i ne proizvodi profit. U takvoj situaciji postoji velika opasnost da kompaniju preuzme konkurencija, a dobavljači koji su istovremeno i dioničari su najveći protivnici preuzimanja, za razliku od ostalih sitnih dioničara koji nastoje što bolje prodati svoje dionice. Političari i njihovi predstavnici koji se nalaze u upravnim odborima, a zastupaju interese države kao vlasnika, često nisu zainteresirani za razvoj i profit, već im je osnovni cilj zaposliti svoje zaslužne članove stranke, osigurati donacije stranci, ili pomoći u dobivanju posla većim sponzorima njihove stranke. 1.9.
INFORMACIJA
Informacija je skup podataka koji za korisnika imaju neko značenje. Stvaranje i prikupljanje informacija je jedino sredstvo pomoću kojeg se odupiremo prirodnoj težnji svakog sustava za porastom entropije tj. nereda (drugi zakon termodinamike). Prema tome, informacije nam služe da u sustavu održimo red. Informacije možemo podijeliti na objektivne i subjektivne. Sve nove, neprovjerene, netrivijalne ideje su subjektivne informacije. Tek nakon razvoja i ispitivanja, ideje postaju objektivne informacije. Informacije povezuju sve sustave s okolicom i elemente sustava međusobno. Informacije su dio svakog sustava i o njihovoj pouzdanosti ovisi efikasnost i pouzdanost samog sustava. Vrijednost informacije se smanjuje tijekom vremena i svaka informacija ima vrijeme upotrebe i vrijeme zastare. Pri prijenosu informacija, dio se gubi te one vremenom postaju nepouzdane. Pouzdanost objektivnih informacija ovisi o kvaliteti komunikacijskih kanala. Što je pouzdanost informacija veća to je i njihova objektivnost veća. Padom pouzdanosti, informacije postaju sve više subjektivne i njihova vrijednost sve više postaje stvar subjektivne procijene. Objektivne, pouzdane informacije su kapital i njihova vrijednost ovisi o tome koliko su korisne vlasniku ili korisniku. Vlasnik takvu informaciju može ponuditi na prodaju i ona tada postaje roba. Subjektivne informacije mogu biti robe, ako potencijalni kupci povjeruju u njezinu vrijednost, što više može biti povjerenje u onog tko nudi informaciju, nego što prosječan kupac može sam ocijeniti vrijednost takve informacije.
1.10.
IDEJA
«Knjiga postanka» mogla bi se skraćeno, današnjim jezikom prevesti ovako: U početku bijaše ideja. Ideja je materijalizirana postepeno, kroz sedam perioda, faza, (dana). (1 U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. 2 Ona u početku bijaše kod Boga. 3 Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo. Evanđelje po Ivanu.) U ovom uvodu u Evanđelja po Ivanu, ako riječ "Riječ" zamijenimo riječju "Ideja" možemo shvatiti kako je u početku, kao što nam govori “Knjiga postanka” sve postojalo samo kao ideja, ili vizija, ideja koja je bila kod Boga i bila je sam Bog, te se postepeno materijaliziravši pretvorila u sve što postoji. Svaka ideja, inovacija, izum dolazi iz uma i plod je uma i duha koji drugi mogu naslutiti tek kad se pretvori u riječ, a vidjeti ideju moguće je tek kad se pretvori u djelo, tj. materiju, odnosno kapital. Na samom početku «Knjige postanka» riješena je najveća dilema prosvjetiteljske, industrijske civilizacije u kojoj su «umnici» raspravljali je li starija ideja ili materija, tj., kapital, te su u toj raspravi pobili stotine milijuna ljudi, ne shvaćajući da ideja bez materije ne može postati djelo, a materija bez ideje može biti samo kaos. Materijalni svijet je sam po sebi stvoren kao jedna velika ideja, kao poligon za testiranje, kao mjesto gdje svaki ljudski duh polaže prijemni ispit za duhovni svijet. Za znanstvenike koji se bave istraživanjem i otkrivanjem onoga što postoji materija je objekt koje oni istražuju, te je za većinu njih materija ispred ideje. Za razliku od njih inovatori i izumitelji, koji od postojećih elemenata stvaraju ono što ne postoji znaju da svaki novi proizvod nastaje najprije kao ideja, inovacija, ili izum u nečijem umu, tj., dolazi iz uma, a tek se onda može materijalizirati. Znanstvena otkrića mogu nastati slučajno kao npr. dinamit, ali izume nitko ne stvara slučajno, oni moraju najprije biti zamišljeni, a tek onda ostvareni. A sama zamisao, ideja, može doći slučajno kad čovjek uoči neki problem i odmah uoči rješenje, ili planski kad čovjek svjesno nastoji iznaći rješenje problema koji ga muči. A moguće je i da čovjeku rješenje nekog problema dođe iznenada, kad je već i zaboravio na problem koji je nekad davno uočio. Ideja je, pored kapitala osnovni faktor svakog stvaralaštva, svakog stvaranja nove vrijednosti. Za stvaranje ideje potrebno je uočiti neki problem i naći neko novo rješenje za taj problem. Ako problem riješimo na neki već poznati i provjereni način, riječ je o znanju i iskustvu drugih, a ako problem riješimo na bolji, novi, nama nepoznati način, riječ je o ideji. Ideja je proizvod međusobnog djelovanja znanja, iskustva, inteligencije, radoznalosti i Duha. Ideja kao plod Duha i uma, samo zajedno s kapitalom kao materijalnom vrijednošću, može stvoriti novu vrijednost. IDEJA MOŽE BITI OSTVARIVA I NEOSTVARIVA. Ideja je neostvariva zato što se ne može realizirati na sadašnjem stupnju tehničko tehnološkog ili društvenog stupnja razvoja, odnosno što nije moguće prikupiti dovoljno kapitala za njen razvoj.
IDEJA MOŽE BITI DOBRA ILI LOŠA; loša zato što ne može funkcionirati tj. pogrešno je zamišljena. IDEJA MOŽE BITI PROFITABILNA ILI NEPROFITABILNA. Profitabilne su one ideje koje obećavaju profit. Realizacijom ovakvih ideja bave se privatna poduzeća i dionička društva. Neprofitabilne ideje su one koje ne omogućuju direktan profit. To su razna znanstvena istraživanja, humanitarne ideje, i sl. Realizacijom ovakvih ideja bave se uglavnom razne dobrotvorne fondacije, crkve, udruge građana i državne institucije. Ako se ovakve organizacije financiraju iz državnog proračuna onda se događa da gotovo sav novac potroše na plaće zaposlenih. Financiranje privatnim donacijama je mnogo kvalitetnije zbog toga što u tom slučaju moraju dokazati sponzorima da je njihov novac korisno upotrijebljen, s tim da ocjena korisnosti ovisi o svakom pojedinom sponzoru. Zato je potrebno da poduzeća imaju mogućnost da jedan dio poreza na profit, alternativno, uplate na račun ovakvih organizacija. IDEJA MOŽE BITI DRUŠTVENO KORISNA ILI ŠTETNA. Destruktivne ideje koje štete ljudskoj zajednici su štetne. Da bi netko uložio novac u razvoj ideje stvaratelj ideje ga mora uvjeriti da je to dobra i korisna ideja. Samo ljudi natprosječnih sposobnosti mogu prepoznati dobru ideju. Zbog toga, za što bržu realizaciju dobrih ideja, potrebno je da među vlasnicima kapitala postoji snažna selekcija prema sposobnosti, te da postoji snažna motivacija za ulaganje u nove ideje. Samo ondje gdje postoji efikasan mehanizam selekcije investitora prema sposobnosti, i gdje postoje legalno izgrađeni mehanizmi za udruživanje ideja i kapitala moguć je razvoj novih ideja i brz gospodarski razvoj. Vjerojatnost da će stvaratelji ideja naći ulagača ovisi o visini minimalno potrebnog kapitala, o broju informativno dostupnih potencijalnih ulagača, o motiviranosti potencijalnih ulagača, o prilikama za promociju ideje, te o razvijenosti pravne države i mehanizama za udruživanje ideja i kapitala. Velika većina ljudi voli stanje sigurnosti i ne voli nikakve nove ideje. Prosječan čovjek je spreman nešto uložiti u novu ideju tek kad dođe u stanje očaja, pa zahvaljujući takvom stanju često nije sposoban razlikovati dobru i korisnu ideju od loše i destruktivne ideje. Zahvaljujući ovakvim ljudskim osobinama profitabilne ideje koje zahtijevaju manja ulaganja najbrže se razvijaju u kompanijama koje se nalaze u situaciji stagnacije i vidljivoj perspektivi propasti koja ih dovodi do očaja, dok se ideje koje zahtijevaju velika ulaganja najlakše razvijaju u ratu i stanju velikog straha od rata. Prosječni investitori su spremni ulagati u nove ideje tek ako im se znanstveno dokaže kako su to ostvarive i profitabilne ideje, ne shvaćajući kako je svaka znanstveno provjerena ideja ekonomski zastarjela. Ulažući u takve znanstveno provjerene ideje nešto zaraditi mogu samo oni koji imaju najnižu cijenu radne snage, ili oni koji imaju nekakav lokalni monopol. Oni koji to nemaju zaradu mogu osigurati samo ako sami znanstveno provjere ideju, to jest ako sami naprave prototip, ili pilot projekt, te ako ga sami testiraju. Sve to moraju napraviti tajno, kako konkurenti ne bi mogli ništa doznati. Pošto je čitav taj postupak znanstvene provjere skup onaj tko donosi odluku o takvom ulaganju mora biti natprosječno sposoban za donošenje odluke na osnovu osobne procijene, mora biti vrlo motiviran za takvu odluku, te mora imati moć donošenja odluka. Najveći problem je motiviranost i spremnost na rizik, a najpogodnija situacija kad se investitor nađe u očajnoj situaciji kad mu je ulazak u rizik jedina mogućnost opstanka na tržištu. Zbog toga je očaj najvažniji faktor tehnološkog razvoja.
Životni vijek ideje možemo podijeliti na četiri razdoblja: 1. razdoblje nastanka i traženja kapitala za razvoj; Ovo razdoblje počinje onog trenutka kad autor ideje smisli ideju. On tada počinje planirati kako realizirati tu ideju. Ako sam nema dovoljno kapitala za to, mora naći nekoga tko će uložiti svoj kapital. Hoće li autor ideje naći investitora ovisi o kvaliteti i razumljivosti ideje, o broju sposobnih i motiviranih investitora koji imaju dovoljno kapitala za razvoj ideje, o spremnosti stvaratelja ideja i ulagača za poštenu suradnju, te o efikasnosti mehanizama za udruživanje ideja i kapitala. Jednostavne ideje koje predstavljaju malo poboljšanje postojećeg proizvoda, ili racionalizaciju postojeće tehnologije, brže mogu naći kapital potreban za razvoj i uvođenje u proizvodnju. Ideje koje predstavljaju potpuno novi proizvod ili tehnologiju vrlo teško, gotovo slučajno mogu naći kapital potreban za razvoj, najčešće u kompanijama koje se nalaze pred propašću svoje osnovne proizvodnje, a i kupce je teško uvjeriti u korisnost tog novog proizvoda. Ako taj novi proizvod ili tehnologija predstavljaju konkurenciju nekim postojećim proizvodima ili tehnologijama može se, od ugroženih vlasnika, konkurenata, očekivati i aktivni otpor, tj. bojkot krađe, sabotaže, ili otkup s namjerom zataškavanja svih podataka o nekoj konkurentskoj ideji, proizvodu ili tehnologiji. U ovome znatnu ulogu imaju i obavještajno sigurnosne službe razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom (bussines inteligence). Ovakve službe, između ostalog, prikupljaju informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima, te utjecaj tih novosti na postojeće tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze domaća radna mjesta one nastoje usporiti usvajanje tih novih tehnologija, dok se postojeće kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih kompanija lako je kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici inovatori koji stalno nešto smišljaju i nije ih moguće kontrolirati. Kad otkriju kod njih neki «opasan» novi proizvod nastoje usporiti razvoj takvih poduzetnika. Takve poduzetnike nastoje marginalizirati u javnosti, otežati dobavu kredita, spriječiti kvalitetnu patentnu zaštitu i slično. Jedan patentni zahtjev zaštićen na svjetskom nivou košta oko 200.000. &, a jedan novi proizvod u prosijeku veže oko 50 patentnih zahtijeva (Potrebno je zaštititi svaki novi dio, te alat za te nove dijelove, kako ih konkurenti ne bi zaštitili na svoje ime.). Zbog tog za kvalitetnu patentnu zaštitu prosječnog novog proizvoda na svjetskom nivou potrebno je oko 10. milijuna &, a to mogu izdvojiti samo velike multinacionalne kompanije. Zbog troškova patentne zaštite mnogi inovatori propadaju i odustaju od razvoja svoje ideje. Onima koji ipak uspiju zainteresirati neku kompaniju za svoju ideju, obavještajne službe, preko «prijateljskih» kompanija nastoje otkupiti patent, te ga spremiti u ladicu. Ako ni to ne uspiju moguća je i fizička likvidacija takvog poduzetnika inovatora. Tek ako se radi o ideji korisnoj za vojnu uporabu obavještajne službe ju nastoje tajno razviti, osobito ako je zemlja u ratu, ili neposrednoj ratnoj opasnosti. 2. Razdoblje razvoja; Ovo razdoblje je vrijeme u kojem autor ideje i vlasnik kapitala zajedno planiraju realizaciju ideje, ispitivanje i provjeravanje točnosti pretpostavke o vrijednosti ideje, te rješavaju nove nepredviđene teškoće itd. Dužina ovog razdoblja ovisi o samoj ideji i o raspoloživom kapitalu. Neke ideje moguće je realizirati za nekoliko trenutaka, a za neke je potrebno više stotina godina. S više kapitala moguće je angažirati više ljudi i materijala pa
se realizacija ideje može donekle ubrzati. O vrijednosti ideje te o sposobnosti autora ideje i vlasnika kapitala ovisi hoće li ideja biti uspješno realizirana. 3. Razdoblje upotrebe i širenja; Upotreba i širenje realizirane ideje počinje kad je ideja razvijena i provjerena, tj. materijalizirana. Ideja je postala gotova roba; o kupcima ovisi njeno dalje širenje. Hoće li će se neka nova roba širiti ovisi o kupcima koji nastoje ostvariti što veći korisnički višak pri zadovoljenju svojih potreba, a za to su potrebna velika sredstva za promidžbu novih proizvoda ili usluga, kako bi oni postali nova potreba. Ako kupci prihvate taj novi proizvod, stvaratelji proizvoda tj. autor ideje i investitor počinju ostvarivati profit koji nastoje uložiti u proširenje proizvodnje. U nove kapacitete ulaže se dok se ostvaruje natprosječna profitna stopa, a kad profitna stopa padne na prosječnu nastoji se održati postojeće kapacitete. Vrijeme širenja materijalizirane ideje ovisi o korisnosti, tj. vrijednosti ideje i o sredstvima komunikacije. Novi proizvod se širi dok ne osvoji čitav svijet ili dok se ne pojavi novi bolji proizvod koji s tržišta potiskuje lošiji. Svaka nova ideja u početku se širi polako, pa sve brže, a poslije brzina širenja polako opada. 4. Razdoblje zastarijevanja; Novi proizvod počinje zastarijevati onda kad se na tržištu pojavi proizvod koji svojom funkcionalnošću nadmašuje promatrani i smanjuje interes kupaca za njim. Proizvođači promatranog proizvoda počinju ostvarivati sve manju profitnu stopu, smanjuju proizvodnju, a kad počnu raditi s gubitkom obustavljaju proizvodnju. Jedini način da ovo spriječe je taj da ponovo usavrše svoj proizvod ili da bitno racionaliziraju proizvodnju te proizvod ponovo učine konkurentnim. U tržišnoj praksi proizvođači najčešće stalno usavršavaju nove proizvode i na taj način osiguravaju svoj opstanak na tržištu. Samo najsposobniji investitori velikih sposobnosti, znanja, i spremnosti za rizik sprema je za tajno ulaganje u razvoj novog proizvoda, kako konkurencija ništa ne bi otkrila prije vremena. Manje sposobni investitori, kao i njihovi znanstveni savjetnici najčešće pokušavaju ulagati u znanstveno provjerene ideje , ali to se obično pokaže kao poslovni promašaj na kojem mogu zaraditi samo oni koji imaju nekakav lokalni monopol barem na neke sirovine ili tržište, nižu cijenu radne snage, ili niže poreze. U početku industrijske civilizacije filozofi su se podijelili oko pitanja vrijednosti ideja. Filozof Hegel i njegovi sljedbenici su "ideji" pridavali apsolutnu vrijednost, ne shvaćajući kako ideja vrijedi tek kad se materijalizira, a bez materije sama po sebi ostaje jalova, beskorisna. Nasuprot njima materijalisti su vrijednost pridavali samo materiji, kapitalu, a važnost ideja nisu shvaćali. Hegel je na osnovu svoga sakatog shvaćanja "ideja" razradio "filozofiju dijalektike", te je razvio i tri zakona te dijalektike, od kojih je najpoznatija jedna budalaština koju je nazvao "zakon negacija negacije". Po ovom tzv., zakonu svaka faza u razvoju apsolutne ideje negira jednu prethodnu fazu, te biva negirana slijedećom fazom, to jest, svaka faza je negacija negacije prethodnih faza. (Do ovakvih zaključaka vjerojatno je došao gledajući postupak proizvodnje nekog proizvoda, od sirovine do gotovog proizvoda, kroz različite faze proizvodnje, pa je pomislio kako jednostavnu plansku djelatnost proizvodnje može prenijeti na biološke i društvene strukture.) Po ovoj teoriji svaki život je negacija prethodnog života, a dosljedno primjenjujući Hegelovu dijalektiku mogli bi reći; muško je teza, žensko je antiteza, a njihovo spajanje je sinteza, dok je dijete njihova negacija, odnosno negacija negacije vlastitih predaka. Zbog ovakvog ograničenog shvaćanja "ideje" Hegel nije mogao shvatiti ni kako "ideja" može biti
i tehnički, tehnološki, organizacijski, ili biološki neostvariva, a i one koje su ostvarive mogu za ljude biti korisne ili štetne. Po njegovim dijalektičkim pretpostavkama, kvalitetnije ideje su same po sebi proizlazile iz manje kvalitetnih ideja, iako ideja ne može stvoriti novu ideju, svaka budala može smisliti neostvarivu, štetnu, ili zastarjelu ideju, ali samo vrlo rijetki pojedinci mogu ujediniti znanje, iskustvo, sposobnost i dovoljno kreativnog duha potrebnog za stvaranje nove, ostvarive i korisne ideje, kvalitetnije od postojećeg provjerenog stanja znanja. Dijalektička teorijska glupost svidjela se filozofima materijalistima poput Marksa i Engelsa koji su na osnovu nje razradili teoriju o razvoju društvenih zajednica u nekakve čvrste faze prema, po njihovom mišljenju, prevladavajućim oblicima proizvodnje. Tako su te faze nazvali "proizvodni odnosi", a robovlasništvo je prema toj teoriji nastalo negacijom prvobitne zajednice, feudalizam je nastao negacijom robovlasništva, odnosno negacijom negacije prvobitne zajednice, dok je kapitalizam negacija feudalizma, odnosno negacijom negacije robovlasništva. I tako je nastala filozofska ideja koja je dovela do najvećeg terorizma u ljudskoj povijesti, a sve zaodijenuto u plašt "znanosti". 1.11.
ROBA
Roba je svaki kapital koji se nalazi na tržištu. To je svako upotrebno dobro koje vlasnik ponudi na razmjenu vlasniku druge robe. Robu možemo podijeliti na materijalne proizvode, usluge, energiju, objektivne informacije itd. Materijalni proizvodi postaju roba onda kad dođu na skladište gotovih proizvoda i postanu dostupni kupcima. Zalihe na skladištima sirovina, reprodukcijskog materijala i poluproizvoda jesu kapital ali nisu roba, osim ako ih vlasnik ponudi na prodaju. Nekretnine, kao što su zemljišta, tvornice, kuće i ostali objekti su upotrebna dobra tj. kapital ali nisu roba dok ih vlasnik ne ponudi na prodaju. Dionice dioničkih društava dio su vlasništva nad tvornicom. Ako vlasnik dionica ponudi dionice na prodaju on prodaje dio vlasništva nad tvornicom. Svaka dionica ponuđena na prodaju je roba, a one koje su izvan tržišta jesu kapital ali nisu roba. Energija ponuđena na prodaju također je roba. Usluge koje jedno poduzeće prodaje drugom također su roba. Nadnica koju poduzeće kupuje od radnika također je usluga kupljena od pojedinca. Naime, poduzeće zaposlenima ne plaća vrijeme provedeno na poslu, niti proizvode koje napravi na svom radnom mjestu, već ih plaća za usluge koje oni moraju obaviti u određenom vremenu, na određenom mjestu. Objektivne, provjerene informacije također su kapital, a ako ih vlasnik ponudi na prodaju postaju roba sa svojom tržišnom cijenom. Svakoj robi na tržištu formira se tržišna cijena izražena u novčanim jedinicama. Količina robe na tržištu povećava se povećanjem proizvodnje, smanjenjem zaliha sirovina i poluproizvoda, smanjenjem potrošnje, povećanjem ponude zemljišta, vrijednosnih papira itd. Ako se smanji proizvodnja, povećaju zalihe sirovina i poluproizvoda, te ako se smanji uvoz, ponuda zemljišta, vrijednosnih papira, itd. smanjit će se i količina roba na tržištu.
1.12.
VRIJEDNOSNI PAPIRI
Vrijednosni papiri, tj. dionice, obveznice i sl. predstavljaju dio neke imovine. Vrijednosni papiri su kapital, a dio koji se nalazi na tržištu predstavlja robu. Vlasnici dionica imaju pravo na dividendu, pravo donošenja odluka, pravo biranja upravnog odbora, što znači da su oni suvlasnici poduzeća. Oni donose odluke pa su kapitalisti kad donose odluke o kupnji dionica, o prodaji dionica, o izboru upravnih odbora ili kad na skupštini odlučuju o izdvajanju za nove investicije. Vlasnici obveznica imaju pravo na dividendu, ali nemaju pravo na odlučivanje. To znači da vlasnici obveznica vrše funkciju kapitalista samo onda kad kupuju i prodaju obveznice. Ponuda dionica nekog poduzeća raste kad vlasnici žele investirati u neke druge poslove, kad se smanji imovina poduzeća, kad kupci smanje interes za robom tog poduzeća, kad se povećaju cijene dobavljača, kad izbiju štrajkovi, kad se pogorša politička situacija u zemlji ili susjedstvu itd. Potražnja za dionicama nekog poduzeća raste kad poduzeće razvije neki novi, bolji proizvod, kad sklopi neki dugoročni ugovor o prodaji, kad se poveća potražnja za proizvodima, kad nabavi novu, bolju opremu, kad dovrši nove investicije, kad izvrši racionalizaciju proizvodnje, kad padne cijena sirovina, kad bankrotira neki konkurent, kad proradi nova tvornica koja treba taj proizvod itd. Prosječna cijena dionica ovisi o profitnoj stopi poduzeća, ali se na tržištu ta cijena formira na osnovu očekivane buduće profitne stope. Na osnovu nabrojenih faktora razni kupci ili prodavači izračunavaju različitu očekivanu profitnu stopu, pa se u različitim trenucima odlučuju na kupovinu ili prodaju dionica. U slučaju da se dogodi nešto zbog čega bi mogao pasti profit, cijena dionica može naglo pasti. Zbog vrlo raznolike količine dionica na tržištu, u različitim trenucima, vrijednosni papiri imaju vrlo kolebljive cijene. Posljedica tog može biti strah od investicija u proizvodnju, nagla rasprodaja velikih količina dionica koje do tada uopće nisu bile na tržištu, krah burzi, te ulaganje u manje rizične stvari kao što su nekretnine, plemeniti metali, strane sigurne valute i sl. Rezultat je nagli pad proizvodnje, te pojava vrlo velike nezaposlenosti. 1.13.
NOVAC
Novac je kapital kojemu je osnovna funkcija da služi kao sredstvo za razmjenu roba. Na domaćem tržištu papirnati novac nije roba zato što njegova količina ovisi o volji države, ali na inozemnom tržištu novac ima karakter robe. Valute drugih država uvijek se mogu zamijeniti za neku drugu robu, čija količina ne ovisi o volji vlastite države, te stoga ima sva svojstva robe. U početku razvoja društva razmjena je vršena trampom tj. roba je mijenjana za vrijednosno adekvatnu količinu druge robe. Vremenom se određena vrsta robe počele koristiti kao sredstvo razmjene, a izum novca predstavlja najveći izum u području razmjene dobara. Najduže razdoblje u dosadašnjoj povijesti kao novac je korišteno srebro i zlato zbog
svoje trajnosti, djeljivosti i rijetkosti. Do polovine dvadesetog stoljeća srebro i zlato funkcioniralo je kao svjetski novac. Danas novac većine zemalja nema neko realno pokriće u plemenitom metalu, već novčanice imaju isključivo nominalnu vrijednost, koja ovisi o volji državi. U privrednom sustavu uloga novca se najbolje može usporediti s uljem u motoru. Ako ga ima premalo motor može zaribati, a ako ga ima previše isto ne valja. Isto tako, ako u privrednom sustavu ima premalo novca dolazi do deflacije i recesije, a ako ga ima previše dolazi do inflacije koja, također vrlo brzo izaziva privrednu krizu. FUNKCIJE NOVCA su slijedeće: Novac je sredstvo razmjene roba. Novac je sredstvo za usporedbu vrijednosti i cijene kapitala tj. mjerilo vrijednosti, cijena i troškova. Novac je sredstvo plaćanja. Novac je sredstvo osiguranja vrijednosti imovine. Novac je sredstvo reguliranja raspodijele. Novac je sredstvo regulacije kreditnog poslovanja. Novac je sredstvo regulacije cijena. Novac je sredstvo regulacije privrednog razvoja. Novac je sredstvo oporezivanja. Novac je sredstvo regulacije između dobra i zla. Novac kao sredstvo razmjene roba zamijenio je trampu te je ovo prva i osnovna funkcija novca. Uz upotrebu novca razmjena je lakša, brža, i sigurnija. Čovjek zahvaljujući novcu ne mora istovremeno prodavati i kupovati, već kupovinu može odložiti. Razmjena može biti domaća i međunarodna. U domaćoj razmjeni domaća valuta služi kao sredstvo razmjene, dok u međunarodnoj razmjeni, kao svjetski novac, danas, funkcionira nekoliko najjačih svjetskih valuta kao što su US $, i sl. Odnosi između pojedinih valuta na međunarodnom tržištu ovise o stabilnosti pojedinih valuta te o bilanci međunarodne razmjene zemlje čiju valutu promatramo. Stabilnost valute ovisi o stabilnosti privrede i o ispravno korištenim monetarno regulacijskim mehanizmima, dok bilanca razmjene može varirati između deficita i suficita. Novac kao sredstvo obračuna cijena omogućuje da se formira tržišna vrijednost svih roba, tako da se cijene svih roba mogu međusobno uspoređivati. Ovo nam je omogućilo da ista roba u različitom prostoru i vremenu ima približno istu cijenu. Novac kao sredstvo plaćanja omogućio je kupcima da se pojave na tržištu, a da istovremeno ništa ne prodaju. Novac kao sredstvo osiguravanja vrijednosti imovine omogućio je vlasnicima da svoje kapitale pretvore u novac i tako imovinu sačuvaju od starenja i pada vrijednosti. Razvojem bankarstva ova funkcija novca je sve više došla do izražaja, te je omogućila lakše prenošenje vrijednosti kapitala s jednog na drugo mjesto, te lakše čuvanje od krađe, kvarenja i sl. Novac kao sredstvo reguliranja raspodijele omogućuje ljudima da brže i lakše raspodijele zajedničku imovinu, a država lakše ubire svoje poreze. Novac kao sredstvo regulacije kreditnog poslovanja omogućuje bankarskim institucijama regulaciju potražnje za pojedinim robama izmjenom kamatnih stopa i ostalih
uvjeta za dobivanje kredita. Ovim je stvorena mogućnost osiguranja sredstava na onim mjestima gdje je najpotrebniji i gdje postoji najveća mogućnost oplodnje. Novcem država može regulirati cijene robi tako da povećava ili smanjuje količinu novca na tržištu ovisno o svojim interesima. U vrijeme zlatnog važenja novca država je mogla ovakvu regulaciju vršiti ako je imala dovoljnu rezervu u trezorima. Uvodeći nominalnu vrijednost država može potpuno slobodno regulirati opći razina cijene upotrebom regulacijskih novčanih instrumenata, kao što su eskontna kamatna stopa i obvezna stopa likvidnih rezervi u trezorima banaka. Novcem država može regulirati cijene svih roba kojima se cijena formira na tržištu, može namjenskim kreditima prouzročiti rast ili pad cijena pojedinih roba te time može regulirati potražnju za robama čiji porast ili pad proizvodnje želi ubrzati ili usporiti. Jedino se monopoli mogu oteti djelovanju monetarnih mehanizama. Količina namjenskih kredita može se regulirati ili izmjenom kamatnih stopa ili izmjenom uvjeta za dobivanje kredita. Npr. država može iz primarne emisije kreditirati stambenu izgradnju, ili strateške infrastrukturne objekte. Kamata na ovakve kredite može biti i 0%, a količina kredita se može regulirati izmjenom uvjeta za dobivanje kredita. Ako cijene opreme, građevinskog materijala, zemljišta i usluga počnu rasti uvjeti za kredite se otežavaju, a ako ove cijene padaju uvjeti za kredit se olakšavaju. Novcem država može regulirati privredni razvoj tako da nižim primarnim kamatnim stopama potiče opći privredni razvoj, ili da državnim narudžbama razvija određene privredne grane. Novac kao sredstvo oporezivanja omogućuje državi da neprimjetno oporezuje sve stanovnike s tim da visina poreza ovisi o veličini raspoloživog novca u džepovima i na računima vlasnika. Ovo oporezivanje država vrši tako da uzima kredite od emisijske banke ali ih ne vraća. Na taj način smanjuje se imovina svim pravnim i fizičkim osobama koje posjeduju novac. Ako država na ovaj način poveća količinu novca na tržištu, više od povećanja količine robe, dolazi do inflacije. Količina novca na tržištu može se izračunati ako poznajemo količinu banknota u opticaju, količinu novca na žiroračunima, tekućim računima i štednim knjižicama, ako znamo broj obrtaja novca, iznos odobrenih kredita te iznos dospjelih i naplaćenih rata. Povećanjem količine banknota, broja obrtaja i odobrenih kredita, te smanjenjem dospjelih rata količina novca na tržištu povećava se, a u obrnutom slučaju opada. Novcem se može poticati i dobro, a i zlo. Novcem svatko glasuje o dobru i o zlu svaki put kad nešto kupuje, ili prodaje. Novac se može stjecati prodajom vlastitog rada, znanja, vještina i iskustva, a također se može stjecati iznajmljivanjem vlastite imovine, čime se ostvaruje renta ili profit. To može biti dobro ili loše za ostale ljude. Ako netko pri proizvodnji zloupotrebljava druge ljude čini zlo. Ako zagađuje okolinu pri proizvodnji, transportu, skladištenju, prodaji, upotrebi ili odlaganju ostataka čini zlo. Ako prodavač pri prodaji svojih proizvoda ili usluga narušava moralne ili zakonske norme čini zlo. Ako trgovac robu prodaje na dan odmora, a može ju prodavati drugim danima on svojim radnicima onemogućava tjedni odmor čime čini zlo. I kod potrošnje novca može se činiti dobro ili zlo. Ako potrošač svoju plaću troši na sportske susrete on otvara radno mjesto nekom sportašu, a ako plaću potroši u bordelu otvorio je radno mjesto nekoj bludnici. Ako sponzorira izgradnju neke crkve otvorio je radno mjesto nekom zidaru, a ako potroši u kockarnici otvorio je radno mjesto nekom kockaru. Ako kupuje uvoznu robu on otvara radno mjesto u inozemstvu, a ako kupuje
domaću robu otvara radno mjesto svom susjedu. Ako blagdanom kupuje ono što je mogao kupiti drugi dan on radnike u trgovini sprječava u korištenju tjednog odmora čime čini zlo. Ako netko novac investira u novi pogon on otvara nova radna mjesta i čini dobro, a ako ga koristi za zadovoljenje samo vlastitih užitaka bez obzira što time može naštetiti drugima, on čini zlo. Dobro je biti investitor koji otvara nova radna mjesta, a loše je biti bogataš koji novac koristi samo za vlastite užitke. Novac je sam po sebi moralno neutralan, ali i pri stjecanju i pri potrošnji može snažno poticati i dobro i zlo, što ovisi o vlasnicima novca. Vlasnici sami o tom odlučuju te je to osnovno demokratsko sredstvo u svim režimima; i u diktaturama i u demokracijama. Država i na ovo osnovno sredstvo demokracije može snažno utjecati poreznom politikom, kreditnom politikom, a osobito promidžbom. Kad mediji nešto pretvore u modu to postaje tražena roba bez obzira na stvarnu fizičku korisnost. Kod investiranja dobro je kad je novac koncentriran u rukama najsposobnijih i najpoštenijih kako bi se najkorisnije upotrijebio, ali kod potrošnje dobro je kad je što ravnomjernije raspoređen kako jedni ljudi ne bi mogli zloupotrebljavati druge. Uskladiti ova dva principa u distribuciji kapitala osnovni je zadatak svake politike. 1.14.
INFLACIJA
Inflacija je naziv za stanje privrede kad cijene roba na tržištu rastu. Inflacija je simptom koji nam govori da je količina novca na tržištu veća od količine robe, tj. da je potražnja za robama veća od ponude. Inflacija je informacija koja nam govori da je potrebno uskladiti količinu novca i robe na tržištu. Cijene roba rastu ako se količina novca tj. potražnja povećava brže od porasta količine robe tj. ponude. Količina robe može se povećati: Većom proizvodnjom koja može biti uzrokovana sezonskim utjecajem, stalnim rastom zbog ulaganja u proizvodnju, novih investicija i porasta produktivnosti. Uvozom robe iz inozemstva može se povećati količina robe ako država ima devizne rezerve, ako nabavi inozemni kredit ili ako stranci investiraju u zemlju. Smanjenjem izvoza također se povećava količina robe na domaćem tržištu. Prodajom robe s robnih rezervi kratkoročno se povećava količina robe na tržištu. Smanjenjem zaliha sirovina, poluproizvoda i reprodukcijskog materijala na zalihama poduzeća povećava se količina tih roba na tržištu. Emitiranjem i prodajom dionica, poduzeća postaju roba koja se kupuje i prodaje na tržištu. Svaka dionica dio je vlasništva nad poduzećem tj. prodajom dionica prodaje se dio poduzeća. Nekretnine su kapital koji najčešće nisu roba. Kad ih vlasnik ponudi na prodaju pretvaraju se u robu. Razna umjetnička djela, autorska prava, intelektualna i slična prava su roba ako ih vlasnici ponude na prodaju. Usluge su roba koja se ne može skladištiti. Nadnica koju poduzeća plaćaju radnicima također su usluge. Povećanjem ponude usluga povećava se količina robe na tržištu što djeluje na smanjenje inflacije ako se drugi faktori nisu izmijenili. Ponuda radne snage tj. usluga koje zaposleni prodaju poduzećima može se povećati produženjem radnog vijeka,
produženjem radnog tjedna, smanjenjem dužine školovanja, smanjenjem socijalnih prava, uvozom radne snage, bankrotom većeg broja poduzeća i otpuštanjem viška radnika itd. Obrnutim mjerama, količina radne snage smanjuje se. Povećanjem količine informacija na tržištu, također se povećava količina robe, jer i informacije su roba, što smanjuje inflatorni pritisak. Energija je roba koja može imati materijalni oblik poput uglja, nafte i sl, te nematerijalni poput el. energije. Devizna sredstva plaćanja također su roba. Povećanje količine deviza na tržištu također djeluje antiinflatorno. Količinu novca na tržištu moguće je regulirati na više načina. Smanjenjem količine banknota na tržištu smanjuje se količina novca na tržištu. Smanjenjem količine izdanih čekova, mjenica i kredita smanjuje se količina novca na tržištu. Smanjenjem broja obrtaja novca smanjuje se i njegova količina na tržištu. Količinu banknota na tržištu regulira državna banka. Potrebna količina banknota ovisi o razvijenosti trgovačke mreže, te o načinu plaćanja. U uvjetima visoke inflacije potrebna količina novčanica je manja jer ih svi nastoje, što prije pretvoriti u druge vrijednosti. Navika kupovanja kreditnim karticama i čekovima također smanjuju potrebnu količinu novčanica na tržištu. Nacionalna banka bi morala imati instrumente za praćenje količine banknota određene nominalne vrijednosti te bi morala povećavati količinu onih banknota koje u trgovačkoj mreži nedostaju, a smanjivati količinu banknota one nominalne vrijednosti kojih ima previše. Količinu kredita moguće je smanjiti regulacijskim mehanizmima kao što su eskontna kamatna stopa i stopa obaveznih likvidnih rezervi, ili izmjenom drugih uvjeta za dobivanje kredita. Da bi ovi regulacijski mehanizmi mogli uspješno djelovati nacionalna banka mora imati informacije o neusklađenosti između količine roba i novca na tržištu. Potrebne informacije mogle bi se dobiti praćenjem količine roba i novca na tržištu. Ovakav način skupljanja informacija bio bi vrlo skup i neprecizan. Nešto jednostavniji i jeftiniji način skupljanja potrebnih informacija je praćenje ukupne ponude i potražnje za pojedinim robama. Najefikasniji i najprecizniji način dolaska do potrebnih informacija je praćenje kretanja cijena tj. same inflacije. Čim nacionalna banka primijeti da cijene rastu trebala bi povećavati primarnu kamatnu stopu, ili stopu obaveznih likvidnih rezervi poslovnih banaka. U slučaju da cijene počnu padati postupak bi trebao biti obrnut. Povećanje stope obaveznih likvidnih rezervi osim što djeluje antiinflacijsko, povećava sigurnost uloga u bankama, ali i smanjuje profite banaka. Broj obrtaja novca najviše ovisi o samoj inflaciji. Dok je stopa inflacije niska broj obrtaja novca je stabilan. Kad ljudi primijete da se vrijednost novca svakodnevno smanjuje počinju se oslobađati novca i kupovati robu. Ako potezi političara upućuju na to da narodna banka nema namjeru voditi ozbiljnu antiinflacijsku politiku, već socijalnu politiku financira iz primarne emisije, nastoje što prije sve novčane vrijednosti pretvoriti u druge vrste vrijednosti, tj. materijalne proizvode, nekretnine ili devize. Ovakvo ponašanje privrednih subjekata koje djeluje izrazito inflatorno, posljedica je toga što privredni subjekti nastoje u danoj situaciji da se ponašaju što racionalnije, tj. brane svoj interes, a o interesu države trebaju brinuti državni službenici koji su za to i plaćeni. Zahvaljujući ovome broj obrtaja novca se povećava a količina robe na tržištu se smanjuje. To izaziva daljnje naglo
povećanje cijena, te ako narodna banka ne poduzme odlučne poteze dolazi do galopirajuće inflacije. Rast nadnica uzrokovan sindikalnim pritiscima ima znatno djelovanje na rast inflacije. Veće nadnice znače manji profit za razvoj i nova ulaganja. Posljedica toga je smanjenje proizvodnje, dugoročno povećanje nezaposlenosti, što znači znatno smanjenje količine robe na tržištu. Ako se i količina novca ne smanji za isti iznos inflacija jača. Visoka inflacijska stopa ima vrlo nepovoljan utjecaj na produktivnost i proizvodnju. Svi privredni subjekti nastoje da novac što prije zamijene za devize ili za sirovine, da što prije naplate potraživanja, a što kasnije da plate svojim dobavljačima. Istovremeno svima se smanjuje mogućnost za planiranje, te optimalizaciju proizvodnje i zaliha, čime se troškovi povećavaju. Odgovornost za inflaciju snosi isključivo država, jer ona jedina posjeduje instrumente za regulaciju inflacije. Osim državne emisione banke, na inflaciju se može djelovati i drugim instrumentima. Državne robne rezerve trebale bi pratiti kretanje cijena pojedinih roba, te kad primijete da nekoj vrsti roba cijene rastu, ili padaju iznad prosjeka moraju ispitati događa li se to zbog tehničko tehnološkog napretka, ili zbog nečeg drugog. Ako su promijene posljedica tehničko-tehnološkog napretka treba ih podržati, a u suprotnom uprava robnih rezervi treba poduzeti odgovarajuće protumjere. Ako cijene nekoj robi rastu treba s državnih zaliha iznijeti određenu količinu na tržište. Ako cijene padaju treba povećati državne zalihe. Uprava robnih rezervi trebala bi raditi neovisno o izvršnoj vlasti, osim u slučaju proglašenja elementarnih katastrofa, izvanrednog stanja, ili rata, a morala bi imati pravo zaduženja kod emisijske banke. Osim na ovaj način država može povećati količinu robe : -emitiranjem obveznica; -prodajom državnih poduzeća, stanova, zemljišta, prava i sl.; -prodajom deviznih rezervi; -poticanjem uvoza smanjenjem carina i sl.; -smanjenjem stimulacija za izvoz ; -poticanjem prodaje nekretnina smanjenjem poreza na promet i sl.; -poticanjem prodaje kapitala koje privredni subjekti ne koriste u privredne svrhe; -poticanjem građana na prodaju imovinu koju koriste kao sredstvo za održanje vrijednosti kapitala; -poticanjem privrednog rasta, konkurencije, razvoja i opće efikasnosti svih proizvodnih, regulacijskih, prometnih i ostalih podsustava privrednog sustava. U uvjetima visoke inflacije novac gubi neke svoje funkcije. Funkcija novca kao sredstva za očuvanje vrijednosti imovine postaje marginalna, te ovu funkciju preuzimaju devize, dionice, ili trajna materijalna dobra. Kako inflacija raste, tako funkcija novca kao mjerila vrijednosti nestaje jer novac vlasnicima sve više vrijedi kao zidarima metar izrađen od gume. Pri vrlo velikoj inflaciji novac gubi sve funkcije i postaje bezvrijedan papir. Pri razmatranju problema inflacije treba uzeti u obzir da robe koje se razmjenjuju trampom, tj. raznim kompenzacijama nisu na novčanom tržištu, te ih treba odbiti od ukupne količine roba. To znači da trampa, tj. prodaja bez posredovanja novca povećava inflaciju, ili smanjuje deflaciju. Kompenzacije su u uvjetima inflacije štetne a u uvjetima deflacije korisne.
Osnovni uzrok inflacije je prevelika državna potrošnja, tj. kad država porezima ne može skupiti dovoljno sredstava za svoje rashode, pa pretjerano koristi funkciju novca kao poreznog sredstva. Države koje žele imati stabilan privredni sustav morale bi zakonski onemogućiti deficitarno financiranje iznad visine rasta nacionalnog bruto proizvoda u uvjetima inflacije. Ovo se najlakše postiže tako da se državne emisijske i razvojne banke definiraju kao samostalni, i o izvršnoj vlasti neovisni organi, koji imaju zadatak da reguliraju tržišne cijene po tržišnim segmentima i odnose u razmjeni. U administrativnim privredama inflacija se često pokušava suzbiti zamrzavanjem cijena. Posljedica je pritajena inflacija. Nominalno, cijene ne rastu, ali se javlja nestašica robe, razvoj ilegalne trgovine, korupcija, raspad društvenih normi ponašanja i slabljenje pravne države. Nakon liberalizacije cijena dolazi do naglog rasta cijena što razara čitav sustav. Vlada države koja ima visoku inflaciju, ako ozbiljno želi stabilizirati privredni sustav mora istovremeno djelovati na smanjenje količine novca i povećanje količine robe na tržištu. To znači prije svega da svoju potrošnju mora prilagoditi raspoloživim prihodima. Visoka inflacija može dovesti do raspada financijskog i bankarskog sustava, a raspad bankarskog sustava mogu izazvati i male brzorastuće banke koje visokim kamatama otimaju štediše većim bankama. Ako emisijska banka na vrijeme ne reagira, a velike banke prihvate igru kamatama dolazi do naglog rasta kamatnih stopa na uloge. Kamate rastu na 5%; 10%; 20%; 30% i više mjesečno dok se ne isisa sav kapital s tržišta. Tada ovako izgrađena financijska piramida puca, ulagačima ulozi propadaju, pravni sustav se raspada, kriminalci ostvaruju zaradu, a strane sigurnosno obavještajne službe stječu mogućnost preuzimanja kontrole nad političkom kadrovskom politikom. Raspad financijskog sustava najčešće i organiziraju strane obavještajne službe uz pomoć domaćih kriminalaca i korumpiranih lokalnih političara. 1.15.
DEFLACIJA
Deflacija je pojava kad cijene roba padaju. Deflacija je bila česta dok je novac imao zlatnu podlogu. Početkom industrijske revolucije i legalizacijom slobodnog djelovanja razvojnih mehanizama, tj. tržišnog mehanizma selekcije i mehanizama za udruživanje ideja i sredstava došlo je do naglog porasta produktivnosti i proizvodnje. Veća proizvodnja dovela je do naglog povećanja količine roba na tržištu. Proizvodnja zlata nije mogla pratiti taj tempo rasta pa je zlato vađeno iz trezora da bi se količina novca izjednačila s količinom roba tj. da bi cijene ostale stabilne. U trenutku kad su zalihe zlata tj. novca presušile dolazilo je do pomanjkanja novca i smanjenja cijena. Posljedica toga je bila: - gomilanje robe na skladištu; - nemogućnost prodaje; - smanjenje proizvodnje; - otpuštanje radnika ; - nastojanje da se sve vrijednosti pretvore u zlato; - gomilanje zlata u trezorima . U ovim deflacijskim krizama odvijao se brzi proces povećanja zaliha zlata na skladištima, tj., zlata(novca) je na tržištu bilo premalo, a u trezorima previše. Rezultat tog
skladištenja zlata je pad cijena većini roba, te je nakon nekog vremena dolazilo do stabilizacije cijena roba na znatno nižoj razini. Čim su se zalihe roba smanjile, a zalihe zlata povećale, dolazilo je do oporavka privrede i novog razvojnog ciklusa. Ovakve ciklične promjene privrednog razvoja i kriza bile su redovite u svim zemljama gdje je postojao brz razvoj produktivnosti i proizvodnje. Razdoblja punjenja i pražnjenja zlatnih trezora prestala su onda kad su države ukinule zlatno važenje novca, i kad su počele novac koristiti kao regulator cijena. Uvođenjem nominalne vrijednosti novca deflacijske krize postale su rijetkost, ali su zato inflacijske krize postale česte. Kad političari shvate da novac u privrednom sustavu ima ulogu sličnu ulozi ulja u motoru automobila, vrlo lako mogu izgradit mehanizme koji efikasno kontroliraju njegovu količinu na tržištu. Moguća je i pojava pritajene deflacije. Kad u državi pravni sustav ne funkcionira, obveze se ne plaćaju, stečajni postupak je spor i neefikasan zakon o ovrsi i hipoteci štiti dužnike, može se dogoditi da su cijene nominalno stabilne, a na tržištu naglo raste nelikvidnost. Tada dolazi do stvaranja dva paralelna tržišta, novčano tržište i kompenzacijsko tržište. Poduzeća, da ne bi morala smanjivati proizvodnju i otpuštati radnike, prodaju i onima za koje znaju da neće moći platiti u novcu, već samo u nekakvoj drugoj robi. U privredi dolazi do pojave da svatko svakom nešto duguje, svi međusobno prebijaju svoja potraživanja, a novcem se plaća samo porez i bar dio plaće. Ovakvo stanje može funkcionirati dok većina poduzeća koja posluju s dobiti, mogu osigurati novac za porez i plaću. Kad i najbolja poduzeća dođu u blokadu žiroračuna ovakav sustav se raspada, poduzeća prestaju prodavati onima koji ne plaćaju, smanjuju proizvodnju te otpuštaju višak radnika. Rezultat je nagla deflacija i recesija. Monetarne vlasti u ovakvim situacijama često ne znaju ispravno reagirati, najčešće zato što institucije koje statistički prate kretanje cijena, daju krivu sliku stanja u privredi. U prikrivenim deflacijskim krizama obično rastu monopolske cijene (zbog želje monopolista da nadoknade gubitke nenaplativih i otpisanih potraživanja), i cijene osnovnih životnih potrepština (Giffinov paradoks - zbog nemogućnosti stanovništva da kupuje supstitute više kvalitete), a istovremeno padaju cijene nekretnina, poljoprivrednih sirovina i proizvoda, industrijskih sirovina i proizvoda, dionica i sl. Zbog rasta cijena osnovnih prehrambenih proizvoda, monetarne vlasti vide inflaciju pa vode antiinflacijsku politiku, čime krizu samo pojačavaju. Da bi se to spriječilo, cijene bi trebalo posebno pratiti po kategorijama: 1) osnovni prehrambeni proizvodi, 2) monopolski proizvodi i usluge, 3) uvozni proizvodi i usluge koje domaći proizvođači ne mogu isporučiti u dovoljnim količinama, 4) ostale vrste roba(proizvodi, usluge, nekretnine, dionice i sl.). Čim cijene ostalih vrsta roba počnu padati emisijska banka bi morala iz primarne emisije povećati količinu novca (kredita) u sektorima gdje cijene padaju. Istovremeno bi institucije robnih rezervi trebale povećati narudžbe roba kojima cijene padaju, a na skladištima smanjiti količine onih roba kojima cijene rastu. Lobiji velikih banaka, koje žele uništiti konkurenciju na bankarskom tržištu mogu i namjerno izazvati deflaciju, ako imaju pomagače u emisijskoj banci. To izvode povlačenjem veće količine novca, u odabranom trenutku, u trezore, te tako stvore nestašicu novca na tržištu. Pomagači u emisijskoj banci tada dobiju zadatak da umjesto sniženja
kamatnih stopa proguraju povišenje kamatnih stopa. Ovakva restriktivna monetarna politika vodi u još dublju deflaciju i privrednu krizu. Kad korisnici bankarskih kredita dođu u situaciju da ne mogu vraćati krediti, nastaje panika na tržištu, štediše dižu novac s računa, te banke koje nisu pripremile dovoljne rezerve novca odlaze u stečaj. Nakon ovako izazvanog raspada bankarskog sustava na tržištu ostaje znatno manji broj banaka. To se često događalo u prošlosti kad je postojalo zlatno važenje novca i kad su deflacijske krize bile česte. Najveća kriza izazvana na ovakav način bila je velika ekonomska kriza iz 1929. Ako monetarne vlasti ne znaju, ili ne žele prepoznati stanje deflacije, ili češće prikrivene deflacije može se dogoditi da država pokušava održati monetarna stabilnost valute, a da se, istovremeno, nedovoljno štiti stabilnost cjelokupnog pravnog sustava. 1.16.
ROBNA PROIZVODNJA
Robna proizvodnja je proizvodnja za prodaju. Proizvođač ne proizvodi za svoje potrebe već za kupce, s ciljem ostvarivanja profita, povećanjem svoga društvenog utjecaja ili moći, ili s ciljem ostvarenja vlastitih vizija i ideja. Posljedica je veća produktivnost proizvodnje, ali i veća ovisnost pojedinca o zajednici unutar koje se odvija razmjena. Prije robne proizvodnje prevladavala je, i još djelomično postoji naturalna proizvodnja, u kojoj proizvođač proizvodi za svoje potrebe a tek eventualne viškove iznosi na tržište. Robna proizvodnja pojavila se vrlo rano, već s pojavom prvih stočarskih i ratarskih kultura u kojima su se pojavili zanatlije specijalizirani za proizvodnju brončanih predmeta potrebnih ratarima, stočarima i ratnicima. Postupno se, zbog veće produktivnosti, robna proizvodnja sve više širila, tako da je danas u razvijenim zemljama naturalna proizvodnja marginalna pojava. Robna proizvodnja je, već u robovlasničkom društvu postala gotovo isključivi način proizvodnje materijalnih proizvoda. U feudalnom društvu došlo je do potiskivanja trgovine, a time i robne proizvodnje, tj. naturalna proizvodnja i administrativna raspodjela unutar feuda postala je dominantna. Robna proizvodnja je počela ponovo osvajati europske prostore nakon razvoja trgovine, koja je doživjela zamah nakon križarskih ratova. Razvojem velikih jedrenjaka i bujanjem prekomorske trgovine došlo je do ponovnog naglog rasta robne proizvodnje. Pojavom industrijskog načina proizvodnje robna proizvodnja je postala gotovo isključivi način proizvodnje materijalnih proizvoda. Do određenog zastoja u razvoju robne proizvodnje došlo je u socijalističkim zemljama. U tim zemljama komunisti su pokušali isplanirati sve potrebe stanovništva, odrediti tko što treba proizvoditi, kada, kako i na koji način. Pokušali su također odrediti tko koliko i kada proizvod može dobiti. Sve ovo predstavlja u suštini ukidanje tržišne razmjene, ukidanje proizvodnje za prodaju, ukidanje tržišne selekcije među proizvođačima i ukidanje motiviranosti za proizvodnju. Ovakav pokušaj organiziranja krupne naturalne proizvodnje na razini države brzo je pokazao sve svoje mogućnosti. Vladajuće komunističke partije pokušavale su tada organizirati krupnu naturalnu proizvodnju na razini pojedinih republika, pa regija i na kraju na razini pojedinih sovhoza i kolhoza. Žalosni rezultati ovakvih nastojanja prisilili su komunističke vlastodršce da se ponovo počnu vraćati
tržištu i robnoj proizvodnji, ne samo u međunarodnoj razmjeni, već i na unutar državnoj razini. Krupna naturalna proizvodnja, kao pokušaj da se proizvodnja i razmjena organizira na principima koji vrijede unutar obitelji ili plemena, na kraju je napuštena u svim totalitarnim marksističkim državama. Efikasna robna proizvodnja i međunarodna razmjena dovele su do drastičnih razlika između komunističkih i demokratskih zemalja u njihovoj ekonomskoj snazi. Iako je na početku planska privreda imala određene rezultate razvijajući infrastrukturu te zahvaljujući niskoj startnoj osnovi mogla je kopirati proizvode razvijene u demokratskim, za poduzetništvo slobodnim državama, razvojem informatike, izmjena tehnologija postala je previše brza da bi ju stigli prekopirati. Na kraju, komunističke države srušila je glad. 1.17.
BURZA
Burza je najrazvijeniji oblik trgovine. To je mjesto gdje se roba kupuje posredstvom vrijednosnih papira, a da se ona fizički ne pojavi na burzi. Kad se u nekoj državi formira burza za neku robu, tada u toj državi nema načina da netko proda robu skuplje ili da netko kupi jeftinije nego što je cijena na burzi. Nitko nije lud kupovati skuplje niti prodavati jeftinije od cijene na tržištu, osim ako postoje dugoročni poslovni ugovori ili neki neekonomski razlozi za kupoprodaju. Na burzi se mogu prodavati samo trajniji i djeljivi proizvodi određene kvalitete. Burza je najefikasniji mehanizam razmjene, koji omogućuje svim kupcima i prodavateljima poslovanje pod istim uvjetima. Na burzi se u svakom trenutku vidi kolika je ponuda i potražnja. Ako se ponuda ili potražnja naglo promijeni burza naglo reagira promjenom cijene. Burza dionica ima vrlo važnu korisnu ulogu kad neko poduzeće želi brzo nabaviti potrebni kapital za ulaganje u novu bolju i napredniju tehnologiju, ili kad želi proširiti kapacitete, tako što izdaje novu kotaciju dionica koje prodaju i knjiže kao dokapitalizaciju. Vrlo pozitivna uloga burze je i kad neki vlasnik želi uložiti svoj kapital u neku novu tehnologiju, ili novi proizvod kroz neku drugu kompaniju. On tada vrlo lako može povući kapital iz postojećih kompanija tako da brzo proda dionice tih postojećih kompanija i novac uloži u novu proizvodnju. Nedostatak burze je to što nagla promjena cijene može izazvati još veću promjenu ponude i potražnje, što vodi još većim promjenama cijena. Uzroci ovakvog ponašanja su u tome što najbrojniji, takozvani sitni kupci i prodavači, koje zanima samo profit, a ne i upravljanje, ili razvoj, odluke o kupoprodaji donose na osnovi subjektivnih informacija, a veliki igrači često namjerno izazivaju promjene cijena kako bi ostvarili velike zarade. Na ovaj način moguće je planski, namjerno u pogodnim uvjetima izazvati financijsku nestabilnost pojedinih tržišta i ekonomsku krizu. Opasnost od ovakvog spekulativnog kapitala nastaje kad veliki strani igrači počnu ulagati na domaće tržište dionica, obveznica, valuta i nekretnina. Tada se cijene na tim tržištima počinju dizati što ima više negativnih efekata kao što su: 1. Domaći investitori prestaju ulagati u proizvodnju, te ulažu na burzu kako bi i oni zaradili. Osobito je opasno ako počnu dizati kredite za kupovinu na burzi.
2. Ulaganje velikih količina kapitala iz inozemstva znači veliku ponudu deviza, pa cijena deviza na tržištu novca pada, odnosno cijena domaće valute raste. To ima za posljedicu promjenu u položaju uvoznika, proizvođača i izvoznika. Uvoz postaje isplativ, a domaća proizvodnja i izvoz postaju neisplativi. Posljedica je pad proizvodnje i ulaganja u proizvodnju, te pojava velike nezaposlenosti. Ulaganja na burzi rastu kako rastu cijene. Svi žele zaraditi na valu rasta cijena, vjerujući kako će vrijednosne papire prodati kad budu najskuplji. Veliki igrači koriste upravo taj psihološki efekt pa ulažu dok se na burzi povećava broj ulagača. Kad većina slobodnog kapitala dođe na burzu veliki igrači se tiho povlače s tržišta, tj. preko više posrednika prodaju svoje vrijednosne papire, a kad sve prodaju, puštaju informaciju kako su se povukli s tako nestabilnog tržišta. To djeluje kao šok, te izaziva domino efekt na tržištu, tj. svi žele prodati, pa cijene na burzi naglo padaju. Mnogi sitni ulagači pri tom propadaju, osobito oni koji su spekulirali posuđenim novcima. Najopasniji ulagači su investitori povezani sa obavještajnim službama koji zahvaljujući privilegiranim informacija uvijek znaju što treba kupovati, a što treba prodavati, te tako ostvaruju vrlo velike zarade koje djelom plasiraju u obavještajne zadatke kamuflirane u razne pozitivne ciljeve, preko raznih udruga civilnog društva. Kako bi se spriječilo ovakvo negativno djelovanje burze potrebno je instalirati instrumente za sprječavanje neprijateljskog urotničkog mešetarenja. Najvažnije je spriječiti domaće investitore da novac iz proizvodnje ulažu na burzu, te da se zadužuju radi ulaganja na burzi. Ovakvu vrstu zaduženja država treba spriječiti svim mogućim preprekama, uključujući veliki postotak izdvajanja na obavezne depozite i posebne poreze na ovakvu vrstu kredita. Pad cijena deviza, odnosno rast cijene domaće valute država, odnosno NB treba spriječiti naglim otkupom deviza novcem iz primarne emisije. Kako pri tom ne bi došlo do inflacije NB treba povećati primarnu kamatnu stopu na kredite koje odobrava poslovnim bankama. Nagli rast cijena dionica domaćih kompanija država ne treba sprječavati, ali kad dođe do naglog pada vrijednosti takvih dionica to država treba spriječiti . Najjednostavniji način sprječavanja naglog pada dionica je, u tom trenutku odobriti domaćim najvećim suvlasnicima takvih poduzeća kredite za kupovinu kontrolnog paketa dionica, posredstvom razvojne banke. Spekuliranje nekretninama država ne treba sprječavati, naprotiv to treba poticati, pošto pri tome ubire porez na promet nekretninama, a zemlju i ostale nekretnine nitko ne može odnijeti. Kako bi prodaja bila što veća porezna stopa ne smije biti visoka. Opasnost od prodaje nekretnina postoji kad zemlju u pograničnoj regiji kupuju državljani susjednih zemalja koji imaju namjeru tu se i naseliti. Razvojem informatičkih mreža vrlo brzo će se stvoriti mogućnost da svatko tko ima kućni kompjuter može elektronskim putem trgovati svim robama, pa će doći do naglog razvoja trgovine na elektronskim burzama valuta, dionica i ostalih vrijednosnih papira, što će povećati broj sitnih domaćih ulagača, koje treba zaštititi od velikih igrača i njihovih urotničkih spekulacija. 1.18.
NADNICA
Nadnica je cijena usluge koju najamni radnik izvrši kupcu usluge. Cijena te usluge ovisi o ponudi i potražnji za uslugama. Usluga koju radnik prodaje poslodavcu sastavljena
je od znanja radnika, iskustva i energije koju radnik utroši na određenom mjestu u određeno vrijeme. Početkom industrijske revolucije, novi industrijski poduzetnici tražili su sve veći broj radnika za rad u tvornicama, što je dovelo do naglog porasta potražnje za industrijskom radnom snagom. To je dovelo do porasta cijene usluga tj. nadnice. Da bi smanjili nestašicu radne snage počeli su zapošljavati žene, djecu, produživati radni dan itd. Ovakvi potezi doveli su do djelomičnog smanjenja cijena nadnica. Ukidanjem kmetstva i uvođenje novih tehnika i tehnologija u poljoprivredu, produktivnost poljoprivredne proizvodnje je naglo porasla, što je dovelo do nagle pojave viška radne snage na selu. Sav taj višak krenuo je prema gradu, gdje je došlo do naglog smanjenja cijene nadnica. Rezultat je bio: - Niži troškovi proizvodnje industrijske robe, što je dovelo do snažnog zamaha proizvodnje roba; - Dovođenje na rub egzistencije mnogih porodica s većim brojem djece, staraca i bolesnih. Ovaj nagli razvoj imao je svakih nekoliko godina zastoj, iz tog razloga što količina novca tj. zlata nije mogla pratiti porast proizvodnje. Ove deflacijske krize imale su vrlo nepovoljan utjecaj na ukupnu dugoročnu stopu rasta nacionalnog dohotka, na cijenu nadnica i stopu nezaposlenosti. Ovakav razvoj stvorio je, u gradu, sve veću selekciju na siromašne radnike i bogate vlasnike tvornica, industrijalce i njihove kooperante, bankare, te druge posjednike krupnog kapitala i rjeđih znanja i vještina. Pojedini zanatlije i sitni poduzetnici koji nisu mogli opstati u konkurenciji s krupnim industrijalcima su propali, a oni koji su uspjeli postati dobavljači krupnih kompanija su opstali. Sve brojniji fizički radnici, za svoj sve gori položaj, optuživali su bogataše i često su dolazili do zaključka da ih oni pljačkaju. Počeli su se organizirati u sindikate, političke organizacije i sl. što je dovelo do pobuna, revolucija, anarhije, i ratova nakon kojih je položaj većine postajao još gori. Pored svega ovog tehničko tehnološki razvoj je sigurno i uporno krčio nove putove, pa je i položaj svih ljudi postupno ipak postajao, dugoročno, sve bolji. Ponuda radne snage ovisi o broju stanovnika u državi, o prilivu iz drugih država, o stopi rasta stanovništva, o dužini školovanja, o dužini radnog vijeka, o dužini radnog dana i sl. Zabranom dječjeg rada značajno je smanjena količina radne snage što je dovelo do više cijene nadnica. Drugi značajan korak bio je sniženje trajanja radnog dana, što je opet izazvalo povišenje cijena nadnica. Uvođenjem obveznog školovanja smanjena je ponuda fizičke radne snage, a povećana je ponuda kvalificirane radne snage. To je dovelo do približavanja cijene usluga nekvalificirane i kvalificirane radne snage. Zasluge za ovakve promjene uglavnom imaju pojedini sindikati umjerene političke partije i crkva. Potražnja za radnom snagom ovisi o novim investicijama. Nove investicije ovise o veličini profita i profitne stope. Profitna stopa ovisi o razvoju novih tehnika i tehnologija, te o sniženju troškova. Legalizacijom razvojnih mehanizama došlo je do snažnog razvoja tehnike i tehnologije, što je dovelo do povećanja vrijednosti proizvoda i do sniženja troškova proizvodnje. Drugi najvažniji faktor koji je doveo do sniženja jediničnih troškova je sniženje cijene nadnica. Svako sniženje cijena nadnica dovelo je do povećanja profitne stope i povećanja profita, što je djelovalo na povećanje ulaganja u razvoj novih proizvoda i novih
investicija, koje su povećavale potražnju za novom kvalificiranom radnom snagom. Rezultat toga je naknadno povećanje cijene nadnica. Pošto je cijena nadnice jedan od osnovnih faktora u strukturi troškova, visina nadnice u početku industrijskog doba snažno je djelovala na brzinu privrednog razvoja. Države koje su imale veću nadnicu, imale su sporiji razvoj, a one s nižom nadnicom brži. Izuzetak od ovog pravila postoji u privrednim granama gdje je udio materijalnih troškova u cijeni koštanja daleko veći od troška nadnice, zbog toga što dobro plaćeni radnik bolje čuva skupe strojeve i sirovine. Isto tako u privrednim granama koje traže visokoobrazovanu, povjerljivu i kreativnu radnu snagu, ako žele opstati na tržištu moraju visokom plaćom privući najbolje te ih nagraditi za čuvanje poslovnih, tehničkih i bankarskih povjerljivih informacija. Stabilnost pojedinih država ovisila je o umjerenosti zahtjeva i radnika i vlasnika industrijskog kapitala. Veliki zahtjevi radnika vodili su u privrednu stagnaciju, a nepopustljivost investitora dovodila je do socijalnih potresa. Najniža nadnica određena je troškovima za održanje osnovnih životnih potreba pojedinca. Za ovakvu nadnicu mogu raditi samci. Najniža nadnica u socijalno stabilnom društvu određena je troškovima za održanje prosječno velike obitelji, tj. minimalnim troškovima prehrane, oblačenja, stanovanja, školovanja djece i putovanja na posao. Najviša moguća nadnica određena je visinom profitne stope. Što se radnici izbore za višu nadnicu profitna stopa pada. Kad profitna stopa padne na nulu daljnje povećanje nadnice vodi u bankrot. Zbog nemogućnosti za daljnja ulaganja, radnicima takvih poduzeća dugoročno nadnice padaju, jer nije moguć razvoj poduzeća. Najveću ulogu u formiranju nadnice imaju sindikati. O njihovoj organiziranosti i snazi, na vrhuncu razvoja industrijskog društva često je ovisio položaj radnika u društvu, privredni rast društva, ali i stabilnost društva. 1.19.
SINDIKAT
Sindikat je organizacija najamnih radnika, tj. prodavača osobnih usluga, kojoj je osnovni zadatak da pregovara o cijeni usluga s kupcem tih usluga tj. poslodavcem. U početku industrijske revolucije postojao je vrlo mali broj industrijalaca i veliki broj radnika. Što su tvornice postajale veće u jednoj tvornici radilo je sve više ljudi. U takvoj situaciji pojedini lokalni poslodavci su uništili konkurenciju malih obrtnika, te su stekli monopol i u proizvodnji roba i u kupnji usluga. Kao monopolisti - kupci mogli su formirati cijenu usluga vrlo blisku minimalno mogućoj. Organiziranjem sindikata radnici su se na tržištu usluga pojavili kao ravnopravan partner. Povezivanjem sindikata u jedinstvenu organizaciju, sindikati su stjecali položaj jedinog, monopolskog prodavača usluga, čime je cijena usluga počela dostizati maksimalni iznos. Sve većim povezivanjem kompanija dolazilo je do situacije da je cijena usluga postajala dogovor između dvaju monopolista. Uloga sindikata bila je povoljna dok su sindikati bili organizirani na razini pojedinog poduzeća. Takvi sindikati znali su kolika je profitna stopa, pa su mogli odrediti koliko mogu tražiti povećanje cijene usluga, a da ne ugroze opstanak i razvoj poduzeća. Razvojem nacionalnih sindikata na razini pojedinih industrijskih grana, ili na razini države, došlo je do situacije da sindikat ima apsolutni monopol u određivanju cijene usluga.
To je dovodilo do bankrota poduzeća s nižom profitnom stopom, usporavanjem razvoja i povećanjem stope nezaposlenosti. Posebno opasni sindikati mogu biti kad ih sponzoriraju druge konkurentske kompanije kad žele uništiti konkurenciju, ili kad ih sponzoriraju obavještajno sigurnosne službe drugih država kad žele izazvati nered u drugoj državi. Ovakvi sindikati i sindikalne vođe ističu se radikalnim zahtjevima i nemogućim obećanjima kojima nastoje privući ekonomski nepismene radnike u svoje članstvo. Velike globalne multinacionalne kompanije imaju mogućnost brzo promijeniti lokaciju poduzeća iz jedne države u drugu, te tako biraju područja sa najjeftinijom radnom snagom, čime je uloga sindikata postala zanemariva. U ovakvom globalnom post industrijskom društvu poduzeća imaju, u prosjeku, sve manji broj zaposlenih, radnici sve lakše komuniciraju s poslodavcem, te i uloga sindikata u ovakvim malim sindikatima slabi, ali su ovakvi mali poslodavci sve više izloženi pritiscima velikih kompanija za koje rade kao dobavljači pa moraju i sami, zbog konkurencije dobavljača iz siromašnijih zemalja snižavati cijenu rada kako ne bi izgubili narudžbe. U takvim slučajevima sindikati ne mogu ništa napraviti pošto konkurenti svaki trenutak čekaju štrajk kao priliku za uskakanje u posao. Zbog ovakvog razvoja svjetske privrede i poslodavci i sindikati sve više gube monopolski položaj, pa cijene usluga sve više ovise o ponudi i potražnji, a sindikati mogu nešto napraviti samo u javnim institucijama i državnim poduzećima.
1.20.
SUSTAV
Sustav je svaki organizam koji između elemenata tog sustava ima ugrađene informativne veze koje tom sustavu omogućuju određeno ponašanje. Sustavi mogu biti otvoreni i zatvoreni. Zatvoreni su oni koji imaju određenu samostalnost ponašanja u promjenjivoj okolini. Osnovna karakteristika zatvorenih sustava je da imaju jednu ili više povratnih informativnih veza među elementima, koji sustavu omogućuju reakciju na promjenu u okolini. Svaki sustav teži da vremenom prijeđe u stanje entropije tj. potpunog kaosa. Entropija je mjera neodređenosti sustava. Što je entropija veća, veća je i vjerojatnost da će sustav biti u stanju kaosa. Informacije održavaju sustav u sređenom stanju i omogućuju mu da održi svoj cilj. Svaki sustav se sastoji od nižih podsustava koji međusobno i s višim sustavima mogu biti povezani s jednim ili više kanala kroz koje ide materija, energija ili informacije. Sustav se na utjecaj okoline prilagođava u određenom vremenu. Sustav može biti stabilan, labilan ili indiferentan. Stabilan je onaj sustav koji se nakon utjecaja iz okoline vraća u stanje ravnoteže, ako ga vanjska sila ne izbaci iz područja stabilnosti. Labilan sustav se nakon utjecaja vanjske sile kreće pravcem koji ga udaljava iz stanja ravnoteže, i taj pravac kretanja sustav zadržava i kad utjecaj vanjske sile prestane. Indiferentni sustavi nemaju svog određenog stanja ravnoteže. Dinamična stabilnost tj. ergodičnost sustava je sposobnost sustava da se vrati na ponašanje u skladu sa svojom razvojnom funkcijom, ako ih neka vanjska sila skrene sa
željenog pravca. Smetnje se mogu otkloniti izolacijom sustava ili stvaranjem zaliha. Smetnje se mogu kompenzirati tako da poseban podsustav, detektor, prikuplja podatke o smetnjama, a drugi podsustav na unaprijed predviđen način otklanja smetnje. Sustav se može regulirati tj. otkloniti posljedice smetnji uz pomoć povratne veze i regulatora koji predstavljaju zatvoreni upravljački krug. Gospodarstvo svake države je djelomično zatvoreni sustav koji ima određene veze s okruženjem tj. drugim državama. Razvojem komunikacija, čitav svijet, sve više, postaje jedan jedinstveni zatvoreni gospodarski sustav.
2. PRIVREDNI SUSTAV
Privredni sustav je organizam koji povezuje sve elemente jednog društva, tj. ljude i prirodna dobra u jednu cjelinu. Privredni sustav dio je ljudske zajednice i mora djelovati u interesu čitave zajednice kako bi zajednica bila stabilna, s time što svaki dio sustava mora rješavati probleme za koje je zadužen. Ako netko kupi automobil u dijelovima, u njemu se ne može voziti. Ako dijelove složi po veličini, po težini, po boji, o cijeni, ili na neki drugi sličan način, automobil neće funkcionirati. Da bi automobil funkcionirao potrebno je sve dijelove složiti u jedan funkcionalan mehanizam. Točak je npr, dio mehanizma za kretanje, dio mehanizma za upravljanje, dio mehanizma za kočenje itd. I svi drugi dijelovi automobila imaju jednu ili više funkcija, tj. dio su jednog ili više različitih mehanizama koji čine automobil. Da bi automobil kao cjelina funkcionirao, potrebno je da svoj dio posla obave i konstruktori i mehaničari i vozači. Pojedini elementi privrednog sustava povezani su tokovima materijalnih elemenata, energije, usluga, informacija i sl. Pojedini elementi mogu biti povezani s više različitih podsustava. Tek ako svi osnovni podsustavi barem minimalno funkcioniraju, i sustav kao cjelina može funkcionirati. Privredni sustav možemo podijeliti na četiri osnovna podsustava: PROIZVODNI MEHANIZMI
MEHANIZMI RAZMJENE REGULACIJSKI MEHANIZMI RAZVOJNI MEHANIZMI 2.1.
PROIZVODNI MEHANIZMI
Proizvodni mehanizmi su svi oni dijelovi privrednog sustava koji učestvuju u stvaranju novih materijalnih vrijednosti, usluga, energije ili informacija. To su: sva poduzeća i trgovine, infrastruktura i škole, sredstva komunikacije, te slični organi koji učestvuju u stvaranju profita. Pojedinim ovim mehanizmima je proizvodnja osnovna funkcija, a neki imaju drugu funkciju kao osnovnu. Neki proizvodni mehanizmi su istovremeno i mehanizmi razmjene, i regulacijski mehanizmi, i razvojni mehanizmi. Pošto imaju više različitih funkcija i njihova vrijednost je veća. 2.2.
MEHANIZMI RAZMJENE
Mehanizmi razmjene su svi mehanizmi koji učestvuju u razmjeni materije, energije, usluga i informacija. To su : objekti infrastrukture, trgovine, trgovačke organizacije, te privredni propisi i uzance koji određuju način razmjene i slično. Većina ovih mehanizama imaju i druge funkcije. Prije izuma novca, robe su se mijenjale trampom. Izumom novca razmjena je postala mnogo lakša. Novac kao sredstvo razmjene roba zamijenio je trampu te je ovo prva i osnovna funkcija novca. Uz upotrebu novca razmjena je lakša, brža i sigurnija. Čovjek, zahvaljujući novcu, ne mora istovremeno prodavati i kupovati, već kupovinu može odložiti. Razmjena može biti domaća i međunarodna. U domaćoj razmjeni domaća valuta služi kao sredstvo razmjene, dok u međunarodnoj razmjeni, kao svjetski novac, danas, funkcionira nekoliko najjačih svjetskih valuta kao što su US $ i Euro. Odnosi između pojedinih valuta na međunarodnom tržištu ovise o stabilnosti pojedinih valuta, te o bilanci međunarodne razmjene zemlje čiju valutu promatramo. Stabilnost valute ovisi o stabilnosti privrede i o ispravno korištenim monetarno regulacijskim mehanizmima, dok bilanca razmjene može varirati između deficita i suficita. Kad je priljev strane valute veći od odljeva, domaća valuta je precijenjena, uvoz je isplativ, previše se uvozi te dolazi do deficita. Rezultat je nelojalna konkurencija domaćoj privredi, neisplativost izvoza, pretjerano trošenje deviza, i posljedično, pad tečaja domaće valute. Ako narodna banka svojim intervencijama na deviznom tržištu ne održava stabilan tečaj, već ga kupovinom deviza iz primarne emisije slabi, dolazi do pada vrijednosti domaće valute i obrnutog procesa, tj. povećanja izvoza, povećanje proizvodnje, smanjenja uvoza i
odljeva kapitala. Na ovakvo ciklično smjenjivanje suficita i deficita država može utjecati državnim zaduživanjem, carinskom politikom, politikom primarne kamatne stope, a utjecaj ima i tržište kapitala koji se preljeva tamo gdje je veća produktivnost, manji porezi i manje uplitanje države u poslovanje. Međunarodne financijske institucije kao MMF, svjetska banka i slične međunarodne financijske institucije uspjele su gotovo ukinuti ciklične promjene deficita i suficita izgradnjom urotničkih planova uperenih protiv manjih i gospodarski slabijih zemalja. Banke iz razvijenih zemalja daju sve veće kredite nerazvijenim zemljama, a zahvaljujući garancijama MMF -a i svjetske banke, ne moraju brinuti o vraćanju. Političari iz nerazvijenih zemalja uzimaju takve kredite, uz proviziju, te taj novac prodaju na domaćem tržištu. Kamata na takve kredite je vrlo promjenjiva i ovisi o LIBOR-u tj. kamatnoj stopi koja određuje Wall Strit i Londonski City. Time, tečaj domaće valute drže na nerealno visokoj razini čime cijene domaće robe postaju nekurentne, izvoz se ne isplati, a uvoz se isplati. Glavni uvoznici su isti političari i njihovi prijatelji od kojih opet uzimaju proviziju tako da su njihovi privatni računi sve deblji, proizvodnja i standard u vlastitoj državi sve manji, a dug prema inozemstvu sve veći. Razvijenim državama tj. njihovim financijskim, naftnim i ostalim industrijskim kompanijama ovakva politika odgovara; zarađuju na kamatama, zarađuju na prodaji vlastitih proizvoda, a garancija povrata su međunarodne financijske institucije, obavezni devizni depoziti nerazvijenih zemalja, te privatni depoziti korumpiranih političara koji svoj privatni novac u pravilu drže u bankama razvijenih zemalja od kojih su uzeli kredite. Dodatni interes razvijenih zemalja za ovakvu kreditnu politiku je taj što one žele konkurentske nacionalne kompanije iz nerazvijenih zemalja dovesti pred bankrot. Kad, zbog nerealnog tečaja, većina domaćih poduzeća dođe pred stečaj banke razvijenih zemalja obustavljaju daljnje povećanje zaduženja. Stečaj mogu izbjeći samo ona proizvodna poduzeća koja su imala dovoljno jak utjecaj kojim su mogle za svoje proizvode osiguraju jaku zaštitnu carinu. Da bi se dospjele rate mogle vratiti države, planski uhvaćene u ovakvu kreditnu zamku, prisiljene su uništena poduzeća i banke koje su se vezale za takva poduzeća, te nekretnine, prodavati po simboličnim cijenama. Tada se pojavljuju multinacionalne kompanije koje jeftino kupuju sve što imalo vrijedi. Kad sve pokupuju, preko MMF-a traže prelazak na treću fazu prikrivene financijske kolonizacije tj. devalvaciju domaće valute i vođenje politike realnog tečaja. Time domaća radna snaga i proizvodi potrebni velikim multinacionalnim kompanijama postaju jeftini, te multinacionalne kompanije koje su otkupile poduzeća i nekretnine ostvaruju ekstra profite. Kreditiranje u inozemstvu ima i za razvijene države određene negativne efekte, a to je povećanje cijene investicijskog kapitala u matičnim državama, što dovodi do smanjenja investicija u infrastrukturu i gradnju novih pogona. Stari pogoni se nastoje maksimalno iskoristiti uz sve manju kvalitetu proizvoda, dok se novi pogoni grade jedino u državama s najnižim nadnicama. Zbog tog mnoga mala poduzeća i u razvijenim državama propadaju. Osim međunarodnih kreditnih organizacija postoje i druge organizacije koje potiču međunarodnu razmjenu. Najveća takva organizacija je WTO. Ova organizacija je osnovana s ciljem poticanja smanjenja carina u trgovini među zemljama članicama. Ideja osnivača je bila da kupci u zemljama članicama dobiju što jeftinije proizvode, a da proizvođači, zahvaljujući većem tržištu, snize troškove proizvodnje i cijenu proizvoda. Rezultati WTO- a su: povećanje međunarodne razmjene, olakšano osvajanje novih tržišta od strana velikih multinacionalnih kompanija, koncentracija sjedišta ovih kompanija u razvijenim zemljama i
decentralizacija proizvodnje širom svijeta. Na ovaj način razvijene zemlje su svoje kompanije pretvorile u sredstvo posredne kolonizacije svijeta i uništenje sve lokalne industrije u koloniziranim državama, osim najjednostavnijih poslova proizvodnje sirovina, usluga i montaže. Ovo su uspjele zahvaljujući tome što je slobodna konkurencija među poduzećima koja posluju u članicama WTO -a samo privid. Multinacionalne kompanije razvijenih zemalja su, uz pomoć velikih međunarodnih banaka, uspjele pokupovati slabija poduzeća iz nerazvijenih država. U tome su im pomogli korumpirani domaći političari, nepostojanje kvalitetnih zakona o zaštiti interesa sitnih dioničara, zakona o preuzimanju, zakona o stečaju, zakona o zaštiti od međunarodnog dampinga. Veliku ulogu u ovom procesu odigrale su i obavještajne službe razvijenih zemalja. Pravodobnim dostavljanjem povjerljivih informacija o lokalnim poduzećima multinacionalne kompanije su znale koliko vrijede pojedina poduzeća i gdje su im slabosti, koga je moguće potkupiti i sl. Razvijene zemlje imaju zakone koji dozvoljavaju davanje mita građanima drugih zemalja, ali o tome moraju voditi uredno knjigovodstvo. Zahvaljujući ovome, pravosudne institucije i obavještajne službe razvijenih zemalja mogu ucjenjivati korumpirane lokalne biznismene i političare. Konačni rezultat je koncentracija sjedišta multinacionalnih kompanija u razvijenim zemljama zapada, ponajviše u SAD- u. Prljave poslove proizvodnje prebacili su u države gdje je radna snaga jeftina, gdje ne postoje antimonopolski zakoni, zakoni o zaštiti radnika, djece, bolesnika i nezaposlenih. Najveću korist od ovoga imaju vlasnici multinacionalnih kompanija te potrošači razvijenih zemalja koji imaju dovoljno novca za kupovinu sve jeftinijih proizvoda. Da bi WTO bio korisna organizacija morao bi, osim povećanja međunarodne razmjene, težiti i vanjskotrgovinskoj ravnoteži platnih bilanci pojedinih zemalja. Kad je u nekoj državi ukupni uvoz veći od ukupnog izvoza ta država bi morala imati pravo na uvođenje zaštitne carine. Ta zaštitna carina bi se mogla odnositi samo na proizvode koji se proizvode u toj zemlji. Visina zaštitne carine mogla bi biti do postotka koji bi se odredio po formuli: Zc(%) = (Ui x 100)/Uu Zc- zaštitna carina, Ui – ukupni izvoz = izvoz proizvoda i usluga + turistički priljev + devizne doznake zaposlenih u inozemstvu, Uu – ukupni uvoz = uvoz proizvoda i usluga + turistički odljev + devizne doznake stranih uposlenika prema matičnim državama. Na ovaj način bi se spriječila propast proizvodnje u zemljama koje se zadužuju u inozemstvu. Države koje bi uvodile više carine od dozvoljenih trebalo bi kažnjavati tako što bi WTO svim ostalim državama dozvolio uvođenje kaznenih carina na sve robe i usluge koje dolaze iz te zemlje. Da bi sve članice WTO-a bile stvarno ravnopravne, WTO bi osim utjecaja na carine morao nadgledati i zakone o radnom pravu, zakone o preuzimanju, zakone o zaštiti interesa sitnih dioničara, zakone o stečaju, zakona o zaštiti od međunarodnog dampinga, zakone o borbi protiv korupcije, a također bi trebao imati i organe za nadzor rada obavještajnih službi koje se bave industrijskom špijunažom. Svi navedeni zakoni bi, u svim zemljama članicama, trebali biti što sličnije kvalitete. To naravno, industrijski razvijenim državama nije u interesu i zato one nastoje unutar svog teritorija razviti što jaču konkurenciju, ali na međunarodnom planu nastoje provesti što jači prikriveni protekcionizam i stvaranje monopola vlastitih kompanija podupirući vlastita poduzeća u borbi protiv konkurencije.
Države, koje se žele zaštititi od ulaska u kreditnu zamku, morale bi donijeti zakone koje brane vladi, državnim institucijama i državnim poduzećima uzimanje međunarodnih kredita, te izdavanje međunarodnih državnih jamstava. Međunarodne kredite smjeli bi uzimati isključivo privatni poduzetnici koji za povrat kredita garantiraju isključivo svojom privatnom imovinom. Time bi porasla vjerojatnost preživljavanja sitnog nacionalnog kapitala, u sukobu s krupnim međunarodnim kapitalom koji veličinom uništava konkurenciju, koja je često i kvalitetnija i jeftinija. Zadatak emisijske banke ne bi smio biti samo stabilna valuta i stabilne cijene, zadatak bi trebao biti realan tečaj umjesto (uvoz proizvoda i usluga treba biti jednak) tržišnog, a inflacija bi trebala biti otprilike jednaka kao u državama s kojima se najviše trguje.
2.3.
REGULACIJSKI MEHANIZMI
Regulacijski mehanizmi su mehanizmi pomoću kojih država regulira privredne tokove i sprječava potrese, slično kao što amortizeri automobila ublažavaju udare pri nailasku na rupe. U ove mehanizme ulaze svi instrumenti za regulaciju monetarnih kretanja, za regulaciju međunarodne razmjene, za regulaciju bržeg razvoja pojedinih sektora, za regulaciju državnih rashoda i prihoda i sl. Ovdje spadaju: emisijska politika, eskontna kamatna stopa, stopa obveznih likvidnih rezervi, sustav robnih rezervi, porezni sustav, monetarni sustav, carinski sustav itd. Najvažniji regulacijski mehanizam je porezni sustav Funkcije poreznog sustava su da se njime vodi fiskalna politika, politika gospodarskog razvoja, socijalna politika, demografska politika, politika ravnomjernog regionalnog razvoja, a također i ekološka politika. Razvojem industrijskog društva sve je više napuštan obiteljski porez na zemlju, a sve veće porezno opterećenje prebacivano je na nove porezne obveznike. Razvojem poreznog sustava država je sve preciznije regulirala sva područja života. Većim ili manjim porezima država može kočiti ili poticati razvoj pojedinih privrednih grana. Prebacivanjem poreza na pojedince, sposobni i zdravi samci sve više su poticani da brigu za slabije i bolesne prebace na državu. Tako je nastala snažna centralna socijalna država. Porezna politika ima veliki značaj i na regionalni razvoj države. Najstabilnija država je nacionalna država u kojoj je većina ljudi međusobno povezana osjećajem ljubavlju prema vlastitoj nacionalnoj zajednici, a za stabilnost takve države potreban je ravnomjerni razvoj svih regija, ali je negativno ako se u pojedinim regijama razviju jaki centri koji potiču etničku, teritorijalnu i političku regionalizaciju. Regionalizaciju, zbog svojih geostrateških interesa zagovaraju međunarodne globalističke organizacije koje nastoje ovlasti nacionalnih država djelomično prenijeti na
međunarodne nadnacionalne zajednice, a djelomično na niže regije. Velikim državama podjela na 20 ili 30 regija ne može naštetiti, ali kad se male države podijele na 4-5 regija to u kriznim situacijama može biti opasno za sam opstanak države. U situacijama veće gospodarske, socijalne ili sigurnosne krize jače regije mogu poželjeti izlazak iz takve ugrožene državne zajednice, a ako ne postoji sila koja bi to spriječila država vrlo lako propada. Drugi zagovornici regionalizacije su mnogi lokalni politički vlastodršci koje svoju pretjeranu potrebu za novcem i moći ne uspijevaju realizirati na nacionalnom nivou pa to pokušavaju na regionalnom nivou. Takvih, koji zbog svoje političke naivnosti, ili zbog svojih sitnih interesa, svjesno ili nesvjesno zanemaruju geostrateške interese vlastite države uvijek je moguće naći u svim državama, manje u jednonacionalnim, a puno više u višenacionalnim, osobito ako su i nedemokratske. Regionalistima često na ruku ide raspoloženje naroda kojemu smeta preveliko porezno opterećenje, pretjerana koncentracija kapitala u glavnom gradu i centralizacija moći u rukama države. Velika centralizacija i metropolizacija dovodi do pojave nezadovoljstva građana, otpora, pa čak i mržnje prema glavnom gradu, što lokalni regionalisti pokušavaju iskoristiti za svoj interes, a na štetu centralne države. Negativni primjer pretjerane centralizacije i monopolizacije su države Latinske Amerike u kojima oko 70% stanovništva živi u glavnim gradovima pojedinih država, a pojava se sve više primjećuje i u Afričkim državama. Kako bi se ovakvi, za nacionalno gospodarstvo, nacionalnu sigurnost i nacionalnu politiku jedne države negativni trendovi izmijenili potrebno je, umjesto regionalizacije osmisliti i realizirati strateški plan snažne decentralizacije i demonopolizacije. Nacionalni dohodak stvaraju poduzetnici, radnici i seljaci, te oni trebaju odlučivati o ulaganjima, a država im u tom ne treba smetati miješajući se u ono što pojedinci i grupe mogu sami riješiti. Centralna država treba odlučivati samo o pitanjima koja se tiču svih državljana, a lokalni centri trebaju odlučivati o pitanjima koja tište većinu stanovnika tog centra i o onom što ne mogu riješiti sami pojedinci i privatni poduzetnici. Pojedina ministarstva, državne agencije i državna poduzeća potrebno je smjestiti izvan glavnog grada. U današnjem vremenu snažne komunikacijske i prometne povezanosti nema nikakvog racionalnog opravdanje zbog kojeg bi sva ministarstva morala biti u jednom centru, što je i sigurnosno opasno. Nema nikakvog opravdanog razloga zbog kojeg neko državno poduzeće koje svu proizvodnju, preradu ili transport vrši izvan glavnog grada mora sjedište imati u njemu. Ovakvom decentralizacijom se smanjuje broj radnih mjesta u metropoli a povećava na periferiji. U istom cilju državna ministarstva, državne institucije i državna poduzeća trebaju izvršiti snažnu decentralizaciju vlastite nabave. Nabava treba biti centralizirana samo za osnovne komponente kojih se puno troši, dok sve sporedne proizvode i usluge trebaju nabavljati podružnice, kad im treba i koliko im treba. Sve državne institucije i državna poduzeća koja imaju podružnice u više županija morale bi, pri nabavi sporednih proizvoda i usluga koji se isporučuju konstantno ili periodično tijekom godine, a isporučuju se na različito mjesto troška, vršiti izbor najpovoljnijeg dobavljača za svako mjesto troška posebno. To je efikasnije, racionalnije i politički poštenije prema lokalnim dobavljačima koji su, najčešće kvalitetniji i jeftiniji, ali nemaju dobre veze u centralama kompanija i institucija. Centralni odjeli nabave trebaju takve lokalne nabavke samo kontrolirati, količinski i kvalitativno.
Zbog ravnomjernijeg teritorijalnog razvoja potrebno je izvršiti i demonopolizaciju svugdje gdje je to moguće, a gdje zbog prirodnih razloga nije moguće ukinuti monopol potrebno je izvesti decentralizaciju samih tih monopolskih poduzeća, osobito svih monopolskih komunalnih poduzećima. Mnoga monopolska poduzeća stalno dižu monopolske cijene svojih monopolskih proizvoda i usluga čime ostvaruju vrlo visoku ekstra dobit. Istodobno se bave raznim dodatnim poslovima na kojima zapošljavaju svoje rođake i prijatelje. Na ovim dodatnim poslovima nelojalno konkuriraju tržištu izloženim poduzetnicima tako što nude proizvode i usluge ispod cijene koštanja, čime uništavaju domaće proizvođače, a gubitke pokrivaju iz monopolske ekstra dobiti. Sve ovo plaćaju krajnji korisnici, tj. porezni obveznici pri kupovini monopolskih proizvoda i usluga. Kako bi se ovakva negativna aktivnost monopolskih poduzeća spriječila potrebno je zakonom zabraniti monopolistima bavljenje bilo kakvim tržišnim aktivnostima osim osnovne djelatnosti zbog koje su osnovani. Sve sporedne odjele koji se bave građenjem, održavanjem, čišćenjem, zaštitom, računovodstvom, informatikom i sl. potrebno je ili ukinuti, tj. radnike i poslove prepustiti privatnim poduzećima, ili te odjele organizirati u posebna poduzeća (tzv. autsorcing) koja po kratkom postupku treba privatizirati. Isto to treba učiniti sa sporednim djelatnostima u pojedinim ministarstvima, bolnicama i sličnim državnim institucijama. Osim ravnomjernog razvoja svih dijelova države porezni sustav može utjecati i na razvoj obiteljskih vrijednosti. Većim ili manjim poreznim olakšicama država može utjecati na obitelji kako bi imali više ili manje djece i kako bi više ili manje brinuli sa stare i bolesne. Dodatnim porezom na dobra koja se prodaju noću i blagdanima država može smanjiti rad trgovina u vremenu predviđenom za odmor čime jača obiteljsko zajedništvo i kupaca i prodavača. Većim ili manjim porezima država može prisiliti proizvođače da se više ili manje brinu za zaštitu okoline od zagađenja koja nastaju u toku proizvodnje, transporta i upotrebe. Kako bi se prikupilo što više poreza država treba investirati, tj. trošiti novac tako da se ostvari što veća porezna korist. Porezna korist nije samo porez koji plaća poduzetnik i njegovo poduzeće. U poreznu korist treba ubrojiti također poreze i doprinose koji plaćaju uposlenici, pa poreze i doprinose koji plaćaju domaći dobavljači i njihovi uposlenici, te domaći dobavljači dobavljača, sve do domaćih proizvođača osnovnih sirovina. Ta porezna korist može biti i do 70% ako su svi dobavljači domaća, a ako uzmemo u obzir da svi zaposlenici zaradu troše u domaćim trgovinama, pri čemu također plaćaju porez porezna korist je i veća od 70%. Pojednostavljeni i umanjeni izračun porezne koristi mogao bi se izračunati iz podataka koje porezni uredi imaju, po formuli: Pk =PDV + PD + Pp+Pr+ Dm+Dz Gdje je: Pk - porezna korist poduzetnika A PDV - plaćeni porez na dodanu vrijednost PD - plaćeni porez na dobit i dividendu Pp - porez na plaće uposlenika
Pr - prirez uposlenika Dm - doprinos za mirovinsko osiguranje uposlenika Dz - doprinos za zdravstveno osiguranje umirovljenika Porezni ured bi mogao ovakvu umanjenu poreznu korist izračunati za sve poduzetnike iz postojećih statističkih podataka . Najveću poreznu korist država ostvaruje od domaćih proizvođača koji imaju veliki broj zaposlenika i veliki broj domaćih dobavljača. Najmanju poreznu korist imaju uvoznici, iako poreznicima njihove uplate, površno gledano, često izgledaju najveće. To se događa zbog toga što poreze i doprinose na plaće uposlenika promatraju po uposleniku, a ne po poduzeću, iako znaju da tih poreza i doprinosa ne bi bilo ako bi poduzeće bankrotiralo. Na osnovu porezne korisnosti mogao bi se izračunati i indeks porezne korisnosti tako da se ukupni promet podijeli s poreznom korisnosti. Državni zavod za statistiku trebao bi također svaka tri mjeseca skupljati podatke o stanju narudžbi i iskorištenosti kapaciteta za stotinjak najvažnijih vrsta roba. Ako je iskorištenost kapaciteta u nekom sektoru mala NBH može povoljnim kreditima postići povećanje narudžbi, a ako je iskorištenost kapaciteta velika moguće je povoljnim kreditima povećati kapacitete. Najvažniji monetarni regulacijski mehanizam je primarna kamatna stopa koju emisijska banka obračunava bankama kojima daje kratkoročne kredite. Ovom kamatnom stopom regulira se potražnja za kreditima iz primarne emisije te je ovo najvažniji regulator opće razine cijena na tržištu. Obvezna stopa likvidnih rezervi je mjera kojom se također najviše utječe na opću razinu cijena, ali također i na profitabilnost banaka i na sigurnost bankarskih uloga. Cijene pojedinih grupa proizvoda mnogo lakše je regulirati namjenskim kreditima iz primarne emisije. Količinu ovakvih kredita moguće je regulirati ili izmjenom kamatne stope ili izmjenom uvjeta za dobijanje ovakvih kredita. Ako se radi o općem društvenom interesu, kao što je stanogradnja ili izgradnja infrastrukture, kamate na ovakve kredite može biti i 0 %. Količina kredita se regulira tako da se uvjeti za dobijanje kredita lakšavaju ako cijene građevinskog materijala i usluga na tržištu padaju, odnosno uvjeti za dobijanje ovakvih kredita se otežavaju ako cijene građevinskih materijala rastu. Na isti način se mogu regulirati i cijene drugih strateških roba. Kako bi se ovo kvalitetno radilo Državni zavod za statistiku treba pratiti kretanje cijena mjesečno po osnovnim grupama proizvoda i usluga (5 do 15). Ako nekoj grupi domaćih roba cijene padaju NBH treba povoljnim kreditima povećati potražnju za tim proizvodima ili uslugama, a ako cijene rastu NBH treba povoljnim kredima potaći povećanje domaće ponude, ili smanjiti kredite koji potiču potražnju za tom robom. Robne rezerve mogu kratkoročno također povećati potražnju ili ponudu nekih roba i zato ih treba koristiti više za sprječavanje sezonskih kolebanja cijena, a ne samo kao stratešku rezervu. Za ovu ulogu robne rezerve bi trebale za različite robe odrediti obavezne minimalne količine koje pojedina skladišta moraju imati u rezervi, s tom što bi te minimalne količine mogle biti različite u pojedinim vremenskim periodima za pojedine robe.
Najvažniji regulator uvoza i izvoza je devizni tečaj, što je različito od tržišnog tečaja koji ovisi o kreditima iz inozemstva, o stranim ulaganjima i o prodaji imovine strancima. Realan tečaj je onaj kod kojeg je izvoz i uvoz proizvoda i usluga u toku jedne godine otprilike jednak. Na tečaj se može utjecati carinama, kreditnim zaduženjem u inozemstvu, direktnim stranim ulaganjima, necarinskim barijerama koje sprječavaju uvoz ili izvoz, a velik utjecaj ima i porezna politika, monetarna stabilnost, te političko i sigurnosno stanje u zemlji. Na tečaj, veći utjecaj imaju međunarodni faktori nego domaća monetarna vlast. 2.4.
RAZVOJNI MEHANIZMI Razvojne mehanizme možemo podijeliti na dvije grupe: MEHANIZMI ZA UDRUŽIVANJE IDEJA I KAPITALA I MEHANIZMI SELEKCIJE
Zemlje koje nemaju izgrađene razvojne mehanizme nužno su osuđene na privredni kolaps. U industrijskoj civilizaciji kad je životni vijek jedne tehnologije iznosio i do 50 godina, ovakve zemlje su imale dovoljno vremena prekopirati tehnologiju razvijenih zemalja, i zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi, konkurirati na svjetskom tržištu svojim proizvodima. Danas, životni vijek novih tehnologija i proizvoda postaje sve kraći, a razvoj sve brži. Zbog toga, zemlje koje na vrijeme ne izgrade razvojne mehanizme, moći će ostvariti deviznu zaradu samo izvozom jeftine radne snage, sirovina i turističkih usluga. Prihodi ovih zemalja bit će sve manji, a vojska i ostale državne službe tražit će sve više. To će dovesti ili do potpunog obezvrjeđenja novca, tamo gdje se emisija novca koristi kao porezni oblik, odnosno do potpune nestašice osnovnih životnih potrepština tamo gdje su cijene pod državnom kontrolom. Države koje nemaju razvijene razvojne mehanizme, a žele ih imati moraju prvo dopustiti slobodno određivanje cijena (sa što manje monopolskih proizvoda i cijena), te onemogućiti financiranje državnih potreba iz primarne emisije (iznad stope rasta proizvodnje) kako ne bi došlo do inflacije. Da bi se spriječila nagla inflacija potrebno je voditi strogu restriktivnu regulacijsku novčanu politiku, ali koja ni u jednom trenutku ne smije prijeći u deflaciju. Odmah nakon toga potrebno je maksimalno osloboditi konkurenciju tako da svatko može raditi ono što misli da zna, pod jednakim poreznim, kreditnim i ostalim uvjetima, osobito bez unaprijed određenih dobavljača za državu i monopolska državna poduzeća. U ovoj fazi izgradnje razvojnih mehanizama, vlast može očekivati veoma snažan otpor svih koji imaju monopolski položaj na tržištu. Od stanovništva se može očekivati podrška, osim za otpuštanje tehnološkog viška radnika, prodaju državne imovine strancima i prodaja izvan javnih natječaja. Ako se potrebni mehanizmi efikasno izgrade, nezaposlenost poslije početnog rasta, uskoro opada. Čim se počnu otvarati nove firme koje mogu zaposliti nove radnike, potrebno je prijeći na treću fazu u izgradnji razvojnih mehanizama tj. izgradnju efikasnog mehanizma bankrota. Za uspješno izvođenje ove faze potrebno je točno znati vlasnike pojedinih tvornica. Samo tada je moguće tvornicu prodati po tržišnoj vrijednosti, kao cjelinu, sa svom imovinom,
organizacijom i dugovima. Tek ako nitko ne želi kupiti tvornicu kao cjelinu nastupa kraj tvornice kao pravne osobe. U ovoj fazi izgradnje razvojnih mehanizama, može se očekivati najveći otpor zaposlenih u lošim tvornicama kojima prijeti nezaposlenost. Zaposleni, u takvoj situaciji, političkim pritiskom prave pritisak na državu da pokrije gubitke. Ovaj otpor moguće je spriječiti tako da se za socijalnu pomoć daju novci kojima su pokrivani gubici gubitaša. Ako se privatizacija odvija u uvjetima restriktivne monetarne politike može doći do pojave deflacije. Ponuda velikog broja poduzeća na prodaju znači da ta poduzeća postaju roba. Naglo povećanje količine robe na tržištu vodi u deflaciju, ako se istovremeno i količina novca nije povećala za isti iznos. Ako država vodi restriktivnu monetarnu politiku, a istovremeno brzim stečajnim postupcima ne ukloni s tržišta najgora poduzeća, i njihove vlasnike, može doći do naglog rasta neplaćanja. Svatko svakom duguje, a plaća se samo onom kom se mora. Kako količina međusobnih neplaćanja raste, tako se sve više razvija kompenzacijsko tržište. Da ne bi morala smanjivati proizvodnju i otpuštati radnike poduzeća prodaju robu i onima za koje znaju da su nelikvidni, ali se nadaju da će robu naplatiti u nekoj drugoj robi. Novcem se počinju plaćati samo porezi, dio plaće i sitni troškovi kao telefon i slično. Ovo stanje prikrivene deflacije može se prevladati samo tako da država plati sve svoje dugove, makar i iz primarne emisije, te da istovremeno sama pokrene što brži stečajni postupak nad nelikvidnim poduzećima. 2.4.1.
MEHANIZMI ZA UDRUŽIVANJE IDEJA I KAPITALA
Mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava su razne vrste dioničkih društava, ortačkih društava, te fondacija. Dionička društva nastaju tako da netko tko ima dobru, profitabilnu ideju nađe jednu ili više osoba spremnih uložiti kapital u razvoj te ideje. Dionička društva obično nastaju okupljanjem vlasnika kapitala tj. investitora i menadžera oko ideja koje se mogu razvijati s ograničenom količinom kapitala i koje se mogu relativno brzo razviti. Kapital za ovakve namjene u razvijenim zemljama zove se rizični kapital. Prvo dioničko društvo osnovali su 1602. nizozemski trgovci, bankari i industrijalci u Amsterdamu, pod nazivom Nizozemska kompanija za Istočnu Indiju. Razvoj novog proizvoda može se podijeliti u više faza. Prva je ideja na osnovu koje se pravi idejni plan, pa izvedbeni plan, pa demonstracijski model Do ove faza samo vrlo mali broj ljudi može shvatiti vrijednost nove ideje. Kad je napravljen demonstracijski model tada već, veći broj ljudi može zaključit da li je ideja tehnički izvediva. Nakon ovoga izgrađuje se prototip. Kad se on izradi, stručnjaci raznih struka mogu proračunati tehničke i ekonomske mogućnosti novog proizvoda. Na osnovu toga pravi se probna serija, na osnovu koje se mjere praktične mogućnosti novog proizvoda, i da li ga kupci prihvaćaju. Ako kupci prihvate novi proizvod dolazi do izgradnje novih kapaciteta i do faze širenja proizvoda. Neprofitabilne ideje financiraju se iz raznih državnih, privatnih ili crkvenih fondova. Ovi fondovi financiraju ideje koje ne donose profit, koje se razvijaju dugo vremena ili za čiji je razvoj potreban veliki kapital. Na ovaj način se financiraju osnovna
znanstvena istraživanja, socijalni programi, sportske ili kulturne aktivnosti, pomoć nerazvijenim državama i sl. Ovakvi mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava postoje uglavnom samo u razvijenim zemljama, s razvijenim pravnim sustavom, dok ostale koje nemaju ove mehanizme imaju status nerazvijenih. U takvim državama stvaratelji novih ideja vrlo teško i uz mnoge kompromise, gotovo slučajno, mogu naći potreban kapital za razvoj, pa moraju bježati u razvijene zemlje. Ova pojava zove se izvoz ili bijeg mozgova. U zemljama koje nemaju razvojne mehanizme nije moguć razvoj novih proizvoda, osim ako slučajno ideju stvori netko tko je ujedno i bogat. Ovakve države mogu pratiti razvoj razvijenih tako da kradu njihove, već razvijene i zastarjele proizvode, te na taj način sudjeluju u širenju novih proizvoda. Sve brži razvoj novih proizvoda doveo je do toga da životni vijek novih proizvoda traje tek nekoliko godina, pa ostale zemlje nemaju više ni vremena da ih prekopiraju, što dovodi do sve većeg jaza između razvijenih i ostalih. Efikasnost mehanizama za udruživanje ideja i sredstava ovisi o broju stvaratelja ideja, o broju kapitalista, o njihovoj sposobnosti, o vjerojatnosti njihovog povezivanja, te snazi pravne zaštite interesa sitnih dioničara. Obično su stvaratelji ideja manjinski dioničari, te ako ih pravni sustav ne štiti oni se ne mogu udruživati. Stvaratelji ideja postoje svugdje. Obrazovanjem se može smanjiti broj loših, neostvarivih i zastarjelih ideja, a samim tim povećati broj dobrih ideja. Sposobnost kapitalista ovisi o efikasnosti mehanizama za selekciju prema sposobnostima. Broj kapitalista ovisi o brojnosti stanovništva, te o visini i distribuciji nacionalnog bogatstva. Vjerojatnost povezivanja stvaratelja ideja i kapitalista ovisi o gustoći naseljenosti, o razvijenosti sredstava komuniciranja, o broju mjesta na kojima se ovakve osobe mogu susresti, te o motiviranosti za susret. Što je ideja jednostavnija i što je na višem stupnju razvoja prema gotovom proizvodu to je veća i vjerojatnost pronalaska kapitala potrebnog za daljnji razvoj. U velikim gradovima postoji veći broj stvaratelja ideja, i veći broj kapitalista, na vrlo malom prostoru pa je vjerojatnost njihova susreta veća. Specijalizirani sajmovi novih ideja su mjesta gdje je vjerojatnost susreta stvaratelja novih ideja i kapitalista veća pod uvjetom da organizatori sajmova znaju privući veći broj potencijalnih investitora i stručnjaka na sajam. Suvremena sredstva komuniciranja omogućuju kapitalistima informiranje o idejama s većeg područja, i lakšu usporedbu sve većeg broja različitih ideja. Stvaranjem specijaliziranih kompjuterskih baza podataka za nove ideje, modele, patente, tehnička unapređenja, noviteta i novih proizvoda, stvaratelji novih ideja moći će svoje ideje ponuditi sve većem broju kapitalista, pa će i vjerojatnost realizacije ideja biti sve veća. Motiviranost za razvoj novih ideja bitan je faktor o kom ovisi efikasnost mehanizama za udruživanje ideja i kapitala Motiviranost stvaratelja ideja zavisi o mogućnosti patentne zaštite, o troškovima zaštite, o mogućnosti pronalaska investitora i o nagradi u slučaju uspješnog realiziranja ideje. Povjerenje u potencijalne suradnike značajno utječe na povezivanje stvaratelja ideja i vlasnika kapitala. Tamo gdje postoji običaj nepoštivanja dogovora i krađa ideja, strah od krađe prijeći mnoge stvaratelje da slobodno i potpuno iznesu sve osobine svojih dijela, čime smanjuju vjerojatnost da će netko shvatit vrijednost tih ideja i u njih uložit kapital. Strah od nepoštenja, kao bitan demotivirajući faktor udruživanja potrebno je svim mogućim
pravnim i moralnim mjerama svesti na minimum. Kradljivce ideja treba kazniti i pravno, kao teško krivično djelo, i moralno upotrebom sredstava masovnog priopćavanja. Stvaratelje ideja, kao uglavnom manjinske dioničare pravni sustav treba zaštititi jakim propisima za zaštitu interesa sitnih dioničara. Motiviranost kapitalista ovisi o troškovima razvoja, o kazni u slučaju neuspjeha i o nagradi u slučaju uspjeha. Privatni kapitalisti ulažu dio svojih sredstava, a ako razvoj ne uspje gube dio sredstava koji su uložili. Ako razvoj uspije oni se bogate, mogućnost ulaganja u druge nove ideje se povećava, a njihova moć, ugled i društveni utjecaj jača. Političar kapitalist, koji ima mogućnost ulagati državni novac u razvoj novih ideja, ulaže tuđi novac. Ako razvoj ne uspije on ne gubi svoj novac, a političku moć može sačuvati tako da izmisli neko demagoško opravdanje. Ako razvoj ideje uspije on od toga nema nikakve osobne koristi, a ni njegova politička moć neće porasti, jer selekcija političara ovisi o mehanizmima koji nemaju bitne veze s osobnim privrednim sposobnostima. Sposobne političare - privrednike najčešće nazivaju tehnokratima, i oni u političkim bitkama obično nemaju mnogo šansi u bici s prevladavajućim demagozima. Državni direktori koji obavljaju funkciju kapitalista znaju da kod ulaganja u nove ideje postoji samo 10% vjerojatnost uspjeha. U komunističkim državama direktor je mogao ulagati u nove ideje, ali je znao ako ideja ne uspije sindikati i političari će ga optužiti da je u suradnji sa nekim ludim izumiteljem opljačkao poduzeće i podijelio novac. Ako pak ideja uspije i prototip pokaže dobre rezultate za to će doznati politički kontrolori pa će ga smijeniti kako bi sebe postavili na direktorsko mjesto i tako pobrati slavu. Zbog ovog problema sa motivacijom primijenjene inovacije u komunističkim državama bile su izuzetno rijetka pojava i ovo je jedan od osnovnih razloga gospodarske propasti komunističkih državama. U državama sa mješovitom privredom direktor državnog poduzeća ima isti motivacijski problem kao i direktor u komunizmu, ali on taj problem može riješiti tako da razvoj i proizvodnju nove ideje prebaci na nekog svog dobavljača s kojim može podijeliti zaradu, a da eventualni njegovi konkurenti na direktorsko mjesto ništa ne primijete dok sve ne postane gotovo. Generali kapitalisti koji odlučuju o ulaganjima u nove borbene sustave, koriste tuđi kapital za razvoj novih ratnih sredstava. Provjeru novih oružja i oruđa moguće je vršiti na manevrima i ratovima, pa je u ratnim uvjetima provjera vrlo efikasna i napredovanje generala investitora moguće. U mirnodopskim uvjetima generali investitori su stimulirani trošiti tuđa sredstva i uzimati proviziju, ali nisu stimulirani da ih troše uspješno, tj. selekcija prema sposobnosti u mirnodopsko vrijeme je vrlo neefikasna. U društvima gdje mehanizmi za udruživanje ideja i kapitala nisu legalizirani, razvoj neke ideje moguć je samo ako stvaratelj neke ideje uspije postati visoki političar ili general. Osnovni uvjet za postojanje ovakvih mehanizama je postojanje pravne države. Da je do razvoja mehanizama za udruživanje ideja i sredstava došlo u vrijeme starog Rima nastalo bi vrlo efikasno robovlasničko društvo, pošto je vrlo efikasan i nehuman mehanizam za selekciju prema sposobnostima već postojao. Tko nije mogao vratiti svoje dugove, ili je postajao rob ili je bio ubijen. U mandarinskoj Kini tisućama godina trajao je period stabilnosti, te su izmišljeni značajni izumi, ali proizvođači nisu bili zainteresirani za njihovu komercijalizaciju. Njihov položaj i napredak nije ovisio u uspjehu u proizvodnji, već je
ovisio o volji nekog visokog državnog činovnika koji je bio zadužen za državne naruđbe, tj ., mehanizam tržišne selekcije je bio iskrivljen korupcijom. Kad bi neki proizvođač dobio narudžbu svi ostali problemi bili su marginalan rutinski posao. Zahvaljujući korupciji ugrađenoj u sustav državnih narudžbi, unatoč postojanja velikog i uređenog tržišta, te unatoč postojanju velikih radionica za proizvodnju keramike, nakita, obuće i odjeće, tekstila i drugih proizvoda, razvoj novih tehnologija je izostao. Pošto je do razvoja mehanizama za udruživanje ideja i sredstava došlo tek nakon što su razvijene kršćanske ideje humanizma i ljubavi među ljudima, nije došlo do toga da se zahvaljujući razvoju efikasnih razvojnih mehanizama, društvo pretvori u zajednicu u kojoj bi svu moć imala uska grupa samoljubivih genijalaca robovlasnika, na štetu većine. Temelji mehanizama za udruživanje ideja i sredstava nastali su početkom kolonijalnog razdoblja, kad su se efikasnije pravne države, kao što je Nizozemska, počele širiti na područja gdje pravni sustavi nisu postojali. Europa je bila veliko jedinstveno tržište, ali nije postojala jedinstvena ekonomska i politička vlast. Zahvaljujući tome veliki proizvođači nisu imali koga potkupiti kako bi stekli monopol na jedinstvenom europskom tržištu, pa su se morali stalno boriti protiv konkurencije, zbog čega su morali stalno razvijati nove ideje. To su iskoristili mnogobrojno zanatlije iz slobodnih samostalnih gradova, te su počeli naglo rasti i osvajati europsko tržište. Kako bi osvojili i svjetsko tržište počeli su se udruživati u dionička društva. Upravo ta dionička društva su stvorila pretpostavku za koncentraciju ogromnog kapitala potrebnog za osvajanje i pljačku kolonija. Velika dionička društva su vrlo brzo postala centri moći sposobni postavljati i rušiti vlade, naručivati zakone u svome interesu, te mijenjati materijalni i moralni sustav vrijednosti u čitavom svijetu. Svoj puni zamah dionička društva doživjela su na vrhuncu industrijske civilizacije, kad je došlo do snažnog razvoja velikih gradova u kojima je vjerojatnost udruživanja ideja i sredstava postajala sve veća. Upravo razvoj velikih gradova omogućio je razvoj sredstava masovnog komuniciranja, koja omogućuju komuniciranje među svim ljudima svijeta, čime veliki gradovi, u bliskoj budućnosti, prestaju biti uvjet daljeg razvoja. Ograničavajući faktor u udruživanju novih ideja i kapitala su međunarodni patentni zakoni koji su kreirani po zahtjevima starih velikih dioničkih društava, tj. krupnih multinacionalnih kompanija, dok sitni poduzetnici nemaju mogućnost podnijeti troškove kvalitetne međunarodne patentne zaštite. Ako i uspiju kvalitetno zaštititi neku ideju na svjetskom nivou velika je vjerojatnost bojkota konkurencije koji će radije pričekati 15 - 20 godina dok patentna zaštita ne izađe. Tek ako se nađe jedan kupac licence tada će se svi njegovi konkurenti potruditi i sami kupit licencu. Ovo je osobito došlo do izražaja tijekom 20 stoljeća kad je osnovni ulagač u nove tehnologije postala vojska, te nove tehnologije za koje vojska nije bila zainteresirana vrlo teško su nalazile kapital za razvoj. Čak što više, velike kompanije su vrlo efikasno sabotirale razvoj konkurentskih novih tehnologija koje bi mogle naštetiti njihovim tehnologijama. Iako dionička društva nastaju udruživanjem ideja i kapitala, ona teško prihvaćaju nove ideje koje ne proizlaze iz ideje oko koje su stvorena. Ovakva društva obično stvaraju pojedinci s vizijom koji nastoje povećati funkcionalnost proizvoda, ali vrlo brzo ključne položaje zauzimaju menadžeri koji znaju kako sniziti troškove po jedinici proizvoda, ali nemaju poduzetničke sposobnosti ni hrabrosti za rizik ulaganja u povećanje funkcionalnosti. 2.4.2. MEHANIZMI SELEKCIJE
U svakoj društvenoj organizaciji i u svakom društvu postoje mehanizmi za selekciju o kojima ovisi tko će da napreduje na društvenoj ljestvici, a tko neće. U plemenskoj zajednici postojala je selekcija prema ratnim sposobnostima. Dobri, hrabri i sposobni ratnici imali su veći ugled, i njih su birali za poglavice. U velikim imperijalnim robovlasničkim državama postojala je snažna vojna, politička i tržišna selekcija. Sposobni vojnici koji su se dokazali u ratovima i zarobljavali više robova, brže su napredovali u vojnoj, a i gospodarskoj hijerarhiji, osobito u vrijeme ratova. Politička selekcija je postojala među malobrojnim osobama koje su rođenjem stekle mogućnost boriti se za neki položaj u državnoj hijerarhiji. Među ove političke nasljednike uspijevali su se, ponekad ubaciti uspješni vojskovođe i bogataši. Tržišni mehanizam selekcije prema sposobnostima nastao je paralelno s nastankom pravne države. Sposobni su postojali sve bogatiji, dok su nesposobni propadali, a ponekad zbog prezaduženosti postajali i robovi. Pojavom kršćanstva ljudi su postali međusobno ravnopravniji, pa je povećana i baza iz koje je vršena selekcija prema sposobnostima. Ovime je i selekcija postala kvalitetnija. U zemljoradničkim državama također su postojali vojni, politički i tržišni mehanizmi selekcije. Djelovanje svih ovih mehanizama veliki vlasnici zemlje, feudalci, su nastojali ograničiti, tako da su vremenom selekciju sveli na mali broj prvorođenih nasljednika. U pravno uređenim pretežno zemljoradničkim društvima svi važniji položaji i u vojsci i u državi bili su uglavnom nasljedni. To je smanjilo bazu iz koje se vršila selekcija pa je i efikasnost ovih mehanizama bila minimalna. Sitna i krupna robna proizvodnja, koja je postojala u antičkom društvu, pretvorena je u naturalnu, ili sitnu zanatsku robnu proizvodnju kad su se velike imperijalne države pretvorile u sitna kraljevstva s jakim zemljoposjednicima, feudalcima bez obzira radio se o nasljednim vlasnicima zemlje ili upraviteljima imenovanim od kralja. Trgovina među pojedinim feudima bila je ograničena, pa je i tržišni mehanizam selekcije među vlasnicima feuda bio slab. Međutim, u slobodnim gradovima je, istovremeno, postojala snažna selekcija među obrtnicima, zanatlijama, trgovcima, konjušarima i lađarima, koji su držali najveću ekonomsku moć, a jedina protuteža u društvenom utjecaju su im bili vladari sa jakom vojnom moći. Izumom višestruke koloture, te izgradnjom velikih jedrenjaka i otkrivanjem novih kontinenata međunarodna trgovina naglo je ojačala. Novostvoreni sloj prekomorskih trgovaca i brodara bio je izložen vrlo snažnoj tržišnog selekciji, tako da su vrlo brzo najbogatiji postali novi trgovci spremni na rizik i sposobni da prepoznaju dobre, nove ideje. Zahvaljujući njihovoj spremnosti na rizik i ulaganju u nove ideje, došlo je do stvaranja novih tehnika i tehnologija, kao što je tkalački stan, tiskarski stroj, povećalo, durbin, orgulje, mjenica, dvojno knjigovodstvo, puška, top itd, što je dovelo do nastanka industrijske ere. U novom industrijskom društvu svi su postali izloženi djelovanju tržišnog mehanizma selekcije, tako da su nesposobni nasljednici feudalnih dobara sve brže propadali, a glavne pozicije u društvu zauzeli su novi, na rizik spremni industrijalci, trgovci i bankari. Ove nagle socijalne promjene koje su nastale pod djelovanjem tržišnog mehanizma selekcije, zbog izostanka bilo kakve inteligentne regulacijske politike države, doveli su do socijalnih pobuna, kriza i ratova, a nacionalni kapital se podijelio na krupni kapital i njegove dobavljače, te na sitni kapital koji je sve više propadao.
Tržišni mehanizam selekcije je podsustav razvojnog mehanizma i čitavog privrednog sustava. On vrši selekciju među investitorima prema sposobnostima. Kao što sito odvaja pšenicu od pljeve, tako i ovaj mehanizam selekcije odvaja sposobne i poduzetne od ostalih. Elementi tržišnog mehanizma selekcije su: 1. Slobodno formiranje cijena, 2. Slobodna konkurencija, 3. Slobodan, jednostavan i brz stečaj nesposobnih. Slobodno formiranje cijena znači da vlasnik robe može svoju robu prodavati po tržišnim cijenama, s tim da ga država mora štititi od monopola, duopola i oligopola koji mogu ponuditi dampinške cijene(ne pokrivaju realne troškove proizvodnje). Oni koji proizvode nove, bolje proizvode mogu ostvariti bolje cijene, i na taj način ostvariti višu profitnu stopu i brže se razvijaju. U privredama gdje država administrativno određuje cijenu događa se da je cijena niža od troškova proizvodnje. Rezultat toga je smanjenje ponude i kvalitete, veća potražnja, nestašica proizvoda, pojava crnog tržišta i korupcija. Za postizanje veće cijene i ostvarivanje zarade najvažnije je u takvim državama imati dobre veze s političarima koji kroje cijene. Slobodna konkurencija znači da svatko tko misli kako može proizvoditi neku robu ima pravo to i pokušati, pod istim pravnim, poreznim, kreditnim i carinskim uvjetima kao i svi konkurenti, te da ima jednak pristup javnim nabavkama, bez protežiranja određenih ponuđača. Jeli u tome uspješan mogu odlučiti samo kupci. Nesposobni uvijek pokušavaju zaštititi se od boljih uz pomoć političkih veza, ili raznih carinskih i sličnih barijera. Slobodnu konkurenciju ograničavali su u mnogim državama. To je rađeno i još se radi bilo administrativnim ograničenjima, bilo različitim poreznim stopama, različitim kreditnim uvjetima, privilegiranim državnim narudžbama i uvjetima plaćanja, kupovinom i gašenjem malih inventivnih poduzeća i sl. Posljedice su duži opstanak nesposobnih investitora, težak razvoj novih firmi, nezainteresiranost za rizik i nove investicije, manja produktivnost, sporiji razvoj i opća stagnacija. U tržišnim privredama opasnost je monopolizacija ili prikrivena moopolizacija koja omogućuje pojedinim velikim kompanijama monopolski, ili čećše prikriveni ologopolski položaj, čime se ostalom dijelu privrede povećavaju troškovi proizvodnje, te svi koji su izloženi domaćoj ili stranoj monopolskoj konkurenciji postaju nekonkurentni. Slobodni stečaj ne znači propast neke proizvodne cjeline. Stečajni postupak mora biti brz i efikasan način promjene vlasništva nad nekom pravnom osobom. Bankrot treba biti kazna za nesposobnog vlasnika, a ne za radnike i dobavljače. Stečaj ne može rješavati «nevidljiva ruka tržišta», ili «politički mandarini» već to mora rješavati potpuno nepristrana pravna država. Pravni sustav treba izvršiti stečajni postupak nad poduzećem čim postane nelikvidno. Kad neka firma ne može podmiriti obveze tada nju treba, ako je ikako moguće, prodati kao pravnu osobu. To dovodi do promjene vlasništva, a poduzeće i dalje normalno radi. Tek ako nitko nije zainteresiran kupiti poduzeće, makar po cijeni od jedne kune, poduzeće treba ukinuti kao pravnu osobu, sredstva (uključujući i potraživanja) se u što kraćem roku prodaju na tržištu, radnici ostaju bez posla, nakon čega konkurenti dobivaju veće tržište. Bankrot se može odgoditi na nečiji teret, tj. ili na teret dobavljača, ili na teret države. Vlasnici poduzeća računovodstvenim
manipulacijama mogu prije stečaja spasiti dio svoje imovine i to je potrebno spriječiti, pošto stečaj treba biti kazna prije svega za njih kao loše investitore. Manipulacija se najlakše provodi tako da izdaju račune za robu koju po visokim cijenama prodaju kupcima iako znaju da kupci to neće platiti. Na taj način povećavaju prihode i dobit, a za isplatu visokih dividendi uzimaju bankarske kredite. Nakon isplate dividende proglašavaju stečaj koji sada pada na teret kreditora i dobavljača. Kako bi se mogućnost za ovakve manipulacije smanjile potrebno bi bilo uvesti pravilo da se u prihode po završnom računu ne mogu ubrojiti potraživanja kojima je prošao rok plaćanja. Mnoge države zbog svojih poreznih interesa postupaju upravo suprotno, zabranjuju poduzećima da stara nenaplaćena potraživanja knjiže kao sporna potraživanja bez sudske tužbe, čime povećavaju obračunatu dobit, te time povećavaju i porez na dobi, ali time omogućuju lošim investitorima da izvuku kapital prije stečaja, nakon čega i država dugoročno gubi. Nakon prodaje firme novac se dijeli dobavljačima kredita, usluga, sirovina, energije i ostalog. Ako dobavljači misle kako od opstanka poduzeća mogu imati koristi, mogu se dogovoriti o odgodi vraćanje duga, ili o davanju kredita. Država može pokrivati gubitke ako ima poseban interes za proizvodima, ili ako iz demagoško političkih razloga želi spasiti neproduktivna radna mjesta. U državama gdje je onemogućeno privatno vlasništvo nad poduzećima, bankrot poduzeće nema tko kupiti, pa bankrot znači ujedno i smrt poduzeća kao pravne osobe. U ovakvim državama mehanizam tržišne selekcije ne može djelovati. Posljedica je da na rukovodeće položaje dolaze nesposobni s jakim političkim vezama. Mehanizam za tržišnu selekciju može djelovati samo u uvjetima pravne države. Slobodno određivanje cijena postoji od samog početka razmjene među ljudima. Od nastanka državne zajednice, države su često nastojale administrativno određivati cijene, čime su kočili selekciju prema sposobnostima. Ovakvo administrativno određivanje cijena dostiglo je svoj maksimum u socijalizmu, gdje je potpuno uništena mogućnost selekcije prema sposobnosti. Slobodna konkurencija postoji, također, otkad postoji i čovjek. U plemenskoj zajednici svatko je mogao raditi što je htio. Razvojem razmjene ljudi su se sve više specijalizirali za određene poslove. Nastankom pravne države vladari su sve više nastojali odrediti tko će se čime baviti. Na taj način su slabili slobodnu konkurenciju. U socijalističkim državama, vladajuća partija je nastojala ograničiti pojedinca na proizvodnju i prodaju individualnih usluga po diktiranim cijenama, tj. sama je svima određivala nadnice. Sve rukovodeće funkcije nastojala je preuzeti u svoje ruke. Rezultat je nemogućnost selekcije prema sposobnostima i opći pad standarda. U takvim državama parola «uzmimo bogatima i dajmo siromašnima» pretvorila se u «uzmimo sposobnima i dajmo budalama». Ovo i nije posebno opasno kad se bogatima uzme višak kako bi se nahranila sirotinja, ali kad se sposobnima uzmu poduzeća i daju glupima na upravljanje čitavo društvo tone u nazadak. I u pojedinim demokratskim državama postoje elementi koji smanjuju slobodu konkurencije. To su slučajevi kad država nekom pokriva gubitke, nekom omogućuje monopolistički položaj, nekom omogućuje lakše dobivanje državne narudžbe, povoljnije kredite, ili niže porezne stope. Ponekad se to poduzima kako bi se zaštitili kratkoročni porezni interesi, pa se naplata poreza stavlja ispred zaštite drugih vjerovnika, ponekad se štite velika poduzeća zbog demagoškog očuvanja velikog broja radnih mjesta, a u stvari se štite interesi bogatih a nesposobnih nasljednika, a ponekad političari jednostavno štite svoje osobne interese u poduzećima gdje su imaju veći broj dionica. Svi ovi razlozi omogućuju
opstanak nesposobnima, te usporavaju napredovanje sposobnih, čime mehanizam tržišne selekcije slabi, pa slabi i sama društvena zajednica. Osobni bankrot je također postojao i prije postanka države. Tko nije imao imovine za podmirenje svojih obveza gubio je svu svoju imovinu, a često i glavu, ako se nije mogao obraniti. Razvojem robovlasničke države takvi pojedinci su lako postojali robovi. Mehanizam bankrota poduzeća kao pravnog subjekta razvijen je tek u industrijskom društvu. Mehanizam tržišne selekcije može djelovati kao jedinstvena cjelina tek kad postoje sva tri elementa ovog mehanizma. Tek s razvojem pravne države i velikih proizvodnih sustava, stvoreni su uvjeti za nastanak i efikasno djelovanje ovog mehanizma. Svi ljevičarski pokreti nastojali su omesti djelovanje ovog mehanizma, da bi mogli sebe dovesti na vlast, a desničarski pokreti, uglavnom, pokušavaju maksimalno proširiti područje djelovanja ovog mehanizma i izvan gospodarstva na sva područja života. Ljevica svoje djelovanje opravdava teorijama po kojima su svi jednako sposobni u istim uvjetima, ili da svi imaju jednake stomake. Nedostatak ovih teorija je u tome što su sposobnosti, motivi i karakteri ljudi vrlo raznoliki, a i ne živi se samo od kruha. Da tržišni mehanizam selekcije ne bi narušavao humanost ljudske zajednice, i uništio samu zajednicu, potrebno je njegovo djelovanje ograničiti na one koji vrše funkciju kapitalista, tj. investitora. Ljudi koji nemaju želje i sposobnosti biti investitori, moraju, u društvu koje želi biti humano, imati osiguran posao ili pomoć kojom mogu zadovoljiti svoje osnovne životne potrebe, ako žele raditi ono za što su sposobni i biti članovi zajednice. U tržišnoj privredi najveća opasnost za slabljenja tržišnog mehanizma selekcije je korupcija koja omogućuje čak i potpuno nekompetentnim osobama da napreduju, ako imaju dobre veze u politici ili državnim poduzećima. Jedina veća opasnost za tržišnu selekciju su monopoli, duopoli i oligopoli u kojima čak i mentalno ograničene osobe mogu igrati funkciju menadžera. Kad im troškovi zbog bilo čega porastu oni dignu cijene i ispadnu sposobni, iako razmišljaju jedino kako neprimjetno uzeti mito, a ne pada im na pamet kako bi ponekad nešto trebalo racionalizirati ili razvijati.
3. TEHNIČKO TEHNOLOŠKI RAZVOJ Tehničko tehnološki razvoj posljedica je tehničkih unapređenja, inovacija, izuma, znanstvenih otkrića i sl. Drugi neophodan faktor potreban za razvoj je kapital potreban za razvijanje, ispitivanje i praktičnu provjeru svih novih znanstvenih i tehničkih rješenja. Potreban kapital za razvoj novih ideja može varirati od nekoliko dolara do nekoliko milijardi dolara.
Da bi ova dva faktora razvoja mogla međusobno djelovati, potrebno je postojanje odgovarajućih društvenih uvjeta. Da bi se neka ideja mogla materijalizirati potrebno je ostvariti sve tehničko tehnološke, ekonomske i društvene pretpostavke. Ako današnjom tehnikom i tehnologijom neku ideju ne možemo realizirati, ta ideja je neostvariva. Ako ne možemo pribaviti potreban kapital za realizaciju, ideja je također neostvariva. Kroz čitavu povijest, tehničko tehnološki razvoj je najviše ovisio o tome jesu li ljudi s idejama mogli nabaviti potreban kapital. Do izuma i legalizacije privrednih mehanizama za udruživanje ideja i kapitala, stvaratelji ideja su mogli ostvariti svoje ideje ako su rođeni kao bogataši ili kraljevi, ako su uspjeli postati veliki poglavice, ratnici ili vojskovođe, ako su se uspjeli nekako obogatiti, ili ako su uspjeli naći bogatog mecenu. A bogataši su bili spremni ulagati u tuđe ideja samo ako su se našli u očajnoj situaciji koja ih je prisiljavala na rizik kao posljednju priliku za spas. Zbog toga u dalekoj prošlosti tehnološki razvoj odvijao se vrlo sporo, nove revolucionarne tehnologije stvarane su nakon više tisuća godina. Samih inovatora uvijek je bilo među svim narodima i kulturama, otprilike 1 na tisuću ljudi, a od 100 inovatora jedan je sposoban za kreiranje revolucionarnih, potpuno novih ideja i otkrića, koje su na žalost, zbog neprihvaćanja i nerazumijevanja okoline najčešće ostajale neostvarene, a i kad su lokalno razvijene, zbog nezainteresiranosti vladara često su zaboravljene. Otkrićem i izumom ratarstva i stočarstva brojnost ljudi je umnogostručena, pa se i razvoj ubrzao. Otkrićem točka i izumom kola, nastalo je doba u kojem su konjušari postali najjača ekonomska sila, u suradnji sa lađarima i trgovcima. Konjušari, lađari i trgovci postali su pokretačka snaga svih starih imperijalnih sila u kojima su vojnici bili zaduženi za proširenje tržišta, te izgradnju i zaštitu transportnih pravaca. Tisućama godina u Kini su nastali mnogi sjajni izumi, ali zbog nezainteresiranosti vladara i bogatih potencijalnih kupaca nisu mogli biti realizirani. Povećanjem broja stanovnika, razvojem velikih kultura sa jedinstvenim tržištem, bez jedinstvene političke i gospodarske vlasti, tehnološki razvoj postajao je sve brži, osobito nakon razvoja pravne države u kojoj su investitori i inovatori postali ravnopravni i zaštićeni silom zakona. Najpovoljniji uvjeti za razvoj nastali su u Europi gdje je stvoreno veliko, katoličkom crkvom regulirano slobodno tržište, ali nije postojala jedinstvena korumpirana vlast koja bi mogla kočiti razvoj malih sitnih obrtnika iz slobodnih gradova. Izgradnjom pravne države i legalizacijom mehanizama za udruživanje ideja i kapitala, stvorena je mogućnost da ljudi s tuđim kapitalom ostvare svoje ideje. Dionička društva koja su se počela osnivati za vrijeme kolonijalnog osvajanja, postala su vremenom osnovni oblik vlasništva nad proizvodnim kapitalom, i što su se brže razvijala to je tehničko tehnološki razvoj u matičnim državama išao bržim koracima. Da bi dionička društva bila efikasna potrebno je da efikasno djeluje i drugi podsustav razvojnog mehanizam tj. mehanizam za selekciju sposobnih od nesposobnih. Osnovna društvena pretpostavka za djelovanje razvojnih mehanizama je postojanje pravne države, s izgrađenom pravnom infrastrukturom, poduzetničkom kulturom, i vjerom u poštenu suradnju među privrednim subjektima. Zbog tog, prije nastanka pravne države, nije bio moguć brz tehničko tehnološki razvoj, a prodor neke nove ideje ovisio je o slučajnoj dobroj volji nekog vojskovođe, bogataša, ili kralja. Tehničko tehnološki razvoj donio je nagli razvoj industrije, velikih prenaseljenih gradova, nezaposlenosti, privrednih kriza, zagađenja okoline te izmjene klime i izgleda planeta.
3.1.
ZAŠTITA OKOLINE
Jedna od najgorih posljedica tehničko tehnološkog razvoja je sve veće zagađenje okoline raznim pesticidima, herbicidima te produktima industrijskih postrojenja koje priroda ne može razgraditi. To su razni radioaktivni izotopi, te kemijski spojevi koji u prirodi ne postoje, kao što su spojevi klora, flora i vodika, tj. različiti dioksini i furani koji truju žive organizme i razaraju ozonski omotač. Znatan utjecaj na okolinu imaju i razne plastike koje odbačene narušavaju izgled okoline, a priroda ih u kraćem vremenu ne može preraditi, kao ni mazut izliven u riječne tokove i mora. Problem je i sječa šuma koja je promijenila izgled znatnog djela zemlje, te doprinijela istrebljenju mnogih biljnih i životinjskih vrsta. Zagađenje se događa pri proizvodnji, transportu, upotrebi ili nakon upotrebe pri odlaganju ostataka. Glavni krivac za sve teže stanje čitavog planeta su industrijske države koje, u brizi za sve veći profit nisu vodile brigu o posljedicama. Da se izbjegne uništenje okoline države bi morale poreznim i drugim potezima prisiliti proizvođače na dovođenje okoline u stanje kakvo je bilo prije proizvodnje, i onemogućavanje nekontroliranih događaja s opasnim materijama, te osiguravanje sigurnog odlaganje otpada. Sve ovo iziskuje dodatne troškove koje moraju platiti kupci. U dosadašnjem razvoju, zaštita okoline ovisila je o dobroj volji proizvođača. Ako 99 proizvođača brine o okolini a jedan ne, tada taj jedan ima niže troškove proizvodnje, veći profit, više sredstava za investiranje i brži rast. Rezultat je negativna selekcija tj. opstanak zagađivača i propast onih koji se brinu o okolici. Takva negativna selekcija izvršena je u industrijskom razdoblju na svjetskoj razini. Države koje se nisu brinule o okolici brže su napredovale, kulture koje se nisu brinule o okolici imale su brži privredni rast i narodi koji nisu brinuli o okolini postali su bogatiji. To je tako išlo dok je priroda mogla sama sanirati zagađenja, bez većih posljedica po zdravlje ljudi. Da bi se spriječilo daljnje pogoršanje stanja države bi morale međunarodnim dogovorima prisiliti sve proizvođače da u cijenu svih proizvoda uključe troškove zaštite i otklanjanja otpada. Sve države trebale bi zabraniti uvoz proizvoda onih poduzeća koji se ne pridržavaju propisanih pravila, te bi trebalo uvesti dodatne carine na sve što je proizvedeno u državama koje se ne pridržavaju dogovorenih propisa. Kad kupci budu morali u cijeni proizvoda platiti sve troškove koje nastaju pri odlaganju i brizi za otpad, trošit će se više prirodnih proizvoda, a potrošnja najopasnijih proizvoda smanjit će se svugdje osim tamo gdje se ničim ne može supstituirati.
3.2.
PRIVREDNE KRIZE
Privredna kriza je vrijeme u kojem istovremeno velikom broju poduzeća počne opadati profit, naglo se povećava broj bankrota, nove firme se ne otvaraju, a stopa nezaposlenosti raste. Uzrok privredne krize može biti: 1. Tehničko tehnološki razvoj; 2. Elementarna katastrofa; 3. Rat;
4. Monetarna neuravnoteženost Tehničko tehnološki razvoj može izazvati krizu ako neki novi izum ili otkriće naglo poveća produktivnost i smanji potreban broj zaposlenih u nekoj privrednoj grani. Tada svi konkurenti, stvaratelja novog, koji nemaju to novo rješenje padaju u gubitke, te ako nemaju rezerve odlaze u bankrot. Radnici koji su radili u takvim poduzećima ostaju bez posla, strah od bankrota i opstanka prenosi se na druge ljude, što smanjuje potražnju za ostalim robama, pa se kriza prenosi na ostale privredne subjekte. Stvaratelji nove tehnike i tehnologije ostvaruju natprosječne profite i vrše nova ulaganja, pa se nova vrijednost prelijeva, djelomično na njihove kupce, djelomično na dobavljače, kojima se povećavaju njihovi profiti i investicije. Ovo dovodi do naglog privrednog razvoja i brzog prevladavanja privredne krize u zemlji gdje su nove tehnike realizirane. Ovakva kriza može početi i prije nego se nova tehnološka rješenja pojave na tržištu. Veliki investitori koji imaju obavještajne podatke o projektima koje sami razvijaju, ili ih razvija konkurencija, mogu predvidjeti kakve posljedice na stanje tehnike će izazvati ta nova rješenja. Iz tehnoloških podataka moguće je proračunat gospodarske posljedice, te je moguće predvidjeti kojim investicijama će vrijednost rasti, a kojoj imovini će vrijednost padati. Na osnovi takvih predviđanja veliki investitori mogu počet sa prodajom imovine za koju predviđaju kako će im cijena padati, te kupovati imovinu za koju predviđaju kako će im cijena rasti. Ovo izaziva prvi val krize u kojoj informirani mijenjaju svoju imovinu i tako zarađuju. Ostali investitori koji ne znaju za nova tehnološka rješenja, reagiraju na pad cijena panično, vjerujući kako se radi o nekom novom privrednom ciklusu, te prodaju sve što im nije neophodno, zbog čega može doći do pada cijene svih dionica na tržištu, pa dolazi do produženog trajanja prvog vala privredne krize kojoj se ne vidi realan uzrok. Na taj način i prije pojave novih tehnologija na tržištu može doći do velike preraspodjele vrijednosti između onih koji imaju informacije i onih koji spoznaje o nadolazećim tehnologijama nemaju. Kad informacije o novim tehnologijama, tehnikama, ili otkrićima dospiju do običnih investitora svi počinju prodavati imovinu kojoj vrijednost pada pa dolazi do drugog vala krize, nakon čega dolazi do naglog gospodarskog napretka. Elementarne nepogode, kao i rat, mogu dovesti do velike nestašice osnovnih materijalnih dobara dok nesreća ili rat traje. Brzo nakon toga dolazi do obnove i novih ulaganja, što može rezultirati naglim privrednim rastom i smanjenjem nezaposlenosti. Monetarna kriza je posljedica lošeg funkcioniranja monetarno-regulacijskih mehanizama države, izazvane nesposobnošću ili korumpiranošću političara, što pojedini jaki financijski lobiji često koriste za plansko, namjerno izazivanje kriza u kojima velike financijske institucije uništavaju i preuzimaju manje i slabije. Monetarna kriza može nastati zbog manje količine novca na tržištu od količine roba, odnosno manje potražnje od ponude. Ovakva deflacijska kriza, uzrokuje gomilanje robe na tržištu, pad proizvodnje i povećanje stope nezaposlenosti. U uvjetima gdje pravna država ne funkcionira, prikrivena deflacijska kriza se može očitovati u općoj nelikvidnosti. Nitko nikom ne plaća račune, svatko svakom duguje, stečajni mehanizam ne funkcionira. Ako država na vrijeme ne reagira, tj. stečajnim postupcima ne ukloni najgore s tržišta, te ne poveća količinu novca u sektorima gdje cijene padaju, može doći do izuzetno velike i teške privredne krize. U deflacijskim krizama obično rastu monopolske cijene (zbog želje monopolista da nadoknade gubitke nenaplativih i otpisanih potraživanja), i cijene osnovnih životnih potrepština (zbog nemogućnosti stanovništva da kupuje supstitute više kvalitete), a
istovremeno padaju cijene nekretnina, poljoprivrednih sirovina i proizvoda, industrijskih sirovina, dionica i sl. Zbog rasta cijena osnovnih prehrambenih proizvoda monetarne vlasti vide inflaciju pa vode antiinflacijsku politiku, čime krizu samo pojačavaju. Uzrok ovakve prikrivene deflacijske krize može biti i sama država, ako ne plaća svoje dugove na vrijeme. U tom slučaju svi koji proizvode i usluge prodaju državi ne mogu, na vrijeme, doći do svog novca. Da bi to ipak uspjeli, oni nastoje podmititi državne službenike da im plate mimo redoslijeda. Posljedice su: - razvoj korupcije, - državni dobavljači ne mogu platiti svojim dobavljačima, - neplaćanje se prenosi na slijedeće partnere. Ovakvim prenošenjem neplaćanja ukupna nelikvidnost se može udeseterostručiti u odnosu na inicijalni državni dug. Jedini lijek protiv ovakvog stanja je da se država uozbilji tj, ako država ne može na vrijeme platiti svoje dugove, onda ne smije praviti nove narudžbe, dok ne podmiri stare dugove. Podmiriti stare dugove može novcem ili vrijednosnim papirima koji se mogu indosirati (prenositi) i koji mogu služiti za plaćanje poreza. Ovakvim vrijednosnim papirima, dužnici bi međusobno zatvarali svoja potraživanja i dugove dok ne bi došli do onog tko duguje državi porez. Time bi se iznos plaćenih poreza povećao za iznos izdanih vrijednosnih papira. Ukupni iznos nenaplaćenih potraživanja zatvorio bi se u iznosu desetak puta većem od količine izdanih vrijednosnih papira. Sva ova zatvorena potraživanja prebacila bi se s konta spornih i otpisanih potraživanja na konto prihoda, a nakon završnog računa na konto dobiti. Time bi država prikupila dodatnog poreza na dobit u iznosu dva do tri puta većem od količine izdanih vrijednosnih papira pa bi imala dovoljno prostora za smanjenje poreznih stopa. Ako i nakon podmirenja svih svojih obveza nelikvidnost i dalje traje, emisijska banka treba povećati količinu kredita u sektorima gdje cijene padaju. (Ako se novcem iz primarne emisije poveća potražnja za nekim proizvodima i pri tom se upotreba kapaciteta u toj proizvodnji poveća s 20% na 70% cijene neće porasti, ali će se zbog optimalnije upotrebe kapaciteta povećati profit i društveni bruto proizvod. Ako se iskorištenje kapaciteta poveća iznad 80%, poduzeća počinju birati kupce spremne platiti više. Tada deflacija prelazi u inflaciju.) Istovremeno stečajnim postupcima treba stalno uklanjati najlošije vlasnike poduzeća s tržišta. Monetarna kriza može nastati i zbog veće količine novca od količine robe na tržištu, tj. veće potražnje od ponude. Ovakve inflacijske krize vode k sve većem rastu cijena, povećanom obrtaju novca što uzrokuje još višu inflaciju, gomilanju zaliha sirovina, smanjenje produktivnosti, povećanje nezaposlenosti itd. Dok je postojalo zlatno važenje novca deflacijske krize su bile redovita pojava zbog toga što količina zlata nije mogla rasti brzinom kojom je rasla proizvodnja. Uvođenjem nominalne vrijednosti novca inflacijske krize postale su redovita pojava, pošto država svoje potrebe za kapitalom najlakše rješava tiskanjem novca. Ovakvu krizu teško je riješiti, jer političari najčešće nisu spremni odreći se vlasti nad svim i svačim. Inflacijsku krizu političari mogu pokušati riješiti administrativnom zabranom dizanja cijena. Rezultat je prikrivena inflacija tj. nestašica proizvoda i redovi pred trgovinama.
Rješenje inflacijske krize moguće je samo primjenom svih zakona i donošenjem propisa koji odvajaju monetarne vlasti od izvršne vlasti. Primarna emisija novca ne može se unaprijed planirati, već moraju postojati instrumenti koji daju informacije o cijenama, te čim cijene počnu rasti primarnu kamatnu stopu treba povećati, i obrnuto. Emisijska banka, u suradnji s državnim robnim rezervama i državnom razvojnom bankom, mora biti regulacijski instrument koji na osnovu podataka o kretanju cijena brzo i ažurno regulira i opće cijene, i cijene pojedinih grupa roba na tržištu. 3.3.
NEZAPOSLENOST
Nezaposlenost je pojava kada ljudi koji žele raditi ne mogu naći nikakav posao. To je obično onda kad u radnom kontingentu ima više od 2% do 4% nezaposlenih ljudi, što ovisi o običajima izdržavanja odrasle djece, pomoći za nezaposlene i sl. Nezaposlenost znači da investitori nisu sposobni investirati u otvaranje novih ¸profitabilnih radnih mjesta. Nezaposlenost je simptom koji nam govori da je privredni sustav bolestan i da ga treba popraviti. Uzrok dugoročne nezaposlenosti može biti u lošem funkcioniranju monetarno regulacijskih mehanizama, što znači da bankarski sustav treba popraviti, ili u lošem funkcioniranju mehanizama za selekciju prema sposobnost, što dovodi do koncentracije kapitala u rukama nesposobnih ili od multinacionalnih kompanija korumpiranih investitora koji se ne znaju ili ne žele suprotstaviti konkurenciji. Kvaliteta odluka o investiranju ovisi o tome tko donosi odluke o investicijama, i o informacijama na osnovu kojih se donose odluke. Pošto je određen postotak informacija uvijek nepouzdan potrebno je da netko izvrši procjenu vrijednosti informacija. Tu procjenu vrši investitor i ako on nije za to sposoban donose se loše odluke. Ovdje je potrebno znati slijedeće: Onaj tko vrši procjenu pouzdanosti ključnih informacija stvarni je donositelj odluka. - Grupa ljudi u kojoj se odluka donosi konsenzusom, kvaliteta odluke ovisi o sposobnosti najmanje sposobnog člana grupe. - Grupa ljudi u kojoj se odluka donosi većinom, kvaliteta odluke ovisi o prosječnoj sposobnosti člana grupe. − Grupa ljudi u kojoj odluke donosi pojedinac rukovoditelj, kvaliteta odluke ovisi o sposobnosti tog pojedinca. Da bi grupa ljudi mogla donositi kvalitetne odluke o investiranju potrebno je članove te grupe testirati, tj. izvršiti snažnu selekciju prema sposobnosti. Najbolji dosad izmišljeni mehanizam za testiranje prema sposobnosti je tržišni mehanizam selekcije. Visoka nezaposlenosti može imati razoran učinak na ljudsku zajednicu. Razna društva i države su to pokušavala ublažiti raznim mehanizmima solidarnosti. Solidarnost na razini obitelji i lokalne zajednice omogućuje nezaposlenima da žive i potiče ih da vrate
brigu zajednici koliko to mogu. Solidarnost na razini države može imati pozitivne i negativne posljedice. Pozitivno je to što socijalna pomoć omogućuje nezaposlenima zadovoljenje osnovnih potreba čime se smanjuje prosjačenje, sitne krađe, a također se povećava potražnja za osnovnim dobrima. Prodaja i profit proizvođača tih osnovnih dobara se povećava, te se tako novac uzet od poreznih obveznika vraća u proizvodnju, tj. porezna korist od socijalne pomoći je visoka. Negativno je to što se socijalna pomoć daje osobama koje imaju potvrdu da im je ona potrebna. Tu su moguće razne zlouporabe. Mnogi koji ne žele raditi mogu kupiti, ili falsificirati potvrde da su invalidi, i da nemaju od čega živjeti. Ako je kontrola slaba dolazi do prevelikog opterećenja poreznih obveznika, nezainteresiranosti nezaposlenih za rad, nedostatka kvalitetne radne snage, te konkurentnost domaće privrede zaostaje. Razne države su nezaposlenost pokušavale riješiti na razne načine. Da bi nezaposleni imali sredstava za osnovne potrebe mogu im se ta sredstva dati bez protučinidbe ili uz protučinidbu. Novčana pomoć za invalide i nezaposlene je davanje bez protučinidbe. Javni radovi su vid pomoći nezaposlenim radnicima koji su spremni nešto raditi. Javni radovi osim što osiguravaju posao, korisni su i za zajednicu (izgradnja putova, nasipa, šumskih prosjeka, odvodnih kanala i sličnih objekata). Javni radovi mogu se financirati i iz primarne emisije ako cijene građevinskog materijala i usluga pada. Neke države problem nezaposlenosti pokušavaju riješiti i tako da otvaraju nova, izmišljena radna mjesta u državnoj upravi. Rezultat je gomilanje birokracije koja sva više ometa poduzetništvo nepotrebnom papirologijom, i opterećuje ih sve većim porezima, a također izvlači iz privrede kvalitetnu radnu snagu. Mnoge države su pokušavale problem nezaposlenosti umanjiti na taj način da su davale pomoć poduzećima koja rade s gubitkom. Rezultat je: sve veći gubici gubitaša, ukidanje djelovanja mehanizma tržišne selekcije, sve veće propadanje sposobnih poduzetnika i napredovanje nesposobnih, te drastično slabljenje konkurentnosti domaće robe na međunarodnom tržištu. Kad u jednoj državi postoji visoka stopa nezaposlenosti potrebno je smijeniti monetarne vlasti, ako postoji deflacija ili veća inflacija. Najopasnija je pojava pritajene deflacije ili pritajene inflacije. Ako su cijene na tržištu stabilne, nema nelikvidnosti i velike prezaduženosti prema inozemstvu tada treba pojačati djelovanje tržišnog mehanizma selekcije. To znači da država investicijske odluke treba prepustiti najsposobnijima, a kad sama nešto kupuje mora voditi računa o poreznoj koristi, tj., o tom koliko će se utrošenog novca vratiti u državnu blagajnu. Istovremeno država regulacijskim mehanizmima treba oduzeti kapital tj. sposobnost investiranja svim lošim investitorima. Porez kao poseban regulacijski mehanizam u ovome može odigrati posebnu ulogu. Porezom država može oduzeti kapital nesposobnima investitorima. Porezni sustav treba pogodovati sposobnima investitorima, a nesposobne treba odvesti u bankrot. Kreditni sustav treba pogodovati najsposobnijima koji su spremni na rizik. Na ovaj način dobra regulacijska politika može pojačati djelovanje tržišnog mehanizma selekcije. 3.4.
PRIVREDNA STABILNOST
Privredna stabilnost je stanje kad nacionalni dohodak države raste, kad je stopa nezaposlenosti niska, i kad su cijene stabilne. Da bi gospodarstvo jedne države bilo stabilno potrebno je da svi podsustavi jedne države, tj. svi privredni mehanizmi uspješno funkcioniraju. Proizvodni mehanizmi moraju proizvoditi nove vrijednosti za društvo i pri tome ostvarivati profit dovoljan za nove investicije i razvoj novih proizvoda. Mehanizmi razmjene moraju osigurati veze između privrednih subjekata tako da svaki privredni subjekt u svakom trenutku ima ono što mu je potrebno za rad. Razvojni mehanizmi tj. mehanizmi za selekciju i mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava moraju stalno vršiti selekciju investitora i omogućavati razvoj novih ideja. Regulacijski mehanizmi moraju biti takvi da otklanjaju sve poremećaje koji dolaze izvan države i sve poremećaje koji nastaju među elementima privrednog sustava. Regulacijski mehanizmi moraju funkcionirati kao amortizeri na automobilu, na ravnoj cesti nemaju nikakvu ulogu, ali kad auto naleti na rupu spašavaju ga od raspadanja. Uspješnost privrednog sustava ovisi o osnovnim zakonima svake zemlje koji definiraju i legaliziraju postojanje i efikasnost privrednih mehanizama. Države u kojima ne postoje svi privredni mehanizmi ne mogu uspješno funkcionirati i ne mogu imati stabilnu privredu. Države koje loše koriste regulacijske mehanizme također ne mogu imati stabilnu privredu.
4.
LJUDSKE ZAJEDNICE
Osnovne zajednice kojima većina ljudi pripada su obitelj te pleme ili nacija Pored ovih zajednica postoje i druge formalne zajednice kao što su poduzeće, država, vojska, crkva, politička stranka, škola, sportski i umjetnički klubovi i sl. te neformalne kao prijateljske grupe, interesne grupe i sl. 4.1.
VRSTE LJUDSKIH ZAJEDNICA
Zajednice možemo podijeliti na: - zajednice koje opstaju temeljem ljubavi prema zajednici, - zajednice koje opstaju dok postoji interes za udruživanje, - i zajednice koje se temelje na strahu. Obitelj, pleme, nacija, crkva, prijateljske grupe, ideološke skupine i sl. su zajednice koje opstaju dok članove zajednice povezuje ljubav prema zajednici. Ovakve zajednice se sastoje od različitih pojedinaca koje zajednica prihvaća u svojoj različitosti. Snaga ovakve zajednice ovisi o osjećaju pripadnosti zajednici i spremnosti na žrtvovanje za zajednicu. Zajednice u kojima je spremnost članova na žrtvovanje osobnih interesa mala, labilne su zajednice i lako se raspadaju. U kriznim trenucima članovi obitelji, plemena, nacije, crkve, države ili ideološkog pokreta spremni su čak i umrijeti u zaštiti interesa zajednice. Potreba za sigurnošću zajednice je jedina potreba, genetski ugrađena u čovjeka, zbog koje je čovjek
spreman svjesno žrtvovati vlastiti život. Spremnost na žrtvovanje ovisi o osjećaju pripadnosti zajednici, ljubavi prema zajednici, procjeni ugroženosti zajednice i ocjeni mogućnosti opstanka zajednice. Agresija na zajednicu može rezultirati suprotstavljanjem ili bijegom. Ako se svi članovi zajednice suprotstave jačem protivniku može se dogoditi da svi izginu i da zajednica nestane. Isto tako ako svi članovi zajednice pobjegnu može se dogoditi da se toliko rasprše da ih je poslije nemoguće skupiti i obnoviti zajednicu. Najsigurnije za opstanak zajednice u trenutku agresije jačeg protivnika je otpor dijela članova zajednice uz istovremeni bijeg preostalih članova, koji osiguravaju ponovno okupljanje, otpor protivniku, i opstanak zajednice. Obitelj je temeljna ljudska zajednica bez koje nema opstanka čovjeka. Osnovne funkcije obitelji su stvaranje i odgoj djece sposobne za život u društvu, te briga za bolesne, stare i nemoćne članove obitelji. U obitelj spadaju roditelji, djeca, unuci, djedovi i babe, tj. svi koji su rođeni u obitelji od rođenja pa do smrti, i svi koji su postali članovi obitelji temeljem ženidbenih veza. Razvojem industrijskog društva osnovna funkcija čovjeka postaje rad u sklopu nekog poduzeća, unutar nekog većeg grada. Svi koji nisu sposobni prodati svoj rad na tržištu radne snage postaju nepotrebni društvu i teret obitelji. Ekonomske i socijalne funkcije obitelji postaju sve manje izražene, te dolazi do formiranja sve manjih obitelji u koje spadaju bračni drugovi i djeca dok odrastu i osamostale se. Brigu o starima, bolesnima i industriji nepotrebnim ljudima na sebe preuzima sve više država iz tobože humanih, a ustvari ekonomskih razloga, nastojeći što više smanjiti troškove njihovog preživljavanja. Da bi troškovi proizvodnje bili što niži država nastoji što veći broj ljudi smjestiti na što manji prostor uz same industrijske, trgovačke i prometne centre. Sve manji životni prostor rezultira sve manjom mogućnosti za zajednički život više različitih generacija u istom stanu, s različitim potrebama, navikama i problemima. Ovakvo ekonomski uvjetovano smanjenje obitelji dovelo je do izmjene moralnih normi, smanjenjem solidarnosti među ljudima, razvojem liberalizma i brige samo za sebe i svoje potrebe, te prebacivanjem svih tereta i obaveza na državu. Da bi država mogla obavljati novodobivene funkcije morala je sve više povećavati porezna opterećenja. U predindustrijskom društvu glavnina poreza ubirala se od poreza na zemlju a porezni obveznik bila je obitelj. Uvođenjem novih industrijskih poreza na profit poduzeća, na nadnice radnika i sl. država je morala sve više razvijati administraciju za skupljanje poreza. Isto tako nove funkcije države tražile su sve veću administraciju koja će trošiti i kontrolirati trošenje sve većeg postotka nacionalnog dohotka. Rezultat prebacivanja socijalnih problema na državu je sve veća državna administracija, nastanjena u malim stanovima u glavnim gradovima, usmjerena na brigu o vlastitim problemima, umjesto na rješavanje socijalnih problema zbog kojih je osnovana. Povećavanje i individualizacija poreza, birokratizacija države i nagli rast gradova s nedovoljno stambenog prostora, dodatni je utjecaj na stvaranje sve manjih i siromašnijih obitelji. Nesposobnost države da dostojno i efikasno, s ljubavlju za slabe, preuzme brigu o onima za koje se tradicionalno treba brinuti obitelj dovela je do sve veće dehumanizacije života, trčanja za vlastitim užicima te zatvaranja očiju, ušiju i usta za sve što pojedinca osobno ne tišti. Prebacivanje svih briga na državu stvorena je džungla na asfaltu u kojoj samo najjači preživljavaju, a svi ostali postaju ovce za šišanje, gaženje i sadističko iživljavanje jačih.
Tradicionalna obitelj opstala je samo u industrijski nerazvijenim državama, te kod bogatih pojedinaca koji su imali dovoljno kapitala za život na imanjima, u velikim obiteljskim kućama, s mogućnošću samostalnog financiranja bolesnih, nesposobnih, starih, djece i unuka. Pošto je tako bogatih vrlo mali postotak, tradicionalna obitelj u industrijski razvijenim zemljama postala je izuzetak. Društvo koje želi skladan i human razvoj mora znatno više uložiti u razvoj temeljne ljudske zajednice. Najviše se može postići izmjenama poreznog sustava. Poreznim olakšicama treba poticati stanovanje u obiteljskim kućama, zajedno s članovima šire obitelji. Poduzeće je zajednica u koju ljudi ulaze uz silu koja se zove interes tj. zbog plaće, mogućnosti napredovanja u struci ili karijeri i td. Kad interes zbog kojeg se čovjek zaposlio u poduzeću nestane, pojedinac nastoji otići iz poduzeća. Država je zajednica koja opstaje temeljem prisile, interesa i ljubavi. Države koje se temelje na sva tri ova faktora stabilne su u svim uvjetima. To su obično jednonacionalne države kod kojih je ljubav prema naciji prenesena na državu. U višenacionalnim državama te ljubavi nema pa one mogu opstati ili zbog interesa, ili iz straha, te ovakve države, da bi opstale, moraju širiti zlo, ili unutar sebe ili oko sebe. Jedini izuzetak su visoko decentralizirane države u kojima se većina odluka donosi referendumom. Višenacionalne države opstaju dok postoji ekonomski interes za zajednički život ili dok policija i vojska imaju snage suzbiti pobune. U trenucima većih privrednih kriza ili agresije izvana, ovakve države se vrlo lako raspadaju. U diktatorskim višenacionalnim državama vlada strah između nacija. Veće nacije se boje secesionizma manjih nacija, a manje nacije se boje asimilacije i pljačke od strane većih, zbog čega je nepovjerenje stalno. Kako bi se održale, ovakve države moraju imati vrlo jake organe represije. Zajednice koje se temelje na strahu teže uniformnosti u oblačenju, govoru, stavovima i ponašanju. Javno se svi zalažu za jednakost i ravnopravnost, a sve raznolikosti se nastoje prikriti i potisnuti, čak i kada se radi o prirodnim, a ne samo društvenim razlikama. U dobrovoljnim totalitarističkim zajednicama najveća mržnja izražava se prema pojedincima koji požele istupiti iz zajednici i njih se nastoji najteže kazniti. Zapadne demokratske višenacionalne države svoj opstanak duguju interesu, jedinoj preostaloj sili koja im osigurava opstanak. Ovakve države uspjele su izgraditi vrlo snažne banke, multinacionalne kompanije, te međunarodne financijske institucije kojima pljačkaju slabije nacije i države, i ta pljačka je jedini kohezivni faktor koji ovakvim višenacionalnim državama osigurava opstanak. Prestankom pljačke i širenja zla po svijetu ovakve države bi se vrlo brzo dezintegrirale, pošto ne bi imale interes za suživot. Kako bi mogle pljačkati ovakve države moraju imati vrlo snažnu vojsku, daleko jaču nego što je obrana vlastitog teritorija, a dovoljno jaku za obranu ¨nacionalnih interesa¨ bilo gdje u svijetu. Ova sklonost pljački susjeda nešto je manja u državama gdje postoji jedna većinska crkva kao dodatni kohezivni faktor, a najupornije u agresiji su one demokratske države koje su i višenacionalne i višekonfesionalne. Organizacija državne uprave treba slijediti organizaciju proizvodnje, a pojedine državne institucije trebaju rješavati što uže definirane probleme. Pri određivanju nadležnosti pojedinih institucija u rješavanju probleme potrebno je slijediti pravilo po kojem probleme treba spustiti na najniži nivo države na kojem se problemi mogu efikasno rješavati. Npr., čuvanje reda i mira može efikasno rješavati općinska ili gradska policija, dok lov na
organizirane međunarodne kriminalne organizacije uspješno mogu obavljati samo međunarodne policijske službe. Crkva je zajednica ljudi koje povezuju slični životni pogledi, uvjerenja i tradicija te ljubav prema zajednici. Crkve koje se temelje većim djelom na tradiciji labilne su i neuvjerljive, dok su crkve koje se temelje na uvjerenju i ljubavi mnogo stabilnije prodornije i čvršće. Postoje mnoge lokalne, regionalne, nacionalne i državne crkve. Katolička crkva je jedina crkva koja ima karakter univerzalne svjetske crkve s čvrstom organizacijom i definiranim vodstvom. Pravoslavne crkve vezane su uz državu i naciju, te bez državne zaštite, vrlo brzo, u toku nekoliko generacija gube utjecaj na narod. Budističke, taoističke, protestantske i muslimanske crkve imaju karakter regionalnih ili lokalnih pokreta bez čvrste organizacije i vodstva. Ideološki pokreti su zajednice temeljene na sličnim stavovima o određenim problemima, te su to zajednice privremenog karaktera koje mogu brzo nastati, ali i brzo nestati, kad se pojave povoljni uvjeti kao što su novi načini rada i proizvodnje temeljeni na novim inovacijama i znanstvenim otkrićima iza kojih slijede nove znanstvene teorije i na njima temeljene nove ideologije. S pojavom novih znanstvenih teorija vrlo brzo se javljaju nove ideologije koje mogu vrlo snažno utjecati na ljude koji ne mogu dovoljno brzo shvatiti promjene u kojima žive. Zbog straha od promjena većina ljudi je spremna povjerovati u razne zavodljive teorije o njihovoj ugroženosti, te su zbog toga ideološke zajednice najpodložnije manipulaciji čovjekovom potrebom za sigurnošću zajednice. Sve zajednice, ako žele opstati, imaju pravila ponašanja koja moraju poštovati svi članovi zajednice, s tim što oni koji ih ne poštuju snose sankcije. Ta pravila mogu biti nepisana i pisana. Nepisana pravila ponašanja zovu se "moral" a pisana pravni propisi. Moralni zakoni i pravni propisi najjači su obrambeni mehanizam svake zajednice. Moralne zakone stvara svijest ljudi, obitelj, crkva, tradicija, životno iskustvo, i politika. Pravni propisi svoj izvor imaju u moralnim zakonima. U stabilnim zajednicama postoji usklađenost moralnih i pravnih propisa. Kad u nekom društvu dođe do suprotnosti između morala i prava zajednica postaje labilna, članovi zajednice postaju nezainteresirani za sudbinu zajednice, te ona ubrzano propada. U zajednici gdje je većina riješila osnovne egzistencijalne probleme, često dolazi do moralnog zagađenja, tj. u nedostatku borbe za preživljavanje cilj života postaju materijalni užici. Djeca koja odrastu u takvoj moralno zagađenoj okolini ne vide smisao života, pa se odriču obiteljskog života i običaja, ili se prepuštaju materijalnim užicima. U takvoj, moralno zagađenoj zajednici stabilna obitelj, kao uzor propada, natalitet pada i dolazi do postepenog izumiranja zajednice. Babilon, Egipat, Atena i Sparta su propale jer nije bilo dovoljno spremnih za borbu. Rim je propao jer građanima Rima više nije bilo stalo do njega. Sovjetski savez je nestao jer je većina jedva dočekala da propadne. Današnju zapadnu civilizaciju obilježava snažni raskol između morala i prava. U New Yorku kad je nestalo struje, mirni pošteni građani, slučajno zatečeni u trgovinama, u trenutku su se pretvorili u lopove, spremne ukrasti što god im dođe pod ruku. U mirnim, neprimjetnim obiteljima, incest, silovanje vlastite djece postalo je pojava koja se sve više ne primjećuje. Masovni turizam postao je običaj koji većini služi kao prilika za brzu seksualnu avanturu. Brak je postao zastarjela institucija, a u crkve nitko ne ide. Nacija je nevažna,
vjernost je za budale. Do pojave AIDS-a, svi koji su propovijedali bračnu vjernost doživljavali su podsmijeh preko svih javnih medija. U urbanim sredinama, na istom području žive ljudi s potpuno suprotnim moralom. Kriminalci imaju norme međusobnog ponašanja i tko ih prekrši oni ga kažnjavaju. Narkomani imaju svoje norme koje drugima nisu poznate. Prostitutke se druže sa sebi sličnima. Bogataši se druže s bogatima, siromasi sa siromasima, vojnici s vojnicima, političari s političarima, učenici s učenicima, studenti sa studentima. Većina živi unutar svojih uskih dobnih, spolnih ili profesionalnih geta bez jačih kontakata s ljudima izvan njih, jer svi ostali koje svakodnevno susreću ne spadaju u njihove skupine. Većini nije stalo do toga što će nepoznati sugrađani misliti o njima, ali im je stalo do mišljenja onih s kojima se žele družiti. Crkva je jedina institucija koja moralna norme svih zatvorenih skupina nastoji stopiti u jedinstveni moral. Razlika između morala i pravnih propisa je u tome što moral sudi za sumnju, tj. kad članovi zajednice nekog moralno osude on je odbačen dok se ne opravda. Kad se sudi po državnim propisima silovatelj je nevin ako nema dokaza, ubojica je nevin ako nema svjedoka, lopov je nevin ako ga nitko nije vidio. Tužitelji i istražitelji traže krivca umjesto istine, suci se više brinu za zakonsku formu umjesto za istinu, a branitelji osobne interese stavljaju iznad svega. Ovakva dvojba između, kao čelik čvrstog prava, i kao glina meke pravde, dovodi do dvoličnosti članova zajednice, i na kraju do dvoličnosti čitave zajednice. (Stopala što si vidio, dijelom glina a dijelom željezo, jesu podijeljeno kraljevstvo; imat će nešto od čvrstoće željeza prema onome što si vidio željezo izmješano s glinom. Podijeljeno kraljevstvo Danijel 2. 41.)
Pojedinac u takvoj zajednici, kad primijeti sukob pravde i prava može oprati ruke kao Pilat, ili odabrati križ kao Isus. Stanje moralne tolerancija, tj. stanje kad postoje pravni propisi bez jedinstvenog morala posljednji je šizofrenički stadij u razvoju svake civilizacije prije njene propasti. Na mali izvanjski poticaj, ovakve civilizacije propadaju jer za njih se nitko ne želi žrtvovati, jer za njima nitko ne žali, jer nikome do njih nije stalo. Zajednice (pravne države) koje žele izbjeći ovakav razvoj moraju prepustiti crkvi da obavlja svoju osnovnu funkciju, a to je čuvanje i izgradnja jedinstvenih moralnih načela zajednice. Moral je područje u koje se ne smije petljati ni politika ni znanost. Politika i znanost imaju svoje funkcije i trebale bi više brinuti za njih. 4.2.
DEMOGRAFSKI PROBLEMI
U većini industrijski razvijenih država, došlo je, u drugom dijelu 20. stoljeća, do pojave naglog rasta prosječne starosti stanovništva, i porast postotka umirovljenika. Nastavak ove tendencije vodi k sve većem opterećenju uposlenih. Da ne bi došlo do kolapsa mirovinskih fondova političari, sve više nastoje obrnuti demografska kretanja, tj. povećati broj djece, što dugoročno vodi k povećanju radnog kontingenta. Pri raspravama o ovom problemu često se povezuju tri, statistički slabo povezane pojave, a to su: - Pobačaj, - Sloboda žena da odlučuju o rađanju već začete djece, − Pad nataliteta.
Pobačaj, statistički gledano, ima malo direktne veze s natalitetom. Pobačaj je prije svega moralno pitanje - je li dozvoljeno ubojstvo ili ne. Osnovni zagovornici slobode pobačaja su liberalni liječnički lobiji koji zarađuju na abortusima. Iako znaju kako nakon nekoliko abortusa postoji velik rizik sterilnosti, oni mladim djevojkama o tome izbjegavaju govoriti, prije svega zbog svoga interesa. Kad se te djevojke udaju i požele djecu interes ovih liberalnih liječničkih krugova je dobro naplatiti umjetnu oplodnju, na čemu se zarađuje daleko više nego na abortusima. Kako bi ta zarada bila što veća ti liječnički lobiji su spremni abortuse raditi po vrlo niskim cijenama kako bi neplodnih žena bilo što više, spremni su plaćati političko lobiranje kako bi zakoni o abortusu i umjetnoj oplodnji bili što liberalniji, a spremni su također plaćati političare da što više otežaju usvajanje siročadi kako se mladi bračni parovi ne bi, umjesto umjetne oplodnje odlučili na posvojenje. U svim civilizacijama ubojstvo je načelno zabranjeno, ali su svugdje postojali izuzeci. U primitivnim sredinama ubojstvo pripadnika protivničkog plemena je normalna stvar. U robovlasničkom društvu ubojstvo roba je stvar vlasnika. U mnogim kulturama otac ima pravo ubiti sina ili kći ako osramote obitelj. U mnogim kulturama muž ima pravo ubiti ženu zbog nevjere, a mnogo žena je, iz običaja, spaljeno poslije muževljeve smrti. Kroz povijest je mnogo ljudi ubijeno odlukom sudskih organa. U industrijski razvijenim civilizacijama, najčešća vrsta pravno, a za neke i moralno dozvoljena vrsta ubojstva je pobačaj tj. ubojstvo nerođenog djeteta. Razlika između pobačaja i ostalih vrsta ponegdje "dozvoljenih ubojstava" je u tom što kod svih ostalih slučajeva žrtva snosi bar dio krivice za vlastitu kob, i što se mogu braniti, ili barem protestirati protiv vlastite sudbine. Pobačaj je jedina vrsta ubojstva u kom žrtva nema nikakve krivnje, i u kom žrtva nema nikakve mogućnosti braniti se ili bar protestirati. Sloboda izbora je najčešći argument pristalica pobačaja. Nesumnjivo je da svaka žena ima pravo, slobodnom voljom odlučivati, hoće li imati djecu ili ne. Međutim, svako pravo nosi i odgovornost. Kad sklopite ugovor o prodaji vaše imovine ona više nije vaša. Kad potpišete ugovor ne možete se predomisliti i reći "ne priznam ugovor". Svaki ugovor se može raskinuti samo pod ugovorenim uvjetima. Kad žena na vjenčanju kaže "DA" potpisala je ugovor da je spremna, između ostalog i rađati djecu. Svaki put kad muškarac i žena stupe u seksualne odnose oni "potpisuju" ugovor s otkaznim rokom od 9 mjeseci. Sloboda izbora je nesumnjivo pravo žene kojeg se svaka žena treba prisjetiti prije sklapanje braka, a ne poslije, i prije svakog seksualnog odnosa, a ne poslije. Pad nataliteta je pojava na koju pobačaj i sloboda izbora imaju minimalan utjecaj. Natalitet je, statistički promatrano, najjače povezan s uvjetima stanovanja. Mladi bračni parovi koji žive u slobodnostojećim obiteljskim kućama, okruženi dvorištem i vrtom imaju, u prosjeku najviše djece. Mladi bračni parovi koji žive u kućama u nizu, s malim dvorištem, kakve najčešće susrećemo u prigradskim naseljima, imaju, u prosjeku znatno manji broj djece. Mladi bračni parovi koji žive u stanovima, imaju, u prosjeku, izrazito negativan prirodni priraštaj.
Osim ovoga, postoji i dosta jaka statistička povezanost između nataliteta i broja televizora po glavi stanovnika u nekoj regiji. U pravilu što je više televizora, i što se više vremena provodi pred njim, to je manji natalitet. Država koja želi povećati natalitet, te zaštititi interese slabih tj. djece, staraca i hendikepiranih, može poduzeti više različitih akcija kao što su: - Zabrana gradnje stambenih objekata viših od tri nadzemne etaže. - Zabrana gradnje stambenih objekata na parcelama manjim od 50 x 30 m. - Zabrana gradnje stambenih objekata na udaljenosti manjoj od 5 m od postojećih stambenih objekata. - Osnivanje investicijskog fonda za dodjelu povoljnih stambenih kredita mladim bračnim parovima. - Dislokacijom pojedinih ministarstava, državnih institucija, sjedišta javnih poduzeća i fondova iz glavnih gradova u male gradiće s manje od 30.000 stanovnika. Ovim bi se povećao broj radnih mjesta u tzv. provinciji, čime bi i gustoća naseljenosti u državi bila znatno ujednačenija. Pri ovom bi trebalo paziti da u jednom gradu ne bi smjelo biti sjedište više od jednog ministarstva, institucije, fonda, ili državnog poduzeća. Poreznim olakšicama treba znatno više pomoći svima koji se sami brinu za djecu, starce, bolesnike i nemoćnu rodbinu. Da bi se to potaklo treba poticati stanovanje u slobodnostojećim obiteljskim kućama s velikim dvorištima i vrtovima, izvan gradskih središta. U gradskim centrima treba koncentrirati poslovne objekte, a ljudima treba omogućiti da žive okruženi prirodom. Da bi se ovo postiglo porezne stope na zemlju treba znatno povećati, da bi se racionalnije koristila, a porezna osnovica bi trebala biti tržišna vrijednost zemlje. Ovakvim oporezivanjem cijena stanovanja u centrima bila bi značajno viša nego na periferiji. Pored ovog trebalo bi uvesti 90% porezne olakšice za zemljišne parcele na kojima su izgrađene obiteljske kuće, pod uvjetom da u njima stanuje vlasnik zemljišta i kuće. Površina na koju vrijede olakšice trebala bi biti barem 100 metara kvadratnih po članu obitelji koji žive u zajedničkom domaćinstvu. Pod obitelji treba smatrati svu užu i širu rodbinu koja zajedno živi u jednoj kući. Nabrojenim postupcima ojačale bi obiteljske zajednice, djeca bi imala dovoljno prostora za igru i razvoj, starci bi imali dovoljno mjesta za život s djecom i unucima, a vrtni poslovi bi odvukli članove od pretjeranog gledanja, iz dosade, televizije - zlatnog teleta dvadesetog stoljeća. Razna prava popularna u razvijenim zapadnim zemljama, koja za cilj imaju poticanje nataliteta, kao što su pravo na dječji doplatak, potpora samohranim majkama i sličnim mjerama koje neodgovorni roditelji, kockari, alkoholičari i narkomani znaju zloupotrijebiti, imaju na mnoge obitelji razorne efekte, čime takva pronatalitetna politika gubi smisao, efekt i cilj. Umjesto dječjeg doplatka, treba uvesti pravo djece na besplatno liječenje, školovanje, prehranu, prostor za igru, javni prijevoz, i sl. Trudnice bi također trebale imati pravo na besplatno liječenje od svih bolesti koje mogu štetiti djetetu, te slične poteze koje direktno koriste nerođenom djetetu. 4.3.
POTREBE LJUDSKIH ZAJEDNICA
Svaka stabilna ljudska zajednica ima osobine živog bića, a to su nastanak, rast, razvoj, razmnožavanje i umiranje. Obitelji, plemena, crkve, države, poduzeća, nastaju, spajaju se, dijele se i nestaju kao i sva živa bića. Sva živa bića imaju svoje potrebe, a također ih napadaju određene bolesti. Potrebe ljudskih zajednica možemo podijeliti na : Osnovne potrebe zajednice. Sigurnost zajednice. Briga o potrebama članova zajednice. 1. Osnovne potrebe zajednice. One ovise o zajednici, a najčešće su potreba za rastom, razvojem, širenjem itd. Kod pojedinaca ova potreba se izražava tako da svoje osobne potrebe podređuje interesima zajednice. 2. Sigurnost zajednice je najjača čovjekova potreba ugrađene u gene, a koja se pojavljuje kad čovjek osjeti kako je zajednica ugrožena. U takvim trenucima pojedinac je spreman žrtvovati sve kako bi zaštitio zajednicu i to je jedina ljudska potreba zbog koje je pojedinac spreman žrtvovati i vlastiti život kako bi zaštitio zajednicu. Koliko će se snažno kod kojeg pojedinaca iskazati ova potreba ovisi o tom koliko je snažno taj pojedinac silom ljubavi vezan za zajednicu, te koliko je uvjeren u ugroženost zajednice. Kad čovjek nema osjećaj kako je zajednica ugrožena ova ljudska potreba je skrivena, a javlja se tek kad ljudi osjete kako im je zajednica ugrožena, te tada postaju spremni za zanemarivanje osobnih potreba, ali čim osjećaj ugroženost zajednice nestane, nestaje i spremnost za žrtvovanje. Ovom potrebom je moguće i manipulirati od strane vođa zajednice, osobito u ideološkim zajednicama. Manipulaciju od strane vođa zajednice, uz pomoć podložnih medija, moguće je usmjeriti prema članovima vlastite zajednice u cilju izazivanja osjećaja ugroženosti izvana kako bi se izazvalo stanje kolektivizma u kojem je puno lakše manipulirati članovima zajednice, a moguće je manipulaciju usmjeriti i prema članovima drugih zajednica kako bi se u tim zajednicama smanjila vezanost za njihove zajednice, čime se smanjuje sposobnost suparničkih zajednica na obranu. U pojedinim zajednicama postoje organi i institucije sigurnosti koje se brinu o sigurnosti zajednice. I pored ovog u pojedincima postoji potreba da svoju osobnu sigurnost, ponekad, podredi sigurnosti zajednice. Ova pojava, nazvana hrabrost, individualna je i ovisi o osjećaju pripadnosti zajednici, i o ljubavi prema zajednici. Pojava, da netko u trenutku ugroženosti zajednice, više misli na vlastitu sigurnost, iako je zajednica očekivala suprotno, nazvana je kukavičluk. 3. Briga o potrebama članova zajednice. Svaka stabilna zajednica brine o potrebama članova zajednice onoliko koliko je potrebno da pojedinci ostanu efikasni i pouzdani članovi zajednice, a da istovremeno zajednica može ostvarivati svoju razvojnu funkciju. Pojedinci koji su važniji za funkcioniranje zajednice više dobivaju od nje, a manje važni, isluženi članovi i svi koji nemaju nikakvu korisnu funkciju mogu očekivati manju brigu. Pojedinci su stanice u tijelu zajednice. Pojedine, uspješne, zajednice mogu pojedince iz drugih zajednica privući u vlastitu zajednicu mamcem bolje brige za osobne potrebe pojedinih članova zajednice.
Kod zajednica kojima je temeljna vezna sila, ljubav prema zajednici, u trenutku ugroženosti, pojedinci zanemaruju osobne potrebe. Kod zajednica kojima je temeljna vezna sila interes ili strah, u trenutku ugroženosti, pojedinci više misle na vlastite potrebe i interese. Da bi zajednica uopće mogla funkcionirati potrebno je da je hijerarhijski organizirana. Da bi se hijerarhija formirala nužno je da pojedinci imaju razvijene potrebe za prestižem i moći, a također i potrebu za vođom. Bez ovih potreba koje su različito razvijene kod različitih ljudi, ne bi bilo hijerarhije, ne bi bilo vođa, ne bi bilo podčinjenih i ne bi bilo zajednice. Kod pojedinaca izražena je potreba da, bar u nečem, budu vođe, dok kod većine, u kritičnim situacijama, postoji potreba da se podčine vođama i da ih slijede. Pojedinci koji ne priznaju vođu mogu, ili napustiti zajednicu, ili se izboriti da sami postanu vođe. 4.4.
BOLESTI LJUDSKIH ZAJEDNICA
Svako živo biće, pa tako i ljudske zajednice, napadaju određene bolesti, slabosti i ozlijede. Svaki čovjek ima obrambene mehanizme zaštite od kemijskih, bioloških, psiholoških ili duhovnih napada, a ti mehanizmi mogu biti i nasljedno jači ili slabiji. Kad je organizam oslabljen jednom vrstom napada postaje, privremeno ili trajno, slabiji za obranu i od druge vrste napada. Kao što su pojedinci izloženi različitim napadima tako su i ljudske zajednice izložene različitim socijalnim agresijama. Bolesti koje napadaju ljudske zajednice najčešće su: alkoholizam, narkomanija, prostitucija, hedonizam, dekadencija, korupcija, terorizam, moralni liberalizam, kolektivizam itd. 4.4.1.
NARKOMANIJA
Narkomanija je najteža socijalna bolest dvadesetog stoljeća, a poznata je još od egipatskih vremena. Svećenici Ozirisa i homoseksualni svećenici «psi» uzimali su droge kao i Baalovi svećenici, razni kultovi, vračevi i slični. U zadnjih 300 godina glavni organizatori uzgoja, trgovine i promidžbe droga je Britanska plemićka narko mafija koja je organizirala nekoliko Opijumskih ratova zbog izvoza Opijuma iz Indije u Kinu. Britanska Istočnoindijska kompanija imala je čak i svoju obavještajnu službu 007 koja je podmićivala ili ubijala kineske carinike koji su ometali ovu trgovinu. Nakon Kineske komunističke revolucije tržište u Kini je smanjeno pa je britanska narko mafija organizirala novo tržište na tlu SAD-a i Europe. Kako bi ova tržišta prihvatila drogu bilo je nužno razbiti tradicionalne vrijednosti kao što su obitelj, vjera nacija. Izmislili su novu glazbenu kulturu, tzv., rock kulturu koja je propagirala upotrebu droga, seksualne slobode, homoseksualizam i moralni liberalizam. Ovo im je trebalo kako bi razbili stabilne ljudske odnose, male ljudske zajednice, tj. obitelji i sitne poduzetnike, ljude podijelili u marginalne bezvoljne skupine demoraliziranih pojedinaca koji jedini izlaz vide u drogi. U ovome su im pomogli mediji besplatnom reklamom organiziravši razne «tolk shouve» u kojima su pri namještenim raspravama razni popularni filozofi propagirali drogu. Potražnja za drogama naglo se povećala, a kako bi cijena bila što veća, upotreba droge zakonski je zabranjena. Napredovanjem rock kulture u elitnim umjetničkim, dekadentnim hedonističkim, liberalnim društvenim skupinama postala je prihvaćena pojava, koja pogađa najčešće najslabije članove zajednice tj. djecu. Kod analize ove bolesti potrebno je razlučiti tri problema.
1. Kako spriječiti širenje narkomanije među djecom. 2. Kako izliječiti narkomane koji se ne žele liječiti. 3. Kako uništiti organiziranu narko mafiju. 1. Djeca prvi put drogu kušaju u školskim WC-ima, privatnim zabavama i sličnim mjestima, nagovarani od poznanika, sitnih dilera, koji su, najčešće, djeca iz propalih brakova, a i sami su narkomani. Osnovni cilj svake antinarkomanske politike trebao bi biti spriječiti širenje narkomanije na djecu. Policijska kontrola škola, dječjih igrališta i objekata uz škole trebala bi biti jaka i neprestana. Kazne za one koji na ovakvim mjestima trguju drogom morale bi biti drastične. 2. Stari narkomani koji se ne mogu riješiti droge trebali bi imati mogućnost doći do svoje dnevne doze na legalan način, da je ne bi morali nabavljati ilegalno. Istovremeno njih bi trebalo "moralno obilježiti" da na njihovom primjeru djeca vide što je narkomanija. Među djecom narkomani su popularni, samostalni, zanimljivi, moderni, otkačeni buntovnici. Oni koji ne žele probati drogu su dosadni i zaostali. Ovakav imidž narkomana među djecom gradi narko mafija uz pomoć šou biznisa. Pored ovog postoje i druge predispozicije da netko postane narkoman. To su najčešće lijene, za rad nenavikle osobe, koje osjećaj zadovoljstva žele postići bez rada i zalaganja. Djeca nenavikla na radne obveze, koja su naučila da s nekoliko suza od roditelja dobiju bilo koju igračku, te djeca odrasla bez osjećaja roditeljske ljubavi, idealne su potencijalne lovine za svakog sitnog trgovca drogom. Djecu i narkomane bi trebalo odvojiti, na taj način, da narkomani po svoju dnevnu dozu svaki dan moraju ići na objekt dovoljno udaljen od mjesta gdje se kreću djeca. 3. Narkomafija je skupina koja živi na račun ovisnika o drogi. Narkomafiju čine proizvođači, prerađivači, trgovci drogom, korumpirani političari, policajci i suci, te odvjetnici koji ih sve skupa brane. Kad bi se legalizirala trgovina drogom proizvedenoj u državnim poljima za svaku pojedinu državu nestalo bi ekstra zarade od koje su svi oni dobro živjeli. Zato je upravo narkomafija najjači protivnik legalizacije droge. Ako bi političari stvarno htjeli ukinuti trgovinu drogom morali bi formirati međunarodne institucije koje bi se medijskim, političkim, ekonomskim i policijskim metodama borile protiv proizvodnje, trgovine i upotrebe droge. To je vrlo teško pošto u vrh svjetske narkomafije sjede ljudi koji upravljaju krupnim međunarodnim kompanijama, institutima, obavještajnim službama i političkim strukturama. Seljake koji proizvode drogu trebalo bi stimulirati da sade druge biljke, koje bi mogli, bez carinskih barijera izvoziti, a za uzgoj droge trebalo bi konfiscirati zemljište na kom je uzgajana. Trgovce, korumpirane političare, policajce i suce trebalo bi udarati tamo gdje ih najviše boli, a to je džep. Kazna za njih bi trebala biti konfiskacija cjelokupne imovine, te gubitak dotadašnjeg socijalnog statusa. Narkomane bi trebalo kažnjavati, oduzimanjem vozačke dozvole, i dozvole za rad na svim mjestima gdje je ovisnost opasna za okolinu. Pošto u današnjoj licemjernoj svjetskoj političkoj eliti, zaraženoj liberalizmom, dekadencijom i hedonizmom postoji samo verbalna spremnost za borbu protiv narkomanije i korupcije, a stvarni interes svih korumpiranih je obrnut, nije moguća efikasna borba protiv narkomanije. Zbog toga svi iskreni protivnici droge trebali bi se ograničiti na uništenje narkomafije, te zaštitu djece. Postojeće narkomane trebalo bi prepustiti njihovoj slobodnoj volji. Najveći trgovci drogom su poneke britanske plemićke obitelji koje već 300 godina
imaju monopol nad tim poslom, te njihove tajne obavještajno sigurnosne službe koje na ovaj način pune crne fondove za vođenje tajnih operacija. Istovremeno, te organizacije dostavljaju policiji podatke o ostalim trgovcima drogom. Na taj način se predstavljaju kao borci protiv droge, a u stvari uništavaju konkurenciju. Narkomafiju je jednostavno uništiti. Dovoljno je legalizirati državnu proizvodnju u svakoj pojedinoj državi za vlastite potrebe, te legalizirati kontroliranu trgovinu i upotrebu droge. Da bi se zaštitila djeca, objekti u kojima bi se smjela uzimati droga trebali bi biti barem pet kilometara udaljeni od najbliže škole, dječjeg igrališta ili crkve. U ovakvim objektima narkomani bi imali priliku dobiti svoju dnevnu dozu. Prodaja bi se trebala odvijati pod državnim nadzorom, a iznošenje droge izvan ovakvih objekata trebalo bi kažnjavati konfiskacijom cjelokupne imovine i prisilnim liječenjem od fizičke ovisnosti. Narkomane bi na ovakva mjesta trebalo privući mogućnošću da, uz malo pješačenja dođu, svaki dan, do jeftine dnevne doze. Time bi bili oslobođeni potrebe da novac zarađuju dilanjem, prostitucijom i krađom. Svakodnevnim odlaskom u ovakve drogeraonice narkomani bi bili "obilježeni" čime bi spali na samo društveno dno, među prosjake i beskućnike. Ovo bi nekima bio dovoljan motiv da se odreknu droge, a i djeca bi, svakodnevno, na očitu primjeru vidjela kuda vodi droga. 4.4.2.
PROSTITUCIJA
Prostitucija, promiskuitet i pornografija su bolesti koje vode do raspada osnovne ljudske zajednice a to je obitelj. Od prostitucije i izvanbračnih seksualnih odnosa stradaju i bračni partneri koji bez vlastite krivice postaju žrtve spolnih bolesti, a najviše stradavaju djeca, bilo zbog razvoda brakova, bilo zbog rođenja izvan braka. Liberalizam kao moralni relativizam, dekadencija i hedonizam relativiziraju štetnost ovih društvenih bolesti, te na taj način slabe spremnost malih zajednica, tj. obitelji i sitnih poduzetnika za borbu protiv njih, što odgovara velikim organizacijama, tj. multinacionalnim kompanijama, industriji prostitucije i narkomafije. U borbi protiv ovih zala najjači je lijek poduzimati sve što jača obitelj, sitno poduzetništvo i crkvu. Istodobno, treba ograničavati moć šubiznisa, najjačeg propagatora hedonizma, liberalizma, dekadencije i općeg duševnog beznađa. Zahvaljujući zakonima o zaštiti autorskih prava šoubiznis je postao jedan od najjačih svjetskih industrija, a zabavljači, pjevači i glumci postali su bogati moćnici i uzor djeci. Razvojem multimedijalnih kompjutorskih sustava, informacijskih kanala, ekspertnih softverskih sustava, i ostale softverske podrške dvosmjernom komuniciranju i pretraživanju različitih izvora informacija preko Interneta, interes za proizvode šou - biznisa bit će sve manji, a mogućnost vlastitog kreativnog istraživanja i komuniciranja bit će daleko veća, čime će se smanjiti i negativna moć ove industrije te mogućnost manipulacije s masama, a osobito djecom. 4.4.3.
KORUPCIJA
Korupcija postoji otkad postoji i organizirana državna zajednica. Osnova korupcije sastoji se u tom da pojedinci mogu nekažnjeno kršiti pravila koja, u principu, vrijede za sve članove zajednice. Ovo kršenje pravila igre dozvoljavaju pojedinci iz strukture vlasti, iz vlastitih interesa, a na štetu zajednice. Na ovaj način nepošteni pojedinci postaju
konkurentniji na tržištu od onih koji se pridržavaju pravila. Rezultat je negativna selekcija tj. narušavanje djelovanja tržišnog mehanizma selekcije po sposobnosti, što vodi do sporijeg privrednog napretka i slabljenja države u odnosu na inozemnu konkurenciju. Korupcija je osnovni uzrok propasti svih civilizacija i svih država. Kad većina shvati da žive u zajednici gdje netko može raditi što želi, a drugi moraju poštivati pravila, nestaje ljubav prema takvoj zajednici i spremnost za žrtvovanje, te zajednica polako ali sigurno propada. Početkom industrijske ere novostvoreni bogataši naglo su korumpirali sve strukture vlasti, te su politički mislioci, u namjeri da smanje mogućnost korupcije, došli na ideju da vlast podijele na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Ovim je, načelno, stvorena mogućnost da se ove tri vlasti međusobno kontroliraju, čime je smanjena mogućnost korupcije. Praktični rezultat ovakve podijele vlasti je taj da se osjećaj odgovornosti kod svih nositelja vlasti smanjio, pošto su za sve društvene nepogodnosti uvijek krivi drugi. Broj ljudi u vlasti je povećan, povećani su državni troškovi, povećan je broj ljudi koje je moguće korumpirati, a oni koji žele kršiti pravila igre, to moraju činiti samo malo tajnovitije. U pravilu, tamo gdje je stvarna društvena moć podijeljena između politike, crkve i znanosti korupcija i ostale bolesti ljudskih zajednica imaju slabiju podlogu za razvoj, a gdje je moć koncentrirana u jednoj od ove tri osnovne društvene strukture korupcija i ostala zla su veća. Također, za smanjenje korupcije važno je imati što manje pisanih propisa koje pojedinci moraju slijediti. Što ima više državnih službenika i više propisa, državni službenici imaju više prilike da se miješaju u život pojedinaca, a također i više prilika da ucjenjuju pojedince koji ne nude mito. U pravilu, državnih službenika treba biti što manje, moraju biti dobro plaćeni, a država se ne treba uplitati u sukobe interesa koje pojedinci sami mogu riješiti. Što ima manje propisa manja je vjerojatnost kršenja zakona od pojedinaca. Zakoni koje većina ne poštuje imaju samo jednu svrhu a to je, pružiti mogućnost državi i državnim službenicima za ucjenjivanje ljudi, i gledanju kroz prste poslušnima, podobnima, prijateljima i svima koji su spremni i imaju mogućnost platiti mito. Sve što se može riješiti na tržištu treba prepustiti tržištu. Sve što pojedinci sami između sebe mogu riješiti i trebaju sami rješavati međusobnim slobodnim dogovorom, bez državnog tutora. Država treba brinuti samo za ono što pojedinci i tržište ne mogu riješiti, a to je sigurnost zajednice, razvoj zajednice, te osnovna prava svih ljudi, kao što su pravo na život, pravo na razvoj i izražavanje vlastite volje, te mir među članovima zajednice. Mnoge razvijene zemlje dozvoljavaju poduzećima davanje provizije političarima stranih država, ali o tom moraju voditi uredno knjigovodstvo. Kasnije, ti podatci služe vlastitim obavještajno sigurnosnim službama za ucjenjivanje korumpiranih stranih političara, te na taj način slabije države drže u pokornosti. Takve razvijene države podupiru tržišnu konkurenciju na vlastitom tlu, ali u međunarodnim odnosima često pritajeno vrše vrlo jak protekcionizam, istovremeno s javnim zagovaranjem slobodne konkurencije. Dok u vlastitoj zemlji brane monopol, u međunarodnoj trgovini upravo nastoje uspostaviti monopol svojih poduzeća na teritoriju ovisne države. 4.4.4.
TERORIZAM
Terorizam je pojava namjernog ili nenamjernog ugrožavanja života, te tjelesnog, psihičkog i duhovnog zdravlja ljudi. Terorizam mogu provoditi pojedinci ili zajednice, a
žrtve također mogu biti pojedinci iz vlastite zajednice ili iz druge zajednice, odnosno žrtva može biti čitava vlastita ili tuđa zajednica. Posljedice terorizma su ubojstva, nesreće, nezadovoljstvo i opća nesigurnost, ratovi itd. Najslabiji članovi zajednice su najčešće žrtve terorizma unutar zajednice, a slabije zajednice su obično ugrožene od jačih i agresivnijih zajednica, ili od pojedinaca koji su spremni i uništiti vlastitu zajednicu, ako ne mogu preuzeti vlast u njoj. Razvojem pravne države došlo je do shvaćanja kako država svojim pravnim normama ima pravo nametati sve što poželi. Rezultat takvog stava u pravno razvijenim državama je pojava razmišljanja kako je moralno sve što je u skladu sa zakonom. Na taj način pravna država je pretvorena u diva koji stoji na stopama smiješanim od čelika i gline. U pravnoj državi pravo je čvrsto kao čelik, a pravda meka kao glina, (Danijel 2. 43.) što pravnu državu pretvara u najgori ikad izmišljeni oblik totalitarizma. Ovakva nestabilna smjesa se raspada pri najmanjoj pojavi vlage, tj. pri najmanjem društvenom potresu, a jedino lijepilo koje može čvrsto povezati čelik i glinu, tj. pravo i pravdu je ljubav. Već je stari Rim bio državna zajednica u kojoj su vrijedili čvrsti zakoni, a većina stanovnika bila je izložena stalnom teroru i patnji. Tek uvođenjem evanđeoskih zakona ljubavi u pravnu državu ona je postala zajednica u kojoj je ugodno živjeti. Dok god su ljudi u pravnoj državi povezani silom ljubavi pravo i pravda su jedno, a kad nestane ljubavi među članovima zajednice pravna država postaje najveći izvor terora. Djeca su najčešće žrtve terorizma. U suvremenoj civilizaciji najčešća vrsta ubojstva je ubojstvo nerođenog djeteta, a glavni teroristi su roditelji. U današnjoj industrijskoj civilizaciji u ovoj zločinačkoj aktivnosti neodgovorni roditelji imaju podršku dijela ginekologa i dijelova farmaceutske industrije koji na ovome ostvaruju dodatne profite, te terorističkih udruga koje zagovaraju pravo žena da samostalno odlučuju o tom hoće li vlastito dijete braniti ili ubiti. Ovakve terorističke udruge povezane s ljevičarskim i liberalnim političkim strankama te masonskim ložama, a financirane od dijelova farmakološke i farmaceutske industrije, te industrije zabave, uspjele su osvojiti vlast u većini javnih medija i time se nametnuti kao glas javnosti. Rezultat njihovog terorističkog djelovanja je uništenje moralnog stava o ljudskom životu kao svetinji, te u svijetu imamo više ubijene djece nego rođene. Druga vrsta terorizma prema djeci je incest. Incest može biti namjeran i nenamjeran. Namjeran incest je najčešće silovanje djece ili bliske rodbine. Posljedice su teške, neizlječive traume djece koja su time obilježena čitav život, a posljedica može biti i rađanje mentalno ograničene djece. Namjeran incest često se u pojedinim kulturama događa i zbog nasljednih materijalnih interesa, tj. često se znalo događati da bliska rodbina stupa u brak da ne bi morali dijeliti nasljedstvo. Posljedica je rađanje većeg broja mentalno retardirane djece nesposobne za samostalan život, čime čitava zajednica dugoročno slabi. Nenamjeran incest događa se kad dođe do braka između braće i sestara koji ne znaju da su u krvnom srodstvu. Ovo je posljedica seksualnih odnosa izvan braka, umjetne oplodnje sjemenom nepoznatog muškarca, ili usvajanja. Ako se sjemenom nekog muškarca oplodi više žena tada on ima veći broj sinova i kćeri približno istog godišta. Za dvadesetak godina oni se mogu upoznati i stupiti u brak čime stupaju u
incestuozne odnose bez vlastite krivnje, a posljedica je rađanje mentalno ograničene djece, greškom neodgovornih baba i djedova. Troškove pojačane brige za ovakvu djecu trebali bi snositi krivci a to su babe i djedovi, centri za umjetnu oplodnju i svi oni koji su usvojenoj djeci i djeci začetoj izvan braka onemogućili pristup podatcima o biološkim rođacima. Da bi se onemogućila ova vrsta terorizma, svako dijete bi prije spolne zrelosti moralo imati pravo pristupa podatcima o biološkim roditeljima i svim biološkim rođacima. Dijete koje je usvojeno to bi moralo znati, dijete koje je začeto izvan braka trebalo bi znati tko mu je otac, a dijete koje je začeto umjetnom oplodnjom moralo bi imati sve podatke o biološkom ocu i svoj njegovoj djeci. Pravni sustav bi trebao progoniti sve teroriste koji onemogućuju djeci pristup podatcima o biološkim roditeljima i biološkim braćama i sestrama, te sve roditelje koji neodgovornim ponašanjem ugrožavaju vlastitu djecu i unuke. Prava roditelja morala bi biti zanemariva kad se nađu u sukobu s pravima i potrebama djece i unuka. Treća vrsta terorizma prema djeci je prisiljavanje djece da žive u malim skučenim stanovima, bez dvorišta i bez okoline u kojoj bi se mogli slobodno i nesputano kretati i igrati. U današnjim gradovima više prostora je rezervirano za automobile nego za djecu. Za ovu vrstu terorizma krivicu snose političari i industrijalci koji nastoje da što veću količinu radne snage smjeste što bliže radnom mjestu, urbanisti koji nastoje graditi funkcionalne gradove umjesto funkcionalnih obiteljskih kuća, projektanti koji projektiraju stambene nebodere, te investitori i izvođači koji takve stambene objekte grade. Političari bi trebali poreznim i kreditnim mjerama stimulirati izgradnju obiteljskih kuća sa širokim okućnicama, kuće bi trebale biti udaljene od prometnica barem nekoliko stotina metara, a gradnju objekata namijenjenih za trajno stanovanje viših od tri kata trebalo bi zabraniti. Također bi trebalo zabraniti parcelizaciju zemljišta na parcele manje od 30 x 50 metara. Sve urbaniste koji nastoje što više ljudi strpati u što manji prostor, te sve projektante, investitore i građevinare koji grade stambene nebodere trebalo bi javno obilježiti kao teroriste. Radna mjesta trebalo bi disperzirati tamo gdje žive ljudi, a ne ljude približavati radnom mjestu. Izgradnjom informatičkih mreža i povećanjem broja kućnih kompjutora ovakva disperzija radnih mjesta postajat će sve lakša, te će i ovaj oblik terorizma početi slabiti. Čest oblik terorizma prema djeci je nebriga za djecu, napuštanje djece i navođenje djece na alkoholizam, narkomaniju i prostituciju. Roditelje i staratelje koji ovako postupaju prema djeci trebalo bi fizički i moralno obilježiti i onemogućiti im stvaranje obitelji i djece. Svim moralnim i zakonskim normama trebalo bi na najmanju mjeru svesti izvanbračne seksualne odnose, rastave brakova, te kupovinu i prodaju seksualnih usluga. Sve osobe koje nisu sposobne brinuti se za djecu, ne bi smjeli imati pravo na sklapanje bračnih zajednica, posjetitelje bordela trebalo bi tajno snimati i snimke javno objavljivati, a sve osobe koje se ne brinu za interes vlastite obitelji trebalo bi izopćiti i iz drugih zajednica kao što su nacionalne, crkvene, poslovne i druge zajednice. Osim terorizma prema djeci suvremene obiteljske i državne zajednice često primjenjuju terorističke pritiske na druge ugrožene skupine ljudi kao što su starci i hendikepirane osobe. Obitelji, često, zbog vlastitog komoditeta, nastoje odbaciti iz svoje blizine sve koji se ne mogu sami brinuti za sebe ili ekonomski ne mogu pridonijeti zajednici. Ovakvi odbačeni članovi obitelji smješteni u staračke domove i medicinske
ustanove često pribjegavaju samoubojstvu ili mole bolničko osoblje da im pomognu u tom. Postoje čak i organizirane terorističke skupine koje se zalažu za legalizaciju ubijanja ovakvih, odbačenih ljudi, i to nazivaju "eutanazija". Ovaj oblik terorizma vrlo je čest u civiliziranim, ekonomski razvijenim sredinama gdje država želi maksimalno smanjiti troškove liječenja starih neizlječivo bolesnih ljudi, te zbog toga iskorištava patnju staraca, kao i nastojanja najbližih rođaka koji zbog potrebe za vlastitim komoditetom ne žele preuzeti brigu za vlastite roditelje. U ruralnim sredinama gdje je obitelj istovremeno i emocionalna i interesna zajednica odbacivanje nemoćnih članova zajednice mnogo je rjeđe, jer svi nastoje obavljati funkcije za koje su sposobni i na taj način pridonijeti opstanku obitelji. Posebna vrsta terorizma je medicinsko kozmetički kanibalizam. Mnogi medicinari i kozmetičke tvornice koriste dijelove ljudskih tijela za ugradnju u tijela drugih ljudi, ili za pripravak sredstava za uljepšavanje drugih ljudi. Najčešće se koriste tijela ubijene nerođene djece, male, tek rođene djece, a ima i dosta slučajeva de se love napuštena djeca po sirotinjskim četvrtima i siromašnim zemljama, te se od njih uzimaju dijelovi tijela koji se vojnim avionima ili diplomatskom poštom prevoze na tržišta gdje postižu visoku cijenu. Kupci ovakve robe, najčešće, su bogataši iz razvijenih država koji najčešće ne žele znati kako se nabavljaju dijelovi ljudskog tijela koji se njima ugrađuju. Terorističke organizacije koje se ovim bave proširene su po čitavom svijetu, a sastoje se, vrlo često, od istaknutih i priznatih beskrupuloznih medicinskih stručnjaka, pilota, vojnika, obavještajaca i diplomata. Visoki profiti koji se zarađuju ovim poslom dovoljni su za potkupljivanje carinika, policije i ostalih državnih službenika. Da bi se onemogućila ova suvremena visoko sofisticirana vrsta kanibalizma potrebno bi bilo međunarodnim ugovorima zabraniti trgovinu bilo kojim dijelovima ljudskog tijela, te pripravak bilo kakvih preparata od ljudskih tijela. Za transplantaciju bi se smjeli koristiti samo dobrovoljno dani dijelovi tijela označeni podatcima o davatelju, tako da svaki primatelj djela tijela zna tko mu je poklonio svoj dio tijela. Primalac transplantiranog organa smio bi, naknadno, nagraditi samo osobu koja je svoj dio tijela poklonila. Sve prekršitelje ovakvih pravila trebalo bi kažnjavati trajnom zabranom bavljenja medicinom, i trajnim gubitkom građanskih prava. Da bi se nabrojene vrsta terorizma minimalizirale potrebno je ukinuti pravilo da su svi jednaki pred zakonom. Umjesto toga treba uvesti pravilo da slabiji imaju veća prava a manju odgovornost. Kad se sukobe pravo i potrebe odraslog čovjeka s pravom i potrebama malodobne djece, prava i potrebe odraslog su zanemariva. Država bi više trebala štititi slabe, a mnogo manje one koji se mogu sami brinuti za sebe, odnosno mnogo više bi trebala ulagati u zaštitu obiteljskih zajednica, a mnogo manje u zaštitu individue. Osim teroriziranja slabih članova zajednice, postoje i organizirani politički motivirani terorizam. To je takozvani državni terorizam (policijski ili pravosudni) kad država terorizira pojedince ili zajednice, odnosno politički terorizam, kad male političke zajednice teroriziraju većinu. Ove dvije vrste terorističkih organizacija nastoje opravdati svoja djela političko ideološkim razlozima, a stvarni motiv, je najčešće, borba za interese pojedinaca koji vode zajednicu prema terorizmu. Kad god se iz svijesti većine članova zajednice izbaci moralni stav da je ljudski život nedodirljiva svetinja, vrata državnom i političkom terorizmu širom su otvorena. Posebna vrsta terorizma je kriminalni terorizam, čiji korijen je materijalni interes kriminalaca. Udruženi kriminalci privučeni velikim zaradama u nelegalnim poslovima,
nastoje se zaštititi strahom i korupcijom. Potkupljivanjem državnih službenika, te premlaćivanjem, silovanjem i ubijanjem šire strah koji im osigurava poslove, te ih štite od konkurencije i potencijalnih svjedoka. Najbolji način borbe protiv ove vrste terorizma je svesti broj zakonski zabranjenih poslova na minimum, broj državnih službenika maksimalno smanjiti, poticati vertikalnu i horizontalnu konkurenciju među policijskim, obavještajnim i sudskim državnim institucijama, državne službenike dobro platiti, a strah od osvete kriminalaca treba svesti na minimum efikasnom zaštitom i materijalnom nagradom potencijalnih svjedoka kriminalnih radnji. Zaštitu od individualnih kriminalaca potrebno je poticati osposobljavanjem pojedinaca i zajednica na samozaštitu. Svima koji vjeruju kako ih policija štiti od teroriziranja i krađa treba objasniti da policija dolazi nakon zločina, a za svoju sigurnost trebaju se više brinuti sami. Najbolja zaštita je izbjegavanje: - rizičnog ponašanja, - pretjeranog individualizma, - zanemarivanja obiteljske i prijateljske zajednice. Tko nema ni obitelj ni prijatelje teško može naći bilo čiju zaštitu kad upadne u nevolju. 4.4.5.
LIBERALIZAM
Liberalizam je nastao kao ekonomska doktrina sitnih poduzetnika koja je tvrdila kako je najuspješnije društvo ono u kojem svi imaju jednake šanse za rad i razvoj. Ovaj koncept desne političke orijentacije podrazumijeva državu kao regulatora koji pojedincima omogućuje život i rad pod istim uvjetima, te samostalno rješavanje svega što mogu dogovoriti, a da država bude garant tim dogovorima. Ovakav prvotni desni liberalizam podrazumijevao je nemješanje države u proizvodnju, razmjenu i potrošnju, što je potrebno prepustiti slobodnoj tržišnoj konkurenciji, ali je pretpostavljao vrlo snažno državno miješanje u slučaju kad netko ne poštuje zakone i društvene norme. Vremenom, velike multinacionalne kompanije su naučile kako liberalnu ekonomsku teoriju iskoristiti za stjecanje i zadržavanje vlastitog monopola. Uz pomoć razočaranih marksista liberalnu ekonomsku teoriju počeli su širiti na sva područja života, te su liberalizam pretvorili u stav kako je interes pojedinca jedino važan, te je zajedništvo među ljudima odlika primitivnih naroda. Uvijek je bilo ljudi koji su mislili samo na sebe, ali kad ovakav moralni stav prevlada među ljudima u nekoj zajednici svatko se počinje brinuti samo za sebe, te zajednica može funkcionirati samo dok funkcionira državni aparat koji štiti pojedince. Čim represivni organi zbog raznih razloga kao što je neka katastrofa, ili slično prestanu djelovati moralni liberalizam se pretvara u anarhiju gdje caruju bande. U moralnom liberalnom relativizmu slabi najlošije prolaze pa naglo jačaju i druge bolesti zajednice kao što je narkomanija, dekadencija, prostitucija i slično, te zajednica ubrzano slabi i postaje nesposobna za obrani izvana od stranih osvajača, a i iznutra od pritajenih diktatora. Propašću marksizma mnogi ljevičarski demagozi su preko noći počeli propagirati liberalizam, ali neki novi njima prilagođeni, u kojem su jaku državu koja štiti zakone pretvorili u slabu anarholiberalnu državu u kojoj vlada zakon jačega. Stvorili su ideologiju
koja zagovara nemješanje države u slučaju kad dužnik ne plaća vjerovniku, tvrdeći kako to tržište treba riješiti, a to bi značilo kako vjerovnik treba uzeti batinu i utjerati dug. U mnogim bivšim komunističkim državama ovi lijevi liberali su stvorili šizofreni liberalni sustav u kojem forma ide u jednom smjeru, a sadržaj u drugom, sustav u kojem nitko, pa ni država ne plaća račune, sustav u kojem stečaj kao najvažniji dio mehanizma za selekciju traje godinama, sustav u kojem svi zagovaraju tržište, a uopće ne shvaćaju tržišne mehanizme, sustav u kojem tržišna pravila vrijede samo za male i slabe, a veliki sve probleme rješavaju telefonskim pozivom. Ovakav sustav dovodi do pojave prikrivenog monopolizma u većini privrednih grana, pri čemu jedna kompanija, u pojedinoj grani drži oko 30% tržišta, a stvarno u dogovoru sa nekoliko tajnih satelitskih kompanija stvara duoplol, ili oligopol s kojima drži daleko više. Stapanjem bivših marksista i velikih multinacionalnih korporativnih menađera stvoren je novi društveni sloj koji je nastojao slobodnu konkurenciju zamijeniti svjetskim monopolom nad većinom profitabilnih djelatnosti, a sve pod parolom liberalne ekonomije. Ovo nastojanje provodi se uz pomoć velike količine novca ubačenih na račune pojedinih znanstvenika i znanstvenih institucija, udruga, medija, lobista i političara. Plaćeni znanstvenici počeli su pojedine teorije koje odgovaraju naručiteljima prikazati kao znanstvenu istinu, a sve činjenici koje dokazuju suprotno spremno proglašavaju paradoksima, čime ih skrivaju pod tepih. Plaćene udruge počele su umjesto poštivanja prava propagirati nova izmišljena prava, plaćeni mediji su dobili zadatak propagirati podobne znanstvene teorije i "nova prava", a legalni posrednici u korupciji, lobisti, počeli su plaćati političare, kako bi u škole propustili samo poželjne znanstvene teorije, nova prava i nove zakone koji naručuju velike kompanije. Stvarna tržišna konkurencija ostala je poželjna samo u sektoru dobavljača velikih kompanija, čime su veliki osigurali stalno smanjenje svojih troškova, a kako mali ne bi mogli dostići velike izmišljeni su mnogobrojni nepotrebni troškovi koje veliki mogu lako platiti, ali mali ne mogu. Razna pravila, mjerila, smjernice i certifikati, uvedeni formalno zbog kvalitete, a stvarno zbog ograničenja konkurencije postali su oruđe u rukama velikih zapadnih kompanija. Istovremeno ti postupci postali su uteg oko vrata zapadnim državama koje su postale sve manje konkurentne azijskim državama, koje su nakon mnogobrojnih grešaka uvele stvarni liberalizam na svome tržištu. Da bi zapad ponovno postao konkurentan nužno je vratiti se izvornom desnom liberalizmu. To znači kako je potrebno vratiti moć malima, država mora postati garant jednakih prava, bez obzira koliko netko može uložiti u svoje lobističke kampanje. Finaciranje stranaka, udruga, medija, znantvenika i lobističkih udruga potrebno je putem interneta njihove bankarske račune izložiti javnosti, kako bi svatko mogao vidjeti koliko i od koga dobivaju, te na što troše. Slabu anarholiberalnu državu potrebno je zamijeniti jakom državom u kojem svaka institucija, ili kompanija mora platiti račun, bila velika ili mala, privatna, ili državna. Tko nema novca mora ići u stečaj, tko krši zakon mora odgovarati, bez izuzetka. Ne smije se događati da netko bude kažnjen zbog zakon kojeg velika većina slobodno krši, ili da pojedinci pod političkim, ili medijskim pritiskom idu u zatvor bez i jednog stvarnog dokaza, samo na osnovu svjedoka, koji su u 70% slučajeva spremni lagati, to je pravosudni terorizam. Ne smije se događati da nekom inspekcije dolaze svake godine bez razloga, a nekoga desetljećima zaobilaze. U međunarodnim odnosima država također mora štititi politiku jednakih šansi, što znači da mora promatrati dali neki uvoznik ima dampinške cijene, te to kažnjavati, mora promatrati dali neka druga država ima poticaje, te domaćim poduzetnicima osigurati zaštitu
kako ne bi propali, mora pratiti dali strane kompanije od svojih država dobivaju obavještajne podatke o konkurenciji, te iste takve podatke nastojati prikupiti svojim kompanijama. Monetarna vlast umjesto politike tržišnog tečaja, mora voditi makroekonomsku politiku realnog tečaja, kako strane kompanije, ulagači i špekulanti ne bi mogli velikim ulozima namjerno srušiti cijenu deviza i tako potaći uvoz, a rušiti proizvodnju i izvoz, što znači da emisijskim bankama stabilnost cijena i tečaja ne smije biti osnovni cilj, cilj treba biti približno jednak uvoz i izvoz proizvoda i usluga, čak i pod cijenu manje inflacije. Liberalna, tržišno orijentirana država mora biti jaka pravna država, sa snažnim institucijama i slabom administaracijom koje se nitko tko poštuje zakone ne smije bojati. 4.4.6.
KOLEKTIVIZAM
Kolektivizam je shvaćanje kako je jedino zajednica važna, dok pojedinac svoje želje i potrebe mora potpuno podrediti interesima zajednice. Ovakav stav je prirodna posljedica ljudske potrebe za sigurnošću zajednice u trenucima kad čovjek osjeti kako je opstanak zajednice kojoj pripada ugrožen. To se događa obično u slučajevima rata ili elementarne nesreće, te se u takvim uvjetima kod samosvjesnih i odgovornih ljudi pojavljuje kao spremnost na instinktivnu solidarnost i spremnost za žrtvovanje vlastitog vremena, energije, pa čak i života. Iako je osnivač psihoanalize Frojd tvrdio kako je sexs najjača ljudska potreba nitko neće zbog potrebe za sexsom žrtvovati svoj život, ali zbog borbe za opstankom zajednice mnogi ljudi kroz čitavu ljudsku povijest su potpuno svjesno odabrali smrt. Ova potreba za samožrtvovanjem zbog interesa kolektiva obično nestane kad ljudi osjete kako je nestala opasnost za zajednicu. Ovu prirodnu potrebu čovjeka za sigurnošću zajednice mnogi vođe raznih nacionalnih, državnih, vjerskih, rasnih ili klasnih zajednica znali su zloupotrebljavati tijekom čitave ljudske povijesti. To su postizali obično tako što su manipulacijom informacijama kod članova vlastite zajednice izazivali osjećaj ugroženosti zajednice, nakon čega pripadnici zajednice postaju spremni ugrožavati pripadnike navodnih protivnika, obično pripadnike drugih zajednica, nacionalnih, ili vjerskih manjina, pa čak i pripadnike vlastite zajednice koji ne pokazuju dovoljno agresije prema pripadnicima neprijateljskih zajednica. Ovakva kolektivistička društva kao što su boljševizam, nacizam, fašizam i mnogi drugi pokreti kroz povijest temeljila su se na svjesno izazvanom strahu od drugih, nakon čega slijedi i mržnji prema drugima, te su na taj način mnogi vješti vođe skloni manipulaciji vlastitu zajednicu pretvarali u običnu terorističku organizaciju kojoj je osnovno sredstvo opstanka bila borba protiv stvarnih ili izmišljenih neprijatelja. Dugoročno ovakva kolektivistička društva gdje je pojedinac ništa, a zajednica sve, vremenom padaju u stanje nezainteresiranosti, motivacija pojedinaca na rad i stvaralaštvo opada, te zajednica pada u stanje neinventivnosti i stagnacije, što u velikim državnim zajednicama može trajati tisućama godina kao u mandarinskoj Kini. Jedini lijek za ovakvo bolesno stanje zajednice je ukinuti mehanizme napredovanja preko veze, tj., nepotizam, korupciju i strančarenje, te uvesti politiku jednakih šansi, tj., osposobiti mehanizme tržišne selekcije kako bi na taj način natjerali sve zdrave pojedince da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke i svoj položaj u društvu izbore vlastitim sposobnostima.
4.5.
LIJEČENJE BOLESNIH ZAJEDNICA
Za suzbijanje svih socijalnih bolesti trebalo bi se, osim navedenim za pojedine slučajeve, što više koristiti socijalnom i zdravstvenom politikom. U socijalnu i zdravstvenu politiku treba uvesti princip krivnje, tj. i socijalna i zdravstvena politika trebaju pogodovati odgovornim osobama koje vode brigu o sebi, svom zdravlju, te interesima svoje obitelji, države i ostalih zajednica kojima pripadaju. Socijalnu pomoć treba pružati onima koji se nađu u lošem položaju pod uvjetom da imaju želju da se iz takvog položaja izvuku. Neradnicima i nezainteresiranima pomoć treba otkazati čim odbiju ponuđeni posao. Zdravstvenu politiku treba izmijeniti na taj način da se na trošak države ili obveznog osiguravajućeg fonda liječe bolesnici koji ne snose krivnju za oboljenje ili ozljedu. To su djeca, hendikepirane osobe, bolesnici koji su zaraženi zrakom, vodom, hranom i slično. Svi bolesnici koji sami snose krivnju za svoje stanje trebali bi sami plaćati troškove liječenja, bilo iz džepa ili na trošak osobnog privatnog osiguranja. Npr. ako alkoholičar oboli na jetra trebao bi sam plaćati troškove liječenja, ako pušač dobije rak pluća sam bi morao plaćati troškove. Ako vozač izazove prometnu nesreću morao bi snositi troškove liječenja svih ozlijeđenih. Oboljeli od zaraznih bolesti koje se prenose seksualnim putem trebali bi se liječiti bilo na vlastiti trošak, bilo na trošak onog tko ih je zarazio. Narkomani bi sami morali plaćati troškove liječenja za sve bolesti koje su posljedica uzimanja droge. Cilj ovakve politike trebao bi biti osobni ekonomski i socijalni bankrot svih neodgovornih osoba, čime bi se smanjila mogućnost činjenja grešaka i navođenja drugih na slične postupke. Tko nema automobil teško može izazvati prometnu nesreću, tko nema novca teško može postati interesantan trgovcima alkohola, droge, cigareta, seksualnih usluga i slično. Tko nema novca, nema ni moć, medijski se nametnuti djeci kao uzor. Osim ovih navedenih materijalnih i socijalnih lijekova, postoje i biološki lijekovi koji napadaju pojedince, ali na ljudsku zajednicu djeluju kao lijek. Jedan od najjačih takvih lijekova je SIDA koja je u borbi protiv prostitucije, promiskuiteta, homoseksualizma i narkomanije u prvih desetak godina svog djelovanja učinila više nego svi svjetski borci protiv ovih zala zajedno u posljednjih sto godina.
5.
STRATEŠKO PLANIRANJE
Planiranje je osobina kreativnog predviđanja problema i pronalaženja rješenja za te probleme, a koji se mogu pojaviti na putu do ostvarenja nekog strateškog cilja, tj. cilja o kojem ovisi opstanak sustava u realnom okruženju. Pri planiranju je potrebno jednako dobro poznavati okruženje i veze sa okruženjem, kao i sam sustav. Plan može biti taktički, za rješavanje trenutnih problema, ili strateški plan tj. plan o kojem ovisi preživljavanje. Plan može biti kratkoročni i dugoročni. Plan može biti protiv prirode, ili protiv inteligentnog protivnika.
Planom protiv prirode rješavaju se problemi optimalnog bilanciranja i raspoređivanja materijalnih i ljudskih raspoloživih resursa pri proizvodnji, izgradnji velikih objekata, transporta ili skladištenja, u čemu veliku pomoć predstavljaju metode planiranja i optimiranja kao što je mrežni plan, simpleks metoda, ili poslovni planovi. Ovakvi poslovni planovi nastoje poboljšati vlastitu kvalitetu, ili sniziti troškove proizvoda, te ne uzimaju u obzir možebitne poteze tržišnih konkurenata. U planiranju protiv inteligentnog protivnika potrebno je predvidjeti poteze protivnika, te odabrati najoptimalnije poteze s obzirom na moguće protupoteze protivnika. Za predviđanje budućih poteza protivnika potrebno je u mislima odigrati "igru predviđanja" utemeljene na osnovama teorije igara, a koja se sastoji od tri koraka; 1) definirati protivničke potrebe, interese i ciljeve, sredstava, sposobnosti i metode koje koristi, te probleme koji mu se mogu pojaviti na putu do cilja. 2) kronološki analizirati njegove dosadašnje poteze, pri čemu treba odvojiti bitno od manje bitnog kako se ne bi izgubili u gomili nevažnih detalja, čime se provjerava dali su dosadašnji njihovi potezi smisleno povezani, te gdje se svaki pojedini protivnik nalazi do puta ostvarenja svoga cilja i interesa. 3) uživljavanjem u položaj svakog sudionika igre potrebno je zapitati se: "što bih ja učinio na njegovom mjestu ?". Nakon ovakvog predviđanja budućih poteza protivnika potrebno je odabrati najoptimalnije vlastite poteze, s obzirom na naše i njihove interese, ciljeve, raspoloživa sredstva, probleme i dostupne metode. Nakon odabira najoptimalnijih vlastitih poteza potrebno ih je vremenski i prostorno razraditi u detaljan plana, a da bi plan uspio on mora biti skriven. Ako protivnik razotkrije naš plan tada on stječe stratešku prednost. Zbog tajnosti takvi planovi protiv inteligentnog protivnika obično se zovu urote, zavjere ili spletke, pri čemu se, obično krše sve zakonske ili moralne norme, odnosno dozvoljeno je sve što ide u vlastitu korist, ili na štetu protivnika. Prva takva poznata zavjera je opisana u Bibliji kad je Kain smislio plan kako se riješiti brata Abela. Takvi planovi su se pravili kroz cijelu ljudsku povijest, a njihova kvaliteta je ovisila o sposobnosti i iskustvu autora. Još je stari kineski ratnik Sun Tsu rekao: « Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda jamči pravu pobjedu. Rastopite sve dobro u zemlji neprijatelja. Uvucite predstavnike vladajućeg sloja u lopovske i zločinačke poduhvate. Potkopajte njihov položaj i ugled. Izložite ih javnoj sramoti. Ometajte rad vlasti svim sredstvima. Svugdje smjestite svoje ljude. Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Širite raskol i svađe među starije. Poništavajte sve vrjednote. Nudite i poklanjajte. Kupujte ortake i informacije. Ne štedite novce, jer to donosi velike kamate. » Početni korak u strateškom planiranju je izrada bilance raspoloživih dobara: materijalnih, intelektualnih i ljudskih. Bilance je potrebno izraditi za: a) vlastita raspoloživa dobra, sadašnja i buduća, b) sadašnja i buduća dobra saveznika, c) protivnička sadašnja i buduća dobra,
d) dobra protivničkih saveznika. Materijalna dobra su sirovine, prirodna bogatstva, lokacije i raspored sirovina, transportni putovi, infrastrukturni objekti i slično. Intelektualna dobra su kvaliteta pravnog sustava, obrazovni sustav, intelektualno vlasništvo, razvojni mehanizmi i slično. Ljudska dobra, tj ljudski kapitali su stručni kadrovi koji mogu obaviti specifične poslove kao što su kvalitetni menadžeri, stručnjaci za posebna područja, političari, te banke podataka o takvim kadrovima s izrađenim psihološkim profilima. Bilance je potrebno neprekidno pratiti, a u slučaju nepredviđenih promjena u bilancama potrebno je ispitati razlog tih promjena, te utjecaj promjena na nas, naše saveznike, naše protivnike i njihove saveznike. Iz bilance protivničkih dobara može se prepoznati što im nedostaje i za što će se oni boriti, što su im ciljevi i interesi, te koje probleme moraju savladati na ostvarenju svojih ciljeva. Odavno su razni teoretičari primijetili kako je tržišna privreda rat u kojemu pobjeđuju najsposobniji i najorganiziraniji. Tek u drugoj polovici 20 stoljeća ekonomski teoretičari su počeli znanstveno razmišljati o pitanju kako i zašto neki ulagači često pobjeđuju, a neki češće gube u tržišnoj utakmici, iako imaju na raspolaganju istu tehnologiju i iste znanstvene osnove. Na osnovu takvih razmatranja ekonomisti i matematičari koji su se bavili operativnim istraživanjima matematičkih modela optimiranja i planiranja razvili su razne teorije, od kojih je najznačajnija teorija igara. Ova teorija kaže kako je svaki poduzetnički plan igra. Igru je moguće voditi protiv prirode i protiv inteligentnog protivnika. U igri protiv prirode plan je moguće ostvariti 100%, dok je u igri protiv inteligentnog protivnika plan dinamička kategorija koja se mijenja ovisno o kontrapotezima protivnika. Na osnovu ove teorije razrađeni su matematički postupci znanstvenog predviđanja i planiranja najoptimalnijih vlastitih poteza i najoptimalnijih protivničkih poteza. Svaka jednostavna planska aktivnost je jedna «igra» i suprotnost je stihijskoj aktivnosti. Mnogo složeniji slučaj je kad u igri sudjeluje više različitih igrača. Tada je potrebno predvidjeti najoptimalnije poteze svih igrača i tada se niz igara pretvara u plan protiv inteligentnog protivnika što protivnici vide kao zavjeru, a izrada plana, tj. zavjere je najčešće povjerena posebnim odjelima za strateško planiranje. Protivnik je svatko tko ima nešto što je nama neophodno potrebno za ostvarenje naših ciljeva, ili onaj tko bi mogao poželjeti nešto što mi imamo, a potrebno je njemu za ostvarenje njegovih ciljeva. Kako bi plan uspio najbolje je kad protivnik i ne zna da je protivnik, ne smije znati kako postoji neka planska aktivnost protiv njega, a ako otkrije postojanje plana njegove šanse za otpor su veće. Ako dozna detalje plana on stječe stratešku prednost. U tom slučaju plan je propao i potrebno je izraditi novi plan. A da bi smo znali je li naš plan razotkriven potrebna je jaka kontrolna služba koja kontrolira izvršenje plana, te ispituje razloge odstupanja rezultata od planom predviđenih. Kako bi plan protiv više protivnika donio optimalne rezultate cilj nije uništiti jednog protivnika već je potrebno istovremeno oslabiti sve protivnike što je najlakše ako se pomaže slabijem protivniku, te ga se gura u sukob sa jačim protivnikom. Na toj politici od davnina poznatoj po paroli: «zavadi pa vladaj» temelji se igra protiv više protivnika gdje je cilj i jedne i druge protivnike što više međusobno slabiti, ali nikad ne dozvoliti potpunu propast jednog od protivnika.
U politici su oduvijek postojale spletke u kojima su jedni dobivali a drugi gubili. Oni koji svoje poteze nisu planirali, već su se prepuštali stihiji tj. sreći uvijek su gubili. Igra protiv njih je u suštini igra protiv prirode, a ne igra protiv inteligentnog protivnika. Razvojem znanstvenih principa i metoda za postizanje ekonomske optimalnosti između minimalnih troškova i maksimalnih rezultata, počelo se sa stvaranjem modela ekonomskog planiranja, čime je planiranje postalo znanstvena disciplina. Prvi modeli koji su iz realnih problema izvlačili jednostavne parcijalne probleme koristili su samo četiri osnovne računske operacije. Već kod razvoja modela za izračun optimuma postalo je nužno koristiti diferencijalni račun, a kod složenijih multidisciplinarni problema nužni su postali kompjutori. Razvojem kompjutora stvorena je računska mogućnost za razvoj ekonomske teorije igara, a razvojem ekonomske teorije igara stvorena je mogućnost da strateški planovi dobiju znatno važniju ulogu u gospodarstvu, kao i u svim ostalim djelatnostima planiranja. Protivnik protiv kojeg je usmjeren plan može biti bilo koji konkurentski pojedinac ili zajednica. U tržišnoj privredi strateški planovi protiv konkurenata stalna su igra protiv inteligentnog protivnika. U gospodarskoj aktivnosti uvijek sudjeluje više igrača od kojih su neki suradnici, a neki protivnici, te je zbog toga potrebno stalno analizirati moguće najoptimalnije poteze kupaca, dobavljača i konkurenata s obzirom na resurse kojima raspolažu. Suradnici su oni koji imaju iste interese kao što su dobavljači i proizvođači komplementarnih dobara. Protivnici su oni koji imaju suprotne interese, a to su konkurenti, te proizvođači supstituta i njihovi dobavljači. Ako postoji više konkurenata na nekom tržištu vrši se grupiranje i to uglavnom oko najjačih suprotstavljenih igrača. Svaki igrač okuplja svoje «prirodne saveznike» oko sebe, a to su oni koji imaju iste interese, dok su svi koji imaju iste interese kao i protivnik «prirodni neprijatelji». Glavni igrači, odnosno njihove organizacije za strateško planiranje razrađuju više različitih scenarija u borbi protiv glavnih konkurenta. Pri tom razrađuju postupke slabljenja ili pridobivanja na svoju stranu njegovih prirodnih saveznika, a istodobnog jačanja svojih najvjernijih prirodnih saveznika. Posebnu ulogu imaju oni koji su dobavljači i jednima i drugima, osobito ako se radi o dobavljačima prirodno (kvantitativno ili kvalitativno) ograničenih vrsta dobara. Oni mogu biti neutralni, a u kritičnom trenutku igre mogu se opredijeliti za one koji imaju veće šanse za opstanak na tržištu, te na taj način mogu zadati odlučujući udarac slabijem igraču. Glavni igrači nastoje u svoje suradnike pridobiti što više političara, obavještajaca i ostalih državnih službenika, ili svoje dioničare i suradnike progurati u te strukture. Interes velikih kompanija za pridobivanje ovakvih suradnika je biti na izvoru informacija, te imati prednost pri dobivanju državnih narudžbi, dok političari nastoje imati dobre veze s kompanijama kako bi stekli što više sponzora i kako bi u slučaju gubitka izbora imali osiguran dobro plaćeni posao. Za izradu kvalitetnog plana potrebno je što više poznavati vlastita dobra i protivnička dobra, potrebno je predvidjeti njegove probleme i najoptimalnije protivnikove poteze, potrebno je znati što više podataka o njemu i njegovim saveznicima, te podatke o razvojnim projektima, kadrovima, tehnološkim i financijskim kapacitetima. Posebno korisni su «prljavi» podatci o kadrovima dobiveni analizom psihološkog profila pojedinaca, ili skupina koje je na osnovu toga moguće kupiti ili ucijeniti. Posebna služba mora sve najvažnije
podatke neprestano dopunjavati i ispitivati razloge nepredviđenih promjena u stanju dobara i poteza, vlastitih i protivničkih. Organizacije za strateško planiranje (odjeli za zavjere) planove razrađuju u jedan ili više scenarija koji su podložni dinamičkim izmjenama, ovisno o kontrapotezima protivnika. U svakom scenariju zavjere najprije se određuje cilj, a dolazak do cilja ostvaruje se vremenskom podjelom poslova na više faza, a faza na više koraka, slično kao što se kompjutorski programi sastoje od više potprograma. Svaki korak se pretvara u «igru protiv prirode», ili «igru protiv inteligentnog protivnika», čime se plan pretvara u niz matematičkih modela. Na osnovu tih matematičkih modela izrađuju se kompjuterske simulacije kojima se mogu precizno provjeravati možebitni učinci plana zavjere. Ako nije moguće izvršiti vremensku podjelu poslova put do cilja potrebno je podijeliti na više zadataka, te za svaki zadatak odrediti posebni tim zadužen za izvršenje pojedinog zadatka koji se obično zove «akcijski plan». Moguća je i kombinacija ova dva načina planskog djelovanja, tako da se unutar faza izvrši podjela na više zadataka, ili da se unutar zadataka izvrši podjela na pojedine faze. Moguće je stvoriti i posebne formalno nezavisne institucije za izvršenje pojedinih zadataka, a te institucije svoj zadatak odrađuju kroz više vremenskih faza dok ne dođu do izvršenja svog zadatka. Posebni odjeli za kontrolu moraju neprestano pratiti izvršenje plana, te signalizirati pojavu nepredviđenih događaja i kašnjenja u izvršenju plana. Na osnovu razrađenih različitih urotničkih scenarija ekonomski jake sile razrađuju različite kompjutorske simulacijske igre kojima testiraju kvalitetu pojedinih scenarija. Vojni planeri razrađuju ratne igre na kojima viši časnici treniraju različite taktičke ili strateške poteze. Obavještajni planeri razrađuju obavještajne igre gdje treniraju i ispituju različita sredstva i metode prikupljanja i analiziranja podataka, sredstva i metode za zaštitu vlastitih podataka, te sredstva i metode za širenje dezinformacija u protivničke redove. Pri kreiranju plana «urote», a i pri obrani od «urote» dobro je poznavati različite psihološke efekte poznate kao «teorija kuhane žabe», «teorije slamanja morala» i «domino teorija» (domino efekt). Sve ove teorije temelje se na manipulaciji čovjekovom, u gene ugrađenoj potrebi za sigurnošću zajednice. Snaga ove potrebe ovisi o tome koliko je čovjek silom ljubavi vezan za zajednicu, te o procijeni stupnja ugroženosti zajednice. Kreatori urota nastoje pripadnike vlastite zajednice što snažnije vezati za zajednicu raznim psihološkim metodama izazivanja ljubavi prema zajednici, te izazivanjem straha i osjećaja ugroženosti od drugih zajednica. Prema pripadnicima protivničkih zajednica nastoji se postići suprotni efekt, smanjiti ljubav prema zajednici, te marginalizirati sve u protivničkim redovima koji upozoravaju na ugroženost njihovih zajednica. Postoje razne psihološke tehnike za jačanje veza prema vlastitoj zajednici koje se sve češće koriste čak i kod multi-level marketinaga, a cilj im je što više povezati pripadnike zajednice i izazvati osjećaj vezanosti i ljubavi, čak i kod čisto interesnih zajednica. U protivničkim zajednicama cilj je smanjiti ljubav članova zajednice prema zajednici, te smanjiti osjećaj ugroženosti zajednice. Ljubav prema zajednici najlakše je smanjiti korumpirajući pojedine vođe protivničkih zajednica, te preko medija u tim zajednicama širiti stav kako su sve vođe te zajednice korumpirani, pokvareni i nesposobni. Istovremeno potrebno je u tim zajednicama preko medija širiti uvjerenje stav kako nikakve opasnosti
nema, te kako je zajednica koja ovakve napade širi zapravo spas od nesposobnih i korumpiranih vlastitih vođa. U slučajevima kad postoji više neprijateljskih zajednica poželjno je te zajednice međusobno sukobiti, što se postiže politikom «zavadi pa vladaj». Kod ovakvog urotničkog scenarija u protivničkim zajednicama je potrebno, preko medija, izazvati strah od drugih zajednica, te istovremeno pomirljivo i prijateljski nastupati prema svim tim zajednicama. Umjerene, pomirljive i razumne vođe tih zajednica je potrebno na sve moguće načine preko lokalnih medija ismijavati, blatiti i uklanjati na sve moguće načine. Istovremeno je potrebno pomagati agresivne, radikalne i sukobima sklone lokalne vođe koje je potrebno usmjeravati na sukobe prema drugim zajednicama. Kako bi to uspješnije činili potrebno im je svima pomalo pomagati, s tim što je slabijim protivnicima potrebno tajno više pomagati, a jačima manje, ponekad samo simbolično. Za postizanje ovakvih ciljeva postoje više raznih teorija i tehnika: Teorija kuhane žabe kaže: ako žabu baciš u lonac pun vrele vode ona će iskočiti. Ako je pak baciš u lonac s hladnom vodom, te vodu lagano zagrijavaš skuhat ćeš ju. Po toj teoriji ako čovjeka, ili skupinu ljudi izložiš velikom pritisku oni će se pobuniti. Ali ako ih malim obećanjima navedeš na suradnju tj. davanje protuusluga, možeš postepeno tražiti sve veće protuusluge, prijeteći prestankom malih usluga koje si im odobrio na početku. Ovaj psihološki efekt je vrlo koristan pri kreiranju plana zavjere u njegovim početnim fazama, kad za sebe vežeš vlastite dobavljače, ili kad protivnika i njegove «prirodne saveznike» navlačiš u zamku. U širenju «poželjnog» stanja protivnika bitno je slomiti moral ciljanoj osobi ili društvenoj grupi. Jedna od glavnih tehnika slamanja morala je: drži osobu u neznanju glede njezina statusa i očekivanja. Osim toga, ako česte promjene, od strogih mjera do obećavanja dobrih odnosa, uz širenje proturječnih vijesti, kognitivnu strukturu takvog stanja učine krajnje nejasnom, osoba više neće znati vodi li je određeni plan ka željenom cilju ili je od tog cilja udaljava. U takvim uvjetima čak i osobe s jasnim ciljevima i spremne na rizike ne mogu donijeti odluku što učiniti. U zadnjoj fazi kad protivnik počinje očigledno gubiti kontrolu nad svojom sudbinom pojavljuje se «efekt domina» koji se može pojačati širenjem dezinformacija i panike. Domino teorija je psihološki efekt temeljen na emocijama, najčešće strahu. (Domino teorija je istovrsna matematičkoj teoriji kaosa koja u opisu prirodnih pojava tvrdi kako zamah leptirovih krila u Kini za nekoliko mjeseci može uzrokovati oluju u Europi.) Može se primijetiti na svakom sportskom susretu kad jednu ekipu uhvati panika. Tada igru treba smiriti, ili na kratko prekinuti kako bi se prekinuo negativan slijed događaja. Domino efekt najčešće se javlja u djelatnostima gdje su moguće brze promjene koje izazivaju strah od prijenosa promjena na druge, npr. u financijama. Kad jedna veća banka dospije u stanje nelikvidnosti svi štediše pokušavaju na brzinu dići uloge. Pošto je posao banke kreditiranje one deponirani novac na drže u sefovima, već ga dalje posuđuju. To znači da ni jedna banka ne može u istom trenutku vratiti sve depozite. Ako svi štediše istovremeno pokušaju dići novac sa štednje bankrot je neizbježan za svaku, pa i najveću svjetsku banku. Kad nestane novca na šalterima nastaje panika koja se prenosi na ostale štediše koji također navaljuju na banku. Tada banka povlači svoje uloge u drugim bankama koje također postaju nelikvidne. Tada se panika prenosi i na štediše ostalih banaka koji
također navaljuju na svoje banke, te jedna po jedna banka odlaze u bankrot. Najveći takav domino efekt dogodio se 1929. u SAD-u, a i u drugim državama to se ciklički često događalo dok je postojalo zlatno važenje novca. Domino efekt redovito se javlja nakon planski izgrađivanih financijskih piramida koje imaju za cilj postepenim ubacivanjem novca na neko tržište ovladati tim tržištem i ostvariti ekstra profit, te naglim povlačenjem novca izazvati razbijanje tog tržišta i uništenje protivnika tj. konkurencije. Domino efekt, znatno rjeđe, znao se događati i u politici uvijek kad se kod velikog postotka stanovništva probudila nada u nešto novo, bolje, ili kad se javio strah od promjena. Početkom dvadesetog stoljeća, dolaskom boljševika na vlast u Rusiji postojala je znatna opasnost da se isto, poput domino efekta prenese i na ostale zapadne države. Mnogi su povjerovali u novo, bolje društvo i bili su spremni poginuti za to. Ali, vrlo brzo pristalice komunizma koji su otišli na izobrazbu u sovjetske političke centre, vidjeli su žalosne rezultate. Neki su ostali vjerni plaćenici komunizma, ali neki su se razočarali pa su ga s time upoznali svoju javnost. Dobar dio onih koji su se razočarali u ekonomske efekte marksizma i Lenjinove prve petoljetke odbacili su marksističku ekonomsku teoriju, ali su zadržali kolektivizam, boljševički apsolutni centralizam i boljševičke terorističke metode vladanja, te su se tako osnovali nove ljevičarske socijalističke ideološke frakcije kao što su nacionalni socijalizam i fašizam. Samim time nestalo je opasnosti od domino efekta u širenju marksističkog komunizma. Domino efekt javio se i kod raspada istočnog bloka. Komunizam je društvo koje se održavalo na strahu. Načeli su ga Papa Ivan Pavao II koji je preko katoličke crkve napao komunizam i SSSR, posredno preko Poljske, tako što je pokazao kako se ne treba bojati kad su svi složni, Regan koji je ekonomski uništio SSSR uvukavši ga u skupi projekt rata zvijezda, te prozapadne arapske države koje su velikim povećanjem proizvodnje nafte srušili njenu cijenu koju je SSSR izvozio u velikim količinama. Nastala je borba za vlast u samom SSSR-u, te se čitav varšavski pakt raspao čim je Jeljcin, u borbi za vlast objavio odvajanje Rusije od SSSR-a. Ovaj domino efekt je pojačan medijskim dezinformacijama koje su posijale paniku širom sovjetskog carstva za vrijeme perestrojke, ali se nije proširio na dalekoistočne komunističke države koje su medije držale pod punom kontrolom. Ali domino efekt nikad ne dolazi sam od sebe. Netko mora pokrenuti pad prve kockice koja zatim ruši ostale u nizu, a poželjno je brzo, preko medija posijanu paniku prenijeti na saveznike neprijatelja, kako bi se i oni urušili. Ako se prijenos promjena ne dogodi brzo domino efekt nestaje. Poznavanje psiholoških teorija kao što je «teorije kuhane žabe» i «domino teorije» korisno je i kreatorima zavjera, a i onima kojima je posao zaštita od njih. Korisno je poznavati i načine za izazivanje različitih psiholoških stanja kod protivnika kao što je «kompleks manje vrijednosti» koji protivnika onesposobljava za kreativno razmišljanje kod rješavanja problema. Kreatorima strateških planova, tj. « urota» ovi psihološki efekti pomažu kod planiranja planova urote tj. već pri podjeli plana na faze i korake. Napadnutima poznavanje ovih teorija pomaže u prepoznavanju i otkrivanju postojanja urote, te kod procjene cilja urote. Čim se od «prirodnih neprijatelja» ili njihovih «prirodnih saveznika» prime određeni zahtjevi koji nemaju direktnu i jasnu interesnu logiku, potrebno je upitat se: što je slijedeći zahtjev i koji je cilj tih zahtjeva? Poseban oprez je potreban ako se radi o nekakvim principijelnim ili humanitarnim zahtjevima od kojih
protivnik nema nikakav direktni interes. Isto tako, kad neka naša institucija, banka, ili neki naš «prirodni saveznik» doživi kolaps moramo povući brze poteze kako se ne bi dogodio domino efekt. Kod domino efekta potrebno je spriječiti paniku tj. potrebno je učiniti ono što nogometaši zovu «smiriti loptu» ili što košarkaški treneri žele postići kad uzmu «tajm aut». Na svjetskom planu razvijene zemlje igraju igru protiv manje razvijenih i ta igra više sliči igri protiv prirode, nego igri protiv inteligentnog protivnika, zahvaljujući nesposobnim ili korumpiranim političkim elitama nerazvijenih zemalja. Ekonomisti iz bivših zemalja planske privrede nisu naučili kako se boriti protiv konkurencije pošto su u svojim planovima analizirali samo potrebe kupaca i mogućnosti dobavljača. U tržišnoj privredi planovi su ratni scenariji protiv konkurencije, želje kupaca su bojno polje, a dobavljači su saveznici koje treba pridobiti boljom cijenom ili nekim drugim pogodnostima. Najvažniji elementi razvoja jakih država su njihove obavještajne službe koje sastavljaju bilance ljudskih i materijalnih dobara kojima raspolažu protivnici, vlastita država, poduzeća i građani, prate i signaliziraju promjene u bilancama, te kreiraju najvažnije planove na nivou države, čije izvršenje pažljivo kontroliraju. Veliki industrijski i financijski lobiji uz pomoć međunarodnih institucija koje su pod njihovim nadzorom (tj. nadzorom njihovih država) razrađuju kompjuterske simulacijske tržišne i financijske igre gdje mogu vrlo brzo simulacijski provjeriti učinak svojih poteza. Usporedbom simulacijskih rezultata i stvarnih rezultata na terenu, analitičari otkrivaju greške u svojim scenarijima i simulacijskim igrama te ih stalno usavršavaju. Najveći problem su im nove ideje i inovacije koje nitko ne može predvidjeti. Ako te nove ideje, proizvodi ili tehnologije predstavljaju konkurenciju nekim postojećim proizvodima ili tehnologijama, od ugroženih velikih vlasnika, konkurenata, mogu se očekivati sabotaže. U ovome znatnu ulogu imaju razne stručne institucije koje «pomažu» inovatorima, te obavještajno-sigurnosne službe razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom (bussines inteligence) i pomažu vlastitim velikim kompanijama. Takve udruge i službe, između ostaloga pomažu u organizaciji raznih međunarodnih sajmova inovacija i novih proizvoda gdje prikupljaju informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima, te pretpostavljeni utjecaj tih novosti na postojeće tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze profit njihovih kompanija, nastoje usporiti njihovo usvajanje dok se njihove kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih konkurentskih kompanija lako je kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici-inovatori koji godišnje smišljaju tisuće novih ideja i nije ih moguće kontrolirati. Kada kod njih otkriju neki «opasan» novi proizvod, nastoje na sve moguće načine usporiti razvoj takvih poduzetnika. Od takvih inovatora otkupljuju patent ili licencu, te kreću u proizvodnju samo ako nemaju drugog izlaza, tj., ako je on toliko dobro zaštićen da ga ne mogu ukrasti, a istovremeno se neki konkurent zainteresirao za taj patent. Veća vjerojatnost otkupa je ako se radi o inovaciji koja predstavlja malo poboljšanje postojećeg proizvoda, ili ako se radi o sniženju troškova proizvodnje postojećih tehnologija. Ako se radi o potpuno novom proizvodu za koji tek treba razviti potražnju na tržištu vjerojatnost ulaska u proizvodnju je gotovo nikakva. U takve inovacije velike kompanije ulaze samo kad se nalaze u očajnoj situaciji glede opstanka na tržištu, zbog toga što konkurenti već imaju kvalitetnije ili jeftinije proizvode. (Slično tome i vojske većine država su samo u ratu, osobito kada gube, spremne ulagati u nove tehnologije, kako bi stekle prednost pred
neprijateljem. Zahvaljujući prvom svjetskom ratu došlo je do naglog razvoja elektronike, tj., radija i televizije. (Čak joj je bilo dopušteno da udahne život kipu Zvijeri, tako da kip Zvijeri i progovori i prouzrokova da se pobiju svi “koji se ne htjedoše pokloniti kipu Zvijeri”. Otkrivenje 13. 15.)
Drugi svjetski rat je razvio kompjutore, a hladni rat je stvorio Internet. Ovime je postojanje velikih gradova prestalo biti najvažniji čimbenik koji je omogućavao spajanje ideja i kapitala. Vojni rat je također prestao biti uvjet tehnološkog razvoja pošto je konkurencija među poduzetnicima proširena na čitavi svijet, te su lokalnim političkim monopolistima time potkopani temelji, to jest dovedeni su u stanje očaja izazvanog totalnim tržišnim ratom koji ni najjači industrijsko – bankarsko - politički lobiji ne mogu suzbiti. Internet je značenje oba ta faktora znatno umanjio pošto je omogućio udruživanje inovatora s jednog kraja svijeta sa poduzetnicima iz drugog dijela svijeta, zahvaljujući mogućnosti razmijene informacija između ljudi koji se na nikakav drugi način ne bi mogli susresti.) Da bi plan tj. zavjera uspjela nikad se ne smije priznati njeno postojanje, čak i kad je očigledna. Najčešća metoda prikrivanja razotkrivene zavjere je prikazati one koji su je razotkrili kao paranoične duševne bolesnike. (Ponekad obavještajno-sigurnosne službe, ili terorističke mreže namjerno šire desetke raznih zavjereničkih scenarija kako bi stvorili informacijski šum, gomilu zbrkanih i nepovezanih informacija kojima pažnju protivnika usmjeravaju na krivu stranu, a ponekad i stvarni duševni bolesnici rade istu stvar, što se može prepoznati po tom što se u scenariju zavjere ne vidi jasna interesna logika.) Kako se strateški plan ne bi razotkrio u njegovom stvaranju sudjeluje vrlo mali broj osoba, najčešće analitičari koji odgovaraju samo većinskim vlasnicima velikih industrijskih ili financijskih lobija, dok odjeli za strateško planiranje razrađuju samo pojedine dijelove plana. U vojnim strukturama zavjere razrađuje uski krug strateških analitičara, u obavještajnim strukturama najuže rukovodstvo, a u političkim strukturama samo predsjednici velikih stranaka s najbližim suradnicima. Svi ostali izvršitelji, tj. suradnici i «prirodni saveznici» znaju samo korak ili dva unaprijed. Jedini način razotkrivanja protivničke zavjere je stalna analiza naših interesa, te analiza interesa naših suradnika i naših protivnika, gospodarskih, političkih, vojnih ili ideoloških. Ovaj posao mogu obavljati samo natprosječno inteligentni analitičari, u većini doktori matematike sposobni sve različite mogućnosti pretvoriti u različite matematičke modele, te predložiti najbolja rješenja. Posebno pažljivo je potrebno analizirati informacije koje nemaju logiku, tj. ne može ih se logički povezati s ostalim informacijama. Ovu analizu je potrebno posebno pažljivo vršiti prije svakog značajnijeg strateškog poteza s naše strane, ili poslije svakog značajnijeg događaja u našem okruženju. Svaki naš značajniji potez nekom može pogodovati, a nekom štetiti i zato je potrebno unaprijed znati tko će nam biti «prirodni saveznik», a tko «prirodni neprijatelj». Svaku značajniju promjenu u tehnici, tehnologiji, kapacitetima, zalihama, organizaciji, kadrovima, ili politici koje nismo predvidjeli mogu utjecati na plan, te je nakon svake takve promjene potrebno analizirati njihov utjecaj na plan, a ako je taj utjecaj znatan potrebno je ponovno izraditi plan. 5.1.
Poslovni strateški planovi
Velike proizvodne ili trgovačke kompanije imaju svoje timove sastavljene od tehnologa, ekonomista, matematičara, pravnika i psihologa čiji posao je razvijanje strateških planova (zavjera). Ovi timovi su najčešće organizirani u obliku samostalnih znanstvenih instituta, te za njihov rad znaju samo vlasnici velikih kompanija, ili većinski dioničari velikih dioničarskih društava. Menadžeri takvih velikih kompanija obično imaju ovlasti snižavati troškove, povećavati kvalitetu, snižavati cijenu dok borbu protiv konkurencije i izbor najvažnijih dobavljača vlasnici koji sjede u nadzornim odborima ostavljaju u svojim rukama. U borbi protiv sitne konkurencije velike kompanije nastoje potkupiti političare kako bi donijeli zakone koji otežavaju poslovanje sitnim konkurentima, a ne predstavljaju problem velikim poduzećima. To su obično razni sanitarni propisi, ekološki propisi, tehnološki propisi, knjigovodstveni propisi i slične pravne prepreke koje mali proizvođači ne mogu savladati bez angažiranja stručnjaka, dok velike kompanije ti stručnjaci koštaju daleko manje mjereno po jedinici proizvoda. Podmićeni birokrati uvođenje ovakvih nepotrebnih propisa obično pravdaju tehnološkim napretkom, a stvarni razlozi su osobni interesi kod onih koji odlučuju, te nesposobnost i neupućenost kod onih koji propise pripremaju po nalogu donosioca odluka. U borbi protiv krupne konkurencije strateški planovi su mnogo složeniji i najčešće se dijele u tri faze. Prva faza plana (bitke) je osiguranje vlastite pozadine od izdaje, tj., potrebno je vlastite prirodne saveznike (dobavljače) vezati uza sebe. Ako u ključnom trenutku bitke neki dobavljač počne svoj proizvod isporučivat samo konkurentu on nam može zadati odlučujući udarac u leđa. Zato je potrebno za svaku poziciju imati nekoliko dobavljača koji mogu uskočiti ako jedan zakaže, te ih je potrebno stalno provjeravati dali i koliko svojih proizvoda isporučuju konkurentu. U ovoj fazi dobro je poznavati «teoriju kuhane žabe», tj., malim narudžbama treba držati dobavljače vezane uz sebe i stalno im obećavati povećanje narudžbi ako poboljšaju suradnju, odnosno prijetiti im otkazom ako se previše vežu za našeg konkurenta. Ovo je moguće kod malih dobavljača koji više od 10% svoje proizvodnje isporučuju nama. Kod velikih proizvođača koji nikom ne isporučuju više od 5% svojih proizvoda ili usluga jednom kupcu nitko ne može steći status prirodnog saveznika. Kod ovakvih dobavljača važnije je osobno poznanstvo i prijateljstvo s vodećim ljudima, ili poznavanje njihovih privatnih slabosti kojima ih se može ucjenjivati. Kod dobavljača koje nije moguće ucjenjivati vrlo dobro dođe kapitalno povezivanje putem zamjene dionica, čime oni postaju suvlasnici, te su i sami zainteresirani za uspjeh zavjere. Posebna vrsta dobavljača usluga su zaposlenici. Ako konkurent uspije u poduzeću uz pomoć nezadovoljnih zaposlenika osnovati sindikat sa radikalnim zahtjevima on može ugroziti opstanak poduzeća. Osnivanje radikalnih sindikata može biti vrlo opasno i za kompaniju koja financira osnivanje ovakvog sindikata, ako se vođe sindikata otmu kontroli, osobito ako se konkurentsko poduzeće nalazi u istoj državi. U drugoj fazi plana potrebno je osvojiti što veći broj novih kupaca uz zadržavanje starih. U bitci za osvajanje bojnog polja tj. novih kupaca koriste se različite vrste oružja i streljiva od kojih je najvažnije streljivo profit. Za pribavljanje tog streljiva potrebno je stalno povećavati funkcionalnost tj. kvalitetu (fizičku, psihološku ili ekonomsku) proizvoda kojima naši kupci zadovoljavaju svoje proizvode, ili sniziti cijenu proizvoda uz zadržavanje minimalne kvalitete. Pri ovom znatnu ulogu imaju naši prirodni saveznici tj.
dobavljači koji često i sami moraju povećati kvalitetu svojih proizvoda i usluga, ili sniziti cijenu uz zadržavanje minimalne zakonom propisane kvalitete. Što je bitka žešća to su zalihe glavnog streljiva tj. profita manje, a onaj tko ostane bez profita opstaje dok ne potroši zalihe, nakon čega gubi bitku i propada. Da do toga ne bi došlo potrebno je kod starih kupaca osigurati nekakav profit koji se koristi u borbi za nove kupce. Velike kompanije na novim tržištima često idu čak i s damping cijenama dok ne osvoje većinu tržišta što im potkupljeni državni službenici i funkcionari malih banana država često i dozvoljavaju. U ovoj fazi zavjere jači konkurent nastoji slabijega dovesti u stanje poznato kao kompleks manje vrijednosti. Protivnik koji upadne u takvo stanje postaje nesposoban za kreativno razmišljanje te jedino rješenje vidi u sniženju cijena. A kad jednom počne raditi s gubitkom stečaj je pitanje trenutka. Treća faza plana je uništenje konkurencije. Kad se osvoji većina kupaca na novom tržištu konkurent ostaje bez profita, te može poslovat samo dok ne potroši zalihe, ili dok ga kreditiraju dobavljači. U ovoj fazi zavjere dobro je poznavati «domino teoriju», a cilj napada su konkurentovi dobavljači. Potrebno je njegovim dobavljačima proširiti informaciju kako neće moći naplatiti svoja potraživanja kad njihov kupac bankrotira, te ih na taj način navesti na prekid suradnje s njim. Dobro je pri tom protivnikovim dobavljačima obećati kupovinu njihovih proizvoda kad prestanu s isporukama našem konkurentu. Kad jedan dobavljač obustavi isporuke našem konkurentu vijest o tome je potrebno odmah proširiti svima ostalima kako bi došlo do domino efekta, tj. kako bi i svi ostali prestali s isporukama. Tog trenutka bitka je završena, konkurencija je uništena, te je moguće dići cijene, ostvariti ekstra profit i s njime krenuti u osvajanje novog tržišta na isti način. Velike kompanije mogu financijski ratovati i protiv vlastitih vlada čijom politikom su nezadovoljni. Kako bi srušili takve vlade dogovorno mogu povući niz poteza koji imaju za cilj rušenje takvih vlada. Prvi korak je osnivanje podružnica u inozemstvu, obično u poreznim oazama, te preko takvih podružnica izvoze svoje proizvode po cijenama daleko manjim od troškova proizvodnje. Podružnice te proizvode dalje prodaju po tržišnim cijenama, te ostvaraju vrlo veliku dobit, dok matična poduzeća ostvaruju gubitke čime se i porezni prihodi matične države smanjuju. Ako to nije dovoljno za pad Vlade matična poduzeća počinju za podmirenje troškova poslovanja uzimati kredite od državnih banaka dok imaju što ponuditi za hipoteku. Kad banke prestanu odobravati kredite poduzeća prestaju plaćati dobavljačima i radnicima, te nakon nekog vremena odlaze u stečaj čime se broj nezaposlenih u državi naglo povećava pa nepodobna Vlada pada. 5.2.
Financijski strateški planovi
Jedan od razrađenijih međunarodnih strateških planova je postupak financijske kolonizacije koji odgovara krupnom međunarodnom financijskom kapitalu, a potpuno razara manja nacionalna gospodarstva. Najveći gubitnici u ovom postupku su manji nacionalni poduzetnici, državna poduzeća i stariji zaposlenici u takvim poduzećima koji vrlo teško mogu naći posao kad ga jednom izgube. Time i čitava država postaje ekonomski ovisna o stranim tzv. strateškim ulagačima. Globalni financijski igrači su detaljno razradili ovaj postupak i on je vrlo sličan načinu na koji dileri droge navode naivne na uzimanje droge. Strani krediti na neoprezne države djeluju upravo onako kako droga djeluje na
narkomane. Sve izgleda lijepo dok kredite (drogu) uzimaju, a teška kriza nastaje nakon što krediti (droga) prestanu stizati. To je postupak koji traje od 5 do 10 godina, ponekad i duže, najčešće se dijeli u tri faze, a svaka faza na nekoliko koraka. Napadnuta država na početku svake faze dobije kontrolora – savjetnika (financijskog diverzanta) iz MMF-a koji savjetuje vladu što treba činiti kako bi ekonomski prosperirala. Čim jedna faza završi dolazi novi savjetnik koji dijeli savjete, često suprotne od savjeta koje je dijelio prethodnik. U postupak prepariranja javnog mjenja uključuju se i domaći “stručnjaci” koji naručiteljima prodaju svoje intelektualne usluge tako što svoje akademske titule koriste kako bi javnost uvjeravali u ono što tvrde naručitelji, čime postaju finacijski saboteri. Postupak prepariranja javnosti počinje od medija koji nekoliko doktora ekonomije proglašava za vrhunske stručnjake, a onda se njih nekoliko stalno pojavljuje u medijima i govore ono što naručitelji traže. Postupak su osmislile američke službe nakon velike ekonomske krize 1929., vidjevši kako to smišljeno, planski rade krupni bankari, a detaljnije razrađen nakon američkog vojnog debakla u Vijetnamu, te usavršen nakon meksičke krize 1982. kad je MMF dobio ulogu svjetskog financijskog policajca. Prva faza ovog postupka je izgrađena na osnovi «teorije kuhane žabe», a počinje s plasiranjem velike količine kredita na tržište “napadnute” države. Čitav ovaj postupak financijske agresije financira se papirnatim novcem kojeg mogu naštampati koliko žele, samo što moraju izgraditi mehanizme kojima neutraliziraju taj novac ako se naglo vrati na matično tržište, kamo tamo ne bi izazvao inflaciju. Kamata na takve kredite je vrlo promjenjiva i ovisi o LIBOR-u tj. kamatnoj stopi koja određuje Wall Strit i Londonski City. Agresorske države u ovoj fazi ostvarujz dobit po više osnova. Prva dobit je emisijska dobit, pošto je za kreditiranje u inozemstvu potrebno štampati novac. Štampani novac se može slobodno plasirati u inozemstvo bez bojazni od inflacije, pod uvjetom da se osiguraju mehanizmi koji spriječavaju povratak takvog novca na domaće tržište. Druga dobit za financijskog agresora su kamate na odobrene kredite, a treća dobit je porast domaće proizvodnje i izvoza u napadnute države pošto one dobivene kredite mogu koristiti samo za uvoz. Često su opravdanja za ove kredite u početku tvrdnje kako se time slabijim državama pomaže u borbi protiv inflacije i pomaže razvoj. Naime, neodgovorne vlade koje svoje proračunske rashode ne mogu pokriti proračunskim prihodima, taj proračunski deficit rado pokrivaju tiskanjem novca u količini daleko većoj od porasta količine roba na tržištu. Rezultat je inflacija. MMF napadnutim državama nudi rješenje toga problema tako što brani tiskanje novca, a proračunski deficit pokriva kreditom iz inozemstva. Velika ponuda deviza dovodi do pada cijene deviza na tržištu napadnute države, što dovodi do naglog porasta uvoza roba široke potrošnje i istovremene propasti domaće proizvodnje i izvoza. Rezultat je skok iz inflacije u još gore stanje, tj. u prikrivenu deflaciju, stanje kad tržišne cijene padaju a monopolske cijene rastu. Ako takva hiperponuda deviza duže traje, preživjeti mogu samo proizvođači koji imaju jaku carinsku zaštitu. Kako bi takvih bilo što manje, brine se WTO, organizacija koja nastoji ukinuti carine za sve proizvode koje proizvode multinacionalne kompanije iz razvijenih zemalja. Kako bi strane kompanije mogle preuzeti kontrolu nad gospodarstvom, MMF zahtijeva donošenje zakona koji omogućuju brzu privatizaciju i liberalizaciju tržišta kapitala kako bi kapital mogao brzo doći, a u slučaju potrebe u nekoliko dana napustiti lokalno tržište. Kako bi lokalna poduzeća što jeftinije kupili, potrebno ih je uništiti, što se postiže i visokim kamatama na kredite. Time se formalno bore protiv inflacije, a zapravo onemogućuju pozitivno poslovanje lokalnih poduzeća, izazivaju
prikrivenu deflaciju te propast domaćih proizvođača. Na taj način multinacionalne kompanije na globalnom planu sve više stječu monopolski položaj na svjetskom tržištu rada, dok sindikati i sitni poslodavci organizirani na nacionalnoj razini postaju marginalni u sukobu s krupnim međunarodnim kapitalom. Preduvjet za izvođenje ove operacije je kontrola medija koji politiku moraju navoditi na poteze koji odgovaraju financijskim agresorima, a za to je nužna kontola medija. Zbog toga na samom početku agresije kao prvi korak vuku poteze koji vode prema kupovini što većeg broja domaćih medijskih kuća. To se postiže ciljanim kreditiranjem, tj., odobravanjem velikih kredita tim kućama, iako znaju kako ih vlsnici neće moći vratiti, a za garanciju povrata uzimaju većinski paket dionica. Vrlo brzo nakon toga preuzimaju vlast u medijima, te nakon toga postavljaju svoje urednike. Kako bi financijska agresija uspjela potrebno je kreirati poželjno stanje javnog mijenja a za to služe kontrolirani mediji i pojedini plaćeni financijski saboteri, ekonomski «stručnjaci» koji dobro naplaćuju svoje «intelektualne usluge». Mediji ih najprije proglase za «vrhunske stručnjake» a oni preko medija objašnjavaju kako je dobro imati «stabilnu», a u stvari precijenjenu valutu koja pojeftinjuje uvoz, a uništava izvoz i domaću proizvodnju. Koliko će intelektualnih usluga ti stručnjaci naplatiti ovisi o njihovoj stručnosti, uvjerljivosti i broju javnih nastupa. Za što veći broj njihovih javnih nastupa brinu se plaćeni urednici i novcem za oglašavanje privučeni vlasnici medija koji istovremeno nastoje marginalizirati sve stručnjake koji napadaju politiku jake domaće valute. Druga faza: Kad većina domaćih poduzeća propadne, dolazi do vala stečajeva. Tada strane multinacionalne kompanije po simboličnim cijenama kupuju sve što imalo vrijedi, čime ostvaruju novu veliku dobit. U ovoj je fazi pod ucjenama Svjetske banke i MMF-a napadnuta država prisiljena prodavati i monopolska poduzeća, te dopustiti slobodno određivanje cijena čak i monopolskim proizvodima. Prije prodaje državnih i javnih monopolskih poduzeća mediji obično počnu stvarati mnogobrojne afere, stvarne ili izmišljene, o pronevjerama i manipulacijama u državnim poduzećima, kako bi javnost uvjerili kako su ta poduzeća legla kriminala, te kako je jedino rješenje sve to prodati. Čim se javnost uvjeri u to počinje novi krug privatizacije, a devize od ove nove prodaje poduzeća strancima dodatno povećavaju ponudu deviza, što rezultira daljnjim rastom tečaja domaće valute, povećanjem uvoza i smanjenjem proizvodnje. Nakon ovoga MMF traži otpuštanje državnih uposlenika te smanjivanje socijalnih prava i plaća, formalno zbog smanjenja državnih troškova, a stvarni cilj je naći opravdanje za budući prekid daljnjeg kreditiranja. Ti se zahtjevi proširuju sve dok ne dođe do socijalnih nemira, nakon čega dolazi do pada vlasti i bijega kapitala, tj. treće faze prikrivene financijske kolonizacije. U prve dvije faze statistički podatci pokazuju kako DBP raste, iako on u stvari opada. To se događa zbog toga što se po međunarodnim računovodstvenim standardima DBP mjeri prema ubranim porezima, a porezni prihodi rastu s porastom zaduženja. Naime, banke uzimaju kredite u inozemstvu i kreditiraju građane i poduzeća, koji kredite koriste za kupovinu. Što se više kupuje plaća se i više poreza, pa ministri financija sve uspješnije pune svoje proračune i hvale se kako DBP raste, nadajući se kako će netko drugi rješavati probleme kad krediti prestanu stizati. Treća faza: Kad se strancima proda sve što imalo vrijedi i kad se banke dokopaju hipoteka na sve što ih zanima, MMF snižavanjem kreditnog rejtinga izazivaju obustavu stranih kredita, te dolazi do nagle nestašice deviza, nakon čega nastaje panika te se naglo povećava i potražnja za devizama. Dolazi do domino efekta na financijskom tržištu, svatko pokušava i najmanje količine domaćeg novca pretvoriti u devize, a rezultat je nagla
devalvacija, daleko veća od dotadašnjeg postotka neusklađenosti deviznog tečaja, te standard stanovništva preko noći višestruko pada. Ako je država uspjela spustiti poreze i smanjiti državnu potrošnju novi vlasnici tvornica obnavljaju proizvodnju i zapošljavanje u sirovinskom sektoru, pošto su tvornice za tehnološki zahtjevnije proizvode uništene, u sektorima koji traže puno jeftine radne snage, te u sektoru koji zagađuje okolinu, pošto u vlastitim državama moraju plaćati vrlo skupe troškove zaštite okoline. Preuzimanjem proizvodnje u svoje ruke poduzeća iz agresorskih država postaju pravi vlasnici domaćih kompanija u kojima ostvaruju visoke profite za svoj privatni interes, dok od ovoga agresorske države nemaju osobitu korist, osobito stoga što se na taj način gube radna mjesta u njima. Međutim, većina političara u agresorskim državama ima dionice kompanija koje osnivaju podružnice u napadnutim državama pa im odgovara prebacivanje što većeg profit u te kompanije. Većina napadnutih zemalja dobrovoljno utrčava u pripremljenu zamku više puta uzastopno, sa stankama od desetak godina. Nešto slično, u cilju rušenja zapada, pokušao je izvesti i sovjetski KGB koji je desecima godina zaradu od prodaje nafte, zlata i plina ulagao u zapadne banke dok nije skupio blizu 70 milijardi dolara, misleći time srušiti Američke burze, te izazvati krizu kakvu su Britanski i Židovski bankari izazvali 1929. Američka CIA je plan otkrila i spriječila paniku, te je propao sovjetski novac koji je puno korisnije mogao biti utrošen da su ga trošili na razvoj novih tehnologija i prehranu stanovništva. Ekonomski polupismeni Rusi nisu shvatili da se sa 70 milijardi dolara ne može srušiti burza koja ima više od deset puta veći dnevni promet. Zbog takvog nerealnog planiranja izgubili su godinama stvaranu dobit, te SSSR bacili u anarhiju i raspad, čime je generalno koncept planskog privređivanja izgubio bitku sa tržišnom privredom u kojoj je plan ratno sredstvo, a ne cilj. 5.3.
Geopolitički strateški planovi
Kad je cilj geostrateški neprijateljska država u strateškom planu napada na nju potrebno je: a) optimalizirati upotrebu vlastitih resursa, materijalnih, intelektualnih i ljudskih, b) što više potencijalnih saveznika pridobiti na svoju stranu. c) Nakon toga potrebno je protivnika oslabiti iznutra. Kako bi se to postiglo potrebno ga je zaraziti nekom bolešću koja će ga oslabiti. Kao bolest najbolje može poslužiti neka ideologija kojom će se zavesti mentalno deficitarne, ili duhovno lijene ljude nesklone upotrebi vlastite glave za razmišljanje. Ideologije kao što su komunizam koji guši poduzetništvo i vjeru, fašizam i nacionalni socijalizam koji nastoji jedan narod suprotstaviti svim ostalim narodima, neoliberalizam, globalizam i otvoreno društvo koji nastoje razbiti male zajednice kao što su obitelji i sitni poduzetnici kako bi formalno ojačali moć pojedinaca, zeleni ekološki pokreti koji se formalno bore za zaštitu okoline, a u stvari slabe konkurenciju velikim multinacionalnim kompanijama, te vjerski fundamentalizam koji slabi protivnika i skreće pogled s interesa multinacionalnih kompanija i njihovih lobija. Kako bi se neka ideologija ubacila na protivnički teren potrebno je poznavati postojeće sukobe u protivničkim redovima kao što su sukobi između bogatih i siromašnih, nacionalista i internacionalista, rukovodilaca i podčinjenih, mladih i starih, muških i
ženskih, manje i više obrazovanih. Korisno je poznavati i sve suprotnosti na interesnoj, vjerskoj, nacionalnoj ili rasnoj osnovi, a prikupljanjem ovakvih podataka bave se obavještajne službe. Za svaku ovu skupinu potrebno je izraditi kolektivni psihološki profil na osnovu čega se smišlja ideologija kojom bi se ta skupina mogla sukobiti s drugom skupinom. Uvijek se podupire ideologijski sustav vrijednosti koji je suprotan postojećem većinskom sustavu vrijednosti. Ideologija treba nedovoljno upućene uvjeriti u neku laž, a kako bi se to moglo tu laž je potrebno umotati u ambalažu od općepoznate istine. Za izradu ideologije najbolje je angažirati nekog mladog, ambicioznog i frustriranog znanstvenika koji je i sam opsjednut mržnjom prema nekom. Kako bi ga se moglo usmjeravati on mora imati neke slabosti kojima ga se može gurati u određenom smjeru. Tako izrađenu ideologiju potrebno je unijeti u tijelo protivničke zajednice, a to je najlakše preko medija koji djeluju u samoj protivničkoj zajednici. Među vlasnicima medija i novinarima uvijek je moguće naći agente dezinformatore koji su se spremni prodati za novac, povjerljive informacije, ili veze, a koji mrze pojedince iz vlastite zajednice. Preko medija se osim širenja ciljane ideologije treba napadati i sustav vrijednosti, tj. sveukupni nacionalni i kulturni identitet. Paralelno s ovim treba što više korumpirati političare kako se ne bi mogli suprotstaviti realizaciji plana. Osim agenata dezinformatora vrlo su važni agenti provokatori kojima se pomaže osvajanje vodećih položaja u protivničkim, najčešće radikalnim političkim organizacijama, koje se navodi na radikalne poteze, a koji kasnije mogu poslužiti kao povod za vlastite radikalne poteze. Kako bi protivnik trajno oslabio najbolje je kad ideološki sukob dugo traje, ali da ni jedna skupina ne odnese pobjedu. Ako protivniku ubačena ideologija odnese pobjedu može se prebaciti i na vlastiti teren, a oko te ideologije protivnička zajednica se može mobilizirati, te postati još homogenija i jača. Zato je potrebno među protivničke redove ubaciti više suprotstavljenih liberalističkih ili kolektivističkih ideologija koje se međusobno stalno sukobljavaju, ali ni jedna ne odnosi pobjedu, kako bi se izazvao kontrolirani kaos. Ako postoji više strateških neprijatelja među njih je potrebno ubaciti suprotstavljene ideologije kako bi se uvukli u međusobni sukob i tako oslabile. Dok traje zaraza nekom ideologijom prilikom ostvarivanja geopolitičkog strateškog plana, potrebno je spriječiti prenošenje zaraze na vlastiti teritorij. Za to je najbolje protivnika stalno opterećivati nekim marginalnim problemima oko kojih će se stalno voditi rasprave u medijima, među političarima i obavještajnim službama, kako ne bi imali vremena baviti se rješavanjem ozbiljnih problema i pokušati uzvratiti udarac istom ili nekom drugom ideologijom. Osim suprotstavljenih ideologija protivničke države se mogu oslabiti i ubacivanjem etničkih (plemenskih, regionalnih, vjerskih ili nacionalnih) sukoba na teritorij protivničkih država. Kroz povijest su jače države obično nastojale ojačati regionalne osjećaje na teritoriju susjednih država kako bi takve države oslabile i naknadno osvojile. U ovom su im obično na ruku išli razni lokalni vođe koji su željeli što više oslabiti centralnu vlast kako bi što više ojačali svoju regionalnu vlast. Nakon raspada kolonijalnog sustava bivši kolonizatori su granice novih država ucrtali izvan etničkih granica kako bi nove države postale višenacionalne, sa stalnim unutarnacionalnim problemima. Osim toga, u ustave novonastalih država nastojalo se ubaciti snažan regionalizam kako centralna država ne bi mogla efikasno rješavati najvažnije državne probleme. Zahvaljujući ovom bivšim kolonizatorima je ostavljena mogućnost stalnog izazivanja regionalnih i etničkih problema
uz pomoć tajnih obavještajnih službi, kako bi njihova javna diplomacija mogla stalno «pomagati» u rješavanju ovakvih problema. Na taj način bivši kolonizatori su ostali gospodari koji bivšim kolonijama upravljaju iz sjene, zahvaljujući kvalitetnom vlastitom strateškom planiranju i nepostojanju takvog planiranja na protivničkoj strani. Geopolitičke strateške napade koordiniraju lobistički «klubovi» i njihove poslovne komore koji ih na tajnim sastancima usklađuju s poslovnim strateškim napadima njihovih kompanija i financijskim strateškim napadima koje provode njihove financijske organizacije. Na tim sastancima usklađuju se podatci o vlastitim i protivničkim materijalnim i ljudskim resursima, te podatci o promjenama u tehnici, tehnologiji, organizaciji ili politici koji su se promijenili, ili bi se uskoro mogli promijeniti. Nakon svake bitne promjene planovi se iznova usklađuju unutar obavještajnih službi. Kako bi lobiji kontrolirali obavještajne službe oni nastoje svoje ljude dovesti u vrh obavještajnih službi, dok same službe stalno pokušavaju pridobiti za sebe pojedince iz vrhova pojedinih lobija, tako da je stvarna svjetska moć isprepletena između najmoćnijih lobija i najjačih obavještajnih službi. 5.4. Strategije otpora Male zemlje čiji interesi su suprotstavljeni interesima velikih sila moraju razviti vlastite optimalne strategije otpora i opstanka, a to znači da moraju imati svoje strateške planove, vojne, obavještajne, gospodarske i financijske. U izgradnji vlastite strategije prva faza je: a) Okupiti tim natprosječno inteligentnih i nacionalno svjesnih pojedinaca koji su spremni interese vlastitog naroda staviti ispred osobnih interesa i ambicija. Svaki pojedinac koji bi trebao postati član ovakvog tima mora proći detaljnu sigurnosnu provjeru. Pojedinci koji su interesno vezani za strane kompanije, bilo kao uvoznici, ili za velike kupce vezani izvoznici ne mogu biti članovi takvog tima. Pojedinci koji su interesno vezani za strane službe, medije, sveučilišta i slično također ne bi smjeli biti članovi ovakvog tima. Političari koji su pribavljali sponzorstva od navedenih pojedinaca, ili kompanija također ne bi mogli biti članovi tima. b) Kad se oformi tim treba prijeći na drugu fazu, a to je osvojiti vlast u nekoj jakoj postojećoj političkoj stranci, ili formirati široki politički pokret koji bi trebao istisnuti s političke scene političare kupljene novcem stranog porijekla ili vlasništva. Unutar pokreta(stranke) ili izvan njega potrebno je formirati specijalizirane odjele, timove, udruge, forume, ili znanstveno istraživačke institute za obavljanje pojedinih faza plana ili pojedinih specifičnih zadataka. Prva grupa odjela su oni koji rade na osvajanju vlasti, a to su: odjeli za pripremu medijske kampanje i preuzimanje dijela medija pod svoju kontrolu, odjel za unutrašnju sigurnost, te odjel za logističku podršku koji pronalazi donatore, a to smiju biti samo pojedinaca i organizacija koje su prošle sigurnosnu provjeru vezanosti na strane interese ili kriminal. Ako se kriminalci ili strani lobisti uvuku među donatore oni mogu kasnije potpuno vezati ruke i osobama s najpoštenijim namjerama.
Druga grupa odijela su odjeli koji trebaju pripremati konkretne planove za vrijeme nakon preuzimanja vlasti kad te planove treba realizirati. Ovi odjeli trebaju naznačiti osnovne pravce i ciljeve u jačanju državne sigurnosti, financijske samostalnosti i razvoja gospodarstva. Najvažniji odjeli mogli bi se zvati npr.: institut za međunarodne odnose, institut za strateško planiranje, institut za nacionalnu sigurnost, institut za obranu, udruga za zaštitu nacionalnog identiteta, forum za razvoj medijskog pluralizma, udruga za razvoj ljudskih resursa, institut za analize sirovinskih kapaciteta, udruga za razvoj konkurentnosti, institut za analizu financijske stabilnosti, institut za tehnološki razvoj, institut za razvoj prehrane, lijekova, zaštite okoline itd. Ove organizacije je potrebno osnovati od najboljih stručnjaka za pojedina područja, koji su se dokazali svojim praktičnim, teorijskim ili inovativnim radom, a nisu vezani uz strane interese ili organizacije. c) Treća faza je osvajanje vlasti. Za osvajanje vlasti potrebno je oslabiti protivnika tj. političke stranke koje financira strani kapital. Ove snage koriste pojedine marginalne stranačke lidere kao svoje svjesne ili nesvjesne agente provokatore s ciljem mrvljenja državotvorne političke scene. Zadatak ovakvih političkih agenata provokatora je uporno izlaziti na izbore i uzimati 1% do 2% državotvornog biračkog tijela, a desetak takvih lidera mogu uništiti 10% do 15% glasova, čime se znatno umanjuje mogućnost pobjede državotvornih stranaka. Prema njima treba upotrijebiti istu taktiku, tj. potrebno je iskoristiti sve sukobe unutar kozmopolitske, od stranog kapitala financirane političke scene, te egocentrične nezadovoljnike s liderskim ambicijama iz takvih stranaka uvjeravati u njihove genijalne političke sposobnosti i velike mogućnosti. Korisno im je čak pomoći u pristupu medijima i pronalaženju sponzora za financiranje političkih kampanja. Potrebno je formirati desetak ovakvih od umjerenih do maksimalno ekstremnih, marginalnih stranaka, kako bi se neutralizirao negativan rad istih takvih marginalnih pojedinaca i skupina na državotvornoj političkoj sceni. Marginalne pojedince s državotvorne političke scene potrebno je okupiti raznim obećanjima u jedinstveni pokret, uključiti ih u stručne timove, ili ih materijalno vezati, a one koji to ne žele potrebno je javno obilježavati kao sabotere nacionalnih interesa. d) Nakon osvajanja vlasti planove treba dopuniti skrivenim podatcima koji su dostupni samo osobama koji se nalaze na vlasti, te ovisno o potezima konkretnih država koje se postavljaju konkurentski ili suradnički. Analitički podatci o geostrateškom položaju i bilancama svake države, vlastitim geostrateškim interesima, kao i tuđim geostrateškim interesima koji su sukladni ili suprotstavljeni vlastitim interesima su od ključne važnosti pri izboru država partnera i država prema kojima treba biti podozriv. Točno predviđanje poteza drugih država od najveće je važnosti za realizaciju planova, a kako države s različitim interesima ne bi mogle predvidjeti naše poteze konkretni planovi, s razrađenim fazama realizacije moraju ostati skriveni, osim osnovnih naznaka ciljeva i pravaca razvoja. Nakon usklađivanja unaprijed razrađenih planova s tajnim podatcima potrebno je prijeći na realizaciju planova po pojedinim područjima djelovanja. 5.1.4. Vojna strategija otpora Mogućnost vojnog otpora protiv velikih država je minimalna, a i držanje velike stalne vojske može biti skupo. Pošto je najveći trošak plaća vojnika, taj trošak i nije osobito velik,
ako je alternativa vojnike poslati u mirovinu, ili im isplaćivati socijalnu pomoć. Ako se vojska naoružava iz domaće proizvodnje to razvija domaću industriju pri čemu se ostvaruje znatna porezna korist, od čega država može imati i koristi. Usprkos zalaganju pacifista koji ne vide opasnost dok ona ne pokuca na vrata, uvijek postoji mogućnost da veliki, preko susjeda destabiliziraju bilo koju državu, te zbog toga vojska mora biti dovoljno jaka za otpor svakoj susjednoj državi. Najbolja strategija obrane je Izraelski i Švicarski model općeg otpora. Za to je nužno imati narod spreman i motiviran za obranu, te ravnomjerno razvijenu državu, kako ni jedan dio zemlje ne bi bio nenaseljen. Trošak vojnika je mali, pošto su oni plaćeni samo za vrijeme vojnih vježbi, a ako su vojne vježbe dovoljno česte, osobito za zapovjedni kadar, ovakva vojska vrlo brzo, za 3-4 mjeseca može dostići efikasnost profesionalnih postrojbi. Osim vojske vrlo važan faktor obrane je teritorijalni razmještaj stanovništva, osobine terena i građevinska kvaliteta izgrađenih objekata. Najlakše je braniti veća naselja sastavljena od raštrkanih samostojećih obiteljskih kuća s podrumom ispod čitave kuće i otvorima na sve četiri strane. Takve kuće se vrlo lako pretvaraju u čvrste otporne točke ili zemunice. Ovakav tip stanovanja pogoduje i većem demografskom razvoju, te ga je potrebno stimulirati poticajnim kreditima, i poreznim olakšicama, kao i zakonskom zabranom parceliranja građevinskog zemljišta ispod dimenzija 30 x 50 metara, osobito u pograničnim zonama. 5.4.2. Obavještajna strategija otpora Na području obavještajnog djelovanja stranim službama se teško suprotstaviti, ali je bitno sačuvati suverenitet na području zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, te na području medija, poduzetništva i financija. Kako bi tri osnovna stupa vlasti bila međusobno neovisna te otporna na korupciju potrebno im je osigurati materijalnu neovisnost i mogućnost međusobne kontrole. Kako jedni druge ne bi potkupljivali ili ucjenjivali potrebno ih je i fizički udaljiti, te bi sjedište svih osnovnih državnih institucija i ministarstava trebalo biti smješteno u drugom mjestu. Time bi se ojačala njihova samostalnost, osigurao bi se veći stupanj decentralizacije vlasti, te bi se spriječila metropolizacija države. Za zaštitu od medijskih provokatora i dezinformatora obavještajne službe moraju pravodobno otkrivati sve novinare i medijske kuće koji se time bave, te napadati njihove financijere. Porezna, carinska i financijska kontrola njihovih sponzora je učinkovitija od napada na novinare, a sponzore je najlakše otkriti gledajući koliko tko izdvaja za oglašavanje i reklamiranje u pojedinim medijima. Dovoljno je napraviti spisak svih koji se reklamiraju i oglašavaju u takvim reketaškim i dezinformatorskim medijima. Nakon toga bi trebalo poslati razne inspekcije svima koji se nađu na popisu, pa to ponavljati svakih 15 – 20 dana, dok ne shvate o čemu je riječ. A kad mediji ostanu bez reklama i oglašivača vrlo brzo mogu otići u stečaj. Tada državne službe trebaju podobnim i provjerenim zaposlenici pomoći u jeftinom preuzimanju (kupovini) takvih medija. Kako bi smanjili štete koje čine ekspoziture stranih službi maskirane u privatna poduzeća, nužno im je jačati domaću konkurenciju. Takva poduzeća napreduju zahvaljujući privilegiranim informacijama, a domaće obavještajne službe moraju domaćim pouzdanim kompanijama na vrijeme dostavljati isto takve informacije. Prije međunarodnih javnih natječaja potrebno je tajno pouzdanim domaćim poduzetnicima dojaviti tko će se javiti na
natječaj, okvirne cijene i kvalitetu, tko je u povjerenstvu za nabavu potkupljiv ili podložan ucijeni i slično, pošto takve informacije strani konkurenti i njihovi domaći suradnici redovito dobivaju od svojih obavještajnih službi. 5.4.3. Financijska strategija otpora Od svih strategija najvažnije i najefikasnije je imati dobru strategiju razvoja financijsko monetarne suverenosti. Monetarna i financijska suverenost je sveukupnost vlasti nad monetarno financijskim mehanizmima koji osiguravaju stabilnost domaće valute, kreditnu politiku koji potiču gospodarstvo, te usklađene odnose razmjene s inozemstvom. Elementi monetarno financijske suverenosti su narodna (emisiona) banka, razvojne banke, poslove banke, burze, robne rezerve, statističke institucije, carinske i porezne institucije, financijsko istražni organi koji bi se osim otkrivanja novčanih falsifikata trebale baviti i otkrivanjem financijskih diverzanata i sabotera(financijskih stručnjaka koji djeluju u interesu drugih država), i zakonodavstvo koje upravlja ovim institucijama. Svaka zemlja nastoji osigurati što veći stupanj samostalnosti svojih monetarno financijskih politika i institucija u interesu vlastitog gospodarskog razvoja i rasta standarda građana. U odnosu prema drugim državama sve države nastoje ograničiti monetarnu i financijsku suverenost konkurentskih država. Osim državnih institucija na monetarnu suverenost snažan utjecaj imaju i međunarodne financijske institucije kao što su MMF i WB koje djeluju u interesu velikih multinacionalnih kompanija koje sjedište imaju u državama koje su glavni dioničari ovih financijskih institucija. Najveći gubitnici u ovom postupku su manji nacionalni poduzetnici, državna poduzeća i stariji zaposlenici u takvim poduzećima koji vrlo teško mogu naći posao kad ga jednom izgube. Time čitava država postaje ekonomski ovisna o stranim tzv. strateškim ulagačima. Globalni financijski igrači su detaljno razradili ovaj postupak i on je vrlo sličan načinu na koji dileri droge navode naivne na uzimanje droge, što je opisano u prethodnom tekstu. Moguća je i obrana od financijske agresije, pod uvjetom da monetarne vlasti imaju znanja i htijenja za to, tj., ako su dovoljno stručni i ako nisu kupljeni od stranaca. U prvoj fazi financijske agresije kad se na domaće tržište ubacuje velika količina deviza kreditima, investicijama ili kupovinom poduzeća te devize je potrebno novcem iz primarne emisije otkupiti. Na taj način se sprječava rast vrijednosti domaće valute, a minimalni cilj obrambene strategije bi trebao biti spustiti tečaj domaće valute barem na realnu vrijednost, tj., na vrijednost pri kojoj je ukupni uvoz roba i usluga jednaka izvozu. Optimalni cilj otpora je tečaj domaće valute spustiti na razinu nešto nižu od realne, tj., na razinu kad je izvoz roba i usluga nešto veći od uvoza, čime se postiže rast domaće proizvodnje i puna zaposlenost. Kod ovakve obrane potrebno je paziti da se na emitira previše novca kako ne bi došlo do veće inflacije, a u slučaju da agresorske države naglo povuku plasirane kredite i emisijska banka mora naglo povući višak štampanog novca sa tržišta. Ovakvim postupkom država koja se brani ostvaruje emisijsku dobit, rast izvoza, proizvodnje i visoku zaposlenost. Dobit je moguće i povećati ako se otkupljene devize oroče u bankama trećih država, čime se ostvaruju kamate, a ako se kupljene devize investiraju u profitabilnije projekte u inozemstvu dobit se može još i povećati, pogotovo ako se investiraju u
kompanije koje kupuju naše proizvode, poluproizvode ili sirovine. Kad stranci počnu kupovati poduzeća potrebno je donijeti zakone koji će u kupnji dionica privilegirati domaće ulagače, mlade poduzetnike, te zaposlenike. Kako bi se pomoglo domaće poduzetnike potrebno je vlasništvo nad dioničkim društvima ograničiti na 25% za jednog vlasnika, mladim poduzetnicima potrebno je odobravati povoljne kredite za osnivanje poduzeća, razvoj inovacija i novih proizvoda, nova poduzeća prve 3 godine potrebno je osloboditi poreza na dobit i slična davanja. Takvim mladim poduzetnicima potrebno je dodatno pomoći iznajmljivanjem neiskorištenih poslovnih prostora u vlasništvu države po simboličnim cijenama. Kad počne druga faza financijske agresije, tj., kad MMF i WB počnu tražiti smanjenje socijalnih prava i smanjenje poreza, to je potrebno prihvatiti u segmentu koji pogoduje i malim domaćim poduzetnicima, dok sve zahtjeve koji pogoduju velikim kompanijama, na račun manjih domaćih kompanija potrebno je odbiti. Tu su prije svega zahtjevi za razna certificiranja i slične nepotrebne troškove koji velike kompanije lako podnose a malima predstavljaju veliki trošak. I u ovoj drugoj fazi moguće je postepenom malom devalvacijom od desetak posto smanjiti realne troškove proizvodnje domaćih proizvođača, te pojačati njihova konkurentnost. Istovremeno strani proizvodi poskupljuju za isti postotak devalvacije čime se smanjuje uvoz. Rezultat je supstitucija uvoza domaćom proizvodnjom, te smanjenje uvoza, povećanje domaće proizvodnje, izvoza i rast zaposlenosti. Kad počne treća faza financijske agresije, tj., naglo povlačenje deviza iz napadnute države emisijska banka mora istovremeno naglo smanjiti količinu domaće valute sa tržišta kako ne bi sa naglim smanjenjem količine deviza na tržištu došlo i do naglog povećanja potražnje za devizama što može rezultirati panikom, te pretjerano visokom devalvacijom. Devalvaciju do desetak posto koju prezadužena poduzeća mogu preživjeti, potrebno je namjerno isprovocirati, ali svaku naglu jednokratnu veću devalvaciju koju zadužena poduzeća ne mogu preživjeti, potrebno je spriječiti naglim kratkotrajnim povlačenjem velike količine novca sa tržišta, čak i pod cijenu velikog kratkoročnog smanjenja likvidnosti. U ovakvoj situaciji emisijska banka mora predvidjeti trenutak kad nije moguće sprječavati devalvaciju, te ju treba sama namjerno unaprijed izazvati kako bi ju mogla kontrolirati, slično vozaču automobila koji uspori prije nailaska na rupu, pošto auto koji ima dobre amortizere u maloj brzini može prijeći preko rupe, a ako na nju naleti u punoj brzini može ostati bez točka. 5.4.3.1. Upravljanje Narodnom bankom Posao narodne banke(NB) koja emitira novac i određuje primarnu kamatnu stopu je regulacija cijena na domaćem tržištu. Većina narodnih banaka nastoji regulirati tzv. temeljnu inflaciju, ali ponekad narodne banke pri tom znaju dovesti do još goreg stanja, a to je deflacija, tj., stanje kad cijene padaju. Gore stanje je prikrivena inflacija, tj., stanje kad su cijene zakonski stabilne, ali se pojavljuju nestašice roba, odnosno najgore stanje je prikrivena deflacija, tj. stanje kad nekim (najčešće monopolskim) robama cijene rastu a svim ostalim padaju. Pri emitiranju novca narodna banka ostvaruje određenu emisijsku dobit koju pojedine države koriste kao izvor prihoda, umjesto poreza. Kad to postane cilj NB obično dolazi do vrlo visoke inflacije. Uz pažljivo upravljanje novcem moguće je ostvariti znatnu emisijsku dobit, a da pri tom ne dođe do inflacije. To se postiže uklanjanjem strane valute iz domaćeg
platnog prometa, uz istovremeno plasiranje vlastite valute u platni promet drugih zemalja. SAD sa svojim dolarom na ovaj način ostvaruje vrlo veliku emisijsku dobit, zahvaljujući položaju dolara kao svjetske valute. Svaka država svoju emisijsku dobit može povećati plasirajući kredite iz primarne emisije preko posredničkih banaka, na tržišta susjednih zemalja. Pod izlikom odobravanja stambenih i poduzetničkih kredita vlastitoj nacionalnoj manjini moguće je na tržište susjednih zemalja plasirati veću količinu vlastite valute, a kako se ta valuta ne bi vratili na domaće tržište i izazvali inflaciju potrebno je uvesti instrumente za povlačenje takvog novca u trezore, čim se pojavi na domaćem tržištu. Inflacija se obično pojavljuje kad narodna banka nije neovisna o izvršnoj vlasti koja svoje proračunske potrebe nastoji zadovoljiti iz primarne emisije novca pretjerano povećavajući emisijsku dobit. Kao se ovo ne bi događalo narodna banka mora biti neovisna o izvršnoj vlasti, ali isto tako mora biti neovisna i o međunarodnim financijskim institucijama, kako ne bi služila interesima međunarodnog kapitala. Neodgovorna, nesposobna ili potkupljiva uprava narodne banke može napraviti više štete za gospodarstvo jedne države od ratnog sukoba. Osnovni instrument regulacije cijena je kamata na kredita iz primarne emisije, a efikasne su i druge mjere kojima narodna banka regulira količinu novca na tržištu i potražnju za novcem. Ako se ovi instrumenti nepravilno koriste može doći do nestašice novca na tržištu, slabljenja potražnje za robama, te posljedično do smanjenja cijena, tj., deflacije. Kako ne bi došlo do deflacije narodna banka mora imati kvalitetne podatke o tom što se događa na tržištu, a te podatke obično daju statističke institucije i financijske obavještajne službe. Ako ove institucije loše rade ni narodna banka ne može dobro upravljati mehanizmima regulacije cijena. Da bi narodna banka mogla dobro raditi mora imati podatke ne samo o prosječnom kretanju cijena, već mora pratiti cijene pojedinih tržišnih segmenata, te podatke o narudžbama za pojedine grupe roba, a također i podatke o iskorištenosti pojedinih proizvodnih kapaciteta. Ako cijena nekim robama pada a nekima raste, statistika može pokazati stabilne cijene u prosjeku. To se obično događa kad naglo poraste ponuda stranog novca na tržištu, bilo zbog povećanog ulaganja iz inozemstva, bilo zbog povećanog uzimanja kredita u inozemstvu. Takvo povećanje deviza na tržištu dovodi do pada cijene deviza čime uvoz postaje jeftiniji i cijene uvoznoj robi padaju. Domaći proizvođači tada moraju spuštati cijene i svojim proizvodima, a ako je spuštanje cijena previše brzo oni tada ne mogu tako brzo povećati produktivnost pa propadaju. Ovo spuštanje cijena predstavlja deflaciju, što narodna banka mora spriječiti, ali ona to ne radi zato što to ne vidi, zbog toga što istovremeno cijene nekih proizvoda, osobito monopolskih rastu. Kad se sve cijene ponderiraju statistika pokazuje stabilnost cijena. Da se to ne bi događalo NB mora cijene pratiti po tržišnim segmentima te regulirati cijene pojedinim grupama proizvoda različitim namjenskim kreditima. Npr. cijene građevinskim robama i uslugama moguće je dizati (ili spuštati) većom (ili manjom) ponudom kredita za kupovinu kuća, stanova ili objekata infrastrukture, cijene poljoprivrednih proizvoda je moguće regulirati većom ili manjom ponudom kredita za nabavu poljoprivredne opreme i obrtnih sredstava, itd. Ovakve kredite NB može dodjeljivati sama, ali je bolje da ih plasira preko posrednika, tj. raznih razvojnih banaka kojima daje beskamatne kredite, ali količinom takvih kredita regulira ponudu i potražnju za pojedinim robama.
Jedine cijene koje NB ne može regulirati su monopolske cijene, te je zbog toga monopole, duopole i oligopole potrebno sprječavati jakim antimonopolskim zakonima, antimonopolskim institucijama i istražnim organima. Sva monopolska poduzeća, državna i privatna, potrebno je zakonski prisiliti na postupak «autsorcinga» tj. izdvajanje svih sporednih djelatnosti u posebna poduzeća koja se u najkraćem vremenu moraju prodati, ili te sporedne djelatnosti treba ukinuti. Isto tako i sve državne institucije bi morale svoje sporedne aktivnosti postupkom izdvajanja u nova poduzeća prepustiti tržištu, ili bi te djelatnosti trebale ugasiti, te ih kupovati na tržištu usluga. Jedna od najvažnijih vrsta roba čiju cijenu NB mora regulirati su strane valute. Ako NB tečaj stranih valuta prepusti tržištu može se dogoditi da drugi reguliraju devizni tečaj. Ako strane banke plasiraju veliku količinu stranih valuta na domaće kreditno ili burzovno tržište tada cijena stranih valuta pada, uvoz postaje isplativ, a domaća proizvodnja i izvoz naglo opadaju. Ovakvo stanje dovodi do uništenja domaće proizvodnje, nerealnom rastu potrošnje na kredit i velikog porastu nezaposlenosti. To obično odgovara uvoznicima, državnim službenicima i potrošačima čije radno mjesto je sigurno, a ne odgovara domaćim proizvođačima koji propadaju i njihovim zaposlenicima koji ostaju bez radnog mjesta. Pri ovome dolazi do dvojakih interesa mnogih potrošača, tj. njima odgovara pad cijena uvozne robe, ali im ne odgovara to što istovremeno ostaju bez poslana. Mnogi te dvije pojave ne povezuju pa dolazi do situacije iz koje ne vide izlaz, te postaju podložni političkom radikalizmu. Kako se to ne bi događalo NB mora regulirati i cijenu deviza (tj., držati realan tečaj pri kojem je uvoz proizvoda i usluga jednak) pošto su i devize roba, ali devize su ujedno i oružje kojim se može razbiti gospodarstvo svake države. Npr. mnoge države, odnosno njihove Narodne banke, otkupljuju viškove stranih valuta na tržištu, te tako dižu tržišnu vrijednost stranih valuta (tečaj), a spuštaju vrijednost domaće valute. Time smanjuju uvoz, a potiču izvoz, domaću proizvodnju i zaposlenost, dok otkupljenu stranu valutu ulažu u sigurne međunarodne vrijednosnice. Zahvaljujući ovakvoj deviznoj politici mnoge azijske zemlje imale su vrlo brz ekonomski rast, dok nisu financijski srušene od strane SAD-u, posredstvom Soroša i sličnih «investitora». 5.4.3.2. Upravljanje državnim proračunom Državni proračun je blagajna koju pune svi građani i poduzeća, a novac iz te blagajne bi se trebao koristiti za opće potrebe države i njenih građana, kao što su obrana od opasnosti izvana, te za osiguravanje mira i reda među samim građanima. Moderne države su u svoje troškove uvrstile mnogobrojne oblike solidarnosti kojima nastoje izjednačiti šanse za obrazovanjem, liječenjem i standardom. Što su oblici solidarnosti veći to su veći i problemi zloupotreba pri ubiranju poreza, ali i zloupotrebe pri korištenju sredstava. Ove probleme uvećava državna administracija, a što je ona veća to su problemi korupcije veći. Administracija često ne zna probleme sagledati u cjelini, već vidi samo ono što radi jedno ministarstvo, jedan odjel, ili jedan ured. Problemi prikupljanja i raspodjele sredstava su često uzročno posljedično povezani. Ako jedno ministarstvo pošalje višak zaposlenih u mirovinu oni računaju uštedu, a ne računaju koliko će se drugom ministarstvu, koje isplaćuje mirovine povećati troškovi. Kako bi se ovi problemi sveli na što manju mjeru
potrebno je sve proračunske stavke promatrati jedinstveno, tj. uz svaku uštedu potrebno je izračunati koliki je trošak na nekoj drugoj stavci, a uz svaku stavku rashoda potrebno je u posebnu kolonu iznijet koliki je povrat novca državi, to jest kolika je porezna korist. Porezna korist je, kao što je to opisano u prethodnim poglavljima ove knjige, iznos koji se državi vraća kad država nešto plati, a to nije samo porez koji plaća državni dobavljač, tj. poduzetnik i njegovo poduzeće. U poreznu korist treba ubrojiti također poreze i doprinose koji plaćaju uposlenici tog poduzeća, pa poreze i doprinose koji plaćaju njegovi domaći dobavljači i njihovi uposlenici, te domaći dobavljači dobavljača, sve do domaćih proizvođača osnovnih sirovina. Ta porezna korist može biti i do 70% ako su svi dobavljači u nizu domaći, a ako uzmemo u obzir i da svi zaposlenici zaradu uglavnom troše u domaćim trgovinama, pri čemu također plaćaju porez, te porezna korist može biti veća od 70%. Zahvaljujući ovom efektu porezne koristi mnoge države za pojedine djelatnosti isplaćuje vrlo visoke poticaje, a pri tome još i zarađuje. To je moguće samo ako se pažljivo barata poticajima, kako se ne bi isplaćivali za uvoznu robu, tj., i korisnih poticaja i velika većina njihovih dobavljača u nizu moraju biti domaći proizvođači. I pri skupljanju, a i pri trošenju novca država osim fiskalnih ciljeva može izazvati i razne druge pozitivne ili negativne efekte na području politike gospodarskog razvoja, socijalne politike, demografske politike, politike ravnomjernog regionalnog razvoja, a također i ekološke politike. Vođenjem politike nabave od domaćih proizvođača povećava se domaća proizvodnja i zaposlenost, te se ostvaruje veća porezna korist, a to je politika dobrog gospodarskog razvoja, dok kupovinom uvoznih roba i punjenjem proračuna kreditima iz inozemstva država ruši cijenu deviza na deviznom tržištu, čime povećava uvoz, smanjuje konkurentnost domaćeg gospodarstva, proizvodnju i izvoz. Centralizacijom nabave s jednog mjesta država potiče metropolizaciju, te pojavu otpora, tj. regionalizaciju, što negativno utječe na stabilnost države. (Regionalizaciju potiču i međunarodne organizacije, u interesu multinacionalnih kompanija kojima jake nacionalne države ne odgovaraju, pa ih nastoje oslabiti prenošenjem djela ovlasti na međunarodne institucije, a djelomično na nekoliko jakih regija suprotstavljenih središnjoj vlasti.) U mnogim državama mnoge državne institucije i državna poduzeća izvršila su potpunu centralizaciju nabave, tako da direktori podružnica ne mogu samostalno nabaviti ni WC papir. Zahvaljujući tome poslove nabavke za državu i državna poduzeća dobivaju uglavnom dobavljači iz glavnog grada, pri čemu mnogi državni službenici ostvaruju visoke provizije, ili stječu mogućnost zapošljavanja rodbine i prijatelja. A upravo je provizija osnovni razlog zbog kojeg centralisti sve žele centralizirati kako bi svu proviziju zadržali za sebe, dok regionalisti žele proviziju zadržati u regionalnim centrima, tj. u svojim rukama. Kako bi se ovo izbjeglo sve državne institucije i državna poduzeća koja imaju podružnice u više regija morale bi, pri nabavi sporednih proizvoda i usluga koji se isporučuju konstantno ili periodično tijekom godine, a isporučuju se na različito mjesto troška, vršiti izbor najpovoljnijeg dobavljača za svako mjesto troška posebno. Osim ravnomjernog razvoja svih dijelova države porezni sustav može utjecati i na razvoj obiteljskih vrijednosti. Većim ili manjim poreznim olakšicama država može utjecati na obitelji kako bi imali više ili manje djece i kako bi više ili manje brinuli za stare i bolesne. Poreznim olakšicama na izgradnju slobodnostojećih kuća potiče se natalitet i zajednički život više generacija, a to se isto postiže i poticanjem obiteljskog poduzetništva. Nasuprot tome, poticanjem razvoja velikih kompanija i izgradnje velikih stambenih
blokova mrve se obiteljske vrijednosti, smanjuje natalitet. Zbog toga država treba pomagati mladim bračnim parovima izgradnju slobodnostojećih obiteljskih kuća u hrvatskoj, a i u graničnim područjima susjednih država gdje postoje veće vlastite nacionalne manjine. Većim ili manjim porezima država može prisiliti proizvođače na veću ili manju brigu za zaštitu okoline od zagađenja koja nastaju u toku proizvodnje, transporta i upotrebe, a raznim necarinskim barijerama se mogu zaštititi interesi domaćih proizvođača od strane konkurencije. Kod promjene svakog poreza, ili drugog zakona, država mora vrlo pažljivo izračunati kako to djeluje na konkurentnost domaćih proizvođača. 5.4.3.3. Upravljanje razvojnim bankama Razvojne banke su obično banke većim ili manjim djelom financirane od strane države koje u interesu države kreditiraju određene specifične projekte, kao što je poticanje razvoja određene privredne grane, izvoza i sl. tako su poznate posebne «izvozne banke», »agro banke», stambene štedionice i slično. Svaka razvojna banka ima više funkcija. Osnovna funkcija je pomoći narodnoj banci u regulaciji cijena pojedinih tržišnih segmenata gdje su oscilacije cijena znatno veće od prosjeka. Sporedne funkcije se obično vide iz naziva banke i te funkcije se prezentiraju kao osnovna funkcija. Razvojna banka može regulirati cijene građevinskog materijala i usluga odobravanjem veće ili manje količine kredita za izgradnju cesta, kuća i stanova. Pri tom može ostvariti i druge važne nacionalne ciljeve. Odobravanje kredita za izgradnju lokalnih cesta, pograničnih cesta, poljoprivrednih cesta može se potaknuti ravnomjerniji razvoj svih regija, ili pograničnih mjesta i slično. Odobravanjem izgradnje slobodnostojećih obiteljskih kuća s velikom okućnicom za mlade bračne parove može se znatno povećati natalitet, ako se pri tom uvede obveza izgradnje podruma ispod čitave kuće znatno se povećava obrambena sposobnost zemlje, pošto svaki takav podrum u slučaju rata može poslužiti kao zemunica ili otporna točka. Ovakvi krediti se obično prikazuju kao socijalni krediti za rješavanje socijalnih problema. Prevelikom količinom ovakvih kredita moglo bi doći do povećanja cijena građevinskog materijala ili usluga pa je potrebno pažljivo regulirati količinu kredita. Kako bi interes za kredite bio veli kamata koju uzima narodna banka treba biti 0% s tim što razvojna banka može uzeti proviziju za pokriće svojih troškova do 2%, a količinu kredita se regulira izmjenom drugih uvjeta za odobravanje kredita. Ti uvjeti mogu biti, broj djece, sudjelovanje u domovinskom ratu, trajni povratak iseljenika domovinu, socijalna situacija i sl. Agro banke služe za regulaciju cijene poljoprivrednih proizvoda, a to obično čine povoljnim kreditima za izgradnju obiteljskih poljoprivrednih domaćinstava, kreditima za izgradnju skladištenje i preradu poljoprivrednih proizvoda, kreditiranjem sjetve i žetve, kreditima za nabavu modernijih poljoprivrednih strojeva i slično. Na taj način se potiče povećanje proizvodnje i ekonomičnija proizvodnja, čime se postiže lagano smanjenje cijena prehrambenih proizvoda, a ako cijene previše brzo padaju potiče se povećana potražnja za njima. To se postiže povoljnim kreditima za izvoz domaćih poljoprivrednih proizvoda, ili povoljnim kreditima za kupovinu takvih proizvoda. Količina ovakvih odobrenih kredita regulira se promjenom uvjeta za njihovo odobravanje, što se vrši kad cijene poljoprivrednih
proizvoda rastu ili padaju brže od prosječnog kretanja cijena, a izvor im je narodna banka koja ih agro banci odobrava po stopi od 0%. Kad cijene poljoprivrednih proizvoda počnu rasti više od nekoliko postotaka godišnje, količina kredita za poticanje veće proizvodnje se smanjuje, odnosno količina kredita za poticanje izvoza ili potrošnje se povećava. Sezonsko povećanje cijena se regulira većim kreditima za hladnjače i skladišta. Ako cijene poljoprivrednih proizvoda počnu padati više od nekoliko postotaka godišnje količina kredita za poticanje veće proizvodnje se smanjuje, ili se povećava količina kredita za poticanje izvoza i veće potrošnje. Izvozne banke služe za regulaciju cijena najvažnijih strateških gospodarskih grana neke države. Izvozne banke uzimaju beskamatne kredite od narodne banke i plasiraju ih kao kredite za obrtna sredstva velikim izvoznicima, čiji proizvodni kapaciteti su daleko veći od potreba domaćeg tržišta. Jedan od najvažnijih uvjeta za dobivanje ovakvih kredita je obveza zajmoprimca da većinu vlastitih dobavljača bira između domaćih proizvođača. Na taj način se osigurava iskorištenje velikih proizvodnih kapaciteta, posao za veliki broj zaposlenika u izvoznim kompanijama i njihovim kooperantima. Količina odobrenih kapaciteta se mijenja ovisno o iskorištenosti kapaciteta. Ako su kapaciteti slabo iskorišteni potrebno je povećati količinu kredita za obrtna sredstva, ali toliko da dobavljači ne počnu povećavati svoje cijene, odnosno ako su kapaciteti previše iskorišteni potrebno je smanjiti količinu kredita, da ne bi porasle cijene dobavljača. Ako su izvozni kapaciteti maksimalno iskorišteni, a cijene dobavljača materijala padaju potrebno je povećati količinu kredita za proširenje proizvodnih kapaciteta izvoznika. 5.4.3.4. Reguliranje poslovanja poslovnim bankama Poslovne banke danas se nalaze u mnogim manjim zemljama nalaze u stranom vlasništvu u vrlo visokom postotku. Ovaj postupak preuzimanja banaka vrši se na način kako je opisano u prvom djelu ovog poglavlja pod patronatom MMF-a i WB. Strano vlasništvo nad bankama opasno je za suverenitet svake zemlje, što su Amerikanci shvatili 1929. pa su strancima ograničili vlasništvo nad bankama do 10 % dionica. Strani bankari prodaju novac na tržištu, za što višu kamatu, ali to je samo jedan njihov posao. Prikriveni, tzv. anonimni vlasnici tih stranih banaka su dobrim djelom industrijalci koji sjede u nadzornim odborima banaka, te kroz poslovnu politiku banaka nastoje prodati što više svojih proizvoda. Njima nije u interesu nuditi poduzetničke kredite čime bi ti poduzetnici konkurirali njima, ili njihovim dobavljačima, ali rado nude kredite za automobile i sličnu potrošnu robu. Njima odgovara lokacija izvan vlastite države zbog manje odgovornosti prema štedišama, a samim tim i veće profitabilnosti (i rizika), iako mnoge štediše vjeruju kako je novac sigurnije držati u takvim stranim bankama. Koliko je to sigurno vidjeli su Argentinci, a i mnogi drugi kroz povijest, na svojoj koži. Banka je strana kad treba dijeliti profit, ali je domaća kad treba pokrivati gubitke. Kako bi se takva poslovna politika stranih banaka ograničila, svaka država mora imati strateški plan povratka bankarsko monetarnog suvereniteta. Kako bi se vratila monetarna suverenost potrebno osnovati nove banke, te većinu financijskih sredstava (depoziti građana i pravnih
osoba, te platni promet poduzeća) premjestiti u te nove banke. Za to je potrebno osnovati jake kontrolne službe koje će pratiti što se događa na bankarskom tržištu, kako se ne bi stvorile kreditne piramide koje uništavaju svako gospodarstvo. Štedno kreditne zadruge moraju imati ovlasti kao male banke, uključujući sve poslove platnog prometa, osim poslova s inozemstvom, ali im i kontrola mora biti kao i kod banaka. Tada ne bi nikome mogle poslužiti kao sredstvo pljačke građana, i kao osnova za izgradnju kreditnih piramida s ciljem napada na financijski sustav zemlje. A tada bi domaća poduzeća i građani mogli dignuti svoj novac iz stranih banaka (tko je vlasnik njegova je i banka, bez obzira gdje je locirana) i staviti ga u domaće banke (u vlasništvu domaćih građana) bez straha od bankrota. Ovakve male banke i štedno kreditne zadruge s ovlastima malih banaka trebalo bi osnovati u svim regijama i većim gradovima. Osnivači bi trebali biti udruženi sitni poduzetnici, u suradnji s lokalnom samoupravom. Kako politika ne bi mogla pretjerano utjecati na rad takvih banaka sve općine, gradovi i regije ne bi ni u jednoj banci smjele imati više od 15 % udjela zajedno. A privlačeći samo prolazne depozite lokalne uprave i samouprave ove banke bi imale dovoljno sredstava za kreditiranje novih poduzetničkih projekata i kreditno poticanja prodaje domaćih proizvoda. Francuska ima između 3 i 4 tisuće ovakvih malih banaka koje drže oko 45% depozita, zahvaljujući čemu čak ni 1929. velika financijska kriza nije jače narušila francusku financijsku suverenost. 5.4.3.5. Upravljanje Burzom Burza je najrazvijeniji oblik trgovine. To je mjesto gdje se roba kupuje posredstvom raznih vrsta vrijednosnih papira, a da se ona fizički ne pojavi na burzi. Kad se u nekoj državi formira burza za neku robu, tada u toj državi nema načina da netko proda robu skuplje ili da netko kupi jeftinije nego što je cijena na burzi. Nitko nije lud kupovati skuplje niti prodavati jeftinije od cijene na tržištu, osim ako postoje dugoročni poslovni ugovori ili neki neekonomski razlozi za kupoprodaju. Na burzi se mogu prodavati samo trajniji i djeljivi proizvodi određene kvalitete. Burza je najefikasniji mehanizam razmjene, koji omogućuje svim kupcima i prodavateljima poslovanje pod istim uvjetima. Na burzi se u svakom trenutku vidi kolika je ponuda i potražnja. Ako se ponuda ili potražnja naglo promijeni burza naglo reagira promjenom cijene. Nedostatak burze je to što nagla promjena cijene može izazvati još veću promjenu ponude i potražnje, što vodi još većim promjenama cijena. Uzroci ovakvog ponašanja su u tome što najbrojniji, takozvani sitni kupci i prodavači, odluke o kupoprodaji donose na osnovi subjektivnih informacija, a veliki igrači često namjerno izazivaju promjene cijena kako bi ostvarili velike zarade. Na ovaj način moguće je planski izazvati financijsku nestabilnost pojedinih tržišta i ekonomsku krizu. Opasnost od ovakvog spekulativnog kapitala nastaje kad veliki strani igrači počnu ulagati na domaće tržište dionica, obveznica, valuta i nekretnina. Tada se cijene na tim tržištima počinju dizati što ima više negativnih efekata kao što su: 1. Domaći investitori prestaju ulagati u proizvodnju, te ulažu na burzu kako bi i oni zaradili. Osobito je opasno ako počnu dizati kredite za kupovinu na burzi.
2. Ulaganje velikih količina kapitala iz inozemstva znači veliku ponudu deviza, pa cijena deviza na tržištu novca pada, odnosno cijena domaće valute raste. To ima za posljedicu promjenu u položaju uvoznika, proizvođača i izvoznika. Uvoz postaje isplativ, a domaća proizvodnja i izvoz postaju neisplativi. Posljedica je pad proizvodnje i ulaganja u proizvodnju, te pojava velike nezaposlenosti. Ulaganja na burzi rastu kako rastu cijene. Svi žele zaraditi na valu rasta cijena, vjerujući kako će vrijednosne papire prodati kad budu najskuplji. Veliki igrači koriste upravo taj psihološki efekt pa ulažu dok se na burzi povećava broj ulagača. Kad većina slobodnog kapitala dođe na burzu veliki igrači se tiho povlače s tržišta, tj. preko više posrednika prodaju svoje vrijednosne papire, a kad sve prodaju, puštaju informaciju kako su se povukli s tako nestabilnog tržišta. To djeluje kao šok, te izaziva domino efekt na tržištu, tj. svi žele prodati, pa cijene na burzi naglo padaju. Mnogi sitni ulagači pri tom propadaju, osobito oni koji su spekulirali posuđenim novcima. Kako bi se spriječilo ovakvo negativno djelovanje burze potrebno je instalirati instrumente za sprječavanje neprijateljskog urotničkog mešetarenja. Najvažnije je spriječiti domaće investitore da novac iz proizvodnje ulažu na burzu, te da se zadužuju radi ulaganja na burzi. Ovakvu vrstu zaduženja država treba spriječiti svim mogućim preprekama, uključujući veliki postotak izdvajanja na obavezne depozite i posebne poreze na ovakvu vrstu kredita. Pad cijena deviza, odnosno rast cijene domaće valute država, odnosno NB treba spriječiti naglim otkupom deviza novcem iz primarne emisije. Kako pri tom ne bi došlo do inflacije NB treba povećati primarnu kamatnu stopu na kredite koje odobrava poslovnim bankama. Nagli rast cijena dionica domaćih kompanija država ne treba sprječavati, ali kad dođe do naglog pada vrijednosti takvih dionica to država treba spriječiti. Najjednostavniji način sprječavanja naglog pada dionica je, u tom trenutku odobriti najvećim domaćim suvlasnicima takvih poduzeća povoljne kredite za kupovinu kontrolnog paketa dionica, posredstvom razvojne banke. Spekuliranje nekretninama država ne treba sprječavati, naprotiv to treba poticati, pošto pri tome ubire porez na promet nekretninama, a zemlju i ostale nekretnine nitko ne može odnijeti. Kako bi prodaja bila što veća porezna stopa ne smije biti prevelika(do 20%), a ako parcelu kupuje vlasnik susjedne parcele porez treba biti prepolovljen (kako bi se parcele okrupnile). Opasnost od prodaje nekretnina postoji kad zemlju u pograničnoj regiji kupuju državljani susjednih zemalja koji imaju namjeru tu se i naseliti. Povećanjem njihovog broja, do relativne većine susjedna država, u budućnosti može zatražiti promjenu granica. Kako bi se ovo spriječilo, u pograničnim zonama agro banka i ostale razvojne banke trebaju odobravati osobito povoljne kredite domaćem stanovništvu za kupovinu zemljišta, razvoj poljoprivrede, obrta i malih poduzeća. 5.4.3.6. Upravljanje Robnim rezervama Robne rezerve su uskladištene količine određenih strateških roba koje se ne smiju koristiti, osim u izvanrednim okolnostima kao što su rat, elementarne katastrofe ili nagle promjene cijena. Ratne robne rezerve obično čuva vojska, a ove zalihe uključuju osnovne materijale za mobilizaciju ratne vojske i njihovu prehranu. Rezerve koje služe za intervenciju u slučaju elementarnih katastrofa, ili velikih tržišnih kolebanja može držati država, proizvođači ili trgovci. Najekonomičnije je kad ove rezerve na svojim skladištima drže proizvođači i trgovci, a država ih na to treba prisiliti preciznim zakonom o držanju
minimalnih robnih rezervi. Država treba prisilite sve proizvođače najvažnijih roba(u vremenima katastrofa) da drže određeni postotak tih roba, računajući ukupnu proizvodnju iz prošle godine, odnosno sve trgovce da na svojim skladištima, također u svakom trenutku moraju imati određenu minimalnu količinu tih osnovnih roba, računato prema prometu ostvarenom u toku prethodne godine. Od ovoga bi mogli biti izuzeti samo mali proizvođači koji ne proizvode više od određene količine godišnje, odnosno trgovci koji godišnje prodaju manje od određene propisane količine. Kako bi se svi držali propisane minimalne količine roba na svojim skladištima, mora postojati jaka kontrolna inspekcijska služba, a kazne moraju biti tolike da mogu odvesti u stečaj prekršioce. Kako bi se sve osposobilo za držanje ovakvih zaliha razvojna banka treba odobravati povoljne kredite za ovakva skladišta. Prodaja robe iz minimalnih zaliha mogla bi se vršiti samo po odobrenju vlade, a odobrenje bi se izdavalo u slučaju katastrofa na određenom području, ili u slučaju velikih tržišnih kolebanja cijena izazvanih spekulativnim burzovnim igrama. 5.4.3.7. Upravljanje informacijskim sustavima Kako bi čitav financijsko monetarni sustav funkcionirao potrebne su informacije, od računovodstvenih informacija na dalje, na osnovu kojih svi upravljački sustavi mogu reagirati na promjene u okruženju. NB mora imati podatke o promjeni cijena da bi mogla reagirati kad se cijene mijenjaju izvan zadanih okvira. Ministarstvo financija mora imati informacije o veličini dohotka koji ostvaruju porezno obveznici kako bi znalo koliko može prikupiti, a također mora imati informacije kako se novac troši, kako bi ga što manje otišlo u krivom smjeru. Za prikupljanje ovakvih informacija moraju postojati službe za prikupljanje informacija. Najefikasnije je kad informacije prikuplja samo jedna služba, pod uvjetom da ne postoje zloupotrebe. Ako se unutar takve službe pojave pojedinci koje manipuliraju informacijama takva služba bi mogla postati važnija od upravljačkih organa tj., NB i Ministarstva financija. Kako se to ne bi dogodile mora postojati više službi koje služe jedna drugoj kao djelomična konkurencija i koje međusobno kontroliraju jedna drugu. Kako bi se izvukao maksimum iz ovih službi za prikupljanje informacija potrebno je osigurati međusobnu razmjenu informacija, ali preko upravljačkih organa, kako jedni drugima ne bi plasirale dezinformacije. Osnovne informacije koje su potrebne Ministarstvu financija prikupljaju se preko završnih računa poduzeća, a te informacije su definirane međunarodnim računovodstvenim standardima(MRS). Dodatne informacije dobivaju se preko Državnog zavoda za statistiku. Preko porezne službe prikupljaju se informacije o tom koliko je netko uplati od onog koliko je trebao, prema vlastitom obračunu, a poreznim kontrolama se utvrđuje dali je taj obračun točan. Financijska policija prikuplja podatke o tom jeli točno ono što piše u papirima koji poreznim obveznicima služe za obračune. O trošenje novca poreznih obveznika podatke skuplja državna revizija koja vrši formalnu kontrolu poštivanja zakona u procesu nabave, ali nitko ne vrši kontrolu jesu li ta sredstva korištena pažnjom dobrog gospodara. Da bi se to kontroliralo potrebno je imati podatke o kvaliteti i količini nabavki po mjestu troška, uključujući sve vezane troškove, kao što su transportni troškovi do mjesta troška, veličina zaliha po mjestu troška, optimalne zalihe po mjestu troška, troškove skladištenja, čuvanja i održavanja po mjestu troška, te ostvareni škart po mjestu troška. Svi podatci bi trebali biti po apsolutnom iznosu, a također i kao indeksni broj odnosa potrebnog, utrošenog i
škartiranog. Morala bi postojati i posebna služba unutar državne revizije koja bi ispitivala kolika je ostvarena porezna korist od svakog troška, koliko se novca vratilo u porezni sustav prilikom svake nabavke (porezi, doprinosi, carine takse itd.). Osnovne informacije koje su potrebne NB daje Državni zavod za statistiku, a to su podatci o kretanju prosječnih cijena i podatke o rastu troškova života. Da bi NB mogla uspješno regulirati cijene, tj. sprječavati porast cijena veći od 2%-5% godišnje i sprječavati pad cijene veći od 1% godišnje morala bi cijene kontrolirati po pojedinim tržišnim segmentima. Ovakvu regulaciju je lakše vršiti posredstvom dodatnih instrumenata regulacije kao što su Razvojna banka, Agro banka, Izvozna banka, sustav robnih rezervi i sl. Sve ove dodatne banke kapital dobivaju od NB iz primarne emisije, po stopi od 0% s tim što bi za svoj rad mogle uzimati proviziju od najviše 2%. Kako zbog prevelike količine novca na pojedinom segmentu tržišta ne bi došlo do inflacije količinu novaca koja bi dobivala pojedina vrsta banke morala bi ovisiti o kretanju cijena na pojedinom tržišnom segmentu. Ako cijene rastu količina kredita bi im se smanjivala, a ako padaju količina novca bi im se trebala povećati. Informacije o kretanju cijena po tržišnim segmentima Državni zavod za statistiku već ima u sirovom stanju, ali ih ne daje korisnicima. Ali često, samo kretanje cijena nije dovoljno kvalitetna informacija. Kretanje cijena je potrebno i predvidjeti unaprijed. Za to je potrebno imati informacije o stanju narudžbi i informacije o iskorištenosti kapaciteta. Po preporuci MMF-a MRS(međunarodni računovodstveni standardi) koji se preporučuju manjim zemljama knjigovodstveno se ne prati stanje narudžbi, iako sve razvijene zemlje to rade, a na osnovu tih podataka ravnaju se mnoge državne i burzovne institucije. Ove informacije su neophodne za predviđanje buduće ponude, a u kombinaciji s podatcima o iskorištenosti kapaciteta moguće je predvidjeti i buduće kretanje cijena u pojedinim tržišnim segmentima. Zato je potrebno imati i što točnije podatke o iskorištenosti kapacitetima. Sve ove podatke mogao bi prikupljati Državni zavod za statistiku. Ako u nekom privrednom segmentu stanje narudžbi raste, a iskorištenost kapaciteta je slaba, mala je i vjerojatnost da će cijene porasti. Ako narudžbe rastu, a iskorištenost kapaciteta je već 80% do 90% vjerojatno će doći i do povećanja kapaciteta. U to slučaju ili treba smanjiti količinu kredita naručiteljima, a ako to nije moguće i ako predviđanja pokazuju kako će potražnja dugoročno rasti tada treba povećati količinu kredita za izgradnju novih proizvodnih kapaciteta. Za ovakvo reguliranje cijena informacije moraju prikupljati jedne institucije, analizu trebaju vršiti druge institucije unutar ili izvan NB-a, odluke treba donositi NB, koja ih treba i izvršavati, sama ili u suradnji s navedenim bankama. Informacije o burzovnim makinacijama moraju burzovnim regulacijskim tijelima donositi posebne institucije. Kod burze važna je brzina, pa svježe informacije moraju stizati svakog dana. Brzina reagiranja na sve neuobičajene pojave mora biti trenutna. Ne smije se dozvoliti panika na tržištu dionica, a osobito na tržištu novca. Zbog toga NB mora imati redovite kontakte s javnošću kako bi sprječavali širenje dezinformacija, a Guverner je dužan upoznavati javnost s podatcima koji smiruju paniku i sprječavaju pojavi domino efekta, kad se na burzi dogodi nagli pad vrijednosti nekih dionica, ili blokada neke nelikvidne banke. Ako na tržištu novca dođe do nagle potražnje NB taj nedostatak treba trenutno nadoknaditi, a po potrebi i prekinuti trgovinu. Kako naglo uvećana količina novca na tržištu ne bi izazvala inflaciju plasirani novac je potrebno povući u idućih nekoliko dana ili tjedana. Kod svake nagle pojave veće ponude ili potražnje za dionicama ili novcem potrebno je utvrditi
tko to radi i zašto. Podatke o tom mogu prikupit obavještajni odjeli financijske policije, porezne službe, ili carinske službe, a i svi burzovni regulacijski organi trebaju imati i svoje odjele za prikupljanje informacija. Jadna posebna vrsta robe koju NB treba kontrolirati su devize. Velika ponuda deviza na burzi ili domaćem tržištu može dići vrijednost domaće valute, što je dobro za kupce i uvoznike, ali je loše za izvoznike, proizvođače i povećava nezaposlenost. Uzrok prevelike ponude deviza može biti povećanje interesa za domaćim dionicama od stranih ulagača, povećana ponuda kredita stranog porijekla na kreditnom tržištu preko poslovnih banaka, prodaja državne ili privatne imovine strancima, doznake iz inozemstva i sl. Bez obzira na uzrok NB višak deviza mora spremiti u trezore, bilo da ih otkupi, bilo da poveća obavezne depozite deviza u trezorima. Kako bi to uspješnije mogla obaviti NB treba znati koji je uzrok nagloj promjeni ponude deviza, a za to joj trebaju podatci obavještajnih odjela iz bilo koje institucije. Informacije o državnom proračunskom deficitu i vanjskotrgovinskom deficitu važni su kako bi se mogla predvidjeti potražnja same države za novcem na novčanom tržištu, pošto će to utjecati i na ponašanje ostalih sudionika robno novčanog prometa. Kad proračunski deficit raste znači da će država morati više posuditi novca na novčanom tržištu, što znači da NB mora smanjiti količina novca za ostale tražitelje, a to može samo povećanjem primarnih kamata, ili otežanjem drugih uvjeta za kredite. Proračunski deficit može država pokriti i kreditima iz inozemstva, ili prodajom imovine u inozemstvu. U tom slučaju raste ponuda deviza pa cijena domaćoj valuti raste, što je loše za domaću proizvodnju, izvoz i zaposlenost. Najbolje rješenje je kad imovinu država prodaje na domaćem tržištu pa dođe do pojave nedostatak novca na tržištu. Ako se prodaje zemljište tada NB mora, preko agro banke na vrijeme povećati količinu kredita za kupovinu zemljišta. Ako država ponudi na prodaju veliku količinu poslovnih prostora, tada NB, preko razvojne banke treba povećati količinu kredita za kupovinu poslovnih prostora. Ako država odluči na domaćem tržištu ponuditi veliku količinu dionica i obveznica tada NB može, kratkoročno poslovnim bankama odobriti držanje djela obveznih novčanih depozita u obliku najsigurnijih dionica ili obveznica. Za sve ovakve poteze NB – u su potrebne pravodobne informacije o namjerama izvršne vlasti, tj. o tome što planira prodavati i u kolikim količinama. Proračunski deficit može se riješiti i smanjenjem proračuna, što znači da će se smanjiti i državna potrošnju, tj. znači da će korisnici proračuna morati smanjiti potrošnju. To može dovesti do kratkoročnog smanjenja socijalnih prava i potrošnje, investicija, proizvodnje i smanjenja potražnje za novcem, pa NB mora biti spremna i na povlačenje djela novca s tržišta. Ako se državni proračunski deficit pokuša riješiti povećanjem poreza to može dovesti do povećanja troškova proizvodnje i smanjenje konkurentnosti, što je još gore za proizvodnju, izvoz i zaposlenost. Zbog toga NB mora sve ovakve podatke unaprijed predvidjeti, te ako uoči moguću pojavu privredne depresije bolje je planski kratkoročno povećati dozvoljenu inflaciju na oko 5%, nego restriktivnom monetarnom politikom zemlju odvesti u recesiju. Proračunski deficit djelomično može biti uzrokovan i pogrešnim računovodstvenim pravilima koji nastoje prikazati što veći prihod i dobit poduzeća kako bi se obračunao što veći porez, iako poreznici znaju kako neke porezne obveze nikad neće naplatiti. Kako računovodstveni standardi ne bi djelovali negativno na sposobne, a pozitivno i neutralno na nesposobne i državu porezi moraju biti obračunati tako da budu
naplativi. Kod obračuna dobiti kod većinski državnih poduzeća dobro je pravilo da se ne može otpisati nenaplaćeno potraživanje koje nije tuženo, kako direktori državnih poduzeća ne bi mogli prati novac prodajom roba onima za koje znaju kako neće platiti, ali kod privatnih poduzeća pravilo treba biti obrnuto, kako vlasnik ne bi poduzeća u krizi mogao fiktivno prodavati robu onima koji neće platiti, te tako umjetno uvećati dobit. Uzimanjem kredita takvu nenaplaćenu dobit je moguće isplatiti kao dividendu, te poduzeće nakon toga otjerati u stečaj, pri čemu se troškovi stečaja prebacuju na dobavljače, kreditore i državu. Kod plaćanja PDV-a i ostalih poreza pravila trebaju biti pogodovati onima koji uredno ispunjavaju svoje obveze, dok trebaju biti nepogodna za nepoštene koji se žele razvijati na teret dobavljača, te za nesposobne. Ne smije se dozvoliti plaćanje poreza na neplaćena potraživanja (osim kod državnih poduzeća – zbog sprječavanja krađe državne imovine preko onih koji nikad neće platit), niti obračun pretporeza na osnovu dugova koji nisu podmireni. Ovakvim načinom obračuna država dobiva pouzdanije podatke o društvenoj novostvorenoj vrijednosti i o poreznim prihodima, bez velikih nenaplativih prihoda, a troškovi sudovanja sa neplatišama se znatno smanjuju. Vanjskotrgovinski deficit znači da je država kao cjelina više uvezla nego što je izvezla, a to je vrlo loše za domaću proizvodnju, izvoz i zapošljavanje. Do uvođenja pravila međunarodne trgovi po pravilima WTO-a vanjskotrgovinski deficit se najlakše rješavao povećanjem carina. Pošto to danas nije moguće najjednostavniji i najbrži kratkoročni način rješenja problema je da NB poveća otkup deviza, i poveća obaveznu deviznu rezervu poslovnim bankama. Dugoročno vanjskotrgovinski deficit se može smanjiti povećanjem konkurentnosti, tj. smanjenjem raznih poreza i nepotrebnih izdataka.
6. INDUSTRIJSKI TOTALITARIZAM Čitavi srednji vijek Europa je bila tehnološki zaostalija od Kine, Indije ili Otomanskog carstva, iako je kao i tamo postojalo veliko tržište. Kinezi su 3.000 godina imali veliko tržište, ali se nisu mogli tehnološki značajnije razvijati pošto nisu imali razvojne mehanizme i pravnu državu koja bi takve mehanizme čuvala. Imali su genijalne izume, ali zanatlije koji bi se pokušali obogatiti na nekoj inovaciji brzo bi nastradali od nekog zavidnog mandarina koji im nije htio naručiti proizvodnju za najvažni kupce: vojsku, ili druge državne potrebe. Usprkos tome što su mnoge stvari izmislili prije Europe do razvoja nije bilo pošto je postojala jaka centralna vlast i mandarini koji su odlučivali tko može, a tko ne može proizvoditi i trgovati. Veličina tržišta važna je za profitabilnost pošto je ekonomičnije proizvoditi u velikim serijama umjesto pojedinačno, ali veličina tržišta nije dovoljna za tehnološki razvoj. Za brz tehnološki razvoj bitno je postojanje razvojnih mehanizama, tj., mehanizama za udruživanje ideja i kapitala, te mehanizma za selekciju prema sposobnostima. Zahvaljujući jedinstvenoj crkvenoj vlasti, trgovina između mnogobrojnih Europskih država i slobodnih gradova je bila najčešće slobodna, ali je su mnogobrojne cestarine i mostarine poskupljivale robu, te su zbog toga transportni troškovi bili veliki. To je ograničavalo međusobnu razmjenu pa se razmjena obavljala uglavnom između slobodnih gradova i okolnog poljoprivrednog stanovništva. Kako bi se zaštitili od vladara i feudalaca obrtnici su se udruživali u cehove čime su postajali snažniji, ali ovakvi dogovorni monopoli su sprječavali tehnološki
napredak. Izumom višestruke koloture i posljedičnim razvojem brodarstva razmjena među gradovima je naglo porasla, pošto su troškovi transporta naglo pali. Dodatni poticaj razvoju trgovine je izum mjenice čime je količina novca na tržištu naglo porasla, pa je i količina robe na tržištu mogla porasti, bez opasnosti od deflacije. Ovim je konkurencija naglo razvijena, pa su u očajničkim pokušajima za preživljavanjem u sukobu s konkurencijom iz drugih gradova, mnogi obrtnici počeli ulagati u nove ideje. Time je Europsko katoličko tržište dobilo veliku razvojnu prednost u odnosu na Kinesko taoističko, Indijsko budističko i Otomansko islamističko tržište. Na svim ovim razdvojenim tržištima religija je bila osnovni integrativni faktor koji je garantirao trgovcima da neće biti opljačkani i ubijeni kad odu trgovati u drugi grad. Nepostojanje centralne vlasti u Europi, uz istovremeno postojanje velikog slobodnog tržišta i cehova kao primitivnih mehanizama za udruživanje ideja i kapitala, stvoreni su svi razvojni mehanizmi, što se pokazalo kao velika prednost u odnosu na čitavi ostali svijet. Vrlo brzo europski zanatlije su, ulažući u ideje mnogobrojnih nepoznatih izumitelja, razvili mnogobrojne nove proizvode i tehnologije, te se pojavila nova bogata klasa obrtnika, trgovaca, brodara i pojedinih zemljoposjednika (feudalaca) koji su imali mogućnost naplatiti porez. Pošto je Italija imala veliki broj primorskih gradova sa lukama ovo se počelo najprije događati upravo na teritoriju Italije. Među mnogobrojnim talijanskim slobodnim gradovima počela je rasti konkurencija, a bogataši su počeli naručivati skuplje egzotične robe, kao i nove nepoznate proizvode. Porastom trgovine među Europskim državama i gradovima razvio se i posao mjenjača novca, a trgovci i brodari su prije velikih poslova tražili velike posudbe, što se odrazilo na naglo bogaćenje bankara, pa se pojavile i bogate bankarske obitelji poput obitelji Medici. Ova narasla potražnja za novim proizvodima dodatno je stimulativno djelovala na razvoj proizvodnje umjetničkih predmeta što je dovelo do razvoja «Renesanse», koja se brzo počela širiti čitavom Europom, osobito nakon razvoja novih velikih dioničkih društava koja su počela osvajati nove kolonije. Renesansa kao ideološki pokret promovirala je nove vrijednosti kao što su umjetnost i znanost, što je dovelo do pojave «Prosvjetiteljstva». Prosvjetiteljstvo je u centar svijeta stavio znanost, nastojeći oduzeti religiji i politici ulogu koju su do tada imali. Ovaj pokret s ishodištem u Veneciji trudio se ograničiti konkurenciju u cilju stjecanja monopola u rukama postojećih bogatih obitelji, a za to je trebalo ograničiti utjecaj crkve koja je po prirodi Evanđelja branila jednakost ljudi pred Bogom, a time i međusobnu jednakost. Kako bi uspjeli u stjecanju monopola, najkrupniji proizvođači su nastojali znanost staviti na mjesto Boga, te su počeli prorokovati kako će znanost stvoriti raj na zemlji, što se nastavilo stoljećima. Razvijena je tehnika stvaranja "znanstvenika" koji će promicati interese pojedinih monopolističkih lobija, a tehnika se vremenom usavršavala, te je dovedena do savršenstva krajem 20. stoljeća. (Tek pojavom interneta moć ove tehnike je počela značajno opadati.) Tehnika je vrlo jednostavna; da bi neki znanstvenik postao autoritet osnovno je da njegove teorije postanu korisne nekom interesnom lobiju koji je spreman sponzorirati objavu "stručnih članaka" u "stručnoj literaturi". Nakon toga interesni lobiji nastavljaju financiranje niza članaka u masovnim medijima koji dotičnog znanstvenika pretvaraju u javno poznatog "gurua" koji usmijerava mišljenje javnosti u pravcu koji odgovara interesima naručitelja. Pojedini znanstvenici istaknuti po smišljanju raznih teorija, već tada su počeli sebe prikazivati kao sveznalice u čije teorije nitko ne smije ni sumnjati. Kad smisle neku teoriju nastoje je prikazati kao nesumnjivu činjenicu, a činjenice koje se ne mogu uklopiti u teoriju nastoje sakriti od neupućenih ljudi tako što te činjenice proglase za paradoks. Kad se takvih
nepoćudnih činjenica previše skupi nastoje smisliti neku novu teoriju, kako bi neupućenima nju prikazivali kao nesumnjivu istinu. Kad netko od njih uspije smisliti takvu novu teoriju njega počinju štovati kao novog «gurua», njegovu teoriju nauče kao kakvu melodiju, te ju kao žabe krekeću do kraja života, ili do neke nove teorije, ni ne pokušavajući se ispričati ljudima kojima su do jučer staru teoriju prikazivali kao nesumnjivu istinu. Iako su pojavu Prosvjetiteljstva omogućili izumitelji u svome nastojanju pronalaženja novih kreativnih rješenja za razne konkretne probleme, u prvi plan su izbili teoretičari koji nastoje otkriti i objasniti ono što postoji, tj. fenomene koji nas okružuju. Od tada je, od strane političara, došlo do sve većeg javnog uvažavanja «znanstvenika» koji smišljaju razne političarima zanimljive «»znanstvene teorije», te marginalizacije izumitelja koji rješavaju stvarne probleme i koje je zbog toga teško kontrolirati. (U tome su im najviše pomogli bolesni, neuki ili priglupi pojedinci koji stalno pokušavaju izmisliti nekakav perpetum mobile, stroj koji se pokreće sam od sebe i koji funkcionira samo u njihovoj glavi, te koji su tako medijima omogućili da sve izumitelje prikazuju kao čudake, osim onih koji se uspiju obogatiti.) Umjesto da znanost stave tamo gdje joj je mjesto, tj., da znanost tretiraju kao alat u rukama izumitelja, inovatora i ostalih kreativnih riješavatelja problema, znanstvenici su sve više izumitelje nastojali prikazati kao neke zanatlije koji rješavaju nekakve trivijalne probleme, a oni su ti kojima se treba prilagođavati i crkva i politika i čitavo društvo. Počeli su smišljati teorije ne samo o prirodi već i o društvu pa su vrlo brzo nikli novi pogledi na društvenu stvarnost i uzroke problema u toj stvarnosti. Prosvjetiteljska ideja sekularizacije države, tj., izbacivanje crkve i vjere iz politike dovela je posljedično do izbacivanja morala i savjesti iz politike, te je jedina sila koja upravlja politikom ostala sila interesa. Od tada je u svim sekularnim državama, kako kraljevstvima, tako i demokracijama, interes postao jedini cilj politike u međunarodnim odnosima, a i na unutardržavnim terenu, osim, deklarativno, u vrijeme izbora. Prosvjetitelji su se vrlo brzo počeli udruživati u tajne klubove, tzv. masone i iluminate, organizirane na principima nekadašnjeg katoličkog templarskog reda od kojih su preuzeli principe međunarodnog kreditiranja. Nakon ukinuća templarskog reda(zbog pritisaka kraljevskih dužnika koji su se tako riješili duga templarima, ) i crkvene zabrane uzimanja kamata u prazan prostor bankarskih poslova uskočili su Židovi koji su zahvaljujući tome vrlo brzo stekli ogromnu financijsku moć širom Europe. Kako bi stekli i političku moć počeli su se udruživati u klubove sa obavještajnim plemstvom, nizozemskim brodarima, britanskim aristokratima iz sastava opijumskog plemstva, venecijanskim crnim plemstvom, generalima, novoobogaćenim industrijskim poduzetnicima i trgovcima koje su kreditirali. Da bi kontrolirali društvo ovi masonski klubovi počeli su stvarati tajne fondove iz kojih su financirali poželjne političare koji bi u budućnosti branili njihove interese. Kako bi te interese zamaglili općekorisnim interesima u svoje klubove uvodili su poželjne znanstvene teoretičare, književnike, publiciste i umjetnike. Svoje znanstvenike su preko svojih publicista i umjetnika preko medija proglasili za znanstvenu «elitu» u koje se ne smije sumnjati te su ih, organizirajući razne znanstvene organizacije pretvorili u znanstvenu inkviziciju. Za razliku od srednjovjekovne katoličke inkvizicije koja je znanstvenim teoretičarima govorila: «dok ne nađete dokaze šutite» ova znanstvena inkvizicija znanstvenim istraživačima praktičarima govori: «ako se novootkrivene činjenice ne uklapaju u teoriju šutite». Ako se netko ipak izbori za javno obznanjivanje novootkrivenih nepoćudnih činjenica znanstveni inkvizitori odmah viču: «to su paradoksi», te tako
činjenice skrivaju pod tepih, kako bi mogli braneći zastarjele teorije nastavljati manipulirati masama. Kako bi sa vlasti lakše skidali nepoželjne vladare u klubove su uvodili i istaknute novinare preko kojih su napadali nepoželjne političare i njihove pristalice. Na taj način stvorene su vrlo moćne udruge koje su tajno vodili Europsku povijest sve do današnjih dana. Glavno sjedište svih ovih društava bilo je u tadašnjoj najjačoj sili svijeta Velikoj Britaniji. Svi ovi klubovi zapisnike sa svojih sastanaka slali su u centar, tj., Veliku Britaniju, što je omogućilo Britanskim službama lakšu izradu spiskova ljudi širom svijeta pogodnih i spremnih za suradnju sa Britanskim službama na određenim obavještajnim, poslovnim, ili političkim zadacima. Zahvaljujući između ostalom i tome, već u prvoj polovici 18. stoljeća Velika Britanija je postala najjača pomorska sila i njezino bogatstvo se temeljilo na pljački kolonija, međunarodnom lihvarenju, trgovini opijumom i pomorskoj trgovini. Mnogi nižerangirani europski masoni nezadovoljni slabom mogućnošću naglog bogaćenja u tadašnjem staleškom feudalnom Europskom društvu odselili su se u Sjevernu Ameriku gdje su se naglo obogatili na teret domorodaca, te siromašnih i nepismenih europskih doseljenika. Osokoljeni naglo stečenim bogatstvom poželjeli su se osamostaliti od svoje masonske Londonske centrale, te su pokrenuli pobunu protiv Britanske krune. Ovi odmetnuti masoni postali su vođe američke revolucije. Pobijedili su zahvaljujući pomoći francuske vojske i katoličkog kralja Luja XVI koji se želio osvetiti Englezima za poraze francuske vojske u američkim kolonijama. Nakon američke revolucije moć Velike Britanije počela je slabiti, te je prijetila opasnost od francuskog prerastanja u silu ravnu Britaniji po moći i bogatstvu. Kako bi to spriječili britanski bogati masoni i obavještajne službe su nastojali ojačati svoje masonske podružnice na kontinentu, osobito u Francuskoj, kako bi pomoću njih na temelju iskustava iz Američke revolucije oslabili kontinentalna kraljevstva. Bujanjem nesigurnosti i jačanjem socijalnih nemira došlo je do naglog jačanja osjećaja kolektivizma i novih prosvjetiteljskih pogleda na svijet, na temelju čega je izrasla «francuska revolucija». Francuska revolucija je nastala u ozračju sve većeg nezadovoljstva koje je pokrenuto pedesetak godina ranije 1720., nakon francuskog financijskog sloma koje je nastalo kao posljedica sloma financijske piramide koju je stvorio guverner francuske državne banke Britanac John Low štampajući velike količine državnih bankarskih obveznica «tzv., Lujzijana obveznice» izgradivši pomoću njih tzv., Missisipi shemu. Kad se proširila vijest kako te obveznice ništa ne vrijede nastala je panika, obveznice su pale 97%, državna banka je ostala bez zlata i srebra, državna blagajna je bankrotirala, a mnogi ulagači iz sastava plemstva i običnih građana su bankrotirali. U medijima kontinentalne Europe pojavile su se optužbe na račun Velike Britanije kao pravog organizatora ove velike prijevare, pa su oni Johna Lova poslali u Veneciju sa minimalnim prihodima, a tek pred smrt, kad je zaboravljen, dozvolili su mu povratak u London. Kako im se u budućnosti ne bi ponavljale slične optužbe zaključili su kako za ovakve igre protiv kontinentalne konkurencije nije dobro koristiti vlastite ucijenjene kriminalce i prevarante, već treba u budućnosti angažirati nebritance, ljude bez obitelji,
vjere i domovine, materijaliste koji ni prema kome ne osjećaju lojalnost, a kao najidealnije kandidate prepoznali su židovske ateiste i agnostike. Nakon propasti Missisipi sheme najinteligentniji pojedinci koji su se prvi uključili u shemu, te se na vrijeme povukli iz nje stekli su ogromno bogatstvo koje su uložili u industriju i školovanje vlastite djece koja su na temelju obrazovanja i novca postali vrlo brzo najmoćniji društveni sloj u Francuskoj, financijski daleko jači od osiromašenog plemstva. Nezadovoljni svojim političkim utjecajem koji nije pratio financijsku moć postajali su sve više nezadovoljni, a na temelju toga nezadovoljstva, dodatno potpomognuti Britanskim kapitalom i organizacijom, postepeno su počeli izazivati sukobe među francuskim staležima, što je šezdesetak godina kasnije 1789. godine dovelo do «Francuske revolucije». Iz revolucije se izrodio Jakubinski pokret, te na njegovim ruševinama veliki imperijalni osvajač Napoleon. Britanci su istovremeno sa organizacijom Francuske revolucije u drugim konkurentskim državama organizirali otpor idejama francuske revolucije, čime je nastupio period ratova na europskom kontinentu, pri čemu su kontinentalne države slabile, a engleski industrijalci i trgovci su svoje robe prodavali sukobljenim stranama i dobro zarađivali. Jakobinci su u masovnu upotrebu uveli kolektivističko pravilo kako država u ime «nacionalnih interesa» smije počiniti svakakve pa i najveće masovne zločine u kojima je ponekad dnevno ubijano više ljudi nego što su raniji progonitelji «vještica» uspjeli pobiti u periodu od 300 godina. Ovo pravilo već ranije je u francuske zakone uveo najznačajniji francuski kraljevski političar Kardinal Rishelije, ali su ga Jakobinci prvi počeli masovno primjenjivati. To je prihvatio Napoleon, nakon njega kasniji pokreti kao što su komunizam, fašizam i nacionalni socijalizam, a razne lobističke udruge su masovne zločine prihvatili kao opravdanje za obranu svojih lobističkih interesa. Prosvjetiteljske ideje i interes kao opravdanje za zločin osobito dobro su prihvaćene na tlu tadašnje najveće pomorske, vojne i trgovačke sile Velike Britanije i njenih tajnih masonskih udruga, koje su znatno financijski i intelektualno ojačane pripadnicima Venecijanskog crnog plemstva koje je preko Amsterdama, postepeno sve više doseljavalo u Veliku Britaniju gdje su svoj financijski lihvarski kapital i svoja prikrivena poganska vjerovanja sačuvali od propasti rimskog i bizantskog carstva. Osnaženi novim izumima, te znanstvenim otkrićima i teorijama rođenim u krugu prosvjetitelja Britanski masoni su nakon Waterloa uspjeli Francusku tzv. ljevicu staviti pod svoju kontrolu i koristiti je kao svoju produženu ruku, na štetu Francuskih nacionalnih interesa sve do početka 21. stoljeća. Materijalni temelj na kojem je stvorena industrijska civilizacija je djelo izumitelja i njihovog duhovnog dara stvaranja novog, a to je izum parnog stroja, te kasnije motora s unutrašnjim izgaranjem i elektromotora. Iako su ovi izumi olakšali život čovjeka oslobođena je velika količina radne snage koji su mogli raditi neke nove poslove, a što će raditi određivali su vlasnici sve veće količine kapitala i njihovi interesi poduprti idejama prosvjetiteljskih «znanstvenika». Sirovinska baza te nove civilizacije je u početku bilo drvo, zbog čega su šume brzo iskrčene, a ubrzo je ugljen postao sirovina zbog koje se počelo ratovati. Industrijska civilizacija je vrlo brzo promijenila lice zemlje, navike ljudi i sustav vrijednosti, te je došlo do nagle kolonizacije gotovo čitavog svijeta, te povijesno nezabilježene koncentracije proizvodnje, ljudi, stanovanja i moći. Industrijska civilizacija je naglo iznikla iz zemlje
poput velike zvijeri koja ruši sve pred sobom, a tu rušilačku moć su joj dala dva roga; ugljen i nafta kao vrlo koncentrirani oblici energije. (Potom opazih drugu Zvijer gdje izlazi iz zemlje: imala je dva roga kao u janjeta, a govorila je kao zmaj. Otkrivenje 13.11. )
Na početku te nove kolonijalističke industrijske civilizacije novi su veliki industrijski poduzetnici, potpomognuti krupnim financijskim kapitalom, bili istovremeno i poduzetnici i vlasnici i menadžeri čiji su se interesi suprotstavljali interesima radnika, zanatlija i sitnih poduzetnika. Došlo je do nagle koncentracije kapitala i ljudi na malom prostoru, a tržište po kolonijama je postajalo sve veće. Podržan merkantilističkim ekonomskim teorijama, korupcijom i silom državne moći kapital se koncentrirao u rukama vrlo malog broja industrijalaca, dok je većina dotadašnjih seljaka, obrtnika i zanatlija propala, osim onih koji su postali dobavljači krupnim industrijalcima. Merkantilisti su se zalagali za formalnu potpuno slobodnu konkurenciju u međunarodnim razmjerima, a u realnosti su podržavali skriveni intervencionizam u korist odabranih velikih monopolističkih nacionalnih kompanija. Uz pomoć tajnih društava odabrane kompanije dobivaju besplatnu obavještajnu, policijsku i vojnu pomoć, velike državne narudžbe, niže poreze, niže transportne troškove i troškove financiranja, te time stječu odlučujuću prednost nad domaćom i inozemnom konkurencijom. U realnosti, unatoč prihvaćenim ekonomskim tržišnim teorijama i zakonitostima, u međunarodnoj razmjeni sve države nastoje zaštititi svoja poduzeća dok se ne razviju, a tada od drugih traže otvaranje tržišta, te se pri tome najbrže razvijaju poduzeća iz vojno najjačih država. Za uzvrat razvijene države su otvorile svoja tržišta za uvoz osnovnih jednostavnih proizvoda čime su sudbini prepustili sitne seljake i obrtnike. S obrtnicima su propali i njihovi zaposlenici, osobito stariji koji se nisu mogli prilagoditi radu u velikim industrijskim pogonima. Velike industrijalce pratile su velike banke koje su također naglo rasle na uštrb malih banaka koje su pratile obrtnike i zanatlije, te su s njima zajedno i propadale. Velika gustoća naseljenosti u novim velikim industrijskim gradovima dovela je do socijalnih problema nepoznatih u feudalnim društvima. Izumom parnog stroja i izgradnjom prvih lokomotiva 1803. ugljen vrlo brzo postaje glavna vrijednost, te europske države poput Pruske, Francuske i Austrougarske doživljavaju brzi razvoj. To Britancima i njihovim glavnim industrijskim kapitalistima ne odgovara pa smišljaju strateške planove kako sabotirati ekonomski razvoj kontinentalne industrije. Donose zaključak kako je potrebno oslabiti tada kontinentalne monarhije, osobito najjaču višenacionalnu Austrougarsku podupiranjem nacionalnih ideja koje bi trebale oslabiti ove države. Na njemačkom sveučilištu u Jeni uspjeli su progurati svoje masonske filozofe koji su od 1817. počeli osnivati tajne nacionalne klubove i zagovarati ideje pangermanizma i panslavizma iz tobože humanističkih razloga, a u stvari iz želje za sukobom između Germana i Slavena. Na osnovu ovih «humanističkih ideja» vrlo brzo su se pojavile i rasne ideje. Ove ideje su pojedini monarsi iskoristili za stvaranje još većih i jačih nacionalnih država pa su Britanci, nakon neuspjeha jedne «humanističke ideje» preko istog sveučilišta, odlučili poduprijeti novu «humanističku ideologiju» koja bi oslabila nacionalne države. Zaključuju kako je potrebno zavaditi nove kontinentalne industrijalce (krupne privatne kapitaliste) s vlastitim dobavljačima – radnicima, a za taj zadatak odlučuju upotrijebiti zavist, silu koja je u francuskoj srušila feudalni poredak, umotanu u ambalažu socijalne jednakosti i bratstva jednakih građana. Engleski ministar Canning 1828. u parlamentu govori: «Bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve nacije na povik «živjela
sloboda» i srušiti sve stare monarhije.» Te riječi su ostvarene kad su engleske službe u Njemačkom sveučilištu Jena pronašli mladog znanstvenika imenom Mordekay Levi . Ovaj Židov po porijeklu i ateist po vlastitom izboru dobro je razradio izračun zemljišne rente, a kao nastavak svog znanstvenog rada počeo se širiti teorije kako bogataši pljačkaju one koji nemaju ništa. Iako logika kaže kako ne možeš opljačkati nekog tko nema ništa, njegove teorije su bile vrlo prihvatljive mnogima koji nisu imali sposobnost logičnog razmišljanja. Glavnom ideologu Britanske Venecijanske stranke Davidu Urguhartu koji je širilo ideju Britanskog imperija ovi stavovi se sviđaju pa Leviju savjetuje novo prihvatljivije ime. Kako bi se lakše probio u Europskoj akademskoj zajednici dao mu je nežidovsko kodno ime Karl Marxs. Daje mu posao pisanja članaka za njegove novine i potrebna sredstva za daljnji rad. Urguhart kao pokretač modernog komunizma sastavio je nacrt Kapitala, te ga dao Marxu na razradu. Britanci su Marxu osigurali svog agenta kontrolora, bogataša Fridriha Engelsa kako bi ga financirao i tako stekao mogućnost usmjeravanja prema političkom radikalizmu i duhovnom sotonizmu. Godine 1848. objavljuju «komunistički manifest» kojim prvi puta definiraju povijesnu ulogu tzv. proletarijata. Izazivajući zavist među sirotinjom, komunisti su uspjeli dignuti revolucije u Parizu, Beču, Varšavi, te se pobune šire čitavim kontinentom. Ipak, obavještajne službe napadnutih država su uspjele presresti britanske novčane pošiljke revolucionarima, slane preko instrumentaliziranih Židovskih bankara, te sve revolucije propadaju. Marxs je osjećao da bi revolucija mogla propasti, pa je svom kontroloru i financijeru Engelsu pisao kako je revoluciju potrebno odgoditi dok on napiše svoj «Kapital» ali Britanci nisu dozvolili odgađanje. Kako se ideje namijenjene kontinentalnim konkurentima ne bi širile i na području Velike Britanije unaprijed su doneseni vrlo oštri zakoni kojima je država mogla bez milost sve nepoćudne vlastite radnike poslati na brodove, ili u kolonije, gdje se i najmanja pobuna kažnjavala smrću. Kako kontinentalne države ne bi Veliku Britaniju optužili za širenje komunističkih ideja britanske službe su preko novinarskih plaćenika širom kontinentalne Europe organizirali medijsku kampanju u kojoj su Židove optužili kao organizatore komunističkih revolucija, što je dovelo do pojave vrlo snažnog antisemitizma u svim velikim europskim državama, a osobito u gradovima koji su imali Židovska geta. Upravo zbog toga su i slali pomoć revolucionara upravo preko židovskih bankara, a i glavne revolucionare su tražili među židovskim ateistima i emocionalno bolesnim osobama odraslim u uvjetima ekstremnog materijalnog, ili duhovnog siromaštva, koje su bile spremne na sve kako bi stekli bogatstvo i karijeru, te su ih uvodili u masonske lože, te novinarske i umjetničke klanove, gdje su ih pripremali za revolucije. Ohrabreni dotadašnjim uspjesima u kreiranju i provođenju tajnih planova masonski klubovi već u drugom dijelu 19. stoljeća počinju javno propagirati potrebu formiranja svjetske nadvlade kojom će oni tajno upravljati. Godine 1867. formiraju «Stalnu međunarodnu svjetsku ligu» na čijim organizacijskim principima je kasnije formirala Liga naroda, Ujedinjeni narodi i Europska unija, organizacije u kojima su demokratski izabrani političari drugi ešalon moći i koje se medijskim napadima uvijek može smijeniti, a pravu vlast imaju pojedinci dovedeni na vrh raznim zakulisnim igrama unutar masonskih tajnih klubova. Godine 1876. izmišljen je OTO motor, a 1885. napravljen je prvi učinkovit Daimlerov motor za cestovna vozila, čime je nafta postala najvažnija energetska sirovina čijom kontrolom se stječe moć nad čitavim svijetom. To prvi shvaćaju pojedini geolozi, industrijalci, bankari, obavještajci, te pojedinci obogaćeni u pljačkanju kolonija i
opijumskim ratovima, okupljeni u tajnim društvima preko kojih teže proširenju vlastite moći. Najveći izvori nafte nalazili su se na bliskom istoku pod kontrolom Otomanskog carstva i u Bakuu pod kontrolom carske Rusije. Naftni izvori u Perziji već tada su bili pod kontrolom Velike Britanije. Značaj nafte u početku su shvaćali samo pojedinci koji su odmah višak kapitala počeli ulagati u dionice naftnih kompanija koje su se tada bavile proizvodnjom svijeća i proizvodnjom petroleja za svjetiljke. Ulagali su također i u tu novu tehnologiju motora i pripadajuću kemijsku industriju, dok prosječno inteligentni političari, novinari i znanstvenici tek 20-30 godina kasnije uviđaju njenu važnost. Među onima koji su vrlo brzo uvidjeli vrijednost nafte bili su i pojedinci iz britanske masonske lože, kasnije poznate pod imenom ¨Okrugli stol¨ ili ¨Milnerova skupina¨ koju su osnovali pripadnici britanskog kolonijalističkog narkomanskog crnog plemstva Lord Cecil Rhodes i Lord Alfred Milner, a koju su kasnije održavali Rhodesovi stipendisti. Ova lobistička skupina je već koncem devetnaestog stoljeća počela stvarati dugoročne strateške planove o osnivanju svjetske federaciju pod britanskom kontrolom. Tada su se počeli stvarati dugoročni planovi o preuzimanju kontrole nad svijetom uz pomoć nafte, te spriječiti konkurentima dolazak do naftnih ležišta. Po tim prvim nacrtima planova trebalo je ostvariti ciljeve: a) Razbiti Tursko Otomansko carstvo i spriječiti stvaranje jake Arapske države koja bi imala monopol nad naftnim izvorima. Kako bi se naftni izvori mogli oteti Turskoj, Turska mora od saveznika postati neprijatelj, a kako bi se naftni izvori lakše oteli Tursku je potrebno sukobiti sa svim potčinjenim narodima, a i s Rusijom kako bi se istovremeno iscrpili u međusobnoj borbi. Dugoročno, kako bi se moglo u svakom trenutku intervenirati na ovom području trebalo je stvoriti remetilački faktor koji bi izazivao stalni nered i davao povod za intervencije. Kao remetilački faktor zamišljena je izraelska država stvorena od Židovskih doseljenika, koje na ovo područje treba doseliti, milom ili silom, te je zbog tog na brzinu organizirana žestoka antisemitska kampanja, kako bi se zastrašili Židovi i naveli na osnivanje cionističkog pokreta koji je među Židovima počeo širiti promidžbu o potrebi stvaranja židovske države na području Palestine. U početku najveći zagovaratelji Izraela su bili britanski nežidovi kao npr., Lloyd George. b) Rusija je imala vrlo snažan ekonomski rast i prijetila je opasnost njenog prerastanja u vodeću industrijsku silu ravnu Velikoj Britaniji. Zbog toga je trebalo na vlast dovesti nesposobnu vladu koja će gospodarski uništiti Rusiju, te koja će istovremeno biti neprijateljska prema Njemačkoj. Kako bi se Rusija iskoristila u borbi protiv najjačeg Britanskog protivnika Njemačke potrebno je s njom njegovati jako savezništvo, a uz tajnu pomoć njenim neprijateljima blokirati je sa svih strana. Njemačku i Austrougarsku je potrebno navesti na blokadu Rusije sa zapada, Tursku na blokadu s juga, a Japan na blokadu s istoka. Kako bi se Rusiji blokirao put na Sredozemlje preko Balkana, Balkan je potrebno pretvoriti u bure baruta preko kojeg neće moći ići transportni putovi Rusija - Jadran, a ni Berlin Beograd - Bagdad. c) Najvećeg britanskog konkurenta, Njemačku, trebalo je spriječiti u daljnjem gospodarskom napretku, tj. trebalo ju je odvojiti od naftnih ležišta. Na putu od Berlina do Bagdada Nijemci su od neprijatelja postali saveznici s Turskom, a i sa
Srbima. Savezništvo Njemačke i Srbije je potrebno na tom pravcu razbiti, a Srbe treba pridobiti za britanske strateške saveznike, kojima su dodijelili ulogu klina koji će onemogućiti kopneni transport nafte i ostalih visoko - profitabilnih roba od bliskog istoka prema Njemačkoj. Kako bi istovremeno spriječili izlazak Rusa na Sredozemlju treba razbiti Austrougarsku i Hrvate povezati sa Srbima. Zbog ovoga Balkan je postao najvažnije geostrateško čvorište u Europi, gledano iz perspektive Britanskih interesa, te je tu trebalo razbiti Austrougarsku i stvoriti nestabilnu državu u kojoj će uvijek biti lako naći nekog Srpskog političara koji će spriječiti Njemački prodor na istok, te nekog Hrvatskog političara koji će spriječiti Ruski prodor na Jadransko more. Zato su britanski ulagači u naftnu industriju okupljeni u svoje masonske klubove počeli pomagati protivnicima Austrougarske, ponajviše Hrvatima zagovornicima stvaranja Jugoslavije. d) Spriječiti razvoj alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omogućili energetsku neovisnost kao što su bioplin, biodizel, vjetrenjače, gorive ćelije i sl. Već koncem 19 stoljeća je sabotiran razvoj električnih automobila, bioplina, biodizela, vjetrenjača i gorivih ćelija. Benzinski automobili bili su prepoznati kao najveći budući potrošači nafte te je trebalo uništiti konkurentske električne automobile koji su tada bili u naglom razvoju. Već 30-ih godina 19. stoljeća škotski poduzetnik Robert Anderson izumio je kočiju s električnim pogonom, a nizozemski profesor Sibrandus Strating izradio je mali električni automobil. Godine 1899. belgijanac Camille Jenatzy probio je brzinu od 100 km/h. Francuz Gaston Plant i Camille poboljšali su kapacitet baterija i tako otvorili put za nagli razvoj električnih automobila, te su nadmašili prodaju benzinskih automobila. Cadillak je 1913. u benzinske automobile uveo elektropokretač, te je od tada počeo pad električnih automobila. Zahvaljujući jeftinim razvojnim kreditima iz naftnih kompanija, te masovnoj proizvodnji, benzinski automobili su pobijedili, te su elektromobili do velike ekonomske krize 1929. potpuno zaboravljeni i izbačeni čak i iz stručne literature. Godine 1882. Nijemac Carl Wenzel patentirao je vjetrenjaču s rotirajućim jedrima koja je uz dodavanje vjetrousmjerivača i još neka mala poboljšanja mogla postati znatan izvor energije za male neovisne potrošače, ali je njen razvoj konkurentska brzorastuća naftna industrija uspjela spriječiti. Stručne knjige o vjetrenjačama koje su opisivale ovu vjetrenjaču su nestale s polica knjižnica i knjižara, te su zapisi o ovom patentu ostali sačuvani jedino u njemačkom uredu za patente. (Autor ove knjige smislio je istu vjetrenjaču 1979. godine, te je na njenom razvoju radio 27 godina, dok nije uspio savladati sve prepreke i izradio prototip pogodan za upotrebu na malim obiteljskim gospodarstvima, te ga prezentirati širokom krugu ljudi preko Internet videoportala Youtube. Uskoro su se pojavili potencijalni proizvođači, ali su sve takve male tvornice otkupljene i zatvorene. Ocijenjeno je kako bi sa njima mali korisnici bili energetski, a samim time i ekonomski previše neovisni, izgubila bi naftna industrija, izgubile bi energetske mreže, a i države ne znaju kako naplatiti porez na vjetar. Zbog toga je dozvoljena postepena izgradnja samo velikih vjetrenjača sa horizontalnim rotorom koje proizvode energiju za punjenje električnih mreža, čime je osiguran opstanak posrednika između proizvođača i korisnika, te naplata poreza za državu.) Sredinom pedesetih godina dvadesetog
stoljeća Francuska i Njemačka su snažno razvijale svoje nuklearne energetske kapacitete, što nije odgovaralo angloameričkom naftnom kartelu pa su izmislili novi pokret zelenih za zaštitu prirode. Zeleni su u početku zagovarali energiju vjetra, ali čim su vjetrenjače s horizontalnim rotorom postale ekonomski konkurentne počeli su i njih napadati zato što prave buku i ometaju ptice u letu. Novcem naftne industrije Rimski Klub je osnovo pokret zelenih sa tajnim zadatkom: spriječiti razvoj konkurentske atomske energije. Ovi ekološki zeleni pokreti su na sebe javno preuzeli ulogu spasitelja svijeta, a u većini slučajeva su samo preuzeli ulogu špijuni koji dojavljuju sve novosti u razvoju alternativnih izvora energije, te sprječavanju daljnjeg razvoja čim neka nova tehnologija svojom ekonomičnošću postane konkurent nafti. Uz pomoć velikih novčanih donacija naftnog lobija uspjeli su se, kroz medije, nametnuti kao savjest čovječanstva plašeći ljude industrijskim zagađenjem, iako jedna vulkanska erupcija u atmosferu izbaci više otrovnih plinova nego industrija u 100 godina. e) Francuska je imala najvažniju ulogu u borbi protiv Njemačke. Zbog toga je potrebno stalno Francusku sukobljavati s Nijemcima, ali je istovremeno potrebno tajnim akcijama spriječiti Francusku u dolasku do naftnih ležišta. Zbog toga je nužno razbiti Francuski kolonijalni sustav uvođenjem nove međunarodne politike prema kolonijama, čime bi se i Nijemcima oduzele kolonije. Kolonijama je potrebno dati formalnu samostalnost, ali ih treba snažno decentralizirati kako ne bi mogle voditi samostalnu politiku, a granice treba iscrtati tako da uvijek u svakoj državi bude više nacija koje se međusobno mrze. Dio njihovog suvereniteta potrebno je ostaviti u rukama međunarodnih institucija i multinacionalnih kompanija u obliku imperijalne svjetske federacije kojima će upravljati angloamerički establišment, tj. britanska kultura i britanska elita, Četiri godine nakon izuma OTTO motora tj. 1879. godine Bečkom konvencijom Srbija se obvezala sagraditi željeznicu i spojiti se s austrijskim, bugarskim i turskim željeznicama. 1882. godine Britanija je okupirala egipatski Suez kao put do Indije, a 1883. je postala vlasnik cijele zone Sueskog kanala čime je preuzela kontrolu nad ovim geostrateškim putem. Godine 1889. jedna Njemačka skupina je dobila koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju željeznice kroz Anadoliju do Carigrada, a iste godine njemačka financira gradnju Bagdadske željeznice koja je dovršena 1903. Godine 1889. ugovor je proširen na projekt Berlin Bagdad za izvoz njemačke robe i uvoz nafte. Austrougarski Židovski agnostik Theodor Herzl 1897. osnovao je cionistički pokret, a većina podupiratelja su bili Britanci. Theodor Herzl je plan stvaranja države Izrael objasnio riječima: «Moramo postupno oduzeti privatno vlasništvo koje nam je dodijeljeno. Nastojat ćemo osiromašiti stanovništvo kako bi otišli preko granica osiguravajući im posao u drugim područjima, a uskraćujući ga na našoj zemlji. Proces eksproprijacije i premještanja sirotinje mora se izvesti diskretno i oprezno. » Jedna druga njegova rečenica govori o taktici naseljavanja Židova: « Antisemiti će postati naši najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje naši saveznici. »
Kako bi širom svijeta što više razvili antisemitizam koji je bio potreban za naseljavanje Palestine, Britanski masoni i Britanske obavještajne službe počele su s masovnim korištenjem Židovskih masona za svoje najprljavije provokatorske planove. Židovi su im odgovarali i zbog toga što, kao narod bez države, nisu osjećali potrebu vjernosti ni jednoj državi, pa su mogli biti upotrijebljeni bilo gdje u svijetu, a i zbog toga što im je odgovaralo prebaciti s Britanije odgovornost u slučaju razotkrivanja prljavih poslova ovih agenata provokatora. Birani su među Židovskom siročadi, odgojenima bez osjećaja obiteljskog i vjerskog zajedništva, kojima su se mogle povjeriti bilo kakve zadaće, te su u velikom broju ubacivani u razne frakcije svjetske socijaldemokratske i liberalne političke scene, medije i sveučilišta. Kako bi krivicu za svoja djela prebacili na Židove britanski iluminati su sastavili knjigu: «Protokoli Sionskih mudraca» u koju su stavili sve što je do tada bilo razotkriveno o njihovim djelima i dugoročnim planovima, dopunjeno s novim izmišljenim podatcima koji upućuju na to kako su sva ta djela i planove načinili Židovi. Knjiga je podvaljena Ruskoj obavještajnoj službi Orhani koja ju je objavila u svojoj režiji. Od 1870. do 1914. njemačka trgovačka flota je narasla od 5 na 2 mjesto u svijetu. U studenome 1899. njemački kralj Wilhelm II posjetio je britansku kraljicu Viktoriju kako bi uključio i Englesku u projekt pruge Berlin - Bagdad. Engleska nije odbila, već je otezala kako bi Nijemce držala u neizvjesnosti, što je trajalo do izbijanja II svjetskog rata. Početkom dvadesetog stoljeća britanski naftno bankarski masonski lobi u suradnji s raznim znanstvenim institutima, sa zabrinutošću gleda i sve brži ekonomski napredak Rusije, te pokreće procese koji bi to trebali zaustaviti. Prema njihovim geostratezima kao što je sir Halford Mackinder, Rusija je jedinstvena kopnena sila zahvaljujući svom euroazijskom položaju, te ju je nazivao «stožernom zemljom – heartland, srce – središte zemlje», a o tome je 1904. izdao i knjigu. (Otkrivenje 14. 14. Potom sam imao ovo viđenje: Bijel oblak i “na oblaku” opazih nekog “slična Sinu Čovječjemu” kako sjedi sa zlatnom krunom na glavi i oštrim srpom u ruci. 15. Uto neki drugi anđeo izađe iz hrama i povika jakim glasom onomu što je sjedio na oblaku: ”Pošalji svoj srp i žanji; jer je došlo vrijeme da se žanje; dozrela je žetva na zemlji.”)
Već 1901. u boljševičkoj «Iskri» mladi Lenjin piše «Mi nikad nismo odbacili načelo terora i ne ćemo to nikad učiniti. Teror kao jedan od oblika vojnog djelovanja može biti korisno upotrijebljen, pa čak i nuždan.» Zahvaljujući takvim stavovima na kongresu komunista, koji je iz sigurnosnih razloga održan u Londonu 1903. vođa komunista postao je Lenjin. Kako bi zaustavili Ruski napredak Britanski Masoni i obavještajci nagovaraju Japanske militariste na napad Japana na Rusiju. Godine 1902. Britanci su uspjeli Japance navesti na osvajanje Ruskog Port Artura. Ruski poraz je doveo do nezadovoljstva ruskog naroda prema Caru, a u tome su značajno pomogle i Ruske novine kontrolirane od stranog britanskog kapitala ismijavanjem cara i monarhije, te širenjem nihilizma. To su iskoristili Britanci, te su preko svojih ljevičarskih agenata naveli Lenjina na neuspjelu pobunu radnika u Petrogradu. Iste godine u Texsasu su pronađena do tada najveća ležišta nafte. Godine 1903. izvršen je atentat na srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragicu, koja je imala veliki utjecaj na mladog kralja, a bila je pronjemački orijentirana. Njena pronjemačka orijentiranost nije odgovarala Francuzima i Britancima pa su organizirali kampanju lažnih glasina o njenoj sklonosti bludu, nakon čega je skupina
radikalnih srpskih oficira organizirala atentat na nju i kralja. Kako bi skrenuli pažnju sa svoje uloge u pripremi ovog atentata Britanci su odmah prekinuli diplomatske odnose Srbijom, a suđenje atentatorima su iskoristili za uklanjanje nedovoljno poslušnih, samovoljnih članova organizacije «Ujedinjenje ili smrt» poznatije kao «Crna ruka». Stvaranje ove organizacije zajednički su inicirali Velika Britanija i Rusija, a sastojala se od važnih pojedinca, pristalice ideje Velike Srbije. Organizirana je preko masonske lože «Ujedinjenje» preko koje je i kontrolirana. Crna ruka Rusima je trebala za osiguranje prodora prema Jadranu, a Velikoj Britaniji za neutralizaciju Nijemaca i izazivanje nereda na strateški važnom transportnom području Balkana. Preko ove terorističke organizacije, tj. njene podružnice za bosanski dio Austrougarske zvane “Mlada Bosna” Britanci su kasnije isprovocirali prvi svjetski rat. Istovremeno su Britanski masoni preko svojih podružnica u Austrougarskoj uspjeli značajne pojedince među Hrvatskim političarima, svećenicima, novinarima, trgovcima i industrijalcima organizirati u lokalne masonske lože, te ih navesti na osnivanje projugoslavenskih organizacija, uvjeravajući ih kako se samo tako Hrvati mogu osloboditi Austrijskog i Ugarskog jarma. Na iskustvima neuspjelog Lenjinovog pokušaja puča iz 1902. Britanski masoni kreiraju nove planove rušenja Rusije. Za to koriste svog agenta provokatora Izraela Lazarevića Helphlanda kodnog imena Parvus koji osmišljava novi plan rušenja Rusije. Ovo Židovsko siroče iz Bjelorusije, iluminat, novinski izdavač, bankar i trgovac oružjem počinje s financiranjem skupine ruskih socijalističkih avanturista i kriminalaca, kojima je dao u zadatak osvojiti vlast u Rusiji i sve opljačkati. U plan je uključen Japan koji Parvusu odobrava 2 milijun funti sterlinga kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i smanjio mogućnost ruskog otpora. U kratkom i krvavom ratu između Japana i Rusije 1904 -1905 potpuno je uništen ponos Ruskog Carstva i velika pomorska flota koju su Japanci zarobili. Novcem dobivenim od Japana Parvus uz pomoć djela ruskih socijaldemokrata, 1905. organizira neuspjelu revoluciju u Rusiji. U toj revoluciji Parvus je organizirao pogrom nenaoružanog stanovništva, napad na banke i glavne državne institucije, ali nije dovoljno brzo istrijebio državni vrh, te mu je revolucija propala, a on uhvaćen i poslan u Sibir, odakle uspijeva pobjeći u Tursku, gdje postaje ekonomsko financijski savjetnik mladoturaka. Godine 1905. i britanska oficijelna javna politika shvaća stratešku važnost nafte, iako je Rusija već pokretala brodove naftom, pa važnost željezničkog koridora Berlin, Beograd, Bagdad postaje još važniji. Iste 1905. britanski agent Railly (Sigmund Georgijevič Rosenblum) je prijevarom otkupio pravo na bušenje nafte u Perziji od australskog geologa i istraživača D¨Arcyja. Godine 1909. Mladoturci su zbacili s vlasti Sultana Abdul Hamida II, a Parvus im je bio glavni financijski savjetnik. Njima pomaže u financijskom spašavanju raspadajućeg otomanskog carstva, javno zbog svog osobnog bogaćenja, a tajno kako bi Britanija Tursku iskoristili u borbi protiv Rusije. Iako Velika Britanija tajno, preko Parvusa, Lenjina, Japana i Turske čini sve kako bi uništila Rusiju, istovremeno oficijelno surađuje s Ruskom carskom vladom, te Rusiju nastoji iskoristiti u borbi protiv sve jače Njemačke. Godine 1912. i 1913. Britanija je poticala balkanske ratove protiv svoga saveznika Turske koji se vode od desetog mjeseca 1912. do osmog mjeseca 1913. u kojima su
britanski agenti poticali Srbe na masovne zločine prema muslimanskim civilima i u kojima je Turska izgubila većinu teritorija u Europi. Glavni dobavljač oružjem Srbima, Grcima i Bugarima bio je britanski agent, Iluminat i bankar Parvus, a to je radio iz Istanbula u kojem je istovremeno organizirao pomoć Mladoturcima, te je Enver Paši bio glavni financijski savjetnik. Time su Britanci postali tajni saveznici Srbima u borbi protiv Njemačke, te je Njemački utjecaj na Srbiju oslabio, čime su britanci zabili klin u njemački koridor Berlin, Beograd, Bagdad. Ovime su iskoristili Srbe na rušenju svog novog neprijatelja Turske, koju su istovremeno koristili kao tajnog nesvjesnog saveznika za rušenje Rusije, s kojima su bili javni saveznici. U listopadu 1912. i njemačka vlada shvaća kako je u nafti budućnost, te počinje s naglim naoružavanjem i priprema se za prvi svjetski rat. Dotad je većinu nafte u njemačkoj prodavala Rochfeler Standard Oil Compani. Iste 1912. britanska vlada je imenovala komisiju za naftu. U travnju 1914. engleski kralj George i njegov ministar vanjskih poslova Edvard Grey u Parizu se sastaju s Francuskim predsjednikom i Ruskim veleposlanikom, te sklapaju tajni vojni savez. Velika Britanija osigurala je i javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakua. (I ovakvi mi se pokazaše “u viđenju” konji i konjanici: nosili su oklope ognjene, plavetne i sumporne boje; glave su konja sličile glavama lavova, a iz usta im izlazio oganj, dim i sumpor. Otkrivenje 9. 17.)
Dana 28. 6. 1914. godine Britanske službe uspjele su navesti pripadnika «Mlade Bosne» na ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda što je poslužili kao povod za Prvi svjetski rat koji je počeo 1.8. 1914. godine. Njemačko loše informirano vojno zapovjedništvo planira za mjesec dana osvojiti Francusku, a onda idući mjesec Rusiju, potpuno zanemarujući Britansku superiornu mornaricu i novu silu SAD. Iako su taktički bili puno jači od Francuske i Rusije, zbog strateške nepismenosti dobili su rat dug četiri godine. Tome je znatno doprinjela prosječna inteligencija Njemačkog cara Wilhelma kojeg je u pravcu rata snažno gurao njegov engleski savjetnik Houston Stewart Chamberlein. Ovaj britanski agent provokator uspio se nametnuti Njemačkom cara za savjetnika sa zadatkom uvlačenja Njemačke u rat, te razvoj antisemitizma u Njemačkoj što je postigao svojom snažno reklamiranom i vrlo popularnom knjigom “Temelji devetnaestog stoljeća” u kojoj je zagovarao ideje koje će kasnije u potpunosti prihvatiti njemački nacionalni socijalisti. Rusija je uvučena u rat kako bi pomogla svojoj saveznici Srbiji zbog koje je formalno rat i započeo. Ubrzo nakon početka rata, car Nikola je planirao sklopiti mir s Njemačkom, na nagovor svoga savjetnika, monaha Rasputina. Rasputin je bio vrlo utjecajan mistik kojega su slušali svi na dvoru, a i u narodu je bio popularan. Čim su britanski špijuni saznali za namjere Rasputina počeli su o njemu širiti glasine kako je lopov, čudak, razvratnik, kako spava s caricom, kako je začarao cara i sve drugo što su mogli smisliti. Glasine su zapadni novinari povezani s britanskim službama u svojim medijima počeli javno širiti, pa se to proširilo čak i po Rusiji. Nakon rušenja Rasputinova ugleda organizirali su njegovu likvidaciju, čime je potpisivanje mira s Nijemcima spriječeno. Da je Car Nikola uspio izvući Rusiju iz rata njegova država bi vrlo brzo postala najjača država svijeta. Formalni Britanski ratni saveznik Carska Rusija je bila prva zemlja svijeta po investicijama u industriju, te je imala najvišu stopu industrijskog rasta. Dostigla je treće mjesto u svijetu
po industrijskoj razvijenosti, te je prijetila opasnost od njenog pretvaranja u najjaču ekonomsku silu. Pred rat Rusija je proizvodila više bicikla i automobila od Britanije, a troškovi života i zdravstveni standard prosječnih ljudi bio je veći nego u Britaniji. Rusi su već daleko odmakli u izgradnji transibirske željeznice do centra Vladivostoka. I zbog toga je Britancima pad Ruskog cara Nikole bio neophodan. Parvus odmah nagovara svog prijatelja Enver Pašu, osnivača turskog vojnog pokreta “mladoturci” kojeg su osnovali pripadnici turske masonske lože na poticaj Britanskih loža, na savez s Nijemcima, a ne Britancima. Parvus je uvjerio mladoturke kako će samo ratujući na strani Njemačke ponovno postati veliko carstvo. Na isti potez je uspio navesti čak i Bugarsku, iako su Rusi bili povijesni, vojni i vjerski saveznici Bugara, a Turci osvajači i tlačitelji Bugarske, te je ovim nemogućim savezom Parvus uspio blokirati Rusiju s juga. Iako su Britanci bili u vojnom savezu s Rusijom, te protivnici Turske, tajno su preko svoga «socijaldemokratskog» agenta provokatora Parvusa rušili i Rusiju i Tursku. Uključenjem Turske u rat protiv Rusije velike turske snage su vezane za ovo bojište, te je time Britancima olakšano razbijanje Otomanskog carstva i prodor prema Arapskoj nafti, što je bio njihov glavni strateški cilj. Javno neprijateljstvo s ekonomski i vojno slabom Turskom im je trebalo kako bi mogli oteti Arapska ležišta nafte, a rat protiv Njemačke su prepustili Rusiji i Francuskoj kako bi se Rusija, Francuska i Njemačka što više iscrpila u međusobnim borbama. Kako bi se dokopali i Kaspijske nafte pokušali su osvojiti tjesnace Bospor i Dardanele, pod izgovorom kako žele deblokirati Rusiju s juga. Tu su iskrcali velike Australske i Novozelandske vojne snage kod Galipolja, ali zbog snažnog Turskog otpora u tome nisu uspjeli. Uspjeh je bio jedino u tome što su Turcima vezali velike snage za ovo bojište, te tako oslabili druga bojišta. Godine 1915. Rusi su organizirali ustanak Armenaca protiv Turske kako bi razbili blokadu Rusije s juga i proširili se na područje Otomanskog carstava, a Parvus je bio glavni organizator genocida koji je izvršila Turska protiv armenskog stanovništva. Na Armenskom prostoru nije bilo nafte, te Britancima nisu bili potrebni, ali na područjima gdje su Arapi bili većina bilo je nafte, te su Britanci nastojali s Arapskim vođama sklopiti što bolje saveze. U 6. mjesecu 1916. počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrenca od Arabije». On je uz pomoć muslimanske sljedbe Vahabita koje je naoružao organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i srušio Otomansko carstvo. Europske sile Antante su Damaskim protokolom iz 1915. Arapima priznali granice Arapske države između Jemena, Irana, Sirije i Sredozemnog mora, uključujući Palestinu. Englezi su ovaj dogovor izigrali već 1916. potpisavši u Sykes Picotu ugovor s Francuzima i Rusima prema kojem se formiraju dvije arapske države Saudijska Arabija i Jemen, a ostali prostor je stavljen pod međunarodnu upravu, sjevernim djelom su upravljali Englezi, a južnim djelom međunarodne snage. Velika Britanija osigurala je i javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakuua. Dok se Francuska i Rusija borila s Njemačkom i Austrougarskom Britanci su 1.400.000 vojnika prebacili na bliski istok kako bi oteli naftna područja od Turske. Kako bi se Nijemci, Francuzi, Turci i Rusi za to vrijeme što više iscrpili, Britanci su preko svojih agenata stalno pomagali trenutno slabijima.
Kako bi smanjili pritisak na istočnom frontu već 1915. Njemačka vlada je počela financirati Lenjina i njegove boljševike pa su 11. ožujka 1915. odobrili 5 milijuna maraka za boljševičku propagandu u Rusiji, a rujnu su mu uplatili još 5 milijuna. Pruski diplomat u Rusiji Kurt Riezler bio je zadovoljan rezultatima pa javlja u Berlin: “Boljševici su divni momci i do sada su sve lijepo i pošteno učinili što smo željeli.” Iako su Rusi bili Britanski formalni saveznici, zbog dugoročnih interesa bili su prirodni neprijatelji tj., iz svojih dugoročnih interesa radili su isto što i Nijemci, pa su odlučili ponovno pomagati Boljševike. Za to su ponovno odlučili angažirati svoga agenta Parvusa. On se nakon uspješne organizacije blokade Rusije s juga vratio među siromašnu rusku emigraciju u Njemačkoj, te je među njemačkim socijaldemokratima počeo zagovarati borbu protiv Rusije kao borbu protiv svjetskog imperijalizma. Na iskustvima iz 1905. odlučio je angažirati krajnje lijevog ekstremista i šizofrenika Vladimira Uljanova Lenjina i njegove boljševike, a za to mu je trebalo puno novca koji je pribavljen preko masonskih udruga. Lord Milner je 1917. boljševicima uručio 21 milijun rubalja u zlatu, koje je dobio od američkog bogataša Jacoba Schieffa, a Njemački carski ferdmaršal Ludendorff, član iste lože iluminata kao i Parvus, zbog Njemačkih kratkoročnih interesa, osigurava 2 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, čime su osigurali Lenjinov dolazak na vlast. Hans von Wangenheim, veleposlanik carske Njemačke u Turskoj i feldmaršal Ludendorf, koje je Parvus upoznao na raznim masonskim sastancima u početku su bili rezervirani prema židovu Parvusu, ali su, nakon njegovog uvjeravanja kako on osobno nije zainteresiran da dođe na čelo Rusije, prihvatili njegov savjet o tom kako u Rusiji treba stvoriti anarhiju i tako Nijemce osloboditi istočnog bojišta. Na taj način bi Nijemci na zapadu lakše ratovali s Francuzima, što je Britancima gospodarski odgovaralo, iako su Francuzi formalno, kao i Rusi bili njihovi vojni saveznici, ali gospodarski konkurenti. Plan Parvusa na koji je pristao Ludendorf je bio: a) uz pomoć socijaldemokratskog i liberalnog tiska srušiti ugled Cara parolama; car je kriv za rat, carica je Njemica tj, špijunka, a mladi carević je bolestan. Zahvaljujući velikim proturječnostima između ruskih društvenih slojeva, nacija i regija, spremnost Ruskog naroda na borbu za domovinu bio je minimalan. b) proglasiti parolu «zemlja seljacima» čime će navesti seljake na rat protiv veleposjednika, čime će i vojnici pobiti zapovjednike, te napustiti bojište kako bi sudjelovali u podjeli zemlje. Britanska pomorska blokada, strašni ljudski gubici na zapadnom bojištu i izgledno uključivanje SAD u rat uvjerile su Nijemce kako je plan ostvariv, te je ubrzo srušen pravni sustav u Rusiji uz pomoć Lenjinovih boljševika i njemačke vojske koja je s brodova napala Petrograd. Nijemci su organizirali dolazak šizofrenika Vladimira Uljanova Lenjina u Rusiju iz Švicarske s tridesetak njegovih sljedbenika, britanskih agenata provokatora, sitnih socijalističkih avanturista, terorista i kriminalaca. Uključivanjem Turske u rat protiv vlastitog vojnog saveznika Britanci su osim slabljenja Turske istovremeno spriječili Lenjinove protivnike u reorganizaciji i nabavi ratnog materijala preko bliskog istoka i Sredozemlja. U Rusiji nakon puča malobrojnih pučista najvažniju ulogu u Lenjinovu preuzimanju vlasti imali su ratni zarobljenici, Njemački i Austrougarski vojnici, njih oko 300.000. tzv., internacionalisti. Lenjin je na ovaj plan pristao i na osnovu njega je, nakon Lenjinovog
dolaska na vlast sklopljen Brest – litovski ugovor 3. ožujka 1918. Ovim ugovorom Lenjin je dobio slobodne ruke u gospodarskom uništavanju Rusije i Njemačku zaštitu u građanskom ratu, a Nijemci su dobili mir na istoku i pola europske carske Rusije. Nijemce je plan koštao 50 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, ali su to kasnije naplatili stotinu puta više novcem koji su boljševici opljačkali od ruske sirotinje. Rusija je pretvorena u državu gdje je zavladala vrlo uska partijska elita uz pomoć nekoliko stotina tisuća internacionalnih čuvara, dok su svi ostali postali nesvjesni robovi. Sklapanjem za britance nepredviđenog mira između Rusa i Nijemaca došlo je do sukoba između Britanskih dugoročnih poslovnih i kratkoročnih vojnih interesa. Njemačka je dobila priliku za prebacivanje trupa sa istoka na zapad, te je Britanija na brzinu počela pomagati carskim generalima, uključujući i organizaciju atentata na Lenjina, ali bilo je kasno, uz pomoć ratnih zarobljenika komunisti su se vrlo brzo učvrstili i nisu vodili računa o Britanskim, već samo o svojim interesima.
Početkom 1917. britanska vojska ulazi u Bagdad čime je bliski istok podijeljen između Britanije i Francuske. Zahvaljujući tom do 1925. Britanci su preuzeli većinu poznatih ležišta nafte, a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte. 2. 11. 1917. britanski ministar vanjskih poslova Artur James Balfour sastavio je poznatu Balforovu deklaraciju koju je Britanska Vlada usvojila, a po kojoj Britanska vlada povoljno gleda na uspostavu izraelske države u Palestini, čime je otvoren put pojačanom doseljavanju Židova u Palestinu. U to vrijeme u Palestini je živjelo oko 50.000 Židova, ali je njihovo doseljavanje izazvalo otpor lokalnog arapskog stanovništva. Godine 1920. u Damasku je sazvan arapski nacionalni kongres na kojem je proklamirano osnivanje ujedinjene arapske države i osuđeni «imperijalistički projekti o razbijanju arapskih teritorija». Britanci su postali pobjednici prvog svjetskog rata zahvaljujući ogromnim kreditima od američkih banaka J.P.Morgan & co, čime je najveći dobitnik, na njihovu žalost, postala Amerika, samo joj je trebalo desetak godina za izgradnju mornarice kojima bi svoje dobitke i preuzela. Tada je počelo i seljenje britanskih masonskih interesnih skupina u novu prijestolnicu svijeta New York, čime je Britanski kapital sve više postajao Anglo-američki kapital. Nakon prvog svjetskog rata Wersajski ugovor je sastavljen kako bi izazvao buduće tenzije u Njemačkoj. Habsburška Monarhija je razbijena kako bi se dugoročno oslabio Njemački utjecaj u području srednje Europe, a Srbija je nagrađena djelovima susjednih država čime je ojačan bedem između Njemačke i bliskoistočne nafte. Stvaranjem Jugoslavije stvorena je nestabilna i nesamostalna, Britanskom interesu podložna država na sjecištu puteva Berlin – Beograd – Bagdad, te Rusija Jadransko more. U toj državi Britanci su uvijek mogli naći saveznike među pravoslavnim Srbima kad je trebalo ogroziti Njemačke interese, te među katoličkim Hrvatima kad je trebalo ugroziti Ruske interese. Ruski boljševici su dolaskom na vlast blago opljačkano od vlastitog naroda počeli prebacivati u europske države i SAD gdje su otvarali račune na svoje ime, te kupovali
banke i poduzeća. Pripadnici Lenjinovog CK, te pripadnici vodstva Kominterne preko noći su postali milijunaši. Zbog velike količine pristigloga zalata njegova cijena na burzama je pala. Preko Kominterne boljševici su počeli osnivati komunističke partije širom svijeta, u pokušaju dizanja novih revolucija od 1919. i na dalje. U Kominternu Britanci su ubacili veliki broj agenata provokatora koji su dobili zadatak što više oslabiti Britanske industrijske konkurente, ali im nisu dovoljno pomagali kako stvarno ne bi stvarno preuzeli vlast u kontinentalnoj Europi, te tako ojačali komunistički blok. Preko ovih britanskih agenata, najčešće visokopozicioniranih masona, nestao je velik dio Ruskog zlata bez traga u zapadnim bankama. Većina novoformiranih komunističkih i socijaldemokratskih partija u ratom razorenoj Europi pokušavaju organizirati komunističke revolucije, ali se zbog neuspjeha ubrzo djele na razne frakcije pri čemu nastaju novi fašistički i nacional socijalistički pokreti što Britanci podržavaju financirajući masonskim novcem istovremeno različite frakcije, osobito one koji ne dobivaju pomoć od Kominterne. Lenjin 1920. pokušava na brzinu vojno pokoriti oslabljenu Europu, ali je već u Poljskoj poražen, nakon čega u Rusiji nastaje novi niz neuspješnih seljačkih buna protiv komunista. Nakon prvog svjetskog rata mediji u rukama Masonskih klubova počeli su širiti liberalne ideje, čime su poticali raspad obiteljskih vrijednosti i jačanje gospodarskog darvinizma. To je poslužilo kao izvrsna podloga za razvoj radikalnih komunističkih, fašističkih i nacionalno - socijalističkih ideja. Na gospodarskom planu Europom su sve veći utjecaj imali razni monopoli u rukama velikih lobija ili država. To je vodilo do sve većeg zaostajanja u odnosu na SAD gdje je slobodno tržište poticalo konkurenciju i tehnološki razvoj. U SAD u su čak i željeznice gradile privatna dioničarska društva, a pojavom električne energije i elektro mreže su gradili privatnici, dok je sve to u Europi potpalo pod monopolsku kontrolu država, čime je tehnološki razvoj Europe usporen. Zahvaljujući tome SAD je sve brže preuzimala poziciju prve tehnološke i znanstvene sile. Europske države su nastavile monopolizaciju i oko novih tehnologija razvijenih u SAD-u kao što su telefonija i elektroenergetski sustavi, te su nastajali novi sukobi oko monopolizacije tih tehnologija, zbog čega je tehnološki razvoj dodatno usporen u odnosu na SAD. Wersajskim ugovorom Njemačkoj su nametnute ogromne ratne odštete koje njemačka nije mogla plaćati. U redovima angloameričkih masonskih krugova došlo je do podjela. Amerikanci su pokušavali preoteti primat Britancima na tržištu nafte i bankarstva. Već 1920. na američkom tlu počele su naglo rasti tisuće novih malih banaka koje su počele krojiti mreže za osvajanje neosvojenih bankarskih i naftnih tržišta. Grupacija Sinclair planirala je uložiti u Rusiju veliki Američki kredit za rusku Vladu, uz suradnju s američkim predsjednikom Hardingom, u zamjenu za rusku naftu u Bakuu. Ubrzo su Britanci plasirali u javnost aferu u Wyomingu u koju su bili upleteni Sinclair i Harding. Plan Sinclaira je propao, a uskoro je i Harding umro u čudnim okolnostima. Britanci su uvidjeli kako se moraju dokopati jedine preostale ruske nafte, pa su sazvali Đenovešku konferenciju na koju su pozvali i Rusiju. U Rusiji je postepeno vlast preuzimao Staljin koji je počeo voditi brigu o Ruskoj državi, za razliku od Lenjina koji je brinuo samo kako će opljačkati što više zlata. Naglo je povećao proizvodnju zlata i svih industrijskih proizvoda na temelju robovskog rada milijuna zatvorenika u tisućama Gulaga. Konferencija je trajala nekoliko tjedana, a na njoj su Britancima iza leđa, Njemački ministar vanjskih poslova Rithenau i Ruski ministar vanjskih poslova Čičerin dogovorili sklapanje bilateralnog sporazuma o gospodarskoj
suradnji, tzv., «Rapallski sporazum». Rapalskim ugovorom između Njemačke i Rusije 1922. Njemačka je trebala doći do ruske nafte isporukom svoje naftne tehnologije, ali su Britanci i Francuzi odmah povećali pritisak na Njemačku. Britanci su uvidjeli kako bi se Njemačka i Rusija međusobnom suradnjom mogli oporaviti, te kako bi im se po čitavom svijetu mogli srušiti stari planovi dominacije, pa su odmah kreirali nove geostrateške planove, po kojima je trebalo: a) ponovno sukobiti Njemačku i Rusiju kako bi se zaustavio rast njihove moći, b) srušiti sitne banke na američkom tržištu koje su bile izvan njihove kontrole, c) ubrzati naseljavanje Židova u Palestini kako bi se dugoročno zavadili Arapi i spriječilo njihovo možebitno ujedinjenje i osamostaljenje. Plan vrlo brzo kreće u realizaciju. Na američkom teritoriju velike banke su počele izgradnje kreditne piramide koja će pući 1929. godine. U Njemačkoj uskoro «dva desničarska ekstremista» dva mjeseca nakon Rapala ubijaju Rithenaua u Berlinu. 11. siječnja 1923. godine francuska vojska dobiva zapovijed za okupaciju Essena i najrazvijeniju njemačku Ruhrsku pokrajinu, zbog optužbi kako Njemačka ne poštuje sporazum o ratnoj odšteti. Njemački radnici obustavljaju rad, te dolazi do velike krize, tzv. «weimarske inflacije». Kako bi mogli isplaćivati ratnu odštetu Britancima Njemačka štampa novac kojima kupuje dolare, što izaziva najveću ikad zabilježenu inflaciju. Studenoga iste 1923. godine Hjalmar Schacht, bliski prijatelj guvernera engleske banke Montenagu Normana, imenovan je njemačkim povjerenikom za valutu. Mjesec dana kasnije Karl Helfferich jednoglasno je izabran za predsjednika Reichbanke, ali ga Stresemannova vlada odbacuje pod pritiskom londonskih i njujorških bankara. Umjesto njega predsjednik postaje Hjalmar Schacht. Nekoliko mjeseci kasnije Karl Helfferich pogiba u sumnjivoj željezničkoj nesreći. Na bliskom istoku formiranje židovske države nije išlo željenim tijekom, pošto se europski Židovi nisu željeli preseliti u pustinju. Zato je njihovo iseljenje iz Europe trebalo ubrzati, kako bi stvorili trajni nered na području Arapskog poluotoka i osigurali trajni razlog za svoje intervencije. Za preseljenje su morali smisliti neku «znanstvenu» teoriju kojom bi Židove istjerali iz Europe, s tim da bi za to trebao biti kriv netko drugi, i kako bi oni ostali u dobrim odnosima sa Židovima, a i s Arapima. Teoriju je, na osnovu Darwinove teorije razvoja vrsta, osmislio Darwinov nećak Francis Galton, a razradili i proširili su je neki tzv. humanistički američki «znanstvenici» eugeničari poput Madisona Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloameričkog naftnog lobija. Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine europske frakcije komunističke internacionale razočarane ekonomskom neefikasnošću Lenjinove Ruske države, kao što su Talijanski fašisti, i Njemački nacionalni socijalisti. U Italiji nije bilo dovoljno Židova, pa se naglo povećavaju investicije u razvijanju antižidovske mržnje u Njemačkoj, a i u ostalim kontinentalnih europskih država. U planskom poslijeratnom uništenju Njemačkog gospodarstva i izluđivanju Nijemaca, bilo je pitanje trenutka kad će neki suludi političar prigrliti ovu “znanstvenu” teoriju i pomoću nje početi zagovarati mržnju prema Židovima, kao krivcima za sve, te započeti njihov progon. Psihološka teorija kaže: «Postoje jasno određene granice do kojih ljudski mozak može apsorbirati promjene i njihovu prirodu. Nakon neprestanih uzastopnih šokova, velika
ciljana populacijska skupina shvaća kako više ne želi birati ni odlučivati. Tada nastupa malodušje, prije kojeg često dolazi do bezumnog nasilja. Takvu je skupinu zatim lako kontrolirati, jer će poslušno slijediti naloge, bez pobune, što je cilj toga procesa.» Kako bi Nijemce usmjerili prema ovom pravcu britanski medijski plaćenici su po njemačkim medijima širili tvrdnje kako su za sve njihove gospodarske probleme krivi Židovi, a nikako Britanci i Francuzi sa svojim sve većim zahtjevima za ratnom odštetom i lihvarskim kamatama na nju. Velikoj većini ljudi koji nemaju običaj sumnjati i misliti svojom glavom ovo je izgledalo vrlo prihvatljivo iako bi im moglo djelovati i kao nelogično samo da su si postavili pitanje: “Ako su Židovi niži narod, tj., gluplji kako su onda uspjeli financijski podjarmiti pametnije i brojnije arijevce.” Isto tako su i ruki radnici mogli zaključiti kako je marksizam glupost samo da su se zapitali:”Ako su radnici zaslužni za višak vrijednosti i profit poduzeća, dali su onda zaslužni i za manjak u poduzeću kad poduzeće upadne u gubitke.” Upravo nedostatak kritičnog logičnog razmišljanja kod većine ljudi temelj je raznim ideolozima pri zavođenju naivnih ljudi i njihovom dolasku na vlast. Ubrzo je uočen mladi, agresivni, marginalni političar Hitler, koji je kao bivši bečki beskućnik, te bivši vojnik, počeo razrađivati svoju teoriju rasnog čišćenja «nižih» naroda što su britanske službe vrlo brzo registrirale. Godine 1919. osnovao je nacionalno socijalističku partiju koja je u početku bila članica Kominterne. Kao bivši član kominterne zadržao je Lenjinov partijski statut, Lenjinov teroristički sustav vladanja, Lenjinov klasni kolektivizam i taktiku izazivanja mržnje prema bogatijima zamjenio je nacionalnim kolektivizmom i izivanjem mržnje prema drugim “nižim” narodima. Na spoznajama iz Lenjinove prve petoljetke shvatio je kako gospodarstvo utemeljeno na Marksizmu ne može riješiti ni pitanje prehrane, pa ga je napustio, a da bi imao nekakvu “znanstvenu” podlogu svojoj ideologiji prihvatio je “znanstvenu” teoriju Eugeniku utemeljenoj na Darvinizmu, koja je tada bila općeprihvaćena u svim zapadnim državama, što mu je odlično poslužilo kao podloga za njegovu rasnu teoriju o potrebi istrebljenju “nižih” naroda. Za razvoj ove teorije osim eugenike upotrijebio je i učenje Houston Stewarta Chamberleina Njemačkog carskog prijeratnog savjetnika kojeg su na tu funkciju caru podmetnuli britanski obavještajci. Na prvim izborima nacionalni socijalisti i komunisti su se vrlo žestoko borili za isto biračko tjelo, te su u tom glodanju iste kosti ušli u sukobe koje nakon izbora nisu znali smiriti, te su nacionalni socijalisti izašli iz Kominterne, a svoje bivše drugove marksističke komuniste su proglasili za najveće neprijatelje. Komunisti su im odgovorili istom mjerom nazvavši im “desničarima” što je za komuniste bila najveća kletva. Britanci su 1920. počeli tajno graditi zračni obrambeni sustav. Na svim aerodromima su počeli pravili podzemne bunkere sa protuzračnim topovima koji se iz bunkera diže iznad zemlje. Napravili su i osmatrački sustav širom zemlje povezan telefonima, što im je u drugom svjetskom ratu omogućilo pobjedu u zračnom ratu. Ni jedna europska kontinentalna država nije imala ništa slično, pošto nisu vjerovali u novi rat, pa se za njega nisu ozbiljno ni pripremali. Nastavili su i sa ulaganjima u vojnu mornaricu, a jedino su kopnene vojne snage počeli smanjivati. Već tada su se pripremali za novi veliki rat, ali su javnim smanjivanjem kopnenih snaga ostavljali privid vojnog slabljenja, čime su željeli njemce navući u novi rat. Samo im je trebao u Njemačkoj na rukovodećem mjestu netko željan rata. Kako bi u tome
uspjeli u Italiji su pomagali svom agentu Musoliniju, bivšem vođi socijalista u osvajanju vlasti sa njegovim fašistima. Britanske i američke službe su već 1922. kontaktirali s Hitlerom i napravile njegov psihološki profil. Nasuprot njemu, svaki razumni Njemački političar Britancima je predstavljao prijetnju pa su ga uklanjali; medijski, politički, a kad nije išlo drugačije i fizički. Već 1926. je počelo, preko masona, britansko financiranje tog vrlo inteligentnog duševnog bolesnika koji je, po britanskim planovima, kao njihov nesvjesni agent provokator treba protjerati Židove u Palestinu, te sukobiti Njemačku sa Staljinovom Rusijom koja je, na veliko britansko iznenađenje i usprkos stalnom građanskom ratu, uz rad 20.000.000 robova po Gulazima uspjela snažno razviti proizvodnju i infrastrukturne objekte prema Sibiru i Vladivostoku. Britanskoj opoziciji koja se suprotstavljala financiranju Hitlera objašnjavano je kako samo on može spriječiti dolazak komunista na vlast u Španjolskoj, a nakon toga i u čitavoj Europi. Ovoj propagandi podlegli su i mnogi njemački židovski bankari i trgovci koji su davali velike donacije Hitlerovoj stranci, te su i glasali za Hitlera. Da su Britanski političari stvarno željeli spriječiti širenje komunizma dovoljno je bilo blokirati novac koji su Lenjinovi komunisti prebacili iz Rusije na svoja bankarska konta. Javno su širene teze kako samo jak političar poput Hitlera može zaustaviti Staljina koji je počeo naglo razvijati snagu Rusije, a stvarno su nastojali spriječiti razvoj Njemačke i sukobit je s Rusijom, kako bi i jedne i druge ekonomski uništili. Početkom 1928. u Kraljevini Jugoslaviji prvak HSS-a Stjepan Radić ulazi u koaliciju sa Srbinom Svetozarom Pribičevićem, te postaje opasan političar koji bi mogao politiku Kraljevine Jugoslavije skrenuti s Britanskog pravca i približiti je Njemačkoj. Kako se to ne bi dogodilo član “Crne ruke” i ujedno srpski poslanik radikale stranke Puniša Račić 20. 6. 1928. izvršio je atentat na Stjepana Radića i četvoricu suradnika, pri čemu su poginuli Stijepan i Pavle Radić, te Đuro Basariček. Prije atentata pojavili su se u novinama tekstovi o mogućnosti atentata na Radića, a kao razlog su spominjali navodnu ugroženost srpskih interesa, iako su stvarno mogli doći u pitanje dugoročni Britanski i Ruski interesi. Počinje politički raspad Kraljevine Jugoslavije koja sve više srlja prema međunacionalnom ratu koji eskalira trinaest godina kasnije, nakon Njemačko Talijanske okupacije, što odgovara Britancima, Talijanima i Rusima, a šteti Nijemcima koji su previše snaga morali vezati za područje «nemirnog Balkana». Dolaskom Staljina na vlast 1924. počelo je povlačenje tisuća tona zlata iz Američkih i Europskih banaka koje su Lenjinovi suradnici tamo polagali od 1918. do 1924. Lenjinovi suradnici pod torturom su priznavali gdje se zlato nalazi i pod kojim šiframa, te je dobar dio zlata vraćen u SSSR. Zbog toga cijena zlata na zapadnim burzama počela je rasti. Istovremeno s ovim Staljinovim potezima su velike američke banke počele proces planskog rušenja malih konkurentskih banaka tako što su ih planski uvukle u špekulantsko kreditiranje kupnje dionica čija cijena je stalno rasla. Mnogi obični građani, koji ne znaju ništa o dionicama počeli su uzimati kredite i kupovati dionice. Zbog velike potražnje za dionicama njihova cijena je stalno rasla, čime su kupci ostvarivali sve veću dobit koja je opet privlačila sve veći broj u špekulacije neupućenih kupaca. Kad je sav slobodan novčarski kapital uvučen u ovu kreditnu piramidu guverner Engleske banke Montenagu Norman je zatražio od američkog guvernera federalnih rezervi Georgea Harrisona podizanje
kamata, umjesto da ih smanji i tako spriječi deflacijsku krizu. Zbog Staljinovog povlačenja zlata u Rusiju i naglog povećanja količine dionica na tržištu stvarno je trebalo smanjiti kamate na kredite, a spriječiti špekulativnu kupovinu dionica na kredit nekim drugim financijskim instrumentima. Godine 1929. cijena dionica bila na vrhuncu, a velike banke su ispravno ocijenile kako su cijene dionica postale prenapuhani balon koji su one planski umjetno stvorile, te su se povukle iz kupovanja. Počele su same naglo prodavati dionice, čime su ih se na vrijeme riješili i ostvarili veliku zaradu, a posljedično su izazvali nagli pad cijene dionica. Zbog nagle prodaje cijena dionica je na «crni četvrtak» naglo pala, a sitni kupci dionica su izgubili na vrijednosti, te nisu mogli vraćati kredite kojima su kupovali dionice. Zbog toga su i male banke koje su odobravale takve kredite postale nelikvidne, štediše su navalile na šaltere banaka kako bi digle svoje uloge, a pošto banke ne drže novac u sefovima to nisu mogle učiniti. Tisuće malih banaka su zbog nelikvidnosti propale, a opstale su samo one koje su znale što se sprema, te su na vrijeme pripremile velike količine gotovine, pravovremenom prodajom dionica i obustavom odobravanja novih kredita. Kad su cijene dionica zbog nagle rasprodaje pale daleko ispod realne vrijednosti velike banke su jeftino pokupovale sve ono što je bilo profitabilno. Kao rezultat ovakve financijeske operacije nastala je najveća deflacijska kriza u povijesti koja je razbila američko gospodarstvo, te se do 1931. proširila na čitavi svijet. Velike banke koje su na vrijeme spremile velike količine gotovine u sefove i na deflaciji su zaradile, pošto u deflaciji vrijednost novca vremenom raste. Promatrajući ovu planski izvedenu operaciju uništavanja sitne bankarske konkurencije od strane velikih banaka, američke obavještajne službe su produbile svoja zananja o tom kako dolar mogu pretvoriti u sredstvo za osvajanje svijeta, daleko efikasnije od vojne sile. Planeri Američkog presjednika Tafta su još 1911. godine izradili strateški plan osvajanja svijeta uz pomoć dolara, a taj plan se u svojim ciljevima podudarao s ciljevima Britanskog naftnog imperijalnog lobija koji su oni razradili krajem 19. stoljeća. Došlo je do zajedničkog djelovananja britanskih i američkih službi na jačanju njihovih naftno bankarskih interesa i stjecanja dominacije na svjetskom nivou. Propašću austrijske Creditanstalt banke bankrotiralo je austrijsko i njemačko bankarstvo koje je većinom bilo u Židovskim rukama, a s bankama je propalo i gospodarstvo. Kako bi se Nijemce dodatno radikaliziralo mediji su ih počeli uvjeravali kako su banke propale krivicom Židova koji su izvukli iz banaka njihov novac. Propašću Njemačkih i Austrijskih banaka propada industrija, a raste nezaposlenost i politički ekstremizam. Godine 1932. godine Ivar Kreuger, švedski industrijalac i bankar, nađen je mrtav u svojoj Pariškoj hotelskoj sobi, usred pregovora oko davanja velikog novog zajma njemačkoj vladi. Britanci koji su uz pomoć vlastitog bankarskog lobija i Američkih Židovskih bankarskih kuća organizirali ovu ekonomsku krizu, ekonomskim uništenjem Njemačke nastojali su na vlast dovesti Hitlera koji će za njih odraditi njihov prljavi posao. Tada je ocijenjeno kako je njemački narod dovoljno radikaliziran, te se na konferenciji u Lausannei ukidaju ratne reparacije Njemačkoj. Odmah potom početkom 1933. Hitler pobjeđuje na izborima. Čim je Hitler pobijedio na izborima, svjetski cionistički pokret je u novinama objavio rat Njemačkoj; bojkotom, financijama, diplomacijom i atentatima. Odgovaralo im je radikaliziranje stanja kako bi što više Židova pred Hitlerovom osvetom moralo pobjeći u
Palestinu. Prvih godna Hitler nije imao previše vremena za Židove pošto se morao najprije obračunati sa svojim bivšim drugovima komunistima, kriminalcima i duševnim bolesnicima koje je strpao u logore, što su mnogi na zapadu, preko medija, javno hvalili. Židovski problem ostavio je za kasnije, kako bi ga riješio ne protjerivanjem, kako su cionisti mislili, već istrebljenjem. Godine 1933. godine guverner Engleske banke Montenagu Norman odobrava presudan kredit novoj vladi Adolfa Hitlera. Britanskim naftaškim masonima on je bio idealan izbor, fanatik koji će se sukobiti s obnovljenim jakim britanskim protivnikom Rusijom, te ujedno, u sukobima oslabiti i Njemačku. Odgovarao im je i Hitlerov antisemitizam jer su pomoću njega planirali iseliti Židove iz Njemačke i naseliti ih u Palestinu, kako bi ih sukobili s Arapima, te izazvali stalnu krizu na ovom naftom bogatom području. Kako bi što više Židova završilo u Palestini progurali su zabranu naseljavanja prognanih Židova u Veliku Britaniju, te sjevernu i južnu Ameriku. Najveći financijer Hitlera bio je mason, Sir Henri Deterding naturalizirani britanski “poslovni čovjek” i agent britanske tajne službe, koji je stvorio Royal Dutch Shell, te organizirao angloamerički naftni kartel. Operaciju su vodile obavještajne službe, ali su novac davali masoni kako ih neki neupućeni Britanski, ili Američki parlamentarci ne bi mogli razotkriti prateći trag novca iz državnog proračuna. Značajnu pomoć u iznosu od trideset milijardi ondašnjih francuskih franaka, Hitler je dobio i iz “tajnog fonda Treće republike” u kojoj su tada na vlasti bili francuski socijalisti, a taj je novac djelomično iskoristio za svoju predizbornu kampanju, a većim djelom za stabilizaciju Njemačke valute. Kako Njemačka ne bi predstavljala opasnost i za Britaniju proizvodnja oružja je nastavljena, te je količina oružja u Velikoj Britaniji bila višestruko veća od onog u Njemačkoj. Tek nakon pada Češke i zarobljavanja njenog oružja, koje je bilo brojnije od Njemačkog, Hitler je počeo s naglim naoružavanjem. Francuska koja je imala pravo imati mornaricu 33% britanske, a ugrožena na Sredozemlju od Italije, vidjevši kako se Njemačka ponovno naoružava, u svibnju 1935. sklopila je savez sa Sovjetskim Savezom. Britanci su na to reagirali tako što su u lipnju 1935. s Hitlerom sklopili anglo njemački mornarički sporazum po kojem je njemačka imala pravo na više brodova i podmornica u sjevernom moru od Francuske. Kako bi Hitlera ohrabrili na osvajanja prema istoku sklopili su s njim Muenchenski sporazum (Chamberlain, Daladier, Mussolini i Hitler) i više drugih. U Ožujku 1936. Hitler je prekršio Locarno sporazume kad je remilitarizirao Reinland, oblast rijeke Rajne. Pripadnici britanskog crnog plemstva iz tzv. Milnerove grupe su ga uvjerili kako Britanije neće reagirati, iako je Versajski ugovor na to obvezuje. O tome kako Hitleru treba prepustiti Reinland, unatoč Locarno sporazumima vođene su čak javne rasprave u Donjem Domu Britanskog Parlamenta i u The Timesu. Time je Hitler uvučen u buduće sukobe, uvjeren kako može što hoće. Ovime je Britanija i Francuskoj zabila nož u leđa, te pripremila budući sukob Njemačke i Rusije. Kako bi se Hitlera ohrabrilo i prema njegovom savezniku Musoliniju vođena je vrlo pomirljiva politika. Kad je napao nenaoružanu Etiopiju javno su prosvjedovali, ali su istovremeno kroz Sueski kanal propuštali talijanske vojne brodove sa tisućama vojnika. Istodobno sa organizacijom Njemačko Ruskog ponovnog sukoba, Britanci su za području Afrike pravili planove kako osvojiti naftom bogata područja pod kontrolom Španjolske. Za to su odlučili upotrijebiti masone kao svoje špijune preko kojih su nastojali u Španjolske institucije dovesti nesposobne i korumpirane službenike i političare. Istodobnim
medijskim ukazivanjem na takve pojave uspjeli su na vlast dovesti komuniste i anarhiste koji su odmah počeli sa progonima katoličke crkve i vjernika. U nastalom metežu Britanci su nastojali izazvati pobune u Španjolskim kolonijama, kojima su planirali pružili pomoć, te se nametnuti kao osloboditelji. Pri slabljenju Španjolskih institucija zaboravili su na Španjolsku vojsku u kolonijama koja se vratila u matičnu državu, te u građanskom ratu od 1936. do 1939. istrijebila masone kao Britanske špijune i komuniste kao Ruske špijune. U to vrijeme SSSR je bio previše jak za Njemačku, ali su Britanci već ranije organizirali proces vojnog slabljenja SSSR. Preko agenata dezinformatora i agenata provokatora ubačenih u Kominternu i NKVD uspjeli su paranoičnog Staljina uvjeriti kako mu stalno prijete razni urotnici, te je došlo do vrlo snažnih frakcijskih borbi u SSSR i u svim ostalim komunističkim partijama, pri čemu je likvidiran cijeli ratno iskusni vojni zapovjedni vrh Crvene armije, (3 maršala, 13 generala, 5.000 časnika, kao i 3.000 poljskih komunista koji su živjeli u SSSR-u) te je Hitlerova armija vrlo brzo postala jača od sovjetske. Kampanja dezinformiranja je bila toliko uspješna da su Staljinu kasnije trebale tri godine rata kako bi osposobio novi zapovjedni kadar, a Britanci i Amerikanci su morali u ratu angažirati mnogo više ljudstva nego što su planirali. Hitler je, u početku, bio uvjeren u savezništvo s Britanijom, koja mu je davala kredite, te je vrlo malo ulagao u proizvodnju oružja. Čim je pred javnošću počeo pokazivati svoje pravo lice, britanski je vojno-industrijski lobi počeo javnu kampanju za jačanje vojske, ali nisu poduzeli ništa ozbiljnije kako bi srušili Chamberlena koji nije shvaćao (ili nije htio shvatiti) ciljeve svojih masonskih savjetnika, te je pokušavao mirotvornom politikom smiriti Hitlera. Chamberlen je bio britanski pacifist, a oni su nakon Prvoga svjetskog rata počeli širiti stav kako je moderni rat vrlo grozan, te kako se više nikada ne može ponoviti. Sukladno tom površnom vjerovanju britanski ljevičarski političari su počeli smanjivati britansku kopnenu vojsku, što je bilo u suprotnosti s dugoročnim planovima britanskih Masona i naftaša, ali im je kratkoročno odgovaralo, kako bi Hitlera navukli na stav kako mu nitko ništa ne može. Kako bi Hitlera usmjerili prema istoku i sukobili ga sa Staljinom, Britanci uspijevaju nagovoriti priglupe Poljske političare na blokadu Danzinga. Poljskoj su nakon I svjetskog rata pripojeni dijelovi Njemačke (Šlezija, Pomeranija i dijelovi drugih pokrajina) sa milijunima Nijemaca. Danzing je proglašen za "corpus separatum" a poljaci su oko njega imali pravo na svoju carinsku službu. U njemu je 1. rujna 1939 živjelo 97% nijemaca koji su već mjesecima bili gladni zbog poljske blokade opskrbe. Kako bi prekinuo blokadu Danzinga Hitler je 1. rujna 1939. napao Poljsku uvjeren kako će to Britanija i Francuska mirno promatrati, kao što su do tada promatrali napad na Čekoslovačku. U tom trenutku Njemačka je imala streljiva za 6 tjedana borbe, a avijacija bombi za 3 mjeseca. Britanija i Francuska odmah Njemačkoj objavljuju ultimatum, a Hitler im odmah čak pet puta pred domaćom i svjetskom javnošću šalje poruke mira. Zapadni mediji te mirovne ponude prešućuju, te Britanija i Francuska 3 kolovoza Hitleru objavljuju rat, iako idućih 6 mjeseci nisu pokrenuli nikakve borbe, uvijereni kako će se Hitler i Staljin oko Poljske potući. Da se Staljin nije pridružio napadu pobjeda Njemačke bi bila neizvjesna. Odmah nakon sloma u njoj su se stvorili mnogobrojni partizanski odredi, neki sastavljeni od Poljaka, a neki od Židova. (Iako se napad na Poljsku vodi kao početak II svjetskog rata on je zapravo počeo već 1937. napadom Japana na Kinu.)
Sedam dana prije napada na Poljsku 23. kolovoza 1939. na Moskovski aerodrom iskrcao se Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, te je iste večeri potpisan nacističko - komunistički «sporazum o nenapadanju», te dodatni protokol o «Razgraničenju interesnih sfera u istočnoj Europi». Ovaj sporazum Hitleru je trebao kako bi bio siguran u pobjedu nad Poljacima, pošto je bio svjestan kako će oni pružiti ozbiljan otpor, te kako bi se njegov nedostatak streljiva mogao pokazati kao ozbiljan otpor ako Poljake brzo ne slome. Zbog toga je pristao Staljinu dati pola Poljske kako bi i on napao Poljsku, odnosno kako im eventualno ne bi pomogao u obrani. Dva tjedna nakon Njemačkog napada i Staljin je napao Poljsku, te se ona više nije mogla braniti. Zajednički Njemačko Sovjetski napad na Poljsku nije odgovarao angloameričkom masonskom lobiju, te se Britanija morala uključiti u rat, u prvoj fazi samo na moru. Pošto su računali kako će se Hitler i Staljin zaratiti oko Poljske, Hitlerova i Staljinova suradnja je nepredviđena okolnost koja je gotovo upropastila sve investicije uložene u projekt Hitler, te je natjerala Britaniju da se ljudski i materijalno u rat uključi mnogo snažnije nego su planirali. Umjesto promatrača primorani su na aktivno sudioništvo, te su odmah pojačali obavještajne operacije izazivanja nepovjerenja između Hitlera i Staljina. To im nije uspjelo, te se Hitler okrenuo prema istoku tek kad je osvojio sve na zapadu, osim Britanskog otočja, od čega je odustao zbog slabije mornarice i zrakoplovstva. Pred rat u Europi kad su počeli veliki progoni Židova na području Njemačke, Židovi su pojačano počeli bježati u Palestinu pa se Arapi bune. Kako bi Arape zadržali u ulozi saveznika Britanci 1939. ograničavaju useljavanje Židova u Palestinu na 15.000 godišnje, tj, na 75.000 u 5 godina, ali stvarno nastoje ograničiti useljavanje Židova u Britaniju i obje Amerike, iako su znali za koncentracijske logore, koje su oni i izmislili u Burskom ratu, te koristili i u svim drugim ratovima, ali o tom nisu vodili knjigovodstvenu evidenciju kao pedantni Nijemci. (Tijekom rata židovi su počeli masovno bježati bilo kuda, a britanci su to nastojali kontrolirati, kako se ne bi sukobili sa arapima. Naseljavanje je nastavljeno i nakon rata židovima iz SSSR-a. U stvaranju komunističke Rusije židovi su bili natprosječno zastupljeni, osobito židovski ateisti. Prije, za vrijeme, a osobito nakon 2 svjetskog rata britanci su masovno počeli koristiti židove kao špijune, a to su namjerno radili vrlo površno, te je Staljin došao do uvjerenja kako su svi židovi zapadni špijuni, te je počeo kampanju njihovog progona. Na taj način je nastavljen proces naseljavanja židova u Palestinu, uz sve jači otpor arapa, a kad je broj izraelaca dovoljno narastao došlo je do rata između židova i arapa, te stvaranja židovske države.) Sve do 1940. Britanija je imala veću proizvodnju aviona. Chamberlainova vlada je mogla vrlo lako zaustaviti Hitlera, samo da je htjela, tj. da je na vrijeme mobilizirala kopnenu vojsku koju je namjerno svela na 20.000 ljudi. Oružja, brodova i aviona imala je višestruko više. Smanjivanje Britanske kopnene vojske Hitler je shvatio kao otvoreni poziv za napad na cijeli svijet, čime je Britanija Njemačku i sve njene saveznike uvukla u najveću zamku koja je ikad napravljena i koja se vrlo lako mogla osvetiti Britancima, samo da su Nijemci uspjeli razviti atomsku bombu. Međutim, angloameričkom kapitalu je odgovaralo, najprije uz pomoć Hitlera oslabiti Francusku kako bi joj mogli oduzeti kolonije i naftna polja koja je imala, a tek nakon toga sukobiti Njemačku sa SSSR-om. Hitler je dolaskom na vlast odmah počeo surađivati sa Staljinom koji mu je omogućio uvježbavanje vojnih pilota na teritoriju Rusije. U zamjenu Staljin je dobio njemačku vojnu tehnologiju. Staljin je
očekivao kako će Hitler umjesto njega zauzeti čitavu Europu, a kad se u tom ratu iscrpi Crvena armija će ga s leđa napasti i sve osvojeno oduzeti. Molotov, ministar vanjskih poslova SSSR-a 18. 6. 1940., četiri dana nakon ulaska Wehrmachta u Pariz, kancelaru Hitleru šalje «najtoplije čestitke Sovjetske Vlade za izvrstan uspjeh njemačkih oružanih snaga». Kako bi mu olakšao posao osvajanja Europe Staljin je svim europskim komunističkim partijama dao nalog sabotiranja obrane i pomaganja Hitlera. To je dalo izvanredne rezultate u svim državama s manjinskim izbornim sustavom, tj. sustavom u kojem se glasuje za stranke, a ne za pojedince. Manjinski izborni sustav u parlament selektira partijske aparatčike odane partijskom vođi, te je omogućio i malim komunističkim strankama, podružnicama Kominterne ulazak u parlamente takvih zemalja, čime su oni došli u mogućnost dolaska do državnih i vojnih tajni, ulazak u obrambene strukture, i mogućnost sabotiranja obrane. Države koje su imale većinski izborni sustav kao Amerika i Britanija, uspjele su se obraniti od infiltracije komunističkih Staljinovih agenata, pošto većinski izborni sustav u parlament selektira jake osobe koje imaju običaj misliti svojoj glavom, te u takvom sustavu u parlament može ući samo onaj tko u svojoj izbornoj jedinici ima najviše glasova. Sedam godina nakon dovođenja Hitlera na vlast i uspješnog pokretanja novog kruga rata, novi britanski Premijer Churchill naređuje financiranje terorista širom Europe. Dana 19. 7. 1940. izdao je pismenu zapovijed za osnivanje Specijal Operation Executive, odjela za obuku i vođenje terorista, a misiju te organizacije sažima u naredbu: «Zapalite Europu». U mnogim državama ovi britanski agenti su počeli organizirati terorističke napade na civilne ciljeve i pobune pod krinkom komunista kako bi raširili nepovjerenje Hitlera prema Staljinu, iako su pravi komunisti poštivali Staljinovu naredbu o potpomaganju Hitlerovih osvajanja. Najveći uspjeh ove britanske operacije su demonstracije u Beogradu i rušenje Jugoslovenske vlade, nakon što je potpisala pakt sa Hitlerom. Demonstracije je organiziralo oko 200 britanskih agenata koji su djelovali na teritoriju Jugoslavije pod krinkom komunista. Zbog toga je Hitler morao osvajati i Jugoslaviju. Nijemci i Japanci su u rat ušli sa vrlo dobrim obavještajnim procjenama koje su govorile kako mogu pobijediti. Grešku su napravili samo u procjeni snage Američkog poduzetništva koje je uspjelo vrlo brzo preći sa mirnodopske na ratnu proizvodnju. SAD nisu u početku pokazivale interes za ulazak u rat, pošto su birači bili protiv, ali su dioničari naftnih kompanija bili za rat kako bi zauzeli preostale bliskoistočne naftne izvore. Britanska obavještajna služba je dva tjedna prije Japanskog napada na Pearl Harbour doznala za točan plan napada, ali ga Churchill nije dostavio Rooseveltu kako bi Ameriku uvukao u rat. A i same američke obavještajne službe u znale za napad, ali im je trebalo nešto što će promijeniti raspoloženje američkih birača. Čim su se zbog japanskog napada uključili u rat počeli su vojsku prebacivati, ne na Havaje, već u Afriku. Tek kad su pobijedili Romela u Africi počeli su značajnije trupe prebacivati na Pacifičko otočje u borbu sa Japancima. U prvoj godini rata u proizvodnju zrakoplova uključeno je 2 milijuna ljudi, te je do kraja rata proizvedeno preko 275.000 zrakoplova. Većina britanskih i sovjetskih tenkova bila je američke proizvodnje. U prvoj godini rata Amerikanci su Rusima poslali preko 430.000 raznih vojnih vozila, a Ruski vojnici su čitavoga rata nosili čak i uniforme, kao i donje rublje američke proizvodnje. Cijelog rata prema Britaniji su plovili američki konvoji koji su Britaniji omogućili da preživi.
Zbog Britanske prevlasti u zračnim snagama Njemačka već 1942. gubi zračni rat. Njemačka pomorske snage nikad nije imala jače, a bila je jača jedino u podmornicama. Čim su propali Njemački zračni napadi na Britaniju Američki i Britanski agenti su uspjeli prema Hitleru proturiti informacije kako je SSSR pred ekonomskim raspadom i kako ga je moguće osvojiti jednim jakim brzim vojnim prodorom. Hitler je zagrizao mamac, a Amerikanci su odmah preko Sibira počeli Staljinu slati ogromnu vojnu pomoć kako bi se i jedni i drugi u borbi što više iscrpili. Tek kad su prvi najjači udari sila osovine zastali, te kad je počela pozicijska borba Amerikanci su se uključili u rat. Nakon rata Amerika je postala dominantna sila kojoj je pripala većina svjetske nafte, a uz pomoć kredita preuzimali su vlasništvo nad svime ostalima. Britanske, Francuske, Njemačke i Japanske kolonije su formalno postale samostalne države, u kojima su stvarnu gospodarsku moć zadržale angloameričke multinacionalne kompanije. Pojedini američki generali su željeli uništiti SSSR atomskim oružjem dok ga i Rusi ne naprave, ali su globalni angloamerički geostratezi to spriječili. Nije im odgovaralo stvaranje slobodne gospodarski efikasne Rusije, dok svojim bankarskim mrežama ne zarobe čitavi svijet, pa su Ruskim špijunima čak dopustili krađu nuklearnih tajni. U odnosu prema Njemačkoj bilo je prijedloga da ju se trajno podijeli na više država, ali su zapadni saveznici vrlo brzo odlučili svoje okupacijske zone ujediniti u jedinstvenu zapadnu Njemačku, te ju ponovno gospodarski ojačati kako bi ona umjesto njih na sebe preuzela ulogu najtežeg prvog udara u slučaju ponovnog sukoba sa Komunističkim blokom. Tek u drugom dijelu dvadesetog stoljeća kad su čitavi slobodni svijet uz pomoć WB-a, IMF-a i WTO-a stavili pod svoju financijsku kontrolu, krenuli su u rušenje SSSR, te stavljanje i ovog područja pod svoju kontrolu. Ratni pobjednici su medijsko politički drugi svjetski rat prikazali kao pobjedu nad fašizmom, iako on nije imao nikakve veze s time. Britanci i Francuzi su ušli u rat tek kad su i obični građani, nakon Hitlerovog napada na Poljsku shvatili da rat ne mogu izbjeći, a Amerikanci tek kad su Japanci napali Pearl Harbour. Fašizam, kao socijalistička frakcija koja se odrekla marksizma, nije im ni najmanje smetao dok je Musolini osvajao Etiopiju, nije smetao ni Hitler dok je ubijao duševne bolesnike i mentalno ograničene, a segregacija Indijanaca, crnaca i Japanaca u Americi bila im je normalna stvar. Fašizam u većini svijeta je stvarno dokinut tek polovicom dvadesetog stoljeća kad su genetičari praktičari nepobitno ustvrdili kako svi ljudi potječu od istog pretka. Pritisnuti tim činjenicama norveški i švedski fašisti su konačno shvatili da im Laponci ne mogu pokvariti nordijsku rasnu čistoću, te su dokinuli prisilnu sterilizaciju Laponskih žena, a Australski fašisti su pritisnuti istim činjenicama morali dokinuti praksu prisilnog oduzimanja Aboriđinske djece. U pozadini ovih političkih igara međunarodna industrija, osobito američki i britanski vojno industrijski kompleks počeo je naglo rasti, te je njenim razvojem došlo do nagle koncentracije kapitala i ljudi na sve manjem prostoru, ali ovaj puta ne u rukama Britanske države već u rukama privatnih investitora labavo vezanim za razvijene države, kako bi brzo novac i moć iz jedne države, u slučaju političkih promjena mogli brzo prebaciti u drugu državu. Kao što se na početku industrijskog razvoja kapital koncentrirao na nacionalnom nivou, razvojem naftne industrije počela je njegova koncentracija na svjetskom nivou. Kapital se koncentrirao u rukama vrlo malog broja industrijalaca, dok je većina dotadašnjih
nacionalnih kompanija počela propadati, osim onih koji su postali dobavljači krupnim kompanijama. S nacionalnim kompanijama su propali i njihovi zaposlenici, osobito stariji koji se nisu mogli prilagoditi radu u velikim industrijskim pogonima. Velike multinacionalne kompanije pratile su velike banke koje su također naglo rasle na uštrb malih banaka koje su pratile manja nacionalna poduzeća, te s njima zajedno i propadale. Ovakva koncentracija kapitala na svjetskom nivou počela je s razvojem naftne industrije a osobito se ubrzala nakon drugog svjetskog rata, da bi koncem dvadesetog stoljeća postala dominantna. Većina velikih multinacionalnih kompanija koncentrirala se na teritoriju SADa gdje je država sprječavala monopolizaciju, dok je u Europi pojavom Europske unije došlo do sve jače pojave prikrivenih oligopola koji su spriječavali razvoj konkurencije kupujući zakone i propise koji njima odgovaraju, a guše sitnu konkurenciju. Zahvaljujući ovome Europa je počela tehnološki zaostajati za mnogobrojnim malim Azijskim državama gdje je, zahvaljujući američkom uvođenjem demokracije i slobodne trgovine došlo do naglog razvoja tehnologije i praktične znanosti. Do toga nije došlo u bivšim Britanskim kolonijama gdje su Britanci iscrtali granice novih država tako da su narode podijelili u više država, a u svaku državu su ugurali dijelove raznih naroda, kako bi stvorili nestabilne države kojima oni stalno trebaju pomagati u rješavanju međusobnih sukoba. Od ovoga se uspjela osloboditi Indija zahvaljujući podijeli na Indiju, Pakistan i Bangladeš, kao i Južna Afrika gdje je u procesu rušenja apartheida uspješno formirana nova nacija. Napuštanjem Marksističkih zabluda čak je i Kina u dvadesetak godina uspješno dostigla Europski tehnološki nivo proizvodnje, zahvaljujući odricanju od komunističkog proizvodnog monopola, kao i Europskih prikrivenih duopola i oligopola. Industrijska civilizacija je imala velike socijalne utjecaje i na način života ljudi. Koncentracijom kapitala i poslijedično, koncentracijom stanovanja u velikim gradovima došlo je do socijalnih problema nepoznatih u predindustrijskim feudalnim društvima. Takvo stanje dovelo je do narušavanja dotadašnjih društvenih pogleda na svijet i stvaranja novih naručenih ideologija kao što su komunizam, socijalizam, nacionalni socijalizam, «nacizam», fašizam i sl., a koje su trebale poslužiti jednim krupnim kapitalistima za rušenje drugih krupnih kapitalista iz konkurentskih država. Sve ove nove ideologije svoju osnovu su nalazile u traženju neprijatelja krivih za loš položaj vlastite socijalne, ili nacionalne grupe. Komunistički ideolozi su neprijatelja vidjeli u privatnom vlasništvu, dok su fašistički i nacionalsocijalistički pokreti neprijatelja našli u drugim "nižim" narodima i nacijama. Veliki imperijalni stratezi i u jednima i u drugima vidjeli su naivne igrače pogodne za realizaciju njihovih tajnih planova u stjecanju, održanju i širenju moći. To je urodilo socijalnim nemirima i pojavom komunističkih država, te su vlasnici, sve više nastojali skriti sebe i izazvati suprotnosti između samih najamnika, tj. između radnika i menadžera. Odlučivanje o operativnim poslovima prepustili su profesionalnim menadžerima, a na sebe su preuzeli samo investicijske odluke, te izbor najvažnijih dobavljača i kupaca, a te odluke posredno provode preko burzovnih mešetara, tzv. brokera i dilera, te lobističkih udruga. Na taj način posredno upravljaju poduzećima, političkim strankama, udrugama građana, medijima i međunarodnim institucijama, a koncentracija kapitala više se ne vrši na nacionalnom nivou, koja se odvijala kroz devetnaesto stoljeće, već na svjetskom nivou. Nacionalna poduzeća postala su kočnica interesima krupnog međunarodnog kapitala zbog prevelikog utjecaja lokalne politike na njihov biznis, pa su nakon propasti ideologija krenuli sa razvijanjem raznih religioznih sekti sa istim ciljem.
6.1.
MARKSIZAM
( Uzeh knjižicu anđelu iz ruke i “progutah je. U ustima mi je bila slatka kao med”, ali kad je pojedoh , gorčina mi napuni utrobu. Otkrivenje 10,10.)
Marksizam je ideologija koja se temelji na materijalističkoj znanstveno ekonomskoj teoriji, tzv, radnoj teoriji viška vrijednosti nastaloj u prvom dijelu devetnaestog stoljeća u okviru Britanske imperijalne ideologije koja je nastojala srušiti stare konkurentske monarhije. Osnovna postavka ove teorije je tvrdnja kako je jedini faktor proizvodnje kapital, nasuprot Hegelovoj teoriji da je ideja jedina vrijednost. Iako je Marx dobro definirao pojmove kao što su profit, profitna stopa i renta, osnova njegovog učenja su tri teorije: 1.Teorija vrijednosti tzv. "zakon vrijednosti". 2.Teorija viška vrijednosti tzv."zakon viška vrijednosti". 3.Teorija produktivnosti tzv. "zakon organskog sastava kapitala". Marxova teorija vrijednosti tzv. "zakon vrijednosti" tvrdi da je vrijednost neke robe konstantna, a da cijene osciliraju oko te vrijednosti. To bi značilo da kupci kupuju robu u određenim ciklusima malo skuplje od vrijednosti, pa onda malo jeftinije od vrijednosti. Po ovoj teoriji vrijednost robe jednaka je prosječnoj cijeni robe u dužem razdoblju. Kad bi ovo bilo točno značilo bi da su dobra kao zrak i voda bezvrijedni pošto nemaju cijenu. Zrak voda i hrana vrijede koliko i sam život, a cijenu dobiju tek kad se ljudi susretnu s njihovim nedostatkom. Razlog što su zrak i voda besplatni u tome je što se nalaze svuda oko nas u neograničenim količinama. Promatrano kroz zakon ponude i potražnje možemo reći: ponuda zraka daleko je veća od potražnje, troškovi proizvodnje i transporta jednaki su nuli, pa je i cijena jednaka nuli. U novije doba kvaliteta vode sve je slabiji pa se sve više proizvodi i prodaje mineralna voda i slična pića. Tako, dobra koja u Marxovo doba nisu imala cijenu postaju sve skuplja i ljudi počinju sve više biti svjesni njihove vrijednosti. Za sva ostala dobra vrijedi isto pravilo tj. upotrebna vrijednost robe ovisi o kupcu tj. korisniku, o njegovom dohotku i o njegovim potrebama, a tržišna vrijednost tj. cijena je tržišna kategorija. Nitko neće kupiti robu po cijeni većoj od onog iznosa koji ona njemu vrijedi, osim ako prodavač ne iznese lažne podatke o kvaliteti robe. Vrijednost, kao upotrebni fenomen i troškovi kao proizvodni fenomen povezani su preko tržišta gdje se javlja treći fenomen mjerljiv novcem a to je cijena. Pogrešno Marxovo shvaćanje vrijednosti i cijene tj. miješanje dvije različite kategorije uzrok je svih njegovih kasnijih teorijskih grešaka. Radna teorija viška vrijednosti tzv. "zakon viška vrijednosti" polazi od tvrdnje da je za proizvodnju potrebno i dovoljno imati kapital u obliku konstantnog i varijabilnog kapitala tj. strojeva, opreme, sirovina, energije i radne snage. Višak vrijednosti koji nastaje rezultat je, po ovoj teoriji, rada radnika. Ako kapital tj. strojeve, uređaje, sirovine, energiju i objekte zajedno s radnicima koji posjeduju određena znanja tj. objektivne informacije, stavimo na neki otok oni sami neće ništa proizvesti. Da bi se nešto proizvelo potrebno je da netko od njih, tko ima ideju kaže
što raditi. Ako sami ne mogu smisliti što raditi s raspoloživim kapitalom, a nitko drugi im nije dao zadatak, onda kapital propada. Ako netko drugi, tko ima ideju, ne može doći do kapitala, ideja mu je neostvariva. Sto autora raznih ideja zajedno ne mogu ništa napraviti, ako nemaju kapitala. Istovremeno sto vlasnika kapitala, na nekom drugom mjestu, zajedno, ne mogu stvoriti višak vrijednosti, ako nemaju ideje. Kao što žena bez muškarca ne može dobiti dijete, tako i kapital bez ideje ne može stvoriti novu vrijednost. Samo međusobnim udruživanjem ideje i kapitala može nastati višak vrijednosti (profit + korisnički višak). Poduzeća ne ostvaruju samo profit. Neka poduzeća rade i bez profita. Poduzeće može ostvariti i gubitak, nakon čega propada ako nema zaliha, ili ako gubitak ne pokrije netko sa strane. Da je višak vrijednosti rezultat rada radnika onda bi i gubitak, također, bio rezultat rada radnika. Ako radnici imaju pravo dijeliti višak vrijednosti onda bi morali dijeliti i gubitke. To Marx nije predvidio. Istina je da radnici nisu zaslužni ni za profit, a ni za gubitak poduzeća. Oni jednostavno prodaju svoje usluge poduzeću po dogovorenim, ili tržišnim cijenama. Visina profitne stope ovisi o produktivnosti proizvodnje, što ovisi o investitorima koji su donijeli odluku o izgradnji poduzeća i koji upravljaju poduzećem. Marxova teorija produktivnosti tzv. "zakon organskog sastava kapitala" pokušaj je objašnjenja zašto neka poduzeća imaju manju, a neka veću stopu viška vrijednosti. Po ovoj teoriji stopa viška vrijednosti ovisi o odnosu između konstantnog i varijabilnog kapitala. To znači da poduzeće koje želi povećati svoju zaradu treba nabavljati što skuplju opremu i tehnologiju tj. konstantni kapital, a što jeftinije sirovine, energiju i radnu snagu. U skladu s ovom teorijom izgrađena su sva poduzeća giganti u socijalističkim zemljama. Greška ove Marxove teorije je u tome što nije važna cijena objekata već njihova kvaliteta, nije važna cijena opreme već njena funkcionalnost, nije važna cijena tehnologije već njene tehnološke i proizvodne mogućnosti, nije važna cijena sirovina i energije već njihova kvaliteta, nije važna cijena radne snage već njene proizvodne mogućnosti. Važna je proizvodna vrijednost faktora proizvodnje, a ne tržišna vrijednost tj. cijena. Normalno da je cijena važna ako biramo između faktora jednake funkcionalnosti. Uzrok ove Marxove greške leži u tome što je on vrijednost izjednačavao s cijenom, tj. proizvodnu vrijednost kapitala izjednačavao je s njenom tržišnom vrijednosti. To je u njegovo doba u većini slučajeva bilo točno, pošto se tehnologija relativno sporo razvijala. Ali uvođenjem novih izuma, sve češće se događa da nova, kvalitetnija sredstva imaju manju cijenu od stare ekonomski zastarjele opreme. Na osnovu ovakvih pogrešnih razmišljanja Marxs je svu dotadašnju povijest ljudske proizvodnje, koristeći Hegelovu filozofiju dijalektike i njen tzv., "zakon negacije negacije", podijelio na prvobitnu zajednicu, robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i budući komunizam. Iako je vrlo dobro znao činjenice kako su robovi do njegovog doba postojali u svim društvima (najčešće su to bili ratni zarobljenici i prekršitelji zakona), iako je znao kako su od neolitika najviše hrane proizvodili slobodni seljaci na iznajmljenoj zemlji, iako je znao kako su slobodni trgovci uvijek putovali iz zemlje u zemlju, te su zajedno sa konjušarima i lađarima bili najjači ekonomski sloj tisućama godina, uporno je širio svoje teoretske podjele društvenih zajednica, (što su razni ljevičarski intelektualci nastavili čak i nakon propasti komunističkih država,), kako bi naglasio neizbježnost dolaska svoje fikcije –
komunizma. Također je tvrdio kako ove društvene formacije prelaze jedna u drugu kad u nižoj društvenoj formaciji kvantiteta "proizvodnih snaga" po Hegelovoj "negaciji negacije" preraste u kvalitetu, tj., u novo razvijenije društveno uređenje. Da ovakva zakonitost uistinu postoji industrijska civilizacija, koju je on nazivao "kapitalizam" nastala bi prije 3.000. godina u Kini, gdje je već tada postojalo veliko tržište, sa jasnim pravilima i veliki robni proizvodžaći sa tisućama uposlenih. A do toga nije došlo zato što je postojala samo deklarativna, a ne i stvarna konkurencija, jedina sila koja proizvodžaće može natjerati na ulaganje u nove neprovjerene ideje. Marks kao uvjereni materijalist, nije razumio važnost konkurencije, te je u konkurenciji vidio anarhiju koja razbacuje energiju, sirovine i radnu snagu. Umjesto konkurencije predlagao je plansku privredu, ne shvaćajući kako se ulaganje u nove ideje ne može planirati. U nove ideje nikada ne ulažu monopolisti i oni kojima posao cvijeta. U nove ideje ulažu samo očajni poduzetnici koji zadnji spas vide u nekoj novoj neprovjerenoj "ludosti". Marksizam je uspio uvjeriti mnoge ljude kako su poduzetnici međusobno saveznici u borbi protiv radnika, iako konkuriraju jedni drugima, pa su prema tome prirodni neprijatelji, te kako su radnici saveznici iako se bore za isti posao, pa su prema tome prirodni neprijatelji. Iako radnici kao dobavljači usluga poduzetnicima čine prirodne saveznike sa njima, marksisti su ih uspjeli uvjeriti kako su im poduzetnici najveći neprijatelji. Ovakve teoretske postavke pokazale su se ispravne samo u potpuno monopoliziranoj privredi gdje je sav proizvodni kapital u vlasništvu jednog poduzetnika, države, i gdje su svi radnici članovi jednog sindikata, iste te države. Vrlo brzo Marxova ekonomska teorija, postala je od komunista prihvaćena kao sredstvo privlačenja novih pristalica, naivnih, ekonomski neobrazovanih i za logično promatranje cjeline nesposobnih pojedinaca. U cilju pridobivanja novih pristalica komunisti su Marxove teorije proglasili za znanost, a sve činjenice suprotne njima nastojali su skriti demagoškim parolama, čime su Marxovu ekonomsku teoriju pretvorili u ideologiju koja je stvorila najsveobuhvatniju diktaturu u povijesti čovjeka, koja je poticala vrlo brzi razvoj krupnog neinventivnog kapitala u rukama države, a potpuno uništila sitni inventivni kapital. Time je krupni državni kapital potpisao i vlastitu smrtnu presudu, pošto je nestankom sitne inventivne proizvodnje izgubio bazu za kupovinu, ili krađu novih proizvoda i tehnologija. 6.2.
KOMUNIZAM
Komunizam je zamišljeno idealno društvo jednakosti i ravnopravnost koje se temelji na kolektivističkom filozofskom stavu o zajedništvu proizvođača što su smislili socijalutopisti, a Thomas More opisao u svome djelu "Utopija". Ovi izumitelji socijalnog perpetum mobilea, javnim iznošenjem privlačnih ideja privlačili su sljedbenike, a financirali su ih uglavnom pojedinci koji su stvarno sanjali o velikom britanskom imperiju koji će osvojiti svijet i u kojem će oni vladati. Ideja komunizma, još i ranije provlačila se kroz Venecijanski ateizam i materijalizam, a preko Cronvela i njegovih revolucionarnih terorističkih skupina proširila se po čitavoj Europi. Prema zavodničkim idejama revolucionarnih terorista koji su svojim financijskim kapitalom kontrolirali svoje naivne sljedbenike socijal utopiste, počelo je propovijedanje o društvu u kojem bi ljudi trebali živjeti u malim komunama koje bi same proizvodile sve potrebne proizvode za potrebe
čitave komune. U tom društvu svatko bi uzimao koliko mu treba, a radio bi koliko mu se radi. Dodatni poticaj za širenje komunističkih ideja komunisti su dobili pojavom svoga drugog temelja, znanstveno ekonomske teorije marksizma, koja je komunističkim propagandistima dala privid znanstvene utemeljenosti njihovim pričama. Na temelju kolektivističkog filozofskog stava i marksističke znanstvene teorije sve više ljudi je počelo vjerovati u zajednicu koja bi imala sljedeće karakteristike: kapital bi bio u rukama zajednice, tj. svi članovi zajednice su ravnopravni vlasnici. Kako bi se trebale donositi odluke o investiranju to nigdje nije precizno određeno. Da bi odluke bile kvalitetne potrebno je da ih donose najsposobniji članovi zajednice. U ratničkom društvu najsposobniji članovi se određuju po ratničkim sposobnostima. U lovačkim društvima najbolji se određuju prema lovačkim sposobnostima. U pravnim državama jedini efikasan mehanizam selekcije je tržišni mehanizam selekcije. U komunističkim državama tržišni mehanizam selekcije je ukinut, a izgrađen je mehanizam političke podobnosti prema poslušnosti nadređenima i verbalne odanosti ideji komunizma. Druga stvar koju kreatori ideje komunizma nisu riješili je potreba razmjene među komunama. Ako razmjena ne bi postojala znači da bi svaka komuna morala proizvoditi sve, bez obzira ima li dovoljno znanja, energije, sirovina, strojeva, rudnog bogatstva i sl. Ovaj problem su komunističke države rješavale tako da su sve više uvodile trampu među sovhozima i kolhozima, a poslije i među državama. Društvo koje najviše liči zamišljenom komunizmu je plemenska zajednica. Karakteristika ovog društva je niska produktivnost, nestašica svih pa i osnovnih prehrambenih proizvoda i stalni ratovi među plemenima. Ovakvo društvo bi moglo funkcionirati samo kada bi netko drugi radio i odlučivao u ime članova komune, a članovi samo da uživaju poput krava u suvremenim klimatiziranim i kompjuteriziranim farmama. Privlačnim parolama o jednakosti i ravnopravnost komunizam je, kao jedna od proizvedenih ideologija za zavođenje naivnih ljudi i osvajanje svijeta u planski izazvanim sukobima, jedno vrijeme uspio osvojiti pola svijeta. A pošto su ljudi prirodno raznoliki one koji su viši od prosjeka moguće je smanjiti samo rezanjem glava, a one koji su niži moguće je produžiti samo "istezanjem". Svi komunistički režimi su radili upravo to, sve koji su na bilo koji način stršili ubijali su i zatvarali, dok su od intelektualnih i moralnih patuljaka pokušavali načiniti velikane. Na taj način naizgled privlačne ideje pokazale su se kao čisti teror, pljačka i glad. Komunistička ideja slatka kao med dok je u bila samo u ustima ideoloških marksističko komunističkih govornika pretvorila se u gorčinu i bol čim se spustila u utrobu komunističkih podložnika. 6.3.
SOCIJALIZAM
Socijalizam je društvo koje ima za cilj izgradnju komunizma. Zagovornici socijalizma propovijedaju jednakost među članovima po bogatstvu, ravnopravnosti u donošenju odluka i jednak život svih članova društva. Da bi postigli ovaj cilj socijalisti i komunisti dolaskom na vlast odmah nastoje uništiti privatno vlasništvo nad kapitalom za proizvodnju, dionička i druga udruženja, slobodno formiranje cijena, slobodnu konkurenciju, bankrot državnih firmi itd. Rezultati ovoga su
uništenje razvojnih mehanizama, tj. mehanizama za udruživanje ideja i sredstava te mehanizama za tržišnu selekciju prema sposobnost, a također i regulacijskih mehanizama. Rezultat ovoga je prestanak razvoja, životarenje i uvećanje broja zaposlenih u postojećim tvornicama te opće siromašenje. Jedini izuzetak su poduzeća koja rade za vojsku na osnovu ukradenih planova razvijenih u državama s efikasnim razvojnim mehanizmima. Da bi ubrzali propadanje privatnika, socijalisti i komunisti koriste proizvodne, regulacijske i mehanizme razmjene. Nastoje nacionalizirati sve tvornice, na rukovodeća mjesta dovesti svoje pristalice, kamatnom i poreznom politikom nastoje oduzeti svu imovinu neposlušnim građanima, uvode administrativnu raspodjelu tako da svatko može dobiti minimalnu količinu osnovnih dobara i sl. Provjereni članovi vladajuće partije imaju mogućnost putem veza i poznanstava, potajno, dobiti više. Rezultat ovakve politike je svođenje građana na razinu roba koji imaju sigurno zaposlenje, minimum dobara za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, ograničeno pravo razmišljanja, govora, slobodnog rada i udruživanja, slobodnog kretanja, biranja zanimanja, mjesta rada i stanovanja itd. Sve države u kojima su socijalisti i komunisti imali vlast, postigli su u nabrojanom veći ili manji "uspjeh", ovisno o tome koliko jaku izvršnu vlast su imali i kolikim državnim rezervama su raspolagali. Jedina praktična razlika između socijalista i komunista je u tom što socijalisti priznaju volju većine na izborima, a komunisti ne. Vremenom su socijalisti napustili borbu za komunizam, odrekli su se Marksizma i Lenjinizma tj. diktature radničke klase, čime su postali socijaldemokrati, tj. neomarxisti, pristalice formalno demokratskog društva u kom će se država brinuti za sve građane koji ne mogu, ili ne žele sami brinuti za svoj život i društveni položaj. Komunisti su do kraja ustrajali na borbi za diktaturu radničke klase, tj. manjine fizičkih radnika. Diktaturu vrši tzv. avangarda radničke klase, tj. partija, što se u praksi pretvaralo u vlast uske grupe ljudi, a članovi partije su obična rezerva poslušnih i provjerenih kadrova čuvara kojima je jedini cilj karijera, konformizam i vlast nad običnim ljudima robovima. 6.4. FAŠIZAM Fašizam je ideološki pokret nastao na naslijeđu francuske revolucije, kao i Lenjinističkog komunizama. Fašizam kao ideologija propagira diktatorsku vladu lenjinističkog tipa, tj., centraliziranu kontrolu na privatnim poduzetništvom, represiju nad svakom opozicijom, s tim što su mržnju prema bogatijima zamijenili mržnjom prema drugim nacijama, a organizacijski je nastao kao frakcija Kominterne, tj., svjetskog komunističkog pokreta. Kao i komunizam osnovni filozofski temelj mu je kolektivizam, s tim što su fašisti odustali od svjetskog radničkog kolektivizma temeljenog na marksističkoj ekonomskoj teoriji, ali su zadržali kolektivizam lenjinističkog tipa zbog dokazane efikasnosti u stjecanju i održavanju moći, s tim što su za osnovu kolektivizma umjesto klase uzeli naciju. Do ovog frakcionaškog idejnog odmaka od socijalista i komunista došlo je zbog već tada dokazane neefikasnosti marksističke ekonomske teorije, pa su umjesto nje za znanstvenu osnovu svoje ideologije prihvatili biološko znanstvenu teorije tzv., eugenike. Teoriju je, na osnovu Darwinove teorije razvoja vrsta, osmislio Darwinov nećak Francis Galton, a razradili i proširili su je neki tzv. humanistički američki «znanstvenici»
eugeničari poput Madisona Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloameričkog naftnog lobija. Ovim biološkim znanstvenicima poslužile su i teorije pojedinih filozofa kao što je Hegel koji je narode dijelio u povijesne i nepovijesne, te je u povijesne ubrajao one koji su u tom trenutku imali svoju državu i bili industrijski najrazvijeniji, a u nepovijesne je ubrajao sve koji su bili okupirani od Otomanskog, ili Austrougarskog carstva i koje je nazivao «slomljenim ostatcima barbara». Takvu podjelu naroda prihvatili su Marx i Engels, te su ih nazivali «narodi koji nikada nisu imali vlastitu povijest, narodi koji su od prvog trenutka otkada su se popeli na najsiroviji civilizacijski stupanj podjarmljeni od stranaca, ili koji tek podjarmljivanjem bivaju privedeni civilizaciji, nemaju sposobnost preživljavanja, i nikada ne će postići vlastitu samostalnost. Početkom 20 stoljeća pojavili su se filozofi koje su iz svih nabrojanih filozofskih i znanstvenih teorija počeli slagati političku idologiju, u čemu se osobito istakao Talijan Filipo Tommaso Marinetti ratni dopisnik iz balkanskih ratova, avanturist, ratni agitator i jedan od osnivača Musolinijevog agresivnog «fašističkog pokreta u borbi», koji se osobito isticao propagiranjem nove mehaničke civilizacije, osobito bombardera. Za svoj rad 1919. nagrađen je članstvom u talijanskoj akademiji, te je slijedeće godine odlikovan medaljom legijom časti koju su mu dodijelili francuski radikalni socijalisti. U širenju teorije o rasnoj superiornosti posebno se istakao i Britanski agent, Englez Houston Stewart Chamberlein, savjetnik njemačkog Cara Wilhelma, koji ga je nagovarao na ulazak u 1. svjetski rat. Prvi je u Njemačkoj 1903. u knjizi «temelji devetnaestog stoljeća» zagovarao ideje koje je kasnije prihvatio Njemački nacionalno socijalistički pokret. Nakon njega Oswald Spengler 1918. izdaje knjigu «propast zapada», a 1932. esej «Čovjek i tehnika». U ovim djelima on objašnjava kako je povijest borba grabežljivih zvijeri, te da pobjeđuje najjača zvijer. Po njemu tehnika se razvija iz osvajačkih pobuda … jer čovjek je grabežljiva zvijer. Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine europske frakcije komunističke internacionale razočarane ekonomskom neefikasnošću Lenjinove Ruske države, kao što su Talijanski fašisti, i Njemački nacionalni socijalisti. U praksi, sljedbenici ove ideologije postupali su sa ljudima koji nisu pripadali u njihov kolektivitet jednako brutalno kao i komunisti, ali su bili daleko neučinkovitiji u prikrivanju svoga terorizma pošto nisu znali tako uspješno kao komunisti zlo prikazivati kao dobro. Zbog te neučinkovitosti u prikrivanju istine imperijalna faza nacionalnog socijalizma trajala je samo 12 godina. Fašizam i nacionalni socijalizam je podrazumijevao ubijanje duševnih bolesnika i mentalno ograničenih osoba, što su mnogi političari javno podupirali, a znanstvenici javno opravdavali. Prikriveni fašizam postojao je i u Americi gdje je segregacija Indijanaca, crnaca i Japanaca bila normalna stvar. Fašizam u većini svijeta je stvarno dokinut tek polovicom dvadesetog stoljeća kad su genetičari praktičari nepobitno ustvrdili kako svi ljudi potječu od istog pretka. Pritisnuti tim činjenicama norveški i švedski fašisti su konačno shvatili da im Laponci ne mogu pokvariti nordijsku rasnu čistoću, te su dokinuli prisilnu sterilizaciju Laponskih žena, a Australski fašisti su pritisnuti istim činjenicama morali dokinuti praksu prisilnog oduzimanja Aboriđinske djece. Unatoč tim činjenicama fašizam je postao medijsko politička etiketa namijenjena za obilježavanje političkih protivnika u čitavom svijetu, osobito u malim državama.
6.5
DEMOKRACIJA
Pod demokracijom većina ljudi smatra društvo u kojem se povremeno odvijaju slobodni izbori, po točno utvrđenoj proceduri, gdje postoji opće pasivno i aktivno biračko pravo, te sloboda medija. Mnogi smatraju da je demokracija idealno društvo što nije točno. U demokratskim državama postoje gladni kao i u diktaturama, postoje ubojstva, silovanja, krađe i ostali kriminal, često, češće nego u monarhijama, a i mnogi koji su činili zločine bilo riječju, bilo djelom, bilo propustom, na vlast su došli voljom većine na slobodnim izborima kao npr. Hitler, Čembrlen, Milošević, ili voljom velikog postotka ljudi kao što su Napoleon, Lenjin, Staljin, Pol Pot i mnogi drugi. Razlozi ovakvih slabosti demokracije su u tome što postoji velika razlika između stvarnosti i proklamiranih načela. Osnovno načelo demokracije je da svi građani imaju pravo sudjelovati u odlučivanju. Ovo načelo je neostvarivo zbog toga što odluke ovise o informiranosti. Na izborima građani biraju između kandidata ili stranaka o kojima imaju vrlo malo, a često i nimalo informacija. Informacije koje dopru do birača prenose se preko sredstava javnog priopćavanja. Sredstva javnog priopćavanja prenose često nebitne i pristrane informacije, te tako formiraju javno mnijenje. Između 85% i 90% ljudi je podložno medijskom ispiranju mozga, a samo 10% do 15% ljudi je sposobno samostalno analizirati informacije i donositi vlastite stavove. Iako se većina medijskih kuća nastoji prikazati objektivnima, one to ne mogu biti, zbog toga što svi novinari, urednici i vlasnici medija imaju: - vlastite stavove, - osobne interese - strah od posljedica. Od objektivnosti mnogo češći slučaj je namjerna manipulacija potaknuta vlastitim stavovima ili interesima. Manipulacija uz pomoć laži i poluistina u razvijenim i stabilnim državama sa strogim kaznama za klevetu je sve rjeđa (osim kad obavještajne službe kampanjama dezinformiranja nekog žele ukloniti, što obično rade u slabijim zemljama), ali je zato mnogo češća manipulacija izbjegavanjem informiranja o temama koje bi mogle povrijediti vlastiti interes ili interes i savjest pučanstva i političara. Medijski reket je uobičajen kod većine medija, a ostvaruje se naplatom iznošenja pozitivnih stavova o nekom ili nečem, odnosno izbjegavanjem iznošenja negativnih stavova o nekome ili nečemu. Plaćanje reketa vrši se uglavnom kroz troškove reklama i oglašavanja, a stranke i političari koji nemaju sponzore među velikim oglašivačima ne mogu postići veći uspjeh na izborima. Informiranost kao faktor koji utječe na odlučivanje bitno će se poboljšati kad sredstva javnog priopćavanja budu znatno ustupila prostor javnom, dvosmjernom, kućnim kompjutorima podržanom, komuniciranju, s velikim brojem javnih baza podataka, putem Interneta, otvorenih svima. Početkom 21 stoljeća propusnost Interneta postala je dovoljna za prenošenje filma u realnom vremenu, te su se pojavili video portali na koje je svatko mogao besplatno postaviti svoj kratki film, te je od tada, utjecaj pisanih medija, radija i televizije počeo naglo opadati.
Koliki broj ljudi stvarno sudjeluje u odlučivanju ovisi i o izbornom sustavu. U većinskim izbornim sustavima ljudi na glasačkim listićima biraju točno određenu osobu o kojoj mogu nešto saznati. Iz osnovnih podataka o toj osobi može se saznati barem stručna sprema, obiteljski život i sl. što garantira da neće izabrati potpune marionete. Ovako izabrani političari osjećaju da odgovaraju biračima i, u pravilu, pokazuju znatno viši stupanj samostalnosti i upotrebe glave za razmišljanje. U izbornim sustavima gdje ljudi glasuju za stranke nešto informacija može se dobiti o nositeljima lista. Svi ostali na listama su često anonimni. Šansa pojedinca da bude izabran ovisi o popularnosti stranke i o mjestu na listi. Na kojem mjestu liste će se tko naći ovisi najviše o volji predsjednika stranke. Rezultat ovakvog izbornog sustava je selekcija po poslušnosti prema stranačkim vođama. Države s ovakvim izbornim sustavom imaju mnogo lukavije, prilagodljivije i neuglednije političare s vrlo labilnim životnim nazorima. Posljedica je stvaranje kulta vođe, sklonost korupciji, nebriga za javni interes, brižno skrivanje stranačkih prljavština, te žestoko međustrananačko svađanje o nevažnom. Broj ljudi koji stvarno sudjeluju u donošenju odluka je minimalan. Često, to su samo predsjednici vladajućih stranaka s nekolicinom najbližih suradnika. Zbog svega navedenog demokratski izbori nisu sposobni izvršiti selekciju kandidata po sposobnosti, a tu selekciju daleko bolje vrši slobodno tržište zaštićeno od javnog ili prikrivenog monopola. Zbog toga što više poslova u slobodnom društvu treba prepustiti tržištu, a političarima treba prepustiti samo ono što tržište i drugi društveni subjekti ne mogu riješiti. Skladan razvoj društva najviše ovisi o skladnoj suradnji tri stožerna subjekta svakog društva. To su POLITIKA, CRKVA i ZNANOST. Kad god jedna od ove tri osnovne društvene strukture pretvori ostale dvije iz subjekta u objekt nastaje anarhija, diktatura, nepravda, socijalni potresi, revolucije i sl. Svi diktatorski nastrojeni režimi nastojali su crkvu i znanost podrediti svojim interesima. Ponekad, kroz povijest, znalo se dogoditi da crkva stekne preveliku moć, te su i političari i znanstvenici služili crkvu. U predindustrijskom društvu utjecaj crkvene hijerarhije na znanost u nekim zemljama, povremeno, bio je toliki da je, ponekad, sprječavao napredak znanosti, a ponekad je crkva zastupala stav potpuno suprotan kasnije dokazanim činjenicama. Početkom industrijske ere situacija se izokrenula pa, često, zbog interesa pojedinih industrijskih lobija(trgovina, ugljen, nafta) znanost izlazi iz područja otkrivanja i istraživanja činjenica, te predlaganja rješenja problema. Umjesto toga postala je sklona lažnom prorokovanju i petljanju u politiku i vjeru. Znanost je alat za otkrivanje istine, a kao i svaki alat moguće ju je upotrijebiti u svrhu dobra i u svrhu zla. Posao znanstvenika je otkrivanje istine o fenomenima koji nas okružuju, tj. utvrđivanje činjenica i slaganjem činjenica stvarati znanstvene teorije o pojavama oko nas kao cjelini, te rješavanje uočenih problema (a taj posao mnogo češće rade izumitelji bez ikakvih diploma nego 90% nositelja titula doktora znanosti). Dok se sve poznate činjenice mogu uklopiti u neku teoriju, to je znanstvena teorija. Čim se otkrije samo jedna činjenica koju nije moguće uklopiti u teoriju
to više nije znanstvena teorija. U stvarnosti znanstvenici, kao i ostali ljudi, ne vole priznati vlastito neznanje. Stoga, iz taštine, ili interesa, oni imaju običaj zastarjele teorije neupućenim ljudima i široj javnosti prodavati kao utvrđenu i nesumnjivu istinu, dok rješavanje problema i razvoj prepuštaju izumiteljima i poduzetnicima. Osobito su skloni zastranjivanju oni koji na putu otkrivanja novih istina, koji prolazi kroz vrlo dugački zamršeni labirint obrastao trnjem, uspiju napraviti korak naprijed. Ohrabreni uspjehom, takvi su skloni inercijom nastaviti ići zacrtanim pravcem, zaboravljajući pri tom kako put kroz svaki labirint stalno vijuga. To se dogodilo znanstvenicima poput Marxa, Darwina, Frojda, Anštajna i drugima koji su nakon jednog kvalitetnog otkrića napravili mnogo pogrešnih novih zaključaka, a u koje i danas njihovi sljedbenici iskreno vjeruju, te nastupaju kao neki poganski svećenici koji uporno šire svoju «vjeru» a prema svima koji sumnjaju nastupaju kao veliki inkvizitori. Radnu teoriju viška vrijednosti koja je znanstveno zastarjela još za vrijeme Marxove mladosti on je uporno prikazivao kao znanstveno točnu, čime je sebe od znanstvenika pretvorio u filozofa, koji vidi ono što mu odgovara a ne vidi što mu ne odgovara. Povezivanjem s politikom filozofiju je pretvorio u najzavodljiviju (komunističku) ideologiju u ljudskoj povijesti. Darwinova teorija evolucije objasnila je kako se vrste prilagođavaju okolini. Ali njegova teorija nastanka vrsta zastarjela je već u njegovo vrijeme. Unatoč tome, još uvijek u školama se uči kako je znanost tvrdnja o nastanku čovjeka prirodnom selekcijom od primata. Znanstvenici, genetičari mogu metodom slučaja gene umnažati, prebacivati s jednog mjesta na drugo, prenositi s jedne vrste na drugu, pa što ispadne, ali još uvijek genetičari nisu naučili ni čitati gene. Kad to budu mogli iz gena će moći vidjeti visinu čovjeka, boju očiju, kose, izgled lica, sklonosti i sve druge nasljedne osobine. A to je preduvjet da bi znali pisati genetskim jezikom, tj., planski stvoriti novi funkcionalan gen koji će formirati neko novo tkivo, ili novi organ koji ne postoji ni u jednoj vrsti. Svaki novi gen je izum koji rješava neki biološki problem, a kad ga se jednom stvori moguće ga je prenijeti u različite organizme gdje obavlja isti posao. A za nastanak nove vrste nije dovoljno stvoriti novi gen, potrebno je potpuno isti novi gen stvoriti u dva zametka, jednom muškom i jednom ženskom, na istom kromosomu i na istom mjestu u kromosomu. Oba zametka treba stvoriti istovremeno na istom području i to u uvjetima vrlo povoljnima za život bez neprijatelja, kako bi oba zametka doživjela spolnu zrelost. A kad odrastu potrebno je iz okoline eliminirati sve pripadnike vrste u čijem krilu su stvoreni kako se ne bi parili s krivim jedinkama, te tako onemogućili prijenos novog gena. Za milijardu godina koliko postoji život na zemlji stvoreno je stotinjak milijardi raznih živih vrsta, od čega je 99% već izumrlo što znači kako je, u prosjeku dnevno stvarana nova vrsta. Otkako je Darwin objavio svoju teoriju nije zabilježen nastanak novih vrsta, što znači, ili se priroda ljuta na Darwina odlučila na štrajk, ili je Darwinova teorija nepotpuna. A darvinovi sljedbenici teorije slučajnosti, usprkos tome što ni za 150 godina nisu našli ni jedan pouzdan dokaz njegove teorije, ne žele shvatiti vrlo jednostavnu istinu, najveći izumitelj, Duh Sveti, postepeno je, korak po korak, period po period, fazu po fazu, «dan po dan» izmislio i materijalizirao sve što postoji, kao poligon na kojem će nove duše polagati prijemni ispit za duhovni svijet. U tom materijalnom svijetu ljudsko tijelo stvoreno je kao robotizirano oklopljeno vozilo čije osobine i sposobnosti su potpuno određene
programom upisanim u genima, a duša koja upravlja tim vozilom, prolazeći materijalnim poligonom, zaobilazeći zamke, mora naučiti silom ljubavi vezati se za druge ljude. Duše koje u tome uspiju odlaze na jednu stranu, a one koje ne uspiju odlaze na drugu stranu. Nakon što je stvorio sve potrebno za čovjeka, u sedmom danu (periodu), Duh Sveti odlučio se odmoriti od stvaranja materijalnog svijeta, te se posvetio izgradnji ljudske civilizacije i to će trajati sve dok se ne popune «slobodni stanovi» u «vrtu nebeskom». Geni najviše sliče na kompjutorski program, pisan na posebnom kompjutorskom jeziku, s mnoštvom potprograma. Kao što je svaka kompjutorska naredba i svaki program izum, ili autorsko djelo, isto to je i svaki novi gen. Slučajnim mutacijama geni se mogu pokvariti, što se očituje kao nasljedna bolest, koja se prenosi na sve potomke, uključujući i nove vrste razvijene iz tih potomaka. Ti «kompjuterski programi» su toliko prilagodljivi da se sami mogu mijenjati pri negativnom utjecaju okoline, čime se brane od bolesti, ali su istovremeno i toliko stabilni da nikakvim, mutacijama ne mogu stvoriti novu vrstu, kao što ni jedan kompjutorski program ne može reprogramirati sam sebe. Znanstvenici znaju kako su geni toliko stabilni da ih nikakva priroda ne može stvarati, ali predavači po školama jednostavno ne žele priznati kako nemaju znanstvenog objašnjenja nastanka života, pa se ponašaju poput mnogobrojnih bolesnih izumitelja «perpetium mobila» koji uporno žele od malo energije dobiti više. Priroda je sila u kojoj vrijedi zakon entropije, (drugi zakon termodinamike) tj. priroda od viših struktura može stvoriti niže, a nikada obrnuto, tj. priroda može od kuće stvoriti prašinu, ali nikada od prašine ne može stvoriti kuću, osim ako netko pećinu smatra kućom. A živa bića su mnogo složenije strukture, strukture koje su izgrađene na više nivoa. Najniži nivo živih bića su geni, viši nivo su virusi i prioni, još viši nivo su alge i bakterije. Više jednostaničnih bića tvore višestanična živa bića, tako da je svaka stanica ljudskog tijela jedno živo biće, a sve stanice zajedno tvore novo živo biće – čovjeka. A i ljudska zajednica koja se sastoji od mnogo ljudi može također funkcionirati kao živo biće. Svaka novostvorena vrsta ima neke nove, vrlo kvalitetne gene, vrlo dug životni vijek, te se najčešće ne može pariti s genetski bliskim vrstama. Razmnožavanjem i vremenom pojavljuju se nove male greške na genima, zahvaljujući zakonima entropije vrijede i kod prenošenja gena, te se sve takve greške prenose na potomstvo. Ako su greške male nasljednicima se smanjuje sposobnost preživljavanja i životni vijek. Dok god su kvarovi u genskoj strukturi mali, moguće je preživljavanje u vlastitoj okolini, razmnožavanje i odgoj podmladka do osamostaljenja, te se takvi geni prenose s generacije na generaciju, a vrsta postaje sve slabija i ima sve kraći životni vijek, dok ne dođe do minimuma nužnog za opstanak. Skupine koje žive u povoljnijoj životnoj okolini vremenom postaju genetski sve slabije, pošto im je niži minimum kvalitete gena neophodan za opstanak, dok skupine pripadnika pojedine vrste koje žive u težim okolnostima imaju zdravije gene, s manje nasljednih bolesti. Na osnovu Darwinove teorije razvile su se teorije koje su utvrdile kako su pojedine ljudske rase nastale od različitih praljudi koji su živjeli na raznim kontinentima. Američki znanstvenici, tzv. «eugeničari» su na osnovu takvih teorija pretpostavili kako zbog toga sve ljudske rase nisu jednako kvalitetne, te treba znanstveno raditi na poboljšanju ljudske rase.
Daljnjim radom na ovoj teoriji stvorene su ideologije fašizma i nacionalnog socijalizma koje su teoriju pokušale realizirati u praksi. Slično je i s Anštajnovom općom teorijom relativiteta. On je iz znanosti izbacio «eter» kroz koji se, po vjerovanju tadašnjih znanstvenika šire elektromagnetska zračenja, te je uspješno povezao energiju, brzinu i masu, ali je smislio i gomilu gluposti u svojoj općoj teoriji relativnosti, kao što je zakrivljeni prostor, putovanje kroz vrijeme i slično. Iako danas postoji mnoštvo činjenica koje su u suprotnosti s njegovim teorijama njih mnogi profesori djeci prikazuju kao znanstvene teorije. Iako kozmičke zrake koje nastaju nakon eksplozija zvijezda mogu imati brzinu duplo veću od brzine svjetlosti, mnogi profesori neupućenima pričaju gluposti o tome kako je pri brzini svjetlosti prostor zakrivljen, kako vrijeme staje, a masa postaje beskonačna. Osnovni problem u njegovim teorijama je što nije potpuno shvatio prirodu svjetlosti, prirodu atoma, te prirodu elektrona i protona. Protoni se sastoje od jedne neutralne čestice i ograničenog broje električki pozitivnih čestica, dok se elektron sastoji od jedne neutralne čestice i ograničenog broja negativnih čestica. Kad električni naboj elektrona dostigne stupanj zasićenja elektron se odvaja od atoma i postaje slobodni elektron. Ovo Anštajn nije shvatio te je pogrešno zaključio kako je električni naboj elektrona konstanta, i kako je brzina svjetlosti konstanta, iz čega proizlaze i sve ostale njegove pogreške. Točno je da je svjetlost čestica (foton), ali je netočno da je svjetlost istovremeno i val. Valne osobine svjetlosti posljedica su oblika fotona. Svjetlosne čestice se sastoje od još sitnijih, električno nabijenih pozitivnih i negativnih čestica koje su naizmjenično poslagane u duge tanke nizove nazvane fotoni, a jedan par tih čestica čine jedan kvant. Ti nizovi rotiraju kao štap kad ga bacimo u zrak te pri tom stvaraju rotirajuće magnetsko polje što se očituje kao frekvencija elektromagnetskog zračenja. Dugi nizovi rotiraju sporije, a kratki brže. Foton nastaje u atomu, pri hlađenju atoma, kad se dio električnih čestica iz elektrona i protona odvaja i formira niz. Da bi taj niz mogao napustiti atom mora postići (minimalno) brzinu poznatu kao brzina svjetlost, tj. to je brzina kojom foton napušta atom. Dok god elektroni i protoni imaju električni naboj, tj. električnih čestica u svom sastavu mogu izbacivati fotone. Kad elektroni i protoni ostanu bez električnog naboja, tj. bez električnih čestica atom je ohlađen na apsolutnu nulu i više ne može izbacivati fotone. Ako bi svemirski brod putovao brzinom svjetlosti elektromagnetski signali upućeni sa zemlje ga nikad ne bi mogli stići, a i oni upućeni s broda ka Zemlji bi prema nama putovali istom brzinom (gledajući s broda), ali bi stajali na mjestu gledajući sa Zemlje, tj. komunikacija između broda i Zemlje bi prestala. Ovaj ozbiljni komunikacijski problem Anštajn je pretvorio u vremenski problem. Fotoni koji dolaze u atom raspadaju se na sastavne dijelove. Pozitivni dijelovi idu prema protonima, a negativni prema elektronima, i pri tom se diže temperatura atoma. Pogreške u logičkoj analizi svojstvene su i drugim fizičarima koji su nakon Anštajna proučavali rezultate svemirskih osmatranja satelitskim teleskopima. Uočili su kako se svemir širi, te su na osnovu toga zaključili kako je sav svemir nastao iz jedne točke koja je u jednom trenutku eksplodirala, te je iz tog «velikog praska» nastao čitav svemir. Iako u ovoj teoriji nedostaje sila koja bi izazvala taj veliki prasak, oni teoriju šire kao nesumnjivu istinu. Dovoljno im je bilo da teoriju prihvati nekoliko svjetskih autoriteta. A kad jednom autoriteti prihvate neku teoriju, tada magistri, doktori i ostali stručnjaci i ne pokušavaju razmišljati o
logičkim nedostacima teorije. Čak i kada sumnjaju, u strahu od autoriteta, najčešće, kukavički čuvaju svoj društveni status znanstvene nedodirljivosti. A rješenje je vrlo jednostavno; dovoljno je pročitati Knjigu postanka. Duh Božji sve što je stvorio, stvarao je dan po dan (prevedeno – potez po potez, silu po silu, fazu po fazu, korak po korak). Sile i pripadajuće čestice nisu stvorene odjednom, već su stvarane jedna po jedna, a gravitacijska sila je sve stvorene čestice zbila u jednu kuglu. Jedina sila koja je mogla razbiti tu kuglu je električna pozitivna sila. Električne pozitivne čestice se međusobno odbijaju, a kad je stvorena dovoljna količina tih čestica, nastala je eksplozija koja je izazvala prvi Veliki prasak. Stvoren je oblak električno pozitivnih atomskih jezgri koji se velikom brzinom na sve strane širio svemirom. (Zbog ovoga u čitavom svemiru ne postoje veće skupine tzv. antimaterije, tj. materije u kojoj su atomske jezgre negativne.) Nakon toga je stvorena velika količina električne negativne sile i njenih izvora elektrona koji se također međusobno odbijaju. U trenutku kada su stvoreni, nastao je drugi Veliki prasak. On je stvorio oblak elektrona koji se, također, počeo širiti svemirom brzinom većom od čestica iz prvoga praska, zbog toga što uz sebe nisu imale vezane elektro neutralne čestice veće mase. Kada je ovaj drugi oblak sustigao prvi, električne pozitivne i negativne čestice međusobno su se djelomično neutralizirale, te je nastala svjetlost. Prvi dan u stvaranju svijeta je počeo. Gravitacija je ponovno postala dominantna sila, dovoljno jaka za povezivanje u tom trenutku stvorenih atoma i fotona. A na gravitaciju su osjetljive sve čestice uključujući i fotone. Velika većina svjetlosti, tj. fotona nastalih nakon drugog velikog praska još uvijek se širi svemirom u svim smjerovima, te ti fotoni danas čine većinu tvari u svemiru. Vidljiva materija, tj. zvijezde, planeti i maglice čini jednu desetinu svemirske tvari, tj. izvor su jedne desetine svemirske gravitacije, a preostalih devet desetina svemirske gravitacije svoj izvor imaju u fotonima koji čine tzv. «Tamnu tvar», i koju ne možemo vidjeti zato što ne postoji manji nosilac informacija kojim bi «vidjeli» fotone koji odlaze na drugu stranu svemira. Nedostatak logičkog razmišljanja kod drugih, manje empirijskih znanosti još je uočljiviji, osobito kad takvi znanstvenici otkriju neku novu činjenicu, pa na krilima slave počinju svjesno ignorirati sve činjenice koje se ne uklapaju u njihove zamisli. I Frojd je dao svoj doprinos otkrivanju nekih istina o čovjekovu biću. Rastumačio je razliku između svjesnog i nesvjesnog ponašanja, što je uzrokovano čovjekovim instinktima i potrebama. Ali on nije uspio shvatiti da i ljudske zajednice imaju potrebe koje su ugrađene u pojedince kao instinkti i potrebe. Proglasivši seks za najjaču potrebu znatno je utjecao na razbijanje obiteljskih zajednica i prenaglašeni egoizam i individualizam, moralni liberalizam, promiskuitet, te negiranje savjesti. (Iako je bio kabalist, ubili su ga njegovi sunarodnjaci Židovi, injekcijom morfija iz ruke osobnog liječnika M Schurra, nakon što je objavio psihoanalizu Mojsija po kojoj je Mojsije bio Egipćanin, nakon što su ga iz Beča pred Hitlerovim progonom premjestili u London. Iz te londonske slobode je pismeno pohvalio Gestapo rekavši kako bi mu bilo ljepše u bečkom zatvoru nego na londonskoj slobodi.) Nema čovjeka koji će svjesno krenuti u smrt zbog seksa. A mnogi ljudi su svjesno otišli u smrt zbog potrebe za sigurnošću zajednice, obitelji, plemena, nacije, države, pokreta i sl. Herojstvo se ne može objasniti nikakvim Frojdovskim teorijama već samo saznanjem da i instinktima i potrebama ravnaju sile koje su jače od njih, a najjača sila, jača i od sile
straha i od sile interesa je ljubav, sila bez koje i najdemokratskije države završavaju u nasilju i terorizmu. Bez marksizma komunisti ne bi mogli tako lako uvjeriti sirotinju da ih kapitalisti pljačkaju te ih treba pobiti, bez darvinizma nacisti ne bi uspjeli uvjeriti vlastite narode da su oni nadljudi, a bez frojdizma i anštajnizma i jedni i drugi ne bi mogli tako lako vlastitim "intelektualcima - načitanim parazitima” objasniti kako je savjest nepotrebna i kako je sve relativno. Da bi društvo bilo stabilno potrebno je definirati funkcije crkve, znanosti i politike, odrediti prioritete funkcija, te svi moraju paziti da se ne miješaju u tuđi posao. 6.6.
KOMUNISTI
Komunisti su ljudi s natprosječno razvijenom potrebom za moći. Njihova najjača osobina je da iznad svega poštuju silu i žele silom vladati drugima. Ovakvi ljudi su uvijek postojali u osobama raznih diktatora i njihovih poslušnika sklonih ateizmu i materijalizmu, te tako oslobođeni bilo kakvih moralnih normi. Razvojem industrijske civilizacije nesposobni intelektualci i poduzetnici željni novca, karijere i moći, ne uspjevši svoje ciljeve postići u sve bespoštednijoj tržišnoj konkurenciji, postupno se udružuju i stvaraju teorijsku marksističko - socijalističko - komunističku podlogu za zavođenje ljudi i stvaranjem sveobuhvatnog totalitarnog društva bez ikakve slobode i ljubavi među ljudima. Od početka su shvatili da je nemoguće strahom vladati bogatim ljudima i onima koji imaju jaku porodicu. Bogate ljude nastojali su uništiti ukidanjem privatnog vlasništva i bilo kakvog privatnog poduzetništva, te uvođenjem monopola na sve, uključujući i hranu, kako bi sve postalo vlasništvo partijske elite, i svi bi ovisili o njihovoj dobroj volji. Porodičnu zajednicu, kao element otpora totalitarizmu, nastojali su uništiti na mnogo lukaviji način. Da bi to ostvarili propagirali su prebacivanje na državu osnovnih funkcija obitelji kao što su: - odgoj djece, - briga za starce, - briga za bolesne, invalide i hendikepirane. Ovo su objašnjavali potrebom za jačanjem solidarnosti među ljudima, i bolji život svih ljudi. Čak su tvrdili da time ostvaruju ideje kršćanske civilizacije o bratstvu i ljubavi među ljudima, i da je Gospodin Isus prvi komunist. Mnogi su im u to povjerovali, jer nisu uvidjeli da ono što je u Evanđelju cilj, za komuniste predstavlja samo sredstvo uništenja obitelji i stvaranje apsolutne totalitarne vlasti. U ovom dijelu komunističkog programa zapadni neomarksistički socijalisti, liberali i kozmopoliti imali su, ponegdje, čak i više uspjeha od istočnih komunista. Rezultat njihovog rada je razbijena obitelj, masovna rastava brakova, djetinjstvo bez ljubavi, alkoholizam, narkomaniju, seksualni promiskuitet, odbačeni beskorisni starci o kojima se nema tko brinuti. U ovakvoj materijalističkoj zajednici zdrav odrastao pojedinac, koji ispravno funkcionira je poželjan, djeca su investicija, a svi ostali, bolesni, stari i neprilagođeni su balast koji živi bez ljubavi, životnog cilja, smisla i budućnosti.
Sve ove totalitarne terorističke poteze u svim komunističkim zemljama komunisti su radili s istim ciljem, a to je stjecanje neograničene moći uz pomoć koje će moći nekažnjeno pljačkati vlastiti narod. U toj organiziranoj pljačci odredili su jasna pravila tko koliko smije pljačkati, i prema tim pravilima su kreirali mehanizam unutarstranačke selekcije kadrova. Komunisti s dna hijerarhije su se kažnjavali i za najmanje krađe, ako ih se otkrije, a izuzetak od ovoga su bili oni koji su pristajali raditi za tajne službe kao doušnici, provokatori i dezinformatori. Najpošteniji i najsposobniji koji su iskreno vjerovali u komunističke parole o jednakosti i ravnopravnosti mogli su napredovati stepenicu više i obavljali su ulogu čuvara sustava. Na upravljački vrh propuštani su samo oni koji su bili spremni sudjelovati u podjeli plijena bez suvišnih pitanja, odlaziti u posebne trgovine, posebna lječilišta, odmarališta i slično. Oni koji su slučajno dospjeli u više strukture, a nisu se prilagodili običajima tajnog punjenja vlastitih džepova vrlo brzo su ispadali iz kadrovskih križaljki. Na vrhu su mogli ostati samo oni internacionalistički kozmopoliti kojima vlastiti, kao ni tuđi narod nije značio ništa, te su u ostvarenju svoje moći bili spremni ubiti vlastite roditelje, braću i sestre, bračne drugove pa i djecu. U istrebljenju vlastitog naroda postigli su rekorde višestruko veće od najzloglasnijih monarhističkih diktatora i vojnih osvajača. U dvadesetom stoljeću istrijebili su, uglavnom ljudi vlastite nacionalnosti, oko četiri puta više nego fašisti i nacionalni socijalisti koji su ubijali uglavnom pripadnike drugih naroda. 6.7.
RADNIČKA KLASA
Radnička klasa je sloj slabo obrazovanih i priučenih radnika koji su u eri industrijske ekspanzije predstavljali bazu socijalističkim i komunističkim partijama. Vremenom ljevičarske partije u radničku klasu ubrajaju i druge kategorije zaposlenih u koje ubrajaju zaposlene u državnoj upravi i institucijama države, službenike, direktore koje su sami postavili itd. Ideolozi marksističkog pravca nikada nisu točno definirali tko sve spada u radničku klasu, već su govorili kako im trenutno odgovara. Po definiciji, u radničku klasu bi trebali spadati svi oni koji obavljaju neku korisnu funkciju u društvu. Tu bi se trebali ubrajati i oni koji stvaraju ideje, a i oni koji donose odluke o ulaganju u ideje. Znanstvenici, izumitelji, istraživači i njima slični stvaraju nove ideje, kapitalisti odlučuju koje će se ideje razvijati te prema tom i oni se trebaju ubrajati u radničku klasu. Problem je u tom što materijalisti nisu sposobni shvatiti vrijednost ideja, i sve vide u kapitalu. Od neinformiranih, siromašnih, i za logično povezivanje raznih pojedinosti u cjelinu, nesposobnih ljudi ništa se drugo ne može ni očekivati. Takve pojedince su komunisti privlačili mamcem zavisti i zavist je sredstvo kojim su osvajali vlast nad ljudskim dušama, i vlast nad državama. Potičući zavist navodili su sitne seljake na krupne, radnike na seljake, te radnike jedne na druge. 6.8.
POKRET ZELENIH
Razvojem motora sa unutrašnjim sagorijevanjem krajem 19. stoljeća cijene dionica naftnih kompanija počele su naglo rasti, te su ove kompanije stjecale sve veću moć. Njeni
novi vlasnici, koji su uložili veliki novac u kupovinu dionica, odmah su počeli razmišljati kako spriječiti razvoj alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omogućili energetsku neovisnost, te razvoj potrošača tih alternativnih izvora. Već koncem 19 stoljeća je sabotiran razvoj električnih automobila, bioplina, biodizela, vjetrenjača i gorivih ćelija. Električni automobili bili su prepoznati kao najveći budući potrošači nafte, te je trebalo uništiti konkurentske električne automobile koji su tada bili u naglom razvoju. Već 30 - ih godina 19 stoljeća škotski poduzetnik Robert Anderson izumio je kočiju s električnim pogonom, a nizozemski profesor Sibrandus Strating izradio je mali električni automobil. Godine 1899. belgijanac Camille Jenatzy probio je brzinu od 100 km/h. Francuz Gaston Plant i Camille poboljšali su kapacitet baterija i tako otvorili put za nagli razvoj električnih automobila, te su nadmašili prodaju benzinskih automobila. Cadillak je 1913. u benzinske automobile uveo elektropokretač, te je od tada počeo pad električnih automobila. Zahvaljujući jeftinim razvojnim kreditima iz naftnih kompanija, te masovnoj proizvodnji benzinski automobili su pobijedili, te su elektromobili do velike ekonomske krize 1929. potpuno zaboravljeni i izbačeni čak i iz stručne literature. Nakon drugog svjetskog rata upotreba nafte sve više raste, te se u naftnim kompanijama koncentrira sve veća moć. Kako se potrošači ne bi počeli okretati drugim izvorima kao što je nuklearna energija i obnovljivi izvori energije naftaši su počeli razmišljati kako to spriječiti. s razvojem kemijske industrije pojavili su se znanstvenici biolozi koji su počeli ukazivati na štetnost raznih, umjetno proizvedenih otrova na ljudsko zdravlje i okolinu, što je moglo štetiti petrokemijskoj industriji, ali bi njihovom instrumentalizacijom mogli pomoći u sprječavanju razvoja konkurentskih energetskih tehnologija. U takvim znanstvenim radovima analitičari naftne i petrokemijske industrije prepoznali su potencijalnu opasnost, ako se to promidžbeno iskoristi protiv njih, ali i velike mogućnosti za vlastiti interes, ako se takvi znanstveni radovi stave pod kontrolu. Zaključili su kako se na osnovi takvih znanstvenih istraživanja može kreirati nova «zelena» ideologija na osnovu koje bi se mogao formirati i novi ideološki pokret «prijatelja zemlje». 1971. godine McGeorge Bundy i Fondacija Ford počinju veliku studiju globalne energetske strategije. 1972. godine kanadski naftaš Maurice Strong izabran je za predsjednika Štokholmske konferencije UN-a o zaštiti okoline, koja usmjerava milijarde dolara u anti industrijski i anti nuklearni «pokret zelenih». 1973. na tajnom sastanku Bilderburške skupine pripremaju poteze za poskupljenje nafte od 400%. Počelo se govoriti o granicama razvitka, a velikim novčanim donacijama angloamerički lobi, uz organizacijsku i stručnu pomoć Rimskog Kluba počeo je ustrojavati ekološke zelene udruge i stranke, najprije u Njemačkoj, a nakon toga u ostalim razvijenim državama. U tome su im pomagali vlastiti agenti i priučeni zeleni fanatici koji su preuzeli zadatak promjene javnog mnijenja, nakon čega dolazi do promjene političara koji se ne slažu sa novim idejama. Prvi zadatak im je bio propagirati ekonomski neisplative alternativne izvore energije, prikupljati informacije o razvoju novih energetskih tehnologija, te spriječiti razvoj komercijalno isplativih alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omogućili energetsku neovisnost. Francuska i Njemačka su snažno razvijale svoje nuklearne energetske kapacitete, što nije odgovaralo angloameričkom naftnom kartelu. Pomoću zelenih ekoloških pokreta i stranaka uspjeli su zaustaviti razvoj nuklearnih centrala, a čim su vjetrenjače postale ekonomski konkurentne počeli su i njih napadati zato što prave buku i ometaju ptice u letu.
Pojedini fanatični ekološki fundamentalist navedeni su čak i na terorističke akcije, a širom Europe su niknule crvene i crne terorističke skupine (crvene brigade, Bader Mainhof i sl.) koje su nastojale likvidirati najistaknutije zagovornike Njemačke, Talijanske i Francuske zagovornike energetske neovisnosti među industrijalcima, bankarima i političarima, dok su britanske i američke obavještajne službe to gledale i pravile se kako ih ne mogu naći i ne mogu im presjeći izvore sredstava. Zahvaljujući novcu i medijima ovaj pokret je kao najveći problem istaknuo zagađenje okoline takozvanim stakleničnim plinovima koji će izazvati promjenu klime. Iako jedna vulkanska erupcija izbaci u atmosferu više takvih plinova nego industrija za sto godina ekolozi takve podatke nastoje sakriti. (U svim toplim geološkim periodima razina ugljičnog dioksida u atmosferi je bila povišena, te ekolozi ne znaju je li ugljični dioksid uzrok ili posljedica dizanja temperature zemlje.) Razlog tome je taj što naftnoj industriji odgovara smanjenje potrošnje nafte, kako bi se vrijeme naftne «vlasti» produžilo. Iako je opravdan strah od istrebljenja ugroženih biljnih i životinjskih vrsta, razni zaštitari životinja, potaknuti od petrokemijske industrije, se zalažu i za zabranu upotrebe krzna od uzgojenih životinja čiji uzgajivači konkuriraju proizvođačima umjetnog krzna, koje se kao i ostale vrste plastika ne mogu lako razgraditi, a spaljene stvaraju vrlo otrovne dioksine i furane. Zahvaljujući velikim novčanim sredstvima, uz pomoć novih «znanstvenih» instituta kao što je institut Aspen (institut za društvena istraživanja), te medija koje su kupili, uspjeli su se pretvoriti u novu «savjest čovječanstva», te plaše ljude kako ćemo svi propasti ako se ne odreknemo industrijskog razvoja, od čega su naravno izuzeti Amerikanci i Englezi. Uz pomoć velikih novčanih dotacija naftnog lobija uspjeli su se, kroz medije, nametnuti kao savjest čovječanstva plašeći ljude ugljičnim dioksidom i zagađenjem, iako jedna vulkanska erupcija u atmosferu izbaci više otrovnih plinova nego industrija u 100 godina. Čitavo to vrijeme samo rijetki su upozoravali na stvarne opasnosti koje truju ljude; na herbicide, pesticide i druge otrove koji se iz upotrebe mogu izbaciti vrlo jednostavno, razvojem malih poljoprivrednih robota pokretanih sunčanom energijom, koji mogu stalno, na određenom terenu kontrolirani GPS-om i mobitelima šišati travu, okopavati bilje, uništavati štetočine, ali to smeta farmaceutsku industriju koja sve takve pokušaje sprječava. Na području iskorištenja vjetra već godine 1882. Nijemac Carl Wenzel patentirao je vjetrenjaču s rotirajućim jedrima koja je uz dodavanje vjetrousmjerivača i još neka mala poboljšanja mogla postati znatan izvor energije za stacionarne potrošače, ali je njen razvoj konkurentska brzorastuća naftna industrija uspjela spriječiti. Stručne knjige o vjetrenjačama koje su opisivale ovu vjetrenjaču su nestale s polica knjižnica i knjižara, te su zapisi o ovom patentu ostali sačuvani jedino u njemačkom uredu za patente. Autor ove knjige se osobno u razvoj ove vjetrenjače uključio koncem 1977. kad sam smislio vjetrenjaču sa rotirajućim jedrima, a nisam znao kako je osnovni princip patentirao već 1882. Nijemac Carl Wenzel. Razlog za blokadu razvoja ove vjetrenjače je to što ona radi pri najlakšem vjetru, a može raditi i pri najjačem, što je čini ekonomičnom i na terenima gdje se postavljanje drugih vrsta vjetrenjača ne isplati. Ovakva mala vjetrenjača omogućuje energetsku, a samim time i ekonomsku samostalnost malih izdvojenih domaćinstava koja ne moraju biti spojena na električnu mrežu, što ne odgovara ni vlasnicima električnih mreža, ni državama koje ne mogu naplatiti porez, a ni naftnim kompanijama, te oni zajedno nastoje onemogućiti razvoj i serijsku proizvodnju. Dodatnu mogućnost za ekonomsku samostalnost domaćinstava je poskupljenje nafte koje će dovesti do razvoja tehnologija za proizvodnju celuloze od
stajskog gnojiva, te će celuloza postati glavna sirovina za kemijsku industriju umjesto nafte. Kad dođe do masovne primjene ovih novih tehnologija vrijednost poljoprivrednog zemljišta će porasti, vrijednost gradskog zemljišta će naglo pasti, stanovnici gradova će ostati bez posla, pa će doći i do naglog bijega stanovnika iz gradova na sela, čime će nastati kratkotrajna, ali i najveća ekonomska kriza u povijesti čovječanstva. (Otkrivenje 17. 17. A sedmi izli svoju čašu u zrak. Tada “iz hrama”, od prijestolja, dođe dođe jak “glas” koji poviče: “Svršeno je!” 18. Uto udare “munje, grmljavine, gromovi” i velik potres zemlje, “kakav nikad ne bi” otkada se ljudi pojaviše “na zemlji” - tako velik bijaše taj potres, tako snažan! 19. Veliki Grad prasnu u tri komada i srušiše se poganski gradovi.)
Raspast će se svjetske financijske infrastrukture koju su Masonske udruge stvarale 300 godina, propast će veliki gradovi i industrijski urbanizam, industrijska kultura, te industrijske kolektivističke i liberalističke ideologije.)
6.9.
MASONI
Masoni i masonske lože postojali su kroz čitavu pisanu povijest. To su tajna društva poznata i pod nazivom "SLOBODNI ZIDARI", iluminati i slično. Početkom industrijske civilizacije i nastankom ideologije prosvjetiteljstva ova tajna društva porijeklom iz Venecije, u svoj sastav uključuju nove bogataše iz područja bankarstva, prekomorske trgovine, uglja, a kasnije i nafte, te doživljavaju nagli razvoj. Osnova postojanja masonskih udruga temelji se na tajnosti. Vrbovanje članova je tajno, sastanci članstva su tajni, spisak članova je tajan, a i članovi ne poznaju sve svoje vođe. I jezik kojim se služe često je bogat žargonskim izrazima koji samo oni razumiju. (Ovaj običaj «tajnog jezika» od masona su preuzeli i znanstvenici koji nastoje u svoju struku uvesti takozvane stručne izraze koje razumiju samo pripadnici iste struke. Zahvaljujući tome iste riječi latinskog, ili grčkog korijena imaju jedno značenje u medicini, drugo u građevini a treće u kibernetici, pa pripadnici jedne struke mogu slobodno razgovarati, a da ih druge struke ne razumiju.) Masoni su organizirani strogo hijerarhijski, te obični članovi ne poznaju više strukture dok vođe znaju niže članove na hijerarhiji. Ovime se postiže sigurnost da vođe mogu u društvu, istovremeno, igrati više različitih uloga. Masonske lože nastoje u svoje članstvo uvući sve pojedince koji zauzimaju istaknuti položaj u bilo kojoj političkoj stranci, strukovnom udruženju, sveučilištima, diplomaciji, vojsci, policiji, tajnim službama, crkvenim organizacijama, sotonističkim sljedbama, terorističkim organizacijama, mafijaškim udrugama, novim pokretima, humanitarnim organizacijama, pokretima za zaštitu ljudskih prava i svih drugih organizacija s kojima ulaze u interesnu simbiozu. Pojedine masonske lože su međusobno povezane na taj način da su vođe nižih loža istovremeno članovi viših loža. Na ovaj način tajnost članstva je veća što netko ima viši hijerarhijski položaj. Masoni slijede načelo da svijetom vladaju najsposobniji, a to su, po njihovim pravilima članovi loža, s tim što su vođe loža još sposobniji. Na ovaj način oni negiraju djelovanje tržišnog mehanizma selekcije i uvode selekciju po principu masonske podobnosti. Jedina veća svjetska organizacija u koju nisu uspjeli značajnije prodrijeti je Katolička crkva, te zbog toga masoni u Katoličkoj crkvi vide najvećeg neprijatelja.
Motiv za ulazak u masonsku ložu je nada pojedinca da će mu ostali članovi lože pomoći u karijeri, hijerarhijskom napredovanju i jačanju moći. Običnim članovima to najčešće ostaje samo nada, dok stvarne koristi imaju samo oni koji se probiju u više masonske krugove. Mnogi obični članovi se učlanjuju privučeni parolama o druženja sa sebi sličnima, te pomaganju naprednim znanstvenim, političkim i humanitarnim idejama, ali u više strukture selektiraju se samo oni kojima je interes, karijera i moć osnovni cilj, te oni koji su od strane viših struktura odabrani za određene ciljeve. Princip napredovanja u društvu je taj da članovi lože potajno lobiraju jedni za druge, jedni drugima prenose tajne informacije, predlažu jedni druge za unapređenja, i glasuju jedni za druge. Jedina stvar koju masoni ulažu u ložu su iskustvo, informacije, osobni utjecaj i obveza da podupiru ostale članove lože. Ako pri napredovanju u karijeri dođe do sukoba interesa pojedinih članova lože prednost ima onaj tko u loži ima značajniju funkciju. Takvi imaju podatke o niže rangiranim članovima, njihovoj imovini, znanju, iskustvu, sposobnostima, interesima, te lako može odabrati nekoga tko mu najbolje može pomoći u nekom poslu, dok obični članovi o višim masonima najčešće ne znaju ništa. Kroz povijest, mnoge revolucije i mnogi ratovi su financirani od strane masonskih loža povezanih s industrijom novca, uglja, nafte i oružja, sve zbog želje pojedinaca da i u novim okolnostima ostvare karijeru, uvećaju kapital i zadrže svoj društveni utjecaj. U zadnjih nekoliko stotina godina, sve velike ideologije koje su “obećavale” uništenje vjere u Boga i uništenje malih naroda, u početku su financirane od bogatih masona koji su željeli stvoriti društvo u kojem će oni biti bogovi. Rado su prigrlili ideologije i pokrete koji su zaboravili na zapovijed iz Edenskog vrta koja kaže da je zabranjeno “jesti s drveta spoznaje dobra i zla”, te su mislili, kao i Eva, kako je na brz i lak način moguće doći do mudrosti. Mnogim istaknutim masonima se činilo kako im je sva mudrost svijeta na dohvatu ruke, ali se uvijek pokazalo kako se mudrost krije iza dugačkog labirinta obraslog u gusto bodljikavo trnje. Samo rijetki ljudi su uspijevali načiniti korak kroz taj labirint, ali su zato mnogi, pravdajući se dobrim namjerama, nakon jednog pravog koraka, načinili više koraka u pogrešnom smjeru, smišljajući razne takozvane «znanstvene» teorije, što se kroz povijest može vidjeti samo kroz praktične rezultate takvih teorija, tj., kroz plodove njihovih teorija i njihovog rada. Vrlo lako i vrlo često, masoni, u svome gnostičkome vjerovanju, zaboravljaju i kako je čovjek istjeran iz Raja kako ne bi mogao “jesti s drveta života”, te su često umišljali kako oni odlučuju o vlastitom, ili tuđem životu. Masoni su bili glavni financijeri ideologije francuske revolucije i Bonapartizma, ideologije Marksizma i komunizma, a pri kraju dvadesetog stoljeća financiraju ideologiju “otvorenog društva” i globalizma. Sredinom devetnaestog stoljeća glavni operativac «financijer i kadrovik» im je bio Fridrich Engels, početkom dvadesetog stoljeća Parvus, sredinom dvadesetog stoljeća Robert Maxwell, a krajem dvadesetog stoljeća George Soroš. Pošto masoni nemaju nikakvu svoju trajnu ideologiju osim materijalnog interesa ili osobnog karijerizma, neprijatelji su svih ideologija, svih uvjerenja i svih organizacija. Pošto svojim lobiranjem negiraju mehanizam tržišne selekcije, neprijatelji su slobodnog poduzetništva, i pošto ne poštuju nikakva moralna uvjerenja neprijatelji su svih religija. Krajem dvadesetog stoljeća masoni su uspjeli ovladati većinom medija u razvijenim državama, zahvaljujući najviše suradnji s obavještajno sigurnosnim službama. To je
ostvareno metodama medijskog reketa koji se odvija po principu: ako želiš dobre tekstove o sebi moraš platiti, a ako želiš prikriti nešto što obavještajne službe znaju opet moraš platiti. Na taj način mnogi, u masonske udruge umreženi vlasnici medija, urednici i novinari ostvarili su ekstra prihod kojim su pokupovali većinu medija u razvijenom svijetu. Zbog svega ovog trebalo bi im zabraniti tajni rad, tajne bankovne račune, tajno prikupljanje i trošenje sredstava, pranje novca, najčešće, preko športa i umjetnosti, te neplaćanje poreza. Ukidanjem tajnosti, njihovo djelovanje otkrilo bi se pred očima javnosti, te bi postali obična lobistička udruga.
6.10.
OBAVJEŠTAJNO SIGURNOSNE SLUŽBE
Obavještajno sigurnosne službe postojale su od nastanka civilizacije. Nastankom industrijske civilizacije ove službe su doživjele nagli razvoj, te su poslove počele dijeliti na vojne, industrijske i političke, odnosno na uhođenje protivnika, otkrivanje neprijateljskih uhoda i na zaštitu tajnosti važnih informacija vojne, industrijske i političke prirode. Za razliku od javnih sigurnosnih službi kojima je zadatak štititi zakon i opsluživati pravosudna tijela, obavještajno sigurnosne službe štite državu te nisu dužni pomagati rad sudskih vlasti osim kad je to u interesu države. Ove službe u većini razvijenih demokratskih država za praćenje, nadzor i prisluškivanje ne moraju tražiti dozvolu od sudskih vlasti, već je to regulirano posebnim zakonima, te također, kad doznaju za kaznena djela ne moraju o tom izvijestiti tužilaštva i sudove, osim kad je to u interesu njihovog posla, tj zaštiti države. Izvještaje o svojem radu podnose najčešće samo najvišoj izvršnoj vlasti, te ponekad zakonodavnim nadzornim tijelima koji kontroliraju eventualne zloupotrebe službi u svrhe koje nisu povezane sa zaštitom nacionalnih interesa. Obavještajno sigurnosne službe obično imaju više odjela ili mreža čiji pripadnici se međusobno ne poznaju. Najvažniji odjeli su; odjel za mobilizaciju i obuku, odjel za prikupljanje podataka, odjel za analizu podataka, odjel za širenje dezinformacija, odjel za provokacije, odjel za planiranje, odjel za terorističke operacije, odjel za unutrašnju zaštitu, te odjel za financiranje. Poneki odjeli, osobito oni gdje se traži veća stručnost, mogu biti organizirani kao posebne službe, ili znanstveni instituti. Obavještajci se mogu podijeliti na profesionalce koji su formalno zaposleni u pojedinim službama, a samo povremeno, na nekom zadatku imaju nekakvu «masku», te na povremene vanjske suradnike, (doušnike, spavače, špijune, agente dezinformatore i agente provokatore) koji rade na svojim radnim mjestima, a sa službom samo povremeno surađuju. Profesionalni obavještajci dobivaju plaću u službi, a povremeni vanjski suradnici se nagrađuju na različite načine. Vanjski suradnici mogu raditi iz uvjerenja, iz interesa, ili stoga što su ucijenjeni. Nagraditi ih se može i tako što ih se, na osnovu lažnih dokumenata, pošalje u privremenu mirovinu te oni tako zauvijek ostanu vezani uz službu, moguće im je omogućiti brže napredovanje na radnome mjestu ili karijeri, moguće im je osigurati javnu promociju, potrebite veze i sl. Obično profesionalci različite razine imaju svoje doušnike ili mrežu doušnika, s tim što oni na višoj razini znaju doušnike svojih podčinjenih, dok nižerangirani profesionalci ne znaju doušnike svojih pretpostavljenih, ili doušnike suradnika
iz paralelnih odjela. Agenti spavači, dezinformatori i provokatori obično su na vezi sa samim vrhom obavještajnih službi. Agenti za prikupljanje podataka, tzv., špijuni najčešće se traže među vojnim i državnim službenicima, te političarima, dok se dezinformatori najčešće traže među nezadovoljnim novinarima i marginalnim političarima. Doušnici, a i ostali vanjski suradnici se financiraju s tajnih računa koji se pune na razne, najčešće nezakonite načine, kako bi ostali skriveni od pogleda službenika u različitim ministarstvima. Ponekad obavještajne službe prikrivaju pojedine akcije čak i od vlastitih političkih naredbodavaca, a kako bi prikrili tragove o ovakvim svojim tajnim operacijama zapovjedi su izdaju usmeno, a i izvještaji o takvim tajnim operacijama se tada također podnose usmeno. Pismeni izvještaji podnose su jedino o legalnim operacijama koje su pod nadzorom političkih vlasti. Pošto političari vole sve znati najlakše im je sve kontrolirati analizom financijskih troškova, ali se obavještajci u nelegalnim operacijama obično obraćaju raznim lobističkim, ili masonskim udrugama, koje imaju iste interese i od kojih traže financiranje takvih nelegalnih operacija. Suvremene obavještajno sigurnosne službe uhođenje protivnika nastoje paralelno izvoditi tehničkim sredstvima, analizom legalno prikupljenih informacija iz sredstava masovnog priopćavanja, te širenjem mreže informatora u protivničke: vojne, političke, privredne strukture, patentne urede, znanstvene institucije, humanitarne organizacije, vjerske sekte, te pokrete za zaštitu ljudskih prava. U velikim, razvijenim državama obavještajno sigurnosne službe su podijeljene na: obavještajne (prikupljanje podataka), sigurnosne (zaštita vlastitih podataka), službe za vođenje specijalnog rata, te vojne obavještajne službe. Američke obavještajno sigurnosne službe su tehnički najbolje opremljene, dok britanske imaju najjače analitičke prateće institute, te najjače provokatore u protivničkim redovima. Analitika kao najvažnija komponenta obavještajnog rada bavi se u prvom redu analizom interesa protivničkih i prijateljskih država, te svih bitnih organizacija koje bi mogle postati protivnici, ili značajni suradnici. Za sve njih prikupljaju se: a) podaci o glavnim financijerima, njihovim osobnim interesima i sposobnostima, te sredstvima i metodama za ostvarenje osobnih interesa, b) podaci o glavnim kadrovima, njihovim osobnim interesima, te sposobnostima, sredstvima i metodama kojima mogu ostvariti te interese. Kvaliteta obavještajnih službi najviše ovisi o znanju, inteligenciji, motivaciji i iskustvu analitičara. Ni najbolji podaci ne vrijede puno ako analitičari ne znaju prepoznati vrijednost podataka, a najkvalitetniji analitičari ponekad i analizom novinskih natpisa i ostalih javnih podataka mogu zaključiti više nego loši analitičari uz pomoć najbolje tehnike. Suvremene obavještajne službe najviše sliče na znanstveno istraživačke institute, a razlika je u tom što službe smiju kršiti sve zakone kad je to neophodno za izvršenje zadatka, s tim što moraju ukloniti tragove kršenja zakona. Mnoge službe 90% informacija najčešće i skupljaju na legalni način preko znanstveno istraživačkih instituta, medija, Interneta, stručnih kongresa, sajmova i sl. a samo manji dio informacija prikupljaju upotrebom tajnih tehničkih sredstava, uz pomoć doušnika, ucjenama i sl. Najveće države koje raspolažu špijunskim satelitima mogu snimati sve telefonske komunikacije (razgovori, fax, e- mail, Internet) bilo gdje na svijetu. Kabel koji spaja telefonsku slušalicu i aparat zrači dovoljno da razgovor snime sateliti. Takvi razgovori kasnije se kompjutorski sortiraju i analiziraju po pozivnom i dozivnom telefonskom broju,
po lokaciji pozivnog i dozivnog telefona, po vremenu razgovora, po jeziku, po ključnim riječima i po boji glasa govornika. Tek ovako sortirani i analizirani razgovori idu analitičarima na provjeru. Zaštita od ovakvog prisluškivanja moguća je tek ako se i pozivni i dozivni aparat nalaze u prostoriji koja je izgrađena kao Faradejev kavez, i ako su svi električni kablovi i spojevi kroz koje putuje signal smješteni duboko pod zemljom. Ako obavještajna služba ima “prijateljske veze” s lokalnom telefonskom kompanijom ni ovakva zaštita nije sigurna. Mobilne telefone mogu prisluškivati, te prostorno locirati i najslabije opremljene obavještajne službe. Veće organizacije mogu vršiti prisluškivanje preko mobitela i kad je aparat isključen, tako da nazovu broj aparata, a prije nego što stisnu posljednju znamenku pozivnog broja puste posebnu šifru koja uključuje mikrofon. Na taj način mobitel postaje “buba” koja prenosi sve zvukove do 15 metara iz okoline. Tek ako se izvadi baterija iz mobitela, ili se mobitel umota u aluminijsku foliju, moguće je onemogućiti ovakvo prisluškivanje. Kompjutorske podatke koji prelaze preko ekrana kompjutora moguće je snimiti na udaljenosti od nekoliko kilometara. Obavještajne službe koje imaju “prijateljske veze” s proizvođačima kompjutorskih operativnih sustava mogu skidati podataka sa svakog kompjutora priključenog na Internet, koji radi pod operativnim sustavom te kompanije. Pomoću diskete s posebnim programom moguće je zaobići sve zaštitne šifre u kompjuteru. Zaštita podataka koji se pregledavaju na kompjutoru, moguća je ako su kompjutori smješteni u prostorijama izrađenim kao Faradejev kavez i pod uvjetom da kompjutor nije priključen na nikakvu mrežu. Mobilne telefone nije moguće zaštititi. Američka služba za zračno motrenje i izviđanje opskrbljena je i kamerama vrlo visoke rezolucije i širokog spektra koje snimaju određena područja brzinom od 16 snimaka u sekundi. Kompjutorskom analizom ovih snimaka moguće je vidjeti što se na određenim koordinatama, u određenom trenutku nalazi. Moguće je razlikovati vozila i ljude, a vrtnjom filma unatrag, ili unaprijed, moguće je otkriti odakle su vozila ili ljudi došli i kuda su otišli. Filmske snimke koje prikupljaju bespilotne letjelice i sateliti kompjutorski se obrađuju tako da se izdvoji snimka ciljanog terena u određenom trenutku. Na snimci se obilježi vozilo ili čovjek čije se kretanje želi pratiti, a nakon toga kompjuter, vrtnjom filmova naprijed ili natrag, analizira put kretanja označenog objekta, gdje je stajao i koliko dugo, odakle je došao i kuda je otišao. Ovakva tehnologija mogla bi vrlo korisno poslužiti u otkrivanju ubojstava, silovanja, krađa i pljački koje se događaju u velikim gradovima, ali zapadne obavještajne službe te mogućnosti zasad čuvaju samo za sebe. Ovaj sustav je u razvoju, a pokriva sve veću površinu zemlje. Kod zaštite vlastitih tajnih podataka problem je čak i u definiciji podataka koje treba čuvati. Prema birokratskom shvaćanju tajnosti tajna je svaki dokument na kojem piše «tajna» poslovna, vojna ili državna. Ovakvi birokrati često troše ogromna sredstva koja bi se mogla puno bolje iskoristiti u zaštiti podataka koje neprijatelj zna, ili može vrlo lako otkriti iz tiskanih i elektroničkih medija, ili sa Interneta. Neracionalno je štititi podatke koje neprijatelji znaju. Sposobne obavještajno sigurnosne službe sve «tajne» koje neprijatelj pouzdano zna nastoje, posredno, dostaviti vlastitom stanovništvu i time vlastito postojanje opravdati pred poreznim obveznicima, pri čemu nastoje povećati povjerenje stanovništva među građanima i povećati spremnost vlastitog stanovništva na suradnju sa službama. U totalitarnim režimima važnije je sačuvati podatke od vlastitog stanovništva nego od neprijatelja, pa takvi režimi čuvaju i podatke koje protivničke države odavno znaju.
Izvorno, tajna je svaki podatak koji može koristiti neprijatelju, poslovnom, vojnom ili političkom. Najveći stupanj tajnosti su podaci o tom koliko znamo o protivničkim tajnama, te metodama i sredstvima koje ti protivnici koriste, kao i svi podaci iz kojih se mogu razotkriti naši obavještajni suradnici, te sredstva i metode koji oni koriste. Isti stupanj tajnosti imaju naši dugoročni interesi i ciljevi kojih protivnik nije svjestan. U zaštiti vlastitih tajnih podataka sigurnosne službe vrše tajne višestruke provjere svih osoba i članova njihovih obitelji koje dolaze u doticaj s tajnim podatcima. Kod zaštite projekata koji se nalaze u stanju razvoja i ispitivanja, zaštitne službe često pribjegavaju kampanjama dezinformiranja, čim primijete da je i najmanja količina informacija o tajnim projektima procurila u javnost ili neprijateljima. Tako se npr. eksperimenti s tajnim letjelicama najlakše štite širenjem dezinformacija, te službenim demantiranjem o pojavi letećih tanjura, svemiraca i sl. Slično se štite i vojno pomorski projekti širenjem dezinformacija o pojavi vodenih čudovišta i sl. Ove kampanje dezinformacija obavljaju se preko vlastitih suradnika u sredstvima javnog priopćavanja, a veliku pomoć dobivaju od fanatika, koji iz uvjerenja, troše gomile vlastitih sredstava i energije na praćenje ovakvih pojava. U demokratskim državama obavještajne službe su pod nadzorom izvršnih a djelomično i zakonodavnih tijela, tako da javnost ponešto može saznati o njihovom radu. Da bi količinu ovakvih javnih informacija smanjila na što je moguće manju količinu, sve obavještajne službe nastoje svoje djelovanje što više prikriti od zakonodavnih tijela. Da bi to mogle, one nastoje raditi po načelu ; prikupljanje podataka, analiza podataka i planiranje operacija radi služba, a izvođenje operacija se prepušta saveznicima. Saveznici među novinarima obrađuju javnost i pripremaju je na ono što službi odgovara. Saveznici među političarima, međunarodnim institucijama, nevladinim udrugama, humanitarnim organizacijama, oslobodilačkim pokretima i terorističkim organizacijama zaduženi su za izvršenje operacija. Financiranje operacija prepušta se najčešće mafijaškim organizacijama. Dodatne izvore financiranja ove službe nalaze na više načina: 1. zaštiti mafijaških udruga pri trgovini droga ili drugih krijumčarenih roba, 2. prodaji zaplijenjene droge, ili drugih zaplijenjenih dragocjenosti u vlastitoj režiji, 3. prodaji velikim kompanijama onih prikupljenih industrijskih tajni koje nisu potrebne vlastitom vojno-industrijskom kompleksu, 4. prodajom tajnih poslovnih informacija burzovnim špekulantima uz njihovu obvezu da dio prikupljenog profita utroše za obavještajno političke poslove. Sva ovako nelegalno stečena sredstva obavještajno sigurnosne službe troše na, također, nelegalan način, s čime članovi zakonodavnih tijela nisu upoznati. Ponekad čak ni vlade i predsjednici ne znaju što im rade njihove tajne službe čime ove organizacije postaju mafijaško teroristička vlast iz sjene. Pojedine obavještajno sigurnosne službe osim prikupljanja informacija o protivnicima, te zaštite vlastitih tajni, bave se specijalnim terorističkim metodama rata protiv potencijalnih protivnika. Ti oblici rata su: 1. Medijski napadi na protivnike radi njegove političke destabilizacije, 2. Likvidacija protivnika, 3. Financijsko ratovanje.
U slabijim državama strane obavještajne službe stvaraju popise poželjnih i nepoželjnih političara. Nepoželjne političare nastoje ukloniti s političke scene najčešće medijskom kampanjom širenja dezinformacija. Odjel za dezinformacije djeluje najčešće preko lokalnih agenata mobiliziranih ili ubačenih na protivnički teritorij ili mreže, a ponekad i preko razotkrivenih protivničkih agenata kojima se pažljivo doziraju dezinformacije čija se istinitost ne može provjeriti, uz pružanje mnogo točnih podataka koje se mogu provjeriti, ili koje su opće poznate. U ovakvim kampanjama dezinformiranja agenti dezinformatori najčešće se služe medijima, novinarima i urednicima koji su, najčešće, već i sami protivnici napadnutih političara, a ponekad i plaćaju poneke novinare i vlasnike medija. Pri širenju dezinformacija protiv glavnog protivnika namjerno se ostavljaju tragovi kako tu kampanju poluistinama i neistinama širi netko drugi tko je u sukobu s glavnim protivnikom. Kako bi se sukob između različitih protivnika produbio šire se dezinformacije i o tome drugom protivniku pri čemu se ostavljaju tragovi kako to širi glavni protivnik. Ovakva dezinformacijska kampanja može se provoditi preko medija ili preko mreže terenskih «dobro informiranih tračera», a kad se širi preko medija odvija se obično u tri koraka: 1. dostavljanje medijima istinitih kompromitirajućih podataka o napadnutim osobama, 2. medijski napad podatcima koji su samo djelomično istiniti, 3. otvoreno zagovaranje rušenja pojedinih političara i stranaka. Kad se ne mogu naći nikakvi argumenti kojima bi se napao protivnik, nastoji ga se otvoreno ismijavati organiziranom kampanja širenja neugodnih anegdota, viceva, skečeva i satira kojima se omalovažava protivnik, ili netko od članova obitelji i najbližih suradnika. Protiv ovakve kampanje napadnute države mogu se braniti samo jačanjem vlastitih obavještajnih službi. U svakoj ozbiljnoj državi obavještajne službe moraju biti garant da na bilo kakvu važniju funkciju neće doći osobe koje netko može ucjenjivati ili kompromitirati. Sve važnije političare i državne službenike obavještajne službe moraju štititi i nadgledati. Ako pri tom primijete da su skloni korupciji, preljubu, seksualnim nastranostima, ovisnosti o kocki, drogi, alkoholu, bilo oni bilo članovi njihove uže obitelji, tada najviši politički vrh treba biti obaviješten o postojanju sigurnosnog rizika. Napadi na političke stranke izvode se ubacivanjem vlastitih ljudi u takve političke stranke koji se nastoje približiti ambicioznim pojedincima. Njih postepeno uvjeravaju kako su vrlo sposobni i perspektivni, te se trebaju izboriti za veći utjecaj unutar stranke. Ako u tome uspiju tada ih nagovaraju na šikaniranje stranačkih protivnika, a gubitnike nastoje nagovoriti na osnivanje novih stranaka, kako bi se protivničko izborno tijelo što više rascjepkalo. Osim napada na pojedine političare ili političke stranke mogući su i politički napadi na državu. Ovakvi napadi se organiziraju osnivanjem pokreta (ili stranke) koji ima zadatak oslabiti konkurentnost gospodarstva, te tako destabilizirat državu. Kako bi se takav pokret osnovao potrebno je stvoriti ideologiju (komunizam, fašizam, nacizam, vjerske fundamentalističke sekte, ekološki fundamentalizam, globalizam, otvoreno društvo i sl.) koja će privući što više nezadovoljnika.
Za širenje odabrane ideologije potrebno je organizirati, ili kupiti medije i novinare koji će zagovarati i širiti ideologiju, a također i «znanstvenike» koji trebaju «znanstveno» braniti pravovjernost takve ideologije. Kako bi se ideologija uspješno širila potrebno ju je umotati u ambalažu od istine koja treba poslušati za maskiranje laži. Kako bi se sve to moglo organizirati i kontrolirati potrebno je naći financijere, a to su najčešće, formalno, privatne kompanije (najčešće banke). Financiranje medija se organizira kroz sponzorstva pojedinim medijskim kućama što se maskira u vidu oglašavanja. Mnoge kompanije i banke ponekad u napadnutim državama za reklamu troše velika sredstva čak i kad im je potražnja za robom veća od ponude, što znači da im reklama nije ni potrebna. Ovakve napade na protivničke države obično vode agenti provokatori iz najtajnijih odjela za političke provokacije. Ovi agenti se mobiliziraju između natprosječno inteligentnih osoba čiji psihološki profil ukazuje na psihopatski, ili šizofrenični poremećaj osobnosti s prenaglašenom potrebom za moći, a njihov motiv za suradnju s obavještajno sigurnosnim službama je pomoć u realizaciji moći. Pojedinci sa znatno oslabljenim biološkim, psihološkim, ili duhovnim mehanizmima obrane od zla, bilo zbog nasljednih osobina, bilo zbog nekog oboljenja, ili šoka u djetinjstvu, postaju cilj kadrovika koji ih pronalaze najčešće među starijim maloljetnicima iz nesređenih obitelji, između siročadi, ili izvanbračnom djecom, koja su odrasla bez osjećaja obiteljske ljubavi, te koji su kao takvi odlična sirovina koju je lako pretvoriti u robote programirane za beskrupulozno osvajanje moći. Ovakvi agenti s dobrom obukom iz područja psihološko političkog djelovanja, ubacuju se u protivničke obavještajne, političke, vojne ili terorističke skupine, gdje glumeći ideološku, nacionalnu, ili vjersku isključivost i radikalizam nastoje izbiti na vrh organizacija u koje su se ubacili. Pri tome ih se potiče na beskrupulozno istiskivanje svih konkurenata za vodeće položaje koristeći sva sredstva, a pri tom im pomažu agenti dezinformatori koji šire dezinformacije o njihovim konkurentima, pri čemu nastaju frakcijske borbe u kojima pobjeđuju oni koji znaju tko igra kakvu igru. Ako se kampanja dezinformacijama ne pokaže kao uspješna, agentima provokatorima pomažu i odjeli za likvidacije koji uklanjaju one koje na drugi način nije moguće ukloniti. Kad agenti provokatori dođu na vrh protivničke mreže nastoje tu organizaciju navesti na što radikalnije poteze, koji kasnije napadnutima služi kao povod za protuakcije prema protivničkim organizacijama, njihovim simpatizerima i državama koje ih štite, a za sve imaju dobro opravdanje pred vlastitim stanovništvom. Ovakvi agenti provokatori mogu imati i unaprijed pripremljene dvojnike. Ako glavni agent pogine njegovi «čuvari» uklanjaju leš, a dvojnik preuzima ulogu glavnog agenta provokatora. Ovakvi dvojnici agenata provokatora ubačeni u protivničke mreže u prošlosti su imali znatnu ulogu, ali je njihova uloga smanjena razvojem elektroničkih programa za prepoznavanje lica, glasa, potpisa i otisaka prstiju. Sigurnosne službe često pribjegavaju i likvidaciji protivnika koja može biti pravosudna ili fizička. Pravosudna likvidacija (pravosudni terorizam) se obavlja podmetanjem lažnih dokaza napadnutoj osobi s ciljem njenog osuđivanja, a fizički se likvidiraju osobe koje se ne mogu na drugi način neutralizirat. Metode likvidacije su:
1. 2. 3. 4.
organizirane prometne nesreće; organizirana samoubojstva; atentati; inficiranje kemijskim, biološkim, ili nuklearnim agensima. Atentati se obično organiziraju tako da se pripremi žrtveni jarac (neki kriminalac ili duševni bolesnik) koji misli da je atentator, koji ništa ne zna o organizatorima, i kojemu se sudi. Njegova uloga je da skrene pažnju istrage i medija na krivu stranu. Pravi atentatori djeluju iz daljeg i ostaju skriveni. U kriznim situacijama kao atentatori mogu poslužiti i nesvjesni pojedinci koji se glasinama i dezinformacijama, preko drugih osoba, ili preko sredstava veze dovedu u stanje psihološkog šoka, te tada, psihološki rastrojeni postupaju onako kako u normalnim situacijama ne bi postupili. Ovakve psihološke metode specijalnog rata osobito su efikasne kad se "meta" atentata približava nekom kontrolnom policijskom, ili vojnom punktu na kojem se nalazi netko tko je uvjeren kako mu se približavaju neprijatelji. Kad su u pitanju istaknute javne osobe, o mogućem atentatu novinarski «analitičari» često pišu i prije samog atentata, a kao organizatora, ili naručioca mogućeg atentata navode nekog sporednog protivnika, kako bi istragu unaprijed skrenuli u pogrešan smjer. Stvarnog naručitelja ovakvog atentata najlakše je otkriti razotkrivanjem novinarskih «izvora podataka». Financijski rat se može voditi protiv kompanija koje ne surađuju ili protiv država. Neposlušne kompanije može se uništiti uz pomoć konkurentskih kompanija, ili ih se može otkupiti. U ovom veliku vrijednost imaju tajne poslovne informacije o poslovanju kompanija. Financijski rat protiv država može se voditi: a) plasiranjem velike količine lažnih novčanica napadnute države; b) Izgradnjom financijskih kreditnih piramida, uz pomoć vlastitih agenata(financijskih diverzanata), zelenaških bankara, kriminalaca i korumpiranih lokalnih političara i ekonomskih stručnjaka(financijskih sabotera). Financijske organizacije koje nude velike kamate na uloge mogu izvršavati svoje obveze dok ulozi rastu. Kad usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu, dolazi do domino efekta, tj. istovremenog sloma svih ovakvih institucija. Kriminalci koji su uzeli kredite od ovakvih organizacija, bez namjere da ga vrate, ostvarili su zaradu, a obavještajne službe koje su pokrenule lanac financijskih piramida, ostvarile su svoj cilj, srušili su financijski sustav napadnute države. c) Investiranjem velike količine kapitala u bankarski sustav, ili na burze napadnute države moguće je dići cijene domaće valute ili dionica daleko iznad stvarne tržišne vrijednosti. Nakon ovakvog početnog rasta dolazi do daljnjeg ulaganja špekulativnog kapitala, koji ide tamo gdje dionice rastu. Rezultat je još veći rast cijene dionica i valuta. Tada, u odabranom trenutku, suradnici obavještajno sigurnosnih službi naglo povlače svoj kapital tako da prodaju domaću valutu i dionice. To dovodi do pada valute i dionica, zbog čega ostali financijski špekulanti po principu domino efekta povlače i svoj kapital. Rezultat je propast burze i vrlo velik pad cijene domaće valute. Protiv ovakvog financijskog napada napadnuta demokratska država se može boriti transparentnošću financijskog tržišta, plivajućim tečajem domaće valute, te suradnjom
vlastitih obavještajnih službi i emisijske banke. Ako vlastite obavještajne službe imaju indicije da cijene dionica i domaće valute padaju zbog stranog financijskog napada emisijska banka treba, kratkotrajno, otkupiti određenu količinu dionica domaćih poduzeća (da bi spriječila njihov daljnji pad), a količinu novca (namjenskih kredita) treba svakodnevno prilagođavati potrebama pojedinih tržišnih segmenata, da bi se spriječio pretjerani pad domaće valute. Čim se situacija na tržištu smiri, opasnost od pojave domino efekta je otklonjena, te kupljene dionice treba polagano prodati, a količinu novca na tržištu postupno prilagoditi potrebama stabilnog tržišta, da bi se izbjegla deflacija ili veća inflacija. U ovakvoj situaciji bolje je dozvoliti malu kratkotrajnu inflaciju nego deflaciju. Disparitete cijena pojedinih roba lakše je otkloniti pri maloj padajućoj inflaciji nego pri deflaciji. Protiv izgradnje kreditnih piramida država se može boriti zakonskim određivanjem maksimalne kamatne stope, a ta kamatna stopa ne bi smjela biti veća od prosječne profitne stope, tj. ne bi smjela biti veća od 10% godišnje. Kako bi banke mogle poslovati i u uvjetima inflacije toj kamatnoj stopi bi trebalo dodati i stopu inflacije, te bi maksimalna dozvoljena kamata bila: stopa inflacije + 10%. Najveća opasnost iz vlastitih redova prijeti od domaćih monopola koje je najbolje razbiti na niz manjih poduzeća. U bankarskom sektoru potrebno je osigurati ravnomjernu zastupljenost velikih i malih banaka pošto samo velike banke mogu financirati velike projekte, dok samo male banke ili štedno kreditne zadruge mogu prepoznati kvalitetne male projekte koje vode sitni poduzetnici i obrtnici. Opasnost mogu predstavljati i razne udruge za zaštitu potrošača koje traže ono što domaći proizvođači ne mogu ispuniti. Rezultat je propast proizvođača, te posljedično propast i potrošača koji ostaju bez posla te ne mogu kupovati ni jeftiniju robu za koju su se udruge borile, a zapravo su nesvjesno (a poneki plaćenici i svjesno) pogodovale stranim proizvođačima, te uvoznicima. U precizno razrađenom planu financijskog napada na slabije države, ove službe dolazak do cilja dijele na više faza, a svaku fazu na desetak koraka. Napadnuti vidi korak koji je u izvođenju i eventualno slijedeći, ali ne vidi ostale korake i faze (medijski napadi na nepotkupljene političare, napadi preko međunarodnih financijskih, političkih i sudskih institucija, prijetnje sankcijama i sl.). Pritisak na protivnika je lagan, stalan, i ide sve dalje dok mu se popušta. Pritisak traje sve dok se ne dođe do cilja, korak po korak, fazu po fazu. Napadnuta država na početku svake faze dobije kontrolora – savjetnika iz MMF-a koji savjetuje vladu što treba činiti kako bi ekonomski prosperirala. Čim jedna faza završi dolazi novi savjetnik koji dijeli savjete, često suprotne od savjeta koje je dijelio prethodnik. Zaštita je moguća ako se pritisak otkloni već u prvom koraku prve faze. Prijetnju sankcijama najlakše je otkloniti protusankcijama u obliku kaznene carine od 100% na sve proizvode i usluge koje se proizvode u državama koje se pridruže sankcijama, i koje se proizvode u kompanijama koje sjedište imaju u istim državama. Današnje zapadne obavještajne službe svoje kapacitete sve više koriste za industrijsku špijunažu. Uspjeli su staviti pod nadzor gotovo sve znanstvene i istraživačke laboratorije svih velikih kompanija u svijetu, a jedini faktor koji ne mogu predvidjeti su novi proizvodi koji se stvaraju u nekoj garaži nekog inovatora ili sitnog poduzetnika. Čim netko takav svoju ideju ili proizvod prijavi patentnom uredu ili iznese na neki sajam i on ulazi pod nadzor i sustav kontrole.
Dvije intelektualno najjače obavještajne službe su izraelski Mosad i britanska služba MI6, dok su tehnički najjače američke službe CIA i NSA. Mosad se temelji na izraelskoj dijaspori među kojima postoji veliki broj znanstvenika i poduzetnika u mnogim svjetskim sveučilištima, znanstveno-istraživačkim institutima i multinacionalnim kompanijama. Britanski MI6 je najjača svjetska obavještajno sigurnosna služba koja formalno i ne postoji. Strateške ciljeve ova služba dobiva od Kraljevskog instituta za međunarodne poslove(Royal Institut of International Affairs). Jezgra MI6 nalazi se u britanskom ministarstvu vanjskim poslova, a ključni kadrovi dolaze iz britanskog nasljednog plemstva i iz vrhova bogataških masonskih udruga. (Ova služba je u vrlo čvrstoj simbiozi sa masonskim klubovima, a preko masona iz drugih država povezani su i sa drugim obavještajnim službama koje također nastoje svoje ljude ubaciti u masonske klubove. A hoće li ti ubačeni pojedinci biti više lojalni svojoj obavještajnoj službi, ili masonskom klubu najviše ovisi o trenutnim osobnim materijalnim, političkim ili karijerističkim interesima.) Zaposleni službenici MI6 rade za plaću, dok većinu ostalih služba nagrađuje tako što im pomaže u karijeri, u sklapanju dobrog posla, i u osobnom bogaćenju. Što postanu bogatiji to lakše dolaze do podataka pa su samim tim i korisniji. Služba pod svojom kontrolom ima desetak najvažnijih znanstveno istraživačkih instituta, nekoliko najvažnijih medija, mnoge humanitarne, ili ekološke udruge građana, te kontrolne pakete dionica u najmanje dvije kompanije u svim djelatnostima. Posebni odjeli nastoje djelovati kao svjetski karteli za kontrolu dijamanata, plemenitih metala, droge, umjetnina i rijetkih sirovina. Najvažnije djelatnosti koje kontroliraju su bankarstvo, nafta, osiguranje, investicijski fondovi, vojna proizvodnja, visoke tehnologije, automobilska industrija, kemijsko farmaceutska industrija, zaštitarstvo,i sl. U svim ovim djelatnostima kontroliraju najmanje dvije kompanije koje glume međusobnu konkurenciju i koje imaju kontrolne pakete manjih regionalnih kompanija, a koje opet drže kontrolne pakete još manjih nacionalnih poduzeća. Kontrolne pakete dionica obično vode na ime neke fizičke ili pravne osobe koje potajno služe kao maska za MI6. Preko ovakvih kompanija MI6 podmićuje razne državne službenike drugih zemalja preko kojih dobivaju unosne poslove, nakon čega mogu lako prikupljati podatke i materijalna sredstva za operacije. Podmićeni državni službenici obično misle kako se radi o običnoj korupciji, te i ne znaju kako tajno rade za britance. Preko bankarske piramidalne mreže koja se sastoji od nekoliko britanskih banaka koje imaju nekoliko podružnica na svim kontinentima, a koje opet imaju podružnice u svim susjednim državama, vrlo lako mogu doći do podataka o stanju i prometu na računima skoro svih većih svjetskih i nacionalnih kompanija te pojedinaca. Preko osiguravajućeg društva Loyd mogu doći do podataka o tijekovima roba u međunarodnom prometu. Preko nekoliko multinacionalnih revizorskih kuća mogu doći do podataka o poslovanju mnogih banaka i kompanija u svijetu nakon čega podatke mogu iskoristiti za korumpiranje i ucjenjivanje vodećih ljudi u tim sustavima, te jeftinu kupovinu kompanija ili banaka. Preko paramasonskih humanitarno lobističkih udruga kao što u Rotary i Layons mogu doći do podataka o većini društveno angažiranih pojedinaca u svijetu. Ovi klubovi sa svojih redovitih sastanaka zapisnike šalju u centralu iz kojih se može otkriti što tko predlaže, kakve ima interese i stavove, na temelju čega se može izraditi psihološki profil takvih pojedinaca, a u slučaju potrebe izabrati nekoliko najboljih kandidata za obavljanje
nekog zadatka u nekoj zemlji. Nakon takvog odabira dovoljno je organizirati neko veće međunarodno druženje u kojima se neki agent ubačen u vrh organizacije upoznaje s potencijalnim lokalnim suradnikom, vrbuje ga za lijepo oblikovani zadatak, uz osiguranje dobre motivacije. Preko međunarodnih stručnih udruga mogu doći do podataka o svim relevantnim stručnjacima svih struka, preko udruge MENSA-e koja ima sjedište u Londonu mogu doći do podataka o svim natprosječno inteligentnim ljudima svijeta, a preko zaštitarskih kompanija mogu doći do podataka o svim službenicima i menadžerima u institucijama i kompanijama koje štite. Svi podatci šalju se u institut za strateško planiranje Tavistock gdje se drže dosjei više milijuna najvažnijih ljudi svijeta s precizno izrađenim psihološkim profilima. MI6 drži dvije multinacionalne zaštitarske kompanije koje glume međusobnu konkurenciju i koje imaju svoje podružnice u svim državama, a te podružnice su najčešće vlasnički maskirane pod imenom svojih terenskih suradnika. Ove podružnice obično najviše zarađuju čuvanjem banaka pod britanskom kontrolom, a tako stečenim profitom korumpiraju najveće političke stranke, državne dužnosnike i menadžere državnih poduzeća, kako bi preuzeli čuvanje svih državnih institucija i državnih poduzeća. A kad jednom čuvari uđu na neki objekt vrlo lako mogu doznati što se događa na objektu, tko su najvažniji rukovodioci i menadžeri u čuvanim objektima, kakvi su odnosi među njima, koje su im slabosti i ovisnosti, kakav im je privatni život, seksualne sklonosti, imaju li ljubavnice ili ljubavnike i slično. Čuvare povremeno kontroliraju kontrolori od kojih su neki obučeni kako iz čuvara, u nevezanom razgovoru izvući informacije na osnovu kojih se u Tavistock institutu mogu izraditi vrlo kvalitetni psihološki profili svih važnih osoba, ili osoba koji bi jednog dana mogli postati važni. Medijska i novinarska mreža koju je MI6 stvorio širom svijeta povremeno služi za kontrolu nekih informacija, ali im je glavna svrha širenje dezinformacija o osobama, ili pojavama, u cilju ostvarenja njihovih strateških interesa. Razvili su i mrežu za širenje dezinformacija preko interneta, te na svim važnijim jezicima svijeta redovito prate rasprave na različitim internet forumima i uključivanjem u rasprave nastoje omalovažiti diskutante koji šire istinite podatke o onom što MI6 želi skriti, uz istovremeno širenje dezinformacija o onom, ili onima koje žele medijski, ili politički uništiti. 6.11. GLOBALIZACIJA Kroz povijest svi imperijalni vladari su nastojali stvoriti jedinstvenu svjetsku vlast. Glavni sredstvo osvajanja uvijek im je bio sustav «zavadi pa vladaj» što su obilato koristili proizvodeći različite svađe među susjedima, koristeći moralno slabe pojedince među narodima koje su željeli osvojiti. Glavni protivnici imperijalnih sila uvijek su bile etničke, nacionalne države kod kojih se zajedništvo temelji na emocionalnoj vezi prema zajednici, za razliku od imperijalnih višenacionalnih država gdje se vlast temelji na interesu i strahu. Glavni suradnici imperijalista su uvijek bili pojedini pripadnici osvojenih naroda koji su zbog osobnih materijalnih, ili karijerističkih interesa pristajali na suradnju sa osvajačima. Ovi kozmopoliti kojima nikad nije bio važan interes vlastitog plemena, ili nacije za koju nisu bili emocionalno vezani, uvijek su bili osnovna poluga rasta svih globalističkih imperija. Uvijek je u svijetu paralelno postojalo nekoliko skupina koji su proklamirali isti
cilj, uz pomoć neke ideologije stvoriti veliku svjetsku imperiju, ali se nikad nisu mogli dogovoriti oko toga, pa su međusobno ratovali, iz čega se može zaključiti da njihov duhovni pokretač nikada i nije imao cilj stvoriti svjetsku vlast, već je cilj bio izazivanje ratova među ljudima koji su vjerovali kako se bore za dobre ciljeve. U dvadesetom stoljeću su postojala tri imperijalna globalistička ideološka pokreta: komunizam, nacionalni socijalizam i fašizam, te liberalni individualizam. Komunizam je bio najbrutalniji i temeljio se na mržnji prema vjeri i drugim socijalnim klasama, te indiferentnost prema vlastitoj naciji. Nacionalni socijalizam i fašizam bio je najbahatiji i temeljio se na mržnji prema drugim «nižim» nacijama, te javnu indiferentnost, a tajnu mržnju prema vjeri. Liberalni individualizam kao najlukaviji ideološki pokret, izrastao na pozitivnim stavovima ekonomskog liberalizma, temelji se na zagovaranju potpune slobode pojedinca, slobodno tržište s jednakim šansama za sve, te indiferentnost prema obitelji, naciji i vjeri. Kao najlukaviji ideolozi liberali su najduže opstali zahvaljujući tome što su njihovi javni ciljevi pozitivni i sukladni pozitivnoj tržišnoj selekciji prema sposobnostima, iako im je tajno djelovanje često potpuno suprotno, usmjereno izigravanju slobodne tržišne konkurencije i održavanju vlasti u rukama uske elite. Običaj liberala je javno zagovarati jedno, a na tajnim sastancima raznih elitnih «klubova» koji uključuju državne funkcionare, poduzetnike, znanstvenike, bankare, novinare i ostale «uglednike», donositi suprotne dogovore o tom kome obavještajne službe trebaju dostavljati povjerljive podatke o potezima konkurencije, kome treba krasti takve podatke; kome treba pomoći, a kome uskratiti pomoć; koga državne inspekcijske službe trebaju zaobilaziti, a koga pojačano nadzirati; koje znanstvene projekte treba financirati, a koje kočiti; koga treba financirati, a koga ne; u kojim medijima se treba oglašavati, a u kojima ne; koga preko medija treba napadati, a koga hvaliti. Sve to suprotno je načelima slobodne tržišne konkurencije i predstavlja poništenje tržišnog mehanizma selekcije prema sposobnosti. Ako se zanemare različite ideološke maske raznih globalizatora kojima su privlačili naivne sljedbenike, globalizacija je težnja za stjecanjem političkog, vojnog, obavještajnog, novčarskog, proizvodnog, medijskog, ili trgovačkog monopola na svjetskom nivou. Monopol je stanje kad netko ima odlučujuću ulogu na tržištu, te mu se konkurenti tj. svi koji se bave istom djelatnošću moraju pokoravati i prilagođavati. Monopol se može steći na osnovu inovacija, na temelju prirodnog položaja, ili silom. Inventivni monopol se u čitavoj ljudskoj povijesti temeljio na skrivenom znanju, te su postojale obitelji koje su svoja znanja i vještine prenosili s koljena na koljeno. U razvijenim pravnim državama inventivni monopol je pravno zaštićen i vremenski ograničen zakonima koji su prilagođeni velikim kompanijama koje imaju dovoljno novca za financiranje kvalitetne patentne pravne zaštite. Prirodni položaj može biti osnova za monopol, ako se na nekom terenu nalaze veće količine nekog rijetkog prirodnog resursa, ili ako preko nekog područja prolaze vrlo važni transportni pravci, ili ako se neki proizvodi mogu proizvoditi samo na određenom terenu.
Sve ostale vrste monopola temelje se na sili; političkoj sili, financijskoj sili, vojnoj sili, obavještajnoj sili, medijskoj sili, ili kriminalnoj sili. U razvijenim demokratskim državama monopoli temeljeni na sili su zakonski zabranjeni, ali ih pojedini interesni lobiji nastoje stalno uspostaviti, pri čemu ih nastoje maskirati u duopole ili oligopole, na državnom nivou ili svjetskom nivou. Privatni monopolisti nastoje povećati svoje profite i moć svim sredstvima, uz što manje troškove i što manji rizik (dok državni monopolisti često rade upravo suprotno, u interesu uprave i političara). Najveći neprijatelji monopolistima su sitni inovativni poduzetnici koji svoj profit nastoje ostvariti inovativnim poboljšanjem kvalitete, ili inovativnim racionalizacijama u cilju smanjenja cijene. Oni nastoje stvoriti optimalnu veličinu poduzeća koja postoji u svakoj djelatnosti, a kod koje se postiže najoptimalniji odnos troškova proizvodnje i kvalitete. Ta optimalna veličina mijenja se izmjenom tehnike, tehnologije ili organizacije. Multinacionalne kompanije, u pravilu su višestruko veće od optimalne veličine, formalno se zalažu za promicanje poduzetništva, ali ti veliki globalizatori u tome brane samo svoj interes, tj. podupiru inovativno poduzetništvo kod vlastitih sitnih dobavljača, ali ga svim sredstvima nastoje spriječiti kod konkurenata. Kako bi potencijalne konkurente spriječili u razvoju razvijaju vrlo sofisticirane strateške planove u kojima detaljno razrađuju načine i sredstva za uništenje konkurencije, pri čemu se koriste lobističkim udruživanjem, mogućnošću lakšeg nabavljanja povoljnih kredita, namještanjem javnih natječaja u dogovoru s korumpiranim političarima, državnim službenicima, pribavljanjem privilegiranih informacija, kampanjama dezinformacija o konkurenciji usmjerenih prema javnosti i inspekcijskim službama, potkupljivanjem rukovodećih kadrova konkurenata, kupnjom manjih konkurenata uz pomoć lobističkih saveznika, ucjenama, pa čak i likvidacijama ključnih pojedinaca. Ponekad se pred manje poduzetnike postavljaju pravne prepreke u vidu kompliciranih birokratskih prepreka i zakona koje mogu savladati samo jake pravne službe velikih kompanija, a ponekad se u manjim državama sa slabom pravnom infrastrukturom namjerno donose zakoni koje nitko ne može ispuniti, ali inspekcije ne kontroliraju sve u nekoj djelatnosti, već samo one na koje neki korumpirani državni službenik ili političar uperi prstom. Temelj svjetskog globalističkog sustava je financijski kapital koncentriran u rukama velikih banaka, investicijskih fondova i osiguravajućih društava. Ovim kapitalom upravljaju stare bankarske obitelji koje posjeduju kontrolne pakete dionica u najvećim svjetskim bankama. Kako bi prikrili monopolski položaj međusobno su zamijenili dio dionica čime su dokinuli međusobno konkuriranje, te istovremeno smanjili rizik i podijelili profit, a dio dionica su zamijenili s vlasnicima velikih naftnih, industrijskih i trgovačkih poduzeća koje kreditiraju. Zalažu se za slobodnu konkurenciju, na svjetskom nivou, kako bi mogli uništiti konkurenciju u slabijim državama, pri čemu jačaju svoju moć, na uštrb standarda običnih građana. U pravilu, cijena jednostavnog rada na tržištu pada čim se tržište širi, a za običnu radnu snagu je najbolje kad se veličina kompanije podudara s tehnološki optimalnom veličinom tvornica. Drugu grupu dioničara u ovim glavnim svjetskim financijskim organizacijama čine najveći članovi naftnog lobija, automobilskog lobija, vojnoindustrijskog lobija, farmaceutskog lobija, trgovačkog lobija i britanskog plemićkog narko lobija.
Treću grupu dioničara čine mali dioničari koji zajednički drže najveći dio dionica, ali zbog malog pojedinačnog udjela nemaju nikakav utjecaj na poslovanje banaka, investicijskih fondova i velikih kompanija. Njihov motiv za kupnju dionica je dividenda i eventualna zarada u razlici između kupovne i naknadne prodajne cijene. Ovaj vrh svjetske financijske piramide smješten u Londonskom Cityju i New Yorku drži kontrolne pakete dionica najvećih svjetskih banaka. Ove najveće banke drže kontrolne pakete manjih, formalno samostalnih regionalnih banaka, koje opet drže kontrolne pakete dionica manjih nacionalnih banaka koje također djeluju formalno samostalno. Ova financijska svjetska piramida uspostavljena je 1929. godine nakon pažljivo smišljenog strateškog plana rušenja malih konkurentskih banaka. Ovaj strateški plan smislilo je nekoliko najvećih svjetskih banaka koje i danas drže najveću bankarsku moć u svojim rukama. U prvoj fazi plana velike banke počele su medijski propagirati kupovinu dionica raznih poduzeće na kredit, a istovremeno su same odobravale vrlo povoljne kredite za takve kupovine. Potražnja za dionicama je naglo počela rasti pa su i cijene dionica zbog velike potražnje počele rasti. Kredita je bilo dovoljno i mnogi obični ljudi su počeli zalagati kuće i imanja kao zalog za kredite kako bi na vrijeme kupili dionice, te njihovom kasnijom prodajom stekli velike zarade. Posao je naglo bujao te su se u njega počele uključivati tisuće malih banaka koje su i same počele odobravati kredite za kupnju dionica čija je tržišna cijena već tada bila daleko iznad realne vrijednosti (računajući realnu dividendu). U drugoj fazi velike banke su se postepeno izvukle iz ovog posla te povećale svoje zalihe gotovog novca kako bi se pripremile na trenutak kad će kreditni balon pući. Kad su velike banke sve svoje uloge isplatile guverner FED-a je naglo povećao kamate na kredite iako bi bilo logično da ih spusti i omogući građanima vraćanje kredita. S povećanjem kamata na kredite poduzeća su došla u stanje nelikvidnosti, pošto nisu mogla nabaviti kredite za svoje poslovanje, a građani su došli u situaciju da ne mogu vraćati krediti. Milijuni građana su izgubili svoju imovinu i prestali su kupovati robu čime su i proizvodna poduzeća dobila dodati udarac u vidu smanjenja potražnje za robama. Štediše su navalile na šaltere banaka kako bi digli svoje uloge pa su i sve banke koje nisu pripremile dovoljno likvidnih sredstava propale. Tisuće malih banaka je propalo, a opstale su samo najveće koje su na vrijeme dobile informacije o onom što će se dogoditi. Nakon obavljanog posla angloamerički masonski globalisti su obnovili plan kako pomoću dolara i nafte osvoje čitavi svijet, a na kraju umjetno stvoreni komunizam sruše, komunističke države još jednom opljačkaju, te ih uključe u globalni svjetski poredak. Plan je 1938. izradila Komisija za proračun američkog Kongresa, na osnovu plana koji su krajem devetnaestog stoljeća zacrtali britanski naftno financijski masoni, a prvi ga je 1911. javno objašnjavao američki Predsjednik Taft koji je govorio: «diplomacija topovnjača odlazi u prošlost krčeći put diplomaciji dolara». Plan je predviđao slabljenje Europe u ratu između Njemačke i Rusije, spajanje Europe i Amerike, raspad kolonijalnih carstava, stavljanje pod kontrolu većine svjetskih država, te na kraju potpuno uništiti i opljačkati sirovinama najbogatiju državu svijeta Rusiju, nakon čega će se i nju uključiti u globalnu svjetsku zajednicu kao imperijalnu federaciju pod kontrolom angloameričkog kapitala i kulture.
Kako bi se nesmetano stvorila financijska, vojna, obavještajna i propagandna infrastruktura za uspostavu svjetske vlasti, nakon drugog svjetskog rata stvoren je bipolarni svijet, dva bloka između kojih je vladao hladni rat. Iako je bilo američkih generala koji su nakon drugog svjetskog rata zagovarali napad na SSSR angloamerički naftno financijski masonski lobi to nije dopustio. Kako bi spriječili napad na SSSR čak su organizirali curenje informacija o atomskom oružju prema Moskvi kako bi i oni napravili atomsku bombu, u cilju uspostave ravnoteže straha. Komunističke špijune su promatrali kako kradu dokumente, a uhitili su ih tek kad je Staljin objavio kako i on ima atomsku bombu. Tek sredinom dvadesetog stoljeća kad su sve strukture svjetske vlasti stvorene postojanje bipolarnog svijeta postalo je nepotrebno, te je počeo proces rastakanja SSSR-a. Počeli su u medijima izlaziti pojedinosti o Staljinovim zločinima, te su se pojavili «eurokomunisti» i «neomarksisti», koje su zapadni naftni i financijski lobiji počeli uključivati u strukture moći zapadnih država. Ovo uključivanje neomarksista u piramidu moći počelo je pedesetih godina dvadesetog stoljeća kad su veliki naftaško bankarski stratezi uspjeli uspostaviti tajnu kontrolu nad većinom država uz pomoć globalne bankarske mreže. Kako bi tu mrežu trajno sačuvali od sitne konkurencije odlučili su ponovno iskoristiti komuniste marksiste. Shvatili su kako im teroristička parola o «diktaturi proletarijata» više ne treba za uništavanje konkurencije, već im treba ideologija koja će opravdavati i braniti njihovu tajnu vlast. Masoni ubačeni među stare Sovjetske komuniste iz doba Kominterne, koji su uspjeli preživjeti staljinističke čistke dobili su zadatak ponovno opljačkati Rusiju kao što su to učinili za vrijeme Lenjina. Preko Britanskog masona i višestrukog agenta novinara Roberta Maxwella (pravim imenom Jan Ludvik Hoch) počela je operacija masovnog izvlačenja ruskog bogatstva na zapad i uzimanje dolarskih kredita. Ruska komunistička elita je počela u posebne trgovine uvoziti luksuznu zapadnu robu za elitu, tajno su počeli kupovati državnim i partijskim novcem dionice poduzeća, banaka i fondova, te osnivati svoja anonimna dionička društva na zapadu. Postali su nova klasa privatnika, a sve pojedince izvan partijske, obavještajne i vojne elite koji su se pokušavali uključiti u ovu privatizaciju, kao konkurente nemilosrdno su progoniti. U isti sustav pljačkanja vlastitih naroda uvučene su sve komunističke države, a pojedini ortodoksni komunisti koji se nisu snašli brzo su uklanjani. Kad su komunističke bande na vlasti u komunističkim državama prodali sve što se moglo prodati SSSR je uvučena u Afganistanski rat kako bi narod pao u potpunu depresiju, a nakon toga bilo je pitanje trenutka kad će se SSSR raspasti zajedno sa satelitskim državama. Masonska angloamerička klika koja sve ovo isplanirala i držala pod kontrolom, sebe je vidjela u ulozi konačne svjetske elite, neomarksistima je dodijelila ulogu čuvara, a svi ostali stanovnici svijeta bi trebali biti novi nesvjesni robovi u novoj svjetskoj «socijalno osjetljivoj» nad državi. Odlučili su stare komunističke psihopatske kriminalce pretvoriti u uglađene profesore i birokrate koji će demagoškim parolama štititi stečene pozicije. Novim neomarksistima dali su zadatak gušenja sitne nacionalne konkurencije i održanje vlasti nad svijetom. Počeli su velikim donacijama pomagati marksističkim političkim teoretičarima iz takozvane frankfurtske škole koji su zaključili kako se diktaturom radničke klase ne može ovladati svijetom. Ovi novi marksisti su propagirali mekši plan osvajanja globalne vlasti kroz legalne institucije pravnih država, a propašću komunizma postali su glavni zagovornici globalnog slobodnog tržišta. Kako bi stekli društveni ugled prvo su krenuli u osvajanje
znanstvenih titula i sveučilišnih katedri, pri čemu su im pomogli veliki donatori najuglednijih zapadnih sveučilišta. Na području eksperimentalnih znanosti nisu polučili veliki uspjeh, ali su na području teoretskih znanosti, gdje ne postoje jasni kriteriji znanstvene utemeljenosti, uspjeli osvojiti bitne pozicije. Ova bogata «najuglednija» zapadna sveučilišta kao centri svjetske znanstvene inkvizicije, sponzorirajući najsposobnije studente iz nerazvijenih zemalja, te djecu lokalnih moćnika iz istih zemalja, uspjeli su ih pretvoriti u vlastite kadrove, a vršeći vrlo sustavnu selekciju među tim kadrovima uspjeli su preko njih ući u državne inspekcije, policijske i obavještajne sustave, tužilaštva i sudstvo svih zemalja svijeta, čime su stekli sposobnost birokratskog ucjenjivanja sitnih lokalnih poduzetnika i zagovornika nacionalnih interesa malih zemalja. Zahvaljujući ovome stekli su mogućnost korištenja povjerljivih informacija i ucjenama istiskivati protivničke neorganizirane kadrove i iz ostalih djelatnosti. Korištenjem privilegiranih informacija, ucjenama i promidžbom uspjeli su osvojiti vlast u vrlo profitabilnim djelatnostima kao što su kulturne i humanitarne organizacije gdje je moguće neprimjetno pranje velike količine novca. Na ovom području jedino sport nisu uspjeli potpuno staviti pod kontrolu, pošto su tu kriteriji uspješnosti vrlo čvrsti. Uz pomoć novca opranog u humanitarnoj i umjetničkoj djelatnosti, te birokratskim ucjenama osvojili su globalnu medijsku vlast. Birokratskim i medijskim ucjenama, novcem iz humanitarnih i umjetničkih djelatnosti, te korištenjem privilegiranih burzovnih informacija uspjeli su osvojiti mnoge velike privatne kompanije koje su međusobno povezali u ogromne svjetske oligopole koji glume međusobnu konkurenciju, a potajno se o svemu dogovaraju. Na isti način uspjeli su ući i u razne crkvene organizacije. Izvan njihove vlasti ostali su samo sitni poduzetnici gdje uspjeh ovisi o osobnoj sposobnosti, niže hijerarhije sporta gdje se rezultat jasno vidi, eksperimentalne znanosti gdje nije moguće smišljati potpuno nedokazive teorije, te dijelovi crkvenih hijerarhija koje ničim nisu uspjeli ucijeniti, ili kupiti. Za potpunu kontrolu nad svijetom još je ostala neosvojena Kina. Dok je trajala tiha borba s Rusijom, zapad je ulagao u razvoj malih azijskih država i kupovao njihove proizvode, kako ne bi došle pod utjecaj komunizma, zbog čega su one imale su vrlo brz ekonomski rast. Nakon propasti SSSR-a za SAD je najveći posljednji zalogaj postala Kina koja je vodeći politiku slabe domaće valute ostvarivala i još uvijek ostvaruje vrlo visoki ekonomski rast, te neposlušne manje države bogate naftom. Kako bi se spriječio daljnji napredak Kine 1997. godine preko Soroša i nekoliko velikih investicijskih fondova izvršen je financijski napad na Kinu, ali ne direktno, pošto to u jednoj komunističkoj državi nije moguće, već preko tržišta susjednih zemalja. Na tržište Tajlanda, Filipina, Indonezije, Južne Koreje i drugih manjih država plasirane su velike količine kapitala, a onda je u jednom trenutku uloženi kapital naglo povučen, što je izazvalo veliki pad tečaja lokalnih valuta. Ta financijska kriza se trebala prenijeti na Kinu, ali je veliko Kinesko tržište, s jakom državnom kontrolom to podnijelo. Soroš i angloamerički fondovi su dobro zaradili, ali Kinu i njen gospodarski rast nisu uspjeli zaustaviti. Zahvaljujući politici niskog tečaja Kina je nastavila s godišnjim rastom od preko 10% godišnje. Stvaranje svjetske financijske piramide je pri kraju. Prve dvije grupe dioničara u ovoj svjetskoj financijskoj piramidi usklađuju svoje interese nuđenjem povoljnih kredita svojim
industrijskim i trgovačkim suvlasnicima, te njihovim dobavljačima i kupcima, dok konkurentima nude vrlo nepovoljne kredite. Na taj način pogoduju svojim suvlasnicima, a i glavnim vlasnicima koji dio svoga dioničkog portfelja drže u tim industrijskim i trgovačkim kompanijama. Kako bi sve, formalno samostalne banke i multinacionalne kompanije djelovale usklađeno razrađeni su detaljni strateški planovi borbe protiv konkurencije, a pojedini zadaci iz tih planova preneseni su na specijalizirane međunarodne organizacije kao što su MMF, WB, WTO i slične. Strateški cilj ove interesne skupine sastavljene od nekoliko stotina financijskih, trgovačkih, proizvođačkih i starih Britanskih narko mafijaških obitelji je zadržati postojeće pozicije, spriječiti razvoj konkurenata, te po mogućnosti proširiti svoje pozicije. Oni su vrh svjetske piramide moći, a obični ljudi to ne vide zato što svi traže pojedinca koji tom piramidom upravlja. A tog pojedinca nije moguće naći zato što on ne postoji. Ovaj vrh funkcionira po principu mravlje kolonije. Mravlja kolonija funkcionira skladno kao da postoji hijerarhija koja pojedincima zapovijeda, a ta hijerarhija u stvarnosti ne postoji. Tajna mravljeg uspjeha je u tom što svaki pojedini mrav ima «interes» preživljavanje kolonije. Pojedini mrav ne može svoje gene prenijeti na potomstvo, već samo kolonija prenosi zajedničke gene koje ima svaki pojedinac. Vrh svjetske piramide moći funkcionira na isti način, njih nekoliko stotina ima mali broj dionica u najvećim svjetskim kompanijama, pa im je u interesu da sve te kompanije napreduju. Zato te kompanije glume međusobnu konkurenciju, a u stvari namještaju poslove jedni drugima i postaju sve bogatiji. To im je svima u interesu i «interes» je jedini pravi vođa ove «hijerarhije zavjerenika». Stepenicu ispod njih se nalazi nekoliko tisuća novoobogačenih neomarxista koji su bogatstvo počeli stjecati sredinom dvadesetog stoljeća kroz medijsku djelatnost, umjetničku djelatnost i humanitarnu djelatnost, kao i bivši vođe komunističkih država i agenti komunističkih tajnih službi koji su bogatstvo stekli u procesu raspada komunističkih država, pri čemu su najspretniji komunisti i obavještajci zaplijenili novac s tajnih računa i njime jeftino pokupovali bivša komunistička poduzeća. Jedini način borbe protiv ove svjetske piramide moći je stvoriti svjetski pokret sitnih poduzetnika koji će razraditi svoj strateški plan. Osnova ovog plana bi trebala biti stvaranje mreže malih obiteljskih banaka koje bi financirale male poduzetničke projekte. Ova mreža bi trebala biti servis sitnih poduzetnika, farmera i obiteljskih poduzeća, te njihovih kupaca. Mreža ne bi smjela imati piramidalni ustroj, kako netko ne bi velikim novcem, ili ucjenom preuzeo vrh piramide. Umjesto piramidalnog ustroja mreža bi trebala biti ustrojena kao internet u kojem su svi komunikacijski čvorovi povezani s više susjednih čvorova, te ako jedna veza pukne komunikacija se odmah prebacuje na drugi čvor. Ovakve obiteljske banke trebale bi biti osnovane kao zatvorena dionička društva gdje bi se prodaja dionica mogla vršiti samo postojećim vlasnicima, ili drugim osobama uz odobrenje skupštine dioničara. Osim prodajom dionice bi se mogli prenositi samo nasljeđivanjem. Banke bi se bavile odobravanjem povoljnih kredita svojim dioničarima, te njihovim poslovnim partnerima i kupcima. Krediti bi se odobravali za izgradnju obiteljskih kuća, investicija u male obiteljske pogone, te obrtna sredstva. Osnivanje ovakve bankarske mreže bi trebalo podijeliti u više faza: 1. faza.
Podjela tržišta na više regija veličine od 200.000 do 1.000.000 stanovnika, te anketiranje potencijalnih sitnih poduzetnika, obrtnika i krupnijih seljaka o zainteresiranosti za osnivanje ovakve banke. Poduzetnici i obrtnici koji su većinom svoga prometa poslovno vezani uz velike kompanije kao dobavljači ili ekskluzivni prodavači ne bi trebalo pozivati među osnivače ovakvih banaka. 2. faza. Pozivanje zainteresiranih za ulaganje dok se ne prikupi dovoljan osnivački kapital, te pronalaženje potrebnih stručnih kadrova s odgovarajućim zakonskim licencama. 3. faza. Prilikom osnivanja organizator bi trebao zadržati 10% dionica, dok bi ostali osnivači trebali otkupiti 60% dionica ali ne kao pravne osobe, već kao fizičke osobe. 30% dionica bi trebalo zadržati u trezoru same banke kao trezorske dionice dok se ne osnuju 3 do 15 susjednih isto takvih banaka. 4. faza. Čim se osnuje susjedne obiteljske banke s njima bi trebalo zamijeniti dionice čime bi se steklo međusobno suvlasništvo. Na taj način banke bi bile vlasnički umrežene, te ako bi netko izvršio financijski napad na jednu banku susjedne banke bi priskočile u pomoć, a njima bi pomogle njima susjedne obiteljske banke. Nekoliko desetaka tisuća ovakvih banaka u svijetu moglo bi se oduprijeti postojećem monopolskom globalnom financijskom lobiju.
7.
PRESPEKTIVE GLOBALNOG RAZVOJA
Iz današnjeg stanja ekološkog i moralnog beznađa, te vrlo jasnog tehnološkog napretka moguće je izvršiti simulaciju daljnjeg tehnološkog, ekonomskog, socijalnog i političkog razvoja Novi kompjutorski medij internet i slične kompjutorske mreže marginalizirat će sve ostale medije i mogućnost političke manipulacije masama, što će dovesti do globalnih promjena raspodijele moći i civilizacijskog ustroja, iako se sve službe
trude manipulaciju proširiti i na Internet, prvenstveno plasiranjem ogromne količine nevažnih informacija. 7.1.
PERSPEKTIVE RAZVOJA PREZADUŽENIH ZEMALJA Mnoge zemlje, čak i one u kojima narod na slobodnim izborima bira svoje vladare, dovedene su u stanje kronične državne prezaduženosti. Te države ne mogu vraćati kredite koje su uzele iz inozemstva. Do ovakve prezaduženosti došlo je tako što su državne institucije i državna poduzeća uzimali kredite i ulagali ih u kupovanje glasova birača (socijala) neproduktivne investicije, uvoz i potrošnju nafte, automobila i jeftine hrane, često, zbog osobnih interesa pojedinih političara i viših državnih birokrata. Gomilanjem ovakvih kredita, sav teret duga pao je na državu koja je morala uvoditi sve veće poreze, a na taj način smanjena je konkurentnost zdravog dijela privrede, čime čitava država tone prema bankrotu. Da bi spriječile propast državnih poduzeća, neke od ovih države su počele tiskati sve više novca za plaće zaposlenih u državnoj privredi. Povećanjem inflacije, ili prikrivene deflacije dugovi inozemstvu su postajali sve veći, a problemi sve teži. Ovakvo stanje nam govori kako se kapital nalazi u rukama nesposobnih investitora, tj. države koja je prisiljena jeftino rasprodati strancima domaća poduzeća, kako bi mogla vratiti dugove. Krivicu za ovakvo stanje snose domaći političari koji su zbog vlastite nesposobnosti i korumpiranosti nastojali biti ti koji će donositi odluke o investicijama i na taj način dolaziti u poziciju ubiranja provizije od prodavatelja opreme i kreditora. Visina provizije uglavnom ovisi o kvaliteti opreme, tj. što je gora oprema to je veća provizija. Potrošivši kredite na potrošnju ili izgradivši nove, na startu, zastarjele tvornice političari dolaze u poziciju da njihove tvornice bankrotiraju, čime i oni gube vlast. Da bi to spriječili oni pokrivaju gubitke iz državne blagajne, što pravdaju brigom za zaposlene. Druga grupa krivaca za stanje u ovim zemljama su inozemni kreditori kao što su MMF i Svjetska banka, te WTO kojima upravljaju svjetski financijski, naftni i narko lobiji koji daju kredite s državnom garancijom, ne vodeći računa o tome kako će se krediti utrošiti. To je rezultat njihove želje za financijskom kolonizacijom nerazvijenih zemalja i za smanjenjem rizika, njihova nesposobnost investiranja u neku profitabilnu ideju, te nastojanje da stimulirani kreditima prodaju svoju, na svjetskom tržištu nekurentnu robu. Izlaz iz ovakve situacije moguć je samo tako da se maksimalno oslobodi djelovanje mehanizma tržišne selekcije, koji u nekim od ovih država postoji, ali je sputan pogrešnom upotrebom regulacijskih mehanizama i korupcijom. Da bi se ovo ostvarilo država mora voditi politiku realnog tečaja (tečaja kod kojeg je vanjskotrgovinska razmjena proizvoda i usluga približno jednaka), sva državna poduzeća pretvoriti u dioničarska društva, te dionice u malim postocima mjesečno prodavati isključivo na burzi, a dobivenim novcem vraćati kredite i puniti državnu blagajnu. Popunjavanjem državne blagajne, prodajom dionica treba za iste iznose smanjivati poreze, i tako poticati rast sposobnih poduzeća. Isto tako, država bi morala prodati, isključivo na javnim natječajima, i ostalu, nedovoljno iskorištenu imovinu, te smanjiti troškove, gdje je god to moguće. Prodaja izvan burze i javnih natječaja otvara mogućnost manipulacija, čime se gubi podrška javnosti za privatizaciju. Je li privatizacija nekog poduzeća poštena, ili nije, ne ovisi o cijeni, već o jednakim šansama. Ako državni službenici u privatizaciji nekome pogoduju, privatizacija se pretvara u pljačku. Monetarno regulacijske mehanizme morala bi odvojiti od fiskalne politike, te ih koristiti u one svrhe zbog kojih i postoje, a to je reguliranje cijena, ali ne samo prosječnih,
već i po tržišnim sektorima, pri čemu obrana od deflacije na pojedinim sektorima mora biti jača od borbe protiv inflacije, kako antiinflacijski potezi ne bi ugrozili zaposlenost. Povjeritelji bi i sami morali snositi dio odgovornosti za stanje u prezaduženim zemljama, morali bi i sami snositi dio gubitka. Davali su kredite državama, s državnom garancijom, misleći da država ne može bankrotirati, a to bi trebalo promijeniti. Međunarodna zajednica bi trebala utvrditi kriterije kad siromašne države mogu proglasiti vlastiti bankrot. U tom slučaju promijenjena vladajuća garnitura morala bi dobiti mogućnost otpisa državnih garancija, i dobivanja povoljnih inicijalnih kredita za ozdravljenje privatnog poduzetništva. Razvijene države bi trebale poticati međunarodne kreditore da sami ulažu u rizične investicije bez državnih garancija. Poticaj za ovo mogao bi biti porez na kredite čiji povrat garantira neka druga država, ili poduzeće u državnom vlasništvu. Umjesto toga, trebalo bi poticati razvoj privatnih i dioničkih poduzeća. 7.2.
PERSPEKTIVE RAZVOJA RAZVIJENIH ZEMALJA
Posljednjih tisuću godina pojedini povijesni događaji imali su posebno značenje u razvoju civilizacije. Križarski ratovi donijeli su nova znanja na europski prostor i razvili su potrebe za novim, dotad nepoznatim luksuznim potrebama. To je dovelo do porasta trgovine i bogaćenje trgovaca spremnih na rizik. Sve bogatiji trgovački sloj nastojao je otkriti nove putove do novih nepoznatih roba. Izum višestruke koloture omogućio je izgradnju sve većih jedrenjaka koji su mogli prelaziti sve veće udaljenosti. Njima su trgovci počeli, novim pomorskim putovima obilaziti svijet i uz sve manje troškove donositi sve više roba iz prekomorskih zemalja. Razvoj brodarstva omogućio je otkriće novih kontinenata. Otkriće i osvajanje tih novih svjetova bilo je moguće uz ogromna sredstva koje pojedinci nisu imali. Primamljivi profiti su nagnali trgovce na udruživanje, čime su nastala prva primitivna dionička društva. Tako su nastali mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava. Pošto je u međunarodnoj trgovini već funkcionirao vrlo efikasan mehanizam tržišne selekcije, svi elementi razvojnih mehanizama su stvoreni. To je dovelo do sve lakše realizacije novih ideja među kojima je najvažniji parni stroj. On je inicirao veliku potrošnju drveta, a nakon toga uglja. Otkriće uglja je povećalo efikasnost parnog stroja i pretvorio ga u snažan izvor dotad nezamislive količine energije. Parni stroj je uzrokovao stvaranje sve većih tvornica koje su tražile sve veći broj radnika. Posljedica je sve brži rast velikih gradova koji su nastajali na ležištima uglja, oko velikih luka, na sjecištima trgovačkih putova i oko administrativnih državnih sjedišta. Usavršavanjem razvojnih mehanizama i zahvaljujući sve većoj gustoći stanovništva nove ideje su sve lakše nalazile kapital za razvoj. Otkrićem nafte omogućen je još brži razvoj strojeva koji su doveli do novog tehničko tehnološkog skoka u razvoju industrije i gradova. Pronalaskom električne energije stanovništvo se još više koncentriralo u područjima postojanja električne mreže, ali su stvoreni i temelji nove informatičke ere. Izum i usavršavanje kompjutora dovelo je do preokreta u tendencijama rasta i razvoja poduzeća i gradova. Kompjutor sve više zamjenjuje ljude u obavljanju rutinskih poslova, i omogućava sve lakšu, bržu i jeftiniju komunikaciju na sve veće udaljenosti. Poduzeća sa sve manje radnika proizvode sve više roba.
Gustoća naseljenosti, koja je do pojave kompjutora bila jedan od najvažnijih faktora efikasnosti mehanizama za udruživanje ideja i kapitala, postaje sve manje značajna. Kompjutori omogućuju vlasnicima kapitala sve lakšu i bržu spoznaju o novim idejama koje su nastale na sasvim drugom kraju svijeta. Ovo dovodi do toga da će vlasnici kapitala i stvaratelji ideja, lakše pronalaziti partnere za rad, čak ako žive i rade u malim, od svih putova zabačenim mjestima, ali komunikacijski povezanim sa svijetom. Ovo napuštanje velikih gradova od strane kreativnih i bogatih ljudi već je počelo, a daljnjim jačanjem interneta postajat će sve brži trend. Multimedijalni ekspertni sustavi donijet će snažne promjene u sve strukture društva. Manipulacija stanovništvom uz pomoć obrazovnog sustava, medijske promidžbe i tehnika ispiranja mozga bit će sve manje moguća pošto će se sve više informacije tražiti na internetu. Sve kućne poslove preuzet će kompjutori. Obrazovanje djece također će, sve više, preuzimati kompjutorski programi koji će stalno testirati znanja i sposobnosti djece, te ih na osnovu toga uvoditi u nova znanja, kroz obrazovne kompjutorske igre i filmove, s mogućnošću da sami, pomoću programa za povezivanje i pretraživanje raznih baza podataka, dolaze do podataka koji ih zanimaju. Škole, kao institucije za odgoj i obrazovanje, razvijene u industrijskoj civilizaciji nestat će. Obrazovnu funkciju škole potpuno će preuzeti kompjutori, dok će odgojnu funkciju morati preuzeti obitelj i crkva. Opstat će jedino sveučilišta, ali ne kao obrazovni centri, već kao znanstveno istraživački centri. Multimedijalni sustavi omogućit će ljudima pretraživanje vijesti koje ih zanimaju, umjesto da gledaju televiziju i čitaju novine. Sve ikada tiskane knjige i novine, te svi ikada snimljeni filmovi bit će pohranjeni na elektronske medije, i tako, lako dostupni svima. Gutembergova era tiska će nestati, a nestat će i razni TV redatelji, voditelji i urednici. Svatko će biti redatelj i urednik vlastitog programa. Svi ovi dijelovi gradskog stanovništva ostat će bez posla, a većinu fizičkih poslova preuzimat će roboti. Na kraju jedino riješenje će biti smanjenje radnog vremena kako bi svi imali što raditi, ali će se to morati dogovoriti na svjetskom nivou. Ugljen i nafta kao sirovinski temelj industrijske civilizacije postaju sve rjeđi, a novi dekoncentrirani, svakom dostupni izvori energije stalno se usavršavaju. Rješenjem problema energije sve industrije koje se temelje na uglju i nafti postat će suviše. Smanjenjem zaposlenih u ovim industrijama dovest će do smanjenja zaposlenih u gradovima čiji je temelj prerada uglja i nafte. U nizu racionalizacija koje se događaju u privredi, troškovi proizvodnje postaju sve manji u strukturi cijene koštanja materijalnih proizvoda, a troškovi transporta postaju relativno sve veći. Ovo će dovesti do toga da će se nove ideje razvijati na jednom mjestu, a proizvoditi decentralizirano u velikom broju pogona širom svijeta. Ovakva decentralizacija proizvodnje uz istovremeni rast produktivnosti transporta dovest će do smanjenja zaposlenih u velikim lukama i prometnim centrima. Gradovi koji su se razvili na takvim mjestima počet će slabiti. Svi ovi nabrojeni procesi osnovni su faktori koji će dovesti do smanjenja stanovništva u današnjim višemilijunskim gradovima. Ako se ovi procesi počnu događati istovremeno moglo bi doći do iznenadnog i vrlo brzog ekonomskog sloma privrede u mnogim velikim centrima, što bi dovelo do naglog siromašenja gradskog stanovništva i propast gradskog načina života. Prije nego dođe do ovakvog razvoja, cijene nekretnina izvan gradova počet će rasti, tako da oni koji na vrijeme ne nabave zemljište izvan gradova kasnije neće imati
vremena ni novca. Ovo postindustrijsko razdoblje smanjenja gradova trajat će stotinu puta kraće od rasta i razvoja gradova, koji je otpočeo s industrijskom revolucijom. Nagli proces raspada gradova mogao bi dovesti do bankrota čitavih društvenih slojeva, do velikih, kratkotrajnih društvenih i socijalnih potresa te političkih nemira. Proces propasti gradova, najvjerojatnije će početi naglo, u trenutku sloma na nekoj velikoj burzi dionica industrijskih kompanija, investicijskih fondova, banaka i osiguravajućih društava. 7.3.
UJEDINJENI NARODI
Roosevelt je 1. siječnja 1942. Washingtonu odlučio da se ratni savez nazove "United Nations" uprkos Cherchillu koji je predlagao naziv "Allied Forces". UNNRA kao služba UN -a već 1993. počela je dijeliti hranu. Nakon rata UN se vrlo brzo pretvorio u glomaznu birokratsku organizaciju međunarodno priznatih država. U tijelima koja donose odluke ne nalaze se predstavnici naroda, već predstavnici izvršnih tijela država članica. Ova organizacija ima mnogobrojne specijalizirane agencije za rješavanje pojedinih svjetskih problema. Uspješnost ovih organizacija je najviše izražena u visokim plaćama, terenskim dodacima i dnevnicama mnogobrojnih zaposlenih, te u izgradnji reprezentativnih, mramorom popločenih upravnih zgrada. Razlozi za ovakav "uspjeh" je u tome što su sjedišta ovih organizacija u velikim gradovima država koje uplaćuju najviše u fondove UNa. Sve te države nastoje što više svojih građana zaposliti u ovakvim organizacijama, te što više novca utrošiti na njihovom teritoriju, a da se istovremeno mogu predstaviti kao veliki donatori. Posebnu ulogu u radu UN-a imaju razne nevladine udruge koje financiraju globale multinacionalni korporacije, a koje imaju ulogu medijskim pritiscima mijenjati stav javnosti o određenim pitanjima, a u interesu globalnih kompanija. Predstavnici ovakvih udruga se ciljano pozivaju na razne međunarodne konferencije gdje planski lobiraju političare za stavove koji odgovaraju globalnim korporacijama, a političare koji se ne daju izlobirati nastoje ukloniti svim oblicima pritiska, političkog i medijskog, a nije im strana ni fizička eliminacija najopasnijih protivnika. Čak su i čitave države izložene ponekad skrivenim, a ponekad otvorenim ucjenama, ako ne žele potpisati razne međunarodne ugovore. Sve što je jalovo, vremenom stari i nestaje. To će se nužno dogoditi i s UN-om, ako se snažno ne reformira. Reformom UN-a trebalo bi umjesto Vijeća sigurnosti, koje je u svojem temelju teroristička fašistička organizacija temeljena na vojnoj sili, uvesti novo vijeće, Vijeće naroda. Svijet bi se trebao podijeli na izborne jedinice veličine milijun stanovnika i u svakoj izbornoj jedinici bi se birao jedan zastupnik s mandatom od 10-ak godina. Izborne jedinice bi trebale biti jezično, kulturno, teritorijalno i etnički što homogenije, pri čemu se ne bi morale poštivati državne granice. Ovako izabrani zastupnik bi predstavljao samo svoje birače i ne bi se morao savjetovati sa svojom državnom vladom. Na taj način i mali narodi iz višenacionalnih država dobili bi mogućnost da se čuje njihov glas. Kako bi se ograničila moć raznih udruga koje zastupaju interese svojih skrivenih sponzora potrebno bi bilo, u svim državama, donijeti jasna pravila o financiranju udruga i političkih stranaka. Žiroračuni ovih organizacija morali bi biti dostupni javnosti preko Interneta kako bi svi mogli vidjeti sve pojedinačne rashode i prihode, te tako znali kome te udruge i stranke služe. Anonimne donacije veće od nekog minimalnog iznosa banke bi morale automatski prebaciti u državni proračun.
Ovakvo Vijeće naroda trebalo bi imati i izvršne organe koji bi se sastojali od specijaliziranih svjetskih agencija za rješavanje pojedinih svjetskih problema, bez miješanja u poslove koje pojedine države mogu same riješiti na svom teritoriju. Osnovni posao ovih agencija bi trebao biti što racionalnije i korisnije utrošiti novac kojim raspolažu, a ne nametati državama pravila kako će one trošiti svoja sredstva. U upravnim odborima ovih agencija trebali bi se nalaziti predstavnici crkve, politike i znanosti kako bi se sredstva trošila moralno, u interesu svih ljudi i u skladu sa znanstveno utvrđenim nepobitnim činjenicama. Konsenzus, kao izraz dogovora na nivou najnesposobnijega, ili češće najjačega morao bi biti isključen iz procesa donošenja odluka. Crkvene organizacije koje će imenovati svoje predstavnike u ove agencije već su izgrađene. Političku volju za uvođenje ovakvog Vijeća naroda treba tek stvoriti. Znanstvenu svjetsku elitu bi trebalo organizirati u organizaciju koju bi činili najveći znanstvenici i izumitelji koji su se najsnažnije istakli novim otkrićima, inovacijama i unapređenjima, a ne neki sterilni teoretičari koji kao žabe stalno krekeću istu melodiju. Zahvaljujući tehnološkom napretku socijalno-politički proizvodi industrijske civilizacije kao što su formalna demokracija, fašizam i komunizam bit će brzo zaboravljeni, kao i podjela vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Da bi se to mirno dogodilo potrebno je organizirati specijalizirane institucije za rješavanje pojedinih problema sa ovlastima iz svog djelokruga. Najveći otpor ovakvim promjenama mogao bi doći od mnogih interesnih grupa, velikih država i nacija, te politički privilegiranih crkava koji u brizi za vlastite interese, zanemaruju opće ljudske interese, mir među narodima i ljudima te pobjedu nad zlom.
Autor: Tihomir Čuljak
